Literatura o Atlantidi[uredi VE | uredi]

Platon[uredi VE | uredi]
Platonovi dijalozi Kritija i Timej, napisani oko 360. pr. Kr., najstarije su referencije o Atlantidi. Platon
nikad nije dovršio Kritiju. Benjamin Jowett i mnogi drugi smatraju da je Platon planirao treći dijalog
zvan Hermokrat. John Luce predstavlja da je Platon, pošto je opisao podrijetlo svijeta i ljudi u Timeju,
kao i alegorijsko savršeno društvo drevne Atene i njihovu borbu s antagonistima iz Atlantide, time
htio napraviti strategiju helenske civilizacije tijekom njihova sukoba s barbarima kao tematiku
u Hermokratu.
U Timeju predstavlja Atlantidu, a osobe koje sudjeluju jesu Kritija, Timej, Hermokrat i Sokrat, premda
samo Kritija govori o Atlantidi.
Prema Platonu, Atlantida je bila velik otok, veličine kao Libija i Azija zajedno. Nalazio se s "one
strane Heraklovih stupova" (Gibraltar). To je bila plodna i bogata zemlja koja je davala dvije žetve
godišnje. Stanovništvo se bavilo poljoprivredom, stočarstvom i zanatima. Kopali su i topili rude. U
izobilju je bilo zlata, najcjenjenijeg materijala. Raširen je bio i materijal "orihalk".
U sredini otoka nalazila su se dva izvora; jedan s hladnom, a jedan s toplom vodom. Oko njih su
stanovnici izgradili bazene za kupanje, od kojih su neki bili pokriveni. Postojalo je više gradova i tri
pristraništa. Zemljom je vladao Atlant uz pomoć 10 careva. Sastajali su se svakih 6 godina, donosili
zakone i sudili.
Stanovništvo je uživalo u sreći i bogatstvu sve dok njihovi carevi nisu zaratili s ostatkom svijeta.
Atlantiđanima neprijateljsku vojsku predvodili su Grci, a na njihovu čelu bijahu Atenjani. U strahovitoj
bici Grci su odnijeli potpunu pobjedu i spriječili Atlantiđane da se prošire "s ove
strane Heraklovih stupova".

Ostali antički autori[uredi VE | uredi]

Rafael: Platon, najstariji pisac o Atlantidi, freska, 1509., detalj

 Filozof Krantor, učenik Platonova učenika Ksenokrata, pokušavao je pronaći dokaz Atlantidina
postojanja. Njegov je komentar na Platonova Timeja izgubljen.

 Starogrčki povjesničar Proklo izvještava da je Krantor otputovao u Egipat i doista pronašao

zapise s poviješću Atlantide na hijeroglifima na stupu. No, Platon je napisao da je Solon vidio
priču o Atlantidi na izvoru koji se može primiti u ruku. Proklo također u svojim komentarima iz 5.
stoljeća opisuje Atlantidu i govori da je, prema starijim autorima, postojalo sedam otoka i tri
 druga golema, od kojih je jedan bio posvećen Plutonu, drugi Amonu, a treći Posejdonu. Njihovi
se stanovnici sjećaju Atlantide koja je davno postojala i vladala nad svim otocima i vjerojatno je
također bila posvećena Posejdonu.

 U Atlantidino postojanje vjeruju i filozofi Strabon i Posidonije.

 Platon je vjerojatno bio i parodiran te imitiran - nekoliko desetljeća poslije

njega, povjesničar Teomp s Hija piše o zemlji iza oceana znanoj kao Meropida. Njezini su
stanovnici bili dvostruko veći od običnih ljudi te su naseljavali dva grada - Euzebej i Mahim.
Također je opisao da je deset milijuna vojnika prešlo ocean da bi osvojilo Hiperboreju, ali su
odustali kad su čuli da su Hiperboreanci najsretniji ljudi na Zemlji.

 Filozof Euhemer spominje savršeno društvo na otoku u Indijskom oceanu.

 Zotik, neoplatonistički filozof iz 3. stoljeća, napisao je epsku pjesmu na temelju Platonova opisa
Atlantide.
Moderna literatura[uredi VE | uredi]
 Godine 1627. Francis Bacon napisao je roman Nova Atlantida, opisavši utopističko društvo
Bensalem na zapadnoj obali Amerike (ne zna se je li mislio na Sjevernu ili Južnu Ameriku.

 U 19. stoljeću mezoamerički proučavatelji poput De Bourbourga, Thompsona i Le

Plongeona smatrali su da je Atlantida povezana s Majama i Astecima.

 Godine 1882. Ignatius Loyola Donnelly napisao je Atlantis: Antediluvian World, djelo koje je
opisivalo postojanje Atlantide, uzimajući ozbiljno Platonove opise te postavivši hipotezu da su
sve drevne civilizacijepotomci Atlantidine neolitičke kulture.

 UNESCO danas proučava Frauovu teoriju koji opisuje da su prije Eratostenova vremena,
oko 250. pr. Kr., grčki pisci Heraklove stupove locirali na Siciliji, a
nakon Aleksandrove ekspanzije, Eratosten ih je u djelima "premjestio" na Gibraltar.