USTAŠKI ZLOČIN NAD SRBIMA U OKOLICI BANJE LUKE

7. VELJAČE 1942. GODINE

(Dvojbe i neistine o sudjelovanju u zločinu fra Tomislava Filipovića

i drugih franjevaca iz samostana Petrićevac)

Vijest o drugom pastirskom pohodu pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i o
njegovom dolasku u Banju Luku 22. lipnja 2003., te odluka mjerodavnih crkvenih osoba i
vlasti da se tom prigodom euharistijsko slavlje s narodom i čin beatifikacije ili proglašenja
blaţenim Ivana Merza, rodom Banjalučanina, odrţe pokraj franjevačkog samostana na
Petrićevcu, izazvali su u odreĎenim političkim i intelektualnim krugovima Republike Srpske i
Srbije, kao i kod dijela srpskog stanovništva, negativno raspoloţenje i reakcije. Naime, u
nekim emisijama na televiziji i radiju, kao i u dnevnom i periodičnom tisku, izraţavano je
negodovanje i protivljenje Papinu dolasku u Republiku Srpsku uopće, a osobito da se
planirana svečanost odrţi na Petrićevcu.
Kao razlog tome protivljenju, navodio se zločin koji je 7. veljače 1942. izvršen nad
rudarima rudnika uglja Rakovac i nad srpskim ţiteljima u selima Drakulić, Motike i Šargovac,
pokraj Banja Luke, te su za taj zločin, uz ustaše, optuţivani i okrivljivani takoĎer franjevci iz
samostana Petrićevac, a naročito fra Tomislav Filipović.
Ovdje ću, sasvim kratko, naznačiti o kojem i kakvom se zločinu radi, te se posebno
osvrnuti na optuţbe o sudjelovanju u tom zločinu fra Tomislava Filipovića, kao i drugih
franjevaca iz franjevačkog samostana na Petrićevcu.
Ţelim odmah naglasiti da o tome postoje različite, pa i suprotne, informacije i podaci, i
oni će biti navedeni onako kako ih pojedini izvori donose. Uzdrţat ću se od vlastite
kategoričke prosudbe o vjerodostojnosti tih izvora i o točnosti podataka, budući da mi nisu
dostupni, ako uopće i postoje, originalni dokumenti o ţrtvama navedenog zločina i o
njegovim izvršiteljima. Upozorit ću, meĎutim, na razmimoilaţenja i brojne i velike razlike u
navodima i podacima o istim dogaĎajima i činjenicama. Jasno je da istina moţe biti samo
jedna, a kad se o zločinu o kojem će ovdje biti riječi iznose različite "istine", onda se moţe
dvojiti o istinitosti bilo koje tvrdnje ili navoda.

Tko je počinio zločin, i broj žrtava - pobijenih Srba

u selima Drakulić, Motike i Šargovac

Uglavnom se navodi da je jedna ustaška postrojba 7. veljače 1942. poubijala velik broj
Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac, nedaleko od Banja Luke.
Prema obavijesti koju je Veliki ţupan u Banja Luci, pukovnik Aleman, neposredno nakon
zločina poslao putem radiograma Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagreb, „jedna
satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova“ poubijala je 37
rudara kod rudnika Rakovac, a zatim 715 srpskih ţitelja u selu Motike, te oko 1.500 osoba u
selima Drakulić i Šargovac. 1 Isti se podaci navode i u radiogramu kojeg je nekoliko dana
kasnije, 11. veljače 1942., Ustaška nadzorna sluţba iz Banja Luke uputila u Zagreb
Zapovjedništvu ustaške nadzorne sluţbe, na ruke gosp. Eugena Kvaternika.2
U spomenutim radiogramima je najavljeno da opširno izvješće slijedi. Zapovjedništvo
ustaške nadzorne sluţbe u Banja Luci je to izvješće i poslalo, i u njemu se navodi: „7. ov. mj.

1
Vidi prijepis radiograma u: V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, Dokumenti, Beograd 1987., str. 385.
2
V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 387.
je jedna satnija II. 'Tjelesne Poglavnikove Bojne' koju je vodio nadporučnik Josip Mišlov“
poduzela akciju u kojoj je na rudniku Rakovac ubijeno i zakopano 37 radnika grko-istočne
vjere (pravoslavaca), a da ih je, prema izjavama nekih radnika, ubijeno do 52, zatim da je u
selima Drakuliću i Šargovcu ubijeno oko 1.300-1.500 osoba, a u Motikama oko 70 porodica.3
Vladimir Dedijer je objavio dva dokumenta, za koje tvrdi da se nalaze u Vojno-
istorijskom arhivu u Beogradu, u fondu Drţavne komisije za utvrĎivanje ratnih zločina. Jedan
je, kaţe, izvještaj njemačkog poslanstva u Zagrebu (s naznakom - Predmet: Stanje oko Banja
Luke), a drugi je prilog uz taj izvještaj (označen kao - Predmet: Metode borbe protiv mirnog
stanovništva). Navodi da su oba ta dokumenta poslana 26. listopada 1942. Ministarstvu
vanjskih poslova Trećeg Reicha. U spomenutom izvještaju, donesenom u prijevodu, piše da je
6. veljače 1942. u okolini Banja Luke „ustaški bataljon kapetana Zelića“ izvršio veliki pokolj,
i da je u selu Drakulići(!) pobijeno čitavo tamošnje srpsko stanovništvo, a da se isto dogodilo
7. veljače u selu Motika(!), te 9. veljače u selu Šargovac“. 4 A u prilogu uz taj izvještaj,
takoĎer u prijevodu s njemačkog jezika, pod br. 9., piše: „6, 7 i 9 februara 1942 izvršen je
pokolj pravoslavnog stanovništva sela Motika, Drakulići i Šargovac (severozapadno od Banja
Luke) od strane jednog ustaškog odreda od 100 ljudi iz Zagreba pod vodstvom ustaškog
kapetana Zelića, i ustaškog poručnika Tateka kao i franjevačkog fratra Filipovića iz Banja
Luke. Ţrtve ove 'akcije' bili su u Motiki(!) blizu 100 porodica sa 700 članova obitelji, u
Drakulićima (Rudnik Rakovac) 60 radnika, u Šargovcu 120 lica“.5
Prema iskazu svjedoka ĐorĎa Rajića, kafedţije iz Banja Luke, što ga je dao Zemaljskoj
komisiji za utvrĎivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu, „na osmog februara 1942.
jedna grupa zagrebačkih ustaša pod vodstvom fratra-isusovca(!) imenom Filipovića, iz
samostana Petrićevca kraj Banja Luke, otišla je u srpsko selo Rakovica - Rudnik kraj Banja
Luke. /…/. Tada su ovdje ubijena 52 radnika Srbina. Poslije toga otišli su ustaše pod
vodstvom fratra Filipovića u selo Drakulići kraj Banja Luke /…/. U ovom selu ustaše su opet
pod vodstvom fratra Filipovića ubili oko 1.500 Srba, ljudi, ţena i djece“.6
Izvještaji i izjave se ne slaţu u tome kada je zločin izvršen (prema jednima, 6., 7. i 9.
veljače 1942.; prema većini, 7. veljače; a prema jednom svjedoku, 8. veljače), zatim koja je
ustaška postrojba zločin izvršila (navode se: "jedna satnija II. Tjelesne
Pavelićeve/Poglavnikove bojne iz Banja Luke"; "jedna satnija ustaške bojne"; "jedan ustaški
odred od 100 ljudi iz Zagreba"; "grupa zagrebačkih ustaša"; "ustaše-muslimani s Drine i jedna
satnija II. Poglavnikove tjelesne bojne"). Ne postoji suglasje ni o tome tko je predvodio
ustašku vojsku u izvršenju zločina (nadporučnik Josip Mišlov, kojega navode gotovo svi
sluţbeni izvještaji; ili kapetan Zelić i poručnik Tatek, koji se spominju u izvještaju njemačkog
poslanstva; ili fratar Filipović).
Uz naprijed navedene, imamo još više drugih posve različitih navoda i podataka o broju
ţrtava u Rakovcu, Drakuliću, Motikama i Šargovcu.
U izvještaju Zemaljske komisije za utvrĎivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu iz
prosinca 1944. stoji da je u zločinu u okolici Banja Luke 7. veljače 1942. ubijeno preko 2.300
muškaraca, ţena, djece i starica, a meĎu njima i šezdesetero školske djece.7 A u sluţbenom
dopisu što ga je provincijal Bosne Srebrene, fra AnĎeo Kaić, uputio 12. svibnja 1942. u Rim
vrhovnom poglavaru franjevačkog reda, navodi se da su ustaše u selima Drakulić, Motike i

3
V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 286.
4
V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Rijeka/Liburnija-Zagreb/Mladost, 1981., 2. sv., str.
539.
5
V. Dedijer, n. d., str. 542.
6
Vidi: V. Novak, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb 1948., str. 646.
7
Vidi: V. Novak, n. d., str. 646-647.
Šargovac ubili više od 1.600 osoba pravoslavne vjere. 8 Prema iskazu samog Filipovića
(bivšeg fra Tomislava), kojeg je dao 25. lipnja 1945. u Zagrebu, na suĎenju za zločine u
logoru Jasenovac, „pobijeno je u selima Drakulić, Šargovac i Motike oko 1.500 do 2.000
ljudi, ţena i djece – Srba“.9 A na saslušanju pred Komisijom za utvrĎivanje zločina okupatora
i njihovih pomagača, takoĎer u Zagrebu, 29. lipnja 1945., on je izjavio kako se poslije
„pročulo da je tom prilikom pobijeno 2.000 ljudi“. U sudskom procesu koji je početkom
veljače 1947. voĎen pred Vijećem Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine u Banja Luci
protiv trojice okrivljenika za ustaške zločine u Bosanskoj Krajini (to su bili Viktor Gutić,
Felix Niedzielski i Nikola Bilogrivić), svjedokinja Jagoda Brković, iz sela Drakulić, je izjavila
da je „pobijeno preko 3.000 ljudi, ţena i djece samo u jednom selu“.10 misleći valjda na svoje
selo - Drakulić.
Jovan Babić, publicist i knjiţevnik iz Banja Luke, piše u svojoj knjizi, naslovljenoj
Drakulići, da je u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu ubijeno oko 2.300 Srba, meĎu
kojima i 52 pravoslavna Ďaka u šargovačkoj osnovnoj školi. 11 On donosi i spiskove
pobijenih. Spiskovi su sastavljeni: za selo Drakulić, prema sjećanju Vase Mitrovića iz 1957., i
prema podacima Muzeja ţrtava genocida u Beogradu; za selo Šargovac, prema rekonstrukciji
SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965., i prema podacima Muzeja ţrtava genocida u Beogradu; za
Motike, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965., i prema podacima Muzeja
ţrtava genocida u Beogradu; i za rudnik uglja Rakovac, prema rekonstrukciji SUBNOR-a
Banja Luka, iz 1965. godine. U Babićevim spiskovima je za Drakulić navedena 1091 ubijena
osoba, za Šargovac 192 osobe, za Motike 424 osobe, a za rudnik Rakovac 66 osoba, s
njihovim imenima i prezimena, i s godinama roĎenja.12 Jovan Babić u svojoj knjizi Spomen-
hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, pozivajući se na izvještaj njemačkog
zapovjednika Sigurnosne policije (Sicherheitspolizei) za Jugoistok u Beogradu, koji je nosio
naslov: „Ponovni pokolj srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni februara 1942. od strane
ustaša“, a napisan 16. oţujka 1942., navodi da su u rudniku Rakovcu poklani svi rudari
pravoslavne vjere, a njihov broj se kreće izmeĎu 31 i 63 osobe(!), u selu Šargovac da su
pobijeni ljudi iz 124 kuće, i 53 pravoslavne djece iz narodne škole.13 Babić navodi da je u selu
Drakuliću, u štali seljaka Mitrovića (on ispravlja prezime - u Mihajlovića) bilo zatvoreno
pedeset osoba, te da je štala zatim zapaljena a te osobe izgorjele ţive. 14 U jednom svom
novinskom članku Babić o pobijenima u selu Šargovcu kaţe: „Nije utvrĎen točan broj
ubijenih, no ipak treba da je prema sluţbenim vestima likvidirano 1750 ljudi“.15 Nemoguće je
da je u Šargovcu bio toliki broj srpskih ţrtava, pa ako je taj podatak uzet iz naprijed
spomenutog izvještaja zapovjednika njemačke Sigurnosne sluţbe, vjerojatno su u ţrtve toga
sela ubrojene takoĎer ţrtve iz sela Drakulić i Motike. TakoĎer u novije vrijeme dr. Zdravko
Antonić piše da je u Drakuliću pobijeno ljudi, ţena i djece preko 700, a u Motikama preko

8
Kopija dopisa, br. 763/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942.,
posebni fascikl.
9
V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 390.
10
Vidi novine: Glas, Banja Luka, br. 6 (86), od 8. 02. 1947., str. 3.
11
Te brojke on iznosi u svom romanu Drakulići, 2. izd., Banja Luka - Beograd, 1999., strr. 95, 195, 199, a
ponavlja ih i u tekstu: "Pismo od nemilih misli", objavljenom u listu: Glas srpski, Banja Luka, 31. maj 2003..,
str. 9.
12
Vidi: J. Babić, Drakulići, 2. izd., Banja Luka-Beograd, 1999., str. 206-227.
13
Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, Drakulić, 2003., str. 26-29; Isti:
"Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas srpski, Banja Luka, 21. i 22. jun 2003., str. 6.
14
Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, str. 29.
15
Vidi: J. Babić, "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas srpski, Banja Luka, 21. i 22. jun 2003., str. 6.
500,16 dok Lazar Lukajić iznosi podatak da je u Drakuliću usmrćeno 1.360 Srba, u Šargovcu
257 i u Motikama 674, ukupno 2.291.17
Nema nikakve dvojbe da je u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu 7. veljače 1942.
pobijeno mnogo srpskog stanovništva pravoslavne vjere. MeĎutim, naprijed navedeni podaci
o broju ubijenih - i ukupno gledano i po selima - meĎusobno se veoma razlikuju (za Drakulić
se navode brojke: 700, 1.091, 1.500, 3.000; za Motike: 424, 500, 674, 700, 715; za Šargovac:
120, 192, 257, 1750; ili za Drakulić i Šargovac skupa: 1.500 i 1.300-1.500. Za sva tri ta sela
zajedno, navode se brojke od: 1.600, 1.500-2.000, 2.291, i 2.300 pobijenih). Pogotovo se sve
te brojke razlikju od onih koje usmeno i u privatnim razgovorima - a javno se o tome ne
usuĎuju govoriti - iznose neki još uvijek ţivući Hrvati katolici (govori se o nekoliko stotina),
a koje su čuli od onih koji su išli pokapati pobijene u navedenim selima.
Ako se ima u vidu da je god. 1935., prema Šematizmu banjolučke biskupije iz tog
vremena, u selu Drakulić ţijelo 289 pravoslavaca, u selu Motike njih 281, a u selu Šargovac
66, 18 zaista je nevjerojatno da se u samo 7 godina njihov broj mogao uvišestručiti - u
Drakuliću čak upotostručiti, u Motika udvostručiti, a u Šargovcu skoro učetverostručiti!
Imajući pred očima sve navedene brojke, sasvim je sigurno da bi trebalo uloţiti još dosta
truda, i biti posve objektivan i istinoljubiv, da se pouzdano utvrdi koliko je u navedenim
selima točno ubijeno Srba. Ali kolika god, stvarno, bila brojka nevinih ţrtava, pa čak ako je i
pribliţno točna i ona najniţa, moţe se reći da je zločin bio stravičan.

Uloga fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima

u selima Drakulić, Motike i Šargovac

Zločin u rudniku Rakovac i u selima Drakulić, Motike i Šargovac, mnogi koji su o njemu
govorili i pisali, bilo odmah nakon završetka 2. svjetskog rata bilo u novije vrijeme, povezuju
uz ime fra Tomislava Filipovića (neki ga nazivaju fra Vjekoslav, fra Miroslav, pa čak i fra
Zvonko Filipović),19 i uz neke druge franjevce iz samostana Petrićevac. Na to se ovdje ţelim
posebno osvrnuti.

a) Osnovni biografski podaci fra Tomislava (Miroslava) Filipovića,

do njegovog otpuštanja iz franjevačkog reda

Fra Tomislav - to mu je redovničko ime u franjevačkom redu, a krsno je Miroslav - rodio

se 4. lipnja 1915. u Jajcu, kao četvrto dijete, od ukupno šestero, od oca Ante i majke Marije, r.
Radulović.
Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a zatim je, kao konviktorac, pohaĎao
Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, bez namjere da postane franjevac i svećenik.
Kasnije se ipak odlučio za franjevački i svećenički poziv te je, nakon završene gimnazije,
stupio 29. lipnja 1932. u novicijat u Livnu, i tada je krsno ime zamijenio redovničkim fra
Tomislav. Na kraju jednogodišnjeg novicijata, 30. lipnja 1933. poloţio je redovničke

16
Vidi: Z. Antonić, Dokumenta o genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini od aprila do avgusta 1941., izd.
Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Banja Luka/Srpsko Sarajevo 2001., str. 129.
17
L. Lukajić, Fratri i ustaše kolju. Vidi: P. Lazarević, "Potiskivanje istine ili 'u cara Trajana kozje uši'", u:
Patriot, Banja Luka, br. 69, od 9/6/2003., str. 34.
18
Vidi: Schematismus cleri dioecesis Banjalucensis in Bosna pro anno Domini 1935., Banja Luka, 1935., str. 32;
takoĎer: Banjolučka biskupija. U riječi slici od 1881. do 2006. (prr. F. Marić i A. Orlovac), str. 134.
19
Vidi izjavu Josipa Matijevića, u: Dokumenti o protivnarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera
/priredili: J. Horvat i Z. Štambuk/, Zagreb 1946., str.178.
jednostavne zavjete, a svečane je poloţio 1. srpnja 1936. u Sarajevu, gdje je nakon novicijata
studirao filozofiju i teologiju (1936-1939). ZareĎen je za svećenika u Sarajevu 3. rujna 1939.
Poslije svećeničkog reĎenja i mlade mise poslan je u samostan u Kraljevu Sutjesku, sa
zadaćom da se pripremi za polaganje ispita koji su mu preostali, i da tako završi sav propisani
studij. Već u to vrijeme Starješinstvo Provincije je imalo s njim poteškoća. Naime, iz Kraljeve
Sutjeske je - i prije nego što je poloţio spomenute ispite - bio premješten u franjevački
samostan na Petrićevac. Ali umjesto da ode na mjesto koje mu je bilo odreĎeno, on
samovoljno odlazi u ţupu Vijaka. Tek nakon više provincijalovih upozorenja poslušao je i
otišao na Petrićevac.
Tu za Starješinstvo Provincije počinju nove nevolje vezane za fra Tomislavove postupke.
On, bez dopuštenja, bilo provincijala bilo banjalučkog biskupa, postaje vojnim dušobriţnikom
pri II. Poglavnikovoj Tjelesnoj Bojni u Banja Luci. Zbog toga, a i uopće zbog povezanosti s
ustaškim pokretom, nakon što je 14. siječnja 1942. poloţio u Sarajevu preostale ispite iz
bogoslovlja, istog je dana dobio dekret za premještaj iz Petrićevca u samostan Šćit/Ramu. No,
ni tada nije poslušao, nego je i dalje ostao na Petrićevcu, a 5. veljače 1942. je pisao
provincijalu da je pozvan na vojnu duţnost u Zagreb, i da mora nastupiti na sluţbu odmah.
Kad se, vjerojatno, još nije znalo za razmjere zločina počinjenog 7. veljače 1942. nad
Srbima u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu, kao ni za ulogu fra Tomislava u njemu,
provincijal je 12. veljače 1942. iz Sarajeva odgovorio fra Tomislavu da ne smije ići u vojsku
niti u njoj preuzeti sluţbu.
Nekoliko dana nakon zločina nad Srbima fra Tomislav je napustio samostan Petrićevac i
otišao u Banja Luku, odakle se više nije ni vraćao u samostan, a nedugo iza toga je iz Banja
Luke otišao u Zagreb. Na 12. veljače 1942., na isti dan kad mu je poslan odgovor iz Sarajeva
da se njegova molba za odlazak u Zagreb i preuzimanje sluţbe u vojsci odbija, on je iz
Zagreba ponovno zatraţio provincijalov pristanak da bude imenovan ustaškim duhovnikom.
Od provincijala nije ni tada dobio dopuštenja, ali je i bez toga preuzeo dušobriţničku sluţbu u
ustaškoj vojsci u Zagrebu. Od tog vremena fra Tomislav Filipović, praktično, prekida vezu s
Provincijom čiji je bio član.

b) Sudjelovanje fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima

sela Drakulić, Motike i Šargovac, prema navodima srpskih autora

Srbi koji su se protivili Papinom dolasku u Banja Luku, i osobito odrţavanju prigodnog
slavlja kraj franjevačkog samostana na Petrićevcu, prije i poslije toga su iznosili teške optuţbe
protiv franjevaca, i osobito protiv fra Tomislava Filipovića.
Navest ću najprije što o tome govore izvori koje sam već ranije navodio, i samo nekoliko
citata iz napisa dr. Zdravka Antonića, Jovana Babića, publiciste i knjiţevnika iz Banja Luke, i
dr. Milana Bulajića, predsjednika Fonda za istraţivanje genocida, iz Beograda.
U izjavi Jove Vukobrat(d)a, roĎenog 1904. u selu Drakulić, koju je on dao u svezi s
pokoljem u svom selu, stoji i ovo: „fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio
sa jednom koljačkom kolonom i sam /je/ lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta
u bešici do najstarijeg čovjeka i starice“.20
U radiogramu kojeg je iz Banja Luke poslao Veliki ţupan, pukovnik Aleman,
Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, navodi se da je zločin 7. veljače 1942. u
rudniku Rakovac, a zatim u Motikama, Drakuliću i Šargovcu izvršila jedna satnija ustaške
bojne pod zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova, „u pratnji ţupnika fra Vjekoslava
Filipovića“. 21 Isto je ponovljeno i u radiogramu od 11. veljače 1942. 22 A u izvješću

20
Vidi: Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima …, str. 168; V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 285.
21
Vidi: V. Dedijer, n. d., str. 385.
Zapovjedništva ustaške nadzorne sluţbe, poslanom u Zagreb, prikazuje se "akcija" koju je 7.
veljače 1942. poduzela „jedna satnija II. 'Tjelesne Poglavnikove Bojne' koju je vodio
nadporučnik Josip Mišlov, a u čijoj je pratnji bio vlč. Miroslav Filipović, ţupnik sa
Patrićevca, a sada satnik u ustaškoj bojni“.23 Prema izvještaju naprijed spomenute Zemaljske
komisije, iz g. 1944., satnija Tjelesne Pavelićeve bojne, koja je izvršila zločin u selima kod
Banja Luke, bila je predvoĎena "od ustaškog nadporučnika Josipa Mislova i ţupnika iz
Petrićevca kod Banja Luke, Vjekoslava Filipovića“.24
U naprijed spomenutim radiogramima, poslanim iz Banja Luke u Zagreb, govori se o
"pratnji ţupnika fra Vjekoslava Filipovića", dok se u izvješću Zapovjedništva Ustaške
nadzorne sluţbe iz Banja Luke, koje je slijedilo nakon spomenutih radiograma, kaţe da je „u
/…/ pratnji bio vlč. Miroslav Filipović, ţupnik sa Patrićevca“. A na saslušanju o stradanjima
Srba, ĐorĎe Rajić je izjavio da su zločin u Rakovcu, i u selu Drakulić, izvršile ustaše „pod
vodstvom fratra Filipovića“.25
Dr. Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjalučkom okrugu, kaţe: „Prvi
masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leţi u
neposrednoj blizini franjevačkog manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi
fratar toga manastira Filipović-Majstorović. Sa organizovanom bandom ustaša upada u selo,
skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča (svi
drugi navode prezime Glamočanin - op. m), staro tek 6 mjeseci, i nakon odrţanog govora,
uzima noţ i pred svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon
toga odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu djecu kupi po
kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako ţivu spaljuje“.26 Za razliku od Zdravka Antonića, koji
piše o zapaljenoj djeci, Jovan Babić, kako smo naprijed vidjeli, navodi da je u štalu bilo
zatvoreno 50 osoba, i da je štala zapaljena te sve osobe izgorjele. Taj se dogaĎaj ne spominje
nigdje drugdje, i vrlo se osnovano moţe posumnjati u njegovu istinitost. Teško je, naime,
protumačiti kako jedan autor piše da je Filipović "preostalu djecu" (ne navodi brojku koliko je
djece bilo) kupio po kućama i ţive spalio u jednoj štali, dok drugi autor kaţe da je
spaljivanjem u štali usmrćeno 50 osoba, ali ne navodi da se radilo o djeci, niti to zlodjelo
pripisuje direktno fra Tomislavu Filipoviću.
Javan Babić ipak u jednom novinskom članku tvrdi za fra Tomislava: „Fra Filipović,
naţalost, nije samo ubice vodio, već je i sam, i to prednjačeći, ubijao“. 27 A u drugom
novinskom članku piše: „Petrićevački ţupnik fra Vjekoslav je, /…/ predvodio ustaške koljače
i lično učestvovao u pokolju“. 28 U istom napisu navodi iz svjedočenja Jove Vukobrata
sljedeće riječi: „Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenja pokolja došao pred kuću Đure
Glamočanina skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete
Đure Glamočanina zaklavši ga noţem rekao: 'Ustaše! Ovo ja u ime Boga pokrštavam ove
izrode a vi slijedite moj put i ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog neće ovaj naš rad
uzet za grijeh i ja ću svakoga da ispovjedim i saperem sve grijehe'“. 29 A dr. Milan Bulajić
piše: „Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je predvodio ustaške koljače i sam, u
osnovnoj školi, zaklao srpkinju učenicu Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i
učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim se obratio ustašama: 'Braćo ustaše, ovo ja u ime Boga

22
V. Dedijer, n. d., str. 387.
23
V. Dedijer, n. d., str. 286.
24
Vidi: V. Novak, n. d., str. 646.
25
Vidi: V. Novak, n. d., str. 646.
26
Z. Antonić, u: Dokumenti o genocidu nad Srbima …, str. 129.
27
J. Babić, "Pismo od nemilih misli", u: Glas srpski, 31. maj 2003., str. 9.
28
J. Babić, "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas srpski, 21. i 22. jun 2003., str. 6.
29
J. Babić, Isto..
pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, vas ću
ispovjediti i riješiti svih grijeha“. 30 U izvještaju Komisije za utvrĎivanje ratnih zločina za
Bosnu i Hercegovinu o zločinu u rudniku Rakovac i u selu Drakulić, iz prosinca 1944. godine,
stoji: „Ali vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u
školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog uţasa poludjela“. 31
TakoĎer i Predrag Lazarević, koji prikazuje nedavno objavljenu knjigu Lazara Lukajića,
Fratri i ustaše kolju, navodi da se zločin dogodio u školi u selu Drakuliću.32 Jovan Babić,
pozivajući se na naprijed spomenuti akt njemačkog zapovjednika Sigurnosne policije, iz njega
navodi: „Umorstva su vršena na osnovu naloga katoličkog sveštenika Filipovića /…/. Očevici
kupališta krvi u Šargovcu kaţu da su ubijena i 53 (pravoslavna, prim. J. B.) deteta iz Narodne
škole“.33
Dr. Lazar Milin, pravoslavni svećenik i profesor na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu,
citira sljedeće riječi nekog dr. Nikole Nikolića: „Danas sam (tj. 1943) doznao neke detalje o
onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu Krivaji
kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara 'Mila' Stipe Šunjića. Lično je poznam.
/…/ Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji
nekoliko ustaša. Traţio je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske.
Kad je to učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i vrisak malih
drugova“.34
Dakle, kad se govori o zločinu nad srpskom djecom i malom Radojkom, koji se pripisuje
fra Tomislavu Filipoviću, informacije nisu podudarne ni o dobi djeteta Radojke (dr. Antonić
kaţe da je bila stara 6 mjeseci, a dr. Bulajić, da je bila učenica osnovne škole); ni o mjestu na
kojem je ona zaklana (prema J. Babiću i svjedoku Jovi Vukobratu, to se dogodilo pred kućom
Đure Glamočanina, a prema Milanu Bulaiću u osonovnoj školi pred ostalom djecom i
učiteljicom Dobrilom Martinović); ni u kojoj školi je zločin nad djecom izvršen (prema
jednima to je bio Drakulić, iako tada u Drakuliću uopće nije bilo škole; prema drugima
Šargovac; prema trećima Krivaja, kod Banja Luke, iako selo s tim nazivom u blizini Banja
Luke ni ne postoji).35 Svjedoci se ne slaţu ni glede imena izvršitelja zločina (za jedne je to
bio fra Vjekoslav, za druge fra Tomislav). Prema jednom izvoru zločin se dogodio u školi
pred učiteljicom koja se zvala Mara "Mila", a prema izjavama više svjedoka, on je izvršen
pred učiteljicom Dobrilom Martinović. TakoĎer se govori kako su pravoslavna djeca bila
najprije odvojena od katoličke i muslimanske, a zatim pobijena, iako ni u Drakuliću ni u
Šargovcu u to vrijeme nije uopće bilo muslimanskog stanovništva, pa nije moglo biti ni
muslimanske djece u školi. Osim toga, teško je protumačiti da se takav zločin mogao onoga
dana dogoditi u školi. Naime, ako je zločinačko djelovanje ustaša započelo 7. veljače 1942. u
4 sata ujutro, neshvatljivo je da su djeca toga dana mogla otići u školi, osim ako se radilo o
djeci iz sela u koje ustaše još nisu bile stigle, i u kojem se ništa nije doznalo o zločinu u tijeku,
ili u drugom selu. Ipak, da bi ga se prikazalo što monstruoznijim, trebalo ga je locirati u školu.
Da je u ustaškom zločinu ubijeno i mnogo srpske (pravoslavne) djece, pa i školske, to nije
sporno. MeĎutim, neslaganja o tome je li zločin nad školskom djecom izvršen u školi u
Drakuliću, Šargovcu, ili u Krivaji, pred ovom ili onom učiteljicom; je li vršen pojedinačno po

30
M. Bulajić, "Izvinjenje za zločine u Drakuliću", u: Patriot, br. 72, od 30. 06. 2003., str. 24-25.
31
V. Novak, n. d., str. 647.
32
Vidi: P. Lazarević, "Potiskivanje istine …", u: Patriot, br. 69, od 9/6/2003., str. 34.
33
Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, str. 29; Isti, "Sloge će biti …", u:
Glas srpski, od 21. i 22. jun 2003., str. 6.
34
Vidi: M. Planinić, n. d., str. 89.
35
O zločinu nad školskom djecom u selu Krivaja, vidi korespondenciju izmeĎu fra M. Planinića i dr. Lazara
Milina, u: M. Planinić, n. d., strr. 10-11, 89, 102.
kućama, ili je izvršen skupno u štali (što prije dr. Antonića, ne tvrdi, koliko mi je poznato,
nijedan drugi autor, a ni sam Antonić ne navodi nikakav izvor na kojem temelji svoju
tvrdnju), i suviše su velika da ne bi izazivala dvojbu o vjerodostojnosti samih svjedoka i
njihovih izjava, a zatim i o istinoljubivosti odreĎenih povjesničara i publicista.
Tomislav Filipović je pred Komisijom za utvrĎivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača, 29. lipnja 1945. izjavio: „Istina je pošto mi je predočen iskaz Vjekoslava Servatzi
u koliko se odnosi na pokolj u okolnim selima Banja Luke, da sam ja bio dušobriţnik II. P. T.
B. Ja sam kao takav, jedne noći sa bojnom II. P. T. B. pošao u akciju i to navodno samo radi
pretresa okolnih pravoslavnih sela, koji su bili sumnjivi zbog četništva. Ja nisam sudjelovao u
pokolju pravoslavaca iz sela Drakulići, Šargovca i zaselka Motike, već sam ostao sjediti u
Motikama u razgovoru s nekim učiteljem Kalajcem Mirkom domobranskim poručnikom“.36
Koliku vaţnost treba dati toj Filipovićevoj izjavi o njegovom sudjelovanju i ulozi u zločinu
nad srpskim stanovništvom sela Drakulić, Motike i Šargovac, teško je reći, ali je barem treba
imati pred očima kod razmatranja zločina koji mu se pripisuje.
Uz sva navedena neslaganja i nelogičnosti u raznim izvješćima i izjavama svjedoka o
sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u ustaškom zločinu u rudniku uglja Rakovac i u selima
Drakulić, Motke i Šargovac, nije bez značenja napomenuti i ovo: pred njegovo ime većina
stavlja 'fra' (Tomislav, odnosno Vjekoslav), a neki 'vlč.' (Miroslav), pa čak i 'vlč. fra'
(Tomislav-Vjekoslav);37 jedni ga označavaju jednostavno kao franjevca, drugi kao fratra, a
jedan ga čak naziva fratar-isusovac; negdje se kaţe da je bio pripadnik franjevačkog
samostana,38 a na drugom mjestu da je bio član petrićevačkog bratstva,39 dok ga jedan od gore
citiranih autora označava kao 'katoličkog sveštenika'. U sluţbenim sudskim podacima navodi
se da je bio kapelan na Petrićevcu, dok ga većina drugih izvora spominje kao ţupnika u
Petrićevcu, iako on nikada i nigdje nije bio ţupnik.

c) Što su o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima

izjavili ondašnji gvardijan samostana Petrićevac, fra Anto Perković,
i član samostanske zajednice, fra Ivo Ţilić?

Fra Ivo Ţilić, koji je boravio u samostanu na Petrićevcu od rujna 1941. do studenoga
1950., u pismu upućenom 5. srpnja 1978. fra Martinu Planiniću, koji se bavio istraţivanjem
zločina o kojem ovdje govorimo, 40 odgovarajući na pitanje: Što zna o pokolju u selu
Drakuliću, piše: „U noći izmeĎu 6. i 7. veljače 1942. (od petka na subotu) došli su ustaše -
muslimani s Drine da se osvete banjalučkim pravoslavcima za četnički pokolj izvršen nad
muslimanima u blizini Drine. 41 Tu vrstu ustaša nazivali su crne ustaše. Kad su spomenuti
ustaše-muslimani stigli u Banja Luku, uzeli su sa sobom jednu satniju II. Poglavnikove
tjelesne bojne (u kojoj je duhovnik bio fra Tomislav Filipović), pa su otišli u Drakulić i
Motike te u rudnik ugljena Rakovac. U Drakuliću i Motikama pobili su mnogo civilnog
stanovništva (točan broj ne znam, a u rudniku Rakovac pobili su radnike koji su se vraćali s
posla kao i one koji su trebali doći na posao. Ni broj pobijenih rudara nije mi poznat“.42

36
Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima …, faksimil zapisnika, str. 172.
37
Vidi: J. Babić, Drakulići, 2. izd., Banja Luka-Beogtad 1999., str. 99.
38
Vidi: P. Lazarević, "Potiskivanje istine …", u: Patriot, br. 69, od. 9/6/2003., str. 33.
39
Vidi: N. Ostojić, "Dvolična dvosmislenost", u: Patriot, br. 72, od 30/6/2003., str. 20.
40
M. Planinić je o tome objavio knjigu: Fra Tomislav Filipović ţrtva klevete, Šuica /1992/.
41
Misli se, vjerojatno, na stradanja muslimana u Foči, gdje je u siječnju 1942. ubijeno preko 3.000 ljudi. Vidi: V.
Dedijer, Novi prilozi …, str. 547.
42
M. Planinić, n. d., str. 132.
 Bilo bi za očekivati da gvardijan samostana i poglavar samostanske zajednice zna što se
dogaĎa u samostanu, i čime se bave i gdje se nalaze pojedini članovi dotične zajednice, u
samostanu ili izvan njega, a osobito ako se radi o javnim istupima i aktivnostima.
Je li gvardijan u samostanu Petrićevac, u vrijeme kad se dogodio zločin u Drakuliću,
Motikama i Šargovcu, znao za aktivnosti i pojedine čine fra Tomislava Filipovića, o tome
nema drugih informacija osim onih što ih je dao sam gvardijan. Postoje, naime, dva pisana
iskaz fra Ante Perkovića, gvardijana na Petrićevcu 1941-1942. Jedan je poslao sluţbeno 26.
travnja 1942. provincijalu fra AnĎelu Kaiću, a drugi je sadrţan u opširnom privatnom pismu
što ga je više od 30 godina kasnije, 11. listopada 1973., napisao fra AnĎelu Kaiću, tada u
mirovini u Livnu.
Fra AnĎeo Kaić, koji je bio provincijal Bosne Srebrene od ljeta 1939. do ljeta 1942.,
nakon što je doznao za zločin u Drakuliću, zatraţio je od gvardijana fra Ante Perkovića da mu
javi je li u tome sudjelovao fra Tomislav Filipović, i je li i sam ubijao.43 Kako se navodi u
drugom gvardijanovom pisma, on je tada provincijalu odgovorio da je fra Tomislav zaista bio
u Drakuliću, a da li je lično ubijao, nije mogao provjeriti. Kaţe da je lično uvjeren, da on to
nije činio.44
Ne znam zbog čega, ili kojim povodom je toliko godina kasnije, 4. listopada 1973., fra
AnĎeo Kaić zatraţio od fra Ante Perkovića da mu iznese što zna o zločinu u Drakuliću i o
sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u njemu. Na to je fra Anto odgovorio opširno 11.
listopada 1973. O sadrţaju toga bisma bilo je riječi malo prije, a ovdje ću iz njega prenijeti
ono što se izravno odnosi na "sudjelovanje" fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima u
Drakuliću.
Tako fra Anto piše:
„A sada o fra Tomislavu. U subotu iza kobne noći, na fra Tomislavu se nije mogla opaziti
niti najmanja promjena u njegovom vladanju. /…/.
O Drakuliću se je kasnije mnogo pričalo i prepričavalo. Nikada nisam čuo, da je fra
Tomislav okrvavio ruke i sudjelovao i sam u ubijanju. A njegovo potpuno ispravno vladanje
nakon te noći pobudilo mi je uvjerenje, da on nije lično ubijao iako je sa vojskom bio. /…/.
Istina je, da je pok. fra Tomislav te noći bio u Drakuliću. Da li je on morao ići u Drakulić ili
ne to ne mogu pozitivno reći. No kad je on iz Reda isključen i otišao u Zagreb čuo sam, da je
on sa 4-5 katoličkih seljaka pokazivao u Drakuliću katoličke kuće Ustašama da bi te kuće
obišli. Iz te vijesti ja sam zaključio, da je on morao unaprijed nešto znati o uništenju sela
Drakulić. On je dobro selo poznavao /…/. Moţda su mu radi toga i naredili Ustaše da ide s
njima i kat. kuće pokazuje. Taman da je on i natjeran, tamo on nikako nije smio ići. U tome ga
ništa nije moglo ispričati.
/……………………………………………………………………/
Kada je fra Tomislav potpuno iz Banja Luke otišao u Zagreb pročulo se i govorkalo kako je
jedna ţena pravoslavna prepoznala fra Tomislava iako je imao na sebi vojnički šinjel i rekla
mu: 'Zar i ti fra Tomislave, ovdje'? A on da je na to odgovorio: 'Nisam ja fra Tomislav'.
Nisam imao načina da provjerim istinitost toga govorkanja. Znam samo to, da se je ovo
govorkanje pojavilo iza njegova odlaska u Zagreb“.45
Postoji i iskaz fra Ive Ţilića, napisan 5. srpnja 1978., koji je ranije već spomenut. Fra
Martinu Planiniću, koji se bavio istraţivanjem "slučaja Filipović", na njegov upit: Da li je fra
Tomislav tom prigodom okrvavio ruke? - fra Ivo je odgovorio: „Fra Tomislav je bio tamo
43
Vijest o tome nalazi se u pismu fra Ante Perkovića upućenom fra AnĎelu Kaiću 11. listopada 1973. Vidi u:
M. Planinić, n. d., str. 123.
44
M. Planinić, n. d., str. 123.
45
Original pisma se nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici, Livno: Arhiv, kutija br. 467, Ostavština - Br.
AnĎeo Kaić, br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M. Planinić, n. d., str. 120-125. Tekst koji sam citirao nalazi se na str.
122-123. te knjige.
prisutan, iako tamo nije smio biti. Zato ga u tome nitko ne moţe opravdati. MeĎutim, siguran
sam da on tom prigodom nije okrvavio ruke. Nakon zločina u Drakuliću, bio sam osam i pol
godina na Petrićevcu. Kao vjeroučitelj u učiteljskoj školi i ţenskoj gimnaziji svakodnevno
sam kontaktirao s civilima. Preda mnom se govorilo o fra Tomislavu, ali mi nitko od civila
nikad nije rekao da je fra Tomislav ikoga ubio“.46
Radi se o iskazima dvojice franjevaca, napisanim prema sjećanju, mnogo godina poslije
dogaĎaja na koji se odnose. Kod prosudbe o točnosti onoga što oni iznose i to se mora imati
pred očima. Ali da iskazi fra Ante Perkovića i fra Ive Ţilića zasluţuje da ih se uzme u obzir, i
da mogu doprinijeti boljem osvjetljavanju odreĎenog vremena i rekonstruiranju odreĎenih
zbivanja, u to sam uvjeren.

Optužbe o umiješanosti drugih franjevaca u zločinu nad Srbima

O umiješanosti i drugih franjevaca iz samostana Petrićevac u zločinu u Drakuliću,

Motikama i Šargovcu govori Jovo Vukobrat u izjavi od 15. veljače 1946., koja je naprijed već
spomenuta. Njegove riječi citira i Jovan Babić, a one glase: „Šesti dan po našem skrivanju
Marko Lipovac koji nas je sakrio otišao je u Petrićevački samostan da pita gvardijana da li
ima ikakve mogućnosti da se spase eventualno oni ljudi koji su slučajem ostali na ţivotu i koji
se na dan pokolja nisu zadesili kod svojih kuća na što mu je ţupnik gvardijan (ne navodi se
njegovo ime - op. m.) odgovorio: 'Naš Poglavnik radi sve sa Boţjom dozvolom i sve što je
napravljeno, ono je Crkva blagoslovila i nikome ne će upisati u grijeh te prema tome svima
onima koji su ostali nema ništa drugo nego što je bilo i ostalima koji su se zadesili u selu na
dan pokolja'“.47 Oslanjajući se na tu izjavu, Jovan Babić u drugom svom tekstu kaţe: „Ni
tadašnji gvardijan samostana Petrićevac fra Josip Loparević (u to vrijeme fra Josip Loparević
nije uopće bio gvardijan samostana - op. m.) nije, ţaliboţe, bio na visini boţjega poslanja,
svoga svešteničkog zvanja, ni odore svetoga Franje koju je nosio. Upitan od jednog svog
vjernika - katolika, mlinara Marka Lipovca, šta učiniti sa rijetkim preţivjelim Srbima iz
pomenutih naselja, (tj. Drakulića, Šargovca i Motika – op. m.), fra Jozo je, navodno,
odgovorio: 'Naš je poglavnik sve radio po volji Gospodinovoj, pa ako je Gospodin i na ove
upro prst da umru, oni treba da umru'.“48 Čudno je da Jovan Babić donosi dvije dosta različite
izjave, a da ni ne pokušava da ih rastumači i usuglasi, nego izvlači još i zaključak da je: „od
gvardijana sa Petrićevca (od gvardijana, ţaliboţe!!!) stigla poruka da preţivjele treba da
dostigne ista sudbina kao i već poklane!“49 Koliko se moţe ozbiljno uzeti njegova optuţba,
dovoljno govori već samo to što on ne zna ni tko je tada bio gvardijan samostana na
Petrićevcu!
Odgovor na iznesene objede imamo od samoga fra Ante Perkovića, koji je bio gvardijan
na Petrićevcu nešto više od godinu dana 1941.-1942., pa i u vrijeme kad je izvršen zločin nad
Srbima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. Svoje sjećanje o tom dogaĎaju on je iznio u pismu
pisanom 11. listopada 1973. iz Šapca, gdje je bio na sluţbi, a poslano fra AnĎelu Kaiću, koji
se tada nalazio u samostanu na Gorici, kraj Livna, a u ratno vrijeme je bio provincijal Bosne
Srebrene. U tom pismu fra Anto opisuje kako je u subotu, 7 veljače 1942., poslije podne
otišao u PredgraĎe da posjeti jednu pravoslavnu obitelj. Otac te obitelji je bio vlakovoĎa, i
nekolika dana prije toga je smrtno stradao izmeĎu Omarske i Prijedora od eksploziva kojeg su
partizani postavili pod vlak. U razgovoru pokojnikova supruga je upitala fra Antu: Što se to
dogodilo u Drakuliću? On o tome dotada nije znao ništa, pa kad mu je domaćica kazala kako

46
M. Planinić, n. d., str. 132.
47
J. Babić, "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.
48
J. Babić, "Pismo od nemilih misli", u: Glas srpski, 31. maj 2003., str. 9.
49
J. Babić, "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.
se priča da su svi pravoslavni u Drakuliću pobijeni, fra Anto je odgovorio da bi on, valjda, na
Petrićevcu čuo prije nego oni u PredgraĎu da se to dogodilo. Kad se vratio u samostan, uvečer
je ostale upitao: Jesu li išta čuli što se prošle noći dogodilo u Drakuliću. Svi su šutjeli i
začuĎeno se gledali, a fra Tomislav Filipović je potvrdio da su svi Srbi poubijani od ustaša; a
na upit: Zbog čega, odgovorio je kako je čuo da su seljaci uhvaćeni kako su slali dinamit i
hranu partizanima, a i četnicima.
Prema navodu u fra Antinom pismu, sljedećeg jutra, u nedjelju, došao mu je jedan ustaški
časnik i naredio da pod misom rekne da svi muškarci poslije mise trebaju ići u Drakulić radi
pokapanja pobijenih. U svom pismu fra Anto dalje opisuje kako je u ponedjeljak u samostan
došao jedan domobranski vojnik i obavijestio ga da se u jednoj kući nalazi ţiva teško ranjena
ţena. Fra Anto mu je rekao neka potraţi nekoga i neka se ţena preveze u bolnicu. Domobran
je odgovorio da se nitko od naših (tj. katolika) ne usuĎuje zaviriti u pravoslavne kuće. Nakon
toga je gvardijan fra Anto naredio samostanskom slugi da upregne samostanske saonice i da s
domobranom ode te stavi ţenu u saonice i doveze je do samostana. Ţena je brzo dovezena, u
saonice je sjeo i fra Anto, i krenuli su u bolnicu. Kad je fra Anto rekao da je ţena iz
Drakulića, bolničko osoblje se bojalo da je primi. Kako je fra Anto poznavao upravnika
bolnice, dr. Ladislava Vlašića, ţena je bila primljena, ali pod uvjetom da će samostan
odgovarati za njezin primitak u bolnicu, ako do čega doĎe. Fra Anto je kratko rekao:
Pristajem. Ţena nije ostala na ţivotu, nego je nakon dva dana umrla. Kad se fra Anto vratio u
samostan čekao ga je drugi domobran i izvijestio da se u jednoj kući nalazi dijete teško
ranjeno s dva uboda bajonetom u trbuh. Odmah su poslane samostanske saonice po to dijete, i
kad je dovezeno do samostana, fra Anto je pošao opet u bolnicu, i to je dijete, imenom Duško
– Dušan, od 7-8 godina, bilo primljeno i smješteno u bolnicu, a nakon duţeg liječenja je
ozdravilo i tako ostalo na ţivotu.
Fra Anto Perković dalje piše da je uzeo nekoliko seljaka Srba iz Drakulića, koji nisu
stradali 7. veljače, i drţao ih u samostanskom podrumu dok nije prestala opasnost za njihove
ţivote.
Iz fra Antina pisma se doznaje kako je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH izdalo akt
kojim je bilo dozvoljeno da se u srpske kuće u Drakuliću usele muslimani, ali da su to
spriječili katolici koji su sastavili Memorandum za Poglavnika i za spomenuto Ministarstvo, i
traţili da se akt o useljenju muslimana u srpske kuće opozove. Taj Memorandum je u Zagreb
odnio sam fra Anto, i uručio ga Ivici Verneru, načelniku Zagreba, da ga preda Poglavniku.
Cilj je postignut, i akt Ministarstva je opozvan. Neki su muslimani sumnjali, kako kaţe fra
Anto, da je Memorandum njegovo 'maslo', te da su se sastali i sastavili tešku optuţbu protiv
samostana i njega, i da su je poslali izravno na Svetu Stolicu. Sveta je Stolica optuţbu
dostavila nadbiskupu Stepincu u Zagreb s nalogom da tuţbu provjeri. Fra Anto je jednom
zgodom bio u Zagrebu, zatraţio da bude primljen u audijenciju kod nadbiskupa Stepinca, i u
razgovoru koji je trajao skoro tri sata detaljno mu izloţio sve oko Drakulića i neosnovanosti
tuţbe protiv samostana.50
Iz Petrićevca je fra Anto u ljeto 1942. premješten za samostanskog vikara u Kr. Sutjesku,
a nakon rata, u svibnju 1946., bio je lišen slobode i dospio u zatvor, 51 te osuĎen na godinu
dana lišenja slobode sa prinudnim radom.52 Ne znam zbog kojeg je razloga zatvoren i osuĎen
na jednogodišnju kaznu, odnosno da li je to moglo biti zbog navodne izjave dane Marku
Lipovcu, koju sam naprijed naveo. U svakom slučaju, ono što sam fra Anto piše o svom

50
Kopiju toga pisma ima autor ovog prikaza, a original se nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici, Livno:
Arhiv, kutija br. 467, Ostavština - Br. AnĎeo Kaić, br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M. Planinić, n. d., str. 120-125.
51
Vidi: M. Karaula, Ţrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu,
Sarajevo, 1992., str. 177, bilj. 462.
52
M. Karaula, n. d., str. 179.
drţanju, i njegov prikaz zbivanja vezanih za Drakulić, u potpunoj su suprotnosti s onim što je
o franjevcima petrićevačkog samostana i o njihovu gvardijanu napisao Jovan Babić u svom
romanu Drakulići, i što je više puta ponovio u novinskim napisima koje sam naprijed naveo.
A koliko se ozbiljno moţe i treba uzeti u obzir ono što tako često ponavlja Jovan Babić, a
što i drugi istomišljenici jednostavno i posve nekritički prihvaćaju, pokazuje činjenica da
Jovan Babić ne zna ni tko je zapravo bio gvardijan u to vrijeme u franjevačkom samostanu
Petrićevac!
Još širu i stravičniju optuţbu općenito o franjevcima iz samostana Petrićevac imamo iz
novijeg doba, izrečenu sljedećom tvrdnjom Milana Bulajića: „Stravičan pokolj pravoslavnih
Srba i djece u Drakuliću, Šargovcu i Motikama izvršili su isključivo katolici ustaše pod
voĎstvom franjevaca samostana Petrićevac“.53
Da su izjave i tvrdnje koje su iznesene kako protiv gvardijana samostana na Petrićevcu
tako i općenito protiv franjevaca toga samostana posve neutemeljene, najuvjerljiviji je dokaz
to što nitko drugi od franjevaca nije bio formalno optuţen, niti je suĎen za zločin u
Drakuliću, Motikama i Šargovcu. A da je bilo ikakve podloge i najmanje vjerojatnosti u
pogledu njihove umiješanosti u te zločine, sasvim sigurno ondašnja drţavna vlast
novouspostavljene FNRJ ne bi propustila da ih izvede pred sud, a da fra Antu Perkovića kazni
mnogo većom kaznom nego što je jednogodišnje lišenje slobode s prinudnim radom!

Držanje uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene

u slučaju fra Tomislava Filipovića

Najprije ćemo pogledati kako se u upravi provincije Bosne Srebrene gledalo na zločin
koji je izvršen u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. Tadašnji provincijal fra AnĎeo Kajić je u
Ljetopisu provincije Bosne Srebrene zapisao: „Na 7. veljače (1942.) dogodio se pokolj Srba u
selima Drakulić, Motike i Šargovac pokraj Banjeluke, kojom je zgodom poubijano gotovo sve
srpsko stanovništvo tih sela. Ovaki postupak prema Srbima ne moţe se ničim na svijetu
opravdati, jer moral traţi, da se nekome krivnja najprije dokaţe, a zatim da ga se osudi, a tek
onda, da ga zakonita vlast kazni. Ubijati neduţne ţene i djecu ne dozvoljava ni poganski a
kamoli kršćanski moral. Ovaj se pokolj ne moţe opravdati niti tim kao da su toboţe Srbi
spremalo pokolj naših kao i napadaj na samostan Petrićevac. U ovom su se slučaju trebale
poduzeti sve mjere opreza, pohvatati eventualne krivce i iza dokazane krivnje ih prema
veličini njezinoj kazniti. Gornji se nemio slučaj ne moţe opravdati niti toboţe tim da je
revolucionarno doba, jer je i revolucija podvrgnuta zakonu Boţjem“.54
A o umiješanosti fra Tomislava Filipovića u tom zločinu fra AnĎeo je zapisao: „Kod ovog
ţalosnog dogaĎaja bio je prisutan p. o. fra Tomislav Filipović, koji je kao vojni svećenik
navodno pratio svoju jedinicu na ovoj kaznenoj ekspediciji. MeĎutim će za ovaj čin svakako
morati svom redovničkom starješinstvu odgovarati, jer je njegova prisutnost prouzrokovala
veliki škandal meĎu katoličkim vjernicima u okolici Banjaluke. Ukoliko bude dokazano, da je
doista bio prisutan kod ovog dogaĎaja, makar da prisutnost bila i samo pasivna, p. o. fra
Tomislav će morati odgovarati za ovaj čin“.55
Provincijal fra AnĎeo Kaić i Starješinstvo provincije Bosne Srebrene, uz odreĎena
saznanja, makar i oskudna, što je za ono vrijeme bilo i razumljivo, kako o razmjerima zločina
nad Srbima, tako i o ulozi fra Tomislava Filipovića u njima, saznalo je i o drţanju gvardijana

53
M. Bulajić, "Izvinjenje za zločine u Drakuliću", u: Patriot, br. 72, od 30/6/2003., str. 25.
54
Arhiv franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu, Ljetopis Provinciae Bosnae Argentinae, Annales X
(1936.-1942.), str. 171. Vidi: P. Jeleč, „Fra AnĎeo Kaić u ratnom vihoru“, u: Fra Anđeo Luka Kajić (1894.-
1983.). Zbornik radova, Livno, 2009., str. 104-105.
55
Isto.
fra Ante Perkovića, o čemu je gore već bilo spomena. U Ljetopisu provincije Bosne Srebrene
je o tome zabiljeţeno: „Kolikogod je sa negodovanjem bila od sviju primljena vijest o
prisutnosti p. o. fra Tomislava kod gornjeg dogaĎaja, toliko je sa većim veseljem primljena
vijest o poţrtvovnom zauzimanju za ranjenike p. o. fra Ante Perkovića, gvardijana na
Petrićevcu. Čim je p. o. fra Anto saznao za nemili dogaĎaj, odmah je došao sa samostanskim
kolima (radilo se o saonicama – op. m.) na mjesto nesreće, te je mnoge spasio prevezavši ih u
bolnicu u Banjaluku“.56
Kad je Starješinstvo provincije Bosne Srebrene saznalo da se fra Tomislava Filipovića
povezuje i tereti za zločin nad Srbima i za njegov odlazak bez ičijeg dopuštenja u Zagreb, te
za preuzimanje vojne dušobriţničke sluţbe, upućen mu je 27. oţujka 1942. poziv da se vrati u
Provinciju, i da izvijesti Starješinstvo o svom sudjelovanju u zločinu u Drakuliću i drugim
selima. 57 Fra Tomislav je zatraţenu izjavu napisao 1. travnja 1942. u Zagrebu, i ona je
dostavljena provincijalu u Sarajevo. Evo i kako je ta fra Tomislavova pisana Izjava glasila:
„Izjavljujem pod prisegom slijedeće:
Koncem mjeseca siječnja i početkom veljače kružile su vijesti po Banja Luci i okolici,
nakon mnogih zvjerstava četničko-komunističkih bandi, da će srbi selaci (!) sela
Drakulića, Motika i Šargovca, odakle ima mnogo odmetnika u šumama napasti naša
hrvatska katolička sela i franjevački samostan Petričevac i minirati ugljenokop "Lauš".
Ja sam se tada nalazio kao ustaša pozvan otvorenom zapovijeđu u svojstvu ustaškog
dušobrižnika i tu dužnost obnosio kod II. Poglavnikove Tjelesne Bojne u Banjoj Luci.
6. veljače sam prije večere došao u samostan naš na Petričevcu. Iza večere oko 9 h je
došla skupina naših seljaka-župljana iz okolice sa viješću, da se navodne noći ima izvesti
gore spomenuti udar na rudnik, samostan i naša sela sa strane odmetnika u zajednici sa
srbima(!) sela Drakulića, Motika i Šargovca. Zamolio sam O. gvardijana, da me pusti, jer
da hitno moram predvesti pridošle župljane u Zapovjedništvo Bojne. Zapovjednik ih je
preslušao i odmah uputio odred ustaša, koji su blokirali ugljenokop i pohvatali smjene
rudara Srba, koji su bili u vezi sa odmetnicima. Kada su pohvatane poveli u grad na
istragu, otvorena je na odred strojopuščana vatra iz sela Drakulića, koje se nalazi na
povišici nad ugljenokopom. Zapovjednik odreda je zatražio pojačanje iz grada, s kojim
sam i ja došao kao dušobrižnik, prateći po dužnosti u operacije povjerenu mi jedinicu
ustašku.
Nadodajem:
Nije istina, da sam ja ma koga ubio.
Nije istina, da sam ja huškao na ubijanje, već je ubijanje posljedica revolta na zvjerstva
i istrebljenje buntovnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Naprotiv sam po dužnosti išao kao dušobrižnik i pratio u borbu povjerenu mi ustašku
jedinicu.
Zagreb, 1. travnja 1942.
Fra Tomislav Filipović franjevac sv. r.“58
Fra Tomislav se nije vratio u Provinciju, nego je i dalje ostao u Zagrebu. Uslijedilo je 16.
travnja 1942. pismeno priopćenje Provincijalata Bosne Srebrene fra Tomislavu, da je zbog
svojih postupaka upao u kaznu suspenzije od bogoštovnih čina, tj. da kao svećenik ne smije
vršiti nikakvih čina svećeničkog reda.59

56
Isto.
57
Kopija dopisa, br. 475/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942.,
posebni fascikl.
58
Izjava se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
59
Kopija dopisa, br. 145/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942.,
posebni fascikl.
 Nakon toga je odmah otvorena i provedena potrebna istraga o fra Tomislavovom
sudjelovanju i ulozi u zločinu nad srpskim stanovništvom gore navedenih sela, što se vidi iz
Zapisnika proljetnog definitorijalnog kongresa, odrţanog u Sarajevu od 28. travnja do 1.
svibnja 1942. O fra Tomislavu Filipoviću se raspravljalo na tri sjednice.
Na prvoj sjednici, 28 travnja prije podne, uz druga tekuća pitanja, iznesen je slučaj
njegova sudjelovanja u zločinu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. U Zapisniku se najprije
navodi da su na sjednici bili prisutni: fra AnĎeo Kaić, provincijal, te definitori fra Silvio
Franković, fra Miron Kozinović, fra Kazimir Ivić i fra Gavro Gavranić (dok je odsutan bio fra
Augustin Malić, kustod Provincije – op. m.), a da je za voĎenje zapisnika odreĎen fra Frano
Strukar, tajnik Provincije. U pogledu fra Tomislava u Zapisniku sjednice stoji:
„Mp. o. Provincijal je ovdje opširno izložio slučaj fra Tomislava Filipovića. Isti je,
naime, koncem mjeseca siječnja o. g. položio zadnje teološke ispite u Sarajevu, te je s
dozvolom Provincijalata otišao na Petrićevac, da uzme svoje stvari i da se odmah povrati
i pođe u Ramu-Šćit, gdje bi imao vršiti kapelansku službu. Došavši na Petrićevac javio je
da se ne može vratiti radi nezgodnih saobraćajnih prilika. Kad mu je od strane
Provincijalata javljeno, da mora bezuvjetno odmah poći u Ramu on je odgovorio, da je
pozvan na vojnu dužnost u Zagreb i da mora odmah nastupiti. Na ovo mu je Provincijalat
odgovorio da ne smije ići u Zagreb na vojnu dužnost, makar da je i pozvan, jer ima jedna
odredba Ministarstva Domobranstva, po kojoj se nijedan svećenik ne može pozivati na
vojnu dužnost, pa ako koji bude i pozvan nije dužan odazivati se. Ne znamo, da li je fra
Tomislav primio na vrijeme ovaj dopis Provincijalata, ali u stvari je bilo to da je on sam
izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika kod II. Pogl. Tjeles. Bojne u
Banjaluci. U međuvremenu, t.j. 7. veljače o. g. odigrali su se poznati događaji u
Drakuliću, Motike i Šargovcu selima pokraj Banjaluke. U odredima ustaša koji su tamo
ubijali pučanstvo nalazio se je nažalost i fra Tomislav. Šta je on tu radio ne zna se točno,
navodno morao je kao dušobrižnik pratiti svoju jedinicu u borbi. Zna se samo to, da se
sada nalazi u pritvoru.
Dopisom Provincijalata br. 545/42 od 16. IV. 1942. priopćeno mu je da je upao "in
suspensionem a divinis" radi toga što je pripremajući svoj primitak u spomenutu službu
otišao u Zagreb bez znanja Provincijalata, a preko izričite zabrane O. Gvardijana na
Petrićevcu“.60
Na trećoj sjednici, 29. travnja poslije podne, na koju je stigao i fra Augustin Malić, kustod
Provincije, razmatran je slučaj fra Tomislava Filipovića, i o tome u Zapisniku sjednice stoji:
„Sada je došlo na red, da se pretresa slučaj o. fra Tomislava Filipovića, što je najavljeno
na prvoj sjednici. Izneseni su spisi, koji se odnose na to: dopisi Provincijalata njemu i
njegovi Provincijalatu, zatim izjava koju je on dao pod prisegom mp. o. fra Mihaelu
Trohi, Provincijalu hrv. Provincije o svom učešću u događajima u Drakuliću, Motikama i
Šargovcu.
Na temelju tih spisa, te informacija stečenih tokom vremena, kao i informacija, koje je
stekao mp. o. Provincijal prigodom kan. vizitacije na Petrićevcu sigurno je: da je o. fra
Tomislav Filipović sam na svoju ruku izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika
kod II. Pogl. Tjeles. Bojne u Banjaluci. Provincijalat za to prethodno nije znao, a kad je
saznao strogo mu je zabranio, da ne smije stupiti u tu službu. Međutim on je jedanput
išao u Zagreb bez ičije dozvole štaviše protiv izričite zabrane o. fra Ante Perkovića,
gvardijana na Petrićevcu. Tamo je sve pripremio i stupio u gore spomenutu službu. A
dne 7. veljače 1942. g. sa odredom Ustaša koji su ubijali pučanstvo sela Drakulić, Motika
i Šargovca nalazio se i fra Tomislav. Iako se ne zna točno u kojem je obliku on sudjelovao
kod ubijanja, (po svemu izgleda da nije sam ubijao), ali jer nije morao tamo ići (to je
rekao i pukovnik Servaci, koji je ispred države u tim selima vodio istragu) a svojim je

60
Zapisnik se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu.
prisustvom prouzrokovao javnu sablazan i nanio ogromnu štetu ugledu Provincije, to
Starješinstvo na temelju kan. 653. C. Z. o. fra Tomislava Filipovića isključuje iz Reda“.61
U Zapisniku sedme sjednice, odrţane 1. svibnja poslije podne, se navodi:
„Na ovoj je sjednici provedeno tajno glasovanje za slijedeće:
1. Da li se o. fra Tomislav Filipović ima otpustiti iz Reda?
- Izglasano je sa svih 6 (šest) glasova da se otpusti“.62
Na taj način je Starješinstvo provincije Bosne Srebrene formalno sa svoje strane okončalo
slučaj fra Tomislava Filipovića.
Istraga je pokazala da je fra Tomislav doista išao s ustaškom vojskom, i da je bio nazočan
kad su Srbi masovno ubijani, što je on, kako smo malo prije vidjeli, i sam priznao u svojoj
Izjavi od 1. travnja 1942.
Starješinstvo Provincije nije moglo utvrditi da li je fra Tomislav ikoga osobno ubio.
MeĎutim, već i to što je samovoljno preuzeo dušobriţničku sluţbu u ustaškoj vojsci, njegovo
praćenje ustaške jedinice, i sama nazočnost kod izvršenja zločina, bili su dovoljni za
donošenje odluke da ga se otpušta iz franjevačkog reda. Ta je odluka zatim 12. svibnja 1942.
priopćena vrhovnom poglavaru franjevačkog reda u Rimu, i zatraţeno je da se ona podastre
sudu i na potvrdu Svete Stolice, sukladno vaţećem propisu kanonskog prava. 63 Na traţenje
franjevačke vrhovne uprave, a dopis je upućen 30. lipnja 1942., Kongregacija za redovnike je
10. srpnja 1942. potvrdila odluku Starješinstva provincije Bosne Srebrene. Sluţbeni dokument
o tome je iz Generalne prokure franjevačkog reda dostavljen Provincijalatu u Sarajevo 13.
srpnja 1942. 64 Time je fra Tomislav Filipović pravosnaţno i definitivno otpušten iz
franjevačkog reda, i prestao biti njegovim članom i pripadnikom provincije Bosne Srebrene.
O tome otpustu fra Tomislava Filipovića sluţbena obavijest je 3. rujna 1942. poslana
Biskupskim Ordinarijatima u Zagrebu, Banja Luci, Mostaru, Sarajevu i Đakovu,65 a dano je
priopćenje 8. rujna 1942. i svim članovima Provincije.66

Zaključak

Dakako da se ni u kojem slučaju ne moţe opravdavati, niti braniti drţanje fra Tomislava
Filipovića u periodu njegova boravka u franjevačkom samostanu Petrićevac, ali se ne moţe
bez pouzdanih dokaza, a njih nema, ni prihvatiti optuţba da je on i osobno ubijao nevine ljude
i djecu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, ili da je poticao na izvršavanje tih zlodjela. Još
manje se to moţe tvrditi o gvardijanu fra Anti Perkoviću i općenito o franjevcima u
samostanu Petrićevac.
Gornjim prikazom nije obuhvaćeno djelovanje bivšeg fra Tomislava Filipovića u
koncentracijskom logoru Jasenovac (gdje se vodio pod imenom Miroslav Majstorović) koje je
uslijedilo nakon što je kaţnjen otpuštanjem iz franjevačkog reda, i kad više nije bio njegov

61
Isto.
62
Isto.
63
Kopija dopisa, br. 763/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942.,
posebni fascikl.
64
Otpis Svete Stolice, br. 4061/42, nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god.
1942., posebni fascikl.
65
Kopija dopisa br. 1678/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942.,
posebni fascikl.
66
Vidi: Bosna Srebrena, novopokrenuto glasilo Provincije, god. I., rujan 1942., br. 1., str. 10.
pripadnik, Stoga je posve zlonamjerno i neutemeljeno, i nakon što je on bio otpušten iz
franjevačkog reda, i dalje ga, sve do danas, povezivati s franjevcima.
Puno je, i velika su u 'izvorima' neslaganja o mjestima i vremenu izvršenja zločina, o
tome tko su bili njegovi izvršitelji i koliki je bio broj ţrtava; puno je neslaganja u
'optuţnicama' i 'svjedočenjima' iznesenim protiv fra Tomislava Filipovića i drugih franjevac;
previše je nerazjašnjenih dvojbi i pitanja na koja nije odgovoreno, ili 'činjenica' koje nisu
ničim dokazane. Ima, i naveo sam neke od argumenata koji pobijaju neke optuţbe koje su
iznesene protiv fra Tomislava Filipovića, i sve koje se iznose protiv franjevaca na Petrićevcu
općenito i protiv gvardijana posebno. Nisu, stoga bez temelja ni slutnje i zaključci kako su i
'slučaj Filipović' ili 'slučaj franjevaca samostana Petrićevac' ulazili u svoje vrijeme u
orkestriranu komunističku i ateističku propagandu protiv Katoličke crkve i katoličkog klera, a
takoĎer i u novije, postkomunističko i postjugoslavensko vrijeme, u harangu takoĎer protiv
Katoličke crkve i posebno protiv Vatikana.
Posve je očito da glavninu 'dokaznog materijala' protiv fra Tomislava Filipovića čine
izjave svjedoka iz vremena 2. svjetskog rata i poraća, koji su 'podučavani' o tome što trebaju u
svojim iskazima pred različitim sudovima i komisijama svjedočiti o pojedinim svećenicima i
redovnicima, ili o Katoličkoj crkvi i kleru općenito. Čudno je, stoga, i neshvatljivo da i u
najnovije vrijeme ima 'istraţivača' koji se tako rado, i bez ikakve ograde, pozivaju na neke
dokumente i svjedoke, te ih prihvaćaju kao vjerodostojne i bezrezervno im vjeruju, a onda
neki zločin beskrupulozno pripisuju Katoličkoj crkvi i franjevcima koji s njim nemaju
nikakve veze!

/Objavljeno, u nešto kraćoj verziji, u reviji: Bosna franciscana, god. XI., br. 19, str. 161-177./