2

3
 Brian Herbert
Kevin J. Anderson

Legende Dine :
Butlerijanski
džihad

LEGENDS OF DUNE: THE BUTLERIAN JIHAD 2002

Prvi dio trilogije

4
 Princeza Irulan piše:
SVAKI PRAVI STUDENT mora shvatiti da povijest nema početak. Bez obzira na to gdje priča
počinje, uvijek postoje prethodni junaci i prethodne tragedije.
Da bi se shvatio Muad' Dib ili džihad koji se trenutno vodi, a koji je uslijedio poslije zbacivanja
moga oca cara Shaddama IV, potrebno je razumjeti protiv čega se mi borimo. Razlog potražite u našoj
prošlosti od prije deset tisuća godina, deset tisućljeća prije rođenja Paula Atreida.
U tom vremenu nailazimo na tragove osnivanja Carstva, kada se jedan car izdigao iz pepela
Bitke za Corrin da ujedini jadne ostatke čovječanstva. Prekopavat ćemo po pradavnim zapisima,
mitovima Dine, po vremenu Velike Pobune, poznatije kao Butlerijanski džihad.
Užasni rat protiv misaonih strojeva označio je nastanak našeg političko-trgovačkog svemira.
Počujte sada priču o slobodnim ljudskim bićima koja su se pobunila protiv prevlasti robota,
kompjutora i cymeha. Obratite pažnju na uzroke velike izdaje koja je od Kuće Atreida i Kuće
Harkonnena napravila smrtne neprijatelje, na žestoku svađu koja se nastavila do današnjih dana.
Otkrijte korijene Sestrinstva Bene Gesserit, Svemirskog Esnafa i njihovih Navigatora, Majstora
Mačevanja s Ginaza, Škole za Suk liječnike, Mentata. Budite svjedoci života ugnjetavanih Zensuniji
lutalica koji su pobjegli na pustinjski svijet Arrakis, gdje su postali naši najbolji borci, Slobodnjaci.
Ti događaji su doveli do rođenja Muad' Diba i života kakav je vodio.

Mnogo prije Muad' Diba, u posljednjim danima Starog Carstva, čovječanstvo je izgubilo polet.
Zemaljska civilizacija proširila se preko zvijezda, ali je sve više stagnirala. Ostavši bez ambicija,
većina ljudi dopustila je učinkovitim strojevima da umjesto njih obavljaju svakodnevne poslove.
Ljudska bića postupno su prestala razmišljati, sanjati... prestala su zapravo živjeti.
A onda je došao čovjek iz udaljenog sustava Thalim, vizionar koji je uzeo ime Tlaloc, po
pradavnom bogu kiše. Obratio se beživotnim gomilama pokušavajući probuditi njihov ljudski duh, ali
bez ikakvog učinka. Međutim, nekolicina neprilagođenih čula je Tlalocovu poruku.
Ovi novi mislioci tajno su se sastajali i razgovarali o tome na koji način bi promijenili Carstvo
samo ako bi im pošlo za rukom da zbace glupave vladare. Odbacili su imena koja su dobili rođenjem i
uzeli pseudonime koji su asocirali na velike bogove i junake. Najistaknutiji među njima bili su general
Agamemnon i njegova ljubavnica Junona, genij za taktiku. Njih dvoje su unajmili stručnjaka za
programiranje Barbarosu, koji je smislio shemu kako da preobrati sveprisutne poslušne strojeve u
neustrašive agresore tako što je njihovim UI mozgovima dao izvjesne ljudske osobine, uključujući tu i
želju za porobljavanjem. Poslije toga se još nekolicina ljudskih bića pridružila ambicioznim
pobunjenicima. Sve u svemu, dvadeset vrhunskih umova sačinjavalo je jezgru revolucionarnog
pokreta koji je preuzeo Staro Carstvo.
Budući da su se osjećali kao pobjednici, nazvali su sebe Titani, po pradavnim grčkim bogovima.
Predvođena vizionarom Tlalocom, dotična dvadesetorica je između sebe podijelila upravu nad
planetima i narodima, namećući svoje proglase preko Barbarosinih agresivnih misaonih strojeva.
Osvojili su najveći dio poznate galaktike.
Pojedine skupine otpora ujedinile su svoje snage na obodu Starog Carstva. Osnovale su vlastitu
konfederaciju - Ligu Plemića - i stupile u borbu protiv dvadesetorice Titana. Sačuvale su svoju
slobodu čak i poslije mnogobrojnih bitaka. Uspjeli su zaustaviti plimu Titana i potisnuti ih natrag.
Tlaloc se zakleo da će jednoga dana savladati te autsajdere, ali vođa vizionar nije bio ni cijelo
desetljeće na vlasti. Nastradao je pod tragičnim okolnostima. General Agamemnon zauzeo je
Tlalocovo mjesto, ali ga je smrt prijatelja i mentora cijelo vrijeme gorko podsjećala da su i Titani
smrtni.
Želeći vladati stoljećima, Agamemnon i njegova ljubavnica Juno odlučiše krenuti opasnim
putem. Dopustili su da im kirurškim putem uklone mozgove i da ih implantiraju u spremnike za
održavanje koji su se mogli ugraditi u raznolika mehanička tijela. Jedan po jedan - čim su i ostale
Titane počele mučiti poodmakle godine i čim su postali ranjivi - i svi ostali su se preobratili u
"cymehe", kiborge s ljudskim mozgovima.
Vrijeme Titana potrajalo je jedno stoljeće. Cymehi su zavladali svojim mnogobrojnim planetima
koristeći sve složenije kompjutore i robote za održavanje reda. Ali jednog sudbonosnog dana, Titan
Xerxes, veliki hedonist, u želji da ima što više vremena za uživanje, omogućio je preveliki pristup
svojoj sveprisutnoj mreži umjetne inteligencije - UI.
Osjećajna kompjutorska mreža preuzela je nadzor nad cijelim planetom, a ubrzo zatim njenim
primjerom krenule su i ostale. Slom se širio poput zaraze s jednog svijeta na drugi, i kompjutorski

5
"sveum" sve više je dobivao na snazi i dosegu. Sam sebe nazvao je Omnius. Inteligentna i
prilagodljiva mreža osvojila je sve planete koje su kontrolirali Titani, prije nego što su cymehi uopće
stigli jedni druge upozoriti na opasnost.
Omnius se zatim bacio na posao uspostave reda na svoj visoko učinkovit način, držeći ponižene
cymehe u šaci. Nekadašnji gospodari čitavog carstva, Agamemnom i njegovi sudrugovi, postali su
nevoljne sluge sveuma koji se proširio u svaki kutak carstva.
U vrijeme Butlerijanskog džihada, Omnius i njegovi misaoni strojevi već su tisuću godina držali
"Sinkronizirane svjetove" u čeličnom stisku.
Ipak, na obodima su se zadržale skupine slobodnih ljudskih bića, koje su se držale zajedno radi
zaštite i predstavljale trn u oku misaonih strojeva. Uvijek kada bi došlo do napada, Liga Plemića bi se
uspješno obranila.
No strojevi su stalno razvijali nove planove.

Kada su ljudi stvorili računalo sa sposobnošću sakupljanja podataka i učenja iz njih, potpisali
su smrtnu presudu čovječanstvu.
SESTRA BECCA FINITA

SALUSA SECUNDUS visjela je poput privjeska od dragog kamena u pustinji svemira.

Predstavljala je oazu resursa i plodnih polja, a optički senzori su je doživljavali kao spokojan i
prihvatljiv planet. Na nesreću, zagađivala su je divlja ljudska bića.
Flota robota približila se glavnom svijetu Lige Plemića. Ratni brodovi načičkani oružjem bili su
na svoj način lijepi, sa svojim metaliziranim reflektirajućim oklopima i ukrasima od antena i senzora.
Motori na stražnjem dijelu bljuvali su čistu vatru, tjerajući brodove da postižu ubrzanja koja bi
smoždila obične biološke putnike. Misaonim strojevima nisu bili potrebni ni sustav za održavanje
života niti bilo kakva udobnost. Trenutno su bili usredotočeni na uništavanje ostataka stoljeće starog
otpora ljudi na divljim vanjskim rubovima Sinkroniziranih svjetova.
Cymeh general Agamemnon predvodio je napad iz svoje letjelice oblika piramide. Strojevi koje
logički misle nisu marili ni za slavu ni za osvetu. Međutim, Agamemnonu je, nema sumnje, bilo stalo
do tih stvari.
Njegov ljudski mozak, potpuno budan unutar spremnika za održavanje, pratio je odvijanje
planova.
Ispred njega nalazila se glavna flota koja se sastojala od robotskih ratnih brodova. Oni su upravo
uletjeli u sustav zagađen ljudima, savladavši posade iznenađenih stražarskih letjelica obrušivši se na
njih iz svemira poput lavine. Patrolni brodovi ljudi otvorili su vatru, branitelji su krenuli u susret
nadolazećoj sili svijeta strojeva. Pet stražarskih letjelica Lige pripucalo je istovremeno, ali većina
njihovih projektila bila je previše spora da bi pogodila flotu koja je nadirala preko granice. Šačica
robotskih letjelica bila je oštećena ili uništena pukom srećom, i isto toliki broj brodova s ljudskom
posadom ispario je u eksploziji propraćenoj bljeskom — ne zato što su predstavljali prijetnju već zato
što su se našli na putu.
Samo je nekolicina udaljenih izviđača uspjela uputiti upozorenje ranjivoj Salusi Secundus.
Robotski borbeni brodovi pretvorili su u paru razvučeni unutrašnji rub ljudske obrane, a da nisu ni
usporili na putu prema svom pravom cilju. Flota misaonih strojeva, koja se tresla pri tom užasnom
ubrzanju, stići će do glavnog svijeta odmah poslije signala upozorenja.
Ljudi neće imati dovoljno vremena za pripreme. Robotska flota bila je deset puta veća i jača od
bilo koje sile koju je Omnius ikada poslao protiv Lige Plemića.
Ljudska bića postala su samozadovoljna, jer se tijekom prethodnog stoljeća neugodnog hladnog
rata nisu susrela s tako jakim napadom robota. Strojevi su mogli dugo čekati i sada će Agamemnon i
njegovi preživjeli Titani konačno dobiti svoju prigodu.
Gomila sićušnih robotskih sondi uhoda otkrila je da je Liga nedavno postavila obrambeni sustav
protiv misaonih strojeva utemeljenih na gel-sklopovima, koji bi trebao biti nepobjediv. Ogromna
robotska flota ostat će pričekati na sigurnom razmaku dok će Agamemnon i prethodnica sastavljena od
cymeha nastaviti dalje. Možda će ovo otvaranje vrata za njih biti samoubilački zadatak.
Agamemnon je uživao u iščekivanju. Nesretni biologici sigurno su već uključili alarme i
pripremaju se za obranu... skrivaju se u strahu. Putem elektrofluida koji je održavao u životu njegov
mozak bez tijela, uputio je naredbu svojim cymeh udarnim trupama. "Uništimo srce ljudskog otpora.
Juriš!"

6
 Tisuću paklenih godina, Agamemnon i njegovi Titani bili su primorani služiti kompjutorskom
sveumu, Omniusu. Gušeći se u svojim okovima, ambiciozni, ali poraženi cymehi sada su svoj bijes
usmjerili protiv Lige Plemića. Davno potlačeni general nadao se da će svanuti dan kada će se okrenuti
protiv Omniusa osobno, ali do sada mu se za to nije ukazala prigoda.
Liga je podigla nove štitnike za skrembliranje oko Saluse Secundus. Ta polja uništit će osjetljive
tekrisel-sklopove umjetne inteligencije, ali neće utjecati na ljudske umove. Iako su imali mehaničke
sustave i robotska tijela koja su mogla biti zamijenjena, cymehi su i dalje imali ljudske mozgove.
Zato su mogli nesmetano proći kroz obrambene štitnike.
Salusa Secundus ispunila je Agamemnonovo vidno polje poput cilja u vidnom polju snajpera.
General je obraćao veliku pažnju na pojedinosti dok je proučavao taktičke projekcije, služeći se
vojnim vještinama koje je razvio tijekom stoljeća, kao i intuitivnim shvaćanjem umjetnosti
porobljavanja. Zahvaljujući njegovim sposobnostima, šačica pobunjenika je jednom davno uspjela
zauzeti carstvo... i zadržati ga dok se nije pojavio Omnius.
Prije nego što su bili upućeni na ovaj važni zadatak, kompjutorski sveum je radio na
simulacijama, jer je pokušao napraviti plan za svaku nepredvidivu okolnost. Agamemnom je,
međutim, znao da nema svrhe praviti previše precizne planove kada su u pitanju bila samovoljna
ljudska bića.
Dok je sada ogromna robotska ratna flota okupirala svu pažnju očekivane orbitalne obrane Lige
i njenih brodova s oboda, Agamemnonov um posegnuo je izvan svog spremnika spojenog sa
senzorima, tako da je imao dojam da mu je brod predvodnik u kome se nalazio zapravo produžetak
davno izgubljenog ljudskog tijela. Oružje koje je ulazilo u njegov sastav bilo je dio njega samog.
Gledao je tisućama očiju, a zahvaljujući snažnim motorima imao je dojam da ponovo ima
mišićave noge i da može trčati poput vjetra.
"Pripremite se za napad na tlu. Čim naši brodovi za iskrcavanje prodru kroz obranu Saluse,
moramo udariti brzo i svim raspoloživim snagama." Sjetivši se da će stražar-oči snimiti svaki trenutak
bitke kako bi je sveum mogao pažljivo proučiti nakon povratka flote, dodao je: "Sterilizirat ćemo ovaj
zagađeni planet u slavu Omniusa!" Agamemnon je usporio spuštanje, što i ostali učiniše. "Xerxese,
preuzmi vođstvo. Pošalji svoje neo-cymehe da na sebe preuzmu vatru i zbriši obranu."
Xerxes je kao i uvijek oklijevao i počeo se žaliti. "Hoću li imati tvoju punu podršku dok budem
ulazio? Ovo je najopasniji dio..."
Agamemnon ga je prekinuo. "Budi zahvalan na ukazanoj prigodi da se dokažeš. Polazi! Svaka
sekunda tvog kolebanja ide u korist hrethgirima." Tim su izrazom punim prezira inteligentni strojevi i
njihovi cymeh-sluge nazivali ljudski šljam.
Preko komveze zapucketao je još jedan glas: glas robota operatora robotske flote koja se borila
protiv ljudskih snaga na stazi oko Saluse. "Čekamo na vaš znak, generale Agamemnone. Otpor ljudi se
pojačava."
"Krenuli smo", odgovorio je Agamemnon. "Xerxese, izvrši moju naredbu!"
Xerxes, koji bi na kraju uvijek poslušao, proguta komentar i pozva trojicu neo-cymeha, strojeva
s ljudskim umovima kasnije generacije. Kvartet piramidnih brodova isključio je svoje pomoćne
sustave i njihovi oklopljeni brodovi za iskrcavanje bez navođenja ispadoše u atmosferu. Tijekom
nekoliko opasnih trenutaka bit će laki ciljevi za protuzračnu i proturaketnu obranu koja bi mogla
oboriti neke od njih. Međutim, gusti materijal štitnika brodova za iskrcavanje obranit će ih od
bombardiranja i sačuvat će ih čak i pri snažnom udaru o tlo na rubu glavnog grada Zimije gdje su bile
smještene glavne kule s generatorima za održavanje energetskog štitnika.
Do sada je Liga Plemića uspjela sačuvati slobodoumno čovječanstvo od organizirane
Omniusove učinkovitosti, međutim, ti divlji biologici nisu imali uspješnu vladu i često se nisu mogli
dogovoriti pri donošenju najvažnijih odluka. Čim Salusa Secundus bude smlavljena, nestabilni savez
će se u panici raspasti i otpor će biti skršen.
Agamemnonovi cymehi su prvo morali isključiti štitnik za skrembliranje kako bi Salusa ostala
bez obrane. Kada počne drhtati od straha, bit će spremna da joj glavna robotska flota zada pogubni
udarac. Zgazit će je, kao što bi ogromna mehanička čizma zgazila insekta.
Vođa cymeha doveo je svoj brod za iskrcavanje na položaj, spreman povesti drugi val s ostalim
dijelom uništavajuće flote. Agamemnon isključi sve kompjutorizirane sustave i počne se spuštati za
Xerxesom.
Um mu je lebdio u limbu unutar spremnika za održavanje.
Slijep i gluh, general nije osjetio ni toplinu niti žestoke vibracije dok je njegova oklopljena
letjelica tutnjila prema planetu koji ništa nije sumnjao.

7
 Inteligentni stroj je zao div, pobjegao iz boce.
BARBAROSSA,
Anatomija pobune

KAD JE MREŽA SALUSINIH SENZORA otkrila dolazak ratne flote robota, Xavier
Harkonnen je odmah stupio u akciju. Misaoni strojevi ponovo su namjeravali staviti na probu obranu
slobodnog čovječanstva.
Trenutno je imao čin tercera u salusanskoj policiji — mjesnoj, autonomnoj grani sveukupne
armade Lige — Xavier se nije ni rodio u vrijeme kada su se vodili posljednji pravi ratovi protiv
Svjetova Lige. Posljednja velika bitka odigrala se ima tome skoro stotinu godina. Agresivni strojevi su
možda računali na to da je poslije toliko vremena ljudska obrana smekšala, ali se Xavier zakleo da im
neće uspjeti u tom naumu.
"Primero Meach, primili smo hitno upozorenje i vidio sam dodatak od jednog od naših
perifernih izviđača", obavijestio je svog zapovjednika. "Ali se prijenos prekinuo."
"Pregledaj ih sve!" zaskvičao je kvinto Wilby dok je skenirao slike sa udaljene senzorske mreže.
Časnik niskog ranga stajao je s ostalim vojnicima pokraj ploče s instrumentima u jednoj kupolastoj
građevini. "Omnius nikada do sada nije poslao ništa slično."
Vannibal Meach, nizak, ali grlati primero salusanske policije, stajao je u nadzornom stožeru
planetne obrane, hladnokrvno upijajući dotok informacija. "Naš posljednji izvještaj s oboda star je
nekoliko sati zbog kašnjenja signala. Do sada su već napali naše predstraže i pokušat će prići bliže. U
tome, dakako, neće uspjeti." Iako je ovo bilo prvo upozorenje na skorašnju invaziju, reagirao je kao da
je očekivao da se strojevi pojave svakog dana.
Na osvjetljenju u kontrolnoj prostoriji, Xavierova tamno smeđa kosa presijavala se u smeđe-
crvenkastim nijansama. Bio je to ozbiljan mladić, pošten i sklon da stvari vidi crno-bijelo. Kao vojnik
trećeg policijskog reda, tercero Harkonnen je bio Meachov pomoćni zapovjednik lokalnih obrambenih
postaja. Pretpostavljeni su mu se divili i Xavier je brzo napredovao; poštovali su ga i vojnici, jer je bio
čovjek od povjerenja koga su bili voljni slijediti u bitku.
Primorao je sebe da ostane miran, iako je robotska sila bila tako velika i snažna. Dao je znak da
mu proslijede izvještaje s najbližih stražarskih brodova i izdao je naredbu obrambenoj svemirskoj floti
na najbližoj stazi da bude u stanju najveće pripravnosti. Zapovjednici ratnog broda već su izdali
naredbe svojim posadama da budu spremne za borbu čim dobiju hitnu poruku s već uništenih
izviđačkih brodova.
Automatizirani sustavi zujali su oko Xaviera. Dok je u kontrolnoj prostoriji slušao zavijanje
sirena, izdavanje naredbi i izvještaje o stanju, polako je udahnuo i usredotočio se na najvažnije
zadatke. "Možemo ih zaustaviti", rekao je. "Zaustavit ćemo ih." Glas mu je bio odlučan,
zapovjednički, kao da je bio mnogo stariji i kao da se svakog dana borio protiv Ommusa. A zapravo će
mu ovo biti prvi susret s misaonim strojevima.
Prije mnogo godina, njegovi roditelji i stariji brat bili su ubijeni u iznenadnom napadu cymeha
dok su se vraćali iz obilaska obiteljskih dobara na Hagalu. Bezdušna sila strojeva oduvijek je bila
prijetnja za Svjetove Lige, iako su ljudska bića i Omnius već desetljećima održavali nesiguran mir.
Na zidnoj rešetki nalazila se karta Gama Waiping sustava koja je prikazivala položaje Saluse
Secundus i šest ostalih planeta, kao i prestrojavanje u borbeni poredak šesnaest ophodnih borbenih
skupina i stražarske brodove koji su nasumično bili raštrkani. Kvarto Steff Young žurno je ažurirala
taktičke projekcije, dajući svoju procjenu o približnoj lokaciji robotske borbene skupine koja se
približavala.
"Stupi u vezu sa segundom Lauderdaleom i pozovi sve ratne brodove s oboda. Zapovjedi im da
privuku pažnju na sebe i unište sve neprijatelje koje sretnu", reče primero Meach i uzdahne. "Bit će
nam potrebno pola dana da pri maksimalnom ubrzanju povučemo naše teške borbene skupine s oboda,
a strojevi bi se do tada već mogli provući. Ovo bi mogao biti vrlo značajan dan za naše momke."
Kvarto Young je krajnje djelotvorno izvršila zapovijedi, uputivši poruku kojoj će biti potrebni
sati da stigne do oboda sustava.
Meach je klimnuo glavom, nikome određeno, dok je obavljao niz radnji koje su toliko
uvježbavali. Pošto se nad njima sve vrijeme nadnosila sablast strojeva, salusanska policija je redovno
uvježbavala sve moguće scenarije, kao što su to činili i odjeli Armade za svaki veliki sustav Lige.
"Aktivirajte Holtzmanove štitnike za skrembliranje oko planeta i upozorite sve trgovačke zračne i
svemirske letjelice. Želim da gradski transmiter štitnika za deset minuta proradi punom snagom."

8
 "To bi trebalo biti dovoljno da se sprži mozak svih misaonih strojeva", izgovori Xavier s
nametljivom samouvjerenošću. "Svi smo vidjeli testove." Ovo, međutim, nije bio samo test.
Nadao se da će neprijatelj, kada se sretne s obranom koju su Salusijanci postavili, procijeniti da
bi njihovi gubici bili preveliki te će se povući. Misaoni strojevi nisu voljeli riskirati.
Zagledao se u ploču. Ali toliko ih je mnogo. Zatim se uspravio i udaljio od ekrana koji su davali
pregled situacije, i trenutno bili preplavljeni lošim vijestima. "Primero Meach, ako je točan podatak
koji imamo o brzini kretanja robotske flote, oni se, čak i dok usporavaju, kreću gotovo istom brzinom
kao i signal upozorenja koji smo primili od naših izviđača."
"Onda bi već mogli biti ovdje!" reče kvinto Wilby.
Meach je uključio prodorni alarm koji je pozivao na opću uzbunu za slučaj opasnosti. "Izdajte
naredbu za evakuaciju! Otvorite podzemna skloništa."
"Evakuacija je u tijeku, gospodine", izvijestila je nekoliko trenutaka kasnije kvarto Young,
prelijećući prstima po tipkama dok je to govorila. Napeta mlada žena dodirne komunikacijske žice na
sljepoočnici. "Šaljemo viceroju Butleru sve podatke koje imamo."
Serena je s njim u dvorani parlamenta, shvati Xavier, misleći na vicerojevu devetnaestogodišnju
kćer. Srce mu se stegnulo od brige za nju, ali se ipak nije usudio pokazati svoj strah pred svojim
suborcima. Za sve postoji i vrijeme i mjesto.
U umu je mogao vidjeti mnogobrojne niti koje je trebalo istkati ako želi ispravno obaviti svoju
dužnost dok primero Meach bude upravljao općom obranom. "Kvarto Chiry, uzmi eskadrilu i otprati
viceroja Butlera, njegovu kćer i sve predstavnike Lige u duboka podzemna skloništa."
"Trebali su se već uputiti tamo", primijeti časnik.
Xavier mu se ukočeno osmjehne. "Vjeruješ da će političari prvo uraditi ono što je pametno?"
Kvarto otrči izvršiti zapovijed.

Najveći broj povijesti pišu pobjednici, ali one koje napisu gubitnici — ako prežive — često su
mnogo zanimljivije.
IBLIS GINJO, Krajolik čovječanstva

SALUSA SECUNDUS je bio zeleni svijet umjerene klime, dom stotina milijuna slobodnih
ljudskih bića u Ligi Plemića. Obilje vode pretjecalo je kroz otvorene akvadukte. Oko grada, kulturnog
središta i središta vlade, blagi brežuljci bijahu ukrašeni vinogradima i maslinicima.
Nekoliko trenutaka prije napada strojeva, Serena Butler pristupila je govornici u velikoj dvorani
parlamenta. Zahvaljujući odanoj publici, kao i posebnim aranžmanima za koje bio je zaslužan njen
otac, dobila je prigodu da se obrati predstavnicima.
Viceroj Manion Butler ju je privatno posavjetovao da bude malo suptilnija i da ono što izgovori
bude jasno i jednostavno. "Korak po korak, draga moja. Našu Ligu drži na okupu samo prijetnja od
zajedničkog neprijatelja, a ne gomila zajedničkih vrijednosti ili ideala. Nikada nemoj napadati način
života plemića."
Ovo joj je bio tek treći govor u kratkoj političkoj karijeri. U svojim ranijim istupima bila je
previše glasna — jer još nije uspjela proniknuti u to kako se izvodio balet zvani politika — tako da su
njene ideje bile dočekane s mješavinom zijevanja i dobronamjernog smješkanja, koje je izazvala
svojom naivnošću. Željela je da jednom zauvijek bude ukinuto porobljavanje ljudi kome su s vremena
na vrijeme pribjegavali pojedini svjetovi Lige; željela je da sva ljudska bića budu jednaka, željela je
svima osigurati hranu i zaštitu.
"Možda istina boli. Pokušala sam ih natjerati da se osjećaju krivi."
"Postigla si samo to da se ogluše o tvoje riječi."
Serena je poboljšala svoj govor poslušavši očev savjet, ali nije odstupila od svojih principa.
Korak po korak. Sa svakim novim korakom naučit će nešto novo. Poslušavši još jedan očev savjet,
također je privatno porazgovarala s predstavnicima istomišljenicima, osiguravši kakvu-takvu podršku i
zadobivši unaprijed nekoliko saveznika.
Podigla je bradu i podesila izraz lica tako da izgleda autoritativno, ali ne i nestrpljivo. Serena se
smjestila u školjci za snimanje, koja je okruživala podij poput geodetske kupole. Srce joj se nadimalo
dok je razmišljala o svim onim dobrim stvarima koje bi mogla napraviti.
Osjetila je toplu svjetlost kad je mehanizam za projektiranje počeo emitirati njenu povećanu
sliku izvan kupole.

9
 Mali ekran na podiju omogućavao joj je da vidi sebe onako kako su je oni vidjeli: blago lice
klasične ljepote s
hipnotizirajućim očima boje lavande i jantarno smeđom
kosom prošaranom prirodnim zlatastim pramenovima. Na lijevom reveru nosila je bijelu ružu iz
svog odlično održavanog vrta. Projektor je učinio da Serena izgleda još mlađe, jer su mehanizam
podesili plemići čiji je cilj bio da prikriju svoje godine.
Iz pozlaćene lože ispred publike, viceroj Butler, okruglog lica, odjeven u najbolju zlatno-crnu
odjeću, ponosno se osmjehivao svojoj kćeri. Rever mu je krasio grb Lige Plemića, otvorena ruka
zlatnih obrisa, koja je predstavljala slobodu.
Shvaćao je Serenin optimizam dok se prisjećao svojih sličnih ambicija. Oduvijek je imao
strpljenja za njene križarske pohode. Pomagao je mladoj ženi da se brine o izbjeglicama koje su
pobjegle pred napadom strojeva, dopuštao joj je putovati na druge planete i brinuti se o ranjenima ili
da kopa po ruševinama i pomaže u izgradnji spaljenih zgrada. Serena se nikada nije plašila zaprljati
ruke.
"Suženi umovi podižu tvrdoglave prepreke", jednom joj je rekla majka. "A riječi su nevjerojatno
oružje protiv tih prepreka."
U parteru velike dvorane, velikodostojnici su čavrljali prigušenim glasovima. Nekolicina je
pijuckala piće li žvakala grickalice kojima su ih snabdjeli. Još jedan običan dan u parlamentu. Budući
da im je bilo vrlo udobno u njihovim vilama i prostorima, neće dobrodošlicom dočekati
promjene. Međutim, Serena se nije ustezala povrijediti
njihov ego kada je trebalo reći istinu.
Uključila je projektorski govornički sustav. "Mnogi od vas smatraju da imam budalaste zamisli
zato što sam mlada, ali možda mladi imaju oštriji vid, dok stari polako slijepe. Jesam li budalasta i
naivna ili su se neki od vas, u svom ogromnom samozadovoljstvu, udaljili od čovječnosti? Kako
odlučiti što je dobro, a što pogrešno?
Na licima okupljenih primijetila je bijes pomiješan sa željom da je se što prije oslobode. Viceroj
Butler uputio joj je oštar pogled neodobravanja, ali je ipak od svih nazočnih u sali ipak na brzinu
zatražio putem sustava za emitiranje da je pažljivo saslušaju kao i svakog drugog govornika.
Pravila se da ništa nije primijetila. Zar nisu u stanju sagledati veću sliku? "Moramo prestati
misliti samo na sebe ako želimo preživjeti kao vrsta. Nije trenutak za osobnu sebičnost. Stoljećima
smo ograničavali našu obranu samo na šačicu ključnih planeta. Iako Omnius već čitavo desetljeće nije
krenuo u neki veći napad, mi ipak živimo u stalnom strahu od strojeva."
Dodirnuvši tipke na podiju, Serena je prikazala projekciju zvjezdane okoline, koja je nalikovala
gomili dragulja na visokom stropu. Pomoću svjetlosnog štapića skrenula im je pažnju na slobodne
svjetove Lige i na Sinkronizovane svjetove kojima su vladali strojevi. Zatim je štapić dovela do
prostranijih područja galaktike u kojima nisu imale prevlast ni organizirana ljudska bića ni strojevi.
"Pogledajte ove jadne nesvrstane planete: raštrkane svjetove kao što su Harmonthep, Tlulaxa,
Arrakis, IV Anbus i Caladan. Budući da njihove malene, izdvojene ljudske naseobine nisu članice
Lige, njima nije osigurana naša puna vojna zaštita ako im ikada zaprijeti opasnost - kako od strane
strojeva tako i od strane ostalih ljudskih bića." Serena je napravila stanku, pustivši publiku da probavi
njene riječi. "Mnogi od naših naroda neopravdano pljačkaju te planete, uzimajući s njih robove
kojima opskrbljuju neke od svjetova Lige."
Uhvatila je pogled predstavnika Poritrina koji se namrštio, shvativši da misli na njega.
Odgovorio je na glas, prekinuvši je: "Ropstvo je prihvaćeno u Ligi. Kako nemamo složene strojeve, to
je jedini način da povećamo svoju radnu silu." Bio je zadovoljan sobom. "Osim toga, i sama
Salusa Secundus držala je u ropstvu narod Zensunija skoro dva stoljeća."
"Ta praksa je ukinuta", s velikim žarom odgovori Serena. "Bilo je potrebno nešto mašte i volje
da se to promijeni, ali... "
Viceroj ustane pokušavši spriječiti verbalni dvoboj. "Svaki planet Lige određuje kojih će se
lokalnih običaja pridržavati, koju će tehnologiju koristiti i koje zakone poštovati. Dovoljan nam je
jedan zastrašujući neprijatelj kao što su strojevi i nije nam potreban građanski rat među našim
planetima." Zvučao je očinski dok ju je blago prekorijevao i stavljao joj do znanja da bi se trebala
vratiti
na glavnu temu svog izlaganja.
Uzdahnula je, i premda se uopće nije imala namjeru predati, podesila pokazivač tako da su sada
nesvrstani planeti zasjali na stropu. "Ipak ne možemo zanemariti sve
te svjetove — to su zreli ciljevi s bogatim resursima, planeti koje čekaju da ih Omnius porobi."
Narednik od Oružja, koji je sjedio u visokoj stolici po strani, lupi nekoliko puta štapom o pod.
"Vrijeme." Njemu bi sve uvijek brzo dosadilo i rijetko je slušao govore.

10
 Serena je žurno nastavila, pokušavajući završiti ono što je htjela reći, a da ne zvuči kreštavo.
"Poznato nam je da misaoni strojevi žele zavladati Galaktikom, iako miruju već skoro stotinu godina.
Sustavno su preuzimali sve svjetove u Sinkroniziranim zvjezdanim sustavima. Nemojte da vas uljuljka
njihova tobožnja nezainteresiranost za nas. Znamo da će ponovo napasti - ali kako i gdje? Zar ne
bismo
trebali prvi povući potez te preduhitriti Omniusa?"
"Što vi zapravo hoćete, gospođice Butler?" nestrpljivo ju je upitao jedan od velikodostojnika,
podigavši glas, ali ne ustavši, kao što je to nalagao običaj. "Da li se vi to zalažete za neku vrstu napada
na misaone strojeve kako bismo ih preduhitrili?"
"Moramo naći načina da priključimo nesvrstane planete Ligi i moramo prestati s njih odvoziti
robove." Usmjerila je svoj sjajni štapić prema projekciji iznad njihovih glava. "Dovedite ih pod naše
okrilje kako bismo povećali vlastitu snagu, a i njihovu. Svi ćemo od toga imati koristi!
Predlažem da pošaljemo veleposlanike koji će hitno uspostaviti nove vojne i političke saveze.
Što više, to bolje."
"A tko će platiti za svu tu diplomaciju?" "Vrijeme", ponovio je Narednik od Oružja.
"Dobiva još tri minuta za pobijanje, pošto je predstavnik s Hagala postavio pitanje", viceroj
Butler reče
autoritativnim glasom.
Serena se naljutila. Kako je taj predstavnik mogao brinuti zbog minimalnih izdataka, kad je
krajnja cijena bila daleko viša? "Svi ćemo platiti — krvlju — ako to ne učinimo. Moramo ojačati Ligu
i ljudsku vrstu."
Pojedini plemići počeše pljeskati — bili su to saveznici koje je pridobila prije govora. Iznenada
su se oglasile prodorne sirene kroz zgradu i na ulicama. Jednolični zvuk sirena bio je neugodno poznat
— obično su ga slušali samo za vrijeme planiranih vježbi — bio je to poziv za sve pričuvne sastave
salusanske policije.
"Misaoni strojevi su ušli u salusanski sustav", odjeknuo je glas iz ugrađenih zvučnika. Slične
riječi sigurno već odzvanjaju po cijeloj Zimiji. "Dobili smo upozorenje od izviđača s oboda i borbenih
skupina stražara."
Stojeći pokraj oca, Serena je čitala pojedinosti nakon što su viceroju uručili kratak i hitan
sažetak. "Nikada još nismo vidjeli robotsku ratnu flotu te veličine!" izjavi on. "Prije koliko vremena su
prvi izviđači digli uzbunu? Koliko vremena imamo?"
"Napad je počeo!" poviče neki čovjek. Poslanici poskakaše na noge i razbježaše se poput
uznemirenih mrava.
"Pripremite se za evakuaciju dvorane parlamenta." Narednik od Oružja se ushodao. "Sva
oklopljena skloništa su otvorena. Predstavnici, javite se u svoja područja."
Viceroj Butler vikne, pokušavši nadjačati zbrku i djelovati samouvjereno: "Zaštitit će nas
Holtzmanovi štitnici!" Serena je primijetila da se i njen otac uplašio, premda je to odlično krio.
Predstavnici Lige nagrnuše prema izlazima uzbuđeno vičući i uspaničeno vrišteći. Stigao je
nemilosrdni neprijatelj čovječanstva.

Svaki čovjev koji traži veću vlast ne zaslužuje da je dobije.

TERCERO XAVIER HARKONNEN, obraćanje salusijanskoj policiji

"Ni jedan kompjutor to ne bi mogao." Xavier je u trenutku shvatio što se događa. "To su slijepi
invazijski brodovi, gospodine!"
Youngova je podigla pogled sa svojih ekrana teško dišući. "Do sudara će doći za manje od jedne
minute, primero. Za njima dolazi drugi val. Pobrojala sam dvadeset osam projektila." Zavrtjela je
glavom. "Nismo utvrdili nazočnost kompjutora ni na jednom od njih."
Xavier počne izvikivati naredbe, razmišljajući unaprijed: "Rico, Povwder, surađujte s
medicinskim ekipama i vatrogasnim brigadama. Neka sve bude stavljeno u pogon
i spremno. Hajde, narode, prošli smo kroz sve to stotinama puta! Želim da sva vozila i oprema
za spašavanje budu u zraku, spremni da krenu prije udara prvih brodova."
"Skrenite obranu kako bi mogla smrviti osvajače čim se spuste." Primero Meach snizi glas i
pređe svojim
kremenim pogledom preko suboraca. "Tercero Harkonnen, uzmi prenosivu kom-stanicu i izađi
van — bit ćeš moje oči
na licu mjesta. Imam osjećaj da će se iz tih invazijskih
brodova izleći nešto vrlo neugodno."

11
 "Robotska flota je upravo otvorila vatru na našu svemirsku stražu", doviknu Xavier Harkonnen
sa svog položaja. "Razmijenjena je žestoka paljba."
"Primero Meach!" povikala je kvarto Steff Young koja se nalazila kod orbitalne rešetke štitnika.
Xavier je mogao namirisati slankasto metalni vonj znoja Youngove koju je obuzela nervoza "Sire,
mali broj strojnih brodova odvojio se od glavne robotske flote na stazi. Konfiguracija nepoznata, ali se
pripremaju za prolazak kroz atmosferu." Pokazala je na sliku, izdvojivši svijetle točke koje su
označavale gomilu nepokretnih projektila.
Xavier baci pogled na skenere oboda, podatke u stvarnom vremenu koje su emitirali obrambeni
sateliti visoko iznad Holtzmanovih polja za skrembliranje. Pri najvišoj rezoluciji vidio je napadačku
eskadrilu piramidnih brodova koji su tutnjeći ulijetali u atmosferu, ravno na pucketave štitnike.
"Čeka ih neugodno iznenađenje", primijeti Youngova sa smrknutim osmijehom. "Ni jedan
misaoni stroj ne može preživjeti tu vožnju.
"Naša najveća briga bit će da izbjegnemo dijelove njihovih letjelica koji će pasti na nas",
zacvrkuta primero Meach. "Nastavite s praćenjem."
Međutim, neprijateljski brodovi prođoše kroz štitnike za
skrembliranje i nastaviše se približavati. Nisu uhvatili
postojanje bilo kakve elektronike kad su probili granicu.
"Kako su uspjeli proći?" Kvinto Wilby obriše čelo i skloni kosu neodređene smeđe boje s očiju.
Vani, na gradskim ulicama, pod nebom prošaranom oblacima, vladao je kaos. Uletjevši u tu
zbrku, Xavier je čuo vreli metalni vrisak ranjene atmosfere kada su se tromi naoružani projektili
obrušili poput metaka iz svemira.
Asteroidna kiša piramidnih invazijskih brodova počela je bubnjati po tlu; padali su jedan za
drugim. Uz zaglušnu buku, prva četiri slijepa broda udarila su u zgrade, sravnivši sa zemljom čitave
gradske blokove u eksploziji kinetičke energije koja je počela širiti. Međutim, istančani sustavi zaštitili
su od udara smrtonosni teret koji se nalazio unutra.
Xavier je trčao niz ulicu u izgužvanoj odori i znojne kose koja mu se slijepila uz glavu. Zastao je
ispred divovske zgrade parlamenta. Iako je bio zamjenik zapovjednika salusanske obrane, sada je bio
prepušten sam sebi i spreman izdavati zapovijedi ne čekajući odobrenje ni od koga. Na Akademiji
Armade ga nisu učili da tako postupa. Ali primero Meach se oslanjao na njegovu procjenu, uvažavao
je njegove preporuke i njegovu sposobnost da djeluje nezavisno.
Dodirnuo je komvezu na bradi. "Na položaju sam, sire." Još pet nenavođenih projektila udarilo
je po obodu grada, ostavivši za sobom kratere koji su se pušili. Eksplozije. Dim. Vatrene kugle.
Invazijski brodovi, koji su ostali nepokretni poslije udara o tlo, rastvorili su se i otkrili ogromne
predmete koji su se meškoljili u svakom od njih. Reaktivirane mehaničke jedinice zgulile su pocrnjele
oklope. Xavier se prestrašio, jer je znao što će ugledati, jer je u trenutku shvatio kako su neprijateljski
strojevi uspjeli proći kroz štitnike za skrembliranje. To uopće nisu bili kompjutorski umovi...
Cymehi.
Iz polomljenih piramida izašla su zastrašujuća mehanička čudovišta, koja su pokretali ljudski
mozgovi, kirurškim putem odstranjeni iz tijela. Sustavi za kretanje su ponovo pokrenuti; člankovite
noge i mnogobrojno oružje kliknuše na mjesto.
Iz kratera koji su se pušili iskočiše cymeh tijela poput krabolikih gladijatora koji su dosezali do
pola visine oštećenih zgrada. Njihove noge od legura bile su debele poput nosećih greda i načičkane
topovima koji su bljuvali vatru, artiljerijskim rampama, mlaznicama koje su izbacivale otrovni plin.
Xavier poviče u kom-vezu. "Cymeh ratnici, primero Meache! Dosjetili su se kako da prođu kroz
našu orbitalnu obranu!"
Diljem cijele Saluse, od predgrađa Zimije pa sve do najudaljenijeg kontinenta, bila je
raspoređena lokalna planetna policija. Obrambene letjelice za borbu u nižim slojevima atmosfere -
kindali - već su bile upućene u
nadlijetanje, naoružane projektilima koji su u stanju probiti
oklop.
Ljudi na ulicama su ili pomahnitalo bježali ili stajali skamenjeni i zurili. Xavier je vičući
opisivao što vidi. Čuo je kako je Vannibal Meach dodao: "Kvarto Young, izdajte naredbu svim
postajama da podijele aparate za disanje. Pobrinite se da stanovništvo bude snabdjeveno maskama s
filtrima. Svi koji se nalaze izvan službenih skloništa
moraju nositi disače."
Maske za lice ih neće zaštititi od cymehovih bacača plamena niti od visoko-energetskih
detonacija, ali bar mogu ljude spasiti od gustih otrovnih oblaka. Kada je pričvrstio svoj disač, Xaviera
počne obuzimati sve jači strah da će mjere opreza koje je Policija krajnje podrobno razradila biti
potpuno neprimjerene.

12
 Ostavivši za sobom odbačene piramidne invazijske brodove, cymeh -ratnici krenuše naprijed na
svojim monstruoznim nogama. Ispaljivali su eksplozivne metke i palili zgrade i ljude koji su vrištali.
Njihovi prednji udovi bljuvali su plamen, podmećući požare u gradu Zimiji.
Invazijski brodovi nastavili su padati odozgo, spremni da se rastvore čim tresnu o tlo. Sve u
svemu, njih dvadeset osam.
Mladi tercero ugledao je stup vatre i uskovitlanog dima čiju je pojavu propratila tutnjava od koje
je gotovo oglušio. Dim se kotrljao tako brzo i bio je tako sjajan da su mu se očne mrežnice gotovo
počele pušiti samo od gledanja.
Invazijski brodovi udarili su u vojni logor na pola kilometra iza njega i pretvorili u paru
zapovjedni centar i stožer planetne Policije. Udarni val oborio je Xaviera na koljena i razbio prozore
na desetak blokova kuća.
"Primero!" počne urlati Xavier u komvezu. "Primero
Meach! Zapovjedni centar! Bilo tko!"
Međutim, ruševine su mu jasno govorile da neće dobiti odgovor ni od zapovjednika Policije niti
od bilo koga od njegovih suboraca u centru.
Probijajući se ulicama, cymehi su bljuvali zelenkasto- crni dim, uljastu maglu koja se pretvarala
u otrovni pokrov koji je sada prekrivao tlo i zgrade. A onda je naišla prva eskadrila kindala u niskom
letu. U prvom naletu, zasuli su bombama strojne ratnike, pogađajući i cymehe i zgrade.
Xavier je teško disao pod maskom, ne mogavši povjerovati u ono što je upravo vidio. Ponovo je
pozvao zapovjednika, ali nije dobio odgovor. Konačno su mu odgovorile taktičke podstanice oko
grada, zahtijevajući da ih obavijesti što se to događa i tražeći od njega da se predstavi.
"Ovdje tercero Xavier Harkonnen", reče on. A onda shvati. Uspio je nekako prikupiti hrabrost i
smireno odgovoriti. "Ja sam... trenutno ja zapovijedam salusijanskom Policijom."
Potrčao je prema požaru i uronio u nadolazeći masni dim. Svuda oko njega u toj otrovnoj magli
civili su padali na
koljena i povraćali. Zagledao se uvis, jer je odatle uslijedio
napad, žaleći što nema izravnu kontrolu. "Cymehi mogu biti uništeni", emitirao je poruku
pilotima kindala. A potom se zakašljao. Maska nije bila ispravna. Grudi i grlo su ga pekli kada je
udahnuo kiselinu, ali je nastavio izvikivati naredbe.
Napad se nastavljao. Preko borbene zone preletjela je salusijanska letjelica za hitne slučajeve,
izbacujući prah i pjenu za gašenje vatre. Na tlu su medicinske ekipe s maskama bez oklijevanja
krenule na posao.
Ne obazirući se na beznačajne napore ljudi da se obrane, cymehi su nastavljali velikim
koracima. Išli su svaki za sebe, a ne kao vojska, i podsjećali su na mehaničke bijesne pse koji su sijali
pustoš kuda god bi prošli. Jedan od tih ratnih strojeva propeo se na svojim snažnim krabolikim
nogama i skinuo dva broda za spašavanje s neba - zatim je sa sablasnom gracioznošću nastavio dalje.
Prvi niz salusijanskih bombardera ispustio je eksplozivne projektile ravno na jednog od cymeha
koji su najdalje došli. Dva projektila pogodila su oklopljeno tijelo, a treći je udario u obližnju zgradu i
srušio je. Grede i krš zatrpali su mehaničko tijelo osvajača.
Kada su se plamenovi i dim razišli, ulubljeni cymeh je i dalje bio u operativnom stanju. Ubojiti
stroj je otresao sa sebe krhotine i zatim ispalio nekoliko hitaca na kindale iznad sebe.
Xavier je promatrao njihovo kretanje sa svog udaljenog izdignutog mjesta, koristeći pritom
prijenosnu taktičku
mrežu. Morao je odgonetnuti plan misaonih strojeva. Cymehi su, čini se, imali nekakav cilj u
planu.
Nije smio oklijevati niti je imao vremena žaliti pale suborce. Nije mogao ni razmisliti o tome što
bi primero Meach učinio da je na njegovom mjestu. Morao je ostati bistre glave i donijeti nekoliko
odluka na licu mjesta. Samo kada bi prozreo što je cilj neprijatelja...
Robotska flota na stazi nastavila je pucati na salusijansku svemirsku stražu, iako kompjutorski
neprijatelj nije mogao proći kroz Holtzmanova polja. Možda bi
misaoni strojevi mogli poraziti brodove svemirske straže i postaviti blokadu oko glavnog svijeta
Lige... ali primero Meach je već pozvao borbene jedinice s oboda planetnog sustava i uskoro će sva ta
silna Armada Lige predstavljati ozbiljni izazov za robotske ratne brodove.
Na ekranu je vidio da robotska flota ne mijenja položaj... kao da čeka nekakav znak od cymeh
udarnih trupa. Mozak mu je grozničavo radio. Što su to naumili?
Trojka sastavljena od golemih ratnih strojeva ispalila je projektile na zapadno krilo dvorane
parlamenta. Prelijepa fasada sjurila se na ulicu poput kasne proljetne lavine. Ploče su se pretvorile u
krš, tako da su sada prostorije u evakviranim vladinim kancelarijama bile izložene pogledima.

13
 Kašljući od dima i naprežući se da nešto vidi kroz umrljano pročelje, Xavier se zabuljio u oči
liječnika
odjevenog u bijelo koji ga je ščepao i pričvrstio mu novu
masku preko lica. Xavier je imao dojam da mu pluća sada još jače gore, kao da su uronjena u
av-gorivo i zapaljena.
"Bit ćeš ti dobro", obećao je liječnik nesigurnim glasom Xavieru dok mu je stavljao paketić s
ugriz-injekcijom na vrat.
"Bit će bolje da je tako." Tercero se ponovo zakašljao i ugledao crne mrlje pred očima.
"Trenutno nemam vremena izigravati žrtvu nesreće."
Xavier se trudio razmišljati unatoč velike zabrinutosti za Serenu. Prije manje od jednog sata,
trebala se obratiti predstavnicima Lige. Molio se da je sigurno stigla u sklonište.
Uspio je nekako ustati i dao liječniku znak rukom da se udalji kada je injekcija počela djelovati.
Podesio je svoju prijenosnu taktičku mrežu i zatražio od brzih obrambenih kindala pogled na bojište
odozgo. Proučavao je pocrnjele staze gracioznih, titanskih cymeha na ekranu. Kamo su se to uputili?
U svom umu je pregledao kratere nastale prilikom udara koji su se još pušili i ruševine stožera
policije, zamišljajući staze koje su za sobom ostavljala ta mehanička čudovišta dok su napredovala.
A onda je shvatio ono što je trebalo da mu bude jasno od samog početka i tiho je opsovao.
Omnius je znao da će Holtzmanovi štitnici za
skrembliranje uništiti tekrisele misaonih strojeva; zato je
glavna flota robota ostala s druge strane salusanske staze. Ako bi cymehi onesposobili
generatore štitnika, planet bi ostao potpuno nezaštićen i mogli bi nastaviti invaziju.
Xavier je morao donijeti važnu odluku, ali njegov izbor je već unaprijed bio određen. Bez obzira
na to sviđalo se to njemu ili ne, on je sada bio zapovjednik. Zbrisavši primero Meacha i zapovjedničko
tijelo policije, cymehi su ga privremeno stavili na čelo snaga. Znao je što mora učiniti.
Naredio je salusanskoj policiji da se povuče i da se usredotoči na obranu jednog jedinog i
najvažnijeg cilja, ostavivši ostatak Zimije bez obrane od cymeha, koji su žarili i palili unaokolo. Bude
li morao, žrtvovat će i dio ovog važnog grada, samo da bi spriječio snage strojeva da stignu do cilja.
I to po svaku cijenu.

Tko ima veći utjecaj, subjekt ih promatrač?

ERASMUS, Nesređeni laboratorijski izvještaji

NA CORRINU, jednom od prvih Sinkroniziranih svjetova, robot Erasmus prelazio je preko

popločanog trga ispred svoje raskošne vile. Kretao se uvježbanom lakoćom koju je naučio oponašati
poslije nekoliko stoljeća promatranja ljudske gracioznosti. Njegovo lice od tekućeg metala imalo je
oblik uglačanog praznog jajeta. Podsjećalo je na zrcalo potpuno lišeno izraza, sve dok ne bi odlučio
preoblikovati metalnu polimersku prevlaku tako da
oponaša čitav niz osjećaja. Onda je ono ličilo na stare kazališne maske.
Kroz optičke niti usađene u facijalnu opnu, divio se fontanama svih duginih boja oko sebe, koje
su tako lijepo isticale obrađeni kamen vile, kip od dragog kamenja, složene tapiserije i laserom
isklesane stupove od alabastera. Sve je bilo tako elegantno i luksuzno i urađeno prema njegovim
nacrtima. Poslije dosta proučavanja i analiziranja, naučio je cijeniti standarde klasične ljepote, i dičio
se svojim očiglednim ukusom.
Njegovi ljubimci, ljudi-robovi, hitali su unaokolo obavljajući kućne poslove - glačali su trofeje i
umjetničke
predmete, brisali prašinu s namještaja, sadili cvijeće,
potkresivali ukrasnu živicu pod grimiznom popodnevnom svijetlošću sunca, jednog crvenog
diva. Svaki plašljivi rob s poštovanjem se klanjao kada bi Erasmus prolazio. Prepoznavao ih je, ali se
nije trudio identificirati pojedince, premda je pohranjivao u um sve pojedinosti. Nikad se ne zna kada
vam neki naizgled nevažan podatak može pomoći da shvatite cjelinu.
Erasmus je imao kožu od organske plastike protkanu neuroelektronikom. Pretvarao se da mu
tanahna mreža senzora dopušta da stvarno doživi fizičke osjete. Pod plamtećom žeravicom ogromnog
sunca Corrina, uočio je svjetlost i osjetio toplinu na svojoj koži kao da je od pravog mesa. Na sebi je
imao debelu zlatnu halju s jarko crvenim porubom, koja je bila svojstvena za njegovu garderobu, po
kojoj se izdvajao od Omniusovih nižih robota. Taština je bila još jedna stvar koju je Erasmus pokupio
proučavajući ljudska bića, i uživao je u njoj.
Većina robota nije bila nezavisna kao Erasmus, Oni tek da su bili nešto više od pokretnih
misaonih kutija, zujećih podjedinica sveuma. Erasmus je također ispunjavao Omniusove naredbe, ali

14
je uživao veću slobodu u njihovoj interpretaciji. Tijekom stoljeća, razvio je vlastitu ličnost i privid ega.
Omnius ga je smatrao čudnim svatom.
Dok je robot i dalje hodao sa savršenom gracioznošću, uočio je nekakvo zujanje. Njegova
optička vlakna uhvatila su malu leteću kuglu, jedno od Omniusovih mnogobrojnih
pokretnih stražar-očiju. Uvijek kada bi se Erasmus udaljio
od sveprisutnih ekrana koji su ispunjavali cijelu zgradu, pohlepne stražar-oči bi ga slijedile,
snimajući svaki njegov pokret. Takvo ponašanje sveuma svjedočilo je ili o duboko usađenoj
znatiželji... ili o paranoji koja je bila svojstvena ljudima.
Vrlo davno, dok je petljao oko prvobitnih kompjutora UI iz Starog Carstva, pobunjenik
Barbarosa je unio približne vrijednosti za izvjesne lične osobine i ciljeve. Shodno tome, strojevi su se
samorazvili u jedan veliki elektronski um koji
je zadržao nekoliko nametnutih ljudskih ambicija i osobina.
Što se tiče Omniusa, ni biologici, pa čak ni cymehi, nastali križanjem ljudskih mozgova i
strojnih dijelova, nisu mogli sagledati prizore koji su se protezali kroz epohe, a koje je tekrisel strojnog
uma bilo u stanju obuhvatiti. Kada je Omnius skenirao svemir mogućnosti, on kao da je pred sobom
imao nepregledni ekran. Postojalo je toliko načina da se pobijedi, i on je stalno bio na oprezu.
Omniusov središnji program bio je umnožen na svim planetima koje su osvojile strojevi i svi su
oni bili sinkronizirani zahvaljujući redovnom ažuriranju. Mnogobrojni Omniusi nisu imali lice, ali
mogli su gledati i komunicirati putem međuzvjezdane mreže. Gotovo identične kopije Omniusa
nalazile su se posvuda, posredno su bile prisutne u mnogobrojnim stražar-očima, uređajima i
kontaktnim ekranima.
Distribuirani kompjutorski um očigledno trenutno nije
imao pametnija posla pa je njega uhodio. "Kuda si se
uputio, Erasmuse?" upitao je Omnius iz sićušnog zvučnika ispod stražar-oka. "Zašto koračaš
tako brzo?"
"I ti bi mogao hodati, ako bi se odlučio na to. Zašto na neko vrijeme ne podariš sebi noge i ne
odjeneš umjetno tijelo, tek da vidiš kako je?" Erasmusova maska od metalnog polimera se
preoblikovala u osmijeh. "Mogli bismo zajedno u šetnju."
Stražar-oko je zujeći nastavilo let pokraj Erasmusa. Na Corrinu su godišnja doba bila duga, jer
je kružio po stazi koja je bila vrlo udaljena od divovskog sunca. I zime i ljeta su trajali po nekoliko
tisuća dana. Neravni predio nije bio prekriven starim šumama ili divljinom; mogla se nazrijeti samo
skupina starih voćnjaka i obrađenih polja, zapuštenih od kada su strojevi preuzeli upravu i ostavili ih
da
propadnu.
Mnogi ljudi robovi oslijepili su od izlaganja udarima solarnog zračenja. Erasmus je stoga
opremio svoje radnike, koji su poslovali vani, štitnicima za oči. Bio je dobar gospodar koji se brinuo o
svojoj imovini.
Kada je stigao do ulaznih dveri vile, robot je podesio novi modul s poboljšanim senzorima,
utaknut u neuroelektronske otvore na osnovici njegovog tijela i skriven ispod odjeće. Tu jedinicu je
sam dizajnirao. Modul je omogućivao Erasmusu da oponaša ljudska osjetila, ali uz izvjesna neizbježna
ograničenja. Želio je saznati i više od onoga što mu je taj modul mogao omogućiti, želio je
osjećati više. Što se toga tiče, cymehi su možda bili u
prednosti nad Erasmusom, ali on to nikada neće znati zasigurno.
Cymehi, posebno prvobitni Titani, bili su ograničena, surova gomila koja nije cijenila
profinjenost i osjećajnost, koje je Erasmus pokušavao postići. Surovost je imala svoju primjenu,
dakako, ali sofisticirani robot ju je smatrao samo jednim od mnogih oblika ponašanja vrijednih
proučavanja, istodobno pozitivnih i negativnih. Pa ipak, nasilje je bilo zanimljivo i često ugodno
primjeniti.
Strašno ga je zanimalo što je to svjesna ljudska bića činilo ljudskima. Bio je inteligentan i
samosvjestan, ali je isto tako želio shvatiti osjećaje, ljudsku senzibilnost i motivaciju, osnovne
pojedinosti koje strojevi nikada nisu uspjeli baš dobro reproducirati.
Tijekom stoljećima duge potrage, Erasmus je upio ljudsku umjetnost, glazbu, filozofiju i
književnost. Krajnji cilj mu je bio otkriti bit ljudskosti, onu čarobnu iskru koja je ta stvorenja, te
tvorce, učinila drukčijim. Što im je dalo duše?
Zakoraknuo je u svoju dvoranu za bankete, a leteće oko je odzujalo prema stropu, odakle je
moglo sve nadgledati. Na zidovima se presijavalo u mliječnom sivilu šest Omniusovih ekrana.
Njegova vila bila je sagrađena po uzoru na luksuzna grčko-rimska imanja na kojima je živjelo
Dvadeset Titana prije nego što su se odrekli svojih ljudskih tijela. Erasmus je posjedovao slične vile na
pet planeta, uključujući tu Corrin i

15
 Zemlju. Zadržao je i dodatne objekte: spremišta, prostorije za vivisekciju, medicinske
laboratorije, kao i staklenike, umjetničke galerije, kipove i fontane. Sve mu je to omogućavalo da
proučava ponašanje ljudi i njihovu psihologiju.
Erasmus je posjeo svoje tijelo odjeveno u halju na čelo dugačkog stola s nizom srebrnih pehara i
svijećnjaka, ali postavljenim samo za jednu osobu. Za njega. Antikna
drvena stolica nekada je pripadala čovjeku plemiću, Nivnyju O'Murai, osnivaču Lige Plemića.
Erasmus je proučavao način na koji su se pobunjena ljudska bića organizirala i osnovala uporišta
protiv ranih cymeha i napada strojeva. Sposoban hrethgir znao se prilagođavati i improvizirati, zbuniti
neprijatelje na neočekivane načine. Zadivljujuće.
Iznenada se odasvud zaorio glas sveuma, zazvučavši kao da mu je dosadno. "Kada će tvoj
eksperiment biti završen, Erasmuse? Dolaziš ovamo iz dana u dan i uvijek radiš isto. Očekujem
rezultate."
"Muče me neka pitanja. Zašto se imućna ljudska bića pri jelu pridržavaju tolikih formalnosti?
Zašto neku hranu i pića smatraju iznad ostalih, kad im je hranjiva vrijednost ista?" Robotov glas posta
učeniji. "Odgovor, Omniuse, mora imati neke veze s njihovim okrutno kratkim životima. Oni to
nadoknađuju efikasnim senzorskim mehanizmima
koji su u stanju izazvati snažne osjećaje. Ljudska bića imaju pet osnovnih ćutila, a njima
doživljavaju bezbrojne nijanse. Ukus Yondar piva protiv Alarda vina, na primjer. Ili osjećaj
kakav izaziva ekaško grubo platno u usporedbi s
parasvilom ili Brahmsova glazba prema... "
"Pretpostavljam da je sve to vrlo zanimljivo na neki ezoterični način.
"Svakako, Omniuse. Ti i dalje proučavaš mene dok ja proučavam ljudska bića." Erasmus dade
znak slugama koji su nervozno virili kroz špijunku na vratima što su vodila u kuhinju vile. Jedna
sonda se iskrala iz modula na Erasmusovom kuku i isplivala ispod njegove odjeće, mlatarajući
tanahnim neuroelektronskim senzorskim vlaknima poput kobri na oprezu.
"Toleriram tvoja istraživanja, Erasmuse, u nadi da ćeš razviti podroban model koji će pouzdano
moći predvidjeti ljudsko ponašanje. Moram saznati kako se ta bića mogu iskoristiti."
Robovi odjeveni u bijelo uniješe pladnjeve s hranom iz kuhinje — divlju kokoš s Corrina,
govedinu s bademom s Walgisa, čak i rijetkog lososa iz Platinijske rijeke upecanog na Parmentieru.
Erasmus je umočio paučinaste krajeve sonde u svaku zdjelu s hranom i na taj način ju je "okusio".
Ponekad je koristio i rezač da bi prodro do mesa i izdvojio unutrašnje sokove. Erasmus je
dokumentirao svaki pojedini ukus i unio ga u svoj sve veći repertoar.
Cijelo vrijeme je i dalje razgovarao s Ominusom. Sveum je, čini se, postupno odavao po koji
podatak i pratio kako
će Erasmus reagirati. "Povećavam vojnu silu. Poslije mnogo godina, kucnuo je trenutak da se
ponovo
pokrenemo."
"Zaista? Zar možda Titani čine pritisak na tebe da budeš agresivniji? Stoljećima je Agamemnon
već nestrpljiv zbog tvog nedostatka ambicija. Barem tako on na to
gleda." Erasmusa je više zanimao gorki kolač od bobica ispred njega. Zbunio se kad je
analizirajući sastojke otkrio snažan trag ljudske pljuvačke i zapitao se je li i ona bila dio originalnog
recepta. Ili je neki od slugu jednostavnu pljunuo u njega?
"Ja sam donosim svoje odluke", reče sveum. "Činilo mi se ispravnim da u ovom trenutku
lansiram novu napadačku silu."
Šef kuhinje je ugurao kolica na kotačićima do stola i zakrivljenim nožem odsjekao komad fileta
Salusa. Šef kuhinje bio je sitan, ulizica, i mucao je. Spustio je komad mesa koji se cijedio na čisti
tanjur, dodao malčice ukusnog smeđeg umaka i pružio ga Erasmusu. Šef kuhinje je nespretno oborio
nož s poslužavnika i on zveketavo udari u Erasmusovo glatko stopalo, ostavivši ogrebotinu i mrlju.
Užasnuti čovjek se sagnuo da podigne nož, ali je Erasmus brzo kao munja ispružio mehaničku
ruku i zgrabio dršku. I dalje sjedeći uspravno na stolici, elegantni robot nastavio je razgovarati s
Omniusom. "Nova ofenziva? Čista je slučajnost, zar ne, što je Titan Barbarossa upravo to
tražio kao nagradu kad je porazio tvoje borbene strojeve u gladijatorskoj areni?"
"To je potpuno nevažno."
Zureći u oštricu, šef kuhinje promuca: "O-sobno ću ga u- uglačati i p-popraviti, b-bit će k'o nov,
gospodaru Erasmuse."
"Ljudska bića su velike budale, Erasmuse", oglasio se
Omnius putem zvučnika na zidu.
"Neki od njih jesu", složio se Erasmus, mašući elegantno zakrivljenim nožem. Mali šef kuhinje
pomicao je usta u nijemoj molitvi, nesposoban da se pomakne. "Pitam se što bismo trebali učiniti?"

16
Erasmus obriše nož o radno odijelo čovječuljka koji se tresao, a onda se zagleda u svoj iskrivljeni
odraz na metalnoj oštrici.
"Ljudska smrt se razlikuje od strojne smrti", ravnodušno reče Omnius. "Stroj može biti
umnožen, memorija pohranjena. Kad ljudsko biće umre, ono nestaje zauvijek."
Erasmus je simulirao bučan smijeh. "Omniuse, iako uvijek govoriš o superiornosti strojeva, ne
uočavaš ono što ljudska bića rade bolje od nas."
"Samo me nemoj počastiti još jednim od onih tvojih popisa", reče sveum. "Sjećam se svih
pojedinosti naše posljednje rasprave na ovu temu."
"Superiornost je u oku onog koji gleda i uvijek podrazumijeva ispuštanje pojedinosti koje se ne
uklapaju u određeni unaprijed zamišljeni pojam." Pomoću svojih senzorskih detektora, koji su poput
sitnih dlačica treperili u zraku, Erasmus namiriše odvratni znoj šefa kuhinje.
"Hoćeš li ga ubiti?" upita Omnius.
Erasmus spusti nož na stol i začuje kako je ulizica uzdahnuo. "Ljudska bića je lako ubijati
pojedinačno. Ali mnogo je veći izazov istrijebiti ih kao vrstu. Kada osjete prijetnju, oni se udruže i
postanu snažniji, opasniji. Ponekad ih je najbolje iznenaditi."
Zgrabio je nož bez ikakvog upozorenja i zario ga u grudi šefa kuhinje s dovoljno snage da
probije prsnu kost i završi u srcu. "Ovako." Krv se počela slijevati niz bijelu kuharsku odoru na stol i u
robotov tanjur.
Bespomoćno ljudsko biće skliznulo je s noža, krkljajući. Erasmus je držao krvavi nož i
razmišljao o tome da uz pomoć svoje prilagodljive maske oponaša nevjericu i izdaju koje su se zrcalile
na licu žrtve. Njegovo robotsko lice
ostane plosnato ovalno zrcalo. Erasmusu ionako nikada neće biti potrebno da upotrebi taj izraz
lica.
Bacio je nož u stranu i ovaj zazveči po podu. Zatim je znatiželjno umočio osjetljiva vlakna
sonde u krv na tanjuru. Imala je krajnje zanimljiv i složen ukus. Zapitao se bi li krv različitih žrtava
imala različite ukuse.
Roboti stražari odvukoše tijelo šefa kuhinje dok su se ostali užasnuti robovi šćućurili kod vrata,
iako su znali da bi trebali počistiti prostoriju. Erasmus je proučavao njihov strah.
Omnius reče: "Sada bih ti htio reći nešto važno, što
sam odlučio učiniti. Moji planovi za napad već su stavljeni u
pokret."
Erasmus je odglumio zainteresiranost, što je često činio. Aktivirao je mehanizam za čišćenje
koji je sterilizirao vrh njegove sonde, koja se zatim šuljajući vratila u svoje skrovište ispod odjeće.
"Pokoravam se tvome sudu, Omniuse. Nisam upućen u vojne poslove."
"Upravo zbog toga bi trebao obratiti pažnju na moje riječi. Stalno ponavljaš da želiš učiti. Kad je
Barbarossa porazio mog robota gladijatora u borbi za publiku, zatražio je da mu pružim priliku da
udari na Ligu svjetova. Preostali Titani su uvjereni da bi bez tih hrethgira svemir bio mnogo efikasniji
i uređeniji."
"Baš srednjovjekovno", primijeti Erasmus. "Veliki
Omnius će slijediti vojne prijedloge jednog cymeha?"
"Barbarossa me zabavlja, a i uvijek postoje izgledi da bi neki od Titana mogao biti ubijen. To
nije nužno loša stvar."
"Svakako", složi se Erasmus, "budući da te zabrana u programiranju sprečava da naudiš svojim
tvorcima osobno."
"Nesretni slučajevi se događaju. Bez obzira na sve, naša ofenziva će ili podvesti pod našu
upravu svjetove Lige ili istrijebiti tamošnje postojeće čovječanstvo. Svejedno mi je što će biti od toga
dvoga. Malo je ljudskih bića koja
vrijedi zadržati... možda ni nema takvih."
Erasmusu se nije sviđalo kako je to zazvučalo.

Kada um nešto zapovijedi tijelu, ono istog trena posluša. A kada naredi nešto samome sebi,
nailazi na otpor.
SVETI AUGUSTIN, stari filozof sa Zemlje

IAKO SU CYMEHI tek otpočeli napad na Zimiju, Xavier Harkonnen je znao da se slobodno
čovječanstvo mora već ovdje i sada oduprijeti. I pokazati zube.

17
 Ratni strojevi načičkani oružjem napredovali su ukočenim korakom. Kada bi podigli srebrne
ruke, ispaljivali su projektile, bljuvali vatru, raspršivali otrovni plin. Sa
svakim srušenim zidom, cymehi su se sve više približavali glavnoj postaji generatora koji su
stvarali štitnik kuli paraboličnih oblika i složenih rešetki koja je stremila u visinu.
Na obodima salusanske atmosfere, sva sila satelita na stazama tkala je pucketavu ogradu s
pojačalima na svakom čvorištu. Diljem kontinenata, transmisijski tornjevi emitirali su uvis tvar
Holtzmanovog polja za skrembliranje,
stvarajući složenu isprepletenu mrežu visoko iznad planeta, neprobojnu tapiseriju energije.
Međutim, ako cymehi onesposobe primarne tornjeve na površini, u štitniku će se otvoriti
pukotine i oni će postati
ranjivi. Zaštitno tkanje moglo bi se čak i raspasti.
Iskašljavajući krv iz užarenog grla i pluća, Xavier je povikao u kom-vezu: "Ovdje tercero
Harkonnen, pretpostavljam da sam ja sada zapovjednik lokalnih snaga. Primero Meach i zapovjedni
stožer su zbrisani." Kanal je ostao nijem nekoliko dugih sekundi kao da je cjelokupna policija ostala
bez riječi.
Progutavši slinu, Xavier je osjetio ukus rđe i krvi u ustima i izdao užasnu naredbu: "Svim
lokalnim snagama. Napravite obruč oko tornjeva koji emitiraju štitnik. Nemamo mogućnosti obraniti
ostali dio grada. Ponavljam, povucite se. Naredba se odnosi i na sva borbena vozila i
napadačke letjelice."
Uslijedile su očekivane žalbe. "Gospodine, šalite se! Grad je u plamenu!"
"Zimija će ostati bez obrane! Mora da je posrijedi neka pogreška!"
"Gospodine, molim vas da razmislite! Jeste li vidjeli kakvu su štetu ta kopilad već prouzročila?
Mislite na naš narod!"
"Tercero ne može izdati naredbu od takve... "
Xavier ih je sve isključio. "Sada je očigledno što je cilj cymeha: namjeravaju isključiti naša
polja za skrembliranje kako bi nas robotska flota mogla sve uništiti. Moramo po svaku cijenu obraniti
tornjeve. Po svaku cijenu."
Desetak pilota se bezobrazno oglušilo o njegove
naredbe i nastavilo ga nadlijetati u kindalima i zasipati cymehe eksplozivom.
Xavier nije popustio, zarežao je: "Svi koji se žele sporiti oko ovoga slobodno to mogu učiniti
kasnije — na svom vojnom suđenju." Ili mom, pomisli on.
Grimizne kapljice poprskaše njegovu masku i on se zapita koliku štetu su otrovne pare učinile.
Već mu je bilo teško i udisati zrak, ali je svjesno odagnao iz uma tu brigu. U ovom trenutku glas mu
nije smio zadrhtati. "Svim jedinicama, povucite se i zaštitite tornjeve! To je naredba. Moramo se
pregrupirati i promijeniti strategiju!"
Salusanske površinske jedinice konačno su se povukle s mjesta koja su branile i uputile prema
kompleksu transmitera štitnika. Ostatak grada ostao je nezaštićen poput janjeta pripremljenog za
klanje. Cymehi su iskoristili priliku i krenuli radosno u pustošenje.
Četiri ratnička stroja protutnjaše parkom kipova i uništiše slavna djela. Mehanička čudovišta su
razarala zgrade, uništavala i palila muzeje, stambene komplekse, skloništa za slučaj opasnosti. Nisu
pravili razliku što se tiče meta.
"Ostanite na svojim mjestima", zapovjedio je Xavier na svim kanalima, ugušivši bijesno urlanje
trupa. "Cymehi nas pokušavaju odvući odavde."
Ratni strojevi su potpalili rezonantni zvonik koji je
podigao Chusuk u čast uspješne obrane protiv misaonih
strojeva, prije četiri stoljeća. Ukrašena zvona zalupaše i odjeknuše kada se kula srušila na
popločani otvoreni trg za okupljanja.
Do sada je već najveći dio stanovnika Zimije odjurio u oklopljena skloništa. Čitave flote
medicinskih i vatrogasnih letjelica izmicale su pred neprijateljskim plotunima suočavajući se sa sve
većim razaranjima. Mnogi pokušaji spašavanja pretvorili su se u samoubilačke misije.
Kada se našao među pripadnicima policije koji su se okupili oko tornjeva za emitiranje, Xaviera
na trenutak obuzme sumnja, zapitao se je li donio ispravnu odluku, ali više nije bilo vremena za
premišljanje. Oči su ga pekle od dima i svaki put kada bi udahnuo zrak, bol u uništenim plućima
protresao bi mu cijelo tijelo. Znao je da je u pravu. Borio se za sve stanovnike ove planete.
Uključujući tu i Serenu Butler.
"Što sada, tercero?" upita kvarto Jaymes Povvder, prišavši mu s leđa. Iako je četvrtasto lice
podzapovjednika djelomično skrivala maska, oči su svjedočile o njegovoj hrabrosti čak i u ovom
trenutku. "Hoćemo li samo sjediti i gledati kako ta kopilad sravnjuje Zimiju sa zemljom? Kakvu ćemo
korist imati od toga ako zaštitimo transmitere, a od grada ne ostane ništa?"

18
 "Grad nećemo spasti ni ako izgubimo štitnike i prepustimo cijeli planet napadu strojeva",
odbrusi Xavier.
Salusanske trupe su podigle barikade oko parabolične
rešetke tornjeva za emitiranje. Pješadija i oklopne jedinice bili su raštrkani po obližnjim
grudobranima i ulicama. Kindali su kružili nebom i pucali iz svojih oružja, držeći cymehe na razmaku.
Stežući oružje, najbliži pripadnici policije kiptjeli su od bijesa. Iznervirani ljudi željeli su jurnuti
i sukobiti se s napadačima... ili možda rastrgati Xaviera. Sa svakom novom eksplozijom ili srušenom
zgradom, ljutite trupe bile su za korak bliže pobuni.
"Dok ne stigne pojačanje, morat ćemo koncentrirati snage", reče Xavier kašljući.
Povvder se zagledao u tercerov vizir, primijetivši krv s unutrašnje strane. "Gospodine, jeste li
dobro?"
"Nije to ništa." Međutim, Xavier je čuo šištanje u razorenim plućima svaki put kada bi udahnuo.
Više nije bio stabilan na nogama, jer je otrov nastavio nagrizati njegovo meko tkivo, te se čvrsto
uhvatio za bedem od plasbetona, tražeći oslonac. Osmotrio je posljednje od onih koje je okupio u
ovako kratkom roku u nadi da će izdržati. Xavier konačno reče: "Pošto smo se pobrinuli za obranu
tornjeva, možemo izaći u lov na napadače. Jesi li spreman, kvarto Powderu?"
Povvder se ozari, a vojnici počeše klicati. Nekolicina opali iz oružja u zrak. Bili su spremni
navrat-nanos jurnuti u boj. Xavier ih je morao zauzdavati kao što jahač zauzdava samovoljnog konja.
"Stanite! Dobro obratite pažnju. Nema tog lukavog trika koji bismo mogli upotrijebiti niti
svojstvene im slabosti koja će nam omogućiti da nadmudrimo cymehe. Mi, međutim, želimo uspjeti,
mi moramo uspjeti... jer ćemo u protivnome izgubiti sve." Zanemario je krv u svojoj masci i nastavio s
nepoljuljanim samopouzdanjem, premda mu ni samom nije bilo jasno kako je to uspio. "Tako ćemo ih
poraziti."
Za vrijeme početnih okršaja, Xavier je vidio kako je barem jedan od gargantuovskih napadača
bio uništen zahvaljujući većem broju koncentriranih eksplozija. Od njegovog člankovitog tijela ostala
je samo klada koja se pušila. Međutim, raštrkani bombarderi i oklopljene terenske jedinice okomili su
se na preveliki broj ciljeva i na taj način razvodnili svoje napore.
"Ovo mora biti koordinirani udar. Odabrat ćemo jedan jedini cilj i skršiti ga, sređivat ćemo
jednog po jednog cymeha. Napadat ćemo ga dok od njega ništa ne ostane. Zatim ćemo prijeći na
drugog."
"Gospodine?" obrati mu se iznenađeno Powder. "Zar
ne biste trebali biti u sigurnom području? Pošto ste trenutno zapovjednik, standardna procedura
zahtijeva... "
"Potpuno si u pravu, Jaymese", tiho je odvratio. "Ali ja ću svejedno poći tamo gore. Sada je sve
ili ništa. Ti ostani ovdje i po svaku cijenu obrani ove tornjeve."
Podzemni liftovi su izbacili na površinu još kindala spremnih za let. Popeo se u jednu šarenu
sivu letjelicu i zatvorio se u kabini. Vojnici pojuriše do svojih napadačkih
brodova, dovikujući svojim drugovima koji su morali ostati na tlu da će ih osvetiti. Kada je
prebacio komkanal kindala na svoju zapovjedničku frekvenciju, Xavier je izdao nove upute.
Tercero Harkonnen je podesio sjedište u kabini i lansirao svoj kindal. Ubrzanje ga je zalijepilo
za sjedište i
još mu više otežalo disanje. Topla krv mu je u tankom mlazu curila iz usta.
Velikom brzinom se udaljavao od središnjih tornjeva za emitiranje u pratnji ostalih letjelica, dok
je manji broj oklopnih terenskih vozila krenuo od postrojenja s generatorom u pravcu naznačenih
presretačkih položaja. S napunjenim oružjem i bombama spremnim za izbacivanje, kindali su se
obrušili na prvi cymeh cilj, jedan od manjih strojeva. Xavierov glas je odjeknuo u kabini svih letjelica.
"Udarite na moj znak... sada."
Branitelji su osuli paljbu po krabolikom tijelu iz svih pravaca, sve dok golemi stroj nije ostao
ležati uništen, s pocrnjelim iskrenutim člankovitim nogama i uništenim oklopom u kome se nalazio
mozak. Povici oduševljenja i zviždanje odzvanjali su preko komkanala. Prije nego što su cymehi stigli
reagirati na ovu novu koordiniranu taktiku, Xavier je odabrao drugi cilj, "Slijedite me. Sljedeći."
Policijska eskadrila udarila je sa svih strana, poput mnogobrojnih čekića, po jednom jedinom
mehaničkom tijelu. Pokretne oklopne terenske jedinice otvorile su vatru s površine, dok su kindali
ispuštali snažne bombe odozgo.
Drugi cymeh cilj je vidio da se spremaju napad na njega i podigao je svoje metalne noge sa
šiljcima, zasuvši ih bijelim, vrućim mlazovima plamena. Oborio je dva
Xavierova bočna kindala, koji su se srušili na već uništenu zgradu. Zalutale bombe sravnile su
sa zemljom jedan kvadratni blok grada.

19
 Ali je zato ostatak koncentriranog napada postigao cilj. Robotovo tijelo nije uspjelo izdržati
mnogobrojne eksplozije, i tako je još jedan cymeh bio pretvoren u
olupinu. Jedna od njegovih metalnih ruku se zgrčila i potom otpala.
"Tri su uništena", reče Xavier. "Ostalo ih je još dvadeset pet."
"Osim ako se prije toga ne povuku", primijeti jedan od pilota.
Cymehi su bili individualci, za razliku od većine Omniusovih misaonih strojeva. Neki od njih
potjecali su od prvobitnih Titana; ostali, neo-cymehi, potjecali su od izdajnika, ljudi koji su surađivali
sa strojevima na Sinkroniziranim svjetovima. Svi su oni žrtvovali svoja fizička tijela kako bi se
približili pretpostavljenom savršenstvu misaonih strojeva.
Kvarto Povvder je upotrijebio sve što je našao u svom kombiniranom arsenalu da odbije četiri
cymeha koji su se toliko približili tornjevima za emitiranje polja da su mogli ugroziti postrojenja od
vitalne važnosti. Uništio je jednog
stroj-ratnika i prisilio ostalu trojicu da se šepajući udalje. U
međuvremenu, Xavierove zračne snage sredile su još dva cymeha.
Ratna sreća se okrenula.
Xavierovi kindali natovareni bombama su se vratili i krenuli ususret novom valu osvajača. U
pratnji oklopnih terenskih vozila i artiljerije, salusijanska policija ispaljivala je jednu salvu za drugom
na najbližeg cymeha. Granate su stroju oštetile noge i uništile mu oružja. Kindali su napravili krug i
vratili se da zadaju konačni udarac.
Na iznenađenje svih, središnji tornjić u kome se nalazio cymehov ljudski mozak se odvojio.
Spone kojima je bio pričvršćen za člankovite noge su se otvorile i pojavio se sjajni plamen. Oklopljeni
okrugli kontejner vinuo se put neba, izvan dosega salusijanskog oružja.
"Čahura za bijeg koja štiti izdajnikov mozak." Izgovorivši to, Xavier je zahroptao i iskašljao još
krvi. "Otvorite vatru na njega!" Kindali pripucaše na cymeh čahuru koja je hitala
put zadimljenog neba, sve više povećavajući brzinu.
"Prokletstvo!" Piloti su pucali u sve slabiji trag iz ispušnih cijevi, dok je cymehova čahura za
bijeg brzo nestajala s vidika.
"Ne trošite streljivo", reče im Xavier putem kom-veze. "Taj više nije prijetnja." Vrtjelo mu se u
glavi, što je bio znak da će se onesvijestiti... ili umrijeti.
"U redu, gospodine." Kindali se ponovo okrenuše
prema tlu, usredotočivši se na sljedećeg cvmeha.
Međutim, kada se njegov napadački eskadron obrušio na sljedećeg neprijatelja, i taj cymeh je
lansirao čahuru za bijeg, ispalivši kovčeg s mozgom poput rakete u nebo. "Hej", počne se žaliti
Powder, "povukao se prije nego što smo mu uspjeli napraviti modricu ispod oka!"
"Možda smo aktivirali njihove 'podvij-rep-i-bježi- programe", frknuvši reče jedan drugi pilot.
"Samo neka se povlače", reče Xavier, koji samo što nije izgubio svijest. Nadao se da neće početi
spiralno padati i tresnuti o tlo. "Slijedite me prema novom cilju."
Kao da odgovaraju na nekakav znak, svi preostali cymehi napustiše svoje uništavajuće ratne
strojeve. Kontejneri za bijeg sunuše poput vatrometa, naslijepo iskočivši kroz mrežu za skrembliranje
u svemir, gdje ih je robotska flota mogla pokupiti.
Kada su cymehi odustali od napada, preživjeli salusijanski branioci zaklicaše iz olupine na tlu.

ZAHTJEVAO JE DA SE vojni liječnici i kirurzi prvo pozabave ozbiljnijim ranjenicima na

ulicama.
S balkona na najvišem katu oštećene dvorane parlamenta promatrao je užasna oštećenja. Svijet
oko
njega je postao bolesno crven, i on se zanese unatrag. Čuo je kako pomoćnici iza njega pozivaju
liječnika.
Ne mogu ovo smatrati pobjedom, pomisli on i izgubi svijest.
Tijekom sljedećih nekoliko sati, preživjeli stanovnici Saluse izađoše iz skloništa, trepćući put
zadimljenog neba s mješavinom zaprepaštenja i radosti zbog pobjede.
Nakon što su se cymehi povukli, iznervirana robotska flota ispalila je kišu raketa na planet, ali
su tekriseli u raketama za navođenje također zatajili u štitu za skrembliranje. Standardni salusijanski
sustavi za obranu od projektila zbrisali su sve rakete prije nego što su uspjele stići do cilja.
Konačno, kada su se pozvane borbene trupe s oboda planetnog sustava počele približavati
robotskoj floti, misaoni strojevi su ponovo odmjerili svoje izglede za uspjeh. Rezultat im se nije
sviđao i oni odlučiše povući se, ostavivši za sobom dosta olupina na stazi.
A na površini planeta, Zimija je i dalje gorjela, a deseci
tisuća tijela ležali su u ruševinama.

20
 Xavier je uspio ostati na nogama tijekom cijele bitke, ali kada je završila, jedva je stajao. Pluća
su mu bila puna krvi, a u ustima je imao okus otrovne kiseline.

Crta između života i smrti u pustinji je oštra i brza.

Zensuniji, poezija vatre s Arrakisa.

DALEKO OD MISAONIH STROJEVA i Lige Plemića, pustinja se nikad nije mijenjala.

Potomci Zensunija koji su pobjegli na Arrakis živjeli su u izoliranim špiljskim zajednicama, jedva
opstajući u teškim uvjetima. U malo čemu su mogli uživati, jer ih je iscrpljivala svakodnevna borba za
preživljavanje.
Sunčeva svjetlost obasjavala je ocean pijeska, grijući dine koje su se mreškale poput vala koji
zapljuskuju zamišljenu obalu. Nekoliko crnih stijena virilo je iz pješčanih otoka, ali nisu pružale
nikakav zaklon niti od vrućine niti od demonskih crva.
Taj ogoljeni predio bit će posljednje što će vidjeti. Narod je optužio mladića i izvršit će nad njim
propisanu kaznu. To što je bio nevin, uopće nije bilo važno.
"Odlazi, Selime!" začuo se povik iz špilja u visini. "Odlazi daleko odavde!" Prepoznao je glas
svog mladog prijatelja, bivšeg prijatelja, Ebrahima. Možda je drugom dječaku laknulo, jer je on trebao
biti prognan i samim tim osuđen na smrt, a ne Selim. Međutim, nitko neće žaliti zbog gubitka siročeta,
tako da je nastradao Selim. Bila je to
Zensunijevska verzija pravde.
Jedan hrapavi glas reče: "Neka crvi ispljunu tvoju mršavu kožu." Bila je to stara Glyffa, koja mu
je nekada bila poput majke. "Lopove! Kradljivče vode!"
Pleme ga je počelo gađati kamenjem iz špilje. Jedan oštar kamen pogodio je tkaninu koju je
omotao oko svoje tamne kose ne bi li se zaštitio od sunca. Selim se sagnuo, ali im nije pružio to
zadovoljstvo da ga vide kako se skupio. Skinuli su gotovo sve s njega, ali sve dok bude djsao neće mu
oduzeti ponos.
Naib Dhartha, predvodnik sieča, nagnu se prema van. "Pleme je reklo svoje."
Ne bi mu pomoglo ni kada bi rekao da je nevin, ni kada bi molio za milost ili pokušao objasniti.
Održavajući ravnotežu na strmoj stazi, mladić je zastao da dohvati jedan oštar kamen. Držao ga je na
dlanu kad se okrenuo da prostrijeli pogledom svoj narod.
Selim je oduvijek vješto bacao kamenje. Bio je u stanju pogoditi gavranove, male miševe
tobolčare ili guštere za zajednički kotao. Ako bi pažljivo naciljao, mogao je izbiti Naibu oko. Selim
vidje kako se Dhartha tiho došaptavao s Ebrahimovim ocem, gledao ih je kako kuju plan da okrive
njega umjesto pravog krivca. Izrekli su Selimu kaznu na temelju zakonskih mjera, a ne istine.
Naib Dhartha imao je tamne obrve i kao ahat crnu kosu vezanu u rep metalnim prstenom.
Grimizna geometrijska
tetovaža tamnih kutova i ravnih linija obilježavala mu je lijevi
obraz. Nacrtala mu je to na licu njegova žena pomoću čelične igle i soka kržljave inkvine koju
su Zensuniji gajili u svojim vrtovima terarijima. Naib se zagledao u Selima kao da ga izaziva da baci
kamen, jer je znao da će Zensuniji njemu uzvratiti kišom velikog kamenja.
Međutim, takva kazna bi ga prebrzo ubila. Umjesto toga, pleme će otjerati Selima iz svoje
čvrsto povezane zajednice. A na Arrakisu nitko nije mogao preživjeti sam. Opstanak u pustinji
zahtijevao je suradnju, svatko je morao obaviti svoj dio posla. Zensuniji su krađu, naročito krađu vode,
smatrali najgorim zločinom koji se može zamisliti.
Selim stavi kamen u džep, ne obazirući se na ruganja i uvrede i nastavi svoje mučno spuštanje
prema otvorenoj pustinji.
Dhartha je podesio glas tako da je zazvučao poput zavijanje olujnog vjetra: "Selime, ti koji
nemaš ni oca ni majku — Selime, ti koji si bio primljen za člana našeg plemena — proglašen si krivim
za krađu plemenske vode. Stoga moraš poći preko pijeska." Dhartha podiže glas i počne vikati prije
nego što osuđenik odmakne predaleko. "Neka se Sejtan zadavi tvojim kostima."
Cijelog života Selim je radio više od većine. Kako se nije znalo tko su mu roditelji, pleme je to
od njega zahtijevalo. Nitko mu nije pomagao dok je bio bolestan, osim možda stare Glyffe; nitko ga
nikad ni u čemu nije zamijenio. Promatrao je neke od svojih sudrugova kako se
nalijevaju obiteljskim zalihama vode, čak i Ebrahim. A ipak
je taj dječak ispio pola literjona slankaste vode koju nitko nije čuvao, glupavo se nadajući da
njen nestanak nitko
neće primijetiti. Ebrahim je ne trepnuvši okrivio svog nazovi prijatelja kada je krađa bila
otkrivena...

21
 Kad je otjerao Selima iz špilje, Dhartha je odbio dati mu makar i malu vreću vode za put, jer je
smatrao da bi to bilo bacanje plemenskih zaliha. Nitko od njih ionako nije očekivao da Selim preživi
duže od jednog dana, čak i ako nekako uspije izbjeći zastrašujuća pustinjska čudovišta.
Promrmljao je sebi u bradu, znajući da ga ne mogu čuti: "Dabogda ti se usta napunila prašinom,
Naibe Dhartha." Selim se nastavio spuštati stazom udaljavajući se od stijena, dok ga je njegov narod i
dalje proklinjao odozgo. Oni koji su ga gledali sigurno će se iznenaditi kada budu vidjeli da se
dobrovoljno uputio preko dina umjesto da se sakrije u kakvoj špilji u stijenju.
Što može izgubiti?
Selim je odlučio da se neće vratiti i moliti za pomoć. Uzdignute brade je koračao preko dina sve
dok je mogao. Prije će umrijeti nego preklinjati da mu oproste takvi ljudi. Ebrahim je lagao da bi
spasio sebe, ali Naib Dhartha je počinio mnogo gori zločin po Selimovom mišljenju, svjesno osudivši
nevino siroče na smrt, jer je to pojednostavnjivalo politiku plemena.
Selim se znao odlično snalaziti u pustinji, međutim, Arrakis je bio krajnje surov. Od kada su se
Zensuniji naselili
ovdje, ima tome nekoliko pokoljenja, nitko se nikada nije vratio iz progonstva. Duboka pustinja
ih je progutala bez traga. Uputio se u tu pustoš samo s konopcem prebačenim preko ramena, tupim
bodežom zataknutim za pojas i zašiljenim metalnim štapom za hodanje, s otpada
svemirske luke u gradu Arrakisu.
Možda bi Selim mogao tamo i otići i potražiti posao kod trgovaca s drugih svjetova. Mogao bi
iznositi teret sa svake letjelice koja se spusti ili tovariti robu na neki od svemirskih brodova koji su
putovali od planeta do planeta, za što im je ponekad bilo potrebno i po nekoliko godina. Međutim,
takvi brodovi su vrlo rijetko posjećivali Arrakis, jer se nalazio daleko od redovnih brodskih linija. Ako
bi se pridružio nepoznatim strancima s drugih planeta, možda bi se morao odreći velikog dijela sebe.
Bit će mu bolje da živi sam u pustinji - ako uspije preživjeti...
Spustio je u džep još jedan oštar kamen od onih koji su bili bačeni odozgo. Dok se planina
smanjivala u daljini, pronašao je i treći kamen koji mu se učinio dobar za bacanje. Na kraju će morati
uloviti nešto za jelo. Mogao bi sisati vlažno meso guštera i poživjeti malo duže zahvaljujući tome.
Dok je odmicao sve dalje u valovitu pustinju, Selim je zurio u dugi poluotok kamenja, daleko od
špilja Zensunija. Ondje će biti odvojen od plemena, ali će moći da im se smije svakog dana progonstva
koji preživi. Mogao bi čačkati nos i izvikivati šale koje Naib Dhartha nikada neće
čuti.
Selim je zabadao svoj štap u meki pijesak kao da probada zamišljenog neprijatelja. Iscrtao je u
pijesku budislamski simbol za proklinjanje, sa strijelom koja je pokazivala unatrag prema nastambi u
stijeni. Uživao je u svom prkosu, iako će vjetar izbrisati uvredu već sljedećeg dana. Lakim korakom se
popeo na jednu visoku dinu i skliznuo niz žlijeb.
Zapjevao je tradicionalnu pjesmu, nije podlegao panici i nastavio je još brže. Udaljen stjenoviti
poluotok lelujao je na popodnevnoj svjetlosti, i on pokuša sebe uvjeriti da djeluje primamljivo.
Postajao je sve hrabriji što se više udaljavao od svojih mučitelja.
Ali kad se našao na manje od jednog kilometra od crne stijene koja je pružala zaklon, Selim
osjeti kako nemirni pijesak podrhtava pod njegovim nogama. Podigao je pogled i u trenutku shvatio u
kakvoj je opasnosti. Ugledao
je mreškanje na površini koje je označavalo prolazak velikog stvorenja duboko ispod dina.
Selim potrča. Klizao se i spoticao preko mekog grebena, očajnički pokušavajući da ne padne.
Nastavio je trčeći duž prijevoja, svjestan da čak ni ova visoka dina neće biti nikakva prepreka za
pješčanog crva koji se primicao. Kameniti poluotok ostao je nemoguće daleko, a demon se još više
približio.
Selim je prisilio sebe da stane, iako ga je uspaničeno srce požurivalo da nastavi. Crvi su slijedili
svaku vibraciju, a
on je trčao poput užasnutog djeteta umjesto da se ukopa u mjestu poput lukavog pustinjskog
zeca. Ta neman ga je do sada sigurno uzela na nišan. Koliko je onih koji su prije njega stajali užasnuti,
popadali na koljena da se po posljednji put pomole prije nego što su bili prožderani? Nitko nikada nije
preživio susret s nekim od ogromnih pustinjskih čudovišta.
Možda bi ga mogao prevariti... skrenuti mu pažnju. Selim je natjerao svoje noge da se skamene.
Izvadio je
prvi od kamenova veličine šake koji je imao kod sebe i
zavitlao ga što je dalje mogao u jarak između dvije dine. Čuo se udarac kad je pao na pijesak— i
zloslutni trag crva koji se približavao skrene tek malo.

22
 Bacio je i drugi kamen, a za njim i treći, oponašajući odjeke udaraca, s namjerom da odvuče
crva što dalje od sebe. Selim je pobacao i ostalo kamenje, a zvijer je tek neznatno skrenula, izdižući se
kroz dine u njegovoj blizini.
Ostavši praznih ruku, više nije imao čime skrenuti to stvorenje.
Crv je razjapljenih čeljusti proždirao pijesak i kamenje u potrazi za komadićem mesa. Pijesak
pod Selimovim čizmama se pomaknuo i počeo osipati po rubovima traga kojim je prošao crv, i njemu
posta jasno da će ga čudovište progutati. Osjetio je miris zloslutnog cimetnog smrada u dahu crva i
ugledao vatru u njegovoj utrobi.
Naib Dhartha bi se sasvim sigurno smijao kada bi
saznao kakva je sudbina zadesila mladog lopova. Selim
glasno opsova. Umjesto da se preda, odlučio je napasti.
U blizini samih usta koja su podsjećala na špilju, miris začina se pojačao. Mladić je stegnuo svoj
metalni štap za hodanje i šapatom izgovorio molitvu. Dok se crv izdizao ispod pijeska, Selim je skočio
na njegova povijena i naborana leđa. Podigao je štap i zario zašiljeni vrh u nešto za što je mislio da će
biti tvrda, oklopljena koža crva. Umjesto toga, vrh je skliznuo između segmenata u meko ružičasto
meso.
Zvijer je reagirala kao da ju je pogodio hitac iz maula topa. Propela se i zatim se počela bacakati
i uvijati.
Iznenađeni Selim je još dublje zario koplje i svom snagom se uhvatio za njega. Čvrsto je
zatvorio oči, stisnuo zube i nagnuo se natrag kako bi održao ravnotežu. Nije smio ispustiti štap.
Unatoč divljoj reakciji crva, malo mu koplje nije moglo naškoditi; to je jednostavno bio ljudski
prkos, ujed mušice željne da se dočepa kapljice slatke krvi. Crv će svakog trenutka ponovo uroniti u
pijesak i povući Selima za sobom.
Na njegovo iznenađenje, stvorenje je jurnulo naprijed, ostavši visoko iznad dina kako mu
pijesak ne bi nadražio otvoreno meso.
Selim se sav užasnut grčevito držao za pobodeni štap
— a kada je shvatio da on to zapravo jaši osobno Sejtana, počeo se smijati! Je li itko prije njega
izveo tako nešto?
Ako i je, nije preživio da priča o tome.
Selim je sklopio savez sa samim sobom i s Buddalahom da neće dopustiti da bude poražen, da
ga neće poraziti ni Naib Dhartha ni ovaj pustinjski demon. Povukao je koplje i još više rastvorio
mesnate segmente, natjeravši crva da se izvuče iz pijeska, kao da se time mogao otresti dosadnog
parazita na svojim leđima...
Mladi prognanik nikada nije stigao do poteza stijenja gdje se nadao da će doći i podići svoje
prebivalište. Umjesto toga, crv je odnio Selima u duboku pustinju... daleko od prethodnog života.

Od kompjutora smo naučili jednu negativnu stvar: da donošenje najvažnijih smjernica pripada
ljudima, a ne strojevima.
RELL ARKOV, Sastanak o povelji Lige Plemića

NAKON ŠTO JE BILA ZAUSTAVLJENA na Salusi Secundus, flota misaonih strojeva uputila
se natrag u svoju udaljenu bazu na Corrinu. Kompjutorski sveum neće biti zadovoljan kada mu
podnesu izvještaj.
Poput Omniusovih slugu mezimaca, preostali neo- cymehi slijedili su poraženu robotsku flotu.
Međutim, šestorica prvobitnih Titana koji su jedini preživjeli, Agamemnon i njegovi elitni sljedbenici,
pripremili su diverziju. Ukazala im se prigoda da poboljšaju svoje sheme protiv sveuma koji ih je
ugnjetavao...
Dok su se raštrkani borbeni brodovi vraćali kroz svemir noseći uvijek budne stražar-oči,
Agamemnon je neopazice poveo svoj brod drugim putem. Nakon što je pobjegao salusanskoj policiji,
cymeh general je prebacio spremnik
sa svojim umom iz oštećenog ratnog stroja u ovu glatku oklopljenu letjelicu. Iako su doživjeli
poraz, osjećao je da buja i da je pun života. Bitaka nikada neće ponestati. Uvijek će se moći boriti ili
protiv divljih ljudskih bića ili protiv
Omniusa.
Pradavni cymehi nisu koristili komvezu, plašeći se da bi neki od brodova iz flote strojeva koja
se povlačila mogao uhvatiti zalutali elektromagnetski nabor. Odlučili su krenuti bržim, ali i opasnijim
putem. On ih je odveo bliže preprekama na nebu koje su izbjegavale robotske letjelice, jer nisu bile

23
sklone riziku. Prečica će osigurati cymehima, koji se još nisu javno pobunili, dovoljno vremena da se
sretnu u tajnosti.
Kad se na njihovom kursu našla jedna slabašna zvijezda crveni patuljak, Titani su se približili
izobličenoj i izrovanoj stijeni koja je kružila na maloj udaljenosti oko prigušenog sunca. Tamo će ih
susnježica od zvjezdanog vjetra i ioniziranih čestica, zajedno s jakim magnetskim poljima, sakriti od
skenera robota. Poslije tisuću godina služenja Omniusu, Agamemnon je naučio kako nadmudriti i
zaobići mrski sveum.
Šest cymeha se uputi prema asteroidu, koristeći se svojim ljudskim znanjem upravljanja brodom
umjesto kompjutoriziranim navigacijskim sustavima. Agamemnon je odabrao mjesto unutar
prostranog kratera, a i ostali Titani se spustiše pokraj njegove letjelice čim su pronašli stabilan teren na
namreškanoj ravnici.
Agamemnon je naveo mehaničke ruke da podignu zatvoreni spremnik s njegovim mozgom iz
kontrolne utičnice u brodu te da ga postave u jedno drugo pokretno tijelo na šest glomaznih nogu i s
nisko visećim tijelom.
Nakon što je spojio vlakna koja su povezivala njegov um
putem elektrofluida, isprobao je sjajne noge, podižući metalne jastučiće i podešavajući
hidrauliku.
Poveo je svoje graciozno mehaničko tijelo niz rampu na meke stijene. Pridružili su mu se i ostali
Titani, svi odreda pričvršćeni za hodajuća tijela s vidljivim unutrašnjim mehanizmima i sustavima za
održavanje života, zaštićeni od topline i radijacije. Krvavi patuljak nadnosio se nad
njima s crnog neba bez zraka.
Prvi od preživjelih Titana iskorači naprijed da dodirne svojim senzorskim jastučićima
generalovo mehaničko tijelo. To je podsjećalo na romantično milovanje. Juno je bila genij za strategiju
i Agamemnonova ljubavnica u vremenu kada su još imali ljudska tijela. Sada, jedno tisućljeće kasnije,
oni su i dalje bili partneri, ali im osim afrodizijaka zvanog moć gotovo ništa više nije bilo potrebno.
"Hoćemo li uskoro krenuti, ljubavi moja?" upitala je
Juno. "Ili moramo čekati još stoljeće ili dva?"
"Ne toliko dugo, Juno. Ni izdaleka tako dugo."
Poslije nje mu je prišao Barbarossa, za koga se moglo reći da je bio Agamemnonov najbliži
prijatelj proteklih tisuću godina. "Već je svaki trenutak vječnost", reče on. Za vrijeme prvog
preuzimanja koje su izveli Titani, Barbarossa je otkrio kako se mogu pokvariti sveprisutni misaoni
strojevi iz Starog Carstva. Srećom je taj skromni genij bio dovoljno mudar da unese stroga
ograničenja u programe
koja su sprečavala misaone strojeve da nanesu bilo kakvu izravnu štetu Titanima. Zahvaljujući
tim ograničenjima, Agamemnon i njegovi drugovi cymehi preživjeli su izdajnički prevrat sveuma.
"Ne mogu se odlučiti da li bih radije zgromio
kompjutore ili ljudska bića", primijeti Ajax. Bio je najsnažniji od starih cymeha i brutalni
siledžija. Zakloparao je prema njima u izrazito masivnom modelu hodača, kao da i sada razgibava
mišiće svog davno izgubljenog organskog tijela.
"Moramo dva puta zametnuti tragove svakog plana kojeg snujemo", reče Dante, vješti birokrata
i računovođa, koji je s lakoćom shvaćao složene pojedinosti. Od svih Titana, on jedini nikada nije ni
paničario niti očajavao. Međutim, nikad ne bi došlo do zbacivanja Starog Carstva da on nije
izmanipulirao svećenstvo i vladu. Ne razmećući se hrabrošću poput ostalih osvajača, Dante je na miru
razradio plan za pravednu podjelu vlasti koji je omogućio Titanima da bez problema vladaju čitavo
stoljeće.
Sve dok im kompjutori sve to na silu nisu oduzeli. Osramoćeni Xerxes bio je posljednji cymeh
koji se s
mukom popeo u zaklonjeni krater. Zauzimao je najniži
položaj među Titanima, jer je vrlo davno počinio neoprostivu pogrešku koja je omogućila
ambicioznom novorođenom kompjutorskom umu da ih sve baci na koljena. Iako je Titanima još bio
potreban, jer se njihova skupina stalno sve više osipa, Agamemnon mu nikada nije oprostio tu veliku
pogrešku. Već stoljećima je jedina želja
jadnog Xerxesa bila da se iskupi. Budalasto je vjerovao da
bi ga Agamemnon ponovo prigrlio ako bi se uspio nekako iskupiti, a general cymeh je znao
iskoristiti tu njegovu želju.
Agamemnon je poveo petoricu svojih zavjerenika do sjene u krateru. Tamo, među izlomljenim
kamenjem i istopljenim gromadama, strojevi s ljudskim umovima su se okupili u namjeri da popričaju
o izdaji i isplaniraju osvetu.

24
 Xerxes ih, unatoč svih svojih mana, nikada neće izdati. Prije tisuću godina, poslije pobjede koju
su izvojevali, prvobitni Titani pristali su da kirurškim putem budu izmijenjeni, jer su odbijali prihvatiti
svoju smrtnost. Željeli su da njihovi mozgovi lišeni tijela žive zauvijek, kako bi učvrstili svoju
vladavinu. Bio je to dramatičan pakt.
Omnius je povremeno nagrađivao odane ljude sljedbenike tako što bi ih preobratio u neo-
cymehe. Na Sinkroniziranim svjetovima je tisuće novijih mozgova sa strojnim tijelima služilo sveumu
u rangu slugu pod ugovorom. Međutim, Agamemnon nije mogao računati ni na jednog od njih, jer su
oni svojevoljno služili sveumu.
General cymeh emitirao je svoje riječi na uskom valnom području koje se izravno uklapalo u
centre za obradu misli kod Titana. "Na Corrinu nas očekuju tek za nekoliko tjedana. Iskoristio sam
ovu prigodu da isplaniramo udar protiv Omniusa."
"Već je i vrijeme", progunđa Ajax.
"Smatraš li da je sveum postao samozadovoljan, ljubavi
moja — poput ljudskih bića iz Starog Carstva?" upitala je
Juno.
"Nisam uočio nikakav poseban znak slabosti", umiješao se Dante, "a ja i te kako vodim računa o
takvim stvarima."
"Svatko ima neku slabu točku", reče Ajax, trzajući jednom oklopljenom nogom i praveći rupu u
tlu, "treba samo imati petlju i iskoristiti je."
Barbarossa zagrebe jednom od svojih metalnih prednjih nogu po tvrdoj stijeni. "Nemojte
dopustiti da vas zavara umjetna inteligencija. UI ne razmišlja poput ljudskih bića. Čak ni poslije tisuću
godina, Omnius neće dopustiti da mu popusti pažnja. On ima veću moć procesiranja i više
stražar-očiju nego što možemo izbrojiti."
"Sumnja li on u nas? Sumnja li Omnius u našu odanost?" Xerxes je već zvučao zabrinuto, a
sastanak tek što je počeo. "Ako smatra da kujemo zavjeru protiv njega, zašto nas jednostavno ne
eliminira?
"Ponekad pomislim da ti je procurio spremnik s mozgom", primijeti Agamemnon. "U Omniusov
program unijeta su ograničenja koja ga sprečavaju da nas pobije."
"Ne moraš me vrijeđati. Omnius je vrlo silan i logično je pomisliti da može premostiti sve čime
je Barbarossa opteretio njegov sustav."
"Još to nije učinio, niti će ikada učiniti. Znao sam što radim dok sam se time bavio, vjeruj mi"
reče
Barbarossa."Nemoj zaboraviti da je Omniusova najveća
želja da bude učinkovit. On neće poduzeti nikakvu nepotrebnu akciju, neće uludo trošiti resurse.
Za njega smo mi resursi."
Dante reče: "Ako se Omnius toliko trudi da učinkovito vlada, zašto onda uopće drži ljude-
robove? Čak i jednostavni roboti i strojevi s minimalnom UI mogu obavljati njihove zadatke i ne bi
mu zadavali nikakve muke."
Agamemnon izađe iz debele sjene na jaku svjetlost, a zatim se vrati. Zavjerenici oko njega
čekali su poput ogromnih kukaca napravljenih od metalnih dijelova. "Godinama mu predlažem da
uništimo ljude zatvorenike na Sinkroniziranim svjetovima, ali Omnius to odbija."
"Možda je neodlučan, jer su ljudi ti koji su izmislili misaone strojeve", ponudi rješenje Xerxes.
"Možda Omnius u ljudskim bićima vidi manifestaciju Boga."
Agamemnom ga prekori. "Želiš li reći da je kompjutorski sveum duboko religiozan?"
Osramoćeni cymeh je istog časa zašutio.
Barbarossa reče poput kakvog strpljivog učitelja: "Ne, ne - Omnius jednostavno ne želi trošiti
energiju ili izazvati nemire do kojih bi sasvim sigurno jedno takvo istrebljenje dovelo. On na ljudska
bića gleda kao na resurse koje ne treba uludo trošiti."
"Već stoljećima ga pokušavamo uvjeriti u suprotno", reče Ajax.
Svjestan da vrijeme koje imaju na raspolaganju brzo
prolazi, Agamemnon ubrza razgovor. "Moramo smisliti način izazivanja neke radikalne
promjene. Ako isključimo kompjutore, mi Titani ćemo ponovo doći na vlast, zajedno sa svim neo-
cymehima koje uspijemo pridobiti." On okrene svoj senzorski tornjić oko osovine. "Već smo jednom
preuzeli stvar u svoje ruke i moramo to ponovo učiniti."
Prethodni put, kada su ljudi Titani preuzeli obamrlo Staro Carstvo, borbeni roboti odradili su
najveći dio posla za njih. Tlaloc, Agamemnon i ostali pobunjenici samo su pokupili nagradu. Ovoga
puta će se Titani morati boriti sami.
"Možda bismo trebali pokušati pronaći Hecate", reče Xerxes. "Ona je jedina od nas koju
Omnius nikada nije kontrolirao. Naš adut."

25
 Hecate, bivša Ajaxova suputnica, bila je jedini Titan koji se odrekao svoje vladavine. Prije
prevrata misaonih strojeva, otišla je u duboki svemir i nitko više nikada ništa o njoj nije čuo.
Agamemnon joj ne bi mogao vjerovati - čak i kad bi je uspjeli pronaći - ništa više nego što je vjerovao
Xerxesu. Hecate ih je napustila još vrlo davno i nije bila saveznik kakav im je bio potreban.
"Trebalo bi saveznike potražiti na drugoj strani, i morat ćemo prihvatiti svu pomoć koju
uspijemo naći", reče Agamemnon. "Moj sin Vorian je jedan od malobrojnih ljudi kojima je dopušten
pristup u Omniusov središnji sustav na Zemlji, i on redovito ažurira sveumove na ostalim
Sinkronizovanim svjetovima. Možda bismo njega mogli
upotrijebiti."
Juno je simulirala smijeh. "Voljan si vjerovati jednom ljudskom biću, ljubavi moja? Jednom od
slabih crva koje prezireš? Prije samo nekoliko trenutaka htio si zatrti sve članove dotične rase."
"Vorian je moj genetski sin i najbolji od mojih potomaka do sada. Motrim na njega, podučavam
ga. Pročitao je moje memoare desetak puta do sada. Gajim velike nade da će on jednoga dana zaslužiti
da bude moj nasljednik."
Juno je poznavala Agamemnona bolje od ostalih Titana. "Slično si govorio i o dvanaestorici
prethodnih sinova, ako se dobro sjećam. A ipak si našao valjani izgovor da ih sve pobiješ."
"Sačuvao sam dovoljno svoje sperme prije nego što sam se preobrazio u cymeha i imam
dovoljno vremena da to učinim kako treba", reče Agamemnon. "Ali Vorian... ah, Vorian, mislim da bi
on mogao biti taj. Jednog dana ću mu dopustiti da postane cymeh."
U razgovor se umiješao i Ajax tihim glasom: "Ne možemo se istodobno boriti protiv dva snažna
neprijatelja. Pošto nam je Omnius konačno dopustio da napadnemo hrethgire, zahvaljujući
Barbarossinoj pobjedi u gladijatorskoj areni, zalažem se za to da damo sve od sebe i uspješno
završimo taj rat. Poslije toga, možemo se pozabaviti Omniusom."
Uronjeni u sjenu kratera, cymehi se, mrmljajući, napola
složiše. Ljudska bića iz Lige izmakla su vladavini Titana prije mnogo stoljeća, i stari cymehi su
oduvijek gajili mržnju prema njima. Danteova optička vlakna išla su tamo-amo dok je proračunavao.
"Da, trebalo bi biti lakše poraziti ljudska bića."
"U međuvremenu, nastavit ćemo tražiti način kako da eliminiramo Omniusa", dodao je
Barbarossa. "Sve u svoje vrijeme."
"Možda si u pravu", prizna Agamemnon. General cymeh želio je što prije završiti ovaj tajni
sastanak.
Poveo ih je natrag prema njihovim brodovima. "Prvo ćemo uništiti ljudska bića iz Lige. To će
nam biti odskočna daska koju ćemo iskoristiti za napad na mnogo ozbiljnijeg neprijatelja."
10.

Logika je slijepa i često poznaje samo vlastitu prošlost.

Arhivi Od genetike do filozofije, uredile čarobnice s Rossaka

MISAONI STROJEVI nisu mnogo marili za estetiku, ali je Omniusov moderniziran brod bio -
sasvim slučajno - prelijepa glatka srebrno-crna letjelica, koja je sličila na patuljka u beskrajnom
svemiru dok je putovala od jednog Sinkroniziranog svijeta do drugog. Kako je završio trenutni
obilazak zbog ažuriranja, Putnik Snova vraćao se na Zemlju.
Vorian Atreid je smatrao sebe sretnim što mu je povjeren zadatak od tako velike važnosti.
Rodila ga je robinja koja je bila oplođena Agamemnonovom sačuvanom spermom. Tamnokosi Vorian
mogao je pratiti svoje podrijetlo još dalje u prošlost od vremena Titana, tisućama godina unatrag, sve
do Kuće Atreus u drevnoj Grčkoj i do jednog drugog slavnog Agamemnona. Zahvaljujući statusu
njegovog oca, dvadesetogodišnji Vor je odgojen i indoktriniran na Zemlji pod budnim okom misaonih
strojeva. On je bio jedan od privilegiranih ljudi "povjerenika"
kojima je bilo dopušteno da se slobodno kreću, služeći
Omniusu.
Pročitao je sve priče vezane za svoju slavnu lozu u opsežnim memoarima koje je napisao njegov
otac u želji da dokumentira svoje pobjede. Vor je smatrao da je veliko
djelo generala Titana više od književnog majstorskog djela, da je bliže svetom povijesnom
dokumentu.
Neposredno ispred Vorove radne stanice, kapetan Putnika Snova, jedan autonomni robot,
provjeravao je nepogrešivo instrumente. Seuratova bakreno-metalna kožna prevlaka prelijevala se
preko tijela u ljudskom obličju od polimernih potpornja, podupirača od legure, procesora
s tekriselima i navijene elastične muskulature.

26
 Seurat je proučavao uređaje i povremeno ulazio u brodske dalekometne skenere ili gledao kroz
prozore svojim fokusiranim optičkim vlaknima. Obavljao je multiprocesiranje dok je razgovarao.
Robot kapetan nastavi razmjenu sa svojim podređenim kopilotom- čovjekom. Seurat je imao neobičnu
i nesretnu sklonost da priča neobične viceve.
"Voriane, što dobiješ kada spariš svinju i čovjeka?" "Što?"
"Stvorenje koje i dalje strašno puno jede, smrdi i ništa ne radi!"
Vorian je nagradio kapetana pristojnim smijehom.
Seuratovi vicevi potvrđivali su da robot uopće ne shvaća
što je to humor. Ali ako se Voriana ne bi nasmijao, Seurat bi mu ispričao novi vic, a za njim još
jedan, sve dok ne bi izazvao željenu reakciju. "Zar se ne plašiš da ćeš pogriješiti kada istodobno pričaš
vic i nadgledaš naše navigacijske sustave?"
"Ja ne griješim", odgovori Seurat, svojim štektavim mehaničkim glasom.
Vor se ozario, jer je ta izjava za njega predstavljala izazov. "Ah, ali što bi bilo kada bih ja
sabotirao neku od brodskih funkcija od vitalnog značaja? Sami smo na brodu, a ne smiješ zaboraviti
da sam ja ipak lažljivo ljudsko biće, tvoj smrtni neprijatelj. Na taj način bih ti se osvetio za sve te
užasne viceve."
"To bih mogao očekivati od nižeg roba, pa čak i od kakvog zanatlije, ali ti to nikada ne bi
uradio, Voriane. Ti imaš što izgubiti." Jednom sablasno glatkom kretnjom, Seurat okrene namreškanu
bakrenu glavu i gotovo sasvim prestane motriti na kontrolne uređaje Putnica Snova. "Čak i da to
učiniš, ja bih shvatio što je posrijedi."
"Ne podcjenjuj me, stari Metalume. Otac me je naučio da i unatoč mnogobrojnih slabosti, mi
ljudska bića imamo jedan adut, našu nepredvidivost." Osmjehujući se, Vorian priđe robotu kapetanu i
počne proučavati metričke ekrane. "Što misliš, zašto Omnius traži od mene da ubacim neku
nelogičnost u njegove brižljive simulacije svaki put kad planira susret s hrethgirom?
"Možeš me pobijediti u svakoj strateškoj igri jedino zahvaljujući svom neviđenom i
nesmotrenom kaosu", primijeti Seurat. "To sasvim sigurno nema nikakve veze s tvojim urođenim
vještinama."
"Pobjednik je vještiji od gubitnika", reče Vor, "bez obzira na to kako definirali natjecanje."
Brod je putovao utvrđenim, stalnim putem između Sinkroniziranih svjetova. Jedna od petnaest
takvih letjelica, Putnica Snova, prevozila je kopije trenutnih Omniusovih verzija radi sinkroniziranja
posebnih kompjutorskih sveumova na planetima koji su bili vrlo udaljeni jedan od drugog.
Ograničenja sklopova i brzine elektronskog emitiranja određivala su fizičku veličinu svih
pojedinačnih strojeva; zbog toga se kompjutorski sveum nije mogao prostirati izvan jednog jedinog
planeta. Bez obzira na to, posvuda su postojale Omniusove umnožene kopije, poput mentalnih
klonova. Zahvaljujući redovnom ažuriranju koje su bez prestanka obavljali brodovi poput Putnica
Snova, sve pojedinačne inkarnacije Omniusa stalno su bile praktično identične na svim planetima na
kojima je vladala tiranija strojeva.
Poslije mnogobrojnih putovanja, Vor je naučio kako se upravlja brodom i mogao je pristupiti
svim bankama podataka na njemu, koristeći Seuratove šifre. Tijekom godina, on i robot postali su
pouzdani prijatelji, premda to nitko ne bi mogao shvatiti. Zahvaljujući vremenu koje su
provodili u dubokom svemiru, razgovarajući o mnogim
stvarima, igrajući igre za koje je bila potrebna vještina, pričajući priče — uspjeli su premostiti
veliki dio ponora koja je postojala između strojeva i čovjeka.
Ponekad, čisto zabave radi, Vor i Seurat bi zamijenili mjesta. Vor bi se pretvarao da je
zapovjednik broda, dok bi Seurat izigravao njemu podređenog robota, kao što je to bilo u danima
Starog Carstva. Kad su jednom tako zamijenili uloge, Vorian je iz čista mira krstio brod
Putnica Snova, nadjenuvši mu ime koje je bilo čista poetska glupost, no koju Seurat ne samo da
je tolerirao, već i prihvatio.
Pošto je bio stroj stražar, Seurat je rutinski dobivao nove upute i transfere memorije od
sveukupnog Omnius mozga, ali je, zahvaljujući tome što je provodio toliko vremena iskopčan,
putujući između zvijezda, razvio i vlastitu ličnost i nezavisnost. Prema Vorovom mišljenju, Seurat je
bio najbolji od strojnih umova, premda ga je robot povremeno znao iznervirati. Naročito svojim
neobičnim smislom za humor.
Vor pljesne šakama i zapucketa prstima. Uzdahnuo je od zadovoljstva. "Baš je ugodno kad se
opustiš. Šteta što ti to ne možeš."
"Meni nije potrebno opuštanje."
Vorian nije priznavao da i on sam smatra svoje organsko tijelo inferiornim u mnogo pogleda;
bilo je krhko, sklono bolovima i bolestima, povredama koje svaki stroj

27
 može lako srediti. Nadao se da će njegovo fizičko obličje ostati dovoljno dugo u operativnom
stanju kako bi na kraju bio pretvoren u jednog od trajnih neo-cymeha. Svi su oni nekada bili cijenjeni
ljudi-povjerenici, kao i on. Jednog
dana Agamemnon će dobiti dozvolu od Omniusa za to, ako
Vor bude dobro služio sveumu.
Putnica Snova je već dugo bio u svemiru radi ažuriranja, i mladi povjerenik se veselio što se
vraća kući. Uskoro će vidjeti svog uglednog oca.
Dok je Putnica Snova jurio između zvijezda, Seurat je predložio prijateljsko nadmetanje. Njih
dvojica su sjeli za stol i zadubili se u jednu od svojih uobičajenih zabava, veselu privatnu igru koju su
razradili tijekom čestih putovanja. Bila je to zamišljena bitka u svemiru između dvije suparničke rase
— "Vorijanaca" i "Seuratanaca". Obje rase imale su svemirsku flotu određenih sposobnosti i
ograničenja. Iako je robot-kapetan imao savršeno kompjutorsko sjećanje, Vor je ipak dobro stajao, jer
bi uvijek smislio taktiku kojom bi iznenadio svog protivnika.
Dok su se smjenjivali u smještanju brodova u razne sektore svog bojnog polja u svemiru, Seurat
je bez prestanka sipao viceve i zagonetke koje je pronašao u svojoj staroj bazi podataka. Iznervirani
Vor konačno reče: "Očigledno se trudiš skrenuti mi pažnju. Od koga si to naučio?"
"Kako od koga, od tebe, dakako." Robot je zatim
počeo navoditi mnogobrojne situacije u kojima ga je Vor zadirkivao, prijeteći mu da će izvesti
sabotažu na brodu, bez stvarne namjere da to učini, i izmišljajući krajnje nepredvidive hitne slučajeve.
"Smatraš li to varanjem? S moje ili tvoje strane?"
To otkriće je zaprepastilo Vora. "Rastužim se kada pomislim, čak i u šali, da sam te naučio
varati. Stidim se što sam ljudsko biće." Agamemnon će sasvim sigurno biti razočaran.
Poslije još dvije partije, Vor je izgubio taktičku igru. Nije više igrao s oduševljenjem.

Svako nastojanje je igra, nije li tako?

IBLIS GINJO, Prigode za potpuno oslobađanje

NA VRTNOJ TERASI koja je gledala na ruševine Zimije, Xavier Harkonnen je stajao smrknut i
sam, pribojavajući se skorašnjeg "pobjedničkog" mimohoda. Popodnevno sunce mu je grijalo lice.
Pjesma ptica zamijenila je krikove i eksplozije; povjetarac je rastjerao najveći dio otrovnog dima.
Pa ipak, Liga će se još dugo oporavljati. Ništa više nikada neće biti isto.
I poslije nekoliko dana nakon završetka napada još je primjećivao dim koji se dizao iz ruševina i
vijugao put neba bez oblaka. Ipak, nije mogao namirisati čađu. Otrovni plin cymeha toliko mu je
oštetio tkiva da nikada više neće osjetiti miris niti ukus bilo čega. Za njega je čak i disanje postalo
samo mehanički čin, a ne prijatno udisanje slatkog svježeg zraka.
Ipak, nije mogao žaliti sebe kada su toliki izgubili daleko više. Poslije napada cymeha,
salusijanski liječnički tim dao je sve od sebe da ga održi u životu. Serena Butler ga je posjetila u
bolnici, ali on se toga sjećao sam kao kroz izmaglicu bola, lijekova i sustava za održavanje života.
Jednim izuzetnim postupkom, Xavieru je izvršena
transplantacija oba plućna krila, dobio je zdrave organe koje mu je osigurao tajanstveni Tlulaxa.
Znao je da je Serena zdušno surađivala s izvrsnim vojnim kirurzima i jednim Tlulaxom, trgovcem
organima, po imenu Tuk Keedair, kako bi mu osigurala sve što je bilo potrebno.
Sada je ponovo mogao disati, iako je povremeno osjećao bol u grudima. Xavier će poživjeti da
se još koji put bori protiv strojeva. Zahvaljujući lijekovima i naprednim tehnikama liječenja, mogao je
napustiti bolnicu ubrzo
poslije medicinskog zahvata.
U vrijeme napada, trgovac organima Keedair zatekao se u Zimiji zbog rutinske prodaje i jedva je
spasio glavu. Na nesvrstanom planetu Tlulax u udaljenom solarnom sustavu Thalim, njegov narod je
držao farme organa, proizvodili su ljudska srca, pluća, bubrege i ostale tjelesne dijelove iz matičnih
stanica. Nakon što su cymehi bili odbijeni, tajanstveni Tlulaxa ponudio je svoju biološku robu vojnim
kirurzima u glavnoj vojnoj bolnici u Zimiji. Kriogenski ormarići na njegovom brodu bili su ispunjeni
tjelesnim uzorcima. Bila je prava sreća, priznao je Keedair s osmijehom, što se našao na licu mjesta i
mogao pomoći teško ranjenim građanima Saluse kad im je to
najpotrebnije.
Poslije uspješne operacije, Keedair je obišao Xaviera u medicinskom centru. Tlulaxa je bio
čovjek srednje visine, ali krhke građe, i imao je tamne oči i četvrtasto lice. Dugačka,
tamna, čvrsto upletena pletenica visjela mu je s lijeve strane
glave.

28
 Xavier je udahnuo i pažljivo podesivši svoj hrapavi glas, rekao: "Imao sam sreće što ste bili
ovdje i što ste imali
nove organe na svom brodu."
Keedair protrlja ruke dugačkih prstiju. "Da sam znao da će cymehi napasti tako jako, donio bih
veću zalihu materijala s naših farmi organa. Preživjeli sa Saluse bi u tom slučaju dobili mnogo više
dijelova za zamjenu, a ovako će mjesecima morati pričekati da dodatni brodovi stignu iz sustava
Thalim."
Prije nego što je izišao iz Xavierove sobe, trgovac organima se okrenuo i rekao: "Smatrajte se
jednim od sretnika, tercero Harkonnen.
U Zimiji, uništenoj za vrijeme borbe, preživjeli su s
bolom tragali za svojim mrtvima i sahranjivali ih. Što se više ruševina čistilo, to se broj mrtvih
sve više povećavao. Tijela su vađena i prikupljana su imena nestalih. I pokraj toliko bola i tuge,
slobodno čovječanstvo je ojačalo zahvaljujući ovom napadu.
Viceroj Manion Butler zahtijevao je da narod ne pokazuje znakove slabosti već samo još veće
odlučnosti. Na ulicama ispod Xavierove terase, upravo su obavljane posljednje pripreme za proslavu
zahvalnosti. Stjegovi s motivom otvorene ruke, koja je označavala slobodu čovječanstva, lepršali su na
vjetru. Muškarci grubog izgleda i u prljavim kaputima trudili su se ukrotiti veličanstvene
bijele salusanske pastuhe koje je uznemirila gužva. U grive konja bile su upletene svilene vrpce
i zvončići, i zamahivali su repovima kao vodopadima divne dlake. Ukrašene trakama i cvijećem,
životinje su se propinjale, jedva čekajući da prođu paradnim korakom širokim središnjim bulevarom s
kojeg je bio uklonjen otpad, čađa i krvave mrlje.
Xavier nesigurno pogleda put neba. Hoće li ikad više moći pogledati oblake bez straha da će
ugledati invazijske brodove u obliku piramida kako propadaju kroz štitnike za skrembliranje?
Projektili su već bili postavljeni i povećan je broj baterija za obranu od napada iz svemira. Bit će
lansirano još više ophodnji koje će kružiti oko sustava u stalnom stanju najviše spremnosti.
Umjesto da gleda smotru, trebao bi pripremati salusijansku policiju za novi napad, povećavati
broj patrolnih brodova i izviđača na rubu sustava, razrađivati učinkovite planove za spašavanje i
protunapad. Bilo je samo pitanje vremena kada će se misaoni strojevi vratiti.
Sljedeći sastanak Lige Parlamenta bit će posvećen mjerama za slučaj nužde i nadoknade.
Predstavnici će skicirati plan za rekonstrukciju Zimije. Ratni strojevi cymeha, ostavljeni u gradu,
moraju biti rastavljeni i analizirani da im pronađu slabe točke.
Xavier se nadao da će Liga istog trena uputiti poziv na Poritrin i sjajnom znanstveniku Tiu
Holtzmanu da dođe i provjeri svoj nedavno postavljen štitnik za skrembliranje.
Samo je veliki istraživač osobno mogao smisliti način kako
da se uklone tehničke slabosti koje su cymehi otkrili.
Kada je Xavier spomenuo viceroju Butleru što ga brine, on je klimnuo, ali je prekinuo daljnju
raspravu. "Prvo se moramo potvrditi da proslavimo to što smo uopće živi." Xavier je nazreo duboku
tugu iza vicerojeve maske samopouzdanja. "Mi nismo strojevi, Xaviere. U našim životima mora
postojati nešto više od rata i osvete."
Kada je čuo korake na terasi, Xavier se okrenuo i ugledao Serenu Butler kako mu se osmjehuje.
Razmijenili su pogled pun tajni, jer ovdje ih nitko nije mogao vidjeti. "Evo i našeg junaka tercera."
"Čovjeka odgovornog za uništenje pola grada obično ne nazivaju junakom, Serena."
"Ne, ali taj naziv odgovara čovjeku koji spasio ostatak planeta. Kao što to vrlo dobro znaš, da
nisi donio onakvu odluku, cijela Zimija, cijela Salusa, bili bi sravnjeni sa zemljom." Spustila mu je
ruku na rame i prišla vrlo blizu. "Neću dopustiti da te izjeda krivnja tijekom pobjedničke parade. Jedan
dan neće ništa promijeniti."
"Jedan dan može mnogo toga promijeniti", bio je uporan Xavier. "Ovog puta smo jedva uspjeli
odbiti napadače, jer smo previše vjerovali u nove štitnike za skrembliranje, i jer smo budalasto mislili
da je Omnius odlučio ostaviti nas na miru poslije toliko desetljeća. Ovo bi bio savršen trenutak za njih
da nas ponovo napadnu. Što ako su uputili i drugi val?"
"Omnius još liže rane. Mislim da se njegova vojna sila još nije ni vratila na Sinkronizirane
svjetove."
"Strojevi ne ližu rane", primijeti on.
"Ti si strašno ozbiljan mladić", primijeti ona. "Molim te, samo zbog parade? Moramo nekako
podići moral ljudi."
"Tvoj otac mi je već održao istu lekciju."
"Valjda si već naučio da kada dvoje Butlerovih kažu istu stvar, onda to mora biti istina."
Čvrsto je zagrlio Serenu i potom krenuo s njom s terase prema tribinama podignutim za
mimohod. Za vrijeme mimohoda sjedit će na počasnom mjestu pokraj viceroja.

29
 Još od djetinjstva, Xaviera je Serena privlačila; kada su sazreli, shvatili su da jedno prema
drugom gaje duboke osjećaje. I on i Serena uzimali su zdravo za gotovo da će
se vjenčati, i da će biti rijedak savršeni spoj politike, prihvatljivih krvnih loza i romantike.
Podsjetio je sebe da trenutno treba misliti na mnogo važnije stvari, jer je došlo do razbuktavanja
sukoba. Zahvaljujući nesreći u kojoj je ubijen primero Meach, Xavier Harkonnen postao je privremeni
zapovjednik salusanske policije, i morao se suočiti s važnijim stvarima. Toliko toga je želio učiniti, ali
to nije mogao sam.
Jedan sat kasnije, okupili su se na velikoj tribini na glavnom trgu. Skele i privremeni nosači
stršili su iz oštećenih fasada vladinih zgrada. Ukrašene fontane više
nisu radile, ali su građani Zimijae dobro znali da se nigdje
drugdje mimohod neće održati.
Čak i ovako spaljena i oštećena, visoka zdanja djelovala su veličanstveno. Bila su izgrađena u
salusijanskom gotičkom stilu s krovovima u više razina, kulama i izrezbarenim stupovima. Salusa
Secundus bila je sjedište vlade Lige, ali je također bila sjedište vodećih kulturnih i antropoloških
muzeja. Pretrpana prebivališta u okolini bila su jednostavnija, bijelo okrečena vapnencem izvađenim
iz krečnjačkih stijena, ali ugodna oku. Salusijanci su se hvalili da imaju najbolje obrtnike i umjetnike u
Ligi. Radove su obavljali uglavnom ručno, jer nisu koristili automatizirane strojeve.
Duž puta kojim će proći parada, stajali su građani odjeveni u živopisnu odjeću grimizne, plave i
žute boje. Ljudi su čavrljali i pokazivali na izuzetne pastuhe koji su prolazili pokraj njih, praćeni
glazbenicima koji su koračali i narodnim plesačima na lebdećim daskama. Jedan čudovišni
salusijanski bik, gotovo ošamućen, jer ga inače ne bi mogli obuzdati, vukao se ulicom.
Iako se trudio da to ne radi, Xavier je stalno hvatao sebe kako podiže pogled prema nebu i gleda
ožiljke ranjenog grada...
Nakon završetka mimohoda, Manion Butler je održao govor u slavu uspješne obrane, ali je
istovremeno i skrenuo pažnju na visoki danak bitke, desetke tisuća ubijenih ili ranjenih. "Dugo ćemo
se oporavljati, ali ne mogu slomiti
naš duh, bez obzira na to što misaoni strojevi pokušali."
Na kraju obraćanja okupljenima, viceroj je pozvao Xaviera na središnju pozornicu.
"Predstavljam vam našeg velikog junaka, čovjeka koji nije uzmaknuo pred cymehima i koji je donio
odluke koje su nas spasile. Malo je onih koji bi donijeli tako hrabru odluku."
Kada je pristupio da od viceroja primi vojno odličje, traku s plavim, crvenim i zlatnim prugama,
Xavier se osjećao kao da mu tu nije mjesto. Za vrijeme klicanja mnoštva, Serena ga je poljubila u
obraz. Samo se nadao da nitko od okupljenih nije vidio da je pocrvenio.
"Uz ovo odličje ide i unapređenje u tercera prve klase. Xaviere Harkonnene, naređujem vam da
proučite obrambene taktike i postrojenja cjelokupne Armade Lige. Vaše dužnosti će se odnositi na
lokalnu salusijansku policiju i poboljšanje policijskog osiguranja cjelokupne Lige Plemića."
Mladi časnik se osjećao čudno što mu poklanjaju toliku pažnju, ali je sa zahvalnošću prihvatio
svečani zagrljaj. "Jedva čekam da počnem raditi na našem opstanku... i napretku." Počastio je Serenu
jednim blagim osmijehom. "Poslije današnjeg slavlja, dakako".

Dina je planet-dijete crva.

Iz "Legende o Selimu Crvojahaču", vatrena poezija Zensunija

ČITAV TAJ DAN I DUBOKO U NOĆ, čudovišni pješčani crv jurio je preko pustinje. Čak je
bio primoran izaći izvan svog teritorija.
Dok su se uzdizala dva mjeseca i svojom neobičnom svjetlošću obasjavala Selima, on se čvrsto
držao za metalni štap, jer je bio potpuno iscrpljen. Iako ga divlje i zbunjeno stvorenje nije progutalo,
mogao je uskoro umrijeti od ove beskrajne vožnje. Buddalah ga je spasio, ali sada mu se činilo da se
samo poigrava s njim.
Kada je zabio koplje, mladić se uglavio u pukotinu između segmenata crva, u nadi da neće biti
živ zatrpan ako demon zaroni ispod dina. Šćućurio se naspram upaljenog tijela koje je zaudaralo na
trulo meso uštavljeno jetkim cimetom. Nije znao što da radi i samo se molio i razmišljao tragajući za
objašnjenjem.
Možda je u pitanju neka vrsta testa.
Pješčani crv je nastavio bježati preko pustinje kao da je njegov premali mozak odustao da ikada
više pronađe mir
ili sigurnost. Zvijer je željela zaroniti u dine i sakriti se od

30
 ovog zluradog đavolka, ali je Selim baratao kopljem kao da je poluga i stalno iznova otvarao
ranu.
Crvu je samo preostalo nastaviti s jurnjavom. Sat za satom.
Selima je peklo grlo, a oči su mu bile slijepljene od pijeska. Bit će da je već prevalio pola
pustinje, a još nije uočio nikakva ispupčenja na monotonom otvorenom obzoru. Nikada do sada nije se
udaljio toliko daleko od špiljske zajednice — nitko nije, koliko je njemu bilo poznato. Čak i kada bi
nekako uspio pobjeći divovskom čudovištu, bit će osuđen na propast u ovim arakiškim pustinjama
koje nikome nisu opraštale, i sve to zahvaljujući nepravednoj osudi.
Bio je uvjeren da će jednog dana biti otkriveno što je učinio njegov nevjerni prijatelj Ebrahim, i
istina će izaći na vidjelo; izdajnik će ugroziti i ostala plemenska pravila i na kraju će svi shvatiti da je
lopov i lažov. Ako ga Selim ikad bude ponovo vidio, izazvat će Ebrahima na dvoboj do smrti i čast će
pobijediti.
Možda će mu pleme pljeskati, budući da se nitko čak ni u najvećim vatrenim pjesmama nikada
nije suprotstavio divovskom pješčanom crvu i preživio. Možda će prpošne, tamnooke mlade žene
Zensunija tada gledati Selima vedro se osmjehujući. Prekriven prašinom, ali visoko podignute glave,
stat će pred nepokolebljivog Naiba Dharthu i zatražiti da ga ponovo primi u zajednicu. Jahao je
pustinjskog
demona i preživio.
Međutim, iako je Selim već uspio preživjeti duže nego što se uopće nadao, ishod je, nema
sumnje, bio sasvim siguran. Što da sada radi?
Crv ispod njega ispuštao je čudne zvuke, kao da je iznerviran, koji su nadjačali glasni šapat
užarenog pijeska. Umorna zvijer se stresla i drhtaj je prošao duž njenog savitljivog tijela. Selim je
mogao namirisati kremen i sveprisutnu aromu začina. U utrobi crva gorjele su peći koje je pokretalo
trenje, isto kao i u dubinama samog Šeola.
Dok je limun žuta zora bojila nebo, crv je postajao sve jogunastiji i očajniji. Bacakao se
unaokolo, pokušavajući se zakopati u pijesak, ali mu Selim to nije dopuštao.
Čudovište je udarilo svojom nezgrapnom glavom u jednu dinu podigavši uvis kišu pijeska.
Mladić je morao nalegnuti svom težinom na koplje i zariti ga još dublje u sirovi, ogoljeni segment
crva.
"I ti si sav ranjav i iscrpljen kao i ja, zar ne, Šejtane" primijeti on jedva čujnim i suhim glasom
koji je podsjećao na šuštanje papira. Bio je potpuno iscrpljen.
Selim se nije usuđivao pustiti ga. Onog trenutka kada se spusti na ogoljene dine, pješčani crv će
se okrenuti i požderati ga. Nije imao izbora, morao je nastaviti s jahanjem. Zadatak mu se činio
beskrajan.
Dok se sve više razdanjivalo, primijetio je blagu izmaglicu na udaljenom obzoru, oluju u daljini
čiji vjetrovi
nose čestice pijeska i prašine. Međutim, nepogoda je bila
daleko, a Selim je trenutno imao hitnijih briga.
Demonski crv se konačno zaustavio nedaleko od stjenovitog prijevoja i odbio pokrenuti se.
Pretresao ga je još jedan grč, poslije čega je njegova zmijska glava pala na prijevoj dine i on ostane
ležati poput pogubljenoj zmaja, drhteći... a onda se potpuno umiri.
Selim se tresao od potpune iscrpljenosti, strepeći da nije u pitanju nekakav konačni trik.
Čudovište je možda čekalo da mu popusti pažnja, pa da ga proguta. Može li pješčani crv biti toliko
lukav? Je li on stvarno bio Šejtan? Ili sam ga na smrt izmorio?
Skupivši snagu, Selim se ispravio. Zgrčeni mišići su mu se tresli. Jedva se kretao. Zglobovi su
mu bili ukočeni; živci su ga zapeckali kada mu je ponovo proradila cirkulacija i njegovo tijelo obuzela
vatra. Konačno je riješio riskirati i istrgnuo metalno koplje iz ružičastog mesa između nažuljanih
segmenata.
Crv se nije čak ni zgrčio.
Selim je skliznuo niz zaobljenu tjelesinu i potrčao čim je dodirnuo pijesak. Njegove čizme su
podizale oblačiće prašine dok je jurio preko valovitog predjela. Udaljene stijene bile su crni sigurni
brežuljci koji su stršili iz zlaćanih dina.
Nije se osvrtao dok je nastavljao trčati jedva dišući. Svaki udah pekao mu je grlo poput suhe
vatre. U ušima mu
je brujalo dok je predviđao kako će pijesak u svakom
trenutku zašištati, a osvetoljubivo stvorenje jurnuti na njega. Pješčani crv je, međutim, ostao
nepokretan.

31
 Pun energije, koja je bila posljedica očaja, Selim je pretrčao pola kilometra. Kada je stigao do
barikade od kamenja, popeo se uz nju i konačno dopustio sebi da se sruši. Privukavši koljena uz grudi,
sjedio je i zurio u razvodnjeni dan i gledao crva.
Crv se nije ni pomaknuo. Izvodi li to Šejtan neki trik? Iskušava li me to Buddalah?
Selim je već bio jako, silno gladan. Povikao je put neba: "Ako si me iz nekog razloga spasio,
zašto mi onda ne ponudiš i malo hrane?" Od silne iscrpljenosti, počeo se smijati.
Čovjek nema prava išta traži od Boga.
A onda je shvatio da tu ima neke vrste hrane. Dok je bježao prema stjenovitom utočištu, Selim
je prešao preko debelog narančastog poteza začina, nekoliko vena melangea poput onih kakve su
Zensuniji ponekad nalazili kad bi se otputili na pijesak. Pokupili bi dotičnu tvar koju su koristili kao
dodatak hrani i kao stimulans. Naib Dhartha je čuvao malu zalihu u špilji, povremeno spravljajući od
nje jako začinsko pivo koje su članovi plemena uzimali u posebnim prilikama i kojim su trgovali u
svemirskoj luci grada Arrakisa.
Sjedio je u nepostojanom hladu skoro čitav sat, motreći
na bilo kakav znak od čudovišta. Ništa. Dan je postajao sve
topliji i pustinja je zapala u mrtvu tišinu. Oluja u daljini kao
da se nije približavala. Selim je osjećao kao da i sam svijet zadržava dah.
A onda se Selim ponovo ohrabrio da bude drzak — konačno, jahao je Sejtana! Puzeći se spustio
sa stijenja i pohitao prema mrlji melangea. Stigavši do nje, podigao je umoran pogled u pravcu
prijetećeg trupla.
Stojeći u pijesku boje hrđe, počeo je kopati rukama i skupljati sasušeni crvenkasti prah. Natrpao
ga je u usta, ispljunuo nešto pijeska i istog trena osjetio djelovanje sirovog začina, jer je odjednom
unio veliku količinu u organizam. Zavrtjelo mu se u glavi i postao je krajnje poletan.
Kada se konačno zasitio, uspravio se podalje od onemoćalog crva, s rukama položenim na
bokove, sijevajući očima. Zatim je zamahnuo rukama i povikao u potpunoj tišini. "Porazio sam te,
Sejtane! Imao si namjeru pojesti me, stari puzavče, ali sam umjesto toga ja tebe pobijedio!" Ponovo je
mahnuo rukama. "Čuješ li me?"
Nije primijetio ni najmanji trzaj. Postao je euforičan od melangea i ujedno budalasto hrabar.
Odšetao je natrag do dugačkog zavojitog tijela koje je ležalo na prijevoju dine. Sa razmaka od svega
nekoliko koraka zabuljio mu se u lice. Usta nalik na špilju bila su načičkana unutrašnjim trnjem
koje se presijavalo. Dugački očnjaci ličili su na vrlo tanke dlake u odnosu na ogromnost tog
stvorenja.
Približavala se pješčana oluja praćena vrištavim vrućim povjetarcima. Vjetar je zahvaćao čestice
pijeska i djeliće stijene, bacajući mu ih u lice poput sićušnih strelica. Naleti vjetra su se motali oko
zaobljenog tijela crva šaputavo ječeći. Imao je dojam da ga duh zvijeri izaziva, mameći ga da priđe.
Začin je kolao po Selimovom krvotoku.
Hrabro se uputio do čeljusti crva i zagledao u crnu beskonačnost njegovih usta. Paklene vatre
trnja u njemu su se ugasile; nije čak zaostao nijedan jedini ugarak.
Ponovo je povikao: "Ubio sam te, stari puzavče. Ja sam
Ubojica Crva."
Pješčani crv nije odgovorio čak ni na ovu provokaciju. Podigao je pogled prema očnjacima nalik
na bodeže,
prema tim zakrivljenim krhotinama koje su obrubljivale široka, smrdljiva usta. Izgleda da ga je
Buddalah požurivao da nastavi dalje ili je to možda ipak bila samo njegova želja. Krenuvši prije nego
što je zdrav razum stigao
prevladati u njemu, Selim se popeo preko donje usne crva i stigao do najbližeg oštrog zuba.
Mladi prognanik je ščepao zub s obje ruke, osjetivši pritom tvrdoću materijala koji je bio jači i
od metala. Vrtio ga je i vukao. Tijelo crva je bilo meko, kao da mu se grlo raspadalo. Zatomivši
gađenje, Selim je uspio iščupati očnjak. Bio je dugačak kao njegova podlaktica, zakrivljen, čist i
presijavao se mliječnom bjelinom. Bit će to odličan nož.
Iskobeljao se iz usta, držeći svoju nagradu, potpuno
užasnut kada je shvatio što je upravo učinio. To je bio čin bez presedana, koliko je on znao. Tko
bi se još usudio ne samo jahati Sejtana, već i zakoračiti u njegove čeljusti? Tresao se poput pruta. Nije
mogao povjerovati na što se osudio - i što je uspio! Nitko drugi na Arrakisu nije imao blago kao što je
to bio ovaj nož od zuba!
Iako su preostali kristalni očnjaci visjeli poput stalaktita, stotine njih koje je mogao prodati u
svemirskoj luci grada Arrakisa (ako ikada uspije ponovo pronaći to mjesto), osjetio je iznenadnu
slabost. Utjecaj melangea kojeg je
unio u sebe počeo je blijedjeti.

32
 Spustio se ponovo na pijesak. Oluja je gotovo već bila povrh njega i on se počne prisjećati onog
dijela obuke koju je prošao među Zensunijima, koji se odnosio na preživljavanje u pustinji. Mora se
vrati do stijena i naći nekakav zaklon ili će uskoro i on ležati mrtav na dinama, past će kao žrtva
elemenata.
Međutim, nije više smatrao da će se to dogoditi. Sudbina mi je predodređena, Buddallah mi je
dodijelio zadaću... samo kada bih mogao otkriti kakvu.
Povukao se, zatim se okrenuo i potrčao prema liniji stijena, ne ispuštajući očnjak iz ruku. Vjetar
ga je gurao naprijed, kao da jedva čeka udaljiti ga od lešine.

Ljudska su bića pokušala razviti inteligentne strojeve kao sekundarne refleksne sustave,
prenijevši donošenje primarnih odluka na mehaničke sluge. Međutim, malo pomalo, tvorci su sebe
lišili bilo kakvog posla; počeli su se osjećati otuđeni, dehumanizirani, pa čak i izmanipulirani. Na
kraju su se ljudska bića i sama pretvorila gotovo u robote koji ne donose nikakve odluke, tako da više
nisu ni shvaćali svrhu svoga postojanja.
TLALOC, Slabosti Carstva

AGAMEMNON NIJE BAŠ ŽURIO na suočenje s Omniusom. Živeći već više od tisuću godina,
general cymeh se naučio strpljenju.
Bio je strpljiv poput strojeva.
Nakon tajnog sastanka u blizini crvene zvijezde, on i njegovi sudrugovi Titani stigoše na Corrin
poslije dugog međuzvjezdanog putovanja od skoro dva mjeseca. Robotska flota stigla je danima ranije
i isporučila slike bitke koje su uhvatile stražar-oči. Sveum je već znao za poraz. Preostalo je samo još
da Omnius podijeli ukore i izreče prijekore, posebno Agamemnonu, koji je bio zapovjednik.
Kada je spustio brod na Corrin, kojeg je obasjavalo
ogromno užareno sunce, general cymeh je posegnuo
prema van svojom senzorskom mrežom, primajući podatke putem svojih mislitroda. Omnius će
čekati, kao i uvijek, poslije svake misije.
Možda je sveum do sada već prihvatio neuspjeh.
Lažna nada, Agamemnon je to dobro znao. Sveprisutni kompjutor nije reagirao isto kao ljudska
bića.
Prije nego što je izišao iz broda, general Titan je odabrao praktično pokretno tijelo, zapravo
razvijena aerodinamična kolica koja su nosila spremnik s njegovim mozgom i sustave za održavanje
života pričvršćene za okvir. Cymeh je izišao na popločane bulevare pod ogromnim zlokobnim crvenim
divom. Oštra grimizna svjetlost obasjavala je popločane ulice i bijele fasade.
Prije jednog tisućljeća, ta napuhana zvijezda se još više raširila i postala je tako velika da su
njeni vanjski obrisi progutali unutrašnje planete sustava. Corrin je nekad bio smrznuti vanjski svijet,
ali je zahvaljujući pojačanoj toplini koju je ispuštao napuhani div planet postao pogodan za život.
Pošto se atmosfera odledila i ledena mora proključala i isparila, od Corrina je ostala pusta ploča
na kojoj je Staro Carstvo, dok je još bilo mlado i ambiciozno, osnovalo koloniju. Većina ekosustava
bila je prenijeta s drugih mjesta, ali čak i poslije tisuću godina, Corrin je i dalje djelovao kao nezavršen
svijet kojem su nedostajale mnoge ekološke pojedinosti neophodne svakom uspješnom
planetu. Omnius i njegov nezavisni robot Erasmus voljeli su to mjesto, jer je bilo novo i
neopterećeno poviješću.
Agamemnom je kloparao ulicama u pratnji stražar-očiju koje su lebdjele iznad njega i
promatrale ga poput elektronskih pasa čuvara. Budući da su svugdje u gradu postojali monitori za
nadzor te zvučnici, sveum je mogao razgovarati s njim gdje god da se nalazio na Corrinu. Omnius je,
međutim, zahtijevao da primi generala cymeha
u raskošnom središnjem paviljonu kojeg su izgradili ljudi robovi. Ovo hodočašće pokajanja
predstavljalo je jedan oblik Agamemnonove kazne zbog neuspjeha na Salusi. Silni kompjutor je
shvaćao pojam dominacije.
Elektrofluid koji je okruživao njegov mozak zapjenušao je i poplavio dok se Agamemnon
pripremao za strogo ispitivanje. Njegovo pokretno tijelo prošlo je ispod visokih lukova koje su
pridržavali spiralno izrezbareni bijeli metalni stupovi. Ekscentričan i iskren robot Erasmus kopirao je
razmetljive ukrase iz povijesnih zapisa o ljudskim carstvima. Zastrašujuće dveri trebale su utjerati
posjetiteljima strah u kosti, premda je Titan sumnjao da je Omnius mario za takve stvari.
General cymeh se zaustavio na sredini dvorišta gdje je voda izvirala iz pukotina u zidu. Pitomi
vrapci letjeli su oko streha i svijali gnijezda povrh stupova. U urnama od terakote cvjetali su bujni,
ljubičasti ljiljani.

33
 "Stigao sam, gospodaru Omniuse", najavio se
Agamemnon putem svog sintesajzera glasa - bila je to
puka formalnost, jer ga ionako nisu ispuštali iz vida od
kada je napustio brod. Čekao je.
U paviljonu punom odjeka nije bilo ni traga od Erasmusa s licem nalik na zrcalo. Omnius nije
htio ukoriti svog generala u nazočnosti znatiželjnog, nezavisnog i dosadnog robota. Iako se Erasmus
razmetao time da razumije ljudske osjećaje, Agamemnon je sumnjao da bi taj ekscentrični stroj
pokazao makar i trunak samilosti.
Glas se zaorio iz desetak zvučnika u zidovima. Imao je dojam da mu se obratilo kakvo ljutito
božanstvo. Nema sumnje da je namjerno izazvao takav učinak. "Ti i tvoji cvmehi ste zakazali,
generale."
Agememnon je već znao kako će teći razgovor, a znao je to i Omnius. Nema sumnje da je
sveum osobno napravio simulacije. Pa ipak, bio je to ples koji su morali nastaviti.
"Srčano smo se borili, ali nismo uspjeli, gospodaru Omniuse. Hrethgiri su pružili neočekivani
otpor i iznenadilo nas je da su bili voljni žrtvovati svoj grad umjesto dopustiti uništenje generatora
štitnika. Kao što sam već nebrojeno puta rekao, nekultivirana ljudska bića opasno su nepredvidiva."
Omnius je odgovorio bez oklijevanja. "Ti si uvijek tvrdio da su cymehi daleko superiorniji od
ljudskih crva, jer su kombinacija najboljih osobina strojeva i čovjeka. Kako su vas onda ta neuka,
necivilizirana stvorenja uspjela odbiti?"
"Pogriješio sam što se toga tiče. Ljudska bića su
shvatila koji je naš glavni cilj brže nego što smo to
predvidjeli."
"Tvoje snage se nisu dovoljno srčano borile", primijeti
Omnius.
"Uništeno je šest neocymeha. Gladijatorsko tijelo Titana Xerxesa bilo je upropašteno i on je
jedva uspio pobjeći u čahuri za lansiranje."
"Da, ali su ostali tvoji cymehi preživjeli. Gubitak od samo dvadeset jedan posto ne svjedoči o
'srčanoj borbi'."Vrapci su čavrljali leteći po dvorištu, nesvjesni napetosti između Omniusa i njegovog
glavnog vojnog časnika. "Trebao si žrtvovati sve svoje cymehe, ako bi na taj način uništio štitnike za
skrembliranje."
Agamemnonu je bilo drago što više nije imao lice s kojeg bi kompjutorski um mogao
protumačiti njegov ljudski izraz. "Gospodaru Omniuse, cymehi su nenadoknadivi pojedinci, za razliku
od vaših robotskih misaonih strojeva. Prema mojoj procjeni, ne bi bilo razumno riskirati gubitak svih
vaših najvažnijih Titana u zamjenu za jedan beznačajni planet zaražen divljim ljudskim bićima."
"Beznačajni? Prije ove zadaće isticao si veliku važnost koju Salusa Secundus ima za Ligu
Plemića. Tvrdio si da će njen pad ubrzati potpuni slom slobodnog čovječanstva. Ti si bio
zapovjednik."
"Da li je i sama Liga vrijedna istrebljenja vaših preostalih Titana? Mi smo vas stvorili, postavili
temelje za
vaše Sinkronizirane svjetove. Titane ne treba koristiti kao
običnu topovsku hranu." Agamemnona je zanimalo kako će sveum odgovoriti na ovakvo
razmišljanje. Možda je Omnius planirao podvaliti Titanima, pustiti ih da padnu u boju protiv divljih
ljudskih bića kako bi premostio zabranu u Barbarossinom zaštitnom programu.
"Dopusti mi da razmislim o tome", reče Omnius. Ekrani na zidovima paviljona projicirali su
prizore iz bitke u Zimiji koje su snimile stražar-oči. "'Hrethgiri su pametniji nego što si pretpostavljao.
Shvatili su koji je vaš cilj. Pogriješio si u procjeni, jer si smatrao da će tvoji cymehi lako
napredovati."
"Preračunao sam se", prizna Agamemnon. "Ljudska bića su imala pametnog vojnog
zapovjednika. Njegove neočekivane odluke omogućile su im da pruže uspješan otpor. Barem smo
uspjeli ispitati njihova polja za skrembliranje."
Agamemnonova objašnjenja ubrzo su se pretvorila u niz racionalnih odgovora i izgovora.
Omnius ih je analizirao i odbacio, natjeravši Titana da se osjeća ogoljen i ponižen.
U spokojnom dvorištu cvjetalo je cvijeće žarkih boja i ptice su pjevale. Žuborenje fontana
nastavljalo se na njihovu glazbu... i Agamemnon se suzdržavao da ne plane. Čak ni njegovo osjetljivo
mehaničko tijelo nije pokazivalo znakove iznerviranosti. Prije tisuću godina, on i njegovi sudrugovi
Titani kontrolirali su ove proklete misaone strojeve. Mi smo vas stvorili, Omniuse. Jednog dana ćemo
vas i uništiti.

34
 Dok je vizionaru Tlalocu i njegovoj skupini pobunjenika bilo potrebno samo nekoliko godina da
pokore uspavano Staro Carstvo, pokazalo se da su Omnius i njegovi misaoni strojevi daleko
superiorniji protivnik, uvijek na oprezu, uvijek budni. Ali čak su i strojevi pravili pogreške.
Agamemnon je samo morao smisli način kako da to iskoristi.
"Još nešto, gospodaru Omniuse?" prekine ga on. Nije imalo svrhe nastaviti raspravu niti pravdati
se. Strojevi su iznad svega cijenili djelotvornost.
"Samo još da ti izdam nove upute, Agamemnone." Omniusov glas je išao od zvučnika do
zvučnika, stvarajući dojam da se on nalazi svuda u isto vrijeme. "Šaljem tebe i tvoje Titane natrag na
Zemlju. Pratit ćete Erasmusa koji tamo namjerava nastaviti svoja proučavanja zarobljenih ljudskih
bića."
"Na vašu zapovijed, gospodaru Omniuse." Iako je bio iznenađen, Agamemnon to ničim nije
pokazao. Zemlja... vrlo dugo putovanje. "Pronaći ćemo druge načine da uništimo tu štetočinu kakva je
ljudska rasa. Titani postoje samo da bi vama služili."
Bila je to jedna od nekoliko prednosti Agamemnonove ljudskosti. Iako je sveum bio preplavljen
neizmjernom količinom podataka, Omnius nije znao prepoznati običnu laž.

U izvjesnom smislu, obrana i uvreda se služe gotovo istovrsnim taktikama.

TERCERO XAVIER HARKONNEN, iz obraćanja salusanskoj policiji NOVE DUŽNOSTI,
nove odgovornosti... i novi rastanci.

Dok je Xavier Harkonnen, koji se uglavnom bio oporavio, stajao sa Serenom Butler u
svemirskoj luci Zimije, to zdanje za odlaske djelovalo mu je krajnje sterilno sa svojim odzvanjajućim
podovima od plazpločica. Čak ni toplina koja je zračila sa Sereninog lica nije mogla ublažiti
svrsishodni izgled te građevine. Zidovi prozori gledali su na rastopljeni asfalt s koga su
raketoplani uzlijetali i na koji su se spuštali svakih nekoliko minuta, dolazeći s većih brodova za duga
putovanja i odlazeći na brodove za duga putovanja koji su čekali na stazi.
U jednom krilu svemirske luke, radne posade
popravljale su dijelove hangara uništene za vrijeme napada cymeha. Velike dizalice podizale su
privremene zidove i podupirače. Vani na uzletištu, popunjavani su ogromni krateri od eksplozija.
U uštirkanoj zlatno-crnoj uniformi Armade, koja je označavala njegov novi status, Xavier se
zagledao u
Serenine neobične oči boje lavande. Znao je kako ga ona
vidi. Crte njegovog lica nisu bile posebno izražajne. Imao je rumeni ten, zašiljeni nos, pune usne
- ali i pokraj svega toga smatrala ga je privlačnim, naročito njegove nježne smeđe oči i zarazan smijeh,
kojim se tako rijetko služio.
"Voljela bih da možemo više vremena provoditi zajedno, Xaviere." Poigravala se bijelom ružom
u rupici svog revera. Okruživala ih je buka koju su stvarali drugi ljudi, bučne ekipe za popravke i teški
strojevi.
Xavier je primijetio da ih gleda Serenina mlađa sestra Octa. Imala je sedamnaest godina i
dugačku kestenjastu kosu i oduvijek je bila zaljubljena u Xaviera. Vragolasta Octa bila je fina
djevojka, ali je u posljednje vrijeme priželjkivao da njega i Serenu ostavi ponekad same, naročito sada
kad su se opraštali na duže vrijeme.
"I ja bih to volio. Iskoristimo zato ovih nekoliko trenutaka." Predavši se želji koju je znao da
oboje osjećaju, nagnuo se naprijed da je poljubi, kao da mu je usne
privukla neka magnetska sila. Poljubac se odužio i produbio. Xavier se konačno povukao.
Serena je bila razočarana, više zbog situacije u kojoj su se našli, nego njime. Oboje su ih čekale važne
dužnosti, koje su zahtijevale da im posvete kako vrijeme tako i energiju.
Nedavno unaprijeđeni Xavier trebao je krenuti sa skupinom vojnih stručnjaka u inspekciju
obrambenih postrojenja na planetima Lige. Poslije udara cymeha na Salusu prije dva mjeseca, koji
umalo nije završio
katastrofom, želio se uvjeriti da na ostalim svjetovima Lige
nisu učinjeni propusti u obrani. Misaoni strojevi iskoristit će i najmanju pogrešku, a slobodni
ljudi nisu mogli sebi dopustiti gubitak ni jednog od preostalih uporišta.
Serena Butler će se u međuvremenu usredotočiti na širenje vlasti Lige. Pošto su vojni kirurzi
tako uspješno iskoristili ljudske organe kojima ih je opskrbio Tuk Keedair, Serena je strastveno
isticala usluge i sredstva koje mogu ponuditi nesvrstani planeti kao što je Tlulaxa. Željela je da se i
službeno pridruže savezu slobodnih ljudi.

35
 Trgovci organima već su počeli pristizati na Salusu sa svojom biološkom robom; ranije su se
mnogi plemići i građani Lige neugodno osjećali u nazočnosti tih tajanstvenih ljudi, ali sada, kada su se
ratni ranjenici suočili s užasnim gubicima udova i organa, bili su voljni prihvatiti klonirane dijelove
kao zamjenu. Tlulaxi nikada nisu objasnili kako su uspjeli razviti tako naprednu biotehnologiju, ali je
Serena hvalila njihovu velikodušnost i resurse.
U bilo koje drugo vrijeme, njen govor u dvorani parlamenta možda bi bio zaboravljen, ali je
napad cymeha išao u prilog njenom stavu da su nesvrstani planeti ranjivi. Što ako strojevi sljedeći put
odluče zbrisati sustav Thalim i na taj način eliminirati sposobnost Tlulaxa da vrate vid slijepim
veteranima i podare nove udove onima kojima su ovi bili amputirani?
Proučila je na stotine dokumenata i ambasadorskih izviješća, pokušavajući ustanoviti koji su od
planeta, koji
nisu bili potpisnici, najbolji kandidati za uvođenje u bratstvo
Lige. Ujedinjenje preostalog čovječanstva postala je njena strast, željela je da slobodni ljudi
postanu dovoljno jaki kako bi mogli odbiti svaki napad strojeva.
Premda je bila još vrlo mlada, već je predvodila dvije uspješne misije, prvu kada joj je bilo samo
sedamnaest godina. Jednom je odnijela hranu i medicinske zalihe izbjeglicama s jednog napuštenog
Sinkroniziranog svijeta, a drugi put je osigurala sredstva protiv biološke pošasti koja umalo nije
uništila prastare farme na Poritrinu.
Ni ona ni Xavier nisu imali vremena za sebe.
"Kada se vratiš, obećavam da ću ti to nadoknaditi", reče ona dok su joj oči veselo poigravale.
"Obasut ću te poljupcima."
Dopustio je sebi jedan od rijetkih osmijeha. "Onda se namjeravam vratiti što prije!" Xavier
uzme njenu ruku i galantno je poljubi. "Kad ćemo ponovno zajedno večerati, doći ću sa cvijećem."
Dobro je znao da ih mjeseci dijele od sljedećeg susreta.
Toplo mu se osmjehnula. "Jako volim cvijeće."
Upravo se spremao privući Serenu, kada ih je prekinulo jedno poznato dijete smeđe puti koje je
dolazilo iz suprotnog pravca, Xavierov osmogodišnji brat, Vergyl Tantor. Dječak je dobio dozvolu da
napusti školu kako bi
ga ispratio. Oslobodivši se postarijeg instruktora pratioca, Vergyl je potrčao zagrliti svog idola,
gurnuvši nos u
uštirkanu košulju odore.
"Vodi brigu o imanju za vrijeme mog izbivanja, mali brate", reče Xavier, mrseći dječakovu
oštru kosu. "Ti si sad odgovoran za moje lovačke vukove... jesi li razumio?"
Dječakove smeđe oči se raširiše i on ozbiljno klimne. "Jesam."
"Slušaj roditelje, jer inače nećeš izrasti u dobrog časnika Armade."
"Hoću!"
Inspekcijsku ekipu su preko razglasa pozvali da se ukrca u raketoplan. Kada je čuo poziv,
Xavier je obećao da će nešto donijeti Vergylu, Octi i Sereni s puta. Dok ga je Octa promatrala iz
daljine, puna nade se osmjehujući, on ponovo zagrli svog malog brata, stisne Sereninu ruku i ode s
časnicima i inženjerima.
Kroz zid-prozor mogli su vidjeti vojni raketoplan koji je čekao. Serena spusti pogled na dječaka
i pomisli na Xaviera. Xavier je imao samo šest godina kada su misaoni strojevi ubili njegove prave
roditelje i starijeg brata.
Zahvaljujući međuobiteljskim sporazumima i pismenim oporukama Ulfa i Katarine Harkonnen,
malog Xaviera su usvojila i odgojila dva moćnika, Emil i Lucilla Tantor, koji tada još nisu imali djece.
Plemićki par već je sve sredio da njihovim posjedima upravljaju rođaci Tantori, udaljeni stričevi i
bratići koji inače ništa ne bi naslijedili. Ali kad se Emil Tantor počeo brinuti o Xavieru, siroče ga je
toliko
osvojilo da ga je i zakonski usvojio, iako je Xavier zadržao
prezime Harkonnen i sva plemićka prava koja su išla s njim.
Poslije usvajanja, Lucille Tantor je neočekivano zatrudnjela i rodila sina Vergyla, koji je bio
dvanaest godina mladi od Xaviera. Nasljednik Harkonnena nije mnogo
mario za dinastičku politiku i posvetio se vojnim stvarima, s namjerom da stupi u Armadu Lige.
Sa osamnaest godina, Xavier je stekao i zakonsko pravo na prvobitna dobra Harkonnena, a godinu
dana kasnije postao je časnik u salusanskoj policiji. Zahvaljujući besprijekorno
obavljenom zadatku i brzom unapređenju, svima je postalo jasno da je Xavier zvijezda u usponu
u vojnim redovima.

36
 Troje ljudi kojima je bilo stalo do njega ispratilo je šatl koji se dizao uvis na narančastom stupu.
Vergyl je držao Serenu za ruku, hrabro nastojeći da je utješi. "Sa Xavierom će sve biti u redu. Na
njega se možemo osloniti."
Osjetila je tjeskobu zbog njene ljubavi koja je otišla, ali se toplo osmjehnula dječaku
razrogačenih očiju. "Svakako da možemo."
Neće dopustiti da bude drukčije. Ljubav je bila jedna od stvari koje su razdvajale ljudska bića od
strojeva.

Odgovor je zrcalo pitanja.

KOGITOR KWYNA, Grad introspektivnih arhiva

PRIVREMENA PROSTORIJA ZA SASTANKE delegata Lige prvobitno je bila dom prvog

viceroja, Boyka Manresa. Prije nego su Titani preuzeli oslabljeno Staro Carstvo, Manresa je sagradio
zdanje na tada izoliranoj Salusi Secundus u čast velikog bogatstva stečenog preprodajom zemlje na
tom planetu. Kasnije, kad su počeli pristati ljudi izbjeglice koje je protjerala okrutna vladavine
Dvadesetorice Titana, velika kuća je postala dvorana za sastanke. U ogromnu plesnu dvoranu bile su
unijete stolice i postavljena govornica i ona je ostala ista do dana današnjeg.
Prije nekoliko mjeseci, svega sat dva poslije napada cymeha, viceroj Butler stajao je na gomili
otpada ispod polomljene centralne kupole dvorane parlamenta. Dok je otrovna prašina prekrivala ulice
i dok su vatre još bjesnjele u oštećenim zgradama, zakleo se da će obnoviti poštovanja vrijednu staru
građevinu koju je Liga koristila stoljećima.
Vladino zdanje bilo je više od zgrade. Bilo je to sveto tlo na kojem su legendarne vođe
raspravljale o velikim
idejama i kovale planove protiv strojeva. Krov i gornji katovi
bili su teško oštećeni, ali je osnovna struktura ostala čitava. Isto kao i ljudski duh što ga je
predstavljala.
Bilo je jutro, vam je bio mraz i prozori su bili zamagljeni. Lišće po brdima počelo je poprimati
divne jesenje nijanse žute, narančaste i smeđe. Ušli su Serena i predstavnici; svi su još bili u kaputima.
Prešla je pogledom po zidovima pretrpane stare plesne dvorane na kojima su visjele slike
odavno mrtvih vođa i
opisi prošlih pobjeda. Pitala se što će im budućnost donijeti i kakvo bi ona mogla imati mjesto u
njoj. Strašno je željela nešto učiniti, pomoći u velikom križarskom pohodu čovječanstva.
Najveći dio života bila je aktivna, oduvijek je bila u stanju zaprljati ruke, pomoći žrtvama
tragedija kao što su prirodne nepogode ili napad strojeva. Čak i u vremenu mira, pristupala je radnim
ekipama berača koji su brali grožđe u vinogradima na imanju Butlerovih ili masline u čvornatim
gajevima.
Smjestila se u prvi red i promatrala svog oca blagih crta lica kako se približava antiknoj
govornici preko drvenog parketa. Iza viceroja Butlera išao je redovnik u crvenoj baršunastoj tunici
koji je nosio posudu od plekplaza sa
živim ljudskim mozgom u viskoznom elektro-fluidu. Redovnik je s puno ljubavi spustio posudu
na ukrašeni stol pokraj govornice i sklonio se u stranu.
Sa svog mjesta u prvom redu, Serena je vidjela
ružičasto-sivo tkivo koje se blago valjalo u blijedo-plavoj tekućini za održavanje života.
Zahvaljujući tome što je bio odvojen od osjetila i smetnji fizičkog svijeta više od jednog tisućljeća, i
bio potican stalnim, intenzivnim razmišljanjem, kogitorov nekad ljudski mozak nadmašio je svoju
prvobitnu veličinu.
"Kogitor Kwyna ne napušta često Grad Introspekcije", rekao je viceroj Butler. Zvučao je i
formalno i uzbuđeno. "Ali trenutno su nam potrebne najbolje misli i najbolji savjeti.
Ako postoji um koji može shvatiti misaone strojeve, onda je to Kwynin."
Ti ezoterični filozofi bez tijela viđani su tako rijetko da mnogi predstavnici Lige nisu shvaćali
kako uopće uspijevaju komunicirati. Kogitori su još više povećavali tajnu koja ih je okruživala time
što nisu mnogo govorili već su radije gomilali svoju energiju i iznosili samo najvažnije misli.
"Kogitorov zamjenik govorit će umjesto Kwyne", reče viceroj, "ako nam bude imao ponuditi
kakvo oštroumno opažanje."
Redovnik u crvenoj odori koji je stajao pokraj posude skine zapečaćeni poklopac i otkrije
uzburkanu viskoznu tekućinu. Trepćući brzo svojim okruglim očima, zagledao se u posudu. Redovnik
je polako uronio prste u tu juhu. Zatvorio je oči i stao duboko uvlačiti zrak, dok je lagano dodirivao
vitičasti mozak. Obrve su mu se nabrale od

37
 koncentracije i primanja kada je elektrofluid počeo prodirati
kroz njegove pore, povezujući kogitora sa živčanim
sustavom zamjenika, koristeći ga kao produžetak, gotovo na isti način kao što su cymehi
koristili umjetna mehanička tijela.
"Ništa ne razumijem", reče redovnik čudnim, dalekim glasom. Serena je znala da je to prvi
princip koji su kogitori usvojili. Kontemplativni mozgovi proveli su stoljeće u pažljivom proučavanju,
stalno dodajući ponešto tom osjećaju ništavila.
Mnogo stoljeća prije prvih Titana, skupina nadahnutih ljudskih bića uživala je u proučavanju
filozofije i u raspravama o ezoteričnim pitanjima, ali su ih krhkost tijela i prevelika iskušenja
sprečavali da usredotoče misli. Dosađujući se u Starom Carstvu, ti metafizički učenjaci bili su prvi
koji su svoje mozgove smjestili u sustave za održavanje života. Oslobođeni bioloških stega, cijelo
vrijeme provodili su u učenju i razmišljanju. Svaki je kogitor želio proučiti cjelokupnu ljudsku
filozofiju i shvatiti svemir. Živjeli su u kulama od bjelokosti i razmišljali, i rijetko bi se uopće
udostojali primijetiti površne odnose i događaje u svijetu.
Kwyna, dvije tisuće godina stari kogitor, koja je prebivala u Gradu Introspekcije na Salusi,
tvrdila je da je politički neutralna. "Spremna sam za interakciju", objavila je preko redovnika koji je
staklastim očima zurio u okupljene. "Možete početi."
Viceroj Butler je svojim plavim prodornim očima
osmotrio pretrpanu plesnu dvoranu, zaustavivši se na
trenutak na nekim licima, uključujući tu i Serenino. "Prijatelji moji, oduvijek živimo pod
prijetnjom uništenja i sada
moram zamoliti svakoga od vas osobno da posvetite svoje vrijeme, energiju i novac našoj
stvari."
Odao je počast tisućama Salusijanaca koji su umrli u pokolju cymeha, kao i pedeset jednom
dostojanstveniku koji su za vrijeme napada bili u posjetu i nastradali. "Salusijanska policija je i dalje
na oprezu, a brodovi glasnici poslani su na sve Svjetove Lige, kako bi ih upozorili na opasnost.
Možemo se samo nadati da nijedan drugi planet nije bio napadnut."
Viceroj je tada pozvao Tia Holtzmana, koji je tek nedavno stigao, poslije skoro mjesec dana
putovanja iz svojih laboratorija na Pontrinu. "Veliki znanstveniče Holtzmane, s nestrpljenjem
očekujemo čuti kako vi ocjenjujete novu obranu."
Holtzman je jedva čekao obaviti nadzor svojih polja za skrembliranje na stazi i pokuša ih
modificirati i poboljšati. Plemeniti Bludd je na Poritrinu omogućio velikom znanstveniku da se posveti
svojim istraživanjima. Imajući na umu njegova dosadašnja dostignuća, članovi Lige uvijek su se
nadali da će Holtzman izvući iz rukava još neko čudo.
Holtzman je bio vitkog stasa i kretao se graciozno kao da je na pozornici. Na sebi je imao čistu i
modernu odjeću. Čelično-siva kosa dopirala mu je do ramena i uokvirivala
njegovo usko lice poput pravokutnika. Bio je to čovjek vrlo samouvjeren i pun sebe, koji je
volio razgovarati s važnim velikodostojnicima u parlamentu, ali sada je bio nekako neobično zabrinut.
Istinu govoreći, istraživač nije mogao natjerati sebe da prizna pogrešku. Nema sumnje da je njegova
mreža za skrembliranje zakazala. Cymehi su se probili kroz nju! Što reći ovim ljudima koji su se
oslonili na njega?
Kada je stigao do podija s govornicom, taj veliki čovjek pročisti grlo i osvrne se oko sebe,
uputivši čudan pogled prema kogitoru, čija je nazočnost izazivala strahopoštovanje, i prema
pomoćniku redovniku koji se nadnosio nad njim. Ovo je bila strašno delikatna stvar. Kako da krivnju
prebaci na nekog drugog?
Znanstveni se potrudio upotrijebiti svoj najbolji glas. "Uvijek u ratu, kad jednoj strani uspije
nekakav tehnološki prodor, druga ga pokuša nadvladati. Upravo smo imali prigode uvjeriti se u to na
primjeru mojih polja za skrembliranje. Da nisu bila ovdje instalirana, flota misaonih strojeva
opustošila bi Salusu. Na nesreću, nisam uzeo u obzir jedinstvenu sposobnost cymeha. Uspjeli su
pronaći pukotinu u oklopu i probili su ga."
Nitko ga nije optužio da nije dobro obavio posao ili da je loše planirao. Ovo je bilo
najpribližnije priznanju da je napravio velik propust što će ikada čuti od Holtzmana. "Sada je na nama
red da savladamo strojeve novim izumom. Nadam se da će me ova tragedija nadahnuti, da
će potaknuti moju kreativnost do krajnjih granica." Zatim je
zastao kao da mu je neugodno i postao takoreći umiljat. "Poradit ću na tome čim se vratim na
Poritrin. Nadam se da ću uskoro imati za vas iznenađenje."
Jedna visoka žena bujnih oblina klizeći se uputi prema govornici, privukavši na sebe pažnju svih
nazočnih. "Možda ja imam prijedlog." Imala je blijede obrve, bijelu kosu i prozirnu kožu, uslijed čega
je djelovala prozračno, ali i vrlo snažno.

38
 "Čujmo što nam imaju reći žene s Rossaka. Zadovoljstvo mi je pozvati Zufu Cenvu." Holtzman
je s velikim olakšanjem požurio vratiti se na svoje mjesto i sručio se u stolicu.
Blijeda žena je djelovala tajanstveno; nosila je sjajni nakit na crnoj, prozirnoj haljini koja je
poprilično otkrivala njeno savršeno tijelo. Zufa Cenva je zastala kod posude za održavanje života u
kojoj je bio kogitor i zavirila u nju, a kad je to uradila, mozak kao da je zatreperio; elektrofluid se
uskovitlao, stvorili su se mjehurići. Odani pomoćnik redovnik se uznemirio i povukao ruku iz
tekućine.
Visoka žena se zadovoljno opustila i zakoračila na podij. "Uslijed neobičnosti naše okoline,
mnoge žene rođene na Rossaku izražavaju izražene telepatske sposobnosti." Zaista, moćne čarobnice
iz gustih, jedva nastanjivih prašuma koristile su svoje mentalne moći za provođenje političkog
utjecaja. Muškarci s Rossaka nisu pokazivali dotična telepatska poboljšanja.
"Liga Plemića osnovana je prije tisuću godina zbog naše zajedničke obrane, prvo protiv Titana,
a zatim protiv Omniusa. Od tada, mi smo se zabarikadirali, pokušavajući zaštititi naše svjetove od
neprijatelja." Oči su joj sijevale poput odlično uglačanog dragog kamenja. "Moramo preispitati takvu
strategiju. Možda je kucnuo čas da mi napadnemo Sinkronizirane svjetove. U protivnom nas Omnius i
njegove sluge nikada neće ostaviti na miru."
Predstavnici Lige stadoše mrmljati saslušavši njene riječi. Djelovali su uplašeno, naročito poslije
pustošenja koje je Zimija pretrpjela. Prvi joj je odgovorio viceroj. "To je malo prerano, Cenva. Nisam
siguran da smo u stanju za takvo što."
"Jedva smo preživjeli posljednji napad!" poviče neki čovjek. "A morali smo se boriti samo sa
šačicom cymeha."
Manion Butler je bio krajnje zabrinut. "Bilo bi samoubojstvo suprotstaviti se Omniusu. Kakvo
bismo oružje upotrijebili?"
U znak odgovora na to pitanje, impozantna žena ispravi ramena i raširi ruke, pritom zatvorivši
oči i usredotočivši se. Iako je bilo poznato da Zufa posjeduje ekstrasenzorne
moći, nikada do tada se nije njima poslužila u parlamentu. Njena mliječno bijela koža kao da se
zagrijala od neke unutrašnje svjetlosti. Zrak u zatvorenoj prostoriji se uskomešao i zapucketao je
statički elektricitet oko okupljenih kojima se kosa nakostriješila.
Munje sijevnuše iz vrhova njenih prstiju kao da u sebi
jedva zadržava gromove. I njena vlastita bijela kosa se nakovrčala i počela se uvijati poput
zmija. Kada je Zufa ponovo otvorila oči, iz njih samo što nije suknula zasljepljujuća energija; imali su
dojam da je svemir živio iza njenih zjenica.
Delegati zadržaše dah. Serena osjeti žmarce po koži i peckanje po skalpu, kao da se tisuću
otrovnih paukova razmiljelo po njenom umu. Kogitor Kwyna se tresla u svom rezervoaru za
održavanje.
Zufa se potom opustila, povukavši unatrag lančanu reakciju mentalne energije. Ispustivši dug,
hladan dah, Čarobnica se smrknuto osmjehnula zapanjenim gledaocima. "Imamo oružje."

Obične oči ne vide daleko. Previše često temeljimo donošenje vrlo važnih odluka samo na
umjetnim obavijestima.
NORMA CENVA, neobjavljene laboratorijske bilješke

POŠTO JE PRENIJELA svoju poruku skupštini Lige, Zufa Cenva se vratila na Rossak. Već
tjednima je bila u tranzitu, i njen šatl se sada spustio na gustu krošnju prašume prevučenu polimerom
koji je povezivao grane i lišće u čvrstu masu. Da bi drveće moglo primati odgovarajuću količinu vlage
i obavljati razmjenu plinova, polimer je bio porozan, napravljen od kemijskih i organskih sastojaka iz
prašume.
Otrovni oceani učinili su da ovdašnji planktoni, ribe, kelp i morska stvorenja budu otrovni za
ljude. Neravne, sterilne ravnice prekrivene lavom prekrivale su veliki dio kopna na planetu i bile su
prošarane gejzirima i sumpornim jezerima. Pošto se botanička kemija nije oslanjala na klorofil, biljke
su uglavnom bile srebrnasto grimizne; ovdje ništa nije bilo svježe i zeleno.
U tektonski stabilnoj zoni koja je išla pojasom ekvatora, veliki raskoli u kontinentalnoj ravnini
stvorili su široke
doline, skloništa u kojima se voda filtrirala i zrak bio
podnošljiv za disanje. U tim zaštićenim ekosustavima u pukotinama, hrabri ljudi kolonisti
podigli su udobne gradove-špilje nalik na košnice izdubljene u crnim stijenama. Strmi vanjski zidovi
bili su obrasli srebrno- grimiznom lozom, klonulim papratima i mesnatom

39
 mahovinom. Udobne prostorije gledale su na gusti baldahin prašume koji je pritiskao naseljene
stijene. Ljudi su iz špilja lako stizali do gornjih gumastih grana sa kojih su se
spuštali u gusto grmlje na tlu, gdje su skupljali sve što je bilo jestivo.
Kao da su se htjele iskupiti za oskudan život na ostalom dijelu Rossaka, doline u pukotinama
bujale su od života — bilo je tu gljiva, lišajeva, bobica, cvijeća, parazita nalik na orhideje i kukaca.
Muškarci s Rossaka, koji nisu imali telepatske sposobnosti kao njihove žene, uspješno su pripravljali i
cijedili lijekove, farmaceutske proizvode i povremeno otrove iz ostave prirode. Cijelo mjesto je
podsjećalo na Pandorinu kutiju koja je tek malo otvorena...
Visoka blistava čarobnica promatrala je svog mnogo mlađeg ljubavnika, Aureliusa Venporta
kako prelazi preko visećeg mosta od otvorenih stijena do pjenastih grimiznih vrhova drveća. Bio je to
zgodan plemić, tamne kovrčave kose i izduženog i mršavog lica. Za njim se vukla na stupastim
nogama Zufina petnaestogodišnja kćer iz prethodne veze, njeno veliko razočaranje.
Dvoje neuklopljenih. Nije čudo što se tako dobro slažu.
Prije nego što je zavela Aureliusa Venporta, glavna
čarobnica sredila je bračne veze s četvoricom drugih muškaraca tijekom svog najplodnijeg
razdoblja za razmnožavanje, izabravši ih na temelju dokazanih krvnih loza. Poslije mnogo generacija
istraživanja, jadnih pobačaja i defektnih potomaka, žene s Rossaka sakupile su opsežne genetske
podatke o raznim obiteljima. Zbog jakih otrova i teratogena u njihovom okruženju, postojala je vrlo
mala vjerojatnost da se rodi snažno i zdravo dijete. Međutim, postojali su podjednaki izgledi da se rodi
mrtvo čudovište ili netalentirani muškarac, kao i krajnje neobična čarobnica blijede puti. Svaki put
kada bi neka žena začela dijete, to je bilo kao da je zaigrala rulet. Genetika nikada nije bila egzaktna
nauka.
Zufa je bila strašno pažljiva, provjeravala je krvne loze i po nekoliko puta. Samo jedan od ovih
bračnih susreta urodio je živim djetetom — Normom, patuljčicom visokom jedva metar i dvadeset
centimetara, tupasta lica, mišje smeđe kose, dosadnim knjiškim moljcem.
Mnogi potomci na Rossaku imali su defektna tijela, pa su čak i oni naizgled zdravi rijetko kad
izražavali snažne mentalne moći elitnih čarobnica. Iako je svega toga bila svjesna, Zufa je bila strasno
razočarana, čak se i stidjela, što njena kćer ne posjeduje telepatske sposobnosti, jer je očajnički željela
da ona nastavi borbu protiv strojeva. Norma, međutim, nije izražavala nikakav potencijal. Usprkos
besprijekornim genetskim osobinama Aureliusa Venporta, Zufa nijednom nije uspjela iznijeti neku o
njegove
djece do kraja.
Koliko ću još puta pokušavati prije nego što ga zamijenim drugim oplođivačem? Još jednom,
odlučila je — pokušat će ostati trudna ponovo, u sljedećih nekoliko mjeseci. Bit će to Venportova
posljednja prigoda.
Zufa je također bila razočarana što je Norma toliko nezavisna i prkosna. Previše često,
tinejdžerka bi se otisnula po mračnim matematičkim tangentama koje nitko nije bio u stanju shvatiti.
Norma kao da se izgubila u vlastitom svijetu.
Moja kćer bi trebala biti nešto mnogo više od toga! Nitko nije nosio teži teret odgovornosti od
malog klana
čarobnica na tom planetu, a Zufin teret je bio najveći od
svih. Kada bi se samo mogla osloniti i na druge, naročito sada poslije najnovije prijetnje
cymeha.
Pošto Norma nikada neće moći sudjelovati u mentalnoj bici, Zufa se morala usredotočiti na
svoje duhovne kćeri, nekoliko mladih žena koje su dobile na "genetskoj lutriji" i koje posjeduju
vrhunske mentalne sposobnosti. Zufa će ih izučiti i hrabriti, i pokazat će im kako da iskorijene
neprijatelja.
Sa svog visokog položaja na stijeni, promatrala je ljubavnika Aureliusa i mladu Normu koji su
upravo bili prešli viseći most i uputili se kružnom mrežom ljestava koja je vodila do poda prašume u
dubokim sjenama. Poput dvoje sretnih izopćenika, Norma i Aurelius su se vrlo zavoljeli i
koristili su jedno drugo kao štake.
Udubljeni u vlastite sitnarije, koje nisu imale nikakve veze s pobjedom, nijedno od njih nije ni
primijetilo da se Zufin raketoplan vratio. Uopće nije sumnjala da će dvoje neprilagođenih provesti sate
među raslinjem u potrazi za novim izvorima droga koje će Aurelius uklopiti u svoje poslovne
pustolovine.
Čarobnica je zavrtjela glavom, ne shvaćajući njegove prioritete. Ti lijekovi koje su muškarci
stvarali nisu bili ništa korisniji od Normine tajanstvene matematike. Morala je priznati da je Aurelius
bio vrlo inteligentan i spretan poslovni čovjek, ali kakva korist od velike zarade ako je slobodno
čovječanstvo osuđeno na ropstvo?

40
 Razočarana njima i svjesna da će se ona i njene čarobnice morati upustiti u pravu borbu, Zufa je
krenula potražiti najmoćnije mlade žene koje je regrutirala za vježbanje pogubne nove tehnike što ju je
planirala za borbu protiv cymeha.
Dok ga je Norma slijedila kroz mesnato grmlje, Aurelius je uzimao kapsule koncentrata
stimulansa koje su njegovi stručnjaci kemičari sintetizirali iz jetkih feromona rovaca veličine kakvog
zaobljenog kamena. Venport je osjetio da
je sada jači, da mu se percepcija izoštrila, refleksi poboljšali. Ne bi mogao reći da je stekao
telepatske moći ledene Zufe, ali je, nema sumnje, poboljšao svoje urođene sposobnosti.
Jednog dana će doći do otkrića koje će mu omogućiti
da se sretne sa moćnom čarobnicom pod njegovim uvjetima. Možda će on i Norma to zajedno
postići.
Aurelius je i dalje osjećao benignu naklonost prema djevojčičinoj krutoj majci. Sasvim dobro je
podnosio Zufinu promjenu raspoloženja i namrgođenost; žene s Rossaka rijetko su sebi dopuštale
upuštanje u romantičnu ljubav. Za njih je to bio luksuz.
Iako je Aurelius dobro znao da ga je Zufa odabrala zbog njegovih oplođivačkih sposobnosti,
potrudio se prozreti njenu stoičku, zahtjevnu vanjštinu. Iako se trudila prikriti slabosti, moćna
čarobnica bi povremeno izrazila svoje sumnje: plašila se da neće biti u stanju ispuniti sve zahtjeve koje
je sebi nametnula. Jednom, kada je Aurelius primijetio da dobro zna koliko se trudi da bude snažna,
Zufi je postalo neugodno i razbjesnila se. "Netko mora biti snažan", samo to je rekla.
Budući da nije posjedovao baš nikakve telepatske sposobnosti, Zufa nije bila mnogo
zainteresirana da započne razgovor s njim. Možda je shvaćala da je uspješan poslovni čovjek, ulagač i
političar, ali ni jednu od tih sposobnosti nije cijenila koliko vlastite ograničene ciljeve. Čarobnica ga je
često omalovažavala, ali je njeno ismjehivanje samo još više raspaljivalo njegovu ambiciju, a naročito
želju da pronađe sredstvo koje će mu podariti telepatske moći jednake njenima.
Postojali su i drugi načini da se vodi rat.
Srebrno-grimizne prašume bile su prava riznicu lijekova
za razne bolesti, droga za proširivanje uma i poboljšanje ljudskih sposobnosti. Izbor je bio
nevjerojatan i Aurelius je htio sve istražiti. Zahvaljujući pravilnom razvoju i marketingu, proizvodi s
Rossaka su mu već omogućili da
stekne veliko bogatstvo. Iako nevoljko, poštovale su ga čak i neke čarobnice, ali ne i njegova
družica.
Pošto je bio poduzetnik vizionar, bio je navikao istraživati razne alternative. Isto kao i staze koje
su vodile kroz gustu prašumu, mnogi putovi mogli su dovesti do istog mjesta. Ponekad, čovjek se
mora probijati i s mačetom u ruci.
Za sada mu je, međutim, pravo sredstvo izmicalo. Jednom je čak riskirao i ponosno razdijelio
Normin
egzotični matematički rad u učenim znanstvenim
krugovima. Iako nije shvaćao njene teoreme, imao je osjećaj da bi ona mogla naletjeti na nešto
vrlo važno.
Možda je to već i učinila, ali će biti potrebno stručno oko da to uoči. Venportu se sviđala ta
žestoka djevojčica i odnosio se prema njoj kao stariji brat. Što se njega tiče, Norma je bila
matematičko čudo, i nije ga bilo briga što je tako niska
i ne baš lijepa. Bio je voljan pružiti joj priliku, iako to njenoj majci nikada neće pasti na pamet.
Norma je išla pokraj njega i proučavala široki grimizni list pomoću svjetlosnog snopa šestara
kojim je premjeravala razne njegove dimenzije i odnose između kutova vena ispunjenih biljnim
sokom. Toliko se
usredotočila na ono što je radila da se njeno obično lice
ozarilo čežnjom.
Uzvratila mu je pogled i rekla iznenađujuće zrelim glasom: "Ovaj list zamislila je i stvorila
zemaljska majka Geja ili ga je možda stvorio Glavni Tvorac Bog ili Buddallah ili kako god ga želiš
nazvati." Podigla je mesnati list držeći ga nezgrapnim prstima i prostrijelila ga snopom svjetlosti, tako
da se sada sasvim jasno vidjela složena stanična građa. "Ustroj unutar ustroja, sva su povezana u
složene odnose."
Aureliusu se dotični ustroj učinio krajnje hipnotičkim, jer je bio u euforičnom stanju izazvanom
raznim sredstvima. "Bog je u svemu", primijeti on. Stimulativno sredstvo koje je uzeo kao da je
prepunilo njegove sinapse. Zaškiljio je zagledavši se kroz osvijetljeno tkanje lista, dok mu je ona
ukazivala na unutrašnje oblike.
"Bog je matematičar svemira. Postoji jedan pradavni odnos poznat kao zlatni presjek,
zadovoljavajući odnos između oblika i strukture koji nalazimo u ovom listu, u morskim školjkama i

41
kod živih stvorenja na mnogim planetima. To je najmanji dio ključa, poznat još iz vremena Grka i
Egipćana na Zemlji. Primjenjivali su ga u svojoj arhitekturi i piramidama, u svom pitagorejskom
pentagramu i Fibonačijevom nizu." Bacila je list. "Ali postoji i mnogo više od toga."
Venport klimne i gurne ovlaženi vrh prsta u vrećicu s finim crnim prahom na pojasu; utrljao je
prah u osjetljivo
tkivo ispod jezika i osjetio kako novo sredstvo prodire u
njegova osjetila, miješajući se sa ostatcima prethodnog. Norma je nastavila pričati; iako nije
slijedio njenu logiku, bio je uvjeren da su otkrića veličanstvena.
"Daj mi praktični primjer", izgovori on pletući jezikom. "Nešto što mogu razumjeti."
Navikao je da Norma izgovara tajanstvene formule. Bit će da su se temeljile na klasičnoj
geometriji, ali je ona svoje znanje primjenjivala na mnogo složenije načine. "Mogu zamisliti
izračunavanja sve do beskonačnosti", odgovori ona kao da je u transu. "Ne moram ih zapisivati."
Njoj čak nisu bila potrebna ni sredstva za poticanje uma da bi to postigla. Aurelius joj se divio.
"Upravo u ovom trenutku zamišljam jednu ogromnu
i djelotvornu strukturu koja se može izgraditi po razumnoj cijeni, desetak i više kilometara
dugačku, utemeljenu na odnosu zlatnog presjeka."
"Ali kome će ikada biti potrebno nešto tako ogromno?" "Ne mogu zaviriti u budućnost,
Aureliuse." Norma ga je zadirkivala. Zatim su zašli dublje u prašumu, znatiželjni i napeti zbog onoga
što su mogli otkriti. Normino lice je zračilo energijom. "Možda postoji nešto... nešto čega se
još nisam sjetila."

Pažljivo izvedene pripreme i obrana nikad ne mogu garantirati pobjedu. Međutim,

zanemarivanje ovih mjera opreza je gotovo siguran put u poraz.
Strateški priručnik Armade Lige

TERCERO XAVIER HARKONNEN i njegovih šest letjelica za nadzor, koje su pripadale

Armadi, putovale su predviđenim putovima, zadržavajući se da obave provjeru i procjenu vojnih
postrojenja na Svjetovima Lige, kao i njihove pripreme za obranu. Poslije mnogo godina, tijekom
kojih je bilo tek nekoliko manjih sukoba, nitko nije znao gdje bi Omnius mogao ponovno
udariti.
Xavier se nikada nije pokajao zbog teške odluke koju je donio za vrijeme napada cymeha na
Zimiju. Viceroj ga je cijenio zbog toga što je imao hrabrosti i bio odlučan; bez obzira na to, Manion
Butler je mudro poslao mladog
časnika na put za vrijeme obnove, omogućivši
Salusijancima da zaliječe rane ne tražeći žrtveno janje.
Xavier nije prihvaćao nikakve izgovore od škrtih plemića koji nisu bili voljni priložiti potrebna
sredstva. Nije se smjelo štedjeti. Svaki slobodni svijet kojeg strojevi osvoje, bit će gubitak za cijelu
ljudsku rasu.
Nadzorni brodovi putovali su od rudnika na Hagalu do
širokih riječnih ravnica Poritrina, zatim su se uputili na Senecu na kojoj je vrijeme bilo
nemilosrdno, a kiša tako korozivna da bi se čak i strojevi raspali ubrzo nakon osvajanja.
Zatim su slijedili planeti Relicona, također članice Lige, za njim Kirana III, pa Richese, s
razvijenom industrijom vrlo visoke tehnologije zbog koje su se mnogi plemići Lige osjećali neugodno.
U teoriji, sofisticirani uređaji za proizvodnju nisu imali ugrađene kompjutore niti umjetnu
inteligenciju, ali uvijek je bilo pitanja i sumnji.
Na kraju je Xavierov tim stigao do posljednje točke na svom inspekcijskom obilasku, Giedi
Prime. Konačno će i to ostaviti za sobom. Moći će se vratiti kući, ponovo vidjeti Serenu, i moći će
ispuniti obećanja koja su dali jedno drugom...
Svi ostali svjetovi Lige izgradili su polja za skrembliranje. Nedostatci štitnika, koji su došli do
izražaja za vrijeme napada cymeha, nisu u potpunosti umanjili vrijednost Holtzmanovog genijalnog
rada, a skupe prepreke su i dalje pružale dosta dobru zaštitu protiv napada misaonih strojeva. Kao
dodatak tome, svaki svijet ljudi još davno je napravio ogromnu zalihu atomika, kojima
su se mislili obraniti u slučaju da za njih svane sudnji dan. S takvom količinom nuklearnih
projektila, svaki guverner planeta čelične volje mogao je pretvoriti svoj svijet u šljaku, ako ga nije htio
prepustiti Omniusu.
Iako su misaoni strojevi također imali pristup
atomicima, Omnius je zaključio da atomici nisu korisni i

42
 selektivni kada je riječ o uspostavljanju vlasti, a i nije bilo lako očistiti planet od radioaktivnosti
nakon njihove upotrebe. Osim toga, zaključio je da mu takvo oružje nije neophodno, jer je posjedovao
neograničena sredstva i neograničeno strpljenje.
Dok se Xavier iskrcavao iz nadzornog broda predvodnika u svemirskoj luci na Giedi Prime,
počeo je treptati na jakom suncu. Pred njim se prostirala dobro održavana metropola sa svojim
kompleksima za stanovanje i industrijskim proizvodnim postrojenjima između sređenih parkova i
kanala. Sve je bilo žarkih boja i
svježe, a cvijeće umjetnički aranžirano u lijehama. Međutim, on je pomoću svojih novih Tlulaxa
pluća i tkiva uspijevao osjetiti tek nagovještaj najjačih mirisa, čak i kada bi duboko udahnuo.
"Baš bi bilo lijepo da ovamo dovedem Serenu jednoga dana", reče on s puno čežnje dok je iz
svemirskog broda koračao prema zgradi raketne luke. Ako se oženi njome, možda bi ovaj svijet bio
pogodan za medeni mjesec. Tijekom cijelog obilaska držao je oči otvorene pokušavajući pronaći
odgovarajuće mjesto.
Nakon četiri mjeseca provedena u svemiru, Serena je Xavieru strašno nedostajala. Znao je da su
predodređeni da budu zajedno. Na njegovom životnom putu nije bilo
nikakvih prepreka i sve je bilo jasno određeno. Kad se vrati na Salusu, obećao je sebi da će i
formalno objaviti njihovu
zaruke. Smatrao je da više nema svrhe čekati.
Viceroj Butler se već odnosio prema njemu kao prema sinu, a mladi časnik je dobio i blagoslov
svog poočima Emila Tantora. Koliko je Xavier mogao zaključiti, svi u Ligi su se slagali da bi
sjedinjenje te dvije plemićke kuće bilo i te kako korisno.
Osmjehnuo se razmišljajući o Sereninom licu, o njenim zagonetnim ljubičastim očima... a onda
pogleda preko uzletišta i ugleda magnusa Sumija kako prilazi brodovima za nadzor. Izabrani vođa je
došao u pratnji desetak članova kućne straže Giedi Prime.
Magnus je bio mršavi muškarac pri kraju srednjeg
doba, blijede kože i sijedo-plave kose koja mu je sezala do ramena. Sumi podiže ruku. "Ah,
Tercero Harkonnen! Pozdravljamo dolazak Armade Lige i jedva čekamo potvrditi da Giedi Prime
može poboljšati svoju obranu
protiv misaonih strojeva."
Na to mu se Xavier ukočeno naklonio. "Zadovoljan sam zbog vaše spremnosti da surađujete,
vaša uzontosti. Protiv Omniusa ne smijemo koristiti jeftine materijale niti sustave za zaustavljanje koji
neće na zadovoljavajući način zaštititi vaš narod."
Poslije bitke na Zimiji, Xavierovi inženjeri zatražili su da budu ovlašteni za izvođenje strateških
poboljšanja u cijeloj Ligi. Plemići su zavukli ruke u svoje blagajne, povećali poreze podanicima i
potrošili neophodan novac za izgradnju obrambenih sustava. Na svakoj postaji na putu,
na jednom planetu za drugim, mjesec za mjesecom, Xavier je raspoređivao ekipe inženjera i
trupe Armade tamo gdje je smatrao da su najpotrebniji.
Uskoro će ipak krenuti kući. Uskoro. Što se taj trenutak više približavao, to je on sve češće
razmišljao o Sereni.
Kućna straža, u lijepim odorama i dobro naoružana, postrojila se u stavu mirno oko brodova za
nadzor. Magnus Sumi dade znak Xavieru da ga slijedi. "Jedva čekam da sve razjasnimo tijekom
raskošne gozbe, tercero Harkonnen. Naručio sam dvanaest različitih jela, plesačice
i glazbenike, kao i naše najbolje pjesnike. Ti i ja možemo se opustiti u mojoj rezidenciji i
porazgovarati o planovima. Uvjeren sam da si umoran od puta. Koliko možeš ostati kod nas?"
Xavier tek uspije stisnuti usne u grčeviti osmijeh, dok je razmišljao o tome koliko je daleko od
Saluse Secundus. Čak i kada napuste Giedi Prime, brodovi će još mjesec dana morati putovati kroz
svemir prije nego što se vrate kući. Što prije krene odavde, prije će moći ponovo zagrliti Serenu.
"Vaša uzoritosti, ovo je posljednja postaja na našem dugačkom putu. Ako nemate ništa protiv,
ne bih vrijeme gubio na proslave i posvetio bih se obilasku." Pokazao je rukom na svoje brodove za
nadzor. "Moramo se držati rasporeda. Bojim se da mogu ostati samo dva dana na Giedi Prime. Bit će
najbolje da se usredotočimo na posao koji nas čeka."
Magnus je bio razočaran. "Da, pretpostavljam da vam nije do slavlja poslije štete koju ste
pretrpjeli na Salusi Secundus."
Xavier je za dva dana na brzinu i gotovo površno obavio obilazak obrambenih položaja planeta.
Zaključio je da je Giedi Prime blistav i napredan svijet s puno prirodnih resursa, i čak je počeo
razmišljati o tome da se tu jednog dana nastani i sagradi vlastito imanje.
Povoljno je ocijenio ono što je vidio, ali nije zaboravio ni da ih upozori. "Nema sumnje da je
ovo planet koju će misaoni strojevi željeti osvojiti, vaša uzoritosti." Proučio je planove grada i
preraspodjelu resursa na glavnim kontinentima. "Cymehi će sasvim sigurno pokušati da tijekom

43
napada sačuvaju industrijska postrojenja kako bi ih roboti mogli kasnije koristiti. Omnius zagovara
učinkovitost."
Magnus Sumi je bio ponosan. Ukazao mu je na podstanice na dijagramima. "Namjeravamo
postaviti sekundarne kule za emitiranje štitnika na nekoliko strateških točaka." Dok je to govorio, na
ekranu s planovima uključiše se žaruljice. "Već smo podigli jednu dodatnu stanicu za emitiranje na
jednom od nenaseljenih otoka u sjevernom moru, koja je u stanju osigurati potpuno pokrivanje iz
polarne projekcije. Nadamo se da ćemo je priključiti za mjesec dana."
Xavier je zbunjeno klimnuo, umoran od svih tih pojedinosti kojih se naslušao ovih mjeseci.
"Drago mi je
što to čujem, premda sumnjam da vam je neophodan i
sekundarni kompleks za emitiranje."
"Želimo se osjećati sigurni, tercero."
Kada su se njih dvojica zaustavila ispod srebrnih paraboličnih kula koje su parale nebo iznad
Giedi Prime, Xavier se uputio oko nasipa od plasbetona koji je sprečavao ulaz za velika vozila. Uopće
nije sumnjao da bi se jedan ratnik cymeha lako probio kroz njega.
"Vaša uzoritosti, predlažem vam da ovdje stacionirate više pješadije i postavite još prepreka.
Pojačajte obrambene artiljerijske baterije duž planeta u cilju zaštite
od prodora iz svemira. Cymehi su se na Salusi usredotočili na uništenje kula i lako bi se moglo
dogoditi da to ponovo pokušaju." Kucnuo je zglavcima prstiju po debelom apričeliku potpornih
stupova kule. "Ovi štitnici su vaša prva
i posljednja linija obrane, vaša najefikasnija blokada protiv misaonih strojeva. Nemojte je
zanemariti."
"Tako je. Naše tvornice za vojnu opremu proizvode teške topove i oklopna vozila. Potrudit
ćemo se da u najskorije vrijeme okružimo ovaj kompleks velikom vojnom silom. Isto ćemo učiniti i s
novim postrojenjem na sjeveru."
Nedovršena sekundarna generatorska postaja nalazila se na previše osamljenom mjestu da bi je
mogli zaštititi od jakog napada.
Međutim, njeno postojanje je izgleda utješno djelovalo na magnusa i njegov narod.
"Odlično", reče Xavier, i baci pogled na kronometar na
svom zglavku. Sve se odvijalo jako dobro, možda bi njegovi brodovi za nadzor mogli krenuti
prije zalaska sunca...
Magnus nastavi nesigurnim glasom: "Tercero, jesi li zabrinut zbog ograničene vojne obrane
Giedi Prime u svemiru? Naša kućna straža ima nekoliko velikih brodova na stazi koji bi trebali otjerati
flotu strojeva ako se približi, ali broj patrolnih i izviđačkih brodova nije baš veliki. Priznajem da se
osjećamo ranjivi u tom području. Što ako nas Omnius napadne direktno sa staze?"
"Imate na tlu raketnu obranu koja se do sada uvijek pokazala pouzdana." Xavier nestrpljivo
podiže pogled oprema jasnom nebu. "Smatram da se morate usredotočiti na to da kompleks štitnika
osigurate s tla. Sa zastrašujućom snagom štitnika za skrembliranje ne može se mjeriti ni ogroman broj
ratnih brodova Armade. Kad je robotska flota koja je napala Salusu shvatila da ne može uništiti
skremblere, povukla se."
"Ali što će se dogoditi ako postave blokadu oko Giedi
Prime sa staze?"
"Vaš svijet je u stanju izdržati opsadu do dolaska snaga Lige." Jedva čekajući da se vrati u
svemirsku luku, Xavier odluči umiriti guvernera. "Preporučit ću da se na stazu oko Giedi Prime
pošalju jedan do dva razarača klase javelin."
Magnus je te večeri priredio oproštajnu gozbu njemu u čast zbog pomoći koju im je Armada
pružila. "Jednog dana", reče on, "možda ćemo vam svi biti zahvalni što ste
nam spasili živote."
Xavier se ispričao usred obroka. Hrana i vino kao da nisu imali nikakav ukus. "Ispričavam se,
vaša uzoritosti, ali moja eskadrila ne smije propustiti optimalni prozor za odlazak." Naklonio se na
vratima i pohitao prema svojoj letjelici. Pojedinim vojnicima će biti krivo što nisu još malo ostali, ali
većina je jedva čekala povratak kući isto kao i on. I oni su imali svoje drage i obitelji, a ti vojnici su i
te kako zaslužili nagradu.
Nakon što je na taj način završio obilazak, Xavier napusti prelijepu Giedi Prime, uvjeren da je
vidio i napravio sve što je bilo neophodno.
I potpuno nesvjestan slabosti koje se nije potrudio otkriti.

Da li smo postajali robovi strojeva, prebacili smo na njih tehnička znanja... ne snabdjevsi ih
odgovarajućim sustavima vrijednosti.

44
 PRIMERO FAYKAN BUTLER, Sjećanja na Džihad

PUTNIK SNOVA SE PRIBLIŽIO ZEMLJI, iskonskom domu čovječanstva, a sada središnjem

Sinkroniziranom svijetu. Seurat je dopustio Vorianu Atreidu da upravlja brodom, ali je ostao na
oprezu. "Ovakvi rizici me zabavljaju."
Vor frkne, zagledavši se u nečitljivi izraz na sloju bakrene kože robota. "Dokazao sam da sam
vrlo sposoban pilot - vjerojatno najbolji od svih povjerenika."
"Pretpostavljam da jesi, za jedno ljudsko biće, jer njihovi refleksi su spori, a krhko tijelo sklono
slabostima."
"Barem su moji vicevi bolji od tvojih." Vor preuzme kontrolu nad crno-zlatnim brodom.
Dokazao je svoju vještinu izbjegavši kišu asteroida dok je ubrzavao
zaobilazeći jaku gravitaciju oko Jupitera. Na dijagnostičkim pločama zasvjetlucaše alarmi
upozorenja.
"Voriane, izašao si iz prihvatljivih parametara. Ne budemo li se mogli osloboditi Jupiterove
gravitacije,
sagorjet ćemo." Robot ispruži ruku da resetira kontrolne
uređaje na zapovjednom mostu. "Ne smiješ dovesti u opasnost ažuriranog Omniusa kojeg
nosimo..."
Vorian se nasmije, jer mu je uspio trik. "Prešao sam te, stan Metalumu. Prekalibrirao sam
senzore alarma dok nisi gledao. Provjeri na kontrolnim uređajima i uvjerit ćeš se da
i dalje imamo dosta manevarskog prostora."
Sasvim lako su se odvojili od plinovitog diva. "U pravu si, Voriane, ali zašto si uopće uradio
tako nešto?"
"Da vidim može li se robot usrat u gaće", Vor je odredio vektor za pristajanje preko strojnih
nadzornih stanica i satelita koji su kružili oko Zemlje. "Nikada nećeš naučiti uživati u praktičnim
šalama."
"U redu, Voriane, trudit ću se... i vježbati."
Voru prođe kroz um da bi jednog dana mogao požaliti što je Seurata naučio toj vrsti humora.
"Slučajno imam i nešto drugo osim metala u svom mozgu, kao uostalom i svi misaoni strojevi.
Naša neuroelektronika sastoji se od najegzotičnijih legura u mreži optičkih vlakana, složenih polimera,
tekrisela i... "
"Ipak ću te i dalje zvati stari Metalum. Ako ni zbog čega drugog, zato što te to nervira."
"Nikada neću shvatiti ljudske ludorije."
Reda radi, Seurat je upravljao brodom kada se Putnica snova spustio u prepunu svemirsku luku.
"Završili smo još
jedan uspješni obilazak, Voriane Atreide."
Mladić je osmjehujući se prošao prstima kroz dugačku crnu kosu. "Putujemo po kružnoj stazi,
Seurate. Krug nema kraja."
"Zemlja... Omnius je početak i kraj."
"Sve shvaćaš previše doslovno. Zbog toga te pobjeđujem u mnogim strateškim igrama."
"Samo četrdeset tri posto vremena, mladiću", ispravi ga Seurat.
"Otprilike polovinu."
Vorian se uputi prema izlazu, jedva čekajući da izađe i udahne svježi zrak. "Nije loše za nekoga
tko je sklon bolestima, odsutnostima duha, fizičkim slabostima i velikom broju ostalih nedostataka.
Uzimam ti polako mjeru, uvjerit ćeš se ako provjeriš kako stojimo." Zatim se spustio na polje od
nabitog plasbetona.
Roboti za utovar hitali su između većih komada opreme s UI koja se kretala unaokolo na
kliznim poljima. Mali užurbani dronovi penjali su se u cijevi motora i ispušne otvore; strojevi za
održavanje skenirale su velike komponente tražeći mjesta koja je trebalo popraviti. Roboti tankeri
punili su gorivom parkirane zvjezdane brodove, pripremajući ih za bilo koju misiju na koju im
prepametni Omnius naredi da pođu.
Dok je Vorian stajao i žmirkao na suncu, jedan divovski
cymeh krene naprijed na zglobnim nogama. Jasno se
vidjela unutrašnjost tog hibridnog stroja: hidraulika, senzorski sustavi, plave munje nervnih
impulsa koji su prenošeni iz elektrofluida do mislitroda. U središtu tog strojnog tijela visjela je posuda
sa zaštićenim mozgom - umom jednog davnog generala-čovjeka.
Cymeh je vrtio svoje tornjiće senzore kao da ga pokušava pronaći, a onda je malo promijenio
pravac i uputio se prema Voru, podigavši prednje ruke-hvataljke. Teška kliješta škljocnuše.

45
 Vorian mu mahne i pohita prema njemu. "Oče!"
Budući da su cymehi redovno mijenjali privremena tijela u zavisnosti od fizičkih zahtjeva
njihovih raznih aktivnosti, teško ih je bilo razlikovati jedne od drugih. Otac je, međutim, uvijek
dolazio vidjeti Vora kad bi se Putnice
snova vratio s misije ažuriranja.
Mnogi porobljeni ljudi živjeli su na Sinkroniziranim svjetovima i služili sveumu. Omnius ih je
držao u znak sjećanja, i većina nije živjela tako udobno kao Vorian i nije obavljala nikakve važne
poslove. Povjerenici poput njega prolazili su kroz posebnu obuku, pohađali su elitne škole za vođe
ekipa i druga važna mjesta pod upravom strojeva.
Vor je čitao o slavi Titana i znao je priče o očevim velikim osvajanjima. Budući da je odgojen
pod okriljem sveuma i podučavao ga je njegov otac cymeh, mladić nikada nije dovodio u pitanje
poredak u svijetu niti vlastitu odanost prema Omniusu.
Poznavajući blagi temperament robota kapetana, Agamemnon je iskoristio svoj znatni utjecaj da
sačuva za svog sina mjesto na Seuratovom brodu za ažuriranje, mjesto na kome su mu čak i ostali
odabrani povjerenici zavidjeli. Seurat je bio nezavisni robot i nije mu smetalo mladićevo društvo, čak
je govorio da je Vorova
nepredvidiva ličnost obogatila njihove misije. Povremeno bi i sam Omnius zatražio od Vora da
preuzme kakvu ulogu u simulacijama i pomogne mu bolje shvatiti sposobnosti
divljih ljudskih bića.
Vorian je sada bez imalo straha jurio preko uzletišta prema oružjem načičkanom cymehu koji se
nadnosio nad njim. Mladić je s puno ljubavi zurio u obješenu posudu s mozgom svoga oca na kojoj je
bilo iscrtano neobično mehaničko lice koje se sada nalazilo na donjoj strani.
"Dobro došao natrag." Agamemnonovi zakrpljeni vokali činili su da mu glas zvuči duboko i
očinski. "Seurat je već skinuo izvještaj. Ponovo si mi omogućio da se ponosim tobom. Primaknuo si se
za još jedan korak postizanju naših ciljeva." Okrenuo je svoj tornjić, krenuvši natrag i Vorian nastavi
cupkati pokraj oklopljenih nogu dok se
Agamemnon udaljavao od broda.
"Kad bi samo moje krhko tijelo poživjelo do tada", s puno čežnje reče Vor. "Jedva čekam biti
izabran za neo- cymeha."
"Tek ti je dvadeset godina, Voriane. Previše si mlad da
bi te mučile morbidne misli o vlastitoj smrtnosti."
Iznad njihovih glava su na žuto-bijelim plamenovima koji su usporavali njihovo spuštanje,
balansirali orbitalni tegljači. Vozila za utovar kojima su upravljali Ijudi-radnici kotrljala su se prema
mjestu gdje su se brodovi spustili, pripremajući
se da raspodjele teret prema strogim uputama. Vor je
bacio pogled na robove, ali nije razbijao glavu oko njihovog položaja. Svatko ima svoja
zaduženja na Sinkroniziranim svjetovima, svako ljudsko biće, stroj i kognitor. Ali Vor je
bio iznad ostalih, jer je imao prigodu da jednog dana postane isto što i njegov otac. Cymeh.
Prošli su pokraj neobilježenih skladišta s računalnim sustavima za nadzor i popis u kojima su
bili uskladišteni gorivo i zalihe. Osoblje, ljudi-svećenici, dijelilo je hranu i materijal iz skladišta
robovima u gradu. Inspektori - od kojih su neki bili roboti, a neki ljudi - provjeravali su kvalitetu i
određivali količine kad su u pitanju bili Omniusovi veliki planovi.
Vor nikako nije mogao shvatiti kakvim to životom žive neobrazovani radnici koji su tovarili
teške sanduke na svemirskom doku. Radnici robovi obavljali su dužnosti koje bi i najjednostavniji
stroj za utovar obavio i brže i efikasnije. Ali bio je zadovoljan što čak i ti niži ljudi imaju zadatke koje
mogu obaviti kako bi zaradili za život.
"Seurat mi je rekao za Salusu Secundus, oče." Nastavio je brzo hodati kako bi održao korak s
ogromnim cymehom. "Žao mi je što tvoj napad nije uspio."
"Bio je to samo test", odvrati Agamemnon. "Divlja ljudska bića imaju novi obrambeni sustav
kroz koji smo prodrli."
Vor je blistao. "Siguran sam da ćeš smisliti način kako da Omniusovu vladavinu proširiš na sve
hrethgire. Kao u ona vremena opisana u tvojim memoarima, kada su Titani imali potpunu vlast."
General cymeh se u sebi namrštio na ovaj komentar. Agamemnonova optička vlakna detektirala
su mnogobrojne stražar-oči koje su lebdjele oko njih. "Ne
žalim za prošlim danima", reče on uskoro zatim. "Ponovo si čitao moje memoare?"
"Tvoje priče mi nikad neće dosaditi, oče. Vrijeme Titana, veliki Tlaloc, Prve Hrethgir pobune...
sve je to zadivljujuće." Dok je slijedio veličanstvenog cymeha, Vor je imao osjećao da je nešto
posebno. Uvijek je bio na oprezu, unutar granica svog položaja, tražio načina da se poboljša. Želio je

46
dokazati da je vrijedan svih mogućnosti koje su mu pružene... i da zavređuje još mnogo više. "Bio bih
sretan da saznam nešto o tom novom obrambenom sustavu
hrethgira, oče. Možda bih ti mogao pomoći u nalaženju načina kako da ga zaobiđeš."
"Omnius proučava podatke i on će odlučiti što učiniti. Tek sam se nedavno vratio na Zemlju."
Pošto su ljudske ambicije i dalje bile temelj njihove psihe, Titani su uvijek radili na
monumentalnim planovima
izgradnje: podizali su megahtske zgrade i spomenike
samima sebi, koji su slavili završetak doba čovječnosti i veličali vrijeme Titana. Porobljenim
umjetnicima i arhitektima zapovjeđeno je da naprave originalne crteže i skice koje su cymehi potom
modificirali ili odobravali.
U blizini je neki stroj podizao komponente nebodera i postavljao ih na mjesto, dodajući katove
već postojećima, iako misaoni strojevi nisu imali potrebu da se dalje šire. Povremeno je Vor na te
ekstravagantne građevine gledao samo kao na način da se zaposle robovi...
On nikada nije upoznao svoju majku i shvaćao je samo da je prije više stoljeća, prije nego što su
se Titani kirurškim putem preobrazili u cymehe, Agamemnon
napravio vlastitu banku sperme iz koje je proizveo Voriana. Tijekom stoljeća, general je mogao
stvoriti potomaka
koliko je htio, koristeći prihvatljive surogat-majke.
Premda nikada nije saznao ni za jednog brata ili sestru, Vorian je naslućivao da ih ima. Pitao se
kako bi se osjećao da ih sretne, ali u društvu strojeva emocionalne veze nisu bila praktične. Samo se
nadao da njegova braća i sestre nisu razočarali Agamemnona.
Budući da je njegov otac često odlazio na razne zadatke, Vor bi tada tražio da razgovara s
preostalim Titanima, jer ga je kopkalo da što više sazna o događajima zabilježenim u
Agamemnonovim slavnim i opširnim memoarima. Koristio je svoj odgovorni položaj da se poboljša.
Neki od prvih cymeha — naročito Ajax — bili su
arogantni i odnosili su se prema Voru kao prema
neopisivoj dosadi. Drugi, poput Juno ili Barbarosse, smatrali su ga zabavnim. Svi su s velikom
strašću govorili o Tlalocu, prvom od velikih Titana koji je zapalio iskru revolucije.
"Volio bih da sam upoznao Tlaloca", primijeti Vor, pokušavši održi razgovor. Agamemnon je
volio pričati o svojim slavnim danima.
"Da, Tlaloc je bio sanjar i imao je ideje za kakve nikada do tada nisam čuo", mrmljao je cymeh
dok su išli bulevarima. "Ponekad je bio pomalo naivan i nije uvijek shvaćao praktične posljedice
svojih ideja. Ali ja sam mu ukazivao na njih. Upravo zbog toga smo bili tako sjajno društvo."
Agamemnon bi uvijek ubrzao korak kada je govorio o Titanima. Umorivši se od kaskanja za
njim, Vorian počne dahtati.
"Tlaloc je uzeo ime po drevnom bogu kiše. Tlaloc je bio naš vizionar dok sam ja bio vojni
zapovjednik. Juno je bila naša taktičarka i upraviteljica. Dante je vodio računa o statistikama,
birokraciji i broju stanovnika. Barbarossa se brinuo o reprogramiranju misaonih strojeva, vodeći
računa o tome da njihovi ciljevi ne odstupaju od naših. On im je usadio ambiciju."
"To je baš bilo dobro", primijeti Vorian. Agamemnon je oklijevao, ali nije izrekao na glas
nikakvu primjedbu, jer je bio svjestan nazočnosti stražar-
očiju. "Kada je posjetio Zemlju, Tlaloc je shvatio koliko je ljudska rasa stagnirala, koliko su
ljudi postali zavisni od strojeva i apatični. Nisu više imali nikakav cilj, ništa ih nije pokretalo, nisu
osjećali strast. Na kraju više ništa nisu morali raditi osim pustiti svoje stvaralačke impulse da se
razmašu, ali oni su postali previše lijeni čak i za maštanja."
Kroz zvučnike koji su prenosili njegov glas dopre zvuk kojim je obično izražavao gađenje.
"Tlaloc je, međutim, bio drukčiji", nadoveže se Vor. Cymehov glas postane življi. "Tlaloc je
odrastao u
sustavu Thalim, na jednom vanjskom svijetu-koloniji gdje su
uvjeti života bili teški, gdje si se morao preznojiti na svakom poslu, čak i prokrvariti i dobiti
žuljeve. Morao je izboriti svoje mjesto i zaraditi svoj položaj. Kada je došao na Zemlju, uvjerio se da
je ljudski duh odumro — a da ljudi to čak nisu ni primijetili!
Držao je govore pokušavajući okupiti ljudska bića, pokušavajući ih natjerati da shvate što se
događa. Nekolicina ga je gledala sa zanimanjem, smatrajući ga zabavnom novošću." Agamemnon
podiže svoju snažnu metalnu ruku. "Međutim, oni su njegove riječi shvatili samo kao diverziju. Ubrzo
se publika kojoj je bilo dosadno vratila svom tromom, hedonističkom životu."
"Ali ne i ti, oče."
"Bio sam nezadovoljan svojim životom u kome se ništa nije događalo. Tada sam već bio
upoznao Juno i nas dvoje

47
 smo imali svoje snove. Tlaloc ih je kristalizirao umjesto nas. Nakon što smo mu se Juno i ja
pridružili, stavili smo u pokret događaje koji su doveli do rušenja Starog Carstva."
Otac i sin su stigli u središnji kompleks u kojem je boravio zemaljski Omnius, premda su
rezervna čvorišta sveuma bila raspoređena širom planeta u obliku mreže od oklopljenih trezora i
visokih kula. Vorian je slijedio cymeha u glavnu strukturu, jedva čekajući da se posveti svom dijelu
posla. Bio je to obred kojeg su već mnogo puta obavili.
Tijelo za hodanje koračalo je širokim hodnicima i na kraju ušlo u postrojenje za održavanje,
ispunjeno cijevima za podmazivanje, hranjivim cilindrima ispunjenim mjehurićima, uglačanim
površinama stolova, i treperavim
sustavima za analizu. Vor je izvadio kutiju s alatom, zatim je otvorio usisne šmrkove i pustio
mlazove vode pod visokim tlakom, pronašao je meke krpe i ulja za poliranje. Kao povjerenik, smatrao
je ovo svojim najvažnijim zadatkom.
Agamemnon se zaustavio u središtu te sterilne prostorije ispod aparata za podizanje. Magnetska
šaka- pandža se spustila i obuhvatila spremnik u kome se nalazio njegov drevni mozak. Vrata za
neuronske spojeve su se otvorila uz škljocanje i kablovi mislitroda su se spiralno povukli. Ruka je
podigla spremnik koji je i dalje bio prikvačen na privremene baterije i za sustave za
održavanje života.
Vorian mu je prišao s naramkom opreme. "Znam da ovo ne možeš osjetiti, oče, ali meni se sviđa
misliti da ti to
pričinjava zadovoljstvo i da od toga postaješ učinkovitiji."
Zapuhnuo je spojna vrata zrakom pod velikim tlakom i potocima tople vode, poslije čega je
mekanom krpom izglačao cijelu površinu. General cymeh nemušto je mrmljao od zadovoljstva.
Vor je završio čišćenje i glačanje, zatim je podesio žice
i kablove i prikopčao uređaje za dijagnostiku. "Sve funkcije su optimalne, oče."
"Nije ni čudo kada me tako dobro održavaš. Hvala ti, sine."
"Čast mi je to raditi."
Predući svojim sintetiziranim glasom, Agamemnon
reče: "Ako me nastaviš tako dobro služiti, Voriane, jednoga dana ću te preporučiti za najveću
nagradu. Zatražit ću od Omniusa da te kirurškim putem preobrati u cymeha kakav sam i ja."
Pri spomenu te divne budućnosti, Vorian još jednom izglača spremnik, a zatim se s puno ljubavi
zagleda u spužvaste obrise mozga u njemu. Pokušao je prikriti nalet neugodnosti, ali mu suze ipak
ispuniše oči. "To je najviše čemu se jedno ljudsko biće može nadati."

Ljude je vrlo lako slomiti, jer su njihova tijela tako krhka. Je li uopće vrijedno truda ozlijedivati
ih ili oštećivati?
ERASMUS, Nerazvrstani laboratorijski dosjei

DOK JE PONOVO ZURIO U NEBO iznad Zemlje kroz stotinu optičkih vlakana za
procjenjivanje, Erasmus nije bio zadovoljan. Robot je stajao u visokom zvoniku svoje vile, zureći kroz
zakrivljeni veliki oklopljeni prozor. Ovaj svijet, prošaran oceanima, šumama i gradovima podignutim
na ostacima drugih gradova, već je vidio nastanak i nestanak mnogih civilizacija. Kada bi se sjetio te
povijesti, njegova vlastita dostignuća izgledala su mu mala i nevažna.
Zbog toga će se morati više potruditi.
Ni Omnius niti bilo koji od njegovih delegiranih arhitekata nisu shvaćali pravu ljepotu.
Erasmusa su zgrade i nacrt obnovljenog grada podsjećali na komponente oštrih kutova i naglih
prekida. Grad mora biti nešto više od
djelotvornog kružnog dijagrama. Dok je ispitivao metropolu na svoj multifazni način, vidio ju je
kao složeni mehanizam, projektiran i sagrađen da odgovara samo svojoj namjeni. Imala je vrlo jasne
crte i bila sustavno efikasna, što znači da ju je krasila krajnje bezbrižna ljepota... bez imalo
profinjenosti.
Pravo je razočaranje kada sveznajući sveum odbija živjeti u skladu sa svojim mogućnostima.
Ponekad su nevjerojatno nerealne ljudske ambicije imale izvjesnu vrijednost.
Omnius se ili nije obazirao ili je namjerno gazio gracioznu ljepotu zlatnog doba u ljudskoj
arhitekturi. Međutim, ta hladna i hirovita superiornost nije bila logična. Erasmus je priznavao da
nazire izvjesnu ljepotu u aerodinamičnim strojevima i komponentama — ali je ipak više volio uglačani
sloj svoje platinske kože, glatku gracioznost svog lica zrcala, koje je moglo poprimiti različite izraze.
Međutim, nije vidio razloga u zagovaranju ružnoće samo da bi popljuvao zapaženi koncept
ljepote neprijatelja.

48
 Kako je jedan tako nepregledan kompjutorski um, raspoređen preko stotina planeta, mogao
izražavati makar i nagovještaj uskogrudnosti? Što se tiče Erasmusa, koji je svoje samostalno i zrelo
shvaćanje razvio tijekom dugog i dubokog razmišljanja, Omniusov stav otkrivao je nedostatak
sveobuhvatnog razmišljanja.
Ispustivši zvuk koji je podsjećao na prenaglašeno uzdisanje, koji je pokupio od ljudskih bića,
emitirao je misao-naređenje štitnicima za projektiranje da prekriju prozore u zvoniku. U skladu sa
svojim raspoloženjem, projektirao je umjetne, pastoralne prizore s drugih svjetova. Bili su tako utješni
i spokojni.
Zastao je kod sintesajzera odjeće na jednom od zidova, odabrao model koji je želio i pričekao da
mu pripreme odjeću. Tradicionalnu pregaču slikara. Kada je bila gotova, navukao ju je preko svog
vitkog tijela i uputio se preko prostorije do štafelaja na koji je već postavio prazno platno, paletu s
bojama i fine kistove.
Dovoljno je bilo da samo mahne rukom pa da se na projekcionim štitnicima pojave uvećane
slike djela raznih velikih majstora. Odabrao je "Kućice u Cordevilleu" pradavnog umjetnika sa
Zemlje, Vincenta Van Gogha. Bila je smjela i živopisna, ali u biti sirovo izvedena; potezi kistom bili
su neprikladni, a boja nevješto nanijeta u
debelim slojevima i mrljama. Ali kada bi se promatrala kao cjelina, slika je posjedovala neku
sirovu energiju i beskrajnu primitivnu titravost.
Pošto se duboko usredotočio na sliku, Erasmus je mislio da je prodro u tajnu Van Goghove
tehnike. Ali mu je i dalje izmicalo zbog čega bi itko uopće poželio stvoriti tu sliku.
Iako nikad do tada nije slikao, krajnje precizno je kopirao dotično umjetničko djelo. Sve je bilo
isto, do posljednjeg poteza kista, do posljednje nijanse boje. Kada je završio, Erasmus se zagledao u
svoje djelo. "Ovo je najiskreniji oblik laskanja."
Najbliži ekran na zidu poprimio je blijedu sivu boju i osvijetlio se. Omnius ga je promatrao, kao
i uvijek.
Erasmus uopće nije morao pravdati svoje postupke, budući
da sveum nikada neće shvatiti ono što je nezavisni robot radio.
Ponovo se okrenuo i proučavao sliku. Zašto je bilo tako teško shvatiti kreativnost? Bi li bilo
dovoljno nasumice izmijeniti neke komponente pa da svoj rad nazove originalnim djelom? Kada je
robot priveo kraju svoje proučavanje, zadovoljan što nije napravio ni jednu pogrešku i što nije
odstupio od tolerancije koju je uočavao na slici, Erasmus je čekao da shvati.
Polako je došao do spoznaje da ono što je upravo završio nije zapravo bila umjetnost, kao što ni
sve što izađe iz tiskarskih strojeva nije književnost. On je samo krajnje detaljno prekopirao pradavnu
kompoziciju. Nije joj ništa dodao, nije sintetizirao nikakvu novost. Izgarao je od potrebe da shvati u
čemu je razlika.
Iznerviran, Erasmus odluči krenuti drugim putem. Besprijekornim glasom pozvao je dvojicu
slugu i naredio im da odnesu njegov pribor za slikanje u jednu od laboratorija
u zgradi. "Namjeravam stvoriti novo umjetničko djelo, koje će biti samo moje. Neku vrstu mrtve
prirode. Vaša uloga u tome bit će od vitalnog značaja. Radujte se svojoj sreći."
U sterilnom okruženju laboratorija i uz hladnu pomoć osobnih robota stražara, Erasmus je
pristupioA vivisekciji triju žrtava, ne obraćajući pažnju na njihove krikove. "Želim prodrijeti do srži
stvari", primijeti on duhovito, "do njenog soka života."
Umrljanim metalnim prstima proučavao je organe koji su se cijedili, stiskao ih, gledao kako
sokovi istječu iz njih i kako se gubi stanična struktura. Proveo je letimičnu analizu, i otkrio aljkavu
mehaniku i neučinkovite sustave cirkulacije, koji su bili nepotrebno složeni i skloni kvarovima.
Osjetivši treperavu energiju, impulzivnost, Erasmus postavi štafelaj. Novo djelo, potpuno
jedinstveno! Sam će napraviti raspored i obojit će likove pomoću različitih filtara, također će napraviti
nekoliko namjernih pogrešaka kako bi se što više približio ljudskoj nesavršenosti i nesigurnosti.
Bit će da je konačno na pravom tragu.
Po njegovoj naredbi, roboti čuvari uniješe ogromnu posudu punu svježe, nezgrušane ljudske
krvi. Erasmus počne izdvajati zanimljive ljudske organe — još tople na dodir — sa svog stola, a zatim
naredi dvojici dronova za čišćenje da oribaju unutrašnjost tijela donatora. Vodeći računa o rasporedu i
porijeklu, ispuštao je jedan organ za drugim u krv i promatrao ih kako se ljuljuškaju u tekućini - oči,
jetra, bubrezi, srca.
Lagano procjenjujući svaki korak tog postupka, raspoređivao ih je točno onako kako mu je
nalagala njegova "probuđena kreativnost". Erasmus je dodao još neke sastojke u svoj sablasni gulaš.
Sjetivši se nečeg što je naučio o umjetniku Van Goghu, odrezao je uho s jednog leša ta ga također
ubacio u ogromnu posudu.
Na kraju se udaljio dok mu je s metalnih ruku kapala krv.

49
 Predivan aranžman — takav još nigdje nije vidio. Nije se mogao sjetiti ni jednog slavnog
umjetnika među ljudima koji je nešto slično naslikao. Nitko drugi do sada nije uradio ništa ni izbliza
slično ovome.
Erasmus je obrisao svoje glatke metalne ruke i počeo slikati na praznome platnu. U središtu je
oštroumno nacrtao jedno od tri srca, prikazavši krajnje detaljno komore, pretkomore i aortu. Međutim,
to nije trebao ni biti realistični prikaz seciranja. Nezadovoljan, razmazao je neke od linija ne bi li
postigao umjetnički dojam. Prava umjetnost je zahtijevala pravu dozu nesigurnosti, isto kao što
sladokusci nisu mogli zamisliti jela bez začina.
Bit će da se kreativnost sastoji upravo u tome. Dok je slikao, Erasmus je pokušavao zamisliti
kinestetični odnos između svog mozga i svojih mehaničkih prstiju, impulse misli koji su pokretali
prste.
"Da li je to ono što ljudska bića definiraju kao umjetnost?" Oglasi se Omnius s ekrana na zidu.
Ovog puta se Erasmus nije upustio u raspravu sa sveumom. Omnius je bio s razlogom skeptičan.
Erasmus nije postigao pravu kreativnost. Da, postigao je originalan i grafički raspored. Ali u ljudskim
umjetničkim djelima, ukupan zbroj sastojaka značio je mnogo više od pojedinih dijelova. To što je
istrgnuo organe iz žrtava, potopio ih u krv i naslikao, nije ga približilo razumijevanju ljudske
inspiracije. Čak i ako bi podesio po želji pojedinosti, ostao
bi neprecizan i nenadahnut.
Pa ipak, možda je krenuo u dobrom smjeru. Erasmus nije mogao podići ovu misao na sljedeći
logički stupanj, a počeo je shvaćati i zašto. Dotični proces uopće nije bio racionalan. Kreativnost
i točnost analize su se međusobno isključivali.
Nemoćni robot zgrabi stravičnu sliku svojim snažnim rukama, polomi okvir i pocijepa platno.
Morat će biti bolji, mnogo bolji od ovoga. Erasmus promijeni izraz na svom metalnom polimerskom
licu; sada je predstavljalo stiliziranu masku zamišljenosti. Nije se nimalo približio shvaćanju ljudskih
bića, usprkos čitavom stoljeću stalnog proučavanja
i ispitivanja.
Erasmus se zatim laganim korakom uputio u svoje privatno svetište, botanički vrt gdje je slušao
klasičnu glazbu koja je dopirala kroz staničnu strukturu biljaka. "Rapsodija u plavom", od nekog tamo
kompozitora sa Stare Zemlje.
U vrtu za razmišljanje, robot, koga su morile teške brige sjedne na crvenkasto sunce i osjeti
toplinu na svojoj metalnoj koži. To je bila još jedna od stvari u kojima su ljudska bića izgleda uživala,
ali on nikako nije mogao shvatiti zašto. Iako je imao modul za pojačavanje senzora, njemu je to i dalje
sličilo samo na toplinu.
A pregrijani strojevi se pokvare.

Tapiserija svemira je nepregledna i složena, a sastoji se od bezbroj uzoraka. Niti tragedije

možda oblikuju potku, ah zato čovječanstvo, zahvaljujući svom neustrašivom optimizmu, i dalje
uspijeva vesti male crteže sreće i ljubavi.
KOGITOR KUTNA, Građa Introspektivnih arhiva

POSLIJE DUGOG BORAVKA U SVEMIRU, Xavier je mogao razmišljati samo o povratku

kući i o toplom zagrljaju Serene Butler.
Dobio je odmor i vratio se na imanje Tantorovih gdje su ga srdačno dočekali roditelji koji su ga
usvojili i njihov živahni sin Vergyl. Tantorovi su bili nježan i inteligentan postariji par koji je tiho
govorio, tamne kože i kose boje gustog dima. Xavier je izgleda bio od iste sorte, zanimao se za slične
stvari i držao je do moralnih vrijednosti. Odrastao je u ovoj prostranoj kući punoj topline, koju je i
dalje smatrao svojim domom. Iako je i pravno naslijedio ostala harkonenska dobra - vađenje rude i
industrijska
postrojenja na tri planeta - mnoge sobe u domu Tantorovih i dalje su ga čekale.
Kada je ušao u svoj poznati veliki stan, Xavier je zatekao par čupavih sivih lovačkih vukova koji
su ga
dočekali mašući repovima. Spustio je torbe i počeo se
hrvati s psima. Životinje su bile veće od njegovog malog brata, a uvijek su bile raspoložene za
igru i oduševljene što ga vide.
Te večeri je kuharica spremila za obitelj svoj specijalitet: divljač u kadulji pečenu s medom,
očišćene orahe i masline iz Tantorovih maslinika. Na nesreću, od kada je bio izložen plinu cymeha,
koji mu je spržio dišne putove, nije mogao osjeti ukuse i arome. Kuharica ga je u panici pogledala
kada je dodao sol i sezonske začine - bez kojih nije osjećao nikakav ukus - u inače ukusno jelo.

50
 To je bila još jedna stvar koju su mu misaoni strojevi oduzeli.
Poslije večere se Xavier smjestio u tešku hrastovu stolicu ispred rasplamsale vatre, pijuckajući
crno vino iz vinograda Tantorovih, čiji ukus također, na nesreću, gotovo da nije osjećao. Uživao je u
odmoru kod kuće, gdje se nije morao pridržavati vojnog protokola. Proveo je skoro pola godine na
učinkovitim, ali oskudnim brodovima za nadzor,
a noćas će konačno spavati poput djeteta u svojoj spavaćoj sobi.
Jedan od sivih lovačkih vukova je glasno hrkao s čupavom njuškom položenom na Xavierovo
stopalo; na nogama je imao samo čarape. Emil Tantor, s vijencem kose boje dima oko inače ćelave
glave, sjedio je u stolici nasuprot svog usvojenog sina. Emil se raspitivao o
strateškim položajima Sinkroniziranih svjetova i vojnoj snazi
Armade. "Kakvi su izgledi da izbije rat poslije napada na
Zimiju? Hoćemo li ih ikada uspjeti poraziti, a ne samo odbijati napade?"
Xavier je završio vino, nasuo još pola čaše sebi i punu čašu starijem čovjeku, a onda se ponovo
zavalio u stolici, ni jednom ne uznemirivši sivog psa. "Situacija nije nimalo ružičasta, oče." Kako se
gotovo nije sjećao svojih pravih roditelja, oduvijek je gospodara Tantora zvao ocem. "Ali nikada nije
ni bila ružičasta, i to još od vremena Titana. Možda smo živjeli previše udobno za vrijeme Starog
Carstva. Zaboravili smo što smo, kako da iskoristimo vlastite mogućnosti, i zato već tisuću godina
plaćamo danak. Bili smo laka lovina — prvo za zle ljude, zatim za bezdušne strojeve."
Emil Tantor je pijuckao vino i zurio u ognjište. "Znači, ipak opet ima nade? Moramo imati nešto
za što ćemo se uhvatiti."
Xavierove usne se izviše u nježni osmijeh. "Mi smo ljudska bića, oče. Sve dok se budemo držali
toga, uvijek će biti nade."
Xavier je sljedećeg dana poslao poruku na imanje Butlerovih, zatraživši dozvolu da prati
vicerojevu kćerku u godišnjem lovu na čekinjare, koji se trebao održati za dva dana. Serena je već
sigurno saznala da se Xavier vratio. Njegova flota stigla je uz veliku pompu i Manion Butler je sigurno
očekivao njegovu poruku.
Znao je da salusijansko društvo drži do formalnosti i da
je ekstravagantno. Da bi dobio dopuštenje da bude pratitelj prelijepe vicerojeve kćeri, morao je
ispuniti određena očekivanja.
Glasnik je u kasno jutro pokucao na vrata doma Tantorovih; Vergyl, koji je stajao pokraj svog
brata, razvukao je lice u osmijeh kada je vidio izraz na Xavierovom licu. "Što je bilo? Mogu li i ja
poći? Je li viceroj pristao?"
Xavier se našali: "Kako bi mogao odbiti čovjeka koji je spasio Salusu Secundus od cymeha?
Upamti to, Vergyle, ako ikada budeš želio steći naklonost neke mlade dame."
"Morat ću spasiti cijeli planet da bih imao djevojku?" sumnjičavo upita dječak, mada je bio
oprezan i nije odmah odbacio Xavierove riječi.
"Za ženu kao što je Serena, upravo je to ono što moraš učiniti." Zatim je ušao u veliku kuću da
obavijesti Tantorove o svojim planovima.
Sljedećeg jutra, Xavier je obukao najbolje odijelo za jahanje i krenuo prema imanju Butlerovih
dok se još razdanjivalo. Posudio je očevog salusijanskog pastuha boje čokolade, predivnu životinju s
upletenom grivom,
uskom njuškom i sjajnim očima. Životinja je imala velike uši
i naprosto je klizila bez i najmanjeg trzaja dok se kretala, po čemu su se inače raspoznavali
nedovoljno uvježbani konji.
Na prijevoju travnatog brda nalazila se skupina ukrašenih i bijelo okrečenih zgrada — glavna
kuća, štale,
prostorije za poslugu i skladišta raspoređena kao vanjske
zgrade duž oboda ograde. Dok se njegov konj penjao uzbrdo, ugledao je upečatljive prizore
bijelih šiljastih tornjeva Zimije daleko iza sebe.
Staza posuta izlomljenim krečnjakom krivudavo se uspinjala do prijevoja. Šljunak se drobio pod
kopitima pastuha dok je Xavier jahao, udišući reski zrak. Mogao je osjetiti vlažnu hladnoću ranog
proljeća, vidjeti mlado lišće na drveću, prvo blistavo poljsko cvijeće. Međutim, svaki dah koji bi
uvukao u svoja nova pluća mirisao je isto, neodređeno.
Čokoti vinove loze optakali su brdo poput zelenog baršuna, brižljivo održavani i navodnjavani;
svaki čokot bio je privezan za žice razapete između stupića, kako bi grozdovi bili odignuti od zemlje
zbog lakšeg branja. Čvornata stabla maslina okruživala su glavnu zgradu, i njegove niske grane bile su
posute bijelim cvjetovima. Svake godine su prvo prešanje grožđa i maslina bili razlog za slavlje u
svakom salusijanskom domaćinstvu; ovdašnji vinogradi su se međusobno nadmetali tko će imati
najbolju berbu.

51
 Dok je Xavier prolazio na konju kroz ulazne dveri i
ulazio u dvorište, unaokolo su se već motali i ostali jahači u odjeći za lov. Psi su lajali i trčkarali
oko nogu pastuha, ali je konj boje čokolade stajao dostojanstveno, uopće ne obraćajući pažnju na
lovačke pse kao da su neodgojeni dječaci.
Lovci pod ugovorom zgrabiše remenje i povukoše pse.
Jedan broj niskih crnih konja za lov propinjao se unaokolo. Nisu bili ništa manje nervozni od
pasa. Dvojica lovaca glasno zviznuše, poslije čega im se pridružiše i ostali. Svi su bili spremni
otpočeti svetkovine predviđene za taj dan.
Manion Butler iziđe iz štale pozvavši, poput kakvog vojnog zapovjednika koji svrstava trupe za
borbu, svoju ekipu na okup. Pogleda mladog časnika i podiže ruku u znak pozdrava.
U tom trenutku je Xavier ugledao Serenu koja je izjahala na predivnoj sivoj kobili preko čijih
leđa je bilo prebačeno ukrašeno sedlo. Nosila je visoke čizme, jahače hlače i crni kaputić za jahanje.
Oči su joj sijevnule poput električnih iskri kada su im se pogledi sreli.
Dokasala je do mjesta gdje je Xavier sjedio na svome konju, polako razvlačeći krajeve usana u
osmijeh. I pokraj svih tih pasa koji su lajali, nemirnih konja i lovaca koji su se derali, Xavier je imao
želju da je poljubi, toliko je želio to da se jedva suzdržao. Serena je ostala hladno službena i
samo mu je pružila ruku u rukavici u znak pozdrava. Prihvatio ju je i zadržao njene prste u
svojima.
U tom trenutku je strašno želio imati telepatske moći poput čarobnica s Rossaka i pošalje joj
svoje misli. Na osnovu očiglednog oduševljenja koje joj je preplavilo lice, pomislio je da je Serena
sasvim dobro znala kako se on osjeća, jer su i nju samu prožimala istovrsni osjećaji.
"Putovanje kroz svemir bilo je tako dugo", reče on.
"Stalno sam mislio na tebe."
''Stalno? Trebao si se usredotočiti na svoje dužnosti." uputila mu je skeptičan osmijeh. "Možda
bismo mogli ostati malo sami za vrijeme današnjeg lova, da mi ispričaš o čemu si sanjario."
Veselo je potjerala svoju sivu kobilu prema mjestu gdje ju je čekao otac. Svjesni očiju koje ih
promatraju, ona i Xavier su održali prihvatljivu udaljenost. On pojaše naprijed i prihvati ispruženu
ruku njenog oca u crnoj rukavici. "Zahvaljujem vam što ste mi dopustili sudjelovanje u lovu,
viceroje."
Rumeno lice Manion Butlera oblije osmijeh. "Drago mi je što si nam se mogao pridružiti,
tercero Harkonnene. Siguran sam da ćemo ove godine ući u trag čekinjavku. Tih zvijeri sasvim
sigurno ima u ovim šumama — i moram reći da čeznem za šunkom i pečenjem. Naročito za slaninom
čekinjavka. Nema joj ravne."
Serena ga je pogledala razigranim pogledom. "Ako bi poveo manje pasa koji laju, konja koji
galopiraju i ljudi koji se bučno probijaju kroz grmlje, možda bi onda, oče, lakše pronašao neku od tih
stidljivih životinja."
Umjesto odgovora, Manion se osmjehnuo kao da je ona još prerano sazrela djevojčica. Zatim je
pogledao Xaviera i rekao: "Drago mi je što si ovdje da je zaštitiš, mladiću."
Viceroj podiže desnu ruku. Oglasiše se trube i iz štale odjeknu mesingani gong. Čistokrvni
lovački psi zalajaše,
skupljajući se kod udaljenih dveri. Staza ispred njih vodila
je na drugu stranu rascvjetanih maslina i dalje u salusijansku šumu. Dva znatiželjna dječaka
širom otvoriše dveri, već predviđajući svoj prvi lov na čekinjavka.
Izjahali su poput rulje; prvo su se kroz izlaz progurali psi, a za njima veliki konji koji su na
leđima nosili profesionalne lovce. Manion Butler je jahao s njima, pušući u drevni rog koji je bio u
njegovoj obitelji još od vremena kada je Boyko Manresa osnovao prvo naselje na Salusi.
Lovci su se već bili raširili, svaki predvodnik odabrao je pravac i već su nestajali u šumi. Jedan
bistrooki mladić,
koji nije žurio, baci pogled preko ramena i namigne Xavieru, kao da je znao da mladi par nije
uopće imao namjeru uživati u lovu lova radi.
Xavier podbode svoga pastuha. Serena je jahala pokraj njega i njih dvoje odabraše stazu koja je
vodila između rijetkog drveća do blatnjavog korita potoka vlažnog od proljetnih kiša. Kradomice se
osmjehujući jedno drugom, osluškivali su udaljeni lavež pasa i rog njenog oca u koji
ovaj nije prestajao puhati.
Privatna šuma Butlerovih prekrivala je stotine hektara. Uglavnom je nisu dirali i podsjećala je na
rezervat s livadama i svjetlucavim potocima, pticama koje se gnijezde i bogatim potezima raznovrsnog
cvijeća koje je cvalo jedno za drugim u svim postojećim žarkim bojama čim bi se otopio snježni
pokrov.
Xavier je jednostavno bio sretan što je ostao sam sa

52
 Serenom. Dok su jahali jedno pokraj drugog, namjerno su se dodirivali rukama i ramenima.
Sklanjao je zelene grančice od njenog lica, a Serena mu je pokazivala ptice i sitne životinje; svima je
znala imena.
U svojoj udobnoj odjeći za lov, Xavier je nosio obredni nož u koricama, bič za bikove, i
chandler pištolj koji je ispaljivao oštre kristale. I Serena je imala nož i mali pištolj. Ni jedno od njih
nije očekivalo da će uloviti bilo što. Oni su lovili jedno drugo i oboje su toga bili svjesni.
Serena je bez oklijevanja odabrala stazu kao da je za vrijeme Xavierove nadzorne misije jahala
kroz šumu u potrazi za mjestima na kojima bi se mogli osamiti.
Konačno ga je povela između niza tamnih borova do livade s visokom travom, cvijećem u
obliku zvijezda i debelom trskom koja je bila viša od nje. Trska je okruživala ribnjak s površinom
glatkom poput zrcala. Bilo je to plitko staro jezerce nastalo zahvaljujući otopljenom snijegu čiju vodu
je osvježavao jedan podzemni izvor.
"Voda je puna mjehurića", reče ona. "Peckaju ti kožu." "Znači li to da bi pošla na kupanje?"
Xavieru se
stegnulo grlo kad je pomislio na to.
"Bit će vani hladno, ali to je topli izvor. Voljna sam riskirati."
Serena je sjahala osmjehujući se i pustila svoju kobilu da pase. Čula je pljuskanje u jezeru, ali
im je trska zaklanjala pogled.
"Zvuči kao da u njemu ima i puno riba", primijeti Xavier. Skliznuo je sa pastuha, potapšao ga po
mišićavom vratu i pustio ga da njuši gustu travu i cvijeće u blizini sive kobile.
Serena je skinula jahače čizme i čarape, zatim je podigla široke hlače za jahanje iznad koljena i
krenula bosa kroz trsku. "Da vidim kakva je voda."
Xavier je provjerio je li njegovo sedlo dobro pričvršćeno. Otvorio je jedan džep na bisagama i
izvadio bocu svježe citrusove vode. Krenuo je za Serenom prema trski, već zamišljajući kako će
plivati pokraj nje; njih dvoje sami i goli plivaju kroz ovo osamljeno šumsko jezero, ljubeći se...
Bez ikakvog upozorenja, jedan čudovišni čekinjavko nahrupio je iz trske, podigavši blato i vodu
iz hladne rupe u kojoj se valjao. Serena je viknula, više iznenađena nego uplašena, i pala na leđa u
blato.
Čekinjavko je udarao po trski svojim kopitima. Dugačke kljove virile su mu iz četvrtaste gubice;
služile su mu za iskopavanje mladica i napad na neprijatelja. Životinja je imala široko razmaknute oči,
velike i crne. Glasno je rikala, kao da se sprema bljuvati vatru. U pričama o velikim lovovima na
čekinjavke nastradali su mnogi muškarci, lovački psi i konji — ali te životinje su sada bile tako rijetke.
"Brzo u vodu, Serena!"
Čekinjavko se okrenuo kada je čuo njegov povik. Serena je poslušala Xaviera i nastavila se
udaljavati od
trske ulazeći dublje u jezerce. Zaplivala je, svjesna da vepar
ne može jurnuti na nju ako zađe dovoljno duboko.
Čekinjavko je izletio iz trske. "Pazi se, Xaviere!" Serena je već bila do struka u vodi i izvukla je
lovački nož, iako je bila svjesna da mu ne može pomoći.
Xavier se čvrsto ukopao u mjestu, držeći nož u jednoj ruci i chandler pištolj u drugoj. Ni ne
trepnuvši, podigao je oružje koje je izbacivalo kristalne strelice i tri puta pogodio čekinjavka u lice.
Oštri projektili probili su životinji obraz i čelo i zarili mu se duboko u debelu lubanju. Sljedeći pucanj
raznio je jednu kljovu. Međutim, čekinjavko je nastavio juriti prema njemu, ne prekidajući svoj
usamljenički stampedo.
Xavier je opalio još dva puta. Teško povrijeđena životinja strašno je krvarila. Bila je smrtno
ranjena, ali čak ni bliska smrt nije mogla ublažiti inerciju njenog tijela. Dok je zvijer tutnjila prema
njemu, Xavier odskoči u stranu i
raspara joj grlo nožem, presjekavši joj vratnu žilu. Čekinjavko se okrenuo i poprskao ga krvlju,
iako mu je srce već bilo stalo.
Xavier posrne pod težinom stvorenja koje je padalo, ali se uspio nekako odgurnuti, izbjegavši
kljove oštre poput žileta koje su i dalje pokušavale, grčeći se, dohvatiti ga. Xavier ustane i posrćući se
udalji od životinje, tresući se od pretrpljenog šoka. Odjeća za lov bila mu je natopljena krvlju
životinje.
Odjurio je u izgaženu trsku na rub vode. "Serena!"
"Sa mnom je sve u redu", dovikne ona, pljuskajući kroz
vodu prema obali.
Pogledao je svoj odraz u mirnom jezeru i vidio da su mu košulja i lice prekriveni krvlju. Nadao
se da nije njegova. Zahvatio je hladnu vodu rukama i poprskao kožu, a onda je uronio glavu u vodu da
bi sprao smrad iz kose. Izribao je ruke pijeskom.

53
 Serena stiže do njega; odjeća joj se cijedila, a mokra kosa joj se priljubila uz glavu. Krajem
kaputića za jahanje obrisala je krv s njegovog vrata i obraza. Zatim mu je raskopčala košulju i obrisala
mu i grudi.
"Nisam zadobio ni ogrebotinu", reče on iako nije znao je li to točno. Koža na jednoj strani vrata
ga je pekla i bridjela, kao da je bila oguljena, a i grudi su ga boljele od sudara sa životinjom. Uhvatio
joj je ruku i privukao je. "Jesi li sigurna da nisi povrijeđena? Nisi zadobila nikakvu posjekotinu, nisi
ništa slomila?"
"Ti to mene pitaš?" počne ga zadirkivati s nevjericom. "Nisam ja hrabri borac koji se uhvatio
ukoštac s veprom."
Serena ga je zatim poljubila. Usne su joj bile hladne od vode, ali im on nije dao da se odvoje od
njegovih, polako ih budeći svojima, dok se nisu blago rastvorile i dok im se
topli dah nije pomiješao, a poljubac produbio. Poveo ju je od ruba jezera kroz trsku do meke
trave na livadi, daleko od mrtvog čekinjavka.
Mladi ljubavnici su jedno drugom sklonili mokru kosu s
ušiju i očiju i ponovo se poljubili.
Blizina smrti kao da ih je oživjela. Xavierova koža je plamtjela i srce mu je tuklo kao ludo, iako
je opasnost uveliko prošla. Osjetio je novo uzbuđenje. Bilo mu je žao što ne može uživati u njenom
zavodničkom parfemu, već samo nazreti njegovu nazočnost, što ga je stavljalo na velike muke.
Serenina mokra odjeća bila je hladna i Xavier vidi da
se naježila. Sve čega se mogao sjetiti bilo je da skine s nje vlažnu tkaninu. "Dođi da te ugrijem."
Pomogla mu je da joj otkopča crni kaputić za jahanje i košulju, a onda se njeni prsti pozabaviše
njegovom okrvavljenom košuljom.
"Samo da se uvjerim da nisi ranjen", reče Serena. "Ne znam što bih da si nastradao." Izgovorila
je to na brzinu između poljubaca.
"Potrebno je nešto više od divljeg vepra da me odvoji od tebe."
Strgnula mu je košulju s ramena i počela petljati oko krajeva rukava. Livada je bila meka i
bujna. Konji su strpljivo pasli travu dok su Xavier i Serena vodili ljubav bez suzdržavanja,
izražavajući svoju nagomilanu strast, prvo šapatom objavljujući svoju ljubav, a zatim i kricima.
Na ostale lovci kao da su zaboravili, iako je Xavier ubio čekinjavka i morat će ispričati
dramatičnu priču tijekom večerašnje gozbe. Dakako, neke pojedinosti će morati
izostaviti...
Rat s misaonim strojevima u tom trenutku nije postojao. U ovom kratkom i vrtoglavom trenu,
oni su bili samo dva zaljubljena ljudska bića, koja su nakratko ostala sama.

Znanosti bi se mogla pripisati izvjesna oholost, uvjerenje da će naši životi biti bolji što više
budemo razvijali tehnologiju i što više budemo znali.
TLALOC, Vrijeme Titana

SVE ŠTO SE ZAMISLI MOŽE postati stvarnost... ako je genij dovoljno velik. Tio Holtzman je
to ponovio u stotinu govora održanih u vijeću lordova na Poritrinu. Njegova shvaćanja i dostignuća
zapalila su snove i pothranjivala samopouzdanje ljudi. Njihovu vjeru u vlastite tehnološke sposobnosti
kada bi izgubili svaku nadu u borbi protiv strojeva.
Tu mantru također su prihvatili njegov pokrovitelj, lord Niko Bludd, kao i predstavnici u Ligi
Plemića. Negdje na početku svoje karijere, Holtzman je shvatio da nisu najbolji znanstvenici uvijek ti
kojima se čestita ili koji dobivaju sredstva. Te počasti pripadaju najboljim zabavljačima i najspretnijim
političarima.
Nema sumnje da je Mudrac Holtzman bio istraživač na svom mjestu. Dobio je izuzetno tehničko
obrazovanje i postigao je izuzetan uspjeh zahvaljujući svojim izumima i oružanim sustavima koji su
svi odreda korisno upotrijebljeni protiv Omniusa. On se, međutim, pobrinuo da dobije veći
publicitet i pažnju nego što su sami izumi to zasluživali.
Obilato se koristeći svojim govorničkim sposobnostima i uljepšavajući izvjesne pojedinosti,
izdigao je svoju slavu na pijedestal na kome je sada stajao. Holtzman je od sebe napravio junaka
Poritrina i pobrinuo se da ne ostane samo još jedan bezimeni izumitelj. Njegova sposobnost da očara
publiku, da izazove čuđenje kod nje i natjera je da počne razmišljati o raznim mogućnostima, uveliko
je premašivala njegove sposobnosti kao znanstvenika.
Da bi održao taj mit, Holtzman je sve vrijeme žudio za novim idejama, a one su zahtijevale
inspiraciju i duga razdoblja neometanog razmišljanja. Volio je pustiti mogućnosti da se kotrljaju poput

54
kamenčića niz strmu planinsku padinu. Ponekad bi se kamenčići zaustavili, proizvevši neku buku, ali
bez krajnjeg rezultata; u drugim, pak, prigodama, takve zamisli pokrenule bi lavinu.
Sve što se zamisli može postati stvarnost.
Ali prvo mora biti zamišljeno, prvo stvaratelj mora imati viziju.
Poslije povratka kući s uništene Saluse Secundus, rezervirao je privatnu kabinu na luksuznom
brodu, jednom od tihih zračnih brodova koji je polazio iz grada Starda u delti, prepuštao se strujama
toplog vjetra koje su se kretale prema unutrašnjosti kopna, i krstario preko naizgled beskrajnih
poritrinskih ravnica.
Holtzman je stajao na otvorenoj palubi cepelina, promatrajući zeleno i smeđe more trave
poprskano
jezerima. Ptice su ispod njega letjele poput jata riba. Spora zračna letjelica plutala je bez ikakve
žurbe i bez reda
vožnje.
Zagledao se prema prostranom obzoru. Beskrajne udaljenosti, beskrajne mogućnosti. To je na
njega djelovalo hipnotički, meditativno... inspirativno. Ovakva mjesta su mu otvarala um, dopuštala su
mu da slijedi lude zamisli i da ih obara poput grabljivice koja progoni plijen.
Zračni brod je prošao iznad geometrijskih oblika na tlu koji su sličili na tetovažu, brižljivo
obrađenih oranica namijenjenih uzgajanju šećerne trske. Na ostalim poljima rasle su debeljuškaste
žitarice i končasta vlakna od kojih se pravila poritrmska tkanina. Čitave vojske ljudi robova obrađivale
su farme, poput pčela iz košnice.
Slijedeći idilični oblik Novokršćanstva, narod Poritrina stavio je izvan zakona kompjutorizirane
strojeve za žetvu i vratio svoje društvo primitivnijim korijenima. Napustivši usavršene strojeve, morali
su pribaviti veliki broj radnika. Prije dosta vremena, Sajak Bludd bio je prvi plemić Lige koji je uveo
ropstvo kako bi održao u životu poljoprivredu.
Taj poritrinski lord pravdao je svoj čin time da je za robove uzimao samo dužnike čovječanstva,
uglavnom budislamske kukavice koje su pobjegle umjesto da se bore protiv Titana tlačitelja i misaonih
strojeva. Da se nisu plašili pomoći čovječanstvu da se obrani, govorio je Sajak Bludd, možda bi
svojom brojnošću mogli izmijeniti tijek rata. Obrađivanje polja bila je najniža cijena koju su njihovi
potomci mogli platiti...
Holtzman je koračao po palubi broda. Od poslužitelja je uzeo izbrazdanu čašu šećernog soka iz
koje je pijuckao dok je razmišljao. Kada je spustio pogled na more trave ispod, osjetio je pravo
blaženstvo. Nije bilo ničeg što bi
odvraćalo um... ali za sada ni inspiracije. Veliki znanstvenik je često išao na ovakva putovanja
ne bi li sredio misli. To je postizao jednostavno zureći i razmišljajući - i radeći, premda su svi ostali
putnici izgleda bili na pravom odmoru.
Zahvaljujući Holtzmanovim prethodnim uspjesima, Niko Bludd mu je dao odriješene ruke da
radi na svim vrstama nove obrane i oružjima koja mu padnu nas pamet. Na nesreću, znanstvenik je
tijekom prethodne godine počeo shvaćati da mu polako ponestaje ideja.
Genij nije genij ako mu nedostaje kreativni impuls. Mudrac je, dakako, mogao još neko vrijeme
živjeti od prošlih uspjeha. Ali morao je i redovno nuditi nove izume, jer će u protivnom i lord Bludd
početi sumnjati u njega.
Holtzman to nikako nije smio dopustiti. To je bilo pitanje ponosa.
Bilo ga je sramota što su cymehi tako lako prošli kroz njegove štitnike za skrembliranje na
Salusi Secundus. Kako je mogao - i on i svi ostali inženjeri koji su radili na
tom projektu — previdjeti činjenicu da cymehi imaju ljudske mozgove, a ne tekrisele? To je bio
veliki, pogubni propust.
Međutim, zbog vjere i nade koju su polagali u njega —
da ne spominje i znatna sredstva — osjećao je veliki
pritisak. Ljudi mu nikada neće dopustiti da se povuče. Morat će pronaći neko drugo rješenje i
još jednom spasiti situaciju.
Za vrijeme boravka u laboratorijima svoje rezidencije u Stardi sve vrijeme je tragao, čitao je
disertacije i teorijske radove koji su mu bili poslani, i kombinirao ih tragajući za mogućnostima koje
su se mogle iskoristiti. Mnogi od tih izvještaja bili su ezoterični, tako da su nadilazili čak i njegovu
moć shvaćanja, ali povremeno bi mu se neka od ideja i sviđala.
Holtzman je ponio sa sobom brojne zapise na ovaj mentalni odmor nad poritrinskim ravnicama.
Jedan ambiciozan i zanimljiv rad napisala je nepoznata teoretičarka s Rossaka po imenu Norma
Cenva. Koliko je mogao ustanoviti, ona još ni od koga nije dobila pismene preporuke, ali su njene
zamisli svejedno bile začuđujuće. Ona je razmišljala o jednostavnim stvarima u potpuno novom

55
svjetlu. Imao je izvjestan predosjećaj u vezi s njom, instinkt rnu je govorio da na nju obrati pažnju. A i
imala je tako kratku biografiju...
Kada je svjetlost zvijezda obasjala prostranu zdjelu poritrinskog neba, on je sjedio sam u svojoj
kabini i pio topao voćni napitak. Zurio je u Normine proračune, ponavljajući ih u svome umu, trudeći
se uočiti pogreške dok je pokušavao shvatiti njene misli. Ta mlada, nepoznata matematičarka izgleda
da nije gajila nikakve
pretenzije, jednostavno je izvlačila nove ideje iz oblaka sa
željom da ih podijeli s čovjekom koga je smatrala svojim intelektualnim sudrugom. Pošto nije
mogao shvatiti neke od njenih jednadžbi, došao je do zaključka da više sumnja u svoje sposobnosti
nego u njene postulate. Norma Cenva je izgleda bila nagrađena božanskim nadahnućem.
A to je bilo upravo ono što je njemu bilo potrebno. Holtzman je osjetio nemir i ostao razmišljati
do duboko
u noć. Opustio se tek u zoru i uspio utonuti u san, prethodno
donijevši odluku. Zračni brod se blago ljuljuškao na povjetarcu nastavljajući plovidbu preko
ravnica. Drijemao je s osmijehom na licu.
Uskoro će upoznati Normu. Možda će neke od njenih zamisli biti primjenjive na uređaje koje je
želio upotrijebi protiv misaonih strojeva.
Znanstvenik je istog popodneva osobno napisao poziv Normi Cenvi i poslao ga na Rossak preko
kurira Lige. Možda će ta mlada žena koja je odrasla izolirana u prašumi biti njegov spas... ako sve
izvede kako treba.

Povoljne prilike su nepouzdana ljetina, sa sićušnim cvjetićima koje je teško vidjeti, a još teže
ubrati.
Anonimus

NORMA CENVA se osjećala poput uljeza dok je stajala u radnoj sobi svoje majke koja je
gledala na krošnje grimiznog drveća. Vani je padala kisela, magličasta kiša; pojedine kapi s visokih
nebesa sadržavale su nečistoću i otrovne kemikalije iz pare koja je kuljala iz dalekih vulkana. Na
obzoru je primijetila tamne oblake koji su se približavali. Uskoro će pljuštati.
Što li je to Aurelius Venport želio da ona pronađe? Njena stroga majka je vrlo uredno održavala
ovu
jednostavnu prostoriju bijelih unutrašnjih zidova. U niši se
nalazila lijepa čarobničina odjeća, koja je bila Normi prevelika i za njen ukus previše otmjena.
Zufa Cenva je bila zastrašujuće lijepa, imala je prozirnu čistoću koja ju je činila savršenom - i grubom
- poput kakve klasične skulpture.
Čak i da nije imala telepatske moći, privlačila bi muškarce kao med mrave.
Glavna čarobnica je, međutim, imala samo vanjsku ljepotu i bila je neumoljiva po pitanju stvari
koje Normi nikada nije dopustila vidjeti. Ne bi se moglo reći da Zufa
nije vjerovala svojoj kćeri; jednostavno je smatrala da
djevojka ne zaslužuje sudjelovati u tim stvarima. Isto kao i njene telepatske družice, i Zufa se
izgleda hranila tajnovitošću.
Aurelius je, međutim, ovdje nešto vidio. "Nećeš zažaliti ako to pronađeš, Norma", rekao joj je sa
osmijehom. "Vjerujem da će ti majka na kraju to i spomenuti... ali mislim da joj to trenutno nije
glavna briga."
''Ja nikada nisam ni bila njena glavna briga.'' Znatiželjna, ali i zabrinuta da je ne uhvate. Norma
je nastavila tražiti.
Pogled joj se zaustavio na bilježnici končastih listova na radnom stolu. Debela bilježnica imala
je kestenjaste korice s nerazumljivim slovima koja nisu bila ništa manje tajanstvena od matematičkih
znakova koje je Norma
razvila. Dok je jednom prisluškivala čarobnice koje su kovale složene planove, Norma ih je čula
kako svoj privatni jezik nazivaju "Azhar."
Od povratka sa Saluse Secundus, majka se još više udaljila od nje i držala se još više po strani
nego obično. Kao da je odlučila pokušati nešto veliko poslije napada cymeha. Kada ju je Norma
priupitala kako napreduju pripreme za rat, Zufa se samo namrštila na nju. "Mi ćemo se za to
pobrinuti."
Glavna čarobnica provodila je dosta vremena s tajanstvenom skupinom žena s kojima je
šaputala o tajnim stvarima. Zufu je obuzela nova strast, pala joj je na pamet

56
 nova ideja koju je htjela upotrijebiti protiv misaonih strojeva. Da je njena majka smatrala da
Norma na bilo koji način može pridonijeti tom cilju, uzela bi patuljčicu u službu. Umjesto toga, Zufa
je sasvim otpisala svoju kćer, ne
pruživši joj priliku.
Najtalentiranije žene, njih otprilike tri stotine, obilježile su sigurnosnu zonu u dubokoj gljivastoj
šumi, u koju nisu imali pristup farmaceutski lešinari koje je unajmio Aurelius Venport. Svaki
istraživač koji bi zalutao u to izdvojenu područje naišao bi na čudne svjetlucave prepreke.
Norma, kojoj ništa nije moglo promaknuti, primijetila je neobjašnjive eksplozije i vatre u
području u kojoj su čarobnice, koje je osobno Zufa odabrala, provodile tjedne na intenzivnoj obuci.
Njena majka se rijetko vraćala u prostoriju na strmoj stijeni...
Norma je u majčinim prostorijama pronašla dva lista finog bijelog papira ispod bilježnice
kestenjaste boje: bio je to blijedi pergament kojeg su često koristili kuriri Lige. Aurelius je vjerojatno
želio da pronađe baš to.
Dovukla je stoličicu za penjanje do stola i popela se na nju. Ugledala je zaglavlje na prvom listu
pergamenta - bio je to službeni dokument s Poritrina. Iako se plašila da bi se njena majka mogla vratiti
iz prašume, znatiželja ju je natjerala da izvuče listove; začudila se kad je pročitala ime MUDRAC TIO
HOLTZMAN.
Kakvog li je razloga imao veliki znanstvenik da piše
njenoj majci? Nagnuvši se naprijed, djevojka pročita
uvodne riječi pisma: "Draga Norma Cenva." Namrštila se i preletjela pogledom preko poruke, a
onda se vratila na početak i počela je ponovno čitati sa sve većim oduševljenjem i bijesom. Tio
Holtzman želi da radim kod njega na Poritrinu? Smatra da sam sjajna? Ne mogu povjerovati.
Njena vlastita majka pokušala je sakriti pismo ili bar odgoditi slanje odgovora! Zufa joj ništa
nije spomenula, vjerojatno nije mogla povjerovati da Mudrac želi imati bilo kakve veze s njenom
kćeri. Srećom joj je Aurelius skrenuo na to pažnju.
Norma je pohitala u poslovni dio naselja na padini stijene. Pronašla je Venporta u čajani, gdje je
upravo završavao sastanak s nekim trgovcem. Kada je tamnoputi čovjek ustao, Norma je gegajući se
pohitala prema stolu i sjela.
Venport joj se toplo osmjehnuo. "Djeluješ mi uzbuđeno, Norma. Sigurno si pronašla pismo od
Mudraca Holtzmana?
Gurnula je pergament pred njega. "Majka je htjela spriječiti da vidim njegovu ponudu!"
"Zufa zaista zna izluditi čovjeka, znam, ali moraš je pokušati shvatiti. Budući da ni jedno od nas
nije u stanju obavljati stvari koje ona najviše cijeni, Zufa ne obraća pažnju na naše sposobnosti. Oh, i
te kako je ona svjesna tvog matematičkog talenta, Norma, i dobro zna da sam ja
sposoban poslovni čovjek, ali naše vještine u njenom svijetu nemaju nikakvu vrijednost."
Norma se uvijala na stolici. Nije željela biti popustljiva prema majci. "Zašto je onda sakrila ovo
pismo?"
Venport se nasmije. "Vjerojatno joj je bilo neugodno zbog pažnje koja ti je ukazana." Stisnuo joj
je šaku. "Ne brini, ja ću se umiješati ako tvoja majka pokuša ovo spriječiti. Ali pošto je toliko
zaokupljena ostalim čarobnicama, ne vidim kako bi se mogla se usprotivi ako bih ja obavio potrebnu
papirologiju za tebe."
"Ti bi to uradio? Zar moja majka..."
"Pusti mene da se za sve pobnnem. Već ću ja s njom izaći na kraj." Kratko i nježno je zagrlio
Normu. "Ja vjerujem u tvoje sposobnosti."
Aurelius Venport je u Zufino ime poslao službeno pismo slavnom izumitelju u kome se složio
da pošalje Normu kod njega. Mlada žena će učiti kod njega na Poritrinu i pomagat će mu u
laboratorijima. Za Normu je to bila životna prilika.
Njena majka možda neće ni primijetiti da je otišla.

Dom se može nalaziti svuda, jer je on dio čovjeka.

Izreka Zensunija

SREĆA JE NASTAVILA PRATITI Selima čak i u pustoši dok je vjetar brisao oko njega.
Preživljavanje je samo po sebi postalo divna igra vani u pustinji.
Ostavivši za sobom mrtvog pješčanog crva, pokušao je pronaći neku malu špilju ili bar pećinu u
stijeni gdje bi se mogao sakriti pred nadolazećom olujom. Selim je već bio strašno žedan i osvrtao se
unaokolo tražeći znakove kakve ljudske nastambe, iako je čisto sumnjao da je bilo koji drugi čovjek
ikada stigao tako daleko u ovu spaljenu divljinu.

57
 Sigurno ni jedan koji je preživio.
Zensuniji su došli na Arrakis poslije dugogodišnjeg lutanja od jednog planeta do drugog i na
njemu su se raštrkali po naseobinama koje su bile dosta udaljene jedne od drugih. Već nekoliko
naraštaja je taj narod lešinara
jedva preživljavao u pustinji, pa ipak su samo povremeno napuštali koliko-toliko sigurna
kamena područja, plašeći se divovskih crva.
Divlji pješčani crv odnio je Selima daleko od luke, daleko od neophodnih zaliha koje su bile
potrebne čak i
najspretnijim Zensunijima. Izgledi da preživi zaista nisu bili
veliki.
I tako, kada je nabasao na drevnu postaju za botanička ispitivanja kamufliranu među stijenama,
Selim gotovo da nije povjerovao u toliku sreću. To je neosporno bio još jedan znak koji mu je uputio
Buddallah. Čudo!
Stajao je ispred te kupolaste građevine koju su podigli davno zaboravljeni ekolozi koji su
proučavali Arrakis i koji su zaključili da je pun nedostataka. Možda je nekolicina znanstvenika iz
Starog Carstva ovdje živjela i bilježila podatke tijekom olujne sezone. Oštećena struktura
sastojala se od nekoliko niskih vanjskih zgrada ugrađenih u stijeni, koje su vrijeme i vjetrom
nanijet pijesak napola sakrili.
Dok ga je urlajuća oluja zasipala bockavim pijeskom, Selim je obilazio napuštenu postaju. Vidio
je nakrivljene vjetrenjače, ulubljene kolektore vjetra i ostale uređaje za prikupljanje podataka koji su,
na prvi pogled bi se reklo, odavno prestali s radom. Što je bilo najvažnije, pronašao je ulaz.
Ranjenim šakama i rukama koje su ga boljele od jahanja na crvu, Selim je udarao po toj
prepreci, tražeći načina da uđe. Uklonio je prašnjavo smeće u potrazi za nekom vrstom ručnog
mehanizma, pošto su se baterije odavno istrošile. Morao je ući u to sklonište prije nego olujni vjetar
stigne do njega u svoj svojoj snazi.
Selim je čuo za ovakva mjesta. Zensuniji lešinari
pronašli su nekoliko sličnih postaja i opljačkali ih. Dotične samodovoljne postaje podignute su
na Arrakisu kada je čovječanstvo bilo na vrhuncu, prije nego što su vlast preuzeli misaoni strojevi,
prije nego što su budislamske izbjeglice pobjegle na sigurno. Ovo automatizirano postrojenje bilo je
najmanje tisuću godina staro, a možda i više. Ali u pustinji, u kojoj se okolina nimalo ne promijem ni
za jedno tisućljeće, vrijeme je protjecalo drukčijom brzinom.
Selim je konačno uspio pronaći mehanizam koji je upravljao vratima. Međutim, kao što je i
pretpostavljao, energetske ćelije su bile prazne i uspio je izazvati tek malu iskru, zahvaljujući kojoj su
se vrata uz škripu samo malo odškrinula.
Vjetar je urlao. Uskovitlani pijesak.je visio poput magle na horizontu, zaklanjajući sunce.
Prašina ga je bockala po ranjenim ušima i licu i Selim je dobro znao da će uskoro postati smrtonosna.
U sve većem očaju, zaglavio je zub pješčanog crva u tamni otvor i upotrijebio ga kao polugu.
Otvor se još malo proširio, ali nedovoljno. Van je pokuljao hladan, ustajali zrak. Napeo je bolne
mišiće ruku i odupro se stopalima o stijenu, nalegnuvši svom težinom na svoju polugu.
Vrata su još jednom zaškripila i popustila. Selim se nasmije i baci zakrivljeni očnjak crva
unutra. Ovaj zazveči po metalnom podu. U trenutku kada se kroz djelomično otvorena vrata
promigoljio u postaju, začuo je prigušenu tutnjavu pješčane oluje koja je sve jače bjesnila vani.
Upravo je zaurlala u svoj svojoj jačini iznad njega.
Selim zgrabi rub vrata i snažno gurne. Vjetar i pijesak pokušali su ga spriječiti u tom naumu.
Nadošli pijesak je uletio kroz otvor u posudu za prihvat na podu. Morao je požuriti. Vjetar je popustio
samo na trenutak, ali i to mu je bilo dovoljno. Uspio je zatvoriti vrata i skloniti se od groznog
nevremena.
Bio je siguran... nije mogao povjerovati da je siguran. Smijao se svojoj sreći, a potom je
izgovorio molitvu zahvalnosti, iskrenije nego ijednu do tada. Kako je mogao dovesti u pitanje ovakav
blagoslov?
Selim je iskoristio mlaz dnevne svjetlosti da ispita prostor oko sebe. Srećom, napuštena je
postaja imala prozore. Iako su bili izgrebeni i ulubljeni od duge izloženosti pijesku i vjetru, ipak su
propuštali sve slabiju svjetlost unutra.
Ovo mjesto bilo je poput špilje s blagom. Slijedeći prašnjavu svjetlost koja je dopirala kroz
prozore, pronašao je nekoliko starih sjajnih traka koje je uspio namoliti da mu osvijetle mali zaklon.
Zatim je ispreturao ormare i skladišta. Najveći dio onoga što je našao bilo je neupotrebljivo: nečitljive
pločice s podacima, mrtvi kompjutorski sustavi za snimanje, čudni uređaji na kojima su bila utisnuta
imena drevnih korporacija. Međutim, uspio je pronaći kapsule dobro očuvane hrane koja se nije
pokvarila za sve ovo vrijeme od kada je postrojenje bilo napušteno.

58
 Polomio je jednu kapsulu i pojeo sadržaj. Ukus je bio
neobičan, ali ga je preplavila milina dok je jeo i osjetio je kako se snaga polako vraća u njegovo
umorno tijelo. U ostalim kontejnerima našao je koncentrate sokova, koji su za njega bili prava
ambrozija. Najvrednija stvar koju je pronašao, bila je destilirana voda, stotine litrajona vode. Nema
sumnje da su je tijekom mnogo stoljeća sakupili automatizirani ekstraktori vlage koje je nekada davno
ovdje ostavila znanstvena ekspedicija.
Ona je bila bogatstvo koje Selim nikada nije ni
zamišljao da će posjedovati. Mogao je vratiti onu slankastu vodu zbog koje je bio optužen,
mogao je vratiti tisuću puta toliko. Sada se mogao vratiti Zensunijima kao junak. Naib Dhartha će mu
morati oprostiti. Ali Selim nije počinio nikakav zločin.
Dok je Selim udobno sjedio, potpuno podmiren, zakleo se da nikada neće pružiti Dharthi
zadovoljstvo da ga ponovo vidi. Ebrahim ga je izdao, a podmitljivi Naib ga je lažno optužio. Njegov
narod ga je prognao, ne očekujući da preživi. Zašto bi se sada, kada je pronašao način da živi sam,
Selim uopće vratio i predao im sve ovo?
Mladić je spavao dvije cijele noći. U zoru drugog dana se probudio i počeo otvarati ostale
zapečaćene kutije i ormare. Pronašao je alate, konopac, trajnu tkaninu, materijal za gradnju.
Mogućnosti koje su se otvarale pred njim ispunile su ga radošću i Selim uhvati sebe kako se hihoće,
sasvim sam u botaničkoj postaji.
Oluja je prošla dok je spavao, bezuspješno grebući po
zidovima zaklona, poput čudovišta koje pokušava ući.
Odnijela je sa sobom najveći dio pijeska, tako da je sasvim malo ostalo nagomilano oko postaje.
Selim je s najvišeg prozora gledao pustinjsko more koje je prešao na leđima pješčanog crva. Dine su
bile svježe i bez mrlje. Zbrisani su svi ostaci mrtvog crva, sve je bilo čisto. Ostao je samo ovaj
usamljeni mladić.
Zamišljao je dug put pred sobom i polako postajao svjestan da je predodređen da obavi sasvim
određeni zadatak. Zašto bi se inače Buddallah toliko pomučio da jadni Selim preživi?
Što želiš od mene?
Prognanik se osmjehujući zagledao kroz prozor u pustinju, pitajući se kako bi mogao ponovo
prevaliti toliko prostranstvo. Pogled na taj predio ispunio ga je osjećajem nezamislive samoće. U
daljini je razabrao nekoliko stijena, koje su obilježili vječni vjetrovi. Tu i tamo mogao je vidjeti po
koju izdržljivu biljku. Male životin]e su hitale prema jazbinama. Dina se stapala s dinom, pustinja s
pustinjom.
Preplavila su ga sjećanja i nesmotreni osjećaj da ga ništa ne može ozlijediti. Selim je zatim
donio odluku o tome što će prije ili kasnije morati učiniti. Prvi put je posrijedi bila čista sreća, ali je
sada već znao kako će to obaviti bolje.
Mora ponovo uzjahati pješčanog crva. Sljedeći put to neće biti slučajno.

Jedno od pitanja na koja je Butlerijanski džihad odgovorio nasiljem glasilo je: Je li ljudsko tijelo
samo
stroj kojeg može zamijeniti stroj kojeg je napravio čovjek? Rezultati rata odgovorili su na to
pitanje.
DR. RAJID SUK, Posttraumatska analiza ljudskih vrsta

U SVOM NOVOM RATNIČKOM OBLIČJU namijenjenom da ulije strah u kosti ljudskim

bićima na Giedi Prime, Agamemnon je stupao na oklopljenim nogama kroz ruševine grada. Hrethgiri
nisu imali nikakvih izgleda.
Giedi Prime je bio lako osvojen.
Osvajačke trupe strojeva su napredovale uzimajući na ciljnik stambene komplekse i podmetali
vatru u njima, pretvarajući parkove u pocrnjela polja. U skladu s Agamemnonovim naredbama - a
pozivajući se na Omniusovu slavu - neocymehi i ratnici roboti nisu gotovo ni takli industriju u gradu
Giedi.
Agamemnon se zakleo da će Giedi Prime pasti zbog poniženja kojeg su cymehi doživjeli na
Salusi. Čak i sada su iznad njega letjele stražar-oči, snimale pokolj i bilježile koliko su uspješno dva
Titana vodila ovu vojnu operaciju.
U pratnji svog suborca Barbarosse, Agamemnon je skenirao topografiju metropole i locirao
veličanstvenu Magnusovu rezidenciju. Predstavljala je pravo mjesto za osnivanje novog centra
Sinkronizirane vlade; bit će to simboličan čin dominacije kao i uvreda za poraženo stanovništvo.

59
 Ovo ratničko obličje generala cymeha bilo je najčudovišniji mnogonožni sustav što je ikada
zamislio. Električna pražnjenja sijevala su kroz umjetne mišiće, zatežući kablove od fibera i pokrećući
udove načičkane raznim vrstama oružja. Pokretao je svoje pandže od tekućeg metala i njima lomio već
srušene zgrade, zamišljajući da su lubanje neprijatelja. Barbarossa je išao
za njim u svojoj vlastitoj divljoj konfiguraciji i smijao se ovom razmetanju.
Hodajući na svojim mnogobrojnim udovima, cymehi su tutnjili kroz ulice posute mnogobrojnim
otpadom. Ništa im se nije moglo ispriječi na putu. Ova situacija ih je obojicu podsjetila na onu od prije
tisuću godina, kada je dvadeset Titana osvojilo Staro Carstvo gazeći preko leševa neprijatelja.
Agamemnom je prije napada proučio obranu na Giedi Prime, analizirao je slike koje su
napravile stražar-oči uhode koje su prozujale kroz sustav poput sićušnih meteorita. Na temelju
dotičnih očitavanja, general cymeh je smislio sjajan taktički potez i iskoristio mali nedostatak u
planetnoj obrani. Omnius je bio voljan platiti potrebnu cijenu
ne bi li osvojio jedan Svijet Lige. A cijena nije bila velika, jer
nije nastradao ni jedan jedini Titan, pa čak ni neki niži neocymeh. Nastradala je samo jedna
robotska krstarica.
To je bilo sasvim prihvatljivo, bar što se Agamemnona tiče.
I ovdje su ljudska bića podigla polja za skrembliranje kao i na Salusi, i sve kule za emitiranje
nalazile su se u gradu Giedi. Postrojenje za generiranje polja čuvale su kindal borbene letjelice,
navodno nepremostivi nasipi te dobro oklopljena terenska vozila. Divlja ljudska bića naučila su lekciju
na Salusi Secundus. Ali ni to im nije pomoglo. Ipak su bila zbrisana.
Prvi red orbitalnih zaštitnih snaga Giedi Prime pregazila je nezaustaviva sila divovske flote
strojeva. Gubitak bilo kojeg robota bio je prihvatljiv. Kada je Agamemnon poveo cymeh brodove,
zajedno s krstaricama koje su mogle biti žrtvovane, ljudi branitelji vezani za planet nisu se mogli
nadati da će odbiti napad.
Ogromna robotska krstarica se na početku napada postavila iznad Giedi Prime; njeno spremište
za teret bilo je ispunjeno eksplozivom. Deseci ostalih glatkih i aerodinamičnih robotskih krstarica
kretale su se strojnom gracioznošću, razmještajući se za napad. Ogromna
letjelica, kojom je upravljao misaoni stroj, uključila je motore i postigavši punu brzinu uputila se
prema svome cilju.
"U tijeku je spuštanje", izvijestio je robotski um borbenog broda, emitirajući slike borcima koji
su čekali. Trideset letjelica mamaca predviđenih da i same postanu
ciljevi raketne obrane s tla, obrušilo se ispred njega
također u nadi da će pogoditi cilj. Plan se zasnivao na goloj sili i brojnosti, ne na profinjenosti.
Bez obzira na to, urodit
će plodom.
Jureći najvećom mogućom brzinom, žrtvovana letjelica se zaletjela poput usijane kugle u
atmosferu Giedi Prime, toliko brzo da nijedna raketna obrana na tlu nije stigla naciljati i zapucati.
Ostale krstarice su se približile nevidljivom štitniku za skrembliranje. Sivo-bijeli cvjetovi dima i
eksplozija već su obilježavali mjesta na kojima su rakete ispaljene s tla pronašle svoje ciljeve.
Smanjivao se broj letjelica, ali i udaljenost. Ljudska bića nikada neće uspjeti zaustaviti osvajače.
Žrtvovani robotski brod poslao je posljednje slike stražar-očima kako bi Omnius dobio
kompletan zapis o osvajanju Giedi Prime. Snimio je svaku nanosekundu sve dok nije prošao kroz
mrežu za skrembliranje koja je efikasno izbrisala mozak UI koji ju je vodio. Emitiranje je postalo
statično i na kraju se pretvorilo u prazan prijenosni val.
Moloh se nastavio i dalje spuštati. Iako je njegov mozak od tekrisela bio uništen, krstarica se
obrušavala poput čekića veličine asteroida.
Jedan kindal direktno je pogodio letjelicu natovarenu eksplozivom, ali je brod bio preveliki i
previše usijan da bi ga to skrenulo. Hitci branitelja su za njega bili tek nešto više od sačme.
Divovski mrtav brod udario je u transmitere polja u predgrađu grada Giedi. Nastao je krater pola
kilometra širine, u kome su isparili transmiteri, cjelokupna obrana i okolna naseljena područja.
Udarni valovi rušili su zgrade kilometrima unaokolo i razbijali prozore. Holtzmanova polja za
skrembliranje bila su neutralizirana za tren oka, a Kućna Straža na Giedi gotovo uništena.
Poslije toga su se cymehi i roboti spustili sa svom svojom vojnom silom.
"Barbarossa, prijatelju moj, da uđemo u pratnji fanfara?" upita Agamemnon kada su stigli do
Magnusove rezidencije.
"Isto onako kao kad smo ušli za Tlalocom u Dvorane Starog Carstva", složi se njegov sudrug
Titan."Odavno nisam ovoliko uživao u pobjedi."

60
 Proveli su neo-cymehe pune entuzijazma bez ikakvih problema kroz uzdrmanu metropolu.
Zapanjeni stanovnici ljudi nisu čak uspjeli ni organizirati otpor. Iza osvajača cymeha stupale su trupe
robota koje su trebale osigurati teritorij.
Premda je dio stanovnika Giedi Prime sigurno pobjegao pod zemlju i sakrio se, građani će
vremenom popustiti. Bili su svjesni da će strojevi osvajači morati desetljećima odgovarati na napade
zavedenih dobrovoljaca i preživjelih članova Kućne Straže Giedi, koji
će misliti da će s nekoliko sitnih uboda natjerati osvajače
da se pokupe i odu. Otpor će biti uzaludan, ali uopće nije sumnjao da će mjesno stanovništvo
pokušati tu glupost.
Agamemnon se pitao bi li trebalo dovesti Ajaxa da završi čišćenje. Brutalni ratni zapovjednik
cymeh naročito je uživao u lovu na ljudska bića, što je i dokazao za vrijeme Pobune Hrethgira na
Walgisu. Čim budu instalirali kopiju sveuma u pepelu grada Giedi, Agamemnon će dati odgovarajuće
preporuke za novu Omniusovu inkarnaciju.
Agamemnon i Barbarossa razvališe vrata na ulazu u guvernerovu rezidenciju, raščistivši
dovoljno veliki prostor da prođu njihova pojačana tijela. Za njima su pokuljali u zgradu vojnici roboti,
koji su bili mnogo manji od ratnih obličja cymeha. Već poslije nekoliko trenutaka, roboti su izveli
plavokosog magnusa Sumija pred dva Titana.
"Tražimo vaš planet u Omniusovo ime", izjavi Barbarossa. "Giedi Prime od sada pripada
Sinkroniziranim svjetovima. Od vas zahtijevamo da surađujete i pomognete nam da učvrstimo našu
pobjedu."
Magnus Sumi, iako se tresao od straha, ipak pljune na popucale pločice koje su nekada bile
brižljivo postavljene po njegovom nalogu, ali su sada popucale pod težinom ratničkih obličja cymeha.
"Pokloni se pred nama", naredi Barbarossa. Magnus se nasmije. "Vi ste ludi. Nikad neću..."
Agamemnon zamahne jednom glatkom metalnom
rukom u stranu. Nije još bio ispitao sve mogućnosti ovog
novog tijela i nije bio svjestan njegove snage. Imao je namjeru samo pljusnuti guvernera i
instinktivno izraziti svoj bijes. Umjesto toga ga je prepolovio. Oba dijela guvernerovog tijela udariše u
suprotni zid u lokvi krvi.
"Nije bitno. Moj zahtjev je ionako bio samo formalan." Agamemnon okrene optička vlakna
prema svom sudrugu. "Počni sa svojim poslom, Barbarossa. Ovi roboti će ti pomoći."
Titan genij za programiranje počne demontirati kućne sustave u guvernerovoj rezidenciji i
postavljati energetske vodove i uređaje. Dodao je veze i instalirao prazan, pokretni glavni okvir
tekrisel-kugle u koju je prebacio najnoviju verziju Omniusovog uma.
Na to je utrošio nekoliko sati, a za to vrijeme je napadačka sila misaonih strojeva prošla kroz
grad, ugasila požare i poduprla oštećene industrijske zgrade koje je Agamemnon smatrao važnim za
nastavak života na
planetu.
Stambene četvrti preživjelih ljudskih bića ostavili su u plamenu. Napaćeni ljudi morali su se
sami snalaziti. Bijeda će im pomoći da shvate koliko je njihov položaj bezizlazan.
Stražar-oči su lebdjele u visini, idući svima na živce, i sve bilježile. Ovog puta je barem bila
pobjeda. Agamemnon nije ničim pokazao da je nestrpljiv ili nezadovoljan, jer je bio svjestan da bi bilo
uzaludno oduprijeti se kompjutorskom sveumu. Za sada. Za to će
morati odabrati pravo mjesto i vrijeme.
Kada jednom bude postavljena i uključena, nova Omniusova inkarnacija neće pokazati nimalo
zahvalnosti prema dvojici naizgled odanih Titana zbog postignute pobjede, niti će sveum žaliti zbog
gubitka svojih strojeva. U pitanju je bila dobro izvedena vojna operacija, zahvaljujući kojoj su
Sinkronizirani svjetovi pridodali jedan od dragulja čovječanstva svome carstvu. Bio je to kako
psihološki tako
i strateški uspjeh.
Kada je ogromno unošenje bilo konačno obavljeno, Agamemnon je aktivirao novu kopiju
sveuma. Sustavi oživješe i sveznajući kompjutor počne promatrati svoje novo kraljevstvo.
"Dobro došli, gospodaru Omniuse", obrati se Agamemnon zvučnicima na zidu. "Poklanjam vam
još jedan svijet."

Najsretniji smo dok planiramo svoju budućnost i dopuštamo našem optimizmu i mašti da se
razmaše. Na nesreću, svemir se ne obazire uvijek na takve planove.
NADSTOJNICA LIVIJA BUTLER, privatni dnevnici

61
 IAKO JE NJIHOV BRAK već bio gotova stvar, Serena i Xavier su sretno podnijeli
ekstravagantni banket koji je viceroj Manion Butler priredio u čast njihovih zaruka na svom imanju na
vrhu brda.
Emil i Lucille Tantor donijeli su nekoliko košara jabuka i krušaka iz svojih voćnjaka i ogromne
posude maslinovog ulja s travama Manion Butler je poslužio odličnu pečenu govedinu, divljač
prekrivenu koricom od začina i punjenu ribu. Serena se pobrinula za raznobojno cvijeće iz svojih
prelijepih vrtova o kojima se vjerno brinula još od
djetinjstva.
Slavni salusijanski izvođači vezali su trake po grmlju u dvorištu u kome su izvodili narodne
plesove. Žene su pokupile svoje tamne kose češljevima ukrašenim draguljima i odjenule bijele
izvezene haljine. Široke suknje su im se vrtjele poput virova oko strukova dok su se dotjerana gospoda
šepurila oko njih poput paunova u vrijeme parenja. Prodorna glazba izvođena na izražajnim
balisetima ispunjavala je popodne.
Xavier i Serena su bili prelijepi u odjeći koja je odgovarala ponosnom vojnom časniku i
talentiranoj kćeri viceroja Lige. Šetali su među okupljenim gostima, vodeći računa da predstavnike
svih obitelji oslove po imenu. Par je probao poznata vina iz prašnjavih boca koje su donijeli potomci
svih domaćinstava. Xavier, koji nije osjećao nikakvu razliku među njima, vodio je računa da se ne
napije; već mu se vrtjelo u glavi i od same pomisli na skorašnji brak.
Serenina sestra Octa, dvije godine mlađa od nje, izgleda da nije bila ništa manje uzbuđena od
njih. Octa je svoju dugačku kestenjastu kosu raspustila i ukrasila svježim cvjetovima različka, i
raširenih očiju oduševljeno gledala svoju lijepu sestru i maštala o zgodnom mladom časniku koji bi
jednog dana mogao biti njen muž.
Na zaprepaštenje svih, Serenina majka Livija, koja je živjela povučeno, došla je provesti taj
vikend u domu Butlerovih. Manionova žena je rijetko kad napuštala Grad Introspekcije, utočište u
koje se sklonila od briga i košmara ovog svijeta. Prosvijetljena filozofska škola, čiji je vlasnik bila
jedna Butlerova zaklada, prvobitno je bio osnovan radi izučavanja Zen Hkigansua od III Delta
Pavonisa, Tavvraha i Talmudic Zabura, čak i Obreda Obeah i razmišljanja o njima. Međutim, pod
pokroviteljstvom Butlera, Grad je postupno procvao u nešto što već čitavo tisućljeće nije viđeno.
Xavier nije imao priliku često viđati Sereninu majku,
naročito ne posljednjih godina. Livija Butler je imala taman ten i mršavo lice i bila je prava
ljepotica. Radovala se zbog zaruka svoje kćeri i izgleda da je uživala dok je plesala sa svojim srdačnim
mužem ili dok je sjedila pokraj njega za raskošnim stolom. Uopće nije sličila na ženu koja se namjerno
povukla iz svijeta.
Prije mnogo godina, Liviji i Manionu su mnoge plemićke obitelji zavidjele na uspješnom braku.
Serena je bila njihovo najstarije dijete, ali su također imali dvije godine mlađe blizance: tihu i stidljivu
Octu i osjećajnog i inteligentnog dječaka po imenu Fredo. Serena se školovala za političara, dok su
blizanci ostali vrlo bliski i ni jedno od njih nije imalo ambicioznost starije sestre.
Fredo je bio očaran glazbenim instrumentima i narodnim pjesmama, tradicijama najslavnijih
planeta iz bivšeg Carstva. Učio je za glazbenika i pjesnika, dok je Octu zanimalo slikarstvo i
kiparstvo. U salusijanskom društvu, umjetnici i kreativni ljudi bili su na visokoj cijeni i zasluživali su
divljenje ništa manje od bilo kojeg političara.
Međutim, Fredo, taj dječak umilnog glasa, umro je sa četrnaest godina od neke nepoznate
bolesti; koža mu se osula grimiznim pjegama. Mjesecima je sve više gubio na težini i mišići su mu
atrofirali. Krv mu se nije htjela zgrušati i nije bio u stanju zadržati u želucu ni najrjeđu juhu.
Salusijanski liječnici nikada do tada se nisu sreli sa
sličnom bolešću. Izbezumljeni viceroj je zatražio pomoć od
Lige.
Muškarci s Rossaka ponudili su veliki broj eksperimentalnih lijekova iz svojih fungoidnih
prašumi za Fredovu bolest. Livija je zahtijevala da sve probaju. Na nesreću, dječak je loše reagirao na
treći lijek s Rossaka i dobio alergiju od koje mu je oteklo grlo. Freda su uhvatili grčevi i prestao je
disati.
Octa je tugovala za bratom i počela se plašiti za vlastiti život. Na kraju je utvrđeno da je Fredova
bolest bila genetske prirode, što je značilo da i ona i njena sestra mogu oboljeti od nje. Octa je vodila
računa o svom zdravlju, provodeći dane u strahu da će umirati polako i bolno kao i njen brat.
Serena, koja je bila samouvjerena i puna optimizma, pokušavala je sve vrijeme utješiti sestru,
nudeći joj svoje rame za plakanje i hrabreći je. Iako ni jedna od sestara nije pokazivala znakove
bolesti, Octa je prestala sanjariti, odrekla se svoje umjetnosti, postala tiša i zamišljenija. Sada je bila
krhka tinejdžerka, koja se nadala nekom čudu koje će je vratiti u život.

62
 Iako je njen muž imao sjajnu političku karijeru i premda je iz godine u godinu postajao sve
važnija ličnost, nekada živahna Livija povukla se iz javnog života u svoje duhovno utočište u kome se
posvetila proučavanju filozofije i religije. Poklanjala je velike svote za izgradnju dodatnih prostorija
za meditaciju, hramova i biblioteka u okviru te impozantne tvrđave. Pošto je probdjela mnoge
noći u otvorenom
razgovoru s kogitorkom Kwynom, Livija je postala tamošnja
nadstojnica.
Poslije te obiteljske tragedije, Manion Butler se posvetio radu za Ligu, dok je Serena sebe još
više opteretila i postavila sebi još više ciljeve. Iako više ništa nije mogla učiniti za svoga brata, željela
je prekinuti patnju
drugih uvijek kada je to mogla. Posvetila se politici; njen cilj je bio da ukine ropstvo koje je još
postojalo na pojedinim Svjetovima Lige. Nitko je nikada nije optužio da joj nedostaju vizije ili
energija...
Iako su živjeli odvojeno, Manion i Livija Butler ostali su stupovi salusijanskog društva i svako
od njih ponosio se uspjesima onog drugog — nisu bili razvedeni, čak ni emocionalno rastavljeni...
samo su krenuli svojim putovima. Xavier je znao da je Serenina majka povremeno dolazila provesti po
koju noć s mužem i uživati u vikendima sa kćerkama. Ali uvijek se vraćala u Grad Introspekcije.
Serenine zaruke bile su dovoljno važan događaj da se njena majka ponovo pojavi u javnosti.
Pošto je Xavier otplesao nekoliko plesova za redom sa svojom budućom mladom, nadstojnica Livija
zatražila je da otpleše jedan ples sa svojim budućim zetom.
Kasnije, dok su minstreli sa Saluse izvodili dugačak niz akustičnih Dugih Balada za hodnju,
Xavier i Serena su se izgubili u kući, ostavivši Liviju da otvoreno plače promatrajući glazbenike i
sjećajući se Freda koji je i sam želio postati glazbenik. Manion je sjedio pokraj svoje žene i
nježno je ljuljuškao u zagrljaju.
Xavieru i Sereni je već bilo dosta društva i bančenja na ovoj proslavi priređenoj u njihovu čast,
pozdravljanja gostiju i kusanja hrane i pića. Smijali su se svim duhovitim primjedbama, kako
suptilnim tako i grubim, kako ne bi
uvrijedili važne obitelji. Već su čeznuli za nekoliko trenutaka samoće.
Na kraju su se iskrali i pohitali duž hodnika velike kuće; prošli su pokraj zagrijanih kuhinja i
skladišta i uputili se do jedne male niše ispred zimske sunčane sobe. Zimi su kose sunčeve zrake
obasjavale ovu sobu brončanim dugama. Obitelj Butler je po tradiciji doručkovala u njoj za vrijeme
hladne sezone, uživajući u obiteljskim razgovorima dok su gledali izlazak sunca. Serenu su za to
mjesto vezivale lijepe uspomene.
Ugurala se s Xavierom u nišu ispred te sobe. U hodniku su sijale sjajne ploče, ali su ipak
ostavile i nekoliko dubokih sjena. Serena ga je privukla i poljubila. Spustio joj je ruku
na potiljak i milovao kosu dok joj je privlačio lice prema sebi ljubeći je sa sve većom strašću.
Kada su začuli užurbane korake u hodniku, ljubavnici su se sakrili i primirili, nijemo se
smijuljeći svom tajnom sastanku. Međutim, Octa ih je lako pronašla. Pocrvenila je od neugodnosti i
skrenula pogled. "Morate se vratiti u salu za bankete. Otac želi poslužiti desert. A dolazi i neki
glasnik."
"Glasnik?" Xavier je to upitao kao pravi vojnik, krajnje
službeno. "Tko ga šalje?"
"Otišao je u Zimiju da zatraži audijenciju u Parlamentu Lige, ali kako je većina plemića nazočna
na banketu, krenuo je ovamo."
Xavier potom ponudi sestrama da ga uhvate ispod ruku i krene s njima natrag. "Pođimo zajedno
počuti što to glasnik ima reći." Primoravši sebe da zvuči bezbrižno, on doda: "Danas nisam dovoljno
jeo. Ne bih imao ništa protiv zdjele šodoa i punog tanjura ušećerenih jaja."
Octa se zahihotala, ali se zato Serena podrugljivo namrštila na njega. "Izgleda da ću se morati
naviknuti na to da živim s debelim mužem."
Ušli su u veliku dvoranu u kojoj su se gosti okupili oko dugačkog stola, sipajući pohvale na
račun niza predivnih poslastica koje su previše lijepo izgledale da bi ih pojeli. Manion i Livija Butler,
stojeći jedno pokraj drugog, podigoše čaše da nazdrave paru.
Pristojno pijuckajući vino, Xavier je promatrao viceroja i zaključio da se ovaj zabrinuo. Svi su
se pretvarali da nisu nimalo zabrinuti zbog vijesti koje je glasnik mogao donijeti, ali istog trena kada je
pokucao na vrata, u prostoriji je zavladao muk. Manion Butler je osobno otvorio drveni
portal i pozvao čovjeka da uđe.
To nije bio službeni glasnik. Oči su mu uplašeno šarale i odora mu je bila neuredna, kao da više
nije vodio računa o protokolu ili svome izgledu. Xavier je prepoznao oznake
Kućne Straže s Giedi Prime. Svi vojnici Lige nosili su na

63
 reverima svojih odora zlatni grb slobodnog čovječanstva.
"Donosim tužne vijesti, viceroje Butleru. Ovamo sam stigao najbržim postojećim brodom."
"Što se dogodilo, mladiću?" Manionov glas je odavao strah.
"Giedi Prime su osvojili strojevi!" Časnik podiže glas kako bi nadjačao povike nevjerice
prisutnih gostiju. "Roboti i cymehi uspjeli su pronaći pukotinu u našoj obrani i uništili su naše
transmitere polja za skrembliranje. Veliki broj stanovnika je pogubljen, a preživjeli su pretvoreni u
robove. Novi Omniusov sveum već je aktiviran."
Nazočni u dvorani počeše zapomagati kad saznaše za ovaj strašni poraz. Xavier je tako snažno
stegnuo Sereninu ruku da se uplašio da ju je ozlijedio. Skamenio se, želudac mu se sledio.
Upravo se vratio s Giedi Prime, osobno je obišao obrambene položaje. Xavier je jedva čekao da
završi obilazak kako bi se mogao vratiti Sereni. Da mu nije nešto promaklo? Čvrsto je zatvorio oči dok
su se pitanja i komentari puni nevjerice oko njega pretvarali u zujanje. Da li je on bio kriv za ovo? Je li
neka jednostavna pogreška,
nestrpljenje zaljubljenog mladića, prouzrokovala pad cijelog planeta?
Manion Butler je spustio obje ruke na stol potraživši u njemu oslonac. Livija je ispružila ruku i
dotakla muževljevo
rame, pružajući mu nijemu podršku. Zatvorila je oči i počela
pomicati usne kao da se moli.
Viceroj potom reče: "Sinkronizirani svjetovi su prigrabili još jedan planet, jedno od naših
uporišta." Ispravio se i drhtavo uvukao zrak. "Moramo smjesta sazvati ratno vijeće
i pozvati sve predstavnike. Značajno je pogledao Serenu i dodao: "Uključimo i sve one koji se
zalažu za nesvrstane planete i koji nam se žele pridružiti u ovoj borbi."

Ništa u svemiru nije besprijekorno, uključujući tu i nas same. Čak ni Bog ne pokušava stvoriti
savršenstvo. Samo je čovječanstvo dovoljno blesavo i arogantno da pokuša tako nešto.
KOGITORKA KWYNA, Građa Introspektivnih arhiva

NJENI KRICI ODZVANJALI SU kroz tihe gradove na stijeni iznad srebrno-grimizne prašume.
Zufa Cenva je u svojoj privatnoj prostoriji ležala na slamarici kupajući se u znoju. Vrištala je od bola i
stežući zube staklastog pogleda.
Sama. Nitko se nije usuđivao prići poludjeloj čarobnici s
Rossaka.
Metalna zavjesa na vratima tresla se od nevidljive telekinetičke sile. Zidne police su se povile od
naknadnih udara Zufinih psihičkih eksplozija, tako da su se lončići i uspomene razletjeli svuda po
podu.
Dugačka bijela kosa joj se nakostriješila i zatreperila unutrašnjom energijom. Blijedim prstima,
koje su podsjećale na pandže, stezala je rubove slamarice. Da joj je bilo koja žena prišla dovoljno
blizu, Zufa bi joj izgrebla lice i snagom svoga uma bi je odbacila na bijelo okrečene zidove.
Ponovo je vrisnula. Glavna čarobnica je već imala
nekoliko pobačaja, ali nijedan nije bio ovako bolan i razoran. Psovala je beskorisnog Aureliusa
Venporta.
Zufina kralježnica se zatresla kao da ju je udarila struja. Mali ukrasni predmeti podigli su se u
zrak na nevidljivim nitima, a potom se razletjeli na sve strane razbivši se u komadiće. Jedna izdubljena
čelična tikva napunjena suhim cvijećem odjednom je planula bijelim plamenom, zapucketala i počela
se pušiti.
Dahtala je dok joj se tijelo grčilo i stiskala mišiće trbuha. Imala je dojam da je ovo nerođeno
dijete želi ubiti, odvući u smrt prije nego što ga uspije izbaciti iz maternice.
Još jedan promašaj! Očajnički je željela roditi pravu kćer, nasljednicu koja će povesti ostale
čarobnice prema novim visinama mentalne moći. Genetski indeks ju je ponovo zavarao. Prokleti
Venport i njegovi neuspjesi! Trebala ga je već odavno napustiti.
Izbezumljena od bola i očaja, Zufa je poželjela ubiti čovjeka koji ju je oplodio svojim
sjemenom, iako je zatrudnjela na svoju želju. Potanko je ispitala krvnu lozu i nebrojeno puta je
provjerila gene. Parenje s Venportom trebalo je dati samo vrhunskog potomka.
A ne ovako nešto.
Telepatski udari odzvanjali su hodnicima; žene s Rossaka razbježale su se u strahu. A onda je
ugledala na vratima Aurehusa Venporta glavom, iscrpljenog od brige.
Gledao ju je zabrinuto.
Zufa je, međutim, znala da je lažov.

64
 Venport je bez straha ušao u njihovu spavaću sobu. Bio je strpljiv, zabrinut i tolerantan.
Mentalni udari njegove ljubavnice odbijali su po velikoj sobi, prevrćući namještaj. U hirovitom
pokušaju da ga omalovaži, porazbijala je komplet sićušnih kipića od orahove ljuske, koji joj je
poklonio dok joj se udvarao i dok još genetsko testiranje nije bilo privedeno kraju.
I unatoč tome, krenuo je naprijed kao da je imun na njeno divljanje. Iz hodnika iza njega
dopriješe prigušena upozorenja, ali se on nije obazirao na njih. Prišao je njenoj slamarici, osmjehujući
joj se suosjećajno i s razumijevanjem.
Venport je kleknuo pokraj kreveta i stao joj milovati znojnu ruku. Šaputao joj je utješne
besmislice u uho. Nije razumjela što joj govori, ali mu je vrlo snažno stisnula prste očekujući u
svakom trenutku da čuje kako mu kosti pucaju. Na njeno razočaranje, ostao je uz nju i nije ga uspjela
uplašiti.
Zufa ga je zasula optužbama da ju je izdao. "Mogu osjetiti tvoje misli! Znam da misliš samo na
sebe."
Izmišljala je što će mu se sve dogoditi zato što ju je izdao. Tko će tog čovjeka držati kao kućnog
ljubimca kad ga velika Zufa Cenva prestane štititi? Tko će se brinuti o njemu? Sumnjala je da on može
brinuti sam o sebi.
A onda, s još većim strahom: Ili je možda može?
Venport je poslao Normu na dugo putovanje do Poritrina, sredivši sve Zufi iza leđa, kao da je
vjerovao da čovjek kakav je Tio Holtzman zaista želi radi s njenom kćeri. Što li je planirao? Škrgutala
je zubima u želji da dokaže kako su joj jasne njegove namjere. Njene prijetnje bile su isprekidane
kratkim udasima. "Ne možeš me... pustiti da umrem, kopile jedno! Nijedna... druga te... neće htjeti!"
Umjesto da je posluša, on ju je pogledao hladno i pokroviteljski.
"Mnogo puta si mi rekla da sam potomak dobre genetske loze, mila moja. Ali ja ne želim
nijednu drugu čarobnicu, više volim ostati s tobom." Spustio je glas, gledajući je s puno neke čudne
ljubavi koju ona nikako nije mogla shvatiti. "Razumijem te bolje nego što sama sebe razumiješ, Zufa
Cenva. Uvijek navaljuješ, uvijek tražiš više nego što bilo tko može pružiti. Nitko - čak ni ti - ne može
uvijek biti savršen.
Ispustila je još jedan dugi vapaj, a onda je izbacila deformirani fetus, jedno krajnje abnormalno
stvorenje koje je toliko dugo odbijalo izaći. Kada je ugledao svijetlu krv, Venport je pozvao pomoć i
dvije hrabre babice dojuriše u prostoriju. Jedna prebaci preko fetusa ručnik kao pokrov, dok je druga
oprala Zufinu kožu i namazala je mastima iscijeđenim iz spora skupljenih u prašumi. Venport je
poslao po najbolje lijekove iz vlastitih zaliha.
Na kraju je sam podigao fetus koji se migoljio i zadržao tu krvavu stvar nalik na larvu u rukama.
Imao je tamnu kožu i neke čudne pjege, kao da su mu proto-oči izrasle po cijelom tijelu bez udova.
Zgrčio se još jednom i zatim se prestao micati.
Zamotao ga je u ručnik trudeći se da ne misli na suze u očima. Kamenog izraza lica, Venport je
predao deformirani fetus jednoj od babica bez ijedne riječi.
Iscrpljena čarobnica ležala je i tresla se. Stvarnost i očaj ponovo su je počeli pritiskati. Tuga
koja je ostala nadilazila je sve ciljeve programa razmnožavanja. Uspjela je ponovo usredotočiti pogled
i primijetila psihokinetičko razaranje koje je izazvala u sobi. Bila je to potvrda njene slabosti i
nedostatka nadzora.
Ovo joj je bio treći užasni pobačaj iz parenja s Venportom. U njoj su ključali duboko
razočaranje i bijes. "Odabrala sam te radi tvoje krvne loze, Aureliuse", promrmljala je. "Što je pošlo
naopako?"
Bezizražajno ju je pogledao. "Genetika nije egzaktna znanost."
Zufa sklopi oči. "Neuspjesi, sami neuspjesi." Ona je bila najveća čarobnica na Rossaku, a
pretrpjela je toliko razočaranja. Uzdahnula je kad se sjetila svoje kćeri
zaostale u razvoju, ne želeći povjerovati da je ta ružna patuljčica najbolje što je mogla roditi.
Venport zavrti glavom. Neobično se smrknuo i postao
nestrpljiv sada kada je opasnost prošla. "U mnogo čemu si
bila uspješna Zufa. Ali ti jednostavno ne znaš prepoznati svoje uspjehe."
Primorala je sebe da se odmara, da se oporavi. Zufa će jednog dana morati pokušati ponovo, ali
s nekim drugim.

Previše organizirano istraživanje sputava i sasvim sigurno neće iznjedriti ništa novo.
TlO HOLTZMAN, pismo upućeno gospodaru Niku
Bluddu

65
 KADA JE STIGLA NA PORITRIN na kraju svog prvog dugačkog putovanja kroz svemir,
Norma Cenva je imala osjećaj da joj tu uopće nije mjesto. Privlačila je poglede zbog svog niskog rasta
i ljudi su je sažalno gledali. Na nesvrstanim Planetima živio je veliki broj rasa i neke su bile
zakržljalog rasta. Ionako nije marila za mišljenje drugih. Jedino je željela ostaviti dobar dojam na Tia
Holtzmana.
Prije negoli je Norma napustila Rossak, otuđena majka zbunjeno je spustila pogled na nju i kao
da je željela reći kako je sve to jedna velika glupost. Zufa je odlučila vjerovati da je sjajni Mudrac
jednostavno pogriješio ili da je
pogrešno pročitao neki od Norminih teorijskih radova. Očekivala je da se njena kćer brzo vrati
kući.
Aurelius Venport je obavio sve pripreme i iz svog džepa je doplatio za ljepšu kabinu od one
koju joj je Holtzman ponudio. Dok je njena majka uvježbavala odabrane čarobnice, Venport je
otpratio Normu do dokova transferne postaje na stazi oko Rossaka. Poklonio joj je nježne
okamenjene cvjetove i prijateljski je zagrlio prije negoli je
ušla u letjelicu. Razvukao je usne u posprdni osmijeh i rekao: "Mi koji znamo što su razočaranja
moramo se držati zajedno."
Norma je za vrijeme dugog putovanja do Poritrina razmišljala o tom iskrenom, ali i neugodnom
komentaru...
Kada se raketoplan spustio u grad Stardu na delti rijeke, Norma je pažljivo stavila Venportovo
okamenjeno cvijeće u svoju kosu mišje boje. Taj lijepi ukras bio je u velikom kontrastu s njenim
običnim, širokim lice, velikom glavom i zatupastim nosom. Na sebi je imala široku košulju i udobne
hlače istkane od niti paprati.
Na vratima raketoplana nastala je gužva i ostali putnici počeše gurati Normu koja je nosila samo
malu naprtnjaču. Silazeći niz rampu, Norma je bila puna pouzdanja i jedva je čekala upoznati
znanstvenika kome se divila, mudraca koji ju je shvaćao ozbiljno. Čula je mnoge priče o hrabrosti
Mudraca Holtzmana na polju matematike. Pred njom će biti težak zadatak da ponudi nešto što taj
veliki čovjek već nije razvio. Nadala se da ga neće iznevjeriti.
Odmah je među onima koji su čekali putnike prepoznala slavnog znanstvenika. Svježe obrijan i
sa sijedom kosom koja mu je dopirala do ramena, Holtzman je izgledao kao da je u kasnijim srednjim
godinama. Imao je na sebi besprijekorno urednu odjeću po posljednjoj modi.
Dočekao ju je širokim osmijehom i raširenih ruku. "Dobro došli na Poritrin, gospođice Cenva."
Holtzman joj je
spustio obje ruke na ramena u službenom pozdravu. Ako je i bio razočaran Norminim rastom i
grubim, neprivlačnim crtama lica, on to ničim nije pokazao. "Iskreno se nadam
da niste kod kuće zaboravili svoju maštu." Pokazao je rukom prema vratima. "Čeka nas dosta
zajedničkog rada."
Sproveo ju je kroz gužvu u svemirskoj luci i sklonio od njihovih znatiželjnih pogleda. Zatim su
se odvezli iz svemirske luke Starde u privatnom zračnom brodu koji je lebdio visoko iznad graciozne
rijeke Isane.
"Poritrin je miroljubiv svijet, na kome mogu pustiti um da luta i razmišlja o stvarima koje bi
mogle spasiti ljudsku rasu." Holtzman joj se ponosno osmjehnuo. "To očekujem i od vas."
"Dat ću sve od sebe, Mudrače Holtzman."
Nebo nad Poritrinom bilo je prekriveno paučinastim oblacima koje je popodnevna sunčeva
svjetlost obojila u limun žuto. Brod je lebdio iznad mnogobrojnih potočića koji su se obavijali oko
plutajućih otoka i pješčanih sprudova. Tradicionalni čamci plovili su protiv struje širokom rijekom,
natovareni žitom i teretom predviđenim za raspodjelu u lučkom gradu i za izvoz na druge svjetove.
Plodni Poritrin hranio je mnoge manje sretne svjetove, a u zamjenu su dobivali sirovine, opremu,
razne proizvode i robove koji su im pomagali u radu.
Neke od najvećih kuća u svemirskoj luci bile su zapravo splavi na pontonima zakvačenim za
podnožja pješčano-
kamenih strmina. Krovovi su se sastojali od nekoliko
slojeva šindre od srebrno-plavog metala, istopljenog u rudnicima daleko na sjeveru.
Pokazao je rukom prema strmini koja se nadnosila nad gusto naseljenim dijelovima Starde,
prošaranoj plavim krovovima, na kojoj je mogla uočiti utjecaj klasične navakršćanske arhitekture.
"Moji laboratoriji nalaze se
tamo gore. Zgrade i skladišta sa zalihama, prostorije za moje robove i rješavače, a tamo se nalazi
i moj dom — i sve je to ugrađeno u tu dvostruku zavojitu stijenu."
Lebdeće prijevozno sredstvo se u luku približavalo tim kamenim prstima koji su se jedan pokraj
drugog izdizali iznad korita rijeke. Uočila je prozore od lisnatog plaža, nadstrešnice na balkonima i

66
pločnik koji je povezivao kupolu na jednom tornju s konusnom kamenom kulom i vanjskim zgradama
na drugom.
Holtzmanu je bilo drago kada je uočio zaprepaštenje na njenom licu. "Spremili smo ti posebne
prostorije, Norma, pokraj privatnog laboratorija, kao i ekipu pomoćnika koja
će obavljati izračune na temelju tvojih teorija. Očekujem od tebe da im ne daš ni predaha."
Norma ga zbunjeno pogleda. "Netko drugi će obavljati izračune?"
"Svakako!" Holtzman skloni čelično sijedu kosu s lica i namjesti svoju bijelu odoru. "Ti si osoba
s idejama, isto kao i ja. Tražimo od tebe da razvijaš zamisli, a ne da se gnjaviš s dosadnim
izračunavanjima. Ne bi trebala gubiti vrijeme
na aritmetiku. To može raditi svaka napola školovana osoba. Tome služe robovi."
Kada se zračni brod spustio na dok od pocakljenih pločica, pojavile su se sluge koje su uzele
Norminu prtljagu
i poslužile ih hladnim napitcima. Poput nestrpljivog dječaka, Holtzman je poveo Normu do
svojih sjajnih laboratorija. Velike prostorije bile su ispunjene vodenim urama i magnetskim kipovima
u kojima su kugle kružile električnim stazama bez ikakve potpore. Skice i napola završeni crteži
prekrivali su elektrostatičke ploče, okružene zmijolikim proračunima koji nikuda nisu vodili.
Osvrnuvši se unaokolo, Norma je shvatila da je Holtzman napustio više zamisli nego što ih je
ona do sada uopće imala. Pa ipak, mnogi neuredni papiri i geometrijski crteži djelovali su dosta staro.
Tinta je djelomično izblijedila i rubovi papira su se savili.
Zamahnuvši svojim širokim rukavima, Holtzman kao da je otpisao sve te stvari koje su pobudile
njeno zanimanje. "To su samo igračke, beskorisne sitnice koje čuvam zabave radi." Bocnuo je prstom
jednu od lebdećih srebrnih kugli poslavši ostale modele planeta u opasne staze. Sada su se vrtjele
poput nebeskih tijela koja su izgubila nadzor. "Ponekad se zanimam njima u potrazi za inspiracijom,
ali obično me samo navuku da mislim na druge igračke, a ne na oružja koja su nam potrebna da se
spasimo tiranije strojeva."
Holtzman je nastavio, rastreseno se namrštivši:
"Sputava me to što ne mogu koristiti kompjutore. Za
opsežne proračune, koji se ne mogu zaobići pri provjeravanju kakve teorije, moram se osloniti
na ljudske mentalne sposobnosti i živjeti u nadi da ti uvježbani ljudi neće nigdje pogriješiti. Dođi da ti
pokažem rješavače."
Poveo ju je do jedne dobro osvijetljene prostorije s visokim prozorima. U njoj su u obliku
rešetke bile poredane iste klupe i ravne površine stolova. Nad svim tim površinama za pisanje bili su
nagnuti ljudi koji su koristili ručne računaljke. Po njihovoj olinjaloj odjeći i tupim izrazima lica,
Norma je zaključila da su ti muškarci i žene najvjerojatnije neki od mnogobrojnih poritrinskih robova.
"To je jedini način na koji možemo oponašati sposobnosti misaonih strojeva", objasni Holtzman.
"Računalo je u stanju obaviti milijarde računskih operacija. Nama je mnogo teže, ali ako imamo
dovoljno ljudi koji rade udruženo i ako su specijalizirani, i mi uspijevamo obavimo milijarde
proračuna. Samo nam je za to potrebno više vremena."
Krenuo je uskim prolazima između rješavača koji su bez prekida ispisivali brojeve i
matematičke simbole na ravnim pločicama, po nekoliko puta provjeravajući rezultate prije nego što bi
ih proslijedili slijedećoj osobi u nizu.
"Čak i najsloženija matematika može se podijeliti na niz jednostavnih koraka. Svaki od ovih
robova treniran je da rješava određene jednadžbe kao na pokretnoj traci. Kada se promatra zajedno,
ovaj kolektivni ljudski um sposoban je
za nevjerojatna djela." Holtzman pređe pogledom po
prostoriji kao da je očekivao da će mu njegovi rješavači zapljeskati. Umjesto toga, oni se
zadubiše u svoj rad, olovnih kapaka, idući od jednadžbe do jednadžbe i ne shvaćajući svrhu niti
razabirući opću sliku.
Normi ih je bilo žao, jer je i sama bila tako dugo omalovažavana i ignorirana. Bila je svjesna da
na mnogim Svjetovima Lige postoji intelektualno ropstvo, a isti slučaj je bio i na planetima kojima su
vladali strojevi. Ipak je pretpostavljala da ovi ljudi radije obavljaju ovakve mentalne poslove nego da
se muče na poljoprivrednim imanjima.
Široko mahnuvši rukom, znanstvenik reče: "Svi rješavači ti stoje na raspolaganju, Norma, kada
god razviješ teoriju koju treba dokazati. Sljedeća faza je
izgradnji prototipa radi daljnjeg testiranja i razvoja, dakako. Imamo dosta laboratorija i
postrojenja za testiranje, ali najvažniji je dio posla koji se obavlja ovdje'', reče on i kucne se vrhom
prsta po čelu.

67
 Holtzman joj se zavjerenički osmjehnuo i tišim glasom dodao. "Pogreške su moguće, to se
podrazumijeva, čak i na našoj razini. Ako do toga dođe, nadamo se da će gospodar Niko Bludd biti
dovoljno tolerantan da nas zadrži ovdje."

Samo osobe ograničenog uma ne uviđaju da definicija Nemogućeg glasi: "Nedostatak mašte i
pobuda".
SERENA BUTLER

U PREDNJEM SALONU kuće Butlerovih, Xavier Harkonnen se meškoljio na sofi presvučenoj

zelenim samtom. Njegova odora nije bila predviđena za razvlačenje po otmjenom namještaju. Zidove
su krasile slike predaka obitelji Butler u kitnjastim zlatnim okvirima; među njima je bila i jedna koja je
sličila na karikaturu nekog gospodina s isukanim dugačkim, naviše povijenim brkovima i s trorogim
šeširom na glavi.
Ugrabivši malo vremena između dnevnih smjena, pohitao je ovamo da iznenadi Serenu, ali su ga
sluge ostavile da čeka. Octa mu je donijela hladno piće, porumenjevši kada je ušla u prostoriju.
Iako je u njoj uvijek vidio samo Sereninu mlađu sestru, Xavier se iznenadio kada je shvatio da je
izrasla u ljupku djevojku. Budući da se Serena nedavno zaručila, možda je i Octa već počela sanjari o
tome da se uda, ako joj ikad
pođe za rukom prevladati svoju stidljivu opsjednutost njime.
"Serena te nije očekivala, ali će odmah doći." Octa
skrene pogled. "Na sastanku je s nekim muškarcima i ženama koji izgledaju službeno,
asistentima koji nose elektronsku opremu i s nekoliko policijskih odora. Mislim da to ima neke veze s
njenim poslom u parlamentu."
Xavier joj se izmučeno osmjehne. "Oboje imamo toliko posla. To uopće nije čudno za vrijeme u
kojem živimo."
Dok se Octa bavila poravnavanjem knjiga i kipića na polici, Xavier je razmišljao o sjednici
Parlamenta koju je gledao prije dva dana. Serenu je vrlo uznemirio tragični pad Giedi Prime te je
pokušala prodrmati predstavnike najjačih planeta u nadi da će organizirati spašavanje. Ona
je uvijek željela raditi nešto; to je bio jedan od razloga zašto ju je Xavier toliko volio. Dok su
drugi prihvaćali poraz i strahovali od toga da bi Omnius mogao krenuti u nova osvajanja, Serena je
željela otići tamo i spasiti dotični
svijet. Bilo koji svijet.
Održala je strastveni govor u privremenoj dvorani parlamenta, odjevena u dugačku odoru. "Ne
možemo jednostavno dići ruke od Giedi Prime! Misaoni strojevi probili su štitnike za skrembliranje,
ubili magnusa, porobili narod, i iz dana u dan sve više učvršćuju svoju vlast ondje. Sigurno još ima
preživjelih članova Kućne Straže, koji se bore iz pozadine. Također znamo da je gotovo bila završena
još jedna postaja s generatorom štitnika. Možda
bi se ona mogla osposobiti! Moramo napasti prije nego što misaoni strojevi sagrade vlastitu
infrastrukturu. Budemo li čekali, postat će prejaki!"
"Koliko je nama poznato, već su prejaki", progunđao je
predstavnik industrijske kolonije Vertree.
Službeni predstavnik sa Zanbara doda: "Bilo bi pravo samoubojstvo odvesti Armadu na Giedi
Prime. Ostali su bez štitnika za skrembliranje, što znači da više nemaju nikakvu obranu, a strojevi bi
nas razbili u izravnom sukobu."
Serena upre prst u nervoznu publiku. "Ne nužno. Poznato nam je da je magnus sagradio i
pomoćni kompleks za stvaranje štitnika koji do napada nije bio uključen. Ako bismo se uspjeli nekako
uvući i završiti ga te podići novi pokrov razornih polja, mogli bismo odsjeći... "
Članovi Lige su doslovno ismijali njen prijedlog. Vidjevši koliko ju je to pogodilo, Xavieru je
bilo teško zbog Serene. Ali ona nije shvaćala poteškoće na koje bi naišao njen naivni prijedlog, nije
razumjela da je bilo potpuno
nemoguće obnoviti štitnike oko Giedi Prime pod nosovima strojeva osvajača. Na svom
inspekcijskom obilasku planeta, Xavier je saznao da bi moglo potrajati danima ili tjednima dok
inženjeri — radeći u najboljim uvjetima — ne osposobe pomoćni sustav za stvaranje štitnika.
Serena, međutim, nikada nije prestajala pokušavati. Zamišljala je patnje velikog broja ljudskih
bića i jednostavno nije mogla odustati.
Nadglasali su je velikom većinom glasova. "Ne
možemo trošiti sredstva, streljivo niti ljudstvo na nerazboritu akciju na planet kojeg smo već
izgubili. On je sada uporište strojeva!" Plemići su se brinuli za vlastitu lokalnu obranu.

68
 Xavier se uglavnom sve vrijeme bavio takvim poslovima. Kao časnik Armade, odlazio je na
produžene sastanke s časnicima i predstavnicima u parlamentu, uključujući tu i viceroja Butlera.
Xavier je odlučio saznati što je pošlo naopako u obrani Giedi Prime — i je li na neki način on za to bio
djelomično kriv.
Taktičari Armade proučili su zapise s njegovog inspekcijskog obilaska i uvjeravali su ga da
nikako nije mogao spriječiti preuzimanje planeta. U tome bi eventualno uspjeli samo ako bi oko
svakog svijeta Lige bila stacionirana flota ratnih brodova. Ako je Omnius bio voljan žrtvovati dio
svoje robotske napadačke sile ne bi li uništio Holtzmanove štitnike za skrembliranje, nijedan planet
nije bio siguran. Međutim, Xavier se nije mnogo bolje osjećao
ni kada je dobio tu obavijest.
Tio Holtzman je naporno radio na poboljšanju nacrta sustava za skrembliranje na Poritrinu.
Gospodar Bludd je bio veliki optimist i imao je puno povjerenja u Mudraca, a posebno od kada je
pronalazač doveo još jednog matematičara, kćer čarobnice Zufe Cenve, da mu pomaže. Xavier se
nadao da će oni uskoro uspjeti smisliti nešto što će izmijeniti odnos snaga...
Ljupka Serena je užurbano ušla u salon i zagrlila ga. "Nisam znala da ćeš doći." Octa se izgubila
kroz bočna vrata.
Xavier je bacio pogled na kitnjasti sat na polici iznad
kamina. "Htio sam te iznenaditi, ali već se moram vratiti na
dužnost. Popodne imam dugačak sastanak."
Zabrinuto je klimnula. "Od napada na Giedi Prime, svi smo zarobljenici sastanaka na kojima se
kuju planovi. Više ni ne znam u koliko sam odbora."
Počeo ju je zadirkivati: "Jesam li i ja trebao biti pozvan na ovo tajanstveno okupljanje?"
"Oh, zar nemaš dovoljno posla u Armadi Lige pa da još i sjediš na mojim dosadnim sastancima?
Možda bih trebala porazgovarati s tvojim novim zapovjednikom."
"Ne hvala, mila moja. Radije bi se borio protiv deset cymeha negoli pokušao tebe odvratiti od
nečeg što si naumila učiniti." Serena je odgovorila na njegov poljubac s iznenađujućom strašću.
Odvojio se od nje teško dišući i poravnao odoru. "Moram ići."
"Mogu li ti ovaj uzaludni dolazak nadoknaditi večeras tijekom večere? Samo nas dvoje, tete-a-
tete?" Oči su joj iskričavo sijale. "To mi je važno, naročito sada."
Serena je uzdahnula s olakšanjem nakon što je raspršila Xavierove sumnje i vratila se u zimsku
sunčanu sobu u kojoj se okupio njen tim. Obrisala je znoj sa čela. Nekoliko lica se okrenulo prema noj
i ona podiže ruku da ih umiri.
Sunce na izmaku prijepodneva obasjavalo je stolice, radne površine prekrivene pločicama i stol
za doručak koji je sada bio pretrpan planovima i kartama. "Vratimo se na
posao", reče sjedokosi veteran Ort Wibsen. "Nemamo
mnogo vremena ako želite da stavimo ovo u pogon."
"To je i moja namjera, zapovjedniče Wibsene. Svi koji sumnjaju trebali su nas napustiti još
odavno."
Serenin otac je vjerovao da ona jutra provodi u svijetloj, veseloj sobi čitajući, ali ona je već
tjednima istraživala sheme... skupljala dobrovoljce, stručno osoblje i sirovine. Nitko nije mogao
spriječiti Serenu Butler da se posveti humanitarnom radu.
"Pokušala sam službenim putem natjerati Ligu da nešto poduzme", reče ona, "ali ponekad
morate namamiti ljudi da bi donijeli ispravnu odluku. Morate ih dovesti do nje na isti način kao i
tvrdoglavog salusijanskog pastuha."
Pošto je parlament ismijao njenu "naivnu blesavost", Serena je odlučno napustila privremenu
dvoranu za sastanke, ali nije prihvatila poraz. Odlučila je promijeniti taktiku, pa makar morala sama
organizirati i financirati cijelu akciju.
Nadala se da će se Xavier ponositi njome kada bude saznao za njen plan i kada već bude
prekasno da je zaustavi.
Proučavala je ekipu koju je sakupila. Sastojao se od Armadinih najzapostavljenijih stručnjaka za
akcije komandosa: satnika, logističara i stručnjaka za infiltraciju. Deset muškaraca i žena okrenulo se
da je pogleda. Pritisnula je dugme na daljinskom upravljaču i zatvorila
žaluzine iznad njihovih glava. U sobi sada više nije bilo tako
svijetlo, iako je prigušena sunčeva svjetlost i dalje prodirala u nju.
"Ako uspijemo osloboditi Giedi Prime, bit ćemo dvostruki moralni pobjednici, za razliku od
strojeva", rekla je Serena. "Pokazali bismo im da ne mogu zadržati osvojeno."
Wibsen je djelovao kao da se nikada nije prestao boriti, iako već više od jednog desetljeća nije
bio u aktivnoj službi. "Svi smo mi više nego sretni što ćemo sudjelovati u zadatku koji će dati
opipljive rezultate. Odavno čekam zadati udarac prokletim strojevima."

69
 Ort Wibsen je bio stari svemirski zapovjednik koji je bio primoran otići u mirovinu — navodno
zbog svojih godina. Prije će biti zbog svoje nezgodne naravi, sklonosti da se prepire s
pretpostavljenima i zbog čestog zanemarivanja naredbi. Usprkos svojoj osornosti, Sereni je bio
potreban upravo takav jedan čovjek za predvodnika misije, koju će ostali članovi Lige sigurno
proglasiti za ludost, a u najboljem slučaju je neće smatrati nimalo mudrom.
"Onda je ovo vaša prilika, zapovjedniče", reče ona. Pinquer Jibb, kovrčavi glasnik koji je
pobjegao s
porobljene Giedi Prime kako bi donio groznu vijest, na
kome su se još vidjeli tragovi iscrpljenosti, sjedio je ukočeno i osvrtao se po prostoriji.
"Opskrbio sam vas svim potrebnim podacima. Sakupio sam detaljne izvještaje. Pomoćna postaja
generatora štitnika bila je pred samim
završetkom kada su strojevi napali planet. Treba se samo uvući i pokrenuti je." Njegove oči kao
u progonjene životinje sijevnuše divljačkim sjajem. "Sigurno je preživjelo dosta članova Kućne Straže
Giedi. Oni čine sve što mogu iza neprijateljskih linija, ali to neće biti dovoljno ako im mi ne
pomognemo."
"Ako uspijemo staviti u pogon pomoćne generatore štitnika, cymehi i roboti na planetu
pokleknut će pod složnim napadom Armade." Prešla je pogledom preko ostalih prisutnih u prostoriji.
"Što mislite, jesmo li u stanju uraditi takvo što?"
Muškobanjasta Brigit Paterson se namrštila. "Zašto misliš da će nam se Armada pridružiti?
Kako ćemo osigurati dolazak vojske koja će nam spasiti stražnjice nakon što moji inženjeri obave svoj
dio posla?"
Serena joj se mračno osmjehne. "To prepusti meni." Serena je pohađala najbolje škole, imala
najbolje
učitelje i bila odgajana da postane vođa. Toliko toga je
trebalo uraditi i nije mogla sjediti u udobnom domu skrštenih ruku, Morala je iskoristiti
bogatstvo i moć Butlerovih.
Upravo se spremala prenijeti svoju odlučnost i na ostale.
"Zapovjedniče Wibsene, imate li informacije koje sam tražila?"
Veteran je imao izbrazdano lice i grub glas i više je
sličio na nekoga tko većinu vremena provodi na polju nego na odličnog stratega. Nitko u Zimiji
nije znao o vojnim operacijama više od njega.
"Imam i dobre i loše vijesti. Nakon što su razbili vladu u gradu Giedi, strojevi su zadržali
robotsku flotu u stazi. Poslove na tlu obavljaju jedan Titan i mnoštvo neo- cymeha." Zakašljao se,
namrštio i podesio posudu s lijekovima ugrađenu u grudnu kost.
"Omnius može nastaviti sa slanjem strojeva ili čak proizvoditi pojačanja u prisvojenim
industrijskim postrojenjima na Giedi Prime", primijeti Pinquer Jibb, užurbanim glasom. "Tako će i biti
ako ne osposobimo pomoćni pogon štitnika."
"Onda je to ono što moramo učiniti", reče Serena."Kućna Straža je raštrkana po naseljenom
dijelu kontinenta, a i mnogi pogranične pješadijske brigade izgleda da su se povukli u ilegalu kako bi
organizirale petu kolonu. Ako uspijemo stupiti s njima u vezu, ako ih organiziramo, možda bismo
mogli nanijeti štetu strojevima osvajačima."
"Ja vam u tome mogu pomoći", bio je uporan Jibb. "To nam je jedina šansa."
"Ja i dalje smatram da je to ludost", reče Wibsen. "Ali nek' sve ide dovraga, nisam rekao da neću
poći s vama."
"Je li brod spreman?", nestrpljivo je upitala Serena. "Je, ali ako mene pitate, ova operacija ima
mnogo
slabih točaka."
Brigit Peterson se obrati Sereni: "Osigurala sam precizne karte, planove i nacrte svega što je
važno na Giedi Prime i u gradu Giedi, kao i potpuno funkcionalne
dijagrame pomoćnih generatora štitnika za skrembliranje." Pružila je gomilu tankih listova gusto
ispunjenih podacima. "Pinquer kaže da nisu zastarjeli."
Serena je uvijek s bezgraničnim entuzijazmom i strašću povezivala stvari. Prije dvije godine,
predvodila je ekipu za pružanje pomoći na Caladanu, Nesvrstanom Planetu na kojeg su pobjegle tisuće
izbjeglica sa Sinkroniziranih svjetova. Na svom posljednjem križarskom pohodu od prije godinu dana,
isporučila je tri svemirska transporta medicinskih zaliha na zatvoreni Tlulax, čiji su stanovnici patili
od neke tajanstvene bolesti. Pošto su sada trgovci organima sa Tlulaxa osigurali medicinsku pomoć i
organe za zamjenu iz svojih bioloških rezervoara — i spasili njenog voljenog Xaviera — smatrala je
da se njen trud i te kako isplatio.

70
 Da bi organizirala ovu misiju, koja je u izvjesnom smislu bila slična njenim ranijim uspješnim
naporima, Serena je naplatila neke ranije usluge. Očekivala je da će i ovog puta postići uspjeh, usprkos
opasnosti.
Serena je s blaženom samouvjerenošću ponovo prešla pogledom preko svih za stolom.
Zamišljala je kako će i ova misija uspjeti. Ovih jedanaestoro ljudi bili su voljni izazvati osvajače i
prebroditi sve poteškoće. "Ovo je naš najveći
prioritet."
Ort Wibsen je neuobičajenim kanalima uspio nabaviti brzi blokadni brod. Ekipa inženjera
Petersonove opremila je letjelicu najboljim eksperimentalnim materijalom koji su
uspjeli pokupiti iz tvornica oružja. Koristeći osobne račune i falsificirane dokumente, Serena je
plaćala sve što je
starom zapovjedniku bilo potrebno. Željela je osigurati sve najbolje, kako bi njena
nepromišljena misija uspjela.
Serena reče: "Nema osobe u Ligi kojoj strojevi nisu oduzeli nekoga, i mi ćemo sada poduzeti
nešto u svezi s tim."
"Bacimo se onda na posao", reče Pinquer Jibb. "Kucnuo je trenutak da im uzvratimo."
Te večeri, Serena i Xavier su sjedili sami, jedno preko puta drugoga, u velikoj blagovaoni.
Poslužitelji su se užurbano kretali amo-tamo u svojim crveno-zlatnim kaputima i crnim hlačama.
Dok je stavljao na tanjur zlataste filete patke, Xavier joj je uzbuđeno pričao o planovima za
mobilizaciju Armade i metodama zaštite svjetova Lige.
"Zaboravimo večeras na posao." Serena je ustala šarmantno se osmjehujući i gotovo lebdeći
obišla oko stola i smjestila se sasvim blizu njega. "Želim uživati u svakom trenutku provedenom s
tobom, Xaviere", reče ona, ne spominjući svoje planove.
Uzvratio joj je osmijeh. "Poslije onog otrovnog plina,
jedino mi je još u tome ostalo da uživam. Ti si, Serena,
bolja od najbolje gozbe ili parfema."
Pomilovala ga je po obrazu i rekla: "Mislim da bi trebalo poslati sluge u njihove prostorije.
Otac mi je u gradu, a sestra večeras nije ovdje. Zar nećemo iskoristiti prigodu što smo sami?"
Ispružio je ruku i dodirnuo je, a zatim je privukao i vragolasto se osmjehnuo. "Ionako nisam
gladan."
"Ja jesam. Strastveno ga je poljubila u uho, zatim u obraz i konačno stigla i do usta. On je njoj
provukao prste kroz kosu dodirujući joj tjeme i produbljujući poljubac.
Ostavili su ostatke odličnog obroka na stolu. Uhvatila ga je za ruku i žurno povela prema svojim
prostorijama. Vrata su bila teška i lako su se zaključavala. Već je ranije
naredila da zapale vatru u kaminu, koja je sada veselim, narančastim sjajem obasjavala sobu.
Nastavili su se ljubiti, pokušavajući istodobno odvezivati vrpce, otkopčavati dugmad i rastaviti kopče,
ne odvajajući se jedno od drugog.
Serena se jedva suzdržavala, željela je što prije osjetiti njegov dodir i urezati u um svako
uzbuđenje. On nije znao da je namjeravala poslije svega kradom otići, a njoj je bilo potrebno nešto što
će je podsjećati na ovu noć, što će joj nadoknaditi sve vrijeme koje će provesti daleko jedno od
drugog.
Prsti su mu bili poput žeravice dok su klizili niz njena
gola leđa. Ni o čemu drugom nije mogla razmišljati dok mu
je skidala košulju.

Religija stalno iznova ruši carstva, nagrizajući ih iznutra.

IBLIS GINJO, rano planiranje za Džihad

POROBLJENI PLANET ZEMLJA izgleda da je bio deponij za grandiozne spomenike

podignute u čast fiktivne slave Titana.
Predvodnik ekipe radnika gledao je s ogromne konstrukcije koju je projektirala ponosna mašta
cymeha - s još jedne visoke drvene platforme duž koje je koračao i s koje je imao odličan pregled.
Njegovi ljudi su bili dobri radnici i bili su mu odani, ali posao je bio besmislen. Kad ovaj ukrašeni
pijedestal bude završen i poduprt ojačanim lukovima, postat će podnožje za kolosalni kip koji će
predstavljati idealizirano nekadašnje obličje Titana Ajaxa.
Iblis Ginjo je bio jedan od najuspješnijih ljudi povjerenika na Zemlji i shvaćao je svoj posao
ozbiljno. Strogo je odmjerio gomilu robova koji su se užurbano kretali ispod njega. Uvjerio ih je da

71
rade s entuzijazmom, potaknuvši ih dobro izabranim frazama i nagradama... premda je Iblisu bilo
mrsko što mora trošiti njihovu odanost i trud na
nasilnika kakav je bio Ajax.
Međutim, svatko je imao svoje mjesto u divovskoj stroju
civilizacije. Iblis se morao pobrinuti da sve funkcionira kako
treba, bar za vrijeme njegove smjene.
Od nadzornika ekipe nije se tražilo da bude ovdje gore; njemu podređeni povjerenici mogli su
stajati na suncu i nadgledati radove. Ali Iblis je više volio ovo od drugih zaduženja. Kad su znali da ih
on nadzire, robovi su bili življi na poslu. Ponosio se onim što su bili u stanju postići ako
se njima dobro upravljalo, i oni su mu iskreno željeli udovoljiti.
Da to nije bio slučaj, morao bi provoditi sate i sate u uhodavanju novih robova i njihovom
raspoređivanju u razne radne ekipe. Često su neukroćeni morali proći posebnu obuku, inače bi se
strašno opirali — a ti problemi su narušavali glatku rutinu svakodnevnog posla.
Erasmus, neobično nezavisan i ekscentričan robot, nedavno mu je naredio da posebnu pažnju
obrati na sve zarobljene hrethgire dovedene s tek osvojene Giedi Prime, naročito na ona ljudska bića
koja se odlikuju nezavisnošću i osobinama predvodnika. Iblis je trebao potražiti odgovarajućeg
kandidata... a da pri tom ne skrene pažnju na sebe.
On nije mario za Omniusove ciljeve kao takve, ali kao predvodnik ekipe dobivao je izvjesne
nagrade za svoj rad. Iako mu je život zahvaljujući takvim stvarima bio podnošljiv, najveći dio onog što
bi dobio podijelio bi članovima svoje ekipe.
Iblis je imao široko lice, gustu kosu koja mu je padala
preko čela i djelovao je snažno i muževno. Bio je u stanju izvući više iz svojih robova od bilo
kojeg drugog predvodnika. Znao je kako i čime ih pokrenuti, znao je da su blaga obećanja mnogo
uspješniji oblik manipulacije od grubih prijetnji. Hrana, slobodni dani, seksualne usluge
robinja — osiguravao je sve to samo da ih motivira. Čak su zatražili od njega da iznese neke od
svojih misli u školi za povjerenike, međutim, njegove tehnike nisu bile široko prihvaćene među
ostalim privilegiranim ljudskim bićima.
Većina predvodnika ekipa oslanjala se u svome poslu na uskraćivanje i mučenje, ali je Iblis to
smatrao štetnom metodom. Stigao je do ovog položaja uglavnom zahvaljujući snazi svoje ličnosti i
privrženosti koju je usadio u svoje robove. Čak i teški ljudi bi se na kraju priklonili
njegovoj volji. Strojevi su osjetili tu urođenu sposobnost kod njega i Omnius mu je dao
odriješene ruke da obavlja svoj posao.
Jednim pogledom Iblis je obuhvatio šest monolita oko vrha brda Forum. Na svakom pijedestalu
nalazio se kip jednog od dvadeset Titana, počevši od Tlaloca. Za njim su slijedili Agamemnon, Juno,
Barbarossa, Tamerlane i Alexander. Ogromni kip Ajaxa bit će podignut na ovaj pijedestal ne zato što
je Ajax bio toliko važan, već zato što je bilo nasilno nestrpljiv. I Dante i Xerxes su mogli čekati.
Iblis se nije mogao sjetiti imena ostalih Titana, ali bi zato uvijek naučio, i više nego što je želio
znati, za vrijeme podizanja svakog kipa. Ovom poslu nikad neće doći kraj.
Iblis je osobno bio angažiran u izgradnji svih ovih
razmetljivih skulptura tijekom prethodnih pet godina, u prvo vrijeme kao rob koji je radio na
njihovoj izgradnji, a kasnije kao predvodnik ekipe.
Bio je kraj ljeta i vrijeme je bilo toplije nego obično. Sparina se dizala s krovova oko Foruma.
Ekipa graditelja na tlu ispod njega bila je odjevena u iznošene smeđe, sive i crne izdržljive tkanine
koje je trebalo tek povremeno prati i krpati.
Jedan predvodnik ekipe ispod platforme na kojoj je stajao Iblis, urlajući je izdavao naredbe.
Unaokolo su se kretali roboti nadzornici, koji nisu ni pokušavali pomoći izmučenim radnicima. Iznad
njih su lebdjele stražar-oči, snimajući sve za Omniusa. Iblis više gotovo da ih nije ni primjećivao.
Ljudska bića su bila vrijedna, spretna i, za razliku od strojeva, fleksibilna. Sve dok ih se potiče,
nagrađuje i hrabri na pravi način, moguće ih je navesti da se dobro ponašaju. Misaoni strojevi nisu u
stanju shvatiti te fine razlike, međutim, Iblis je znao da je svaka makar i najmanja nagrada koju da
svojim radnicima investicija koja će mu se desetostruko isplatiti.
U skladu s tradicijom, robovi su često pjevali pjesme za rad i upuštali se u neobuzdana
nadmetanja između ekipa; sada su bili tihi i samo su stenjali dok su izvlačili blokove na mjesto.
Radnici su se samo u svojim prebivalištima ponekad žalili na posao. Cymehi su nestrpljivo
iščekivali da
pijedestal bude podignut, kako bi mogli postaviti Ajaxov kip
kojeg je negdje drugdje napravila neka druga ekipa. Svi segmenti projekta morali su biti
izvedeni prema strogo utvrđenom programu; nije bilo mjesta izgovorima zbog kašnjenja ili loše
kvalitete.

72
 Iblis je bio zadovoljan što za sada njegovi ljudi mogu raditi na miru i što strašni Ajax nije došao
na gradilište. Iblis nije znao gdje bi Titan trenutno mogao biti i preostala mu je samo nada da će danas
maltretirati nekog drugog. Iblisa
su čekali posao i plan koji je morao ispuniti.
Ovi monoliti su prema njegovom mišljenju bili beskorisni
— predstavljali su ogromne obeliske, stupove, kipove i grogiptijanske fasade za prazne,
nepotrebne zgrade. Ali nije bilo njegovo da dovodi u pitanje svrsishodnost ovakvih projekata na koje
je trošeno toliko vremena. Iblis je sasvim dobro znao da su dotični spomenici ispunjavali važnu
psihološku potrebu tirana. Osim toga, robovi su na taj način nečim bili zauzeti i na kraju su pred
sobom imali vidljive rezultate svoga rada.
Pošto ih je Omnius ponizio i svrgnuo prije mnogo stoljeća, Titani su sve vrijeme pokušavali
vratiti izgubljeni status. Iblis je mislio da su cymehi pretjerivali gradeći kiklopske kipove i piramide
samo da bi se osjećali što važniji. Stupali su unaokolo u upadljivim, ali staromodnim strojnim tijelima,
hvaleći se vojnim osvajanjima.
Iblis se pitao koliko je od toga istina. Konačno, kako je itko morao ispitivati one koji su
kontrolirali povijest? Divlja
ljudska bića na nepokornim Svjetovima Lige vjerojatno su
drukčije gledala na ta osvajanja.
Bacio je pogled na elektronski blok u ruci provjeravajući drže li se plana. Sve je išlo kako treba,
kao što se i očekivalo od njega. A onda je uočio čovjeka koji se oslonio o zid u hladu, odmarajući se.
Iblis je s osmijehom usmjerio "poticajnu palicu" u njega i očešao čovjekovu lijevu nogu snopom
energije. Rob se udario po opečenom mjestu na koži i okrenuo da pogleda u Iblisa.
"Želiš li me ocrniti?" poviče Iblis. "Što ako naiđe Ajax i vidi te kako spavaš? Hoće li prvo ubiti
tebe ili mene?"
Posramljeni čovjek se progurao natrag među oznojene radnike i ponovo se prihvatio posla s
obnovljenim žarom.
Pojedini predvodnici ekipa su smatrali da povremeno treba ubijati robove za primjer drugima,
ali Iblis nikada nije primijenio tu taktiku i zakleo se da nikada ni neće. Bio je uvjeren da bi to razbilo
neobjašnjivu čaroliju koju je imao nad ljudima. Bilo je dovoljno samo da im stavi do znanja da su ga
razočarali i odmah bi se s većim žarom latili posla.
Svakih nekoliko dana držao je poticajne, improvizirane govore. U tim prigodama robovi su
dobivali vodu i mogućnost da se malo odmore i skupe snagu, što je višestruko nadoknađivalo
izgubljeno vrijeme. Način na koji je povezivao rečenice često bi izmamio ovacije i oduševljenje.
Rijetko kad bi neki od hrabrijih robova upitao zašto bi trebali biti oduševljeni što grade još jedan
spomenik. Talent predvodnika zrcalio se u njegovoj
uvjerljivosti.
Iblis je mrzio strojeve gospodare, ali je tako uspješno skrivao svoje osjećaje da su mu njegovi
pretpostavljeni zapravo vjerovali. U jednom neobičnom trenutku zamislio je sebe kako uništava
kompjutorski sveum i instalira sebe umjesto njega. Razmisli o tome, Iblise Ginjo, ti koji vladaš svime,
ti koji sve znaš!
Trgnuo se i odbacio tu budalastu sanjariju na javi. Stvarnost je bila strogi učitelj, poput prizora
cymeha u lijepom danu. Ako Iblis ne završi pijedestal na vrijeme, Ajax će ga okrutno kazniti.
Predvodnik se nije usuđivao ni pomisliti da dođe do kašnjenja.

Svatko od nas utječe na postupke ljudi koje poznajemo.

XAVIER HARKONNEN, komentar koji je izgovorio pred svojim ljudima

DANIMA JE TERCERO XAVIER HARKONNEN

ostajao do kasno raditi na obrambenim planovima za Ligu. Od one divne noći sa Serenom - koja
je nagovještavala njihovu iskričavu budućnost - posvetio se zaštiti slobodnog čovječanstva.
Letio je u praktične misije na Salusi, uvježbavao nove borce, povećavao broj brodova u
predstraži na rubu sustava učvršćujući na taj način prvu liniju obrane i proširivao mrežu za skeniranje
kako bi dobili što je ranije moguće upozorenje iz dubokog svemira. Inženjeri i znanstvenici rastavili su
i proučili ratnička obličja koja su cymehi napustili i ostavili u ruševinama Zimije u nadi da će pronaći
pogreške ili slabosti.
Želio je više vremena provoditi sa Serenom i maštati o tome gdje će otići poslije vjenčanja, ali
zbog bijesa i krivnje koju je osjećao zbog Giedi Prime, Xavier se posvećivao poslu. Da se za vrijeme
boravka na Giedi Prime usredotočio na primarnu misiju, umjesto što je sanjario

73
 poput kakvog zaljubljenog školarca, možda bi uočio
nedostatke u obrani i pomogao magnusu da se pripremi.
Mnogo bi značilo da ga je barem potaknuo da što prije završi pomoćni generator štitnika. Ali
sada je bilo prekasno.
Naizgled nevažne pogreške mogu dovesti do velikih preokreta. Xavier je obećao sebi da nikada
više neće zakazati u svojim dužnostima ni zbog kojeg razloga. Serena će shvatiti ako zbog toga bude
manje vremena provodio s njom.
Sastanci osoblja za slučaj napada na kraju su urodili revizijom vojne strukture Armade i
kombiniranjem resursa i brojnih modela ratnih brodova svih planetnih policija i kućnih straža. Potanko
su razmotrili posebne potrebe obrane i taktički značaj svakog svijeta Lige posebno. Novačenje za
stupanje u Armadu podignuto je na novu razinu. Proizvođači su radili prekovremeno kako bi sagradili
brodove i oružje.
Xavier se nadao da će to biti dovoljno. Elektronske karte zvijezda prekrivale su zidove u
njegovom uredu na najvišem katu zgrade za udruženo
osoblje. Karte i izvještaji zatrpali su sve radne površine. Za svaki korak morao je dobiti
odobrenje zapovjednika udruženog osoblja, koji je opet razmatrao ključne elemente s vicerojem
Butlerom.
Xavier tih dana gotovo da i nije spavao, a kada bi i
uhvatio nešto sna, to je bilo u uredu ili u podzemnim
barakama. Danima se nije vraćao na imanje Tantorovih, premda je majka često slala malog
Vergyla, koji bi to jedva dočekao, da mu donese obroke spremljene posebno za njega.
Čudno, ali Serena mu se ni jednom nije javila. Pretpostavio je da je vicerojeva kćer i sama bila
zauzeta dužnostima od vitalnog značaja. Dvoje mladih ljubavnika bili su slični kada je bilo u pitanju
određivanje prioriteta... i oboje su vrlo cijenili svoju nezavisnost.
Kada je jednom odlučio obnoviti obranu Lige, Xavier se počeo kljukati tabletama i pićima za
stimulaciju kako bi izdržao napor. Rijetko kada je primjećivao koje je doba dana ili noći, vodeći
računa samo da ne zakasni na
sljedeći planirani sastanak. Trenutno je trepćući gledao kroz prozor ureda tihe ulice i gradska
svjetla koja su svjetlucala u tami. Kada je pao mrak? Sati su se pretapali jedni u druge, noseći ga poput
kamenčića tijekom odrona zemljišta.
Kada se sve zbroji, koliko je jedan čovjek mogao zapravo postići? Jesu li su neki Svjetovi Lige
već bili osuđeni na propast bez obzira na to što on radi? Zbog udaljenosti između planeta i sporog
putovanja kroz svemir, komunikacija je bila slaba i vijesti su obično već bile zastarjele kada bi stigle
do Saluse Secundus.
Bio je budan, ali toliko umoran da se više nije mogao koncentrirati. Duboko je uzdahnuo,
blijedo zureći kroz
prozor. U kutu ureda je njegov ađutant, kvarto Jaymes
Povvder, raščistio malo stol i položio glavu na njega.
Kada su se vrata otvorila, kvarto Povvder se nije čak ni promeškoljio, nije ni zahrkao, već je
nastavio spavati kao zaklan. Xavier se iznenadio kad je vidio da u prostoriju ulazi viceroj Butler, koji
je također bio strašno umoran. "Moramo napraviti sve ono što si do sada pripremio, Xaviere. Sredstva
su osigurana. Narod mora vidjeti da nešto poduzimamo kako mu ne bi opao moral."
"Svjestan sam toga, ali potrebno nam je više od jednog rješenja, gospodine. Je li gospodar Bludd
potaknuo Mudraca Holtzmana da predstavi neku preliminarnu zamisao na kojoj radi." Protrljao je oči.
"Ako ništa drugo, potrebne su nam nove mogućnosti za naš arsenal."
"O tome smo sinoć razgovarali, Xaviere, i to nadugo i naširoko." Viceroj ga je nekako čudno
pogledao. "Zar se ne sjećaš? Radi na nekoliko jedinica prototipova."
"Da... svakako. Samo sam vas htio podsjetiti."
Xavier prijeđe preko prostorije i sjedne za interaktivni informacijski ekran, sustav koji je imao
jako osiguranje i kojeg je netko lako mogao proglasiti opasnim
kompjutorom. Elektronski sustav za obradu podataka bio je u stanju organizirati i pružiti
podatke od vitalnog značaja, ali nije imao samosvijest. Mnogi plemići — a posebno Bludd s Poritrina -
odbijali su koristiti makar i takva primitivna računala, ali u vremenima kao što je bilo ovo, sustavi za
obradu podataka bili su im od velike pomoći.
Prelazeći rukom preko ekrana, Xavier je unio ispravke u svoj izvještaj za parlament i dodao mu
sažeti prikaz specifikacija vezanih za svaki planet, poslije čega je ispisao na pisač dotični dokument
čije će kopije biti poslane na sve Svjetove Lige. Ubrzo je predao urednu gomilu viceroju koji je
pročitao preporuke i ovjerio ga svojim kitnjastim potpisom. Potom je Serenin otac žurno napustio
kancelariju, ostavivši za sobom otvorena vrata.

74
 Kvarto Powder se promeškoljio za stolom, podigao glavu i zagledao se u njega zamućenim
pogledom. Xavier se bez ijedne riječi spustio na stolicu za svojim radnim stolom. Na drugom kraju
prostorije, ekran za obradu podataka je bliještao dok su ga tehničari punih probnim signalima kako bi
se uvjerili da sustav ne pokazuje ni najmanji znak umjetne inteligencije.
Kad je njegov pomoćnik ponovo utonuo u san, i Xavier je zadrijemao. U svojoj ošamućenosti,
sanjao je da je Serena Butler nestala, zajedno s brodom i vojnim timom. To mu je izgledao nadrealno,
ali vjerojatno... a onda se trgnuo shvativši da uopće ne spava.
Ispred njegovog stola stajali su Povvder i još jedan časnik i slušali loše vijesti. "Uzela je
blokadni brod, sire! Dodala mu je skupi oklop i oružje. S njom je skupina komandosa. Veteran Ort
Wibsen je pristao da ih predvodi."
Xavier se trudio otjerati zbunjenost koja je bila posljedica umora. Protrljao je oči koje su ga
pekle i
iznenadio se kada je ugledao Sereninu krupnooku sestru
Octu iza muškaraca. U blijedoj ruci držala je ogrlicu od sjajnih crnih dijamanta na zlatnom
svitku koju mu je žurno predala.
"Serena mi je rekla da čekam pet dan i tek onda da ti ovo predam." Octa je djelovala prozračno,
tako tanahno; stala je pokraj njega, ali nije ga htjela pogledati u oči.
Tražeći odgovore, Xavier je skinuo ogrlicu sa svitka. Kada je dodirnuo crne dijamante, znoj
njegove ruke aktivirao je sićušni projektor koji je prikazivao Serenin holo. Zagledao se u nju, osjetivši
istovremeno i zaprepaštenje i strah, vizualni prikaz kao da je gledao ravno u njega.
"Xaviere, ljubavi moja, otišla sam na Giedi Prime. Liga će mjesecima raspravljati o tome što
treba učiniti, a porobljeni narod će za to vrijeme patiti. Ja to ne mogu dopustiti." Njen osmijeh mu je
slamao srce, ali je bio i pun nade. "Imam ekipu sastavljenu od najboljih inženjera, komandosa i
specijalista za infiltraciju. Imamo svu potrebnu opremu i neophodne stručnjake da neprimijećeni
stignemo na planet i aktiviramo pomoćni odašiljač štitnika. Završit ćemo njegovu izgradnju i instalirati
sustave. To će nam omogućiti da odsiječemo planet od brodova misaonih strojeva i da stjeramo u
klopku one strojeve koji se već nalaze na njegovoj površini. Moraš dovesti Armadu i osloboditi ovaj
svijet. Računamo na tebe. Razmisli samo koliko ćemo time pomoći čovječanstvu!"
Xavier nije mogao povjerovati u ono što je čuo. Serenin
lik je nastavio izgovarati snimljenu poruku. "Čekat ću te
tamo, Xaviere. Znam da me nećeš iznevjeriti."
Xavier stisnu tako jako šake da su mu zglavci pobijelili. Ako je itko mogao izvesti jedan toliko
iznenađujući zadatak, onda je to bila Serena Butler. Bila je nepromišljena, ali je barem pokušavala
nešto učiniti. I dobro je znala da će
njena odluka primorati ostale da stupe u akciju.
Octa je tiho zaplakala pokraj njega. Viceroj Butler je nahrupio u kancelariju, začuđen onim što
je čuo.
"To baš sliči na nju", primijeti Xavier. "Sada moramo odgovoriti, nemamo izbora."

Razmišljajte o ratu kao o ponašanju.

GENERAL AGAMEMNON, MEMOARI

U ARENI OBASJANOJ ŽARKIM SUNCEM ekvatorskog pojasa na Zemlji, Agamemnon se

pripremao za borbu protiv Omniusovog gladijatora-stroja. Sveum je gledao na ove dvoboje kao na
izazove za podčinjene Titane, način da se ispušu i nečim zaokupe pažnju. Međutim, Agamemnon je u
njima vidio prigodu da nanese ozbiljan udarac svom stvarnom neprijatelju.
Prije dvije stotine trideset godina, ljudi robovi i roboti pod ugovorom završili su ovaj
polukružni, otvoreni
koloseum za Omniusove zabavne borbe. Sveum je uživao u isprobavanju destruktivne
sposobnosti raznih modela robota. Ovdje su se oklopna vozila i samosvjesni oružani sustavi mogli
slobodno nadmetati, jer je sve bilo pod nadzorom.
Vrlo davno, genij Barbarossa uprogramirao je sklonost borbi i žeđ za osvajanjem u umjetnu
inteligenciju koja se razvila u Omniusa. Čak ni tisuću godina kasnije, kompjutorski sveum nije prestao
uživati u pobjedi.
Ponekad su u ovim organiziranim nadmetanjima suprotstavljali ljudska bića strojevima.
Nasumice odabrani
robovi iz radnih ekipa dobivali su toljage, eksploziv ili

75
 energetske sjekače te bili bačeni u arenu da se suoče s borbenim robotima. Iracionalno nasilje
očajnih ljudskih bića nikada nije prestalo zanimati sračunati Omniusov um. U drugim prigodama,
sveprisutni kompjutor je više volio demonstrirati vlastitu nadmoć nad cymehima.
Dok je čekao na ovaj gladijatorski izazov, Agamemnon je uložio znatan trud u konstrukciju
svog novog tijela za borbu. Omnius je ponekad slao protiv Titana svoje najbolje
i najsuvremenije modele; u drugim pak slučajevima odlučivao bi se za apsurdno masivna
čudovišta koja ne bi preživjela ni jednu pravu bitku. Sve je to bila samo predstava.
Prije nekoliko mjeseci, kada je Barbarossa postigao jednu naročito lijepu pobjedu protiv
Omniusa, cymeh je kao nagradu zatražio dopuštenje da napadne divlja ljudska bića. Udar na Salusu
Secundus nije prošao baš najbolje,
ali su zato Titani u drugom pokušaju osvojili Giedi Prime. Barbarossa je još i sada nadzirao
desetak neo-cymeha
koji su podjarmljivali tamošnje ljude; jedan Titan je ponovno bio zadužen da upravlja nekim
svijetom. Konačno su napravili korak u dobrom pravcu...
Ako danas uspije pobijediti u areni, Agamemnon je već imao skovan plan.
Kada su sirene najavile početak borbe, Agamemnon se zakotrljao na svojim gipkim
podmetačima za hodanje i prošao između dva korintska stupa koja su pridržavala
dveri Izazivača. Mogao je osjetiti zveketavu snagu svojih
motoričkih sustava te pulsiranje pojačane energije koja je kuljala njegovim neurelektričnim
stazama.
Njegova tjelesna jezgra, nisko obješena u gladijatorskom obličju, sastojalo se od dvije pojačane
kugle
— jedna je bila okružena neprozirnim oklopom, a druga je bila napravljena od prozirnog
alojstakla. U prozirnoj kugli visjele su sivkasto-bijele hemisfere njegovog ljudskog mozga. Lebdjele
su u blijedo-plavom elektrofluidu i bile povezane mislitrodama. Slaba fotonska pražnjenja zapucketala
su duž cerebralnih režnjeva kada je tijelo cymeha krenulo naprijed, spremno za borbu.
Oko jezgre zaštićene dvostrukom kuglom, zujali su motori unutar zaštitnih metalnih pokrova.
Motori su pokretali besprijekornu hidrauliku četiri noge za hvatanje. Svi pažljivo izrađeni udovi
završavali su masom prilagodljivog polimera koji se mogao oblikovati u razna tvrda hladna oružja.
Agamemnon je konstruirao ovo divlje gladijatorsko tijelo pod zujećim pogledom stražar-očiju
koji su snimili svaki njegov pokret. Omnius je tvrdio da sve to pohranjuje u izdvojeni dio svog
sveuma, kako ne bi stekao nepoštenu prednost.
Dok je Agamemnon čekao u stavu za borbu, njegov protivnik je nastupao; nadzirao ga je
direktno sveum. Omnius je odabrao pretjerano velik srednjovjekovni oklop: dvije masivne noge sa
stopalima poput temelja zgrade, i ruke koje su se završavale čeličnim šakama-rukavicama
velikima kao sam trup. Razmjeri su bile krajnje pretjerani,
tako da je ta spodoba sličila na siledžiju iz dječje more. Šiljci su virili iz masivnih zglobova na
Omniusovom robotu golijatu, a apokaliptična pražnjenja iskrila su s trnovitih šiljaka na šakama.
Agamemnon se odgurnuo naprijed na oklopljenim podmetačima za hodanje i podigao svoje
prednje krabolike udove. Prilagodljive krajeve od polimera oblikovao je u pandže. Čak i ako on danas
pobijedi, sveumu to ništa neće značiti, neće se čak udostojati ni da osjeti poniženje zbog poraza.
S druge pak strane, Omnius bi kao nehotice mogao uništiti spremnik s Titanovim mozgom.
Nepredviđene stvari su se događale za vrijeme borbe i možda je Omnius - i usprkos tome što je bio
programiran da ne može namjerno ubiti jednog Titana — upravo na to računao. Agamemnon se ovog
puta pripremio za pravu borbu.
Nekolicina odabranih robota promatrača gledala je s tribina kroz pojačana optička vlakna bez
riječi. Agamemnon ionako nije tražio da mu aplaudiraju. Ostala uglačana kamena sjedala u koloseumu
ostala su prazna i
odbijala su dnevnu svjetlost s neba. Divovski stadijum, nalik na grobnicu punu odjeka, bio je
dovoljno velik da se u
njemu sukobe dva divovska protivnika.
Borbi nije prethodila nikakva najava niti je bilo kakva obavijest bilo upućeno preko zvučnika.
Agamemnon je prvi krenuo u napad.
Titan je podigao svoje ruke-čaklje, očvrsnuo ih dijamantnom prevlakom i krenuo naprijed na
teškim podmetačima za hodanje. Omniusov robot golijat je s iznenađujućom lakoćom podigao
ogromnu nogu i izbjegao napad.
Agamemnon je nasrnuo na njega drugim svojim prednjim udom, onim na kojem se nalazila
kugla za razbijanje koja je ispaljivala razornu energiju. Golijatovi sustavi su zatutnjili i Omniusov
ratnik se stresao.

76
 Golijat se iznenada okrenuo i podigao šaku oblika rukavice u namjeri da smrska cymehovu ruku
sastavljenu iz segmenata. Čak ni dijamantna prevlaka nije izdržala taj udarac. Agamemnonov prednji
ud se savio i na kraju bio istrgnut iz zgloba. Cymeh se nije obazirao na pričinjenu mu štetu, već je
promijenio težište udova za hodanje i odbacio ud koji se nije mogao spasiti. Zamahnuo je rukom za
sječenje koja se pretvorila u pomahnitale svjetlucave dijamantne oštrice.
Agamemnon je zarezao oklopljeni torzo protivnika i odsjekao mu gomilu neurelektričnih
kontrolnih vlakana. Zelenkasti fluid je štrcnuo iz presječenih kanala za podmazivanje. Borbeni golijat
je zamahnuo drugom nazubljenom šakom, ali je Agamemnon usmjerio svoje podmetače za hodanje u
stranu i pomaknuo ranjivu jezgru svoga tijela, sačuvavši na taj način spremnik s mozgom.
Potpuno promašivši svoj cilj, robot gladijator se zanio od siline vlastitog udarca. Agamemnon je
podigao dvije
ruke i presjekao zglobove golijatove ruke čeličnim
sječivima. S iznenađujućom lakoćom mu je pronašao slabe točke i golijatova desna ruka je
ostala beskorisno visjeti u zraku. Sada je predstavljala samo još zamršeni splet neurelektričnih vlakana
i čelika.
Omnius je povukao svog zdepastog borca za dva koraka unatrag da procijeni štetu. Agamemnon
je nastavio s napredovanjem i približio mu se već toliko da ga je mogao zgrabiti. A onda je upotrijebio
svoje prvo veliko iznenađenje.
Otvorila su se zaklopna vrata na skrivenoj pregradi u staromodnom kućištu motora kroz koja je
izletjelo osam pojačanih fiber-kablova na čijim vrhovima su se nalazile magnetne pandže. Kablovi su
poletjeli poput roja bijesnih otrovnica i pogodili golijata koji se vrtio. Čim su otrovnice pronašle cilj,
Agamemnon je oslobodio ogromnu energiju. Munje počeše skakati gore-dolje po masivnom
tijelu Omniusovog borca.
General cymeh je očekivao da će ovaj podmukli napad potpuno izbaciti iz stroja borbenog
robota, ali bit će da je Omnius dobro zaštitio svoju borbenu jedinicu. Agamemnon pošalje još jedan
paralizirajući impuls sličan ubodu škorpiona, međutim, Omniusov gladijator ni poslije toga
nije pao. Naprotiv, stroj kao da se razbjesnio. Zamahnuo je svojom mamutskom rukavicom
unijevši u taj jedan jedini udarac svu svoju energiju i impuls poput vlaka pri sudaru.
Šaka sa šiljcima pogodila je gdje treba, zabila se u prozirnu kuglu koja je štitila mozak odvojen
od tijela. Snažni val pokuljao je iz šiljaka na zglobovima, a po zakrivljenom staklu zaštićene posude za
mozak počela se širiti i granati paučinasta pukotina. Elektro-fluid je počeo sipiti kroz oštećene zidove
spremnika, podsjećajući na svijetlo-plavu krv koja šiklja. Mislitrode su se pokidale i mozak je ispao iz
žica koje su ga pridržavale i ostao onako gol visjeti u toplom zraku.
To je mogao biti Agamemnonov kraj.
Ali general cymeh je smislio još jedan trik. Mozak u prozirnom spremniku bio je samo mamac,
sintetička reprodukcija njegovih cerebralnih kontura. Pravi Agamemnonov mozak nalazio se unutar
neprozirne kugle metalnih zidova iz koje je upravljao svojim gladijatorskim obličjem. A on je i dalje
bio siguran i netaknut.
Ovaj napad ga je ipak zaprepastio i strašno razbjesnio. Omnius je dokazao da je spreman
nanijeti ozbiljnu štetu najjačem i najtalentiranijem od svih Titana. Izgleda da je Omniusov snažni
nagon da izbjegne poraz po svaku cijenu bio u stanju premostiti ograničenja u njegovom
programiranju. Ili je sveum možda cijelo vrijeme znao za Agamemnonovu smicalicu? Agamemnon je
osvetoljubivo odgovorio.
Još dok se što je brže mogao i uz veliku buku povlačio na svojim podmetačima za hodanje,
izbacio je napuklu kuglu s lažnim mozgom. Zavitlao ju je u jezgru tijela robota
golijata.
Zatim se Agamemnon sagnuo u svom specijalno za tu priliku konstruiranom tijelu, podigao
oklopljene udove i spustio zaštićeni spremnik s mozgom između nizova debelih podmetača za hodanje
kako bi se zaštitio, poput kornjače koja se povukla u svoj oklop. Kugla s lažnim mozgom je pogodila
oštećenog gladijatora i eksplodirala. Surogat mozga bio je oblikovan od visokoenergetske čvrste pjene.
Plamen je protutnjao pokraj Agamemnona sprživši u prolazu tlo. Eksplozija je obezglavila robota
golijata i rastrgla mu torzo. Udarni val je bio dovoljan da sruši dio najbližeg zida koloseuma.
Agamemnon je preživio, a Omniusov gladijator je pao. "Odlično, generale!" Odjeknuo je
kompjutoriziran glas iz
zvučnika u netaknutom dijelu arene. Zvučao je zadovoljno.
"Bio je to krajnje osvježavajuć i ugodan manevar."
Agamemnon se i dalje pitao je li Omnius bio svjestan da je vidljivi mozak bio lažan. Ili je sveum
pronašao načina da zaobiđe zaštitna ograničenja koja je Barbarossa ugradio prije toliko godina. Od

77
sada nikada više neće biti siguran da li će ga sveum pustiti da umre u borbi ili ne. Možda je Omnius
morao držati ambiciozne Titane na uzdi kako se ne bi uobrazili ili precijenili, naročito Agamemnona.
Samo je Omnius znao što je istina od toga dvoga. Agamemnon je podigao svoje obličje
gladijatora,
neospornog pobjednika, iz dima, plamena i ostataka stroja
golijata. "Porazio sam te, Omniuse. Imam pravo na nagradu."
"Svakako, generale", odgovori ovaj raspoloženo. "Ne moraš čak ni reći što želiš. Da, dopustit ću
tebi i tvojim cymehima da krenete u napad protiv hrethgira. Samo naprijed, i uživajte."

Preživjeli se nauče prilagodbi.

ZUFA CENVA, Iz lekcije održane čarobnicama

VORIAN ATREID I SEURAT ponovo su krstarili zvjezdanim sustavima u besprijekornoj

kabini Putnica Snova. Podizali su i isporučivali Omniusove ažurirane programe kako bi održali
istovjetnost distribuiranog sveuma na svim Sinkroniziranim svjetovima. Razmjenjivali su ažurirane
verzije s ostalim kopijama sveuma, sinkronizirajući Omniusove inkarnacije i odlazeći s novim
podacima koje je trebalo podijeliti među široko rasprostranjenim mrežama. Voru se sviđalo biti
povjerenikom u tom poslu.
Dani u svemiru su svi sličili jedni na druge. Čudan par je učinkovito obavljao svoj posao. Seurat
i malobrojni dronovi za održavanje trudili su se da kabine budu sterilno čiste, a oni optimalno
učinkoviti, dok je Vor povremeno ostavljao hranu ili mrlje od pića, napola obavljene poslove ili nered.
Kao što je to često činio, Vor je stajao kod interaktivne konzole u pretrpanom stražnjem odjeljku
i prekopavao po brodskoj bazi podataka ne bi li došao do novih podataka o njihovih odredištima.
Uvjerio se u dobrobit usavršavanja za vrijeme obuke s ostalim privilegiranim ljudima na Zemlji.
Uvijek kada je razmišljao o tome koliko čak i jedno obično
ljudsko biće može postići, uzimao je za primjer oca koji se uzdigao od nepoznatog čovjeka do
najvećeg među Titanima, osvajača Starog Carstva.
Iznenadio se kada je vidio da je uobičajena ruta Putnica Snova promijenjena. "Seurate! Zašto mi
nisi rekao da smo pridodali još jedan planet! Nikada nisam čuo za tu... Giedi Prime u sustavu Ophiuehi
B. Ranije je bila na popisu Svjetova Lige."
"Omnius je uprogramirao to odredište u naš kurs prije nego što smo krenuli sa Zemlje. Očekivao
je da će je tvoj otac osvojiti dok mi ne stignemo. Omnius vjeruje da je Agamemnon u stanju dokazati
se poslije njihovog neuspjeha na Salusi Secundus."
Vor je bio ponosan što će njegov otac pripitomiti još jedan jogunasti svijet za misaone strojeve.
"Nema sumnje da će sve proći dobro dok mi ne stignemo. Naše snage će tada već provoditi čistku."
"Vidjet ćemo kada stignemo tamo", odvrati Seurat. "To je još mjesecima daleko."
Često su se ispunjavali vrijeme tradicionalnim ljudskim nadmetanjima iz opsežnih baza
podataka, kao što su poker ili bekgemon; u drugim prigodama Vorian bi izmislio neku novu igru,
smislio gomilu apsurdnih pravila i pobjeđivao Seurata dok autonomni robot ne bi naučio i sam
manipulirati pravilima.
Njih dvojica su bili dorasli jedan drugome, iako su bili
vješti u sasvim različitim stvarima. Dok je Seurat bio stručnjak za složenu strategiji i mogao
izračunati mnogo poteza unaprijed, Vor je često vukao zbunjujuće nove poteze kako bi pobijedio
Seurata. Seurat nikako nije mogao shvatiti nedosljedno ljudsko ponašanje. "U stanju sam slijediti
posljedice logičnog razvoja od pojedinačnih događaja, ali ne mogu shvatiti kako ti uspijeva pretvoriti
impulzivno i nelogično ponašanje u učinkovitu strategiju. U tome ne postoji nikakva uzročna veza."
Vor mu se osmjehnuo. "Ne bih volio da te vidim kako izračunavaš 'iracionalni' odgovor, stari
Metalume. Prepusti to stručnjacima kao što sam ja."
Agamemnonov sin je također bio dosta dobar u vojnoj taktici i strategiji. Tu vještinu je razvio
proučavajući velike bitke iz drevne ljudske povijesti sažete u opsežnim memoarima svog oca. General
cymeh uopće nije tajio da se nada kako će njegov sin jednoga dana postati isto tako velik vojni genij.
Uvijek kada bi Seurat zaostao u nekom nadmetanju, pribjegavao je svojoj iritirajućoj navici:
odvlačio je Voru pažnju raznim vicevima, glupostima ili anegdotama — podešavajući ih tako da
zainteresiraju drskog mladića.
Seurat je neprekidno brbljao o legendarnom Agamemnonovom životu, dodajući pojedinosti koje
Vor nikada nije pročitao u memoarima: o velikim bitkama koje su Titani dobili, o planetima koje su
pridodali
Sinkroniziranim svjetovima, i o ratničkim obličjima koje je

78
 Agamemnon projektirao za privatne gjadijatorske borbe. Jednom je robot izmislio apsurdnu
priču o tome kako je veliki general doslovno izgubio um. Cymehov spremnik sa zaštićenim mozgom
slučajno se otkvačio od hodajućeg obličja i skotrljao niz brdo, tako da ga je mehaničko tijelo, u kome
se uključilo automatsko programiranje, moralo pronaći.
Vorian je, međutim, nedavno došao do informacije koje ga je više uznemirila od bilo čega što
mu je robot mogao otkriti. Između igara i izazova, često je kopao po otvorenim bazama podataka,
čitajući omiljene dijelove očevih memoara i pokušavajući pronaći smisao u brdu Omniusovih sitnarija.
Tijekom jedne od sličnih potraga, Vor je otkrio da je Agamemnon tijekom godina napravio
još dvanaest sinova. Vorian nikada nije ni mislio da je jedini — ali imati dvanaestoricu
nepoznate braće! Bilo je prirodno što je veliki general Titan želio stvoriti potomke koji će zasluživati
njegovu ostavštinu.
Štoviše, otkrio je da su svi ti sinovi bili promašaji. Agamemnon nije volio razočaranja i pobio je
svoje neprihvatljive potomke, iako su bili privilegirani povjerenici isto kao i on. Posljednji je bio
pogubljen prije gotovo jednog stoljeća. Sada je Vor bio očeva najveća nada, ali ne nužno
i jedina. Agamemnon sigurno ima još uskladištene sperme... tako da je i Vor bio potrošna roba
isto kao i ostali.
Vor je trenutno sjedio za stolom i zurio u projekciju
igraće ploče, razmišljajući o sljedećem potezu. Dobro je znao da Seurat ne može ustanoviti što
se događa u nepredvidivom ljudskom umu. Unatoč svojoj individualnosti, robot je akumulirao samo
vanjske podatke i nije prepoznavao suptilnosti.
Povjerenik se jedva primjetno osmjehnuo, što Seuratu nije promaklo. "Poslužit ćeš se nekim
trikom? Isprobavaš neku tajnu ljudsku moć?"
Vor se nastavio osmjehivati i zuriti u ploču. Odlučili su se za nadmetanje u više igara, koje se
odvijalo unutar trodimenzionog ekrana umetnutog u površinu stola. Svaki igrač pokušavao je iz
velikog izbora igara odabrati igru ili situaciju koja bi išla njemu u prilog i onda bi povukao potez.
Rezultat je dosad bio izjednačen i sljedeći bod je trebao odrediti pobjednika.
Razne igre su se nasumično pojavljivale i Vor je svaki put imao na raspolaganju tek nekoliko
sekundi da povuče potez. Promatrao je grafiku koja se smjenjivala, zadržavajući se na ekranu samo
nekoliko trenutaka prije nego što bi se promijenila. Između ostalih, pojavila se i drevna zemaljska igra
go; tu nije imao što tražiti. Sljedeća koja se pojavila bila je igra koja se odnosila na strojeve i koja je
zahtijevala bolje sjećanje od Vorovog. Pustio ju je da prođe. Pojavile su se još dvije igre koje nije
volio, a poslije njih je došao red na poker.
Oslanjajući se na sreću i razmetljivost, Vor se
suprotstavio robotu kapetanu, koji nije mogao shvatiti
strategiju blefiranja niti "vještinu" nasumičnih vjerojatnosti. Vorov izraz lica bio je nedokučiv.
Kada je primijetio zbunjenost na Seuratovom licu-zrcalu, nasmijao se.
"Izgubio si", reče Vor. "I to si gadno izgubio. Nije u pitanju samo konačni rezultat, već i način
na koji me pokušavaš pobijediti."
Seurat je odvratio da ne želi više igrati ni jednu igru i
Vor mu se nasmijao. "Mrzovoljan si, stari Metalumu!"
"Obavljam novu procjenu svoje taktike."
Vor ispruži šaku preko stola i udari protivnika po glatkom ramenu, kao da ga želi utješiti. "Zašto
ne ostaneš vježbati? Za to vrijeme, ja ću upravljati brodom. Giedi Prime je još silno daleko odavde."

Zbog mnogo čega žalimo, a ni ja nisam izuzeta.

SERENA BUTLER, neobjavljeni memoari

OBLAČNO SIVI BLOKADNI BROD osim što je bio strašno brz i što se teško zamjećivao
naspram tamnog neba Giedi Prime, imao je i ka-muflažne osobine bolje od bilo koje letjelice u
arsenalu Lige. Serena se nadala da će Ort Wibsen, koji više nije bio u punoj snazi, uspjeti dovesti
njenu ekipu do izoliranog otoka u sjevernom moru, gdje će moći započeti rad na onome zbog čega su
došli.
Pinquer Jibb je osigurao nacrte, planove i pristupne šifre za pomoćne kule za emitiranje štitnika,
koji će im biti potrebni u slučaju da je bilo koji sustav ostao čitav. Međutim, premda su imali odlične
vojne savjetnike i inženjere, čekao ih je vraški težak posao.
Poslije dugog putovanja sa Saluse, sada su tiho letjeli preko potamnjelog neba proučavajući
kopno ispod. Nepotrebni dijelovi energetske mreže bili su isključeni i gradovi su utonuli u barbarsku
tamu. Strojevi bi po mraku jednostavno upotrijebili svoje optičke senzore.

79
 Serena nije znala koliko je članova Kućne Straže preživjelo. Nadala se da su se neki od njih ipak
uspjeli povući u ilegalu poslije preuzimanja planeta od strane
misaonih strojeva, kao što im je to očajni kurir Jibb obećao.
Kada njeni komandosi osposobe štitnike za skrembliranje, preživjeli iz Kućne Straže bit će
odlučujući faktor u ponovnom preuzimanu planeta. Računala je na brodove Armade koje će Xavier
dovesti bez obzira na to koje veze bude morao potegnuti.
Serena je sjedila u putničkom odjeljku blokadnog broda, jedva čekajući da krene. Njen otac se
do sada sigurno već vratio na Salusu i saznao da je otišla. Nije joj preostalo ništa drugo nego da se
nada da je Xavier već uputio napadačku silu na Giedi Prime. .Ako ne dođe, njena misija će biti
osuđena na propast, isto kao i ona i njena skupina.
Xavier će biti uznemiren i zabrinut za nju, bijesan zbog glupog rizika na koji se odlučila. Ali ako
uspije u svom naumu, onda će sav trud biti opravdan.
Sada je samo još preostalo da obave zadatak. Stari Wibsen je nagnut naprijed u kabini prelazio
pogledom preko sjevernih područja dok nije uočio točku
koja je predstavljala nezavršenu postaju za emitiranje štitnika. Serena je uspjela iz Xavierovog
izvještaja otkriti samo približnu lokaciju, ali je dobro znala da strojevima osvajačima neće pasti na
pamet da se gnjave s nekim tamo usamljenim arktičkim otokom dok budu podjarmljivali stanovništvo
Giedi Prime. Ako ničim ne privuku pažnju na sebe, možda će inženjeri Brigit Paterson uspjeti
neometano završiti svoj posao.
Iskusni veteran proučavao je konzolu sa instrumentima, češkajući se po čekinjavom obrazu. Od
kada je prinudno umirovljen, Wibsen se više nije trudio očuva uštirkani i uglačani izgled; a sada, pri
kraju njihovog putovanja kroz svemir, djelovao je neurednije nego ikad. Serena ga, međutim, nije
uzela radi njegove odjeće ili osobne higijene.
Promatrao je svjetlosne pruge i treperenja na ekranu skenera. "Evo ga. Bit će da je to naše otok."
Zadovoljno je zabrundao i počeo dodirivati tipke poput glazbenika koji prelijeće prstima po klavijaturi
unoseći krivudav, ali siguran kurs koji će ih provesti kroz elektronsku senzorsku mrežu strojeva.
"Kamuflažna prevlaka na našem trupu trebalo bi da nam omogući da se provučemo kroz njihovu
prismotru. Rekao bih da imamo šezdeset do sedamdeset posto izgleda."
Serena je prihvatila mračnu stvarnost. "Naši izgledi su bolji od onih koje ima narod Giedi
Prime."
"Trenutno da", odvratio je Wibsen.
U kabinu uđe i Brigit Peterson. Uspjela je održati ravnotežu dok se brod tresao od udara
vjetrova. "Najveći dio Armade nikada ne bi ni pokušao ovako nešto. Najvjerojatnije bi otpisali Giedi
Prime dok im se ne ukaže savršena prigoda lišena svakog rizika."
"Morat ćemo im pokazati kako se te stvari rade", reče Wibsen. Serena je žalila što Xavier nije
ovdje kako bi zajedno mogli donositi odluke.
Kamuflirani blokadni brod sjekao je mračnu atmosferu
pod dobrim kutom i približavao se hladnom, olovnom moru. "Vrijeme je da se sklonimo s
vidika", reče veteran. "Drž'te se."
Glatki brod zaronio je u duboku vodu poput usijanog željeza. Oblak pare popratilo je jedva
nekoliko valića.. Nakon što se sakrila u ocean, letjelica se uputila na sjever prema koordinatama
stjenovitog otoka na kojem je nervozni magnus Sumi izgradio svoje pomoćne odašiljače štitnika.
"Rekao bih da smo izvan dometa senzora", reče Serena. "Sada neko vrijeme možemo lakše
disati." Wibsen izvije obrvu. "Nisam se još ni počeo znojiti."
Kao da je htio poreknuti vlastitu izjavu, obuzeo ga je jaki kašalj koji se trudio ugušiti dok je
vodio preuređeni
blokadni brod kroz mračne podzemne struje. Starac je proklinjao svoje loše zdravlje, kao i
medicinsku kapsulu u grudima.
"Zapovjedniče, nemojte ugroziti ovu misiju zbog svog tvrdoglavog ponosa", izgrdila ga je
Serena.
Brod se iskrenuo na jednu stranu i zaškripao. Nešto je zašištalo iza nepropusne pregrade.
"Prokleta vodena turbulencija!" Zajapureni Wibsen je nekako uspio održati blokadni brod pod
nadzorom, a onda se okrenuo i ošinuo Serenu pogledom. "Trenutno sam samo šofer. Moći ću se
odmoriti čim vas odbacim do odredišta."
Brod je putovao čitav sat ispod površine. Spustio se
dovoljno duboko da bi izbjegao plutajuće sante leda iz polarnih područja i na kraju ih je poveo
prema jednom zaklonjenom zaljevu. Otok kome su se približavali je na ekranima u kabini djelovao
nepristupačno i kamenito, jer se sastojao od crnih stijena i leda. "Meni baš ne sliči mnogo na utočište",
primijeti Wibsen.

80
 Brigit Paterson reče: "Magnus Sumi nije ovo mjesto odabrao zbog njegove ljepote. Odavde se
jednostavno i lako širi polarna projekcija. Ti odašiljači pokrivaju sve dijelove naseljenog kopna."
Wibsen je izveo blokadni brod na površinu. "I dalje mislim da je to ružno mjesto." Dok ih je
vodio prema dubokoj luci okruženoj srpastim stijenama, ponovo je počeo kašljati, i to još glasnije i
gore nego malo prije. "Zar baš sad da me to pogodi?" Izgleda da ga je cijela stvar više nervirala nego
što se uznemirio. "Uključen je auto- vodič, i dalje smo na kursu. Dovedite Jibba da neko vrijeme
upravlja. Konačno, ovo je njegov teritorij."
Kovrčavi Pinquer Jibb zagledao se u otok kome su se približavali, naizgled razočaran što
izbjeglice iz Kućne Straže već nisu završile posao. Preuzeo je kontrole od veterana i doveo blokadni
brod do napuštenih gatova i dokova za istovar na otoku. Pošto su se privezali, otvorio je vrata.
Purpurna zora se raširila poput kakve modrice preko sjevernog neba. Serena je stajala u toploj
odjeći sa
članovima svoga tima i udisala svjež, ali oštar zrak.
Stjenoviti otok djelovao je odbojno i kao da je bio potpuno napušten.
Ohrabrio ih je, međutim, pogled na skupinu srebrnastih kula paraboličnih strana i s metalnim
rešetkama. Led i mraz optakali su dotične strukture, ali izgleda da ih osvajači, misaoni strojevi, nisu
oštetili.
"Kad to jednom uključimo, roboti neće znati što ih je maznulo", primijeti Wibsen, izišavši
napolje prilično oporavljen. Puhnuo je u šake proizvevši oblak bijele pare.
Serena nije skidala pogled s kula; gledala ih je puna nade i odlučnosti. Brigit Paterson je samo
krajnje poslovno klimnula. "I dalje nas čeka posao."

U vrijeme rata, svatko tvrdi da na neki način doprinosi ratnim naporima. Netko psuje
neprijatelja, netko osigura sredstva, ali malo je onih koji su spremni sve žrtvovati.. Mislim da zbog
toga nismo bili u stanju poraziti misaone strojeve.
ZUFA CENVA, Oružje s Rossaka

DOK JE PRODORNO GLEDALA četrnaest najjačih i najodanijih mladih čarobnica koje je

Rossak ikada dao, Zufa Cenva je shvatila da te žene nisu jedina nada čovječanstva. One nisu bile
jedino oružje protiv užasnih cymeha, a nisu bile ni najjači udarac što ga je Liga mogla zadati. Ali su
zato imale veliki značaj u ratnim naporima.
Zufa je stajala u mesnatom grmlju sa svojim učenicama i promatrala ih s puno sažaljenja i
ljubavi. Na svim Svjetovima Lige nitko nije bio uvjereniji u uspjeh ili predaniji pobjedi od njih. Srce
samo što joj se nije raspuklo dok ih je gledala kako usredotočuju svu svoju energiju prema konačnom
cilju. Kada bi i svi ostali bili u toliko predani, misaoni strojevi bi bili poraženi u vrlo kratkom roku.
Kao i prethodnih mjeseci, Zufa je odvela svoju elitnu skupinu u prašumu gdje su mogle
uvježbavati svoje vještine i prizivati moć svojih duša. Svaka od ovih žena bila je
ekvivalent psihičkoj bojevoj glavi. Zufa, koja je od rođenja
bila blagoslovljena s više talenta od bilo koje od njih, upoznavala ih je sa svojim metodama i
iscrpljivala do krajnjih granica. Strpljivo ih je učila kako da oslobode nevjerojatne telepatske
sposobnosti i kako da sačuvaju nadzor nad njima. Žene su postigle mnogo više nego što se Zufa nadala
u svojim optimističkim predviđanjima.
Međutim, moraju imati cilj zbog koga se izlažu ovolikim naporima. Sjedila je na palom trupcu
srebrne kore obraslom debelim slojem gljiva koje su rasle na izbočinama. Krošnje su bile ispunjene
isprepletenim sjenama visoko iznad njihovih glava. Tamno purpurno lišće je filtriralo kisele kiše, tako
da su suze koje su kapale na vlažnu zemlju bile svježe. Veliki insekti i
glodavci kičmenjaci probijali su se kroz slojeve zemlje, nesvjesni pokusa koji samo što nije
počeo.
"Koncentrirajte se. Opustite... ali budite spremne usredotočiti se što najbolje možete kada vam ja
to zapovjedim." Zufa je pogledala žene. Sve odreda bile su visoke i blijede i imale prozirnu kožu i
sjajnu bijelu kosu. Podsjećale su na anđele čuvare, eterična bića poslana da zaštite čovječanstvo od
misaonih strojeva. Može li postojati bilo koji drugi razlog zašto im je bog podario ovakve mentalne
moći?
Prelazila je pogledom od jednog odlučnog lica do drugog: Silin, odvažna i impulzivna; kreativna
Čamio, koja je improvizirala oblike napada; Tirbes je još otkrivala svoje
mogućnosti; Rucia, kojoj je najvažnije bilo poštenje,
Heoma, koja je posjedovala najsiroviju moć... i još devet drugih. Ako bi Zufi bio potreban
dobrovoljac, bila je sigurna da bi se prijavile sve čarobnice koje je odabrala.

81
 Na njoj je bilo da izabere koja će od njih biti prva mučenica.
Volela je svoje učenice kao da su bile njena djeca... i u nekom smislu one to i jesu bile, jer su
slijedile njene metode, povećavajući svoje potencijale. Ove mlade žene su se vrlo razlikovale od njene
Norme...
Svih četrnaest žena stajalo je okrenuo prema glavnoj čarobnici. Na prvi pogled reklo bi se da su
zadovoljne i smirene, ali su one ipak bile silno napete. Oči su im bile napola zatvorene. Nosnice su im
se širile pri svakom izdisaju; brojile su otkucaje srca i koristile urođene vještine biološko povratne
veze da bi poboljšale tjelesne funkcije.
"Počnite pojačavati moć u svom umu. Osjetite je kao statički elektricitet pred oluju."
Primijetila je promjene u njihovim izrazima lica kada su im se misli uzburkale.
"Sada postupno počnite povećavati moć. Zamislite je u svom umu, ali nemojte izgubiti nadzor.
Idemo korak po korak. Osjetite kako se energija povećava - ali je nemojte osloboditi. Morate zadržati
vlast nad njom." Zufa je osjetila kako energija pucketa, raste svuda oko nje u mraku fungoidne
prašume. Osmjehnula se.
Zufa se zavalila na svom deblu; osjećala je slabost, ali
se nije usuđivala pokazati je. Nedavni teški pobačaj, kada je izbacila čudovišno dijete Aureliusa
Venporta, strašno ju je iscrpio. Međutim, čekalo ju je toliko posla koji nije mogla odložiti niti povjeriti
bilo kome drugom. Svjetovi Lige su zavisili od nje, naročito u ovom trenutku.
Svi su mnogo očekivali od najmoćnije čarobnice, a Zufa Cenva je samu sebe još i dodatno
opteretila. Njeni planovi i snovi su na svakom koraku doživljavali neuspjeh kada bi ljudi odbili uložiti
napor ili poduzeti neophodni rizik. Izgleda da su ove odlučne i talentirane učenice bile drukčije i ona
je sebe uvjeravala da će se pokazati u najboljem svijetlu i zadovoljiti njene standarde. Ljudi koje je bi
podvrgla
procjeni previše često su se pokazivali manjkavi.
"Još samo malo", reče ona. "Povećajte svoju moć. Provjerite koliko daleko može ići, ali stalno
budite na oprezu. Ako biste u ovom trenutku pogriješile, ta pogreška bi nas sve zbrisala - a ljudska
rasa ne smije ostati bez nas."
Psihička energija je još snažnije zapulsirala. Blijede kose čarobnica počeše se dizati kao da je
ukinuta sila teža. "Odlično. Odlično. Samo tako nastavite." Njihov uspjeh ju je oduševio.
Zufu nikada nije zanimalo osobno uzdizanje. Bila je stroga i teška učiteljica i nije imala mnogo
strpljenja niti samilosti prema neuspjesima ostalih. Glavna čarobnica nije žudjela za bogatstvom niti
zaradom kao Aurehusu
Venportu, niti za odličjima kao Tio Holtzman, a nije joj bila
ni potrebna pažnja koju je Norma izgleda priželjkivala kad je uvjerila Mudraca da je uzme za
šegrta. Ako je Zufa Cenva bila nestrpljiva, ona je na to imala prava. Ovo je bilo vrijeme velike krize.
Grmlje se uskomešalo kada su kukci i glodavci koji u njemu žive počeli bježati pred udarnim
psihičkim valovima koji su se približavali krešendu. Drveće je zašuštalo, lišće i grančice zanjihale su
se kao da se pokušavaju odlomiti od svojih rodnih stabljika i napustiti prašumu. Zufa je zaškiljila i
počela proučavati svoje učenice.
Upravo su stizale do najopasnijeg dijela. Mentalna energija se pojačala do stupnja kada su
njihova tijela počela svjetlucati i sijati. Zufa je morala upotrijebiti vlastitu vještinu i podići zaštitnu
prepreku pred udruženim psihičkim pritiskom na njen um. Bio bi dovoljan samo trenutak nepažnje i
sve bi bilo izgubljeno.
Ona je, međutim znala da ove posvećene učenice nikad neće napraviti takvu pogrešku. Dobro su
znale koliki su
ulozi i kakve bi bile posljedice. Zufi se stegnulo srce dok ih je gledala.
Jedna od učenica, Heoma, pokazivala je da posjeduje veću snagu od ostalih. Podigla je svoju
moć na višu razinu uspjevši zadržati kontrolu. Razorna sila se lako mogla pretvoriti u požar i zahvatiti
stanice njenog uma, ali Heoma je ustrajavala, zureći očima koje ništa nisu vidjele, dok su pramenovi
njene kose šibali unaokolo kao pod naletom
oluje.
Iznenada je iz guste krošnje iznad njih ispao jedan debeli slarpon, stvorenje iglastih zuba i s
debelim tjelesnim oklopom od krljušti. Tresnuo je među žene, koje su ga uznemirile dok je vrebao
plijen i sludile vrtlogom mentalne energije. Bio je sav u mišićima i hrskavicama, mlatarao je udovima,
škljocao snažnim čeljustima i grebao debelim pandžama.
Tirbes se trgnula od iznenađenja - i Zufa osjeti nekontrolirani nalet moći nalik na oslobođeni
mlaz vatre. "Ne!" drekne ona i prizva vlastite moći kako bi ublažila pogrešku učenice. "Kontroliraj
se!"

82
 Heoma je savršeno smireno usmjerila svoju moć prema slarponu kao da briše kakvu mrlju na
magnetskoj tabli. Povukla je crtu psihičkog uništenja preko grabljivca. Slarpon je planuo bijelim
vrućim plamenom i počeo se bacakati dok su mu se kosti pretvarale u ugljen, a koža pucketala i kidala
se. Na kraju se sav oljuštio i pretvorio u oblačiće pepela. Plamenovi su plazili iz njegovih sada praznih
očnih šupljina.
Heomine družbenice trudile su se da obuzdaju i svrsishodno primjene svoje mentalne moći.
Međutim, u kritičnom trenutku im je pažnja bila odvučena na drugu stranu i sada su polako gubile
vlast nad skliskim telepatskim ovnovima za proboj. Heomu i Zufu, međutim, ništa nije moglo
pokolebati, i one su zadržale nadljudsku smirenost iako su bile okružene njihovim luđačkim
nastojanjima. Udružena psihička sila se nabirala i valjala.
"Povlačenje", procijedi Zufa kroz drhtave usne. "Smanjite moć. Uvucite je u sebe. Morate je
zadržati i vratiti u svoje umove. Oni su baterija i vi morate sačuvati njeno punjenje."
Duboko je disala, primijetivši da sve njene psihičke ratnice rade to isto. Udisale su jedna za
drugom i peckanje u zraku se sve više raspršivalo razmjerno s opadanjem njihovih nastojanja.
"Za sada je dosta. Ovo je bilo najbolje do sada." Zufa je otvorila oči i vidjela da sve učenice zure
u nju, Tirbes je bila blijeda i uplašena, a ostale zaprepaštene, jer su se primakle na samo korak do
samouništenja. Heoma je stajala kao izdvojeno otok, i sve ovo kao da je nimalo nije uzdrmalo.
Meko gljivasto grmlje bilo je u širokom luku oko njih ispremiješano i sprženo. Zufa je
proučavala pocrnjelo lišće, otpale grančice i skvrčene lišajeve. Malo je nedostajalo da sve ispare u
telepatskoj vatrenoj kugli.
Ipak su preživjele. Test je uspio.
Kad je napetost konačno popustila, Zufa dopustila sebi da se osmjehne. "Ponosim se svima
odreda", reče ona i zaista je to mislila, "vi... moje oružje... uskoro ćete biti spremne."

Matematički odgovori ne izražavaju se uvijek numerički. Kako se izračunava vrijednost

čovječanstva ili jednog jedinog ljudskog života?
KOGITORKA KWYNA, Grad Introspektivnih arhiva

NORMA CENVA je provela tri nevjerojatna dana smještajući se u skupi laboratorijski prostor
koji joj je bio dodijeljen u ekstravagantnoj kući Tia Holtzmana, koja se nalazila visoko na strmoj
stijeni. Čekalo ju je toliko posla i toliko toga je trebalo naučiti. A najbolje od svega bilo je to što je
Mudrac jedva čekao da čuje njene ideje. Što je više mogla poželjeti.
Tihi Poritrin se vrlo razlikovao od gustih, opasnih prašumi i kanjona od stvrdnute lave na
Rossaku. Jedva je čekala da istraži ulice i kanale Starda, koje je mogla vidjeti kroz svoje visoke
prozore.
Oprezno je zatražila od Holtzmana dopuštenje da siđe do rijeke, gdje je vidjela da mnogi ljudi
obavljaju nekakve poslove. Osjetila je krivnju što ga je uopće pitala, umjesto da neumorno radi na
pronalaženju sredstava za borbu protiv misaonih strojeva. "Um mi se malo zamorio, a i znatiželjna
sam." Umjesto da je prijekorno pogleda, znanstvenik je iskreno pozdravio njenu ideju. Stekla je
dojam da mu je drago što je našao izgovor da je prati.
"Podsjećam te da smo plaćeni da mislimo, Norma. A to možemo raditi bilo gdje." Odgurnuo je u
stranu list s raznim črčkarijama i skicama. "Možda će mali obilazak probuditi u tebi genija. Nikada ne
možeš znati kada će ti doći inspiracija niti gdje će se to dogoditi."
Poveo ju je niz strmo stubište koje je priraslo uz stijenu nad Isanom. Stojeći pokraj tog visokog
čovjeka, Norma je duboko uvukla zrak koji je mirisao na rijeku, bio opor i vonjao na treset od mulja i
vegetacije dovučene ovamo iz gorja. Po prvi put u životu joj se vrtjelo u glavi od vlastitih mogućnosti;
Mudrac je iskreno bio zainteresiran za njenu maštu, za njen um, i slušao je njene prijedloge, za razliku
od njene majke koja se obično mrštila na sve što bi ona rekla
ili činila.
Norma spomene ideju koja joj je tog jutra pala na pamet. "Mudrače Holtzmane, proučavala sam
vaše štitnike za skrembliranje. Mislim da razumijem kako funkcioniraju, i pitala sam se bi li se na neki
način mogli... proširiti."
Znanstvenik je pokazao oprezno zanimanje za ovo, kao da se plašio da bi mogla uputiti kritiku
njegovom izumu. "Da se prošire? Već zahvaćaju cijelu atmosferu planeta."
"Mislila sam na nešto sasvim drugo. Vaši skrembleri imaju samo obrambenu funkciju. Kako bi
bilo da upotrijebimo iste principe kao napadačko oružje?"
"Kao oružje? Kako to misliš postići?"
Norma mu je žurno odgovorila. "Ako bismo mogli

83
 napraviti... projektor? Emitiramo polje u uporište misaonih strojeva i uništimo njihove mozgove
od tekrisela. Vrlo slično elektromagnetskom impulsu za vrijeme atomske zračne eksplozije."
Holtzmanovo lice se ozari kad je shvatio. "Ah, sada razumijem! Domet bi bio krajnje ograničen,
a energetske potrebe prekomjerne. Možda bi moglo... i uspjeti. Bilo bi dovoljno da sredi misaone
strojeve u dosta velikom promjeru." Lupkao se prstom po bradi, uzbuđen ovom idejom. "Projektor...
odlično, odlično!"
Išli su obalom dok nisu stigli do smrdljivih prostranstava blata prošaranih baricama. Ekipe
odrpanih, napola golih robova šljapkajući su izlazile na blatnjave ravnice. Neki od njih bili su bosi, a
neki su imali čizme koje su im sezale do polovine butina. U određenim razmacima, širom bezobličnih
polja, plosnate lopatice na pontonima podizale su metalne bačve. Radnici su prilazili bačvama i
skupljali u šake ono što je iz njih curilo, a zatim bi odlazili do lijeha obilježenih u mekom blatu, u koje
su nešto stavljali.
"Što to oni rade?" upitala je Norma. Kao da su ukrašavali blatnjava polja svojim radom.
Holtzman je zaškiljio kao da nikada do tada nije obratio pažnju na pojedinosti njihovog posla.
"Ah! Presađuju školjke koje uzgajamo iz jaja koja vadimo iz riječne vode. Robovi svakog proljeća
zasade na stotine tisuća, možda milijune jaja. Nisam siguran." Zatim je slegnuo ramenima.
"Kada voda ponovo dođe, prekrit će nasade školjki, a
onda će se povući. Svake jeseni, ekipe žetelaca iskopavaju školjke velike poput tvoje šake."
Podigao je desni dlan. "Vrlo su ukusne, naročito kada se ispeku na maslacu i s gljivama."
Mrštila se dok je gledala kako ljudi gacaju kroz blato obavljajući taj težak posao. I dalje se nije
mogla pomiriti s postojanjem zarobljenih radnika i bilo joj je uvijek neugodno kada bi ih vidjela. Nije
se ugodnije osjećala ni u nazočnosti Holtzmanove ekipe rješavača.
"Mudrače, ne čini li vam se pomalo... licemjerno to što nastojimo spasiti ljude od dominacije
strojeva, a u isto vrijeme se na pojedinim svjetovima Lige koriste robovi?"
Zbunio se. "Ali kako bismo na Poritrinu obavili bilo kakav posao, kada nemamo složene
strojeve?" Kada je konačno primijetio koliko je Norma zabrinuta, bio mu je potreban trenutak da
shvati što nju, u stvari, muči. "Ah, zaboravio sam, na Rossaku nema robova! Je li tako?"
"Nisu nam potrebni, Mudrače. Rossak ima mali broj stanovnika i dovoljan broj dobrovoljaca
koji čiste prašumu."
"Shvaćam. Ekonomija Poritrina se zasniva na rukama i mišićima koji bez prestanka rade. Prije
mnogo vremena, naše vođe su potpisale proglas kojim se protjeruju svi strojevi koji sadrže bilo kakav
oblik kompjutora. To je bilo možda malo strožije nego na ostalim svjetovima Lige. Nismo imali
izbora, morali smo se okrenuti ljudskom radu, manuelnoj radnoj snazi." Široko se osmjehujući,
pokazao
je prema ekipama koje su radile na blatnjavim poljima. "Nije njima tako loše, Norma. Hranimo
ih i odijevamo. Imaj na umu da su ti radnici uzeti s primitivnih svjetova gdje su bijedno živjeli, umirali
od boleština i neishranjenosti. Za njih je ovo raj. Potječu iz ostataka kolonija religijskih fanatika koji
su pobjegli iz Starog Carstva. Sve su to budislamisti. Pali su na uznemirujuću razinu barbarstva. To
gotovo da više nisu bila civilizirana bića, živjeli su poput životinja. Većina naših robova barem dobiva
osnovnu izobrazbu, naročito oni koji rade za mene."
Norma je zaklonila lice od odbijenih sunčevih zraka i skeptično se zagledala u presavijena
obličja na blatnjavim poljima. Bi li se robovi složili sa znanstvenikovim tvrdnjama?
Holtzmanovo lice otvrdne. "Osim toga, te kukavice moraju platiti dug čovječanstvu, jer se nisu
borile protiv misaonih strojeva kao mi. Od njihovih potomaka samo tražimo da prehranjuju preživjele
i veterane koji su zadržali - i još zadržavaju - strojeve na razmaku, zar je to mnogo? Ti ljudi su izgubili
pravo na slobodu onog trenutka kada su ostavili na cjedilu ostatak ljudske rase."
Govorio je o tome neusiljeno, a ne kao da se naljutio. Stekla je dojam da ga se taj problem nije
ticao. "Nas čeka važniji posao, Norma. I ti i ja moramo platiti dug, i Liga Plemića računa na nas."
Te večeri je mala žena čvrsto stežući hladan metal kovane ograde zurila sa svog balkonskog
prozora u
treperava svijetla grada. Čamci na Isani sličili su na
krijesnice natopljene vodom. Zapaljene splavi su se po sve gušćoj tami udaljavali iz područja s
robovima. Sličili su na pokretne logorske vatre koje su plovile prema močvarama. Svaka od tih vatri bi
planula, dostigla vrhunac i splasnula, a zatim su zapaljene splavi zacvrčale i potonule.
Pjevušeći sebi u bradu, Holtzman joj je došao ponuditi šalicu sezonskog čaja. Norma ga je
upitala kakvi su to čamci. Žmirkajući, on se zagledao u ploveće logorske vatre. Dugo mu je trebalo da
shvati što su to robovi radili. "Ah, bit će da su to splavi za kremaciju. Isana odnosi tijela podalje od
grada, a pepeo u more. Vrlo učinkovito."

84
 "Ali zašto ih je toliko?" Norma je pokazala na desetke treperavih svjetala. "Zar robovi svakog
dana umiru u tolikom broju?"
Holtzman se namrštio. "Čuo sam nešto o kugi koja hara među radničkom populacijom. To je baš
neugodno, nije uopće lako naći zamjenu." Požurio je da je razuvjeri, razvedrivši se. "Ti o tome uopće
ne moraš brinuti. Zaista. Dopremili smo dovoljno lijekova za sve slobodne građane Starde ako se i mi
slučajno počnemo razbolijevati."
"Ali što je sa svim tim robovima koji umiru?"
Nije joj odgovorio izravno na pitanje. "Gospodar Bludd je zatražio zamjenu za njih. Izdano je
naređenje u kojem se traže zdravi kandidati ovih dana. Trgovci organima s
Tlulaxa su sretni što mogu dopremiti više muškaraca i žena s pograničnih svjetova. Život na
Poritrinu se nastavlja."
Potapšao je Normu po ramenu kao da je dijete koje treba ohrabriti.
Pokušala je prebrojiti ploveće vatre s balkona, ali je uskoro odustala. Čaj koji joj je donio se
ohladio i imao je gorak ukus.
Holtzman je iza nje veselo nastavio: "Vrlo mi se sviđala tvoja ideja da moj štitnik za
skrembliranje upotrijebimo kao oružje. Već razmišljam o tome kako da konstruiram prijenosni
projektor polja koji se može presložiti na tlu."
"Razumijem", reče ona oklijevajućim glasom. "Prionut ću još žešće na posao kako bih mogla
predložiti nove ideje."
Čak ni poslije njegovog odlaska, Norma nije mogla odvojiti pogled od posmrtnih splavi koje su
plamtjele duž rijeke, od tih plutajućih kremacijskih vatri. Vidjela je koliko su robovi naporno radili na
blatnjavim poljima presađujući jestive školjke, kao i u laboratorijima gdje su izračunavali na stotine
jednadžbi. Sada su umirali u velikom broju od neke smrtonosne groznice... ali se zamjena za njih lako
nalazila.
Liga Plemića se očajnički borila da je ne porobe misaoni strojevi. Norma je razmišljala o
licemjerju.

Nisu svi ljudi isti, i to je korijen svih društvenih nemira.

TLALOC, Vrijeme za Titane

POSADA TLULAXA zadužena za nabavu robova spustila se na Harmonthep poput kakvog

umornog konvoja, a ne kao eskadrila policijskih pljačkaša. Tuk Keedair je bio u brodu predvodniku,
ali je pilotiranje i pucanje prepustio pridošlici Ryxu Hannemu. Budući da ga lov na robove još nije
izmorio, mladi Hannem će se truditi da zadovolji Keedaira, a trgovca organa, veterana, zanimalo je da
vidi od čega je sazdan ovaj novajlija.
Keedair je imao spljošteni nos koji je dva puta lomio u mladosti; sviđalo mu se kako je zacijelio
i dao njegovom vučjem licu još grublji izraz. U desnom uhu je nosio trokutnu zlatnu naušnicu u koju
je bio ugraviran nekakav hijeroglifski znak kojeg nikome nije htio prevesti. Debela crna pletenica
prošarana sjedinama padala mu je duž lijeve strane lica preko ramena - bio je vrlo ponosan na nju, jer
je tradicija nalagala trgovcima mesom da odsijeku pletenice poslije svake neuspješne godine. A
Keedairova je izrasla dugačka.
"Imamo li već koordinate?" upitao je Hannem, nervozno gledajući čas u kontrolnu ploču čas
kroz prozor kabine.
"Odakle da počnemo, gospodine?"
"Harmonthep je nesvrstani planet, dječače, a budislamisti ne tiskaju karte. Potražit ćemo neko
selo i pokupiti ljude. Ovdje ne obavljaju popis stanovništva."
Hannem je zurio kroz prozor, tragajući za selima. Gomila brodova Tlulaxa krstarila je nad
nakvašenim zelenim kontinentom. Nijedna planina niti brdo nisu se uzdizali iznad vlažnog predjela s
jezerima, močvarama i vodenim tokovima. Čak su i oceani ovdje bili plitki.
Još nekoliko tura i Keedair će moći uzeti poduži odmor i vratiti se na Tlulax, zatvoreni svijet
svoga naroda. To je
bilo odlično mjesto za odmor, premda je bio uvjeren da će ga ubrzo početi ponovo obuzimati
nemir. Pošto je bio "dobavljač ljudskih resursa", Keedair nije imao stalni dom.
U biološkoj industriji Tlulaxa vladala je stalna potražnja za svježim materijalom iz nedirnutih
genetskih loza. Obavivši svoj rad velom tajne, Tlulaxi su uspjeli zavarati svoje naivne mušterije iz
Lige. Kada je cijena bila dobra, a potreba velika, plemići bi lako progutali priče o usavršenim
biospremnicima u kojima se mogu uzgajati organi za zamjenu. Marljivi istraživači nadali su se da će

85
na kraju uspjeti preinačiti svoje spremnike za uzgajanje klonova i u njima zaista stvarati i takve
proizvode, međutim,
neophodna tehnologija zasad još nije postojala.
Bilo je mnogo lakše pokupiti gomilu zaboravljenih ljudskih bića sa svjetova na obodu. Nitko
nikada neće primijetiti da su kidnapirani. Tlulaxi su zarobljenike brižljivo
katalogizirali na osnovu genetskih osobina.
Kada bi nekome u Ligi ustrebale nove oči, pluća ili bubrezi — i ako je bio voljan platiti za njih
— trgovac organima s Tlulaxa pronašao bi odgovarajućeg donatora i pokupio tražene komponente.
Bio je to jednostavan posao.
Trenutno je iznenadna nestašica živih robova na Poritrinu izmijenila Keedairove poslovne
prioritete. Sve dok kuga bude trajala, bit će mu isplativije nabavljati žive zarobljenike, topla tijela koje
nije trebalo dalje obrađivati...
Dok se letjelica spuštala, uočio je velika tamna obličja koja su se gibala kroz vodu, zmijolika
stvorenja koja su vijugala između bambusolike trske. Ogromni narančasti cvjetovi cvjetali su na
vrhovima stabljika, otvarajući se i zatvarajući poput mesnatih usta. Keedairu je bilo drago što neće
morati ostati dugo na ovom ružnom svijetu.
"Vidim nešto, gospodine!" Hannem je aktivirao uveličavajući displej na zaštitnom staklu, i
pokazao na gomilu sojenica u močvari.
"Vrlo dobro, momče." Keedair stupi u vezu s brodovima za robove koji su išli za njima. "Bit će
to kao branje voća u vrtu kakvog plemića."
Selo u močvari nije baš djelovalo bogato. Okrugle kolibe bile su napravljene od trske i blata
spojenih nekom vrstom plastičnog cementa. Između njih je visjelo nekoliko antena, zrcala i skupljači
vjetra, iako su budislamisti slabo koristili visoku tehnologiju. Sumnjao je da će popuniti
skladišta žetvom samo u ovom selu, ali oduvijek je bio
optimist.
Tri napadačka broda okružiše Keedairovu letjelicu koja ih je predvodila, dok su brodovi Tlulaxa
za prijevoz ljudskog tereta ostali u pozadini. Ryx Hannem se uznemirio kada su se hvatači-robova
približili selu. "Jeste li sigurni da imamo dovoljno oružja, gospodine? Nikada do sada nisam
sudjelovao u ovoj vrsti akcije."
Keedair izvije obrvu. "To su Zensuniji, mladiću, pacifisti do srži. Kad su došli misaoni strojevi,
oni nisu imali
hrabrosti za borbu. Sumnjam da ćemo ovdje zaraditi i jednu ogrebotinu."
Uključio je kom-kanal i obratio se svojoj posadi za
žetvu. "Polomite motke na kojima stoje tri kolibe čije obrise vidite i potopite ih u vodu. Ljudi će
sigurno nakon toga istrčati napolje. Tada ćemo upotrijebiti projektore- ošamućivače." Glas mu je bio
smiren, kao da mu je bilo dosadno. "Imat ćemo sasvim dovoljno vremena da pokupimo one koji nešto
vrijede. Ako bude i ranjenih, uzmite ih za zalihu organa, ali više bih volio netaknuta
tijela."
Hannem se sa strahopoštovanjem zagledao u njega. Keedair im se ponovo obratio preko kom-
kanala. "Svi ćete dobro zaraditi i dobit ćete bonus za svakog mladog muškarca i plodnu ženku koje ne
oštetite."
Vezisti zaklicaše, a onda se četiri broda za lov obruše prema bespomoćnom selu u močvari.
Mladi Hannem je
ostao otraga, prepustivši vodstvo mnogo iskusnijim hvatačima robova.
Energetskim zrakama su presjekli visoke motke i pustili da se trošne kolibe strovale u tamnu
vodu.
"Pripucaj već jednom, momče!" reče Keedair.
Hannem isprazni svoje oružje, uništivši jednu od debelih potpornih nogu i napravivši rupu u
zidu kolibe. Trska od
koje je zid bio napravljen je odmah planula.
"Bez suvišnog razaranja", opomene ga mirno Keedair dok je potiskivao nestrpljenje. "Nije ti cilj
da raniš seljane. Još ih nismo stigli ni pogledati."
Upravo kako je i predvidio, patetični Zensuniji su pokuljali iz svojih koliba. Neki su se počeli
spuštati niz ljestve i motke do čamaca privezanih za kolibe.
Dva broda za ljudski teret spustila su se na kraju sela u močvarnu vodu koja je zacvrčala i
pretvorila se u paru pri dodiru s njihovim vrelim trupovima. Izbacili su pontone koji će održati
brodove na površini i rampe za utovar koje sezale sve do travnatih humaka koji su djelovali dovoljno
čvrsto.

86
 Keedair je naredio Hannemu da se spusti blizu gomile ljudi koja je bezglavo jurila. Neki od njih
uletjeli su u vodu do struka, žene su vukle djecu prema gustišu od trske, a mladići vitlali kopljima koja
su prije bila pogodna za hvatanje ribe nego za ratovanje.
Prvi Tlulaxa brodovi pljačkaši polako su se spustili i
izbacili pljosnate potpornje za slijetanje koji su uronili u blato. Kada se Keedair konačno našao
na uzvisini od ugažene trave, s projektorom za ošamućivanje u rukama, njegovi partneri su već svi bili
vani i pucali brižljivo birajući ciljeve.
Prvo su obilježili zdrave muškarce, jer su oni postizali najveću cijenu na poritrinskom tržištu.
Od njih se također moglo očekivati da prave nevolje, ako im se ukaže prilika.
Keedair preda oružje za ošamućivanje Ryxu Hannemu koji se cerio, premda se vidjelo da je
uplašen. "Bit će ti bolje da počneš pucati, momče, ako želiš sudjelovati u podjeli plijena."
Dječak Ishmael je samouvjereno upravljao čamcem duž vodenih putova, probijajući se kroz
labirint potoka i prolaza. Trska je bila mnogo viša od njega, čak i kad je stajao u malom čamcu što se
ljuljuškao. Narančasti cvjetovi na vrhovima stabljika su se mljackajući otvarali i zatvarali, gosteći se
mušicama koje su promicale kroz zrak.
Iako je imao tek osam godina, Ishmael je već dugo sam išao u lov. Djed po majci koji ga je
odgajao poslije smrti njegovih roditelja, dobro ga je podučio. Ishmael je znao
gdje može iskopati tajne zalihe qaraa jaja koje čak ni divovske jegulje nisu znale pronaći.
Pronašao je dobro mjesto na kojem su rasli listovi
salate i uhvatio je dvije ribe od kojih je jedna pripadala vrsti
koju nikada do tada nije vidio. Njegova košara je lupkala i njihala se dok su otrovna stvorenja u
njoj puzala gore dolje po zidovima, gurajući bodljikave crne noge kroz male rupe. Danas je uhvatio i
osamnaest mliječnih buba, a ni jedna
nije bila manja od njegove šake. Obitelj će večeras dobro jesti!
Međutim, kada se primaknuo selu, vodeći čamac s lakoćom kroz smeđu vodu, Ishmael je začuo
povike i vriske pomiješane sa zujanjem ošamućivača. Ishmael je brzo, ali i oprezno zaveslao. Trska je
bila previsoka tako da ništa nije mogao vidjeti.
Kada je zavio za okuku, ugledao je brodove za skupljanje robova, koji su izazivali najveći
mogući strah u njegovom plemenu i zbog kojih su i podigli svoje selo na ovom usamljenom mjestu.
Nekoliko koliba je bilo srušeno dok su druge gorjele. Nemoguće!
Dječak je osjetio potrebu da zaurla i jurne u borbu, ali ga je zdrav razum spriječio u tome i
posavjetovao ga da pobjegne. Ishmael je gledao kako hvatači-robova Tlulaxi obaraju jednog seljana za
drugim svojim projektorima za ošamućivanje. Pojedini seljaci su se pokušali sakriti u svojim
domovima, ali zidovi od trske nisu bili ozbiljna prepreka za napadače.
Zensuniji nisu imali brave na vratima niti tajna mjesta na koja bi se mogli sakriti. Bili su
sljedbenici Buddallaha, i samim tim miroljubivi. Sela na Harmonthepu nikada nisu
međusobno ratovala; bar Ishmael nikada nije čuo za tako
nešto.
Srce mu je tuklo kao ludo. Ova buka će dozvati divovske jegulje, iako su te grabljivice preko
dana uglavnom bile trome. Ako lovci na ljude uskoro ne izvuku seljane koji su pali u vodu, jegulje će
se bogato počastiti...
Ne praveći gotovo nikakve nabore na površini vode, Ishmael je dotjerao svoj čamac do jednog
od brodova koji su učestvovali u lovu. Vidio je kako njegova rođakinja Taina pada pogođena snopom
iz ošamućivača i kako prljavi muškarci ukrcavaju njeno mlitavo tijelo na široku metalnu splav.
A onda se njegov djed, Weyop, probio do središta u krugu koliba i suočio s kaosom. Stari vođa
je držao tanki brončani gong koji je visio sa motke, simbol seoskog predstavnika. On je bio taj
predstavnik. Ishmaelov djed kao da se uopće nije plašio i dječak je odmah osjetio
olakšanje. Vjerovao je tom mudrom čovjeku koji je uvijek pronalazio način da riješi razmirice.
Weyop će spasiti seljane.
Međutim, duboko u svom srcu, Ishmael je osjećao veliki strah, znajući da se ovo neće dobro
završiti.
Ryx Hannem se pokazao kao prilično dobar strijelac. Nakon što je novajlija ošamutio svog
prvog zatvorenika, oduševljeno je nastavio. Keedair je brojao u sebi, procjenjujući ulov, premda će
točan broj znati tek kada ubace nesvjesna tijela u orbitalne kovčege za transport.
Keedair je stezao čeljusti dok su Zensuniji zapomagali i preklinjali ih, vjerojatno na isti način
kao što su i stanovnici Giedi Prime molili misaone strojeve za vrijeme nedavnog osvajanja tog planeta.
Keedair je imao poslovne partnere u gradu Giedi. Sumnjao je da će ih ikada više vidjeti žive.
Ne, nije osjećao nimalo naklonosti prema ovoj zensunskoj kopiladi.

87
 Hannem mu je skrenuo pažnju na jednog starca koji je istupio naprijed. "Što on to radi,
gospodine?" Starac je bez prestanka lupao o metalni gong na dugačkom štapu. Hannem podiže
ošamućivač. "Hoćemo li ga uzeti?"
Keedair odmahne glavom. "Prestar je. Ne troši oružje na njega."
Dvojica iskusnih hvatača-robova razmišljala su na isti način. Polomili su štap predvodnika
plemena i njega gurnuli u vodu, a kad ih je počeo psovati na mješavini svog urođeničkog jezika i
galaha, univerzalnog jezika na svim planetima ljudi, oni se počeše smijati. Poniženi starac otpliva do
obale.
Preostali seljaci su zapomagali i plakali, dok je većina zdravih, mladih ljudi već bila ošamućena
i utovarena u čamce. Plakale su starice i prljava djeca, ali nisu se pokušavali oduprijeti. Keedair je
znalački pogledao Ryxa Hannema.
Iznenada je jedan dječak iskočio iz uskog čamca koji se pojavio iz trske iza njih. Počeo je da
gađati štapovima
Hannema i Keedaira, vičući nešto o svom djedu. Keedair se sagnuo. Štap ga je za dlaku
promašio.
Dječak je potom dohvatio košaru iz čamca i zavitlao je na Hannema. Tanko pruće se pokidalo i
iz košare se prosula gomila ogromnih kukaca bodljikavih nogu koji prekriše Hannemove grudi i lice, i
počeše ga ujedati. Kopilot je prodorno vrisnuo braneći se od tih stvorenja i gnječeći ih, ali su se ona
nastavila penjati uz ruke i odjeću. Iz njihovih zgnječenih tijela curila je gusta mliječna tvar koja je
ličila na gnoj.
Keedair zgrabi Hannemov projektor za ošamućivanje i usmjeri ga u mališana. Kad je dječak
pao, Keedair je poprskao i svog kopilota paralizirajućim snopom. To baš nije bilo najbolje rješenje, ali
je osim Hannema barem sredio agresivne otrovne kukce. Kada se vrate na teretni brod, smjestit će
povrijeđenog hvatača robova u orbitalni kovčeg, zajedno s novim zarobljenicima. Keedair nije znao
hoće li momak umrijeti ili će samo do kraja života imati košmare.
Doviknuo je ostalim Tlulaxima da pokupe nesvjesna tijela. Izgleda da će im ipak biti potreban
još jedan teretni brod. Ovo nije bio loš dan, pomisli on. Promatrao je nepomično tijelo malog
urođenika; odrpani Zensuniji dječak je nema sumnje bio nepromišljen i budalast. Svaki gospodar ljudi
koji ga kupi imat će s njim pune ruke posla.
Ali to nije bila Keedairova briga. Neka Poritrin riješi taj problem. Čak i ovako ošamućen i
prljav, vižljasti dječak je
djelovao vrlo zdravo, premda je možda bio premlad da bi
ga poveo s ostalim robovima. Keedair je ipak odlučio uzeti ga, jer ga je mališan iznervirao.
Navukao mu je na vrat nevolje i možda bi ga trebalo kazniti, naročito ako Hannem umre.
Stari predvodnik sela stajao je na obali i cijedio se. Častio je pljačkaše budislamskim sutrama,
želeći da im skrene pažnju na grešan život koji vode. Tijela su plutala unaokolo s licima uronjenim u
vodu. Pojedini očajni seljaci pokušavali su ih motkama dovući do obale, sve vrijeme cmizdreći i
zapomažući.
Keedair je primijetio velika zmijolika obličja koja su plivala duž uskih kanala, privučena
bukom. Jedno od njih je podiglo glavu iz vode i škljocnulo ustima punim očnjaka. Keedair se stresao
kada je ugledao te divlje zvijeri. Tko
zna kakva su još stvorenja živjela ovdje?
Jedva čekajući da napusti ove smrdljive močvare, počeo je požurivati svoju posadu. Promatrao
ih je kako utovaruju nove robove na brodove. Laknut će mu kada se vrati na svoj čisti brod. Zarada
koju će mu donijeti ova operacija ipak će mu nadoknaditi sve nevolje i neugodnosti.
Kada je sve bilo spremno, popeo se u svoj brod, uključio motore i uvukao blatom optočene
stabilizatore. Dok se dizao prema maglovitom nebu, Tuk Keedair je još jednom pogledao močvaru
ispod sebe i vidio kako divovske jegulje počinju proždirati nekoliko plutajućih tijela.

Um vlada svemirom. Moramo se pobrinuti da to bude ljudski um, a ne njegova strojna verzija.
PRIMERO FAYKAN BUTLER, Memoari Džihada

ZUFA CENVA je odabrala svoje najtalentiranije učenice koje će biti Rossakovo najvažnije
oružje protiv cymeha na Giedi Prime. Snažna i posvećena čarobnica Heoma je izgleda bila više nego
spremna da se odazove tom pozivu.

88
 Iz svog stjenovitog grada na Rossaku, Zufa je surađivala sa Armadom Lige na organizaciji te
operacije. Glavna čarobnica je grizla donju usnu i treptala potiskujući suze ponosa koje su joj pekle
oči.
Neočekivana i nesmotrena misija Serene Butler osigurala im je potrebni poticaj koji će
pokrenuti Armadu u ofenzivu. Xavier Harkonnen je uspio progurati dobro zamišljen plan za napad,
dok su se ostali prepirali i zveckali oružjem. Zatim je uvjerio svog pretpostavljenog časnika da mu
dopusti da predvodi napad. Borbena skupina balista i javelin razarača, koja se trenutno nalazila visoko
iznad Rossaka, bila je spremna napustiti orbitalne postaje.
U prvoj odmazdi protiv strojeva osvajača moraju postići dramatičnu i potpunu pobjedu. Ne
smiju dopustiti da se ona
završi samo kao lokalna bitka. Planeti su utjecale jedni na
drugog poput karika lanca. Tercero Harkonnen će predvoditi borbenu skupinu Armade. Također
će ponijeti Holtzmanove nove prijenosne skremblere polja pomoću kojih će onesposobiti ključne
instalacije robota.
Jedna čarobnica će se, međutim, morati suočiti s cymehima na čije ljudske mozgove puls
skremblera neće imati nikakvog utjecaja. Heoma je bez oklijevanja prihvatila tu ulogu.
Bila je vitka i mlada, samo dvadeset tri godine, imala je bijelu kosu boje slonovače, bademaste
oči i obično lice koje je odražavalo snagu i uskomešanost u njenom silnom umu. Zufa je, međutim,
znala da je Heomi, osim što posjeduje velike mentalne mogućnosti, draga osoba, kćer kakvu je ona
željela imati. Heoma je bila najstarija od pet sestara; tri od njih već su počele učiti za čarobnice.
Zufa je stala pred svoju najbolju štićenicu i spustila joj ruke na koščata ramena.. "Jasno ti je što
sve zavisi od ovoga. Znam da nećeš razočarati ni mene ni čovječanstvo."
"Postići ću sve što od mene očekujete", obećala je
Heoma. "Možda čak i više."
Zufa je rasla od ponosa. Dok se Heoma koračajući uspravnih leđa ukrcavala u šatl, glavna
čarobnica dovikne za njom: "Nećeš biti sama. Sve mi letimo na tvojim krilima."
Jednog od posljednjih dana priprema, Zufa je grubo i
smrknuto prekorila najsnažnije muškarce s Rossaka što
nisu u stanju pomoći u odlučujućoj borbi. To što nisu posjedovali telepatske moći nije ih
sprečavalo da sudjeluju na neki drugi način. I oni su mogli pomoći u napadu na Giedi Prime. Svojim
kremenim pogledom, čarobnica, koja
je podsjećala na kip, toliko je posramila njih šestoricu da su krenuli s Heomom kao njeni
tjelohranitelji.
Muškarci s Rossaka ponijeli su osobnu zalihu stimulansa i analgetika koji otupljuju um, kojima
ih je opskrbio Aurelius Venport. Prošli su strogu obuku za rukovanje oružjem i naučili važne borbene
vještine. Kada je kucnuo trenutak, postat će ratnici fanatici i jurnut će u borbu ne vodeći računa o
vlastitim životima. Pred očima će imati samo jedan cilj: da osiguraju čarobnici-oružju priliku da priđe
dovoljno blizu cymehima. Venport je brižljivo
pripremio lijekove. Napravio je koktel koji će omogućiti ljudima da djeluju i za vrijeme
najvećeg užasa.
Dok je gledala kako se raketoplani penju u srebrnom luku prema svemirskim brodovima koji su
ih čekali, Zufine misli su bile u kaosu, osjećala je veliko žaljenje i nadu. Pokušala je prikriti dotične
osjećaje samouvjerenošću i zaklela se da će obaviti još mnogo toga.
Aurelius Venport joj je prišao i nijemo ostao stajati pokraj nje kao da je i sam ostao bez riječi.
Dovoljno dobro ju je poznavao da je uočio koliko je Zufa tužna što je njena najbolja učenica otišla.
"Sve će biti dobro."
"Ne, neće. Ali ona će uspjeti."
Venport ju je pogledao s nježnim razumijevanjem koje je prodrlo kroz Zufin obrambeni stav.
"Znam da ti je žao što
nisi ti mogla biti prvo oružje, mila moja. Nema sumnje da je Heoma talentirana, ali ti si ipak
najsposobnija. Ne zaboravi da se još oporavljaš od pobačaja, i da je tvoja slabost mogla ugroziti
zadatak."
"Također me sputava i nešto više? odgovornost da obučavam druge." Zufa je pratila pogledom
raketoplan koji je nestajao među rijetkim oblacima. "Nema mi druge, moram ostati ovdje i činiti ono
što mogu."
"Čudno, i ja sam to isto pomislio u vezi mog posla." Sjetivši se hrabrih muškaraca
tjelohranitelja, čarobnica
se zagledala u svog suputnika ne skrivajući nezadovoljstvo.
Prodorno ju je promatrao svojim gospodskim očima;

89
 pogled mu je bio bistar, jer nije bio pod utjecajem droge, ali ju je nervirao njegov nezavisan
stav. "Zašto se nisi dobrovoljno prijavio za sudjelovanje u ovoj operaciji, Aureliuse? Ili ti nije u
prirodi da činiš nešto i za druge već samo za sebe?"
"Ja sam domoljub na svoj način." Odvratio joj je Venport lukavo se osmjehnuvši. "Ali ne
očekujem da ti to shvatiš."
Na to mu nije imala što odgovoriti i njih dvoje nastaviše isprazno zuriti u nebo, iako je
raketoplan već bio stigao do postaje na stazi.

Ne vjerujem da postoji nešto kao što je "izgubljen slučaj" — već samo oni koji nemaju dovoljno
vjerne sljedbenike.
SERENA BUTLER, govor u parlamentu Lige

USPRKOS OPTIMISTIČKOM IZVJEŠTAJU magnusa Sumija, pomoćna postaja za emitiranje

štitnika na Giedi Prime bila je još daleko od završetka.
Nakon što se Serenina tajna ekipa iskrcala na stjenovit otok šiban vjetrom u sjevernom moru,
čitav dan je provela iznoseći zalihe i opremu na obalu, provaljujući u barake i pokrećući postrojenja za
proizvodnju energije. Parabolične kule za emitiranje štitnika za skrembliranje uzdizale su se poput
sleđenih kostura. Ni jedan od sustava nije radio.
Brigit Paterson, inženjerka grubog lica, procijenila je stanje i prišla Sereni mršteći se. "Najviše
što ti mogu reći je da neće biti nemoguće završiti posao." Slegnula je svojim širokim ramenima.
"Završeni su okviri i postavljena teška konstrukcija, ah većina komponenti još nije priključena.
Podstanice nisu povezane, a kablovi nisu čak ni zategnuti preko najviših nosača." Pokazala je prema
šipkama klizavim od leda koje su ječale na vjetru.
Serena nije zavidjela dobrovoljcu koji će se morati
popeti tamo gore da završi neophodno povezivanje. "Ne znamo kada će točno Xavier dovesti
Armadu, ali ako ne završite do dolaska brodova, onda ne treba ni da pokušavamo. Iznevjerit ćemo i
njega i stanovništvo Giedi Prime."
Brigit je pozvala svoje inženjere na hitan sastanak. "Ponijeli smo dovoljno stimulanata. Možemo
raditi cijelog dana ako osiguramo osvjetljenje na platformama."
"Uradite tako", reče Serena, "dajte i nama zaduženja koja ćemo moći obaviti. Zapovjednik
Wibsen se veselio što će imati nekoliko dana odmora, ali izbacit ćemo ga iz kreveta budemo li morali
uposliti i njega."
Sljedećeg tjedna ih nitko nije smetao u radu. Misaoni strojevi očito nisu ni znali da su se ušuljali
na planet, niti što ovdje rade. Prošavši sa svega nekoliko manjih ogrebotina, ekipa je završila
najopasniji dio zadatka. Pošto su obavili devedeset posto posla - barem prema planu na papiru - Brigit
Paterson je izjavila da su tek sada pred njima poslovi na koje će otići najviše vremena.
"Moramo ići od komponente do komponente i pojačavati krugove. Ove kule emitiraju polje koje
razara složene tekrisele. Moramo se pobrinuti da sustav izdrži duže od pet minuta kada ga jednom
aktiviramo."
Serena je zagrizla usnu i klimnula. "Da, to bi bilo dobro."
"Ako testiranjima skrenemo pažnju na sebe", nastavila
je Brigit, "neki prokleti stroj mogao bi shvatiti što mi to
ovdje radimo. Bit će vrlo čupavo."
"Koliko vam vremena treba?" upitao je Ort Wibsen, potiskujući vlastito nestrpljenje.
"Tjedan dana uz malo sreće", Brigit se namrštila. "Deset ako bilo što pođe naopako i budemo li
morali popravljati dijelove."
"Armada najranije može da stići za osam dana", primijetila je Serena. "I to u slučaju da je
Xavier organizirao napadačku silu i lansirao je dva dana nakon što je primio moju poruku."
Wibsen je progunđao. "Nema izgleda, ne zaboravite da je u pitanju Liga. Sazivat će jedan
sastanak za drugim, zatim će praviti duge stanke za ručak poslije kojih će ponovo sastančiti."
Serena uzdahne. "Nadam se da Xavier može sa svim tim izaći na kraj."
"Potjeraj svoje inženjere na posao", reče Serena Brigit Paterson, ne obrativši pažnju na
pesimističke riječi veterana. "Zapovjednik Wibsen i ja ćemo uzeti blokadni brod. Ponovo ćemo se
provući kroz senzorsku mrežu i pokušati presresti Armadu. Xavier mora biti upoznat s planom kako bi
mogao iskoristi ono što smo napravili. Dat ćemo im raspored i koordinirati napad."
Wibsen se zakašljao i bijesno namrštio. "Bit će bolje da povedeš i Pinquera Jibba u slučaju da
mi ustreba podrška
u upravljanju blokadnim brodom."

90
 Kovrčavi Jibb nije znao što reći. Pogledao je prvo Serenu, zatim starog veterana i na kraju
glavnog inženjera. "Možda bi zapovjednik trebao ostati ovdje?"
Veteran pljune na smrznuto tlo. "To nećeš doživjeti. Malo je vjerojatno da će mi biti potrebna
bilo kakva pomoć."
"Ako vi tako kažete", reče Serena, prikrivši osmijeh. "Brigit, hoćete li biti u stanju zamijetiti
Armadin ulazak u sustav?"
"Nadziremo komunikacijsku mrežu misaonih strojeva. Pretpostavljam da će se roboti ushodati
uokolo kada se borbeni brodovi Armade približe." Brigit prijeđe pogledom preko svoje ekipe i zatim
se smrknuto osmjehne. "Da, znat ćemo."
Ponovo su se kretali ispod vode; blokadni brod krstario je kroz hladne dubine udaljavajući se od
sjevernog mora zagušenog ledom. Pogledavši preko ramena po kabini, Wibsen filozofski primijeti:
"Kada smo krenuli na ovaj zadatak mislio sam da si potpuno luda, Serena Butler."
"Luda što pokušavam pomoći ovim ljudima?" upitala je izvivši obrve.
"Ne... mislio sam da si luda što mi daješ još jednu prigodu."
Ort Wibsen je zahvaljujući karti koju je napravio dok je
vodio brod prvi put kroz atmosferu, uočio slaba mjesta u
senzorskoj mreži robota što je opasivala planet. Ako izbiju na površinu otvorenog mora na oko
četrdeset stupnjeva sjeverne geografske širine, imat će dosta dobre izglede da prolete u ovoj
kamuflažnoj letjelici kroz atmosferu neprimjećeni od strane strojeva čuvara, kako onih na stazi tako i
onih na tlu. Nasumično treperenje koje je podsjećalo na nevidljive reflektore rasute po nebeskom
prostranstvu otkrivalo im je položaje s kojih su promatrali.
"Primirit ćemo se ovdje", reče on i ponovo se zakašlja. Počeo je udarati medicinsku kapsulu za
ubrizgavanje lijeka na grudima, kao da je neki dosadni insekt. "Kupovat ćemo vrijeme dok ne budem
sasvim siguran da sam upoznao njihov red vožnje."
"To je nešto na što sa sigurnošću možeš računati kada su u pitanju misaoni strojevi", primijeti
Pinquer Jibb s nelagodom. "Predvidivi su."
Međutim, s cymehima je stvar bila drukčija.
Manje od jednog sata kasnije, dojuriše brze mehaničke zrakofolije, približavajući se napola
uronjenom blokadnom brodu. Wibsen je opsovao i iskašljao puna usta grimizne krvi.
"Ima ih jedanaest!" povikao je Pinquer Jibb, gledajući u skenere. "Kako su nas samo pronašli?"
"Kako ih ti nisi vidio?" odbrusi Wibsen. "Pojavili su se ispod vode isto kao i mi!"
Serena pogleda ekran i ugleda brojne brodove presretače koji su im se približavali. Aktivirala je
oružje na desnoj strani broda i pripucala na nadolazeće zrakofolije; jednog je pogodila, a ostale
promašila. Nije prošla obuku za topnika. Da su očekivali da će se morati boreći probijati, nikad se ne
bi usudili ni krenuti na Giedi Prime.
"Jibbe, preuzmi kontrole i spremi se za polijetanje." Wibsen je izletio iz kabine. "Do vraga, neće
nas se tako lako dočepati." Bocnuo je svojim velikim kvrgavim prstom kopilota. "Vrebaj priliku kada
odem i nemoj oklijevati."
"Što to namjeravate?" upitala je Serena. Stari veteran joj nije odgovorio, već je pojurio preko
palube i nestao u jedinoj kapsuli za slučaj nužde.
"Što on to radi?" upitao je Jibb.
"Nemamo vremena da ga izvedemo pred vojni sud." Serena nije mogla vjerovati da će ih veteran
hladno prepustiti na milost i nemilost strojeva.
Wibsen je zabravio ulaz u kapsulu i oko njenih rubova se upališe zelene lampice koje su ih
obavijestile da se sprema za lansiranje.
Ispalila je još jedan hitac iz oružja na desnom boku broda, jer je samo ono bilo okrenuto prema
nadolazećim strojevima. Oštetila je jednu letjelicu, raznijevši vratašca za oružje na njoj. Serena je
zbunjeno gledala kontrolne sustave. Zatreptali su, pojavile su se iskre, a onda su zamrli.
Wibsenova kapsula je uz trzaj i eksploziju izletjela poput topovskog zrna. Udaljila se tutnjeći
poput kakvog brzog, teško oklopljenog projektila, jedva dodirujući površinu. Stari veteran im se
obratio preko frekvencije za slanje SOS signala: "Ne spavaj za prekidačem, sada. Budi spreman!"
Pinquer Jibb je uključio motore i spremio se za polijetanje. Brod je napravio brazdu kroz valove.
Wibsen je dao sve od sebe da usmjeri kapsulu prema robotima. Svrha letjelice za bijeg bila je da
prebaci preživjelog na sigurno, što dalje od katastrofalne eksplozije, i zato je imala debeli oklop i
debelu oblogu. Zahvaljujući tome uspjela je, kada se zarila u najbližeg neprijatelja, potpuno uništiti
cymehov brod, doslovce je proletjela kroz njega i zarila se u drugi. Izubijana kapsula koja se pušila
među olupinama što su tonule, iznenada stane.
Serena dovikne Jibbu. "Polazi! Polijeći!"

91
 Pojačao je potisak i blokadni brod se uzdigao iz vode i zaletio put neba. Serena je, dok su se
penjali, pogledala kroz kameru koja je prikazivala vodu ispod njih.
Vidjela je kako se otvaraju vrata na kapsuli koja se našla između dvije zrakofolne letjelice
robota. Pojavio se Wibsen. Očigledno je bio uzdrman, ali i dalje prkosan. Svuda oko njega dizali su se
dim i para i tri ljutita cymeha krenuše kroz zapjenušanu vodu prema njemu.
Stari veteran zavuče ruku u džep i zavitla tamno-sivu kuglu u najbližu letjelicu cymeha.
Eksplozija je oborila
neprijatelja i odbacila Wibsena natrag u kapsulu.
Nesigurno je držao pušku s pulsnim metcima u jednoj ruci i bez prestanka pucao, međutim, tri
oklopljena cymeha obrušiše se na njega iz svojih zrakofolija. Serena je sva užasnuta gledala kako
njihove mehaničke pandže kidaju starog veterana na komadiće.
"Drži se!" povika Pinquer Jibb, ali bilo je previše kasno. Serena je vidjela kako robotske letjelice
okreću svoje teško naoružanje prema stazi blokadnog broda u bijegu.
"Ne mogu... "
Serenu je udar odbacio na nasuprotni zid. Eksplozije su istrgnule brodske motore. Letjelica je
počela ponirati i više nije bilo načina da Jibb spriječi njihov pad u ocean. Blokadni brod se zario u
valove poput ogromnih sanjki koje su izgubile kontrolu, podigavši veliki mlaz bijele pjene.
Voda je počela prodirati kroz pukotine na trupu.
Serena je otrčala do ormarića s oružjem i dohvatila pulsnu pušku. Prebacila je oružje preko
ramena i premda nikad do tada nije pucala iz ovakvog oružja, bila je
spremna braniti se. Pinquer Jibb je također dohvatio oružje iz otvorenog ormara za oružje.
Cymehi su udarili u onesposobljeni brod poput torpeda, napravivši strašnu buku. Nisu čak ni
pokušali ući kroz vrata, već su prosjekli sebi put kroz trup, provalivši u centralni odjeljak, poput ptica
koje pokušavaju doći do mesa u ukusnoj morskoj školjci.
Jibb je otvorio vatru čim su se prve srebrnaste ruke
promolile kroz rascijepljeni zid. Pulsna munja oštetila je cymehovu ruku, ali je također
rikošetirala po unutrašnjosti broda i slučajno još više proširila pukotinu.
Drugi cymeh je ušao kroz gornji otvor, rascijepio oklop broda i spustio svoje gipko tijelo u
prostoriju. Serena je ispalila pulsnu munju i zapalila mu jezgru. Drugim sretnim hitcem, spržila je
spremnik s mozgom. Jedan veći cymeh probio se unutra odozgo i upotrijebio palo mehaničko tijelo
kao štitnik dok ga je ona zasipala pulsnim projektilima. Jedan cymeh s tijelom koje je podsjećalo na
neku crnu bubu, nastavio se pokraj Pinquera probijati kroz rupu nastalu u trupu. Kopilot se okrenuo i
pokušao ponovo opaliti, ali je cymeh ispružio dugu zašiljenu ruku. Jibb je ispustio pušku kada mu je
robotska ruka probila grudi poput koplja. Iz središta njegove odore počela se širiti krvava mrlja.
Iz okna na promjenjivom završetku zašiljene noge iznenada izletješe prsti s pandžama i iščupaše
žrtvino srce kada je cymeh povukao svoj ud; podigao je srce s kojeg se još cijedila krv, kao kakav
trofej.
Najveći cymeh je odozgo bacio neupotrebljivo tijelo svog mrtvog sudruga na Serenu. Teški trup
je pao na nju posjekavši je na nekoliko mjesta i napravivši joj nekoliko modrica. Našla se u klopci,
nije se mogla pomaknuti i ostala je prikovana za palubu.
Cymeh-buba, kome je s kopljastog uda i dalje kapala
krv, probio se kroz pukotinu u trupu i nastavio se
kloparajući približavati, ostavivši za sobom Jibbovo tijelo. Podigao je još dvije zašiljene ruke
iznad Serene, ali je najveći cymeh zaurlao naredivši mu da stane.
"Nemoj ih oboje ubiti, jer onda nećemo imati što dati Erasmusu. Tražio je da mu dovedemo
jednog od agresivnih boraca otpora s Giedi Prime. Ova će odlično poslužiti."
Serena se užasnula kada je čula njegove riječi. Prijeteći ton njegovog glasa natjerao ju je da
pomisli kako bi joj bilo bolje da umre na licu mjesta. Iz posjekotina na ruci, rebrima
i lijevoj nozi krv je kapala na palubu.
Jibbov ubojica joj je istrgnuo pušku s pulsnim projektilima iz ruke, a veći cymeh je podigao s
nje tijelo koje je bacio. Titan ju je digao s palube i prinio njeno lice sasvim blizu svojim svjetlucavim
optičkim vlaknima.
"Oh, tako je ljupka. Čak i poslije tisuću godina, znam uživati u ljepoti. Kada bih ponovo postao
ljudsko biće, iskazao bih joj svoje divljenje." Njegovi senzori okrutno zasijaše. "Ja sam Barbarossa.
Baš šteta što te moram poslati na Zemlju Erasmusu. Ali se nadam, za tvoje dobro, da ćeš mu biti
zanimljiva."
Oštri srebrni udovi su je opkolili poput kakvog divovskog kaveza. Serena se otimala, ali nije se
mogla izmigoljiti. Čula je za Barbarossu, jednog od prvobitnih Titana koji su preuzeli upravu nad
Starim Carstvom. Više od svega je željela da ga ubije, čak i ako bi to

92
 podrazumijevalo da se i sama žrtvuje.
"Jedan od Omniusovih brodova kreće sutra na Zemlju. Pobrinut ću se da budeš prebačena na
njega", reče Barbarossa. "Zar sam zaboravio spomenuti? Erasmus ima laboratorije u kojima izvodi...
zanimljive... stvari."

Moje mogućnosti ne poznaju granice. U stanju sam obuhvatiti svemir.

Tajna Omniusova banka podataka, oštećeni dosjei

UNUTAR SVOG ŠIROKOPOJASNOG operativnog programa, novoinstalirani Giedi Prime-

Omnius proučavao je trodimenzionalnu kartu poznatog svemira. Točan model nastao je zahvaljujući
upornom pabirčenju arhivskih izvještaja i podataka koje su dobavili senzori i njihovom udruživanju s
vjerojatnim projekcijama i analizama.
Mogućnosti su bile beskonačne.
Nova kopija Omniusa je s nezasitnom radoznalošću skenirala uskovitlane maglice, divovska
sunca i jedan planet za drugim. Vremenom, i s malo truda, sve one postat će dio mreže Sinkroniziranih
svjetova.
Uskoro će stići sljedeći brod za ažuriranje koji će ga gotovo izjednačiti sa sveumovima na
ostalim planetima. Nije se još sinkronizirao od kada je aktiviran na Giedi Prime. Ali je zato Giedi
Prime-Omnius mogao kopirati svoje uzbudljive nove misli koje će podijeliti s ostalim
klonovima sveuma. Ekspanzija, učinkovitost... toliko toga je trebalo napraviti! Osvajanje Giedi
Prime bilo je kamen temeljac u izgradnji kozmičkog carstva strojeva. Proces je
započet i uskoro će se zahuktati.
Omnius je bio smješten u kibernetičku jezgru u bivšoj magnusovoj citadeli, gdje je pohranjivao
prizore koje su snimile njegove stražar-oči: zapaljene ruševine, ljudi na spravama za mučenje,
ogromne lomače podignute od viška stanovništva. Objektivno bi proučio svaku sliku, upio
informaciju, obradio je. Vrlo davno, Barbarossa je modificirao programe i naučio misaone strojeve
uživati u pobjedi.
Mnoge višenamjenske tvornice na Giedi Prime sada su bile svrsishodno iskorištene, jednako kao
i rudarski lebdeći brodovi i ostala postrojenja. Barbarossa se i te kako potrudio da prilagodi
proizvodna postrojenja ljudi
potrebama misaonih strojeva. U tim novim tvornicama sveum je otkrio nešto što je na zanimljiv
način povezivalo stvari i pružalo izvanredne mogućnosti.
Ljudska bića su projektirala i počela sastavljati novi model dalekodometne svemirske sonde za
istraživanje dalekih planeta. Dotične sonde su se mogle tako preurediti da budu emisari misaonih
strojeva, nove podstanice kompjutorskog sveuma.
Omnius je na galaktičkoj karti zabilježio vremena za koja bi te vrlo brze sonde mogle stići do tih
mjesta. Skenirao je područje obilježeno kao "Nesvrstani Planeti", koje još nisu prisvojili ni strojevi ni
ljudski crvi. Čekalo ga je toliko zvjezdanih sustava koje je trebalo istražiti, osvojiti i razviti, a ovi
prototipovi sondi s Giedi Prime će to
omogućiti. Novi sveum je u tome vidio veliku priliku — a s
njim će se složiti i svi njegovi dvojnici na ostalim
Sinkroniziranim svjetovima.
Kada bi mogao posijati sjeme iz svog sveuma, samodovoljne tvornice sposobne da koriste
lokalne resurse i podižu automatiziranu infrastrukturu, mogao bi izgraditi uporišta misaonih strojeva
na nebrojenim naseljenim svjetovima. Požar bi se proširio isto kao kad gomila iskri padne na iverje, i
hrethgiri nikada ne bi uspjeli zaustaviti Omniusovo širenje. To mu je bilo u prirodi.
Ekipa pomoćnih robota stajala je blizu njegove zaštićene jezgre s vanjske strane, spremna
pružiti tehničke usluge. Potaknut ovom novotarijom, novi sveum uputi signal jednom od njih.
Robotovi sustavi se aktiviraše; uključio se i bio spreman bespogovorno služiti sveumu.
Istovremeno je poletjelo pet tisuća sondi programiranih da se rasprše sve do najudaljenijih
dijelova galaktike do kojih će im možda biti potrebna i tisućljeća da stignu. Uopće nije bilo bitno
koliko će vremena na to utrošiti.
Brze sonde, te kompaktne jedinice u obliku mjehura, ispunile su nebo treperavim svijetlima i
zelenim ispušnim plinovima. U pravom trenutku u budućnosti, Omnius će ponovo stupiti u vezu sa
svakim pojedinačnim mehanizmom.
Misaoni strojevi mogli su praviti dugoročne planove - i doživjeti da se oni ostvare. Kada ljudska
bića stignu u te udaljene zvjezdane sustave, Omnius će već biti tamo.
Čekat će ih.

93
 Omnius je već tjednima, dok je Barbarossa nastavljao podjarmljivati i obnavljati Giedi Prime,
upućivao svoje pomoćne strojeve kako da naprave dalekometne sonde od kojih će svaka sadržati
kopiju njegovog uma.
Nakon slijetanja, sonde će na svakom planetu raširiti automatizirane sustave i izgraditi
samostalne tvornice, jedinice koje će sa svoje pak strane izgraditi dodatne pomoćne robote... bit će to
mehanizirane kolonije koje će uhvatiti korijena daleko od glavnih Sinkroniziranih svjetova i daleko od
Lige Plemića. Iako su i praktično mogli naseliti i koristiti bilo koji planet, cymehi su ustrajavali na
tome da se usredotoče na svjetove koji su kompatibilni ljudskima. Iako bi na pustim svjetovima imali
manje muke, sveum je shvaćao da su i jedni i drugi podjednako poželjni.

Svako ljudsko biće je vremeplov.

Vatrena poezija Zensunija

SELIM JE BIO SIGURAN U staroj botaničkoj stanici za testiranje, koja mu je već mjesecima
služila kao sklonište. Ipak se i ovog puta šćućurio dok je pješčana oluja divljala preko pustinje. Jedina
stvar koja se ovdje mijenjala bilo je vrijeme.
Bura je potrajala šest dana i noći. Podizala je u zrak prašinu i pijesak pretvarajući sunčevu
svjetlost u gusti sumrak. Čuo ju je kako zavija i nasrće na čvrste zidove postaje.
Prvi put u životu, Selim se mogao brinuti o sebi i nije zavisio od hira seljaka koji su mu stalno
nešto zapovijedali, samo zato što nije znao tko su mu roditelji. Uopće nije bio svjestan bogatstva koje
mu je stajalo na raspolaganju, i nije još ni počeo otkrivati sve te čudne tehničke predmete iz Starog
Carstva.
Sjetio se onog vremena kad je sa svojim lažnim prijateljem Ebrahimom i ostalim Zensunijima
skupljao otpatke po pustinji. Jednom je Selim pronašao istopljenu grudu spaljenih električnih krugova,
očigledno s nekog broda koji je eksplodirao. Pijesak ju je isprao i pretvorio u
živopisni konglomerat. Želio je tu tričariju pokloniti Glyffi,
starici koja se ponekad brinula o njemu. Ebrahim je, međutim, zgrabio spaljenu komponentu i
odjurio kako bi ju pokazao Naibu Dharthi, zatraživši od njega dopuštenje da je zadrži kao da je kakvo
blago. Naib mu ju je oduzeo i
bacio na gomilu koju su prodali trgovcu otpadom. Nitko nije ni pomislio na Selima...
Ali dok su se dani razvlačili u tjedne na ovom mjestu, počeo otkrivati što je to usamljenost. Iz
dana u dan je sjedio ispred izgrebanih prozora promatrajući kako oluje slabe, poslije čega bi uslijedili
krvavo crveni zalasci sunca.
Gledao je čiste dine koje su se valjale sve do beskrajnog horizonta.
Imajući pred sobom takvo prostranstvo, sumnjao je da će ikada više vidjeti neko ljudsko biće.
Ali Buddallah će mu dati znak i on će tada znati što se od njega očekuje. Nadao se da će to biti uskoro.
Veliki dio vremena Selim je provodio u praznoj postaji igrajući igre za jednu osobu koje je
naučio kada je bio mlađi. U selu su ga proganjali, jer su svi osim njega mogli navesti pretke nekoliko
naraštaja unatrag pa i više, još iz vremena prije nego što su lutalice stigle na Arrakis.
Selima su od malih nogu podizali razni Zensuniji, ali ga ni jedan nije usvojio i primio u svoju
obitelj. Oduvijek je bio impulzivan i energičan. Prava majka bi imala strpljenja s njim i tolerirala bi
njegovo vragolasto ponašanje, ali Selim nije imao pravu majku. Malo je onih na Arrakisu, gdje je
opstanak zavisio od toliko toga, koji bi se založili za
mladića koji nije obećavao da će jednog dana postati netko i nešto.
Jednom je slučajno prosuo vodu — cjelodnevni obrok
— dok je radio u niši za skladištenje. Naib Dhartha ga je kaznio tako što mu je uskratio bilo
kakvu tekućinu dva
dana, uporno tvrdeći da mora nauči lekciju ako želi biti član plemena. Selim, međutim, nikada
nije vidio da je bilo tko drugi, tko je počinio sličan prijestup, bio kažnjen na takav način.
Kada mu je bilo samo osam standardnih godina, izašao je na stijene i kamenje da istražuje, lovi
guštere, traga za otpornom travom koja je imala jestivo korijenje. Pješčana oluja ga je iznenadila,
zasipajući prašinom i šljunkom planine i primorala ga da potraži zaklon. Selim se sjećao koliko je bio
uplašen ona dva dana dok se krio. Kada se konačno vratio u grad u stijeni, očekujući da ga dočekaju s
olakšanjem, shvatio je da nitko od Zensunija
nije ni primijetio da ga nema.
Isto je bilo i s Ebrahimom, sinom jednog uvaženog oca plemena. Imao je previše braće i sestara
tako da ni na njega nitko nije obraćao pažnju. Možda u želji da to nekako nadoknadi, Ebrahim je

94
upadao u grdne nevolje, sve vrijeme testirajući granice Naibovih ograničenja, ali uvijek vodeći računa
da se u blizini nađe i bezvrijedni Selim, u slučaju da mu ustreba krivac.
Pošto je bio neželjeni nestaško, Selim nikada nije
iskusio iskreno prijateljstvo. Dopuštao je naivno Ebrahimu
da manipulira njime, ni ne pomišljajući na to da ga taj dječak iskorištava. Selim je lekciju naučio
tek pošto su ga prognali u pustinju, gdje su očekivali da će umrijeti.
Ali on je preživio. Jahao je Sejtana i Buddallah ga je doveo na ovo skriveno mjesto...
Selim je čvrsto odlučio istražiti istraživačku stanicu. Proučavao je radne stolove s čudnim
uređajima i zapisima, ali nije razumio staru tehnologiju. Neodređeno je znao
čemu su služili ovi sustavi, ali nije znao rukovati strojevima koje su instalirali tehničari Starog
Carstva. Pošto je ova stanica ostala netaknuta stotinama, a možda i tisućama godina, trebala bi
podnijeti i da se njome poigra jedan znatiželjni mladić...
Pojedine energetske ćelije su još bile u operativnom stanju, premda jedva, tako da je uspio
uključiti sustave i natjerati konzole da zasjaju. Konačno je naletio na to kako se aktivira dnevnik,
holozapis jednog visokog muškarca čudnih crta lica, krupnih očiju i blijede kože. Kosti njegovog lica
bile su nekako drukčije razmještene, kao da je pripadao nekoj drugoj rasi ljudskih bića. On i ostali
istraživači koji su nekada ovdje bili stacionirali trebali su ispitati resurse Arrakisa i procijeniti je li
pogodan za kolonizaciju. Međutim, nisu pronašli mnogo zanimljivih stvari.
"Ovo će biti naš posljednji zapis", rekao je glavni istraživač na nekom od dijalekata galaha kojeg
je Selim
jedva razumio. Morao je pustiti zapis iz dnevnika pet puta
prije nego što je shvatio cijelu poruku.
"Iako naš zadatak ovdje nije priveden kraju, u lokalnu svemirsku luku stigao je novi transportni
brod. Kapetan
nam je donio hitnu poruku koja govori o neredima i kaosu u Carstvu. Hunta tirana dočepala se
nadzora nad misaonim strojevima u našoj vlasti i iskoristila ih za prevrat u galaktičkoj vladi. Našoj
civilizaciji je kraj!" Njegovi
sudrugovi istraživači, koji su stajali iza njega, nelagodno su se došaptavali.
"Kapetan transportnog broda mora krenuti za nekoliko dana. Mi do tada ne možemo završiti
naša promatranja, ali ako sada ne krenemo, neredi koji se nastavljaju mogli bi prekinuti putovanja kroz
Carstvo. Nitko od nas ne želi ostati nasukan na ovom užasnom mjestu i zato smo odlučili krenuti
transportnim brodom nakon što zapečatimo sve sustave u našim postajama za testiranje. Ionako nam
nije još mnogo što ostalo istraživati u ovoj arakiškoj pustinji, ali smo se ipak pobrinuli da stanice
ostanu nedirnute i u operativnom stanju, u slučaju da se ikad vratimo, pa makar to bilo i poslije
nekoliko godina."
Kada se zapis završio, Selim se nasmijao. "Potrajalo je malo duže od nekoliko godina!"
Slike odavno mrtvih znanstvenika mu nisu odgovorile, i imao je dojam da blijedo zure u
neodređenu budućnost. Selim je želio s nekim podijeliti svoje oduševljenje, ali nije mogao. I dalje je
bio zatvorenik pustinje.
Već će on uspjeti smisliti nešto kako da se makne odavde.

Rizilk se smanjuje porastom našeg povjerenja u ostale pripadnike ljudskog roda.

XAVIER HARKONNEN, obraćanje vojnicima

SEDAM dana.
Brigit Peterson nije imala namjeru završiti posao u posljednjem trenutku, ali već je ionako
tjerala svoju ekipu da se ubija od posla. Provjeravala je i po nekoliko puta obavljeni rad, kako bi bila
sigurna da se nije potkrala ni
najmanja pogreška. U pitanju je bila sudbina jednog cijelog planeta.
Prema Sereninoj najboljoj procjeni, inženjeri su završili minutu do dvanaest.
Nakon što je provjerila sustav štitnika za skrembliranje i uvjerila se da je sve u operativnom
stanju i da zadovoljava njene najviše standarde, Brigit je konačno dala svojim ljudima nekoliko sati
odmora. Neki su sjedili i jednostavno zurili u hladno sivo nebo kroz prozore od plaža u svojim
barakama; ostali su istog trena zaspali kao da su u odloženom oživljavanju.
Armada je stigla ujutro devetog dana.
Prislušni sustav što ga je instalirala radi nadziranja
Omniusove senzorske mreže kao da je poludio od

95
 bezbrojnih poziva na uzbunu. Brigit je probudila svoj tim i obavijestila ih da je flota Lige ušla u
sustav i da je spremna osloboditi Giedi Prime. Nadala se da je Serena presrela brodove i obavijestila ih
što mogu očekivati.
Cymehi su mrzovoljno izražavali svoju nevjericu. Nije im išlo u glavu kako su se divlja ljudska
bića usudila krenuti na njih, dok je Omniusova inkarnacija analizirala situaciju i smišljala odgovor.
Flota misaonih strojeva zadržala je nekoliko velikih patrolnih krstarica na stazi, ali je zato
najveći dio robotskih borbenih brodova bio prizemljen i korišten za podjarmljivanje stanovništva.
Kada su postali svjesni približavanja Armade Lige, Giedi Prime Omnius im je izdao naredbu putem
kompjutorske mreže. Robotske borbene letjelice su se pripremile za sinkronizirano lansiranje na stazu,
gdje će dočekati hrethgir osvajače.
Brigit Paterson je slušala njihove planove s osmijehom. Zamjenik inženjera dojuri do nje i
prijeđe pogledom po
stjenovitom otoku preko kojeg je šibao vjetar. "Zar ne
bismo trebali uključiti štitnike za skrembliranje? Svi su spremni. Što čekaš?"
Brigit ga pogleda. "Čekam da samouvjereni roboti upadnu u moju zamku."
Promatrala je na ekranima instaliranim u nedovršenom postrojenju kako stotinjak glavnih ratnih
brodova polijeće s
uzletišta koje su osvojili za vrijeme preuzimanja. Ogromne
robotizirane letjelice odlijepile su se od tla, noseći upravo nezamislivu količinu streljiva.
"Samo polako." Brigit je konačno aktivirala obnovljene Holtzmanove štitnike za skrembliranje.
Ledom optočene kule za emitiranje počeše ubacivati energiju u povezanu mrežu satelita visoko iznad.
Barijera koja se raširila poput paukove mreže bila je nevidljiva i krajnje pogubna za tekrisele umjetne
inteligencije.
Robotska flota nikad nije saznala što ju je pogodilo.
Dok su se podizali s planeta ni ne pomišljajući da nešto neočekivano može poremetiti njihov
plan bitke, brodovi misaonih strojeva udarili su u tanak, treperavi veo koji je istog časa izbrisao sve
njihove kompjutorske mozgove, sustave i memorijske jedinice. Jedan borbeni brod za drugim
prestajao je biti operativan, poslije čega su poput kiše asteroida popadali s neba. Budući su im svi
sustavi
bili mrtvi, razbili su se o tlo i eksplodirali.
Mnogi od njih pali su u nenaseljene oblasti, ali ne svi, na nesreću.
Brigit Paterson nije željela razmišljati o nehotičnoj šteti koju je upravo pričinila na ovom već
ionako razorenom svijetu. Kad su postali svjesni uspjeha, njeni inženjeri zapljeskaše. Preostali
robotski borbeni brodovi u svemiru neće se moći oduprijeti moći udružene Armade niti će se smjeti
spustiti na površinu.
"Još nismo pobijedili", reče Brigit, "ali možda ćemo
uskoro moći napustiti ovu stijenu."
Borbena skupina Armade primicala se Giedi Prime s oružjem spremnim za napad na strojne
tlačitelje. Xavier se molio da je Serena uspjela u svom ludom naumu, nadao se da je tamo negdje dolje
i da je sigurna.
Zahtijevao je da osobno predvodi ovaj rizičan udar ne zato što je želio prigrabiti slavu zbog te
moralne pobjede, već zato što je očajnički želio pronaći Serenu.
Vjerujući u snagu mehaničkog stiska u kome je držao planet, Omnius se preračunao glede
ljudskih planova i sposobnosti. Nakon što je proračunao situaciju i zaključio da Liga ima vrlo malo
izgleda za pobjedu, sveum je vjerojatno odbacio prijetnju koju su mu uputila ljudska bića željna
osvete. Nijedan razuman neprijatelj nikada ne bi napao znajući da su mu izgledi nikakvi.
Xavier Harkonnen se, međutim, nije kolebao kada je trebalo krenuti u neku beznadnu misiju.
Sveum s Giedi Prime u ovom trenutku nije raspolagao sa svim potrebnim informacijama. Ovaj
Omnius nije dobio podatke od najveće važnosti vezane za čarobnice s Rossaka, nove prenosive
skremblere i — bar se nadao da je tako — sada
operativne pomoćne odašiljače štitnika.
Kada su robotski ratni brodovi na stazi dobili podatke o približavanju borbene skupine, okupili
su se u standardnu formaciju da unište letjelice Armade. Xavier je preko kom- veze čuo izvještaj svog
ađutanta, kvarto Povvdera.
"Gospodine, misaoni strojevi dolaze. Otvorena su im vrata za izbacivanje raketa."
Xavier je izdao prvu naredbu. "Neka krenu divizije za napad na tlo... lansirajte oklopljene
transportere trupa." Gomila brodova ponijela je čarobnicu Heomu i njene tjelohranitelje s Rossaka,
kao i vojnike koji će upotrijebiti prijenosne skremblere protiv robotskih ratnika u gradu Giedi.

96
 Kvarto Povvder naglo podiže pogled sa svog ekrana i počne provjeravati radarske snimke koje
su mu upravo proslijedili njegovi taktičari. "Gospodine, izgleda da su štitnici za skrembliranje upravo
prekrili cijeli planet!"
Xavieru srce samo što nije iskočilo iz grudi. "Upravo onako kako je Serena obećala."Vojnici
zaklicaše, a on se osmjehne iz sasvim drugog razloga. Sada je bio uvjeren da je živa. Serena je postigla
nemoguće i to joj nije bilo prvi put.
"Robotski brodovi padaju s neba! Pokušali su krenuti prema nama, ali ih je zahvatilo
skremblersko polje!"
"Odlično, međutim, strojevi stacionirani na tlu pokušat će uništiti te pomoćne kule za emitiranje.
Moramo ovo završiti dok je robotska flota zarobljena ovdje gore, a ostatak strojeva nasukan u
gradovima." Xavier nije namjeravao dopustiti da Serenin trud na kraju bude uzaludan. "Hajde
oslobodimo taj planet."
Ispavši kroz otvore za lansiranje na brodu predvodniku
klase balista, osam pratećih kindala okružilo je Heominu
transportnu letjelicu; svi do jednog bili su dobro naoružani i spremni privući na sebe neprijatelja.
Kindali su dobili zadatak da izazovu zbrku i kaos i odvuku pažnju nemaštovitih robotskih branitelja,
kako bi se čarobnica mogla sigurno spustiti i obaviti svoj zadatak koji je bio neizmjerno važan.
Primijetivši da se robotski brodovi približavaju, Xavier je naredio transporterima trupa da
požure. Rojevi manjih Armadinih brodova uletjeli su u nemirnu atmosferu i uputili se prema gradu
Giedi.
Xavier je zatvorio oči i poželio im sreću, a onda se usredotočio na prijetnju koja se približavala
prema njima.

Nekome život bude oduzet, a nekome dobrovoljno poklonjen.

Zufa Cenva, Fraza koju je često ponavljala u hvalospjevima

HEOMA JE UPRAVLJALA transporterom trupa, okružena šestoricom nijemih muškaraca s

Rossaka. Svi njeni stražari nosili su oklopljene odore i kacige koji su im pružali kakvu takvu zaštitu.
Ne skidajući poglede s visinomjera dok se njihov brod spuštao, muškarci su gutali koktele lijekova
spravljene na Rossaku. Jaki stimulansi zapalili su im vene i mišiće poput užarene lave, umrtvivši
bolove i strah.
Zahvaljujući svojim telepatskim sposobnostima, Heoma je vidjela kako se drogirani muškarci
pretvaraju u oluje u ljudskom obličju, spremne zasuti neprijatelja munjama. Jedan po jedan uhvatili su
njen pogled i nijemo joj dali do znanja da znaju da će umrijeti.
Transportni brod je poskakivao i tresao se dok se probijao kroz opasne vjetrove. Heoma nije bila
iskusni pilot, ali je znala prizemljiti brod. Neće to morati učiniti besprijekorno - bit će dovoljno da se
spuste u jednom komadu.
Heoma je očekivala da će ih presresti robotski obrambeni brodovi, ali je vidjela kako se letjelice
misaonih strojeva strmoglavljuju prema tlu, padajući poput kamenja na zgrade i parkove. Ostale
robotske letjelice, one koje su uspjele izbjeći najgori učinak štitnika za skrembliranje zahvaljujući
tome što su nisko letjele, pokušavale su se spustiti, iako su im sustavi bili oštećeni.
"Nisu u stanju još brinuti i o nama", obavijestio ih je čovjek iz jednog od bočnih kindala. Brzi
brodovi Armade otvorili su artiljerijsku vatru i raznijeli neke od robotskih letjelica u bijegu.
A na stazi su borbeni brodovi Armade bijesno pucali na veće letjelice umjetne inteligencije koje
su već bile u svemiru i koje se sada više nisu mogle spustiti na površinu da bi branile Omniusa.
Tercero Harkonnen je poslao za Heomom i njenom malom skupinom veliku napadačku silu na
površinu planeta. Svaka etapa napada bila je strogo određena i do detalja razrađena.
Heoma nije skidala pogled s kontrolnih uređaja na brodu, odbrojavajući sekunde. Ona će ovo
morati izvesti sama; drugu prigodu neće dobiti. I morat će sve obaviti prije nego ijedan vojnik Lige
stigne na svoj položaj.
Kada su se pred njom počeli razilaziti niski oblaci, počela je polako nazirati grad, ulice koje su
se križale pod pravim kutovima i visoke zgrade koje su sagradili ponosni ljudi s vizijom svijetle
budućnosti. Cijeli gradski blokovi bili su pocrnjeli, a to je posebno važilo za stambene četvrti bez
ikakve vrijednosti za osvajače koji nisu bili ljudskog roda.
Sjetivši se brifinga gdje je napamet naučila jedine raspoložive karte grada Giedi, čarobnica-
dobrovoljac locirala je citadelu koja je nekada služila kao rezidencija guvernera, a u kojoj su cymehi,
prema riječima iscrpljenog glasnika Pinquera Jibba, instalirali novi Omniusov sveum. Zgrada magnusa
Sumija bilo je pretvoreno u uporište misaonih strojeva.

97
 Cymehi su ondje.
Njena pratnja kindala raspršila je oblake maskirnog dima. Lansirani spremnici izbacili su
svjetlucavu elektromagnetsku pilovinu aktivnog metala, koji su ometali senzore robota. Heomina
letjelica slijedila je raspršeni oblak sve do tla. Nadala se da će ostati skrivena dok se budu približavali
neoštećenim robotskim letjelicama.
Misaoni strojevi znali su da se brodovi približavaju i počeše naslijepo ispaljivati salve.
Eksplozije su uzdrmale Heominu letjelicu i ona primijeti da joj je oštećen sustav za slijetanje. Ipak je
nekako uspjela spustiti teški brod pritisnuvši kočnicu do daske. Letjelica se nagnula na bok kada je
udarila u tlo i nastavila kliziti duž široke popločane ulice, grebući kamen, izazivajući požare i iskre,
otkidajući sa sebe krhotine. Konačno su udarili u jednu sivu kamenu zgradu i zaustavili se.
Heoma i njeni ljudi su istoga trena poustajali, otkopčali pojaseve, dograbili oružje. Otvorila je
bočna vrata i zapovjedila svojim tjelohraniteljima da raščiste put. Zatim je
obavijestila kindale iz pratnje da je sve u redu. Jedan pilot joj je poručio dok se penjao uvis.
"Sprži kopilad." Borbene letjelice su odjurile k drugom valu transportera trupa koji će izbaciti u grad
prepun robota napadačke skupine za borbu na tlu.
Sljedeća etapa zadatka zavisila je samo od nje.
Heoma se udaljila od letjelice koja se pušila i dala znak svojim braniteljima staklastih pogleda
da pohitaju prema guvernerovoj citadeli. Vukla se za njima s jasnim ciljem u glavi.
Oštećena transportna letjelica eksplodirala je iza nje po planu. Heoma se nije ni trgnula. Od
početka nije imala namjeru ostaviti sebi bilo kakvu mogućnost za povlačenje.
Tjelohranitelji su nosili lansere projektila i razorne puške. Normalni ljudi ne bi bili u stanju ni
podignuti spomenutu artiljeriju, ali ovi ljudi su imali nadnaravnu snagu zahvaljujući stimulansima koji
su im ojačali mišiće. U tom stanju će biti sve dok droge ne spale njihova tijela iznutra.
Silni borbeni roboti, visoki tri metra, čuvali su prilaz Omniusovoj citadeli. Iako su bili na
oprezu, misaoni strojevi više su brinuli zbog Armadinih balista, javelina i obnovljenih štitnika za
skrembliranje nego zbog šačice ljudskih bića koja trči ulicama. Što bi mogla šačica bezvrijednih
hrethgira protiv nepobjedivih misaonih strojeva?
Kad su roboti čuvari krenuli da im prepriječe prilaz, Heomini tjelohranitelji otvoriše vatru. Bez
ijedne riječi
lansirali su projektile, pretvorivši čelične robote u gomilu
otpada.
Preko krovova zgrada i iznad njihovih glava prelijetale su stražar-oči koje su se počele
obrušavaju naniže dok je vod trčao prema lučnom ulazu u magnusovu zgradu. Stražar-oči su pratile
svaki Heomin korak i izvještavale o svemu Giedi Prime-Omniusa. Čarobnica nije usporila. Njeni
tjelohranitelji raznijeli su bez okolišanja sve strojeve koji bi im se ispriječili na putu.
Prvi Armadini transporteri trupa počeli su se spuštati na ulice koje su ostavili za sobom. Timovi
su pokuljali van i otvorili vatru iz ručnog oružja. Raščistili su i osigurali određeno područje kako bi
njihovi tehničari mogli postaviti prvi od dva prototipa prenosivih Holtzmanovih skremblera.
Uređaj je djelovao nedovršeno i glomazno i bio je podignut na veliki tronožac. Kablovima je bio
povezan s izvorom energije na velikom transporteru trupa. Jedan jedini udar iz projektora pulsa
ispraznit će energiju svemirske letjelice — i onesposobiti sve neoklopljene robote pola kilometra
uokolo.
"Pali!" povikao je tehničar. Mnogi vojnici prekrili su uši kao da očekuju gromovitu artiljerijsku
paljbu.
Heoma je čula samo tiho, prodorno zavijanje, a potom i cijepanje tkanja zraka. Iskre i dim
pokuljaše iz Holtzmanovog prototipa i sva treperava svijetla na transportnom vozilu se pogasiše.
Na stotine mrtvih stražar-očiju popadalo je iz zraka
izazvavši buku sličnu dobovanju metalnih kapi kiše, kad su počeli udarati o popločane ulice.
Tromi roboti-ratnici se zaustaviše. Novodošle letjelice, kojima su upravljali roboti, zaniješe se na nebu
izgubivši kontrolu i tresnuše o tlo.
Armadini vojnici isprekidano kliktahu nastavivši izlaziti iz transportera. Živnuli su kada su
vidjeli da sada imaju odskočnu dasku, zonu u kojoj je najveći broj neprijateljskih robota bio
odstranjen.
Heoma je morala obaviti zadatak što prije, kako ne bi dovela u opasnost ni jednog od hrabrih
vojnika."Unutra! Požurite."
Ona i njeni tjelohranitelji jurnuše u hodnike vladine citadele. Usredotočila se na prikupljanje
telepatskih moći, onako kako ju je Zufa Cenva učila, sve dok je um nije zabolio od rastuće energije.
Heomin vod je duboko u citadeli sreo dva isprepletena robota, koji su i dalje bili u operativnom
stanju, ali dezorijentirani. Debeli zidovi zgrade su ih očigledno djelomično zaštitili od skremblerskog

98
pulsa. Roboti su stajali pred njima s podignutim rukama-topovima, ali ih je Heoma jednim udarom
telekineze bacila na bok. Ostavila ih je bespomoćne i nesvjesne ofenzive koju nisu bili u stanju ni
vidjeti ni shvatiti. Prije nego što su se posrćući roboti uspjeli ponovo uspraviti na noge, Heomini
tjelohranitelji su ih uništili projektilima.
Još malo pa su stigli.
Trčeći što je noge nose, povela ih je prema srcu tvrđave misaonih strojeva, uključujući usput
alarme. Mnogi roboti su ležali neaktivni u prostorijama i hodnicima, ali su se preostali obrušili prema
njoj. Oklopljena vrata duž hodnika treskom su se zatvarala, kao da su roboti željeli zapečatiti važne
prostorije, ali je Heoma znala da one nisu bitne. Ona je dobro znala kamo se uputila.
Uskoro će stići i cymehi koji će je opkoliti. Sve je išlo po planu.
Bockanje mentalnog elektriciteta pojačalo se u njenom umu koji je podsjećao na transformator
energije. Lubanja samo što joj se nije rasprsnula, ali je ona i dalje čekala da oslobodi svoju energiju.
Mora sačuvati svu svoju snagu za taj posljednji trenutak.
Čula je njihova rakolika ratnička obličja kako grebu hodnicima. Prijeteći zvukovi sofisticiranih
robotskih tijela kojima upravljaju mozgovi ljudi izdajnika, razlikovali su se od vojničkog kretanja
robota stražara.
"Još malo pa će kucnuti i naš trenutak ", objavila je muškarcima s Rossaka divljih pogleda,
glasom punim uzbuđenja i jedva potisnutog straha.
Konačno je stigla u glavnu prostoriju u kojoj se nalazila zaštićena jezgra sveuma Omniusa na
ovom planetu, i stala. Gomila stražar-očiju sijevnula je svojim sjajnim optičkim vlaknima kad su je
ugledali u toj oklopljenoj prostoriji.
Iz mnoštva izvora prolomio se glas: "Ljudsko biće —
nosiš li bombu, bijedan slabi eksploziv za koji misliš da mi može naškoditi? Jesi li donijela neki
od vaših atomika ili pobjeda nije vrijedna tolike cijene?"
"Nisam baš toliko naivna, Omniuse." Heoma je zabacila svoju znojnu bijelu kosu preko ramena.
"Jedna osoba nije u stanju uništiti veliki kompjutorski sveum. To bi zahtijevalo mnogo jači vojni udar.
A ja sam samo jedna žena."
Dok su se divovski cymehi približavali iz susjednih hodnika, Omnius je simulirao smijeh.
"Ljudska bića rijetko kad priznaju kada naprave kakvu glupost."
"Ni ja nisam priznala ništa slično." Heomina koža je sada već sijala crvenim sjajem, zagrijana
neprirodnom energijom. Njena blijeda kosa valjala se poput bijesnih zmija uslijed statičkog
elektriciteta. "Samo si pogrešno procijenio moju namjeru."
Vrata su se otvorila i tri čudovišna cymeha uđoše graciozno klizeći na svojim metalnim nogama,
kao da uživaju što će uhvatiti ova ljudska bića. Heomini tjelohranitelji su se okrenuli i otvorili vatru,
iskoristivši ostatke streljiva da oštete jednog od neo-cymeha u zajedničkom napadu.
Drugi neo-cymeh podigao je svoja integralna oružja i pretvorio u paru neustrašive muškarce s
Rossaka, od kojih su ostali samo oblačići krvave kašaste mase. Oštećeni
neo-cymeh ležao je na podu; ruke i noge su mu se trzale kao u otrovanog insekta koji još nije
spreman umrijeti. Zatim se pojavio veći Titan cymeh.
Heoma je ostala sama protiv strojeva. Nije se ni pomakla, već je usredotočila mentalne moći
uvećane do točke u kojoj jedva da je imala ikakav nadzor nad njima.
"Ja sam Barbarossa", predstavi se cymeh. "Spljeskao sam toliko hrethgira da bi bio potreban
kompjutor da ih izbroji." On i njegov sudrug neo-cymeh pnđoše još bliže. "Rijetko sam imao prigode
vidjeti toliku aroganciju."
"Aroganciju? Ili samouvjerenost?" Heoma se osmjehnula. "Uklanjanje jednog Titana iz
jednadžbe vrijedi mog života."
Čarobničina mentalna energija nije mogla oštetiti očvrsle tekrisele samog Omniusa. Ljudski
umovi su, međutim, bili podložniji telepatskom pokolju. Osjetila je kako joj se u umu pali plamen
osvetničke energije i ona ga oslobodi u obliku bijele vatrene oluje.
Udarni val psihičkog uništenja skuhao je umove Barbarosse i njegovih sudrugova, kao i svih
ostalih neo- cymeha i bespomoćnih biologika okupljenih u kompleksu citadele. Omnius je ispustio
nemušti krik statike i bijesa. Heoma je vidjela samo bjelinu dok je njena energija pretvarala u paru
organske mozgove generala cymeha.
Novoinstalirani sveum sada je bio ranjiv i bez podrške. Pješadija Lige čekala je vani da oslabi
telepatska
vatrena oluja, a potom je jurnula u napad na nebranjeno
Omniusovo uporište.
Počelo je oslobađanje Giedi Prime.

99
 Ništa nije stalno.
Izreka kogitora

VEĆ POSLIJE JEDNOG SATA nakon puštanja u pogon postrojenja za emitiranje štitnika,
cymehi i roboti vezani za tlo pronašli su njihovu lokaciju. U gradu Giedi bjesnjele su borbe,
Barbarossa je već bio zbrisan, ali ipak je poslana eskadrila neo-cymeha ubojica i robota na sjeverno
more. Opkolili su stjenovit otok okovan ledom u namjeri da prodru u njegovu unutrašnjost i unište
parabolične kule za emitiranje.
Preostali inženjeri i Brigit Paterson nisu bili bogzna kako naoružani i nisu nikako mogli izbjeći
pokolj, međutim, nije im ni na um padalo da se predaju. Brigit je u glavnom kontrolnom centru
promatrala nebo i vodu. "Što duže izdržimo ovdje, to ćemo više života spasiti."
Blijedi i izbezumljeni od užasa, očajni inženjeri su se naoružali granatama, puškama s pulsnim
projektilima i prijenosnim artiljerijskim lanserom te otišli braniti luku i zračne prilaze otoku.
Eskadrila strojeva ubojica nije im uputila nikakav ultimatum; krenuli su u napad čim su bili u
dometu. Brigitini inženjeri su ih spremno dočekali i odmah pripucali. Ponovo
su napunili oružja, potrudivši se da dobro iskoriste ono
malo streljiva što su ga imali.
Cilj cymeha i robota bio je da unište kule, a ne da pobiju nekoliko branitelja. Glavni napad
usmjerili su na zaleđene strukture koje su emitirale skremblersku energiju u nebo. Kada je hitac
cymeha izbacio jedan od transmitera iz
stroja, štitnici su počeli blijediti, ali je Brigit ipak uspjela iznova podesiti kontrolne uređaje.
Njeni hladni prsti jednostavno su letjeli dok je prebacivala najveće opterećenje na stabilnije dijelove
kule, tako da je ubrzo ponovo imala funkcionalni štitnik. Nije znala, međutim, koliko dugo će izdržati.
Do nje su izvana dopirali tutnjava eksplozija i krici, koji su je natjerali da se zapita koliko je
njenih inženjera još živo. Vatrena oluja je oštetila senzore i njeni ekrani su zatreperili, a onda je na
njima ugledala nove brodove kako
se približavaju; vjerojatno je to strojevima stizalo pojačanje. Cijela jedna eskadrila.
Začule su se još glasnije detonacije u vodi i cymehi su se počeli povlačiti. Pristigli kindali,
kojima su upravljali ljudi piloti, uzimali su na ciljnike robotske letjelice i razarali ih jednu za drugom.
Začula je isprekidano klicanje žalosno malog broja glasova. Armada Lige je poslala spasitelje da brane
postrojenja za stvaranje štitnika.
Brigit klone u stolici, laknulo joj je i bilo joj je vrlo drago što je rizični plan uspio. Zaklela se da
će, kad stigne kući, Sereni Butler kupiti bocu najboljeg i najskupljeg vina koje
se može naći u cijeloj Ligi Plemića.
Xavier je stegnutog srca obišao mrtve, ali među njima nisu bili ni Serena ni stari veteran Ort
Wibsen. Također, nije nađen ni njen blokadni brod.
Brigit Paterson je našao vani. Hladnoću izgleda nije uopće primjećivala koliko je bila uzbuđena
zbog pobjede. Gromovitim glasom mu je rekla: "Uspjeli smo, tercero! Nijedan kredit ne bih uložila na
nas, ali je Serena znala što radi. Ne mogu vjerovati da nas je izvukla."
Xavier samo što se nije istopio od olakšanja: "Gdje je ona?"
"Zar nije s Armadom?" Brigit se namrštila. "Otišla je prije nekoliko dana odavde da presretne
tvoje brodove i obavijesti te o svemu što smo učinili." Trepnula je i odjednom se uznemirila. "Mislili
smo da ti je ona dala sve potrebne podatke."
"Nije, došli smo na osnovu poruke koju mi je ostavila na Salusi." Xaviera je istog časa obuzeo
strah i glas mu se pretvorio u ledeni šapat. "Bit da se nešto dogodilo. Bože, nadam se da nisam u
pravu."
Nakon što je udar Heominog uma zbrisao cymehe osvajače, Holtzmanov drugi prijenosni
skrembler porušio je robote u još jednom dijelu grada. Omniusova jezgra bila je oštećena i ranjiva.
Preživjeli roboti branitelji pružili su jak otpor. Bili su spremni na velike žrtve samo da ne
dopuste ljudskim
bićima preuzimanje planeta i uništenje sveuma. Dok se
Xavier Harkonnen borio protiv svemirskih brodova misaonih strojeva u svom divovskom
balistu, poslao je četiri razarača javelina da pomognu u osiguravanju površine planeta. Jedna eskadrila
kindala za drugom nadlijetala je ciljeve, razarajući nerazvijenu infrastrukturu strojeva i oštećujući sve
robote koji su bili izvan dometa polja prijenosnih skremblera.
Armadini transporteri trupa izbacili su na bojište vojnike koji su dobili zadatak da potraže i
eliminiraju uporišta strojeva. Brodovi skeneri upućivali su poruke o svim čvorištima ljudskog otpora,
pozivajući i ostale da se dignu i sudjeluju u borbi.

100
 Poludjeli muškarci, žene i djeca nagrnuli su iz zgrada, bježeći od goniča robova. Trčali su
ulicama vitlajući
oružjem koje su uspjeli pronaći; uzimali su ga čak i od palih robota.
Kada se tijek bitke preokrenuo, Xavier je izdao niz opći naredbi, prenijevši odgovornost u
zonama za čišćenje na zamjenike zapovjednika Armade. Zatim je s elitnim timovima za pretraživanje
krenuo pronaći Serenu Butler.
Odletio je ravno na otok u sjevernom moru na kome su inženjeri komandosi dovršili postrojenje
za stvaranje štitnika. Očekivao je da će Serenu tamo zateći, jer je to od početka bio njen plan.
Xavier je poveo nekoliko kindala i svoje najbolje pilote. Serena se izgubila negdje na Giedi
Prime. Na ovom
planetu je bilo bezbroj skrovitih mjesta, ali se on zakleo da će je pronaći.
Da li se njena letjelica srušila pošto je ostavila ekipu inženjera na tom vjetrovitom otoku? Da li
su je uhvatili? Iz Wibsenovog vojnog dosjea je saznao da je on odličan pilot, a i prepravljeni blokadni
brod trebao je biti dorastao zadatku. Međutim, Serena i njeni preostali komandosi nisu odgovorili ni na
jedan poziv Armade. Toliko toga se moglo dogoditi.
Toliko loših stvari.
Armada je dobila naredbu da sprovede posljednju fazu operacije na Giedi Prime. Konvoji su
podizali preživjele iz oštećenog vladinog kompleksa u gradu Giedi. Nadao se da Serena nije tamo
unutra.
Deset kilometara iznad površine, točno nad citadelom koja je nekada bila dom magnusa Sumija,
eskadrila je uperila svoja oružja i Xavier je znao da je kucnuo odlučujući trenutak. Prije samo nekoliko
mjeseci, u tim istim
zgradama ispod, on i njegov tim za inspekcije bili su gosti na magnusovom banketu.
Sada su morali praktički odstraniti Omniusa kao rak, morali su ga zbrisati s lica Giedi Prime.
Xavier je oklijevao dok je kružio iznad ranjenog metropolisa. Želudac mu se zgrčio, ali je na
kraju ipak izdao naredbu svojoj posadi. Kindali su izbacili svoj smrtonosni teret.
Xavier je u prvi trenutak zatvorio oči, ali onda je prisilio sebe da promatra ovo užasno rješenje.
Samo su ovako mogli biti sigurni. Čak i ako su djelići sveuma bili raspoređeni po podstanicama oko
Giedi Prime, energična okupacijska sila iskorijenit će sve ostatke. Sada su ljudi morali uništiti
kompjutorsku jezgru koja je čučala poput kakve zle kraljice matice kukaca u kompleksu citadele,
odsječena od cjelokupne svoje infrastrukture i lišena strojeva zaštitnika.
Kroz pramenove dima i oblaka, Xavier je promatrao kako eksplodira dvanaest termobombi u
samom središtu grada Giedi. Eksplozije su bile propraćene zasljepljujućim bljeskovima i zaglušnom
grmljavinom u kojoj su isparile zgrade vlade. Blokovima unaokolo čak se i kamen istopio. Čelik je bio
pretvoren u pepeo. Staklo je isparilo. Ništa nije moglo da preživjeti.
Bila je to gorko-slatka pobjeda... ali ipak pobjeda. Dva dana kasnije za vrijeme inspekcije,
tercero
Harkonnen i njegovi terenski časnici dokumentirali su
desetkovanje grada Giedi. Dobro su znali što će naći, ali im je svejedno bilo muka od
nemilosrdnih dokaza.
Xavier je duboko i drhtavo udahnuo i pokušao umiriti savjest govoreći sebi da su pobijedili
Omniusa. Ljudi su vratili planet.
Ali od Serene nije bilo ni traga ni glasa.

Uvijek postoji izlaz, treba ga samo uočiti.

VORIAN ATREID, dosjei

KAD JE PUTNICA SNOVA konačno ušao u Ophiuchi B solarni sustav na svom dugom
obilasku radi ažuriranja, Seurat je pokušao stupiti u vezu s nedavno instaliranom Omniusovom
mrežom na Giedi Prime. Ako je general Agamemnon osvojio svijet hrethgira, kao što je obećao,
Vor je znao da će naći standardnu citadelu pod upravom strojeva u poslovnom središtu dotičnog
svijeta. Bit će to još jedno veliko poglavlje koje će njegov otac moći unijeti u svoje memoare.
Vorian je stajao iza kapetana robota, proučavajući konzolu s uređajima dok su se približavali.
"Kladim se da ih tamo dolje čeka još dosta posla. Treba izvršiti reorganizaciju, prestrukturiranje." Bio
je uzbuđen što će mu se ukazati prilika da posjeti svijet na prijelazu iz ljudske neposlušnosti u
učinkovitu vladavinu strojeva. Omnius će morati postaviti najbolje povjerenike, one koji su najodaniji
misaonim strojevima. Najvjerojatnije će se neo-cymehi pobrinuti da podjarmljene mase obavljaju svoj

101
posao, a povjerenici će doći kasnije, kada ljudi budu bili dovoljno ukroćeni i kada prihvate novu
situaciju.
Međutim, Vor se osjećao i nekako čudno. Pokoreni
hrethgiri na Giedi Prime sličit će na njega, iako on neće osjećati nikakvo srodstvo s njima.
Seurat i ostali roboti su mu više braća od ljudi.
Robot je za zapovjedničkom konzolom pokušavao priključiti brodski signal na lozinku iz
citadele. "Nisam uspio uspostaviti kontakt. Možda još nisu instalirani svi sustavi na površini ili je
Agamemnon pričinio preveliku štetu za
vrijeme osvajanja."
Vor se posvetio sustavima za promatranje. "Šteta se uvijek može popraviti kada se osvajači
jednom ustale." Dnevnu stranu Giedi Prime pred njima osvjetljavalo je blijedo žuto sunce. Dok je
zurio u nju, čelo mu se nabralo od brige. "Nešto nije u redu, Seurate."
"Definiraj svoje sumnje, Voriane Atreidu. Ne mogu poduzeti akciju koja se temelji samo na
neodređenom osjećaju nelagode."
"Nije važno. Samo... budi oprezan."
Putnica snova je očešao gornji sloj atmosfere i počeo ponirati kroz oblake i raštrkane čestice
koje je brodski sustav za skupljanje uzoraka poslije analize proglasio za gusti dim. Jesu li hrethgiri
mogli biti toliko opaki i očajni da su spalili vlastite gradove? Kakva odvratna stvorenja!
Osjetio je mučninu u trbuhu kada su se oglasili brodski sustavi upozorenja. Seurat je odmah
promijenio kurs, zaustavio njihovo spuštanje i ponovo se počeo penjati.
"Izgleda da je štitnik za skrembliranje ostao netaknut na
Giedi Prime."
"Zamalo nismo uletjeli u njega!" poviče Vor. "Znači li to da..."
"Možda general Agamemnon nije uspio osvojiti planet. Giedi Prime nije sigurna kao što nam je
rečeno."
Vor je bio iracionalno uvjeren da njegov otac nije mogao podbaciti te je obavio niz skeniranja.
"Uređaji registriraju vojnu opremu Lige na površini i dokaze o nedavnim velikim eksplozijama u
gradu Giedi." Riječi su mu zastale u grlu. "Središnji dio grada i lokalni Omnius su zbrisani! Izgleda da
su uništeni i svi roboti i cymehi."
"Skeniram njihove širokopojasne izvještaje... uspoređujem sadržaje." Robot mu je sasvim mirno
prepričao sve što je shvatio o prijenosnim skremblerima, zatim je spomenuo silnu čarobnicu s Rossaka
koja je upotrijebila svoje mentalne moći da zbriše cymehe, i na kraju ga je obavijestio o dolasku jake
Armade Lige.
Zatim je Seurat rekao izluđujuće smirenim glasom: "Voriane, flota brodova hrethgira približava
se s druge strane planeta. Izgleda da su nas čekali u zasjedi."
Narančasto plave pruge navođenog rafala zamalo nisu pogodile njihov brod. Automatski sustavi
Putnice Snova izveli su manevar izbjegavanja. Kindali Lige nasrnuli su poput vukova. "Kakvi
barbari", primijeti Vor. "Jedva čekaju da unište sve što im se ne sviđa."
Seurat izjavi: "Napadnuti smo. Putnica Snova nije
letjelica programirana za borbu." I dalje je bio umjetno veseo, ali ovog puta i podrugljiv.
"Jednog dana ću smisliti vic o tome zašto je potrebno toliko ljudskih bića da bi se napravio kratki spoj
u jednom Omniusu.
***
Kada su ga obavijestili o približavanju usamljene letjelice, tercero Xavier prebacio je svoju
orbitalnu borbenu skupinu na drugu stranu planeta. Pojedine olupine
robotskih ratnih brodova još su povremeno padale na planet; Omniusove snage bile su potpuno
uništene.
Xavier je krenuo u svom kindalu u pratnji dobro naoružane eskadrile. Vidio je kako se brod
strmo obrušava prema razorenom glavnom gradu, a onda naglo kreće naviše čim je kapetan robot
otkrio štitnike za skrembliranje. "Slijedite me! Ne smijemo mu dopustiti da pobjegne."
Njegova eskadrila željna osvete, krenula je u potjeru. U isto vrijeme, signalizirao je policijskim
snagama na tlu da ima na vidiku neprijateljsku letjelicu. Putnica Snova se izvukao za dlaku i jurnuo
naviše, pokušavajući izbjeći hitce iz Armadinog oružja i pobjeći u svemir.
Xavier se trgnuo kada je začuo ljudski glas - ili je bar zvučao ljudski - preko komveze. "Hej,
prekinite napad! Ovo je brod Lige. Moje ime je Vorian Atreid. Ukrcali smo se na brod strojeva i
preuzeli ga. Ne pucajte!"
Xavier je pokušao ustanoviti je li posrijedi zaista bio
ljudski glas ili samo dobra imitacija. Misaoni strojevi nisu

102
 bili lukavi... osim ako se na brodu ne nalazi neki sačuvani mozak cymeha. Nekoliko kindala je
nesigurno zaostalo.
"Ostanite pripravni", Xavier naredi svojoj eskadrili, "ali prestanite pucati dok ovo ne riješimo...
"
Još i prije nego što je izgovorio naređenje do kraja, sumnjivi brod je napravio petlju i počeo
pucati iz vlastitog, doduše samo obrambenog oružja, ali je ipak uspio iznenaditi Armadine borce.
Jedan kindal je posustao s oštećenim motorima.
Na ekranu Xavierove konzole pojavilo se ljudsko lice uokvireno tamnom kosom i sa sjajnim
fanatičnim očima. Pokraj njega je stajao glatki robot s licem zrcalom, čije se fleksibilno tijelo
prevučeno bakrenom opnom nabiralo dok je upravljao brodom.
Ljudsko biće i robot rade rame uz rame? Xavier nije mogao povjerovati.
"Otvorite vatru!" poviče on. "Uništite taj brod."
"Nije baš mudro previše ih provocirati, Voriane", reče Seurat izluđujuće mirno. "Radije bih da
se izgubimo odavde."
"Upravo sam nam osigurao nekoliko dragocjenih sekundi, je li tako? Ti se nikada ne bi sjetio
blefiranja." Vor nije mogao zatomiti osmijeh. Pročitao je slične riječi u Agamemnonovim memoarima
i bilo mu je drago što je dobio priliku da ih i sam izgovori poput odjeka.
Zapovjednik Armade izvodio je manevre izbjegavanja i okupljao svoje pilote kindala, ali je
istovremeno i psovao Vora preko kom-veze. "Ti si sramota za čovječanstvo, izdajnice jedan!"
Vor se nasmijao. On se ponosio položajem koji je zauzimao. Citirao je ono čemu su ga učili
cijelog života. "Ja sam kruna čovječanstva — Omniusov povjerenik, sin generala Agamemnona."
"Ispričavam se što prekidam tvoj uzvišeni govor, Voriane, ali približavaju nam se novi brodovi
hrethgira", obavijesti ga robot. "Toliko ih je da im nećemo uspjeti pobjeći. I zato prekidam sve ovo.
Naša dužnost je da zaštitimo ažurirane podatke na brodu. Moramo podnijeti izvještaj."
Vor smrknuto primijeti: "Ako je Giedi Prime-Omnius već uništen, nikada nećemo doći do
podataka o tome što je
sve obavio tijekom mjeseci koje je ovdje proveo."
"To je težak gubitak", složio se Seurat.
Robot je poveo Putnika Snova prema stazi, što dalje od smrtonosnih polja za skrembliranje.
Vorian je uslijed ubrzanja utonuo u svoje tapecirano sjedište i zamalo nije izgubio svijest. Eskadrila
brodova kojima su upravljali ljudi krenula je u potjeru za njima i brod za ažuriranje se
zatresao kada ga je energetski puls pogodio u krmeni dio.
Seurat se sagnuo kada je još jedna serija udaraca uzdrmala trup, oštetivši ploče oklopa. Ova
letjelica nije bila
predviđena za borbu. Vor je čuo kako sustavi na brodu
šište. Zatim je uslijedio automatizirani privremeni popravak oštećenih dijelova. A onda su dobili
još jedan udarac, mnogo gori od ostalih.
"Na rezervama smo", objavio je Seurat. Vor pogleda brodsku dijagnostiku procjenjujući štetu.
Zrak u kabini je polako postajao jedak i pun dima.
Putnica Snova se trgnuo, okružili su ih novi kindali koji su uzeli na ciljnik njihove motore.
Eksplozija je protresla Voru kosti.
"Nećemo moći izdržati još mnogo", primijeti Seurat. "Naši motori rade samo s trećinom
uobičajene snage, a letim najbrže što mogu''
"Kreni prema tom oblaku u visini", reče Vor, jer je iznenada dobio ideju. "Vodena para je
dovoljno gusta i može posluži kao površina za projektiranje."
Poslušavši svog uzbuđenog kopilota, Seurat okrene prema divovskom oblaku koji se nadnosio
nad njima. Oštećeni motori su brektali. Pogodilo ih je još nekoliko hitaca ispaljenih s kindala koji su ih
progonili.
Vor je mahnito podešavao kontrolne uređaje. Pomoću sofisticiranih sustava broda projektirao je
virtualne kopije u njegovom tragu, elektronske slike Putnica Snova. Imao je namjeru da tu zamisao
iskoristi u taktičkoj igri sa Seuratom... ali ovo je bilo nešto drugo. Ako ne upali, već oštećeni brod
neće preživjeti.
Nekoliko trenutaka kasnije, stotinu prividnih Putnica
Snova projurilo je kroz oblak; materijalne slike odbijale su se o vodenu paru. Zbunivši se na
trenutak, eskadrila progonitelja krenula je u potjeru za mamcima.
A prava lovina se šepajući udaljila.

Čak i ono što očekujemo može biti užasan udarac ako živimo u nadi.
XAVIER HARKONNEN

103
 DOK SU PREŽIVJELI S Giedi Prime brojali mrtve, popisivali štetu i pravili planove za
budućnost, Xavier je polako gubio nadu. Izgleda da nitko na cijelom svijetu nije vidio Serenu Butler
od kada je otišla s otoka u sjevernom moru.
Udvostručio je svoje uobičajene smjene na kindalima za izviđanje, nadlijećući utvrđenim rutama
naseljene
kontinente na kojima su strojevi prouzrokovali najviše štete. Ako je Serena bila živa, Xavier je
znao da se neće kriti. Ta odlučna mlada žena će biti ondje gdje se obavljaju najteži poslovi i vodit će
ih.
Dok je letio na istok držeći se dogovorene rute u planu potrage, promatrao je zalazak žutog
sunca iza sebe, koje je ostavljalo zlataste i narančaste mrlje u njegovom tragu. Snažni nalet vjetra
udario je u njegovu letjelicu i on se
morao pomučiti ne bi li održao nadzor nad njom. Xavier se podigao na veću visinu gdje je bilo
manje turbulencije; eskadrila ga je slijedila.
Jednog dana, nakon što se Serena i on vjenčaju, moći
će o ovome pričati njihovoj djeci. Srce mu se stegnulo na tu
pomisao, ali je ipak nastavio potragu, ne usuđujući se ni razmišljati što će biti s njim ako se njoj
nešto dogodilo.
S ove visine, Xavier je mogao vidjeti najveće kontinente i mora koji su upravo upijali
nadolazeću noć. Kroz vrlo jako povećanje ugledao je središte nekog grada i prepoznao skupine
svjetiljki koje su obilježavale kampove ljudi. Za vrijeme svoje kratke i okrutne vladavine, strojni
osvajači su pogubili veliki broj ljudi i natjerali milijune da pobjegnu na selo i u divljinu.
Sada su se preživjeli polako počeli vraćati svojim kućama. Ekipe za izgradnju premjestile su se
u industrijske komplekse gdje su uništile sve modifikacije strojeva i obnovile proizvodne kapacitete
koji su bili neophodni za popravak zgrada, raspodjelu hrane i zaliha. Kada su se vratili u grad Giedi,
stručnjaci Armade razmiljeli su se po ruševinama Omniusove citadele, analizirajući ono što je ostalo
nakon termobombi. Ostali su samo komadići iskrivljenog, spaljenog hardvera i elektronski mehanizmi
za signalizaciju.
Međutim, za potpuni oporavak bit će potrebno mnogo vremena.
Xavier je mrzio misaone strojeve više od svega, ali je i vjerovao u ljudsku čast. Nije nikako
mogao shvatiti izdajnika Voriana Atreida, koji je samovoljno letio s
robotom kapetanom u špijunskom brodu misaonih strojeva. Očigledno mu je bio ispran mozak,
premda je nešto u
arogantnom nastupu mladića nagovještavalo duboka
uvjerenja... fanatičnu, jednostranu strast.
Atreid je tvrdio da je "sin" Agamemnona, najgoreg od
Titana cymeha.
Jedan od brodova iz eskadrile počeo se spuštati prema nepreglednom morskom prostranstvu.
"Tercero Harkonnen, pronašao sam neke ostatke u vodi ispod. Neku vrstu metalne olupine."
Xaviera prože iznenadni strah i on reče: "Provjerite." Dva kindala se obrušiše prema površini
mora. Jedan
pilot je emitirao: "Masa i konfiguracija upućuju na zaključak
da se radi o ostacima broda Lige s vojnim oklopom. Možda je u pitanju blokadni brod."
"Jesmo li izgubili neki takav brod prilikom napada?" "Nismo, gospodine."
"Izvucite olupinu", zapovjedio je Xavier i sam iznenađen postojanošću svoga glasa. "Obavit
ćemo pretrage." Nije htio to reći, ali je dobro znao da su Serena i stari veteran
upravo takvim jednim brodom odletjeli s otoka za emitiranje na otvoreno more.
Sjetio se Sereninog treperavog lika projektiranog iz crne dijamantne ogrlice koju mu je dala
Octa. Sjećanje je bilo tako živo da je imao dojam da ta bolno lijepa žena ponovo stoji pred njim,
ponosna i odlučna, i da mu iznosi svoju pogrešnu ideju o tome da treba pomoći narodu Giedi
Prime.
Dok su posade skupljale ostatke broda, Xavier je primijetio da je trup obojen neupadljivom
sivom bojom i da je bio prevučen kamuflažnom opnom koja se sada rastočila i ogulila.
Ukočio se. "Moramo biti sigurni bez obzira na ishod." Kasnije, kada su ostaci bili isporučeni u
privremeni
policijski kamp u gradu Giedi, Xavier Harkonnen je naredio

104
 da se potanko ispitaju mrlje krvi pronađene u unutrašnjosti uništene letjelice. Ostali dijelovi koje
su pronašli izgleda da su potjecali od robotskih zrakofolija, ali oni ga uopće nisu zanimali. I um i tijelo
su mu otupjeli od straha; zaključak je izgleda bio neminovan.
U oštećenoj kapsuli pronađenoj nedaleko od potonulog blokadnog broda, ekipa za izvlačenje
također je pronašla samljevene ostatke čovjeka koga je identificirala kao Orta Wibsena. Sve sumnje
bile su raspršene. Ovo je bila Serenina letjelica.
U potopljenom brodu pronašli su još krvi. Očigledno su se hrabro odupirali na samom kraju.
Xavier je obavio cjelokupno skeniranje DNK u nadi da rezultati neće potvrditi njegovu najveću
strepnju.
Međutim, rezultati analize krvi su pokazali da su ostale žrtve bile glasnik Kućne Straže Pinquer
Jibb... i Serena Butler osobno.
Serena, ljubavi moja...
Oborivši glavu, Xavier je pokušao uhvatiti se za ono malo nade koja mu je preostala. Možda su
strojevi samo ranili i zarobili Serenu. To je, međutim, bila smiješna i nestvarna mogućnost... Imajući
na umu brutalnost cymeha i robota, uopće joj ne bi poželio takvu sudbinu.
Morat će se vratiti na Salusu Secundus i javiti vijest ožalošćenom Manionu Butleru.
Više nije bilo sumnje: Serena je mrtva.

Bilo da smo bogati, siromašni, jaki, slabi, pametni ili glupi, misaoni strojevi nas smatraju samo
mesom. Oni ne shvaćaju što su, zapravo, ljudska bića.
IBLIS GINJO, rano planiranje Džihada

DOK SU OSTALI POVJERENICI, predvodnici ekipa, nadzirali izgradnju Foruma, Iblis Ginjo
je dobio naredbu da obradi tovar robova koji stižu. Ovi zatvorenici su bili svježe požnjeveni na Giedi
Prime i dovedeni na Zemlju po Omniusovom naređenju. Predvodnik ekipe je zastenjao u sebi,
pretpostavljajući da će cymehi željeti podići još jedan ogromni spomenik kojim će obilježiti pobjedu
na Giedi Prime, a njegove ekipe će biti te koje će ga morati sagraditi.
Izgleda da je Erasmus bacio oko na jednu ženku koju je osobno za njega odabrao Titan
Barbarossa. Iblis je pročitao dokumentaciju i znao je da bi ova nova gomila zatvorenika mogla biti
neposlušna, imajući u vidu gdje su uhvaćeni.
Dok su razbarušeni, prljavi i dezorijentirani robovi izvođeni iz svemirskog transportnog broda,
Iblis ih je znalački procjenjivao, razmatrajući koja radna zaduženja da im dodijeli. Bilo je među njima
nekoliko umjetnika,
nekolicina vještih radnika, ali su većinom to bili obični
robovi. Izdvojio je mišićavog muškarca kože boje mahagonija za rad na Ajaxovom pijedestalu,
ohrabrujuće mu se osmjehnuvši, a zatim je ostale raspodijelio među ekipama kojima su nedostajali
ljudi.
Jedna od posljednjih koja je izišla iz broda bila je izudarana žena, koja je i unatoč tamnih
modrica po licu i rukama, umora i zaprepaštenog izraza lica, išla ponosno, iskazujući unutrašnju snagu
svakim svojim pokretom. Ta je sigurno bila predviđena za Erasmusa. Donijet će mnogo nevolja.
Zašto li se robot zanimao za nju? Ionako će najvjerojatnije na njoj obaviti samo vivisekciju.
Kakvo gubljenje vremena. I sramota.
Iblis ju je pozvao, ali se ona oglušila na njegov nježan i autoritativan glas. Poslije grubog
naguravanja od strane robota stražara, ipak se našla pred njim. Bila je prosječne visine i imala
nevjerojatne ljubičaste oči, jantarno-smeđu kosu i lice koje je moglo biti lijepo ako bi se s njega sprali
prljavština i bijes.
Toplo joj se osmjehnuo, pokušavši doprijeti do nje pomoću malo šarma. "U dosjeu stoji da je
vaše ime Serena Linne?" Dobro je znao tko je ona.
Iblis joj se zagledao u oči i nazreo u njima iskru prkosa. Nije skrenula pogled kao da mu je bila
ravna. "Da, moj otac je bio niži službenik skromnog imovnog stanja u gradu Giedi."
"Jeste ikad do sada radili kao sluškinja?" nastavi se on raspitivati.
"Oduvijek sam sluškinja - služim narod."
"Od sada ćete služiti Omniusu." Zatim je blaže nastavio. "Obećavam vam da neće biti tako loše.
Prema radnicima se ovdje dobro postupa. Naročito prema inteligentnima
kao što ste vi. Možda čak stignete do povjerenika, a to je privilegiran položaj, ako imate pameti i
ako ste prava osoba za to." Iblis se osmjehnuo. "Ali zar ne bi bilo bolje ako bismo vas oslovljavali
vašim pravim imenom... Serena Butler?"
Ošinula ga je pogledom, ali bar nije porekla. "Kako ste saznali?"

105
 "Nakon što vas je zarobio, Barbarossa je ispitao olupinu vašeg broda. Na njemu je bilo mnogo
tragova. Imate sreće što vas cymehi nisu morali detaljnije ispitivati." Bacio je pogled na svoje
elektronske bilješke. "Znamo da ste kćer viceroja Maniona Butlera. Da ste pokušali prikriti svoj pravi
identitet iz straha da vas Omnius ne iskoristi za neku vrstu ucjene? Uvjeravam vas da sveum ne
razmišlja na taj način. Omniusu tako nešto nikada ne bi palo na pamet."
Prkosno je podigla bradu. "Moj otac nikada ne bi predao ni centimetar planeta, bez obzira na to
što mi strojevi učinili."
"Da, da, vrlo ste hrabri, uvjeren sam u to." Iblis ju je
podsmješljivo pogledao, a zapravo ju je želio utješiti. "Sve zavisi od robota Erasmusa.
Zahtijevao je da budete dodijeljeni njegovom domaćinstvu. Posebno se za vas zainteresirao. To je
dobar znak."
"Želi mi pomoći?"
"Ne bih išao tako daleko", odvrati on s tragom humora. "Uvjeren sam da Erasmus želi
razgovarati s vama. A priča i priča i priča. Najvjerojatnije će vas na kraju izludjeti svojom slavnom
znatiželjom."
Iblis je ostalim robovima zapovjedio da operu i pristojno odjenu ovu ženu, a oni ispuniše
povjerenikovu naredbu kao da je i on misaoni stroj. Iako se ponašala neprijateljski i odbojno, Serena
Butler nije trošila snagu na besmisleno opiranje. Imala je mozga, ali će njena pamet i duh sigurno
ubrzo biti slomljeni.
Rutinski medicinski pregled je, međutim, donio iznenađenje. Sijevala je očima na njega
pokušavši zadržati svoj obrambeni zid bijesa, ali je iskra znatiželje zatreperila u njenim čudnim
ljubičastim očima. "Znate li da ste trudni?
Ili je to samo nesretni slučaj?" Po načinu na koji se okrenula, Iblis je znao da ne glumi. "Da,
izgleda da ste u drugom stanju već tri mjeseca. Sigurno ste pretpostavljali."
"To se vas ne tiče." Bila je gruba, jer se pokušavala uhvatiti za nešto stabilno. Ova vijest izgleda
da ju je jače pogodila od maltretiranja koje je pretrpjela od kada je zarobljena.
Iblis odmahne rukom. "Tiče me se svaka stanica u
vašem tijelu — bar dok vas ne isporučim vašem novom gospodaru. Tada ću vas početi iskreno
žaliti."
Ludi robot će, nema sumnje, htjeti obaviti na njoj i fetusu neke zanimljive eksperimente...

Psihologija ljudske životinje je prilagodljiva i njena ličnost zavisi od blizine ostalih članova
dotične vrste i pritisaka koje oni na nju izvode.
ERASMUS, laboratorijske bilješke

ERASMUSOVA VILA se nadnosila s vrha brda i gledala na more. Na strani okrenutoj prema
kopnu, glavna zgrada s visokim tornjićima visoko se uzdizala na ljupkom popločanom trgu; otraga, na
strani okrenutoj prema obali, nalazila se zbijena gomila neuglednih, pretrpanih spremišta za robove u
kojima su zarobljeni ljudi živjeli poput stoke.
Pretvorivši svoje metalno lice prevučeno opnom od polimera u očinsku masku, Erasmus je
promatrao kako
dva robota čuvara stupaju kroz spremište za robove, loveći blizanke koje je zatražio za novu
seriju pokusa. Uspaničeni ljudi su im se sklanjali s puta, ali Erasmus nije promijenio izraz svog
promjenjivog lica, nije se namrštio. Mnoštvo njegovih optičkih vlakana skeniralo je mršava i prljava
obličja, procjenjujući ih.
Djevojčice je uočio prije nekoliko dana, pažnju su mu privukle njihova kratka crna kosa i smeđe
oči, ali izgleda
da su se negdje sakrile. Čuvari su se probili kroz vrata koja su vodila u sljedeće spremište;
konačno su javili: "Locirali
smo dva subjekta."
Odlično, pomisli Erasmus, predviđajući da ga čeka zanimljiv posao. Zanimalo ga je da vidi
može li natjerati jednu blizanku da ubije drugu. To bi bio značajan eksperiment koji bi mu omogućio
da bolje shvati moralne granice i način na koji ih braća i sestre definiraju.
Naročito je volio raditi s identičnim, jednojajčanim blizancima. Tijekom godina je obradio više
desetaka parova u svojem laboratoriju, sastavio detaljne medicinske izvještaje i napisao opsežne
psihološke Studije. Potrudio se obaviti iscrpne usporedne autopsije, kao i mikroanalizu tanahnih
razlika kod braće i sestara koji su predstavljali genetske kopije.

106
 Gospodari robova koji su radili u pretrpanim spremištima dobili su upute da motre na pojavu
novih blizanaca među zarobljenim stanovništvom Zemlje i da ih odmah izdvoje.
Konačno su se nemirne tamnokose blizanke našle pred njim; roboti čuvari su ih morali držati
koliko su se uvijale i otimale. Promijenio je izraz svog prilagodljivog lica: sada
se ono smireno osmjehivalo. Jedna od djevojčica pljune u njegovu reflektivnu površinu.
Erasmus se pitao zašto pljuvačka ima tako negativnu konotaciju za ljudska bića? Nije uzrokovala
nikakvu štetu i lako se očistiti. Oblici ljudskog prkosa nisu ga prestajali čuditi.
Malo prije nego što je Erasmus otišao sa svog imanja na Corrinu, dvadeset dva roba skinula su
svoje štitnike za
oči i namjerno gledala u crveno divovsko sunce kako bi sami sebe oslijepili. Bili su neposlušni,
pružali su otpor i bili su glupi. Što su drugo postigli tim pobunjeničkim činom, osim što više nisu bili
sposobni da služe?
Očekivali su da budu pobijeni i Erasmus bi im učinio tu uslugu. Ali nije htio dopustiti da budu
proglašeni za mučenike. Zato ih je neprimjetno odvojio od ostalih radnika kako bi spriječio širenje
neposlušnosti. Pošto su bili slijepi, nisu mogli ni naći niti zaraditi hranu. Pretpostavljao je da su već
pomrli od gladi u tami na koju su sami sebe osudili.
Ipak, divio se njihovoj srčanosti, njihovoj kolektivnoj volji da mu upute izazov. Iako su ljudi bili
soj koji je samo izazivao nevolje, nisu ga prestajali zadivljivati.
Jedno stražar-oko je prozujalo u blizini, ispuštajući neke čudne, nemušte zvuke. Konačno se
Omnius oglasio kroz njega. "Ti si kriv za nedavni gubitak Giedi Prime, Erasmuse. Toleriram tvoje
beskrajne eksperimente u nadi da ćeš raščlaniti i analizirati ljudsko ponašanje. Zašto nisi predvidio
samoubilački napad u kome su zbrisani moji cymehi? Nije napravljena čak ni rezervna kopija
podataka i iskustava mog Giedi Prime duplikata. Isto tako, ne
možemo nadoknaditi gubitak Barbarosse, a on je stvorio moj originalni program."
Zemaljski Omnius je već znao da je Giedi Prime izgubljena, jer je robot Seurat, čiji je brod za
ažuriranje na svom obilasku neočekivano otkrio što se dogodilo, lansirao automatsku plutaču za hitne
slučajeve. Uznemirujuća
poruka je upravo toga jutra stigla na Zemlju.
"Nisam imao podatke o tome da su čarobnice s Rossaka razvile sposobnost za telepatska
razaranja." Robotovo lice je zasvjetlucalo i postalo glatko i bezizražajno. "Zašto sva pitanja na koja
želiš dobiti odgovor ne postaviš Vorianu Atreidu kad se vrati na Zemlju? Agamemnonov sin nam je i
ranije pomagao da simuliramo nestabilno ljudsko ponašanje."
Omnius reče: "Čak ni njegov unos nije nas mogao pripremiti na ono što se dogodilo Giedi
Prime. Osjećajni biologici su nepredvidivi i nesmotreni."
Dok su roboti čuvari odvlačili nemirne blizanke, Erasmus je usredotočio pažnju na stražar-oko.
"Onda je očigledno da me čeka još mnogo posla."
"Ne, Erasmuse, očigledno je samo to da tvoje istraživanje ne donosi željene rezultate. Trebalo bi
da težiš savršenstvu, a ne da ispituješ složene pogreške. Preporučam ti da zamijeniš jezgru svoga uma
mojim potprogramom. Pretvori sebe u savršeni stroj. Moju ko-
"Ti bi žrtvovao naše veličanstvene rasprave bez rješenja?" odvratio je Erasmus, pokušavajući
potisnuti unutrašnji nemir. "Uvijek si se zanimao za moj čudan način razmišljanja. Svi sveumovi s
naročitim nestrpljenjem očekuju tvoj zapis o mojim akcijama."
Zujanje stražar-oka se pojačalo, što je značilo da
Omnius prelazi na nov način razmišljanja. Ovo je bila
zabrinjavajuća i lako prevrtljiva situacija. Erasmus nije želio
izgubiti svoj brižljivo razvijan nezavisni identitet.
Jedna od blizanki je pokušala pobjeći robotima čuvarima i trčeći se vratiti u upitnu sigurnost
spremišta. Erasmus je već ranije predložio stražaru da podigne njenu sestru držeći je za jednu ruku i da
je pusti da se njiše i vrišti. Slobodna blizanka je oklijevala, premda je lako mogla stići do privremenog
zaklona. Usporila je i predala se.
Nevjerojatno, pomislio je Erasmus. Robot stražar nije čak morao ni oštetiti tijelo druge
djevojčice.
Brzo razmišljajući, robot reče: "Možda bi, ako svoju pažnju usredotočiš na stvari od vojnog
značaja, lakše uvidio mogućnosti koje nudi moj rad. Dopusti mi da shvatim način razmišljanja ovih
divljih ljudskih bića. Što ih
goni da se žrtvuju kao na Giedi Prime, čemu smo i sami bili nazočni? Ako uspijem doći do
objašnjenja, tvoji Sinkronizirani svjetovi neće biti podložni nepredvidivim napadima."
Stražar-oko je lebdjelo dok je milijun mogućnosti protjecalo kroz bujni Omniusov um.
Kompjutor je ubrzo

107
 donio odluku. "Imaš moje dopuštenje da nastaviš. Ali nemoj još dugo stavljati na kušnju moje
strpljenje."

Ljudima je potreban kontinuitet.

BOVKO MANRESA, Prvi viceroj Lige Plemića

ŽESTOKA GROZNICA na Poritrinu harala je blatnjavim poljima i dokovima gdje su robovi

podizali svoje turobne domove. I pokraj najbolje karantene i nastojanja da im se olakša, bolest je ubila
izvjestan broj službenika i trgovaca i čak se proširila na robove u laboratorijima Tia Holtzmana na
vrhu stijene, gdje je izazvala veliku zbrku u znanstvenikovom radu.
Kad je Holtzman prvi put primijetio simptome bolesti među mnogobrojnim rješavačima
jednadžbi, odmah je naredio da se bolesni uklone i smjeste u izolirane prostorije te zatvorio ekipe za
računanje. Zbunjeni Mudrac je mislio
da će se robovi veseliti što su oslobođeni svojih matematičkih zaduženja; međutim, rješavači su
stenjali i molili se, pitajući se zašto Bog kažnjava njih, a ne njihove ugnjetavače.
Već poslije dva tjedna, polovina robova iz njegovog domaćinstva je ili umrla ili završila u
karanteni. Takva promjena u dnevnoj rutini nije išla u prilog Mudračevom umnom radu.
Radili su na nekoliko velikih simulacija koje je trebalo
obaviti poslije postupnog razvoja parametara koje je
utvrdila talentirana Norma Cenva. Holtzman je gunđao zbog ove nevolje, jer je dobro znao da će
novi timovi morati krenuti iz početka, ako sada prekine već napola obavljen veliki posao. Da bi
zadržao svoj položaj, bio mu je neophodan veliki prodor i to što prije.
U posljednje vrijeme je njegov ugled uglavnom spašavao Normin rad. Dakako, prisvojio je sve
zasluge za preoblikovanje generatora polja za skrembliranje u efikasno oružje. Lord Bludd je
oduševljeno poklonio dva prototipa oslobodilačkoj sili Armade koja se uputila na Giedi Prime.
Projektori za skrembliranje odlično su poslužili spasiteljima, ali su prototipovi utrošili svu energiju iz
dva transportera trupa, koji su ostali prizemljeni, a sami uređaji su se pokvarili - i nije ih bilo moguće
popraviti - poslije samo jednog korištenja. Razorni puls, također, nije postigao posvuda iste rezultate,
jer su mnogi roboti bili
zaklonjeni zidovima ili na njih uopće nije djelovalo polje koje se emitiralo. Ta ideja je ipak
obećavala, i plemići su požurivali Holtzmana da radi na njenom poboljšavanju, ne znajući kakvu je
ulogu u svemu tome odigrala Norma.
Holtzman je barem uspio zadržati ugled. Za sada. Norma je bila tiha i marljiva. Rijetko kada bi
joj nešto
odvuklo pažnju ili bi poželjela da se zabavi. Radila je
naporno i pažljivo ispitivala vlastite zamisli. Ne obazirući se na Holtzmanove želje, uporno je
zahtijevala da sama obavi najveći broj izračunavanja umjesto da to prepusti timovima
rješavača. Norma je bila previše nezavisna da bi razumjela
ekonomiju podjele posla. Bila je zapravo dosadna zbog te svoje posvećenosti poslu.
Kad je izvukao mladu štićenicu iz anonimnosti na Rossaku, ponadao se, možda nerealno, da bi
mu Norma mogla osigurati iznenadnu inspiraciju. Za vrijeme nedavnog koktela u stožastim kulama
lorda Bludda, plemić se našalio rekavši da je Holtzman odlučio odmoriti se malo od svoje uobičajene
briljantnosti. Iako ga je taj komentar pogodio, izumitelj se nasmijao zajedno s ostalim plemićima koji
su
se zahihotali. Međutim, dobro je znao da već duže vrijeme nije stvorio ništa zaista originalno.
Poslije jedne nemirne noći kada je sanjao sve same neobične snove, Holtzman je konačno
smislio nešto što je vrijedilo istražiti. Ako bi proširio neke od elektromagnetskih svojstava
upotrijebljenih u stvaranju polja za skrembliranje, možda bi mogao napraviti "generator rezonancije".
Dobro podešen, induktor termalnog polja bi se sjedinio s
metalima - tijelima robota, na primjer, ili čak s krabolikim ratničkim obličjima koja su nosili
cymehi. Generator rezonancije mogao bi slijepiti odabrane atome metala jedne za druge, proizvodeći
veliku toplinu sve dok se misaoni stroj ne raspadne.
Ova zamisao je obećavala. Holtzman je namjeravao nastaviti rad na njoj s puno oduševljenja i
žurbe.
Ali prvo je morao nabaviti još rješavača i pomoćnika kako bi konstruirao prototip. Današnji dan
će morati da
potrošiti na prozaičnu zamjenu robova iz domaćinstva koje

108
 je pokosila groznica. Zlovoljno je uzdahnuo, izišao iz laboratorija i uputio se niz krivudavu
stazu koja je vodila do podnožja strme stijene gdje je uhvatio mlazni čamac koji ga je prevezao preko
rijeke.
Na suprotnoj obali, u najširem dijelu delte, nalazila se prepuna riječna tržnica koju je posjetio.
Splavi i čamci
stajali su već tako dugo povezani da su mogli proći kao dio krajolika. Kvart trgovaca nije bio
daleko od svemirske luke Starde, gdje su prodavatelji nudili razna čuda s drugih svjetova: začine s
Rossaka, zanimljivo drvo i biljke s Ecaza, drago kamenje s Hagala, glazbene instrumente s Chusuka.
U radionicama duž jedne uske aleje, krojači su kopirali posljednju modu sa Saluse, krojeći i
šijući odjeću od egzotičnih uvezenih tkanina i finog platna s Poritrina. Holtzman je davao mnogima od
tih izrađivača odjeće da osvježe njegovu garderobu. Uvaženi Mudrac kao on nije mogao cijelo vrijeme
provoditi u laboratorijima. Konačno, često su ga pozivali da se pojavljuje u javnosti i odgovara na
pitanja građana te da govori pred odborima plemića koje je morao uvjeriti da im je i dalje ođ
neprocjenjive važnosti.
Danas, međutim, Holtzman je ušao dublje na plutajuće splavi i čamce. Morao je kupiti ljude, a
ne odjeću. Znanstvenik je uočio znak na doku ispred sebe; bio je na galahu: LJUDSKA SREDSTVA.
Prešao je preko škripavih drvenih šetališta do skupine splavi na kojima su se nalazili
zarobljenici. Mrzovoljni zatvorenici stajali su podijeljeni u
skupine iza barikada, odjeveni u smeđe-sive iste odore
koje im nisu uvijek najbolje pristajale. Robovi su bili mršavi i koščati, kao da nisu bili navikli na
redovnu ishranu. Ovi muškarci i žene dolazili su s planeta za kojeg je malo slobodnih građana
Poritrina uopće čulo, a još manje ga je posjetilo.
Trgovci su se držali po strani, kao da im nije stalo pokazati robu ili cjenjkati se. Poslije nedavne
kuge, mnoga domaćinstva i imanja morala su popuniti svoje osoblje, tako da je ovo bilo zlatno doba za
trgovce ljudima.
Ostali kupci su se okupili oko ograde, odmjeravali potištena lica i provjeravali robu. Jedan
starac, koji je stezao podebeli svežanj kredita, pozvao je dežurnog i zatražio da pobliže promotri četiri
sredovječne žene.
Holtzman nije bio naročito izbirljiv, niti je imao namjeru gubiti vrijeme. Budući da mu je bilo
potrebno mnogo robova, namjeravao je kupiti sve. Kad ih dopreme na njegovo imanje na vrhu stijene,
odabrat će najinteligentnije da rade na izračunavanjima, dok će ostali kuhati, čistiti ili se brinuti o
domaćinstvu.
Mrzio je te kupovine, a opet nikad tu dužnost nije prepustio nikom drugom. Osmjehnuo se
shvativši da je kritizirao Normu što se ponaša isto tvrdoglavo, što ne koristi rješavače.
Nestrpljivi Holtzman pozva najbližeg trgovca, mahne mu pred nosom kreditnim pismom Nika
Bludda i progura se
naprijed. "Želim naručiti puno robova."
Trgovac ljudima se odmah uzbudi. S lica mu više nije silazio pohlepni osmijeh dok se klanjao.
"Nema problema, Mudrače Holtzman! Osigurat ću sve što vam treba. Samo izrazite svoje želje i ja ću
vam dati odličnu ponudu."
Plašeći se da ga trgovac ne prevari, on reče: "Potrebni su mi pametni i nezavisni robovi, ali
sposobni da slijede upute. Pretpostavljam da će sedamdeset do osamdeset njih biti dovoljno." Pojedini
kupci koji su se gurali uz ogradu počeše gunđati, ali se ne usprotiviše slavnom izumitelju.
"To je mnogo", primijeti trgovac, "naročito u ova teška vremena. Kuga je izazvala nestašicu, i
tako će biti sve dok nam trgovci s Tlulaxa ne isporuče nove robove."
"Svi znaju koliko je važan — odlučujuće važan — moj rad", reče Holtzman, značajno izvadivši
kronometar iz širokog rukava svoje bijele odjeće. "Moje potrebe imaju prednost nad potrebama tamo
nekih bogatih građana kojima je neophodna nova spremačica. "Ako želite, donijet ću vam posebnu
punomoć lorda Bludda."
"Znam da vi to možete, Mudrače", odvrati trgovac robljem. Zatim virne na ostale mušterije koje
su se gurale. "Prestanite se žaliti! Da nije ovog čovjeka već bismo prali podove misaonim strojevima!"
Promijenivši potpuno izraz lica, trgovac se osmjehnuo Holtzmanu. "Postavlja se pitanje koji bi robovi
vama bili od najveće pomoći? Dobio sam novu pošiljku upravo pristiglu s Harmonthepa: svi su
Zensuniji. Dosta poslušni, ali se bojim da su i dosta skupi."
Holtzman se namršti. Više je volio svoja sredstva koristiti u druge svrhe, naročito sada kada je
pred njim veliko investiranje u novi rezonator legure. "Da vam nije palo na pamet iskorištavati me,
gospodine."
Čovjek je pocrvenio, ali nije popustio, jer je osjetio da se izumitelju žuri. "Možda bi vam onda
više odgovarala neka druga skupina? Imam i neke koji su upravo došli s IV Anbusa." Pokazao je

109
rukom prema izdvojenoj splavi s koje su neprijateljski zurili u njih tamnokosi robovi, izazivajući
kupce. "Oni su Zenšijiti."
"U čemu je razlika? Jesu li jeftiniji?"
"Samo u filozofijama njihovih religija." Trgovac robljem je pričekao da vidi hoće li to upaliti
neku žaruljicu u znanstvenikom umu; kad se to nije dogodilo, osmjehnuo se sa olakšanjem. "Tko
ionako može razumjeti budislamiste? Oni su radnici, i to je ono što vam je potrebno, je li tako? Prodat
ću vam ove Zenšijite po nižoj cijeni, iako su prilično inteligentni. Možda su čak obrazovaniji od
skupine s Harmonthepa. A i zdravi su. Imam liječničke potvrde. Ni jedan od njih nije bio izložen
virusu kuge."
Holtzman promotri skupinu. Svi su bili zavrnuli lijeve rukave, kao neku vrstu oznake. Jedan
mišićavi muškarac divljeg pogleda i guste brade iz prvog reda ravnodušno mu je uzvratio pogled, kao
da sebe smatra superiornim u odnosu na one koji ga drže u zarobljeništvu.
Na temelju letimičnog pregleda, Holtzman nije uspio
utvrditi bilo kakav manu kod zarobljenika s IV Anbusa. Njegovo domaćinstvo je vapilo za
osobljem, a u njegovim laboratorijima nedostajalo je mnogo nižih tehničara. Svakog dana vodio je
borbu da pronađe dovoljno rješavača koji će rješavati sve brojnije računske operacije.
"Zašto su ovi jeftiniji?" bio je uporan.
"Ima ih više. Riječ je jednostavno o ponudi i potražnji." Trgovac je izdržao njegov pogled.
Zatim je odredio cijenu.
Nemajući strpljenja za cjenjkanje, Holtzman samo klimne. "Uzet ću osamdeset." Zatim je
podigao glas. "Svejedno mi je jesu li s IV Anbusa ili s Harmonthepa. Sad su na Poritrinu i rade za
Mudraca Tia Holtzmana."
Prepredeni trgovac robljem okrene se prema skupini zarobljenika i poviče. "Jeste li čuli? Trebate
biti ponosni."
Tamnokosi zarobljenici jednostavno bez riječi pogledaše svog novog gospodara. Holtzmanu
lakne. To je vjerojatno značilo da će se dosta lako prilagoditi.
Prenio je točan iznos kredita. "Pobrinite se da budu oprani i poslani u moju rezidenciju."
Ozareni trgovac robljem nije mu mogao dovoljno zahvaliti. "Ništa ne brinite, Mudrače
Holtzmane. Bit ćete s njima zadovoljni."
Dok je veliki čovjek odlazio s pretrpane riječne tržnice, ostali kupci počeše vikati i mahati
svojim kreditnim
vaučerima, otimajući se za preostale robove. Današnja
tržnica roblja je bila trgovcima uspješna.

Povijest nam pokazuje da uvijek, pobjeđuju najjače vrste.

TLALOC, Vrijeme Titana

NAKON ŠTO SU NAŠLI UTOČIŠTE U pustinji Arrakisa, Zensuniji lutalice ponašali su se

gotovo kao obični lešinari kojima je nedostajalo hrabrosti. Čak i kad su odlazili
daleko, da skupljaju korisne stvarčice, nomadi se nisu mnogo udaljavali od stijenja,
izbjegavajući duboku pustinju i demone crve.
Vrlo davno, kada je carski kemičar Shakkad Mudri skrenuo pažnju na pomlađivačka svojstva
tajanstvenog začina melangea, među došljacima u svemirskoj luci grada Arrakisa nije zavladala velika
potražnja za tom prirodnom tvari. Budući da se planet nalazio podalje od uobičajenih ruta kroz svemir,
melange nikada nije postao privlačna roba. "Neobičan je, ali vrijedan nije", rekao je jedan smrknuti
trgovac Naibu Dharthi. Začin je ipak ostao vrlo važna stavka u njihovoj ishrani i morali su ga
skupljati, ali samo na pijesku u blizini stijena.
Dhartha je poveo šestoricu suplemenika preko prijevoja utabanog prhkog pijeska koji je
zadržavao otiske njihova stopala poput poljubaca u prašini. Labava bijela tkanina u
koju su uvijali glave i lica otkrivala im je samo oči; ogrtači
su im se vijorili na povjetarcu, tako da su im se vidjeli opasači s opremom, alatima i oružjem.
Dhartha je povukao tkaninu preko nosa da ne udiše prašinu. Uvijek je bio na oprezu.
Nikome nije palo na pamet da pogleda u vedro jutarnje nebo, sve dok nisu začuli slabi zvižduk
koji je brzo prerastao u urlikanje. Naiba Dharthu je podsjetilo na naricanje žene koja je upravo saznala
za muževljevu smrt. Kada je podigao pogled, ugledao je srebrni metak koji se
probijao kroz atmosferu, a onda je prepoznao neočekivano zujanje i cviljenje mlaznica. Predmet
u obliku mjehura obrušio se s neba, a zatim se okrenuo oko svoje osi kao

110
 da traži pogodno mjesto za slijetanje. Kvad-motori su usporili njegovo spuštanje. Na manje od
jednog kilometra od mjesta na kome je stajala skupina lešinara, predmet se zabio u dine poput šake u
trbuh nepoštenog trgovca. Podigao se oblak prašine i pijeska i obavio stup tamne čađe.
Naib je ukočeno stajao i gledao dok su njegovi ljudi uzbuđeno raspravljali. Mladi Ebrahim nije
bio ništa manje uzbuđen od Dharthinog sina, Mahmada; oba dječaka su željela otrčati onamo i istražiti
stvar.
Mahmad je bio dobar momak, pun poštovanja i oprezan. Dhartha je, međutim, imao loše
mišljenje o Ebrahimu, koji je volio izmišljati priče o nepostojećim pothvatima. Još se sjećao incidenta
s ukradenom
plemenskom vodom, što je predstavljalo neoprostiv zločin.
U početku je Naib mislio da su u to bila umiješana dva dječaka, Ebrahim i Selim. Međutim,
Ebrahim je požurio da sa sebe skine svaku odgovornost i da optuži drugog dječaka. Selim je bio
zaprepašten kad je čuo za što ga optužuje, ali nije porekao.
K tome je još i Ebrahimov otac ponudio velikodušnu nagodbu Dharthi samo da spasi sina... i
tako je siroče bilo prognano. To i nije bio veliki gubitak za pleme. Naibi su često morali donositi takve
teške odluke.
Lešinari su gledali Dharthu sjajnim očima između nabora prljave bijele tkanine i on shvati da ne
smije propustiti priliku da pregleda ovaj srušeni brod ili što god već to bilo. "Moramo poći i pogledati
tu stvar", dovikne im on.
Njegovi ljudi jurnuše preko pijeska, predvođeni uzbuđenim Ebrahimom i Mahmedom, hitajući
prema stupu prašine koji je označavao mjesto pada. Dhartha se nije
volio mnogo udaljavati od sigurnosti stijena, ali ih je pustinja mamila prema velikom, stranom
blagu.
Nomadi prijeđoše preko prijevoja dine, skliznuše niz drugu stranu i stadoše se penjati uz drugu.
Kada su stigli do kratera nastalog uslijed udara, svi su već bili iscrpljeni i izdisali su vrući dah u
nabore tkanine obavijene oko usta. Naib i njegovi ljudi zastadoše na rubu iskopanog pijeska. Staklaste
mrlje pregrijanog kremena poput pljuvačke su poprskale tlo.
U jami je ležao nekakav mehanički predmet veličine dva čovjeka, s dodacima i komponentama
koji su zujali i pokretali se probudivši se nakon prizemljenja. Tijelo optočeno ugljičnim vlaknima još
se pušilo od pregrijavanja pri prolazu kroz atmosferu. Možda je posrijedi nekakva svemirska letjelica?
Jedan od Dharthinih ljudi se povuče za nekoliko koraka i napravi prstima znak protiv uroka.
Previše revnosni Ebrahim se, međutim, nagnuo naprijed. Naib spusti šaku na Mahmadovu lijevu ruku
da upozori sina. Pusti budalu da riskira.
Pala čahura bila je premala da bi u njoj moglo biti putnika. Svjetla su jasnije zatreperila i
otvorila su se vrata na bokovima sonde, koja su podsjećala na krila zmaja. Otkrila su unutra mehaničke
udove, jasne pandže i složenu mašineriju. Skenere, procesore, motore za istraživanje i uništavanje.
Vani na žarko sunce izašli su i raširili se konverteri energije koji su podsjećali na zrcala.
Ebrahim je skliznuo niz sprženi pijesak na rubu jame. "Zamisli samo koliko će ovo vrijediti u
svemirskoj luci, Naibe! Ako prvi stignem do njega, trebalo bi da dobijem najveći dio spašene robe."
Dhartha je već htio odbiti ushićenog dječaka, ali je vidio da se nikome — osim njegovom sinu
— ne žuri da se pridruži Ebrahimu, te je klimnuo. "Ako budemo uspješni, dobit ćeš dodatak." Čak i da
je pali predmet potpuno uništen, nomadi su mogli iskoristiti čisti metal za vlastite
svrhe.
Drski dječak se spustio do polovine nestalne padine, sumnjičavo gledajući uređaj koji je
nastavio vibrirati i udarati. Pokretne komponente izbacile su ruke i noge, a čudne leće i zrcala
pokretala su se na krajevima savitljivih pipaka. Sonda je izgleda procjenjivala svoju okolinu, kao da ne
shvaća gdje se to spustila.
Stroj uopće nije obraćao pažnju na ljudska bića koja su joj se prikrala, sve dok Ebrahim nije
iskopao kamen iz padine kratera. Dreknuo je "vi! vi!" i zavitlao kamen. Zvonko je udario u bok sonde
od nepoznatog materijala.
Mehanički predmet se ukočio, a onda je okrenuo svoje leće i skenere u pravcu ljudskog bića
koje je stajalo sasvim samo. Ebrahim je čučnuo u pijesak koji je klizio.
Iz jedne od leća izletjela je zasljepljujuća vruća svjetlost. Nalet vatre otpuhnuo je i obavio
Ebrahima, pretvorivši ga u pucketavi oblak spaljenog mesa i kostiju. Komad oprljene odjeće pogodio
je vrh kratera, zajedno sa spaljenim komadima njegovih ruku i stopala.
Mahmed krikne, a Dhartha istog časa naredi ljudima da se povuku. Posrćući su se spustili niz
vanjsku stranu

111
 kratera i pobjegli kroz mali klanac između dina. Kada su se udaljili dobrih pola kilometra, popeli
su se na pješčani prijevoj dovoljno visok da s njega vide jamu. Muškarci su se molili i pravili
praznovjerne znakove u zraku, a Dhartha je podigao stisnutu desnu šaku. Budalasti Ebrahim je
privukao pažnju te mehaničke stvari i to je platio životom.
Ljudi su je promatrali iz daljine. Pala sonda više nije na njih obraćala pažnju. Stroj je tutnjeći i
kloparajući počeo sam sebe sastavljati, izgrađujući razne strukture oko svoje jezgre. Sake-žlice
zahvaćale su pijesak i ubacivale ga u lijevak za proizvodnju predmeta u utrobi, iz kojeg je zatim
izbacio staklaste konopce koje je upotrijebio za pričvršćivanje svojih dijelova. Stroj je dodavao sebi
nove komponente, postao je veći i na kraju se počeo probijati prema izlasku iz rupe. Lupao je i
čekićao, stvarajući neopisivu buku.
Dhartha je bio zbunjen. Bio je vođa, ali nije znao što mu je činiti. Ovako nešto je nadilazilo
njegove sposobnosti shvaćanja. Možda bi netko u svemirskoj luci mogao znati što je ovo, ali oduvijek
mu je bilo mrsko oslanjati se na doseljenike. Osim toga, ova stvar je možda bila vrijedna i on se nije
želio odreći plijena.
"Oče, pogledaj", Mahmed pokaže prema nepreglednom moru pijeska. "Vidiš, taj strojni demon
će platiti što je ubio mog prijatelja."
Dhartha je primijetio da se pijesak nabire i da se ispod njegove površine približava neman.
Pala sonda je nastavila praviti ritmičku buku, koju je pratilo kloparanje njenih dijelova; nije
imala pojma što se događa oko nje. Sastavljeni mehanizam se pridignuo. Predstavljao je čudovišni
sklop materijala od kristala, silikatnih podupirača ojačanih gredama od ugljenih
vlakana, koje je izbacio njen vlastiti trup, i potpornih greda.
Pješčani crv je brzo stigao. Putovao je neposredno
ispod površine sve dok nije izdigao glavu iznad nje. Usta su mu bila poput ogromnog tunela
većeg od kratera nastalog pri sudaru.
Robotska sonda je zamahnula senzorskim rukama i sječivima, osjetivši da ju je nešto napalo, ali
ne shvaćajući što i kako. Nekoliko bijelih vatrenih eksplozija prodrlo je u nestalno tlo.
Crv je progutao mehaničkog demona u jednom zalogaju. Potom se vijugavo pustinjsko stvorenje
ponovo zakopalo u pijesak poput morske zmije u potrazi za dubljom vodom...
Naib Dhartha i njegovi ljudi ostali su skamenjeni stajati na dinama. Ako bi se okrenuli i potrčali,
vibracije izazvane njihovim koracima pozvale bi crva da se vrati po još jedan obrok.
Ubrzo su na temelju traga zaključili da se crv uputio natrag u duboku pustinju. Krater je nestao
zajedno sa svim dokazima o postojanju mehaničke konstrukcije. Nije ostao čak ni komadić tijela
budalastog Ebrahima.
Dhartha se okrenuo prema svojim zaprepaštenim sudrugovima i zavrtio glavom tako jako da mu
je crni rep poskočio s jednog na drugo rame. "Ova priča će ući u legendu, bit će to veličanstvena
balada koja će se pjevati u pećinama po mrkloj noći... " Duboko je uvukao zrak i
okrenuo im leđa. "Premda sumnjam da će nam itko ikada
povjerovati."

Budućnost? Mrzim je, jer neću biti tamo.

JUNO, Životi Titana

POSLIJE NEOČEKIVANOG SUSRETA S Armadom Lige na Giedi Prime, oštećenom Putnicu

Snova bilo je potrebno još dodatnih mjesec dana da se dovuče natrag
na Zemlju radi popravka. Pošto im je pričinjena šteta dosta usporila povratak, Seurat je istog
trenutka otposlao plutaču za slučaj nužde, pomoću koje je obavijestio Omniusa o zlosretnom padu
najnovijeg Sinkroniziranog svijeta i
gubitku Titana Barbarosse. Sveum je do sada već saznao što se dogodilo.
Robot kapetan je dao sve od sebe da popravi ili premosti oštećene brodske sustave. Također je
zapečatio pojedine odjeljke kako bi zaštitio svog krhkog kopilota čovjeka. General Agamemnon bi se
mogao naljutiti ako njegov biološki sin bude oštećen. Osim toga, Seurat je na neki način zavolio
Voriana Atreida...
Vor je uporno zahtijevao da mu dopusti staviti skafander za izlazak izvan broda kako bi ispitao
trup broda. Seurat ga je privezao pomoću dva kabla i poslao s
njim tri drona inspektora. Kada je mladić ugledao pocrnjelu ranu na mjestu gdje ih je pogodio
hitac koji su ispalili ljudi
pobunjenici, ponovo je osjetio izvjestan stid. Seuratova

112
 namjera bila je samo da isporuči ažuriranog Omniusa i on ni na koji način nije ugrozio hrethgire
koji su ga ipak napali. Divlja ljudska bića nisu znala za čast.
Agamemnon i njegov prijatelj Barbarossa omogućili su neposlušnom stanovništvu Giedi Prime
da osjeti blagodati posvemašnjog Omniusovog zagrljaja, a ti hrethgiri su odbacili veliku civilizaciju
Sinkroniziranih svjetova, i od Barbarosse pritom napravili mučenika. Njegovog oca će silno uznemiriti
gubitak tako bliskog prijatelja, jednog od posljednjih Titana.
I Vor je mogao stradati, njegovo meko i lomno tijelo moglo je biti uništeno i prije nego što
dobije priliku da postane neo-cymeh. Armada je jednim jedinim hicem
mogla izbrisati sav Vorov potencijal, sav njegov budući rad. On sebe nije mogao ažurirati niti
napravi kopije svojih sjećanja i iskustava kao strojevi. On bi zauvijek nestao, isto kao što se to
dogodilo s Giedi Prime-Omniusom.
Kao i sa ostalom dvanaestoricom Agamemnonovih sinova. Uhvatila ga je muka kada mu je to
palo na pamet i stresao se.
Na putovanju kući, Seurat je pokušao oraspoložiti Vora glupim šalama, kao da se ništa nije
dogodilo. Brzo razmišljanje i taktička novina kojom je Vor prevario hrethgir časnika, donijeli su mu
riječi pohvale njegovog sudruga. Vorovo izigravanje pobunjenika čovjeka koji je ukrao letjelicu
misaonih strojeva osiguralo im je nekoliko
dragocjenih trenutaka, a projekcije mamci su im omogućile
da pobjegnu. Možda će te tehnike ući u nastavni plan škola za povjerenike na Zemlji.
Voru je, međutim, bilo najvažnije da čuje što će njegov otac reći na sve to. Ako bi Agamemnom
odobrio njegove postupke, sve bi opet bilo u redu.
Kada se Putnica Snova spustio u centralnu svemirsku luku na Zemlji, Vorian je pohitao niz
rampu šarajući unaokolo pogledom. A kad nije ugledao Titana generala, sav se snuždio.
Vor proguta knedlu. Otac je uvijek dolazio pozdraviti ga osim kada bi se pojavilo nešto od
velike važnosti. To su bili rijetki trenutci koje su provodili zajedno, kada su mogli razmijeniti ideje,
razgovarati o planovima i snovima. Vor se tješio da je Agamemnon vjerojatno morao obaviti neki
važan posao za Omniusa.
Ekipe robota za održavanje i strojevi za popravke krenuše prema njima da obave pregled
oštećenog broda. Jedan višenamjenski stroj zastane da ga odmjeri, malo se udalji i zazuji: "Voriane
Atreidu, Agamemnon je naredio da se nađeš s njim u hali za održavanje. Pođi odmah tamo."
Mladić se ozari. Pustio je robota da se vrati svojim dužnostima i pohitao na mjesto sastanka.
Kad se više nije mogao obuzdati, potrčao je...
Iako se trudio vježbati za vrijeme dugih putovanja sa
Seuratom, Vorovi biološki mišići bili su slabiji od strojnih i
brzo se umarao. Bio je to još jedan podsjetnik na to da je
smrtnik, da je krhko ljudsko biće i da je njegova prirodna biologija inferiorna u odnosu na
strojnu.
To je samo još više pojačavalo njegovu želju da jednog dana ponese tijelo neo-cymeha i odbaci
ovo nesavršeno ljudsko obličje.
Imao je dojam da mu se pluća raspadaju od napora kada je uletio u svijetlu prostoriju od kroma i
plaža gdje je posuda s mozgom njegovog oca bio redovno održavana i gdje se napajao elektro-
fluidom. Čim je mladić ušao u hladnu, dobro osvijetljenu prostoriju, dva robota stražara mu prijeteći
prepriječiše uzmak. U središtu prostorije stajao je čovjekoliki mehanički kolos, tijelo koje je
Agamemnon trenutno koristio. Neman napravi dva koraka naprijed. Stopala sa stabilizatorima pravila
su veliku buku po tvrdom podu. Prema njemu je Vorian djelovao kao patuljak, jer je otac koji se
nadnosio nad njjm bio tri puta viši od njega.
"Čekao sam te, sine moj. Sve je spremno. Što je uzrok tvoga kašnjenja?"
Uplašeni Vorian podiže pogled prema posudi za čuvanje mozga. "Odmah sam pohitao ovamo,
oče. Nije prošao ni sat od spuštanja moga broda."
"Koliko sam shvatio, Putnica Snova je bio oštećen kod Giedi Prime, napali su ga ljudi
pobunjenici koji su ubili Barbarossu i vratili taj svijet."
"Da, gospodine." Vor je znao da njegov otac ne voli
gubiti vrijeme na pojedinosti. General je sigurno već dobio
iscrpan izvještaj. "Odgovorit ću na sva tvoja pitanja, oče."
"Nemam pitanja, samo naredbe." Umjesto da naredi sinu da počne s uređivanjem njegovih
dijelova, Agamemnon podiže šaku u rukavici, zgrabi Voriana za grudi i snažno ga gurne na
uspravljeni stol.
Vor je tresnuo o glatku površinu i osjetio resku bol. Njegov otac je bio tako snažan da mu je
mogao i slučajno polomiti kosti ili slomiti kralježnicu. "Što je bilo, oče? Što..."

113
 Agamemnon ga je prikliještio da se ne bi pomaknuo i sputao mu zglavke ruku i nogu i prebacio
mu sponu oko struka. Vor je bio bespomoćan. Okrenuo je glavu da vidi što to njegov otac radi i
primijetio neke složene uređaje kojih tu ranije nije bilo. Trgnuo se kada je ugledao šuplje cilindre
ispunjene plavkastim tekućinama, neuro- mehaničke crpke i zujeće strojeve koji su mahali vrhovima
senzora kroz zrak.
"Molim te, oče", Voru je kroz um promicalo sve ono čega se oduvijek najviše plašio. Sumnja i
užas odzvanjali
su kroz njegov um i sa svakim udarom bivali sve jači. "Gdje sam pogriješio?"
Ne odgovarajući na njegove upite Agamemnon ispruži mnoštvo dugačkih igala prema
sinovljevom tijelu koje se uvijalo. Čelični vrhovi mu probiše grudi i zariše se između rebara u potrazi
za plućima i srcem koje su na kraju i pronašli. Voru su iskočile žile na vratu kada je stegnuo čeljusti i
zategnuo usne trudeći se da ne krikne.
Međutim, krik ipak nije uspio zatomiti. Cymeh je baratao aparaturom povezanom s
Vorianovim tijelom, pojačavajući bol izvan svih zamislivih
granica. Uvjeren da je na neki način iznevjerio oca, Vor je pretpostavio da mu je odzvonilo —
kao i preostaloj dvanaestorici braće prije njega. Izgleda da ni Vorian nije ispunio Agamemnonova
očekivanja.
Agonija se sve više pojačavala, a kraj nije bio ni izdaleka blizu. Njegov krik se produžio u
neprekidno zapomaganje dok su se tekućine bolesnih boja ubrizgavale u njegovo tijelo. Ubrzo su ga
izdale čak i glasne žice i nastavio je vrištati samo u umu... ali svejedno je nastavio. Nije više mogao
podnijeti toliku bol. Nije mogao zamisliti strašne povrede koje su već bile nanijete njegovom
istegnutom i raskidanom tijelu.
Kad se mučenje konačno završilo i kada je Vor došao k punoj svijesti, uopće nije znao koliko
dugo je bio u
nesvijesti — čak mu je palo na pamet da je umro. Imao je dojam da mu je tijelo bilo prvo
sabijeno u loptu, a zatim ponovo razvučeno u ljudski oblik.
Nad njim se nadnosio kolos Agamemnon kome je čitava jedna galaktika optičkih vlakana
svjetlucala na tijelu. Iako su ostatci razorne boli još odjekivali njegovom lubanjom, Vor se uspio
suzdržati od urlanja. Otac ga ipak nije ubio, i to iz nekih svojih razloga. Zurio je u Titanovo
neumoljivo metalno lice. Preostala mu je samo nada da ga
otac nije oživio samo zato da bi mu nastavio nanositi bol.
Gdje sam pogriješio?
Pradavni cymeh uopće nije imao namjeru ubiti ga već je rekao: "Vrlo sam zadovoljan tvojim
postupcima na Putnici Snova, Vorane. Analizirao sam Seuratov izvještaj i
zaključio da je taktika koju si upotrijebio kako biste umakli
Armadi Lige bila inventivna i neočekivana."
Vorian nikako nije mogao shvatiti što mu to otac govori. Te riječi su bile u suprotnosti s
mučenjem kome ga je general podvrgnuo.
"Ni jedan misaoni stroj ne bi se sjetio izvesti takav trik. Sumnjam da bi se i bilo koji drugi
povjerenik uspio u tako kratkom vremenu sjetiti nečeg sličnog. Omnius je došao do zaključka da bi
Putnica Snova bio sasvim sigurno zarobljen i uništen da ste bilo što drugo poduzeli. Seurat ne bi uspio
preživjeti da je bio sam. Ne samo da si spasio brod već si sačuvao i Omniusove ažurirane sfere i vratio
ih neoštećene." Agamemnon je napravio stanku, a onda ponovio. "Da, vrlo sam zadovoljan, sine.
Jednoga dana ćeš neosporno postati veliki cymeh."
Voru se stegnulo nadraženo grlo kada je pokušao nešto reći. Igle su bili povađene iz njegovog
tijela, a Agamemnon mu je sada oslobodio tijelo i spona koje su ga držale prikovanog za tvrdu
površinu. Oslabljeni mišići nisu bili u stanju podržati Vorianovo tijelo i on padne na koljena. Konačno
je uspio procijediti: "Zašto si me onda mučio? Zašto si me kaznio?"
Agamemnon je simulirao smijeh. "Kad te odlučim kazniti, sine, obavijestit ću te. Ovo je bila
nagrada. Omnius mi je dopustio da ti podarim taj rijedak dar. Samo da znaš, ni jednom drugom
ljudskom biću ni na jednom od svih Sinkroniziranih svjetova nije nikada ukazana tolika čast."
"Ali kako, oče? Objasni mi, molim te. U glavi mi još tutnji." Riječi su mu i dalje zapinjale u
grlu.
"Što je nekoliko trenutaka bola u usporedbi s darom što si ga primio?" Kolos je išao tamo-amo
po blještavoj prostoriji za održavanje, a od njegovih koraka su se tresli i pod i zidovi. "Nažalost, nisam
uspio uvjeriti Omniusa da te preobrati u neo-cymeha — previše si mlad — ali uvjeren sam da će doći i
taj trenutak. Želio sam da budeš pokraj mene i to ne samo kao povjerenik, već kao moj nasljednik."
Njegova svjetlucava optička vlakna još jače zasijaše. "A onda sam, umjesto toga, učinio najbolju stvar
za tebe."

114
 General cymeh je objasnio Vorianu da je upravo prošao kroz rigorozan biotehnički tretman.
"Specijalisti za
gerijatriju iz Starog Carstva razvili su jednu tehniku... premda ne mogu shvatiti u koju svrhu. Te
budale ništa produktivno nisu stvorile tijekom svojih normalnih života. Otkud im onda želja da žive
još nekoliko stoljeća duže, kada je svima bilo jasno da bi u tom slučaju postigli još
mnogo manje? Zahvaljujući novim proteinima, izbacivanjem slobodnih radikala i efikasnijim
mehanizmima za popravljanje stanica, uspjeli su produžiti svoje besmislene živote. Većina njih bila je
pobijena za vrijeme pobuna, kad
smo mi Titani učvršćivali svoju vlast."
Agamemnon se savio u zglobu na torzu. "Na početku naše vladavine, dok smo još nosili svoja
ljudska tijela, svih dvadeset Titana podvrgnulo se biotehničkom produžavanju života, isto kao ti sada,
tako da mi je dobro poznat bol koji si pretrpio. Bilo nam je potrebno da poživimo stoljećima, bilo nam
je potrebno dosta vremena da dokažemo ispravnost svoje vizije i postavimo sposobno rukovodeće
tijelo u oslabljenom Starom Carstvu. Čak i nakon što smo se preobrazili u cymehe, taj proces je
spriječio da se naši drevni biološki mozgovi degeneriraju zbog velike starosti."
Njegovo mehaničko tijelo priđe bliže. "Taj proces produžavanja života je naša mala tajna,
Voriane. Liga Plemića bi poludjela kad bi saznala da raspolažemo tom tehnologijom." Agamemnom
ispusti zvuk kao da uzdiše: "Ali ne zaboravi, sine: čak ni ta poboljšanja ne mogu te
zaštititi od nesretnih slučajeva ili izravnih pokušaja ubojstva. Kao što je to, na svoju nesreću,
Barbarossa nedavno otkrio."
Vor se konačno uspio pridići na drhtave noge. Pronašao je posudu s vodom i ispio u jednom
gutljaju punu plastičnu čašu hladne tekućine, osjetivši da mu se polako vraćaju normalni otkucaji srca.
"Pred tobom su zadivljujući događaji, sine moj. Tvoj život nije više poput svijeće na vjetru.
Sada imaš vremena iskusiti mnoge stvari, važne stvari."
Ogromni cymeh se zatim uputio do radne opreme i
povezao složene mreže umjetnih ruku i kliješta, koje su virile iz metalnog zida, s mislitrodama
na posudi s mozgom. Savitljive ruke izvadiše posudu iz tijela kolosa i prebaciše ga na jedan od
kromiranih postolja.
"Sada si jedan korak bliže svojim mogućnostima, Voriane." Agamemnonove riječi dopriješe iz
zvučnika na zidu, koji nije imao veze sa njegovim pokretnim tijelom.
Iako je još bio slab i trpio bolove, Vor je dobro znao što njegov otac od njega očekuje. Pohitao
je do uređaja za održavanje i drhtavim rukama priključio kablove za dovod energije za megutičnice na
prozirnoj posudi za mozak. Plavičasti elektrofluid kao da je bio pun mentalne energije.
Vor je pokušao otjerati nevjericu izazvanu onim što se upravo dogodilo i stvari vratiti u
uobičajeno stanje tako što se posvetio svojim uobičajenim dužnostima: održavanju očevih mehaničkih
sustava. Mladić je s puno ljubavi gledao tu naboranu moždanu masu, taj drevni um koji je došao do
pregršti velikih ideja i morao donositi vrlo teške odluke, o čemu svjedoče generalovi opsežni memoari.
Svaki put kada bi ih čitao, Vor se nadao da će bolje shvatiti svog složenog oca.
Pitao se da li ga Agamemnon nije upozorio na to što će mu se dogoditi zato da bi se okrutno
našalio s njim ili da bi ispitao njegovu odlučnost. Vor će uvijek izvršiti sve što mu general cymeh
naredi i nikad neće pokušati pobjeći. Sada, kad je agonija prošla, preostalo mu je samo da se nada da
je završen i test što ga je njegov otac smislio.
Dok je Vor strpljivo čistio i uređivao posudu za čuvanje mozga, Agamemnon mu se šapatom
obratio. "Vrlo si tih, sine moj. Što misliš o velikom daru kojeg si dobio?"
Mladić je još trenutak šutio, ne znajući što bi odgovorio. Agamemnon je često bio nagao i nije
ga bilo nimalo lako razumjeti, ali rijetko kada je nešto činio nemajući na umu neki viši cilj. Vor se
mogao samo nadati da će jednog dana shvatiti cjelokupnu sliku, tu veliku tapiseriju.
"Hvala ti, oče", konačno je izgovorio, "što si mi darovao dovoljno vremena da ostvarim sve što
želiš da postignem."

Tmasta ljudska bića troše toliko vremena brinući zbog onoga što nazivaju "moralna pitanja"? To
je jedna od mnogih tajni njihovog ponašanja.
ERASMUS, Razmišljanja o osjećajnim biologicima

JEDNOJAJČANE BLIZANKE djelovale su smireno i kao da spavaju dok su ležale jedna pokraj
druge, poput anđelčića u udobnom krevetu. Zmijoliki skeneri mozga ubačeni kroz rupe probušene u
njihovim lubanjama gotovo se nisu primjećivali.

115
 Djeca ošamućena drogama ležala su na laboratorijskom stolu u zoni za eksperimente.
Erasmusovo lice glatko poput ogledala se preoblikovalo. Sada je izražavalo pretjerano mrštenje, kao
da je strogim izrazom lica mislio da će ih natjerati da mu otkriju tajne čovječanstva.
Prokleti da ste!
Nikako nije mogao shvatiti ta inteligentna stvorenja koja su nekako uspjela stvoriti Omniusa i
zadivljujuću civilizaciju misaonih strojeva. Da li je to bio puki nevjerojatni slučaj? Što je više
saznavao, to je Erasmus imao više pitanja.
Neosporni uspjeh njihove kaotične civilizacije potpuno ga je sluđivao. Secirao je više od tisuću
mozgova, mladih i
starih, muškaraca i žena, inteligentnih i glupih. Izvršio je detaljne analize i usporedbe i dao je
Omniusu sveumu, čiji su kapaciteti neograničen, da obradi podatke.
Ali nije dobio ni jedan jasan odgovor.
Nije naišao na dva potpuno identična mozga kod ljudskih bića, čak ni kada su subjekti odrasli u
istovjetnim uvjetima ili su rođeni kao blizanci. Bila je to zbunjujuća masa nepotrebnih varijabli! Nije
naišao ni na jedan oblik njihove psihologije koji se dosljedno ponavljao kod više jedinki.
Svuda je samo nailazio na izluđujuće izuzetke! Bez obzira na sve, Erasmus je ipak uspio uočiti
pojedine zakonitosti. Ljudi su se odlikovali različitošću i
sposobnošću da iznenade, ali kao vrsta su se ponašali prema općim pravilima. Pod izvjesnim
okolnostima, naročito kada ih je puno u ograničenom prostoru, ljudi su
se ponašali kao čopor, slijepo slijedeći jedni druge, gubeći individualnost.
Ljudska bića su ponekad bila hrabra, a ponekad kukavice. Erasmusa je naročito zanimalo kako
će se ponašati za vrijeme njegovih "pokusa panike" kada bi izmrcvario nekolicinu u pretrpanim
spremištima za razmnožavanje, a ostale ostavio u životu. U uvjetima najjačeg stresa, uvijek su na
površinu iskakale vođe, ljudi koji su imali veću unutrašnju snagu od ostalih. Erasmus je naročito volio
ubijati te pojedince i promatrati razorne posljedice koje je to imalo na ostale.
Možda je njegova odabrana skupina subjekata na kojima je provodio pokuse tijekom stoljeća
bila premala. Možda će morati secirati još desetke tisuća živih i mrtvih prije nego što mu pođe za
rukom doći do značajnih zaključaka. Bio je to krajnje opsežan zadatak, ali bijući stroj, Erasmus je
posjedovao neograničenu energiju i strpljenje.
Jednom od svojih ličnih sondi dodirnuo je obraz veće od dvije djevojčice i osjetio njen postojani
puls. Imao je dojam da svaka kap krvi krije od njega tajnu, kao da se čitava rasa urotila protiv njega.
Hoće li Erasmusa smatrati najvećom budalom svih vremena? Sonda građena od vlakana povukla se
natrag u ulazne kanale u njegovoj složenoj koži, ali ne prije nego što je namjerno i obijesno zagrebao
njenu kožu.
Kada je nezavisni robot uzeo ove jednojajčane blizanke iz spremišta za radnike, njihova majka
ga je ispsovala i nazvala čudovištem. Ljudska bića znaju biti tako ograničena, nisu u stanju uvidjeti
važnost onoga što on radi, ne znaju sagledati veću sliku.
Pomoću skalpelskog snopa, zasjekao je mali mozak manje djevojčice (koja je bila 1,09
centimetara kraća i 0,7 kilograma lakša — što znači da uopće nisu bile "identične"), a onda je
promatrao pomahnitalu moždanu aktivnost kod njene drogirane sestre — simpatetička reakcija.
Zadivljujuće. Ali djevojčice nisu bile fizički povezane
jedna s drugom, niti tjelesno niti pomoću sondi. Može li jedna osjetiti bol druge?
Prekorio je sebe zbog kratkovidnosti i lošeg planiranja. Trebao je staviti i majku na isti stol.
Omnius je prekinuo njegovo razmišljanje, oglasivši se s najbližeg zidnog ekrana. "Stigla je tvoja
nova robinja, posljednji dar Titana Barbarosse. Čeka te u salonu."
Erasmus podiže krvave metalne ruke. Jedva je čekao da dobije tu ženu zarobljenu na Giedi
Prime, koja je navodno bila kćer viceroja Lige. Njene obiteljske veze garantirale su genetsku
superiornost i on joj je želio postaviti mnoga pitanja o vladanju divljih ljudskih bića.
"Hoćeš li i nju secirati?"
"Više volim otvorene mogućnosti."
Erasmus spusti pogled na blizanke. Jedna je već umrla zbog izloženosti moždanog tkiva. Uludo
ju je potrošio.
"Analiziranjem pitomih robova ne dobivaš relevantne rezultate, Erasmuse. Svaka pomisao na
pobunu je kod njih odgajanjem odavno iskorijenjena. Stoga je pitanje može li se bilo koje znanje koje
iz njih izvučeš primijeniti u vojne svrhe." Glas sveuma je tutnjio sa zidnog ekrana.
Erasmus je umočio svoje ruke od organske plastike u razrjeđivač da odstrani krv koja se već
počela sušiti. Imao je pristup psihološkim studijama ljudi sakupljenim tijekom
mnogo tisuća godina, ali i unatoč tolikih podataka nije
uspijevao doći do jasnog odgovora. Mnogi takozvani

116
 "stručnjaci" nudili su potpuno različite odgovore.
Preživjela blizanka je nastavila ječati od bola i straha. "Ne slažem se, Omniuse. Ljudi su rođeni
pobunjenici. Ta crta je svojstvena njihovoj vrsti. Robovi nam nikada neće biti potpuno odani, bez
obzira na to koliko generacija služili. Povjerenici, radnici, nema razlike."
"Precjenjuješ snagu njihove volje." Sveum je zvučao samouvjereno.
"Izazivam te, pokazat ću ti da su tvoje pretpostavke pogrešne." Ovo je Erasmusa zaintrigiralo,
jer je bio siguran da je u pravu, te je zastao ispred ekrana. "Kad bih imao dovoljno vremena i
upotrijebio odgovarajuću provokaciju, uspio bih okrenuti bilo kojeg potpuno odanog radnika protiv
nas, čak i najprivilegiranijeg povjerenika."
Omnius je to osporio u dugačkoj litaniji podataka iz svog skladišta podataka. Sveum je bio
sasvim siguran da će njegovi robovi ostati zavisni, premda je možda bio previše samozadovoljan,
previše popustljiv. Želio je da u svemiru sve teče glatko i efikasno i nisu mu se sviđala iznenađenja
kao i nepredvidivost ljudi.
Omnius i Erasmus su se upustili u burnu raspravu koja je potrajala dok je nezavisni robot nije
prekinuo. "Obojica nagađamo na temelju pretpostavki. Zato predlažem da pomoću eksperimenta
dođemo do točnog odgovora. Ti izaberi nasumičnu skupinu pojedinaca koji su naizgled
odani, a ja ću ti pokazati da ih mogu okrenuti protiv misaonih strojeva."
"Što ćemo time postići?"
Erasmus odgovori: "To će nam dokazati da ne možemo vjerovati čak ni našim najpouzdanijim
ljudima. To je najveći nedostatak u njihovom biološkom programiranju. Zar to ne bi bio koristan
podatak?"
"Bio bi. Ako je tvoja tvrdnja točna, Erasmuse, nikada više neću moći vjerovati ni vlastitim
robovima. Takav ishod bi zahtijevao istrjebljenje cijele ljudske rase, opreznosti radi."
Erasmus osjeti nelagodu, možda je sam sebe doveo u stupicu vlastitom logikom. "To... ne mora
biti jedini razumni zaključak." Zanimao ga je odgovor na retoričko pitanje, ali je istovremeno strepio
od njega. Za znatiželjnog robota je ovo bilo mnogo više od obične oklade s pretpostavljenim; bila je to
istraga koja će obuhvatiti najdublje motivacije i proces donošenja odluka kod ljudskih bića.
Međutim, posljedice koje će izazvati odgovori mogle bi biti užasne. Morao je pobijediti u ovoj
raspravi, ali tako da Omnius ne prekine njegove eksperimente.
"Dopusti da razmislim o načinu na koji ću to izvesti", predloži Erasmus, jedva dočekavši da
izađe iz laboratorija i ode vidjeti svoju novu robinju, Serenu Butler.

Svemir je igralište za improvizacije - on se ne ravna po nekom vanjskom uzorku.

KOGITOR RETICULUS, Opažanja s Visine od tisuću godina

BROJKE l ZAMISLI plesali su u njenim snovima, ali

svaki put kad ih je Norma Cenva pokušala uhvatiti, iskliznuli bi joj poput pahulja snijega koje se
tope na njenim prstima. Posrćući je ušla u laboratoriju i premda je bila iscrpljena, satima je zurila u
jednadžbe dok se ne bi pretvorile u zamućene crte pred njenim očima. Izbrisala je jednim
ljutitim potezom dio dokaza s magnetske ploče i počela ispočetka.
Budući da je sada radila pod pokroviteljstvom legendarnog Holtzmana, Norma se više nije
osjećala kao promašaj, izobličeno razočaranje kakvom ju je doživljavala majka. Jedna čarobnica se
svojim telepatskim moćima uspješno suprotstavila misaonim strojevima na Giedi Prime. Međutim,
Normini prijenosni skrembleri polja također su bili zaslužni za pobjedu, iako Mudrac Holtzman nije
istaknuo njenu ulogu u nastanku te ideje.
Normi nije bilo stalo do slave i zasluga. Važniji je bio njen doprinos ratnim naporima. Kad bi
samo mogla izvući
neki smisao iz ovih nestalnih, krajnje obećavajućih teorija...
Norma je mogla sanjariti u laboratoriju na visokoj stijeni, zureći u rijeku Isanu. Povremeno joj je
nedostajao Aurelius Venport, koji je uvijek bio tako pažljiv i ljubazan prema njoj. Uglavnom su joj
padale na pamet lude ideje, što neobičnije, to bolje. Majka je na Rossaku nikada nije ohrabrivala da
razmatra nepraktične mogućnosti, ali ih je Tio Holtzman ovdje jedva dočekao.
Iako su samosvjesni kompjutori bili zabranjeni na Svjetovima Lige, a naročito na idiličnom
Poritrinu, Norma je ipak trošila dosta vremena pokušavajući razlučiti nijanse u radu tih složenih
tekrisela. Da bi neprijatelj mogao biti uništen, prvo mora biti shvaćen.
Ona i Holtzman su povremeno zajedno večerali i razgovarali o idejama dok su pijuckali uvezena
vina i uživali u egzotičnim jelima. Norma jedva da bi okusila hranu, jer bi se uvijek gotovo zapjenila,
živo gestikulirajući svojim sitnim rukama. Bilo joj je krivo što nema olovku i podmetač za

117
obilježavanje na stolu blagovaonice kako bi mogla skicirati svoje zamisli. Obično bi brzo završavala s
jelom želeći se što prije vratiti u svoje prostorije, dok bi se veliki
znanstvenik nastavio sladiti raskošnim desertom i slušati glazbu. On je to na zivao "napajanje
uma".
Holtzman ju je volio uvući u razgovor o svojim prethodnim uspjesima i odličjima koje je dobio i
čitao joj je objave i nagrade koje mu je dodijelio lord Bludd. Na nesreću, ni jedan od tih razgovora nije
doveo do prodora,
koliko je Norma mogla ustanoviti.
Stajala je okružena svjetlošću. Gledala je o obješenu kristalnu ploču veličine prozora. Bila je
prevučena tankom opnom koja kao da je bila tekuća i ne sasvim prozirna i na kojoj je bilježila svoje
misli i pravila zabilješke. Bilo je to staromodno sredstvo, ali je Norma smatrala da je to najbolji način
da zabilježi svoje nestalne ideje.
Zurila je u jednadžbu koju je zapisala, preskočila je pojedine korake i pravila intuitivne skokove
dok nije stigla do velike anomalije koja kao da je dopuštala jednom predmetu da se istovremeno nalazi
na dva mjesta. Jedan je bio samo odraz drugoga, ali promatrač nije mogao dokazati koji je pravi, bar je
tako ispadalo prema proračunu.
Iako nije bila sigurna kako bi se ova neuobičajena zamisao mogla iskoristiti kao oružje, Norma
se sjetila savjeta svoga mentora da slijedi svaku stazu do logičnog zaključka. Naoružana jednadžbama
i spremna za podrobnu simulaciju, pohitala je laboratorijskim hodnicima osvijetljenim sjajnim
trakama, do sobe pune
preživjelih rješavača.
Tehničari robovi sjedili su pogrbljeni nad stolovima i koristili uređaje za proračune čak i u ovaj
kasni sat. Mnoga mjesta su bila prazna, gotovo trećina rješavača podlegla je smrtonosnoj groznici.
Holtzman je kupio novu skupinu radnika Zenšijita u "Ljudskim resursima" na Poritrinu, ali te zamjene
nisu još bile dovoljno izvježbane da bi mogle
rješavati matematičke zadatke višeg reda.
Pošto je predala svoj novi problem predvodniku rješavača, Norma mu je strpljivo objasnila što
želi da robovi urade, rekavši da je već djelomično sama obavila
pripremu. Upravo je usmjeravala vrijedne rješavače u pravcu kojim je željela da krenu,
naglasivši važnost njene teorije — a onda je podigla pogled i ugledala Holtzmana na vratima.
Namrštio se i odvukao Normu niz hodnik. "Samo gubiš vrijeme pokušavajući se sprijateljiti s
njima. Upamti, rješavači-robovi su samo organska oprema, procesori koji daju rezultate. Potrošna su
roba i zato ih ne tretiraj kao ličnosti s različitim temperamentom. Nama su važna samo rješenja.
Jednadžba nema ličnost."
Norma je odlučila da se ne upusti u raspravu i vratila se u svoje prostorije da sama nastavi
posao. Njoj se činilo da teško razumljive razine matematike zaista posjeduju osobnost, da izvjesni
teoremi i integrali zahtijevaju da se s njima postupa uljudno i s razumijevanjem, što obična aritmetika
nikada ne traži.
U svom hodanju po sobi zašla je iza kristalne ploče, i zagledala se u jednadžbe ispisane
naopako. Obrnuti simboli podsjećali su na gluposti, ali je ona ipak sebe natjerala da sagleda problem iz
drukčijeg kuta. Rješavači su malo prije završili dio zamornih izračunavanja. Počela je provjeravati
njihov rad. Rezultat ju je i dalje zbunjivao.
Dobro je znala kakav odgovor mora dobiti te je
zanemarila rezultat do koga su došli robovi i ponovo zaobišla kristal po kojem se moglo pisati i
brisati te počela ispisivati simbole luđačkom brzinom. Srebrnaste brojke i simboli uskoro potekoše
preko obješene ploče. Kasnije je ponovo zašla iza ploče i pokušala pronaći izlaz iz škripca.
Tio Holtzman je izvukao Normu iz teorijskog svemira. Iznenađeno se zagledao u nju. "Bila si u
transu."
"Razmišljala sam", odvrati ona.
Holtzman se nasmijao. "S pogrešne strane ploče?" "Tako sagledavam nove mogućnosti."
On protrlja bradu po kojoj su se probile sijede dlake. "Nikada nisam sreo nikog tko je u stanju
usredotočiti se tako na zadatak kao ti."
U umu je zaokružila rješenje do kojeg je došla, ali nije ga znala izraziti riječima. "Znam kakav
bi rezultat trebao
biti, ali ne mogu vam ga proizvesti. Rješavači i dalje dolaze do odgovora kakvog ne očekujem."
"Jesu li pogriješili?" vidjelo se da je ljut.
"Koliko mogu ustanoviti, nisu. Izgleda da su dobro obavili posao. Ali svejedno, osjećam da je...
sve to pogrešno."

118
 Znanstvenik se namrštio. "Matematika ne postoji zato da bi ispunjavala želje, Norma. Moraš ići
postupno i pridržavati se svemirskih zakona."
"Želite reći, poznatih svemirskih zakona, Mudrače. Ja
samo želim proširiti naše razmišljanje, rastezati ga dok se samo ponovo ne smota. Uvjerena sam
da postoje načini zaobilaženja problema. Intuitivni izlazi iz poteškoća."
Gledao ju je pokroviteljski, zbunjeno, ali s nevjericom. "Matematičke teorije s kojima baratamo
često su ezoterične i teške za shvaćanje, ali se uvijek drže određenih pravila."
Okrenula se, iznervirana što i dalje sumnja u nju. "Kao prvo, misaoni strojevi su i nastali zato
što smo se slijepo držali pravila. Ako to budemo i dalje radili, možda nećemo uspjeti poraziti svog
neprijatelja. To su vaše riječi, Mudrače. Moramo tražiti alternativna riješenja."
Nakon što je konačno pokrenula temu koja ga je zanimala, on spoji ruke, a dugački rukavi mu
prekriše zglavke. "Tako je, Norma! Završio sam nacrt generatora rezonancije i prelazim na prototip."
Previše zaokupljena problemom da bi bila taktična s njim, ona odmahnu glavom. "Vaš generator
neće raditi. Iscrpno sam proučila vaše rane nacrte. Smatram da je pogreška u samoj zamisli."
Holtzman ju je pogledao kao da ga je pljusnula. "Molim? Sve sam provjerio. Rješavači su sve
provjerili, korak po korak."
I dalje joj je pažnju odvlačila kristalna ploča puna jednadžbi tako da je samo slegla ramenima.
"Bez obzira
na sve, Mudrače, ja smatram da vaša zamisao nije održiva.
Točni proračuni nisu uvijek točni - pogotovo ako se temelje na pogrešnim načelima ili netočnim
pretpostavkama." Nabrala je čelo kada je konačno vidjela koliko se snuždio. "Zašto ste se uznemirili?
Sami ste mi rekli da je svrha znanosti da isprobava razne ideje i da ih odbacuje ako se pokaže da nisu
dobre."
"Morat ćeš dokazati tu svoju primjedbu", reče on odrješitim glasom. "Pokaži mi, molim te, gdje
sam to pogriješio."
"Nije u pitanju baš pogreška..." Odmahnula je glavom. "Već intuicija."
"Nemam povjerenja u intuiciju", izjavi on. Razočarana njegovim stavom, ona duboko udahne
zrak. Zufa Cenva nikada nije držala do hinjene uljudnosti, i u
tome je Norma bila na nju. Odrasla je u izolaciji na Rossaku i većina onih koji su je poznavali
nije uopće obraćala pažnju na nju — osim Aureliusa Venporta.
Izgleda da se Holtzman pridržavao nekih pravila koja nisu bila na spisku onih za koja se javno
zalagao. Ali on je bio znanstvenik, i ona je smatrala da ih je sudbina spojila zbog nečeg važnog. Njena
je dužnost bila da mu ukaže na pogrešku. On bi to isto učinio za nju. "I dalje smatram da ne bi trebalo
da i dalje trošite sredstva i vrijeme na projekt generatora rezonancije."
"Budući da su sredstva moja, imam ih pravo rasporediti
kako smatram za shodno", odbrusi joj Holtzman. "Nastavit
ću i, nadam se, dokazati ti da nisi bila u pravu." Napustio je njenu prostoriju gunđajući.
Doviknula je za njim pokušavši smanjiti napetost koja je iskrsnula. "Vjerujte mi, Mudrače,
nadam se da ćete dokazati da griješim."

Postoji izvjesna zlonamjemost u načinu na koji su organizirana društva. To je vječita borba; na

jednom kraju imamo despotizam, a na drugom ropstvo.
TLALOC, Slabosti Carstva

RIJEČNA DELTA NA PORITRINU nije bila nimalo slična sporim pritocima i močvarama na
Harmonthepu. Mali rob Ishmael se više od svega želio vratiti kući... ali Ishmael nije znao koliko je to
daleko. Noću se često budio vrišteći u logoru, boreći se protiv košmara. Nije bilo puno onih među
ostalim robovima koji bi se potrudili utješiti ga; ni njima nije bilo lako.
Njegovo selo na Harmonthepu bilo je spaljeno, a većina ljudi pohvatana ili ubijena. Dječak se
sjećao djeda koji se suprotstavio hvatačima robova citirajući budislamske sutre, ne bi li ih uvjerio da je
ono što čine pogrešno. Zlikovci su ismijali starog Weyopa, uništivši mu ugled. Bilo bi bolje da su ga
ubili.
Dosta vremena je prošlo od kada su hvatači robova ošamutili Ishmaela i prije nego što se
probudio u kovčegu od plačelika i prozirnih ploča, stazis-komori koja ga je održavala u životu, ali mu
nije dopuštala kretnje. Ni jedan od novih robova nije mogao izazvati nikakvu nevolju dok je
brod Tlulaxa putovao svemirom do ovog neobičnog svijeta.
Svi zarobljenici probuđeni su tek radi istovara... i prodaje u trgovačkoj četvrti Starde.

119
 Neki od zatvorenika s Harmonthepa pokušali su pobjeći, iako nisu imali pojma kuda bi mogli
otići. Hvatači robova su neke od njih ošamutili u želji da ih ušutkaju i smire. Ishmael je želio uzvratiti,
ali je osjetio da bi mogao više postići gledajući i učeći, dok ne smisli neki bolji način otpora. Prvo je
morao shvatiti Poritrin; tek će onda moći razmišljati o tome kako bi se mogao najbolje boriti. To bi mu
sigurno savjetovao i njegov mudri djed.
Weyop je citirao sutre koje su govorile o skorašnjem zlu izvana, o bezdušnim osvajačima koji će
im ukrasti njihov način života. Zensuniji su se upravo zbog tih proročanstava udaljili od ostalih ljudi.
U Starom Carstvu koje je propadalo, ljudi su zaboravili na Boga, a kada su misaoni strojevi preuzeli
vlast, nije im preostalo ništa drugo nego da pate. Ishmaelov narod je vjerovao da je to njihova sudbina,
da je to veliki Kralizec ili tajfunska bitka na kraju svemira, koja je bila pretkazana još prije jednog
tisućljeća. Oni koji su se držali budislamske vjere bili su pošteđeni, jer su unaprijed znali ishod te
beznadne bitke.
Pa ipak, bitka se nije završila kao u proročanstvu. Jedan dio ljudske rase preživio je osvajanje
strojeva demona i ti ljudi su se sada osvetoljubivo okrenuli protiv "kukavičkih" budislamskih
izbjeglica.
Ishmael nije mogao povjerovati da bi stara učenja
mogla biti pogrešna. Bilo je toliko sutri, toliko
proročanstava. Njegov djed je, izgleda, bio siguran kada je govorio o legendama... pa ipak je
njihovo mirno selo na Harmonthepu bilo pregaženo, a najjači i najzdraviji
odvedeni su u ropstvo. Ishmael i njegovi sunarodnjaci su se sada nalazili na nekom dalekom
svijetu i bili su na prodaju.
Weyop je govorio da su nebudislamski pridošlice osuđeni na vječno prokletstvo... a ipak su
trgovci mesom s Tlulaxa i novi gospodari na Poritrinu upravljali njihovim životima i nadzirali obroke
hrane. Dječak i njegovi sunarodnjaci nisu imali izbora, morali su biti pokorni.
Pošto je Ishmael bio najmlađi zatvorenik, vlasnici nisu očekivali od njega bog zna što. Naredili
su njegovoj radnoj skupini da pazi na dječaka, da i on obavlja svoja zaduženja... i da ga potiče ako
zaostane.
Iako su ga mišići boljeli i koža mu bila prekrivena plikovima, Ishmael nije zaostajao za
ostalima. Promatrao je kako njegovi očajni suplemenici samo gube vrijeme na pritužbe, što je vrlo
ljutilo vlasnike i dovodilo do
nepotrebnog kažnjavanja. Ishmael je svoj jad zadržavao za sebe.
Provodio jedan tjedan za drugim gacajući kroz klizavo blato koje mu je sezalo do koljena. Polja
su konopcima i gredama bila podijeljena u plodne lijehe školjki. Trčao je od bazena u kojima su se
nalazile presadnice jestivih školjki, gdje je šakama zahvaćao sićušne ljuskare i žurno ih odnosio do
natopljenih polja. Ako bi previše stegnuo šake,
zdrobio bi im osjetljive oklope — takva nepažnja mu je već
donijela jedan udarac zvučnim bičem, kad je nadzornik za poljoprivredu vidio što je učinio. Od
tog udarca, koji je podsjećao na ledenu vatru, koža mu se ispunila plikovima i uhvatio ga je grč. Od
udarca biča nije ostao više nikakav trag niti je zadobio ozbiljnu povredu, ali je taj udarac ostavio trajni
ožiljak u njegovom mozgu i Ishmael nikada više neće ponoviti istu pogrešku.
Vlasnici će kažnjavanjima postići samo da se osjeća još bjednije, jer će to značiti da su
izvojevali još jednu pobjedu nad njim. Odlučio je da im to ne priušti. To je bila sasvim beznačajna
stvar, ali je on čvrsto odlučio da će se u buduće kontrolirati što više bude mogao.
Dok je sada promatrao ostale radnike na blatnjavim poljima, Ishmaelu je bilo gotovo drago što
su njegovi roditelji umrli za vrijeme oluje, kada je munja pogodila lagani čamac na vesla na velikom
jezeru u koje je isticala nafta, koja je bila krivac što je riba imala grozan ukus. Bar ga nisu mogli sada
vidjeti, isto kao ni njegov djedu...
Već poslije mjesec dana provedenih na Poritrinu, Ishmaelove ruke i noge bile su gotovo
impregnirane crnim blatom koje je ostavljalo mrlje po njima. Njih nije uspijevao ukloniti ni stalnim
pranjem. Nokti su mu bili polomljeni i obloženi riječnim blatom.
Ishmael je dane na Harmonthepu provodio gacajući kroz močvare, skupljajući jaja iz gnijezda
qaraa, hvatajući mrežom grličine bube, i iskopavajući ostmirske gomoljike
koje su rasle u slankastoj vodi. Od malena je bio naviknut
na mukotrpan rad, ali ovdje je prezirao rad, jer nije radio u slavu Buddallaha niti zbog zdravlja i
dobrobiti svog naroda. Morao je raditi za nekog drugog.
U logoru za robove na Poritrinu, žene su spremale
hranu koristeći neobične sastojke i začine koje su dobivale. Ishmael je čeznuo za ribom
isprženom u lišću od ljiljana i za slatkim trskama čiji su sokovi mogli opiti dječaka.

120
 Noću je polovina zajedničkih prostorija bila prazna, jer je mnogo robova umrlo od groznice.
Ishmael bi vrlo često samo otpuzao do svog ležaja i odmah zaspao. Ponekad bi natjerao sebe da ostane
budan kako bi slušao priče.
Muškarci su uglavnom pričali o tome da li da izaberu novog vođu svoje skupine. Neki od njih su
smatrali da bi to bilo besmisleno. Pobjeći nisu mogli, a vođa bi ih samo nadahnuo da riskiraju i sve ih
poveo u smrt. Ishmael je u tim trenucima bio tužan, jer bi se sjetio kako je njegov djed jedva čekao
dan kada će imenovati svog nasljednika. Trgovci mesom s Tlulaxa su sve to promijenili. Kako nisu
bili u stanju donijeti odluku, muškarci Zensunija su nastavljali pričati u nedogled. Ishmael je
tada dobivao želju da se prepusti zaboravu sna.
Više mu se sviđalo kad su muškarci pričali stare priče, recitirali poeziju — "Pjesme s dugog
puta" o lutanjima Zensunija, o tome kako je njegov narod tražio dom u kome će biti siguran i od
misaonih strojeva i od svjetova Lige. Ishmael nije nikada vidio ni jednog robota i pitao se da nisu
oni samo izmišljena čudovišta kojima se plaše neposlušna
djeca. Međutim, zle ljude je imao prilike vidjeti - pljačkaše koji su desetkovali njegovo selo,
maltretirali njegovog djeda i odveli toliko nevinih zarobljenika.
Sjedeći na rubu kruga svjetlosti što ga je stvarala logorska vatra, Ishmael je slušao priče svoga
naroda. Zensuniji su bili navikli na patnje i možda će čak nekoliko naraštaja morati živjeti u ropstvu na
ovom planetu, tako daleko od doma. Bez obzira na vrstu izazova, njegov narod je znao opstati.
Od svih priča koje je dječak čuo, svih zavjeta i proročanstava, jednu je stavljao ispred svih: bilo
je to obećanje da će se jad jednog dana završiti.

Ne postoji jasna razlika između Bogova i Ljudi —

jedni se usput pretvaraju u druge.
IBLIS GINJO, Opcije za potpuno oslobođenje

IZREZBARENI PIJEDESTAL za kip Titana Ajaxa uskoro će biti završen. Predvodnik ekipe
Iblis Ginjo provjeravao je dnevni obračun i narudžbenice na svom elektronskom bloku. Uspio je
natjerati svoje robove da shvate kakva im opasnost prijeti ako okrutni cymeh izgubi strpljenje.
Naporno su radili, ne samo zato što su se plašili za svoje živote već i zato što ih je Iblis nadahnuo.
A onda se dogodila nesreća na drugom kraju gradilišta. Vrući zrak dizao se oko skela za
promatranje na kojima
je Iblis stajao i s kojih je nadzirao učvršćivanje glomaznog
pijedestala. U jednom trenutku je primijetio da se vrh gotovo završenog Ajaxovog kipa počinje
pomicati u daljini. Kolos napravljen od željeza, polimera i kamena zanio se prvo na jednu pa na drugu
stranu, kao da sama gravitacija potresa to ogromno umjetničko djelo.
Divovski spomenik se iznenada uz tresak srušio, i sve to je bilo propraćeno udaljenim povicima
i kricima. Dok se oblak prašine dizao put neba, Iblisu je bilo jasno da svakog roba koga je smoždio
masivni kip mogu smatrati pravim
sretnikom.
Kad Ajax sazna za ovu katastrofu, počet će pravo divljanje.
Prašina krhotine se još nisu ni slegle, a Iblis se već uključio u žustru raspravu koja je izbila
među neo- cymehima i njegovim sudrugovima povjerenicima, predvodnicima ekipa. On, istina, nije
bio zadužen za dio projekta koji se srušio, ali i njegove ekipe će trpjeti zbog neizbježnog kašnjenja
izazvanog ovim nesretnim slučajem. Iblis se ipak nadao da će svojim karizmatičnim posredovanjem
uspjeti ublažiti katastrofu.
Razjareni neo-cymehi smatrali su da su robovi svojom nespretnošću uvrijedili njihove
obožavane pretke Titane. Ajax je osobno već raskomadao nadzornika i krvavi dijelovi tijela ležali su
razbacani u prašini.
Iblis Ginjo natjera sebe da zvuči što strastvenije ne bi li natjerao ljutite neo-cymehe da ga
saslušaju. "Stanite! Stanite! Mogu ovo srediti, ako mi dopustite!"
Ajax se nadnosio nad njima. Bio je mnogo viši i opasniji od bilo kojeg neo-cymeha, ali Iblis
svejedno umiljato
nastavi. "Točno je da je ogromni kip donekle oštećen, ali to su samo površinska oštećenja.
Gospodaru Ajaxe, ovaj spomenik je napravljen da opstane stoljećima! Sasvim sigurno može izdržati
nekoliko udaraca i ogrebotina. Ne znam što bi tako lako moglo narušiti izgled vaše velike baštine."
Zastao je, dopustivši cymehima da priznaju istinitost
njegove tvrdnje. Zatim je pokazao prema mjestu na kojem su radile njegove ekipe i nastavio
razumnim glasom. "Pogledajte, moje ekipe gotovo da su završile ogromni pijedestal predviđen za kip.

121
Zašto ga ipak ne bismo podigli na njega i pokazali svemiru da se ne obaziremo na sitne nedaće, kao
što je ovaj nesretni slučaj? Moji radnici mogu obnoviti kip na licu mjesta." Iblisove oči su sijale od
lažnog oduševljenja. "Nema razloga da odlažemo završetak radova."
Stupajući preko nastradalih u svom prijetećem oklopljenom tijelu, Ajax je zgazio jednog od
predvodnika grupa koji je blebetao kako nije ni za što kriv i pretvorio ga u mrlju na tlu. Zatim se
razbješnjeli Titan nadnio nad Iblisa, i zagledao se u njega optičkim vlaknima koja su sijala poput
bijelih užarenih zvijezda. "Upravo si na sebe preuzeo odgovornost da sve radove završiš prema planu.
Ako tvoje ekipe ne uspiju u tome, krivnja će pasti na tebe."
"Svakako, gospodaru Ajaxe." Iblis se nije uplašio. Mogao je uvjeriti ostale robove da ponesu taj
teret. Oni će to učiniti za njega.
"Raščistite ovaj nered!" zatutnjio je Ajax glasom koji se čuo i na drugom kraju Foruma.
Iblis je kasnije dao razna obećanja svojim iscrpljenim, preopterećenim robovima. U početku
nisu bili nimalo zadovoljni i opirali su se prihvatiti nove radne zadatke, ali ih je on uspio pridobiti
obećavši im razne privilegije: najljepše
robinje za noćne užitke, neviđene gozbe, slobodne dane da
obiđu okolinu." Ja nisam poput ostalih povjerenika. Jesam li vas ikad iznevjerio? Jesam li vam
ikad obećao nešto što nisam ispunio?"
Potaknuti takvim obećanjima, a da i ne spominjemo poveću dozu straha koju im je ulio u kosti
Titan Ajax, radnici su se prihvatili posla s dvostrukim žarom. Iblisove ekipe nastavile su s radom i u
prohladno predvečerje pod svijetlošću reflektora koji su blještali poput supernova nad gradilištem. Sa
svoje visoke drvene platforme gledao je kako robovi podižu ogromni kip na njen glomazni ojačani
pijedestal i učvršćuju je plazmom.
Umjetnici su se žurno popeli uz zakrivljene kamene i željezne površine pomoću opreme za
penjanje te postavili klimave privremene skele kako bi mogla početi obnova kipa. Na Ajaxovom
legendarnom licu bio je oštećen nos, a jedna mišićava ruka mu je bila ulubljena; također je zadobio i
duboke brazgotine po prednjem dijelu titanske odore. Iblis je pretpostavljao da je pravi Ajax, Ajax u
ljudskom obličju, bio zdepast i ružan.
Iblis se trudio ostati budan tijekom te duge i zamorne noći. Oslonio bi se o ogradu i zagledao u
ponor koji mu se mutio pred očima. Ipak je u jednom trenutku zadrijemao, ali se naglo trgnuo iz sna
kada je čuo ujednačeno zujanje lifta koji se penjao prema mjestu na kome se on nalazio.
Zbunio se kad nije nikoga ugledao. Na liftu se nalazio samo mali list smotanog metala, cilindar s
porukom. Iblis
se zabuljio u njega dok mu je srce lupalo kao ludo; lift je,
međutim, ostao na njegovoj razini kao da čeka. Pogledao je preko ruba, ali nije mogao
ustanoviti tko je ostavio poruku.
Kako je mogao da je ne uzme?
Iblis se prikrao liftu i hitrim zamahom ruke pokupio ispisani metal. Polomio je pečat, razmotao
tanki list i počeo čitati. Njegovo zaprepaštenje je iz trenutka u trenutak sve više raslo.
"Mi predstavljamo organizirani pokret nezadovoljnih ljudskih bića. Čekamo pravi trenutak i
pravog vođu da se otvoreno pobunimo protiv strojeva tlačitelja. Morate odlučiti želite li se pridružiti
našem uzvišenom cilju. Stupit ćemo ponovo u vezu s vama."
Dok je Iblis u nevjerici zurio u nepotpisanu poruku, slova su izblijedila i nestala u mjehurima
hrđe koja je izjela i sam metal.
Je li poruka bila autentična ili je posrijedi bila neka zamka cymeha smišljena da ga namami?
Većina ljudskih bića mrzila je svoje gospodare strojeve, ali se trudila to prikriti. Što ako zaista postoji
neka takva skupina? Ako je to točno, onda će im svakako biti potrebni talentirani vođe.
Ta misao ga je oduševila. Iblis nikada ranije nije razmišljao o takvim stvarima niti se mogao
sjetiti da je bilo što rekao ili učinio čime je otkrio svoje najdublje misli i osjećaje. Zašto su posumnjali
u njega? Uvijek se s puno
poštovanja odnosio prema svojim pretpostavljenima, uvijek
je...
Nisam li bio previše pun poštovanja? Da se nisam previše trudio ostaviti dojam odanog
podanika?
Umjetnici su užurbano radili na golemom kipu Ajaxa, čija se glava završavala tek malo ispod
njegove platforme. Podsjećali su na termite na kakvom panju. Popravili su ogrebotine, stručno zakrpali
i prebojili oštećene površine. Kada je zora obasjala impozantni kip, Iblis se uvjerio da će uskoro
završiti. Strojevi će nagraditi njegov trud.
Koliko ih je samo mrzio!

122
 Iblis se borio sa svojom savješću. Misaoni strojevi su se prema njemu mnogo bolje odnosili
nego prema ostalim robovima, ali ga je od njihove sudbine dijelio samo tanki
sloj zaštite. Kada bi ostao sam, Iblis je često razmišljao o tome koliko vrijedi sloboda i što bi
mogao učiniti ako mu se ukaže prigoda.
Skupina pobunjenika? Teško mu je bilo povjerovati u to. Iblis je uhvatio sebe kako iz dana u
dan sve više o tome razmišlja... i čeka da ponovo stupe s njim u vezu.

Naše želje sve obuhvaćaju.

KOGITOR EKLO, Izvan ljudskog uma

SKRIVAJUĆI U SVOM UMU beskrajnu mržnju, Agamemnon je poduzimao posebne mjere

opreza uvijek kad ga je Omnius mogao uhoditi. A to je značilo skoro uvijek i gotovo svuda — čak i
kada su se Agamemnon i Juno strastveno bavili seksom. To jest dok su radili ono što se među
Titanima smatralo seksom.
Njihova hodajuća tijela donijela su dva drevna cymeha na sastanak u prostoriju za održavanje
unutar kontrolnog paviljona na Zemlji. Svuda oko njih izvijale su se cijevi s hranljivim tekućinama
koje su vodile do spremnika za skladištenje u stropu. Roboti njegovatelji išli su od generatora za
održavanje života do banaka analiza, skupljajući podatke s mislitroda i provjeravajući funkcioniraju li
svi sustavi u u okviru normalnih parametara.
Agamemnon i Juno su razgovarali na privatnoj kratkovalnoj liniji, trzajući svojim pojedinačnim
senzorima i izazivajući jedno drugom iskre u mislitrodama putem elektrofluida. Bila je to predigra.
Čak i bez fizičkih tijela, umovi cymeha mogli su doživjeti veliko zadovoljstvo.
Automatizirani podizači oslobodili su bez problema
njegov spremnik iz tijela za hodanje i spustili misaonu
jezgru na čisti kromirani pijedestal pokraj kontejnera u kome se nalazio Junin ružičasto-sivi
mozak. Pomoću dostupnih optičkih vlakana i kompjutorskim uspoređivanjem mreža, prepoznao je
osobite nabore i režnjeve mozga svoje ljubavnice. Bio je prelijep i poslije toliko stoljeća.
Agamemnon se sjetio koliko je bila ljupka na početku: crna kosa poput opsidijana presijavala joj
se u plavičastim nijansama. Imala je prćast nos, usko lice i obrve koje su se tajanstveno izvijale.
Uvijek je zamišljao da je Kleopatra, još jedan vojni genij iz magli povijesti, kao što je bio i prvi
Agamemnon iz vremena Trojanskog rata.
Vrlo davno, za vrijeme kratkog vremenskog razdoblja kada je imao krhko ljudsko tijelo,
Agamemnon se zaljubio u tu ženu. Premda je Juno bila krajnje seksualno poželjna, njega je privukao
njen um još i prije nego što ju je osobno upoznao. Prvi put je postao svjestan njenog postojanja dok je
izvodio taktičke simulacije i igrao s njom ratne igre na pitomim kompjutorima Starog Carstva,
priključen na
složenu virtualnu mrežu. U to vrijeme su njih dvoje bili tinejdžeri, a to je doba kada je vrlo
važno koliko ti je godina.
Kao dječak, Agamemnon je rastao na bogatoj Zemlji, pod imenom Andrevv Skouros. Njegovi
roditelji živjeli su hedonistički, ali bez imalo strasti, poput mnogih drugih građana. Postojali su,
praćakali se... ali nitko od njih zapravo nije živio. Jedva da se sjećao lica svojih roditelja
poslije toliko vremena. Sada su mu svi slabi i nemoćni ljudi
izgledali isto.
Andrevv Skouros je oduvijek bio nemirnog duha. Postavljao je neugodna pitanja na koja nitko
nije znao dogovor. Dok su drugi igrali isprazne salonske igre, mladić je počeo kopati po arhivskim
bazama podataka u kojima je otkrio povijest i legende. Pronašao je priče o junacima, stvarnim ljudima
koji su postojali tako davno da su mu ličili na mitske likove kao i rasa Titana, najranijih bogova koje
su svrgnuli Zeusa i panteon grčkih bogova. Proučio je vojna osvajanja i taktiku u vrijeme kada
je to važilo za veliku vještinu u Carstvu koje je gušio mir.
Pod imenom "Agamemnon", zainteresirao se za strateške igre koje su se igrale preko
kompjutorske mreže koja je motrila na aktivnosti nezadovoljnog čovječanstva. Tamo je upoznao još
jednu osobu koja je bila isto tako vješta i talentirana kao i on, rijetku srodnu dušu koja je dijelila
njegove nemire i zanimanja. Divlje i neočekivane ideje tajanstvene igračice bile su uzrok kako
neuspjeha tako i uspjeha njenih ratnih pohoda — međutim, svojim iznenađujućim uspjesima se više
nego dovoljno iskupljivala za spektakularne neuspjehe. Koristila je zanimljivi nadimak "Juno" po
kraljici rimskih bogova, Jupiterovoj ženi.

123
 Spojile su ih slične ambicije i njihov odnos je bio vatren i izazovan, bio je nešto više od pukog
seksa. Ugađali su jedno drugom smišljajući misaone pokuse. Počelo je kao igra... a onda se pretvorilo
u nešto mnogo više.
Njihovi životi su se dramatično promijenili kad su čuli
Tlalocove riječi.
Taj vizionar s drugog svijeta sa svojim uznemirujućim, oštrim optužbama upućenim na račun
samozadovoljnog stanovništva na Zemlji, natjerao je dvoje mladih buntovnika da shvate da bi njihovi
planovi mogli prerasti u nešto više od maštovitih pustolovina.
Juno, čije je pravo ime bilo Julianna Parhi, uspjela je dovesti u vezu njih troje. Ona i Andrew
Skouros ugovorili su razgovor s Tlalocom, koji se uzbudio kada je čuo da još netko sanja o istim
stvarima kao i on. "Možda nas je malo", rekao je Tlaloc, "ali u šumama Zemlje koje su pune mrtvog
drveća, tri šibice bi mogle biti dovoljne da izazovu požar."
Trio pobunjenika tajno se sastao i skovao zavjeru kako da zbaci uspavano Carstvo. Zahvaljujući
Andrevvom poznavanju vojnih vještina, shvatili su da bi, investirajući manju sumu u oružje i ljudstvo,
mogli preuzeti mnoge svjetove koji su zapali u ravnodušnost. Uz malo sreće i prihvatljivu taktiku,
vođe istomišljenici mogli su oblikovati čelični stisak oko Starog Carstva. Zapravo, ako bi na pravi
način pristupili izvođenju planova, osvajači su mogli izvojevati pobjedu prije nego to bilo tko
primijeti.
"To je za dobrobit samog čovječanstva", rekao je Tlaloc zažarenih očiju.
"I naše vlastito", dodala je Juno. "Barem djelomično." U jednom od svojih inovacijskih planova,
Juno je
iskoristila sveobuhvatnu mrežu misaonih strojeva i njima
podređenih robota. Pitomim kompjutorima bila je podarena umjetna inteligencija kako bi mogli
nadzirati sve oblike ljudskog društva. Međutim, Juno je u njima vidjela invazijsku vojsku koja je već
zauzela položaje... samo kada bi se mogla reprogramirati, kada bi im se moglo usaditi želju za
pobjedom i ljudsku ambiciju. Tada su u igru uveli i
stručnjaka za kompjutore po imenu Vilhelm Javther — koji je imao nadimak Barbarossa na
kompjutorskim mrežama
— koji je dobio zadatak da obavi tehničke pojedinosti.
Tako je počelo vrijeme Titana tijekom kojeg je šačica ljudi entuzijasta zavladala nad uspavanim
čovječanstvom. Čekao ih je posao, morali su upravljati cijelim jednim carstvom.
Tijekom planiranja, Julianna Parhi je često postavljala pitanja kogitoru savjetniku po imenu
Eklo, koji baš nije bio voljan surađivati. Dok se savjetovala s drevnim kogitorom, jednim od mnogih
duhovnih umova koji su razmišljali o ezoteričnim pitanjima, shvatila je velike mogućnosti bestjelesnih
mozgova. Shvatila je da su osim što su sposobni provoditi samopromatranje, u stanju i djelovati.
Shvatila je prednosti tiranina cymeha nad običnim ljudskim bićima. Cymeh bi bio u stanju mijenjati
mehanička tijela ovisno o okolnostima. U obliku cymeha, Titani su mogli živjeti i vladati tisućama
godina.
Agamemnon je odmah prihvatio Juninu zamisao, premda je osjećao primitivni strah od same
operacije. On i
Juno su dobro znali da će kao Titani iskusiti opasnosti
svemira, suočiti se s krhkošću svojih ljudskih tijela i da će se na kraju sve raspasti.
Kako bi dokazao svojoj ljubavnici da ima povjerenja u nju, Agamemnon se prvi podvrgnuo
operaciji pretvaranja u cymeha. On i Juno su proveli posljednju burnu noć zajedno goli, milujući jedno
drugo, skladišteći sjećanja na te osjećaje koja će im morati potrajati čitavo tisućljeće. Juno
je zabacila svoju kao gavran crnu kosu, nježno ga posljednji put poljubila i povela u kiruršku
salu. Tamo su ga čekali kompjutorizirani medicinski uređaji, roboti kirurzi i deseci sustava za
održavanje života.
Kogitor Eklo je sve to nadzirao li pomagao, dijelio savjete uvijek kad bi to bilo potrebno i davao
precizna upute robotima kirurzima. Juno je zamagljenih očiju promatrala svog ljubavnika koji je
prolazio kroz proces transformacije. Agamemnon se plašio da će se njoj sve to smučiti i da će odustati
od svojih planova. Ali kada je
njegov mozak bio ovješen u dinamični elektrofluid, kada su mislitrode bile aktivirane i on opet
mogao "vidjeti" pomoću mnoštva optičkim vlakana, ugledao je Juno kako mu se divi i proučava
posudu sa mozgom.
Dodirnula je njegovu prozirnu posudu vrhovima prstiju. Agamemnon je sve to gledao,
usredotočujući i prilagođavajući svoje nove i nepoznate senzore, oduševljen sposobnošću da sve
sagleda odjednom.
Tjedan dana kasnije, kad je već dovoljno ovladao

124
 svojim novim mehaničkim sustavima, Agamemnon joj je
uzvratio uslugu. Gledao je kako roboti kirurzi otvaraju Juninu lubanju i vade njen talentirani
mozak, odbacivši zauvijek nesavršeno žensko tijelo Julianne Parhi...
Mnogo stoljeća kasnije, čak i bez bioloških tijela, on i Juno ostali su jedno pokraj drugog na
svojim kromiranim pijedestalima, povezani receptorima i površinama za stimulaciju.
Agamemnon je točno znao koje dijelove Juninog mozga mora podražiti da bi aktivirao centre
zadovoljstva i koliko dugo treba održavati stimulaciju. U znak odgovora, izvukla
je uskladištena sjećanja na vrijeme kada su vodili ljubav kao ljudska bića. Potom je pojačala
upamćene senzacije, ošamutila ga i dovela do euforije. Uzvratio joj je munjom svojih sjećanja,
natjeravši njen mozak da zadrhti.
Sve to su budno pratile stražar-oči koje su skupljale informacije za Omniusa poput mehaničkih
voajera. Čak ni u ovakvim trenutcima, Agamemnon i Juno nikad nisu bili
sami.
Zadovoljila ga je još dva puta i njegov mozak je počeo pulsirati. Želio je da prestane i pruži mu
mogućnost da se odmori, ali je istovremeno čeznuo i da nastavi. Agamemnon joj je uzvratio istom
mjerom. Uspio je izvući tihi vibrirajući zvuk iz zvučnika prikvačenih za posude, sablasnu glazbu koja
je označila da su istodobno doživjeli orgazam. Gotovo da nije mogao razmišljati od tolikog
zadovoljstva.
Međutim, iz pozadine je i dalje provirivao bijes. Iako je Omnius dopuštao njemu i Juno da
dožive ekstazu kada god su to htjeli, Agamemnonovo zadovoljstvo bi bilo još veće, ako bi zauvijek
mogli skinuti s vrata te proklete misaone strojeve.

Bojim se da Norma nikada ništa neće postići. Kako se to odražava na mene i moju ostavštinu
čovječanstvu?
ZUFA CENVA

ZA VRIJEME DOSADNOG PUTOVANJA kroz svemir do Poritrina, koje je potrajalo mjesec

dana, Zufa Cenva je imala dovoljno vremena da smisli što će reći kćeri kada joj dođe u posjet. Radije
bi te dana i tjedne provela negdje drugdje baveći se svojim vrlo važnim poslom. Gubitak drage Heome
tištao ju je poput užarenog kamena u grudima. Još od prvog razornog napada na cymehe na Giedi
Prime, Zufa je planirala sljedeće udare s ostalim svojim čarobnicama-oružjima.
Dok je većina članova Lige odavala priznanje Mudracu
Holtzmanu za prijenosne projektore za skrembliranje, do
nje su doprle glasine da je to možda bila Normina ideja. Je li moguće da je njenoj čudnoj kćeri
uspjelo nešto toliko zadivljujuće? To se, doduše, nije moglo usporediti s psihičkom olujom koja je
zbrisala cymehe, ali je svejedno bilo vrijedno divljenja. Možda sam ipak bila slijepa. Zufa nikada nije
poželjela da Norma zakaže, ali je već bila izgubila svaku nadu. Možda bi se sada njihov odnos
mogao promijeniti. Da li bi trebala zagrliti? Zaslužuje li ona moju podršku i ohrabrenje ili će me
osramotiti?
Ovo su bila neizvjesna vremena.
Kada se iskrcala u Stardi, Zufu je dočekala delegacija u pratnji kitnjasto odjevenih draguna čiji
su oklopi od zlatnih krljušti bili besprijekorno uglačani. Skupinu je predvodio osobno rumeni lord
Niko Bludd svježe kovrčave brade i u namirisanoj i raznobojnoj odjeći.
"Poritrin je počašćen što ga je posjetila jedna čarobnica!" Plemić istupi naprijed preko mozaika
na podu. Bludd je na sebi imao veličanstveni ceremonijalni kostim
sa širokim žarko crvenim reverima i nabranim bijelim orukvicama. Stopala su mu krasile zlatne
cipele. Oko struka je opasao ceremonijalni mač, mada vjerojatno nikada nije upotrijebio dotično
sječivo za ništa opasnije od sječenja sira.
Kad je trebalo obaviti neki posao, ona nikada nije mislila na takve sitnice, tako da ju je Bluddov
izgled iznenadio. Nadala se da će bez ičijeg miješanja sa strane obaviti to što je imala s Normom i
odmah se vratiti na Rossak. Ona i njene posvećene psihičke ratnice moraju pripremiti sljedeći
mentalni udar protiv cymeha.
"Zapovjednik šatla nam je javio da dolazite, gospođo Cenva", reče Bludd dok ju je vodio kroz
terminal. "Jedva smo na brzinu uspjeli organizirati doček. Pretpostavljam da ste došli posjetiti kćer?"
Niko Bludd je razvukao usta u osmijeh iznad svoje crvenkaste brade. "Ona je od velike pomoći
Mudracu Holtzmanu i mi smo vrlo ponosni zbog
toga. Stekao sam dojam da misli da ćete vi shvatiti zašto
vas nije mogla osobno dočekati."

125
 Zufu proze isti osjećaj kao da ju je pljusnuo. "Mjesec dana sam već na putu. Ako sam ja mogla
naći vremena, onda je i jedna obična... asistentkinja u laboratoriju mogla doći po mene."
Kada su izašli iz svemirske luke, šofer ju je odvezao do raskošnog zračnog broda; draguni su se
poredali duž ograde. "Prebacit ćemo vas odmah u Holtzmanove laboratorije." Kada se Bludd smjestio
pokraj nje, ona nabra nezadovoljno nos zbog jakih parfema koje je koristio.
Pružio joj je paketić koji ona nije željela.
Uzdahnula je u očaju i ukočila se na udobnom sjedalu dok je letjelica napuštala svemirsku luku.
Kada je odmotala srebrni papir, Zufa je u paketu zatekla bocu riječne vode i izuzetno izvezen ručnik s
Poritrina.
Iako je nimalo nije zanimalo čuti objašnjenje, uzbuđeni plemić je bio uporan. "Pradavna je
tradicija da naši uvaženi gosti operu ruke vodom iz Isane i da ih obrišu našim finim platnom."
Nije uopće pokazala namjeru da koristi darove. Riječni brodovi su plovili nizvodno ispod
zrakoplova, prema gradu koji se prostirao u delti. Iz njega su distribuiralo žito, metali i ostali proizvodi
poritrinskim snabdjevačima. Na stotine robova sadilo je školjke na smeđim blatnjavim poljima. Taj
prizor ju je još više uznemirio.
"Rezidencija Mudraca Holtzmana nalazi se točno ispred
nas", obavijestio ju je Bludd, pokazavši na visoku stijenu. "Siguran sam da će vašoj kćeri biti
drago da vas vidi."
Je li njoj ikada bilo drago da me vidi? pitala se Zufa. Pokušala se smiri pomoću mentalnih
vježbi, ali nije uspjela.
Zamahnula je svojom dugačkom crnom odorom i izašla iz raskošnog zračnog broda čim se ovaj
spustio na Holtzmanov dok za slijetanje. "Lorde Bludde, moram s kćerkom razgovarati o nekim
privatnim stvarima. Sigurna sam da razumijete." Nije se čak ni uljudno pozdravila s
njim, već je sama otišla uz prostrane stube do zgrade, ostavivši zbunjenog Bludda na izlazu iz
broda. Samo je mahnula svojim dugačkim rukama kao da ga tjera.
Zufa je podesila svoja telepatska ćutila i ušla u zdanje kao da joj je tu mjesto. Holtzmanovo
predvorje bilo je pretrpano kutijama, knjigama i uređajima. Ili kućna posluga nije obavljala svoj posao
kako treba ili im je Holtzman zabranio da se previše bave "organizacijom".
Kada se uspjela probiti između mnogih prepreka, Zufa je ušla u jedan dugačak hodnik, počela
pretraživati prostorije i raspitivati se kod svih koje je srela sve dok nije pronašla svoju kćer. Konačno
je visoka i zastrašujuća čarobnica ušla u pomoćnu zgradu s laboratorijima i ugledala visoku stolicu za
stolom po kome su bili rašireni filmovi nacrta i na koji je pod kutom padala svjetlost iz jedne sjajne
trake. Međutim, od Norme nije bilo ni traga.
Primijetila je otvorena vrata koja su vodila na balkon,
nazrela neku sjenu i čula kretanje. Odjurila je do balkona i doživjela gotovo šok kada je vidjela
svoju kćer na ogradi balkona. Norma je čvrsto stezala nekakvu crvenu posudu od plaža svojim sitnim
rukama.
"Što to radiš?" upitala je Zufa. "Odmah da si sišla odavde!"
Iznenađena, Norma je pogledala u majku koja se nadnosila nad njom, još čvršće stegnula dotični
predmet i skočila s ograde.
"Ne!" Povikala je Zufa. Međutim, bilo je prekasno. Čarobnica je odjurila do ograde i na svoj
užas vidjela
da balkon strši s visoke litice koja se spuštala do rijeke
daleko ispod. Sitna djevojka se prevrtala kroz zrak.
A onda se Norma iznenada zaustavila usred zraka i nekako čudno se zavrtjela. Doviknula joj je:
"Je l' vidiš, radi? Stigla si u pravom trenutku!" Djevojka se zatim počela penjati uvis poput perca na
uzlaznoj struji. Zufa je imala dojam da je neka nevidljiva ruka izvlači natrag na balkon, premda je za
to najvjerojatnije bio zaslužan onaj crveni uređaj.
Norma je stigla do ograde, a Ijutita majka ju je odmah povukla natrag na balkon. "Zašto si uopće
pokušala izvesti nešto tako opasno? Zar Mudracu Holtzmanu ne bi bilo milije da koristiš pomagače za
ovakve pokuse?"
Norma se namrštila. "Ovdje imaju robove, ne pomagače. Osim toga, ovo je osobno moj izum i
željela
sam sve sama obaviti. Znala sam da ću uspjeti."
Zufa nije željela započinjati prepirku s njom. "Došla si čak ovamo na Poritrin i koristiš najbolje
laboratorije u Ligi da bi konstruirala neku vrstu... leteće igračke?"
"Nije baš tako, majko." Norma je podigla poklopac na crvenoj jedinici od plaža i podesila
unutrašnju elektroniku. "To je varijacija teorija Mudraca Holtzmana, a tiču se suspenzorskog polja.
Mislim da će biti oduševljen kada ga vidi."

126
 "Oh, jesam, jesam!" Znanstvenik se iznenada pojavio i zastao iza Zufe. Na brzinu se predstavio,
a onda se zagledao u Norminu novu spravicu. "Pokazat ću je lordu Bluddu i provjerit ću što on misli o
njenim komercijalnim mogućnostima. Siguran sam da će je željeti patentirati na svoje ime."
Zufa je samo zurila u njih još se oporavljajući od
Norminog "pada" i pokušavala sagledati praktičnu
primjenu izuma svoje kćeri. Bi li se jedna takva stvar mogla upotrijebiti za prijenos trupa ili
teških predmeta? Sumnjala je u to.
Norma je spustila generator od crvenog plaža i prešla preko sobe gegajući se na svoj čudan
način. Popela se na visoku stolicu da dohvati filmove s nacrtima na zakošenom osvijetljenom stolu i
počela prebirati po papirima. "Smislila sam način kako se taj princip može primijeniti i na uređaje za
osvjetljavanje. Suspenzorsko polje bi moglo održavati svjetiljke u zraku i još ih napajati preostalom
energijom.
Imam negdje ovdje sve potrebne proračune."
"Lebdeća svjetla?" posprdno reče Zufa. "Gdje bi se ona mogla koristiti? Na izletima? Deseci i
deseci tisuća su poginuli pri napadu cymeha na Zimiju, milijuni su pretvoreni u robove na Giedi
Prime, a ti živiš izolirano u komforu — i praviš lebdeće svjetiljke?"
Norma je sa sažaljenjem pogledala majku, kao da je Zufa ta koja se ponaša budalasto. "Pusti
malo mašti na volju, majko. U ratu se ne koristi samo oružje. Roboti mogu podešavati svoje optičke
senzore po mraku, ali ljudima je potrebno svijetlo da bi vidjeli. Stotine ovih svjetiljki mogu noću biti
raspršene po zoni u kojoj se vodi bitka. One bi svojom svjetlošću poništile svu prednost koju bi
strojevi mogli imati u mraku. Mudrac Holtzman i ja svakog dana razmišljamo o takvim stvarima."
Znanstvenik je klimnuo, složivši se odmah s njom. "Također mogu biti upotrijebljene u
komercijalne svrhe, mogu biti izrađene u raznim oblicima i mogu se podesiti na bilo koju boju ili
jačinu."
Norma je sjedila na svojoj stolici poput patuljka na prijestolju. Njene smeđe oči su uzbuđeno
svjetlucale. "Sigurna sam da će lord Bludd biti vrlo zadovoljan."
Zufa se namrštila. Zašto bi bilo tko vodio računa o tome je li zadovoljan nekakav tamo naduveni
plemić, kada su
ulozi u ovom ratu mnogo važniji od toga. Nestrpljivo je rekla: "Prešla sam veliki put da bih te
vidjela."
Norma je skeptično izvila obrvu. "Da si se potrudila da
me vidiš prije mog odlaska s Rossaka, ne bi morala prevaljivati ovoliki put kako bi umirila
savjest. Ali tada si bila previše zauzeta."
Tiu Holtzmanu je bilo neugodno što se našao usred obiteljske prepirke. Ispričao se i udaljio.
Sukobljene žene jedva da su to i primijetile.
Zufa nije imala namjeru da započinje svađu, ali je sada osjetila potrebu da se brani. "Moje
čarobnice su dokazale svoje sposobnosti u bitci. Zahvaljujući nevjerojatnoj snazi naših umova, u
stanju smo uništiti cymehe. Određen broj kandidatkinja se priprema za žrtvovanje ako se ukaže
potreba da oslobodimo još koji svijet od dominacije strojeva." Sijevala je svojim blijedim očima i
odmahivala glavom. "Ali ti ne moraš brinuti o tome, zar ne, Norma — jer ne posjeduješ telepatske
sposobnosti."
"Ali sam zato vrlo vješta u nekim drugim stvarima, majko. Ni moj doprinos nije malen."
"Da, te tvoje nerazumljive jednadžbe." Zufa pokaže glavom prema generatoru suspenzorskog
polja na podu. "Tvoj život nije u opasnosti. Sigurna si i mažena, i provodiš dane igrajući se s tim
igračkama. Dopustila si da te zaslijepi imaginarni uspjeh." Ali njena kćer nije bila jedina. Mnogi ljudi
su živjeli udobno i sigurno dok su Zufa i njene
čarobnice obavljale opasne zadatke. Kako je Norma mogla svoj rad usporediti s tim? "Zar nisi
mogla naći vremena da me dočekaš u svemirskoj luci, Norma, kada si čula da
dolazim?"
Normin glas je bio samo naizgled blag kada je prekrižila ruke na svojim malim grudima i
odgovorila: "Nisam te zvala da dođeš ovamo, majko, jer znam da te čeka mnogo važnog posla. A i ja
imam važnijeg posla nego da se brinem o neočekivanim gostima. Osim toga, znala sam da će te lord
Bludd dočekati."
"Jesu li plemići Lige postali tvoja trčkarala?" Nakon što je dopustila da njen bijes izbije na
površinu, Zufa se nije mogla više obuzdati. "Samo sam se htjela ponositi s tobom, Norma, usprkos
tvom nedostatku. Ali ti nikada ništa nećeš postići. Na koji se ti to način žrtvuješ živeći ovdje u
luksuzu? Tvoja vizija je previše beznačajna da bi bila od ikakve koristi za čovječanstvo."
Ranije bi se Norma povukla pred takvim ubojitim napadom koji bi uvijek razorio njeno
samopouzdanje. Ali zahvaljujući radu sa Holtzmanom i očiglednim uspjesima koje je postizala na

127
tehničkom planu, uspjela je doživjeti sebe na novi način. Zato je sada hladno odmjerila majku. "Samo
zato što se ne uklapam u tvoju sliku o kćeri kakvu si željela, ne znači da značajno ne doprinosim
ratnim naporima. Mudrac Holtzman je svjestan toga, isto kao i Aurelius. Ti si mi majka — zašto ti to
nisi u stanju uvidjeti?"
Frknuvši pri spomenu Venportovog imena, Zufa počne koračati po prostoriji. "Aurelius je samo
čovjek koji pati od halucinacija izazvanih drogama koje uzima."
"Zaboravila sam koliko si zapravo ograničena, majko",
primijeti Norma ravnodušnim glasom. "Hvala ti što si prevalila ovoliki put da bi me posjetila."
Djevojka se okrenula na svojoj stolici i zadubila u planove i jednadžbe. "U iskušenju sam da pozovem
nekog od robova da te isprate, ali ne želim ih odvlačiti od njihovih mnogo važnijih zaduženja."
Bijesna na sebe i svoju kćer — ali i zbog uludo izgubljenog vremena — Zufa se vratila u
svemirsku luku. Nije imala namjeru zadržavati se na Poritrinu duže nego što je neophodno. Da bi
skrenula misli, usredotočila se na mentalne vježbe i na svoje voljene učenice u prašumi, koje su već
bile spremne na žrtvovanje uopće ne mislećii na sebe.
Zufa je čitav dan provela u čekanju vojnog transportera koji će je vratiti na Rossak. Kad se
okružila valovima vlastitih vidovitih moći, otkrila je na Poritrinu trulež i slabosti koji nisu imali
nikakve veze s Normom. Bili su toliko očigledni da ih nije mogla izbjeći.
Svuda oko Starde, na mjestima za istovar u blizini svemirske luke, u skladištima i na blatnjavim
poljima, Zufa je osjetila pojedinačnu i kolektivnu auru potlačenih radnika. Osjetila je zajedničku
psihološku ranu, duboko i treperavo nezadovoljstvo kojeg slobodni građani Poritrina očigledno nisu
bili uopće svjesni.
Taj vrtlog mračnih misli bio je još jedan razlog zašto je željela što prije pobjeći s ovog mjesta

Intuicija je funkcija pomoću koje ljudska bića mogu vidjeti i ono što se ne vidi. Ona je od velike
koristi osobama koje žive okružene opasnim prirodnim uvjetima.
Erasmusovi dijalozi
.
KAO KĆER VICEROJA LIGE, Serena Butler je bila navikla služiti čovječanstvu, vjerujući u
svijetlu budućnost čak i u neprekidnom ratu. Nikada joj nije palo na pamet da bi mogla raditi kao
robinja u domaćinstvu neprijateljskog robota.
Serena je zamrzila Erasmusa čim ga je ugledala na prostranom trgu ispred ulaza u vilu.
Međutim, taj misaoni stroj se vrlo zainteresirao za nju. Pretpostavljala je da bi njegovo zanimanje
moglo biti i te kako opasno.
Odlučio se za raskošnu odjeću, široke odore i pahuljasta, ukrašena krzna u kojima je njegovo
tijelo robota djelovalo krajnje apsurdno. Sereni je to lice poput zrcala
bilo tuđinsko, a od robotovog ponašanja ju je hvatala jeza. Njegovu neumornu znatiželju vezanu
za čovječanstvo smatrala je perverznom i neprirodnom. Kada se kočopereći uputio preko trga prema
Sereni, prilagodljiva metalna maska na licu razvukla mu se u oduševljeni
osmijeh.
"Ti si Serena Butler", reče on. "Jesu li te obavijestili da je Giedi Prime ponovno u rukama divljih
ljudskih bića? To je veliko razočarenje. Zašto su ljudska bića spremna žrtvovati toliko toga samo zato
da bi održala svoj neučinkoviti kaos?"
Serena se poveselila kada je čula da je planet oslobođen, djelomično zahvaljujući i njenom
zalaganju. Xavier je ipak doveo Armadu, a inženjeri Brigit Paterson bit će da su uspjeli aktivirati
pomoćne odašiljače polja.
Serena je, međutim, bila zarobljena — i nosila je Xavierovo dijete. Nitko nije čak ni znao gdje
je ona niti što joj se dogodilo. Xavier i njen otac mora da su poludjeli od žalosti, sigurno vjerujući da
su je strojevi ubili.
"Uopće me ne iznenađuje činjenica da ti ne shvaćaš niti cijeniš ljudski pojam slobode", odgovori
ona. "I pokraj svih tih tvojih usavršenih tekrisela, i dalje si samo stroj. Nisi programiran da razumiješ."
Osjetila je peckanje u očima kada je pomislila koliko je toga još željela učiniti za druge. Dok je
živjela na Salusi, nikada bogatstvo svoje obitelji nije uzimala zdravo za gotovo i osjećala je potrebu da
se oduži za sve ono čime je bila blagoslovljena.
Upitala ga je: "Jesi li samo znatiželjan ili si inkvizitor?" "Možda oboje." Robot se nagnuo prema
njoj da je
prouči i primijetio da je ponosno izbacila bradu. "Očekujem
od tebe da me prosvijetliš u mnogo pogleda." Dodirnuo joj
je obraz hladnim, savitljivim prstom. "Imaš divnu kožu."

128
 Uspjela je da ne uzmakne. Otpor ne smije biti sveden samo na ponos zarobljenika, jednom joj je
rekla majka. Ako bi Serena počela otimati, Erasmus bi je lako savladao svojim snažnim robotskim
rukama ili bi pozvao mehaničke uređaje za mučenje. "Moja koža nije ništa ljepša od tvoje", odvrati
ona, "samo što moja nije sintetička. Moju kožu je stvorila priroda, a ne strojni um."
Robot se zahihotao, što je sličilo na prigušeni grohotni smijeh. "Vidiš da sam u pravu kad
očekujem naučiti mnogo toga od tebe." Poveo ju je u svoje bujne staklenike koje je razgledala s
nevoljnim ushitom.
U desetoj godini se počela oduševljavati vrtlarstvom i sada je isporučivala biljke, trave i slatko
egzotično voće medicinskim centrima, kompleksima u kojima su stanovale izbjeglice, i u domove
veterana kojima je također dobrovoljno pomagala. Serena je bila poznata u okolini Zimije po svom
prelijepom cvijeću. Zahvaljujući pažnji i ljubavi koje im je posvećivala, u njenim vrtovima su cvale
sitne imijanske ruže, hibiskus s Poritrina pa čak i osjetljive jutarnje ljubičice s dalekog Kaitaina.
"Postavit ću te da se brineš o mojim slavnim vrtovima na trgu", reče Erasmus.
"Zašto strojevi to ne rade? Sigurna sam da bi oni bili mnogo efikasniji od mene — ili
jednostavno uživaš u tome da tjeraš svoje 'tvorce' da obavljaju slične poslove?"
"Smatraš da nisi dorasla zadatku?"
"Pokorit ću se tvojoj naredbi - zbog biljaka." Namjerno ga ignorirajući, dodirnula je jedan
crveno-narančasti cvijet čudnog oblika. "Sliči na rajsku pticu i imam dojam da vodi porijeklo izravno
iz pradavnog sjemena. Legenda kaže da su kraljevi mora sa Stare Zemlje voljeli ove biljke." Serena se
okrenula i prezirno odmjerila robota. "Eto, upravo si nešto saznao."
Erasmus se ponovo zahihotao. Imala je dojam da je ponovo pustio isti snimak smijeha.
"Odlično, a sada mi reci o čemu si zapravo razmišljala."
Sjetila se očevih riječi: Strah izaziva agresivnost, nikada nemoj pokazati grabljivici da se plašiš
— i one je ohrabriše. "Dok sam ti pričala o ovom prelijepom cvijetu, razmišljala sam o tome koliko
prezirem i tebe i sve tebi slične. Bila sam slobodno i nezavisno biće, dok mi ti to sve nisi oduzeo.
Strojevi su mi ukrali dom, život i čovjeka koga volim."
Osjećajni robot se nimalo nije uvrijedio. "Ah, misliš na svog ljubavnika! Je li te on oplodio?"
Serena ošine pogledom Erasmusa, ali se zatim predomisli. Možda bi mogla na neki način
iskoristiti znatiželju ovog stroja i nekako je okrenuti protiv njega samog. "Najviše ćeš moći naučiti od
mene budem li surađivala, budem li mogla slobodno govoriti. Mogu te naučiti stvarima koje inače sam
nikada ne bi naučio."
"Odlično." Robot je izgleda stvarno bio zadovoljan.
Serenin pogled postane tvrđi. "Ali očekujem od tebe nešto zauzvrat. Garantiraj mi da će moje
nerođeno dijete biti sigurno. Dopusti mi da podignem dijete ovdje, u tvom domaćinstvu."
Erasmus je znao da je trenutno njena najveća briga da osigura svog potomka i da mu je time
pružila mogućnost da se cjenka. "Ti si ili arogantna ili ambiciozna. Ipak ću razmotriti tvoj zahtjev.
Moja odluka će zavisiti od toga koliko ću uživati u razgovorima i raspravama s tobom."
Kad je primijetio jednog debelog kukca u podnožju zemljane tegle, Erasmus ga je malo pogurao
stopalom. Kukac je imao crni oklop sa složenom crvenom šarom. Maska na njegovom glatkom licu se
zaljuljala i preoblikovala u izraz iznenađenja. Erasmus je gotovo pustio kukca da umakne, prije nego
što mu je svojim glatkim stopalom ponovo prepriječio put. Uporni kukac je odjurio u drugom pravcu.
"Ti i ja imamo mnogo toga zajedničkog, Serena Butler", reče on. Uključio je pomoću daljinskog
kocku sa zabranjenom glazbom s Chusuka u nadi da će je melodija potaknuti da pred njim otkrije
svoje osjećaje. "Oboje
imamo nezavisan um. Poštujem to kod tebe, jer je on sastavni dio i moje osobnosti."
Serena je odbijala svaku takvu usporedbu, ali se
suzdržala od komentara.
Erasmus je pokupio kukca šakom, ali je i dalje ostao zainteresiran prvenstveno za Serenu. Silno
ga je zanimalo zašto se ljudska bića toliko trude da što manje otkriju o sebi. Ako bi je izložio raznim
pritiscima, možda bi uspio zaviriti u njenu bit.
Dok je glazba svirala u pozadini, Erasmus nastavi: "Neki roboti više vole zadržati vlastite
ličnosti nego da jednostavno prebace u sebe dio sveuma. Ja sam počeo kao misaoni stroj na Corrinu,
ali sam odlučio ne prihvatiti redovita ažuriranja Omniusa koja bi me sinkronizirala sa Sveumom."
Serena je primijetila da je kukac nepokretan na njegovom metalnom dlanu. Pitala se da li ga je
ubio.
"Zauvijek me je izmijenio jedan jedini događaj", izjavi Erasmus ugodnim glasom kao da priča
priču o nekom davnom izletu u šumu. "Krenuo sam u izviđanje preko nenaseljenih teritorija na
Corrinu. Kako sam bio znatiželjan i nisam htio prihvatiti standardne analize koje je gomilao Omnius,
uputio sam se sam u prirodu. Bila je stjenovita,

129
 izlomljena i divlja. Vegetaciju sam vidio samo u područjima u kojima su teraformeri iz Starog
Carstva zasadili nove ekosustave. Corrin nikada nije bio bujan svijet, znaš, osim na mjestima gdje su
ga ljudska bića takvim učinila. Na nesreću, mojoj vrsti nije bilo stalo do obrađivanja plodnih polja i
uljepšavanja krajolika." Pogledao je u Serenu da vidi uživa li u njegovoj priči.
"Sasvim neočekivano, našao sam se daleko od mreže grada i robotskih sustava za održavanje
života, nezaštićen pred gadnom solarnom olujom. Korinško sunce je jedan crveni div u previranju i
vrlo je nestabilno, tako da često dolazi do burnih aktivnosti, iznenadnih uragana radijacije. Takvi
događaji su pogubni za biologike, međutim, prvobitni naseljenici su bili otporni na njih.
Moje tanahno neurelektrično ustrojstvo je bilo daleko osjetljivije. Trebao sam poslati skenere
izviđače da motre na solarne oluje, ali sam bio previše zaokupljen svojim istraživanjima. Izložio sam
se radijacijskom toku koji me je oštetio. Ostao sam dezorijentiran, daleko od centralnog kompleksa
kojim je upravljao korinški Omnius." Erasmus je zvučao kao da mu je neugodno. "Lutao sam
unaokolo i... upao u jedan uzak procijep."
Serena ga je iznenađeno pogledala.
"Iako sam upao vrlo duboko u tu pukotinu, moje tijelo je bilo samo malo oštećeno." Podigao je
ruku, zagledao se u svoj pokretljivi ud prevučen fiberom, organskom- polimerskom kožom, opnom od
tekućeg metala. "Bio sam
u klopci, izvan dometa transmitera i više-manje nepokretan. Cijelu jednu korinšku godinu nisam
se mogao pomaknuti... dvadeset teranskih standardnih godina.
Sjena u dubokoj pukotini me je štitila od solarne radijacije i moji mentalni procesori su se dosta
brzo oporavili. Bio sam budan, ali nisam mogao nikamo otići. Nisam se mogao ni pomaknuti... već
samo razmišljati.
Proveo sam jedno naizgled beskrajno blještavo ljeto
zarobljen u stijenju, a poslije toga sam izdržao vrlo dugu zimu okovan teškim, kompaktnim
ledom. A sve to vrijeme, dva zemaljska desetljeća, nisam imao što drugo raditi osim razmišljati."
"I nisi imao s kim razgovarati osim sa samim sobom", primijeti ona. "Jadni, usamljeni robote."
Zanemarivši njenu opasku, Erasmus nastavi: "To iskustvo izmijenilo je moju prirodu na način
koji nikako nisam mogao predvidjeti. Omnius me i dalje ne razumije."
Dok ga nisu pronašli i spasili drugi roboti, Erasmus je postao individualna ličnost. Nakon što je
bio obnovljen i vraćen u kooperativno strojno društvo, Omnius je pitao Erasmusa da li želi da bude
podignut na viši stupanj pomoću standardiziranih karakternih crta.
"On je to nazvao podizanjem na viši stupanj", primijeti Erasmus kao da se zabavlja. "Ali ja sam
odbio njegovu ponudu. Pošto sam doživio to... prosvjetljenje, nisam bio voljan izbrisati svoje impulse
i ideje, svoje misli i sjećanja. Smatrao sam da bi to bio preveliki gubitak. A korinški Omnius je uskoro
otkrio da uživa u verbalnim dvobojima sa mnom."
Zagledan u nepokretnog kukca na svom umjetnom dlanu, Erasmus suhoparno zaključi: "Ja sam
slavan među sveumovima kojih ima gotovo posvuda. Oni jedva čekaju da budu ažurirani i saznaju što
sam sve napravio i ustanovio. To im dođe kao roman u nastavcima. Ta
ažuriranja su poznata kao 'Erasmusovi dijalozi."
Oprezno je pokazala prema nepokretnom kukcu. "Hoćeš li uključiti i njih i raspravu o tom
kukcu? Kako možeš shvatiti nešto što si ubio?"
"Nije mrtav", počne je uvjeravati Erasmus. "Otkrio sam slabe, ali nepogrešive otkucaje života u
njemu. To stvorenje želi da ja povjerujem da je mrtvo, kako bih ga odbacio. Usprkos svojoj maloj
veličini, posjeduje strašnu želju da preživi."
Kleknuo je i spustio kukca na kamenu kocku iznenađujuće nježno, a zatim se udaljio. Nekoliko
trenutaka kasnije, kukac se promeškoljio i pobjegao na sigurno
ispod cvjetnog lonca. "Vidiš? Želim shvatiti sva živa bića - uključujući tu i tebe."
Serena se zabuljila u njega. Taj robot ju je uspio iznenaditi.
"Omnius misli da nikad neću uspjeti dostići njegovu intelektualnu razinu", reče Erasmus. "Ali
ga i dalje kopka moja mentalna spretnost — način na koji se moj um stalno razvija u novim i
neočekivanim pravcima. Isto kao i onaj kukac, i ja sam u stanju iznenada oživiti i ustrajati."
"Zar zaista očekuješ da ćeš postati nešto više od strojeva?" Nimalo se ne uvrijedivši, Erasmus je
odgovorio: "Jedna od osobina ljudi je da se usavršavaju, zar ne? To je ujedno i sve što ja pokušavam."

Jedan je smjer dobar kao i svaki drugi.

Izreka Otvorene Zemlje
KADA JE PO DESETI PUT uzjahao crva, Selim se već bio dovoljno izvještio da je mogao i
uživati. Ni jedno drugo uzbuđenje nije se moglo usporedi sa zauzdavanjem levijatana iz duboke

130
pustinje. Volio je juriti preko dina, uspravljen na izdignutom leđnom grebenu crva, prelazeći cijeli
ocean pijeska u jednome danu.
Selim je ponio vodu, poderanu odjeću, opremu i hranu iz napuštene istraživačke postaje.
Kristalni zub pješčanog crva pokazao se kao vrijedno oružje, ali je ujedno bio i njegov ponos. Ponekad
je u praznoj postaji zurio u glatku mliječnu zakrivljenost oštrice pod nejasnom umjetnom svijetlošću
postaje i zamišljao kakav bi religijski značaj mogao imati taj predmet. Bila je to relikvija vezana za
najznačajniji mogući test koji je on prošao u ovoj pustoši, kao i simbol koji je govorio da ga Buddallah
čuva. Možda su i crvi bili dio njegove sudbine.
Počeo je vjerovati da pješčani crvi ipak nisu Sejtani već blagoslov samog Buddallaha, možda
čak opipljive manifestacije Boga.
Poslije nekoliko mjeseci oporavka i dosađivanja u starom istraživačkom postrojenju, tijekom
kojih je živio bez
ikakvog cilja, Selim je shvatio da mora izaći van i ponovo
uzjahati crva. Morao je saznati što to točno Buddallah očekuje od njega.
Brižljivo je obilježio lokaciju istraživačke postaje. Dobro je znao da će povratak na to tajno
mjesto za njega biti pravi izazov, jer nije mogao upravljati crvima. Kada je krenuo, ponio je na leđima
sve što mu je bilo potrebno.
On je bio Selim Crvojahač, njega je izabrao i vodio
Buddallah. Njemu nije bila potrebna ničija pomoć.
Nakon što je ubio još dva crva, jašući ih dok se nisu srušili od iscrpljenosti, Selim je otkrio da ne
mora nužno pogubiti crva da bi se sigurno udaljio od njega. Mogao je sići s umorne zvijeri, premda je
to bilo dosta opasno. Trebalo je samo otrčati do vrućeg repa i skoči s njega, a zatim odjuriti do
obližnjeg stijenja. Iscrpljeni crv, previše umoran da krene u potjeru za njim, samo bi zaronio u duboki
pijesak, gdje se slobodno mogao duriti.
Selim je sada bio zadovoljan, jer je smatrao da nije u redu uništavati stvorenja koja koristi kao
prijevozno sredstvo. Ako su pješčani crvi bili Buddallahovi emisari, starci pustinje, onda se mora
prema njima odnositi s poštovanjem.
Tijekom četvrte vožnje, otkrio je da može rukovati osjetljivim rubovima režnjeva od kojih se
sastojalo tijelo
crva, pomoću alata u obliku lopate i oštrog metalnog koplja. Selim je pomoću njih poticao
Sejtana da ide u pravcu
kamo je želio. Zamisao je bila jednostavna, ali je zahtijevala
dosta vježbanja. Kad je skočio s iscrpljenog crva i potrčao prema zaklonu od obližnjeg stijenja,
osjetio je razdirući bol u mišićima. Bio je izgubljen u dubokoj pustinji... ah pustinja je sada pripadala
njemu, i to u pravom smislu te riječi. Bio je nepobjediv! Buddallah će se brinuti o njemu.
Selim je i dalje imao znatnu zalihu vode dobivene u postrojenju za destilaciju u istraživačkoj
postaji, a ishrana mu se sastojala od velikih količina melangea koji mu je davao snagu i energiju. Čim
je naučio kako upravljati crvima, mogao putovati kuda god bi poželio, bez muke nalazeći put natrag
do napuštene postaje.
Ostali Zensuniji bi ga smatrali ludim i bili bi zgranuti njegovim ludo odvažnim pokušajem da
pripitomi užasne pješčane crve. Međutim, mladi prognanik nije više mario za to što ostali misle o
njemu. Sada je bio u dodiru s drugim jednim carstvom. Osjećao je u svom srcu da je upravo to ono za
što je bio rođen...
Obasjan sjajem dva mjeseca, Selim je vodio crva koji je siktao preko pijeska. Stvorenje je još
prije nekoliko sati prestalo s pokušajima da ga zbaci i nastavilo grabiti naprijed, ispunjavajući naredbe
vragolana koji nije
prestajao ranjavati njegovo osjetljivo meso između prstenastih segmenata. Selim se upravljao
prema zvijezdama, povlačeći linije nalik na strijele između zvijezda. Polako je počeo upoznavati ovaj
predio koji ne prašta i povjerovao da se konačno približio svojoj istraživačkoj postaji, svom utočištu.
Vraćao se kući.
Stojeći sasvim sam na leđima pješčanog crva, okružen
gorkom aromom sumpora i cimeta, dozvolio je sebi da razmišlja i sanjari. Od kada je prognan,
ionako nije imao što drugo raditi. Jesu li se tako rađali veliki filozofi?
Jednog će dana možda upotrijebiti ovo napušteno postrojenje da u njemu osnuje vlastjtu
koloniju. Možda bi mogao sakupiti nezadovoljne ljude iz ostalih sela Zensunija, prognanike i nestaške
kakav je i sam bio. Sposobnost da vlada velikim crvima, podarit će Selimovom narodu snagu koju ni
jedan odmetnik mkada nije imao.
Je li to bilo ono što je Buddallah očekivao od njega? Mladić se osmjehivao dok je sanjario na
javi, ali se

131
 rastužio čim se sjetio Ebrahima, koji se tako lako okrenuo
protiv njega. Iako su cijelo djetinjstvo proveli zajedno, Ebrahim je porekao da ima bilo kakvog
udjela u krađi vode, i lažno je optužio Selima. Ni to mu nije bilo dovoljno, pa se pridružio ostalima
koji su Selima gađali kamenjem i vrijeđali.
Dok je njegov pješčani crv grabio preko dina, mladi jahač je konačno ugledao ispred sebe nlz
stijenja, poznate udubine i tamne formacije, srce mu je; poskočilo od radosti. Neman ga je vratila kući
brže nego što je
očekivao. Osmjehnuo se, ali je zatim shvatio da će silazak
s ovog demona bjti pravi izazov, jer crv još nije bio iscrpljen. Je li to bio novi test?
I pomocu koplja j lopate kojom je širio segmente, Selim je usmjerio crva prema stijenjuu
razmišljajući da li da ga
nasuče na kamenje koje je virilo iz pijeska na kome se on uvijao i bacakao u želji da se vrati u
meki pijesak. Čudovište bez očiju osjetilo je stijene, prepoznalo je razliku u gustoći pijeska i
vibracijama u njemu i skrenulo u suprotnom pravcu.
Selim je jače povukao lopatu i zario dublje koplje. Zbunjeni crv se počeo uvijati i usporavati.
Kada se dovoljno približio najbližoj liniji stijena, Selim je oslobodio sebe i opremu. Sjurio se niz
prstenaste segmente stvorenjaa, skočio na pijesak i potrčao što ga noge nose.
Sigurni kameni greben bio je udaljen manje od stotinu metara, a crv se bacakao unaokolo kao da
ne može povjerovati da se tako neočekivano oslobodio. Međutim, ubrzo je osjetio ritam Selimovih
koraka. Čudovište a okrenulo i bacilo prema njemu.
Selim je jurnuo prema stijenama. Skočio je na vodoravnu izbočinu od oštrog kamenja nastalog
od lave i nastavio trčati, odvaljujući kamenčiće u prolazu.
Crv je izletio jz pijeska i počeo okretati glavu s razjapljenim ždrijelom na jednu pa na drugu
stranu, ispitujući okolinu. Oklijevao je kao da se plaši
približti stjenovitoj prepreci i na kraju je spustio glavu na pijesak.
Selim se već bio uspio uspentrati i prijeđe preko drugog niza gromada. Tu je zaronio između
oštrih kamenova u procijep koji nije bio prava pećina, ali je ipak
bio dovoljno veliki da se ugura u njega. Pješčani crv je
poput divovskog čekića udario u greben, ali nije znao gdje je mali čovjek nestao.
Razbješnjeli crv, iz čijih razjapljenih usta je izbijao neizdrživi smrad melangea, se zatim
povukao. Još jednom je svojom velikom glavom udario o stijene i još jednom se povukao. Ozlojeđen i
poražen, konačno se povukao, zaronio u pijesak i uputio se natrag u duboku pustinju.
Selim je ispuzao iz zaklona. Osvrnuo se unaokolo ne mogavši povjerovati da se uspio vratiti živ.
Počeo se smijati i glasno hvaliti Buddallaha. Stara botanička postaja nalazila se iznad njega na
prijevoju i čekala ga je. Provest će u njoj nekoliko dana.
Dok se penjao pomažući se bolnim rukama i nogama, Selim je ugledao kako se nešto presijava
na mjesečini, izgubljeno među kvrgavim stijenama o koje je udario razbješnjeli crv. Još jedan kristalni
zub, i to duži od onog prvog. Odlomio se za vrijeme demonovog napada i ostao ležati u pukotini.
Selim je ispružio ruku i dohvatio zakrivljeno oružje mliječne boje. Šalje li mu to Buddallah
nagradu? Pobjednički ga je podigao uvis, prije nego što se nastavio penjati prema napuštenoj stanici.
Sada je imao dva zuba.

Vrijeme zavisi od mjesta s kojeg netko gleda i kamo gleda.

KOGITOR KVYNA, Grad Introspektivnih Arhiva

ZUFA JE JOŠ BILA LJUTA kada se vratila na Rossak gdje se namjeravala koncentrirati na rat
koji se širio. Odmah nakon silasku s polimerizirane sletne ploče povrh srebrno-purpurnih listova,
uputila se u veliku prostoriju koju je dijelila s Aureliusom Venportom.
Zufa je došla do svog uglednog prebivališta zahvaljujući političkom utjecaju i mentalnim
moćima. Svaki put kada bi joj nešto skrenulo pažnju na Venportovu trgovačku ambiciju, njegov cilj da
ostvari dobit i želju da se prepusti uživanju, morala se namrštiti. To su bili budalasti prioriteti. Takve
stvari će postati krajnje beznačajne ako misaoni strojevi pobijede u ovom ratu. Zar ne shvaća da samo
zavarava
sam sebe i da je to opasno?
Iscrpljena poslije dugog puta i uznemirena zbog svađe s kćerkom, Zufa je ušla u prostorije
bijelih zidova s jednom jedinom željom: da se odmori prije negoli počne planirati sljedeći napad na
misaone strojeve.

132
 Venporta je našla samog, ali nije nju čekao. Sjedio je za stolom od zelenog kamena prošaranog
venama. Iako mu
se lice presijavalo od znoja i dalje je bilo lijepo; imao je savršene patricijske crte lica zbog kojih
ga je i izabrala, smatrajući da će se odlično uklopiti s njenom krvnom lozom.
Venport je čak nije ni primijetio. Zurio je u daljinu daveći se u posljedicama neke nove
prašumske droge s kojom je eksperimentirao.
Na stolu ispred njega nalazio se žičani kavez s grimiznim osama dugih žaoka i oniks krilima.
Golu podlakticu je gurnuo u kavez čiji je jedan žičani zid čvrsto obuhvaćao njegov lakat. Razjarene
ose su ga bez prestanka ujedale, uštrcavajući otrov u njegov krvotok.
Zufa se više ljuta nego užasnuta zablenula u omamljenog čovjeka. "Ovim se ti zabavljaš dok ja
pokušavam spasiti ljudsku rasu?" Podbočila se šakama o remen ukrašen draguljima koji je stezao
njenu tamnu odoru u struku i stisnula usne. "Čarobnica koju sam obučila i čak voljela, umrla je u bitci.
Heoma je položila svoj život da bismo ostali slobodni, a što ti radiš, petljaš s kemikalijama koje
izazivaju euforiju!"
Nije se trgnuo. Njegov isprazan izraz lica ostao je isti. Agresivne ose udarale su o žičanu mrežu
prodorno
zujeći. Insekti su bez prestanka nasrtali na njegovu
natečenu ruku. Zapitala se kakvu psihotropsku tvar je sadržavao taj otrov i kako ju je Venport
otkrio. Ne uspjevši pronaći odgovarajuće riječi kojima bi izrazila svoj bijes, ona na kraju reče: "Gadiš
mi se."
Jednom poslije vođenja ljubavi, Aurelius je rekao da ne eksperimentira s biljnim tvarima samo
radi vlastite zabave ili zarade. Venport joj se povjerio, dok ga je obavijao prekrasan miris aromatičnih
svijeća koje su gorjele u stjenovitoj niši iznad njihovog kreveta: "Nadam se da ću u prašumi pronaći
farmaceutsku tvar koja može poboljšati muške telepatske moći." Nadao se da će mu one omogućiti da
određene muškarce izjednači sa čarobnicama u psihičkim moćima.
Zufa je ismijala njegovu budalastu fantaziju. Povrijeđeni
Aurelius nikada više nije ni spomenuo tu mogućnost.
Vrlo davno, prvi kolonisti na divljem Rossaku zatrovali su se kemikalijama iz prašume koje su
uvećale njihove mentalne moći. Kako su drukčije žene mogle zadobiti ekstrasenzorske moći baš na
ovom svijetu i nigdje drugdje? Međutim, zahvaljujući izvjesnim hormonskim ili
kromosomskim razlikama, muškarci su bili imuni na dotični utjecaj okoline.
Zufa je počela vikati, naredila mu je da izvuče ruku iz kaveza s osama, ah Venport nije izustio ni
riječ. "Ti petljaš s drogama, a moja kćer izvodi bezvrijedne eksperimente sa suspenzorskim poljima i
letećim svjetiljkama. Jesu li moje čarobnice jedine na Rossaku koje znaju što je to misija?".
Premda je okrenuo oči u njenom pravcu, čini se da je nije vidio.
Na kraju je Zufa s gađenjem rekla: "Baš si pravi
domoljub. Nadam se da će te povijest pamtiti po ovome." Odjurila je u potrazi za mjestom na
kome će moći razmišljati o novim načinima kako da nastavi borbu protiv
misaonih strojeva... dok su se ostali zabavljali do besvijesti.
U Venportovim očima kao da se pojavila iskra
plamena, koja se potom razbuktala u koncentraciju kada se njegova družbenica udaljila.
Usredotočio se na otvorena vrata koja su vodila u njihove privatne prostorije. Tišina se sve više
produbljivala dok je on takoreći cijedio zvuk i energiju iz zraka. Sve je jače stiskao zube i sve se više
koncentrirao.
Vrata su se polako sama od sebe zatvorila. Zadovoljan, ali i potpuno iscijeđen, Venport je
izvukao
ruku iz kaveza s osama i skljokao se na pod.

Pretpostavke su prozirna rešetka kroz koju gledamo svemir, ponekad se zavaravajući da je

dotična rešetka taj svemir.
KOGITOR EKLO SA ZEMLJE

KAO NAGRADU što je završio divovski Ajaxov kip pod nemogućim uvjetima, Iblis Ginjo je
dobio četiri slobodna dana. Čak su i neo-cymehi, zapovjednici radnih ekipa, bili zadovoljni što ih je
šef ljudske posade spasio Ajaxovog bijesa. Prije nego što je otišao, Iblis se pobrinuo da njegovi robovi
dobiju sve što im je obećao; bila je to investicija i dobro je znao da će se oni još više založiti na
sljedećem projektu.

133
 Dobivši posebno dopuštenje od svojih gospodara, Iblis se udaljio od gradske mreže i zašao u
stjenovitu pustoš, unakaženu lokaciju na kojoj se odigrala odavno zaboravljena bitka. Povjerenici su
po svom izboru mogli koristiti naročite privilegije i izvjesnu slobodu nakon dobro obavljenog posla.
Misaoni strojevi se nisu bojali da će pobjeći, jer Iblis nije imao kuda otići, nije bilo načina da napusti
planet niti je bilo gdje drugdje mogao doći do hrane i smještaja.
Njemu je, zapravo, nešto drugo bilo na pameti:
hodočašće.
Iblis je uzjahao kvrgavog burkonja, tovarnu životinju nastalu u laboratoriju, koja je bila
naviknuta na težak rad i koju su koristili u prošlim danima kada su ljudska bića vladala na Zemlji. Ta
ružna zvijer imala je preveliku glavu, klempave uši i stupaste noge predviđene za tegljenje, a ne za
trčanje. Životinja je smrdjela poput neobrađenog krzna izvučenog iz kanalizacije.
Burkonj je klipsao uskom, zavojitom stazom. Iblis već godinama nije bio ovdje, ali nije
zaboravio put. Takve stvari nije lako zaboraviti. Ranije je u posjete samostanu kogitora Eklo odlazio iz
puke znatiželje. Ovog puta mu je očajnički bio potreban savjet i netko tko će ga usmjeriti.
Nakon primitka anonimne poruke od pobunjenika, Iblis je počeo razmišljati o mogućnosti da
postoje i druga nezadovoljna ljudska bića, ljudi voljni da se suprotstave Omniusu. Cijelog života je bio
okružen robovima koji su u nedogled patili pod vladavinom strojeva. Nikada nije zavirio izvan svoje
stanice, nikada nije ni pomislio da bi se nešto moglo promijeniti. Poslije tisuću godina, svaka nada u
promjenu ili poboljšanje izgledala je nemoguća.
Ali sada, kad je o svemu dobro razmislio, Iblis je bio voljan povjerovati da možda postoje ćelije
pobunjenika među ljudskim bićima na Zemlji, a možda čak i na ostalim Sinkroniziranim svjetovima.
Grupice kojih posvuda ima i koje su spremne dići glavu u pogodnom trenutku.
Ako možemo podizati ovakve monumentalne
spomenike, zašto ih ne bismo mogli i rušiti?
Ta misao je rasplamsala mržnju koja je već odavno tinjala u njemu, mržnju prema Omniusu,
robotima, i naročito prema cymehima koji su, izgleda, imali nešto protiv ljudskih bića. Ali prije nego
što zaključi je li zanimljiva poruka nešto više od obične fantazije, morao je provesti malu istragu.
Iblis je već dugo dobro živio zato što je bio obazriv i poslušan. Zato je sada morao da sprovede
istragu tako da strojevi ne naslute njegove prave namjere.
Ako je želio neke odgovore, onda će biti najbolje da ih zatraži od kogitora Eklo.
Prije dosta godina, Iblis je bio u naoružanom timu za gonjenje odbjeglih robova. Jurio je
nekolicinu ljudi koji su ne razmišljajući i bez ikakvog plana pobjegli u brda, izvan dosega gradske
mreže. Nisu imali izgleda da prežive na otvorenom i bez zaliha. Neprovjerene glasine uvjerile su
lakovjerne bjegunce da mogu zatražiti utočište kod politički neutralnih kogitora. Kakva besmislica,
kada se ima u vidu da izdvojeni ljudski mozgovi utonuli u misli nisu željeli ništa drugo osim da budu
izolirani i da razmišljaju. Kogitori nisu marili za vrijeme Titana, za Pobune Hrethgira, niti za
Omniusovo stvaranje Sinkroniziranih svjetova. Kogitori nisu željeli da ih itko uznemiruje i zato su ih
misaoni strojevi tolerirali.
Kada su Iblis i njegov tim za gonjenje opkolili samostan na vrletnoj planinskoj padini, Eklo je
poslao svoje pomoćnike ljude da istjeraju robove iz skrovišta. Bjegunci
su psovali kogitora i prijetili mu, međutim, Eklo ih je
jednostavno ignorirao. Iblis i njegovi naoružani ljudi su zatim priveli robove radi "energičnog
preodgoja", prethodno bacivši njihovog vođu s visoke stijene...
Sada se snažni burkonj penjao strmom stazom koja je vijugala i osipala se pod njegovim
kopitima. Iblis je uskoro ugledao visoku kulu samostana, jednog upečatljivog kamenog zdanja
djelomično obavljenog maglom. Njegovi prozori blještali su crvenilom, ali već poslije nekoliko
trenutaka postali su nebesko plavi. Do tih promjena je navodno dolazilo u zavisnosti od raspoloženja
velikog kontemplativnog uma.
Dok je pohađao školu za povjerenike, Iblis je učio o kogitorima i o primitivnim ostacima religije
koju su i dalje održavale pojedine veće skupine ljudi robova. Omnius je prestao pokušavati suzbiti tu
pojavu, premda sveum nije shvaćao praznovjerje i obrede.
Mnogo prije preuzimanja Starog Carstva, Eklo se odrekao svog fizičkog tijela i posvetio svoj
um analizama i introspekciji. Dok je planirala veliko podjarmljivanje čovječanstva, Titanka Juno
usvojila je Ekla kao svog osobnog savjetodavca, tražeći od njega odgovore. Ekla nisu zanimale
posljedice i ostao je neutralan u tom sukobu, ali je odgovarao na Junina pitanja i njegov nesmotreni
savjet pomogao je Titanima da isplaniraju svoje osvajanje. Od tada je proteklo tisuću godina i Eklo je
sve vrijeme ostao na Zemlji. Tijekom tog dugačkog života pokretala ga
je samo jedna strast, želja da potpuno shvati svemir.

134
 Kad je stigao do kraja staze koja se završavala u podnožju kamene kule, Iblisa iznenada opkoli
desetak muškaraca u svećeničkim odorama, naoružanih arhaičnim kopljima i toljagama sa šiljcima.
Nosili su tamno smeđe halje i bijele svećeničke okovratnike. Jedan od pomoćnika je ščepao uzde
burkonja. "Odlazi odavde. Mi ne pružamo utočište."
"Ne tražim utočište." Iblis se zagleda u njih sa svog konja. "Došao sam postaviti kogitoru samo
jedno pitanje." Sjahao je, šarmirao ih svojim srdačnim nastupom i iskrenošću i samouvjereno se uputio
prema visokoj kuli, ostavivši muškarce u svećeničkim haljama da čuvaju njegovog burkonju.
"Kogitor Eklo je zadubljen u razmišljanje i ne želi da ga itko smeta", doviknu za njim jedan od
pomoćnika.
Iblis se na to blago zahihotao i odvratio: "Kogitor razmišlja već tisuću godina. Može odvojiti
nekoliko minuta da me sasluša. Ja sam cijenjeni povjerenik. Ako mu priopćim nešto što još ne zna,
imat će o čemu razmišljati otprilike sljedećih sto godina."
Zbunjeno mrmljajući, nekolicina pomoćnika krene za Iblisom uz široke stube. Međutim, kada je
stigao do lučnog ulaza, iznenada mu je prepriječio put jedan redovnik širokih ramena. Mišići njegovih
ruku i grudi postali su predebeli i
on se zamućenim očima zagledao u njega iz svojih upalih očnih šupljina.
Iblis mu se obratio prijateljskim i uvjerljivim glasom. "Cijenim znanje koje je kogitor Eklo
stekao. Neću bez potrebe trošiti njegovo vrijeme."
Sumnjičavo se mršteći na Iblisa, redovnik poravna svoj svećenički okovratnik i reče: "Vrlo si
hrabar. Kogitora baš zanima što ga to želiš pitati." Pošto ga je pretresao tražeći oružje, on doda: "Ja
sam Aquim. Pođi ovuda."
Krupni čovjek je poveo Iblisa uskim kamenim hodnikom i uz strmo spiralno stubište. Dok su
išli, Iblis reče:"Već sam bio ovdje, dok sam jurio odbjegle robove..."
"Eklo se sjeća", prekine ga Aquim.
Stigli su do najviše točke cijelog zdanja, jedne okrugle prostorije na samom vrhu kule.
Kogitorova posuda od pleksiglasa počivao je na ispustu nalik na oltar ispod jednog od prozora.
Vjetrovi su šumjeli duž ruba prozora i kovitlali maglu. Prozori su svjetlucali nebeskim plavetnilom
zahvaljujući nekakvoj unutrašnjoj rasvjeti.
Izdvojivši se od ostalih pomoćnika, Aquim se popne do prozirnog spremnika s mozgom, na
trenutak zastane i zagleda se u njega s puno poštovanja. Zavukao je šaku u jedan od svojih džepova i
drhtavim prstima izvukao iz njega izgužvani komadić papira obložen crnim prahom. Stavio ga je u
usta i pustio da se raspadne. Zakolutao je očima
naviše kao da je u ekstazi.
"Semuta", rekao je Iblisu, "dobivena iz spaljenih ostataka elaka drveta, prokrijumčarena ovamo.
Pomaže mi
da uradim ono što moram". Krajnje veselo, položio je obje ruke na glatki rub spremnika i rekao:
"Ništa ne shvaćam."
Ogoljeli mozak u svojoj plavoj juhi od elektrofluida kao da je zadrhtao od iščekivanja.
S blaženim osmjehom na licu, krupni redovnik je duboko uvukao zrak i uronio prste kroz otvor
na spremniku u gustu tekućinu za održavanje života. Želatinasti posrednik mu je ovlažio kožu, prodro
kroz njegove pore, povezao se s njegovim nervnim završecima. Aquimov izraz se izmijenio i on reče:
"Ekla zanima zašto to pitanje nisi postavio kada si posljednji put bio ovdje?"
Iblis nije bio siguran treba li se obraćati pomoćniku ili direktno kogitoru, te je izbjegavao
osloviti i jednog i drugog. "U to vrijeme nisam shvaćao što je bitno. Sada želim
saznati nešto od vas. Nitko drugi ne može mi dati objektivan odgovor."
"Ni jedan sud ili mišljenje nikada nisu posve objektivni." Krupni redovnik je govorio sa
spokojnom uvjerenošću. "Ništa nije apsolutno."
Oltar-ispust polako je počeo kružiti po skrivenim tračnicama i kogitor se zaustavio ispred
drugog prozora, zajedno s Aquimom koji je držao korak s njim ne izvlačeći šaku iz spremnika.
"Postavi svoje pitanje."
"Oduvijek sam odano radio za svoje gospodare cymehe i strojeve", počeo je Iblis, pažljivo
birajući riječi. "Nedavno sam načuo da možda postoji pokret otpora na
Zemlji. Zanima me mogu li u to povjerovati. Ima li ljudi koji
žele zbaciti svoje vladare i izboriti se za slobodu?"
Pomoćnik je nekoliko trenutaka blijedo zurio u prazno, možda zbog konzumirane semute, a
možda zato što je bio povezan s mozgom filozofa koji je oklijevao. Iblis se nadao da se kogitor neće
povući u dugoročno razmišljanje. Aquim konačno reče dubokim i zvučnim glasom: "Ništa nije
nemoguće."

135
 Iblis je pokušao to isto pitanje postaviti još na nekoliko načina, vješto preoblikujući rečenice,
podešavajući izbor riječi. Nije želio otkriti svoje namjere, iako je polazio od pretpostavke da
neutralnog kogitora nije briga zbog čega Iblis možda želi pronaći pobunjenike: da bi ih uništio ili da bi
im se pridružio. Međutim, Iblis je svakog puta dobivao isti zagonetni odgovor.
Konačno je skupio hrabrost i upitao: "Ako bi zaista postojala rasprostranjena tajna organizacija
otpora, bi li
ona imala izgleda za uspjeh? Bi li mogla dokinuti vladavinu misaonih strojeva?"
Ovog puta je kogitor još duže razmišljao, kao da procjenjuje različite faktore u pitanju. Kada je
odgovorio preko redovnika u odori, njegove riječi, izgovorene ovog puta mnogo zloslutnije, kao da su
sadržavale dublje značenje. "Ništa nije nemoguće."
Poslije toga je Aquim izvukao ruku iz spremnika s Eklovim mozgom, stavivši mu na taj način
do znanja da je audijencija završena. Iblis se pristojno naklonio, izrazio
svoju zahvalnost i udaljio. Misli su mu bile krajnje uzburkane.
Dok se spuštao niz strmu stazu, uplašeni, ali i uzbuđeni predvodnik ekipe zaključio je da ima na
raspolaganju još jednu mogućnost, ako već ne može pronaći neku od skupina otpora.
Osnovat će vlastitu pobunjeničku ćeliju od odanih radnika iz svojih radnih ekipa.

Sukob koji se oduži pokazuje težnju da postane vječan i lako može izmaći nadzoru.
TLALOC, Vrijeme Titana

"POSLIJE TISUĆU GODINA ostalo nas je samo pet." Preživjeli Titani su se vrlo rijetko
okupljali, naročito na
Zemlji gdje su na njih uvijek motrile Omniusove oči. Međutim, general Agamemnon je bio
toliko bijesan poslije poraza na Giedi Prime i ubojstva njegovog prijatelja i saveznika, da nije gubio
vrijeme brinući zbog sveuma.
Sada su mu važnije stvari bile na pameti.
"Hrethgiri su upotrijebili protiv nas novo, vrlo razorno oružje", rekao je Agamemnon.
Titani su se nalazili u prostoriji za održavanje i njihovi spremnici za održavanje bili su podignuti
na pijedestale. Strogim glasom je naredio Ajaxu, Juno, Xerxesu i Danteu da ostave svoja obličja za
hodanje. Strasti će se sigurno razbuktati, a kada si priključen za snažno borbeno tijelo bilo je teško
kontrolirati individualne impulse. Misli-trode mogu pretvoriti svaki prenagljeni impuls u trenutnu,
razornu akciju. Agamemnon je smatrao da je u stanju zatomiti bijes, ali
neki od ostalih Titana - naročito Ajax - prvo su uništavali pa
tek onda razmišljali.
"Poslije sveobuhvatne istrage i analiza otkrili smo da je Barbarossina ubojica došla s Rossaka i
da su je divlja ljudska bića oslovljavala sa čarobnice", rekao je Dante, koji je vodio računa o takvim
stvarima. "Na Rossaku ima još tih čarobnica, žena koje su poboljšale svoje telepatske sposobnosti."
"Očigledno", primijeti Juno s jasnim sarkazmom u svom sintetiziranom glasu.
Dante je nastavio, razumno kao i uvijek: "Sve do sada, te čarobnice nisu bile korištene ni u
jednoj većoj napadačkoj akciji. Poslije uspjeha na Giedi Prime, međutim, hrethgiri će ih vrlo
vjerojatno upotrijebiti i u novim napadima."
"Njihova akcija nas je također podsjetila na to koliko smo ranjivi", reče Agamemnon. "Roboti se
mogu zamijeniti. Naši organski mozgovi ne mogu."
Ajax je bio toliko bijesan zbog te čarobnice da su njegovi monitori za održavanje života imali
muke održati odgovarajuću kemijsku ravnotežu u svjetlucavom elektrofluidu. Nije uspijevao pronaći
prave riječi kojima bi izrazio svoj bijes.
"Ali zar se ta čarobnica nije morala žrtvovati ne bi li pogubila Barbarossu i šačicu neo-cymeha?"
upitao je Xerxes. "Bilo je to samoubojstvo. Mislite da će biti voljne ponoviti to?"
"To što si ti kukavica, Xerxese, ne znači da divlja
ljudska bića zaziru od samožrtvovanja", odvrati Agamemnon. "Ta jedna čarobnica nas je koštala
sedam neo-cymeha i jednog Titana. A to je strašan gubitak."
Nakon što je proživio tisuću godina, tijekom kojih je izgubljeno na milijarde ljudskih bića (a
mnoga od njih su stradala upravo od Agamemnonove ruke ili dok je on gledao), mislio je da je postao
imun na smrt. Od svih prvobitnih Titana, Barbarossa, Juno i Tlaloc bili su mu najbliži prijatelji. Njih
četvoro je otpočelo pobunu. Ostali Titani su došli kasnije, pridruživali su se hunti kada bi iskrsnula
potreba.
Titan general je u svom umu čuvao drevne slike i prisjetio se kako je Barbarossa izgledao dok je
još bio čovjek. Vilhelm Jayther je imao mršave ruke i noge, široka ramena i upale grudi. Nije bio

136
ugodan oku, govorili su neki, ali su zato njegove oči bile najprodornije koje je Agamemnon ikada
vidio. I bio je genij za programiranje kakvom nije bilo ravna.
Jayther je s krajnjom strašću prihvatio izazov da pomogne u svrgavanju Starog Carstva.
Tjednima nije spavao dok nije smislio način kako da riješi taj problem. Sasvim se posvetio tom
zadatku i na kraju je dokučio kako može upotrijebiti programiranje u pobunjeničke svrhe. Unio je
ljudske ambicije i ciljeve u kompjutorsku mrežu i natjerao strojeve da požele sudjelovati u prevratu.
Omnius je, međutim, kasnije razvio vlastite ambicije.
Budući da je bio nevjerojatno dalekovidan čovjek, Jayther je ubacio i programske upute koje su
sprečavale misaone strojeve da povrijede bilo kojeg Titana. Agamemnon i njegovi drugovi bili su živi
samo zahvaljujući Vilhelmu Jaytheru - Barbarossi.
A sada ga je ta čarobnica ubila. Agamemnon nije mogao izbaciti iz mozga tu činjenicu i njegov
bijes je sve više rastao.
"Ne možemo dopustiti da to prođe nekažnjeno", reče
Ajax.
"Zalažem se za to da odemo na Rossak, smlavimo sve te žene i pretvorimo njihov svijet u
zgarište."
"Dragi Ajaxe", umiljato mu se obrati Juno, "moram li te podsjetiti da je samo jedna od tih
čarobnica uspjela uništiti Barbarossu zajedno sa svim neo-cymehima."
"Pa što onda?" ponosno upita Ajax. "Sam samcat istrijebio sam ljudsku kugu na Walgisu.
Zajedno valjda možemo izaći na kraj s nekoliko čarobnica."
Agamemnon mu se obrati oštrim glasom: "Pobunjenici na Walgisu su već bili slomljeni kada si
ti započeo pokolj, Ajaxe. Ove čarobnice su drukčije."
Zatim se javio Dante, koji reče otežući: " Omnius nikada neće odobriti napad na cijeli planet.
Troškovi bi bili preveliki. Obavio sam preliminarne analize."
"Svejedno", nastavi Agamemnon, "napravili bismo
veliku taktičku pogrešku ako bismo dopustili da ovaj poraz
prođe nekažnjeno."
Poslije nekoliko trenutaka neugodne tišine, oglasio se Xerxes. "Pošto nas je ostalo tako malo,
Titani nikada ne bi smjeli svi zajedno krenuti u napad. Pomislite samo na rizik."
"Ali ako zajedno pođemo na Rossak i sredimo čarobnice, nestat će i prijetnje", reče Ajax.
Juno je prvo siknula, a onda rekla: "Vidim tvoj mozak u posudi, Ajaxe, ali imam dojam da ga ne
koristiš. Možda bi trebao zamijeniti elektrofluid? Čarobnice su dokazale da nas mogu uništiti, a ti
hoćeš tek tako krenuti na najveću prijetnju s kojom su se cymehi ikada suočili, kao da smo ovce koje
same srljaju pod nož?"
"Možemo povesti dovoljno robotskih brodova za napad sa staze", reče Dante. "Ne moramo sami
sebe dovoditi u opasnost."
"Ovo je osobna osveta", zareža Ajax. "Ubijen je jedan od Titana. Nećemo samo baciti nekoliko
raketa s drugog kraja planetnog sustava. To bi bilo kukavički... iako bi takav napad misaoni strojevi
smatrali djelotvornim."
"Možemo napraviti kompromis", reče Agamemnon. "Juno, Xerxes i ja okupit ćemo neo-cymehe
dobrovoljce i poći s robotskom flotom. To bi trebalo biti dovoljno da nanesemo veliku štetu Rossaku."
"Ja ne mogu poći, Agamemnone", reče Xerxes.
"Radim ovdje s Danteom. Naši najveći spomenici na
Forumu će uskoro biti završeni. Upravo smo započeli rad na novom kipu, Barbarossinom."
"Odličan tajming", primijeti Juno. "Sigurna sam da on to zna cijeniti, sada kada je mrtav."
"Xerxes je u pravu", reče Dante. "Također postavljamo i ogroman reljef posvećen Pobjedi
Titana na padini brda u blizini središta mreže metropole. Imamo nadzornike radnih skupina, ali i njih
moramo stalno nadzirati. Inače će kasniti i neće ispunjavati planove... "
"Imajući u vidu nedavni debakl s Ajaxovim kipom, smatram da je on dobro upoznat s dotičnim
problemima", reče Juno. "Neka on ostane umjesto Xerxesa."
Ajax zagrme: "Neću sjediti ovdje dok drugi pobiru lovorike."
Međutim, Agamemnon reče: "Xerxese, ti ideš s nama. Ajax ostaje ovdje da nadzire izgradnju s
Danteom. Uradi to zbog sjećanja na Barbarossu."
I Xerxes i Ajax su se nastavili buniti, ali Agamemnon je bio njihov vođa i uspio ih je obuzdati
kao i toliko puta do tada. Nekada ljupka Juno, prozbori iz svog rezervoara: "Možeš li uvjeriti Omniusa
da nam to dopusti, ljubavi moja?"
"Hrethgirt na Giedi Prime nisu samo ubili našeg prijatelja već su uništili i novu inkarnaciju
Omniusa prije nego što je bila ažurirana. Vrlo davno, kada je Barbarossa
izmijenio originalni program mreže, unio je dio sebe u um

137
 kompjutora i to je bilo dovoljno da on shvati prirodu osvajanja. Kladim se da će shvatiti i našu
potrebu da se osvetimo."
Titani su u tišini razmislili o ovome, a onda je
Agamemnon rekao: "Otići ćemo na Rossak i zapaliti ga."

U ratu je nemoguće predvidjeti bezbroj faktora, a mnogi od njih ne zavise od kvalitete vojnog
vrha. Junaci izbijaju na površinu usred bitke i ponekad su to oni od kojih bismo to najmanje očekivali.
VORIAN ATREID, točke preokreta u povijesti

ON JE BIO VOJNIK, a ne političar. Xavier Harkonnen je poznavao vojnu taktiku i strategiju i

planirao je posvetiti svoj život salusanskoj policiji i Armadi Lige. Ali sada nije imao izbora, morao se
obratiti okupljenim predstavnicima Lige u dvorani parlamenta.
Neke stvari su morale biti naglas izrečene poslije gorko-slatke pobjede na Giedi Prime.
Stara zgrada Parlamenta bila je poduprta i popravljena, a ostaci skela i privremeni zidovi
označavali su mjesta gdje rekonstrukcija još nije bila završena. Na plazkamenu, stupovima i zidovima
sa slikarijama i dalje su se nazirale pukotine i vidjelo se da su krpane. Bili su to ožiljci zadobiveni u
bitci, znamenja časti.
Nešto prije predviđenog obraćanja mladog časnika, viceroj Butler i njegova žena stoik stajali su
jedno pokraj drugog za vrijeme memorijalne službe održane za Serenu i ostale koji su pali u njenoj
misiji spašavanja Giedi Prime.
"Umrla je radeći upravo ono za što se zalagala i što je i od nas tražila", rekao je viceroj.
"Svjetlost je nestala iz naših života."
Protekla godina, računajući od napada cymeha na Salusu, donijela je previše sahrana i previše
bola. Serena, ta mlada predstavnica, uvijek je od Lige zahtijevala da služi narodu i pomaže onima koji
su u nevolji.
Livija Butler je stajala pokraj viceroja u svojoj odori za razmišljanje iz Grada Introspekcije. Već
je gledala svoga sina Freda kako umire od oboljenja krvi; a sada su joj i najstariju kćer ubili strojevi.
Od sve djece ostala joj je samo prozračna mlada Octa.
Pjedstavnid Svjetova Lige su nijemo i s puno poštovanja odali počast suosjećajući u njihovoj
boli. Usprkos svojoj mladosti, Serena je ostavila dugoročni dojam svojim idealizmom i upečatljivim
govorima. Poslije formalnog govora održanog u njenu slavu, na podiju su se izredali mnogi govornici
koji su hvalili njenu velikodušnost.
Xavier ih je slušao. Predstavnici su ga suosjećajno gledali, a on je razmišljao o zajedničkom
životu sa Serenom kojeg neće proživjeti.
Zbog nje Xavier do sada nije u javnosti pustio ni jednu suzu niti će to ikada učiniti. Ako bi
ljudska rasa plakala za svima onima koji su pali, ostala bi paralizirana u beskrajnoj boli. Usne su mu
podrhtavale i vid mu se maglio, ali je primoravao sebe da ostane jak. To je bila njegova dužnost.
Iako mu je bol razdirala srce, Xavier je s velikim bijesom
razmišljao o neprijatelju i o izdajnicima, ljudima simpatizerima koji su se borili rame uz rame s
robotima.
Sjećanje na Serenu bit će za njega nepresušni izvor snage i nadahnuća. Čak i u smrti, pomoći će
mu da postigne ono što nikada ne bi uspio bez nje. Još je čuvao ogrlicu od crnih dijamanata koja je
sadržavala njenu posljednju poruku upućenu njemu, njen hrabri poziv na oružje kako bi pomogli Giedi
Prime. Ljupka Serena će uvijek bdjeti nad njim — kao što je bdjela i sada kada se spremao skupiti
sredstva i okupiti ljutite mase koje su predstavljale veliki vojni potencijal.
Uzdrman i smrknut, Xavier je zakoračio u kupolu za projiciranje u pratnji požutjelog viceroja
Butlera. Obojica su nosili srebrno-plave odore i pelerine i crne trake oko glava u čast voljenih koji su
pali.
Kucnuo je trenutak da se nastave brinuti o čovječanstvu. Poslije nedavnog vojnog uspjeha, bio
mu je potreban
mali uvod. "Mi smo ljudska bića i oduvijek se borimo za
svoja prava i svoje dostojanstvo. Utemeljili smo Ligu Plemića kako bi se slobodni ljudi mogli
oduprijeti Titanima, a poslije njih i misaonim strojevima. Samo ujedinjeni možemo zaustaviti naše
neprijatelje." Prešao je pogledom preko predstavnika koji su sjedili u prepunoj dvorani. "Međutim,
povremeno je Liga sama sebi najgori
neprijatelj."
Nazočni su previše poštovali ovog junaka da bi se

138
 upustili u raspravu i Xavier je žurno i sažeto nastavio. "Dok mi na sva usta hvalimo naš savez,
pojedinačni svjetovi Lige i dalje vode računa samo svaki o sebi i ostaju nezavisni. Kada neki od
napadnutih planeta zatraži pomoć, Liga vodi mjesecima duge razgovore i rasprave prije nego što
odluči što činiti — a tada je već obično kasno! Isto je bilo i s Giedi Prime. Tek nas je Serenina ludost
natjerala da reagiramo dovoljno brzo i omogućila nam nešto da promijenimo. Ona je točno znala što
radi i to je platila svojim životom."
Kada je nekolicina predstavnika počela mrmljati, Xavierova koža se zažarila i on ih utiša
zvonkim glasom. "Liga Plemića mora utemeljiti jaču koaliciju i izabrati učinkovito vodstvo. Da bismo
se uspješno suprotstavili jednom krajnje organiziranom kompjutorskom sveumu, potrebna nam je
vlada sastavljena od ljudskih bića koja usko surađuju, nešto mnogo bolje od ove sadašnje labave
konstrukcije." Cijelo vrijeme dok je govorio, mahao je rukama.
"Serena Butler se zalagala za to da osiguramo suradnju
Nesvrstanih Planeta kako bismo ojačali svoju obranu i dobili tampon zonu oko našeg zaštićenog
područja."
Viceroj Butler mu priđe i doda drhtavim glasom: "To je davni san moje kćeri. Sada on mora
postati i naš."
Nekolicina nesigurnih plemića ustane izrazivši s poštovanjem svoje negodovanje. Jedna mršava,
ozbiljna žena s Kiranae reče: " Zamisao da se toliko svjetova objedini pod čvrstom upravom, posebno
ako je u pitanju
vojna uprava, podsjeća me na vrijeme Titana."
Jedan sitni plemić s Hagala povika: "Nikada više carstvo!"
I Xavier povisi glas: "Nije li i carstvo bolje od istrjebljenja? Dok vi brinete o političkim
nijansama, Omnius osvaja zvjezdane sustave!
Međutim, jedan drugi reče: "Stoljećima su Liga Plemića i Sinkronizirani svjetovi držali jedni
druge na razmaku u neugodnoj ravnoteži. Omnius nikada nije prešao granice Starog Carstva.
Oduvijek smo pretpostavljali da misaoni strojevi smatraju da to ne bi bio učinkovito i vrijedno
truda. Zašto bi se to sada promijenilo?"
"Tko zna zašto, ali promijenilo se! Misaoni strojevi izgleda da su spremni za genocid." Xavier
stegne šake. Nije očekivao da će se oko ovoga razviti rasprava, jer su dokazi bili krajnje očigledni.
"Zar da se krijemo iza svoje papirnate obrane i reagiramo samo onda kada nas Omnius odluči staviti
na kušnju? Kao što smo to doživjeli ovdje na Salusi prije godinu dana, kao što smo to doživjeli na
Giedi Prime?"
Razbjesnivši se, on podiže govornicu i baci je na kupolu. Prvi red plemića se povukao pred
kišom polomljenog prizmatičnog stakla. Zaprepašteni
predstavnici počeše dobacivati da je Xavierovo ponašanje pravi presedan; ostali su pozvali
osiguranje da ukloni
poludjelog časnika iz dvorane.
Xavier je izišao kroz polomljenu kupolu i povikao dovoljno glasno da su ga svi čuli, iako više
nije koristio dobrobiti pojačivača glasa: "Odlično! Takve vas volim vidjeti! Liga se previše dugo
povlačila. Razgovarao sam i sa ostalim zapovjednicima Armade i većina nas se slaže: Moramo
promijeniti taktiku i iznenaditi strojeve. Ne treba žaliti novca i truda kako bismo upregli maštu svih
znanstvenika koji će praviti nova oružja — oružja koja će moći uništiti Omniusa, a ne samo da nas
štite ovdje kod kuće. Smatram da ćemo jednog dana morati krenuti u napad! Samo na taj način
možemo pobijediti u ovom sukobu."
Okupljeni su postupno počeli shvaćati da ih je Xavier namjerno izazvao da se ljute na njega.
Uglačanom čizmom je udario izlomljene komadiće s pozornice. "Iskustvo je naš najbolji učitelj.
Strojevi u svakom trenutku mogu ponovo napasti Salusu ili Poritrin ili Rossak, Hagal, Ginaz, Kiranu,
Senecu, Vertree, Colony, Relicon - da nastavim s
imenima? Ni jedan od naših svjetova nije siguran." Prijeteći je podigao prst. "Ali ako
promijenimo taktiku, možemo odbiti agresore junačkim, nepredvidivim potezima." Napravio je
stanku. "Imamo li mi hrabrosti za to? Jesmo li u stanju napraviti oružje koje će nam osigurati uspjeh?
Vrijeme uživanja je prošlo."
U diskusiji koja je uslijedila, Zufa Cenva je ponudila nove telepatske žrtve protiv cymeha. Već
se za taj zadatak
prijavilo mnogo novih čarobnica, rekla je ona. Lord Niko
Bludd je počeo hvaliti rad Tia Holtzmana, koji se spremao uskoro testirati novi rezonator. Ostali
predstavnici Lige ponudili su sijaset prijedloga i načina da daju svoj dopirnos.
Xavieru je laknulo i osjetio je veliko nadahnuće dok je prelazio pogledom preko okupljenih.
Postidio ih je i natjerao da pruže bučnu podršku. Za sada se nisu čuli glasovi protesta.

139
 Više nije zadržavao suze, tekle su mu slobodno niz lice i on osjeti ukus soli na usnama. Ništa
više nije osjećao niti je imao snage za bilo što. Primijetio je da ga viceroj Butler ponosno gleda, kao da
je mladić bio njegov rođeni sin.
Preuzimam Serenin plašt, shvati Xavier, i činim upravo ono što bi ona činila.

Rat je, vjerojatno u želji da postigne ravnotežu između boli i patnje, također bio plodno tlo za
neke od naših najvećih snova i dostignuća.
Holtzmanov pozdravni govor, Poritrinsko odličje za hrabrost

TIO HOLTZMAN je sa slijepim pouzdanjem nastavio razvijati svoju novu ideju, zbog čega se
Norma Cenva osjećala krajnje bezvrijedno. Pronalazač se uporno htio dokazati pred njom s tim svojim
generatorom rezonancije.
Premda je i dalje sumnjala da će se njegova zamisao pokazati na djelu, Norma nije mogla
potkrijepiti svoju nesigurnost matematičkim dokazima. Instinkt joj je, poput nekog unutarnjeg glasa,
govorio da pronalazač griješi, ali je ona to zadržala za sebe. Holtzman nikada više nije zatražio njeno
mišljenje pošto je onako grubo reagirao kada je prvi put pred njih izrazila svoje sumnje.
Norma se nadala da griješi. Konačno, bila je ljudsko biće i uopće nije smatrala da je savršena.
Dok je Mudrac radio u laboratoriji za demonstraciju pod kupolom - zdanju veličine kakvog
amfiteatra na susjednoj stijeni - Norma se držala sporednih stvari. Čak i njeno najnevinije sudjelovanje
činilo ga je nervoznim, kao da je
polagao više pažnje njenim sumnjama nego što je to glasno priznavao.
Stajala je na mostu koji je spajao dvije litice. Upravo je bila podigla ruku da se uhvati za ogradu.
Dok je slušala kako povjetarac šumi između kablova, zurila je kroz sigurnosnu mrežu u riječni
saobraćaj daleko ispod.
Čula je Holtzmana u demo-labu pod kupolom kako viče na robove koji su podizali nezgrapni
generator za proizvodnju rezonantnog polja. On bi trebao razmrviti i rastočiti svako metalno obličje.
Znanstvenik je djelovao carski u bijelo-purpurnoj odori i s počasnim lancima oko vrata, bižuterijom
koja je trebalo druge podsjetiti na nagrade koje je dobio i njegova dostignuća na polju znanosti.
Holtzman je ošinuo pogledom svoje radnike, zatim je zaobišao generator i ponovo sve provjerio. Nije
zaboravio ni najmanju sitnicu.
Današnjem testiranju nazočit će i lord Bludd i nekolicina plemića s Poritrina, tako da je Norma
razumjela
Holtzmanov strah. Ona sama nikada ne bi odlučila održati jednu tako ekstravagantnu
prezentaciju neisprobanog uređaja, međutim, znanstvenik ničim nije pokazao da imalo sumnja u svoje
čedo.
"Norma, pomozi mi oko ovoga, molim te", doviknu joj Holtzman očajnim glasom. Potrčala je na
svojim kratkim nogama s mosta u amfiteatar. S gnušanjem je pokazao na robove. "Ne razumiju ništa
od onoga što sam im rekao da učine. Nadziri ih kako bih ja mogao provjeriti kalibraciju."
Holtzmanova ekipa je u središtu oklopljene prostorije postavila metalnu lutku koja je
djelomično podsjećala na borbenog robota. Norma nikada nije vidjela nijednog pravog misaonog
robota, ali je pažljivo pregledala veliki broj uskladištenih slika. Zagledala se u tobožnjeg robota. Ovo
je bio neprijatelj, pravi negativac protiv kojeg mora usmjeriti sav svoj rad.
Pogledala je svog mentora krajnje suosjećajno, shvaćajući njegov očaj. Holtzman je imao
moralnu obvezu da se posveti svakoj ideji koja bi mu pala na pamet. Njegova je bila zadaća da smisli
način koji će im omogućiti da nastave ovu plemenitu borbu. Imao je dobar osjećaj kada su u pitanju
bile projektirane energije, polja i oružje bez projektila. Ponadala se da će njegov generator rezonancije
ipak proraditi.
Prije nego što su robovi završili postavljanje uređaja za testiranje, ispred glavne zgrade je
nastala gužva. Iznad stijena, a ispred Holtzmanovih balkona koji su gledali na rijeku, pojavile su se
trakama ukrašeni ceremonijalni brodovi. Draguni u oklopima od krljušti stajali su u letjelici pokraj
lorda Bludda, petorice senatora i dvorskog povjesničara odjevenog u crno.
Holtzman prekine posao. "Norma, dovrši ovo, molim te!" Ni ne pogledavši je, pohitao je preko
mosta koji je spajao dvije litice da pozdravi svoje uzvišene goste.
Norma počne požurivati robove, osobno podešavati kalibratore i druge uređaje prema
specifikacijama
izumitelja. Svjetlost je kroz visoke svjetlarnike obasjavala

140
 maketu robota. Pojačane metalne grede na stropu križale su se iznad njihovih glava
pridržavajući potezače i vitla koji su korišteni za podizanje ogromnog generatora rezonancije na
mjesto.
Nezadovoljni roboti Zenšijiti motali su se unaokolo u svojoj tradicionalnoj odjeći s crveno-
bijelim trakama omotanim oko svakodnevne sive jednodijelne odore. Mnogi vlasnici robova nisu
dopuštali svojim zatvorenicima da se izdvajaju, Holtzmanu je, međutim, bilo svejedno. On je samo
tražio da bez gunđanja obavljaju svoje zadatke.
Kada su obavili posao, robovi su se povukli do obližnjeg zida i maknuli poglede u stranu. Jedan
smrknuti muškarac crne brade obratio im se na jeziku koji Norma nije razumjela. Nekoliko trenutaka
kasnije, Holtzman je, s osmijehom od uha do uha, uveo svoje visoke goste u područje za
demonstraciju.
Mudrac je od ulaska napravio pravi spektakl. Niko Bludd, koji je išao pokraj njega, imao je na
sebi široku azurnu tuniku koja se nadimala pri hodu i grimizni prsluk pričvršćen preko ispupčenih
grudi. Crvenkasta brada bila mu je uredno nakovrčana. Istetovirani kružići u kutovima kapaka
podsjećali su na mjehuriće.
Dok je prolazio pokraj robova, Bludd je primijetio Normu i uputio minijaturnoj tinejdžerki
ljubazan i očinski osmijeh. Norma se formalno naklonila i ljubazno prihvatila njegovu klizavu,
nauljenu šaku.
"Znamo da je vaše vrijeme dragocjeno, lorde Bludd. I zato je sve već spremno." Holtzman
prekriži ruke. "Ovaj novi uređaj još ni jednom nije bio testiran, i Vi ćete biti prvi koji će se na
današnjoj predstavi uvjeriti u njegov potencijal."
Bluddov glas je bio dubok, ali melodičan. "Od vas uvijek očekujemo samo najbolje, Tio. Ako
misaoni strojevi imaju košmarne snove, uopće ne sumnjam da ih vi u njima pohodite."
Svita se zahihotala, a Holtzman se potrudio da porumeni. Okrenuo se prema robovima i počeo
izdavati naredbe. Šestorica radnika, postavljenih na važnim točkama oko makete robota držala je
uređaje za bilježenje podataka.
Stolice presvučene baršunom, donijete iz glavne rezidencije, bile su poredane kao počasna
mjesta. Holtzman je sjeo pokraj lorda Bludda, a Norma je morala ostati pokraj vrata. Njen mentor je
djelovao samouvjereno, ali je ona dobro znala koliko je zapravo bio zabrinut. Današnji neuspjeh
mogao bi pomračiti njegovu slavu u očima političkih moćnika s Poritrina.
Uvaženi promatrači su se smjestili na svoje nezgrapne stolice. Holtzman se zagledao prvo u
generator, a onda je počeo kružiti pogledom unaokolo kao da izgovara nijemu molitvu. Ohrabrujuće se
osmjehnuo Normi i naredio da uključe prototip.
Jedan od robova pritisnuo je prekidač kako su ga
naučili. Glomazni generator je zazujao, usmjerivši nevidljivi snop prema maketi robota.
"Kad ga budemo koristili u praktične svrhe", zausti Holtzman tek se neprimjetno lecnuvši, "već
ćemo smisliti kako da napravimo mnogo kompaktniji generator koji će se lako instalirati na male
brodove."
"Ili možemo jednostavno sagraditi veće brodove", primijeti Bludd proprativši svoje riječi
dubokim hihotom.
Zujanje je postalo glasnije, isto kao i vibriranje od koga su Normi zaklepetali zubi. Primijetila je
znoj na Holtzmanovom čelu.
"Evo, već možete vidjeti." Znanstvenik upre prst. Robot se počeo tresti, njegovi metalni udovi
su se sudarali, a torzo mu je vibrirao. "Učinak će se sve više pojačavati."
Bludd je bio oduševljen. "Taj robot je već požalio što se ikada okrenuo protiv ljudske rase, zar
ne?"
Maketa robota je polako crvenila, metal od kojeg se sastojalo njegovo tijelo se zagrijavao dok su
legure reagirale na razorno polje koje su usmjeravalo na njih. Postajao je sve svjetliji dok na kraju nije
požutio i osuo se mrljama zasljepljujuće bjeline.
"Unutrašnjost stvarnog robota bi do sada već bila uništena", reče Holtzman, konačno
zadovoljan.
Iznenada su zazvečali podupirači teškog stropa u
laboratoriji, jer je sekundarna rezonanca iz robota-cilja
pogodila strukturu kupole. Debeli zidovi su zatutnjili i zagrmjeli. Prodorno zujanje prolomilo se
zdanjem.
Norma povika: "Rezonantno polje se prelijeva." Podupirači stropa su zvečali poput razjarenih
čegrtuša.
Pojavila se pukotina u kupoli.

141
 "Isključite ga!" poviče Holtzman, međutim, užasnuti robovi su se povukli na drugi kraj
prostorije, najdalje što su mogli od generatora.
Tobožnji robot se valjao i uvijao, dok mu se tijelo topilo. Podupirači koji su ga držali unutar
gađane zone popustiše. Prijeteća borbeni stroj je poletio naprijed i iznenada se stropoštao na pod u
obliku gomile pocrnjelog metala.
Holtzman zgrabi rukav Nika Bludda. "Gospodaru, molim vas pohitajte preko mosta do mojih
glavnih prostorija. Izgleda da imamo... mali problem."
Ostali plemići već su grabili preko mosta pod velikim opterećenjem. Za sobom su povukli i
Normu. Jednom se osvrnula i vidjela da robovi Zenšijiti ne znaju što da rade. Tio Holtzman im nije
izdao nikakvu zapovijed prije nego što se uputio preko mosta odmah iza Bludda.
Norma je sa sigurnog mjesta gledala kako šestorica uspaničenih robova posrćući kreće prema
mostu. Otraga ih je požurivao tamnokosi vođa vičući nešto na tom njihovom čudnom jeziku. Prijelaz
se zanjihao kada se rezonancija iz projektora poklopila s vibriranjem metalnih dijelova koji su
spajali most.
Bradati Zenšijit, njihov vođa, ponovo je nešto viknuo. Norma je željela spasiti te nesretne,
zbunjene ljude. Zar draguni ne bi mogli nešto učiniti? Holtzman je nijemo stajao s ove strane stijene,
paraliziran od šoka.
Prije nego što je prva skupina robova uspjela prijeći, viseći most je pukao po sredini i srušio se u
ponor uz zaglušnu škripu namučenog metala. Bespomoćne žrtve su poletjele sa visine od dvije stotine
metara prema podnožju litice u rijeku.
Stojeći na pragu, iznad provalije koja je razdvajala dvije litice, crnobradi vođa ponovo opsuje.
Iza njega se srušio dio zakrivljenog krova, uništivši prototip generatora i konačno zaustavivši
nemilosrdno pulsiranje.
Prašina se počela slijegati. Nekoliko plamenova i stup dima podigoše se u zrak između
zapomaganja ranjenika koji su ostali zarobljeni unutar srušene zgrade.
Normi je pozlilo. Holtzman, koji je stajao pokraj nje, obilato se znojio i djelovao bolesno. Bez
prestanka je treptao i brisao čelo. Koža mu je poprimila sivu boju.
Bludd mu je rekao čudnim glasom: "Ovo baš nije bio tvoj najuspješniji pothvat, Tio."
"Ali morate priznati da zamisao obećava, lorde Bludd. "Gledajte samo kolika mu je razorna
moć", primijeti
Holtzman gledajući u plemiće kojima nije nedostajala ni
dlaka s glave, čak ni ne pomislivši na mrtve i ranjene
robove. "Možemo biti zahvalni što barem nitko nije povrijeđen."

Znanost: Stvaranje dilema rješenjem tajni.

NORMA CENVA, neobjavljene laboratorijske bilješke

MRLJE OD KRVI nije bilo teško oprati u razrušenoj kupoli za demonstracije, ali su zato ostali
dublji ožiljci. Dok je ekipa novih robova raščišćivala nered, Tio Holtzman je prešao preko
privremenog i ne baš stabilnog prijelaza. Tužno je gledao ostatke laboratorija.
Bel Moulav, bradati vođa robova Zenšijita, ošinuo je pogledom bešćutnog pronalazača. Mrzio je
blijedu kožu čovjeka s Poritrina, kosu ošišanu pod pravim kutovima i arogantnu šaroliku odjeću.
Znanstvenikovo bezvrijedno počasno odličje Belu Moulav ništa nije značilo. Svi
uhvaćeni Zenšijiti bili su uvrijeđeni što se jedan bezvrijedni i zabludjeli čovjek mogao razmetati
svojim bogatstvom dok gazi pravovjerne.
Bradati vođa je dubokim glasom izdavao naredbe i tješio svoju subraću. Moulav je oduvijek bio
i nešto više od najjačeg čovjeka među njima; bio je i religijski vođa, prošao je obuku na IV Anbusu i
primio najstrože zakone zenšijitskog tumačenja Budislama. Proučio je prave svete knjige i sutre,
analizirao svaki odlomak; ostali robovi su
uvijek čekali da im ih Bel Moulav protumači.
I unatoč sve svoje vjere, bio je isto tako bespomoćan kao i njegovi sudrugovi, bio je primoran
ispunjavati svaki nalog onih koji nisu vjerovali. Nevjernici nisu dopuštali Zenšijitima da žive onako
kako su to propisivale njihove svete knjige. Umjesto toga su ih uvukli u svoj besmisleni rat protiv
neposvećenih strojeva demona. To je bila strašna kazna. Buddallah im je poslao patnju u vidu karme.
Ali oni će to prebroditi i iz svega će izaći samo još snažniji...
Pod vodstvom Bela Muolava, robovi su raščišćivali ruševine, otkrivajući zgnječena tijela
sudrugova koji su radili zajedno s njima, sunarodnjake Zenšijite koji su zarobljeni kada su hvatači
robova sa Tlulaxa poharali kanjonske gradove na IV Anbusu.

142
 Buddallah će mu na kraju pokazati put koji vodi u slobodu. Dok su pričali priče oko logorske
vatre, bradati vođa je obećao da će ugnjetavači biti kažnjeni — ako ne u ovom naraštaju, onda u
sljedećem ili onom poslije njega. Ali to će se dogoditi. Nije bilo na običnom čovjeku kao što je Bel
Moulav da požuruje Boga.
Dva roba počeše uzbuđeno vikati i pomicati pali dio zida ispod koga se nalazio još živ čovjek,
iako su mu noge bile zdrobljene, a torzo izbrazdan posjekotinama koje su mu nanijeli komadići
prozorskog plaža. Holtzman, koga su morile druge brige, priđe i pogleda ranjenog čovjeka. "Nisam
liječnik, ali čini mi se da nema nade."
Bel Moulav sijevne na njega tamnim, prodornim očima. "Svejedno moramo učiniti za njega sve
što možemo", reče on na galahu. Trojica radnika Zenšijita ukloniše otpatke i preniješe povrijeđenog
čovjeka preko klimavog prijelaza. Vidari iz robovskih prostorija će se pobrinuti za njegove povrede.
Holtzman je nakon tog nesretnog slučaja podijelio osnovne medicinske zalihe, premda na taj
način nisu mogli zaustaviti ni groznicu koja je desetkovala robove. Znanstvenik je nadzirao radnike
koji su uklanjali krš, ali je zapravo mislio na svoje prioritete.
Mudrac se namrštio i nestrpljivo pokazao na robove koji su podizali komade palog stropa tražeći
žrtve. "Ti i ti, prestanite s iskopavanjem tijela za sada i iskopajte ono što je ostalo od mog uređaja."
Smrknuti zarobljenici pogledaše Moulava. On je samo odmahnuo glavom. "Sada je besmisleno
opirati se", promrmljao je na njihovom jeziku. "Međutim, obećavam vam da će i za to doći vrijeme."
Kasnije, tijekom ono malo sati predviđenih za spavanje, uklonit će svoje mrtve koji će dobiti
odgovarajući zenšijitski blagoslov i njihove duše će biti pripremljene za prelazak. Njihova religija
nikako se nije mogla pomiri s tim da se
tijela pravovjernih spaljuju, ali takav je bio običaj na Poritrinu. Bel Moulav je bio siguran da ih
Buddallah ne može kriviti što ne poštuju tradiciju, jer oni nisu imali izbora.
Međutim, može se dogoditi da je njegovo božanstvo i
jedno od onih gnjevnih. Moulay se nadao da će dovoljno dugo poživjeti da vidi kako osveta
sustiže njihove tlačitelje, pa makar ona bila i u obliku misaonih strojeva.
Kad je kupola za demonstraciju bila raščišćena, Holtzman je počeo pričati sam sa sobom,
planirajući nove eksperimente i testove. Razmišljao je i o tome da kupi još robova i nadoknadi
izgubljene.
Sve u svemu, iz kupole za demonstraciju izvađeno je dvanaest robova, dok su one koji su pali s
visećeg mosta već ranije izvadile iz rijeke javne ekipe za kremaciju i riješile ih se. Bel Moulav ih je
sve znao poimence, i on će se pobrinuti da se Zenšijiti uvijek mole za njih. On nikada neće zaboraviti
što se ovdje dogodilo.
Niti će zaboraviti tko je za to bio odgovoran: Tio
Holtzman.

Um postavlja proizvoljni okvir zvan "stvarnost", koji je sasvim nezavisan od onoga što
dojavljuju osjetila.
Kogitori: Osnovni postulat

"NIŠTA NIJE NEMOGUĆE", rekao mu je mozak bez tijela.

U nepokretnom sivilu prije svitanja, Iblis Ginjo se nemirno prevrtao u svom privremenom
krevetu na rubu radnog logora i stambenih košnica ljudi robova. Kako je vrijeme bilo neuobičajeno
toplo za ovo doba godine, izvukao je svoj prilagodljivi krevet na trijem jednostavnog bungalova koji
su mu neo-cymehi osigurali. Ležao je budan, zureći u udaljene zvijezde i pitajući se koje su od njih još
u vlasti slobodnih ljudi.
Tamo daleko, Liga je uspijevala zadržati Omniusa na razmaku već tisuću godina. Pažljivo
slušajući, ali plašeći se postavljati pitanja ili privlačiti pažnju na sebe, Iblis je čuo izvještaje o tome
kako su strojevi prvo osvojili, a zatim i izgubili Giedi Prime. Spretna ljudska bića su otjerala strojeve,
ubila Titana Barbarossu i uništila tamošnju kopiju Omniusa.
Nevjerojatno dostignuće. Ali kako? Kako im je uspjela takva jedna pobjeda? Kakve li to vođe
imaju? I kako bi on
isto to mogao učiniti ovdje?
Ošamućen i umoran, Iblis se promeškoljio. Ponovo će čitav dan provesti uvjeravajući niže
robove da obave besmislene zadaće koje su im izdali strojni gospodari. Svakoga dana isto, a misaoni
strojevi su mogli trajati tisućama godina. Što bi on mogao postići tijekom samo jednog kratkog
ljudskog života?
Međutim, Iblis je ozbiljno shvatio kogitorove riječi: Ništa nije nemoguće.

143
 Otvorio je oči s namjerom da uhvati skori izlazak sunca. Umjesto toga, ugledao je iskrivljeni
odraz, zakrivljeni zid od pleksiglasa, ružičaste organske konture obješene u kontejneru s fluidom
nabijenim energijom.
Naglo je sjeo u krevetu. Kogitor Eklo je počivao na daščanom podu njegovog trijema. Pokraj
posude je sjedio krupni redovnik, Aquim, njišući se naprijed-natrag zatvorenih očiju i meditirajući u
transu izazvanom semutom.
"Što ćete vi ovdje?" upitao je Iblis prigušenim glasom. Od straha mu se stegnulo grlo. "Ako vas
cymehi zateknu u kampu..."
Aquim otvori svoje zamućene oči. "Ljudi povjerenici nisu jedini koji imaju dogovor s Titanima i
Omniusom. Eklo želi razgovarati direktno s tobom."
Iblis proguta slinu i prijeđe pogledom s povećanog mozga obješenog u elektrofluidu na
redovnika izmučenog izgleda. "Što želi?"
"Eklo ti želi pričati o ranijim neuspjelim pobunama ljudskih bića." Cijelo vrijeme je držao ruku
na posudi s mozgom i milovao glatku površinu kao da hvata vibracije. "Jesi li ikad čuo za Pobune
Hrethgira?"
Iblis se bojažljivo osvrnuo unaokolo. Nije primijetio ni jedno Omniusovo stražar-oko. "To baš
nije ona vrsta povijesti s kojom se robovi smiju upoznati, pa čak ni vođa ekipe mog ranga."
Pomoćnik se nagnuo naprijed, nakostriješivši obrve. Počeo je govoriti o stvarima koje je naučio,
premda nije bio direktno povezan putem elektrofluida s kogitorovim
mislima. "Do krvavih pobuna je došlo nakon što su se Titani preobratili u cymehe, ali prije nego
što se Omnius probudio. Kada su osjetili da su besmrtni, cymehi su postali strašno brutalni. Naročito
onaj koga zovu Ajax, koji
je s toliko zlobe mučio preživjela ljudska bića da ga je čak i
Hecata, njegova družica, napustila i nestala."
Iblis reče: "Ajax se nije mnogo promijenio tijekom stoljeća."
Aquimove oči s crvenim podočnjacima zasjaše, a Eklov mozak zadrhta u svojoj hranjivoj
otopini. "Zbog pretjerane Ajaxove brutalnosti, potlačena ljudska bića su se pobunila, uglavnom na
Walgisu, međutim, pobuna se proširila i na Corrin i Richese. Robovi su se digli i uništili dvojicu
prvobitnih Titana, Alexandera i Tamerlana.
Cymehi su odgovorili brzo i odlučno. Ajax je uživao u
blokadi Walgisa, poslije čega je metodički istrijebio sva
tamošnja ljudska bića. Milijarde su pobijene."
Iblis je pokušavao razmišljati. Ovaj kogitor je došao čak iz svoje visoke kule da vidi njega.
Veličina tog čina ga je ošamutila. "Želite li vi to meni reći da je pobuna protiv strojeva moguća ili da
je od početka osuđena na propast?"
Krupni svećenik je ispružio ruku i ščepao Iblisa za zglavak. "To će ti reći sam Eklo."
Iblis je osjetio strah, ali prije nego što se stigao usprotiviti, Aquim mu je gurnuo vrhove prstiju u
viskozni elektrofluid koji je okruživao drevni mozak kogitora. Iblisu se klizavi rastvor prvo učinio
ledeno hladan, a onda vreo.
Koža ga je peckala kao da je po njegovoj šaci trčalo tisuću sićušnih paukova.
A onda je odjednom počeo osjećati misli, riječi, dojmove koji su potekli ravno u njegov um iz
Ekla. "Ta pobuna je propala, ali oh, kakav je to slavan pokušaj bio!"
Iblis je primio još jednu poruku, ova se nije sastojala iz riječi, ali je svejedno nešto priopćavala,
poput epifanije, izravnog kontakta božanstva i čovjeka. Imao je dojam da se pred njim otvorilo
njegovo veličanstvo svemir, da su se razjasnile tolike stvari koje ranije nije razumio... tolike stvari
koje je Omnius skrivao od robova. Osjetivši posvemašnji spokoj, uronio je šaku dublje u tekućinu.
Njegovi prsti vrlo nježno dodirnuše kogitorovo tkivo.
"Nisi sam." Eklove riječi prodriješe do same njegove
duše. "Ja ti mogu pomoći. Aquim ti može pomoći."
Iblis je nekoliko trenutaka zurio prema obzoru na kome se počelo pojavljivati zlatno sunce
obasjavajući porobljenu Zemlju. Više nije gledao na tu priču o propaloj pobuni kao na upozorenje, već
kao na znak nade. Bolje organizirana pobuna mogla bi uspjeti, ako bi bila vođena kako treba i ako bi
bila dobro isplanirana. I ako bi imali pravog vođu.
Iblis, koji nikada u životu nije imao drugi cilj osim da uživa u udobnostima koje mu je pružao
položaj povjerenika strojeva, sada je osjetio kako u njemu raste bijes. Otkrivenje mu je zapalilo srce.
Redovnik Aquim je izgleda bio opsjednut istom strašću iza svog semutom zamućenog izraza.
"Ništa nije nemoguće", ponovio je Eklo.
Zapanjeni Iblis izvadi ruku iz fluida pod naponom i zagleda se u svoje prste. Krupni redovnik
podiže posudu s mozgom i zapečati je. Priljubivši cilindar na grudi, pješice

144
 se uputio prema planinama, ostavivši Iblisa da tetura opijen vizijama koje su mu preplavile
dušu.

Vjerovanje u "inteligentni" stroj izvor je pogrešnih informacija i neznanja. Broj neprovjerenih

pretpostavki raste. Ne postavljaju se ključna pitanja. Nisam shvatio koliko sam bio ohol niti kakvu
sam pogrešku počinio, sve dok nije postalo prekasno za nas.
BARBAROSSA, Anatomija jedne pobune

ERASMUSU JE BILO ŽAO što sveum nije provodio više vremena proučavajući osjećaje ljudi.
Konačno, Sinkronizirani svjetovi su imali pristup ogromnim arhivama u kojima su bila sakupljena
tisućugodišnja ljudska znanja. Da se Omnius potrudio, sada bi mogao shvatiti koliko je veliko bilo
razočaranje nezavisnog robota.
"Tvoj je problem, Omniuse", robot se obratio ekranu u jednoj izdvojenoj prostoriji visoko u
svojoj vili na Zemlji, "u tome što očekuješ točne i određene odgovore u jednom, u samim temeljima
nepostojanom, sustavu. Želiš da se veliki broj eksperimentalnih subjekata - od kojih su svi ljudi -
ponaša na predvidiv način, da budu ustrojeni poput tvojih robota čuvara."
Erasmus je koračao ispred ekrana dok Omnius nije konačno usmjerio dva lebdeća stražar-oka da
ga skeniraju iz različitih kutova.
"Tražio sam od tebe da napraviš detaljni model koji objašnjava i sasvim točno predviđa ljudsko
ponašanje. Kako ih natjerati da nam budu od koristi? Očekujem od tebe da mi na to pitanje odgovoriš
na zadovoljavajući način." Zatim je Omnius povisio glas. "Toleriram tvoje beskrajne testove očekujući
da ću na kraju ipak dobiti
odgovor. Dovoljno dugo si pokušavao. Ali ti si poput djeteta koje se u nedogled igra istim
glupostima."
"Služim jednom vrijednom cilju. Da ja ne nastojim
shvatiti hrethgire, ti bi bio potpuno zbunjen. Rečeno jezikom ljudi, ja sam poznat kao tvoj
'đavolov advokat'."
"Pojedini ljudi smatraju da si đavao glavom", uzvrati mu Omnius. "Podrobno sam razmislio o
tvojim pokusima i moram zaključiti da nam ništa od onoga što otkriješ o ljudskim bićima neće biti ni
od kakve koristi. Njihova nepredvidivost je upravo to - potpuno nepredvidiva. Ljudi zahtijevaju stalno
održavanje. Oni stvaraju nered... "
"Stvorili su i nas, Omniuse. Smatraš li ti da smo mi savršeni?"
"A smatraš li ti da će nas oponašanje ljudi učiniti savršenijima?"
Iako sveum neće iz toga izvući nikakav zaključak, Erasmus je preoblikovao svoje prilagodljivo,
zamišljeno lice: sada se ono mrštilo. "Da... mislim", konačno je odgovorio robot. "Možemo postati
bolji i od jednih i od drugih."
Stražar-oči su ga slijedile dok je prelazio preko
prostorije u palači kako bi izišao na balkon nekoliko katova iznad popločanog trga koji je gledao
mrežu gradskih ulica. Fontane i parkovi su bili veličanstveni; bile su to imitacije iz zlatnog doba
umjetnosti na Zemlji. Ni jedan drugi robot nije toliko cijenio ljepotu kao on. Ovog oblačnog
popodneva, umjetnici su klesali šare oko prozora, a na pročelje zgrade dodavali su nove niše kako bi
Erasmus mogao postaviti dodatne kipove i nove sanduke s raznobojnim cvijećem, jer je Serena Butler
toliko uživala brinuti o njemu.
Sa svog visokog balkona nadnosio se nad poslušnim ljudskim bićima. Pojedini radnici su
podigli pogled prema njemu i još marljivije prionuli na posao, kao da su se plašili da će ih kazniti ili
da će ih - što je bilo još gore - izdvojiti za svoje užasne laboratorijske projekte.
Erasmus je nastavio razgovor sa sveumom. "Uvjeren sam da si barem malo zainteresiran za neke
od mojih pokusa, Omniuse, zar ne?"
"Dobro znaš kako glasi odgovor na to pitanje." Erasmus odgovori: "Da, pokus kojim sam stavio
na
kušnju odanost tvojih ljudskih podanika lijepo napreduje.
Uručio sam zagonetne poruke šačici kandidata povjerenika - ne želim otkriti njihov točan broj -
u kojima sam im predložio da se pridruže sve jačoj pobuni protiv tebe."
"Ne sprema se nikakva pobuna protiv mene."
"Razumije se da ne. Ako su ti dotični povjerenici
potpuno odani, odmah će odbaciti takvu jednu mogućnost. S druge pak strane, ako iskreno
vjeruju u tvoju vladavinu, odmah su morali prijaviti moje provokativne poruke. Stoga pretpostavljam
da si dobio izvještaje od subjekata koje sam testirao?"

145
 Omnius je dosta dugo oklijevao. "Ponovo ću provjeriti u mojim zapisima."
Erasmus je neko vrijeme promatrao marljive umjetnike na trgu, a zatim se uputio hodnicima u
gornjem dijelu vile na drugu stranu velike zgrade. Tamo se zagledao u bijedan ograđeni prostor i
spremišta za razmnožavanje iz kojih je uzimao subjekte za eksperimente.
Prije dosta vremena, odgojio je podskup zarobljenika u užasnim uvjetima, tretirajući ih poput
životinja, da ustanovi kako će to utjecati na njihov mnogo hvaljeni "ljudski duh". Nije se iznenadio
kad su se poslije jednog ili dva naraštaja potpuno prestali civilizirano ponašati, izgubili su svaki moral,
prestali obavljati obiteljske dužnosti i ostali bez dostojanstva.
Erasmus reče: "Kada smo ljudskim bićima na Sinkroniziranim svjetovima nametnuli kastinski
sustav, pokušao si ih disciplinirati i natjerati da sliče na strojeve." Prelazio je pogledom preko prljave,
bučne gomile u robovskim spremištima. "Kastinski sustav je odgovarao izvjesnim kategorijama, i mi
smo ovjekovječili model ljudskog ponašanja koji im je dopuštao da shvate koliko su
drugi članovi njihove vlastite rase drukčiji. U prirodi je
ljudskih bića da teže prema onome što nemaju, da kradu nagrade koje bi netko drugi mogao
osvojiti. Da zavide jedni drugima."
Usredotočio je svoja optička vlakna na divni ocean koji se prostirao iza prljavih spremišta za
robove, uskovitlanu plavo-bijelu vodu u podnožju padine. Podigao je svoje lice uvis kako bi se mogao
usredotočiti na galebove na nebu. Takvi prizori su mnogo više odgovarali njegovoj uprogramiranoj
estetici nego prljavi, ograđeni prostori ljudi.
Erasmus nastavi: "Najprivilegiranija ljudska bića, kao što je trenutni Agamemnonov sin,
zauzimaju najviše položaje među pripadnicima svoje vrste. Oni su naši pouzdani kućni ljubimci i
nalaze se negdje na pola puta između osjećajnih biologika i misaonih strojeva. Među njima biramo
kandidate koji će biti preobraženi u neo- cymehe."
Stražar-oko je zujalo tik uz robotovu uglačanu glavu. Omnius se oglasio kroz taj leteći uređaj:
"Sve ja to znam."
Erasmus je nastavio kao da ga nije čuo. "Kasta ispod povjerenika sastoji se od civiliziranih i
obrazovanih biologika, spretnih mislilaca i kreativaca, kao što su recimo arhitekti koje su projektirali
beskonačne spomenike Titana. Na njih se oslanjamo kada su u pitanju sofisticirani zadaci, kao što su
ovi koje upravo obavljaju umjetnici i obrtnici u mojoj vili. Odmah ispod njih dolazi moja posluga,
moji
kuhari i vrtlari."
Robot je ponovo prešao pogledom preko spremišta za robove i shvatio da je ta zaprepašćujuća
ružnoća izazvala u njemu želju da se vrati u svoje cvjetne vrtove i da luta među brižljivo njegovanim
vrstama. Serena Butler je već učinila pravo čudo s biljkama. Imala je dara za vrtlarstvo.
"Priznajem da su oni tamo jadnici u mojim spremištima dobri samo za razmnožavanje ili za
vivisekciju u medicinskim pokusima."
Erasmus je u nekom smislu bio sličan Sereni: morao je često podrezivati i čistiti od korova
ljudsku rasu u vlastitom vrtu.
"Žurim još dodati", reče Erasmus, "da nam je ljudski soj u cjelini od neprocjenjive važnosti.
Nezamjenjiv je."
"Već sam imao prilike čuti sve tvoje argumente", promrmljao je Omnius dok se stražar-oko
podiglo više, kako bi imalo bolji pregled. "Iako su strojevi u stanju obaviti svaki zadatak što si ga
naveo, ipak sam prihvatio odanost svojih podanika ljudi i nekima od njih udijelio izvjesne privilegije."
"Tvoji argumenti nisu baš..." Erasmus je oklijevao, jer bi riječ koju je imao na umu predstavljala
najtežu uvredu za jedan kompjutor. Htio je reći: logični.
Omnius reče: "Budući da sva ljudska bića gaje tu neobičnu sklonost prema religiji i vjeruju u
nerazumljive stvari, trebalo bi se pomoliti da tvoji pokusi dokažu da sam ja u pravu glede ljudske
prirode, a ne ti. Jer ako si ti u
pravu, Erasmuse, to će imati neizbježne i strašne
posljedice po cijelu njihovu rasu."

Religija, koju su ljudi često smatrali za silu koja ih je znala podijeliti, također je u stanju
objediniti ono što bi se bez nje raspalo.
LlVIJA BUTLER, osobni dnevnici

BLATNJAVE RAVNICE koje je stvarala Isana prostirale su se u širokoj lepezi oko mjesta na
kojem se rijeka

146
 utapala u žitki mulj i blato. Dječak Ishmael je stajao gol do pojasa u blatu, jedva uspijevajući
održati ravnotežu. Svake noći je prao svoje izranjene dlanove i mazao ih melemima koji bi se ubrzo
isprali.
Nadzornici radnih skupina nisu imali nimalo samilosti prema nevoljama robova. Jedan je ščepao
Ishmaela za ruku i okrenuo je da pogleda rane, a zatim ga je odgurnuo. "Nastavi s radom, to će te
očvrsnuti." Ishmael se vratio svom poslu, ali mu nije promaklo da su čovjekove ruke bile mnogo
mekše od njegovih.
Kada prođe sezona školjki, vlasnici robova će im naći neki drugi posao, možda će ih poslati na
sjever na polja šećerne trske da sijeku debele stabljike i sakupljaju sokove.
Pojedini Zensuniji su mrmljali da će, ako ih prebace na poljoprivredna polja, noću pobjeći u
divljinu. Ishmael,
međutim, nije znao kako da preživi na Poritrinu, nije znao koje su biljke jestive, nije poznavao
ovdašnje grabljivice, dok ih je na Harmonthepu znao sve do jedne. Onaj tko pobjegne neće imati ni
alata ni oružje, a ako ga uhvate sigurno će biti teško kažnjen.
Nekolicina blatnjavih robova je zapjevala, ali su se narodne pjesme razlikovale od jednog
planeta do drugog, i stihovi nisu bili isti kod svih budislamskih sekti. Ishmael je radio dok ga mišići i
kosti nisu zaboljeli i dok nije vidio
ništa osim sunčevih zraka koji su se odbijali od stajaće vode. Bit će da je posadio milijun
presadnica ljuskara, ako se uzme u obzir koliko puta je već otišao do bazena i natrag. Uopće nije
sumnjao da će od njega tražiti da ih zasadi još milijun.
Kada je začuo da se zviždaljka tri puta prodorno oglasila, Ishmael je podigao pogled i ugledao
nadzornika sa žabljim usnama, suhog i sigurnog na platformi izdignutoj visoko iznad blatnjavih polja.
Ishmael je znao da još nije vrijeme za kratki jutarnji odmor.
Nadzornik je škiljeći prelazio pogledom preko radnika, kao da ih razvrstava u svom umu.
Pokazao je na šačicu najmlađih zasađivača, među kojima je bio i Ishmael, i naredio im da dođu natrag
na suho tlo. "Operite se. Premješteni ste."
Ishmael je imao dojam da mu je neka ledena ruka stegnula srce. Iako je mrzio smrdljivo blato,
njegova jedina veza s rodnom planetom i djedom bile su ovdašnji robovi s
Harmonthepa.
Neki od "dobrovoljaca" počeše zapomagati. Dvojica od onih koji nisu bili izabrani uhvatiše se
za svoje sudrugove koji su bili premješteni, odbijajući da ih puste. Nadzornik žabljih usta osu paljbu
psovki po njima i počne im prijetiti šakom. Zatim su pristigla i dvojica naoružanih draguna čiji
je zadatak bio da provedu nalog. Dok su razdvajali robove, zaprljali su blatom svoje zlatne
uniforme. Iako je bio tužan i prestrašen, Ishmael se nije protivio. Što bi mu vrijedilo da im se
suprotstavi, kad ih ionako ne bi mogao svladati.
Nadzornik razvuče svoje žablje usne u osmijeh. "Vi ste pravi sretnici. Dogodila se nesreća u
laboratorijima Mudraca Holtzmana i potrebni su mu robovi koji će obavljati izračunavanja. Pametni
momci. U odnosu na ovo, to je lak posao."
Ishmael je, dakako, bio nepovjerljiv dok je odmjeravao skupinu blatnjavih mladića.
Ponovo ga premještaju, lišavaju ga i ovog užasnog životarenja na koje se počeo navikavati.
Ishmael je cupkao za ostalima, ne shvaćajući što se od njega očekuje. Ali već će on naći načina da
nekako opstane. Djed ga je naučio
da je preživljavanje bit uspjeha i da je nasilje posljednje sklonište neuspjeha. To je bilo načelo
koga su se držali Zensuniji.
Izriban i ošišan gotovo do gole kože, Ishmael se vrpoljio u svojoj novoj odjeći. Čekao je u
velikoj prostoriji s još desetak regruta uzetih iz radnih ekipa oko Starde. Stražari
draguni ostali su stajati kod vrata. U svojim oklopima od zlatnih krljušti i s ukrašenim kacigama
sličili su na ptice grabljivice.
Ishmael se smjestio pokraj jednog tamnokosog dječaka otprilike njegovih godina koji je imao
svijetlo smeđu kožu i usko lice. "Zovem se Aliid", tiho reče dječak, iako su im stražari naredili da šute.
Aliid je imao temperament koji je nagovještavao nevolje ili je možda rođen za vođu. Vizionar ili pak
kriminalac.
"Ja sam Ishmael." Nervozno se osvrnuo oko sebe. Dragun se okrenuo prema njima i oba dječaka
zašute.
Čim je stražar skrenuo pogled, Aliid je žurno ponovo
progovorio. "Pohvatali su nas na IV Anbusu. Odakle ti dolaziš?"
"S Harmonthepa."
U sobu je ušao neki lijepo odjeveni muškarac i svojim ulaskom izazvao komešanje. Imao je
blijedu kožu i četvrtasto podšišanu grivu sijede kose. Izgledao je i ponašao se kao gospodar. Nosio je

147
ukrasne lance oko vrata i bijelu odoru širokih rukava koja je lepršala oko njega. Njegovo lice i
prodorne oči nisu pokazivali naročito
zanimanje za gomilu robova. Prezrivo je procjenjivao mlade radnike; vidjelo se da nije baš
zadovoljan, ali da se pomirio sa sudbinom. "Poslužit će - ako budu dobro uvježbani i brižljivo
nadgledani."
Stajao je pokraj jedne minijaturne djevojke
bezizražajnog lica, koja je imala tijelo djeteta, premda se
po licu vidjelo da je mnogo starija. Muškarac odjeven u bijelo, koji je očigledno razmišljao o
nečem sasvim drugom, promrmlja nešto i udalji se kao da ima važnijeg posla.
"To je bio Mudrac Holtzman", obavijesti ih djevojka. "Slavni istraživač je sada vaš gospodar.
Mi ćemo svojim radom doprinijeti pobjedi nad misaonim strojevima." Uputila im je osmijeh pun nade,
ali izgleda da je većini dječaka robova bilo sasvim svejedno kakvi su bili ciljevi njihovog novog
gospodara.
Zbunjena njihovom reakcijom, ona nastavi: "Ja sam Norma Cenva. Radim s Mudracom
Holtzmanom. Bit ćete uvježbani za aritmetička izračunavanja. Svi mi osjećamo posljedice rata s
misaonim strojevima. Vi ćete na ovaj način ispuniti svoju dužnost." Zvučala je kao da je uvježbavala
govor.
Aliid se namrštio, omalovaživši njezine riječi: "Viši sam od nje!"
Kao da ga je čula, Norma se okrenula i pogledala ravno u Aliida. "Jednim jedinim potezom
svoje pisaljke, možete obaviti proračun koji će nam možda osigurati pobjedu nad Omniusom. Imajte to
na umu."
Kada se ponovo okrenula od njega, Aliid procijedi: "Čak i da osiguramo pobjedu za njih, hoće li
nas osloboditi?"
Noću su robove u zajedničkim prostorijama na imanju
na vrhu stijene ostavljali na miru. Tu su budislamski zarobljenici održavali u životu svoju
kulturu.
Ishmael se iznenadio što su ga bacili među članove sekte Zenšijita, koja je na sasvim drukčiji
način tumačila Budislam, zbog čega se i odvojila od Zensunija još prije mnogo stoljeća, prije velikog
bijega iz Starog Carstva koje se raspadalo.
Upoznao je njihovog mišićavog, tamnookog vođu, Bel Moulaya, čovjeka koji je isposlovao
dozvolu za svoje ljude da nose tradicionalne prugaste tkanine preko žućkasto- smeđih radnih odora.
Plemenska odjeća bila je simbol njihovog identiteta, bijelo je označavalo slobodu, a crveno krv.
Čuvari robova na Poritrinu nisu poznavali njihove simbole i to je bilo dobro.
Bistrooki Aliid sjedne pokraj Ishmaela. "Slušaj Bel
Moulava. On će nam dati nadu. On ima plan."
Ishmael se sav skupio. Želudac mu je bio pun čudne, bezukusne hrane koja ga je ipak zasitila.
Iako je prezirao svog novog gospodara, dječaku se više sviđalo raditi ovdje nego na onim užasnim
blatnjavim poljima.
Bel Moulav ih je odlučnim i grubim glasom sve pozvao da se pomole, a zatim je počeo
izgovarati svete sutre na jeziku kojeg je koristio i Ishmaelov djed, tajanstvenom jeziku kojeg su
razumjeli samo najposvećeniji. Na taj način su razgovarali, znajući da ih gospodari ne mogu
prisluškivati.
"Naš narod je čekao na osvetu", rekao je Moulav. "Bili smo slobodni, a zatim zarobljeni. Neki
od nas su novodošli robovi, dok ostali služe zlim ljudima već generacijama." Gledao ih je užarenim
očima, a bijeli zubi su mu se isticali naspram tamnih usana i crne brade. "Bog nam je podario umove i
vjeru. Na nama je da pronađemo oružje i potrebnu odlučnost."
Ishmael se osjećao neugodno kada su Zenšijiti počeli mrmljati između sebe. Bel Moulav se
izgleda zalagao za otvorenu pobunu, za napad na gospodare. Ishmael nije smatrao da je to ono što bi
Buddallah propovijedao.
Robovi s IV Anbusa su šapatom izgovarali prijetnje i zagovarali odmazdu. Moulav je pričao o
pogubnom testiranju generatora, zbog koja je život izgubilo sedamnaest nevinih robova.
"Izloženi smo brojnim ponižavanjima", rekao je Moulav. Robovi se složiše s njim. "Radimo sve
što naši gospodari traže od nas. Oni žanju ono što mi posijemo, ali Zenšijite" - na brzinu je prešao
pogledom preko Ishmaela i ostalih pridošlica - "kao i našu braću Zensunije, nikada neće osloboditi."
Nagnuo se naprijed kao da mu um opterećuju mračne misli. "Odgovor je u našim rukama."
Ishmael se sjetio da se njegov djed zalagao za filozofski i nenasilni pristup rješavanju problema.
Ali, stari Weyop nije mogao spasiti svoje selo. Pacifizam bi u trenucima najveće krize uvijek ostavio
Zensunije na cjedilu.
Bel Moulav je podigao žuljevitu šaku kao da je

148
 namjerava gurnuti u pucketavu vatru. "Ljudi koji smatraju da su rođenjem stekli pravo da budu
naši gospodari, rekli su nam da ih nimalo ne grize savjest što naš narod tjeraju da radi. Tvrde da smo
dužnici čovječanstva, jer smo odbili sudjelovati u njegovom budalastom ratu protiv strojnih demona
— demona koje su oni stvorili i koje su u početku nadzirali. Ali poslije mnogo stoljeća ugnjetavanja,
narod Poritrina je postao naš dužnik. I taj dug moraju platiti u krvi."
Aliid je radosno uzviknuo, međutim, Ishmaelu je bilo neugodno. Nije se slagao s takvim
pristupom, ali nije imao ni drugo rješenje. Pošto je bio samo dječak, ništa nije rekao niti je komentirao
ovaj sastanak.
Već je, kao i svi drugi, nastavio slušati Bel Moulava...

Žedni ljudi pričaju o vodi, ne o ženama.

Vatrena poezija Zensunija s Arrakisa

DALEKO OD LIGE SVJETOVA, na nesvrstanim planetima, postojalo je na tisuće naselja koja

nisu bila ucrtana u karte. Bila su to mjesta u kojima su zaboravljeni ljudi samo životarili. Ovdje nitko
neće ni primijetiti da je nekoliko sela poharano.
Pridržavajući se duge tradicije, dobri trgovci robovima s Tlulaxa izbjegavali su posjećivati često
isti svijet već su više voljeli iznenaditi one skupine budućih zarobljenika koje ni u što nisu sumnjale.
Na taj način im nisu pružali priliku da osmisle obranu. Domišljati dobavljač robova pronalazio je nove
kolijevke života, nedirnuta bogatstva. Negostoljubivi svijet Arrakis djelovao je, zbog mnogo razloga,
kao savršeno mjesto za lov.
Tuk Keedair je ostavio svoju transportnu letjelicu na
stazi i poslao teretni brod i svježu posadu na površinu. Dao im je i dovoljno kredita da unajme
nekoliko pohlepnih mjesnih stanovnika. Potom se i sam Keedair spustio u svemirsku luku u gradu
Arrakisu u namjeri da krene u izviđanje prije nego što isplanira prepad na neko od ovdašnjih naselja.
Morao je dobro paziti dok je ispitivao
nove ciljeve za otmicu ljudi, naročito na ovom pustom
svijetu na samom kraju svemira.
Troškovi dolaska ovamo — gorivo, hrana, brodovi i posada — bili su izuzetno visoki, da i ne
spominje vrijeme koje je utrošio na putovanje i trošak koji će imati oko prebacivanja robova u stazis-
kontejnerima. Keedair je sumnjao da će mu se akcija na Arrakisu uopće isplatiti. Nije ni čudo što su
ljudi ostavljali ovo mjesto na miru.
Grad Arrakis je poput kraste prianjao uz ružnu kožu planeta. Barake i montažna prebivališta bila
su ovdje podignuta jako davno.
Malobrojno stanovništvo jedva je preživljavalo pružajući usluge izgubljenim trgovcima ili
istraživačkim letjelicama i prodajući namirnice bjeguncima pred zakonom. Keedair je pretpostavljao
da svatko tko je bio dovoljno očajan da čak ovamo pobjegne, bio u zaista velikoj nevolji.
Kada se smjestio u jadnom baru u svemirskoj luci, njegova trokutna zlatna naušnica
zasvjetlucala je na prigušenoj svjetlost i. Tamna pletenica mu se spuštala duž lijeve strane lica. Njena
dužina je govorila o godinama koje je proveo lagodno, ali ne i lakomisleno.
Odmjerio je pogledom ispijene ovdašnje ljude i primijetio da su se mnogo razlikovali od
nekolicine bučnih i hvalisavih novajlija s drugih svjetova u jednom kutu, grubih muškaraca koji su
očigledno imali gomilu kredita, ali su bili nezadovoljni što na Arrakisu baš nemaju mnogo prigode
potrošiti svoj novac.
Keedair spusti ruku preko izgrebanog metalnog šanka. Šanker je bio mršavi čovjek strašno
izborane kože. Bio je suh poput bobice suhog grožđa, izgledao je kao da mu je sva vlaga bila isisana iz
tijela. Ćelavi skalp posut bolesno žutim pjegama prekrivao mu je vrh glave poput nekog poklopca na
metalnom jajetu.
Keedair je izvadio svoju tvrdu valutu, kredite Lige koji su bili zakonito sredstvo plaćanja čak i
na nesvrstanim planetima. "Danas se dobro osjećam. Koje vam je najbolje piće?"
Šanker ga je kiselo odmjerio. "Imate na umu nešto egzotično, zar ne? Mislite da bi Arrakis
mogao imati nešto čime biste mogli utažiti žeđ, a?"
Keedair je polako gubio strpljenje. "Hoću morati dodatno platiti za ovo brbljanje ili mogu dobiti
samo piće? Koje vam je najskuplje?"
Šanker se nasmijao. "To će biti voda, gospodine. Voda je najvrednije piće na Arrakisu."
Cijena koju mu je šanker rekao bila je viša od one koju bi Keedair platio za najbolje gorivo za
svemirsku letjelicu. "Toliko tražite za vodu? Neće ići."

149
 Osvrnuo se unaokolo da vidi zbija li to šanker šalu na njegov račun, ali izgleda da nije bilo tako.
Malo prije je pretpostavio da je bistro piće u malim čašama bezbojni alkohol, ali izgleda da je to
stvarno bila voda. Primijetio je u čaši jednog ekstravagantnog lokalnog trgovca u lepršavoj,
šarolikoj odjeći, koji je bio sav iskićen, čak i nekoliko kockica leda, što je bio očiti dokaz
njegovog bogatstva.
"Pa to je smiješno", reče Keedair. "Znam kad će me netko prevariti."
Šanker odmahne svojom ćelavom glavom. "Ovdje je teško doći do vode, gospodine. Mogu vam
jeftinije prodati alkohol, jer urođenici s Arrakisa ne žele piti ništa od čega će još više dehidrirati.
Čovjek koji popije previše jakog pića može pogriješiti. Ako u pustinji ne držite širom otvorene oči, to
vas može stajati života."
Keedair je na kraju naručio neko piće dobiveno fermentacijom, koju su zvali "začinsko pivo".
Bilo je jako i resko i podsjećalo na cimet koji mu je prodro duboko u grlo. Piće ga je oduševilo i
naručio je još jedno.
Iako i dalje nije vjerovao da će mu se isplatiti dolazak na Arrakis, Keedair je ipak bio u
slavljeničkom raspoloženju. Uspješna akcija na Harmonthepu od prije četiri mjeseca osigurala mu je
dovoljno kredita za cijelu godinu. Poslije tog posla, Keedair je unajmio novi tim, jer je smatrao da bi
se ljudi koji s njim ostanu predugo mogli
opustiti i postati previše zadovoljni. Uspješni poslovni ljudi s Tlulaxa nisu tako poslovali.
Keedair je nadzirao posao, zadržavao pojedinosti za sebe i stavljao pristojnu zaradu sebi u džep.
Otpio je još jedan gutljaj začinskog piva. Sve mu se više sviđalo. "Od čega je?" Budući da, čini
se, nitko od gostiju nije bio zainteresiran da stupi u razgovor s njim, ponovo se
zagledao u šankera.
"Je li ovo pivo domaće ili je uvezeno?"
"Pravi se na Arrakisu, gospodine." Kada se šanker cerio, bore su mu se preklapale poput neke
čudne origami skulpture od kože. "Donose ga ljudi iz pustinje, Zensuniji nomadi."
Keedair živne pri spomenu ove budislamske sekte. "Čuo sam da u ovdašnjim pustinjama živi
nekoliko tih bandi. Gdje ih mogu naći?"
"Njih naći?" Šanker se zahihotao. "Nitko ih ne želi ni tražiti. To vam je prljav i nasilan narod.
Ubijaju strance."
Keedair nije mogao povjerovati svojim ušima. Tek je u trećem pokušaju uspio formulirati
pitanje, jer mu se pod utjecajem začinskog piva počeo preplitati jezikom. "Ali Zensuniji - mislio sam
da su oni krotki pacifisti?"
Šanker je suho zakriještao. "Možda neki i jesu, ali ovi se ne plaše proliti krv kako bi dokazali što
misle, ako shvaćate što hoću reći."
"Ima li ih mnogo?"
Šanker mu se počne rugati. "Nikada ne viđamo više od deset ili dvadeset u isto vrijeme.
Iznenađuje me što im svako novorođenče nije mutant, koliko se pare između sebe."
Keedair se snuždio i prebacio pletenicu preko drugog ramena. Planovi su mu se počeli topiti. Ne
samo da se
istrošio doći ovamo na Arrakis, već će njegovi lovci na
robove morati pročešljati pustinju ne bi li dovukli nekoliko pustinjskih štakora na tržnicu
robova. Keedair uzdahne i otpije poveći gutljaj začinskog piva. Vjerojatno se ne
bi isplatilo. Bit će bolje da ponovo opljačka Harmonthep, pa makar mu to zamjerili ostali trgovci
robovima.
"Dakako, možda ih ima više nego što mi to mislimo", primijeti šanker. "Svi izgledaju isto,
umotani u tu svoju odjeću za pustinju."
Dok je Keedair uživao u piću, po tijelu je osjetio nekakvo bockanje, koje nije predstavljalo
pravu euforiju, već samo nalet ugode. A onda mu na um padne ideja. Konačno, bio je poslovan čovjek,
stalno u potrazi za novim mogućnostima za zaradu. Uopće nije bilo bitno odakle je roba porijeklom.
"A kako stvari stoje s ovim začinskim pivom?" Kucnuo
je glomaznim prstenom po gotovo već praznoj čaši. "Gdje ti Zensuniji nalaze sastojke? Meni se
čini da tamo vani ništa ne raste."
"Začin je prirodna tvar u pustinji. Zovemo ga melange. Možete naći čitave poteze tog začina na
dinama, otkrije ih vjetar ili izbiju na površinu prilikom eksplozija začina. Međutim, tamo vani žive
čudovišni pješčani crvi i haraju strašne oluje koje vas mogu ubiti. Ako mene pitate, neka Zensuniji
slobodno donose tovare ovoga u grad Arrakis radi zamjene za namirnice."
Keedair je razmišljao o tome da li da ponese uzorak
tog začina na Svjetove Lige. Da li bi ga mogao prodati na bogatoj Salusi ili plemićima na
Poritrinu? Nema sumnje da je ova tvar imala neobično djelovanje na tijelo... djelovala je smirujuće

150
kao ni jedna koju je do sada okusio. Ako bi je uspio prodati, možda bi nadoknadio dio troškova za ovo
istraživačko putovanje.
Sanker je klimnuo prema vratima. " Ne dobivam dovoljno začinskog piva da bih vam ga mogao
preprodati, ali upravo jutros je došla skupina nomada. Za vrijeme dnevne žege ostat će u svojim
šatorima, ali ćete ih naći navečer na tržnici u istočnom dijelu svemirske luke. Prodat će vam sve što
imaju. Samo pazite da vas ne prevare."
"Mene nitko ne može prevariti", odvrati Keedair,
okrutno se iskezivši i otkrivši svoje oštre zube. Primijetio je, međutim, da je to izgovorio obilato
preplićući jezikom, što ga je ozbiljno uplašilo. Ne smije se sresti s tim Zensunijima prije nego što iz
njegovog organizma ishlapi začinsko pivo.
Šatorska krila od smeđe i bijele tkanine osiguravala su djelimičan hlad. Nomadi su sjedili po
strani, podalje od buke svemirske luke. Ovi Zensuniji su napravili šatore i zaklone od cerade i omotača
za teret koje su tko zna gdje našli ili ukrali. Pojedine tkanine kao da su bile napravljene
od neke druge vrste polimera, od neke čudne vrste plastike kakvu Keedair nikada nije vidio.
Sunce je već zalazilo za planine ostavljajući nebo okupano nijansama narančaste i bojama vatre.
Kako je temperatura opadala, tako je vjetar postajao sve jači,
donoseći sa sobom prašinu i bockavi pijesak. Šatorska
krila su lepršala i pravila buku, ali nomadi na to uopće nisu obraćali pažnju, kao da je ta buka
bila glazba za njihove uši.
Keedair im je prišao sam. I dalje se malo ljuljao, premda je osjećao da mu se glava razbistrila
nakon što je ostatak popodneva pio samo vodu koju je plaćao po nevjerojatno visokoj cijeni. Kada su
ga primijetile, dvije žene uđoše u svoje šatore da iznesu predmete za prodaju. Raširile su ih po stolu.
U njihovoj blizini je stajao jedan čovjek na čijem je mršavom licu bio istetoviran nekakav
geometrijski simbol. Imao je tamne, sumnjičave oči.
Ne rekavši ni riječ, Keedair je pustio žene da izlože svoje šarene tkanine, zajedno s kamenjem
čudnog oblika koje su oblikovale pješčane oluje i nekoliko smiješnih, zarđalih predmeta davno
zaboravljene tehnologije koje Keedair ne bi uspio prodati čak ni najpohlepnijim i najekscentričnijim
skupljačima antikviteta. Mrzovoljno je vrtio glavom sve dok mršavi čovjek — jedna od žena ga je
nazvala Naib Dhartha - nije rekao da nema ništa drugo.
Keedair prijeđe na stvar. "Kušao sam začinsko pivo. Čovjek koji mi ga je prodao predložio mi je
da razgovaram s tobom."
"Začinsko pivo", ponovi Dhartha. "Napravljeno od melangea. Da, može se nabaviti."
"Koliko možeš isporučiti i po kojoj cijeni?"
Naib raširi ruke i kiselo se osmjehne. "O svemu možemo razgovarati. Cijena zavisi od količine
koju želiš. Možda za jednomjesečnu osobnu upotrebu?"
"Što kažeš da napunimo teretni brod?" reče Keedair, primijetivši zaprepaštenje na licima
nomada.
Dhartha se brzo pribrao. "Bit će nam potrebno vrijeme da to sakupimo. Mjesec, možda dva."
"Mogu čekati, ako se dogovorimo. Došao sam ovamo
s praznim brodom. Moram nešto ponijeti natrag." Pogledao je izložene drangulije i vjetrom
oblikovane predmete." Sasvim sigurno ne želim ponijeti ništa slično ovome.
Ismijali bi me u Ligi."
Iako je Tlulaxima bilo urođeno da se zanimaju za biološke proizvode, Keedair nije osjećao poriv
da se isključivo bavi prodajom robova. Poći će svojim putem i nikada se više neće vratiti u planetni
sustav Thalim, osim ako bude potrebno. Ionako su Tlulaxi uglavnom bili religijski fanatici i on se već
bio umorio od njihove dogme i politike. Uvijek će vladati potražnja za začinima i pićem, i ako bi mu
pošlo za rukom dati svijetu nešto novo i egzotično, neku drogu koju najbogatiji plemići nikada nisu
kušali, mogao bi dobro zaraditi.
"Ali prvo mi reci što je točno melange", nastavio je
Keedair. Gdje ga nabavljate?"
Dhartha dade znak jednoj od žena, koja se sagne i
nestane iza platnenog krila šatora. Podigao se topli
povjetarac i tkanina od polimera zaleprša glasnije nego do tada. Sunce je već skoro bilo na
obzoru, i morao je zaškiljiti kad je pogledao u njegovom pravcu. To mu je onemogućilo da primijeti
promjenu nastalu na licu čovjeka iz pustinje.
Već poslije nekoliko trenutaka žena je iznijela male šalice guste crne tekućine koja se pušila i
mirisala na cimet. Prvo je poslužila Keedaira. On znatiželjno, ali pomalo i skeptično pogleda šalicu.
"Kava pomiješana s čistim melangeom", objasni
Dhartha. "Sviđat će vam se."

151
 Keedair se sjetio koliko je koštala voda u baru i zaključi da nomad investira u njihov razgovor.
Prvi gutljaj je otpio oprezno, ali nije mogao smisliti ni jedan razlog zbog koga
bi ga tip otrovao. Osjetio je ukus vruće kave na jeziku; kao da ga je prodrmala struja. Imala je
božanstven ukus koji ga je podsjetio na začinsko pivo koje mu još nije izvjetrilo iz organizma. Morat
će biti pažljiv, jer će inače izgubiti osjećaj za pregovaranje.
"Skupljamo melange u Tanzerouftu, dubokoj pustinji kojom vladaju demonski pješčani crvi. To
je vrlo opasno mjesto. Često gubimo ljude, ali začin je dragocjen."
Keedair otpije još jedan gutljaj kave, a onda prisili sebe da zastane i ne pristane prebrzo na
dogovor. Pred njim su se otvarale sve veće mogućnosti. Pošto su se njih dvojica malo pomakli,
Keedair je sada mogao bolje promotriti Dharthino mršavo lice. Naibove oči nisu bile samo tamne;
bile su tamno plave. Čak su mu i bjeloočnice poprimile neobičnu indigo nijansu. Vrlo čudno.
Pitao se nije li ta neobičnost posljedica toga što su se Zensuniji parili samo među sobom.
Čovjek iz pustinje zavuče ruku u džep i izvuče iz njega kutijicu koju otvori i pokaže mu
sabijeni, slojeviti smeđi prah. Pružio ju je prema Keedairu, koji je promiješao sadržaj vrhom malog
prsta.
"To je čisti melange. Vrlo je jak. Stavljamo ga u piće i u jelo u našim pećinskim selima."
Keedair spusti na jezik vrh prsta posut začinom. Melange je bio jak, razveseljavao je i smirivao
istodobno. Istovremeno je osjetio i nalet energije i mir. U glavi kao da mu se još više razbistrilo, nije
uopće bio mamuran kao poslije bančenja ili drogiranja. Uspio se ipak obuzdati, ne želeći da pokaže
koliko je ushićen.
"Ako unosite melange duže vrijeme", govorio je Dhartha, "on vam pomaže da sačuvate zdravlje
i da ostanete mladi."
Keedair ništa ne reče. Čuo je bezbroj puta slične tvrdnje vezane za razne supstance smatrane
"fontanama
mladosti". Međutim, koliko je znao, ni jedna se do sada nije pokazala djelotvornom.
Neprimjetno je zatvorio kutijicu i spustio je u svoj džep, iako mu nije bila ponuđena na dar.
Ustao je. "Vratit ću se sutra. Nastavit ćemo razgovor. Moram razmisliti o ovome."
Pustinjski naib potvrdno zagunđa.
Keedair se uputio prema svome raketoplanu na pisti svemirske luke. U glavi mu se vrtjelo od
računanja. Njegova ekipa hvatača robova bit će razočarana što neće ni pokušati napasti neko selo, ali
Keedair će im platiti minimum koji im je osiguravao ugovorom. Morao je razmisliti o mogućnostima
koje su se pred njim otvarale zahvaljujući ovom silnom začinu prije nego što počne pregovora oko
cijene s nomadima. Arrakis je bio daleko, izvan uobičajenih trgovačkih putova. Ova ideja ga je
uzbudila, ali nije bio siguran da će mu se isplatiti izvoz ove egzotične tvari.
Razmišljajući hladne glave, sumnjao je da će melange ikada postati nešto više od pukog
kurioziteta.

Ljudska bića znaju preživjeti. Neke stvari rade za sebe, a onda pokušavaju prikriti svoje prave
motive pomoću složenih izgovora. Davanje darova je osnovni primjer zapravo sebičnog ponašanja.
ERASMUS, bilješke o robovima iz spremišta

AURELIUS VENPORT je nešto prije ponoći sjedio za dugačkim stolom od opal-drva u jednoj
od prostorija punih odjeka u dubinama špiljskog grada Rossaka. Prostoriju je opremio za svoje
poslovne sastanke s lovcima na droge, biokemičarima i onima koji su trgovali farmaceutskim
proizvodima, ali ju je i Zufa ponekada koristila za svoje privatne sastanke.
Iako je već odavno pao mrak, glavna čarobnica je još bila u opasnoj prašumi, gdje je
uvježbavala svoje mlade štićenice i pripremala ih za samoubilačke napade. Venport nije bio siguran je
li Zufa jedva čekala da njene dobrovoljke budu ponovo pozvane ili je strepila od tog trenutka.
Nadao se da se njegovoj družici nisu motale po glavi neke nerazumne ideje, premda bi
vjerojatno voljela i od sebe napraviti mučenicu. Zufa ga je uzimala zdravo za gotovo i prebacivala mu
je zbog nekih izmišljenih
neuspjeha, ali Venportu je svejedno bilo stalo do te hladne, blijede čarobnice. Nije je želio
izgubiti.
Zufa se trebala vratiti prije više od jednoga sata i on ju je čekao. Znao je da ne vrijedi biti
nestrpljiv. Ohola čarobnica se držala vlastitog rasporeda, smatrajući da su njegovi prioriteti krajnje
nebitni.

152
 Čak i po najtamnijoj noći, špiljsku prostoriju je osvjetljavala topla i ugodna svjetlost koja je
dolazila iz
sjajne žute kugle što je graciozno lebdjela iznad stola poput prenosivog privatnog sunca. Draga
Norma mu je to poslala na dar s Poritrina. Bio je to kompaktni izvor energije i u zraku ga je održavalo
novo suspenzorsko polje koje je ona razvila. Radio je na istom principu kao i sjajna ploča, ali je bio
mnogo djelotvorniji, jer je novi uređaj stvarao
osvjetljenje kao nusproizvod samog suspenzorskog polja. Norma ga je nazvala žarkugla i on je
razmišljao o njenim trgovačkim vrijednostima.
Venport otpije poveći gutljaj gorkog biljnog piva iz pehara ispred sebe. Napravio je grimasu, a
onda otpio još malo, pokušavajući smiriti živce. Zufa bi trebalo stići
svakog trenutka i on je jedva čekao da je vidi. Čarobnica je u prašumi podigla svetilište u
Heominu čast. Možda su sve bile sada tamo i plesale oko njega pod svjetlošću zvijezda, pjevajući
poput vještica. Ili su možda — usprkos svojoj hladnoj agnostičkoj logici i odlučnosti — u tim
privatnim trenutcima obožavale životnu silu Geje, majke Zemlje, koja je utjelovila žensku moć. Bilo
što, samo da se razlikuju od
"muškaraca slabića"...
Iz vanjskih hodnika su u prostoriju ulijetali noćni kukci privučeni svjetlošću sjajne kugle. Noćni
kukci su bili strašno proždrljivi kada je posrijedi bila ljudska krv, ali gnjavili su samo muškarce. To je
bio čest predmet šale na Rossaku; govorili su da su čarobnice bacile neku vrstu čarolije na ta sićušna
stvorenja kako bi zadržale svoje muškarce tijekom večeri u domovima, dok su žene izvodile tajne
obrede u prašumi.
Prošlo je još četvrt sata, a Zufa mu se još nije pridružila. Iznervirani Venport je završio pivo,
spustio prazni pehar na stol od opal-drva i zgađeno uzdahnuo. Zar mu ne može posvetiti samo
nekoliko trenutaka svog dragocjenog vremena?
Bilo kako bilo, on će se nastaviti i dalje truditi da zasluži njeno razumijevanje i poštovanje. Već
godinama je Venport bio vrlo uspješni izvoznik droga, začina i farmaceutskih proizvoda spravljenih
od biljaka s Rossaka. Prethodnog mjeseca su njegovi ljudi ostvarili veliku zaradu prodajom
halucinogenih droga Yardinu. Droge su postale vrlo
omiljene među budislamskih misticima koji su upravljali tim mjestom. Mistici su koristili
halucinogene s Rossaka u religijskim obredima, pokušavajući dosegnuti prosvjetljenje.
Venport je zurio u veliki, mliječno bijeli sus-kamen na stolu. Krijumčar s Buzzella, jednog od
Nesvrstanih Planeta, prodao mu je taj izuzetno rijedak i vrijedan kamen. Prodavač je tvrdio da
pojedino sus-kamenje izuzetne
čistoće posjeduje sposobnost da pojačava hipnotičku
koncentraciju. Želio je da ga Zufa ponosno nosi, možda na privjesku. Možda će pomoći
čarobnici da postane još jača.
Ubacio je zamotani komadić alkaloidne kore u usta i zdrobio je zubima, znajući da će mu
omogućiti da se opusti. Prigušio je sjajnu kuglu i podesio njen spektar tako
da je sada svjetlost bila više narančasta, zbog čega je sus- kamen oživio u svim duginim bojama.
Od alkaloidne kore
je sve počelo da ga svrbi, osjetio je kako se njegovim tijelom razlijeva spokoj... kako se polako
udaljava
od svega. Neobični kamen je hipnotički svjetlucao i on izgubi pojam o vremenu.
Kada je Zufa ušla u sobu, njeno inače blijedo lice je bilo rumeno, oči sjajne. Ostavljala je dojam
nekakvog eteričnog bića na bogatoj svjetlosti u sobi. Na sebi je imala dugu prozirnu haljinu posutu
sićušnim draguljima koji su svjetlucali poput cvijeća od rubina po njoj.
"Vidim da nemaš nikakvog važnog posla", primijeti ona i odmah se namršti.
Uspio se nekako pribrati. "Ništa važnije od čekanja da ti dođeš." Ustao je što je ponosnije
mogao i uzeo sus- kamen. "Pronašao sam ovo i sjetio se tebe. Dar s Buzzella, na kojem su moji trgovci
ostvarili nevjerojatan prihod od..." Primijetivši prezir na njenom licu, Venport se zbunio. Glas mu je
zamro.
"I što se to mene tiče?" Proučavala je ponuđeni kamen, ali ga nije dotakla. "Jesam li ikada
marila za lijepe
kamenčiće?"
"To je vrlo rijedak sus-kamen, kažu da posjeduje izvjesne... značajke koje povećavaju telepatske
moći. Možda bi ga mogla koristiti kao uređaj za koncentraciju u obuci svojih štićenica?" Stajala je
poput kakvog kipa. Vidjelo se da nije uspio na nju ostaviti neki dojam, te je stoga žurno nastavio:
"Budislamisti s Yardina žude za našim halucinogenima. Zaradio sam mnogo kredita u posljednjih
nekoliko mjeseci i mislio sam da bi ti ovaj kamen mogao koristiti."

153
 "Umorna sam, idem u krevet", reče ona ne prihvativši dar. "Moje čarobnice su već dokazale
svoje sposobnosti. Budući da se strojevi i dalje prijetnja po svaki svijet Lige, nemamo vremena zuriti u
sus-kamenje."
Zavrtio je glavom. Što bi je koštalo da je prihvatila dar? Zar mu nije mogla uputiti koju ljubaznu
riječ? Venport je bio toliko povrijeđen da ga čak ni kora za smirivanje nije mogla utješiti te je povikao:
"Ako se odreknemo čovječnosti zbog borbe protiv strojeva, Zufa, onda je Omnius već pobijedio!"
Zastala je tek na trenutak, ali se nije vratila do njega. Nastavila je prema svojim prostorijama i
ostavila ga samog nasred sobe.

Hoće li naše čovječanstvo preživjeti? Ono što čini život vrijednim življenja - ono što posjeduje
toplinu i ljepotu — i to mora opstati. Nikad nećemo imati
čovječanstvo koje opstaje ako se odreknemo cijelog svog bića — ako se odreknemo osjećaja,
tijela i misli. Ako se odreknemo misli, nećemo moći razmišljati o onome što dodirujemo. A ako se
usudimo odreći tijela, ostavit ćemo vozilo koje nas sve nosi bez kotača.
PRIMERO VORIAN ATREID, Anali vojske Džihada

ZEMLJA. Dok je bubnjala ljetna kiša, Vorian se vozio u sjajnoj, bijeloj kočiji koju su vukla
četiri bijela pastuha. Erasmus je naredio robotu kočijašu da odjene odoru sa širokim vojnim epoletama
s kojih su visjele zlatne rese i da stavi trorogi šešir kopiran s neke pradavne povijesne slike.
Ovakva ekstravagancija je bila neučinkovita i nepotrebna - da i ne spominjemo koliko je bila
zastarjela - međutim, čovjek povjerenik je čuo da je ekscentrični Erasmus često činio neobjašnjive
stvari. Vor nije mogao ni zamisliti zašto jedan tako važan predstavnik sveuma želi vidjeti baš njega.
Možda je Erasmus proučio neke od simulacija i ratnih
igara koje je Vor odigrao sa Seuratom. Bilo mu je poznato da je dotični robot izgradio velike
laboratorije za ispitivanje ljudske prirode koja je zaokupila njegov znatiželjni um. Ali što bih mu ja
mogao reći?
Dok su kotači kočije kloparali po kaldrmi ispred glavnog zdanja, Vor je obrisao zamagljeni
prozor. Impozantna vila u grogiptijanskom stilu je čak i po kiši djelovala veličanstvenije od
učinkovitih gradova građenih po uzoru na mrežu. Sasvim bi odgovarala i nekom princu.
Imanje, koje je obuhvaćalo ukrasne vrtove i dovoljno zgrada da se od njih moglo napraviti
kakvo manje selo. Pročelje glavne zgrade bilo je ukrašeno balkonima, visokim tankim stupovima i
krilatim završecima oluka koji su gledali na pristupni trg, ništa manji od kakvog gradskog trga, i koji
je bio popločan te pretrpan fontanama, kipovima izvanjskim zgradama kamenih zidova.
Što ću ja ovdje?
Prišla su mu dva ljudska bića u livrejama oborenih pogleda kao da je Vor nekakav strojni
velikodostojnik u posjetu. "Erasmus vas očekuje." Bijeli konji su se propinjali
i vrpoljili, možda i zato što nisu često imali prigode biti vani.
Jedan od dvojice slugu držao je pokrivalo kojim je štitio Vorovu tamnu kosu od kišice koja je
sipila. Vor je na sebi imao samo tuniku bez rukava i lake hlače i tresao se. Nije volio biti mokar i ova
nelagodnost ga je samo podsjetila na nedostatke i slabosti njegovog ljudskog tijela. Da je cymeh,
lako bi podesio svoju unutrašnju temperaturu i mislitrode bi odmah izbrisale sve neugodne
osjećaje. Bit će i to jednoga dana.
Na ulazu ga je pozdravila prelijepa mlada žena. "Vi ste Vorian Atreid?" Imala je egzotične oči
boje lavande i zračila je nezavisnošću, za razliku od preplašenih muškaraca u livrejama. Izvila je usne
u jedva primjetnom nagovještaju izazovnog osmijeha. "Vi ste, znači, sin onog zlog Agamemnona?"
Zatekla je Vora nespremnog te se morao pribrati prije nego što je odgovorio. "Moj otac je
cijenjeni general, prvi među Titanima. Njegovi vojni pothvati su legendarni."
"Ili sramni." Žena je zurila u njega sa zaprepašćujućim nedostatkom poštovanja.
Vor nije znao kako bi reagirao. Sve niže kaste na Sinkroniziranim svjetovima znale su gdje im je
mjesto, a ova žena sasvim sigurno nije povjerenik poput njega. Nikada mu se ni jedan drugi rob nije
obratio na ovakav način. Poslije mnogobrojnih obavljenih poslova, Vor je bio nagrađen uslugama
robinja za zabavu, zaduženim da mu griju postelju. Ni jednu nikada nije pitao kako se zove. "Zanima
me kako se zoveš, jer želim zapamtiti tvoje ime", konačno je rekao. Zbog nečega se zainteresirao za
ovu egzotičnu ljepoticu i njen neočekivani prkos.
Izgleda da se ništa manje od Vora nije ponosila svojim porijeklom. "Ja sam Serena Butler."
Povela ga je hodnikom

154
 duž kojeg su bile poredane statue i slike, a zatim u
botanički vrt kojeg je od kiše štitnio stakleni strop.
"Što ti radiš ovdje? Jesi li jedna ojd Erasmusovih... privilegiranih učenica?"
"Ja sam samo kućna robinja, ali za razliku od tebe ne služim misaonim strojevima po svojoj
želji."
Shvatio je njen komentar kao kompliment. "Da, ja sam ponosan što im služim. Pomažem da se
ostvari ono što je najbolje za našu manjkavu vrstu."
"Ti si dobrovoljni izdajnik svoje rase, jer surađuješ s Omniusom. U očima slobodnih ljudskih
bića nisi ništa manje zao od svojih strojnih gospodara. Ili ti to možda nikada do sada nije palo na
pamet?"
Vor je bio zbunjen. Slične optužbe je na njegov račun iznio i vojni zapovjednik, čovjek s Giedi
Prime. "Zao... kako zao? Zar ne shvaćaš koliko je dobra Omnius donio? To je tako očigledno.
Pogledaj samo Sinkronizirane svjetove. Vodi se računa o svim pojedinostima, sve se glatko odvija.
Zašto bi itko želio to promijeniti?"
Serena ga je pogledala kao da pokušava shvatiti da li on stvarno i misli to što govori. Konačno je
odmahnula glavom. "Ti si budala, rob koji ne vidi svoje lance. Ne vrijedi te uvjeravati." Naglo se
okrenula od njega i otišla, ostavivši ga bez riječi. "I uz svu nazovi obuku, ti ni ne znaš za bolje."
Prije nego što je uspio smisliti odgovarajući odgovor, Vor je primijetio nezavisnog robota.
Odjeven u luksuznu
odjeću, Erasmus je stajao pokraj jednog plitkog bazena i u
njegovom ovalnom licu odražavala se voda. Kišne kapi su padale kroz otvor na staklenom krovu
i kvasile njegovu odjeću. Iz pozadine je dopirala neka prijatna klasična glazba.
Serena se udaljila ne najavivši Vora. Ostao je zuriti za njom, začuđen njenim neodgojem. Divio
se njenom licu i jantarno-smeđoj kosi, kao i njenom držanju i očiglednoj inteligenciji. Bila je
zaobljena u struku, te se zapitao nije li trudna. Paradoksalno, ali privukli su ga njena arogancija, njena
žudnja za nečim nedostižnim.
Serena Butler se očigledno nije pomirila s tim da bude kućna robinja. Ako se uzme u obzir kako
su bijedno živjeli robovi u zapuštenim spremištima iza vile, na što se ona mogla žaliti? To nije imalo
smisla.
"Nema dlake na jeziku, zar ne?" primijeti Erasmus i dalje stojeći na kiši. Sada je robotovo
promjenjivo lice krasio simpatičan osmijeh.
Sklonivši se s hladne kišice, Vor primijeti: "Iznenađen sam što tolerirate njeno neprimjereno
vladanje."
"Vladanje može i prosvijetliti čovjeka." Erasmus se ponovo posvetio proučavanju kišnih kapi u
bazenu. "Smatram da je zanimljiva. Osvježavajuće iskrena - isto kao i ti." Robot zakorači prema
njemu. "Našao sam se u slijepoj ulici u mojim istraživanjima ljudske prirode zato što su većina mojih
subjekata poslušni zarobljenici koji su odgojeni da budu robovi. Oni ne znaju za drukčiji život,
oduvijek su samo služili i bili podjarmljeni, u njima nema one iskre. Oni su ovce, dok si ti,
Voriane Atreidu, vuk. A vuk je i ova Serena Butler... na svoj način."
Posjetitelj se naklonio. Rastao je od ponosa. "Bit će mi drago da vam pomognem na svaki način,
Erasmuse."
"Vjerujem da si uživao u vožnji kočijom? Odgajam pastuhe i vodim brigu da budu timareni za
važne prigode. Ti si mi pružio izgovor da ih upotrijebim."
"Bilo je to neobično iskustvo", prizna Vor. "Naj... arhaičniji način prijevoza."
"Dođi na kišu." Pozva ga Erasmus pokretom svoje sintetičke ruke. "Ugodno je, uvjeravam te."
Vor poslušno krene naprijed, pokušavajući ne pokazati koliko mu je zapravo neugodno. Kiša je
ubrzo nakvasila njegovu tuniku, ovlažila mu gole ruke; voda mu se cijedila sa slijepljene kose niz čelo
u oči. "Da, Erasmuse. Je... ugodno je".
Robot je simulirao smijeh. "Lažeš."
Vor se našali: "To je ono što ljudska bića najbolje rade." Srećom, robot ga zatim skloni s kiše.
"Hajde da
porazgovaramo o Sereni. Privlačna je, prema ljudskim standardima ljepote, je li tako?" Vor nije
znao što bi rekao, ali je Erasmus nastavio navaljivati: "Gledao sam te dok si bio s njom. Volio bi
stvarati potomke s tom divljom ženom, je li tako? Trenutno nosi dijete nekog hrethgir ljubavnika, ali
imat ćemo dosta vremena. Ona se razlikuje od svih
priprostih robinja za zabavu koje su ti bile dodijeljene, zar ne?"
Vor je razmišljao o ovom pitanju, pokušavajući dokučiti što je to, zapravo, zanimalo robota.
"Moram priznati da je prelijepa... i zamamna."

155
 Erasmus ispusti nekakav umjetni zvuk, nešto nalik na uzdah. "Tužno, ali i pokraj svih mojih
brojnih poboljšanja, kad su osjećaji u pitanju, i dalje nisam u stanju iskusiti seksualno uzbuđenje, bar
ne na način na koji se to događa biološkim mužjacima. Stoljeće sam proveo poboljšavajući i
modificirajući ono što bi moglo odgovara osjećaju ekstaze koju može doživjeti čak i najniže ljudsko
biće. Za sada nisam imao mnogo uspjeha u tome. Moji pokušaji s robinjama bih su toliko neuspješni
da me je to uplašilo."
Pozvao je Vora rukom da ga slijedi u stakleni vrt. Dok su išli stazama kroz vrt, nazivao je razne
biljke po imenu i mjestu porijekla kao da drži predavanje djetetu ili se hvali svojim znanjem. "I Serena
dosta zna o biljkama. Bila je neka vrsta stručnjaka za hortikulturu na Salusi Secundus."
Vor je ljubazno odgovarao, sve vrijeme pokušavajući pogoditi kako bi on to mogao pomoći
robotu. Obrisao je vodu s očiju; mokra odjeća mu se neugodno lijepila uz tijelo.
Erasmus je konačno objasnio mladom povjereniku zašto ga je pozvao. "Voriane Atreidu, tvoj
otac te je nedavno podvrgao tretmanu za produljenje biološkog
života." Mehaničko lice je ponovo postalo glatko zrcalo, jer nije želio Voru ni na koji način
nagovijestiti što želi. "Reci mi, kako se osjećaš sada kada su pred tobom još stoljeća? Nema sumnje da
ti je Agamemnon dao značajan dar, ništa manje značajan od njegove originalne sperme, zahvaljujući
kojoj si nastao."
Prije nego što je Vor stigao razmisliti o ovom pitanju, Serena je ušla u staklenik noseći srebrni
pribor za čaj. Spustila je poslužavnik grubo na kameni sto i sipala tamnu tekućinu u dvije šalice. Jednu
je dodala Voru, drugu robotu. Erasmus je ispružio končastu sondu s perom na vrhu u čaj kao da ga
kuša. Njegova maska-zrcalo sada je izražavala krajnje zadovoljstvo. "Odlično, Serena. Izuzetan i
zanimljiv ukus!"
Voru je bilo svejedno kakav ukus ima čaj; podsjetio ga je na gorku čokoladu pokvarenu voćnim
sokom. Serenu je izgleda zabavljao njegov izraz lica.
"Je li dobar?" upitao je Erasmus. "Serena ga je pripremila posebno za tebe. Dopustio sam joj da
izabere odgovarajući recept."
"Ima... jedinstven ukus."
Robot se nasmijao. "Opet lažeš."
"Ne, Erasmuse. Izbjegavam ti izravno odgovoriti." Vor je primijetio u Sereninim neobičnim
očima
neprijateljstvo i pitao se je li namjerno upropastila čaj. Ostavivši poslužavnik na kamenom stolu,
udaljila se
rekavši: "Možda bih u školi za povjerenike mogla naučiti da budem pokornija sluškinja."
Vor je promatrao Serenu. Bio je iznenađen što se Erasmus nije obazirao na njen bezobrazluk.
"Zabavlja me njeno opiranje, Voriane. Bezazleni prkos. Ona dobro zna da odavde nikada neće moći
pobjeći." Zavladala je kratka tišina tijekom koje je ga robot nastavio proučavati. "Nisi odgovorio na
moje pitanje o produžetku života."
Pošto je sada imao vremena na miru razmisliti, Vor reče: "Da budem iskren, ne znam što
osjećam. Moje ljudsko tijelo je krhko i lako može biti oštećeno. I dalje mogu doživjeti kakav nesretni
slučaj ili se razboljeti, ali bar neću ostarjeti i postati slab." Vor je razmišljao o svim tim godinama koje
su pred njim kao o kreditima koje treba potrošiti. Proživjet će nekoliko normalnih ljudskih života, ali
mnogo važnije će biti da postane cymeh. "Dodatne godine koje sam dobio ipak su samo treptaj oka u
usporedbi sa životom misaonih strojeva, kao što ste vi."
"Da, treptaj oka, nevoljni ljudski refleks koji shvaćam i kao fiziološku radnju i kao pojam. Ti taj
izraz koristiš kao netočnu metaforu kojom želiš označiti vrlo kratko vremensko razdoblje."
Vor je primijetio ekrane stražar-očiju na zidovima staklenika i shvatio da sveum sigurno
prisluškuje. "Jeste li uvijek ovoliko znatiželjni?"
"Znatiželja nam pomaže da učimo", odvrati Erasmus. "Postavljam pitanja zato što sam
znatiželjan. To ima smisla,
zar ne? Prosvijetli me. Volio bih ponovo razgovarati s tobom. "Ti i Serena, možete mi dati
zanimljivu perspektivu."
Vor se naklonio. "Kako želite, Erasmuse. Međutim, morat ću usuglasiti te posjete s važnim
poslom koji obavljam za Omniusa. Putnica Snova će uskoro biti popravljen i spreman za novu misiju
ažuriranja."
"Da, svi mi radimo za Omniusa." Erasmus napravi stanku. Kroz prozirni krov staklenika vidjelo
se da je kiša prestala i da su se na nebu pojavile plave krpe neba. "Više razmišljaj o smrtnosti i
dugovječnosti. Dođi da porazgovaramo prije nego što pođeš na sljedeće putovanje."
"Zatražit ću dopuštenje, Erasmuse."

156
 Erasmusa je zainteresirala zadivljujuća međuigra između dvoje ljudskih bića te je ponovo
pozvao Serenu i naredio joj da isprati njihovog gosta do kočije. Ona se s neskrivenim neprijateljstvom
ponašala prema ovom Agamemnonovom sinu, dok je on pokazivao očigledno zanimanje za nju...
fizičko?... mentalno? Kako netko može uočiti razliku? Time bi se možda mogao pozabaviti u nekom
novom pokusu?
Iako su razmijenili samo nekoliko rečenica, ova mlada žena je okupirala Vorianove misli.
Nikada do sada nije
sreo ženu poput nje, tako samouvjerenu i lijepu, inteligentnu i spremnu glasno reći što misli.
Serena Butler je očigledno odgojena da cijeni sebe kao pojedinca — što je bilo dosta
slično Erasmusovim naporima da usavrši svoju
nezavisnost.
Kada su stigli do ulaznih vrata vile, mladić neočekivano upita: "Kad se tvoje dijete treba roditi?"
Konji upregnuti u kočiju su izgleda jedva čekali da krenu. Robot kočijaš sjedio je poput kipa.
Serena je bijesno razrogačila oči. Upravo mu je htjela skresati u lice kako se to njega uopće ne
tiče, ali se ugrizla za jezik. Možda je upravo Vorian Atreid bio ta prilika kojoj se nadala. Možda je
znao nešto što bi joj moglo pomoći da pobjegne. Uživao je povjerenje strojeva. Bilo bi glupo odbaciti
ga već na samom početku. Ako se pak sprijatelji s njim, možda bi mu mogla objasniti kakvo može biti
slobodno ljudsko biće?
Duboko je udahnula i nesigurno se osmjehnula. "Nisam spremna pričati o mom djetetu s
potpunim neznancem. Možda bismo mogli o tome porazgovarati kada dođeš sljedeći put. Za početak."
Eto. Napravila je prvi korak.
Rekavši to, vratila se u vilu i polako za sobom zatvorila vrata.
Dok je gledala kočiju kako se udaljava s trijema vile, Serena Butler nije znala što da misli o
ovom čovjeku koji ju je uspio zbuniti, jer je s toliko ponosa služio strojevima. Nije joj se sviđao, nije
čak bila sigurna ni može li mu vjerovati. Ali možda bi mogao biti od neke koristi.
Osjećala je izvjesnu nelagodu, a i smetali su joj vlaga i
magla u zraku. Pohitala je natrag unutra da se obriše i
promijeni odjeću. Dragocjeni plod kojeg je nosila već je ušlo u šesti mjesec i podsjećao ju je na
njenog voljenog Xaviera. Bi li joj Vorian mogao pomoći da mu se vrati ili će njeno dijete odrasti u
zatočeništvu i nikada neće upoznati svoga oca?

Najviše priča napisano je o dva oblica ljudskog ponašanja: ratovanju i ljubavi.

KOGITOR EKLO, Razmišljanja o izgubljenim stvarima

TRAGIČNI GUBITAK SERENE je potpuno izbacio Xaviera iz životnog kolosijeka i on se sada

pokušavao vratiti u kolotečinu. Prije tri mjeseca je vidio olupinu njenog blokadnog broda kako pluta u
moru na Giedi Prime i pročitao je nepobitne analize DNK urađene na osnovu uzoraka krvi pronađenih
u olupini.
Nije tvrdio da razumije što osjeća i izbjegavao je misliti o tome, prepuštajući se radu. U početku
se želio nesmotreno baciti na neko novo uporište strojeva, ali bi ga Serena sigurno izgrdila zbog toga.
Zaustavila ga je samo pomisao da bi to naišlo kod nje na neodobravanje.
Umrla je boreći se protiv neljudskog neprijatelja. Xavieru je bilo potrebno nešto za što će se
uhvatiti, nešto stabilno prije nego što mu pođe za rukom da nastavi dalje. Zbog sjećanja na nju, borba
je morala biti nastavljena dok svi misaoni strojevi ne budu uništeni.
Xavierove misli se zaustaviše na njenoj sestri Octi koja ga je podsjećala na nju i na neki način
upravo zbog toga
proganjala. I ona je bila vrlo ljupka na svoj način, bila je osjećajna i sklona samopromatranju, za
razliku od Serene krstaša, koja je uvijek išla ravno prema svom cilju. Pa ipak ga je ta djevojka, slična
vili, bolno podsjećala na Serenu po obliku usta i nježnom osmijehu. Bila je poput odjeka ugodnog
sjećanja. Xavier je ili s puno čežnje zurio u Octu ili ju je potpuno izbjegavao.
Tješila ga je dok je tugovao, ostavljala ga je na miru kada mu je bilo potrebno da ostane sam i
bodrila ga kada je to želio. Tiho i nježno, Octa je polako ispunjavala nastalu prazninu u njegovom
životu. Iako je njihov odnos i dalje bio tih i neprimjetan, ona ga je oprezno obasipala ljubavlju.
Serenini osjećaji su bila poput oluje dok je njena sestra bila postojana i predvidiva.
Jednog dana, potaknut više bolom i čežnjom nego zdravim razumom, Xavier je pitao Octu da se
uda za njega. Zaprepašteno je razrogačila oči. "Plašim se da se pokrenem, Xaviere, da ispustim bilo
kakav zvuk, jer bit će da je ovo san."

157
 Na sebi je imao čistu odoru Armade s novim oznakama čina: postao je secundo. Xavier je stajao
uspravnih leđa, spojenih dlanova, kao da se obraća svom pretpostavljenom, a ne da prosi Octu.
Oduvijek je znao da se Serenina sestra odmalena palila na njega, i sada se nadao da bi to moglo
prerasti u pravu ljubav.
"Mislim da sam izabravši tebe za ženu, draga Octa, napravio najhrabriji korak u budućnost. To
je najbolji način
na koji možemo odati počast sjećanju na Serenu."
Njegove riječi su zvučale kao službena prošnja, ali je Octa svejedno porumenila kao da su kakav
magični napjev. Svjestan da je to pogrešan razlog za stupanje u brak s njom, Xavier je pokušao
odagnati nelagodnost. Odlučio je, i sada se nadao, da će jedno drugome moći zaliječiti rane.
I Manion i Livija Butler su prihvatili i počeli poticati Xavierovu novu naklonost prema mlađoj
kćeri; čak su ubrzali vjenčanje. Bio je podignut most preko provalije osjećaja i oni su vjerovali da će
brak s Octom biti dobar za sve njih.
Xavier je na dan vjenčanja tragao za unutrašnjim mirom i zaista se trudio da zaključa dio srca
koji će zauvijek pripadati Sereni. I dalje je čeznuo za njenim smijehom, njenom rječitošću, električnim
dodirom njene kože. Povukavši se na nekoliko trenutaka, prisjetio se svojih omiljenih sjećanja na nju,
jednog po jednog, a onda ih je sa suzama u očima, odgurnuo u stranu.
Od sada pa nadalje će nježna Octa biti njegova žena. Nije namjeravao povrijediti ionako krhku
djevojku svojim kajanjem ili tako što će je uspoređivati sa sestrom. To ne bi bilo ni pošteno ni fer
prema njoj.
Na Xavierov zahtjev, vjenčanje je obavljeno u novom paviljonu iz kojeg je pucao pogled na
vinograde i maslinike. Građa tog paviljona bila je tako blistava i tanahna da je koštao više od kakve
skromne kuće. S prednje strane su
lepršala tri stijega na blagom povjetarcu, obilježavajući kuće Butlerovih, Harkonnenovih i
Tantorovih, obitelji koja je usvojila Xaviera. U dolini ispod, na suncu su se presijavale bijele zgrade
Zimije, široke avenije i veliki administrativni kompleksi obnovljeni za ovih četrnaest mjeseci koliko je
prošlo od napada cymeha.
Ceremonija je bila mala i sumorna, unatoč nozočnosti gostiju i prenaglašene veselosti Maniona
Butlera. Nova sjećanja će istisnuti stara. Osmjehujući se kako to nije činio već mjesecima, viceroj je
išao od jednog gosta do drugog pod šarolikim šatorom, kušajući razne vrste punča i veliki izbor sireva
i vina.
Mlada i mladoženja su bili vrlo tihi dok su stajali ispred malog oltara u pretrpanom šatoru,
držeći se za ruke. Octa je djelovala prozračno u blijedo-plavoj odori, tradicionalnoj vjenčanici na
Salusi. Bila je tako ljupka i krhka dok je stajala pokraj njega. Plavu kosu s preljevima boje jagode
uredno su pridržavale ukosnice s bisernim glavama.
Neki bi sigurno rekli da je Xavier požurio oženiti Sereninu sestru da ublaži svoj bol, ali on je
znao da postupa časno. Podsjetio je sebe tisuću puta da bi se i Serena složila. On i Octa će zajedno
pokušati odagnati veliki bol i tugu.
U paviljonu prepunom cvijeća, stajala je Livija Butler, čija je jantarno-smeđa kosa bila
prošarana blistavim zlatnim pramenovima. Došla je iz Grada Introspekcije da obavi ceremoniju.
Samouvjerena i ponosna, kao da je
odagnala iz uma sve sumnje i tugu, Livija je pogledala
mladu i mladoženju, a potom se osmjehnula mužu. Manion Butler je jedva stao u svoj crveno-
zlatni smoking. Mesnati nabori su mu se prelijevali preko okovratnika i izvirali iz rukava.
Skupina glazbenika zasvirala je na svojim balisetima. Dječak je zapjevao svojim umilnim
tenorom. Octa, koja je stajala pokraj Xaviera, kao da se izgubila u nekom svom svijetu iz snova, i kao
da nije znala kako da se postavi u ovoj novoj situaciji. Stisnula mu je ruku, a on ju je podigao do usana
i poljubio.
Još od smrti svog brata blizanca Freda kao da je bila nepotpuna, uzdrmana. Octa je razvila
sposobnost da se izdvoji od svih stvari, da se ne opterećuje velikim brigama. Više se voljela baviti
sitnicama. Možda će i njoj i Xavieru takva ograničenost zanimanja omogućiti da budu sretni.
Sa suzama u svojim izražajnim očima, viceroj Butler istupi naprijed i stegne im ruke. Poslije
jednog dugog trenutka, okrenuo se prema svojoj ženi i klimnuo. Livija počne pijevnim glasom
izgovarati riječi obreda. "Okupili smo se ovdje da otpjevamo pjesmu ljubavi, pjesmu koja je od
najranijih dana civilizacije sjedinjavala muškarce i žene.
Stojeći pred njima, Livija je izgovarala tradicionalne riječi čiji su korijeni sezali čak do
pankršćanskih i budislamskih tekstova iz drevnih vremena. Napjevi su bili lijepi i Xavierov um se
širio. Razmišljao je i o onome što ga čeka i o onome što je bilo. Riječi kojima je nadstojnica
Livija vodila mladi par kroz zakletve neosporno su bile

158
 umirujuće i utješne.
Ubrzo je bilo izgovoreno sve što je trebalo izgovoriti. Xavier je u obredu ljubavi stavio prsten na
Octin prst i zakleo joj se na vječnu ljubav. Čak ni misaoni strojevi ne bi ih sada više mogli razdvojiti.

Govor se temelji na pretpostavci da možete nešto dobiti ako nastavite redate jednu riječ za
drugom.
IBLIS GINJO, bilješke na margini ukradene bilježnice

AJAX JE DOVEO svoje zastrašujuće obličje za hodanje na trg Forum, gdje je obavio nadzor
svih tekućih poslova, u potrazi za kakvim nedostatkom. Pomoću čitavog niza optičkih vlakana, Titan
je skenirao uglačanog kolosa koji je prikazivao njegovo davno zaboravljeno ljudsko obličje. Ajax je
bio bijesan što je Iblis Ginjo tako dobro nadzirao radnike te on sada nije mogao smisliti nikakav
izgovor da ih surovo kazni iz čiste zabave.
Zbunjeni Iblis je čekao da mu se ukaže prigoda. Stalno se vraćao na izuzetne stvari koje je
saznao od kogitora Ekla, naročito na pojedinosti zbog kojih je propala slavna Pobuna Hrethgira. Ajax
je bio personifikacija brutalnosti i bola iz tih davnih bitaka.
Bi li kogitor mogao pomoći Iblisu da podigne revoluciju? Mogli bi učiti na pogreškama
prethodnih pokušaja. Da li je ikada bilo povjerenika kao što je Iblis među pobunjenicima? I kako mu
je pomoćnik Aquim mogao biti od koristi?
I pokraj brižljive istrage i svoje sposobnosti da manipulira razgovorima i nagna druge da mu
nesvjesno odaju svoje tajne, Iblis još nije uspio pronaći nikakav dokaz o postojanju drugih skupina
pokreta otpora. Možda su njihove vođe bili raštrkane, neorganizirane, slabe. Tko mu je slao tajne
poruke - dobio ih je već pet u protekla tri mjeseca?
Iblis se nervirao zbog nedostatka dokaza. Želio je pogurati ustanak, kad je već donio odluku. S
druge pak strane, da je disidente bilo lako naći, oni ne bi imali nikakvih izgleda protiv organiziranih
strojeva.
Nakon što je zaista gadno pritegnuo radnike i uspio ih natjerati da završe posao koji mu je bio
dodijeljen, Iblis je zatražio dopuštenje da pođe na još jedno hodočašće do Eklove kamene kule. Samo
mu je kogitor mogao pružiti odgovore koji su mu bili neophodni. Razgovarao je s cymehom Danteom,
koji je bio zadužen za administrativne poslove. Pokazao mu je izvještaje koji su bili potvrda njegove
produktivnosti i učinkovitosti, i Titan birokrat mu je dao dozvolu da napusti grad. Međutim, Dante mu
je jasno stavio do znanja da ne shvaća zašto se jedan obični nadzornik zanima za neproduktivne
filozofske stvari. To je, čini se, izlazilo iz okvira zanimanja većine povjerenika. "Od toga nećeš imati
nikakve koristi."
"Siguran sam da ste u pravu, gospodaru Dante... ali zabavlja me.
Iblis je krenuo prije svitanja i odmah je potjerao
smrdljivog bur-konja kasom kroz stjenovitu pustinju i uz
padinu prema samostan u. Aquim ga je čekao u podnožju strmog kružnog stubišta koje je vodilo
u kulu. I ovog puta je bio pomalo neuredan i ošamućen od semute. Od kada je prvi put umočio šaku u
elektrofluid i dodirnuo kogitorove misli, Iblisu nikako nije bilo jasno zašto Aquim želi otupiti svoja
opažanja. Možda su Eklove složene prosvijetljene misli bile toliko neizmjerne i sveobuhvatne da je
pomoćnik širokih ramena morao prigušiti bujicu zbunjujućih otkrića.
"Primjećujem da me gledaš s neodobravanjem", reče
Aquim, zureći kroz gotovo spuštene kapke.
"Oh ne", odvrati Iblis, ali odmah shvati da se neće izvući lažima i doda: "Samo sam primijetio
da uživaš u semuti, to je sve."
Krupni muškarac se osmjehnu i odvrati blago zaplićući jezikom. "Autsajderu se može učiniti da
umrtvljujem osjetila, međutim, semuta mi pomaže da zaboravim vlastitu razornu prošlost, vrijeme
prije nego što sam dobio nadahnuće da
se pridružim kogitoru Eklu. Također mi pomaže da se usredotočim na ono što je zaista važno i
da zanemarim zov tijela."
"Ne mogu te zamisliti kao razornog čovjeka." "Oh, ali bio sam takav. Moj otac se borio protiv
porobljavanja i to je platio životom. Poslije toga sam se
želio osvetiti strojevima i to mi je baš išlo od ruke. Predvodio sam malu skupinu ljudi i mi smo...
oštetili nekoliko robota. Žao mi je što moram reći da smo također
ubili i izvjestan broj povjerenika robova koji su nam se našli na putu, ljudi kao što si ti. Eklo me
je uspio spasiti i pobrinuo se za neku vrstu moje rehabilitacije. Nikada mi

159
 nije rekao zašto me je izvukao niti kako je to sredio. Postoji mnogo stvari koje kogitor nikome
ne otkriva, čak ni meni."
Redovnik se naglo okrenuo i nesigurnim korakom krenuo uz stube, povevši Iblisa do prostorije
u kojoj je živio kogitor u stanju vječne kontemplacije. Kada se našao u sobi na vrhu kule s prozorima
okupanim bojom, Aquim reče: " Eklo je detaljno proučio tvoju situaciju. Vrlo davno, on je pratio
promjene koje su zahvatile čovječanstvo nakon što su Titani slomili Staro Carstvo, ali ništa nije
poduzeo.
Eklo je smatrao da će izazov i raznolikost poboljšati ljudsku rasu, da će im ojačati volju i
primorati ih da se probude iz svog uspavanog postojanja."
Redovnik obriše mrlju iz ugla usta. "Kada su odvojili umove od tijela, Titani cymehi su mogli
postati prosvijećeni kao i kogitori. Eklo se nadao da će se upravo to dogoditi kada je pomogao Juno.
Međutim, Titani se nikada nisu izdigli iznad svoje životinjske prirode. Ta njihova slabost je omogućila
Omniusu da porobi i njih i čovječanstvo." Aquim je koraknuo prema prozirnoj posudi za mozak koja
je ležala na ispustu prozora. "Eklo vjeruje da bi ti mogao nešto promijeniti."
Iblisu srce brže zakuca. "Ništa nije nemoguće." Međutim, znao je da se ne može sam
suprotstaviti strojevima te da će morati pronaći i druge koji će mu u
tome pomoći. Još mnogo drugih.
Eklov kontejner od pleksiplaza presijavao se na zlatastoj jutarnjoj svjetlost i ispred prozirnog
prozora. Iblis je mogao u daljini, naspram neba, vidjeti beskrajni niz megalita i spomenika koje su
projektirali cymehi, a koji su bili sagrađeni zahvaljujući ljudskom znoju i krvi. Da li zaista želim
vidjeti kako se sve to raspada i pretvara u prah?
Vođa ekipe je oklijevao dok je razmatrao posljedice. Sjetio se da su u Pobunama Hrethgira na
Walgisu i ostalim svjetovima živote izgubile milijarde ljudi. A onda je osjetio kako nešto ometa
njegove misli, nešto što se sudaralo s njima.
Aquim je skinuo poklopac s kogitorovog spremnika i otkrio hranljivu tekućinu koja je održavala
u životu drevni um. "Dođi, Eklo želi stupiti u direktnu vezu s tobom."
Hranjiva otopina u spremniku sličila je na amniotičku tekućinu koja je brujala neizmjernom
mentalnom energijom. Obazrivo, obuzdavajući želju da odmah sve sazna i nauči, Iblis je umočio prste
u elektrofluid, dodirnuvši klizavu površinu Eklovog mozga i razotkrivši sve misli koje mu je kogitor
želio podariti.
Aquim je stajao sa strane s čudnim izrazom lica: djelomično je izražavalo blaženo zadovoljstvo,
a djelomično zavist.
"Neutralnost zahtijeva veliku sposobnost balansiranja", izjavio je Eklo ravno u Iblisov um,
putem neuroelektričnog
kontakta kojeg je prenosio organski kružni tok. "Vrlo davno,
odgovorio sam Juno na mnoga pitanja vezana za zbacivanje Starog Carstva. Moji nepristrani
odgovori i savjeti omogućili su Titanima da smisle uspješan plan i sudbina ljudske rase zauvijek je bila
izmijenjena. Mnogo stoljeća sam razmišljao o onome što sam učinio." Mozak kao da je pritiskao
vrhove Iblisovih prstiju. "Od bitne je važnosti za sve kogitore da ostanu potpuno neutralni. Moramo
biti objektivni."
Zbunjeni Iblis na to reče: "Zašto onda razgovaraš sa mnom? Zašto si uopće spomenuo da je
moguće zbaciti strojeve?"
"Da bih ponovo uspostavio ravnotežu, ostvario neutralnost", odvrati Eklo. "Jednom sam
nesmotreno pomogao Titanima i zato ne smijem na tvoja pitanja odgovoriti istom objektivnošću.
Konačna analiza će pokazati da sam održao ravnotežu."
Iblis proguta slinu. "Znači da si predvidio kako se sve završava?"
"I završeci i početci postoje svuda oko nas. Samo ti možeš zaključiti jesi li na pravome putu."
Dok se Iblisu vrtjelo u glavi od potrage za korisnim pitanjima o slabostima i ranjivosti strojeva,
Eklo se umiješao: "Ne mogu osigurati konkretne vojne ili političke pojedinosti, ali ako budeš pametno
formulirao pitanja, kao što je to učinila Juno, dobit ćeš ono što ti je potrebno. Najvažnije je u životu
biti spretan. Moraš nadmudriti
strojeve, Iblise Ginjo."
Eklo je više od jednoga sata vodio Iblisa. "Mnogo stoljeća sam razmatrao taj problem, počeo
sam mnogo prije nego što si ti došao kod mene. Ako ti ne uspiješ, razmatrat ću ga još mnogo duže."
"Ne smijem zakazati. Moram uspjeti."
"Neće biti dovoljna samo tvoja želja. Moraš prodrijeti do najdubljih osjećaja masa." Eklo je
poslije ovih riječi
nekoliko trenutaka šutio.

160
 Iblis se trudio shvatiti, pokušavao je razmišljati drukčije nego do sada. "Ljubav, mržnja, strah?
Na to si mislio?"
"Da, to su sastojci." "Sastojci?"
"Sastojci religije. Strojevi su vrlo jaki i bit će potrebno nešto mnogo značajnije od pukog
političkog ili društvenog ustanka da se oni poraze. Ljudi se moraju okupiti oko neke snažne ideje koja
zadire čak i dublje od toga što znači biti ljudsko biće, u samu bit njihovog postojanja. Moraš postati
više od povjerenika, moraš postati vođa vizionar. Robovi moraju krenuti u veliki sveti rat protiv
strojeva, u nezaustavljivi džihad u kome će svrgnuti svoje gospodare."
"Sveti rat? Džihad? Ali kako da ja to ostvarim?" "Govorim ti samo ono što osjećam, Iblise
Ginjo, o čemu
sam razmišljao i što sam vidio u svojim vizijama. Moraš
izaći odavde i sam doći do ostalih odgovora. Ali znaj ovo:
Od svih ratova u povijesti, džihad je najstrastveniji, u njemu
se osvajaju svjetovi i civilizacije, on ruši sve na svome putu."
"A kako se u sve to uklapaju ljudi koji mi šalju poruke?" "Ne znam ništa o njima", odvrati Eklo,
"i nisam ih vidio
ni u jednoj svojoj viziji. Možda si izabran ili je u pitanju
nekakvo lukavstvo ili zamka strojeva." Kogitor je zašutio i tek poslije nekog vremena dodao:
"Sada te moram zamoliti da odeš, jer je moj um umoran i potreban mi je odmor."
Kada je Iblis izašao iz kamene kule koja je ulijevala poštovanje, osjećao je čudnu mješavinu
ushićenja i zbunjenosti. Morao je od dobivenih obavijesti skrojiti razumljiv plan. Iako nije bio sveti
čovjek niti vojnik, znao je da manipulirati ljudima, znao je usmjeriti njihovu odanost zbog postizanja
vlastitih ciljeva. Gotovo da nije postojalo ništa što njegove radne ekipe već i sada ne bi uradile za
njega. Najveći oslonac i oružje bit će mu njegova sposobnost da predvodi mase. Ali on trenutno nije
bio
vođa dovoljno velikog broja ljudi. Morat će ih okupiti mnogo više od nekoliko stotina kako bi
uspio.
Također će morati biti vrlo pažljiv u slučaju da mu misaoni strojevi zaista pokušavaju postaviti
zamku.
Pošto je imao pristup Omniusovim stražar-očima i svuda postavljenom hardveru za nadzor,
Erasmus je pratio aktivnosti subjekata koje je izabrao da sudjeluju u
njegovom eksperimentu. Mnogi odani povjerenici uopće se
nisu obazirali na nagovještaje koje im je upućivao; ostali su bili previše uplašeni da bi bilo što
poduzeli. Međutim, pojedinci su pokazali vrlo zanimljivu inicijativu.
Erasmus je osjećao da je Iblis Ginjo savršeni kandidat koji će mu omogućiti da dokaže da je u
pravu i dobije okladu protiv Omniusa.

"Sustavno" je opasna riječ, opasan pojam. Sustave su stvorili ljudi. Sustavi preuzimaju.
TlO HOLTZMAN, govor održan prilikom primanja poritrinskog odličja za slavu

DOK JE SJEDIO U prepunoj sobi rješavača jednadžbi, Ishmael je procjenjivao namještaj na

imanju Mudraca Holtzmana, udisao je miris ulja, buketa cvijeća, mirišljavih svijeća. Mjesto je bilo
čisto, udobno i toplo... mnogo ugodnije od baraka za robove u blatnjavoj delti rijeke.
Dječak je trebao biti sretan zbog ukazane mu prilike. Ali ovo nije bio Harmonthep. Nedostajao
mu je njegov
mali čamac, nedostajala mu je vožnja pritocima kroz visoku
trsku. A posebno su mu nedostajale večeri, kada bi se Zensuniji okupili u središnjoj najvišoj
sojenici da pričaju priče, recitiraju poeziju ili da samo slušaju kako im njegov djed čita utješne sutre.
"Mrzim ovo mjesto", reče Aliid koji je sjedio pokraj njega. Izgovorio je to dovoljno glasno da ga
je čak prijekorno ošinuo pogledom i sam Tio Holtzman.
"Možda bi više volio vratiti se na blatne ravnice ili poljoprivredna polja?"
Aliid se namrštio zbog svog ispada, ali je ipak izdržao
postojani pogled znanstvenika. "Mrzio sam i ta mjesta", promrmljao je, ali ne kao ispriku.
Svi su prestali raditi. Sve su oči sada bile uprte u njega. Holtzman u nevjerici zavrti glavom.
"Nikako ne mogu
razumjeti zašto se vi ljudi na sve žalite. Hranim vas i
oblačim, dajem vam lake zadatke koji pomažu ostvarenju cilja što ga je sebi zadalo čovječanstvo
- a vi se ipak želite vratiti u prljava sela u kojima vladaju boleštine."

161
 "Zar ne shvaćate da se tamo vani nalaze strojevi koje pokušavaju zgaziti svako živo biće? Sjetite
se samo koliko su ljudi pogubili na Giedi Prime, i nitko ih nije mogao zaustaviti! Omniusa je baš briga
za vašu religiju ili vašu blesavu politiku koja se opire napretku civilizacije. Ako pronađu vaše male
sojenice i barake, uništit će ih, spaliti to temelja."
Isto to su Tlulaxi uradili s mojim selom, pomisli Ishmael. Primijetio je da je i Aliid sijevnuo
svojim tamnim očima i shvatio da su njegovom prijatelju prolazile kroz glavu iste misli.
Holtzman je zavrtio glavom. "Vi fanatici ne znate za odgovornost. Srećom sam ja tu da vas
naučim što ta riječ znači." Vratio se do svoje ploče i ljutito upro prste u simbole. "Ovo su dijelovi
jednadžbi. Morate ih izračunavati. U pitanju je jednostavna matematika. Pokušajte to obaviti postupno,
kako sam vam pokazao." Zatim je zaškiljio. "Za svaki točan odgovor dobit ćete cjelodnevni obrok
hrane.
Ako bude pogrešaka, ostat ćete gladni."
Ishmael se teška srca posvetio papirima i napravama za izračunavanje, dajući sve od sebe da
obavi navodno jednostavne matematičke operacije.
Sva djeca iz sela u močvari dobila su osnovno obrazovanje iz matematike i inženjerstva. Stari su
smatrali da će im to znanje biti od koristi, kada se njihova civilizacija ponovo izdigne i kada
pravovjerni ponovo budu podizali velike gradove, kao što su bili oni iz predaja Zensunija. Ishamelov
djed je, poput mnogih predvodnika sela, također podučavao mlade sutrama, logičnim i filozofskim
pitalicama koje su se jedino mogle riješiti pomoću načela
Budislama.
Na Aliidovom svijetu, IV Anbusu, mjeseci koji su se kretali po stazama na maloj udaljenosti od
planeta dramatično su utjecali na smjenu godišnjih doba i izazivali oscilacije globusa. Dječak je bio
upućen u različite grane matematike i astronomije, jer su stalne promjene u kalendaru donosile
poplave koje su tutnjile kroz klance od crvenih stijena u kojima su se uzdizali gradovi Zenšijita.
Radnici koji su radili na suzbijanju poplava morali su raditi točne izračune ako su željeli shvatiti
dotične promjene. Aliid je naučio razne tehnike kako bi mogao pomoći svom narodu. Ovdje je,
međutim, morao pomagati gospodarima koji su ga pretvorili u roba i on se tome protivio.
Aliidovo prvo zaduženje na Poritrinu bilo je da siječe trsku. Danima se probijao kroz visoku
trsku čiji su slatki sok
pretvarali u šećer ili su iz njega destilirali poritrinski rum.
Vlaknaste stabljike koristile su se za izradu poritrinske tkanine. Oštrim srpom je sjekao
drvenaste stabljike iz kojih je prskao ljepljivi sirup. Žetva se obavljala poslije velikih kiša, kada su
stabljike bile najbogatije sokovima i najteže za nošenje.
Kada je došao kraj žetve, gospodar ih je sve isporučio na tržnicu robova u Stardi, pošto ih je
prethodno optužio da su podmetnuli sumnjivi požar u silosima trske i uništili pola usjeva. Aliid je to
ispričao Ishmaelu sa zagonetnim osmjehom, ali nikada nije priznao da je sudjelovao u bilo kakvoj
sabotaži.
Ishmael se nagnuo nad svojim proračunima i nekoliko puta provjerio sve što je izračunao
pomoću šibera i pomicanja kuglica na računaljci. Želudac mu je već krčao, jer se Holtzman - bijesan
zbog velikog broja pogrešaka koje su napravili prethodnog dana - zakleo da neće nahraniti rješavače
dok ne dokažu da su u stanju obavljati svoj posao. Većina robova je, premda gunđajući, točno obavila
povjerena im izračunavanja.
Nekoliko dana poslije toga, kad su na zadovoljavajući način obavili zadatke, Holtzman im je
povjerio pravi posao. U početku ih je izumitelj pustio da misle kako je posrijedi novi test. Ishmael je,
međutim, po izrazu njegovog lica i nervoze zaključio da on računa na ove rezultate i da ovo
nije obična vježba.
Aliid je marljivo radio, ali je Ishmaelu ubrzo postalo
jasno da mu je neka psina na pameti. Ishmael nije baš bio
siguran da želi saznati što je naumio.
Nakon što su još nekoliko dana radili na numeričkim simulacijama, Aliid se konačno nagnuo
prema Ishmaelu. "Kucnuo je trenutak da obavimo nekoliko sitnih izmjena", rekao je cereći se. "Toliko
malih da ih nitko neće primijetiti."
"Ne možemo to učiniti", pobuni se Ishmael. "Uhvatit će nas."
Tamnokosi dječak se nestrpljivo namrštio. "Holtzman je već provjerio naš rad i neće iz početka
raditi sva izračunavanja. Budući da nam sada vjeruje, može se usredotoči na neke druge stvari. Ovo
nam je jedina šansa da se osvetimo. Sjeti se samo što smo sve pretrpjeli."
Ishmael se morao složiti s njim. Već je imao prigode slušati Bel Moulava kako govori o krvavoj
pobuni i pomislio je da bi bilo ipak bolje da na ovaj način izraze svoje nezadovoljstvo."

162
 "Pogledaj." Aliid pokaže na niz jednadžba i unese malu izmjenu svojim stilusom. Promijenio je
minus u plus i premjestio decimalnu točku u drugi dio jednadžbe. "Ove jednostavne pogreške je lako
opravdati, ali će one dovesti do sasvim drukčijih rezultata."
Ishmaelu je bilo neugodno. "Razumijem ja da to može naškoditi Holtzmanovim izumima, ali ne
shvaćam kako će nama pomoći. Više bih volio da smislim način kako se
vratiti kući."
Aliid se zagleda u njega. "Ishmaele, ti poznaješ sutre isto tako dobro kao i ja, možda čak i bolje.
Zar si zaboravio onu koja kaže: 'Kada pomažeš neprijatelju, nanosiš štetu svim pravovjernima?'"
Ishmael je čuo svog djeda kako izgovara tu rečenicu, ali mu nikada do sada ona nije toliko
značila. "U redu. Ali neću unijeti ni jednu očiglednu izmjenu."
"Odmah sam shvatio da će u ovom poslu", reče Aliid, "čak i sasvim mala pogreška nanijeti
ogromnu štetu."

PSIHOLOGIJA: Znanost koja izmišlja riječi za stvari koje ne postoje.

ERASMUS, Razmišljanja o osjećajnim biologicima

U SUNČANOM BOTANIČKOM VRTU robotove grandiozne vile, Serena Butler je čupkala

uvele cvjetove i lišće, brinući se o biljkama u lijehama i lončanicama. Serena je nijemo negodovala i
kupovala vrijeme, a Erasmus ju je sve vrijeme promatrao kao da je kućni ljubimac. On ju je zarobio,
on je bio njen tamničar.
Na sebi je imala crno jednodijelnu odoru, a duga jantarno-smeđa kosa bila joj je pokupljena u
konjski rep. Posao joj je omogućavao da razmišlja o Xavieru, o obećanjima koja su razmijenili, o
vođenju ljubavi na livadi poslije napada čekinjavka i ponovo na njenom plišanom krevetu noć prije
nego što se iskrala na Giedi Prime.
Serena je svakog jutra odlazila do robotovih cvjetnih lijeha, sretna što joj se pruža prilika da
neometano razmišlja o bijegu sa Zemlje. Iz dana u dan, tragala je za
načinom na koji bi mogla pobjeći - prepreke su joj izgledale nepremostive - ili da nanese
značajnu štetu misaonim strojevima, unatoč činjenici da bi i nju i njeno nerođeno dijete sabotaža
sasvim sigurno stajala života. Bi li to mogla
učiniti Xavieru?
Nije mogla ni zamisliti kroz kakve muke on sada prolazi. Već će naći načina da mu se vrati.
Dugovala je to njemu, sebi i njihovom djetetu. Nadala se da će je Xavier držati za ruku dok bude
rađala njihovo dijete. Do sada je već mogao postati njen muž, njihovi životi su već mogli biti
sjedinjeni u vezi jačoj od zbroja njihovih pojedinačnih individualnosti,
bila bi to tvrđava koja bi odoljela čak i misaonim strojevima.
On čak nije ni znao da je ona živa.
Pomilovala je zaobljeni trbuh. Serena je osjećala kako dijete raste u njoj i mučile su je zle
slutnje. Dijete se trebalo roditi za dva mjeseca — što li je Erasmus namjeravao
učiniti kad se dijete rodi? Vidjela je zaključana vrata koja su vodila u zloglasne laboratorije i s
odvratnošću i užasom je gledala prljave nastambe za robove.
A njoj je robot i dalje dopuštao da se bavi samo cvijećem.
Erasmus je često nepokretno stajao pokraj nje s nečitkim izrazom na svom ovalnom licu dok je
radila i izazivao je da stupi u raspravu s njim.
"Razumijevanje počinje u početku", rekao je. "Moram postaviti temelj prije nego što budem u
stanju sve shvatiti."
"Ali kako ćeš upotrijebiti to znanje?" Iščupala je korov. "Hoćeš li osmisliti još ekstravagantnije
načine za nanošenje jada i boli?"
Robot je zastao i u njegovom uglačanom licu vidjela je svoj iskrivljeni odraz. "To nije... moj
cilj."
"Zašto onda držiš tolike robove u tako užasnim uvjetima? Ako ti nije cilj da stvaraš samo očaj,
smjesti ih na neko čisto mjesto. Zašto im ne osiguraš bolju hranu, obrazovanje i njegu?"
"To nije neophodno."
"Možda ti smatraš da nije", i nju samu su iznenadile ove hrabre riječi. "Ali oni bi bili sretniji i
mogli bi bolje raditi."
Serena je gledala u kakvom luksuzu živi Erasmus — sve je to bilo samo glumatanje, jer ni
jednom robotu nisu bile potrebne takve stvari — pa ipak su robovi u njegovom domaćinstvu, a
naročito oni u užasnim zajedničkim spremištima, obitavali u prljavštini i strahu. Bez obzira na to da li

163
će ostati zatvorena ovdje ili ne, možda bi mogla poboljšati njihove uvjete života. Ako ništa drugo,
smatrat će to nekom vrstom pobjede nad strojevima.
Nastavila je: "Samo bi jedan zaista profinjeni misaoni stroj bio u stanju shvatiti da bi
poboljšanje životnih uvjeta robova poboljšalo i njihovu produktivnost, od čega bi i njihov gospodar
imao koristi. Robovi bi mogli sami čistiti i održavati svoje nastambe samo kada bi imali osnovna
sredstva za to."
"Razmislit ću o tome. Napravi mi detaljni popis."
Pošto mu je iznijela svoje prijedloge, Serena nije vidjela
robota čitava dva dana. Strojevi čuvari su se brinuli o
radnicima u vili, a Erasmus je nestao u svojim laboratorijima.
Nije mogla ništa čuti kroz zvučnu izolaciju, premda su je brinuli užasan smrad i nestajanje ljudi.
Konačno joj je jedan rob rekao: "Ne želiš znati što se tamo događa. Budi zahvalna što od tebe ne traži
da čistiš za njim."
Serena je premetala po rukama humusnu zemlju i slušala umirujuću klasičnu glazbu koju je
Erasmus sve vrijeme puštao. Leđa su je boljela i zglobovi su joj se naduli uslijed poodmakle trudnoće,
ali nije zabušavala.
Erasmus joj je prišao tako tiho da ga nije primijetila dok nije podigla pogled sa svojih biljki i
ugledala njegovo lice glatko poput zrcala kako viri iz nabranog antiknog okovratnika. Brzo je ustala ne
bi li prikrila koliko ju je
uplašio i obrisala ruke o odjeću. "Jesi li uspio nešto naučiti uhodeći me?"
"Mogu te uhoditi kada god poželim. Dosta toga uspijevam naučiti zahvaljujući pitanjima koja
postavljam." Opna od metalnog polimera na njegovom licu se preoblikovala i ono poprimi zaleđeni
izraz razigrane veselosti. "Volio bih da odabereš cvijet koji smatraš najljepšim od svih. Zanima me
kojeg ćeš odabrati."
Erasmus je i ranije igrao slične igrice. Čini se da nije mogao razumjeti subjektivno donošenje
odluka, želio je kvantitativno izraziti mišljenje i osobni ukus. "Svaka biljka je lijepa na svoj način",
reče ona.
"Bez obzira na to, izaberi jednu. A onda mi objasni zašto si baš nju izabrala."
Krenula je po zemljanoj stazi gledajući s jedne na drugu stranu. Erasmus ju je pratio i pribilježio
svaki put kada bi zastala kod nekog cvijeta.
"Postoje vidljive značajke, kao što su boja, oblik i nježnost ", reče robot, "i teško razumljive
varijable kao što je miris."
"Nemoj previdjeti emocionalnu komponentu." U njenom glasu osjećala se čežnja. "Neke od
ovih biljaka me podsjećaju na moj dom na Salusi Secundus. Poneko cvijeće može za mene imati veću
sentimentalnu vrijednost nego za druge ljude. Možda se sjećam trenutka kada mi je čovjek koga volim
poklonio buket. Međutim, ti nisi u stanju shvatiti takve asocijacije."
"Odugovlačiš. Odaberi."
Pokazala je na jedan ogromni slonovski cvijet sa svijetlim prugama svjetlucave narančaste i
crvene boje i tučkom u obliku roga. "Ovog trenutka mi je ovaj najljepši."
"Zašto?"
"Nekad ih je moja majka gajila kod kuće. Dok sam bila mala, nisam smatrala da su naročito
lijepi, ali sada me podsjećaju na sretnije dane — na vrijeme prije nego što sam srela tebe." Istoga trena
je zažalila što je bila toliko iskrena i otkrila mu i više nego što je trebalo.
"Odlično, odlično." Robot je prešao preko njene uvrede
i zagledao se u slonovski cvijet kao da ga analizira pomoću svih raspoloživih senzora. Poput
kakvog poznavatelja vina, pokušao je opisati ljepotu njegovog mirisa, ali su Sereni njegove analize
zvučale klinički, nedostajala im je suptilnost
i emocionalnost kojima se ona rukovodila dok je birala cvijet.
A što je bilo najčudnije od svega, Erasmus je izgleda bio svjestan svojih nedostataka. "Znam da
su ljudska bića na izvjestan način osjećajnija od strojeva — bar za sada. Međutim, strojevi posjeduju
veći potencijal i mogu postati superiorniji u svemu. Zbog toga želim shvatim sve strane života
osjećajnih biologika."
Serena se i protiv svoje volje stresla kada se sjetila zaključanih laboratorija, jer je sve ukazivalo
na to da se njegove tajne aktivnosti ne završavaju na proučavanju prelijepog cvijeća.
Erasmus je pretpostavio da nju zanimaju njegova opažanja. "Ako bi se razvio kako treba,
misaoni stroj bi mogao postati intelektualno, kreativno i duhovno savršeniji nego što se to ijedno
ljudsko biće može nadati da će ikada biti, a uz to bi još imao neusporedivo veću mentalnu slobodu i
domet. Nadahnjuju me čuda koja bismo mogli postići, samo da Omnius nije izvršio toliki pritisak na
ostale strojeve da se usklade s njim."

164
 Serena ga je slušala u nadi da će joj nehotice odati još kakvu informaciju. Da li to ona nazire
potencijalni sukob
između Erasmusa i računalnog sveuma?
Robot je nastavio: "Ključ je u količini primljenih podataka. Strojevi će upiti ne samo više
sirovih podataka već i više osjećaja, čim ih uspijemo shvatiti. Kada se to dogodi, bit ćemo u stanju
voljeti i mrziti daleko strastvenije od ljudskih bića. Naša glazba će biti bolja, naše slike
veličanstvenije. Kada jednom postignemo potpunu samosvijest, misaoni strojevi će ostvariti najveću
renesansu u povijesti."
Serena se mrštila na ove njegove tvrdnje. "Vi možete nastaviti poboljšavati sami sebe,
Erasmuse, ali mi ljudska bića koristimo samo malen dio svoga mozga. Posjedujemo ogroman
potencijal za razvijanje novih sposobnosti. Vaš kapacitet za učenje nije veći od našeg."
Robot se sledio u mjestu i kao da je bio zaprepašten. "Sasvim točno. Kako mi je mogao
promaknuti jedan tako važan detalj?" Izraz lica mu se promijenio, postalo je pasivno i zamišljeno, a
zatim se preoblikovalo u široki osmijeh. "Pred nama je još dugi put dok ne obavimo sva
poboljšavanja. To će zahtijevati nova istraživanja."
Naglo je promijenio temu kao da je želio naglasiti njenu ranjivost. "Kako stoje stvari s tvojim
djetetom. Reci mi što osjećaš prema njegovom ocu i opisi mi fizički čin kopulacije."
Pokušavajući zaustaviti navalu bolnih sjećanja, Serena je šutjela. Erasmusa je zadivilo njeno
odbijanje. "Da li te fizički privlači Vorian Atreid? Testirao sam tog zgodnog
mladića - od dobre je vrste za rasplod. Bi li se voljela pariti s njim kad završi razdoblje tvoje
trudnoće?"
Serena je iznervirano uvukla zrak i usredotočila se na sjećanje na Xaviera. "Da se parim? Bez
obzira na to koliko nas proučavao, postoji toliko stvari vezanih za ljudsku prirodu koje tvoj strojni
mozak nikada neće shvatiti."
"Vidjet ćemo", odvrati on smireno.

Savjest i logika nisu pouzdani standardi.

Kogitori: Osnovni postulat

ROJ ROBOTA DRONOVA razmilio se po trupu Putnice Snova koji se nalazio u suhom doku
što je premošćivao umjetni krater u svemirskoj luci. Sitni strojevi su puzali i u ispušne otvore i
pretražili komore reaktora. Ta koordinirana vojska jedinica za održavanje popravljala je štetu koju je
brodu nanijela Armada Lige.
Vor i Seurat stajali su na platformi i gledali dronove, uopće ne sumnjajući da će popravci biti
završeni prema programiranim specifikacijama. "Uskoro ćemo moći na put", rekao je robot kapetan.
"Sigurno jedva čekaš da te ponovo pobijedim u našim ratnim igrama."
"A ti sigurno jedva čekaš da mi ispričaš nove viceve koji meni uopće nisu smiješni", uzvratio
mu je Vor.
Iako se želio što prije vratiti na Putnicu Snova, Vora je istodobno morila i druga vrsta
nestrpljenja, bol u grudima koji je postajao jači svaki put kada bi pomislio na Erasmusovu prelijepu
kućnu robinju. Unatoč tome što ga Serena Butler nije nimalo uvažavala, nije mogao prestati misliti na
nju.
A što je bilo najgore od svega, nije shvaćao zašto je to
tako. Zahvaljujući tome što mu je Agamemnon otac, Vor Atreid je imao na raspolaganju brojne
robinje za zabavu, od kojih neke nisu zaostajale za ovom. One su bile odgajane
da obavljaju tu dužnost i živjele su u zarobljeništvu
među misaonim strojevima. Ali Erasmusova kućna robinja, iako je dovedena u robotovu vilu
protiv svoje volje, nije ostavljala dojam da je poražena.
Voru je pred očima još bilo njeno lice, njene pune usne, prodorni pogled njenih ljubičastih očiju
dok ga je gledala s negodovanjem. Iako se njena trudnoća već primjećivala, ipak ga je privukla i
osjećao je nekakvo čudno treperenje ljubomore. Gdje je bio njen ljubavnik? Tko je on bio?
Nema sumnje da će ga opet ignorirati ili vrijeđati kada ponovo ode u Erasmusovu vilu. Svejedno
se veselio što će je vidjeti prije nego što on i Seurat pođu na novo dugo putovanje ažuriranja.
Uvježbavao je rečenice koje bi joj mogao reći, ali čak ga je i u njegovoj mašti uspijevala
uvijek nadmudriti.
Vor se popeo ljestvicama na suhi dok i upuzao u uski prostor između zidova, gdje je promatrao
jednog drona iz ekipe za održavanje kako postavlja nove procesore za glavnu navigacijsku ploču.
Grimizni dron se učinkovito

165
 služio svojim ugrađenim alatima. Vor se uvukao još dublje u uski prostor i zagledao u otvorenu
ploču. Prikovao je
pogled na zbunjujuće ustrojstvo obojenih komponenti.
"Razočarat ćeš se ako očekuješ da ćeš ga uhvatiti
kako griješi", reče Seurat koji se stvorio iza njega. "Ili
možda pokušavaš izvesti sabotažu kojom mi često prijetiš?"
"Ja sam prljavi hrethgir. Ne možeš unaprijed znati što bih ja mogao učiniti, stari Metalume."
"Činjenica da se ne smiješ mojim vicevima ukazuje na to da nisi dovoljno inteligentan da bi
osmislio jedan tako lukav plan, Voriane Atreidu."
"Možda jednostavno nisi smiješan."
Na nesreću, zadirkivanje i popravci broda nisu bili dovoljni da Vor prestane misliti na Serenu.
Osjećao se poput nepromišljenog dječaka, ushićenog i zbunjenog u isto vrijeme. Imao je potrebu s
nekim porazgovarati o onome što je osjećao, ali taj netko nije mogao biti njegov prijatelj robot, koji je
još manje od njega razumio žene.
Još bolje, morao je porazgovarati sa Serenom. Možda ga je prozrela, zahvaljujući svojoj
pronicljivosti i inteligenciji i možda joj se nije sviđalo ono što je vidjela. Rekla je za
njega da je "rob koji nije u stanju vidjeti lance što ga sputavaju". Imao je toliko privilegija u
životu, tako da ga je ova njena uvreda zaista zbunila. Nije imao pojma što je time željela reći.
Dron za popravke je prestao ispitivati staze visokog toka elektronskog modula i promijenio
režim rada kako bi podesio ulaz za skupljanje podataka. Vitka ruka robota se još više produžila kako
bi se mogla povezati s postoljem za
podešavanje duboko u ploči.
Seurat, koji je stajao u kabini Putnice Snova, uključi primarne brodske kontrolne uređaje i
posluži se
ugrađenom dijagnostikom da provjeri navigacijske sustave. "Otkrio sam zanimljiv prečac do
druge postaje na našem obilasku radi ažuriranja. Na nesreću, to bi zahtijevalo da proletimo ravno kroz
jednog plavog diva."
"U tom slučaju ti savjetujem da izabereš neki drugi put", reče Vor.
"Slažem se, premda ne volim gubiti vrijeme."
Pitao se što će se dogoditi sa Serenom kada se dijete rodi. Hoće li ga Erasmus poslati u
nastambe za robove kako ne bi smetalo Serenu u obavljanju njenih dužnosti? Vor je po prvi put u
životu suosjećao sa nekim zarobljenim ljudskim bićem.
Pošto je bio cijenjeni povjerenik, oduvijek je smatrao da je dio Sinkroniziranih svjetova i jedva
je čekao da jednog dana postane neo-cymeh. Vjerovao je da Omnius upravlja ljudima za njihovo
dobro i da bi u protivnom u galaktici zavladao neopisivi kaos.
Bio je navikao na situaciju u kojoj je jedna strana dominantna, a druga podređena. Po prvi put se
zapitao bi li mogli postojati i drukčiji tipovi odnosa zasnovani na ravnopravnosti i međusobnoj
suradnji. Robot kapetan Putnica Snova očigledno je bio Vorianov gospodar, ali su oni razvili
produktivan partnerski odnos.
Vor se pitao bi li on i Serena mogli otići i korak dalje i
ostvariti odnos u kome bi njih dvoje bili potpuno ravnopravno. Bila je to radikalna zamisao koja
ga je pošteno uzdrmala. Imao je dojam da ona ne bi prihvatila ništa manje od toga.
Uglavljen u uskom prostoru iza pregrade i navigacijske ploče, dron koji je radio na održavanju
letjelice ispuštao je neke čudne zvukove, šaljući signale sam sebi na statičkom brbljanju, u nedogled
ispitujući veze.
Vor je uzdahnuo i obratio se dronu. "Daj meni da isprobam taj alat."
Dron se okrenuo predao njemu i predao mu sondu za postavljanje dijagnoze, ali je pritom dio
njegovih produžetaka od tankog metala izazvao kratak spoj na otvorenom polju strujnih krugova i
njega poput čekića pogodi vruća električna munja. Zaskvičao je. Smrad istopljenih komponenti i
slijepljene hidraulike pokulja iz uništene rasklopne ploče.
Vorian se iskobeljao iz tog stiješnjenog prostora i obrisao nadlakticom čelo. Seurat je skenirao
oštećenog drona i pocrnjele komponente brodskog navigacijskog sustava. "Moja je stručna procjena da
moramo obaviti dodatni pregled."
Kada se Vor nasmijao na ovaj njegov komentar, Seurat se iznenadio. "Zašto ti je to bilo
smiješno?"
"Seurate, nikada nemoj tražiti da ti bilo tko objasni šalu.
Samo prihvati smijeh."
Kad su isključili dovod energije, Vor je uklonio pokvarenog drona u plikovima i bacio ga na
palubu po kojoj je ovaj zakloparao.

166
 Dotične jedinice bile su potrošna roba. Seurat je uputio zahtjev za novog drona.
Dok su čekali da se nastavi rad na remontu broda, Vor je donio odluku. Postavio je gomilu
pitanja i spomenuo da se našao u škripcu zbog svojih osjećaja. Možda u robotovoj bazi podataka
postoji nešto što bi mu moglo biti od koristi.
Robotova optička vlakna ugrađena u njegovo glatko lice, svjetlucala su poput sićušnih sunaca.
"Ne razumijem u čemu je tvoj problem", odvratio je Seurat dok je skidao rezime dijagnoze iz jedne od
baza podataka na brodu. "U dobrom si odnosu s misaonim strojevima. Podnesi zahtjev Erasmusu."
Vor je bio očajan. "Ne ide to tako, Seurate. Čak i kada bi Erasmus prebacio Serenu kod mene...
što ako me ona odbije?"
"Proširi onda svoju potragu. Nepotrebno kompliciraš stvar. Lako ćeš naći među kandidatkinjama
na Zemlji kompatibilnu ženku, čak i takvu koja sliči na tu robinju, ako već toliko cijeniš njene fizičke
atribute."
Voru je sada bilo žao što je uopće pokrenuo tu temu. "Misaoni strojevi znaju ponekad biti
strašno glupi."
"Nikada do sada mi nisi spominjao slične osjećaje."
"Zato što se nikada do sada nisam ovako osjećao." Seurat se sledio. "Intelektualno sam svjestan
ljudske
biološke potrebe da se pari i reproducira. Poznate su mi fizičke razlike između muškaraca i žena,
kao i hormonalni porivi koje imate. Reproduktivni sustavi većine ženki su u biti isti, ako je genetika
srodna. Zašto bi onda ta Serena bila poželjnija od bilo koje druge?"
"Nikad to ne bih uspio tebi objasniti, stari Metalume", odvratio je Vor, gledajući kroz okrugli
prozor na boku letjelice novog drona kako stupa preko platforme suhog doka prema brodu. "Ne znam
to objasniti čak ni samome sebi."
"Nadam se da ćeš uskoro dokučiti u čemu je stvar. Ne mogu u nedogled mijenjati dronove za
održavanje."

Ljudi često umiru zato što su prevelike kukavice da bi živjeli.

TLALOC, Vrijeme Titana

IZNAD GLAVA JE PLAMTJELO SUNCE Arrakisa od koga su se dobivali plikovi, stvarajući

samo nekoliko sjena oko čudovišta i njegovog samouvjerenog jahača. Selim je bio zadovoljan što je za
današnju šalu dozvao do sada najvećeg pješčanog crva.
Naib Dhartha će se prestrašiti ili će Selim u najmanju ruku ostaviti na njega dojam. Možda će
Buddallah zbrisati lažljivog naiba zbog onoga što je učinio nevinom Selimu. Ili će mladić možda
dobiti priliku da mu se osobno osveti na svoj način. Selim bi u svakom slučaju više volio da bude
tako...
Već više od godinu dana je živio onako kako je htio i bio je vrlo dobro uhranjen, zdrav i sretan.
Bog ga je i dalje promatrao s osmjehom. Odrpani tinejdžer je uzimao više melangea nego ikada prije.
Selim je napravio još šest dodatnih postaja za snabdijevanje u pustinji, tako da ih je sada bilo
sve u svemu osam, uključujući još jednu napuštenu stanicu za botanička istraživanja koju je otkrio još
dalje od naseljenih planina.
Napabirčio je više materijala nego što je sanjao da je to
uopće moguće, tako da je sada bio vrlo bogat čovjek, prema standardima svog naroda.
Naib Dhartha i ostali koji su stanovali u stijeni mislili su da su ga kaznili kada su ga protjerali, i
on se sada noću tome smijao. Selim se zapravo ponovo rodio ovdje u pustinji. Buddallah je bdio nad
njim, štitio ga. Pijesak ga je izribao i od njega napravio novu osobu. Hrabru, vještu i prkosnu i jednog
dana će postati legenda među pustinjskim nomadima. Selim Crvojahač!
Ali to će se dogoditi samo ako Zensuniji saznaju za njega. Tek će se tada moći ostvariti sudbina
koju je sebi dodijelio, sudbina čovjeka koga štuje njegov narod. Pokazat će im što je postao.
Selim je vodio mamutskog crva natrag prema starim poznatim planinama. Vrlo dugo je već bio
sam i pričao samo sam sa sobom, a sada se vraćao na jedino mjesto koje je zapravo mogao da nazove
domom, usprkos njegovim nedostacima i prijetnjama. Prepoznao je stijene ispred sebe, niz vertikalnog
kamenja nalik na zid tvrđave, koji je sprečavao crve da stignu do zaklonjenih ravnica s druge strane.
Zensuniji lutalice su izgradili svoje domove u tim pećinama, a ulaze su kamuflirali tako da se izvana
nisu mogli uočiti. Selim je, međutim, poznavao put.
Crv se otimao ispod mladićevih bolnih nogu, odbijajući da priđe bliže stijenama. Selim je
odustao i okrenuo zvijer, natjeravši je da prođe ispred visokih stijena.

167
 Stajao je na izdignutim leđima zvijeri i održavao ravnotežu, čvrsto držeći metalni štap i ne
dopuštajući segmentima da se zatvore. Njegov prljavi bijeli ogrtač lepršao je na vjetru. Dok je crv
prolazio ispred otvora pećina u obliku saća, vidio je sićušne prilike kako izlaze i zaprepašteno zure u
njega. Crvi nikada nisu prilazili tako blizu stjenovitom zidu, ali on je ovog doveo, poput kakvog
čudovišta preko nepreglednog oceana. Imao je nad njim potpunu vlast.
Na stijenju se okupilo mnoštvo ljudi i on začuje kako dozivaju i ostale da izađu. Ubrzo su
začuđeni Zensuniji seljaci ispunili sve otvore. Gledali su ga razrogačenih očiju i otvorenih usta i on je
uživao u tome.
Selim je potjerao crva i prošao ispred svih njih, vičući u vjetar i drsko im mašući. Pomoću
podbadača i štapa, primorao je demona da se još jednom okrene i uvijajući zmijolikom glavom ponovo
protutnji ispred zida poput kakve trenirane životinje.
Nitko od promatrača mu nije ni mahnuo, zapravo gotovo da se nitko nije ni pomaknuo.
Selim se pravio važan, smijao se i derao se, izvikujući uvrede na račun zlog Naiba Dharthe i
izdajnika Ebrahima. Sumnjao je da ga je itko prepoznao u toj odjeći i sa tkaninom omotanom oko lica.
Sigurno će se zaprepastiti kada saznaju da je to navodni kradljivac vode, ništarija koju su prognali.
Bio bi još zadovoljniji da su znali tko je i da je čuo kako
zadržavaju zrak, ali ipak će ih prvo malo zadirkivati i poraditi na stvaranju legende. Jednoga
dana će se smijati njihovoj nevjenci, možda će čak prići dovoljno blizu i pozvati Naiba Dharthu da se
provoza s njim. Zahihotao se u sebi.
Kada je zaključio da im je dovoljno pokazao, Selim je okrenuo crva natrag prema pustinji.
Pješčani crv je šišteći pojurio natrag prema otvorenim dinama. Selim se cijelim putem smijao,
zahvaljujući se Buddallahu što mu je omogućio da izvede ovu veselu šalu.
Stojeći zajedno s ostalima na rubu pećine, Mahmad, sin Naiba Dharthe, zurio je u nevjerici u
ogromnog crva koji se neko vrijeme okretao unaokolo poput istreniranog ljubimca
i na kraju odjurio preko valovitog pijeska. Jedan jedini čovjek je upravljao tim stvorenjem, jedna
sitna prilika koja je bez imalo straha stajala na njemu.
Nevjerojatno. Moje oči su vidjele više nego što većina Zensunija vidi tijekom cijelog života. A
imao je samo dvanaest standardnih godina.
Mahmad je čuo živahne dječake kako brbljaju o tome da bi bilo vrlo uzbudljivo jahati crva.
Neki od njih pokušali su nagađati tko je taj ludi stranac koji zna upravljati pustinjskim
demonima. Ostale izbjeglice Zensunija osnovale su sela i pećinske gradove po drugim planinama na
Arrakisu, tako da je to mogao biti pripadnik bilo kojeg plemena.
Mahmad podiže pogled, htio je da postavi gomilu
pitanja, ali onda primijeti okamenjeni izraz na očevom licu. "Kakva budala", zareži Naib
Dhartha. "Tko bi mogao biti tako nesmotren i tko bi mogao toliko prezirati svoj život? Zaslužio je da
ga zvijeri požderu."
"Da, oče", Mahmad se složio s ocem iz navike, međutim, već su mu na um padale vrlo
zanimljive mogućnosti.

Bog Znanosti može biti krajnje neljubazno božanstvo.

Tio HOLTZMAN, šifrirani dnevnik (djelomično uništen)

KADA JE TIO HOLTZMAN otkrio pogrešku u izračunavanjima za model njegovog neuspjelog

generatora za rezonanciju, s pravom se razbjesnio. Sjedio je u svojoj privatnoj radnoj sobi, okružen
novim sjajnim kuglama koje
je Norma izumila i osobno provjeravao dosadne matematičke operacije.
Nije zatražio od mlade žene da prouči pojedinosti vezane za katastrofalnu nesreću, iz straha da
ne otkrije stvarni nedostatak u projektu, što bi bilo krajnje neugodno po njega. Norma je od početka
govorila da uređaj neće raditi onako kako je predviđao i bila je u pravu. Prokleta bila!
Zbog toga je izumitelj proveo mnoge sate provjeravajući izračunavanja koja je obavila soba
puna robova rješavača. I zaista je otkrio tri manje pogreške. Istini za volju, čak i da
su izračunavanja bila točna, njegov model ne bi bio upotrebljiv... ali nije u tome bila stvar,
zaključi on.
Rješavači su napravili neoprostive pogreške, bez obzira na to što one nisu imale nikakvog
utjecaja na krajnji
ishod. Međutim, to je bilo sasvim dovoljno da krivnju skine
sa sebe.

168
 Holtzman je odjurio u prostoriju u kojoj su ljudi- kalkulatori sjedili u tišini za svojim stolovima,
boreći se s jednadžbama koje im je Norma dala da ponovo izračunaju. Zastao je na vratima i prešao
pogledom preko robova nagnutim nad računaljkama i podmetačima na koje su unosili rezultate.
"Odmah prestanite sa radom! Od sada pa nadalje, sav vaš rad bit će pažljivo praćen i ovjeravan,
bez obzira na to koliko nam za to bude trebalo vremena. Pregledat ću svaki list papira, proučiti svako
rješenje do koga dođete. Vaše pogreške su krive što smo nekoliko mjeseci, a možda i više, u zaostatku
s izradom uređaja za obranu čovječanstva, i ja nisam nimalo zadovoljan."
Robovi oboriše poglede i ni jedan ga ne pogleda u oči. Međutim, Holtzman se tek zagrijavao.
"Zar vam nisam
dobar gospodar? Zar vam nisam pružio bolji život od
onoga na poljima šećerne trske ili obalama rijeke? A vi mi ovako vraćate."
Novi rješavači se zagledaše u njega s vidljivim strahom. Stariji radnici, oni koje groznica nije
pokosila, snuždiše se.
"Tko zna koliko ste još pogrešaka napravili? Koliko će još testiranja propasti zbog vaše
nesposobnosti?" Sijevao je pogledom unaokolo, a onda je nasumično dohvatio jedan list papira. "Od
sada pa nadalje, ako pronađem
ijednu namjernu pogrešku, bit ćete pogubljeni — upamtite
što vam govorim! Budući da radimo na ratnom programu, vaše pogreške će se smatrati
sabotažom i pobunom."
Norma je dojurila u prostoriju, praveći neravnomjerne korake na svojim kratkim nogama. "Što
je bilo, Mudrače Holtzman?"
Podigao je list papira što ga je osobno ispravio. "Pronašao sam ozbiljne pogreške u
izračunavanjima za moj rezonator. Ne možemo se više oslanjati na njihov rad. Ti i ja ćemo
provjeravati sve što oni izračunaju, Norma. Počinjemo odmah."
Uznemirila se. Blago se naklonila. "Kako zapovijedate." "U međuvremenu", nastavi Holtzman
sakupljajući
papire, "prepolovit ću vam obroke. Zašto bih vam punio
želuce kad vi potkopavate naše napore da porazimo neprijatelja?" Robovi zastenjaše. Holtzman
pozva svoje dragune da ih izbace. "Neću trpjeti takvu nemarnost. Previše toga je u pitanju."
Kada su ostali sami u sobi, on i Norma sjedoše i počeše proučavati nova izračunavanja, list po
list. Patuljasta žena s Rossaka pogledala je znanstvenika, očigledno smatrajući da je pretjerao, ali on je
samo sijevnuo očima i nagnuo se nad stol na kome su bili rašireni papiri.
Na kraju su ipak pronašli pogrešku koju je napravio jedan od novih mladih rješavača po imenu
Aliid. Što je bilo
još gore, ni njegov partner, dječak po imenu Ishmael, nije
uočio pogrešku.
"Vidiš, to bi bila još jedna skupa nesreća! Sigurno su skovali zavjeru protiv nas."
"Još su djeca, Mudrače", reče Norma. "Iznenađena sam što su uopće u stanju obavljati ovakva
izračunavanja."
Ne obazirući se na njene riječi, Holtzman je naredio dragunima stražarima da pozovu dvojicu
mladića - ali se onda predomislio i pozvao sve rješavače da se vrate u sobu. Kada su dovukli
prestrašene dječake, on ih je zasuo optužbama. Međutim, nisu mu se učinili sposobni za tako
profinjenu matematičku sabotažu. "Da li vi momci smatrate da je ovo neka šala, igra možda? Omnius
nas može
svakog trenutka uništiti. Možda je ovaj izum ono što nas može spasiti!"
Norma je promatrala izumitelja. Uopće nije bila sigurna da on bilo što zna o njenom projektu.
Trenutno je bio pun sebe. "Kod presađivanja školjki ili sječenja šećerne trske, pogreška od nekoliko
centimetara je nebitna. Ali ovo" - on počne mahati s papirima dječacima ispred nosa - "ovo je moglo
uništiti cijelu jednu borbenu flotu!"
Preletio je Ijutitim pogledom preko skupine rješavača. "Smanjenje obroka će vas dovesti u red.
Možda ćete se moći usredotočiti na posao kada vam budu krčala crijeva." Zatim se okrenuo dječacima
koji su se skupili od straha. "Vas dvojica ste izgubili priliku da radite za mene. Tražit ću od lorda
Bludda da vam dodijeli neka vrlo teška zaduženja.
Možda ćete se na takvom nekom poslu uspjeti dokazati, jer meni sasvim sigurno niste ni od
kakve koristi."
Okrenuo se prema Normi i tiše progunđao. "Izbacio bih ja polovinu njih, ali bih onda morao
gubiti vrijeme na obuku zamjena."
Ljutiti znanstvenik je izašao iz sobe praveći se da ne čuje njihovo razočarano stenjanje i ne
želeći saslušati bilo kakve pritužbe. Ostavio je Normu da zuri za njim i da se čudi njegovom ispadu.

169
 Dvojica krupnih draguna stražara priđoše i izvedoše
Ishmaela i Aliida.

Uči od prošlosti — ne nosi je poput jarma oko vrata.

KOGITOR RETIKULUS, Promatranja s Visine od tisuću godina

AGAMEMNON JE POVEO SVOJU FLOTU oklopnih brodova protiv čarobnica s Rossaka. Na

glavnim robotskim brodovima nalazili su se general cymeh i njegova dva sudruga Titana, kao i deseci
ambicioznih neo-cymeha. Omniusove stražar-oči pratile su svaki njihov pokret.
Flota robotskih ratnih brodova, koja je sledila cymehe, sada je ubrzala i zaobišla ih kako bi
stigla prva na cilj. Bili su to glatki projektili s ogromnim motorima, dobro opremljeni artiljerijom.
Ratni brodovi strojeva uvijek su išli samo u jednom pravcu i nitko nije računao na to da će se
vratiti kući; njihovi motori su se usijali, jer nisu štedjeli gorivo za povratak. Približili su se takvom
brzinom i otvorili vatru gotovo prije nego što su ih stražarske postaje na stazi oko Rossaka i
primijetile. Stražarski brodovi na obodu sustava nisu stigli ispaliti ni jedan hitac.
Dok se robotski brodovi budu pozabavili postajama na stazi, cymehi su planirali osobnu osvetu
na površini planeta.
Udarna sila približavala se Rossaku i cymehi su počeli pripremati svoja oklopna borbena
obličja. Servo-ruke su postavile pojedinačne spremnike s mozgovima u zaštićene utičnice i povezale
mislitrode s kontrolnim sustavima, u prvom redu s oružjem. Tri Titana upotrijebit će jedreća obličja,
naoružana leteća tijela. Za razliku od njih, neo- cymehi su nosili golema borbena tijela, krabolike
hodače koji su neometano mogli hodati kroz prašumu punu prepreka.
Agamemnon i njegovi cymehi ubrzali su i uletjeli u ionizirani trag robotskih letjelica koje su
malo prije proletjele pokraj njih. Kada je bio instaliran u svoje leteće
tijelo, general je ispitao sva svoja oružja. Jedva je čekao da osjeti kamen, metal i meso u stisku
svojih isturenih pandži i sječiva.
Proučavao je taktičke dijagrame i promatrao prve ispaljene salve koje su pogodile obrambene
postaje iznad Rossaka. Ovaj planet Lige bio je jedna od manje važnih planeta i imao je relativno malen
broj stanovnika koji su živjeli nagurani u dolinama klanaca obraslih prašumom. Preostali dio kopna i
oceana bio je negostoljubiv. Rossak još nije bio instalirao skupi Holtzmanov štitnik za skrembliranje
kojim su se zaštitili glavni ljudski svjetovi poput Salusa Secundus i Giedi Prime.
Međutim, smrtonosne čarobnice sa svojim mentalnim moćima razbjesnile su cymehe. Ne
obazirući se na bitku koja se vodila u svemiru, Agamemnonovi brodovi su
zaronili prema zadimljenoj atmosferi. Pronaći će te
čarobnice, njihove obitelji i prijatelje u zaklonjenim pećinskim gradovima. Svi će oni platiti
glavom.
Ostvario je mentalnu vezu sa svojom borbenom silom sastavljenom od cymeha. "Xerxese,
povedi prethodnicu isto kao na Salusi Secundus. Želim da tvoj brod bude tamo."
Xerxes nije uspio sakriti strah dok mu je odgovarao na širokopojasnom opsegu. "Trebamo biti
oprezni kada su u pitanju te žene s telepatskim moćima, Agamemnone. One su ubile Barbarossu i
uništile sve neo-cymehe na Giedi Prime... "
"Izvoli, iskaži se. Budi prvi na bojnom polju. Dokaži koliko vrijediš i budi zahvalan što ti se
ukazala prilika."
"Ja... dokazao sam se mnogo puta tijekom stoljeća." Xerxes je zvučao razdražljivo. "Zašto
jednostavno ne pošalješ prvo borbene robote? Nismo primijetili ništa što bi ukazivalo na to da Rossak
ima mrežu za skrembliranje..."
"Bez obzira na sve, ti ćeš predvoditi napad. Zar nemaš ponosa... i zar te nije stid?"
Xerxes nije dalje pokušavao naći izgovor niti moliti. Koliko god se pokušavao iskupiti, nikada
neće moći ispravi pogrešku koju je počinio prije tisuću godina...
Xerxes je bio udvorica i u vrijeme dok se prvi Titani još nisu bili odrekli ljudskih obličja. Svima
je povlađivao zbog svoje žudnje da sudjeluje u velikim događajima. Međutim,
nije imao ambiciju niti poriv da postane nezamjenjivi
revolucionar. Kada je prvobitno osvajanje bilo završeno, on je zadovoljno vladao podskupom
planeta koje su mu
udijelili ostali Titani. Xerxes je bio najveći hedonist od prvobitnih dvadeset Titana i uživao je u
zadovoljstvima koja je mogao priuštiti svom fizičkom tijelu. On se posljednji podvrgnuo operaciji
pretvaranja u cymeha, jer se nije želio odreći svojih dragocjenih osjećaja.

170
 Ali poslije više od jednog stoljeća vladavine, zavedeni Xerxes postao je samozadovoljan.
Napravio je glupost i prebacio preveliki broj dužnosti na strojeve s umjetnom inteligencijom koje je
programirao Barbarossa. Čak je dopustio da kompjutorska mreža donosi odluke umjesto njega. Dok su
bjesnjele Pobune Hrethgira na Corrinu, Richeseu i Walgisu, Xerxes je povjerio misaonim strojevima
da održavaju red na njegovim planetima.
Svojom nebrigom i zbog prevelikog povjerenja koje je imao u mrežu umjetne inteligencije, on je
zapravo dopustio strojevima da na svoj način zaustave nemire. Lakomisleni Xerxes dragovoljno je
prepustio nadzor kompjutorskoj mreži, naredivši joj da se pobrine za sve nevolje koje bi mogle
iskrsnuti.
Stražarski kompjutor je iskoristio pristup jezgri podataka koje do tada nikad nije dobio, isključio
Xerxesa i istoga trena preuzeo planet. Da bi svrgnuo Staro Carstvo, Barbarossa je programirao
misaone strojeve da budu agresivni i usadio im poriv za osvajanjem. Zahvaljujući svojoj novoj moći,
entitet umjetne inteligencije koji je u to
vrijeme bio još žutokljunac i koji je sebe prozvao "Omnius",
porobio je Titane i preuzeo upravu i nad cymehima i nad ljudima. Navodno je to uradio za
njihovo dobro.
Agamemnon je proklinjao sebe što nije pažljivije motrio na Xerxesa i što ga nije pogubio čim je
prvi put primijetio njegovo nemarno ponašanje.
Kompjutorsko preuzimanje se proširilo poput nuklearne reakcije, prije nego što su Titani stigli
upozoriti jedan drugoga i prije nego što su uspjeli isključiti mreže umjetne inteligencije. U trenu su
planeti kojima su vladali Titani postali Sinkronizirani svjetovi. Nove inkarnacije sveuma nicale su
poput ružnog kompjutorskog korova i vladavina misaonih strojeva postala je gotova stvar.
Istančani kompjutori pronašli su rupe u Barbarossinim programima koje su im dopustile da
zauzdaju bivše vladare. I sve to samo zbog toga što im je Xerxes ne
razmišljajući otvorio vrata. Što se Agamemnona tiče, bila je to neoprostiva pogreška.
Napadački brodovi cymeha projurili su pokraj orbitalnih postaja koje su već bile zaokupljene
borbom iznad svijeta prašume. Robotski ratni brodovi tukli su svemirske postaje eksplozivnim
projektilima, oslobađajući čitave gejzire zračenja.
Nezaštićeni planet se našao pod njima, divovska lopta prošarana oblacima ispod kojih su se
nalazili pocrnjeli kontinenti, aktivni vulkani, otrovna mora, i bujni džepovi grimiznih prašumi i
ljudskih naselja.
"Sretno, ljubavi moja", začuo je Junin senzualni glas preko njihove privatne linije. Njene riječi
su nadražile obrise njegovog mozga.
"Nije mi potrebna sreća, Juno. Potrebna mi je pobjeda." Kada je počeo neočekivani napad,
šačica ratnih
brodova stacionirana na površini, zajedno s oklopljenim
kindalima, podigla se iz polimernih krošnji prašume da se pridruži obrani u svemiru. Orbitalne
postaje već su bile pretrpjele gadna oštećenja.
Dok je okupljala svoje telepatske učenice, Zufa Cenva je ščepala Aureliusa Venporta, shvativši
da bi i on mogao dobiti neka zaduženja. "Dokaži mi da si sposoban za vođu. Evakuiraj ljude, nemamo
puno vremena.
Venport klimne. "Muškarci su napravili plan za ovakav slučaj, Zufa. Niste samo vi čarobnice
planirale unaprijed."
Ako je očekivao bilo kakvu pohvalu ili čestitku od nje, sigurno je bio razočaran. "Obavi to onda.
Napad na naše orbitalne postaje samo je početak, vjerojatno nam žele skrenuti pažnju. Cymehi samo
što nisu stigli."
"Cymehi? Je li neki od stražarskih brodova... "
Zufine oči opominjući sijevnuše. "Razmišljaj, Aureliuse! Heoma je ubila jednog Titana na Giedi
Prime. Znaju da imamo tajno telepatsko oružje. Ovaj napad nije nikakva slučajnost. Da nije bilo toga,
nikada ne bi obratili pažnju na Rossak. Žele uništiti čarobnice."
Znao je da je ona u pravu. Zašto bi se misaoni strojevi
mučili da unište orbitalne postaje? I ostali su izgleda osjetili opasnost. Počeo je osjećati paniku
koja je rasla među ljudima u pećinama.
Većina urođenika s Rossaka nije imala nikakve naročite moći, a mnogi od njih su čak bili
defektni ili slabi zbog brojnih otrova u njihovom okruženju. Međutim, jedna čarobnica je zadala
duboku ranu cymehima na Giedi Prime i strojevi su zbog toga sad došli ovamo.
"Moje čarobnice će im se suprotstaviti... i ti dobro znaš što to znači." Zufa se isprsila, gledajući
ga s nekom nesigurnošću i suosjećajem. "Skloni se na neko sigurno mjesto, Aureliuse. Cymehi ne
traže tebe."

171
 Iznenadna odlučnost razlije se njegovim licem. "Organizirat ću evakuaciju. Možemo se sakriti u
prašumi; pobrinut ćemo se za sve kojima je potrebna naročita pomoć da bi se sklonili. Moji ljudi imaju
spremljene zalihe, zaklone, kolibe za procesiranje..."
Zufu je ugodno iznenadila njegova odlučnost. "Odlično. Prepuštam ti nevješte."
Nevješte? Nije bio trenutak za raspravu. Venport joj se zagledao u oči da vidi hoće li u njima
makar nazrijeti strah. Blago joj se obratio, pokušavši prikriti svoje prave osjećaje. "Namjeravaš li se
žrtvovati?"
"Ne mogu." Zufu je boljelo što mora to priznati. "Tko će uvježbavati čarobnice ako se ja
žrtvujem?" Nije ga uspjela
uvjeriti.
Oklijevala je, kao da očekuje još nešto od njega, a onda se žurno udaljila hodnikom. "Čuvaj se",
poviče Venport za njom.
Nakon što je ona otišla, on pojuri hodnicima dozivajući obitelji. "Moramo se sakriti u prašumi!
Raspršite se." Povisio je glas, samouvjereno izdajući naredbe. "Dolaze cymehi!"
Venport je naredio petorici-šestorici mladića da obiđu sve prostorije u pećinskom gradu i
provjere jesu li svi obaviješteni o evakuaciji. Kad su mladići odjurili obaviti zadatak, on je pretražio
usamljene prostorije. Usprkos nastaloj zbrci, jedan postariji par je ostao sjediti u svojim prostorijama
čekajući da se sve završi. Venport im je pomogao da odu na sigurno, postaravši se da se ukrcaju na
teretnu platformu lifta koja će ih spustiti na tlo.
Promatrao je kako liftovi spuštaju njegove sunarodnjake. Njegovi ljudi koji su vladali prašumom
i njegovi skupljači začina preuzimali su stvar u svoje ruke u podnožju stijena. Oni su poznavali putove
kroz gustu i opasnu divljinu, znali su gdje se nalaze zakloni u metalno- grimiznoj prašumi.
Brodovi Armade su signalizirali da gube bitku za orbitalne postaje. Jedini preživjeli stražarski
brod uputio je upozorenje da počinje spuštanje više desetaka brodova cymeha.
Venport povika: "Požurite! Evakuirajte grad! Čarobnice
će nas braniti odavde." Još jedna skupina se spustila na kloparajućoj, preopterećenoj platformi u
gustu fungusnu prašumu. Venport je potjerao preostale lutalice kako bi što prije otišli iz grada.
Iznenada su se užareni projektili probili kroz atmosteru, ostavljajući za sobom trag od uljastog crnog
dima.
"Brže!" poviče Venport i potrči prema tunelima, svjestan da je i njemu samom preostalo smo
nekoliko trenutaka za odlazak.

Imamo živote koje treba proživjeti, ali imamo i prioritete koje treba poštovati. Previše ljudi ne
vidi razliku.
ZUFA CENVA, Predavanje za čarobnice

INVAZIJSKI BRODOVI CYMEHA SU se srušili u srebrno-grimiznu divljinu, poplašivši

životinje i spalivši gljivastu vegetaciju. Bacači vatre bljuvali su plamen, zapalivši guste krošnje. Požar
se brzo širio.
Uz tutnjavu i lomljavu koja je odzvanjala kroz zrak pun oblaka, letjelice cymeha su se rastvorile
i iz njih su izašla mehanička tijela ratnika. Tri broda su izbacila naoružana obličja koja su zajedrila
zrakom, dok su ostali donijeli krabolika borbena hodajuća obličja načičkana oružjima.
U svom trokutnim jedrećem tijelu, Xerxes je krstario iznad prašume. Uputio se u pravcu enklave
čarobnica s telepatskim moćima. Nečujno klizeći kroz zrak, raširio je krila i uhvatio vjetar.
"Približavam se."
"Pobij kučke za nas, Xerxese", reče Juno, dok su ona i
Agamemnon pripremali svoja jedreća tijela.
Agamemnon je dodao ljutitim glasom: "Pobij ih za
Barbarossu."
Xerxes se vinuo prema izdubljenom stijenju. Borbeni
strojevi neo-cymeha željnih borbe napredovali su ispod
njega kroz gustiš, dižući prepreke u zrak i uništavajući sve pred sobom.
Kad se Xerxes našao pred samim naseljenim stijenama, zastao je i ostao da lebdjeti iznad
polimernih krošnji koje su oblikovale malu čistinu za slijetanje hrethgirskjh brodova, i tek onda je
lansirao petnaest projektila. Polovina njih je pogodila čvrste zidove stijene izazvavši snažne detonacije
i odvalivši crno-bijelu kišu kamenja; ostali projektili su poput crva koji napadaju drvo prodrli u tunele
u kojima su živjeli ljudi.

172
 Xerxes se zatim žurno povukao preletjevši preko vrhova drveća i vinuo se u nebo. Zakriještao je
kada je vidio da mu Agamemnon i Juno dolijeću ususret: "Zabilježili smo prve bodove! Pustimo neo-
cymehe da nastave."
Glatki vlaknasti sustavi iz kojih su virile noge nosili su pješadiju sastavljenu od neo-cymeha
kroz gustiš. Iz prednjih lansirnih cijevi ispaljivali su granate plazme koje su krčile,
to jest spaljivale, put do tunelskih gradova. Meko grimizno lišće gorjelo je oko njih, a gljivasto
drveće se rasprskavalo u vatrene stupove uslijed čega su urođeničke životinje bježale na sve strane.
Veličanstvene ptice dizale su se u nebo, a napadači cymehi su ih gađali i pretvarali u oblake tinjajućeg
perja.
Iako je bio zadovoljan što je prvi napad glatko prošao, Agamemnon nikome nije čestitao. On i
Juno su nijemo krenuli u drugi zračni napad s različitih položaja. Kraboliki
neo-cymeh hodači ispod njih, upravo su bili stigli do stijena
da dovrše razaranje.
Zufa Cenva i njene čarobnice pripremale su se u unutrašnjoj prostoriji koju je Aurelius Venport
opremio za svoje poslovne sastanke. Ni jedna od njih nije izražavala strah već samo bijes i odlučnost.
Tijekom prošle godine, ove žene su shvatile što je njihov osnovni cilj u životu i pomirile su se s tim,
iako ih je njegovo ostvarenje moglo odvesti u smrt.
"Za ovo smo se vježbale", rekla je Zufa. "I neću vas zavaravati kad su u pitanju naši izgledi."
Iako nije bila sigurna što bi trebala reći, ipak je pokušala zvučati samouvjereno.
"Spremne smo, gospodarice Cenva", odvratiše žene uglas.
Duboko je udahnula da se smiri, koristeći mentalnu kontrolu koju je poslije velikog truda
uspjela usaditi i svojim učenicama.
Kameni zidovi prostorije su zadrhtali kad su prve bombe pronašle cilj i raspršile otrovne oblake
kroz tunele. Aurelius Venport je o svemu mislio i pobrinuo se da sve žene dobiju maske za disanje dok
je on evakuirao ostatak stanovništva. Zufa je bila iznenađena što se sama nije toga sjetila. Nadala se da
se uspio povući u sigurnost i da nije uludo trošio vrijeme pokušavajući zaštititi svoje zalihe začina.
Zagledala se u odane žene koje su ostale s njom; svima
je znala imena i sve ih je dobro upoznala; Silin je bila nagla; Camio kreativna i nepredvidiva;
Rucia se držala njenog kodeksa časti... i još više od toga.
"Camio", pozva je Zufa, "odabrala sam tebe da zadaš sljedeći udarac."
Ustala je mršava mlada žena duge slamnato bijele kose i osmjehnula joj se beskrvnim
osmijehom. "Čast mi je, gospodarice Cenva."
Camio je stavila masku za disanje preko lica i izašla iz zaštićene prostorije, napustivši svoje
sestre. Dok je postojano napredovala, prepustila se meditaciji koja će joj omogućiti da prizove moć
sputanu u njenom umu. Iznenadila se kada u kamenim hodnicima nije naišla ni na
jedno tijelo, što ju je uvjerilo da je stanovništvo bilo uspješno evakuirano. Sada više ništa neće
moći zaustaviti
čarobnice.
Pod tunela bio je prekriven kršom i komadićima stijene koje je eksplozija odvalila. Otrov je
ulazio u pećine na pramenovima zelenkaste pare. Camio se nije plašila za vlastiti život, ali ipak je
morala požuriti.
Čula je zviždanje projektila koji se približavao i priljubila se uz zid tunela. Snažni udar pogodio
je stijenu. Udarni val protutnjao je unutrašnjim hodnicima i prebivalištima. Camio je vratila ravnotežu
i nastavila dalje. U lubanji joj je brujalo
od nagomilane energije. Nije se obazirala ni na tapiserije ni na namještaj u sobama i dvoranama
za sastanke u kojima
je provela čitav svoj život.
Rossak je bio njen dom. Strojevi su bile njeni neprijatelji. Ona je bila oružje.
Kada se uspjela probiti van, vidjela je prašumu u plamenu i ugledala tri krabolika hodajuća
obličja s posudama za mozak, koji su imali debele oklope i visjeli poput vreća za jaja neposredno
iznad nogu. Svaki od njih je predstavljao po jedno ljudsko biće koje je prodalo svoju dušu i zaklelo se
na vjernost misaonim strojevima.
Iz prašume je do nje dopirala tutnjava neprestanih eksplozija, grmljavina blastera plazme koji su
spaljivali purpurno lišće. Tri jedreća obličja su se ustremila za novi napad, bacajući otrov, šireći požar.
Deseci neo-cymeha hodača uputili su se prema stijenama, uništavajući sve oko sebe.
Morat će pričekati pravi trenutak kako bi odjednom zbrisala što veći broj neprijatelja.
Odozdo je začula grebanje. Tri najbrža obličja za hodanje penjala su se uz golu stijenu za koju
su se hvatala pomoću ispaljenih sidara i pandži s dijamantnim rubovima.

173
 Osmjehnula se kada je ugledala tri krabolika neo- cymeha. Pokretljive oklopljene noge popele
su tijela načičkana oružjima do glavnih pećina. Stajala je sama na ulazu, okrenuta prema svojim
kiborškim neprijateljima. Znat će kad budu dovoljno blizu.
Pristigao je prvi neo-cymeh osvajač i ona ugleda
svjetlucava optička vlakna oko oklopljenih tornjeva s oružjima. Cymeh je usmjerio svoje bacače
plamena prema novome cilju čim ju je detektirao. Vlaknaste kamere
širokog spektra žarko su zasijale.
Trenutak prije nego što je neo-cymeh opalio, Camio je oslobodila nagomilanu energiju u svom
umu i tijelu. Prepustila se moždanoj oluji koja je skuhala mozgove tri najbliža neo-cymeha i oštetila
još dva koji su se tek počeli penjati uz stijenu. Pet cymeha bilo je izbačeno iz bitke.
Posljednja njena misao bila je da je dosta dobro prodala svoj život.
Poslije Camio su izašle još četiri čarobnice, jedna za drugom. Svaki put kada bi poslala neku
ženu, Zufa Cenva bi osjetila veliku bol zbog gubitka. Ove učenice su joj bile kao prave kćeri, i dok ih
je gubila imala je dojam da guta usijanu lavu. One su, međutim, dobrovoljno odlazile i žrtvovale svoje
živote ne bi li zaustavile napad cymeha. "Misaoni strojevi ne smiju nikad pobijediti."
Šesta Zufina učenica koja se dobrovoljno prijavila, vratila se živa, ali potpuno dezorijentirana.
Mliječno-bijela koža joj je bila rumena. Pripremila se da umre, ali nije našla ništa što bi trebalo
uništiti.
"Povukli su se izvan našeg dometa, gospodarice Cenva", rekla je. "Cymehi se povlače prema
svojim brodovima. Borbeni hodači i jedra su se vratili do područja za slijetanje."
Zufa je pohitala kroz ruševine do ispusta s prozorima.
Vidjela je spaljene ostatke njenih pet palih učenica: sagorjela ih je bijela oluja iz njihovih
umova. U srcu kao da joj se odigravala vulkanska erupcija izazvana bijesom zbog gubitka. Gledala je
kako se užasni strojevi s ljudskim umovima ukrcavaju u svoje letjelice i vraćaju u atmosferu.
Raštrkane izbjeglice će se vremenom vratiti. Dovest će ih Aurelius Venport. Narod Rossaka će
pod njegovim nadzorom ponovo izgraditi i obnoviti gradove na stijeni. Uradit će to ponosno i
samouvjereno, znajući da su se suprotstavili misaonim strojevima
Zufa Cenva je morala u to vjerovati. "Mi definiramo pobjedu na svoj način", rekla je glasno.
*****
Mi smo značajan udarac", izjavio je Agamemnon pred stražar-očima koje su to snimale. "Iako
smo izgubili nekoliko neo-cymeha u direktnom napadu na Rossak, bar pet moćnih čarobnica pretrpjelo
je teška oštećenja."
Putem dobro osiguranog privatnog kanala, Juno je emitirala svoje iznenađenje i oduševljenje
zbog načina na koji je Titan general iskrivio svoj izvještaj. Xerxes je bio dovoljno mudar da ne reče
ništa.
"Nanijeli smo značajnu štetu novom hrethgirskpm telepatskom oružju", nastavio je Agamemnon
ponosno, iako se napad umalo nije pogubno završio. "To bi trebalo značajno smanjiti njihova
djelovanja."
Na sličan način je promijenio i događaje iz prošlosti dok
je pisao memoare, stvarajući svoju vlastitu pristranu verziju povijesti. Omnius neće posumnjati
u izvještaj, jer se tehnički poklapao sa činjenicama.
"Najbolje od svega je to", dodala je Juno, "što nismo izgubili ni jednog Titana u ovoj ofenzivi.
Neo-cymehi se mogu zamijeniti."
Pošto su robotski ratni brodovi gadno oštetili dvije orbitalne postaje oko Rossaka na kojima je
izginulo nekoliko tisuća ljudi, flota misaonih strojeva se povukla. Ispod njih su nastanjivi kanjoni i
prašuma i dalje gorjeli.
"Prema mojoj procjeni, Omnius može zabilježiti da je napad na Rossak bio krajnje uspješan!"
reče Agamemnon.
"Slažem se", pridružiše mu se Xerxes i Juno.
Kada se troje Titana pridružilo u svojim brodovima robotskoj borbenoj floti, Agamemnon je
podnio izvještaj prije nego što su Juno ili blesavi Xerxes mogli dati misaonim strojevima neku
informaciju koju on nije želio da ovi saznaju. General cymeh će predstaviti istinu tako da odgovara
njegovim ciljevima.

Taj planet ostavlja dojam kao da je neki perverzni čarobnjak prvo odlučio unakaziti ga što je
više moguće... a onda ga je nagradio melangeom.
TUK KEEDAIR, prepiska s Aureliusom Venportom

174
 LEŠINARI PRODORNIH POGLEDA zauzeli su strateška mjesta duž vruće, prašnjave ulice u
gradu Arrakisu. Zurili su kroz uske proreze u prljavim tkaninama obavijenim preko lica i stajali
ispruženih ruku ili zvonili zvončićima, proseci vodu. Tuk Keedair nikada nije vidio ništa slično.
Bio je prisiljen ostali ovdje čitav jedan mjesec dok nomadi Naiba Dharthe nisu skupili dovoljno
začina da napune teretni brod Tlulaxa. Keedair je platio konačište u gradu Arrakisu, ali je već poslije
tjedan dana zaključio da
će mu biti udobnije spavati u svom privatnom raketoplanu u svemirskoj luci. Jedva je čekao da
se skloni od znatiželjnih pogleda ostalih gostiju, tučnjava u hodnicima, žicara i prosjaka. Kada je sam,
čovjek ne mora razmišljati o tome da li bi trebalo vjerovati članovima svoje pratnje.
Na Arrakisu nije bilo nimalo lako započeti čak ni sasvim jednostavan posao. Osjećao se poput
plivača koji se bori protiv jake struje... premda ni jedan domorodac iz ove
pustinje ne bi razumio ovu usporedbu. Na teretnom brodu
na stazi, Keedairovi lovci na robove, koji su ovog puta ostali bez posla, postajali su sve
nemirniji te se morao vratiti raketoplanom do njih i prekinuti svađe kako ne bi
došlo do nasilja. Tlulaxa je bio vješt u smanjivanju gubitaka. Već je dva puta, zgađen
postupcima neobuzdane posade kojoj je bilo previše dosadno da bi se pristojno ponašala, prodao radne
ugovore pojedinaca geološkim nadzornim ekipama u dubokoj pustinji. Ako se kojim slučajem
galamdžije vrate u grad Arrakis prije odlaska njegovog teretnog broda, poniženi ljudi će dopuzati na
koljenima da ga mole da ih vrati u sustav Thalini. _...
Imao je još jedan problem. Iako je Naib Dhartha bio tobože Keedairov partner u ovom poslu,
vođa Zensunija nikome nije vjerovao. Da bi posao bio brže i efikasnije obavljen, Keedair je ponudio
da odveze svoj raketoplan izravno do mjesta na kome su nomadi skupljali začin, međutim, Naib nije
htio ni da čuje za to. Keedair je zatim ponudio da prebaci Dharthu i njegovu družinu Zensunija do
njihovog naselja kako ne bi morali hodati dugačak put do planinskog skloništa. I ta ideja bila je
odbijena.
I tako je Keedair morao čekati u svemirskoj luci, tjedan za tjednom, dok su se skupine
tamnoputih pustinjskih pacova dovlačile u grad, pogrbljene pod teškim paketima začina. Plaćao im je
na rate i cjenjkao se ako bi pronašao pretjeranu količinu pijeska u melangeu, kojim su pokušavali
umjetno povećati težinu. Naib je tvrdio da nema ništa s tim, međutim, Keedair je zamijetio da je Naib
počeo poštovati
stranca koji nije dopuštao da itko od njega pravi budalu.
Keedairovo spremište se punilo tako sporo da je mislio da će poludjeti.
Tijekom svih tih nevolja, Keedair je smirivao živce uzimajući sve više i više dotičnog
proizvoda. Postao je ljubitelj začinskog piva, začinske kave i gotovo svega ostalog što je sadržavalo taj
nevjerojatni sastojak.
U svojim najlucidnijim trenucima, Keedair bi preispitivao svoju odluku da ostane ovdje, pitajući
se ne bi li bilo mudrije prihvatiti da je ovoga puta izgubio i vratiti se na civilizirane Svjetove Lige.
Tamo bi mogao početi iz početka, mogao bi nabaviti novi tovar kreštavih robova i prodati ih na
Poritrinu ili Zanabaru ili odnijeti svježe organe natrag na farme Tlulaxa.
Dok je sjedio u privatnoj kabini, Keedair je gladio svoju dugačku pletenicu i zaklinjao se da
neće odustati. Ako bi se sada vratio, morao bi se pomiriti s velikim gubitkom za
tu godinu i čast bi mu nalagala da odreže svoju divnu kosu. Tvrdoglavost i ponos tjerali su ga da
ostane na Arrakisu što je duže moguće.
Nije mu se sviđalo to sprženo okruženje, miris spaljenog stijenja u zraku, zavijanje oluja koje su
šibale planine i ispirale svemirsku luku. Ali mu se zato strašno sviđao melange! Keedair je iz dana u
dan sjedio sam u svom raketoplanu i konzumirao poveće količine; dodavao je začin čak i u svoje
zalihe hrane. Zahvaljujući njemu, i najjadnije jelo dobivalo je ukus ambrozije.
Dok je bio pod djelovanjem začina, zamišljao je kako prodaje dotični proizvod bogatim
plemićima, hedonistima sa Saluse Secundus, Kirana III i Pincknona — možda čak i fanaticima
bioistraživačima na Tlulaxu. Od kada je počeo dodavati melange u hranu, osjećao se poletan i živ i
imao je dojam da mu lice iz dana u dan izgleda opuštenije i mlađe. Zurio je u zrcalo, proučavajući
svoje usko lice. Bjeloočnice su mu počele dobivati sve neprirodniju nijansu indigo plave boje, kao da
mu se razrijeđena plava tinta razlila po njima.
Pustinjsko pleme Naiba Dharthe imalo je takve sablasne "plavo-plave" oči. Da li je za to bio
kriv neki zagađivač okoline? Ili možda često konzumiranje melangea? Osjećao se previše dobro da bi i
pomislio kako je to možda negativan sporedni učinak. Vjerojatno je u pitanju samo privremeni gubitak
boje.
Pripremio je sebi svježu šalicu jake začinske kave. Sljedećeg jutra, kada je nebo posuto
zvijezdama počelo

175
 blijediti pri izlasku sunca, skupina lutajućih nomada stigla je
u svemirsku luku, predvođena Naibom Dharthom. Teglili su na leđima tovare začina.
Keedair im je pohitao u susret, trepćući na jarkom jutarnjem suncu. Dhartha, umotan u
prašnjavu bijelu odjeću za putovanje, izgledao je zadovoljan sobom. "Ovo je posljednja količina
melangea koju si tražio, trgovče Keedair."
Reda radi, prišao je provjeriti nasumice četiri paketa,
utvrdivši da zaista sadrže bogati melange tek pokupljen iz pustinje i očišćen od pijeska.
"Kao i do sada, tvoj proizvod je prihvatljiv. Ovo će biti dovoljno da popunim svoje brodsko
skladište. Zatim ću se vratiti u civilizaciju."
Keedairu se, međutim, nije sviđao izraz na Dharthinom licu. Zapitao se bi li se njegovim
ljudima isplatilo da ipak poharaju nekoliko pećinskih naselja u pustinji i zarobe nekoliko ovih
pustinjskih štakora.
"Hoćeš li nam se vratiti, trgovče Keedair?" Pohlepni sjaj osvjetljavao je tamu iza njegovih
indigo plavih očiju. "Ako ti bude potrebno još začina, bit ću sretan da ga osiguram. Možemo sklopiti
dugoročni sporazum."
Keedair je progunđao nešto neobavezujuće, ne želeći da čovjeku ulijeva prevelike nade. "Zavisi
od toga hoću li uspjeti prodati ovaj teret i pritom zaraditi. Začin nije provjerena roba u Ligi, i ja sam se
već izložio velikom riziku." Isprsio se. "Za ovaj tovar smo se pogodili i ja nikad do sad nisam pogazio
svoju riječ."
Isplatio je Dharthi preostalu sumu. "Ako se vratim, to će biti tek za mnogo mjeseci od sada,
možda tek za godinu dana. Ako izgubim novac, neću se nikada vratiti." Prešao
je pogledom preko sumorne svemirske luke, pustinje i oštrih planina. "Na Arrakisu ne postoji
ništa drugo zbog čega bih se vratio."
Dhartha ga je pogledao ravno u oči. "Nitko ne zna što
ga čeka u budućnosti, trgovce Keedair." Nakon što su uspješno obavili posao, pustinjski vođa se
naklonio i povukao. Nomadi odjeveni u bijelo gledali su Keedaira poput lešinara koji promatraju
životinju na umoru, čekajući da rastrgnu leš.
Vratio se u svoj raketoplan bez daljnjeg opraštanja, predosjećajući da bi ipak mogao zaraditi na
ovome. Keedair je pokušao smisliti način kako da kupoprodaju začina pretvori u dugoročni posao koji
mu ne bi stvarao onoliko glavobolje kao što je neugodna nabava robova.
Na nesreću, u operacije koje je imao na umu morao bi uložiti veliki kapital, a on nije posjedovao
toliko novca. Međutim, imao je na umu jednog bogatog investitora. Upravo mu je takva osoba bila
potrebna: poznavatelj egzotičnih droga, vrlo bogat čovjek i vizionar... poduzetnik koji je u stanju
procijeniti potencijal ovakve jedne operacije.
Aurelius Venport s Rossaka.

"Ja nisam zao", reče Sejtan. "Ne pokušavajte opisati ono što ne razumijete."
Budislamska sutra

ERASMUS JE ZADIVLJENO PROMATRAO Serenu koja se brinula o njegovom hvaljenom

cvijeću u lijepim glinenim teglama.
Podigla je pogled, ali nije bila sigurno koliko daleko može — ili bi trebala — pritiskati misaoni
stroj. "Ne moraš biti toliko okrutan da bi shvatio čovječanstvo, Erasmuse."
Robot okrene svoje glatko lice prema njoj i tekući metal poprimi zbunjeni izraz. "Okrutan? To
mi nikada nije bila namjera."
"Zao si, Erasmuse. vidim kako se ponašaš prema ljudima robovima, zakidaš ih i mučiš, tjeraš ih
da žive u užasnim uvjetima."
"Nisam ja zao, Serena, samo sam znatiželjan. Ponosim se objektivnošću svojih istraživanja."
Stajala je iza tegle sa žarko-crvenim geranijama kao da su je one mogle zaštititi u slučaju da
robot postane nasilan. "Oh? A što je s mučenjima koja izvodiš u svojim laboratorijima?"
Erasmus joj je pokazao nečitljivi izraz lica. "To su moja privatna istraživanja koja se provode
pod strogim nadzorom. Ne smiješ ući u moje laboratorije. Zabranjujem ti da ih vidiš. Ne želim da
prekidaš moje eksperimente."
"Eksperimente koje obavljaš na njima... ili na meni?" Robot joj je uputio samo jedan izluđujuće
blagi osmijeh i
nije ništa odgovorio.

176
 Serena je pretjerano reagirala, jer ju je iznervirao, jer je znala koliko je razoran i jer je neizrecivo
žudjela za Xavierom čije je dijete nosila: srušila je jednu teglu s police i ona se razbila o tvrde
keramičke pločice kojima je bio prekriven pod u stakleniku.
Erasmus se zagledao u razbijenu teglu, prosutu zemlju i uništene crvene cvjetove. "Za razliku od
ljudskih bića, ja nikada ne uništavam nekritički, bez cilja."
Serena izbaci bradu. "Ali nikada ne pokazuješ ni svoju dobru stranu. Zašto, za promjenu, ne bi
učinio neko dobro djelo?"
"Dobro djelo?" Izgleda da se Erasmus iskreno zainteresirao za ovaj njen prijedlog. "Kao na
primjer?"
Uključili su se automatski raspršivači u stakleniku koji su zalijevali biljke. Serena nije htjela
propustiti priliku pa reče: "Počni bolje hraniti svoje robove, kao prvo. Ne samo privilegirane
povjerenike već i kućne sluge i one jadnike koje držiš kao stoku u svojim spremištima."
"Budem li ih bolje hranio, uradit ću dobro djelo?" upita
Erasmus.
"To će barem malo ublažiti njihove muke. Što možeš izgubiti, Erasmuse? Bojiš li se?"
Nije progutao njen mamac već je samo odgovorio: "Razmislit ću o tome."
Četiri robota čuvara presrela su Serenu dok je obavljala poslove po velikoj vili. Izdali su joj
nekoliko grubih naredbi i ispratili je u dvorište koje je bilo okrenuto prema moru. Roboti su bili dobro
naoružani i nosili su ugrađeno oružje
za izbacivanje projektila, ali nisu bili osposobljeni za razgovor. Stupali su po dvojica ispred i iza
Serene.
Pokušala je otjerati strah koji ju je počeo obuzimati. Nije mogla ni pretpostaviti kakav je
brutalan i naivan eksperiment Erasmus ovoga puta smislio.
Kada su izašli van, ugledala je ptice koje su kružile visoko iznad stijenja naspram nepreglednog
plavog neba. Osjetila je miris soli koji je dopirao s oceana, začula u
daljini šum valova. Serena se zaprepastila kada je ugledala dugačke stolove okružene stotinama
stolica na bogatim zelenim travnjacima i između uredno potkresanih grmova koji su gledali na prljava
spremišta za robove. Roboti su pripremili pravu gozbu na povjetarcu i suncu. Na dugačkim stolovima
presijavao se srebrni pribor za jelo, pehari su bili puni tekućina raznih boja, a poslužavnici pretovareni
mesom koje se još pušilo, raznobojnim voćem i slatkišima. Na svakom stolu su u pravilnim
razmacima bili postavljeni
buketi svježeg cvijeća koji su unaokolo širili prijatan miris.
Gomile uplašenih robova stajale su iza barikada, gledajući i sa čežnjom i sa strahom ta fina jela
na stolovima. Prijatni mirisi hrane i voća ispunili su zrak. Dovodili su ih u napast i stavljali na teške
muke.
Serena je zastala zaprepaštena. "Što sve ovo znači?" Četiri robota koji su je dopratili napraviše
još jedan korak, a onda i oni zastadoše.
Prišao joj je Erasmus s umjetnim izrazom zadovoljstva na licu. "To je gozba, Serena. Zar nije
divna? Trebala bi biti presretna."
"Zainteresirana sam... blago rečeno", odgovori ona. Erasmus podiže svoje metalne ruke i roboti
čuvari
skloniše barikade i potjeraše odabrane ljude naprijed.
Robovi pohitaše do stolova, ali kao da su se plašili.
"Pažljivo sam ih odabrao", reče Erasmus. "Uključio sam predstavnike svih kasti: povjerenike,
obične radnike, umjetnike, pa čak i najprimitivnije robove."
Zarobljenici su ukočeno sjedili na svojim mjestima, buljeći u hranu i kršeći prste u krilima.
Vidjelo se da su svi istovremeno i uplašeni i zbunjeni. Mnogi od njih djelovali su kao da bi se mnogo
više voljeli nalaziti negdje drugdje, jer nitko od njih nije vjerovao gospodaru kuće. Hrana je
najvjerojatnije bilo otrovana i svi gosti će umrijeti u strašnim mukama dok će Erasmus praviti bilješke.
"Jedite!" reče robot. "Ja sam priredio ovu gozbu. To je
moje dobro djelo."
Serena tada shvati što je pokušavao. "Nisam tako mislila, Erasmuse. Htjela sam da im daš veće
obroke, da poboljšaš njihovu dnevnu ishranu kako bi bili zdraviji. Jedna jedina gozba ne može ništa
popraviti."
"Poslije nje će biti dobronamerniji prema meni." Neki od gostiju su stavili nešto hrane na
tanjure, ali se do sada nitko nije usudio okusiti je. "Zašto ne jedu? Baš sam se potrudio." Robot
pogleda u Serenu, očekujući da mu ona odgovori na to pitanje.
"Užasno te se plaše, Erasmuse." "Ali ja sada nisam zao."

177
 "Kako oni to mogu znati? Kako ti mogu vjerovati? Reci mi istinu, jesi li otrovao hranu? Možda
samo poneko jelo?"
"Zanimljiva ideja, ali nije dio ovog pokusa." Erasmus je i dalje bio zbunjen. "Međutim,
promatrač često utječe na ishod svog eksperimenta. Ne vidim izlaz iz ovog
problema." A onda se njegovim promjenljivim licem razlije osmijeh. "Možda bi mi povjerovali
ako bih i sam sudjelovao u pokusu."
Ispružio je svoju zmijoliku senzorsku sondu počeo obilazi oko najbližeg stola umačući analitički
vrh u različite umake i jela, proučavajući kemiju svih začina i ukusa. Ljudi su ga zbunjeno gledali.
Serena je primijetila da su se mnoga lica puna nade
okrenula prema njoj. Donijela je odluku i ohrabrujuće im se osmjehnula, rekavši povišenim
glasom. "Saslušajte me. Slobodno jedite i uživajte u gozbi. Erasmusu danas nije na pameti nikakvo
zlodjelo." Pogledala je zatim u robota. "Osim ako mi nije lagao."
"Ja ne znam lagati."
"Uvjerena sam da si mogao i to naučiti, ako si dovoljno dobro proučio ljude."
Serena je otišla do najbližeg stola, odabrala komadić mekog mesa s najbližeg poslužavnika i
ubacila ga u usta. Zatim je nastavila duž stola, uzela krišku nekog voća i kušala desert.
Ljudi se počeše osmjehivati, a oči im zasijaše. Ta mlada žena je sličila na anđela i ulijevala je
veliko povjerenje dok je kušala hranu, dajući sve od sebe da dokaže kako je ova gozba samo to i ništa
više. "Pridružite mi se, prijatelji moji. Ne mogu vam podariti slobodu, ali barem ćemo ovog
popodneva uživati u sreći."
Izgladnjeli zatvorenici su se bacili na poslužavnike s hranom, obilato se služeći, stenjući od
zadovoljstva, prosipajući umake i na kraju polizavši tanjure kako se ništa ne bi bacilo. Gledali su je sa
zahvalnošću i divljenjem i Serenu oblije toplina. Bilo joj je drago što je konačno uspjela nešto uraditi
za ove jadne ljude.
Erasmus je prvi put pokušao učiniti nešto dobro.
Serena se nadala da će ga uspjeti privoljeti da nastavi s
tim.
Prišla joj je jedna žena i povukla Serenu za rukav. Serena se zagledala u krupne smeđe oči i
izmučeno lice na kome se sada ipak nazirala nada. "Kako se zoveš? upitala ju je robinja. "Moramo
znati. Ispričat ćemo ostalima što si učinila."
"Ja sam Serena", odgovori ona. "Serena Butler. Zamolila sam Erasmusa da vam poboljša uvjete
života. Pobrinut će se da svakodnevno dobivate bolje obroke." Okrenula se da pogleda robota i
zaškiljila. "Je li tako?"
Robot joj je uputio blag i prijateljski osmijeh koji je govorio da je zadovoljan - ne s onim što je
učinio već zbog zanimljivih stvari koje je uočio. "Kako ti kažeš, Serena Butler."

Zahvaljujući zavodničkoj prirodi strojeva, pretpostavljamo da tehnološki napredaj uvijek

podrazumijeva poboljšanje i da donosi dobrobit ljudskim bićima.
PRIMERO FAYKAN BUTLER, Sjećanja na Džihad

NAKON ŠTO JE ZA NEUSPJEH svog rezonatora okrivio nesposobne rješavače, Tio Holtzman
je prekinuo rad na tom projektu neukaljanog obraza. Shvatio je, premda to nikome nije priznao, da
nikada ne bi uspio
napraviti dovoljno selektivan generator koji bi nanosio štetu samo neprijateljima robotima, ne
čineći usput i veliku kolateralnu štetu.
Pomalo razočaran, lord Bludd je od sveg srca preporučio svom velikom izumitelju da smisli
nešto drugo. Bez obzira na sve, ta ideja je dosta obećavala...
Znanstvenik se vratio svom prvobitnom polju skremblera koje je moglo razoriti osjetljiva
tekrisela misaonih strojeva. Ostali inženjeri nastavili su poboljšavati prenosive skremblere polja koji
su se mogli koristiti u napadima na tlu. Međutim, Holtzman je osjećao da bi moglo postojati još nešto,
da bi od skremblera mogao napraviti uspješne prepreke za razne vrste oružja.
Ovaj zadatak ga je potpuno zaokupio. U međuvremenu je izbjegavao Normu (jer je imala običaj
da mu ukazuje na pogreške, a to ga je strašno nerviralo), i nije dizao pogled s proračuna. Cilj mu je bio
da poveća jačinu polja i njegovo širenje i hrvao se s jednadžbama kao da su živa bića.
Morao je nekako zapečatiti rupu koja je omogućila cymehima da prodru na Salusu Secundus.
Istovremeno je razmišljao o napadačkom i obrambenom oružju, premještajući ga u umu kao
dječje kockice. Općenito gledajući, Holtzman je znao da uopće neće biti teško uništiti neprijatelja kad
Liga jednom prodre kroz Omniusovu obranu. Upotrebom velikog broja staromodnih atomskih bojevih

178
glava i običnim bombardiranjem mogli bi razoriti Sinkronizirane svjetove — ali bi na taj način pobili i
porobljene ljude. To nije bilo pravo rješenje.
U svom planetariju na vrhu uskog stubišta, Holtzman je kuckao prstom po hologramskom
prikazu nekog velikog mjeseca koji je kružio oko jednog planeta. Mjesec je pobjegao gravitaciji svog
planeta, strmoglavio se po izduženoj elipsi i pod kutom krenuo kroz zamišljeni planetni sustav da bi se
na kraju sudario s drugim svijetom, pri čemu su bila uništena oba nebeska tijela. Namrštio se i
odagnao dotičnu sliku.
Da, uopće nije bilo teško uništavati. Mnogo je teže bilo zaštititi.
Holtzman je razmišljao o tome da uputi Normu u svoje
nove zamisli, ali ta mlada žena ga je plašila. Iako je u dosadašnjem životu bio vrlo uspješan,
stidio se što je imala bolju matematičku intuiciju od njega. Ona bi bila jako zadovoljna ako bi joj
ponudio da radi s njim, u to uopće nije sumnjao, ali nije bio voljan ni s kim podijeliti ovu zamisao.
Želio je jednom postići nešto sasvim sam, strogo se držeći rezultata proračuna.
Ali zašto je onda doveo Normu čak s Rossaka, ako ne želi iskoristiti njene sposobnosti? Ljut
sam na sebe zbog neodlučnosti, Holtzman je vratio projektor na policu u planetariju. Bilo je već
vrijeme da se vrati na posao.
Stražar dragun je strojevim korakom ušao na vrata zveckajući oklopom od zlatnih krljušti.
Isporučio mu je gomilu listova s matematičkim proračunima koje su uradile ekipe rješavača; bila je to
posljednja runda simulacijskih modela.
Holtzman se zadubio u proučavanje završnih brojki, letimice prelijećući pogledom preko nizova
proračuna. Dorađivao je i prerađivao svoju osnovnu teoriju i njegovi rješavači su konačno došli do
odgovora koji su mu bili potrebni. U uzbuđenju je tresnuo šakom po stolu, od čega su se razletjela
nagomilana dokumenta. To!
Zadovoljni izumitelj je sakupio papire, uredno poslagao bilješke, skice i filmove nacrta. Zatim je
raširio listove s proračunima kao da izlaže blago — i pozvao Normu
Cenvu. Kad je ušla, ponosno joj je objasnio što je napravio.
"Molim te da proučiš rezultate do kojih sam došao."
"Sa zadovoljstvom, Mudrače Holtzman." Norma nije imala potrebu da se nadmeće, nije žudjela
za slavom. Holtzmanu je to bilo drago, ali je ipak bio uznemiren i duboko je uvukao zrak.
Ja se nje bojim. Bila mu je mrska ta pomisao i pokušao ju je otjerati.
Popela se na stolicu i počela se lupkati po četvrtastoj bradi dok je razmišljala o jednadžbama.
Holtzman je hodao po laboratoriju, pogledavajući je preko ramena, ali njoj ništa nije moglo odvući
pažnju - čak ni buka koju su napravile rezonantne tonske prizme koje je srušio.
Norma je upijala nove zamisli kao da je u hipnotičkom transu. Nije bio siguran kako radi njen
mozak, znao je samo da je vrlo učinkovit. Konačno se vratila iz svog
alternativnog svijeta i odložila papire. "To je, nema sumnje, novi oblik zaštitnog polja, Mudrače.
Baratate jednadžbama na jedan sasvim nov način i čak sam se i ja namučila da ih shvatim do u
detalje." Osmjehnula mu se kao kakva djevojčica, a on se potrudio da ne pokaže koliko mu je laknulo i
koliko je ponosan.
A onda ga je potpuno zbunila, promijenivši ton. "Međutim, nisam baš sigurna da će odgovarati
vašoj zamisli."
Njene riječi su ga pogodile poput kapljica vrućeg olova. "Kako to misliš? To polje može razoriti
i kompjutorske
tekrisele i onemogućiti fizički upad."
Norma prođe prstima preko jednog dijela proračuna na trećoj stranici. "Faktor koji vas najviše
ograničava je promjer efektivne projekcije, ovdje i ovdje. "Bez obzira na
to koliko energije ubacivali u generator štitnika, ne možete ga proširiti preko izvjesne
konstantne vrijednosti. Takvo jedno polje bi moglo zaštititi brodove i velike zgrade — i to
veličanstveno — ali nikada neće dostići promjer planeta."
"Zar ne bismo mogli upotrijebiti više malih?" Nestrpljivo je upitao Holtzman. "Koja bi se
preklapala?"
"Možda", složila se Norma, premda ne baš oduševljeno. "Međutim, mene je iznenadilo ovo:
utjecaj brzine." Zaokružila je jedan dio jednadžbe vrhom prsta. "Ako preradite matematiku ovdje"...
uzela je kutiju za računanje, na brzinu je pisaljku provela kroz nekoliko otvora kako bi pokrenula
unutrašnje mehanizme i počela pomicati
uske površinske pločice naprijed natrag... "sporedna brzina postaje važna kada je odvojite kao
funkciju efikasnosti štitnika. Na taj način, pri minimalnoj brzini, faktor zaštite postaje potpuno
beznačajan."
Holtzman je zurio u proračune, pokušavajući pratiti njena objašnjenja. "Kako to misliš?"

179
 Norma je imala puno strpljenja za njega. "Drugim riječima, ako bi se projektil kretao određenom
brzinom mogao bi prodrijeti kroz vaš štitnik. Štitnik bi zaustavio brzi metak, ali sve što je sporije od
izvjesne kritične brzine prolazi."
"Koji to neprijatelj ispaljuje spore metke?" primijeti Holtzman, povukavši svoje papire. "Ne
plašiš se valjda da bi netko mogao da bude povrijeđen bačenom jabukom?"
"Samo vam objašnjavam način na koji se matematika grana, Mudrače."
"To znači da moji štitnici mogu zaštititi samo mala područja i da su efikasni samo protiv brzih
predmeta. To želiš reći?"
"Ne ja, Mudrače Holtzman. To govore vaše vlastite jednadžbe."
"Valjda će nečemu poslužiti. Samo sam ti želio pokazati kako napreduje moj rad. Siguran sam
da ćeš ti smisliti nešto što će glasnije odjeknuti."
Norma izgleda nije uopće primijetila koliko je razdražljiv. "Mogu li dobiti kopiju?"
Holtzman se namrštio. Bio je ljut na samog sebe što je bio drzak i neproduktivan. "Svakako,
svakako. Reći ću rješavačima da ti naprave kopiju, dok ja budem razmišljao u privatnosti. Možda me
nekoliko neće biti."
"Ja ću ostati ovdje", odvrati Norma ne dižući pogled s matematike, "nastavit ću s radom."
Ploveći rijekom na raskošnom tradicijskom brodu, Holtzman je šetao po otvorenoj palubi i
razmatrao mogućnosti. U natkrivenom stražnjem dijelu, skupina ljudi na odmoru pila je pjenušava
vina i pjevala, ometajući ga
svojim bančenjem dok je brod plovio uzvodno. Kada je
jedna žena prepoznala slavnog znanstvenika, cijelo društvo ga je pozvalo da im se pridruži za
stolom, što je on i učinio. Poslije odlične večere, nastavili su piti skupa pića i voditi prilično pametan
razgovor. Vrlo mu je godilo njihovo ponizno laskanje.
Međutim, usred noći je nastavio s radom, jer nije mogao zaspati. Čvrsto se držeći za sve što je
do tada postigao i prisjećajući se vremena kada su mu nove ideje tako lako padale na pamet, odbijao je
odreći se ove svoje nove ideje. Njegovi novi štitnici imali su zadivljujući potencijal, ali je on možda
razmišljao o njima na pogrešan način. Pred sobom je imao veliko platno. Nije još bio načisto u čemu
se sastoji njegova misija i pravio je previše široke poteze kistom.
Zašto bi morao razmišljati o tome kako da napravi oklop za cijeli planet? Je li to stvarno bilo
potrebno?
Bilo je još mnogo načina na koje se mogao voditi rat. Pješadija se bori na tlu, vodi borbe izbliza.
Tu su zatim i masovni udari u kojima mogu biti uništeni cijeli planeti po cijenu mnogo izgubljenih
života. Budući da UI, umjetna inteligencija, može kopirati samu sebe u nedogled, Omnius se nikad
neće predati, čak ni kada se suoči s nadmoćnom vojnom silom. Sveum će ostati praktično
nedostupan... osim ako timovi komandosa ne uspiju prodrijeti u sam kontrolni centar strojeva,
kao što su to učinili na Giedi Prime.
Holtzman je koračao po vjetrovitoj palubi riječnog
broda, dok su mu iznad glave treperile zvijezde. Zagledao se ispred sebe u strme zidove kanjona
Isane, duboki klanac što ga je produbila bujica. Čuo je šaputanje brzaka kojima su se približavali, ali je
znao da će brod proći sigurnim kanalom uz jednu stranu kanjona. Pustio je da mu um ponovo odluta.
Manji štitnici... osobni štitnici. Možda nevidljivi oklop ne bi zaustavio spore projektile, ali bi
predstavljao dobru zaštitu protiv većine vojnih napada. Strojevi ne moraju nikada saznati za taj
nedostatak.
Osobni štitnici.
Možda to neće biti veličanstveni uspjeh i možda ga zbog ovog izuma neće obasuti čestitanjima,
ali ova nova obrambena zamisao bi mogla biti od koristi. Zapravo, mogla bi spasiti milijarde života.
Ljudi bi nosili štitnike zbog osobne zaštite. Pojedinci bi postali male tvrđave gotovo neranjive na
napad.
Bez daha se vratio u svoju luksuznu kabinu na gornjoj palubi broda čiju je unutrašnjost
osvjetljavala jedna od Norminih žarkugli. Do duboko u noć je ispisivao i prepravljao jednadžbe.
Konačno je zastao da prouči dobivene rezultate zamućenih očiju koje su ga pekle. Ponosno je svoju
novu zamisao nazvao "Holtzmanov učinak".
Da, ovo će biti vrlo djelotvorno.
Pozvat će neko brzo transportno sredstvo i vratiti se u
Stardu koja se nalazila nizvodno. Jedva je čekao vidjeti izraz zaprepaštenja i strahopoštovanja
na Norminom licu, kad se uvjeri u njegovu genijalnost i shvati da je još nije izgubio.

To nije moj problem.

Izreka s pradavne Zemlje

180
 ROBOVI, UGLAVNOM DJEČACI poput Ishmaela i Aliida, visjeli su vezani iznad prazne
provalije na granitnim zidovima uskog riječnog kanjona. Mladići su radili daleko od nadzornika koji
bi ih mogli čuti, bez ikakve nade za bijeg. Nisu imali kuda osim da se nastave spuštati niz pročelje
stijene prema uzburkanoj vodi daleko ispod.
Brza Isana prosjekla je strmi kanjon čiji su zidovi bili sasvim ravni i uglačani tako da ni korov ni
grm nisu na njima mogli uhvatiti korijena. Iako je rijeka bila brza i njene vode podmukle, ovo usko
grlo bilo je dio vrlo važnog trgovačkog puta. Brodovi iz kontinentalnih ravničarskih krajeva,
natovareni žitom, sokovima fermentiranim iz trava, cvijećem i lokalnim začinima, prolazili su kroz
ovaj kanjon.
Lord Bludd je odlučio da zid kanjona ukrasi divovskim mozaikom, titanskim muralom u čast
pobjeda svoje plemićke obitelji. Rad na umjetničkom djelu započeo je sa sjevera, gdje su bili prikazani
idealizirani opisi njegovog pretka Sajaka Bludda. Veliki prostor na južnom dijelu ostao je prazan i
čekao je buduće lordove Poritrina.
Ishmael, Aliid i njihovi drugovi bili su prisiljeni raditi na
tom mozaiku. Umjetnici su prvo urezali skicu u zidove i
dječaci su metodično postavljali pločice preko skice.
Svaka od njih predstavljala je tek točkicu na nečemu što će na kraju izrasti mozaik-sliku. Niz
pročelje stijene bile su obješene skele natovarene pločicama od pečene riječne gline prevučene
caklinom u boji koja se spravljala na Hagalu od raznog dragog kamenja.
Kada ga budu gledali s paluba brodova daleko ispod, mural će ljude ostavljati bez daha.
Međutim, dok je visio tako blizu njega, Ishmael nije mogao vidjeti pojedinosti. Vidio je samo nejasno
saće raznobojnih redova pločica, koje su lijepili smrdljivim lijepkom.
Pokraj njega je visio Aliid koji je bučno uklapao pločice. Zvuci strojeva odzvanjali su preko
kanjona: pile za kamen, pijuci, električna dlijeta. Deset metara ispod njih visio je dječak po imenu
Ebbin. Dječaci su se bolje snalazili viseći na dugačkim konopcima, sputani nekom vrstom remenja, od
odraslih muškaraca ili žena. Mogli su se pentrati preko granita i postavljati raznobojne pločice, dok su
hladni vjetrovi zviždali kroz kanjon. Nadzornici nisu očekivali nikakve nevolje.
Ali su pogriješili.
Jedva se suzdržavajući da ne plane, Aliid je često ponavljao prkosne riječi Bela Moulava. Divlji
vođa Zenšijita snivao je o vremenu kad će robovi moći odbaciti svoje lance i ponovo živjeti u slobodi.
O vremenu kad će se vratiti na IV Anbus ili Harmonthep
ili čak na tajanstveni Souci. Ishmael je slušao njegovo blebetanje, ali nije želio dodavati ulje na
Aliidovu vatru.
Ishmael nije zaboravio svog suosjećajnog djeda i ostao je strpljivi pacifista. Shvatio je da
gospodari robova možda neće biti svrgnuti za njegova života. Aliid nije želio čekati. On je smatrao da
robovi zaslužuju da se osvete, kao što im je to tamnobradi Bel Moulav obećavao u svojim strastvenim
govorima...
Pretjerano nakićen lord Bludd prešao je na platformi za razgledavanje preko kanjona zajedno sa
svitom plemića. Dvorski umjetnici prilagodili su lordove zamisli i crteže zidu kanjona, i on je redovno
svraćao u inspekciju. Svakog tjedna jednom se platforma za promatranje pomicala sve
niže u kanjon, zajedno s ogromnim mozaikom koji je polako rastao duž granitne stijene.
Okružen zlatnim dragunima stražarima, plemić je čestitao rukovoditeljima projekta.
Trenutno su radili na dijelu murala koji je prikazivao njegovog pra-pradjeda, Favoa Bludda, koji
je stvorio jedinstveno umjetničko djelo u prostranim travnatim ravnicama: geometrijske šare od
cvijeća i trava koje je cvjetalo u različitim godišnjim dobima. Gledana iz zraka, ta prolazna umjetnička
djela mijenjala su se poput slika u
ka leidoskopu. Iz sezone u sezonu cvjetni aranžmani su se povećavali, cvijeće se pretvaralo u
sjemenje i postupno oblikovalo nasumične skupine, jer je vjetar unosio nered u zamisao izvođača.
S mjesta na kome je Bludd stajao i gledao, okružen
ulizicama koje su nešto mrmljale, dječaci su podsjećali na
kukce što puze po okomitom zidu. Rad je dobro napredovao. Divovski ljudi, lica i zvjezdani
brodovi prekrivali su granit: bio je to epski opis naselja na Poritrinu i namjernog uništenja svih
kompjutora, poslije čega se planet vratio idiličnom načinu života koji je zavisio od robovskog rada.
Bludd, koji se vrlo ponosio svojim porijeklom, odlično je poznavao lica svojih predaka. Na
nesreću, dok je proučavao igru svjetlost i boje na nezavršenom mozaiku, zaključio je da nije
zadovoljan licem starog Favoa. Iako je mozaik precizno odražavao lik koji je laserom bio urezan u

181
granit, Niko Bludd nije bio zadovoljan kada je vidio rezultat. "Pogledajte lice lorda Favoa. Slažete li se
da nije dobro pogođeno?"
Svi iz njegove pratnje su se istog trenutka složili s njim. Pozvao je nadzornika projekta, iznio
mu problem i naredio da se uklone pločice s lica Favoa Bludda te da se ono preuredi.
Nadzornik je oklijevao samo trenutak, a zatim je klimnuo.
Viseći na konopcu, Ishmael i Aliid istodobno zastenjaše kad su dobili nove nemoguće upute.
Skliznuli su onako privezani natrag do već završene površine. Ishmael je visio ispred ogromnog
geometrijskog ustrojstva koje je predstavljalo oko starog plemića.
Aliid je ljutito stavio zaštitne naočale, zamahnuo
čekićem za kamen i počeo razbijati pločice, onako kako mu je bilo naređeno. Zajedno sa svojim
prijateljem, Ishmael je odlamao i lupao. Uklanjanje pločica bilo je mnogo teže nego njihovo
postavljanje, što je bilo zaista ironično.
Lijepak je bio tvrđi od samog granita, tako da su morali razbijati mozaik puštajući komadiće da
padaju u rijeku.
Aliid je gunđao zbog besmislenog rada koji im je bio nametnut. Dovoljno loše bilo je već i to što
su postali robovi. Bio je dodatno bijesan što mora ponovo obaviti tako velik posao samo zato što se
neki tamo naduveni gospodar predomislio. Zamahnuo je čekićem jače nego što je bilo neophodno, kao
da zamišlja pred sobom glave neprijatelja. Čekić se snažno odbio o stijenu i izletio mu iz ruke. Kada je
počeo padati, on poviče: "Čuvajte se vi ispod!"
Mladi Ebbin se pokušao skloniti, ali su mu stopala i ruke klizali dok se kretao po uglačanoj
stijeni. Čekić ga je zahvatio po ramenu i presjekao mu remen kojim je bio vezan oko grudi.
Ebbin je skliznuo naniže, jer je ostao bez jednog od dva sigurnosna remena, a i ključna kost mu
je bila slomljena. Vrisnuo je i počeo se bacakati, hvatajući se za preostali remen koji mu se urezao
ispod desnog pazuha. Stopala su mu skliznula niz glatke pločice mozaika.
Ishmael se pokušao odmahnuti u stranu i dohvati zategnuti konop na kome je visio Ebbin. Aliid
je također davao sve od sebe da se spusti do dječaka sa Soucija i da ga dohvati.
Ebbin se ritao i otimao. I on je ispustio svoj čekić u pjenušavu vodu daleko ispod. Ishmael je
zgrabio preostali dječakov konopac, ali nije znao što bi još mogao učiniti.
Robovi duž ruba kanjona počeše izvlačiti konopac, podižući dječaka koji se otimao. Ebbinova
lijeva ruka je mlitavo visjela i malo što je mogao da uradi kako bi sam sebi pomogao, jer mu je ključna
kost bila slomljena. Konopac se zakvačio za nazubljenu stijenu. Ishmael počne povlačiti konopac
pokušavajući ga osloboditi, sve jače stišćući zube. Dječak je bio na samo pola metra ispod njega.
Ebbin je u očaju ispružio ruku grebući kroz zrak. Ishmael se istegnu naniže ne ispuštajući
konopac i istovremeno pokušavajući što više ispružiti slobodnu ruku i uhvatiti dječakovu ruku.
Radnici s ruba kanjona iznenada usplahireno zavikaše. U sljedećem trenutku je Ishmael čuo
kako konopac puca visoko iznad njega.
Dio kojeg je i dalje stezao je omlitavio i Ishmael se divlje baci, uhvativši se za svoje remenje.
Vlaknasti konopac na kome je Ebbin visio zavrti se u njegovoj stegnutoj šaci paleći mu kožu. Ebbin je
i unatoč povredi ključne kosti ispružio ruku i za malo promašio Ishmaelove prste. Dječak zatim počne
padati širom otvorenih usta i
sjajnih očiju koje su zurile u nevjerici. Prekinuti kraj konopca skliznuo je kroz Ishmaelove
oderane šake.
Ebbin je prevrćući se poletio prema Isani koja ga je
čekala. Tanka traka uskovitlane vode bila je tako daleko da Ishmael nije ni vidio gejzir kad je
dječakovo tijelo stiglo do dna kanjona...
Ishmaelu je bilo mučno i zamalo nije povratio. Aliid je bio utučen i tih, smatrajući sebe
odgovornim za ono što se dogodilo. Nadzornik projekta nije iskazao nimalo suosjećajnosti: doviknuo
je preostalim dječacima da se vrate na posao.

Postoji li gornja granica za inteligenciju strojeva i donja granica za glupost ljudskih bića?
BOVKO MANRESA, Prvi viceroj Lige Plemića

OD SVIH NEPRILIKA koje su ti crvi zvani ljudska bića stvarali na Zemlji, A|axu je najteže
bilo probaviti pobunu.
Žrtva je cvilila i zapomagala, pokušavajući se osloboditi veza, dok je Titan siledžija koračao
naprijed-natrag, kloparajući svojim sjajnim nogama po podu nepregledne prazne prostorije. Nakon što
je uhvatio predvodnika ekipe u pokušaju izdaje, Ajax je ščepao čovjeka za desni biceps svojom
umjetnom šakom slobodnog oblika i odvukao ga

182
 od radnika; čovjek je vrištao i posrtao.
Robovi su prekinuli posao, gledajući s užasom i sažaljenjem svog nadzornika na koga se Ajax
naljutio. Cymeh je paradirao sa svojim prestrašenim zatočenikom ulicama i na kraju ga je odnio u
zgradu koju su nazivali dvorana pravde.
Ajax je smatrao da ga je doveo na odgovarajuće mjesto.
Isto kao i mnoge druge veličanstvene zgrade u središnjem gradu na Zemlji, i dvorana pravde bila
je samo
pozornicu čija je svrha bila da dočara osjećaj
veličanstvenosti i veličine. Bila je to samo prazna školjka s podom od plazbetona.
Ajaxa ovdje nitko neće ometati dok bude nadugačko i naširoko ispitivao ovog izdajnika. Sama
ideja pobune među robovima bila je toliko naivna i apsurdna da ga je to zabavljalo. A posebno ga je
zabavljala mogućnost da će jedan povjerenik podržati takvu glupost.
Usredotočio je pomoću impulsa mislitroda gomilu svojih optičkih vlakana na zatočenika koji je
cvilio. Prestrašeni čovjek je napunio gaće i sve vrijeme je patetično jecao,
više se ispričavajući nego poričući. Nije morao žuriti. Potrudit će se da uživa u ovome.
"Kovao si zavjeru protiv vladajućih misaonih strojeva", obratio mu se Ajax gromkim i dubokim
glasom. "Izmišljao si priče o raširenom pokretu otpora čiji je budalasti cilj da potakne robove na
pobunu i svrgavanje Omniusa, do čega može doći samo u bajci."
"Nije točno!" počne zapomagati čovjek. "Kunem se da nisam znao što radim. Slijedio sam
upute. Dobivao sam poruke... "
"Dobivao si poruke u kojima ti je bilo naređeno da pripremaš pobunu, a nisi to meni prijavio?"
Kada je čuo Ajaxa kako se zlokobno smije, jadničak je smočio gaće. "Umjesto da to učiniš, ti si
potajno širio vijest među svojim radnim ekipama."
Dokaz da se sprema pobuna bio je neoboriv i Ajax je
očekivao da će biti nagrađen što se pobrinuo za taj problem. Na kraju krajeva, Omnius je gledao.
Možda će, razmišljao je cymeh, ako uguši ovu pobunu u zametku, moći zatražiti nagradu, možda čak i
prigodu da se bori u spektakularnoj gladijatorskoj borbi, kao što su to učinili Barbarossa i
Agamemnon.
"Moramo ovo snimiti po svim propisima." Ajax se uputio naprijed na svojim pokretljivim
oklopljenim nogama, mlatarajući parom divovskih ruku kao u insekta. Zgrabio je lijevi zglavak
zatvorenika hvataljkom od polimera i metala. "Reci nam svoje ime."
Povjerenik je lupetao i preklinjao, pokušavajući se osloboditi. U trenutku bijesa, Ajax je stisnuo
svoju moćnu hvataljku i otkinuo zatvoreniku koji je jecao šaku u zglavku. Čovjek je vrisnuo, krv je
šiknula i poprskala uglavnom cvmehova optička vlakna s prednje strane. Ajax opsova. Nije
namjeravao nanijeti toliko bola ovom ljudskom biću prije nego što ono dobije priliku odgovoriti makar
na najjednostavnija pitanja.
Dok je predvodnik ekipe zavijao i otimao se, Ajax je uključio bacač vrelog plavog plamena i
spalio batrljak. "Evo, sredio sam to."Ajax je očekivao da će čovjek pokazati makar malo zahvalnosti.
"A sada odgovori na pitanje. Kako se zoveš?" Oblikovavši novu prijeteću pandžu od tekućeg
metala
na vrhu svoje ruke, Ajax ščepa čovjekovu drugu šaku.
Predvodnik ekipe je nesuvislo zapomagao, ali je ipak uspio procijediti: "Ohan. Ohan Fre-er!
Tako se zovem. Nemojte me ponovo obogaljiti, molim vas."
"Nije loše za početak." Ajax je međutim, dobro znao da je ranjavanje tek počelo. Posebno je
volio ovaj dio posla, kada je mogao improvizirati i birati kakvu bol će nanijeti i kada je mogao to raditi
poput kakvog vrhunskog dizajnera.
Neki od ostalih Titana smatrali su da Ajax pretjeruje. Ali ako vođa nije mogao pokazati
određenu dominaciju nad podjarmljenim ljudima, čemu su onda uopće preuzeli na sebe upravljanje
Starim Carstvom? Čak i u slavnim danima, Ajaxa nikada nisu zanimali, kao Xerxesa, ekstravagantni
hrana i piće, ili pak život na visokoj nozi ispunjen igračkama i uživanjima kao njegovu iskvarenu
družicu, Hecate.
Ne, Ajax se pridružio ekipi, jer je to za njega bio čist izazov. U početku, kada je Tlaloc kovao
planove sa svojim istomišljenicima zavjerenicima, zavodnica Juno je regrutirala Ajaxa. On je bio čvrst
i agresivni borac čiju su snagu Titani mogli dobro iskoristiti. Ali njima nije bila potrebna samo
njegova fizička snaga već i njegov um ratnika, nemilosrdnog osvajača. Poslije prvobitnog svrgavanja
ljudskih bića, on je dao sve od sebe da održi red, ne obazirući se na broj nevinih žrtava.
Crvi su podizali jednu pobunu za drugom, ali je Ajax bez muke gasio te male požare. Kada su
mnogo organiziraniji pokušaji hrethguskjh pobuna zaprijetili Titanima, Ajax je
uzvratio nezapamćenim pokoljima. Otišao je na Walgis,

183
 mjesto odakle se počela širiti pobuna, i potpuno ga zatvorio za sav svemirski transport.
Namjerno je ostavio otvorene telekomunikacijske veze kako bi stanovništvo osuđeno na propast
moglo plačući cviliti za pomoć. Na taj način su nemirni robovi na ostalim svjetovima Titana posredno
iskusili kaznu.
Zatim se bacio na posao.
Ajax je na taj važan posao utrošio godine, ali je na kraju uspio istrijebiti sva ljudska bića na
Walgisu. Najveći pomor je napravio pomoću atomika, otrovnih oblaka plina, ali i specifičnih bolesti.
Na kraju je dokrajčio preživjele tako što je stavio spremnik sa svojim mozgom u jedno
čudovišno i zastrašujuće tijelo i krenuo u lov na ljudska bića kao da su divlje životinje. U pratnji
Barbarossinih programiranih robota, spaljivao je gradove, razarao zgrade, proganjao
sve živo. Pobio je sve hrethgire do jednog i neizmjerno je u tome uživao.
Zaista, to su bili slavni dani Titana!
Koliko god to nasilje bilo opravdano, njegova družica Hecate nikako se nije mogla pomiriti s
tim. Ona je bila najslabija i najosjetljivija od prvobitnih dvadeset Titana. Iako se pridružila Tlalocovoj
pobuni iz sebičnih razloga, nikada nije uspjela shvatiti potrebu za tako nečim i postupno se ohladila.
Pošto su Titani žrtvovali svoja ljudska tijela kako bi mogli vječno živjeti kao cymehi, Hecate je ostala
s Ajaxom,
neuspješno nastojeći promijeniti ga. Unatoč nesuglasica koje su imali, Ajaxu je bila vrlo draga,
iako je izgubio potrebu za ljubavnicom kad se odrekao svog fizičkog postojanja.
Hecate je bila zaprepaštena krvoločnim načinom na koji je Ajax ugušio Pobunu Hrethgira i
"dala je ostavku" na svoj položaj među Titanima. Odrekla se svog sudjelovanja u upravljanju
čovječanstvom. Zatvorena u tijelu cymeha koje
je sama projektirala, u jednoj svemirskoj letjelici za duga putovanja, Hecate je jednostavno
otišla, ostavivši preostale Titane da stežu svoj smrtonosni obruč oko čovječanstva.
Ironično, ali Hecate je odabrala savršeni trenutak da ode. Nedugo nakon što je Ajax zbrisao sva
ljudska bića s "Walgisa, Xerxes je napravio već spomenutu fatalnu pogrešku i omogućio Omniusu
sveumu da se oslobodi...
Stojeći u krvlju poprskanoj dvorani pravde, Ajax se ispravio u svoj svojoj visini. Pustio je struju
u sve svoje sustave tako da je neurelektrična vatra sijevala kroz njegove insektolike udove.
Uhvaćeni izdajnik je počeo vrištati već i na samu pomisao o onome što mu se sprema.
"Ohane Freere", oslovi ga Ajax, "dopusti mi da ti postavim još nekoliko pitanja. Želim da
obratiš na njih svu svoju pažnju."
Izvršavajući Omniusovu naredbu, zapovjednik ekipe Iblis doveo je svoje odane robove na trg
Zlatno Doba. Ajax je
trebao izreći kaznu. Svakako će narediti da čovjek kojeg je
uhvatio, predvodnik jedne druge radne ekipe, Ohan Freer, bude pogubljen.
Iblis je prošao obuku u specijalnim školama s optuženim povjerenikom, ali nikad nije vidio da je
njegov sudrug predradnik uradio bilo što nedopušleno. Istina, Ajaxu je rijetko kada bio potreban neki
izgovor. I on sam je
više puta imao prilike iskusiti Titanovo nezadovoljstvo, ali je do sada uspio nekako preživjeti.
Pretpostavljao je da
njegov sunarodnjak danas neće imati tu sreću.
Na sredini trga uzdizao se izrezbareni metalni stup. Iz njegovog vrha se put neba dizao
narančasti plamen, tako da je podsjećao na ukrasni dimnjak. Trg su poput zatvorskih zidina okruživala
kitnjasta pročelja ogromnih praznih zgrada. Omniusovi roboti stražari bijahu zloslutno postrojeni oko
trga i spremni kazniti svaki, pa i najmanji, prekršaj potrošnih ljudi robova.
Iblis je poveo svoju ekipu u odvojeno područje za promatrače, pokušavši da ih utješiti sa samo
nekoliko
riječi, kako ne bi privukao pažnju cymeha. Ajax je obožavao predstave i želio je da svi užasnuti
nazočni ljudi dobro vide što će učiniti kažnjeniku. Kad su Iblis i ostali predvodnici ekipa puhnuli u
zviždaljke dajući znak da su spremni,
pojavio se Ajax noseći svog obogaljenog zatvorenika.
Titan se ovog puta odlučio za mravoliko tijelo s upečatljivim elipsoidnim središnjim dijelom,
teškim nogama i četiri ruke u kojima je držao Ohana Freera.
Lebdeće stražar-oči su sve to snimale i bez prestanka slale
podatke sveumu.
Kada se našao ispod stupa na čijem vrhu je gorjela vatra, Ajax je uhvatio svoju žrtvu poput
kakvog divovskog mrava vojnika koji se dočepao bespomoćnog neprijateljskog kukčića. Osuđeni

184
Ohan je bio krvav i ranjen; umjesto lijeve šake imao je spaljeni batrljak. Sav je bio u modricama. Iz
usta mu je dopiralo jedva čujno jecanje.
Ljudi promatrači počeše mrmljati u strahu. Dok ih je promatrao, Iblis shvati da ovi radnici
sigurno nisu mogli organizirati pobunu, bez obzira na tajanstvene i provokativne poruke koje je
primio. Što ako se zavaravao, što ako je taj tajni poziv na oslobađanje bio samo pusta želja neke isto
tako očajne osobe?
Kada je visoko podigao svog nesretnog zatvorenika, Ajax je pojačao sintesajzere glasa tako da
su njegove riječi odjeknule poput topovskog hica po cijelom zatvorenom
trgu. "Neki od vas su čuli što je govorio ovaj kriminalac. Neki su ne razmišljajući slušali
njegova trabunjanja o slobodi i pobuni. Bit će vam bolje da odsiječete sebi uši nego da slušate takve
gluposti."
Okupljeni su kolektivno zadržali dah. Iblis je grizao donju usnu, ne želeći gledati, ali
nesposoban odvojiti pogled od predstojećeg užasa. Ako skine pogled, stražar-oči bi
mogle to zabilježiti, i Ajax bi o tome naknadno bio obaviješten. Zato je Iblis pažljivo pratio sve
što se događalo ispred njega.
"Ovaj jadni, zavedeni čovjek ne može više ničim doprinijeti slavi Omniusa i vladavini misaonih
strojeva."
Ohan vrisne i počne se mlitavo otimati. Ajax je držao grubo oblikovanim pandžama u obliku
pincete čovjekovu zdravu ruku i obje noge. Četvrtom pandžom oštro je stezao Ohanove grudi ispod
pazuha.
"On više nije radnik. On čak više nije ni hrethgir, jedno od nepokornih ljudski bića koja su
preživjela, na našu nesreću. On je smeće." Ajax zašuti na kratko. "A smeće treba baciti."
Bez i najmanjeg zvuka ili primjetnog napora, Ajax je ispružio svoje umjetne udove u različitim
pravcima, rastrgnuvši bespomoćnog Ohana. Istrgnuo mu je ruke i noge, rastrgnuo mu je grudni koš i
polomljene kosti su mu probile kožu. Krv i unutrašnji organi prosuli su se po čistim pločama trga
Zlatno Doba.
Ajax je zavitlao krvave dijelove prema gomili koja je vrištala. "Dosta gluposti! Nema nikakve
pobune. A sada se vraćajte na posao."
Radnici kojima je bilo mučno od ovog prizora jedva su dočekali da se vrate svojim zaduženjima.
Dok su odlazili, upućivali su značajne poglede Iblisu kao da ih on može zaštititi. Iblis je, međutim, i
dalje zurio u nevjerici i zaprepaštenju. Ohan Freer je sudjelovao u pripremanju pobune! Nadzornik
ekipe je bio otpadnik, kovao je planove, možda je slao i primao poruke.
Još jedan pobunjenik!
Začuđenom Iblisu je bilo sasvim jasno da će poslije ovoga biti još u većoj opasnosti ako nastavi.
Pa ipak, današnje smaknuće mu je razjasnilo neke stvari: Spremala se pobuna i to nije bio samo plod
njegove mašte.
To se stvarno događalo!
Ako je Ohan sudjelovao u tome, onda sigurno postoje i drugi, mnogo njih. Ta podzemna mreža
boraca, kojoj je pripadao i Iblis, bila je sigurno organizirana u ćelije, kako nitko nikoga ne bi mogao
izdati. Sada mu je sve bilo jasno.
Počeo je praviti planove s još čvršćom vjerom nego ranije.

Ljudska bića ne žele vjerovati u kontinuum mogućnosti, beskrajan broj kraljevstava u koja
njihova vrsta može ući.
ERASMUS, bilješke o ljudskoj prirodi

RANIJE JE TO BILA PRIVREMENA dvorana za izvođenje predstava u zgradi mramornih

zidova na robotovom imanju. Erasmus je naredio svojim robovima da srede unutrašnjost, postave
sjedišta i prerade zidove, kako bi dvorana postala savršeno akustična za ovu jednu jedinu predstavu.
Erasmus je proučavao zapise najvećih djela ljudske klasične glazbe i točno je znao što se očekuje od
velikih simfonija, publike i prostora. Uvijek je postavljao visoke standarde svojim umjetničkim
pokušajima.
Robot je pozvao Serenu Butler, koja je već bila u osmom mjesecu trudnoće, da zauzme veliku
središnju stolicu na ovom koncertu. "Ostalima će melodija i zvuci možda pričiniti zadovoljstvo, ali ti
imaš drukčija očekivanja. Profinjena glazba bila je dio tvog života na Salusi Secundus."
Serena se s bolom u srcu sjetila svog brata i njegovih glazbenih težnji. Naučila je cijeniti djela
odavno mrtvih kompozitora, glazbu koja je preživjeli do današnjih dana.
"Ne nedostaje mi samo glazba, Erasmuse."

185
 "Ti i ja govorimo istim jezikom, jezikom kulture", reče on, ne uočivši njenu žaoku. "Reći ćeš mi
koliko si uživala u ovoj kompoziciji. Imao sam tebe na umu kada sam je pisao."
Ispunio je dvoranu kastom radnika robova koji su obavljali razne poslove za koje je potrebna
određena vještina. Oprali su ih odjenuli u skladu s Erasmusovim shvaćanjem publike iz visokih
slojeva.
Duž unutrašnjih zidova protezali su se elektronski portreti velikih,, kompozitora čovječanstva,
kao da je robot želio i sebe. ubrojiti među njih. Duž ruba koncertne dvorane, nalazili su se ormari s
glazbenim instrumentima, slični onima u muzejima: lutnja, pozlaćena tambura i drevni petnaestožični
baliset s vabalone školjkama umetnutim u kutiju.
Erasmus je sjedio ispred ogromnog glasovira u središtu mezanin scene ispod otvorenih greda,
okružen glazbenim sintesajzerima, zvučnicima i uređajem za miješanje zvuka. Na sebi je imao
svečano crno odijelo slično smokingu, ali podešeno da odgovara njegovom robotskom tijelu. Erasmus
je bio spreman, a njegovo glatko lice nalik na zrcalo bilo je bezizražajno.
Serena je promijenila položaj kako bi se udobnije namjestila i zagledala se u znatiželjnog robota.
Položila je ruku na svoj ogromni trbuh i osjetila pokrete nemirnog djeteta. Još samo nekoliko tjedana
dijelilo ju je od
porođaja.
Svuda oko nje, publika zarobljenika se meškoljila, jer nije znala ni što da očekuje ni što se od
nje očekivalo. Erasmus je okrenuo svoje lice zrcalo prema publici i zagledao se u nju dok je čekao i
čekao. Konačno je zavladala tišina.
"Hvala na pažnji." Okrenuo se prema sjajnom, srebrnom uređaju pokraj sebe, glazbenom
sintesajzeru s polimerskim vrhovima prstiju koji su letjeli preko tastature i izvodili poznate pasaže i
akorde. Pojačala se i glazba koja se čula iz pozadine, protkana zvucima žičanih instrumenata i tužnih
Chusuk rogova.
Robot je slušao nekoliko trenutaka, a zatim je nastavio: "Iskusit ćete nešto zaista izuzetno. Želio
sam izraziti poštovanje prema kreativnom duhu i komponirao sam novu simfoniju samo za vas, moji
vrijedni robovi. Ni jedno ljudsko biće je do sada nije čulo."
Odsvirao je brzi pourpuri melodija na glasoviru i preletio kroz tri kratka pasaža očigledno se
trudeći da dokaže kako je instrument podešen kako treba. "Nakon što sam obavio detaljne analize na
ovom polju, napisao sam simfoniju koja se može usporediti s radovima velikih kompozitora
čovječanstva, Johannesa Brahmsa i Emi Chusuk. Moje djelo je temeljeno na strogim načelima reda i
matematike."
Serena je odmjerila publiku. Pretpostavljala je da ni jedno ljudsko biće odraslo u zarobljeništvu
nije poznavalo
klasičnu glazbu o kojoj je robot govorio. Budući da se
školovala na Salusi Secundus, gdje su glazba i znatnost bili sastavni dio kulture, Serena je imala
prigodu čuti slavna djela mnogih kompozitora i čak razgovarati o njima nadugo
i naširoko s Drediom.
Erasmus je povezao svoj um od tekrisela sa sintesajzerom i počeo proizvoditi neobičnu melodiju
koja se ponavljala. Zatim su njegovi mehanički prsti zaigrali po tastaturi. Za vrijeme sviranja je često
visoko podizao ruke, oponašajući slavne koncertne pijaniste.
Serena je zaključila da je kompozicija dosta ugodna uhu, ali beznačajna. Nije uspjela prepoznati
melodiju, iako joj je ova bila neobično poznata, kao da je robot matematički analizirao neko postojeće
djelo, dio po dio, i slijedio njegov ustroj, promijenivši na pojedinim mjestima ritam ili polifonijski
prijelaz. Njegova glazba je bila bez sjaja i velike pokretačke snage.
Erasmus je očigledno vjerovao da ljudima instinkt nalaže da cijene novo djelo i da će njegova
publika, sastavljena od zarobljenika, zaista uočiti nijanse i složenost njegove kompozicije koja je, što
se strukture tiče, bila savršena. Robovi oko Serene su se meškoljili na svojim sjedalima i slušali; za
njih je ovo bila ugodna promjena, ali ipak radni zadatak. Publika koja nije samovoljno došla ovamo
izgleda da je uživala u ugodnoj glazbi, ali ih ona nije dirnula na način na koji je robot to želio.
Kada je konačno završio svoje izvođenje, Erasmus se
odvojio od glasovira, isključio pomoćnu simfonijsku opremu
i pustio da zavlada duboka tišina. Polako je zamrlo i treperenje posljednjih tonova.
Robovi su jedan trenutak oklijevali kao da čekaju na nova upute. Erasmus reče: "Možete mi
prirediti ovacije ako ste uživali u komadu." Ali ga oni izgleda nisu shvatili, sve dok nije rekao:
"Izjasnite se pljeskom."
U početku je zapljeskala samo nekolicina. Njihov aplauz je podsjećao na udaranje rijetkih kišnih
kapi, ali je zatim prerastao u prolom oblaka — kao što se od njih i

186
 očekivalo. Serena im se pristojno pridružila, premda bez imalo oduševljenja. Bila je uvjerena da
će Erasmus to primijetiti.
Robotova sjajna maska se preoblikovala u ponosni osmijeh. S lakoćom je sišao niz stube s
pozornice u mezaninu u svom svečanom crnom odijelu. Robovi su nastavili s pljeskom i on je uživao
u njihovom laskanju. Kada je aplauz prestao, pozvao je stražare da isprate publiku natrag na njihova
uobičajena radna mjesta.
Sereni je bilo jasno da Erasmus vjeruje kako je stvorio djelo za sva vremena, koje možda
nadmašiti sve što su ljudska bića ikada postigla. Međutim, ona o tome nije
željela razgovarati s njim i pokušala se vratiti svome poslu u stakleniku. Međutim, kretala se
sporo uslijed trudnoće i Erasmus ju je sustigao. "Serena Butler, napisao sam ovu simfoniju za tebe. Zar
nisi impresionirana?"
Pažljivo je birala riječi, trudeći se izbjeći iskren odgovor:
"Možda sam se samo rastužila, jer me tvoja simfonija podsjetila na druge izvedbe koje sam
slušale na Salusi Secundus. Moj pokojni brat želio je naime postati glazbenik. To su bila za mene
sretnija vremena."
Pažljivo se zagledao u nju svjetlucajući svojim optičkim vlaknima. "Nijanse u tvom ponašanju
govore mi da te moja simfonija razočarala. Objasni zašto."
"Ne želiš čuti iskreno mišljenje."
"Pogrešno sudiš o meni, jer ja tragam za istinom. Sve ostalo su pogrešni podaci." Anđeoski izraz
njegovog lica natjerao ju je da spusti gard. "Da li nešto nije u redu s akustikom ove dvorane?"
"To nema veze s akustikom. Uvjerena sam da si sve provjerio i doveo do tehničkog
savršenstva." Publika je još izlazila i neki su se u prolazu osvrtali upućujući Sereni sažalne poglede
zato što se robot posebno za nju zainteresirao. "U pitanju je sama simfonija."
"Nastavi", reče Erasmus ravnim glasom.
"Ti si to djelo sakupio, nisi ga stvorio. Zasniva se na točnim modelima koje su kompozitori ljudi
razvili još prije mnogo stoljeća. Jedina kreativnost koju sam uočila potekla je iz njihovih umova, ne iz
tvoga. Tvoja glazba je bila matematička ekstrapolacija, koja me ni na koji način nije inspirirala.
Melodija koju si... napravio nije u meni probudila nikakve slike ni osjećaje. Nisi unio svježe elemente,
ništa što bi me emocionalno dirnulo."
"Kako da odredim količinu takvog jednog sastojka?"
Serena je natjerala sebe da se osmjehne i zavrtjela glavom. "U tome i je tvoja pogreška,
Erasmuse. Kreativnost je nemjerljiva. Kako netko tko čuje grmljavinu iskoristi to iskustvo da napiše
'Uvertiru za Wilhama Telia'? Ti bi jednostavno oponašao zvukove groma i kiše,
Erasmuse, ali ne bi stvorio dojam oluje. Kako je Beethoven promatrao mirnu livadu i prilagodio
to iskustvo svojoj
'Pastorali'? Glazba bi trebala pokrenuti duh, oduzimati dah, dirati u dušu. Tvoje djelo je
predstavljalo samo... primjereno izvedene ugodne zvukove."
Robotu je trebalo nekoliko sekundi da promijeni izraz
na svome licu. Na kraju ju je pogledao u nedoumici i kao da se brani. "Izgleda da si nadglasana.
Ostatak publike je vrlo uživao u djelu. Jesi li čula kako su pljeskali?"
Uzdahnula je. "Kao prvo, ti tvoji robovi ne znaju ništa o glazbi, ne poznaju ni jedno drugo djelo
s kojim bi usporedili tvoje. Mogao si ukrasti bilo koju simfoniju bilo kojeg kompozitora klasične
glazbe, od note do note, i da je nazoveš svojom. Oni ne bi znali da nije tvoja.
Drugo, ovo im je najvjerojatnije bio najbolji radni zadatak koji si im dao: sjedili su u udobnoj
koncertnoj dvorani, čisti i lijepo odjeveni. Zar to nije bio dovoljan razlog da ti plješću?"
Pogledala ga je. "I na kraju, ono što je najvažnije, ti si im rekao da plješću. Kako su se trebali
ponašati kada znaju
da ih možeš ubiti u svakom trenutku? Pod takvim uvjetima,
Erasmuse, nikad nećeš dobiti poštenu i iskrenu reakciju."
"Ne razumijem, nisam u stanju razumjeti." Erasmus je ovo ponovio nekoliko puta. Naglo se
okrenuo i tresnuo stegnutom šakom po licu čovjeka koji je u tom trenutku prolazio pokraj njega.
Neočekivani udarac je odbacio okrvavljenu žrtvu preko stolica koju je povukao za sobom.
"Zašto si to učinio?" upitala ga je Serena, pohitavši pomoći čovjeku.
"Umjetnički temperament", smireno je odvratio Erasmus. "Tako to ljudi zovu, zar ne? Pokušao
me je prevariti, nije iskreno iskazao ono što osjeća."
Serena je pokušala utješiti čovjeka, ali kad je podigao pogled i ugledao robota, rob se žurno i
posrćući udaljio, držeći šaku preko nosa iz koga je kapala krv. Serena se okrenula prema Erasmusu.
"Pravi umjetnici su osjećajni i suosjećajni. Njima nije potrebno udarati ljude kako bi ih natjerali da
osjećaju."

187
 "Ne plašiš se glasno iznositi svoje mišljenje, čak i kada znaš da mi se neće sviđati?"
Serena se zagledala ravno u njegovo neprirodno lice. "Držiš me ovdje zarobljenu, Erasmuse.
Tvrdiš da te zanima moje mišljenje i ja ti ga zato iznosim. Možeš me raniti, čak i ubiti, a već si me
otrgnuo iz života koji sam vodila i od čovjeka koga volim. Svaka druga bol je nebitna u
usporedbi s tim."
Erasmus je zurio u nju, procjenjujući ono što je rekla.
"Ljudska bića su za mene neshvatljiva - a ti više od svih drugih, Serena Butler." Tekući metal
njegovog lica oblikovao je smiješak. "Ali i dalje ću se truditi da shvatim. Hvala ti na tvome mišljenju."
Kad je Serena napustila dvoranu, Erasmus se vratio za glasovir i počeo vježbati.

Ja sam, prije svega, častan čovjek. I kao takav želim biti zapamćen.
XAVIER HARKONNEN, komentar upućen borcima

VRIJEME KOJE JE PROVEO sa Serenom sada mu je bilo poput zamućenog sna. Xavier se nije
mogao točno sjetiti kojom stazom su zašli u šumu na imanju Butlerovih na kome je sada živio s
Octom, svojom ženom. Nije se mogao sjetiti svoje izgubljene ljubavi ništa jasnije nego što je osjećao
ukus egzotičnih začina u dobrom jelu ili ugodni miris poljskog cvijeća. Njegova nova pluća su zarasla
koliko je to bilo moguće. Kucnuo je trenutak da se to isto dogodi i s njegovim srcem.
Mnogo puta je govorio sebi da neće to raditi i da će se posvetiti novom životu koji je obećao
Octi. Ali ipak je bio tu, pokušavajući ponovo uhvatiti prošlost. Ili se pozdraviti s njom.
Odabrao je istog onog salusijanskog pastuha boje čokolade kojeg je jahao u lovu na čekinjavka
prije skoro devet mjeseci. Satima je pokušavao pronaći čarobnu
livadu na kojoj su on i Serena vodili ljubav, ali ona kao da je nestala... isto kao i Serena. Kao
njegova sreća... i njegova budućnost.
Pokušavao se prisjetiti izgleda okolnih brda i šuma, ali
sve čega se mogao sjetiti od tog popodneva bilo je prelijepo Serenino lice koje je zračilo
iskrenom srećom. Sve ostalo mu je sličilo na maglovitu fantaziju, puke kulise.
Imanje Butlerovih bilo je tako veliko da ga čak ni viceroj nije nikada cijelo projahao. Nakon što
se Xavier oženio Octom, Manion je zahtijevao da se njegov novi zet useli u kuću Butlerovih. Budući
da više nije bilo Freda i Serene, a Livija je živjela na nekom drugom mjestu, velika kuća je bila
previše tiha i samotna. Xavier je oduvijek smatrao imanje Tantorovih svojim domom, međutim, tuga u
očima Maniona Butlera i nada u Octinim, uvjerili su ga da prenese svoje stvari kod Butlerovih.
Kada je stigao do čistine na kraju puta, sjahao je i zagledao se u hladnu daljinu u kojoj su se
zimzelena brda probijala kroz jutarnju maglu. Imao je osjećaj da je zarobljen u strašnom košmaru, ali
je isto tako bio svjestan da ga je sam dozvao svojim dolaskom ovamo.
Ostavio je ljupku Octu kod kuće pod izgovorom da želi uvježbavati pastuha. Voljela je jahati s
njim, ali je ovog puta osjetila da on želi biti sam. Iako su bili u braku manje od dva mjeseca, nije bilo
puno tajni koje je mogao sakriti od nje. Octa je shvatila, premda to čak nije ni sebi priznala, da joj muž
nikada neće pokloniti cijelo svoje srce.
On i Serena su sanjali velike snove. Njegov neostvaren život s njom bio bi složen i ponekad vrlo
buran, ali mu ne bi nedostajalo uzbuđenja. Za razliku od toga, Xavierov brak s
Octom bio je dobar, ali jednostavan. Stvari za koje se ona
zanimala bile su tako beznačajne u usporedbi sa Sereninim veličanstvenim vizijama. Znao je da
nije lijepo što ih uspoređuje, da to nije fer prema Octi koja se odnosila prema njemu bolje nego što je
to zasluživao, i da nije fer niti prema sjećanju na Serenu.
Nema te. Mrtva si, ljubavi moja, i ja te moram pustiti da odeš.
Zazvao je ženu iz svojih snova po posljednji put i njen lik se probio poput ljetne zrake sunca,
osmjehujući mu se i nijemo mu govoreći da mora nastaviti svojim životom.
Oprostio se s njom, premda je to radio i ranije, ali je
ona uvijek ostajala u blizini. Ni s kim nije mogao razgovarati o svome bolu, jer nitko to ne bi
shvatio. Morao je patiti sam. Ionako nikad nije javno pokazivao što osjeća.
Nekoliko trenutaka kasnije, kad se sunčeva svjetlost probila kroz jutarnju maglu i ogrijala mu
lice, osjećao se nešto bolje. Zlaćani sjaj sunca podsjećao ga je na Serenu koja bdije nad njim. Svaki
put kada osjeti njegovu toplinu mislit će na nju i na ljubav koju su osjećali jedno prema drugome.
Xavier okrene konja i potjera ga kasom natrag prema domu Butlerovih... i Octi, svojoj ženi.

Vatra ne posjeduje vlastiti oblik, ali priljubljuje se uz zapaljene predmete. Svjetlost se

priljubljuje uz tamu.

188
 Filozofija kogitora

POSLIIE VIŠE OD MJESECA DANA remonta,

Putnica Snova bio je konačno potpuno spreman krenuti na novi zadatak. Međutim, Vorian
Atreid je morao prije odlaska još do Erasmusa, jer je robot to tražio od njega.
Ponovo ga je ekstravagantna kočija u koju su bili upregnuti konji dovezla do vile što se uzdizala
na obali mora. Sunčano vrijeme bilo je mnogo ugodnije od kišice koja je sipila za vrijeme prethodnog
njegovog posjeta. Ovoga puta je samo nekoliko prozračnih oblaka promicalo iznad oceana.
Istoga trena je ugledao Serenu Butler koja je stajala na glavnom ulazu, kao da mu je nekom
magijom privukla pogled. Na sebi je imala široku crnu haljinu sluškinje, a trbuh joj je bio toliko
zaobljen da mu uopće nije bilo jasno kako je još uspijevala obavljati svoj posao. Dijete se sigurno
trebalo uskoro roditi.
Imao je dojam da ga je sačekala samo zato što je to bila njena dužnost. Stajala je prekriženih
ruku i neutralnog izraza lica. Nije znao što da očekuje, ali kada nije uspio
odgonetnuti njen izraz lica, sav se pokunjio. Zbog načina na
koji se prošloga puta oprostila s njim, mislio je da će joj biti drago što ga vidi.
Možda je to imalo nekakve veze s djetetom i hormonalnim olujama koje su bjesnjele njenim
tijelom. Možda brine što će se dogoditi s djetetom, što će Erasmus činiti s njim.
Iako je Serena bila kćer istaknute osobe u Ligi Plemića, ovdje je bila samo kućna robinja, čak
nije imala ni status povjerenice. Njeno dijete će možda biti bačeno u prljava spremišta u kojima su
boravila ljudska bića najniže kaste... ako Vor ne iskoristi svoj utjecaj i osigura neke povlastice
za majku i dijete. Čak i da uspije u tome, bi li mu ona bila zahvalna zbog uloženog truda?
Vor je ostavio konje da udaraju kopitima po kaldrmi i uputio se do natkrivenog ulaza između
stupova. Prije nego što je bilo što stigla reći, on izbrblja: "Ispričavam se što sam te prošloga puta
uvrijedio, Serena Butler. Ispričavam se za sve što sam učinio, ma što to bilo." Već dugo se veselio
ovome, uvježbavao je što će joj reći.
"Vrijeđa me tvoje porijeklo." Zaprepastio ga je njen iskreni odgovor. Pošto je bio
Agamemnonov sin, Vor je imao odobrenje čitati očeve memoare i učiti o slavnim osvajanjima Titana.
Imao je sreće doživjeti mnoge stvari na svojim putovanjima i vidjeti mnoga zanimljiva mjesta. Sve do
sada je smatrao da je prednost biti sin jednog Titana.
Primijetivši da se rastužio, Serena se sjetila da joj je
potreban kao saveznik i odlučila ga počastiti osmjehom. "Ali to je i moj teret isto koliko i tvoj."
Dok su prolazili pokraj kipova u nišama i visokih, ukrašenih urni on reče, smatrajući da joj
duguje objašnjenje: "Uskoro krećem na put u Putniku Snova i tvoj gospodar je tražio da ga prije toga
posjetim. Zbog toga sam došao."
Ona izvije obrve. "Onda sam sigurna da će Erasmusu biti drago što te vidi."
Stigli su do jednih vrata i Vor upita: "Da li ti ikada prihvaćaš ispriku? Ili smatraš da nikada ne
treba oprostiti ni jednu uvredu?"
Ova njegova primjedba ju je izgleda iznenadila. "Tebi zapravo nije žao, je li tako? Svojevoljno
služiš misaonim strojevima koji su porobili i muče ljudski rod. Pretpostavljam da ti je barem to jasno?
Također se hvališ svojim ocem, kao da je ono što je učinio nešto čime se treba ponositi. Znaš li ti za
užase koji su počinjeni za vrijeme vladavine Titana? Jesi li čuo za Pobune Hrethgira?"
"Vrlo pažljivo sam pročitao očeve memoare..." "Nisam mislila na Agamemnonovu propagandu.
Poznaješ li stvarnu povijest?"
On se namrštio: "Istina je istina, zar nije tako? Zar mogu postojati različite verzije istoga
događaja?"
Serena je uzdahnula kao da pred sobom ima malo
dijete kome ne zna nešto objasniti. "Ti si, u nekom smislu,
manje svjestan od kakvog stroja, Voriane Atreide, zato što ne shvaćaš da možeš birati — i zato
što misliš da sve radiš kako treba." Primijetio je nagovještaj rezigniranog
osmijeha na njenim usnama. "Nema svrhe ljutiti se na nekoga tko je toliko zaveden." A onda je
opet postala gruba. "Možda se Agamemnon previše stidi i zato ti ne dopušta uvid u stvarnu povijest.
Jesi li se ikada potrudio provjeriti podatke ili si jednostavno uzimao očeve ratne priče zdravo za
gotovo?"
Vor izbaci bradu, ne znajući kako da protumači njeno raspoloženje. "Ja sam povjerenik. Imam
pristup svim povijesnim dosjeima." Um mu je radio vrtoglavom brzinom.
"Posveti se onda malo istraživanju. Imat ćeš dovoljno vremena da razmisliš o raznim stvarima
tijekom sljedećeg putovanja."

189
 Prozirni zidovi od plaža propuštali su žarku žutu svjetlost u jednostavno namješten salon. Razne
površine su je odbijale i mijenjale se iz jednog trenutka u drugi. Poprimale su razne nijanse iste boje i
postajale mekše. Usmjerila ga
je prema kauču. "Erasmus je naredio da ga ovdje
čekamo." Nije joj bilo lako spustiti se na kauč pokraj njega. "Zajedno."
Osjećao je njenu nazočnost pokraj sebe i njen zaobljeni trbuh ispod haljine. Na kauču jedva da
je bilo mjesta za oboje. Erasmus je očigledno želio da se nađu tako blizu jedno drugoga, jer je u
prostoriji to bio jedini komad
namještaja. Voru je srce udaralo kao ludo dok je sjedio u
neugodnoj tišini, čekajući robota. Bilo je krajnje besmisleno što ga je toliko privlačila.
Erasmus je promatrao dva ljudska bića preko ekrana na zidu. Zanimao ga je jezik njihovih tijela,
način na koji bi pogledali potajni jedno drugo i žurno okretali glave. Serena je očigledno vodila borbu
sama sa sobom, ali bit će da ju je barem malo privlačio ovaj zgodni mladić. Što se Voriana Atreida
tiče, on je bio potpuno očaran njome.
Erasmus je promatrao kako se ponašaju ljudska bića u dobi za parenje, ali ovo nije bila tipična
predigra. Ne, ovo je bilo složenije od svega što je vidio među robovima
odraslim u zatočeništvu.
Budući da se mučna tišina odužila, Serena reče: "Tko bi rekao da i roboti znaju kasniti?"
Vor joj se osmjehnuo. "Meni ne smeta da ga čekamo." Sereni je bilo neugodno, ali se ipak sjetila
da mu uzvrati
osmijeh.
Zadivljujuće. Erasmus je čitao o tajnama romantične ljubavi u klasičnim pjesmama i
književnosti, ali nikada nije nazočio njenom rađanju. Jednom, prije sedamdeset tri godine, pronašao je
par mladih ljubavnika koji su se iskradali s dodijeljenih im dužnosti kako bi se potajno sastajali i neko
vrijeme provodili zajedno. On ih je, dakako, uhvatio — ljudska bića su bila jako nespretna kad bi se
htjela skrivati — i kaznio ih je tako što ih je zauvijek
rastavio. Smatrao je da se to rješenje samo po sebi
nameće. Da im je dopustio da prođu nekažnjeno, možda bi se i ostali robovi pokušali ponašati
jednako tako
nezavisno.
Kasnije je, međutim, zažalio zbog svog postupka, jer više nije mogao proučavati udvaranje
među ljudskim bićima.
Za ovo dvoje smislio je bolji plan. Njihov međusobni utjecaj za njega je predstavljao samo još
jedan pokus, koji se sasvim razlikovao od zamišljenih "pobunjeničkih ćelija" koje je počeo uzgajati
zahvaljujući Omniusovom izazovu. Ljudska bića je trebalo promatrati samo kad se prirodno ponašaju.
A ponekad ih treba zavaravati.
Dok je njih dvoje čekalo i vrpoljilo se, Erasmusu nije promaknuo ni jedan pokret, ni jedan
treptaj oka ni pokret usana, ni jedna izgovorena riječ kao ni način na koji je bila izgovorena. I
muškarcu i ženi je bilo neugodno, jer su se našli u neprirodnoj situaciji i nisu znali kako da se
ponašaju.
Vorian Atreid je izgleda više uživao u ovome od Serene. "Erasmus je dobar prema tebi", izjavi
on kao da želi nju u to uvjeriti. "Imaš sreće što se toliko zanima za tebe."
Unatoč ogromnog trbuha, Serena je hitro ustala s kauča kao da ju je opekla njegova primjedba.
Okrenula se prema
njemu i robot špijun se naslađivao prezirnim izrazom na
njenom licu i Vorianovim zaprepaštenjem.
"Ja sam ljudsko biće", reče ona. "Izgubila sam slobodu, dom, svoj život - a ti vjeruješ da bih
trebala biti zahvalna onome tko me drži ovdje? Možda bi trebao odvojiti neko vrijeme tijekom svojih
putovanja i ponovo razmisliti o tome." On je izgleda bio začuđen ovim njenim ispadom, a Serena je
nastavila: "Žalim te zbog tvog neznanja, Voriane
Atreide."
Odgovorio je tek poslije dužeg vremena: "Nisam
iskusio tvoj način života, Serena. Nisam bio na tvom svijetu, tako da ne znam što ti sve
nedostaje, ali učinio bih sve samo da budeš sretna."
"Bit ću jedino sretna ako se budem mogla vratiti kući." Duboko je uzdahnula, a zatim se ponovo
smjestila na sofu. "Ipak bih voljela da budemo prijatelji, Voriane."
Robot je zaključio da im je dao dovoljno vremena. Odvojio se od ekrana i ušao u privatnu
čekaonicu.

190
 Vorian se kasnije pitao zbog čega je uopće bio pozvan u vilu. Erasmus ga je odveo u svoj
botanički vrt gdje su malo popričali.
Dok se u kočiji vraćao u svemirsku luku i svome Putnici Snova, Vor je bio nervozan i zbunjen.
Bio je razočaran što ne može unijeti nimalo radosti u Serenin život. Iznenadio se kada je shvatio da se
njegova želja da ga ona pohvali ili da stekne njenu zahvalnost ne razlikuje od želje da udovolji
ocu. U glavi mu se vrtjelo od stvari koje je rekla o povijesti,
propagandi i životu na Svjetovima Lige.
Uputila mu je izazov. Nikada nije osjetio potrebu da pročita nešto drugo osim Agamemnonovih
memoara, nije mu uopće palo na pamet da možda postoji i drukčije viđenje tih događaja. Nije
razmišljao o životu izvan Sinkroniziranih svjetova, jer je oduvijek pretpostavljao da divlja ljuska bića
tamo žive u prljavštini i bez ikakvog cilja.
Ali kako je jedna toliko kaotična civilizacija mogla
stvoriti ženu poput Serene Butlerr? Možda mu je ipak nešto promaknulo.

Znanost: Izgubljena u vlastitim mitovima, počela je udvostručavati napore kad je zaboravila svoj
cilj.
NORMA CENVA, Neobjavljene laboratorijske bilježnice

Tio HOLTZMAN je bio oduševljen novim zaštitnim poljem dok je stajao u napola popravljenoj
kupoli za demonstracije. Izazivao je svog protivnika, ismijavao smrtonosna oružja. Ništa ga nije
moglo ozlijediti! Generator kod njegovih nogu je pulsirao projicirajući osobni štitnik oko njegovog
tijela.
Bio je neprobojan... bar se nadao da je.
Ovo testiranje bi trebalo dokazati da je zamisao dobra. Čak je i Norma ovog puta vjerovala u
njega. Ništa nije moglo poći naopako.
Patuljasta mlada žena stajala je na drugom kraju pojačane zgrade i gađala ga raznim predmetima
— kamenjem, alatima, a na kraju je zavitlala u njegovom pravcu (na njegov zahtjev) i tešku toljagu.
Svi predmeti su se odbili o svjetlucavo polje i popadali na tlo. Energija polja
je svima odreda ukrala impuls, tako da ga ni jedan predmet nije ozlijedio.
Počeo je mahati rukama. "Uopće mi ne sprečava
kretanje. Predivno je."
Sad je u ruci držala bodež. Lice joj je bilo napeto, jer se očigledno plašila da ga ne ozlijedi.
Osobno je provjerila jednadžbe i zaključila da se Mudracu nije potkrala ni jedna pogreška. Prema
njenim analizama, a i instinkt joj je to govorio, štitnik bi trebao biti uspješan pri brzinama udara koje
su koristili u testu.
Ipak je oklijevala.
"Hajde, Norma. Znanost je samo za hrabre." Zamahnula je bodežom što je snažnije mogla, a on
je prisilio sebe da se ne trgne. Oštrica je bezopasno skliznula niz vanjsku
opnu prepreke. Holtzman se osmjehnuo i počeo micati prstima. "Ovaj izum će silno promijeniti
osobnu zaštitu u cijeloj Ligi. Ubojice i koljači ostat će bez posla."
Stenjući od napora, Norma je zavitlala improvizirano koplje. Udarilo je u točku ispred samih
Holtzmanovih očiju, zbog čega se on preplašeno trgnuo. Kada je zašiljeni štap zveknuo o pod,
iznenađeno se zahihotao.
"Moram se složiti s vama, Mudrače Holtzman." Norma mu je uzvratila osmijeh, a zatim ga
počela gađati i svim preostalim predmetima, poput kakve bijesne žene. "Čestitam vam na izvanrednom
izumu."
Djevojka s Rossaka izgleda uopće nije bila zavidna na njegov uspjeh, već joj je zaista bilo drago
zbog njega. Konačno će imati što za pokazati Niku Bluddu, kao u
starim dobrim danima. Ovo je bio samo njegov izum.
Kakvo olakšanje!
Kada je Norma ostala bez predmeta za bacanje, on dovikne stražarima dragunima koji su stajali
na privremenom mostu. "Pozovite vođu mojih Zenšijita kućnih robova. Onog tamnokosog s bradom."
Kada se jedan od stražara udaljio da potraži roba, Holtzman se vragolasto osmjehnuo Normi.
"Našalit ćemo se malo s njim. Gadan je to tip i mislim da me mrzi."
Bel Moulav je došao u kupolu za demonstracije. Brada mu je poput ugljenog dima obavijala
donji dio lica. Uvijek kada bi se Holtzman prodornije zagledao u njega, on bi skretao pogled.

191
 Izgleda da ni jedan od dvojice stražara draguna nije vjerovao vođi robova, ali je Holtzman
rukom odagnao njihovu zabrinutost, jer se osjećao siguran iza svog tjelesnog štitnika. "Naredniče,
dajte mu svoj Chandler pištolj."
"Ali gospodine, on je rob." Stražarevo lice se skamenilo. Izgleda da je ova naredba mnogo više
iznenadila Moulava nego stražara.
"Nisam nimalo zabrinut, naredniče. Tvoj partner može motriti na njega. Pucaj mu u glavu ako
ne bude točno izvršavao naredbe."
Norma reče: "Možda bi trebalo obaviti još neka testiranja, Mudrače Holtzman. Mogli bismo
postaviti lutku
unutar štitnika da vidimo što će joj se dogoditi."
"Slažem se, Mudrace", doda narednik. "Naša dužnost je da vas štitimo i ja ne mogu dopustiti... "
Iznervirani Holtzman ga prekinu. "Gluposti, ovim sustavom može se upravljati jedino iznutra.
Moja dužnost je da razvijam i testiram sredstva koja će nam pomoći da se zaštitimo od misaonih
strojeva. To zaduženje sam dobio od lorda Bludda i Lige Plemića. Osim ako ne želite da vas roboti
odvedu, predlažem vam da mi dopustite da obavljam svoj posao. Već smo ionako potrošili dosta
vremena."
Narednik je nevoljko izvadio snažni pištolj za izbacivanje iglica i spustio ga u žuljevitu šaku
roba. Bel Moulav je ščepao oružje i počeo se osvrtati unaokolo kao da ne može povjerovati u svoju
sreću.
"Saslušaj me... Moulav, tako ti je ime? Uperi oružje u mene i pucaj mi u grudi. Samo naprijed,
ne možeš promašiti."
Moulav se nije trgnuo. Svi su čuli da je dobio naredbu. Pritisnuo je dugme. Draguni zavikaše.
Norma se sva skupila.
Komadići kristala koji su se kretali velikom brzinom udariše o štitnik koji je okruživao
Holtzmana i popadaše na tlo poput razbijenog stakla. Znanstvenik je tiho odahnuo, a koljena mu
iznenada zaklecaše od olakšanja.
Jedva prikrivajući bijes i mržnju, Bel Moulav je nastavio pucati. Prava kiša oštrih kristala zasula
je tjelesni štitnik.
Pucao je dok nije ispraznio Chandler pištolj.
Dvojica zabrinutih stražara pojaviše se na vratima s isukanim sabljama spremni da, bude li
potrebno, posijeku roba crne brade na licu mjesta. Kad je vidio da je Holtzman neozlijeđen i da se
smije, Moulav spusti oružje i zablene se u njega. Stražari mu s mukom oduzeše pištolj.
Svuda unaokolo ležale su polomljene iglice. Mudrac je očekivao da će za ovaj izum dobiti još
jednu poritrinsku medalju za hrabrost.
Ne razmišljajući o posljedicama, uzbuđeni znanstvenik se okrenuo stražaru dragunu. "A sada,
naredniče, dajte mu svoj ručni eksploziv, tu malu granatu koja vam visi o
pojasu."
Dragun se ukočio. "Oprostite, Mudrače, ali neću." "Vaš chandler pištolj pokazao se neučinkovit,
isto će
biti i s granatom. Pomislite samo od kolike koristi će ti štitnici biti vama i vašim ljudima kada
dokažemo da su učinkoviti."
Umiješala se i Norma. Obratila se naredniku tihim, razumnim glasom: "U redu je. Mudrac zna
što radi."
Moulav se vrtio poput bijesnog psa i pružao ruku da mu daju granatu.
Narednik reče: "Kao prvo, želim da svi pređu preko mosta." Ostali stražari povedoše Normu i
prijeđoše na glavnu stijenu.
Dragun je konačno skinuo granatu i predao ga Zenšijitu.
Ne čekajući da mu se još jednom kaže, Bel Moulav je pritisnuo dugme i polako bacio bombu
prema Holtzmanu. Normu proze iznenadni strah da će se granata dokotrljati dovoljno sporo i proći
kroz polje prije nego što eksplodira.
Znajući, da se nalazi unutar zone eksplozije, Bel Moulav je potrčao natrag preko prijelaza.
Norma je s druge strane mosta gledala kako se treperava kugla odbija o svjetlucavu prepreku poput
kakve pokvarene voćke.
Glasna erupcija odjeknula je u otvorenoj kupoli za demonstracije. Norma je posrnula pod
naletom zvuka i udarnog vala. Pala je na koljena i zagledala se preko ruba mosta u rijeku daleko
ispod... palo joj je na pamet da je trebala ponijeti svoj novi suspenzorski uređaj. Također se sjetila
robova koji su izginuli pavši s mosta za vrijeme prethodnog Holtzmanovog testiranja.
Dva nedavno postavljena prozora izletjela su u oblaku pojačanog stakla. Djelići su se raspršili i
zasvjetlucali hvatajući sunčeve zrake. Dim je pokuljao uvis. Norma je ustala.

192
 Neozlijeđeni Bel Moulav stajao je stisnutih šaka. Stražari su se ukočili. Bili su spremni pogubiti
vođu robova ako napravi i najmanji nagli pokret.
Norma je posrćući krenula natrag prema zgradi. Svi proračuni su govorili u prilog tome da je
štitnik trebao izdržati udar, ali je ipak strepila da joj možda je promakla neka sitnica u
znanstvenikovom radu.
Holtzman je izašao kočopereći se poput kakvog pobjedničkog vojnika. Treptao je i rastjerivao
dim od lica. Isključio je generator štitnika i ostavio uređaj nasred sobe. Dok se probijao kroz sav taj
krš, djelovao je pomalo razbarušeno, ali je inače bio neozlijeđen.
"Radi! Potpuna zaštita. Nisam zadobio ni ogrebotinu." Osvrnuo se na uništenu kupolu za
demonstracije. "Bojim se da smo oštetili neku prilično skupu opremu." Užasnuto se namrštio i odmah
zatim prasnuo u smijeh.

Smrtno je sve što ima oblik, bilo da je to čovjek ili stroj. Samo je pitanje vremena.
EKLO, Kogitor sa Zemlje

I POKRAJ BESPRIJEKORNE MEMORIJE koja se temeljila na najpouzdanijim kompjutorskim

načelima, strojevi stražari imali su svoja ograničenja. Njihova točnost zavisila je od metoda
prikupljanja informacija kao i od tekrisela, neurelektronike i konstrukcije od binarnih vlakana.
Zbog toga je Erasmus više volio sve vidjeti svojim očima, a ne oslanjati se na mehaničke
promatrače ili snimljene događaje u bankama podataka kompjutorskog sveuma. Robot je volio biti
osobno nazočan. Želio je steći iskustvo.
Naročito kada je posrijedi bilo nešto tako važno kao što je Serenin porođaj.
Erasmus je postavio dodatnu mrežu optičkih vlakana koja će ovjekovječiti svaki trenutak iz svih
perspektiva. Klinički gledano, on je već i ranije pratio porođaje robinja
za reprodukciju i za njega to nije bilo ništa više od normalne reprodukcijske funkcije. Ali Serena
ga je natjerala pomisliti da mu je nešto promaklo. Predviđajući da ga čeka neko
ugodno iznenađenje, Erasmus se pripremio pažljivo pratiti cijeli porođaj.
Šteta što neće roditi blizance...
Serena je ležala na sterilnom stolu, grčeći se od trudova. Povremeno bi se sjetila da ga zaspe
psovkama, a onda bi se opet usredotočila na svoje biološke procese ili bi dozivala Xaviera.
Implantirani uređaji za postavljanje dijagnoze, kao i oni za nadzor, koji su milili po njenoj koži
katalogizirajući kemijske elemente u njenom znoju, analizirajući joj puls, disanje i ostale tjelesne
ritmove, osiguravali su mu sve medicinske podatke.
Iz obzira prema njoj i da bi smanjio broj varijabli pri promatranju, zadržao je optimalnu
temperaturu u sobi. Kućni robovi su skinuli Serenu i ostavili je golu na stolu.
Zahvaljujući svojim sveprisutnim zidnim skenerima i skrivenim stražar-očima, Erasmus je vidio
Serenu golu već mnogo puta do tada. Robot uopće nije osjetio požudno zanimanje za njeno
neukrašeno obličje; on je želio samo dobiti kliničke pojedinosti na temelju kojih će izvući
sveobuhvatnije zaključke.
Prešao je svojom osobnom sondom duž cijelog njenog tijela, upijajući mošusni miris koji je
ispuštala, zanimljivu međuigru kemijskih elemenata. Zaključio je da je sve to vrlo stimulativno.
Serena je ležala prestrašena na stolu za porođaj.
Plašila se i za dijete i za sebe. O njoj se brinulo šest babica
koje su dovukli iz spremišta za razmnožavanje.
Erasmus se nagnuo nad njom. Serenu je plašilo ovo njegovo pažljivo ispitivanje, a posebno
način na koji je njegova sonda bez prestanka iskakala iz odjeljka u njegovom tijelu i ponovo uskakala
u njega. Dobro je znala da njega zapravo ne zanima dobrobit obične robinje i njenog djeteta.
Iznenadna prodorna bol u trbuhu otjerala je slične misli i od tada se samo mogla usredotočiti na
ono što je bilo najvažnije za svaku ženu. U vrtoglavom trenutku euforije, Serena se počela diviti
biologiji koja je omogućila stvaranje života, spajanje genetike muškarca i žene. Koliko je samo željela
da je Xavier sada sa njom.
Stiskala je zube tako jako da su je čeljusti zaboljele; suze su joj curile niz obraze. Pred njom je
lebdjelo Xavierovo lice, halucinacija rođena iz čežnje. A onda je nastupio jedan jači grč i više se nije
mogla ni na što drugo koncentrirati.
Već je prošlo deset sati od prvih trudova. Babice su joj na razne načine ublažavale bol. Gurale
su joj tanke igle u točke pritiska, masirale su joj nervne centre, ubrizgavale droge. Erasmus je osigurao
sve što je babicama bilo potrebno.

193
 Čak i u ovoj sterilnoj prostoriji za porođaj, robot je na sebi imao svjetlucavu zlatnu odoru
obrubljenu kraljevsko plavim. Babice su međusobno razgovarale kao da njihova pacijentica nije
nazočna.
"Potpuno je otvorena..." "Kontrakcije su sve češće... "
Serena je kao iz daljine čula ženske glasove koji su dopirali izvan središta u kome su se nalazili
ona i puls njenog djeteta. Ovog puta su se obraćali njoj. "Guraj."
Čistom snagom volje uspjela je nadvladati bol i napne se još jednom. Osjetila je da dijete izlazi.
Njeno tijelo je znalo što treba činiti.
"Tako. Odlično, odlično. Vidim glavu!"
Serena je osjetila kako pritisak popušta u kanalu rodnice, kao da je brana provaljena. Umalo se
nije onesvijestila od napora.
Kada je nekoliko trenutaka kasnije podigla glavu, vidjela je da babice peru njeno dijete. Sin!
Okrenule su dijete prema njoj i ona ugleda upravo onakvo lice kakvo je i zamišljala.
Erasmus je sve to promatrao. Njegovo lice, iskrivljeno zrcalo, prikazivalo je sliku djeteta.
Serena je već bila odlučila da će sinu dati očevo ime. "Zdravo, Manione. Dragi, slatki Manione."
Dijete je snažno plakalo, zdravo udišući zrak. Držala je dijete na grudima, ali je ono i dalje
plakalo. Erasmus je netremice samo zurio u dijete.
Serena je odbijala da ga primijeti u nadi da će on
jednostavno otići i ostaviti je u ovom posebnom trenutku
koji će uvijek pamtiti. Nije mogla odvojiti pogled od djeteta dok je razmišljala o Xavieru, svome
ocu, Salusi Secundus... i svim onim stvarima koje ovo dijete nikada neće imati u životu. Dijete je
zaista imalo razloga da plače.
Erasmus se iznenada pojavio u njenom vidnom polju. Snažnim sintetičkim šakama napravljenim
od organske plastike, robot je podigao novorođenče u zrak i počeo ga proučavati iz svih kutova.
Iako je bila potpuno iscrpljena i znojna, Serena je povikala: "Ostavi ga na miru! Daj mi moje
dijete."
Erasmus je preokrenuo mališana. Robotova treperava opna na licu oblikovala je znatiželjan
izraz. Dijete je ponovo zaplakalo i počelo se koprcati. Erasmusa to nimalo nije dirnulo, jednostavno je
pojačao stisak. Držao je golo dijete proučavajući mu lice, prstiće, penis. Mali Manion se u tom
trenutku popiškio po robotovom licu i odjeći.
Jedna od babica se uplašila i pokušala obrisati robotu lice i vlažnu kragnu krpom, ali ju je
Erasmus otjerao. Želio je prikupiti što više podataka koje će pohraniti i o kojima će razmišljati u
trenucima dokolice.
Novorođenče nije prestajalo plakati.
Serena je pokušavala ustati s kreveta za porođaj, ne obazirući se na bol i iscrpljenost. "Daj mi
ga."
Iznenađen žestinom u njenom glasu, Erasmus se okrene prema njoj. "Sve u svemu, ovaj proces
biološke
reprodukcije previše je prljav i neučinkovit." Odglumivši
gađenje, vratio je dijete majci.
Mali Manion je konačno prestao plakati i jedna od babica ga je umotala u plavu dekicu. Dijete
se ugnijezdilo u majčinom naručju. Premda je Erasmus upravljao njenim životom, Serena se trudila da
ga ignorira. Nije pokazivala da se plaši.
"Odlučio sam ti dopustiti da zadržiš dijete kod sebe umjesto da ide u moja spremišta za robove",
reče robot potpuno ravnodušnim glasom. "Zanima me međusobni utjecaj majke i djeteta. Za sada."

Fanatizam je uvijek znak potisnute sumnje.

IBLIS GINJO, Krajolik čovječanstva

KAD JE AJAX KORAČAO preko gradilišta na Forumu u svom ogromnom obličju za hodanje,
tlo se treslo i
užasnuti robovi su zastali da vide što Titan želi. Iblis Ginjo je promatrao cymehov gromoglasni
dolazak sa svoje visoke platforme, pokušavajući ne pokazivati koliko je nervozan. Čvrsto je stezao
elektronski blok u znojnim šakama.
Nakon jezivog pogubljenja predvodnika ekipe Ohana Freera, Iblis je bio naročito oprezan.
Smatrao je da može imati povjerenja u sve svoje odane robove, koji su mu mnogo dugovali. Ajax
nikako nije mogao znati za planove koje je Iblis počeo provoditi u djelo niti za tajno oružje koje je
postavio i koje je samo čekalo na njegov znak.

194
 Iblis je šest dana nadzirao radove na megalitskom kamenom frizu "Pobjeda Titana", koji je
prikazivao dvadeset prvobitnih vizionara. Bio je dugačak dvije stotine metara i pedeset metara visok.
Spojene ploče prikazivale su mehaničke cymehe u junačkim pozama kako stupaju preko čovječanstva,
lomeći kosti i pretvarajući ljudska tijela u kašu.
Poput moderne verzije svog prikaza na frizu, Ajaxovo
cymeh tijelo napredovalo je prema platformi nadzornika.
Odbacivao je radnike u stranu i čak pregazio jednog starca. Iblisu se stegnulo srce, ali nije
vrijedilo ni pokušati pobjeći. Ajax ga je već bio izdvojio i nadzornik radnika morat će biti vrlo
uvjerljiv ako je želio preživjeti Titanov bijes.
Što on misli da sam učinio?
Platforma i cymeh bili su otprilike iste visine. Iblis je pokušao djelovati poslušno i servilno, ali
nije htio pokazati da se boji. Uspravio se kako bi se suočio s prednjim senzorima i optičkim vlaknima
na Titanovoj glavi. Duboko se poklonio. "Pozdravljam vas, gospodare Ajaxe. Kako vam mogu biti od
pomoći?" Pokazao je prema ekipama radnika koje su drhtale od straha. "Radovi na najnovijem
spomeniku teku točno prema planu."
"Da, ti uvijek imaš razloga ponositi se svojim radom. Tebe tvoji robovi slušaju, je li tako?"
"Izvršavaju moja upute. Svi zajedno radimo za slavu
Omniusa."
"Uopće ne sumnjam da bi povjerovali u sve što im kažeš, ma kako to bilo besmisleno." Ajaxov
glas bio je krajnje ozbiljan. "Jesi li dobro poznavao izdajnika Ohana Freera?"
"Ja se ne družim s takvim ljudima." Nadao se da će cymeh pomisliti da mu se čelo orosilo
znojem od teškog rada, a ne od sve većeg straha. "Uz sve dužno poštovanje,
gospodaru Ajaxe, provjerite dnevnike rada. Moja ekipa je
radila na ovom muralu slijedeći vaše precizne specifikacije." Pokazao je uvis na Ajaxovu
repliku koja se nadnosila nad njima.
"Već sam provjerio dnevnike, Iblise Ginjo." Cymeh se pomaknuo u svom ogromnom robotskom
tijelu. Iblis osjeti jezu duž kralježnice. Što li je on to vidio? "Dante ti je već dva puta dao posebno
dopuštenje da napustiš gradsku mrežu. Kuda to ideš?"
Morao je uložiti veliki napor kako bi zadržao nevini izraz lica. Ako je Ajax znao da je putovao
izvan grada, onda je imao i odgovor na pitanje koje mu je postavio.
"Razgovarao sam s kogitorom Eklo u pokušaju da poboljšam sebe."
"Hrethgir rijetko kad bilo što postigne", odvrati Titan. "Da se ja pitam, već odavno bih istrijebio
ostatak čovječanstva. Ljudi stvaraju previše nevolja."
"Čak su i Titani nekad bili ljudska bića, gospodaru Ajaxe. Omnius i dalje dopušta pojedinim
odanim i vrijednim ljudima da postanu neo-cymehi. Zašto ne bih mogao i ja sanjati o tome?"
Gomila sjajnih optičkih vlakana na ploči Ajaxove glave je zasvjetlucala. Zatim mu se podigao
umjetni prednji ud i promjenjivi prsti od tekućeg metala su se izdužili u pandžu prevučenu
dijamantnom kožom, koja je mogla sasvim lako zgnječiti Iblisa kao kukca. Iz Titanovog zvučnika
dopre duboki smijeh.
Uspio sam mu skrenuti pažnju! Iblis je žurno nastavio. "Ajaxe, vidjeli ste kako sam spasio vaš
kip na trgu Forum. Isto je i s ovim ogromnim kamenim muralom, uskladio sam rad mnogih umjetnika
i graditelja kako bi svaka pojedinost ispala savršeno. Taj zadatak ne bih povjerio ni jednom drugom
nadzorniku." Imao je želju viknuti: Potreban sam ti. "Nema ih puno koji su toliko učinkoviti — i vi to
dobro znate."
"Ja samo znam da među robovima ima izdajnika i pobunjenika."
Ajax se šetao uokolo u svom prijetećem tijelu, natjeravši radnike koji su se našli u blizini da se
razbježe. "Možda si i
ti jedan od njih."
U tom trenutku je Iblisu postalo jasno da cymeh nema nikakve dokaze i da lovi u mutnom. Da je
to čudovište znalo bilo što, pogubilo bi Iblisa bez ikakvog oklijevanja. Nadzornik je pokušao prikriti
strah prezirom. "To su lažne glasine, gospodaru Ajaxe. Moji radnici su se naročito potrudili da vaš lik
na tom frizu bude urađen u vašoj omiljenoj pozi i da izvedu poboljšanja." Iblis se potrudio da mu glas
zvuči što odlučnije. Već je bio pripremio iznenađenje Ajaxu i samo je čekao pravi trenutak da ga
zaskoči.
Titan je okrenuo ogromnu ploču koja mu je zamjenjivala glavu kao da ga želi bolje promotriti.
"Poboljšanja?"
"Vi ste ratnik, gospodine - najveći i najžešći od svih
cymeha. I sam vaš izgled je dovoljan da utjera strah u kosti i
srca neprijatelja."

195
 "To je točno." Izgleda da je ovim riječima uspio malo smekšati Ajaxa. "Razgovarat ćemo
kasnije o tvojoj nepromišljenosti." Toliko je pojačao glas da je zagrmio iznad glava robova radnika.
"Dosta ste se odmarali! Natrag na posao!"
Ajax se udaljio gromoglasno stupajući u svom divovskom umjetnom tijelu. Nadzornikova
platforma se tresla iza njega, a Iblis se čvrsto držao za ogradu. Osjetio je veliko olakšanje.
Tokom cijelog razgovora s nasilnikom Titanom, Iblis je držao jednu šaku u džepu u kojem je
nosio primitivni elektronski odašiljač. Ako bi ga aktivirao jednostavnim pritiskom na dugme, složeni
friz bi otkrio svoju smrtonosnu tajnu, niz staromodnih lansirnih rampi za rakete koje su njegovi
zavjerenici među radnicima uspješno ugradili u projekt.
Iblis je do sada radio na mnogo velikih projekata i znao je da se misaoni strojevi nikad ne
opterećuju pojedinostima nakon što neki plan odobre. Cymeh sigurno neće primijetiti sustav za
uništavanje.
Tajming je, međutim, morao biti krajnje točno utvrđen. Kao prvo, morao je regrutirati još
vojnika za svoju stvar.
Dok je ispraćao pogledom cymeha koji se uputio prema gradskoj mreži, Iblis je zamislio cilj na
spremniku u
kome je čuvan njegov mozak. Ako izbije pobuna, među
prvima će morati uništiti ovog brutalnog Titana.
Kada je stigao do kraja gradilišta, Ajax je ispružio u stranu jednu svoju ruku i obijesno pokosio
skupinu radnika koja je skupljala otpatke. Jednog od njih je skratio za glavu i krvava glava se
rasprsnula udarivši u gotovo završeni mural.
Iako je Titan bio nervozniji nego obično, Iblis je bio uvjeren da je uspio barem za sada zavarati
trag.

Mračna prošlost čovječanstva prijeti da zamrači njegovu svijetlu budućnost.

VORIAN ATREID, Prijelomne točke u povijesti

PUTNICA SNOVA JE PONOVO PUTOVAO od jednog do drugog Sinkroniziranog svijeta,

noseći verzije ažuriranog Omniusa, Sve se vratilo u nor-malu, teklo po planu i zapalo u uobičajenu
rutinu. Ali dok je crno-srebrni brod izgledao i funkcionirao isto kao i uvijek, Vor Atreid se bio
promijenio.
"Kako to da nisi zainteresiran za naše uobičajene ratne igrice, Voriane Atreide?" upitao je
Seurat. "Nisi se čak potrudio ni da me izgrdiš zato što stalno pokušavam pričati viceve? Da nisi
bolestan?"
"Izuzetnog sam zdravlja od kada me je otac podvrgnuo tretmanu za produljenje života." Vor je
zurio kroz panoramski prozor u zvijezde.
"Opsjednut si tom robinjom", konačno reče robot kapetan. "Meni si mnogo manje zanimljiv
kada si zaljubljen."
Vor se namrštio i odvojio od okruglog prozora kako bi sjeo pred elipsoidni displej s podacima.
"Konačno ti je
jedna šala uspjela, stari Metalume — jedan stroj razgovara
sa mnom o ljubavi."
"Uopće nije teško shvatiti taj osnovni reproduktivni poriv jedne vrste. Podcjenjuješ moje
analitičke sposobnosti."
"Ljubav je sila koja se ne može opisati. Čak ni najprofinjeniji misaoni strojevi ne mogu je
osjetiti. Nemoj ni pokušavati."
"Da li bi ipak htio malo skrenuti misli jednim nadmetanjem sa mnom?"
Vor je zurio u eliptični ekran s kojeg je često čitao Agamemnonove memoare. A na raspolaganju
mu je bilo toliko informacija koja se nikada nije potrudio saznati. "Ne sada. Htio bih malo pročešljati
neke baze podataka. Možeš li mi osigurati pristup dosjeima?"
"Svakako. Agamemnon me je zamolio da uvijek kada je to moguće izađem u susret tvojim
zahtjevima koje se tiču stjecanja novih znanja, a posebno onda kada se odnose na vojno planiranje.
Konačno, ti si nas spasio kada je naša letjelica bila napadnuta kod Giedi Prime."
"Točno. Htio bih vidjeti Omniusove zapise o svrgavanju Starog Carstva, Vremenu Titana i
Pobunama Hrethgira. Ne samo očeve memoare."
"Ah, zanimljivo i ambiciozno."
"Bojiš li se da ću te sve češće pobjeđivati u našim igricama budem li nastavio s učenjem?" Vor
je preletio

196
 pogledom preko spiska dosjea. Bilo mu je drago što će
imati puno slobodnog vremena na ovom putovanju.
"Nemam se ja čega bojati od jednog običnog ljudskog bića."
Vor je satima sjedio za brodskim kompjutorom i pristupao pravom bogatstvu informacija.
Ovoliko nije učio još od dana kad je pohađao školu za povjerenike. Pošto nikako nije mogao otjerati
Serenu iz misli, Vor je očekivao da će naići na neke manje proturječnosti između povijesnih zapisa i
Agamemnonovih sjećanja. Čak je i cymehu dopušteno da malo uljepša ratne priče. Međutim, Vor je
bio zaprepašten kada je otkrio koliko se zapravo razlikuju objektivni zapisi sveuma od onoga što je
Agamemnom opisao u svojim memoarima.
Potpuno obuzet, pregledao je zapise o Salusi Secundus, Vremenu Titana i Starom Carstvu, ne
mogavši povjerovati što je sve saznao. Vorian se nikada do sada
nije potrudio zaviriti u te zapise, a sve mu se nalazilo ispred nosa.
Otac me je lagao! Iskrivio je događaje, prisvajao je zasluge, prikrivao razmjere okrutnosti i
patnje - čak je i Omnius to znao.
S druge pak strane, Serena mi je rekla istinu.
Po prvi put u životu, osjetio je bijes prema svojim gospodarima strojevima i prema vlastitom
ocu, kao i tračak sažaljenja prema ljudskoj rasi. Kako su se samo hrabro
borili!
Fizički gledano, i ja sam ljudsko biće. Ali što to znači? Agamemnon je bio odgovoran za
neviđene pokolje ljudi
za vrijeme Titana, a ti ljudi su samo pokušavali sačuvati svoju slobodu. On i Juno bili su
odgovorni za smrt nekoliko milijarda ljudi i nehumano porobljavanje preživjelih. Ljudska bića nisu
zaslužila ništa od toga, ona su se samo pokušavala braniti.
Nije ni čudo da me Serena mrzi. Ja sam sin groznog ubojice!
Vor je nastavio s čitanjem. Cjelokupna povijest je bila ovdje. Strojevi su krajnje objektivno
zabilježile događaje — u to uopće nije trebalo sumnjati. Strojevi nikad ne bi uljepšali svoje zapise. Za
njih su podaci bili svetinja; informacija mora biti točna. Za njih je namjerna prijevara bila anatema.
Samo je ljudski um mogao iskriviti povijest... ili ljudski um u tijelu cymeha.
Prestrašio se kad mu se Seurat obratio. "Što to istražuješ? Potrošio si već mnoge sate."
Vor se zagledao u robotovo lice glatko poput zrcala i priznao: "Želim saznati što više o sebi."
"Za to ti sigurno nije potrebno ovoliko vremena", odvrati
Seurat pokušavši biti pametan.
"Zašto se nepotrebno mučiš?"
"Ponekad se moraš suočiti s istinom." Vor zatvori bazu podataka i isključi monitor.
Robot kapetan se uputi prema centralnoj konzoli kako bi se povezao s brodskim sustavima koji
će mu omogućiti manevre za prilaz planetu. "Dođi, stigli smo do Corrina. Vrijeme je da obavimo
sljedeće ažuriranje."

Znanost je opasna sila koja, pod izgovorom da sve što radi radi u korist čovječanstva, često
petlja s prirodnim procesima, ne vodeći računa o posljedicama. U tom slučaju je masovno razaranje
neizbježno.
KOGITOR RETICULUS, Tisućugodišnja promatranja

NAKON ŠTO JE ISKUŠAO osobni štitnik protiv svih postojećih projektila i eksploziva, Tio
Holtzman je jedva čekao da počne njegova masovna proizvodnja. Već je obavio razgovore s
upraviteljima tvorničkih središta u sjeverozapadnom pojasu rudnika na Poritrinu i s lancem
prodavaonica u Stardi. Mogao bi dobro zaradi na njemu,
jer će koristiti rad robova. Zahvaljujući svojim patentima, on i njegov zaštitnik lord Bludd, bit će
među najbogatijim ljudima u Ligi Plemića.
Na nesreću, dok je pravio popis inventara i zaliha i razmišljao prije kao poslovan čovjek nego
kao znanstvenik, došao je do neizbježnog zaključka: Poritrin, koji je bio pastoralni svijet, nikada neće
uspjeti zadovoljiti potražnju koju će ovaj nevjerojatni izum izazvati. Lord Bludd neće biti sretan ako
takav jedan posao mora prepusti proizvođaču s nekog drugog svijeta, ali Holtzman nije imao drugog
izbora.
Morao je potražiti neki drugi industrijski centar u Ligi.
Zaključio je da bi trebao testirati svoj osobni štitnik i protiv neprojektilnog oružja — protiv
energetskog snopa — prije nego što pošalje proizvodne uzorke u koloniju Vertree ili obnovljenim i
gladnim industrijama na Giedi Prime. Jako lasersko naoružanje se gotovo nikada nije koristilo u

197
bitkama, jer je bilo mnogo manje energetski učinkovito od eksploziva ili jednostavnih pušaka za
izbacivanje projektila. Ipak, želio je biti siguran.
Za taj posljednji test, naredio je svojim kućnim stražarima da donesu laserski pištolj iz stare
vojne dvorane za oružja. Poslije dugotrajne potrage i gomile ispunjenih zahtjeva, konačno su uspjeli
naći potrebno oružje i donijeti
u laboratorije na vrhu stijene. Budući da su se njegovi štitnici pokazali učinkovitima u svim
prethodnim testiranjima, svaka sljedeća demonstracija je znanstveniku bila sve manje uzbudljiva.
Predstavljale su samo sljedeći korak u procesu. Uskoro će se dokazi početi samo slijevati.
Norma Cenva se vratila svom uobičajenom provjeravanju Holtzmanovih jednadžba.
Znanstvenik ju je pustio da obavlja ta svoja opsesivna izračunavanja, dok je on uživao u vlastitom
uspjehu.
Za test s laserom postavio je jednog roba unutar štitnika, jer je namjeravao samo povući okidač.
Poveo je samo jednog pomoćnika u ojačanu kupolu za demonstracije, koji će zabilježiti svoje dojmove
s testiranja,
kao što su to već radili mnogo puta do tada. Holtzman je
petljao oko prastarih kontrola lasera, pokušavajući shvatiti kako se puca iz tog oružja.
Norma je uletjela u kupolu, trčeći poput trapave djevojčice. Četvrtasto lice bilo joj je crveno i
mlatarala je svojim kratkim rukama. "Stanite! Mudrače Holtzmane, u strašnoj ste opasnosti!"
Namrštio se poput kakvog strogog oca koji namjerava ukoriti previše raspušteno dijete. "Bila si
skeptična i prije mog prvog testiranja štitnika. Zar ne vidiš, nisam čak ni na liniji vatre."
Izraz njenog lica bio je zastrašujuće iskren i izražavao je hitnju. "Interakcija vašeg polja sile i
usmjerenog snopa lasera dovest će do neviđenih posljedica — do masovnog razaranja." Podigla je
nekoliko listova papira prekrivenih jednadžbama i ispisanih njenim nerazumljivim skraćenicama.
Nestrpljivo je spustio lasersko oružje i duboko uzdahnuo. "Pretpostavljam da mi ne možeš
pružiti nikakav dokaz za svoje uzbuđenje?" Rob Zenšiut, koji je trebalo izigravati cilj, nervozno je
gledao kroz svjetlucavo polje. "Ili je ponovo u pitanju tvoja tajanstvena intuicija?"
Gurnula mu je pod nos ispisane listove papira. "Mudrače, nisam bila u stanju izdvojiti uzrok
dotične anomalije kada sam unijela faktor koherentne laserske energije u polje interfejsa.
Holtzman se zagledao u njezine zapise, ali mu oni ništa
nisu značili. Neuredni redovi, pojedini koraci preskočeni, čudne bilješke koje su označavale
faktore koje nikada ranije nije vidio. Namrštio se, ne želeći priznati da nije u stanju razumjeti. "To baš
i nije neki čvrst dokaz, Norma — niti je uvjerljiv."
"Možete li ga pobiti? Smijete li riskirati? Ovo bi moglo biti čak i gore od nesreće koja se
dogodila pri testiranju generatora za rezonanciju. Velika katastrofa."
Izraz Holtzmanovog lica se nije promijenio, premda je njegov um počeo nagrizati crv sumnje.
Nije mogao zanemariti briljantnost ove žene. Od početka je znao da Norma bolje razumije njegovo
polje od njega samog. "U redu. Ako baš želiš, poduzet ću još neke mjere opreza. Imaš li kakav
prijedlog?"
"Obavite testiranje daleko odavde, na nekom mjesecu ili, još bolje, na asteroidu."
"Na asteroidu! Jesi li svjesna koliko bi to povećalo troškove?" "Bili bi manji nego ponovna
izgradnja grada Starde." Zahihotao se, ali je onda shvatio da se ona uopće ne šali. "Odložit ću ovo
testiranje da razmislim. Ali zahtijevam da osiguraš dokaz. Podupri nečim tu svoju intuiciju prije nego
što se izložim tolikom trudu i trošku. Ne mogu obrazložiti takav jedan pothvat tvojim strahom."
Norma Cenva se snalazila u znanosti i matematici, ali je politika za nju bila velika nepoznanica.
Otišla je posjetiti lorda Nika Bludda u njegovoj plemićkoj rezidenciji na
visokoj stijeni koja se nadnosila nad Isanom, poput naivnog djeteta.
Emajlirane pločice na vrhu visoke kupolaste kule razlikovale su se od plavog metala kojim su
uglavnom bile pokrivene zgrade u Stardi. Stražari draguni stajali su duž unutrašnjih hodnika poput
reptila zlatne kože. Na glavama su imali kacige s krestama, bili su ogrnuti grimiznim ogrtačima i na
rukama su imali željezne rukavice napravljene iz više segmenata.
Bludd je izgleda bio dosta dobro raspoložen. Cupkao je svoju kovrčavu bradu. "Dobro došli,
mlada damo. Jeste li znali da sam na nedavnom sastanku na Salusi ponovo
imao čast razgovarati s vašom majkom? Njene čarobnice su upravo odbile još jedan napad
cymeha, ovog puta na Rossak. Sada mi je jasno od koga ste naslijedili svoj talent." Plave oči su mu
zasvjetlucale.
Norma se postidjela i zagledala u popločani pod. "Lorde Bludde, moja majka... mnogo očekuje
od mene. Međutim, kao što i sami možete vidjeti" - pokazala je na samu sebe - "ja joj nisam dorasla po
ljepoti."

198
 "Nije sve u vanjskoj ljepoti", reče Bludd ni ne pogledavši pet prekrasnih žena koje su obigravale
oko njega. "Mudrac Holtzman vjeruje da je vaš um pun nevjerojatnih ideja. Je li vas je on poslao? Ima
li Mudrac neki novi izum kojeg želi demonstrirati?"
Prišla im je jedna vrlo lijepo odjevena robinja noseći
srebrni poslužavnik s dva pehara pjenušavog prozirnog
pića. Jedan je ponudila Normi, koja je nespretno prihvatila ukrašenu čašu svojim sitnim šakama.
Lord Bludd je počeo pijuckati iz svog pehara i Norma mu se pridružila.
"Planira još jednu demonstraciju, lorde Bludde. "Norma je oklijevala. "Ali ja vas moram
zamoliti da se umiješate."
Upitno se namrštio. "Zašto?"
"Mudrac Holtzman namjerava upotrijebiti lasersko oružje u testiranju svog novog štitnika, ali
postoji opasnost, gospodine. Ja... bojim se da može doći do jake interakcije. Vrlo jake."
Nastavila je govoriti matematičkim terminima, braneći svoj stav koliko je mogla, ali je postigla
samo to da plemić bespomoćno podigne ruke. "Što Mudrac misli o vašoj zabrinutosti?"
"On... vjeruje u moje sposobnosti, ali bojim se da ovo testiranje želi obaviti na brzinu i bez
velikih troškova. Mislim da se plaši da će pasti u vašu nemilost ako troškovi budu veliki." Progutala je
slinu i sama začuđena svojom hrabrošću. "Ako sam u pravu, mogla bi biti uništeno cijelo područje
Starde, možda čak i veći prostor."
"Kao u atomskoj eksploziji?" Bludd je bio začuđen. "Kako je to moguće? Štitnik je obrambeno
oružje. Atomici su razorni..."
"Interakcije drugog i trećeg reda je teško predvidjeti, lorde Bludde. Zar ne bi bilo pametnije da
poduzmemo
mjere opreza, bez obzira na dodatne troškove? Poritrin će
ionako mnogo zaraditi na ovom izumu. Svaka važna ličnost kupit će za sebe i svoju privatnu
letjelicu osobni štitnik, a vi ćete dobivati tantijeme od svakog prodanog komada."
Potražila je pogledom mjesto gdje bi mogla spustiti svoj teški pehar. "S druge pak strane,
zamislite sramotu ako bi takav nedostatak bio otkriven tek kada se proizvod počne masovno koristiti.
Pomislite na gubitke koje biste imali."
Plemić se počeša po bradi i počne se igrati lancima prepunim dragulja na grudima. "U redu,
gledat ću na to kao na investiciju. Mudrac Holtzman nam je ionako donio toliko novca da možemo
financirati još mnogo njegovih ekscentričnih ideja."
Norma se duboko poklonila. "Hvala vam, lorde Bludd." Dok je hitala ispričati svome mentoru
što je postigla,
Normi uopće nije palo na pamet da bi se on mogao
uvrijediti što od njega nije zatražila dopuštenje da se obrati lordu Bluddu. Očekivala je da
čovjek poput Tia Holtzmana rasuđuje mozgom, a ne srcem, da se ne bavi sitnicama i da se u njemu ne
bore različite ličnosti.
Pošto je bila navikla da je majka stalno zbog nečega grdi, Norma je dobro podnosila uvrede.
Kako to da veliki Mudrac nije bio jednostavno samo veliki čovjek?
Testiranje je obavljeno na jednom neuglednom asteroidu koji kruži daleko od Poritrina. Ekipa
radnika graditelja iskopala je zonu za testiranje u jednom ravnom
krateru, postavila je nekoliko uređaja za snimanje, a zatim
spustila uređaj za stvaranje štitnika na prašnjavo tlo kratera. Zatim su napustili asteroid i
pridružili se većoj fregati koja
se vraćala na Poritrin.
Norma i Holtzman su sjedili u malom vojnom šatlu kojim je upravljao pilot Armade. Mudrac je
očekivao da će moći postaviti lasersko oružje na daljinsko upravljanje u krater oko cilja. Međutim,
pošto je znala da je zabrinut zbog dodatnih troškova, Norma je predložila da samo prelete preko cilja i
pripucaju u nju iz laserskog oružja u brodu.
Dok je pilot prelijetao iznad zone za testiranje, zlovoljni znanstvenik jedva da je odgovarao na
Normine pokušaje da započne razgovor. Holtzman je gledao kako se približavaju krateru cilju. Imala
je dojam da je zbog nečega iznerviran i da jedva čeka dokazati mladoj ženi da nije bila u pravu. Norma
je zurila kroz prozore šatla u kratere nalik na ožiljke od boginja, gomile kamenja koje samo što se
nije urušilo, duboke pukotine nastale plimnim naprezanjem. Asteroid je izgledao kao da je već
bio uništen.
"Hajde da završimo s tim", reče Holtzman. "Pilotu, počni pucati iz laserskog oružja čim budeš
spreman."
Norma je gledala kroz prozor šatla koji je nisko letio dok se raščišćeno područje za testiranje
nije našla točno ispod njih. "Pripremam se za paljbu, Mudrače."

199
 Holtzman na to nonšalantno i kao usput reče: "Vidjet ćeš da si samo umislila da će doći do..."
Pilot je ispalio žarki snop iz brodskog lasera.
Zaprepašćujuće snažna svjetlost i energija koja je pokuljala natjeraše ga da zanijemi. Čak i u
tišini svemira, udarni val
je izgleda bio glasniji od groma.
Puls silne energije je jurnuo prema njima i pilot je naglo dao gas. "Držite se!" Snažni motori su
ih uspjeli izvući; Norma samo što se nije onesvijestila od ubrzanja.
A onda su zadobili udarac čekićem otraga. Brod je bio odbačen poput kakve igračke. Sad se
počeo nekontrolirano okretati, a asteroid se raspao u bijele užarene gromade koji su pokuljali uvis s
mjesta udara poput žbica kotača.
Zapanjeni Holtzman je okrenuo glavu od zasljepljujuće svjetlosti, dok je pilot pokušavao vratiti
nadzor nad vojnim svemirskim brodom. Znanstvenik ie ubrzano disao.
Čak je i Norma ostala začuđena. Zurila je u svog mentora, pomičući usne, ali ne izgovorivši ni
jednu riječ. Riječi nisu ni bile neophodne. Da je Holtzman izveo ovaj eksperiment u laboratoriju, ona
bi jednostavno isparila, kao i njegova rezidencija, veći dio grada, a vjerojatno bi se čak izmijenilo i
korito rijeke Isane.
Pogledao je Normu prvo bijesno, a zatim sa zaprepaštenjem. Nikada više neće posumnjati u
njenu intuiciju niti će dovesti u pitanje njene znanstvene sposobnosti.
Ipak ga je prožimao osjećaj kao da mu je netko zario
nož u utrobu. Njegova samouvjerenost je pretrpjela težak
udarac, kao i slika koju su imali o njemu u javnosti. Njegov dobročinitelj Niko Bludd će sada
znati istinu. Norma je otvoreno dovela u pitanje Holtzmanovu procjenu, a njene sumnje su se i te kako
pokazale točnima.
Nije znao kako da spriječi ljude na Poritrinu - lordove, dragune, čak i robove - da saznaju da ga
je patuljasta matematičarka s Rossaka nadmašila. Vijesti o ishodu testa će vrlo brzo stići do planeta.
Tio Holtzman je strašno pogriješio i duboka rana koju mu je ovaj događaj nanio možda nikada
neće zacijeliti.

Životinje se moraju seliti s jednog mjesta na drugo da bi preživjele. Sele se u potrazi za vodom,
hranom, mineralima. Opstanak zavisi od neke vrste kretanja: ako se ne krećeš, zemlja će te ubiti tamo
gdje si se ukopao.
Carski ekološki izvještaj s Arrakisa, pradavni zapisi

NOĆ U PUSTINJI je bila tiha i mirna. Prvi mjesec je već zašao dok je bljeđi drugi mjesec visio
iznad obzora poput pospanog oka, žut od umora.
Selim je poput sjene čučao na jednoj gromadi, promatrajući crno saće pećina iznad sebe. Nije
poznavao ovdašnje seljane niti je znao koliko je njihovo bogatstvo — ali Buddallah ga je doveo na
ovo izolirano mjesto. Pustinja i svi njeni stanovnici bili su dio Selimove tajanstvene sudbine i on nije
dovodio u pitanje — niti se trudio opravdati - njegove postupke.
Ovi ljudi nisu imali mnogo dodira s plemenom Naiba Dharthe, ali su poput svih Zensuniji
stanovnika koji su se borili da opstanu, slali redovite ekspedicije u grad Arrakis po neophodne
namirnice. Unatoč poljoprivrednih metoda razvijenih u zatvorenom prostoru i pažljivog skupljanja
vode, ovdje ni jedno pustinjsko pleme nije moglo biti potpuno
samostalno.
A nije mogao ni on, ma koliko se trudio. Uređaji za skupljanje vode iz zraka u dvije zapuštene
botaničke stanice za testiranje popunjavali su Selimove zalihe vode. Napuštena skladišta snabdijevala
su ga uglavnom svom hranom koja mu je bila potrebna. Međutim, tijekom proteklih godinu i pol,
pradavne drevne zalihe su se znatno smanjile, baterije su mu se ispraznile, a jedan od alata mu se
polomio. Bile su mu potrebne nove stvari kako bi nastavio svoj usamljenički život.
Bog je blagoslovio Selima mnogim stvarima... ali za ostale se morao pobrinuti sam. Nije morao
razumjeti kako su se djelići uklapali u Buddallahov sveobuhvatan plan. Morao je postojati razlog, i on
će ga jednoga dana otkriti.
Selim je već nekoliko dana promatrao ovu daleku naseobinu i pratio kretanje mještana. Žene su
držale košnice na samim ulazima u pećinu, gdje su sićušni kukci mogli naći pustinjske cvjetiće koji su
se borili za opstanak u zaklonjenim pukotinama. Selimu je potekla voda na usta. Samo jednom u
životu kušao je med, kad je Naib Dhartha zamjenom nabavio veliku posudu ljepljivog slatkog soka i
dao svakom članu plemena da liznu. Imao je izvanredan ukus, ali je ujedno i podsjetio siromašne
Zenssunije čega

200
 se sve odriču.
Čim Selim uspije u onome što mu je suđeno, bio je uvjeren da će svakoga dana jesti med.
Iako su Selimu bile potrebne zalihe koje je mogao naći
u ovom naselju, on je također želio nešto i dokazati. Buddallah mu je pokazao kolika snaga leži
u nezavisnosti i samodovoljnosti, te da se čovjek ne mora slijepo
pridržavati pradavnih zakona. Prezirao je uskogrudna, kruta ponašanja Zenssunija. Svih
Zenssunija. Selim je mogao postati zadovoljan, vrijedan član zajednice da ga Naib Dhartha nije lažno
optužio i bacio u sigurnu smrt. Tako su barem svi mislili.
Nastavio je puzati s praznom naprtnjačom na leđima; zapamtio je put i otkrio u kojoj pećini
seljaci drže zalihe. To mjesto su dobro čuvali danju, ali ne i noću. Oslanjali su se na svoju izoliranost i
nisu vodili mnogo računa o osiguranju sela. Uvući će se unutra, uzeti što mu treba i nestati, bez da
ikoga ozlijedi. Postat će razbojnik. Selim Crvojahač...
Selim otpadnik od zakona.
Dok se tiho penjao uz strmu padinu, pronašao je stazu koju su ljudi koristili uvijek kada su
odlazili skupljati začin. Penjao se ruku preko ruke dok nije stigao do balkonskog ispusta. Tu se
uspravio i škiljeći zagledao u sjene.
Kao što je i očekivao, prostorija za skladištenje bila je ispunjena paketima hrane s drugih
svjetova, koju su, nema sumnje, skupo platili u svemirskoj luci. Sigurno su u pitanju bile prave
poslastice, ali zašto su pravim stanovnicima pustinje bile potrebne takve stvari? Selim se iscerio.
Seljacima nije bilo potrebno sve što se ovdje nalazilo i njegova obveza je bila da ih liši tuđinskog
luksuza. Selim će napuniti naprtnjaču energetskim pločicama i drugim
hranljivim namirnicama.
Trpao je hranu i rezervne energetske baterije u naprtnjaču. Također je našao sjeme, vrlo važne
botaničke uzorke, koje će upotrijebiti da napravi mali staklenik u jednoj od svojih oštećenih stanica za
testiranje. Svježi proizvodi bit će veličanstveni dodatak njegovoj ishrani.
Sa radnog stola je pokupio alat za mjerenje i zvučni čekić kojima se razbijala stijena na poseban
način. To bi mu moglo dobro doći bude li morao napraviti dodatna skloništa, na primjer za
proširivanje prirodne pećine u nenaseljenom stijenju.
Selim je zavirio u svoju nabreklu naprtnjaču tražeći mjesto za alat. Petljajući po mraku ispustio
je zvučni čekić na kameni pod. Uređaj je pri udaru ispustio puls koji je napravio pukotinu na podu
pećine i odbio se poput pucnja iz topa prema usnulom selu u stijenama.
Uplašeni Selim je pokupio što je stigao, trpajući stvari u naprtnjaču obim rukama. Zatim ga je
prebacio preko ramena i spustio se preko ispusta balkona. Već je čuo sumnjičave povike, znatiželjna
pitanja. Sjajni štapovi osvijetliše pročelje stijene, tako da su sada mračni otvori pećina sličili na oči
iznenada probuđenog demona.
Pokušao je nečujno sići neravnom stazom, ali ipak je svojim prolaskom pokrenuo gomilu
šljunka. Kamenčići su se kotrljali po stijeni i odbijali se o nju.
Netko je usmjerio snop svjetlost i u njegovom pravcu,
obasjavši mladića koji se šuljao niz stazu. Netko je
povikao. Ubrzo je cijelo selo bilo na nogama. Muškarci, žene i djeca izjurili su van, trepćući da
se razbude, pokazujući prema lopovu, dovikujući mu bijesno da stane.
Selim se nije imao gdje sakriti, a i smetala mu je teška naprtnjača.
Zensuniji potrčaše za njim, spuštajući se niz ljestvice i kamene stube usječene u stijenu.
Užasnut, ali i uzbuđen, Selim potrči još brže i uspije prvi stići do pijeska, skočivši sa stijene. Nastavio
je trčati po otvorenoj pustinji. Stopala su mu duboko zapadala u pijesak, zbog čega je često
posrtao, dok su pustinjski nomadi vikali za njim. Nastavio je trčati u nadi da će progonitelji
oklijevati da ga prate daleko među dine. Međutim, bilo je neizbježno da ga uskoro
uhvate zbog tereta kojeg je nosio. Sada je sve ovisilo o tome hoće li njihov pravedni bijes
prevagnuti nad strahom od Sejtana.
Iznenada je dobio ideju. Usporio je i stao prekapati po naprtnjači dok nije našao ukradeni zvučni
čekić. Kleknuo je na padinu dine, podesio čekić na najjače i visoko ga podigao. Kada je zamahnuo
naniže, eksplozija zvuka je počela odzvanjati kao da dolazi iz velike dubine, a pijesak se razletio na
sve strane.
Zenssuni seljaci nastaviše mu se približavati vičući. Selim je ponovo potrčao i sjurio se niz dinu.
Pao je i nastavio se kotrljati, klizeći zajedno s pijeskom, ali ne ispuštajući iz ruke zvučni čekić.
Konačno se zaustavio
između dvije dine. Podigao se prvo na koljena, zatim se
uspravio i teško dišući se popeo na sljedeći prijevoj. "Dođi, Stari puzavko! Zovem te!"

201
 Ponovo je zamahnuo čekićem kao što smežurani budislamski svećenik udara o gong; na
sljedećoj dini je udario po treći put, šaljući upadljiv signal. Muškarci iz naselja na stijeni su mu već
bili vrlo blizu, ali je on nastavio trčati prema otvorenoj pustinji. Izgleda da su počeli oklijevati, jer je
sada čuo sve manje glasova iza sebe.
A onda je konačno začuo šištanje. Divovski pješčani crv je dolazio. Njegovi progonitelji su ga
primijetili u istom trenutku i počeli dovikivati jedni drugima, nesigurno
zastavši. Svi odreda su se zagledali na mjesečini u nabore koje je crv pravio u pijesku svojim
prolaskom, a onda su velikom brzinom potrčali natrag prema svojim prebivalištima na stijeni, kao da
im je pustinjsko čudovište stavilo mlaznice u stražnjice.
Selim se osmjehivao. Znao je da Buddallah neće dopustiti da mu se bilo što dogodi. Čučnuo je
na vrh jedne dine i potpuno se primirio gledajući kako njegovi progonitelji nestaju. Crv se brzo
približavao i nema sumnje da će krenuti za pripadnicima plemena, privučen njihovim uspaničenim
koracima. Ako ostane savršeno miran, crv bi trebao proći pokraj njega.
Međutim, nije mu se sviđalo da crv proždre te ljude. Jurili su ga s pravom samo zato što su
željeli zaštititi svoja prebivališta. Selim nije želio da umru zbog njega. To
sigurno nije bilo u Buddallahovom planu, ali zato moralni
izazov je.
Dok se crv približavao, podesio je zvučni čekić na najmanju snagu i počeo polako njime udarati
o tlo. Kao što je i očekivao, crv je krenuo prema njemu. Selim je izvukao svoju opremu i čučnuo. Bio
je spreman.
Daleko naprijed, na pola puta do sigurnosti svoga grada u stijeni, Zenssuni su se okrenuli i
zablenuli u njega; vidjeli su njegov obris naspram mjesečine. Selim se ispravio da dočeka crva...
mutno je samo sijao i nije još želio otkriti svoj identitet. Od sada pa nadalje, umjesto da recitiraju
poeziju i melankolično se sjećaju lutanja svojih predaka, seljaci će pričati o usamljenom čovjeku koji
je u stanju upravljati crvima.
Legenda o Selimu će nastaviti rasti... poput zelenog stabla koje pusti izdanke usred golog
pijeska, gdje ne bi trebala preživjeti.
Visoko na leđima zvijeri, Selim se čvrsto držao za svoj štap i konopce, zadovoljan što nije
izgubio ništa od plijena i što nitko nije bio ozlijeđen. Osvrnuo se da pogleda zaprepaštene ljude na
pijesku obasjanom mjesečinom. Vidjeli su ga kako se penje na pješčanog demona i upravo ga gledaju
kako na njemu odlazi sve dalje u otvorenu pustinju.
"Za ono što sam vam uzeo, plaćam vam pričom koju ćete moći prepričavati godinama navečer
oko logorskih vatri!" doviknuo im je. "Ja sam Selim Crvojahač!"
Bio je predaleko da bi ga čuli, ali Selimu je bilo svejedno.

Majka i dijete: trajna, ali krajnje zagonetna slika čovječanstva.

ERASMUS, Razmišljanja o osjećajnim biologicima
MALI MANION je postao svijetla točka u Sereninom životu u zatočeništvu, poput svijeće koja
treperi u potpunom mraku.
"Tvoje dijete zahtijeva da mu se posvećuje strašno puno vremena i unosi zbrku", reče Erasmus.
"Ne razumijem zbog čega mu je potrebna tolika pažnja."
Serena se bila zagledala u Manionove velike, upitne oči, ali je sada okrenula glavu robotovom
uglačanom licu. "Sutra će napuniti tek tri mjeseca. U ovom dobu ne može još ništa učiniti sam. Mora
rasti i učiti. Ljudsku djecu treba hraniti."
"Strojevi su potpuno osposobljene za svaki posao čim ih programiraju." Erasmus je zvučao
samozadovoljno.
"To mnogo štošta objašnjava. Za nas je život postupan razvojni proces. Ne možemo preživjeti
bez hrane", reče ona. "Tebe nikada nitko nije hranio. Mislim da bi trebao poboljšati uvjete u kojima
rastu djeca robovi u tvojim spremištima. Budi ljubazniji prema njima, potiči njihovu radoznalost."
"Predlažeš mi nova poboljšanja? Koliko još anarhičnih
promjena očekuješ da ću napraviti?"
"Koliko god uspijem smisliti. Sigurna sam da si uočio promjenu kod tih ljudi. Postali su mnogo
življi, jer su osjetili tračak samilosti."
"Tvoje samilosti, ne moje. I robovi to dobro znaju." Osjećajni robot promijeni izraz lice. Sada ju
je gledao na svoj uobičajeni zbunjeni način. "U tvom umu vlada prava zbrka proturječnosti, za mene je
pravo čudo kako ne doživiš nervno topljenje svakog dana. Naročito pokraj tog djeteta."
"Ljudski um je mnogo otporniji nego što ti to možeš zamisliti, Erasmuse." Serena je čvrsto
privila dijete na grudi. Svaki put kada se robot žalio na to koliko nevolja stvara Manion, strepila je da
će joj oduzeti dijete. Vidjela je pretrpane jaslice u kojima su vladali nehumani uvjeti i u kojima su

202
zavijali mališani najniže kaste ljudskih bića. Iako je uspjela poboljšati životne uvjete tih robova
svedenih na životinja, ne bi podnijela da se oni brinu o njenom djetetu.
Erasmus je zastao pokraj živopisnog kipa sabljarke, gledajući Serenu kako se igra sa svojim
djetetom tog sunčanog popodneva. Njih dvoje su se brčkali u jednom od plitkih bazena plavozelene
boje na visokoj terasi vile s koje se pružao veličanstveni pogled na nemirni ocean. Serena
je čula tutnjavu valova i gakanje gusaka koje su prelijetali iznad njihovih glava.
Držala je golog Maniona u naručju i on je udarao
ručicama po vodi i skvičao. Robot je predložio da se i Serena kupa gola, ali je ona zahtijevala da
stavi jednostavan bijeli kupaći kostim.
Erasmus je kao i uvijek zurio u nju i njeno dijete. Pokušala je ne obraćati pažnju na robotovo
pažljivo ispitivanje, kako bi mogla u miru provoditi vrijeme s Manionom. Već je mogla vidjeti da će
njen sin vrlo sličiti na Xaviera. Ali hoće li dječak ikada biti slobodan, hoće li naslijediti njegovu
snažnu ličnost i hoće li se posvetiti borbi protiv misaonih strojeva?
Nekad je Serena Butler razmišljala o važnim političkim i vojnim pitanjima Lige, a sada joj je
jedina briga bila sigurnost njenog djeteta. Sada su je mučile privatne brige, vrlo određene i nimalo
grandiozne. S obnovljenom energijom obavljala je kućne poslove i osigurala za sebe malo slobodnog
vrijeme koje je provodila s Manionom, trudeći se da Erasmusu ne pruži ni najmanji povod da je kazni.
Robot je sigurno shvaćao da je sada drži još čvršće u šaci nego ranije. On je, čini se, uživao u
njihovim verbalnim okršajima, dok je ona, nerado doduše, pokazivala da cijeni male slobode koje joj
je Erasmus davao. Iako nije prestala mrziti svoga tamničara, Serena je dobro znala da on drži i njenu i
Manionovu sudbinu u tanahnoj ravnoteži.
Dok je gledala sinovljevu isturenu bradicu i odlučna
mala usta, mislila je na Xaviera i njegovu tvrdoglavost kada je dužnost bila u pitanju. Zašto
nisam mogla jednostavno
ostati s njim? Zašto sam morala spašavati Giedi Prime?
Zašto bar jednom nisam mogla biti obična žena?
Gakanje gusaka postajalo je sve jače što su se više približavale vili, ne mareći vladaju li
Zemljom ljudska bića ili strojevi. Uspjele su dok su prelijetale iznad njih zasrati popločano dvorište,
pa čak i kip sabljarke pokraj kojeg je stajao robot. Erasmusa to izgleda nimalo nije uznemirilo. Što se
njega tiče, sve je to bilo dio prirodnog poretka
stvari.
Manion je veselo gugutao gledajući u pravcu jata gusaka. Iako je imao samo tri mjeseca,
pokazivao je živo zanimanje za sve oko sebe. Ponekad je pokušavao čupnuti svojim debeljuškastim
prstićima zlatnu ukosnicu u
Sereninoj kosi ili svjetlucavi nakit kojeg je po Erasmusovoj želji ona morala nositi; robot kao da
ju je pripremao da postane gospodarica njegove vile, ukras njegovog domaćinstva.
Erasmus priđe bliže bazenu i zagleda se u dijete koje je sretno pljuskalo po vodi dok ga je majka
držala. "Do sada nisam shvaćao koliko nevolja i kakav kaos jedno dijete može unijeti u sređeno i
mirno domaćinstvo. Smatram da je to krajnje... zbunjujuće."
"Ljudska bića napreduju zahvaljujući nedaćama i kaosu", odvrati ona, pokušavši zvučati
ushićeno, premda ju je prožela jeza. "Na taj način se mijenjamo, učimo, pnlagođavamo se i
preživljavamo." Izišla je iz bazena noseći dijete i umotala ga u meki bijeli ručnik. "Sjeti se
samo koliko je puta ljudska genijalnost pomrsila Omniusu
planove."
"Misaoni strojevi su vas ipak pokorili."
"Jesmo li zaista pokoreni, Erasmuse, u pravom smislu te riječi?" Izvila je obrve, što ga je
potpuno izluđivalo, jer nikako nije mogao shvatiti što je time željela reći. "Ima još mnogo slobodnih
planeta na kojima ne vladaju misaoni strojevi. Ako ste superiorni, zašto se onda toliko trudite
oponašati nas?"
Znatiželjni robot nije shvaćao emocionalnu vezu između majke i sina. Iako je i dalje razgovarala
s njim otresitim glasom, vrlo se iznenadio kad je primijetio koliko je ova žena, nekada tako divlja i
nezavisna, smekšala. Kao da je postala druga osoba od kada je postala majka. Njemu nikada nije
služila ni s upola toliko marljivosti koliko je posvećivala tom prljavom, bučnom, beskorisnom djetetu.
Iako mu je ovo istraživanje ljudskih odnosa osiguralo korisne podatke, Erasmus nije mogao
dopustiti ovoliki nemir u svom domaćinstvu i u budućnosti. To dijete je ometala njegov učinkoviti
svakodnevni život i nije želio dijeliti Serenu ni s kim. Njih dvoje je čekao važan posao; ali dok je
brinula o djetetu, zaboravljala je što je bitno.

203
 Dok je zurio u malog Maniona, Erasmusova tanka maska od tekućeg metala se preoblikovala:
sada se razjareno mrštio, ali je žurno promijenio izraz i nastavio se dobroćudno smješkati prije nego
što je Serena pogledala u njegovom pravcu.
Uskoro će morati završiti ovu fazu eksperimenta. Razmišljao je kako da to najbolje izvede.

Strpljenje je oružje kojim najbolje vlada onaj kome je poznat cilj.

IBLIS GINJO, Mogućnosti potpunog oslobađanja

OSAM MJESECI, tijekom kojih umalo nije pogubio živce, Iblis Ginjo je radio, donosio odluke i
puštao svojoj mašti na volju da prosudi koliki nemir vlada među robovima. Kao povjerenik, imao je
izvjesne privilegije i nikada zapravo nije sagledao kako grozno oni žive, budalasto smatrajući da im
svojim malim nagradama i pohvalama olakšava preživljavanje. Kako su samo uspjeli opstati toliko
stoljeća?
Iblis je bio uvjeren da postoji još tajnih kolovođa i
boraca pokreta otpora. Kogitor Eklo i Aquim obećali su da će pomoći i on je mogao samo
nagađati čime i kako. Međutim, s izuzetkom Ajaxovih stalnih sumnjičenja i pogubljenja Ohana Freera,
misaoni strojevi čini se da nisu imali pojma s kakvom će se nevjerojatnom pobunom uskoro suočiti.
To će se ubrzo promijeniti.
Već tjednima se Iblis neprimjetno, ali uporno trudio.
Šapatom se obraćao svojim odanim radnicima i bez problema ih regrutirao u svoj krug
otpadnika. Pripremao ih je za mogućnost da dođe do pobune i, unatoč opasnosti, oni su s velikim
uzbuđenjem širili vijest dalje. Iblis se kleo da ovaj ustanak neće završiti kao prve Pobune Hrethgira.
Tijekom prethodna dva mjeseca, odlučni Iblis je brojčano gotovo udvostručio svoju tajnu
organizaciju i još mnogo njih mu se pokušavalo priključiti. Osjećao je kako val raste. Da bi postao
član pokreta otpora koji se širio, svaki preobraćenik je morao promijeniti čitav niz lažnih imena i
mnogostruko se zaštititi, onako kako mu je preporučio redovnik Aquim.
Mnoštvo pripadnika njegove organizacije bijahu podijeljeni u male ćelije od najviše deset
članova, tako da
je svaki član znao identitet malog broja drugih članova. Sve vrijeme su širili glas, pričali o cilju,
prenosili uzbuđenje i upozoravali na oprez. Kao da su tisuću godina čekali na ovo.
Kogitor Eklo je dao pomalo ezoterično objašnjenje kako pokret može postići eksponencijalnu
stopu rasta slijedeći osnovni model biologije, umnožavanje stanica postupkom mitoze. Broj članova
svake ćelije će se uvećavati, odvajati i stvarati nove članove, koji će nastaviti dalje na isti način. Prije
ili kasnije, srest će se s ostalim skupinama i sjediniti se s njima. Snagu će crpiti jedni iz drugih. Na
kraju će otpadnici postići kritičnu masu, sijevnut će iskra, kao kod električnog pražnjenja...
Ništa nije nemoguće.
Iblis je primio još nekoliko tajnih poruka u krajnje nepredvidivim razmacima. Tajanstvene
bilješke bile su izluđujući općenite, nisu pružale nikakve informacije o drugim ćelijama pobunjenika
niti su spominjale što se od njega očekuje. Kad izbije pobuna, bit će velika, ali potpuno neusklađena, i
Iblis se plašio da će pokret biti osuđen na propast upravo zbog toga što će se tako neorganizirani
morati suočiti s visokoorganiziranim misaonim strojevima. S druge pak strane, upravo ta
nepredvidivost ljudskih bića mogla bi se pokazati njihovom najvećom prednošću.
Kad se Iblis vratio kući poslije trodnevnog neprekidnog rada na frizu Pobjeda Titana, zatekao je
jednog starog
roba kako spava ispred njegovog bungalova. Žurno je ušao unutra i pronašao još jednu poruku
na svom krevetu. Izjurio je van da se suoči sa starcem u dvorištu. "Stani! Želim razgovarati s tobom."
Stari rob se ukočio poput zeca koji se sprema skočiti, jer je bio uvježban da uvijek posluša
naređenje predvodnika ekipe. Iblis otrči do njega znojeći se na dnevnoj žezi. "Tko te je poslao? Reci
mi!"
Rob zavrte svojom izboranom glavom. Čudan, staklasti izraz prijeđe njegovim licem. On zatim
otvori usta i pokaže u njih. Nije imao jezik.
Iblis nije namjeravao odustati zbog toga. Gurnuo mu je pod nos elektronsku bilježnicu
prethodno obrisavši s ekrana bilješke o zaduženjima svoje ekipe. Čovjek slegne
ramenima kao da želi reći da ne zna ni čitati ni pisati. Iblis se namrštio shvativši da je ovo bio
učinkovit način da ćelije ne saznaju jedne za drugu. Bio je razočaran, ali je ipak pustio roba da ode,

204
prethodno mu prošaputavši: "Nastavite jačati otpor. Ništa nije nemoguće." Stari ga rob izgleda nije
razumio i žurno se udaljio.
Iblis se vratio u bungalov i pročitao kratku poruku. "Uskoro ćemo se ujediniti. Ništa nas neće
zaustaviti. Odlično napreduješ, ali za sada moraš nastaviti bez naše pomoći." Slova na tankom listu
metala već su počela korodirati i nestajati. "Nastavi sa svojim planom i motri na znak."
Žuto sunce je u daljini zalazilo za obzor na zapadu, iza megalitnih cymeh spomenika. Motri na
znak.
Iblis suzi oči. Ako Omnius ili neki od Titana prerano otkriju zavjeru, ustanak bi mogao propasti.
Nadzornik ekipe nikada sebe nije smatrao junakom. Zalagao se za oslobođenje ljudskog roda, ali je
bio svjestan da želi zadovoljiti i svoj ego. Morao je iskoristiti svoju sposobnost utjecaja na tuđe
mišljenje i natjerati robove na akciju.
Uopće nije bilo teško ohrabriti robove da sanjaju o slobodi, ali kad bi malo bolje razmislili, u
njih bi se uvukao strah od odmazde misaonih strojeva. Tijekom tih trenutaka sumnje, Iblis bi se
prodorno zagledao u svoje sljedbenike i šaptom ih počeo uvjeravati u neminovni uspjeh njihovog
pokreta. Držao ih je pod nadzorom, kako fizičkom tako i psihičkom. Njegove predvodničke
sposobnosti ga nikada
nisu izdale, a nedavno je otkrio i nove, hipnotičke strane
svoje ličnosti...
Iblisove ekipe su ispunjavale tiranske radne zahtjeve koje je pred njih stavljala izgradnja
Pobjeda Titana.
Njegove odabrane ljude, koji su radili na tom frizu, nadziralo je svega nekoliko robota stražara i
povremeno bi u daljini vidjeli nekog neo-cymeha. To im je omogućavalo da
potajno postave i smrtonosne komponente koje je predložio kogitor Eklo. Iblis je također
instalirao skriveno oružje na četiri druga gradilišta oko gradske mreže prijestolnice. Čak je i robot
Erasmus tražio vješte radnike radi preinaka u svojoj vili... što je Iblisu dobro došlo.
Iblis je u svom slabo osvijetljenom bungalovu i dalje držao u ruci metalni list na kome je do
malo prije bila ispisana poruka. Bacio ga je na gomilu smeća koje će biti odnijeto na reciklažu.
Strojevi su vrlo efikasno koristili materijale i uspijevali su potrošnju energije u industriji svesti na
minimum.
Iblis se zakleo da će i s tim djelićima informacija uspjeti sastaviti cijelu slagalicu. Njegova
jezgra nezadovoljnih radnika bilo je spremna krenuti na misaone strojeve; morali su na nekome iskaliti
svoj bijes koji je iz dana u dan bivao sve veći.
Iblis neće moći čekati još dugo. U nekom trenutku će morati napasti sam. Nadao se da će uskoro
dobiti obećani znak.

Jedan od najvećih problema u našem svemiru je kako nadzirati rađanje i energiju skrivenu u
njemu.
Zahvaljujući spomenutoj energiji možete ljudska bića povlačiti unaokolo i možete ih natjerati da
rade stvari za koje nisu ni svjesni da su sposobni. Ta energija — nazovite je ljubav, požuda ili bilo
kojim drugim terminom
— mora imati ventil. Ako je zatvorite u bocu, postaje vrlo opasna.
IBLIS GINJO, Mogućnosti potpunog oslobađanja

ERASMUS JE MJESECIMA tolerirao taj smetajući faktor zvan dijete, ali u vrijeme kada je
mali Manion navršio pola godine, robot je počeo bivati nezadovoljan što njegovo istraživanje ne
napreduje. Želio je prijeći na nešto drugo, ali mu se to neobuzdano dijete ispriječilo na putu. Morao je
nešto poduzeti.
Serena je očigledno zaboravila koji su njeni prioriteti i sve je više štitila svoga sina. Posvećivala
je više vremena i energije beskorisnom djetetu nego Erasmusu. To je bilo krajnje neprihvatljivo. To se
više nikad ne smije ponoviti.
Budući da ga je zanimala, dao je Sereni mnogo više slobode nego što je to ijedan rob zasluživao.
Dijete joj nije davalo ništa zauzvrat, ali je ona ipak skakala čim bi
zaplakao i brinula čak i o tome kako diše. Robot je to
smatrao lošom investicijom, uzaludnim gubljenjem vremena i sredstava.
Erasmus ju je sreo u stražnjem vrtu. Nosila je Maniona i šetala između zasađenih lijeha.
Dječak, koji je oduvijek bio znatiželjan, uzbuđeno je gugutao gledajući šareno cvijeće. Ona mu
je nešto pričala, koristeći pri tom neke glupave riječi koje je raznježeno izgovarala. Majčinstvo je
pretvorilo inteligentnu i strastvenu Serenu u lakrdijaša.

205
 Erasmus će se jednog dana uspjeti snalaziti u ponašanju ljudi. Već je naučio mnoge važne stvari,
ali želio je saznati više i brže.
Serena je, pak, smatrala da se njen robot gospodar ponaša čudnije nego ikad. Pratio ju je poput
iskrivljene sjene, misleći da ga ona ne primjećuje. Njegovo sve veće izražavanje neprijateljstva prema
Manionu ulijevalo joj je strah.
Dječak je imao šest mjeseci i već je znao vrlo brzo puzati unaokolo, iako je to smiješno radio.
Kao i svako dijete, upadao je u opasnosti ako ne bi pažljivo motrila na njega. Serena se plašila da će
razbiti neki krhki predmet i napraviti neki nered kad ga je zbog svojih dužnosti morala povjeriti na
čuvanje drugim kućnim robinjama.
Erasmus izgleda uopće nije mislio na djetetovu sigurnost. Već ga je dva puta, dok je Serena
obavljala
dodijeljene joj dužnosti, pustio da slobodno puzi po vili, kao
da je želio vidjeti hoće li Manion preživjeti brojna opasna mjesta u kući.
Prije samo nekoliko dana, našla je sina na rubu visokog balkona koji je gledao na popločani trg
ispred glavne zgrade. Kad ga je stegnula u svoj sigurni zagrljaj, Serena
se obrecnula na Erasmusa. "Ne očekujem od jednog misaonog stroja da brine o nekome, ali
izgleda da si ti izgubio i zdrav razum." Njen komentar ga je samo oraspoložio.
Drugi put je presrela Maniona na vanjskim vratima koja su vodila u robotov zaključan
laboratorij za vivisekciju, u kojeg je čak i njoj bio zabranjen pristup. Erasmus ju je upozorio da ga ne
uhodi. Iako joj je bilo teško što znatiželjni robot unutra muči ostale bespomoćne robove, nije se
usuđivala potegnuti tu temu zbog dobrobiti svog djeteta.
Čudno, ali Erasmusa su izgleda zanimali osjećaji koja
je istodobno i prezirao. Uhvatila ga je kako uvježbava razne pretjerano upadljive izraze lica dok
je zurio u malog Maniona. Njegova tekuća sintetička koža pretvarala se u kazališne maske koje su
prikazivale čitav niz osjećaja: od odvratnosti preko zbunjenosti do čistoga zla.
Serena se nadala da će uspjeti uvjeriti Erasmusa da još nije shvatio ljudsku prirodu te da je ne
smije ubiti, jer inače neće dobiti odgovore za kojima je tako očajnički tragao...
Danas je nosila Maniona kroz vrt paprati koju je obavijala izmaglica. Koračajući tobože
bezbrižno, Serena
je primijetila prolaz na suprotnom kraju staklenika i sjetila
se da tamo postoje vrata koja vode u glavnu kuću. Erasmus ju je opsesivno promatrao kao i
uvijek.
Nastavila je svoj obilazak i proučavanje biljaka, namjerno ne obraćajući pažnju na robota koji ju
je uhodio. Odglumivši da se predomislila, projurila je kroz prolaz s djetetom i zaključala vrata za
sobom. Uspjela je samo na kratko umaknuti njegovom uhođenju - i izbaciti svog gospodara iz
ravnoteže. Barem se nadala.
Dok je jurila kroz hodnik, Manion se otimao u njenom naručju, nezadovoljno dureći se. Bio je
zarobljen ovdje s njom i nepravedno osuđen da čitav život provede kao rob. Xavier nikada neće vidjeti
svoga sina, s tugom je pomislila.
Ponovo je zažalila zbog svoje odluke da ode na Giedi Prime. Imala je cilj i bila puna ideala, tako
da je razmišljala samo o mnogobrojnom stanovništvu, o dobrobiti milijarda ljudi. Nije imala obzira
prema bliskim osobama, roditeljima, Xavieru, čak ni prema fetusa za koji još nije znala da raste
u njoj. Zašto je morala na svojim plećima nositi teret ljudske patnje?
Sada su Xavier i mali Manion plaćali ceh zajedno sa njom.
Erasmus se pojavio kroz jedna druga vrata u hodniku i prepriječio joj put. Njegovo nadrealno
lice izražavalo je nezadovoljstvo. "Zašto pokušavaš pobjeći kad znaš da je to nemoguće? Ova igra me
ne zabavlja."
"Nisam pokušala pobjeći", pobuni se on, zaklanjajući
dječaka.
"Moraš shvatiti da svaka tvoja akcija povlači za sobom određene posljedice." Prekasno je
primijetila da nešto svjetlucavo drži u ruci. Usmjerio je uređaj u nju i rekao: "Došao je trenutak da
promijenimo parametre."
"Stani..." Serena je vidjela bijelu svjetlost, poslije čega
joj se cijelo tijelo ukočilo. Nije mogla više ni stajati. Noge su je izdale kao da su se pretvorile u
želatinu. Dok je padala, pokušala je zaštititi Maniona koji je urlao od iznenađenja i straha dok su on i
majka tonuli prema podu.
Polako je gubila svijest i ništa nije mogla učiniti kad joj je Erasmus prišao i otrgnuo
bespomoćno dijete iz njenog naručja.

206
 Serena se konačno probudila, bila je gola, a ipak se kupala u znoju. Noge i ruke su joj bile
sputane, i osjećala je neodređenu vrelinu u abdomenu.
Kada je podigla glavu, otkrila je da se nalazi u velikoj, pretrpanoj sobi.
Gdje je Manion? Razrogačila je oči u strahu. Pokušala je sjesti, ali ju je prostrijelila oštra bol.
Kada je spustila pogled, primijetila je rez i spojenu kožu na svom lijepom trbuhu.
Erasmus je kloparajući ušao u sobu, noseći poslužavnik sa metalnim i kristalnim predmetima.
"Dobro jutro, kućna robinjo. Spavala si duže nego što sam predvidio. " Spustio
je poslužavnik i hrabro oslobodio Serenine zglavke.
"Upravo sam čistio svoje medicinske instrumente."
Bila je bijesna na njega i strašno uplašena. Opipala je rez i bolni trbuh. "Što si mi to učinio?"
Robot joj je sasvim mirno odgovorio: "Poduzeo sam jednostavne mjere opreza koje će i tebe i
mene riješiti mnogih briga. Izvadio sam ti maternicu. Više ne moraš strahovati da ćeš morati rađati
djecu."
U sali za vivisekciju i kirurgiju, Erasmus je proučavao Serenu. Imala je glatku i bijelu kožu i
iznenađujuće brzo i lako se oporavila od svoje dosadne trudnoće.
Dok je bez svijesti ležala na tvrdoj bijeloj platformi, Erasmus je izveo delikatan kirurški zahvat.
Za njega je to bila rutinska operacija, koju je uvježbao na robinjama tijekom prethodna dva mjeseca i
samo tri subjekta su mu umrla.
Nije želio nauditi Sereni, jer je osjećao da ga još mnogo čemu može naučiti. Ovaj zahvat je
izveo za njeno dobro...

Pohlepa, bijes i neznanje truju život.

KOGITOR EKLO SA ZEMLJE, S druge strane ljudskog uma

MJESECIMA NAKON što su misaoni strojevi napali Rossak, Zufa Cenva je posvećivala svoje
vrijeme i energiju uvježbavanju kandidatkinja koje će zamijeniti poginule. Mnogo njih su izgubile u
psihičkoj vatrenoj oluji protiv cymeha.
Aurelius Venport se dobro pokazao za vrijeme krize, uspješno je evakuirao narod i zadržao ga u
sigurnosti prašume dok su cymehi ratnici uništavali sve što bi vidjeli. Ali Zufa to jedva da je
primijetila. Dok je Venport suosjećao s njom zbog stresa pod kojim je bila i odgovornosti koju je sebi
nametnula, glavna čarobnica uglavnom nije razmišljala o svom ljubavniku. Oduvijek je bilo tako i
njega je to počelo zamarati.
Zufa se nikad nije zaista potrudila pogledati za što su sve sposobni muškarci s Rossaka. Unatoč
svojih telepatskih moći, Zufa nije razumjela kako zapravo funkcionira njen uzdrmani svijet. Gotovo
ništa nije znala o tome kako je domoljub Venport uspijevao održavati ekonomiju Rossaka jakom.
Godinama su njegove ekipe kemičara proučavale
medicinske i okrepljujuće potencijale biljaka, kora, tekućina i gljiva iz prašume. Vojni kirurzi i
istraživači na polju medicine širom Lige zavisili su od pouzdanog
snabdijevanja lijekovima iz prašumi na Rossaku.
Uz to je počeo sklapati ugovore i za proizvodnju novih i učinkovitih žarkugli koje je Norma
izmislila i podijelila s njim. Zarada koju ostvari u svojim poslovnim pothvatima platit će popravak i
rekonstrukciju orbitalnih postaja, izgradnju uništenih gradova u pećinama, i financirat će pojačanu
nazočnost Armadinih izviđačkih i stražarskih brodova na rubu sustava.
Zufa je očigledno mislila da su sve te stvari besplatne. A Venport je sve to plaćao zahvaljujući
svojim uspješnim poslovnim potezima.
Mogao je kad god to poželi pokupiti svoje kredite i živjeti poput kralja na nekom drugom
svijetu. Ali njemu je bilo mjesto na Rossaku. Iako se glavna čarobnica odnosila prema njemu hladno i
bez samilosti, on ju je volio.
Venport se osmjehivao dok se vozio kablovskim liftovima prema ravnoj površini na
polimenziranim vrhovima drveća. Na nju su se mogli spustiti manji brodovi, ali su veći teretni morali
ostati u svemiru i istovarivati robu sanduk po sanduk. Vani u prašumi, brzo rastuće puzavice i visoki
korov već su počeli prekrivati prostrana spaljena područja koje su za sobom ostavili cymehi. Priroda je
znala brzo zaliječiti svoje rane.
Podigao je pogled prema maglovitom nebu tragajući za šatlom koji je očekivao. Bilo mu je
drago što je stigao točno na vrijeme. Promatrao ga je kako se spušta. Bila je to mala privatna letjelica,
vlasništvo trgovca mesom s Tlulaxa po imenu Tuk Keedair, čovjeka koji je harao po Nesvrstanim
Planetima u potrazi za robovima. Keedair je također prodavao biološke organe koji su navodno
odgajani u sofisticiranim rezervoarima koje su dobro čuvali od bilo čijeg pogleda na Tlulaxu.

207
 Iako je i sam bio trgovac, Venport nikada nije smatrao trgovinu robljem unosnim ili razumnim
poslom. Samo ja šačica svjetova Lige dopuštala korištenje robova, ali Keedair je imao dobar ugled
među svojim mušterijama. Čudno, taj čovjek je danas htio predložiti Aure-liusu Venportu da zajedno
uđu u neki drugi posao, posao koji nije imao veze s robovima. Venport je bio znatiželjan da sazna što
je posrijedi i pristao je vidjeti se s njim.
Keedair je izašao iz malog šatla čim je ovaj sletio. Trgovac mesom je zastao i podbočio se. Na
sebi je imao čistu plavu bluzu uvučenu u uske crne hlače. Tamna pletenica prošarana sjedinama visjela
mu je poput ordena časti preko ramena.
Venport ispruži ruku. Za ovu prigodu je odjenuo svečani haljetak stegnut remenom u struku i
čizme od crno zelenog krzna klizavka koji živi na drveću. Keedair podiže žuljevitu ruku u znak
pozdrava.
Trgovac mesom reče: "Donio sam uzorke da ti ih
pokažem i ideje od kojih će ti poteći voda na usta."
"Prati te ugled vizionara i čovjeka koji zna predvidjeti stvari, Tuk Keedaire. Da čujem tvoje
ideje."
Dok su čarobnice bile zabavljene svojim beskrajnim ratnim savjetovanjima, Venport je poveo
svog gosta u službenu prostoriju za prijem. Kad su ostali sami, pijuckali su jaki čaj od svježih trava iz
prašume, pridržavajući se uobičajenih društvenih obreda.
Konačno je Keedair izvadio uzorak smeđeg praha i pružio mu ga. "Prije devet mjeseci pronašao
sam ovo na Arrakisu." Venport ga je pomirisao, a zatim je i kušao jaku tvar, na zahtjev svog
posjetitelja.
Toliko se bio usredotočio na nevjerojatno iskustvo koje je zahtijevalo svu njegovu pažnju da
gotovo nije ni čuo što mu je Tlulaxa govorio. Iako je dobro poznavao osvježavajuće stimulanse i tvari
za podizanje raspoloženja iz prašumi Rossaka, nije ni pomišljao da postoji bilo što slično ovome.
Melange kao da je prodirao u sve stanice njegovog tijela, prenoseći energiju i svježinu ravno u
mozak, ali bez uobičajenog iskrivljavanja osjetila. Ovo je bilo zadovoljstvo... ali i mnogo više od toga.
Venport se zavalio na stolici osjećajući kako ga tvar zavodi i opušta, kako ga zahvaća bez da ga
kontrolira. To je bio paradoks. Osjećao je da mu um radi bolje nego ikad u životu. Čak je jasno vidio i
budućnost.
"Ovo mi se jako sviđa." Venport je zadovoljno uzdahnuo
i ponovo kušao uzorak praha. "Čini mi se da ću postati naša najbolja mušterija."
Bio je siguran da bi mogao naći mnogo zanimljivih mušterija širom Lige. Mnogo, mnogo njih.
Njih dvojica su se sporazumjeli oko pojedinosti i rukovali, a zatim sjeli da popiju još jednu
šalicu čaja s Rossaka... ovoga puta začinjenog melangeom.
Aurelius Venport je pristao otputovati s trgovcem robovima do samog ruba istraženog područja.
Bit će to dugo i zaobilazno putovanje, jer se Arrakis nalazio izvan svih putova, najdalje što se neki
poznati planet nalazi. Želio je osobno vidjeti mjesto s kojeg potječe melange, kako bi smislio način da
žetvu začina pretvori u isplativ posao.
Možda će ga Zufa poslije toga primijetiti.

Vlastodršci obično izazivaju raskol među ljudima, huškaju ih jedne na druge kakp bi oslabile
društvo i lakše njime vladale.
TLALOC, Slabosti carstva

BORBENA SKUPINA BALISTA i javelina Lige uputila

se prema Poritrinu u veličanstvenoj vojnoj svečanoj povorci. Na mostu Armadinog broda
predvodnika stajao je u odori ponosni i ukočeni segundo Xavier Harkonnen i proučavao planet koji je
djelovao krajnje miroljubivo.
Lord Bludd, taj ekstravagantni donator Lige Plemića, ponudio se opremiti Armadine brodove
novim štitnicima Tia Holtzmana. U svemirskoj luci Starde podignute su nove zgrade koje su trebale
primiti brojne letjelice. Sve
trgovačke letjelice su bile sklonjene i polje je pretvoreno u improviziranu vojnu bazu i
brodogradilište. Mnogobrojne ekipe izučenih robova premještene su sa svojih redovnih dužnosti u
svemirsku luku gdje je trebalo obaviti dogradnju štitnika.
Xavier nije bio baš uvjeren da bi trebalo imati baš mnogo povjerenja u nedokazanu tehnologiju,
međutim, ravnoteža moći morat će se znatno promijeniti prije nego što će se čovječanstvo moći vratiti
još neki Sinkronizirani
svijet. Moralo se riskirati.

208
 Ogromni borbeni brodovi klase balista spuštali su se s poritrinskog neba. Osim već ugrađenog
oružja, svaka letjelica nosila je tisuću pet stotina članova posade, dvadeset transportera trupa, petnaest
velikih šatlova za teret i opremu, dvadeset malih putničkih šatlova, pedeset dalekodometnih patrolnih
letjelica i dvije stotine brzih kindala za borbu u svemiru ili atmosferi. Tako velike letjelice rijetko kad
su se spuštale na površinu planeta, ali ovog puta su se balisti spustili koristeći vlastiti pogon, pri čemu
su se njihovi golemi trupovi presijavali na suncu.
Poslije balista počeli su se spuštati manji razarači klase javelin koji su bili manje opterećeni, ali
su nosili razmjerno više oružja za brzo i odlučno djelovanje.
Mnoštvo plemića i slobodnih građana Poritrina mahalo je i zviždalo, odvojeno od robova.
Brodovi na Isani prodorno su trubili. U predstavi kojom je obilježen dolazak flote sudjelovale su i
eskadrile kindala i patrolnih brodova koji su letjeli oko većih letjelica poput osa zaštitnica.
Xaviera je, kada je izišao iz broda, dočekalo gromoglasno klicanje u znak dobrodošlice.
Ogromni balist uzdizao se iza njega na sletištu. Osjećao se tako sićušan dok je stajao pred tim
ljudima punim očekivanja.
Svi su oni zavisili od njega, a njega je čekao posao kojeg je morao obaviti. Zastao je na trenutak
da se
orijentira, a zatim se uputio naprijed okružen svojim
časnicima i zapovjednicima. Poslije njih je krenuo prvi red vojnika u savršenom poretku. Dobro
ih je uvježbao.
U pratnji četvorice istaknutih savjetnika i jedanaestorice draguna stražara, lord Niko Bludd
krenuo mu je ususret. Kićeni plemić zabacio je ogrtač na leđa i prišao Xavieru da se rukuje s njim.
"Dobro došli na Poritrin, segundo Harkonnene. Iako se nadamo da ćemo posao obaviti u najkraćem
mogućem roku, moji ljudi će spokojnije spavati noću za vrijeme vašeg boravka, jer će naš planet biti
pod vašom veličanstvenom zaštitom."
Bludd je kasnije priredio raskošni banket, a Xavier je podijelio zaduženja prvim časnicima flote.
Njegovi dozapovjednici nadgledali su radne ekipe u svemirskoj luci
i dokumentirali instalaciju Holtzmanovih generatora štitnika. Segundo je bio oprezan i naredio
je da se novi sustavi prvo ugrade u eskadrilu patrolnih letjelica, kako bi mogao
obaviti inspekciju i ispitati novu tehnologiju.
Poslije toga će mehaničari s Poritrina prijeći na veće letjelice i postaviti višestruke štitnike koji
će pokriti ranjiva mjesta javelina, a na kraju i balista flote. Ako se štitnici dobro pokažu za vrijeme
velikih potresa i manevara tijekom testiranja, Xavier će narediti da dodatne borbene skupine ostanu
privremeno stacionirane na Poritrinu zbog sličnih poboljšanja. Nije želio da veliki dio Armade bude
istovremeno u suhom doku, jer bi na taj način pojedini svjetovi Lige ostali bez zaštite, niti je želio da
neki od
Omniusovih zalutalih dronova uhoda primijeti što se
događa.
Najveći dio robotskog oružja sastojao se od projektila i eksploziva, inteligentno programiranih
bombi koje progone vojne ciljeve dok ih ne pogode. Sve dok projektili umjetne inteligencije ne nauče
smanjiti svoju brzinu da bi prodrli
kroz štitnike, ovo bi trebala biti dovoljna zaštita za brodove.
Tijekom krajnje povjerljivog brifinga, Xavier je saznao za jednu još značajniju osobinu štitnika,
jako međudjelovanje između štitnika i lasera. Međutim, pošto se takvo energetsko oružje gotovo
nikada nije koristilo u bitkama, jer se pokazalo neučinkovito za velika razaranja, smatrao je
da vrijedi riskirati. Pod uvjetom da je Armada u stanju sačuvati jednu takvu tajnu od Omniusa...
Xavier je u stožastim kulama rezidencijalne dvorane lorda Bludda slušao minstrele kako pjevaju
himne i priče- pjesme inspirirane napola zaboravljenim navakršćanskim praznikom koji se još
povremeno slavio na Poritinu. Nije bio gladan, a ionako jedva da je osjećao ukus ili miris bilo čega.
Pijuckao je opori domaći rum, vodeći računa da ne konzumira previše alkohola.
Dok se bančenje iza njega nastavljalo, on je zurio kroz lučne prozore na kuli u svjetla svemirske
luke, žute i bijele mrlje koje su omogućavale ekipama robova radnika da i noću nastave postavljanje
štitnika. Uvijek je bio protiv robovskog rada od kada je čuo Serenu kako se zalaže za njegovo
ukidanje, međutim, na Poritrinu su stvari stajale
drukčije.
Xavier bi više volio da je sada kod kuće s Octom. Bili su u braku manje od godinu dana i ona će
uskoro roditi njihovo prvo dijete. Međutim, dužnost ga je za sada bacila ovdje. Pomirio se sa
sudbinom i podigao čašu
odgovarajući na još jednu zdravicu u kojoj je lord Bludd sam sebi čestitao na velikom uspjehu.

209
 Xavier je prolazio u pratnji svog ađutanta, kvarta Javmesa Povvdera, duž prvih redova kindala
poredanih na vojnom uzletištu. Mali generatori štitnika bili su povezivani s motorima svemirskih
letjelica, jedna jedinica za drugom. Hodao je ukočenih leđa. Isprsio se u besprijekornoj odori i
provjeravao svaku pojedinost. Nikad više neće dopustiti da dođe do pogreške kao na Giedi Prime.
Zagledao se preko riječne delte i vidio brodove koji su plovili nizvodno. Poslovi na Poritrinu su
se obavljali kao i obično i činilo se da je sukob s misaonim strojevima tako daleko. Xavier, međutim,
nikada neće imati mira. Iako je našao sreću s Octom, to nije bio život kakav je planirao za sebe.
Misaoni strojevi ubili su Serenu. Znao je da će nastaviti borbu za slobodu zbog osobnih razloga.
Ekipe letargičnih robova pod stražom predvodnika zalagale su se tek toliko da izbjegnu
kažnjavanje i nisu pokazivale neko naročito oduševljenje za posao, bez obzira na to koliko će
čovječanstvo imati koristi od njega, uključujući tu i njih same.
Iako nije bio pobornik ropstva, Xavier je vrtio glavom,
zbunjen i bijesan zbog njihove lijenosti. "Odluka lorda Bludda da ovakvim ljudima povjeri ovaj
posao... ne ulijeva povjerenje."
Kvarto Povvder prijeđe pogledom preko robova radnika. "To ovdje nije neuobičajeno,
gospodine."
Xavier napući usne. Liga Plemića se zalagala za pravo svakog planeta da izabere svoje
društveno uređenje. "Ipak ne vjerujem da će zarobljenik ikada dati sve od sebe. Ne želim da dođe do
bilo kakve pogreške, Javmese... flota zavisi od toga."
Preletio je pogledom preko radnih ekipa, tražeći bilo što što djeluje neobično. Nije se osjećao
ugodno dok je gledao tolike robove kako obavljaju krajnje važne poslove. Posebno mu je zapeo za oko
jedan čovjek crne brade s očima u kojima je nazirao sve drugo osim spokojnih misli. On je svojoj
ekipi izdavao oštra naređenja na jeziku kojeg Xavier nije razumio.
Xavier je zamišljeno škiljio dok je prolazio pokraj radnika. Promotrio je improviziranu
radionicu i kindale koji su se presijavali na suncu. Instinkt mu je govorio da prijeti nekakva opasnost,
uslijed čega je osjetio bockanje po vratu ispod odore.
Kucnuo je po trupu jedne patrolne letjelice, jer mu je
tako došlo. Dvojica robova umrljanih uljem izmigoljiše se iz broda. Završili su s instalacijom i
krenuli prema sljedećoj letjelici u nizu, izbjegavši Xavierov pogled.
Udaljio se četiri koraka od te patrolne letjelice, zatim se
okrenuo i zamislio. "Kvarto, mislim da bi trebalo testirati jedan od ovih kindala, a izabrat ćemo
ga nasumce."
Zatim se popeo u kabinu borbene letjelice pokraj koje je stajao. Spretnim prstima preletio je
preko upravljačke ploče, primijetivši novo instalirane energetske komponente i odašiljače koji će
projicirati Holtzmanove štitnike. Počeo je pritiskati prekidače, pričekao da motori ožive, i na kraju
uključio štitnik.
Ađutant, koji je ostao vani, povukao se za nekoliko koraka. Povvder je zaklonio oči kad je zrak
oko kindala zasvjetlucao i zapucketao dok se stvarao gotovo nevidljivi mjehur. "Izgleda da je sve u
redu, gospodine!"
Xavier još više pojača snagu motora, spremajući se poletjeti. Mlaznice patrolne letjelice
zagrmješe, jer su bile zarobljene unutar štitnika i počeše se probijati kroz barijeru. Brod je započeo
zujati i tresti se pod njim. Namršteno je proučavao očitavanja na ploči.
Međutim, kada je pokušao podići kindala s površine, generator štitnika je počeo iskriti i dimiti
se. Rad motora polako je slabio i na kraju su se ugasili. Xavier lupi šakom po kontrolnim uređajima,
isključivši sve sustave prije nego što novi kratki spoj pogodi precizne komponente.
Izišao je iz patrolne letjelice, crven od bijesa. "Odmah mi dovedi sve predvodnike ekipa! I
obavijestite lorda Bludda da želim razgovarati s njim!"
Robovi koji su radili na tom kindalu stopili su se s
ostalima i unatoč bijesnom raspitivanju segunda, ni jedan od zarobljenika poredanih ispred njega
nije priznao da bilo što zna o nastalom kvaru. Nemarni predvodnici ekipa nisu vodili evidenciju o
tome tko je radio na kojoj letjelici, jer su se robovi smjenjivali na poslovima.
Bludd je pobjesnio kada je čuo vijest, a onda se počeo ispričavati. Cupkao je svoju kovrčavu
bradu. "Ne želim se ispričavati, segundo. Ali samo da znate da ćemo otkriti i odstraniti sve nemarne
radnike."
Xavier je uglavnom šutio, čekajući potpunu analizu od inspekcijske ekipe koju je osobno
odabrao. Njegov ađutant se konačno vratio u pratnji draguna stražara. Kvarto
Powder je nosio hrpu izvještaja. "Završili smo provjeru kvalitete obavljenog posla, segundo. Na
svakih pet generatora štitnika jedan je bio pogrešno instaliran."

210
 "To su beznadni slučajevi, pravi kriminalci!" bjesnio je Bludd. "Natjerat ćemo ih da sve
poprave. Moje najdublje isprike, segundo..."
Xavier se zagledao u plemića. "Dvadeset posto pogrešno instaliranih generatora ne može se
pripisati nesposobnosti, lorde Bludde. Bez obzira na to jesu li vaši zarobljenici izdajnici zato što su se
slizali s našim neprijateljima ili jednostavno zato što su bijesni na svoje gospodare, mi to ne možemo
trpjeti. Da je moja flota krenula u borbu s ovakvim brodovima, bili bismo masakrirani!"
Okrenuo se prema svom ađutantu. "Kvarto Povvder, natovarit ćemo sve generatore štitnika na
naše javeline i prebaciti ih do najbližeg Armadinog doka u svemiru." Službeno se naklonio
uznemirenom plemiću. "Zahvaljujemo vam, lorde Bludd, na vašim dobrim namjerama. Međutim,
uzimajući u obzir okolnosti, više volim da naše vojno
osoblje instalira i testira štitnike." Okrenuo se s namjerom da se udalji.
"Odmah ću se pobrinuti za to, gospodine." Povvder je žurno izašao iz prostorije, prošavši pokraj
draguna stražara.
Bluddu je bilo strašno neugodno, ali nije mogao ući u raspravu s nepokolebljivim
zapovjednikom. "Potpuno vas razumijem segundo. Pobrinut ću se da robovi budu kažnjeni."
Xavier je s gađenjem odbio plemićev poziv da ostane na još jednom obroku. Vjerojatno želeći
da izgladi stvar, Bludd je poslao dvanaest sanduka najboljeg poritrinskog ruma na zapovjedni brod
koji se nalazio u svemirskoj luci Starde. Možda će Xavier i Octa zajedno ispiti jednu da proslave
njegov povratak kući. Ili će možda pričekati da je otvore dok im se ne rodi prvo dijete.
Xavier je napustio raskošnu prijemnu dvoranu lorda Bludda. Prije toga su razmijenili nekoliko
ljubaznih ali suzdržanih riječi, poslije kojih se časnik uputio prema svom balistu, svjestan da će mu i te
kako laknuti kad ode s ovoga mjesta.

Život je zbroj sila koje se opiru smrti.

SERENA BUTLER

SA SERENOM SU SUROVO POSTUPILI, nasilno su uklonili jedan dio nje, tako da je sada
osjećala gorku prazninu u sebi. Ovim okrutnim djelom, Erasmus ju je doveo na rub očaja i istodobno
poljuljao tvrdoglavu nadu koja joj je oduvijek bila oslonac.
Kada je počela gajiti nadu da će ući u Parlament Lige, Serena je zamišljala sebe kako obavlja
važan posao za dobrobit čovječanstva. Posvećivala je tome sve svoje vrijeme, ulagala veliki napor i
sve je to radila s oduševljenjem, ne požalivši nikad ni zbog jednog trenutka. Tek je bila napunila
devetnaest godina kada je pred vlastitim ocem položila zakletvu za predstavnika Lige i pred njom je
bila svijetla budućnost.
Vatreni mladi Xavier Harkonnen osvojio je njeno srce i oboje su se nadali da će imati veliku,
sretnu obitelj. Planirali su vjenčanje i razgovarali o zajedničkoj budućnosti. Čak i kao Erasmusova
zarobljenica, čvrsto se držala svojih snova da će jednoga dana pobjeći i da će poslije toga voditi
normalan život s Xavierom.
Međutim, zli robot ju je sterilizirao kao kakvu životinju
samo zato što je njemu tako odgovaralo. Lišio ju je
mogućnosti da ima još djece. Čim bi ugledala bezdušni stroj dobivala je želju da se izdere na
njega. Više nego ikada joj je nedostajalo društvo obrazovanih ljudskih bića koja bi joj mogla pomoći
da prebrodi ove teške trenutke — pa makar to bio i zavedeni Vorian Atreid. Iako je tobože
bio zaluđen željom da shvati čovječanstvo, Erasmus nije mogao razumjeti zašto se ona uzbuđuje
zbog "jedne relativno male kirurške intervencije".
Bila je toliko bijesna i razdirala ju je takva bol da je potpuno smetnula s uma da u
nadmudrivanju s njim mora koristiti svu svoju pamet. Nikako nije uspijevala pokazati potrebno
oduševljenje za ezoterične predmete o kojima je Erasmus s puno poleta želio razgovarati. Zbog toga se
robot sve više razočaravao u nju.
A najgore od svega je bilo to što Serena ništa nije primjećivala.
S jedanaest mjeseci, mali Manion je postao njen jedini pojas za spašavanje, bolan podsjetnik na
ono što je izgubila, kako u prošlosti tako i u budućnosti. Već je bio prohodao i s nevjerojatnom
energijom se kretao unaokolo praveći nespretne korake, željan istražiti svaki kutak vile.
Ostali robovi su joj pokušali pomoći, uviđajući njenu bol i znajući što je sve učinila kako bi
njihovi životi postali podnošljiviji. Ali Serena nije željela ništa od njih. Jedva je vladala sobom.
Erasmus je ipak pristao na sve promjene i poboljšanja za koje mu je ona rekla.

211
 Serena je i dalje radila u vrtu i u kuhinji, motreći na Maniona dok je dječak proučavao alate i
igrao se s cvijećem. Znajući za njen jedinstven odnos s Erasmusom, ostali kućni robovi su se prema
njoj odnosili s čudnim poštovanjem, pitajući se što će još poduzeti. Kuharica i njene pomoćnice
uživale su u dječaku. Zabavljao ih je usvojim prvim pokušajima da izgovara riječi.
Manion je imao nezasitnu glad da sve vidi i dodirne, od cvijeća i biljaka u vrtovima vile do
egzotičnih riba u ribnjaku i pera koje bi našao vani na trgu. Sve je proučavao svojim budnim plavim
očima.
Serena je bila donijela čvrstu odluku: ili će pobjeći ili će oštetiti Erasmusa. Da bi u tome uspjela,
morala je što više saznati o tom nezavisnom robotu. Smatrala je da će rješenje te enigme naći u
zlokobnim zaključanim laboratorijima koji će joj otkriti što se točno tamo događa. On joj je bio
zabranio da tamo ulazi, upozorivši je da se ne "miješa" u njegove pokuse. Ostalim kućnim robovima je
naredio da joj o tome ništa ne govore. Čega li se to robot plašio? Bit će da su ti zapečaćeni laboratoriji
važni.
Morala je ući u njih.
Prigoda joj se ukazala dok je razgovarala s dvojicom pomagača u kuhinji koji su pripremali
obroke za ljude namijenjene testiranjima u laboratorijskom bloku. Erasmus je zahtijevao da dobivaju
visokoenergetske obroke kako bi njegove žrtve mogle što duže preživjeti, ali je tražio da obroci ne
budu veliki kako bi "nered bio što manji" kada im
nanese preveliku bol.
Kuhinjsko osoblje se mirilo s Erasmusovim krvavim testovima, sretno što oni nisu došli na red.
Barem za sada.
"Život roba nema nikakvu vrijednost", rekla je jedna od žena, Amia Lo. Bila je to robinja koja je
dotakla Serenin rukav za vrijeme robotove gozbe, njegovog "dobrog djela". Serena ju je gledala kako
radi u kuhinji.
"Svi ljudski životi su vrijedni", primijetila je Serena, nadzirući malog Maniona, "ako ni zbog
čega drugog, a ono zbog snova. Moram vidjeti to mjesto vlastitim očima." Zatim joj je zavjereničkim
šapatom iznijela svoj nepromišljeni
plan.
Amia Lo je nerado pristala. "Uradit ću to samo zato što si me ti zamolila, Serena Butler."
Pošto su njih dvije bile otprilike iste visine i težine, Serena je posudila njenu bijelu odjeću i
kecelju i pokrila kosu tamnim rupcem. Nadala se da stražar-oči neće uočiti male razlike.
Zamolila je pomagače u kuhinji da se brinu o Manionu i krenula s jednom vitkom, tamnoputom
robinjom. Progurale su lebdeća kolica s hranom kroz vrata i ušle u ograđeni prostor vanjskih zgrada
gdje nikad do tada nije bila. Sterilni ulazni hodnik mirisao je na kemikalije, lijekove i bolest. Serena je
strahovala od onoga što će unutra vidjeti. Srce joj je luđački tuklo i znoj joj je grickao kožu, ali je ipak
nastavila dalje.
Njena suputnica je bila nervozna i sijevala je očima s
jedne na drugu stranu dok su prolazile i unosile šifru da bi prošle kroz vrata. Zajedno su ušle u
unutrašnju prostoriju. Disanje je bilo krajnje otežano zbog teškog, vlažnog smrada. U prostoriji se
ništa nije kretalo, u njoj nije bilo života. Serena se zateturala.
Ništa je nije moglo pripremiti na ovo.
Dijelovi ljudskih tijela ležali su nagomilani po stolovima, u klokoćućim rezervoarima i po podu,
poput igračaka koje je razbacalo dijete kome je bilo dosadno. Na zidovima i stropu vidjela je goleme
mrlje od krvi, kao da se Erasmus bavio apstraktnim slikarstvom. Sve je djelovalo svježe i mokro. Kao
da se neviđeni pokolj ovdje dogodio tijekom proteklog sata. Zapanjena Serena je osjećala samo
gađenje i neobuzdani bijes. Zašto je robot to napravio? Da bi zadovoljio nekakvu svoju radoznalost?
Je li dobio odgovore koje je tražio? I da je, cijena je bila previsoka!
"Idemo dalje", prozborila je njena suputnica drhtavim glasom, pokušavši skrenuti pogled s
najgorih prizora, "ovdje nema više nikoga kome je potrebna hrana."
Serena je posrćući prošla pokraj druge žene i gurnula lebdeća kolica u sljedeći ograđeni prostor
u kome je robot iscrpljene zatvorenike držao u ćelijama za izolaciju. Tko zna zbog čega, ali ju je još
više pogodilo to što su ovi ljudi namijenjeni testiranju ostali živi. Jedva se suzdržavala da
ne povraća.
Dugo je već sanjala o tome da se oslobodi svog
ropskog statusa. Ali kada je vidjela ove užase, shvatila je da ne bi bilo dovoljno samo pobjeći.
Morala je zaustaviti Erasmusa, uništiti ga, ne samo zbog sebe već i zbog svih njegovih žrtava.
Međutim, Serena je upala u njegovu zamku.

212
 Erasmus ju je promatrao pomoću skrivenih uređaja za praćenje. Veselilo ga je što je predvidio
da će se zgroziti nad ovim prizorom. Već je danima iščekivao kada će se uvući u njegov laboratorij,
unatoč izričite zabrane. Znao je da se neće moći još dugo odupirati tom iskušenju.
Pojedine strane ljudske prirode je i te kako dobro razumio.
Nakon što su završile obilazak, ona i njena suputnica će se vratiti u sigurnost vile, gdje je Serena
ostavila svoje neposlušno dijete. Erasmus je razmišljao što uraditi s njom.
Kucnuo je trenutak za promjene. Došlo je vrijeme da doda faktor stresa u eksperiment i
promatra promjene koje će on prouzročiti kod subjekata. Dobro je znao koja je Serenina najslabija
točka.
Dok se pripremao za dramu koju je sam osmislio, Erasmus je navukao na lice masku
bezosjećajnosti. Uputio se hodnicima. Odjeci su najavljivali njegov dolazak. Prije nego što je Serena
stigla vratiti se do svog sina, robot je ušao u kuhinju gdje se Amia Lo igrala na podu s djetetom.
Gospodar kuće nije ni riječ prozborio kada je ušao u prostoriju. Preplašena Amia Lo podigla je
pogled prema
prijetećem robotu. Mali Manion se zagledao u poznato glatko lice i zahihotao.
Dječakova reakcija je natjerala robota da zastane, ali samo na trenutak. Jednim brzim pokretom
sintetičke ruke slomio je Amiji Lo vrat i zgrabio mališana. Kuhinjska radnica je pala mrtva. Manion se
otimao i urlao.
Upravo u trenutku kada je Erasmus podigao dijete koje se koprcalo u zrak, Serena je nahrupila
kroz vrata sva užasnuta. "Pusti ga!"
Erasmus ju je mirno odgurnuo u stranu i ona se spotakne o tijelo ubijene žene. Ni jednom se ne
osvrnuvši, robot je žurno izašao iz kuhinje i krenuo uz stube prema gornjim katovima vile i balkonima.
Manion se njihao u njegovoj ruci poput uhvaćene ribe, plakao je i vrištao.
Serena se posrćući pridigla i potrčala za njima, preklinjući Erasmusa da ostavi na miru njenog
sina. "Kazni mene, ako već moraš... ali nemoj njega!"
Okrenuo je prema njoj nečitljivu verziju svoga lica. "Zašto ne bih kaznio oboje?" Zatim se
popeo na drugi kat.
Na odmorištu trećeg kata, Serena je pokušala ščepati robotovu metalnu nogu kroz ukrašenu
odoru koju je nosio. Nikad do tada je nije vidio ovako očajnu. Bilo mu je žao što nije postavio sonde
za promatranje, jer bi sada mogao čuti kako joj lupa srce i osjetiti paniku analizirajući njen znoj. Mali
Manion je mlatarao rukama i nogama.
Serena je dodirnula sinovljeve prstiće i uspjela ih
zadržati trenutak u svojima. Zatim ju je Erasmus odbacio,
jednim preciznim udarcem u trbuh i ona se otkotrljala niz pola stubišta.
Kad se nekako uspjela ponovo pridići, zanemarila je sve zadobivene modrice i nastavila potjeru.
Zanimljivo, je li u pitanju zadivljujuća otpornost ili samoubilačka tvrdoglavost? Kada je uzeo u obzir
dotadašnja proučavanja Serene Butler, Erasmus je zaključio da je vjerojatno posrijedi i jedno i drugo.
Stigavši do posljednjeg kata, Erasmus se zaputio prema širokom balkonu koji je gledao na
popločani trg četiri kata ispod. Na balkonu je stajao jedan od stražara u vili, nadzirući ekipe robova
koji su postavljali nove fontane i podizali nedavno kupljene kipove u niše. Buka koju su podizali
njihova oprema i glasovi dopirala je i do četvrtog kata vile. Robot stražar se okrenuo kad su ga
uznemirili.
"Stani!" poviče ona oštro podsjetivši ga na staru prkosnu Serenu. "Erasmuse, sada je dosta!
Pobijedio si. Učinit ću sve što želiš."
Robot se zaustavio kod ograde balkona i podigao
Maniona iznad nje držeći ga za lijevi članak. Serena vrisne.
Erasmus je kratko naredio robotu stražaru. "Nemoj joj dopustiti da mi smeta." Držao je dijete
okrenuto naglavačke iznad popločanog trga daleko ispod, poput mačke koja se poigrava s
bespomoćnim mišem.
Serena se bacila naprijed, ali joj je robot stražar
prepriječio put. Zaletjela se u njega takvom snagom da se
stražar zateturao i udario o ogradu prije nego što je uspio vratiti ravnotežu i uhvatiti Serenu za
ruku.
Daleko ispod, ljudi robovi podigli su poglede prema otvorenom balkonu i počeli pokazivati
prstima u njih. Kolektivno su zadržali dah i zatim zanijemjeli.
"Nemoj!" povikala je luđačkim glasom Serena pokušavajući se istrgnuti iz stiska robota stražara.
"Molim te!"

213
 "Moram nastaviti svoj važan rad. Ovo dijete unosi anarhiju." Erasmus je njihao dijete iza ograde
balkona. Povjetarac mu je lelujao svečanu odoru. Manion se koprcao i otimao, glasno dozivajući
majku.
Serena je preklinjući pogledala u njegovo lice kao ogledalo, ali na njemu nije uočila ni najmanji
nagovještaj suosjećajnosti niti brige. Moje dragocjeno dijete! "
Radnici na trgu zurili su uvis ne mogavši povjerovati u ono što vide.
"Serena... tvoje ime potječe od riječi 'spokojstvo'.," reče Erasmus nadjačavši djetetovu dreku.
"Siguran sam da razumiješ?"
Bacila se na robota stražara i gotovo se uspjela osloboditi. Zatim je ispružila ruku očajnički
želeći uhvatiti svoga sina.
Erasmus je iznenada rastavio prste kojima je držao
članak djeteta. Manion je počeo padati. Prevrćući se kroz
zrak poletio je u zaborav prema kamenom trgu ispod. "Tako. Sada se možemo vratiti na posao."
Serena je tako glasno zaurlala da nije čula užasni zvuk kada je malo tijelo nekoliko trenutaka
zatim udarilo o beton.
Ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti, Serena je oslobodila ruke po cijenu oderane kože i
zaletjela se na robota stražara, gurnuvši ga na ogradu balkona. Kada se stražar ispravio, ona ga je
ponovo gurnula, ovog puta još jače. Robot je udario o nisku prepreku, proletio kroz balustradu i našao
se u zraku.
Uopće ne obrativši pažnju na stroj koji je padao, Serena je skočila na Erasmusa i počela ga
udarati šakama. Pokušala mu je udubiti ili izgrepsti glatko lice od tekućeg metala, ali je uspjela samo
okrvaviti prste i polomiti nokte.
U svome bijesu, Serena mu je poderala divnu novu odjeću. Zatim je dohvatila malu zemljanu
teglu s oboda balkona i razbila je o Erasmusovo tijelo.
"Prestani se ponašati kao životinja", reče Erasmus. Jednim nemarnim udarcem odgurnuo ju je od
sebe i ona je jecajući završila na popločanom podu.
Iblis Ginjo je nadzirao rad ekipa na Erasmusovom trgu toga dana i promatrao cijelu scenu u
krajnjoj nevjerici. "To je Serena!" povikao je jedan od radnika iz vile, koji ju je prepoznao na visokom
balkonu. Njeno ime počeli su skandirati i ostali radnici. Iblis je imao dojam da je obožavaju. Sjećao se
Serene Butler iz vremena kada je
stigla s Giedi Prime i prošla tehnički prijem kod njega zajedno s ostalim novim robovima.
A onda je robot ispustio dijete.
Ne razmišljajući o posljedicama, Iblis je pojurio preko trga u očajničkom i uzaludnom pokušaju
da uhvati dijete. Hrabra reakcija povjerenika nagnala je mnoge robove da također jurnu naprijed.
Stojeći nad mrtvim, okrvavljenim djetetom na pločniku, Iblisu je bilo jasno da mu_ne može ni
na koji način pomoći.
Nije mogao povjerovati da se Serena suprotstavila svojim gospodarima. Radnici su zinuli i
povukli se natrag kad je gurnula robota stražara s balkona. Misaoni stroj je kao komad metala poletio s
četvrtog kata i tresnuo o beton nedaleko od krvave mrlje koja je ostala iza mrtvog djeteta. Uz zvuk kao
kad čekić udara o nakovanj, robot se razbio i raspao. Ostao je ležati nepokretan na gomili, pokidanih
vlakana i polomljenih metalnih komponenti, dok mu je tekućina iz tekrisela tekla u pukotine betona...
Prestrašeni i začuđeni robovi zurili su u njega. Podsjećaju na kresivo koje samo što nije planulo,
pomisli Iblis. Jedno zarobljeno ljudsko biće suprotstavilo se strojevima! Uništila je robota golim
rukama! Bili su začuđeni i bez prestanka su izvikivali njeno ime.
A gore na balkonu, prkosna Serena nije prestajala vrištati na Erasmusa dok ju je on odguravao,
što mu uopće nije bilo teško. Strastvena hrabrost te žene sve ih je
zadivila. Poruka ne može biti jasnija!
Robovi radnici su bijesno zaurlali. Iblis ih je već mjesecima podučavao i na neprimjetan način s
njima manipulirao. A sada je došao i taj trenutak.
S tužnim osmijehom zadovoljstva, pozvao ih je snažnim glasom u boj. Pobunjenici su jurnuli
naprijed i taj njihov čin pamtit će se deset tisuća godina.

Monoliti su ranjivi. Da bi opstao, čovjek mora ostati pokretan, gibak i raznolik.

BOVKO MANRESA, Prvi viceroj Lige Plemića

KADA JE BORBENA SKUPINA Armade napuštala Poritrin, okupilo se mnogo manje ljudi u
Stardi, a i njihovo klicanje ovog puta nije bilo onako bučno. Brzo se pročulo da su robovi gadno
zabrljali. Bila je to sramota za čitav svijet.

214
 Niko Bludd je bio strašno razočaran dok je pogledom pratio ionske tragove koje su za sobom
ostavljale borbene jedinice. "Zatim je usmjerio svoj bijes na radnike i preletio iznad njih na svojoj
ceremonijalnoj platformi. Naredio je kažnjenim nadzornicima da okupe sve radnike zbog inspekcije.
Lord Bludd je zaurlao kroz projektor glasa na robove koji su gunđali. "Iznevjerili ste Poritrin!
Osramotili ste čovječanstvo. Vaša sabotaža je omela ratne napore protiv naših neprijatelja. To je
izdaja!"
Sijevao je očima na njih, nadajući se da će primijetiti bilo kakav znak kajanja, da će ih čuti kako
ga kukavno preklinju da im oprosti, da će barem pognuti glave priznajući da su krivi. Umjesto svega
toga, zarobljenici su
mu izgleda prkosili i kao da su bili ponosni na ono što su
učinili..
Frknuo je sjetivši se stare navakršćanske kazne koja je za cilj imala zadati nenasilni psihološki
udarac. "Proglašavam današnji dan za Dan Srama za sve vas. Budite zahvalni što je segundo
Harkonnen uočio koliko ste nesposobni prije nego što su nastradali hrabri vojnici. Vaš čin će nanijeti
štetu našoj stalnoj borbi protiv Omniusa. Ničim ne možete isprati krv sa svojih ruku."
Znajući da su strašno praznovjerni, prokleo ih je. "Neka ova sramota prati i sve vaše potomke!
Neka se budislamske kukavice nikada ne oslobode svoga duga prema čovječanstvu!"
Bel Moulay je priželjkivao jednu ovakvu napetu situaciju. Nikada više se na jednom mjestu neće
istovremeno
sakupiti ovoliko radnika. Vođa Zenšijita je pozvao svoju braću na akciju.
Nadzornici i draguni stražari dobili su naređenje da razbiju novo sastavljene ekipe i da vrate
robove radnike na njihova prethodna zaduženja. Veliki dio rutinskih poslova na Poritrinu ostao je
neobavljen dok su brodovi Armade
boravili u suhom doku u svemirskoj luci, i veliki broj lordova je nestrpljivo čekalo da se život
vrati u normalu.
Ali zarobljenici su se sada odbili pokrenuti, odbili su raditi.
Bel Moulav se obratio onima koji su bili dovoljno blizu
da čuju njegove riječi. Kucnuo je trenutak da proklija sjeme
koje je sijao za vrijeme tajnih razgovora iz mjeseca u mjesec. Govorio je na galahu kako bi ga
svi plemići mogli razumjeti. "Nećemo više rintati za robovlasnike! Nama je svejedno ugnjetavaju li
nas misaoni strojevi ili vi!" Podigao je šaku. "Bog zna da smo u pravu! Nikad se nećemo prestati
boriti!"
Prolomio se složni poklič. Bijes ih je zahvatio kao što vatra zahvaća ulje, brže nego što su
draguni stražari ili plemići mogli reagirati.
Moulav je povikao prema platformi koja se udaljavala s plemićem. "Niko Bludd, gori si od
misaonih strojeva, jer držiš u ropstvu pripadnike svoje vrste!"
Gomila Zenšijita i Zensunija iznenada je opkolila začuđene nadzornike i razoružala ih. Jedan
nadzornik s crnom bandanom oko glatkog skalpa podigao je šaku i počeo zapovjedničkim glasom
izvikivati robovima naredbe, ali nije znao što dalje, kad robovi nisu poslušali njegove naredbe.
Pobunjeni radnici uhvatiše čovjeka za rukave sive odore i počeše ga vući natrag prema spremištima za
koja
je baš on bio zadužen, a u kojima su držani toliki njihovi nesretni sudrugovi poslije smrtonosne
groznice. Bel Moulav je objasnio robovima da će biti najbolje ako uzmu taoce te da se ne smiju
pretvoriti u rulju koja će odmah na početku poklati plemiće.
Bradati vođa Zenšijita pokazao je svojim ljudima što da zapale: nekoliko šupa s opremom u
kojima nije bilo nikoga
i četiri stara čamca koji su se nasukali u blatnim poljima za
vrijeme oseke. Plamen se vinuo put neba podsjećajući na narančaste cvjetove koji raspršuju svoj
dimni pelud iznad svemirske luke. Robovi koji su se iznenada oslobodili stega pokuljaše prema
uzletištima i postaviše po njima prepreke kako se ni jedan brod ne bi mogao spustiti.
Nekoliko mladih buntovnika probilo se kroz prve redove kordona zapanjenih gledatelja.
Draguni su u svojoj zbunjenosti pretjerano reagirali i otvorili vatru pokosivši nekolicinu, ali su ostali
uzbuđeni robovi izjurili na ulice Starde, nestavši poput ribe u šašu. Ulijetali su u uličice, preskakali
preko metalnih krovova skladišta i nailazili na ostalu porobljenu djecu koja su samo čekala na ovakvu
priliku.
Djeca su bez daha prenosila vijest na pradavnom čakobsa lovačkom jeziku koji su svi ti
potlačeni ljudi razumjeli. Pobuna se širila...
Tio Holtzman je bio uznemiren i zbunjen, Sramio se što se postavljanje njegovih novih štitnika
na vojne brodove završilo neugodnim debaklom. Budući da su ga morile druge brige, a Norma Cenva

215
radila na svojim zamislima, nije odmah primijetio da nije dobio redovni obrok i da mu se čaj od
klinčića ohladio. S gađenjem je odustao od rada tek kada je naišao na jedan složeni integral.
U kući i laboratorijima vladala je neka čudna tišina. Iznervirano je pozvonio slugama i vratio se
svom poslu.
Kada ni poslije nekoliko minuta nijedan od kućnih robova
nije došao, pozvonio je ponovo, a zatim se proderao izašavši u hodnik. Počeo je vikati za
jednom ženom Zenšijita koju je ugledao u hodniku. Samo ga je pogledala s čudnim izrazom na licu i
prezirno se okrenula na drugu stranu.
Nije mogao povjerovati.
Otišao je po Normu i njih dvoje uđoše u prostoriju punu rješavača jednadžbi. Našli su robove
kako čavrljaju na svom jeziku dok su papiri i uređaji za računanje nedirnuti ležali pred njima.
Holtzman je zagrmio na njih: "Zašto ne radite? Moramo završiti razne projekte!... to je važan
posao!"
Rješavači su složno počistili sve sa stolova. Oprema je zvečeći pala na pod, dok su se papiri
razletjeli na sve strane poput krila golubova.
Mudrac je ostao zabezeknut. Norma, koja je podsjećala na dijete, izgleda da je mnogo bolje od
njega shvaćala što se događa.
Holtzman je pozvao kućnu stražu, ali mu se odazvao samo znojni narednik koji je stezao oružje
kao da je sidro. "Primite moju ispriku, Mudrače Holtzman. Ostale dragune je pozvao lord Bludd da se
pobrinu za nemire u svemirskoj luci."
Holtzman i Norma pohitaše prema panoramskoj platformi na kojoj se nalazio dalekozor.
Pomoću njega su vidjeli vatre što su se rasplamsale oko svemirske luke.
Tamo se okupio veliki broj ljudi. Mudrac je čak i sa ove udaljenosti mogao čuti njihove povike.
Kada im je gospodar okrenuo leđa, jedan od rješavača povika: "Dosta dugo smo bili robovi! Ne
želimo više raditi za vas!"
Holtzman se okrenuo, ali nije mogao ustanoviti tko je to rekao. "Jeste li, osim što ste robovi, i
budale? Zar mislite da se ja izležavam na krevetu dok svi vi radite? Zar niste
vidjeli da su sjajne kugle u mojoj sobi upaljene do duboko u noć? Ovaj prekid rada štetan je za
cijelo čovječanstvo."
Norma je pokušala biti razumna. "Hranimo vas i oblačimo, osiguramo vam pristojan smještaj a
jedina stvar koju tražimo zauzvrat je da nam pomognete u rješavanju jednostavnih matematičkih
jednadžbi. Moramo udružiti snage protiv zajedničkog neprijatelja."
Zatim se i Holtzman snašao: "Ili biste se više voljeli vratiti na svoje male smrdljive
necivilizirane svjetove?"
"Da!" Uglas povikaše robovi.
"Sebični idioti", promrmlja on i ponovo pogleda kroz prozor u vatre i okupljene robove. "Da
čovjek ne povjeruje!" On sebe nije smatrao lošim gospodarem. Nije mučio ove ljude radom više nego
samog sebe.
S panoramske platforme na kojoj su on i Norma stajali, rijeka je djelovala turobno i bila je siva,
jer je odražavala boju gustog sloja oblaka odozgo. Norma je glasno razmišljala: "Ako se ova pobuna
raširi na poljoprivredna
polja i rudnike, vojne snage lorda Bludda možda je neće
moći suzbiti."
Lord Bludd je tog popodneva dobio popis zahtjeva od vođe ustanka. Pod zaštitom svojih
sljedbenika, Bel Moulav je zatražio oslobađanje svih porobljenih Zenšnita i Zensunija i njihov siguran
povratak na rodne svjetove.
U okupiranoj svemirskoj luci, pobunjenici su kao taoce držali mnogobrojne plemiće i
nadzornike. Zgrade su gorjele dok je Bel Moulav držao strastvene govore iz samog središta gomile,
raspirujući plamen...

Je li religija stvarna ako ne košta ništa i ako sa sobom ne nosi nikakav rizik?
IBLIS GINJO, zabilješka na margini ukradene bilježnice

NAJVAŽNIJI JE DOBAR TAJMING. Iblis je već mjesecima pripremao svoje radne ekipe i
čekao obećani znak koji će obilježiti početak snažnog, usuglašenog ustanka. Ali njegove planove je
poremetio neviđeni događaj. Stroj je ubio ljudsko dijete, a majka je odgovorila na taj čin tako što je
uništila robota — to je bio neviđeni prizor za sve!

216
 Iblis se čak nije morao ni poslužiti svojom moći uvjeravanja; bilo je dovoljno da iskoristi užasan
zločin kao okidač. Svuda oko sebe čuo je povike, lomljavu stakla, topot nogu. Uopće nije morao
manipulirati ljutitim robovima radnicima — oni su željeli ovo napraviti.
Pobuna na Zemlji i u Erasmusovoj vili se širila. Trojica muškaraca oborili su kip orla iz najbliže
niše; drugi su razbili krunu na kamenoj fontani na trgu. Rulja je počela kidati puzavice s bočnih strana
glavne zgrade i razbijati
prozore. Provalili su u predvorje i pregazili dvojicu zbunjenih robota stražara koji nikada nisu
vidjeli da ovakvo
ponašanje navodno uplašenih robova. Ljudi su istrgnuli
teško oružje iz ruku uništenih robota i ponijeli ga sa sobom. Pucali su ne birajući cilj.
Pobuna se morala proširiti.
Iblis se bojao da će doći Omniusovi čuvari i sve ih pobiti ako se nemiri ne prošire i na ostale
dijelove grada. Ako mu uspije stupiti u vezu da ostalim skupinama i dati im znak, pobuna će se
nastaviti rasti i širiti se od jednog naselja do drugog. Srećom su im kogitor i njegov
pomoćnik pomogli u kovanju tajnih planova.
Nakon što se rulja podigla na oružje u Erasmusovoj vili, pravi ustanak mora biti izveden negdje
drugdje. Dok je promatrao kako ludilo raste oko njega i slušao sve snažnije povike i gledao divlje
razaranje, Iblis je zaključio da ovim ljudima više nije potreban.
Čim je glavni grad obasjao sablasni žuti mjesec, Iblis je izdao dugo očekivanu naredbu svojim
glavnim skupinama na drugim velikim lokacijama. Zapovjedio je vođama jedinica da pošalju
muškarce i žene na ulice s toljagama, teškim alatima, sjekačima, bilo kakvim oružjem koje je moglo
poslužiti u borbi protiv strojeva.
Poslije tisuću godina vladavine, Omnius nije bio pripremljen za ovo.
Poludjeli pobunjenici su se obrušili poput lavine, ponijevši sa sobom čak i one koji su ranije
oklijevali da se pridruže mladom podzemnom pokretu otpora. Čim su
ugledali tračak nade, robovi su razbjali sve što je imalo
veze s tehnologijom.
U tami obasjanoj vatrama, Iblis se popeo na sam friz koji je prikazivao Pobjedu Titana. Odatle
je aktivirao svoj primitivni odašiljač. Skriveni sustavi ugrađeni u isklesani zid grunuše. Sve megalitske
statue cymeha prikazane na frizu se raspuknuše, otkrivši smrtonosni arsenal.
Na trgu muzeju ispod sebe ugledao je nekoliko neo- cymeha kako se motaju unaokolo u
hodajućim obličjima. Vodeni izdajničkim mozgovima bez tijela, neo-cymehi su
se okupljali u namjeri da napadnu gomilu ljudi pobunjenika. Uskoro će stići i ostali hibridni
strojevi koje će imati borbena tijela načičkana oružjem. Iblis nije smio dopustiti da do toga dođe.
Dao je svojim ljudima znak da otvore vatru. Rakete napravljene od eksploziva koji se koristio na
gradilištu izletjele su iz cijevi uzidanih u friz i eksplodirale u blizini neprijatelja. Raznijele su
vlaknasto-metalne noge dva neo- cymeha. Dok su se oni koprcali na tlu i pokušavali nastaviti dalje,
Iblis je ispalio još dvije rakete u njihove posude za održavanje mozgova. Spržio je organsko tkivo
mozgova i razlio elektrofluid.
Ako Iblisovi sljedbenici i uspiju uništiti cymehe i robote čuvare, revolucija će se morati na kraju
suočiti i sa svemoćnim Omniusom sveumom. Dok je tako stajao visoko iznad grada i gledao kako se
sukob širi, osjetio je nalet samopouzdanja i optimizma.
Ljudi su klicali okupani nadnaravnom mjesečinom. Plamen je pucketao i širio se kićenim i
praznim zgradama prijestolnice strojeva. Oružarnica u blizini svemirske luke odletjela je u zrak u
neviđenoj eksploziji i plamen je suknuo stotinama metara u zrak.
Iblis je promatrao kako broj njegovih sljedbenika raste iz trenutka u trenutak i osjetio je da mu
se grudi nadimaju
od ponosa. I dalje nije mogao povjerovati u razmjere onoga što se događalo. Jesu li raštrkane
ćelije pobunjenika odgovorile na poziv - ili je on sam samcat zapalio ovaj požar?
Rulja je trčala ulicama poput lančane reakcije koju nije moguće zaustaviti, svijetleći se sa sve
većim žarom.

Točnost je beskorisna ako ne razumijemo njena unutrašnja ograničenja.

KOGITOR KWYNA, Grad Introspektivnih Arhiva

NAROD PORITRINA je već toliko dugo držao robove da je postao zadovoljan svojim
udobnim, neradničkim

217
 načinom života. Kako su ustanici sve jače stezali uže oko ekonomije planeta, to se sve više širila
vijest o ustanku među svim Zensuniji i Zenšijite radnicima u Stardi. U cijelom gradu prekinut je svaki
rad. To se dogodilo čak i izvan grada. Robovi koji su radili na poljoprivrednim dobrima prekinuli su
žetvu. Neki od njih su zapalili šećernu trsku.
Ishmael i njegovi iscrpljeni drugovi proveli su noć u šatorima čije je platno lepetalo na
večernjem povjetarcu. On i ostali mladi umjetnici ulogorili su se iznad granitnog zida kanjona Isane na
visokom platou.
Ishmael se trgao iz sna kada je shvatio da ga Ahid pokušava probuditi. "Potajice sam
prisluškivao nadzornike. U delti su robovi digli bunu! Slušaj ovo... "
Dječaci su se vratili do logorske vatre koja se još pušila i skupili se pokraj nje na hladnom
noćnom zraku. Aliidove tamne oči svjetlucale su na prigušenoj svjetlosti. "Znao sam
da nećemo morati stoljećima čekati slobodu. Bel Moulav
će se izboriti za pravdu. Lord Bludd će morati udovoljiti našim zahtjevima."
Ishmael se namrštio, jer entuzijazam njegovog prijatelja nije prešao na njega. "Ne možeš
očekivati da će plemići jednostavno slegnuti ramenima i promijeniti način na koji je poritrinsko
društvo funkcioniralo stotinama godina."
"Nemaju izbora." Aliid stisne šake. "Oh, kako bih želio da smo sada u Stardi među ustanicima.
Ne želim se kriti ovdje. Želim sudjelovati u borbi." Posprdno je frknuo. "Provodimo dane praveći
lijepe slike na stijeni u slavu naših ugnjetavača. Vidiš li ikakav smisao u tome?" Dječak se spustio na
laktove i njegovo usko lice ozari osmijeh. "Možemo poduzeti nešto. Čak i ovdje."
U gluho doba noći, kad su nadzornici otišli na počinak u svoje izdvojene paviljone, Aliid je
uspio nagovoriti Ishmaela obećavši mu da neće biti prolijevanja krvi. "Samo ćemo
dati izjavu", rekao je Aliid, izvivši usne u neveseo osmijeh.
Njih dvojica zatim krenuše od jednog šatora do drugog, skupljajući saveznike. Iako je u dalekoj
Stardi buknuo ustanak, stražari se nisu pretjerano brinuli zbog šačice iscrpljenih dječaka koji su
naporno radili na zidovima klanca.
Mladići su se pri svjetlost zvijezda šapatom dogovorili da ukradu radnu opremu iz šupe u kojoj
je čuvana. Prstima punim žuljeva pričvrstili su spojnice, opasali se oko struka i grudi, pričvrstili petlje
ispod pazuha i privezali kablove za
koloture.
Četrnaest mladih robova prebacilo se preko ruba stijene na zid kanjona preko koga se protezala
saga dinastije Bludd, desetostruko veća od života. Dječaci su u znoju svog lica prethodnih dana
sastavljali precizne djeliće držeći se laserom ucrtanih likova osmišljenih za lorda Bludda.
Sada su se mladići spustili na kablovima i bosim stopalima potrčali preko glatkog pročelja
stijene. Dok se zanosio poput njihala, Aliid je udarao oštrim čekićem za kamen po raznobojnim
pločicama, uništavajući sliku. Udaljeni huk bijele vode brzaka i vjetra koji je zviždao oko stijena
prigušivao je udarce o stijenu.
Ishmael se spustio niže od svog prijatelja i počeo čekićem razarati plave pocakljene pločice koje
su, gledane iz daljine, predstavljale zamišljeno oko jednog lorda iz davnina po imenu Drigo Bludd.
Aliid zapravo nije smislio nikakav plan. Udarao je nasumice, krećući se postrance i penjući se
naviše. S oštećenih pločica otpadali su komadići koji su podsjećali na raznobojne dragulje i padali u
bezdanu tamu. Ni ostali dječaci robovi nisu zaostajali za njima. I oni su doprinijeli šteti nanijetoj tom
povijesnom prikazu Poritrina. Jesu li mislili da će uništavanje tog zanatskog djela biti dovoljno da se
ponovo ispiše povijest.
Satima su radili ušutkavajući jedni druge i hihoćući se.
Iako su bili samo nejasni obrise pri svjetlosti zvijezda, Aliid i
Ishmael su se osmjehnuli jedan drugome uživajući u svom dječački okrutnom vandalizmu.
Kada su prve sunčeve zrake obasjale horizont, dječaci su se popeli uz pročelje stijene, vratili
opremu u šupe i uvukli se u svoje šatore. Ishmael se nadao da će uhvatiti bar jedan sat sna prije nego
što ih nadzornici probude.
Uspjeli su se neprimijećeni vratiti. U zoru su se oglasili alarmi i muškarci su urlajući pozvali
mlade radnike da se postroje duž ruba stijene. Zajapureni nadzornici zahtijevali su od njih da otkriju
identitet počinitelja. Išibali su dječake, jednog za drugim, ozlijedivši ih tako gadno da danima neće biti
u stanju raditi; uskratili su im obroke hrane i količinu vode.
Dakako, ni jedan dječak rob nije ništa znao. Svi odreda su tvrdili da su cijelu noć prespavali u
svojim šatorima.
Zlonamjerno oštećivanje veličanstvenog murala u kanjonu bilo je posljednji udarac nanijet lordu
Bluddu. Trudio se biti razuman i strpljiv za vrijeme pobune. Tjednima je pokušavao na civiliziran
način staviti Bela Moulava i njegove buntovne sljedbenike u red.

218
 Dan srama koji je proglasio nije imao nikakvog utjecaj na te necivilizirane zatvorenike — oni
jednostavno nisu marili za takve stvari - i na kraju je shvatio da se samo zavarava. Zensuniji i Zenšijiti
jedva da su spadali u ljudsku rasu, praktično su bili druga vrsta. Ti nezahvalni primitivci nisu bili u
stanju raditi za opće dobro i uživali su u patnji
kulturnih ljudi. Ako je suditi po onome što su učinili, ti budislamski fanatici nisu uopće imali
svijest o moralu.
Robovi su sabotirali postavljanje štitnika na Armadinim ratnim brodovima i odbili su nastaviti
rad na vrlo važnim novim izumima Tia Holtzmana. Tamnobradi vođa ustanka uzeo je plemiće za taoce
i držao ih u spremištima za robove. Moulav je oštetio svemirsku luku Stardu, i na taj način spriječio
svaki uvoz i izvoz i prekinuo svaku trgovinu. Njegovi sljedbenici kriminalci spaljivali su zgrade,
uništavali postrojenja od životne važnosti i uništavali poljoprivredna imanja. Što je bilo još gore, Bel
Moulav je zatražio oslobađanje svih robova — kao da je sloboda bila nešto
što jedno ljudsko biće može besplatno dobiti! Ta ideja je bila udarac zadan milijardama ljudi
koji su se borili i umrli, održavajući misaone strojeve na razmaku.
Bludd je razmišljao o pogubljenim građanima na Giedi Prime, o žrtvama sukoba s cymehima na
Salusi Secundus, o čarobnicama s Rossaka koje su položile svoje živote uništavajući cymehe. Zgadilo
mu se što je taj Bel Moulav uspio okupiti nezadovoljne robove i pokušavao
onemogućiti sva plemenita nastojanja ljudske rase. Kako su samo bili sebično arogantni ti
nezahvalni budislamisti!
Kada je saznao za sabotažu u kojoj je oštećen mozaik, odletio je do uskog klanca i u nevjerici se
zagledao u prizor. Povijest kojim se obitelj Bludd ponosila bila je oskvrnuta! Takvu jednu uvredu lord
Niko Bludd neće trpjeti.
Zglavci su mu pobijelili koliko je čvrsto stezao ogradu.
Njegova svita se prepala kada ga je vidjela takvog.
Uplašila ih je odlučnost koja je ključala ispod tog nalickanog lica.
"Ovo ludilo mora odmah prestati." Te ledene riječi uputio je stražarima dragunima. Okrenuo se
prema vojniku u zlatnom oklopu pokraj sebe. "Znate što vam je činiti, zapovjedniče."
Budući da ionako nije mogao nastaviti s poslom zbog neobjašnjivog ponašanja svojih robova,
Tio Holtzman je sa zadovoljstvom prihvatio poziv da krene s lordom Bluddom. Jedva je čekao vidjeti
kako će se njegovi novi štitnici pokazati prigodom prve velike praktične demonstracije.
"U pitanju je samo vježba civilne obrane, Tio, ali neophodna je", rekao je Bludd. "Najvažnije je
što ćemo vidjeti tvoj izum na djelu."
Znanstvenik je stajao pokraj plemića na platformi za promatranje. Norma Cenva i šačica
raskošno odjevenih plemića čekala je iza njih, gledajući s platforme neposlušnu gomilu robova. U
zraku se osjećao dim, a iz zaposjednute svemirske luke dizali su se grleni povici i ogorčeni napjevi.
Draguni stražari na tlu napredovali su zaštićeni svjetlucavim tjelesnim oklopima. Vod stražara je
podsjećao na nemilosrdan klin koji prodire u blokiranu svemirsku luku, opremljen toljagama i
kopljima. Neki su imali chandler pištolje i bili spremni pucati, ako bude potrebe.
Holtzman se držao za ogradu i pažljivo pratio
napredovanje draguna. "Pogledajte, robovi nas ne mogu
zaustaviti." Norma je bila blijeda kao vapno i sva se ulijepila od hladnog znoja koji ju je oblio.
Shvatila je da će nazočiti pokolju, a nije se mogla glasno usprotiviti tome.
Ljudi u zlatnim oklopima nisu ni na trenutak zastali u svom nemilosrdnom napredovanju, iako
su im ljutiti robovi pokušali prepriječiti put. Ljudi su se bacali na oklope draguna. Prvi redovi vojnika
lorda Bludda podigoše toljage i počeše lomiti kosti odbacujući u stranu sve one koji ih
nisu htjeli propustiti. Robovi su vikali, pregrupirali se i stalno iznova pokušavali masovnim
nasrtajima raspršiti vojnike,
ali nisu mogli prodrijeti kroz oklope.
Rulja se povlačila pokušavajući sagraditi prepreku i zaštititi vođu koji je podigao ustanak.
Stojeći na postolju terenskog kamiona, Bel Moulav je jasnim i prodornim glasom vikao na čakobsa
jeziku: "Nemojte ustuknuti! Držite se svojih snova. Ovo nam je jedina prigoda. Svi robovi se moraju
ujediniti!"
"Oh, zašto se nisu ovako borili protiv misaonih strojeva?", progunđao je Niko Bludd i nekoliko
plemića oko njega zahihota.
Na kraju je masa robova svojom brojnošću uspjela zaustaviti dragune i zapovjednik legije je
povikao, nadjačavši sveopću buku. "Imam naredbu za uhićenje izdajnika Bela Moulava. Odmah da ste
ga predali."
Ni jedan ustanik se nije ni pomaknuo. Nekoliko trenutaka kasnije, draguni izvadiše Chandler
pištolje,

219
 isključiše štitnike i otvoriše paljbu. Na sve strane su poletjele kristalne iglice, podižući oblake
krvi i rastrgnutog mesa. Robovi su vrištali i pokušavali se maknuti, ali ubrzo shvatiše da su previše
zbijeni oko Bela Moulava i da se ne mogu pomaknuti.
Bradati vođa je izvikivao naredbe na svom barbarskom jeziku, ali robove je obuzela panika i
njihovi redovi se počeše osipati. Nastavili su padati pod kišom kristalnih strelica. Na stotine ih je
poginulo ili bilo ranjeno.
Robovi su umirali ili se pokušavali udaljiti od Bela Moulava. Crnobradi vođa je zgrabio štap i
pokušao ih ponovo okupiti. Međutim, draguni stražari pojurili su naprijed čim se raščistio put do
njihovog cilja. Okružili su vođu Zenšijita i bacili ga na pločnik. Robovi su obeshrabreno zaurlali kada
su vidjeli svoga vođu kako pada pod bijesnim udarcima šaka u zlatnim rukavicama.
Vidjevši da je njihov vođa u vrlo teškom položaju, preživjeli pobunjenici počeše se okupljati u
ljutite skupinice pokušavajući vratiti hrabrost. Međutim, draguni stražari se ponovo prihvatiše svojih
pištolja i razbiše i posljednje ostatke otpora. Svuda unaokolo čula se samo kuknjava i zavladao je
sveopći kaos.
Draguni su odvukli Bela Moulava, a oklopljena vozila i pješadija slili su se u svemirsku luku i
spasili plemiće taoce i njihove dame iz spremišta.
Niko Bludd je tužno gledao sa zračnog broda grimizne
mrlje i isprepletane leševe razbacane po svemirskoj luci
"Nadao sam se da ćemo uspjeti ovo izbjeći. Pružio sam robovima dovoljno mogućnosti da se
povuku, ali mi oni nisu ostavili izbora."
Bez obzira na pokolj, Holtzman nije mogao sakriti svoje zadovoljstvo. Njegovi osobni štitnici su
se odlično pokazali. "Ponijeli ste se časno, moj gospodaru."
Plovili su zrakom na sigurnoj udaljenosti iznad svih opasnosti i još malo promatrali operaciju
čišćenja. Zatim ih je Bludd sve pozvao u svoju luksuznu rezidenciju da proslave oslobađanje Poritrina.

Svaki pokret velikih razmjera —politički, vjerski ili vojni — zavisi od epohalnih događaja.
PlTCAIRN NARAKOBE, Proučavanje sukoba u svjetovima Lige

KADA SU LJUDI CRVI podigli ustanak na Zemlji, Titan Ajax je to shvatio kao otvorenu
sezonu lova na njih. Što se njega tiče, slavni dani su se vratili i ovoga puta neće se morati suoči s
gađenjem svoje ljubavnice Hecate zbog pokolja što ga je namjeravao izvesti.
Odabrao je svoje najbolje gladijatorsko tijelo, masivnog hodača načičkanog oružjem kojeg je
svojedobno projektirao u nadi da će dobiti priliku boriti se protiv Omniusa u areni. Ajax je više volio
tijela koja su odisala veličinom i snagom, koja nisu bila elegantna i lijepa već samo krajnje
zastrašujuća. Volio je uvijek jednim udarcem smožditi više desetaka ljudskih crva.
Ovo će sličiti na Pobunu Hrethgira na Walgisu.
Ajax se nalazio u zgradi za proizvodnju cymeh tijela na vrhu jednog od sedam brežuljaka
glavnog grada. Njegovi senzori hvatali su galamu rulje koja je u početku bila prigušena, a zatim počela
postajati sve glasnija. Nije imao vremena za gubljenje.
Pomoću precizne hidraulike podigao je svoj spremnik za održavanje mozga i instalirao sam sebe
u tijelo ratnika. Elektrofluidom su kolale ljutite misli, pucketavo napajajući neuroelektrične veze
putem mislitroda. Naoružao se svim mogućim oružjem. Zatim je protegnuo snažne udove načičkane
smrtonosnim nastavcima. Bio je spreman.
Titan je izašao kroz klizna vrata na balkon što se protezao oko zgrade. Hodao je nogama koje su
pokretali klipovi. Zagledao se prema gradu iz koga se dizao plamen prema večernjem nebu. Vidio je
pramenove dima koji su
se kovitlali i robove koji su trčali unaokolo poput žohara. Čuo je lomljavu plaža i šištanje
razbijenih vozila. Hrethgiri su potpuno poludjeli.
Trgom Forum odjeknula je eksplozija prigušena zbog udaljenosti. Pobunjenici su se dokopali i
teškog naoružanja koje su vjerojatno povadili iz trupova oštećenih robota. Ajax je uključio svoje
sustave za lov i ušao u teretni lift koji ga je spustio do razine ulice. Ako su ti divlji i blesavi
pobunjenici oštetili njegov veličanstveni monumentalni kip, teško njima.
U podnožju brda je jedna skupina neo-cymeha i robota stražara obrazovala obrambeni krug.
Ispaljivali su usijane kuglice na rulju koja je urlala i jurila prema njima poput stampeda pomahnitalih
životinja. Tijela robova bi zasjala i pala cvrčeći kad bi ih kuglice pogodile. Međutim, crvi su nastavili
nadirati u valovima iako su vidjeli što ih čeka.
"Što ste se šćućurili!" zaurla Ajax. "Zar ćete samo gledati kako jurišaju na vas umjesto da ih
pojurite?"

220
 Bilo je to retoričko pitanje. Neo-cymehi krenuše naprijed na svojim udovima načičkanim
oružjem i oblikovanim od tekućeg metala. Cymehi uspješe probiti prvi val poludjelih pobunjenika, a
roboti stražari se povukoše na novi položaj više na brdu.
Ajax se popeo na leteću platformu. Povezao se s komandnim sustavom za upravljanje letjelicom
i počeo kružiti iznad rulje, izbjegavajući eksplozije i paljbu. Dok je napredovao prema Forumu, Titan
je bio toliko bijesan da je teškom mukom upravljao sustavima svoga gladijatorskoga tijela.
Ajax je primijetio da su strojevi postavili dodatne obrambene linije širom grada. Očekivao je da
će se dezorganizirana pobuna do sada već raspasti i da će biti ugušena. Samo danas pobijeno je na
tisuće ljudskih bića. Možda je zabava tek počela.
Iz friza Pobjeda Titana ljudi su ispaljivali rakete koje su za sobom ostavljale iskričavi trag.
Povećavajući rezoluciju svojih optičkih vlakana, Ajax je prepoznao ljudsko biće koje je stajalo na vrhu
divovskog isklesanog kamenog zida, pucajući iz skrivenog oružja: bio je to izdajnik predvodnik ekipa
Iblis Ginjo! Ajax je od početka sumnjao u njega!
Gotovo se pušio od bijesa dok je gledao gomile nezahvalnih stvorenja kako pomoću kablova i
malih količina eksploziva ruše goleme stupove na kojima su stajali kraljevski kipovi Titana. Ajax je
usmjerio leteću platformu
prema njima. U tom trenutku je vidio kako i njegov kolos-kip
pada na popucane ploče trga. Crvi su glasno zaklicali. Još jedna primitivna raketa zazviždala je
iz friza koji se osipao.
Ajax je povećao brzinu leteće platforme i u širokom luku zaobišao ogromni kameni mural.
Prišao mu je sa stražnje strane kako bi izbjegao rakete. Divovski kip koji ga je predstavljao u
nekadašnjem ljudskom obliku ležao je razbijen na kamenoj površini trga poput kakvog srušenog
kralja.
Ajax je namjeravao komadati Iblisa Ginja ud po ud i upijati njegove krikove.
A onda se iznenada cijeli jedan dio spomenika okrenuo oko svoje osi i nebo je planulo od
mnogobrojnih
narančastih vatri raketa ispaljenih ravno u Ajaxa. Jedna od njih uzdrmala je podnožje leteće
teretne platforme i teška letjelica je počela padati u spirali.
Titan je ispao s nje i tresnuo o trg, pri čemu su se iskrivili njegovi hidraulični udovi i oklop
spremnika za mozak. Pad leteće platforme izazvao je strašnu eksploziju koja je srušila divovski mural
i oštetila lansere raketa.
Kamene ploče trga pretvorile su se u prah na mjestu gdje je palo Ajaxovo gladijatorsko tijelo.
Njegovi integralni sustavi su se trzali, a neuroelektronika je treperila. Mozak u spremniku za
održavanje uskomešao se uslijed poremećenog priliva podataka i iskrivljenih dojmova koji su stizali
preko oštećenih mislitroda. Bio je okružen uništenim spomenicima koje su srušila nezahvalna ljudska
bića.
Čuo je Iblisa kako doziva rulju da dokrajči ranjenog Titana. Mislitrodnim vodičima pokuljale su
nove misli. Ajax je reorganizirao sustave svog borbenog tijela i premostio oštećene kontrolne veze.
Nastavit će s borbom čim se podigne na noge.
Bijesna rulja ga je okružila sa svih strana, ali ju je on odbacio svojim umjetnim udovima.
Konačno se uspio podići na snažne, premda oštećene, noge koje ga više nisu pouzdano podupirale.
Zapucao je iz bacača plamena, stojeći nagnut na jednu stranu i računajući da će na taj način odbiti
pobunjenike.
Ali oni su počeli puzati preko tijela svojih palih suboraca, nastavivši mu se sve više
približavati...
Prije negoli je Ajax uspio vratiti ravnotežu ili završiti rekalibraciju svojih optičkih vlakana kako
bi jasno vidio što se oko njega događa, Iblis je izvadio jednu neoštećenu raketu iz uništenog friza i
ispalio je ručno. Ajaxu je funkcionirala samo polovina sustava i on se pokuša izmaknuti raketi, ali ga
ova pogodi i raznese mu jednu nogu, izbacivši cymeha iz ravnoteže i napravivši rupu u popucalim
pločama ispod njega.
Pradavni ratnik je zaurlao preko svog sintesajzera glasa i okrenuo oklopljeno tijelo prema Iblisu
i uništenom muralu. Poludjeli robovi milili su po kršu na Forumu, bacajući se na cymeha poput miševa
koji pokušavaju oboriti razbješnjelog bika.
Ajax se bacakao sa svojim nezgrapnim tijelom. Rušio je
i gazio crve uništavajući sve koji bi mu se našli na putu. Međutim, sve je više pobunjenika
nadiralo prema njemu, napadajući njegovo cymeh tijelo jednostavnim sječivima i pucajući u njega iz
zarobljenog oružja. Ajax je u tom ludilu pobio ili ranio na stotine njih, ne pretrpjevši značajniju
dodatnu štetu, međutim, navala tijela i njegova uništena noga otežavali su mu borbu.
Iblis je povikao s friza: "Pobio je milijarde ljudi! Smlavite gada!"

221
 Samo milijarde? Siguran sam da je bilo više!
Ajax je zahvaljujući naletu mehaničke energije uspio nekako preskočiti gomilu ljutitih ljudskih
bića i krenuti uz visoki kameni mural, izbacujući vješto hvataljke i klinove podupirače iz krajeva
udova koji su još funkcionirali. Iblis je stajao na vrhu oštećenog murala i usmjeravao svoje lude
pobunjenike.
Više desetaka robova objesilo se o one dijelove Ajaxovog tijela s kojih ih nije mogao oboriti.
Mlatarao je jednim od pet neoštećenih udova, a ostala četiri je koristio za penjanje uz monolitnu
stijenu.
Jedan rob je odozgo ispustio malu količinu eksploziva koja je detonirala na isklesanom zidu i
napravila pukotine u kamenu pa su cymehova stopala izgubila oslonac. Desetke poludjelih robova
zahvatio je udarni val i oni popadaše s njegovog gladijatorskog tijela. Međutim, sve ih se više
novih pentralo na njega.
Titanovo mehaničko tijelo se neprirodno nagnulo, a ljudska bića su se bez prestanka nastavila
penjati na njegova leđa i uništavati mu komponente, nasrćući na njega sjekačima i batinama.
Nekoliko trenutaka zatim, pobunjenici su uspjeli presjeći neuroelektrične vodiče i prekinuti
upravljačka vlakna koja
su vodila iz zaštićenog spremnika za mozak u udove tog ljudskog monstruma. Na taj način su
krajnje učinkovito paralizirali Titanovo divovsko tijelo. Ajax je osjetio kako se odvaja od zida i kako
pada na leđa.
Čuo je urlike kad je udario o tlo, zgnječivši stotine hrethgira koji su vrištali. Obožavao je slušati
njihove bolne krikove. Međutim, Ajax se više nije mogao ni pomaknuti, nepokretno je ležao u svom
ratničkom obličju poput kakvog ogromnog otrovanog kukca.
"Ja sam Titan!", zaurlao je on.
Kroz svoja raštrkana optička vlakna, Ajax je ugledao izdajnika, vođu ekipe na ramenima robova,
kako prstom pokazuje prema glavnoj zaštitnoj ploči cymehovog spremnika za mozak. "Skinite gadu
oklop!"
Ajaxove mislitrode su detektirale uklanjanje štitnika i otkrivanje spremnika s mozgom. Prije
deset stoljeća, dok su Titani još vladali Starim Carstvom, podvrgnuo se operaciji koja mu je omogućila
da do dana današnjeg preživi kao cymeh, jer je od cijelog tijela sačuvao samo mozak.
S pobjedničkim osmijehom na licu, Iblis se popeo na golemo ratničko tijelo koje se još trzalo,
držeći ručno napravljenu toljagu. Predvodnik ekipe je cereći se zamahnuo metalnom toljagom i
tresnuo o zaobljene stijenke spremnika za mozak.
Nastavio je s udarcima. U pomoć su mu pritekli i
njegovi sljedbenici. Udarali su sve dok nisu razbili spremnik i uništili organski mozak,
pretvorivši ga u sivu kašu pomiješanu s plavičastim elektro-fluidom koji je istjecao iz spremnika.
Euforični Iblis je stajao na mrtvom Titanu i urlao u znak pobjede. Njegova poruka je doprla do
visina većih i od samog plamena koji je proždirao grad strojeva.
Rulja je još više pomahnitala kada je pao jedan od najvećih cymeha. Glas se pronio ulicama i
pobješnjeli pobunjenici iskalili su se na svim predmetima i simbolima gospodara strojeva. Neo-cymehi
i roboti stražari, koji su održavali defanzivne linije, raspršili su se kada su pobunjenici krenuli na njih.
Sveprožimajući Omnius sveum nije imao drugog izbora. Morao je pribjeći jakim protumjerama.

Mi nismo poput Mojsija, ne možemo pretvoriti kamen u vodu... bar ne u tim količinama da se
ekonomski isplati.
Carsko ekološko ispitivanje Arrakisa, pradavni zapisi (istraživač nepoznat)

ZENSUNIJI NOMADI SU na popodnevnoj žezi Arrakisa vezali prljavu krpu preko očiju
Aureliusa Venporta.
Ljudi iz pustinje nisu vjerovali ni Tuku Keedairu i ponijeli su se prema trgovcu s Tlulaxa na isti
nedostojanstven način. Venport je odlučio da im to dopusti. Gledao je na to kao na investiciju.
Putovali su gotovo pet neugodnih mjeseci svraćajući na razne zabite planete samo da bi
stigli dovde. Preživjet će on i ovo.
"Sad ćemo krenuti", reče Naib Dhartha. "Možete razgovarati, ali bilo bi najbolje da razgovor
svedete na minimum. Uludo bačene riječi su potrošena voda."
Venport je osjećao ljude svugdje oko sebe. Krenuli su. U početku je često posrtao, jer je podizao
stopala više nego obično, ispitujući pijesak po kojem je išao. Tlo je bilo neravno, ali se ipak postupno
uvježbavao.
"Što je s pješčanim crvima?" upitao je Keedair. "Zar ne bismo trebali brinuti o..."

222
 "Nalazimo se izvan njihovog područja", grubo je
odvratio Dhartha.
"Planinski lanci nas dijele od velikog bleda u kojem prebivaju demoni."
"Nisam siguran da je ovo zaista neophodno", reče
Venport dok su nastavljali dalje.
Dhartha je bio odlučan, nije bio navikao da netko dovodi u pitanje njegove naredbe.
"Neophodno je, jer sam ja tako rekao. Ni jedan stranac, čak ni oni koji ovdje žive, nikada do sada nije
vidio naše skrivene zajednice. Mi ne nudimo unaokolo karte."
"Razumijem i pridržavat ću se vaših pravila", promrmlja
Venport. "Sve dok budete nudili začin."
Iako su prašume Rossaka bile bogate još nepronađenim začinima i egzotičnim halucinogenima,
činilo mu se da ni jedan neće imati takav učinak kao melange. Venport je osjećao da vrijedi uložiti u
ovu tvar, bez obzira na udaljenost koju je morao prevaliti i sve neugodnosti kroz koje je prošao.
Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, Venport je sasvim lako prodao Keedairovu sumnjivu
pošiljku znatiželjnicima voljnima da plate razbojničku cijenu. Iako je Venport zadržao za sebe
polovinu zarade, Tuk Keedair je ipak zaradio pozamašnu sumu. Toliko ne bi dobio ni za pun
brod robova najviše kvalitete. Kako nije izgubio novac za tu godinu, nije morao odrezati svoju
cijenjenu pletenicu.
Venport se spotaknuo o nešto tvrdo. Opsovao je i
zamalo nije pao na koljena, ali ga je netko zgrabio za ruku i pridržao.
"Prošloga puta sam čekao čitavu vječnost dok mi tvoji ljudi nisu napunili brod melangeom, jer
su ga donosili na kapaljke", reče Keedair, čiji je glas dopirao na nekoliko koraka ispred njega.
Venport dodade: "Naibe Dhartha, nadam se da ćemo uspjeti smisliti neki efikasniji način u
budućnosti." Ako im pak ne pođe za rukom, morat će jednostavno dići cijenu, mada je bio siguran da
ni u tom slučaju potražnja neće opasti.
Poslije napornog napredovanja brzinom slijepca koje je potrajalo satima, Zensuniji su zastali.
Po šuškanju i lupkanju, Venport je zaključio da su upravo skinuli kamuflažu s nekog terenskog
vozila. "Sjednite", reče Naib Dhartha, "Ali ne skidajte poveze."
On i Keedair se nespretno popeše u vozilo koje poskakujući i tiho predući krene. Poslije mnogo
kilometara, Venport je po nešto hladnijim sjenama zaključio da su se sigurno primakli brdima i da je
popodne već dobro odmaklo. Da se htio time pozabaviti, mogao je odredi lokaciju ovog sela. Trebao
je samo ušiti tragač pulseva u jaknu ili ga umetnuti u đon čizme.
Međutim, u ovom trenutku su Venportu važnije stvari bile na pameti. Osjećao je da nema načina
da se zaobiđu želje
ovih očvrslih ljudi, da oni potpuno nadziru svoje posjetitelje i
da čak odlučuju o tome tko će živ izaći iz pustinje.
Kada su krenuli uz strmu stazu, terensko vozilo je usporilo. Zatim su Zensuniji ponovo sakrili
vozilo i natjerali svoje goste s povezima preko očiju da nastave pješice. Nomadi su ih vodili korak po
korak, zaobilazeći gromade i odronjene stijene. Konačno im je Dhartha skinuo poveze ispred nejasnog
ulaza u neku pećinu. Stajali su na ulazu u tunel. Venport žmirne da prilagodi oči na slabu svjetlost
koju su osiguravale zapaljene svjetiljke obješene po zidovima.
Venport je imao dojam da su mu se druga dva osjetila, osjetilo sluha i mirisa, izoštrili dok je
imao povez preko očiju. Osvrtao se ispred ulaza u tunel i uočio znakove koji su mu rekli da ovdje
prebiva puno ljudi, osjetio je zadah neopranih tijela, zvukove komešanja.
Dhartha ih je poveo do prostorija visoko u zidu stijene i nahranio ih hrskavim hljebom s malo
meda i tankim narescima sušenog mesa mariniranog u jakom umaku. Nakon toga su slušali glazbu
Zensunija oko niskih vatri i pričali priče na jeziku koji Venport nije razumio.
Na kraju je Naib izveo dvojicu nestrpljivih posjetitelja na stjenovitu policu s koje se pružao na
nepregledno more dina. "Želim vam nešto pokazati", reče on. Mršavo lice mu je bilo u sjeni, a
geometrijska tetovaža na obrazu sada je bila još tamnija od njegove kože. Posjedali su prebacivši noge
preko ruba police. Keedair je prelazio pogledom s
Dharthe na Venporta, željno iščekujući da pregovori počnu.
Naib je pozvonio malim zvoncem i uskoro im je prišao jedan žilavi starac uštavljenog lica. Imao
je dugačku sijedu kosu i većinu zuba. I njegove oči su bile tamnoplave kao i oči svih ostalih
stanovnika pustinje, iz čega je Venport zaključio da je to posljedica dugotrajnog uzimanja melangea. I
Keedairove oči već su poprimile tu plavkastu nijansu.
Postariji čovjek je držao poslužavnik s tamnim kolačićima isječenim u savršene kvadrate i
premazanim ljepljivim sirupom. Ponudio je prvo Venporta ovom delikatesom, a zatim i Keedaira i
Naiba Dharthu. Sjedokosi muškarac je ostao stajati pokraj njih i promatrati ih.

223
 Venport je na temelju svega što je do sada vidio zaključio da u ovoj kulturi uvijek žene služe
muškarce, za razliku od običaja koji su vladali na Rossaku. Možda su ovdje ostarjeli muškarci također
bili zaduženi za kućne poslove.
Venport se zagledao u smeđi kolačić, a zatim je gricnuo jedan vrh. Obrok kojeg je prethodno
pojeo bio je protkan znatnim količinama melangea, ali ga je u ovom komadiću izgleda bilo više nego
što je očekivao, jer je u ustima osjetio eksploziju obogaćenu cimetom. Drugi put je odgrizao poveći
komad i osjetio kako njegovim tijelom struje snaga i prijatnost.
"Tako je ukusan!" Već je bio pojeo gotovo cijeli kolač, a
da toga nije ni bio svjestan.
"Svježi začin pobran s otvorenog pijeska danas popodne", obavijesti ga Dhartha. "Mnogo je jači
od bilo čega što ste do sada probali u začinskom pivu ili hrani."
"Odlično je", reče Venport, dok su mu razne mogućnosti punile um poput neotvorenih darova.
Keedair je također pojeo svoj kolačić i zadovoljno uzdahnuo.
Venport je instinktivno osjećao da će se trgovina začinom i te kako isplatiti i očekivao je da će
znatne količine prodati plemićima Lige. Stoga je odlučio na
sljedeći put krenuti sa Zufom Cenvom na Salusu Secundus. Dok će ona držati svoje vatrene
govore u obnovljenoj dvorani parlamenta, Venport će se sastajati s ljudima, ispitivati teren, dijeliti
uzorke. To će potrajat će, ali će potražnja stalno rasti.
Podigao je posljednji zalogaj svog začinskog kolača. "Je li to što si nam htio pokazati, Naibe
Dhartha?"
Istetovirani vođa podiže ruku i pljesne starca po tankoj, ali mišićavoj ruci. "Htio sam da vidite
ovog čovjeka. Zove se Abdel." Naib se kratko naklonio i starac mu je uzvratio
na isti način, a zatim se, kada je bio predstavljen, još dublje naklonio dvojici gostiju koji su
sjedili. "Abdele, reci posjetiteljima koliko ti je godina."
Suhonjavi čovjek progovori tihim, ali snažnim glasom. "Gledao sam kako zviježđe Kukac
prelazi preko Stražarske Stijene tri stotine četrnaest puta."
Zbunjeni Venport pogleda Keedaira koji slegnu ramenima. Naib Dhartha im objasni. "To je
jedno malo zviježđe na našem nebu. Ide tamo amo s promjenom godišnjih doba i prelazi preko tankog
Šiljka stijenja u blizini obzora. Koristimo ga umjesto kalendara."
"Tamo-amo", ponovi Keedair. "Hoćete reći dvaput godišnje?"
Naib klimne.
Venport je na brzinu sračunao. "Starac želi reći da ima sto pedeset sedam godina."
"Otprilike", odvrati Dhartha. "Djeca ne počnu gledati i brojiti dok ne napune tri godine, što će
reći da Abdel ima najmanje sto šezdeset standardnih godina. Abdel je cijelog života unosio melange.
Jeste li primijetili koliko je zdrav... pogled mu je jasan, a um oštar. Vjerojatno će poživjeti još
nekoliko desetljeća, pod uvjetom da nastavi redovito koristiti začin."
Venport je bio začuđen. Svi su čuli za droge koje produžavaju mladost i tretmane za produžetak
života nastale u Starom Carstvu, i koji su zaboravljeni kada je
stari režim pao. Većina priča su bile puke legende. Ali ako je ovaj starac govorio istinu...
"Imate li neki dokaz za to?" upitao je Keedair.
Naib se bijesno trgne. "Dajem vam svoju riječ. Nikakav dodatni dokaz nije potreban."
Venport da znak Keedairu da ne navaljuje. Ako je suditi
po onome kako se osjećao od melangea koji je kolao njegovim tijelom, dotična tvrdnja je bila
sasvim točna. "I mi ćemo obaviti neke testove kako bismo bili sigurni da nema sporednih učinaka
osim plavih očiju. Može se dogoditi da i melange uvrstim u katalog svojih namirnica. Hoćete li biti u
stanju osigurati dovoljne količine za trgovinu?"
Pustinjski vođa klimne i reče: "Potencijali su neizmjerni."
Preostalo je samo da se dogovore oko pojedinosti. Venport im je namjeravao ponuditi neobično
sredstvo plaćanja. Vodu? Ili bi možda ove nomade zanimale Normine sjajne kugle kojima bi mogli
osvijetliti svoje mračne pećine i tunele. Lebdeće kugle bi Zensunijima možda bile od veće koristi od
kredita Lige. Imao je nekoliko uzoraka u svojoj letjelici u gradu Arrakisu.
Ispružio je ruku i uzeo posljednji kolač s poslužavnika
što ga je Abdel i dalje držao. Venport je primijetio da starac čvrsto drži tanjur i da mu ruka ni
jednom nije zadrhtala. To je bio još jedan dobar znak, koji ni Tuku Keedairu nije promakao. Poslovni
partneri klimnuše jedan drugome.

Moj kopilot stalno misli na tu ženu ljudi, ali izgleda da ga to za sada ne smeta u obavljanju
dužnosti. Motrit ću pažljivo na njega kako bih uočio prve znakove nevolje.
SEURAT, napomena namijenjena Omniusu

224
 PUTNICA SNOVA JE UŠAO U ATMOSFERU ZEMLJE, vraćajući se kući poslije dugog
putovanja ažuriranja. Prošlo je jako puno vremena od kada Vor nije vidio Serenu Butler... Također će
se morati suočiti s ocem i zatražiti objašnjenje za povijesne netočnosti na koje je naišao.
Dok su se približavali planetu, on i Seurat su na srebrno-crnom brodu provjeravali očitavanja
temperature na vanjskoj oplati. Brodski kronometar se automatski prebacio na zemaljsko standardno
vrijeme.
To je podsjetilo Vora na izmjene koje je Agamemnon izvršio u svojim memoarima, napisavši
verziju povijesti koja mu je više odgovarala. Titani nisu bili veličanstveni, dobrodušni junaci kakvima
ih je njegov otac opisivao.
Serena Butler je navela Vora da otkrije istinu o Agamemnonu. Vor se pitao je li razmišljala o
njemu dok ga nije bilo. Hoće li ga Serena poštovati sada kada je neke stvari gledao drukčijim očima?
Ili još tuguje za svojim izgubljenim ljubavnikom, ocem svoga djeteta? Vor osjeti grč u trbuhu od
nervoze i iščekivanja. Tijekom cijelog svog krajnje sređenog života nikada se nije suočio s ovoliko
nesigurnosti kao tijekom posljednjih nekoliko mjeseci.
Možda ga Agamemnon čeka u svemirskoj luci. Sva obećanja velikog cymeha, primamljivi
izgledi da se odrekne svog krhkog ljudskog tijela i postane neo-cymeh, Voru su sada izgledala
ništavna. Sve se izmijenilo.
Vor će ga izazvati, optužit će velikog generala da je mijenjao povijest i izokretao činjenice - da
je zavaravao vlastitog sina. Jedan njegov dio još se nadao da će Titan imati spreman odgovor, kakvo
utješno objašnjenje koje će omogućiti Voru da se vrati razumnom i sređenom životu povjerenika.
Ipak je osjećao da ga Serena nije pogrešno uputila. Osobno je vidio dovoljno dokaza i dobro je
znao kako su se strojevi odnosili prema ljudskim bićima. Vor se više nije mogao pretvarati... ali nije ni
znao što bi drugo mogao. Osjećao je veliki strah od povratka na Zemlju, iako je znao da se mora
vratiti.
Nema sumnje da će Agamemnon primijetiti promjenu kod svog sina. Vor je također znao da je
Titan general ubio dvanaest prethodnih sinova koji su ga razočarali.
"Što misliš o ovome, Voriane?" Seurat prekine njegove misli kada su se približili svemirskoj
luci u glavnom gradu.
"Uočavam nedosljednost u podacima i uznemirujuću razinu
fizičkog kaosa." Robot kapetan zatraži od uređaja da mu daju sliku izbliza.
Vor se zaprepastio kada je ugledao vatru, dim i uništene zgrade kao i trupe robota i cymeha.
Veliki broj ljudskih bića trčao je izbezumljeno ulicama. Srce mu je brže zakucalo od pomiješanih
osjećaja u kojima se još nije
uspio snaći. "Je li Armada Lige napala Zemlju?" Unatoč svemu što je u posljednje vrijeme
saznao, nije mogao povjerovati da bi raštrkani ostaci slobodnog čovječanstva mogli prouzročiti
ovakvo razaranje u samoj jezgri svijeta strojeva. Omnius to nikada ne bi dopustio!
"Skeneri ne pokazuju nazočnost svemirskih letjelica ili borbenih brodova ljudi u blizini,
Voriane. Bez obzira na to, sukob je u tijeku." Seurat je izgleda bio zbunjen, ali ne i previše
zabrinut.
Bar se nije pokušao našaliti na temu novonastale situacije.
Vor podesi kontrolne uređaje za optičko skeniranje da mu prikažu priobalni dio glavnog grada te
uspije locirati Erasmusovo imanje. I tamo je vidio vatre, oštećene zgrade
i spomenike, kao i ulice na kojima su se vodile borbe. Gdje li je Serena?
Polako i nevoljko, počeo je shvaćati što se dogodilo. Ljudi su ustali protiv strojeva. Sama ta
ideja uzburkala je misli koje bi radije izbjegao, jer su se kosile s odanošću
Omniusu. Kako je bilo što od ovoga moguće?
Putnica Snova je uhvatio signal za slučaj nužde koji je koristio sveum da bi se povezao sa
svojim pomoćnim robotskim snagama. "Svi misaoni strojevi povlače se obrambenim položajima i
borbenim postajama... ustanak ljudi se širi... Ommusova jezgra i dalje je sigurna... nestanak struje u
mnogim sektorima... "
Vor se zagledao u glatko lice kapetana robota. Titrava optička vlakna svjetlucala su poput
zvijezda. "Ovo je krajnje neočekivano. Moramo im priteći u pomoć."
"Slažem se", odvrati Vor. Ali kome? Nikada mu nije ni palo na pamet da bi se ovako nešto
moglo dogoditi — da će morati birati na kojoj je strani.
Putnica Snova je jurio prema gradu u plamenu. Misaoni strojevi su u blizini Erasmusove vile
formirali zaštitni pojas ne bi li zaustavili rulju. Podignute su barikade na popločanom trgu na koji je

225
ranije dva puta Vorian stigao kočijom kada je dolazio u posjet. Izgleda da su dijelovi pročelja zgrada
bili oštećeni, iako je vila djelovala čitava.
Nadam se da je na sigurnom.
Nimalo zabrinut, Seurat je kružio iznad svemirske luke glavnog grada, pripremajući se za
slijetanje. A onda je naglo reagirao i usmjerio brod ponovo uvis. "Naša postrojenja i brodove već su
osvojili pobunjeni robovi."
Vor je nastavio proučavati kaos ispod njih. "Kuda bismo mogli otići?"
"Pomoćne upute za slijetanje predlažu staru svemirsku luku na južnom rubu grada. Sletište je u
ispravnom stanju i dalje je pod Omniusovim nadzorom."
Kada se brod za ažuriranje spustio na alternativno sletište, Vor je ugledao pocrnjele leševe ljudi
i razbijene strojeve oko oboda. Na sjevernim dokovima vodila se ogorčena borba između neo-cymeha
i samoubilački raspoloženih pobunjenika koji su bili naoružani oružjem od uništenih robota stražara.
Seurat je ostavio motore i elektroniku Putnica Snova u pripravnosti. Šestorica naoružanih robota
potrčala je prema njima kao da su htjeli obraniti brod i ažurirane Omniuse koja je on nosio.
"Što želiš da učinim, Seurate?" upitao je Vor dok mu je srce luđački tuklo.
Seurat mu je dao iznenađujuće pronicav odgovor. "Ponudit ću da brodom prebacimo robote
branitelje do mjesta gdje su Omniusu potrebni. Mislim da je za tebe najsigurnije da ostaneš na brodu,
Voriane Atreide. Ovdje si siguran."
Vor je strašno želio pronaći Serenu Butler. "Ne, stari Metalume. Vjerojatno bih ti samo smetao,
jer bi morao voditi računa o mojim potrebama. Ostavi me u svemirskoj luci i ja ću sam nastaviti
brinuti o sebi."
Robot je malo razmislio o Vorovom zahtjevu. "Kako želiš. Međutim, imajući u vidu situaciju, za
tebe bi bilo
najbolje da se pritajiš i ne skrećeš na sebe pažnju.
Izbjegavaj borbe. Ti si vrijedan povjerenik, Agamemnonov sin — ali si i ljudsko biće. U ovom
sukobu ti prijeti opasnost od obje strane."
"Shvatio sam."
"I ti, stari Metalume."
Dok je Vor hitao niz rampu na čvrsto tlo, misaoni strojevi emitirali su znak za uzbunu i prenosili
poruke ostalim vojnim jedinicama. Sjeverni dio svemirske luke pao
je u ruke ljudske rulje. Na stotine ljudi je jurilo preko poletno- sletnog polja. Desetak vojnika
robota je istog trena postiglo dogovor i ukrcalo se na Putnicu Snova radi taktičke preraspodjele snaga.
Vor se sklonio u parkirano terensko vozilo iz kojeg je, osjećajući se ranjiviji nego ikad,
promatrao polijetanje broda za ažuriranje. Još jučer su se on i Seurat zabavljali u svemiru igrajući
strateške igre. Za svega nekoliko sati, čitav njegov svijet se okrenuo naglavačke.
Pošto su provalili u uzletišne dokove na sjeveru, pobunjenici su se raštrkali po zgradama
svemirske luke. Omnius je očigledno odlučio smanjiti gubitke, jer je ostavio samo nekoliko misaonih
strojeva da se suprotstave hrethgirima. Vor je potražio zaklon kada je shvatio da na sebi ima službenu
odoru povjerenika, sluge Sinkroniziranih svjetova. Samo je mali broj ljudi zauzimao tako visoke
položaje kod misaonih strojeva, a ako ga rulja primijeti rastrgat će ga.
Po asfaltu je ležalo na stotine tijela pobunjenika. Brzo razmišljajući, Vor je uhvatio za ruke
jednog mrtvaca
otprilike njegove veličine i odvukao ga u sjenu između dvije zgrade koje su se pušile. Zajedno s
letačkim odijelom
kojeg je nosio na mnogobrojnim putovanjima Putnici Snova, Vor je odbacio i dio svoje
prošlosti. Zamijenio je odjeću s ubijenim pobunjenikom.
Odjeven u poderanu košulju i prljave hlače, pričekao je odgovarajuću prigodu da se pridruži
nadolazećoj gomili. Vikali su "Pobjeda!" i "Sloboda!" provaljujući u zgrade svemirske luke. Oduprla
im se samo šačica robota stražara.
Vor se nadao da rulja nije uništila sva postrojenja ili robotske brodove. Da su se potrudili
unaprijed napraviti plan, vođe pobune bi sigurno shvatile da će im biti potrebni brodovi da zauvijek
pobjegnu sa Sinkroniziranih svjetova.
Vor je sa zaprepaštenjem shvatio da je već polako počeo mijenjati stranu. To ga je ujedno i
oduševilo i uplašilo. Imao je osjećaj da se udaljava od sigurnosti u kojoj je uživao cijelog života u
društvu strojeva, da ulazi u
kaos nepoznatog i da se približava svojim divljim biološkim korijenima. Međutim, bio je
svjestan da to mora učiniti. Počeo je shvaćati i na sve gledati drukčijim očima.
Pomahnitali robovi oko njega nisu brinuli o posljedicama. Rulja se naoružala svakovrsnim
oružjem, od primitivnih toljaga do najboljih celularnih pušaka uzetih od

226
 robota stražara. Pobunjenici su aktivirali uređaje za
izazivanje požara u kontrolnoj zgradi stare svemirske luke i ubili jednog neo-cymeha koji je
pokušao pobjeći, raznijevši mu spremnik s mozgom pomoću mlaza iz celpuške.
Kad je osjetio da je siguran, Vor se odvojio od gomile i u posuđenoj odjeći krenuo s drugim
ljudima vlažnim ulicama dublje u grad. Sličio je na odrpanog borca, ali je imao jasan cilj pred sobom.
Morao je stići do Erasmusove vile.
U procijepima između velikih zgrada, tama je pretekla sumrak, jer je zemaljski Omnius isključio
struju u područjima koje su zauzeli robovi. Nad gradom su se
nadvili olujni oblaci teški od dima i kiše. Oštar vjetar probio se kroz Vorovu tanku odjeću i on
zadrhta.
Nadao se da je Serena još živa.
Skupina robova grubog izgleda provalila je kroz metalnu ogradu i jurnula u jednu od zgrada.
Ostaci misaonih strojeva ležali su na sve strane. Shvatio je iz razgovora uzbuđenih pobunjenika da je
čak i Titan Ajax ubijen. Ajax? U prvi tren nije mogao u to povjerovati, ali
kasnije više nije sumnjao u ono što je čuo. Jedan blok dalje od njega, buknula je zgrada,
sablasno obasjavši ulicu.
Čak i poslije svega što je saznao o zločinima i zlodjelima prvobitnih Titana, Vor se ipak
zabrinuo za svog oca. Ako je Agamemnon bio na Zemlji, general cymeh se sigurno nalazio u samom
središtu pobune i pokušavao ju je
suzbiti. Unatoč svih laži i neistinitih priča koje je
Agamemnon ispričao, on je i dalje bio Vorov otac.
Vor je ubrzao korak i uputio se prema Erasmusovoj vili. Bio je umoran i zabrinut. Na trgu ispred
glavne kuće,
gomila bijesnih pobunjenika jurišala je na barikade koje su na brzinu bile podignute. Najžešće
borbe su se prenijele u samo središte glavnog grada, ali su oslobođeni i bijesni robovi ovdje izgleda
ostali na straži, premda Vor nije razumio zašto. Počeo se oprezno raspitivati.
"Čekamo Iblisa Ginja", rekao je jedan čovjek rijetke brade. "Želi osobno predvoditi napad.
Erasmus je još unutra." Čovjek pljune na pločnik. "Kao i žena."
Vor se lecne. Na koju je to ženu mislio? Da nije na
Serenu?
Prije nego što je stigao upitati, roboti s krova kuće sporadično pripucaše u pokušaju da rastjeraju
gomilu. Međutim, dogodilo se suprotno. Pristiglo je još pobunjenika koji su se pridružili onima koji su
već opsjedali zgradu. Jedna skupina, odjevena u prljavu radnu odjeću, zauzela je strateške položaje i
lansirala dva primitivna projektila raznijevši puščana gnijezda na krovu.
Mali dio trga klizav od kiše bio je obilježen stupovima i plažicom i ljudi su stajali naokolo poput
čuvara... ili čudno, hodočasnika. Vor je ugledao cvijeće i raznobojne trake po trgu. To ga je
zainteresiralo i on se progurao naprijed da upita jednu skvrčenu staricu o čemu je riječ.
"To je sveto tlo", odvrati ona. "Na tome mjestu je ubijeno
dijete. Njegova majka je nasrnula na čudovište Erasmusa. Serena nam je pomogla, izmijenila i
poboljšala naše živote. Suprotstavila se misaonim strojevima i pokazala nam što sve možemo." Voru
se smučilo i on natjera staricu da mu ispriča pojedinosti. Tako je saznao kako je robot bacio dječaka u
smrt.
Serenino dijete. Ubijeno.
"Što je sa Serenomr" upitao je Vor, zgrabivši staricu. "Je li ona sigurna?"
Slegnula je svojim koščatim ramenima. "Erasmus se zabarikadirao u vili i od tada je nismo
vidjeli. Ima tome tri dana. Tko zna što se događa iza tih zidova."
Rulja je napravila prolaz kroz koji je stigao jedan grubi muškarac u crnoj tunici i s bandanom
predvodnika ekipe oko glave. Čuvalo ga je desetak teško naoružanih ljudi kao da je neki važni vođa.
Podigao je ruke dok su okolni robovi klicali i izvikivali njegovo ime. "Iblis! Iblis Ginjo!"
"Obećao sam vam da se to može postići!" povika on. "Svima sam vam to rekao!" čak i bez
mehaničkog pojačivača njegov glas je zvonko i toplo odjekivao. "Pogledajte samo što smo sve već
postigli. Sada moramo postići još jednu pobjedu. Robot Erasmus je počinio zločin koji je potaknuo
našu slavnu pobunu. On se ne može više skrivati iza svojih zidova. Kucnuo je trenutak da ga
kaznimo!"
Čovjekov strastveni glas djelovao je poput goriva
bačenog na plamen pobune. Ljudi su zagrmjeli tražeći osvetu i Vor se nije mogao suzdržati.
Uznemirio se i snažnim glasom zatražio da ga saslušaju. "Moramo spasiti majku! Moramo!"
Iblis se zagledao u njega i njih dvojica su nekoliko trenutaka netremice gledali jedan u drugoga.
Karizmatski vođa je oklijevao samo djelić sekunde, a onda je zaurlao: "Da, spasimo Serenu!"

227
 Na Iblisovu zapovijed, rulja se preobrazila u organizirano oružje, čekić koji je udario o nakovanj
zabarikadirane vile. Istrgli su ruke-oružja robotima koje su pregazili i upotrijebili ga da raznesu zidove
vile. Pucali su dok se oštećene energetske ćelije nisu ispraznile.
Muškarci su nasrnuli na glavne dveri improviziranim ovnom, uleknuvši debeo metal. Nastavili
su udarati dok dveri nisu popustile. Sa sivog neba ponovo je počela padati uljana kiša.
Naoružani kućni roboti pokušali su ojačati vrata. Vor je nagađao da je većina ovih branitelja bila
reprogramirana s drugih dužnosti i da nemaju borilačkih sposobnosti.
Ovan je ponovo udario i pukotina na teškim vratima se proširila. Strojevi su gubili.
Iako još nije bio načisto što trenutno osjeća prema strojevima, Vor nije vjerovao ni pomahnitaloj
rulji. Njima zapravo uopće nije bilo stalo do Serene, iako je ona sasvim slučajno zapalila iskru pobune.
Ako ostane ovdje,
nema sumnje da će joj se Omnius krvavo osvetiti.
Dok je stajao na kiši, Vorian Atreid je mislio samo na jedno. Zakleo se da će spasiti Serenu.
Ukrast će brod i odvesti je odavde, pobjeći će s njom sa Sinkroniziranih svjetova.
Da, vratit će je na njenu voljenu Salusu Secundus... pa makar je na taj način predao ravno u ruke
njenoj izgubljenoj ljubavi.

Moramo dovesti novu informaciju u ravnotežu i pomoću nje promijeniti svoje ponašanje. Ljudi
su ti koji preživljavaju zahvaljujući inteligenciji, kako pojedinci tako i cijela vrsta.
NAIB ISHMAEL, Naricaljka Zensunija

DRŽEĆI SE NAJSTARIJIH PORITRINSKIH ZAKONA, lord Bludd je izrekao užasnu kaznu

Belu Moulavu za njegove zločine. Većina robova bit će pomilovana, jer je Poritrinu bila potrebna
radna snaga, ali vođi ustanka nije mogao oprostiti.
Ishmael se stisnuo uz Aliida. Njih dvojica su pomagali jedan drugome i zajedno tugovali. Mladi
robovi koji su radili na mozaiku u kanjonu vraćeni su u Stardu i zatvoreni na mjestu s kojeg će morati
gledati pogubljenje. Niko Bludd ih je zbog nanijetih oštećenja na muralu kaznio produženim
smjenama. Ali nastavit će s radom tek poslije kažnjavanja Bela Moulava. Svi robovi morali su da budu
nazočni.
Dječaci su se šćućurili. Bili su gladni i umorni, odjeća im je bila prljava, a tijela su im smrdjela,
jer se već danima nisu kupali. Nadzornici su režali na njih: "Ako se ponašate poput pasa, onda će se
prema vama i odnositi kao prema psima. Kad se počnete ponašati kao ljudska bića, možda
ćemo razmisliti."
Draguni stražari su vukli Bela Moulava vezanog lancima preko glavnog trga Starde prema
visokoj platformi koja je bila podignuta samo za ovu prigodu. Okupljeni su zašutjeli. Moulavu su
obrijali i bradu i kosu. Koža ispod njih bila je blijeda. Ali zato su njegove oči sijevale nepokolebljivim
besom i samouvjerenošću, kao da je i dalje odbijao priznati slom svoje pobune.
Stražari u zlatnim oklopima čvrsto su ga držali dok su kidali odjeću s vođe Zenšijita, ostavivši
Moulava potpuno golog s namjerom da ga posrame. Robovi su gunđali, a njihov vođa je i dalje bio
odlučan i hrabar. Svi su bili začuđeni da uopće nije pokazivao strah.
Trgom je odjeknuo glas lorda Bludda. "Bel Moulav, počinio si teške zločine protiv svih građana
Poritrina. Moje je pravo da kaznim svakog muškarca, ženu i dijete koji su sudjelovali u ovom ustanku,
ali ja sam milosrdan. Samo ćeš ti platiti za svoje prijestupe."
Okupljeni tiho zastenjaše. Aliid udari šakom o dlan. Bel Moulav ništa ne reče, ali je zato izraz
njegovog lica bio vrlo rječit.
Niko Bludd je pokušao zvučati dobronamjerno. "Ako iz ovoga izvučete neke pouke, možda ćete
na kraju ipak ponovo osigurati sebi pravo na normalan život robova, kako biste otplatili svoj dug
čovječanstvu."
Robovi zaurlaše. Draguni stražari krenuše na njih,
udarajući svojim štapovima oštrih rubova po tlu. Ishmael je
osjetio da su robovi unatoč lošem raspoloženju ipak za sada bili poraženi. Njihov vođa je bio
javno ponižen i oni su to vidjeli, bačen je u lance i skinut do gola. Bludd reče: "Stari zakoni su surovi,
netko će čak reći barbarski. Ali budući da ste se i vi ponašali necivilizirano i barbarski, i moj će
odgovor biti takav."
Ben Moulav nije dobio priliku reći nešto u svoju obranu. Draguni stražari su mu izbili zube
čekićem, a zatim su mu nabili u usta dugačka metalna kliješta. Moulav se otimao,
ali nije djelovao prestrašeno. Kirurškom preciznošću su mu odsjekli jezik i bacili taj krvavi
ljigavi komad mesa među okupljene.

228
 Zatim su mu sjekirama s dijamantnim oštricama odsjekli šake i također ih bacili među gomilu
koja je ustuknula. Kapljice krvi iz batrljaka Bela Moulava obojile su zrak poput grimizne kiše.
Usijanim željezom draguni stražari su mu spalili oči. Tek je na samom kraju bolno zaječao, premda je
i tada smogao snage da se nekako suzdrži.
Oslijepljeni vođa ustanka nije mogao vidjeti što su njegovi mučitelji u zlatnim oklopima
naumili. Shvatio je tek kada su mu namakli omču na vrat i objesili ga. Zakoprcao se kad ga je omča
koja mu je stezala vrat počela polako gušiti i lomiti vrat. Unatoč svih užasnih ozljeda koje su mu
stražari nanijeli, on je izgleda bio spreman nastaviti borbu protiv njih samo da su mu dali makar kakvu
prigodu.
Ishmael je povraćao. Aliid je škrgutao zubima kao da
potiskuje tisuću povika u grlu.
Norma Cenva je poslije pogubljenja osjetila hladnoću u trbuhu. Jedva da je koju riječ izustila
stojeći pokraj Tia Holtzmana.
"Sam je kriv za ono što mu se dogodilo, nije li tako?" primijetio je Mudrac. "Nikada se nismo
loše odnosili prema našim robovima. Zašto nam je Bel Moulav morao to učiniti, zašto je sabotirao naš
rat protiv misaonih strojeva? Možda ćemo se sada moći vratiti poslu. Pretpostavljam da će se robovi
smiriti."
Norma je samo odmahnula glavom. "Ovo nije bilo mudro." Iz daljine je gledala kako se tijelo
koje se još trzalo ljulja na ispruženom kraku vješala. "Lord Bludd je samo uspio od njega napraviti
mučenika. Bojim se da ovo nije kraj."

Strojevi imaju nešto što je ljudskim bićima oduvijek nedostajalo: beskrajno strpljenje i
dugovječnost koja ga podržava.
Zapis iz korinškog Omniusa

IAKO JE ERASMUS poslao svoje posljednje operativne robote stražare da brane vilu, dobro je
znao da time samo dobiva na vremenu. Bijes i nasilje robova koji su se digli na ustanak su ga zapanjili
i prerasli sve njegove projekcije.
Ljudska bića imaju neograničenu sposobnost da iznenađuju najracionalniji um.
Robove iz prljavih glavnih spremišta oslobodila su njihova hrethgir braća i oni su sada preplavili
redove bijesnih pobunjenika. Pobuna se proširila na čitav glavni grad, kao i na druge urbane
komplekse širom Zemlje. Njegova vila bila je pod opsadom i nema sumnje da će ubrzo pasti.
Eksperimenti ponekad daju neočekivane rezultate. Navukavši na lice najstrašniji izraz, smišljen
da izazove
noćne more kod ljudskih bića, Erasmus je stajao na
visokom balkonu s kojega je bacio dijete. Izraz na
njegovom licu od tekućeg metala nije bio ništa manje
strašan od gargojla na trgu dok je svojim mehaničkim umom prikupljao sve raspoložive podatke
koja je zatim prerađivao. Je li pogriješio što je ubio dječaka? Tko bi pomislio da će jedna tako
beznačajna smrt izazvati sve ovo?
Pogrešno sam procijenio način na koji će reagirati. Gomila okupljena na trgu ga je psovala i
gađala iz
malog oružja koje mu nije moglo ništa. Više ga je brinulo to
što su nasrtali na teška metalna vrata ovnom i što ih roboti stražari neće još dugo moći
sprečavati da uđu. Ako pobunjenici uđu u vilu, sasvim sigurno će uništiti Erasmusa, kao što su ubili i
Titana Ajaxa i smoždili brojne robote i
neo-cymehe. Erasmus će biti njihov glavni cilj.
Usred te pomame, jedan krupan karizmatski čovjek poticao je pobunjenike. Vođa je mahao
rukama, strastveno je govorio i izgleda da je hipnotički djelovao na rulju. Počeo je vikati na Erasmusa,
izazvavši metež među okupljenima.
Kada je zastao razvrstati nove podatke, robot je prepoznao vođu pobunjenika: bio je to jedan od
subjekata koje je odabrao za svoj eksperiment odanosti. Iblis Ginjo. Obavio je novu procjenu i
povezao neke stvari u svom umu.
Iblis je bio predvodnik ekipe, prema njemu su dobro odnosili i dobio je brojne nagrade. Jednom
riječju zadovoljan povjerenik. Ipak je sve to odbacio radi pobune, možda je čak i bio njen začetnik.
Pomoću nekoliko neodređenih, eksperimentalnih pisama, Erasmus je
nekako uspio potaknuti ovog predvodnika robova na akciju. Ali nije očekivao ovakav
monumentalan i neshvatljiv odgovor.

229
 Bilo kako bilo, Erasmus je dokazao da je u pravu. Pokraj njega je na balkonu lebdjelo jedno
stražar oko sveuma. Robot nije ni pokušao sakriti svoje zadovoljstvo. "Omniuse, ispalo je upravo
onako kako sam predvidio — čak će se i najodaniji povjerenici na kraju okrenuti protiv tebe."
"Znači da si dobio okladu", reče Omnius. "Baš šteta." Glavne dveri ispred vile popustile su pod
udarcima
ovna. Iblis je dao znak svojim fanatičnim sljedbenicima i
rulja je jednostavno pregazila njegove preostale kućne robote poput plimnog vala.
Kucnuo je trenutak da Erasmus ode odavde. Svjestan vrijednosti svojih nezavisnih misli i
pretpostavki, robot nije želio biti uništen. On je predstavljao
individualnost, bio je ponosan na ono što je postigao i čak je mislio da možda ima dušu. Želio je
nastaviti svoj rad i u njega unijeti pouke koje je naučio za vrijeme ove nevjerojatne pobune.
Ali da bi sve to mogao učiniti, morao je pobjeći.
Rulja je iz trenutka u trenutak bila sve glasnija. Čuo je kako uništavaju njegov divni dom. Imao
je tek toliko vremena da se spusti brzim, oklopljenim dizalom nekoliko razina do sustava tunela koji
su vodili do brda nad morem.
Zastao je kad je shvatio da nije poveo Serenu Butler, ali je onda zaključio da je ionako već
predugo zadržao tu ženku. Nakon što joj je ubio dijete, postala je potpuno beskorisna, nije ga htjela
više opskrbljivati ni jednim podatkom za obradu.
Smrt djeteta ju je pretvorila u divlju životinju koja više nije marila za vlastiti život. Stalno ga je
napadala usprkos njegovim velikodušnim ponudama. Iako je na kraju bio u iskušenju da je ubije,
Erasmus nije mogao sebe natjerati
da to i učini. Vrlo zanimljivo. Zato je odlučio da je drogira do otupjelosti. Serena se sada
nalazila u jednom od njegovih laboratorija i bila je gotovo katatonična, jer Erasmus nije znao kako
drukčije suzbiti njena nastojanja da ga napadne svaki put čim bi došla k sebi. Više nije imao vremena
da je spasi.
U skrivenoj pećini visoko iznad bijelih kresta valova, Erasmus se ukrcao u leteću kapsulu. U
pratnji jednog Omniusovog stražar-oka, vinuo se u ranu večer i odletio nad more. Malo kasnije se
vratio da napravi nekoliko krugova iznad grada u plamenu.
"Postupio si budalasto, Erasmuse" oglasio se Omnius iz ekrana kapsule. "Trebao si pričekati da
se bitka preokrene u korist mojih misaonih strojeva. To se na kraju mora dogoditi."
"Možda i da, Omniuse, ali obavio sam procjenu rizika. Radije ću se vratiti na Corrin i tamo
nastaviti svoje eksperimente. S tvojim dopuštenjem, razumije se."
"Izazvat ćeš samo još veće nevolje", primijeti Omnius. Kapsula je stigla do jedne od pomoćnih
svemirskih luka koja je još bila pod nadzorom misaonih strojeva. "Ali sada nam je više nego ikad prije
važnije da razumijemo svog neprijatelja."
Erasmus je pregledao bazu podataka tražeći neki mali, raspoloživi brod koji bi ga mogao odvesti
do udaljenog Corrina. Zahvaljujući svome trudu, već je naučio jednu
važnu lekciju: Ljudska bića bila su predvidiva samo u jednome - u samoj svojoj nepredvidivosti.

Život je gozba neočekivanih užitaka. Ponekad vam se okus sviđa, nekad ne.
IBLIS GINJO, Opcije za potpuno oslobođenje

ROBOVI SU PROVALILI U vilu zlog robota, uništavajući od sreće sve na svom putu. I na
Iblisa je prešlo njihovo oduševljenje. Poveo je malu skupinu u brzi obilazak
labirinta prostorija i hodnika. Slijedili su ga poput neke vrste radne ekipe, premda im se ovaj
posao mnogo više sviđao.
"Za Serenu!" uzvikne on, znajući da su to riječi koje pobunjenici žele čuti. Svi do jednog
prihvatiše poklič.
U dubini duše nadao se da će pronaći nemilosrdnog Erasmusa, koji je ubio bespomoćno dijete
napravivši od toga čitavu predstavu. Također je želio pronađe i hrabru majku koja se suprotstavila
misaonim strojevima. Ako mu uspije osloboditi Serenu Butler, Iblis će od nje napraviti maskotu
velikog pokreta protiv Omniusa. Možda je još negdje u ovoj velikoj kući ako nije mrtva...
Dok su pobunjenici nadirali u glavnu zgradu, Vorian Atreid se probijao između njih primajući
udarce sa svih strana. Pobunjenici su skidali predivne tapiserije i rušili skupocjene kipove. Vor je trčao
s njima.
"Serena!" Njegov povik se izgubio u urlanju. Dok su ostali pljačkali bogatstva koja je Erasmus
skupljao, Vor je pohitao pravo prema njenim voljenim staklenicima. "Serena! Serena!"

230
 Preskakao je metalna tijela oštećenih kućnih robova razbacana po hodnicima. Nezvani gosti koji
su ga pretekli razvaljivali su udarcima teška vrata kućnih ormarića s opremom, grabeći alate koje će
im moći poslužiti kao oružje. Vor se progurao između njih i zgrabio jedan dugački nož za sebe — koji
je mogao učinkovitije upotrijebiti protiv ljudskih bića nego protiv strojeva - a zatim je odjurio natrag u
hodnik i nastavio trčati sve dok nije stigao do zaključanih laboratorija. Strepio je da đavolski robot nije
obavio svoju posljednju, izopačenu vivisekciju upravo na njoj...
Ostavio je rulju da se širi po imanju. Vor se nastavio probijati pokraj napuštenih stražarskih
postaja do ograđenog prostora u kojem su bili držani subjekti za testiranje. Oslobođene žrtve upalih
obraza i divljih pogleda posrćući su nahrupile u hodnike.
Vor je stigao do nekoliko zaključanih ćelija za karantenu. Pokušao je otvoriti teška vrata, ali bez
uspjeha. Kroz male, okrugle prozore vidio je ljude unutra. Neki su priljubili lica uz plaz dok su ostali
ležali na hladnom kamenom podu. Nije ugledao Serenu među njima.
Ispod isključenog Omniusovog oka pronašao je mehanizam za otvaranje ćelija. Dok su očajni
zatočenici izlazili nesigurnim koracima, Vor se progurao među njih,
dozivajući Serenu. Zatvorenici su se hvatali za Vora zbunjeno trepćući na jakoj svjetlosti. Nije
imao vremena za njih. Nastavio je potragu.
U stražnjem dijelu tog ograđenog prostora, u sterilnom području u kojoj se nalazila prijeteća
kirurška oprema, konačno je uspio pronaći Serenu koja je mlitavo ležala na podu od plazbetona
zatvorenih očiju kao da se malo prije probudila iz drogiranog sna i dopuzala dotle. Njena bijelo- zlatna
haljina bila je prljava i poderana i imala je modrice po licu i rukama. Ležala je kao mrtva — ili kao
netko tko želi umrijeti.
"Serena?" Dodirnuo joj je obraz. "Serena, to sam ja, Vorian Atreid."
Ošamućeno je otvorila oči i blijedo ga pogledala. Primijetio je da joj pogled nije usredotočen i
pretpostavio je da pliva dubokim, neobilježenim vodama droga za
smirenje. Erasmus ju je sigurno pokušao imati pod nadzorom. Konačno je prošaputala: "Nisam
očekivala da ću te ikada više vidjeti."
Pomogao je Sereni da ustane. Morao ju je pridržavati, jer se ljuljala na nesigurnim nogama.
Hodala je kao mjesečarka. U stražnjem vrtu su prevrnute fontane bile poprskane krvlju, ali je Vor
uspio pronaći jednu malu koja je još bila čitava i okružena gustom paprati. Zahvatio je šakama hladnu,
čistu vodu koju je ona pohlepno počela piti, trudeći se da otjera maglu izazvanu drogama. Zatim je
pokvasio komad otkinute tkanine i očistio joj lice i ruke.
Imao je dojam da je njena jedina želja da se skljoka na pod i ponovo izgubi svijest, premda se
svim silama borila protiv toga, ljutito se uhvativši za zid i uspravivši. "Što ti radiš ovdje?"
"Došao sam po tebe, namjeravam te vratiti na Salusu
Secundus."
Njene predivne oči, staklaste od bola i zamućene Erasmusovim pogubnim drogama, oživješe.
"Zar ti to možeš?"
On klimne, pokušavši joj uliti snagu svojim samopouzdanjem, iako se pitao kako da sada
pronađe Putnicu Snova. "Moramo požuriti ako želimo iskoristiti priliku."
Serena živne, kao da joj je ulio snagu i nadu. "Salusa... moj Xavier...
Namrštio se kada je čuo to ime, ali se odmah potom usredotočio na izazov koji je bio pred njim.
"Moramo izaći odavde. Ulice su opasne, naročito za nas."
Pošto je sada imala cilj, Serena je snagom volje uspjela iscijediti preostalu snagu iz sebe. Kad se
okrenuo da je izvede s ovog mjesta za koje su je vezivala užasna
sjećanja, naletjeli su na Iblisa Ginja. Predvodnik je stajao na vratima crven i nasmijan. "Tu li ste!
Blagoslovljena ženo, narod je zbacio okove u želji da osveti tvoje ubijeno dijete."
Vor ju je zaštitnički držao za ruku. Smrknuo se. "Moram je odvesti odavde." Nije bio navikao da
bilo tko, pa čak ni
neki drugi povjerenik, dovodi u pitanje njegove riječi, a vođa te rulje se nije pomicao s vrata.
Čudno, Iblis je izgleda više vjerovao svom umijeću uvjeravanja nego bilo kakvom oružju. "Ova
žena je od velike važnosti za nastavak revolucije. Sjetite se samo kolika bol joj je nanijeta. Vi i ja
nismo neprijatelji. Moramo se udružiti da zbacimo..."
Dok je Iblisov glas odzvanjao kao da drži govor, Vor potegne dugački nož koji je uzeo i
prijeteći njime zamahne. "Nekada sam možda i bio vaš neprijatelj, ali više nisam. Ja sam Vorian
Atreid."
Iblis ga nesigurno pogleda. "Atreid? Agamemnonov sin?"
Vorian se namrštio, ali mu nož u ruci nije zadrhtao. "Taj teret moram nositi. Da bih se iskupio,
pobrinut ću se da Serena bude sigurna. Omnius će uskoro dovesti pojačanja, makar ga morao dovući i

231
s ostalih Sinkroniziranih svjetova. Nemojte nipošto dopustiti da vas nekoliko dana vrtoglavog uspjeha
zaslijepi, misaoni strojevi mogu učiniti još mnogo toga. Vaša pobuna ovdje je osuđena na propast."
Iblis mu je rječito objasnio što je smislio. Rekao je da želi da Serena potakne pobunu koja se
širila i čiji je krajnji cilj bio uništenje zemaljskog Omniusa. "Vi možete mnogo doprinijeti našem
pokretu. Serena Butler i sjećanje na
njeno ubijeno dijete potaknut će ostale. Pomislite samo što biste sve mogli postići!"
U svakom drugom trenutku, Serena bi vjerojatno osjetila
potrebu postupiti tako i žrtvovati se za dobrobit velikog broja napaćenih ljudi. To joj je bilo u
krvi, to je bila srž njene ličnosti. Međutim, ubojstvo nedužnog Maniona ugasilo je plamen pravde i
strast u njoj. Kad je ostala bez svoga djeteta, kao da je ostala i bez dijela svoga srca.
"Borite se za pravednu stvar, Iblise", reče Serena, "ali ja sam iscijeđena. Malaksala sam od svih
užasa koje sam preživjela. Vorian me vraća na Salusu. Moram se vidjeti s ocem... i reći Xavieru što se
dogodilo s njegovim sinom."
Iblis je prikovao pogled za njen kao da su povezani kakvom elektronskim zrakom. Nije smio
napraviti pogrešan korak, ako je mislio da mu ona bude od ikakve koristi. Razmišljao je velikom
brzinom, tražeći izlaz. Mjesecima je stvarao tajnu organizaciju pobunjenika, ali je sada imao dojam da
neće uspjeti iskoristiti njen potencijal bez ove izuzetne mlade žene i svega onoga što je ona
predstavljala. Neće uspjeti ostvariti potreban religijski zanos.
Iblisove tamne oči su sijevale, procjenjujući izmijenjenu situaciju. "Na svijet Lige, kažeš? Kako
ćeš uopće otići sa Zemlje, Atreidu ?"
"Mislim da postoji način - mojim brodom, Putnicom
Snova. Ali ne smijem odlagati polazak."
Iblis se odlučio u trenutku. Znao je da ova borba može nastaviti rasti, da će se možda proširiti na
cijelu Zemlju i čak izvan nje. Ali možda će biti najbolje da je vodi s nekog drugog mjesta. Možda bi je
mogao pronositi s jednoga
svijeta na drugi. "Onda ćemo poći zajedno. Razgovarat ću s Ligom i uvjerit ću plemiće da
pošalju ovamo pojačanje. Oni moraju podržati našu borbu!"
Iz okolnih prostorija čuli su razaranje, lomljavu plaža, divljačke povike. "Mogu vas sigurno
provesti kroz redove mojih sljedbenika. Neće nas dirati." Iblis je govorio
razumno i zvučao je krajnje sigurno. "Odavde nećete uspjeti otići ako vam ja ne pomognem."
Vor se zagledao u njega svojim prodornim sivim očima, žarko žudeći odvesti Serenu odavde i
ne želeći da ima bilo što s ovim smutljivcem. Oslanjala se o njegovu ruku, ali je osjećao da joj se
snaga već vratila. "Molim vas, samo nas pustite. Želim otići sa Zemlje i što dalje od ovog košmara."
Prvo dvojica, a za njima još trojica Iblisovih ljudi pojavila se iz pravca hodnika. Pogledaše ga
kao da čekaju naredbu. Vođa pobunjenika morao je ostaviti nekoga tko
će nastaviti poticati plamen na Zemlji dok on bude pokušavao pridobiti ostatak slobodnog
čovječanstva. Nekoga kome je vjerovao.
Sjetio se krupnog pomoćnika Ekloa i kogitorove mreže kontakata i obavještenja. "Odmah mi
dovedite Aquima."
Dok je stajao na trgu ispred uništene vile pred Iblisom i razmišljao o njegovom zahtjevu, Aquim
se našao razapet između svog genetskog nasljeđa, ipak je on bio ljudsko biće, i zakletve dane
kogitorima.
"Nisi više neutralan", reče Iblis. "A nije ni Eklo. Morate
nam pomagati do kraja. Potreban mi je netko kome
vjerujem i tko će nastaviti potpirivati pobunu ovdje, dok ja odem do Lige po pomoć."
Aquim je bio nadjačan. "To bi moglo potrajati mjesecima."
"Potrajat će onoliko koliko brodu bude potrebno da nas odnese tamo." Srdačno je pljesnuo
krupnog redovnika po oba ramena. "Prijatelju, jednom si mi rekao da si
predvodio vod ljudi protiv strojeva i da si imao uspjeha u tome. Sjeti se što mi je rekao tvoj
kogitor: Ništa nije nemoguće."
Redovnik je zašutio, prikupljajući hrabrost. "Nije isto predvoditi vod i predvoditi tisuće ljudi."
"U danima prije nego što si se navukao na semutu, ne bi pravio razliku između toga."
"Semuta ne otupljuje moju oštricu. Ona je čini samo još britkijom!"
Iblis se osmjehnuo. "Znam izabrati ljude i svjestan sam tvojih sposobnosti. Mogao bih se
odlučim za nekog
drugog, ali nikome ne vjerujem onoliko koliko vjerujem tebi. Osim što si stekao neko iskustvo u
bitkama, stekao si i veliku mudrost druživši se s kogitorom. Ti si pravi čovjek za taj posao, Aquime."
Krupni čovjek polako klimnu prihvaćajući. "Da, Eklo bi želio da to učinim."
Prije odlaska, Iblis je poveo Serenu do mjesta na koje

232
 je sakrio i zaštitio tijelo njenog sina. Uspio je odnijeti tijelo malog Maniona u jednu od
Erasmusovih vanjskih zgrada kada se pobuna već raširila.
Serena je podsjećala na kip ljute boginje, hladne i snažne, dok je pružala ruku da dodirne
prozirni polimerski prekrivač koji je štitio to uvošteno i anđeosko lice. Čvrsta opna je progutala dijete
— isto kao što će posljedice ubojstva ovog bespomoćnog i nevinog djeteta progutati misaoni strojevi.
"Ti... ti si ga sačuvao?"
"To je hermetička vreća koja se koristi za konzerviranje robova koji umru na poslu." Iblis ju je
preklinjao da shvati zašto je to učinio. "Svi moraju saznati što se ovdje dogodilo, Serena. Sjećat će se
tvog sina i svega što je on predstavljao. Trebali bismo mu podići veličanstveni spomenik i da njegovo
tijelo čuvamo u kovčegu od plaža kako bi ga cijelo slobodno čovječanstvo moglo vidjeti." Pogledao je
Voriana Atreida. "Ne smijemo nikad podcijeniti snagu simbola."
"Svetište? Da ne juriš pred rudo, Iblise?" upita Vor, teškom mukom potiskujući nestrpljenje.
"Ustanak još nije dovršen."
Serena je podigla tijelo; bio je vrlo lagan. "Ako se vraćamo na Salusu Secundus, moram ga
ponijeti sa sobom. Njegov otac... zaslužuje da ga bar jednom vidi."
Iblis je progovorio prije nego što se Vor stigao
usprotiviti. "Svi ga moraju vidjeti! Mogao bi nam pomoći da pridobijemo Ligu. Moraš ih
uvjeriti da ponude pomoć robovima na Zemlji, prije negoli bude prekasno. Ako nam
to ne pođe za rukom, bit će mnogo više žrtava."
Vidjevši koliko je to važno Sereni, Vor samo ispravi ramena i ništa ne reče. "Ako odmah ne
pođemo, bitće prekasno za bilo što."
Serena se ispravila držeći u naručju Manionovo sačuvano tijelo. "Spremna sam. Pođimo pronaći
Putnicu Snova."

Postoji beskrajno mnogo raznovrsnih odnosa između strojeva i biologika.

Zapis u Omniusovoj banci podataka

VOR, SERENA I IBLIS koji im se nametnuo pronađoše i zauzeše putnički šatl na sletištu
Erasmusovog imanja. Nisu ponijeli ni zalihe niti bilo što drugo sa sobom, osim sačuvanog tijela malog
Maniona. Dok su pobunjeni robovi i dalje pljačkali vilu, Vor i njegovi suputnici odletješe iz tog
meteža. Nisu vidjeli ni jednog robota stražara ili neo- cymeha. Kao ni Titana. Svi su se posakrivali.
Mala letjelica je bez problema nadlijetala kopno, držeći se oboda grada i izbjegavajući najveće
nemire. U doba Starog Carstva, ova padina brda bila je ekskluzivni kraj s terasastim domovima i
vrtovima. Rezidencije su bile napuštene poslije osvajanja misaonih strojeva i vidno su propale. Ostali
su samo trajni kamen i okviri od trajnih legura.
Agamemnon je u svojim memoarima osudio način života ljudi u Starome Carstvu, ali Vorian je
sada svaku njegovo riječ dovodio u pitanje. Preplavila ga je tuga i ponovo se postidio. Zahvaljujući
Sereni, po prvi put je počeo primjećivati neke stvari i po prvi put su ga počele
moriti teške misli. Kao da se neki novi svemir otvorio pred
njim, dok je stari polako ostavljao za sobom.
Kako su strojevi uspjeli toliko toga sakriti od njega? Ili se možda Vor trudio da ne vidi
očigledno? Na Putnici Snova su mu od početka stajali na raspolaganju bogati povijesni zapisi, ali se on
nikada nije potrudio zaviriti u njih. Prihvatio je sve što je dolazilo od njegovog oca zdravo za gotovo.
Kada je ispričao Sereni što je otkrio, gorak osmijeh izvio joj je usne. "Možda za tebe još ima
nade, Voriane Atreide. Morat ćeš još mnogo toga nadoknaditi.— kao ljudsko biće."
Pred njima se ukazaše bijele zgrade svemirske luke, vojni bunkeri strojeva, senzori, teško
naoružanje. Vor je emitirao poznatu pristupnu šifru koju je uvijek koristio na Putnici Snova i roboti
stražari propustiše malu, brzu letjelicu.
Vor je, što je brže mogao, doveo šatl u suhi dok hangara i isključio sve sustave. Točno ispred
njih, među teretnim pristaništima, mostovima i cisternama, bili su usidreni razni brodovi. Ekipe
strojeva motale su se oko letjelica za duga putovanja, pripremajući ih za polazak.
Srebrno-crni Putnica Snova nalazio se među njima, kao što se Vor i nadao.
"Požurite", reče on, uhvativši Serenu za ruku. Iblis je trčao odmah iza njih, držeći u ruci veliki
pištolj kojeg je
ponio, iako ih njime ne bi mogao zaštititi ako bi se roboti
vojnici odlučili da ih napadnu.
Vor je unio pristupnu šifru i ušao u Putnicu Snova. "Pričekajte me ovdje. Ako ovo uspije, brzo
se vraćam." Morao se sam pobrinuti za Seurata.

233
 Kada je ušao unutra, Vor je čuo dronove koji su instalirali pomoćnu ćeliju za gorivo. Našavši se
u blizini zapovjednog mosta, nije se više trudio prikriti svoje korake. Seurat bi ga ionako otkrio.
"Jesi li to ti oštetio brod, stari Metalume?" upitao je Vor. "Nisi mogao poletjeti bez mene?"
"Pobunjenici su pucali na moju letjelicu dok sam isporučivao borbene robote za taktičko
prestrojavanje. Jedan od motora je pretrpio minimalnu štetu. I trup nam je samo izgreben."
Robot kapetan je pomaknuo svoje gipko, vlaknasto tijelo podešavajući parametre otvorenih
sustava. Njegova optička vlakna usredotočila su se na završne radove ispod palube.
Konačno je rekao: "Dobro bi mi došla tvoja pomoć, Voriane Atreide. Izgleda da se jedan od
dronova pokvario. Svi ispravni obavljaju hitne popravke na borbenim robotima."
Vor je znao da mora djelovati brzo. "Dopusti mi da pogledam."
"Vidim da si promijenio garderobu", reče Seurat. "Zar
je Omniusova odora koju si imao na sebi izašla je iz mode kod pobunjenih robova koji jure
ulicama?"
Vor se i pokraj napetosti koju je osjećao, zahihotao. "Ljudska bića se bolje razumiju u modu od
strojeva." Prišao je svom mehaničkom prijatelju i prikovao pogled za mali prilazni priključak na
zaštićenoj ploči na robotovom tijelu. Iako je bila prekrivena tekućim metalom i zaštićena
isprepletenim vlaknima, Vor je znao da lako može izazvati smetnje u robotovom pogonskom bloku i
kratki spoj u pretvaraču energije i na taj način učinkovito ošamuti robota kapetana.
Počeo je kopati po džepu kao da nešto traži, a. onda je izvadio nekakav alat. "Postavit ću
dijagnozu tom dronu za održavanje." Tobože je nespretno nešto petljao i tražio, a onda se nagnuo i
jednim hitrim pokretom naviše, uglavio alat u pristupni priključak na boku Seuratovog tijela. Puls iz
sonde raznio je robotov energetski blok.
Mehanički kapetan se trgnuo i potpuno stao. Iako je znao da Seurat može vrlo lako biti
popravljen, Vor je osjetio krivnju i bol. "Oprosti zbog ovoga, stari Metalume." Čuo je neku buku iza
sebe i okrenuo se. Ugledao je Iblisa i Serenu koji su upravo stupali na most. "Rekao sam vam da me
tamo čekate."
Iblis krene naprijed. Očigledno je vratio samopouzdanje i opet se ponašao kao zapovjednik.
"Završi posao. Uništi misaoni stroj." Prišao je nepokretnom kapetanu, podigavši
teški alat.
"Ne." Vor se ljutito ispriječio između predvodnika i robota nagnutog naprijed. "Rekao sam ne.
Ne Seurata. Ako želite da nas izvedem odavde, pomognite mi da ga izbacim iz broda. Nikome više
neće praviti nikakve probleme."
"Prestanite obojica gubiti vrijeme", reče Serena.
Iblis je nevoljko pomogao Voru da odvuče robota do sporednog otvora koji je gledao na prazan
dok pokraj palete za raspodjelu goriva. Ostavili su kapetana samog među otpadom i opremom.
Vor je trenutak ostao zagledan u vlastiti odraz u poznatom glatkom licu, prisjećajući se
pojedinih glupih viceva koje mu je njegov prijatelj ispričao i domišljatih vojnih igara koje su zajedno
igrali. Seurat ga nikada ni na koji način nije ozlijedio.
Međutim, ponovo rođeni Vorian Atreid, radije će boraviti sa Serenom Butler među slobodnim
ljudima, bez obzira na to što će sve morati ostaviti za sobom.
"Jednoga dana ću se vratiti", prošaptao je, "premda ne mogu znati pod kakvim uvjetima, stari
Metalume."
Dok je Vor upravljao brodom za ažuriranje, Iblis je gledao kroz okrugli prozor planet koja se
sve više udaljavala i smanjivala. Razmišljao je o pobuni koja se proširila na čitav svijet, nadajući se da
će se Aquim dobro snaći u novoj ulozi i da će pobuna uspjeti. Možda će
redovnik uz pomoć mudrog kogitora Ekla uspjeti unijeti red
u ovo ludilo i uspješno se suprotstaviti Omniusu.
Međutim, Iblis je sumnjao u to. Strojevi su bili prejaki, a Sinkroniziranih svjetova bilo je tako
mnogo. I pokraj svog truda koji je uložio, pretpostavljao je da će početni ustanak biti osuđen na
propast, ako ne uspije nagovoriti Ligu Plemića da im odmah krene u pomoć.

Ljudska bića su bila nerazumna /(ada su sama sebi napravila suparnike čija je inteligencija ravna
njihovoj. Ali ona jednostavno nisu mogla postupiti drukčije.
BARBAROSSA, Anatomija jedne pobune

PLAMEN SE DIZAO iz veličanstvenih praznih zgrada - to je bila javna uvreda za zlatno doba
Titana. Ljudski ološ je pomahnitao kada se dokopao nazovi slobode i jurio je vrišteći ulicama,
bacajući kamenje i eksploziv ručne izrade.

234
 Agamemnon se pušio zbog nezamislivih oštećenja koja su pobunjenici već nanijeli spomenicima
i veličanstvenim trgovima. Pobunjenici su čak ubili i Ajaxa, premda je nemilosrdni Titan
najvjerojatnije sam za to bio kriv. Za
Titane je to ipak bio ozbiljan gubitak, kao što je bio i gubitak Barbarosse.
Crvi! Ti barbari nisu razumjeli ni slobodu ni slobodnu volju; oni ne shvaćaju što je to
civilizacija niti se znaju suzdržati i zato zaslužuju da budu samo robovi i ništa više. Čak i to je možda
previše za njih.
General cymeh stupao je ulicama u svom ogromnom borbenom tijelu. Razbacivao je ljudska
bića lijevo i desno, bacao ih u zrak, razmazivao po zidovima. Najhrabriji su ga gađali oštrim
predmetima, koji su se odbijali o njegovo
oklopljeno tijelo.
Agamemnon se probijao prema obližnjoj svemirskoj luci u nadi da će u sveopćem kaosu naći
sina. Ako su ti divlji pobunjenici ozlijedili Voriana, najboljeg od trinaestorice generalovih sinova do
sada, napravit će pravi pomor. Provjerio je zapise i saznao da je Putnica Snova bio u
doku, da su upotrijebljeni pristupni Vorianovi kodovi, ali izvještaji su bili krajnje zbrkani.
Titan nikako nije mogao shvatiti razmjere požara svuda oko sebe. Već stoljećima se nitko nije
suprotstavio strojevima. Kako je moguće da su poslušna ljudska bjća odjednojm pobješnjela?.Nije
važno.
Prepustit će Omniusu i njegovim robotima stražarima da se pobrinu za neugodnosti.
Za sada je Agamemnon imao u planu samo pronaći sina. Imao je i on svoje prioritete. Nadao se
da Vor nije napravio neku glupost.
Dok je cymeh hitao kroz svemirsku luku, vidio je tri teretna broda u plamenu. Saboteri su im
raznijeli pogonske ćelije i pogonske jedinice. Oprema za suzbijanje požara pokušavala je ugušiti vatru
prije nego što bude pričinjena
još veća šteta.
Bijesni Titan je stupao preko rastopljenog asfalta u potrazi za suhim dokom u kome se nalazio
popravljeni Putnica Snova. Zbunio se kada tamo nije našao brod za ažuriranje. Rešetka za polijetanje
još je bila usijana od
ispušnih plamenova. Pomoću toplinskih senzora mislitroda
vidio je rasplinuti trag kojim je letjelica prošla kroz atmosferu.
Još se više iznervirao i iznenadio kada je pronašao isključenog Seurata na doku izvan dosega
potisnih mlaznica. Robot je nepokretno ležao na leđima. Sličio je na kip od metalnih polimera i
neurelektričnih krugova. Pobunjenici su napali Seurata, isključili ga... ali ga nisu uništili.
Nestrpljivi Agamemnon, zabrinut za sina, popravio je robotove sustave pomoću svojih ruku za
brza podešavanja. Kada se Seurat probudio, skenirao je svemirsku luku svojim mnogobrojnim
optičkim vlaknima, pokušavši se orijentirati.
"Gdje je Putnica Snova?" upitao je Agamemnon. "Gdje je moj sin? Je li živ?"
"Tvoj sin me je iznenadio na svoj tipičan, nepromišljeni način. Isključio me je." Seurat je
skenirao zonu za lansiranje i odmah izvukao zaključke. "Bit će da je Vorian preuzeo brod. On zna
njime upravljati."
"Zar je moj sin kukavica?"
"Nije, Agamemnone. Vjerujem da se pridružio pobunjenicima i da je pobjegao s ostalim
ljudskim bićima." Primijetio je da se cymeh trese, bijesan zbog ove izdaje. "Ova šala mi je baš bila
loša", dodao je Seurat.
Agamemnon se ljutito okrenuo oko svoje osi i odjurio. U
obližnjem doku je ležao prazan ratni brod pun oružja;
odlično će mu poslužiti za potjeru. Divlja ljudska bića su već jurila prema toj letjelici želeći je
osvojiti — kao da je bilo tko od tih neznalica hrethgira znao upravljati jednim tako sofisticiranim
strojem.
Cymeh je podigao svoje ruke topove i pripucao iz integralnih bacača plamena, zapalivši
kriminalce i pretvorivši njihova tijela u treperave svijeće. Nekoliko trenutaka zatim prošao je pokraj
pocrnjelih leševa i povezao se s automatiziranim brodom. Čim je Agamemnon emitirao naredbu,
brodske hvataljke posegnule su za spremnikom za održavanje mozga i odvojile ga od borbenog tijela.
Brodski sustavi podigli su cymehov spremnik i instalirali Agamemnonov mozak u upravljačko
gnijezdo.
Letjelica je bila brza. Oružje je bilo ukrcano i spremno
za bitku. Možda je Vorian bio u vremenskoj prednosti, ali je Putnica Snova zato bio sporija
letjelica, projektirana za duga putovanja. Agamemnon bi je trebao brzo dostići.

235
 Njegov mozak u toplom elektrofluidu podesio se prema brodskim senzonma. Povezivao je
mislitrode dok nije osjetio da je svemirska letjelica postala njegovo novo tijelo. Agamemnon je skočio
u zrak na svojim zamišljenim nogama i napustio svemirsku luku.
Krenuo je za svojim plijenom najvećim ubrzanjem. Vor Atreid je poznavao taktiku borbe u
svemiru i
manevre izbjegavanja, jer mu je Seurat mnogo puta
dopustio da sjedne za kontrolne uređaje broda za ažuriranje. Ali kada je za sobom ostavio
uzavrelu pobunu na Zemlji, po prvi put je potpuno sam morao upravljati Putnicom Snova, nakon što je
Seurata, svog dugogodišnjeg suputnika, ostavio na površini planeta.
Napustio je Zemlju pravolinijskim vektorom koji će ih izvesti iz Sunčevog sustava. Nadao se da
će zalihe na brodu za ažuriranje kao i sustavi za održavanje života potrajati mjesec dana, koliko će
njemu i njegovim
putnicima biti potrebno da stignu na Salusu Secundus. Dok su navrat nanos bježali, nije mu palo
na pamet provjeriti koliko ljudskih bića može Putnica Snova održavati u životu, a sada je za to bilo
kasno.
Nervozni Iblis Ginjo je zurio kroz okrugle prozore, proučavajući ogromnost svemira. Nikada do
sada nije vidio ništa slično. Zablenuo se u Mjesec dok su prolazili pokraj njega.
"Kada se dovoljno približimo Salusi", samouvjereno reče Serena, vezana u svom sjedištu, "Liga
Plemića će
nas zaštititi, a Xavier će doći po mene. On... uvijek do sada je to činio."
Putnica Snova je prošao stazu Marsa i provukao se kroz asteroidni pojas. Vor je nastavio
povećavati brzinu dok su putovali ravno prema ogromnom izvoru Jupiterove gravitacije. Iskoristit će
tog plinovitog diva, pojačavši ubrzanje učinkom gravitacijske praćke.
Zahvaljujući stražnjim senzorima, Vor je uočio usamljeni
ratni brod koji je tako brzo jurio prema njima da su očitavanja imala plavi pomak, zbog čega je
izgledalo da mu se položaj stalno mijenja. Ni jedno ljudsko biće ne bi moglo preživjeti takvo ubrzanje.
"Ovo neće biti lako", primijeti Vor.
Serena ga je začuđeno pogledala. "Ni do sada ništa nije bilo lako."
Vor nije skidao pogled s ratnog broda koji se približavao. Dobro je poznavao mogućnosti
Putnice Snova. Prije mnogo mjeseci, kad se poslužio ekstremnim
taktičkim manevrima kako bi zavarao Armadu Lige kod Giedi Prime, Voru nije ni palo na pamet
da će mu ta vještina ustrebati da umakne misaonim strojevima koji su ga odgajali, izučili... i prevarili.
U izravnom okršaju brod za ažuriranje nije mogao izaći na kraj ni s kakvim presretačem. Možda
bi oklopljeni trup Putnice Snova izdržao neko vrijeme, ali Vor ne bi mogao dugo izmicati borbenoj
letjelici koja mu se približavala.
Pred njima se pojavio Jupiter, rasuta kugla pastelnih boja, s vrtlogom oblaka i oluja, dovoljno
snažnih da progutaju cijelu Zemlju. Pošto je analizirao kratak pregled senzora, Vor je saznao i kakve
su mogućnosti ratnog broda koji ih progoni. Iako nije imao neko osobito naoružanje, Putnica Snova je
imao daleko više goriva, jače motore i deblji oklop, a ni Vorova pamet nije bila za odbacivanje.
Možda će uspjeti iskoristiti ove prednosti.
Presretač, koji im se sve više približavao, ispalio je četiri projektila od kojih je samo jedan
pogodio trup broda za ažuriranje kad je eksplodirao ispod njega. Udarni val protresao je Putnicu Snova
kao da je kakav ogromni gong. Uređaji ipak nisu prijavili značajnija oštećenja.
"Moramo pobjeći", uspaničio se Iblis. "Pokušava nas oštetiti."
"Kakva optimistička izjava", primijeti Vorian. "Ja sam mislio da nas želi uništiti."
"Pustite ga da upravlja brodom", opomene Serena nervoznog vođu pobunjenika.
Veze su oživjele i kroz zvučnike u Putnici Snova počne odzvanjati poznati sintetizirani glas od
kojeg su se Voru noge odsjekle. "Voriane Atreide, pogazio si zakletvu odanosti. Izdao si ne samo
Omniusa, već i mene. Više nisi moj sin."
Vor je prvo progutao slinu pa tek onda odgovorio. "Ti si me naučio da se koristim svojim
umom, oče, da sam donosim odluke i izražavam svoje talente. Otkrio sam istinu. Sada znam što se
stvarno dogodilo za vrijeme vladavine Titana i to nema puno veze s bajkama u tvojim memoarima!
Cijelo vrijeme si me lagao."
Agamemnon je u znak odgovora lansirao nove projektile, ali su se oni razletjeli na sve strane. I
Vor je osuo sporadičnu paljbu i natjerao presretača da skrene s kursa. No Vor nije gubio vrijeme niti
energiju motora pokušavajući
nadmudriti ratni brod.

236
 Umjesto toga je podesio kurs tako da Putnica Snova uđe još dublje u gravitacijsko polje
Jupitera. Podesio je motore na najjače ne brinući oko potresa ili mogućih oštećenja. Ako sada ne uspije
pobjeći, oprez mu sigurno neće pomoći.
Planetni div je posegnuo prema njima, dozivajući ih pjesmom sirena iz zakona fizike.
Agamemnon je ispalio još jedan niz granata, od kojih je jedna eksplodirala vrlo blizu motora Putnice
Snova.
Vor je bio smiren i pun samopouzdanja i budno je pratio ono što radi. Iblis, koji je sjedio blizu
njega, posivio je i kupao se u znoju. Pobunjeni predradnik se najvjerojatnije pitao da možda nije imao
veće izglede za preživljavanje da je ostao na Zemlji.
"Dovoljno je da nam samo ošteti motore", hladno je procjenjivao situaciju Vor. "Ako mu pođe
za rukom da nam onesposobi motore na samo nekoliko minuta, nećemo biti u stanju pobjeći u ovoj
hiperboličnoj stazi. Agamemnon bi se tada mogao povući i gledati kako lagano padamo u
atmosferu Jupitera u kojoj bismo sagorjeli. On bi u tome i te kako uživao."
Serena je čvrsto stezala doručja sjedišta. Kao da je odgovor na to bio krajnje očigledan, ona reče
Voru: "Onda mu nemoj dopustiti da ošteti naše motore."
Dok je general cymeh nastavljao pucati na njih, Vor je
obavljao nova izračunavanja. Pomoću kompjutorskih
podsustava na Putnici Snova na brzinu je reprogramirao navigacijske dijagrame. Brod za
ažuriranje je i dalje tutnjio. Sličio je na trapavi projektil koji je ubrzavao čak i dok se očešao o
Jupiterovu visoku rijetku atmosferu. Činilo se da je postao zarobljenik gravitacije.
"Zar nećeš ništa poduzeti?" upitao je Iblis. "Zakoni fizike sve rade umjesto nas. Ako se
Agamemnon potrudio obaviti izračunavanja, shvatit će što
mora učiniti. Putnca Snova ima dovoljno goriva i dovoljnu brzinu da napravi petlju oko Jupitera
i pobjegne sili gravitacije. Ako moj otac ne prekine potjeru za", pogledao je na ploču, "pedeset četiri
sekunde, neće se uspjeti osloboditi privlačne sile planeta u tom malom presretaču. Spiralno će se
sunovratiti i izgorjeti u Jupiteru."
Presretač se nastavio približavati pucajući, ali ne nanoseći štetu kakvu je njegov pilot imao na
umu.
"Da li on to zna?" upitala je Serena.
"Moj otac će znati." Vor je ponovo provjerio navigacioni dijagram, "Kako stvari sada stoje...
jedva ima goriva da se vrati na Zemlju. Bude li čekao još deset sekundi, sumnjam da će preživjeti
slijetanje kod kuće."
Iblis je širio nozdrve. "To bi imalo još manje smisla nego da dopusti da ga progutaju Jupiterovi
oblaci."
Letjelica koja ih je progonila iznenada je skrenula u oštrom zaokretu kako bi se odvojila od
plinovitog diva.
Putnik Snova je nastavio dalje, češući se o oblake koji su
se nadimali, dok mu se donji dio trupa nije zažario od trenja. Nekoliko trenutaka kasnije, Vor ih
je izveo s druge strane planeta i nastavio dalje, oslobodivši se elastičnih niti gravitacije i zaronivši u
međuzvjezdani prostor.
Vor podesi daljinske senzore i uvjeri se da je presretač uspio pobjeći Jupiterovoj privlačnoj sili.
Promatrao je kako njihov progonitelj kreće natrag prema Zemlji stazom koja štedi gorivo.
Zatim se Vor uputio prema nesigurnom utočištu svjetova Lige.
Nakon što je izgubio trku i shvatio da će Vorian sasvim sigurno pomoći divljim ljudskim bićima
da nastave borbu, bijesni Agamemnon se prepustio mračnim mislima. Kako nije imao dovoljno goriva
za ubrzanje, bit će to dugačak i dosadan povratak na Zemlju.
Ali zato će se kada stigne iskaliti na preostalim neposlušnim robovima zbog ovog poniženja.
Gorko će zažaliti što su ikad čuli riječ pobuna.

Aristotel je silovao razum. Unio je u uspavane filozofske škole privlačno uvjerenje da može doći
do diskretnog razdvajanja između uma i tijela. To je sasvim prirodno dovelo do uzgrednih zabluda,
kao što je ona da se moć može razumjeti bez primjene ili da se radost može potpuno ukloniti iz jada,
da mir može postojati i u potpunom odsustvu rata ili da se život može shvatiti bez smrti.
ERASMUS, Bilješke s Corrina

NAKON ŠTO SE PRIJE DEVET STOLJEĆA razvio u vrhovnu raspršenu inteligenciju,

kompjutorski sveum je uspostavio učinkovit nadzor nad svim cymehima, robotima i ljudima na

237
Sinkroniziranim svjetovima. Omnius je zatim nastavio razvijati i širiti svoj utjecaj, stvarajući sve
složenije mreže za sebe.
Zahvaljujući tome, Omnius je sada imao legiju očiju koje emitiraju i mogao je pratiti sve
pojedinosti iznenađujućeg nemira koji se širio na Zemlji iz jednog grada u drugi. Dok
je promatrao kako poludjeli pobunjenici pale zgrade i ruše postrojenja, sveum je otkrio da ima
jednu zabrinjavajuću slijepu pjegu.
Nije mogao vjerovati čak ni najodanijim ljudskim bićima.
Erasmus je od početka bio u pravu. Robot koji ga je stalno
izluđivao, pobjegao je sa Zemlje u posljednjem trenutku, napustivši svoju opljačkanu vilu.
Omnius je izdao milijarde naređenja. Nadzirao je i izdavao upute svojim strojnim snagama,
šaljući ih u žestoke napade na razuzdane hrethgire. Već je pobijeno na stotine tisuća robova. Kad
njegovi roboti konačno uguše ovu pobunu, najveći problem bit će čišćenje.
Pobunjenici su se pretvorili u podivljale vandale koji su neviđeni bijes usmjerili u prvom redu
protiv cymeha. Strojevi s ljudskim umovima predstavljali su, prema Omniusovoj procjeni,
problematičnu i najslabiju kariku na Sinkroniziranim svjetovima. Pa ipak, ti agresivni ljudski
mozgovi bih su vrlo korisni u situacijama koje su zahtijevale ekstremnu okrutnost i nasilje, za
što strojevi stražari nisu bili osposobljeni. U situacijama kakva je bila ova sada.
Omnius je emitirao hitne naredbe svim preostalim Titanima u blizini Zemlje: Juni, Danteu,
Xerxesu, kao i Agamemnonu koji se vraćao iz bezuspješne potjere za svojim sinom Vorianom.
Ovlastio ih je da poduzmu sve što smatraju za potrebno kako bi ugušili ovu pobunu.
Ako je suditi iz prethodnih iskustava, Titani bi trebali uživati u ovom zadatku.
U stjenovitoj pustinji na kontinentu koji se nalazio daleko od mjesta na kome je izbila pobuna,
Juno je upravo prikazivala razne tehnike mučnog ispitivanja na živim ljudskim subjektima. Xerxes i
Dante su pažljivo pratili kako
napreduje, ali nisu izravno sudjelovali.
Gomila neo-cymeha pažljivo je pratila svaki pokret dok je Titanka stajala u svom složenom
mehaničkom tijelu u središtu amfiteatra. Nadohvat Junoinih gracioznih metalnih ruku ležali su
privezani za stolove jedan mršavi mladić i sredovječna žena i otimali se.
Sasvim iznenada je u njihove prijemne sustave stigla Omniusova poruka-impuls. Impuls je bio
toliko jak da se Junina precizna kirurška ruka trgnula, zabivši iglu duboko u tkivo mozga. Mladić je
zašutio. Ili je bio mrtav ili je pao u komu. Juno nije gubila vrijeme na provjeravanje. Morala je svu
svoju pažnju posvetiti Omniusovom zahtjevu.
"Moramo odmah krenuti", objavila je.
Jednim brzim pokretom, Xerxes je zabio šaku igala u grudi žene. Dok se ona još koprcala, neo-
cymehi su već tutnjeći napustili jamu za demonstracije.
Troje Titana je brzo zamijenilo svoja tijela mučitelja najveličanstvenijim ratničkim tijelima i
uputilo se prema središtu pobune...
Doletjeli su nebom crnim od dima i spustili se na prostrani trg posut otpatcima i ispunjen
pobunjenicima koji su vikali. Okupljeni su se pokušali raspršiti, ali je Juno već pri slijetanju smoždila
jedanaestoricu vrelim trupom letjelice.
"Odličan početak", primijeti Dante.
Kada su se tri Titana pojavila u pratnji manjih neo-
cymeha, pobunjenici ih počeše gađati kamenjem. Juno je jurnula naprijed zavidnom brzinom i
rastrgala ih. Xerxes i Dante su se razdvojili kako bi napali druge skupine pobunjenika. Masa je
pokušala okružiti cymehe, ali su ih hibridni strojevi pregazili.
Nikakvo oružje robova, čak ni masa njihovih tijela, nije moglo usporiti odlučna mehanička
čudovišta. Ulicama su potekli potoci krvi i kroz zrak su se prolamali krici. Junini olifaktorni senzori
upijali su bogat miris krvi i ona podesi svoje senzore na najjače.
Xerxes se bacio u masu misleći valjda da se i dalje treba dokazivati.
Ljudi su počeli postupno shvaćati da je njihov trud uzaludan. Novi vođa Aquim pozvao ih je da
se povuku. Pobunjenici su se posakrivali i ispraznili ulice prije nego što su cymehi prošli njima.
I Agamemnon se vratio iz svemira prije isteka tog dana. Stigao je na vrijeme da sudjeluje u ovoj
igri...
Prateći događaje pomoću gomile stražar-očiju, Omnius je došao do uvjerenja da može ugasiti
pobunu ako upotrebi dovoljno veliku silu. Što se toga tiče, Titani su od početka bili u pravu.
Povjerenje i nasilje. Među njima vlada tako neobičan i zanimljiv odnos. Jednog dana će
porazgovarati o onome što je uočio s Erasmusom.
I dok su nove pouke ispunjavale njegov sveum,

238
 zemaljski Omnius je došao do zaključka da konačno ima razloga istrijebiti sva ljudska bića sa
svojih Sinkroniziranih svjetova. Jednom zauvijek će iskorijeniti ta krhka stvorenja.
Za taj zadatak mu, prema napravljenim projekcijama, neće biti potrebno mnogo vremena.

Ako je život samo san, zar mi onda samo zamišljamo istinu? Ne! Držeći se svojih snova,
stvaramo vlastite istine!
Legenda o Selimu Crvojahaču

ZRAK I PIJESAK mirisali su na začin, njegovo tijelo mirisalo je na začin... ovaj svijet je bio
začin!
Selim je jedva uspijevao disati ili se kretati dok mu je melange koji je bujao prodirao kroz pore,
nozdrve, ulazio na oči. Probijao se gurajući prste u pijesak boje hrđe, kao da pliva kroz staklo. Duboko
je udahnuo u nadi da će okusiti svježi zrak, ali se ponovo samo zagrcnuo zrakom zasićenim cimetom.
Gušio se u njemu.
Pustinja se odnosila prema svom melangeu kao da je kakva tajna i samo rijetko ga je izbacivala
u eksplozijama začina, razbacujući crvenkasto-smeđi prah po dinama. Začin je bio život. Crvi su
zaudarali na njega.
Mladić se tromo kretao kao da se guši u vizijama. Zaustavio se na dnu jarka i zakašljao, ali su
slike iz snova nastavile tutnjiti kroz njega poput najjačeg olujnog vjetra...
Pješčani crv je odavno bio otišao, odšuljao se kroz dine i ostavio Selima na mjestu gdje je pao.
Pustinjski starac
mogao je pojesti palog jahača, ali on na njega uopće nije
obratio pažnju. To uopće nije bilo slučajno. Buddallah je doveo Selima ovamo i on se nadao da
će konačno pronaći svoj cilj.
Satima je jahao divovskog crva, vodeći ga bez ikakvog cilja kroz noć, jer nije imao neko
određeno odredište. Zadubio se u misli, bilo mu je udobno... i ponašao se budalasto.
Sasvim neočekivano, pješčani crv je naišao na mjesto na kojem je prije kratkog vremena došlo
do eksplozije začina. Tajanstvene kemijske reakcije i sve veći tlak duboko ispod dina dostigli su
kritičnu točku i dogodilo se komešanja i fermentacije melangea. To je potrajalo sve dok gornji slojevi
nisu popustili pod unutarnjim tlakom.
Začin je izletio uvis u obliku stupa pijeska, plinova i svježeg, snažnog melangea.
Selim u mraku nije vidio perjanicu, nije bio pripremljen... Kada je stigao do tog mjesta, pješčani
crv je takoreći
poludio. Nazočnost tako velike količine melangea ga je
izludjela i on se počeo propinjati.
Zatečeni Selim se čvrsto prihvatio rastezača i konopaca. Crv je udarao o tlo, sravnjujući dine
kao da je zasićeni pijesak njegov neprijatelj. U tom bacakanju je popustilo jahačevo metalno koplje i
ispao je klin koji je držao segmente razdvojene.
Selim je pao s crva ne stigavši ni kriknuti. Vidio je kako
se ta zvijer tvrde kože prevrće pod njim i podiže uvis
pijesak natopljen začinom. Već u sljedećem trenutku je pao na meko vlažno tlo i počeo se
kotrljati ne bi li ublažio udar.
Kada se konačno uspio osloboditi bolnog jahača, crv je zaronio duboko u pijesak, kao da želi
pronaći izvor iz kojeg je kuljao melange. Selim je mlatarao rukama i nogama kroz prašinu i
prljavštinu, pokušavajući održati se na površini uskovitlane dine. Pješčani crv je jurnuo naprijed poput
projektila ispaljenog duboko u tlo. Za njim su se dizali pijesak i začin, prekrivajući sve unaokolo
debelim slojem krupnog praha boje hrđe.
Selim je uspio izbiti na površinu, željno udišući zrak. Od tog prezasićenog mirisa mu se
zavrtjelo u glavi i on počne pljuvati slatki cimet. I lice i odjeća bili su mu prekriveni ljepljivim
začinom. Pokušao je obrisati oči, ali je samo još dublje utrljao ljuti prah.
Konačno je nesigurno ustao, provjerio ruke, ramena, rebra, kako bi bio siguran da ništa nije
slomio. Nekim čudom prošao je bez i jedne ozlijede.
Bila je to nova zagonetna poduka koju mu je Buddallah održao.
Sve meke i kremaste dine djelovale su na mjesečini kao da su zamrljane krvlju, kao da je neki
drevni nestašni demon razbacao začin na sve strane. Nikad u životu nije vidio ovoliko začina.
Selim se nalazio daleko od svog utočišta. Bio je
izgubljen na otvorenom i teškim koracima se uputio preko

239
 pijeska u potrazi za opremom koja mu je ispala, metalnim kopljem i rastezačem. Našao ih je
napola zakopane u pijesku. Ako naiđe drugi crv, mora biti spreman da ga uzjaše.
Imao je dojam da začin prodire u njega sa svakim napravljenim korakom i udahom. Oči su mu
već postale tamnoplave, uvjerio bi se u to svaki put kada bi se
pogledao u glatke ploče u botaničkoj stanici za istraživanja, ali sada ga je meiange proždirao. U
glavi mu se zavrtjelo.
Selim je konačno uspio stići na vrh dine, ali je toga postao svjestan tek kad je skliznuo preko
prijevoja i otkotrljao se niz nestalni pijesak koji mu je zgulio melange s odjeće i kože. Svijet oko njega
se pomaknuo, otvorio... i otkrio svoje nevjerojatne tajne. "Što je ovo?" upitao je glasno, dok su mu
riječi nastavile odzvanjati u glavi.
Dine su se pomicale poput bijelih kresta vala na kakvom zaboravljenom moru, nadimale su se,
izdizale, rasprskavale se u prah. Crvi su plivali kroz sprženi ocean, podsjećajući na divovske ribe
grabljivice. Začinske vene skrivene ispod površine pronosile su pustinjsku krv života, obogaćujući
slojeve o kojima se brinuo složeni ekosustav - pješčani plankton, želatinaste pješčane pastrve... i
dakako crvi, poznat pod zajedničkim imenom: Sai-Hulud. To ime mu je odzvanjalo kroz um. Zvučalo
je baš kako treba. Ne Sejtan, već Sai-Hulud. To nije bio naziv za neko stvorenje, niti opis, već ime
bića. Boga. Ime za manifestaciju
Buddallaha.
Sai-Hulud!
Zatim je u svojoj viziji vidio kako začin otječe, nestaje, kako ga kradu paraziti koji su sličili na...
na zvjezdane brodove kakve je vidio u svemirskoj luci u gradu Arrakisu. Radnici — radnici s drugih
planeta, pa čak i Zensuniji — ispirali su dine, krali melange, odnosili blago Sai-Huluda, ostavivši ga
da se uguši u suhom i beživotnom moru. Preopterećeni brodovi su otišli kada su ukrali i posljednje
zrno začina, ostavivši ljude ispruženih ruku da preklinju. Ubrzo zatim su strašne pustinjske oluje
projurile preko tla i uzvitlale pijesak koji je zatim poput kiše padao sa neba, pretvorivši se u bujicu
koja je preplavila i ljude i leševe pustinjskih crva. Na planetu više nije bilo života. Arrakis se pretvorio
u zdjelu neuznemiravanog i sterilnog pijeska.
Više nije bilo ni crva ni ljudi... ni melangea... Kad je došao k svijesti, Selim je vidio da sjedi
prekriženih nogu na vrhu dine pod suncem koje
nemilosrdno prži: bilo je podne. Koža mu je bila crvena, izgorjela. Usne ispucale. Koliko li je
dugo već ovdje? Pretpostavljao je da nije prošao samo jedan dan.
Uspio je nekako ustati. Ruke i noge su mu bile ukočene poput zahrđalih šarki. Odjeća i lice su
mu još bili prekriveni začinskim prahom, ali to više nije imalo nikakav utjecaj na njega. I previše toga
je vidio u svojoj viziji; košmarne mogućnosti sagorjele su najveći dio melangea iz njegovog sustava.
Selim se zateturao, ali je uspio održati ravnotežu. Oko njega je šaputao vjetar, podižući
pramenove prašine s vrhova dina. Planet je bio prazan i tih... ali ne i mrtav kao u njegovoj viziji.
Melange je bio ključ za Arrakis, za pješčane crve, za sav život. Čak ni Zensuniji nisu znali kako
su te stvari međusobno povezane, ali je zato Buddallah otkrio tajnu Selimu. Je li to bila njegova
sudbina?
Vidio je kako tuđinci odnose začin daleko od Arrakisa, cijedeći pustinjski svijet. Je li u svojoj
viziji vidio pravu budućnost ili je ona predstavljala samo upozorenje? Naib Dhartha ga je otjerao na
pijesak da umre, ali ga je Buddallah zbog nečega spasio... da nije možda zbog ovoga?
Da zaštiti pustinju i crve? Da služi Sai-Huludu? Da pronađe tuđince koji će krasti melange s
Arrakisa?
Nije mogao birati, jer je Bog njega odabrao. Mora pronaći te ljude i zaustaviti ih.

Nema u svemiru primamljivijeg mjesta od doma i tamošnjih dostatnih veza.

SERENA BUTLER

KADA SE PUTNICA SNOVA približio zvjezdanom sustavu Gamma Wai-ping i Salusi

Secundus, Sereni Butler je laknulo što se konačno vratila kući. Njeno raspoloženje je osciliralo između
velike želje da ponovo vidi Xaviera Harkonnena i straha od onoga što mu je morala reći o djetetu.
Mah dron za održavanje ju je prestrašio kada je izašao iz svoje niše i krenuo u programirani
obilazak i zavukao se ispod kontrolne ploče, potpuno nesvjestan da Putnica Snova sada ima nove
gospodare. Serena je ugledala malog robota i istoga trena je na njega usredotočila svoj bijes. Uhvatila
je malenog robota za nogu i zavitlala ga na metalnu palubu.

240
 Crveni dron se skvrčio, automatski pokušavši izbjeći daljnja oštećenja, ali ga je Serena nastavila
gaziti dok mu se kućište nije raspalo i na pod iscurila tekućina iz tekrisela nalik na krv. Robot se još
jednom zgrčio i ukipio.
"Kada bi tako lako bilo uništiti misaone strojeve", primijeti ona smrknuto, zamišljajući da pred
njom leži
uništeni Erasmus umjesto bespomoćnog drona za
održavanje.
"Bilo bi lako, ako uspijemo pokrenuti cijeli ljudski rod", reče Iblis Ginjo.
Iako ju je Iblis pokušao tješiti za vrijeme dugog leta, Serena je primijetila da se radije povjerava
Vorianu. Imala je na raspolaganju nekoliko tjedana da prevlada šok i bol i u tome su joj donekle
pomogli i razgovori sa suosjećajnim mladićem. Vor je znao slušati. Iblis joj je postavljao brojna
pitanja o plemićima, svjetovima Lige, politici, dok je Vor više pažnje posvećivao ljudima o kojima je
Serena željela govoriti: njenom sinu, roditeljima, sestri Octi i naročito Xavieru.
Dok mu je Serena pričala o Xavieru Harkonnenu, Vor je shvatio da je Xavier onaj časnik Lige
koji se suprotstavio Putnici Snova kad su on i Seurat pokušali ažurirati
Omniusa na Giedi Prime. "Ja... jedva čekam da ga upoznam", izjavio je Vor nimalo oduševljeno.
Serena mu je ispričala o svom nepromišljenom planu da obnovi kule za emitiranje štitnika na
Giedi Prime, jer su političari Lige stalno iznalazili nove izgovore za odugovlačenje.
"Misaoni strojevi barem nemaju takvu birokraciju", primijetio je Iblis. "Mnogo ste stavili na
kocku iako ste znali koliko je vaša vlada nezgrapna i konzervativna."
Serena se osmjehnula s puno čežnje, pokazavši djelić
svoje nekadašnje snage. "Znala sam da će Xavier doći.
Nisam sumnjala u to da će nekako to izvesti."
Voru nije bilo baš lako slušati njene priče o tome koliko još voli Xaviera, o zarukama na imanju
Butlerovih, lovu na čekinjavka, o humanitarnom radu koji je obavljala u Ligi. Pričala mu je o tome
kako se Xavier istaknuo u borbi i obrani drugih svjetova ljudi, kao i o njegovom očajničkom potezu za
vrijeme napada cymeha na Zimiju, kojim je spasio Salusu Secundus.
Voru je bilo neugodno, jer se sjećao sasvim drukčijih verzija koje je čuo od svog oca.
Agamemnon se nije sjećao poraza na taj način... ali Vor je sada znao da je general cymeh volio lagati
ili barem uveličavati stvari. Više nije mogao vjerovati ni u što što mu je otac rekao.
"Pa ipak sam", zausti Serena, oborivši glavu, "dopustila da me Barbarossa uhvati i pobije moju
posadu. Sama sam odgovorna za ono što mi se dogodilo na Giedi Prime, a tada još nisam ni znala da
nosim Xavierovo dijete. Nisam smjela ismjehivati Erasmusa ni podbadati ga." Stresla se. "Podcijenila
sam njegovu okrutnost. Xavier mi to nikada neće oprostiti. Naš sin je mrtav."
Iblis ju je pokušao utješiti. "Vorian Atreid i ja ćemo ispričati pred Ligom Plemića kako se
strojevi odnose prema svojim robovima. Nitko neće vas ni za što okriviti."
"Ali ja krivim sebe", reče ona. "I to ništa ne može promijeniti."
Vor joj je žarko želio pomoći, ali nije znao što reći ili
učiniti. Kada joj je nježno dodirnuo ruku, ona se okrenula od njega. Trenutno je željela da netko
drugi bude pokraj nje i
on tu ništa nije mogao.
Zavidio je tajanstvenom Xavieru Harkonnenu i želio je da i on zauzme mjesto u Sereninom srcu.
Napustio je svoga oca, okrenuo leđa svemu što je poznavao na Sinkroniziranim svjetovima, izdao
Titane i Omniusa. Ali i unatoč svega toga, nije imao pravo tražiti da mu bude plaćeno osjećajima.
"Ako je taj tvoj Xavier onakav čovjek kakav vjeruješ da je, onda će te sigurno dočekati raširenih
ruku."
Kada je primijetila izraz na Vorovom licu, Serena smirenije reče: "Da, on je u stanju biti takav
— ali jesam li ja onakva kakvom me je on smatrao?"
Jesi, i mnogo si više od toga, pomisli Vor, ali je to zadržao za sebe.
"Uskoro ćeš se vratiti kući", reče on, primijetivši da Serena ipak polaže nade u novi život.
"Siguran sam da će sve biti dobro, čim ponovo budeš s njim. Ako ti ustreba još netko za razgovor, ja...
! Nije uspio završiti rečenicu i među njima zavlada čudna tišina.
Dok se ukradeni brod za ažuriranje približavao Salusi Secundus, taj slavni svijet koji je u malom
predstavljao slobodno čovječanstvo, promatrao je zelene kontinente, plava mora, paperjaste oblake u
atmosferi. Sve njegove
sumnje su nestale, iako je još osjećao bol u srcu, a nade su
sve više rasle. Zaista je ličio na raj.
Iblis Ginjo je zurio kroz prozor. Kroz um su mu izgleda prolazile mnogobrojne mogućnosti.
Iznenada se zabrinuto uspravio. "Dolazi nam odbor za doček! Liče mi na brze borbene brodove!"

241
 "Predstraža nas je sigurno primijetila čim smo ušli u sustav", reče Serena. "To su kindali iz baza
u Zimiji."
Čim su okretne borbene letjelice salusanske policije okružile Putnicu Snova, počeli su
bombardirati brod za ažuriranje prijetnjama i uputama. "Neprijateljski brode, predaj se i pripremi za
naš dolazak." Nekoliko upozoravajućih eksplozija očešalo je njihov pramac.
Vor nije napravio ni jedan prijeteći pokret, jer se sjetio oštećenja koja su slični brodovi nanijeli
letjelici kod Giedi Prime. "Na brodu su ljudi koji su pobjegli od Omniusa. Želimo sletjeti u miru",
emitirao je Vorian. "Ovaj brod smo ukrali na Zemlji."
"Kako da ne, već smo imali prigode čuti tu priču", odvrati jedan od pilota kindala. Vor shvati da
je i on koristio taj trik. "Zašto vas jednostavno ne bismo pretvorili u oblak svemirske prašine?" Kindali
su im se približili i usmjerili u njih oružje.
"Možda će vas zanimati da saznate da je s nama na brodu Serena Butler, kćer viceroja Lige."
Vor se smrknuto osmjehnuo. "Njen otac ne bi bio naročito zadovoljan s
vama ako biste nas pretvorili u svemirsku prašinu. Kao ni
Xavier Harkonnen, čija je zaručnica mnogo toga pretrpjela samo da mu se vrati."
Serena je odlučno preuzela komunikator. "Istina je.
Ovdje Serena Butler. Budući da je ovo robotski brod, molim vas da isključite štitnike za
skrembliranje i osigurate nam siguran prolaz. Zatim ćete nas otpratiti do Zimije. Obavijestite viceroja i
tercera Harkonnena da nas dočekaju u svemirskoj luci."
Vor je na temelju duge tišine koja je uslijedila zaključio da se na privatnim linijama vodi
sigurno žučna rasprava. Konačno se oglasio zapovjednik eskadrile: "Segundo Harkonnen je u ophodnji
i vraća se tek za dva dana. Viceroj Butler je već krenuo s počasnom stražom. Slijedite me — i ne
skrećite s puta."
Vor je potvrdio prijem, a zatim je duboko i zabrinuto uzdahnuo. Sad će se morati osloniti na
vlastite sposobnosti i zaboraviti na pomoć brodskih kompjutora s tekriselima. Brodski sustavi za
navođenje i automatsko reagiranje
uvijek su mu pomagali kada bi zagustilo. "Serena, Iblise... vežite se i držite se."
"Što te muči?" upita Iblis, primijetivši koliko je Vor nervozan.
"Samo to da ovo nikad dosad nisam radio." Putnica Snova se tresao uslijed turbulencije dok je
prolazio kroz vjetrove u visinama i tanak sloj oblaka. Smirio
se tek kada se probio do jasnog neba. Kindali su ih pratili
na malom razmaku, nadomak kratkih krila broda za ažuriranje. Sunčeva svjetlost je pod kosim
kutom prodirala u unutrašnjost broda kroz okrugle otvore iznad njihovih glava, oblikujući iskrivljene
sjene po palubama i pregradama.
Vor je nježno spustio Putnicu Snova u predviđenu zonu u prepunoj svemirskoj luci. Savršeno je
upravljao letjelicom iako je izazov bio velik. Seurat bi se ponosio njime.
Uzbuđeni Iblis Ginjo je ustao čim je zamro zvuk motora. "Konačno! Salusa Secundus."
Pogledao je Vora. "Prostrijet će za nas crveni tepih i dočekat će nas s cvijećem, jer smo spasili
vicerojevu kćer."
Kada je otvorio vrata i po prvi put udahnuo salusijanski zrak, Vor Atreid je pokušao uočiti
razliku, pitajući se da li će uspjeti namirisati nestalni miris slobode. "Ne očekuj tepihe i cvijeće, bar za
sada", reče on.
Ugledao je vod policije kako im se približava sa spremnim oružjem. Vojnici odjeveni u zlatno-
srebrne uniforme Lige, postrojili su se u podnožju rampe. Za njima su pristigle dvije zastrašujuće žene
bijelih kosa i blijede kože, odjevene u dugačke crne odore.
Serena je stala između dvojice bivših povjerenika misaonih strojeva i zaštitnički ih uhvatila
ispod ruke. Njih troje su zajedno izašli na zasljepljujuće sunce.
Dok su ih vojnici policije držali na ciljniku, oni se
pokloniše visokim, smrknutim ženama. Glavna svećenica
se zagledala u pridošlice tako prodornim i zastrašujućim pogledom da je podsjetila Voriana na
jednog od Titana. "Jeste li vi Omniusove uhode?" upitala je, prišavši bliže.
Serena je prepoznala čarobnicu s Rossaka. Međutim, bila je svjesna da se ona sigurno znatno
izmijenila za ovih godinu i pol koliko je provela u zatočeništvu. "Zufa Cenva, bile smo kolegice." Glas
joj je zapinjao. "Vratila sam se kući. Zar me ne prepoznaješ?"
Čarobnica se u prvi tren skeptično zagledala u nju, a onda se izraz zaprepaštenja razlio njenim
licem bijelim kao alabaster. "To si zaista ti, Serena Butler! Mislili smo da si umrla na Giedi Prime,
zajedno s Ortom Wibsenom i Pinquerom Jibbom. Provjerili smo DNK iz uzoraka krvi koje smo našli u
olupini tvog blokadnog broda." Zufa se

242
 nadnijela nad mladu ženu i pažljivo se zagledala u nju, uopće ne obraćajući pažnju na dvojicu
muškaraca.
Serena se trudila odagnati tugu. "Wibsen i Jibb su umrli boreći se protiv cymeha. Ja sam bila
ranjena... i
zarobljena."
Vrlo uzbuđeni Vor je stao u njenu obranu. "Robot
Erasmus ju je držao u zatočeništvu na Zemlji."
Čarobnica se naglo okrenu ka njemu. "A tko si ti?" Vor je znao da nema svrhe lagati. "Ja sam
sin Titana
Agamemnona." Među vojnicima policije nastane komešanje. Obje čarobnice su se uznemirile i
postale još
opreznije. "Iskoristio sam svoj utjecaj kako bismo prošli
kroz obranu zemaljskog Omniusa."
Iblis Ginjo se progurao naprijed sjajnih očiju i vrlo uzbuđen. "Cijela Zemlja se digla na ustanak!
Ljudi su se oslobodili svojih tlačitelja strojeva. Pobunjenici su pogubili neke Titane i neo-cymehe,
porazbijali robote, uništili neka postrojenja. Ali potrebna nam je pomoć Lige... "
Iblisu su riječi iznenada zastale u grlu i on samo zaskviči. I Vorian je osjetio da ga nešto steže
oko grla poput omče. Čarobničine oči zaplamtješe. Imali su dojam da pogledom prodire duboko u
umove pridošlica. Sumnja je ispunila zrak poput velike vlage. Nije željela vjerovati dvojici
prevrtljivaca i Sereni Butler kojoj je Omnius možda isprao mozak.
Čarobničinu koncentraciju je razbila iznenadna zbrka. Vor je ponovo mogao lako disati. Viceroj
Butler, koji je izgledao deset godina stariji nego kad ga je Serena posljednji put vidjela, odbacivao je
vojnike u stranu poput bijesnog salusijanskog bika. "Serena! Oh, slatko moje dijete! Živa si!"
Obje čarobnice su se sklonile u stranu, shvativši da čovjeka ništa ne može spriječiti da zagrli
kćer. "Dijete moje, dijete moje... ne mogu povjerovati!" Grlio je Serenu i ljuljao je s jedne na drugu
stranu. Iako to nije željela, rasplakala mu se na grudima. "Što su ti to uradili? Što su uradili?"
Serena, međutim, mu nije mogla odgovoriti.

Ljudska bića se oslanjaju na svoju braću i sestre koji ih često razočaraju. To su prednosti
strojeva: pouzdanost i potpuni nedostatak lukavosti. To također mogu bili i slabe točke.
ERASMUS, Razmišljanja o osjećajnim biologicima

OTAC JE SMIRIO SERENU i žurno je izveo iz svemirske luke. Ispratila ih je gomila ulizica i
pomoćnika na dužnosti. "Za tebe bi bilo najbolje da odeš kod majke u Grad Introspekcije. Tamo ćeš se
moći na miru odmoriti i zaliječiti rane."
"Nikada više neću naći mir", reče ona, pokušavajući zatomiti podrhtavanje u glasu. "Gdje je
Xavier? Moram ga.... "
Manion ju je zabrinuto potapšao po ramenu. "Naredio sam da se vrati iz inspekcije obrambenih
postrojenja na obodu. Već je krenuo natrag i trebao bi stići rano sutra ujutro."
Progutala je slinu. "Moram ga vidjeti čim se vrati. U
brodu... naš sin... moram toliko toga..."
Manion je ponovo klimnuo kao da nije čuo da je upravo spomenula svog "sina". "Ne brini sada
o tome. Mnogo toga
se promijenilo, ali ti si ponovo kod kuće i sigurna si. Samo
je to važno. Majka te čeka. Kod nje ćeš se moći odmoriti. Sve ostalo može pričekati do sutra."
Serena je pogledala prema Vorianu Atreidu i Iblisu Ginjou koje su iz svemirske luke poveli
časnici policije. Osjećala je da bi trebala poći s njima i da bivše Omniusove sluge upozna s njihovim
novim svijetom. "Nemojte biti grubi prema njima", reče Serena, sjetivši se nepovjerenja čarobnica.
"Nikad do sada nisu sreli slobodna ljudska bića. Obojica imaju vrlo važne informacije."
Manion Butler klimne. "Moraju biti podvrgnuti ispitivanju. Liga može mnogo toga naučiti od
njih."
"I ja mogu pomoći", doda Serena. "vidjela sam toliko groznih stvari dok sam bila zarobljena na
Zemlji.
Viceroj ju je prekinuo. "Sve u svoje vrijeme, Serena. Siguran sam da ćemo te izmoriti pitanjima,
ali ne moraš još danas spašavati svijet." Zahihotao se. "Ista stara Serena."

243
 Za sat vremena su brzim terenskim vozilom stigli do planinskog utočišta na obodu Zimije.
Serena je toliko bila željna prizora sa svog rodnog svijeta da na kraju nije uočila gotovo nijednu
pojedinost za vrijeme vožnje. Sve se
odvijalo kao u magli.
Livija Butler, odjevena u svoju jednostavnu odoru svećenice, dočekala ih je kod visokih dveri
tihog kompleksa. Vlažnih očiju je klimnula mužu i primila Serenu u Grad Introspekcije. Povela ih je
preko travnate livade do
tople sobe s namještajem prigušenih boja i tapeciranim
stolicama. Tu je zagrlila Serenu kao da je ponovo dijete. Livijine velike oči ispuniše se suzama.
Kada je ostala sama sa svojim roditeljima i osjetila da je sigurna i voljena, umor i strah su
nestali. Tek je sada bila sigurna da će moći obaviti ono što je još trebalo obaviti. Tihim i drhtavim
glasom, Serena im je na brzinu ispričala sve o svom slatkom malom Manionu, o tome kako ga je
Erasmus ubio... i na taj način zapalio iskru pobune koja se proširila na cijelu Zemlju.
"Molim vas, moram vidjeti Xaviera." Lice joj se ozarilo. "Gdje je Octa? Gdje je moja sestra?"
Livija prostreli muža pogledom. Riječi su joj zastale u grlu tako da je uspjela odgovoriti tek
poslije nekoliko trenutaka. "Uskoro ćeš je vidjeti, mila moja. Prvo se moraš odmoriti i prikupiti snagu.
Sada si kod kuće. Imaš sve vrijeme ovog svijeta."
Serena se htjela usprotiviti, ali ju je obuzeo san. Xavier je primio mnoštvo poruka putem kom-
sustava
prije nego što je pojurio kući, prekinuvši ophodnju. Bile su
to ujedno i radosne i tužne poruke, i svaka od njih mu je nanijela veliku bol. Istovremeno je bio
sretan, zbunjen i očajan, i osjećao se kao da će eksplodirati.
Letio je sam u kindalu i imao vremena razmisliti o onome što je saznao. Kada je njegov brod
kasno noću stigao u svemirsku luku Zimije osjećao se strašno
usamljen. Iskrcao se na sletište obasjano reflektorima.
Ponoć je već bila prošla.
Kako to da je Serena živa? Vidio je olupinu njenog blokadnog broda u sivom moru na Giedi
Prime. Krvave mrlje su odgovarale njenom DNK. Čak ni u svojim najluđim snovima, Xavier nikad
nije pomislio da bi ona mogla biti živa. Žival Niti da nosi njegovo dijete.
Serena je pobjegla i došla kući. Ali njegov sin... njihov sin... njega je ubio stroj čudovište.
Xavier se udaljio od kindala koji se hladio. Ugledao je jednog jedinog čovjeka kako ga čeka na
sletištu. Djelovao je kao da su ga svi napustili. Crte lica su mu bile nerazgovjetne pod jakom
svijetlošću svemirske luke, ali je Xavier ipak prepoznao Maniona Butlera, vice-roja Lige Plemića.
"Tako mi je drago što si... mogao", Manion nije uspio završiti rečenicu. Prišao je i zagrlio zeta,
mladog časnika koji se nije oženio njegovom kćerkom Serenom već kćerkom Octom.
"Serena se odmara u Gradu Introspekcije", obavijesti ga Manion. "Ona... još ne zna za tebe i
Octu. Situacija je vrlo delikatna, kako god da pogledaš." Viceroj je djelovao krajnje iscrpljeno, kao da
je sav život iscurio iz njega. Očigledno je bio uzbuđen što mu se kćer vratila, ali je patio zbog onoga
što joj se dogodilo, zbog ozljeda koje su joj nanijeli strojevi... i zbog smrti njenog sina.
"Serena će željeti čuti istinu", reče Xavier. "I čut će je
čim je bude mogla podnijeti. Vidjet ću se s njom sutra. Neka se noćas dobro naspava."
Udaljili su se od kindala pridržavajući jedan drugoga. Viceroj je poveo Xaviera do mjesta koje
je bilo još jače osvijetljeno i gdje su radnici obavljali pregled Putnice snova čak i u ove kasne sate.
Ovakvu srebrno-crnu letjelicu je Xavier vidio samo jednom do sada... bio je to brod za
ažuriranje kojeg je presreo kod Giedi Prime. Pilot izdajnik je tada prevario Xaviera i ovaj ga nije uspio
uhvatiti.
"Serena je našla saveznike među ljudima na Zemlji", obavijestio ga je Manion. "Dvojicu
povjerenika, ljude koje su odgajali strojevi. Uvjerila ih je da pobjegnu s njom."
Xavier se namrštio. "Jeste li sigurni da nisu uhode?" Manion slegne ramenima. "Serena im
vjeruje." "Pretpostavljam da je to dovoljno."
Ušli su na Putnicu Snova i Xavier osjeti kako mu nešto hladno i teško pritišće grudi. Znao je
kuda ga Manion vodi. Na brodu za ažuriranje su mu zapele za oku čudne konfiguracije, glatke obline,
jasne metalne linije koje su svjedočile o učinkovitosti i istovremeno bile nesvjesno lijepe.
"Dječaka nismo premještali", reče Manion. "Rekao sam im da pričekaju tebe." Kad je viceroj
otvorio zapečaćeni
skladišni prostor i kada se hladnoća uvukla u okolni zrak,
Xavier je uspio savladati odbojnost i nagnuo se naprijed.

244
 Dijete je bilo umotano u grubi, tamni pokrov, hermetički zatvorenu vreću koja je skrivala
pojedinosti i obris nekada živahnog dječaka. Xavier dodirne hladni omotač. Uradio je to nježno,
vrhovima prstiju, kao da nije htio narušiti sinovljev počinak.
Manion, koji je stajao iza njega, teško je disao. "Serena je rekla... rekla je da je dječaku dala
moje ime." Potom se zagrcnuo, a Xavier je izvadio umotani paket, sve što je ostalo od djeteta kojeg
nije upoznao, za kojeg čak nije ni saznao dok već nije bilo prekasno. Dječak je bio nevjerojatno, čak
apsurdno lagan.
Xavier nije imao što reći, ali dok je iznosio sina na noćni zrak Saluse Secundus, vodeći malog
Maniona po prvi i jedini put kući, otvoreno je plakao.

Strojevi možda jesu predvidivi, ali smo isto tako i pouzdani. Za razliku od nas, ljudska bića
krajnje i zabrinjavajuće lako mijenjaju svoja uvjerenja i odanost.
ERASMUS, Erasmusovi dijalozi

VORIAN ATREID je sjedio za velikim, uglačanim stolom u sobi za ispitivanje, spreman suočiti
se sa skupinom političkih vođa koji su imali za njega gomilu pitanja i bili vrlo sumnjičavi. Nadao se
da će znati dati odgovore na njih.
Iblisa Ginja će ispitivati posebno. Liga je već bila poslala najbrže izviđačke brodove prema
Zemlji koji će provjeriti njihove priče i procijeniti kako pobuna napreduje.
Vor je ostao zaprepašten obilaskom grada. Zgrade u Zimiji nisu bile ni izdaleka onako
veličanstvene kao na Zemlji, a ulice su djelovale... neorganizirano. Ali ljudi koje je vidio, boje, odjeća,
izrazi na njihovim licima... prožeo ga je osjećaj kao da se probudio iz sna. Vor se smirio i odlučio
surađivati kako bi pomogao slobodnim ljudima na svaki mogući način. Ako mu oni to omoguće.
Za ovakvo ispitivanje, Agamemnon bi upotrijebio stimulatore boli i egzotična sredstva za
mučenje. Nema sumnje da je ovo za Ligu bila jedinstvena prilika da dobije informacije o Omniusu od
nekoga iznutra. Predstavnici su
sjedili oko stola i stajali duž zidova i promatrali ga sa znatiželjom, poneki od njih i s mržnjom ili
barem s prezirom.
Do sada se Vor uvijek ponosio svojim porijeklom, jer ga je zavarala tobožnja slava
Agamemnona i Titana. Slobodno čovječanstvo je, međutim, gledalo na povijest iz drukčijeg kuta.
Nadao se da je njihovo viđenje bilo točnije.
Nije se osjećao ugodno pred tolikim brojem uzrujanih ljudskih bića i imao je dojam da je
prepušten sam sebi. Nedostajala mu je Serena i nadao se da je ona dobro. Je li već sa Xavierom
Harkonnenom? Hoće li htjeti ponovo vidjeti Vora?
Vor je progovorio i prije nego što je zamro razgovor u sobi za ispitivanje. U početku je govorio
polako i krajnje pažljivo je birao riječi. "Ne namjeravam opravdavati svoj dosadašnji život. Siguran
sam da sam surađujući sa strojevima nanio štetu i bol ljudima iz Lige Plemića." Osvrnuo se po
prostoriji i svakog nazočnog pogledao u oči. "Radio sam kao povjerenik strojeva na brodu za
ažuriranje. Prenosio sam Omniusove kopije Sinkroniziranim svjetovima. Odgojili su me misaoni
strojevi i naučio sam njihovu verziju povijesti. Čak sam obožavao svoga oca, generala Agamemnona.
Smatrao sam ga velikim cymehom."
Začulo se mrmljanje. "Serena Butler mi je otvorila oči. Natjerala me je da provjerim ono čemu
su me učili i onda sam shvatio da sam bio prevaren." Još nije bio načisto što da im ponudi. Imao je
dojam da će u sljedećih nekoliko
rečenica izdati cijelu svoju prošlost.
Neka bude tako.
Duboko je udahnuo i nastavio. "Zaista se nadam da ću moći iskoristiti svoje znanje i umijeća -
kao i točne informacije o djelovanju misaonih strojeva - kako bih pomogao svojoj subraći ljudima koji
su se digli na ustanak protiv Omniusa na Zemlji."
Kad su predstavnici počeli shvaćati dublji smisao njegovih riječi, slušatelji oko stola su počeli
žamoriti. "Ne vjerujem nikome tko je u stanju izdati svoga oca", primijetio je jedan od predstavnika,
visoki čovjek bubuljičavog lica. "Kako ćemo znati da podaci koje će nam dati nisu lažni?"
Vor se namrštio na tu optužbu. Iznenadio se kada se javila hladna ljepotica Zufa Cenva s
Rossaka: "Govori istinu." Imao je dojam da pogled njenih tamnih očiju prodire kroz njega i nije
mogao gledati u njih duže od jednog trenutka. "Ja ću znati ako se usudi lagati."
Jedan od onih koji su ga došli ispitivati pogleda u svoje bilješke. "Imamo vam postaviti mnoga
pitanja, Voriane Atreide."

245
 Ima li veće radosti od povratka kući? Sjećanje na to je najživlje, a nade najveće.
SERENA BUTLER
SERENA SE PROBUDILA sama u mekom krevetu okružena umirujućim zvukovima, bojama i
mirisima u samo svitanje. U mladosti je često posjećivala majku u Gradu Introspekcije i uživala u
ovdašnjoj kontemplativnoj atmosferi. Ali ubrzo bi postala nestrpljiva i poželjela bi
nešto raditi, a ne samo meditirati.
Na brzinu se odjenula dok se napolju razdanjivalo. Xavier se do sada već vjerojatno vratio na
Salusu. Kratak počinak ju je osvježio, ali je u grudima i dalje osjećala veliki pritisak za koji je znala da
se neće podići dok ne vidi Xaviera i dok mu ne priopći užasnu vijest o njihovom sinu. Iako su joj i srce
i duša krvarili, ona nikada ne bi ustuknula pred svojim obvezama.
Prije nego što se Grad Introspekcije razbudio, Serena je tiho otišla do vanjskih zgrada i pronašla
jedno malo terensko vozilo. Nije htjela uznemirivati majku. Odlučila je da ne odlaže neizbježno.
Ionako je već prošlo previše vremena.
Ušla je u vozilo i pokrenula motore. Znala je kamo mora poći. Serena se izvezla kroz otvorene
dveri i uputila prema
imanju Tantorovih kod kojih se Xavier nastanio. Nadala se
da će ga tamo naći...
Emil Tantor je otvorio teška drvena vrata i zapanjeno se zagledao u nju. "Oduševili smo se kad
smo čuli da si se vratila." Njegove smeđe oči ostale su iste: zračile su ljubaznošću i toplinom.
Sivi vukovi za lov zalajaše u predvorju i provukoše se pokraj Emila. Pozdravili su Serenu
kružeći oko nje. Osmjehnula se iako joj je bilo teško oko srca. Izišao je da je vidi i dječak
razrogačenih očiju. "Vergyle! Baš si
porastao!" Trudila se odagnati tugu koju je osjetila kada je shvatila koliko je dugo nije bilo.
Prije nego što je dječak stigao bilo što odgovoriti, Emil ju je uveo unutra. "Vergyle, molim te
izvedi pse van kako bi ova jadna žena imala malo mira poslije svega kroz što je prošla." Uputio joj je
blagi suosjećajni osmijeh. "Nisam očekivao da ćeš doći ovamo. Bi li popila čašu jutarnjeg čaja sa
mnom, Serena? Lucille uvijek ujutro kuha jaki čaj."
Oklijevala je. "Zapravo, moram vidjeti Xaviera. Je li se već vratio? Moram..." Zašutjela je kada
je primijetila zaprepašteni izraz na starčevom licu. "Što je bilo? Je li on dobro?"
"Xavier je dobro, samo... on nije ovdje. Otišao je na imanje tvoga oca." Emil Tantor kao da je
htio još nešto reći, ali mu je glas zamro.
Serenu je uznemirila njegova reakcija. Zahvalila mu se i
trčeći se vratila do terenskog vozila, ostavivši starca kod
drvenih vrata. "Vidjet ću ga onda tamo." Xavier je vjerojatno imao nekog posla s njenim ocem.
Možda već planiraju
kako da pomognu pobunjenim ljudima na Zemlji.
Odvezla se do poznate joj kuće na vrhu visokog brda, okružene vinogradima i maslinicima.
Osjetila je bol u srcu dok je zaustavljala vozilo ispred glavnog ulaza. Dom. I Xavier je ovdje.
Parkirala se blizu izvora i gotovo ne dišući prišla vratima. Oči su je pekle, noge su joj
podrhtavale. Čula je u ušima kako joj lupa puls. Još veća od krivnje koju je
osjećala i straha zbog onoga što će morati izgovoriti, bila je njena čežnja da ponovo bude sa
svojim ljubavnikom.
Xavier je otvorio vrata prije nego što je stigla do njih. U prvom trenutku joj se njegovo lice
učinilo kao tek izišlo sunce koje ju je zaslijepilo. Izgledao je stariji, jači, zgodniji nego u njenim
fantazijama. Samo što se nije istopila.
"Serena!" Zadržao je dah, a onda se široko osmjehnuo i privukao je u zagrljaj. Ali već poslije
jednog trenutka se nekako čudno odvojio od nje. "Znao sam da si u Gradu Introspekcije, ali nisam
znao da si se već oporavila. Vratio sam se usred noći i ja, uh..." Kao da nije mogao naći prave riječi.
"Oh, Xaviere, nije važno! Strašno sam željela da budem s tobom. Imam ti toliko toga... toliko
toga ispričati." Sasvim iznenada kao da je podlegla pod težinom onoga što mu je morala priopćiti.
Riječi su joj zastale u grlu.
Pomilovao ju je po obrazu. "Serena, već sam saznao užasne vijesti. Čuo sam za... našeg sina."
Pogledao ju je s tugom i bolom, ali vidjelo se da se već pomirio s tim. "Tvoj otac mi je ispričao."
Kad su ušli u predvorje, Xavier se povukao na sigurnu udaljenost, kao da mu je bilo teže suočiti
sa njom nego s vojskom strojeva. "Prošlo je toliko vremena, Serena i svi su mislili da si mrtva.
Pronašli smo olupinu tvog broda, obavili analizu uzoraka krvi, dobili potvrdu da je u pitanju tvoja
DNK."

246
 Ispružila je ruke i uzela njegove u svoje. "Ali preživjela sam, ljubavi moja! Sve vrijeme sam
mislila na tebe." Pažljivo mu se zagledala u lice tragajući za odgovorima. "Samo me je sjećanje na
tebe održalo."
Konačno je izgovorio riječi koje su joj pale na srce poput teškog kamenja: "Oženio sam se,
Serena."
Imala je dojam da joj je srce stalo. Serena je nesigurno zakoračila unatrag i naletjela na mali sto
koji se prevrnuo. Srušila je i vazu sa svježim crvenim ružama, koje su se prosule po pločicama poput
krvi.
Čula je užurbane korake iz glavnog salona. Pojavila se vitka mlada žena, dugačke kose i krupnih
očiju i pohitala prema njoj. "Serena! Oh, Serena!" Octa je čvrsto privijala na grudima mali zavežljaj,
ali je ipak uspjela snažno zagrliti sestru.
Presretna Octa je stajala pokraj muža i sestre, ali dok je
prelazila pogledom s jednog na drugog, njena sreća polako se pretvorila u nelagodu i sramotu.
Zavežljaj se promeškoljio u Octinim rukama i tiho se oglasio. "Ovo je naša kćer, Roella", rekla
je kao da se ispričava i povukla tkaninu da pokaže Sereni djetetovo ljupko lice.
Jedna slika mine Sereninim umom: užasnuto lice njenog sina nekoliko sekundi prije nego što ga
je Erasmus bacio s visokog balkona. Djevojčica koju je Octa držala nevjerojatno je sličila na malog
Maniona, koji je također bio Xavierovo dijete.
Ošamućena i puna sumnji, Serena se posrćući uputila prema vratima dok se čitav svijet rušio
oko nje. Okrenula se i pobjegla poput ranjene životinje.

Butlerijanski džihad je buknuo zahvaljujući jednom krajnje glupom događaju. Ubijeno je

jednogodišnje dijete. Ucviljena majka napala je stroj koji je bio
odgovoran za tu besmislenu smrt. Uskoro je rulja, kasnije poznata kao džihad, postala nasilna.
PRIMERO FAYKAN BUTLER, Sjećanja na Džihad

I BEZ KARIZMATIČNOG IBLISA GINJA, Zemlja je ostala središte pobune. Kada se

kogitorov pomoćnik Aquim iznenada našao na čelu borbe, pokušao je održati u životu pokret otpora i
nekako organizirati borbu protiv sve jače Omniusove odmazde.
Aquim je oduvijek bio više sklon razmišljanju i razmatranju Eklovih ezoteričnih otkrića u
visokim kulama samostana. Nije znao kako se nositi s razaranjem i krvoprolićem. Iako je zahvaljujući
svojoj vezi s Eklo imao razgranatu mrežu kontakata, samo u rijetkim slučajevima su to bili borci.
Uglavnom su to bili mislioci koji bi uvijek imali toliko opcija o kojima je trebalo razmisliti da nisu
mogli brzo djelovati. Trenutna situacija ih je uveliko nadilazila.
Rulja je vladala i bez čvrstog vodstva.
Kada su shvatili da su se konačno poslije toliko stoljeća
ugnjetavanja oslobodili, iznenađeni i nadmoćni pobunjenici nisu znali na što da se usredotoče
niti su imali jasan cilj. Gonila ih je samo sirova, neusmjerena potreba za osvetom. Robovi pušteni s
lanca nisu se više mogli vratiti natrag.
Čak ni Iblis nije imao nikakav dugoročni plan. Požari su harali gradom. Tvornice i zgrade za
održavanje su eksplodirale nakon što su saboteri razrušili Omniusove proizvodne i logističke
kapacitete. Paljevine i vandalizam širili su se kontinentima od industrijskih središta do naselja ljudi.
Sveum je pustio svoje cvmehe i aktivirao robote ratnike. Cijeli planet pretvorio se u bojno
polje... a nedugo zatim u kosturnicu. Misaoni strojevi nisu znali za oprost.
Agamemnon i njegovi krvoločni cymehi konačno su dobili odriješene ruke. Ulazili su u
nastambe ljudi i sravnjivali ih sa zemljom.
Visoko na izoliranoj planini, kogitorova kula se tresla kao da je živo biće. S nje su otpadali
kamene krhotine. Prozori na najvišem katu, gdje je počivao Eklov pradavni mozak u posudi za
održavanje, promijenili su boju iz žute u narančastu.
Zbunjeni Aquim zamočio je prste u elektrofluid, povezavši svoje misli s mislima poštovanog
kogitora. "Prenio sam im tvoju poruku, Eklo. Titanka Juno dolazi. Želi razgovarati s tobom."
"Kao što je željela i onda, prije mnogo vremena."
Želeći prekinuti krvoproliće, Eklo je zatražio da se
sretne s Titanima u nadi da će ih uspjeti urazumiti. Kogitor je vrlo davno nesvjesno pomogao
Juno i njenim suborcima da zbace Staro Carstvo, a Eklovov mozak bez tijela inspirirao je Titane da se
preobrate u cymehe.

247
 U tim danima on je bio duhovno ljudsko biće po imenu Arn Eklo, filozofi govornik koji se
prepustio seksualnim zadovoljstvima. Osramoćen i zbunjen, sreo je Kwynu i njene metafizičke
učenike čiji cilj je bio da eliminiraju sve što im
je odvlačilo pažnju, kako bi razvili svoje moći razmišljanja. Eklu više ništa nisu značili njegovo
fizičko obličje i beznačajne želje njegovog tijela, jer je sve to bilo ništavno u usporedbi s otkrivanjem
tajni svemira.
Njegovi govori su se poslije toga promijenili, postali su toliko dubokoumni da ga mnogi nisu
razumjeli. Počeo je gubiti sljedbenike. Poslovni investitori među njegovim vjernicima uočili su
dramatični pad prihoda i počeli su mu postavljati pitanja. Ali ni oni nisu mogli shvatiti što on to
govori.
A onda je jednog dana Arn Eklo jednostavno nestao. On i ostali kogitori planirali su da se kao
skupina otisnu na epsko putovanje u dubine duhovnog kraljevstva. Daleko izvan tijela koja su ih
sputavala.
Nakon što se podvrgnuo nevjerojatnom kirurškom zahvatu, njegov um je poživio više od dvije
tisuće godina, odvojen od slabog i ograničenog ljudskog tijela. Konačno
su on, Kwyna i ostali kogitori imali na raspolaganju dovoljno
vremena. To je bio najveći poklon kojeg je itko od njih
mogao dobiti. Vrijeme.
U tom trenutku je Aquim prekinuo njegove misli. "Stigla je Juno."
Budući da se njegova posuda nalazila na ispustu velike kule, Eklo je vidio masivno cymehovo
ratničko obličje kako se s lakoćom penje strmom planinskom stazom.
"Prenesi Juno ovu poruku", rekao je Eklo Aquimu. Brojni pomoćnici su se ushodali i pohitali
prema stubištu koje je vodilo k vrhu kule. "Reci joj da ništa nije nemoguće. Reci joj da je ljubav ta
koja odvaja ljudska bića od ostalih živih stvorenja, a ne mržnja. Ne nasilje..."
Prozori su postali krvavo crveni i snažne eksplozije odjeknule su kulom. Juno je podigla svoje
prednje udove topove i počela ispaljivati projektile. Bombardirala je ojačanu strukturu samostana sve
dok se kula nije srušila.
Kada se strop urušio, Aquim se bacio naprijed pokušavajući zaštititi posudu za održavanje i
veličanstveni mozak pradavnog kogitora. Međutim, na njega se sručila lavina koja je lomila sve na
svome putu...
Nakon što je od kule ostala samo prašnjava gomila krša, Juno je svojim mehaničkim rukama
počela kopati po kamenju. Polako je puzala preko ostataka, odbacujući tijela pomoćnika dok konačno
nije pronašla posudu. Mrtvo tijelo redovnika Aquima i zakrivljeni štit od pleksiplaza sačuvali
su kogitorov mozak, ali je posuda ipak napukla. Plavičasti
elektrofluid otjecao je u prašinu i krš.
Juno je odbacila Aquimovo tijelo u stranu kao da je krpena lutka. Zatim je ispružila ruku od
tekućeg metala i zaronila dugačke i oštre prste u polomljeni spremnik kako
bi izvukla naboranu sivkastu masu kogitora Ekla. Osjetila je slabu energiju koja je na mahove
izbijala iz mozga što je podrhtavao.
Odlučila je poslati ga na novo putovanje koje će ga odvesti još dalje od kraljevstva puti. Njena
šaka od tekućeg metala se zgrčila, zgnječivši spužvastu sivu tvar i pretvorivši je u kašu koja joj se
cijedila između prstiju.
"Ništa nije nemoguće", reče ona, zatim se okrene i uputi natrag prema gradu i važnom poslu koji
je valjalo obaviti.
Omnius nije ništa osjećao, njegova jedina želja bila je da riješi problem i zato je odobrio da na
Zemlji budu pobijeni svi ljudi.
Njegove robotske snage neumorno su napredovale, izvršavajući svoj krvavi zadatak. Gotovo da
i nisu nailazile na poteškoće. Krvoproliće na "Walgisu za vrijeme davnašnje Pobune Hrethgira, čiji je
vinovnik bio Ajax, bio je tek kratki uvod.
Sveum je prvo zaključio da mu na ovom planetu ljudska bića više nisu potrebna, a onda je do
slične procjene
došao i na svim ostalim Sinkroniziranim svjetovima. Unatoč činjenice da su ljudska bića bila ta
koja su prvobitno
stvorila misaone strojeve, nepokorni biologici oduvijek su
stvarali više problema nego što su vrijedili. Konačno se složio s Agamemnonom koji je već
stoljećima zagovarao ovakvo konačno rješenje. Omnius će istrijebiti ljudski rod.
Preostala četiri Titana, uz pomoć neo-cymeha i modificiranih robotskih vojnika, proveli su
mjesece progoneći i ubijajući stanovništvo tog planeta. Na Zemlji više nije bilo preživjelih.

248
 Krvoproliće je bilo nezamislivo i njegov najveći dio zabilježile su uvijek prisutne stražar-oči
sveuma.

Podrži brata bilo da je pravedan ih nepravedan.

Izreka Zensunija

MA KOLIKO MRZIO NAIBA DHARTHU, Selima je zanimalo kako su nastavili živjeti ljudi iz
njegovog bivšeg sela. Pitao se jesu li ga do sada već izbrisali iz svojih sjećanja. Povremeno bi se
prisjetio njihovih postupaka i u tim trenucima ga je obuzimao bijes, ali onda bi se osmjehnuo.
Buddallah je održao Selima u životu, poslao mu je tajanstvenu viziju i blagoslovio ga ciljem.
Prethodni naraštaji Zensunija prilagodila su svoj način života pustinji. U jednom tako
neprijateljskom okruženju nije bilo puno mjesta za promjene ili fleksibilnost, tako da se njihovo
nomadsko svakodnevno preživljavanje nije mnogo mijenjalo iz godine u godinu.
Ipak, Selim je promatrajući svoje nekadašnje prijatelje uočio da Naib Dhartha ima nove
prioritete u životu. Kruti vođa plemena počeo je izvoditi mnogo radnika nekim neobičnim poslom u
otvorenu pustinju. Lešinari nisu više pretraživali pustinju u potrazi za nekoliko komadića otpadnog
metala ih napuštenom tehnologijom. Sada su Zensuniji iz njegovog sela hitali prema pješčanim
dinama samo s jednim ciljem: skupljanje začina.
Upravo onako kako je vidio u viziji! Košmar je dobivao
smisao: tuđinci odnose začin na druge svjetove i to će izazvati oluju koja će velikoj pustinji
oduzeti njenu oporu vedrinu. Selim će motriti i pokušati da shvati... a onda će odlučiti što mu valja
činiti.
Seljaci su oprezno stupajući izlazili na otvorene dine do mrlja boje hrđe koje su označavale
mjesta gdje bi povremeno nastupala eksplozija začina. Polako bi poboli metalne štapove duboko u
pijesak i podigli tanke kamuflažne šatore i nadstrešnice da se zaštite od
naleta pijeska i vreline sunca. Zatim bi postavili stražara na prijevoj neke od visokih dina da
motri na dolazak crva.
Poslije toga bi počinjali žetvu začina. Uzimali su od pustinje velike količine melangea, mnogo
više nego što će plemenu ikad biti potrebno. Ako je Selimova vizija bila točna, onda je Naib Dhartha
isporučivao melange u grad Arrakis... izvozio ga na druge svjetove, odnosio s Arrakisa.
U njegovoj viziji brana se otvorila i pijesak je poput plimnog vala zatrpao narod Zensunija,
odnijevši sa sobom ostatke pješčanih crva. Sai-Huluda! Ambiciozni Naib Dhartha nije shvaćao kakve
će posljedice to što čini imati po njegov narod, po čitav njegov svijet.
Selim se tiho prikrao da ih promatra kroz uređaj za gledanje koji je približavao daljinu, a koji je
ponio iz svoje stanice za botanička istraživanja. Zaškiljio je i počeo prepoznavati neke ljude s kojima
je odrastao, seljake koji su mu nekada bili prijatelji i na kraju ga prezreli.
Selim već dugo nije vidio Ebrahima da zabušava među njima. Možda su ga konačno uhvatili na
nekom zlodjelu, ali sada više nije tu bio Selim da na njega svali krivicu... Šai- Hulud uvijek na kraju
dijeli pravdu, na ovaj ili onaj način.
Zli Naib je bio među njima, izvikivao je naredbe, usmjeravao ljude koji su se žurno udaljavali s
vrećama i kontejnerima, skupljajući začin iz pijeska. Radnici su jedva nosili velike količine melangea
koje su sakupili. Dhartha je sigurno našao negdje kupca.
Selim je u početku bio zadivljen, ali se potom razljutio. Zatim je smislio način kako da
istodobno slijedi svoj poziv, svoju viziju... i da se osveti.
Pozvao je Šai-Huluda pomoću svog zvučnog čekića. Zvijer koju je uspio dozvati bila je dosta
malena, ali je Selimu bilo svejedno. Ionako je mnogo lakše bilo upravljati manjim stvorenjima.
Selim je jahao visoko na povijenoj zmijskoj glavi kako bi ga svi jasno vidjeli. Razdvojio je
mesnate segmente da bi mogao upravljati stvorenjem i uzjahao tog ogromnog konja, čudovišnu
životinju koja je mogla preživjeti samo u
najdubljoj i najsuhljoj pustinji. Potjerao je crva još većom brzinom i ovaj je šišteći nastavio juriti
kroz pijesak.
Zensuniji su bili krajnje oprezni dok su podizali svoj kamp. Pazili su da ih ni jedan crv ne
primijeti. U sumrak, kada je splasnula dnevna žega, ljudi su počeli izlaziti iz privremenih zaklona.
Napustili su naselje i krenuli prema
mjestima gdje su mogli sakupiti više začina.
Selim se sjetio svoje vizije. Sada je znao što mora učiniti. Potjerao je crva ravno na njihov logor.
Zensuniji su uvijek bili na oprezu, nikada se nisu prepuštali uživanju. Stražari su dali znak za
uzbunu čim se crv približio, ali ništa nisu mogli učiniti. Naib Dhartha je svojim dubokim glasom

249
naredio skupljačima začina da se rasprše i pronađu bilo kakav zaklon. Pojurili su preko dina, ostavivši
šatore i gomilu posuda napunjenih začinom.
Selim je kontrolirao kretanje Šai-Huluda pomoću konopaca i šipki s kojima mu je raširio
segmente. Crv je bio bijesan što su ga uzjahali i bacakao se. Želio je nešto napasti. Selim ga je morao
udarati po ružičastom izloženom tkivu kako bi ga spriječio da ne napadne i proždere sve seljane.
Nikoga od njih nije želio ubiti... premda bi mu možda godilo vidjeti kako Naib Dhartha nestaje u
ždrijelu crva. Ovo je bilo više nego dovoljno. Selim će obaviti ono što je Buddallah od njega tražio;
uništit će Naibove planove da izvozi ogromne pošiljke Sai-Huludovog začina.
Seljani su se raštrkali po pijesku neravnomjernim koracima u nadi da crv neće slijediti ritam
njihovog kretanja. Čudovište je uletjelo u napušteni logor i podiglo uvis gejzir pijeska. Kamuflažni
šatori su istog trena nestali. Bili su pregaženi ili progutani.
Zatim je crv okrenuo svoju zaobljenu glavu i vratio se da
proguta sakupljeni melange. Pokidao je kontejnere i počeo
gutati cijele pakete, tako da od žetve nije ostalo ni traga.
Prestrašeni seljaci su stajali na dinama u daljini, a među njima je možda bio i Naib Dhartha,
spremni pobjeći još dalje, ali i hipnotizirani ovim prizorom. Selim je jahao visoko na leđima crva u
svojoj bijeloj odori; morali su primijetiti obrise čovjeka na pustinjskom demonu.
Selim se smijao tako gromoglasno da je jedva uspijevao nadzirati stvorenje. Izazovno je podigao
šake. Učinio je ono što je Buddallah tražio od njega. Začin je, za sada, bio siguran.
Zatim je poveo crva u drugom pravcu, dalje od ožalošćenih ljudi i odjahao prema praznom
pijesku, ostavivši za sobom Zensuniji seljake i njihov uništeni logor.
Dok je izlazio iz logora, Selim je ostavio dva literjona vode među razrušenim šatorima. To je
bilo dovoljno da Zensuniji prežive, a on će svoje zalihe uskoro obnoviti u botaničkoj postaji. Ako se
budu kretali noću i štedjeli vlagu, uspjet će stići do svoga grada u stijeni.
A onda je pronašao nedirnutu torbu melangea i shvatio to kao znamenje. Svečano ju je primio
kao dar od Šai- Huluda. U njoj je bilo više začina nego što je ikad nosio odjednom, ali on ga neće
potrošiti niti će ga prodati. Već će tim crvenkasto-smeđim prahom ispisati poruku na pijesku. Dva
dana je proveo u planiranju po povratku u svoju baznu postaju, a onda je ponovo izašao.
Selim je jahao jednog velikog crva kroz noć, vraćajući
se preko pijeska prema selu Naiba Dharthe. Sljedeći dan je prespavao u sjeni kamene strmine, a
zatim je nastavio pješice, držeći se stijenja. Dobro je poznavao ove staze i sporedne putove, jer ih je
istraživao kao dijete. Poslije puzanja kroz sjene, sakrio se u udobnom udubljenju i pričekao da se
spusti noć. Sa sobom je ponio torbu melangea...
U gluho doba noći, kad su zvijezde svjetlucale odozgo poput bezbroja ledenih očiju, istrčao je
na pijesak ispred stijenja koje je poravnao vjetar. Trčao je lakim, neravnomjernim koracima i iz torbe
prosipao melange, oblikujući obla slova koja će djelovati poput sa-sušene krvi na dinama.
Stara Glyffa ga je naučila čitati i pisati u vrijeme kada mu je bila naklonjena, ne obazirući se na
ostale seljake - uključujući i Ebrahimovog oca i Naiba Dharthu - koji nisu shvaćali što će njemu
obrazovanje.
Selim je posao završio prije izlaska drugog mjeseca. Utrošio je više od sata da ispiše te tri
jednostavne riječi i gotovo sav začin. Kad je poruka bila gotova, pohitao je natrag prema svom
zaklonu u stijenju. Mogao je uhvatiti crva i krenut kući, ali je ;pak pričekao izlazak sunca.
Samo što je svanulo, vidio je više desetaka razrogačenih očiju i otvorenih usta kako se
pojavljuju na otvorima pećina. Zurili su očigledno u nevjerici u pustinju, brbljali i dozivali jedni druge.
Nije mnogo prošlo, a već se
napravila gužva duž ispusta koji je gledao na pješčanu
ravnicu. Čuo je njihove prigušene iznenađene povike i nije mogao zatomiti osmijeh. Malo
melangea na usnama učinilo je da se osjeća još bolje.
Jedva je prepoznao tamnokosu priliku Naiba Dharthe među uzbuđenim promatračima. Stajao je
i blenuo u te tri riječi koje je mladi prognanik ispisao na pijesku.
JA SAM SELIM.
Selim je mogao napisati još nešto, mogao je objasniti, ali je osjećao da će biti bolje da ih drži u
neznanju. Naib će znati da je on jahao crva i prvi put kada im je pokazao svoje umijeće kao i drugi put
kada je uništio logor za skupljanje začina. Buddallah je njega izabrao, i od sada će zli Naib morati
živjeti u strahu. Mladić se oslonio leđima o stijenu. Tiho se hihotao i uživao u ukusu melangea.
Od danas će svi znati da je živ... i Naib će shvatiti da je sebi stvorio doživotnog neprijatelja.

Dalekosežna pitanja religije moraju se usuglasiti s makrokozmičkim potrebama najmanje

zajednice.

250
 IBLIS GINJO, Planiranje čovječanstva

U TJEDNIMA NAKON što se iz jednog razorenog života vratila u drugi, Serena Butler se
neprimjetno oglušila o očev prijedlog da preuzme svoju staru ulogu u Parlamentu Lige. Za sada joj je
više odgovarao boravak u Gradu
Introspekcije i njegovim spokojnim i mirnim vrtovima. Tamošnji studenti filozofije cijenili su
povučenost u kojoj su se mogli posvetiti razmišljanjima i ostavljali su je na miru.
Njen pogled na rat, Ligu i sam život dramatično se izmijenio i bilo joj je potrebno vrijeme da
odredi svoju novu ulogu u svemiru i nađe načina kako da ponovo bude od koristi. Osjećala je da će
sada moći učiniti čak i više nego ranije...
Priča o zarobljavanju Serene, njenom ubijenom djetetu i pobuni na Zemlji brzo se proširila. Na
navaljivanje Iblisa Ginja, očuvano tijelo malog Maniona položeno je u grobnicu od plaža u Zimiji. Bio
je to memorijal koji je simbolički predstavljao samo jednu od nekoliko milijarda žrtava misaonih
strojeva.
Iblis je bio neumorni govornik i vrlo je malo spavao od
dolaska u glavni grad. Stalno je bio s delegatima i
strastveno im opisivao svakodnevne užase s kojima se suočava porobljeno čovječanstvo,
okrutnost cymeha, Omniusa, pokušavajući okupiti veliku silu ratnih brodova Lige koja bi spasila ljude
na Zemlji. Vođa pobunjenika, koji je pobjegao, htio je da ga Salusijanci smatraju junakom.
Iblis Ginjo se proglasio Sereninim predstavnikom i pričao je svima o Sinkroniziranim
svjetovima, pričao je onu užasnu priču o tome kako je robot Erasmus ubio nevinog Maniona i kako se
Serena usudila golim rukama nasrnuti
na misaone strojeve. Svojom nesebičnom hrabrošću kojom se suprotstavila okrutnim
gospodarima, zapalila je iskru pobune koja je izazvala zastoj kod zemaljskog Omniusa.
Iblis je koristio svoju slatkorječivost i mnoge je uspio uvjeriti u svoju iskrenost. Smislio je
sjajnu strategiju: javna okupljanja na kojima će domaćin biti osobno Serena. Smatrao je da je ona
savršena osoba koja bi mogla okupiti
i ujediniti veliki broj pobunjenika. Međutim, Serena je ostala u izolaciji, ni ne znajući da je
uzrok velikog uzbuđenja.
Iblis je odlučio da čak i bez nje nastavi agitirati za oslobađanje ljudi, pa makar morao sam
donositi sve odluke. Nije mogao dopustiti da jedna ovakva prigoda propadne. Osjećao je kako se
formira javno mnijenje u
Zimiji i prerasta u još jedno oružje koje će on iskoristiti. Čak su i političari Lige željeli krenuti u
spašavanje hrabrih
boraca ljudi na Zemlji — međutim, vodili su beskrajne rasprave i u Parlamentu, na što ga je
Serena bila upozorila.
Sastao se nasamo sa segundo Harkonnenom na
časnikov zahtjev. Iblis se osjećao nelagodno u pretrpanoj prostoriji Armadinog stožera. Ove
prostorije su očigledno nekada ulazile u sklop starog vojnog zatvora i u njima su ispitivani
osumnjičeni dezerteri. Uski pravokutni prozori protezali su se duž svih zidova. Xavier je koračao gore
dolje, zaklanjajući i ono malo svjetlosti i što je prodirala unutra.
"Recite mi kako ste postali predvodnik radne ekipe", naredio mu je časnik. "Privilegirani
povjerenik, kao Vorian Atreid, koji služi misaonim strojevima i ima privilegije, dok ostala ljudska bića
pate."
Iblis je samo odmahnuo rukom, pretvarajući se da je segundove riječi shvatio kao šalu.
"Naporno sam radio da zaslužim privilegije i nagrade za svoje odane radnike", reče on zvonkim
glasom. "Svi smo od toga imali koristi."
"Neki od nas gaje izvjesne rezerve prema vašem entuzijazmu koji vam tako dobro ide na ruku."
Iblis se osmjehnuo i raširio ruke. "Ni Vorian Atreid ni ja nismo pokušali sakriti svoju prošlost.
Nemojte zaboraviti da ako želite dobiti informacije iznutra, morate imati nekoga
tko je bio unutra. Nećete naći bolji izvor informacija od nas dvojice. I Serena Butler vam može
mnogo toga reći."
Ostao je miran. Iblis se suočio s Titanom Ajaxom i nadmudrio ga, a on je bio mnogo strasniji i
vještiji ispitivač od segundo Harkonnena. "Liga će mnogo pogriješiti ako ne iskoristi ovu prigodu",
dodao je Iblis. "U stanju smo
pomoći ljudima-borcima na Zemlji."
"Kasno je za to." Xavier mu je prišao bliže i strogo se zagledao u njega. "Digli ste ustanak, a
zatim ste ostavili svoje sljedbenike da ih pokolju."

251
 "Došao sam ovamo potražiti pomoć od Lige. Nije nam ostalo još mnogo vremena ako mislimo
spasiti preživjele."
Xavierovo lice kao da je bilo od kamena. "Nema preživjelih... na cijelom planetu. Ni jednog
jedinog.'"
Zapanjeni Iblis jedva je smogao snage odgovoriti. "Kako je to moguće? Prije nego što smo
napustili Zemlju na Putnicu Snova, ostavio sam sposobnog, odanog čovjeka na čelu pobune.
Pretpostavljao sam da je on... "
"Dosta je bilo, Xaviere", jedan novi glas dopro je iz zvučnika koji se nije vidio na ionako
nejasnom zidu. "Krivnje i krvi ima dovoljno da prekrije ruke svih nas. Nije trenutak da okrenemo
jednog od svojih najvećih
potencijalnih izvora informacija protiv nas, već da odlučimo što poduzeti."
Xavier je ukočeno stajao okrenut zidu. "Kako vi kažete, vice-roje."
Zidovi prostorije za ispitivanje su zasvjetlucali i izblijedili, otkrivši skrivenu prostoriju za
promatranje u kojoj je dvanaest muškaraca i žena sjedilo u polukrugu. Ošamućeni Iblis je prepoznao
viceroja Butlera u središtu dotične skupine i zadovoljnog Voriana Atreida na jednom kraju.
Viceroj je ustao sa svog mjesta. "Iblise Ginjo, mi smo poseban odbor Parlamenta čija je dužnost
da ispita užasne vijesti sa Zemlje."
Iblis se nije mogao obuzdati. "Zar je stvarno zbrisan sav život sa Zemlje? Kako je to moguće?"
Xavier Harkonnen smrknuto reče: "Čim je vaš brod stigao ovamo, Armada je poslala najbržeg
izviđača. Pilot se vratio već poslije nekoliko tjedana donijevši užasne vijesti. Na Zemlji su ostali samo
misaoni strojevi. Svi pobunjenici su mrtvi. Svi robovi, sva djeca, svi povjerenici. Vjerojatno su bili
pobijeni i prije nego što je Putnica Snova stigao do Saluse Secundus."
Viceroj Butler je uključio nekoliko velikih ekrana ugrađenih u zidove koji su prikazivali užasne
scene, gomile tijela, robote koji stupaju i cymehe koji kolju na stotine ljudskih bića koje su prvo
opkolili. Slike su se smjenjivale jedna za drugom; bile su stravično detaljne. Zemlja, kolijevka
čovječanstva, pretvorena je u nepregledno groblje."
"Prekasno", ošamućeno je prošaputao Iblis. "Svi ti ljudi... "
Razgovor je prekinut kada je izvana dopro napjev gomile: "Serena! Serena!" Zaprepastio se
kada je čuo njeno ime.
"Iblise Ginjo, nedostaju mi riječi da se zahvalim vama i vašem prijatelju što ste mi vratili kćer",
rekao je viceroj
Butler. "Na nesreću, čovjek koga ste ostavili na čelu
pobune nije bio dorastao tom izazovu.
Vorian Atreid ga je mrko pogledao. "Nitko nije mogao uspjeti, viceroje. Ni Iblis, ni ja. U pitanju
je bilo samo vrijeme."
Segundo Harkonnen je djelovao ljutito. "Želite li reći da je besmisleno boriti se protiv Omniusa,
da je svaki ustanak osuđen na propast? Dokazali smo da to nije točno na
Giedi Prime..."
"I ja sam bio na Giedi Prime, segundo. Sjećate se? Pucali ste na mene i gadno oštetili moj brod."
Xavierove smeđe oči ljutito sijevnuše. "Da, sjećam se, sine Agamemnonov.
"Pobuna na Zemlji poslužila je kao odličan primjer", reče Vor, "Međutim, u njoj su sudjelovali
robovi, naoružani gotovo samo mržnjom protiv misaonih strojeva. Oni nisu imah nikakvih izgleda."
Okrenuo se da pogleda članove odbora. "Stvari stoje sasvim drukčije kada je u pitanju Armada Lige."
Uočivši priliku da ih pritisne, Iblis reče zvonkim glasom. "Tako je, pogledajte samo što je
uspjela postići rulja neorganiziranih robova. A onda zamislite što bi mogao postići koordinirani vojni
napad." Glasovi demonstranata vani postajali su sve glasniji. Iblis je nastavio. "Gubitci na Zemlji
moraju biti osvećeni. Smrt unuka viceroja Butlera - vašeg sina, segundo Harkonnene - netko mora
platiti za
to!"

Vor nije mogao odvojiti pogled od Xaviera. Pokušavao

ga je vidjeti kao hrabrog čovjeka koji je ukrao Serenino srce, a zatim se oženio njenom sestrom.
Ja bih je vječno čekao.
Konačno se usredotočio na Iblisa Ginja. Vor nije naročito volio vođu pobunjenika čiji mu motivi
nisu bili baš jasni. Iblis se izgleda opsesivno divio Sereni, ali to nije bila ljubav. Pa ipak, Vor se slagao
s njegovim procjenama.

252
 Iblis je nastavio govoriti glasom kao da je ovamo doveden da se obrati članovima suda, a ne da
odgovara na njihova pitanja. "Događaji na Zemlji predstavljaju korak natrag, ništa više. U stanju smo
to prevladati, potrebna je samo volja!"
Njegov entuzijazam je prešao i na pojedine predstavnike. Okupljeni ljudi vani postajali su sve
uzbuđeniji, a osiguranje je preko javnog razglasa pokušavalo održavati red.
Vor je promatrao Iblisa kako prelazi pogledom s jednog lica na drugo da bi se na kraju zagledao
u daljinu kao da jedino on može tamo nešto vidjeti. Budućnost? Iblis je živo gestikulirao rukama dok
je govorio. "Ljudi na Zemlji su pobijeni, jer sam ih ja ohrabrivao da se suprotstave strojevima
tlačiteljima, ali ja ne osjećam nikakvu
osobnu krivnju zbog toga. Rat je negdje morao početi. Njihova žrtva je dokazala veličinu
ljudskog duha. Razmotrite primjer Serene Butler i njenog nevinog djeteta. Što je sve
ona pretrpjela i preživjela je."
Vor je primijetio da se Xavier Harkonnen iznervirao, ali časnik ništa nije rekao.
Iblis se osmjehnuo i ispružio ruke. "Serena bi mogla podići na noge novu silu koja će savladati
strojevi, samo kad bi postala svjesna svojih mogućnosti." Obraćao se izravno Manionu Butleru i to sve
vatrenije. "Možda će se netko drugi pokušati okititi njenim perjem, ali Serena je bila ta koja je zapalila
vatru pobune na Zemlji. Podigla je ruku
na misaone strojeve kada su joj ubile dijete i svi su to vidjeli. Razmislite o tome! Ona je primjer
za cijelo čovječanstvo."
Iblis je prišao bliže članovima odbora. "Ljudi na svim svjetovima Lige čut će za njenu hrabrost i
patit će zajedno s njom. Stat će uz nju, borit će se u njeno ime, ako se to od njih zatraži. Podignut će se
u epskoj borbi za slobodu, u svetom pohodu... džihadu. Počujte ljude vani - čujete li kako je
dozivaju?"
To je to, pomislio je Iblis. Ostvario je religijsku vezu kako mu je savjetovao kogitor Eklo. Nije
bilo bitno koje su vjere ili koju teologiju slijede — od najveće važnosti je bio žar koji samo fanatizam
može pružiti. Da bi se pokret raširio, on mora dirnuti osjećaje ljudi, mora ih povući u bitku ne
dopustivši im da razmišljaju o smrti i vlastitoj sigurnosti.
Poslije duge i upečatljive pauze, on doda: "Već sam pustio glas. Dame i gospodo, ovdje više nije
riječ samo o
ustanku, već o nečem što odvaja dušu čovječanstva od
strojeva koji nemaju dušu. Uz vašu pomoć mogli bismo izvojevati nevjerojatnu pobjedu rođenu
na krilima ljudske strasti... i nade."

Čovječanstvo je i ne znajući stvorilo oružje za masovno uništavanje koga je postalo svjesno tek
pošto su strojevi zavladali svim stranama njihovih života.
BARBAROSSA, Anatomija jedne pobune

DELEGATI, CRVENI U LICU, SU se žučno prepirali oko posljedica genocida na Zemlji.

Serena je sjedila kamenog izraza lica. Iako se vratila kući još prije nekoliko tjedana, sada je prvi put
ušla u dvoranu parlamenta. Njena nazočnost, međutim, ovog puta nije izazvala uobičajene neugodne
rasprave.
"Borimo se protiv Omniusa već stoljećima", zaurlao je patrijarh Baluta. "Zašto bismo
poduzimali bilo kakve drastične mjere zbog kojih ćemo kasnije žaliti. Jako mi je teško zbog
počinjenog krvoprolića, ali mi zapravo nismo ni gajili neku realnu nadu da ćemo uspjeti spasiti robove
na Zemlji."
"Mislite na robove... kao što je Serena Butler?" U riječ mu je upao Vorian Atreid s mjesta
rezerviranog za goste. Pri tom je pogledao u njenom pravcu, zanemarivši i protokol i političku
tradiciju. "Drago mi je da nismo svi tako lako odustali."
Xavier se namrštio na ove njegove riječi, iako je mislio
isto. Agamemnonov neodgojeni sin nije poštovao nikakav red, premda se i sam često nervirao
zbog beskonačnih političkih debata. Da je Serena vjerovala u rad parlamenta, sigurno ne bi otišla
navrat nanos na Giedi Prime i na taj način primorala Ligu da odmah stupi u akciju.
Privremeni magnus obnovljene Giedi Prime javio se isto tako gromoglasno: "Zar samo zato što
se ništa nije promijenilo tisuću godina treba da se naviknemo na to? Misaoni strojevi su već započeli
rat napadima na Zimiju i Rossak, i invazijom na Giedi Prime. Zemlja je bila samo još jedan izazov."
"I to izazov preko kojeg ne možemo prijeći", reče viceroj
Butler.

253
 Xavier je bio na redu da uđe u školjku za snimanje koja je okruživala govornicu. Projekcioni
ekrani su uvećali njegov lik i pojačali njegov glas; zbog prevelike odlučnosti produbile su mu se bore
na licu.
Iblis Ginjo je sjedio u dijelu koji se uzdizao iznad govornice, u loži rezerviranoj za uvažene
goste. Na sebi je imao skupu odjeću koju su mu osigurali salusijanski krojači.
Xavierov glas je snažno odjekivao; govorio je zapovjedničkim tonom kojim je izdavao upute
brodovima Armade. "Ne možemo se više zadovoljavati samo time da odgovaramo na napade. Moramo
napasti misaone strojeve želimo li preživjeti."
"Znači li to da vi predlažete da postanemo agresivni
kao Omnius?" povikao je lord Niko Bludd iz četvrtog reda
auditorija.
"Ne!" Xavier se zagledao u crvenobradog plemića i rekao smirenim, odlučnim glasom. "Kažem
da moramo biti agresivniji od strojeva, razorniji od njih, da moramo jače od njih težiti pobjedi!"
"Time ćemo ih samo izazvati da učine nešto još gore", povikao je glavni general s Hagala,
muškarac ispupčenih grudi u crvenoj tunici. "To ne smijemo riskirati. Na mnogim Sinkroniziranim
svjetovima živi velika populacija ljudi, brojnija čak i od pobijenih robova na Zemlji i ja mislim da
ne..."
Prekinula ga je Zufa Cenva. Držanje joj je bilo kraljevsko, a glas ledeno prijekoran. "Zašto onda
jednostavno ne predate Hagal Sinkroniziranim svjetovima, glavni generale, ako se tresete i pri samoj
pomisli na borbu? Uštedjet ćete Omniusu trud."
Ustala je Serena Butler i nazočni istog trena zašutješe. Progovorila je odlučnim, jasnim glasom
kojeg je poticala njena vlastita strast. "Misaoni strojevi nas nikada neće ostaviti na miru. Zavaravate se
ako mislite da hoće."
Prešla je pogledom preko nizova sjedišta. "Svi ste vidjeli svetište posvećeno mom sinu, koga su
ubili strojevi. Možda će vam biti lakše shvatiti tragediju jedne jedine žrtve nego milijardi njih. Ali to
dijete je samo simbol užasa koje nam Omnius i Sinkronizirani svjetovi žele nanijeti." Podigla je
stisnutu šaku. "Moramo krenuti u križarski pohod protiv
strojeva, u sveti rat - džihad, u ime mog ubijenog sina
Maniona. To mora biti... Džihad Maniona Butlera."
Xavier je nadjačao žamor uzavrele publike, rekavši: "Nećemo biti sigurni dok ih ne uništimo."
"Da znamo kako to izvesti", počne se žaliti lord Bludd, "već bismo odavno dobili taj rat."
"Ali mi znamo kako to izvesti", izjavio je Xavier iz kupole, klimnuvši Sereni. "Znamo to već
tisuću godina."
Spustio je glas kako bi se svi prisutni u velikoj dvorani smirili i saslušali ga. Sijevao je očima
unaokolo i na kraju rekao: "Zasljepljeni novim obrambenim sredstvima Tia Holtzmana, zanemarili
smo staromodno konačno rješenje koje nam je sve vrijeme bilo pred očima."
"O čemu vi to govorite?" upitao je patrijarh s Baluta.
Iblis Ginjo je sjedio blizu njega s rukama prekriženim na grudima, klimajući glavom kao da zna
što slijedi.
"O atomicima", odgovori Xavier. Ta riječ je odjeknula poput eksplozije zabranjene bojeve
glave. "Zasut ćemo ih atomicima. Možemo sterilizirati Zemlju, pretvoriti u paru sve robote, sve
strojeve stražare, svaki tekrisel."
Metež je već poslije nekoliko sekundi dostigao najvišu točku i Xavier je morao vikati da bi
nadjačao galamu. "Više od tisuću godina čuvamo naše atomike. Oni su od samog početka bili naše
krajnje sklonište - oružje za sudnji dan, kojim se mogu uništiti planeti i zbrisati život." Upro je prst u
predstavnike. "Imamo dovoljno bojevih glava u skladištima
na našim planetima, ali ih Omnius smatra praznom prijetnjom, jer se nikada nismo usudili
upotrijebiti ih. Kucnuo je trenutak da iznenadimo misaone strojeve i da ih natjeramo da zažale zbog
svoje uobraženosti."
Manion Butler mu je upao u riječ koristeći svoje pravo prioriteta kao viceroj. "Strojevi su
zarobili i mučili moju kćer. Ubili su unuka koji je nosio moje ime, dječaka koga ni ja ni njegov otac
nismo imali prilike upoznati." Taj nekada debeljuškasti čovjek sada je bio mnogo mršaviji i pogrbljen
od umora. Kosa mu je neuredno visjela kao znak da uglavnom loše spava. "Proklete strojevi zaslužuju
da budu kažnjeni na najužasniji mogući način."
Vika se nastavila dok se na kraju, na iznenađenje svih, Serena Butler nije probila do govorničke
kupole i stala pokraj Xaviera. "Od Zemlje je ostalo samo kužno zgarište kojim se šepure zli misaoni
strojevi. Već su pogubljena sva ljudska bića koja su na njoj živjela." Duboko je uvukla zrak i sijevnula
svojim očima boje lavande. "Tamo nema više ničeg vrijednog što bi trebalo sačuvati. Što možemo
izgubiti?"

254
 Projicirane slike počeše se smjenjivati duž zidova prostorije dok je Serena govorila. "Porobljeni
stanovnici Zemlje su se pobunili i zbog toga su pobijeni. Svi do jednogal" Njen glas je odzvanjao kroz
sve zvučnike u dvorani. "Hoćemo li dopustiti da ta žrtva prođe tek tako? Zar će mu pustiti da strojevi
prođu nekažnjeno za svoja
zlodjela?" Zgađeno je frknula. "Ili bi trebalo natjerati
Omniusa da plati?"
"Ali Zemlja je kolijevka čovječanstva!" drhtavim glasom je izgovorio privremeni magnus s
Giedi Prime. "Kako uopće možemo razmišljati o tome da je uništimo?"
"Ustanak na Zemlji pokrenuo je ovaj džihad", reče Serena. "Moramo razglasiti i na drugim
Sinkroniziranim svjetovima da je na Zemlji izbio ustanak. Možda ćemo na taj način uspjeti baciti iskru
sličnih pobuna i na ostalim planetima strojeva. Ali prvo moramo zbrisati Omniusa na Zemlji... bez
obzira na cijenu."
"Smijemo li propustiti takvu priliku?" upitao je Xavier Harkonnen. "Imamo atomike. Imamo
nove štitnike Tia Holtzmana koji će zaštititi naše brodove. Imamo ljude koji po ulicama izvikuju ime
Serene Butler. Tako vam Boga, moramo odmah nešto poduzeti."
"Da", reče Iblis ravnim glasom koji je svejedno nadjačao žamor. "Tako nam Boga moramo to
učiniti."
Predstavnici su bili zaprepašteni i uplašeni, ali se ni jedan nije usprotivio. Poslije duge i
nervozne tišine, viceroj Manion Butler je zatražio da Liga Plemića stavi prijedlog na službeno
glasanje.
Prijedlog je bez mnogo oduševljenja stavljen na glasanje... i usvojen je jednoglasno.
"Onda je odlučeno. Zemlja, kolijevka čovječanstva, postat će prva grobnica misaonih strojeva."

Kreativnost slijedi vlastita pravila.

NORMA CENVA, Neobjavljene laboratorijske bilješke.

U LABORATORIJU U KULI koja je gledala na široku Isanu, Norma Cenva je stajala pokraj
svog neurednog radnog stola. Nove žarkugle poskakivale su kroz zrak iznad njene glave poput ukrasa;
nije se potrudila da ih isključi
iako se već razdanilo. Nije htjela prekinuti nit svojih misli.
Usmjerila je mehanizam za projiciranje veličine olovke u stol postavljen pod nekim kutom.
Listovi s magnetskim zapisima tiho su zalepršali kroz zrak. Bili su to nacrti broda predvodnika tipa
balista, najvećeg borbenog broda u Armadi Lige.
Norma je promijenila parametre na ručnom projektoru planova i u luku je prebacila svjetlucave
filmove nacrta u sobu. Izdvojila je jednu palubu letjelice i ušla u uvećanu holo-sliku. Za vrijeme te
šetnje obavljala je u glavi proračune za instalaciju generatora štitnika, pokušavajući da s najmanjim
promjerom polja prekrije i zaštiti taj dio broda.
Mudrac Holtzman je bio negdje vani. Ponovo je otišao na neki javni skup na kome će sasvim
sigurno proslaviti
svoj uspjeh s lažnom skromnošću. U posljednje vrijeme je
radio s Normom otprilike jedan sat ujutro, prije nego što bi pobjegao da se pripremi za kakav
ručak, a uvečer je odlazio na gozbe koje je priređivao lord Bludd u svom dvorcu. Na kraju dana bi
došao porazgovarati s njom o plemićima i političarima koje je sreo, kao da je osjećao potrebu da na
nju ostavi dojam.
Normi nije smetalo što je ostajala sama i pokušavala je obavljati svoj posao bez pritužbi.
Holtzman ju je uglavnom ostavljao na miru i mogla je izvoditi proračune neophodne za instalaciju
preklapajućih štitnika na najvećim brodovima Armade. Mudrac je tvrdio da nema vremena sam to
raditi i da više ne vjeruje svojim rješavačima jednadžba.
Norma je osjećala veliku odgovornost, jer je znala da je Armada Lige uputila poziv na oružje
radi organiziranog fatalnog udara na Zemlju. Velika ujedinjena sila različitih ratnih brodova već se
počela okupljati na Salusi Secundus i pripremati za let prema Zemlji.
Holtzman je uživao u neočekivanoj pažnji koju su mu posvećivali. Norma je smatrala da bi
posao obavljen u laboratoriju trebao govoriti sam za sebe, i da su nepotrebne sve te promotivne
koještarije. Međutim, bilo joj je jasno da nikad neće shvatiti političke krugove u kojima se on kretao.
Također je željela vjerovati kako on daje sve od sebe da napad uspije dok se druži sa svim tim važnim
ljudima.
U međuvremenu je razmišljala o mnogim dodirnim

255
 stvarima, i to detaljno. Slijedila je unutrašnje putove
istraživanja, tragajući za odgovorima. Čak i ako bi zbrisali sveum na Zemlji, ostale bi istovrsne
Omniusove kopije negdje drugdje na Sinkroniziranim svjetovima. Da li se misaonim strojevima uopće
može zadati završni udarac? Imajući u vidu broj Sinkroniziranih svjetova, jedan jedini planet nije
predstavljao dovoljan cilj. To ju je brinulo i bilo joj je teško zbog toga usredotočiti se na proračune.
Njene
misli su skakale poput munje s oblaka na oblak, prelazeći na nove mogućnosti, svježe ideje.
Pod opsadnim stanjem koje je lord Bludd proglasio poslije pobune robova, Norma je osjećala da
se sve više udaljava od svog mentora. Prije dvije godine, kad ju je pozvao da dođe na Poritrin, Tio
Holtzman je bio njen uzor. Postupno je shvatila da se znanstvenik sve više ljuti na nju umjesto da
cijeni njen talent i potrudi se iskoristi ga za postizanje zajedničkih ciljeva.
Djelomično je i sama Norma za to bila kriva. Okrenuo
se protiv nje, jer je bila uporna u svojim tvrdnjama da njegov generator rezonancije kao i
testiranje štitnika protiv laserskih zraka neće uspjeti. Ali nije bilo u redu da ju je Mudrac zamrzi samo
zato što je bila u pravu. Izgleda da je Tiu Holtzmanu više bilo stalo do toga se ne osramoti on nego da
unaprijedi znanost.
Počešala se po svojoj bezobličnoj kosi mišje smeđe boje. Koje mjesto je ego zauzimao u
njihovom radu? Prošlo je već skoro godinu dana otkako se ni jedna od njegovih
novih zamisli nije dobro pokazala.
Međutim, u Norminoj glavi se već dugo kuhao jedan novi projekt. Djelići su se polako uklapali
u njenom umu. U pitanju je bila velika zamisao koja će uzdrmati temelje svemira. Po umu su joj se
motale teorije i jednadžbe koje je jedva uspijevala shvatiti. Morat će u to uložiti svu svoju energiju i
pažnju, a potencijalna korist uzdrmat će Ligu još više od postavljanje štitnika.
Norma je stavila na stranu projicirani dijagram balista i iskoračila iz njega, nakon što je
prethodno holomarkerom obilježila mjesto na kome je prekinula izračunavanja. Sada se mogla
slobodno posvetiti mnogo važnijim stvarima. Nova ideja ju je mnogo više uzbuđivala od proračuna za
postavljanje štitnika.
To tajanstveno nadahnuće ju je usmjerilo prema jednoj revolucionarnoj mogućnosti. Gotovo da
je već mogla vidjeti kako djeluje i to u ogromnim, začuđujućim razmjerima. Tijelom joj je prošla jeza.
Iako još nije mogla riješiti sve probleme vezane za tu svoju zamisao, osjećala je da bi se
Holtzmanove jednadžbe polja mogle primijeniti na nešto još mnogo
značajnije. Dok se znanstvenik grijao na staroj slavi i uživao u svome uspjehu, Norma je željela
krenuti u novom pravcu.
Nakon što je vidjela kako Holtzmanov učinak nabire prostor pri stvaranju polja, postala je
uvjerena da i samo tkanje prostora može biti nabrano. Na taj način bi nastao prečac kroz svemir... Ako
bi uspjela postići takvo što, ljudi
bi mogli prevaljivati neizmjerna prostranstva u treptaju oka, povezujući dvije zasebne točke, bez
obzira na udaljenost između njih.
Nabiranje prostora.
Ali nikada neće moći razviti jednu tako veličanstvenu zamisao ako je Tio Holtzman bude
sputavao na svakom koraku. Norma Cenva će morati raditi na tome potajno...

Očigledno je da naši problemi nisu posljedica onog što izmislimo, već načina na koji koristimo
svoje sofisticirane igračke. Uzrok, naših poteškoća nisu ni hardver ni softver već mi sami.
BARBAROSSA, Anatomija jedne pobune.

ČOVJEČANSTVO U PROTEKLIH tisuću godina nikada nije okupilo tako jaku vojnu silu.
Svaki svijet Lige poslao je kako velike tako i male brodove iz svojih zasebnih svemirskih mornarica:
nezgrapne borbene brodove, krstarice srednje veličine, razarače, prateće brodove, na stotine velikih i
malih raketoplana, tisuće kindala i patrolnih brodova. Mnogi od njih nosili su
atomike... dovoljnu količinu atomika da steriliziraju trostruko veći planet od Zemlje.
Segundo Xavier Harkonnen je dobio zapovjedništvo nad operacijom koja je bila proizvod
njegovog uma. U sljedeća tri mjeseca su se ujedinjenoj Armadi na stazi iznad Saluse Secundus
pridružile mnogobrojne letjelice s
gomilama oružja kao i bezbroj zapovjednika iz obrambenih sustava planeta, policije i kućne
straže. Ekipe za pripremu utisnule su na trup svake letjelice otvorenu ruku, simbol
Lige Plemića.
Tvornice za proizvodnju oružja na Vetree, Komideru i

256
 Giedi Prime radile su bez prestanka, probijajući proizvodne norme. To će se nastaviti i za
vrijeme dugog putovanja goleme Armade, jer će flota vrlo vjerojatno pretrpjeti velike gubitke u borbi
protiv zemaljskog Omniusa. Zamjene će uvijek biti potrebne - uvijek, sve dok se rat ne završi.
Sve preostale snage na svim svjetovima Lige bile su u punoj pripravnosti i prije polaska
ujedinjene Armade. Čak i da konačnim atomskim napadom uspiju uništiti misaone strojeve na Zemlji,
ostale inkarnacije kompjutorskog sveuma najvjerojatnije bi im vratile milo za drago.
Uništenje zemaljskog Omniusa predstavljalo bi dugo očekivanu i potrebnu pobjedu
čovječanstva i označilo bi preokret u ratu. Slobodno čovječanstvo je vrlo davno nagomilalo velike
količine atomskih bojevih glava s namjerom da priprijeti misaonim strojevima, međutim, Omnius i
njegovi generali cymehi su zaključili da Liga blefira. Pokazalo se da ni na Giedi Prime ni na drugim
planetima ljudi nisu bili voljni upotrijebiti to apokaliptično oružje, čime su obezvrijedili prijetnju.
To će se uskoro promijeniti.
Sada će osvetoljubiva Armada dokazati da su ljudska bića preskočila sve ograde. Nuklearne
eksplozije će izazvati elektromagnetske udare koji će uništiti egzotične tekrisele misaonih strojeva.
Omniusi na ostalim Sinkroniziranim svjetovima uplašit će se daljnjih atomskih holokausta.
Radioaktivne oborine, demon iz košmara ljudske civilizacije, nastavit će da uništavati planet i
dugo vremena nakon završetka bitke. Ali i to će vremenom prestati i na kraju će se Zemlja oporaviti i
ponovo oživjeti — samo tada na njoj više neće biti misaonih strojeva.
Ujedinjena Armada je putovala više od mjesec dana pri maksimalnoj podnošljivoj brzini. Xavier
je žalio što ne postoji brži način da prevale taj put. Iako su pretjecali čak i fotone u svemiru, za
prevaljivanje velikih udaljenosti između zvjezdanih sustava bilo je potrebno dosta vremena, previše
vremena.
Kada se sila Armade približila Sunčevom sustavu Zemlje, segundo Harkonnen je krenuo u
obilazak borbenih brodova u svom šatlu. Obavio je smotru trupa i opreme koja će sudjelovati u
skorašnjem zadatku. S mosta svake letjelice obraćao se skupinama vojnika, trudeći se da ih nadahne i
uputi.
Čekanje će se uskoro završiti.
Do sada je nešto manje od polovine Armadinih brodova bilo opremljeno Holtzmanovim
generatorima štitnika, a atomici su bili razdijeljeni kako brodovima sa štitnicima
tako i onima bez njih. Xavier je razmišljao o tome da pričeka postavljanje još većeg broja
štitnika, ali je zaključio da bi daljnje odlaganje prouzrokovalo veću štetu koju postavljanje dodatnih
mehanizama ne bi moglo opravdati. Osim toga, pojedini konzervativni plemići iz nekih planetnih flota
bili su skeptični prema neprovjerenoj novoj tehnologiji.
Iako su ti lordovi koristili planetne štitnike za skrembliranje
kojima su pokrivali glavne gradove svojih svjetova, više su voljeli na svojim brodovima koristiti
pouzdanu i dokazanu tehnologiju. Rizici su im bili poznati i oni su ih prihvaćali.
Xavier se usredotočio na to da ostane odlučan do kraja ove užasne bitke. U svim sporovima
poslije napada na Zemlju uvijek će prvo potezati njegovo ime, ali on neće dopustiti da ga sada
zaustave. Da bi izvojevao pobjedu, morat će potpuno uništiti kolijevku čovječanstva.
Bio je svjestan da će povijest prokleti ime Xaviera Harkonnena, koji će se okititi jednom tako
užasnom pobjedom. Čak i da strojevi budu uništeni, ni jedno ljudsko biće neće više nikada poželjeti da
živi na Zemlji.
Dan prije nego što će velika Armada stići do Zemlje, Xavier je pozvao Voriana Atreida na most
broda predvodnika iz klase balista. Xavier nije baš bespogovorno vjerovao bivšem Omniusovom
suradniku, ali nije dopustio da njegovi osobni osjećaji utječu na potrebe čovječanstva.
Vor im je jasno stavio do znanja da je on važan faktor u planiranom napadu, jer dosta zna o
tehničkim mogućnostima zemaljskog Omniusa. "Nitko od vas ne zna toliko o robotskim snagama. Čak
ni Iblis Ginjo, koji je bio samo predradnik na gradilištu. Uostalom, on je odlučio ostati na Salusi."
Iako je Vorian dobio blagoslov čarobnica s Rossaka koje su dokazale da su u stanju raskrinkati
laži, Xavier i dalje nije vjerovao Agamemnonovom sinu, jer je ovaj čitav
život proveo služeći strojevima. Je li on bio pametni infiltrator kojeg je poslao Omnius, ili im
Vor zaista može dati informaciju koja će omogućiti Armadi da iskoristi slabosti Sinkroniziranih
svjetova?
Voriana su podrobno ispitali - čak su ga pregledali i liječnici koji poznaju implantirane
špijunske uređaje — i svi su odreda izjavili da je čist. Xavier se, međutim, pitao nisu li strojevi ipak
pretpostavili da će ljudi poduzeti sve ove mjere opreza te su pametno sakrile nešto u njegovom mozgu,
nekakav sićušni uređaj koji se može uključiti u kritičnom trenutku i natjerati ga da se okrene protiv
Lige Plemića?

257
 Serena je rekla da sva ljudska bića moraju biti oslobođena misaonih strojeva. Željela je da
Xavier krene od ovog čovjeka i da mu pruži prigodu. Ona je željela vjerovati da će svaka osoba koja
jednom iskusi slobodu i sretne se s individualnošću, odbaciti robote gospodare i
odabrati nezavisnost. A pošto je Serena to tražila od njega,
Xavier nije rnogao odbiti.
"U redu, Voriane Atreide", reče on. "Pružit ću ti mogućnost da se dokažeš - ali bit ćeš pod
stalnim nadzorom. Nećeš smjeti napustiti jedan dio broda i na tebe će se sve vrijeme motriti."
Vor mu se podsmjehnuo. "Navikao sam da se na mene motri."
Njih dvojica su stajali jedan pokraj drugoga na mostu
broda predvodnika. Xavier je koračao tamo-amo s rukama
prekriženim na leđima i podignutih ramena. Zagledao se preko praznog svemira u pravcu žarko
žutog rodnog planeta čovječanstva koji je iz sata u sat postajao sve veći.
Vor je šutio. Svoje misli je zadržavao za sebe dok je promatrao tamu posutu zvijezdama. "Nije
mi ni palo na pamet da ću se ovako brzo vratiti. Naročito ne na ovaj način."
"Bojiš li se da će tvoj otac biti tamo?" upitao je Xavier. Tamnokosi mladić je prišao bliže
prostranom prozoru i
zagledao se u sve veći plavi planeti prema kojem su išli.
'Ako na Zemlji nema više ni jednog živog ljudskog bića, Titani nisu imali razloga ostati.
Najvjerojatnije su do sada već poslani na ostale Sinkronizirane svjetove." Napućio je usne. "Samo se
nadam da zemaljski Omnius nije zadržao na planetu mnogo neo-cymeha."
"Zašto? I njih možemo isto tako lako uništiti."
Vor ga pogleda ispod oka. "Segundo Harkonnene, misaoni strojevi i robotski brodovi su
predvidivi, programirani su na određeni način. Znamo kako će reagirati. Cymehi su, s druge pak
strane, nasilni i
domišljati. To su strojevi s ljudskim mozgovima. Tko zna što bi oni mogli poduzeti?"
"I ljudi su isti takvi", primijeti Xavier.
"Da, samo što su ovi u stanju izazvati mnogo veće razaranje."
Segundo se smrknuto osmjehnuo i okrenuo prema suputniku koji je promijenio stranu. "To će se
ubrzo promijeniti, Voriane." Bili su istih godina i morile su ih brige koje bi bile preteške i za starije od
njih. "Poslije današnjeg dana, ništa u svemiru neće se moći mjeriti s našom sposobnošću razaranja."
Kolijevka čovječanstva bila je zelena kugla prošarana paperjastim bijelim oblacima. Xavier
Harkonnen je zurio u taj izuzetni svijet. Iako su ga strojevi okužili svojom nazočnošću, djelovao je
neiskvareno, krhko i ranjivo.
Uskoro će Zemlja postati crna, beživotna kugla. I pokraj svega što je izjavio kako bi uvjerio
skeptike i klevetnike, Xavier se pitao kako je uopće mogao pomisliti da je jedna takva pobjeda
prihvatljiva.
Duboko je udahnuo ne skidajući oči s planeta koji je treperio kroz suze u njima. Morao je
obaviti svoju dužnost.
Xavier je izdao naredbu floti. "Počnite bombardiranje svim raspoloživim atomicima."
Skupina borbenih brodova Armade obrušila se na Zemlju poput nadolazeće oluje. Piloti su jurili
po unutrašnjim palubama prema svojim pojedinačnim brodovima, pripremajući se za lansiranje.
Borbeni brodovi i razarači izbacili su rojeve kindala, bombardera i izviđačkih brodova. Patrolne
letjelice i stražarski brodovi na brzinu su provjerili, potvrdili i ažurirali podatke koje im je osigurao
Vor Atreid.

Tehnologija je trebala osloboditi čovječanstvo od bremena života. Umjesto da se to dogodi, ona

mu je natovarila još veći.
TLALOC, Vrijeme Titana

OMNIUS JE OBAVIO više od pet tisuća alternativnih simulacija dok nije našao pravu taktiku
koju će primijeniti njegova robotska flota.
Međutim, nije znao za Holtzmanove štitnike.
Kada su misaoni strojevi ispalili eksplozivne i kinetičke projektile, prvi red Armadinih bojnih
brodova jednostavno je odbio taj napad. Eksplozije su se bezopasno počele rasprskavati u vakuumu. A
letjelice Lige nastavile su neoštećene dalje.
Zbunjeni robotski brodovi su se pregrupirali i čekah nove naredbe, dok se Omnius toliko
naprezao shvatiti što se događa da su mu tekriseli ključali.

258
 Prvi bombarderi hrethgira ušli su u atmosferu. Na stotine raznolikih letjelica približavalo se
površini planeta. Svaka od njih nosila je starinsku nuklearnu bojevu glavu.
Omnius je napravio nove projekcije. Po prvi put je realistički razmotrio mogućnosti svog
uništenja.
Stoljećima su se hrethgiri krili iza obrambenih barijera, plašeći se ući u dio svemira kojeg su
kontrolirali strojevi. Zašto ni jedna računska simulacija ili scenarij nisu predvidjeli ovaj hrabri napad
na Sinkronizirane svjetove?
Omnius se obratio putem ekrana i kontaktnih terminala robotima koji su popravljali ono što su
uništili ljudski robovi u nedavnoj pobuni. Volio bi da može porazgovarati o strategiji s Erasmusom,
koji se i pokraj svojih brojnih nedostataka izgleda ipak na neki način snalazio u ljudskoj iracionalnosti.
Ali taj izluđujuće svojeglavi robot bio je izvan njegovog dosega, pobjegao je na daleki Corrin.
Čak je i svoje preostale Titane, koji su povremeno uspijevali objasniti ljudske reakcije, poslao
na manje stabilne svjetove da spriječe izbijanje ustanka. Zbog svega toga se sveum osjećao izoliran i
izbačen iz ravnoteže.
Omnius je pregledao skenerska očitavanja i zaključio da letjelice ljudi nose nuklearne bojeve
glave. I to je bilo sasvim neočekivano! Izračunavao je i preračunavao i na kraju bi se svi scenariji
završili loše po njega. Nazreo je tračak onoga što bi ljudi nazvali "nevjerica".
Budući da nije mogao zanemariti vlastite projekcije, zemaljski Omnius je reagirao u skladu s
njima. Lansirao je obrambeni kordon robotskih letjelica koji je trebali spriječiti ratne brodove Lige da
se probiju do Zemlje. Raštrkao je po stazi čitavo jato mehaničkih stražar-očiju koje će pratiti događaje
iz svih kutova.
Vorian Atreid je bio nezavisan i odlučan. Upravljao je
malom letjelicom sa štitnikom, jednim od salusijanskih kindala sa pojačanim naoružanjem. On
nije nosio atomike
— segundo Harkonnen mu nije baš toliko vjerovao — ali mu je povjerio da čuva od
neprijateljskih brodova bombardere s bojevim glavama kojima je također trebalo omogućiti da obave
svoj zadatak.
To se bitno razlikovalo od njegovih zaduženja na Putnici
Snova.
Segundo Harkonnen ga je htio držati po strani na brodu predvodniku, gdje je Vor mogao davati
taktičke savjete protiv strojeva. Ali on ga je uporno preklinjao da mu dopusti i osobno sudjelovati u
uništenju Omniusa. Vor im je pružio informacije o ratnim brodovima misaonih strojeva, njihovim
oklopima i naoružanju, s čime je kao Agamemnonov sin
bio dobro upoznat. Sada je došlo vrijeme da to znanje iskoristi u praktične svrhe.
"Vratio sam vam Serenu. Ako ni zbog čega drugog, mogli biste mi zbog toga udovoljiti mome
zahtjevu", zamolio je Xaviera.
Tužni izraz segundovog lica rekao je Voru da je Xavier i dalje jako voli. Časnik je okrenuo leđa
Voru kao da želi sakriti ono što osjeća. "Uzmite brod. Uđite u borbu... ali vratite se živi. Mislim da
Serena ne bi podnijela da i vas izgubi poslije svih patnji koje je doživjela." Bile su to prve ljubazne
riječi koje je Vor čuo od ovog zagonetnog čovjeka, i ujedno je to bilo prvi put da je bilo tko
nagovijestio da je
Sereni uopće stalo do njega."
Xavier je konačno pogledao preko ramena i oprezno mu se osmjehnuo. "Nemojte izigrati moje
povjerenje." Vor je otrčao do dokova balista i sam izabrao jedan kindal...
Udarna sila ljudi obrušila se prema Omniusovom centralnom kompjutorskom kompleksu.
Misaoni strojevi su krajnje odlučno napadali raštrkane brodove Armade, ne vodeći računa o tome hoće
li sami biti uništeni ili ne. Zahvaljujući tome, oborili su stotine bombardera, patrolnih letjelica i
kindala bez štitnika. Pojedini štitnici su zakazali, neki su se pregrijali ili su se pokvarili, jer su bili loše
instalirani. Bitka je postajala sve žešća. Vor je uletio u najteži okršaj.
Usred te bespoštedne borbe, Vorian je ugledao jedan sporiji brod misaonih strojeva kako se
izdvaja od ostalih, praćen jatom automatiziranih letjelica. Taj posebno čuvani usamljeni brod krčio je
sebi put kroz jato Armadinih letjelica, izbjegavajući izravni sukob.
Pokušava pobjeći.
Voru je to bilo sumnjivo. Zašto bi se jedan jedini
robotski brod u ovakvom trenutku odvojio i uputio u svemir? Omnius bi trebao okupiti sve svoje
snage. Mladić je instinktivno osjetio da ne smije zanemariti ovu usamljenu letjelicu.
Vor je ispaljivao projektile i pokušavao da se
usredotoči na borbu oko sebe. Energetske granate isparile
su nekoliko robotskih brodova i dezorijentirale ostale,

259
 omogućivši prolaz još četiri bombardera Armade.
Istodobno, visoko iznad njega, robotska letjelica u bijegu grabila je kroz atmosferu ostavljajući
veliku bitku za sobom. Što li je to Omnius smislio? Što nosi taj brod? Ni jedan drugi borbeni brod
Armade nije na njega obratio pažnju.
Vor je znao da mora nešto poduzeti. Osjećao je da je to strašno važno.
Segundo Harkonnen mu je izdao izričitu naredbu da ostane u pratnji brodova s atomicima dok
oni ne izbace svoj nuklearni teret. Ali stvari se mogu promijeniti usred bitke. Konačno, on nije bio
stroj da slijepo slijedi naredbe. Mogao je improvizirati.
Dok je promatrao letjelicu koja je napuštala sve rjeđu ionosferu, iznenada je shvatio što se
događa. Bio je to brod za ažuriranje koji nosi kompletnu kopiju zemaljskog Omniusa, misli i podatke
sveuma do samog trenutka
napada! Ona sigurno sadrži sveobuhvatni izvještaj i analize ustanka robova kao i naredbe za
istrebljenje svih ljudskih bića.
Ako bi takva jedna kopija bila prenesena u ostale inkarnacije Omniusa, svi Sinkronizirani
svjetovi bili bi upozoreni! Mogli bi se pripremiti za obranu protiv budućih napada Lige.
Vor nije smio dopustiti da se to dogodi. "Moram nešto
obaviti", emitirao je na lokalnom kanalu svojim obližnjim
pratiteljima. "Ne mogu dopustiti da onaj robotski brod umakne." Napustio je bombardere koji su
bili pod njegovom zaštitom i vinuo se uvis u kindalu, skrenuvši s prvobitnog kursa.
Vor je čuo bijesne povike iz brodova koje je trebalo štititi. "Što to radiš?" Jedan robotski brod
uletio je u ispražnjeni prostor i osuo paljbu po Armadinim brodovima.
"To je brod za ažuriranje! Nosi Omniusovu kopiju." Nastavio je let dok su se dvije robotske
letjelice obrušavale na nosače koje je Vor trebao zaštititi. Njegovi sudrugovi su ga proklinjali dok su
roboti pucali na njih. Ubrzo su zašutjeli. Vor je stisnuo zube, svjestan da je donio moralno i taktički
ispravnu odluku.
Kada su ga vidjeli da odlazi, piloti ostalih Armadinih brodova počeli su ga proklinjati.
"Kukavice!"
"Izdajniče!"
Vor rezignirano reče: "Objasnit ću kasnije." Zatim je isključio svoj kom-sustav kako bi se
mogao usredotočiti na plijen. Pošto je odrastao među misaonim strojevima, ljudi
će uvijek misliti o njemu sve najgore. Prijekori i netrpeljivost mu nisu smetali. Čekao ga je
posao.
Već poslije nekoliko trenutaka, Omniusovi borci su pogodili jednog od napuštenih bombardera,
ali su novi Armadini prateći brodovi pristigli i skinuli s neba dva broda strojeva. Preostali bombarderi
su nastavili let prema svom
cilju.
Nebo nad Zemljom bilo je prošarano ionskim tragovima velikih i malih Armadinih brodova koji
su sijali nuklearne bojeve glave kao da su zrna žitarica. Robotski branioci gađali su atomike. Oni koje
su pogodili eksplodirali su u zraku, šireći oko sebe oblake radioaktivnih krhotine. Na taj način su
uništavali delikatne detonatore i sprečavali da dođe do lančanih nuklearnih reakcija.
Unatoč svemu, neki atomici bi se ipak mogli probiti. Na vrhuncu bitke, zemaljski Omnius je
ostao bez
rješenja. Armadina flota se raširila poput roja kukaca i
robotskim braniocima je samo preostalo da se žrtvuju zalijećući se u rojeve kindala.
Segudno Xavier je s tugom shvatio da samo one letjelice koje su zaštićene Holtzmanovim
štitnicima imaju izvjesne izglede da prežive. Nekoliko sustava je otkazalo, što je prouzrokovalo
uništavanje čak i brodova sa štitnicima. Ali više nije bilo uzmaka.
Dvadeset najvećih Armadinih bojnih brodova ostalo je na stacionarnoj stazi. Oni su slali val za
valom malih napadačkih brodova, prazneći zalihe Liginih atomika. Istovremeno se pet razarača
spustilo da izbaci nuklearne bojeve glave sa sustavima za navođenje. Raspršile su se tako da je došlo
do preklapanja eksplozija, što je bilo dovoljno da sve Omniusove podstanice budu spržene.
U svom posljednjem osvetoljubivom napadu, projektili
sveuma usredotočili su se na ogromne baliste. Bombe s
kompjutorskim umovima krenule su prema ciljevima koji su im bili uprogramirani.
Ne obraćajući pažnju na manje bombardere i kindale, napravile su petlju i vratile se da presretnu
borbene brodove, bez obzira na putanje kojim bi kapetani tih brodova mogli pokušati pobjeći i ne
obazirući se na obrambene mamce ispaljene da robotima skrenu pažnju.
Xavier je stajao na mostu broda predvodnika čvrsto stežući kontrolnu ogradu i mrmljajući
molitvu geniju Tia Holtzmana. "Nadajmo se da će ovi štitnici izdržati! Držite se!"

260
 Šest projektila sa samonavođenjem udarilo je u Holtzmanove barijere na balistu i eksplodiralo.
Svjetlucavi štitnici su izdržali.
Xavier je odahnuo. Posada borbenog broda je veselo zaklicala.
Međutim, ostale svemirske letjelice oko njega, one koje nisu imale štitnike, nisu prošle tako
dobro. Iako raznorodni brodovi Lige ni u jednom trenutku nisu prekinuli paljbu, nekoliko projektila
sveuma se probilo, pretvorivši u paru
sve letjelice ljudi bez štitnika na koje su naišli na svom putu. Čak je i jedan od zaštićenih balista
pretrpio štetu kad su dva mala slojevita štitnika zasvjetlucala, poslije čega je nastala pukotina u
oklopu. Nekoliko projektila robota se probilo zahvaljujući bespoštednoj paljbi misaonih strojeva.
Jedanaest najvećih borbenih brodova je buknulo i bilo
pretvoreno u paru zajedno s cijelom posadom. Samo je osam velikih letjelica, koje su bile
prekrivene Holtzmanovim štitnicima, ostalo čitavo. Veliki postotak Armadine flote već je bio zbrisan.
Potreseni Xavier je gledao kako šteta postaje sve veća. Stezao je šake dok je izdavao odlučne
naredbe hladnim glasom kako ne bi uznemirio svoje trupe. Imao je dojam da su mu ruke ljepljive od
zamišljene krvi stotina tisuća vojnika koje je već žrtvovao ovog užasnog dana.
Kipio je od bijesa dok je gledao kako Vorian Atreid
bježi s bojnog polja. Dobro da je taj prokleti Agamemnonov đavo uzeo samo običan kindal, jer
segundo nije mogao trošiti vrijeme ni snagu u potjeri za njim. Kada se vrate na Salusu, Xavier će već
izvesti dezertera pred lice pravde. Ako se bilo tko vrati. Prokleti izdajnik. Xavier je sve vrijeme bio u
pravu što se njega tiče.
Misaoni strojevi uništavali su jednu letjelicu Lige za drugom, ali je Xavier ipak nastavio slati
brodove iz svoje flote. Poslije toliko muka i gubitaka, nije se mogao povući. Neuspjeh bi pogubno
djelovao na ljudsku dušu i poslije njega više ne bi bilo slobode u galaktici.
Ako bi sada pobjegli glavom bez obzira, učinili bi strojevima uslugu. Samo je mali dio
napadačke sile ljudi uspio stići do svojih ciljeva i izbaciti nuklearne bombe po svim kontinentima na
Zemlji.
A onda se čula prva atomska eksplozija.
Vor je jurio naviše i sve dalje, ne ispuštajući brod za ažuriranje iz vida. Ubrzanje ga je zalijepio
za pilotsko sjedalo, a usne su mu se priljubile uz zube. Oči su mu suzile, a mišići bili napeti. Ali nije
odustao. Usamljena Omniusova letjelica već je bila izašla iz atmosfere i sve se više udaljavala od
ujedinjenih snaga Armade.
Atomici su počeli eksplodirati na površini planeta i odjednom se rascvjetao čitav niz nuklearnih
gljiva koje su osvijetlile nebo, sterilizirale kontinente i zbrisale sve tekrisele...
Vor je još više povećao brzinu kindala i počeo razmišljati o tome koju taktiku iznenađenja da
primjeni, znajući da brodom za ažuriranje upravlja kruti robot kapetan. Bio je dorastao metodičnoj
mašti svakog misaonog stroja.
Oba broda su se sve više udaljavala od Zemlje na kojoj je bjesnio nuklearni rat. Po cijeloj
površini plavo-zelene kugle koja se sve više smanjivala iza njih, eksplodirali su bijelo-žuti vatreni
oblaci od čijeg bljeska su Vora boljele
oči. Velika nuklearna oluja na nebu i tlu bit će da je odvratila pažnju Armade od njega. Nitko
nije uvidio što on pokušava i koliko je to važno.
Brod za ažuriranje uspinjao se iznad linije ekliptike sve većom brzinom. Kapetan robot je
mogao podnijeti ubrzanja koja ni jedno ljudsko biće ne bi preživjelo. Vorian je svejedno nastavio za
njim, iako je već bio na rubu da se
onesvijesti i jedva je disao. Kindal Lige bio je brži od
njegovog plijena — bio je to obični brod klase za ažuriranje
— i on mu se sve više približavao. Prstima koji kao da su težili stotine kilograma, napunio je
oružje.
U borbi za Zemlju pretvorio je u paru desetak boraca strojeva, ali ovaj brod namjeravao je samo
oštetiti. Budući da je to bio brod za ažuriranje, on sigurno ima minimalni oklop, isto kao i Putnica
Snova. Namjeravao je zaustaviti letjelicu u svemiru i ukrcati se na nju.
Čim se Vorova lovina našla u njegovom dometu, već na rubu Sunčevog sustava, kapetan robot u
bijegu je poduzeo predviđene manevre.
Vor je tada otvorio vatru. Njegovi precizni hitci oštetili su mlazne otvore tako da su se motori
počeli pregrijavati. Ne mogavši više izbaciti višak topline, letjelica će ili
eksplodirati ili će robot ugasiti motore.
Dok je ranjeni brod posrtao i usporavao, Vor je ispalio dva projektila upozorenja preko
njegovog pramca. Udarni valovi su skrenuli brod za ažuriranje s kursa. "Uspori i pripremi se da primiš
izaslanika!"

261
 Robot je odgovorio s iznenađujućim sarkazmom. "Znam da ljudi imaju više tjelesnih otvora.
Predlažem ti stoga da uzmeš energetski alat i da ga gurneš tamo gdje... "
"Stari Metalumer" poviče Vor. "Pusti me da se ukrcam na tvoj brod. Ja sam Vorian Atreid."
"To ne može biti istina. Vorian Atreid nikad ne bi pucao
na mene."
Vor je zatim emitirao svoju sliku. Nije se iznenadio što je Seurat postao kapetan drugog broda
za ažuriranje, jer Omnius nije odustajao od svoje rutine. Seuratovo glatko ovalno lice emitiralo je
sočnu psovku koju je Vor često koristio kad bi izgubio kakvu vojnu igru.
Vor je povezao svoju letjelicu za oštećeni brod. Svjestan rizika, ušao je kroz glavni ulaz i uputio
se kroz skučenu unutrašnjost prema komandnom mostu.

Moja definicija vojske? Pripitomljene ubojice, razumije se!

GENERAL AGAMEMNON, Memoari

OMNIUS SVEUM je bdio nad Zemljom iz dubina svojih mnogobrojnih citadela moći. Njegove
pokretne i
stacionarne stražar-oči snimali su sve faze hrabrog napada ljudi. Vidio je kako se ratna sreća
mijenja.
Omnius sveum je proučavao putanje tisuća svemirskih letjelica koje su pristizale i brojao je one
koje su njegovi roboti branitelji uništili.
Ipak, izvjestan broj atomika uspio se probiti. Pomoću zasebnog podskupa kalkulacijskih rutina,
Omnius je pratio broj svojih izgubljenih letjelica. Ti robotski
brodovi bili su potrošna roba i lako su mogli biti zamijenjeni. Imao je za njih i potreban
materijal u skladištima i neophodne planove. Srećom se Seuratov brod za ažuriranje uspio probiti kroz
mnoštvo hrethgirskih letjelica koje su se obrušavale te pobjeći iz Sunčevog sustava. Njegove važne
misli i odluke bit će distribuirane po svim Sinkroniziranim svjetovima.
Iako je problemu pred kojim se našao posvetio sve svoje kompjutorske sposobnosti, Omnius
sveum još nije uspio naći rješenje za krizu, kada su iznad njega detonirale prve atomske bojeve glave.
Nuklearne eksplozije u zraku stvorile su elektromagnetske valove koji su obuhvatili zrak i površinu
Zemlje. Valovi energije su se počeli širiti i u tren oka zbrisali su sve mreže tekrisela i umove misaonih
strojeva, kao da su od papira natopljenog benzinom na kojeg je pala iskra.
Zemaljski Omnius je bio usred jedne važne misli kada ga je progutao udarni val.
Duhoviti robot ranije nije nosio osobno oružje. Vor je, međutim, ponio elektronski skrembler,
kratkodometni
uređaj za uništavanje tekrisela, projektiran za blisku borbu s misaonim strojevima.
"Ipak si se vratio da mi se pridružiš", primijetio je Seurat. "Već su ti dosadili ti tvoji ljudi? Oni
nisu tako fascinantni kao ja, zar ne?" Simulirao je bučan i razuzdan smijeh, koji je Vor čuo već mnogo
puta do tada. "Je li ti
poznato da te otac smatra izdajnikom? Možda sada
osjećaš krivnju što si me deaktivirao, ukrao Putnicu Snova i... "
"Nije u pitanju ništa od toga, stari Metalume", odvrati Vor. "Ovo je još jedna igra koju si
izgubio. Ne mogu ti dopustiti da obaviš ovo ažuriranje."
Seurat se ponovo zahihotao. "Ah, vi ljudi i vaše lude fantazije."
"Bez obzira na sve, mi ne odustajemo od svojih beznadnih težnji." Vor podiže elektronski
skrembler. "I ponekad pobjeđujemo."
Seurat reče: "Bio si moj prijatelj, Voriane. Sjećaš li se svih onih viceva koje sam ti ispričao?
Imam novi. Ako napraviš cymeha s mozgom mazge, što..."
Vor pritisne prekidač na elektronskom skrembleru. Statički lukovi izletješe poput tankih
nevidljivih niti omotavši se oko Seuratovog pokretnog tijela s kožom od organskih polimera i
pojačanih vlakana. Robot se stresao kao da je dobio napadaj. Vor je samo isključio Seuratove sustave,
ali mu nije uništio mozak. To je postigao podešavanjem snage skremblera. Da je postupio drukčije,
smatrao bi sebe ubojicom.
"Ovog puta sam se ja našalio s tobom, stari prijatelju", reče on. "Oprosti."
Dok je Seurat ukočeno stajao u kapetanovoj stanici,
Vor je pretraživao brod za ažuriranje sve dok nije pronašao

262
 zapečaćenu tekrisel-kuglu, koja je sadržavala kompletnu
reprodukciju svih misli zemaljskog Omniusa koje je ovaj snimio prije Armadinog napada.
Držeći svjetlucavu kuglu s podacima, Vor je još jednom pogledao svog ukočenog robota
prijatelja, poslije čega je napustio oštećeni brod za ažuriranje. Izlazeći iz njega, zapečatio ga je. Nije
mogao natjerati sebe da ga uništi. Taj brod ionako nije više bio nikakva prijetnja za čovječanstvo.
Vor se vratio u svoj kindal i odvojio ga od broda za ažuriranje, ostavivši ga da lebdi u vakuumu
svemira, bespomoćnog i izgubljenog. Odlutat će daleko od Zemlje u ledene dubine Sunčevog sustava i
zauvijek će se izgubiti u kometnom oblaku.
Poslije bitke, dok je Zemlja plamtjela obasjana treperavim atomskim vatrama, segundo
Harkonnen je okupio raznorodne ostatke svoje napadačke sile. Pretrpjeli su nevjerojatne gubitke,
mnogo veće nego što su predvidjeli.
"Bit će potrebni mjeseci samo da se ispišu imena svih onih koji su ovdje žrtvovali svoje živote,
kvarto Povvderu", rekao je Xavier svom ađutantu. "I još duže da ih ožalimo."
"Svi neprijateljski brodovi i postrojenja su uništeni, ser", odvratio je Powder. "Obavili smo svoj
zadatak."
"Da, Javmese." Nimalo nije ushićen zbog ove pobjede. Već samo tužan. I bijesan na Voriana
Atreida.
Kada se Agamemnonov sin konačno vratio iz dubokog
svemira, segundo je poslao eskadrilu kindala da ga doprati
pod teškom stražom. Pušio se dok je isključivao Holtzmanove štitnike kako bi kindali mogli
uvesti Vorianov brod. Mnogi borci piloti željeli su ga raznijeti čim njegov brod bude u dometu, ali je
Xavier to zabranio. "Sudit ćemo kopiletu zbog dezerterstva, možda čak izdaje."
Segundo Harkonnen uputio se prema dokovima na najnižem nivou balista. Bio je to unutrašnji
dok do kojeg su brodovi dovođeni pomoću kliznih dizalica i kuka kojima su ručno rukovali ljudi
operateri.
Vitki, tamnokosi Vorian izašao je iz svoje ulubljene letjelice kao da je sam pobjedio Omniusa.
Kakav drzak čovjek! Piloti u odorama okružiše Vora i nimalo nježno ga pretražiše. Prevrtljivca je
iznervirala njihova grubost i pobunio se kada su mu oduzeli paket koji je nosio i oružje.
Nevjerojatno, ali lice mu se ozarilo čim je ugledao Xaviera. "Zemaljski Omnius je, znači,
uništen? Napad je bio uspješan?"
"Ali ne zahvaljujući tebi", odvratio je Xavier. "Voriane Atreide, ostat ćeš u pritvoru dok se ne
vratimo na Salusu Secundus. Tamo ćeš odgovarati pred sudom Lige zbog svog kukavičkog
ponašanja."
Mladić se, međutim, nije nimalo uplašio. S izrazom nevjerice na licu, upro je prst u paket koji je
držao jedan od stražara. "Možda bi sudu i to trebalo pokazati?"
Vorove sive oči bile su oprezne, ali se osmjehnuo kada
je Xavier odmotao plazpapir i pokidao pečat. Pojavila se
metalna kugla koja kao da je bila napravljena od želatinoznog srebra.
"To je kompletna Omniusova kopija", reče Vor. "Presreo sam i neutralizirao brod za ažuriranje
koji se spremao pobjeći." Slegnuo je ramenima. "Da sam mu dopustio da pobjegne, svi ostali
sveumovi primili bi kompletan izvještaj o ovom napadu. Na taj način bismo mi izgubili veliki broj
ljudi i brodova, a Omnius baš ništa. Ostali Sinkronizirani svjetovi bi saznali za naše Holtzmanove
štitnike i upoznali bi se sa našom taktikom. U tom slučaju bi cijela ova operacija bila besmislena. Ali
ja sam zaustavio brod za ažuriranje."
Xavier se zapanjeno zagledao u Vora. Površina kugle bila je prilagodljiva na dodir, kao da je
napravljena od živog tkiva. Liga nije očekivala da će se dočepati bilo čega sličnog. Sama ta stvar
opravdala je ovaj divovski napad na Zemlju i veliki broj poginulih. Ako je Vor govorio istinu.
"Uvjeren sam da će za obavještajne časnike Lige dan koji budu proveli baveći se ovom kuglom
biti jedan od najznačajnijih u njihovim životima", primijeti Vor sav ponosan. "Da i ne spominjem",
doda on izvivši obrvu, "da će nam ovaj Omnius postati izuzetno vrijedan talac."
Brodovi ujedinjene Armade napustiše Sunčev sustav u kome više nije bilo strojeva.
Vor je još jednom pogledao ranjenu Zemlju, prisjećajući se bujnih plavo-zelenih krajolika i
paperjastih oblaka. Ovo
je nekad bio veličanstveno lijep svijet, kolijevka čovječanstva, majstorsko djelo prirode.
Kad je Xavier zapovjedio floti da krene kući, od planeta je ostala samo pocrnjela gromada,
radioaktivna gomila šljake. Mnogo vremena će morati proći prije nego što će bilo što ondje moći opet
živjeti.

263
 Logika koja vrijedi u nekom konačnom sustavu, ne vrijedi obvezno i u beskrajnom svemiru.
Teorije se ne povećavaju uvijek u određenom omjeru, kao žive stvari.
ERASMUS, tajni zapisi (iz Omniusove banke podataka)

ROBOTOVA VILA na Corrinu bila je slična onoj koju je imao na Zemlji. Imala je i
rezidencijalni dio kao i komplekse laboratorija koje je projektirao Erasmusov kreativni um. Spremišta
za robove iza velike kuće bila su okružena visokim zidovima od pješčanika i dverima od kovanog
željeza povrh kojih se protezale bodljikava žica kroz koju je prolazila struja i energetska polja.
I tu se uglavnom osjećao kao kod kuće. Erasmus je jedva čekao započeti svoj posao.
Ograđeni prostori vrvjeli su od ljudskih bića, gotovo tisuću oznojenih tijela obavljalo je rutinske
poslove pod crvenim divovskim suncem koje je ispunjavalo nebo poput
kakve krvave mrlje. Popodne je bilo sparno, ali robovi se
nisu ni odmarali ni žalili, znajući da će ih roboti kazniti ako stanu.
Učeni misaoni stroj promatrao ih je kako obavljaju svoje svakodnevne poslove sa zvonika u
južnom kvadrantu svog imanja. Bilo je to njegovo omiljeno mjesto. Dolje u spremištima, dva starca su
se srušila na žezi, a jedan od sudrugova je pohitao pridići ih. Erasmus je izbrojio tri prekršaja koja su
zasluživala kaznu: dvojica su zakazala, a treći je izigravao dobrog Samaritanca. Razlozi mu uopće nisu
bili važni.
Erasmus je primijetio da robovi postaju krajnje uznemireni ako ih odmah ne kazni za njihove
prestupe. Zabavljalo ga je pustiti ih da se muče iščekujući kaznu i živeći u strahu, a onda je bilježio
kako zbog živciranja prave još veće pogreške. Ljudi su se isto ponašali i na Corrinu i
na Zemlji, i njemu je bilo drago što bez prekida može nastaviti svoje eksperimente i
proučavanja.
Pritisnuo je dugme i iz čiste zabave aktivirao automatsko oružje koje je osulo paljbu po jednom
spremištu. Pobio je ili ranio desetak robova. Preživjeli su bili zbunjeni i obuzela ih je panika. Pokušali
su pobjeći, ali nisu imali kamo. Ograde su bile visoke i kroz njih je
prolazila struja. Neki od zarobljenika gurali su svoju subraću ispred sebe kao štitnike, dok su se
drugi pravili mrtvi ili skrivali ispod leševa. Nastavio je pucati, ali je ovog puta ciljao iznad njih.
Da, baš se dobro osjećao što je mogao nastaviti svoja
istraživanja. Još je morao naučiti toliko toga.
Prošao je čitav sat. Budući da nije ponovo otvorio vatru, ljudi su se počeli kretati unaokolo,
mada opreznije nego ranije. Odgurali su tijela u stranu i napravili gomilu, ne shvaćajući što se to
događa. Neki od njih postali su drski i vikali okrenuti prema automatskom oružju mašući šakama.
Pažljivo gađajući, Erasmus im je otkinuo šake, jednu za drugom, a zatim je gledao kako se žrtve
uvijaju na tlu. Čak i najhrabrija ljudska bića mogu iskrvariti, vesele budale.
"Vidim da se opet igraš sa svojim igračkama", primijeti korinški Omnius s ekrana koji se nalazio
s Erasmusove lijeve strane u zvoniku.
"Sve što radim, radim s nekim ciljem", reče Erasmus. "Sve više i više saznajem."
Korinški Omnius nije znao za pogubni ishod robotove oklade i testa odanosti s njegovim
parnjakom na Zemlji. Erasmus je naučio važnu lekciju kad se razbuktala pobuna koju je on izazvao
svojom nesmotrenošću, ali dobiveni podaci samo su otvorili gomilu novih pitanja. Nije želio da sveum
zbriše sva ljudska bića i da počini genocid nad ljudima zarobljenim na Sinkroniziranim svjetovima. Da
se to ne bi dogodilo, bio je čak spreman izvjesne informacije zadržati za sebe.
Čak i ako mora lagati.
To je bila nevjerojatna mogućnost. Erasmus nije bio
naviknuo razmišljati na takav način.
Glavne dveri su se otvorile i roboti stražari uklonili su tijela mrtvih i ranjenih, a zatim su utjerali
novu skupinu robota u spremišta. Jedan od pridošlica, krupni čovjek blijedožute kože, naglo se
okrenuo i dočepao najbližeg robota. Zario mu je prste u strukturna vlakna i pokušao uništiti zaštićene
neurelektrične sklopove. Iskrvario je prste u pokušaju da polomi pečat, a onda je dohvatio punu šaku
komponenti za motoriku i povukavši ih natjerao robota da
posrne. Dva druga robota su se obrušila na čovjeka. Jedan od njih je u toj jezovitoj burleski zario
metalne prste u čovjekove grudi, probio mu kožu, hrskavicu i grudnu kost u želji da mu iščupa srce.
"Oni su glupe životinje i ništa više", prezirno reče
Omnius.
"Životinje ne znaju kovati zavjere, prave planove niti varati", reče Erasmus. "Ovi robovi čini se
da više nisu zadovoljni kao prije. Naslućujem da će i ovdje doći do pobune."
"Na Corrinu ne može uspjeti nikakva pobuna", reče

264
 Omniusov glas.
"Nitko nikada ne može sve znati, dragi Omniuse - čak ni ti. I zbog toga moramo zauvijek biti
znatiželjni. Mogu donekle procijeniti kako će se ponašati rulja, ali ne mogu pouzdano predvidjeti što
će svako ljudsko biće učiniti u sljedećem trenutku. To je za mene vrhunski izazov."
"Očito je da ljudska bića predstavljaju gomilu
proturječnosti. Ne postoji model koji bi mogao pouzdano objasniti njihovo ponašanje."
Erasmus je pogledao spremišta za robove ispod sebe. "Bilo kako bilo, oni su naši neprijatelji i
mi ih moramo nastojati shvatiti. Samo na taj način ćemo moći osigurati našu dominaciju."
Robot je osjetio nešto neobično u svojim simulatorima osjećaja. Bijes? Frustraciju? Impulzivno
je istrgnuo malo membransko zvonce iz kućišta u kuli i zavitlao ga na pod. Neskladno je zazvečalo.
Taj zvuk ga je... uznemirio.
"Zašto si uništio to zvonce?" upitao je Omnius. "Nikad do sada te nisam vidio da se tako
neuobičajeno ponašaš."
Erasmus je nastavio procjenjivati svoje osjećaje. Vidio je ljude kako to rade - da se oslobađaju
nagomilanih osjećaja kroz bijes. Međutim, on nije osjetio nikakvo zadovoljstvo u tome. "Bio je to...
samo još jedan od mojih eksperimenata."
Erasmus je još morao naučiti mnogo toga u svojoj potrazi za biti ljudske prirode. Nadao se da će
to znanje moći iskoristiti kao odskočnu dasku za usavršavanje strojeva i da će zahvaljujući njemu
strojevi dosegnuti svoj zenit, čvrsto je stegnuo svojim čeličnim prstima ogradu kule odlomivši dio i
pustivši ga da padne. "Kasnije ću ti objasniti."
Nakon što je još jedan trenutak promatrao svoje robove,
vratio se do ekrana. "Ne bi bilo mudro istrijebiti sva ljudska
bića. Umjesto toga možemo primijeniti drastičnije metode pokoravanja, možemo slomiti
njihovu volju i sposobnost da se suprotstavljaju."
Sveum je uvijek uživao u raspravama s Erasmusom, tako da je i ovog puta bio oduševljen kada
mu se pružila prigoda za to. "Ali ako to učinimo, Erasmuse, zar nećemo izmijeniti osnovnu prirodu
ljudskih bića koju ti želiš proučiti? Zar promatrač tako ne utječe na eksperiment?"
"Promatrač uvijek utječe na eksperiment;. Ali ja radije mijenjam subjekte nego da ih uništavam.
Sam ću odlučiti što ću s mojim ljudskim bićima ovdje na Corrinu."
Omnius konačno reče: "Ni tebe ne razumijem, kao ni ljudska bića."
"Svjestan sam ja toga, Omniuse. To će zauvijek ostati tvoja slabost."
Robot se dobronamjerno zagledao u svoje robove ljude dok su stražari iznosili tijela pobijenih i
ranjenih. Erasmus je razmišljao o svim onim divnim stvarima koje je naučio od ove vrste... i koliko
toga još može saznati, samo ako mu se pruži prilika. Njihov kolektivni život balansirao je po
konopcu zategnutom iznad mračne provalije bez dna i Erasmus je stajao na njemu zajedno s
njima. Neće ih se tako lako odreći.
Poveselio se kada je primijetio da su za vrijeme njegovog izbivanja rođena još dva para
blizanaca. Kao i
uvijek, mogućnosti su bile beskrajne.

O ljudskom životu se ne može pregovarati.

SERENA BUTLER

U ČAST GORKOSLATKE POBJEDE na Zemlji, Svjetovi Lige priredili su veliku proslavu za

svoje junake koji su se vratili i dirljivi oproštaj od onih koji su pali u borbi.
Oštećeni brodovi su se nekako dovukli natrag poslije dugog putovanja, a brži izviđački brodovi i
glasnici dojurili su na Salusu Secundus donijevši vijesti i obavijestivši Ligu što može očekivati kada
stigne desetkovana Armada.
Zemaljski Omnius je ipak bio uništen i misaoni strojevi su pretrpjeli strašan udarac. I zato je
pala odluka da se proslavi pobjeda.
Budući da je u areni bilo toplo i vlažno, Vorian Atreid je imao dojam da se sav ulijepio u svojoj
službenoj odori. Bez obzira na vrijeme, ljudi će željeti vidjeti njega i segunda Harkonnena u svečanoj
odori. Xavier je sada stajao pokraj njega na podiju, dok su viceroj Butler i Serena umirivali okupljene,
tražeći da im posvete punu pažnju.

265
 Dvojica muškaraca — koji su se pomirili za vrijeme dugog povratka na Salusu Secundus —
stajali su uspravnih
leđa u hladu natkrivene platforme, zajedno s ostalim
dostojanstvenicima. U odjeljku za posebne goste sjedio je i Iblis Ginjo u svojoj kićenoj odjeći
ponoseći se sve većim utjecajem što je zadobivao.
""Nagrađujem parlamentarnom medaljom časti najistaknutijeg vojnika Lige, segunda Xaviera
Harkonnena, koji je predvodio ujedinjenu silu Lige u misiji na Zemlju, postigavši nadaleko vidljivu
pobjedu nad strojevima", rekao je viceroj Butler visoko podigavši traku s odličjem, "nagrađujem ga,
jer je donio teške odluke i prihvatio izazov. Ovo je najviše odlikovanje koje mu možemo dati i mi to
činimo s neizmjernom zahvalnošću.''
Tri stotine tisuća gledatelja uglas je pozdravljalo. Mnogi od ovih ljudi izgubili su djecu,
prijatelje i roditelje u borbi za Zemlju. Vor se prisjetio koliko je Armadinih borbenih aviona bilo
raznijeto za vrijeme atomske sterilizacije planeta. Krajičkom oka primijetio je da su se oči Xaviera
Harkonnena zasuzile kada mu je viceroj prebacio traku
preko pognute glave. Uskoro će morati krenuti u nove bitke i suočiti se s novim snagama
strojeva.
Serena je uzela drugo odličje, koje je drukčije izgledalo. "Također odlikujemo i jednog
neobičnog junaka, čovjeka koga su odgojili misaoni strojevi i koji nije shvaćao kolike su zločine oni
počinili. Ipak, kad je otkrio istinu, prešao je
na stranu slobodnog čovječanstva. Vrlo važna taktičke informacije o obrani Zemlje koja nam je
on osigurao, bitno su nam pomogle da pobijedimo. Brzo je razmišljao i u žaru
bitke spriječio Omniusa da pobjegne, osiguravši Ligi plijen
od neprocjenjive vrijednosti za nastavak ljudske borbe." Serena mu je prišla osmjehujući se. Vor
je visoko podignuo glavu. "Nagrađujemo Voriana Atreida ne samo odličjem za izuzetne usluge, već
mu dodjeljujemo i počasni čin tercera
u Armadi lige."
U tom trenutku je eskadrila starih zrakoplova i svemirskih letjelica projurila iznad njihovih
glava. Ponosni mehaničari i povjesničari preuredili su stare letjelice za ovaj zračni miting. Xavier i
Vor su pozdravili put neba dok su piloti mahali krilima, a okupljeni ih pozdravljali.
Iblis Ginjo je uživao u statusu slavne ličnosti pred tolikim gledateljima. Progurao se i povikao u
javni razglas: "Ovi odlični piloti su naši budući borci koji će sudjelovati u Džihadu. Misaoni strojevi
neće imati izgleda protiv njih!"
Sa zabrinutim osmijehom na licu, Serena Butler je predala trake i ostalim junacima. Dobivao se
dojam da je razmišljala o prošlosti i o nepremostivim izazovima s kojima se čovječanstvo još mora
suočiti. Djelovala je jača nego ikada prije, ali i nedostižna.
Vor je kriomice nekoliko puta pogledao Xaviera. Njegovo rumeno lice jasno je izražavalo
ljubav prema njoj i bol zbog spoznaje da nikada neće moći biti zajedno. Međutim, Vor je, bez obzira
što se Xavier oženio Octom, imao male izglede da osvoji njeno srce. Sjetio se dana kada ju je prvi put
vidio u Erasmusovoj vili, kako je bila ljupka i snažna i prkosna. Izgleda da je uspjela prebroditi
ranije poteškoće i usredotočiti se na predstojeće krize koje
je malo ljudi uopće moglo shvatiti. Izgleda da je Serena negdje duboko u sebi počela razvijati
drukčiju snagu, snagu koja je izazivala strahopoštovanje.
Kada je obavila svoju dužnost na proslavi povodom pobjede, Serena je sišla s podija. Na
odlasku je prišla Voru i Xavieru. Po glavi su joj se već motali novi planovi. "Moram razgovarati s
obojicom." Oči su joj sijale, ali su bile neumoljive. Rekla je to glasom koji nije dopuštao prigovor.
"Dođite u sumrak u Grad Introspekcije."
Vor i Xavier su razmijenili iznenađene poglede i istodobno klimnuli.
Dvojica bivših protivnika zajedno su večerali i zajedno ispili bocu salusijanskog širaza,
zaobilazeći oko teme koja im je obojici zaokupljivala misli i ležala na srcu. Ni jedan od njih nije
mogao ni pretpostaviti što im Serena namjerava reći.
Pastelni narančasti i ružičasti preljevi sumraka bojili su nebo dok su dvojica časnika Lige vozila
prema brdima i prolazila kroz visoke dveri utihlog grada. Serena ih je čekala odmah kod ulaza. Voru
se učinilo da se pomladila i da joj se boja vratila u obraze. Srce mu je brže počelo udarati.
"Hvala vam što ste došli." Uhvatila je obojicu pod ruku i povela ih šljunčanom stazom do
otvorenog vrta. "Ovdje nas nitko neće uznemirivati dok budemo razgovarali. Otkrila sam da ovo
mjesto pruža mnogo toga... iako u njemu nema
politike. Ovdje se mogu baviti onim što mora biti obavljeno."

266
 U središnjem vrtu koji je bio okružen obrezanim ukrasnim grmovima, prskala je voda u
ukrašenoj fontani, slijevajući se niz kameni ispust u sljedeću fontanu. Kukci i noćni vodozemci već su
počeli uvježbavati svoje večernje simfonije.
Tri drvene stolice kod ruba bazena bile su okrenute prema malom vodopadu. Vor se zapitao je li
puno ljudi dolazilo ovamo razmišljati ili je Serena donijela stolice posebno za ovaj sastanak. Serena je
prekrižila ruke u krilu, dok su njeni gosti ukočeno sjedili pokraj nje.
Prvo se zagledala Vorianu u oči. Imala je dojam da je prošlo jako puno vremena od njihovog
prvog susreta u Erasmusovoj vili. Vor je tada bio arogantan i ponosio se svojim statusom povjerenika
među misaonim strojevima. Tako je mladolik, nimalo se od tada nije promijenio.
Međutim, primijetila je prve bore na licu Xaviera Harkonnena. Iako ie bio mlad, bio je izložen
velikom stresu i doživio je veliku tragediju. Prema njemu je osjećala sažaljenje. Godine su prošle od
onog dana kada su vodili ljubav na livadi, i sada je imala dojam da se to dogodilo u nekom drugom
životu. Oni više nisu bili isti ljudi. _
Toliko toga se dogodilo u međuvremenu; izgubljeno je mnogo milijuna života. Ali ona i ova dva
muškarca su preživjeli.
Kucnuo je trenutak da im kaže.
"Poznati su mi vaši osjećaji, ali obojica morate zaboraviti ljubav koju gajite prema meni", reče
ona. "Pred nama je rat kakvog do sada nije bilo." Ustala je sa svoje stolice i zastala na rubu bazena ne
skidajući pogled s njih. "Ali morate učiniti nešto za mene. Svaki od vas na svoj vlastiti način."
Oči su joj zasvjetlucale odlučnošću. "Pođite u ratnu sobu Lige i proučite zvjezdane karte
Sinkroniziranih svjetova, nesvrstanih planeta, svjetova Lige. U tom nepreglednom prostranstvu, naći
ćete samo dva planeta koje smo oslobodili vlasti Omniusa. Giedi Prime i Zemlju. One ne smiju biti
jedini i posljednji."
Dok se tama spuštala, a svjetiljke vrta svijetlile sve jače po rubovima, izdvojeno mjesto kod
vodopada i ribnjaka ostala je obavijena sve dubljim sjenama. Utišale su se čak i žabe i insekti, kao da
su i oni osluškivali noćnu buku, stalno na oprezu pred opasnošću.
"Xaviere, Voriane, vas dvojica morate se posvetiti borbi", rekla je Serena. "Učinite to zbog
mene." Glas joj je bio poput ledenog vjetra koji kao da puše galaktikom. Vor je shvatio da strast u njoj
nije umrla, već da ju je samo preusmjerila prema mnogo većem cilju i to s još većim žarom. "Naš
Džihad je pravedan i zli strojevi moraju pasti, bez obzira na cijenu. Oslobodite sve planete, jednog po
jednog. Zbog čovječanstva i zbog mene."
Xavier je svečano klimnuo i ponovio nešto što mu je
Iblis Ginjo rekao: "Ništa nije nemoguće."
"Ni za jednog od nas", dodao je Vor. Trepćući kako bi odagnao suze, on joj se osmjehnuo. "A
naročito ne za tebe, Sereno Butler."

— KRAJ —

IMENA I NAZIVI U BUTLERIJANSKOM DŽIHADU

Abdel — Zensuniji starac s Arrakisa

Agamemnon - jedan od dvadeset prvobitnih Titana, general cymeh, Vorianov otac
Ajax — cymeh, smatran je najbrutalnijim od prvobitnih
Titana
Alexander — jedan od dvadeset prvobitnih Titana Aliid - mladi rob na Poritrinu, Ishmaelov
prijatelj alojstaklo — proziran, vrlo čvrst materijal, koji se često
koristio kao oklop
Aquim - čovjek koji se brinuo o kogitoru Eklu
Armada — Armada Lige
Armada Lige - svemirska flota koja čuva svjetove Lige
Arrakis — pustinjski svijet, nesvrstani planet
Atreid, Vorian — Agamemnonov sin, odgojen na Zemlji pod vlašću misaonih strojeva
Balade Dugog Marsa — stare legende i pjesme koje govore o ranom egzodusu ljudi i njihovom
otporu na početku Vladavine Titana
baliset - stari glazbeni instrument balista — najveći ratni brod ljudi

267
 Barbarossa - jedan od prvobitnih Titana, programer ratobornih kompjutorskih sustava
Bludd, lord Niko — poglavar Poritrina
Bludd, Sajak- prvi poglavar Poritrina, zagovornik ropstva
Buddallah - tajanstveno božanstvo religije Zensunija
Budislam — religija Zensunija i Zenšijitima burkonj — tovarna životinja sa Zemlje Butler,
Favkan - general u Džihadu
Butler, Fredo — Serenin mladi brat, umro kao dijete
Butler, Livija — Serenina majka, nadstojnica Grada
Introspekcije
Butler, Manion - sin Serene Butler i Xaviera
Harkonnena, i unuk viceroja Maniona Butlera. Ubio ga je
Erasmus, što je bio uzrokom pokretanja Butlerijanskog
džihada
Butler, Manion — viceroj Lige Plemića Butler, Octa — mlađa sestra Serene Butler Butler,
Serena — kćer viceroja Maniona Butlera Buzzell — nesvrstani planet, izvor suskamenja Caladan -
oceanski svijet, nesvrstani planet
Čamio - čarobnica s Rossaka, jedna od Zufinih učenica
Cenva, Norma — patuljasta kćer Zufe Cenve, matematički genij
Cenva, Zufa — moćna čarobnica s Rossaka chandler pištolj - oružje koje ispaljuje oštre kristale
Chusuk - svijet Lige, poznat po glazbenim
instrumentima
Chusuk, Emi — veliki kompozitor iz poznih dana Starog
Carstva
Corrin — Sinkronizirani svijet
Crvojahač — ime koje je uzeo Selim
cymeh — mozak smješten u mehaničkom tijelu
("kiberno-mehanizam")
Dante - jedan od prvobitnih Titana, vješt u birokratskim manipulacijama
Dhartha, naib - predvodnik plemena Zensunija na
Arrakisu
draguni - stražari na Poritrinu
Dvadeset Titana - skupina vrhovnih zapovjednika koja je zbacila Staro Carstvo
Ecaz - nesvrstani planet
Eklo — kogitor sa Zemlje
elektrofluid — plavičasta tekućina za održavanje života koju koriste kogitori i cymehi, također
se ponaša i kao fluidni sklop
Freer, Ohan - predvodnik ekipe robova na Zemlji
Giedi Prime - planet u Ligi Plemića, bogat resursima i industrijom, kojom upravlja magnus
Ginaz - planeta u Ligi Plemića, uglavnom pod vodom;
stanovništvo živi na raštrkanim otocima jednog arhipelaga
Ginjo, Iblis - karizmatski predvodnik ekipa robova na
Zemlji
Glyffa - starica s Arrakisa, Selimova pomajka
Grad Giedi - glavni industrijski i vladin grad na Giedi
Prime
Grad Introspekcije - religijsko i filozofsko utočište samostanskog tipa na Salusi
grogiptijanski — ekstravagantni stil u arhitekturi Starog
Carstva
Hagal - planet Lige Plemića, poznat po mineralima
Harkonnen, Katarina — Xavierova majka koju su ubili strojevi
Harkonnen, Piers - Xavierov stariji brat koga su ubili strojevi
Harkonnen, Ulf — Xavierov otac, koga su ubili strojevi
Harkonnen, Xavier — časnik u salusijanskoj policiji i
Armadi Lige
Harmonthep — nesvrstani planet, izvor robova
Hecate - jedna od prvobitnih Titana, Ajaxova ljubavnica, "dala ostavku" i napustila Carstvo
neposredno prije Omniusovog prevrata
Heoma — moćna čarobnica s Rossaka, jedna od
Zufinih učenica

268
 Holtzman, Tio — genijalni znanstvenik s Poritrma hrethgir — prezirni izraz za "ljudskog crva"
Ishmael - mladi rob doveden s Harmonthepa
IV Anbus - nesvrstani planet
Ix — planet u Ligi Plemića
javelin — razarač srednje veličine u Armadi Lige
Javther, Pinquer - glasnik s Giedi Prime
Juno - žena cymeh, jedna od Titanki, Agamemnonova
ljubavnica
Kaitain - periferni svijet Lige
Keedair, Tuk — hvatač robova i trgovac mesom s
Tlulaxa
kindal — brzi, mali borbeni brod u Armadi Lige
Kirana III — svijet Lige
kogitor - mozak bez tijela, sličan cymehu, posvećen razmatranju ezoteričnih pitanja
kolonija Vettree - svijet Lige poznat po teškoj industriji
Kralizec - naziv posljednje borbe, prema predviđanjima budislama
kvarto - četvrti po činu u Armadi Lige
Kwyna - kogitorka koja prebiva u Gradu Introspekcije Liga Plemića - savez planeta slobodnih
ljudskih bića magnus - politička titula na Giedi Prime
Mahmad - sin naiba Dharthe Manresa, Bovko — prvi viceroj Lige
Meach, primero Vannibal - zapovjednik salusijanske policije
misaoni strojevi - sveobuhvatni izraz za robote, kompjutore i cymehe udružene protiv
čovječanstva
mislitrode — senzori koje koriste cymehi
Moulav, Bel — religijski vođa Zenšijita
Narakobe, Pitcairn — vojni filozof Lige
neo-cymeh — kasnije generacije cymeha, napravljene od ljudskih bića koja su svojevoljno
služila Omniusu
nesvrstani Planeti - periferni svjetovi koji se nisu službeno pridružili Ligi Plemića
neurelektronika — elektronski sklopovi robota
Omnius — kompjutor sveum, koji upravlja svim misaonim strojevima
O'Mura, Nivny — jedan od osnivača Lige Plemića Parhi, Julianna — prvobitno ime Titanke
Juno Parlament Lige — zakonodavno tijelo Lige Plemića Paterson, Brigit — inženjerka u Sereninoj
ekipi
komandosa
Pincknon - svijet Lige
Pjesme Dugog Puta — usmena povijest Zensunija plasbeton — građevinski materijal
Pobune Hrethgira — prvi ustanci porobljenih ljudskih bića protiv misaonih strojeva, posebno
cymeha. Najveći je izbio na Walgisu, a krvavo ga je ugušio Ajax
Poritrin - svijet Lige, dom Tia Holtzmana
Powder, Jaymes — pripadnik salusijanske policije;
kasnije ađutant Xaviera Harkonnena primero — najviši čin u Armadi Lige
Putnica Snova - brod za ažuriranje na kojem je Seurat kapetan
qaraa jaja - jestiva jaja močvarnih ptica na
Harmonthepu Relicon — svijet Lige
Reticulus — kogitor Richese — svijet Lige
Rossak - planet Lige Plemića, dom čarobnica, izvor mnogobrojnih droga i začina
Rucia - čarobnica s Rossaka, jedna od Zufinih učenica Salusa Secundus — glavni svijet Lige
Plemića segundo - drugi po činu u Armadi Lige
Sejtan — Satana, Vrag
seksto — najniži čin u Armadi lige
Selim - mladi prognanik s Arrakisa
Seneca - svijet Lige s korozivnom atmosferom
Seol — kraljevstvo vječnog prokletstva u tradiciji Zensunija, plamena podzemna oblast koja
krije nezamislive užase
Seurat - nezavisni robot, kapetan Putnice Snova
Shakkad — kemičar iz Starog Carstva, poznat kao
"Mudri", prvi koji je proučavao arakiški začin melange
Silin — čarobnica s Rossaka, jedna od Zuffinih učenica

269
 Sinkronizirani svjetovi - planeti kojima vlada Omnius
Skouros, Andrevv — prvobitno ime Agamemnona u
Starom Carstvu
slarpon - stvorenje iz prašume na Rossaku
Souci — nesvrstani planet, izvor robova, Ebbinov dom
Starda - riječna luka, glavni grad Poritrina
stari Metalum - nadimak koji je Vorian dao Seuratu stazis-kovčezi — način transportiranja
robova koji
koriste trgovci s Tlulaxa
stražar-oči - pokretne elektronske oči koje koristi
Omnius
Suk, dr. Rajid — vojni kirurg, inovator, u Butlerijanskom džihadu
Sumi, magnus — izabrani vođa Giedi Prim
sveum — sveobuhvatni inteligentni kompjutorski sustav
Svjetovi Lige — planeti koji su potpisali povelju Lige
Plemića
Tamerlanc - jedan od prvobitnih dvadeset Tiatana
Tantor, Emil - Xavierov poočim
Tantor, Lucille - Xavierova pomajka
Tantor, Vergyl — sin obitelji koja je posvojila Xaviera
Tanzeroft — duboka pustinja na Arrakisu
tekrisel — elektronika na bazi tekućih kristala koja je temelj nervne mreže misaonih strojeva
tercero — treći po činu u Armadi Lige
Tirbes — čarobnica s Rossaka, jedna od Zufinih učenica
Titani - prvobitni tirani koji su pokorili Staro Carstvo
Tlaloc - jedan od prvobitnih Titana, vizionar koji je pokrenuo pobunu
Tlulax — nesvrstani planet u sustavu Thalim, poznat po tome što snabdjeva robovima i
biološkim materijalom
Ularda — Sinkronizirani svijet
vabalon — šarena školjka sa Buzzella
Venport, Aurelius — poslovni čovjek s Rossaka, ljubavnik Zufe Cenve
viceroj - vođa Lige Plemića
Vijeće lordova — zakonodavno tijelo na Poritrinu
Vrijeme Titana - era vladavine tirana koji su zbacili Staro Carstvo i živjeli prvo kao ljudska bića,
a potom kao cymehi. Vrijeme Titana se završilo kada je novorođeni sveum Omnius preuzeo sve
sustave i utemeljio svoju vlast
Walgis — Sinkroniziran svijet, mjesto gdje je izbila prva pobuna hrethgira
Weyop — Ishmaelov djed
Wibsen, Ort — umirovljeni svemirski zapovjednik, vođa
Serenine misije na Giedi Prime
Wilby, kvinto Vaughn — pripadnik salusijanske policije
Xerxes — cymeh, jedan od dvadeset prvobitnih Titana, odgovoran za gubitak vlasti Titana
Yardin - nesvrstani svijet
Young, kvarto Steff- časnik u salusijanskoj policiji
Zanbar - svijet Lige
Zenšijiti — budislamska sekta, uglavnom ratoborniji od
Zensunija
Zensuniji - budislamska sekta, uglavnom miroljubiva
Zimija — kulturno i administrativno središte na Salusi
Secundus
žarkugla — pokretni izvor svjetlost, napravila ju je
Norma Cenva na Poritrinu

270