Professional Documents
Culture Documents
Nije bilo ni jedne bare u susedstvu koju kormoran nije obišao i iz koje nije ribu
jeo. Bio je pravi morski orao. Ali, vreme je prolazilo i kormoran je toliko ostario
da više nije bio u stanju da lovi. Vid mu je oslabio, kljun otupeo; jedino što je
mogao očekivati bili su dani gladovanja.
Ali – nužda i gvožđe lomi, a od glupaka stvara mudraca – kaže poslovica. Ugleda
kormoran jednog raka koji je šetao natraške, kako to rakovi obično čine, pa ga
pozva i reče: – Čuj prijatelju, budi dobar i objavi čitavom ribljem svetu da se na
vreme skloni, jer će ova bara uskoro presušiti. Rak tako i objavi, a zabrinute ribe
dođoše kormoranu i zatražiše savet:- Reci nam šta da radimo, mudri starče.
– Ne brinite, – odgovori kormoran – ja ću vam pomoći. Jednu po jednu, sve ću vas
preneti u novi stan. U novom prebivalištu bićete zaklonjene i od sunčevog sjaja i
od svetla. Ribi nisu pokazale naročitu inteligenciju. Pristale su. Jednu po jednu
kormoran ih je odnosio u svom kljunu i, pošto bi se udaljio, sladio se njihovim
ukusnim mesom.
Seoski psi dobro su držali stražu oko ovaca, vuk već danima nije uspevao da se
domogne ni zalogaja. Smršao je, pretvorio se u kost i kožu, potamneo. U toj
nevolјi srete psa, dobro uhranjenog, sjajne dlake. Da ga napadne? Jedan pogled
na psa beše mu dovolјan da odustane: on iznemogao od gladi, pas u punoj snazi,
– brzo bi podlegao. Zato mu mirno priđe i zapodenu razgovor.
„Vidim da ti je dobro, rođače, na ishranu se očito ne možeš požaliti,“ – reče mu
posle pozdrava.
„Jadniče moj, – odvrati pas – na tebi je da izgledaš isto ovako. Ostavi šumu, svi ste
vi u njoj zlosrećnici i zlopatnici, uvek vam je za vratom smrt od gladi, večito ste u
borbi za zalogaj. Pođi sa mnom, na glad više nikad nećeš ni pomisliti. „A šta treba
da radim za takvu blagodet?“ – upita vuk.
„Bezmalo ništa,“ – uzvrati pas. – Da si oštar prema ulјezima i prosjacima koji bi
da uđu u dvorište, a umilјat prema domaćima, eto. Zauzvrat ćeš redovno dobijati
dovolјno kostiju i druge valјane hrane, pogledaj mene, uostalom. Pa te još gazda
ponekad pomiluje, ti mu mašeš repom, život ti ugodan i bezbedan, lepši nećeš
nikad poželeti.
Izgladnelom vuku to je tako divna slika bila, – samo što mu suze radosnice nisu
grunule na oči. Krenuće u nov život, dosta je bilo gladovanja u šumi! Uz put,
međutim, slučajno zapazi da je vrat njegovog rođaka nekako ogulјen, čudno mu
to bi, pa upita:
„Šta ti je to s vratom?“
„To? Ništa!“ – odgovori pas.
„Kako ništa kad vidim da je sav nažulјen!“
„Biće da je od lanca kojim me vezuju,“ – reče pas. „Vezuju? Znači li to da ne ideš
kud hoćeš, da nisi slobodan?“
„Pa. Puštaju me ponekad, šta je to sad toliko važno!“
„Važno-nevažno, rođače, ostaj mi zdravo i debelo, ja odoh u svoju šumicu, svoju
slobodicu, aratos ti svih onih kostiju, gazdinog milovanja i blagodarnog mahanja
repom. Više volim gladovanje za vratom nego lanac na vratu!“ – i ode, svejednako
gladan, ali sad tek razumevši reči svoga pokojnog oca: