Aleksandar Dima-Tri Musketira-2

KNJIGA DRUGA
Artagnan je išao za Miladv a da ga ona nije opazila, vidio je kako se popela u kočiju i čuo je kako je
kočijašu naredila da vozi u Saint Germain. Bilo je uzaludno poći pješke za kočijom koju su u kasu
vukla dva izvrsna konja. Zato se d'Artagnan vrati u ulicu Ferou. U ulici Seine naišao je na Plancheta
koji je stajao pred nekom slastičarnicom i zaneseno zurio u jedan brioš vrlo primamljiva oblika.
Naredio mu je da pođe u staje gospodina de Trevillea i da tamo osedla dva konja, jednog za njega,
d'Artagnana, a drugog za sebe, te da mu se javi u Athosovu stanu. Gospodin de Treville je naime
jednom zauvijek otvorio d'Artagnanu vrata svojih staja. Planchet se uputi prema ulici Colombier, a
d'Artagnan prema ulici Ferou. Athos je bio kod kuće i žalosno je ispijao jednu bocu onog čuvenog
španjolskog vina što ga je donio sa svog putovanja u Pikardiju. Dao je Grimaudu znak da donese
čašu za d'Artagnana, a sluga, kao i obično, posluša. ,,/Đ'Artagnan tada ispriča Athosu sve što se
zbilo u crkvi između Porthosa i advokatove žene, te kako je njihov drug vjerojatno na najboljem
putu da sebi pribavi ratnu opremu. — A ja sam — odgovori Athos pošto je to saslušao — ja sam
posve miran, jer žene neće platiti troškove za moju opremu. — A ipak, dragi Athose, nema te
princeze ni te kraljice koja bi mogla odoljeti ljubavnim strijelama tako lijepog i uglađenog velikaša
kao što ste vi. — Kako je taj d'Artagnan mlad! — progunđa Athos slegnuvši ramenima. I dade znak
Grimaudu da donese drugu bocu. U tom trenutku Planchet se skromno pomoli na odškrinutim
vratima i javi svom gospodaru da je doveo konje. — Kakve konje? — upita Athos. — Dva konja
koje mi je gospodin de Treville pozajmio za šetnju i s kojima ću skoknuti do SaintGermaina. — A
što ćete raditi u Saimt-Germainu? — ponovo se javi Athos.D'Artagnan mu ispriča kakav je susret
imao u crkvi, odnosno kako je pronašao ženu koja mu je, uz plemića u crnom ogrtaču i s ožiljkom
na sljepoočici, neprekidno opsijedala misli. — To znači da ste u nju zaljubljeni onako kao što ste
bili zaljubljeni u gospođu Bonacieux — reče Athos slegnuvši prezrivo ramenima, kao da želi
pokazati kako žali ljudske slabosti. — Ja, ni govora! — poviče d'Artagnan. — Ja sam samo
radoznao i htio bih razjasniti tajnu u tkoju je ona upletena. Ne znam zašto, ali sam uvjeren da ta
žena, mada je uopće ne poznajem i mada ni ona mene ne poznaje, ima utjecaja na moj život. — U
stvari, vi imate pravo — reče Athos — jer ne poznajem nijedne žene koja bi zavrijedila da je čovjek
traži kada se izgubi. Gospođa Bonacieux se izgubila, to gore po nju! Neka se sama nađe! — Ne,
Athose, ne, vi se varate — uzvrati d'Artagnan. — Ja volim moju jadnu Constancu više nego ikada i
da znam gdje se nalazi, pa da je to i na kraj svijeta, odmah bih otišao da je izbavim iz ruku njenih
neprijatelja. Ali ne znam gdje je, i sve moje traženje bilo je uzaludno. I šta se može! čovjek se ipak
mora malo razonoditi. — Razonodite se dakle s Miladv, dragi d'Artagnane. želim vam od svega
srca, ako vas to može zabaviti! — Slušajte, Athose, umjesto da ovdje budete zatvoreni kao u kakvoj
tamnici, uzjašite konja i pođite sa mnom na šetnju do Saint--Germaina.
— Dragi moj — odgovori Athos — ja jašem na svojim konjima kad ih imam. Kad ih nemam, idem
pješke. — No, dobro! — odgovori d'Artagnan nasmijavši se Athosovu osobenjaštvu koje bi ga bilo i
uvrijedilo da je došlo od nekog drugog. — Ja nisam tako ponosan kao vi, nego jašem na onome što
nađem. Dakle, do viđenja, dragi Athose! — Do viđenja! — reče mušketir dajući znak Grimaudu da
otvori bocu koju je upravo donio. D'Artagnan i Planchet popnu se na sedla i pođu prema Saint--
Germainu. D'Artagnan je čitavim putem mislio na ono što mu je Athos rekao o gospođi Bonacieux.
Iako d'Artagnan nije bio suviše sentimentalne prirode, lijepa trgovčeva žena zaista mu je bila
uzbudila srce. I, kao što je rekao, bio je spreman da pođe i na kraj svijeta da je potraži. Ali svijet
nema samo jedan kraj, jer je okrugao, pa zbog toga nije znao prema kojoj strani da se okrene. A
sada, htio je pokušati da sazna tko je ta Miladv. Miladv je razgovarala s čovjekom u crnom ogrtaču,
ona ga dakle poznaje. Dakle, d'Artagnanu se nametala misao da je taj čovjek u crnom 6 ogrtaču i po
drugi put oteo gospođu Bonacieux, jednako kao što ju je oteo i prvi put. Prema tome d'Artagnan je
samo napola lagao, a to je onda mala laž, kad je rekao da tražeći Miladv istovremeno traži i
Constancu. San jareći tako i od vremena do vremena podbadajući konja ostrugama, d'Artagnan je
prevalio cijeli put te je stigao u Saint--Germain. Prošao je uz paviljon u kojem će se deset godina
kasnije roditi Ljudevit XIV. Zatim je prošao nekom pustom ulicom gledajući desno i lijevo ne bi li
našao kakav trag lijepoj Engleskinji. I tada, u prizemlju neke lijepe kuće, koja prema tadašnjem
običaju nije imala prozora s ulice, on odjednom spazi neko poznato lice. Na terasi okruženoj
cvijećem to poznato lice šetalo je amo-tamo. Planchet ga prvi prepozna. — Hej, gospodine! — reče
Planchet obraćajući se d'Artagnanu. — Poznajete li onoga tamo što prodaje zjale vranama? — Ne
— odgovori d'Artagnan — ali sam ipak siguran da ovo nije prvi put što vidim to lice. — To vam,
bogami, i vjerujem — oglasi se Planchet. — To je jadni Lubin, sluga grofa Wardesa, onoga kojeg
ste onako dobro udesili prije mjesec dana u Calaisu, na putu prema guvernerovu imanju. — O, da!
— sjeti se d'Artagnan. — Sada ga prepoznajem. Misliš li da je on tebe prepoznao? — Bogami,
gospodine, bio je toliko zbunjen da ne mogu vjerovati da me sačuvao u sjećanju. — Ako je tako,
pođi i razgovaraj s tim momkom — reče d' Artagnan — i pokušaj doznati u razgovoru je li njegov
gospodar živ. Planchet siđe s konja, pođe ravno prema Lubinu, koji ga doista nije prepoznao, te se
oba lakeja upuste u vrlo prisan prijateljski razgovor. Za to vrijeme d'Artagnan odvede konje u
susjednu uličicu i obišavši oko neke kuće opet se vrati te se postavi s konjima iza živice da bi
prisustvovao razgovoru. Pošto je tako tek jedan trenutak stajao i promatrao, kadli se začu šum kola.
Odmah zatim pred njim se zaustavi kočija koju je vidio pred crkvom. Nije se prevario. Miladv je
bila u kočiji. D'Artagnan se priljubi uz vrat svome konju da bi sve vidio a da njega nitko ne vidi.
Miladv pomoli svoje lijepo lice i plavu kosu iz kočije i dade svojoj sobarici neka naređenja.
Sobarica, krasna djevojka od dvadeset do dvadeset i dvije godine, okretna i živa, prava subreta
velikih dama, skoči s papučice na kojoj je sjedila po tadašnjem običaju te se uputi prema terasi gdje
se nalazio Lubin. D'Artagnan ju je pratio pogledom dok se približavala terasi. Međutim, baš u tom
času netko je iznutra, iz kuće, pozvao Lubina,tako da je Planchet ostao sam na terasi te se ogledavao
lijevo i desno da vidi kamo je nestao d'Artagnan. Sobarica se približi Planchetu i, misleći da je to
Lubin, pruži mu pisamce: — To je za vašeg gospodara — reče mu. — Za mog gospodara? — upita
Planchet iznenađeno. — Da, i vrlo je hitno. No, uzmite ga brzo! Predavši pismo, ona otrči do
kočije, koja se za to vrijeme okrenula u pravcu odakle je i došla, te se popne na papučicu i kola
krenuše. Planchet je gledao i okretao pismo, a pošto je bio naviknut da slijepo sluša, skoči sa terase,
pođe uličicom i nekoliko koraka dalje naiđe na d'Artagnana koji je sve vidio te mu je već dolazio u
susret.
— Za vas, gospodine — reče Planchet pruživši pismo mladiću. — Za mene? — odgovori
d'Artagnan. — Jesi li baš siguran? — Bogami, posve sam siguran! Sobarica je rekla: »Za vašeg
gospodara!« A ja, osim vas, nemani drugog gospodara... O, stasita je ta sobarica, časna riječ!
D'Artagnan otvori pismo i pročita: Osoba koja se za vas zanima više negoli se to smije reći htjela bi
saznati kojeg ćete dana biti u stanju da se prošetate u šumi. Sutra, u gostionici »Champ du Drap
d'Or« jedan će sluga, u crnoj i crvenoj livreji, čekati vaš odgovor. — Oho — reče samom sebi
d'Artagnan — to je zanimljivo, čini se da se Miladv i ja brinemo za zdravlje jedne te iste osobe. No
dobro! Planchet, kako je onom dragom gospodinu Wardesu? Dakle nije mrtav? — Nije, gospodine.
Onako mu je kako može biti čovjeku kojemu se mač četiri puta zabio u tijelo, jer vi ste, ne
zamjerite, upravo četiri puta svojim mačem dohvatili tog dragog plemića, pa je on još slab, budući
da je izgubio gotovo svu krv. Kao što sam govorio gospodinu, Lubin me uopće nije prepoznao,
nego ini je od početka do kraja ispričao cijeli onaj događaj. — Odlično, Planchet, ti si kralj lakeja. A
sada skoči na konja pa da stignemo kočiju. Nije trebalo mnogo kasati. Poslije pet minuta spazili su
kočiju zaustavljenu uz rub ceste. Bogato odjeven konjanik stajao je pored nje. Razgovor između
Miladv i konjanika bio je tako živ da se d'Artagnan zaustavio s druge strane kočije a da ga osim
lijepe sobarice nitko nije ni primijetio. Razgovarali su na engleskom, na jeziku koji d'Artagnan nije
razumio. Ali po tome kako je govorila d'Artagnan je pogađao da je lijepa Engleskinja vrlo ljuta.
Završila je razgovor pokretom koji nije ostavljao nikakve sumnje što se tiče njegove prirode: udarila
je svojom lepezom tako snažno da se to malo žensko pomagalo ra-zletilo u hiljadu komadića.
Konjanik prasne u smijeh, a to je, kako se činilo, tjeralo Miladv u očaj. D'Artagnan zaključi da bi to
bio trenutak da posreduje. Prijeđe na drugu stranu te s poštovanjem skine šešir: — Gospođo — reče
— dozvoljavate li mi da vam ponudim svoje usluge? čini mi se da vas je ovaj gospodin naljutio.
Samo mi naredite, gospođo, a ja se obavezujem da ću njegovu nepristojnost kazniti. Već kod prvih
riječi Miladv se bila okrenula prema d'Artagna-nu i stala ga začuđeno promatrati. Pošto je završio,
obratila mu se govoreći izvrsno francuski. — Gospodine — reče mu — ja bih se drage volje stavila
pod vašu zaštitu da gospodin s kojim se svađam nije moj brat. — Onda mi oprostite, gospođo —
reče d'Artagnan — jer ja to nisam znao. — Što hoće taj vjetrogonja? — poviče konjanik kojega je
Miladv predstavila kao svog brata. — I zašto ne ide svojim putem? — Vi ste vjetrogonja —
odgovori d'Artagnan nagnuvši se na vrat svome konju. — Nisam otišao svojim putem jer mi se
svidjelo ostati ovdje! Konjanik reče nešto na engleskom svojoj sestri. — Ja s vama govorim
francuski — reče mu d'Artagnan. — I budite tako ljubazni pa mi odgovorite, molim vas, također na
francuskom. Vi ste brat ovoj gospođi, to je u redu, budite, ali na sreću niste i meni brat. Moglo se
pretpostaviti da će Miladv, zbog straha kojemu žene obično podliježu, posredovati u ovom izazovu
kako bi spriječila svađu. Ali se dogodilo posve suprotno. Ona se zavalila u kola i oštro viknula
kočijašu: — Kući! Lijepa sobarica baci nestrpljiv pogled cna d'Artagnana i činilo se da je njegova
krasna pojava djelovala na nju veoma povoljno. Kočija odjuri, a dva plemića nađu se licem u lice
jedan prema drugom. Nikakve stvarne prepreke nije više bilo među njima. Konjanik učini pokret
kao da će poći za kočijom. Međutim d'Artagnanova srdžba, koja je prije toga kipjela, sada se
odjednom pojačala, jer je u svom protivniku prepoznao Engleza koji je u Amiensu na kockanju
dobio njegova konja, a zamalo da od Athosa nije dobio i njegov dijamant. Zato d'Artagnan uhvati
njegove uzde i zaustavi ga.— O, gospodine — reče mu — čini mi se da ste vi veći vjetro-gonja
nego ja, jer se pravite da ste zaboravili da je među nama došlo do nekakve male svađe! — Oho! To
ste vi, gosparu! — odgovori Englez. — Vi dakle uvijek tražite igru, ovakvu ili onakvu. — Da, a sad
sam se sjetio da vam se moram revanširati. Vidjet ćemo, dragi gospodine, vladate li jednako dobro
mačem kao što bacate kocku.
— Zar ne vidite da uopće nemam mača? — uzvrati mu Englez. — Pravite se, dakle, junakom pred
nenaoružanim čovjekom? — Ipak se nadam da imate kod kuće mač — odgovori d'Arta-gnati. — U
svakom slučaju, ja imam dva, pa ću vam, budete li htjeli, pozajmiti jedan. — Nije potrebno —
odgovori Englez — jer sam dobro snabdjeven takvim alatom. — U redu, poštovani plemiću — reče
mu d'Artagnan. — Izaberite svoj najduži mač i dođite da mi ga večeras pokažete! — A kamo da
dođem, molim lijepo? — Iza Luxembourga. To je odlično mjesto za Šetnju ovakve vrste kakvu vam
predlažem. — U redu, doći ću. — Koji sat predlažete? — Šest sati. — Ah, doista, vi sigurno imate
jednog ili dva prijatelja? — Imam trojicu koji će biti vrlo sretni da mi se pridruže u borbi. —
Trojicu? Odlično! Izvrsno! — reče d'Artagnan. — Toliko ih imam i ja. — A sada, tko ste vi? —
upita Englez. — Ja sam gospodin d'Artagnan, gaskonjski plemić, služim u gardi, u četi gospodina
des Essartsa. A vi? — Ja sam lord Winter, barun od Sheffielda. — Dobro, vaš sam sluga, gospodine
barune — reče d'Artagnan — premda imate ime koje je teško upamtiti. I on podbode konja te u
kasu odjuri putem koji je vodio u Pariz. Kao i obično u takvim prilikama, d'Artagnan pođe najprije
Athosu. Nađe ga gdje leži na velikom kanapeu, na kome je kako je rekao, čekao da ga njegova ratna
oprema sama potraži. D'Artagnan ispriča Athosu sve što se dogodilo, jedino mu o pismu za
gospodina Wardesa ne kaza ni riječi. Athos se oduševi kad je saznao da će se tući s jednim
Englezom. Rekli smo da mu je to bio san. 10 Odmah su poslali sluge da pozovu Porthosa i Aramisa,
pa i njima ispričaše cijelu tu stvar. Porthos izvuče mač iz korica i poče njime napadati zid,
odstupajući od vremena do vremena i svijajući se kao da je kakav plesač. Aramis, koji je stalno
radio na svojoj poemi, zatvorio se u Athosov kabinet i zamolio da ga ne uznemiruju dok ne dođe
vrijeme za borbu. Athos dade znak Grimaudu da mu donese jednu bocu. A što se tiče d'Artagnana,
on je u sebi bio skovao nekakav mali plan čijem ćemo izvršenju prisustvovati nešto kasnije, plan
koji mu je obećavao ugodne doživljaje, što se moglo vidjeti i po osmjesima koji su se od vremena
do vremena prelijevali preko njegova lica, da bi ga razvedrili i ozarili. II ENGLEZI I FRANCUZI
Uf -iv ll određeno vrijeme, pošli su sa svoja četiri lakeja iza Lu-xembourga na ledinu koja je bila
ograđena za koze. Athos izvadi iz džepa komad kovana novca i dade ga kozaru da bi se udaljio.
Lakeji dobiše zadatak da budu na straži. Uskoro se tom mjestu približi grupa šutljivih ljudi koji uđu
u zagrađeni prostor i priđu mušketirima. Zatim, po engleskom običaju, trebalo je da dođe do
upoznavanja. Englezi su svi pripadali najvišim aristokratskim krugovima, pa su bizarna imena
njihovih protivnika bila za njih ne samo predmet iznenađenja nego i razlog da budu uznemireni. —
Ali uza sve to — reče lord Winter kad je čuo imena trojice mušketira — uza sve to mi ne znamo tko
ste vi, a i nećemo se tući s takvim imenima. Pa to su imena pastira! — Međutim, milorde, kao što
možete i pretpostaviti, naša su imena lažna — odgovori Athos. — A to povećava našu želju da
doznamo vaša prava imena — odgovori Englez. — A kako to da ste se s nama kockali ne
poznavajući ih? — upita Athos. — Kockajući se s nama, koji smo imali takva imena, vi ste dobili
dva naša konja! — To je istina, ali tada smo stavili na kocku samo svoje pi-stole, a sada stavljamo
na kocku svoju krv. Kockati se možemo bilo s kim, ali tući ćemo se samo s onima koji su nam
ravni. — Imate pravo — reče Athos.
Athos zatim povuče u stranu onog od četvorice Engleza s kojim se imao potući, te mu šapne svoje
ime. Porthos i Aramis učiniše isto. — Jeste li zadovoljni — upita Athos svog protivnika — i
smatrate li me dovoljno visokim plemićem da mi možete ukazati čast da svoj mač ukrstite s mojim?
— Da, gospodine — odgovori Englez naklonivši se. — No, a sada, hoćete li da vam nešto kažem?
— upita Athos hladno. — Što? — odvrati Englez. — Da biste bili mnogo bolje učinili da niste
tražili da vam kažem kako se zovem. 12 . — A zašto to? — Jer svi misle da sam mrtav, i imam
razloga što želim da se ne zna da sam živ. Bit ću dakle prisiljen da vas ubijem, da se moja tajna ne
bi otkrila. Englez pogleda Athosa misleći da se šali, ali Athosu nije bilo ni na kraj pameti da zbija
šalu. — Gospodo! — obrati se Athos istovremeno svojim drugovima i njihovim protivnicima. —
Gospodo, jesmo li spremni? — Jesmo! — odgovore Englezi i Francuzi, svi u jedan glas. — Dakle,
k oružju! — uzvikne Athos. I osam je mačeva istog trenutka bljesnulo pod Zrakama sunca koje je
zapadalo. Ogorčenost kojom je počela ta borba bila je prirodna, jer su ti ljudi između sebe bili
dvostruki neprijatelji. Athos se borio tako sabrano i metodično kao da se nalazi u kakvoj dvorani za
mačevanje. Porthos, koji se bez sumnje koristio svojim nesretnim iskustvom iz Chantillvja, gdje je
imao suviše povjerenja u sebe, upravljao je udarcima svog mača vrlo oprezno i služeći se svim
mogućim finesama. Aramis, koji je još imao završiti treće pjevanje svoga spjeva, žurio se da što
prije dokrajči ovaj posao sa svojim protivnikom. Prvi, Athos, ubije svog protivnika. Samo ga je
jedanput dosegao mačem, ali kao što je i najavio, njegov je udarac bio smrtonosan: mač je probio
srce njegova protivnika. Drugi, Porthos, oborio je svoga u travu. Bio ga je ranio u bedro. I budući
da mu je Englez bez ikakva daljnjeg otpora predao mač, Porthos ga podigne i odnese u njegovu
kočiju. Aramis je svoga napadao tako žustro da je ovaj, pošto se pedesetak koraka povlačio, udario
u bijeg koliko su ga noge nosile te je nestao praćen posprdnim smijehom lakeja. A što se tiče
d'Artagnana, on je u pravom smislu riječi zaigrao na defenzivnu kartu. Međutim kad je vidio da se
njegov protivnik dobro izmorio, on mu snažnim bočnim udarcem izbije mač iz ruku. Videći da je
razoružan, barun odstupi dva-tri koraka, ali pri tome mu se noga posklizne te pade nauznak. Jednim
skokom d'Artagnan je već bio nad njim. Stavio mu je mač pod grlo: — Mogao bih vas ubiti,
gospodine — reče Englezu — jer ste sada u mojim rukama, ali vam za ljubav vašoj sestri poklanjam
život. D'Artagnan je bio izvan sebe od sreće. Ostvario mu se plan koji je ranije bio smislio i zbog
kojeg su se preko njegova lica prelijevali oni osmijesi zadovoljstva o kojima je bilo govora u
prethodnom poglavlju. Ushićen što dma posla s takvim plemićem, Englez zagrli d'Artagnana, uputi
hiljadu komplimenata na račun trojice mušketira te 13pošto se Porthosov protivnik već nalazio u
kočiji a Aramisov je bio dao petama vjetra, svi su sada posvetili svoju pažnju jedino pokojniku.
Pošto su mu Porthos i Aramis skinuli odjeću, u nadi da njegova rana nije smrtonosna, iz njegova
opasača ispadne velika, puna kesa. D'Artagnan je podigne i pruži lordu Winteru. __A kog đavla da
učinim s tom kesom? — upita Englez. — Vratite je njegovoj obitelji — odgovori d'Artagnan. __
Njegovoj obitelji nije stalo do ove sitnice. Ona će naslijediti petnaest hiljada zlatnika rente. Dajte tu
kesu vašim slugama. D'Artagnan stavi kesu u džep. — A sada, mladi prijatelju — reče lord Winter
— jer ja se nadam da ćete mi dozvoliti da vas tako nazovem, još ću vas večeras, ako nemate ništa
protiv, predstaviti svojoj sestri ladv Clarick (Kla-rik). 2elio bih da vam se i ona također zahvali, a
budući da ona ne stoji loše na dvoru, možda bi vam jednom koja njezina riječ što bi je izrekla za vas
mogla dobro doći. D'Artagnan se zacrveni od zadovoljstva i nakloni se u znak da pristaje. U
međuvremenu, Athos se približi d'Artagnanu. — Što namjeravate učiniti s onom kesom? —
prišapne mu na uho. — Namjeravao sam je predati vama, dragi Athose.
— Meni? A zašto? — Pa vi ste ga ubili! Uzmite to kao svoj plijen. — Ja da naslijedim neprijatelja!
— začudi se Athos. — Što vi mislite o meni? — Takav je običaj u ratu — reče d'Artagnan. — Zašto
to ne bi važilo i u dvoboju? — Ni na bojnom polju ja nisam nikada činio takve stvari — reče Athos.
Porthos slegne ramenima, a Aramis napući usne dajući za pravo Athosu. — Onda dajmo taj novac
slugama, kao što je rekao lord Win-ter — predloži d'Artagnan. — Da — složi se Athos — dajmo tu
kesu lakejima, ali ne našim lakejima nego njihovim. Athos uzme kesu i baci je kočijašu: — Za vas i
vaše drugove! Ova velikodušnost čovjeka koji nije imao ni prebijene pare u džepu oduševila je čak i
Porthosa. Taj dokaz francuske plemenitosti o kojem je lord Winter pričao svojim prijateljima, svi su
primili s velikim poštovanjem, svi osim gospode Grimauda, Mousquetona, Plancheta i Bazina.
Opraštajući se s d'Artagnanom, lord Winter dade mu adresu svoje sestre. Ona je stanovala na trgu
Rovale (Rojal), koji je tada 14 bio otmjena četvrt, i to u kući broj šest. Uostalom, lord obeća da će
doći po njega kako bi ga odveo onamo. D'Artagnan zakaže s njim sastanak za osam sati kod Athosa.
Ovo upoznavanje s Miladv potpuno je obuzelo našeg Gaskonj-ca. Razmišljao je o tome na kako se
čudnovat način ta žena dosad upletala u njegovu sudbinu. Bio je uvjeren da je ona u kardinalovoj
službi, ali usprkos tome osjećao je da ga nešto neodoljivo vuče prema njoj, da ga prema njoj vuče
jedan od onih osjećaja koji se čovjeku nameću a da ni sam ne zna zašto. Jedino se bojao da će ga
Miladv prepoznati, da će u njemu prepoznati čovjeka kojega je vidjela u Meungu i u Doveru. U tom
slučaju znala bi da pripada prijateljima gospodina de Trevillea i da je prema tome dušom i tijelom
uz kralja. U tom slučaju izgubio bi prednost koju bi mogao imati ako ga Miladv ne prepozna, jer
bude li ona znala o njemu onoliko koliko on zna o njoj, morat će se upustiti u igru s njom kaa ravan
s ravnim. A što se tiče početka ljubavnog zapleta između nje i grofa Wardesa, naš se uobraženi
mladić vrlo malo zbog toga brinuo, premda je markiz bio mlad, lijep, bogat — i u velikoj milosti
kod kardinala. Jer nije baš mala stvar da čovjek ima dvadeset godina i da je rođen u Tarbesu.
D'Artagnan najprije pođe kući da bi se što sjajnije obukao. Zatim svrati Athosu te mu, po običaju,
sve ispriča. Athos sasluša njegove planove, a onda mahne glavom i s nekom vrsti gorčine preporuči
mu da bude oprezan. — Što! —reče mu on. — Izgubili ste ženu o kojoj ste govorili da je dobra,
lijepa, savršena, a evo, već trčite za drugom! D'Artagnan osjeti da je ovaj prijekor ispravan. —
Volio sam gospođu Bonacieux srcem, dok Miladv volim glavom — reče on Athosu. — Odlazeći k
njoj, želim sebi prije svega objasniti kakvu ulogu ona igra na dvoru. — Zaboga, kakvu ulogu igra!
Poslije svega onoga što ste mi rekli, to nije teško odgonetnuti. Ona je nekakav kardinalov emisar. To
je žena koja će vas domamiti u kakvu stupicu u kojoj ćete jednostavno izgubiti glavu. — Vraga,
dragi Athose! čini mi se da vi gledate stvari suviše crno. — Dragi d'Artagnane, ja ženama ne
vjerujem. Što mogu, kad sam skupo platio povjerenje u njih; a osobito ne vjerujem ženama koje su
plave. Zar mi niste rekli da je Miladv plava? — Ona ima najljepšu plavu kosu koju sam ikad vidio.
— O, jadni d'Artagnan! — uzdahne Athos. — Slušajte, hoću samo da raščistim stvari, a kasnije, kad
saznam ono što želim saznati, udaljit ću se. ■— Samo vi raščistite — reče mu Athos flegmatično. U
dogovoreno vrijeme stigao je lord Winter, ali se Athos, pošto je na vrijeme bio obaviješten o
njegovu dolasku, povukao u 15drugu sobu. Tako je Englez zatekao d'Artagnana sama, a kako je već
bilo blizu osam sati, on povede mladića sa sobom. Na ulici ih je čekala elegantna kočija koju su
vukli izvrsni konji, te oni začas stigoše na trg Royal. Miladv Clarick primila je d'Artagnana vrlo
prijazno. Njezin stan bio je vrlo raskošan, a premda je većina Engleza zbog rata već bila napustila
Francusku, ili se spremala da je napusti, Miladv se, da bi uredila svoju kuću, upravo bila bacila u
nove troškove, što je bio dokaz da opće mjere koje su se odnosile na Engleze nju nisu pogađale.
— Evo vidite mladog plemića koji je imao u rukama moj život — reče lord VVinter predstavljajući
d'Artagnana svojoj sestri — ali koji to nije htio iskoristiti iako smo bili dvostruki neprijatelji, jer
sam ga uvrijedio i jer sam Englez. Zahvalite mu na tome, gospođo, ako prema meni gajite imalo
prijateljstva. Miladv jedva primjetno nabra obrve, i neka jedva vidljiva sjenka proleti joj preko lica.
Istovremeno na licu joj se pojavi tako čudan osmijeh da je mladić, koji je opazio sve te pojedinosti,
osjetio jezu. Njezin brat nije primijetio ništa. Bio se okrenuo da se poigra s majmunom prema
kojem je Miladv pokazivala velike simpatije. Majmun je lorda bio povukao za dolamu. — Dobro
došli, gospodine! — reče Miladv. — Vi ste danas stekli pravo da vam vječno budem zahvalna!
Međutim neobična prijaznost njezina glasa bila je očigledno u suprotnosti sa znakovima
nezadovoljstva koje je d'Artagnan bio primijetio. Englez se zatim okrene i ispriča kako se među
njima odvijala borba ne ispustivši ni najmanju pojedinost. Miladv ga je slušala s najvećom
pažnjom. I premda se naprezala da sakrije svoje uzbuđenje, ipak se lako moglo primijetiti da joj
lordovo pripovijedanje nije nimalo ugodno. Krv joj je navirala u glavu, a njezina je dražesna noga
nestrpljivo tapkala pod haljinom. Lord Winter ništa ne primijeti. A pošto je dovršio pripovijedanje,
priđe stolu na kojem se nalazio pladanj s bocom španjolskog vina s čašama. Natočio je dvije čaše, i
ponudio d'Artagnana da Pije. D'Artagnan je znao da je za Engleze uvreda ako čovjek odbije da se s
njima nazdravi, pa i on priđe istolu te uzme svoju čašu. Ali u međuvremenu nije gubio iz vida
Miladv, a u ogledalu primijeti kako joj je lice promijenilo izraz. Sada, kad je mislila da je nitko ne
gleda, njezino je lice odražavalo osjećaje koji bi se gotovo mogli nazvati zvjerskima. Bijesno je
zubima grizla svoju maramu. Tada uđe ona lijepa, mala sobarica koju je d'Artagnan već ranije bio
uočio. Ona je lordu Winteru rekla nešto na engleskom i on odmah zamoli d'Artagnana da mu
dozvoli da ode, izvinjavajući 16 se da ga zove hitan posao. Svoju sestru također je zamolio da mu
oprosti što mora otići. D'Artagnan se oprosti s lordom Winterom stiskom ruke, a zatim priđe bliže
Miladv. Začuđujućom sposobnošću da se brzo mijenja, lice te žene bilo je opet poprimilo prijazan
izraz. Tek nekoliko crvenih mrlja na njezinoj marami ukazivalo je da je ona bila sebi izgrizla usne
sve do krvi. A njezine usne bile su divne, kao od koralja. Razgovor postade živahan, činilo se da se
Miladv potpuno smirila. Ispričala je d'Artagnanu da lord Winter nije njezin brat već njezin šurjak1.
Ona je bila udata za njegova mlađeg brata, koji je umro ostavivši je s jednini djetetom, a to njezino
dijete jedini je nasljednik lorda Wintera, dakako, ako se lord ne oženi. Sve je to d'Artagnanu otkrilo
da su okolnosti o kojima mu je ona govorila obavljene nekakvim velom, pa ih pod tim velom i nije
mogao jasno razabrati. Uz ostalo, poslije kojih pola sata razgovora d'Artagnan je bio uvjeren da je
Miladv Francuskinja. Ona je govorila francuski tako pravilno i s takvim naglaskom da nije moglo
biti nikakve sumnje u tom pogledu. D'Artagnan se razmetao udvarajući joj se i izražavajući joj
odanost, a na sve dosjetke našeg Gaskonjca Miladv je odgovarala dobrohotnim osmijesima.
Međutim je došlo vrijeme odlaska, pa se d'Artagnan oprosti od Miladv te izađe iz njezina salona
kao najsretniji čovjek na svijetu. Na stepenicama sretne lijepu sobaricu koja ga u prolazu lako
dotakne. Pocrvenjevši do ušiju, ona ga zamoli da joj oprosti, i to ga zamoli tako slatkim glasom da
joj je oprostio istog trenutka. Sutradan je d'Artagnan ponovo došao, a Miladv ga je primila još bolje
nego prvi put. Lorda Wintera nije bilo, pa mu je čitavu večer jedino Miladv pravila društvo. činilo
se kao da ona pokazuje veliki interes za njega. Upitala ga je odakle je, koji su njegovi prijatelji, i je
li kadgod pomišljao da stupi u službu gospodina kardinala. Iako je bio tek mladić od dvadeset
godina, d'Artagnan je, kao što znamo, bio vrlo oprezan, pa se sada sjetio svih svojih sumnji u
Miladv. On se neobično pohvalno izrazi o Njegovoj preuzviše-nosti i izjavi da bi sigurno bio stupio
u kardinalovu gardu umjesto što je stupio u kraljevu, da je — na primjer — poznavao gospodina
Cavois (Kavoa), umjesto što je poznavao gospodina de Trevillea. Miladv bez ikakva okolišanja
promijeni razgovor i ne pridajući tome nikakve posebne važnosti upita d'Artagnana je li kada bio u
Engleskoj. 1 Radi se o igri riječi, jer se brat na francuskom kaže frere, a šurjak beau-frere. 2 Tri
mušketira II 17D'Artagnan odgovori da ga je gospodin de Treville tamo slao radi razgovora o
nabavci konja i da je čak doveo četiri konja da se iskušaju. Miladv je u toku razgovora dva ili tri
puta ugrizla usne. Shvatila je da ima posla >s jednim Gaskonjcem koji ne pokazuje svoje karte.
D'Artagnan se oprosti u isti sat kao i prethodne večeri. U hodniku opet je susreo lijepu Ketty (Keti),
kako se zvala mlada sobarica. Ona ga pogleda s izrazom tajanstvene čežnje kojoj je lako bilo
odgonetnuti smisao. Ali d'Artagnan je bio toliko zaokupljen gospodaricom da sobaricu nije ni
primjećivao. Sutradan je d'Artagnan ponovo posjetio Miladv, a također i preksutradan. I svaki put
ga je ona dočekivala sve prijaznije. I također svaki put, bilo u predsoblju, bilo u hodniku, bilo na
stepenicama, on se sretao s lijepom sobaricom. Ali, kao što smo već vidjeli, d'Artagnan nije ni
primjećivao tu ustrajnost lijepe Ketty.

III ADVOKATOV RUčAK

eđutim zbog dvoboja u kojem se tako sjajno ponio, Porthos nije smetnuo s uma ručak na koji ga je
bila pozvala advokatova žena. Sutradan oko jedan sat po podne Mous-queton ga je i posljednji put
očetkao. Porthos se zatim uputi prema ulici Ours. Išao je korakom čovjeka koji osjeća da je
dvostruko sretan. Njegovo je srce snažnije udaralo, ali ne kao d'Artagnanovo od vrele i snažne
ljubavi, nego mu se krv uzbudila od pomisli na materijalni interes. Napokon će prekoračiti onaj
tajanstveni prag i popeti se uz one nepoznate stepenice kojima su se jedna po jedna popele stare
škude gazde Coquenarda. Vidjet će napokon kako u stvarnosti izgleda ona škrinja koju je dvadeset
puta gledao u snu, ona dugačka i duboka škrinja, zaključana, učvršćena zasunima i prikovana uz tlo,
ona škrinja o kojoj je tako često čuo govoriti, a koju će, istina, malo mršave, ali uza sve to privlačne
ruke advokatove žene, već jednom otvoriti pred njegovim radoznalim pogledima. On, čovjek bez
doma, bez sreće i obitelji, vojnik naviknut na krčme i taverne, na svakovrsne jazbine u kojima se
toči vino, on dakle, koji se kao gurman morao zadovoljiti da se gosti onim što nađe, on će sada
okusiti domaći ručak, naslađivat će se u udobnom domu i prepustit će se onim sitnim pažnjama koje
su čovjeku to prijatnije što je suroviji, kako kažu stari vojnici. Dolaziti svakog dana kao bratić i
sjesti za bogat stol, podsmjehivati se žutom i naboranom čelu starog advokata, čerupati pomalo
mlade pisare učeći ih kako se na najotmjeniji način igra baset, lanskenet i baci deseti i dobivajući
kao nagradu za lekciju od jednog sata čitavu njihovu jednomjesečnu zaradu, svemu tome Porthos se
već unaprijed silno radovao. Istina, mušketir je ovda-onda imao pred očima loš glas koji je još od
onih vremena pratio advokate i koji se održao sve do danas. Njima su pripisivali škrtost, odricanje i
post. Ali pored svega, osim nekih znakova štedljivosti što ih je kod nje uočio i koje je Porthos
uvijek smatrao neumjesnima, njemu se advokatova žena činila dovoljno širokogrudnom,
razumljivo, imaju^všfci*viliJtasda je 1 Igre kartama i kockom.____ {TI
to na kraju krajeva ipak žena jednog advokata. Zato se nadao da će u njezinoj kući naići na
prijatnost i ugodno domaće raspoloženje. Međutim već na vratima u njemu se pojave neke sumnje:
sam ulaz u kuću nije uopće bio prikladan da se ovamo pozivaju gosti. Hodnik je bio smradan i
mračan, stepenice slabo osvijetljene pro-zorčićima kroz koje je prodiralo sumračno osvjetljenje iz
susjednog dvorišta, a na prvom katu našao je neka niska vrata okovana ogromnim čavlima slično
kao i glavna vrata u tvrđavi Grand Cha-telet (Gran Šatle). Porthos pokuca. Visok i blijed pisar, sav
obrastao u bujnu kosu koju češalj nije nikada ni dodirnuo, otvori vrata i pokloni mu se kao čovjek
koji je primoran iskazati poštovanje prema drugom čovjeku istovremeno zbog njegova visoka stasa
koji odrazuje snagu, zbog vojničkog odijela koje označuje položaj i zbog njegovih rumenih obraza
koji dokazuju da je navikao dobro živjeti. Iza prvog pisara stajao je drugi, koji je bio niži, iza
drugog stajao je treći, koji je bio viši, a iza trećeg stajalo je trčkaralo od kojih dvanaest godina. U
svemu bila su tri pisara i pol. Za ono doba ta je činjenica potvrđivala da se radi o advokatskoj
kancelariji s velikim brojem klijenata. Premda je mušketir imao doći tek u jedan sat, advokatova ga
je žena očekivala već od podne računajući da će srce, a možda i želudac, potaći njezina obožavatelja
da ipak dođe prije ugovorenog vremena. Zbog toga se gospođa Coquenard pojavila na vratima svog
stana gotovo istovremeno kad i uzvanik, to jest čim je pisar otvorio, pa je pojava časne dame
izbavila Porthosa iz neprilike. Pisari su ga radoznalo gledali, a on je, ne znajući zapravo što bi rekao
toj ljestvici koja se dizala i spuštala, ostao zatvorenih usta. — To je moj bratić — reče gospođa. —
Uđite, uđite dakle, gospodine Porthos! Ime Porthos ostavilo je svoj utisak: pisari su prasnuli u
smijeh, ali kad se Porthos okrenuo prema njima, na licima im opet prevlada ozbiljnost. Pošto su
prošli kroz predsoblje u kojem su bili pisari, i kroz kancelariju u kojoj su oni zapravo morali sjediti,
stigli su u advo-katov kabinet koji je bio nalik na nekakvu tamnu dvoranu natrpanu papirima.
Izašavši iz kabineta, s desne strane ostala im je kuhinja, a s lijeve ušli su u sobu za primanje. Ono
što je dotad vidio nije Porthosa inspiriralo ničim naročito dobrim. Kroz sva ta otvorena vrata,
razgovor mora da se čuo daleko. A zatim, u prolazu, on je bio bacio brz ispitivački pogled u kuhinju
te je morao priznati samome sebi, na sramotu advokatove žene i na veliku svoju žalost, da u toj
kuhinji nema one vatre, 20 one živosti, onog kretanja kakvo obično vlada u svakom gurmanskom
hramu u časovima prije no što će se iz njega iznijeti dobar ručak. Advokat je bez sumnje bio
obaviješten o toj posjeti jer nije pokazao nikakvo iznenađenje ugledavši Porthosa, koji mu je
pristupio vrlo slobodno. Mušketir je učtivo pozdravio svog domaćina. — O, čini se da smo .bratići,
gospodine Porthos? — odvrati mu advokat pridigavši se rukama na svom naslonjaču od trske.
Starac je, umotan 4. veliku crnu dolamu u kojoj se njegovo slabašno tijelo gubilo, jAo oštar i grub.
Njegove sitne sive oči sjajile su se kao žeravic^i zajedno s njegovim ustima što su se vječno trzala
predstavljale su jedino što je na njegovu licu još bilo prožeto životnošću. Na žalost, noge su već
počele otkazivati poslušnost toj koštanoj mašineriji. Već pet ili šest mjeseci, otkad je osjetio da ga
snage napuštaju, poštovani je advokat zapravo ženin rob. ženina bratića primio je s izrazom
strpljivosti, i to je sve. Da je gazda Coquenard mogao čvrsto stati na svoje noge, on bi bio odbio
svako srodstvo s gospodinom Porthosom. — Da, gospodine, mi smo bratići — odgovori mu Porthos
ne zbunjujući se. Uostalom on nije nikada ni očekivao da će ga muž njegove ljubavnice dočekati s
oduševljenjem. — Po ženi, mislim; zar ne? — zlobno primijeti advokat. Porthos nije u ovome
osjetio nikakvu žaoku nego je advokatove riječi primio kao dokaz njegove naivnosti, pa im se slatko
smijao ispod svog krupnog brka. Gospođa Coquenard, koja je znala da su među advokatima
naivčine velika rijetkost, više je pocr-venjela no što se smijala. Od časa kad se Porthos pojavio
gazda Coquenard bacao je zabrinute poglede prema velikom ormaru koji je stajao pred njegovim
radnim stolom od hrastovine. Premda ormar po svom obliku nije uopće odgovarao
onome što je Porthos vidio u snu, ovaj ipak shvati da to mora biti upravo ona sretna škrinja o kojoj
je toliko razmišljao. On je sebi samo čestitao što je stvarnost bila za šest stopa više nego snovi.
GzcL&a. Coquenard nije se upuštao u daljnja rodoslovna istraživanja nego je, prenijevši svoj
nemirni pogled sa ormara na Porthosa, rekao: — Prije no što pođe u rat, naš gospodin bratić učinit
će nam čast da jedanput s nama ruča, zar ne, gospođo Coquenard! Ovaj put Porthos dobije udarac
izravno u stomak i osjeti ga. čini se da ni gospođa Coquenard također nije bila neosjetljiva, jer je
rekla: — Moj bratić neće više doći ako vidi da se prema njemu ne odnosimo kako treba. Ali u
slučaju da se dogodi suprotno, to jest da bude s nama zadovoljan, njemu preostaje još tako malo
vreme21na za boravak u Parizu, a prema tome i tako malo prilike da nas posjećuje, da ćemo ga
zamoliti neka nam posveti gotovo svaki svoj slobodni trenutak što ga bude imao na raspolaganju
prije odlaska. — O, moje noge, moje jadne noge, gdje ste! — promrmlja Co-quenard i pokuša se
nasmiješiti. Za pomoć koju mu je pružila u času kad je osjetio da su njegove gastromanske nade
ugrožene, mušketir je bio neobično zahvalan advokatovoj ženi! Uskoro dođe vrijeme ručku. Prešli
su u blagovaonicu, u veliku mračnu sobu koja se nalazila nasuprot kuhinji. Pisari su, po svemu
sudeći, osjetili u kući nekakve neuobičajene mirise, pa su bili vojnički tačni i već su držali u ruci
svoje stolice bez naslona, spremni da sjednu. Vidjelo se kako su im čeljusti već unaprijed stavljene
u pokret sa strašnim namjerama. — Sto mu gromova — pomisli Porthos gledajući ta tri izgladnjela
čovjeka, jer trčkaralo, kao što se može i pretpostaviti, nije imalo tu čast da ruča za glavnim stolom.
— Sto mu gromova, da sam na mjestu moga bratića, ne bih držao uza se ovakve izjelice. Izgledaju
kao brodolomci koji nisu jeli već šest tjedana! Uđe i gazda Coquenard. Njegov naslonjač imao je
točkove, a dogurala ga je gospođa Coquenard, kojoj je i Porthos priskočio u pomoć da bi muža
lakše dogurala sve do stola. Tek što je ušao, i on podigne nos te počne žvakati praznim čeljustima
kao i njegovi pisari. — Oho! — iznenadi se advokat. — To je neka izvanredna juha. — Ali,
dovraga, šta vi nalazite izvanredno na ovoj juhi? — upita Porthos pogledavši u bljedunjavu i
potpuno praznu juhu na kojoj je plivalo tek nekoliko rijetkih korica što su podsjećale na otočiće
kakvog arhipelaga. Gospođa Coquenard se osmjehne i na njezin znak svi nestrpljivo sjednu za stol.
Gospođa je najprije poslužila svoga muža, a zatim je došao na red Porthos. Poslije toga ona napuni
svoj tanjur, a nestrpljivim pisarima podijeli korice bez juhe. U tom času vrata blagovaonice otvorila
su se sama od sebe uz veliku škripu, a Porthos je kroz rastvorene vratnice ugledao malog pisara koji
nije imao čast da učestvuje u gozbi, nego je, uz mirise što su dolazili iz kuhinje i blagovaonice, jeo
komad kruha. Poslije juhe služavka je donijela kuhanu kokoš, izvanrednu poslasticu zbog koje su
uzvanici tako snažno razrogačili oči da je postojala opasnost da im iskoče iz očnih šupljina. — Vidi
se da volite svoju rodbinu, gospođo Coquenard! — reče advokat s gotovo tragičnim osmijehom. —
Zaista iskazujete veliku pažnju svome bratiću! Ali jadna je kokoš bila mršava i obavita debelom
nakostruše-nom kožom koju su kosti uzalud pokušavale probiti. Mora da su je dugo tražili dok su je
našli u kokošinjcu, u koji se bila zavukla da ugine od starosti. __Dovraga — pomisli Porthos — ovo
je vrlo žalosno. Ja poštujem starost, ali je ne volim ni pečenu ni kuhanu! I on pogleda oko sebe da
vidi misle li i drugi jednako kao i on. Međutim, baš naprotiv, vidio je samo oči kako se krijese i
kako već unaprijed proždiru ovu predivnu kokoš, što je bila predmet njegovih prijekora. Gospođa
Coquenard privuče zdjelu sebi, spretno otrgne dva velika crna batka te ih stavi na tanjur svome
mužu. Zatim otkine './ vrat te ga zajedno s glavom ostavi po strani za sebe. Za Porthosa ^ otrgne
jedno krilo, a onda vrati kokoš služavki i koja ju je gotovo netaknutu odnijela prije no što je
mušketir uspio uočiti promjene koje razočaranje takve vrsti izaziva na licima prisutnih, promjene
koje ovise o karakteru i temperamentu svakog pojedinca. Umjesto kokoši pojavi se zdjela boba, i to
ogromna zdjela u kojoj je bilo i nekoliko ovčjih kosti. Na prvi pogled čovjek bi bio pomislio da se
među tim kostima pokazuju i neki komadi mesa. Međutim pisari se nisu dali prevariti tom
podvalom. Njihova žalosna lica svjedočila su da su izgubili svaku nadu.
Gospođa Coquenard posluži mladiće tim jelom nastojeći da kao dobra domaćica bude umjerena. Na
red je došlo vino. Iz nekog neobično malog kamenog vrča gospodin Coquenard naspe trećinu čaše
svakome od mladića, u svoju čašu nalije približno isto toliko, a zatim vrč prijeđe na stranu gdje su
se nalazili Porthos i gospođa Coquenard. Preostale dvije trećine praznog prostora u svojim čašama
mladići napuniše vodom, a kad su ispili čaše do polovice, opet uliše u njih toliko vode da su bile
pune. Tako su stalno radili, pa su pri kraju ručka pili tekućinu koja je od boje rubina postepeno bila
dobila boju paljenog topaza. Porthos bojažljivo pojede svoje kokošje krilo i zadrhta kad pod stolom
osjeti koljeno advokatove žene koja je tražila dodir s njegovim koljenom. On također popi pola čaše
tog vina s kojim su ovdje postupali tako štedljivo a u kojem on prepozna onu užasnu tekućinu iz
Montreuila od koje je zazirao svaki pravi poznavalac vina. Videći kako Porthos pije čisto vino,
gazda Coquenard uzdahne. — Hoćete li vi jesti i boba, dragi moj bratiću? — upita ga gospođa
Coquenard glasom koji je govorio: pouzdajte se u mene, nemojte jesti. — Odnio me đavo ako ga i
okusim! — progunđa Porthos za sebe... Zatim reče glasno: — Hvala, sestrično, nisam više gladan.
22 23Nastade šutnja. Porthos nije znao kako da se vlada. Advokat ponovi nekoliko puta: — O,
gospođo Coquenard, od srca vam čestitam! Ovaj ručak bio je prava gozba. Bože, kako sam se
najeo! Gazda Coquenard bio je pojeo juhu, dva crna kokošja batka i jednu ovčju kost na kojoj je
bilo nešto mesa. Porthos pomisli da mu se rugaju te poče frkati svoje brkove i mrštiti obrve.
Međutim koljeno gospođe Coquenard posve ga je lagano posavjetovalo da se strpi. Ova šutnja i
prekid što je nastao u pogledu posluživanja bili su Porthosu nerazumljivi, ali za pisare imali su
strašno značenje. Na advokatov pogled, popraćen osmijehom gospođe Coquenard, oni polako
ustanu, još polaganije saviju svoje ubruse, a zatim se naklone i odu. — Hajte, hajte, mladići,
provarite ručak radeći — reče im advokat važno. Pošto su pisari otišli, gospođa Coquenard izvadi iz
nekog ormara komad sira, slatko od dunja i kolač koji je sama ispekla od badema i meda. Gazda
Coquenard namršti obrve, jer mu se činilo da je jela previše. Porthos ugrize usne, jer je vidio da
nema što jesti. Pogledao je da li je zdjela s bobom još na stolu, ali je nje već bilo nestalo. —
Nesumnjivo, to je gozba! — poviče gazda Coquenard vrteći se na stolici. — To je prava gozba,
epula epularum1, Lukul ruča kod Lukula!2 Porthos pogleda vrč koji je bio kraj njega te se ponada
da će moći ručati sira, kruha i vina. Ali vina više nije bilo, vrč bijaše prazan. Gospodin i gospođa
Coquenard nisu bili nimalo spremni da to primijete. — U redu! — reče Porthos samom sebi. —
Sada barem znam na čemu sam. On stavi u usta žličicu slatkog od dunja i prevari svoje zube
zagrizavši u ljepljivo tijesto gospođe Coquenard. — A sada je već dosta te žrtve! — pomisli
Porthos. — O, da mi nije preostala nada da ću s gospođom Coquenard zaviriti u ormar njezina
muža! Poslije velikog zadovoljstva što mu ga je donio ovakav ručak, ručak koji je on nazvao
pravom razuzdanošću, gazda Coquenard osjetio je potrebu da se odmori. Porthos se nadao da će to
biti tu, na licu mjesta, dok on i gospođa Coquenard budu razgovarali, ali prokleti advokat nije htio
ni da čuje o tome. Trebalo ga je odvesti 1 Gozba nad gozbama. 2 Lukul, rimski vojskovođa iz I
stoljeća prije naše ere. Provodio je raskošan život te je postao čuven po svojim »lukulskim
gozbama«. 24
u njegovu sobu i vikao je sve dotle dok ga nisu dogurali pred sam ormar. Radi veće sigurnosti on je
na rub ormara položio noge. Gospođa Coquenard odvede Porthosa u drugu sobu gdje su počeli
udarati temelje svom izmirenju. — Možete doći k nama na ručak triput tjedno — reče mu gospođa
Coquenard. — Hvala — odgovori Porthos — ne volim smetati. Osim toga moram misliti na svoju
opremu. — To je istina — uzvrati advokatova žena plačljivim glasom. — Ta nesretna oprema... —
Na žalost — reče Porthos — moram imati opremu. — Ali od čega se sastoji ta vaša oprema,
gospodine Porthos? — O, od mnogih stvari! — odgovori Porthos. — Kao što znate„. mušketiri su
elitni vojnici i njima su potrebni razni predmeti koje gardisti i Švicarci ne moraju imati. — Ali
nabrojite mi podrobnije o kojim se stvarima radi. — Sve to može iznositi oko... — odgovori
Porthos koji je više volio da raspravlja o ukupnom iznosu nego o pojedinostima. Advokatova je
žena sa zebnjom čekala da čuje ukupan iznos. — Dakle, koliko? — upita ga. — Nadam se da iznos
neće biti veći od... Ona zastane, riječ joj je zapela u grlu. — O, ne — odgovori Porthos — taj iznos
neće biti veći od dvije hiljade i pet stotina livra. Cak mislim da bih se uz dobru štednju mogao
izvući i sa dvije hiljade. — Bože moj, dvije hiljade livra! — uzvikne žena. — Pa to je čitav jedan
imutak! Porthos se namršti i značajno je pogleda. Ona ga je razumjela. — Tražila sam da mi
nabrojite sve što vam treba — nastavi advokatova žena — jer imam mnogo rođaka i veza među
trgovcima te sam gotovo sigurna da bih mnoge stvari nabavila neusporediva jeftinije no što ih vi
sami možete nabaviti. — O — uzvrati Porthos — to ste htjeli da mi kažete! — Jest, dragi Porthose!
Mislim da bi vam najprije bio potreban konj... — Da, konj. — Eto vidite, ja već imam konja za vas!
— Oho! — uzvikne Porthos zadovoljno. — S konjem je dakle u redu! Dalje, potrebna mi je i sva
oprema za konja, a to su stvari koje jedan mušketir može jedino sam kupiti. Uostalom, za tu svrhu
neće mi biti potrebno više od tri stotine livra. — Tri stotine livra! Dobro, dodajmo tri stotine livra
— reče advokatova žena uzdahnuvši. Porthos se nasmiješi. Sjećate se da je imao sedlo koje mu je
d'Artagnan bio donio iz Engleske. Računao je dakle da će tih tri stotine livra jednostavno staviti u
džep. 25— A zatim — nastavi Porthos — potreban mi je konj za lakeja, a isto tako i putna torba. A
što se tiče oružja, nije potrebno da mi ga vi nabavljate, jer ga imam. — Konj za vašeg lakeja? —
ponovi skanjujući se advokatova žena. — Ali, dragi moj, vi želite biti suviše veliki gospodin! — O,
gospođo! — reče ponosno Porthos. — Da slučajno ne mislite da sam ja kakav jadnik? — Ne, htjela
sam vam samo reći da lijepa mazga može kadšto isto tako dobro izgledati kao kakav konj. I čini mi
se, kad bih vam nabavila jednu takvu mazgu za vašeg Mousquetona, da bi... — Dobro, neka bude i
mazga — odvrati Porthos. — Vi imate pravo. Vidio sam vrlo visoke španjolske plemiće kod kojih je
sva pratnja jahala na mulama. Ali u tom slučaju, vi ćete me shvatiti, gospođo Coquenard, hoću da to
bude mazga s perjanicama i s praporcima. — Budite bez brige! — uvjeri ga advokatova žena.
— Ostaje još torba — podsjeti je Porthos. — 0, neka vas to nimalo ne uznemiruje! — uzvikne
gospođa Coquenard. — Moj muž ima pet ili šest putnih torbi, pa izaberite najbolju. Među njima je i
jedna koju je on najradije uzimao na put, a tako je velika da u nju može stati sve što hoćete. — Ta
vaša torba je dakle prazna? — upita Porthos prostodušno. — Uvjeravam vas da je prazna —
odgovori advokatova žena. — Da, ali torba kakvu ja trebam, moja draga, mora biti i te kako puna!
Gospođa Coquenard ponovo je počela uzdisati. Moliere u to doba još nije bio napisao svog »škrca«.
Gospođa Coquenard je dakle bila Harpagonov preteča. Na kraju su se i oko preostalih stvari
potrebnih za ratnu opremu pogodili na isti način. Rezultat svega bio je da će gospođa Coquenard
zatražiti od svoga muža zajam od osam stotina livra u srebru i da će uz to nabaviti konja i mazgu da
bi te dvije životinje odnijele Porthosa i Mousquetona prema slavi koja ih je čekala. Pošto su tako
uglavljeni svi uvjeti pogodbe, uključujući čak i visinu kamata i vrijeme vraćanja zajma, Porthos se
oprosti od gospođe Coquenard. Ona ga je umilnim pogledima htjela još zadržati, ali Porthos se
izgovori da mora požuriti radi službe, pa je advokatova žena bila prisiljena da ustupi pred kraljem.
Mušketir se vrati kući gladan kao vuk i vrlo ozlojeđen.

IV SOBARICA I GOSPODARICA

međuvremenu, kao što smo već rekli, usprkos glasovima svoje savjesti i mudrim Athosovim
savjetima, d'Artagnan se iz sata u sat sve više zaljubljivao u Miladv. Zato nije prošao ni jedan dan a
da nije otišao da joj se udvara. Pustolovni Gaskonjac bio je uvjeren da će ona, prije ili kasnije,
popustiti pred njegovim ljubavnim naletima. Kad je jedne večeri dolazio, uobražen i poletan kao
čovjek koji je potpuno siguran u uspjeh, sreo je u veži mladu sobaricu. Lijepa Ketty nije se ovaj put
zadovoljila samo time da mu se u prolazu nasmiješi nego ga nježno uhvati za ruku. — No —
pomisli d'Artagnan — gospođa joj je dala kakvu poruku za mene. Bit će da mi na taj način želi
zakazati kakav sastanak o kojem se nije usudila govoriti sa mnom usmeno. I on pogleda lijepu
djevojku s izrazom čovjeka koji osjeća da je izvojevao odlučnu pobjedu. — Gospodine viteže,
htjela bih vam reći nekoliko riječi — zamuca sobarica. —■ Govori, govori, drago dijete, slušam te
— odgovori joj d'Artagnan. — Ovdje je nemoguće. Ono što vam želim reći nije tako kratko, a osim
toga mora ostati tajna. — Što da onda radimo? — Ako gospodin vitez hoće poći sa mnom —
odgovori bojažljivo Ketty. — Lijepo dijete, poći ću s tobom kamo god želiš. — Onda dođite! I
Ketty, koja nije ispuštala d'Artagnanovu ruku, povuče ga na uske stepenice, mračne i krivudave, i
kad su se uspeli petnaestak stepenica, ona otvori vrata. — Uđite, gospodine viteže — reče mu. —
Ovdje ćemo biti sami i moći ćemo razgovarati. — A kakva je to soba, lijepo dijete? — upita
d'Artagnan. — To je moja soba, gospodine viteže. Ovim vratima ona je povezana sa sobom moje
gospodarice. Ali budite bez brige, gospođa neće čuti naš razgovor, jer ona nikada prije ponoći ne
dolazi na spavanje. 27D'Artagnan pogleda oko sebe. Soba je bila malena ali vrlo ukusno uređena i
čista. Međutim, pogled mu se i protiv volje zaustavi na vratima koja su, prema onom što je rekla
Ketty, vodila u sobu njezine gospodarice. Ketty je pogodila što se zbiva u duši tog mladića te je
samo uzdahnula.
— Vi ste, dakle, jako zaljubljeni u moju gospodaricu, zar ne, gospodine viteže? — upita ga
djevojka. — O, još i više no što to mogu iskazati! Zaljubljen sam do ludila! Ketty ponovo uzdahne.
— Ah, gospodine! — reče ona. — To je velika šteta! — Dovraga! — odvrati d'Artagnan. — A što je
po tvom mišljenju u tome tako neprilično? — Stvari stoje tako, gospodine — odgovori Ketty — da
vas moja gospodarica uopće ne voli. — što? — začudi se d'Artagnan. — Zar ti je rekla da mi to
kažeš? — O ne, ni govora, gospodine, nego sam radi vašeg interesa sama odlučila da vam to kažem.
— Hvala, dobra moja Ketty, ali hvala ti samo na prijateljskoj namjeri, jer, moraš priznati, ono što si
mi rekla nije baš ugodno. — To znači da vi uopće ne vjerujete da sam vam kazala istinu. Nije li
tako? — čovjeku je u tako što uvijek teško povjerovati, ako ni zbog čega drugog, lijepo dijete, a ono
zbog taštine. — Dakle, vi mi ne vjerujete? — Priznajem da dok mi ne pružiš kakve dokaze o onome
što si rekla ... — A što kažete na ovo? I Ketty izvadi iz njedara malo pisamce. — Za mene? — upita
d'Artagnan i brzo joj otme pismo. — Nije za vas, nego za drugog. — Za drugog? — Da. — Za
koga? Za koga? — poviče d'Artagnan. — Pogledajte adresu! — Gospodin grof VVardes. U svijesti
uobraženog Gaskonjca odmah iskrsne prizor iz Saint--Germaina. Pokretom brzim kao munja on
otrgne omotnicu ne osvrćući se na Ketty koja je kriknula kad je vidjela što namjerava učiniti,
odnosno što je već učinio. — Bože moj, gospodine viteže! — reče ona. — Šta to radite? — Ništa —
odgovori d'Artagnan — i pročita: 28

»Niste mi odgovorili na moje prvo pismo. Možda ste bolesni, ili ste zaboravili one poglede što ste
mi ih upućivali na plesu kod gospode de Guise? Pruža vam se prilika, grofe, i ne dozvolite da vam
umakne!« D'Artagnan problijedi. Njegova je taština bila užasno povrijeđena, a učinilo mu se da mu
je ranjena i ljubav.
— Jadni gospodin d'Artagnan! — reče Ketty glasom punim sažaljenja i stisnuvši ponovo mladićevu
ruku. — Mala, ti me žališ! — odvrati d'Artagnan. — O da, i to svim srcem, jer znam što je ljubav!
— Ti znaš što je ljubav? — upita d'Artagnan pogledavši je po prvi put sa stanovitom pažnjom. —
Na žalost, znam. — No dobro! Ali umjesto da me žališ, bit će bolje ako mi pomogneš da se osvetim
tvojoj gospodarici. — A na koji joj se način namjeravate osvetiti? — želio bih pobijediti, istisnuti
svog suparnika. — U tome vam nikada neću pomoći, gospodine viteže! — reče žustro Ketty. — A
zašto? — upita d'Artagnan. — Iz dva razloga. — Koji su ti razlozi? — Prvi je, da vas moja
gospodarica nikada neće voljeti. — Otkud ti znaš? — Vi ste je povrijedili do srži. — Ja! Kako sam
je mogao povrijediti kad otkad je poznam klečim pred njezinim nogama kao kakav rob! Govori,
molim te! — To bih mogla priznati samo čovjeku... koji bi znao prodrijeti u dubinu moje duše.
D'Artagnan pogleda i po drugi put Ketty. Djevojka je bila tako svježa i tako lijepa da bi za njezinu
ljepotu i svježinu mnoge vojvotkinje dale i svoju krunu. — Ketty — reče joj d'Artagnan — ja ću
prodrijeti u dubinu tvoje duše kad god budeš htjela. Neka te to ne sprečava, drago dijete! I on je
poljubi. Od tog poljupca jadna se djevojka zarumenjela kao trešnja. — O, ne! — uzvikne Ketty. —
Vi me ne volite! Vi volite moju gospodaricu, to ste i sami rekli malo prije. — A da li te to sprečava
da mi kažeš koji je drugi razlog? — Drugi je razlog, gospodine viteže — nastavi Ketty ohrabrena u
prvom redu poljupcem a zatim izrazom mladićevih očiju — drugi je razlog taj, da u ljubavi svatko
misli na sebe. Tek se sada d'Artagnan sjetio onih čeznutljivih pogleda što ih je upućivala Ketty, onih
susreta s njom u predsoblju, na 29stepenicama i u hodniku. Sjetio se također kako bi ga svaki put
dodirnula prolazeći kraj njega i kako je suzdržavala uzdahe videći ga kako odlazi njezinoj
gospodarici. Međutim se on, ponesen željom da se dopadne velikoj dami, nije ni obazirao na
sobaricu. Tko lovi orla, ne mari za vrapca. Ali ovaj put naš je Gaskonjac odmah shvatio koliku
korist može izvući iz ove ljubavi koju mu je Ketty tako prostodušno i bezobrazno priznala. Mogao
bi uzimati pisma što budu upućena grofu Wardesu, mogao bi sve lako doznati na licu mjesta i ulaziti
u svako doba u Kettvnu sobu koja je povezana sa sobom njezine gospodarice. Nevjernik je dakle
već u mislima žrtvovao jadnu djevojku da bi milom ili silom dobio Miladv. — No! — reče
d'Artagnan djevojci. — Hoćeš li, draga Ketty, da ti pružim dokaz o toj mojoj ljubavi, u koju
sumnjaš? — 0 kojoj ljubavi? — upita djevojka. — O ljubavi koju sam spreman osjećati prema tebi.
— A kakav bi to bio dokaz? — Hoćeš li da večeras provedem s tobom vrijeme koje inače provodim
s tvojom gospodaricom? — O, da, hoću! — odgovori Ketty pljesnuvši rukama. — Vrlo rado! —
Evo, drago dijete! — reče d'Artagnan te sjedne u naslonjač. — Dođi da ti kažem da si najljepša
sobarica koju sam ikada vidio! On joj je to rekao tako uvjerljivo i tako lijepo da mu je jadna
djevojka, koja i nije željela drugo nego da to bude istina, zaista i povjerovala... Međutim, na veliko
d'Artagnanovo iznenađenje, lijepa se Ketty prilično odlučno branila. Vrijeme brzo prolazi kad je
ispunjeno napadima i obranom. Odbila je ponoć i gotovo u isti mah začulo se zvonce u susjednoj
sobi. — Veliki bože! — uzvikne Ketty. — Evo, zove me gospodarica. Otiđite, otiđite, brzo!
D'Artagnan ustane, uzme svoj šešir kao da je namjerava poslušati, ali umjesto da ode prema vratima
što vode na stepenište, on naglo otvori vrata nekog velikog ormara te se uvuče među haljine
Kettyne gospodarice.
— što vi to radite? — snebivala se Ketty. D'Artagnan izvadi ključ iz ormara i zatvori se u nj ne
odgovorivši ni riječi. — šta to znači? — poviče Milady oštrim glasom. — Zar već spavate, kad ne
čujete da zvonim? I d'Artagnan začu kako su se naglo otvorila vrata. — Tu sam, Milady, evo me —
poviče Ketty potrčavši gospodarici u susret. Obje žene uđoše u gospodaričinu spavaću sobu i
budući da su vrata ostala otvorena, d'Artagnan je čuo kako je Milady još neko 30 vrijeme grdila
svoju sobaricu. Napokon se Milady umiri i dok ju je Ketty svlačila, poveo se razgovor upravo o
njemu. __ No — reče Milady — večeras nisam vidjela našeg Gaskonjca. — Kako to, gospođo —
javi se Ketty — zar nije dolazio? Da nije skrenuo vjerom prije negoli se usrećio? — O ne, bit će da
su ga spriječili gospodin de Treville ili gospodin des Essarts. Ja se u to razumijem, Ketty, i imam ga
već u ruci! — A što namjeravate s njim, gospođo? — Što namjeravam! ... Budite bez brige, Ketty.
Između tog čovjeka i mene postoji nešto što on ne zna... Zbog njega zamalo da nisam izgubila
naklonost Njegove preuzvišenosti... O, osvetit ću mu se! — Mislila sam da ga gospođa voli. — Ja
da ga volim? Ja ga prezirem! Taj glupan imao je u rukama život lorda Wintera i nije ga ubio. Time
sam izgubila tri stotine hiljada livra rente! — Da, to je istina — reče Ketty — jer vaš sin je jedini
nasljednik svoga strica, a do njegove punoljetnosti vi biste upravljali njegovim imutkom.
D'Artagnan se zgrozi do moždine u kostima slušajući kako ga ova mila žena grdi onim svojim
piskutavim glasom što ga je u razgovoru s njim tako vješto krila, kako ga grdi što nije ubio čovjeka
koji je obasipa najvećim prijateljstvom. — Ja bih mu se već bila i osvetila — nastavi Milady — da
mi kardinal, ne znam zašto, nije preporučio da ga štedim. — O, da! Ali gospođa nije štedjela onu
malu ženu u koju je on bio zaljubljen. — Mislite trgovcevu ženu iz ulice Fossoyeurs? Zar još nije
zaboravio da ona postoji? Bogme, slaba je to osveta. Hladan znoj obli d'Artagnanovo lice: ta žena je
dakle bila pravi monstrum. I on nastavi da prisluškuje, ali je na žalost presvlačenje bilo završeno. —
U redu — rekla je Milady — vratite se u svoju sobu i sutra nastojte dobiti odgovor na pismo koje
sam vam dala. — Na pismo za gospodina Wardesa? — upita Ketty. — Bez sumnje, na pismo koje
sam napisala gospodinu War-desu. — Meni se čini da je to posve drukčiji čovjek nego jadni
gospodin d'Artagnan — reče Ketty. — Izađite, gospođice — otrese se Milady — ne podnosim
komentare! D'Artagnan začuje kako su se vrata zatvorila i zatim kako je Milady okrenula zasun,
dok je Ketty, što je mogla tiše okrenula ključ u bravi. Tek tada d'Artagnan izađe iz ormara. 31reče
Ketty šapatom — što vam je? Kako — 0, bože moj ste blijedi! — Užasna žena! — promrmlja
d'Artagnan. — Tiho, tiho! Izađite! — reče mu Ketty. — Između ove i one sobe postoji samo tanka
pregrada. Iz jedne sobe čuje se sve što ^se govori u drugoj. — Baš zato neću ni izaći — odgovori
d'Artagnan. — Kako? — upita Ketty pocrvenjevši. — Ili, u najmanju ruku, izaći ću tek kasnije. I on
privuče Ketty k sebi. Više mu se nije mogla odupirati, jer bi svaki otpor stvorio veliku buku. Zato
Ketty popusti.
To je bila neka vrst osvete prema Milady i d'Artagnan se uvjerio kako se s pravom kaže da je osveta
slatka. Uostalom, da je imao malo srca, bio bi se zadovoljio ovim svojim uspjehom, ali je on bio
sama taština i oholost. Treba međutim reći njemu u prilog da je svoj utjecaj na Ketty najprije
pokušao iskoristiti ne bi li od nje doznao što se dogodilo s gospođom Bonacieux. Jadna se djevojka
zaklela d'Artagnanu svetim križem da o tome ne zna baš ništa, jer njezina gospodarica otkriva pred
njom samo neke od svojih tajni. Ipak, Ketty je d'Artagnanu rekla da po njezinu mišljenju gospođa
Bonacieux nije mrtva. A što se tiče tvrdnje da je Milady bila u opasnosti da zbog njega izgubi
kardinalovu naklonost, Ketty o tome nije ništa znala, ali je zato d'Artagnanu sve to bilo prilično
jasno. Budući da je prilikom svog odlaska iz Engleske vidio Milady na brodu kojemu je bilo
zabranjeno da isplovi, posumnjao je da se to vjerojatno odnosi na dijamantne rese. Ali ono što je u
svemu tome bilo posve jasno, to je bila istinska, duboka, okorjela mržnja koju je Milady pokazivala
prema njemu i kojoj je pravi uzrok bio u tome što on nije ubio njezina djevera. Sutradan je
d'Artagnan ponovo posjetio Milady. Bila je vrlo loše raspoložena, a d'Artagnanu nije bilo teško
pretpostaviti da je to zbog toga što još nije stigao odgovor gospodina Wardesa. Ušla je Ketty, a
Milady ju je dočekala vrlo ljutito. Djevojka pogleda d'Artagnana kao da mu hoće reći: Vidite, što
moram trpjeti radi vas! Međutim nakon nekog vremena lijepa se lavica smekšala te je smiješeći se
saslušala d'Artagnanovo udvaranje, a pri rastanku čak mu je pružila ruku da je poljubi. D'Artagnan
je izašao ne znajući što da zapravo misli, ali budući da on nije bio momak koji može tako lako
izgubiti glavu, on je, dok se udvarao toj ženi, istovremeno u sebi izgradio mali osvetnički plan. 32
Našao je Ketty na vratima i kao prethodne večeri pošao je s njom u njezinu sobu da sazna što ima
nova. Ketty se potužila da ju je gospodarica žestoko izgrdila i da ju je okrivila za nemar. Milady nije
mogla shvatiti zašto grof Wardes šuti te je svojoj sobarici naredila da sutradan u devet sati izjutra
dođe k njoj po treće pismo za grofa. Ketty je morala obećati d'Artagnanu da će mu to pismo odmah
donijeti u stan. Jadna je djevojka pristala na sve što je od nje tražio njezin ljubavnik. Bila je u njega
ludo zaljubljena. A sve drugo dogodilo se kao i prethodne večeri: d'Artagnan se zatvorio u ormar,
Milady je pozvala Ketty, presvukla se, zatim je otpustila sobaricu i zatvorila vrata. Jednako kao i
prethodne noći, d'Artagnan se vratio kući tek u pet sati ujutro. U jedanaest sati došla je k njemu
Ketty. U ruci je imala novo pismo što ga je bila napisala Milady. Ovaj put jadna djevojka nije ni
pokušala da se objašnjava s d'Artagnanom. Pustila ga je da radi što hoće. Dušom i tijelom pripadala
je lijepom vojniku. D'Artagnan otvori pismo i pročita: Evo, pišem vam i treći put da bih vam rekla
kako vas volim. Pazite, da vam četvrti put ne bih morala pisati kako vas mrzim. Ako se kajete zbog
načina na koji ste postupili prema meni, djevojka koja vam bude donijela ovo pismo reći će vam što
treba da učini dobro odgojen čovjek da bi mu se oprostilo. D'Artagnan je nekoliko puta pocrvenio i
problijedio čitajući ovo pismo. — Oh, vi je još uvijek volite! — reče mu Ketty, koja nije ni za
trenutak odvajala svoj pogled od mladićeva lica. — Ne, Ketty, ti se varaš, ja je više ne volim, ali
hoću da joj se osvetim. — Da, poznajem ja vašu osvetu, već ste mi o tome govorili! — što te briga,
Ketty! Ti znaš vrlo dobro da si ti jedina koju volim. — Kako bih to mogla znati? — Dokazat ću ti to
prezirom što ću ga iskazati prema njoj. Ketty uzdahne. D'Artagnan uzme pero i napiše: Gospođo,
dosad sam sumnjao da su baš meni bila upućena vaša dva prethodna pisma, jer sam držao da nisam
dostojan takve počasti. Osim toga bio sam tako bolestan, da bih u svakom slučaju dvoumio kako da
vam odgovorim. 3 Tri mušketira II
33Ali danas nemam više nikakva razloga da sumnjam u izljev vaše dobrote, jer ne samo vaše pismo
nego mi i vaša sobarica potvrđuje da sam počašćen vašom ljubavi. Nije potrebno da mi ona kaže što
treba da učini dobro odgojen čovjek da bi mu se oprostilo. Večeras u jedanaest sati doći ću sam da
vas zamolim za oproštenje. Kad bih to sada odgodio makar i za jedan dan, čini mi se da bih vas
ponovo uvrijedio. Onaj kojega ste vi učinili najsretnijim čovjekom na svijetu, Grof đe VJardes.
Prije svega, ovo je pismo bilo falsifikat. Bilo je također podlo služiti se ovakvim sredstvima. Sa
stajališta današnjih naših konvencija ovakav bi se potez okarakterizirao kao krajnje sramotan, kao
nečastan. Međutim u ono doba mnogo su se manje birala sredstva nego danas. Osim toga
d'Artagnan je iz vlastitog iskustva znao da je Milady kriva za izdaju mnogo važnijih interesa te nije
imao prema njoj nikakvog naročitog poštovanja. Ali usprkos minimalnom poštovanju što ga je gajio
prema njoj, on je osjećao kako ga bezumna strast neodoljivo privlači k toj ženi. Bila je to strast
dostojna prezira, strast ili žudnja, kako hoćete. D'Artagnanova je zamisao bila jednostavna: kroz
Kettvnu sobu on će ući u sobu njezine gospodarice. Pri tome iskoristit će u prvom trenutku
iznenađenje, stid, strah, samo da bi je svladao. Moglo mu se lako dogoditi da u svemu promaši, ali
trebalo je i riskirati. Za osam dana imao je početi rat, dakle približavao se dan odlaska. D'Artagnan
prema tome nije imao ni vremena da izigrava pravu ljubav. — Uzmi! — reče mladić pruživši
djevojci zapečaćeno pismo. — Daj to svojoj gospodarici i kaži da je to odgovor gospodina Wardesa.
Jadna Ketty problijedi kao smrt, jer je pretpostavljala što piše u tom pismu. ■— Slušaj, drago dijete
— reče joj d'Artagnan — ti znaš da sve ovo mora završiti na jedan ili na drugi način. Miladv može
otkriti da si prvo pismo dala mome sluzi umjesto da ga predaš grof ovom sluzi. Ona isto tako može
saznati da sam ja otvorio ostala pisma mjesto da ih je otvorio gospodin Wardes. U tom slučaju
Milady bi te otjerala, a ti znaš da se ona u svojoj osveti ne bi zaustavila samo na tome. — Jao! —
uzdahne Ketty. — Za koga sam se izložila svemu tome? — Za mene, ljepotice moja, to je posve
jasno — odgovori mladić. — I ja sam ti zbog toga veoma zahvalan, kunem ti se! — Ali šta piše u
ovom pismu? 34 — Milađy će ti reći. __O, vi me uopće ne volite! — poviče Ketty. — Kako sam ja
nesretna. Za takvo predbacivanje postoji odgovor na koji žene uvijek nasjednu. D'Artagnan joj
odgovori tako da je Ketty doista nasjela. Međutim ona je dugo plakala prije negoli se odlučila da
pismo preda gospodarici. Ali na kraju joj ipak nije preostalo drugo već da učini onako kako je htio
d'Artagnam. Osim toga on joj je obećao da će te večeri rano otići od Milady i da će, pošto se oprosti
s njezinom gospodaricom, doći k njoj. Ovo je obećanje uspjelo utješiti jadnu Ketty.
V O ARAMISOVOJ I PORTHOSOVOJ RATNOJ OPREMI

'tkako su bili pošli u potragu za svojom ratnom opre-(3^^fw - mom, naši prijatelji nisu više
ugovarali zajedničke sastanke. Ručao je svaki za sebe, ondje gdje bi se našao, ili, bolje, ondje gdje
bi što našao. A i služba im je također oduzimala dobar dio njihova dragocjenog vremena koje je
tako brzo prolazilo. Jedino su se bili dogovorili da će se jedanput tjedno, oko jedan sat po podne,
naći kod Athosa, budući da on, kao što se bio zakleo, uopće nije izlazio iz kuće. Onog istog dana
kada je Ketty došla k d'Artagnanu četiri su se prijatelja imala naći kod Athosa. I zato, čim je Ketty
otišla, d'Artagnan se uputi prema ulici Ferou. Zatekao je Athosa i Aramisa kako filozofiraju.
Aramisa su opet spopadale misli da se vrati reverendi. Prema svom običaju, Athos ga nije ni
odvraćao ni podržavao u toj namjeri. Athos je bio za to da svatko postupi prema svojem slobodnom
nahođenju. Nije smatrao sebe pozvanim da drugima daje savjete. Pa i kad je tko od njega zatražio
savjet, morao je barem dvaput moliti. — Ljudi općenito traže savjete samo zato da ih ne prihvate, ili
u slučaju da ih prihvate, samo zato da bi imali kome predbacivati što ih je krivo uputio — govorio
je Athos. Porthos je stigao ubrzo iza d'Artagnana. četiri su prijatelja dakle bila na okupu. četiri lica
izražavala su četiri različita raspoloženja: Porthosovo liče pokazivalo je smirenost, d'Artagnanovo
nadu, Aramisovo nemir, a Athosovo nehaj. Poslije kraćeg razgovora u kojem je Porthos natuknuo da
se neka osoba iz viših krugova obavezala da će ga izvući iz neprilike, na vratima se pojavi
Mousqueton. On je zamolio Porthosa da se vrati u svoj stan gdje je, kako je vrlo tužno izjavio,
njegovo prisustvo neophodno. — Da nije stigla moja oprema? — upita Porthos. — I stigla je, i nije
stigla — odgovori Mousqueton. — Ali što želiš time reći? — Dođite, gospodine, pa ćete vidjeti!
Porthos ustane, pozdravi svoje prijatelje i pođe za Mousquetonom. 36
Trenutak poslije toga, na vratima se pojavi Bazin. — Zar me trebate, prijatelju? — upita ga Aramis
s onom bla-gošću u glasu koja se kod njega primjećivala svaki put kad su ga njegove misli
usmjeravale prema crkvi. — Gospodina čeka kod kuće neki čovjek — odgovori Bazin. — Neki
čovjek? Kakav čovjek? — Neki prosjak. — Dajte mu milostinju, Bazin, i kažite mu neka se pomoli
za jednog jadnog grešnika. — Taj prosjak hoće svom silom da govori s vama i kaže da će i vama
biti drago da ga vidite. ■— Je li rekao što posebno da mi kažete? — Ako se budete dvoumili, rekao
je neka vam kažem da dolazi iz Toursa. — Iz Toursa? — uzvikne Aramis. — Gospodo, oprostite što
moram otići, ali taj čovjek mi je bez sumnje donio vijesti koje čekam. I skočivši odmah na noge,
brzo se udalji. Athos i d'Artagnan ostali su sami. — Vjerujem da su ova dva sretnika našla što im je
trebalo. što vi o tome mislite, d'Artagnane? — upita Athos. — Znam da je Porthos bio na dobrom
putu — odgovori d'Artagnan. — A govoreći istinu, što se tiče Aramisa, nisam nikada ni bio ozbiljno
zabrinut. Ali vi, dragi Athose, vi koji ste tako velikodušno odbili Englezove pistole, pistole koji su
vam zaista pripadali, što ćete vi učiniti? — Vrlo sam zadovoljan, drago dijete, što sam ubio onog
nitkova, jer Engleza treba ubiti. Ali da sam stavio u svoj džep njegove pistole, grizla bi me savjest.
— Hajde, dragi Athose, vi zaista imate čudne ideje! — Pustimo to, nije važno! Nego, jučer sam bio
počašćen posjetom gospodina de Trevillea i on mi je rekao da vi često posjećujete one sumnjive
Engleze koje kardinal zaštićuje. — To jest, ja posjećujem jednu Engleskinju, onu o kojoj sam vam
govorio. — Ah da, onu plavojku u vezi s kojom sam vam dao neke savjete, koje vi, dakako, niste
poslušali. — Rekao sam vam svoje razloge. — Da, vi mislite da ćete tamo naći svoju opremu. Tako
mi se barem čini na temelju onoga što ste mi rekli. — Ni govora o tome, nego sam se uvjerio da je
ta žena na neki način upletena u otmicu gospođe Bonacieux. — Da, razumijem. Da biste našli jednu
ženu, vi se udvarate drugoj. To je najdulji put, ali i najzabavniji. D'Artagnan je već bio na najboljem
putu da sve ispriča Atho-su, ali jedna ga stvar zaustavi: Athos je kao plemić bio vrlo strog 37što se
tiče pitanja časti, a u tom malom planu, koji je naš zaljubljeni mladić skovao s obzirom na Miladv,
bilo je nečeg, on je u to bio posve siguran, što ovaj puritanac ne bi nikada odobrio. Zato je odlučio
da radije šuti, a budući da nije bilo čovjeka koji je tako malo znatiželjan kao Athos, d'Artagnanova
je ispovijest na tome i ostala. Ostavit ćemo dakle ova dva prijatelja, koji jedan drugome nisu imali
da kažu ništa naročita, pa ćemo poći za Aramisom. Već smo vidjeli kako je ovaj mladić dočekao
novost da je čovjek koji ga traži došao iz Toursa. Pojurio je za Bazinom, ili bolje reći pred Bazinom.
Nije mu prema tome trebalo mnogo vremena da iz ulice Ferou stigne u ulicu Vaugirard. Ušavši u
svoj stan, on je tamo zatekao čovjeka niska rasta, pametnih očiju, ali odjevena u dronjke. — Zar me
vi tražite? — upita mušketir. — Tražim gospodina Aramisa. Da li se vi tako zovete? — Da, ja sam
Aramis. Imate što za mene? — Imam, ako mi pokažete onu izvezenu maramu. — Evo je — reče
Aramis izvadivši iz njedara ključ i otvorivši njime kovčežić od ebanovine ukrašen sedefom. — Evo,
pogledajte! — U redu — reče prosjak. — Kažite svome lakeju neka izađe. Zaista, Bazin je,
radoznao da vidi kakvog posla ima prosjak s njegovim gospodarom, žurio za Aramisom
podešavajući svoj korak s njegovim, te je stigao u kuću gotovo istovremeno s njim. Ali ta brzina
nije mu previše pomogla. Na prosjakov zahtjev, njegov mu je gospodar dao znak da izađe te mu nije
preostalo ništa drugo već da posluša.
Pošto je Bazin izašao, prosjak pogleda oko sebe da bi se osvjedočio da ga nitko ne može ni vidjeti
ni čuti. Zatim otvori svoj poderani haljetak, što ga je stezao kožni remen, te počne parati gornji dio
svog prsluka, odakle izvuče pismo. Videći pečat, Aramis radosno klikne i s gotovo pobožnim
poštovanjem otvori poslanicu u kojoj je stajalo: Prijatelju, sudbina hoće da budemo odijeljeni još
neko vrijeme, ali lijepi dani naše mladosti još nisu nepovratno prošli. Učinite svoju dužnost na
bojnom polju, a ja ću svoju na drugom mjestu. Primite ono što će vam predati donosilac ovoga
pisma. Ratujte kao lijep i dobar plemić i mislite na mene koja nježno ljubim vaše crne oči. Zbogom,
ili bolje: do viđenja! Prosjak je i dalje parao svoj prsluk. Iz svoje prljave odjeće on izvuče jedan po
jedan stotinu i pedeset duplih španjolskih pi-stola te ih poreda na stolu. Zatim otvori vrata te
pozdravi i ode prije no što se začuđeni mladić usudio da ga bilo što upita. 38 Aramis tada ponovo
pročita pismo i spazi da u pismu postoji još i post scriptum: p. s. — Primite lijepo donosioca, on je
grof i španjolski grand. — Divan san! — poviče Aramis. — 0, krasan li je život! Da, mi smo još
mladi! Još ćemo imati sretnih dana! 0, dao bih za tebe svoju krv, svoj život, ljubavi moja! Sve, sve
bih za tebe dao, krasotice moja! I on stane strasno ljubiti pismo posve zaboravivši na zlato koje se
blistalo na stolu. Bazin pokuca na vrata. Nije više bilo razloga da čeka vani, pa mu je Aramis
dozvolio da uđe. Bazin se prenerazi ugledavši toliko zlata te je zaboravio da mora najaviti
d'Artagnana, koji je, također radoznao da vidi tko je taj prosjak, svratio u Aramisov stan čim se
oprostio s Athosom. D'Artagnan se nije mnogo ustručavao pred Aramisom, pa kako ga je Bazin
zaboravio najaviti, on se najavi sam. — Dovraga, dragi Aramise — reče d'Artagnan — ako su to te
šljive što se šalju iz Toursa, molim vas da i u moje ime čestitate vrtlaru koji ih je ubrao! — Varate
se, dragi prijatelju — uzvrati Aramis koji je uvijek bio diskretan. — To mi je poslao moj izdavač
kao nagradu za poemu u jedhosložnom stihu koju sam tamo bio počeo pisati. — Da, zaista! — sjeti
se d'Artagnan. — No, krasno! Vaš je izdavač, dragi Aramise, velikodušan; to je sve što vam mogu
reći! —- Kako to, gospodine! — poviče Bazin. — Zar toliko plaćaju za jednu poemu? To je
nevjerojatno! 0, gospodine, vama sve uspijeva, vi još možete dostići gospodina de Voiturea (Voatir)
i gospodina de Benseradea (Benserad)1. Meni bi se i to dopalo, jer pjesnik je gotovo isto što i
svećenik. 0, gospodine Aramis, budite dakle pjesnik, molim vas! — Bazin, prijatelju dragi — reče
mu Aramis — meni se čini da se nepozvani miješate u razgovor! Bazin je shvatio da je pogriješio.
Sagnuo je glavu i izašao. — Divno! — javi se d'Artagnan s osmijehom. — Vi svoje proizvode
prodajete za suho zlato. Vrlo ste sretni, prijatelju! Ali pazite, izgubit ćete ovo pismo što vam viri iz
džepa i koje vam je bez sumnje stiglo od vašeg izdavača. Aramis pocrveni do ušiju, gurne pismo
dublje u džep i zakopča dolamu. — Dragi d'Artagnane — reče Aramis — ako nemate ništa protiv
toga, pođimo potražiti naše prijatelje. Budući da sam postao bogat, od danas ćemo početi ručati
zajedno, u očekivanju da ćete se i vi ostali u međuvremenu obogatiti. 1 Vincent Voiture (1598—
1648) i Isaac de Benserade (1613—1691), poznati francuski pjesnici. 39— Izvrsno — uzvrati
d'Artagnan — prihvaćam s velikim, zadovoljstvom. Već je mnogo vremena prošlo otkako smo
posljednji put ručali kako spada, a budući da večeras moram izvršiti jedan prilično opasan pothvat,
priznajem da ne bi bilo naodmet da se prethodno malo zagrijem kojom bocom starog burgunca. —
Dobro, slažem se da pijemo stari burgundac, ni ja nemam ništa protiv njega — odgovori Aramis,
kojemu je ovaj susret sa zlatnicima odjednom otjerao sve misli o povratku svećeničkom zvanju. I
pošto je tri ili četiri dupla pistola stavio u džep, da bi mu bili pri ruci za podmirenje tekućih potreba,
on zaključa ostale zlatnike u kovčežić od ebanovine ukrašen sedefom, gdje je bila pohranjena i
marama što mu je služila kao talisman. Dva prijatelja pošla su najprije u posjetu Athosu. Vjeran
svojoj zakletvi da neće izlaziti iz kuće, Athos je odredio da se ručak donese u njegov stan, a budući
da se on izvrsno razumio u gastro-manske pojedinosti, d'Artagnan i Aramis misu se nimalo protivili
da mu prepuste brigu oko svega.
Zatim se dva prijatelja upute Porthosu, ali ma uglu ulice Bac sretnu Mousquetona koji je tužna lica
tjerao pred sobom mazgu i konja. D'Artagnan krikne od iznenađenja. U tom kriku bilo je
pomiješano i nešto radosti. — 0, moj žuti konj! — vikao je d'Artagnan. — Aramis, pogledajte ovog
konja! — Užasan konj! — oglasi se Aramis. — Da, dragi prijatelju — uzvrati d'Artagnan — na tom
konju došao sam u Pariz. — Zar gospodin poznaje tog konja? — upita Mousqueto<n. — Boja mu je
neobična — primijeti Aramis. — Nisam nikada vidio konja s ovakvom dlakom. — Vjerujem —
odgovori d'Artagnan. — Zato sam i dobio za njega tri škude, a to je, razumije se, bilo zbog dlake,
jer kostur zacijelo ne vrijedi osamnaest livara. Ali, Mousqueton, kako je taj konj dospio u tvoje
ruke? — Qh, gospodine — odgovori sluga — nemojte me to pitati. Ovu strašnu podvalu priredio
nam je muž naše vojvotkinje. — O čemu ti to govoriš, Mousquetone? — Da, postoji dama iz
visokog društva, to jest vojvotkinja od... koja se za nas neobično brine. Ali, molim; moj mi je
gospodar naredio da budem diskretan! Ona nas je prisilila da primimo malu uspomenu: divnog
španjolskog konja i andalušku mazgu koje je milina vidjeti. Međutim muž je to saznao i on je na
prolazu zadržao dvije krasne životinje što su bile upućene nama te ih je zamijenio s ovim nakazama.
__ Zar mu ih sada vraćaš? — upita d'Artagnan. __Upravo tako! — odgovori Mousqueton. — Jasno
vam je da ne možemo primiti ovakve užasne crkotine u zamjenu za ono što nam je obećano. —
Zaboga, tako je, premda bih volio vidjeti Porthosa na mom žutom kljusetu. Tako bih barem stekao
predodžbu o tome kako sam izgledao kad sam na njemu stigao u Pariz. Ali, Mousque-tone, da te ne
zadržavamo. Učini što ti je rekao gospodar, idi! Je li on kod kuće? — Jest, gospodine, kod kuće je
— odgovori Mousqueton. — Međutim, vrlo je ljut. I on pođe svojim putem prema keju Grands
Augustins, dok su dva prijatelja pošla da zvone na vratima nesretnog Porthosa. On ih je međutim
ugledao kad su prelazili dvorište, pa im nije htio otvoriti. Uzalud su dakle zvonili. U međuvremenu
Mousqueton je nastavio put te je goneći pred sobom svoje dvije crkotine prešao preko Pont-Neufa,
da bi zatim skrenuo prema ulici Ours. Stigavši tamo, on je, prema uputama svog gospodara,
privezao konja i mazgu o alku na vratima advokatove kuće. Pošto je to uradio, ne obazirući se na to
što će se daije dogoditi, on se vrati kući i obavijesti Porthosa da je njegovo naređenje izvršio. Nakon
nekog vremena, jadne životinje koje od jutra nisu ništa jele, izazvale su toliku buku povlačeći i
ispuštajući alku na vratima da je advokat poslao svog trčkarala da se u susjedstvu raspita čije su ono
životinje. Gospođa Coquenard prepozna svoj poklon i u prvi čas nije shvatila zbog čega joj je
vraćen, ali uskoro joj Porthosova posjeta sve objasni. Premda se mušketir suzdržavao što je više
mogao, bijes koji je izbijao iz njegovih očiju uplašio je osjetljivu ljubavnicu. U stvari, Mousqueton
nije zatajio pred svojim gospodarom da je sreo d'Artagnana i Aramisa, i da je d'Artagnan, ugledavši
žutog konja, prepoznao u njemu ono bearnsko kljuse na kojem je dojahao u Pariz i koje je u Parizu
prodao za tri škude. Porthos je advokatovoj ženi zakazao sastanak u samostanu Saint-Magloire (Sen
Magloar), a zatim je izašao. Videći da Porthos odlazi, advokat ga pozva na ručak, ali mušketir s
velikim dostojanstvom odbije taj poziv. Gospođa Coquenard pođe u samostan Saint-Magloire
dršćući od straha, jer je pogađala kakva je predbacivanja tamo očekuju. Istovremeno, Porthosovo
dostojanstveno držanje izazvalo je kod nje snažan utisak. Sve kletve i grdnje što ih čovjek, kad je
povrijeđen u svome samoljublju, može sručiti na glavu ženi, sručio je Porthos na Pognutu glavu
advokatove žene. 40 41— Jao meni — branila se gospođa Coquenard — učinila sam kako sam
najbolje umjela. Jedan od naših klijenata trguje konjima, i on nam je bio nešto dužan, ali nije htio da
plati. Mulu i konja uzela sam od njega za taj dug. Bio mi je obećao da će to biti carske životinje. —
No, gospođo — reče joj Porthos — ako vam je taj konjski trgovac dugovao više od pet škuda, on je
običan kradljivac.
— Nije nikakvo zlo kad čovjek želi nabaviti neku stvar jeftinije — reče advokatova žena nastojeći
da se opravda. — Nije, gospođo — odgovori joj Porthos — ali onaj koji nabavlja jeftine stvari mora
drugome dopustiti da sebi nađe prijatelja koji će biti velikodušniji. I Porthos se naglo okrene na
petama ispruživši korak kao da će otići. — Gospodine Porthose! Gospodine Porthose! — poviče
advokatova žena. — Priznajem, nisam imala pravo, nije trebalo da se cjenkam kad se radilo o
opremi za viteza kakav ste vi! Ne odgovorivši, Porthos učini još jedan korak kao da se želi povući.
— Stanite, zaboga, gospodine Porthose! — poviče ona. — Stanite, pa ćemo razgovarati. —
Razgovori s vama donose mi nesreću — odgovori Porthos. — Ali kažite mi, kakvi su vaši zahtjevi?
— Nikakvi, jer tražio štogod od vas ili ne tražio, isto je. Advokatova žena objesi se o Porthosovu
ruku i u najvećem bolu uzvikne: — Gospodine Porthose, ja se u sve to uopće ne razumijem. Otkud
ja mogu znati što je to konj? Otkud se ja mogu razumjeti u sedla? — Trebalo je da to prepustite
meni, koji sve to znam. Međutim, vi ste htjeli uštedjeti i prema tome dati zajam pod lihvarskim
uvjetima. — Imate krivo, gospodine Porthose, i ja ću sve ispraviti, na časnu riječ! — A na koji
način? — upita mušketir. — čujte! Večeras će gospodin Coquenard otići vojvodi de Chaulnes, koji
ga je pozvao. To je radi posla i razgovor će trajati najmanje dva sata. Dođite, bit ćemo sami, pa
ćemo se dogovoriti! — Napokon! Tako se razgovara, draga! — Hoćete li mi oprostiti? — Vidjet
ćemo — odgovori dostojanstveno Porthos. I rastali su se uz pozdrav: — Do viđenja večeras! —
Dovraga — pomisli Porthos udaljujući se — čini mi se da se napokon približavam kovčegu
gospodina Coquenarda. 42 VI NOĆU SU SVE MAčKE CRNE

-apokon je došla večer koju su d'Artagnan i Porthos >tako nestrpljivo očekivali. Kao i obično
d'Artagnan se pojavi kod Miladv oko devet sati'. Zatekao ju je u odličnom raspoloženju i nikada ga
nije tako dobro primila. Naš Gaskonjac je već na prvi pogled razabrao da joj je Kettv dala pismo, i
to pismo je doista djelovalo. Ušla je Ketty i donijela piće. Njezina se gospodarica držala prema njoj
divno, osmjehnula joj se svojim najljepšim osmijehom, ali jao, jadna je djevojka bila tako tužna da
nije ni primijetila blagonaklonost koju joj iskazuje Miladv. D'Artagnan je gledao jednu pokraj druge
te dvije žene i bio je prisiljen da sam sebi prizna kako se priroda prevarila oblikujući ih. Visokoj
dami priroda je dala podlu i prostačku dušu, a sobarici srce koje bi dolikovalo vojvotkinji. U deset
sati Miladv je već počela pokazivati nestrpljivost. D'Artagnan je shvatio što to znači. Ona je
pogledavala na zidni sat, ustala bi i ponovo sjela, smiješila se d'Artagnanu na način kao da mu hoće
reći: vi ste bez sumnje vrlo simpatični, ali biste mi bili mnogo draži kad biste htjeli otići!
D'Artagnan ustane i uzme svoj šešir, a Miladv mu pruži ruku da je poljubi. Mladić osjeti kako mu je
ona stisnula ruku i shvati da to nije učinila zbog koketerije već iz zahvalnosti što odlazi. — Vraški
ga voli — promrmlja d'Artagnan. Zatim izađe.
Ovaj put Kettv ga nije nigdje čekala, ni u predsoblju, ni u hodniku, ni na izlaznim vratima. Trebalo
je da d'Artagnan sam pronađe stepenice koje vode u njezinu sobicu. Kettv je sjedila zarivši glavu u
dlanove. Plakala je. čula je kako je d'Artagnan ušao, ali nije podigla glave. Mladić joj priđe i uzme
je za ruku. Djevojka tada zajeca. Kao što je d'Artagnan i pretpostavljao, Miladv je, primivši pismo,
bila izvan sebe od sreće te je sve ispričala svojoj sobarici. A da bi je nagradila što je ovaj put tako
dobro izvršila svoj zadatak, dala joj je i kesu punu novaca. Vrativši se u svoju sobu, Kettv je tu kesu
bacila u neki kut, gdje se otvorila te je tako ležala, a kraj nje, na sagu, tri ili četiri zlatnika što su
ispala iz nje. 43čuvši d'Artagnanov glas, jadna je djevojka podigla glavu. I sam d'Artagnan se
uplašio vidjevši njezino izbezumljeno lice. Ona je sklapala ruke kao da ga moli, ali se nije usudila
da kaže niti jednu riječ. Premda je d'Artagnanovo srce bilo neosjetljivo, ta nijema bol ga ipak dirne.
Međutim, on je bio isuviše zaokupljen vlastitim planovima, a osobito ovim najnovijim, a da bi bio
spreman da išta izmijeni u programu što ga je unaprijed pripremio. Prema tome on nije djevojci dao
nikakve nade da bi ga mogla slomiti. Jedino je svoj naum predstavio kao običnu osvetu. Uostalom,
ta osveta postala je to lakše izvediva što je Miladv, bez sumnje da bi pred svojim ljubavnikom
sakrila vlastito crvenilo, naredila da Ketty pogasi sve svijeće u stanu, pa prema tome i u njezinoj
sobi. Osim toga trebalo je da gospodin Wardes ode iz kuće prije zore, dakle također po mraku.
Poslije kraćeg vremena začulo se da je Miladv došla u svoju sobu. D'Artagnan se odmah zatvori u
ormar. Tek što se sakrio u nj, kadli se začu zvonce. Ketty pođe svojoj gospodarici, ali vrata ne ostavi
otvorena. Međutim je pregrada bila tako tanka da se čulo gotovo sve što su dvije žene među sobom
razgovarale. Miladv je bila luda od sreće i tražila je od Ketty da joj u tančine ponovi svaku
pojedinost iz njenog navodnog razgovora s War-desom. Pitala ju je kako mu je dala pismo, što je
rekao, kakav mu je bio izraz lica i da li joj se činilo da je jako zaljubljen. Jadna je Ketty bila
prisiljena da svladava svoju bol, ali je na sva ta pitanja odgovarala prigušenim glasom, u kome
njezina gospodarica nije zamijetila čak ni najmanji prizvuk boli. Toliko je sreća egoistična. I
napokon, pošto se približavalo vrijeme njezina susreta s grofom, Milady zapovjedi da se u njezinoj
sobi pogase sve svijeće, te naredi sobarici da se vrati u svoju sobu i da uvede Wardesa čim se
pojavi. Ketty nije morala dugo čekati. čim je kroz ključaonicu na ormaru vidio da su sve svijeće
pogašene, d'Artagnan odmah izađe iz svog skrovišta, a to se dogodilo onog istog trenutka kad je
Ketty zatvarala vrata što su vodila u drugu sobu. — Kakvi su to koraci? — upita Milady. — To sam
ja — javi se d'Artagnan poluglasno. — To sam ja, grof Wardes. — O, bože moj, bože moj! —
šaptala je Ketty. — Nije mogao dočekati ni sat što ga je sam odredio! — No — javi se Milady
dršćućim glasom — a zašto ne ulazi? Grofe, grofe — doda ona — vi znate da vas čekam! Na taj
poziv d'Artagnan blago odgurne djevojku u stranu i požuri u sobu u kojoj je bila Miladv. 44 Ako
već srdžba i bol mogu mučiti dušu, onda takvu muku pogotovu osjeća duša ljubavnika koji na tuđe
ime prima izjave ljubavi što su upućene suparniku. D'Artagnan se našao u vrlo bolnoj situaciji,
kakvu nije bio predvidio. Ljubomora ga je pogađala u srce, i on je patio gotovo jednako kao i jadna
Ketty koja je za to vrijeme u susjednoj sobi plakala. — Da, grofe — govorila je Milady svojim
divnim, slatkim glasom stiskajući nježno njegovu ruku u svojoj — da, grofe, sretna sam zbog
ljubavi koju ste mi iskazivali pogledima i riječima svaki put kad bismo se sreli. I ja vas također
ljubim! O, sutra, hoću da mi sutra date kakav zalog koji će biti dokaz da mislite na mene, a budući
da biste me mogli zaboraviti, evo, uzmite. I ona skine svoj prsten sa ruke i stavi ga d'Artagnanu na
prst. D'Artagnan se sjeti da je već vidio taj prsten na njezinoj ruci. Bio je to divan safir optočen
briljantima. D'Artagnan u prvi mah htjede da joj prsten vrati, ali se Milady usprotivi: — Ne, ne,
čuvajte ovaj prsten radi moje ljubavi. A osim toga — doda uzbuđeno — ako ga primite, učinit ćete
mi mnogo veću uslugu no što biste ikada mogli i pomisliti.
— Ta je žena puna tajni — promrmlja u sebi d'Artagnan. U tom času bio je spreman da joj sve
otkrije. Otvorio je usta da joj kaže tko je i s kakvom je osvetničkom namjerom ovamo došao, ali
ona ga u tome spriječi. — Anđele moj — progovori ona. — A ono čudovište iz Gaskonje zamalo što
vas nije ubilo! čudovište, to je bio on. — 0! — nastavi Milady. — Da li vam rana još zadaje bol? —
Jest, prilično — odgovori d'Artagnan, koji nije znao što da kaže. — Budite bez brige — šapne
Milady — ja ću vas osvetiti, i to, osvetit ću vas okrutno! — Sto mu bogova — pomisli u sebi
d'Artagnan — još nije vrijeme da joj se povjerim. Moralo je proteći neko vrijeme dok se d'Artagnan
nije oporavio od ovog razgovora. Međutim sve njegove misli o osveti s kojima je ovamo došao bile
su posve iščezle. Ta je žena imala nevjerojatnu moć nad njim. On ju je mrzio i obožavao u isti mah.
Nikada nije vjerovao da dva tako suprotna osjećaja mogu naći mjesta u jednom te istom srcu i da se
sjedinjeni mogu pretvoriti u tako čudnu i po mnogo čemu dijaboličku ljubav. U međuvremenu
odbio je jedan sat iza ponoći. Došlo je vrijeme rastanku. Opraštajući se s Milady, d'Artagnan osjeti
živu žalost što niora otići, a uz čeznutljive pozdrave što su ih među sobom izmijenili dogovorili su
se da će se ponovo vidjeti idućeg 45tjedna. Jadna Ketty mislila je da će imati prilike reći
d'Artagnanu Isoju riječ kad bude prolazio kroz njezinu sobu. Međutim, Miladv ga je sama odvela u
mrak i nije se rastajala od njega sve do stubišta. Sutradan ujutro d'Artagnan otrči Athosu. Nalazio se
u tako neobičnoj pustolovini da je od njega htio zatražiti savjeta. Ispričao mu je sve. Athos je
nekoliko puta mamrštio obrve. — Meni se čini — reče mu Athos — da je ta vaša Miladv podlo
stvorenje, ali to ne znači da ste manje krivi što ste je prevarili. Ma kako god okrenuli tu stvar, vi ste
sebi pribavili strašnog neprijatelja. I dok mu je to govorio, Athos je pažljivo promatrao safir optočen
dijamantima koji je na d'Artagnanovoj ruci bio zauzeo mjesto na kojem se dotad nalazio kraljičin
prsten, prsten koji je sada bio brižljivo spremljen u kutiju za nakite. — Gledate ovaj prsten? —
upita Gaskonjac, ponosan što se pred očima svojih prijatelja može razmetati tako bogatim darom.
— Da — reče Athos — on me podsjeća na jedan prsten koji je pripadao mojoj obitelji. — Lijep je,
zar ne? — upita d'Artagnan. — Divan! — odgovori Athos. — Nisam vjerovao da postoje dva safira
takve bistrine. Zar ste ga zamijenili za svoj dijamant? — Ne, nisam — odgovori d'Artagnan. — To
je dar što mi ga je dala moja lijepa Engleskinja, ili bolje, moja lijepa Francuskinja, jer premda je to
nisam pitao, uvjeren sam da je rođena u Francuskoj. — Taj vam je prsten poklonila Miladv? —
poviče Athos glasom u kojem se lako moglo razabrati veliko uzbuđenje. — Jest, ona. Dala mi ga je
noćas. — Pokažite mi ga, da ga vidim — reče Athos. — Evo ga — odgovori d'Artagnan skinuvši
prsten s ruke. Athos ga razgleda i problijedi. Zatim ga navuče na prstenjak svoje lijeve ruke: taj mu
je prsten odgovarao kao da je izrađen upravo za njegov prst. Sjenka srdžbe i osvete pojavi se na licu
toga plemića koji je inače bio tako staložen i miran. — Nije moguće da je to isti prsten — progovori
napokon. — Jer kako bi dospio u ruke miladv Clarick? A ipak, teško je pretpostaviti da mogu
postojati dva tako slična prstena. — Zar poznajete ovaj prsten? — upita d'Artagnan. — Pričinilo mi
se da ga poznajem — odgovori Athos — ali sigurno sam se prevario. I on ga vrati d'Artagnanu, ali
nije prestao da ga i dalje gleda. — Slušajte, d'Artagnane — reče Athos trenutak zatim — skinite s
ruke taj prsten ili okrenite kamen tako da ga ne vidim, jer me podsjeća na strašne stvari te gledajući
ga ne mogu s vama sabrano razgovarati. Niste li vi došli da od mene zatražite neke 46
savjete i niste li mi rekli da ste u nedoumici što da učinite? ... Ali čekajte... dajte mi još malo taj
safir: onaj na koji sam mislio ima na jednoj strani ogrebotinu k©ja je nastala jednom zgodom.
D'Artagnan opet skine prsten i pruži ga Athosu. Athos zadrhta. — Vidite — rekao je — zar to nije
čudno? I on pokaže d'Artagnanu ogrebotinu o kojoj je govorio. — A od koga ste vi dobili taj safir,
dragi Athose? — Od majke. A moja majka dobila ga je od svoje majke. Kao što sam vam rekao, to
je stari prsten koji je uvijek morao ostati u posjedu naše obitelji. — A vi ste ga... prodali? — upita
d'Artagnan neodlučno. — Nisam — odgovori Athos čudnim osmjehom. — Poklonio sam ga jedne
noći pod jednakim okolnostima kao što ste ga vi sada dobili. D'Artagnan se zamisli, činilo mu se
kao da u duši žene koja mu je poklonila ovaj prsten razabire ponore iz kojih zjape mračne i
nepoznate dubine. I on uzme prsten, ali ga ne stavi na prst nego u džep. — Slušajte — reče mu
Athos uzevši njegovu ruku — vi znate, d'Artagnane, da vas volim. Da imam sina, ne bih ga volio
više no što vas volim. No, dobro, vjerujte mi: okanite se te žene. Ja je ne poznajem, ali nešto u meni
govori da je ona izgubljeno stvorenje i da se u njoj krije neka strahota. — Imate pravo — odgovori
d'Artagnan. — Rastat ću se s njom. Priznajem da je se i ja plašim. — Hoćete li imati dovoljno snage
da to učinite? — upita Athos. — Imat ću — odgovori d'Artagnan. — I ovog istog časa ću to uraditi.
— Dobro, drago dijete, vjerujem vam — uzvrati plemić stisnuvši ruku mladom Gaskonjcu gotovo
očinski. — Neka vas bog čuva da ova žena, koja je tek ušla u vaš život, ne ostavi u njemu nikakva
kobna traga! I Athos pozdravi d'Artagnana kimnuvši glavom kao čovjek koji želi reći da će rado
ostati sam sa svojim mislima. Vrativši se kući, d'Artagnan nađe Ketty, koja ga je čekala. Mjesec
dana vrućice ne bi u tolikoj mjeri moglo izmijeniti jadnu djevojku kao što ju je izmijenila jedna
neprospavana i bolna noć.' Nju je gospodarica sada poslala tobožnjem Wardesu. Miladv je bila ludo
zaljubljena i pijana od sreće i htjela je saznati kada će grof ponovo doći k njoj. Jadna Ketty, blijeda i
potpuno slomljena bolom, čekala je d'Artagnanov odgovor. Athos je imao velikog utjecaja na
mladog Gaskomjca. Savjet njegova prijatelja povezan s glasovima njegova vlastitog srca bio je
presudan. Sada, pošto mu je ponos bio zadovoljen a osveta iz47vršena, d'Artagnan se pomirio s
mišlju da više ne vidi Miladv. Zbog toga je uzeo u ruke pero te joj je umjesto svakog drugog
objašnjenja napisao ovaj odgovor: Gospođo, ne računajte na mene što se tiče našeg idućeg sastanka.
Otkako se bolje osjećam, toliko sam opterećen poslovima ovakve vrste, da sam morao uvesti u to
stanovit red. Kad na vas dođe red, sa zadovoljstvom ću vas o tome izvijestiti. Ljubi vam ruku, grof
Wardes. 0 safiru nije rekao tni riječi. Da li ga je Gaskonjac htio zadržati kao oružje protiv Miladv,
ili, da kažemo otvoreno, nije li s tim prstenom računao kao s posljednjim izvorom za nabavku svoje
ratne opreme? Uostalom, postupili bismo krivo kad bismo ljudska djela iz jednog vremena mjerili
mjerilima iz nekog drugog vremena. Ono što bi danas izgledalo kao sramota za pristojna čovjeka
bilo je u ono doba posve obično i prirodno, tako da su mlade ljude iz najboljih obitelji uglavnom
uzdržavale njihove ljubavnice. D'Artagnan pruži djevojci pismo a da ga nije zapečatio. Ketty ga
najprije pročita ne shvaćajući ništa, a zatim, pročitavši ga još jedanput, zamalo da nije poludjela od
radosti. Nije mogla vjerovati svojoj sreći i d'Artagnan je bio prisiljen da joj usmeno objasni smisao
onoga što je bilo napisano u pismu. I bez obzira na to što se, s obzirom na goropadnu ćud svoje
gospodarice, djevojka izvrgavala velikoj opasnosti noseći joj ovo pismo, ona je prema Place Royale
pohrlila najvećom brzinom koju je mogla postići svojim nogama. 1 srce najbolje žene je
nemilosrdno ako je u pitanju bol njezine suparnice.
Milady je otvorila pismo isto onako žurno kao što ga je Ketty nosila. Ali već kod prve riječi koju je
pročitala ona problijedi. Zatim zgužva papir, a onda se sijevajući očima okrene prema djevojci. —
Kakvo je to pismo? — upita je. — To je odgovor na vaše pismo — odgovori Ketty sva u strahu. —
Nemoguće! — poviče Milady. — Nije moguće da plemić napiše jednoj ženi ovakvo pismo! Milady
odjednom zadrhta: — Bože moj — ote joj se — da on možda ne zna... — i tu ona zastane. Zubi su
joj zaškripali, a njezino je lice dobilo boju pepela. Zakoraknula je prema prozoru da bi uhvatila
malo zraka, ali je uspjela samo pružiti ruke. Noge je izdaše i ona pade u naslonjač. 48 Ketty pomisli
da joj je pozlilo te joj priskoči u pomoć s namjerom da joj raskopča haljinu na grudima. Međutim
Milady žustro ustane. — što vi hoćete? — upita. — I zašto stavljate ruku na mene? — Pomislila
sam da gospođi nije dobro i htjela sam joj pomoći — odgovori sobarica silno uplašena
zastrašujućim izrazom što ga je bilo poprimilo lice njezine gospodarice. — Meni da bude zlo? Zar
vi mislite da sam ja nekakva ženica? Kad me uvrijede, ja se ne osjećam loše nego se osvećujem,
čujete li me! I rukom dade sobarici znak da izađe.

VII SAN O OSVETI

Miladv zapovjedi da uvedu d'Artagnana čim se, prema svom običaju, pojavi. Ali se on nije pojavio.
Sutradan Ketty ponovo dođe da vidi mladića te mu ispripo-vjedi sve što se u međuvremenu
dogodilo. D'Artagnan se osmjehne. Ta ljubomorna srdžba koja muči Miladv, to je njegova osveta.
Te večeri Miladv je bila još nestrpljivija nego prethodne. Ona ponovi zapovijed koja se odnosila na
Gaskonjca. Ali, kao i prethodne večeri, uzalud ga je čekala. Narednog dana Ketty se pojavi kod
d'Artagnana, ali ne više vesela i poletna kao prethodna dva dana, nego, naprotiv sva tužna i očajna.
D'Artagnan upita jadnu djevojku šta joj je, ali ona mjesto odgovora izvadi iz džepa pismo i pruži
mu ga. To pismo napisala je Miladv, ali ovaj put je ono bilo upućeno na d'Artagnanovu adresu, a ne
na adresu gospodina de Wardesa.
On ga otvori i pročita: Dragi gospodine d'Artagnan, nije dobro što tako zapostavljate svoje
prijatelje, osobito u času kad ćete ih ostaviti na tako dugo vrijeme. Moj djever i ja čekali smo vas
uzalud jučer i prekjučer. Hoće li biti tako i večeras? Zahvaljuje vam, Lady Clarick. — To je
prirodno — reče d'Artagnan — očekivao sam ovo pismo. Moj kredit raste ukoliko opada onaj grofa
Wardesa. — A hoćete li ići? — upita Ketty. — Slušaj, drago dijete — odgovori Gaskonjac, koji je
nastojao da se pred vlastitim očima opravda što će pogaziti obećanje što ga je dao Athosu. —
Slušaj, ti ćeš sigurno razumjeti da bi bilo netaktično kad se ne bih odazvao ovako izričitom pozivu.
Ako ne pođem, Milady će se začuditi i tražit će razloge zašto sam odjednom prekinuo svoje posjete.
U tom slučaju mogla bi štogod posumnjati, i tko da onda zna gdje će završiti osveta ovakve žene?
— O, bože moj — odgovori Ketty — vi umijete prikazati stvari na takav način da uvijek imate
pravo. Međutim, vi ćete joj se 50 udvarati, pa ako joj se ovaj put dopadnete pod svojim pravim
imenom i svojim pravim licem, sve će biti daleko gore nego prvi put. Jadna djevojka instinktivno je
osjećala što će se dogoditi. D'Artagnan je umiri što je bolje mogao i obeća joj da neće dopustiti da
ga Milady zavede. Na kraju, on preko Ketty poruči njezinoj gospodarici da joj neobično zahvaljuje
na pozivu te da će doći i staviti joj se na raspolaganje. Ali se nije usudio da joj piše, jer se bojao da
ne bi mogao toliko izmijeniti svoj rukopis da ga Milady — svojim prodornim očima — ne bi
prepoznala. Kad je izbilo devet sati, d'Artagnan je već bio na Place Rovale. Bilo je očigledno da su
slugama u predsoblju unaprijed bile date upute u vezi s njegovim dolaskom, jer čim se d'Artagnan
pojavio, i prije no što je upitao može li ga Milady primiti, jedan se sluga već bio požurio da ga
najavi. — Uvedite ga! ■—■ reče Milady veoma kratko, ali tako prodorno da ju je d'Artagnan čuo iz
predsoblja. Uveli su ga. — Ako me bilo tko traži, kažite da me nema — reče Milady sluzi — Jeste li
me razumjeli, nema me ni za koga! Sluga izađe. D'Artagnan radoznalo pogleda Milady: bila je
blijeda, a oči su joj pokazivale umor, što zbog suza a što zbog nespavanja. Vidjelo se da je
uobičajeni broj svijeća namjerno smanjen, pa i usprkos tome mlada žena nije uspijevala sakriti
tragove groznice koja ju je već dva dana razdirala. D'Artagnan joj se približi s uobičajenom
učtivošću, a ona se svim silama trudila da ga lijepo dočeka. Međutim nikada se nije dogodilo da se
jedno tako uzrujano lice nastojalo tako ljupko nasmiješiti. D'Artagnan je upita za zdravlje. — Loše
se osjećam — odgovori mu ona — veoma loše. — Ali u tom slučaju — uzvrati joj d'Artagnan — ja
ću vam biti samo na smetnji. Vama je bez sumnje potreban odmor, i ja ću otići. — Ni govora! —
reče Milady. — Baš naprotiv, gospodine d'Artagnane, ostanite, u vašem ugodnom društvu bit će mi
bolje. — Oho! — pomisli d'Artagnan. — Nikada nije bila tako ljupka, treba da se čuvam! Milady se
trudila da bude što ljubaznija i učinila je sve što je mogla da razgovor bude ugodan. U isto vrijeme
groznica koja ju je bila za trenutak napustila ponovo joj vrati sjaj u očima, boju na obrazima i
rumenilo na usnama. D'Artagnan prepozna u njoj Kirku1 1 Kirka — čarobnica iz »Odiseje«. 51koja
ga je već jednom bila opčinila svojim čarolijama. Ljubav, za koju je mislio da je ugašena, a bila se
samo stišala, ponovo se razbudila u njegovu srcu. Miladv se osmjehivala, a d'Artagnan je osjećao da
bi za taj osmijeh mogao dati i svoj život. U jednom trenutku on je čak osjetio kako ga peče savjest
zbog svega onoga što je učinio protiv nje. Malo-pomalo Miladv postade razgovorljivija. Upitala je
d'Arta-gnana ima li ljubavnicu. — Jao! — odgovori d'Artagnan nastojeći da u svoj odgovor unese
što više sentimentalnosti. — Zar ste tako okrutni te postavljate to pitanje baš meni, koji, otkad sam
vas vidio, uzdišem jedino za vama i dišem jedino za vas! Miladv se čudno nasmije.
— Dakle vi me ljubite? — upita ga ona. — Je li potrebno da vam to kažem? Zar to niste i sami
opazili? — Uzmimo da jesam. Međutim, i sami znate: što je jedno srce ponosnije, to ga je teže
osvojiti. — 0, mene teškoće ne plaše! — odgovori d'Artagnan. — Ja bih se plašio samo nemogućeg.
— U pravoj ljubavi ništa nije nemoguće — reče Miladv. — Zar ništa, gospođo? — Ništa —
odgovori Miladv. — Dovraga! — reče d'Artagnan u sebi. — Stvari su se izmijenile. Da se ova
hirovita žena nije slučajno u mene zaljubila te da možda i meni lično neće dati kakav safir sličan
onome što mi ga je dala misleći da ga daje gospodinu Wardesu? D'Artagnan živahno približi svoju
stolicu naslonjaču na kojem je sjedila Miladv. — Da vidimo — reče mu ona — što biste bili kadri
učiniti da dokažete ljubav o kojoj ste govorili? — Sve što bi se od mene zahtijevalo. Neka mi se
samo naredi, ja sam spreman! — Na sve? — Na sve! — poviče d'Artagnan, koji je unaprijed znao
da neće mnogo riskirati bude li se na ovakav način obavezao. — Dobro, da malo razgovaramo! —
reče Miladv približivši svoj naslonjač d'Artagnanovoj stolici. — Slušam vas, gospođo — odvrati
d'Artagnan. Miladv se kolebala. Zamislila se, ali to je trajalo samo trenutak. Zatim je donijela
odluku. — Imam jednog neprijatelja — rekla je. — Vi, gospođo! — uzvikne d'Artagnan glumeći
iznenađenje. — Bože moj, je li to moguće? Je li moguće da tako lijepa i dobra žena ima
neprijatelja? — Imam smrtnog neprijatelja. — Zaista? 52 — Neprijatelja koji me je tako surovo
uvrijedio da između mene i njega postoji samo borba do istrebljenja. Mogu li računati na vašu
pomoć? D'Artagnan je smjesta shvatio na što smjera ta osvetoljubiva žena. — Možete, gospođo —
odgovori joj on svečano. — Moj mač i moj život pripadaju vama, jednako kao i moja ljubav. —
Prema tome — reče Miladv — kad ste tako velikodušni kao što ste i zaljubljeni... Ona zastane. —
No? — upita d'Artagnan. — No — prihvati Miladv poslije kratke šutnje. — No, dobro! Od danas
prestanite govoriti o nemogućem. — O, hoću li moći podnijeti ovoliku sreću! — uzvikne
d'Artagnan bacivši se na koljena i ljubeći joj ruke koje ona nije povukla. — Osveti se za mene
onom podlom Wardesu — promrmlja Miladv u sebi — a ja ću te se kasnije lako otarasiti, tebe,
glupane, koji i nisi drugo već oštrica mača! — Padni mi dobrovoljno u naručaj, pošto si mi se onako
drsko rugala, licemjerna i opasna ženo! — mislio je u sebi d'Artagnan. — A na koncu smijat ću ti se
zajedno s onim koga želiš mojom rukom ubiti. D'Artagnan podigne glavu. — Spreman sam! — reče
joj mladić. — Vi ste me dakle razumjeli, dragi gospodine d'Artagnan? — upita Miladv. — Ja bih
mogao razumjeti svaki vaš pogled. — I upotrijebit ćete za mene svoj mač, koji je već stekao toliko
pohvala? — Kad god zaželite. — Ali kako ću vam se odužiti za takvu uslugu? — upita Miladv. —
Poznajem zaljubljene, to su ljudi koji ništa neće učiniti badava. — Vi znate kakvu nagradu
očekujem — odgovori d'Artagnan. — Očekujem nagradu koja će biti dostojna i vas i mene! I on je
nježno privuče sebi. Ona se gotovo i nije branila. — Suviše ste sebični! — dobaci mu s osmijehom.
— Ali! — poviče d'Artagnan, uistinu zanesen strašću koju je ta žena znala raspaliti u njegovu srcu.
— Ah, to je zato što mi se ova sreća čini nevjerojatnom, pa se bojim da mi se ne raspline kao kakav
san. Zbog toga mi se žuri da je pretvorim u stvarnost! — Treba najprije da zaslužite tu svoju sreću.
— Stojim vam na raspolaganju — reče d'Artagnan. — Sigurno? — upita Miladv s posljednjim
izrazom sumnje. — Kažite mi ime nitkova radi kojeg su plakale te vaše lijepe oči. 53— Tko vam je
rekao da sam plakala? — upita ga ona. — činilo mi se ... — žene kakva sam ja nikada ne plaču —
reče Miladv. — To bolje! Da čujem, kažite mi kako mu je ime! — Ali treba da znate da je to ime
moja velika tajna. — Ipak treba da znam njegovo ime. — Da, neka bude! Vidjet ćete da imam
povjerenja u vas. — Ispunjavate me radošću! Kako mu je ime? — Vi ga poznajete! — Zaista? —
Jest. — Da to nije jedan od mojih prijatelja? — upita d'Artagnan glumeći kolebanje, kako bi svoju
sugovornicu uvjerio da ne zna 0 kome je riječ. — Kad bi to bio jedan od vaših prijatelja, vi biste
dakle dvoumili? — uzvikne Miladv i izraz prijetnje pojavi joj se u očima. — Ne bih, pa da je to i
moj brat! — poviče d'Artagnan kao da je ponesen oduševljenjem. Naš je Gaskonjac nastupao bez
rizika, jer je znao kamo ga put vodi. — Sviđa mi se vaša privrženost — primijeti Miladv. — Jao!
Zar vam se samo to sviđa na meni? — upita d'Artagnan. — Pa ja vas volim — odgovori mu Miladv
i prihvati njegovu ruku. Od tog vrelog stiska d'Artagnan zadrhta. Tim dodirom kao da je i njega
samog obuzela groznica od koje je Miladv gorjela. — Vi me volite! — poviče mladić. — O, kad bi
to bila istina, poludio bih od sreće! I on je obujmi obim rukama. Ona nije ni pokušala da svoje usne
zakloni od njegova poljupca, ali mu poljubac nije uzvratila. Njezine su usne bile hladne.
D'Artagnanu se pričinilo da je poljubio kip. To ga ipak nije smetalo da bude pijan od radosti i silno
uzbuđen od ljubavi. Gotovo je povjerovao da je Miladv postala nježna prema njemu. Gotovo je
povjerovao u Wardesov zločin. Da mu je Wardes u tom trenutku bio pri ruci, bio bi ga ubio. Miladv
iskoristi priliku. — On se zove ... — započe. — De Wardes, znam ja — poviče d'Artagnan. — A
kako to znate? — upita Miladv uhvativši ga za obje ruke 1 pokušavajući da očima prodre u njegove
najskrovitije misli. D'Artagnan je uvidio da se suviše zanio i da je pogriješio. — Kažite mi, kažite
mi, kažite dakle! — ponavljala je Miladv. — Otkud to znate? — Kako znam? — upita d'Artagnan.
— Da. 54 — Znam otuda što je de Wardes jučer, u jednom salonu u kojem sam se i ja nalazio,
pokazivao neki prsten i rekao da ste mu ga vi dali. — Jadnik! — poviče Miladv. Kao što se može i
shvatiti, taj epitet duboko je odjeknuo u d'Artagnanovu srcu. — I onda? ■— javi se ona. — I onda,
ja ću se za vas osvetiti tome jadniku — odgovori d'Artagnan zauzevši pozu kao kakav don Jafet
Jermenski.1 — Hvala, odvažni prijatelju! — poviče Miladv. — A kada ću biti osvećena? — Sutra,
odmah, kad hoćete. — Smjesta! — htjela je viknuti Miladv, ali se prisjeti da bi ovakva naglost
značila nepažnju prema d'Artagnanu.
Osim toga, ona je morala poduzeti sve mjere opreza, morala je dati čitav niz savjeta svom
osvetitelju, da bi izbjegao svako objašnjavanje s grofom pred svjedocima. Svemu tome doskočio je
sam d'Artagnan jednom riječju: — Sutra — rekao je — sutra ćete biti osvećeni, ili ću poginuti! —
Ne! — rekla je. — Vi ćete me osvetiti, ali nećete poginuti. On je plašljivac. — Možda je plašljiv
prema ženama, ali nije prema muškarcima. Ja znam nešto o tome. — Ali meni se čini da se u svojoj
borbi s njim niste morali potužiti na sreću. — Sreća je kao kurtizana. Danas vam može biti
naklonjena, a sutra vas može iznevjeriti. — To znači da se sada skanjujete? — Ne, ne skanjujem se
nimalo. Bog me sačuvao toga. Ali da li je pravo što polazim u moguću smrt a da osim nade nisam
prethodno dobio baš ništa? Miladv odgovori pogledom kao da želi reći: — Zar nije nego to?
Govorite dakle! A zatim poprati pogled riječima koje su otklanjale svaku sumnju: — Imate potpuno
pravo — odvrati nježno. — O, vi ste anđeo! — usklikne mladić. — Dakle, sve je dogovoreno? —
upita ga ona. — Osim onoga što sam tražio od vas, dušo moja! — Ali kad sam vam rekla da se
možete pouzdati u moje osjećaje? — Međutim, tko zna hoću li ja sutra biti živ, da to dočekam? —
Tiho! čujem svog djevera. Ne bi bilo dobro da vas zatekne ovdje. 1 Lice iz istoimene komedije
francuskog pisca Paula Scarrona (1610—1660). 55Pozvonila je. Ketty uđe. — Izađite na ova vrata
— reče mu ona otvorivši neka skrivena vrata. — Nastavit ćemo razgovor kasnije. Ketty će vas
uvesti u moju sobu. Jadna djevojka pomislila je da će pasti nauznak kad je čula ove riječi. — No,
što je, gospođice? Što ste tako stali kao kakav kip? Hajde, ispratite viteza i uvedite ga večeras u
jedanaest sati, jeste li čuli! — čini se da svi njezini ljubavni sastanci počinju u jedanaest — pomisli
d'Artagnan. — To je njezin ustaljeni običaj. Miladv mu pruži ruku koju on nježno poljubi. — No —
pomisli d'Artagnan izlazeći i jedva odgovarajući ma Kettvna predbacivanja. — No, ne treba biti
glup. Ova je žena zločinac prvoga reda: valja da se čovjek čuva!
VIII TAJNA

jesto da se odmah popne u Kettvnu sobu, d'Artagnan je, usprkos usrdnim molbama što mu ih je
upućivala djevojka, izašao na ulicu. Postupio je tako iz dva razloga: prvi je bio taj što je tako
izbjegao predbacivanjima, optužbama i molbama, a drugi što je osjećao potrebu da smirenije
osvijetli svoje misli. No ne samo svoje, nego — bude li to moguće — i skrivene misli ove žene. Pri
svemu što se dogodilo bilo je jasno jedino to da d'Artagnan ludo voli Miladv, a da ga ona ne voli ni
najmanje. U jednom trenutku d'Artagnan pomisli da bi najbolje bilo da sada pođe kući i da toj ženi
napiše dugačko pismo u kojem bi joj otkrio da su do ovog časa on i Wardes bili potpuno ista osoba
te da ga on prema tome, ako ne želi izvršiti samoubojstvo, ni u kom slučaju ne može ubiti. Međutim
njega je i dalje podbadala okrutna želja za osvetom. Htio je dobiti tu ženu i pod vlastitim imenom, a
kako mu se takva osveta činila u izvjesnom smislu prijatnom, odlučio je da od nje ne odustane. Pet
ili šest puta obišao je Place Rovale, a svakih deset koraka okretao se da vidi gori li svjetlo kod
Miladv, koje je prodiralo kroz žaluzine. Bilo je očigledno da se mladiću ovaj put nije toliko kao prvi
put žurilo da stupi u njezinu sobu. Napokon se svjetlo ugasi. S tim svjetlom ugasili su se u
d'Artagnanovoj duši i posljednji tragovi neodlučnosti. Prisjetio se svih pojedinosti koje je doživio
prve noći kod Miladv te uzbuđena srca i sav zažaren uđe u kuću i pojuri u Kettvnu sobu. Blijeda
kao smrt i dršćući čitavim tijelom jadna je djevojka htjela zaustaviti svog ljubavnika. Međutim
Miladv, koja je pažljivo osluškivala, odmah je čula d'Artagnanove korake, pa je otvorila vrata. —
Dođite — reče mu. Sve je to bilo nevjerojatno besramno, tako čudovišno i bezobrazno da je
d'Artagnan jedva mogao vjerovati onome što vidi i što čuje. Pričinilo mu se da je upao u jednu od
onih fantastičnih intriga kakve čovjek doživljava samo u snu. 57Međutim, on se ipak nije
ustručavao da pohrli prema Miladv. Ponijela ga je ona ista privlačna sila kojom magnet privlači sebi
gvožđe. Vrata su se za njima zatvorila. Ketty poleti tim vratima. Ljubomora, ludilo, povrijeđeni
ponos, konačno sve strasti koje razdiru srce zaljubljene žene poticale su je da sve kaže. Ali ona je
znala da je izgubljena ako prizna da je učestvovala u ovakvoj prijevari, a povrh svega toga
d'Artagnan bi također bio za nju izgubljen. Ova posljednja pomisao na svoju ljubav potakla ju je da
prihvati i ovu posljednju žrtvu. Uostalom, d'Artagnan je bio dosegao vrhunac svojih želja: nije više
pod imenom svog suparnika primao ljubav, nego je izgledalo kao da je ljubav upućena baš njemu. U
dnu srca neki mu je tajni glas govorio da je on samo sredstvo osvete i da će ga ta žena milovati
samo dotle dok ne ubije grofa. Ali njegov ponos, njegova taština i njegov zanos ušutkali su taj glas,
ugušili su taj šapat. A zatim, naš je Gaskonjac, sa svojom već poznatom samouvjerenošću,
uspoređivao sebe i Wardesa, pa se pitao zbog čega, na kraju krajeva, ne bi mogla voljeti i njega,
d'Artagnana. On se dakle potpuno prepustio trenutačnom zanosu. Miladv nije za njega više bila ona
žena s kobnim namjerama od koje se bio uplašio, već je bila vatrena i strasna ljubavnica koja se
sasvim prepustila jednoj ljubavi koju je, kako se činilo, i sama osjećala. Tako su protekla gotovo
dva sata. U međuvremenu njihov se ljubavni zanos smirio. Miladv, koju nisu vodili isti razlozi kao
d'Artagnana da sve zaboravi, prva se vratila stvarnosti i upitala mladića je li dobro razmislio na koji
će način sutra izazvati de Wardesa da se s njim bori. Ali se d'Artagnan, čije su misli bile pošle
sasvim drugim tokom, saživio u toj ljubavnoj igri kao kakav glupan i uljudno odgovorio da je sada
suviše kasno za razgovore o dvobojima i o mačevima. Ova njegova ravnodušnost prema jedinom
pitanju koje ju je zanimalo uplaši Miladv. Zato ga je saletjela pitanjima zahtijevajući da joj objasni
kako će postupiti. Tada d'Artagnan, koji nikada nije ozbiljno pomišljao na taj nemogući dvoboj,
pokuša skrenuti razgovor na drugo. Ali to mu nikako nije uspijevalo: Miladv je razgovor zadržala u
okvirima koje je svojom neodoljivom duhovnom nametljivošću i svojom željeznom voljom već
unaprijed bila zamislila.
D'Artagnan je pokušao biti duhovit te je savjetovao Miladv da odustane od svoje strašne namjere i
da grofu Wardesu sve oprosti. Ali već kod prvih d'Artagnanovih riječi mlada se žena strese i otme
mu se. — Da se niste uplašili, dragi d'Artagnane? — upita ga oštrim i podrugljivim glasom koji je
čudnovato odjeknuo u tami. 58 — Znam da tako ne mislite, draga dušo — odgovori d'Artagnan. —
Ali šta onda ako je taj jadni grof Wardes manje kriv no što vi mislite? — U svakom slučaju, on me
je prevario — reče važno Miladv — a već samim tim što me je prevario zaslužio je smrt. — Ako ste
ga vi osudili, on će umrijeti! — reče d'Artagnan. Rekao je to tako odlučno da je Miladv pomislila da
se u njega može potpuno pouzdati. Zbog toga mu se opet približila. Ne bismo mogli reći kako je
Miladv doživljavala tu noć, ali d'Artagnanu se činilo da nisu bila prošla ni dva sata da je ovdje, a
već se kroz kapke na prozorima pojavilo danje svjetlo koje je ubrzo ispunilo unutrašnjost sobe
svojim blijedim zrakama. Videći da je došlo vrijeme da d'Artagnan ode, Miladv ga podsjeti na
obećanje koje joj je dao, to jest da će se u njezino ime osvetiti de Wardesu. — Potpuno sam
spreman da to učinim — odgovori joj d'Artagnan — ali prethodno bih htio biti načisto s jednom
stvari. — S kojom? — upita Miladv. — S tim da li me vi volite. — čini mi se da sam vam to
dokazala. — Da, jeste. I ja sam također vaš dušom i tijelom. — Hvala, odvažni moj ljubavnice!
Međutim onako kako sam ja vama dokazala svoju ljubav, tako treba da dokažete i vi svoju. Zar nije
tako? — Tako je, nesumnjivo. Ali ako me zaista volite onako kao što tvrdite — upita je d'Artagnan
— ne bojite li se barem malo za mene? — čega bih se bojala? — Ta on bi me ipak mogao opasno
raniti, ili čak ubiti. ^ — Nemoguće — reče Miladv. — Vi ste takav junak i tako ste vješti
mačevanju! — Prema tome vi niste skloni prihvatiti kakvo drugo sredstvo kojim biste se isto tako
osvetili, ali koje bi ovaj dvoboj učinilo suvišnim? — primijeti d'Artagnan. Miladv šutke pogleda
svog ljubavnika. Bljedunjava svjetlost prvih jutarnjih zraka davala je sjaju njezinih očiju čudnovat,
koban izraz. — Sada doista vjerujem da se vi ustežete — reče mu napokon. — Ne, ja se ne ustežem.
Ali taj jadni grof de Wardes, od časa kad ga više ne volite, pobuđuje u meni samilost i mislim da je
onaj koji izgubi vašu ljubav već samim tim dovoljno i okrutno kažnjen, tako da nikakva druga
kazna nije ni potrebna. — A tko je vama rekao da sam ga voljela? — upita Miladv. 59— U
najmanju ruku i bez velikog uobražavanja sada mislim da volite nekog drugog — reče mladić
umiljatim tonom. — Zato vam ponavljam da mi je žao grofa. — Vama je žao grofa? — upita
Miladv. — Da. — A zašto? — Jer samo ja znam ... — što? — Jer je on daleko od toga, odnosno jer
je bio daleko od toga da prema vama bude kriv kao što vam se čini. — Zaista! — uzvikne Miladv
nestrpljivo. — Objasnite mi sve to malo bolje, jer uistinu, ne znam što ste htjeli reći. I ona pogleda
d'Artagnana, koji ju je držao u zagrljaju. U njezinim se očima malo razgarao plamen koji je mogao
narasti do užasa. — Hoću, jer sam čestit čovjek — reče d'Artagnan, koji je odlučio da dokrajči
nesporazum. — I otkako se pokazalo da me volite, otkako sam siguran da me volite, jer me doista
volite, zar ne?...
— Tako je, nastavite! — Ja sam se potpuno preobrazio, pa me pritište jedan teret. Treba da vam
nešto priznam ... — Da mi priznate? — Kad bih sumnjao u vašu ljubav, ne bih se usudio. Međutim,
vi me volite, zar ne, ljubavi moja? Zar ne da me volite? — Bez sumnje. — Prema tome, vi ćete mi
oprostiti ako sam se zbog ljubavi prema vama ogriješio o vas? — Možda hoću. Najnježnijim
osmijehom što ga je moguće zamisliti d'Artagnan pokuša približiti svoje usne njezinim usnama, ali
ga Miladv odbije. — Zanima me to priznanje — reče ona problijedjevši; — o čemu se radi? —
Prošlog četvrtka vi ste bili dogovorili sastanak s de Warde-som, u ovoj istoj sobi, zar ne? — Ja? Ni
govora! — usprotivi se Miladv tako odlučnim glasom i tako uvjerljiva izraza lica da bi joj
d'Artagnan bio povjerovao da nije bio posve siguran u ono što govori. — Nemojte lagati, lijepi moj
anđele — odgovori joj d'Artagnan s osmijehom — jer je to uzaludno. — Kako to mislite? Govorite,
nemojte me mučiti! — 0, nemojte se brinuti da ću se ja naljutiti na vas. Zapravo, niste mi nanijeli
nikakvu krivicu, i sve sam vam već oprostio. — Nastavite, nastavite! — De Wardes se nema čime
pohvaliti. — Kako to? Pa vi ste mi sami rekli da onaj prsten... 60 — Onaj prsten, ljubavi moja, nije
kod Wardesa nego kod mene. Vojvoda de Wardes od četvrtka i današnji d'Artagnan ista je osoba.
Neoprezni Gaskonjac očekivao je iznenađenje pomiješano sa stidom, malu ljutnju koja bi se
pretvorila u suze. Ali se on neobično prevario, i nije morao dugo čekati da shvati svoju zabludu.
Miladv se uspravi. Bila je blijeda i strašna. Snažnim udarcem u grudi odgurnula je od sebe
d'Artagnana i skočila iz kreveta. Već je bio gotovo dan. U želji da od nje zatraži oproštenje,
d'Artagnan je uhvati za spavaćicu koja je bila od finog indijskog platna. No ona mu se snažnim i
odlučnim pokretom pokuša oteti, pa se pri tome batist razderao, a ženina su se ramena ukazala gola.
Na jednom od tih lijepih i oblih ramena d'Artagnan s neopisivim zaprepaštenjem spazi Ijilja-nov
cvijet, taj neizbrisiv pečat što ga krivcima utiskuje sramotna krvnikova ruka. — Veliki bože! —
poviče d'Artagnan ispustivši spavaćicu. Zanijemio je i sledio se na krevetu. Po užasu koji je
zahvatio d'Artagnana Miladv je shvatila da je on vidio žig. Bez sumnje ga je vidio, i taj mladić je
sada znao užasnu tajnu koju je ona sakrivala, tajnu o kojoj nitko nije ni sanjao, a sada je on u nju
prodro! Ona se okrene. Nije to više bila bijesna žena, već ranjena pantera. — O, jadnice! — reče
mu. — Ti si me podlo prevario, a osim toga otkrio si moju tajnu. Zato moraš umrijeti! I ona skoči
do malog lijepo izrađenog kovčega koji se nalazio na stolu, otvori ga grozničavom i drhtavom
rukom te izvadi iz njega mali bodež sa zlatnom ručkom i sjajnom, tankom oštricom. S tim bodežom
u ruci, ona se jednim skokom baci na d'Artagnana, koji je bio upola gol. Premda je mladić, kao što
je čitateljima poznato, bio hrabar, videći njezino preneraženo lice, njega je uhvatio strah. Uplašile
su ga njezine užasno raširene zjenice, uplašili su ga njezini blijedi obrazi i njezine zakrvavljene
usne. Uzmaknuo je do zida kao što bi bio ustuknuo da se na njega odjednom bacila zmija.
Uznojenom rukom napipao je mač i izvukao ga iz korica. Ali ne obazirući se na njegov mač, Miladv
pokuša popeti se na krevet da ga dosegne bodežom. Nije se zaustavila sve dok nije osjetila pod
svojim grlom oštar vrh d'Artagnanova mača. Tada pokuša zgrabiti njegov mač rukama, ali ga je
d'Artagnan vješto uklanjao usmjeravajući ga čas prema njezinim očima čas prema grudima. Tako je
napokon uspio izaći iz kreveta te je nastojao da se povuče prema vratima Kettvne sobe. Za to
vrijeme Miladv je navaljivala na njega tako žestoko i tako ričući da bi se svatko zaprepastio.
61Međutim sve je to bilo nalik na dvoboj, pa je d'Artagnan postepeno počeo dolaziti k sebi. — U
redu, u redu, lijepa gospođo! — govorio je mladić. — Ali, zaboga, umirite se, ili ću vam nacrtati
ljiljanov cvijet i na drugom ramenu!
— Nitkove! Nitkove! — urlala je Miladv. Nastojeći da se povuče prema vratima, d'Artagnan se
branio. Miladv je gurala i rušila pokućstvo nastojeći da dohvati mladića, a on se zaklanjao iza
pokućstva da bi se obranio. Na svu tu viku i lupu Ketty je otvorila vrata. D'Artagnan je bez
prestanka manevrirao da bi se približio tim vratima, pa je sada bio samo tri koraka udaljen od njih.
Pošto su se otvorila, on se jednim skokom izvuče iz sobe u kojoj je urlala Miladv te uleti u sobu
njezine sobarice. Brzo kao munja zatvori za sobom vrata te ih je svom svojom težinom pritiskivao
sve dok ih Ketty nije zakračunala. žestinom koja nadmašuje snagu jedne žene Mflady je zatim
pokušala provaliti vrata i izbiti kračun. A kad se uvjerila da je to nemoguće, stala je udarati u vrata
bodežem, i to tako snažno da je pojedinim udarcima uspjela probiti drvenu pregradu. Svaki njezin
udarac bio je popraćen užasnim kletvama. — Brzo, brzo, Ketty! — reče d'Artagnan poluglasno
pošto su vrata bila dobro učvršćena kračunom. — Omogući mi da izađem iz kuće, jer ako joj damo
za to vremena, ona će slugama narediti da me ubiju. — Ali ne možete ovako izaći — reče Ketty. —
Vi ste goli! — To je istina — prizna d'Artagnan, koji je tek sada primijetio u kakvom se kostimu
našao. — To je istina! Obuci me kako znaš, ali treba da požurim. Razumiješ li, radi se o životu i
smrti! Ketty je i suviše dobro sve to razumjela. Za tili čas ona navuče na njega neku haljinu na
cvjetiće, veliku žensku kapu i kratak ženski ogrtač. Dade mu i papuče, koje je on obuo na bosu
nogu, a zatim ga povede niz stepenice. Bio je posljednji čas. Milady je već zvonila i tako probudila
cijelu kuću. Ketty je pozvala vratara da otvori vrata, a u času kad ih je ovaj već bio otvorio, Milady
je, polugola, viknula sa svog prozora: — Ne otvarajte nikome!

IX KAKO JE ATHOS DOŠAO DO RATNE OPREME

^ J J mu je ona prijetila mašući bespomoćno za njim sa svog prozora. Kad ga je izgubila iz vida,
Milady se onesvijestila te pala na pod u svojoj sobi. D'Artagnan je bio toliko zbunjen da je, i ne
pomišljajući na to što će se dogoditi s Ketty, u trku prevalio pola Pariza, da bi se na kraju zaustavio
tek pred Athosovim vratima. Njegova posvemašnja zbunjenost, strah koji ga je bio zahvatio, vika
nekih patrola koje su potrčale za njim i uzvici nekih prolaznika koji su, mada je još bilo rano,
odlazili za svojim poslom, sve je to samo povećalo njegovu jurnjavu. Prešao je preko dvorišta,
popeo se na drugi kat do Athosova stana i stao lupati po vratima kao da će sve srušiti. Grimaud, s
očima, nabreklim od suza, pojavi se na vratima i d'Artagnan brzo uleti u predsoblje, tako brzo da ga
zamalo nije oborio na tlo. Premda je obično uvijek šutio, jadnom se sluzi ovaj put povrati dar
govora. — Hej, šta je! — poviče. — što želite, trčkaralice? što tražite, vi, uličarko? D'Artagnan
skine žensku kapu i izvuče ruke iz ogrtača. Videći njegove brkove i njegov mač, jadni je sluga
shvatio da ima posla s muškarcem. Pomislio je da je to kakav razbojnik. — U pomoć, u pomoć, u
pomoć! — stade vikati. — šuti, nesretnice! — reče mu mladić. — Ja sam d'Artagnan, zar me ne
prepoznaješ? Gdje je tvoj gospodar? — Vi da ste gospodin d'Artagnan! — uzvikne Grimaud
uplašeno. Nemoguće! — Grimaud! — javi se Athos izlazeći iz svog apartmana u sobnom ogrtaču.
— Vi ste, čini mi se, sebi dopustili da govorite? — O, gospodine! To je ...
— Tišina! Grimaud se zadovoljio time što je svom gospodaru pokazao prstom na d'Artagnana.
Athos odmah prepozna prijatelja i, onako flegmatičan kakav je bio, stane se grohotom smijati
čudnoj maškari koja mu se našla 63pred očima: nakrivljenoj ženskoj kapi, dugačkoj suknji koja je
pokrivala noge, zasukanim rukavima i brkovima što su se bili na-kostriješili od uzbuđenja. —
Nemojte se smijati, prijatelju! — poviče d'Artagnan. — Tako vam neba, nemojte se smijati, jer,
duše mi, uvjeravam vas da se nemate zbog čega smijati! Ove riječi izgovorio je tako svečano i s
toliko istinskog straha da ga Athos uhvati za ruku povikavši: — Zar ste ranjeni, prijatelju! Vrlo ste
blijedi! — Nisam ranjen, ali dogodila mi se užasna stvar. Jeste li sami, Athose!? — Dovraga, pa što
biste htjeli, tko da bude kod mene u ovo doba? — Dobro, dobro. I d'Artagnan uleti u Athosovu
sobu. — Dakle, govorite! — reče mu Athos zatvorivši vrata i gurnuvši kračun da im nitko ne bi
smetao. — Da nije umro kralj? Ili, ste možda ubili gospodina kardinala? Vi ste posve zbunjeni!
Dakle, govorite, da čujem šta je, jer sam uistinu postao nestrpljiv! — Athose — reče d'Artagnan
skinuvši sa sebe ženske haljine i pojavivši se u košulji — pripremite se dobro, jer ću vam ispričati
nevjerojatne stvari, nečuvene stvari! — Uzmite najprije ovaj kućni haljetak — reče mušketir svome
prijatelju. D'Artagnan uzme haljetak, pa je najprije gurnuo ruku u krivi rukav, toliko je još bio
zbunjen. — No? — upita Athos. — Slušajte — odgovori d'Artagnan nagnuvši se Athosu nad uho i
snizivši glas — slušajte, Miladv je žigosana, ima ljiljanov cvijet na ramenu! — O, — poviče
mušketir kao da mu je netko zabio nož u srce. — Da vidimo — reče d'Artagnan — jeste li vi sigurni
da je ona vaša draga mrtva? — Ona moja? — upita Athos tako tiho da ga je d'Artagnan jedva čuo.
— Da, ona o kojoj ste mi govorili onog dana u Amiensu. Athos zastenje i spusti glavu među ruke.
— Ova ima dvadeset i šest do dvadeset i osam godina — objasni d'Artagnan. — Plavoj ka je, zar
ne? — upita Athos. — Jest. — Ima svijetloplave oči čudnog sjaja, crne obrve i crne trepavice? —
Tako je! — Visoka je, dobro građena? Nema lijevog očnjaka na gornjoj čeljusti? 64 — Tako je! —
Ljiljanov cvijet je malen, riđe je boje i prilično je pokriven pastama kojima ga ona premazuje? —
Tako je! — Međutim, vi ste rekli da je ona Engleskinja. — Zovu je Miladv, ali mogla bi biti i
Francuskinja. Lord Win-ter je njezin djever. — Hoću da je vidim, d'Artagnane! — čuvajte se,
Athose, čuvajte se. Vi ste je htjeli ubiti, a ona je žena koja je kadra poduzeti to isto, ali tako da ne
promaši. — Ona se neće usuditi da išta kaže, jer bi to značilo da sama sebe potkazuje. — Ona je
spremna na sve! Jeste li je ikada vidjeli bijesnu? — Nisam — odgovori Athos. — To je tigar,
pantera! 0, moj dragi Athos, bojim se da sam na nas obojicu navukao veliku opasnost, užasnu
osvetu! Zatim mu d'Artagnan sve ispriča. Opiše mu njezinu bezumnu srdžbu i spomene mu je kako
mu je prijetila smrću.
— Imate pravo — reče Athos — i duše mi, dao bih život za konja. Na svu sreću, prekosutra
odlazimo iz Pariza. Po svoj prilici otići ćemo na La Rochellu, i kad već jednom otputujemo... —
Ako vas prepozna, dragi Athose, ona će poći za vama do na kraj svijeta. Prema tome, pustite da ona
iskali svoj bijes samo na meni. — Ah, dragi prijatelju, što me se tiče hoće li me ona ubiti — . reče
Athos. — Ili možda mislite da mi je baš mnogo stalo do života? — Sve je to obavijeno nekom
užasnom tajnom. Athose, ta je žena kardinalov špijun, u to sam siguran! — U tom slučaju, čuvajte
se. Ako onim pothvatom u Londonu niste izazvali kardinalovo divljenje, on vas zacijelo neobično
mrzi. Na koncu konca, on vam ništa ne može otvoreno predbaciti. Međutim, uza sve to mržnja traži
da bude zadovoljena, pogotovu ako se radi o kardinalovoj mržnji. I budući da stvari vjerojatno stoje
tako, vi se očigledno morate dobro čuvati. Kad izađete na ulicu, ne izlazite sami; kad jedete, pazite
što jedete; najzad, čuvajte se svega, nemojte imati povjerenja ni u vlastitu sjenu! — Na sreću —
reče d'Artagnan — radi se samo o tome da se do prekosutra uveče izvučemo bez neprilika, jer kad
već jednom budemo u vojsci, nadam se da se više nećemo morati bojati žena. — U međuvremenu
— reče Athos — ja ću odustati od svoje odluke da ne izlazim iz kuće i bit ću neprestano s vama.
Sada treba da se vratite u ulicu Fossoveurs, pa ću vas tamo otpratiti. — Ali premda to nije daleko
odavde — reče d'Artagnan — ne mogu se vratiti kući ovako odjeven. — To je istina — uzvrati
Athos i povuče zvonce. Uđe Grimaud. 5 Tri mušketira II 65Athos mu znakovima naredi da pođe u
d'Artagnanov stan i da mu odande donese odijelo. Grimaud odgovori, također znakovima, da je sve
odlično razumio, te odmah pođe. — Međutim, dragi prijatelju, čini mi se da se nećemo izvući u
pogledu ratne opreme — reče Athos. — Ako se ne varam, vi ste svu svoju imovinu ostavili kod
Miladv, koja, bez sumnje, neće biti voljna da vam je vrati. Na svu sreću, ostao vam je safir. — Safir
je vaš, dragi Athose! Zar mi niste rekli da je to prsten vaše obitelji? — Da, moj ga je otac kupio za
dvije hiljade škuda, kao što mi je jednom rekao. On je bio dio njegovog ženidbenog dara mojoj
majci. Divan je. Mati ga je dala meni, a ja, kako sam bio lud, mjesto da ga čuvam kao kakvu svetu
relikviju, dao sam ga onoj jadnici. — Prema tome, dragi prijatelju, uzmite ga natrag. Razumljivo je
što vam je do njega toliko stalo. — Ja da uzmem taj prsten? Da ga uzmem nakon što je bio u
rukama one zlokobnice? Nikada! Taj je prsten okaljan, dragi d'Artagnane! — Onda ga prodajte. —
Da prodam dijamant koji potječe od moje majke! Priznajem da bi mi to izgledalo kao svetogrđe. —
Onda ga založite. Na taj prsten dobit ćete više od hiljadu škuda zajma. S tom svotom moći ćete
kupiti sve što vam je potrebno, a zatim, s prvim novcem što ga dobijete, opet ga možete podići.
Tada će s njega biti isprane sve mrlje, jer će u međuvremenu proći kroz ruke lihvara. — Athos se
nasmije. — Vi ste divan drug, dragi d'Artagnane — reče mu Athos. — Svojom vječnom veselošću
vi neprestano bodrite ožalošćene duhove. No, dobro! Založimo taj prsten, ali pod jednim uvjetom.
— Pod kojim uvjetom? — Da pet stotina škuda bude za vas, a pet stotina škuda za mene. — što
vam to pada na pamet, Athose? Meni nije potreban ni četvrti dio tog iznosa, jer sam u gardi, a kad
prodam svoje sedlo, dobit ću taj novac. A što meni treba? Konj za Plancheta, to je sve! A zatim,
zaboravljate da i ja imam jedan prsten. — Do kojeg vam je još više stalo nego meni do moga, kako
mi se čini. Tako sam barem primijetio. — Imate pravo, jer nas u kakvoj izuzetno teškoj situaciji taj
prsten može izvući ne samo iz novčane neprilike nego i iz velike opasnosti. On nije samo
skupocjeni nakit nego može biti i čarobni talisman. — Ja vas ne razumijem, ali vjerujem u ono što
kažete. Vratimo se dakle mom prstenu, ili bolje vašem. Vi ćete uzeti polovicu iznosa 66 što ćemo ga
dobiti zalogom, ili ću ga baciti u Seinu, a sumnjam da će se naći kakva pristojna riba koja će nam ga
kao Polikratu1 donijeti iz vode. __ U redu, dakle, pristajem! — reče d'Artagnan.
U tom času uđe Grimaud u pratnji Plancheta. Zabrinut za svoga gospodara, i iz radoznalosti da vidi
šta mu se dogodilo, Plan-chet je iskoristio priliku te je sam donio odjeću. D'Artagnan se obukao, a i
Athos učini to isto. Kad su obojica bili spremni da izađu, Athos se obrati Grimaudu dajući mu znak
kao da nišani. Grimaud odmah skine s klina svoju pušku te se pripremi da pođe sa svojim
gospodarom. Athos i d'Artagnan, za kojima su išli njihovi lakeji, stigoše bez neprilika u ulicu
Fossoveurs. Na vratima je stajao Bonacieux, koji je podrugljivo pogledao d'Artagnana. — O, evo
mog stanara! — reče Bonacieux. — Požurite, gospodine, jer vas u stanu čeka neka lijepa djevojka, a
žene, kao što znate, ne vole dugo čekati! — To je Ketty! — uzvikne d'Artagnan. I on pojuri u
hodnik. Doista, u trijemu pred svojom sobom zatekao je jadnu djevojku koja se dršćući od straha
bila šćućurila uz vrata. Ugledavši ga, Ketty mu reče: — Obećali ste mi svoju zaštitu, obećali ste mi
da ćete me obraniti od njezina bijesa. Sjetite se da ste me vi upropastili! — Jest, bez sumnje —
uzvrati d'Artagnan — budi bez brige, Ketty! Međutim, što se tamo dogodilo poslije mog odlaska?
— Otkud ja znam? — slegne Ketty ramenima. — Na njezinu viku dotrčali su lakeji, ona je bila kao
luda od srdžbe. Sipala je na vas sve kletve koje postoje. Tada sam se sjetila da ste vi ulazili u
njezinu sobu kroz moju te da bi joj zbog toga moglo pasti na pamet da sam bila vaš saučesnik.
Uzela sam ono malo novaca što sam imala, svoje najbolje haljine i pobjegla sam. — Jadno dijete!
Ali što da učinim s tobom? Prekosutra odlazim. — Učinite što hoćete, gospodine viteže. Omogućite
mi da napustim Pariz, ili da napustim Francusku. — Ne mogu te ipak povesti sa sobom u opsadu La
Rochelle — primijeti d'Artagnan. — To ne, ali me možete poslati izvan Pariza kakvoj gospođi koju
poznajete, u svoj kraj, na primjer. — O, draga prijateljice! U mom kraju gospođe nemaju sobarica.
Međutim, slušaj, znam što ću učiniti! Planchet, pođi i pozovi 1 Polikrat — tiranin sa otoka Samosa,
živio je u VI stoljeću prije naše ere. Prema mitu, on je bacio prsten u more, da bi pobijedio
neprijatelje. Međutim nekoliko dana poslije toga on je taj prsten našao u utrobi ribe. Op. prev.
67Aramisa, neka odmah dođe ovamo. Moramo mu saopćiti neke vrlo važne stvari. — Razumijem
što namjeravate — reče Athos. — Ali zašto niste pozvali Porthosa? čini mi se da njegova markiza...
— Porthosovu markizu oblače pisari njezina muža — odgovori d'Artagnan smijući se. — Osim
toga, Ketty ne bi rado živjela u Medvjeđoj ulici, zar ne, Ketty? — živjet ću gdje hoćete — odgovori
Ketty — glavno je da budem dobro sakrivena i da ne znaju gdje se nalazim. — A sada, Ketty,
budući da se moramo rastati i da više nisi ljubomorna na mene .. — Gospodine viteže — prekine ga
Ketty — bila ja daleko od vas, ili blizu vas, uvijek ću vas voljeti. — Gdje će se, dovraga, nastaniti
ova stalnost! — promrmlja Athos. — I ja tebe — odvrati d'Artagnan. — I ja ću tebe uvijek voljeti,
budi uvjerena, Ketty! Ali sada slušaj, odgovori mi, jer pridajem veliku važnost pitanju koje ću ti
postaviti. Jesi li ikad čula nešto o nekoj mladoj ženi koju su jedne noći oteli? — čekajte, dakle... O,
bože moj! Gospodine viteže, da li još volite tu ženu? — Ne, nju voli jedan od mojih prijatelja. To je
Athos, kojega vidiš ovdje. — Ja! — poviče Athos glasom čovjeka koji je odjednom opazio da će
stati na zmiju. — Da, vi, bez sumnje! — reče d'Artagnan stisnuvši Athosu ruku. Vi dobro znate
koliko smo svi mi zabrinuti za jadnu gospođu Bonacieux. Uostalom, Ketty neće nikome ništa reći.
Zar ne, Ketty. Ti ćeš shvatiti, drago dijete — nastavi d'Artagnan — to je žena one užasne grdobe
koja je stajala na vratima kad si došla ovamo. — O, bože moj! — poviče Ketty. — Nemojte me
podsjećati na moju nevolju! Samo da me nije prepoznao ... — Kako, prepoznao? Zar si ti njega već
vidjela? — Bio je dva puta kod Milady. — Da, to je! A kada je to bilo? — Po prilici prije petnaest
ili osamnaest dana. — Upravo tako!
— Sinoć je ponovo dolazio. — Sinoć? — Da, bio je tamo trenutak prije no što ste vi došli. — Dragi
Athos, mi smo sa svih strana opkoljeni mrežom špijuna! Misliš li da te je prepoznao, Ketty? — Kad
sam ga vidjela, spustila sam kapu na oči, ali je možda već bilo prekasno. — Siđite, Athose, jer on
manje sumnja u vas nego u mene, pa pogledajte da li je još uvijek na vratima. 68 Athos siđe niz
stepenice i odmah se vrati. — Otišao je — javi Athos — a njegov stan je zatvoren. — Otišao je da
podnese izvještaj i da javi da su se svi golubi okupili u golubinjaku. — Baš zato treba da odletimo
— primijeti Athos. — Ostavimo ovdje samo Plancheta, koji će nam javiti ako se dogodi što novo.
— Stanite! A Aramis, kojega smo pozvali da dođe ovamo? — Jest, imate pravo — reče Athos. —
čekajmo Aramisa. U tom času uđe Aramis. Objasnili su mu o čemu se radi i naglasili koliko bi bilo
važno da on među svojim znancima iz visokih krugova nađe mjesto za Ketty. Aramis trenutak
razmisli te reče pocrvenjevši: — Smatrate li, d'Artagnane, da će vam time zaista biti učinjena
usluga? — Nesumnjivo! I bit ću vam zbog toga zahvalan čitav život. — Dakle, u redu. Gospođa de
Bois-Tracy zamolila me je da joj, čini mi se za jednu od njezinih prijateljica koja živi izvan Pariza,
nađem povjerljivu sobaricu. Ako vi, dragi d'Artagnane, možete preuzeti odgovornost za ovu
gospođicu ... — O, gospodine — poviče Ketty — bit ću posve odana osobi koja mi omogući da
napustim Pariz, budite u to uvjereni! — Dakle — reče Aramis — sve je u najboljem redu. Aramis
sjedne za stol i napiše nekoliko riječi te zapečati pismo prstenom. Zatim pruži pismo djevojci. — A
sada, drago dijete — reče joj d'Artagnan — i sama znaš da ovdje nije sigurno ni za nas ni za tebe.
Zato se moramo rastati. Vidjet ćemo se ponovo kad nastupe bolja vremena. — I bez obzira kada će
to biti i gdje će to biti — odgovori Ketty — kad me nađete, vidjet ćete da vas volim isto tako kao i
danas. — Tako se zaklinju i kockari — primijeti Athos pošto je d'Artagnan poveo Ketty do stubišta.
Koji trenutak poslije toga tri su se prijatelja rastala dogovo-rivši se da će se u četiri sata ponovo naći
kod Athosa i ostavivši Plancheta da čuva kuću. Aramis se vrati kući, a Athos i d'Artagnan morali su
se potruditi da založe prsten. Kao što je naš Gaskonjac i predvidio, na taj zalog lako su dobili tri
stotine pistola. štaviše, židov im je spomenuo da bi im dao za njega do pet stotina pistola, ako mu
ga hoće prodati, jer bi od tog safira izradio krasne privjeske za naušnice. Budući da su bili okretni
kao pravi vojnici i kako su dobro poznavali svoj posao, Athos i d'Artagnan su za svega tri sata
nabavili cijelu mušketirsku opremu. Osim toga, Athos je bio dobra 69građen i pravi gospodin od
glave do pete. Svaki put kad bi mu se koja stvar svidjela on bi bez pogađanja odmah platio
zatraženu cijenu. D'Artagnan je u vezi s tim želio intervenirati i iznijeti svoje primjedbe, ali mu
Athos položi ruku na rame osmjehnuvši se, pa je d'Artagnan shvatio da se on kao mali gaskonjski
plemić može cjenkati ali da to ipak ne dolikuje čovjeku kakav je Athos, čovjeku čije je držanje nalik
na držanje kakvog princa. Mušketir nađe krasnog andaluzijskog konja, crnog kao katran, s
nozdrvama poput žeravice, s tankim i elegantnim nogama, kojemu je bila tek šesta godina. On ga
razgleda te se osvjedoči da je bez ikakve greške. Kupio ga je za hiljadu livra. Možda ga je mogao
dobiti i jeftinije, ali dok se d'Artagnan pogađao s trgovcem, Athos je izbrojio stotinu pistola i stavio
ih na stol. Grimaud je dobio pikardijskog konja, zdepastog ali snažnog, koji je stajao tri stotine
livra. Ali ikad su kupili sedlo za tog konja, a zatim i oružje za Grima-uda, od Athosovih stotinu i
pedeset pistola nije više ostalo ni sua. D'Artagnan ponudi svome prijatelju da uzme od njegova
dijela koliko mu je još potrebno, s tim da će mu taj novac kasnije već vratiti. Ali, umjesto da mu
odgovori, Athos samo slegne ramenima.
— Koliko bi onaj židov dao za safir, ako mu ga prodamo? — upita Athos. — Pet stotina pistola. —
To znači, još dvije stotine pistola. Stotinu pistola vama, a stotinu meni. To je pravi imutak,
prijatelju! Vratimo se k njemu! — Kako, zar hoćete? — Taj prsten, napokon, budi u meni žalosne
uspomene. Zaista, mi nikada nećemo imati tri stotine pistola da ih vratimo i da podignemo zalog,
tako da bismo na taj način izgubili dvije hiljade livra. Pođite k njemu, d'Artagnane, i kažite mu da
zadrži prsten kao svoj, a vi se vratite sa dvije stotine pistola! — Razmislite još! — U sadašnje
vrijeme gotov novac je dragocjena stvar, pa treba za nj nešto i žrtvovati. Idite, d'Artagnane, samo
idite! Neka vas Grimaud otprati sa svojom puškom. Pola sata kasnije d'Artagnan se vratio s dvije
hiljade livra u džepu a da mu se putem nije dogodila nikakva neprilika. I tako je Athos u
nekadašnjem imutku svoje obitelji našao izvore za nabavku ratne opreme, na koje nije uopće
računao. X PRIVIĐENJE

četiri sata četiri su se prijatelja dakle sastala kod -r.-, Athosa. Njihova zabrinutost zbog ratne opreme
bila je posve iščezla, a na svakom od tih lica mogli su se sada razabrati samo znakovi vlastitih tajnih
nemira, jer svako sadašnje zadovoljstvo uvijek u sebi skriva strah od budućnosti. Odjednom uđe
Planchet noseći dva pisma za d'Artagnana. Jedno je pismo bilo malo i pažljivo savinuto po dužini, a
na njemu je bio lijep pečat od zelenog voska s utisnutim golubom koji nosi zelenu grančicu. Drugo
pismo bila je velika četvrtasta poslanica na kojoj je blistao strašni grb Njegove preuzvišenosti
kardinala. Kad je spazio malo pisamce, d'Artagnanovo je srce zaigralo, jer mu se učinilo da je
prepoznao rukopis. I premda ga je vidio samo jedanput, sjećanje na taj rukopis bilo se duboko
utisnulo u njegovo srce. Zato uzme pisamce i odmah ga otvori. U pismu je stajalo: Iduće srijede
između za Chaillot i pažljivo ali ako vam je stalo vole, nemojte reći ni po kojoj bi se moglo spremna
izložiti se i trenutak ugledala. šest i sedam sati uveče šetajte na putu promatrajte kočije koje budu
prolazile, do svog života i do života onih koji vas riječi i nemojte učiniti nikakvu kretnju razabrati
da ste prepoznali onu koja je najvećoj opasnosti samo da bi vas za Potpisa nije bilo. — To je zamka.
— primijeti Athos. — Nemojte nikud ići, d'Artagnane! — Međutim, čini mi se da poznajem taj
rukopis. — Možda je krivotvoren — odgovori Athos. — U šest ili sedam sati u ovo godišnje doba
put za Chaillot je potpuno pust. To je isto tako kao kad biste pošli na šetnju u šumu Bondy (Bondi).
— Ali ako pođemo svi tamo!— upita d'Artagnan. — Dovraga, neće nas svu četvoricu požderati,
nas, četiri lakeja, konje i oružje! — To bi bila prilika da pokažemo pred svijetom kakva nam je
oprema — primijeti Porthos. 71— Ali ako je to napisala žena koja ne želi da je itko vidi — javi se
Aramis — vi ćete je, d'Artagnane, na taj način kompromitirati, a to jedan plemić ne smije nikada
učiniti. — Mi ćemo ostati po strani — reče Porthos — on će je sam čekati.
— Da, ali iz kočije koja juri nije teško opaliti hitac iz pištolja. — Ah! — mahne rukom d'Artagnan.
— Neće me pogoditi! U tom slučaju stići ćemo kočiju i pobiti sve koji se budu nalazili u njoj. U
svakom slučaju, tako ćemo smanjiti broj svojih neprijatelja. — Ima pravo — reče Porthos. —
Bitka! A osim toga treba da isprobamo svoje oružje. — Hajde, priuštimo sebi to zadovoljstvo! —
reče nonšalantno Aramis. — U redu, kako hoćete — reče Athos. — Gospodo — javi se d'Artagnan
— sada su četiri sata i pol. Do šest sati jedva da ćemo i stići na put za Chaillot. — Osim toga, ako
krenemo prekasno — reče Porthos — nitko nas neće vidjeti, a to bi bila šteta. Zato, gospodo, hajde
da se pripremimo za put! — Ali zaboravili ste na ovo drugo pismo — reče Athos — a čini mi se,
sudeći barem po početku, da i to pismo zaslužuje da se otvori. Što se mene tiče, izjavljujem, dragi
d'Artagnane, da me ono mnogo više zanima nego ove isprazne ženske brbljarije koje ste vi tako
nježno pohranili pokraj svoga srca. D'Artagnan pocrveni. — Dobro — reče mladić — da vidimo,
gospodo, šta hoće Njegova preuzvišenost. D'Artagnan otvori pismo i pročita: Gospodin d'Artagnan,
kraljev gardist u četi gospodina des Es-sartsa, poziva se da večeras u osam sati dođe u palaču
gospodina kardinala. La Houdiniere, kapetan garde. — Dovraga — reče Athos — ovaj me sastanak
daleko više za-brinjuje nego onaj prvi. — Ići ću na drugi sastanak kad završim s prvim — reče
d'Artagnan. — Prvi je u sedam sati, a drugi u osam. Bit će vremena za sve. — Hm, ja ne bih išao —
reče Aramis. — Pravi vitez ne može izostati sa sastanka ako mu ga je zakazala kakva dama, ali
oprezan plemić može naći izliku da ne pođe Njegovoj preuzvišenosti, osobito ako postoje razlozi iz
kojih se može zaključiti da ga tamo ne očekuju pohvale. — Slažem se s Aramisom — reče Porthos.
— Gospodo — odgovori d'Artagnan — preko gospodina de Cavoisa svojedobno sam već bio
primio sličan poziv Njegove preuzvišenosti, pa se nisam odazvao. Međutim sutradan dogodila mi se
velika nesreća: Constance je nestala! I ma što se imalo dogoditi ja idem! — Ako ste tako odlučili —
reče Athos — idite! — A Bastilja? — upita Aramis. — Pa što! Vi ćete me izbaviti — odgovori
d'Artagnan. — Bez sumnje! — dobace Aramis i Porthos s nepokolebljivim pouzdanjem, kao da se
radi o najjednostavnijoj stvari. — Bez sumnje, mi ćemo vas izbaviti. Međutim, s obzirom na to da
prekosutra moramo otputovati, vi biste bolje uradili da se ne izvrgnete opasnosti da vas zatvore u tu
tamnicu. — Učinimo nešto bolje — predloži Athos. — Nemojmo ga ostaviti samog, nego ga
čekajmo svaki pred jednim vratima palače sa još po tri mušketira. Ako izađe kakva kočija sa
spuštenim zastorima ma i najmanje sumnjiva, mi ćemo je zaskočiti. Već je prošlo' dosta vremena da
se nismo svađali s gardistima gospodina kardinala, pa bi gospodin de Treville mogao pomisliti da
smo umrli. — Slažem se s vama, Athose! — reče Aramis. — Vi ste kao stvoreni da budete general
armije, što vi ostali, gospodo, kažete o tora planu? — Izvrstan je! — odgovore mladići u jedan glas.
— No, dobro — reče Porthos — ja ću požuriti u našu palači* i javiti našim drugovima da budu
spremni za osam sati uveče*. Sastanak će biti na trgu pred kardinalovom palačom. A vi se u
međuvremenu pobrinite da lakeji osedlaju naše konje. — Ali ja nemam konja — reče d'Artagnan.
— Treba da mi ga dovedu iz staje gospodina de Trevillea. — Nije potrebno — primijeti Aramis. —
Uzmite jednog od mojih. — Pa koliko konja imate? — upita ga d'Artagnan. — Tri — odgovori
Aramis smiješeći se. — O, dragi moj — reče mu Athos — vi ste bez sumnje jedini pjesnik u
Francuskoj i Navari koji posjeduje toliko konja! — Slušajte, dragi Aramise, vi i ne znate što biste
učinili s ta. tri konja, zar ne? Ja uopće ne razumijem zašto ste ih toliko kupili— U stvari kupio sam
samo dva — odgovori Aramis. — Treći vam je dakle pao s neba?
— Nije, nego mi je trećeg konja jutros doveo neki sluga koji nije bio u livreji i koji nije htio reći u
čijoj je službi. Uvjeravao me je samo da je dobio naređenje od svoga gospodara ... — Ili od svoje
gospodarice — prekine ga d'Artagnan. — To ništa ne mijenja na stvari — reče Aramis pocrvenjevšL
— dakle, koji me je uvjeravao da je dobio naređenje od svoje gospodarice da konja dovede u moju
staju, ali da mi ne kaže odakle. 72— Takve se stvari događaju jedino pjesnicima — primijeti
značajno Athos. — No, dobro, ali treba da se odlučimo — reče d'Artagnan — kojeg ćete konja vi
uzeti: onog kojeg ste kupili, ili onog kojeg su vam poklonili? — Svakako onog kojeg sam primio na
poklon. Vi ćete me shvatiti, d'Artagnane. Ne smijem uvrijediti... — Nepoznatog darovatelja — doda
d'Artagnan. — Ili tajanstvenu darovateljicu — reče Athos. — Konj što ste ga kupili za sebe sada
vam je postao nepotreban, zar ne? — Tako nekako. — Sami ste ga birali? — I to vrlo pažljivo, život
konjanika kao što znate, gotovo uvijek ovisi o konju. — Dobro, prepustite ga meni po cijeni koju
ste vi platili. — Upravo sam vam ga htio ponuditi, dragi d'Artagnane, ali s tim da mi ga ne morate
odmah platiti. Dat ćete mi tu sitnicu kad budete imali. — A koliko ste za nj platili? — Osam stotina
livra. — Evo vam četrdeset duplih pistola, moj dragi prijatelju! — reče mu d'Artagnan izvadivši
novac iz džepa. — Znam da vam ovakvim pistolima plaćaju poeme. — Vi ste dakle puni para? —
upita Aramis. — Bogat sam, vrlo bogat, moj dragi! I d'Artagnan strese svoj džep u kojem je
zazvečio ostatak njegovih pistola. — Pošaljite svoje sedlo u mušketirsku palaču, pa neka zajedno s
našim konjima dovedu i vašeg. — Vrlo dobro! Međutim, skoro će pet sati, moramo požuriti. četvrt
sata poslije toga na dnu ulice Ferou pojavio se Porthos jašući divnog španjolskog konja. Za njim je
Mousqueton jahao na malom ali čvrstom overnjancu. Porthos se sjajio od sreće i ponosa.
Istovremeno se na drugom kraju ulice pojavio Aramis: pod njim je poigravao izvanredni engleski
trkač. Za njim je jahao Ba-zin na ruanskom konju vodeći na. užetu i jednog snažnog meklem-
buržanina. Bio je to d'Artagnanov konj. Dva su se mušketira sastala pred vratima. Athos i
d'Artagnan promatrali su ih sa prozora. — Tako mi boga — reče Aramis — Porthose — imate
divnog konja! — Da odgovori Porthos — to je onaj što sam ga morao odmah dobiti. Međutim,
jednom neukusnom šalom muž ga je pokušao zamijeniti s onim drugim. Ispalo je napokon tako da
je muž kažnjen, a ja sam dobio zadovoljštinu. 74 Pojaviše se zatim Planchet i Grimaud vodeći konje
svojih gospodara. D'Artagnan i Athos siđoše na ulicu, popeše se na sedla te sva četvorica krenuše:
Athos na konju za kojeg je trebalo da zahvali svojoj ženi, Aramis na konju što mu ga je poklonila
njegova ljubavnica, Porthos na konju za kojeg je trebalo da zahvali advo-katovoj ženi, a d'Artagnan
na konju što mu ga je donijela sreća, najbolja od svih ljubavnica. Sluge pođoše za njima. Kao što je
Porthos pretpostavljao, ova kavalkada izazvala je dobar dojam. I da je gospođa Coquenard tada
srela Porthosa, te da je vidjela s koliko dostojanstva poskakuje na svom prekrasnom Španjolcu, ne
bi bila nimalo požalila što je iz kase svoga muža uzela onoliko novaca. Blizu Louvrea četiri su
prijatelja srela gospodina de Trevillea koji se vraćao iz Saint-Germaina. On ih zaustavi da bi im
pohvalio opremu. Začas se oko njih okupilo nekoliko stotina besposličara. D'Artagnan je iskoristio
priliku da gospodina de Trevillea obavijesti o onom pismu s velikim crvenim pečatom i vojvodskim
grbom. Posve je razumljivo da mu o onom drugom pismu nije rekao ni riječi. Gospodin de Treville
se složio s d'Artagnanovom odlukom te mu je obećao da će ga on, ako se sutradan ne pojavi,
"bezuvjetno pronaći, ma gdje bio. U tom trenutku sat na »samarićanki« otkuca šest puta. Izjavivši
da imaju ugovoreni sastanak, četiri se prijatelja oproste s gospodinom de Trevilleom. Kasali su neko
vrijeme, a onda su izbili na put za Chaillot.
Već se spuštala večer. Na putu vozila su prolazila ovamo i onamo. Prijatelji su čuvali d'Artagnana iz
udaljenosti od nekoliko koraka, dok je on upravljao poglede prema svakoj kočiji kao da želi
prodrijeti očima u njihovu unutrašnjost, ali nije ugledao nikakvo poznato lice. Poslije četvrt sata
čekanja i pošto se već hvatao sumrak, na putu iz Sevresa (Sevr) pojavi se napokon neka kočija što
se približavala velikom brzinom. Neki predosjećaj govorio je d'Artagnanu da se baš u njoj nalazi
osoba koja mu je zakazala sastanak. Mladić se i sam zbunio osjetivši kako mu je srce počelo naglo
lupati. Gotovo istog trenutka glava jedne žene proviri kroz prozorčić na vratima kočije, žena je
držala dva prsta na ustima kao da daje znak da treba šutjeti ili kao da šalje poljubac. D'Artagnan
radosno uskli-kne: Ta žena, ili bolje ta pojava, jer je kočija prošla kraj njega brzinom od koje je
ostalo samo priviđenje, ta žena dakle, bila je gospođa Bonacieux. Usprkos uputama što ih je dobio,
d'Artagnan je i ne htijući potjerao svoga konja te je u kasu u nekoliko trenutaka dostigao 75kočiju.
Međutim prozorčić na vratima sada je bio potpuno zatvoren. Priviđenja nije više bilo. D'Artagnan
se tada sjeti onog navoda u pismu: Ako vam je stalo do svog života i do života onih koji vas vole,
ostanite nepokretni kao da ništa niste vidjeli... Zato se i zaustavio, strahujući ne za sebe nego za
jadnu ženu: koja se očigledno izložila velikoj opasnosti samo da bi ga mogla vidjeti. Kočija je u
neprestanom trku nastavila put. Udaljila se jureći prema Parizu te je najzad nestala. Zbunjen,
d'Artagnan je stao kao ukopan na istom mjestu ne znajući što da misli. Ako je to bila gospođa
Bonacieux, i ako se ona sada vraćala u Pariz, zašto je bio potreban ovakav leteći sastanak, zašto
samo ovakva usputna izmjena pogleda, zašto samo taj izgubljeni poljubac? Ali s druge strane, ako
to nije bila ona, što je također bilo moguće, jer se pri slabom svjetlu u sutonu dana lako moglo
pogriješiti, ako to dakle nije bila ona, nije li to možda bio-početak kakve spletke što se pripremala
protiv njega, spletke u> kojoj je žena što je on voli, a što je uostalom svima dobro poznato, mogla
biti postavljena samo kao dobar mamac? Priđoše mu tri druga. Sva trojica potpuno su jasno vidjela
glavu žene kako se pojavila na prozorčiću, ali osim Athosa nitko« od njih nije poznavao gospođu
Bonacieux. Uostalom, Athos je tvrdio da je to bila baš ona. Ali budući da nije bio zaokupljen tom
lijepom glavom kao i d'Artagnan, njemu se činilo da je u dnu kočije primijetio još jednu glavu,
glavu nekog muškarca. — Ako je tako — reče d'Artagnan — oni je bez sumnje prebacuju iz jednog
zatvora u drugi. Ali što namjeravaju učiniti s tim jadnim bićem i hoću li je ja ikada vidjeti? —
Prijatelju — reče važno Athos — sjetite se da samo one koji su mrtvi ne možemo više sresti na ovoj
zemlji. Vi o tome nešto znate jednako kao i ja, zar ne? Prema tome, ako vaša dama nije mrtva, ako
smo malo prije nju vidjeli, vi ćete je prije ili kasnije negdje naći. Bože moj, možda će se to dogoditi
i prije no što biste i sami željeli — doda Athos zajedljivim glasom koji mu bijaše svojstven. Odbilo
je sedam sati i pol. Kočija je bila prošla s dvadesetak minuta zakašnjenja, pa su prijatelji sada
podsjetili d'Artagnana da ga čeka jedna posjeta. Ali su spomenuli i to da još ima dovoljno vremena
da odustane. No d'Artagnan bijaše istovremeno i tvrdoglav i radoznao. Bio je zabio sebi u glavu da
će otići u kardinalovu palaču i da će svakako saznati zašto ga zove Njegova preuzvišenost. Ništa ga
nije moglo natjerati da promijeni tu svoju odluku. Stigli su u ulicu Saint-Honore i na trg pred
kardinalovu palaču, gdje su našli dvanaest mušketira koje su pozvaL i koji su onuda 76 šetali
očekujući ih. Tek su im ovdje objasnili o čemu se zapravo radi. D'Artagnana su u uvaženom
korpusu kraljevih mušketira odlično poznavali, a uz to je svima bilo jasno da će jednoga dana
zauzeti svoje mjesto među ostalim mušketirima. Zato su ga već unaprijed smatrali svojim drugom.
To je bio razlog što su se svi pozvani mušketiri drage volje prihvatili zadatka koji im je predložen.
Osim toga, ukazivala se prilika da se gospodinu kardinalu i njegovim ljudima, bude li to potrebno,
očita još jedna lekcija, a za takve pothvate ovi časni plemići bili su uvijek spremni. Athos ih dakle
podijeli u tri grupe. Jednoj se grupi sam stavio na čelo, drugu je prepustio Aramisu, a treću
Porthosu. Zatim je svaka od tih grupa stala u zasjedu nasuprot jednim vratima. A d'Artagnan je, sa
svoje strane, hrabro ušao u palaču na glavni ulaz. Premda je osjećao da je snažno zaštićen, ipak nije
mogao savladati u sebi nespokojstvo dok se korak po korak penjao velikim stubištem. Njegov
postupak prema Miladv očigledno je bio nalik na prijevaru, a
sumnjao je da između te žene i kardinala postoje političke veze. Pored toga je i de Wardes, s kojim
je on tako nemilosrdno obračunao, pripadao vjernim prijateljima Njegove preuz-višenosti. A
d'Artagnan je znao da je kardinal privržen svojim prijateljima upravo onoliko koliko je i strašan
prema svojim neprijateljima. — Ako je de Wardes ispričao kardinalu što mu se dogodilo, a u to
zapravo ne treba ni sumnjati, i ako me je prepoznao, što je vjerojatno, mene uglavnom treba
smatrati za čovjeka koji je već osuđen — govorio je d'Artagnan samom sebi kimajući glavom. —
Ali zašto je čekao sve do danas? To je posve jednostavno, bit će da se Miladv protiv mene žalila
iskazujući onaj svoj licemjerni bol koji je čini toliko interesantnom, a taj posljednji zločin ispunio je
onda čašu do vrha. — Na sreću — dodao je on — moji prijatelji su ovdje i oni će me braniti ako me
kardinalovi ljudi pokušaju odvesti. Međutim mušketirska četa gospodina de Trevillea ne može sama
stupiti u rat s kardinalom, koji raspolaže snagama iz cijele Francuske, snagama pred kojima je
kraljica bez vlasti, a kralj bez volje. D'Arta-gnane, prijatelju moj, ti si vrijedan, ti imaš izvrsnih
kvaliteta ali tebe će žene upropastiti! Upravo je došao do tog žalosnog zaključka kadli primijeti da
je stigao u predsoblje. Dao je pisano dežurnom, koji ga uputi u čekaonicu i odmah nestane u
unutrašnjosti palače. U čekaonici nalazilo se pet ili šest gardista gospodina kardinala. Prepoznavši
d'Artagnana i znajući da je on ranio Jussaca, gardisti su ga gledali osmjehujući se čudnim
smiješkom. 77D'Artagnan je te osmijehe primio kao loš znak. Ali budući da Gaskonjca nije bilo
lako uplašiti, odnosno da, zahvaljujući velikom ponosu prirođenom ljudima njegova kraja, nije lako
pokazivao što se događa u njegovoj duši (dakako, kad je to što se događalo bilo nalik na strah), on
je ponosno stao pred gospodu gardiste te s rukom o boku čekao zaista dostojanstveno. Uđe dežurni i
dade znak d'Artagnanu da pođe za njim. Mladiću se pričinilo da su gardisti, videći ga kako se
udaljuje, stali između sebe nešto šaptati. Prošao je hodnikom, prešao preko nekog velikog salona,
ušao u biblioteku te se našao pred nekim čovjekom koji je sjedio za stolom i pisao. Pošto ga je
ovamo doveo, dežurni se bez riječi povuče. D'Artagnan je naprije pomislio da se nalazi pred kakvim
sucem koji upravo pregledava njegov dosje, ali je onda primijetio da čovjek za stolom piše, ili bolje
da ispravlja retke nejednake dužine skandirajući riječi prstima. Vidio je da se nalazi pred nekim
pjesnikom. Malo zatim pjesnik odloži svoj rukopis u korice na kojima je pisalo: »Mirame, tragedija
u pet činova«, a onda podigne glavu. D'Artagnan prepozna kardinala.

XI KARDINAL

'kardinal položi lakat na svoj rukopis, lice podboči rukom te je tako trenutak gledao d'Artagnana.
Nitko nije imao tako prodorno ispitivačko oko kao kardinal Richelieu i d'Artagnan osjeti da mu
njegov pogled prolazi tijelom kao da prolaze trnci. Ali to ga ipak ne zbuni. Držao je u ruci šešir te je
bez pretjerana dostojanstva ali i bez pretjerane poniznosti očekivao što će Njegova preuzvišenost
sada učiniti. — Gospodine — reče mu napokon kardinal — jeste li vi neki d'Artagnan iz Bearna? —
Jesam, monsinjore — odgovori mladić.
— U Tarbesu i u okolnom području ima veći broj obitelji d'Artagnan — reče mu kardinal. — Kojoj
od njih vi pripadate? — Ja sam sin onog d'Artagnana koji je učestvovao u vjerskim ratovima s
velikim kraljem Henrikom, ocem Njegova veličanstva. — Dakle, u redu! Vi ste, zar ne, prije sedam
ili osam mjeseci otišli od kuće da biste ovdje u prijestolnici potražili sreću? — Tako je, monsinjore.
— Došli ste preko Meunga gdje vam se nešto dogodilo. Više se ne sjećate šta je ono bilo, ali
svakako nešto je bilo. — Monsinjore — reče mu d'Artagnan — evo što mi se dogodilo ... — Nije
potrebno da mi objašnjavate — prekine ga kardinal s osmijehom koji je pokazivao da on tu priču
zna isto tako dobro kao i onaj koji mu je hoće ispričati. — Imali ste preporuku za gospodina de
Trćvillea, zar ne? — Jesam, monsinjore! Međutim, baš u toj nesretnoj stvari koja se dogodila u
Meungu... — Izgubili ste pismo — doda Njegova preuzvišenost. — Da, to-' mi je poznato. Međutim
gospodin de Treville je dobar psiholog i može ocijeniti čovjeka na prvi pogled, pa vas je smjestio u
četu svoga šurjaka, gospodina des Essartsa, stavivši vam u izgled da ćete jednog dana, prije ili
kasnije, biti primljeni među mušketire. — Monsinjor je odlično obaviješten — primijeti d'Artagnan.
— Otada dogodilo vam se mnogo štošta. — Jednog dana našli ste se u šetnji iza Chartreuxa, a bolje
bi bilo da ste bili negdje drugdje. Zatim ste sa svojim prijateljima pošli na put u toplice 19Torges.
Vaši prijatelji su se zaustavili na putu, ali vi niste zaostali, nego ste otišli dalje, to jest nastavili ste
put. Posve jednostavno: imali ste posla u Engleskoj. — Monsinjore — reče d'Artagnan posve
zbunjen — išao sam ... — U lov, u Windsor ili u neko drugo mjesto, to se nikog ne tiče. Ja to znam
jer mi moj položaj nalaže da moram znati sve. Kad ste se vratili, primila vas je jedna kraljevska
ličnost i sa zadovoljstvom primjećujem da ste sačuvali ono što ste od nje dobili za uspomenu.
D'Artagnan vješto okrene prsten na ruci da bi sakrio dijamant. Međutim, bilo je već prekasno. —
Sutradan poslije toga posjetio vas je Cavois — nastavi kardinal. — On je došao da vas zamoli da
dođete ovamo. Taj poziv ste odbili, i mislim da ste imali krivo. — Monsinjore, bojao sam se da
nisam pao u nemilost kod Vaše preuzvišenosti. — Eh! A zašto, gospodine? Zato što ste naređenja
svojih pretpostavljenih izvršavali s više inteligencije i hrabrosti nego što su to učinili drugi? Zar da
padnete u moju nemilost, a zaslužili ste pohvale? Ja kažnjavam samo one koji ne slušaju, a ne one
koji, kao vi, slušaju ... i suviše dobro... Ako želite dokaz, sjetite se što se dogodilo onog dana, to jest
one iste večeri kad sam vas pozvao da dođete k meni. Pretpostavljam da to još nije izbrisano iz
vašeg sjećanja. D'Artagnan zadrhta. Bilo je to one večeri kad je izvršena otmica gospođe
Bonacieux. D'Artagnan se sjetio da je i pol sata prije njegova dolaska kardinalu ta jadna žena prošla
pored njega. Bila je bez sumnje u rukama one iste sile koja je prouzrokovala i njezin nestanak. —
Napokon — nastavi kardinal — budući da već neko vrijeme nisam ništa čuo o vama, želio sam
doznati što radite. Osim toga, vi mi morate biti donekle i zahvalni, jer ste i sami opazili da ste u
svim tim okolnostima vi lično uvijek bili pošteđeni. D'Artagnan se pokloni kardinalu s
poštovanjem. — To se tako dogodilo — nastavi kardinal — ne samo zbog prirođenog osjećanja
pravednosti nego i zato što u vezi s vama imam jedan svoj plan. D'Artagnan se sve više i više čudio.
— Htio sam vam izložiti ovaj plan onog dana kad ste primili moj prvi poziv. Međutim, tada niste
došli. Na sreću, ništa nije izgubljeno zbog ovog zakašnjenja i danas ćete sve saznati. Sjednite tu
ispred mene, gospodine d'Artagnan. Vi ste isuviše značajan plemić a da biste morali slušati stojeći. I
kardinal pokaže mladiću prstom na jednu stolicu. Međutim je d'Artagnan bio tako zbunjen da mu je
kardinal morao još jedanput pokazati prstom stolicu. .80 __Vi ste hrabri, gospodine d'Artagnan vu
nastavi Njegova preuzvišenost. — Vi ste razboriti, i što će vam više. Volim ljude koji imaju pameti i
srca. Ne plašite se — reče kardinal smiješeći se; — kad govorim o ljudima koji imaju srca,
podrazumijevam hrabre ljude.
Međutim, premda ste vrlo mladi i premda ste tek ušli u život, vi imate vrlo moćne neprijatelje. Ne
budete li se čuvali, oni će vas satrti. — Znam, monsinjore — odgovori mladić. — I oni će bez
sumnje to lako postići, jer su jaki i jer imaju dobru zaštitu, dok sam ja potpuno sam. — Da, to je
istina. Ali, premda ste sami, vi ste već učinili mnogo; i učinit ćete još mnogo više, u to uopće ne
sumnjam. Međutim, mislim da bi bilo potrebno da vas u pustolovnoj karijeri koju ste izabrali netko
vodi. Jer, ako se ne varam, vi ste došli u Pariz s ambicijom da ovdje izgradite sebi sreću. — Ja sam,
monsinjore, u godinama kad čovjek gaji lude nade — odgovori d'Artagnan. — Lude nade su za
glupana, a vi gospodine niste glupi. Da čujem, što biste rekli o ideji da postanete zastavnik u mojoj
gardi, a poslije rata da budete zapovjednik čete? — O, monsinjore! — Prihvaćate, zar ne? —
Monsinjore — odgovori d'Artagnan potpuno zbunjeno. — Kako, vi odbijate? — poviče kardinal
čudeći se. — Nalazim se u gardi Njegova veličanstva, monsinjore, i nemam nikakva razloga da
budem nezadovoljan. — Meni se međutim čini — reče Njegova preuzvišenost — da je i moja garda
garda Njegova veličanstva i da svaki onaj koji služi u bilo kojem rodu francuske vojske služi kralja.
— Monsinjore, Vaša preuzvišenost nije dobro shvatila moje riječi. — Vi tražite izgovor, zar ne?
Razumijem. No dobro, imate izgovor. To je unapređenje. Počinje rat, a ja vam pružam priliku. To je
dovoljan izgovor za sve one oko vas, a što se vas lično tiče, znate i sami da vam je potrebna sigurna
zaštita. Pored toga, gospodine d'Artagnan, neće biti naodmet ako vam kažem da sam primio teške
optužbe protiv vas, jer vi svoje noći i svoje dane ne posvećujete isključivo službi kralju, D'Artagnan
pocrveni. — Uostalom — nastavi kardinal spustivši ruku na svežanj papira — ovdje imam vaš
dosje. Međutim, prije negoli ga pročitam, htio sam s vama razgovarati. Znam da ste odlučan čovjek,
i vaši postupci, kad bi bili dobro upravljeni, mjesto da vas vode u zlo, m°gli bi vam donijeti mnogo
koristi Hajde, promislite i odlučite! — Vaša me dobrota zbunjuje, monsinjore — odgovori d'Arta-n
— Pred veličinom vaše duše, preuzvišenosti, ja se osjećam 6 Tri mušketira II 81malen kao
zemaljski crv. Ali napokon, budući da mi monsinjor dozvoljava da govorim otvoreno ... D'Artagnan
zastane. — Da, govorite! — Onda ću reći Vašoj preuzvišenosti da se svi moji prijatelji nalaze kod
mušketira i u kraljevoj gardi, a da su moji neprijatelji kobnom igrom slučajnosti, svi u gardi Vaše
preuzvišenosti. Prema tome, ovdje me ne bi dobro primili, a tamo bi me osuđivali kad bih prihvatio
ono što mi monsinjor nudi. — Da vi niste, gospodine, već toliko sebi uobrazili te mislite da vam
nudim manje nego što vrijedite? — upita kardinal s prezirnim osmijehom. — Monsinjore, Vaša
preuzvišenost je isuviše dobra prema meni, te ja naprotiv mislim da još nisam ničim zaslužio da
budem dostojan takve dobrote. Pred nama je, monsinjore, opsada La Rochelle. Tamo ću služiti pred
očima Vaše preuzvišenosti, i budem li imao sreće da se pri toj opsadi vladam na način koji će
privući vaše poglede, tada ću u najmanju ruku imati za sobom kakvo junačko djelo koje će
opravdati naklonost kojom me budete počastili. Svaka stvar, monsinjore, treba da se dogodi u svoje
vrijeme. Tada ću možda imati prava da vam se predam, ali sada bi izgledalo da vam se prodajem. —
To znači, gospodine, da mi ne želite služiti — reče kardinal srditim glasom u kojem se, međutim,
zapažalo i stanovito poštovanje. — Ostanite dakle slobodni te mrzite i volite koga hoćete! —
Monsinjore ... — Dobro, dobro — reče kardinal — ja vam ne zamjeram, ali razumjet ćete: čovjek
ima dosta briga da brani svoje prijatelje i da im se odužuje, dok neprijateljima ništa ne duguje. A
ipak, dat ću vam jedan savjet: pazite što radite, gospodine d'Artagnan, jer od onog trenutka kad
dignem ruke od vas, vaš život neće vrijediti ni pare. — Pazit ću, monsinjore — odgovori Gaskonjac
s dostojanstvenom uvjerljivošću. — Ako vas ikada zadesi kakva nesreća — reče kardinal s
određenom namjerom — sjetite se da sam ja tražio vas i da sam učinio sve što sam mogao da vas ta
nesreća ne bi stigla.
— Dogodilo se što mu drago — reče d'Artagnan stavivši ruku na grudi i naklonivši se — ali ja ću
biti vječno zahvalan Vašoj preuzvišenosti za sve što čini za mene u ovome času. — Dakle, u redu,
gospodine d'Artagnan! Kao što ste rekli, vidjet ćemo se poslije rata. Ja ću vas motriti vlastitim
očima, jer ću se nalaziti na bojnom polju — reče kardinal pokazujući prstom d'Artagnanu prekrasan
oklop što će ga obući u toj prilici! — pa kad se vratimo, vidjet ćemo. 82 __ O monsinjore —
uzvikne d'Artagnan — nemojte sručiti na moja leđa teret vaše nemilosti! Budite neutralni,
monsinjore, ako nađete da sam postupao kao častan čovjek! __Mladiću! — reče mu Richelieu. —
Ako vam još jedanput budem mogao reći ono što sam vam danas rekao, obećaj em vam da ću s
vama razgovarati na isti način. Ove posljednje kardinalove riječi sadržavale su u sebi užasnu
sumnju. Ona je potresla d'Artagnana više no što bi to mogla postići bilo kakva prijetnja. To je bilo
upozorenje. Kardinal ga je dakle htio zaštititi od neke nesreće koja mu je prijetila. D'Artagnan je
otvorio usta da odgovori, ali ga kardinal dostojanstvenom gestom otpusti. D'Artagnan izađe. Ali,
kad je stigao do vrata, osjetio je kao da će ga odlučnost sasvim napustiti te mu je malo trebalo da se
vrati. No zato mu se pred očima pojavi ozbiljno i strogo Athosovo lice, pa pomisli da mu Athos, kad
bi on s kardinalom sklopio pakt što mu ga je ovaj predložio, više ne bi pružio ruku i da bi ga se
odrekao. I upravo taj strah ga je zadržao, toliko je snažan utjecaj što ga jedan uistinu velik karakter
može imati na svu svoju okolinu. D'Artagnan siđe onim istim stepenicama kojima je i došao te nađe
pred vratima Athosa sa četiri mušketira koji su čekali njegov povratak i koje je već bio počeo
obuzimati nemir. S nekoliko riječi d'Artagnan ih umiri, a Planchet otrči da ostalim zasjedama javi
kako više nije potrebno čekati, jer je njegov gospodar izašao živ i zdrav iz kardinalove palače. Kad
su došli u Athosov stan, Aramis i Porthos upitaše d'Artagnana kakvu je svrhu imao taj neobičan
sastanak. D'Artagnan im odgovori tek toliko da ga je gospodin Richelieu pozvao kako bi mu ponudi
da stupi u njegovu gardu s činom zastavnika, ali da je on tu ponudu odbio. — Imali ste pravo! —
povikaše u isti glas Porthos i Aramis. Athos se bio prepustio dubokom razmišljanju te ne odgovori
ništa. Ali kad je ostao sam s d'Artagnanom, rekao je: — D'Artagnane, vi ste učinili ono što ste
morali učiniti, ali ipak, možda ste pogriješili. D'Artagnan uzdahne. Taj glas slagao se s tajnim
osjećajem njegove duše, koji mu je govorio da ga očekuju velike nesreće. Naredni je dan protekao u
pripremama za odlazak. D'Artagnan' pođe gospodinu de Trevilleu da se s njim oprosti. U to doba
još se vjerovalo da će odvajanje gardista i mušketira biti samo privremeno, a kralj je istog dana bio
sazvao parlament, dok je već sutradan trebalo da otputuje. Zbog toga se gospodin de Trćville
ograničio samo na to da d'Artagnana upita nije li mu što potrebno, ali ovaj mu ponosno odgovori da
ima sve što mu je potrebno. Te noći našli su se na okupu svi oni iz gardijske čete gospodina des
Essartsa i iz mušketirske čete gospodina de Trevillea koji su 83bili sklopili međusobno prijateljstvo.
Rastajali su se, da bi se opet sastali kad to bude bogu drago, i — ako mu bude drago. Zato je ta noć
bila vrlo bučna, kao što je i razumljivo, jer u sličnim slučajevima ljudi najteže brige rastjeruju
neobuzdanom bezbrižnošću. Sutradan, na prve zvukove truba, prijatelji se rastadoše: mušketiri
požuriše u palaču gospodina de Trevillea, a gardisti u palaču gospodina des Essartsa. Ubrzo zatim
kapetani su odveli svoje čete u Louvre, gdje je kralj izvršio smotru. Kralj je bio tužan i izgledao je
bolestan, što je donekle smetalo njegovu dostojanstvenom držanju. U stvari, prethodnog ga je dana
groznica napala u samom parlamentu dok je predsjedao svečanoj sjednici. Ali to nije moglo
izmijeniti njegovu odluku da te večeri otputuje, a usprkos savjetima što su mu ih davali želio je da
prethodno izvrši smotru, nadajući se da će svojim odlučnim nastupom svladati bolest koja ga je
počela sve više obuzimati. Poslije smotre garda je krenula na put, dok je za mušketire bilo određeno
da krenu zajedno s kraljem. To je Porthosu dalo vremena da u svojoj blistavoj opremi pođe u malu
šetnju do Medvjeđe ulice.
Advokatova žena vidjela ga je kako prolazi u novoj uniformi i na lijepom konju. Ona je isuviše
voljela Porthosa a da bi pristala da samo ovako prođe. Dala mu je znak da siđe s konja i da dođe k
njoj. Porthos je bio veličanstven. Njegove su ostruge zveckale, njegov je oklop blistao, a mač mu je
dostojanstveno udarao u noge. Ovaj put pisarima nije palo na um da se smiju, toliko im se Porthos
činio opasan. Mušketira su uveli gospodinu Coquenardu, čije su se male, sive oči zaiskrile od
srdžbe kad je vidio kako njegov bratić sav blista u novome. Međutim, u sebi on se ipak nečim
tješio. Radilo se o tome da su svi govorili kako će rat biti vrlo težak. Duboko u svome srcu, posve
skrovito, on se nadao da će. Porthos u tom ratu poginuti. Porthos se ljubazno javi gospodinu
Coquenardu i oprosti se s njim. Gazda Coquenard poželio mu je sve najbolje. Međutim gospođa
Coquenard nije se mogla suzdržati da ne zaplače, ali nitko nije izvukao krive zaključke zbog njezine
boli, jer je bilo poznato da je neobično privržena svom rođaku. Zbog te privrženosti ona je vječito
bila u teškim svađama sa svojim mužem. No stvarni oproštaj zbio se tek u sobi gospođe Coquenard.
Bio je vrlo dirljiv. Sve dok je mogla pogledom pratiti svoga ljubavnika, ona mu je mahala svojim
rupčićem, toliko se naginjući na prozoru da se činilo kao da će iskočiti. Sve ove izljeve nježnosti
Porthos je primao kao čovjek koji je navikao na takve stvari. Međutim, kad je došao do ugla ulice,
prije no što će nestati iza njega, on podigne svoj šešir i mahne njime u znak pozdrava. , 84 Što se
pak tiče Aramisa, on je napisao dugačko pismo. Kome? Nitko nije ništa o tome znao. U susjednoj
sobi to je tajanstveno pismo očekivala Ketty, koja je iste večeri imala otputovati u Tours. Athos je
polako ispijao svoju posljednju bocu španjolskog vina. Za to vrijeme d'Artagnan je defilirao sa
svojom četom. Stigavši u predgrađe Saint-Antoine (Sent Antoan), on se okrene te veselo pogleda
Bastilju. Ali kako je gledao samo Bastilju, nije primijetio Miladv koja je jahala na nekom smeđem
konju i dvojici sumnjivih ljudi pokazivala prstom na d'Artagnana. Oni su se odmah približili koloni,
da ga bolje vide. Na njihov upitni pogled, Miladv odgovori dajući im znak da je to on. Pošto se
napokon uvjerila da više me može biti nikakvih nesporazuma što se tiče izvršenja njezinih
naređenja, ona podbode konja i nestane. Dva nepoznata čovjeka pođoše onda za četom, a na izlasku
iz predgrađa Saint-Antoine popeše se na konje spremne za put koje je neki sluga bez livreje držao
na uzdi očekujući njihov dolazak.

XII OPSADA LA ROCHELLE

•psada La Rochelle bio je jedan od velikih političkih događaja za vladanja Ljudevita XIII i jedan od
velikih ratnih pothvata kardinalovih. Bit će prema tome zanimljivo, a i potrebno, da o tome kažemo
nekoliko riječi. Osim toga mnoge pojedinosti iz te opsade neposredno su vezane uz priču koju ovdje
izlažemo, te ne možemo prijeći mimo njih šutke. Kad je poduzeo ovu opsadu, kardinalovi politički
ciljevi bili su dalekosežni. Izložimo najprije njih, a zatim ćemo prijeći na njegove lične interese koji
su na Njegovu preuzvišenost utjecali možda u jednakoj mjeri kao i njegove političke kombinacije.
Od važnih gradova što ih je Henrik IV ustupio hugenotima da bi u njima nesmetano živjeli, bila je
još preostala jedino La Rochelle. Radilo se dakle o tome da se uništi i posljednje uporište kalvi-
nizma, koje je
bilo opasna klica što je neprekidno djelovala na buntovnička vrenja i pobune, a izazivala je i
vanjske ratove. Španjolci, Englezi, nezadovoljni Talijani, avanturisti svih narodnosti, pripadnici
raznih sekta skupili bi se na prvi poziv pod protestantskim zastavama i organizirali u širok savez
koji se po miloj volji rasprostirao širom Evrope. La Rochelle, koja je poslije sloma ostalih
kalvinističkih gradova dobila posebnu važnost, bila je dakle gnijezdo nesloge i različitih ambicija. A
povrh svega toga, luka La Rochelle bila je posljednja luka na tlu Kraljevine Francuske otvorena za
Engleze. Zatvarajući Engleskoj pristup u tu luku, dakle zatvarajući je pred vjekovnim neprijateljima
Francuske, kardinal je dovršio djelo što ga je započela Jeanne d'Arc (žan d'Ark) i što ga je nastavio
vojvoda de Guise. I zato je Bassompierre (Basompjer), koji je u isto vrijeme bio i protestant i
katolik, protestant po uvjerenju a katolik kao vitez reda Svetoga Duha, koji je osim toga bio
Nijemac po rođenju a Francuz po srcu, koji je napokon pri opsadi La Rochelle imao naročiti
zadatak, zato je, dakle, Bassompierre jurišajući na čelu većeg broja drugih plemića, koji su bih"
protestanti kao i on, govorio: — Gospodo, vidjet ćete, bit ćemo takve životinje da ćemo osvojiti La
Rochellu! 86 . I Bassompierre je imao pravo. Kanonada sa otoka Re podsjećala je na dragonade1 u
Cevennesu (Seven), a zauzimanje La Rochelle bilo je uvod u opozivanje Nanteskog edikta2.
Međutim, već smo rekli, osim o tim planovima što ih je ministar znao ujednačiti i pojednostaviti, a
koji pripadaju historiji, kroničar je prisiljen voditi računa i o sitnim težnjama zaljubljena čovjeka i
ljubomorna suparnika. Kao što je svakome poznato, Richelieu je bio zaljubljen u kraljicu. Da li je ta
ljubav za njega imala samo politički cilj, ili je to jednostavno bila ona duboka čežnja koju je Ana
Austrijska izazivala kod svih što su je okruživali, to ne bismo umjeli reći. Ali u svakom slučaju, iz
dosadašnjeg raspleta ove priče vidjeli smo da je Buckingham iznio nad njim pobjedu. U dvije ili tri
prilike, a osobito u slučaju dijamantnih resa, on ga je, zahvaljujući požrtvo-vnosti trojice mušketira i
d'Artagnanovu junaštvu vrlo vješto izigrao. Za Richelieua nije se dakle radilo samo o tome da se
Francuska otrese svoga neprijatelja, nego i da se on osveti svome suparniku. Uostalom, osveta je
morala biti silna i sjajna, u svemu dostojna čovjeka koji je u svojoj ruci i kao svoj borbeni mač
držao snagu čitave jedne kraljevine. Richelieu je znao da se vodeći borbu protiv Engleske bori
protiv Buckinghama. Znao je također da će, pobijedi li Englesku, pobijediti Buckinghama. I na
kraju, ponizi li Englesku u očima Evrope, znao je da će poniziti Buckinghama u kraljičinim očima.
Buckingham je sa svoje strane iznad svega isticao čast Engleske, ali i njega su vodili motivi koji su
bili potpuno slični motivima koji su vodili kardinala. Osim toga, Buckingham se povodio za
osvetom posebne vrsti. Ni pod kakvim uvjetom on nije mogao doći u Francusku kao ambasador, pa
je zato htio doći kao osvajač. Iz toga proizlazi da je zapravo samo pogled Ane Austrijske bio stvarni
polog u toj velikoj igri između dvije najmoćnije kraljevine, u toj igri u koju su dva zaljubljena
čovjeka samovoljno bacila svoje zemlje. Prvi uspjeh postigao je vojvoda od Buckinghama. Stigavši
iznenadno pred otok Re sa devedeset lađa i oko dvadeset hiljada ljudi, on je iznenadio grofa de
Toirasa (Toara), koji je u kraljevo ime zapovijedao na otoku. Poslije krvave borbe Buckingham se
iskrcao na otoku. 1 Dragonade — terorističke akcije koje su se primjenjivale u progonima hugenota
u Francuskoj. 2 Nanteski edikt iz 1598. garantirao je hugenotima politička prava i pravo na javne
službe. 87Napomenimo usput da je u toj bitki poginuo barun de Chantal (šantal). Barun de Chantal
ostavio je za sobom jedno siroče: djevojčicu od osamnaest mjeseci. Ta mala djevojčica postala je
kasnije gospođa de Sevigne.1 Grof de Toiras povukao se sa svojim četama u tvrđavu Saint Martin
(Sen Marten), a stotinjak ljudi bacio je u malo utvrđenje koje su nazivali tvrđava La Pree (La Pre).
Ovaj događaj potakao je kardinala da požuri s donošenjem odluke. Dok kralj i on, kao što je bilo
odlučeno, ne uzmognu preuzeti komandu nad opsadom La Rochelle, on je poslao Gospodina da
upravlja prvim operacijama, a na ratno poprište uputio je sve trupe koje su mu bile na raspolaganju.
Među tim prvim trupama što su bile upućene u rat nalazio se i naš prijatelj d'Artagnan. Kao što smo
već rekli, trebalo je da kralj pođe za trupama čim se završi svečana sjednica parlamenta. Međutim,
kad se 28. juna .podigao sa svoga sjedišta za predsjedničkim stolom u parlamentu, on je osjetio
da ga trese groznica. Ipak nije odustao od namjere da otputuje, ali kako mu se stanje na putu
pogoršalo, bio je prisiljen da se zaustavi u mjestu Villeroi (Vilroa). A tamo gdje se zaustavio kralj,
zaustavili su se i mušketiri, pa je d'Artagnan, koji se nalazio u gardi, na taj način bio makar i
privremeno odijeljen od svojih dobrih prijatelja Athosa, Porthosa i Aramisa. Ta odijeljenost od
prijatelja bila mu je neprijatna, ali da je znao kakvim je nepoznatim opasnostima izložen, ona bi ga
nesumnjivo bila ozbiljno uznemirila. Međutim, on je ipak, oko 10. septembra 1627, bez ikakvih
neprilika stigao u logor što je bio podignut ispred La Rochelle. Položaj je bio neizmijenjen: vojvoda
od Buckinghama je sa svojim Englezima držao otok Re i nastavljao bezuspješnu opsadu tvrđave
Saint-Martin i utvrđenja La Pree, dok su neprijateljstva s La Rochelleom bila započela dva ili tri
dana prije toga zbog, neke utvrde koju je vojvoda d'Angouleme (d'Angulem) podigao blizu grada.
Gardisti koji su bili pod komandom gospodina des Essartsa nastanili su se kod samostana Male
braće. Znamo, međutim, da je d'Artagnan, koji je bio ispunjen željom da postane mušketir, rijetko
sklapao prijateljstva sa svojim drugovima u gardi. Bio je dakle osamljen i prepušten svojim
vlastitim mislima. Te njegove misli i nisu bile suviše vesele: otkad je prije godinu dana stigao u
Pariz, on se uspješno umiješao u javne poslove, ali njegovi lični poslovi, kao što su ljubav i sreća,
nisu zabilježili nikakav napredak. 1 Francuska književnica (1626—1696), autor poznatog djela
objavljenog pod naslovom »Pisma gospođe Sćvigne«. 88 Što se tiče ljubavi, jedina žena koju je
volio bila je gospođa Bonacieux. Međutim je gospođa Bonacieux nestala a da on još nije uspio ni
ustanoviti što se s njom dogodilo. što se tiče sreće, on, onako neznatan, bio je sebi pribavio
neprijateljstvo kardinalovo, to jest neprijateljstvo čovjeka pred kojim su drhtali najmoćniji ljudi u
kraljevini, uključujući ovamo i kralja. Taj ga je čovjek mogao smrviti, ali ipak to nije učinio. Za
tako oštroumna čovjeka kakav je bio d'Artagnan, kardinalova popustljivost bila je znak da se može
nadati boljoj budućnosti. Pored toga on je sebi pribavio još jednog neprijatelja. Vjerovao je da mu je
taj neprijatelj manje opasan, ali je instinktivno osjećao da ga ne smije potcijeniti. Taj njegov
neprijatelj bila je Miladv. U zamjenu za sve to stekao je zaštitu i naklonost kraljice, ali u ono doba
kraljičina naklonost dovodila ga je u još veću opasnost, a njezina zaštita, kao što je poznato, vrlo je
malo vrijedila. Svjedoci za to bili su Chalais (šale) i gospođa Bonacieux. Jedina njegova čista
zarada pri svemu tome bio je dijamant na njegovoj ruci koji je vrijedio pet do šest hiljada livra.
Međutim, budući da on taj prsten nije htio prodati, jer ga je želio sačuvati, pretpostavljajući da će
mu jednog dana poslužiti kao znak po kojem će ga kraljica prepoznati, s obzirom dakle na te
njegove ambiciozne planove, on mu je vrijedio isto onoliko koliko i šljunak što mu je škripio pod
nogama. Rekli smo: kao šljunak što mu je škripio pod nogama, jer je d'Artagnan ovako razmišljao
šetajući sam po lijepom, malom pu-teljku koji je iz logora vodio u selo Angoutin (Anguten). No
njegova razmišljanja odvela su ga i dalje nego što je htio. Dan se već bio počeo spuštati, te pošto su
i posljednje zrake sunca bile na zalasku, njemu se učini da je iza neke živice zablistala puščana
cijev. D'Artagnanov je pogled bio uvijek oštar, a duh uvijek spreman na svako iznenađenje. Shvatio
je da puška nije došla sama na to mjesto i da se onaj koji ju je donio nije sakrio iza živice s
prijateljskim namjerama. Odlučio je dakle da se ukloni toj cijevi, ali na drugoj strani puta, iza jedne
stijene, ugleda cijev druge puške. Očigledno, to je bila zasjeda. Mladić baci pogled prema prvoj
puški i s izvjesnim nemirom opazi da se cijev spušta tačno prema njemu. Ali čim je vidio da se cijev
zaustavila uhvativši ga na nišan, on se baci potrbuške na zemlju. U istom tom trenutku odjekne
hitac. čuo je kako mu je metak prozujao iznad glave. Nije smio gubiti vrijeme. D'Artagnan skoči na
noge i u istom času metak iz druge puške udari u pijesak pogodivši upravo ono mjesto na putu, gdje
je on ležao potrbuške trenutak prije toga. D'Artagnan nije spadao među ljude koji se bez potrebe
razmeću hrabrošću i koji bezglavo traže smrt samo zato da bi se reklo 89kako nisu ustuknuli ni za
korak. Osim toga, ovdje se više nije radilo ni o hrabrosti, jer je d'Artagnan zapravo pao u busiju. —
Ako opali i treća puška— rekao je samom sebi — nema mi spasa! I istog je trenutka, koliko su ga
god noge nosile, pojurio u pravcu logora. Trčao je onako kako umiju trčati samo ljudi iz njegova
kraja, koji su nadaleko poznati po svojoj brzini i spretnosti. Međutim, bez obzira na
brzinu njegovih nogu, onaj koji je pnji pucao, imao je toliko vremena da opet napuni pušku, te da
opali za njim još jedan metak. Ovaj put gađao je tako dobro da je tane probilo d'Artagnanov šešir
odnijevši ga deset metara ispred njega. Budući da d'Artagnan nije imao drugog šešira, on se u trku
sagne te ga dohvati i uzme. Sav zadihan i blijed stigne u svoju nastambu te, ne rekavši nikome ništa,
sjedne i stane razmišljati. Ovaj događaj mogao je imati tri uzroka: U prvom redu, i najvjerojatnije,
to je mogla biti kakva zasjeda onih iz La Rochelle, kojima ne bi bilo krivo da ubiju jednog gardista
Njegova veličanstva. Ne bi im bilo krivo ponajprije stoga što im je neprijatelj, a zatim naročito
stoga što je taj neprijatelj mogao uza se imati i kakvu kesu. D'Artagnan skine šešir, pogleda rupu od
metka i odmahne glavom. Nije to bio metak iz muškete, nego metak iz arkebuze1. Preciznost
pogotka već ga je ranije bila navela na pomisao da je to tane ispaljeno iz naročitog oružja. Nije se
dakle radilo o vojničkoj zasjedi, jer tane nije odgovaralo kalibru vojničke puške. Mogla je to biti
dobra uspomena od gospodina kardinala. Sjećamo se da se d'Artagnan, u istom trenutku kad je
zahvaljujući onim sretnim sunčevim zrakama ugledao puščanu cijev, čudio velikodušnosti što ju je
Njegova preuzvišenost pokazivala prema njemu. Međutim d'Artagnan ponovo odmahne glavom.
Kardinal je vrlo rijetko pribjegavao ovakvim sredstvima kad se radilo o ljudima prema kojima je
jednostavno mogao protegnuti ruku. To je mogla biti i osveta što ju je pripremila Miladv. To je
zapravo bilo vjerojatnije. D'Artagnan se uzalud naprezao da se sjeti kako su izgledali napadači.
Tako se brzo udaljio od njih da nije imao vremena išta zapaziti. — O, dragi moji prijatelji, gdje li
ste? — promrmlja d'Artagnan. — Kako biste mi sada bili potrebni! D'Artagnan je te noći vrlo loše
spavao. Tri ili četiri puta budio se i skakao iz kreveta, jer mu se učinilo da mu prilazi neki čovjek s
nožem u ruci. Međutim, noć je ipak protekla bez nezgoda te se pojavio dan. 1 Arkebuza, vrst puške
iz onog vremena. 90 Ali, d'Artagnan nije vjerovao da se neće ponoviti ono što je jednom
promašeno. Cijeli je dan ostao u svojoj nastambi. I samome sebi našao je opravdanje za takav
postupak: bilo je ružno vrijeme. Dan poslije toga u devet sati začuše se bubnjevi. Vojvoda od
Orleansa obilazio je stražarska mjesta. Gardisti potrčaše k oružju i d'Artagnan zauzme svoje mjesto
među svojim drugovima. Vojvoda obiđe položaje, a zatim mu pristupe svi viši oficiri da mu se
poklone, a među njima nalazio se i gospodin des Essarts, kapetan garde. Poslije kraćeg vremena
d'Artagnanu se pričini da mu gospodin des Essarts daje znak kojim ga poziva da dođe k njemu.
Bojeći se da se nije prevario, on je čekao da vidi hoće li njegov pretpostavljeni ponoviti taj znak. I
zaista, ponovio ga je. Tada je d'Artagnan izašao iz stroja i stao pred kapetana da primi zapovijed. —
Gospodin će tražiti dobrovoljce za zadatak koji će biti opasan, ali koji će služiti na čast onima koji
ga izvrše. Dao sam vam znak zato da biste bili spremni. — Hvala, kapetane! — odgovori mu
d'Artagnan, koji nije drugo ni čekao nego da se iskaže pred vrhovnim zapovjednikom. U stvari,
Rošelci su u toku noći izvršili prepad te su ponovo zauzeli kulu koju je kraljevska vojska bila
zaposjela dva dana prije toga. Tamo je sada trebalo poslati izvidnicu spremnu da izgine, da bi se
vidjelo kako neprijatelj čuva tu kulu. Doista, nakon nekoliko časaka, Gospodin podigne glas i reče:
— Za taj zadatak trebaju mi tri ili četiri dobrovoljca koje će predvoditi jedan pouzdan čovjek. —
Monsinjore, pouzdana čovjeka imam ovdje nadohvat ruke — reče gospodin des Essarts pokazujući
na d'Artagnana — a što se tiče četiri ili pet dobrovoljaca, monsinjor neka samo glasno iznese svoje
želje i imat će više ljudi nego mu bude potrebno. — Traže se četiri čovjeka koji će sa mnom
dobrovoljno poći u smrt! — poviče d'Artagnan podigavši mač. Dva njegova druga iz garde odmah
izađu iz stroja, a njima se pridruže dva vojnika, tako da je broj dobrovoljaca bio popunjen.
D'Artagnan odbije sve ostale, jer nije htio da se nanese nepravda onima koji su se prvi javili. Nije se
znalo jesu li Rošelci napustili kulu pošto su je zauzeli, ili su u njoj ostavili posadu. Trebalo je dakle
iz neposredne blizine istražiti označeno mjesto, da bi se saznalo kako stoje stvari.
D'Artagnan sa svoja četiri druga pođe na izvršenje zadatka. Išli su prokopanim rovom, i to tako da
su dva gardista bila u istom redu s d'Artagnanom, a vojnici su koračali iza njih. Tako su,
zaklanjajući se iza potpornog zida na bedemu, prišli kuli na stotinjak metara. Tada se d'Artagnan
okrene i spazi da su vojnici nestali. 91Pomislio je da su se uplašili te da su zato zaostali, pa je
nastavio da se prikrada kuli. Kad su stigli na ugao bedema, bili su oko šezdeset metara udaljeni od
kule. Nisu vidjeli nikoga, činilo se da je kula napuštena. Tri osamljena momka upravo su se
dogovarala da li da idu naprijed, kadli se odjednom na kamenom divu pojavi vijenac dima i
dvanaestak metaka zazuji oko d'Artagnana i njegova dva druga. Sad su znali ono što je trebalo
znati: kula je bila zaposjednuta. Svako daljnje zadržavanje na ovom opasnom mjestu bilo je dakle
nepotrebno. Zato d'Artagnan i njegova dva druga okrenuše leđa neprijatelju te se stadoše povlačiti
na način koji je bio nalik na bijeg. Kad su stigli do rova koji im je imao poslužiti kao zaklon, jedan
je gardist pao. Metak mu je probio grudi. Drugi, koji je ostao živ i zdrav, nastavio je bježati prema
logoru. D'Artagnan nije htio ostaviti svoga ranjenog druga, nego se nagnuo nada nj da ga podigne i
da mu pomogne da se vrati u logor. Ali u tom času odjeknuše dva pucnja jedno tane razmrska glavu
ranjenom gardistu, dok se drugo zabilo u stijenu pošto je prošlo na dva prsta od d'Artagnana.
Mladić se žustro okrene. To nije mogao biti napad sa kule, jer ih je s one strane štitio ugao rova.
Dođu mu na misao ona dva vojnika što su bila nestala, a sjetio se i one dvojice napadača od prije
dva dana. Zbog toga je odlučio da ovaj put sazna o čemu se radi te se baci preko tijela svoga druga
praveći se da je mrtav. Odmah zatim ugleda dvije glave što su se podigle iznad nekog napuštenog
rova udaljenog oko trideset metara. To su bile glave one dvojice vojnika. D'Artagnanu sada postade
jasno: ti su ljudi pošli s njim samo zato da ga ubiju, uvjereni da će se krivnja za njegovu smrt
pripisati neprijatelju. Međutim, budući da je on mogao biti samo ranjen te je mogao prijaviti njihov
zločin, ta mu se dva vojnika približe da ga dotuku. Na sreću, prevareni d'Artagnanovim lukavstvom,
propustili su da napune puške. Pošto su mu se primakli na deset koraka, d'Artagnan skoči na noge i
u tili čas bio je već pred njima. Još kad se bacio na mrtvog druga, dobro je pazio da mu mač ostane
nadohvat ruke. Ubojice su shvatili da će ih d'Artagnan optužiti ako pobjegnu u logor a da ga ne
ubiju, pa im je zato prva misao bila da pobjegnu neprijatelju. Jedan od njih dohvati svoju pušku za
cijev da bi se njome služio kao toljagom. Usmjerio je prema d'Artagnanu strahovit udarac, ali ga
ovaj izbjegne skočivši u stranu. No time je oslobodio prolaz tom banditu, koji je odmah pojurio
prema kuli. Ali Rošelci koji su čuvali kulu nisu znali s kakvom namjerom taj 92 čovjek trči prema
njima, pa su na njega otvorili vatru, i on je pao pogođen metkom u rame. U međuvremenu se
d'Artagnan bacio na drugog vojnika. Napao ga je mačem, a borba nije dugo trajala, jer se taj jadnik
branio samo praznom arkebuzom. D'Artagnanov mač sklizne uz cijev puške koja je postala
beskorisna te se zabije u bedro toga razbojnika, i ovaj se odmah skljoka. U istom hipu našao se
d'Artagnanov mač pod njegovim grlom. — O, ne ubijte me! — poviče bandit. — Milost, milost,
gospodine oficiru! Sve ću vam reći! — Vrijedi li tvoja tajna toliko da te ostavim na životu? — upita
mladić zadržavši mač pod njegovim grlom. — Vrijedi, ako mislite da vrijedi život od dvadeset i
dvije godine kao što je vaš, kojemu su otvorena sva vrata i koji svojom ljepotom i hrabrošću može
postići sve što želi! — Jadnice! — reče mu d'Artagnan. — Govori brzo, tko ti je naredio da me
ubiješ? — Jedna žena koju ne poznajem, a koju zovu Miladv. — Ali ako je ne poznaješ, otkud znaš
njezino ime? — Moj drug je poznaje i zove je tako. S njim se ona pogađala, a ne sa mnom. On ima
u džepu i jedno pismo od te osobe, koja mora da je veoma važno za vas, sudeći po onome što se
govorilo. — A kako si onda dospio u tu razbojničku busiju? — Predložio mi je da zajedno izvršimo
ovaj prepad i ja sam pristao. — A koliko vam je ona dala za taj divan pothvat! — Stotinu lujdora.
— Krasno, bogami! — reče mladić smijući se. — Prema tome, ona me prilično cijeni. Stotinu
lujdora! To je već nešto za dva takva jadnika kao što ste vi. I zato razumijem što si pristao. Iskazat
ću ti milost, ali pod jednim uvjetom. — Pod kojim uvjetom? — upita vojnik zabrinuto, videći da
nije još sve gotovo.
— Pod uvjetom da mi doneseš pismo koje se nalazi u džepu tvog druga. — Ali to je samo drugi
način da me ubijete! — poviče bandit. — Kako mislite da vam mogu donijeti to pismo, kad pucaju
sa kule? — Ipak se moraš odlučiti i poći po njega. U protivnom, kunem se da ćeš poginuti od moje
ruke! — Milost, gospodine, smilujte mi se! U ime one mlade žene koju volite, koju možda smatrate
mrtvom, ali koja nije mrtva! — poviče bandit bacivši se na koljena i podupirući se rukama, jer je od
gubitka krvi već gubio i snagu. — A otkud znaš da postoji neka mlada žena koju volim i za koju
sam pretpostavljao da je mrtva? — upita d'Artagnan. — Znam iz onog pisma koje se nalazi u džepu
moga druga. 93— Dakle vidiš da moram imati to pismo — reče d'Artagnan. — Zato nemoj više
gubiti vrijeme i nemoj se više skanjivati, jer premda mi je odvratno da i po drugi put prljam svoj
mač krvlju jednog jadnika kakav si ti, dajem svoju poštenu riječ da ću te... I kod toga d'Artagnan
učini takav pokret da se ranjenik odmah podigao. — Stanite! Stanite! — povikao je ohrabrivši se od
velikog straha. — Ići ću, ići ću! D'Artagnan mu uzme arkebuzu, pusti ga pred sebe i gurne ga prema
njegovu drugu podbadajući ga u leđa šiljkom svoga mača. Bilo je užasno vidjeti tog nesretnika koji
je ostavljao za sobom dugačak trag krvi i koji je blijed poput svoje skore smrti pokušavao da se
nezapaženo privuče do tijela svoga saučesnika koji je ležao dvadeset koraka podalje. Na licu tog
jadnika, koje je bilo obliveno hladnim znojem, ogledao se takav silan strah da se d'Artagnan sažalio
nad njim. Gledajući ga s prezirom, mladić mu reče: — U redu! Pokazat ću ti razliku između hrabra
čovjeka i kukavice kao što si ti. Ostani ovdje, idem ja! I hitrim korakom, motreći očima na sve
strane, iskorištavajući neravno tlo, d'Artagnan se začas stvori pokraj drugog vojnika. Na dva načina
mogao je postići ono što je htio: mogao je pretražiti vojnika na licu mjesta, ili ga odnijeti služeći se
njegovim tijelom kao štitom, s time da ga onda pretraži u rovu. D'Artagnanu se učini da je ovaj
drugi način bolji pa podigne razbojnika na ramena. Upravo u tom trenutku neprijatelj je otvorio
vatru. Lak potres, mukli udarac što su ga proizvela tri metka zabivši se u meso, posljednji krik i
napokon smrtna drhtavica uvjerili su d'Artagnana da mu je onaj koji ga je htio ubiti spasio život.
D'Artagnan stigne do rova i baci leš pokraj ranjenika koji je bio jednako blijed kao i mrtvac. Odmah
stane pretraživati: lisnica od kože, kesa u kojoj se očigledno nalazio dio iznosa što ga je bandit
dobio za ovo naručeno ubojstvo, zatim tuljac i kocke — to je bila sva pokojnikova imovina. Tuljac i
kocke d'Artagnan ostavi na tlu, kesu baci ranjeniku, a lisnicu nestrpljivo otvori. Među bezvrijednim
papirima našao je i jedno pismo. Bilo je to ono pismo zbog kojeg je stavio na kocku svoj život:
Budući da ste izgubili trag onoj ženi i budući da je ona sada na sigurnom mjestu u samostanu, kamo
joj nipošto niste smjeli dozvoliti da stigne, nastojte barem da vam ne izmakne taj muškarac. U
protivnom, znajte da imam dugu ruku i da ćete mi skupo platiti onih stotinu lujdora što sam vam ih
dala. 94 Potpisa nije bilo. Bez obzira na to, bilo je očigledno da je pismo napisala Miladv. Zbog
toga je odlučio da ga sačuva kao dokaz; zaštićen nasipom iznad rova, on poče ispitivati ranjenika.
Ovaj mu je priznao da je zajedno sa svojim drugom, ovim istim koji je upravo ubijen, svojevremeno
preuzeo zadatak da izvrši otmicu jedne mlade žene koja je na mitnici La Villette (La Vilet) imala
izaći iz Pariza. Međutim, pošto su se zadržali u nekoj krčmi, gdje su pili, kočija koju su čekali
prošla je deset minuta prije no što su oni stigli na dogovoreno mjesto. — A što biste bili učinili s
tom ženom? — upita d'Artagnan sa zebnjom. — Trebalo je da je odvedemo u jednu palaču na Place
Rovale — odgovori ranjenik. — Da, da! — promrmlja d'Artagnan. — To je tamo! Tamo stanuje
Miladv! Mladić je uzdrhtao. Shvatio je kakva užasna žeđ za osvetom potiče tu ženu da ga uništi, da
smrvi njega i one koji ga vole. I shvatio je također kako je dobro ona upoznata sa stvarima na
dvoru, kad je sve otkrila. Bez sumnje, ona je ta obavještenja dobila od kardinala. Međutim usred
svega toga on je shvatio, i to s osjećajem istinske radosti, da je kraljica napokon uspjela otkriti
zatvor u kojem je jadna gospođa Bonacieux ispaštala svoju odanost prema njoj, te da ju je izvukla iz
njega. Tako su mu postale jasne i okolnosti u vezi s pismom koje mu je mlada žena pisala javljajući
mu da se nađe na cesti što vodi u Chaillot. Napokon, kao što je i Athos prorekao, sada je bilo
moguće pronaći gospođu Bonacieux. A samostan nije tvrđava koja se ne bi mogla osvojiti. Ta misao
ispuni njegovo srce blagošću. On se okrene prema ranjeniku koji je sa zebnjom pratio svaki pokret
na njegovu licu te mu pruži ruku. — Hajde — reče mu — neću te ovako ostaviti! Prisloni se na
mene i vratimo se u logor! — Hoću — odgovori ranjenik, koji nije mogao vjerovati u takvu
velikodušnost — hoću, ali nećete dati da me objese? — Neću, časna riječ! — reče mu d'Artagnan.
— Evo, i po drugi put ti poklanjam život. Ranjenik padne na koljena i ponovo stane ljubiti noge
svoga spasioca. Ali je d'Artagnan, koji više nije imao nikakva razloga da ostane tako blizu
neprijateljskim položajima, skratio ove dokaze zahvalnosti. Gardist koji se poslije prve puščane
salve Rošelaca bio vratio u logor javio je da su njegova četiri druga poginula. Svi su dakle bili
neobično iznenađeni i neobično radosni videći da se d'Artagnan vratio živ i zdrav. 95Da bi objasnio
kako je njegov drug ranjen od mača, d'Artagnan je izmislio odgovarajuću priču. Zatim je objasnio i
smrt drugog vojnika ispričavši kroz kakve su opasnosti prošli. Ta objašnjavanja donijela su mu
pravi trijumf. čitav se dan u logoru govorilo samo o toj ekspediciji, a i sam Gospodin došao je da ga
pohvali. Uostalom, kao što svako junačko djelo donosi nagradu, d'Ar-tagnanov junački podvig
urodio je time što je mladiću vratio izgubljeni mir. Zapravo, d'Artagnan je mislio da može biti
miran, jer od dvojice njegovih neprijatelja jedan je bio ubijen a drugi je postao privržen njegovim
interesima. Taj je mir u stvari bio dokaz da d'Artagnan nije još dovoljno poznavao Miladv.

XIII ANžUJSKO VINO

oslije, gotovo očajnih vijesti o kraljevoj bolesti, u logoru su se počeli širiti glasovi o njegovu
ozdravljenju. I budući da mu je bilo neobično stalo da lično što prije stigne među svoje vojnike,
tvrdilo se da će krenuti na put čim bude mogao uzjahati na konja. Gospodin je znao da će ga danas
ili sutra smijeniti kao komandanta, da će ga na tom položaju zamijeniti bilo vojvoda d'Angoule-me,
bilo Bassompierre ili Schomberg (šomberg), koji su se prepirali oko zapovjedništva, pa u
međuvremenu nije gotovo ništa ni poduzimao. Gubio je dane ispitujući situaciju i nije se usudio
poduzeti nikakav veći pothvat s ciljem da Engleze istjera sa otoka Re, gdje su oni još uvijek
opsijedali tvrđavu Saint-Martin i utvrđenje La Pree, dok su Francuzi opsijedali sam grad La
Rochelle. Kao što smo rekli, d'Artagnan se donekle bio smirio, što uvijek dolazi kao posljedica
opasnosti koja je otklonjena i u slučajevima kada izgleda da opasnosti više nema. Sada ga je
uznemiravala samo još jedna stvar, to jest da nije ništa znao o svojim prijateljima. Međutim,
jednoga dana u početku mjeseca novembra primio je pismo poslano iz mjesta Villeroi, pismo u
kojem je našao sve novosti koje su ga zanimale: Gospodin d'Artagnan, Gospoda Athos, Porthos i
Aramis, pošto su kod mene upriličili
lijepu gozbu na kojoj su se vrlo dobro zabavili, toliko su se razgalatnili, da ih je upravitelj dvorca,
čovjek veoma strog, pritvorio na nekoliko dana. Međutim, ja izvršavam nalog koji sam od njih
primio te vam šaljem dvanaest butelja svog aniujskog vina kojim su oni oduševljeni. Zaželjeli su da
u njihovo zdravlje popijete to vino koje oni najviše vole. činim što su mi rekli i pozdravljam vas,
gospodine, s najvećim poštovanjem. Vaš najponizniji sluga Godeau krčmar gospode mušketira. —
U dobar čas! — poviče d'Artagnan. — Oni misle na mene kad su veseli kao što i ja mislim na njih u
svojoj dosadi. Izvrsno! 7 Tri mušketira II 97Dakako da ću piti u njihovo zdravlje, i to s velikim
zadovoljstvom. Ali neću piti sam! D'Artagnan pođe dvojici gardista s kojima se bio sprijateljio više
nego s ostalima te ih pozove da zajedno s njim okuse to odlično anžujsko vino koje mu je stiglo.
Drugi je bio zauzet idućeg dana, tako da je sastanak ugovoren za prekosutra. Vrativši se u svoju
nastambu, d'Artagnan pošalje svih dvanaest butelja u gardijsku krčmu preporučivši da ih tamo
pažljivo čuvaju. A na dan gozbe, s obzirom na to da je ručak bio zakazan za podne, d'Artagnan je
već u devet sati poslao Plancheta da sve na vrijeme pripremi. Sav sretan što je unaprijeđen u čast
glavnog konobara, Plan-chet je nastojao da sve pripremi kako je najbolje znao. U tu svrhu dozvao je
u pomoć slugu jednog od pozvanih gardista, koji se zvao Fourreau (Furo), a i onog lažnog vojnika
koji je htio ubiti d'Arta-gnana i koji je, budući da nije pripadao nijednoj četi, stupio u njegovu
službu, ili bolje, u Planchetovu službu, otkako mu je d'Artagnan spasio život. Došlo je vrijeme
gozbe te su stigla oba uzvanika. Gardisti sjedoše za stol na kome su servirana jela. Planchet je
posluživao sa ubrusom preko ruke, Fourreau je otvarao boce, a Brisemont (Bri-zmon), kako se zvao
lažni vojnik, pretakao je vino u staklene boce, jer se činilo da se zbog trešnje na putu bilo zamutilo.
U prvoj boci bilo je pri dnu nešto taloga, pa je Brisemont to prelio u jednu čašu, a d'Artagnan mu
dozvoli da je popije, jer je jadnik još bio slab. Pošto su pojeli juhu, uzvanici i d'Artagnan dohvatiše
čaše i prinesoše ih ustima, ali baš u taj čas opali top sa tvrđave Louis (Luj) i sa tvrđave Neuf (Nef).
Misleći da se radi o kakvom iznenadnom napadu opkoljene vojske, ili Engleza, gardisti odmah
skoče prema svojim mačevima. Brz kao i oni, d'Artagnan učini isto, te su sva trojica istrčala
napolje, da zauzmu svoja mjesta. Ali tek što su izašli iz krčme, postalo im je jasno zbog čega se
podigla tolika buka. Sa svih strana razlijegali su se poklici »živio kralj« i »živio gospodin kardinal«,
a bubnjevi su pri tome odasvud udarali. I zaista, kako je, kao što smo već rekli bio nestrpljiv, kralj je
na putu smanjio noćenja i upravo je stizao s cijelim svojim dvorom i s pojačanjem od deset hiljada
ljudi. Njegovi mušketiri išli su pred njim i za njim. D'Artagnan je stao u stroj sa svojom četom te
živom gestom pozdravi svoje prijatelje, koji mu uzvrate pozdrav očima, i gospodina de Trevillea
koji ga odmah prepozna. Tek što je završila ceremonija dočeka, a već su se četiri prijatelja našla na
okupu da bi se pozdravili i izljubili. — Bogamu, niste mogli doći u bolji čas! — poviče d'Artagnan.
— Pojeli smo samo juhu, a ostalo se još nije ni ohladilo, zar ne, 98 gospodo? — dodao je mladić
okrenuvši se dvojici gardista koje je predstavio svojim prijateljima. __ Oho! čini se da smo upali na
banket! — primijeti Porthos. __ Nadam se da na ručku neće biti žena! — doda Aramis. __ jma li u
tom vašem logoru pitka vina? — upita Athos. __ Zaboga, dragi prijatelju, imamo onog vašeg! —
odgovori d'Artagnan. __ Našeg vina? — začudi se Athos. — Da, onog koje ste mi poslali. — Mi da
smo vam poslali vina? — Valjda znate, radi se o onom izvrsnom anžujskom vinu. — Da, poznam to
vino!
— To je ono vino koje vi najviše volite. — Bez sumnje da ga volim ako nemam šampanjca ili šam-
berta! — No dobro, u nedostatku šampanjca i šamberta, zadovoljit ćete se vinom iz Anjoua (Anžu)!
— Kao dobar pilac, vi ste dakle nabavili anžujskog vina? — javi se Porthos. — Ni govora, nisam ga
ja nabavio! To je vino koje ste mi vi poslali! — Koje smo vam mi poslali? — povikaše tri
mušketira. — Jeste li, vi Aramis, poslali to vino? — upita ga Athos. — Ne! A vi, Porthos? — Ne! A
vi, Athos? — Ne. — Ako ga vi niste poslali, poslao ga je vaš krčmar! — reče d'Artagnan. — Naš
krčmar? — Da, vaš krčmar Godeau, krčmar gospode mušketira! — Dovraga! — reče Porthos. —
Tko ga je poslao da poslao, nije važno! Probajmo ga, pa ako je dobro, pijmo! — Ni govora! — javi
se Athos. — Nećemo piti vino ako mu je porijeklo nepoznato! — Imate pravo, Athose! — reče
d'Artagnan. — Zar nitko od vas nije dao nalog krčmaru Godeau da mi pošalje vino? — Nitko! I uza
sve to on vam je poslao vino u naše ime? — Evo pisma! — reče d'Artagnan. I on pokaže pismo
svojim drugovima. — To nije njegov rukopis! — poviče Athos. — Poznam njegov rukopis, jer sam
prije odlaska s njim sredio naše račune. ■— To je pismo lažno — reče Porthos — mi uopće nismo
bili u zatvoru! D'Artagnane — upita Aramis prekoravajući ga — kako ste mogli i pomisliti da smo
mi izazivali nered? 99D'Artagnan problijedi. Grčevita drhtavica zahvati sve njegove udove. — Ti
me plašiš! — reče mu Athos, koji mu se obraćao sa »ti« samo u ozbiljnim prilikama. — što se
dogodilo? — Požurimo, požurimo, prijatelji! — poviče d'Artagnan. — Pala mi je na um užasna
misao! Da nije to još jedan pokušaj one žene da mi se osveti? Sada je i Athos problijedio.
D'Artagnan otrči prema gardijskoj krčmi, a tri mušketira i dva gardista požuriše za njim. Prvo što je
d'Artagnanu palo u oči kad je ušao u blagovaonicu bio je Brisemont, koji je ležao na tlu valjajući se
u strašnim grčevima. Planchet i Fourreau, blijedi kao smrt, nastojali su da mu pomognu. Međutim,
bilo je očigledno da je svaka pomoć uzaludna. Sve crte na licu umirućeg odavale su da je nastupila
agonija. — 0! — povikao je ugledavši d'Artagnana. — To je strašno! Pravili ste se da mi iskazujete
milost a, evo, trujete me! — Ja da te trujem? — poviče d'Artagnan. — Ja, nesretnice! Što to
govoriš! — Kažem da ste mi vi dali vino, kažem da ste mi vi rekli da ga popijem, kažem da ste mi
se htjeli osvetiti, kažem da je to strašno! — Nije tako, Brisemont, nije tako! — reče d'Artagnan. —
Kunem vam se, uvjeravam vas ... — O, ali bog sve vidi! Bog će vas kazniti! Bože moj, neka se i on
jednog dana muči ovako kao što se ja mučim! — Kunem vam se Evanđeljem ! — poviče
d'Artagnan prignuvši se prema umirućem. — Kunem vam se da nisam znao da je to vino otrovano!
I ja bih ga bio pio kao i vi! — Ne vjerujem vam! — reče vojnik. I izdahne u užasnim bolima. —
Strašno! Užasno! — promrmlja Athos dok je Porthos razbijao butelje. Aramis se prekasno sjetio da
pošalju po ispovjednika. — 0, prijatelji! — reče d'Artagnan. — Još jedanput ste mi spasili život.
Spasili ste ne samo moj život nego i život ove gospode. Gospodo! — nastavi d'Artagnan obraćajući
se gardistima. — Molim vas da nikome ništa ne govorite o ovome što se dogodilo. Možda su i
velike ličnosti umiješane u ovo što ste vidjeli, pa bi krivnja za sve mogla pasti na nas! — O,
gospodine! — mucao je Planchet više mrtav nego živ. — O, gospodine, ala sam se sretno izvukao!
— Kako to misliš, ništarijo! — poviče d'Artagnan. — Htio si dakle piti moje vino?
— Da, ali u kraljevo zdravlje, gospodine! Bio bih popio samo jednu čašu, da mi Fourreau nije rekao
da me zovu. — Jao meni! — oglasi se Fourreau, kome su zubi cvokotali od užasa. — Htio sam ga
se otarasiti pa da ja popijem čašu! __ Gospodo! — reče d'Artagnan obraćajući se gardistima. —
Vidite i sami da bi naša gozba bila vrlo žalosna poslije svega što se dogodilo. Zbog toga ja vam se
izvinjavam i molim vas da našu svečanost odgodimo za koji drugi dan. Dva su gardista učtivo
primila d'Artagnanovo izvinjenje. Shvaćajući da četiri prijatelja žele ostati sami, oni se oproste i
pođu. Kad su mladi gardist i tri mušketira ostali nasamo bez svjedoka, oni su se pogledali s izrazom
iz kojeg se vidjelo da je svaki od njih dobro shvaćao težinu situacije. — Najprije izađimo iz ove
sobe — reče Athos. — Društvo mrtvaca, i to mrtvaca koji je umro nasilnom smrću, nije ugodno! —
Planchet! — reče d'Artagnan. — Morate se pobrinuti za leš ovog jadnika. Treba da bude sahranjen
na groblju koje je blagoslovljeno. On je izvršio zločin, to je istina, ali se poslije toga pokajao. četiri
prijatelja izađoše iz blagovaonice prepustivši Planchetu i Fourreau brigu da se Brisemontu oda
posmrtna počast. Krčmar im je dao drugu sobu u kojoj im je servirao kuhana jaja i vode koju je
Athos sam donio sa izvora. S nekoliko riječi Porthos i Aramis upoznati su sa situacijom. — Dakle
vidite, dragi prijatelju — reče d'Artagnan Athosu — to je borba na život i smrt! Athos mahne
glavom. — Da, da — odgovorio je — vidim. Ali, jeste li potpuno sigurni da je to baš ona? —
Potpuno sam siguran! — Međutim, moram vam priznati da ja još u to sumnjam. — A onaj ljiljanov
cvijet na ramenu? — To je možda kakva Engleskinja koja je u Francuskoj izvršila neki zločin i koju
su zbog toga žigosali. — Athose, to je vaša žena, uvjeravam vas! — ponavljao je d' Artagnan. —
Zar se više ne sjećate koliko se slaže lični opis? — Meni se ipak čini da je ona mrtva. Tako sam je
dobro objesio! Sada je d'Artagnan odmahnuo glavom. — I što da onda radimo? — upita mladić. —
Stvar je u tome da čovjek ne može dozvoliti da mu neprekidno visi mač nad glavom. Treba otkloniti
tu opasnost! — reče Athos. — Ali kako? „.— Slušajte! Nastojte doprijeti do nje i objasniti se s
njom. Kažite joj: rat ili mir! Dajte joj časnu plemićku riječ da nikome nećete ništa govoriti o njoj i
da nikada nećete ništa učiniti protiv 100 101nje. A od nje zatražite da se svečano zakune da će u
odnosu na vas biti neutralna. Ako na to ne pristane, kažite joj da ćete otići kancelaru, da ćete otići
kralju, da ćete otići krvniku, da ćete čitav dvor uzbuditi protiv nje, da ćete je optužiti da je žigosana,
da ćete je izvesti pred sud, pa ako je oslobode, kažite joj, dajte joj časnu plemićku riječ da ćete je
ubiti iza kakvog plota, onako kao što bi čovjek ubio bijesna psa! — Neobično mi se sviđa ovakav
postupak — reče d'Artagnan. — Ali kako da dođem do nje? — Dragi prijatelju, vrijeme će vam
nesumnjivo donijeti priliku. Vrijeme je uvijek kadro da čovjeku donese ono što čeka. Što više čeka,
to više i dočeka, ako zna čekati! — Da, ali čekati okružen ubojicama i trovačima ... — Bah! —
odmahne Athos. — Bog nas je čuvao dosad, pa će nas još čuvati bude li potrebno. — Da, što se nas
tiče, mi smo muškarci i, uzevši jedno s drugim, nama je i prirođeno da stavljamo svoj život na
kocku, ali ona! — ponovi d'Artagnan poluglasno. — Tko? — upita Athos. — Constanca! —
Gospođa Bonacieux! Da, to je istina — uzvrati Athos. — Jadni moj prijatelju, zaboravio sam da ste
zaljubljeni!
— Međutim — reče Aramis — zar niste iz pisma što ste ga našli kod onog mrtvog jadnika vidjeli da
se ona nalazi u nekom samostanu? A biti u samostanu, to je vrlo dobra stvar! čim završi opsada La
Rochelle, obećajem vam da ću, što se mene tiče ... — Dobro, dobro, dragi Aramise! — reče Athos.
— Znamo da vi naginjete crkvi... — Da, ja sam samo privremeno mušketir — reče Aramis ponizno.
— čini se da već dugo nije dobio vijesti od svoje ljubavnice — primijeti Athos posve tiho. — Ali
nemojte ise na to obazirati, poznamo ga! — Meni se dakle čini — reče Porthos — da bi se moglo
naći vrlo jednostavno sredstvo. — Kakvo? — upita d'Artagnan. — Rekli ste da se ona nalazi u
nekom samostanu? — nastavi Porthos. — Da. — No, čim završi opsada, mi ćemo je oteti iz
samostana! — Ali još treba doznati u kojem je samostanu! — To je tačno! — prizna Porthos. — čini
mi se, dragi d'Artagnane — javi se Athos — čini mi se da ste rekli da je kraljica izabrala za nju taj
samostan. — Jest, barem mislim da je tako! — Međutim, Porthos nam može u tome pomoći. — Ali
kako, molim vas? — Preko vaše markize, vaše vojvotkinje, vaše princeze. Ona je sigurno vrlo
moćna! — psti — reče Porthos stavivši prst na usta. — Mislim da ona povlađuje pristašama
kardinala i pred njom se o tome ne smije govoriti! — Onda se ja obavezujem da ću doznati što bude
trebalo — javi se Aramis. — Vi, Aramis? A na koji način? — povikaše tri prijatelja. — Preko
kraljičina ispovjednika, <s kojim sam u velikom prijateljstvu ... — odgovori Aramis pocrvenjevši.
Prihvativši ovo uvjeravanje, četiri su se prijatelja rastala. Bili su dovršili svoj skromni ručak i
dogovorili su se da će se još iste večeri ponovo sastati. D'Artagnan se vrati u svoju nastambu koja se
nalazila kod Male braće, a tri mušketira pođoše u kraljev glavni stan, gdje je trebalo da se pobrinu
za svoj smještaj.

102XIV KRčMA »K CRVENOM GOLUBINJAKU«

•<y,ralj, kojemu se veoma žurilo da se što prije nađe licem " lice s neprijateljem, i koji je
Buckinghama mrzio s više prava nego kardinal, čim je stigao u logor htio je poduzeti sve potrebne
mjere najprije da se Englezi istjeraju sa otoka Re a zatim da se pojača pritisak na opkoljenu La
Rochelleu. Međutim, u provođenju tih njegovih namjera zadržale su ga nesuglasice između gospode
Bassompierrea i Schomberga te vojvode d'Angoule-me.
Gospoda Bassompierre i Schomberg bili su maršali i tražili su da se njima povjeri komanda nad
vojskom koja je pod kraljevim vrhovnim zapovjedništvom. Kardinal se međutim bojao da
Bassompierre, koji je u dnu duše ostao hugenot, neće pritisnuti kako treba ni Engleze ni svoju braću
po vjeri Rošelce, pa je podržavao vojvodu d'Angoulemea kojega je kralj na njegov nagovor bio
imenovao za glavnog zapovjednika. Posljedica svega toga bila je da je trebalo spriječiti da gospoda
Bassompierre i Schomberg dezertiraju iz vojske, pa je za svakog od njih određena posebna
komanda. Tako se Bassompierre utaborio sjeverno od grada, u prostoru između La Leu i
Dompierrea, vojvoda d'Angouleme istočno, to jest od Dompierrea do Perignvja, a gospodin de
Schomberg južno od grada, od Perignvja do Angoutina. Gospodinova komanda nalazila se u
Dompierreu. Kraljev glavni stan nalazio se čas u Etreu čas u La Jarrieu. Napokon, kardinalov stan
nalazio se na brežuljku kod mosta La Pierre u običnoj kući koja ničim nije bila utvrđena. Na taj
način Gospodin je nadzirao Bassompierrea, kralj vojvodu d'Angoulemea, a kardinal gospodina de
Schomberga. čim je uspostavljen ovakav raspored, počelo se razmišljati o istjerivanju Engleza sa
otoka Re. Situacija je bila povoljna. Englezi, kojima je prije svega potrebno da dobro žive da bi bili
dobri vojnici, jeli su samo slano meso i loš dvopek, pa su imali mnogo bolesnika u svome logoru.
Pored toga, more je u to doba godine bilo vrlo nemirno pa je svakog dana progutalo koju lađu.
Cijela obala od rta l'Aiguillon sve do kanala bila je za svake plime doslovno prekrivena ostacima
pinasa. 104 brigantima i feluka.1 Stvari «u dakle stajale tako da bi Buckingham, koji se na otoku Re
zadržavao samo iz tvrdoglavosti, prije ili kasnije bio primoran da ga napusti, pa makar se kraljeva
vojska i ne pomakla sa svog mjesta. Međutim je gospodin de Toiras izvijestio da se u
neprijateljskom logoru vrše pripreme za nov juriš, pa je kralj prosudio da treba sve to već jednom
dokrajčiti. Izdao je potrebna naređenja da se pođe u odlučujuću bitku. Nije nam namjera da potanko
opisujemo opsadu, već naprotiv da iznesemo samo one događaje koji su povezani s našom pričom.
Zato ćemo se zadovoljiti da samo u dvije riječi kažemo da je na kraljevo veliko iznenađenje i u
slavu gospodina kardinala taj pothvat potpuno uspio. Englezi su uzmicali stopu po stopu, potučeni
su u svim bitkama, a razbijeni pri prijelazu na otok Loix (Loa). Napokon su bili prisiljeni da se
ukrcaju na svoje brodove ostavivši na bojnom polju dvije hiljade ljudi, među kojima pet pukovnika,
tri potpukovnika, dvije stotine i pedeset kapetana i dvadeset istaknutih plemića. Uz to ostavili su
četiri topa i šezdeset zastava koje je Claude de Saint-Simon (Klod de Sen Simon) donio u Pariz,
gdje su s velikom pompom izvješene na svodove u crkvi Notre-Dame (Notr Dam). U logoru pjevali
su se Te Deumi'2 koji su se odande raširili po cijeloj Francuskoj. Prema tome, kardinal je po miloj
volji mogao nastaviti sa opsadom La Rochelle. Barem u tom trenutku nije se morao bojati Engleza.
Ali, kao što smo rekli, radilo se samo o jednom trenutku. Bio je naime uhvaćen jedan poslanik
vojvode od Buckinghama, koji se zvao Montaigu (Montegi), i od njega se saznalo da je sklopljen
savez između Njemačke, španjolske, Engleske i Lorene. Taj je savez bio uperen protiv Francuske. A
osim toga, u Buckinghamovu glavnom stanu, koji je on morao napustiti mnogo brže nego što je
mislio, nađeni su dokumenti koji su potvrđivali postojanje toga saveza i koji su, u što nas uvjerava
gospodin kardinad u svojim memoarima, teško kompromitirali gospođu de Chevreuse, a prema
tome i kraljicu. Sva odgovornost padala je na kardinala, jer on kao ministar nije bio apsolutist bez
odgovornosti. Svi izvori njegova velikog genija bili su dan i noć zauzeti osluškivanjem i najmanjih
šumova koji su dopirali iz velikih evropskih kraljevina. Kardinal je poznavao Buckinghamove
postupke, a osobito njegovu mržnju. Ako liga protiv Francuske postigne pobjedu, sav kardinalov
utjecaj propast će, jer su španjolska i austrijska politika imale u Louvreu svoje predstavnike, dok je
on, kardinal, imao tamo 1 Vrste jedrenjaka. a Te Deum, Tebe boga (hvalimo), crkvena pjesma
zahvalnica. 105samo pristaše. On, Richelieu, francuski ministar, nacionalni ministar par ekselans,
bio bi uništen. Premda ga je slušao kao dijete, kralj ga je i mrzio kao što dijete mrzi svoga učitelja,
pa bi ga i prepustio sjedinjenoj osveti Gospodina i kraljice. On bi dakle propao, a s njim bi možda
propala i Francuska. Trebalo je spriječiti sve to.
Zbog toga su u onu skromnu kuću kod mosta La Pierre, gdje je kardinal imao svoju rezidenciju, dan
i noć stizali glasnici kojih je svakog časa bilo sve više. Bili su to redovnici kojima je redovnička
odjeća tako loše pristajala da je lako bilo zaključiti kakvoj crkvi pripadaju. Bile su to i žene koje su
se malo neprijatno osjećale u odijelima paževa, pa im ni široke hlače nisu mogle potpuno sakriti
njihove ženske oblike. Napokon bili su i seljaci s pocrnjenim rukama ali tankim nogama koje su na
milju udaljenosti odavale da se radi o značajnim ljudima. A bilo je zaista i drugih posjeta, manje
prijatnih, jer su se dva ili tri puta bili proširili glasovi da kardinal zamalo što nije ubijen. Istina je da
su neprijatelji Njegove preuzvišenosti tvrdili da je on sam puštao k sebi nespretne ubojice, da bi
imao opravdanje da u slučaju potrebe poduzima represalije. Ali ne treba vjerovati ni onome što
govore ministri ni onome što kažu njihovi neprijatelji. Pa ipak, sve to nije sprečavalo kardinala,
kojemu ni najogorčeniji neprijatelji nisu osporavali ličnu hrabrost, da uz ostalo poduzima smjele
noćne izlete čas da bi vojvodi d'Angoulemeu dao važna naređenja, čas da bi otišao na razgovor
kralju, čas da bi se sastao s kakvim glasnikom kojega nije htio primiti u svojoj rezidenciji.
Mušketiri nisu imali mnogo posla pri opsadi te zato nisu bili podvrgnuti disciplini, živjeli su dakle
veselim životom. Bilo im je to lakše provoditi takav život, osobito trojici naših prijatelja, što su bili
prijatelji gospodina de Trevillea te im je on lako davao posebne dozvole s kojima su se mogli
vraćati u logor i nakon njegova zatvaranja. Jedne večeri kad je d'Artagnan bio u rovu te nije mogao
poći s njima, Athos, Porthos i Aramis, jašući na svojim ratnim konjima, vraćali su se iz krčme koju
je dva dana prije toga Athos pronašao na putu za La Jarrie, a koja se zvala »K crvenom
golubinjaku«. Mušketiri su bili umotani u svoje ratne ogrtače, a svaki je od njih držao ruku na
kuburi. Išli su putem koji je vodio u logor, a bili su stalno na oprezu jer su se bojali da ne upadnu u
kakvu zasjedu. Bili su otprilike četvrt milje od sela Boisnar (Boanar), kad im se učini da čuju
konjski topot koji im se približava. Sva trojica se odmah zaustave. Stali su jedan pored drugoga te
su tako čekali nasred puta. Poslije kraćeg vremena, upravo u času kad se iza oblaka pojavio mjesec,
na zavoju puta opaze dva konjanika koji su se, ugledavši ih, također zaustavili, činilo se kao da se
dogovaraju ho106 će li nastaviti put ili će se vratiti. To kolebanje potaklo je trojicu mušketira da
posumnjaju u konjanike, pa Athos pođe nekoliko koraka naprijed te poviče odlučnim glasom: —
Tko je tamo! __A tko je tamo? — odgovori jedan od one dvojice konjanika. — To nije odgovor! —
reče Athos. — Tko je tamo, odgovorite, ili ćemo vas napasti! — Pazite, gospodo, i čuvajte se! —
odgovori zvučan glas po kojem se moglo zaključiti da je to rekao netko tko je navikao zapovijedati.
— To je neki viši oficir koji je u noćnoj patroli — reče Athos svojim drugovima. — što da radimo,
gospodo? — Tko ste vi? — poviče isti glas istim zapovjedničkim tonom. — Odgovorite smjesta!
Ako ne poslušate, mogli biste se loše provesti! — Mi smo kraljevi mušketiri — odgovori Athos sve
više uvjeren da onaj koji mu postavlja pitanja ima na to pravo. — Iz koje čete? — Iz čete de
Trevillea. — Dođite bliže jedan za drugim i objasnite mi što radite ovdje u ovo doba! Tri mušketira
pođoše pokunjeno prema njemu, jer su sva trojica sada bila uvjerena da imaju posla s nekim tko je
jači od njih. Uostalom, prepustili su Athosu brigu da govori. Jedan od dvojice konjanika, onaj koji
je govorio zapovjedničkim glasom, bio je deset koraka ispred svog pratioca. Athos dade znak
Porthosu i Aramisu da i oni zaostanu, pa sam pođe naprijed. — Oprostite, gospodine oficiru — reče
mu Athos — ali mi nismo znali s kim imamo posla, pa smo se morali čuvati. — Vaše ime? — upita
oficir, čije je lice bilo pokriveno jednim krajem ogrtača. — Međutim, gospodine — odvrati Athos
koji se počeo buniti protiv ovakvog ispitivanja — treba da mi date dokaze da imate prava postavljati
mi pitanja! — Vaše ime? — ponovi konjanik i po drugi put, ali sada je otkrio svoje lice. —
Gospodin kardinal! — poviče mušketir začuđeno.
— Vaše ime! — ponovi i po treći put Njegova preuzvišendst. — Athos! — odgovori mušketir.
Kardinal dade znak štitonoši, koji mu se približi. — Ova tri mušketira poći će s nama — reče mu
potiho — jer neću da se sazna da sam izašao iz logora. Ako ostanu s nama, bit ćemo sigurni da nisu
nikome ništa rekli. — Mi smo plemići, monsinjore! — javi se Athos. — Zatražite od nas da vam
zadamo riječ i ničeg se ne morate bojati. Hvala bogu, znamo čuvati tajne! 107Kardinal prodorno
pogleda svog odvažanog sugovornika. — Imate odlično uho, gospodine Athose! Međutim sada me
poslušajte: molim vas da me pratite, ali ne zato što vam ne bih vjerovao, nego zbog moje sigurnosti.
Bez sumnje, vaša dva druga su gospodin Porthos i Aramis? — Tako je. Vaša preuzvišenosti! —
odgovori Athos, dok su se dva mušketira, koji su bili zaostali, približavali skinuvši šešire. —
Poznajem vas, gospodo, poznajem vas — reče kardinal. — Znam da mi niste sasvim prijatelji i
meni je to žao, ali također znam da ste hrabri i lojalni plemići u koje se čovjek može pouzdati.
Gospodine Athose, učinite mi dakle čast te sa svoja dva prijatelja pođite sa mnom! Tako ću imati
pratnju na kojoj će mi pozavidjeti i Njegovo veličanstvo, ako ga sretnemo. Tri mušketira naklone se
na svojim sedlima. — No, časti mi — reče Athos — Vaša preuzvišenost ima pravo što nas vodi sa
sobom. Na cesti smo sreli neka odvratna lica, a čak smo sa četvoricom njih imali svađu u krčmi »K
crvenom golubinjaku«. — Imali ste svađu? A zašto, gospodo? — upita kardinal. — Ja ne volim
svađe, vama je to poznato! — Upravo zato želim obavijestiti Vašu preuzvišenost o onome što se
dogodilo, jer bi vam to mogao ispričati i tko drugi. A ako biste dobili netačan izvještaj, mogli biste
pomisliti da smo mi krivi. — A kakav je bio rezultat te svađe? — upita kardinal namr-štivši obrve.
— Moj prijatelj Aramis, koji je ovdje, ranjen je mačem u ruku, ali rana je laka te ga neće spriječiti,
u što se Vaša preuzvišenost može uvjeriti, da sutra pođe u juriš, ako Vaša preuzvišenost naredi
napad. — Ali vi niste takvi ljudi da biste dozvolili da vas samo tako ranjavaju mačem — reče
kardinal. — Da čujem, budite iskreni, gospodo, vi ste im to vratili dobrom mjerom. Ispovjedite se,
znate da imam pravo davati oproštenje grijeha! — Monsinjore! — reče Athos. — Ja nisam čak ni
uzeo mač u ruke, nego sam golim rukama dohvatio onoga s kojim sam imao posla, pa sam ga bacio
kroz prozor. čini se da je pri padu — nastavi Athos skanjujući se — slomio kičmu. — O,o! — reče
kardinal. — A vi, gospodine Porthos? — Ja, monsinjore? Znajući da je dvoboj zabranjen, dohvatio
sam neku klupu i jedanput sam njome udario jednog od tih razbojnika. Mislim da sam mu slomio
rame. — Dobro! — reče kardinal. — A vi, gospodine Aramis? — Budući da je moja narav,
monsinjore, vrlo blaga i budući da se između ostaloga, što monsinjor možda i ne zna, namjeravam
108 zarediti za svećenika, htio sam rastaviti svoje drugove, kadli me jedan od onih jadnika mučki
napadne mačem i probode mi lijevu ruku. Tada sam izgubio strpljenje, te sam izvukao svoj mač, i
kako je on ponovo navalio i bacio se na mene, čini mi se da sam osjetio kako mu je moj mač prošao
kroz tijelo. Znam samo to da je pao i učinilo mi se da su ga odnijeli zajedno s ostalima. — Dovraga,
gospodo! — reče kardinal. — Tri čovjeka bačena iz stroja zbog jedne svađe u krčmi! Vi se dakle ne
šalite! A oko čega je izbila ta svađa? — Ti jadnici bili su pijani — reče Athos — i znajući da je
uveče u krčmu stigla neka žena, htjeli su provaliti u njezinu sobu. — Provaliti u sobu! A zbog čega?
— upita kardinal. — Bez sumnje da je siluju — reče Athos. — Imao sam čast reći Vašoj
preuzvišenosti da su ti bijednici bili pijani. — Je li to lijepa i mlada žena? — upita kardinal s
izvjesnim nemirom. — Mi je, monsinjore, nismo vidjeli — odgovori Athos. — Niste je vidjeli? O,
vrlo dobro! — odgovori živo kardinal. — Dobro ste uradili što ste obranili čast jedne žene. I budući
da sam se i ja uputio baš u krčmu »K crvenom golubinjaku«, saznat ću jeste li mi rekli istinu.
— Monsinjore! — reče mu ponosno Athos. — Mi smo plemići te nismo navikli da lažima
spašavamo sebi glavu. — Zato i ne sumnjam u ono što mi kažete, gospodine Athos. Ni za trenutak
nisam posumnjao! Međutim — nastavi kardinal da bi promijenio razgovor — ta žena je dakle bila
sama? — S njom je u sobi bio i neki vitez — odgovori Athos. — Ali usprkos galami koja je nastala
on se nije ni pojavio, pa se može pretpostaviti da je to neka kukavica. — Ne sudite im dok niste
promislili, kaže Evanđelje — primijeti kardinal. Athos se nakloni. — No, dobro, gospodo! —
nastavi Njegova preuzvišenost. — Sada znam sve što me je zanimalo. Pođite za mnom! Tri
mušketira postave se iza kardinala, koji je ponovo pokrio lice jednim krajem ogrtača. Kardinal
zatim podbode konja i potjera ga tako da se našao na osam do deset koraka ispred četvorice svojih
pratilaca. Uskoro su stigli do tihe i osamljene krčme. Krčmar je bez sumnje znao kakvog visokog
gosta očekuje, pa je zbog toga na vrijeme odstranio nepoželjne svjedoke. Kad je stigao na deset
koraka od vrata, kardinal je svome štitonoši i trojici mušketira dao znak da se zaustave. Osedlan
konj bio je privezan uz prozor krčme, a kardinal pokuca tri puta na ugovoren način. 109čovjek
umotan u ogrtač izađe napolje i brzo izmijeni nekoliko riječi s kardinalom. Poslije toga on zajaše na
konja i pođe u pravcu Surgeresa (Siržer), u istom pravcu gdje se nalazio i Pariz. __Dođite, gospodo!
— reče kardinal. — Rekli ste mi istinu, dragi moji plemići — obrati se kardinal trojici mušketira.
— I u koliko se to bude mene ticalo, naš večerašnji susret neće biti za vas beskoristan. Ali, u
međuvremenu, dođite za mnom! Kardinal je sjahao, a tri mušketira učiniše isto. Kardinal baci uzde
svome štitonoši, a tri mušketira privezaše svoje konje o šipke na prozoru. Krčmar je stajao na pragu
svoje kuće. Za njega je kardinal bio samo neki oficir koji je došao posjetiti damu što je odsjela u
krčmi. — Imate li kakvu sobu u prizemlju gdje bi me ova gospoda mogla čekati pokraj dobre vatre?
—■ upita kardinal. Krčmar otvori vrata neke velike prostorije u kojoj je loša peć nedavno bila
zamijenjena velikim i izvrsnim kaminom. — Evo, ova! — pokaza krčmar. — U redu! — reče
kardinal. — Uđite, gospodo, i budite ljubazni te me sačekajte. Neću se zadržati dulje od pola sata. I
dok su mušketiri ulazili u prizemnu sobu, kardinal se, ne tražeći nikakva daljnja objašnjenja, popne
uza stepenice kao čovjek kome nije potrebno pokazivati put. XV KORIST OD CIJEVI ZA PEĆ
■ ije bilo nikakve sumnje u to da su naša tri mušketira, ri ne htijući, vođeni isključivo svojom
viteškom i pustolovnom prirodom, učinili veliku uslugu nekome tko se nalazio pod naročitom
kardinalovom zaštitom. A sada, tko je bio taj netko? Dakako, to je bilo prvo pitanje što su ga
mušketiri sebi postavili. Međutim, pošto su se uvjerili da ih ne zadovoljava nijedan odgovor što im
ga je mogla dati njihova oštroumnost, Porthos dozove krčmara i zatraži da mu donese kocke.
Porthos i Aramis sjednu za stol te započnu igrati. Athos je šetao po sobi i razmišljao. Razmišljajući i
šetajući, on je prolazio ovamo i onamo pokraj cijevi što je ranije služila za odvod dima iz peći.
Jedan kraj te cijevi nalazio se u ovoj prizemnoj sobi a drugi kraj izlazio je u sobi iznad ove. I svaki
put kad je Athos prolazio uz otvor te cijevi, on bi začuo mrmorenje glasova. Naposljetku je to
privuklo njegovu pažnju. Athos se približi otvoru i razabere neke riječi koje su bez sumnje vrijedile
da im se pokloni najveća pažnja. Dao je svojim drugovima znak da šute, a sam se prignuo te
prislonio uho uz otvor. — Slušajte, Miladv — govorio je kardinal — stvar je važna! Sjeđnimo, pa
ćemo razgovarati. — Miladv! — promrmlja Athos. — Slušam Vašu preuzvišenost s najvećom
pažnjom — odgovori ženski glas. čuvši taj glas, Athos je uzdrhtao. — Na ušću Charente kod
tvrđave La Pointe (La Poant) čeka vas mala lađa s engleskom posadom, koje je kapetan moj čovjek.
Ta će lađa podići sidro sutra ujutro. — To znači da moram još noćas stići do nje. — Morate krenuti
odmah, to jest čim od mene primite sva uputstva. Dolje na vratima čekat će vas dva čovjeka koji će
vam poslužiti kao pratnja. Ja ću izaći prvi, a vi izađite pola sata poslije mene. 111— U redu,
monsinjore. A sada da se vratimo onome što treba da učinim. Budući da mi je stalo da i nadalje
sačuvam povjerenje Vaše preuzvišenosti, i da ga opravdam, udostojite se, molim vas, te mi jasnim
riječima i sasvim određeno protumačite moj zadatak, kako ne bih učinila neku pogrešku. Između
ovo dvoje f vornika nastao je trenutak potpune tišine. Bilo je očigledno ;ardinal važe riječi koje će
izgovoriti i da Miladv pribire svoje intelektualne sposobnosti da bi razumjela sve što će joj on reći i
da bi sve to što bude čula duboko utisnula u svoje ^pamćenje. A "Hskoristi taj trenutak da bi rekao
svojim drugovima neka iznutrj, ..-y»|tore vrata te da bi im dao znak da mu se približe i da zajedno
s,~ lva slušaju. *una o svojoj udobnosti, dva mušketira privukoše 'donijeli su i stolicu za Athosa.
Zatim sva trojica "* glave i uši uz otvor. London — nastavi kardinal. — A kad stignete , *.>
Buckinghama. ■> Vašu preuzvišenost — reče Miladv — da unantnim resama, zbog kojih je
vojvoda ' Njegova milost više nema povjerenja
Uv. o tome da treba pridobiti njegovo oreno i lojalno predstavite kao , fl Miladv s neprikrivenim
izraVodeć; sebi stolić sjednu te j. — Otići u London, pc — želim poslije onp stalno su:r u mene. —
Ali ovaj put st_£ , povjerenje, nego da n. pregovarač. — Otvoreno i lojalno zom dvoličnosti. — Da,
otvoreno i lojalno — gonovi kardinal u istom tonu. — Ove pregovore treba voditi otvoreno. —
Pridržavat ću se doslovno svih uputstava Vaše preuzvišenosti te čekam da mi ih date. — Posjetit
ćete Buckinghama u moje ime i reći ćete mu da sam upoznat sa svim pripremama koje vrši, ali da
me one uopće ne zabrinjavaju, jer ću na prvi pokret što ga poduzme odgovoriti tako da ću
upropastiti kraljicu. — Hoće li on povjerovati da je Vaša preuzvišenost u mogućnosti da izvrši ovu
prijetnju? — Hoće, jer imam dokaze! — Bilo bi potrebno da ga mogu upoznati s tim dokazima, da
bi ocijenio njihovu težinu. — Bez sumnje! Zato ćete mu reći da sam spreman objaviti izvještaj
Bois-Roberta (Boa Rober) i markiza de Beautrua (Botri) o sastanku što ga je vojvoda imao s
kraljicom kod kanetablove* gospođe one večeri kad je ta gospođa priredila maskirani ples. Da bi
otklonio svaku sumnju, reći ćete mu da je on onamo došao u Nekadašnji naziv za glavnog
zapovjednika u francuskoj vojsci. 112 kostimu Velikog Mogula koji je inače bio određen za viteza
de Guisea, ali ga je vojvoda od njega kupio za tri hiljade pistola. — Dobro, monsinjore! — Sve
pojedinosti o njegovu ulasku u Louvre i o njegovu odlasku u toku noći, kad se uvukao u dvor
odjeven kao talijanski vrač, također su mi dobro poznate. Reći ćete mu, da ne bi više sumnjao u
istinitost mojih obavješteir da je pod ogrtačem imao široku bijelu haljinu išaranu crnim suzama,
mrtvačkim glavama i ukrštenim kostima, jer je u slučaju kakva iznenađenja htio da se pomisli da se
pojavila avet Bijele dame koja se, kao što je poznato, javlja u Louvreu svaki put uoči velikih
događa^ — Je li to sve, monsinjore? — Kažite mu također da su mi poznate sve pojer* osti
avanture u Amiensu i da ću dati da se napiše mali roni, jji će biti vrlo duhovit, a sadržavat će i tlocrt
parka kao ! ze glavnih aktera te noćne scene. — Reći ću mu to! — Kažite mu i to da je Montaigu
(Montc' >jim rukama, to jest da je Montaigu u Bastilji. Istina r *" . „ mu, da kod njega nismo našli
nikakva pisma, ali da bi - ! mogle prisiliti da kaže sve što zna, pa čak i ono... što .^.v — Izvrsno!
,;>< .,.•: • — Napokon dodajte da je Njege-;.,o4 zbog *.urbe kojom je bila prisiljena napustiti otok F
ila u svom glavnom stanu neka pisma gospođe de Ch - : . Koja izravno kompromitiraju kraljicu, jer
dokazuju ne s^> u& Njezino veličanstvo voli kraljeve neprijatelje već i da * ' „jeru s neprijateljima
Francuske. Zar ne, dobro ste upamt i sre što sam vam rekao? — Evo, Vaša preuzvišenost se može
uvjeriti: ples kod koneta-blove gospođe, noć u Louvreu, večer u Amiensu, Montaigu koji je u
Bastilji, pisma gospođe Chevreuse. — Tako je — reče kardinal — to je sve! Imate vrlo dobro
pamćenje, Miladv! — Međutim — primijeti dama kojoj je kardinal uputio ovaj laskavi kompliment
— ako usprkos 'svim tim razlozima vojvoda ne bude htio popustiti nego ostane pri svojoj odluci da
prijeti Francuskoj ? Vojvoda je ludo zaljubljen, ili bolje, naivno zaljubljen — odgovori Richelieu
glasom iz kojeg je izbijalo duboko ogorčenje. — Kao stari palatini, on je otpočeo ovaj rat samo da
bi na sebe svratio pogled svoje ljepotice. Kad sazna da bi taj rat mogao dovesti u pitanje čast a
možda i slobodu dame njegova srca, kako je on naziva, siguran sam da će dobro razmisliti o onome
što radi. — ^u iPak — nadoveže Miladv upornošću koja je pokazivala da ona želi da joj se do kraja
razjasni njezina uloga i zadatak u toj stvari — ali ipak, ako on usprkos svemu bude tvrdoglav? g Tri
mušketira II 113— Ako bude tvrdoglav? — ponovi kardinal. — Ali to nije vjerojatno!
— Međutim, moguće je! — reče Miladv. — Ako bude tvrdoglav... — Njegova preuzvišenost
zastane, a onda nastavi: — Ako bude tvrdoglav! No, u redu, u tom slučaju nadam se da će nastupiti
jedan od onih događaja koji iz temelja mijenjaju sudbinu jedne države. — Kad bi mi Njegova
preuzvišenost htjela navesti kakav sličan događaj iz povijesti — reče Miladv — možda bih i u tom
pogledu mogla postati sudionik njegova povjerenja. — Dobro, reći ću vam! Na primjer — poče
Richelieu — kad je 1610. Henrik IV, kralj slavne uspomene, htio istovremeno osvojiti Flandriju, i
Italiju da bi odjedanput sa dvije strane tukao Austriju, a sve to približno iz istih razloga koji su
pokrenuli i vojvodu, zar se nije tada zbio događaj koji je spasio Austriju? Zašto francuski car ne bi
imao jednaku šansu kao i austrijski? — Vaša preuzvišenost misli na onaj napad nožem u ulici
Ferronnerie (Feronri)? — Upravo tako! — odgovori kardinal. — Zar se Vaša preuzvišenost ne boji
da bi kazna koja je stigla Ravaillaca1 -(Sljavaj&.'O mogla zaplašiti one koji dođu na misao da se
povedu za njegovim primjerom? — U svim vremenima i u svakoj zemlji, osobito u zemljama gdje
vlada vjerska podijeljenost, uvijek će biti fanatika koji neće ni željeti drugo nego da postanu
mučenici. I slušajte, upravo mi pada na pamet da su puritanci silno bijesni na vojvodu od Bu-
ckinghama i da ga njihovi propovjednici nazivaju Antikristom. — Dakle? — upita Miladv. —
Dakle! — nastavi kardinal indiferentnim tonom. — Zasad se radi samo o tome da se, na primjer,
nađe kakva žena, lijepa, mlada, vješta, koja bi imala ličnih razloga da na vojvodi iskali svoju
osvetu. Takvu bi ženu bilo moguće naći, jer je vojvoda imao mnogo uspjeha kod žena, pa ako je
svojim zakletvama na vjernost do groba posijao mnoge ljubavi oko sebe, mora da je svojim stalnim
vjerolomstvom posijao i mnogo mržnje. — Bez sumnje — reče hladno Miladv. — Takvu je ženu
moguće naći. — Dakle, takva žena, koja bi nož Jacquesa Clementa (žak Kleman)2, ili onaj što ga je
potegao Ravaillae, stavila u ruke nekom fanatiku, spasila bi Francusku. — Da, ali ona bi bila
saučesnik u zločinu. 1 Francois Ravaillae — ubojica francuskog kralja Henrika IV. kažnjen je tako
da je raščetvoren konjima. a Ubojica francuskog kralja Henrika II. 114 __ je ii se ikada doznalo tko
je bio saučesnik Ravaillacu ili Jacquesu Clementu? __ Nije, jer su se možda nalazili suviše visoko u
pogledu moći i ugleda a da bi se tko usudio da ih traži tamo gdje su uistinu bili. Ne bi baš radi
svakoga izgorjela Palača pravde, monsinjore! __Vi dakle mislite da požar u Palači pravde nije bio
slučajan? __upita Richelieu tonom kojim nije želio pridavati naročitu važnost postavljenom pitanju.
— Monsinjore — odgovori Miladv — ja samo navodim činjenicu i ne mislim ništa pri tome.
Kažem samo, da bih bila mnogo manje obzirna da se zovem gospođa de Montpensier (Monpansje),
ili kraljica Marija Medici (Medici), umjesto što se zovem posve jednostavno lady Clarick. — To je
istina! — reče Richelieu. — A što biste vi dakle htjeli? — Htjela bih da mi date nalog kojim ćete
unaprijed odobriti sve ono što budem smatrala da moram učiniti na korist i sreću Francuske. —
Međutim, trebalo bi najprije naći ženu o kojoj sam govorio, to jest ženu koja bi imala razloga da se
osveti vojvodi. — Tu ženu ste našli! — reče Miladv. — A zatim treba naći tog jadnog fanatika koji
će poslužiti kao sredstvo božje pravde. — Takav će se čovjek naći! — Dakle — reče kardinal — bit
će vremena da se izda nalog koji ste malo prije tražili. — Vaša preuzvišenost ima pravo — reče
Miladv. — Međutim ja sam imala krivo kad sam u zadatku koji ste mi dali vidjela i nešto drugo
osim onoga što je u njemu stvarno sadržano. A taj zadatak u stvari znači da treba u ime Vaše
preuzvišenosti saopćiti Njegovoj milosti da je vama poznato kako se on u različitim kostimima
približio kraljici za vrijeme zabave kod konetablove gospođe, da imate dokaze o tome da je u
Louvreu došlo do sastanka između kraljice i tobožnjeg talijanskog astrologa koji nije bio nitko
drugi već vojvoda od Buckinghama, nadalje da ste naručili mali duhoviti roman o avanturi u
Amiensu s tlocrtom parka u kojem se ta avan- ' tura zbivala i sa slikama aktera koji su u njoj
nastupali, da se Montaigu nalazi u
Bastilji i da bi ga sprave za mučenje mogle natjerati da ispriča sve čega se sjeća pa čak i ono čega se
ne sjeća, i napokon da posjedujete izvjesna pisma gospođe de Chevreuse koja ste našli u glavnom
stanu Njegove milosti, a koja osobito kompromitiraju ne samo osobu koja ih je napisala nego
također i osobu u čije su ime napisana. A onda, ako on uza sve to ostane tvrdoglav, moja uloga ipak
neće izaći iz okvira koje sam ovdje spomenula, nego će mi jedino preostati da molim boga ne bi li
učinio kakvo 115čudo da spasi Francusku. Zar ne, monsinjore, to je tako u redu i to je sve što se od
mene traži? — Da, u redu je — odgovori kardinal hladno. — A sada — reče Milady praveći se da
nije primijetila kako je kardinal promijenio odnos prema njoj — a sada kad sam od Vaše
preuzvišenosti dobila uputstva što se tiče vaših neprijatelja, hoće li mi monsinjor dopustiti da kažem
dvije riječi o mojim neprijateljima? — Vi dakle imate neprijatelja? — upita Richelieu. — Imam,
monsinjore! Te svoje neprijatelje stekla sam služeći Vašoj preuzvišenosti i zato očekujem da ćete mi
pomoći u borbi protiv njih. — A koji su to? — upita kardinal. — Najprije je to jedna mala
intrigantica koja se zove Bona-cieux. — Ona je u zatvoru u Nantesu! — To jest, bila je tamo —
uzvrati Miladv — ali kraljica je ishodila od kralja nalog na temelju kojeg je ta žena premještena u
neki samostan. — U samostan? — upita kardinal. — Da, u neki samostan! — A u koji? — Ne
znam. Pazili su da to ostane u tajnosti. — Ja ću to doznati! — Vaša će mi preuzvišenost reći u
kojem je samostanu ta žena? — Ne vidim razloga da vam ne kažem — reče kardinal. — Dobro. A
sada imam i jednog neprijatelja koji je za mene daleko opasniji od te male gospođe Bonacieux. — A
tko je to? — Njezin ljubavnik. — Kako se zove? — O, Vaša ga preuzvišenost dobro poznaje! — To
je vaš i moj zloduh. To je onaj koji je u sukobu s gardistima Vaše preuzvišenosti odlučio da pobjeda
pripadne kraljevim mušketirima. To je onaj koji je zadao tri teške rane mačem vašem emisaru de
Wardesu i koji je kriv što je propala stvar s dijamantnim resama. Napokon, to je onaj koji se je
zakleo da će me ubiti pošto je doznao da sam ja otela gospođu Bonacieux! — Da, da! — reče
kardinal. — Znam o kome govorite! — Govorim o onom jadniku d'Artagnanu. — To je smion
čovjek! — reče kardinal. — Baš zato što je smion čovjek moramo ga se još više bojati. — Trebalo
bi imati kakav dokaz o njegovu dosluhu s Bu-ckinghamom — primijeti Richelieu. 116 __ Dokaz?
— poviče Miladv. — Imat ću ih deset! __ Onda u redu! Nema ničeg jednostavnijeg! Dajte mi te
dokaze i ja ću ga poslati u Bastilju. __Dobro, monsinjore! A što će biti poslije toga? __ Kad je netko
u Bastilji, ne postavlja se pitanje što će biti poslije toga — reče kardinal muklim glasom. — 0,
zaboga! — nastavio je. — Kad bi mi bilo tako lako osloboditi se svojih neprijatelja kao što mi je
lako otresti se vaših, i kad biste vi zahtijevali da vam dam odriješene ruke u pogledu mojih
neprijatelja! — Monsinjore! — poviče Miladv. — Milo za drago, život za život, smrt za smrt! Vi
meni dajte ovoga, a ja ću vama onoga. — Ne znam što time hoćete da kažete — odgovori kardinal
— a neću ni da znam. Međutim želim da budete sa mnom zadovoljni i ne vidim ništa što bi me
spriječilo da prihvatim vaš zahtjev u pogledu jedne tako neznatne ličnosti. To prije što je taj mali
d'Ar-tagnan, kao što mi kažete, pokvarenjak, nasilnik, izdajnik. — Užasan je to čovjek, monsinjore!
— Dajte mi papira, pero i tintu! — reče kardinal.
— Evo, monsinjore! Nastao je trenutak šutnje, što je bio dokaz da je kardinal zauzet traženjem riječi
što će ih staviti na papir, odnosno samim pisanjem. Athos, kojemu nije pobjegla nijedna riječ
izrečena u ovom razgovoru, uzeo je svoja dva prijatelja svakog za jednu ruku i poveo ih u drugi kut
sobe. — No — reče Porthos — šta hoćeš, i zašto nas nisi pustio da čujemo kraj razgovora? — Pst!
— reče mu Athos, a onda nastavi šapatom: — čuli smo sve što je bilo potrebno da čujemo. Osim
toga, neću vam spriječiti da čujete i ostatak, ali ja moram izaći. — Ti moraš izaći? — začudi se
Porthos. — Ali ako kardinal bude pitao za tebe, što da mu kažemo? — Vi nemojte čekati da on pita,
nego mu odmah kažite da sam otišao u izvidnicu, jer mi se prema nekim krčmarovim izjavama
učinilo da put nije potpuno siguran. Tako nešto nabacit ću i kardinalovu štitonoši prije nego što
nestanem. Ostalo ću sve sam urediti, nemojte se ni za što uznemiravati! — Budite oprezni, Athose!
— reče mu Aramis. — Budite bez brige! — odgovori Athos. — Znate da umijem biti hladnokrvan.
Porthos i Athos ponovo zauzeše svoja mjesta pokraj otvora od cijevi za peć. Athos izađe iz krčme
ne krijući se. Pođe po svog konja koji je bio privezan o prozorske šipke uz konje njegova dva
prijatelja. S nekolikp riječi uvjerio je štitonošu da je potrebno poslati prethodnicu prije povratka.
Pažljivo je pogledao svoje kubure, stavio je mač u korice i pošao sam sarncat putem što je vodio u
logor.XVI BRAčNA SCENA

g što je Athos i predvidio, kardinal je ubrzo sišao. 'Otvorio je vrata prostorije u koju su bili ušli
mušketiri te nađe Porthosa i Aramisa živo zauzete kockanjem. Brzim pogledom kardinal obujmi
cijelu prostoriju i sve kutove u njoj te se uvjeri da nedostaje jedan mušketir. — što se dogodilo s
gospodinom Athosom? — upita kardinal. — Monsinjore — odgovori Porthos —on je otišao u
izvidnicu poslije nekih primjedaba našeg krčmara koji ga je uvjerio da put nije sasvim siguran. — A
što ste vi, gospodine Porthos, radili u međuvremenu? — Dobio sam pet pistola. — A sada, hoćete li
se vratiti sa mnom? — Stojimo vam na raspolaganju, Vaša preuzvišenosti! — Na konje, gospodo,
jer je već kasno! štitonoša je bio na vratima i držao u ruci uzde kardinalova konja. Nešto podalje,
grupa što se sastojala od dva čovjeka i tri konja razabirala se u mraku. To su bili oni koji su imali
zadatak da odvedu Miladv do tvrđave La Pointe i da paze na nju dok se ne ukrca na lađu. štitonoša
je u pogledu Athosa rekao kardinalu ono isto što su mu već bili rekli mušketiri. Kardinal mahne
rukom u znak odobravanja i potjera konja pridržavajući se pri povratku onih istih mjera opreza
kojih se pridržavao i pri dolasku. Ostavimo ga da nastavi-svoj put prema logoru, na kojem su ga kao
pratnja i zaštita slijedili njegov štitonoša i naša dva mušketira. Vratimo se Athosu. Nekih stotinu
koraka Athos je također išao tim putem. Međutim kad ga nitko više nije mogao vidjeti, on je svog
konja potjerao udesno, a zatim se vratio te se zaustavio u grmlju, na dvadeset koraka od puta, da
vreba kad će se pojaviti kardinal sa svojom pratnjom. Pošto je prepoznao obrubljene šešire svojih
drugova i pozlaćene rese na ogrtaču gospodina kardinala, čekao je još dok 118 konjanici nisu nestali
iza zavoja na putu, a kad ih je izgubio iz vida, u kasu se vratio do krčme gdje su mu bez teškoća
otvorili vrata. Krčmar ga je prepoznao. — Moj oficir — reče mu Athos — zaboravio je da dami na
prvom katu kaže nešto što je vrlo važno te me je poslao da ja ispravim njegovu pogrešku. — Pođite
k njoj — reče krčmar — ona je još u sobi. Athos iskoristi pruženu priliku, popne se stepenicama što
je brže mogao, dođe u hodnik i kroz poluotvorena vrata spazi Miladv kako namješta šešir.
On uđe u sobu i zatvori za sobom vrata. Začuvši škripu kračuna, Miladv se okrene. Athos je stajao
uz vrata zaogrnut u svoj ogrtač, sa šeširom spuštenim na oči. Ugledavši tu nijemu i nepokretnu
pojavu, Miladv se uplaši. — Tko ste vi i što želite? — povikala je. — Da, to je upravo ona! —
promrmlja Athos. Odbacio je svoj ogrtač, skinuo šešir i pošao prema Miladv. — Prepoznajete li me,
gospođo? — upita Athos. Miladv ispruži korak naprijed, a zatim ustukne kao da je vidjela zmiju. —
Dakle, vrlo dobro! Hajde, vidim da ste me prepoznali! — Grof de La Fere! (La Fer) — šapne
Miladv problijedjevši i ustuknuvši sve do zida. Tek ju je zid prisilio da se zaustavi. — Da, Miladv
— odgovori Athos — grof de La Fere glavom, koji je došao s onoga svijeta samo radi zadovoljstva
da vas vidi. Dakle, sjednimo, pa ćemo razgovarati, kako je rekao gospodin kardinal. Obuzeta
neopisivim strahom, Miladv sjedne ne izgovorivši ni riječi. — Vi ste dakle taj demon što je poslan
na zemlju? — upita Athos. — Vaša je moć velika, znam ja to, ali i vama je poznato da su ljudi uz
božju pomoć često pobjeđivali i najstrašnije demone. Vi ste se već jednom našli na mome putu, i
mislio sam, gospođo,, da sam vas sravnio sa zemljom. Međutim, ili sam se prevario ili ste ponovo
izašli iz pakla! Miladv obori glavu i muklo uzdahne. Ove riječi razbudile su u njoj uspomenu na
užase koji su je plašili. — Da, uskrsnuli ste iz pakla! — nastavi Athos. — Paklene sile učinile su
vas bogatom, paklene sile dale su vam drugo ime, te paklene sile izmijenile su vam čak i lice, ali
nisu odstranile podlost vaše duše niti izbrisale žig na vašem tijelu! Miladv skoči kao ubodena
strašnom iglom. Oči joj sijevnuše. 119Athos ostane sjediti. — Mislili ste da sam mrtav, zar ne, kao
što sam i ja mislio da ste vi mrtvi? Međutim grof de La Fere sakrio se pod imenom Athos kao što se
i Anna de Breuil sakrila pod imenom miladv Clarick! Zar se niste zvali Anna de Breuil kad nas je
vaš poštovani brat vjenčao? Mi se doista nalazimo u čudnom položaju — nastavi Athos smijući se.
— I vi i ja dosad smo živjeli samo zato što smo jedno za drugo mislili da smo mrtvi, jer uspomena
manje boli nego saznanje da je krivac živ, premda je i uspomena pokatkad užasan teret! — Ali
najzad — progovori Miladv muklim glasom — što vas je dovelo ovamo i šta hoćete od mene!? —
želio sam vam reći da vas nisam gubio iz vida, iako niste ni slutili da postojim. — Vi dakle znate što
sam sve učinila? — Mogao bih vam navesti sve što ste radili iz dana u dan od časa kad ste stupili u
kardinalovu službu pa sve do ove večeri. Smiješak nevjerice prekrio je blijede usne Athosove
sugovornice. — Slušajte: zar nije tačno da ste vi otkinuli dvije dijamantne rese s ramena vojvode od
Buckinghama? Zar nije tačno da ste baš vi krivi za otmicu gospođe Bonacieux? Zar ne, bili ste
zaljubljeni u de Wardesa, a misleći da s njim provodite noć, provodili ste je s đ'Artagnanom? Držali
ste da vas je de Wardes ponizio, pa ste htjeli, zar ne, da ga njegov suparnik ubije? A kad je taj
suparnik otkrio vašu sramotnu tajnu, vi ste unajmili dva razbojnika i poslali ste ih za njim da mu
postave zasjedu i da ga ubiju! Zar nije bilo tako? A pošto ste doznali da ga njihove puške nisu
pogodile, vi ste mu, zar ne, poslali ono otrovano vino zajedno s lažnim pismom, ne bi li povjerovao
da mu to vino šalju prijatelji? I napokon, zar niste malo prije u ovoj istoj sobi, sjedeći na istoj ovoj
stolici na kojoj ja sada sjedim, preuzeli pred kardinalom Ri-chelieuom obavezu da ćete pronaći
fanatika koji će ubiti vojvodu od Buckinghama? A u zamjenu za tu slugu, zar vam kardinal nije dao
slobodne ruke da ubijete d'Artagnana? Miladv je u međuvremenu poplavjela. — Jeste li vi sotona?
— upita ga. — Možda — odgovori Athos. — Ali u svakom slučaju dobro poslušajte što ću vam
reći. Ubijte vojvodu od Buckinghama, ili stavite nekom drugom nož u ruke da ga ubije, malo me se
to tiče. Ja njega i ne poznajem, a osim toga, on je Englez. Međutim, da niste ni vrškom svojih
prstiju dotakli niti jednu d'Artagnanovu vlas, jer on je moj vjeran prijatelj kojega volim i kojega ću
braniti! U protivnom, kunem se uspomenom svoga oca, to će biti posljednji zločin u vašem životu!
120 I — Gospodin d'Artagnan me je okrutno uvrijedio — reče Miladv surovim glasom. —
Gospodin d'Artagnan će umrijeti!
— Zaista, gospođo, zar je moguće vas uvrijediti? — upita Athos smijući se. — On vas je uvrijedio i
zato mora umrijeti? — Umrijet će! — odgovori Miladv. — Najprije ona, a onda on! Athosa je
obuzeo neopisivi bijes. Gledajući to čudovišno stvorenje na kojem nije bilo ničeg ljudskog, on se
sjetio svog užasnog iskustva s njom. Sjetio se kako ju je jednog dana, u situaciji koja je bila manje
opasna nego ova sada, htio žrtvovati radi svoje časti. želja da je ubije ponovo ga je sada obuzela,
gorljiva i luda želja od koje mu se mračio pogled. Ustao je. Pođe rukom do opasača i izvadi kuburu.
Zatim napne okidač. Blijeda kao smrt, Miladv je htjela vikati, ali usta su joj se bila odrvenjela te se
začulo samo neko muklo roptanje koje nije imalo ničeg zajedničkog s ljudskim glasom nego je
podsjećalo na mumljanje zvijeri. Pritiješnjena uz mračan zid, s razbarušenom kosom, ona je sada
bila nalik na sliku što se užasnula od straha. Athos polako podigne kuburu i ispruži ruku tako da je
cijev gotovo dotakla čelo izbezumljene Miladv. Zatim progovori glasom koji je bio strašan, jer je
narušavao stoički mir njegove neopozive odluke. — Gospođo — reče Athos — smjesta mi dajte
onaj papir što ga je potpisao kardinal, ili će vam, tako mi svega, ovog istog časa iscuriti mozak! U
odlučnost kakvog drugog čovjeka Miladv bi možda bila posumnjala, ali ona je Athosa poznavala.
Uza sve to ostala je nepokretna. — Dajem vam na raspolaganje jednu sekundu da se odlučite! —
reče Athos. Po grčevima na njegovu licu Miladv je vidjela da će metak zaista bijesnuti iz cijevi, pa
brzo uvuče ruku u njedra, izvadi iz njih kardinalovo pismo te ga pruži Athosu. — Evo — reče — i
neka ste prokleti! Athos uzme dokument, vrati kuburu za opasač, približi se, svjetiljci, da bi se
uvjerio da je to zaista ono što traži, rastvori list i pročita: Ono što je učinio donosilac ovoga pisma,
učinio je po mome nalogu i za dobro države. 3. decembra 1627. Richelieu — A sada — reče Athos
uzimajući svoj ogrtač i stavivši šešir na glavu — sada kad sam ti slomio zube, grizi ako možeš! 121

I on izađe iz sobe i ne okrenuvši se prema njoj. Dolje pred vratima vidio je dvojicu ljudi kako
čekaju držeći konje na uzdama. — Gospodo! — reče im Athos. — Monsinjorovo naređenje vam je
poznato: ne gubeći vremena treba da ovu ženu odvedete do tvrđave La Pointe i da ostanete s njom
sve dok se ne ukrca na lađu! Kako su se te riječi potpuno slagale sa zapovijedi što su je primili, oni
se naklone u znak da će učiniti kako im je rečeno. Athos lagano skoči na sedlo i odjuri u kasu.
Međutim, umjesto da pođe cestom, on udari preko polja, čvrsto je podbadao konja, a od vremena do
vremena zaustavljao se, da bi osluhnuo. Kad se jednom tako zaustavio čuo je topot konja koji je
dopirao sa ceste. Nije bilo sumnje da je to kardinal sa svojom pratnjom. Athos odmah potjera konja,
a kad je donekle odmakao, on se zaustavio, is tri jao je konja suhom travom i lišćem, pa stane
nasred ceste. Bio je oko dvije stotine "koraka udaljen od logora. — Tko je tamo? — povikao je
izdaleka kad je opazio konjanike. — Mislim da je to naš hrabri mušketir — reče kardinal. — Jest,
monsinjore, on je! — poviče Athos. — Gospodine Athos — reče Richelieu — mnogo vam hvala na
brizi za našu sigurnost! Gospodo, evo, stigli smo! Uđite na lijeva vrata, lozinka je: »Kralj i Re«.
Rekavši to, kardinal naklonom glave pozdravi naša tri prijatelja i pođe desno zajedno sa svojim
štitonošom. Te noći je i on spavao u logoru. — No! — rekoše u isti mah Porthos i Aramis čim se
kardinal izgubio iz vida. — On je potpisao nalog što ga je ona zahtijevala! — Znam — reče mirno
Athos. — Imam ga kod sebe!
Sve do svog stana naši prijatelji nisu više izmijenili ni riječi, osim što su stražarima davali lozinku.
Ali čim su stigli u svoju nastambu, odmah su poslali Mous-quetona Planchetu s porukom da kaže
svome gospodaru, kad se vrati iz rova, da ga mušketiri mole da smjesta dođe k njima. A na drugoj
strani dogodilo se onako kako je Athos predvidio. Zatekavši pred vratima krčme ljude koji su bili
određeni da je prate, Miladv bez oklijevanja pođe s njima. U jednom času obuzme je želja da zatraži
od svojih pratilaca da je odvedu kardinalu kojemu je htjela sve ispričati. Međutim njezina optužba
izazvala bi i Athosovu optužbu. Ona bi mogla reći da ju je Athos objesio, odnosno pokušao ubiti na
taj način, ali on bi rekao da je ona žigosana. Zbog toga je ona zaključila da je ipak najbolje bude li
122 šutjela. Ako sada bez riječi otputuje, te ako svojom uobičajenom -vještinom izvrši težak
zadatak koji joj je povjeren, odnosno ako sve izvrši tako da kardinal bude zadovoljan, neće joj biti
nimalo teško da kasnije dobije od njega svu potrebnu pomoć pri ostvarivanju svoje osvete. I pošto
je putovala cijelu noć, ona se u sedam sati izjutra našla kod tvrđave La Pointe. U osam sati bila je na
lađi. U devet sati lađa je podigla jedra. Ta lađa imala je kardinalov pismeni nalog da otplovi za
Bavonne (Bajon), ali pošto je podigla sidro, okrenula je pramac prema Engleskoj.

XVII NA BEDEMU SAINT-GERVAIS

|(f ©jad je stigao svojim prijateljima d'Artagnan ih je zatekao skupljene u jednoj sobi: Athos je
razmišljao, Porthos je podrezivao svoje brkove, a Aramis je iz malog prekrasnog molitvenika,
uvezanog u plavi baršun, čitao molitve. — Dovraga, gospodo — reče im d'Artagnan — nadam se da
je ono što mi imate reći vrlo značajno! Moram vas naime upozoriti da vam inače neću oprostiti što
ste me pozvali ovamo umjesto da me pustite da se odmorim. Jer, proveo sam noć osvajajući i rušeći
jedan bedem! 0, gospodo, da ste vi bili tamo! Kako je bilo vruće! — Bili smo na drugom mjestu,
gdje je također bilo vruće — odgovori Porthos zafrkavši brkove tako da su dobili onaj svoj oblik
koji je bio karakterističan za tog mušketira. — Pst! — učini Athos. — Oho! — uzvrati d'Artagnan
primijetivši da je Athos gotovo neprimjetno nabrao obrve. — čini se da ima nekih novosti! —
Aramis — upita Athos — vi ste prekjučer doručkovali u krčmi »Bezbožniku«, zar ne? — Jesam! —
Pa kako je tamo? — što se mene tiče, jeo sam vrlo slabo. Prekjučer je bio posni dan, a tamo nisu
imali ničeg nego mesa. — Kako! — začudi se Athos. — Zar u jednoj morskoj luci nemaju ribe? —
Kažu — odgovori Aramis nastavljajući s čitanjem svoje molitve — kažu da je brana koju gradi
gospodin kardinal otjerala ribe u duboko more. — Međutim, ja vas nisam to pitao — reče Athos —
nego sam vas pitao da li je tamo čovjek slobodan, da li ga mnogo ne uznemiruju?
— Mislim da nisam tamo zapazio suviše mnogo nepoželjnih lica. Da, zaista, u pogledu onoga što vi
mislite, kod »Bezbožnika« ne bi nam bilo tako loše. — Hajdmo onda »Bezbožniku«! — reče Athos.
— Jer ovdje su zidovi tanki kao papir! D'Artagnan je poznavao postupke svoga prijatelja te je bila
dovoljna jedna Athosova riječ, ili jedan njegov pokret, ili samo 124 znak, pa da smjesta shvati da se
radi o nečemu što je vrlo ozbiljno. Zato je uzeo Athosa pod ruku te je izašao s njim ne rekavši ni
riječi. Porthos i Aramis izađu za njima u bučnom razgovoru. Na putu sreli su Grimauda, pa mu
Athos dade znak da pođe za njim. Kao što bijaše njegov običaj, Grimaud posluša ne rekavši ni
riječi. Taj jadni momak gotovo je zaboravio govoriti. Stigli su u krčmu »Bezbožniku«. Bilo je
sedam sati izjutra i dan se već počeo pokazivati. Tri prijatelja naruče doručak te uđu u jednu sobu u
kojoj im, po riječima krčmara, nitko neće smetati. Na žalost, vrijeme za tajni sastanak nije bilo
dobro izabrano. Bubnjevi su upravo bili probudili logor, te se svatko nastojao razbuditi, a da bi što
prije otjerali noćni san i vlažan jutarnji zrak, mnogi su dolazili u krčmu da ispiju koji gutljaj.
Draguni, Švicarci, gardisti, mušketiri i konjanici izmjenjivali su se brzinom koja je bila vrlo prijatna
za krčmarove poslove, ali se nimalo nije sviđala četvorici prijatelja. Zato su vrlo neljubazno
odgovarali na pozdrave svojih drugova, na njihove nazdravice i dosjetke. — Evo — reče Athos —
još ćemo izazvati kakvu svađu, a to nam u ovom času zaista nije potrebno! Ali, d'Artagnane,
ispričajte nam kako ste proveli noć, pa ćemo vam onda i mi ispričati što smo doživjeli! — Zaista —
reče jedan konjanik koji se ljuljao držeći u ruci čašu rakije koju je polako ispijao. — Zaista,
gospodo gardisti, vi ste noćas bili u rovovima i čini mi se da ste imali posla s Ro-šelcima, zar ne?
D'Artagnan pogleda Athosa da bi vidio treba li odgovoriti ili ne ovom uljezu koji se miješa u
razgovor. — No, d'Artagnane — reče Athos — zar ne čuješ da ti gospodin de Busignv iskazuje čast
postavljajući ti pitanje? Ispričaj dakle što se noćas dogodilo, kad to gospodina zanima! — Jeste li
osvojila jedna pedem? — upita Švicarac koji je pio rum iz čaše za pivo. — Jesmo, gospodine —
odgovori d'Artagnan naklonivši se. — Zaista smo imali tu čast. I također smo, kao što ste vjerojatno
čuli, dovukli pod bedem bure baruta koje je, kad smo ga upalili, napravilo priličnu rupu, ne
računajući da je taj bedem bio dosta star pa su se zidovi dobro razdrmali. — A koji je to bio bedem?
— upita neki dragun koji je na svoju sablju bio nataknuo gusku te je donio da bi je dao ispeći. — To
je bedem Saint-Gervais (Sen žerve) — odgovori d'Artagnan. — Iz njega su Rošelci uznemiravali
naše radnike. — I bilo je vruće? — Da, svakako! Izgubili smo pet ljudi, a Rošelci osam ili deset.
125— Dofraga! — javi se Švicarac, koji je i pored sjajne kolekcije psovki što ih posjeduje njemački
jezik bio navikao da psuje na francuskom. — Posve je vjerojatno — reče konjanik — da će oni
jutros poslati tamo pionire da poprave taj bedem. — Da, to je vjerojatno — složi se d'Artagnan. —
Gospodo! — javi se Athos. — Jeste li za okladu? — O, tobro, jedan ohlata! — reče Švicarac. — Za
kakvu okladu? — upita konjanik. — Slušajte! — reče dragun stavljajući sablju kao da je ražanj na
dvije velike željezne kuke što su visile iznad vatre u kaminu. — Slušajte, i ja sam ovdje! Krčmaru,
đavli vas odnijeli, dajte brže zdjelu da mi ni kap masti ne iscuri iz ove poštovane životinje! — On
imala prafo — reče Švicarac — masti ot kuska jako dopro sa slatko od foća! — Ovamo! — reče
dragun. — A sada, da vidimo šta je s okladom. Da čujemo, gospodine Athos! — Da, da čujemo! —
reče konjanik. — U redu, gospodine de Busignv! Kladim se s vama — reče Athos — da ćemo moja
tri druga, gospoda Porthos, Aramis i d'Artagnan, i ja otići doručkovati na bedem Saint-Gervais i da
ćemo se tamo zadržati jedan sat, i to tačno toliko, ni manje ni više, pa ma što neprijatelj poduzeo da
nas izbaci! Porthos i Aramis pogledaju jedan drugoga. Počeli su shvaćati. — Ali — reče d'Artagnan
nagnuvši se Athosu na uho — ti bi htio da nas pobiju bez milosti! — Prije će nas pobiti ovdje negoli
tamo — odgovori Athos. — O, bogamu, gospodo! — reče Porthos zavalivši se na stolici i frčući
brkove. — Ovo je divna oklada, nadam se! — Zato je prihvaćam — reče gospodin de Busignv. —
Samo treba odrediti u što se kladimo!
— Vas ste četvorica, gospodo — reče Athos — a mi smo također četvorica. Jedan dobar ručak za
osmoricu! Je li vam to odgovara? — Odlično! — odgovori gospodin de Busignv. — Sjajno! — reče
dragun. — Slašem se! — reče Švicarac. četvrti slušalac, koji je u toku čitavog ovog razgovora igrao
ulogu onoga koji šuti, kimne glavom u znak da i on prihvaća ova; prijedlog. — Gospodo, vaš
doručak je gotov! — javi se krčmar. — Dobro, donesite ga! — reče Athos. Krčmar posluša. Athos
pozove Grimauda, pokaže mu veliku košaru što se nalazila u uglu i dade mu znak da zamota meso u
ubrus. 126 Grimaud začas shvati da će se doručkovati u prirodi, pa digne košaru, zamota meso,
doda tome i boce te uzme košaru pod ruku. — Ali gdje ćete pojesti taj doručak? — upita krčmar. —
što se vas tiče — odgovori Athos — glavno je da smo ga platili! I on dostojanstveno baci na stol
dva pistola. — Da vam vratim ostatak, gospodine? — upita krčmar. — Ne, donesi još dvije boce
šampanjca, a razlika neka bude za ubruse. Krčmar nije prošao tako dobro kako je iz početka
pomislio, ali se podmirio tako što je umjesto dvije boce šampanjca gurnuo u košaru dvije boce
anžujskog vina. — Gospodine de Busignv — reče Athos — želite li svoj sat poravnati prema
mome, ili ćete mi dozvoliti da ja svoj sat namjestim prema vašem? — Kako želite, gospodine! —
reče konjanik i iz džepa na prsluku izvuče vrlo lijep sat ukrašen dijamantima. — Sada je tamo
sedam sati i pol! — Sedam sati i trideset pet minuta — reče Athos pogledavši svoj sat. — Zapamtite
da moj sat ide pet minuta ispred vašeg! I pozdravivši prisutne, koji su se zabezeknuli, četiri mladića
udare putem prema bedemu Saint-Gervais. Za njima je išao Grimaud noseći košaru i ne znajući
kamo se zapravo ide. Međutim, naviknut na nijemu poslušnost, nije ni pomišljao da se svome
gospodaru obrati kakvim pitanjem. Dok su se još nalazili u krugu logora, naši prijatelji nisu između
sebe izmijenili ni riječi. Osim toga pratili su ih pogledi mnogih znatiželjnika koji su doznali za
okladu, pa su sada htjeli vidjeti što će se dogoditi. Pošto su jednom prešli liniju opkopa i stigli na
otvoren prostor, d'Artagnan, koji nije imao ni pojma o čemu se radi, pomisli da bi bilo vrijeme da
dobije kakvo objašnjenje. — A sada, dragi Athose — reče mu d'Artagnan — učinite mi uslugu i
kažite mi kamo zapravo idemo! — Vidite i sami! — odgovori Athos. — Idemo na bedem. — A što
ćemo tamo? — Znate i sami, idemo tamo doručkovati. — Ali zašto nismo doručkovali kod
»Bezbožnika«? — Jer moramo razgovarati o vrlo važnim stvarima i jer je bilo nemoguće u onoj
krčmi razgovarati na miru pet minuta. Tamo dolaze i odlaze, pozdravljaju, upleću se u razgovor, a
ovdje nas barem nitko neće smetati — naglasi Athos pokazavši prema bedemu. — Meni se čini —
reče d'Artagnan zalažući se za opreznost koja je tako lijepo i prirodno pristajala uz njegovu
nesumnjivu 127hrabrost — meni se čini da smo mogli naći kakvo osamljeno mjesto na nasipu
pokraj mora. — Da, gdje bi nas vidjeli svu četvoricu na okupu kako raspravljamo, pa bi već poslije
četvrt sata kardinal doznao od svojih špijuna da smo se sastali i da vijećamo! — Tako je! — reče
Aramis. — Athos ima pravo: Animadver-tuntur in desertisA — Pustinja ne bi bila loša — primijeti
Porthos — ali valja je naći. — Nema takve pustinje u kojoj ptica ne bi mogla proletjeti čovjeku
iznad glave, u kojoj kakva riba ne bi mogla iskočiti iz vode, ili u kojoj zec ne bi mogao istrčati iz
svog brloga, a ja mislim da i ptica, i riba, i zec mogu biti kardinalovi špijuni. Prema tome najbolje je
da izvedemo naš pothvat, od kojega, uostalom, ne možemo više odustati a da se ne osramotimo.
Okladili smo se, a tu okladu nismo mogli predvidjeti, pa zato ne vjerujem da bi itko mogao
odgonetnuti njen pravi uzrok. Idemo na bedem i ostat ćemo na njemu jedan sat, da bismo dobili tu
okladu! Ili će nas napasti, ili nas uopće neće napasti. Ako nas ne napadnu, imat ćemo
dovoljno vremena za razgovor i nitko nas neće čuti, jer mogu se zakleti da zidovi na tome bedemu
nemaju uši. A ako nas napadnu, svejedno ćemo razgovarati o našim stvarima, i štaviše, braneći se
steći ćemo slavu. Vi dakle vidite da je sve smišljeno kako treba. — Da — reče d'Artagnan — ali
nema sumnje da ćemo zaraditi kakav metak. — E, dragi d'Artagnane — odvrati Athos — vi dobro
znate da meci koji dolaze od neprijatelja nisu uvijek najopasniji. — Meni se čini da smo u ovakvu
ekspediciju morali barem ponijeti sa sobom svoje puške. — Vi ste naivni, dragi Porthos. Zašto da se
opterećujemo bespotrebnim teretom? — Ali ja ne smatram da bi bilo nepotrebno imati dobru pušku,
dvanaest naboja i kesu baruta, pa se tako suočiti s neprijateljem. — Da! — reče Athos. — Ali zar
niste čuli ono što je rekao d'Artagnan? — A što je rekao d'Artagnan? — upita Porthos. —
D'Artagnan je rekao da je noćas u napadu poginulo osam ili deset Francuza i isto toliko Rošelaca.
— I onda? — Nitko ih nije uspio oplijeniti, zar ne? Lako je pretpostaviti da su svi imali mnogo
važnijeg posla. — Dakle? 1 Lat: Primjećuju se u pustinji. 128 — Dakle, naći ćemo njihove puške,
njihove kese s barutom i njihove naboje, i umjesto četiri puške sa po dvanaest naboja imat ćemo
petnaest pušaka i stotinjak naboja. — 0, Athos! — reče Aramis. — Ti si zaista velik čovjek! Porthos
kimnu glavom u znak odobravanja. Jedino d'Artagnan nije bio uvjeren da Athos ima pravo. Bez
sumnje je i Grimaud dijelio njegove sumnje. Jer, videći da se pokret prema bedemu nastavlja, u što
je sve dotle ozbiljno sumnjao, on povuče svoga gospodara za rukav. — Kamo mi to idemo? — upita
ga znakovima. Athos mu pokaže bedem. — Ali — primijeti šutljivi Grimaud, dakako uvijek u istom
dijalektu — ali mi ćemo tamo ostaviti svoju kožu! Athos podigne oči i prst prema nebu. Grimaud
spusti košaru na tlo, sjedne i odmahne glavom. Athos izvuče iz opasača kuburu, pogleda je li puna,
napne okidač i približi cijev Grimaudovu uhu. Grimaud se istog časa našao na nogama. Athos mu
tada dade znak da uzme košaru i da pođe ispred svih. Grimaud posluša. Sve što je taj jadni momak
zaradio u ovoj pantomimskoj predstavi bilo je to da je od začelja postao predstraža. Stigavši do
bedema, četiri prijatelja se okrenuše. Više od tri stotine vojnika svih rodova oružja bilo se skupilo
na vratima logora, a u posebnoj grupi mogli su se raspoznati gospodin de Busignv, dragun, Švicarac
i onaj četvrti koji se okladio. Athos izvadi šešir, stavi ga na vrh mača i mahne njime u zraku. Svi
gledaoci mu uzvrate pozdrav poprativši tu svoju učtivost snažnim »hura!« koje je doprlo do
bedema. Poslije toga sva četvorica nestanu u bedemu gdje se već nalazila njihova predstraža —
Grimaud.

XVIII SAVJETOVANJE

što je Athos bio predvidio, bedem je čuvalo samo ' petnaestak mrtvih Francuza i Rošelaca.
— Gospodo — reče Athos, koji je bio preuzeo komandu nad ekspedicijom — dok Grimaud postavi
doručak na stol, hajde da pokupimo puške i naboje. Uostalom, obavljajući taj posao, možemo i
razgovarati. Ova nas gospoda — doda pokazujući leševe — ova nas gospoda neće slušati. — Ali
ipak, mogli bismo ih baciti u jarak — reče Porthos. — Dakako, pošto se prethodno uvjerimo da
nemaju ništa u džepovima. — Da, reče Aramis — taj posao treba da obavi Grimaud. — No, u redu
— reče d'Artagnan. — Neka ih Grimaud pretraži i neka ih baci preko zida u jarak. — Ni govora! —
usprotivi se Athos. — Treba da ih ostavimo, jer nam još mogu trebati. — Ti leševi da nam mogu
trebati? — upita Porthos. — Ali koješta, dragi prijatelju, to su ludosti! — Ne sudite brzopleto, kaže
Evanđelje i gospodin kardinal — odgovori Athos. — Koliko ima pušaka, gospodo? — Dvanaest —
odgovori Aramis. —• Koliko metaka? — Stotinjak. — To je upravo onoliko koliko nam treba.
Najprije napunimo puške. četiri mušketira se prihvate posla. Kad su napunili i posljednju pušku,
Grimaud im dade znak da je doručak postavljen. Athos mu znakovima odgovori da je zadovoljan i
pokaza mu neku vrst osmatračnice na bedemu. Grimaud je to shvatio kao naređenje da pođe na
stražu. Ali da bi nekako utukao dosadu na straži, Athos mu dozvoli da ponese sa sobom komad
kruha, dva kotleta i jednu bocu. — A sada k stolu, gospodo! — reče Athos. četiri prijatelja sjednu na
tlo ukrstivši noge kao Turci ili kao krojači. 130 __A sac[a__reče d'Artagnan — kad se više ne bojiš
da će te tko čuti nadam se da ćeš nam otkriti barem jedan dio svojih tajni, dragi Athose! __ Madain
se da ću vam istovremeno priuštiti da vam bude ugodno i da pribavite sebi slavu. Gospodo! — reče
Athos. — Poveo som vas u divnu šetnju. Evo, ovdje imate slastan doručak, a tamo pet stotina ljudi
koji vas gledaju, kao što se možete uvjeriti ako pogledate kroz puškarnice, i koji misle ili da smo
ludi ili da smo veliki junaci, što je uostalom jedno te isto, jer su te dvije vrsti glupana prilično nalik
jedna na drugu. — Ali šta je s tajnom? — upita d'Artagnan. — Stvar je u tome — odgovori Athos
— da sam sinoć vidio Miladv. D'Artagnan je upravo prinosio čašu ustima. Međutim kad je čuo ime
Miladv, ruka mu je tako zadrhtala da je odložio čašu na tlo kako se vino iz nje ne bi prolilo. —
Vidio si svoju že ... — Pst! — prekine ga Athos. — Dragi moj, vi zaboravljate da ova gospoda nisu
kao vi upućena u moje bračne tajne. Vidio sam Milady! — A gdje to? — upita d'Artagnan. — U
mjestu koje je približno dvije milje udaljeno odavde, u krčmi »K crvenom golubinjaku«. — Znači
da sam propao! — reče d'Artagnan. — Niste još sasvim izgubljeni — reče Athos — jer u ovaj čas
mora da je već napustila Francusku. D'Artagnan odahne. — Ali na koncu konca — upita Porthos —
tko je dakle ta Miladv? — To je prekrasna žena — odgovori Athos kušajući pjenušac što ga je bio
natočio u svoju čašu. — Ona svinja od krčmara! — poviče. — Dao nam je anžujsko vino umjesto
šampanjca misleći da nas može samo tako nasamariti! Da — nastavi — to je vrlo lijepa žena koja je
imala naklonosti prema našem prijatelju d'Ar-tagnanu, ali on je njoj učinio neku svinjariju zbog
koje mu se ona pokušala osvetiti. Ima tome mjesec dana da su ga njezini najamnici pokušali ubiti iz
puške, ima tome osam dana da ga je pokušala otrovati, a jučer je od kardinala zatražila njegovu
glavu.' — Kako? Zatražila je moju glavu od kardinala? — poviče d'Artagnan problijedjevši od
straha. — Pa da! — reče Porthos. — To je istina kao što je istinito-Evanđelje. Cuo sam na vlastite
uši. — I ja također — reče Aramis. — Onda je suvišno da se dalje borim — reče d'Artagnan
obeshrabreno. — Preostaje mi još da prosviram sebi metak kroz glavu,, pa da svemu bude kraj! •
131 1— To je posljednja budalaština koju čovjek smije učiniti, jer jedino poslije nje nema nikakva
lijeka — primijeti Athos.
— Ali pred takvim neprijateljima nije se moguće izvući — reče d'Artagnan. — Najprije onaj
neznanac u Meungu, zatim de Wardes, kojemu sam zadao tri rane mačem; poslije toga Miladv, kojoj
sam prodro u najveću tajnu; i napokon kardinal, kojemu sam onemogućio da izvrši svoju osvetu! —
No — reče Athos — ukupno su to četiri neprijatelja, a nas smo također četiri, dakle jedan protiv
jednoga. Dovraga, ako je vjerovati znakovima što nam ih daje Grimaud, imat ćemo posla s mnogo
većim brojem ljudi! šta je, Grimaud? Vodeći računa o ozbiljnosti situacije, dozvoljavam vam,
prijatelju, da govorite, ali budite kratki, molim vas! što vidite? — Jedan vod! — Koliko ljudi? —
Dvadeset. — Kakvih? — šesnaest pionira, četiri vojnika. — Koliko su udaljeni? — Pet stotina
koraka. — U redu, još imamo vremena da pojedemo tu kokoš i da popijemo čašu vina u tvoje
zdravlje, d'Artagnane! — U tvoje zdravlje, d'Artagnane! — pridružiše se Porthos i Aramis. —
Dobro, dakle, u moje zdravlje! Premda ne vjerujem da mi vaše želje mogu išta pomoći! — Bah! —
reče Athos. — Bog je velik, kao što kažu Muha-medovi sljedbenici, i budućnost je u njegovim
rukama! I pošto je ispraznio sadržaj svoje čaše, Athos je odloži, nonšalantno se podigne, uzme prvu
pušku i priđe puškarnici. Porthos, Aramis i d'Artagnan učiniše to isto. A što se tiče •Grimauda, on
dobije nalog da se postavi iza naša četiri prijatelja, da bi punio puške. Odmah zatim ugledaše vod.
Rošelci su išli po nekakvom jarku koji je povezivao bedem s gradom. — Dovraga! — reče Athos.
— Nije bilo potrebno da se uznemirujemo radi dvadeset kretena naoružanih krampovima i
lopatama. Bilo bi dovoljno da im je Grimaud dao znak da odu, i uvjeren sam da bi nas bili pustili na
miru. — Sumnjam u to — primijeti d'Artagnan — jer nastupaju vrlo odlučno. Uostalom, među
radnicima se nalaze četiri vojnika i brigadir koji su naoružani puškama. — Nastupaju odlučno, jer
nas još nisu vidjeli — odgovori Athos. — Bogami — reče Aramis — moram priznati da mi je
odvratno pucati na ove jadne građane. 132 — Dobar svećenik ne smije imati samilosti prema
hereticima! — istakne Porthos. — Zapravo — reče Athos — Aramis ima pravo. Obavijestit ću ih!
— Ali kog vraga radite? — poviče d'Artagnan. — Oni će vas ubiti, prijatelju! Ali Athos se nije
obazirao na ovo upozorenje nego se popeo na zid te je jednom rukom podigao pušku, a drugom je
zamahnuo svojim šeširom; — Gospodo! — rekao je obraćajući se vojnicima i radnicima koji su se
iznenađeni njegovom pojavom bili zaustavili na približno pedeset koraka od bedema. — Gospodo!
— ponovio je pozdravljajući ih učtivo. — Nekoliko mojih prijatelja i ja upravo doručkujemo ovdje
na ovom bedemu. A vi znate da ništa nije tako neugodno kao kad čovjeka smetaju dok doručkuje.
Zato vas molimo, ako ovdje imate bezuvjetno posla, da sačekate dok ne završimo s jelom, ili da
svratite kasnije, dakako, ukoliko niste došli na spasonosnu misao da napustite pobunjenike i da nam
se pridružite, kako bismo pili zajedno u zdravlje francuskog kralja! — čuvaj se, Athos! — poviče
d'Artagnan. — Zar ne vidiš da nišane u tebe? — Neka, nije važno — reče Athos. — To su građani
koji vrlo slabo ciljaju i koji me ne namjeravaju pogoditi. Zaista, istog trenutka opale četiri puške i
meci zafijuču oko Athosa, ali nijedno ga tane i ne dodirne. Gotovo istovremeno odgovore im četiri
puške, ali puške koje su gađale bolje od onih u rukama napadača: tri vojnika pala su mrtva na
mjestu, dok je jedan od radnika bio ranjen. — Grimaud, daj drugu pušku! — vikne Athos, koji je
još uvijek bio na zidu. Grimaud odmah posluša. U međuvremenu su Porthos, Aramis i d'Artagnan
također izmijenili svoje puške, pa se začuo i drugi plotun: brigadir i dva pionira padoše mrtvi, a svi
ostali nagnuše u bijeg. — Hajde, gospodo! Idemo po oružje! — reče Athos.
četiri prijatelja izađu iz utvrđenja te se spuste sve do bojnog polja i pokupe četiri vojničke puške i
brigadirovo koplje. I, uvjereni da se bjegunci neće zaustaviti sve do grada, vrate se na bedem noseći
sa sobom svoje trofeje. — Napuni puške, Grimaud! — reče Athos. — A mi, gospodo, nastavimo s
doručkom i s razgovorom. Gdje smo ono stali? — Sjećam se — reče d'Artagnan — da nas je
neobično zanimalo pitanje kamo je otputovala Miladv. — U Englesku! — odgovori Athos. — A
zbog čega? — Da ubije ili da organizira ubojstvo vojvode od Buckinghama. 133 D'Artagnan
usklikne s iznenađenjem i indignacijom. — To je podlo! — poviče. — Oh, što se toga tiče — reče
Athos — vjerujte mi da mi je svejedno! Sada kad ste gotovi, Grimauđ — nastavi Athos — uzmite to
koplje našeg brigadira, nabodite na nj jedan ubrus i postavite ga na naš bedem, neka oni buntovnici
iz La Rochelle vide da imaju posla s hrabrim i lojalnim vojnicima Njegova veličanstva! Grimaud
bez riječi posluša. Trenutak kasnije bijela je zastava vijorila iznad glava četvorice prijatelja. Buran
pljesak pozdravio je pojavu zastave. Pola logora gledalo je taj prizor. — Kako? — upita d'Artagnan.
— Tebi je sasvim svejedno što će ona ubiti Buckinghama, ili organizirati da ga ubiju? Međutim,
vojvoda je naš prijatelj. — Vojvoda je Englez, vojvoda ratuje protiv nas. Neka ona učini s vojvodom
šta hoće. Mene on zanima isto toliko koliko i prazna boca. I Athos pošalje na petnaest koraka od
sebe bocu koju je držao u ruci i iz koje je prethodno do posljednje kapi izlio vino u svoju čašu. —
Samo čas! — reče d'Artagnan. — Ne mogu tako okrenuti leđa Buckinghamu, on nam je poklonio
izvrsne konje! — A osobito, prekrasna sedla! — doda Porthos, koji je na svom ogrtaču upravo imao
gajtan što ga je skinuo sa svog sedla. — A napokon! — primijeti Aramis — bog traži obraćenje, a
ne smrt grešnika! — Amen! — reče Athos. — Međutim, o tome ćemo govoriti kasnije, bude li vam
se svidjelo. Ali za početak mene je najviše zanimalo to (a siguran sam da ćeš me ti d'Artagnane,
razumjeti), da toj ženi uzmem onu vrst bianko-potpisa što ga je izmamila od kardinala, a pomoću
kojeg se ona namjeravala otarasiti najprije tebe, d'Artagnan, a zatim možda i nas. — Ma ona je
pravi demon! — reče Porthos pruživši svoj tanjur Aramisu koji je upravo sjekao patku. A taj
bianko-potpis, je li ostao kod nje? — upita d'Artagnan očigledno zabrinut. — Nije, nego je prešao u
moje ruke. Ne mogu reći da je išlo glatko, jer bih u tom slučaju lagao. — Dragi Athose — reče
d'Artagnan — ja više i ne brojim koliko ste mi puta spasili život! — Vi ste nas dakle bili napustili,
da biste otišli k njoj? upita Aramis. — Tako je! — I kod tebe je taj kardinalov potpis? — upita
d'Artagnan. — Evo ga! — odgovori Athos. 134 I on izvadi dragocjeni dokument iz džepa svoje
dolame. D'Artagnan ga rasklopi drhtavim rukama. Zatim pročita: Ono što je učinio donosilac ovoga
pisma, učinio je po mome nalogu i za dobro države. 3. decembra 1627. Richelieu. — Zaista — reče
Ararnis — to je razrješnica kojoj nema prigovora. — Treba poderati ovaj papir! — poviče
d'Artagnan kojemu se činilo da je pročitao svoju smrtnu osudu. — Baš naprotiv! — reče Athos. —
Treba ga spremiti kao najveću dragocjenost. Ne bih dao taj papir ni za živu glavu! — A što će ona
sada učiniti? — upita d'Artagnan. — No — reče nemamo Athos — ona će vjerojatno pisati
kardinalu da joj je jedan prokleti mušketir, koji se zove Athos, oteo tu njegovu razrješnicu. U istom
pismu ona će mu savjetovati da se otrese ne samo njega nego i njegovih prijatelja Porthosa i
Aramisa. Kardinal će se sjetiti da su to oni isti ljudi što ih on
neprestano susreće na svom putu. Onda će jednog lijepog jutra narediti da uhapse d'Artagnana, a da
se on ne bi posve sam dosađivao u Bastilji, poslat će i nas da mu tamo pravimo društvo. — Sto mu
vragova! — javi se Porthos. — čini mi se, dragi prijatelju, da vi zbijate neugodne šale! — Uopće se
ne šalim — odgovori Athos. — Znate li vi — reče Porthos — da bi manji grijeh bio prerezati vrat
toj Miladv nego ovim jadnim hugenotima koji nikome nisu učinili nikakva zla, osim što na
francuskom pjevaju psalme koje mi pjevamo na latinskom? — što na to kaže pop? — upita mirno
Athos. — Kažem, da mislim jednako kao i Porthos — odgovori Aramis. — A tek ja! — uzvikne
d'Artagnan. — Na sreću, ona je daleko — primijeti Porthos. — Priznajem da bi mi bilo vrlo
neprijatno da je ovdje. — Meni ona jednako smeta i kad je u Engleskoj i kad je u Francuskoj —
reče Athos. — Meni ona smeta svugdje — nadoveže d'Artagnan. — Ali kad ste je već imali u
rukama — javi se Porthos — zašto je onda niste utopili, udavili, objesili? Jer jedino se mrtvi ne
vraćaju! — Jeste li vi u to uvjereni Porthose? — upita mušketir s mračnim osmijehom koji je samo
d'Artagnan razumio. — Imam ideju! — reče d'Artagnan. — Da čujemo! — zapitaše mušketiri
radoznalo. 135— Na oružje! — poviče u istom trenutku Grimaud. Mladići se brzo podignu i potrče
prema puškama. Ovaj put dolazila je mala četa sastavljena od dvadeset do dvadeset i pet ljudi. Ali
sada to nisu bili radnici. Bili su vojnici iz garnizona. — Da se vratimo u logor? — upita Porthos. —
čini mi se da su snage nejednake. — To je nemoguće iz tri razloga — odgovori Athos. — Prvi
razlog je to što još nismo gotovi s doručkom; drugi to što još nismo završili razgovor; i treći to što
još fali deset minuta do jednog sata, koliko, prema okladi, moramo ostati ovdje. — Međutim —
reče Aramis — ipak moramo utvrditi neki ratni plan. — To je vrlo jednostavno — odgovori Athos.
— čim neprijatelj dođe na domet naših pušaka, otvorit ćemo vatru. Ako nastavi napredovanje,
ponovo ćemo pucati, pucat ćemo onoliko koliko budemo imali napunjenih pušaka. Ako oni koji
ostanu živi budu htjeli jurišati, pustit ćemo ih da dođu do rova, a onda ćemo im srušiti na glavu ovaj
dio zida koji se tek pravim čudom već dosad nije srušio. — Bravo! — poviče Porthos. — Zaista,
Athose, vi ste rođeni da budete general, a kardinal, kojega smatraju velikim ratnikom, mogao bi se
sakriti pred vama! — Gospodo! — reče Athos. — Nemojte dvojica pucati u jednoga, molim vas!
Svatko neka odabere svoga! — Imam ga! — reče d'Artagnan. — I ja imam svoga! — reče Porthos.
— I ja također — reče Aramis. — Onda: pali! — zapovjedi Athos. četiri pucnja pretvorila su se u
jednu jedinu detonaciju i četiri su čovjeka pala. Odmah se začuo bubanj i mala četa pođe naprijed
trčeći. Nakon toga puške počeše pucati bez reda, ali su gađale uvijek jednako tačno. No Rošelci kao
da su slutili brojčanu slabost neprijatelja: nastavili su svoju trku prema bedemu. Sa naredna tri
pucnja oborena su dva Rošelca, ali oni koji su ostali na nogama, svejednako nastaviše da trče. Kad
je stigla u podnožje bedema, četa je imala još dvanaest ili petnaest ljudi. Sada ju je dočekao još
jedan plotun, ali je nije zaustavio. Rošelci su poskakali u rov s namjerom da se popnu na bedem. —
Hajde, prijatelji! — poviče Athos. — Da završimo s njima jednim udarcem: k zidu, k zidu! četiri
prijatelja, kojima je pritekao u pomoć i Grimaud, s pomoću puščanih cijevi stadoše gurati ogroman
dio zida, koji se ubrzo nagnuo kao da ga je pritisnuo vjetar, a zatim se odvojio od temelja t< te se s
užasnom treskom strovalio u rov. Začuo se snažan krik, oblak prašine podigao se prema nebu, sve je
bilo jasno. — Da ih nismo smrvili sve do posljednjeg? — upita Athos. — Bogami, čini se da je
tako! — reče d'Artagnan. — Ne, nismo! — reče Porthos. — Evo, bježe dvojica ili trojica
osakaćenih!
Zaista, tri ili četiri nesretnika, puni mulja i krvi, bježali su po jarku u pravcu grada. Oni su bili sve
što je ostalo od male čete Rošelaca. Athos pogleda na sat. — Gospodo — reče — prošao je jedan
sat što smo ovdje, i oklada je sada dobivena. Međutim, otmjeno je zakasniti, a osim toga d'Artagnan
nam još nije rekao svoju ideju. I on, hladnokrvno kao što mu je to bilo svojstveno, pođe do mjesta
gdje su doručkovali te sjedne pokraj onog što je još bilo ostalo. — Ja sam imao neku ideju? — upita
d'Artagnan. — Da, rekli ste da imate ideju! — odgovori Athos. — Ah, znam! — sjeti se d'Artagnan.
— Idem još jedanput u Englesku. Javit ću se gospodinu Buckinghamu i obavijestit ću ga o zavjeri
koju pripremaju da bi mu oduzeli život. — To nećete učiniti, d'Artagnane! — reče hladno Athos. —
A zašto ne? Zar već nisam uradio nešto slično? — Da, ali tada nismo bili u ratu. Tada je gospodin
od Buckin-ghama bio naš saveznik a ne naš neprijatelj. To što vi namjeravate učiniti bilo bi
ocijenjeno kao izdaja. D'Artagnan je shvatio svu težinu ove okolnosti te je ušutio. — Ali — reče
Porthos — i meni se čini da imam jednu ideju. — Tišina, da čujemo ideju gospodina Porthosa! —
javi se Aramis. — Zatražit ću od gospodina de Trevillea da mi da dopust, i to pod bilo kakvom
izlikom koju vi budete našli, jer ja baš nisam majstor u pronalaženju izlika. Mene Miladv ne
poznaje, pa ću joj se približiti bez teškoća. A kad nađem tu damu, udavit ću je! — Moram priznati
— reče Athos — da nisam naročito protivan Porthosovoj ideji. — Fuj! — reče Aramis. — Zar ubiti
jednu ženu! Nikako! Ali čujte mene, ja imam pravu ideju! — Da čujemo dakle vašu ideju, Aramis!
— reče Athos, koji je gajio nesumnjivo poštovanje prema mladom mušketiru. — Treba obavijestiti
kraljicu! — O, bogamu, svakako! — poviče Porthos i d'Artagnan. — To je najbolji način. —
Obavijestiti kraljicu! — reče Athos. — Ali kako? Zar mi imamo veza na dvoru? Možemo li poslati
koga u Pariz a da se to u 136 137logoru ne sazna? Odavde do Pariza ima stotinu i četrdeset milja.
Naše pismo još neće biti ni u Angersu a mi ćemo već svi biti u zatvoru! — Ako se radi o tome da
treba dostaviti pismo Njezinu veličanstvu, to bih ja mogao na sebe preuzeti — reče Aramis pocrve-
njevši. — U Toursu poznajem prikladnu osobu ... Aramis zastane jer je vidio da se Athos
osmjehnuo. — No, Athose, zar vi ne prihvaćate taj prijedlog? — upita d'Artagnan. — Ne želim reći
da ga odbijam — reče Athos — ali želio bih samo upozoriti Aramisa da on ne može otići iz logora,
a svatko drugi osim nas, bio bi nepouzdan. Dva sata poslije glasnikova odlaska, svi kapucini, svi
panduri, svi kardinalovi prišipetlje znali bi njegovo pismo napamet, pa bi uhapsili i njega i njegovu
prikladnu osobu. — Ne računajući to — primijeti Porthos — da bi kraljica spasila gospodina
Buckinghama, ali ne bi spasila i nas. — Gospodo! — reče d'Artagnan. — Porthosova primjedba
sasvim je na mjestu! — Oho! što se to događa u gradu? — upita Athos. — Uzbuna! čujete
bubnjeve! četiri prijatelja naćuliše uši. Zaista, čulo se bubnjanje. — Vidjet ćete da će protiv nas
poslati čitav jedan bataljon! — reče Athos. — Valjda ne namjeravate pružiti otpor tolikoj sili? —
upita Porthos. — Zašto ne? —reče mušketir. — Osjećam da bih bio u stanju. Branio bih se i pred
čitavom armijom, samo da smo se sjetili i ponijeli sa sobom desetak boca više. — časna riječ,
bubanj se približuje! — reče d'Artagnan. — Pustite neka se približi — reče Athos. — Odavde do
grada ima četvrt sata hoda, a prema tome i od grada dovde ima isto toliko. Imat ćemo dakle
dovoljno vremena da utvrdimo naš plan. Ako odemo odavde, nikada više nećemo naći ovako
prikladno mjesto. Ali, evo, gospodo, evo prave ideje, upravo mi je pala na pamet! — Kažite!
— Dozvolite mi najprije da dam Grimaudu potrebna naređenja! Athos dade znak svome sluzi. —
Grimaud! — reče Athos pokazujući mrtvace koji su ležali na bedemu. — Grimaud, vi ćete uzeti tu
gospodu i nasloniti ih na zid. Stavit ćete im na glavu šešire, a svakome od njih stavite u ruke pušku!
— O, veliki čovječe! — poviče d'Artagnan. — Shvatio sam! — Vi ste shvatili? — upita Porthos. —
A ti, Giimaud, jesi li razumio? — upita Aramis. 138 Grimaud učini znak da je razumio. — To je
sada sve! — reče Athos. — Vratimo se mojoj ideji. — Ipak bih htio shvatiti ovu stvar s mrtvacima
— primijeti Porthos. — Nije potrebno! — Hajde, hajde! Da čujemo Athosovu ideju! — poviče
istovremeno d'Artagnan i Aramis. — Ta Miladv, ta žena, ta kreatura, taj demon ima djevera. Barem
mi se tako čini. čini mi se da ste mi to vi rekli, d'Artagnan. — Da, ja ga čak dobro poznajem, a
rekao bih da ne gaji odviše velike simpatije prema njoj. — To nije loše — primijeti Athos — a kad
je bude mrzio, bit će još bolje. — U tom slučaju dogodit će se baš ono što nam treba! — Međutim
— reče Porthos — ja bih ipak htio znati što to radi Grimaud. — šutite, Porthos! — reče Aramis. —
Kako se zove njezin djever? — Lord Winter. — Gdje je on sada? — čim se počelo govoriti o ratu,
vratio se u London. — Dakle, to je upravo čovjek kakav nam treba — reče Athos. — Njega treba o
svemu obavijestiti. Javit ćemo mu da njegova snaha namjerava nekoga ubiti i zamolit ćemo ga da
na nju motri. Nadam se da u Londonu postoji kakva kuća kao što je Madelon-nettes (Madelonet), ili
ona koja se zove »Djevice pokajnice«. On će u takvu jednu kuću, zatvoriti svoju snahu i mi ćemo
onda biti mirni. — Da, sve dok ona ne izađe — primijeti d'Artagnan. — O, bogamu! — reče Athos.
— Vi previše tražite, d'Artagnane! Rekao sam vam sve što sam znao i ništa pametnije ne mogu više
smisliti! — Meni se čini da je to najbolje moguće rješenje — reče Aramis. — Obavijestit ćemo
istovremeno kraljicu i lorda Wintera. — Da, ali tko će nam odnijeti pismo u Tours i pismo u
London? — Ja bih mogao preuzeti odgovornost za Bazina. — reče Aramis. — A ja za Plancheta —
reče d'Artagnan. — Zaista! — javi se Porthos. — Ako već mi ne možemo napustiti logor, naši lakeji
mogu. — Bez sumnje — reče Aramis — i još danas treba da napišemo pisma. Dat ćemo im novaca,
pa neka otputuju. — Dat ćemo im novaca? — upita Athos. — Vi dakle imate novaca? četiri
prijatelja pogledaju jedan drugog. Lica im se opet smra-čiše. 139— Pazite! — poviče d'Artagnan.
— Vidite tamo one crne i one crvene tačke koje se miču. Rekli ste, Athose, da će doći puk, a dolazi
prava armija! — Bogamu, istina je! — odgovori Athos. — Eno ih! Vidite te lopove, dolaze bez
bubnjeva i truba! Ah, ah! Jesi li gotov, Grimaud? Grknaud znakom odgovori da je gotov. Pokaže
rukom na dvanaest leševa koje je vrlo živopisno razmjestio. Jedni su knali pušku u ruci, drugi su
nišanili, treći su u ruci imali mač. — Bravo! — poviče Athos. — To može služiti na čast tvojoj
mašti! — Svejedno — reče Porthos. — Ipak bih želio znati... — Povucimo se najprije sa bedema —
prekine ga d'Artagnan. — Poslije ćeš sve saznati. — Jedan čas, gospodo, jedan čas! Dajmo
Grimaudu vremena da raspremi stol! — O! — reče Aramis. — Crne i crvene tačke postaju
naočigled sve veće i ja se slažem s d'Artagnanom. Mislim da više ne smijemo gubiti vrijeme ako
želimo stići u logor. — Bogami — reče Athos — nemam više ništa protiv povlačenja! Okladili smo
se da ćemo ostati jedan sat, a ostali smo sat i pol. Nema tu više šta da se kaže. Idemo, gospodo,
idemo! Grimaud je već bio zauzeo svoje mjesto na čelu noseći košaru s ostacima jela. četiri
prijatelja siđu za njim i već su bili učinili desetak koraka.
— 0! — poviče Athos. — šta da radimo, gospodo? — Jeste li štogod zaboravili? — upita Aramis.
— A zastava? Sto mu bogova! Ne može se neprijatelju ostaviti zastava, pa bio to i običan ubrus! I
Athos otrči na bedem, popne se na platformu i skine zastavu. Međutim Rošelci su se već bili
približili bedemu na domet puške, pa su otvorili paklensku vatru na tog čovjeka koji se izložio
mecima kao da mu to čini osobito zadovoljstvo. Međutim Athos kao da je bio začaran. Meci su
fijukali oko njega, ali ga niti jedan nije dodirnuo. Athos mahne svojom zastavom okrenuvši leđa
neprijatelju i pozdravljajući one u logoru. Sa dvije strane razlegli su se snažni poklici, s jedne strane
poklici bijesa a s druge poklici oduševljenja. Začuje se i drugi plotun, a tri zrna probiše ubrus, te je
tako od njega zaista postala zastava. čitav je logor vikao: — Siđite, siđite! Athos siđe. Drugovi, koji
su ga čekali sa zebnjom, napokon odahnuše. — Idemo, Athos, idemo! — poviče d'Artagnan. —
Požurimo! Sada, kad smo pronašli sve osim novca, bilo bi glupo da nas ubiju! 140 ■;.* Međutim se
Athos nije obazirao na primjedbe svojih drugova nego je nastavio svoj hod smireno i
dostojanstveno. Kad su se uvjerili da ne pomaže nikakvo požurivanje, njegovi drugovi pode-siše
svoj korak prema njegovu. Grimaud i njegova košara bili su dobrano odmakli i već su bili priličilo
izvan dometa neprijateljskih pušaka. Malo zatim začu se silna pucnjava. — šta se to događa? —
upita Porthos. — Na koga pucaju? Ne čujem da oko nas padaju meci, a nikog drugog ovdje nema.
— Pucaju na naše mrtvace — objasni mu Athos. — Ali mrtvaci im neće odgovoriti! — To je istina.
Zato će pomisliti da im je postavljena zasjeda, pa će se dogovoriti, slat će parlamentarce, a kad
opaze da je sve to bila šala, mi ćemo već biti izvan dometa njihovih pušaka. Vidiš, zato nam nije
potrebno da se žurimo i dobijemo upalu pluća! — O, sada razumijem! — poviče Porthos očaran. —
Drago mi je! — odgovori Athos slegnuvši ramenima. Videći da se njihovi drugovi vraćaju
bezbrižnim korakom, Francuzi su klicali od oduševljenja. Napokon odjekne još jedan plotun, ali
ovaj put meci se zabiše u pijesak oko naša četiri prijatelja i zloslutno zazviždaše pokraj njihovih
ušiju. Rošelci su napokon zauzeli bedem! — Ovi ljudi su vrlo nespretni — reče Athos. — Koliko
smo ih mi ubili? Dvanaest? — Ili petnaest! — A koliko smo ih zatrpali? — Osam do deset. — A u
zamjenu za sve to nisu nas ni ogrebli. A, ipak! što vam je to na ruci, d'Artagnane? Krv, čini mi se!
— Nije ništa — odgovori d'Artagnan. — Da nije od kakvog zalutalog taneta? — Nije. — A šta je
onda? Rekli smo da je Athos volio d'Artagnana kao svog sina. Taj čovjek mrke i nesavitljive prirode
pokazivao je prema d'Artagnanu Kadšto i očinsku brižljivost. — Najobičnija ogrebotina! —
odgovori d'Artagnan. — Zapravo • dijamant mi je rasjekao kožu kad sam se naginjao na zid. — Eto
vidite što znači kad čovjek nosi dijamant na ovakvim izletima. E, moj gosparu! — doda Athos
prezrivim tonom. — O, sto mu bogova! — poviče Porthos. — Zapravo, imamo taj dijamant, pa kad
ga već imamo, kog se đavla onda žalimo da nemamo novaca? — Vrlo pametno! — reče Aramis. —
Nazdravlje, Porthos! Ovaj put zaista imate dobru ideju!
141— Bez sumnje — reče Porthos praveći se važan što je dobio kompliment od Athosa. — Kad već
imamo dijamant, prodajmo ga! — Aii — reče d'Artagnan — taj dijamant sam dobio od kraljice! —
To je razlog više da ga prodate — uzvrati Athos. — To znači da bi njime kraljica spasila gospodina
od Buckinghama, svog ljubavnika, što bi bilo pošteno. A osim toga znači da bi njime kraljica spasila
i nas, svoje prijatelje, što bi bilo isto tako pošteno. Dakle, prodajmo ga! Što misli gospodin
svećenik? Ne tražim Porthosovo mišljenje, on ga je već iznio. — D'Artagnan nije dobio taj prsten
od ljubavnice — odgovori Aramis pocrvenjevši — pa mu to nije ljubavna uspomena. Zbog toga
mislim da ga može prodati. — Dragi moj, vi govorite kao utjelovljena teologija! Međutim, vaš je
stav da ga ...? — Da ga proda! — odgovori Aramis. — Dobro, dakle! — reče veselo d'Artagnan. —
Prodajmo prsten i ne govorimo više o tome! Puščana paljba se nastavljala, ali naši prijatelji već su
bili izvan dometa neprijateljske vatre. Rošelci su sada pucali samo da bi umirili svoju savjest. —
Bogamu — reče Athos — bilo je krajnje vrijeme da Porthos dođe na tu ideju, jer smo već stigli u
logor. Zbog toga, gospodo, ni riječi više o tim stvarima! Promatraju nas i dolaze nam u susret, nosit
će nas na rukama kao trijumfatore. Zaista, kao što smo već rekli, čitav je logor bio uzbuđen. Više od
dvije hiljade ljudi promatralo je kao kakav spektakl ovo sretno razmetanje četvorice prijatelja,
razmetanje kojega prave uzroke nitko nije mogao ni naslutiti. čuli su se samo povici: »živjeli
gardisti!«, »živjeli mušketiri!«. Gospodin de Busignv prvi je došao da stisne ruku Athosu i da mu
prizna da je izgubio okladu. Za njim su se pojavili dragun i Švicarac, a iza njih došli su svi drugovi.
Redale su se čestitke, rukovanja, grljenja, i svemu tome kao da nije bilo kraja. Grohotan smijeh
dizao se na račun Rošelaca. Na koncu nastala je takva galama da je gospodin kardinal pomislio da
je došlo do pobune te je poslao svog gardijskog kapetana La Houdinierea (Udinier) da vidi šta se to
događa. Kardinalovu izaslaniku ispričali su cijeli događaj sa svim izljevima oduševljenja. — Dakle,
šta je? — upita kardinal kad se La Houdiniere vratio. — Dakle, monsinjore — reče kapetan — radi
se o tome da su se tri mušketira i jedan gardist okladili s gospodinom de Busignv-jem da će otići na
bedem Saint-Gervais i da će tamo doručkovati, pa su se oni, doručkujući na tom bedemu, održali na
njemu dva sata odupirući se neprijatelju i ubivši ne znam ni sam koliko Rošelaca. 142 — Jeste li
saznali i imena te trojice mušketira? — Jesam, monsinjore! — Kako ih zovu? — To su gospoda
Athos, Porthos i Aramis. — Uvijek ta tri junaka! — promrmlja kardinal. — A gardist? — Gospodin
d'Artagnan. — Uvijek ta mlada vucibatina! Bezuvjetno, ta četiri čovjeka treba da budu moja! Još
iste večeri kardinal je spomenuo gospodinu de Trevilleu taj podvig o kojem je govorio cijeli logor.
Gospodin de Treville, koji je čitav tok ove pustolovine doznao iz usta onih koji su u njoj bili glavni
junaci, ispriča je Njegovoj preuzvišenosti u svim pojedinostima, ne zaboravivši ni epizodu s
ubrusom. — Dobro, gospodine de Treville — reče kardinal — pošaljite mi, molim vas, taj ubrus.
Dat ću da se na njemu izvezu zlatom tri Ijiljanova cvijeta, pa neka to bude zastava vaše čete. —
Monsinjore — reče gospodin de Treville — time će biti nanesena nepravda gardistima, jer gospodin
d'Artagnan ne pripada meni nego gospodinu des Essartsu. — Pa uzmite ga vi! — reče kardinal. —
Kad se četiri hrabra vojnika uzajamno tako vole, nije pravo što ne služe u istoj četi. Iste večeri
gospodin de Treville saopći tu sretnu vijest trojici mušketira i d'Artagnanu te svu četvoricu pozove
drugi dan na ručak. D'Artagnan je bio izvan sebe od radosti. Poznato je da je njegov životni san bio
da postane mušketir. Athos, Porthos i Aramis također su bili neobično sretni. — Bogami — reče
d'Artagnan Athosu — tvoja je ideja bila sjajna! Kao što si rekao, donijela nam je slavu i mogućnost
da nesmetano razgovaramo o neobično važnim stvarima. — I da te svoje razgovore sada također
nesmetano nastavimo, jer, uz božju pomoć, nas će odsad smatrati kardinalistima.
Iste večeri d'Artagnan pođe gospodinu des Essartsu te mu izjavi svoje poštovanje i obavijesti ga o
unapređenju koje je dobio. Gospodin des Essarts, koji je veoma volio d'Artagnana, ponudi mu svoju
pomoć, budući da je ovaj prijelaz u drugi rod oružja iziskivao troškove za nabavku opreme.
D'Artagnan odbije pomoć, ali ocijenivši da je to prikladan trenutak, zamoli gospodina des Essartsa
da dade procijeniti njegov dijamant koji je želio pretvoriti u novac. U tu svrhu d'Artagnan ostavi
prsten kod gospodina des Essartsa. Sutradan u osam sati izjutra sluga gospodina des Essartsa uđe u
d'Artagnanovu nastambu donijevši mu kesu punu zlata, u kojoj je bilo sedam hiljada livra. Toliko je
vrijedio kraljičin prsten. 143XIX OBITELJSKA STVAR

^.thos je izmislio pravi pojam: »obiteljska stvar«. ^Obiteljske stvari nisu bile podvrgnute
kardinalovim ispitivanjima. Obiteljske stvari nisu se nikoga ticale. čovjek se otvoreno mogao baviti
obiteljskim stvarima. Dakle, Athos je izmislio pojam: obiteljska stvar. Aramis je izmislio ideju:
lakeji. Porthos je izmislio sredstvo: dijamant. Jedino d'Artagnan nije izmislio ništa, on koji je
obično bio dosjetljiviji nego ostala trojica. Međutim treba reći i to da se pri samom spomenu imena
Miladv osjećao kao paraliziran. Ah, da! Prevarili smo se! On je našao kupca za dijamant. Ručak kod
gospodina de Trevillea bio je neobično veseo. D'Artagnan je već imao svoju novu uniformu. Budući
da je bio gotovo istog stasa kao i Aramis, a Aramis je kao što znamo, dobio mnogo novaca za svoju
poemu pa je bio nabavio sve dvostruko, on je svome prijatelju ustupio kompletnu opremu. Da mu
se Miladv nije pojavljivala pred očima kao kakav mračan oblak na horizontu d'Artagnan bi sada bio
na vrhuncu sreće! Poslije ručka dogovorili su se da će se sastati navečer kod Athosa i da će tamo
dovršiti stvar. D'Artagnan je proveo dan pokazujući po čitavom logoru svoju novu uniformu.
Uveče, u dogovoreni sat, četiri su se prijatelja sastala. Sada je još trebalo učiniti tri stvari: Pisati
djeveru one demonske Miladv; Pisati onoj pogodnoj osobi u Tours; Izabrati lakeja koji će odnijeti ta
pisma. Svaki je nudio svog lakeja. Athos je govorio o Grimaudovoj diskretnosti, o tome da Grimaud
govori samo kad mu njegov gospodar odveže usta. Porthos je hvalio Mousquetonovu snagu, jer
Mousqueton je bio tako krupan da je mogao isprebijati četiri čovjeka normalnog rasta. Aramis, koji
je imao povjerenja u Bazina, održao je čitav govor ističući vrline svog kandidata. D'Artagnan se
potpuno pouzdao u Planchetovu hrabrost te je podsjetio prijatelje 144 na njegovo držanje u onoj
teškoj stvari do koje je bilo došlo u Boulogni. Ove četiri vrline postale su predmet duge prepirke i
bile su povod veličanstvenim govorima koje, međutim, nećemo ovdje ponavljati iz bojazni da ne
budemo dosadni. — Na žalost — reče Athos — trebalo bi da onaj koga budemo poslali sam
posjeduje sve te četiri vrline. — Ali gdje da nađemo takva lakeja? — Znam da takvog nema — reče
Athos. — Zato uzmite Gri-mauda. — Uzmite Mousquetona! — Uzmite Bazina! — Uzmite
Plancheta! Planchet je hrabar i spretan, to su već dvije vrline od četiri. — Gospodo! — reče Aramis.
— Nije najvažnije utvrditi koji je od naša četiri lakeja najdiskretniji, najsnažniji, najspretniji ili
najhrabriji. Najvažnije je da se sazna koji od njih najviše voli novac! — To što kaže Aramis, vrlo je
mudro — javi se Athos. — Treba razmišljati o nedostacima ljudi, a ne o njihovim vrlinama.
Gospodine svećenice, vi ste veliki mislilac! — Nema sumnje — nastavi Aramis. — Nema sumnje,
jer nama je potrebno da se taj posao dobro obavi ne samo zato da bismo uspjeli nego i da ne bismo
nasjeli. U pitanju su glave, ali ne glave lakeja... — Tiše, Aramis! — upozori ga Athos.
— Da, imate pravo! — reče Aramis. — Dakle, nisu u pitanju glave lakeja već glave njihovih
gospodara! Jesu li nam naši lakeji toliko privrženi da bi za nas stavili na kocku i svoj život! Nisu!
— Bogami — reče d'Artagnan — za Plancheta ja bih gotovo mogao preuzeti odgovornost. —
Dobro, prijatelju, dodajte njegovoj prirođenoj odanosti veću svotu novaca koja će mu osigurati
ugodniji život, pa ćete mu onda moći sasvim vjerovati. — O, bože moj, svejedno će vas prevariti!
— poviče Athos, koji je bio optimist kad se radilo o stvarima a pesimist kad se radilo o ljudima. —
Oni će vam sve obećati dok im ne date novac, a na putu svladat će ih strah. A kad ih uhvate,
pritisnut će ih, pa će sve priznati. Dovraga, nismo djeca! Da bi čovjek došao do Engleske (Athos
ovdje snizi glas), mora prijeći čitavu Francusku, koja je svagdje puna kardinalovih špijuna i
prišipetlja. A treba imati i dozvolu da se čovjek ukrca na brod. Treba znati engleski da bi čovjek
pitao kojim se puteni ide u London. Evo vidite, meni se čini da je sve to vrlo teško izvesti! — Ne
bih baš rekao — odgovori d'Artagnan, kojemu je bilo mnogo stalo da se što prije donese odluka. —
Naprotiv, meni se 10 Tri mušketira II 145čini da tu neće biti teškoća. Dovraga, ne treba ni govoriti
da će nas žive rastrgati ako lordu Winteru pišemo o kardinalovim zlodjelima ... — Tiše! — upozori
ga Athos. — ... o intrigama i državnim tajnama — nastavi d'Artagnan tiše. — U tom slučaju svakog
će od nas raščetvoriti. Ali, zaboga, nemojte zaboraviti ono što ste vi, Athose, sami rekli, a to je da
ćemo pisati samo o obiteljskim .stvarima! Pisat ćemo mu samo to neka se pobrine da nam Miladv,
kad dođe u London, ne učini nikakvo zlo, to jest da je onemogući u tome. Dakle, ja bih mu napisao
pismo koje bi, po prilici, glasilo ovako: — Da čujemo! — reče Aramis zauzevši već unaprijed pozu
kritičara. — »Dragi gospodine i prijatelju ...« — O, ne možete jednog Engleza nazvati prijateljem!
— prekine ga Athos. — Dobro ste počeli, d'Artagnan, bravo! Dovoljna je ta riječ, pa da vas
rastrgaju, mjesto da vas živa stave na točak! — Dobro, neka bude! Reći ću samo ukratko:
»Gospodine!« — Možete također kazati i »Milorde« — primijeti Athos koji je mnogo držao do
forme. — »Milorde, sjećate li se onog prostora ograđenog za koze u Luxembourgu?« — Sada opet
Luxembourg! Moglo bi se pomisliti da je to neka aluzija na kraljicu-majku.1 Vidi se tko je mudar!
— primijeti Athos. — Dobro, onda ćemo jednostavno reći: »Milorde, sjećate li se onog malog
prostora ograđenog za koze gdje vam je poklonjen život?« — Dragi d'Artagnan — reče Athos — vi
nikada nećete postati dobar redaktor. »... gdje vam je poklonjen život!« Ni govora, ovako se ne
može reći! Ako ste nekom otmjenom čovjeku već učinili takvu uslugu, nikad ga ne smijete ina to
podsjetiti! Predbaci van je dobročinstva nije drugo već uvreda. — Dragi prijatelju —odgovori mu
d'Artagnan — vi ste nepodnošljivi, i ako treba da pišem uz vašu cenzuru, bogami, radije odustajem!
— Slažem se s tim. Baratajte puškom i mačem, dragi moj, jer u tim vještinama postižete odlične
rezultate. Međutim pero prepustite gospodinu svećeniku, jer to je njegov posao. — Da, to je
zapravo istina — reče Porthos. — Prepustite pero Aramisu, koji piše teze na latinskom! — Dobro,
neka bude! — složi se d'Artagnan. — Napišite nam vi tu notu, Aramis. Ali tako mi svetog oca pape,
pazite kako ćete je napisati, jer vas upozoravam da ću sada ja biti kritičar! 1 Tj. na Mariju Medici,
za koju je sagrađena luksemburška palača. 146 — Samo vi izvolite! — odvrati Aramis s onim
naivnim povjerenjem što ga svaki pjesnik ima u samoga sebe. — Ali prije svega objasnite mi o
čemu se radi. Tu i tamo shvatio sam da je ta čarobna sestrica neki zlotvor, a i sam sam se u to
uvjerio slušajući njen razgovor s kardinalom. — Tiše, tako vam svete sakristije! Tiše! — javi se
Athos. — Međutim — nastavi Aramis tiše — pojedinosti mi nisu poznate. — Ni meni — reče
Porthos. D'Artagnan i Athos gledali su se neko vrijeme šuteći. I pošto se pribrao, pošto je postao još
bljeđi no što je obično bio, Athos kimne glavom u znak da pristaje. D'Artagnan je shvatio da može
govoriti. — Dakle, evo što treba reći — poče d'Artagnan: — »Milorde, vaša je snaha zločinac.
Htjela je da vas ubije, da vas naslijedi. Ali ona se nije smjela udati za vašeg brata, jer je već bila
udata u Francuskoj, a budući da ju je ...«
D'Artagnan zastane kao da traži pravu riječ. Pogledao je Athosa. — Muž otjerao — reče Athos. —
Jer je bila žigosana — nastavi d'Artagnan. — 0! — poviče Porthos. — Nemoguće! I ona je htjela
ubiti svog djevera? — Da. — I bila je udata? — upita Aramis. — Da. — I njezin muž je opazio da
ona na ramenu ima ljiljamov cvijet? — poviče Porthos. — Da. Ta tri »da« rekao je Athos. Svaki
novi »da« izgovorio je sve mračnijim glasom. — A tko je vidio taj ljiljanov cvijet? — upita Aramis.
— D'Artagnan i ja, ili bolje, da bi kronološki red bio sačuvan, ja i d'Artagnan — odgovori Athos. —
A da li ga je vidio i muž te strašne žene? — upita Aramis. — Vidio ga je. — Jeste li sigurni? —
Siguran sam. Nastao je trenutak tjeskobne šutnje. Za vrijeme te šutnje svaki je od njih na svoj način
proživljavao ono o čem se govorilo. — Ovaj put — nastavi Athos prekinuvši šutnju — ovaj put
d'Artagnan nam je dao izvrstan putokaz. Dakle, treba najprije napisati ono što smo rekli. v*mate
Pravo> Athose — reče Aramis — ali, dovraga, to je vrlo teško napisati! I sam gospodin kardinal
našao bi se u neprilici 147da mora formulirati takvu poslanicu, premda on vrlo lijepo sastavlja
zapisnike. Svejedno! šutite, pa ću napisati. I zaista, Aramis uzme pero. Razmisli nekoliko trenutaka,
pa onda krasnim, vrlo sitnim ženskim rukopisom napiše osam ili deset redaka. Kad je bio gotov,
Aramis pročita pismo tihim i blagim glasom, kao da vrlo pažljivo važe svaku riječ: Milorde, Osoba
koja vam piše ovih nekoliko redaka imala je čast ukrstiti s vama mač u onom malom ograđenom
prostoru u Paklenskoj ulici. Budući da ste poslije toga tu osobu više puta nazvali svojim prijateljem,
ona se osjeća obaveznom da vam u ime tog prijateljstva uputi dobar savjet. Dva puta umalo da niste
postali žrtvom jedne svoje bliske rođake za koju mislite da će biti vaša nasljednica, jer ne znate da
je ona, prije negoli se udala u Engleskoj, bila udata u Francuskoj. Ali treći put, bez obzira kakve
okolnosti nastupile, mogli biste podleći. Vaša rođaka otputovala je noćas iz La Rochelle u Englesku.
Pripazite na njezin dolazak, jer ima velike i strašne planove. Ako vam je baš naročito stalo da
saznate što je ona sve u stanju učiniti, pogledajte njezinu prošlost, koja joj je utisnuta na lijevom
ramenu.« — Dakle, ovo je sjajno! — reče Athos. — Pišete, dragi Aramis, kao kakav ministar. Ako
dobije ovo pismo, lord Winter će znati što treba da radi, a ako ono dođe u ruke Njegovoj
preuzvišenosti, mi nećemo biti kompromitirani. Ali budući da bi sluga, koji će to pismo odnijeti,
mogao otići samo do Chatelleraulta (šatlero) a tvrditi da je bio u Londonu, zajedno s pismom dat
ćemo mu samo polovicu iznosa, dok ćemo mu drugu polovicu dati kad donese odgovor. Imate li
kod sebe prsten? — upita Athos d'Artagnana. — Imam nešto što je bolje od prstena; imam novac! I
d'Artagnan baci kesu na stol. čuvši kako je zlato zazvečilo, Aramis podigne oči. Porthos zadrhta.
Jedino Athos ostane ravnodušan. — Koliko ima novaca u toj kesiti? — upita Athos. — Sedam
hiljada livra u zlatnicima od dvanaest franaka. — Sedam hiljada livra! — poviče Porthos. — Onaj
mali dijamant je vrijedio sedam hiljada livra? — Budući da je tu novac, čini se da jest — reče
Athos. — Ne bih rekao da je naš prijatelj d'Artagnan dodao u kesu i svoj novac. — Međutim,
gospodo, pri svemu tome mi ne mislimo na kraljicu — reče d'Artagnan. — Pomislimo malo na
zdravlje njezinog dragog Buckinghama. To je najmanje što joj dugujemo. — Tako je — reče Athos.
— Međutim, ta se stvar tiče Aramisa. — Dobro — reče ovaj pocorvenjevši. — što treba da učinim.
148 — To je bar jednostavno — odgovori Athos. — Napišite još jedno pismo. Napišite pismo za
onu prikladnu osobu koja stanuje u Toursu.
Aramis ponovo uzme pero i ponovo se zamisli. Zatim napiše slijedeće retke te ih odmah podnese
prijateljima na odobrenje: Draga sestrično... — O! — prekine ga Athos. — Ta prikladna osoba je
vaša rođaka! — Da, sestrična po stricu! — reče Aramis. — U redu, neka bude! Aramis nastavi:
Draga sestrično, Njegova preuzvišenost kardinal >— neka ga bog čuva na sreću Francuske i na
propast neprijatelja kraljevine — uskoro će dokrajčiti s pobunjenim hereticima iz La Rochelle.
Posve je vjerojatno da pomoć engleske flote neće ni stići na vrijeme. Usudio bih se čak reći da će
gospodin od Buckinghama biti spriječen kakvim velikim događajem da krene na put. Njegova je
preuzvišenost najslavniji političar od svih koji su ikada živjeli i od svih koji će se u budućnosti
pojaviti. On bi i sunce ugasio kad bi mu smetalo. Javite ove radosne vijesti svojoj sestri, draga
sestrično. Sanjao sam da je taj prokleti Englez umro, ali ne mogu se sjetiti je li umro od mača ili od
otrova. Siguran sam samo da sam sanjao da je mrtav, a vi znate da me moji sni nikada ne varaju.
Zato budite sigurni da ću vam se uskoro vratiti. — Izvanredno! — poviče Athos. — Vi ste kralj
pjesnika! Dragi Aramis, vi govorite kao Apokalipsa, a istiniti ste kao Evanđelje. Sad vam jedino
preostaje da na tom pismu napišete adresu. — To je vrlo jednostavno — reče Aramis. I on pažljivo
savije pismo i napiše: Gospođici Mariji Michon, nadzornici rublja u Toursu. Tri su se prijatelja
pogledala nasmijavši se. Aramis ih je izigrao! — A sada, gospodo — reče Aramis — i sami vidite
da jedino Bazin može odnijeti ovo pismo u Tours. Moja sestrična poznaje jedino njega i jedino u
njega ima povjerenja. Svaki bi drugi upropastio stvar. Osim toga, Bazin je čitao knjige u kojima se
govori o povijesti. Gospodo, on zna da je Siksto V čuvao svinje prije negoli je postao papa. Pa kako
se i on namjerava posvetiti crkvi istovremeno kad i ja, nije se odrekao nade da će i sam jednog dana
postati papa ili u najmanju ruku kardinal. Jasno je da čovjek s takvim težnjama neće dopustiti da ga
uhvate, a ako ga ipak uhvate, radije će prihvatiti mučeništvo nego da progovori. — Dobro, dobro —
reče d'Artagnan — prihvaćam Bazina drage volje, ali vi prihvatite Plancheta. Jednog dana Milady
ga je batinama istjerala iz kuće. Međutim Planchet umije dobro pamtiti, te ako 149osjeti da bi joj se
mogao osvetiti, jamčim vam da će on prije pristati da ga ubiju negoli da se toga odrekne. Ako su,
dragi Aramise, stvari u Toursu vaše stvari, one u Londonu su moje. Zato vas molim da izaberemo
Plancheta, koji je uostalom već bio sa mnom u Londonu i koji umije vrlo ispravno reći: »London,
sir, if you please« i »my master lord d'Artagnan«. Budite bez brige, s tim znanjem on će stići u
London i vratiti se. — U tom slučaju — reče Athos — Planchet treba da dobije sedam stotina livra
za odlazak i sedam stotina za povratak, a Ba-zin tri stotine livra za odlazak i tri stotine za povratak.
To će smanjiti naš iznos na pet hiljada livra. Svaki od nas neka uzme hiljadu livra da ih upotrijebi
kako god zna i hoće, a za izvanredne slučajeve i zajedničke potrebe ostavit ćemo u fondu hiljadu
livra koje neka čuva naš svećenik. Da li se s tim slažete? — Dragi Athose — reče Aramis —
govorite kao Nestor, koji je, kao što je svima poznato, bio najmudriji među Grcima. — Prema tome
— nastavi Athos — Planchet i Bazin idu na put. Uostalom, nije mi ni krivo što Grimaud ostaje.
Navikao je na moje postupke, a to mi nije svejedno. Mora da se jučer dobro pokolebao, a ovo
putovanje sasvim bi ga uništilo. Pozvali su Plancheta te su mu dali uputstva. D'Artagnan ga je već
bio obavijestio o čemu se radi, i to tako što mu je najprije govorio o slavi, onda o novcu, a najzad o
opasnosti. — Nosit ću pismo u rukavu — reče Planchet — i progutat ću ga ako me uhvate. — Ali u
tom slučaju nećeš moći izvršiti zadatak — primijeti d'Artagnan. — Dajte mi večeras jednu kopiju
pisma, a sutra ću ga znati napamet. D'Artagnan pogleda svoje prijatelje kao da im hoće reći: »No,
zar vam nisam rekao?« — A sada — nastavi d'Artagnan obraćajući se Planchetu — dajemo ti osam
dana da stigneš do lorda VVkitera i drugih osam dana da se vratiš ovamo, dakle u svemu šesnaest
dana. Ako šesnaestog dana po odlasku u osam sati uveče ne budeš ovdje, nećeš više dobiti ni livre,
pa makar stigao u osam sati i pet minuta. — Onda mi, gospodine — reče Planchet — kupite sat. —
Evo, uzmi ovaj — reče Athos pruživši mu svoj sat s izrazom nemarne velikodušnosti — i budi
valjan momak! Pomisli da ćeš, budeš li govorio, budeš li brbljao, budeš li kojekuda lunjao, skriviti
smrt svoga gospodara, a on se toliko pouzdaje u tvoju vjernost da je pred svima nama preuzeo
odgovornost za tebe. Ali
ako se tvojom greškom dogodi d'Artagnanu nesreća, znaj da ću te pronaći ma gdje bio i da ću ti
rasporiti trbuh. — O, gospodine! — oglasi se Planchet povrijeđen tim sumnjama i prije svega
uplašen Athosovom mirnoćom. 150 __A ja__reče Porthos prevrćući svojim velikim očima — ja ću
te oderati živa! — O, gospodine! __A ja — nastavi Aramis svojim blagim melodioznim glasom
__ja ću te ispeći na ražnju kao divljaka. — O, gospodine! I Planchet brižne u plač. Ne usuđujemo se
tvrditi da li je to bilo iz straha pred prijetnjama što ih je čuo ili zato što se raznježio videći četiri
prijatelja tako tijesno povezana. D'Artagnan ga uzme za ruku i zagrli ga. — Slušaj, Planchet! —
reče mu d'Artagnan. — Ova gospoda govore tako iz ljubavi prema meni, ali oni te u stvari vole. —
O, gospodine! — reče Planchet. — Ili ću uspjeti, ili će me raščetvoriti. Ako me raščetvore, budite
uvjereni da nijedan dio moga tijela neće progovoriti! Odlučeno je da će Planchet otputovati sutradan
u osam sati ujutro, kako bi, kao što je rekao, u toku noći mogao naučiti pismo napamet. Tako je
dobio čitavih dvanaest sati viška: trebalo je da se vrati šesnaestog dana u osam sati uveče. Sutradan
ujutro, u času kad je Planchet već htio uzjahati na konja, d'Artagnan, koji je u dnu svoje duše
osjećao izvjesnu slabost prema vojvodi, povuče svoga slugu u stranu. — Slušaj — reče mu — kad
lordu Winteru predaš pismo, i pošto ga on pročita, kaži mu: »čuvajte Njegovu milost lorda Buckin-
ghama jer ga namjeravaju ubiti«. Ali vidiš, Planchet, ovo je tako važna i tako značajna tajna, da čak
ni svojim prijateljima nisam htio priznati da ću ti je povjeriti. — Budite bez brige, gospodine —
reče Planchet. — Vidjet ćete da se u mene možete pouzdati. I uzjahavši svog krasnog konja, kojega
je imao ostaviti poslije dvadeset milja, da bi daljnje putovanje nastavio poštanskim kolima, Planchet
krene u kasu. Srce mu se donekle stezalo pri pomisli na prijetnje trojice mušketira, ali ako se ovo-
izuzme, bio je u najboljem raspoloženju. Sutradan ujutro Bazin je otputovao u Tours. Za izvršenje
svog zadatka dobio je osam dana. Za sve vrijeme dok su Planchet i Bazin bili odsutni četiri su,
prijatelja, kao što je lako i pretpostaviti, neprestano motrili i osluškivali oko sebe ne smanjujući
svoju budnost ni jednog trenutka. Dani su im prolazili u nastojanju da saznaju sve o čemu se
govorilo, u praćenju kardinalovih, pokreta i u njuškanju oko glasnika koji su stizali. Kad bi ih
neočekivano pozvali na dužnost, više se puta dogodilo da ih je obuzela nesavladiva drhtavica.
Uostalom, trebalo je da se čuvaju radi vlastite sigurnosti. Milady je bila utvara koja nije čovjeku
dozvoljavala da mirno spava ako se jedinom pred njim pojavila. 151Osmog dana ujutro, svjež i
nasmijan kao obično, Bazki uđe u krčmu »Bezbožniku« gdje su četiri prijatelja upravo doručkovala.
Rekao je kako je bilo dogovoreno: — Gospodine Aramis, evo odgovora vaše sestrične! četiri
prijatelja izmijeniše radosne poglede: polovica posla bila je obavljena. Istina, kraća i lakša polovica.
Pocrvenjevši i protiv svoje volje, Aramis uzme pismo koje je bilo napisano nezgrapnim rukopisom i
bez poznavanja pravopisnih pravila. — Bože moj! — poviče Aramis smijući se. — Zaista postajem
očajan. Ta jadna Michon nikada neće naučiti pisati kao gospodin de Voiture! — Koje fam je to, to
jadno Mižon? — upita Švicarac koji je s naša četiri prijatelja upravo bio u razgovoru kad je stiglo
pismo. — O, bože, baš ništa! — odgovori Aramis. — To je neka lijepa nadzornica rublja koju sam
veoma volio i koju sam zamolio da mi napiše nekoliko redaka za uspomenu. — Dofraga! — reče
Švicarac. — Ako ona biti taki veliko tama kao njesina rugopis, vi onda sretna čovječe, moj kamarat!
Aramis pročita pismo te ga pruži Athosu. — Pogledajte, Athose, što mi piše! — reče mu. Athos
obuhvati pismo pogledom i da bi otklonio svaku sumnju koja bi se mogla pojaviti, pročita ga
glasno:
Dragi bratiću, moja sestra i ja vrlo dobro tumačimo snove, pa ih se čak malo i bojimo. Ali nadam se
da će se za vaš san moći reći da je samo pusti san. Zbogom! želim vam svako dobro i nastojte da od
vremena do vremena doznamo štogod o vama. Agle Michon. — A o kakvom to snu ona govori? —
upita dragun koji se bio približio stolu za vrijeme čitanja. — I mene sanimati, o kakva šan? — upita
Švicarac. — Eh, — odgovori Aramis, — to je posve jednostavno: sanjao sam neki san i ispričao
sam joj ga. — 0, razumijem! Biti posfe jednostafan goforiti svoja šan. Ali ja ne sanjati nikad! —
Vrlo ste sretni — reče Athos ustajući. — I meni bi bilo drago da mogu reći što i vi! — Nikad ne
sanjala! — ponovi Švicarac sretan što mu čovjek kakav je Athos na nečem zavidi. — Ne sanjala
nikad, nikad! Videći da je Athos ustao, ustane i d'Artagnan. Uzme Athosa pod ruku te oni izađoše.
Porthos i Aramis su još ostali, da bi i dalje slušali neduhovite švicarčeve i dragunove primjedbe.
152 U međuvremenu Bazin je otišao spavati na hrpu slame. Budući da je imao više mašte nego
Švicarac, sanjao je da je gospodin Aramis postao papa te da ga je nagradio kardinalskim šeširom.
Međutim, kao što smo već rekli, svojim sretnim povratkom Bazin je otklonio samo dio zebnje koja
je mučila naša četiri prijatelja. Dani čekanja su dugi, a osobito bi se d'Artagnan bio okladio da oni
sada traju četrdeset i osam sati. Zaboravio je da je plovidba spora i preuveličavao je moć kojom je
raspolagala Miladv. Ta mu je žena bila nalik na demona i zamišljao je da ima isto takve pomoćnike
s nadnaravnim sposobnostima kakve su bile i njezine. Na najmanji šum činilo mu se da ga dolaze
uhapsiti i da vode Plancheta da bi ga suočili s njim i njegovim prijateljima. I uz to, njegovo inače
veliko povjerenje u poštovanog Pikarđanina iz dana u dan sve je više slabilo. Njegov nemir postajao
je tako jak da je prelazio na Porthosa i Aramisa. Jedino je Athos sačuvao hladnokrvnost i vladao se
kao da mu ne prijeti nikakva opasnost i kao da se oko njega ništa iznimno i ne događa. Osobito su
šesnaestog dana znakovi d'Artagnanove nestrpljivosti i nestrpljivosti dvojice njegovih prijatelja
postali tako vidljivi da se ti mladići nisu mogli nigdje smiriti nego su kao sjene lutali po putu na
kojem je trebalo da se pojavi Planchet. — Zaista — govorio im je Athos — vi niste ljudi nego
djeca, kad ste se toliko uplašili jedne žene! A najzad, o čemu se zapravo radi? 0 tome da bi nas
mogli uhapsiti! No, ali i pustit će nas iz zatvora, kao što su pustili i gospođu Bonacieux. Ili da nam
odsijeku glave? Međutim, svaki dan se u rovovima s veseljem izlažemo mnogo većoj opasnosti, jer
nam metak može razmrskati nogu, a ja sam uvjeren da su muke daleko veće kad vam kirurg
odsiječe nogu nego kad vam krvnik reže glavu. Budite dakle mirni. Za dva sata, za četiri, za šest
sati, ili kasnije, Planchet će biti ovdje. On je to obećao, a ja se posve pouzdajem u njegovo
obećanje, jer ga smatram vrlo čestitim momkom. — Ali ako ne stigne? — upita d'Artagnan. — No,
ako ne stigne, to će značiti da se negdje zadržao. Mogao je pasti s konja, mogao se s konjem
strmoglaviti s kakvog mosta, mogao je tako juriti da dobije upalu pluća. O, gospodo! Treba misliti
na sve što se može dogoditi. život je krunica sastavljena od sitnih nevolja koju filozofi prebiru
smijući se. Budite filozofi kao što sam i ja, gospodo, sjednite za stol i pijmo! Budućnost je najljepša
kad je gledamo kroz čašu šambertena! — To je vrlo dobro — odgovori d'Artagnan. — Međutim,
meni je već dosadilo što se uvijek kada pijem moram bojati, da mi Miladv nije poslala vino iz svoga
podruma. — S vama je teško izaći na kraj — reče Athos. — A to je tako lijepa žena! 153— I
žigosana žena! — doda Porthos svojim širokim osmijehom. Athos zadrhta, prijeđe rukom preko
čela da bi obrisao znoj. Zatim se podigne nervoznom kretnjom koju nije mogao savladati. U
međuvremenu prošao je dan. Večer je dolazila vrlo polako, ali napokon je došla. Vojničke krčme
ispuniše se gostima. Pošto je napunio džep svojim dijelom novca što su ga dobiti za dijamantni
prsten, Athos kao da se nastanio kod »Bezbožnika«. Gospodin de Busignv, koji ga je jednom
počastio izvanrednim ručkom, bio mu je dostojan partner. Kockali su se dakle kao i obično. U to je
izbilo sedam sati te se čulo kako patrole odlaze radi pojačanja stražar-skih mjesta. U sedam sati i
pol zatrubilo je povečerje. — Izgubljeni smo! — šapne d'Artagnan Athosu na uho. — Htjeli ste reći
da smo izgubili — reče Athos mirno, izvadi iz džepa četiri pistola i baci ih na stol. — Hajdemo,
gospodo! — doda Athos. Trube povečerje, pođimo na spavanje!
I Athos izađe iz krčme, a d'Artagnan pođe za njim. Ararnis uzme pod ruku Porthosa te i oni pođu.
Aramis je mumljao nekakve stihove, a Porthos je od vremena do vremena u očajanju čupao dlake iz
svojih brkova. Ali odjednom, gle, u mraku se ukaže sjena koju je d'Artagnan poznavao. I u isti mah
on začu poznat glas koji mu je rekao: — Gospodine, donio sam vaš ogrtač, jer je večeras svježe. —
Planchet! — poviče d'Artagnam pijan od sreće. — Planchet! — ponove Porthos i Aramis. — No, to
je Planchet! — javi se Athos. — Ali čemu se tako čudite? Obećao je da će se vratiti u osam sati, i,
evo, upravo otkucava osam sati. Bravo, Planchet, vi ste čovjek od riječi, i ako ikada napustite svog
gospodara, kod mene vas čeka mjesto! — O ne, nikada! — reče Planchet. — Nikada ne bih
napustio gospodina d'Artagnana! Tog istog trenutka d'Artagnan osjeti da mu je Planchet gurnuo u
ruku pismo. D'Artagnana spopadne velika želja da zagrli Plancheta, da ga sada kad se vratio, zagrli,
isto onako kao što ga je zagrlio kad je odlazio. Ali se bojao da bi takav izljev njegove osjećajnosti
prema lakeju, tu nasred ulice, mogao izgledati kakvom prolazniku čudnim, pa se zato od toga
uzdržao. — Dobio sam pismo! — reče d'Artagnan Athosu i prijateljima. — Dobro — reče Athos —
kad dođemo kući, pročitat ćemo ga. Pismo kao da je pržilo d'Artagnanovu ruku. Htio je ubrzati
korak, ali Athos ga uzme pod ruku te ga tako prisili da svoj korak uskladi s korakom svog prijatelja.
Napokon stigoše pod šator i upališe lampu. I dok je Planchet stajao na vratima, da ne bi tko
iznenadio naše prijatelje, d'Arta154 gnan drhtavom rukom otrgne pečat i otvori pismo koje je tako
dugo čekao. Pismo je bilo pisano na engleskom, a imalo je samo pola retka. Bilo je sastavljeno
spartanskom jezgrovitošću: Thank you, be easy. što znači: »Hvala, budite bez brige«. Athos uzme
pismo iz d'Artagnanovih ruku, približi ga lampi i zapali. Nije ga ispuštao iz ruku sve dok se nije
pretvorilo u pepeo. Zatim dozove Plancheta. — A sada, momče — reče mu — možeš zatražiti onih
sedam stotina livra, ali nisi mnogo riskirao noseći ovakvo pismo. — Međutim ja sam svejedno
morao izmisliti mnogo načina da ga sakrijem — odgovori Planchet. — Ispričaj nam kako je bilo —
reče d'Artagnan. — Bogami, gospodine, to je duga priča! — Imaš pravo, Planchet — reče Athos. —
Uostalom, mogli bismo pasti kome u oči bude li kod nas svjetlo gorjelo dulje nego drugdje. — U
redu! — prihvati d'Artagnan. — Pođimo na spavanje. Dobro spavaj, Planchet! — Bogami,
gospodine, bit će to prvi put poslije šesnaest dana što ću dobro spavati. — I ja također! — reče
d'Artagnan. — I ja također! — reče Porthos. — I ja također! — ponovi Aramis. — No, želite li da
vam priznam istinu? I ja također! — reče Athos.

XX ZLA SREĆA
zvan sebe od bijesa, vrteći se na palubi kao lavica koju su 'silom ukrcali na brod, Miladv je u
međuvremenu dolazila u napast da skoči u more i da se vrati na obalu, jer se nije mogla pomiriti s
mišlju da odlazi iz Francuske a da se prethodno nije osvetila ni d'Artagnanu koji ju je uvrijedio, ni
Athosu koji joj je prijetio. Naposljetku ju je ta želja toliko obuzela da je — usprkos opasnosti da se i
njoj samoj ne dogodi štogod strašno — zamolila kapetana neka je vrati na obalu. Ali kapetan se sa
svojom lađom nalazio između francuskih i engleskih krstaša, te se osjećao kao šišmiš koji nije ni
ptica ni miš. žurilo mu se dakle da se što prije izvuče iz te neugodne situacije i da se dočepa
Engleske, pa je zato odlučno odbio zahtjev Miladv smatrajući ga običnim ženskim hirom. Svojoj
putnici, koju mu je uostalom kardinal bio naročito preporučio, ipak je obećao da će je iskrcati u
kojoj od bretanjskih luka, bilo u Lorientu (Lorian), bilo u Brestu, samo ako to more i Francuzi budu
dozvolili. Međutim, puhao je suprotan vjetar, more je bilo vrlo nemirno, pa se lađa probijala čas uz
vjetar čas protiv vjetra stalno mijenjajući pravac. Tek devet dana poslije izlaska iz Charente, Miladv
je, blijeda od muke i srdžbe, ugledala plavkastu obalu Fini-sterea (Finister). Izračunala je da bi joj
trebalo najmanje tri dana da preko tog dijela Francuske stigne do kardinala. Ako se tome doda i
jedan dan za iskrcavanje, bila bi četiri dana. Ako se pak ta četiri dana pribroje brojci od devet dana,
dobiva se zbroj od trinaest izgubljenih dana, od trinaest dana u toku kojih se u Londonu moglo zbiti
mnogo važnih događaja. Pomislila je zatim da bi njezin povratak bez ikakve sumnje naljutio
kardinala te da bi on stoga bio više sklon da sluša tužbe što bi ih drugi podnijeli protiv nje negoli
tužbe što bi ih ona podnijela protiv drugih. Zato je pustila da prođu i Lorient i Brest a da kapetanu
ništa nije spominjala o pristajanju. S druge strane, kapetanu nije bilo ni na kraj pameti da je na to
podsjeća. Tako je Miladv nastavila put, a istog dana kad se Planchet u Portsmouthu ukrcao na brod
koji će ga odvesti u Francusku, izaslanica Njegove preuzvišenosti pobjedonosno je ušla u tu istu
luku. Cijeli se grad bio neobično uskomešao, četiri velika broda, dovršena prije kratkog vremena,
upravo su porinuta u more. Okićen 156 zlatom, blistajući po svome običaju od dijamanata i drugog
dragog kamenja, sa šeširom ukrašenim bijelim perom koje mu je padalo na rame, Buckingham je
stajao na gatu okružen svojim generalštabom koji se sjao gotovo isto tako kao i on. Bilo je to jednog
od onih divnih ali rijetkih zimskih dana kad se i nad engleskim nebom pojavljuje sunce. Pošto se
već nagnulo prema horizontu, sunce je postalo bljeđe, ali se ipak od njegova sjaja istovremeno
zarumenjelo i nebo i more. Odsjaj ognjenih traka padao je na kule i stare kuće toga grada te se
poput zlatnih zraka ili kao kakav požar blistao u staklima. Udišući oceanski zrak koji je, što se brod
više približavao obali, bio svježiji i bogatiji mirisima, promatrajući opsežnost svih tih ratnih
priprema koje je ona namjeravala suzbiti, promatrajući moć te armije protiv koje će se ona, žena,
morati boriti potpuno sama, uz pomoć nekoliko kesa zlata, Miladv je u mislima sebe uspoređivala s
Juditom, usporedila je svoj ulazak u Portsmouth sa trenutkom kad je ta strašna židovka ušla u logor
Asiraca i ugledala silnu množinu kola, konja, ljudstva i oružja koju je jedan jedini pokret njezine
ruke imao raspršiti kao oblak dima. Stigli su na sidrište, ali dok su se još spremali da bace sidro,
približio im se izvanredno naoružan mali kuter koji je pripadao obalnoj straži. Iz kutera spušten je u
more čamac koji se odmah približio ljestvama trgovačkog broda. U čamcu nalazili su se jedan
oficir, kormilar i osam veslača. Samo se oficir popeo na brod gdje je dočekan sa svim poštovanjem
koje nameće pojava uniforme. Nekoliko trenutaka oficir se zadržao s kapetanom. Dao mu je da
pročita neki dokument što ga je donio sa sobom, a zatim kapetan naredi da cijela posada i putnici
dođu na palubu. Pošto je to naređenje bilo izdano, oficir se u glasnom razgovoru počeo zanimati iz
koje je luke isplovio ovaj brik, kojom je rutom plovio, gdje je pristajao, a na sva ta pitanja kapetan
je davao odgovore bez suztezanja i bez teškoća. Tada oficir pristupi pregledu svih prisutnih te idući
od jednoga do drugoga zastane ispred Miladv. Pogleda je vrlo pažljivo, ali joj ne reče ni riječi.
Poslije toga oficir se vratio kapetanu i nešto mu je rekao. I kao da je sada sam preuzeo komandu u
svoje ruke, oficir naredi mornarima da pokrenu brod. Posada odmah izvrši njegovo naređenje te
brod krene. Uz njegov bok postavio se mali kuter na kojem se prijeteći uzdizalo šest topovskih
cijevi, dok je čamac, kao slabašna ljuska pokraj te velike mase, slijedio trag broda.
Kao što je lako i pretpostaviti, dok je oficir ispitivački promatrao Miladv, ona ga je proždirala
svojim pogledom. Ali premda je ta žena plamenih očiju umjela pogledom prodrijeti do dna duše
onima čije je tajne htjela odgonetnuti, ona je ovaj put našla pred sobom samo hladno i ravnodušno
lice pred kojim su svi njezini ispitivački napori morali ostati bezuspješni. Oficir koji se bio pred
157njom zaustavio te koji ju je šuteći i vrlo pažljivo promatrao mogao je imati dvadeset i pet do
dvadeset i šest godina. Bio je blijed u licu, dok su mu oči bile svijetloplave i malo upaljene.
Njegova fina i lijepo oblikovana usta ostala su nepomična te nisu narušila pravilnost svojih linija.
Njegova jaka izbočena brada odavala je čovjeka jake volje koji, kad je riječ o prosječnom Englezu,
tu svoju jaku volju obično pokazuje u velikoj tvrdoglavosti. Njegovo donekle koso čelo, kakvo
dolikuje pjesnicima, zanesenjacima i vojnicima, bilo je jedva zasjenjeno kratkom i rijetkom kosom
koja je, kao i brada što je pokrivala donji dio njegova lica, bila lijepe zagasito kestenjaste boje. Kad
su stigli u luku, već je bila noć. Od magle mrak je postao još gušći, a oko svjetiljki na gatu stvarao
se krug sličan onome kakav se stvara oko mjeseca prije no što će početi padati kiša. Zrak je bio
vlažan i hladan te je bilo neprijatno udisati ga. Miladv, ta neobično jaka žena, zadrhtala je i protiv
svoje volje. Oficir zatraži da mu pokažu prtljagu koja pripada Miladv, te naredi da se sve njezine
stvari ukrcaju u čamac. Pošto je to učinjeno, on pozove i nju da siđe u čamac te joj pruži ruku.
Miladv ga pogleda. — Tko ste vi, gospodine? — upita ga. — I zbog čega se toliko brinete o meni?
— Gospođo — odgovori joj mladić — to vam kazuje moja uniforma. Ja sam oficir engleske
mornarice. — Ali najzad, je li to običaj da se oficiri engleske mornarice stavljaju u službu svojih
zemljakinja kad one doputuju u kakvu luku Velike Britanije te da u svojoj uslužnosti idu tako
daleko da ih čak prate na obalu? — Jest, Miladv, to je običaj, ali to se ne čini zbog uslužnosti nego
iz opreza. U doba rata svi se stranci upućuju u određeni hotel, da bi, dok se o njima ne prikupe tačni
podaci, ostali pod nadzorom vlasti. Oficir je te riječi izgovorio veoma pristojno i mimo. Ali uza sve
to Miladv nije bila zadovoljna takvim odgovorom. — Ali ja nisam strankinja, gospodine! — reče
Miladv na besprijekornom engleskom jeziku. — Zovem se lady Clarick, i ova mjera... — Ova mjera
je opće naravi, Miladv! I uzaludan bi bio vaš svaki pokušaj da joj izbjegnete. — U redu, gospodine,
poći ću s vama. I ona, prihvativši oficirovu ruku, stane silaziti niz ljestve pod kojima ih je čekao
čamac. Oficir siđe za njom. Na krmi je bio rasprostrt veliki ogrtač. Oficir joj ponudi da sjedne na taj
ogrtač, a zatim i sam sjedne pored nje. — Veslajte! — naredi oficir mornarima. 158 Osam vesala
spustilo se odjednom u vodu. U ujednačenom šumu i ritmu vesla su se dizala i spuštala, pa se činilo
da čamac leti površinom vode. Poslije pet minuta dotakli su obalu. Oficir skoči na gat i pruži ruku
Miladv. Nešto podalje čekala je kočija. __ Zar nas čekaju ova kola? — upita Miladv. __ Jest,
gospođo! — odgovori oficir. __ Gostionica je dakle daleko? — Na drugom kraju grada. —
Hajdemo! — reče Miladv. I ona se odlučno popne u kola. Oficir je pazio da odostrag iza sanduka
brižljivo svezu prtljagu, a kad je to bilo gotovo, sjeo je pored Miladv i zatvorio vrata. Istog časa, a
da mu nitko nije izdao nikakvo naređenje, i bez potrebe da ikoga pita kamo treba voziti, kočijaš
potjera konje, pa u punom kasu zađe u gradske ulice. Ovako čudan doček dao je Miladv povoda da
o svemu dobro razmisli. Pa kad je vidjela da mladi oficir nije nimalo raspoložen za razgovor, ona se
stisne na svome sjedištu te stane, jednu za drugom, razmatrati sve pretpostavke koje su joj dolazile
na misao. Poslije četvrt sata, začuđena duljinom puta, ona se nagne prema vratima da vidi kamo je
vode. Kuće se više nisu vidjele. U mraku su se pojavljivala stabla kao velike crne sablasti što jure
jedna za drugom.
Miladv zadrhta. — Ali, gospodine, mi smo već izašli iz grada — obrati se ona oficiru. Oficir ne
odgovori. — Ja neću ići dalje ako mi ne kažete kamo me vodite! Upozoravam vas, gospodine! —
Ni na ovu prijetnju oficir ne odgovori ni riječi. — O, to je previše! — poviče Miladv. — U pomoć,
u pomoć! Nitko nije odgovorio na njezine dozive. Kočija je i dalje jurila jednakom brzinom. Oficir
je sjedio kao kip. Miladv ga pogleda. Izraz njezinih očiju bijaše strašan. Bio je to onaj izraz koji je
njoj bio svojstven u času kad bi je zahvatila srdžba i koji bi gotovo uvijek postigao svoj cilj. Od
bijesa njezine su oči sijevale u mraku. Ali mladić ostade hladan. Miladv htjede otvoriti vrata i
iskočiti. — Pazite, gospođo! — reče joj hladno oficir. — Ako iskočite, ubit ćete se. Sva zapanjena,
Miladv opet sjedne. Oficir se nagne da je vidi. Bio je neobično iznenađen kad je opazio da se
njezino lice, malo prije tako lijepo, toliko izmijenilo od bijesa i srdžbe da je postalo 159gotovo
odvratno. Ali ova podla žena odmah je shvatila da će smuti u propast ako na ovaj način bude
otkrivala svoju dušu. Zato joj se lice razvedrilo te se oficiru obrati plačljivim glasom: — Tako vam
boga, gospodine, kažite mi kome moram pripisati to nasilje, da li vama, vašoj vladi ili kakvom
svom neprijatelju? — Nikakvo se nasilje, gospođo, ne vrši nad vama. A to što se s vama događa, to
je samo posljedica običnih mjera koje smo prisiljeni poduzeti prema svima koji stižu brodovima u
Englesku. — Znači, vi me ne poznajete, gospodine? — Ovo je prvi put što mi se pruža čast da vas
vidim. — I vi biste mi mogli dati časnu riječ da nemate nikakva razloga koji bi vas poticao na
mržnju prema meni? — Nikakva razloga, kunem vam se! Glas toga mladića bijaše tako vedar,
hladnokrvan, pa čak i blag, da se Miladv umirila. Naposljetku, pošto je vožnja trajala otprilike jedan
sat, kočija se zaustavila pred nekom željeznom ogradom. Kad su otvorili vrata, kočija se nađe na
strmom putu što je vodio u osamljeni dvorac strogih oblika i masivne građe. A onda, pošto su se
točkovi kočije našli na sitnom pijesku, Miladv začuje neki mukli šum. Shvatila je da taj šum dolazi
od valova koji se lome o stijene na obali. Kočija prođe ispod dva svoda i napokon se zaustavi u
mračnom četvrtastom dvorištu. Gotovo istog trenutka vrata na kočiji se otvore. Mladić vješto iskoči
i ponudi ruku Miladv. Ona se za nju prihvati i mirno izađe. — Dakle zarobili ste me! — reče
Miladv pogledavajući oko sebe i svrativši na mladog oficira pogled ispunjen neobično ljupkim
osmijehom. — Ali to neće dugo trajati, sigurna sam! — dodala je. — Moja savjest i vaša prijaznost,
gospodine, uvjeravaju me u to. Iako je kompliment bio laskav, oficir ništa ne odgovori. U
međuvremenu on izvadi iz opasača malu srebrnu zviždaljku sličnu onoj kojom se služe
zapovjednici palube na ratnim brodovima. Oficir zazviždi tri puta na tri razna načina. Tada se pojavi
nekoliko ljudi koji su odmah ispregli oznojene konje i odgurali kočiju pod neku strehu. Jednako
pristojno i s istim mirom kao i dotad, oficir zatim pozove zarobljenicu da uđe u kuću, a ona ga, i
dalje nasmijana lica, uzme pod ruku i uđe s njim na niska nadsvođena vrata. Našli su se pod svodom
osvijetljenim tek na dnu odakle su vodile kamene stepenice koje su zavijale oko velikog stupa,
također od kamena. Popevši se tim stepenicama, zaustavili su se pred masivnim vratima. Mladić
izvadi ključ koji je imao uza se, gurne ga u bravu i otvori teška vrata. To je bila soba u kojoj će se
smjestiti Miladv. Jednim pogledom zarobljenica obujmi prostoriju zapažajući i najsitnije
pojedinosti. 160 Bila ie to soba s namještajem koji je istovremeno bio suviše raskošan za život
zatvorenika a suviše oskudan za život slobodna čovieka. Ipak, rešetke na prozorima i kračuni izvana
na vratima ukazivali su da je sporno pitanje riješeno u korist zatvora. U tili čas duševna snaga
izdade tu ženu prekaljenu zločinima i iskušenjima. Miladv padne na stolicu. Prekrstila je ruke,
spustila glavu i očekivala da će svakog časa u sobu ući sudac da bi je ispitivao. Ali nitko nije ušao.
Ušla su jedino dva ili tri vojnika iz ratne mornarice. Ti vojnici donijeli su njezinu prtljagu. Ostavili
su je u jednom kutu i bez riječi su otišli.
Oficir je nadzirao sve te radnje onom istom mirnoćom koju je Miladv na njemu stalno primjećivala.
On sam nije uopće govorio nego je naređenja izdavao pokretima ruku ili zviždaljkom. činilo se kao
da između tog čovjeka i njegovih potčinjenih nije uopće postojao zajednički govorni jezik, a ako je
postojao, bio je sasvim nepotreban. Miladv na kraju nije više mogla izdržati. Prekinula je šutnju: —
Za ime boga, gospodine! — povikala je. — šta znači sve to, što se ovdje događa? Objasnite mi moj
položaj! Imam dovoljno hrabrosti da pogledam u oči svim opajsnostima koje mi prijete, svim
nesrećama koje me mogu stići. Gdje sam to i što sam ja ovdje? Ako sam slobodna, čemu onda te
rešetke na prozorima i kračuni na vratima? Ako sam zarobljena, kakvo sam zlodjelo počinila? — Vi
ste ovdje u apartmanu koji je za vas određen. Dobio sam, gospođo, nalog da pođem po vas na brod i
da vas dovedem u ovaj dvorac. čini mi se da sam taj nalog izvršio po svim pravilima vojničke
tačnosti, ali također i po svim pravilima plemićke uglađenosti. Ovdje i završava, barem zasad,
zadatak koji je trebalo da izvršim s obzirom na vas. Ono što sada dolazi, tiče se jedne druge osobe.
— A tko je ta druga osoba? — upita Mi!ady. — Biste li mi mogli reći njezino ime? U tom trenutku
začu se na stepenicama snažan zveket ostruga. Začuli su se i nestali neki glasovi, a bat osamljenih
koraka približavao se vratima. — Evo, gospođo, ta osoba upravo dolazi! — odgovori joj oficir
sklonivši se s puta i poprimivši držanje u kome su se ogledali poštovanje i potčinjenost.
Istovremeno vrata se otvoriše. Na pragu se pojavi neki čovjek. Bio je gologlav. O boku visio mu je
mač, a među prstima držao je smotan rupčić. Miladv se učinilo da je prepoznala tu sjenu u mraku.
Jednom rukom ona se uhvati za naslon svoje stolice i ispruži glavu kao da se zeh uvjeriti je li doista
istina ono što je vidjela. 11 Tri mušketira II «£j

Došljak se zatim polako približi. I koliko se on približavao ulazeći u jasan krug što ga je
osvjetljavala lampa, toliko je Miladv i nehotice uzmicala. A kad više nije bilo nikakve sumnje,
javila se: — Što? Moj brat! — povikala je izvan sebe od čuđenja. — Zar ste to vi? — Jesam, lijepa
gospođo! — odgovori joj lord Winter pozdravivši je upola uglađeno, upola ironično. — Ja sam to,
lično! — Prema tome, ovaj dvorac? — To je moj dvorac! — A ova soba? — To je soba za vas! —
Ja sam dakle zarobljena? — Tako nešto. — Ali to je obična i vrlo ružna zloupotreba sile! — Bez
velikih riječi, molim vas! Sjednimo i mirno razgovarajmo, kako to i dolikuje bratu i sestri. Zatim se
okrene vratima gdje je mladi oficir čekao daljnja naređenja. — U redu — reče lord — hvala vam! A
sada nas ostavite same, gospodine Felton!1 XXI RAZGOVOR IZMEĐU BRATA I SESTRE
frffflL-j} 1 John Felton, historijska vojvodu od Buckinghama. 162 ličnost. On je 23. augusta 1628.
ubio

a vrijeme dok je lord Winter zatvarao vrata, otvorio jedno ''prozorsko krilo i približio svoju stolicu
onoj na kojoj je sjedila njegova snaha, Miladv je pokušala obuhvatiti svojim mislima cjelokupni
splet okolnosti u kojima se našla. I počele su joj bivati jasnije niti zavjere o kojima nije mogla ništa
ni slutiti sve dok nije vidjela u kakve je ruke pala. Svoga djevera poznavala je kao dobra plemića,
prostodušna lovca i neustrašiva kockara koji se spretno udvarao ženama, ali koji je — u pogledu
svojih sposobnosti da učestvuje u intrigama — daleko zaostajao za njom. Kako je mogao saznati za
njezin dolazak? I zašto ju je ovako dočekao? Zapravo, Athos joj je rekao nekoliko riječi iz kojih se
može zaključiti da je njezin razgovor s kardinalom zaista dopro u strane uši. Međutim, ona nije
mogla ni pretpostaviti da bi je zbog toga mogli tako brzo i tako vješto uhvatiti u zamku. Više se
bojala da nisu otkrili ono što je ona ranije učinila u Engleskoj. Na neki način Buckingham je mogao
doći do zaključka da mu je baš ona odrezala one dvije rese, pa joj se sada osvećuje za tu sitnu
podvalu. Međutim Buckingham je bio nesposoban da učini išta nažao jednoj ženi, osobito ako se
moglo zaključiti da ju je potakla ljubomora. Ova pretpostavka učini joj se najvjerojatnijom. Držala
je da joj se osvećuju zbog onoga što se dogodilo u prošlosti, a ne da spriječe nešto što bi se moglo
dogoditi u budućnosti. Ali u svakom slučaju njoj je bilo drago što je pala u ruke svome djeveru, jer
je vjerovala da će se tako lakše izvući, mnogo lakše nego da je pala u ruke izravnih i oštroumnih
neprijatelja. — Da, razgovarajmo, dragi brate! — rekla je Miladv nastojeći da pokaže stanovitu
veselost. Bez obzira na moguću dvoličnost lorda Wintera, ona je odlučila da iz tog razgovora izvuče
sva objašnjenja što su joj bila potrebna da bi odlučila kako će se ponašati. — Vi ste dakle odlučili da
se vratite u Englesku — upita je lord Winter — i to suprotno vašoj odluci koju ste tako često
ponavljali u Parizu, tvrdeći da nikada više nećete stupiti nogom na tlo Velike Britanije? 163Na to
pitanje Miladv odgovori drugim pitanjem. — Prije svega — započne — kažite mi kako to da ste
tako budno pratili moje kretanje te ste unaprijed znali ne samo da ću doći nego ste znali čak dan i
sat kad ću stići, a dakako i u kojoj ću se luci iskrcati? Lord Winter primijeni istu taktiku kao i
Miladv. Budući da se njegova snaha služi njome, njemu se činilo da je ta taktika sigurno i dobra. —
Ali, draga sestro — odgovori joj lord — kažite mi zbog čega ste došli u Englesku? — Došla sam da
vidim vas — odgovori Miladv ne znajući do koje mjere taj odgovor pojačava sumnje na koje je
njezina djevera bilo potaklo d'Artagnanovo pismo. Tom laži ona je samo htjela pridobiti naklonost
svog sugovornika. — 0, da mene vidite? — upita podrugljivo lord Winter.
— Bez sumnje, upravo da vas vidim! Što ima čudnovato u tome? — Dakle, dolazeći u Englesku, vi
nikakva drugog cilja niste imali već da mene vidite? — Tako je! — odgovori Miladv. — To znači
da ste se samo radi mene izložili neprijatnostima putovanja i da ste samo radi mene prešli La
Manche? — Samo radi vas. — Dovraga, sestro, kolike li nježnosti! — A zar vam ja nisam najbliži
rod? — upita Miladv glumeći najdirljiviju prostodušnost. — I moja jedina nasljednica, zar ne? —
upita je lord Winter pogledavši svoju snahu u oči. Ma kako um jela vladati sobom, Miladv ipak nije
mogla prikriti zaprepaštenje. Zadrhtala je. A kako je lord Winter, izgovarajući ove posljednje riječi,
bio položio ruku na njezino rame, njemu to nije moglo izmaći. U stvari, udarac je bio neposredan i
snažan. Prva misao na koju je Miladv došla bila je da ju je izdala Ketty, to jest da je Ketty pričala
lordu o onoj mržnji iz koristoljublja koju je ona, Miladv, u odnosu prema VVinteru neoprezno
pokazivala pred svojom sobaricom. Sjetila se i onog svog bijesnog i neopreznog držanja prema
d'Artagnanu kad je ovaj spasio život njezina djevera. — Ne razumijem, milorde! — reče Miladv da
bi dobila na vremenu i da bi potakla svoga protivnika da govori. — što ste time željeli reći? Imaju li
možda vaše riječi kakav skriveni smisao? — 0, nemaju, bože moj! — odgovori lord Winter naoko
posve dobrodušno. — Poželjeli ste da me vidite i došli ste u Englesku. Znao sam za tu vašu želju, ili
bolje, naslutio sam je, i da bih vam prištedio sve neugodnosti kojima biste se bili izložili jer ste u
luku stigli noću, i sve muke koje iziskuje jedno takvo iskrcavanje, 164 poslao sam jednog od svojih
oficira da vas dočeka. Stavio sam mu na raspolaganje kočiju i on vas je doveo ovamo, u ovaj dvorac
koji je pod mojom upravom i kamo ja dolazim svakog dana. A da bi bila zadovoljena, naša
zajednička želja da se što češće viđamo, ovdje sam vam pripremio sobu. I ima li u svemu ovome što
sam vam ja sada rekao nečeg što je čudnije od onog što ste vi meni rekli? — Ne radi se o tome.
Meni je čudno to da ste bili obaviješteni o mome dolasku. — Međutim, to je posve jednostavna
stvar, draga sestro! Zar niste primijetili da je kapetan vašeg broda, dok ste čekali na ulasku u luku,
da bi dobio dozvolu za pristajanje, poslao na obalu čamac s brodskim dnevnikom i popisom posade
i putnika? Ja sam komandant luke, pa su mi donijeli tu knjigu i popis. Tamo sam našao vaše ime.
Moje srce mi je reklo ono što su mi malo prije potvrdila vaša usta, to jest s kakvim se ciljem
izlažete opasnostima putujući morem koje je u ovom času doista stašno, ili u najmanju ruku veoma
tegobno. I upravo zato poslao sam svoj kuter da vam pođe u susret. Sve ostalo znate. Milađv je
shvatila da lord Winter laže te se zbog toga još više uplašila. — Dragi brate — upita ona lorda —
zar ne, ono je vojvoda od Buckinghama stajao na gatu, kad smo večeras ušli u luku? — On glavom!
0, razumijem da ste bili iznenađeni kad ste ga ugledali! — odgovori lord Winter. — Dolazite iz
zemlje u kojoj se za njega vrlo mnogo zanimaju i znam da njegovo naoružavanje protiv Francuske
neobično zabrinjava vašeg prijatelja kardinala. — Mog prijatelja kardinala! — poviče Miladv videći
da je i u tom pogledu, kao i u prethodnoj stvari, lord Winter po svoj prilici obaviješten o svemu. —
Zar on valjda nije vaš prijatelj? — upita nemamo barun. — 0, oprostite, mislio sam da jest! Ali
vratit ćemo se kasnije na mi-lorda vojvodu. Ne udaljujmo se zasad od sentimentalnog toka što ga je
poprimio naš razgovor: rekli ste da ste došli u Englesku radi mene, zar ne? — Jesam. — No, i ja
sam vam odgovorio da će vam želja biti ispunjena te da ćemo se nas dvoje viđati svakoga dana. —
Zar ću dakle morati vječno ostati ovdje? — upita Miladv s izvjesnom zebnjom. — Možda vam se
čini da ovdje niste dobro smješteni, draga sestro? Kažite što vam nedostaje i ja ću se pobrinuti da
vam se ispuni svaka želja. — Ovdje sam bez svojih slugu i bez svojih služavki... — Sve ćete to
imati, gospođo! Kažite mi samo na koji je način vaš prvi muž uredio vaš dom. Premda sam samo
vaš djever, ja ću ga na isti način urediti. 165— Moj prvi muž! — poviče Milady i uznemireno
pogleda lorda. — Da, vaš prvi muž u Francuskoj, ne mislim na svoga brata. Uostalom, ako ste
zaboravili, mogu mu pisati i on će mi dati sva potrebna obavještenja o tome, jer je još živ. Miladv
osjeti kako joj je hladan znoj oblio čelo.
— Vi se šalite! — reče mu ona muklim glasom. — Zar ostavljam utisak čovjeka koji se šali? —
upita barun ustavši sa stolice i ustuknuvši za jedan korak. — Ili bolje, vi me vrijeđate! — nastavi
Miladv stišćući grčevito pesti i podižući se. — Ja da vas vrijeđam? — uzvrati lord Winter prezirno.
— Zaista, gospođo, zar mislite da je to moguće? — Doista, gospodine — reče Milady — vi ili ste
pijani ili ste poludjeli! Izađite i pošaljite mi kakvu ženu! — žene su vrlo indiskretne, draga sestro!
Ne bih li vam ja mogao poslužiti kao sobarica? Na taj način sve naše tajne ostale bi među nama. —
Bezobraznik! — poviče Milady te se ponesena bijesom baci na baruna koji ju je čekao posve
ravnodušno, ali ipak s jednom rukom na dršku mača. — Oh, oh! — reče barun. — Znam da ste
navikli ubijati ljude, ali upozoravam vas da ću se ja braniti. Branit ću se, pa makar to bilo i protiv
vas! — Da — imate pravo! — reče Milady. — Vidim da ste kukavica te se ne biste ustručavali dići
ruku na jednu ženu. — Možda i ne bih. Uostalom, imao bih opravdanje: moja ruka, čini mi se, ne bi
bila prva muška ruka koja se digla na vas! I laganim pokretom ruke, onako kako pri tome postupa
tužilac, barun pokaže na njezino lijevo rame, te ga je gotovo i dodirnuo prstima. Milady muklo
krikne i uzmakne u kut sobe kao pantera koja se namjerava pripremiti za skok. — 0, samo vi režite
koliko vas je volja! — poviče lord Winter. — Međutim ne pokušavajte ugristi, jer, upozoravam vas,
stvari će se okrenuti na vašu štetu. Ovdje nema sudaca koji unaprijed utvrđuju nasljedstvo, nema
putujućih vitezova koji će se sa mnom potući radi lijepe dame koju sam zarobio. Međutim ima
ovdje sudaca spremnih da sude ženi koja je bila toliko bestidna da se, iako udata za drugog, uvukla
u bračni krevet lorda Wintera, mog starijeg brata. I ti suci, uvjeravam vas, predat će vas u ruke
krvniku koji će oba vaša ramena izjednačiti. U očima pobješnjele Milady sijevale su takve munje da
je lorda VVintera obuzimao nesavladiv strah, premda je bio muškarac i premda je pred
nenaoružanom ženom stajao naoružan. Ali to ga ipak nije zaustavilo, već je nastavio žestinom koja
je rasla: 166 __Da, razumijem, pošto ste naslijedili moga brata, bilo bi vam milo da i mene
naslijedite. Međutim, znajte unaprijed: možete me ubiti, ili možete koga unajmiti da me ubije, ali
poduzeo sam sve potrebne mjere da ni jedan peni od onoga što posjedujem ne dođe u vaše ruke!
Niste li već dovoljno bogati? Zar vam nije dovoljno to što posjedujete čitav milijun? I zar se ne
biste mogli zaustaviti na tom svom kobnom putu na kojem ste spremni učiniti svako zlo jedino radi
svoje bezgranične, nezasitne želje za užicima? O, evo, reći ću vam: da mi uspomena na moga brata
nije sveta, vi biste sada trunuli u kakvoj državnoj tamnici ili biste u Tybumu zadovoljavali
radoznalost mornara. Međutim, ja ću šutjeti, a vi mirno podnosite ovo svoje zarobljeništvo. Za
petnaest ili dvadeset dana otići ću s vojskom u La Rochelle, ali jedan dan prije moga odlaska po vas
će doći lađa koju ću sam ispratiti kad bude odlazila i koja će vas odvesti na jug u naše kolonije. I
budite bez brige, imat ćete pratioca koji će vam bez okolišanja prosvirati metak kroz glavu pri
prvom vašem pokušaju da se vratite u Englesku ili na kontinent. Milady ga je slušala s pažnjom od
koje su se njezine usplam-tjele oči još više raširile. — Međutim, zasad ćete ostati u ovome dvorcu
— nastavi lord Winter. — Njegovi su zidovi debeli, njegova su vrata čvrsta, rešetke su ovdje
sigurne. Osim toga, duboko pod vašim prozorom je more, a ljudi koji sačinjavaju moju poslugu i
koji su mi odani na život i smrt bit će na straži oko ovog apartmana i nadzirat će sve prolaze koji
vode u dvorište. A kad biste i stigli u dvorište, trebalo bi da još svladate tri željezne ograde. Ali
moje je naređenje jasno: na svaki vaš korak, na svaku vašu kretnju, na svaku vašu riječ iz koje bi
proizlazilo da se radi o bijegu, uslijedio bi samo jedan odgovor, to jest na vas bi otvorili vatru. Ako
vas ubiju, nadam se da će mi pravda Kraljevine Engleske biti zahvalna što sam joj uštedio trud. O,
gospodo, vi se opet smirujete, na vaše lice vraća se iznova spo-kojstvo! »Petnaest dana, dvadeset
dana«, kažete u sebi, »o, moj je duh poduzetan i dotad ću već nešto smisliti! Imam demonsku dušu i
već ću naći kakvu žrtvu! Za petnaest dana«, kažete, »gdje ću ja već biti!« O, u redu, pokušajte!
Videći da lord pogađa njezine misli, Milady zari je sebi nokte u meso da bi svladala svaki pokret
Icoji bi njezinu licu dao kakav drugi izraz osim izraza tjeskobe i muke. Lord Winter nastavi: —
Oficir koji ovdje zapovijeda za vrijeme moje odsutnosti, a vi ste ga već vidjeli te ga prema tome i
poznate, taj oficir, kao što ste^ se uvjerili, zna slušati uputstva. Jer poznajem ja vas! Vi niste došli iz
Portsmoutha ovamo a da ga niste pokušali natjerati da govori. I što kažete? Bi li mramorni kip umio
bolje šutjeti i bi li bio ravnodušniji od njega? Na mnogim ste ljudima dosad iskušali 167snagu svoje
zavodljivosti, i na žalost uvijek ste uspjeli. Ali iskušajte je na njemu, dovraga! Ako vam to pođe za
rukom, smatrat ću vas pravim, autentičnim demonom. On pođe prema vratima i naglo ih otvori. —
Neka pozovu gospodina Feltona — reče lord, koji se zatim ponovo obrati svojoj sugovornici: —
čekajte još trenutak, pa ću vas preporučiti mom oficiru. Između ovo dvoje ljudi zavladala je sada
čudna tišina za vrijeme koje se začuo lagani i odmjereni šum koraka što su se približavali. U
mračnom hodniku uskoro se pojavi silueta čovjeka i mladi poručnik, s kojim smo se već upoznali,
zastane na pragu očekujući barunova naređenja. — Uđite, dragi Johne — reče mu lord Winter. —
Uđite i zatvorite vrata! Mladi oficir uđe. — A sada — reče barun — pogledajte tu ženu: mlada je,
lijepa je, sve zemaljske draži skupile su se na njoj. Međutim ona je čudovište. Tek joj je dvadeset i
pet godina, a već je počinila toliko zločina da biste čitavih godinu dana morali kopati po arhivima
naših sudova da ih u tolikom broju sakupite. Njezin glas govori u njezinu korist, njezina ljepota
služi kao mamac žrtvama, a njezino tijelo, treba joj to priznati, uvijek plaća ono što je obećala. Ona
će pokušati da vas zavede, možda će čak pokušati i da vas ubije. Izvukao sam vas iz bijede, dragi
Feltone. Na moju preporuku dobili ste čin poručnika. Jedanput sam vam spasio život, a vi znate
kojom prilikom. I nisam samo vaš dobročinitelj nego sam vam i kao otac. Ova je žena došla iz
Francuske da bi mi radila o glavi. Imam tu zmiju u svojim rukama. No, pozvao sam vas, pa vam
kažem: Prijatelju Feltone! Johne, dijete moje! čuvaj mi tu ženu, a povrh svega čuvaj se te žene!
Zakoni se da ćeš je čuvati, da bi je stigla kazna koju je zaslužila! Johne Feltone, ja se pouzdajem u
tvoju riječ! Johne Feltone, ja vjerujem u tvoju lojalnost! — Milorde! — reče mladi oficir skupivši u
svom čistom pogledu svu mržnju koju je mogao izvući iz srca. — Milorde, kunem vam se da ću
učiniti sve onako kako ste rekli! Miladv sretne njegov pogled kao žrtva koja se prepustila sudbini.
Njezino lijepo lice poprimilo je izraz potpune potčinjenosti i blagosti, tako da je lord Winter sada
jedva mogao prepoznati onu tigricu s kojom je nekoliko časaka prije toga bio spreman čak i da se
bori. — Ona ni u kom slučaju ne smije izaći iz ove sobe, razumijete li, Johne! — nastavi barun. —
Ona se ne smije ni s kim dopisivati, ona smije razgovarati samo s vama, ako joj uopće ukažete čast
da s njom progovorite! — Dovoljno je to, milorde, zakleo sam se! 168 __ A sada, gospođo nastojte
se izmiriti s bogom, jer ljudi su vas osudili! Miladv je oborila glavu praveći se kao da ju je ta osuda
smrvila. Lord Winter izađe i dade znak Feltonu, koji također izađe za njim zatvorivši za sobom
vrata. Trenutak poslije toga čuli su se u hodniku teški koraci nekog vojnika iz mornarice koji je
ovdje bio na straži. Za pojasom mu je visila sjekira, a pušku je držao u ruci. Nekoliko minuta
Miladv je ostala u istom položaju. Bojala se da je možda neće tko gledati kroz ključanicu. Zatim je
polako podigla glavu. Njezino je lice ponovo poprimilo izraz užasne prijetnje i izazova. Potrčala je
prema vratima da osluškuje, pogledala je kroz prozor, a zatim se zavalila u široku fotelju i stala
razmišljati.

XXII OFICIR
međuvremenu kardinal je očekivao vijesti iz Engleske, ali nikakve vijesti nisu stizale, osim
nepovoljnih i prijetećih. Premda je La Rochelle bila dobro opkoljena i premda se, zahvaljujući
poduzetnim mjerama, osobito brani koja je u opkoljeni grad onemogućavala pristup svakoj lađi,
uspjeh činio potpuno sigurnim, ipak je opsada mogla još dugo trajati. A to bi bila velika sramota za
kraljevsko oružje i velika neprilika za gospodina kardinala, koji — istina — nije više morao sijati
svađu između Ljudevita XIII i Anne Austrijske, jer ta je svađa već bila posijana, nego je morao
umirivati gospodina de Bassompierrea, koji je bio zavađen s vojvodom d'Angoulemeom. U
međuvremenu, Gospodin, koji je bio započeo opsadu, prepustio je kardinalu brigu da je dovrši.
Usprkos nevjerojatnoj upornosti predsjednika gradskog vijeća, grad je bio pokušao s nekom vrsti
pobune, zahtijevajući predaju. Ali je predsjednik gradskog vijeća dao povješati zavjerenike, a to je
smekšalo i najtvrđe glave, koje su se onda pomirile s tim da pomru od gladi. činilo im se da će takva
smrt ipak stići sporije i da nije tako sigurna kao smrt na vješalima. A oni koji su opsijedali grad, od
vremena do vremena uhvatili bi po kojeg glasnika što su ga Rošelci slali Buckiaghamu, ili po kojeg
špijuna što ga je Buckingham slao Rošelcima. U jednom i u drugom slučaju postupak je bio brz.
Gospodin kardinal izgovarao je samo jednu riječ: objesite ga! Pozivali su kralja da prisustvuje
vješanju. On je dolazio nevoljko, ali je izabirao dobro mjesto da bi vidio svaku pojedinost pri
vješanju. Uvijek bi ga to donekle razonodilo te bi mu pomoglo da s više strpljenja podnosi
jednoličan život koji je u takvim okolnostima uvijek karakterističan. No uza sve to kralju je bilo
neobično dosadno te je neprestano govorio da će se vratiti u Pariz. I da je bilo manje glasnika i
špijuna, Njegova bi se preuzvišenost, uza svu svoju domišljatost, bila našla u velikoj neprilici.
Vrijeme je ipak prolazilo, a Rošelci se nisu predavali. Kod jednog uhvaćenog špijuna nađeno je
pismo u kojem su Rošelci javljali Buckmghamu da je grad na izmaku snaga. Ali umjesto da kažu:
170 »Ako vaša pomoć ne stigne u roku od petnaest dana, mi ćemo se predati«, u pismu je stajalo:
»Ako u roku od petnaest dana ne stigne vaša pomoć, kad stigne, bit ćemo već svi mrtvi od gladi.«
Dakle, Buckmgham je Rošelcima bio jedina nada. Buckingham je bio njihov Mesija. Bilo je
očigledno da bi zajedno s njihovom nadom propala i njihova hrabrost, ako bi jednoga dana
pouzdano saznali da više me mogu računati na Buckinghama. Prema tome kardinal je s velikim
nestrpljenjem očekivao vijesti iz Engleske, vijesti koje će javiti da Buckingham neće doći. Prijedlog
da se grad osvoji na juriš, o kojemu se često raspravljalo u kraljevskom savjetu, bio je svaki put
odbačen. Ponajprije zato što se činilo da je La Rochelle neosvojiva, a zatim i zato što je kardinal
dobro znao da bi užas zbog krvi što bi se prolila, u uvjetima kad Francuzi moraju ubijati Francuze,
vratio francusku politiku za šezdeset godina natrag. Kardinal nije mogao prihvatiti takav izlaz, on je
u to vrijeme bio čovjek kojeg bismo danas nazvali progresivnim. U stvari, ovaj novi pokolj u La
Rochelli, dakle smrt tri ili četiri hiljade hugenota koji bi izginuli godine 1628, isuviše bi podsjećao
na pokolj izvršen u noći svetog Bartolomeja godine 1572. Ali napokon, bez obzira na sve to, ovo
krajnje sredstvo, kojemu se kralj kao dobar katolik nije uopće suprotstavljao, moralo je svaki put
iznova ustuknuti pred glavnim argumentom što su ga iznosili generali. Taj je argument glasio: La
Rochelle je neosvojiva i jedino je glad može prisiliti na predaju! Iz svojih misli kardinal nije mogao
odagnati bojazan koja bi ga spopadala kad bi se sjetio one strašne žene koja je bila njegov emisar. I
sam je uočio čudnovata stanja u koja je zapadala ta žena: čas je to bila zmija a čas lavica. Da li ga je
ona izdala? Nije li možda mrtva? U svakom slučaju dovoljno ju je poznavao te je bio siguran da
ona, radila za njega ili protiv njega, bila mu prijatelj ili neprijatelj, ne sjedi skrštenih ruku ako se
zaista nije našla pred velikim zaprekama. Međutim, o tim zaprekama kardinal nije mogao ništa
znati. Uostalom, on je, i to s pravom, računao na Miladv. Osjetio je da prošlost te žene ikri je strašne
stvari koje samo njegov crveni . ogrtač može pokriti. Znao je da se zbog ovih ili onih stvari ta žena
vezala uz njega, jer joj je samo on mogao pružiti zaštitu moćniju od opasnosti što su joj prijetile. On
je međutim odlučio da ratuje posve sam, a da na vanjske uspješne obrate čeka kao što se čeka na
sretan slučaj. Nastavio je s gradnjom poznate brane koja je trebalo da izgladni La Rochelle.
Očekujući takav ishod, bacio je pogled na nesretni grad koji je u sebi skrivao toliko užasnih nevolja
i toliko herojskih vrlina.
Pri tome sjetio se riječi Ljudevita XI, koji mu je bio politički prethodnik kao što je on, kardinal
Richelieu, bio politički prethodnik Ro171

bespierreov. Sjetio se dakle riječi Ljudevita XI te je promrmljao u sebi načelo Tristanova1 kuma:
»Podijeli pa vladaj!« Opsijedajući Pariz, Henrik IV je preko zidina bacao kruh i druge namirnice.
Kardinal je bacao male cedulje na kojima je Rošel-cima objašnjavao kako je ponašanje njihovih
vođa nepravedno, egoistično i barbarsko. Ti vođe imali su pšenice u izobilju i nisu je dijelili.
Usvojili su načelo (jer i oni su također imali načela), da nije važno ako žene, djeca i starci pomru,
samo ako ostanu jaki i čvrsti oni koji moraju braniti zidine. Sve dotle to načelo nije bila samo
teorija nego i praksa. Istina, ono nije bilo općenito prihvaćeno, ali — što zbog privrženosti
zajedničkoj borbi, što zbog nemogućnosti da se išta učini — nitko mu se nije protivio. Međutim,
kardinalove cedulje zadale su mu udarac. One su podsjetile muževe da su njihova djeca, njihove
žene, njihovi starci, koji su bili prepušteni da umru od gladi, da su to njihovi sinovi, njihove žene i
njihovi očevi. I potakle su ih na misao da bi bilo pravednije da svi zajedno podnose zajedničku
nevolju i da svi zajedno, jer su svi u istom položaju, donose jednodušne odluke. ^ Zaista, cedulje su
postigle svrhu koju im je namijenio onaj što ih je napisao. Velik broj stanovnika one su potakle da
povedu zasebne pregovore s kraljevom vojskom. Ali kad je kardinal već gledao kako mu sredstvo
što ga je primijenio donosi plodove, kad je već sebi čestitao na uspjehu, neki je Rošelac, koji se bog
zna na koji način uspio provući kroz položaje kraljeve vojske (takva je dakle bila budnost
Bassompierreova, Schombergova i vojvode de d'Angoulemea, nad kojima je i kardinal stalno bio
budan) vratio u grad iz Portsmoutha i izjavio da je tamo vidio veličanstvenu flotu koja je bila
spremna da za osam dana odjedri. Uz ostalo, Buckingham je javio predsjedniku gradskog vijeća da
je veliki savez protiv Francuske napokon zaključen i da će u kraljevinu istovremeno upasti
engleska, njemačka i španjolska vojska. To pismo javno su pročitali na svim trgovima, a na
uglovima ulica izlijepili su kopije. I oni koji su bili počeli pregovore, prekinuli su ih, odlučivši da će
čekati pomoć koja je tako svečano najavljena. Ova neočekivana promjena pobudila je Richelieuu
njegovu raniju uznemirenost i prisilila ga da i protiv svoje volje ponovo okreće pogled preko mora.
Ne znajući za uznemirenost svog jedinog i pravog vođe, kraljevska je vojska za to vrijeme
provodila veseo život. U logoru nije nedostajalo ni hrane ni novca, pa su se svi rodovi oružja
nadmetali smjelošću i veseljem. Hvatali su špijune i vješali ih, odlazili su u opasne pothvate na
branu ili na more, izmišljali su svakakve ludosti i hladnokrvno ih izvršavali; tako je dakle vojska
skraćivala sebi da1 Tristan, vojskovođa Ljudevita, XI. 172 ne koji su inače bili vrlo dugi, ne samo
za Rošelce, iscrpljene glađu i nespokojstvom nego i za kardinala koji je Rošelce tako uporno
opSijedao. Kardinal je neprestano bio na konju, kao posljednji žandar u vojsci. Jašući zamišljeno,
razgledavao je utvrđenja što su ih, po njegovoj zapovijedi, ali ne tako brzo kao što je on želio,
gradili inženjeri koje je doveo iz svih krajeva Francuske. Ponekad bi tako sreo kojeg mušketira iz
čete gospodina de Trevillea, pa bi
mu se približio gledajući ga s posebnim interesom. Kad bi se međutim uvjerio da to nije nijedan od
četvorice naših prijatelja, kardinal bi skrenuo na drugu stranu svoj prodoran pogled i svoje duboke
misli. Jednoga dana kardinal je tako izjahao bez naročita cilja. Pratili su ga jedino Cahusac i La
Houdiniere. Obuzela ga je užasna sjeta. Nije više imao nade u pregovore s gradom. Jašući polako uz
obalu i miješajući neizmjernost svojih misli s neizmjernošću oceana, stigao je na svom konju na vrh
brežuljka s kojeg opazi kako iza nekog grma leži na pijesku sedam ljudi okruženih praznim bocama.
Vidjelo se da se ti ljudi žele usput ugrijati na suncu koje je u to doba godine tako rijetko i škrto.
Među tim ljudima, četvorica su bili naši mušketiri i oni su se upravo spremali da čuju kako glasi
pismo koje je jedan malo prije primio. To pismo bilo je tako važno da su mušketiri zbog njega
ostavili na bubnju svoje karte i kocke. Ostala trojica bila su zauzeta otvaranjem ogromnog
demižona koliurskog vina. Bili su to lakeji ove gospode. I već smo rekli da je kardinal bio mračno
raspoložen, a kad se nalazio u takvom duhovnom stanju, ništa ga nije moglo u tolikoj mjeri
ozlovoljiti kao radost koju doživljuju drugi. Uostalom, njega je opsijedala čudna ideja. Vjerovao je
da uzroci njegove tuge potiču druge da budu veseli. Pošto je La Houdiniereu i Cahusacu dao znak
da se zaustave, on sjaše s konja te pođe prema sumnjivim veseljacima u nadi da će, zahvaljujući
pijesku koji je prigušivao njegove korake i grmu iza kojeg se sklanjao od njihova pogleda, ipak čuti
nekoliko riječi iz tog razgovora za koji je pretpostavljao da je vrlo interesantan. Tek kad je bio deset
koraka od grma prepoznao je d'Artagnanov gas-konjski govor, a budući da je već znao da su ti ljudi
mušketiri, (odmah je shvatio da ostala trojica mogu biti samo njegovi nerazdvojni drugovi, to jest
Athos, Porthos i Aramis. Lako je shvatiti koliko je sada porasla kardinalova želja da čuje taj
razgovor. Njegove oči poprimile su čudnovat izraz i on se, vješto kao tigar, stade prikradati grmu.
Ali uspjelo mu je čuti samo neke neodređene glasove koji nisu imali nikakva značenja i smisla,
kadli ga prene zvonak i kratak uzvik upućen mušketirima: — Oficir! — povikao je Grimaud. —
Ništarijo! Usudili ste se progovoriti, čini mi se! — reče Athos pridigavši se na lakat i strogo
pogledavši Grimauda. 173Grimaud ne progovori više ni riječi. Zadovoljio se time što je pokazao
prst u pravcu grma upozoravajući svoga gospodara na prisustvo kardinala i njegove pratnje. U
jednom skoku mušketiri su se našli na nogama. S poštovanjem pozdrave kardinala. — čini se da
gospoda mušketiri imaju posebnu stražu. Zar možda očekuju da će Englezi stići kopnom, ili
mušketiri sebe smatraju višim oficirima? Kardinal je bio bijesan. — Monsinjore! — odgovori
Athos, jer je u općoj zabuni jedino on sačuvao velikašku hladnokrvnost, nladnokrvnost koja ga
uostalom nikada nije ni napuštala. — Monsinjore, kad nisu u službi, odnosno kad završe službu,
mušketiri piju i igraju na kocke, a za svoje lakeje oni su zaista vrlo visoki oficiri. — Za lakeje! —
progunđa kardinal. — Lakeji kojima je naređeno da svojim gospodarima jave kad tko prolazi nisu
nikakvi lakeji nego su to stražari! — Međutim Vaša preuzvišenost vidi da bismo se bili izložili
neprijatnosti da nismo poduzeli tu mjeru. U tom slučaju vaša bi preuzvišenost bila prošla pokraj
nas, a mi joj ne bismo iskazali svoje poštovanje i svoju zahvalnost za milost koju nam je iskazala
dajući nam priliku da sva četvorica služimo zajedno. D'Artagnane! — nastavi Athos. — Malo prije
ste govorili da biste željeli izraziti zahvalnost monsinjoru. I, evo sada vam se pruža prilika!
Iskoristite je! Te riječi Athos je izgovorio s onom svojom nepokolebljivom flegmatičnošću koja je u
časovima opasnosti bila za njega karakteristična, i onom svojom izvanrednom učtivošću koja je u
određenim trenucima davala njegovu držanju izraz kraljevskog dostojanstva. D'Artagnan se približi
i promuca nešto u znak zahvalnosti. Međutim, pred mrkim kardinalovim pogledom odmah je i
ušutio. — Nije u tome stvar, gospodo! — nastavi kardinal, koji se nije dao nimalo smesti
Athosovim riječima. — Nije u tome stvar! Stvar je u tome što ne volim da se obični vojnici, zato što
imaju sreću da služe u povlaštenom rodu oružja, prave ovako velikom gospodom zaboravljajući da
za njih važe ista pravila discipline kao i za sve druge. Athos je pustio kardinala da do kraja kaže ono
što je htio reći, a zatim se nakloni u znak poslušnosti, te onda nastavi: — Nadam se, monsinjore, da
se nismo ničim ogriješili o disciplinu. Mi sada nismo u službi i možemo raspolagati svojim
slobodnim vremenom kako nam se čini da je najbolje. Međutim, ako nas je poslužila
sreća te Njegova preuzvišenost ima kakvo posebno naređenje za nas, spremni smo da ga izvršimo.
Kao što monsinjor vidi — doda Athos namrštivši obrve, jer ga je takva vrst ispitivanja po174 roalo
uzrujavala — mi smo sa sobom ponijeli i oružje, da bismo bili spremni i na najmanju uzbunu. I on
prstom pokaže kardinalu četiri puške što su ležale na hrpi blizu bubnja na kojem su se nalazile karte
i kocke. __ Neka nam Vaša preuzvišenost vjeruje — doda d'Artagnan .__da bismo joj bili došli u
susret, da smo znali tko dolazi. Međutim, kako ste došli s malom pratnjom, nismo mogli
pretpostaviti da ste to vi, monsinjore. Kardinal je grizao sebi brkove, pa čak i usne. __ Znate li vi —
reče im kardinal — kakav dojam ostavljate? Uvijek ste ovako zajedno, uvijek ovako naoružani, a k
tome sada postavljate i lakeje da vas čuvaju! Znate li vi na koga ste nalik? Nalik ste na četiri
zavjerenika! — O, monsinjore, što se toga tiče, to je istina! — odgovori Athos. — Kao što je Vaša
preuzvišenost već imala prilike vidjeti, mi doista kujemo zavjere, ali zavjere protiv Rošelaca! — O,
gospodo političari! — uzvrati kardinal pošto je i sam namrštio obrve. — U vašim glavama čovjek bi
možda otkrio tajne o kojima nitko i ne sanja, samo kad bi se moglo iz njih čitati, onako kao što ste
vi čitali ono pismo koje ste sakrili čim ste vidjeli da dolazim. Athosovo lice obli crvenilo. On
zakorakne prema Njegovoj pre-uzvišenosti. — Reklo bi se da smo vam uistinu sumnjivi,
monsinjore, i da nas podvrgavate pravom pravcatom ispitivanju. Ako je tako, neka se Vaša
preuzvišenost udostoji izjasniti, pa ćemo barem znati na čemu smo. — Pa da je to i ispitivanje,
gospodine Athose — odgovori kardinal — ne bi to bilo ništa neobično. Jer su i mnoge značajnije
ličnosti nego što ste vi bile podvrgnute ispitivanju, pa se nisu ustručavale da daju odgovore. — Zato
sam i kazao Vašoj preuzvišenosti neka nam samo postavlja pitanja, a mi smo spremni odgovarati.
— Kakvo je to pismo, gospodine Aramis, koje ste namjeravali čitati, ali ste ga onda sakrili? — To je
pismo što ga je napisala jedna žena, monsinjore! — O, slažem se! — reče kardinal. — Kad se radi o
takvim pi-. smkna, treba sačuvati diskreciju. Ali uza sve to, i takvo se pismo može pokazati
ispovjedniku, a ja sam, kao što znate, svećenik. — Monsinjore! — reče Athos s mirnoćom koja je
bila strašna, jer je tim pitanjem stavljao na kocku svoj život. — Monsinjore, to je pismo napisala
jedna žena, ali ipak nisu ga potpisale ni Marion, ni Lorme, ni gospođa d'Aiguillon. Kardinal
problijedi kao smrt, a zastrašujuća iskra sijevnu mu u očima. Okrenuo se kao da namjerava izdati
neku zapovijed Cahu-sacu i La Houdiniereu. Athos primijeti taj njegov pokret i ispruži 175korak
prema puškama na kojima su već počivali pogledi trojice mušketira koji nisu bili nimalo spremni da
idu u zatvor. U svojoj grupi kardinal je bio samo treći, a mušketira, zajedno s lakejima, bilo je
ukupno sedam. Ocijenio je dakle da bi borba bila vrlo nejednaka, pogotovu zato što su Athos i
njegovi drugovi uistinu zavjerenici. I jednim od onih svojih naglih obrata, na kakve je uvijek bio
spreman, kardinal pretvori svoju srdžbu u osmijeh. — Hajde, hajde! — reče im. — Vi ste hrabri
mladići, ponosni na danjem svjetlu, a vjerni u mraku! Nema nikakva zla u tome da čovjek bdije nad
samim sobom, kad tako dobro bdije nad drugima. Gospodo, ja nisam zaboravio kako ste me pratili
onu noć kad sam bio u »Crvenom golubinjaku«. Kad bi i sada bilo kakve opasnosti na putu kojim
sam pošao, također bih vas zamolio da me otpratite. Ali budući da nema opasnosti, ostanite tu gdje
jeste, ispijte do kraja svoje vino, nastavite sa svojom zabavom i dovršite čitanje svoga pisma!
Zbogom, gospodo! I uzjahavši ponovo na konja, kojeg mu je doveo Cahusac, kardinal ih pozdravi
pokretom ruke te se udalji. četiri mladića, stojeći nepomično, pratili su ga očima. Nisu progovorili
ni riječi sve dok nije nestao iz vida. Zatim su se pogledali. Bili su zaprepašteni. Usprkos tome što se
Njegova preuzviše-nost prijateljski s njima oprostila, oni su znali da je kardinal kipio od bijesa.
Samo se Athos glasno i prezrivo smijao. Pošto ga kardinal nije više mogao ni čuti ni vidjeti, Athos
naposljetku progovori: ' — Taj Grimaud je prekasno viknuo! Athos je očigledno osjećao veliku
potrebu da na nekome iskali svoje neraspoloženje. Grimaud je htio odgovoriti u želji da se opravda.
Ali Athos podigne prst, i Grimaud odmah ušuti.
— Biste li mu bili dali pismo? — upita d'Artagnan Aramisa. — Evo — reče Aramis svojim
umiljatim glasom — bio sam donio ovakvu odluku: bude li insistirao da mu damo pismo, ja ću mu
ga jednom rukom pružiti, a drugom ću mu zabiti mač u trbuh. — To sam i očekivao — reče Athos.
— Zato sam se i postavio između vas i njega. Uistinu, taj je čovjek vrlo neoprezan kad ovako
razgovara s ljudima. Kao da je uvijek imao posla samo sa ženama i djecom! — Dragi Athose —
reče d'Artagnan — ja vam se divim. Međutim treba priznati da nismo imali pravo. — Kako to
mislite, da nismo imali pravo! — usprotivi se Athos. — Pa čiji je dakle taj zrak što ga udišemo? čiji
je ovaj ocean po kojem se šire naši pogledi? A čiji je ovaj pijesak na kojem smo ležali? čije je to
pismo što vam ga je pisala vaša gospođa? Je li 176 I možda kardinalovo? časti mi, taj čovjek sebi
zamišlja da je čitav svijet njegov! Stajali ste ovdje zbunjeni, preneraženi, smrvljeni. Izgledalo je kao
da se pred vama stvorila Bastilja ili kao da vas je Meduza pretvorila u kamene kipove. A je li to
zavjera ako je netko zaljubljen? Zaljubljeni ste u ženu koju je kardinal dao uhapsiti i želite je
istrgnuti iz njegovih ruku. I sada igrate partiju karata s Njegovom preuzvišenosti. Ovo pismo je vaša
karta, pa zašto da svoju kartu pokazujete protivniku? To se nikada ne čini. Neka pogodi kartu! Mi
njegovu pogađamo! — Zaista — reče d'Artagnan Athosu — sve je ovo tačno što kažete. — Prema
tome, nemojmo više govoriti o ovome što je bilo i neka Aramis nastavi s čitanjem pisma što ga je
dobio od svoje sestrične. Neka nastavi s čitanjem tamo gdje ga je kardinal prekinuo. Aramis izvadi
pismo iz džepa, a tri prijatelja mu se približe. U međuvremenu tri su se lakeja ponovo okupila oko
demižona. — Bili ste pročitali svega jedan ili dva retka — reče d'Artagnao. — Zato je najbolje da
ponovo počnete iz početka. — Drage volje — reče Aramis. Dragi bratiću, Mislim da ću morati
otputovati u Stenay, jer je u tamošnji samostan karmelićanki moja sestra poslala našu služavku. Ta
jadna djevojčica pomirila se sa svojom sudbinom, jer zna da nigdje drugdje ne bi mogla živjeti bez
opasnosti za svoju dušu. Međutim, ako se prilike u našoj obitelji urede onako kako bismo željeli,
vjerujem da će se ona, pa makar i ogriješila dušu, vratiti onima za kojima žali što ih je ostavila, to
više što zna da stalno na nju mislimo. U takvim iščekivanjima njoj i nije suviše teško. Jedino želi da
joj se njezin obožavalac javi pismom. Znam da ovakve stvari teško prolaze kroz rešetke, ali kao što
sam vam već dokazala, dragi bratiću, ipak nisam tako nespretna da se ne bih prihvatila toga zadatka.
Moja vam sestra zahvaljuje što ste pokazali da je se trajno sjećate. Neko vrijeme bila je vrlo
nemirna. Ali sada se napokon donekle smirila, jer je tamo poslala svoga pouzdanika, da se ne bi
dogodilo ništa nepredviđeno. Zbogom, dragi bratiću, i javljajte nam se što je moguće češće, to jest
svaki put kad mislite da to možete sigurno učiniti. Grlim vas. Marija Michon — O, koliko vam
dugujem, dragi Aramise! — poviče d'Artagnan. — Draga moja Constanca, dobio sam napokon
vijesti o njoj! Ona je živa i na sigurnom je mjestu u samostanu, ona je u Stenavu! Athose, gdje se
nalazi Stenay? 12 Tri mušketira II 177— Na nekoliko milja od granice. Kad završi opsada, lako
ćemo tamo skočiti. — Nadajmo se da ta opsada neće dugo trajati — javi se Port-hos. — Jutros je
obješen jedan špijun koji je rekao da Rošelci već jedu i kožu sa svojih cipela. Pretpostavljajući da
će, kad pojedu gornju kožu, pojesti i potplate, ne vidim šta bi im još moglo ostati poslije toga, osim
ako se odluče da jedu jedni druge. — Jadne budale! — reče Athos ispraznivši čašu odličnog vina iz
Bordeauxa koje u to doba još nije bilo na glasu kao danas iako je bilo iste kvalitete. — Jadne
budale! Kao da katolička vjera nije najkorisnija i najprijatnija vjera! Ali svejedno — nastavi Athos
pošto je cmoknuo jezikom o nepce — to su hrabri ljudi. Ali kog vraga radite, Aramise? Zar
namjeravate spremiti to pismo u džep? — Da — reče d'Artagnan — Athos ima pravo, treba ga
spaliti. Međutim, i kad ga spalimo, tko zna nema li gospodin kardinal kakvo tajno sredstvo za
čitanje iz pepela? — Mora da ima tako što — primijeti Athos. — šta onda namjeravate učiniti s tim
pismom? — upita Port-hos. — Grimaud, dođite ovamo! — reče Athos. Grimaud se digne i posluša.
— Za kaznu što ste govorili bez dozvole, vi ćete, dragi prijatelju, pojesti ovaj papir. A zatim, kao
nagradu za uslugu koju ćete nam time učiniti, odmah ćete popiti ovu čašu vina. Evo najprije pisma,
žvačite snažno! Grimaud se osmjehne i s pogledom uprtim u čašu koju je Athos natočio sve do
vrha, smekša papir te ga proguta. — Bravo, meštre Grimaud! — reče Athos. — A sada uzmite ovo.
Dobro, oslobađam vas dužnosti da kažete hvala! Grimaud sada proguta i vino koje je bilo u čaši.
Učinio je to šuteći, ali njegove oči, podignute prema nebu, govorile su za sve vrijeme dok je trajao
ovaj prijatan posao. Istina, jezik kojim su govorile bio je nijem, ali to ne znači da nije bio izražajan.
— A sada — reče Athos — ako gospodin kardinal ne dođe na pametnu ideju da Grimaudu raspori
trbuh, mislim da možemo biti uglavnom mirni. Za to vrijeme Njegova je preuzvišenost nastavila
svoju melankoličnu šetnju mrmljajući pod brkovima: — Zaista, treba da pridobijem ta četiri
mušketira!

XXIII PRVI DAN ZAROBLJENIŠTVA

ratimo se u Englesku da vidimo što je s Miladv, koju smo načas izgubili iz vida. Naći ćemo je u
očajnom položaju u kojem smo je i ostavili, u ponoru mračnih razmišljanja, u mračnome paklu pred
čijim je vratima ona ostavila gotovo svaku nadu. Jer po prvi put ona sada sumnja, po prvi put ona se
plaši. U dva navrata nju je sreća iznevjerila, u dva navrata razotkrili su je i izdali, a u oba navrata
nasjela je onoj fatalnoj sili kojom ju je, bez sumnje, sam bog htio svladati. Pobijedio ju je
d'Artagnan, nju, tu nesavladivu silu zla! On je zloupotrijebio njezinu ljubav, uvrijedio je njezin
ponos, izigrao njezine namjere, a sada, evo, oduzima joj imutak, oduzima joj slobodu, pa čak joj
prijeti da će joj oduzeti život. Osim toga, podigao je i jedan kraj njezine maske, toga štita kojim se
ona zaklanja i koji je čini tako jakom. D'Artagnan je od Buckinghama otklonio buru koju mu je Ri-
chelieu pripremao izloživši opasnosti kraljicu. Dakle, otklonio je opasnost od Buckinghama, kojeg
je ona mrzila, kao što je mrzila sve što je nekad voljela. D'Artagnan se izdao za Wardesa, prema
kojem je ona osjećala neodoljiv poriv kao kakva zvijer, poriv kakav često osjećaju žene slična
karaktera. D'Artagnan je doznao onu užasnu tajnu radi koje se ona zaklela da mora umrijeti svaki
koji je sazna. I napokon, kad je dobila u ruke bianko-potpis s pomoću kojeg se namjeravala osvetiti
svome neprijatelju, taj joj je bianko--potpis istrgnut iz ruku, a istovremeno pala je u ropstvo, pala je
u ruke d'Artagnanu koji će je poslati na kakav prljavi Botany-Bay, ili na kakav užasni Tybum u
Indijski ocean. Jer sve je to, bez sumnje, poteklo od d'Artagnana. Ta tko bi na njezinu glavu sručio
toliko sramote ako ne on? Jedino je on mogao upoznati lorda Wintera sa svim tim užasnim tajnama
koje je jednu za drugom otkrio samo kobnom igrom slučajnosti. On je poznavao njezina djevera i
bit će da mu je pisao. Koliko je mržnje iskalila iz sebe dok je tako nepokretno sjedila. Njezin
usplamtjeli pogled lutao je praznim apartmanom. S vremena na vrijeme mukli krikovi popratili bi
njezino disanje i 179stapali bi se s razbješnjelim valovima koji su se penjali i tutnjili, koji su urlali
razbijajući se kao kakav vječni i nemoćni očaj o stijene na kojima je sagrađen ovaj mračni i ponosni
dvorac. U njezinim uzbuđenim mislima srdžba je palila munje i one kao da su je osvjetljavale dok je
protiv gospođe Bonacieux, protiv Buckingha-ma, a iznad svega protiv d'Artagnana ponovo kovala
velike planove o osveti, koji su se gubili u dalekoj budućnosti. Da, ali onaj koji hoće da se osveti
mora biti slobodan. A da bi onaj koji je zarobljen bio slobodan, mora probiti zid, prepiliti rešetke,
provrtati pod. Treba dakle izvršiti djela koja može izvesti samo strpljiv i snažan čovjek, djela pred
kojima treba da ustukne razdra-žena i nestrpljiva žena. Osim toga, da bi se sve to
izvelo treba imati vremena. Za to su potrebni mjeseci, godine, a ona ... ima na raspolaganju deset ili
dvanaest dana, kako joj je rekao lord Winter, njezin tobožnji brat i tamničar. _ Pa ipak, da je
muškarac, ona bi se svega toga prihvatila. Možda bi i uspjela. Zašto se onda nebo tako prevarilo, te
je tu mušku dušu udahnulo u krhko i nježno tijelo! Zato su i bili strašni prvi časovi ropstva.
Nekoliko grčeva srdžbe koje nije mogla svladati bili su cijena kojom je ona platila prirodi svoj dug
ženske slabosti. Ali malo-pomalo ona je obuzdala provale svog luđačkog gnjeva. Nestala je ona
nervozna drhtavica koja joj je tresla čitavo tijelo i sada se vraćala sebi kao umorna zmija koja se
odmara. — No, no, bila sam luda što sam se toliko uzrujala! — rekla je samoj sebi pogledavši se u
ogledalu u kojem se odražavao njezin zažareni pogled. — Ne treba se žestiti, jer je žestina dokaz
slabosti! Uostalom, nikad nisam uspjela posluživši se tim sredstvom. Da se svojom snagom
poslužim protiv žena, imala bih možda izgleda da se sudarim sa slabijima od sebe, pa bih
pobijedila. Ali ja se borim protiv muškaraca, a za njih sam samo žena. Moram se dakle boriti kao
žena. Moja snaga počiva u mojoj slabosti! A onda je samoj sebi htjela pokazati kakve sve promjene
može izvesti na svom tako ekspresivnom i pokretnom licu, pa je to njezino lice stalo odjednom
poprimati naj različiti je izraze, od bijesa koji joj je smežurao crte do nježnog i neodoljivog
zavodničkog osmijeha. A zatim, pod njezinim vještim rukama kosa joj je redom dobivala sve
drukčije i drukčije frizure, za koje je vjerovala da joj mogu povećati šarm lica. Najzad, zadovoljna
sama sobom promrmlja: — No, ništa još nije izgubljeno. Još uvijek sam lijepa. Bilo je oko osam
sati uveče. Miladv spazi krevet. Pomislila je da će joj nekoliko sati odmora osvježiti ne samo um i
ideje nego i boju lica. Ali prije no što je legla sine joj nova misao. Bila je čula da govore o večeri. U
toj sobi već je bila jedan sat, a to znači da 180 neće više morati dugo čekati na jelo. Zarobljenica
nije htjela gubiti vrijeme, nego je odlučila da proučavanjem karaktera ljudi kojima ie povjerena na
čuvanje još iste večeri pokuša sebi pripremiti teren. Pod vratima se pojavi svjetlo. To svjetlo
nagoviještalo je dolazak njezinih tamničara. Miladv se bila digla, pa sada brzo opet sjedne u
naslonjač. Zabaci glavu, rasplete i razbaruša svoju lijepu kosu. Pod izgužvanim čipkama vidjele su
joj se napola gole grudi. Jednu ruku držala je na srcu a drugu je pustila da visi uz zaslon. Netko je
podigao kračune, vrata su zaškripala. U sobi su odjeknuli koraci. Koraci su se približili. __
Postavite ovdje taj stol! — reče glas u kojem je zarobljenica prepoznala Feltona. Naređenje je
izvršeno. — Donesite svijeće i smijenite stražu! — doda Felton. Ove dvije zapovijedi, što ih je
mladi poručnik dao istim osobama, navele su Miladv na zaključak da su sluge i stražari ovdje isti
ljudi, to jest da su vojnici. Uostalom, Feltonova su naređenja izvršena u potpunoj tišini i odmah, a to
je značilo da disciplina koju on nameće svojim podređenima u svakom pogledu cvjeta. Felton, koji
još nije bio ni pogledao Miladv, naposljetku se okrene prema njoj. — Oho! — reče. — Ona spava.
U redu, večerat će kad se probudi. I Felton se uputi prema vratima. — Ali, gospodine poručnice —
javi se jedan vojnik koji nije bio takav stoik kao njegov starješina te se bio približio Miladv — ova
žena ne spava! — Kako? Zar ne spava? — upita Felton. — A šta onda radi? — Ona je
onesviještena. Lice joj je vrlo blijedo, i dobro sam slušao, ali ne čujem da diše. — Imate pravo —
reče Felton pošto je pogledao Miladv s mjesta gdje se nalazio, dakle ne približivši joj se ni za jedan
korak. — Idite i javite lordu VVinteru da se njegova zarobljenica onesvijestila, jer ne znam što da
radim. Takav slučaj nije bio predviđen. Vojnik izađe da bi izvršio nalog oficira. Felton sjedne na
našlo-, njač koji se slučajno našao pokraj vrata te je posve mirno i šuteći čekao. Miladv je bila pravi
majstor u onoj velikoj vještini koju žene toliko njeguju, to jest mogla je gledati kroz svoje dugačke
trepavice ostavljajući pri tome dojam da su joj oči zatvorene. Tako je ugledala Feltona koji joj je bio
okrenut leđima. Promatrala ga je na taj način po prilici deset minuta, i za čitavih tih deset minuta taj
hladnokrvni čuvar nije se nijedanput okrenuo. Tada se ona sjeti da će doći lord VVinter i da će
svojim prisustvom dati njezinu čuvaru nove snage. Prema tome, njezin je prvi 181pokušaj propao.
Ona se s tim pomiri, ali kao žena koja se ne odriče svojih sredstava. Zbog toga je podigla glavu,
otvorila oči i tiho uzdahnula.
čuvši taj uzdah, Felton se naposljetku okrene. — O, gospođo! — rekao je. — Probudili ste se.
Prema tome nemam ovdje više što raditi! Bude li vam što potrebno, zovite! — 0, bože moj, bože
moj, koliko sam propatila! — prošapta Miladv svojim ljupkim glasom koji je, kao i glas antičkih
čarobnica, •očaravao sve one koje je htio uništiti. I Miladv se ispravi u naslonjaču te zauzme još
privlačniji i slobodniji položaj od onog u kojem se nalazila dok je ležala. Felton ustane. — Gospođo
— reče joj oficir — ovako ćemo vas posluživati triput na dan, i to izjutra u devet sati, zatim u jedan
sat poslije podne, a onda u osam sati uveče. Ako vam to ne odgovara, možete sami odrediti drugo
vrijeme mjesto onoga što sam vam predložio. Što se toga tiče, ravnat ćemo se prema vašim željama.
— Ali zar ću biti uvijek sama u toj velikoj i tužnoj sobi? — upita Miladv. — Pozvali smo jednu
ženu iz okolice koja će sutra doći u dvorac. Ona će dolaziti ovamo kad god zaželite da bude s vama.
— Hvala vam, gospodine! — odgovori ponizno zarobljenica. Felton se lagano nakloni te se uputi
prema vratima. U trenutku kad je već bio na pragu, pojavi se u hodniku lord Winter zajedno s
vojnikom koji mu je javio da se Miladv onesvijestila. Lord je u ruci imao bočicu mirisne soli. —
Što je? što se ovdje događa? — upita Winter podrugljivo videći da je njegova zarobljenica na
nogama i da Felton upravo odlazi. — Zar je pokojnica već uskrsla? Zaboga, Feltone, dijete moje, ti
dakle nisi primijetio da te ona smatra novajlijom i da je pred tobom odglumila prvi čin jedne
komedije čiji ćemo daljnji rasplet bez sumnje pratiti sa zadovoljstvom? — Pomislio sam na to,
milorde — odgovori Felton. — Međutim, budući da je ona žena, htio sam prema njoj pokazati
obzirnost koju svaki dobro odgojeni muškarac mora imati prema jednoj ženi, ako već ne radi nje
same a ono barem radi sebe. Miladv zadrhta cijelim tijelom. Ove Feltonove riječi prostru-jile su joj
kao led kroz sve vene. — Tako! — nastavi lord Winter smijući se. — Zar te ova lijepa kosa, tako
znalački raspletena, ova njezina bijela put i ovaj zavodnički pogled nisu još osvojili? O, ti, kameno
srce! — Nisu, milorde! — odgovori mladić. — I vjerujte mi, nisam ja čovjek kojega bi lukavstvo i
zavodništvo žena moglo pokolebati. — Kad je već tako, dragi poručnice, ostavimo Miladv da traži
što drugo i pođimo na večeru. O, budi bez brige, ona ima bogatu maštu i drugi čin komedije slijedit
će ubrzo za prvim. 182 Kod tih riječi lord Winter uzme Feltona pod ruku te ga odvede smijući se.
__ O, naći ću ja ono što tebi treba! — promrmlja Miladv kroz zube. — Još ćemo mi vidjeti, ti, koji
si fratar, a ne vojnik, jer si svoju uniformu iskrojio iz fratarske mantije! — A propos! — reče Winter
zaustavivši se na vratima. — Ne treba, Miladv, da vam ovaj neuspjeh pokvari apetit. Probajte to pile
i tu ribu, nisam ih dao otrovati, časti mi! Vrlo se dobro slažem sa svojim kuharom, i budući da on
nije moj nasljednik, imam u njega potpuno i neograničeno povjerenje. Dakle, možete mu i vi
vjerovati. Zbogom, draga sestro! Do vaše iduće nesvjestice! Miladv nije to više mogla podnijeti.
Ruke je grčevito zabila u naslonjač, zubi su joj muklo cvokotali, oči su joj tupo buljile u vrata koja
su se za lordom Winterom i Feltonom zatvorila. A kad je ostala sama, ponovo zapadne u očajanje i u
toj novoj krizi ugleda na stolu nož, poleti prema njemu i zgrabi ga. Međutim, njezino je razočaranje
bilo potpuno: nož je bio posve tup, a bio je i od savitljiva srebra. Glasan smijeh prolomi se iza vrata,
koja nisu bila sasvim zatvorena. Zatim se vrata ponovo otvore. — Oho! — vikne lord Winter. —
Oho! Vidiš li, dragi Feltone? Vidiš da sam imao pravo: taj nož bio bi za tebe, drago dijete; ona bi te
njime ubila! Jedna je od njenih nastranosti baš ta, što se na ovakav ili sličan način rješava ljudi koji
joj smetaju. Da sam te poslušao, ona bi sada imala u ruci oštar čelični nož, a Feltona ne bi više bilo,
jer bi te zaklala, a poslije tebe i sve ostale. Pogledaj, Jo-hne! Zar ne vidiš kako umije držati nož u
ruci? Zaista, Miladv je čvrsto držala u ruci to udarno oružje, ali ove posljednje riječi i ta strašna
uvreda oslabili su joj ruku, snagu, pa čak i volju. Nož padne na zemlju. — Imate pravo, milorde —
reče Felton glasom iz kojeg je izbijala duboka odvratnost i koji je do u dno duše pogodio Miladv. —
Imate pravo, milorde! Ja sam pogriješio. I obojica ponovo izađoše.
Međutim, ovaj put Miladv je s većom pažnjom nego prije slušala njihove korake. Napregla je sluh i
ćula je kako se koraci uda-, ljuju i kako nestaju u dubini hodnika. — Propala sam! — šapne Miladv.
— Nalazim se u vlasti ljudi na koje ne mogu utjecati, kao da su brončane ili granitne statue. Poznaju
me do u tančine i unaprijed su se zaštitili protiv svakog mog oružja. Ali to ipak ne može završiti
onako kako su oni sebi zamislili! I doista, kao što je to nagovijestila ova posljednja misao, to jest
ovaj instinktivni povratak nadi, strah i osjećaj slabosti nisu se 183mogli dugo održati u toj
čudnovatoj duši. Miladv sjedne za stol, najede se, popije malo španjolskog vina i osjeti kako joj se
vraća odlučnost. Prije nego što je legla, ona je rekonstruirala, analizirala, ispitivala sa svih strana i
osvjetljavala iz svakog mogućeg kuta sve riječi, korake, geste, znakove pa čak i šutnju svojih
tamničara. Rezultat te njezine duboke analize, izvedene spretno i znalački, bio je da će od ove
dvojice njezinih progonitelja, po svemu sudeći, lakše slomiti Feltona. Jedna okolnost naročito joj se
urezala u pamćenje: — »Da sam te poslušao«, rekao je Winter Feltonu! Znači, dakle, da ju je Felton
zagovarao, kad ga lord Winter nije htio poslušati. — Bio slab ili jak — ponavljala je Miladv u sebi
— ali taj čovjek ima u svojoj duši zračak samilosti. Taj zračak pretvorit ću u plamen koji će ga
proždrijeti! — A onaj drugi me poznaje pa me se boji i zna što može od mene očekivati ako se ikada
izvučem iz njegovih ruku. Zato je uzaludno da s njim bilo što započinjem. Ali Felton je nešto drugo.
To je naivan mladić, bezazlen i, kako se čini pošten. Za njega ću naći načina da ga upropastim! I
Miladv legne te zaspi sa smiješkom na usnama. Da ju je tko vidio kako spava, bio bi pomislio da je
to djevojka koja sanja o vjenčiću što će ga na idući praznik staviti sebi na čelo. XXIV DRUGI DAN
ZAROBLJENIŠTVA
ilady je sanjala da se napokon dočepala d'Artagnana i da prisustvuje njegovu pogubljenju. I kad je
ugledala njegovu mrsku krv kako se cijedi pod krvnikovim nožem, na njezinim se usnama pojavio
šarmantan osmijeh. Spavala je kao što spava sužanj zavaran prvim nadama. Kad su sutradan došli u
njezinu sobu, ona je još bila u krevetu. Felton je bio u hodniku: doveo je ženu o kojoj je govorio
prethodne večeri i koja je upravo bila stigla u dvorac. Ta žena uđe i približi se krevetu na kojem je
ležala Miladv. Ponudila joj je svoje usluge. Miladv je obično bila blijeda. Prema tome, što se tiče
boje njezina lica, mogao se prevariti svatko tko je prvi put vidi. Imam vrućicu — reče Miladv ženi.
— čitavu dugu noć nisam ni oka stisla i veoma mi je slabo. Hoćete li biti sa mnom čovječniji nego
što su oni bili jučer? Uostalom, ne tražim ništa drugo već samo dopuštenje da mogu ostati u
krevetu. — Hoćete li da pozovu liječnika? — upita žena. Felton je slušao razgovor, ali ne reče ni
riječi. Miladv razmisli: što više ljudi bude oko nje, to će biti više i onih koji će je žaliti, a u tom
slučaju budnost lorda Wintera bi se povećala. Osim toga liječnik bi mogao reći da je bolest,
izmišljena, a Miladv, pošto je već izgubila prvi put igru, nije htjela da je izgubi i drugi put. — A
čemu da pozovu liječnika? — odgovori. — Jučer su ova gospoda izjavila da je moja bolest
komedija, pa bi i danas, bez sumnje, rekli to isto. Jer od sinoć imali su dosta vremena da pozovu
liječnika. — Onda, gospođo, sami kažite što biste htjeli da učinimo — javi se Felton s izrazom
nestrpljivosti. — Bože moj, a otkud ja znam? Osjećam da mi je zlo, i to je sve. Učinite što hoćete,
svejedno mi je. — Pozovite lorda Wintera! — reče Felton već izmoren tim stalnim zanovijetanjem.
— O, ne, ne! — poviče Miladv. — Ne, gospodine, nemojte ga pozvati, zaklinjem vas! Meni je
dobro, ništa mi ne treba, nemojte ga zvati! 185U te riječi Miladv je unijela toliko zanosa i neku tako
čudnu snagu uvjerljivosti da je Felton, privučen time, ušao nekoliko koraka u sobu. — Dirnula sam
ga — pomisli Miladv. — Ipak, gospođo— reče Felton — ako vam je zaista zlo, poslat ćemo po
liječnika; a ako nas obmanjujete, to gore po vas. Međutim, što se nas tiče, barem nećemo imati što
da sebi predbacujemo. Miladv ne odgovori, već zabaci svoju lijepu glavu na uzglavlje te brižne u
plač i zajeca. Felton ju je trenutak promatrao, miran kao i obično. Zatim, pošto je vidio da će kriza
dulje trajati, on izađe iz sobe. žena pođe za njim. Lord Winter nije se pojavio. — čini mi se da stvari
već postaju jasnije — šapne Miladv zahvaćena divljom radosti. Sakrila je glavu u jastuk da oni koji
je možda gledaju kroz ključanicu ne opaze tu provalu njezina zadovoljstva. Prošla su dva sata. — A
sada je vrijeme da bolest prestane — reče Miladv. — Treba ustati i postići već danas kakav uspjeh.
Imam samo deset dana na raspolaganju, a sutra navečer bit će dva dana manje. Kad su izjutra ušli u
sobu k Miladv, donijeli su joj doručak. Sada je računala da će uskoro opet doći da donesu stol i da
će tom prilikom vidjeti Feltona. Miladv se nije prevarila. Felton se zaista pojavio. I ne obazirući se
je li Miladv uopće dotakla hranu, on dade znak da iznesu stol iz sobe. Stol su, treba naglasiti,
donosili potpuno postavljen. Felton je ostao posljednji u sobi. U ruci je držao neku knjigu. Miladv
je ležala u naslonjaču blizu kamina. Onako lijepa, blijeda i prepuštena svojoj sudbini, bila je nalik
na kakvu svetu djevicu koja očekuje mučeništvo. Felton joj priđe i reče: — Lord Winter, gospođo,
koji je katolik kao i vi, pomislio je da će vam biti teško bez obreda i ceremonija što ih propisuje
vaša vjera. Zbog toga vam je dopustio da svaki dan čitate misal vaše crkve. Evo knjige koja sadrži
te obrede. Način kako je Felton položio knjigu na stolić kraj kojeg se nalazila Miladv, glas kojim je
izgovorio riječi »misal vaše crkve«, prezrivi osmijeh kojim je popratio te riječi, sve je to potaklo
Miladv da podigne glavu i da pažljivije pogleda oficira. I tada je po onoj Feltonovoj uredno
začešljanoj kosi, po njegovu pretjerano jednostavnom odijelu, po njegovu čelu glatkom kao
mramor, a također tvrdom i hladnom, prepoznala u tom oficiru jednog od onih mračnih puritanaca
što ih je tako često sretala na dvoru kralja Jakova, pa čak i na dvoru francuskog kralja, gdje su,
usprkos uspomeni na Bartolomejsku noć, ponekad tražili utočišta. 186
U tom istom trenutku njoj sinu iznenada misao, jedna od onih misli kakve mogu pasti na pamet
samo genijalnim glavama, i to u časovima velikih kriza, u krajnje odlučnim trenucima kad se
odlučuje o životu i smrti. Ove tri riječi: »misal vaše crkve«, i samo jedan pogled bačen na Feltona,
to joj je u stvari otkrilo od kolike je važnosti odgovor što će ga sada dati. Zahvaljujući bistrini
njezina duha i brzini njezinih misli, odgovor je već bio spreman. — Ja! — rekla je u onom istom
prezrivom tonu u kojem je mladi oficir izgovorio one tri riječi. — Ja, gospodine? Moja crkva?
Misal moje crkve? Lord Winter, taj pokvareni katolik, dobro zna da nisam iste vjere kao i on, pa me
želi uhvatiti u zamku! — Pa koje ste vi onda vjere, gospođo? — upita Felton s čuđenjem koje on,
usprkos svojoj vlasti nad sobom, nije mogao potpuno sakriti. — Reći ću — vikne Miladv glumeći
vjerski zanos — reći ću to tek onog dana kad budem dovoljno propatila za svoju vjeru! U Feltonovu
pogledu Miladv je otkrila svu širinu raspukline koju je pred sobom otvorila izgovorivši ove riječi.
Usprkos tome mladi je oficir ostao nijem i nepokretan. Jedino je njegov pogled progovorio. — Ja
sam u rukama svojih neprijatelja — nastavi Miladv u zanosu kakav je bio uobičajen kod puritanaca.
— No, neka me moj bog spasi, ili meka umrem za svoga boga! To je moj odgovor lordu Winteru i
molim vas da mu ga saopćite. A ovu knjigu — doda Miladv pokazujući misal vrškom prsta, ali ne
dodirnuvši ga, kao da bi se tim dodirom uprljala — ovu knjigu možete odnijeti i možete se njom
sami služiti, jer vi ste nesumnjivo u dvostrukom smislu sa-učesnik lorda Wintera, saučesnik u
njegovim progonima i sauče-snik u njegovoj herezi. Felton ništa ne odgovori. Uzeo je knjigu s istim
osjećajem odvratnosti koju je već ranije pokazao. Zatim ode zamišljeno. Oko pet sati poslije podne
došao je lord Winter. Preko dana Miladv je imala dosta vremena da smisli kako će se ponašati, pa je
lordov dolazak dočekala kao žena koja je ponovo stekla izgubljene prednosti. — Omi se — reče
barun pošto je sjeo u naslonjač nasuprot onom u kome je sjedila Miladv i pošto je bezbrižno
ispružio noge na kamin — čini se da smo promijenili vjeru. — Što hoćete da kažete, gospodine? —
Hoću da kažem da smo, otkako smo se posljednji put vidjeli, promijenili vjeru. Da se niste,
slučajno, po treći put udali za protestanta? 187— Objasnite mi, milorde, što želite reći — uzvrati
zarobljenica dostojanstveno. — Uvjeravam vas da čujem vaše riječi, ali ih ne razumijem. — To
onda znači da nemate nikakve vjere? Tako mi je i draže — odgovori joj lord Winter smijući se. —
Posve je sigurno da to više odgovara vašim principima — uzvrati hladno Miladv. — O, priznajem
vam da mi je to sasvim svejedno. — O, milorde, kad i ne biste htjeli priznati tu vjersku
ravnodušnost, potvrdili bi je vaš razvrat i vaši zločini! — šta? Vi govorite o razvratu, vi, gospođo
Mesalino1, vi, Lady Macbeth2 (Ledi Magbet)! Ili sam slabo čuo ili ste vi, tako mi boga, preko
svake mjere besramni! — Vi tako govorite, gospodine, jer znate da nas slušaju — uzvrati hladno
Miladv — i jer hoćete da vaši tamničari i krvnici budu protiv mene. — Moji tamničari! Moji
krvnici! Oho, gospođo, vi ste sada skrenuli u pjesničke vode! Vaša jučerašnja komedija pretvara se
večeras u tragediju. Uostalom, za osam dana bit ćete tamo gdje treba da budete i moj zadatak će
time biti izvršen.
— To je besraman i bezbožnički zadatak! — uzvikne Miladv povisujući glas kao žrtva koja želi
izazvati svoga suca. — čini mi se, na časnu riječ, da je ova drolja poludjela! — reče lord Winter
ustajući. — No, no, umirite se, gospođo puritanko, jer ću vas inače zatvoriti u ćeliju! Bogami, vama
kao da je moje španjolsko vino udarilo u glavu. Međutim, budite bez brige, to pijanstvo nije opasno
i neće imati posljedica. I lord Winter izađe iz sobe psujući. U to doba psovanje se nije kosilo s
viteškim običajima. Felton se zaista nalazio iza vrata i nije mu izmakla ni jedna riječ tog razgovora.
Miladv je tačno pogađala što će se dogoditi. — O, idi, idi! — govorila je u sebi svome djeveru. —
Baš naprotiv, posljedice se približuju, ali ti ćeš ih, glupane, vidjeti tek kad ih više ne budeš mogao
spriječiti! Sve se smirilo. Prošla su tako dva sata. Donijeli su večeru i zatekli Miladv kako se glasno
moli. Izgovarala je molitve što ih je bila naučila od nekog starog sluge svog drugog muža, zadrtog
puri-tanca. Izgledalo je kao da je u ekstazi i činilo se kao da i ne primjećuje što se oko nje zbiva.
Felton dade znak da joj ne smetaju, a kad je sve bilo uređeno, on tiho nestane zajedno s vojnicima.
Miladv je znala da bi je mogli slušati i promatrati, pa je nastavila sa svojim 'molitvama sve dok ih
nije dovršila, čak joj se 1 Mesalina (15—48), rimska carica. Bila je na zlu glasu zbog razvrata i
okrutnosti. 2 Lice iz istoimene Shakespearove drame. 188 učinilo da vojnik koji je bio na straži
pred vratima ne hoda kao obično nego da prisluškuje. činilo joj se da je zasad dovoljno. Sjela je za
stol, malo je jela, a pila je samo vode. Jedan sat poslije toga došli su po stol. Miladv primijeti da
Felton ovog puta nije dopratio vojnika. On se dakle bojao da je suviše često viđa. Okrenula se zidu
da bi se nasmiješila. Iz tog osmijeha izbijalo je toliko slavodobitnosti da bi je sam taj osmijeh bio
izdao. Prošlo je još pola sata, pa kako je u to vrijeme u starome dvorcu vladala potpuna tišina (čuo
se jedino vječiti huk valova, to silno disanje oceana), Miladv započne svojim čistim, skladnim i
zvučnim glasom pjevati prvu kiticu psalma koji je u to doba bio vrlo raširen među puritancima:
Napuštaš nas, o gospode, Da iskušaš jesmo U ti vjerni. A zatim ti nam, evo, pružaš Palmu snage,
duh tvoj neizmjerni. Ti stihovi nisu bili sjajni, daleko od toga! Međutim, kao što je poznato,
protestanti se nisu mnogo brinuli o poeziji. Pjevajući, Miladv je osluškivala: vojnik koji je bio na
straži pred vratima zaustavio se i činilo se kao da se pretvorio u kamen. Na taj način Miladv je dakle
mogla prosuditi kakav dojam izaziva. Zatim je svoje pjevanje nastavila s neizrecivim žarom i
osjećajem. Njoj se činilo da se ti zvuči šire daleko pod svodovima i da svojim magičnim čarom
umekšavaju srca njezinih tamničara. činilo se, međutim, da je vojniku što se nalazio na straži, bez
sumnje gorljivu katoliku, bilo već dosta tog cara, jer je viknuo s druge strane vrata: — Prestanite
već jednom, gospođo! Vaša pjesma je tužna kao »De profundis!«i Ugodno je biti u službi u ovom
dvorcu, ali ako čovjek mora slušati ovakve stvari, bolje da ga ovdje ni nema! — Tišina! — začu se
tada ozbiljan glas u kojem je Miladv odmah prepoznala Feltona. — šta se vi u to pletete, glupane!
Zar su vam možda naredili da ovoj ženi zabranite pjevanje? Nisu! Rekli su vam da je čuvate, da
pucate na nju ako pokuša pobjeći, čuvajte je dakle, i bude li bježala, ubijte je! Ali ne prekoračujte
zapovijedi koje ste primili! Izraz neizrecive radosti ozario je Miladvno lice, ali trajao je kratko kao
bljesak munje. Praveći se da nije čula taj razgovor, kojeg joj u stvari nije promakla nijedna riječ,
ona je nastavila pjevati dajući svome glasu sav čar, sav opseg i svu onu ljupkost koju je u nj unio
demon. De profundis (Iz dubina), pokajnička crkvena pjesma. 189Za tolike suze i bolove, Za ovo
progonstvo i okove, Uz mladost imam molitvu smjernu I boga što vidi moju patnju neizmjernu. Taj
glas nečuvena opsega i uzvišene čežnje davao je sirovoj i gruboj poeziji ovih psalama takvu
čarobnost i takvu izražajnost kakve su i najgorljiviji puritanci rijetko nalazili u pjesmama svoje
braće, u pjesmama kojih su ljepotu morali uostalom sebi dočaravati svim izvorima svoje mašte.
Feltonu se činilo da čuje pjesmu anđela koji tješi ona tri židova dok su ih pekli na vatri. Milady je
pjevala:
No dan oslobođenja bliži se već, O, gospode, koji braniš pravednost! Pa ako nam i potonu sve lađe,
Tu smo, da smrt nas i mučeništvo nađe! Ova kitica, u koju je Miladv unijela svu svoju dušu,
naposljetku je sasvim zbunila mladog oficira. On naglo otvori vrata, a Miladv ga ugleda blijeda kao
uvijek, samo su mu oči sada bile zažarene i gotovo izbezumljene. — Zašto tako pjevate? I zašto
pjevate takvim glasom? — upita je Felton. — Oprostite, gospodine — reče Miladv blago —
zaboravila sam da se na moje pjesme ne gleda dobro u ovoj kući. Nema sumnje da sam povrijedila
vaše vjerske osjećaje. Ali nisam to učinila namjerno, kunem vam se! Zato vas molim da mi oprostite
zbog te greške koja je možda velika ali sigurno nije bila namjerna. Miladv je u tom trenutku bila
tako lijepa, a vjerska ekstaza u kojoj se tobože nalazila davala je njezinu licu takvu izražajnost da je
Felton, onako zanijet, povjerovao da pred sobom vidi anđela kojeg je malo prije, kako mu se činilo,
samo slušao. — Da, da — odgovorio je — vi uznemirujete, vi uzbuđujete ljude koji stanuju u
dvorcu. Sav zanesen, jadni mladić nije ni opazio kako mu je govor zbunjen, dok mu je Miladv
svojim oštrim pogledom prodirala do dna duše. — Neću više pjevati — reče Miladv obarajući
pogled i nastojeći da u svoj glas unese što je moguće više ljupkosti, a isto tako da svojim držanjem
pokaže kako se rezignirano prepušta sudbini. — Ali ne, gospođo; pjevajte! Samo pjevajte tiše,
osobito noću-— reče joj Felton. Poslije tih riječi, osjećajući da više ne bi mogao dugo sačuvati svoj
strogi odnos prema zarobljenici, Felton izjuri iz apartmana. — Dobro ste učinili, gospodine
poručnice! — rekao mu je vojnik. — Te pjesme potresaju dušu. Na kraju se čovjek na njih i
navikne, jer ona ima tako lijep glas! XXV TREĆI DAN ZAROBLJENIŠTVA

elton je došao. Ali trebalo je učiniti još jedan korak: trebalo ga je zadržati, ili, bolje, trebalo je
postići da ostane sam. Ali Miladv još nije imala jasnu predodžbu o tome kako će to postići. Trebalo
je postići još i više: trebalo ga je navesti da govori, da bi i ona mogla govoriti. Uostalom, Miladv je
dobro znala da se najveća snaga njezine privlačnosti nalazi upravo u njezinu glasu kojim je ona tako
vješto prelazila čitavu ljestvicu tonova, od ljudskih riječi sve do nebeskog govora. Pa ipak, usprkos
svim svojim privlačnostima, Miladv je mogla nasjesti, jer je Felton bio upozoren na sve i unaprijed
pripremljen na svaku moguću eventualnost. Zbog toga je odsad pazila na svaki svoj postupak, na
svaku riječ, na svaki svoj pogled, na svaku gestu, pa čak i na svoje disanje, jer su i disanje mogli
shvatiti kao uzdah. Najzad, ona je sve proučila, onako kao što to radi sposoban glumac kojemu su
povjerili novu ulogu, i to u žanru u kojem još nije imao prilike pokazati svoje umijeće. U pogledu
njezina ponašanja prema lordu Winteru nije bilo teškoća. Trebalo je ostati pri onome kako se
ponašala prethodnog dana. Šutjeti i zadržati dostojanstvo u njegovu prisustvu, izazivati ga od
vremena do vremena prezrivim ispadima, kojom izazovnom riječi, poticati ga da joj prijeti i da
prema njoj pokazuje nasilje koje će biti u suprotnosti s njezinim bespomoćnim prepuštanjem
sudbini —takav je bio njezin plan. Felton će se uvjeriti! On možda neće ništa reći, ali vidjet će!
Ujutro, Felton se pojavio kao i obično. Miladv ga je pustila da nadgleda sve poslove oko priprema
za doručak te mu se nije obratila ni jednom riječi. Ali u trenutku kad je već bio spreman da izađe,
nju obuzme tračak nade: učinilo joj se da će joj on nešto reći. No njegove su se usne samo pomakle,
a nikakav glas nije mu se oteo iz usta. Svladavši se, on je u srcu ugušio riječi koje je htio izgovoriti,
pa je zatim izašao. Oko podne u sobu uđe lord Winter. Bio je krasan zimski dan. Zrake onog
blijedog engleskog sunca koje sjaji ali ne grije prodirale su kroz rešetke u tamnicu. Miladv je
gledala kroz prozor i pravila se da nije čula kako su se otvorila vrata. 191— Oho! — reče lord
Winter. — Najprije smo izigravali komediju, onda tragediju, a sad je došla na red melankolija.
Zarobljenica mu nije odgovorila.
— Da, da, razumijem! — nastavi lord Winter. — Htjeli biste biti slobodni na ovoj obali. Rado biste
na dobrom brodu rezali valove ovoga mora koje je zeleno kao smaragd. Bilo na kopnu bilo na
oceanu rado biste mi postavili jednu od onih opasnih zasjeda kakve samo vi umijete smisliti. Ali
strpite se, strpite se! Za četiri dana bit ćete na obali, a more će pred vama biti otvoreno, pučina će
biti još šira no što biste vi željeli. Dakle, za četiri dana Engleska će vas se otarasiti. Miladv sklopi
ruke i podigne prema nebu svoje lijepe oči. — O, gospode! — izgovori s anđeoskom blagošću u
glasu i kretnji. — O, gospode, oprosti ovome čovjeku, kao što sam mu i ja oprostila! — Da, samo
se moli, prokleta ženo! — poviče barun. — Tvoja je molitva to plemenitija što si, kunem ti se, u
vlasti čovjeka koji ti neće oprostiti! I on izađe. U trenutku dok je izlazio, kroz otvorena vrata
strugne u sobu jedan prodoran pogled. Miladv opazi Feltona koji se već zaklanjao, da ga ona ne bi
vidjela. Ona se tada baci na koljena i počne moliti. — Bože moj, bože moj! — molila je. — Ti, koji
znaš za kakvu svetu stvar trpim, daj mi snage da mogu trpjeti! Vrata se polako otvore. Pobožna
ljepotica pravila se da ništa ne čuje te je glasom punim suza nastavila: — Bože osvete! Bože koji si
dobar! Zar ćeš dopustiti da se ostvare strašni planovi toga čovjeka? Tek tada ona se pričini kao da je
čula Feltonove korake, pa brzo ustane kao ošinuta te pocrveni kao da ju je stid što je zatečena na
koljenima. — Ne volim, gospođo, smetati onima koji se mole — reče Felton važno. — Zato
nemojte da vas moj dolazak uznemiri, pre-klinjem vas! — A kako znate, gospodine, da sam se
molila? — upita Miladv glasom koji se tobože gušio u jecanju. — Varate se, gospodine, ja se nisam
molila. — Zar mislite, gospođo — upita Felton svojim ozbiljnim glasom, koji je ipak bio nešto blaži
nego inače — da želim onemogućiti da jedno stvorenje padne ničice pred svojim Stvoriteljem? Ne
dao bog! Uostalom, pokajanje i priliči krivcima. Ma kakav da je zločin počinio, krivac koji kleči
pred bogom za mene je svetac. — Ja da sam kriva! — reče Miladv sa smiješkom koji bi razoružao i
anđela na posljednjem sudu. — Ja da sam kriva? 0, bože, ;i ti znaš da nisam! Kažite da sam
osuđena, gospodine, ali i vi anate da bog, koji voli mučenike, dozvoljava pokatkad da i nevine
osude. — Bili vi osuđeni, bili vi mučenik — reče Felton — to su samo razlozi više da molite, a ja
ću vam i sam pomoći svojim molitvama. — O, vi ste pravednik! — poviče Miladv i baci se preda nj
na koljena. — čujte, ne mogu se više suzdržavati, jer se bojim da ću klonuti snagom u času kad
budem morala izdržati borbu i ispovjediti svoju vjeru. Slušajte preklinjanja jedne žene koja očajava!
Obmanuli su vas, gospodine, ali ne radi se o tome, nego vas molim samo za jednu stvar, i ako mi to
učinite, blagosiljat ću vas i na ovome i na onome svijetu. — Govorite s gospodarem, gospođo! —
reče Felton. — Na sreću, ja nisam ovlašten ni da praštam ni da kažnjavam. Tu odgovornost bog je
stavio u ruke koje su daleko iznad mene. — Ne, nego u vaše! Mjesto da pridonesete mojoj propasti,
mjesto da pridonesete mojoj sramoti, poslušajte me! — Ako ste zaslužili propast, gospođo, ako ste
navukli na sebe sramotu, treba to podnijeti u slavu boga! — Ali što kažete? O, vi me ne razumijete!
Kad govorim o sramoti, vi mislite da govorim o kakvoj kazni, o tamnici ili o smrti! Bog mi je
svjedok da se ne bojim ni smrti, ni tamnice! — Ali ni ja vas, gospođo, više ne razumijem! — Ili se,
gospodine, samo pravite da me ne razumijete — odgovori zarobljenica sa sumnjičavim osmijehom.
— Ne, gospođo, ne razumijem vas, tako mi vojničke časti, tako mi kršćanske vjere! — Kako? —
Zar ne znate kakve planove ima sa mnom lord Winter? — Ne znam. — Nemoguće! — Ja nikad ne
lažem, gospođo! — O, on ih tako slabo krije da ih. je vrlo lako otkriti. — Ja, gospođo, ne nastojim
ništa otkriti, nego čekam da mi se povjeri, ako treba što povjeriti. Osim onoga što mi je rekao pred
vama, lord Winter mi ništa nije povjerio.
— Vi dakle niste njegov saučesnik? — poviče Miladv s izrazom nevjerojatne istinitosti u glasu. —
Vi dakle ne znate da mi priprema sramotu kojoj sve kazne ovoga svijeta nisu ravne po užasu? — Vi
se varate, gospođo — reče Felton pocrvenjevši. — Lord Winter ne bi bio u stanju učiniti takav
zločin. — Dobro! — reče Miladv u sebi. — Premda ne zna o čemu se radi, on to naziva zločinom!
Zatim reče glasno: — Prijatelj onog nitkova u stanju je učiniti sve. — Koga to nazivate nitkovom?
— upita Felton. 192 13 Tri mušketira II 193— Zar u Engleskoj postoje dva čovjeka koji su zaslužili
da ih se tako nazove? — Vi možda mislite na Georgesa Villiersa? — upita Felton i pogled mu se
zažari. — Kojega pogani, bezvjerci i izdajnici zovu vojvoda od Buckinghama — odgovori Miladv.
— Nisam mogla ni pomisliti da će se u Engleskoj naći čovjek kojemu bi trebalo tako opširno
objašnjavati da bi shvatio o kome je riječ. — Ruka gospodina boga visi nad njim — reče Felton — i
on neće izbjeći kazni koju je zaslužio. Tim riječima Felton je u pogledu vojvode od Buckinghama
izrazio osjećaj gnušanja što su ga svi Englezi gajili prema onome kojeg su i sami katolici nazivali
ugnjetačem, krvnikom i razvratnikom, a puritanci posve jednostavno sotonom. — 0, bože moj!
Bože moj! — poviče Miladv. — Kad te pre-klinjem da na tog čovjeka pošalješ kaznu koju
zaslužuje, ti znaš da to ne činim radi lične osvete, nego da se molim za oslobođenje čitavog jednog
naroda! — Vi ga dakle poznajete? — upita Felton. — Napokon mi postavlja pitanja! — reče Miladv
u sebi, presretna što je stigla tako brzo do tako velikog rezultata. — 0, da li ga poznajem! —
nastavila je glasno. — 0 da, na svoju nesreću, na svoju vječitu nesreću! Miladv počne lomiti ruke
kao da ju je spopalo krajnje očajanje. Felton je bez sumnje i sam osjetio da ga snaga napušta, pa je
pošao nekoliko koraka prema vratima. Ali zarobljenica ga nije ispuštala iz vida. Skočila je za njim i
zaustavila ga. — Gospodine! — poviče Miladv. — Budite dobri, budite milosrdni, poslušajte moju
molbu: onaj nož što mi ga je oduzela kobna barunova opreznost, jer on zna u koju bih se svrhu njim
poslužila ... Oh, poslušajte me do kraja! ... Dajte mi taj nož samo na trenutak! Budite milostivi,
smilujte mi se! Grlim vaša koljena. Vidite, zatvorit ćete vrata, ali ne zamjeravam vama, jedinom
pravedniku, jedinom samilosnom i dobrom čovjeku kojega sam srela! Vi ćete me možda spasiti,
samo za trenutak dajte mi taj nož, samo za trenutak, jedan jedini, i vratit ću vam ga kroz otvor na
vratima! Samo za trenutak, gospodine Feltone, i vi ćete mi spasiti čast! — Da se ubijete! — poviče
Felton užasnuto i zaboravivši da svoje ruke istrgne iz njezinih. — Da se ubijete! — Odala sam vam,
gospodine — promuca Miladv snizivši glas i bacivši se na pod kao da je klonula — odala sam svoju
tajnul On zna sve! Bože moj, izgubljena sam! Felton je stajao nepomično i neodlučno. — On još
sumnja — pomisli Miladv — nisam bila dovoljno uvjerljiva. 194 U hodniku začuše se koraci.
Miladv prepozna korake lorda VVintera. Felton ih je također prepoznao te pođe prema vratima.
Miladv poleti za njim. — 0, ne kažite mu ni riječi! — reče mu sabranim glasom. — Ni riječi od
svega onoga što ste čuli nemojte reći tom čovjeku, inače sam propala, i vi, vi... Ali budući da su se
koraci približili, ona utihne i, kao da je zahvaćena neizrecivim strahom, prisloni svoju lijepu ruku na
Feltonova usta. No Felton blago odgurne Miladv i ona padne na divan. Lord Winter je prošao pored
vrata ne zaustavivši se. Ćulo se kako se njegovi koraci udaljuju. Blijed kao smrt, Felton je nekoliko
trenutaka osluškivao napetim ušima, a kad se šum koraka potpuno stišao, odahne kao čovjek koji se
probudio iza ružnog sna, pa odjuri iz sobe. — Oh! — reče Miladv slušajući Feltonove korake koji
su se udaljavali u suprotnom smjeru od onoga u kome je pošao lord Winter. — Napokon si moj!
Zatim joj čelo opet potamni. — Ako kaže barunu — reče Miladv u sebi — propala sam, jer barun
dobro zna da se ja neću ubiti, pa će mi pred njim dati nož u ruke.vOn će onda vidjeti da je moje
veliko očajanje bila samo gluma.
Ona stane pred ogledalo i pogleda se. Nikada nije bila tako lijepa. — 0, da! — rekla je samoj sebi
osmjehnuvši se. — Sigurna sam da neće progovoriti! Uveče je lord Winter došao kad joj je stigla
večera. — Gospodine! — reče mu Miladv. — Zar je vaše prisustvo ovdje obavezan dodatak mome
zatočeništvu? I ne biste li me mogli osloboditi tih dodatnih muka što mi ih donose vaše posjete? —
Kako to, draga sestro? — upita lord Winter. — Zar mi niste ovim istim lijepim ustima, koja su
danas tako okrutna prema meni, sentimentalno izjavili da ste došli u Englesku samo radi toga da me
se do mile volje nagledate? Rekli ste mi da ste radi tog zadovoljstva, koje vam je toliko nedostajalo,
bili spremni riskirati sve, izložiti se morskoj bolesti, olujama, zatočenju! No, evo me, budite sretni!
Uostalom, ova sadašnja posjeta ima svoj razlog. Miladv zadrhta, pomislila je da mu je Felton sve
rekao. Ta žena, koja je doživjela toliko snažnih i najrazličnijih uzbuđenja, možda nikada u svom
životu nije osjetila da joj srce tako jako udara. Sjedila je. Lord Winter dohvati jedan naslonjač,
dovuče ga do nje i sjedne. Zatim izvadi iz džepa list papira i polako ga razvije. 195— Evo — reče
joj — htio sam vam pokazati tu putnicu koju sam sam sastavio i koja će vam odsad služiti kao
jedina isprava u životu koji sam vam namijenio. Svrativši svoj pogled sa Miladv na papir, lord
pročita: — »Nalog da se odvede u...« Ime mjesta nisam popunio — prekine Winter čitanje. — Ako
imate kakvu želju, reći ćete mi je, a vašoj molbi bit će udovoljeno samo ako mjesto koje zaželite
bude najmanje hiljadu milja od Londona. Dakle da vam pročitam: »Nalog da se odvede u...
imenovana Charlotta Backson, sudski žigosana u Kraljevini Francuskoj, oslobođena poslije
kažnjavanja. Ona će živjeti u ovom mjestu ne udaljujući se iz njega više od tri milje. U slučaju
pokušaja bijega bit će na njoj primijenjena smrtna kazna. Dobivat će pet šilinga na dan za stan i
hranu«. — Taj se nalog mene ne tiče — reče hladno Miladv — jer na njemu nije moje već neko
drugo ime. — Pa zar vi imate ime? — Imam ime vašeg brata. — Varate se, moj brat je bio vaš drugi
muž, a prvi je još živ. Kažite mi njegovo ime i ja ću ga napisati umjesto imena Charlotta Backson.
Nećete? ... Nećete da mi kažete? ... Šutite? U redu! Bit ćete otpremljeni u zatočeništvo pod imenom
Charlotta Backson. Miladv je i dalje šutjela. Ali sada nije šutjela radi afektacije nego od straha.
Pomislila je da će nalog biti odmah izvršen, da je lord Winter odlučio da ubrza njezin odlazak, to
jest da će biti otpremljena još iste večeri. Nekoliko trenutaka činilo joj se da je sve izgubljeno, ali
najednom opazi da nalog nema nikakva potpisa. Radost koja ju je obuzela zbog ovog otkrića bila je
tako velika ■da je nije mogla sakriti. — Da, da — reče lord Winter, koji je osjetio što se u njoj
zbiva. — Da, tražite potpis i kažete u sebi: nije sve izgubljeno, jer nalog još nije potpisan; pokazuje
mi ga, da bi me uplašio, to je sve! Ali vi se varate. Sutra će ovaj nalog biti poslan lordu
Buckinghamu. Prekosutra će se vratiti potpisan njegovom rukom i snabdjeven njegovim pečatom, a
dvadeset i četiri sata poslije toga, to vam jamčim, počet će se provoditi! Zbogom, gospođo, to je sve
što sam vam htio reći! — A ja ću vam, gospodine, na to odgovoriti da je to zloupotreba vlasti, da je
to zatočenje pod krivim imenom obična podlost! — Zar bi vam bilo draže, Miladv, da budete
obješeni pod vašim pravim imenom? Vi znate, kad se radi o bračnim prijestupima, engleski su
zakoni neumoljivi. Izjasnite se otvoreno: premda je u sve to upleteno moje ime, odnosno ime moga
brata, spreman sam izložiti se skandalu što će ga izazvati javna parnica, samo da vas se bez ikakvih
daljnjih natezanja otarasim. Miladv mu nije odgovorila, ali je problijedjela kao smrt. 196 — 0,
vidim da vam je progonstvo draže! Izvrsno, gospođo! Postoji jedna stara poslovica koja kaže da su
putovanja škola za mlade. I, bogami, imate pravo, na kraju krajeva, život je ipak lijep. Baš zato se ja
i čuvam da mi ga ne oduzmete. Treba još dakle urediti pitanje onih pet šilinga. Malo sam škrt, zar
ne? To je zato što se bojim da biste mogli podmititi svoje čuvare. Uostalom, ostaje vam još uvijek
na raspolaganju vaš šarm da ih zavodite. Upotrijebite ga, ako vam uspjeh s Feltonom nije oduzeo
volju za pokušaje ovakve vrste. — Felton mu nije ništa rekao! — reče Miladv samoj sebi. — Znači,
još nije sve izgubljeno! — A sada, gospođo, do viđenja! Sutra ću vam doći javiti da je moj glasnik
otišao.
Lord Winter ustane, pozdravi je ironično i izađe. Miladv odahne: pred njom su još bila četiri dana, a
ta četiri dana bila su joj dovoljna da Feltona sasvim pridobije. Ali tada joj sine užasna misao: da će
lord Winter možda poslati Feltona da on odnese nalog na potpis vojvodi Buckinghamu. U tom
slučaju Felton bi joj izbjegao, a da bi uspjela, bilo je potrebno da ga svojim zavodničkim čarima
neprekidno opsijeda. Ipak, kao što smo već rekli, jedna joj je -stvar davala nade: Felton nije Winteru
ništa rekao! Nije htjela da se pomisli da su je prijetnje lorda Wintera uzbudile, pa je sjela za stol i
večerala. Zatim klekne jednako kao i prethodne večeri te glasno ponovi sve svoje molitve. Kao i
prethodne večeri, vojnik prekine svoju šetnju i zastane pred vratima da bi je slušao. Uskoro je
začula korake koji su joj se učinili lakši nego koraci stražara, a dolazili su s kraja hodnika. Ti koraci
zaustavili su se pred vratima. — To je on! — pomisli Miladv. I ona započne pjevati onu istu
pobožnu pjesmu koja je prethodne večeri tako snažno uzbudila Feltona. Ali premda je njezin mili i
zvonki glas bio skladniji i dirljiviji nego ikad, vrata se nisu otvorila. U jednom trenutku pričinilo joj
se da je kroz rešetkasti prozorčić na vratima ugledala mladićeve zažarene oči. Međutim, bila to
stvarnost ili samo priviđenje, ali ovaj put on je smogao u sebi snage da ne uđe. Nekoliko trenutaka
poslije toga, pošto je završila svoje pobožno pjevanje, njoj se učini da je pred vratima čula dubok
uzdah. Oni isti koraci što ih je čula kad su se približavali počeli su se zatim udaljavati. Udaljavali su
se polako, kao protiv volje.XXVI čETVRTI DAN ZAROBLJENIŠTVA

»ad je sutradan ušao u njezinu sobu, Felton je zatekao Milady kako stoji na naslonjaču i drži u ruci
konop što ga je napravila od nekih rubaca od batista koje je isparala te ih međusobno splela i
povezala. Začuvši škripu vrata što ih je Felton otvarao, Miladv vješto skoči s naslonjača i pokuša
sakriti iza svojih leđa improvizirani konop koji je držala u ruci. Mladić je bio još bljeđi nego
obično. Njegove oči, crvene od nespavanja, odavale su da je proveo grozničavu noć. Uza sve to na
njegovu se čelu odražavala veća strogost nego ikada. Felton lagano pristupi Miladv, koja je u
međuvremenu bila sjela, te uhvati kraj smotanog konopca, koji je ona nepažnjom, a možda i
namjerno, ispustila. — Šta je ovo, gospođo? — upita Felton strogo. — Ovo, ništa! — odgovori
Miladv nasmiješivši se onim bolnim izrazom što ga je tako dobro umjela davati svojim osmijesima.
— Dosada je smrtni neprijatelj zarobljenika. Bilo mi je dosadno pa sam se zabavljala pletući ovaj
konop. Felton pogleda zid pred kojim je Miladv zatekao kako stoji na naslonjaču na kome je sada
sjedila, te iznad njezine glave opazi da je u zidu zabijena pozlaćena kuka koja je služila za vješanje
odjeće ili oružja. On zadrhta, a zatočenica to opazi, jer premda je bila oborila oči, ništa nije moglo
izbjeći njezinu pogledu. — A šta ste radili stojeći na naslonjaču? — upita Felton. — Što vas se to
tiče! — odgovori Miladv. — Ali — odvrati Felton — hoću da znam! — Ne ispitujte me — reče mu
zarobljenica — jer dobro znate da je nama, istinskim kršćanima, zabranjeno lagati. — Dakle — reče
joj Felton — hoćete li da vam ja kažem što ste tamo radili, ili, bolje, što ste htjeli uraditi? Htjeli ste
izvršiti ono kobno djelo što ga pripremate u svojoj duši. Ali pomislite, gospođo: ako naš bog
zabranjuje laž, on još daleko strože zabranjuje samoubojstvo. — Kad bog vidi da je jedno od
njegovih stvorenja nepravedno izloženo progonu, kad ga vidi postavljena između samoubojstva i
198 sramote, vjerujte mi, gospodine — naglasi Miladv neobično uvjerljivo __vjerujte mi da mu bog
oprašta samoubojstvo, jer u tom slučaju samoubojstvo i nije drugo već mučeništvo. — Rekli ste
mnogo, gospođo, i, također, kazali ste premalo. Govorite, tako vam boga, objasnite mi!
— Da vam pričam o svojim nesrećama, pa da pomislite da su to bajke? Da vam povjerim svoje
planove, pa da ih onda izdate onome koji me progoni? Ne, gospodine! Uostalom, što vas se tiče
život ili smrt jedne osuđene nesretnice? Vi odgovarate samo za moje tijelo, zar ne? I dovoljno je da
im pokažete moj leš, te da se utvrdi da je zaista moj, i nitko vas neće dalje ništa pitati, a možda će
vas čak i dvostruko nagraditi. — Mene? Mene, gospođo? — poviče Felton. — Zar pretpostavljate
da bih ikada primio nagradu za vaš život? 0, vi ne znate što govorite! — Ostavite to, Feltone!
Ostavite to! — reče Miladv. — Svaki je vojnik častohlepan, zar ne? Vi ste sada poručnik; no, a ma
mom pogrebu bit ćete kapetan. — Ali što sam vam učinio — uzbudio se Felton — da me pred
ljudima i pred bogom opterećujete takvom odgovornošću? Za nekoliko dana, gospođo, bit ćete
daleko odavde, vaš život neće više biti pod mojim nadzorom, a onda — doda Felton s uzdahom —
a onda učinite s njim što hoćete. — A tako — poviče Miladv, kao da nije mogla odoljeti pobuni
svojih svetih osjećaja — vi, koji ste pobožan čovjek, vi, kojega smatraju pravednim, ne tražite
drugo već da vas ne optužuju za moju smrt i da zbog moje smrti ne budete lično uznemireni! —
Dužnost mi je, gospođo, bdjeti nad vašim životom, i ja ću bdjeti. — Ali razumijete li vi zadatak koji
vam je povjeren? čak i ako se uzme da sam kriva, to je okrutan zadatak. Međutim, kako ćete ga
nazvati, kako će ga gospod bog nazvati, ako sam nevina? — Gospođo, ja sam vojnik te izvršavam
naređenja koja sam primio. — Mislite li vi da će na dan posljednjeg suda bog odijeliti slijepe
krvnike od nepravednih sudaca? Vi nećete da ubijem svoje tijelo, a postajete pomagač onome koji
hoće da mi ubije dušu. — Ali ponavljam vam — reče joj Felton neodlučno — nikakva opasnost
vam ne prijeti! Za lorda Wintera jamčim kao za samoga sebe! — Vi ste ludi, vi ste ludi! — poviče
Miladv. — Kako se usuđujete jamčiti za drugog, kad najmudriji i najmoćniji, prema onome što je
bog rekao, ne mogu jamčiti ni za same sebe? Opredijelili ste se za jaču i sretniju stranu, da biste
upropastili slabu i nesretnu! 199— Nemoguće, gospođo, nemoguće — promuca Felton, koji je u
dnu srca osjećao da je njegov argument ispravan. — Dok ste u zatvoru, nećete uz moju pomoć izaći
na slobodu, a dok živite, nećete uz moju pomoć izgubiti život! — Da — poviče Miladv — ali ja ću
izgubiti ono što mi je mnogo draže od života, izgubit ću čast. I baš vi, Feltone, baš vi ćete
odgovarati pred bogom i pred ljudima za moju sramotu i za gubitak moje časti. Ma kako bio
neosjetljiv, ili ma kako izgledao da je neosjetljiv, Felton ovaj put nije više mogao odoljeti tajnim
nagonima koji su njime već bili zagospodarili. Gledati tu ženu koja je bila lijepa kao najljepša
vizija, gledati je kako plače, i kako prijeti, kako istovremeno rastu njezina bol i njezina ljepota, to je
bilo previše za vizionara kakav je bio Felton, to je bilo previše za čovjeka koji je sav gorio u
vjerskom zanosu, to je bilo previše za srce koje je istovremeno izgaralo u božanskoj ljubavi i
krvarilo zbog ljudske mržnje. Miladv je osjetila što se u njemu zbiva. Instinktivno je osjetila onaj
plamen suprotnih strasti, plamen kojim je gorjela krv u žilama tog mladog fanatika. I kao kakav
spretan general, koji je primijetio da se neprijatelj sprema na odstupanje te je na nj nasrnuo uz
pobjedonosne poklike, Miladv ustane i zakorakne. Lijepa kao kakva antička svećenica, zanesena
kao kakva kršćanska djevica, razgolićena vrata, raspletene kose, držeći jednom rukom haljinu koju
je stidljivo nabrala na grudima, ispruži drugu ruku, pa s pogledom što je plamtio onom istom
vatrom koja je već bila poremetila osjećaje i svijest mladog puritanca pođe prema Feltonu povikavši
drsko, ali umiljatim glasom kojem je ona za ovu priliku dala jeziv prizvuk: Prinesi Baalu njeg'vu
žrtvu, lavu baci mučenika. Jao, kajat ćeš se pred Gospodom! Iz ponora kličem njemu. Pred tom
čudnom opomenom Felton se skameni. — Tko ste vi? Tko ste vi? — poviče mladić sklapajući ruke.
— Je li vas bog poslao, ili vas je poslao đavo? Jeste li anđeo ili demon? Je li vam ime Eloa ili
Astarta? — Zar me nisi prepoznao, Feltone? Nisam ni anđeo, ni demon, nego sam samo kći zemlje,
tvoja sestra po vjeri! — Da, da! — reče Felton. — Još sam sumnjao, ali sada vjerujem. — Vjeruješ,
ali ipak služiš onome Belijalovu1 sinu što ga zovu lord Winter. Vjeruješ, ali me ipak ostavljaš u
rukama mojih neBelijalovi sinovi, pojam zla i pokvarenosti. 200 prijatelja, neprijatelja Engleske i
neprijatelja našega boga! Vjeruješ, ali me ipak predaješ onome koji se razmeće i kalja svijet svojim
razvratom, onom podlom Sardanapalu1 kojega slijepci zovu voJTodom od Buckinghama a vjernici
Antikristom!
— Ja da vas predajem Buckinghamu? Ali što vi to govorite? — Imat će oči, ali neće vidjeti ništa;
imat će uši, ali neće čuti ništa! — poviče Miladv. — Da, da — reče Felton uhvativši se rukama za
oznojeno čelo kao da se htio osloboditi i posljednje sumnje. — Da, prepoznajem glas koji mi govori
u snu. Da, prepoznajem lik anđela što mi se javlja svake noći i dovikuje mojoj duši koja ne može
zaspati: »Ubij, spasi Englesku i spasi sebe, jer ćeš umrijeti a da nećeš zadoToljiti boga!« Govorite,
govorite! — poviče Felton. — Sada vas mogu razumjeti. Nepojmljiva radost zaigra u očima Miladv.
Pojavila se i nestala brzinom munje. Ali premda je taj ubilački sjaj u njezinim očima bio tek
trenutan, Felton ga opazi i zadrhta. Kao da mu je osvijetlio sve ponore u duši te žene. Felton se
odjednom sjeti Winterovih upozorenja, njezinih dovijanja i prvih pokušaja obmanjivanja odmah pri
dolasku. Ustuknuo je za jedan korak i prignuo glavu, ali nije je prestao gledati, kao da se njegove
oči, očarane tom neobičnom ženom, ne mogu otrgnuti od njezinih očiju. Miladv nije bila žena koja
ne bi bila u stanju da odmah shvati smisao toga kolebanja. Pod prividnim uzbuđenjem ona je
skrivala ledenu hladnokrvnost koja je nikada nije napuštala. Prije nego joj je Felton odgovorio i
prije no što će biti prisiljena nastaviti ovaj razgovor, koji je bilo tako teško održati na istom stupnju
zanosa, ona bespomoćno spusti ruke. Kao da je ženska slabost nadvladala njezino oduševljenje, kao
da je slaba žena potisla nadahnutu ženu. Rekla je Feltonu: Ali ne, nije na meni da budem Judita koja
će osloboditi Be-tuliju od Holoferna. Mač Svevišnjeg suviše je težak za moju ruku. Prema tome
pustite me da sramotu izbjegnem smrću, pustite me da se uteknem mučeništvu. Ne tražim od vas ni
slobodu, kao što bi učinio netko tko je kriv, ni osvetu, kao što bi to učinio nevjernik. Pustite me da
umrem, ništa drugo ne tražim. Molim vas, preklinjem vas na koljenima: pustite me da umrem, i moj
posljednji dah bit će blagoslov za onoga koji me je spasio. Slušajući taj ljupki glas što ga je tako
molio, videći njezin bojažljiv i skrušen pogled, Felton joj se približi. Malo-pomalo njoj se ponovo
vrati ona magična privlačnost koju je poprimala ili odbacivala po svojoj volji, to jest ljepota,
ljupkost, suze, a iznad 1 Sardanapal, pojam pokvarenjaka i razvratnika. 201svega neodoljiva
privlačnost one mistične slasti koja čovjeka proždire više od svih drugih naslada. — Jao! — reče
Felton. — Ne mogu učiniti ništa drugo već da vas žalim, ako mi dokažete da ste žrtva! Međutim,
lord VVinter ima teških optužbi protiv vas. Vi ste kršćanka, vi ste mi sestra po vjeri. I ja, koji osim
svog dobročinitelja nikog drugog nisam volio i koji sam u životu sretao samo podlace i bezbožnike,
sada osjećam da me nešto privlači vama. Ali, vi, gospođo, vi koji ste uistinu tako lijepi, i koji ste
naizgled tako čestiti, vi ste sigurno počinili velik grijeh kad vas lord Winter tako progoni! — Imat
će oči, ali neće vidjeti ništa; imat će uši, ali neće čuti ništa! — ponovi Miladv s neizrecivom boli u
glasu. — Onda govorite! — poviče mladi oficir. — Govorite, dakle! Govorite! — Da vam povjerim
svoju sramotu! — poviče Miladv, dok su joj se od stida zarumenjeli obrazi. — Zločin što ga počini
jedan čovjek često je sramota za drugog. I vama da povjerim svoju sramotu, vama koji ste
muškarac, dok sam ja žena! 0! — nastavi Miladv te stidljivo pokrije rukama svoje lijepe oči. — O,
nikada, nikada ne bih mogla! — Ali meni, koji sam vam brat? — poviče Felton. Miladv ga je dugo
gledala. Taj njezin pogled mladi je oficir shvatio kao izraz sumnje, ali za nju to je bilo samo
promatranje, a iznad svega želja da ga opčini. Felton sklopi ruke u znak vruće molbe. — No — reče
Miladv. — Povjerit ću se svome bratu, učinit ću to! U tom trenutku začuše se koraci lorda Wintera.
Ali ovaj put strašni djever jadne Miladv nije se kao i prethodnog dana zadovoljio time da samo
prođe pored vrata, nego se zaustavio, izmijenio nekoliko riječi sa stražarom, a zatim se vrata otvore
i on uđe. Dok je lord izgovorio onih nekoliko riječi pred vratima, Felton brzo odstupi, a kad se
gospodar pojavio u sobi, on je stajao nekoliko koraka podalje od zatočenice. Barun je ušao polako.
Ispitivački je pogledao najprije zatočenicu, a zatim oficira. — Vi ste već dugo ovdje, John! — reče
lord Winter. — Zar vam je ova žena pričala o svojim zločinima? U tom slučaju jasno mi je zašto ste
se toliko zadržali. Felton zadrhta, a Miladv je osjetila da će sve propasti ako ne pritekne u pomoć
zbunjenom puritancu. — 0, bojite se da vam zarobljenica ne umakne iz ruku! — uzvikne Miladv. —
No, upitajte svog poštovanog tamničara što sam ga upravo molila. — Vi ste ga nešto molili? —
upita barun sumnjičavo.
— Da, milorde! — javi se zbunjeno mladić. 202 — A kakva je to bila molba? upita lord VVinter. —
Molila me da joj samo na trenutak dam nož izjavivši da će mi ga odmah vratiti kroz rešetku na
vratima — odgovori Felton. — Valjda je tu sakriven netko koga ova ljupka dama želi zaklati —
primijeti lord VVinter podrugljivim i prezrivim tonom. — Ovdje sam ja! — isprsi se Miladv. —
Prepustio sam vam da birate između Amerike i Tvburna — odgovori lord VVinter. — Izaberite
Tvburn, Miladv! Vjerujte mi, konop je sigurniji od noža. Felton problijedi i stupi korak naprijed
sjetivši se da je u trenutku kad je on ušao u sobu Miladv imala konop. — Imate pravo — reče
Miladv — ja sam već o tome mislila. — Zatim doda muklo: — I još ću razmisliti. Felton osjeti kako
su mu srsi prošli do moždine. Po svoj prilici lord VVinter je opazio njegovu duševnu napetost. —
čuvaj se, Johne — reče mu lord. — Johne, prijatelju, oslonio sam se na tebe, pazi! Ja sam te
upozorio. Osim toga, strpi se, drago dijete, još tri dana, pa ćemo se osloboditi te žene, a tamo kamo
je šaljem neće nikome više nanositi štetu. — čujete li ga! — poviče Miladv tragičnim glasom, tako
da je barun pomislio da se obraća bogu, dok je Felton shvatio da je to rekla njemu. Felton obori
glavu i zamisli se. Barun uzme oficira pod ruku i pođe. Ali je okrenuo glavu te nije ispuštao iz vida
Miladv sve dok nije izašao iz sobe. — Da, da — reče Miladv pošto su se vrata zatvorila. — Još
nisam postigla onoliko koliko sam mislila. VVinter je svoju uobičajenu naivnost zamijenio
nevjerojatnom opreznosti. Što znači želja za osvetom i kako ta želja mijenja čovjeka! A Felton se
koleba. O, nije to čovjek kakav je onaj prokleti d'Artagnan. Puritanac obožava samo djevice, a
obožava ih sklapajući pred njima ruke. A mušketir voli žene, a voli ih tako što ruke sklapa oko njih.
U međuvremenu Miladv je nestrpljivo čekala, jer je bila sigurna da neće proteći dan a da joj se
Felton ne javi. Najzad, jedan sat poslije događaja što smo ga upravo opisali, ona začu kako netko
potiho razgovara pred vratima. Odmah zatim vrata se otvore i na njima se pojavi Felton. Mladić
žurnim korakom uđe u sobu ostavivši za sobom vrata otvorena. Dao je znak Miladv da šuti. Lice
mu je bilo zbunjeno. — Što želite? — upita ga Miladv. — Slušajte — odgovori Felton potiho. —
Udaljio sam stražara da nitko ne bi znao da sam ovdje i da nitko ne bi čuo što ću vam reći. Slušajte,
barun mi je ispričao groznu priču. Miladv se nasmiješi kao žrtva kojoj je sve svejedno i odmahne
glavom. 203— Ili ste vi demon — nastavi Felton — ili je barun, moj dobročinitelj, moj otac, pravo
čudovište. Vas poznajem, vas, tek četiri dana, a njega volim već deset godina. Prema tome, moram
se kolebati između vas dvoje. Neka vas ne uplaši to što ću vam reći, ali ja moram sebi razjasniti te
stvari. Noćas poslije ponoći doći ću k vama, pa ćete imati prilike da me uvjerite. — Ne, Feltone, ne,
dragi brate! — reče mu Miladv. — Ta žrtva je prevelika i osjećam da vam je teška. Ne, ja sam
propala, nemojte i vi sa mnom propasti. Moja će vam smrt mnogo više reći nego moj život, a šutnja
mrtvog tijela mnogo će vas lakše uvjeriti nego riječi zatočenice. — Šutite, gospođo! — poviče
Felton. — Nemojte mi ovako govoriti. Došao sam da mi zajamčite svojom čašću, da se zakunete
onim što vam je najsvetije da nećete dići ruku na svoj život. — To vam neću obećati — reče Miladv
— jer poštujem zakletvu kao nitko, pa ako obećam, morala bih održati obećanje. — Dobro — reče
Felton. — Obavežite se samo do časa dok opet ne dođem. Ako poslije našeg razgovora budete još
tako mislili, onda ćete biti slobodni da učinite što hoćete, a ja ću vam donijeti oružje koje ste tražili.
— Pristajem — reče Miladv. — čekat ću radi vas! — Zakunite se! — Kunem se našim bogom!
Jeste li zadovoljni? — Jesam! — reče Felton. — Do viđenja noćas.
I on izjuri iz sobe, zatvori vrata i ostane napolju s kopljem u ruci, kao da je zamijenio vojnika na
stražarskom mjestu. Kad se vojnik vratio, Felton mu preda koplje. Miladv je prišla rešetki na
vratima te je sada kroz nju vidjela kako se mladić križa u gorljivom bunilu i kako se udaljuje
hodnikom ispunjen radošću. A Miladv se vrati na svoje mjesto s osmijehom divljeg prezira na
usnama i ponavljajući s omalovažavanjem strašno ime gospodina boga kojim se malo prije klela, ali
ga nikad nije poštovala. — 0, bezumni fanatiče! — rekla je. — Moj bog, to sam ja i to je onaj koji
će mi pomoći da se osvetim!

XXVII PETI DAN ZAROBLJENIŠTVA

)ilady je dakle stigla na polovicu puta do pobjede, a taj uspjeh udvostručio je njezine snage. Nije
bilo teško iznijeti pobjedu nad ljudima s kakvima se dotad borila, nad onima koji su se bez teškoća
dali zavesti i koje je lakoumni odgoj na dvoru brzo dovodio u klopku. Miladv je bila isuviše lijepa a
da bi naišla na odbijanje što se tiče njezina tijela, a bila je isuviše lukava a da bi se dala zaustaviti
pred duhovnim preprekama. Ali ovaj put ona se morala boriti protiv čovjeka čija je priroda bila
divlja, zatvorena i neosjetljiva u svojoj ozbiljnosti i strogosti. Vjera i pokajanje učinili su Feltona
čovjekom kojega nije bilo moguće zavesti na uobičajen način. U toj egzaltiranoj glavi rojili su se
tako veliki i tako neobični planovi da u njoj nije preostalo mjesta ni za kakvu ljubav, dakle ni za
prolazne ni za trajne osjećaje koji se inače pothranjuju u dokolici a rastu u pokvarenosti. Svojom
lažnom kreposti Miladv je dakle uzdrmala uvjerenje čovjeka koji je o njoj dobio užasna
obavještenja, a svojom ljepotom uzdrmala je srce i osjećaje čovjeka koji je bio potpuno nevin i čist.
U toku večeri ona je ipak više puta zapadala u očajanje zbog svoje sudbine i zbog same sebe. Kao
što znamo, nije zazivala boga, ali ona je vjerovala u silu zla, u tu beskonačnu snagu koja vlada u
svakom kutu ljudskog života i kojoj je, kao u arapskoj basni, dovoljna samo sitna sjemenka pa da
ponovo oživi čitav jedan izgubljeni svijet. Miladv se dobro pripremila da primi Feltona, jer je
sutradan trebalo izvesti glavni udarac. Znala je da joj preostaju samo još dva dana, a kad
Buckingham potpiše nalog (a on će ga potpisati,, utoliko prije što je na njemu navedeno lažno ime,
te neće znati o kojoj se ženi radi), dakle kad Buckingham potpiše taj nalog, barun će je odmah
ukrcati na brod. S druge strane, Miladv je dobro znala da žene osuđene na zatočeništvo ne mogu
računati na svoje zavodničke sposobnosti kao na moćno oružje, onako kao što je to slučaj s navodno
poštenim ženama kojima sunce slobodno obasjava ljepotu i kojih duhovitost svi hvale. To što je
neka žena osuđena na sramotnu kaznu ne sprečava je da bude lijepa, ali sprečava je da opet postane
moćna. Kao i svi ljudi što posjeduju 205stvarne vrijednosti, Milađv je znala kakva sredina odgovara
njezinoj prirodi, njezinim mogućnostima. Siromaštvo joj je bilo odurno, a poniženje je smanjivalo
za dvije trećine njezin osjećaj dostojanstva. Miladv je bila kraljica samo među kraljicama. Da bi
ostvarila svoju nadmoonost, trebalo je da njezin ponos bude zadovoljen. Zapovijedati nižim bićima,
to je za nju bilo prije poniženje nego zadovoljstvo. Uostalom, ona bi se vratila iz progonstva, u to
nije ni na trenutak posumnjala. Ali koliko bi to progonstvo moglo potrajati? Za nemirnu i pohlepnu
prirodu kakva je bila njezina, dani kada se čovjek ne penje nesretni su dani. I sada naiđe riječ kojom
ćete nazvati dane kada čovjek silazi! Izgubiti godinu, dvije, tri godine, to bi značilo izgubiti čitavu
vječnost. Zar da se vrati kada d'Arta-gnan, sretan i kao pobjednik, zajedno sa svojim prijateljima
primi od kraljice nagradu stečenu za mnogobrojne usluge koje joj budu učinili? Bile su to strašne
misli, a takva žena kakva je bila Miladv nije ih mogla podnijeti. Uostalom, oluja koja se nadimala
u njoj udvostručila je njezine snage, a ona bi bila raznijela zidove svoje tamnice da je njezino tijelo
samo načas poprimilo snagu njezine duše. Ali pri svemu tome pekla ju je i pomisao na kardinala.
Što će misliti, što će na njezinu šutnju reći nepovjerljivi kardinal, koji je uvijek nespokojan i pun
sumnji? Što će dakle reći kardinal koji je ne samo u sadašnjosti njezin jedini oslonac, njezina jedina
potpora i njezin jedini zaštitnik, nego je i glavni instrument njezine sreće i njezine osvete što se tiče
budućnosti? Ona ga je poznavala, znala je da će se, kad se vrati s puta neobavljena posla, moći
tužiti na tamnicu koliko god hoće i da će joj uzaludne biti sve priče o mukama što ih je podnijela.
Na sve to kardinal će odgovoriti podrugljivim mirom skeptika čija moć počiva istovremeno na
njegovoj snazi i na njegovoj genijalnosti. »Niste smjeli dopustiti da vas uhvate«, reći će joj
Richelieu. Miladv je prikupljala svu svoju energiju izgovarajući u mislima Feltonovo ime, ime
čovjeka koji je jedini unosio tračak danjeg svjetla na dno tog pakla u koji je ona pala. I kao zmija
koja se savija u kolut i rasteže da bi sama saznala kolika joj je snaga, tako je i ona oko Feltona
unaprijed obavijala bezbrojne, čak i najsitnije krakove svoje poduzetne mašte. Međutim vrijeme je
prolazilo, i kako je prolazilo, otkucavali su satovi, a svaki taj otkucaj, svaki udarac bata o broncu
duboko je odjekivao u duši zarobljenice. U devet sati, kao i obično, došao joj je u posjetu lord
Winter. Pogledao je prozore i rešetke, zagledao se u podove i zidove, razgledao je kamin i vrata, ali
za sve vrijeme te duge i pažljive pretrage ni on ni Miladv nisu progovorili ni riječi. 206

Bez sumnje oboje su znali da je stanje postalo i suviše ozbiljno a da bi trebalo gubiti vrijeme na
bespotrebne riječi i besmislenu srdžbu. — No, no — reče barun odlazeći. — Ni noćas nećete
pobjeći! U deset sati došao je Felton da postavi stražu. Miladv je prepoznala njegov korak. Premda
joj je bio odvratan, i premda je tog savitljivog fanatika prezirala, ona je poznavala njegove korake
kao što ljubavnica poznaje korake svoga ljubavnika. To nije bilo ugovoreno vrijeme, i Felton nije
ušao u sobu. Dva sata kasnije, kad je otkucala ponoć, smijenjena je straža. Sada je bilo vrijeme.
Zato je od ovog časa Miladv s nestrpljenjem očekivala Feltona. Novi stražar počeo je šetati gore-
dolje po hodniku. Deset minuta poslije toga došao je Felton. Miladv prisloni uho. — Slušaj! —
rekao je Felton stražaru. — Ni pod kakvom izlikom ne smiješ se udaljiti od ovih vrata, jer znaš da je
lord Winter kaznio jednog vojnika koji je prošle noći samo načas napustio ovo stražarsko mjesto.
Kaznio ga je, premda sam za vrijeme njegove kratke odsutnosti mjesto njega ja bio na straži. — Da,
znam — rekao je vojnik. — Dakle, preporučujem ti najveću pažnju. A ja ću — dodao je Felton —
još jedanput ući u sobu da ponovo sve pregledam, jer ta žena, bojim se, ima pogibeljne namjere
prema samoj sebi, pa sam dobio nalog da na nju pripazim. — No, dobro — promrmlja Miladv —
taj strogi puritanac laže! Vojnik se, međutim, nasmije. — Dovraga, poručnice! — reče mu stražar.
— Nije baš tako loše imati takav zadatak, osobito ako vas je milord ovlastio da pogledate i u njezin
krevet! Felton pocrveni. U svakoj drugoj okolnosti bio bi izgrdio vojnika koji bi sebi dozvolio da se
ovako šali. Ali njegova je savjest mrmljala i suviše glasno a da bi mu se usta usudila progovoriti. —
Ako te pozovem — reče Felton — dođi! Isto tako, ako tko bude dolazio, pozovi me! — U redu,
poručnice! — odgovori vojnik. Felton uđe u sobu. Miladv ustane.
— Vi ste to? — rekla je. — Obećao sam vam da ću doći — reče Felton — i došao sam. — Obećali
ste mi još nešto. — Što? Bože moj! — uzvrati mladić koji je jedva vladao sobom, jer je osjetio kako
mu koljena drhte i kako mu znoj oblijeva čelo. — Obećali ste da ćete donijeti nož i da ćete mi ga
ostaviti nakon našeg razgovora. 207— Ne govorite o tome, gospođo! — reče Felton. — Nema
takvih okolnosti, ma kako bile strašne, koje jednom božjem stvoru daju pravo da sam sebe usmrti.
Razmišljao sam i došao sam do zaključka da ni u kom slučaju ne smijem postati sukrivac takva
grijeha. — 0, vi ste razmišljali! — reče zatočenica i sjedne u svoj naslonjač osmjehnuvši se
prezrivo. — Ja sam također razmišljala. — 0 čemu? — 0 tome da nemam što reći čovjeku koji nije
spreman održati riječ. — Bože moj! — promrmlja Felton. — Možete otići — reče mu Miladv. —
Neću vam ništa ispričati. — Evo noža! — reče Felton i izvuče iz džepa oružje koje je prema
obećanju donio zatočenici, ali se ustručavao da joj ga preda. — Dajte ga! — reče Miladv. — što će
vam? — časti mi, odmah ću vam ga vratiti. Poslije ćete ga staviti na ovaj stol, a vi ostanite između
mene i njega. Felton joj pruži nož, a Miladv pažljivo razgleda njegovu oštricu te prstom opipa vrh.
— Dobro! — reče Miladv vraćajući nož mladom oficiru. — čelik je dobar i čvrst. Feltone, vi ste
vjeran prijatelj! Felton uzme nož i položi ga na stol kako je Miladv predložila. Ona ga je pratila
očima te je kimnula glavom u znak da je zadovoljna. — A sada — reče Miladv — poslušajte me! Ta
njezina preporuka bila je bespotrebna. Mladi oficir stajao je pred njom očekujući svaku njezinu riječ
s najvećim nestrpljenjem. — Feltone! — započe Miladv svečanim glasom punim melankolije. —
Feltone, što biste učinili kad bi vam vaša sestra, kći vašeg oca ispričala: »Još dok sam bila mlada i
na nesreću vrlo lijepa, gurnuli su me u klopku, ali ja sam se oduprla. Umnogo-stručili su oko mene
klopke i nasilja, ali ja sam se oduprla. Hulili su na vjeru kojoj služim, na boga kojemu se
ispovijedam, jer sam dozivala u pomoć i svoga boga i svoju vjeru. I tu sam se oduprla. Onda su me
obasuli pogrdama, a budući da nisu mogli upropastiti moju dušu, htjeli su zauvijek osramotiti moje
tijelo. Najzad...« Miladv zastane i gorak osmijeh pojavi joj se na usnama. — Najzad — upita Felton
— najzad, što su učinili? — Najzad, jedne večeri odlučili su da onemoguće taj otpor koji nisu mogli
svladati. Jedne večeri stavili su mi u vodu nekakav jak narkotik. Tek što sam večerala, osjetila sam
kako me malo--pomalo obuzima čudna obamrlost. Premda nisam ni u što sumnjala, uhvatio me neki
nejasan strah i pokušala sam boriti se 208 protiv sna. Ustala sam, htjela sam otrčati do prozora i
zvati u pomoć, ali su me noge izdale. Učinilo mi se da mi se strop spušta na glavu i da će me smrviti
svojom težinom. Pružila sam ruke, pokušala sam govoriti, ali uspjela sam izgovoriti samo neke
neartikulirane glasove. Ovladala je mnome nesavladiva mlohavost, uhvatila sam se za naslonjač
osjećajući da ću pasti, ali uskoro je za moje omlahavjele ruke taj oslonac bio nedovoljan te sam pala
na jedno koljeno, zatim na oba. Htjela sam vikati, ali jezik mi je bio odrvenio. Bog me bez sumnje
nije ni vidio ni čuo, a ja sam kliznula na pod savladana snom koji je bio nalik na smrt. O onome što
se događalo za vrijeme tog sna, i koliko je taj san trajao, ništa nisam znala. Sjećam se jedino da sam
se probudila u nekoj okrugloj sobi s raskošnim pokućstvom, u koju je danje svjetlo prodiralo samo
kroz nekakav otvor na stropu. Uz ostalo, činilo se kao da ta soba nije ni imala vrata, ostavljala je
dojam krasnog zatvora. Moralo je proći dugo vremena dok sam shvatila gdje se nalazim i dok sam
se sjetila svih pojedinosti o kojima govorim. činilo se kao da se moj duh uzalud bori da bi se
oslobodio teške koprene toga sna iz kojeg nisam mogla izaći. Imala sam nejasan dojam da sam
prevalila nekakav put, da je jurila nekakva kočija, da sam sanjala užasan san u kojem su mi se sve
snage iscrple. Ali sve je to u mome sjećanju bilo tako mutno i neodređeno da mi se činilo kako ti
događaji pripadaju nekom drugom životu, a da su s mojim životom ipak povezani nekom
neobjašnjivom dvojnošću.
Stanje u kojem sam se nalazila pričinjalo mi se neko vrijeme tako čudnim da sam mislila da sanjam.
Ustala sam teturajući. Moja odjeća bila je pokraj mene na stolici. Nisam se sjećala ni da sam se
svukla, ni da sam legla. Onda mi se malo-pomalo ukazala stvarnost puna užasnog stida: nisam više
bila u kući u kojoj sam stanovala. Koliko sam mogla prosuditi po sunčevoj svjetlosti, dvije trećine
dana bile su već protekle. A ja sam zaspala prethodne večeri. Moj san je dakle trajao blizu dvadeset
i četiri sata. A šta se dogodilo za vrijeme tog dugog sna? — Obukla sam se što sam brže mogla.
Moji spori i mlitavi pokreti pokazivali su da djelovanje narkotika još nije sasvim prestalo. Osim
toga, ta je soba bila namještena na način koji je pokazivao da je namijenjena ženskoj osobi. Ni
najveća koketa ne bi bila mogla poželjeti nešto što ne bi odmah našla čim bi se osvrnula pogledom
oko sebe. Sigurno je da nisam bila prva žrtva koja se našla u tom sjajnom zatvoru. Ali vi ćete me
shvatiti, Feltone: baš zato što je zatvor bio lijep, ja sam se više i bojala. Da, to je bio zatvor, jer sam
uzalud pokušavala izaći. Ispitala sam sve zidove ne bih li otkrila kakva vrata. Međutim, kad sam
kucala, zidovi su svugdje imali pun i mukao odjek. 14 Tri mušketira II 209Valjda sam dvadeset puta
obišla tu sobu sve uokolo, tražeći bilo kakav izlaz, ali ništa nisam našla. Slomljena od napora i
straha, srušila sam se u naslonjač. U međuvremenu noć se brzo spustila, a s nastupom noći porastao
je i moj strah. Nisam znala da li da ostanem tamo gdje sam sjedila, činilo mi se da sam okružena
nepoznatim opasnostima u koje ću pasti čim ispružim korak. Iako od prethodne večeri nisam ništa
jela, ipak zbog straha uopće nisam osjećala glad. Izvana nije do mene dopirao nikakav šum po
kojem bih mogla mjeriti vrijeme. Pretpostavljala sam da je moglo biti sedam ili osam sati naveče,
jer to je bilo u mjesecu oktobru, a već je bila mrkla noć. I najednom sam začula kako se otvaraju
neka vrata. Zadrhtala sam. Iznad ostakljenog otvora na stropu pojavila se neka vatrena kugla koja je
zapljusnula sobu živim svjetlom. S užasom sam opazila čovjeka koji je stajao na nekoliko koraka od
mene. Stol postavljen za dvoje ljudi, a na njemu pripremljena večera, bio se stvorio nasred sobe kao
kakvom čarolijom. A taj čovjek bio je onaj koji me je već godinu dana progonio, koji se bio zakleo
da će me osramotiti i koji mi je, s prvim riječima što su mu izašle iz usta, dao na znanje da je to
učinio protekle noći. — Nitkov! — promrmlja Felton. — Da, da, nitkov! — poviče Miladv videći
kakvo zanimanje za tu njezinu neobičnu priču pokazuje mladi oficir koji ju je slušao bez daha. — 0,
da, nitkov! Mislio je da je dovoljno što je nada mnom likovao dok sam spavala, pa da sve bude
kako on hoće. Nadao se da ću se pomiriti sa svojom sramotom, pošto sam već ionako osramoćena.
Ponudio mi je svoje bogatstvo u zamjenu za moju ljubav. Sav prezir što ga je izazvao moj
povrijeđeni ponos i sve svoje gnušanje izlila sam na tog čovjeka. Bez sumnje, bio je navikao na
slična predbacivanja, jer me je slušao mimo, smiješeći se i skrštenih ruku. Zatim, kad je mislio da
sam rekla sve, pošao je prema meni. Tada sam skočila k stolu, zgrabila nož i upravila ga u svoje
grudi. »Učinite još jedan korak«, rekla sam mu, »pa ćete osim za moju sramotu biti krivi i za moju
smrt!« U mome pogledu, u mome glasu, u čitavom mom biću bilo je bez sumnje toliko iskrenosti da
bi se i najpokvarenija duša bila uvjerila da ću zaista i učiniti ono što govorim. I on se zaustavio. »Da
umrete? 0, ne!«, rekao je. »Vi ste isuviše lijepi a da bih pristao da vas izgubim, pošto sam već imao
čast da vas imam, pa makar samo jedanput. Zbogom, moja ljepotice, čekat ću, pa ću vas ponovo
posjetiti kad budete u boljem raspoloženju!c 210 Poslije tih riječi on je zazviždio nekom
zviždaljkom. Plamena kugla, koja je osvjetljavala sobu, podigla se i nestala, a ja sam se opet našla u
mraku. čas zatim ponovo se začulo kako su se otvorila i zatvorila neka vrata. Svjetleća kugla iznova
se spustila: bila sam sama. Bio je to užasan trenutak. Ako sam dotle još i sumnjala u svoju nesreću,
sve moje sumnje sada su nestale u toj očajnoj stvarnosti. Bila sam u vlasti čovjeka koji ne samo da
mi je bio odvratan nego sam ga i mrzila, čovjeka spremnog na sve, koji mi je već pružio kobne
dokaze o tome što je sve kadar učiniti. — Ali tko je bio taj čovjek? — upita Felton. Provela sam noć
sjedeći na stolici. Na najmanji šum tresla sam se od straha. Oko ponoći lampa se ugasila te sam opet
ostala u mraku. Međutim noć je prošla bez novih pokušaja mog progonitelja da me slomi. Svanuo je
dan. Stol je u međuvremenu nestao. Samo, još sam držala nož u ruci. Taj nož bio je sva moja nada.
Bila sam slomljena od umora. Od nespavanja pekle su me oči, ali nisam se usudila zaspati ni za
trenutak. Dan me je ipak malo umirio, pa sam legla u krevet, ali nisam odbacila svoj spasonosni nož
već sam ga sakrila pod jastuk. Kad sam se probudila, ponovo sam ugledala prostrt stol na kojem je
bio serviran ručak. Unatoč zebnji i strahu, osjetila sam strahovitu glad. Bilo je prošlo četrdeset i
osam sati da nisam ništa okusila. Zato sam pojela komadić kruha i malo voća. A zatim, sjećajući se
narkotika što su mi ga bili stavili u vodu, nisam ni dodirnula vodu koja je bila na stolu, nego sam
napunila čašu iz mramorne posude za vodu koja je bila ugrađena u zidu iznad umivaonika. Usprkos
toj mjeri opreza još sam neko vrijeme bila u strahu i zebnji, ali moja je bojazan ovaj put bila
neosnovana: provela sam ostatak dana ne osjetivši ništa što bi opravdalo bilo kakvu sumnju. Iz
opreznosti, da ne bi opazili moje nepovjerenje, ispraznila sam do polovice bocu u kojoj se nalazila
voda. Spustila se večer, a s njom je došao i mrak. I bez obzira na to što je mrak bio potpun, moje su
se oči počele privikavati na tamu. Tako sam u mraku opazila kako stol tone i nestaje u podu. četvrt
sata zatim stol se opet pojavi i sada je na njemu bila večera. Trenutak poslije toga ona ista lampa
ponovo je osvijetlila sobu. Odlučila sam da jedem samo ona jela u koja je bilo nemoguće pomiješati
uspavljujuće sredstvo, tako da sam za večeru pojela dva jaja i malo voća. Zatim sam u mramornom
sudu napunila čašu vode, pa sam je prinijela ustima. 211Već kod prvih gutljaja učinilo mi se da ta
voda nema onaj isti okus kakav je imala izjutra. Naglo me spopade sumnja l prestala sam piti. Ali
već sam bila ispila oko pola čaše. Ostatak vode izlila sam s užasom te sam čekala što će biti. Od
straha znoj mi je oblijevao čelo. Nema sumnje, neki nepoznati svjedok vidio je kad sam iz
mramornog suda u zidu uzimala vodu, pa se okoristio mojim povjerenjem _da me lakše navede u
propast u koju me je tako hladno i okrutno gurnuo. Nije bilo prošlo ni pola sata, a već su se pokazali
isti simptomi. Ali kako sam ovaj put popila samo pola čaše vode, dulje sam se i borila, te umjesto
da padnem u potpun san, samo sam zadrijemala i bila sam svjesna svega što se događalo oko mene,
premda nisam imala snage da se branim ili da pobjegnem. Dovukla sam se do kreveta, da se tamo
domognem jedinog obrambenog sredstva koje mi je preostalo, svog spasonosnog noža. Međutim
nisam mogla stići do uzglavlja. Pala sam na koljena, grčevito sam se držala rukama za nogu od
kreveta. Tada mi je postalo jasno da sam propala. Felton strašno problijedi, grčevita jeza obuzela
mu je čitavo tijelo. Ali najstrašnije je bilo — nastavi Miladv uplašenim glasom kao da opet
doživljava isti strah kao u tom užasnom trenutku — najstrašnije je bilo da sam ovaj put bila svjesna
opasnosti koja mi prijeti. U uspavanom tijelu moja je duša u stvari bila budna, sve sam čula i sve
sam vidjela. Istina je da je sve to bilo kao u kakvom snu, ali utoliko je bilo i užasnije. Vidjela sam
lampu kako se podiže, pa sam mak>pomalo ostala u mraku. Zatim sam začula škripu onih vrata,
koju sam već dobro poznavala, iako su se ta vrata bila otvorila svega dvaput. Instinktivno sam
osjetla da mi se netko približuje. Kažu da nesretnici koji zalutaju u američkim pustinjama na isti
način osjete kad im se približi zmija. Htjela sam nešto učiniti, pokušala sam vikati. Nevjerojatnom
snagom volje uspjelo mi je podići se na noge, ali odmah zatim sam pala... pala sam u naručje mog
progonitelja. — Kažite mi dakle tko je bio taj čovjek? — poviče mladi oficir. Miladv je shvatila već
na prvi pogled koliko bola zadaje Fel-tonu ističući svaku pojedinost u svojoj priči. Ali ona ga nije
htjela osloboditi tih muka. Što mu bude dublje ranila srce, to će je prije on osvetiti. Zato je nastavila
svoje pripovijedanje kao da nije ni čula njegov uzvik, ili kao da je smatrala da još nije došao
trenutak da mu odgovori. — Ali ovaj put taj nitkov nije imao posla s nepokretnim tijelom bez
ikakve svijesti. Rekla sam vam: iako nisam mogla potpuno 212 vladati sobom, bila sam svjesna
svih opasnosti. Zato sam se borila svim svojim silama, i premda sam bila onako nemoćna, bez
sumnje sam mu pružala jak otpor, jer sam čula kako je povikao: »Te proklete puritanke! Znao sam
da krvnici izlaze teško s njima na kraj, ali mislio sam da nisu tako tvrdoglave sa svojim
zavodnicima!« Ali, jao! Taj očajnički otpor nije mogao dugo trajati, jer sam osjetila kako me snage
napuštaju. I ovaj put taj zlikovac nije se okoristio mojim snom, nego time što sam pala u nesvijest.
Slušajući to, Felton je čudno i muklo režao. Nije progovorio ni riječi, samo mu je znoj curio
potocima niz mramorno čelo, a rukom, koja mu je bila sakrivena pod odjećom, trgao je sebi grudi.
— Kad sam se osvijestila, prvi moj pokret bio je da pod jastukom potražim onaj nož što ga prije
nisam mogla doseći. Ako mi već nije poslužio za obranu, mogao mi je poslužiti za pokoru. Ali,
Feltone, zgrabivši taj nož, pala mi je na um užasna misao. Zaklela sam se da ću vam sve reći, pa ću
i održati riječ! Obećala sam vam da ću vam kazati istinu, pa ćete je i saznati, makar zbog toga i
propala! — Došli ste na misao da se osvetite tom čovjeku, zar ne? — poviče Felton. — Da! — reče
Miladv. — Znam, to nije bila kršćanska misao. Bez sumnje, prema njoj me gurao onaj vječni
neprijatelj naše duše, onaj zloduh koji neprekidno urla oko nas. Najzad, Feltone, što da vam kažem?
— nastavi Miladv glasom kao da sama sebe optužuje zbog zločina. — što da vam kažem, Feltone?
Ta me je misao obuzela, i, bez sumnje, nije me više napuštala. Zbog te svoje namjere da ubijem
čovjeka snosim i danas kaznu. — Nastavite, nastavite! — reče Felton. — Hoću da čujem kako ste
se osvetili! — 0, odlučila sam da to moram učiniti što prije bude moguće, a znala sam da će se on,
bez sumnje, pojaviti i iduće noći. Po danu nisam se imala čega bojati. Tako, kad je došlo vrijeme
ručku, nisam se ustručavala da jedem i pijem. Odlučila sam, međutim, da ne večeram, nego da se
samo pravim kao da jedem, ali da ništa ne okusim. Zbog toga sam morala dobro ručati, da bih
naveče mogla odoljeti gladi. Pa ipak, od ručka sam sakrila sebi čašu vode, jer kad sam četrdeset i
osam sati ostala bez hrane i pića, najteže mi je bilo podnositi žeđ. Dan je prošao a da se sa mnom
nije dogodilo ništa drugo osim što sam se još jače učvrstila u svojoj odluci. Nastojala sam samo da
moje lice ne otkrije namjere moga srca, jer nisam bila sigurna da me ne promatraju. Više sam puta,
Feltone, osjetila osmijeh na svojim usnama, ali ne usuđujem se reći vam čemu sam se smijala, jer
biste pomislili da sam strašna... 213— Nastavite, nastavite! — reče Felton. — Vidite da slušam i da
jedva čekam da saznam sve. — Došla je večer i sve se ponovilo kao i prethodnih večeri. U mraku,
kao što je bio postao običaj, stigla mi je večera. Zatim se upali lampa, a ja sam sjela za stol. Pojela
sam samo neko voće, a onda sam tobože nalila u čašu vode iz boce na stolu, ali sam u stvari popila
vodu koju sam bila spremila od ručka. Ovo s vodom izvela sam vrlo vješto, tako da špijuni ako ih je
bilo, nisu mogli ništa posumnjati. Poslije večere pravila sam se da su me spopali isti znakovi
obamrlosti kao i prethodne večeri. Ali ovaj put htjela sam pokazati da sam potpuno klonula od
umora, ili kao da sam se već pomirila s opasnostima, pa sam se odvukla do kreveta te sam se
pritajila kao da sam zaspala. Sad sam napipala pod jastukom nož i, praveći se da spavam, čvrsto
sam ga držala u ruci. — Prošla su dva sata a da se ništa nije dogodilo. 0, bože, tko bi to bio rekao
sinoć. Tko bi bio rekao da ću se sada bojati da ne dođe! Najzad, opazila sam da se lampa počela
polako podizati i ne-stajati visoko iznad stropa. Soba se ispuni mrakom, ali ja sam se naprezala da
prodrem očima u tamu što je moguće bolje. Prošlo je otprilike deset minuta. Nisam čula nikakav
drugi šum osim kucanja moga srca. Preklinjala sam nebo da dođe. Napokon sam začula poznatu
škripu vrata, koja su se otvorila i zatvorila. Usprkos tome što je sag bio debeo, čula sam korake pod
kojima je škripio pod. Mada bijaše mrak, vidjela sam sjenu koja se približavala mom krevetu. —
Požurite! Požurite! — poviče Felton. — Zar ne vidite da me svaka vaša riječ peče kao da na mene
lijevate rastaljeno olovo! — I tada — nastavi Miladv — tada sam skupila sve svoje snage. Sjetila
sam se da je došao čas osvete, ili bolje, čas pravde. činilo mi se kao da sam druga Judita. Skupila
sam se stiskajući nož u ruci, i kad sam vidjela da mi se približio i da je ispružio ruke da bi napipao
svoju žrtvu, tada sam ga s posljednjim krikom bola i očaja udarila nožem nasred grudi. — Ali,
nitkov! sve je bio predvidio: na prsima imao je grudobran od žice! I nož je zapeo. »Oho!« povikao
je uhvativši me za ruke i oduzevši mi oružje kojim sam se tako slabo poslužila. »Oho, vi hoćete moj
život, lijepa puritanko! Ali to je više nego mržnja, to je nezahvalnost! U redu, u redu, smirite se,
lijepo dijete! Mislio sam da ste se smekšali. Nisam ja tiranin koji silom prisvaja žene. Zbog svoje
uobičajene uobraženosti sumnjao sam u vaše izjave da me ne volite. Sada ste me uvjerili. Sutra ćete
biti slobodni.« 214 ! željela sam samo jedno: da me ubije!
»čuvajte se«, rekla sam mu, »jer će vam moja sloboda donijeti sramotu!« ... »Da«, nastavila sam, jer
čim izađem odavde, reći ću sve, reći ću svima kakvo ste nasilje izvršili nada mnom, reći ću kako ste
me zatvorili. Optužit ću ovu palaču kao leglo razvrata. Vrlo ste se visoko popeli, milorde, ali čuvajte
se! Nad vama je kralj, a nad kraljem je bog!« Premda je izgledalo da umije odlično vladati sobom,
moj progonitelj se trgne do srdžbe. Nisam mogla vidjeti izraz njegova lica, ali osjetila sam kako mu
je zadrhtala ruka. »Onda nećete izaći odavde«, rekao je. »Dobro!« povikala sam. »Onda će ovo
mjesto gdje sam mučena biti ujedno i moj grob. Dobro, umrijet ću ovdje, a vi ćete vidjeti da je avet
koja optužuje još strasnija nego živ čovjek koji prijeti!« »Nećete imati nikakva oružja!« »Postoji
oružje koje očaj daje u ruke svakome koji ima hrabrosti da se njime posluži. Umrijet ću od gladi!«
»Slušajte!« rekao mi je taj bijednik. »Zar ne bi bio bolji mir nego ovakav rat? Pustit ću vas na
slobodu ovog istog časa, proglasit ću vas oličenjem vrline, nazvat ću vas engleskom Lukrecijom1.«
»A ja vama kažem da ste Seksto i optužit ću vas pred ljudima kao što sam vas već optužila pred
bogom. I ako bude potrebno da kao Lukrecija svoju optužbu potkrijepim svojom krvlju, učinit ću
to!« »Oho!« reče moj neprijatelj podrugljivim glasom. »Onda je to nešto sasvim drugo. Bogami, na
kraju krajeva, vama je ovdje dobro, ništa vam neće uzmanjkati, a ako dobrovoljno umrete od gladi,
to će biti vaša krivnja.« Poslije tih riječi on je otišao. Ćula sam kako su se vrata otvorila i opet
zatvorila. Bila sam posve slomljena, priznajem ne toliko zbog boli koju sam pretrpjela koliko zbog
toga što mu se nisam osvetila. Održao je riječ. čitav dan, čitava iduća noć prošla je a da se nije
pojavio. Ali i ja sam održala riječ: nisam ni jela ni pila. Kao što sam mu i rekla, ostala sam odlučno
pri svojoj odluci da umrem od gladi. Taj dan i noć provela sam u molitvi, nadala sam se da će mi
bog oprostiti moje samoubojstvo. Druge noći vrata su se otvorila. Ležala sam na podu, jer su me
snage počele napuštati. Kad sam čula šum, pridigla sam se jednom rukom. »No!« reče mi glas koji
je u mojim ušima isuviše strašno odzvanjao a da ga ne bih odmah prepoznala. »No, jesmo li se malo
smekšali i hoćemo li svoju slobodu platiti obećanjem da ćemo šutjeti? Evo, ja sam dobar vladar«,
dodao je, »i premda ne volim 1 Lukreciju je prema rimskoj tradiciji silovao Seksto, sin posljednjeg
rimskog kralja Tarkvinija Oholog, pa se ona zbog toga ubila. 215puritance, prema njima sam
pravedan, jednako kao i prema puri-tankama kad su lijepe. Dakle, zakunite mi se pod križem, i ništa
vas drugo neću pitati.« »Pod križem!« povikala sam i ustala, a od tog mrskog glasa vratila mi se sva
snaga. — Kunem se pod križem da mi nikakvo obećanje, nikakva prijetnja i nikakva mučenja neće
začepiti usta! Kunem vam se pod križem da ću vas svagdje optužiti kao razbojnika, kao bestidnika
koji obeščašćuje žene, kao podlaca! Kunem vam se pod križem da ću, ako ikada izađem odavde,
pozvati čitav ljudski rod da vam se osveti!« »čuvajte se!« rekao mi je prijetećim glasom. »Imam na
raspolaganju užasno sredstvo koje ću upotrijebiti tek u krajnjoj nuždi i kojim ću vam začepiti usta
ili u najmanju ruku spriječiti da vam ljudi povjeruju ma i jednu riječ što je budete izgovorili.«
Skupila sam sve snage i odgovorila sam mu prasnuvši u smijeh. Shvatio je da između nas odsada
nema ničeg osim vječne borbe, borbe na život i smrt. »Slušajte«, rekao mi je, »ostavljam vam još
ostatak noći i sutrašnji dan da razmislite. Ako obećate da ćete šutjeti, bit ćete okruženi bogatstvom,
poštovanjem i častima. Budete li prijetili osvetom, obeščastit ću vas sudskom odlukom!« »Vi!«
povikala sam. »Vi!« »Osudit ću vas na vječno, neizbrisivo beščašće!« »Vi! ponavljala sam. Oh,
Feltone, kažem vam, mislila sam da je poludio! »Da, ja«! odgovorio je. »0, pustite me!« rekla sam
mu. »Otiđite, ako ne želite da pred vašim očima razmrskam glavu udarajući njom o zid!« »U redu,
kako hoćete«, odgovorio mi je. »Do viđenja sutra uveče!« »Do sutra uveče!« odgovorila sam i
srušila se na tlo. Od bijesa grizla sam sag... Felton se nasloni na stol. Videći da će ga snage izdati
možda i prije negoli se završi ova priča, Milady osjeti demonsku radost.
XXVIII KAO U KLASIčNOJ TRAGEDIJI

ošto je časak šutjela promatrajući mladića koji ju je slušao, Miladv je nastavila svoju priču: — Bila
su prošla otprilike tri dana što nisam ni pila ni jela, i osjećala sam grozne muke. S vremena na
vrijeme činilo mi se kao da mi nekakav mrak pritište čelo i zastire vid. Bilo je to bunilo. Pala je
večer. Bila sam tako slaba da sam svaki čas padala u nesvijest, a svaki put kad bih tako gubila
svijest zahvaljivala sam bogu, jer sam mislila da ću umrijeti. Za vrijeme jedne takve nesvjestice
čula sam da su se otvorila vrata. Od straha došla sam sebi. — Ušao je moj unesrećitelj, a s njim i
neki nepoznati čovjek. Obojica su bili maskirani. Svog progonitelja prepoznala sam po koraku,
prepoznala sam ga po impozantnom držanju kojim ga je obdario pakao na nesreću čovječanstva.
»No, rekao mi je, »jeste li odlučili da se zakunete onako kako sam od vas zahtijevao?« »Sami ste
rekli da su puritanci tvrdoglavi. Ja sam svoje kazala, a to je da ću vas na zemlji optuživati pred
tribunalom čovječanstva, a na nebu pred sudom božjim.« »Dakle, vi ste uporni?« »Kunem se pred
bogom, koji me čuje, da ću u cijelom svijetu tražiti pomoć protiv vaših zločina i da se neću smiriti
sve dok ne nađem čovjeka koji će vas kazniti!« »Vi ste bludnica!« povikao je gromkim glasom. »I
bit ćete kažnjeni kao što se kažnjavaju bludnice! Za ljude kojima se budete obraćali bit ćete
žigosani, pa im dokažite, budete li mogli, da niste ni krivi ni ludi!« Zatim se obratio čovjeku koji je
bio s njim: »Krvnice!« rekao mu je. »Učini svoju dužnost!« — 0! — poviče Felton. — Kažite mi
tko je bio taj nitkov! Tko je to bio? Kako mu je ime? — I usprkos mome zapomaganju, usprkos
otporu koji sam pružila, jer mi je postalo jasno da se za mene radi o stvari koja je gora nego smrt,
usprkos svemu, krvnik me tada zgrabi, obori na pod i prignječi svom silom. Gušeći se tako u
suzama gotovo bez svijesti i dozivajući boga koji me nije slušao, odjednom sam užasno kriknula
217od bola i stida: u moje rame krvnik je utisnuo crveni, usijani željezni pečat! Felton je zarežao.
— Evo! — reče Miladv te ustane držeći se dostojanstveno kao kraljica. — Evo, Feltone, vidite
kakvu su kaznu izmislili za nevinu djevojku koja je bila žrtva surovosti jednog zlotvora. Treba da
naučite poznavati ljude, pa nećete više tako lako postati sredstvo njihove nepravedne osvete! Brzini
pokretom Miladv raskopča haljinu, razdere košulju od batista, koja joj je pokrivala grudi, te glumeći
gnjev i stid pokaže mladiću neizbrisiv žig koji je sramotio to divno rame. — Pa to je ljiljanov cvijet!
— poviče Felton zbunjeno. — U tome i jest sva podlost — odgovori Miladv. — Da je to engleski
žig, trebalo bi dokazati koji mi ga je sud presudio, a ja bih mogla javno pozvati sve sudove u
kraljevini da kažu istinu. Ali taj žig je francuski... O, na taj način sam stvarno žigosana! To je bilo i
previše za Feltona. Blijed, ukočen, slomljen tim strašnim otkrićem, opčinjen natprirodnom ljepotom
ove žene što se pred njim razgolila na bestidan način koji se njemu činio uzvišenim, slomljen,
dakle, i očaran svim tim, Felton padne pred njom na koljena kao što su prvi kršćani padali pred
onim nevinim i svetim mučenicima, koje su u doba carskih progona predavali u cirkusu krvožednoj
požudi svjetine. — Oprostite mi, oprostite mi! — ponavljao je Felton. Miladv mu je pročitala u
očima: ljubav, ljubav! — Što da vam oprostim? — upitala ga je.
— Oprostite mi što sam pomagao onima koji vas progone! Miladv mu pruži ruku. — Tako mlada,
tako lijepa! — poviče Felton ljubeći joj ruku. Miladv ga obdari jednim od onih pogleda koji roba
pretvaraju u kralja. Felton je bio puritanac: pustio joj je ruku, da bi joj ljubio noge. On je više nije
volio. Obožavao ju je. Pošto je ta kriza prošla, i kad se nesretnoj Miladv tobože vratila
hladnokrvnost, koja je uostalom nije bila ni načas napustila, kad je najzad Felton vidio da je veo
nevinosti sakrio njegovo ljubavno blago, a sakrio ga je samo zato da bi ga on još gorljivije poželio,
mladić se sjeti da još nije saznao sve. — A sada — reče joj — treba da mi kažete još samo jednu
stvar, a to je ime vašeg pravog krvnika, jer po mome mišljenju tamo je bio samo jedan krvnik. Onaj
drugi bio je tek njegovo oruđe. — A što to, brate! — poviče Miladv. — Zar je još potrebno da ti ga
imenujem? Zar nisi pogodio o kome se radi? 218 — Što? — upita Felton. — On? ... Opet on! ...
Uvijek on! ... On, pravi krivac? — Da — reče Miladv. — Pravi krivac za moju nesreću, to je onaj
koji pustoši Englesku, to je onaj koji progoni pravovjerne, to je onaj podlac koji je obeščastio tolike
žene, onaj pokvarenjak koji će zbog svojih ljubavnih hirova proliti čitavo more krvi između dviju
kraljevina, to je onaj koji danas štiti protestante, a sutra će ih izdati! — Buckingham! To je dakle
Buckingham! — poviče Felton očajavajući. Miladv sakri lice rukama praveći se kao da ne može
podnositi sramotu na koju je podsjeća to ime. — Buckingham, krvnik ovog anđela! — poviče
Felton. — 0, bože, i ti ga nisi smrvio, već si dopustio da ostane plemić, da uživa časti i moć na
propast sviju nas! — Bog napušta onog koji sam sebe napusti — reče Miladv. — Ali on dakle želi
navući na svoju glavu kaznu koja je namijenjena prokletnicima! — nastavi Felton sa sve većim
gnjevom. — On dakle hoće da ga ljudska osveta stigne prije nego nebeska pravda! — Ljudi ga se
boje i štede ga. — 0! — uzvikne Felton. — Ja ga se ne bojim i neću ga štedjeti! ... Miladv osjeti
kako joj je dušu oblila paklenska radost. — Ali kako to — upita Felton — da je lord Winter, moj
zaštitnik, moj otac, umiješan u tu strahotu? — Slušajte, Feltone — odgovori Miladv. — Osim
podlih i pokvarenih ljudi ima i takvih koji su po svojoj prirodi veliki i plemeniti. Imala sam
zaručnika, čovjeka kojega sam voljela i koji je mene volio. Imao je srce slično vašem, Feltone, bio
je čovjek vaših osebina. Došla sam k njemu i sve sam mu ispričala. On me je poznavao te mije ni
načas posumnjao u mene. Bio je to moćan velikaš, bio je u svakom pogledu ravan Buckinghamu.
Nije rekao ništa, samo je pripasao mač, zaogrnuo se ogrtačem te otišao u Buckinghamsku palaču.
— Da, da — reče Felton — razumijem! — Samo kad se radi o takvim ljudima ne treba upotrijebiti
mač, nego bodež. — Međutim Buokingham je dan ranije otputovao, bio je upućen kao ambasador u
španjolsku da zaprosi ruku španjolske infant-kinje za Karla I, koji je tada još bio galski princ. Moj
zaručnik se vratio. »Slušajte«, rekao mi je, »taj je čovjek otputovao i zbog toga je on zasad izbjegao
mojoj osveti. U međuvremenu ćemo se vjenčati, kao što smo i odlučili, a zatim prepustite lordu
Winteru da brani svoju čast i čast svoje žene.« — Lord VVinter! — poviče Felton. 219— Da —
reče Miladv — lord Winter! I sada vam je sve jasno, zar me? Buckingham je bio odsutan više od
godine dana. Osam dana prije njegova povratka lord Winter je naglo umro ostavivši mene kao
jedinu svoju nasljednicu. Otkud ta nagla smrt? Bogu, koji sve zna, to je bez sumnje poznato, ali ja
ne optužujem nikoga... — 0, kakva strahota, kakva strahota! — poviče Felton. — Lord Winter je
umro a da svome bratu nije ništa rekao. Za tu strašnu tajnu nitko nije smio saznati sve dok se kao
grom ne strovali na glavu onoga koji je kriv. Vašem zaštitniku nije se sviđalo što njegov stariji brat
uzima djevojku bez imutka. Osjetila sam da ne mogu očekivati nikakvu podršku od čovjeka koji je
u pogledu nasljedstva bio prevaren u svojim nadama. Otišla sam u Francusku s odlukom da tamo
ostanem do kraja života. Međutim, čitav moj imutak nalazi se u Engleskoj, a budući da su zbog rata
bile prekinute sve veze, ostala sam bez ičega. Zato sam bila prisiljena da se vratim u Englesku. Prije
šest dana iskrcala sam se u Portsmouthu.
— I onda? — upita Felton. — I onda! Buckingham je bez sumnje saznao da se vraćam te je
razgovarao o tome s lordom Winterom, koji je već ranije bio nezadovoljan sa mnom. Buckingham
je lordu Winteru rekao da je njegova snaha bludnica i da je žigosana. Nema više mog poštenog i
plemenitog muža koji bi me branio. Lord VVinter povjerovao je sve što mu je Buckingham rekao,
to lakše što je imao interesa da mu vjeruje. Naredio je da me uhapse i dovedu ovamo, predao me je
vama na čuvanje. Ostalo znate i sami: prekosutra će me prognati, deportirat će me, prekosutra će me
poslati da živim među nečasnim ljudima. 0, vidite, stvar je dobro zamišljena, zavjera je vrlo vješto
izvedena i moja čast neće to preživjeti! Feltone, sada i sami vidite da treba da umrem. Feltone, dajte
mi taj nož! Poslije tih riječi kao da je sva njezina snaga popustila. Posve klonula i iscrpljena, Miladv
se baci u naručje mladom oficiru koji je, izbezumljen od ljubavi, bijesa i nečuvene slasti, dočeka sa
zanosom te je pritisne uz svoje srce. Opio ga je dah tih tako lijepih usta, a dodir s tim uzbuđenim
grudima, koje su se nadimale, zanio ga je do ludila. — Ne, ne! — rekao je. — Ne, ti ćeš živjeti
poštovana od svih i neokaljana, živjet ćeš da bi likovala nad svojim neprijateljima! Miladv ga je
lagano odgurnula rukama, ali privlačeći ga pogledom. Međutim, Felton je obujmi obraćajući joj se
molbom kao kakvom božanstvu. — O, smrt, smrt! — reče Miladv prigušujući svoj glas i zatvorivši
oči. — 0, bolje smrt nego sramota. Feltone, brate moj, prijatelju, preklinjem te! — Ne! — poviče
Felton. — Ti ćeš ostati živa i bit ćeš osvećena! 220 — Feltone, ja nosim nesreću svima koji me
okružuju! Feltone, ostavi me! Feltone, pusti me da umrem! — U redu, onda umrimo zajedno! —
poviče Felton priljubivši svoje usne uz njezine. Nekoliko udaraca začulo se na vratima. Ovaj put
Miladv ga uistinu odgurne. — Slušaj! — rekla mu je. — čuli su nas! Netko dolazi! Gotovo je,
izgubljeni smo! — Ne, nije to ništa! — reče Felton. — To me stražar obavještava da dolazi patrola.
— Onda otrčite na vrata i otvorite ih! Felton posluša. Ta žena je već bila gospodar svih njegovih
misli, cijele njegove duše. Našao se pred narednikom što je zapovijedao patrolom koja je bila u
službi. — No, što je? — upita mladi poručnik. — Rekli ste mi da otvorim vrata ako čujem da
zovete u pomoć — objasni mu stražar. — Ali mi niste dali ključ. čuo sam da vičete, ali nisam
razumio što govorite. Zato sam htio otvoriti vrata, ali bila su zaključana iznutra. Onda sam pozvao
narednika. — I ja sam tu! — reče narednik. Onako zbunjen i gotovo lud, Felton ne reče ni riječi.
Miladv je shvatila da mora uzeti stvari u svoje ruke. Ona potrči do stola te uzme nož što ga je Felton
tamo ostavio. — As kojim pravom vi meni priječite da umrem? — upita Miladv. — Veliki bože! —
poviče Felton videći nož u njenoj ruci. U tom trenutku razlegne se u hodniku ironičan smijeh.
Barun, kojega je privukla galama, stajao je na vratima u kućnoj haljini i s mačem pod pazuhom. —
Oho! — rekao je. — Evo, ovo je posljednji čin tragedije. Feltone, vidite, drama je prošla sve faze o
kojima sam vam govorio. Ali ne bojte se, krv neće poteći. Miladv je shvatila da je propala ako
Feltonu odmah ne pruži što uvjerljiviji dokaz o svojoj hrabrosti. — Varate se, milorde, krv će
poteći, a zatim će ta krv pasti na dušu onih koji su krivi što je potekla! Felton krikne i potrči prema
njoj. Ali bilo je prekasno. Miladj se već bila udarila nožem. Ali na sreću, trebalo bi zapravo reći vrlo
spretno, nož je udario 11 željeznu šipku na stezniku, koja je u to doba kao kakav oklop ženama
zaštićivala grudi. Skliznuo je i prerezao je haljinu, a onda je ukoso prodro ozlijedivši je malo iznad
rebara. Međutim istog časa njezina se haljina oblila krvlju. Miladv padne nauznak te je izgledalo
kao da se onesvijestila. Felton zgrabi nož. 221— Vidite, milorde! — reče mladić mračno. — žena
koja mi je bila povjerena na čuvanje, ubila se! — Ne bojte se, Feltone — reče lord Winter — nije
ona mrtva, demoni ne umiru tako lako. Ne bojte se, pođite u moju sobu i tamo me čekajte! — Ali,
milorde ... — Idite, zapovijedam vam! Felton posluša zapovijed svog pretpostavljenog. Ali izlazeći
stavio je nož u svoja njedra.
Lord Winter naredi da pozovu ženu koja je posluživala Miladv, a kad je ova došla, preporuči joj da
se pobrine za zarobljenicu koja je još bila u nesvijesti, a zatim je ostavi samu s njom. Ali budući da
je rana, uza sve njegove sumnje mogla biti i opasna, on istog časa pošalje jednog konjanika da pođe
po liječnika. I

XXIX BIJEG

^ što je lord Winter i pretpostavljao, rana koju je ' Miladv sebi zadala, nije bila opasna, čim se našla
nasamo sa ženom koju joj je poslao barun, i koja se žurila da je svuče, ona je otvorila oči. Ipak,
trebalo je izigravati smalaksalost i bol. Ali za glumicu kakva je bila Miladv to nije bila nimalo teška
stvar. Sirotu ženu ona je toliko obmanula da je cijelu noć ostala kraj nje usprkos tome što ju je
Miladv molila da ode. Ali prisustvo te žene nije je spriječilo da razmišlja. Više nije bilo nikakve
sumnje: Felton je bio potpuno uvjeren u istinitost njezine priče, Felton, je bio njezin. Pa da se i
anđeo sada pojavi pred njim s optužbama protiv Miladv, on bi ga, s obzirom na duševno stanje u
kojem se oalazio, sigurno proglasio izaslanikom demona. Miladv se osmjehne pri toj pomisli.
Felton je odsada bio jedina njezina nada, jedino njezino oruđe spasa. Međutim, moglo se dogoditi
da je lord Winter posumnjao u njega. U tom slučaju mogao bi ga nadzirati. Oko četiri sata izjutra
stigao je liječnik. Ali u vremenu koje je proteklo otkad se Miladv ranila pa dok nije stigao liječnik
rana se sama zatvorila. Prema tome liječnik nije mogao izmjeriti ni njezin pravac, ni dubinu.
Međutim, prema bilu bolesnice, uvjerio se da slučaj nije težak. Pod izlikom da žena koja je bila s
njom nije noću spavala, te da joj je potreban odmor, Miladv je ujutro otpusti, pa je tako ponovo
ostala sama. Nadala se da će Felton doći o doručku. Ali Felton se nije pojavio. Da se nisu ostvarile
njezine sumnje? Ako je barun posumnjao u Feltona, neće li ona u odlučnom trenutku ostati bez
njega? Pred njom je još bio samo jedan dan: lord Winter ju je obavijestio da će je ukrcati na brod
dvadeset i trećeg, a bio je već dvadeset i drugi izjutra. No uza sve to, ona je još prilično strpljivo
čekala do ručka. 223Premda ujutro nije ništa jela, ručak su joj donijeli u uobičajeni sat. Tada Miladv
s užasom opazi da vojnici koji je sada čuvaju imaju drukčiju uniformu. Ona se onda odvaži te upita
šta je s Feltonom. Vojnik joj odgovori da je Felton prije jednog sata uzjahao konja i otišao.
Interesirala se da li je barun još u dvorcu. Vojnik joj je rekao da jeste i da mu je naredio da ga
obavijesti ako zarobljenica bude željela s njim razgovarati. Miladv odgovori da je još suviše slaba i
da joj je jedina želja da ostane sama. Vojnik ostavi ručak na stolu i izađe. Felton je udaljen, vojnici
iz mornarice su zamijenjeni, Winter je dakle izgubio povjerenje u Feltona. Bio je to posljednji
udarac namijenjen zarobljenici. Pošto je ostala sama, ustala je. Taj krevet u kojem je ostala ležati iz
opreznosti i zato da bi se pomislilo da je teško ranjena sada ju je pekao kao žeravica. Pogledala je
prema vratima: barun je naredio da se preko rešetke zabije daska. Bojao se bez sumnje da bi ona,
kroz rešetku, uz pomoć kakvog dijaboličkog sredstva, mogla zavesti stražare. Miladv se radosno
nasmije. Ona se dakle mogla slobodno predati svojim osjećajima a da je nitko neće promatrati.
Hodala je po sobi kao kakva opasna luđakinja ili kao tigrica zatvorena u željezni kavez. Zaista, da
joj je ostao nož, ona bi bila ubila, ali ne samu sebe, nego bi ovaj put ubila baruna!
U šest sati uđe lord Winter. Bio je do zubi naoružan. Taj čovjek, kojega je Miladv sve dotle smatrala
naivnim džentlemanom, postao je izvanredan tamničar. činilo se kao da je umio sre predvidjeti, sve
odgonetnuti, sve preduhitriti. Jedan pogled bio mu je dovoljan da shvati što se događa u Miladvnoj
duši. — U redu! — rekao joj je. — Ali ostao je još današnji dan i nećete me ubiti. Više nemate
noža, a osim toga ja se dobro čuvam. Počeli ste zavoditi jadnog Feltona. Već je pao pod vaš
paklenski utjecaj, ali ja ću ga spasiti, on neće više doći ovamo, sve je gotovo. Pripremite svoje
stvari, jer sutra putujete. Bio sam odredio da se ukrcate na brod dvadeset i četvrtog, ali došao sam
do zaključka da će stvar biti sigurnija ako se prije svrši. Sutra o podne dobit ću nalog o vašem
progonstvu s Buckinghamovim potpisom. Ako bilo kome kažete ma i jednu riječ prije no što
stignete na brod, moj narednik prosvirat će vam metak kroz glavu, takvo -sam mu dao naređenje. I
kažete li na brodu bilo kome ma i jednu riječ prije negoli vam kapetan dopusti, on će narediti da vas
bace u more, tako je dogovoreno. To je sve što sam vam danas imao reći. Do viđenja! Sutra ću doći
da vam kažem zbogom! Poslije tih riječi barun izađe. .224 Miladv je ove prijetnje saslušala s
prezrivim osmijehom na usnama, ali i sa srdžbom u duši. Došla je večera. Miladv osjeti da joj je
potrebna snaga. Ona nije znala što bi se moglo dogoditi ove noći koja se približavala prijeteći, jer su
se nebom valjali tmasti oblaci, a daleke munje nagoviještale su oluju. Oluja je počela oko deset sati
uveče. Miladv osjeti olakšanje, jer joj se činilo da i priroda dijeli s njom njezin nemir. Napolju je
grmljavina bjesnila jednako kao što je u njezinoj duši bjesnila srdžba. činilo joj se da joj udarci
vjetra u prolazu obuzdavaju misli isto onako kao što su krotili drveće svijajući mu grane i kidajući
mu lišće. Miladv je urlikala kao uragan i njezin se glas gubio u veličanstvenom glasu prirode. I
činilo se da priroda također jeca i očajava. Odjednom je Miladv začula kucanje na prozoru. Pri
svjetlu munje spazila je iza rešetaka lice nekog čovjeka. Ona potrči prozoru i otvori ga. — Felton!
— poviče Miladv. — Spašena sam! — Da! — reče Felton. — Ali tiho, molim vas, tiho! Moram
najprije prepiliti rešetke. Pazite samo da vas ne vide kroz prozorčić na vratima. — O, to je dokaz da
je bog na našoj strani! — uzvikne Miladv. — Feltone, na taj prozorčić zabili su dasku! — To je
dobro — reče Felton. — Bog im je pomutio razum. — A što treba da radim? — upita Miladv. —
Ništa, ništa. Samo zatvorite prozor. Legnite, ali po mogućnosti uđite u krevet ovako odjeveni. Kad
završim, kuonut ću vam o prozor. Ali hoćete li moći poći sa mnom? — 0, da! — A vaša rana? —
Boli me, ali mogu hodati. — Dakle budite spremni i čekajte na moj znak. Miladv je zatvorila
prozor, ugasila lampu te se, kao što joj je savjetovao Felton, pritajila u krevetu. Posred huka oluje
slušala je kako cvili pila na prozoru, a svaki put kad bi sjevnula munja ugledala bi Feltonovu sjenu
iza stakala. čitav sat provela je bez daha, željno iščekujući ishod, a na svaki šum što bi ga čula iz
hodnika znoj joj je oblijevao čelo i srce joj se stezalo od straha i zebnje. Jedan sat ponekad traje
čitavu godinu. Poslije jednoga sata Felton ponovo pokuca. Miladv skoči s kreveta i otvori prozor.
Dvije šipke bile su pre-piljene i sada se na njihovu mjestu nalazio otvor kroz koji se čovjek mogao
provući. — Jeste li spremni? — upita Felton. — Jesam. Treba li da uzmem štogod sa sobom? J5 Tri
mušketira II 225— Uzmite novaca, ako imate. — Imam, na sreću, jer mi ga nisu oduzeli. — To
bolje, jer ja sam sav svoj novac dao za lađu što sam je unajmio. — Uzmite! — reče Milady pruživši
mu kesu punu zlatnika. Felton uzme kesu i baci je u podnožje zida. — A sada, dođite! — reče joj.
— Evo me!
Miladv se popne na stolicu i gornjim dijelom tijela nagne se kroz prozor: vidjela je mladog oficira
kako na ljestvama od konopa visi nad ponorom. Osjećaj straha po prvi put ju je podsjetio da je žena.
Ponor pod njom bio je strašan. — To sam i pretpostavljao — reče Felton. — Ništa, ništa — reče
Miladv. — Sići ću zatvorenih očiju. — Imate li povjerenja u mene? — upita Felton. — Još pitate!
— Skupite ruke, ukrstite ih, dobro je! Felton joj je svezao pesti svojim rupcem, a iznad rupca
konopom. — Što to radite? — upita Miladv začuđeno. — Sada mi stavite ruke oko vrata i ničeg se
ne bojte. — Ali vi ćete izgubiti ravnotežu i oboje ćemo se strovaliti. — Ne bojte se, ja sam mornar.
Nije se smjelo gubiti ni časa. Milady uvuče svoje vezane ruke Feltonu oko vrata i spusti se kroz
prozor. Felton se spuštao niz ljestve polako i oprezno. Usprkos težini dvaju tijela, snažan vjetar
ljuljao ih je u zraku. Odjednom Felton se zaustavi. — Što je? — upita Milady. — Tišina! — reče
Felton. — čujem korake. — Otkrili su nas! Nastala je tišina koja je trajala nekoliko trenutaka. —
Ne, nije ništa! — reče Felton. — Ali što se to čuje? — To su koraci patrole koja će proći
stražarskim putem. — A gdje je taj put? „ — Tačno ispod nas. — Otkrit će nas! — Neće, ako ne
budu sijevale munje. — Zapet će o ljestve kad budu prolazili. — Na sreću, ljestve su šest stopa
kraće no što bi trebalo. — Evo ih, bože moj! — Tiho! 226 Oboje su visili nepomično i bez daha na
visini od dvadeset stopa iznad zemlje, dok su pod njima vojnici prolazili smijući se i razgovarajući
bezbrižno. Za bjegunce ti trenuci bili su strašni. Međutim je patrola prošla, čulo se kako se koraci
udaljuju i kako glasovi postaju sve nerazgovjetniji. — Spašeni smo! — reče Felton. Milady
uzdahne i padne u nesvijest. Felton nastavi sa spuštanjem. Kad je stigao do dna ljestava, i kad je
pod nogama osjetio prazninu, nastavio je spuštati se držeći se o ljestve samo rukama. Najzad su mu
i ruke došle do kraja ljestava, ali tada se ispružio što je više mogao te je nogama dotakao tlo. Zatim
se prignuo, podigao kesu sa zlatnicima i uhvatio je zubima. Poslije toga Felton uzme Milady u
naručje te se brzo udalji u suprotnom smjeru od onoga u kome je otišla patrola. Ubrzo je sišao sa
stražarskog puta te se niz stijene spustio sve do morske obale. Tamo je zastao i zazviždio.
Odgovorio mu je isto takav znak, a pet minuta poslije toga iz mraka se pojavio čamac u kojem su
bila četiri čovjeka. čamac priđe obali, ali more je na tom mjestu bilo suviše plitko te se nije mogao
posve približiti kopnu. Felton zagazi u vodu do pojasa i odnese svoj dragocjeni teret u čamac. Na
sreću oluja se počela stišavati, premda su valovi još bili jaki. čamac je plesao na njima kao orahova
ljuska. — Na slupM — zapovjedi Felton. — I veslajte što jače možete! četiri čovjeka nagnuše na
vesla, ali valovi su bili isuviše snažni a da bi ih vesla mogla svladavati kako treba.
Ipak, polako su se udaljavali od dvorca, a to je bilo najvažnije. Noć je bila potpuno mračna i više se
iz čamca nije mogla raspoznati obala, a prema tome još teže se moglo sa obale vidjeti čamac. Jedna
crna tačka ljuljala se na valovima. To je bio slup. Dok se tako čamac snagom četvorice veslača
borio s valovima, Felton je odvezao konop, a zatim i rubac kojim su onesviještenoj Milady bile
svezane ruke. Pošto joj je oslobodio ruke, poprskao joj je lice morskom vodom. Milady duboko
uzdahne i otvori oči. — Gdje sam? — upita. — Spašeni ste! — odgovori joj mladi oficir. — O,
spašena, spašena! — poviče Milady. — O, da, evo neba i mora. Ovaj zrak koji udišem, to je zrak
slobode! O, hvala, Feltone! Hvala! Mladić je pritisne na svoje srce. 1 Slup (sloop), tip jedrenjaka s
jednim jarbolom i kosnikom. 227— Ali što je s mojim rukama? — upita Milady. — Kao da mi je
kakva preša zdrobila zglobove. Miladv podigne ruke: zaista, bile su joj povrijeđene. — Jao! —
oglasi se Felton gledajući te lijepe ruke i kimajući lagano glavom. — O, nije ništa, nije ništa! —
poviče Miladv. — Sad se sjećam! Miladv pogleda oko sebe kao da nešto traži. — Tu je! — reče
Felton gurnuvši nogom kesu. Približili su se slupu. Mornar koji je bio na straži povikao je s lađe
zahtijevajući da mu kažu tko dolazi. Iz čamca su mu odmah odgovorili. — Kakva je to lađa? —
upita Miladv. — Ona koju sam iznajmio za vas. — A kamo će me odvesti? — Kamo hoćete, samo
ćete najprije mene iskrcati u Ports-mouthu. — što ćete u Portsmouthu? — upita Miladv. — Moram
izvršiti naređenja lorda VVintera — reče Felton s mračnim osmijehom. — Kakva naređenja? —
upita Miladv. — Vi me dakle ne razumijete? — upita Felton. — Ne, ne razumijem. Objasnite mi,
molim vas! — S obzirom da je posumnjao u mene, odlučio je da će vas sam čuvati, a mene je
poslao da umjesto njega vojvodi od Buckin-ghama odnesem na potpis nalog za vaše progonstvo. —
Ali ako nema u vas povjerenja, kako to da vam je povjerio takav zadatak? — Zar mislite da je
mogao pretpostaviti da znam o čemu se radi? — Istina je, nije mogao. I vi idete u Portsmouth? —
Da, moram požuriti. Sutra je dvadeset i treći, i sutra Buckingham odlazi s flotom. — Sutra odlazi?
A kamo? — U La Rochelle. — Ne smije otići! — poviče Miladv zaboravivši da bi morala sačuvati
svoje uobičajeno prisustvo duha. — Ne bojte se — odgovori Felton — neće otići. Miladv je
zadrhtala od sreće. U dnu Feltonove duše ona pročita: Buckingham će umrijeti! — Feltone... —
rekla je — vi ste velik kao Juda Makabejev1! Ako poginete, poginut ću s vama! To je sve što vam
mogu reći. — Šutite! — reče Felton. — Stigli smo. Zaista, čamac je pristao uz lađu. 1 židovski
ratnik koji je oslobodio svoju zemlju od stranih ugnjetača, a zatim je u borbi s osvajačima poginuo.
228 Felton se prvi popne na ljestve i pruži ruku Miladv, dok su joj mornari pomagali da se popne,
jer je more još bilo uzburkano. Malo zatim bili su na palubi. — Kapetane! — reče Felton. — Evo,
ovo je putnica o kojoj sam vam govorio i koju treba živu i zdravu prevesti u Francusku. — Da, za
hiljadu pistola — reče kapetan. — Već sam vam dao pet stotina. — Tačno je! — reče kapetan. — I
evo još pet stotina! — javi se Miladv gurnuvši ruku u svoju kesu.
— Ne, ne treba! — reče kapetan. — Ja držim svoju riječ! Pogodio sam se s ovim mladićem da ćete
mi preostalih pet stotina pistola platiti kad stignemo u Boulogne. — I stići ćemo tamo? — živi i
zdravi! — odgovori kapetan. — Ne bio ja Jack Buttler (Džek Batler)! — No — reče Miladv — ako
održite riječ, neću vam dati petsto, nego hiljadu pistola. — Hura! Hura, lijepa gospođo! — poviče
kapetan. — I neka mi bog što češće šalje ovakve putnike kao što ste vi! — Ali najprije nas morate
odvesti u uvalu Chichester ispred Portsmoutha — reče mu Felton. — Sjećate se da smo se tako
dogovorili? Umjesto odgovora kapetan je dao mornarima potrebne zapovijedi i oko sedam sati
izjutra ova mala lađa bacila je sidro u navedenoj uvali. Putem je Felton ispričao Miladv sve što se
bilo dogodilo, to jest kako je, umjesto da pođe u London, iznajmio ovu lađu, kako se zatim vratio,
kako se vezao uz zid zabijajući postepeno u nj željezne klinove, koji su mu onda poslužili da na njih
stane nogama, i napokon kako je, stigavši do prozora, privezao ljestve o željeznu rešetku. Miladv je
ostalo znala. Sa svoje strane, Miladv je nastojala ohrabriti Feltona u pogledu njegova plana.
Međutim poslije prvih riječi koje je izustila, uvjerila se da bi mladog fanatika zapravo trebalo
smirivati, a ne podstrekavati. Dogovorili su se da će Miladv čekati Feltona do deset sati. Ako on do
deset sati ne stigne, ona će otputovati. U tom slučaju, uz pretpostavku da bude na slobodi, on će
doći sam u Francusku i naći će je u samostanu karmelićanki u Bethu-neu (Betin).

XXX STO SE DOGODILO U PORTSMOUTHU 23. AUGUSTA 1628.

elton se rastao s Miladv kao što se brat rastaje sa sestrom kad odlazi na najobičniju šetnju: poljubio
joj je ruku. Cijelo njegovo biće odavalo je svoje uobičajeno spokojstvo. Jedino mu je u očima
blistao neki neuobičajen sjaj, sličan onome što nastaje od groznice. Njegovo čelo bilo je još bljeđe
nego obično. Stiskao je zube, a govorio je kratko i odsječeno, što je dokazivalo da su ga obuzele
mračne misli. Dok je bio u čamcu koji ga je vodio na obalu, bio je okrenut licem prema Miladv koja
je stajala na palubi te ga je pratila pogledom. Ni on ni ona nisu se bojali da ih već traže. U sobu,
gdje je Miladv bila zatvorena, nikada nije nitko ulazio prije devet sati izjutra, a osim toga dvorac je
bio udaljen od Londona tri sata. Felton iskoči iz čamca na obalu, popne se na malu uzvisinu odakle
je put vodio na vrh litice. Posljednji put pozdravio je Miladv, a onda je požurio prema gradu.
Budući da se iza litice teren spuštao, nakon stotinu koraka vidio je još samo jarbol usidrene lađe.
Odmah je potrčao u pravcu Portsmoutha, koji je bio udaljen oko pol milje. Kroz jutarnju maglu već
su se ocrtavale gradske kule i kuće. S druge strane Portsmoutha more je bilo pokriveno brodovima
kojih su se jarboli ljuljali pod udarcima vjetra kao kakva šuma ogoljelih jablanova. žureći se, Felton
je preletio u mislima sve što se u deset godina njegova asketskog rasuđivanja i dugog boravka među
puritancima nakupilo u njemu, a što ga je moglo potaći da istinito ili lažno optuži ljubimca Jakova
IV i Karla I. Pošto je usporedio javne zločine tog ministra, njegove vidljive zločine, njegove
evropske zločine, ako se tako može reći, s nepoznatim zločinima što ih je izvršio kao privatna osoba
i o kojima je dovoljno dokaza iznijela baš Miladv, Felton je zaključio da je ova druga vrst
Buckinghamovih zločina, ova vrst zločina o kojima javnost nije ništa znala, još daleko teža od prve.
Bilo je to zato što ga je njegova čudna ljubav, tako zanosna i strasna, poticala da na sramne optužbe
koje je ledi Winter izmislila gleda kroz povećalo te da u njima vidi još monstruoznije strahote, još
užasnija zlodjela. 230
Brzina njegova hoda još mu je jače užgala krv. Pomisao da je za sobom ostavio ženu koju voli, ili
bolje, koju obožava kao sveticu, i da je ostavlja izloženu strašnim opasnostima, uzbuđenje što ga je
proživio, njegov sadašnji umor, sve je to uzdizalo njegovu dušu visoko iznad svakodnevnih ljudskih
spoznaja. Oko osam sati izjutra ušao je u Portsmouth. Stanovništvo je već bilo na nogama. Na
ulicama i u luci odzvanjao je bubanj. Trupe za ukrcavanje spuštale su se k moru. Sav oznojen i pun
prašine, Felton stigne pred palaču admira-liteta. Njegovo lice, obično vrlo blijedo, postalo je crveno
od vrućine i bijesa. Stražar ga je zaustavio i odbio, ali Felton pozove zapovjednika straže te izvuče
iz džepa pismo koje je nosio. — Hitna poruka lorda VVintera — rekao je. Cim je čuo ime lorda
VVintera, koji je bio poznat kao jedan od najboljih prijatelja Njegove milosti, zapovjednik straže
naredi da propuste Feltona, koji je, uostalom, i sam bio u uniformi mornaričkog oficira. Felton
pojuri u palaču. U istom času kad je on ušao u predsoblje, neki je čovjek također upao zajedno s
njim. Bio je prašan i zadihan. Pred palačom ostavio je poštanskog konjajcoji je, čim se zaustavio,
pao od umora. Felton i taj čovjek istovremeno su se obratili Patricku, povjerljivu vojvodinu sobaru.
Felton je spomenuo ime baruna Wintera, dok neznanac nije htio nikoga spomenuti nego je rekao da
samo vojvodi smije reći otkuda dolazi. Obojica su zahtijevala da uđu vojvodi jedan prije drugog.
Patrick je znao da je lord VVinter u službenim i prijateljskim odnosima s vojvodom, pa je dao
prednost onome koji je dolazio u njegovo ime. Onaj drugi bio je prisiljen čekati, ali se lako moglo
zapaziti kako je proklinjao što gubi dragocjene trenutke. Sobar povede Feltona preko velike dvorane
u kojoj su čekali izaslanici La Rochelle koje je predvodio princ de Soubise (Subiz), a zatim ga
dovede pred kabinet u kojem se Buckingham oblačio, pošto je bio izašao iz kupatila. I ovaj put, kao
uvijek, vojvoda je svome oblačenju posvećivao izvanrednu pažnju. — Poručnik Felton! — reče
Patrick. — šalje ga lord VVinter. — Lord VVinter! — ponovi Buckingham. — Neka uđe. Felton
uđe. U tom trenutku Buckingham je bacio na divan' svoju skupocjenu sobnu haljinu od zlatnog
brokata, da bi obukao prsluk od plavog baršuna sav opšiven biserima. — Zašto barun nije sam
došao? — upita Buckingham. — Očekivao sam da će jutros doći. — Zapovjedio mi je da kažem
Vašoj milosti — odgovori Felton — da mu je vrlo žao što nije imao čast doći ličino. Međutim bio je
u tome spriječen jer mora nadzirati stražu dvorca. 231— Da, da, znam — odgovori Buckingham. —
Tamo je jedna zarobljenica. — Baš sam o njoj htio razgovarati s Vašom milosti — nastavi Felton.
— Dobro, govorite! — Ono što bih želio reći, ne smije čuti nitko osim Vaše milosti — reče Felton.
— Patrick, ostavite nas same! — naredi Buckingham. — Ali budite u blizini, da čujete kad vam
pozvonim. Odmah ću vas pozvati. Patrick izađe. — Sada smo sami, gospodine. Govorite! — reče
mu Buckingham. — Milorde! — reče mu Felton. — Barun Winter pisao vam je neki dan zamolivši
vas da potpišete nalog o izagnanstvu neke mlade žene imenom Charlotte Baokson. — Tako je,
gospodine! I ja sam mu odgovorio da mi donese ili da mi pošalje taj nalog, pa ću ga potpisati. — Tu
je, milorde! Donio sam ga. — Dajte mi ga! — reče vojvoda. I uzevši ga iz Feltonovih ruku,
Buckingham ga letimično pogleda. Kad se uvjerio da je to upravo onaj dokument koji mu je lord
Winter najavio, stavi ga na stol, uzme pero te ga htjedne potpisati. — Oprostite, milorde! — reče
Felton zaustavljajući vojvodu. — Ali zna li Vaša milost da ime Charlotte Backson nije pravo ime te
žene? — Znam, gospodine — odgovori vojvoda umočivši pero u tintarnicu. — Onda Vaša milost
zna njezino pravo ime? — upita Felton oštro. — Znam. Vojvoda približi pero papiru. — I premda
zna njezino pravo ime — nastavi Felton — Vaša milost će potpisati ovaj nalog? — Bez sumnje —
odgovori Buckingham — i to s dvostrukim zadovoljstvom.
— Ne mogu vjerovati — nastavi Felton glasom koji je postajao sve oštriji i nervozniji — da je
Vašoj milosti poznato okome se radi. Radi se o lady VVinter ... — Poznato mi je to vrlo dobro.
Međutim, čudi me da to i vi znate. — I Vaša milost će potpisati ovaj nalog bez grižnje savjesti?
Buckingham pogleda mladića s visine. ■3"* — Slušajte, gospodine — reče mu. — Znate li vi da su
pitanja koja mi postavljate vrlo čudna i da sam zapravo glup što vam odgovaram. — Odgovorite mi
na pitanje, monsinjore, jer stvar je ozbiljnija no što se to vama čini! — reče mu Felton. Buckingham
pomisli da mladić, s obzirom da ga je poslao lord Winter, bez sumnje govori u njegovo ime. Ta ga je
pomisao smekšala. — Potpisat ću ovaj nalog bez ikakve grižnje savjesti — reče Buckingham. — A
barun zna jednako kao i ja da je miladv Winter veliki krivac i da je to za nju zapravo pomilovanje
kad je kažnjavamo samo progonstvom. Vojvoda je svojim perom već bio dotakao papir. — Milorde,
vi nećete potpisati ovaj nalog! — reče Felton i korakne prema vojvodi. — Neću potpisati ovaj
nalog? — začudi se Buckingham. — A zašto? — Jer ćete se obratiti svojoj savjesti, pa ćete prema
Milady biti pravedni! — I više smo nego pravedni prema njoj kad je šaljemo u Tvburn. Miladv je
zločinac prvog reda. — Monsinjore, Miladv je anđeo, vi to najbolje znate, i molim vas da je
oslobodite. — Što? — upita Buckingham. — Jeste li vi ludi? što to govorite? — Oprostite mi,
milorde! Govorim kako mogu, i suzdržavam se. Ipak, milorde, promislite što radite i čuvajte se da
ne prekoračite mjeru! — Molim? ... Bože prosti! — poviče Buckingham. — čini mi se da mi
prijetite! — Ne, milorde, još vas molim, i kažem vam: još samo kap vode i bit će dovoljno da se
prelije puna čaša. Dovoljna je još samo mala pogreška, pa da se sruči kazna na glavu koja je
usprkos tolikim zločinima dosad bila pošteđena. — Gospodine Felton! — reče mu Buckingham. —
Izađite odavde i idite odmah u zatvor! — Ne, milorde, nego ćete me saslušati do kraja. Vi ste tu,
djevojku zaveli, osramotili ste je, okaljali. Ispravite svoje zločine prema njoj, dopustite joj da
slobodno otputuje, i ništa više neću zahtijevati od vas! — Vi ništa više nećete zahtijevati? — upita
Buckingham gledajući Feltona s čuđenjem i naglašujući svaki izgovoreni slog. — Milorde! —
nastavi Felton sve odlučnije. — Milorde, čuvajte se, cijeloj su Engleskoj dozlogrdila vaša nedjela.
Milorde, vi ste zloupotrijebili kraljevsku moć i gotovo ste je sasvim prisvojili. Mi232 233lorde, vi
ste strah i trepet za ljude i užas za boga! Bog će vas kazniti kasnije, ali ja ću vas kazniti danas! —
O, to je previše! — poviče Buckingham i pođe prema vratima. Felton mu prepriječi put. — Ponizno
vas molim — reče mu Felton. — Molim vas, potpišite nalog da se lady Winter pusti na slobodu.
Pomislite da je to žena koju ste obeščastili! — Odlazite, gospodine! — reče Buckingham. — Ili ću
pozvati stražare i narediti da vas bace u okove! — Nikoga nećete pozvati! — reče Felton postavivši
se između vojvode i zvona koje se nalazilo na okruglom stoliću išaranom srebrnim ukrasima. —
čuvajte se, milorde, sad ste u božjim rukama! — U rukama sotone, htjeli ste reći! — poviče
Buckingham što je jače mogao ne bi li ga čuli. — Potpišite, milorde, potpišite nalog da se lady
Winter pušta na slobodu! — reče Felton pružajući vojvodi neki papir. — Pod prisilom? Vi se šalite!
Hej, Patrick! — Potpišite, milorde! — Nikada! — Nikada? — U pomoć! — poviče vojvoda i istog
trenutka skoči svome maču. Ali Felton mu nije dao vremena da ga izvuče. U njedrima imao je u
pripremi nož kojim se Milady ranila. Jednim skokom našao se pred vojvodom. U tom trenutku uđe
Patrick i poviče: — Milorde, imate pismo iz Francuske! — Iz Francuske! — poviče Buckingham i
začas je zaboravio što se događa oko njega.
Razmišljao je od koga je moglo doći to pismo. Felton iskoristi ovaj trenutak i zarije mu sve do
drška nož u slabine. — Izdajnice! — poviče Buckingham. — Ubio si me ... — Ubojstvo! — zaurla
Patrick. Felton pogleda oko sebe kako da pobjegne. Videći da su vrata slobodna, izjuri u susjednu
prostoriju u kojoj su, kao što smo rekli, čekali izaslanici La Rochelle. Pretrčavši kroz tu dvoranu
izletio je na stepenice. Međutim, na prvom zaokretu sretne lorda Wintera. Ugledavši ga blijeda,
izbezumljena, zahuktala, zamrljana krvlju po ruci i licu, lord mu skoči za vrat vičući: — Znao sam,
pretpostavio sam, ali stigao sam prekasno! 0, kako sam nesretan! Felton nije pružao nikakav otpor.
Lord Winter ga je predao stražarima koji su ga, u očekivanju daljnjih naređenja, odveli na 234 malu
terasu s koje se širio pogled prema moru. U međuvremenu lord Winter potrčao je u Buckinghamov
kabinet. Na vojvodin krik i na viku koju je podigao Patrick u kabinet dotrči čovjek koji je
istovremeno s Feltonom tražio da ga puste vojvodi. Našao je vojvodu kako leži na divanu i kako
zgrčenom rukom pritiskuje svoju ranu. — La Porte! —reče vojvoda iznemoglim glasom. — La
Porte, je li te ona poslala? — Jest, monsinjore! — odgovori vjerni sluga Ane Austrijske. — Ali
možda sam stigao prekasno. — Tiše, La Porte! Mogao bi tkogod čuti! Patrick, ne dozvolite nikome
da uđe. 0, nikada neću saznati što mi poručuje! Bože umirem! Vojvoda se onesvijesti. U
međuvremenu lord Winter, izaslanici, šef ekspedicije i oficiri iz Buckinghamske palače provale u
kabinet. Sa svih strana čuli su se zdvojni uzvici. Vijest koja je palaču ispunila žalošću i jecanjima
ubrzo je prodrla iz nje i raširila se po čitavom gradu. Topovskim pucnjem objavljeno je da se
dogodilo nešto novo i neočekivano. Lord Winter čupao je sebi kosu. — Zakasnio sam samo jednu
minutu! — povikao je. — Samo jednu minutu! 0, bože moj, bože moj, kakva nesreća! Zaista, već u
sedam sati izjutra javili su mu da su o jedan prozor na dvorcu privezane ljestve od konopa i da se
njišu na vjetru. Odmah je otrčao u sobu u kojoj je Milady bila zatvorena. Soba je bila prazna, prozor
otvoren, a rešetke prepiljene. Sjetio se d'Artagnanove poruke koju mu je glasnik usmeno saopćio te
se pobojao za vojvodu. Otrčao je u staju i, ne čekajući da mu osedlaju konja, skoči na prvog koji se
tamo našao te je najvećom mogućom brzinom dojahao do palače, sjahao u dvorištu i odmah pojurio
uz stepenice gdje je, kao što smo rekli, na prvom zaokretu sreo Feltona. Ali vojvoda još nije bio
mrtav. Došao je k sebi i otvorio je oči. Sva srca ispunila su se nadom. — Gospodo — izgovori
vojvoda — ostavite me nasamo s Pa-trickom i La Porteom. — 0, to ste vi, Winter! Poslali ste mi
jutros nekog luđaka i vidite šta je učinio! — O, milorde! — poviče barun. — Nikada neću to sebi
oprostiti! Nikada se neću utješiti! — Pogriješit ćeš, dragi Winter — reče Buckingham pružajući mu
ruku. — Ne poznajem čovjeka koji je zaslužio da ga drugi čovjek žali čitav život. Ali ostavi nas
nasamo, molim te! Barun izađe jecajući. 235U kabinetu su dakle ostali samo ranjeni vojvoda, La
Porte i Patriok. Tražili su liječnika, ali ga nisu mogli pronaći. — Vi nećete umrijeti, milorde, vi
nećete umrijeti! — ponavljao je glasnik Ane Austrijske koji je klečao pokraj divana na kojem je
ležao vojvoda. — Što mi piše? — upita Buckingham, koji je bio sav zaliven krvlju i koji je, da bi
mogao razgovarati o onoj koju voli, savladavao strašnu bol. — što mi piše? Pročitaj mi pismo... —
O, milorde! — zajeca La Porte. — Poslušaj me, La Porte! Zar ne vidiš da više ne mogu gubiti
vrijeme? La Porte istrgne pečat i stavi pergamenu pred oči vojvodi. Ali je Buckingham uzalud
pokušao razabrati slova. — čitaj, čitaj! — reče mu vojvoda. — Ja više ne vidim. čitaj, dakle, jer te
uskoro možda neću više ni čuti, pa ću umrijeti a da neću saznati što mi je pisala. La Porte se više
nije skanjivao. On pročita: Milorde,
Preklinjem vas onim što sam, otkad vas poznajem, propatila za vas i zbog vas. Ako vam je stalo do
moga mira, preklinjem vas da prekinete velike ratne pripreme što ih provodite protiv Francuske i da
obustavite taj rat o kojem se javno govori da mu je vjera samo prividan povod, a potajno se šapuće
da mu je stvaran uzrok vaša ljubav prema meni. Ne samo da taj rat može baciti Francusku i
Englesku u veliku katastrofu, nego može, milorde, i vama lično donijeti nesreće koje nikada ne bih
mogla prežaliti. Pripazite na svoj život, jer mu prijete i jer će mi biti dragocjen onog časa, kada ne
budem više prisiljena gledati u vama neprijatelja. Vaša odana Ana Buckingham skupi sve svoje
preostale životne snage da bi saslušao čitanje tog pisma. A kad je čitanje bilo završeno, činilo se kao
da ga je pismo gorko razočaralo. Upitao je: — A imate li kakvu usmenu poruku za mene, La Porte!
— Imam, monsinjore: kraljica vam poručuje da se čuvate, jer je doznala da vas žele ubiti. — Zar je
to sve? To je sve? — upita Buckingham s nestrpljenjem. — I rekla mi je također neka vam kažem
da vas voli kao i dosad. — O! — reče Buckingham. — Neka je slava bogu! Moja smrt neće dakle
biti za nju smrt tuđinca! ... La Porte se gušio u suzama. 236 — Patrick — reče vojvoda — donesite
mi onu kutiju u kojoj su se nalazile dijamantne rese. Patrick donese što je vojvoda zatražio, a La
Porte prepozna kutiju, jer ju je vidio dok je bila kod kraljice. — A sada mi donesite kesicu od
bijelog satena na kojoj su biserima utkani njezini inicijali. Patrick posluša. — Evo, La Porte! —
reče Buckingham. — To je sve što sam dobio od nje, ova kutija i ova dva pisma. Vratite to Njezinu
veličanstvu. I kao posljednju uspomenu... (on pogleda oko sebe ne bi li našao kakav dragocjeni
predmet) ... dodajte ovome ... Još je tražio. Međutim njegov pogled, koji je bio sve mračniji jer se
smrt naglo približavala, spazi jedino nož koji je bio pao iz Feltonovih ruku i koji je još bio topao od
krvi. — Dodajte ovome i taj nož — reče vojvoda i stisne ruku La Porteu. Uspio je još staviti kesicu
u kutiju i spustiti u nju nož. Zatim je La Porteu dao znak da ne može više govoriti, a u posljednjem
trzaju, koji više nije mogao svladati, pao je sa divana na pod. Patrick užasnuto krikne. Buckingham
se htio posljednji put osmjehnuti, ali smrt je zaustavila njegovu misao koja je na njegovu licu ostala
utisnuta kao posljednji ljubavni poljubac. U tom času stigao je vojvodin liječnik sav zadihan. Već se
bio ukrcao na adrniralski brod, pa su ga tek tamo našli. Prišao je vojvodi, uzeo je njegovu ruku i
zadržao ju je trenutak u svojoj. Zatim mu ispusti ruku. — Sve je uzaludno — rekao je. — Vojvoda
je mrtav. — Mrtav, mrtav! — vikne Patrick. Na te uzvike gomila ljudi uđe u kabinet. Zaprepaštenje
i metež zavladali su posvuda. čim je vidio da je Buckingham izdahnuo, lord VVinter otrči Feltonu,
koji se, opkoljen stražarima, još nalazio na terasi. — Jadnice! — rekao je mladiću kojemu su se,
pošto je čuo da je Buckingham mrtav, vratili mir i hladnokrvnost. — Jadnice! što si učinio? —
Osvetio sam se! — odgovori Felton. — Ti? — reče barun. — Kaži da si poslužio kao oruđe onoj
prokletoj ženi. Ali kunem ti se da će ovo biti njezin posljednji zločin! — Ne znam što želite time
reći — uzvrati mirno Felton — i ne znam, milorde, o kome govorite. Ubio sam gospodina
Buckinghama jer je vama lično dvaput odbio da me imenuje kapetanom. Kaznio sam ga zbog
njegove nepravde. To je sve što znam. Preneražen, VVinter je gledao stražare koji su vezivali
Feltona i nije znao što da misli o ovome čovjeku. 237Ali jedna je stvar ipak navraćala sjenku
nespokojstva na Felto-novo čelo. Na svaki šum koji bi čuo, naivni puritanac mislio je da su to
koraci njegove Milady koja dolazi da mu se baci oko vrata, da optuži samu sebe i da umre zajedno s
njim. Odjednom Felton zadrhta. S terase, odakle se pružao širok vidik prema pučini, primijetio je
malu tačku na moru. Orlovskim pogledom mornara prepoznao je jedro onog slupa što se uputio
prema obalama Francuske. Problijedio je, stavio je ruku na srce koje mu se cijepalo od bola.
Shvatio je da ga je Miladv izdala.
— Milorde, molim vas iskažite mi posljednju milost — obrati se Felton barunu. — Kakvu? — upita
barun. — Kažite mi koliko je sati. Barun izvadi svoj sat. — Za deset minuta bit će devet — reče mu
lord Winter. Miladv je isplovila sat i pol ranije. Cim je začula topovski pucanj kojim je objavljen
kobni događaj, ona je naredila da se podigne sidro. Lađa je rezala valove pod plavetnilom neba u
velikoj udaljenosti od obale. — Bog je tako htio — reče Felton s rezignacijom koja je
karakteristična za fanatike. Ali uza sve to nije mogao otkinuti pogled od te lađe na kojoj je, kako mu
se činilo, razabirao bijelu prikazu žene za koju je žrtvovao svoj život. Lord Winter pratio je njegov
pogled, otkrio je njegovu bol i shvatio je sve. — Budi najprije sam kažnjen, jadnice! — rekao je
Feltonu koji nije odvajao svoj pogled od one male tačke na moru ni kad su ga stražari stali odvlačiti
sa terase. — Budi najprije sam kažnjen, ali kunem ti se, kunem se uspomenom na svog brata kojega
sam toliko volio, da tvoja saučesnica nije spašena! Felton prigne glavu ne odgovorivši ni riječi.
Lord Winter brzo siđe niz stepenice i pođe u luku. XXXI U FRANCUSKOJ

rvo čega se engleski kralj Karlo I pobojao saznavši za tu smrt bilo je da ova strašna vijest ne
obeshrabri Rošelce. Kako kaže Richelieu u svojim memoarima, on je nastojao da je sakrije pred
njima što je dulje moguće te je naredio da se zatvore sve luke u njegovoj kraljevini i da se strogo
pazi da ni jedan brod ne isplovi iz njih dok prethodno ne krene na put vojska koju je Buckingham
pripremio. S obzirom na to da njega više nije bilo, kralj je odlučio da će sam nadzirati odlazak
vojske. Svoje odluke držao se tako strogo da je u Engleskoj zadržao danskog poslanika s kojim se
već bio oprostio, a također i stalnog nizozemskog poslanika koji je imao dovesti u luku Flessingue
indijske brodove što ih je Engleska vratila Ujedinjenim pokrajinama. Ali budući da se sjetio da
naredbu o zatvaranju luka izda pet sati poslije tragičnog događaja, to jest u dva sata po podne, dvije
lađe su nesmetano napustile Englesku. Kao što znamo, na jednoj je putovala Miladv. Ona je odmah
pretpostavila što se dogodilo, a kad je vidjela da su na glavni jarbol admiralskog broda podigli crnu
zastavu, sve joj je postalo potpuno jasno. A što se tiče druge lađe, kasnije ćemo reći tko je na njoj
putovao i kako je isplovila. Za to vrijeme, uostalom, ništa se novo nije dogodilo u logoru kod La
Rochelle. Samo je kralj, kojemu je uvijek bilo dosadno, koji se u logoru dosađivao možda i nešto
više nego drugdje, odlučio da praznik Svetog Ljudevita inkognito provede u Saint-Germainu, pa je
zatražio od kardinala da mu se pripremi pratnja koju će sači-, njavati samo dvadeset mušketira.
Kardinal, na kojeg je ponekad prelazila kraljeva dosada, s velikim je zadovoljstvom odobrio svome
vrhovnom zapovjedniku taj dopust, a Njegovo veličanstvo je obećalo da će se vratiti oko 15.
septembra. O kraljevoj odluci Njegova je preuzvišenost obavijestila gospodina de Trevillea, koji se
odmah pripremio za put. Iako nije znao uzrok koji ih je na to poticao, gospodin de Treville je znao
da bi se njegovi prijatelji veoma rado vratili u Pariz, pa čak i da im je neophodno potrebno da se što
prije pojave u prijestolnici. Razumije 239se samo po sebi da ih je uvrstio među one koji će
sačinjavati kraljevu pratnju. četiri mladića saznala su tu vijest četvrt sata poslije gospodina de
Trevillea, to jest oni su bili prvi kojima ju je on saopćio. Tek tada je d'Artagnan uvidio koliko treba
cijeniti uslugu koju mu je učinio kardinal kad
ga je napokon uvrstio među mušketire. Da toga nije bilo, on bi sada morao ostati u logoru, a njegovi
bi drugovi sami otputovali u Pariz. Kasnije ćemo vidjeti da je nestrpljivost četvorice mladića da se
što prije vrate u Pariz bila prouzrokovana opasnošću koja je prijetila gospođi Bonacieux od susreta s
Miladv u samostanu kar-melićanki u Bethuneu. Zato je Aramis odmah pisao Mariji Michon, onoj
nadzornici rublja u Toursu koja je imala tako dobra poznanstva, da kod kraljice što prije izradi
dozvolu da gospođa Bonacieux može izaći iz samostana i da se može skloniti u Lorenu ili u Belgiju.
Odgovor nije trebalo dugo čekati. Nakon osam ili deset dana Aramis je primio ovo pismo: Dragi
bratiću, Evo vam dozvola moje sestre da našu malu služavku odvedete iz samostana u Bethuneu,
gdje joj, po vašem mišljenju, ne odgovara zrak. Moja vam sestra šalje ovu dozvolu s velikim
zadovoljstvom, jer jako voli tu djevojčicu. Vjeruje da će kasnije biti u stanju da joj pomogne. Grli
vas Marija Michon. Tom pismu bila je priložena dozvola ovog sadržaja: Predstojnica samostana u
Bethunu neka osobi koja joj donese ovo pismo preda mladu redovnicu koja je ušla u samostan
mojom preporukom i pod mojim pokroviteljstvom. U Louvreu 10. augusta 1628. Ana Lako je
zamisliti do koje su mjere ti rodbinski odnosi između Aramisa i jedne nadzornice rublja, koja je
kraljicu nazivala svojom sestrom, uveseljavali mladiće. Ali pošto je na krupne Porthosove šale dva
ili tri puta pocrvenio do ušiju, Aramis je svoje prijatelje zamolio da o toj stvari više ne govore. A
ako mu kažu još samo jednu riječ, on svoju sestričnu neće više upotrijebiti kao posrednika u
ovakvim poslovima. Prema tome, među četvoricom mušketira nije se više govorilo o Mariji
Michon. Uostalom, oni su imali ono što su htjeli: dozvolu da gospođu Bonacieux odvedu iz
samostana karmelićanki u Bethuneu. Istina je da im ta dozvola nije vrijedila bogzna što dok su bili
240 u logoru kod La Rochelle, a to znači na drugom kraju Francuske. Zato je d'Artagnan, kad je
saznao da se ide u Pariz, zamolio gospodina de Trevillea da mu tom prilikom dade dopust te mu je
iskreno povjerio od kolike je važnosti za njega taj odlazak. Radost je bila velika. Poslali su naprijed
sluge s prtljagom, a na put su krenuli 16. augusta ujutro. Kardinal je pratio Njegovo veličanstvo od
Surgeresa do Mauzea, a tamo se kralj i njegov ministar rastanu iskazujući jedan drugome veliko
prijateljstvo. Međutim kralj je tražio razonodu. Iako je putovao što se brže moglo, jer je želio stići u
Pariz dvadeset i trećega, ipak se od vremena do vremena zaustavljao da bi usput lovio. Od dvadeset
mušketira, njih šesnaest se u takvim prilikama radovalo, dok su četvorica psovala lov i nekorisno
gubljenje vremena. Povrh toga d'Artagnanu je neprestano zvonilo u ušima, o čemu mu je Porthos
davao ovakvo objašnjenje: — Prema onome kako mi je objašnjavala jedna vrlo visoka dama, to
znači da negdje govore o vama. Naposljetku su kralj i njegova pratnja, noću dvadeset i trećega,
prošli kroz Pariz. Kralj zahvali gospodinu de Trevilleu i dozvoli mu da mušketirima može odobriti
dopust od četiri dana pod uvjetom da se nitko od njih ne pojavi na javnom mjestu, ako ne želi da
bude bačen u Bastilju. Kao što se može i pretpostaviti, četiri prva dopusta koja je gospodin de
Treville potpisao bila su namijenjena našim prijateljima. Štaviše, Athos je za svu četvoricu ishodio
šest dana dopusta mjesto četiri, a tome treba dodati i dvije noći, jer su naši mušketiri otputovali
dvadeset četvrtoga u pet sati naveče, dok im je gospodin de Treville stavio na objavu kasniji datum,
to jest kao da je izdana dvadeset i petog ujutro. — No — reče d'Artagnan — meni se čini da se
suviše uzbuđujemo, a stvar je posve jednostavna. Za dva dana, ako putem uništim dva ili tri konja
(novaca imam, pa šta me se tiče!), dakle za dva dana ja sam u Bethuneu. Predat ću pismo
predstojnici i odvesti svoje zlato, ali ne u Lorenu, i ne u Belgiju, nego u Pariz, gdje ću ga moći bolje
sakriti, osobito dok gospodin kardinal bude u La Rochel-li. A kad se već jednom vratimo iz rata,
nešto uz pomoć kraljičine sestrične, nešto zbog onoga što smo mi lično učinili za kraljicu,, ishodit
ćemo od Njezina veličanstva sve što budemo htjeli. Prema tome, vi ostanite ovdje i nemojte se bez
potrebe izvrgavati naporima. Za tako jednostavan pothvat dovoljni smo ja i Planchet. Na to mu
Athos mirno odgovori: — I mi također imamo novaca, jer ja još nisam do kraja popio ostatak od
dijamanta, a Porthos i Aramis nisu još sve pojeli. Možemo dakle uništiti i četiri konja, a ne samo
jednoga. Ali treba da znate d'Artagnane — doda Athos tako mračno i ozbiljno da je 16 Tri mušketira
II
241ovoga spopala jeza — treba da znate da je u Bethuneu kardinal zakazao sastanak sa ženom koja
svuda kuda prolazi sije za sobom nesreću. Da imate posla sa četiri čovjeka, ja bih vas, d'Artagnane,
pustio da pođete sami, ali budući da imate posla s tom ženom, treba da idemo svi. I neka bog da da
nas zajedno s naša četiri la-keja bude dovoljan broj! — Athose, vi me plašite — poviče d'Artagnan.
— Zaboga, čega se toliko bojite? D'Artagnan pogleda svoje drugove. Na njihovim licima, jednako
kao i na Athosovu licu, odražavao se duboki nemir. Nisu više progovorili ni riječi nego su nastavili
put u najbržem kasu. Kad su dvadeset i petog naveče ušli u Arras (Ara), i pošto je d'Artagnan sjahao
pred gostionicom »Zlatna rešetka« da bi popio čašu vina, jedan konjanik izašao je iz poštanskog
dvorišta, gdje je zamijenio konja, te je u najbržem kasu odjurio u pravcu Pariza. Međutim u času
kad je upravio konja prema velikim gradskim vratima, vjetar mu podigne ogrtač u koji je bio
umotan premda je bio mjesec august. Vjetar mu također podigne i šešir, samo ga je konjanik uspio
uhvatiti u zraku te ga je brzom kretnjom opet nabio na oči. Gledajući tog čovjeka, d'Artagnan
odjednom strašno problijedio a čaša mu ispadne iz ruku. — Što vam je, gospodine? — upita
Planchet... — O, gospodo, slušajte! Mome gospodaru je zlo ... Tri prijatelja priskoče u pomoć, ali
umjesto da nađu d'Arta-gnana u nesvijesti, on je već trčao prema svome konju. Zaustavili su ga na
vratima. — No, dođavola, kamo to trčiš? — upita ga Athos. — On je! — poviče d'Artagnan
oznojena čela i blijed od srdžbe. — On je, pustite me, dostići ću ga! — Ali tko je taj on? — upita
Athos. — On, onaj čovjek! — Koji čovjek? — Onaj prokleti čovjek, moj zao duh na kojeg sam
uvijek nailazio kad mi je prijetila kakva nesreća. To je onaj koji je bio s onom užasnom ženom kad
sam je prvi put sreo, onaj za kojim sam jurio kad sam izazvao Athosa, onaj kojeg sam vidio ujutro
onog dana kad su oteli gospođu Bonacieux! To je onaj iz Meunga, razumijete? Vidio sam ga, to je
on! Prepoznao sam ga kad mu je vjetar podigao ogrtač! — Dovraga! — reče Athos zamišljeno. —
Na konje, gospodo, na konje! Za njim i dostići ćemo ga! — Dragi d'Artagnan — reče mu Aramis —
vidite da je on pošao* u suprotnom pravcu od onog kojim mi idemo. Osim toga naši su konji
izmoreni, a njegov nije, jer ga je sad zamijenio. Mi bisma 242 svoje konje slomili, ali bez ikakva
izgleda da ćemo ga dostići. Pustimo tog čovjeka, d'Artagnane, i spasimo ženu! __ Ej! gospodine! —
vikao je neki konjušar trčeći za neznancem. — Ej, gospodine, nešto vam je ispalo iz šešira! Hej,
gospodine! — Slušaj, prijatelju — reče d'Artagnan konjušaru — dajem ti pol pistola za taj papirić!
— Bogami, gospodine, dat ću vam ga vrlo rado. Evo ga! Zadovoljan izvrsnim poslovnim uspjehom,
konjušar se vrati u dvorište gostionice, a d'Artagnan rasklopi papir. — No? — upitaše ga prijatelji
skupivši se oko njega. — Samo jedna riječ! — reče d'Artagnan. — Da — primijeti Aramis — to je
ime nekog grada ili nekog sela. — »Armentieres« — pročita Porthos. — Armentieres, to ime nisam
nikada čuo. — Bez obzira na to je li to ime kakvog sela ili grada, ali to je njezin rukopis! — poviče
Athos. __ Moramo pažljivo čuvati taj papir — reče d'Artagnan. — Možda ga nisam uzalud kupio.
Na konje, prijatelji! Na konje! I četiri druga pojure u kasu putem prema Bethuneu.
XXXII SAMOSTAN KARMELIĆANKI U BfiTHUNEU

eliki zločinci nose u sebi neku vrst sreće koja im omo- gućuje da otklanjaju sve zapreke i da
izbjegavaju opasnostima sve do trenutka dok se providnost odlučno pred njima ne ispriječi. Tako je
bilo i s Miladv. Probila se između ratnih brodova dviju kraljevina i stigla je u Boulogne bez ikakvih
neprilika. U Portsmouthu Miladv se iskrcala kao Engleskinja koju su francuski progoni otjerali iz
La Rochelle, a iskrcavši se u Boulognu predstavila se kao Francuskinja koju su Englezi u
Portsmouthu uznemiravali zbog mržnje koju gaje prema Francuskoj. Uostalom, Miladv je
posjedovala najbolji mogući pasoš: svoju ljepotu, svoju veliku otmjenost i širokogrudnost kojom je
rasipala oko sebe pistole. Pošto je ljubaznim osmijehom i prijaznim ponašanjem zapovjednika luke,
koji joj je kao stariji gospodin poljubio ruku, oslobođena svih formalnosti, ona se u Boulognu
zadržala samo toliko koliko je bilo potrebno da na pošti preda pismo koje je glasilo: Njegovoj
preuzvišenosti monsinjoru kardinalu Richelieuu, ratni logor ispred La R.ochelle. Monsinjore, Neka
Vaša preuzvišenost ne bude zabrinuta. Njegova milost vojvoda od Buckinghama neće doći u
Francusku. Boulogne, 25. uveče. Milady de... P. S. Prema želji Vaše preuzvišenosti, odlazim u
samostan karmeli-ćanki u Bethune, gdje ću čekati vaše zapovijedi. I doista, Miladv je još iste večeri
krenula na put. Kad ju je uhvatila noć, zaustavila se i prenoćila u nekoj gostionici. Zatim je
sutradan, u pet sati izjutra, nastavila put, a tri sata poslije toga stigla je u Bethune. Potražila je
samostan karmelićanki i odmah je ušla. Došla joj je u susret predstojnica, a Miladv joj pokaže
kardinalov nalog. Opatica naredi da joj daju sobu i donesu doručak. 244 Sve što se dogodilo u
prošlosti bilo je već iščezlo u mislima te žene, a pogledom upravljenim u budućnost ona je vidjela
samo sreću koju će joj osigurati kardinal, budući da mu je učinila tako veliku uslugu, a pri tome nije
ni u najmanjoj mjeri umiješala njegovo ime u taj krvavi pothvat. Ona se uvijek predavala novim
strastima i po tome njezin je život bio nalik na oblake koji jure nebom odražavajući čas plavetnilo
horizonta, čas oganj sunčeva zapada, čas neprobojnu tamu oluje, i koji osim razaranja i smrti ne
ostavljaju nikakav drugi trag na zemlji. Poslije doručka opatica joj dođe u posjetu. U samostanu
nema mnogo mogućnosti za razonodu, pa se predstojnici žurilo da se što prije upozna s novom
gošćom. Miladv je nastojala da se opatici dopadne, a to joj nije bilo teško postići. Pokušala je biti
ljubazna, a ispalo je da je neobično ljupka. Osvojila je predstojnicu zanimljivim razgovorom i
velikom privlačnošću svoje pojave.
Opatica je bila iz plemićkog roda i osobito su je zanimale priče s dvora koje tako rijetko dopiru u
udaljena područja kraljevine i tako teško prodiru kroz samostanske zidine, pred kojima se uostalom
zaustavlja sva svjetovna buka. Nasuprot tome, Miladv je bila upoznata sa svim intrigama u
aristokratskim krugovima, jer je pet ili šest godina neprekidno živjela u njihovu vrtlogu.
Dobrodušnoj opatici stala je pričati o otmjenom životu na francuskom dvoru u kojem se pokazuje
pretjerana privrženost kralju govorila joj je o raskalašenosti dvorske gospode i dvorskih dama koje
je opatica izvrsno poznavala po imenu, oprezno se osvrnula i na kraljičinu ljubav prema
Buckinghamu, govorila je mnogo, da bi i predstojnicu potakla da štogod kaže. Međutim opatica se
zadovoljila time da sluša i da se osmjehuje. Nije stavljala nikakve primjedbe. Ali vidjevši da te priče
neobično zabavljaju njezinu slušateljicu, ona ih nastavi, samo je sada skrenula razgovor na
kardinala. Miladv se našla u velikoj neprilici, jer nije znala da li je opatica naklonjena kralju ili
kardinalu. Zato je morala biti oprezna i držati se koliko je god moguće nepristrano. A opatica pak
bijaše još opreznija, a zadovoljavala se jedino time što bi se duboko naklonila svaki put kad bi
putnica spomenula ime Njegove preuzvišenosti. Miladv je pomislila da će joj biti vrlo dosadno u
tom samostanu, pa je zato odlučila da pokuša još štogod, ne bi li ipak saznala kako treba da se vlada
u ovoj sredini. U nastojanju da utvrdi do koje granice seže suzdrži jivost ove dobrodušne opatice,
ona sada počne govoriti o kardinalu nepovoljno, najprije vrlo nejasno, a zatim bez uvijanja i
navodeći stvarne slučajeve. Uz ostalo govorila. joj je o ljubavnim vezama Njegove preuzvišenosti s
gospođom d'Aiguillon, s Marion de Lorme (Lorm) i s nekim drugim raskalašenim ženama.
245Opatica ju je vrlo pažljivo slušala, polako je postajala sve življa, pa se i nasmijala. — No —
pomisli Miladv — moje je pričanje zabavlja. Ako ona i pripada kardinalistima, svakako im nije
suviše gorljivi pristaša. Miladv je zatim prešla na progone što ih kardinal vrši protiv svojih
neprijatelja. Opatica ih nije ni opravdala ni osudila, nego se samo križala. Za Miladv je to bio znak
da je predstojnica više sklona kralju nego kardinalu. Zato je nastavila ocrnjujući kardinala sve više i
više. — U sve te stvari ja se uopće ne razumijem — reče naposljetku opatica — ali premda smo
vrlo daleko od dvora, i premda nismo ničim povezani uz svjetovne interese, ipak i mi ovdje imamo
neke vrlo žalosne primjere koji se odnose na ono što ste mi ispričali. Kod nas se nalazi jedna
gospođa koja je mnogo pretrpjela zbog kardinalovih progona i njegove osvete. — Jedna gospođa
koja je kod vas? — upita Miladv. — O, bože moj! Jadna žena, koliko je žalim! — I imate pravo, jer
je zaista treba žaliti: zatvor, prijetnje, loše postupanje, sve je ona propatila. Ali uza sve to — nastavi
opatica — gospodin kardinal je možda imao opravdanih razloga da tako postupi. Premda ona
izgleda kao kakav anđeo, ipak ne treba uvijek suditi ljude po njihovoj vanjštini. — Odlično! —
pomisli Miladv. — Tko zna, možda ću ovdje štogod otkriti, na dobrom sam tragu! I ona dade svome
licu potpuno bezazlen izraz. — Na žalost, znam to — reče ona opatici. — Kaže se da ne treba
vjerovati licu. No čemu ćemo onda vjerovati, ako ne vjerujemo onome što je u čovjeka najljepše?
što se mene tiče, možda ću cijelog života griješiti, ali uvijek ću se pouzdati u osobu čije mi lice
bude simpatično. — Dakle, vi biste bili skloni povjerovati da je ta mlada žena nedužna? — upita
opatica. — Gospodin kardinal ne kažnjava samo zločine. Postoje i neke vrline koje on strože
progoni nego prave zločine. — Dozvolite mi, gospođo, da izrazim svoje čuđenje — reče opatica! —
A što vas to čudi? — upita Miladv glumeći naivnost. — Ćudi me što tako govorite. — A što ima
čudnovato u onome što sam rekla? — upita Miladv osmjehnuvši se. — Vi ste kardinalova
prijateljica, jer on vas je ovamo poslao, a ipak ... — Ipak govorim loše o njemu — dobaci Miladv
prihvativši njezinu misao. — U najmanju ruku ne govorite o njemu dobro. 246 — To je zato što
nisam njegova prijateljica — reče Miladv uzdahnuvši — nego njegova žrtva. — Ipak, ovo pismo s
kojim vas je preporučio našem samostanu ... — To je nalog prema kojem treba da ostanem u nekoj
vrsti zatvora sve dok po mene ne dođe netko od njegovih ljudi.
— A zašto niste pobjegli? — A kamo da bježim? Zar mislite da postoji neko mjesto na zemlji do
kojeg kardinal ne bi mogao dosegnuti, ako se samo potrudi te ispruži ruku? Da sam muškarac, to bi
svakako bilo moguće, ali što može učiniti jedna žena? A ta mlada gospođa koja je kod vas, je li ona
pokušala pobjeći? — Ne, nije, to je istina. Međutim, s njom je nešto drugo, čini mi se da ju je u
Francuskoj zadržala neka ljubav. — Ako je zaljubljena — reče Miladv s uzdahom — znači da nije
tako nesretna. — I tako — reče opatica Miladv sa sve većim zanimanjem — vi ste još jedna žrtva
kardinalovih progona? — Na žalost, jesam — odgovori Miladv. Opatica se odjednom uznemiri.
Kao da joj je sinula neka nova misao. — Vi valjda niste neprijatelj naše svete vjere? — upita je
mucajući. — Ja! — poviče Miladv. — Ne mislite li možda da sam protestantkinja! O, ne, nisam!
Naprotiv, bog koji nas čuje svjedok mi je da sam gorljiva katolikinja! — Onda, gospođo — reče joj
opatica sa smiješkom — nemojte se ništa brinuti. Kuća u koju ste došli neće vam biti suviše
neprijatna tamnica, i mi ćemo učiniti sve što budemo mogli da vam uljepšamo boravak ovdje. Osim
toga, ovdje ćete naći i mladu ženu o kojoj sam vam govorila i koju bez sumnje progone zbog nekih
dvorskih intriga. Ona je vrlo ljupka i prijatna. — Kako se zove? — Osoba koja se nalazi na vrlo
visokom položaju preporučila ju je pod imenom Ketty. Nisam tražila da mi kažu njezino drugo ime.
— Ketty! — poviče Miladv. — što? Jeste li sigurni? ... — Da se tako zove? Jesam, gospođo! Zar je
poznate? Miladv se osmjehne u sebi pri pomisli da bi ta mlada žena mogla biti njezina sobarica
Ketty. S uspomenom na tu djevojku vezivala ju je uspomena koja je u njoj rasplamsavala silan
gnjev, pa želja za osvetom odjednom poremeti izraz njezina lica. Ali to je trajalo samo trenutak, jer
joj se crte na licu gotovo istovremeno smire i odobrovolje. — A kad bih mogla vidjeti tu mladu
ženu prema kojoj već sada osjećam velike simpatije? — upita Milady. 247— Možete je vidjeti
večeras — odgovori opatica — ili još u toku dana. Međutim, rekli ste mi da ste četiri dana putovali,
a jutros ste ustali u pet sati. Zato vam je sigurno prijeko potreban odmor. Legnite i spavajte,
probudit ćemo vas kad bude vrijeme ručku. Premda bi Miladv bila vrlo lako svladala san, jer bi joj
u tome pomoglo uzbuđenje što ga je osjećala pri pomisli na novu avanturu u koju je nesumnjivo
ulazila, ona ipak prihvati predstojničin prijedlog. U posljednjih dvanaest ili petnaest dana doživjela
je toliko različitih uzbuđenja da joj je duša zaista osjećala potrebu za odmorom, iako bi njezino
čelično tijelo s lakoćom podnijelo i nove napore. Ona se dakle oprosti s opaticom i legne.
Uljuljivale su je u san misli o osveti koje su je iznova obuzele kad je čula ime Ketty. Sjetila se
kardinalovih obećanja kojima joj je stavio u izgled gotovo neograničenu podršku ako uspije u
svome pothvatu. A ona je uspjela. Prema tome nije više bilo nikakvih zapreka da se osveti d'Arta-
gnanu. Samo ju je jedna stvar plašila, plašila ju je pomisao na muža, grofa de La Fere (La Fer), za
kojeg je mislila da je mrtav, ili barem da je napustio Francusku. A sada se on odjednom pojavio pred
njom kao Athos, kao najbolji d'Artagnanov prijatelj. Ali ako je Athos bio prijatelj d'Artagnanov,
mora da mu je pomagao u svim pothvatima što ih je ovaj poduzimao u korist kraljice, pothvata
pomoću kojih je kraljica izigrala planove Njegove preuzvišenosti. Ako je on dakle d'Artagnanov
prijatelj, onda je bez sumnje kardinalov neprijatelj, pa će ga lako uvući u onu istu klopku koju će
pripremiti za mladog mušketira. Ove slatke misli o osveti uljuljkivale su je u san, i Miladv je ubrzo
zaspala. Probudio ju je vrlo umiljat glas koji je dopirao s jednog kraja njezine postelje. Otvorila je
oči te ugledala opaticu s kojom je bila i neka mlada žena plave kose i nježna lica. Ta žena ju je
gledala s dobrodušnom radoznalošću. Lice te mlade žene bilo joj je posve nepoznato. Uz uobičajene
pozdrave, one su vrlo pažljivo promotrile jedna drugu. Obje su bile neobično lijepe, ali su njihove
ljepote bile posve različite. Miladv se osmjehnula uvidjevši da u pogledu otmjenog držanja i
aristokratskih manira daleko nadmašuje tu ženu. Istina, redovnička haljina koju je mlada žena imala
na sebi nije bila naročito prikladna za usporedbu ovakve vrsti.
Opatica predstavi jednu drugoj. A zatim, pošto je ta formalnost bila izvršena, i kako je morala ići u
crkvu, predstojnica ostavi dvije mlade žene nasamo. Videći, međutim, da Miladv leži, mlada je
redovnica htjela otići s predstojnicom. Ali Miladv ju je zadržala. 248 — Kako to, gospođo — rekla
joj je — jedva što ste se pojavili a već me želite lišiti svog društva, na koje sam, moram priznati
donekle računala za vrijeme dok budem ovdje? — Ne, gospođo, nisam to htjela — odgovori
redovnica. — Bojala sam se samo da nisam izabrala pravi čas: spavali ste i još ste umorni. — No —
reče Miladv — a što treba čovjeku koji spava? Da se ugodno probudi! Zahvaljujući vama, probudila
sam se u vrlo prijatnom raspoloženju, pa mi dopustite da sada uživam u toj radosti. Miladv je uzme
za ruku i privuče je naslonjaču koji se nalazio pored kreveta. Redovnica sjedne. — Bože moj —
započe ona — kako sam nesretna! Već je šest mjeseci otkako sam ovdje, a nikako da se rastresem.
Sada ste vi došli i vaše društvo bilo bi mi vrlo ugodno. Ali evo, po svemu sudeći, u najskorije
vrijeme otići ću iz ovog samostana. — Što? — upita Miladv. — Zaista tako skoro odlazite? —
Barem se tome nadam — odgovori redovnica s izrazom radosti koju nije ni pokušala sakriti. — čini
mi se da ste mnogo propatili zbog kardinalovih progona — nastavi Miladv — a to bi bio razlog više
da postanemo prijateljice. — Dakle istina je ono što mi je rekla naša časna majka? I vi ste žrtva tog
okrutnog kardinala? — Šutite! — reče joj Miladv. — Ni ovdje ne smijemo o njemu ovako govoriti.
Sve moje nesreće proizlaze iz toga što sam rekla po prilici ono isto što ste vi upravo kazali. A rekla
sam to pred nekom ženom za koju sam mislila da mi je prijateljica, ali koja me, naprotiv, izdala.
Jeste li i vi možda žrtva kakve izdaje? — Nisam — reče redovnica — nego sam stradala zbog svoje
odanosti jednoj ženi koju sam voljela, radi koje sam bila spremna žrtvovati svoj život, a i danas bih
ga žrtvovala. — Ali koja vas je napustila, zar ne? — Bila sam vrlo nepravedna pa sam u to
povjerovala. Ali prije dva ili tri dana dobila sam dokaze o suprotnom i sada zahvaljujem, bogu. Bilo
bi mi strašno pri pomisli da me je zaboravila. Ali vi, gospođo — nastavi redovnica — čini mi se da
ste slobodni, odnosno da samo o vama ovisi hoćete li pobjeći ili ćete ostati ovdje. — A kamo da
idem? Nemam prijatelja, nemam novaca, a ovaj dio Francuske sasvim mi je nepoznat, nikad nisam
bila ovdje... — O — uzvikne redovnica — što se tiče prijatelja, imat ćete ih svugdje gdje god se
pojavite, jer čini se da ste jako dobri, a vrlo ste lijepi! — Ali uza sve to — nastavi Miladv s
anđeoskim osmijehom — uza sve to sam sama i uza sve to me progone. 249— Slušajte — reče
redovnica. — Treba imati povjerenja u milost božju. Prije ili kasnije, uvijek nastupa trenutak kad
vas dobro koje ste učinili iskupi pred bogom. I vidite, premda sam posve skromna i bez ikakve
moći, možda je ipak sreća za vas da ste me sreli. Ako izađem odavde, sigurno ću vam pomoći, jer
imam nekoliko moćnih prijatelja koji se bore za mene, pa će se boriti i za vas. — O, kad kažem da
sam sama — reće Miladv nadajući se da će navesti redovnicu da kaže nešto više o sebi — kad
kažem da sam sama, to ne znači da i ja nemam nekih poznanika među visokim ličnostima. Međutim
ti moji poznanici i sami drhte pred kardinalom. Pa čak se ni kraljica ne usuđuje ništa učiniti protiv
strašnog ministra. Imam dokaza da je Njezino Veličanstvo, uza sve svoje dobro srce, više puta
morala prepustiti srdžbi Njegove preuzviše-nosti čak i osobe koje su joj vjerno služile. — Vjerujte
mi, gospođo, kraljica samo tako pokazuje da je napustila te ljude. Međutim ne treba uvijek vjerovati
samo onome što se vidi. što su ti ljudi više progonjeni, to ona više i misli na njih. I često, kad se
tome najmanje nadaju, oni naposljetku dobiju dokaz ■da ih kraljica zaista nije zaboravila. —
Vjerujem vam — reče Miladv — kraljica je tako dobra! — O, vi je dakle poznajete? Sigurno
poznajete tu lijepu i plemenitu kraljicu, kad tako govorite o njoj! — poviče redovnica oduševljeno.
— To jest — odgovori Miladv prešavši u obranu — nemam zapravo čast da je osobno poznajem, ali
poznajem priličan broj njezinih najintimnijih prijatelja. Poznajem gospodina de Putangea (Pitanž), u
Engleskoj sam upoznala gospodina Dujarta (Dižar), poznajem gospodina de Trevillea...... —
Gospodina de Trevillea! — poviče redovnica. — Poznajete gospodina de Trevillea? — Da, čak vrlo
dobro!
— Kapetana kraljevih mušketira? — Kapetana kraljevih mušketira! — O vidjet ćete — poviče
redovnica — mi ćemo vrlo brzo postati dobre poznanice, gotovo prijateljice. Ako poznate
gospodina de Trevillea, sigurno ste i odlazili k njemu? — Vrlo često! — odgovori Miladv. Pošto se
već našla na tom putu, i pošto se uvjerila da joj laž uspijeva, odlučila je da tako istraje do kraja. —
Vjerojatno ste kod njega vidjeli i neke od njegovih mušketira? — Sve one koje on redovito prima
— odgovori Miladv, za koju je ovaj razgovor počeo bivati uistinu interesantan. — Navedite mi
imena nekolicine njih, da vidim, možda će to biti baš moji prijatelji! 250 — No — reče Miladv
zbunjeno — poznajem gospodina de Lo-uvignvja, gospodina de Courtivrona, gospodina de
Ferussaca. Redovnica ju je pustila da govori. A zatim, videći da je zastala, upita je: — A poznajete li
možda plemića kojemu je ime Athos? Miladv problijedi. Postala je odjednom bijela kao plahta na
kojoj je ležala. I premda je umjela izvrsno vladati sama sobom, ipak se nije mogla suzdržati a da ne
vrisne. Uhvatila je ruku svoje sugovornice te ju je proždirala pogledom. — Što! Što vam je? O,
bože moj! — uznemiri se jadna redovnica. — Znači da sam rekla nešto što vas je povrijedilo? —
Niste! Ali to me je ime potreslo, jer sam i ja poznavala tog plemića, pa mi se učinilo čudnim što sam
našla još nekoga tko ga dobro poznaje. — Da, da, dobro ga poznajem! Ne samo njega već i njegove
prijatelje, gospodu Porthosa i Aramisa! — Zapravo i njih poznajem! — poviče Miladv osjetivši
kako joj studen prodire u srce. — No, ako ih poznajete, onda sigurno znate da su to dobri i iskreni
drugovi. I zašto se ne obratite na njih, ako vam je potrebna pomoć? — To jest — promuca Miladv
— ja nisam stvarno povezana ni s jednim od njih. Poznajem ih po tome što mi je o njima vrlo
mnogo govorio jedan njihov prijatelj, gospodin d'Artagnan. — Vi poznajete gospodina d'Artagnana!
— poviče redovnica. Sada ona uhvati Miladv za ruku te je stane proždirati očima. Ali primijetivši
čudan izraz njezina pogleda, brzo doda: — Oprostite, gospođo, u kom smislu ga poznajete? — Pa,
poznajem ga kao prijatelja — odgovori Miladv zbunjeno. — Vi mi ne govorite istinu, gospođo —
reče joj redovnica. — Bili ste njegova ljubavnica! — To ste vi bili, gospođo! — poviče Miladv
pribravši se. — Ja? — začudi se redovnica. — Da, vi, sada vas poznajem: vi ste gospođa
Bonacieux! Mlada žena ustukne od iznenađenja i straha. — O, nemojte tajiti, odgovorite mi! —
nastavi Miladv. — No, jesam, gospođo! Volim ga! — reče redovnica. — Jesmo li možda suparnice?
Miladv se nije mogla obuzdati i njezino se lice prelije takvom divljom vatrom, da bi gospođa
Bonacieux u svakoj drugoj prilici bila pobjegla pred njom od straha. Međutim nju je sada mučila
ljubomora. — No, kažite mi, gospođo — nastavi gospođa Bonacieux s iznenađujućom odlučnošću
— kažite mi, jeste li bili, ili možda jeste njegova ljubavnica! 251— O, ne! — poviče Miladv glasom
koji nije dopuštao nikakve sumnje u istinitost onoga što govori. — 0, ne, nikada, nikada nisam bila!
— Vjerujem vam — reče gospođa Bonacieux. — Ali zašto ste onda onako vikali? — Kako da to ne
razumijete! — odgovori joj Miladv, koja je već bila svladala svoje uzbuđenje te joj se vratila
prisutnost duha. — A kako hoćete da razumijem? Ne znam o čemu se radi. — Zar ne možete
razumjeti da mi je gospodin d'Artagnan, kao prijatelj, povjeravao svoje brige? — Zaista? — Vi ne
znate da mi je sve poznato. Znam za vašu otmicu u Saint-Cloudu, poznato mi je njegovo očajanje i
očajanje njegovih prijatelja, znam kako su vas bezuspješno tražili poslije toga. I kako-da se onda ne
zbunim, kad sam se ovako neočekivano našla pred vama? O, vama koju on voli svom snagom svoje
duše, pa sam vas i ja zavoljela još i prije no što sam vas upoznala. 0, draga Constan-ca, dakle našla
sam vas, napokon sam vas srela!
I Miladv pruži obje ruke gospođi Bonacieux, koja je sada bila potpuno uvjerena u istinitost onoga
što je čula. Za tu ženu je gospođa Bonacieux malo prije pomislila da joj je suparnica, a sada je u
njoj vidjela samo iskrenu i odanu prijateljicu. — Oh, oprostite mi, oprostite mi! — ponavljala je
gospođa Bo-nacieux te padne svojoj sugovornici na grudi. — Toliko ga volim! Dvije su žene ostale
nekoliko trenutaka u zagrljaju. Da je Miladv bila onako snažna kao što je bila snažna njezina
mržnja, gospođa Bonacieux bila bi izašla iz njezina zagrljaja samo mrtva. Ali kako je nije mogla
zadaviti, nasmiješila joj se. — O, draga moja, lijepa moja! — reče Miladv. — Kako sam sretna što
vas vidim! Dopustite mi da vas gledam! — Izgovarajući te riječi, ona ju je doista proždirala očima.
— Da, vi ste to! Oh, prepoznajem vas po onome kako su vas opisivali, da vi ste to! Jadna gospođa
Bonacieux nije mogla ni slutiti kakve se strašne i okrutne misli gomilaju iza tog umilnog lica, iza
tih blistavih očiju koje su pokazivale toliko razumijevanja i samilosti. — Onda znate šta sam sve
propatila — reče joj gospođa Bona-cieux. — Ali patiti za njega, to je sreća. Miladv ponovi ne
znajući ni sama što govori: — Da, to je sreća. Mislila je na druge stvari. — I najzad — nastavi
gospođa Bonacieux — moje se muke primiču kraju. Sutra, a možda još i večeras, ponovo ću ga
vidjeti, pa nećemo više misliti na prošlost. — Večeras? Sutra? — poviče Miladv koju su te riječi
trgle ix razmišljanja. — Šta hoćete time da kažete? Zar očekujete od njega kakve vijesti? 252 —
Očekujem njega! — Njega? D'Artagnana? Ovdje? — Da, njega! — Ali to je nemoguće! On je s
kardinalom u opsadi La Rochel-le. Vratit će se u Pariz tek kad zauzmu grad. — Vi tako mislite, ali
zar postoji za mog d'Artagnana, za tog divnog i vjernog plemića, nešto što on ne bi mogao učiniti?
— 0, ali ja vam ne mogu vjerovati! — Onda pročitajte! — reče nesretna mlada žena zanijeta
ponosom i radošću. I ona pruži svojoj sugovornici pismo. — Rukopis gospođe de Chevreuse! —
reče Miladv u sebi. — O, bila sam sigurna da je baš s njom povezana! I ona požudno pročita ovih
nekoliko redaka. Drago dijete, budite spremni. Naš prijatelj doći će uskoro k vama da bi vas izbavio
iz zatvora u kojem ste dosad bili skriveni radi vaše sigurnosti. Pripremite se dakle za odlazak i
nemojte nikada gubiti nadu u nas. Naš divni Gaskonjac pokazao se hrabrim i odanim kao uvijek.
Kažite mu da mu je radi upozorenja što ga je poslao netko vrlo zahvalan. — Da, da — reče Miladv
— pismo je vrlo jasno. Znate li kakvo je to upozorenje? — Ne znam. Samo mislim da je upozorio
kraljicu na kakve nove kardinalove spletke. — Da, to će biti, bez sumnje! — reče Miladv vraćajući
pismo gospođi Bonacieux i spustivši zamišljeno glavu na grudi. U tom trenutku začuje se konjski
topot. — Oh! — poviče gospođa Bonacieux i potrči na prozor. — Da to nije on? Miladv je ostala u
krevetu kao skamenjena od iznenađenja. Toliko se neočekivanih stvari dogodilo odjedanput da je
valjda po prvi put izgubila glavu. — On, on! — šaptala je. — Da to nije on? Ležala je u postelji, a
pogled joj se ukočio. — Na žalost nije! — reče gospođa Bonacieux. — To je neki čovjek kojega ne
poznam, premda izgleda da dolazi ovamo. Da, usporio je hod, zaustavio se na vratima, sada zvoni!
Miladv skoči iz kreveta. — Jeste li sigurni da to nije on? — upita gospođu Bonacieux. — O, jesam,
posve sam sigurna! — Možda niste dobro vidjeli? — O, prepoznala bih ga da vidim samo pero
njegova šešira, ili samo rub njegova ogrtača! 253
Miladv se još oblačila. — To nije važno! I kažete da taj čovjek dolazi ovamo? — Jest, ušao je. —
Došao je ili zbog mene ili zbog vas. — 0, bože, kako ste uzbuđeni! — Jesam, priznajem. Nemam
toliko samopouzdanja kao vi, Bojim se kardinala. — Šutite! — reče gospođa Bonacieux. —
Dolaze! I zaista, u tom času vrata se otvoriše. U sobu uđe predstojnica. — Jeste li vi stigli iz
Boulogna? — upita predstojnica uzrujanu Miladv. — Da, jesam — odgovori joj Miladv. — Tko me
treba? — Neki čovjek koji neće da kaže svoje ime, nego kaže da ga je poslao kardinal. — I hoće da
govori sa mnom? — upita Miladv. — Hoće da govori s gospođom koja je došla iz Boulogna. —
Onda, gospođo, neka uđe, molim vas! — O, bože, bože! — reče gospođa Bonacieux. — Samo da
ne bude kakvog zla! — Toga se i ja bojim. — Ostavit ću vas nasamo s tim strancem, ali čim on
bude otišao, doći ću opet, ako dopustite. — Svakako dođite, molim vas! — Predstojnica i gospođa
Bonacieux izađu. Miladv ostade sama, pogleda uprta u vrata. Trenutak poslije toga začuo se zveket
ostruga koji je odjekivao na stepenicama. Zatim se koraci približe. čas nakon toga vrata se otvoriše.
Na njima se pojavi neki čovjek. Miladv vrisne od radosti: taj čovjek bio je grof de Rochefort,
zloduh Njegove preuzvišenosti. XXXIII DVIJE VRSTI DEMONA

B! — povikaše zajedno Rochefort i Miladv. — To ste vi! — Da, ja sam! — I dolazite iz?... — upita
Miladv. — Iz La Rochelle. A vi? — Iz Engleske. — Buckingham?
— Mrtav ili opasno ranjen. Kako sam ja otputovala ne mogavši ništa ishoditi kod njega, jedan
fanatik ga je ubio. — Oh! — nasmije se Rochefort. — Vrlo sretan slučaj, koji će neobično
udobrovoljiti Njegovu preuzvišenost! Jeste li mu javili? — Pisala sam mu čim sam stigla u
Boulogne. Ali kako to da ste vi ovdje? — Njegova preuzvišenost bila je nestrpljiva i uputila me
ovamo da vas potražim. — Tek sam jučer stigla. — I šta ste ovdje radili? — Nisam gubila vrijeme.
— 0, to vam vjerujem! — Znate koga sam ovdje našla? — Ne znam. — Pogodite! — Kako da
pogodim? — Onu mladu ženu koju je kraljica izvukla iz zatvora. — D'Artagnanovu ljubavnicu? —
Da, gospođu Bonacieux, za koju kardinal nije znao gdje se nalazi. — No — reče Rochefort. — To
je još jedan sretan slučaj. Gospodin kardinal zaista može biti zadovoljan! — Možete shvatiti kako
sam se začudila — nastavi Miladv — kad sam se našla licem u lice s tom ženom. — Ona vas
poznaje? — Ne! — Onda ona gleda na vas kao na strankinju? Miladv se nasmije. — Ja sam njezina
najbolja prijateljica! 255 — časti mi — reče Rochefort — jedino vi, draga grofice, mo-:žete praviti
ovakva čuda! — I sve se to dogodilo baš u pravi čas, jer znate što se događa? — Ne znam. — Doći
će po nju sutra ili prekosutra s kraljičinim naređenjem. — Zaista? A tko će doći? — D'Artagnan i
njegovi prijatelji. — Zaista, oni se upuštaju u takve pothvate da ćemo biti prisiljeni poslati ih u
Bastilju. — Zašto to nije već dosad učinjeno? — A što ćete! Gospodin kardinal gaji prema tim
ljudima simpatije koje ja ne razumijem. — Zaista? — Da, zaista! — No, kažite mu ovo, Rochefort:
kažite mu da su ta četiri čovjeka čula naš razgovor u krčmi »Kod crvenog golubinjaka«; kažite mu
da je poslije njegova odlaska jedan od njih došao k meni i silom mi oteo izjavu koju mi je on dao;
kažite mu da su obavijestili lorda Wintera o mom odlasku u Englesku, pa i ovaj put zamalo da nisu
upropastili moj zadatak kao što su upropastili onaj u vezi s dijamantnim resama; kažite mu da se od
ta četiri čovjeka treba bojati samo dvojice: d'Artagnana i Athosa; kažite mu da je treći, Aramis,
ljubavnik gospođe de Chevreuse: njega treba ostaviti na životu, jer znamo njegovu tajnu, pa nam
može biti koristan; a što se tiče četvrtoga Porthosa, to je običan glupan, umišljen i naivan, pa se na
njega ne treba ni obazirati. — Ali ta četvorica sada su u opsadi La Rochelle. — I ja sam tako
mislila. Međutim jedno pismo, koje je gospođa Bonacieux primila od gospođe de Chevreuse, i koje
mi je ona u svojoj lakomislenosti pokazala, uvjerilo me da ta četiri čovjeka, naprotiv, dolaze ovamo
s namjerom da je odvedu. — Dovraga! što da radimo? — što je kardinal rekao za mene? — Rekao
mi je da preuzmem od vas pismeni ili usmeni izvještaj i da se smjesta vratim. Kad sazna što ste
učinili, javit će vam što treba dalje da radite. — Znači da moram ostati ovdje? — upifa Miladv. —
Ovdje, ili negdje u blizini. — Ne možete me povesti sa sobom?
— Ne mogu, naređenje je strogo, jer bi vas u blizini logora mogao tko prepoznati, a vaše prisustvo,
shvatit ćete, moglo bi kompromitirati Njegovu preuzvišenost, osobito poslije onoga što se dogodilo
tamo preko mora. Samo mi morate reći gdje ćete čekati kardinalova naređenja, da znam gdje vas se
može naći. — Slušajte, po svoj prilici neću moći ostati ordje. 256 — Zašto? __ Zaboravili ste da
svakog časa mogu ovamo stići moji neprijatelji. — To je istina. Ali to znači da će ta žena umaći
Njegovoj pre-uzvišenosti? — Ali — reče Miladv uz osmijeh koji joj bijaše svojstven — vi
zaboravljate da sam joj ja najbolja prijateljica. — Da, to je istina! Mogu dakle reći kardinalu, što se
tiče te žene... — Neka bude sasvim miran! — To je sve? — On će znati što sam time htjela reći. —
Pogodit će. A sada, što da ja učinim? — Smjesta se vratite. čini mi se da vijesti koje nosite
zaslužuju najveću žurbu. — Na ulazu u Lillers slomila mi se kočija. — Izvrsno! — Kako izvrsno?
— Da, potrebna mi je vaša kočija! — reče grofica. — A kako ću ja putovati? — Na konju! — Lako
je to reći, ali ja moram prevaliti sto osamdeset milja! — A što je to? — Dobro, prevalit ću ih. A
zatim? — Zatim: kad dođete u Lillers, pošaljite mi svoju kočiju i kažite svome sluzi da se stavi
meni na raspolaganje. — Dobro. — Zar ne, sigurno imate kod sebe kakvo kardinalovo pismeno
naređenje? — Imam njegovu punomoć. — Pokažite je opatici i kažite joj da će danas ili sutra netko
u vaše ime doći po mene i da sam dužna poći s tom osobom. — Vrlo dobro! — Kad budete govorili
s opaticom, izražavajte se o meni što oštrije i nepovoljnije! — Zbog čega? — Ja sam kardinalova
žrtva. Treba da opravdam povjerenje te dobre male ženice, gospođe Bonacieux! — Pravimo! A sada
mi napišite izvještaj o svemu što se dogodilo. — Ispričala sam vam sve. Imate dobro pamćenje,
ponovite kardinalu ono što sam vam rekla, jer pismeni izvještaj možete izgubiti. — Imate pravo.
Samo treba da znam gdje ću vas drugi put naći, da ne lutam uzalud po ovom kraju. — To je tačno.
čekajte! — Hoćete li da izvadim mapu? 17 Tri mušketira II 257

——————————

Nije potrebno, poznajem izvrsno ovaj kraj. Poznajete ovaj kraj? Pa kad ste bili ovdje? Ovdje sam
odrasla. Zaista? Kao što vidite, ipak je dobro da čovjek negdje odraste. Dakle, čekat ćete me u ...
Pustite me da malo razmislim. No, evo, u Armentieresu. U Armentieresu, šta je to? To je mali gradić
na rijeci Lys. Tamo mogu samo prijeći preko rijeke i već sam u stranoj zemlji. Izvrsno! Ali razumije
se samo po sebi da ćete prijeći preko rijeke jedino ako budete u opasnosti.
— Jasno! — A u tom slučaju, kako ću saznati gdje se nalazite? — Je li vam potreban vaš sluga? —
Nije. — Da li je to pouzdam čovjek? — Provjeren je. — Prepustite ga meni. Njega nitko ne
poznaje, pa ako budem prešla preko rijeke, ostavit ću ga na ovoj strani, a on će vas onda dovesti
tamo gdje se budem nalazila. — Kažete da ćete me čekati u Argentieresu? — Ne, nego u
Armentieresu! — ispravi ga Miladv. — Napišite mi to ime na komadiću papira, jer se bojim da ću
ga zaboraviti. Ime jednog grada ne može me kompromitirati, zai* ne? — Tko zna! Ali nije važno!
— reče Miladv i na polovici lista napiše navedeno ime. — Nije važno, to može kompromitirati
samo mene. — U redu — reče Rochefort uzimajući papir iz njezinih ruku te ga presavije i spremi u
podstavu svoga šešira. — Uostalom, ne bojte se ako izgubim papir. Učinit ću kao što rade djeca:
ponavljat ću to ime cijelim putem! A sada, je li to sve? — Mislim da jest. — Da ponovim:
Buckingham mrtav ili teško ranjen; četiri mušketira čula su vaš razgovor s kardinalom; lord Winter
bio je obaviješten o vašem dolasku u Portsmouth; d'Artagnana i Athosa u Bastilju; Aramis je
ljubavnik gospođe de Chevreuse; Porthos je glupan; gospođa Bonacieux pronađena; vama što je
prije moguće poslati kočiju; staviti vam na raspolaganje mog lakeja; vas predstaviti kao kardinalovu
žrtvu, da opatica ne bi ništa posumnjala; Armentieres na obali rijeke Lys. Je li tako? — Uistinu,
dragi viteže, imate izvanredno pamćenje! Ali, čekajte, još nešto! — Što? 258 — Vidjela sam da se
sve do samostanskog vrta proteže vrlo lijepa šuma. Kažite predstojnici neka mi dozvoli da se
prošećem po toj šumi. Tko zna, možda ću morati izaći na jedna od stražnjih vrata. — Vi na sve
mislite. — A vi ste jednu stvar zaboravili... — što? — Zaboravili ste me pitati treba li mi novaca. —
Imate pravo. Koliko hoćete? — Dajte mi sve zlatnike što ih imate kod sebe. — Imam oko pet
stotina pistola. — I ja imam toliko. S hiljadu pistola može se otkloniti svaka neprilika. Isprazni te
svoje džepove! — Evo, grofice! — Dobro, dragi grofe. Kada odlazite? — Za jedan sat, samo dok
nešto pojedem. U međuvremenu poslat ću nekoga da mi pronađe poštanskog konja. — Odlično!
Zbogom, grofe! — Zbogom, grofice! — Preporučite me kardinalu! — reče Miladv. — A vi mene
preporučite sotoni! — odgovori Rochefort. Miladv i Rochefort osmjehnu se jedno drugome te se
rastanu. Jedan sat nakon toga Rochefort krene na put jureći najbržim kasom. Pet sati kasnije prošao
je kroz Arras. Naši čitatelji već znaju kako ga je tamo d'Artagnan prepoznao i kako je susret s njim
uznemirio četiri mušketira koji su poslije toga s povećanom odlučnošću nastavili put.
XXXIV KAP VODE

jj^ospođa Bonacieux ušla je u sobu čim je Rochefort izašao. Zatekla je Miladv nasmijanu. — No!
— reče gospođa Bonacieux. — Dogodilo se ono čega ste se bojali: večeras ili sutra kardinal će
poslati po vas. — Tko vam je to rekao, drago dijete? — upita Miladv. — Ćula sam to iz usta
glasnika. — Dođite i sjednite tu pokraj mene! — reče Miladv. — Evo me! — čekajte, pogledat ću
da nas tko ne sluša. — čemu tolika opreznost? — Doznat ćete! Miladv ustane i pođe do vrata, otvori
ih, pogleda u hodnik te se vrati i sjedne pokraj gospođe Bonacieux. — Dakle, dobro je odigrao
svoju ulogu — reče Miladv. — Tko? — Onaj koji se opatici predstavio kao kardinalov izaslanik. —
Znači da je on igrao neku ulogu? — Jest, drago dijete! — On dakle nije ... — On je reče Miladv
snizivši glas — moj brat. — Vaš brat! — poviče gospođa Bonacieux. — No, drago dijete, samo vi
sada znate tu tajnu. Ako je ma kome živom povjerite, propala sam, a možda ne samo ja nego i vi. —
O, bože moj! — Slušajte, evo što se dogodilo: Moj brat mi je dolazio u pomoć s namjerom da me
odavde odvede, makar i silom ako bude potrebno. Na putu sreo je kardinalova izaslanika koji je
dolazio po mene, pa ga je slijedio. Kad su stigli na neki osamljeni i zabačeni dio puta, moj brat je
dohvatio svoj mač i zatražio od glasnika da mu preda pismene naloge koje je imao sa sobom.
Glasnik je pružio otpor i moj brat ga je ubio. — Jao! — uzvikne gospođa Bonacieux. — To je bio
jedini izlaz. I moj brat tada odluči da silu zamijeni lukavstvom. Uzeo je dokumente i predstavio se
ovdje kao kardinalov izaslanik, a za sat ili dva doći će po mene kočija koju tobože šalje Njegova
preuzvišenost. 260 — Razumijem. Tu kočiju poslat će vam vaš brat. — Tako je. Ali to nije sve. Ono
pismo što ste ga primili i za koje ste mislili da vam ga je poslala gospođa de Chevreuse ... — što?
— To pismo je lažno. — Kako to? — Da, lažno. To je zamka, da ne biste pružili otpor kada dođu po
vas. — Ali d'Artagnan će doći po mene. — Varate se. D'Artagnan i njegovi prijatelji još se nalaze
kod La Rochelle gdje traje opsada. — Otkud to znate?
— Moj brat je sreo kardinalove izaslanike odjevene kao mušketire. Namjera im je da vas pozovu na
vrata, pa kad im otvorite, misleći da su vam to prijatelji, da vas uhvate i odvedu u Pariz. — O, moj
bože! Ne znam više gdje mi je glava od tolike pokva-renosti! Ako ovako potraje — nastavi gospođa
Bonacieux uhvativši se rukama za glavu — ako ovako potraje, poludjet ću! — Stanite ... — Što je?
— čujem konjski topot. Znači da moj brat već odlazi. Hoću da ga još jednom pozdravim, dođite!
Miladv otvori prozor i dade znak gospođi Bonacieux da i ona dođe. Mlada žena je posluša.
Rochefort je upravo prolazio u kasu. — Zbogom, brate! — poviče Miladv. Konjanik podigne glavu,
ugleda Miladv i gospođu Bonacieux, te onako u trku prijateljski odmahne rukom. — O, dobri moj
Georges (žorž)! — reče Miladv zatvarajući prozor s izrazom lica punim ljubavi i sjete. I ona opet
sjedne na svoje mjesto praveći se kao da je utonula u duboko, intimno razmišljanje. — Draga
gospođo! — reče joj gospođa Bonacieux. — Oprostite mi što vas prekidam! Ali što mi savjetujete
da učinim? Bože moj, vi imate više iskustva nego ja, kažite mi, slušam vas! — U prvom redu —
odgovori Miladv — možda se ja varam, možda će d'Artagnan i njegovi prijatelji zaista doći da vam
pomognu. • — O, to bi bilo prekrasno! — poviče gospođa Bonacieux. — Ali ja nisam takve sreće!
— U tom slučaju radilo bi se samo o vremenu, o nekoj vrsti trke, o tome tko će prije stići. Ako bi
vaši prijatelji stigli prvi, vi biste bili spašeni. Ako bi prvi stigli kardinalovi ljudi, propali biste. — O
da, propala bih bez traga! Dakle što da radim? što da radim? — Postoji jednostavan izlaz, posve
prirodan... 261— Koji? Kažite mi! — Da se sakrijete u kakvom obližnjem mjestu i da čekate, to jest
da vidite tko će doći po vas. — Ali gdje da čekam? — To pitanje nije teško riješiti. I ja ću se
zaustaviti na nekoliko milja odavde te ću se sakriti i čekati dok ne dođe moj brat. No, povest ću vas
sa sobom, sakrit ćemo se i čekat ćemo zajedno. — Ali meni neće dozvoliti da odem iz samostana. Ja
sam ovdje gotovo kao u zatvoru. — Budući da misle da ja odlazim po kardinalovu nalogu, nitko
neće povjerovati da bi vam moglo pasti na um da pobjegnete sa mnom. — I onda? — I onda! Kad
kočija bude pred vratima, vi ćete me pozdraviti. Zatim ćete stati na papučicu kočije da me posljednji
put zagrlite. Sluga mog brata, koji će doći po mene i koji će o svemu biti obaviješten, dat će
kočijašu znak, i mi ćemo odjuriti. — Ali d'Artagnan, ako d'Artagnan dođe? — Zar mi to nećemo
znati? — Kako ćemo saznati? — Ništa jednostavnije. Poslat ćemo ovamo u Bethune bratova slugu,
u kojeg, kao što sam vam već rekla, možemo imati puno povjerenje. On će se prerušiti i nastanit će
se preko puta samostanu. Ako dođu kardinalovi izaslanici, on će šutjeti. A ako dođe gospodin
d'Artagnan sa svojim prijateljima, on će ih dovesti k nama. — Zar ih on poznaje? — Bez sumnje!
On je d'Artagnana vidio kod mene. — O da, imate pravo! To je najbolji način, tako je najsigurnije.
Ali nemojmo se suviše udaljiti odavde. — Najviše sedam ili osam milja. Na primjer, zadržimo se na
granici, pa ako se pojavi bilo kakva opasnost, izaći ćemo iz Francuske. — A dotle, što ćemo? —
čekati. — Ali ako dođu? — Kočija moga brata stići će prije njih. — Ako ne budem u vašoj blizini
kad dođu po vas? Na primjer, ako dođu za vrijeme ručka ili večere? — U tom slučaju, treba da
nešto učinite. — što? — Zamolite vašu predstojnicu da vam dozvoli da jedete sa mnom, kako bismo
što više bile zajedno. — A hoće li mi ona dozvoliti? — Zašto ne bi dozvolila?
— O, vrlo dobro! Na taj način nećemo se ni načas rastajati. 262 — Pođite k njoj i zamolite je! Oh,
osjećam da mi je glava teška, pa ću se prošetati u vrtu. — Pođite! A gdje ću vas naći? — Ovdje, za
jedan sat. — Ovdje, za jedan sat. O, tako ste dobri i ja sam vam zahvalna! — A kako se ne bih
brinula za vas? ?a da i niste tako lijepi i šarmantni, vi ste prijateljica jednog od mojih najboljih
prijatelja! — O, dragi moj d'Artagnan! Kako će vam on biti zahvalan! — I ja se nadam. No,
hajdemo! Sve je već dogovoreno. Siđimo! — Idete u vrt? — Da. — Pođite ovim hodnikom, a onda
siđite malim stepenicama. — Vrlo dobro, hvala! Dvije su se žene rastale izmijenivši srdačan
osmijeh. Miladv je rekla istinu, osjećala je Sa joj je glava teška. Od svih tih nesređenih planova
nastao joj je u glavi čitav kaos. Sada je osjećala potrebu da bude sama i da donekle sredi svoje
misli. Budućnost koju je vidjela pred sobom činila joj se nejasna. Međutim trebalo joj je samo malo
mira i tišine, pa da svojim još pobrkanim mislima dade jasan oblik i da sasvim utvrdi svoj plan.
Najvažnije je sada bilo odvesti gospođu Bonacieux na sigurno mjesto te je tamo, u slučaju potrebe,
držati kao taoca. Međutim Miladv se počela bojati ovog užasnog dvoboja u kojem su njezini
neprijatelji pokazivali onoliko upornosti koliko je ona pokazala ogorčenosti. Osim toga osjećala je
da se približuje kraj tog sukoba, a osjećala je to kao što se osjeća približavanje oluje. U svakom
slučaju, taj je kraj već blizu i bit će strašan. Kao što smo rekli, za nju je bilo najvažnije da gospođu
Bona-cieux zadrži u svojim rukama. Gospođa Bonacieux bila je d'Artagna-nov život. Bila mu je i
više nego život. To je bio život žene koju je volio. Pođu li stvari naopako, ona je mogla biti predmet
pregovaranja i sredstvo koje će osigurati dobre uvjete. Jedna je stvar bila konačno riješena:
Gospođa Bonacieux, koja joj sve vjeruje, poći će s njom, a kad se jednom bude s njom sakrila u
Armentieresu, lako će biti uvjeriti je da d'Artagnan nije došao u Bethune. Rochefort će se vratiti
najkasnije za petnaest dana, a u tih petnaest dana ona će uostalom već smisliti što sve tre-, ba učiniti
da bi se osvetila četvorici prijatelja. Hvala bogu, neće joj biti dosadno, bit će zauzeta najprijatnijim
poslom što ga događaji mogu donijeti ženi njezina karaktera: usavršavat će svoj osvetnički plan.
Razmišljajući, gledala je oko sebe da bi usput utvrdila položaj vrta. Kao kakav dobar general ona je
u isti mah predviđala mogućnost pobjede i mogućnost poraza, te je bila spremna da u skladu s
ratnom srećom nastupa ili se povlači. 263Poslije jednog sata začula je kako je doziva neki umiljati
glas. Bila je to gospođa Bonacieux. Dobrodušna predstojnica složila se, dakako, s njezinom
molbom i kao početak sada je trebalo da zajedno večeraju. Požurile su. Kad su stigle u dvorište,
začule su kako je došla kočija i kako je stala pred vratima. — čujete li? — upita Miladv. — Da, to je
neka kočija. — To je kočija koju nam šalje moj brat! — O, moj bože! Samo hrabro! Netko je
pozvonio na vratima samostana. Miladv je imala pravo. — Pođite u svoju sobu — reče ona gospođi
Bonacieux — sigurno imate kakvih dragocjenosti koje želite ponijeti sa sobom. — Imam njegova
pisma. — No, pođite po njih, a onda dođite u moju sobu, pa ćemo na brzinu večerati. Možda ćemo
jedan dio noći biti na putu, pa se moramo potkrijepiti. — Veliki bože! — uzdahne gospođa
Bonacieux položivši ruku na grudi. — Srce mi tako lupa da ne mogu hodati. — Samo hrabro, samo
hrabro! Pomislite da ćete za četvrt sata biti spašeni i da sve što radite, radite za njega! — O da, za
njega, sve za njega! Jednom jedinom riječi vratili ste mi hrabrost. Idite, doći ću k vama!
Miladv se brzo popne u svoju sobu gdje je našla Rochefortova lakeja te mu je dala potrebne upute.
Trebalo je da lakej čeka pred vratima. Ako se slučajno pojave mušketiri, kočija neka odmah odjuri,
neka zaobiđe samostan i produži put do zaseoka što se nalazi s druge strane šume. U tom slučaju
Miladv će izaći kroz vrt i doći u taj zaselak pješke. Već smo ranije rekli, da je ona izvrsno
poznavala taj kraj. Ako se mušketiri ne pojave, sve treba da se odvija kako je dogovoreno: gospođa
Bonacieux će se popeti na kočiju pod izlikom da je želi pozdraviti, a Miladv će je tada odvesti. U
sobu uđe gospođa Bonacieux, a Miladv, da bi otklonila svaku sumnju, u slučaju da je gospođa
Bonacieux što sumnjala, ponovi lakeju pred njom posljednji dio svojih uputa. Ona postavi i
nekoliko pitanja u vezi s kočijom. Bila je to kočija koju su vukla tri konja, a tjerao ih je postiljon.
Rochefortov sluga trebalo je da ide pred njom kao glasnik. Miladv nije imala pravo što se bojala da
će gospođa Bonacieux posumnjati u nju. Ta jadna mlada žena bila je isuviše poštena te nije mogla
ni pretpostaviti da bi neka druga žena mogla biti tako perfidna. Osim toga, ime grofice Winter, što
ga je čula od opatice, 264 bilo joj je posve nepoznato, a ni u snu ne ti bila mogla pomisliti da ta žena
ima tako veliku i kobnu ulogu u svim njezinim nesrećama. — Vidite, sve je spremno — reče joj
Milady pošto je lakej izašao. — Opatica ništa ne sumnja i misli da su po mene došli kardinalovi
ljudi. Ovaj će čovjek dati posljednja naređenja. Zagrizite štogod, popijte gutljaj vina, pa idemo! —
Da, da, idemo! — ponovi gospođa Bonacieux mahinalno. Miladv joj pokaže rukom da sjedne
pokraj nje, natoči joj čašicu španjolskog vina i ponudi joj komadić piletine. — Vidite — reče joj —
sve nam ide od ruke: noć se spušta, do zore stići ćemo u naše skrovište i nitko neće ni slutiti gdje se
nalazimo. Budite samo hrabri i pojedite štogod! Gospođa Bonacieux nesvjesno pojede nekoliko
zalogaja i tek dodirne usnama čašu s vinom. — 0, ne tako, ne tako! — reče joj Miladv prinoseći
čašu ustima. — Pijte kao ja! Ali u trenutku kad je nagnula čašu na usta, ruka joj odjednom zastane:
začula je iz daljine topot konja koji se naglo približavao po cesti. A onda, gotovo istog trenutka,
pričini joj se da čuje rzanje konja. Taj konjski topot presiječe joj radosno raspoloženje kao kad urlik
oluje probudi čovjeka iz divna sna. Ona problijedi i otrči na prozor. I gospođa Bonacieux ustane, ali
je zadrhtala kao prut te se morala osloniti na stolicu da ne padne. Još se nije ništa vidjelo, samo se
čuo topot konja u kasu, topot koji se sve više približavao. — O, moj bože! — reče gospođa
Bonacieux. — Tko to dolazi? — Naši prijatelji ili naši neprijatelji — odgovori Miladv hladnokrvno.
— Ostanite tamo gdje jeste, ja ću vam već reći! Gospođa Bonacieux stajala je nijema, nepokretna i
blijeda kao kip. Topot je postao jači, konji su sada bili udaljeni najviše stotinu i pedeset koraka, a
nisu se još mogli vidjeti jer su još bili iza zaokreta. Međutim topot je bio tako jasan da se već moglo
izbrojiti koliko se konja približuje. Miladv je gledala prema zavoju što je mogla pažljivije. Još se
toliko vidjelo da je mogla raspoznati tko dolazi. Odjednom je ugledala kako su na zavoju puta
zasvjetlucali šareni šeširi i kako im lepršaju pera. Izbrojila je dva, zatim pet, a onda osam konjanika.
Jedan od njih bio je za dvije konjske dužine ispred ostalih. Miladv prigušeno krikne: onaj koji je
jurio ispred ostalih bio je d'Artagnan! — 0, moj bože! O, bože! — uzvikne gospođa Bonacieux. —
što je dakle? 265— Uniforme kardinalovih gardista! — poviče Miladv. — Ne smijemo izgubiti ni
trenutka! Bježimo, bježimo! __Da, bježimo! — ponovi gospođa Bonacieux, ali nije mogla učiniti ni
koraka. Od straha stajala je kao prikovan na svome mjestu. Ćulo se kako konjanici prolaze ispod
prozora. — Dođite, dođite dakle! — vikala je Miladv nastojeći da odvuče gospođu Bonacieux. —
Ne bojte se, još možemo pobjeći! Imam ključ od vrtnih vrata. Ali požurimo, za pet minuta bit će već
prekasno! Gospođa Bonacieux pokuša da se pokrene, ali uspjela je učiniti samo dva koraka, a onda
je poklekla. Miladv pokuša da je podigne i odnese, ali joj to nije uspjelo. U tom času začulo se kako
se pokrenula kočija i kako je odjurila u kasu. Odmah zatim odjeknula su tri ili četiri pucnja. —
Posljednji put vas pitam: hoćete li ići sa mnom? — uzviknula je Miladv.
— O, bože, bože! Zar ne vidite da su me izdale snage? Vidite da ne mogu hodati. Bježite sami. —
Da sama bježim, a vas da ostavim ovdje? 0 ne, nikada! — poviče Miladv. Odjednom joj neki čelični
sjaj bljesne u očima. Sva izvan sebe skoči do stola i u čašu gospođe Bonacieux istrese nešto što se
nalazilo u njezinu prstenu, i to u šupljini ispod briljanta koji je ona izvadila izvanrednom brzinom.
Bilo je to neko crvenkasto zrnce koje se u vinu odmah rastopilo. Zatim uzme čašu čvrsto u ruku. —
Pijte — reče gospođi Bonacieux — ovo vino đat će vam snage, pijte! I približi čašu ustima mlade
žene koja ju je nesvjesno ispila. — O, nisam imala namjeru da se ovako osvetim — reče Miladv
odloživši s paklenskim osmijehom čašu na stol. — Ali, bogamu, čovjek čini ono što može. I ona
izleti iz sobe. Gospođa Bonacieux gledala ju je kako bježi, ali nije mogla poći za njom. Osjećala se
kao ljudi koji sanjaju kako ih progone, pa se uzalud pokušavaju pokrenuti. Prošlo je nekoliko
minuta, a onda se na vratima začu silna lupa. Gospođi Bonacieux se činilo da će se Miladv pojaviti
svakog časa, ali se ona nije pojavljivala. Bez sumnje od straha, hladan znoj joj je nekoliko puta
oblio užareno čelo. Najzad je začula škripu željeznih vratnica koje su se otvorile, a onda bat čizama
i zveket ostruga na stepenicama. Istovremeno čuo 266 se i žamor velikog broja glasova koji su se
približavali, a njoj se učinilo da među tim glasovima netko izgovara njezino ime. Odjednom
usklikne od neizrecive radosti i poleti prema vratima: među glasovima koji su se približavali
prepoznala je d'Arta-gnanov glas. — D'Artagnan, d'Artagnan! — povikala je. — Jeste li to vi?
Ovuda, ovuda! — Constanca! Constanca! — javi joj se mladić. — Bože moj, gdje ste? U istom
trenutku vrata se naglo otvore, popustivši pod pritiskom, a u sobu provali nekoliko ljudi. Gospođa
Bonacieux ležala je u naslonjaču te se nije mogla ni pomaći. D'Artagnan odbaci iz ruke kuburu koja
se još dimila te se baci na koljena pred gospođu Bonacieux. Athos gurne svoju kuburu za opasač, a
Porthos i Aramis, koji su u rukama imali gole mačeve, vrate ih u korice. — O, d'Artagnan! Moj
voljeni d'Artagnan! Došao si napokon, nisi me prevario, zaista si to ti! — Da, ja sam, Constanca!
Sad smo opet zajedno! — Oh, ona je govorila da nećeš doći, ali ja sam se ipak potajno nadala.
Nisam htjela pobjeći. O, kako sam imala pravo i kako sam sretna! čuvši riječ »ona«, Athos, koji je
mirno sjedio, odjednom ustane. — »Ona«! Koja »ona«? — upita d'Artagnan. — Moja drugarica,
ona koja me je iz prijateljstva htjela spasiti od progonitelja, ona koja je mislila da ste vi kardinalovi
gardisti, pa je ovaj čas pobjegla. — Vaša drugarica! — poviče d'Artagnan problijedjevši kao krpa.
— 0 kakvoj to drugarici govorite? — 0 onoj čija je kočija bila pred vratima, o jednoj ženi, d'Ar-
tagnane, koja je rekla da je vaša prijateljica, o jednoj ženi kojoj ste vi sve ispričali. — Kako se zove,
kako se zove? — poviče d'Artagnan. — Bože moj, zar ne znate kako joj je ime? — Znam,
izgovorili su ga preda mnom. čekajte ... Ali čudno ... 0, bože! Sve mi se u glavi uskomešalo, ne
vidim više. — U pomoć, prijatelji, u pomoć! Ruke su joj ledene! — poviče d'Artagnan. — Zlo joj
je! O, veliki bože, ona gubi svijest! Dok je Porthos iz svega glasa zvao u pomoć, Aramis pritrči
stolu da uzme čašu vode. Međutim zastao je kao ukopan ugledavši strašan izraz Athosova lica.
Athos je stajao pokraj stola nakostrije-šene kose i razrogačenih očiju od čuđenja. Gledao je u jednu
čašu obuzet užasnom sumnjom. — O! — ponavljao je Athos. — O, ali to je nemoguće! Bog ne bi
dopustio takav zločin! — Vode, vode! — vikao je d'Artagnan. — Dajte vode! 267— O, jadna žena,
jadna žena! — ponavljao je Athos slomljenim glasom. Pod d'Artagnanovim poljupcima gospođa
Bonacieux otvori oči. — Dolazi sebi! — poviče mladić. — 0, bože, bože, hvala ti! — Gospođo! —
upita je Athos. — Gospođo, u ime boga, kažite mi tko je popio vino iz ove čaše? — Ja, gospodine...
— odgovori mlada žena iznemoglo.
— A tko vam je natočio vino u čašu? — Ona. — Ali koja je to »Ona«? — Ah, sjećam se — reče
gospođa Bonacieux — grofica Winter. četvorici prijatelja oteo se zajednički krik, ali Athosov krik
nadjačao je sve ostale. U tom je času lice gospođe Bonacieux poplavljelo, podmukla bol svladala ju
je i ona trzajući se padne na Porthosove i Aramisove ruke. D'Artagnan zgrabi Athosove ruke s
očajanjem koje je teško opisati. — što? — upita ga. — Zar vjeruješ ... Glas mu se ugušio u
jecajima. — U sve sam spreman povjerovati! — odgovori mu Athos te ugrize usne do krvi. —
D'Artagnan, d'Artagnan! — poviče gospođa Bonacieux. — Gdje si? Nemoj me ostaviti, vidiš da
umirem. D'Artagnan pusti Athosove ruke koje je grčevito stezao svojim rukama, pa joj priskoči.
Njezino lijepo lice bilo se izmijenilo. U njezinim staklenim očima nije više bilo pogleda. Tijelo joj
se grčevito treslo, a znoj joj je tekao sa čela. — U ime boga, trčite, zovite! Porthos, Aramis, tražite
pomoć! — Uzalud je — reče Athos. — Za otrov što ga je ona sasula nema protuotrova. — Da, da, u
pomoć, u pomoć! — šaptala je gospođa Bonacieux. A zatim, prikupivši sve svoje snage, ona obujmi
svojim rukama mladićevu glavu, časkom ga pogleda kao da je svu svoju dušu unijela u taj pogled i
jecajući priljubi svoje usne uz njegove. — Constanca! Constanca! — poviče d'Artagnan. Iz usta
gospođe Bonacieux oteo se uzdah. D'Artagnan ga je osjetio na svojim usnama. Taj uzdah bila je
nevina i zaljubljena duša koja je odletjela u nebo. D'Artagnan je sada grlio samo njezin leš. Mladić
očajno uzvikne i padne pokraj svoje drage, blijed i hladan kao što je i ona bila. Porthos zaplače,
Aramis podigne stisnutu pest prema nebu, a Athos se prekriži. 268 U tom trenutku na vratima se
pojavi neki čovjek koji je bio gotovo isto onako blijed kao i svi koji su bili u sobi. Pogledavši oko
sebe, vidio je gospođu Bonacieux mrtvu, a d'Artagnana onesvi-ještena. Taj čovjek pojavio se baš u
trenutku opće zabune koja uvijek zavlada poslije velikih katastrofa. — Nisam se prevario —
progovori došljak. — Ono je gospodin d'Artagnan, a vi ste njegova tri prijatelja, gospoda Athos,
Porthos i Aramis. Oni kojih je ime upravo spomenuto pogledaše začuđeno stranca. Svoj trojici
činilo se da ga poznaju. — Gospodo! — nastavi došljak. — Vi ste kao i ja u potrazi za ženom koja
je sigurno prošla ovuda, jer vidim ovdje jedan leš. Tri prijatelja šutjela su i dalje, ali glas tog
došljaka, jednako kao i njegovo lice, podsjećao ih je na čovjeka kojega su već negdje sreli. Ipak,
nisu se mogli sjetiti kada i gdje je to bilo. — Gospodo! — nastavi stranac. — Budući da ne želite
prepoznati čovjeka kojemu ste vjerojatno dvaput spasili život, treba da vam sam kažem svojem ime.
Ja sam lord Winter, djever one žene. Tri mušketira uzviknuše od iznenađenja. Athos ustane i pruži
mu ruku. — Dobro došli, milorde! Primamo vas kao svoga! — Krenuo sam iz Portsmoutha pet sati
iza nje — reče lord Winter — a tri sata iza nje stigao sam u Boulogne. Iz Saint-Omera umaknula je
samo dvadeset minuta prije negoli sam ja tamo stigao. Najzad, u Lillersu, izgubio sam joj trag.
Pošao sam dalje nasumce raspitujući se za nju posvuda, a onda sam vas primijetio kako ste prošli u
kasu. Prepoznao sam gospodina d'Artagnana. Dozivao sam vas, ali niste mi odgovorili. Htio sam
poći za vama, ali moj konj je bio suviše iscrpljen i nije mogao juriti tako brzo kao vaši. Međutim
čini se, da ste pored svih napora koje ste uložili ipak stigli prekasno. — Vidite i sami — odgovori
Athos lordu Winteru pokazujući mu gospođu Bonacieux mrtvu i d'Artagnana kojega su Porthos i
Aramis nastojali vratiti svijesti. — Zar su oboje mrtvi? — upita lord Winter zabrinuto. — Nisu, na
sreću! — odgovori Athos. — Gospodin d'Artagnan se onesvijestio. — 0, utoliko bolje! — reče lord
Winter. Doista, u tom trenutku d'Artagnan otvori oči. On se otme iz Aramisovih i Porthosovih ruku
te se kao da je lud baci na tijelo svoje drage. Athos ustane, pođe prema svom prijatelju polaganim i
svečanim korakom, nježno ga zagrli, a kad je ovaj počeo jecati, reče mu svojim plemenitim glasom:
269— Prijatelju, budi muškarac! žene oplakuju mrtvace, a muškarci ih osvećuju! — 0 da! — reče
d'Artagnan. — Ako se radi o osveti, spreman sam da idem s tobom! Athos iskoristi ovaj trenutak
kad je nada u osvetu vratila snagu njegovu nesretnom prijatelju, te dade znak Porthosu i Aramisu da
pozovu predstojnicu. Našli su je u hodniku, još potpuno zbunjenu i potresenu zbog svega što se
dogodilo. Odmah je pozvala nekoliko redovnica koje su se, protivno samostanskim običajima, našle
u sobi zajedno s petoricom muškaraca. — Gospođo! — reče Athos predstojnici uzimajući
d'Artagnana pod ruku. — Gospođo, ostavljamo vam tijelo ove nesretne žene da se dolično i onako
kako zahtijeva pobožnost pobrinete za nju. Ona je bila anđeo na zemlji, a sada je anđeo na nebu.
Postupite prema njoj kao da je bila jedna od vaših sestara. Jednog dana doći ćemo da se pomolimo
na njezinu grobu. D'Artagnan sakri svoje lice iza Athosovih leđa i zajeca. — Plači! — reče Athos.
— Plači, ti koji imaš srce puno ljubavi, mladosti i života! Da barem i ja mogu tako plakati kao što ti
pla-češ! I zatim odvede svog prijatelja nježno kao otac i tješeći ga kao svećenik, kao čovjek koji je
mnogo propatio. Sva petorica, za kojima su išli lakeji vodeći njihove konje, uputiše se prema gradu
Bethune, čije se predgrađe vidjelo u blizini, te se zaustaviše pred prvom kromom na koju su naišli.
— Ali zar ne idemo u potjeru za onom ženom? — upita d'Artagnan. — Kasnije — odgovori Athos.
— Moram prethodno poduzeti neke mjere. — Pobjeći će nam — reče d'Artagnan. — Pobjeći će
nam! Atho-se, to će biti tvoja greška! — Preuzimam svu odgovornost na sebe! — uzvrati Athos.
D'Artagnan je imao toliko povjerenja u svog prijatelja, da je prignuo glavu i ušao u krčmu bez
riječi. Porthos i Aramis pogledaše jedan drugoga. Nije im bilo jasno kakve su Athosove namjere.
Lord Winter mislio je da on tako govori da bi ublažio d'Ar-tagnanov bol. — A sada, gospodo —
reče Athos pošto se uvjerio da im je u toj gostionici osigurano pet slobodnih soba — a sada, pođimo
svaki u svoju sobu. D'Artagnanu je potrebno da bude sam, da bi plakao, a vama, da spavate.
Preuzimam sve na sebe, budite mirni! — Međutim — javi se lord Winter — ako treba što poduzeti
protiv grofice, čini mi se da je na meni red, jer ona je meni snaha. 270 I — A meni je žena! — reče
Athos. D'Artagnan se obradovao. Shvatio je da je Athos siguran u uspjeh, siguran u osvetu, kad je
otkrio ovakvu tajnu. Porthos i Aramis se pogledaju i problijede, a lord Winter pomislio da je Athos
poludio. — Pođite dakle na spavanje — reče im Athos — i prepustite sve meni. Vidite i sami da se
to najviše mene tiče, jer sam joj muž. Jedino, d'Artagnan, dajte mi onaj papir, ako ga niste izgubili;
onaj papir koji je ispao iz šešira onome čovjeku, na kojem je zapisano ime grada ... — O,
razumijem! —reče d'Artagnan. — Ono ime napisano njezinom rukom... — Sada vidiš da još ima
pravde na zemlji! — reče Athos.

\XXXV čOVJEK U CRVENOM OGRTAčU

uthosovo očajanje bilo je ustupilo mjesto čistom bolu rod kojega su sjajne duhovne osobine tog
čovjeka postale još sjajnije.
Sav obuzet samo jednom mišlju, mišlju o obećanju što ga je dao i o odgovornosti koju je preuzeo,
on posljednji pođe u sobu, zamoli gostioničara da mu nabavi zemljovidnu kartu toga kraja, nagne se
nad njom, prouči ucrtane pravce, otkrije da iz Bethunea u Armentieres vode četiri različita puta, a
onda pozove lakeje. Planchet, Grimaud, Mousqueton i Bazin začas se pojave te dobiju od Athosa
jasna, podrobna i važna naređenja. Trebalo je da sutradan u zoru pođu u Armentieres svaki po
drugom putu. Planchet, najinteligentniji među svom četvoricom, trebalo je da pođe onim putem
kojim je pobjegla kočija. A kao što se čitatelji sjećaju, tu kočiju, na koju su naši prijatelji pucali,
pratio je Rochefortov sluga. Athos je bacio sluge u borbu najprije zbog toga što je, otkako su se
nalazili u službi kod njega i kod njegovih prijatelja, u svakome od njih otkrio naročita i značajna
svojstva. Zatim, prolaznici dočekuju s mnogo manje nepovjerenja lakeje koji se o koječemu
raspituju, nego njihove gospodare, a lakeji nailaze i na veće simpatije kod onih kojima se obraćaju.
Napokon, Miladv je poznavala gospodare, dok sluge uopće nije poznavala. Naprotiv, momci su
odlično poznavali Miladv. Sva četvorica trebalo je da se sastanu na određenom mjestu sutradan u
jedanaest sati. Ako pronađu Miladvno skrovište, trojica će ostati na straži, dok će se četvrti vratiti u
Bethune da obavijesti Athosa i da gospodarima posluži kao vodič. Primivši ova naređenja, lakeji su
pošli na spavanje. Tada Athos ustane, opaše mač, umota se u svoj ogrtač te izađe iz gostionice. Bilo
je oko deset sati. U deset sati navečer, kao što se zna, u pokrajinskim gradićima ulice su gotovo
puste. Uza sve to Athos je očito tražio nekoga kome bi se mogao obratiti jednim pitanjem. Napokon
je sreo nekog okašnjelog prolaznika, prišao mu je te mu je rekao nekoliko riječi. čovjek kojemu se
obratio užasnuto uzmakne, a mjesto od272 govora na mušketirovo pitanje on mu rukom pokaže
pravac. Athos ponudi tom čovjeku pol pistole da ga otprati, ali čovjek je to odbio. Athos pođe
ulicom koju mu je taj prolaznik bio pokazao prstom, ali stigavši na raskrsnicu, ponovo se zaustavi,
jer se očigledno našao u neprilici. Ali budući da je upravo na raskršću imao više izgleda nego bilo
gdje da će tko naići, odlučio je da će ovdje čekati. I zaista, poslije kraćeg vremena, prošao je onuda
noćobdija. Athos mu ponovi ono isto pitanje koje je ranije bio postavio onom prolazniku, ali
noćobdiju isto tako spopadne strah te i on odbije da otprati Athosa. Samo mu je rukom pokazao put
kojim treba da pođe. Athos se uputi u označenom pravcu i stigne u predgrađe na suprotnoj strani
grada. Tamo se opet našao u nedoumici, pa se i po treći put zaustavio. Na sreću, naiđe neki prosjak
koji priđe Athosu te ga zamoli da mu udijeli milostinju. Athos mu ponudi jednu škudu da ga otprati
do mjesta koje je tražio. Prosjak se ustručavao, ali kad je vidio kako je u mraku zablistao srebrnjak,
on se odluči te pođe s Athosom. Kad su stigli na ugao jedne ulice, prosjak mu iz daleka pokaže
malu, trošnu kuću na osami. Athos se uputi prema njoj, dok prosjak, pošto je već bio primio škudu,
naglo udari u bijeg na suprotnu stranu. Athos je morao obići kućicu da bi našao vrata, jer ih je radi
crvenkaste boje kojom su bili oličeni zidovi bilo teško otkriti. Nikakvo svjetlo nije prodiralo kroz
pukotine na kapcima, nikakav šum koji bi naveo na pretpostavku da je kuća nastanjena nije se čuo.
Ta kućica bila je mračna i nijema kao grobnica. Athos je tri puta pokucao a da nije dobio odgovora.
Međutim, pošto je pokucao i treći put, iznutra su se začuli koraci. Napokon se vrata odškrinu i na
njima se pojavi visok čovjek blijeda lica, crne kose i brade. Athos izmijeni s njim šapatom nekoliko
riječi, a zatim dugonja dade znak mušketiru da može ući. Athos istog trenutka iskoristi dopuštenje i
vrata se za njim zatvore. čovjek kojemu je Athos došao iz tako velike udaljenosti i kojega je tako
teško našao, uvede mušketira u svoj laboratorij, u kojem je žicom povezivao kosti što su se rasule
na nekom kosturu. čitav kostur bio je već ponovo sastavljen, samo je još lubanja ležala na stolu. Sav
namještaj u toj prostoriji odavao je da se čovjek kojemu je Athos došao u posjetu bavi
prirodoslovnim znanostima. Bilo je tamo boca punih zmija s oznakama kojim vrstama pripadaju.
Osušeni gušteri postavljeni u velike okvire od crnog drveta sjajili su se kao smaragdi. Najzad, na
stropu su visili snopovi divljih 18 Tri mušketira II 273mirisnih trava, s osobinama koje su bez
sumnje bile nepoznate običnim ljudima. Ti snopovi visili su na konopcu i ispunjavali su sve kuteve
laboratorija.
Uostalom, taj čovjek nije imao ni obitelji, ni služinčadi. Dugonja je živio u toj kući sam samcat.
Athos je hladno i ravnodušno pogledao sve predmete koje smo opisali. Domaćin mu ponudi da
sjedne pokraj njega. I Athos sjedne. Tada mu Athos objasni svrhu svoje posjete i reče kakvu uslugu
traži od njega. Ali čim je čuo o čemu se radi, domaćin se uplaši i ustukne, pa odlučno odbije
ponudu. Onda Athos izvuče iz džepa papirić na kojem su bila ispisana dva retka, a pod njima potpis
i pečat, te ga pokaže domaćinu koji je prerano ocijenio Athosov prijedlog kao odvratan i
neprihvatljiv. I čim je pročitao ta dva retka te vidio potpis i prepoznao pečat, dugonja se nakloni u
znak da više nema nikakva prigovora i da je spreman poslušati. Athos nije drugo ni tražio. Ustao je,
pozdravio i izašao. Vratio se istim putem kojim je i došao. Ušao je u gostionicu i zatvorio se u svoju
sobu. U zoru d'Artagnan je došao k njemu i upitao ga što treba učiniti. — Treba čekati! — odgovori
Athos. Malo zatim predstojnica samostana obavijestila je mušketire da će se sahrana Miladvne žrtve
obaviti o podne. Međutim, što se tiče trovačice, o njoj u samostanu nisu imali nikakvih vijesti.
Samo, mora da je pobjegla kroz vrt, jer su se na pijesku u vrtu vidjeli tragovi njezinih stopa.
Predstojnica je javila da su vrtna vrata zatvorena, a da je ključ nestao. U određeni sat lord Winter i
četiri mušketira pođu u samostan. Zvona su zvonila punim zamasima, kapela je bila otvorena, a
ograda na koru zatvorena. Usred kora bilo je izloženo tijelo žrtve odjeveno u redovničku haljinu. S
obje strane kora i iza ograde koja je zatvarala pristup i pogled u unutrašnjost samostana okupile su
se sve karmelićanke. Slušale su službu božju i pjevale zajedno sa svećenicima, i to tako da ih nitko
od prisutnih u kapeli nije mogao vidjeti, a ni one nisu mogle vidjeti nikoga. Na vratima kapele
d'Artagnan je ponovo osjetio da ga hrabrost izdaje. Okrenuo se da potraži Athosa, ali Athosa nije
bilo. Dosljedan svojoj osvetničkoj zamisli, Athos je zatražio da ga povedu u vrt i tamo je na pijesku
slijedio stope žene koja je svugdje kuda je prolazila ostavljala za sobom krvav trag. Athos dođe do
vrata koja su vodila u šumu te zatraži da mu ih otvore. Zatim se uputi u šumu. Sada je on našao
potvrdu za sve svoje sumnje. Put kojim je pobjegla kočija obilazio je oko ove šume. Pošao je tim
putem gledajući u tlo na kojem su se razabirale kapi krvi. Ili je bio ranjen teklić koji je pratio kočiju,
ili je metak pogodio jednog od tri 274 konja. Poslije otprilike tri četvrtine milje puta, na pedeset
koraka od Festuberta (Festiber), našao je mnogo veću mrlju krvi. Tlo je ovdje bilo izgaženo
konjskim kopitima. Između šume i te poveće krvave mrlje, nešto podalje od izgaženog mjesta,
vidjeli su se isti tragovi stopala kao i u vrtu. Tu je stajala kočija. Na tom mjestu Miladv je izašla iz
šume te se popela na kola. Zadovoljan tim otkrićem, koje je potvrdilo sve njegove pretpostavke,
Athos se vrati u gostionicu i nađe Plancheta koji ga je nestrpljivo čekao. Sve je bilo onako kako je
Athos predvidio. Planchet je pošao putem što mu ga je Athos bio označio te je i on, jednako kao i
Athos, otkrio tragove krvi. Međutim Planchet je proslijedio tim putem dalje te je došao u selo
Festubert, gdje je svratio u krčmu da popije čašu vina. I ne ispitujući nikoga, doznao je u krčmi da
se prethodne večeri u osam i po sati ovdje morao zaustaviti jedan ranjenik koji nije mogao nastaviti
put. On je pratio neku gospođu koja je putovala poštanskom kočijom, a njegova rana pripisivala se
razbojnicima koji da su u šumi napali kočiju. Taj čovjek je ostao u selu, a putnica je promijenila
konje i nastavila put. Planchet pođe u potragu za postiljonom koji je upravljao kočijom i nađe ga.
On je gospođu odvezao do Fromellesa (Fromel), a iz Fromellesa ona je otišla u Armentieres.
Planchet pođe pre-čacem i u sedam sati izjutra već je bio u Armentieresu. Taj gradić imao je samo
jednu gostionica, i to poštansku. Planchet se u njoj predstavio kao lakej koji traži posla. Nije
razgovarao ni deset minuta s poslugom u krčmi, a već je znao da je prošle noći u jedanaest sati
ovamo stigla neka gospođa, da je iznajmila sobu, da je pozvala gostioničara i da mu je rekla da želi
ostati neko vrijeme u blizini tog mjesta. Planchetu su ti podaci bili dovoljni. Otrčao je do mjesta
gdje je bio zakazan sastanak i tamo je našao tri lakeja koji su ga čekali. Postavio ih je da budu na
straži na svim izlazima iz gostionice, a sam je požurio da nađe Athosa. Pošto je Athos saslušao ovaj
Planchetov izvještaj, tri mušketira i lord Winter pojave se na vratima. Lica su im bila mračna i
namrštena, čak je i blago Aramisovo lice bilo mrko. — Što da radimo? — upita d'Artagnan.
— Treba čekati — odgovori Athos. Svaki pođe u svoju sobu. U osam sati navečer Athos naredi da
se osedlaju konji te javi lordu "VVinteru i svojim prijateljima da se pripreme za pokret. Začas su svi
bili spremni. Svaki je pogledao svoje oružje i pripremio ga za upotrebu. Athos je prvi sišao u
dvorište te je našao d'Artagnana koji je već bio na konju te je nestrpljivo čekao. 275— Strpite se —
reče mu Athos — nismo još svi na okupu, četiri konjanika začuđeno pogledaju oko sebe. Uzalud su
Athosovi prijatelji i lord Winter pokušavali dokučiti tko bi još mogao nedostajati. U tom trenutku
Planchet dovede Athosova konja i mušketir vješto skoči na sedlo. — čekajte me! — reče im Athos.
— Odmah se vraćam. I on odjuri u kasu. Vratio se četvrt sata poslije toga u pratnji nekog čovjeka
koji je bio maskiran i umotan u veliki crveni ogrtač. Lord Winter i tri mušketira pogledavali su se
upitnim pogledima. Nijedan među njima nije mogao drugima pružiti nikakvo obavještenje, jer nitko
nije znao tko je taj čovjek. Ali budući da je Athos tako postupao i određivao, svi su smatrali da tako
mora i biti. U devet sati mali konjički eskadron pojuri putem kojim je prethodne večeri prošla
kočija. Planchet je bio vođa puta. CL1 HV

XXXVI PRESUDA

oć je bila burna i mračna. Gusti oblaci jurili su nebom *zastirući zvijezde, a mjesec trebalo je da
izađe tek u ponoć. Od vremena do vremena, kad bi munja sijevnula na horizontu, pri njenoj
svjetlosti izronio bi iz mraka bijeli osamljeni put. A čim bi se munja ugasila, sve bi opet utonulo u
potpunu tamu. D'Artagnan je stalno ispadao na čelo kolone, dok ga je Athos svaki čas opominjao da
se vrati na svoje mjesto i da ostane u redu. Međutim, čim bi stao u red, d'Artagnan bi iznova izbio
naprijed. Obuzimala ga je samo jedna misao: da ide naprijed. I išao je naprijed. šuteći prošli su kroz
selo Festubert, u kojem se bio zaustavio ranjeni sluga. Pošli su zatim uz rub šume koja se prostirala
prema Richebourgu (Rišbur), a kad su stigli u Herlies (Erli), Planchet, koji je vodio kolonu, skrene
ulijevo. Lord Winter, a zatim Porthos i Aramis više su puta pokušali stupiti u razgovor s čovjekom u
crvenom ogrtaču. Međutim na svako pitanje koje su mu postavili, on im se samo naklonio ne
odgovorivši ni riječi. Najzad su putnici shvatili da postoji neki razlog radi kojeg neznanac uporno
šuti, pa mu se nisu više obraćali pitanjima. Osim toga oluja se sve više približavala, munje su sve
češće parale mrak, a pojačavala se i grmljavina. Vjetar, preteča uragana, hučio je ravnicom i vitlao
perima na šeširima konjanika. Mali konjički eskadron udari u snažan kas. Nešto iza Fromellesa
(Fromel) stigla ih je oluja. Putnici se umotaju u ogrtače što su bolje mogli. Pred njima su još bile tri
milje puta. Prevalili su ih po kiši koja je lijevala kao iz kabla. D'Artagnan je bio skinuo šešir i nije
se zaštitio ogrtačem. Godilo mu je što mu kiša curi niz užareno čelo i niz tijelo koje mu se treslo u
grozničavu grču. Kad su prešli Goskal i pošto su se već bili uputili prema pošti,, neki čovjek, koji se
bio sklonio pod stablo, odvoji se od debla, s kojim je u mraku izgledao kao srašten, te stane nasred
ceste držeći prst na ustima.
Athos ga je odmah prepoznao. Bio je to Grimaud. 277— što je? — poviče d'Artagnan. — Da nije
otišla iz Armen-tieresa? Grimaud odgovori potvrdnim znakom. D'Artagnan zaškripi zubima. —
Tišina, d'Artagnan! — reče Athos. — Ja sam preuzeo sve na sebe, i ja ću dakle razgovarati s
Grimaudom! — Kamo je otišla? — upita Athos. Grimaud ispruži ruku u pravcu Lysa. — Daleko
odavde? — upita Athos. Grimaud pokaže gospodaru savijeni kažiprst. — Je li sama? — upita
Athos. Grimaud kimne glavom. — Gospodo! — reče Athos. — Ona je sama, udaljena je odavde pol
milje u pravcu rijeke. — U redu — reče d'Artagnan. — Grimaud, odvedi nas tamo! Grimaud pođe
preko polja, a za njim krene cijeli eskadron. Pošto su prevalili oko pet stotina koraka, izbili su na
neki potok te su ga pregazili. Pri svjetlu munje ugledali su selo Erquingherm (Arkengerm). — Je li
ovdje? — upita d'Artagnan. Grimaud odmahne glavom dajući time odrečan odgovor. — Molim
tišinu! — reče Athos. I mala četa nastavi put. Opet je sijevnula munja, a Grimaud ispruži ruku. Pri
bljedolikom svjetlu ognjene zmije konjanici spaze osamljenu kućicu na obali rijeke. Stotinu koraka
podalje nalazila se skela. Jedan je prozor bio osvijetljen. — Stigli smo! — reče Athos. U tom
trenutku ustane neki čovjek koji je ležao u jarku nedaleko od kuće. Bio je to Mousqueton. Pokazao
je prstom na osvijetljeni prozor. — Tamo je! — reče Mousqueton. — A Bazin? -- upita Athos. —
Dok sam ja pazio na prozor, on je čuvao vrata. 4 — Dobro — reče Athos — svi ste vi valjani
momci! Athos skoči s konja te pruži uzde Grimaudu. Zatim pođe prema prozoru, ali je prethodno
dao ostalima znak da pođu prema vratima. Kućica je bila okružena živicom visokom dvije do tri
stope. Athos je preskoči, dođe do prozora koji nije imao kapke, ali mu je donji dio bio zastrt
zavjesama. Athos se zatim popne na kameni rub prozora da bi iznad zavjese pogledao u sobu. Pri
svjetlu lampe ugledao je ženu zaogrnutu ogrtačem tamne boje, koja je sjedila na klupici pokraj vatre
što se gasila. Podbo278 čila se laktovima o neki klimavi stol, a glavu je zabila među svoje ruke,
bijele poput slonovače. Nije joj se moglo vidjeti lice, ali na Athosovim usnama pojavi se zlokoban
osmijeh. Svaka je sumnja bila suvišna. Napokon je našao onu koju je tražio. U tom trenutku zarže
jedan konj. Miladv podigne glavu, ugleda kroz staklo blijedo Athosovo lice i krikne. Shvativši da ga
je prepoznala, Athos koljenom i rukama gurne prozor, koji popusti. Stakla se razlete u komade. Kao
kakva osvetnička avet, Athos skoči s prozora u sobu. Miladv otrči na vrata i otvori ih. Na pragu je
stajao d'Artagnan. Bio je bljeđi i strasniji od Athosa. Miladv ustukne i opet krikne. D'Artagnan je
pomislio da bi mogla pobjeći, i bojeći se da im ne umakne izvuče kuburu iz opasača. Ali Athos
podigne ruku. — D'Artagnane, odloži oružje! — vikne mu. — Ovoj ženi treba suditi, a ne ubiti je
bez suda! Pričekaj još koji trenutak, d'Arta-gnane, pa će pravdi biti udovoljeno! Uđite, gospodo!
Athosov glas bio je svečan, a držanje neumoljivo kao u suca što ga je sam bog poslao na zemlju. I
d'Artagnan ga posluša. Poslije d'Artagnana u sobu uđoše Porthos i Aramis, a s njima i lord Winter i
čovjek u crvenom ogrtaču. Momci su čuvali prozor i vrata. Miladv je pala na stolicu klonuvši
rukama, nemoćna pred strašnom opasnošću s kojom je bila suočena. Spazivši svog djevera, užasno
je kriknula. — šta vi tražite ovdje? — viknula je. — Tražimo Charlottu Backson — odgovori Athos
— koja se najprije zvala grofica de La Fere, zatim lady Winter, barunica de Scheffield. — To sam ja
— promrmlja Miladv obuzeta nesavladivim strahom. — To sam ja, što hoćete od mene?
— želimo vam suditi za vaše zločine — odgovori joj Athos. — Možete se slobodno braniti i
opravdajte se ako ste u stanju. Gospodine d'Artagnan, vi je prvi optužite! D'Artagnan stupi naprijed.
— Optužujem ovu ženu pred bogom i pred ljudima — reče • d'Artagnan — da je otrovala
Constanzu Bonacieux, koja je sinoć umrla! Okrenuo se Porthosu i Aramisu. — Mi smo svjedoci! —
izjave u isti mah oba mušketira. D'Artagnan nastavi: — Optužujem ovu ženu pred bogom i pred
ljudima da je i mene htjela otrovati, i to vinom što mi ga je poslala iz Villerova zajedno s lažnim
pismom, kao da mi vino tobože šalju moji pri279jatelji. Bog me je spasio, ali mjesto mene umro je
čovjek koji se zvao Brisemont. — Mi smo svjedoci! — ponove jednoglasno Porthos i Aramis. —
Optužujem ovu ženu pred bogom i pred ljudima da me je podsticala na ubojstvo baruna de Wardesa.
I kako ovdje nema nikoga tko bi to mogao posvjedočiti, posvjedočit ću sam! Završio sam. I
d'Artagnan prijeđe na drugu stranu sobe s Porthosom i Aramisom. — Milorde, sada je na vama red!
— reče Athos. Barun stupi naprijed. — Optužujem ovu ženu pred bogom i pred ljudima — reče
barun Winter — kao krivca za ubojstvo vojvode od Buckinghama. — Zar je vojvoda od
Buckinghama ubijen? — uzviknu odjednom svi prisutni. — Da — reče barun — ubijen je! Pošto
sam primio vaše pismo kojim ste me upozorili na opasnost, naredio sam da se ta žena uhapsi i
predao sam je jednom odanom oficiru da je čuva. Ona je obmanula tog čovjeka, gurnula mu je u
ruke bodež, nagnala ga da ubije vojvodu, a ovog časa Felton možda plaća svojom glavom zločin
ove prokletnice. Kad su čuli za ovaj zločin, koji im je dosad bio nepoznat, suce podiđe jeza. — Ali
to nije sve — nastavi lord Winter. — Moj brat, koji vas je postavio za nasljednicu svoje imovine,
umro je za tri sata od neke sumnjive bolesti pošto mu se tijelo pokrilo modrim pjegama. Snaho, od
čega je umro vaš muž? — Užas! — uzviknu Porthos i Aramis. — Ubojico Buckinghamova, ubojico
Feltonova, ubojico moga brata, zahtijevam da se nad vama izvrši pravda i izjavljujem da ću je sam
izvršiti, ako vam drugi oproste! I lord Winter pođe u stranu i stane pokraj d'Artagnana pre-pustivši
mjesto narednom tužitelju. Miladv je pokrila lice rukama nastojeći da usprkos smrtnom strahu sredi
svoje misli. — Na meni je red — reče Athos dršćući kao kad lav dršće pred zmijom. — Oženio sam
se tom ženom dok je još bila djevojka, oženio sam se njome iako se tome protivila sva moja
rodbina. Dao sam joj svoj imutak, dao sam joj svoje ime. A jednog dana sam opazio da je ta žena
žigosana. Na lijevom ramenu bio joj je utisnut ljiljanov cvijet! — Oh! — vikne Miladv i ustane. —
Ako ste kadri, nađite sud koji mi je izrekao tu sramnu osudu! I nađite mi čovjeka koji ju je izvršio!
— Tišina! — javi se jedan glas. — Na ovo ću ja odgovoriti! čovjek u crvenom ogrtaču stupi
naprijed. 280 — Kakav je to čovjek! Kakav je to čovjek! — poviče Milady izvan sebe od straha, a
kosa joj se rasplete i uspravi kao živa. Svi pogledaju tog čovjeka, jer ga nitko, osim Athosa, nije
poznavao. čak ga je i Athos gledao s jednakim zaprepaštenjem kao i ostali, jer nije znao da je i on
upleten u tok ove strašne drame koja se napokon rasplela pred njihovim očima. Približivši se
laganim i svečanim korakom zaprepaštenoj Miladv, i pošto je između nje i njega ostao samo stol,
nepoznati skine s lica masku. Miladv je nekoliko trenutaka s rastućim strahom gledala njegovo
blijedo lice oivičeno crnom kosom i bradom, a onda najednom skoči kao luda i uzmakne sve do
zida. — O, ne, ne! — vikala je promuklim glasom okrećući se zidu i kao da hoće kroza nj probiti
rukama prolaz. — O, ne, ne, to je paklensko priviđenje, to nije on! U pomoć, u pomoć! — Pa tko
ste vi? — poviču odjednom svi svjedoci ovog prizora. — Upitajte tu ženu — odgovori čovjek u
crvenom ogrtaču — vidite da me je prepoznala! — Krvnik iz Lillea, krvnik iz Lillea! — vikala je
Miladv obuzeta bezumnim strahom, hvatajući se rukama za zid da ne bi pala. Svi su ustuknuli, a
čovjek u crvenom ogrtaču ostao je sam nasred sobe. — O, milost, milost! Oprostite! — povikala je
ta bijednica te se bacila na koljena.
Nepoznati sačeka dok su svi utihnuli. — Nisam li vam rekao da me je prepoznala? — nastavio je
zatim. — Da, ja sam krvnik grada Lillea, i ispričat ću vam svoju priču. Sve su oči bile uprte u tog
čovjeka čije su riječi svi očekivali s nestrpljivom zebnjom. — Ova mlada žena bila je i kao djevojka
isto tako lijepa kao što je danas. Bila je redovnica u benediktinskom samostanu u Templemaru.
Mlad svećenik bezazlena srca i pun vjere služio je u crkvi toga samostana. Ona je sebi preduzela da
ga zavede, i uspjela je. Bila bi i sveca zavela. — Oboje su već bili položili redovnički zavjet, i
zavjet je bk> neopoziv. Zbog toga njihova veza nije mogla dugo trajati a da oboje ne propadnu. Ona
ga je nagovorila da napuste taj kraj. Ali da bi otišli iz tog kraja, da bi zajedno pobjegli, da bi stigli u
neki drugi kraj Francuske, gdje bi mogli mirno živjeti jer ih nitko ne bi poznavao, trebalo je novaca.
Ni on ni ona nisu imali novaca. Svećenik je ukrao crkveno posuđe i prodao ga. Ali dok su se
pripremali da zajedno otputuju, bili su oboje uhapšeni. — Osam dana poslije toga ona je zavela
tamničareva sina i pobjegla je. Mladi je svećenik osuđen na deset godina tamnice 281i na žigosanje.
Bio sam krvnik grada Lillea, kao što je rekla ova žena. Bio sam dakle dužan žigosati krivca, a
krivac je, gospodo, bio moj brat! — Tada sam se zakleo da ta žena, koja ga je upropastila, koja je
bila više nego njegova saučesnica, jer ga je gurnula u zločin, također mora biti kažnjena.
Pretpostavljao sam gdje se sakrila, potražio sam je, uhvatio, vezao i utisnuo joj isti žig kojim sam
bio iigosao svog brata. — Sutradan iza mog povratka u Lille mom je bratu uspjelo pobjeći iz
tamnice, pa su mene optužili za saučesništvo i osudili da mjesto njega izdržavam kaznu sve dok se
on ne preda vlastima. Moj jadni brat nije znao za tu presudu. U međuvremenu opet je našao tu ženu,
pa su zajedno pobjegli u Berry. Tamo je on dobio župu, a tu ženu predstavio je kao svoju sestru. —
Gospodar zemlje na kojoj se nalazila ta župa zapazio je tu tobožnju sestru i zaljubio se u nju,
zaljubio se u tolikoj mjeri da joj je predložio ženidbu. Tada je ona napustila onog kojega je
upropastila i pošla za onog kojega je namjeravala upropastiti. Postala je grofica de La Fere ... Svi se
pogledi okrenu prema Athosu, jer je to bilo njegovo pravo ime. Athos kimne glavom u znak da je
istina sve što je krvnik ispričao. — I tada — nastavi krvnik — izbezumljen, očajan, odlučivši da se
riješi života kojemu je ona oduzela sve, i čast i sreću, moj jadni brat vratio se u Lille i kad je doznao
da sam mjesto njega osuđen na tamnicu, predao se vlastima i još se iste večeri objesio u svojoj
ćeliji. — Uostalom, treba da budem pravedan: oni koji su me osudili održali su riječ, čim su utvrdili
identitet lesa, odmah su me pustili na slobodu. — Evo, za taj zločin je optužujem, i to je bio razlog
zbog kojeg sam je žigosao! — Gospodine d'Artagnan — upita Athos — kakvu kaznu tražite za ovu
ženu? — Smrtnu kaznu! — odgovori d'Artagnan. — Milorde od VVintera — nastavi Athos —
kakvu vi kaznu tražite za ovu ženu? — Smrtnu kaznu! — odgovori lord Winter. — Gospodo
Porthos i Aramis — nastavi Athos — vi koji ste ovdje suci, na kakvu kaznu osuđujete ovu ženu? —
Na smrt! — odgovore dva mušketira muklini glasom. Miladv strašno zaurla i pođe prema svojim
sucima gmižeći na koljenima. Athos ispruži ruku prema njoj. — Anne de Breuil, grofice de La Fere,
miladv Wimter! — oslovi je Athos. — Vaši zločini dojadili su ljudima na zemlji i bogu na 282 nebu.
Ako znate koju molitvu, pomolite se, jer ste osuđeni na smrt i morate umrijeti! čuvši te riječi, koje
joj nisu ostavile nikakve nade, Miladv ustane i uspravi se u svoj svojoj visini. Htjela je progovoriti,
ali snaga ju je izdala. Osjetila je kako ju je neka moćna i neumoljiva ruka zgrabila za kosu i kako je
vuče isto onako nepovratno kao što sudbina vuče za sobom svakog čovjeka. Nije ni pokušala pružiti
otpor. Izašla je iz kuće bez riječi. Lord Winter, d'Artagnan, Athos, Porthos i Aramis izašli su za
njom. Lakeji se upute za svojim gospodarima. Soba je ostala pusta, s razbijenim prozorom, s
otvorenim vratima i s lampom koja je tužno gorjela i dimila se na stolu.
XXXVII POGUBLJENJE

/ilo je oko ponoći. Na horizontu iza gradića Armentieresa pojavila se mjesečeva ploha, već
prepolovljena, jer je mjesec opadao, i raskrvavljena posljednjim izdisajima oluje. U blijedoj
svjetlosti dizale su se mračne siluete gradskih kuća pokraj kojih se ocrtavao šupljikasti kostur
visokog tornja. A na drugoj strani rijeka Lys valjala je svoje vode koje su bile nalik na rastopljeni
kositar. Na suprotnoj obali, pod burnim nebom i pod tmurnim oblacima, ocrtavala se golema, crna
masa stabala koja je zajedno s bakarnom bojom oblaka i s odsjajem mjesečine podsjećala na neku
vrst sutona usred noći. Slijeva dizala se stara napuštena vjetrenjača s nepomičnim krilima, a iz
njenih ruševina čuli su se povremeno oštri i monotoni glasovi sove. Tu i tamo u ravnici, lijevo i
desno od puta kojim je tužna povorka prolazila, izbijala su iz mraka niska i zdepasta stabla i
podsjećala su na nekakve unakažene patuljke koji u gluho doba noći čuče u zasjedi i vrebaju na
ljude. U vrlo širokom luku na horizontu od vremena do vremena upalila bi se munja te bi projurivši
poput goruće zmije iznad crne mrlje stabla kao kakvim zastrašujućim mačem presjekla neba i vodu
na dva dijela. U zraku koji je bio težak nije bilo ni daška vjetra. Posvuda je vladala mrtva tišina. Od
kiše koja je pala tlo je bilo mokro i sklisko, a trave koje je vlaga osvježila jače su mirisale. Dva
lakeja vukla su Miladv držeći je svaki za jednu ruku. Za njima je išao krvnik, a iza krvnika išli su
lord Winter, d'Artagnan^ Athos, Porthos i Aramis. Planchet i Bazin išli su posljednji. Dva lakeja
vodila su Miladv prema rijeci. Njezina usta bila su nijema, ali oči su joj govorile neopisivom
rječitošću obraćajući se molbama sad jednom, sad drugom momku. Pošto su se našli nekoliko
koraka ispred ostalih, rekla je lakejima: — Hiljadu pistola svakome od vas, ako mi pomognete da
pobjegnem! Ali ako me predate svojim gospodarima, tu u blizini naći će se osvetnici kojima ćete
skupo platiti moju smrt. 284 Grimaud se kolebao. Mousqueton je drhtao čitavim svojim tijelom.
Athos je čuo da Miladv nešto govori te im se odmah približi. Lord Winter učini isto. — Smijenite
ove momke! — naredi Athos. — Ona im je nešto rekla, pa nemam više povjerenja u njih. Pozvali su
Plancheta i Bazina, koji su zamijenili Grimauda i Mousquetona. Kad su stigli do rijeke, krvnik priđe
Miladv te joj sveže ruke i noge. Miladv tada prekine šutnju povikavši: — Vi ste kukavice, vi ste
najpodlije ubojice, deset vas se skupilo da ubijete jednu ženu! čuvajte se! Premda mi nitko nije
stigao u pomoć, budite sigurni da ću biti osvećena! — Vi niste žena — reče Athos hladno — vi ne
pripadate ljudskom rodu, nego ste demon koji je pobjegao iz pakla i kojega ćemo mi sada vratiti u
pakao. — O, vi što izigravate čestitu gospodu! — poviče Miladv. — Pazite, onaj koji dodirne ma i
jednu vlas na mojoj glavi, bit će ubojica! — Gospođo, krvnik može ubiti a da zbog toga ne postane
ubojica — reče joj čovjek u crvenom ogrtaču udarajući rukom po svom širokom maču. — On je
samo posljednji sudac, odnosno Nachrichter1, kako kažu naši susjedi Nijemci.
I budući da ju je vezivao upravo dok joj je to govorio, Miladv je dva ili tri puta divljački kriknula, a
njeni su krikovi poletjeli u noć i izgubili su se u prostranstvu šume ostavivši za sobom mučan i
čudan dojam. — Ali ako sam kriva, ako sam izvršila zločine za koje me optužujete — urlala je
Miladv — predajte me sudu! Vi niste suci i nemate pravo da mi sudite! — Bio sam vam predložio
Tvburn — reče joj lord Winter. — Zašto niste prihvatili? — Jer neću da umrem! — poviče Miladv
otimajući se. — Jer sam još suviše mlada da umrem! — žena koju ste otrovali u Bethuneu bila je još
mlađa od vas, gospođo! Uza sve to, ona je umrla — reče d'Artagnan. — Ući ću u samostan, postat
ću redovnica! — obećavala je Miladv. — Već ste bili u samostanu — odgovori joj krvnik. — A
izašli ste iz njega da upropastite mog brata! Miladv vrisne od straha i baci se na koljena. Krvnik je
uhvati rukama i podigne. Koraknuo je s namjerom da je ponese prema skeli. 1 Nachrichter, njem.:
izvršilac presude. 285— O, bože! — viknula je Miladv. — Bože moj, zar me namjeravate udaviti?
Njezini krikovi bili su tako bolni da je d'Artagnan, koji je u početku bio najogorčeniji što se tiče
zahtjeva da se Miladv kazni, sada sjeo na neki panj, sagnuo glavu te dlanovima začepio uši. Ali i
pored toga on ju je i dalje čuo kako prijeti i viče. D'Artagnan je bio najmlađi među svima njima, pa
ga je obuzela samilost. — 0, ne mogu gledati taj užasan prizor! Ne mogu se složiti da ta žena umre
na ovakav način! Miladv je čula te njegove riječi, pa joj se vratio tračak nade. — D'Artagnan,
d'Artagnan! — povikala je. — Sjeti se da sam te voljela! Mladić ustane i korakne prema njoj: Ali
Athos odrešito izvadi mač iz korica i zapriječi mu put. — D'Artagnane, ako učinite samo još jedan
korak — reče mu Athos — mi ćemo ukrstiti svoje mačeve! D'Artagnan klekne i stane se moliti. —
Požurimo! — nastavi Athos. — Krvnice, učini svoju dužnost! — Drage volje, monskijore — reče
krvnik — jer kao što je istina da sam dobar katolik, tako je istina da čvrsto vjerujem da u pogledu te
žene ne činim ništa drugo već svoju dužnost. — Tako je! Athos korakne prema Miladv. —
Opraštam vam zlo koje ste mi nanijeli — reče joj. — Opraštam vam što ste mi uništili budućnost,
opraštam vam što ste mi upropastili čast! Praštam vam svoju okaljanu ljubav! Praštam vam što ste
mi zauvijek oduzeli spokojstvo bacivši me u očajanje! Umrite u miru. Zatim pođe prema njoj lord
Winter. — Opraštam vam — reče joj — što ste otrovali moga brata, opraštam vam ubojstvo
Njegove milosti lorda Buckinghama! Praštam vam smrt jadnog Feltona, praštam vam što ste i mene
pokušali ubiti! Umrite u miru. — A meni, gospođo — javi se d'Artagnan — meni oprostite što sam
lukavstvom koje nije bilo dostojno jednog plemića izazvao vašu srdžbu! U zamjenu za to praštam
vam ubojstvo moje drage prijateljice, praštam vam surova nedjela što ste ih izvršili prema meni!
Praštam vam i plačem nad vama! Umrite u miru. — I om lost — šaptala je Miladv na engleskom.
— / must die\ Zatim se pridigne i pogleda oko sebe prodorno kao što j© samo ona umjela. činilo se
kao da joj iz očiju vrca plamen. Ali ništa nije vidjela. Poslušala je, ali ništa nije čula. Izgubljena
sam. Moram umrijeti. 286 Oko nje bili su samo neprijatelji. — Gdje ću umrijeti? — upitala je. —
Na drugoj obali — odgovori krvnik. Zatim je odvede u čamac, a prije negoli se s njom otisnuo,
Athos mu gurne u ruku novac. — Evo! — rekao mu je. — To je nagrada za pogubljenje. Neka se
vidi da postupamo kao suci! — Dobro! — odgovori krvnik. — A sada neka ova žena zna da ne
obavljam svoj zanat već da vršim svoju dužnost! I on baci novac u rijeku. čamac se udalji prema
lijevoj obali rijeke Lys. Svi drugi ostadoše na desnoj obali i padoše na koljena.
čamac je lagano klizio uz konop skele. Nad rijekom visio je u tom času bljedunjav oblak te se vidio
njegov odraz u vodi. Vidjelo se kako je čamac pristao na drugoj obali. Na crvenkastom horizontu
ocrtavale su se crne siluete dvoje ljudi. Dok su prelazili preko rijeke, Miladv je uspjela odvezati
konop na nogama, a kad su stigli na obalu ona vješto iskoči iz čamca i stane bježati. Ali tlo je bilo
mokro. Kad je stigla na vrh obalnog usjeka, oklizne se i padne na koljena. Bez sumnje, obuzela ju je
neka praznovjerna misao. Shvatila je da joj je nebo uskratilo svaku pomoć te je ostala u položaju u
kojem se našla, sagnute glave i vezanih ruku. Zatim su sa druge obale vidjeli kako je krvnik lagano
podigao obje ruke, dok je na mjesečini bljesnula oštrica njegova širokog mača. Ruke su se zatim
spustile. Začuo se udarac oštrice i krik žrtve, a onda se neka odsječena masa svalila pod udarcem.
Krvnik tada skine svoj crveni ogrtač, prostre ga na tlo, položi u njega tijelo i glavu, sveže ga za
četiri kraja, podigne na rame i uđe u čamac. Stigavši nasred rijeke, zaustavio je čamac i podigao
svoj teret iznad vode. — Dajte mjesta pravdi božjoj! — poviče iz sveg glasa. I baci leš u najdublju
vodu. Voda se zaklopi nad njim. Tri dana poslije toga četiri su mušketira stigla u Pariz. Dakle, naši
su se prijatelji vratili prije no što im je istekao dopust, a još iste večeri pošli su u svoju uobičajenu
posjetu gospodinu de Trevilleu. — No, gospodo, jeste li se dobro zabavili na ovom vašem izletu? —
upita ih njihov čestiti (kapetan. — Izvanredno! — odgovori Athos stisnutih zubi. XXXVIII
ZAVRŠETAK

?estog idućeg mjeseca, u skladu s obećanjem što ga je dao 3kardinalu, to jest da će se vratiti iz
Pariza u La Rochelle, kralj napusti prijestolnicu. Bio je još pod dojmom vijesti da je Buckingham
ubijen, vijesti koja se ubrzo pročula. Iako je znala da čovjeku kojega toliko voli prijeti opasnost,
kraljica nije htjela vjerovati u glasove o njegovoj smrti. Onima koji su joj saopćili da je
Buckingham mrtav čak je neoprezno uzviknula: — To je laž! Upravo mi je pisao! Ali sutradan
morala je ipak povjerovati toj kobnoj vijesti. La Porte, koji je na osnovi naredbe Karla I bio zadržan
u Engleskoj kao i svi drugi putnici, stigao je najzad noseći posljednji tužni poklon što joj ga je
Buckingham poslao. Kraljeva je radost bila velika. On se čak nije ni trudio da je prikrije, i štaviše,
pokazivao ju je pred kraljicom s naročitim zadovoljstvom. Kao i svim ljudima sitne duše, tako je i
Ljudevitu XIII nedostajalo velikodušnosti. Ali ubrzo kralj je opet postao mračan i zlovoljan, jer
njegovo lice nije se nikada moglo razvedriti za dulje vrijeme. Vraćajući se u logor, osjećao je kao da
se vraća u ropstvo. A ipak se vraćao. Kardinal je za njega bio zmija koja hipnotizira, a on sam ptica
koja skakuće s grane na granu, ali ne može pobjeći zmiji. Zato je putovanje prema La Rochelli bilo
vrlo tužno. Osobito su naša četiri prijatelja zbunjivala svoje drugove: išli su jedan pokraj drugoga
mrka pogleda i pognute glave. Jedino je Athos od vremena do vremena dizao svoje široko čelo, a
tada bi mu iz očiju sijevnula munja, a preko usana preletio bi mu gorak osmijeh. Ali zatim bi, kao i
njegovi prijatelji, opet utonuo u svoje misli. Cim, bi stigli u koji grad te otpratili kralja u stan koji je
za njega bio određen, četiri bi se prijatelja zavukla ili u svoje sobe ili u kakvu osamljenu krčmu.
Tamo nisu ni pili, ni kockali, nego su u nekom kutu potiho razgovarali i pažljivo motrili da ih ne bi
tko čuo. Jednoga dana kad se kralj zaustavio na putu da bi pošao u lov, naši su se prijatelji, mjesto
da pođu s njim, po svome običaju zadržali u krčmi na glavnoj cesti. Upravo tada pred vratima te
:288 krčme zaustavio se neki čovjek koji je dolazio na konju iz logora kod La Rochelle. čovjek uđe
u krčmu da popije čašu vina i pogleda u sobu u kojoj su se nalazili naši mušketiri. — Hej!
Gospodine d' Artagnan! Jeste li to vi? — poviče taj čovjek.
D'Artagnan podigne glavu i radosno usklikne. Bio je to čovjek kojega je on smatrao svojim
zloduhom. Bio je to neznanac iz Meunga, iz ulice Fossovers, iz Arrasa. D'Artagnan izvuče mač i
skoči prema vratima. Ali neznanac, mjesto da pobjegne, pođe ovaj put d'Artagnanu u susret. — O,
gospodine! — reče mu mladić. — Najzad sam vas našao. Ovaj put mi nećete pobjeći! — I ne
namjeravam, gospodine, jer vas upravo tražim. U ime kralja dužan sam vas uhapsiti i saopćiti vam,
gospodine, da mi predate svoj mač, i to bez ikakva otpora! Upozoravam vas da bi vas svaki otpor
stajao glave. — A tko ste vi? — upita ga d'Artagnan spustivši mač, ali ne odlažući ga još u korice.
— Ja sam vitez de Rochefort — odgovori neznanac — štito-noša gospodina kardinala de
Richelieua, i imam naređenje da vas odvedem Njegovoj preuzvišenosti. — Gospodine viteže, mi se
upravo vraćamo onamo — reče Athos pristupivši mu — i gospodin d'Artagnan dat će vam riječ da
će poći ravno u logor kod La Rochelle. — Moram ga predati stražarima koji će ga odvesti u logor.
— Mi ćemo, gospodine, zamijeniti stražare i dat ćemo vam plemićku riječ da ćemo svoju dužnost
izvršiti kako treba. Ali također, tako nam plemićke riječi — doda Athos namrštivši obrve — tako
nam plemićke riječi, gospodin d'Artagnan neće se micati od nas! Vitez de Rochefort pogleda iza
sebe i opazi da su se Porthos i Aramis postavili između njega i vrata. Shvatio je da je potpuno
nemoćan protiv ove četvorice ljudi. — Gospodo — odgovori im — ako mi gospodin d'Artagnan
preda svoj mač i ako mi i on da svoju riječ, zadovoljit ću se vašim obećanjem da ćete gospodina
d'Artagnana sami odvesti u glavni stan monsinjora kardinala. — Dajem vam, gospođine, svoju
riječ! — reče d'Artagnan. — I predajem vam svoj mač! — Ovako mi i više odgovara — primijeti
Rochefort — jer treba da nastavim put. — Ako idete na sastanak koji ste dogovorili s Miladv —
reče Athos hladno — onda vam je put uzaludan, jer je nećete naći. — A što se dogodilo? — upita
Rochefort iznenađeno. — Vratite se u logor i sve ćete doznati. 19 Tri mušketira II 289Rochefort se
na trenutak zamisli, a zatim, pošto su od Surge-resa (Siržer), do kojeg je kardinal imao doći u susret
kralju, bili udaljeni samo jedan dan puta, prihvati Athosov savjet te donese odluku da će se s njima
vratiti. Uostalom, taj povratak pružao mu je mogućnost da sam pazi na uhapšenika. Krenuli su na
put. Sutradan u tri sata poslije podne stigli su u Surgeres, gdje je kardinal čekao Ljudevita XIII. Pri
susretu ministar i kralj izmijenili su prijateljske pozdrave i čestitali jedan drugome na sretnom
slučaju kojim se Francuska oslobodila svog najogorčenijeg neprijatelja, čovjeka koji je čitavu
Evropu podsticao protiv nje. Kardinal, kojemu je Rochefort javio da je d'Artagnan uhapšen, i
kojemu se žurilo da ga što prije vidi, oprostio se poslije toga s kraljem, pozvavši ga da sutradan
dođe pogledati završetak radova na brani. Kad se navečer vratio u svoj stan kod mosta La Pierre,
kardinal je pred kućom zatekao d'Artagnana i njegova tri prijatelja. D'Artagnan je bio bez mača, a
njegovi drugovi bili su naoružani. Budući da se osjećao moćnim, kardinal ih ovaj put omjeri
strogim pogledom te očima i rukom dade d'Artagnanu znak da pođe za njim. D'Artagnan ga
posluša. — čekat ćemo te, d'Artagnane! — dobaci mu Athos dovoljno glasno da bi čuo i kardinal.
Njegova preuzvišenost namršti obrve, zastane časak, a zatim pođe naprijed ne progovorivši ni riječi.
D'Artagnan uđe za kardinalom, a Rochefort za d'Artagnamom. Na vratima su stajali stražari.
Njegova preuzvišenost uputi se u sobu koja mu je služila kao kabinet te dade znak Rochefortu da
uvede mladog mušketira. Rochefort izvrši naređenje i izađe iz kabineta. D'Artagnan je ostao sam
licem u lice s kardinalom. Bio je to njegov drugi sastanak s njim, a kasnije je priznao kako je bio
potpuno uvjeren da će to biti i posljednji njegov susret s Riche-lieuom. Kardinal se naslonio na
kamin. Između njega i d'Artagnana nalazio se stol. — Gospodine — reče Njegova preuzvišenost —
vas su uhapsili po mom naređenju. — To su mi već rekli, monsinjore. — A da li znate zašto ste
uhapšeni?
— Ne znam, monsinjore, jer stvar zbog koje bih jedino mogao biti uhapšen, još nije ni poznata
Vašoj preuzvišenosti. Richelieu iznenađeno pogleda mladića. — Oho! O čemu se to radi? — upita
ga. 290 — Ako mi monsinjor najprije navede zločine koji mi se pripisuju, ja ću mu poslije toga
iznijeti djela koja sam izvršio. — Pripisujem vam zločine zbog kojih su, gospodine, padale mnogo
veće glave nego što je vaša — reče mu kardinal. — Koje to zločine, monsinjore? — upita
d'Artagnan tako mirno da je to zbunilo kardinala. — Optužuju vas da ste se dopisivali s
neprijateljima naše kraljevine, optužuju vas da ste izdali državne tajne i da ste pokušali osujetiti
planove vašeg glavnog zapovjednika. — A tko me to optužuje, monsinjore? — upita d'Artagnan,
kojemu je bilo jasno da ga je optužila Miladv. — Optužuje me žena koju je pravda naše kraljevine
žigosala, žena koja je imala jednog muža u Francuskoj, a drugog u Engleskoj, žena koja je otrovala
svog drugog muža, žena koja je i mene pokušala otrovati! — Što vi to govorite, gospodine? —
poviče kardinal začuđeno. — I o kojoj se to ženi radi? — O lady Winter —odgovori d'Artagnan. —
Da, o lady VVinter, o čijim zločinima Vaša preuzvišenost bez sumnje nije ništa znala kad ju je
počastila svojim povjerenjem. — Gospodine — reče kardinal — ako je lady VVinter izvršila
zločine o kojima govorite, ona će biti kažnjena. — Već je kažnjena, monsinjore! — A tko ju je
kaznio? — Mi! — Zar je u zatvoru? — Mrtva je. — Mrtva! — poviče kardinal, koji nije mogao
vjerovati onome što čuje. — Mrtva! Zar ste rekli da je mrtva? — Tri puta me je pokušala ubiti, i
oprostio sam joj. Ali onda je ubila ženu koju sam volio. Tada smo je ja i moji prijatelji uhvatili te
smo joj sudili. I osudili smo je! D'Artagnan zatim ispripovjedi kako je u samostanu karmeli-ćanki u
Bethuneu gospođa Bonacieux otrovana, kako je teklo suđenje u osamljenoj kućici pokraj rijeke Lys
i kako je na kraju izvršeno smaknuće. Slušajući ga, kardinal je zadrhtao, a on je bio čovjek koji nije
tako lako drhtao. Ali odjednom, kao da se priklanja nekoj nijemoj misli, kardinalovo lice, koje je
dotad bilo mračno, počelo se vedriti i malo--pomalo poprimi posve smiren izraz. — Tako — rekao
je blagim glasom koji je bio u suprotnosti sa strogošću njegovih riječi — tako ste vi proglasili sebe
sucima, a niste pomislili da oni koji nisu ovlašteni kažnjavati, a usprkos tome kažnjavaju, postaju
ubojice! — Monsinjore! Kunem vam se da ni jednog trenutka nisam pomišljao da pred vama
branim svoj život. Bez ustručavanja primit 291ću kaznu koju mi Vaša preuzvišenost bude odredila.
Nije mi toliko stalo do života da bih se morao bojati smrti! — Da, znam, gospodine, vi ste hrabar
čovjek — reče kardinal gotovo srdačno. — Zato vam mogu unaprijed reći da će vam se suditi i
također da ćete biti osuđeni. — Mogao bih odgovoriti Vašoj preuzvišenosti da imam u džepu vaše
pomilovanje, ali reći ću vam samo ovo: zapovjedite, monsinjore, ja sam spreman! — Moje
pomilovanje? — začudi se Richellieu. — Da, monsinjore! — reče d'Artagnan. — A tko ga je
potpisao? Kralj? Kardinal izgovori te riječi s posebnim prezirom. — Potpisala ga je Vaša
preuzvišenost. — Ja? Zar ste poludjeli, gospodine? — Monsinjor će bez sumnje prepoznati svoj
rukopis. I d'Artagnan pruži kardinalu dragocjeni dokument što ga je Athos bio oteo svojoj ženi i
zatim ga dao njemu da mu posluži kad se bude branio. Njegova preuzvišenost uzme list u ruke te ga
pročita polako, naglašujući svaku riječ: Ono što je učinio donosilac ovoga pisma, učinio je po
mome nalogu i za dobro države.
3. decembra 1627. Richelieu Pročitavši ova dva retka, kardinal se duboko zamisli. Nije pokazivao
nikakvu namjeru da d'Artagnanu vrati to pismo. — Razmišlja kakvu će mi smrt dosuditi — reče u
sebi d'Artagnan. — No, bogamu! Ali pokazat ću mu kako umire plemić! Mladi mušketir bio je
posve spreman da umre junački. Richelieu je i dalje razmišljao, savijao je i odvijao list što ga je
držao u ruci. Najzad podigne glavu, usmjeri svoj orlovski pogled u tog poštenog, otvorenog i
inteligentnog mladića. Na njegovu licu izbrazdanom od suza otkrio je sve patnje što ih je proživio u
posljednjih mjesec dana te je po treći ili četvrti put pomislio kakvu bi budućnost moglo imati to
dijete kojemu je tek dvadeset i jedna godina, i kakvu bi korist dobrom gospodaru mogle donijeti
njegova borbenost i hrabrost, a dakako i njegov um. S druge strane, on se i sam više puta uplašio
zločina, moći i paklenskog duha lady Winter. Osjećao je u sebi tajnu radost što se zauvijek otresao
ove svoje opasne saučesnice. Laganim pokretima razderao je list što mu ga je d'Artagnan onako
velikodušno pružio. — Propao sam! — zaključi u sebi d'Artagnan. 292 I duboko se nakloni
kardinalu kao čovjek koji hoće da kaže: »Gospodine, neka bude volja tvoja!« Kardinal pristupi stolu
i nagnuvši se na nj napiše nekoliko redaka na pergameni na kojoj je dvije trećine prostora već bilo
popunjeno. Zatim stavi svoj pečat. — To je moja osuda — pomisli d'Artagnan. — Hoće da mi
prištedi Bastilju i da me oslobodi natezanja na sudu. To je još lijepo od njega! — Evo, gospodine!
— reče kardinal mladiću. — Uzeo sam vam onaj list, a dajem vam ovaj. Na ovom dekretu nema
imena; napišite ga sami. D'Artagnan uzme neodlučno list i preleti ga pogledom. Bio je to dekret o
postavljenju na položaj mušketirskog poručnika. D'Artagnan padne na koljena pred kardinalom. —
Monsinjore — reče — moj život pripada vama i odsada raspolažite njime po svojoj volji. Međutim
ovu čast, koju mi iskazujete, nisam zaslužio. Moja tri prijatelja zaslužnija su i dostojnija od mene ...
— D'Artagnane, vi ste valjan momak — prekine ga kardinal i potapša ga prijateljski po ramenu,
zadovoljan što je svladao ovu buntovničku prirodu. — Učinite s ovim dekretom ono što vam se
svidi. Samo, sjetite se da sam ga dao vama, premda nisam popunio mjesto na kojem treba napisati
ime. — Nikada neću to zaboraviti — odgovori d'Artagnan. Kardinal se okrene i poviče: —
Rochefort! Vitez, koji se bez sumnje nalazio iza vrata, odmah uđe. — Rochefort — reče kardinal —
evo gospodina d'Artagnana, uvrstio sam ga među svoje prijatelje! Zbog toga poljubite se i budite
pametni, ako vam je stalo da sačuvate glavu! Rochefort i d'Artagnan poljube se samo dodirom
usana. Ali kardinal ih je promatrao svojim budnim okom. Izašli su iz sobe istovremeno. •— Zar ne,
gospodine, mi ćemo se sresti? — Kad god vam se svidi! — odgovori d'Artagnan. — Pružit će se
prilika! — odgovori Rochefort. — No? — upita Richelieu otvorivši vrata. Obojica se osmjehnu,
stisnu jedan drugome ruku i pozdrave Njegovu preuzvišenost. — Počeli smo se brinuti za vas —
reče Athos. — Evo me, prijatelji! — odgovori d'Artagnan. — I nisam samo slobodan, nego sam i u
milosti. — Hoćete li nam to ispričati? — Još večeras! 293Zaista, još iste večeri d'Artagnan pođe u
Athosov stan, gdje je prijatelja zatekao kako polako ispija bocu španjolskog vina. To je svake večeri
bio uobičajen Athosov obred. Ispričao mu je čitav svoj razgovor s kardinalom, pa je izvadio iz
džepa dekret. — Evo, dragi Athose, uzmite ga! — reče mu d'Artagnan. — Vi ste ga zaslužili prije
nego itko drugi! Athos se blago osmjehne. — Prijatelju — reče mu — za Athosa je to previše, za
grofa La Ferea je premalo. Zadržite taj dekret, jer je vaš! O, bože moj, skupo ste ga platili!
D'Artagnan izađe iz Athosove sobe i uđe u Porthosovu. Zatekao ga je odjevena u divno odijelo
ukrašeno prekrasnim vezovima. Divio se sebi stojeći pred ogledalom.
— Oho! — reče Porthos. — To ste vi, prijatelju! Što vam se čini, kako mi stoji ovo odijelo?? —
Izvanredno! — odgovori d'Artagnan. — Ali došao sam da vam ponudim odijelo koje će vam još
bolje pristajati. — Koje? — upita Porthos. — Uniformu mušketirskog poručnika! D'Artagnan
ispriča Porthosu svoj razgovor s kardinalom i izvuče iz džepa dekret. — Uzmite ga, dragi prijatelju
— reče mu — napišite na njemu svoje ime i budite prema meni dobar zapovjednik! Porthos pogleda
dekret i vrati ga d'Artagnanu, kojega je to neobično iznenadilo. — Da — reče Porthos — to bi mi
veoma godilo, ali ne bih mogao dugo uživati u toj časti. Za vrijeme našeg puta u Bethune umro je
mojoj vojvotkinji muž, tako da se, dragi moj, preda mnom sada otvorila pokojnikova kasa. Oženit
ću se udovicom i, evo, upravo isprobavam odijelo za vjenčanje. Zadržite dekret, dragi moj! Zadržite
za sebe čast poručnika! I on vrati d'Artagnanu dekret. Mladić uđe u Aramisovu sobu. Našao ga je
gdje kleči na klecalu prislonivši čelo na otvoreni molitvenik. Ispričao mu je razgovor s kardinalom i
po treći put izvadio iz džepa dekret. — Uzmite ovaj dekret, prijatelju! — rekao mu je. — Vi ste bili
naše svjetlo, naš nevidljivi zaštitnik! Zaslužili ste ga više nego itko svojom mudrošću i savjetima
koji su uvijek davali tako sretne plodove! — O, dragi prijatelju! — odgovori mu Aramis. — Poslije
naše posljednje pustolovine potpuno mi je omrznuo vojnički život. Ovaj put moja je odluka
neopoziva: kad završi opsada, stupit ću u red 294 lazarista. Zadržite ovaj dekret, d'Artagnane, jer
vama vojničko zvanje odgovara. Bit ćete valjan i smion kapetan. D'Artagnan, kojemu su se oči
ovlažile zbog zahvalnosti i zablistale od radosti, vrati se Athosu, koji je još bio za stolom te je pri
svjetlu lampe promatrao svoju posljednju čašu malage. — I oni su odbili — reče mu d'Artagnan. —
To je zato, dragi prijatelju, što nitko nije dostojniji te časti od vas. I Athos uzme pero i na dekretu
napiše d'Artagnanovo ime. Zatim mu ga vrati. — Neću dakle više imati prijatelja — reče
d'Artagnan. — 0, ništa neće ostati osim gorkih uspomena ... Podbočio je glavu rukama, a dvije suze
otkotrljale su mu se niz obraze. — Mladi ste — reče mu Athos — i bit će vremena da se vaše gorke
uspomene pretvore u slatke uspomene!

EPILOG

Judući da joj nije stigla pomoć engleske flote i vojske, koju je Buckingham bio obećao, La Rochelle
se predala poslije opsade koja je trajala godinu dana. 28. oktobra 1628. potpisana je kapitulacija.
Kralj se vratio u Pariz 23. decembra iste godine. Priređen mu je takav trijumfalan doček kao da je
pobijedio neprijatelje, a ne Francuze. Ušao je u grad kroz vrata Saint-Jacques pod slavolucima od
zelenila. D'Artagnan je preuzeo dužnost poručnika. Porthos je napustio službu i u toku iduće godine
oženio se gospođom Coquenard, a u kasi, za kojom je toliko čeznuo, bilo je osam stotina hiljada
livra. Mousqueton je dobio divnu livreju, a povrh toga postigao je zadovoljstvo o kojem je cijelog
života sanjao: da stoji pokraj pozlaćene kočije. Poslije jednog putovanja u Lorenu Aramis je
odjednom nestao i prestao je pisati svojim prijateljima. Kasnije se doznalo, od gospođe Chevreuse,
koja je to rekla dvojici ili trojici svojih ljubavnika, da je stupio u neki samostan u Nancvju. Bazin je
postao brat laik. Athos je ostao mušketir pod d'Artagnanovim zapovjedništvom sve do godine 1633,
kad je poslije jednog putovanja u Turenu napustio službu pod izgovorom da je naslijedio neko malo
imanje u Rbussillonu. Grimaud je pošao s njim. D'Artagnan se triput tukao s Rochefortom i triput
ga je ranio.
— Po svoj prilici četvrti put ću vas ubiti — rekao mu je pruživši mu ruku da se podigne. — Onda je
bolje i za vas i za mene da ostanemo pri ovome — odgovori ranjenik. — Dovraga! Ja sam vam veći
prijatelj nego što vi mislite, jer sam već poslije prvog susreta s vama, da sam kardinalu rekao samo
jednu riječ, mogao ishoditi da vam prerezu grkljan. Ovaj put su se poljubili od srca i bez zlih
primisli. Rochefort je dao Planchetu čin narednika u gardi. 296 Gospodin Bonacieux živio je vrlo
spokojno. Nije znao što se dogodilo s njegovom ženom i nije se zbog toga nimalo uznemiravao.
Jednog dana bio je toliko neoprezan te je podsjetio kardinala na usluge koje mu je učinio. Kardinal
mu poruči da će se pobrinuti da mu odsada nikada više ništa ne uzmanjka. I zaista, sutradan u
sedam sati navečer gospodin Bonacieux je izašao iz svoje kuće i uputio se u Louvre. Nije se više
vratio u ulicu Fossovers. Oni koji su bili najbolje obaviješteni tvrdili su da se nalazi na stanu i hrani
u nekom kraljevskom dvorcu o trošku Njegove velikodušne preuzvišenosti. Kraj