Ksaver Šandor Gjalski

Janko Borilović

Početkom 70-h godina bio je u zagrebačkoj školi Janko Borislavić koji dolazi iz stare plemićke obitelji.
Osim što je obrazovan Janko posjeduje veliki talent. Profesori su tražili da im pripovijeda i on bi kao
rapsravu uvijek uzimao i objašnjavao najteža pitanja. Bio je najbolji đak i najbolje je pjevao psalme i
lamentacije. Jako je volio svirati na orguljama u crkvi i sa žarom je pjevao. Zbog toga što je razočaran
svećenstvom smatrajući da je svo religizno učenje samo varka, odbija postati svećenik i odbacuje sav
uložen trud u pripreme koje su ga trebale osposobiti da se jednog dana počne baviti svećenstvom.
Otišao je iz sjemeništa i za par dana otišao u Beč i upisao Filozofski fakultet. Po njemu prava istina o
životu nije dolazila iz religije nego sve odgovore treba tražiti na drugom mjestu. Proučavao je knjige
filozofa i shvatio da je sve o Bogu zapravo laž. Puno je učio, trčao s predavanja na predavanje a u
slobodno vrijeme bio u knjižnicama, laboratorijima, muzejima. Posvetio se studiranju prava, filozofije
i medicine, a bio je jedan od onih koji su se oduševili Darwinom i njegovom teorijom o tome kako su
pojedine vrste nastale. Bio je razapet između brojnih proturječnih spoznaja i tvrdnji zbog čega nije
našao odgovor na mnoga postavljena pitanja. Putovao u Beč, Berlin, Pariz. Imao je 27 godina.
Shvaćao je da ništa nema smisla jer čovjek je premal da bi sve protumačio i žudio je ponovno za
mirom koji mu je vjera davala. Kada je saznao za smrt brata odlučio je vratiti se na Jazvenik imanje u
Hrvatskom zagorju. Opisuje se njegovo djetinjstvo, bio je sanjarske prirode kao i njegova majka, jako
skroman, želio je sve znati, a njegov stariji brat Bela je dobio gotovo svu roditeljsku ljubav i zato su
Janka njegov otac Stjepan i majka postali da bude pop, a on je zbog toga bio sretan. Razmišljao je o
djedu Kristofu i njihovoj fizičkoj sličnosti, djed je bio alkemist i stalno je nešto istraživao, a na kraju,
shvateći da to ne može, otrovao se u svom laboratoriju. Tamo je nastavio živjeti povučeno
razmišljajući cijelo vrijeme o tome postoji li smisao njegovog postojanja. S vremenom ga prekrasna
okolica koja ga okružuje, kao što je čaroban zagorski kraj, smiruje i polako uništava oklop kojim se
ogradio. U laboratoriju razmišlja što bi radio da postoje vile i magija. Osjeti želju za ženama i da je
možda jedino to ono što čovjeka drži na životu. Pitao je lugara Štefu tko je ona. Bila je to unuka
udovice Jagodićke, Dorica koju je zaista zavolio. Njezina majka Adelgunda sagriješila je i tako je
nastala Dorica. Majka je s njom pobjegla, ali je nakon nekog vremena umrla, pa se baka brinula za nju
i odlučila ju odgojiti bolje od svoje kćeri. Počeo je prema njoj osjećati nešto posebno, a na nju je
gledao kao na ideal čiste žene. S vremenom ju je uzdigao na prijestolje idealne te nestvarne ljubavi.
Dorica je s druge strane Jankove osjećaje doživjela prirodno i čisto, očekujući da će Jankovo
obožavanje na kraju završiti vjenčanjem te sretnim brakom. Kada je zadovoljio svoju žudnju, Janko je
počeo prezirati Doricu i sada je za njega bila samo uprljan izvor grijeha. Iako se trudio nadići prirodu i
nerazumne instinkte, nije uspio. Zgriješili su kod nje, kada je njezina baka otišla u Zagreb. U odnosu
prema Dorici je pokazao koliko može biti nemilosrdan pa ju je ostavio osramoćenu i krenuo na
putovanje Europom i Amerikom. Dorica je baki priznala svoj grijeh, a kako je još uvijek voljela Janka
počela je polako venuti tugujući za osobom koja se prema njoj ponijela bezobzirno. Baka je proklela
unuku, a od pretrpljenog šoka je ostala nepokretna. Dorica ju je odlučila njegovati i tako je upoznala
liječnika Pašića, udovca s djecom koji se zaljubio u Doricu i ne mareći za njen grijeh iz prošlosti, nudio
joj brak, ali kako je još uvijek bila zaljubljena u Janka odbila je liječnika i odlučila čekati svoju prvu
ljubav. Janko se nakon 6 godina lutanja vratio. Dorica je u međuvremenu naslijedila imanje od bake, a
susret s prvom ljubavi je opet donijelo razočaranje. Janko se s putovanja vratio oronuo i prazan. Bio
je uvjeren kako u životu ne postoji ništa osim patnje. Bio je toliko depresivan da si je htio oduzeti
život. Dorica ga u velikoj i bezgraničnoj ljubavi, ali i zbog dobrog karaktera počinje njegovati. Tek sada
Janko shvaća koliko je njena ljubav velika i vrijedna. Ali kako je postao samo ljuštura od čovjeka, već
dugo nije mogao uzvratiti na nečije osjećaje. Unatoč tome od Dorice traži da mu oprosti, ali i da se
uda za liječnika Pašića jer ju on iskreno voli. Nakon što joj je ostavio imanje, Janko na kraju nalazi
smirenje u smrti. Dorica i Pašić se vjenčaju, Dorica oprašta Evelini što ju je upoznala s Jankom i
potaknula njihove susrete, a nakon što je sagriješila, Evelina ju je izbjegavala da nebi izgubila svoj loš
glas. Dorica je oprostila Janku, a Pašić govori da su ljudi kao on posebni.

Mjesto radnje: Beč, imanje Jazvenik u Hrvatskom zagorju

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Janko Borislavić je učeni mladi čovjek koji se razočarao u religiju i zbog toga je odustao od svećenstva
da bi se mogao okrenuti drugim područjima u životu te izučavanju medicine, prava i filozofije. Od
nekada religioznog čovjeka Janko je otišao u drugu krajnost i počeo sve više cijeniti Darwina i njegovu
teoriju o nastanku živih bića. Janko je opisan kao čovjek rastrgan između onoga u što je nekada
vjerovao i čemu se sada okrenuo. Razapetost između toliko različitih uvjerenja učinila je od Janka
kompliciranu osobu koja većinu vremena nije bila sigurna što zapravo želi. Rastrojenost je najviše
pokazao u osjećajima prema djevojci Dorici, kada je zbog svojih ideala koji su postojali samo u
njegovoj svijesti, odbio dobru djevojku i za kratko vrijeme uništio iskrene i jednostavne osjećaje.
Pretpostavka je da Borislavić nije loša osoba, nego su ga životna uvjerenja dovela do toga da se
ponaša nekonvecionalno. Da nije loš čovjek nego samo zbunjen postaje jasno kada na kraju moli
Doricu da se vjenča za liječnika Pašića, jedinog čovjeka koji ju je iskreno volio.

Dorica je mlada, pametna i vrijedna djevojka koja se odmah zaljubi u zanimljivog i šarmantnog Janka.
Koliko god ju je na početku idealizirao Dorica je ostajala skromna i jednostavna, a sve što je htjela bili
su iskreni osjećaji te vjenčanje. Nažalost zbog svoje dobrote, neiskvarenosti, ali i naivnosti, Dorica
biva osramoćena i ostavljena od voljenog čovjeka, koji ju je nakon kratke romanse odbacio smatrajući
je izvorom grijeha. Ostala je dosljedna sebi i priznala baki svoj grijeh, a kada ju je baka proklela i zbog
šoka ostala invalid, Dorica je ostala uz nju kako bi je mogla njegovati. Iako joj se pružila prilika da uz
liječnika Pašića izbriše svu sramotu, nije pristajala na ništa lažno nego je i dalje ostala vjerna ljubavi
prema čovjeku koji ju je odbacio. Na kraju pokazuje još jednom koliko ima veliko srce kada odluči
njegovati Janka.