Zločin i kazna

Fjodor Dostojevski
Fjodor Dostojevski je jedan od najvećih pisaca svih vremena. Rođen 1821 u Moski, a
preminuo 1881 u Sankt Peterburgu. Završio je vojnu školu. U 28. godini zbog učešća u
revolucionarnoj organizaciji ji. Nakon 8 mjeseci zatvora je osuđen na smrt strijeljanjem,
zajedno sa ostalim članovima organizacije. Ali se ispostavilo da j to sve bila samo predstava,
čisto da psihički izmuče zatvorenike. Dostojevski je nakon toga 4 godine proveo u Sibiru
(Raskoljnikovo vrijeme provedeno tamo on je pisao po uzoru na vlastita iskustva). Dok je bio
u zatvoru dobio je prvi epileptični napad. 1857 g se uženio sa Mariyom Dmitiyevna Isazeva
koja je umrla od tuberkoloze 7 godina poslije. 1866 . godine izdaje knjigu “Zločin i kazna“ i
jedva se uspio izvući iz dugova i izdržavati sebe i nekoliko dijece koja su mu ostala nakon
smrti njegovog brata i sestre. 1867 godine se drugi put oženio, Annom Grigoryevna Snitkina,
koja mu je poomogla da izaše na kraj sa epilepsijom, depresijom i kockanjem. Ona je bila i
stenograf za njegovo djelo “Kockar“. Napisao je još i “ Bijedni ljudi „ (1846.), “Idiot„
(1868.),“Braća Karamazovi„ i dr.

Romanovič Raskoljnikov je protagonist ovog romana, koji ubija staricu, Aljonu Ivanovnu.
Njegovo ime je nastalo od ruske riječi raskolink, što znači razdvojen ili rascijepljen. To je i
jedna od njegovih glavnih karakteristkia. Njegova odcjepljenost od društva i razdvojen
karakter. (“Naprotiv, kad bi se sad čitava kancelarija napunila, ne policajskim činovnicima,
nego njegovim najbližim prijateljima, izgleda, ni tad on za njih ne bi našsao nijednu ljudsku
riječ, toliko je njegovo srce najednom opustjelo. U njegovoj duši najednom se probudi
mračno osjećanje mučne, beskrajne usamljenosti i otuđenosti.“ Potvrda kako se Raskoljnikov
potpuno otuđio od društva, zbog ubista.). Njegov ponos i intelekt su ga odvojili od ostatka
društva, i umislio je sebi kako je on neka superiorna vrsta (tzv supermen), koji prihvata samo
više moralne standarde, kao što su utilitarni. Utilitarizam je predstavljao shvatanje kako bi se
sve odluke trebale bazirati na genersalnoj dobrbiti za većinu. Govori kako je Aljona Ivanovna
zapravo bila samo štetočina, vaš, u drštvu i kako je on zapravo postupao za dobrobit većine
(„Zar je to što sam ubio odvratnu, pogubnu vaš i potpuno suvišnu babu zelenašicu , za čiju
smrt se četrdeset grijehova skida, babu, koja je sirotinji krv pila – zar je to zločin? „). On to,
znači, objašnjava na utilitarističan način.Sa utilitarizmom je povezan nihilizam, koji
propovijeda da ne postoji razum i duša izvan materijalnog svijeta i odbacuje porodicu i
društvo, kao važne faktore, jer nihilista zapravo u ništa ne vjeruju. Raskoljnikov, također, i
na nihilističan način objašnjava ubistvo babe, Aljone Ivanovne. Napisao je članak u kojem
obrazlaže kako se društvo dijeli na dvije klase, na one obične i one posebne. Posebni su
superiorni spram većine pa imaju i pravo da ubiju. Također, Nakon što ubije Aljonu Ivanovnu
i njenu sestru Lizavetu, shavata kako zapravo nije taj supermen za kojeg je samoga sebe
smatra. Neuspješno ubistvo, strah, pokajanje, povratna groznica, bunilo,sve to ga je uvjerilo
kako nije pravi primjer supermena, kakav je bio Napoleon.(“Znaš šta: Ja sam htio da
postaneem Napoleon, zato sam i ubio.“) . Pošto naizad nije imao nikakve koristi od ubistva,
morao se samom sebi opravdati da odbaci osjećaj krivice. Njegovo pokušaj da odobri svoje
motive ubista (“... i nisam ja ubio čovjeka, ja sam princip ubio!„) i kako samog sebe
opravdava (“Ostao sam na ovoj strani„) još više potvrđuju da on nije uopšte neko superiorno
biće. Zapravo u čitavom romanu se Dostojevski se više fokusira na Raskoljnikovu patnju i
kako izlazi na kraj sa grijehom, nego na ubistvo. Kao da pisac želi da naglasi kako je osjećaj
grižnje savjesti, tjeskobe i nervoze zbog zločina puno veća kazna nego nekoliko godina u
zatvoru. Iako je sam shvatio kako nije bio pravi supermen, do samoog kraja romana to sebi
nije htio u potpunosti da prizna. Sve do kraja, opravdavao je ubistvo nad Aljonom
Ivanovnom i Lizavetom. Čak, dok se opraštao od Sonje, opet naglašava kako je njegov zločin
bio opravdan. Sonja je bila jedini lik kojem se on povjerio. U svakoga je sumnjao, nikome
nije vjerovao, svakoga je tjerao od sebe, ali Sonji je sve priznao. Dijelom zbog toga što je
smatrao da je ona isto tako grešnica kao i on. Što nije sasvim tačno. Sonja jeste grešnica, ali
je ona žrtvovala svoje tijelo za dobrobit svoje porodice, dok je Raskoljnikov počinio zločin
samo za svoju korist. (“Jednostvano, ja sam izvršio ubistvo; ubio sam radi sebe, samo radi
sebe; a da li ču ja kasnije postati nečiji dobrotvor ili ću čitavog života kao pauk sve hvatati u
mrežu i svima piti krv, meni je to u tom trenutku moralo biti potpuno svejedno! „). Ali ona je
za njega bila zapavo i posljednja nada, jer zbog nje je shvatio da, ako se preda, može da
odbaci taj kompleks o “superiornom biću“ koje ga i jeste izoliralo od društva. Zbog nje se i
gubi ideja o nihilizmu, jer je Raskoljnikov našao ljubav. Tako da je Raskoljnikov zapravo
imao mnogo razloga za ubistvo Aljone Ivanovne, ali se svi uglavnom zasnivaju na nihilizmu i
utalitarizmu.