HRVATSKE PUČKE POPIJEVKE IZ MEĐIMURJA

Hrvatska međimurska pjesma je kroz povijest prolazila kroz mnoga teška iskušenja. Od
pradavnih obrednih pjesama, gdje su neke pjesme s vremenom dobile političke konotacije,
zatim sve do 17. st. kad biskup Petar Petretić zahtijeva da se mnoge Međimurske ljubavne
narodne pjesme iskorijene, te da se uvedu u puk nabožne pjesme, koje bi se imale pjevati na
poznate svjetske napjeve, pa sve do početka mađarizacije Međimurja, gdje se nekim
međimurskim pjesmama nametnuo ritam čardaša. S obzirom da mi je japa Slavek ostavio u
posjed mnoge stare knjige i pjesmarice vezane uz Međimurje, osjetio sam dužnost da neke
dijelove podijelim sa svima onima koji vole međimursku narodnu pjesmu, povijest i običaje.

Vinko Žganec u svojoj pjesmarici izdanoj 1916. g. u predgovoru zapisuje:

Posebna ljepota hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja, koja je mene već odavno zanosila,
zanijet će sigurno i sve one, koji će listati ovu knjižicu, i koji će slušati zvukove i riječi
međimurskih pjesama. Značajna njihova ljepota, bogati i izvorni motivi njihovi prinukali su
me, da te pjesme sačuvam od zaborava i propasti, u koju bi s vremenom sigurno pale. Danas
uopće propada svaka narodna umjetnost, jer se narod oduševljava za praznu i blijedu
tvorničku robu. tako je i novija umjetna glazba udahnula u narodnu glazbu već odavna žalac
smrti. Međimurje pripada takovim krajevima, koji su najviše izloženi preraznim utjecajima na
umjetničku snagu i shvaćanje puka. Pučka popijevka međimurska zaplovila je u najnovije
doba, što je najsnažnije i najbezobzirnije mogla, ritmom čardaša i strujama od druguda
posuđenih melodija.

Ova pjesmarica želi ustaviti ovu struju međimurske pjesme i skrenuti je na onu narodnu i
umjetnu kolumiju, koju je započela i zamislila umjetnička duša međimurskog puka, želi, da
uskrisi poeziju i melodiju prošlosti, te da poda međimurskim pučkim pjesnicima i pjevačima
uzore, po kojima će stvarati nove pjesme i melodije u starom duhu.

Iz velike većine ovih naoko skromnih pjesmica vidjet će se, da je duh međimurskog puka
od iskona slavenski. Pokazuju to ne samo pjesnički motivi, koji su svojina gotovo sviju
slavenskih naroda, napose južnih slavena, već to pokazuju i sjetne i mekane melodije, koje
tako spontano i duboko diraju našu dušu. Ali će se iz ovih pjesama vidjeti i svi prerazni
utjecaji, kojima je pjesnička snaga međimurskog puka bila izložena kroz vrijeme, kad su one
nastajale. Nije ni čudo, što je međimurska pučka pjesma imala osim čisto umjetničkih još i
drugih pokretanja, koja su gdjekad rušila njezinu ljepotu, a gdjekad uljepšavala umjetnički
izričaj njezin. Kod prosuđivanja nacijonalnog značaja ovih pjesama valja se u prvom redu
obazirati na slovačke, rusinske te ruske pučke popijevke, s kojima imadu one i po ritmu i po
intervalima i po melodičkim frazama bezbrojne sličnosti. Dojmu ovih pjesama nije mogla
odoljeti ni narodna madžarska glazba, pak zato vidimo, da ona imade bezbrojnih počela s
pjesmama ovih slavenskih naroda. Napose pak karakteristični tempo madžarskih pjesama ima
svoj pravi izvor u pjesmama navedenih naroda.
 Koliko je najviše moguće, priopćio sam ove pučke melodije vjerno, kako se u narodu
pjevaju, jedino bi si moga predbaciti, da kod oznake tempa nijesam bio dosta vjeran obzirom
na one pjesme, koje su po tempu amorfne (označene sa: „zanosno“). Kako će svatko vidjeti,
nije mi bila kod harmonizovanja glavna svrha, da melodiji podmetnem jednostavnu
akordičku pratnju, već sam nastojao, da lijepim melodičkim razvojem sviju dionica
istaknem ljepotu glavne melodije.

Posao, koji sam imao oko izdavanja ove knjige, bio je doista golem, te ga sam nikako ne
bi bio mogao obaviti u ovo nekoliko godina, što se bavim oko međimurske pučke pjesme, da
nijesam imao oduševljenih i vrsnih pomagača. Kod sakupljanja pjesama pomagala me je
hrvatska međimurska duhovna i svjetovna inteligencija vanrednom susretljivošću i dubokim
razumijevanjem lijepe ove stvari. Kod harmoniziovanja pjesama mnogo mi je savjeta i uputa
davao moj učitrlj glazbe gosp. prof. Franjo Dugan.

Knjiga je namijenjena u prvom redu hrvatskoj inteligenciji, da preko nje upozna dušu i
umjetničku snagu jednoga ogranka hrvatskog naroda, koji živi izvan dohvata gotovo svake
hrvatske kulture. Uvjeren sam, da će knjiga s te strane podati lijepu, vjernu i zanimljivu sliku.

U drugu je ruku pjesmarica ova namijenjena međimurskim Hrvatima, koji se mogu

smatrati pravim njezinim autorom. Na prvi mah neznatne ove pjesme ovako sakupljene i
izrađene, djelovat će sigurno s velikom snagom na taj narod, koji ima toliko smisla za ono, što
je lijepo i što je njegovo.

ZAGREB, uoči Uskrsa 1916.

Vinko Žganec.