Georgije Ostrogorski Povijest Bizanta PDF

Georgije Ostrogorski
POVIJEST BIZANTA 324.–1453.

Nakladnik
Golden marketing‑Tehnička knjiga
Jurišićeva 10, Zagreb
Za nakladnika
Ana Rešetar
Urednik
Ilija Ranić
Recenzenti
prof. dr. sc. Ivo Goldstein
dr. sc. Ante Gulin
Copyright © 2006., Golden marketing‑Tehnička knjiga, Zagreb

Sva prava pridržana
Naslov izvornika
Georg Ostrogorsky Byzantische Geschichte 324–1453
Verlag C. H. Beck, München 1996
ISBN 953‑212‑297‑4
POVIJEST BIZANTA
324.–1453.
Drugo dopunjeno izdanje
Preveli
Marina i Kiril Miladinov
Stručni redaktor i priređivač

Hrvoje Gračanin
Golden marketing‑Tehnička knjiga

Zagreb, 2006.
Sadržaj
Predgovor drugomu hrvatskom izdanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Predgovor posebnom izdanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
I. Osnovne crte razvoja ranobizantske države (324.–610.). . 11

1. Kršćansko Rimsko Carstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
2. Doba selidbe naroda i kristoloških sporova. . . . . . . . . . . . . . 28
3. Justinijanova obnova i njezin slom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
II. Borba za opstanak i obnova bizantske države (610.–711.) 53

1. Ratovi protiv Perzijanaca i Avara i Heraklijeva reforma. . . 55
2. Razdoblje arapske invazije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
3. Obrana Carigrada i stvaranje novog ustroja. . . . . . . . . . . . . 73
4. Propast Heraklijeve dinastije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
III. Doba ikonoklastičke krize (711.–843.). . . . . . . . . . . . . . . . . . 87

1. Borbe za prijestolje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
2. Ikonoklazam i ratovi protiv Arapa: Lav III.. . . . . . . . . . . . . 91
3. Ikonoklazam i borbe protiv Bugara: Konstantin V.. . . . . . . 96
4. Slabljenje ikonoklastičkog pokreta i ponovna uspostava
štovanja slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104
5. Bizant i Karlo Veliki. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
6. Reforme Nikefora I. i vanjskopolitičke opasnosti: Bizant i
Krum. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
7. Ikonoklastička reakcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
IV. Doba procvata Bizantskog Carstva (843.–1025.). . . . . . . . . 125

1. Početak novoga doba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
2. Epoha kodifikacije prava: Bazilije I. i Lav VI. . . . . . . . . . . . 136
3. Bizant i Simeon Bugarski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
4. Borba središnje vlasti protiv feudalnih sila i kulturni
procvat na carskom dvoru: Roman Lakapen i Konstantin
Porfirogenet. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156

5. Epoha osvajanja: Nikefor Foka i Ivan Cimisk . . . . . . . . . . . 164

6. Vrhunac razvoja bizantske moći: Bazilije II. . . . . . . . . . . . . 173
V. Vladavina carigradskoga činovničkog plemstva

(1025.–1081.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
1. Raspad srednjobizantskoga državnog sustava. . . . . . . . . . . 185
2. Unutarnje i vanjskopolitičko rasulo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198
VI. Vladavina vojnog plemstva (1081.–1204.). . . . . . . . . . . . . . . 205

1. Ponovno uzdizanje Bizantskog Carstva: Aleksije I.
Komnen. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207
2. Razvoj nove moći i prvi neuspjesi: Ivan II. i Manuel I. . . . . 219
3. Pokušaj obnove Andronika Komnena. . . . . . . . . . . . . . . . . . 231
4. Slom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235
VII. Latinska vladavina i obnova Bizantskoga Carstva

(1204.–1282.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247
1. Izgradnja novoga državnog sustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
2. Uspon i pad Epira. Pobjeda Nikeje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256
3. Prije obnove. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263
4. Ponovna uspostava Bizanta kao velesile: Mihael VIII. . . . . 267
VIII. Rasulo i propast Bizantskoga Carstva (1282.–1453.). . . . . 279

1. Bizant kao državica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281
2. Epoha građanskih ratova. Srpska prevlast na Balkanu . . . 295
3. Osmansko osvajanje Balkanskog poluotoka. Bizant kao
osmanska vazalna država . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 317
4. Propast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 328
Tablica događaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345

Popis vladara i crkvenih velikodostojanstvenika. . . . . . . . . . . . 349
Genealoške tablice bizantskih dinastija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381
Zemljovidi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385
Prilozi uz drugo dopunjeno hrvatsko izdanje

(priredio mr. sc. Hrvoje Gračanin) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 401
Ukratko o životu i djelu Georgija Ostrogorskog. . . . . . . . . . . . . 403
Nastanak i razvoj bizantologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 409
Izvori za bizantsku povijest. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 445
Bibliografija za povijest bizantske civilizacije. . . . . . . . . . . . . . 477
Bizant na internetu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 507
Rječnik temeljnih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 515
Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 575

Predgovor drugomu hrvatskom izdanju
Objavljivanje relevantnoga historiografskog djela izniman je događaj

za svaku kulturnu i znanstvenu zajednicu. Tako je i pojava kapitalne
povjesnice Georgija Ostrogorskog u prijevodu na hrvatski jezik stvori‑
la nove mogućnosti u vezi s percepcijom povijesti bizantske civilizacije
u Hrvatskoj. Doduše, prvo izdanje izašlo 2002. godine patilo je od odre‑
đenih manjkavosti i stoga ovim putem zahvaljujem uredniku g. Iliji Ra‑
niću što je u ime izdavača spoznao potrebu da se one isprave. Najprije je
trebalo ukloniti propuste što su se potkrali u samom prijevodu, čega se
sada kompetentno i studiozno pothvatila gđa Marina Miladinov. Pritom
su se usuglasila gledišta u vezi sa stručnom terminologijom i kroatizaci‑
jom izvornih imena osoba i mjesta. To je osobito bilo važno jer su u hr‑
vatskim prijevodima stručne i znanstvene literature još i danas razvidna
lutanja kad je u pitanju grčko i latinsko nazivlje. Načinjen je i određen
odmak od tradicionalne hrvatske jezične prakse, ali je to uvijek bilo ute‑
meljeno. Tako su grčki nazivi mjesta poput Halkedona i Nikeje ostavlje‑
ni u ovim oblicima koji jasno naglašavaju njihovo grčko podrijetlo, a nisu
uzeti “polatinjeni” oblici Kalcedon i Niceja. Jednako tako je radije oda‑
bran oblik arijevstvo umjesto arijanstvo za kršćansko krivovjerje iz 4. st.,
premda bi to u prvi mah možda moglo djelovati zbunjujuće (uobičajeno
pogrešno povezivanje s arijstvom). Važno je naglasiti da je nazivlje kroa‑
tizirano i na kartama.
Drugi dio posla odnosio se na opsežne dopune hrvatskom izdanju, pr‑
ve takve vrste u vezi s Ostrogorskijevim tekstom. Zahvaljujući spremno‑
sti izdavača, hrvatsko izdanje moglo se proširiti prilozima koji znatno
obogaćuju sadržaj djela i olakšavaju njegovo praćenje. Naime, odabrano
njemačko izdanje prema kojemu je načinjen hrvatski prijevod zapravo je
skraćena verzija originalne Ostrogorskijeve knjige koja inače sadrži op‑
sežan kritički aparat, pregled razvitka bizantskih studija i uvodnike o
izvornoj građi na početku svake veće cjeline. Kako bi se taj nedostatak

kvalitetno nadoknadio, hrvatsko je izdanje dobilo nekoliko priloga: pri‑

kaz života i rada Georgija Ostrogorskog, studiju o razvitku bizantologije
do danas, tekst o izvorima za bizantsku povijest, bogatu bibliografiju za
povijest bizantske civilizacije, kraći pregled o Bizantu na internetu, po‑
droban glosarij i znatno prošireni popis vladara i crkvenih velikodostoj‑
nika koji je zamijenio postojeći popis u njemačkom izdanju. Osim toga,
pružila se i prigoda za to da se upozori na propuste koji su se potkrali
Ostrogorskom i daju dodatna pojašnjenja uz njegov tekst. Ovako oprem
ljeno drugo hrvatsko izdanje zamišljeno je da svakom čitatelju pruži što
obuhvatniju sliku i o Ostrogorskijevu djelu i o stanju i dostignućima su‑
vremene bizantologije.
U Zagrebu 26. srpnja 2006. Hrvoje Gračanin

Predgovor posebnom izdanju
Ovom djelu osnova je najnovije izdanje knjige Geschichte des byzan

tinischen Staates (Povijest bizantske države), koja tvori jedan svezak u
Byzantinisches Handbuch (Priručnik o Bizantu) u okviru Handbuch der
Altertumswissenschaft (Priručnik starovjekovnih znanosti). U tom priruč‑
niku prikaz prate mnogobrojni navodi izvora i literature, kao i uvod o ra‑
zvoju bizantologije te detaljniji pregledi o stanju izvora uz pojedine odjelj‑
ke. U ovom zasebnom izdanju odrekli smo se znanstvenog aparata, ali je
sam prikaz ostao gotovo neizmijenjen.
Opisujući burnu sudbinu Bizantskog Carstva, Povijest bizantske drža
ve dovodi vanjskopolitička zbivanja u vezu s unutarnjim promjenama te
nastoji pokazati ekonomske i socijalne osnove bizantskog razvoja i stvori‑
ti jasniju sliku države i prava te pojedinih oblika upravnog ustroja. Ona
također posvećuje veću pozornost okružju Bizanta, a osobito odnosima
Carstva prema susjednim slavenskim državama u usponu. Jedinstveno
značenje Bizantskog Carstva za politički i duhovni razvoj srednjovjekov‑
ne Europe povijesnoj je znanosti postalo jasnim tek u novije doba. Utoli‑
ko je, međutim, znakovitiji napredak novije bizantologije, a čini se da se
danas sve više javlja i opći interes za dugo zapostavljanu bizantsku po‑
vijest. Znakom toga sve većeg zanimanja može se zacijelo smatrati i či‑
njenica da je Povijest bizantske države u Priručniku starovjekovnih znano
sti doživjela već tri izdanja te da je prevedena na više jezika, a i dalje se
prevodi. Pisac je mogao samo pozdraviti namjeru izdavača C. H. Becka
da je kao zasebno izdanje učini dostupnom širem krugu čitatelja. Ugodna
mu je dužnost iskreno zahvaliti izdavaču za brigu pri nastanku ovog iz‑
danja i za sav trud. Osobitu zahvalnost dugujem dr. E. Buchneru (Mün‑
chen) za pomoć pri pripremi zasebnog izdanja.
Beograd, srpnja 1965. Georgije Ostrogorski

I.
Osnovne crte razvoja
ranobizantske države (324.–610.)
1. Kršćansko Rimsko Carstvo
Rimska državnost, grčka kultura i kršćanska vjera glavni su izvori

razvoja Bizanta. Bizantsko biće ne može se zamisliti oduzme li se neki od
tih triju elemenata. Tek je sinteza helenističke kulture i kršćanske reli‑
gije s rimskim oblikom države omogućila nastanak one povijesne tvore‑
vine koju obično nazivamo Bizantskim Carstvom. Tu je sintezu omogući‑
lo premještanje težišta Rimskoga Carstva na Istok, koje je bilo rezultat
kriznog doba 3. stoljeća, a najvidljiviji izraz našla je u pokrštavanju Rim‑
skog Carstva te u osnivanju novoga glavnoga grada na Bosporu. Ta dva
događaja, pobjeda kršćanstva i konačno prenošenje državnog središta na
helenizirani Istok, simboliziraju početak bizantske ere.
Bizantska povijest isprva je bila samo novo razdoblje rimske povije‑
sti, a bizantska država samo daljnji oblik starog Rimskog Carstva. Ozna‑
ka “bizantska” izraz je koji potječe iz kasnijeg doba i takozvani Bizantin‑
ci nisu ga poznavali. Oni su se uvijek nazivali Rimljanima, a njihovi su
se carevi smatrali rimskim vladarima, nasljednicima i baštinicima sta‑
rorimskih cezara. Ime Rima fasciniralo ih je sve dok je trajalo njihovo
carstvo, a rimske državne tradicije sve do kraja su vladale njihovim poli‑
tičkim mišljenjem i htijenjem. Rimska državna misao držala je na okupu
to etnički heterogeno carstvo, a rimska ideja univerzalnosti određivala je
njegov položaj u odnosu prema okolini.
Kao nasljednik rimskog imperija, Bizant želi biti jedino carstvo na
svijetu te polaže pravo na vladavinu nad svim zemljama koje su nekad
pripadale rimskoj državi, a sada čine dijelove kršćanske ekumene. Gruba
realnost postupno gasi te pretenzije, ali države koje nastaju na području
kršćanske ekumene na starom rimskom tlu uz rimsko‑bizantsko carstvo
nisu na njegovoj razini u pravnom i idejnom pogledu. Razvija se složena
hijerarhija državâ na čijem je čelu vladar Bizanta kao rimski car i kao
poglavar kršćanske ekumene. Dok je u doba ranog Bizanta os oko koje se
vrti carska politika borba za neposrednu vlast nad rimskim svijetom, u
doba srednjeg i kasnog Bizanta to je održavanje te idejne supremacije.
No, ma koliko Bizant uvijek bio svjestan svoje veze sa starim Rimom
i ma koliko se ustrajno – kako iz idejnih razloga tako i radi očuvanja mo‑
ći – držao rimskoga nasljeđa, s vremenom se ipak sve više udaljavao od
13
izvornih rimskih osnova. Dok u kulturi i jeziku pobjedonosno napreduje

grecizacija te se istodobno jače izražava teokratizacija bizantskog živo‑
ta, razvoj na ekonomskom, socijalnom i političkom području nužno vodi
stvaranju novog ekonomskog i društvenog ustroja te već u ranom sred‑
njem vijeku nastaje uglavnom nova država s novim upravnim sustavom.
Suprotno nekada uvriježenu mišljenju, razvoj bizantske države odlikovao
se izrazitom dinamičnošću. Tu je sve u tijeku, u stalnoj pregradnji i do‑
gradnji. Na kraju svojega povijesnog razvoja carstvo Bizantinaca više i
nije imalo ništa zajedničko s nekadašnjim rimskim imperijem osim ime‑
na i tradicija s pretenzijama koje se nisu mogle ostvariti.
U doba ranog Bizanta Carstvo je, naprotiv, doista još rimsko i čitav je
njegov život prožet rimskim elementima. Ta epoha, koja se može nazva‑
ti i ranom bizantskom i kasnom rimskom, pripada jednako razvoju Rima
kao i Bizanta, budući da obuhvaća tri prva stoljeća bizantske i tri posljed‑
nja rimske povijesti. To je tipična prijelazna epoha, koja nas od rimskog
imperija vodi u srednjovjekovno Bizantsko Carstvo te u kojoj postupno
odumiru stari rimski oblici života, a sve se jače probijaju novi bizantski.
Ishodište razvoja Bizanta tvori Rimsko Carstvo kakvo je proizašlo iz
krize 3. stoljeća. Ekonomsko rasulo kriznoga doba imalo je osobito razor‑
ne posljedice za zapadnu polovinu Carstva. Istok se pokazao otpornijim
i ta činjenica određuje daljnji razvoj te objašnjava “bizantinizaciju” Rim‑
skoga Carstva. No i Istok je ipak prošao kroz istu krizu, koja je bila opća
kriza kasnoga rimskog državnog sustava i njegova trulog ekonomskog i
društvenog ustroja. Ni istočna polovina Carstva nije izbjegla ekonomski
slom praćen teškim socijalnim i političkim potresima. Ako se opadanje
broja stanovništva ovdje i nije toliko teško osjećalo, a rasulo gradskog ži‑
vota i privrede nije bilo ni izdaleka onoliko beznadno kao na Zapadu, ne‑
dostatak radne snage ipak je nagrizao privredni život cijeloga Carstva i
posvuda se zapažalo slabljenje trgovine i obrta. Naposljetku, kriza 3. sto‑
ljeća značila je slom antičke gradske kulture. Opća je pojava bilo stalno
bujanje latifundija. Na cijelom području Carstva privatni se veleposjedi
nezaustavljivo povećavaju na račun maloga zemljoposjeda i državnih do‑
mena. Posljedica propadanja maloga zemljoposjeda bila je pak sve veće
vezivanje seljaka za rodnu grudu, dodatno ubrzano velikim nedostatkom
radne snage. Podložnost seljaštva inače je bila samo poseban slučaj op‑
ćeg prinudnog vezivanja stanovništva za zanimanje, koje je kasna rim‑
ska država sustavno provodila od doba krize 3. stoljeća. A prinudna pri‑
vreda tvorila je osnovu države prinude.
Rimski principat propao je u olujama kriznog razdoblja, a smijenio ga
je Dioklecijanov dominat iz kojega se razvija bizantska autokracija. Staro
municipalno uređenje rimskih gradova u krajnjem je rasulu. Cjelokupna
gradska uprava koncentrirana je u rukama cara i njegova činovničkog
aparata koji, izgrađen na veličanstven način, postaje okosnicom bizant‑
ske države prinude. Rimski magistrati prepuštaju mjesto bizantskoj bi‑
14
Osnovne crte razvoja ranobizantske države (324.–610.)
rokraciji. Carska vlast više nije najviša magistratura već despotstvo, i ta

se vlast ne oslanja toliko na zemaljske faktore moći koliko na Božju vo‑
lju. Jer krizno doba sa svojim teškim nevoljama i kušnjama uvodi u eru
religioznosti i okretanja prema onostranosti.
Doduše, pojam narodne suverenosti nije potpuno odumro i senat,
gradsko stanovništvo organizirano u demama i vojska čine političke sna‑
ge u kojima carska vlast, osobito u doba ranog Bizanta, još nalazi real‑
no ograničenje. No postupno se i značenje tih čimbenika, utemeljenih u
rimskoj prošlosti, utapa u carskoj svemoći. Za razliku od toga, Crkva kao
duhovna snaga u kršćanskoj državi s vremenom postaje sve važnija. Dok
je u doba ranog Bizanta car gotovo neograničeno odlučivao o crkvenom
životu, odnoseći se prema religiji svojih podanika po rimskom načelu kao
prema dijelu javnog prava, u srednjem vijeku Crkva se i u Bizantu nuž‑
no nameće kao važan faktor moći – i postavlja najjača ograničenja car‑
skoj vlasti. To pokazuju sukobi između svjetovne i duhovne vlasti, koji ni
u Bizantu nisu bili rijetki i u kojima pobjeda nije bila uvijek na carevoj
strani. No za Bizant ipak nije karakteristična napetost između imperija i
sacerdocija, već bliska i čvrsta veza države i Crkve te sveobuhvatno sra‑
stanje pravovjerne države i pravovjerne Crkve u jedinstveni državno‑cr‑
kveni organizam. Karakteristična je isprepletenost interesâ tih dviju sila
i njihovo sustavno zajedničko djelovanje protiv svake opasnosti za bogom‑
dani svjetski poredak, dolazila ona od carevih unutarnjih i vanjskih pro‑
tivnika ili od razjedajućih snaga protucrkvenih hereza. No takva potreba
neizbježno dovodi Crkvu pod tutorstvo moćne carske vlasti. Tako preva‑
ga carske vlasti nad crkvenom ostaje za Bizant tipično i takoreći normal‑
no stanje tijekom cijelog perioda.
Car nije samo vrhovni vojni zapovjednik, najviši sudac i jedini za‑
konodavac, nego je i zaštitnik Crkve i prave vjere. On je Božji izabranik
i kao takav nije samo vladar i gospodar nego i živi simbol kršćansko‑
ga carstva koje mu je povjereno od Boga. Takoreći izdvojen iz zemalj‑
sko‑ljudske sfere, on se nalazi u izravnom odnosu s Bogom i postaje
predmetom posebnog političko‑religioznog kulta. Taj se kult iz dana u
dan odigrava na carskom dvoru u impresivnim ceremonijalima, uza su‑
djelovanje Crkve i svih dvorjana; izražava se u svakoj slici koja prika‑
zuje kristoljubivog vladara, u svakom predmetu koji okružuje njegovu
posvećenu osobu, u svakoj riječi koju on izriče pred javnošću ili koja se
njemu upućuje. Podanici su mu sluge. Svaki put kad smiju pogledati u
njegovo lice, oni ga, čak i najviši među njima, pozdravljaju proskine‑
zom, padajući pred njim ničice. No i bujna raskoš bizantskoga dvorskog
ceremonijala, baš kao i sama carska svemoć koja se u njemu očituje,
ukorijenjena je već u rimsko‑helenističkom razvoju. Iz tog razvoja, već
prožetog orijentalnim elementima, proizlaze osebujna raskoš bizant‑
skoga carskog dvora te mnogi oblici života u Bizantskom Carstvu ko‑
ji se doimaju orijentalnima i koji se potom samo još jače naglašavaju
15
neposrednim utjecajima s Istoka, iz sasanidskoga kraljevstva te potom

arapskoga kalifata.
Bizantstvo s helenizmom nije povezano samo genetski već i dubokom
srodnošću u biti. Poput helenizma, i bizantstvo je unificirajuća, izjed‑
načavajuća duhovna snaga. Oboma je svojstvena epigonska, eklektična
crta, bizantstvu u još većoj mjeri nego helenizmu. Oba žive od naslje‑
đa velikih, stvaralačkih kultura, i njihova povijesna zasluga nije toliko
u vlastitu stvaralaštvu koliko u sintezi. Poput čovjeka helenizma, i Bi‑
zantinac je po kulturnom tipu sakupljač. Ali iako sakupljaštvu nedostaje
prava svježina duha, iako oponašanje može površno shvatiti smisao i sa‑
držaj predloška te izvornu ljepotu oblika često pretvara u ispraznu kon‑
vencionalnu retoriku, ipak je brižno čuvanje antičkoga kulturnog dobra
te njegovanje rimskog prava i grčkog obrazovanja bila velika povijesna
zasluga Bizanta. Dva vrhunca i ujedno dva suprotna pola antike, grčko
i rimsko nasljeđe, srastaju na bizantskom tlu; njihova najviša dostignu‑
ća, rimska država i grčka kultura, sjedinjuju se u novu životnu sintezu i
neraskidivo se povezuju s kršćanstvom u kojemu su stara država i stara
kultura isprva vidjele svoju najjaču negaciju. Kršćanski Bizant ne prezi‑
re ni pogansku umjetnost ni pogansku mudrost. Kao što je rimsko pravo
zauvijek ostalo osnova pravnog života i pravne svijesti Bizantinaca, tako
je i grčka kultura zauvijek ostala osnova njihova duhovnog života. Grčka
znanost i filozofija, grčka historiografija i pjesništvo pripadaju obrazov‑
nom dobru i najpobožnijega Bizantinca. I sama Bizantska crkva prisvaja
idejno dobro antičke filozofije i upotrebljava njezin pojmovni aparat kada
razrađuje kršćanski dogmatski nauk.
Zadržavanje antičkih tradicija bilo je poseban izvor snage Bizant‑
skog Carstva. Oslonjen na tradicije grčke kulture, Bizant je stoljećima
bio najvažnije kulturno i obrazovno središte na svijetu. Oslonjen na tra‑
dicije rimskoga svijeta, on zauzima iznimno mjesto među srednjovjekov‑
nim državama. Bizantska država raspolaže jedinstvenim upravnim me‑
hanizmom s razgranatim, školovanim činovničkim aparatom, posjeduje
nadmoćnu vojnu tehniku te visoko razvijen pravni, ekonomski i financij‑
ski sustav. Raspolaže velikim bogatstvima, a sve jačim postaje i novča‑
no‑ekonomska utemeljenost njezina državnog proračuna.
Po tome se bizantska država u osnovi razlikuje od drugih zemalja
kasne antike i srednjovjekovlja s njihovom primitivnom naturalnom pri‑
vredom. Jer moć i ugled Bizanta temelje se prvenstveno na novčanom bo‑
gatstvu, a njegova sposobnost plaćanja u najboljim vremenima činila se
jednostavno neiscrpnom.
Naravno, naličje toga bio je nemilosrdan državni fiskalizam, koji je
sve i sva podređivao financijskim potrebama. Izvrsno uređen upravni
aparat bio je također sredstvo bezobzirnog izrabljivanja. Okretno bizant‑
sko činovništvo, okosnicu birokratske države, karakterizirala je najgora
korupcija. Njegova poslovična potkupljivost i pohlepa uvijek je bila naj‑
16
strašniji bič za stanovništvo. Bogatstvo i visoka kultura države kupljeni

su bijedom narodnih masa, njihovom obespravljenošću i neslobodom.
Nove okolnosti koje je stvorilo doba krize 3. stoljeća izražene su u ve‑
likoj Dioklecijanovoj reformi. Povlačeći zaključke iz prethodnog razvoja
i sustavno sažimajući promjene koje su se dogodile, Dioklecijan je pro‑
veo temeljitu reorganizaciju cjelokupne uprave Carstva. Njegovu je refor‑
mu razradio i usavršio Konstantin Veliki te je tako nastao novi upravni
ustroj, od kojega će nastati bizantski sustav. Dioklecijansko‑konstantin‑
ski ustroj u svemu se bitnome održao tijekom cijelog razdoblja ranog Bi‑
zanta. Njegova vodeća načela, autokracija carske moći, centralizacija i
birokratizacija države, opstala su sve dok je trajala bizantska država.
U osnovi svih Dioklecijanovih i Konstantinovih mjera bila je očita
namjera da učvrste autoritet cara, koji je bio uzdrman u nemirnom raz‑
doblju, te da povećaju njegovu moć. Odatle potječe ne samo težnja da se
ograniči utjecaj senata i drugih čimbenika koji se temelje na republikan‑
skoj prošlosti Rima, nego i da se točno odrede ovlasti pojedinih državnih
službi te da se tako spriječi svako veće gomilanje moći na bilo kojemu
mjestu. Brižno se razgraničuju civilna i vojna uprava, središnja i provin‑
cijska uprava. Pojedine upravne grane povezuje osoba cara, koji se nala‑
zi na vrhu hijerarhijski strukturirane države i iz središta upravlja cjelo
kupnim državnim aparatom.
No s obzirom na golemo prostranstvo Carstva pribjeglo se podjeli te‑
ritorija i vlasti kako bi se postigla najveća moguća učinkovitost carske
kontrole. Oslanjajući se na instituciju suvladarstva, koja je bila pozna‑
ta već prijašnjem carskom dobu, Dioklecijan je stvorio četveročlano vla‑
darsko tijelo koje se sastojalo od dvojice augusta i dvojice cezara. Jedan
je august zapovijedao istočnom, a drugi zapadnom polovinom Carstva;
uz obojicu je bio po jedan cezar, koji sa svojim augustom nije bio pove‑
zan krvno, nego adopcijom te je biran s obzirom na osobne sposobnosti.
Nakon odstupanja augusta, na njihovo bi mjesto stupili cezari, a tetrar‑
hija se popunjavala imenovanjem novog cezarskog para. No posljedica
tog odviše logično zamišljenog sustava bili su beskrajni građanski ra‑
tovi. Proizašavši kao pobjednik iz krvavih borbi i prigrabivši samovla‑
šće, Konstantin Veliki je ponovno uspostavio višečlanu jedinstvenu vlast
i poduzeo novu podjelu carskog teritorija. Doduše, odustao je od Diokleci‑
janova umjetnog principa izbora te je Carstvo podijelio među svojim po‑
tomcima, ali i obiteljska vladavina njegovih sinova prouzročila je teške,
krvave zaplete. No sustav podjele Carstva ipak se zadržao, a viševlašće
je i nadalje bilo pravilo.
Preoblikovanje provincijske uprave koje je poduzeo Dioklecijan zna‑
čilo je kraj posebnog položaja Italije, a ukinulo je i već beznačajno razli‑
kovanje između carskih i senatorskih provincija. Odsad je uprava u svim
provincijama bila podređena samo caru te je poput drugih dijelova Car‑
stva i nekad povlaštena Italija podijeljena na provincije i podvrgnuta
17
poreznoj obvezi. Karakteristično je bilo i to što su veće provincije razbije‑

ne na manje jedinice. Tako se broj provincija znatno povećao: od vreme‑
na Dioklecijana Carstvo ih ima oko 100, a u 5. stoljeću čak više od 120.
Nadalje, Dioklecijan je podijelio teritorij Carstva na 12 dijeceza; krajem
4. stoljeća njihov se broj povećao na 14. Naposljetku je Carstvo pod Kon‑
stantinom podijeljeno na prefekture, tako da je svaka prefektura obuhva‑
ćala više dijeceza, a svaka dijeceza veći broj provincija te su tako provin‑
cije bile dijelovi dijeceza, a ove dijelovi prefektura: bio je to centralistički,
hijerarhijski strukturiran upravni sustav. Veličina i broj prefektura na
početku su bili promjenljivi, a njihove granice čvrsto se određuju tek od
kraja 4. stoljeća.
Golema prefektura Istoka (praefectura praetorio per Orientem), koja
se sastojala od pet dijeceza: Egipta, Istoka, Ponta, Azije i Trakije, obu‑
hvaćala je Egipat s Libijom (Kirenaikom), prednju Aziju i Trakiju. Na
nju se nadovezivala Ilirička prefektura (praefectura praetorio per Illyri
cum), koja se sastojala od dijeceza Dakije i Makedonije, tj. obuhvaćala je
Grčku i srednji Balkan. Italskoj prefekturi (praefectura praetorio Illyrici,
Italiae et Africae) pripali su uz Italiju s jedne strane najveći dio latinske
Afrike, a s druge Dalmacija, Panonija, Norik i Recija. Galska prefektura
(praefectura praetorio Galliarum) sastojala se od rimske Britanije, Galije,
Iberskog poluotoka i, njemu nasuprot, zapadnog dijela Mauretanije. Tako
se svaka prefektura protezala područjem koje obuhvaća više današnjih
država. Na čelu svake prefekture nalazio se jedan prefekt pretorija, a tu i
tamo zajednički su upravljala dva prefekta. Prefekt pretorija Istoka, koji
je rezidirao u Carigradu, i prefekt Italije bili su najviši činovnici Carstva;
slijedili su prefekt Ilirika, koji je imao sjedište u Solunu, i prefekt Galije.
Najvažnija značajka dioklecijansko‑konstantinskog upravnog ustro‑
ja bilo je načelno odvajanje vojne i civilne vlasti. Civilna vlast provin‑
cije sada je bila podređena isključivo provincijskom namjesniku, a voj‑
na duksu (dux), koji je zapovijedao u jednoj ili u više provincija. Taj je
princip brižno proveden u cjelokupnoj provincijskoj upravi. Čak je i pre‑
fektura pretorija, jedini organ vlasti koji je pod Dioklecijanom još imao
i civilne i vojne ovlasti, pod Konstantinom nepovratno izgubila svoj ne‑
kadašnji vojni karakter i postala čisto civilnom institucijom. No kao ta‑
kva je u cijelom razdoblju ranog Bizanta imala izvanredno široke ovla‑
sti. Količina moći koju prefekti pretorija imaju kao carevi namjesnici
te koju pokušavaju dodatno povećati u neprikrivenu nadmetanju s or‑
ganima središnje uprave upadljiva je karakteristika ranoga bizantskog
upravnog ustroja i na neki način obilježava čitav sustav. S druge stra‑
ne, carska vlast uvijek iznova teži obuzdati moć prefekata pretorija ta‑
ko što ograničuje krug njihova djelovanja, nastoji okrenuti protiv njih

Razdioba Carstva na 12 dijeceza vrlo vjerojatno nije bila dovršena za Dioklecijanove vla‑
davine nego tek pod Konstantinom Velikim.
18
njihove vikare, upravitelje dijeceza te prije svega na njihov račun pro‑

širuje ovlasti nekih organa središnje uprave. U toj međusobnoj internoj
borbi pojedinih organa vlasti sadržan je dinamični moment ranog ra‑
zvoja bizantskoga upravnog sustava.
Rim i Carigrad bili su izuzeti iz područja djelovanja prefekata preto‑
rija i podređeni vlastitim gradskim prefektima. Oni su nakon prefekata
pretorija imali najviši položaj među svim činovnicima Carstva. Gradski
prefekt slovio je za najvišeg predstavnika senata i na neki je način utje‑
lovljivao ono što je u gradskom životu još preostalo od starih republikan‑
skih tradicija. Bio je jedini činovnik u Carstvu koji nije nosio vojnu odoru
nego togu, rimski građanski ogrtač. Carigradski eparh nije imao vodeću
ulogu u životu glavnoga grada samo u ranom Bizantu nego i u kasnije
doba. Njemu je bilo podređeno sudstvo u Carigradu, a morao se brinuti i
o održavanju mira i reda te o opskrbi glavnoga grada živežnim namirni‑
cama: pod njegovim nadzorom bio je sav privredni život grada, njegova
trgovina i obrt.
Ako je već uprava Carigrada i Rima značila osjetno ograničenje mo‑
ći prefekata pretorija, tu je moć još više ograničilo stvaranje središnje
uprave pod Konstantinom Velikim. Najutjecajniji činovnik središnje
uprave sada je bio načelnik službi (magister officiorum). Od skromnih
početaka on se uzdigao do velike moći, i to prvenstveno na račun upra‑
ve prefektura. Pod njegovim su nadzorom, naime, bile sve službe u Car‑
stvu, dakle praktično čitava uprava, uključujući i prefektsku. Jer officia,
uredi pojedinih upravnih službi s njihovim činovnicima, bili su glavni
kotači birokratske upravne mašinerije. Njegov vlastiti ured tvorili su
pak agentes in rebus, koji su kao carski kuriri i državni agenti putovali
provincijama te kao curiosi obavljali špijunsku službu, ispitujući aktiv‑
nosti i uvjerenja činovništva i podanikâ: bila je to brojčano doista snaž‑
na služba, koja je oko sredine 5. stoljeća samo u bizantskom dijelu Car‑
stva brojila više od 1200 namještenika. Načelnik službi bio je zadužen i
za carevu osobnu sigurnost te je zapovijedao postrojbama dvorske tjeles
ne straže (scholae palatinae). Kao vrhovni majstor ceremonija nadgle‑
dao je sve ceremonije na carskom dvoru i poradi toga imao je još jednu
državno važnu funkciju: primao je strana poslanstva i upravljao svim
kontaktima s inozemnim silama. Naposljetku, on je od kraja 4. stoljeća
upravljao i poštanskom službom Carstva (cursus publicus), koja je izvor‑
no bila podređena prefektima pretorija.
Uz načelnika službi, najvažniji činovnik središnje uprave od vremena
Konstantina Velikog bio je quaestor sacri palatii. On je bio voditelj pra‑
vosuđa, u krug njegovih djelatnosti pripadala je razrada zakonâ, on je
potpisivao carske ukaze. Voditelji financijske uprave bili su dvojica pred‑
stojnika zaduženi za državnu riznicu (fiscus) i carske posjede (res priva
tae), koji su se od vremena Konstantina zvali comes sacrarum largitio
num i comes rerum privatarum. Naravno, njihovo značenje bilo je sve više
19
ograničeno time što je u provincijama Carstva najvažniji danak, anona,

neposredno pritjecao prefekturi pretorija.
Budući da je sve što je okruživalo osobu cara dobivalo na znače‑
nju, rasla je i važnost carske ložnice (sacrum cubiculum), čijem je kru‑
gu djelatnosti pripadalo upravljanje carevim privatnim imetkom, a oso‑
bito briga za carsku garderobu (sacra vestis). Predstojnik carske ložnice
(praepositus sacri cubiculi) bio je jedan od najviših i najutjecajnijih dosto‑
janstvenika. Kada je žezlo bilo u rukama slaboga vladara, predstojnik
njegove “ložnice” često je bio najmoćniji čovjek u Carstvu. Pod utjecajem
istočnjačkih običaja, praepositi sacri cubiculi bili su gotovo uvijek eunusi,
a i njima podređena careva osobna posluga najvećim se dijelom sastoja‑
la od eunuha.
Carigradski senat, koji je uspostavljen još pod Konstantinom, bio
je prije svega savjetodavno tijelo. Ako je senat svoje prvobitno značenje
uglavnom izgubio već u rimsko doba pritisnut sve većim carskim apsolu‑
tizmom, razumljivo je da se krug njegovih djelatnosti u Bizantu još više
smanjio. No on ipak nije potpuno niti odmah izgubio svoje konstitutivne
i legislativne funkcije i njegov nekadašnji sjaj ugasio se tek nakon duljeg
vremena.
Carigradski sinklet bio je samo sjena staroga rimskog senata, ali je još
stoljećima igrao znatnu ulogu u životu bizantske države. O svemu je, do‑
duše, odlučivala careva volja, ali senat je ipak savjetodavno sudjelovao u
zakonodavstvu i ponekad je služio kao mjesto proglašenja zakona. Podno‑
sio je prijedloge (senatus consulta) kojima je car, kada je to držao primje‑
renim, davao zakonsku snagu. Mnogi su zakoni prije svoje promulgacije
bili čitani u senatu. Senat je također na carevu zapovijed mogao djelovati
kao vrhovni sud. Ali najvažnije je to što je senat pri promjeni vlasti imao
pravo izbora i potvrđivanja novoga cara. Uz cara on nije značio mnogo,
ali je utoliko veće bilo njegovo značenje u slučaju ispražnjenog prijesto‑
lja. Naravno, glas senata nije bio doista važan pri svakoj smjeni vlasti.
Kada bi car već unaprijed odredio svojega prijestolonasljednika, odnosno
okrunio ga za suvladara, potvrda senata bila je samo formalnost. No ka‑
da bi prijestolje ostalo prazno, a da još nije bio određen kandidat ili nije
bilo predstavnika, odnosno predstavnice carske kuće koji bi ga još mo‑
gli odrediti, odluka o novom vladaru bila je na senatu i vojnom vodstvu.
Članovi carigradskog senata nekad su bili po nasljednom pravu po‑
tomci rimskih senatorskih obitelji i, premda se pravno izjednačenje ca‑
rigradskog senata s rimskim dogodilo tek pod Konstancijem II., već je
Konstantin Veliki znao kako u većem broju primamiti u Carigrad pred‑
stavnike stare rimske senatorske aristokracije. No u bizantski senat mo‑
gli su prije svega ući carski činovnici triju viših razreda, illustres, spec
tabiles i clarissimi. Senatori su uglavnom – bilo da su potjecali iz starih
aristokratskih obitelji ili iz novoga činovničkog plemstva – bili bogati
zemljoposjednici. U tome i u njihovu položaju u carskoj službi bila je pra‑
20
va važnost toga najvišega društvenog sloja, a ne u pripadnosti vijeću se‑

nata. Osim toga, većina je senatora, čiji je broj već oko sredine 4. stoljeća
iznosio oko 2000, više voljela živjeti na svojim seoskim imanjima. Vjero‑
jatno su kao aktivni članovi senata zapravo djelovali samo predstavnici
najviše i brojčano najmanje grupe, illustres, kojoj su pripadali najviši či‑
novnici Carstva.
Od sredine 6. stoljeća najviši su dostojanstvenici također nosili novu
titulu: gloriosi. Sve veća careva velikodušnost pri podjeli titula s vreme‑
nom je smanjila vrijednost dotadašnjih počasti. Budući da se titula clari
ssimus dodjeljivala sve češće i sve širim krugovima, njezini su nekadaš‑
nji nosioci napredovali u rang spectabiles, a nekadašnji spectabiles u rang
illustres, i tako se naposljetku za dotadašnje illustres morao stvoriti novi,
viši rang: gloriosi. To je tipičan primjer obezvređivanja titule kakvo se u
mnogo jačoj mjeri ponovno pojavilo u doba kasnog Bizanta.
Uz senat je kao carevo uže vijeće postojao sveti konzistorij (sacrum
consistorium), varijanta ranijeg careva vijeća (consilium principis). Sada
stalni članovi vijeća, comites consistorii, potjecali su iz redova najviših či‑
novnika središnje uprave. Katkad su međutim na vijećanje bili pozivani
i senatori koji nisu pripadali konzistoriju. Nasuprot tome, iz njega su is‑
pali prefekti pretorija, koji su izvorno bili najvažniji članovi carskog vi‑
jeća. Carski savjet dugovao je svoje novo ime činjenici da su članovi vije‑
ća sada morali stajati (consistere) pred carem. A na odnos vijeća prema
njegovu carskom gospodaru još čudnovatije svjetlo baca podatak da su se
njegovi sastanci zvali silentium ili – ako su na “zasjedanjima” sudjelovali
i senatori – silentium et conventus. Ta rječita oznaka u kasnijem je dobu
postala pravim nazivom carskog vijeća, pri čemu kasniji silencij nije tvo‑
rio stalni organ nego ga je car sazivao od slučaja do slučaja pri odlučiva‑
nju o važnijim državnim ili/i crkvenim poslovima. Pod konzistorijem se,
naprotiv, u srednjovjekovnom Bizantu podrazumijevao samo još posve ce‑
remonijalan nastup viših činovnika na svečanostima na carskom dvoru.
Dok se država nakon dioklecijansko‑konstantinskih reformi činila
ponovno uređenom, a državna vlast učvršćenom, široki slojevi stanovništ
va i dalje su se nalazili u bijednom položaju. Koloni, koji su činili veliku
većinu seljaka i na selu su bili nosiva snaga proizvodnog procesa u kas
nomu Rimskom Carstvu, sve više su padali pod nasljednu obvezu. Dio‑
klecijanovim poreznim propisima taj se razvoj dodatno zaoštrio i ubrzao.
Stara novčana davanja postala su beznačajna zbog pada vrijednosti nov‑
ca. Zato su veće značenje dobila davanja u naturi. Ta davanja, koja su u
doba krize bila nužna, Dioklecijan je sada ustanovio kao trajna.
Tako nastala anona otad čini najvažniji porez i glavni izvor državnog
prihoda. No njezin teret nosi samo seosko stanovništvo. Prema Diokleci‑
janovu sustavu, glavarina i zemljarina (capitatio‑iugatio), međusobno su
usklađene kao glavni dijelovi anone. Poreznu jedinicu s jedne strane či‑
ni komad zemlje određene veličine i kvalitete (iugum), a s druge čovjek
21
koji ga obrađuje (caput). Pri razrezivanju se poreza iuga i capita doduše

zasebno broje, ali kao što se neki iugum ne može oporezivati ako mu ne
odgovara neki caput, tako se u Dioklecijanovu sustavu ni caput ne može
opteretiti anonom ako ne postoji odgovarajući iugum. Zato državna bla‑
gajna nužno nastoji uspostaviti ravnotežu između posjeda i osobe, tj. za
svaki raspoloživi iugum pronaći caput. U uvjetima znatnog opadanja bro‑
ja stanovništva u Carstvu i nedostatne vezanosti seljakâ za tlo, budući
da su ih nedaće i nesigurnost rastjerali na sve strane, to nije bila laka
zadaća i zato je državna vlast činila sve što je mogla da bi pronađeni ca
put zadržala na zemlji koja mu je bila dodijeljena. Tako je i Dioklecija‑
nov sustav capitatio‑iugatio pridonio tome da su sve širi slojevi seoskog
stanovništva izgubili slobodu kretanja. Stanovnik grada, koji nije u vlas
ništvu imao zemljišne posjede, nije podlijegao anoni i tako se isprva na‑
lazio u vrlo povlaštenu položaju. No već od vremena Konstantina gradsko
je stanovništvo, koje se bavilo trgovinom i obrtom, opterećivala također
vrlo teška auri lustralis collatio, koja se plaćala u zlatu.
Nedostatak poljoprivredne radne snage potaknuo je i pojavu sustava
epibole (adiectio sterilium), vrlo važnog za bizantske porezne propise. Taj
sustav nastao je u Egiptu, gdje se već u doba dinastije Ptolemejevića ne‑
obrađivana državna zemlja prinudno dodjeljivala na obrađivanje privat‑
nim zemljoposjednicima te se primatelju nametala dužnost podmirivanja
poreza za dobivenu zemlju. Od kasnog 3. stoljeća taj se sustav primjenju‑
je na cijelom području Carstva i otad se ne odnosi samo na državne do‑
mene nego i na zapuštenu zemlju privatnih posjednika.
Rimski je novac u 3. stoljeću posve propao. Posljedica toga nije bio sa‑
mo izvanredno velik rast cijena nego i opći prijelaz na robnu razmjenu i
naturalnu privredu. Na Zapadu se naturalna privreda i dalje održala te
zatim u novim srednjovjekovnim državama postala vladajućim privred‑
nim oblikom, iako su se neki elementi novčane privrede održavali još du‑
lje vrijeme. No na ekonomski jačemu Istoku novčana privreda ubrzo je
ponovno stekla prevlast, premda su i tu još dulje vrijeme postojali pojav‑
ni oblici naturalne privrede. Jačanje novčane privrede na području Bi‑
zanta osobito se razgovijetno izražavalo u tome što su se anona i druga
davanja u naturi u sve većoj mjeri aderirala, tj. pretvarala u plaćanje u
novcu. Već je Konstantin Veliki uspio stvoriti nov, vrlo solidan sustav ko‑
vanog novca. Njegovu je osnovu tvorio zlatni solid, čiji je uobičajeni zlatni
sadržaj iznosio 4,48 g, tako da su jednu zlatnu funtu činila 72 solida; uz
njega je postojala srebrna selikva, koja je težila 2,24 g i – ako se vrijed‑
nost srebra odnosila prema vrijednosti zlata kao 1:12 – činila dvadeset i
četvrti dio solida. Taj sustav kovanog novca pokazao se izuzetno trajnim.
Konstantinov solid (nomizma, kasnije hiperpir) puno je tisućljeće činio
osnovu bizantske novčane privrede i stoljećima je uživao najveći ugled u
svjetskoj trgovini. Naravno, nije bio pošteđen kriza, ali vrijednost mu je
22
počela osjetno opadati tek oko sredine 11. stoljeća, kad je počelo propada‑
ti i Carstvo.
U Dioklecijanovo i Konstantinovo doba i vojska je doživjela temeljno
preuređenje. Vojska nekadašnjega carskog doba uglavnom je bila pogra‑
nična vojska. Gotovo sve vojne snage bile su raspoređene kao posada u
utvrdama duž beskrajnih rimskih granica. Nedostajale su pokretljive po‑
strojbe i jača vojna pričuva u unutrašnjosti Carstva; kao takva zapravo
je bila na raspolaganju samo pretorijanska straža u Rimu. Već se odavno
pokazalo da taj sustav nije bio dovoljan za povećane vojne potrebe, a ti‑
jekom krize u 3. stoljeću doživio je potpuni slom. Dioklecijan je sada naj‑
prije znatno pojačao pograničnu vojsku. No prije svega je – i to ne samo
vojno nego i politički – bilo nužno stvoriti jaku pokretnu vojnu silu u unu‑
trašnjosti Carstva, koja bi mogla služiti i kao vojna pričuva protiv nava‑
le vanjskih neprijatelja i kao oslonac carske moći protiv bilo kakvog unu‑
tarnjeg prevrata. Tu dvostruku zadaću trebala je ispuniti prateća vojska
(exercitus comitatensis), koja je stvorena pod Dioklecijanom, a snažno se
razvila za Konstantinove vladavine. Čete prateće vojske imale su posve
drugačije značenje i posve drugu težinu od stare pretorijanske straže; nju
je zbog nepouzdanosti i poznate sklonosti prema uzdizanju pretendenata
na prijestolje oslabio već Dioklecijan, a Konstantin ju je poslije bitke na
Milvijskom mostu konačno raspustio. Nove “prateće postrojbe” ubrzo su
postale pravom jezgrom rimske vojske, budući da Konstantin nije oklije‑
vao u tome da zaštitu granica, koju je Dioklecijan pojačao, ponovno znat‑
no smanji u korist prateće vojske. No time je prateća vojska izgubila svoj
izvorni gardistički karakter. Njezini najbolji vojnici odlikovani su titu‑
lom palatini, ali pravu tjelesnu stražu činili su dvorski zaštitarski odre‑
di (scholae palatinae) pod zapovjedništvom načelnika dvorskih službi.
Vojno je zapovjedništvo od vremena Konstantina bilo u rukama ma‑
gistra militum i to tako da je isprva cjelokupno pješaštvo bilo pod zapo‑
vjedništvom magistra peditum, a konjica pod zapovjedništvom magistra
equitum. Takva podjela zapovjedništva nedvojbeno je proizlazila iz uvje‑
renja kako onaj tko naređuje samo jednom od dvaju rodova ne može po‑
stati opasan za carsku vlast. No ubrzo se odustalo od te osebujne podjele
i dovoljno se jamstvo vidjelo u tome što su se na svakomu carskom dvoru
postavljala po dva ravnopravna zapovjednika s titulom magistra equitum
et peditum praesentalis. U istočnom dijelu Carstva uz to se pojavljaju i tri
zapovjednika s regionalno ograničenim područjima zapovijedanja: magi
stri militum per Orientem, per Thracias i per Illyricum. Oni zapovijedaju
onim postrojbama prateće vojske koje su stacionirane u njihovim oblasti‑
ma te su im podređeni i duces kao zapovjednici pograničnih postrojbi u
pojedinim provincijama, dok dva magistra militum praesentales zapovije‑
daju postrojbama u palači. Tako je na području Bizanta bilo pet vrhovnih
zapovjednika s podijeljenim ovlastima, a svi su bili neposredno podređe‑
ni caru, koji je jedini utjelovljivao jedinstvo vrhovne zapovjedne vlasti.
23
Tek od stvaranja jake i pokretne prateće vojske i graničari (limita

nei) dobivaju značenje posebne vojne kategorije, koja osobito služi obrani
granica. Pogranični vojnici, stacionirani na području limesa, posjeduju
vlastiti zemljoposjed kao plaću za obrambenu službu. Oni dakle čine mi‑
liciju sjedilačkih seljaka, koji žive od prinosa svojih imanja i brinu se za
zaštitu granice: bila je to institucija s velikom budućnošću u Bizantskom
Carstvu.
Za to razdoblje karakteristična je sve veća barbarizacija rimsko‑bi‑
zantske vojske. Najsposobniji i najcjenjeniji element u carskoj vojsci čine
barbari, osobito Germani, a među pripadnicima Carstva Iliri. Broj stra‑
nih plaćenika stalno raste, a od 4. stoljeća istaknuti barbari prodiru i u
časnički kadar. Nadalje je karakteristično sve veće značenje konjice u
rimsko‑bizantskoj vojsci, što je itekako povezano s činjenicom da se Car‑
stvo moralo prilagoditi načinu borbe novoperzijskoga sasanidskoga kra‑
ljevstva, čija je vojna sila pretežno počivala na konjičkim postrojbama.
Premještanje težišta Carstva na Istok bilo je prvenstveno određeno
većom privrednom snagom bolje naseljene istočne polovine Carstva, ali
i novim vojnim zadaćama koje se nameću Carstvu na Istoku: na donjem
Dunavu gdje se sve snažnije osjeća prodiranje barbara sa sjevera, i u
prednjoj Aziji gdje sve snažniji pritisak provodi novoperzijsko carstvo Sa‑
sanida. Carstvo perzijskih Sasanida bilo je kudikamo opasniji protivnik
od partske države koju je smijenilo. Kao što su se bizantski carevi sma‑
trali nasljednicima rimskih cezara, tako su se sasanidski kraljevi sma‑
trali nasljednicima starih Ahemenida te su polagali pravo na sva područ‑
ja koja su nekada pripadala Perzijskom kraljevstvu. Već u predbizantsko
doba, od sredine 3. stoljeća, kao i u cijelom razdoblju ranoga Bizanta,
Carstvu je neprekidno prijetila perzijska opasnost: borba s perzijskim ve‑
likim kraljevima za bizantsku je državu postala jednom od najvažnijih
političkih i vojnih zadaća.
Već je Dioklecijan, koji se opredijelio za istočnu polovinu Carstva i
najčešće je boravio u Nikomediji, prepustivši svojem suvladaru Maksi‑
mijanu zapadnu polovinu, uzeo u obzir promijenjeno stanje. Ali tek je
Konstantin dao Carstvu čvrsto gradsko središte na Istoku tako što je
ponovno izgradio staru grčku koloniju na Bosporu, Bizantij, i učinio je
prijestolnicom. Izgradnja je započela u studenome 324., odmah nakon po‑
bjede nad Licinijem koja je Konstantinovu moć proširila na Istok, i već
11. svibnja 330. svečano je proglašen novi glavni grad. Malo je gradova
u svjetskoj povijesti čije je utemeljenje imalo tako golemo značenje. Mje‑
sto je bilo izabrano genijalno oštroumno. Položen na granici dvaju konti‑
nenata, na istoku oplakivan Bosporom, na sjeveru Zlatnim Rogom, a na
jugu Mramornim morem, i samo s jedne strane dostupan s kopna, novi
je glavni grad imao jedinstven strateški položaj. Osim toga, nadzirao je
promet između Europe i Azije, kao i morski put iz Egejskog u Crno mo‑
re, te je ubrzo postao najvažnijim trgovačkim i prometnim središtem ta‑
24
dašnjega svijeta. Carigrad će kao državno, vojno i privredno središte Bi‑

zantskog Carstva te kao njegov duhovni i crkveni centar cijelo tisućljeće
u najvećoj mjeri utjecati na svjetska politička događanja i kulturni raz‑
voj čovječanstva.
Dok su se značenje i broj stanovništva Rima stalno smanjivali, no‑
vi je glavni grad nezadrživo rastao. Jedva da je prošlo stoljeće od njego‑
va utemeljenja, a Carigrad je imao više stanovnika od Rima te je u 6.
stoljeću njihov broj vjerojatno iznosio gotovo pola milijuna. Bio je to novi
Rim, koji je imao stupiti na mjesto staroga te ga smijeniti i nadomjesti‑
ti kao novo središte vlasti. Čak je i u planu gradnje novi glavni grad u
svemu bio sličan starome te su se na njega prenijele i sve predaje koje su
bile povezane sa starim Rimom. Povlastice koje je imao Rim pripale su i
Carigradu, a već Konstantin Veliki nije propuštao ništa što je moglo po‑
većati sjaj i bogatstvo novoga glavnoga grada. Ukrasio ga je raskošnim
građevinama i umjetničkim spomenicima koje je dao pribaviti iz svih di‑
jelova Carstva. Posebno su se žustro gradile crkve. Carigrad je od počet‑
ka bio kršćanski orijentiran, a isprva je najveći dio njegova stanovništva
bio grčkog jezika. Pokrštavanjem Carstva i podizanjem novoga glavnoga
grada na Bosporu Konstantin je na dvostruki način izrazio povijesnu po‑
bjedu Istoka.
Nema mnogo pitanja o kojima se u povijesnoj znanosti tako često i
žustro raspravljalo te na koja se tako različito odgovaralo kao što je pi‑
tanje o Konstantinovu odnosu prema kršćanskoj vjeri. Dok je za jedne
Konstantin bio vjerski indiferentan te je kršćanstvo podupirao samo iz
političkih razloga, drugi vjeruju u njegovo obraćenje i u njemu vide ra‑
zlog velikog obrata u religijskoj politici Carstva. I za jednu i za drugu te‑
zu navodilo se mnoštvo argumenata i doista se čini da mnogo toga govo‑
ri u prilog Konstantinovu kršćanskom usmjerenju, ali opet, mnogo toga
drugoga govori u prilog njegovu ustrajanju u starim poganskim tradici‑
jama ili pak u prilog i jednom i drugom.
Sigurno je da su za Konstantina odlučujući bili politički ciljevi. Jer
svakome je bilo jasno da je Dioklecijanova politika progona kršćana doži‑
vjela slom, pa čak i njegovu najvjernijem pomagaču Galeriju, a nije više
moglo biti dvojbe ni o tome da se političko težište nije moglo premjestiti
na Istok, a da se pritom zadrži protukršćanski stav. No jednako je tako
izvjesno da je Konstantinov život bio nadasve bogat religioznim doživlja‑
jima (kršćanskim i nekršćanskim, odnosno pretkršćanskim) te da mu se
nepravedno predbacuje, odnosno pripisuje vjerska ravnodušnost. Ali ne
smije se zaboraviti da je religiozno burno doba kojemu je on pripadao bilo
doba religijskog sinkretizma, kojemu se činilo posve prirodnim istodobno
se opredijeliti za više različitih kultura. Ako se Konstantin najkasnije od
312. i stavio pod zaštitu kršćanskoga Boga te je otad stalno i sve odluč‑
nije podupirao kršćanstvo, to ne znači da mu se posve predao, da je de‑
finitivno raskinuo sa svim poganskim tradicijama i postao kršćaninom
25
u onom smislu u kojemu su to kasnije bili njegovi bizantski nasljednici.

Poznato je da nije uskraćivao svoju podršku ni poganskim vjerskim obi‑
čajima te da je neke čak i sam njegovao, a pogotovo se ne može tako la‑
ko interpretacijom ukloniti njegovo naglašeno ustrajanje na kultu Sunca.
Dobu religijskog sinkretizma ništa nije bilo tako strano i nepojmljivo kao
religijska isključivost svojstvena kršćanstvu. Ona je bila strana i “prvom
kršćanskom caru”. Bilo je potrebno dulje vrijeme da pobijedi religijska
ekskluzivnost i da se i u rimskom svijetu utvrdi ideja kršćanstva kao re‑
ligije koja je jedina u posjedu apsolutne istine i koja svaki drugi nauk
isključuje kao zabludu. Naravno, nužna je posljedica vjersko‑političkog
smjera kojim je krenuo Konstantin bila ta da je kršćanska vjera napo‑
sljetku stekla monopolistički položaj u rimsko‑bizantskom carstvu. No to
se, kako je poznato, dogodilo tek znatno kasnije (usp. str. 30). Nije samo
Konstantin zadržao titulu vrhovnog svećenika (pontifex maximus), nego i
njegovi nasljednici do 379.
Najjača i povijesno najvažnija manifestacija pokrštavanja rimske dr‑
žave u Konstantinovo doba bilo je zasjedanje ekumenskog koncila u Ni‑
keji (325.), prvog od onih ekumenskih koncila koji su položili temelj kr‑
šćanske Crkve u dogmatskom i kanonskom smislu. Car je sazvao koncil i
vodio njegove rasprave, a vrlo je snažno utjecao i na njegove odluke. Iako
još nije formalno pripadao Crkvi, jer se pokrstio tek na samrtnoj postelji,
bio je već njezin faktični vođa i u tome uzor svojim nasljednicima na bi‑
zantskom prijestolju. Predmet rasprava bio je nauk aleksandrijskog prez‑
bitera Arija, koji je držao da kao monoteist ne može priznati jednakost
Oca i Sina te je zato nijekao Kristovo božanstvo. Arijevski nauk je osu‑
đen, postavljena je dogma da je Sin po biti jednak Ocu (homoúsios) i tako
je formulirano vjerovanje koje s dopunama Drugoga ekumenskog koncila
u Carigradu (381.) čini samu vjeroispovijest kršćanske Crkve.
Savez države i Crkve, kojemu je Konstantin položio temelj, za oba je
partnera bio velik dobitak, ali je pred njih postavio i sasvim nove teš‑
koće. Rimsko‑bizantska država našla je u kršćanskoj religiji jaku du‑
hovnu sjedinjavajuću silu, a carski apsolutizam jaku moralnu potporu.
Crkva je dobivala od države bogata materijalna sredstva, kao i podršku
u misionarskoj djelatnosti i borbi protiv protucrkvenih strujanja, ali je
baš stoga dospjela i pod njezino tutorstvo. Država, koja je za Crkvu ve‑
zala svoju sudbinu, bila je pak uvučena u sve beskrajne sukobe njezinih
stranaka. Vjerske borbe više nisu bile unutarnja stvar Crkve. Usložnje‑
ne političkim momentima, one su postale bitnim sastavnim dijelom ne
samo razvoja Crkve nego i države. Pritom se ciljevi države nisu uvijek
podudarali s ciljevima Crkve. Zajedničko djelovanje Crkve i države če‑
sto je izazivalo i antagonizam među tim dvjema silama. Svi ti momen‑
ti – sudjelovanje države u crkvenim borbama, isprepletanje političkih i
vjerskih ciljeva, suradnja i istodobni antagonizam Crkve i države – izaš‑
li su na vidjelo već u Konstantinovo doba. Presudom Nikejskoga koncila
26
arijevstvo nije nestalo; car, koji je, čini se, isprva podcijenio snagu druge
strane, promijenio je taktiku i iznudio ponovno primanje Arija u zajed‑
nicu Crkve. Ali time je ušao u sukob s pravovjernim klerom, prije svega
s velikim Atanazijem, koji je od 328. bio aleksandrijski biskup i koji je,
povlačeći se od progonstva do progonstva, do kraja života (373.) ustrajao
u borbi za pravovjerje.
Vjerski problem zaoštrio je i svađu između Konstantinovih sinova te
ujedno produbio rascjep između dviju polovina Carstva. Konstancije II.,
koji je vladao istočnim dijelom, opredijelio se za arijevstvo; rano poginu‑
li Konstantin II. (340.) i mladi Konstant, koji su vladali na Zapadu, po‑
državali su nikejsku vjeru. Koncil koji je u jesen 343. održan na grani‑
ci dviju polovina Carstva, u Serdici, nije uspio dovesti do pomirenja. No
nadmoćna sila mlađeg brata, koji je sada zapovijedao čitavim Zapadom,
prinudila je Konstancija da popusti i vrati na položaje prognane pravo‑
vjerne biskupe. Na to se politički pobijeđeno arijevstvo raskolilo na dva
dijela: takozvani poluarijevci nisu, doduše, prihvaćali jednakost po bi‑
ti Oca i Sina, ali jesu sličnost po biti (homoiúsios, a ne homoúsios), dok
je radikalnije krilo oko Eunomija i nadalje zastupalo potpunu različitost
po biti. No situacija se promijenila kad je Konstant poginuo u borbi s po‑
ganskim uzurpatorom Magnom Magnencijem (350.), a Konstancije ga je
svladao u vrlo krvavoj bitki (351.).
Pobjeda istočnog cara ponovno je naglasila značenje istočnog dijela
Carstva. Konstancije je po uzoru na oca nastojao postići pravno izjedna‑
čenje Carigrada s Rimom što je zapravo značilo potiskivanje starog, po‑
lupoganskog Rima od strane novog, kršćanskoga glavnoga grada. Njegov
posjet Rimu obilježio je čin koji je simbolizirao propast staroga svijeta:
iz dvorane u kojoj je zasjedao rimski senat dao je ukloniti oltar božice
pobjede. No Konstancijeva pobjeda istodobno je značila i trijumf arijev‑
stva. Careva volja imala je neograničeno pravo na odlučivanje u Crkvi i
državi. Svladao je opoziciju koja mu se suprotstavila na čelu s Atanazi‑
jem iz Aleksandrije te je na sinodama u Sirmiju i Riminiju dao progla‑
siti arijevstvo državnom vjerom (359.). Sada je i među poluarijevcima
nastao raskol: umjereniji među njima stupili su u opoziciju i otad su se
sve više približavali nikejcima, dok su se drugi povezali s eunomijanci‑
ma i pod carevim vodstvom postali vladajućom strankom. No veće povi‑
jesno značenje od prolazne pobjede arijevstva u rimsko‑bizantskom car‑
stvu imala je okolnost da je u doba prevlasti arijevskog nauka otpočelo
obraćenje Gota na kršćanstvo, poradi čega su germanska plemena pri‑
mila novu vjeru u njezinoj arijevskoj varijanti. Prevoditelja Biblije Ulfi‑
lu posvetio je za biskupa 343. arijevac Euzebije iz Nikomedije i još se du‑
go nakon sloma arijevstva u Bizantu većina germanskih plemena držala
arijevske vjeroispovijesti.

Kod Murse, današnjeg Osijeka.
27
Stanje religioznog vrenja pod Konstancijem zamijenila je pogan‑

ska reakcija pod Julijanom (361.–363.). Time je problem suživota stare
kulture s novom vjerom, jedan od osnovnih problema razvoja bizantske
kulture, dospio u stadij akutne krize. Čarolija svijeta koji nestaje, stra‑
stvena ljubav prema njegovoj umjetnosti, obrazovanju i mudrosti, po‑
sljednjeg je predstavnika Konstantinove kuće navela na to da objavi rat
novoj vjeri. Činilo se da jalova svađa između kršćanskih crkvenih stra‑
naka obećava uspjeh njegovu pokušaju. Pogani su još uvijek bili broj‑
čano jaki, osobito u zapadnoj polovini Carstva i pogotovo u Rimu, a po‑
ganska je velikim dijelom bila i snažno barbarizirana vojska. Broj onih
koji su sada ponovno otpali od kršćanstva nije bio malen. Ali Julijano‑
vo neprijateljstvo prema kršćanima nije uspjelo izazvati snažan pokret.
U borbi protiv nove vjere on je prije svega ostao idejni vođa obrazova‑
na poganskog višeg sloja novoplatonskih filozofa i retora, čijem je kru‑
gu i sam pripadao. U istočnom dijelu Carstva, a osobito u Antiohiji koju
je odabrao za rezidenciju, car je doživio samo teška razočaranja. Unu‑
tarnja nemoć njegova pokušaja reakcije vrlo se razgovijetno pokazala u
tome što je u organizaciji svojega novog poganskog klera oponašao krš
ćansku crkvenu organizaciju. Entuzijazam s kojim se trudio ponovno
oživjeti stare poganske obrede te je i sam prinosio bogovima životinjske
žrtve, nije izazivao podrugljivo čuđenje samo među kršćanima. Poput
svake reakcije koja se oduševljava za staro kao takvo i bori protiv svega
što je novo, njegov je pothvat bio osuđen na neuspjeh. Kad je u smjelom
vojnom pohodu protiv Perzije preminuo u vojnom logoru smrtno pogo‑
đen kopljem, s njim je u grob palo i njegovo djelo. Njegov brzi neuspjeh
naposljetku je samo dokazao da je pobjeda kršćanstva bila povijesna
nužnost.
2. Doba selidbe naroda i kristoloških sporova
Vjerskim borbama i čestim građanskim ratovima, u kojima je rim‑

ska vojska izgubila mnogo krvi, uzdrman je vanjski položaj Rima kao
sile. Već se pod Konstancijem pokazala snažna premoć Perzijanaca na
području Mezopotamije. Nakon tragičnog svršetka Julijanova vojnog po‑
hoda, Jovijan (363.–364.), izrazito kršćanski nasljednik posljednjega po‑
ganskog vladara Rima, zaključio je mirovni ugovor s Perzijancima koji
je prisilio Carstvo da se odrekne svojih povlastica u Armeniji i nanio mu
osjetne teritorijalne gubitke u Mezopotamiji.

Julijan II. nije zapravo stradao u vojnom taboru nego je smrtno ranjen tijekom pokreta
postrojbi, u vojnoj povorci.
28
Ali s početkom selidbe naroda pojavili su se novi problemi koji su za

Carstvo imali nesagledive posljedice. Sada je i sjeverna granica istočne
polovine Carstva postala poprištem stalnih borbi. Počela je zamorna bor‑
ba na dvjema bojišnicama, koja se više neće smiriti za cijelog trajanja
Bizantskog Carstva. Od tog trenutka Bizant se gotovo neprestano nala‑
zio u dvostrukoj borbi – protiv velikih carstava koja su nastala na isto‑
ku, i naroda na sjeveru i zapadu koji su se uvijek iznova pojavljali kao
protivnici.
Prvi car koji je vodio sudbonosnu borbu na dvjema bojišnicama i pod‑
legao joj bio je arijevac Valent. Poput Konstancija i Konstanta, braća Va‑
lentinijan I. (364.–375.) i Valent (364.–378.) zastupala su suprotna vjer‑
ska stajališta. Valentinijan I., koji je vladao Zapadom, bio je pristaša
nikejske vjeroispovijesti; Valent, koji je zapovijedao Istokom, opredijelio
se za arijevstvo. Tako se u vjerskoj suprotnosti ponovno izražavala su‑
protnost Istoka i Zapada. I doista je povezanost dviju polovina Carstva
postajala sve labavijom. No sada su sva ta pitanja dospjela u drugi plan s
obzirom na aktualne vanjskopolitičke zadaće. Provala Sasa i Iraca u Bri‑
taniju, teške borbe s Alemanima na Rajni i Neckaru te sa Sarmatima i
Kvadima u Podunavlju bile su samo vjesnici velike krize koju je izazvala
pojava Vizigota na Dunavu. Naseljeni u Tračkoj dijecezi, Vizigoti su po‑
čeli pustošiti Carstvo, a pridružili su im se pridošli Ostrogoti i Huni, ta‑
ko da je ubrzo čitava Trakija bila preplavljena barbarima. Valent, koji se
s perzijskoga ratišta požurio preko Carigrada, suprotstavio se neprijate‑
lju kod Hadrijanopola. Tu se 9. kolovoza 378. zbila presudna bitka, u ko‑
joj su Vizigoti uz ostrogotsku potporu uništili rimsku vojsku, a u njoj je
poginuo i sam car.
Posljedice te katastrofe bile su neizmjerne. S germanskim proble‑
mom, koji je otad bio u prvom planu, istočni dio Carstva borio se puno
stoljeće, a zapadni je zbog njega propao. Činilo se da nema izgleda da se
Goti vojno svladaju. Iz očajnog položaja u koji je Carstvo dospjelo nije bilo
drugog izlaza do mirovne nagodbe. Tim je smjerom krenula politika Teo‑
dozija I., kojega je Gracijan (375.–383.), sin i nasljednik Valentinijana I.,
19. siječnja 379. proglasio za augusta i povjerio mu upravljanje istočnom
polovinom Carstva.
Nakon potiskivanja Gota s Balkana, carevi su s njima ušli u save‑
zništvo. Ostrogoti su se naselili u Panoniji, a Vizigoti u sjevernom dije‑
lu Tračke dijeceze. Dobili su potpunu autonomiju, oslobođenje od pore‑
za i visoke plaće te su trebali služiti u carskoj vojsci kao federati. Mnogi
su stupili i u carevu osobnu službu. Tako je za neko vrijeme bila otklo‑
njena opasnost od nasilnoga germanskog preplavljivanja Carstva, uljezi
su učinjeni korisnima za Carstvo, a rimska je vojska, čiji se sastav vr‑
lo prorijedio, znatno povećana priljevom germanskih federata. To rješe‑
nje međutim nije značilo ništa drugo nego da se neprijateljsko prodiranje
Germana pretvorilo u miroljubivo. Ionako sve veća germanizacija vojske,
29
sada je dosegnula vrhunac, velika većina postrojbi bila je germanska,

a ubrzo su i najvažnije zapovjedničke službe dospjele u ruke Germana.
Drugo naličje Teodozijeve politike prema Gotima bilo je veliko poveća‑
nje državnih izdataka te stoga i povišenje financijskih opterećenja. Bi‑
jeda stanovništva postajala je sve većom i u svim je dijelovima Carstva
sve više maha uzimalo patronatstvo, protiv kojega su se uzalud borili već
Teodozijevi prethodnici. Ekonomski uništen i teško zadužen seljak, bez
zaštite izložen samovolji i izrabljivanju carskih činovnika, stavio se pod
patronat nekog moćnog veleposjednika i, odrekavši se mukotrpne slobo‑
de, postao podložnikom svojeg zaštitnika. Tako se na prijelazu iz 4. u 5.
stoljeće u cijelom Carstvu dovršio proces vezivanja kolonâ za zemlju.
Valentova propast omogućila je i konačni slom arijevstva. Pobjedu
pravovjerja zapečatio je Drugi ekumenski koncil u Carigradu (381.), ko‑
ji je potvrdio i dopunio nikejske odredbe, dajući kršćanskoj vjeroispovije‑
sti njezin konačan oblik. Kao vatreni pristaša nikejske vjere, Teodozije
I. je svim snagama podržavao pravovjerje i nemilosrdno se borio i protiv
poganstva i protiv krivovjernih kršćanskih sljedbi. Tek je pod njegovom
vlašću dovršeno pokrštavanje Carstva. Pravovjerno je kršćanstvo kao dr‑
žavna religija steklo monopolistički položaj, a svim drugim religijama i
ispovijestima uskraćeno je pravo na postojanje.
Nakon dugoga građanskog rata u zapadnoj polovini Carstva, Teodo‑
zije je nedugo prije smrti još jednom ujedinio cijelo Carstvo pod svojim
žezlom. No na samrtnoj postelji odredio je ponovnu podjelu onoga što je
s mukom sjedinio. Pritom je, premda je potjecao s krajnjeg Zapada, ned‑
voznačno odredio premoć Istoka. Jer dok je Konstantin Veliki svojemu
najstarijem sinu dao na upravljanje Britaniju, Galiju i Hispaniju, dok je
još Valentinijan I. za sebe zadržao zapadnu polovinu Carstva, a svoje‑
mu mlađem bratu ustupio Istok, Teodozije je 395. godine postavio svoga
starijeg sina Arkadija u istočnom, a mlađeg Honorija u zapadnom dijelu
Carstva. Ubrzo potom Istoku su priznate i sporne dijeceze Dakija i Make‑
donija te su sjedinjene u prefekturu Ilirik sa središtem u Solunu; Zapadu
je od iliričkog posjeda ostala samo Panonska dijeceza, koja se otad obično
zvala dijeceza Ilirik. Time je povučena povijesna granica između Zapa‑
da i Istoka, koja se s vremenom sve oštrije ocrtavala kao crta razdvaja‑
nja između zapadnog rimskog i istočnog bizantskoga kulturnog područja.
Teodozijeva podjela po sebi nije značila ništa novo. No važno je da je od
te podjele pa sve do propasti zapadnorimske carske vlasti Carstvo ostalo
trajno podijeljeno na dva dijela. Doduše, ideja jedinstvenog Carstva i na‑
dalje je postojala: nisu postojala dva carstva, nego samo dva dijela jednog
jedinoga koje je bilo pod upravom dvojice careva. Često su proglašavani
zakoni u ime obojice careva, a zakoni koje je donio jedan od njih imali su
pravnu snagu u čitavu Carstvu ako su bili poslani na objavljivanje nje‑
govu carskom kolegi. U slučaju smrti jednoga cara drugome je pripadalo
pravo da mu odredi nasljednika. No faktično je povezanost između dviju
30
polovina postajala sve labavijom, tim više što se stanje na Istoku i Zapa‑
du razvijalo vrlo različito i što su odnosi među dvjema vladama u pravilu
bili sve prije nego prijateljski. Već je za vrijeme Teodozijevih sinova posto‑
jalo trajno suparništvo između istočnih regenata koji su, brzo se izmjenju‑
jući, vodili vladarske poslove za slabog Arkadija, i moćnoga Germana Sti‑
lihona koji je u ime mladog Honorija više od desetljeća vladao Zapadom.
Teodozijeva politika prema Gotima zapala je u tešku krizu. Vizigoti su
se pod Alarikom pobunili te su poharali cijeli Balkanski poluotok sve do
zidina Carigrada i do najjužnijega dijela Grčke. Sukob između dviju rim‑
skih vlada oslabio je protuakciju i naposljetku je mir kupljen tako što je
istočnorimska vlada imenovala Alarika carskim magistrom militum per
Illyricum. Got Gaina dobio je službu magistra militum praesentalis i sa
svojim je postrojbama ušao u Carigrad. U međuvremenu je u glavnom gra‑
du Bizanta postajala sve zamjetnijom protugermanska reakcija i oko pri‑
jelaza stoljeća taj je smjer dospio na vlast. Germani su isključeni iz vojske
i provedena je temeljita reorganizacija rimskih snaga. Međutim, ubrzo je
ponovno postalo nužno namjestiti Germane u većem broju i do 7. stoljeća
oni su tvorili najvažniji i najvredniji element u vojsci Carstva. No sada su
se kao plaćenici vrbovali pojedinačno te su im zapovijedali carski časnici,
dok su gotski federati pod Teodozijem činili zatvorene, autonomne skupine
i bili su podređeni vlastitim vođama. Na Zapadu je to stanje i dalje trajalo
te je naposljetku prouzročilo propast zapadnorimske carske vlasti pod na‑
valom Germana. Za različitost stanja u dijelovima Carstva karakteristič‑
no je, a i presudno za njihove daljnje sudbine, to što je protugermanska
reakcija na Istoku ostvarila svoj cilj, dok su česti protugermanski ispadi
na Zapadu ostali bez rezultata. Istočni je dio ubrzo oslobođen i od Alari‑
ka. On je sa svojim četama otišao u Italiju i nakon trostrukog opsjeda‑
nja godine 410. osvojio Rim. Položaj na Zapadu postajao je sve beznadniji
dok je na Istoku, naprotiv, od početka 5. stoljeća nastupilo dulje smirenje.
U to razdoblje relativnog mira pada utemeljenje carigradskog sve‑
učilišta i nastanak Teodozijeva zakonika (Codex Theodosianus). Slabi
car Teodozije II. (408.–450.) na početku je bio pod skrbništvom energič‑
ne sestre Pulherije, a u kasnijim godinama pod utjecajem supruge Ate‑
naide‑Eudokije, kćeri poganskog profesora retorike u Ateni. Osobnost te
carice, koja je cijelog života ostala vjerna obrazovnom idealu svojega rod‑
noga grada, ali je ujedno i svim srcem bila uz novu vjeru, koja je pisala
i svjetovne stihove i crkvene pjesme, odličan je primjer za bizantski su‑
život kršćanstva s antičkom kulturom. Njezinu utjecaju vjerojatno treba
pripisati to što je u Carigradu 425. godine reorganizacijom i proširenjem
visoke škole iz doba Konstantina Velikog utemeljeno novo sveučilište.
Ono je postalo najvažnije obrazovno središte Carstva, a na njemu je

Najprije je regent bio patricij i prefekt pretorija Istoka Antemije, a Pulherija je bila re‑
gentkinja od 414. godine.
31
poučavalo deset grčkih i deset latinskih gramatičara, pet grčkih i tri la‑
tinska retora, jedan filozof i dva pravnika.
Jednako kao reorganizacija višeg obrazovanja u kulturnom razvoju,
tako je u pravnom razvoju Carstva bilo epohalno objavljivanje Teodozije‑
va zakonika. Kao najvažnije djelo pravne kodifikacije prije Justinijanova
Zbornika građanskog prava, Teodozijev zakonik, objavljen 438. godine,
službena je zbirka carskih propisa donesenih od vremena Konstantina
Velikog. Novi zakonik postavio je pravni život Carstva na čvršću osnovu
i uklonio pravnu nesigurnost koja je postojala zbog nedostatka službene
zbirke zakona. U Teodozijevu zakoniku, koji je objavljen i na Istoku i na
Zapadu u ime obaju careva, Teodozija II. i Valentinijana III., snažno je
naglašena ideja jedinstva Carstva. No zapravo je jedinstvo Carstva po‑
stajalo sve upitnijim, a to je, naravno, imalo utjecaja i na područje prava.
Karakteristično je da su nakon objavljivanja Teodozijeva zakonika istoč‑
norimski carevi svoje zakone tek vrlo rijetko slali na Zapad, a zakoni
zapadnorimskoga cara više uopće nisu stizali na Istok. Iako je nakon
uzdizanja Valentinijana III. (425.–455.), kojega je na zapadno prijestolje
bila dovela istočna vlast, između dijelova Carstva duže vladao nepomu‑
ćen mir, uzajamno je otuđivanje postajalo sve očitije. U političkom su po‑
gledu dvije polovine Carstva vodile odvojene živote, a u kulturnom su se
sve više udaljavale. Upadljiv i izuzetno važan znak tog udaljavanja bilo
je produbljenje jezičnog jaza. Dok je na Zapadu gotovo potpuno presahnu‑
lo poznavanje grčkoga, na Istoku latinski jezik sve više uzmiče pred grč‑
kim, premda je i nadalje vrijedio kao službeni jezik cijelog Carstva i kao
takav se umjetno promicao. Grecizacija Istoka bila je nezadrživa i poseb‑
no je uznapredovala u doba cara Teodozija II. i carice Atenaide‑Eudoki‑
je. A i na novom sveučilištu su profesori koji su poučavali na grčkom bili
čak nešto brojniji od onih koji su poučavali na latinskom.
U to doba pada i nastanak narodne crkvene kulture u susjednoj Ar‑
meniji, pronalazak armenskog pisma i prijevod Biblije na armenski. Od
vremena Teodozija I. jedan dio te zemlje bio je pod bizantskom vlašću, a
najveći dio ostao je pod Perzijancima. Bizant je podupirao jačanje narod‑
ne crkvene svijesti u susjednom kršćanskom narodu i zalagao se za pro‑
gonjene kršćane u Perziji. To je dalo povoda novom sukobu između dviju
velikih država. Rat nije imao za posljedicu nikakve teritorijalne pomake
i 422. godine zaključen je mirovni ugovor koji je trebao trajati sto godina,
ali zapravo nije izdržao ni dvadeset.
No u četrdesetim godinama 5. stoljeća Istočno Carstvo je ponovno do‑
živjelo tešku vanjskopolitičku krizu, koju je prouzročilo hunsko kraljev‑
stvo pod Atilom. Razorne provale Huna smjenjivale su se s privremenim
mirovnim sporazumima koji su Carstvu svaki put nametali sve teže i
ponižavajuće uvjete. Čitav Balkanski poluotok bio je opustošen i opljač‑
kan kad je Atila, koji je Istočno Carstvo i financijski iscijedio, krenuo na
Zapad. Pri napadu na Galiju pobijedio ga je zapadnorimski vojskovođa
32
Aecije u borbi na Katalaunskom polju (451.). Bitka se vodila zapravo na

Mauričkom polju kod mjesta Maurika (Maurica) blizu današnjega Troye‑
sa. Katalunsko polje bilo je antički naziv za znatan dio današnje Cham‑
pagne između gradova Châlons-sur-Marne i Troyesa. Godinu dana po‑
tom Huni su stravično poharali Italiju, ali već je 453. Atila iznenada
umro i neposredno potom raspalo se njegovo golemo carstvo. Ali ni oslo‑
bađanje od hunske opasnosti nije više moglo popraviti stanje u iznutra
trulom zapadnom dijelu Carstva. Situacija je postajala sve tmurnijom.
Nakon ubojstava Aecija (454.) i Valentinijana III. (455.) Italija je zapala
u kaos, a najvažnija područja izvan nje nalazila su se u rukama german‑
skih naroda koji su ondje pomalo – Vandali u Africi, a Vizigoti u Galiji i
Hispaniji – osnivali vlastita kraljevstva.
Ali iz kaosa koji je progutao zapadnorimsku carsku vlast, naglo se
uzdigla sila koja će stari carski grad, koji je postao poprištem obračuna‑
vanja barbarskih naroda, ponovno učiniti duhovnim svjetskim centrom:
Rimska crkva. U doba provala Huna i pljačkanja Rima od strane Van‑
dala, usred beznadnih previranja i najstrašnijega državnog rasula, papa
Lav Veliki (440.–461.) uspio je naglasiti primat Rimske crkve kao nitko
prije njega. U dogmatskim borbama 5. stoljeća, koje su ujedno bile i bor‑
be crkvenih središta za vodstvo u Crkvi, Rim je odigrao glavnu ulogu.
Još jače nego u doba arijevskog spora, razvoj Bizantskog Carstva u
5. stoljeću odražava se u određenim religijskim sukobima. Dok je u borbi
protiv arijevstva prihvaćeno potpuno božanstvo Sina i njegova jednakost
po biti s Ocem kao dogma, sada se pojavilo pitanje o odnosu božanskog
i ljudskog načela u Kristu. Po nauku antiohijske teološke škole u Kri‑
stu usporedno postoje dvije odvojene naravi: božanska narav odabrala je
od Marije rođenog čovjeka Krista kao posudu, te odatle i tvrdnja da se
Marija ne može nazivati Bogorodicom (Theotókos), već samo Kristorodi‑
com (Khristotókos). U gruboj suprotnosti s tim racionalističkim shvaća‑
njem nalazio se aleksandrijski mistički nauk o bogočovjeku u kojemu su
se sjedinile božanska i ljudska narav. Godine 428. na biskupsku stolicu
u Carigradu došao je Nestorije, predstavnik antiohijske škole, i s tog vi‑
sokog mjesta počeo je propagirati antiohijsku kristologiju. No pronašao
je velikog protivnika u osobi patrijarha Aleksandrije, Ćirila, koji mu je
bio nadmoćan i kao teolog i kao političar. Uz Ćirila su složno stajali egi‑
patski monasi, koji su mu bili odani i činili su jaku silu te je i Rim stu‑
pio na stranu aleksandrijskog patrijarha. Iako je Nestorija podržavala
carska vlast, poražen je na Trećem ekumenskom koncilu u Efezu (431.) i
osuđen kao heretik. Ćiril je izborio veliku pobjedu. Pobijedio je patrijar‑
ha glavnoga grada i carsku vlast koja je stajala iza njega, uzdignuo se
na položaj vođe Istočne crkve, a uspio je i svoju svjetovnu vlast u Egiptu
uzdignuti iznad lokalnih carskih predstavnika. Aleksandrijska patrijar‑
šija, čiji je ugled od doba Atanazija Velikog stalno rastao, u njegovo doba
dosegla je vrhunac svoje moći.
33
Pod Dioskorom, Ćirilovim nasljednikom (u. 444.), Aleksandrija je is-

prva zadržala svoj moćni položaj. Carska vlast priznala je poraz i posve
se prilagodila aleksandrijskoj struji; na dvoru je bio svemoćan arhiman-
drit Eutih, predstavnik aleksandrijske stranke u Carigradu. Ali sada su
se protiv Aleksandrije, koja je postala prejakom, udružile crkvene stolice
Carigrada i Rima. U crkvenopolitičkom pogledu Dioskor i Eutih bili su
Ćirilovi najvjerniji sljedbenici, no u dogmatskom je Eutih prevladao Ćiri-
lov nauk tvrdnjom da su dvije Kristove naravi nakon utjelovljenja posta-
le jedna jedina božanska narav. Kao što je Nestorije zanemario božan-
sko načelo u Kristu, tako je Eutiha zanemario ljudsko: u obrani protiv
Nestorijeve nastala je monofizitska hereza. Sinoda patrijaršije u Cari-
gradu osudila je Eutiha kao krivovjerca, a papa Lav I. suglasio se s cari-
gradskom patrijaršijom, postavivši u svojem glasovitom Spisu načelo da
se u jednoj Kristovoj osobi i poslije utjelovljenja trebaju razlikovati dvije
savršene naravi. Tako se Rim našao na strani Carigrada u borbi protiv
prevlasti Aleksandrije. Aleksandrijska je strana, doduše, još jednom tri-
jumfirala na takozvanoj razbojničkoj sinodi u Efezu (449.), koja se nakon
nasilnog potiskivanja opozicije pod predsjedanjem Dioskora opredijelila
za monofizitstvo. Nakon toga je, međutim, nastupio nagli obrat. Tome je
nemalo pridonijela okolnost da je poslije smrti Teodozija II. godine 450.
vladavinu preuzeo vješti časnik Marcijan tako što se oženio augustom
Pulherijom, energičnom sestrom svoga prethodnika.
Novi je car (450.–457.) godine 451. sazvao koncil u Halkedonu i taj je
koncil, Četvrti ekumenski koncil kršćanske Crkve, formulirao dogmu o
dvjema savršenim Kristovim naravima koje se ne mogu odvojiti, ali ni
pomiješati. Osuđeni su i monofizitstvo i nestorijevstvo, između kojih je
dogmatska formula Halkedona na neki način uspostavila sredinu. Jer
spas se činio zajamčenim samo ako je spasitelj i savršen Bog i savršen
čovjek.
Crkvenopolitička pobjeda Carigrada nije bila ništa manja od dogmat-
ske. Pretenzija novog Rima na vodeće mjesto u Istočnoj crkvi formulira-
na je već na Drugom ekumenskom koncilu 381.; jer po trećem kanonu
toga koncila, uz rimskog papu najviši položaj u kršćanskoj Crkvi pripa-
da carigradskom biskupu. Nakon pobjede nad Aleksandrijom, izborene
u savezu s Rimom, ta je pretenzija realizirana i sada je Carigrad uči-
nio daljnji korak, koji je rimskom savezniku uvelike pokvario radost zbog
zajedničke pobjede. Glasoviti 28. kanon Halkedonskoga koncila papi je,
doduše, jamčio prvi počasni položaj, ali je inače odredio potpunu ravno-
pravnost biskupa novoga i starog Rima. Time je naviještena predstojeća
natjecateljska borba između dvaju crkvenih središta. No neposredna po-
sljedica halkedonskih odredaba bilo je produbljenje jaza između bizant-
skoga središta i istočnih provincija Carstva. Uz monofizitstvo nije stao
samo Egipat nego i Sirija, nekadašnje središte nestorijevske hereze, koja
se pobunila protiv halkedonske dogme. Suprotnost između difizitske Bi-
34
zantske crkve i monofizitskih crkava kršćanskog Istoka otad je postala

jednim od gorućih problema crkvene i državne politike ranog Bizantskog
Carstva. Monofizitstvo je postalo izrazom posebnih političkih stremljenja
Egipta i Sirije, a koptskom i sirijskom separatizmu služilo je kao lozinka
u borbi protiv bizantske prevlasti.
Uz religijske sporove, za Carstvo 5. stoljeća – i to ne samo za Zapad
već i za bizantski Istok – u prvi plan povijesnog razvoja uvijek su iznova
izbijale i posljedice obrata izazvanog selidbom naroda. U istočnoj polovini
Carstva se, doduše, već oko 400. činilo da je akutna etnička kriza prevla‑
dana, ali nakon raspada hunske veledržave i tu je počelo novo naseljava‑
nje germanskih plemena. Ponovno je rastao utjecaj germanskog elemen‑
ta u bizantskoj državi i vojsci te se u doba kad je zapadnorimska carska
vlast vodila svoju zadnju borbu i Bizant još jednom zatekao pred german‑
skim problemom. Već je oko polovine 5. stoljeća Alan Aspar stekao za‑
mjetan utjecaj na državno vodstvo u Carigradu. Njemu je svoju krunu
dugovao Marcijan, a osobito njegov nasljednik Lav I. (457.–474.).
Lav I. bio je prvi car koji je primio krunu iz ruku carigradskog pa‑
trijarha. Svi njegovi prethodnici, ma koliko kršćanski bili, zadovoljili su
se time da po rimskoj tradiciji prime dijademu od nekog visokog vojnika
ili činovnika, budu podignuti na štit i dobiju aklamaciju vojske, naroda i
senata. Novost iz 457. godine važna je u kontekstu položaja moći koji je
carigradska stolica stekla na posljednjem ekumenskom koncilu. Otad je
sve bizantske careve okrunjivao patrijarh glavnoga grada i tako je čin
krunidbe stekao značenje religijskog posvećenja. Svjetovnoj krunidbi ca‑
ra vojnog karaktera pridružila se crkvena krunidbena ceremonija, koja
je postupno potpuno potisnula stari rimski obred te se u srednjemu vije‑
ku pojavljuje kao pravi čin krunidbe.
Kako bi se oslobodio Asparova tutorstva i uspostavio protutežu nje‑
govoj ostrogotskoj pratnji, Lav I. obratio se ratničkom narodu Izaurijaca.
Izaurijski poglavica Tarasikodisa pojavio se s jakom pratnjom u glavnom
gradu Carstva, uzeo grčko ime Zenon i oženio se carevom najstarijom
kćeri Arijadnom (466.). Asparovo degradiranje imalo je za posljedicu to
da je istočna vlast, koja se dotad pod alanskim utjecajem uporno oglu‑
šivala na sve pozive upomoć zapadnorimske vlasti,** promijenila stav i
468. poslala veliku ekspediciju protiv vandalskoga kraljevstva u Afriku.
Ali zahvaljujući spretnosti velikog vandalskoga kralja Gajzerika i potpu‑
noj nesposobnosti carskog zapovjednika Baziliska, šurjaka Lava I., taj je
pothvat, koji je stajao Carstvo 130 000 libri zlata,*** bijedno propao unatoč
golemoj vojnoj nadmoći Bizantinaca.

Misli se na glavnoga dvorskog vojskovođu Flavija Ardabura Aspara koji bio podrijetlom
Alan.
**
To i nije točno jer je istočnorimska vlada uputila u dva navrata vojsku u Afriku poradi
borbe protiv Vandala, 431.–435. i 441. g.
***
45 556,80 kg zlata ili 9 360 000 solida.
35
Nakon toga je još jednom zasjala Asparova zvijezda: njegov sin Patri‑
cije dobio je ruku druge careve kćeri i kao vjerojatni prijestolonasljednik,
bez obzira na svoje tuđinsko podrijetlo i svoju arijevsku vjeroispovijest,
uzdignut je za cezara. No u Carigradu se ubrzo ponovno razvio protuger‑
manski pokret i godine 471. Aspar i njegov sin Ardabur stradali su kao
žrtve atentata, dok je Patricije, koji se spasio teško ranjen, rastavljen od
careve kćeri i lišen titule cezara. Sada je Zenon bio na vlasti, a izaurijski
je val smijenio germanski. Kada je početkom 474. umro Lav I., a njegov
unuk Lav II., sin Zenona i Arijadne, nastupio kao nasljednik, Zenon je
postao suvladar svojega malog sina. Kad je ovaj umro u jesen iste godi‑
ne, Izaurijac se popeo na carigradsko prijestolje kao samovladar.
U kulturnom smislu Izaurijci su nedvojbeno bili na znatno nižoj ra‑
zini od Gota, kojima su se rano otvorila blaga grčko‑rimskog obrazova‑
nja. Međutim, suprotno Germanima, oni su bili podanici Carstva i stoga
u grčko‑rimskom smislu nisu pripadali barbarima. Ipak, bizantsko sta‑
novništvo osjećalo ih je kao strance pa izaurijska uprava nije izazivala
manje otpora od germanske prevlasti u doba Aspara. Već je u siječnju
475. Zenonu urotom oteta kruna. Ali kako urotnici nisu našli dostojni‑
jega kandidata za prijestolje od Baziliska, predvodnika neslavnog rata s
Vandalima 468., Zenon je za 20 mjeseci ponovno dospio u posjed najviše
vlasti i održao se punih petnaest godina (476.–491.) unatoč brojnim uro‑
tama i teškim građanskim ratovima.
Njegov drugi dolazak na vlast pao je u doba kad se zapadnorimska
carska vlast bližila kraju. Carigradskoj vlasti nije preostalo ništa drugo
nego snaći se u danoj situaciji. To joj je olakšao pomirljiv stav Odoakra,
koji je izričito priznao vrhovnu vlast istočnorimskoga cara. Tako je novi
vladar Italije imenovan carskim magistrom militum per Italiam i uprav‑
ljao je zemljom takoreći kao carev opunomoćenik. Time je sačuvan pri‑
vid, no Carstvo je faktično izgubilo Italiju koja se sada, kao gotovo čitav
Zapad, nalazila pod germanskom vlašću.
Nasuprot tome, istočna polovina Carstva potpuno će se riješiti Ger‑
mana. Uklanjanjem Aspara učinjen je tek prvi korak jer su se na Bal‑
kanskom poluotoku i dalje nalazili snažni ostrogotski kontingenti: u Tra‑
kiji pod Teoderikom Strabonom i u Meziji pod Teoderikom Amalcem.
Germanski su poglavari čas stupali u carsku službu i zauzimali najviše
vojne činove u Carstvu, a čas se bunili protiv carske vlade i puštali svo‑
je postrojbe da pustoše Carstvo. Sudjelovali su u svim građanskim rato‑
vima i stranačkim borbama u Carstvu i često je odluka bila u njihovim
rukama. Od Teoderika Strabona Carstvo je oslobodila smrt (481.), a Teo‑
derika Amalca bizantska je vlada 488. godine uspjela nagnati na povla‑
čenje prema Zapadu: trebao je ukloniti Odoakra, s kojim se carska vlada

Nema nikakve potvrde za to u izvorima niti se takva služba igdje spominje i stoga ovaj
podatak treba odbaciti. Moguće je jedino da je Odoakar dobio patricijski naslov, no nje‑
govu vlast u Italiji Carigrad nikad nije sasvim legalizirao.
36
zavadila, i umjesto njega preuzeti upravljanje Italijom. Teška borba me‑

đu germanskim kraljevima završila je pobjedom Teoderika, koji je vla‑
stitom rukom usmrtio protivnika i postao vladarom Italije (493.). Tako je
nastalo kraljevstvo Teoderika Velikog u Italiji. Bizant se nije morao sam
sukobljavati s Odoakrom i povrh toga se riješio nemirnih Ostrogota. Ova
posljednja germanska kriza, baš kao i ona iz doba Alarika, također je za
Istočno Carstvo završila odlaskom Gota na Zapad. Tako se dogodilo da
se Istok konačno oslobodio Germana u razdoblju kad im se Zapad potpu‑
no pokorio.
Ali oslobađanje od Germana nije značilo stvarno rješenje etničkog
problema sve dok je Carstvo opterećivala izaurijska vladavina. Carstvo
je bolovalo od germanskog pritiska i u potrazi za lijekom uzelo je izaurij‑
ski protuotrov. Lijek je djelovao, ali doza je bila prejaka i počela je trova‑
ti državni organizam. Carstvo je postalo poprištem krvavih obračuna iz‑
među izaurijskih poglavara od kojih je jedan nosio carsku krunu, a drugi
su mu je nastojali oteti: Zenon je niz godina vodio pravi rat protiv svoje‑
ga nekadašnjeg vojskovođe Ila i sunarodnjaka Leontija, koji se proglasio
protucarem.
Neriješen je ostao i vjerski problem. Monofizitstvo, koje je u Halkedo‑
nu bilo osuđeno, u istočnim je područjima stjecalo sve veći utjecaj i zbog
toga se sve više produbljivao jaz između središnjih zemalja Carstva i nje‑
govih istočnih provincija. Bazilisk se na brzinu bacio u naručje monofi‑
zitstva i samovlasno u carskoj okružnici osudio zaključke iz Halkedona i
Lavov spis. Ali ta je mjera, koja je među ortodoksnim Bizantincima iza‑
zvala krajnju ogorčenost, samo ubrzala njegovu propast. Nasuprot tome,
Zenon je na putu kompromisa nastojao postići nagodbu između istočnih
monofizita i diofizitskoga bizantskog stanovništva. On je 482. u dogovoru
s carigradskim patrijarhom Akakijem objavio takozvani Henotik, edikt o
sjedinjenju, koji se priklanjao odredbama prvih triju ekumenskih konci‑
la, a pravi je predmet spora nastojao zaobići tako što je izbjegavao izra‑
ze “dvije naravi” i “jedna narav”. No vrlo se brzo pokazala nemogućnost
kompromisa na tlu religije jer Henotik, razumljivo, nije mogao zadovolji‑
ti ni pristaše Halkedona ni monofizite. Umjesto dviju, sada su se suprot‑
stavljale tri zavađene strane: uvjereni monofiziti, uvjereni diofiziti te k
tome oni umjereni iz obaju tabora koji su se priklonili carevoj vjerskoj
formuli. I papa je odlučno odbacio Henotik te je izopćio carigradskog pa‑
trijarha. Na to je ovaj izbrisao papino ime iz diptihâ te je tako došlo do
shizme između Rima i Carigrada koja je potrajala više od trideset godina.
Kad je 491. godine umro Zenon te se pristupilo izboru novoga cara,
narod je carici Arijadni dovikivao: “Daj zemlji pravovjernog cara! Daj zem
lji rimskog cara!” Svatko je imao pred očima dva goruća pitanja, etničko
i vjersko, koja su još uvijek čekala na rješenje. U Carigradu više nisu že‑
ljeli da njima vladaju tuđinski došljaci i heretici. Izbor je pao na posta‑
rijega dvorskog činovnika Anastazija (491.–518.), koji se pokazao dobrim
37
upraviteljem i stekao osobite zasluge u uređivanju financija. On je usa‑

vršio sustav kovanog novca koji je stvorio Konstantin Veliki tako što je
bakreni folis, čiji je tečaj bio podložan jakim oscilacijama, nastojao dove‑
sti u čvrst vrijednosni odnos sa zlatnim novcem. No prije svega je iznova
uredio sustav ubiranja poreza. Brigu za utjerivanje poreza u gradovima
prenio je s osiromašenih i onemoćalih kurijala na vindices, koji su bili
podređeni pretorijskoj prefekturi. Nadalje je ukinuo takozvani hrizargir
(khrysargýron), staru auri lustralis collatio koja je opterećivala trgovačko
i obrtničko gradsko stanovništvo. Ta mjera izazvala je veliku radost kod
gradskoga stanovništva, a značila je i znatnu olakšicu za gradsku trgovi‑
nu i obrt. Za razliku od gradskog, seosko stanovništvo nije imalo razloga
za radost. Ukidanje hrizargira nadoknađeno je tako što se anona odsad
u cijelosti ubirala u novcu, a ne više u naturi. Načelno unovčavanje zem
ljišnog poreza jasan je znak da se čak i poljoprivreda sve više preustro‑
javala na novčanu privredu. Ali ujedno se potreba države za prirodnim
davanjima pokrivala primjenom tzv. coemptio, prinudne prodaje živežnih
namirnica po niskim cijenama koje je utvrđivala vlada. Iako su, dakle,
znatno rasterećeni trgovci i obrtnici, tereti seoskog stanovništva po svoj
su se prilici osjetno povećali, kako prilično jasno pokazuju i česti nemiri
i pobune pod Anastazijem I. No carev strogi fiskalizam imao je uspjeha
utoliko što se u državnoj blagajni u trenutku njegove smrti nakupilo go‑
lemo bogatstvo od 320 000 libri zlata.
Izbor Anastazija I. značio je kraj izaurijske vladavine. No car je du‑
lje vrijeme morao voditi pravi rat protiv Izaurijaca kako bi slomio njihov
otpor (498.). Nakon toga su Izaurijci u većem broju preseljeni iz svoje do‑
movine u Trakiju, njihova je moć razbijena, a etnička kriza u Bizantu
konačno prevladana. Nasuprot tome, vjerska kriza doživjela je daljnje za‑
oštravanje. Iako se Anastazije pri stupanju na vlast zavjetovao na pravo‑
vjerje na zahtjev patrijarha, bio je vatreni pristaša monofizitstva. Isprva
se oslanjao na Henotik, ali je postupno sve više usmjeravao crkvenu po‑
litiku prema monofizitstvu i naposljetku mu se u potpunosti priklonio.
Bila je to velika satisfakcija za monofizitske Kopte i Sirijce, ali je careva
politika ogorčila pravovjerne Bizantince. Anastazijeva vladavina pretvo‑
rila se u niz pobuna i građanskih ratova, pogotovo zato što su represiv‑
ne metode u upravi obilno pothranjivale nezadovoljstvo. Stanovništvo se
nalazilo u trajnom stanju uzbunjenosti, a borbe između dema postale su
neobično oštre.
Bizantske stranke ‘Plavih’ i ‘Zelenih’ nisu bile samo sportske, nego i
političke organizacije.** Doduše, nadovezivale su se na stare hipodromske
stranke te su nosile njihove boje i imena; međutim, Hipodrom je u Cari‑

104 755,20 kg ili 23 040 000 solida.
**
Novija istraživanja pokazala su da uloga i društvena razdioba cirkuskih stranaka kak
vu sugerira Ostrogorski nisu bile takve. Ne stoje ni vjerske preferencije.
38
gradu, kao i Forum u Rimu i Agora u Ateni, bio glavno mjesto izražava‑
nja političkih težnji naroda. Narodne stranke Plavih i Zelenih, čije je vo‑
đe imenovala vlada, obavljale su i važne javne funkcije tako što su služile
kao gradska milicija i sudjelovale u izgradnji gradskih zidina. Čini se da
su jezgru dema tvorili upravo dijelovi naroda organizirani kao gradska
milicija. Oko te su se jezgre u dvjema strankama okupljale široke mase
stanovništva koje su pristajale uz Plave ili Zelene, aktivno djelovale za
svoju stranku i borile se protiv druge. Tako su Plavi i Zeleni igrali vr‑
lo važnu ulogu kao nosioci i predstavnici političkih težnji naroda u svim
većim gradovima Carstva. Većinu su u objema strankama činile široke
mase stanovništva, a vodeći se sloj, kako se čini, u stranci Plavih sasto‑
jao prije svega od predstavnika stare veleposjedničke grčko‑rimske se‑
natorske aristokracije, a u stranci Zelenih od predstavnika trgovačkoga
i obrtničkog staleža te od elemenata koji su se uzdigli u dvorskoj službi i
u financijskoj upravi, a koji su pretežno potjecali iz istočnih dijelova Car‑
stva. Zato su Plavi i zastupali grčko pravovjerje, dok su Zeleni pristaja‑
li uz monofizitstvo i druge istočnjačke hereze. Antagonizam između tih
dviju stranaka očitovao se u oštrim i čestim borbama: od sredine 5. sto‑
ljeća politički život Carstva bio je u znaku stalnih borbi između Plavih i
Zelenih. Središnja vlast bila je prisiljena računati s demama kao s poli‑
tičkim faktorima moći te favorizirati bilo jednu bilo drugu stranku, tako
da je redovito jedna od njih podržavala vladu, dok je druga utjelovljiva‑
la protuvladinu struju. No ponekad bi se deme ujedinjavale u zajedničkoj
borbi protiv carske vlade kako bi obranile svoja nastojanja za slobodom
od apsolutizma središnje vlasti. Jer u organizacijama dema dalje su ži‑
vjele slobodarske tradicije antičkih gradova.
Car Anastazije I., čija je privredna politika pogodovala trgovini i obr‑
tu, dok je njegova vjerska politika otvoreno podržavala monofizite, bio je
blizak Zelenima. Posljedica toga bila je da su se Plavi okrenuli protiv nje‑
ga. Više puta je podmetnut požar u javnim zgradama, a carevi su kipovi
obarani i vučeni ulicama; na Hipodromu su se više puta održavale nepri‑
jateljske demonstracije protiv careve posvećene osobe: starog se vladara
vrijeđalo, čak ga se i gađalo kamenjem. Zbog jedne monofizitske dopune
Trishagiju (“trokratni zaziv Boga” u liturgiji) u Carigradu je 512. godine
izbila pobuna, koja je Anastazija gotovo stajala prijestolja. Vrhunac krize
bila je, međutim, pobuna zapovjednika Trakije Vitalijana koji se od 513.
s vojskom i flotom triput probio do carigradskih zidina. Car se u trenu‑
cima najveće opasnosti odlučivao na ustupke, ali se svaki put vratio sta‑
roj politici čim bi nastupilo smirenje te tako Carstvo nije izlazilo iz sta‑
nja stalne groznice. Naravno, Vitalijanova pobuna nije bila uvjetovana
jedino, pa čak niti ponajprije, vjerskim razlozima, ali činjenica da je na‑
stupio protiv monofizitskog cara kao borac za pravovjerje dala je njegovu

Vitalijan je u to doba bio zapovjednik federatskih četa (comes foederatorum) u Trakiji.
39
pothvatu posebnu udarnu snagu. Anastazijeva vlada bila je dokaz da je

monofizitska crkvena politika vodila u slijepu ulicu. Smirivanje u dale‑
kom Egiptu i Siriji, čija je trajnost bila krajnje upitna, bilo je kupljeno ti‑
me što su središnje zemlje Carstva bačene u stanje stalnog nemira.
3. Justinijanova obnova i njezin slom
Krizu zbog koje je propala zapadna polovina Rimskog Carstva izdr‑

žao je zdraviji organizam privredno jačeg i gušće naseljenog istočnog di‑
jela. Ali i taj dio Carstva prošao je istu krizu, doživio sve užase selidbe
naroda i čitavo se stoljeće borio s opasnošću od barbarizacije države i voj‑
ske. U doba kad su Zapad preplavili valovi selidbe naroda, i sam je Bi‑
zant bio posve paraliziran i tek se rijetko usuđivao napustiti ulogu pa‑
sivnog promatrača. Ali na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće etnička je kriza na
Istoku bila konačno prevladana i sada se Bizant konačno našao u situa‑
ciji da krene u aktivniju politiku i pokuša spasiti izgubljeno zapadno po‑
dručje. Kao što se unatoč odvojenoj upravi dviju polovina Carstva ipak
uspjela održati ideja njegova jedinstva, tako je unatoč germanskim osva‑
janjima na Zapadu ipak ostala živa ideja univerzalnosti Rimskoga Car‑
stva. Rimski car i nadalje je vrijedio za poglavara cjelokupnoga rimskog
svijeta i kršćanske ekumene. Područja koja su nekada pripadala rim‑
skom imperiju smatrala su se njegovim vječnim i neopozivim posjedom
iako su njima upravljali germanski kraljevi. Ipak su i sami ti kraljevi,
barem na početku, priznavali vrhovništvo rimskog cara i provodili jedi‑
no onu vlast koju im je on delegirao. Prirodno pravo rimskog cara bilo je
da ponovno uspostavi rimsko nasljeđe. Štoviše, njegova sveta misija bila
je oslobađanje rimske zemlje od vladavine tuđinskih barbara i arijevskih
heretika kako bi se imperij ponovno uspostavio u svojim starim granica‑
ma kao jedinstveno rimsko i pravovjerno kršćansko carstvo. U službu te
misije stavila se i politika Justinijana I. (527.–565.).
Justinijan je faktično vodio carsku politiku već pod svojim ujakom
Justinom I. (518.–527.), koji je rođen u selu Taureziju (vjerojatno u bli‑
zini Niša), stupio u carsku vojsku, uzdignuo se do časnika te zatim i
zapovjednika ekskubitske straže te je naposljetku, poslije smrti Ana‑
stazija I., izabran za cara. Raskid s monofizitskom politikom Anasta‑
zija I. treba pripisati Justinijanu, a njegovo je djelo bila i ponovna us‑
postava crkvenog zajedništva s Rimom, koje je bilo nužna pretpostavka
za realizaciju velikih političkih zadaća na Zapadu. Ne može se zamisliti

Justin se zapravo rodio u selu Bederijana kraj Najsa (danas Niš), a Justinijan u Taure‑
ziju blizu Skupija (danas Skoplje).
40
jači dokaz za civilizatorsku snagu bizantskoga glavnoga grada od toga

da je seljački sin Justinijan, koji je potjecao iz balkanske provincije, po‑
stao najobrazovanijim i najučenijim duhom svojega stoljeća. Neosporan
dokaz Justinijanove osobne veličine bila je pak univerzalna širina nje‑
govih političkih ciljeva i izvanredna mnogostranost njegova djelovanja.
Slabosti njegova karaktera, koje su doduše bile mnogobrojne i doista
neugodne, padaju u drugi plan pred snagom njegova svestranog duha.
Dakako, velike osvajačke ratove nije vodio on, nego Belizar te uz njega
Narzet; nije on proveo veliku kodifikaciju prava, nego Tribonijan; nije
on donio najvažnije upravne mjere, nego prefekt pretorija Ivan Kapado‑
kijski. Ali Justinijan je nadahnuo sva velika djela svoje velike epohe.
Ponovna uspostava univerzalnoga Rimskog Carstva bila je vječna čež
nja Bizantinaca. Toj je čežnji najveličanstveniji izraz dala Justinijanova
politika obnove. Zato je ona za kasniji svijet vrijedila kao velik primjer,
premda djelo obnove nije potrajalo i premda je njegov slom imao vrlo
teške posljedice za Carstvo.
S malom silom od ukupno osamnaestak tisuća ljudi Belizar je 533.
godine krenuo u Afriku. Prošlo je doba vandalske moći pod kraljem Gaj‑
zerikom: dok je velika ekspedicija 468. godine jadno propala (usp. str.
40), Belizar je sada vrlo brzo srušio vandalsko kraljevstvo. Nakon konač‑
nog poraza kod Decima i Trikamara, vandalski kralj Gelimer morao se
pokoriti i Belizar je 534. kao pobjednik svečano ušao u Carigrad. Dodu‑
še, nakon toga je uslijedio iscrpljujući gerilski rat s lokalnim maurskim
plemenima koja su dugi niz godina (do 548.) pružala žilav otpor bizant‑
skoj vlasti. No već 535. Belizar je pošao u pohod na ostrogotsko kraljev‑
stvo. I taj je rat na početku izgledao slavodobitno. Dok je jedan dio bi‑
zantske vojske napredovao kroz Dalmaciju, Belizar je zauzeo Siciliju i
prodro u Italiju; jedan za drugim pali su Napulj i Rim. No tada je počela
teška borba, a Belizar je u Rimu morao izdržati dugu opsadu i samo mu
je uz krajnje napore uspjelo probiti se na sjever, zauzeti Ravennu i svla‑
dati hrabroga gotskoga kralja Vitigisa, koga je, kao prije toga Vandala
Gelimera, kao zarobljenika doveo u Carigrad (540.). Ali pod Totilinim
energičnim vodstvom Ostrogoti su se oporavili i u cijeloj je Italiji počela
ogorčena borba protiv bizantske vladavine. Položaj je bio ozbiljniji nego
ikad, Belizar je više puta poražen, a plodovi su njegovih ranijih uspjeha
nestajali. Otpor je slomio tek genijalni strateg i lukavi diplomat Narzet
nakon dugog i napornog ratovanja. Zemlja je ležala Justinijanu pred no‑
gama poslije dvadesetogodišnje borbe pune obrata (555.). Obnovu bizant‑
ske vlasti pratila je ponovna uspostava starih društveno‑gospodarskih
odnosa. Veleposjednička aristokracija, kojoj su Ostrogoti oduzeli imovi‑
nu, ponovno je dobila svoja imanja i povlastice.
Velika osvajanja zaključena su ratom protiv Vizigota u Španjolskoj.
I tu se bizantska vojska umiješala u sporove lokalnih vlastodržaca te se
41
uspjela iskrcati i zauzeti jugoistočni dio Iberskog poluotoka (554.). Čini‑

lo se da je uskrsnuo stari imperij. Doduše, još je nedostajao znatan dio
nekadašnjega rimskog područja, ali su Italija, najveći dio sjeverne Afri‑
ke, dio Hispanije i sredozemni otoci bili oteti od Germana i nalazili su se
pod žezlom rimskog cara u Carigradu. Sredozemno more ponovno je bilo
unutarnje more Carstva.
Ubrzo se pokazalo i naličje tih velikih uspjeha. Ratovi na zapadu uči‑
nili su ranjivom granicu na Dunavu, a paralizirana je bila i obrambena
snaga Carstva u odnosu prema Perziji. Već su pod Anastazijem I. Mar‑
tiropol, Teodoziopol, Amida i Nizib privremeno pali u ruke Perzijanaca.
Godine 532. Justinijan je s perzijskim velikim kraljem Hozrojem I. Anu‑
širvanom (531.–579.) sklopio “vječni” mir i po cijenu plaćanja danka per‑
zijskom kraljevstvu dobio slobodu kretanja na zapadu. No već je 540. Ho‑
zroje prekršio vječni mir, provalio u Siriju, razorio Antiohiju i probio se
do morske obale. Na sjeveru su Perzijanci opustošili Armeniju i Iberiju
te zavladali područjem Lazike na istočnoj obali Crnog mora. Povišenjem
danka Justinijan je osigurao primirje na pet godina, koje je dvaput pro‑
duljivano i tek se 562. pretvorilo u čvrst mirovni sporazum na 50 godina.
Cijena je bila novo povišenje danka, ali bizantski car uspio je postići ba‑
rem to da se Perzijanci povuku iz Lazike. Započeo je veliki uspon perzij‑
ske sile i Bizant je u prednjoj Aziji očito počeo gubiti položaje.
Još su teže posljedice imali događaji na Balkanu. Velika germanska
selidba naroda tek je završila, a na granicama Carstva pojavili su se no‑
vi narodi. Posebno je važno bilo nadiranje Slavena. Anti su jednom na‑
pali Carstvo već u vrijeme Justina I. No od prvih godina Justinijanove
vladavine slavenska su plemena u savezu s Bugarima stalno upadala na
područje Balkana. Veliki osvajački ratovi u Africi i Italiji oduzeli su Car‑
stvu snagu potrebnu za obranu Balkana. Naravno, Justinijan je u Aziji i
također u Europi izgradio moćan sustav pograničnih utvrda; na Balkan‑
skom poluotoku, iza utvrđene linije na Dunavu i u unutrašnjosti proteza‑
li su se jaki pojasi utvrda. Ali ni najjače utvrde nisu bile od pomoći jer je
nedostajala potrebna vojska. Slaveni su nadrli preko cijeloga Balkanskog
poluotoka sve do Jadrana, Korintskog zaljeva i do obale Egejskog mora.
Tako su opustošena središnja područja Carstva dok su bizantske snage
na dalekom zapadu slavile pobjede. Doduše, barbarske mase su se u svo‑
jem napredovanju najprije zadovoljavale pljačkanjem zemlje i sa svojim
bi se plijenom ponovno povlačile iza Dunava. Ali plima slavenske selidbe
već se širila Carstvom i više nije bio daleko trenutak kada će se Slaveni
početi trajno naseljavati na Balkanskom poluotoku.
Vanjskopolitičkim opasnostima pridružili su se teški unutarnji nemi‑
ri. Između autokratske središnje vlasti i narodnih političkih organizaci‑
ja izbila je ogorčena borba i već u siječnju 532. u Carigradu je izbio stra‑

Istočnorimska intervencija je započela 552. g.
42
šan ustanak Nika. Za vrijeme vladavine Justina I. Justinijan je protiv

Zelenih, koje je bio favorizirao Anastazije, podržavao stranku Plavih, u
kojoj je oslonac nalazila njegova državna i crkvena politika. No kad je
došao na vlast, pokušao se posve osloboditi utjecaja dema i vladini su or‑
gani poduzimali oštre mjere protiv nemirnih narodnih stranaka. Kazne‑
ne mjere koje su pogađale obje stranke, učinile su i od Plavih i od Zele‑
nih careve neprijatelje, pogotovo zato što je njegova politika, povezana
s velikim zadaćama, od stanovništva tražila izuzetno teške žrtve. Obje
deme ujedinile su se u zajedničkoj borbi protiv središnje vlasti. Na Hi‑
podromu je odjekivao neobičan poziv: “Živjeli milostivi Zeleni i Plavi!”
Ustanak je poprimio velike razmjere, glavni grad je bio u plamenu, a je‑
dan nećak Anastazija I. proglašen je za cara te je na Hipodromu zaogr‑
nut grimizom. Justinijan je već od svega odustao i spremao se na bijeg.
Od toga ga je odvratila neustrašivost carice Teodore, a prijestolje su mu
spasile Belizarova odlučnost i Narzetova spretnost. Pregovorima s Plavi‑
ma Narzet je razjedinio jedinstvo ustaničke fronte, a Belizar je s četom
ratnika vjernih caru provalio u Hipodrom i naredio ubijanje iznenađe‑
nih ustanika. Strašan pokolj, koji je odnio tisuće života, okončao je po‑
bunjenički pokret. Bizantska autokracija pobijedila je slobodarska nasto‑
janja gradova, utjelovljena u demama. Carevi najvažniji suradnici, koje
je bio morao smijeniti na zahtjev naroda, vraćeni su na položaje. Sveta
Sofija zablistala je u novom sjaju: na mjestu staroga, spaljenog svetišta
podignuta je raskošna Justinijanova građevina s kupolom, epohalno dje‑
lo u razvoju kršćanske arhitekture. Ali gušenje ustanka značilo je samo
prividno smirivanje. Opterećenja koja je Justinijanova politika nametala
stanovništvu postajala su sve teža i rasla su unedogled zbog velikih rat‑
nih pothvata i careve vrlo žive graditeljske djelatnosti. Cijena Justinija‑
novih osvajanja bilo je potpuno financijsko iscrpljenje cijele zemlje.
Prefekt pretorija Ivan Kapadokijski, koji je imao nezahvalnu zadaću
pribavljanja sredstava za skupe pothvate svojega gospodara, navukao je
na sebe ogorčenu mržnju stanovništva. Ali njegovo je djelo bio i pozitivan
razvoj u upravi koji se dogodio u Justinijanovo doba; na njega je adresi‑
rana većina Justinijanovih novela i ponajprije njemu valja pripisati što je
Justinijanova vlada poduzela energične mjere protiv premoći veleposjed‑
ničke aristokracije. Ipak, uspjeh je tih mjera izostao, veleposjedi su se i
nadalje povećavali, na račun manjega privatnog posjeda kao i na račun
državnih domena. Justinijanove administrativne mjere težile su discipli‑
niranju upravnog sustava, eliminaciji trgovine činovničkim položajima i
prvenstveno osiguranju prihoda od poreza. Odustalo se od dioklecijan‑
sko‑konstantinskog načela strogog odvajanja vojne i civilne vlasti u pro‑
vincijama. No sjedinjenje tih dviju vlasti provedeno je samo na nekim
područjima, i to tako da je prednost negdje dobila vojna, a negdje pak
civilna vlast. Justinijanovim upravnim reformama nedostajao je jasan
smjer i one nisu mogle omogućiti temeljito preuređenje zastarjele uprave.
43
Rezultirale su stvaranjem mješovitih oblika i činile su samo prijelaz od

jasnog dioklecijansko‑konstantinskog ustroja prema suprotnom, ali jed‑
nako jasnom Heraklijevu upravnom sustavu.
Justinijanova vlada bila je vrlo aktivna i u ekonomskoj politici, poti‑
čući trgovinu i obrt. Kao prirodno središte u trgovinskom prometu izme‑
đu Azije i Europe, Carigrad je vladao robnom razmjenom između konti‑
nenata. Sredozemna trgovina bila je posve u rukama grčkih i sirijskih
trgovaca. Za Bizantsko Carstvo, međutim, glavnu ulogu nije igrao pri‑
vredni promet s osiromašenim zemljama Zapada nego prije trgovina s
Istokom, s Kinom i Indijom. No njegova trgovina s Istokom bila je pasiv‑
na, jer iako je Bizant iz sirijskih radionica na Istok izvozio skupocjene
tkanine i posuđe, taj je izvoz znatno zaostajao za potrebama Bizantinaca
za luksuznom orijentalnom robom, pogotovo svilom. Još je važnija bila či‑
njenica da je trgovina s Kinom bila ovisna o perzijskom posredovanju, što
je čak i u mirnodopskim uvjetima stvaralo nepotrebne troškove i još više
povećavalo otjecanje zlata iz Carstva, a za vrijeme čestih napetosti sa Sa‑
sanidskim Kraljevstvom uzrokovalo obustavu uvoza svile. Put prema Ki‑
ni vodio je kroz perzijsko područje, a i pomorskim su prometom na Indij‑
skom oceanu vladali perzijski trgovci, koji su od Perzijskog zaljeva jedrili
prema Taprobani (Cejlon) i ondje preuzimali robu koja je dolazila iz Kine.
Justinijanova vlada sada je pokušala uspostaviti vezu s Kinom zaobi‑
laznim putem, preko svojih uporišta Hersona i Bospora na Krimu te pre‑
ko Lazike na Kavkazu. Odatle su Bizantinci održavali i žive trgovinske
odnose sa stepskim narodima sjeverno od Ponta, kojima su nosili tkani‑
nu, ukrasne predmete i vino, a od njih su zauzvrat dobivali krzna, kožu
i robove. Zato je Bizantu bilo toliko stalo do jačanja utjecaja na Krimu i
na području Kavkaza. Pitanje trgovine svilom Bizantince je također prvi
put dovelo u dodir s Turcima, koji su tada već proširili svoju vlast do sje‑
vernoga Kavkaza, sukobivši se s Perzijancima, baš kao i Bizantinci, zbog
trgovine svilom. Pod Justinijanovim nasljednikom Justinom II. Bizantin‑
ci su sklopili savez s Turcima i zajedno s njima borili su se protiv Perzij‑
skoga Kraljevstva.
S druge je strane Justinijanova vlada pokušala osigurati morski put
prema Indijskom oceanu kroz Crveno more; nastojala je ojačati svoj vla‑
stiti pomorski promet s Istokom te je stupila u vezu i s aksumskim etiop
skim carstvom. Ali ni bizantski ni etiopski trgovci nisu mogli ugroziti
perzijsku vladavinu u Indijskom oceanu. Kopneni put od obala Crnog mo‑
ra prema unutrašnjosti Azije bio je pak težak i pun opasnosti. Ipak, Car‑
stvu se osmjehnula sreća kad je njegovim agentima uspjelo otkriti tajnu
proizvodnje svile i u Bizant prokrijumčariti svilenu bubu. Bizantska pro‑
izvodnja svile ubrzo je procvala, pogotovo u samom Carigradu, Antiohiji,
Tiru i Bejrutu, a poslije i u Tebi. Ona je u Bizantu postala jedna od naj‑
važnijih grana obrta i kao državni monopol jedan od najvažnijih izvora
prihoda Carstva.
44
Najvažnije i najtrajnije djelo Justinijanove epohe bila je kodifikaci‑

ja rimskoga prava. Pod Tribonijanovim vodstvom taj je posao obavljen u
začuđujuće kratkom vremenu. Najprije je uz pomoć Teodozijeva zakoni‑
ka i privatnih zbirki koje su nastale pod Dioklecijanom, Gregorijeva za‑
konika (Codex Gregorianus) i Hermogenijanova zakonika (Codex Hermo
genianus), priređena zbirka važećih carskih konstitucija od Hadrijanova
doba. Ta je zbirka objavljena 529. kao Justinijanov zakonik, a pet godi‑
na kasnije pojavilo se upotpunjeno izdanje. Još kudikamo uspješnija bila
su 533. godine objavljena Digesta (Pandekte), zbirka onih spisa klasičnih
rimskih pravnika koji su uz carske zakone tvorili drugu skupinu važe‑
ćeg prava. Justinijanov zakonik je, doduše, uvelike nadmašio svoje uzore,
ali se ipak oslanjao na radove prethodnih stoljeća. Digesta su bila potpu‑
no novo djelo. Prvi put su bezbrojna i često uzajamno proturječna mišlje‑
nja rimskih pravnika sklopljena u uređen sustav. Uza Zakonik i Digesta
stoje Institucije, zamišljene kao nit vodilja za studij prava, budući da nu‑
de izbor iz obaju glavnih djela. Justinijanov Zbornik građanskog prava
(Corpus iuris civilis) upotpunjuje zbirka novela u koju su uvrštene uredbe
koje su donesene poslije objavljivanja Zakonika. Zakonik, Digesta i Insti
tucije objavljeni su na latinskom, a većina novela već na grčkom jeziku.
Ubrzo su se pojavili i grčki prijevodi, izvodi i komentari uz glavna djela.
Centralističkoj je državi kodifikacija rimskoga prava dala jedinstve‑
nu pravnu osnovu. Rimsko pravo, kako su ga zapisali bizantski pravnici
s nenadmašnom misaonom jasnoćom i pregnantnošću, regulira cjeloku‑
pan javni i privatni život, život države kao i pojedinca i njegove obite‑
lji, međusobne odnose građana, njihov poslovni promet i njihove vlasnič‑
ke odnose. Doduše, Zbornik građanskog prava nije mehanička te zato ni
posve vjerna reprodukcija staroga rimskog prava. Justinijanovi pravnici
nisu samo kratili klasičnu rimsku pravnu literaturu nego su je poneg‑
dje i mijenjali kako bi kodificirano pravo prilagodili društvenom ustroju
i odnosima svoga vremena te ga uskladili s nalozima kršćanskog mora‑
la i običajnim pravom heleniziranog Istoka. U mnogo slučajeva, osobito
u obiteljskom pravu, utjecaj kršćanstva potaknuo je humanije shvaćanje
prava. S druge je strane pak dogmatska ekskluzivnost kršćanske religije
rezultirala potpunim uskraćivanjem svake pravne zaštite pripadnicima
drugih vjera. Dakle, unatoč tome što Justinijanovi zakoni proglašava‑
ju slobodu i jednakost svih ljudi, ne smijemo precijeniti praktičnu učin‑
kovitost tih velikih ideja. Ublažavanje položaja robova u Justinijanovu
pravu i olakšavanje te čak zagovaranje njihova oslobađanja također se
samo dijelom treba smatrati posljedicom tih visokih principa i kršćan‑
skih shvaćanja. Važnije je to što je u privrednom životu 6. stoljeća, oso‑
bito u poljoprivredi, rad robova igrao samo još sporednu ulogu. Nosiva
snaga u proizvodnom procesu već je odavno bio kolon, a u odnosu prema
njemu Justinijanovo pravo ne zna za blagost. Nemilosrdno se pooštrava
45
vezanost kolona za zemlju te se time još jednom zakonski utvrđuje pod-

ložnost velike većine poljoprivrednog stanovništva.
Eminentna karakteristika Justinijanova zakonodavstva je snažno na-
glašavanje carskog apsolutizma. Pravnim utemeljenjem monarhijske vla-
sti Zbornik građanskog prava trajno je djelovao na razvoj političkih ide-
ja ne samo u Bizantu nego i na Zapadu. U Bizantu rimsko pravo u svim
razdobljima čini temelj pravnoga života. Justinijanovo zakonodavstvo u
osnovi je sveg daljnjega pravnog razvoja Bizantskog Carstva. Zapad je
pak ponovno posegnuo za rimskim pravom tek u 12. stoljeću. Recepci-
ja rimskog prava kroz studij Justinijanova Zbornika građanskog prava
imala je golemo značenje za formiranje pravnih i političkih shvaćanja Za-
pada i otad je rimsko pravo, u verziji koju su mu dali Justinijanovi prav-
nici, sve do u najnovije doba tvorilo jedan od glavnih elemenata pravnog
razvoja u čitavoj Europi.
Justinijan je bio posljednji rimski car na bizantskom prijestolju. No
on je ujedno bio i kršćanski vladar, ispunjen osjećajem božanskog podri-
jetla svoje carske moći. Njegova univerzalistička težnja nije bila samo
rimski nego i kršćanski utemeljena. Pojam rimskog imperija za njega je
bio identičan s pojmom kršćanske ekumene, a pobjeda kršćanske reli-
gije za njega je bila jednako sveta zadaća kao i ponovna uspostava rim-
ske moći. Od Teodozija I. nijedan vladar nije toliko ustrajao u pokrštava-
nju Carstva i istrebljenju poganstva. Ma koliko su pogani bili malobrojni,
utjecaj poganstva u znanosti i obrazovanju još uvijek je bio velik. Justini-
jan je poganima oduzeo pravo poučavanja te je 529. zatvorio Akademiju u
Ateni, pribježište poganskoga novoplatonizma. Protjerani učenjaci otišli
su na dvor perzijskoga velikoga kralja i odnijeli u Perziju plodove grčke
kulture. U Bizantu je stara religija bila mrtva i tako je završilo jedno ve-
liko razdoblje povijesti čovječanstva.
Kršćanska crkva u Justinijanovoj osobi nije našla samo predanog
zaštitnika nego i gospodara. Jer i kao kršćanin Justinijan je ostao Ri-
mljanin i ideja autonomije religijske sfere bila mu je posve strana. Pape
i patrijarhe smatrao je svojim slugama te se tako prema njima i odno-
sio. Na isti način na koji je vodio državu, upravljao je i crkvenim živo-
tom, osobno posežući u svaku pojedinost ustroja Crkve. Odlučivao je
čak i u pitanjima vjere i obreda, vodio je crkvene sabore, pisao teološke
traktate i crkvene pjesme. U povijesti odnosa Crkve i države Justinija-
nova epoha označuje vrhunac carskog utjecaja na crkveni život. Nijedan
bizantski car ni prije ni poslije njega nije vladao Crkvom tako neogra-
ničeno kao Justinijan.
Glavni i gorući problem crkvene politike i nadalje je bio odnos pre-
ma monofizitstvu. Osvajačka politika na Zapadu zahtijevala je postiza-
nje suglasnosti s Rimskom crkvom te stoga i antimonofizitski stav. To je
pak produbilo staru odbojnost Egipta i Sirije prema bizantskom središtu
i dalo novu snagu koptskim i sirijskim separatističkim snagama. No ako
46
se mir sa Zapadnom crkvom mogao kupiti samo produbljenjem suprot‑

nosti na Istoku, i približavanje monofizitskim crkvama Sirije i Egipta
bilo je moguće samo po cijenu raskida sa Zapadom i također sa stanov‑
ništvom središnjih bizantskih područja. Justinijan je uzalud pokušavao
postići nagodbu. Njegova osuda takozvanih Triju poglavlja – spisa Teodo‑
ra iz Mopsuestije, Teodoreta Kirskog i Ibe iz Edese, koji su osumnjičeni
za nestorijevske tendencije – na Petom ekumenskom koncilu u Carigra‑
du (553.) samo je izazvala nove svađe, no nije zadovoljila monofizite, a i
njegovi daljnji pokušaji približavanja monofizitstvu samo su zaoštrili su‑
protnosti u Carstvu.
Uza sve svoje slabosti, Justinijanovo carstvo neosporno svjedoči o sil‑
noj moći. Kao da je još jednom htio dati sve od sebe, stari je imperij ra‑
zvio sve svoje snage te u političkom i kulturnom pogledu doživio posljed‑
nji veliki uzlet. U svojemu teritorijalnom prostranstvu dosegnuo je novi
vrhunac obuhvativši cijeli sredozemni svijet. U književnosti i umjetnosti
stara je kultura u kršćanskom ruhu doživjela jedinstven procvat, nakon
kojega je ubrzo slijedilo dugo razdoblje kulturnog propadanja. Justinija‑
novo doba nije značilo početak nove ere, kako je on to htio, nego kraj ve‑
like epohe koja je odumirala. Justinijanu nije bilo suđeno da obnovi Car‑
stvo. On ga je samo – nakratko – uspio obnoviti izvana, ali unutarnju
regeneraciju zastarjela kasnorimska država pod njim nije doživjela. Zato
je teritorijalnoj obnovi nedostajao čvrst temelj i zato su posljedice naglo‑
ga sloma Justinijanova obnoviteljskog djela bile dvostruko teške. Nakon
svih veličanstvenih uspjeha, Justinijan je svojim nasljednicima ostavio
Carstvo koje je bilo iznutra iscrpljeno te privredno i financijski potpuno
uzdrmano. Oni su morali nadoknađivati velike propuste velikoga cara
kako bi spasili što se još spasiti moglo.
Najteži udarac pogodio je Carstvo u Italiji, najvažnijem području
obnovljenog imperija, čije je ponovno osvajanje zahtijevalo najviše na‑
pora i stajalo najtežih žrtava. Onamo su već 568. provalili Langobar‑
di i u kratkom vremenu osvojili velik dio zemlje. U Španjolskoj je zapo‑
čela vizigotska protuofenziva. Najvažnije bizantsko uporište, Kordoba,
prvi put je ponovno zauzeta već 572., a za Carstvo definitivno izgublje‑
na 584.; četiri desetljeća potom Vizigotima su ponovno pripali i posljed‑
nji ostaci Justinijanovih osvajanja u Španjolskoj. Naravno, Carstvo je,
premda u dugotrajnoj i iscrpljujućoj borbi s lokalnim maurskim pleme‑
nima, sačuvalo svoj položaj u sjevernoj Africi sve do velike arapske in‑
vazije, a i u samoj Italiji još uvijek su mu pripadala znatna područja.
Tako su ostaci Justinijanova propalog obnoviteljskog djela tvorili pod‑
logu na kojoj se temeljila buduća bizantska moć na Zapadu. No željene
univerzalne moći više nije bilo.
Težište bizantske politike nužno se ponovno premjestilo na Istok. Jer
kao prva se zadaća Justinijanovim nasljednicima nametnula nužnost
jačanja poljuljanog položaja Carstva u prednjoj Aziji. Čvrst stav prema
47
Perzijskom Kraljevstvu glavna je značajka bizantske vanjske politike

sljedećih desetljeća. Unatoč unutarnjoj iscrpljenosti Carstva, Justinijanov
nećak i nasljednik Justin II. (565.–578.) nije oklijevao perzijskomu veli‑
kom kralju uskratiti dužni danak. Time je prekršen mirovni ugovor oko
čijeg se zaključivanja Justinijan toliko trudio. Izbio je težak i dugotrajan
rat. Prije svega se radilo o Armeniji, toj strateški i trgovinski nadasve
važnoj zemlji koja je od davnina bila jabuka razdora između tih dviju ve‑
likih sila. Bizantu je u to doba bilo više nego ikad stalo do zaposjedanja
armenskih zemalja. Iako je pritjecanje Germana nekoć bacilo Carstvo u
tešku krizu, ipak je i njihov odlazak na zapad prouzročio akutnu krizu
jer Bizant više nije mogao zadovoljiti svoju potrebu za plaćenicima. Mora‑
lo se u većoj mjeri posegnuti za novačenjem domaćeg stanovništva te se
pogledavalo prema vojnički vještom narodu Armenije. Ratovalo se punih
dvadeset godina, pod carevima Justinom II., Tiberijem Konstantinom
(578.–582.) i Maurikijem (582.–602.), uz upotrebu svih snaga i s promje‑
njivim uspjehom, sve dok nemiri koji su izbili u Perzijskom Kraljevstvu
nisu omogućili sretan obrat te je energičnost cara Maurikija omogućila
odluku koja je odgovarala Bizantu. Uz njegovu je podršku mladi Hozro‑
je II. Parviz, unuk velikoga Hozroja, dospio na kraljevsko prijestolje i po‑
tom zaključio mirovni ugovor s Bizantskim Carstvom po kojemu je velik
dio perzijske Armenije pripao Bizantincima (591.).
Maurikije spada u najvažnije bizantske vladare. Doba njegove vlada‑
vine tvori važnu etapu u razvoju od ostarjele kasnorimske države prema
novom i zdravom ustroju srednjovjekovnoga Bizantskog Carstva. Okreta‑
nje prema Istoku i prinudno prepuštanje većine zapadnih područja koja
su bila pripojena pod Justinijanom nisu značili načelno žrtvovanje inte‑
resa Carstva na Zapadu. Epohalnim organizacijskim mjerama Maurikije
je spasio Carstvu barem dio zapadnog posjeda za dulje vrijeme. Sažima‑
jući ostatke Justinijanove moći, stvorio je Ravennski i Kartaški egzarhat
i nastojao ih obrambeno osnažiti strogom vojnom organizacijom. Sjever‑
noafričko područje i područje Ravenne, okruženo langobardskim osva‑
janjima, organizirao je kao vojna namjesništva te egzarsima u njihovu
području nije podredio samo vojnu nego i svu civilnu upravu. Ta dva eg‑
zarhata postala su predstražama bizantske moći na Zapadu, a njihova
organizacija označila je početak epohe militarizacije bizantske uprave i
poslužila kao uzor za kasniji tematski ustroj.
Koliko je Maurikije bio nesklon odreći se zapadnog posjeda pokazuje
testament koji je, pogođen teškom bolešću, sastavio 597. godine. Po nje‑
mu bi njegov najstariji sin Teodozije trebao u Carigradu vladati istočnim
područjem, a drugi, Tiberije, u Rimu Italijom i zapadnim otocima. Rim je
kao drugi glavni grad Carstva trebao ponovno postati carskim gradom.
Očito se nije odustalo od ideje univerzalnog Carstva, a živa je ostala i
tradicija suvladarstva i podjele Rimskog Carstva.
48
No dok je u Aziji – premda privremeno – uspostavljen mir, a na Zapa‑

du je bilo spašeno ono što se od Justinijanova slavnog djela moglo spasiti,
stanje na Balkanu postajalo je sve kritičnije. Zbrka koja je tu vladala od
slavenskih upada još se povećala nakon provale Avara u srednju Europu.
U Panonskoj nizini pojavio se moćan savez narodâ i otad se Bizant nala‑
zio pod sve većim pritiskom Avara i njima podložnih slavenskih pleme‑
na na srednjem Dunavu. Ubrzo se rasplamsala oštra borba za bizantske
pogranične utvrde koje su štitile prijelaze preko Save i Dunava. Nakon
duge i teške opsade avarski kagan Bajan ušao je 582. godine u Sirmij.
Dvije godine potom pali su Viminacij, a privremeno i Singidun. Bizant‑
ski obrambeni sustav bio je probijen i sada se avarsko‑slavenska bujica
širila preko cijeloga Balkanskog poluotoka. Istodobno su sve dublje u bi‑
zantske provincije prodirala i slavenska plemena s donjeg toka Duna‑
va, koja su bila neovisna o Avarima. Tada su se dogodili prvi slavenski
i avarsko‑slavenski napadi na Solun (584. i 586.). No najvažnije je to što
je od osamdesetih godina 6. stoljeća počelo naseljavanje Slavena na Bal‑
kanskom poluotoku. Slavenska plemena više se nisu zadovoljavala pljač‑
kanjem već su se naseljavala na bizantskom tlu i uzimala zemlju u sta‑
lan posjed.
Od velikih vanjskopolitičkih događaja u razdoblju ranog Bizanta nije‑
dan nije bio toliko važan za daljnji razvoj Carstva kao prodor Slavena na
Balkan. Sve druge provale barbara kojima je Carstvo do tada bilo izlo‑
ženo bile su prolaznog karaktera te je čak i velika selidba Germana, ma
koliko duboko utjecala na razvoj Bizanta, naposljetku mimoišla istočni
dio Carstva. No Slaveni su ostali na Balkanu za sva vremena i njihovim
zauzimanjem zemlje započeo je proces koji je poslije omogućio nastanak
neovisnih slavenskih država na bizantskom tlu.
Osvajački ratovi na zapadu u Justinijanovo doba i trajne borbe s Per‑
zijom u doba njegovih nasljednika prisilili su Bizant da zauzme obram‑
beni stav na Balkanskom poluotoku. Tek je pobjedonosni završetak rata
protiv Perzijanaca omogućio veliku ofenzivu protiv Slavena u Podunav‑
lju. Doista se činilo kako samo veći uspješan pothvat protiv glavnih sla‑
venskih uporišta s one strane Dunava može sačuvati sjevernu granicu
Carstva od daljnjih neprijateljskih provala i osigurati mu vlast nad Bal‑
kanskim poluotokom. Tako je 592. otpočeo rat koji je trebao odlučiti o
sudbini Balkanskog poluotoka. Isprva se činilo da se stvari zbivaju po‑
voljno za Bizantince. Oni su nekoliko puta prešli Dunav i izborili više
pobjeda nad Slavenima i Avarima. No takvi pojedinačni uspjesi imali su
samo neznatan učinak na golemu slavensku masu. Borba se oduljila, a
vođenje rata na udaljenu području bilo je teško i borbenost vojske zabri‑
njavajuće je opadala.
Vlasti je od neuspjeha Justinijanove obnove znatno opao autoritet.
Kao prirodna reakcija na Justinijanov apsolutizam nije poraslo samo po‑
litičko značenje senata nego i slobodarski pritisak naroda. U kritičnim
49
godinama oko prijelaza 6. u 7. stoljeće aktivnost dema dosegnula je nov

vrhunac. Društvene i vjerske suprotnosti, koje su se stalno zaoštravale,
izražavale su se u unutarnjim borbama i čestim sukobima između Plavih
i Zelenih u svim većim gradovima Carstva. U vojsci se zamjećivao zna‑
tan pad discipline i često je dolazilo do otvorenog iskazivanja nezadovolj‑
stva, tim više što je vlada, prinuđena na štednju, škrtarila na vojničkim
plaćama. Dubok nemir koji je zahvatio Carstvo ovladao je i izmorenom
vojskom, obeshrabrenom bezizglednošću borbe. Kada su čete 602. ponov‑
no dobile zapovijed da prezime na svojim položajima na onoj strani Du‑
nava, izbila je otvorena pobuna. Polubarbarski dočasnik Foka podignut
je na štit i na čelu buntovnih vojnika krenuo je prema Carigradu. Sada
je izbio ustanak i u glavnom gradu. Suparničke stranke započele su bor‑
bu protiv carske vlade. Maurikije je svrgnut i Foka je uz suglasnost se‑
nata proglašen carem.
Neuspjeh ekspedicije na Dunavu nakon deset godina uzaludne bor‑
be nije presudio samo o sudbini Balkanskog poluotoka, koji je sada bio
nepovratno izložen Slavenima. Potaknuo je i izbijanje dugo zadržavane
unutarnje krize u Carstvu. U godinama Fokine vladavine u Carigradu
(602.–610.) ostarjela, obeskrvljena kasnorimska država vodila je svoju
posljednju borbu na život i smrt. Fokin režim straha tvorio je vanjski
okvir iza kojega se zbivao raspad kasnorimskoga državnog i društvenog
ustroja.
Groznica koja je zahvatila Carstvo izrazila se u neobuzdanoj straho‑
vladi i teškim unutarnjim borbama. Nakon ubojstva svrgnutoga Mauri‑
kija i njegovih sinova, koji su pogubljeni pred očevim očima, uslijedio je
val masovnih smaknuća. Teror je prvenstveno pogađao predstavnike naj‑
uglednijih rodova i ponajprije je izazivao njihov otpor. Na teror vlasti ari‑
stokracija je odgovorila dugim nizom urota, koje su uvijek završavale no‑
vim smaknućima.
Foka je naišao na odjek samo na jednomu mjestu: u Rimu. Naime, iz‑
među Carigrada i Rima već je krajem 6. stoljeća izbio žestok spor zbog
vatrenih prosvjeda Grgura I. protiv titule “ekumenskog patrijarha”, koju
su si carigradski patrijarsi pridijevali već cijelo stoljeće. Maurikije je na
te prosvjede odgovarao suzdržanom hladnoćom. Nasuprot tome, Foka je
spremno popustio: vrhunac njegove naglašeno prorimske politike bilo je
pismo upućeno papi Bonifaciju III. godine 607., u kojemu je priznao apo‑
stolsku Crkvu sv. Petra kao glavnu među svim crkvama. Spomenik po‑
sebne milosti koju je Foka uživao u Rimu jest stup na rimskom Forumu
čiji natpis glorificira bizantskoga tiranina.
U samom Bizantu Foka je na sebe navlačio sve veću mržnju, pogotovo
u prednjoj Aziji, gdje je njegova pravovjerna crkvena politika prouzroči‑
la krvave progone monofizita i Židova. Unutarnje borbe poprimale su sve
veće razmjere i postajale sve ogorčenije. Stranka Zelenih, koja je isprva
bila uz Foku, suprotstavila mu se s toliko neprijateljstva da je njezinim
50
predstavnicima potpuno zabranjeno obnašanje državnih službi, dok su

Plavi stali u službu careva režima straha. Borbe između dema krajnje su
se zaoštrile. Carstvom se širio plamen građanskoga rata.
Sada je navalila i pošast izvana, čije je izbjegavanje bilo cilj svih teš‑
kih borbi prethodnih desetljeća. Kao na Balkanu, i u Aziji je nastupio
potpuni vojni slom. Perzijski kralj Hozroje II., koji se postavio kao osvet‑
nik ubijenoga Maurikija, pokrenuo je veliki napad na Bizant. Obrambena
snaga i volja iznutra rastrojenog Carstva slabile su iz godine u godinu.
Borbe su isprva bile doista teške, iako su za Bizant uvijek nesretno zavr‑
šavale. Ali nakon slamanja otpora u pograničnom području i pada utvrde
Dare godine 605., perzijska je vojska u prednjoj Aziji brzo uznapredovala
te je prodrla čak i u Malu Aziju i zauzela Cezareju. Jedan njezin dio pro‑
bio se sve do Halkedona. Na Balkanu se pak proširila slavensko‑avarska
poplava. Foka je 604. povisio danak koji je plaćao avarskom kaganu, ali
to nije bilo od velike pomoći. Balkanski poluotok ubrzo je preplavljen go‑
lemim slavenskim masama. Carstvo je bilo na rubu propasti.
Spasila ga je snaga periferije. Kartaški egzarh Heraklije ustao je pro‑
tiv Fokine strahovlade te je, nakon što mu se pridružio i Egipat, poslao
na Carigrad istoimenog sina na čelu flote. Na otocima i u lukama gdje
je putem pristajao, Heraklija Mlađeg su oduševljeno primali stanovnici i
osobito stranka Zelenih. Njegova vojska osvanula je pred Carigradom 3.
listopada 610. I tu je pozdravljen kao osloboditelj te je brzo okončao Fo‑
kinu strahovladu i 5. listopada primio carsku krunu iz ruku patrijarha.
Poslije smaknuća svrgnutoga tiranina, njegov je kip na Hipodromu sru‑
šen i javno spaljen kao simbolična damnatio memoriae, a s njime je spa‑
ljena i stranačka zastava Plavih.
Godine anarhije pod Fokom posljednji su odjek kasne rimske države.
Tu završava epoha kasnog Rima, odnosno ranog Bizanta. Iz te krize Bi‑
zant izlazi kao bitno nova tvorevina, oslobođen od nasljeđa trule kasne
rimske države i ojačan novim snagama. Počinje povijest Bizanta u pra‑
vom smislu, povijest srednjovjekovnoga grčkog carstva.
51
II.
Borba za opstanak i obnova
bizantske države (610.–711.)
1. Ratovi protiv Perzijanaca i Avara i
Heraklijeva reforma
Carstvo je bilo u ruševinama kad je na vlast došao Heraklije (610.–

641.), jedan od najvećih vladara u povijesti Bizanta. Zemlja je bila pri‑
vredno i financijski uništena. Zastarjeli je upravni aparat zakazao.
Organizacija vojske, zasnovana na vrbovanju plaćenika, više nije funkci‑
onirala jer je nedostajalo novca, a stari su izvori prihoda vojske bili iscr‑
pljeni. Središnja područja Carstva zauzeo je neprijatelj: na Balkanskom
poluotoku nalazili su se Avari i Slaveni, a u srcu Male Azije Perzijanci.
Samo je unutarnja regeneracija mogla spasiti Carstvo od propasti.
Spas je stigao kad je Bizant u sebi našao snage za temeljitu socijalnu,
političku i kulturnu obnovu. Isprva je Carstvo, oslabljeno i osiromašeno
kakvo je bilo, bilo nemoćno pred prodiranjem neprijateljâ. Neko se vrije‑
me Heraklije čak bavio mišlju da premjesti svoju rezidenciju u Kartagu
kako bi odande organizirao protuofenzivu, kao što je svojedobno odande
potekao i napad na Fokinu strahovladu. Duboka obeshrabrenost koju je
ta odluka izazvala među carigradskim stanovništvom i protivljenje patri‑
jarha Sergija naveli su cara da odustane od tog plana. No činjenica da je
takav plan uopće mogao nastati dokaz je krajnje ozbiljnosti položaja na
istoku i visokog vrednovanja zapadnog područja.
Dok je već krajem 6. stoljeća bilo pojedinačnog naseljavanja Slavena
na Balkanskom poluotoku, od prvih godina 7. stoljeća, nakon neuspjeha
Maurikijeve ekspedicije na Dunavu, započelo je veliko slavensko zauzi‑
manje zemlje. Nepregledne mase Slavena i Avara prelijevale su se preko
cijelog Balkanskog poluotoka, sve do obala Jadrana na zapadu i Egejsko‑
ga mora na jugu i istoku. Nakon teškog pljačkanja i razaranja Avari su
se najvećim dijelom povukli natrag iza Dunava, no Slaveni su se trajno
naselili na Balkanskom poluotoku i zaposjeli zemlju. Bizantska je vlada‑
vina na Balkanu doživjela slom. Goleme mase Slavena nisu zauzele sa‑
mo podunavske provincije nego i cijelu Makedoniju te su opustošile Tra‑
kiju do zidina Carigrada. Osobito su žestoki bili napadi na Solun, koji su
bezbrojni Avari i Slaveni više puta opkoljavali i napadali. Grad se odr‑
žao, ali je čitava njegova okolica pala u ruke Slavenima, a preko Tesalije
avarsko‑slavenski val valjao se dalje prema srednjoj Grčkoj i Peloponezu.
55
Odande su vješti pomorci Slaveni prešli i na grčke otoke te su pristali čak

i na Kreti. Ništa manje ozbiljni nisu bili napadi u Dalmaciji. Oko 614. ra‑
zorena je Salona, središte rimsko‑bizantske uprave u Dalmaciji, i time je
zapečaćena propast rimsko‑bizantske vlasti i kulture na zapadu poluoto‑
ka. Poput Salone i mnogih drugih gradova u Dalmaciji, u to vrijeme pa‑
la je i većina najvažnijih gradova u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka,
poput Singiduna (Beograd), Viminacija (Kostolac), Najsa (Niš) i Serdike
(Sofija). Jedina preostala uporišta moći Bizanta na Balkanskom poluoto‑
ku bili su – uza sam Carigrad – s jedne strane Solun, a s druge nešto
malo gradova na jadranskoj obali, kao Jader (Zadar) i Tragurij (Tro‑
gir) na sjeveru te Butua (Budva), Skodra (Skadar) i Lis (Lješ) na jugu.
Na cijelom području Balkana počela je velika etnička preobrazba, po‑
gotovo s obzirom na to da je pritjecanje Slavena i dalje trajalo. Cijeli je po‑
luotok do svoje najjužnije točke bio preplavljen Slavenima. Naravno, to ne
znači da je nastupilo apsolutno i konačno poslavenjivanje grčkog područja,
ali Slaveni su ipak više od dva stoljeća vladali i Peloponezom. No bizantska
uprava u Grčkoj i u drugim priobalnim područjima postupno se uspjela po‑
novno učvrstiti i tako su ta područja sačuvala ili ponovno stekla svoj grčki
karakter. Pod pritiskom nadirućih Slavena staro se stanovništvo posvuda
povuklo u priobalna područja i na obližnje otoke; taj je proces pridonio po‑
novnom jačanju grčkog elementa u južnom i istočnom primorju i romanskog
u zapadnom te je on postupno pretegnuo nad slavenskim. Ipak, čak su i ta
područja bila puna Slavena, a najveći dio Balkanskog poluotoka, cijela nje‑
gova unutrašnjost, postao je posve slavenskom zemljom i nalazio se u ruka‑
ma pojedinih slavenskih plemena. Bizantski Balkan raspao se na određen
broj “sklavinija”: tako se otad u bizantskim izvorima zovu područja koja
su pripala Slavenima, u kojima faktično više ne postoji bizantska vlast.
Ujedno se prednjom Azijom širilo perzijsko osvajanje. Neprijatelj je,
doduše, bio prisiljen napustiti Cezareju (611.), ali pokušaj bizantske pro‑
tuofenzive u Armeniji i Siriji posve je propao. Kod Antiohije je carska
vojska 613. teško poražena i nakon toga su Perzijanci počeli posvuda br‑
zo napredovati. Krećući se prema jugu, zauzeli su Damask. Na sjeveru
su utrli put prema Kilikiji i zauzeli važnu utvrdu Tarz. Bizantinci su
istodobno potisnuti i iz Armenije. Osobito težak moralni udarac pogodio
je kršćane 614. godine kad je Perzijancima nakon trotjedne opsade pao
u ruke sveti grad Jeruzalem. U osvojenu gradu nastao je višednevni po‑
kolj i palež, a crkva Svetoga groba, koju je sagradio Konstantin Veliki,
nestala je u plamenu. Učinak koji je to imalo u Bizantu bio je porazan,
pogotovo s obzirom na to da je u ruke osvajača pala i najvrednija od svih
relikvija, Sveti križ, te je otpremljena u Ktezifont. Godine 615. počele su
nove provale u Maloj Aziji i jedan je dio perzijske vojske ponovno prodro
sve do Bospora. Neprijatelji su se približavali bizantskome glavnom gra‑
du s dviju strana: s istoka Perzijanci, a sa sjevera Avari i Slaveni. I sam
car gotovo je postao žrtvom izdajničkog atentata za vrijeme pregovora
56
Borba za opstanak i obnova bizantske države (610.–711.)
koje je u lipnju 617. držao s avarskim kaganom u Herakleji. U proljeće

619. počelo je osvajanje Egipta: Carstvo je ubrzo izgubilo i tu najbogatiju
provinciju te je postala neizvjesnom i opskrba glavnoga grada žitom.
Tako je gotovo cijela prednja Azija skončala pod perzijskom vlašću.
Činilo se da je uskrsnulo staro carstvo Ahemenida, kao nekoć pod Ju‑
stinijanom staro Rimsko Carstvo. Ali nova je Perzija još brže doživjela
nepovoljan obrat i njezin je pad bio još teži. U godinama užasa, kad se
slavensko‑avarska najezda prelila preko Balkanskog poluotoka, a perzij‑
ska preko istočnih provincija Carstva, Bizant se postupno pribrao i počeo
učvršćivati iznutra. Škrti izvori omogućuju praćenje dubokih promjena
koje su tada nastupile u unutarnjem razvoju Bizantskog Carstva samo u
glavnim crtama. Svi znakovi upućuju na to da je upravo u tim kritičnim
godinama ustroj bizantske vojske i uprave doživio temeljito preoblikova‑
nje i da je započela izgradnja tematskog sustava. Područje Male Azije,
koje neprijatelj još nije osvojio, podijeljeno je na vojne oblasti – teme – i
time je položen kamen temeljac za ustroj koji će stoljećima biti karak‑
terističan za provincijsku upravu u srednjovjekovnoj bizantskoj državi.
Tematski sustav obilježio je kraj dioklecijansko‑konstantinskog ustroja
i početak razvoja koji je bio pripremljen organizacijom egzarhata. Poput
Ravenskog i Kartaškog egzarhata, i maloazijske teme bile su izrazito voj‑
ne upravne jedinice. Na čelu tema nalazili su se stratezi koji su u svojim
oblastima obnašali vrhovnu vojnu i civilnu vlast. Organizacija tema bila
je, dakako, dugotrajan proces i tek je postupno stekla svoj konačni oblik.
Prijašnja podjela na provincije nije bila neposredno ukinuta osnivanjem
tema, nego su stare provincije dulje vrijeme i nadalje postojale unutar te‑
ma te je uz tematskog stratega isprva postojao tematski prokonzul kao
voditelj civilne uprave. No strateg je od početka imao prednost, pogotovo
zato što je jedna tema obuhvaćala nekoliko provincija.
Riječ tema značila je vojni odred, a zatim je prenesena na nove vojne
oblasti, što baca jasno svjetlo na genezu novog ustroja. Ono je nastalo na‑
seljavanjem postrojbi – “tema” – u maloazijskim oblastima te su se upra‑
vo stoga i same oblasti počele nazivati temama. One, naime, nisu činile
samo upravne jedinice nego i područja na kojima su se naseljavale vojne
jedinice. U zamjenu za obvezu nasljedne vojne službe, vojnicima su kao
nasljedni posjed dodjeljivana zemljišta koja se u kasnijim izvorima zo‑
vu stratiotskim imanjima. Tako se tematska organizacija nadovezuje na
staru instituciju u području limesa s ondje naseljenim graničarima (li
mitanei). Kad se sustav obrane granica slomio pod pritiskom neprijatelj‑
ske invazije, postrojbe iz limesa povučene su u unutrašnjost Male Azije i
naseljene u područjima koja su ostala pod bizantskom vlašću. Uz vojni‑
ke s područja limesa u Maloj Aziji su naseljene i elitne jedinice bizantske

Novija istraživanja upućuju na to da se uređenje tematskog sustava dogodilo tek pod
Konstantom II.
57
vojske i tako su već pod Heraklijem nastale tema Opsikij, tema Armeni-
jakâ i tema Anatolikâ, a možda je već tada nastala i pomorska tema Ka-
rabizijanaca na južnoj obali Male Azije.
Znakovito je da je izgradnja tematske organizacije u toj prvoj eta-
pi ostala ograničena na područje Male Azije. Na Balkanskom poluotoku
uvođenje tematskog ustroja tada se nije činilo mogućim, što i predobro
svjedoči o razmjerima bizantske katastrofe na tom području. Bizantska
uprava i tematski ustroj mogli su se tek naknadno i postupno učvrstiti
na nekim dijelovima Balkana, prije svega u priobalnim područjima (usp.
str. 78 i 114-115).
Tematska organizacija pružala je osnovu za nastanak jake domaće voj-
ske i učinila je Carstvo neovisnim o skupom vrbovanju nesigurnih stranih
plaćenika, kojih nije uvijek bilo dovoljno. Uz vojnike pogranične vojske i bi-
zantske elitne postrojbe, koje su se prije svega popunjavale iz vojnički vje-
štih maloazijskih i kavkaskih plemena, sigurno je i dio bizantskih seljaka
dobio vojnička dobra i tako se obvezao na vojnu službu. Tome su se pridru-
žile velike mase Slavena koje je bizantska vlada kasnije preselila u Malu
Aziju i naselila u ondašnjim temama kao stratiote (usp. str. 69 i 77 i d.).
Tako se brojnost bizantske vojske, čije su oscilacije, neizbježne u plaćenič-
kom sustavu, već mnogo puta priredile Carstvu velike teškoće, znatno po-
većala pritjecanjem novih snaga u okviru novog i zdravijeg vojno‑upravnog
sustava. Nova tematska vojska bila je sastavljena od vojnika‑seljaka veza-
nih za zemlju, koji su sredstva za život i za opremu crpili iz stratiotskih
imanja. Kako pokazuju kasniji izvori, stratiot je imao dužnost odazvati se
pozivu u vojsku opremljen i na konju; naravno, i on je dobivao stanovitu,
ali samo posve simboličnu plaću. Tako je novi sustav rezultirao izvanred-
nim smanjivanjem državnih izdataka. Povrh toga, stvaranje stratiotskih
dobara značilo je jačanje slobodnog malog zemljoposjeda (usp. str. 78 i d.).
Kao u provincijalnoj upravi, u to se doba i u središnjoj upravi uvode
duboke promjene, koje imaju trajno značenje za bizantsku državu i raski-
daju s upravnim sustavom ranog Bizanta. Nestala je moć prefekture pre-
torija, jedno od glavnih obilježja rane bizantske države. Kao organ vlade
prefektura je sada bila osuđena na prividnu egzistenciju jer joj je temat-
ski ustroj izmaknuo tlo pod nogama, a ondje gdje tematski ustroj još nije
bio uveden, uređena uprava faktično više nije postojala zbog neprijatelj-
skih napada. Kako se postupno učvršćivala bizantska vlast na tim po-
dručjima, tako je i ondje uveden tematski ustroj te je naposljetku nesta-
la i prividna egzistencija prefektskog ustroja (usp. str. 78 i 115 i d.). No
proširena financijska uprava prefekture raspala se i oslobodila mjesto
za nekoliko samostalnih financijskih organa. Time je u razvoju bizant-
ske središnje uprave otpočela neka vrsta regresije, budući da je snažan
rast prefekture pretorija (usp. str. 18) u prethodnim stoljećima prouzročio
slabljenje starih središnjih službi financijske uprave, komitive sacrarum
largitionum i komitive rerum privatarum. Kako bi zadovoljila sve veće fi-
58
nancijske potrebe, prefektura je prisvojila prihode koje su donosile res

privatae, a osobito one koje su osiguravale largitiones. Osiromašena ko‑
mitiva sacrarum largitionum morala se stalno puniti iz careve privatne
škrinje, sacelija, a posljedica toga bila je da je početkom 7. stoljeća sacela‑
rij u potpunosti zamijenio komesa sacrarum largitionum te očito preuzeo
i zadaće oslabljene komitive rerum privatarum. Ali ubrzo potom raspala
se neumjereno narasla prefektska financijska uprava. Financijski uredi
prefekture pretorija postali su samostalni organi, a njihovi nekadašnji
predstojnici stupili su na čelo novih financijskih organa kao logoteti stra‑
tiotika, genika i idika. Uz logotete kojima su povjerene financije, kasnije
nastaje i logotet droma, koji u bitnome preuzima zadaće nekadašnjeg na‑
čelnika dvorskih službi te postupno postaje vodećim činovnikom Carstva.
Poput tema u provincijalnoj upravi, u središnjoj će upravi logotezije
stoljećima obilježavati bizantsku državu. Značenje reorganizacije vojske i
uprave može se očitati na daljnjim događajima. U perzijsko‑bizantskoj bor‑
bi dvadesetih godina 7. stoljeća nastupa potpuni obrat. Nevjerojatni uspje‑
si smjenjuju poraze prethodnog razdoblja. Pokleklo se Carstvo usprav‑
lja i uvjerljivo trijumfira u borbi protiv dotad nadmoćnog neprijatelja.
Tom uspjehu nemalo je pridonijela podrška moćne Crkve. Za predsto‑
jeću borbu protiv nevjernika ona je osiromašenoj državi dala na raspola‑
ganje svoja blaga. Rat je počeo u atmosferi religioznog uzbuđenja kakvo
prijašnje doba nije poznavalo. Bio je to prvi tipično srednjovjekovni rat,
koji podsjeća na kasnije križarske pohode. Sam je car osobno stao na čelo
vojske i za vrijeme odsutnosti iz glavnoga grada povjerio je regentstvo za
svoga maloljetnog sina patrijarhu Sergiju i patriciju Bonu. U tome je, kao
uostalom i u mnogo čemu drugome, slijedio primjer cara Maurikija, koji
je osobno vodio jedan pohod protiv Avara. Taj postupak bio je krajnje neo‑
bičan te je – kao nekada Maurikije – i Heraklije isprva naišao na snažan
otpor svojih savjetnika, budući da od vremena Teodozija I. nijedan car
nije osobno išao na bojište.
Heraklije je najprije po cijenu visokih plaćanja sklopio mir s avarskim
kaganom (619.). Nakon toga je uspio premjestiti postrojbe iz Europe u
Aziju. Drugog dana Uskrsa, 5. travnja 622., nakon svečanoga bogoslužja
napustio je glavni grad. Stigavši u Malu Aziju, car je pošao na “područje
tema”. Tu je skupio svoju vojsku i cijelo ljeto uvježbavao nove čete. Hera‑
klije se vrlo intenzivno bavio vojnom znanošću i razradio je novu takti‑
ku. U bizantskoj vojsci konjica je dobila na važnosti, a Heraklije je, kako
se čini, osobito značenje pridavao lako naoružanim konjičkim strijelci‑
ma. Tek je na jesen počeo pravi pohod. Car je spretnim manevrom probio
put u Armeniju. To je prinudilo Perzijance da napuste svoje položaje na
maloazijskim planinskim prijevojima i krenu za carevom vojskom “kao
pas na lancu”. Sudar dviju vojski na armenskom tlu završio je blistavom
pobjedom Bizantinaca nad velikim perzijskim vojskovođom Šahrbarâ‑
zom. Prvi je cilj bio postignut: Mala Azija bila je očišćena od neprijatelja.
59
Prijeteće držanje avarskoga kagana potaknulo je cara na povratak u

Carigrad. Tada su vjerojatno povišena plaćanja Avarima, a bliski carevi
rođaci poslani su kaganu kao taoci. Tako se Heraklije već u ožujku 623.
mogao ponovno vratiti ratu s Perzijancima. Unatoč porazu pretrpljenom
prethodne godine, Hozroje II. nije htio ni čuti za sklapanje mira i poslao
je caru pismo puno krajnje uvredljivih izraza i bogohulnih izjava o krš‑
ćanskoj vjeri. Heraklije se preko Kapadokije ponovno uputio u Armeniju.
Napao je i razorio Dvin, a ista je sudbina zadesila i mnoge druge grado‑
ve. Zatim se probio na jug i krenuo na Ganzak, rezidenciju prvoga Sa‑
sanida Ardašira i važno vjersko središte Perzijanaca. Hozroje je morao
pobjeći iz grada koji je pao u ruke Bizantinaca te je njegovo najveće sve‑
tište, Zaratustrin vatreni hram, razoreno kao odmazda za pljačku Jeru‑
zalema. Preko zime se car s mnogobrojnim zarobljenicima povukao preko
Araksa. Tu je uspostavio kontakt s kršćanskim kavkaskim plemenima i
ojačao svoje snage priključivanjem Lazâ, Abazgâ i Iberijaca. Ipak, položaj
je bio težak i sljedeća je godina protekla u iscrpljujućim borbama s Per‑
zijancima, koji su napadali unutar armenskoga područja. Proboj prema
Perziji nije uspio i godine 625. Heraklije je pokušao prodrijeti u neprija‑
teljsku zemlju zaobilaznim putem preko Kilikije. Ali i taj put izostao je
presudan uspjeh i unatoč nekoliko pobjeda car se početkom zime preko
Sebasteje povukao na područje Ponta.
Perzijanci su sada prešli čak i u napad pa se 626. godine Carigrad
našao u strašnoj opasnosti dvostrukoga napada Perzijanaca i Avara, opa‑
snosti koje se Heraklije stalno plašio i koju je pokušavao otkloniti poniža‑
vajućim ustupcima avarskom kaganu. Na čelu povelike vojske Šahrbarâz
je prokrstario Malom Azijom, zauzeo Halkedon i ulogorio se na Bospo‑
ru. Ubrzo potom (27. srpnja) pred Carigradom se pojavio avarski kagan
s nepreglednom masom Avara, Slavena, Bugara i Gepida i započeo op‑
sadu grada s kopna i s mora. Patrijarh Sergije održavao je vjerski entu‑
zijazam stanovništva propovijedima, noćnim molitvama i svečanim cr‑
kvenim procesijama. Vješta posada odbijala je sve neprijateljske napade.
Naposljetku je presudila pomorska nadmoć Bizantinaca: tijekom odluču‑
jućeg napada 10. kolovoza slavenski brodovi poraženi su u borbi s bizant‑
skom flotom. Avari su morali prekinuti opsadu te su se počeli povlačiti u
velikom neredu. A poraz avarskoga kagana značio je i propast perzijskih
planova za napad. Šahrbarâz je napustio Halkedon i sa svojim se četama
povukao prema Siriji; drugom perzijskom vojskovođi, Šahinu, carev brat
Teodor nanio je težak poraz. Kritični trenutak je prošao. Sada je mogla
početi velika bizantska ofenziva.
U vrijeme kad se glavni grad Bizanta nalazio u smrtnoj opasnosti,
Heraklije je sa svojom vojskom boravio u dalekoj Laziki. Kao već prije
s kavkaskim plemenima, ondje je uspostavio kontakt s hazarskim kra‑
ljevstvom. Otada datira bizantsko‑hazarska suradnja, koja je s vreme‑
nom postala jednim od glavnih stupova bizantske politike na Istoku. U
60
savezu s carskim postrojbama Hazari su se na kavkaskim i armenskim

područjima borili protiv Perzijanaca. U jesen 627. počeo je carev veli‑
ki pohod na jug, u unutrašnjost neprijateljske zemlje. Tu je, dakako, bio
upućen na vlastite snage jer Hazari nisu podnijeli napore pohoda te su
se vratili u svoju zemlju. No Heraklije je ipak već početkom prosinca sta‑
jao pred Ninivom, gdje je izbila vrlo žestoka bitka u kojoj je pala odluka
o ishodu perzijsko‑bizantskoga rata. Perzijska vojska bila je potučena do
uništenja: Bizant je dobio rat. Slavodobitni pohod Bizantinaca nastavio
se i oni su već početkom siječnja 628. ušli u Hozrojevu omiljenu reziden‑
ciju Dastagerd, koju je veliki kralj napustio u bijegu. Zatim su u proljeće
628. u Perzijskom Carstvu nastupili događaji koji su daljnju borbu učinili
suvišnom: Hozroje je svrgnut i ubijen, a na prijestolje je došao njegov sin
Kavad Široje, koji je odmah sklopio mir s bizantskim carem. Rezultat ve‑
like pobjede Bizanta i sloma perzijske moći bilo je vraćanje svih područja
koja su nekada pripadala Bizantskom Carstvu. Armenija, rimska Mezo‑
potamija, Sirija, Palestina i Egipat ponovno su pripali bizantskom caru.
Nekoliko mjeseci kasnije Široje je na samrtnoj postelji odredio bizant‑
skog cara za skrbnika svojemu sinu, i dok je nekoć Hozroje II. zvao cara
svojim robom, sada je Široje svojega sina i prijestolonasljednika nazvao
robom vladara Bizanta.
Nakon šestogodišnje odsutnosti Heraklije se vratio u svoj glavni grad.
Njegov sin Konstantin, patrijarh Sergije, kler, senat i narod dočekali su
ga na obali Male Azije, u Hijereji, kao slavnog pobjednika nad Kristo‑
vim neprijateljima: s maslinovim grančicama i upaljenim svijećama, po‑
bjedničkim klicanjem i crkvenim pjesmama. Dok su Perzijanci napuštali
rimske provincije, Heraklije je u proljeće 630. krenuo u Jeruzalem. Ondje
je uza slavlje naroda 21. ožujka ponovno podigao Sveti križ što ga je bio
oteo od Perzijanaca. Taj svečani čin simbolizirao je trijumfalni svršetak
prvoga velikog vjerskog rata kršćanske ere.
Oba protivnika pred čijom je silom Bizant nekada drhtao bila su na
tlu. Jer kao što je bitka kod Ninive do temelja potresla perzijsku moć, ta‑
ko je bitka kod Carigrada potresla avarsku. Poraz Avarâ imao je odjeka
daleko izvan granica Bizantskog Carstva. Za narode koji su dotad bili
podložni Avarima, a osobito za mnogobrojna slavenska plemena, bio je to
signal za ustanak i oslobođenje od avarskog jarma. U borbi protiv Ava‑
ra Zapadni Slaveni su u to vrijeme pod Samovim vodstvom stvorili prvo
veliko slavensko carstvo. Nekoliko godina kasnije od avarske se vlasti
oslobodio i bugarski savez naroda sjeverno od Crnog mora i Kaspijskog
jezera pod knezom Kuvratom. U borbi protiv Avarâ Kuvrat je podržao
Bizant: sklopio je savez s carem Heraklijem, dobio od njega patricijsku
titulu i pokrstio se u Carigradu. U okvir selidbi naroda, koje su pratile
nastupajuće promjene, pripada i selidba Srba i Hrvata, o kojoj je opširan
izvještaj ostavio Konstantin Porfirogenet. I ona se dogodila u dogovoru s
Bizantom i u borbi protiv uzdrmane avarske sile. Hrvati i Srbi napustili
61
su svoj dotadašnji zavičaj s one strane Karpata i s pristankom cara He‑

raklija osvanuli na Balkanskom poluotoku. U pobjedničkoj borbi protiv
Avara utvrdili su svoj položaj na sjeverozapadnom dijelu poluotoka. Su‑
sjedno jugoistočno područje zauzeli su Srbi. Tako se slavenski element
na Balkanskom poluotoku ponovno znatno povećao. Car Konstantin VII.
neumorno ponavlja da su Srbi i Hrvati po svojemu dolasku na Balkanski
poluotok priznali vrhovništvo bizantskog cara, a s obzirom na situaci‑
ju koja je nastala nakon bizantske pobjede nad Avarima i Perzijancima,
to nije nevjerojatno. No ne smijemo precijeniti značenje takva priznanja
ili u njemu vidjeti stvarnu ponovnu uspostavu bizantske vladavine. U
svakom slučaju je i za Bizant nastupilo osjetno rasterećenje na području
Balkana. Zauvijek su prestali strašni avarski napadi.
Ali ma koliko briljantne bile Heraklijeve vojne pobjede, veličina i zna‑
čenje njegova doba ipak nisu u vanjskopolitičkim uspjesima. Osvajanja
na istoku nakon nekoliko su godina poništili Arapi, no ono što je ostalo
bio je novi vojni i upravni ustroj. Na njemu počiva bizantska moć sljede‑
ćih stoljeća, a njegovim raspadom počinje raspad bizantske države. Te‑
matski ustroj, za koji je Heraklije položio kamen temeljac, okosnica je
srednjovjekovne bizantske države.
No Heraklijeva epoha nije za Istočno Carstvo bila doba obrata samo u
političkom pogledu, nego i u kulturnom. S njome završava rimsko i poči‑
nje bizantsko doba u pravom smislu riječi. Konačna grecizacija i snažna
teokratizacija cjelokupnog javnog života daju Carstvu novo lice. Rana bi‑
zantska država držala se zapanjujuće uporno latinskoga službenog jezi‑
ka. Tek je polako i oklijevajući popuštala sve većoj grecizaciji Carstva, ne
mogavši se odlučiti na presudno preustrojavanje. Dvojezičnost vlade i na‑
roda bila je svojstvena ranoj bizantskoj državi: u cjelokupnoj upravi Car‑
stva, kao i u vojsci, vladao je službeni latinski jezik, koji većina istočnoga
stanovništva nije razumjela. To je stanje sad okončano. Grčki je postao
službenim jezikom Bizantskog Carstva. Jezik naroda i Crkve sada je bio
i jezik države. Umjetno sprečavani proces grecizacije sada se zbivao tim
brže. Već u sljedećim generacijama poznavanje latinskog postalo je rijet‑
kost čak i u krugovima obrazovanih Bizantinaca.
Grecizacija bizantske države imala je za posljedicu i važnu promjenu
vladarske titulature, koja je značila i bitno pojednostavnjenje. Heraklije
je odustao od komplicirane latinske titulature i pridjenuo si je narodnu
grčku oznaku basileós. Na mjesto rimskih carskih titula Imperator, Ca
esar, Augustus stupio je stari grčki kraljevski naslov koji se bizantskim
carevima dotad samo neslužbeno pridijevao. Tako je oznaka bazileja po‑
stala službenom titulom bizantskih vladara i otad je u Bizantu vrijedila
kao pravi carski naslov. Istu je titulu Heraklije dao i svojemu sinu i su‑
vladaru, Herakliju Mlađem Konstantinu, a poslije i drugom sinu Hera‑
kloni. Otada pa sve do propasti Carstva nosili su je svi bizantski carevi i
suvladari, dok je titula cezara definitivno izgubila carski karakter.
62
Ustanova suvladarstva u Bizantu služila je prije svega regulaciji na‑

sljeđivanja prijestolja. Budući da u Bizantu nije bilo odgovarajućeg zako‑
na o tome baš kao ni u Rimu, naumljeni prijestolonasljednik krunio se
još za vladareva života i otad je kao njegov suvladar – neslužbeno nazi‑
van “drugim” ili “malim” bazilejem – nosio krunu i carsku titulu, a na
kovanicama je najčešće predstavljan uz glavnog cara te je uz njega često
imenovan i u zakonima. Poslije smrti starijeg cara on je preuzimao vla‑
davinu u punom posjedu carskih prava. Tako je bilo omogućeno naslje‑
đivanje krune unutar carske obitelji i nastanak dinastija. No trebalo je
dulje vrijeme da se konačno probije monarhijski poredak nasljeđivanja
prijestolja. Sam Heraklije unio je nejasnoću u sustav time što je uza svo‑
jega prvorođenog sina u suvladara uzdignuo i drugoga te ga postavio kao
nasljednika prijestolja.
Vraćanje istočnih provincija dovelo je Carstvo iznova pred problem
monofizitstva. Ozbiljnost toga problema posebno je jasno uviđao patri‑
jarh Sergije te se stalno trudio uspostaviti mir u Crkvi. Za svoja nasto‑
janja našao je uporište u nauku o jednoj energiji u Kristu, nauku ko‑
ji je nastao u istočnim provincijama Carstva. Činilo se da pretpostavka
kako dvjema Kristovim naravima odgovara jedan jedini način djelova‑
nja (enérgeia), premošćuje jaz između halkedonske dogme i monofizitstva.
Sergije je usvojio monenergetski nauk i počeo pregovore s predstavnici‑
ma istočnih crkava. Činilo se da politički događaji opravdavaju patrijar‑
hov trud jer se nije moglo previdjeti da je stari vjerski raskol između Ca‑
rigrada i monofizitskog stanovništva na istoku bitno olakšao perzijsko
osvajanje. Tako je i sam Heraklije pristupio monenergetizmu. On je već
tijekom istočnih pohoda pregovarao o crkvenoj uniji, osobito s lokalnim
svećenstvom u Armeniji. Nakon povratka monofizitskih provincija prego‑
vori su nastavljeni na višoj razini i s većom energijom jer se pomirenje s
monofizitima činilo nužnijim nego ikad. Početak je mnogo obećavao. Či‑
nilo se da je postignut sporazum, i to jednako u Armeniji kao i u Siriji i
u Egiptu, gdje se Kir, koji je 631. uzdignut za patrijarha, posve posvetio
tom cilju. Svoj je pristanak crkvenoj politici koju su zagovarali Sergije i
Kir dao i papa Honorije.
No ubrzo su nastupila razočaranja. Sjedinjenje je u Siriji i osobito u
Egiptu uspjelo samo zahvaljujući primjeni sile. Opozicija je rasla i na mo‑
nofizitskoj i na pravovjernoj strani. Vođom pravovjerne oporbe postao je
monah Sofronije, poznat po retoričkoj vještini, koji je 634. izabran za pa‑
trijarha Jeruzalema. On je nemilosrdno napadao novi nauk kao varijaci‑
ju monofizitstva i lažiranje pravovjerne halkedonske dogme. Vjerojatno
pod utjecajem te opozicije, kao i s obzirom na tumačenja pape Honorija,
koji se suzdržano izjašnjavao o problemu energija i nasuprot tome zastu‑
pao jednu volju u Kristu, Sergije je modificirao svoj nauk: pitanje energi‑
ja stavio je u drugi plan te je naučavao da se u Kristu treba pretpostaviti
jedna volja (thélēma). Ta nova, monoteletska formulacija temelj je edikta
63
koji je on sastavio, a koji je car 638. objavio pod imenom Ekteza (Ékthe
sis) te izvjesio u narteksu Svete Sofije. Ali iako su se vođe države i Crkve
odlučili za monoteletizam te je nakon smrti patrijarha Sergija (9. prosin‑
ca 638.) na carigradsku stolicu došao uvjereni monotelet Pir, vrlo brzo se
pokazalo da je Ekteza bila jalov pokušaj. Odbacili su je i pravovjerci i mo‑
nofiziti, a i Honorijevi su je nasljednici u Rimu energično odbili. Monote‑
letizam nije pridonio miru ništa uspješnije od crkvenopolitičkih pokuša‑
ja kompromisa prethodnih stoljeća. Poput tih pokušaja, samo je izazvao
nove sporove i tako povećao zbrku. Osim toga su se 638. godine Sirija i
Palestina već nalazile pod arapskom vlašću, a i Egiptu je neizbježno pri‑
jetila ista sudbina. Monoteletizam je tako promašio svoj politički cilj. A
religiozno vrenje u istočnim provincijama poslužilo je kao najveća pomoć
arapskim osvajanjima, kao nekoć perzijskim.
2. Razdoblje arapske invazije
Godina kad su počele pobjede Bizantskog Carstva protiv Perzije bila

je arapska godina hidžre. Dok je Heraklije pokoravao Perzijsko Kraljev‑
stvo, Muhamed je polagao kamen temeljac za vjersko i političko sjedinje‑
nje Arapa. Duhovno siromašno i nerazvijeno, ali puno iskonske energije,
Muhamedovo djelo posjedovalo je neodoljivu snagu. Već nekoliko godina
nakon Prorokove smrti započela je velika arapska selidba. Elementar‑
na sila tjerala je Arape da napuste neplodni zavičaj. Njihov cilj nije bi‑
lo prvenstveno obraćenje narodâ na novu vjeru nego pokoravanje novih
zemalja i uspostava vlasti nad nevjernicima. Prve žrtve njihova osvajač‑
kog nagona bila su dva susjedna velika carstva: Perzija je pala pod pr‑
vim naletom, a Bizant je izgubio svoje istočne provincije jedva desetljeće
nakon Prorokove smrti. Stalna međusobna borba bila je oslabila obje dr‑
žave i tako utrla put Arapima. U poraženoj Perziji vladao je kaos, jedan
je uzurpator na prijestolju smjenjivao drugoga i kralježnica sasanidsko‑
ga kraljevstva bila je slomljena. Ali i snage pobjednika Bizanta bile su
iscrpljene dugim, napornim ratovanjem. Uz to je neotklonjiva religijska
svađa između Carigrada i istočnih provincija podigla zid mržnje, ojača‑
la separatističke težnje sirijskoga i koptskog stanovništva te definitiv‑
no potkopala njihovu obrambenu volju. Loše stanje u organizaciji vojske
i upravi rastrojenoj zbog premoći lokalnoga veleposjeda učinilo je svoje i
osobito u Egiptu olakšalo zadaću osvajačima.
Već 634. godine Arapi su pod vodstvom kalifa Omara, velikog osvaja‑
ča, provalili na područje Carstva i u brzom pobjedonosnom pohodu pro‑
krstarili provincijama koje su nedavno bile otete iz ruku Perzije. U pre‑
64
sudnoj bitki na Jarmuku Arapi su 20. kolovoza 636. izborili uvjerljivu

pobjedu nad bizantskom vojskom. Time je bio slomljen bizantski otpor i
odlučena borba za Siriju. Sirijska metropola Antiohija i većina gradova
u zemlji predali su se pobjedniku bez borbe. U Palestini je otpor bio jači.
Pod vodstvom patrijarha Sofronija Jeruzalem je dugo prkosio neprijate‑
lju, ali napori opsade naposljetku su prisilili i Sveti grad da otvori vra‑
ta kalifu Omaru (638.). U međuvremenu je pobijeđeno Perzijsko Kraljev‑
stvo, a nakon toga zauzeta je i bizantska Mezopotamija (639./40.). Odatle
su Arapi provalili u Armeniju i osvojili najjaču armensku utvrdu Dvin
(listopad 640.). Istodobno je započelo osvajanje Egipta.
Znakovito je da Heraklije, koji je osobno vodio sve ratne pohode pro‑
tiv Perzije, nije doista sudjelovao u borbama s Arapima. Na početku je
još pokušavao voditi vojne operacije iz Antiohije, no nakon bitke na Jar‑
muku od svega je odustao i posve se povukao. Pred očima mu je propa‑
dalo životno djelo. Činilo se da je junačko ratovanje protiv Perzije bilo
uzaludno: podvrgavanjem Perzijskoga Kraljevstva samo je pripremio tlo
za Arape. Područjima koja je izborio od Sasanida nakon neizrecivo teške
borbe, sada se poput elementarne katastrofe širila arapska poplava. Sve‑
tom zemljom, za koju je vjerovao da ju je spasio za kršćanstvo, ponovno
su zavladali nevjernici. Ta strašna sudbina duševno je i tjelesno slomila
već ostarjelog vladara. Vrativši se iz Sirije, dulje je vrijeme ostao u pa‑
lači Hijereji na obali Male Azije. Grozio se povratka u Carigrad jer nije
mogao podnijeti pogled na more. Tek kad je u Carigradu otkrivena urota,
pribrao se i svladao svoj strah te se preko mosta napravljenog od brodova
prekrivenih pijeskom i zelenilom preko Bospora uputio u glavni grad.
Tragičan je bio i Heraklijev obiteljski život. Na dan krunidbe oženio
se Fabijom‑Eudokijom, koja mu je rodila jednu kćer i jednog sina, Hera‑
klija Mlađeg Konstantina. No bolovala je od epilepsije i umrla je nekoliko
mjeseci poslije sinovljeva rođenja (612.). Godinu dana potom car se ože‑
nio svojom nećakinjom Martinom. Taj je brak izazvao veliko nezadovolj‑
stvo. Crkva i narod smatrali su to rodoskvrnućem, a takva je veza s ob‑
zirom na blisko krvno srodstvo doista značila kršenje kanonskih propisa
i državnih zakona. Martina je u Carigradu bila omražena, ali car joj je
unatoč mržnji svojih podanika bio privržen velikom ljubavlju, a ona je s
njim dijelila radost i bol te ga je pratila na njegovim najtežim pohodima.
No za cara je to ipak bilo teško iskušenje i vladalo je opće mišljenje da je
očit znak Božje mržnje bilo to što je od devetoro djece koje mu je Marti‑
na rodila četvero umrlo u najranijoj dobi, dok su oba starija sina došli na
svijet kao bogalji. Neprijateljstvo naroda prema Martini bilo je tim veće
zato što je ona častohlepno nastojala osigurati nasljeđe prijestolja za svo‑
je vlastito potomstvo, zaobilazeći Eudokijina sina. Iz toga je proizašao ra‑
skol u obitelji, koji je caru dodatno otežao ionako gorak svršetak života,
a nakon njegove smrti gurnuo Carstvo u velika previranja. Heraklije je
umro 11. veljače 641. nakon teških muka.
65
U nastojanju da Martininu potomstvu osigura udio u vladavini ne li‑

šavajući carskih prava svojega prvorođenog sina Konstantina, Heraklije
je ostavio Carstvo obojici starijih sinova. Unatoč znatnoj razlici u godi‑
nama – Konstantin je tada bio star 28, a Martinin sin Heraklona tek 15
godina – polubraća su po Heraklijevoj izričitoj volji trebala zajedno vla‑
dati kao ravnopravni vladari. To je jedan od najčišćih primjera zajednič‑
ke vladavine za koje zna povijest rimsko‑bizantskih careva. Kako bi i sa‑
moj Martini osigurao neposredan utjecaj na poslove vlasti, Heraklije je
u svojoj oporuci također odredio da je oba vladara trebaju smatrati “maj‑
kom i caricom”.
No kad je Martina obznanila oporučnu volju svojega pokojnog supru‑
ga, protiv te odredbe stvorila se jaka opozicija, koja je osim stare mrž‑
nje protiv caričine osobe odražavala i shvaćanja općeg državnopravnog
karaktera. Narod je ne protusloveći pozdravio oba sina i dotadašnja He‑
raklijeva suvladara kao svoje vladare, ali nije htio ni čuti za Martinino
sudjelovanje u vlasti, odbacivši ga s obrazloženjem da ona kao žena ne
može zastupati rimsko pravo niti primati inozemne poslanike.
Martina se morala povući, ali nije se predala. Raskol između dvi‑
ju linija u vladarskoj kući naočigled se zaoštravao: neprijateljski su se
suprotstavile dvije stranke, od kojih je jedna stajala uz Konstantina, a
druga uz Martinu i Heraklonu. Konstantin III. nedvojbeno je imao jače
sljedbenike, ali je bolovao od teške bolesti – izgleda od sušice – i umro je
već 25. svibnja iste godine, nakon jedva tri mjeseca vladavine.
Sada je vlast pripala samo mladom Herakloni. No faktično je Mar‑
tina preuzela uzde vlasti dok su najugledniji pristaše pokojnoga Kon‑
stantina morali otići u progonstvo. S Martinom je novi utjecaj stekao i
patrijarh Pir, a to je značilo ponovno oživljavanje monoteletske crkvene
politike od koje je Konstantin III. htio odustati. Sada se i uvjereni mono‑
telet Kir vratio na biskupsku stolicu u Aleksandriji. Poput mnogih svojih
prethodnika, nije preuzeo samo crkveno nego i državnopolitičko vodstvo
Egipta. Po nalogu nove vlade koja je, kako se čini, daljnju borbu protiv
Arapa smatrala bezizglednom, pokrenuo je pregovore s osvajačima i za‑
ključio s njima mirovni ugovor, čime im je faktično izručio cijeli Egipat.
No taj mirovni ugovor, koji je zahtijevao duge pregovore, zaključen je tek
nakon svrgavanja Martine i Heraklone početkom studenoga 641.
Od početka su se nad glavama Martine i Heraklone skupljali teški
oblaci. Viši slojevi u Carstvu, senatorska aristokracija, vojno zapovjed‑
ništvo i pravovjerni kler okrenuli su se protiv njihove vlasti, a i narod
je bio ustrajan u svojoj mržnji prema carici i monoteletskom patrijarhu
Piru. Rana smrt Konstantina III. pripisivala se Martininu i Pirovu tro‑
vanju i zahtijevalo se da prijestolje pripadne njegovu malom sinu. Jedan
pristaša Konstantina III., Armenac Valentin Arsakid (Aršakuni), nahuš‑
kao je maloazijske postrojbe protiv Martine i Heraklone te se pred Hal‑
kedonom pojavio na njihovu čelu.
66
Iako je sada Heraklona, popuštajući pritisku, okrunio sina Konstan‑

tina III. za suvladara, krajem rujna 641. ipak je nastupio obrat. Martina
i Heraklona smijenjeni su po zaključku senata i taj je čin zapečaćen tako
što je Martini odsječen jezik, a Herakloni nos. Tu prvi put na bizantskom
tlu susrećemo istočnjački običaj sakaćenja odsijecanjem nosa: njegovo je
značenje bilo u činjenici da osakaćeni nije bio sposoban za državnu služ‑
bu. Majka i sin prognani su na Rod; u progonstvo je morao i patrijarh
Pir, a novim je patrijarhom postao Pavao, dotadašnji ekonom Svete Sofije.
Senat je prenio vlast na sina Konstantina III., koji je tada bio u je‑
danaestoj godini života. Kao i njegov otac, on je pri krštenju dobio ime
Heraklije, ali je zatim pri krunidbi primio ime Konstantin. Narod ga je
zvao Konstant, što je umanjenica od Konstantin, kao što je Heraklona
umanjenica od Heraklije. Kasnije je međutim dobio pridjevak Pogonat
(bradati) jer ga je u zrelijim godinama karakterizirala osobito duga i buj‑
na brada.
Moć senata, koja je našla jasan izraz u odluci o svrgavanju Martine i
Heraklone, očitovala se i u tome što je mladi car Konstant II. isprva dos‑
pio pod skrbništvo senatorâ. U govoru koji je pročitao pred skupštinom
senata stupajući na vlast, Konstant je naglasio da su Martina i Hera‑
klona odstranjeni “odlukom senata koja je donesena uz Božju pomoć” jer
senatori “zbog svoje dobro poznate izvanredne pobožnosti nisu željeli tr‑
pjeti bezakonje u carstvu Romejâ”. Zamolio je senatore da i ubuduće bu‑
du “savjetodavci i upravitelji općeg dobra podanikâ”. Naravno, te su riječi
mladome caru stavili u usta sami senatori i one su karakteristične za vi‑
sok položaj i značenje koje je u ono doba uživao bizantski senat.
Nakon što ga je Justinijanov apsolutizam gurnuo sasvim u drugi
plan, carigradski senat je ubrzo ponovno dobio na važnosti, a od 7. sto‑
ljeća doživio je osobit procvat. Pod Heraklijevom dinastijom obavlja važ‑
ne funkcije kao carsko vijeće i kao vrhovni sud (usp. str. 70). Njegova se
uloga, dakako, posebno isticala pri promjenama na prijestolju (usp. str.
20) te ne čudi što se mladi Konstant najprije morao prepustiti zaštiti i
vodstvu senatorâ. Dakako, on nije dopustio da ga se dugo drži u tom po‑
ložaju: poput većine predstavnika Heraklijeve loze bio je izrazito vladar‑
ske naravi, a u svojim zrelijim godinama pokazivao je i suviše samovolje.
Vanjskopolitički položaj Carstva i dalje je obilježavalo prodiranje Ara‑
pa. Provodeći odredbe ugovora koji je patrijarh Kir iz Aleksandrije sklo‑
pio s Arapima po Martininu nalogu i koji je predviđao određeni rok za
odlazak Bizantinaca iz zemlje, bizantske su čete 12. rujna 642. napustile
Aleksandriju i brodovima se prebacile na Rod, na što je pobjednički arap‑
ski vojskovođa Amr 29. rujna ušao u grad Aleksandra Velikog. Odande je
širio arapsku moć duž sjevernoafričke obale, podvrgnuo Pentapol i 643.
zauzeo grad Tripolis u Sirti. Ali poslije Omarove smrti (studeni 644.) no‑
vi ga je kalif Osman opozvao. To je ohrabrilo Bizantince na protunapad.
Na čelu jake flote bizantski je vojskovođa Manuel krenuo prema Egiptu;
67
uspio je iznenaditi arapsku posadu i zauzeti Aleksandriju. Ali taj uspjeh

nije bio dugog vijeka. Amr, koji je brzo pozvan natrag u Egipat, pobije‑
dio je Manuelovu vojsku kod Nikiua i zatim u ljeto 646. ponovno ušao u
Aleksandriju. Manuel je morao pobjeći u Carigrad dok se koptsko sta‑
novništvo Aleksandrije s monofizitskim patrijarhom Benjaminom na če‑
lu spremno predalo Arapima i svoju predaju formalno utvrdilo ugovorom,
time još jednom pokazujući kako im je arapski jaram draži od bizantsko‑
ga. Nakon ponovnog zauzimanja Aleksandrije, Egipat je zauvijek ostao
pod muslimanskom vlašću. Bizantsko Carstvo zauvijek je izgubilo najbo‑
gatiju i privredno najvažniju od svojih provincija.
Još veći vojskovođa od Amra bio je tadašnji namjesnik Sirije Muavija.
Nakon što su osigurali posjed Sirije i Mezopotamije, Arapi su se okrenuli
Armeniji i Maloj Aziji. Već su 642./43. ponovno provalili na armensko po‑
dručje. Godine 647. Muavija je prodro u Kapadokiju i zaposjeo Cezareju.
Odande je krenuo prema Frigiji; njegov pokušaj zauzimanja dobro utvr‑
đenoga grada Amorija doduše nije bio uspješan, ali je prokrstario plod‑
nom provincijom i vratio se u Damask s bogatim plijenom i velikim bro‑
jem zarobljenika.
Prodor na obale Sredozemnog mora postavio je pred Arape zadaću
stvaranja jake flote. Za pustinjski narod to je bio posve nov problem. Čak
je i velikom osvajaču Omaru još potpuno nedostajalo razumijevanja za
važnost flote. Muavija je bio prvi arapski državnik koji je shvatio kako se
borba protiv Bizanta ne može voditi bez jake flote. Počeo je s njezinom iz‑
gradnjom ubrzo nakon Omarove smrti i 649. je u more krenula prva po‑
morska ekspedicija. Pod Muavijinim osobnim vodstvom arapska flota je
krenula na Cipar i napala glavni grad otoka, Konstanciju. Nije pomoglo
ni to što je bizantska vlada znatnim plaćanjima uspjela kupiti trogodiš‑
nje primirje. Vrijeme primirja Muavija je iskoristio za daljnju izgradnju
svoje flote i nakon isteka utvrđenog roka nastavio je pomorsku akciju s
novom snagom. Godine 654. poharao je Rod; slavni kolosalni kip Helija,
koji se srušio za vrijeme potresa 225. prije Krista, ali je i dalje slovio kao
jedno od sedam svjetskih čuda, prodan je nekom židovskom trgovcu iz
Edese, koji je metalnu masu prevezao na 900 deva. Ubrzo potom u arap‑
ski posjed je pao i otok Kos, dok je Kreta pretrpjela pljačkaški pohod. Ne‑
ma sumnje da je Muavijin pravi cilj već tada bio Carigrad: to posve raz‑
govijetno pokazuje njegova ruta preko Cipra, Roda i Kosa. Bizant nije
mogao skrštenih ruku promatrati to sustavno napredovanje. Konstant II.
je 655. na likijskoj obali poveo bitku protiv Arapa u kojoj je sam preuzeo
vodstvo bizantske flote. Ta prva velika bizantsko‑arapska pomorska bit‑
ka završila je potpunim porazom Bizantinaca. I sam car dospio je u veli‑
ku opasnost i spasila ga je samo požrtvovnost mladog bizantskog junaka.
Bizantska hegemonija na moru bila je uzdrmana. No velika arapska
pobjeda nije imala neposrednih posljedica zbog unutarnjih zapleta u ka‑
lifatu. Nemiri koji su vladali arapskim carstvom već posljednjih godina
68
Osmanove vlasti još su se intenzivirali nakon njegova ubojstva (17. lipnja

656.). Između Muavije, koji je u Siriji proglašen kalifom, i u Medini postav‑
ljenoga pravovjernog kalifa Alije, Prorokova zeta, izbio je težak građanski
rat koji je završio tek Alijinim ubojstvom 661. U tim okolnostima Muavi‑
ja se morao potruditi oko sporazuma s Bizantincima. Zaključio je s njima
mir (659.) i čak se obvezao na plaćanja Carstvu. Raspoloženje se okrenulo
i u Armeniji: najuglednije armenske obitelji obnovile su veze s Bizantom.
Oslobađanje od opasnosti na istoku omogućilo je caru Konstantu da
se posveti europskim područjima Carstva. Godine 658. poduzeo je pohod
na Balkan, koji su držali Slaveni: pošao je u “sklaviniju” gdje je “mnoge
zarobio i pokorio”. Kakav je bio domet toga pohoda Konstanta II. ne mo‑
že se detaljno vidjeti iz toga šturog izvještaja. No čini se sigurnim da je
od jednog dijela Slavena – vjerojatno u Makedoniji – iznudio priznanje
bizantskog vrhovništva. To je bila prva veća protuofenziva koju je Bizant
poduzeo protiv Slavena od Maurikijeva doba. Čini se da su taj Konstan‑
tov pohod pratila preseljenja većih slavenskih masa u Malu Aziju. Od tog
vremena znamo za Slavene u Maloj Aziji i za slavenske vojnike u care‑
voj službi. Godine 665. jedna je vojna jedinica od 5000 slavenskih vojnika
prešla Arapima, koji su ih naselili u Siriji.
Nakon uspješnog pohoda na Balkan Konstant II. se okrenuo područ‑
jima Carstva na daljem zapadu, gdje su odnosi bili vrlo zamršeni. Bila
je to u velikoj mjeri posljedica crkvenoga spora koji je izazvao monote‑
letizam. Posljedice religijskih sporova bile su osobito kobne u latinskoj
Africi, koja se nakon osvajanja Egipta činila krajnje ugroženom. Kao što
je ogorčenost sirijskih i egipatskih monofizita prema Bizantu olakšala
osvajanje istočnih provincija, tako je sada prijetila mogućnost da neza‑
dovoljstvo zapadnoga pravovjernog stanovništva donese istu sudbinu i la‑
tinskoj Africi. Sjeverna Afrika bila je pribježište ortodoksije u borbi pro‑
tiv monoteletizma. Tu je dugo djelovao vođa pravovjerne oporbe Maksim
Ispovjedatelj, najvažniji teolog toga doba. Vjerojatno su na njegov poticaj
početkom 646. održane sinode u više sjevernoafričkih gradova na kojima
je monoteletski nauk, koji je promicala bizantska vlada, jednoglasno osu‑
đen kao hereza.
Ta opozicija bizantskoj središnjoj vlasti ubrzo je urodila opasnim po‑
litičkim posljedicama. Kartaški egzarh Gregorije proglasio se carem,
stekavši podršku ne samo među bizantskim sjevernoafričkim stanov‑
ništvom nego i kod susjednih maurskih plemena. Zapravo su Arapi
oslobodili bizantsku vlast od opasnosti koje su se iz toga mogle izrodi‑
ti. Nakon učvršćivanja vlasti u Egiptu, Arapi su 647. napali sjevernoa‑
frički egzarhat. U borbi s njima poginuo je protucar Gregorije. Pošto su
opljačkali Sufetulu, prijestolnicu protucara, te ubrali bogat danak, Ara‑
pi su ponovno otišli.
Tako je Kartaški egzarhat i nadalje ostao u posjedu Bizantskog Car‑
stva. Ali događaji koji su se tu zbili bili su prvo upozorenje, pogotovo
69
stoga što su snažno odjeknuli u Rimu. Car Konstant nije zanemario nuž‑
nost vjerskog pomirenja. Težeći kompromisnom rješenju, donio je 648.
godine svoj glasoviti Tipos, koji je, doduše, propisivao uklanjanje Ekteze
iz narteksa Svete Sofije, ali je baš kao i Heraklijev edikt, samo još na‑
glašenije, pokušao zaobići pravi predmet spora tako što je zabranio sva‑
ku raspravu o problemu energija i također o problemu volje te zaprijetio
kaznama onima koji prekrše tu zabranu.
Time se u pitanju energija i volje stiglo do one točke na kojoj se s pro‑
blemom naravî stajalo prije više od stoljeća i pol, nakon objavljivanja Ze‑
nonova Henotika (usp. str. 37). I baš kao tada Henotik, ni Tipos sada ni‑
je mogao poslužiti kao osnova za sporazum jer nije mogao zadovoljiti ni
uvjerene pristaše pravovjernog nauka ni uvjerene monotelete. Nakon vr‑
lo kratkog vremena pokazala se neprovedivost pokušaja da se borba re‑
ligijskih mnijenja razriješi prešućivanjem pravog problema i despotskom
zabranom izražavanja.
Papa Martin, koji je ne zatraživši potvrdu carskoga egzarha 5. srpnja
649. zauzeo stolicu sv. Petra, održao je u listopadu iste godine veliki kon‑
cil u crkvi Svetog Spasa na Lateranu u Rimu. Sudjelovalo je 105 biskupa
koji su većinom pripadali rimskoj biskupiji, ali je u teološkom smislu si‑
noda bila posve pod grčkim utjecajem te se u cijelom postupku oslanjala
na uzor bizantskih ekumenskih koncila. Lateranska sinoda osudila je i
Ektezu i Tipos, ali krivicu za te vjerske dekrete iz političkih obzira ni‑
je pripisala carskoj vladi nego patrijarsima Sergiju i Pavlu koji su, kao
i Pir, izopćeni. Papina enciklika obraćala se svim biskupima i svom kle‑
ru kršćanske Crkve, a grčki prijevod koncilskih akata poslan je caru uz
izrazito ljubazno pismo.
Ali već je provokativan način Martinova imenovanja bio dovoljan po‑
vod za brzu i despotsku intervenciju Konstanta II. Ravenski egzarh Olim‑
pije trebao je poći u Rim, zarobiti papu kojega car nije priznavao i od svih
biskupa Italije iznuditi potpisivanje Tiposa. No Olimpije je, stigavši u
Rim još prije kraja lateranske sinode, ubrzo shvatio kako ondje vlada ne‑
povoljna atmosfera za provedbu njegove zadaće. Umjesto da provede carev
nalog, odlučio je iskoristiti neraspoloženje Rima prema Carigradu kako
bi Italiju odcijepio od Carstva i doveo je pod svoju vlast. Crkvena politika
bizantske vlade dovela je dakle i u Italiji, kao u sjevernoj Africi, do pobu‑
ne vrhovne lokalne vlasti protiv središnje vlasti u Carigradu. Čini se da
bizantska vlada nije poduzela ništa protiv uzurpatora, koji je sa svojom
vojskom krenuo na Siciliju, što se zacijelo može objasniti time što je tada,
u doba prve Muavijine pomorske ekspedicije, bila posve zaokupljena na
istoku. Pobuna je završila sama od sebe, Olimpijevom smrću 652. godine.
Obračun s papom Martinom dogodio se tek godinu dana kasnije. No‑
vi egzarh osvanuo je u Rimu 15. lipnja 653. na čelu svoje vojske i uhitio
teško bolesnog papu kako bi ga noću odveo iz uzavreloga grada. Martin
je otpremljen u Carigrad i krajem prosinca doveden pred senat. Proces je
70
imao izrazito politički karakter. Optužba se odnosila na veleizdaju jer se

Martina – možda ne bezrazložno – okrivljavalo za podržavanje Olimpi‑
ja. Nasuprot tome religijsko pitanje dospjelo je posve u pozadinu i suci su
grubo spriječili papin pokušaj da govori o Tiposu. Nakon presude, koja je
isprva bila smrtna kazna, teško bolesni starac po carevu osobnom nalo‑
gu bio je javno zlostavljan i naposljetku prognan u daleki Herson, gdje je
u gladi i bijedi završio njegov život u travnju 656.
Ubrzo nakon Martinove presude i Maksim je prevezen iz Italije u
Carigrad kao zarobljenik te ga je također saslušavao senat bizantsko‑
ga glavnoga grada. Kao što je Martin bio okrivljen za vezu s Olimpijem,
tako je Maksim okrivljen za podržavanje buntovnog sjevernoafričkog eg
zarha Gregorija, ali prije svega za nepriznavanje careva Tiposa. Dok je
papi Martinu održan kratak proces, bez zanimanja za njegova religiozna
shvaćanja, vlada je učinila sve kako bi obratila Maksima, duhovnog vođu
pravovjernih Grka. Ali sva su nastojanja bila uzaludna, iako su Maksi‑
ma više godina vukli s jednog mjesta progonstva na drugo i izlagali naj‑
težim zlostavljanjima. Svoje progonstvo završio je u utvrdi Shemarij u
Laziki (nedaleko od današnjega Murija); tu je umro kao osamdesetogo‑
dišnji starac 13. kolovoza 662.
Dogmatski spor imao je crkvenopolitičke posljedice u pobuni opozi‑
cije protiv podvrgavanja Crkve carskoj vlasti. Maksim je iznio načelo da
car kao laik nema prava odlučivati o vjerskim pitanjima jer je to isklju‑
čiva stvar Crkve. Ta misao po sebi nije bila nova: susrećemo je već kod
crkvenih otaca u doba ranoga Bizanta. Ali još nitko nije tako oštro vodio
borbu za neovisnost Crkve. Maksim je bio prvi doista srednjovjekovni crk
veni otac u Bizantu koji je u Crkvi legitimirao mistiku Pseudo‑Dionizija
i unio u svijet antičkih predodžaba crkvenopolitički nova, srednjovjekov‑
na shvaćanja. U osobi cara Konstanta i monaha Maksima sudarila su se
dva svijeta. Maksim je podlegao carevoj svemoći, ali ideje koje je zastu‑
pao ponovno su oživjele u vjerskim borbama idućih stoljeća.
Nakon dvadesetogodišnje vladavine na Bosporu, car Konstant je do‑
nio čudnu odluku o napuštanju Carigrada i premještanju rezidencije na
Zapad. Ne radi se o tome da je odustao od Istoka: sve dok je bješnjela bor‑
ba na Istoku, on je ustrajao na svome mjestu i otišao je iz glavnoga gra‑
da tek kad je prošla akutna opasnost. Njegov odlazak na Zapad pokazuje
koliko je Bizantskom Carstvu u to doba još uvijek bilo stalo do zadržava‑
nja zapadnih posjeda. Povežemo li odluku Konstanta II. s nekadašnjim
planovima careva Maurikija i Heraklija (usp. str. 48 i 55), primjetan je
zanimljiv kontinuitet njihovih političkih nastojanja, koji jasno pokazu‑
je da Bizantincima tada ništa nije bilo toliko nezamislivo kao to da se
ograniče na Istok kako bi možda – kao što se dogodilo u idućem stoljeću
– odricanjem od Zapada postigli snažnije zbijanje istočnih snaga.
No posljednji poticaj za provedbu te nakane caru su zacijelo pruži‑
li oni motivi koje naši izvori navode kao prave i jedine razloge njegova
71
odlaska na Zapad. Svojom crkvenom politikom i strašnim načinom na

koji se obračunao s Martinom i Maksimom proigrao je simpatije pravo‑
vjernoga bizantskog stanovništva. Ali to nije bilo sve: 660. godine naj‑
prije je nasilno učinio svećenikom, a zatim i ubio svoga brata Teodozija,
navodno zbog veleizdajničkog djelovanja, ali vjerojatno zato što je on po
shvaćanjima tog doba – kako pokazuje povijest Heraklijevih sinova te
kasnije sinova samog Konstanta – imao pravo na suvladarski položaj, a
Konstant nije htio trpjeti takvo krnjenje svoje vladarske moći. Neposre‑
dan povod za sukob s Teodozijem možda je bio u činjenici da je Konstant,
koji je svojega starijeg sina Konstantina (IV.) već za Uskrs 654. okrunio
za suvladara, 659. dodijelio carske časti i svojim mlađim sinovima Hera‑
kliju i Tiberiju te na taj način ponovno zaobišao brata. Krvavi svršetak
spora izazvao je golemo ogorčenje bizantskog stanovništva. Cara je pra‑
tila mržnja stanovništva koje ga je nazivalo Kainom. Taj osebujan raskol
sa stanovništvom vlastite prijestolnice Konstanta je možda učvrstio u od‑
luci da napusti Carigrad, a svakako je razlog što je carev odlazak na Za‑
pad stekao karakter raskida sa starom prijestolnicom.
Izgleda da je Konstant imao namjeru posjetiti najvažnija mjesta eu‑
ropskog dijela Carstva. Najprije se zaustavio u Solunu, zatim je dulje vri‑
jeme ostao u Ateni i tek je 663. stigao u Tarent. Odande je započeo rat s
Langobardima. Na početku je imao dosta uspjeha budući da mu je nekoli‑
ko gradova bez otpora otvorilo svoja vrata, te je započeo opsadu Beneven‑
ta. No unatoč bezobzirnom izrabljivanju talijanskih podanika, ni vojna
ni financijska careva sredstva nisu dostajala za dulji rat te je Konstant
ubrzo bio prinuđen prekinuti opsadu i povući se u Napulj. Tako je unatoč
početnim uspjesima propao pokušaj da se Italija očisti od Langobarda.
Iz Napulja je Konstant krenuo u Rim. Vladara koji je papu Martina
mučio do smrti, papa Vitalijan primio je na čelu rimskoga klera šest mi‑
lja izvan gradskih zidina i svečano ga uveo u stari glavni grad, koji je bio
još samo sjena svoje nekadašnje veličine. Konstant je bio prvi car koji je
posjetio Rim nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva. Dakako, njegov
boravak u Rimu i nije bio više od posjeta. Trajao je samo dvanaest dana
i bio je ograničen na svečanosti i bogoslužja. Konstant je 17. lipnja 663.
napustio vječni grad i ubrzo se potom iz Napulja zaputio na Siciliju, koju
je trebalo braniti od arapskih napada. Ondje je uredio novu prijestolnicu
u Sirakuzi. Imao je čak namjeru dovesti na Siciliju svoju obitelj, ženu i
sinove, no tome se suprotstavio Carigrad, gdje plan premještanja carskog
sjedišta na Zapad razumljivo nije naišao na dobar odjek.
Mjesto za novu prijestolnicu bilo je dobro izabrano jer je na Sicili‑
ji, koju je svojedobno i uzurpator Olimpije odabrao za središte, car mo‑
gao držati ključni položaj između talijanskog područja koje su ugrožavali
Langobardi i sjeverne Afrike izložene arapskim napadima.
O vladavini Konstanta II. u Sirakuzi malo je poznato. Sigurno je sa‑
mo da je održavanje dvora i carske vojske bilo veliko opterećenje za za‑
72
padni dio Carstva te je carev svojevoljni apsolutizam i tu ubrzo sve odbio

od njega. To objašnjava katastrofu kojom je završio Konstantov boravak
u Sirakuzi. Stvorena je urota u njegovoj najbližoj okolini i 15. rujna 668.
na kupanju ga je ubio jedan sluga. U uroti je sudjelovalo više predstav‑
nika uglednih bizantskih i armenskih obitelji. Armenac je bio i onaj Me‑
zezije kojega je vojska nakon Konstantova ubojstva proglasila carem. No
pobunu je početkom 669. ugušila vojska ravenskog egzarha. Smaknuti su
uzurpator i nekolicina vodećih urotnika. Carevo tijelo prevezeno je u Ca‑
rigrad i sahranjeno u Apostolskoj crkvi.
3. Obrana Carigrada i stvaranje novog

ustroja
Nakon smrti Konstanta II. na carigradsko prijestolje sjeo je njegov

mladi sin Konstantin IV. (668.–685.). Otpočela je jedna od najvažnijih
vladavina u bizantskoj i svjetskoj povijesti: vladavina koja je donijela bit‑
nu odluku u bizantsko‑arapskom sukobu.
Još dok je Konstant II. boravio na Zapadu, Muavija je nakon smiri‑
vanja stanja u kalifatu ponovno krenuo u rat protiv Bizantskog Carstva.
Godine 663. Arapi su se još jednom pojavili u Maloj Aziji i otad su se nji‑
hove provale ponavljale iz godine u godinu. Zemlja je bila potpuno opu‑
stošena, stanovništvo odvedeno u zarobljeništvo; katkad su Arapi prodi‑
rali sve do Halkedona, a često su i preko zime ostajali na tlu Carstva. No
presudna borba, borba za Carigrad i stoga za opstanak Bizantskog Car‑
stva, odigrala se na moru. Osvajački plan koji je nekad razmatrao kao
sirijski namjesnik, kalif Muavija je nastavio od one točke na kojoj je prije
više od jednog desetljeća morao prekinuti akcije. Nakon što je linija tada
zauzetih otoka Cipar – Rod – Kos upotpunjena zauzimanjem Hija, jedan
je Muavijin vojskovođa 670. zaposjeo poluotok Kizik u neposrednoj blizini
bizantske prijestolnice. Time je stekao sigurnu operativnu bazu za akcije
protiv Carigrada. No prije nego što je uslijedio veliki napad na bizantsko
državno središte, 672. je dio kalifove flote zauzeo Smirnu, dok je drugi
napao obalu Kilikije.
U proljeće 674. započela je glavna akcija: pred zidinama Carigrada
pojavila se snažna vojska. Borbe su trajale cijelo ljeto, a na jesen se arap‑
ska flota vratila u Kizik. Sljedećeg proljeća vratila se kako bi ponovno ci‑
jelo ljeto opsjedala glavni grad, a ista se igra ponovila i sljedećih godina.
Ali svi pokušaji Arapa da osvoje najjaču utvrdu tadašnjega svijeta, osta‑
li su bez uspjeha. Morali su odustati od rata te su 678. godine napusti‑
li bizantske vode nakon što su u pomorskim bitkama pod carigradskim
73
zidinama pretrpjeli teške gubitke. Tada je vjerojatno prvi put upotrije‑

bljena poznata “grčka vatra”, koja je Bizantincima otad bila od velike po‑
moći. Grčka vatra, pronalazak grčkog arhitekta Kalinika, koji je iz Sirije
preselio u Bizant, bila je eksplozivna tvar čija je priprema bila pozna‑
ta samo Bizantincima, a njome su se uz pomoć takozvanih sifona s veli‑
ke udaljenosti gađali neprijateljski brodovi i tako izazivali veliki požari.
Arapska je flota u povlačenju pretrpjela daljnje gubitke zbog oluje koja ju
je zatekla uz pamfilijsku obalu. Istodobno je težak poraz doživjela i arap‑
ska vojska u Maloj Aziji. Ostarjeli Muavija bio je prinuđen sklopiti s Bi‑
zantom mirovni ugovor na trideset godina. Obvezao se svake godine pla‑
ćati caru 3000 zlatnika i slati mu 50 zarobljenika i 50 konja.
Neuspjeh velikog arapskog napada ostavio je snažan dojam i izvan
granica Bizantskog Carstva. Avarski kagan i poglavari slavenskih ple‑
mena na Balkanskom poluotoku odaslali su u Carigrad poslanstva koja
su bizantskom caru nosila darove, molila ga za mir i prijateljstvo te pri‑
znavala vrhovništvo Bizanta. “I tako je nastupio”, završava Teofan svoj
izvještaj, “nepomućen mir na Istoku i Zapadu”.
Značenje bizantske pobjede 678. godine zaista se ne može precijeniti.
Prvi put zaustavljeno je prodiranje Arapa. Arapska invazija, koja je do‑
tad napredovala takoreći bez otpora, poput lavine, doživjela je prvi sna‑
žan udarac. U velikoj borbi za obranu Europe od arapskog prodora po‑
bjeda Konstantina IV. označila je prijelomnu točku od svjetske važnosti,
slično kasnijoj pobjedi Lava III. godine 718. i pobjedi koju je nad Arapi‑
ma izborio Karlo Martel 732. na drugom kraju tadašnjega svijeta, kod
Poitiersa. Među tim trima pobjedničkim pothvatima, koji su Europu spa‑
sili od muslimanske poplave, pobjeda Konstantina IV. nije samo prva,
nego i najveća. Tadašnji napad Arapa na Carigrad bio je nedvojbeno naj‑
jači što ga je kršćanski svijet ikada doživio s arapske strane. Carigrad
je pak bio posljednji obrambeni bedem koji se tada suprotstavio arapskoj
invaziji. Činjenica da je taj bedem izdržao nije značila samo spas za Bi‑
zantsko Carstvo nego i za cjelokupnu europsku kulturu.
No Carstvo je dospjelo pred nove velike teškoće provalom turkijskog
plemena Bugara na Balkanski poluotok. Bugarsko, odnosno onogur‑
sko‑bugarsko kraljevstvo, s kojim je Bizant pod Heraklijem održavao pri‑
jateljske veze, raspalo se sredinom 7. stoljeća pod pritiskom Hazara koji
su prodirali prema zapadu. Dok se dio Bugara pokorio Hazarima, neko‑
liko bugarskih plemena napustilo je svoje dotadašnje prebivalište. Jed‑
na je veća grupa pod Asparuhom (Isperih u starobugarskom popisu vla‑
dara) krenula na zapad i u sedamdesetim godinama osvanula na ušću
Dunava. Konstantin IV. je uvidio opasnost što ju je za bizantsku državu
značilo pojavljivanje tog ratničkog naroda na sjevernoj granici Carstva.
Nakon sklapanja mira s Arapima, odmah je počeo s pripremama za po‑
hod protiv Bugara i već je 680. izbio rat. Veći dio flote pod carevim osob‑
nim vodstvom preplovio je Crno more i pristao sjeverno od ušća Dunava,
74
a istodobno je Dunav prešla i bizantska konjica, koja je pristigla iz Male

Azije preko Trakije. No močvarno područje Bizantincima je znatno oteža‑
valo vođenje rata; Bugarima je pak pružilo mogućnost da izbjegnu svaki
ozbiljniji susret s nadmoćnim neprijateljem. Bizantska vojska uzaludno
se iscrpila i naposljetku, nakon što se i sam car razbolio i morao napu‑
stiti svoje postrojbe, počela povlačiti. Prelazeći Dunav, Bugari su napa‑
li Bizantince i nanijeli im teške gubitke, a zatim su, slijedeći neprijatelja
u bijegu, prešli Dunav i prodrli na područje Varne. Tako je ekspedicija
Konstantina IV. sama donijela nesreću koju je željela spriječiti i neprija‑
telju olakšala presudan korak.
Zemlja u koju su Bugari upali tada je već bila uglavnom poslavenje‑
na: nastanjivali su je pleme Severaca i sedam drugih slavenskih pleme‑
na. Oni su sada morali plaćati Bugarima danak i očito su zajednički na‑
stupali u borbi protiv Bizantinaca. Na području stare provincije Mezije,
između Dunava i Balkanskoga gorja, nastala je slavensko‑bugarska dr‑
žava. Tako je provala Bugara u sjeveroistočni dio Balkanskog poluotoka,
gdje su boravili Slaveni, ubrzala državotvorni proces i omogućila nasta‑
nak prvog južnoslavenskoga kraljevstva. Dakako, Bugari i Slaveni ispr‑
va su činili dvije različite etničke skupine i još se dulje vrijeme u bizant‑
skim izvorima razgovijetno razlikuju jedni od drugih, no postupno će se
Bugari potpuno stopiti sa slavenskom masom.
Bizantski car bio je prinuđen prihvatiti nastalo stanje sklapanjem
formalnoga mirovnog ugovora i čak se “na najveću sramotu rimskog ime‑
na” obvezao na godišnja plaćanja mladoj bugarskoj državi. Tako je pr‑
vi put na starom bizantskom području nastala neovisna država koju je
Bizant priznavao kao takvu. Ta činjenica svakako je vrlo važna, iako
ne smijemo precijeniti realan gubitak koji su Carstvu nanijela bugarska
osvajanja; ipak je osvojena zemlja već doseljenjem Slavena faktično oteta
bizantskoj vlasti.
Razvoj na Istoku za bizantsku je vladu značio nužnost crkvenopoli‑
tičkog preustrojavanja. Budući da se očito više nije moglo računati s po‑
vratkom provincija koje su pripale Arapima, postalo je nepotrebno dalje
ustrajati na monoteletizmu. Monoteletska politika nije se iskazala kao
sredstvo vjerskog pomirenja s kršćanskim stanovništvom Istoka, a na
Zapadu i u samom Bizantu uzrokovala je kobne zaplete. U dogovoru s Ri‑
mom Konstantin IV. sazvao je koncil u Carigradu, koji je trebao raskinu‑
ti s monoteletizmom. Bio je to Šesti ekumenski koncil kršćanske Crkve.
Imao je neobično velik broj od osamnaest sjednica, trajao je od 7. stude‑
nog 680. do 16. rujna 681. i uzdignuo je u dogmu donedavno zabranjen
nauk o dvjema energijama i dvjema voljama. Monoteletizam je osuđen
i izopćeni su vodeći pojedinci monoteletske stranke, kao i njezini prijaš‑
nji vođe, patrijarsi Sergije, Pir i Kir te papa Honorije. Car je intenziv‑
no sudjelovao u raspravama koncila. Bio je nazočan na jedanaest prvih
i najvažnijih zasjedanja, kao i na završnome, predsjedajući im i vodeći
75
teološke rasprave. Na svečanom završnom zasjedanju, pošto je potpisao

zaključke koncila, povicima crkvenog sabora pozdravljen je kao čuvar i
čak tumač prave vjere: “Živio car mnogo godina! Ti si izložio bit Kristo‑
vih naravi. Gospodine, čuvaj svjetionik svijeta! Neka je vječno sjećanje
na Konstantina, novog Marcijana. Neka je vječno sjećanje na Konstanti‑
na, novog Justinijana! Ti si rastjerao sve heretike!”
Ubrzo nakon zasjedanja ekumenskog koncila izbio je težak sukob u
carskoj obitelji, u kojemu kao da se ponovio krvavi spor između Konstan‑
ta II. i njegova brata Teodozija. Poput Konstanta II., i Konstantin IV. je
težio neograničenoj samovladi i zato je odlučio oduzeti sva carska prava
mlađoj braći Herakliju i Tiberiju, koji su okrunjeni još za očeva života.
Pritom je naišao na snažnu opoziciju i u senatu i u vojsci, koja je osta‑
la vjerna dotadašnjemu vladarskom poretku, tumačeći ga na osebujan
i nov način, u kršćansko‑mističnom smislu. Svoj prosvjed protiv careva
postupka postrojbe teme Anatolikâ navodno su izrazile sljedećim riječi‑
ma: “Vjerujemo u Trojstvo i želimo vidjeti trojicu okrunjenih (vladara).”
Ali Konstantin se nije dao smesti. Svojoj braći najprije je oduzeo vladar‑
ske naslove koji su im pripadali, a krajem 681. obojici je nesretnih care‑
vića dao i odsjeći nosove. Predstavnici anatolske teme, koji su cara poku‑
šali spriječiti u provedbi njegova nauma, smaknuti su.
Državni udar Konstantina IV. imao je važne posljedice za daljnji raz‑
voj. Nakon krvavih raskola među braćom tijekom više generacija, samo‑
vlašće je sada bilo čvrsto utemeljeno, a to je presudno pogodovalo načelu
monarhijske regulacije nasljeđivanja prijestolja, uz ograničenje nasljed‑
nog prava na vladareva najstarijeg sina. Ustanova suvladarstva i nadalje
zadržava veliko značenje kao sredstvo za osiguranje nasljeđivanja prije‑
stolja, no suvladari sada više ne sudjeluju u provedbi vlasti od trenutka
kada glavni car postane punoljetan i sposoban za vladanje. Cjelokupna
vlast nalazi se u rukama glavnog cara, autokratora.
Konstantin IV., čija je vladavina ostavila dubok trag i u vanjskopoli‑
tičkoj i u unutarnjopolitičkoj povijesti Bizantskog Carstva, i u crkvenom
i u državnom razvoju, imao je svega 33 godine kad je u rujnu 685. umro
nakon sedamnaestogodišnje vladavine. Rano preminulog cara na prije‑
stolju je naslijedio njegov sin Justinijan II. (685.–695.; 705.–711.). Poput
oca, bio je jedva šesnaestogodišnjak kad je preuzeo vlast. No njemu je ne‑
dostajalo razborite promišljenosti i uravnoteženosti koje odlikuju pravog
državnika. Bio je strastvene i spontane naravi, i po tome je više sličio
svojemu djedu. Vladarska volja, svojstvena svim predstavnicima Herakli‑
jeve dinastije, u njega se – kao i u Konstanta II. – očitovala u nasrtljivu
despotizmu koji nije znao za granice i obzire. Uz to je nosio ime koje je
obvezivalo na mnogo toga, ali je značilo i veliko iskušenje. Imajući pred
očima uzor Justinijana I. i posve prožet osjećajem uzvišenosti svojega
carskog dostojanstva, taj mladi, nezreli i neuravnoteženi vladar prečesto
se prepuštao vatrenu častohleplju i neutaživu slavoljublju. Njegov neobuz
76
dani despotizam i krajnja razdražljivost često su ga navodili na postup‑

ke koji su ga među suvremenicima i u sljedećim generacijama doveli na
zao glas te zbog kojih su i moderni povjesničari skloni previdjeti značaj
njegove vladavine. A Justinijan II. je ipak, kao pravi predstavnik Hera‑
klijeve loze, bio vrlo nadaren vladar s oštrim okom za potrebe države.
Zahvaljujući presudnoj pobjedi Konstantina IV., položaj Carstva na
istoku bio je vrlo povoljan, dok su kalifat od Muavijine smrti paralizirali
unutarnji nemiri. Abdalmalik, koji je sjeo na kalifsko prijestolje iste go‑
dine kad je Justinijan II. preuzeo vladavinu u Bizantu, nastojao je utvr‑
diti odnose novim mirovnim ugovorom s Bizantom. Taj je ugovor Carstvu
donio znatne koristi: ne samo da su povišena plaćanja na koja su se Ara‑
pi obvezali Konstantinu IV. nego su se među ugovornim stranama dijelili
i prihodi s Cipra i također iz Armenije i Iberije. Otad je Cipar više stolje‑
ća ostao kondominij dviju sila.
Mir na Istoku omogućio je Justinijanu II. da se okrene Balkanu. Već
je 687./88. premjestio konjaničke postrojbe iz Male Azije u Trakiju s na‑
mjerom da, kako kaže Teofan, “pokori Bugare i sklavinije”. Na čelu te
vojske poduzeo je godine 688./89. veliki vojni pohod, usmjeren prvenstve‑
no protiv Slavena. Nakon bitke s Bugarima, probio se prema Solunu i
“pokorio velik broj Slavena”. Tijek tog ratnog pohoda jasno osvjetljava ta‑
dašnje stanje na Balkanu: da bi od Carigrada stigao u Solun, car se kroz
zemlju zaposjednutu od Slavena morao probijati uz pomoć jake vojne si‑
le, koja je bila stvorena upravo za tu prigodu. Njegov proboj prema Solu‑
nu smatrao se velikim vojnim uspjehom. Pobjedu je proslavio svečanim
ulaskom u grad i darovima crkvi svetog Dimitrija, zaštitnika Soluna.
Pokorene Slavene Justinijan je dao prevesti u Malu Aziju i naseliti kao
stratiote u temi Opsikij. Tako je – i to u kudikamo većim razmjerima –
nastavljena kolonizacija Slavena u Maloj Aziji koju je započeo Konstant
II. Slavenska plemena koja su naseljena u Opsikiju navodno su činila
vojni potencijal od 30 000 ljudi. Takav priljev novih snaga nije značio sa‑
mo znatno povećanje bizantske vojske nego je svakako pridonio i gospo‑
darskoj obnovi zemlje opustošene neprijateljskim provalama.
Preseljenje Slavena u Malu Aziju bilo je najvažnija, ali ne i jedina
mjera kolonizacijske politike toga doba. U Carstvo su pozvani i Mardaiti,
pljačkaški kršćanski narod koji je živio na području Amana i Bizantinci‑
ma je jednom bio od pomoći u borbi protiv Arapa, ali je postupno prelazio
u arapsku službu. Oni su kao pomorci naseljeni na Peloponezu, na otoku
Kefaloniji, u epirskom lučkom gradu Nikopolu te na području Atalije na
južnoj obali Male Azije. Naposljetku je Justinijan II. preselio stanovnike
Cipra na područje Kizika, koje je za vrijeme opsade Carigrada pretrpjelo
teške gubitke i kojemu su osobito bili potrebni iskusni mornari.
Preseljenje Ciprana osjetno je pogodilo interese kalifata i budući da
je Justinijan II., svjestan svoje nadmoći, s omalovažavanjem odbacio
kalifove prigovore, izbio je 691./92. oružani sukob. U međuvremenu su
77
nove slavenske čete prešle na stranu neprijatelja, što je za posljedicu

imalo težak poraz Bizantinaca kod Sebastopola u Armeniji (današnjeg
Sulu‑saraja) te je bizantski dio Armenije ponovno pripao kalifatu. Arapi
su pak naseljavali slavenske prebjege u Siriji, držeći se bizantskog uzo‑
ra, i upotrebljavali ih kao ratnike u kasnijim borbama protiv Bizanta.
Naravno, ne smije se povjerovati Teofanovoj izjavi da je Justinijan II. iz
osvete dao pobiti sve Slavene u Bitiniji, kao što se ne smije uzeti ozbilj‑
no tvrdnja da je preseljenje Mardaita nepotrebno oslabilo istočne granice
Bizanta, dok je preseljenje Ciprana posve propalo, budući da ih je velik
dio poginuo tijekom putovanja. Ako se i čini da su se Ciprani poslije doi‑
sta vratili u domovinu, Slavene nalazimo u temi Opsikij još u 10. stolje‑
ću, a Mardaite u temi Kibireotâ, gdje njihov zapovjednik zauzima važno
mjesto uz kibireotskog stratega, kao i u Grčkoj, gdje čine stvarnu silu od
5087, odnosno 4087 ljudi. Kolonizacijska politika Justinijana II. pokazala
se, dakle, uspješnom i ma koliko bila neumoljiva za one koje je pogađala,
ipak je odgovarala vitalnoj potrebi bizantske države. Naseljavanjem stra‑
tiotâ u temama pod Heraklijem započela je regeneracija Carstva. Njegovi
nasljednici nastavili su to djelo i dali nov, snažan poticaj procesu pomla‑
đivanja tako što su na područja koja su izgubila mnogo krvi doveli kolo‑
niste izvana i naselili ih kao vojnike ili seljake.
Izgradnja tematskog ustroja jedan je od najvažnijih problema razvo‑
ja Bizanta u ranomu srednjem vijeku. Iako bizantske kronike nigdje de‑
taljnije ne govore o tom pitanju, u njima se ipak od druge polovine 7. sto‑
ljeća sve češće spominju teme, što je dokaz da je tematska organizacija
u Bizantskom Carstvu bila sve čvršća. Povelja Justinijana II. od 17. ve‑
ljače 687. uz egzarhe Italije i Afrike navodi i pet stratega Opsikija, Ana‑
tolikâ, Armenijakâ, pomorske teme Karabizijanaca i Trakije. Dok ma‑
loazijske teme potječu iz Heraklijeva vremena, Trakija je osnovana pod
Konstantinom IV. poradi obrane od Bugara. Potom je pod Justinijanom
II. u srednjoj Grčkoj nastala tema Helada. Justinijan II. je očito i na po‑
dručju Strimona stvorio neke elemente vojno‑administrativne organizaci‑
je, naselivši i tu slavenske stratiote. No kudikamo najveći dio Balkansko‑
ga poluotoka ostao je izvan područja utjecaja bizantske državne vlasti,
u rukama Bugara i pojedinih slavenskih plemena. Utjecaj stare Iliričke
prefekture zapravo je bio ograničen na Solun i njegovu okolicu. Iako ni‑
kada nije bila službeno ukinuta, Ilirička prefektura postupno se gasila i
prefekt Ilirika postao je prefektom grada Soluna.
Tematski ustroj, koji se u Maloj Aziji sve jače razvija te se postupno
učvršćuje i na nekim područjima Balkanskog poluotoka, tvori okvir unu‑
tar kojega se događa obnova Bizantskog Carstva. Tijekom duljeg razdob‑
lja bizantska vlada se upadljivo uporno trudi dovesti što više Slavena na
teritorij Carstva i naseliti ih u novostvorenim temama kao stratiote i se‑
ljake kako bi povećala vojnu snagu Carstva i ekonomski ojačala zemlju.
Unutarnja obnova, koju Bizantsko Carstvo doživljava od 7. stoljeća, sa‑
78
stoji se prije svega upravo u nastanku snažne klase seljaka i u izgrad-

nji nove stratiotske vojske, tj. jačanju malog zemljoposjeda, jer i naseljeni
stratioti su mali zemljoposjednici. Stratiota je u obavljanju vojne službe
po pravilu nasljeđivao njegov najstariji sin, koji je preuzimao i vojničko
imanje povezano s vojnom obvezom. Njegovi drugi potomci činili su pak
višak slobodne seljačke snage kojoj je obilje raspoložive zemlje pružalo
prirodno polje privređivanja, a i seljak se mogao pridružiti staležu stra-
tiota. Slobodni seljaci i stratioti pripadali su istoj klasi i ta je klasa sada
bila nosiva klasa Bizantskog Carstva.
Veliki zemljoposjed, koji je dominirao u doba ranoga Bizanta, znatno
se prorijedio od kriznog razdoblja na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, a zatim
su ga poharale neprijateljske provale. Teško je zamisliti kako bi stari ve-
leposjedi mogli u znatnijem opsegu preživjeti napad Avara i Slavena s
jedne strane te Perzijanaca i Arapa s druge. Koliko možemo vidjeti, oni
su zaista najvećim dijelom propali, a na njihovo mjesto stupili su mali
zemljoposjednici: slobodni seljaci, koji su uzimali u posjed neobrađivanu
zemlju, te stratioti nove tematske vojske.
Tako i na bizantskom području u ruralnim krajevima nastupa pre-
vrat koji socijalnu strukturu Carstva postavlja na novu osnovu i preu-
smjerava njegov razvoj. Nasuprot tome, bizantski gradovi pokazuju veli-
ku postojanost. Za razliku od Zapada, gradski život na području Bizanta
ne doživljava prekid. Doduše, mnogi su gradovi, osobito na Balkanu, ra-
zoreni u neprijateljskim provalama tako da je na najvećem dijelu Bal-
kanskog poluotoka koji više nije bio pod bizantskom vlašću na dulje vri-
jeme prekinut gradski život. Međutim, u Maloj Aziji, koja je ostala pod
bizantskom vlašću, gradovi su nastavili postojati i njihov se broj nije bit-
no smanjio. Ma koliko oskudno bilo naše znanje o životu u bizantskim
gradovima u ranomu srednjem vijeku, sasvim je nedvojbeno da su mno-
gi bizantski gradovi sačuvali svoje značenje kao središta trgovine i obr-
ta, a to objašnjava i činjenicu što je u Bizantu i nadalje vladala novčana
privreda. Grad je pravi element kontinuiteta u bizantskom razvoju, ko-
ji jamči opstanak tradicionalnog oblika države i daljnji život antičke du-
hovne i materijalne kulture.
Novi odnosi na bizantskom selu najjasnije su izraženi u glasovitu
Zemljoradničkom zakonu (Nómos geôrgikós), koji pruža sliku svakodnev-
nog života bizantskih seljaka u ranomu srednjem vijeku. Moglo bi se či-
niti da se Zemljoradnički zakon prije svega odnosi na nova naselja, koja
su nastajala za vrijeme kolonizacije opustjelih predjela. Stječe se dojam
da se seoska naselja nalaze u šumovitim područjima jer je tu često riječ
o krčenju šuma i obrađivanju ledina. Seljaci čiji se pravni odnosi uređuju
Zakonom neovisni su zemljoposjednici. Nisu obvezni nikakvom vlasniku

Datacija Zemljoradničkog zakona u kraj 7. i početak 8. st. (vladavina Justinijana II.) ne
stoji, već je njegov postanak nešto kasniji (do sredine 8. st.).
79
zemlje već samo državi kao porezni obveznici. Njihova sloboda kretanja
je neograničena. Naravno, to ne znači da u to doba uopće nije bilo podlož‑
nih seljaka, ali neovisno seljaštvo činilo je širok sloj i pod seljacima (ge
orgoí) tada su se prvenstveno podrazumijevali neovisni zemljoposjedni‑
ci. Karakteristično je da ih zakon naziva gospodarima imovine i imanja.
Među ostalim, oni ne posjeduju samo zemlju i stoku nego ponekad i robo‑
ve, koji u bizantskoj poljoprivredi još uvijek imaju prilično važnu ulogu.
Zemljoradnički zakon osobito se brine o očuvanju imovine pojedinca.
No stanovnici sela istodobno tvore i zajednicu čije se jedinstvo mani‑
festira na različite načine. Polja, vinogradi, voćnjaci i povrtnjaci potpu‑
no su i osobno vlasništvo seljaka, odnosno seljačke obitelji, a ponekad su
i šume u privatnom posjedu pojedinca. Ali privatno vlasništvo izvorno
proizlazi iz razdiobe teritorija koji je zaposjela seoska općina i u slučaju
potrebe mogu se poduzimati dodatne podjele. Neki dijelovi seoskog teri‑
torija ostaju pak u nepodijeljenom posjedu zajednice. Pašnjaci se iskori‑
štavaju zajednički, a seosku stoku čuvaju pastiri koje plaća općina.
Državna vlast promatra seosku općinu kao administrativno‑fiskalnu
jedinicu. Članovi općine odgovorni su za redovitost poreznih prihoda i mo‑
raju nadoknaditi davanja susjeda koji nisu u stanju plaćati. Modifikacijom
kasnorimskog sustava epibole, koji je predviđao prinudno prenošenje neo‑
brađene zemlje na posjednike plodnoga tla i tako im nalagao poreznu obve‑
zu za imanje koje im je dodano (usp. str. 21/22), sada se porez za zapuštena
zemljišta prenosi na susjede kojima, prema tome, pripada i pravo korište‑
nja tih zemljišta. To novo uređenje solidarne odgovornosti za redovitost
poreznih prihoda, koje se kasnije pojavljuje pod nazivom alelengija, prvi
put susrećemo u Zemljoradničkom zakonu. Sada je primarni moment pre‑
nošenje poreza, a ne više prenošenje zemlje, koje je naprotiv samo prirod‑
na posljedica prenošenja poreza. Jer posjednik je ujedno i porezni obveznik
– to je eminentno bizantsko načelo, koje se sada u potpunosti realizira.
Čini se da je krajem 7. stoljeća važnu promjenu doživio i sustav raz
rezivanja glavnih poreza. Raskida se veza između glavarine i zemljarine
kakvu je uspostavio Dioklecijanov sustav capitatio‑iugatio i kakva je po‑
stojala još u prvim godinama vladavine Justinijana II. Glavarina se sada
ubire odvojeno od zemljarine i pogađa svakoga poreznog obveznika bez
razlike. Ubiranje osobnog poreza, dakle, nije više povezano s pretpostav‑
kom trajne naseljenosti. Tako otpada važan razlog vezivanja poreznog ob‑
veznika za zemlju što ga je rana bizantska država morala sustavno pro‑
voditi kako bi, s obzirom na tadašnje porezne propise, osigurala prihode
u doba koje je bilo siromašno radnom snagom (usp. str. 21 i d.). Tako je i
promjena poreznog sustava pridonosila slobodi kretanja seljaka.
Ali u stalnom porastu je i zemljišni posjed crkava i samostana, koji
se neprestano povećava darovanjima zemlje pobožnih Bizantinaca svih
slojeva. Taj proces, kao i neprestani porast broja monaha, izraz je sve ve‑
će moći Crkve. Stanovitu predodžbu o velikoj raširenosti samostana u
80
Bizantu u to doba moglo bi pružiti kasnije svjedočanstvo patrijarha Iva‑

na Antiohijskog, s kraja 11. stoljeća, koje se čini dovoljno karakteristič‑
nim unatoč očitim pretjerivanjima. Jer taj visoki predstavnik istočnog
klera i odlučni branitelj nedodirljivosti samostanskog posjeda tvrdi da se
stanovništvo Bizantskog Carstva prije izbijanja ikonoklastičkog spora di‑
jelilo na dva jednako velika dijela: monahe i laike. A porastu broja samo‑
stana i monaha odgovarao je porast samostanskog zemljoposjeda.
Justinijan II. bio je vrlo religiozan vladar. U natpisima na novcu na‑
zivao se servus Christi i bio je prvi među bizantskim carevima koji je na
naličje kovanica utisnuo Kristovu sliku. U doba njegove vladavine pada
zasjedanje koncila (691./92.) koji je kao dopunu dogmatskim odredbama
dvaju posljednjih ekumenskih koncila, Petoga godine 553. i Šestoga go‑
dine 680./81., donio velik broj kanonâ te je zato poznat pod imenom Kvi
nisekstum, a po mjestu zasjedanja u dvorani s kupolom carske palače,
Trulskoj dvorani, naziva se i Trulskim koncilom. 102 kanona toga konci‑
la uređuju različita pitanja crkvenog ustroja i crkvenog obreda te polažu
osobitu važnost na podizanje i učvršćivanje kršćanskog morala u narodu
i kleru. Ti kanoni osuđuju različite navade i običaje, dijelom zbog njihova
poganskog podrijetla, a dijelom iz moralnih razloga, te pružaju zanimlji‑
ve uvide u narodni život toga doba. Tako doznajemo da su se slavile sta‑
re poganske svečanosti, među kojima i brumalijske svečanosti pri kojima
su muškarci i žene hodali ulicama preodjeveni i maskirani, da su se pri
berbi grožđa pjevale pjesme u Dionizovu čast ili da se pri mladom Mjese‑
cu pred kućama palio krijes te su mladi skakali preko vatre. Ti se običaji
– kao i mnogi drugi koji potječu iz poganskih vremena – sada zabranju‑
ju, a među ostalim se i studentima carigradskog sveučilišta zabranjuje
priređivanje kazališnih predstava. No najveće povijesno značenje imaju
one odredbe Kvinisekstuma u kojima se odražavaju suprotna shvaćanja
Istočne i Zapadne crkve, recimo dopuštanje svećeničkih brakova ili izri‑
čito odbacivanje rimskoga posta subotom. Tako se jedva desetljeće nakon
što je na Šestom ekumenskom koncilu ostvaren dogmatski sporazum, po‑
novno očituju suprotnosti između Rima i Bizanta. Ovaj put ne radi se o
vjerskim problemima, nego o pitanjima koja razgovijetno svjedoče o razi‑
laženju dvaju svjetskih središta u pogledu načina života.
Ne čudi što je papa odbacio odredbe Kvinisekstuma. Justinijan II. je
vjerovao da će moći brzo okončati sukob po uzoru na svoga djeda. Poslao
je u Rim izaslanika koji je trebao uhapsiti papu i dovesti ga u Carigrad
kako bi ga se privelo pred carski sud. Ali stanje se promijenilo od Marti‑
novih vremena: carev autoritet u Italiji više nije bio kao nekada, a papin
se položaj učvrstio. Rimska i osobito ravenska milicija tako su se snažno
suprotstavile naumu carskog izaslanika da se on morao osloniti na papi‑
nu velikodušnost kako bi sačuvao goli život. Bila je to odmazda za poni‑
ženje što ga je papinstvo pretrpjelo od strane bizantskoga cara četrdeset
81
godina prije toga. Poniženje koje je sada doživio car ostalo je neosvećeno
jer je Justinijan II. ubrzo nakon toga svrgnut.
Politika Heraklijeve dinastije koja je mali zemljoposjed stratiota i slo‑
bodnih seljaka učinila nosivim stupom Carstva, nije mogla biti po vo‑
lji bizantskoj aristokraciji. Pod Justinijanom II. vladina je politika dobi‑
la osobito oštro protuaristokratsko usmjerenje, a grub, provokativan stil
mladoga cara, koji se nikad nije ustručavao primijeniti silu, doveo je su‑
kob do vrhunca. Kako svjedoče dobro obaviješteni istočnjački izvori, Ju‑
stinijanovi su postupci prijetili aristokraciji potpunim uništenjem. No
neke od njegovih mjera svakako nisu mogle pridobiti ni simpatije širokih
narodnih slojeva. Njegova kolonizacijska politika, ma koliko odgovarala
potrebama države, bila je nemilosrdna prema onima koje je pogađala jer
je nasilno otimala ljude iz njihovih zavičaja i bacala ih na područje koje
im je bilo nepoznato i tuđe. Povrh toga, Justinijanova vladavina značila
je za podanike teško financijsko opterećenje, pogotovo stoga što se car,
nastojeći dostići svojega velikog imenjaka, s rastrošnom strašću odao gra‑
diteljstvu. Nemilosrdni fiskalizam ispunjavao je stanovništvo posebnim
ogorčenjem prema činovnicima koji su bili zaduženi za vođenje financija,
sacelariju Stjepanu i logotetu genika Teodotu, koji su se očito odlikovali
neobičnom surovošću i bezobzirnošću. Krajem 695. izbila je pobuna pro‑
tiv vlade Justinijana II. i stranka Plavih uzdigla je na carsko prijestolje
Leontija, koji je bio imenovan strategom nove teme Helade. Dok su oba
glavna Justinijanova pomagača, sacelarij Stjepan i logotet Teodot, pali
žrtvama gnjeva gomile, Justinijanu je odsječen nos. Svrgnuti car poslan
je u Herson, gdje je nekoć kao prognanik svoj život završio papa Martin.
4. Propast Heraklijeve dinastije
Prevrat 695. godine izbacio je Bizant iz ravnoteže. Počelo je doba ne‑

mira koje će potrajati više od dvadeset godina. To doba unutarnjeg rasu‑
la dovelo je Carstvo pred nove opasnosti i donijelo mu nove osjetne gubit‑
ke. Prvi važniji gubitak bila je sjevernoafrička obala. Napadi Arapa na
Kartaški egzarhat dulje vrijeme su mirovali, ali njegov pad bio je samo
još pitanje vremena nakon što je Konstant II. doživio neuspjeh sa svojim
planom učinkovitije obrane zapadnih područja Carstva. Godine 697. Ara‑
pi su provalili u latinsku Afriku i nakon brzog pobjedonosnog pohoda za‑
uzeli Kartagu. Doduše, bizantska flota, koju je car Leontije (695.–698.)
hitno poslao u Afriku, uspjela je još jednom zagospodariti situacijom. No
kada su se sljedećeg proljeća na moru i kopnu pojavile jače arapske sna‑
ge, Bizantinci su se morali povući pred nadmoćnim neprijateljem i pre‑
82
pustiti mu zemlju. Posljedica tog poraza bila je ta da se bizantska flota

pobunila protiv Leontija i za cara uzdigla Apsimara, kibireotskog drun‑
garija. Vjerojatno uz pomoć gradske milicije iz redova zelenih, on je lako
zauzeo glavni grad i uspeo se na carsko prijestolje kao Tiberije II. (698.–
705.). Jer kao što su njegova prethodnika proglasili Plavi, tako su njega,
razumljivo, proglasili Zeleni. Svrgnuti Leontije zatvoren je u samostan
nakon što mu je, kao i Justinijanu kojega je on svrgnuo tri godine prije
toga, odsječen nos.
Vlada Tiberija II. nije pokušala ponovno osvojiti izgubljeni Kartaški
egzarhat ili barem spriječiti daljnje napredovanje Arapa u Africi. Ara‑
pi, koji su se u svojemu daljnjem pohodu morali boriti samo s urođenič‑
kim maurskim plemenima, već su u prvim godinama 8. stoljeća stigli na
obale oceana. Na snažniji otpor naišli su tek kod Septema (današnjega
grada Ceute na Gibraltarskom tjesnacu), zapadne predstraže Carstva na
afričkoj obali. Nakon što je utvrda 711. godine pala, Arapi su držali u ru‑
kama cijelu sjevernoafričku obalu, a istodobno su počeli i s osvajanjem
Španjolske, gdje su u nekoliko godina srušili vladavinu Vizigota. Tako su
na zaobilaznom putu preko Afrike sa zapada ušli u Europu, nakon što su
im put na istoku prepriječile snažne carigradske zidine.
Ali Heraklijeva dinastija još jednom je došla do vlasti u osobi Justi‑
nijana II. Justinijanov nemirni duh nije moglo obuzdati ni stravična osa‑
kaćenost ni progonstvo u daleki Herson. Nije se pomirio sa svojom sudbi‑
nom, mislio je na povratak i na osvetu. Čini se da ga je osobito osokolila
smjena na prijestolju 698. godine: njegovo držanje postajalo je sve sum‑
njivijim tako da je lokalna uprava Hersona odlučila izručiti ga carigrad‑
skoj vladi. Pravodobno upozoren, Justinijan je pobjegao u hazarsko kra‑
ljevstvo, gdje ga je hazarski kagan primio s počastima i oženio ga svojom
sestrom, koja je prešla na kršćanstvo i uzela ime Teodora, ime supruge
Justinijana I. U Carigradu je Justinijanova aktivnost pobuđivala sve ve‑
ću zabrinutost te je na hazarski dvor stiglo poslanstvo cara Tiberija ko‑
je je zahtijevalo Justinijanovo izručenje. Ne želeći pomutiti dobre odnose
s Bizantom, kagan je odlučio udovoljiti zahtjevu bizantske vlade. Ali Ju‑
stinijan je ponovno pravodobno obaviješten o opasnosti koja mu je prije‑
tila te se dao u bijeg i nakon brojnih pustolovina stigao na zapadnu oba‑
lu Crnoga mora. Tu se povezao s bugarskim kanom Tervelom i osigurao
njegovu podršku. Godine 705. osvanuo je u njegovoj pratnji pred Carigra‑
dom na čelu velike bugarsko‑slavenske vojske. No ta je vojska bila ne‑
moćna pred zidinama bizantskoga glavnoga grada. Tri su dana prošla
bez rezultata, a na Justinijanov zahtjev za izručenjem prijestolja odgovo‑
reno je porugom. Tada se jedne noći s nekoliko odvažnih suboraca ušu‑
ljao u Carigrad kroz cijev akvadukta. U iznenađenom gradu izbila je pa‑
nika, a Tiberije je pobjegao prepuštajući mjesto odvažnome suparniku.
Justinijan u Carigradu očito nije zatekao samo neprijatelje, nego i prista‑
še te je nakon desetogodišnjeg progonstva, vrlo bogatog pustolovinama,
83
zauzeo Blahernsku palaču i po drugi put sjeo na tron svojih otaca. Šest
je godina (705.–711.) u svjetskom gradu na Bosporu vladao car “s odsje‑
čenim nosom”, rhinotmḗtos, koji je prevladao strašno sakaćenje i diskvali‑
fikaciju koju je ono simboliziralo. Njegova volja za moći bila je dokaz ne‑
dostatne učinkovitosti te vrste diskvalifikacije, koja se u 7. stoljeću tako
često primjenjivala; otad se ona više nije provodila na pretendentima na
prijestolje i razvlaštenim carevima. S Justinijanom je prijestolje dijelila
njegova supruga Teodora, koja je nakon uspješnog prevrata iz hazarskog
kraljevstva dovedena u Carigrad i koja je suprugu donijela u međuvre‑
menu rođenog sina. On je dobio ime Tiberije i uzdignut je u suvladara.
Neobična je bila i nagrada koju su dobili Justinijanovi prijatelji i po‑
magači, kao i osveta koja je stigla njegove neprijatelje. Ne samo da se
počela ispunjavati obveza plaćanja Bugarskoj, na koje se Carstvo obve‑
zalo još pod Konstantinom IV., nego je bugarski kan Tervel kao osobito
odličje dobio naslov cezara. Iako više nije imala svoje nekadašnje zna‑
čenje, ipak je to još uvijek bila najviša bizantska počasna titula nakon
carskog dostojanstva. Bilo je to prvi put da je jedan inozemni vladar do‑
bio tako slavan naslov, koji nosiocu, doduše, nije davao udjela u carskoj
moći, ali mu je zato omogućavao da sudjeluje u carskim počastima. Pri‑
je nego što je s bogatim darovima otišao u svoju zemlju, Tervel je kao
nosilac cezarskoga dostojanstva doživio priznanje bizantskoga naroda
tako što je sjeo na prijestolje uz cara. Za razliku od njega, Tiberije‑Ap‑
simar, koji je uhvaćen u bijegu, i sedam godina prije svrgnuti i osaka‑
ćeni Leontije izloženi su javnom vrijeđanju i potom smaknuti. Nekoliko
viših časnika obješeno je na zidinama Carigrada. Patrijarhu Kaliniku
iskopane su oči kao kazna za Leontijevu krunidbu. Ali to su bile samo
prve žrtve sustavnog terora koji je trebao istrijebiti sve careve neprija‑
telje. Justinijan je za vrijeme svoje druge vladavine posve zaslužio glas
krvoločnog tiranina što ga je uživao među suvremenicima i u kasnijim
generacijama. Opsjednut neutaživom osvetoljubivošću, u svojoj je zasli‑
jepljenosti zaboravljao na najvažnije državne zadaće, zanemario je rat s
neprijateljima Carstva te je sve snage trošio u iscrpljujućoj borbi sa svo‑
jim unutarnjim neprijateljima.
Time su se okoristili Arapi. Godine 709. opsjeli su Tijanu, jednu od
najvažnijih utvrda kapadokijskoga pograničnog područja. Bizantska voj‑
ska koja im se suprotstavila bila je nedostatna i loše vođena jer su naj‑
sposobniji pojedinci pali žrtvama terora. Potučena je do nogu, na što se
Tijana, iscrpljena duljom opsadom i lišena svih izgleda na pomoć, preda‑
la neprijatelju. Tijekom provala u Kilikiju 710. i 711. Arapi, čini se, nisu
naišli niti na najmanji otpor te su uspjeli zauzeti više utvrda. Manji dio
arapske vojske odvažio se na proboj sve do Hrizopola.
U međuvremenu je car, kojega nisu zadovoljila masovna smaknuća
u Bizantu, poduzeo kazneni pohod protiv Ravenne kao odmazdu za ne‑
prijateljsko držanje što su ga Ravenjani prema njemu zauzeli za vrijeme
84
njegove prve vladavine. Grad je morao pretrpjeti teška razaranja, njegovi

su najugledniji građani u okovima odvezeni u Carigrad i ondje smaknuti,
a ravenskom su biskupu iskopane oči. No sukob s Rimom zbog odredaba
Kvinisekstuma mirno je okončan: krajem 710. papa Konstantin I. otišao
je na poziv cara u Carigrad gdje je dočekan s najvećim počastima.
Iako je nakon kaznenog pohoda 709. u Ravennu već krajem 710. ili
početkom 711. izbio ustanak, Justinijan je ubrzo zatim poslao sličnu ek‑
spediciju u Herson, mjesto svojega nekadašnjeg progonstva. Tu je obračun
bio još strašniji nego u Ravenni, ali je Justinijana došao glave. Stanovniš‑
tvo Hersona se pobunilo, a ustanak je zahvatio i carsku vojsku i flotu čiji
su zapovjednici za svaki neuspjeh morali računati s osvetom sumnjičavog
vladara. Podržavali su ih Hazari, koji su u međuvremenu proširili svo‑
ju vlast na Krimski poluotok. Carem je proglašen Armenac Bardan i kad
je početkom 711. s dijelom flote stigao pred Carigrad, glavni mu je grad
otvorio vrata. Više nije bilo nikoga tko bi branio Justinijana. Svrgnutog
cara ubio je jedan od njegovih časnika. Njegova je glava poslana u Rim i
Ravennu i ondje izložena. Ubijen je i njegov mali sin i prijestolonasljed‑
nik Tiberije. Tako je slavna Heraklijeva dinastija propala u krvi i užasu.
Bila je to prva bizantska dinastija u pravom smislu te riječi, dinasti‑
ja čiji su predstavnici vladali Carstvom pet generacija – čitavo jedno sto‑
ljeće. Promotrimo li povijest te neobične loze, vidjet ćemo galeriju likova
u kojih je prava državnička veličina išla ruku pod ruku sa svojevrsnom
bolesnom tenzijom: veliki Heraklije, koji je obnovio Carstvo, koji je na če‑
lu vojske pošao u sveti rat i postigao veličanstvene pobjede nad moćnim
Perzijskim Kraljevstvom, naposljetku je, iznemogao i slab, pasivno pro‑
matrao prodiranje Arapa i skončao u najdubljem pomračenju duha; Kon‑
stant II., sin sušičavog slabića, koji je sjeo na prijestolje opterećen sje‑
ćanjem na krvave obiteljske svađe, otkrio se kao samovoljni nasrtljivac
i pao žrtvom velike, ali nerealne ideje; Konstantin IV., junački pobjed‑
nik nad Arapima, koji je uza svoga pradjeda više od bilo koga drugog za‑
služio naziv spasitelja Carstva, bio je veliki vojskovođa i državnik, ali je
umro već u 33. godini; Justinijan II. bio je izvanredno nadaren vladar,
koji je pridonio stvaranju nove državne organizacije više nego bilo tko
drugi, ali je svojim bezgraničnim despotizmom, neuravnoteženošću i ne‑
ljudskom, upravo bolesnom okrutnošću izazvao tragičnu sudbinu i skri‑
vio propast dinastije.
Stvaralačka epoha Heraklijeve dinastije završila je s razdobljem prve
vladavine Justinijana II. No u razdoblje od Heraklijeva stupanja na vlast
do prvog Justinijanova svrgavanja pada najteža borba za opstanak koju
je bizantska država ikad izdržala, kao i najveća unutarnja preobrazba
koju je ikad doživjela. Iako pobjednik nad Perzijancima i Avarima, Bi‑
zant je morao prepustiti Arapima velika i bogata područja. No Carstvo je
nakon teških borbi sačuvalo svoje središnje zemlje i tako muslimanima
zatvorilo put u Europu, a sebi osiguralo status velesile. Veličina Carstva
85
bitno se smanjila, ali Bizant je u novim granicama sada bio iznutra je‑
dinstveniji i čvršći. Ostarjeloj kasnorimskoj državi udahnut je nov život
dubokim unutarnjim reformama i priljevom novih, neistrošenih snaga
izvana. Carstvo je dobilo strog, jedinstven vojni i upravni ustroj i novu
organizaciju vojske, koja je počivala na snagama naseljenih stratiota; raz
vio se snažan i slobodan seljački stalež koji je obrađivao novu zemlju i
kao porezni obveznik tvorio najsigurniji oslonac državne blagajne. Otad
je moć bizantske države počivala na osnovama koje je stvorilo 7. stoljeće.
Zahvaljujući obnovi pod Heraklijevom dinastijom, Bizant je uspio izdrža‑
ti obrambene ratove protiv Avara i Bugara i naposljetku prijeći u presu‑
dan i pobjedonosan protunapad u Aziji i na Balkanskom poluotoku.
No ma koliko ta epoha bila bogata junačkim borbama, toliko je bila
siromašna kulturnim stvaralaštvom. Jer odumiranjem starog aristokrat‑
skog sloja nestala je i stara kultura koju je on predstavljao te je nakon
sjaja i bogatstva književnosti i umjetnosti Justinijanova doba, od 7. sto‑
ljeća uslijedilo razdoblje kulturne suše. To pridaje ovom razdoblju tmur‑
nu notu, pogotovo jer se u Bizantu počela širiti doista istočnjačka su‑
rovost običaja. Likovna je umjetnost osiromašila. Svjetska književnost i
znanost su zanijemjele. Glavnu riječ vodila je teologija, potaknuta novim
vjerskim sporovima. Crkva je postajala sve važnijom. Bizantski život do‑
bio je svojevrsnu mistično‑asketsku crtu. Mističari su bili i sami carevi:
“oslobodilac svete zemlje” Heraklije, “svjetionik pravovjerja” Konstantin,
“Kristov sluga” Justinijan.
Univerzalno Rimsko Carstvo sada je pripadalo prošlosti. Dok su se
na Zapadu formirala germanska kraljevstva, dotle se Bizant, ma koliko
se uvijek držao rimskih državnih ideja i tradicija, pretvarao u srednjo‑
vjekovno grčko carstvo. Grčka kultura i jezik, koji su na Istoku odnijeli
konačnu pobjedu nad umjetno njegovanim rimstvom prijelazne epohe ra‑
nog Bizanta, dali su tom carstvu vlastiti pečat i odredili novi smjer nje‑
gova razvoja.
86
III.
Doba ikonoklastičke krize
(711.–843.)
1. Borbe za prijestolje
Velika kriza koja je snašla Bizant u doba ikonoklastičkog spora na‑

vješćuje se već za vladavine Filipika‑Bardana, i u tome je povijesno zna‑
čenje njegova kratkog i ne baš sretnog carevanja. Jer Filipik nije samo
dopustio da ponovno ožive kristološki sporovi nego je rasplamsao i svo‑
jevrsnu borbu oko slika, borbu koja se još doduše nije odnosila na kult
slika kao takav, ali se ipak koristila simboličkim karakterom slike kao
sredstvom u sukobu i utoliko je bila vjesnik velikog ikonoklastičkog spo‑
ra nadolazećeg razdoblja.
Kao Armenac, Filipik‑Bardan je po svemu sudeći bio sklon monofizit‑
stvu. Doduše, nije išao tako daleko da zahtijeva priznanje te hereze, ali je
svakako nastupio kao odlučan zagovornik monoteletizma koji je trideset
godina ranije osuđen na Šestom ekumenskom koncilu. Iskazujući svoju
moć, on je carskim ediktom odbacio odredbe Šestog ekumenskoga konci‑
la i proglasio monoteletizam jedinim dopuštenim crkvenim naukom. Taj
obrat simbolizira činjenica da je u carskoj palači uništen prikaz Šestog
ekumenskog koncila i uklonjen natpis u spomen koncilu pred palačom na
Milijskim vratima, dok su na njihovo mjesto postavljene slike cara i pa‑
trijarha Sergija. Tako su i kasniji ikonoklastički carevi uklanjali slike
vjerskog sadržaja i time osiguravali veću prisutnost carevih slika. Iako
se Filipik nije uspio probiti sa svojim monoteletizmom, a njegova crkvena
politika izazvala je snažnu opoziciju i ubrzala njegov pad, ipak je čak i u
krugovima višeg bizantskoga klera našao dosta pristaša ili barem poma‑
gača, kojima je pripadao i kasniji patrijarh German. Osim toga se ponov‑
no moglo primijetiti monofizitsko raspoloženje, a to sve dokazuje da mono‑
fizitsko‑monoteletska hereza u Bizantu nipošto još nije bila prevladana.
Naravno, u Rimu je carevo otvoreno opredjeljenje za herezu koja je
bila odbačena na posljednjem ekumenskom koncilu naišlo na najoštrije
odbijanje, koje se izrazilo doista osebujno. Najavljujući stupanje na vlast,
Filipik je papi Konstantinu I. poslao izjavu o vjeroispovijesti u monotelet‑
skom duhu i uz nju svoju sliku. U Rimu je slika heretičkog cara odbijena
i nije se smjela tiskati na novcu, dok se njegovo ime nije spominjalo niti
u crkvenoj molitvi niti pri datiranju povelja. Na uklanjanje prizora Šes‑
tog ekumenskoga koncila iz carske palače u Carigradu papa je odgovorio
89
tako što je u Petrovoj crkvi dao postaviti slike svih šest koncila. Tako je
– kratko prije izbijanja velikog ikonoklastičkog spora – između heretič‑
kog cara i pape izbio neobičan sukob, u kojemu je slika služila kao oruž‑
je, a uvjerenja dviju strana izražavala su se prihvaćanjem ili odbaciva‑
njem određenih slikovnih prikaza.
Teški vanjskopolitički potresi pojačali su nastalu zbrku. Arapi su
iskoristili nesigurnost što ju je izazvala ponovna smjena vlasti u Bizantu
za provale na područje Carstva. No prije svega bugarski kan Tervel ni‑
je propustio prigodu da kao osvetnik svojega starog saveznika Justinija‑
na II. povede rat protiv novoga bizantskog cara, njegova ubojice. Probio
se do carigradskih zidina i poharao okolicu bizantske prijestolnice. Bu‑
garske horde opljačkale su i opustošile bogate vile i imanja u predgrađu,
gdje su otmjeni Bizantinci običavali provoditi ljeto. Činjenica da je Ter‑
vel mogao neometano proći cijelom Trakijom i prodrijeti do carigradskih
zidina pokazuje kako su slabe bile bizantske snage u europskom dijelu
Carstva. Da bi se spasila situacija, u pomoć su preko Bospora morale pri‑
teći postrojbe iz teme Opsikij. Ali Opsikij je ustao protiv Filipika i on je
3. lipnja 713. svrgnut s prijestolja i oslijepljen.
Iako je pobuna proizašla iz redova vojske, za cara je izabran civilni
činovnik, protoasekret Artemije. Pri krunidbi je dobio ime Anastazije,
što ga je već na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće nosio jedan car, koji je prije do‑
laska na prijestolje također bio civilni činovnik i kao car se istaknuo po‑
sebnim sposobnostima na području financijske uprave. Prva mjera novo‑
ga cara bio je opoziv monoteletskih odluka njegova prethodnika i svečano
priznanje Šestog ekumenskoga koncila. Prizor koncila što ga je Filipik
dao ukloniti ponovno je vraćen, dok su slike Filipika i patrijarha Sergi‑
ja uništene. Sljedeća briga bile su provale Arapa koji su, kako se činilo,
pripremali napad na Carigrad. Anastazije II. je velikom energijom poku‑
šao nadoknaditi propušteno: donio je mjere za obranu i opskrbu glavno‑
ga grada, na zapovjednička mjesta postavio je najsposobnije vojskovođe
i naposljetku je odlučio preduhitriti neprijatelja i iznenaditi arapsku flo‑
tu napadom tijekom njezinih priprema. Za mjesto okupljanja bizantskih
snaga određen je otok Rod. No jedva što su i stigli onamo, Opsikijci su
ponovno digli bunu, vratili se na kopno i proglasili carem jednog pore‑
znika iz svoje provincije, koji se zvao Teodozije. On se dao u bijeg kako
bi izbjegao neočekivanu i opasnu čast, no uhvaćen je i prisiljen prihvati‑
ti carsku krunu. Umjesto borbe protiv Arapa, došlo je do novoga građan‑
skog rata koji je trajao punih šest mjeseci, sve dok naposljetku Opsikijci
uz potporu “Gotogrka”, tj. greciziranih Ostrogota koji su od doba selidbe
naroda živjeli u provincijama sadašnje teme Opsikij, nisu uspjeli krajem
715. dovesti svojega kandidata na carigradsko prijestolje, a Anastazije se
u monaškoj odori povukao u Solun.
Teodozije III., car protiv svoje volje, vladao je još kraće od svojega
prethodnika. U središtu daljnjih zbivanja nije bio on, već strateg teme
90
Doba ikonoklastičke krize (711.–843.)
Anatolikâ Lav. Došljak niskog podrijetla, Lav je potjecao iz sjeverne Si‑

rije, ali je za vrijeme prve vladavine Justinijana II., u sklopu mjera nje‑
gove kolonizacijske politike, preseljen s roditeljima u Trakiju. Bila je to
sretna igra sudbine jer je, kada je “car s odsječenim nosom” nakon dese‑
togodišnjeg progonstva 705. prolazio kroz Trakiju kako bi ponovno osvo‑
jio prijestolje svojega oca, mladi stratiot stupio u njegovu službu. Zbog
toga je proglašen spatarijem i tada je počeo njegov uspon, isprva u služ‑
bi Justinijana II., a potom u službi njegovih nasljednika, koji su se brzo
smjenjivali. Dugotrajan i opasan pohod na područje Kavkaza omogućio
mu je da dokaže svoje vojne i diplomatske sposobnosti. Anastazije II., ko‑
ji je nastojao na zapovjednička mjesta postaviti najsposobnije vojskovo‑
đe, imenovao ga je za stratega teme Anatolikâ i tako ga postavio na čelo
jedne od najvećih i najvažnijih bizantskih provincija. Taj položaj Lav je
iskoristio kao odskočnu dasku kako bi stigao do carskog prijestolja te se
nakon Anastazijeva pada digao protiv slabog Teodozija. Sklopio je savez
sa strategom Armenske teme Artabazdom, kojemu je obećao ruku svoje
kćeri i visoku počasnu titulu kuropalata. Ishod borbe između slabog cara
i energičnog uzurpatora nije mogao biti dvojben, pogotovo zato što je Lav
raspolagao većom vojnom snagom. Zapravo je to bila borba teme Anatoli‑
kâ i Armenske teme protiv teme Opsikij, koja je stajala iza Teodozija III.
Lav je prokrstario područjem Opsikija, u Nikomediji je zarobio careva si‑
na s njegovim dvorjanima, a zatim se probio do Hrizopola. Na to su po‑
čeli pregovori i Teodozije je, pošto je dobio nužna jamstva za sebe i svoje
sinove, odložio krunu kako bi život završio kao monah u Efezu.
Lav je ušao u Carigrad 25. ožujka 717. i u Svetoj Sofiji je okrunjen za
cara. Time je završilo razdoblje borbe za prijestolje. Nakon što je u dva‑
deset godina doživjelo sedam nasilnih smjena vlasti, Carstvo je u Lavu
III. (717.–741.) našlo vladara koji će uspostaviti čvrstu i trajnu vladavinu
i zasnovati novu dinastiju.
2. Ikonoklazam i ratovi protiv Arapa: Lav III.
Prva i najhitnija zadaća novoga cara bila je obrana od arapske opa‑

snosti, koja se sve više približavala te se činilo da ponovno dovodi u pi‑
tanje opstanak Carstva. Budući da je bizantski protunapad pod Anasta‑
zijem II. bio onemogućen unutarnjim zapletima, sukob se sada ponovno
dogodio pod zidinama bizantske prijestolnice. Lav III. vrlo je užurbano
pripremao glavni grad za predstojeću opsadu te je nastavio i s radovi‑
ma na obrani koje je započeo razboriti i oprezni Anastazije II. U kolo‑
vozu 717. pred Carigradom je osvanuo kalifov brat Maslama s vojskom i
91
flotom. Kao u danima Konstantina IV., započela je ogorčena borba koja

je trebala odlučiti o opstanku ili propasti Bizantskog Carstva. Ali kao i
prije četrdeset godina, Bizant je pobijedio u odlučujućoj borbi. Bizantinci‑
ma je ponovno uspjelo uz pomoć grčke vatre uništiti neprijateljsku flotu,
dok su pokušaji Arapa da na prepad osvoje Carigrad propali zbog čvrsti‑
ne gradskih zidina. Povrh toga je zima 717./18. bila osobito jaka, tako da
su Arapi umirali u velikom broju, a naposljetku je u arapskom logoru za‑
vladala i neizdrživa glad koja je odnijela još veće žrtve. K tome su arap‑
sku vojsku napali Bugari i nanijeli joj teške gubitke. Dana 15. kolovoza
718., točno godinu dana poslije početka opsade, arapski brodovi napustili
su bizantske vode. Tako se arapski napad na Europu po drugi put razbio
na njezinu pragu – na zidinama bizantske prijestolnice.
No na kopnu je rat ubrzo nastavljen i vođen s velikom okrutnošću. Od
726. Arapi su svake godine provaljivali u Malu Aziju. Cezareja je bila za‑
uzeta, Nikeja pod opsadom i tek je velika pobjeda Lava III. godine 740.
kod Akrena nedaleko od Amorija okončala i tu nedaću. Snažnu podršku
Carstvu pružale su tradicionalno prijateljske veze s Hazarima, koji su
se osjećali povezani s Bizantincima u neprijateljstvu prema kalifatu te
su namučili Arape provalama na kavkasko i armensko područje. Savez s
hazarskim kraljevstvom osnažen je time što je Lav III. godine 733. ože‑
nio sina i nasljednika Konstantina kćeri hazarskoga kagana.
Oslobađanjem Carigrada i čišćenjem Male Azije završila je važna eta‑
pa bizantsko‑arapske borbe. Kasniji su napadi Arapa, doduše, više puta
osjetno pogodili Carstvo, ali više nisu ugrožavali njegov opstanak. Cari‑
grad više nije doživio arapsku opsadu, a Mala Azija, koja je zahvaljujući
tematskoj organizaciji bila otpornija, ostala je sastavni dio Carstva una‑
toč višekratnim udarcima.
Dalje razvijajući novi upravni ustroj, Lav III. je poduzeo diobu preve‑
like teme Anatolikâ. Svrha te mjere vjerojatno je bila ponajprije spreča‑
vanje mogućih uzurpacija prijestolja, koje su u posljednje vrijeme postale
uobičajene. Nitko nije bolje od Lava znao kakve bi posljedice za vlada‑
ra moglo imati sjedinjenje takvog teritorija u rukama jednog stratega.
Stoga je zapadni dio anatoličkog područja odvojen kao samostalna tema.
Činjenica da je nova oblast dobila ime teme Trakezijaca po europskim
postrojbama koje su nekoć tu bile naseljene i izvorno činile jednu tur‑
mu teme Anatolikâ, baca jasno svjetlo na genezu tematskog ustroja. No
jednako tako velika, ako ne i veća, tema Opsikij ostala je nepodijeljena.
Lav je vjerovao da se može zadovoljiti time da zapovjedništvo nad Opsi‑
kijem prenese na svojega zeta Artabazda. Koliko je pogriješio, osjetio je
kasnije njegov sin i nasljednik, koji je nakon novoga sudbinskog upozo‑
renja prepolovio to golemo područje i proglasio istočni dio samostalnom
temom, koja je prema ondje naseljenim starim Bukelarima dobila naziv
teme Bukelarijâ. Nasuprot tome, pomorska tema Karabizijanaca, koja je
izvorno obuhvaćala sve pomorske snage carskih provincija, možda već
92
pod Anastazijem II., a ako ne, onda barem pod Lavom III., u svakom slu-
čaju poslije 710. i prije 732., podijeljena je tako što su oba njezina dijela,
drungarijati koji su dotad bili podređeni strategu Karabizijanaca, posta-
li samostalne jedinice: maloazijska obala i susjedni otoci otada tvore te-
mu Kibireotâ, a egejski otoci drungarijat Egejskih otoka, koji je kasnije
također stekao rang teme i bio iznova podijeljen. Vjerojatno je otprilike u
isto vrijeme i Kreta postala temom. Podjela prevelikih tema u 7. stoljeću
nedvojbeno je imala i upravno‑tehničko značenje: pridonijela je fleksibil-
nosti upravnog aparata te utoliko i usavršavanju sustava. Tako su carevi
8. stoljeća nastavili veliko djelo Heraklijeve dinastije, premda u skromnoj
mjeri; dublje promjene tematski je sustav doživio tek u idućem stoljeću.
Za povijest kodifikacije bizantskih zakona od epohalne je važnosti za-
konik koji je Lav III. objavio 726. u svoje ime i u ime svojega sina. Ekloga
careva Lava i Konstantina pruža izbor najvažnijih vrijedećih normi pri-
vatnog i kaznenog prava; osobitu pozornost posvećuje obiteljskom i na-
sljednom pravu, dok stvarno pravo ostaje u pozadini. Objavljivanje Eklo-
ge imalo je ponajprije praktičnu svrhu pravnog priručnika za suce, koji
je po opsegu i građi prilagođen praktičnim potrebama te je trebao zami-
jeniti preobuhvatne i povrh toga teško dostupne zakonike Justinijana I.
Ekloga polazi od rimskoga prava kakvo je zabilježeno u Justinijanovu
Zborniku prava i koje je i nadalje tvorilo osnovu pravnog života Bizanta.
No ona se ne zadovoljava ekscerptiranjem staroga prava nego ga želi re-
vidirati u smislu “većeg čovjekoljublja”. Ekloga doista znatno odstupa od
Justinijanova prava, što se s jedne strane može objasniti utjecajem ka-
nonskog, a s druge istočnog običajnog prava. Tako se snažno ograničuje
patria potestas (očeva vlast), dok se prava žene i djece znatno proširuju te
i brak uživa povećanu zaštitu. Osobito valja spomenuti promjene koje do-
življava kazneno pravo, a koje baš i ne diktira duh kršćanske ljubavi pre-
ma bližnjemu. Ekloga predviđa čitav sustav tjelesnih kazni koje Justi-
nijanovo pravo ne poznaje: odsijecanje nosa, jezika i šake, osljepljivanje,
striganje i spaljivanje kose i slično. Te odurne kazne u nekim slučajevi-
ma, doduše, stupaju na mjesto smrtne kazne, ali u drugima i na mjesto
novčanih kazni Justinijanova prava. No istočnjački užitak u sakaćenju
i stravičnom tjelesnom kažnjavanju, o kojemu svjedoči Ekloga i koji je u
suprotnosti s rimskim pravom, u Bizantu zapravo nije posve nov: broj-
ne primjere za to pruža povijest 7. stoljeća. Odstupajući od Justinijanova
prava, Ekloga je zapravo katalog običajnog prava kakvo se u Bizantu for-
miralo tijekom 7. stoljeća. Ona pokazuje preobrazbe koje su od Justinija-
na doživjeli bizantski pravni život i pravna svijest, preobrazbe koje dije-
lom valja pripisati dubljem prodiranju kršćanskih shvaćanja, a dijelom i
ogrubljenju običaja do kojega je došlo pod orijentalnim utjecajem.
Za pravo i sudstvo objavljivanje novoga, lako dostupnog i općerazum
ljiva zakonika svakako je bilo od koristi. Valja spomenuti carevu odluku
iz predgovora Eklogi da se suprotstavi podmitljivosti sudova i da svim
93
sucima, počevši od kvestora, osigura državnu plaću. Kao djelo ikonokla‑

sta Lava i Konstantina, Ekloga je kasnije došla na zao glas. Ali ona je
ipak snažno djelovala na daljnje zakonodavstvo u Bizantu te je i izvan
granica Bizantskog Carstva imala velik utjecaj na pravni razvoj slaven‑
skih zemalja (usp. str. 141 i d.).
Ikonoklastički spor otvara novo, posebno poglavlje u povijesti Bizan‑
ta. Opredjeljenje Lava III. protiv štovanja slika izazvalo je veliku kri‑
zu koja obilježava to doba i za više od stotinu godina pretvara Carstvo
u poprište teških unutarnjih borbi. Ta se kriza dugo pripremala. To što
je dobila oblik spora o slikama, bilo je uvjetovano posebnim simboličkim
značenjem koje je po bizantskom shvaćanju slika imala. U posljednjim
stoljećima, a osobito poslije Justinijana, štovanje svetačkih slika na po‑
dručju Istočne crkve sve se više širilo i postalo je jednim od najvažnijih
oblika izražavanja bizantske pobožnosti. S druge strane, niti unutar sa‑
me Crkve nije nedostajalo protivnika slika, kojima se činilo da kršćan‑
stvo kao čisto duhovna religija isključuje kult slika. Takvo raspoloženje
bilo je osobito jako u istočnim dijelovima Carstva, starom središtu religij‑
skog vrenja, gdje su i nadalje postojali znatni ostaci monofizitstva i gdje
je sve jača bila sekta paulikijanaca, koja se suprotstavljala svakom cr‑
kvenom kultu. No tek je kontakt s arapskim svijetom potaknuo rasplam‑
savanje tog prigušenog ikonoklazma.
Ikonoklastičko uvjerenje Lava III. njegovi su protivnici objašnjavali
katkad židovskim, katkad arapskim utjecajima. Činjenica da je Lav III.
progonio Židove i prisiljavao ih na pokrštavanje ne isključuje mogućnost
utjecaja Mojsijeve religije i njezine stroge zabrane slika, kao što ni borba
s Arapima ne govori protiv careve prijemčivosti za utjecaje arapske kul‑
ture. Progon Židova pod Lavom III., jedan od razmjerno rijetkih progo‑
na Židova u povijesti Bizanta, više je znak jačanja židovskog utjecaja u
to doba; u bizantskoj teološkoj literaturi od 7. stoljeća nastaje mnogo po‑
lemičkih spisa koji se bave židovskim napadima na kršćanstvo. No mno‑
go je važnije ukazati na Lavovo arabofilsko uvjerenje, zbog kojega su ga
njegovi suvremenici zvali sarakenofront (“koji saracenski misli”). Arapi
su već desetljećima krstarili područjem Male Azije, ali u Bizant nisu do‑
nijeli samo mač nego i svoju kulturu, a s njom i tipično muslimansko za‑
ziranje od slikanja ljudskog lica. Tako je ikonoklazam rođen u istočnim
područjima Carstva iz osebujnoga križanja kršćanske vjere, koja je težila
čistoj duhovnosti, s naucima ikonoklastičkih sektaša i nazorima starih
kristoloških hereza, kao i s utjecajima nekršćanskih religija, židovstva i
osobito islama. Nakon svladavanja vojnog napada Istoka, započeo je su‑
kob s prodiranjem istočnjačkih kulturnih utjecaja u obliku ikonoklastič‑
kog spora. A put im je otvorio isti onaj car koji je pred vratima Carigrada
odbio osvajački pohod Arapa.
Rat ikonodulstvu najprije je objavilo carstvo Omajada, koje je podu‑
zelo ikonoklastičke mjere više godina prije izbijanja ikonoklastičkog spo‑
94
ra u Bizantu. Ujedno je ojačala i ikonoklastička struja u bizantskoj Maloj

Aziji, gdje se formirala utjecajna slikoboračka stranka. Na njezinu čelu
nalazili su se visoki predstavnici maloazijskoga klera, metropolit Toma
iz Klaudiopola i biskup Konstantin iz Nikoleje, pravi duhovni otac bi‑
zantskog ikonoklazma, kojega su pravovjerni Bizantinci zvali “herezijar‑
hom”. U službu ikonoklastičkoga pokreta sada je stupio i Lav III., koji je
i sam potjecao s istoka i mnoge godine proveo u istočnim pograničnim
područjima te je kao anatolički strateg imao bliže kontakte i s Arapima.
Time se latentni ikonoklazam pretvorio u otvoreni.
Godine 726. Lav III. je prvi put otvoreno nastupio protiv štovanja slika.
To se dogodilo na inzistiranje maloazijskih ikonoklastičkih biskupa koji
su nedugo prije toga boravili u prijestolnici. No čini se da je posljednji po‑
ticaj caru dao težak potres, koji je on shvatio kao znak božanskoga gnjeva
zbog ikonodulskih običaja. Isprva je držao propovijedi u kojima je nastojao
uvjeriti narod u neprihvatljivost kulta slika. U tome se očitovalo njegovo
shvaćanje o vladarskoj službi koju mu je naložio Bog: kako će poslije pisati
papi, on se nije smatrao samo carem, nego i prvosvećenikom. No ubrzo je
prešao na djelo i jednom časniku naredio da ukloni Kristovu sliku iznad
Brončanih vrata carske palače. Ako je Lav time htio iskušati raspoloženje
stanovništva glavnoga grada, rezultat nije bio baš ohrabrujući: ogorčeni
narod na licu mjesta je ubio careva službenika. No važniji od tih uličnih
nemira bio je ustanak što ga je vijest o carevu ikonoklastičkom činu iza‑
zvala u Grčkoj. Tema Helada postavila je protucara i sa svojom flotom
krenula na Carigrad. Tako se od samog početka pokazao ikonodulski stav
europskih dijelova Carstva, koji će se uvijek iznova očitovati u daljnjem ti‑
jeku ikonoklastičkoga spora. Caru je, naravno, uspjelo brzo ugušiti usta‑
nak, ali pobuna čitave jedne provincije ipak je značila ozbiljnu opomenu.
Unatoč fanatičnoj odanosti ikonoklastičkom nauku, Lav je isprva po‑
stupao vrlo oprezno. Tek je u desetoj godini svoje vladavine odlučio javno
nastupiti protiv slika, a potom je prošlo još mnogo godina prije nego što
je pala krajnja odluka. Te godine bile su posvećene pregovorima s mjero‑
davnim crkvenim instancijama: da bi bio sigurniji, Lav je nastojao zado‑
biti pristanak pape i carigradskog patrijarha. No njegov je naum naišao
na odlučno odbijanje starog patrijarha Germana, a i korespondencija s
papom Grgurom II. imala je posve negativan rezultat. Ali premda je neo‑
bično oštro odbacio careva ikonoklastička razmatranja, Grgur II. je poku‑
šao izbjeći raskid s Bizantom. Štoviše, nastojao je okončati protucarske
pokrete koji su u to vrijeme često izbijali u Italiji. Odvajajući religijska
pitanja od političkih, sačuvao je potpunu lojalnost prema bizantskom ca‑
ru, o čijoj je zaštiti od langobardske opasnosti papinstvo tada ovisilo.
Uz patrijarha Germana i papu Grgura II. najvažniji se carev protiv‑
nik pojavio u osobi Ivana Damaščanina. Taj Grk, koji je obavljao visoku

Kozma, smaknut 727. g.
95
službu na kalifovu dvoru u Damasku, a poslije je kao monah stupio u

samostan svetog Sabe u Jeruzalemu, bio je najveći teolog svoga stolje‑
ća. Ako ne najpoznatije, onda svakako najoriginalnije, a također i umjet‑
nički najsavršenije Damaščaninovo djelo tri su govora koja je napisao u
obranu slika. Kao obranu od optužbi da je ikonodulstvo ponovno rođenje
poganske idolatrije, Ivan razvija osebujnu ikonozofiju koja u novoplaton‑
skom smislu shvaća sliku kao simbol i posredničku sponu, a sliku Krista
utemeljuje dogmom utjelovljenja, povezujući na taj način problem slika
s naukom o spasenju. Damaščaninov sustav odredio je smjer svem dalj‑
njem razvoju ikonodulskog nauka.
Nakon što su pregovori potpuno propali, Lavu III. je za provedbu nje‑
gova plana ostao otvoren samo još put primjene sile. Tim je putem i kre‑
nuo, naredivši ediktom uništavanje svih kultnih slika. No ipak je pokuša‑
vao zadržati privid legalnosti. Dana 17. siječnja 730. sazvao je skupštinu
najviših svjetovnih i duhovnih dostojanstvenika u carskoj palači, tzv. si‑
lentij, gdje je predložio svoj edikt. Kad je patrijarh German uskratio pot‑
pis, smijenjen je i već je 22. siječnja na patrijarhovo prijestolje sjeo njegov
bivši sinkel Anastazije, koji je bio spreman pokoravati se carevim nalozi‑
ma bez pogovora. Objavljivanjem edikta ikonoklastička doktrina dobila je
snagu zakona. Sada je otpočeo ikonoklazam: uništavanje slika i progon
njihovih štovatelja.
Dalekoj Italiji car nije uspio nametnuti ikonoklazam. No ikonokla‑
zam koji je izbio u Bizantu imao je dalekosežne posljedice za odnos Ca‑
rigrada prema Rimu. Nakon objavljivanja ikonoklastičkog edikta, koji je
slikoboračku doktrinu uzdignuo u službeni državni i crkveni nauk Car‑
stva, više se nije mogao izbjeći dugo pripremani raskid. Papa Grgur III.,
nasljednik Grgura II., bio je prinuđen na koncilu osuditi bizantski ikono‑
klazam, a Lav III., koji se prevario u nadi da će zadobiti papu baš kao i
papa u nadi da će obratiti cara, bacio je u tamnicu njegove legate. Nakon
vjerskog raskola uslijedio je politički. Produbljenje jaza između Carigra‑
da i Rima te osjetno slabljenje bizantske pozicije u Italiji bile su prve po‑
litičke posljedice ikonoklastičkog spora.
3. Ikonoklazam i borbe protiv Bugara:

Konstantin V.
Ma kolika bila slava koju je Lav III. uživao kao pobjednik nad Ara‑
pima, ispadi tog ikonoklasta ipak su potkopali njegovu popularnost. Na‑
kon Lavove smrti vlast je pripala njegovu sinu Konstantinu V. (741.–
775.). Prava mladog vladara na prijestolje bila su neupitna jer on je već
96
više od dvadeset godina nosio carsku krunu, koju je iz očeve ruke primio
u svojoj drugoj godini (za Uskrs 720.) kao njegov suvladar i prijestolona‑
sljednik. No jedva da je vladao i godinu dana kada mu se suprotstavio
jedan protucar, koji mu je na dulje vrijeme oteo krunu. Taj protucar nije
bio nitko drugi doli Artabazd, koji je svojedobno kao strateg teme Arme‑
nijakâ pomogao Lavu da dođe na prijestolje i iz zahvalnosti dobio njego‑
vu kćer za ženu, titulu kuropalata i položaj komesa teme Opsikij. Kao
zapovjednik cjelokupne vojske te najveće i najvažnije vojne oblasti, Ar‑
tabazd se sada mogao odvažiti na otimanje prijestolja od svojega mladog
šurjaka. Za njegov uspjeh bila je presudna okolnost da je nastupio kao
pristaša štovanja slika. Tako je borba između njega i legitimnoga cara,
kao i cijela epoha, bila u znaku ikonoklastičkog spora. Na vojnom poho‑
du koji je u lipnju 742. poduzeo protiv Arapa, Konstantin je pri prolasku
s vojskom kroz temu Opsikij iznenada napadnut i pobijeđen. Nato se Ar‑
tabazd dao proglasiti carem i počeo je pregovore s Teofanom Monutom,
kojega je Konstantin ostavio u Carigradu kao regenta. Ovaj se pridružio
protucaru, a jednako je postupilo i više viših činovnika glavnoga grada,
što jasno pokazuje da ikonoklastička politika čak niti među najbližim
carevim suradnicima nije stekla potpuno priznanje. Artabazd je sa svo‑
jom vojskom ušao u Carigrad i primio carsku krunu iz ruku patrijarha
Anastazija, koji je još jednom promijenio stranu. Svojega starijeg sina
Nikefora Artabazd je postavio za suvladara, a mlađega Niketu imeno‑
vao je vrhovnim zapovjednikom vojske i poslao ga u temu Armenijakâ.
U Carigradu su ponovno postavljene svete slike i činilo se da je razdob‑
lje ikonoklazma prošlo.
Konstantin V. je u međuvremenu pobjegao u Amorij i ondje je, u sre‑
dištu starog anatoličkog područja kojim je nekada zapovijedao njegov
otac, naišao na oduševljen doček. Na stranu mladoga ikonoklasta stala je
i tema Trakezijaca, netom odvojena od teme Anatolikâ. Nasuprot tome,
ikonodul Artabazd našao je najvažnije uporište u europskoj temi Trakiji,
čiji je strateg, sin Teofana Monuta, preuzeo obranu carske prijestolnice.
U Maloj Aziji su na Artabazdovoj strani bile tema Opsikij i tema Arme‑
nijakâ, njegove stare oblasti, koje su bile osobno vezane uz njega. No nje‑
gova ikonodulska politika očito je i na tim područjima nailazila na vrlo
hladan prijam, i ta je okolnost, uz Konstantinov iznimni talent vojskovo‑
đe, bila presudna za ishod borbe. Tek što su Artabazdove opsikijske po‑
strojbe ušle u temu Trakezijaca i prije nego što je Niketa mogao priteći u
pomoć svojemu ocu s vojskom teme Armenijakâ, Konstantin je u svibnju
743. kod Sarda protucaru nanio težak poraz. Tada je krenuo ususret Ni‑
keti i u kolovozu je kod Modrine natjerao njegovu vojsku u bijeg. Time je
bila osigurana njegova konačna pobjeda i već je u rujnu osvanuo pod zi‑
dinama Carigrada. Nakon kratke opsade proslavio je 2. studenog ulazak
u glavni grad kako bi se u njemu okrutno obračunao sa svojim protivni‑
cima. Artabazd i oba njegova sina, nećaci cara Konstantina, oslijepljeni
97
su nakon javne degradacije u Hipodromu, a njihovi pomagači dijelom

smaknuti, dijelom osakaćeni osljepljivanjem ili odsijecanjem šaka i sto‑
pala. Nevjerni patrijarh Anastazije vođen je Hipodromom na magarcu,
ali je nakon te degradacije smio ostati u svojoj službi, što je nedvojbeno
značilo namjerno diskreditiranje najvišega crkvenog dostojanstva. Tako
je završila vladavina Artabazda, koji je punih šesnaest mjeseci nosio car‑
sku krunu te je i u Rimu bio priznat za cara.
Konstantin V. bio je još veći vojskovođa i još strastveniji ikonoklast
od svojega oca. Po svojoj fizičkoj i psihičkoj naravi nije bio robusni vojnik
poput Lava III. Bio je nervozan, bolovao je od teških bolesti i mučile su
ga nezdrave strasti – ukratko, bio je komplicirane i neuravnotežene na‑
ravi. Bezmjerna okrutnost s kojom je progonio i mučio vjerske neprijate‑
lje nije potjecala iz primitivne okrutnosti, nego iz bolesne prenapetosti.
Blistave pobjede nad Arapima i Bugarima, koje su ga učinile idolom nje‑
govih vojnika, nije ostvario zahvaljujući spontanoj ratobornosti nego nad‑
moćnoj razboritosti dalekovidnoga stratega sjedinjenoj s velikom osob‑
nom hrabrošću.
Stanje na istoku razvijalo se povoljno za Bizant. Arapska snaga bila
je uzdrmana i ratovima u doba Lava III. i teškom unutarnjom krizom.
Slavna dinastija Omajada bližila se kraju i godine 750. smijenila ju je
nakon duljega građanskog rata dinastija Abasida. Smjenu dinastija pra‑
tio je prijenos državnog središta iz Damaska u daleki Bagdad. Popustio
je pritisak kojemu je Bizant bio izložen s te strane i Carstvo je moglo
prijeći u protunapad. Već 746. Konstantin V. je provalio u sjevernu Siri‑
ju i zauzeo Germanikeju, zavičajni grad svoje obitelji. Oslanjajući se na
provjerene metode bizantske kolonizacijske politike, preselio je veći broj
zarobljenika u daleku Trakiju, gdje su još u 9. stoljeću postojale koloni‑
je sirijskih monofizita. Bizant je i na moru izborio vrijednu pobjedu: za‑
povjednik bizantske mornarice, strateg Kibireotâ, kod Cipra je uništio
jednu arapsku flotu poslanu iz Aleksandrije (747.). Još veći uspjeh imao
je pohod koji je car 752. poduzeo na područje Armenije i Mezopotamije:
Bizantinci su osvojili dvije važne pogranične utvrde, Teodoziopol i Me‑
litenu. Zarobljenici su i ovaj put naseljeni u Trakiji i na bugarskoj gra‑
nici, gdje je car dao sagraditi nove utvrde. Doduše, ti uspjesi Carstvu
nisu donijeli trajne teritorijalne dobiti jer su zauzete utvrde ubrzo po‑
novno pale u ruke Arapa. No pobjede Konstantina V. na istočnoj granici
svakako su imale veliko simptomatično značenje. Prošlo je doba kad se
Bizant morao boriti za opstanak. Bizantsko‑arapska borba dobila je ka‑
rakter pograničnog rata, pri čemu je inicijativa dijelom čak bila u ruka‑
ma bizantskog cara. Na istoku Bizant više nije bio napadnuta nego na‑
padačka strana.
Dok je tako arapska opasnost gubila na oštrini, prijeteće se isticao
bugarski problem. Mjere koje je Konstantin V. poduzeo radi zaštite Tra‑
kije pokazuju da bizantska vlada više nije mogla računati s trajnošću
98
mira na bugarskoj granici. Bugari su pak na izgradnju utvrda na svojoj

granici odgovorili provalom na područje Carstva (756.). Time je počelo do‑
ba velikih ratnih sukoba između Bizanta i Bugarske. Već je Konstantin
V. u Bugarskoj vidio glavnog neprijatelja Carstva. Ona je bila razlogom
najvećih vojnih pothvata za vrijeme njegove vladavine: car je predvodio
čak devet vojnih pohoda protiv Bugara. Napetost je došla do vrhunca kad
je u Bugarskoj nakon duljih unutarnjih borbi godine 762. došao na vlast
Telec, predstavnik agresivnoga protubizantskog usmjerenja. U bugarskoj
državi još uvijek je postojao jaz između mase slavenskog stanovništva i
starobugarskog plemstva, kojemu je bilo stalo do očuvanja vladajućeg po‑
ložaja, osobito nepopustljive stranke boljara koja je sada s Telecom dos
pjela na čelo zemlje. Nakon što je on sjeo na prijestolje, velika masa Sla‑
vena iselila je s bugarskog područja u Bizant. Bizantski car dodijelio im
je zemlju u Bitiniji, gdje su već njegovi prethodnici naselili velike mase
slavenskog stanovništva (usp. str. 68 i 76 i d.). Time je ponovno znatno
ojačao slavenski element u maloazijskim temama.
Na provalu bugarskoga kana u Trakiju Konstantin V. je odgovorio
ekspedicijom velikih razmjera. Poslao je flotu koja je na ušće Dunava
prevezla oveći kontingent bizantske konjice, dok je on sam sa svojom voj‑
skom prodro u neprijateljsku zemlju kroz Trakiju. Konjica se od Dunava
probijala prema jugu te se kod Anhijala na obali Crnog mora sukobila
s vojskom koja je iz Trakije napredovala prema sjeveru. Tu se 30. lip‑
nja 763. odigrala krvava bitka koja je trajala od zore do sutona i završi‑
la potpunim porazom Bugara. Tu veliku pobjedu, najveću tijekom svoje
vladavine, Konstantin V. je proslavio trijumfalnim ulaskom u Carigrad i
svečanim igrama u Hipodromu. Telec je pak pao kao žrtva pobune i na‑
kon toga Bugarska je niz godina bila poprište stalnih pobuna i smjena
na prijestolju. Čas bi na čelo zemlje došla probizantska strana, čas an‑
tibizantska, a posljednja riječ bila je uvijek ona bizantskog cara, koji je
prisvojio pravo odlučivanja o bugarskim unutarnjim poslovima te je u
slučaju nepovoljnog razvoja oružano intervenirao. Tek kada je oko 772.
vlast preuzeo sposobni Telerig, Bugarska se pribrala i ponovno stekla
svoju nekadašnju borbenu snagu. Na to je Konstantin V. u proljeće 773.
poduzeo veliki ratni pohod, u kojemu je ponovio taktiku dvostrukog na‑
pada iz 763. i prisilio Bugare na prihvaćanje mirovnih pregovora. Carske
su postrojbe brzo i lako osujetile i Telerigov pokušaj proboja u Makedo‑
niju u listopadu iste godine. No ma kolika bila premoć bizantskoga cara,
on od Bugara ipak nije mogao iznuditi trajan mir. Konstantin V. morao je
ratovati s njima do kraja svojega života. Umro je za vrijeme pohoda pro‑
tiv Bugarske 14. rujna 775.
Ratovi protiv Bizanta znatno su oslabili bugarsku državu. Njezina
vojna snaga bila je uzdrmana, a njezina državna organizacija paralizi‑
rana. I sam hrabri Telerig morao je potražiti utočište pred unutarnjim
nemirima svoje zemlje na dvoru nasljednika Konstantina V. Prevlast
99
Bizantskog Carstva na Balkanskom poluotoku činila se čvrsto uteme‑

ljenom. No za budućnost nije bilo bezopasno što se Bugarska razvila u
ogorčenog neprijatelja bizantske države. Bio je to novi čimbenik u vanj‑
skoj politici Bizanta koji je Carstvu nametao tešku borbu na dvjema
bojišnicama.
Veliki uspjesi Konstantina V. u ratovima protiv Arapa i Bugara bi‑
li su kupljeni i jednostranim ograničenjem njegove vanjske politike na
istočnu interesnu sferu. Dok je Konstantin slavio svoje pobjede na isto‑
ku, bizantska vladavina u Italiji doživljavala je potpuni slom. Udaljava‑
nje Rima od ikonoklastičke carske vlasti na Bosporu bilo je sve intenziv‑
nije. Sve dok je papinska vlast vjerovala kako može računati na pomoć
Bizantskog Carstva protiv langobardske navale i sve dok nije bilo druge
sile koja bi mogla zamijeniti Bizant, Rim je prelazio preko vjerskog su‑
koba i bio lojalan carskoj vlasti. Međutim, 751. dogodilo se nešto što je
okončalo bizantsku vladavinu u sjevernoj i srednjoj Italiji i pokopalo po‑
sljednju papinu nadu u pomoć bizantskoga cara: Ravenna je pala u ruke
Langobardima i Ravennski egzarhat prestao je postojati. Istodobno se na
rimskom horizontu pojavila nova sila, čije je zaštitništvo obećavalo djelo‑
tvorniju zaštitu od Langobarda i koja je Rimskoj crkvi bila u mnogoče‑
mu draža od heretičkog Bizanta: mlado Franačko Kraljevstvo. Papa Stje‑
pan II. osobno se uputio preko Alpa i 6. siječnja 754. u Pontionu sastao s
kraljem Pipinom. Taj važan susret označio je početak savezništva Rima
s Franačkim Kraljevstvom i osnivanje rimske crkvene države. Papinska
vlast okrenula je leđa bizantskom caru i ušla u savez s franačkim kra‑
ljem, iz kojega će samo pola stoljeća kasnije nastati Zapadno Carstvo.
No iako je Bizant na zapadu doživio težak udarac, na istoku i na ju‑
gu njegov se položaj učvrstio. Napetosti s Rimom potaknule su ikonokla‑
stičku bizantsku vladu da poduzme presudnu i dalekosežnu mjeru. Car
je odvojio od Rima grecizirane južnotalijanske provincije Kalabriju i Si‑
ciliju, kao i Ilirik, koji je dotad pripadao Rimskoj crkvi, i podredio ih ca‑
rigradskoj patrijaršiji. Višekratni prosvjedi Rima nisu imali učinka. No‑
ve granice između dvaju crkvenih središta odgovarale su granici između
grčkog Istoka i latinskog Zapada, koju je povukao sam povijesni razvoj.
Proširenjem carigradske crkvene domene na balkanske provincije Ilirika
i na greciziranu južnu Italiju veliki je ikonoklast stvorio osnovu za uzlet
koji će Bizantska crkva doživjeti nakon ikonoklastičke krize i za budu‑
ći snažni utjecaj Bizantske crkve i kulture u slavenskim državama na
Balkanu.
Tako je bizantski ikonoklazam produbio jaz između dvaju svjetskih
središta i naposljetku potisnuo Rim s grčkog Istoka i Bizanta s latinskog
Zapada. A to znači da su i univerzalizam bizantske carske vlasti i onaj
Rimske crkve počeli gubiti tlo pod nogama.
Vremenska podudarnost tih događaja s početkom plime ikonoklazma
u Bizantu zacijelo je više od puke slučajnosti.
100
Pod Konstantinom V. ikonoklazam je doživio vrhunac. Naravno, is‑

prva je odjek na koji je Artabazdov ustanak naišao u europskom dijelu
Carstva i osobito u prijestolnici, nalagao oprez. Kao i njegov otac, Kon‑
stantin V. je znao čekati. Tek u pedesetim godinama pristupio je realiza‑
ciji svoga programa. Kao što je Lav III. naredio zabranu slika dekretom
državnog vijeća, tako je sada ikonoklazam trebao biti sankcioniran cr‑
kvenim koncilom. Da bi osigurao zatvoren sastav koncila, car je pokušao
popuniti biskupske stolice predstavnicima svoje stranke i također se po‑
brinuo za osnivanje novih biskupija, koje su predvodili pristaše ikonokla‑
stičkog nauka.
Usporedno s tim organizacijskim mjerama događala se i žustra pro‑
pagandistička i literarna aktivnost. Na različitim mjestima održavali su
se skupovi na kojima su se vodeći predstavnici ikonoklastičke stranke
obraćali narodu te su ponekad vođene i žive rasprave između ikonoklasta
i ikonodula. Ali odviše smjeli oponenti pritvarani su poslije svršetka de‑
bate i tako neutralizirani za vrijeme zasjedanja koncila.
I sam car imao je velikog udjela u literarnoj aktivnosti. Napisao je
ništa manje nego trinaest teoloških spisa, od kojih su fragmentarno sa‑
čuvana samo dva, no očito najvažnija. Spisi Konstantina V., koji su tre‑
bali postaviti smjernice za zaključke predstojećega koncila, pridonijeli su
bitnom produbljenju ikonoklastičkog nauka. Suprotno ikonodulima, ko‑
ji su načelno razlikovali između slike i njezina arhetipa i shvaćali sliku
kao simbol u novoplatonskom smislu, Konstantin V. je polazio od magij‑
sko‑istočnjačkih predodžaba te je ustrajao na potpunoj istovjetnosti, čak
bitnom jedinstvu slike s onime što prikazuje. Prije svega se protivio pri‑
kazivanju Krista, oslanjajući se na kristološka razmatranja i time je čak
nadišao argumente starijih ikonoklasta koji su kult slika napadali pr‑
venstveno kao ponovno rađanje idolatrije. Dok su ikonoduli kao patrijarh
German i osobito Ivan Damaščanin obrazlagali Kristovu sliku njegovim
utjelovljenjem te prikazivanje Spasitelja u njegovu ljudskom liku sma‑
trali potvrdom realnosti njegova primanja ljudske naravi, Konstantin je
poricao mogućnost istinskog prikazivanja Krista pozivajući se na njego‑
vu božansku narav. Tako je problem slika na objema stranama bio ve‑
zan za kristološku dogmatiku. U svojemu novom obliku ikonoklastički je
spor bio nastavak starih kristoloških sporova. U svojim najradikalnijim
izrazima ikonoklazam se preklapao s monofizitstvom i upravo spisi Kon‑
stantina V., koji predstavlja najradikalnije ikonoklastičko krilo, sadrže
nezanemarive monofizitske tendencije. To ne čudi uzme li se u obzir da
monofizitstvo nije prevladavalo samo na bizantskim granicama u Siriji i
Armeniji već je – kako je pokazala monoteletska reakcija pod Filipikom
(usp. str. 89/90) – i nadalje živjelo u samome Carstvu.
Dobro pripremljeni koncil sastao se 10. veljače 754. u carskoj palači u
Hijereji na maloazijskoj obali Bospora; posljednja sjednica održana je 8.
kolovoza u Blahernskoj crkvi u Carigradu. Mjere carske vlade nisu pro‑
101
mašile cilj: koncilu je pribivalo čak 338 biskupa i svi su se opredijelili za

ikonoklazam. Predsjedao je biskup Teodozije iz Efeza, sin nekadašnjeg
cara Tiberija‑Apsimara, jer je patrijarh Anastazije umro krajem 753., a
ni papa ni istočni patrijarsi nisu poslali svoje predstavnike. Bez obzi‑
ra na tu okolnost, koja je koncilu među pravovjercima priskrbila podru‑
gljiv naziv “bezglave sinode”, skupština je istaknula svoje pravo na naziv
ekumenskoga koncila. Pri razradi odredaba sinoda je pošla od carevih
programatskih spisa i poput njega je u središte razmatranja postavila
kristološki problem, ali je posve zaobišla sve Konstantinove neoprezne
formulacije i osobito sve monofizitske izraze. Koncil se držao teze o Kri‑
stovoj neprikazivosti, ali je pazio da se ne uplete u proturječje s odredba‑
ma prethodnih ekumenskih koncila. Štoviše, vrlo je domišljato izloženo
kako ikonoduli neizbježno padaju ili u monofizitsku ili u nestorijevsku
herezu, budući da na slici prikazuju ili samo Kristovu ljudsku narav i
tako poput nestorijevaca odvajaju Kristove neodvojive naravi, ili pak sli‑
kaju i Božju narav poput monofizita, miješajući na taj način Kristove
nespojive naravi. U svrhu tih objašnjenja upotrijebljen je velik broj mje‑
sta iz Svetoga pisma i patrističke literature, a kulminirala su u vrlo oš‑
trom odbacivanju svih svetačkih slika i štovanja slika uopće. Car, koji
se osjećao gospodarom Crkve, predstavio je na završnoj sjednici skupšti‑
ni biskupa Konstantina Silejskoga kao novog patrijarha, kojega je sam
odredio i dao ga aklamacijom potvrditi od nazočnih biskupa kao njiho‑
va novoga vrhovnog pastira. Zatim su 29. kolovoza na glavnom carigrad‑
skom trgu objavljeni zaključci sinode: najstrože su zabranjivali kult slika
i naređivali uništenje svih kultnih slika, izopćivali vodeće predstavnike
pravovjerne stranke, patrijarha Germana, Ivana Damaščanina i druge,
te izricali najveće pohvale caru, kojega se izjednačavalo s apostolima.
Sada je bilo na caru da odredbe koncila provede u djelo. Posvuda
su uništavane svetačke slike i zamjenjivane svjetovnima. I svjetovne
zgrade i crkve trebale su biti ukrašene ornamentalnim ukrasima, ži‑
votinjskim i biljnim motivima, a prije svega slikama cara i scenama iz
rata i lova koje su ga glorificirale te slikama utrka kolima i kazališ‑
nih predstava. Svjetovna umjetnost u Bizantu opstala je uz crkvenu u
svim razdobljima i imala je veću ulogu nego što se najčešće pretpostav‑
lja. Sada se trebala njegovati samo takva umjetnost koja je prvenstve‑
no služila uzdizanju cara i Carstva koje je on predstavljao. Ikonoklasti
nisu odbacivali umjetnost kao takvu, već samo religioznu umjetnost i
njezin kult. Careva je zadaća sada bila iskorijeniti tu umjetnost i taj
kult. Oslanjajući se na odredbe crkvene skupštine koja je za njega vri‑
jedila kao ekumenski koncil, Konstantin V. je počeo provoditi tu zada‑
ću ognjem i mačem.
No njegovoj fanatičnoj volji za uništavanjem suprotstavila se opo‑
zicija koja je bila jednako fanatično odana svojoj vjeri. Rasplamsala se
ogorčena borba koja je došla do vrhunca šezdesetih godina. Ikonodul‑
102
ska opozicija okupila se oko osobe opata Stjepana Mlađeg s Auksenci‑

jeva brda, koji je stjecao sve veći broj pristaša iz svih slojeva naroda.
Carevi pokušaji da prisili vođu opozicije na prekid otpora nisu urodili
plodom i u studenome 767. Stjepana je na najokrutniji način ubila na‑
huškana gomila na ulicama Carigrada. Ipak, oporba nije bila slomlje‑
na. Koliko je rasprostranjeno bilo nezadovoljstvo režimom Konstantina
V., pokazuje činjenica da je morao smaknuti devetnaest viših činovnika
i časnika, među kojima i svojega protostratora, logoteta droma, dome‑
stika ekskubitske straže, komesa teme Opsikij, stratege Trakije i Sici‑
lije. No ikonoklastičkoj politici najsnažnije se suprotstavljalo bizantsko
monaštvo te je i obračun s njime bio osobito oštar. Progoni ikonodula s
vremenom su sve više dobivali karakter ratnog pohoda protiv monaha i
čini se da je taj protumonaški smjer naišao na odjek u Maloj Aziji, oso‑
bito kod maloazijske vojske, kao i kod dijela stanovnika glavnoga gra‑
da. Sada se monasi više nisu progonili samo zbog ikonodulstva nego i
zbog same pripadnosti redovničkom staležu te su prisiljavani na odu‑
stajanje od monaškog života. Samostani su zatvarani ili pretvarani u
vojarne, kupališta i druge javne zgrade, dok je njihove neizmjerne zem
ljoposjede prisvajala kruna. Tako je ikonoklazam u doba svojega najve‑
ćeg razvoja započeo borbu protiv moćnoga bizantskog monaštva i samo‑
stanskih posjeda.
Oštrina s kojom je vlada Konstantina V. vodila tu borbu očituje se u
djelovanju stratega Trakezijaca Mihaela Lahanodrakona, jednog od ca‑
revih najvatrenijih pomagača, koji je monahe u svojoj temi stavio pred
izbor: ili će skinuti monašku halju i oženiti se ili će biti oslijepljeni i
prognani. Počelo je veliko iseljavanje monaha, prije svega prema južnoj
Italiji gdje su oni, osnivajući samostane i škole, stvorili nova središta
grčke kulture. U Bizantu su valovi ikonoklazma bili sve snažniji. Car je
u svojem radikalizmu znatno nadmašio odredbe koncila iz 754. te je čak
dospio u proturječje s njima, a nije se okrenuo samo protiv svetačkih sli‑
ka i relikvija već je zabranio i kult svetaca i štovanje Marije. U životu
Bizantskog Carstva nastupio bi potpun obrat da ta radikalna politika
nije doživjela slom smrću Konstantina V.
Sljedeće generacije zapamtile su nasilni režim Konstantina V. kao
epohu strave i užasa. Stoljećima je sjećanje na Konstantina Kopronima
(Koprṓnymos = okaljana imena) pratila goruća mržnja, a njegovo je tru‑
plo nakon ponovnog uspostavljanja pravovjerja uklonjeno iz Apostolske
crkve. No nadživjela su ga i sjećanja na njegove ratne uspjehe i junačka
djela, i kad je Bizant početkom 9. stoljeća pokleknuo pred Bugarima, na‑
rod se skupio na njegovu grobu i zaklinjao mrtvoga vladara da ustane iz
groba i izbavi Carstvo od sramote.
103
4. Slabljenje ikonoklastičkog pokreta i

ponovna uspostava štovanja slika
Kratka vladavina Lava IV. (775.–780.) čini prijelaz iz doba ikonokla‑

stičkog vrhunca pod Konstantinom V. prema ponovnoj uspostavi štovanja
slika pod Irenom. Lav IV., sin Konstantina V. iz njegova braka s hazar‑
skom princezom, nije bio borbene naravi. Prestali su ispadi protiv mari‑
janskoga kulta, a odbačena je i proturedovnička linija koju je Konstan‑
tin V. slijedio u drugoj polovini svoje vladavine. Novi car nije oklijevao da
najvažnije biskupske stolice dodijeli monasima. No ipak se držao ikono‑
klastičkog smjera u skladu s tradicijom i čak je dao javno bičevati i ba‑
citi u tamnicu više dvorskih činovnika koji su štovali slike (780.). U us‑
poredbi s metodama Konstantina V. bila je to doista blaga kazna, a to je
i jedini poznati slučaj progona ikonodula u doba Lava IV. Ograničavanje
ikonoklazma pod Lavom IV. bilo je prirodna reakcija protiv ekstremiz‑
ma Konstantina V. Tome valja pridodati i utjecaj energične supruge Lava
IV., carice Irene, koja je potjecala iz ikonodulske Atene te je bila privrže‑
na štovanju slika.
Premda su careva braća Nikefor i Kristofor dobili titulu cezara već
769., dok su Niketa i Antim već za vladavine Konstantina V. nosili titulu
nobilisima, a pod Lavom IV. tu je titulu dobio i najmlađi brat Eudokim,
za suvladara i nasljednika Lava IV. nije izabran neki od cezara već nje‑
gov mali sin Konstantin. Karakteristično je da se to dogodilo na zahtjev
vojske, koja je cara izričito pozvala da okruni sina. Dana 24. travnja 776.
Lav IV. je, naizgled samo popuštajući želji svojih podanika, okrunio sina
nakon što je senatore, predstavnike carigradske i provincijske vojske te
gradskih staleža pismenom prisegom obvezao na vjernost novookrunjeno‑
me kao jedinom prijestolonasljedniku. Oslanjanje na narodnu volju, koje
je i inače karakteristično za to doba, zacijelo treba promatrati kao reak‑
ciju na despotske režime Lava III. i Konstantina V. Dok se sudjelovanje
podanikâ u stvaranju novog vladara ili suvladara u Bizantu obično izra‑
žavalo u naknadnoj aklamaciji novookrunjenoga od strane naroda i voj‑
ske, Lav IV. je i sam izbor svojega prijestolonasljednika želio prikazati
kao čin narodne volje. Karakteristično je i to da su uz uobičajene izborne
čimbenike – senat, narod i vojsku – riječ imali i predstavnici carigrad‑
skih trgovaca i obrtnika. Naravno, vojska je slijedila mig samoga cara
kada ga je pozvala da okruni svojega sina. No ipak se ne može zanijekati
da su se shvaćanja bizantske vojske o vladarskom sustavu znatno promi‑
jenila od vremena Konstantina IV. Ipak je to bila ista ona vojska koja je
tada, prije jedva sto godina, vatreno prosvjedovala protiv isključenja ca‑
reve braće (usp. str. 76 i d.). Princip samovlašća uz ograničenje prijesto‑
lonasljednog prava na vladarova najstarijeg sina znatno je uznapredovao.
104
No taj sustav za Bizantince ipak još nije bio samorazumljiv, inače ne bi

bio nuždan i demonstrativni nastup vojske u prilog prijestolonasljedni‑
ka, kao ni davanje pismene prisege. Nije izostala ni protuakcija u prilog
cezaru Nikeforu, ali urota je pravodobno otkrivena i kažnjena progonom
krivaca u Herson. I tu se Lav IV. pokušao osloniti na izraz volje svojih
podanika tako što je u palači Magnaura sazvao silentij, iznio stvar pred
skupštinom i pustio je da presudi urotnicima.
Rana smrt Lava IV. (8. rujna 780.) dovela je na prijestolje njegova si‑
na Konstantina VI. u dobi od deset godina. Regentstvo je preuzela ca‑
rica Irena koja je i službeno dijelila prijestolje s maloljetnim sinom. Po‑
novno je pokušan prevrat u korist cezara Nikefora, ali energična carica
brzo je ugušila prevratnički pokret koji je, kako se čini, polazio od iko‑
noklastičkih elemenata i u svojim redovima okupio više uglednih činov‑
nika, a braću pokojnog supruga prisilila je da se zarede. Ireninim preu‑
zimanjem državnih poslova pala je odluka o obnovi štovanja slika. Ipak,
ta se obnova pripremala polako i vrlo oprezno. Brza promjena crkvene
politike nije bila niti moguća jer je ikonoklastički sustav ipak vladao po‑
la stoljeća: najvažnije državne i crkvene službe obavljali su ljudi koji su
– bilo iz uvjerenja, bilo prilagođujući se okolnostima – pristali uz ikono‑
klazam, kao i velik dio vojske koji je ostao vjeran uspomeni na slavnoga
cara Konstantina V. Planovi vlade objavljeni su tek 784., nakon što se
(31. kolovoza) uspjelo nagovoriti na abdikaciju patrijarha Pavla, kojega je
bio postavio Lav IV. Imenovanje novog patrijarha Irena je prikazala kao
narodni izbor tako što je sazvala “sav narod” u palaču Magnaura. Izbor
je pao na Tarazija, dotadašnjega caričinog tajnika, obrazovanog laika s
dobrom teološkom izobrazbom i jasnom političkom vizijom. Nakon što je
Tarazije 25. prosinca 784. posvećen za patrijarha, započele su pripreme
za ekumenski koncil koji je trebao opozvati odredbe ikonoklastičke sino‑
de iz 754. i ponovno uspostaviti štovanje slika. Bizantska vlada stupila je
u vezu s Rimom i istočnim patrijaršijama, koje su pozdravile obrat i po‑
slale svoje predstavnike.
Koncil se sastao u Apostolskoj crkvi u Carigradu 31. srpnja 786. No
jedva da su pregovori i počeli, a dogodilo se nešto što je pokazalo da je
pri pripremi koncila trebalo više opreza nego što su smatrali Irena i Ta‑
razije. Vjerni zapovijedima Konstantina V., vojnici gardijskih postrojbi
glavnoga grada isukanih mačeva provalili su u crkvu i rastjerali koncil
uz oduševljeno klicanje jednog dijela okupljenih biskupa. Ali caricu taj
neuspjeh nije obeshrabrio. Navodno radi pohoda protiv Arapa, prebacila
je ikonoklastičke postrojbe u Malu Aziju i pozvala ikonodulske postrojbe
iz Trakije te im povjerila zaštitu glavnoga grada. U svibnju 787. upuće‑
ni su novi pozivi na koncil, koji se ovaj put trebao sastati u Nikeji. Tako
se dogodilo da je Sedmi ekumenski koncil – posljednji koji priznaje Istoč‑
na crkva – održao svoje sjednice u istom gradu u kojemu je zasjedao Prvi
ekumenski koncil pod Konstantinom Velikim.
105
Pod predsjedanjem patrijarha Tarazija, u nazočnosti oko 350 biskupa

i velikog broja monaha, tu se od 24. rujna do 13. listopada u brzom slije‑
du održalo sedam sjednica, što je dokaz temeljite pripremljenosti koncila.
Kao važnu crkvenopolitičku odluku koncil je postavio pitanje biskupa ko‑
ji su bili ikonoklastički aktivni, no koji bi pod prethodnim trima vlada‑
ma teško i mogli djelovati na neki drugi način. Kako je izjavio jedan od
njih, oni su bili “rođeni, odrasli i odgojeni u toj herezi”. S razboritim osje‑
ćajem za mjeru, koncil je nekadašnje ikonoklaste primio u crkvenu zajed‑
nicu nakon što su se pred skupštinom odrekli hereze. No taj tolerantan
stav nije naišao na odobravanje monaških predstavnika i izbile su izu‑
zetno žestoke rasprave. Tu se prvi put može zamijetiti raskol unutar Bi‑
zantske crkve, koji se proteže kroz cijelu njezinu daljnju povijest: raskol
između radikalnoga monaškog usmjerenja takozvanih zelota, koji se s
apsolutnom strogošću pridržavaju kanonskih propisa i načelno odbacuju
svako kompromisno rješenje, i umjerenog usmjerenja takozvanih politi‑
čara, koji podređuju svoje djelovanje državnim potrebama i prilagođava‑
ju ga političkoj situaciji, spremno surađujući sa svjetovnom vlašću ako se
ona drži ortodoksije i ne plašeći se eventualnih kompromisa. Na koncilu
u Nikeji pobijedilo je to umjereno usmjerenje.
U vjerskim pitanjima kod pravovjerne većine koncila vladala je pot‑
puna suglasnost. Nakon što je kao dokazni materijal u prilog štovanju
slika citiran dug niz svjedočanstava iz Svetoga pisma i crkvenih otaca
te su s jedne strane pročitani zaključci ikonoklastičke sinode iz 754., a s
druge detaljno pobijanje tih zaključaka, koje je očito poteklo iz pera pa‑
trijarha Tarazija, koncil je osudio ikonoklazam kao herezu, naredio uni‑
štavanje ikonoklastičke literature i ponovno uspostavio štovanje slika. U
duhu Ivana Damaščanina koncil je doveo pitanje slika u vezu s naukom
o spasenju i istaknuo načelo da se štovanje ne upućuje slici, već svetoj
osobi koju ona prikazuje i da nema ništa zajedničko s obožavanjem koje
se duguje samo Bogu. Svečana završna sjednica, koja je održana u Cari‑
gradu u palači Magnaura 23. listopada, potvrdila je odredbe koncila koje
su potpisali carica i mladi car.
No ikonoklastički elementi nisu bili konačno prevladani. Njihovo dalj‑
nje postojanje vrlo se jasno pokazalo za vrijeme spora koji je izbio između
carice Irene i njezina sina – okolnost koja tu jalovu svađu čini povijesno
zanimljivom. Premda je Konstantin VI. već bio dovoljno odrastao za vla‑
danje, častohlepna carica nije mu željela prepustiti vlast. Mladi car po‑
bunio se protiv nametnutog tutorstva i sve se žešće suprotstavljao majci
i njezinu savjetniku, eunuhu Staurakiju. Tako je bilo prirodno što se oko
njega okupila opozicija koja se nije mogla pomiriti s Ireninom ikonodul‑
skom politikom. Jedan od najbliskijih pobornika Konstantina VI. bio je
vatreni ikonoklast Mihael Lahanodrakon. Ali energična je carica uspjela
u zametku ugušiti urotu koja se spremala u proljeće 790. i sada se sma‑
trala dovoljno jakom da i službeno legalizira svoje dotad samo faktično
106
prvenstvo. Zatražila je od vojske da položi prisegu koja je na nju prenije-

la vlast, navodeći je na prvom, a Konstantina VI. kao suvladara tek na
drugome mjestu. Čete glavnoga grada, koje su se sada sastojale od eu-
ropskih jedinica, bez protivljenja su položile traženu prisegu, no Irenin je
naum naišao na snažan otpor kod postrojbi iz teme Armenijakâ, koje ni-
su bile sklone ikonodulskoj carici. Pojavio se protupokret koji je zahvatio
i ostale maloazijske teme i završio time da vojska, zastupajući dinastička
prava, nije samo odbila zahtjev častohlepne carice već je Konstantina VI.
proglasila samovladarom (u listopadu 790.).
Irena je izgubila igru i morala je napustiti carsku palaču. Ali caričini
pristaše nisu mirovali sve dok od Konstantina VI. nisu iznudili dopušte-
nje za njezin povratak. Od siječnja 792. ponovno je vrijedila stara formu-
la: Konstantin i Irena. Slabost mladog cara izazvala je razočaranje me-
đu njegovim sljedbenicima, a tome valja pridodati i nezadovoljstvo zbog
neslavnog ponašanja Konstantina VI. u ratu protiv Bugara u srpnju 792.
(usp. str. 107). Ponovno se pojavio pokret u korist cezara Nikefora, kojega
je opozicija poštovala kao najstarijega preživjelog potomka Konstantina
V. No sada je Konstantin VI. brzo reagirao i dao je iskopati oči svojemu
stricu, a drugoj četvorici braće svojega oca odsjeći jezik. Oslijepljen je bio
i strateg Armenijakâ Aleksije, koji je svojedobno u Konstantinovu korist
vodio akciju protiv Irene. Međutim, tada je u temi Armenijakâ izbio silo-
vit ustanak i Konstantin VI. morao je poduzeti pravi vojni pohod protiv
nekadašnjih pristaša (proljeće 793.). Pobuna je ugušena krajnje okrutno,
a simpatije koje je mladi car nekoć uživao ustupile su mjesto ogorčenom
neprijateljstvu prema njegovoj osobi.
Ubrzo nakon toga car je posve pokvario i svoj odnos s pravovjer-
nom strankom time što je u siječnju 795. odbacio svoju suprugu, lijepu
Paflagonku Mariju, s kojom se sedam godina prije morao oženiti po že-
lji svoje majke, i za ženu uzeo svoju ljubavnicu, dvorsku damu Teodo-
tu, okrunivši je kao augústu i priredivši izvanredno raskošnu svadbu,
što je na javno mnijenje moralo djelovati kao crvena krpa. Konstanti-
nov postupak bio je protiv svih crkvenih zapovijedi i izazvao je krajnje
ogorčenje u pravovjernim krugovima. Protiv brakolomnog cara osobito
se oštro okrenula radikalna monaška stranka zelota, koju su predvo-
dili Platon, glasoviti opat samostana Sakudija, i njegov nećak Teodor.
Car je prognao hrabre zelotske vođe, ali time nipošto nije riješio pro-
blem. Takozvani mehejski spor (od moikhós = brakolomstvo) Bizantince
je još dugo zaokupljao i izazvao teške probleme. Prouzročio je i teško za-
oštravanje raskola između zelotske strane i patrijarha Tarazija, budući
da zeloti nisu odobravali patrijarhovo oportunističko ponašanje prema
brakolomnom caru i u svojoj su ogorčenosti išli tako daleko da su ra-
skinuli crkvenu zajednicu s njime. Znakovito je da su bizantski mona-
si od pobjede pravovjerja bili trajno nezadovoljni državnim i crkvenim
vodstvom te su mu se često i oštro suprotstavljali; ta činjenica i odviše
107
jasno pokazuje kako njima ta pobjeda nije donijela očekivano obešteće‑

nje i rehabilitaciju te im je i Irenino samovlašće pružilo samo privreme‑
nu i nepotpunu satisfakciju.
Zbog svoje nepromišljenosti i perfidne okrutnosti, Konstantin VI. iz‑
gubio je svaki oslonac i kod vladajuće pravovjerne stranke i kod ikonokla‑
stičke opozicije, i sada ga se moglo ukloniti a da se zbog njega ne digne
nikakva osvetnička ruka. Dana 15. kolovoza 797. oslijepljen je po nalogu
svoje majke u grimiznoj dvorani, gdje je bio rođen prije 27 godina. Irena
je ostvarila svoj cilj: postala je samovladaricom Bizantskog Carstva.
Bila je to prva žena koja nije vladala Carstvom kao regentica za ne‑
koga maloljetnog ili nesposobnog cara, nego u svoje vlastito ime kao sa‑
movladarica. U to vrijeme, budući da se carska služba po rimskoj tradi‑
ciji činila nerazdvojno povezanom s funkcijom vrhovnoga vojnog vodstva,
pravo jedne žene da obavlja tu službu bilo je barem upitno i valja spome‑
nuti da se Irena u zakonskim aktima nije potpisivala kao basílissa, nego
kao basileús.
Irenine vladarske metode nisu bile najsretnije. Na dvoru je vladala
zatupljujuća atmosfera intriga u kojima su se nadmetala dva caričina
glavna savjetnika, eunusi Staurakije i Aetije. Da bi sačuvala sve slabi‑
je simpatije stanovništva, carica je vrlo rastrošno dodjeljivala financij‑
ske olakšice, bez obzira na potrebe državnog proračuna. Te su se olakši‑
ce prije svega odnosile na samostane, čija je blagonaklonost bila kamen
temeljac Irenine popularnosti, i na stanovnike glavnoga grada, o čijem je
raspoloženju u velikoj mjeri ovisila sudbina vlade koja nije bila sigurna u
svoju poziciju. Ukinut je gradski porez koji su stanovnici Carigrada mo‑
rali plaćati i koji je, čini se, bio zaista vrlo visok. Znatno su smanjene i
uvozne i izvozne carine koje su se ubirale u lučkim službama Carigrada,
Abidu i Hijeru, i koje su činile važan izvor prihoda bizantske države. Te
su mjere oduševile stanovništvo glavnoga grada te i Teodor Studitski na‑
veliko hvali caričinu velikodušnost. Ali zbog te velikodušnosti bio je pot‑
puno poremećen financijski sustav bizantske države, koji je bio jedna od
glavnih osnova bizantske moći.
Vanjskopolitički položaj Carstva znatno se pogoršao u posljednjim
dvama desetljećima. Naravno, to je bilo velikim dijelom uvjetovano i ti‑
me što je u to vrijeme država Abasida doživljavala procvat. Već su 781.
Arapi prodrli duboko na područje Carstva i na području teme Trakezija‑
ca pobijedili u velikoj i vrlo krvavoj bitki. Na to je bizantska vlada s nji‑
ma sklopila mirovni ugovor i obvezala se na plaćanja kalifatu. Ali čak ni
prihvaćanje te ponižavajuće obveze nije moglo osigurati dugotrajniji mir.
Ubrzo su ponovno počele arapske provale u Maloj Aziji. Nije bilo mno‑
go sreće ni u ratovima na bugarskoj granici, koji su započeli 789. i ko‑
je je vodio car Konstantin VI. U ljeto 792. Bizantinci su kod pogranične
utvrde Markele doživjeli poraz, koji je zbog careva bijega i zarobljavanja
uglednih bizantskih vojskovođa imao osobito neugodan prizvuk. Bizant‑
108
ska vlada ponovno se morala pomiriti s plaćanjem danka, ali mir opet
nije dugo trajao jer su Bugari ubrzo tražili povećanje plaćanja. Bizant je
bio slabiji od obaju svojih najvažnijih protivnika i morao je prihvatiti bre‑
me danka: nakon impozantne pozicije moći pod Konstantinom V., bilo je
to više nego jadno stanje.
5. Bizant i Karlo Veliki
No povijesno su od svih vojnih neuspjeha u Aziji i na Balkanu bili da‑

leko važniji idejni gubici koje je Bizantu donio razvoj na Zapadu. Tragika
staroga carstva bila je u tome što se u doba kada je na čelu Franačkoga
Kraljevstva bio jedan od najvećih vladara srednjega vijeka, njegova sud‑
bina nalazila u rukama žene i eunuha. Karlo Veliki je pripajanjem Ba‑
varske, pokrštenjem i priključenjem Saske, ekspanzijom na račun Sla‑
vena na istoku, uništenjem Avarskoga Kraljevstva te pokoravanjem i
priključenjem Langobardskoga Kraljevstva učinio svoje carstvo najvećom
silom tadašnjega kršćanskog svijeta. Pokorivši Langobarde, ispunio je
zadaću koju Bizant nije bio u stanju ispuniti i čije je neispunjavanje po‑
kopalo autoritet Carstva u Rimu. Potom je Rimska crkva sklopila još uži
savez s Franačkim Kraljevstvom i time se odlučnije odvratila od Bizanta.
Tu ništa nije mogla promijeniti činjenica da je na ekumenskom koncilu u
Nikeji uspostavljen crkveni mir između Carigrada i Rima te da je Bizant
ponovno bio pravovjeran i vatrenije se nego ikad priklonio štovanju sli‑
ka. Na koncilu u Nikeji nije postignuto pravo pomirenje dvaju svjetskih
središta. Rim je očekivao opoziv svih mjera ikonoklastičke epohe, ne sa‑
mo vjerskih nego i crkvenopolitičkih; očekivao je potpunu uspostavu rav‑
noteže, prvenstveno restituiranje rimskih prava na jurisdikciju u južnoj
Italiji i Iliriku. Carigrad za to nije htio ni čuti. To pitanje na Nikejskom
koncilu nije čak ni dotaknuto: onaj dio pisma pape Hadrijana I. bizant‑
skim vladarima koji se na njega odnosio, u grčkom je prijevodu, koji se
čitao na koncilu, jednostavno izostavljen. Jednako tako izbrisani su i oni
dijelovi u kojima papa uzima sebi pravo prigovoriti zbog nekanonskog po‑
stavljanja patrijarha Tarazija i prosvjedovati protiv titule “ekumenskog
patrijarha”, ali prije svega su vrlo brižno zaobiđena mnogobrojna mjesta
papina pisma na kojima je riječ o rimskim pravima primata ili/i samo o
primatu svetoga Petra. Papinska je vlast na Istoku faktično isključena,
jednako kao što je na Zapadu isključena bizantska carska vlast. Rimskoj
crkvi više nije moglo biti od koristi savezništvo s Carigradom, premda se
činilo da je u gorućemu vjerskom pitanju toga vremena sada suglasna
s Bizantom. Za razliku od toga, savezništvo s velikim pobjednikom nad
109
Langobardima mnogo je obećavalo, iako se sporazum s franačkim kra‑

ljem u pitanju slika činio teškim i iziskivao je velike ustupke.
U oštroj polemici, čiji su konačan izraz bili Libri Carolini, Karlo Ve‑
liki je odbacio i ikonoklastičko stajalište sinode Konstantina V. i ikono‑
dulski stav koncila Konstantina VI. i Irene. Libri Carolini trebali su na‑
glasiti religijsku samostalnost Franačkoga Kraljevstva u odnosu prema
Bizantu, a imali su prije svega političku svrhu i utoliko nije bilo osobito
važno što je njihova polemika zaobilazila sam problem te što je latinski
prijevod nikejskih akata koji je imao Karlo Veliki iskrivljavao pravi smi‑
sao nikejskih odredaba grubim jezičnim pogreškama i nesporazumima.
Osim toga, Karlovo stajalište nije se podudaralo sa stvarnim stavom Ni‑
kejskoga koncila, nego prije sa starim shvaćanjem Grgura Velikog koji je,
poput njega, odbijao i uništavanje i štovanje slika. Franački kralj ustra‑
jao je na svome stajalištu unatoč svim upozorenjima i savjetima koje mu
je upućivao papa Hadrijan I. te je papa naposljetku morao popustiti. Što‑
vanje slika, koje je Nikejski koncil 787. u dogovoru s dvama legatima Ha‑
drijana I. proglasio dužnošću svakog pobožnoga kršćanina, osuđeno je na
Frankfurtskoj sinodi 794. godine u nazočnosti dvaju drugih predstavni‑
ka istoga pape. Iako pitanje slika za Zapad nije imalo ni izbliza onakvo
značenje kakvo mu je pripisivao Bizant, a čudnovato bizantsko poveziva‑
nje problema slika s naukom o spasenju Zapadu je ostalo strano i nera‑
zumljivo, bio je to ipak velik ustupak koji jasno pokazuje kako je savez
s Franačkim Kraljevstvom postao kamenom temeljcem papinske politi‑
ke. Dosljedno nastavljajući politiku kojom je krenuo Stjepan II., a čiji se
uspjesi nisu mogli previdjeti, Hadrijan I. čvrsto se držao saveza s franač‑
kim kraljem zanemarujući sve ograde. U skladu s istom politikom njegov
nasljednik Lav III. donio je smjelu odluku koja je dosljedno zaključila sa‑
mouvjerenu rimsku politiku 8. stoljeća, ali je po svojoj biti bila revolucio‑
narna: dana 25. prosinca 800. u Petrovoj crkvi u Rimu okrunio je Karla
carskom krunom.
Osnivanje carstva Karla Velikog imalo je jednako prevratničko zna‑
čenje u političkoj sferi kao kasniji crkveni raskol u religijskoj. Za tadaš‑
nji svijet aksiom je bio da može postojati samo jedno carstvo, kao i samo
jedna jedina kršćanska Crkva. Carska krunidba Karla Velikog potpuno
je izokrenula tu ideju i snažno zadrla u bizantske interese, jer dotad je
kao jedino carstvo neosporno vrijedio Bizant, Novi Rim, kojemu je pripa‑
lo nasljeđe staroga rimskog imperija. Misleći na svoja carska prava, Bi‑
zant je uzdizanje Karla Velikog za cara mogao držati samo uzurpacijom.
Ali i Rim je polazio od ideje jednoga carstva i nipošto nije namjeravao po‑
staviti drugo carstvo uz Bizant; naprotiv, carstvo što ga je stvorio trebalo
je stupiti na mjesto staroga Bizantskog Carstva: postojalo je mišljenje da
je carigradsko carsko prijestolje nakon svrgavanja legitimnog cara Kon‑
stantina VI. ispražnjeno. Hijerarhija država, koja je obuhvaćala čitavu
kršćansku ekumenu i kulminirala u jednom carstvu, bila je i za Rim i za
110
Bizant jedini zamislivi svjetski poredak. No u stvarnosti su ipak od 800.

godine supostojala dva carstva, Istočno i Zapadno. Odvajanje Istoka i Za‑
pada koje se, pripremljeno višestoljetnim razvojem, posve jasno pokazalo
u doba ikonoklastičkog spora, sada je bilo provedeno i u političkoj sferi.
Ekumena se raspala na dva jezično, kulturno, politički i religijski odvo‑
jena dijela.
Premda je krunidba cara u Petrovoj crkvi bila papino, a ne kraljevo
djelo, Karlo se nakon tog dalekosežnoga koraka morao suočiti s problemi‑
ma koji su iz njega proizašli. Morao je od Bizanta ishoditi priznanje bez
kojega je njegovo carstvo u pravnom pogledu visjelo u zraku. Očito nisu
bila dovoljna puka uvjeravanja da je carsko prijestolje u Carigradu ispra‑
žnjeno dok na njemu sjedi žena ili da se Bizant predao herezi, kako su
nastojali pokazati Libri Carolini. Godine 802. u Carigrad su stigli posla‑
nici Karla Velikog i pape. Oni su bizantskoj carici navodno prenijeli že‑
nidbenu ponudu svojega gospodara kako bi se na taj način “ponovno sje‑
dinili Istok i Zapad”. Ali ubrzo nakon njihova dolaska izbila je revolucija
u palači, koja je Irenu svrgnula s prijestolja (31. listopada 802.) i odgodi‑
la rješenje problema. Akcija je krenula od viših činovnika i časnika Car‑
stva, a u posjed carske krune dovela je Nikefora, dotadašnjega logoteta
genika. Irena je najprije prognana na Prinčeve otoke, a zatim na Lezb,
gdje je nedugo potom umrla.
6. Reforme Nikefora I. i vanjskopolitičke

opasnosti: Bizant i Krum
S Nikeforom I. (802.–811.) ponovno se na čelu Carstva našao sposo‑

ban vladar. Teofanova tvrdnja da je njegov dolazak na vlast izazvao ža‑
lost i zaprepaštenje odražava samo raspoloženje radikalnih monaha. Ne
smijemo povjerovati da je žestoka mržnja koju Teofan izražava prema
tom caru bila opća pojava u pravovjernim krugovima Bizanta. Nikefor
nije bio čovjek Crkve, od klera je zahtijevao podređivanje carskoj vlasti,
ali je bio potpuno pravovjeran i načelno se držao kulta slika. Time što je
svoga sina i nasljednika Staurakija oženio Atenjankom Teofano, Ireni‑
nom rođakinjom, naglasio je svoju odluku da će se držati ikonodulsko‑
ga smjera prethodne vlade. Ali odnos vlade i crkvenog vodstva prema
radikalnoj monaškoj stranci pod njim se iznova zaoštrio, osobito kad je
nakon Tarazijeve smrti (25. veljače 806.) za patrijarha postavio učeno‑
ga historiografa Nikefora. Poput Tarazija, Nikefor je bio upućen i u svje‑
tovnu znanost i u teologiju i nije se isticao samo kao historiograf nego
u kasnije doba i kao autor mnogih spisa u obranu kulta slika. Ali on je,
111
poput Tarazija, prije postavljanja na patrijarško prijestolje bio viši vladin

činovnik i crkvenopolitički je zastupao isti umjereni smjer. Postavljanje
laika na položaj patrijarha izazvalo je među zelotima tim veće ogorčenje
što su očito računali s izborom svojega vođe Teodora Studitskog. Ali to
nije bilo sve, budući da je car Nikefor ponovno izvukao iz zaborava i me‑
hejsku aferu kako bi njome utemeljio načelo da cara ne obvezuju kanoni:
dao je da sinoda sastavljena od duhovnih i svjetovnih predstavnika pri‑
zna brak Konstantina VI. s Teodotom i da u crkvenu zajednicu ponovno
prihvati svećenika Josipa koji je sklopio taj brak (u siječnju 809.). To je
prouzročilo otvoreni raskid sa studitskim monasima, koji su se ponovno
odvojili od službenoga crkvenog vodstva i izložili progonima od strane dr‑
žavne vlasti.
No careva prvenstvena zadaća bila je uređenje ekonomskog stanja u
zemlji i uspostavljanje financijske ravnoteže koju je poremetila lakomi‑
slenost prethodne vlade. Kao nekadašnji voditelj financijske uprave on
je bio izvrsno pripremljen za tu zadaću i poduzeo je niz važnih i razbo‑
ritih mjera. Njegov ogorčeni neprijatelj Teofan opisuje te mjere uz mno‑
go kleveta i tužbi kao “deset zlodjela” cara Nikefora. Nikefor je najprije
ukinuo porezne olakšice koje je uvela Irena. Zatim je razrezao nov porez
svim stanovnicima, pri čemu su porezi u usporedbi s prethodnim sta‑
njem bili povećani, a za upis u porezne registre tražila se pristojba od
vjerojatno 8 1/3 posto. Samostanskim i crkvenim kmetovima, kao i do‑
brotvornim ustanovama koje su u Bizantu bile mnogobrojne, nametnu‑
ta je dimnina. Dimnina (kapnikón) ili glavarina koja se ubire po obitelji
ovdje se prvi put spominje u jednom bizantskom izvoru, a u doba sred‑
njeg Bizanta čini najvažniji porez uza zemljarinu. Nije ju uveo tek Ni‑
kefor već se, naprotiv, pojavljuje kao već poznata vrsta poreza i radi se
samo o tome što ona sada pogađa i kategoriju seljaka koja je dotad bila
oslobođena njezina plaćanja. No vjerojatno je ta povlastica potjecala tek
iz Irenina vremena budući da su crkvena i samostanska dobra u Bizan‑
tu načelno uvijek podlijegala poreznoj obvezi, tako da Nikefor po svoj
prilici ni u tom slučaju nije uveo nešto novo nego je samo ponovno uspo‑
stavio stari propis. Kako pokazuju drugi izvori, dimnina je dvadesetih
godina 9. stoljeća iznosila dva milijarezija i u provincijama su je plaćali
svi porezni obveznici. Da bi se osigurao od fiskalnih gubitaka, Nikefor
je odredio da porezni obveznici solidarno odgovaraju za porezne priho‑
de: od seoske općine tražio se zajednički iznos poreza, za koji su bili od‑
govorni svi stanovnici sela te su morali nadoknađivati izostala plaćanja
svojih susjeda. Ni taj propis nije bio nov: radi se o sustavu alelengija koji
je poznavao već Zemljoradnički zakon (usp. str. 79/80), iako se na ovom
mjestu prvi put pojavljuje kao tehnički termin.
Neka crkvena imanja Nikefor je podredio upravi carske domene i to
ne smanjujući poreznu obvezu umanjenih posjeda. Zacijelo smijemo pret‑
postaviti da se i u slučaju te mjere radilo o povratu posjeda koje je daro‑
112
vala carica Irena. Trebalo je strože utjerivati porez na nasljedstvo i ste‑

čenu imovinu, a i oni koji su se iz siromaštva brzo uzdigli u blagostanje
trebali su platiti porez kao nalaznici blaga. Robovi koji su kupljeni izvan
carinske granice Abida, a posebno na području Dodekaneza, carinjeni
su otprilike desetpostotnim dodatkom na cijenu. Nadalje, car je zabranio
svojim podanicima kamaćenje i tako ograničio pravo ubiranja kamata na
državu, čime je prisilio bogate carigradske brodare da uzimaju držav‑
ne kredite od dvanaest libri zlata i plaćaju kamate od 16,66 posto. Iako
je ubiranje kamata proturječilo srednjovjekovnomu moralnom osjećaju,
u Bizantu su bile vrlo rijetke zabrane kamaćenja kakve su donijeli Nike‑
for i nakon njega, recimo, Bazilije I. Zahtjevi visokorazvijene bizantske
novčane privrede bili su jači od moralnih naloga, a kreditni poslovi bili
su vrlo rasprostranjeni u svim razdobljima Bizanta. Doduše, ni zabrana
kamaćenja što ju je donio Nikefor, koji je bio vrlo trezven državnik, nije
potjecala iz idealističkih promišljanja: time što je kreditne poslove uči‑
nio monopolističkim pravom države isključivši privatnu inicijativu i što
je utvrdio neobično visoku kamatnu stopu, našao je nov izvor bogaćenja
državne blagajne.
Nikefor je donio vrlo važne odluke za osiguranje sustava obrane, čija
su glavna osnova od 7. stoljeća bili naseljeni stratioti. Kako pokazuju iz‑
vještaji iz 10. stoljeća, vojničko je dobro, koje je tvorilo ekonomsku osno‑
vu života stratiota, moralo imati vrijednost od barem 4 libre zlata jer se
stratiot, pozvan u vojsku, morao pojaviti s konjem i u punoj opremi. Bu‑
dući da očito nije postojao dovoljan broj vojnika‑seljaka koji bi raspolaga‑
li takvom imovinom, Nikefor je odredio da i siromašniji seljaci potpadaju
pod vojnu službu, a za njihovu se opremu morala pobrinuti seoska opći‑
na. Mogućnost podjele financijskog tereta na suseljane pružala je državi
osiguranje od gubitka vojne snage čak i u slučaju osiromašenja stratiota i
njegove nemogućnosti da sam podmiri troškove svoje opreme. Taj sustav
imao je slično značenje za osiguranje vojnog sastava kao propis o alelen‑
giju za osiguranje poreznih prihoda.
Poput vojnika kopnene vojske, i mornarički vojnici su prema izvje‑
štajima iz 10. stoljeća posjedovali zemljišta koja su im služila kao osno‑
va privređivanja. Stvaranje takvih zemljišta vjerojatno je bilo svrha one
Nikeforove mjere koju Teofan navodi kao njegovo deveto zlodjelo: morna‑
re priobalnog područja, osobito u Maloj Aziji, koji se nikada nisu bavili
zemljoradnjom, car je prisilio da zemlju koja je bila oduzeta vlasnicima
kupuju po cijeni koju je on odredio. Tu se zacijelo radi o osnivanju prvih
mornarskih posjeda; bila je to vrlo važna mjera za bizantsku mornaricu,
koja se očito ponajprije odnosila na mornaričke vojnike teme Kibireotâ.
Nikefor je također provodio mjere kolonizacijske politike koje su tre‑
bale služiti zaštiti osobito ugroženih područja. Tako su stanovnici ma‑
loazijskih tema morali prodati svoje posjede i preseljeni su u “sklavi‑
niju”, dakle na poslavenjena područja Balkanskog poluotoka gdje su
113
naseljenici zacijelo dobili novu zemlju i kao stratioti morali služiti u vojs
ci. Ta mjera, na koju se Teofan posebno žali, oslanja se na kolonizacij‑
ske metode dvaju prethodnih stoljeća. Općenito, Nikeforova aktivnost ni‑
je imala u sebi ništa revolucionarno. On je prije svega temeljito sanirao
stanje nastojeći ispraviti pogreške i propuste svojih prethodnika, a kad
je i donosio nove propise, oni su se u potpunosti kretali u okviru tradicio‑
nalne bizantske državne politike. Vrlo je mudro usmjerio svoju pozornost
ponajprije na dva nosiva stupa bizantske države: na njezine financije i
na njezinu vojsku. Nema sumnje da je znatno povećao financijsku sna‑
gu Carstva, iako ponekad doista nasilnim sredstvima. Njegova mnogo‑
strana aktivnost na tom polju pruža uvid u metode bizantske financijske
uprave i svjedoči o visokoj razvijenosti bizantske novčane privrede u naj‑
mračnijemu srednjem vijeku. Nema sumnje da je također znatno ojačao
vojsku: na nju su se odnosile najoriginalnije i najdalekosežnije mjere ne‑
kadašnjega financijskog ministra.
No Nikeforove kolonizacijske mjere imale su posebno značenje i utoli‑
ko što su pogađale poslavenjeno područje Balkanskog poluotoka, i to za‑
cijelo prije svega područja Trakije i istočne Makedonije koja su graničila
s Bugarskom. Veliko doseljavanje Slavena u 6. i 7. stoljeću prisililo je Bi‑
zantsko Carstvo na predaju glavnine svojih položaja na cijelom području
Balkanskog poluotoka i otad je slavenska bujica neprestano rasla. Tako
je Peloponez sredinom 8. stoljeća po riječima Konstantina Porfirogeneta
bio slavenska i barbarska zemlja. No od kraja 8. i početka 9. stoljeća po‑
činje polagan, ali trajan razvoj u obrnutom smjeru. U doba carice Irene
Bizant poduzima veliki vojni pohod protiv Slavena u Grčkoj: godine 783.
logotet Staurakije sa snažnom vojnom silom kreće na područje Soluna,
zatim prema Grčkoj i Peloponezu te prisiljava tamošnja slavenska ple‑
mena da priznaju bizantsko vrhovništvo i obvežu se na plaćanje danka.
Nakon povratka sa svojega uspješnog pohoda Staurakije je mogao prosla‑
viti pobjedu u Hipodromu – tako je veliko bilo značenje koje se u Bizan‑
tu pripisivalo njegovoj pobjedi nad slavenskim plemenima u Grčkoj. Ali
već posljednjih godina 8. stoljeća Slaveni su u Grčkoj pod vodstvom ar‑
honta plemena Velegezita sudjelovali u uroti protiv carice Irene u korist
sinova Konstantina V., koji su u Ateni bili držani u zarobljeništvu, a po‑
četkom 9. stoljeća Slaveni su na Peloponezu podigli ustanak većih raz‑
mjera. Opljačkali su okolicu i zatim 805. poduzeli jak napad na Patru.
Opsada grada bila je krajnje teška, ali je završila porazom Slavena, za
što je stanovništvo Patre držalo da treba zahvaliti čudesnoj intervenciji
apostola Andrije, kao što se nekada i obrana Soluna pripisivala pomoći
sv. Dimitrija. Tako car crkvi svetog Andrije nije darovao samo sav ratni
plijen nego i pokorene Slavene s njihovim obiteljima kao podložnike, či‑
me oni nisu izgubili samo samostalnost već i društvenu slobodu. Dodu‑
še, Slaveni su na Peloponezu i nadalje stvarali dosta problema bizantskoj
vladi, a plemena Melinga i Jezerita na Tajgetu, protiv kojih su i Franci
114
još u 13. stoljeću morali voditi teške borbe, sačuvala su svoju neovisnost
do osmanskih vremena. Ali poraz Slavena kod Patre ipak je označio važ‑
nu etapu u procesu ponovne grecizacije južne Grčke. Jer taj je događaj za
same Bizantince značio trenutak ponovne uspostave bizantske moći na
Peloponezu nakon više od dvaju stoljeća slavenske prevlasti.
Postupno učvršćenje bizantske vladavine na nekim područjima Bal‑
kanskog poluotoka nalazi svoj najjasniji izraz u daljnjoj izgradnji temat‑
skog ustroja osnivanjem novih tema. Ako želimo znati koja su se područ‑
ja doista nalazila u posjedu Bizantskog Carstva, tj. nisu priznavala samo
nominalno bizantsko vrhovništvo nego su doista bila pod bizantskom vla‑
šću, moramo utvrditi kako se daleko protezao bizantski tematski ustroj.
To je jedino sigurno mjerilo stvarne situacije. Jer samo ondje gdje su po‑
stojale teme, postojala je i više ili manje uređena bizantska uprava. Tra‑
kija i Helada bile su jedine teme koje je Bizant posjedovao na Balkan‑
skom poluotoku od kraja 7. stoljeća i dulje je vrijeme ostalo tako. No uz
Trakiju već od posljednjih godina 8. stoljeća zacijelo postoji i samostalna
tema Makedonija koja, dakako, ne obuhvaća doista makedonsko područ‑
je, nego područje zapadne Trakije. Otprilike u isto doba osniva se i te‑
ma Peloponez. Najkasnije prvih godina 9. stoljeća nastaje tema Kefalo‑
nija, koja obuhvaća jonske otoke. Početkom 9. stoljeća vjerojatno se kao
posebne teme organiziraju i Solun i Drač s okolicom, najvažnija upori‑
šta bizantske moći na egejskoj i jadranskoj obali. Nešto kasnije uvodi se
tematska uprava na epirskom području osnivanjem teme Nikopol, a or‑
ganiziranjem teme Strimon povezuje se tema Solun s tračkim temama
Trakijom i Makedonijom. U drugoj polovini 9. stoljeća nastaje naposljet‑
ku i tema Dalmacija, koja obuhvaća dalmatinske gradove i otoke. Dalj‑
nja izgradnja tematske uprave na Balkanskom poluotoku izraz je postu‑
pne ponovne uspostave bizantske vlasti na području Balkana, s kojega
je bila potisnuta doseljavanjem Slavena. To pokazuje napredak, a ujed‑
no i granice, ponovne bizantske okupacije i helenizacije koja ju je prati‑
la. Bizant je svojim temama postupno uspio obuhvatiti gotovo cijelo prio‑
balno područje, dijelom u širim, dijelom u užim pojasima. U priobalnim
predjelima, koji su bili dostupni njegovoj pomorskoj sili i bogati starim
gradovima i lukama, Carstvo je ponovno uspostavilo svoju vladavinu i
svoj upravni sustav. No u tome su se i iscrpljivali uspjesi ponovnoga bi‑
zantskog osvajanja: unutrašnjost Balkanskog poluotoka i nadalje je osta‑
la izvan dosega Carstva.
Preseljavanje maloazijskih stratiota na područje sklavinija tvorilo je
kariku u procesu učvršćivanja bizantskih položaja na Balkanu. Ono je
ujedno bilo uvjetovano predstojećom borbom s Bugarskom. Iako nije bio
vojnik po zvanju, Nikefor I. vodio je rat s velikom energijom i više je pu‑
ta osobno stao na čelo vojske. Plaćanja kalifatu, na koja se obvezala Ire‑
na, on je obustavio odmah po stupanju na vlast. Ali snage Carstva na
istoku bile su uzdrmane građanskim ratom koji je izazvalo postavljanje
115
Bardana Turka za vrhovnoga zapovjednika svih maloazijskih tema u lje‑

to 803. Arapi su ponovno počeli provaljivati na područje Carstva i 806.
pojavio se Harun al‑Rašid s golemom vojskom, zauzeo više pograničnih
utvrda, okupirao Tijanu i poslao velik broj vojnika u okolicu Ankire. Car
je morao moliti za mir, pristati na plaćanje danka i povrh toga preuzeti
ponižavajuću obvezu da kalifu za sebe i za svojega sina svake godine pla‑
ća po tri zlatnika glavarine. No Harunova smrt (809.) i neredi koji su po‑
tom izbili u kalifatu donijeli su rasterećenje s te strane. Težište bizant‑
ske vanjske politike sve više se premještalo na Balkan.
Kad je Karlo Veliki uništio avarski kaganat, to je i za panonske Bu‑
gare značilo oslobađanje od avarskog jarma. Bugarska država time je
znatno povećala svoju moć i svoje teritorije; na Tisi je graničila s Fra‑
načkim Carstvom. Na bugarsko prijestolje u Pliski sjeo je Krum, pogla‑
var panonskih Bugara, pravi ratnik željan borbe i osvajanja, koji je ubrzo
posijao užas među Bizantincima. Kao branu od bugarske države Bizant
je podigao snažnu liniju utvrda, čije su najvažnije točke bili Develt, Ha‑
drijanopol, Filipopol i Serdika. No Krum je u proljeće 809. pregazio Ser‑
diku, razorio utvrdu i pobio posadu. Bizantski car je odmah interveni‑
rao: krenuo je prema Pliski i zatim se uputio u Serdiku kako bi ponovno
podigao utvrdu. Njegov veliki protuudar uslijedio je dvije godine kasni‑
je, nakon brižnih priprema koje su uključivale i preseljenje maloazijskih
stratiota na slavenska područja Balkana. U proljeće 811. Nikefor I. je s
jakom vojskom prešao granicu i pošao prema Pliski; ne obazirući se na
Krumovu mirovnu ponudu, razorio je bugarski glavni grad i spalio kano‑
vu palaču. Pobjednički car ponovno je odbio ponizne molbe za mir: čvr‑
sto je odlučio definitivno se riješiti Bugarske te je krenuo za kanom, koji
je sa svojim ljudima pobjegao u planine. No tu ga je sustigla sudbina. U
planinskim prijevojima Krum je opkolio bizantsku vojsku i uništio je go‑
tovo do posljednjeg čovjeka (26. srpnja 811.). I sam car je poginuo, a po‑
bjednički kan dao je iz njegove lubanje napraviti pehar iz kojega je na
gozbama nazdravljao svojim boljarima.
Posljedice te neočekivane katastrofe bile su nesagledive. Još teži od
vojnog sloma bio je udarac što ga je doživio ugled Bizanta. Od selidbe na‑
roda, kada je 378. Valent poginuo u bitki s Vizigotima kod Hadrijanopo‑
la, nijedan bizantski car nije pao od barbarske ruke. Bizant, čija je nad‑
moć bila toliko očita na početku rata, sada je ležao na tlu, dok je Krum,
koji je nedugo prije toga preklinjao za mir, bio slavom ovjenčani pobjed‑
nik. Njegova samouvjerenost beskrajno je narasla, a njegovoj osvajačkoj
požudi otvorilo se neslućeno polje. Za Carstvo su nastupile tmurne godi‑
ne pune briga.
Iz bitke koja je cara Nikefora stajala života njegov je sin, prijesto‑
lonasljednik Staurakije, izašao teško ranjen, ali je s nekoliko suboraca
uspio pobjeći u Hadrijanopol gdje je po strogo poštovanom principu le‑
gitimiteta proglašen carem. Taj čin imao je samo formalno i provizorno
116
značenje jer se nije moglo računati sa Staurakijevim ozdravljenjem. Ko‑

načna regulacija nasljedstva prijestolja trebala se dogoditi u Carigra‑
du, kamo je smrtno bolestan car prevezen kako bi okrunio svojega na‑
sljednika. Kao najbliži rod cara koji nije imao djece, prirodni kandidat
za prijestolje bio je njegov šurjak, kuropalat Mihael Rangabe, a njegovo
su postavljanje zagovarali i carevi suborci i patrijarh Nikefor. No tom
se rješenju suprotstavila supruga umirućega cara, Atenjanka Teofano,
koja je mislila da sama može preuzeti vlast po uzoru na Irenu. Dok je
Staurakije, plašeći se teških zapleta, oklijevao u odluci, glavni grad po‑
stajao je sve uznemireniji. U to doba prijetećih vanjskopolitičkih opa‑
snosti stanje međuvlašća činilo se opasnijim nego ikad, a tim nužnije
bilo je ponovno uspostaviti normalno stanje. Rješenje koje se nije moglo
postići ustavnim putem donio je državni udar: dana 2. listopada vojska
i senat su u Hipodromu proglasili carem Mihaela Rangabea, a nekoli‑
ko sati kasnije u Svetoj Sofiji okrunio ga je patrijarh Nikefor. Doveden
pred gotov čin, Staurakije je odstupio i obukao monašku halju, no još se
tri mjeseca borio sa smrću.
Mihael I. Rangabe (811.–813.) bio je slab vladar. Lako je potpadao
pod utjecaj jačih karaktera, a za nepopularne mjere nije imao ni hrabro‑
sti kakva je odlikovala cara Nikefora. Politika štednje doživjela je kraj:
car je u svakoj prigodi darovao zlato vojsci, dvoru i prije svega kleru. Mi‑
hael I. bio je vatren ikonodul i vjerni sluga Crkve. Pod njim je pravovjer‑
je – uoči novog izbijanja ikonoklazma – proživjelo svoje najbolje dane.
Studiti su vraćeni iz progonstva te su se pomirili s crkvenim vodstvom
nakon što je mehejski spor odlučen u njihovu duhu opozivom sinodalnih
zaključaka iz 809. i ponovnim izopćenjem svećenika Josipa. Utjecaj Teo‑
dora Studitskog postao je neograničen, a njegova jedinstvena i nepresuš‑
na energija osvojila je slaboga cara. Glas velikoga studitskog opata odlu‑
čivao je čak i o ratu i miru.
Iz temelja se promijenilo stajalište bizantske vlade u pogledu Zapad‑
noga Carstva. Nikefor I. nije htio niti čuti za pretenzije Karla Velikog
na carsku titulu i čak je otišao tako daleko da je patrijarhu Nikeforu
zabranio da papi, kako je bilo uobičajeno, pošalje sinodiku. On, dakle,
nije zauzimao nepomirljiv stav samo prema svojemu suparniku nego i
prema papinskoj vlasti koja ga je podržavala. No moć Karla Velikog ne‑
zadrživo je rasla i širila se i na bizantske posjede. Pošto je već u Ire‑
nino doba pokorio Istru i više dalmatinskih gradova, mladi kralj Pipin
doveo je pod svoje žezlo i Veneciju (810.). Karlo je sada raspolagao sred‑
stvom pritiska čiji učinak na već oslabljeni Bizant nije mogao izostati.
U zamjenu za vraćanje zaposjednutih područja vlada Mihaela I. bila je
spremna priznati Karlu Velikom carski naslov: godine 812. bizantski
su ga poslanici u Aachenu pozdravili kao bazileja. Sada dva carstva vi‑
še nisu postojala samo faktično, nego i pravno. Doduše, franački vladar
je time bio priznat samo kao car, a ne kao rimski car, a i sam je Karlo
117
uvijek svjesno izbjegavao nazivati se carem Rimljana. Tu titulu Bizan‑

tinci su zadržali samo za sebe i njome su naglašavali razliku između
zapadnog cara i jedinoga pravog cara Rimljana, onoga u Carigradu. No
povezivanje s idejom Rima u samoj je srži srednjovjekovne carske vla‑
sti, i kao što se Bizant uvijek i u svako doba smatrao Rimskim Car‑
stvom, premda se to prije 9. stoljeća samo rijetko izražavalo u carskoj
titulaturi, tako je i zapadna carska vlast preko papinstva bila povezana
s Rimom iako je tek otonsko razdoblje odgovarajućom titulaturom ko‑
načno utvrdilo vezu s idejom Rima. Tako je nastankom i priznavanjem
drugoga carstva došlo u pitanje i isključivo pravo Bizantskog Carstva
na rimsko nasljeđe. Naravno, raspad karolinškog carstva i ponovno ja‑
čanje bizantske carske vlasti omogućili su kasnijim vladarima Bizanta
da ignoriraju 812. izrečeno priznanje zapadne carske vlasti i pretvaraju
se da se ono nije niti dogodilo.
To što je Nikefor I. uskratio priznanje Karlu Velikom, a Mihael I.
ga je izrekao, ne treba svoditi samo na razliku u naravi te dvojice vla‑
dara, nego prije svega objasniti promijenjenom situacijom nakon kata‑
strofe 811. godine. Neposredna opasnost koja je prijetila na Balkanu
onemogućila je Bizantskom Carstvu sukobljavanje sa Zapadom. U pro‑
ljeće 812. Krum je osvojio grad Develt na Crnome moru, razorio utvr‑
du i po bizantskom uzoru odvukao stanovnike u svoju zemlju. Ne samo
da je otpor s bizantske strane bio neznatan nego se i stanovništvo više
drugih pograničnih gradova dalo u bijeg. Krum je ponudio mir carskoj
vladi izrazivši svoje uvjete u obliku ultimatuma, a kad je Bizant oklije‑
vao prihvatiti ih, zauzeo je važan lučki grad Mezembriju (početkom stu‑
denoga 812.), gdje je uz velike količine zlata i srebra došao i do zaliha
grčke vatre.
Dok je sada jedan dio carevih savjetnika na čelu s patrijarhom Ni‑
keforom, koji je dijelio carevo mišljenje, zagovarao prihvaćanje mirov‑
nih uvjeta, drugi su se savjetnici, čiji je predvodnik bio studitski opat
Teodor, zalagali za energičnije vođenje rata. Pobijedilo je stajalište stu‑
ditskog opata i u lipnju 813. velika se bizantska vojska kod Versiniki‑
je, nedaleko od Hadrijanopola, susrela s Krumovim postrojbama. Pošto
su dvije vojske neko vrijeme neodlučno stajale jedna nasuprot drugoj,
22. lipnja je strateg Trakije i Makedonije napao neprijatelja. Ali malo‑
azijske jedinice, kojima je zapovijedao Lav Armenac, strateg teme Ana‑
tolikâ, nisu ga slijedile već su se, naprotiv, iznenada počele povlačiti.
Ako je dvije godine prije sudbina odlučila protiv Bizanta, Krum je svoju
novu pobjedu mogao zahvaliti manjkavu ratnom vodstvu i prije svega
unutarnjoj razjedinjenosti Bizantinaca. Položaj pravovjernog cara Mi‑
haela Rangabea bio je uzdrman teškim porazom koji je pretrpio, a time
je pripremljeno tlo za obrat i oživljavanje ikonoklazma.
Mihael Rangabe svrgnut je 11. lipnja 813., a na prijestolje je došao
Lav Armenac.
118
7. Ikonoklastička reakcija
Lav V. Armenac (813.–820.) bio je predstavnik onih maloazijskih ele‑

menata koji su se odlikovali vojničkim duhom i ikonoklastičkim uvjere‑
njem. Poput Lava III., potjecao je s istoka, i poput njega je prije dolaska
na prijestolje bio strateg teme Anatolikâ. Uzor su mu bili veliki vojskovo‑
đe i ikonoklasti Lav III. i Konstantin V. Njegov je program bila ponovna
uspostava vojne snage Carstva i oživljavanje ikonoklastičkog pokreta. Za
njega i za njegove pristaše nije bilo nikakve sumnje o tome da su vojni
neuspjesi prethodnih vlada bili posljedica njihova ikonodulskog stajališta.
U prvom planu isprva su bile vojne zadaće. Jer nakon pobjede kod
Versinikije Krum je počeo veliku ofenzivu koja je brzo napredovala. Op‑
sjeo je Hadrijanopol i već se nekoliko dana poslije dolaska Lava V. na pri‑
jestolje pojavio pred vratima bizantske prijestolnice s većim dijelom svo‑
je vojske. Ali Krum je ipak ostao nemoćan pred zidinama Carigrada, na
kojima su bili zaustavljeni čak i arapski napadi. Zato je zatražio od cara
osobni razgovor poradi utvrđivanja mirovnih uvjeta. Tijekom tog razgovo‑
ra, na koji je Krum došao nenaoružan, vjerujući riječi bizantskoga cara,
Bizantinci su poduzeli na njega perfidan napad, koji je izbjegao munje‑
vitim bijegom zahvaljujući samo prisebnosti duha. Nakon toga ogorčeni
bugarski vladar opustošio je čitavu okolicu bizantskoga glavnoga grada,
a zatim je ušao u opsadom izgladnjen Hadrijanopol i iselio stanovništvo
grada i susjednih sela na područje s druge strane Dunava. Doduše, caru
je uspjelo izboriti jednu pobjedu u blizini Mezembrije (u jesen 813.), ali u
proljeće sljedeće godine Krum je ponovno krenuo u pohod na Carigrad.
Sudbina je oslobodila Bizant prijeteće opasnosti: kao svojedobno Atila,
tako je i Krum iznenada umro od srčane kapi (13. travnja 814.).
Nakon više kratkotrajnih vlada, Bugari su ponovno dobili značajnog
vladara u Omurtagu. No on se posvetio prije svega razvoju bugarske si‑
le na sjeverozapadu i unutarnjoj konsolidaciji svoje zemlje. S Bizantom je
sklopio mir na trideset godina koji je Bugarskoj, naravno, donio znatne
koristi. U teritorijalnom pogledu uglavnom je bilo ponovno uspostavljeno
stanje iz Tervelova doba: granica je, dijeleći Trakiju među dvama part
nerima, trebala prolaziti duž takozvanoga velikog nasipa od Develta do
Makrolivade, znači između Hadrijanopola i Filipopola, a odande prema
sjeveru do Balkanskoga gorja. Nakon nedavnih dramatičnih događaja,
sada je na bizantsko‑bugarskoj granici nastupilo dugo razdoblje nepomu‑
ćena mira, a Carstvo se nije imalo čega bojati ni od strane kalifata koji
se od smrti Haruna al‑Rašida iscrpljivao u unutarnjim borbama.
Stanje mira Lav V. je iskoristio za početak realizacije svojih ikonokla‑
stičkih planova. Jedva da se situacija nakon Krumove smrti primirila, a
on je učenjaku Ivanu Gramatičaru, vodećem duhu novog ikonoklastičkog
119
pokreta, dao nalog da prikupi teološki dokazni materijal za predstoje‑

ći ikonoklastički koncil. Carev ikonoklastički naum sjedinio je zavađene
smjerove pravovjerne Crkve. U borbi protiv ikonoklazma koji se iznova
rasplamsao patrijarh Nikefor našao se na istoj liniji s nekadašnjim pro‑
tivnikom Teodorom Studitskim. Obojica su se u mnogobrojnim spisima
vatreno zalagala za kult slika, odlučno se protiveći carevu upletanju u
vjerska pitanja. Za vrijeme toga drugog razdoblja ikonoklastičkog spora
još se razgovjetnije nego u 8. stoljeću pokazala njegova crkvenopolitička
pozadina: nastojanje carske vlasti da podredi život Crkve svojoj volji i ži‑
lavi otpor kojim se toj težnji suprotstavljala Crkva, osobito njezino radi‑
kalno krilo. Nadmoć carevih sredstava isprva je osiguravala pobjedu nje‑
govoj strani. Teodor i mnogi njegovi pristaše morali su otići u progonstvo
i istrpjeti brojna zlostavljanja. Nikefor je smijenjen. Na patrijarško prije‑
stolje došao je uskršnje nedjelje 1. travnja 815. dvorjanin Teodot Melisen,
koji je svoj izbor dugovao otmjenu podrijetlu svoje obitelji i rodbinskoj po‑
vezanosti s trećom suprugom Konstantina V.
Ubrzo nakon Uskrsa održana je pod predsjedanjem novoizabranog
patrijarha u Svetoj Sofiji sinoda koja je odbacila ekumenski koncil u Ni‑
keji i izjasnila se za odredbe ikonoklastičkoga koncila iz 754. Doduše, si‑
noda je naglasila da slike ne drži idolima, ali je ipak naredila njihovo
uništenje. Bilo je to tipično za stajalište sinode Lava V.: u samoj stvari u
potpunosti se držala načelâ starog ikonoklazma, ali je u načinu izražava‑
nja mnogo toga ublažila. Akti koncila iz 754. bili su njezino jedino misa‑
ono dobro, jer ona je ponavljala stare nauke, razvodnjavala ih i prelazila
preko središnjih pitanja služeći se nejasnim frazama. Kao i za sam novi
ikonoklastički pokret, za sinodu iz 815. bila je karakteristična epigonska
nemoć. Dok je ikonoklazam Lava III. i Konstantina V. bio pokret velike
snage, ikonoklazam 9. stoljeća bio je pokušaj reakcije epigona. Unutarnju
slabost toga reakcionarnog pokušaja ne može prikriti ni činjenica da je
car provodio svoju volju svim sredstvima moći koja su mu bila na raspo‑
laganju i da je okrutno progonio neposlušne. Lav V. niti izbliza nije ras‑
polagao onakvim sljedbeništvom kakvo su imali ikonoklastički carevi 8.
stoljeća i zato je bio u trajnom strahu za svoju krunu. Strah od svrgava‑
nja u posljednjim je godinama njegove vladavine poprimio manijakalne
razmjere. Unatoč svim mjerama opreza nije mogao pobjeći sudbini: na
Božić 820., za vrijeme bogoslužja, pred oltarom Svete Sofije ubili su ga
pripadnici struje njegova nekadašnjega ratnog druga, Amorijca Mihaela.
Mihael II. (820.–829.), utemeljitelj amorijske dinastije, bio je grub
ratnik čija je neobrazovanost postala predmetom ismijavanja profinjenih
Bizantinaca. Ali nije mu nedostajalo energije, kao ni razuma ili osjeća‑
ja za mjeru. Za njegove vladavine nastupilo je smirivanje u religijskom
sporu. Prestali su progoni ikonodula, a prognanici na čelu s patrijarhom
Nikeforom i Teodorom Studitskim pozvani su natrag. Ipak, na veliko ra‑
zočaranje pravovjeraca, štovanje slika nije ponovno uspostavljeno unatoč
120
njihovim višekratnim zahtjevima. Mihael II. zauzeo je suzdržan stav, ni‑

je priznao ni ekumenski koncil u Nikeji ni ikonoklastičke sinode i jedno‑
stavno je zabranio sve rasprave o problemu slika. Po svojem osjećaju, taj
je car, koji je potjecao iz Frigije, nekadašnje utvrde ikonoklazma, nedvoj‑
beno bio protivnik štovanja slika. To vrlo razgovijetno pokazuje njegovo
pismo Ludoviku Pobožnom u kojemu se tuži na neka pretjerivanja u kul‑
tu slika. To također pokazuje i činjenica što je odgoj svojega sina i prije‑
stolonasljednika Teofila povjerio učenom ikonoklastu Ivanu Gramatiča‑
ru i što nakon smrti Teodota Melisena za patrijarha nije pozvao, recimo,
pravovjernog Nikefora, već, naprotiv, biskupa Antonija Silejskog koji je
uz Ivana Gramatičara imao najviše udjela u širenju sinodalnih odredaba
iz 815. Njegova suzdržanost proizlazila je, dakle, manje iz ravnodušnosti,
a više iz uvida da se ikonoklastički pokret već gasio. Jedini ikonodul pro‑
tiv kojega je Mihael II. nešto poduzeo bio je Sicilijanac Metodije, koji mu
je prenio papinu opomenu u prilog štovanju slika. Metodije je zlostavljan
i bačen u tamnicu, ali ne kao ikonodul već zato što je veza bizantskih
ikonodula s Rimom izazivala carevu sumnjičavost.
Središnji unutarnjopolitički događaj za vrijeme vladavine Mihaela II.
bio je veliki građanski rat koji je izazvao Toma, maloazijski rob i carev
nekadašnji sudrug po oružju. Djelotvorno podržavan od Arapa, Toma je
već u doba Lava V. u istočnim pograničnim područjima oko sebe okupio
veliku i vrlo šarenu pratnju. Arapi, Perzijanci, Armenci, Iberijci i druga
kavkaska plemena stali su pod njegovu zastavu. Etnički izmiješana Ma‑
la Azija, gdje su u velikom broju živjeli i Slaveni, pružala je pogodno tlo
za daljnje širenje pokreta. Taj pothvat snažno je privlačio i one elemente
koji su se iz vjerskih razloga osjećali odbačenima od Carigrada, jer Toma
se stavio u službu ikonodulstva i čak se izdavao za protupravno detroni‑
ziranog cara Konstantina VI. No osobito je važna činjenica da je pobuna
dobila socijalno‑revolucionarni karakter: Toma je nastupao kao zaštitnik
siromaha, kojima je obećavao oslobađanje od njihovih nedaća. Time je po‑
krenuo narodne mase ogorčene ekonomskom bijedom, prekomjernim po‑
reznim pritiskom i samovoljom vladinih činovnika. “Rob je”, kako izvje‑
štava jedan bizantski kroničar, “podizao ruku na gospodara, a vojnik na
časnika...”. Buntovnički pokret, koji se tako oslanjao na etničke, religijske
i socijalne suprotnosti, ubrzo je zahvatio najveći dio Male Azije: od šest
maloazijskih tema caru su ostale vjerne samo tema Opsikij i tema Arme‑
nijakâ. Antiohijski patrijarh okrunio je Tomu za cara, što se nije moglo
dogoditi bez kalifova odobrenja. Podrška teme Kibireotâ dovela ga je u
posjed flote i omogućila mu da prijeđe u Europu i pod svojim zastavama
okupi ikonodulsko stanovništvo europskog dijela Carstva. Već u prosin‑
cu 821. otpočela je opsada Carigrada koja je trajala više od godine dana,
no tu se ustanak naposljetku i slomio. Manjkavo organiziran masovni
pokret porazilo je nadmoćno ratno vodstvo carigradskog cara. Mihael II.
dugovao je svoj spas u velikoj mjeri i pomoći bugarskoga kana. Kao što
121
je svojedobno Tervel u korist Lava III. intervenirao protiv Arapa, sada je

Omurtag, sin najljućega neprijatelja Bizanta, intervenirao u korist Miha‑
ela II. protiv Tomina buntovničkog pokreta i rastjerao njegove postrojbe.
U proljeće 823. opsada je morala biti prekinuta, a pokret je bio slomljen.
No Toma, koji se s malim dijelom vojske ukopao u Arkadiopolu, tek je
u listopadu pao u careve ruke te je nakon okrutnog mučenja smaknut.
Mihael II. bio je gospodar situacije, ali je Bizant bio znatno oslabljen
građanskim ratom koji je bjesnio gotovo tri godine. Osim toga se pokaza‑
lo da je bizantska država, rastrgana religijskim sukobima, bila zaražena
i socijalnim vrenjem. Iako kalif, koji je svim sredstvima podržavao Tomi‑
nu pobunu, zbog unutarnjih teškoća u svojoj državi nije mogao poduzeti
veći napad na Bizant, Bizantskom Carstvu prijetile su velike opasnosti
iz drugih dijelova arapskoga svijeta. Arapski iseljenici iz Španjolske, ko‑
ji su 816. osvojili Egipat i ondje privremeno uspostavili svoju vlast, deset
godina kasnije zauzeli su Kretu. Tako je Bizant izgubio jedno od najvaž‑
nijih strateških uporišta u istočnom Sredozemlju. Svi pokušaji Mihae‑
la II. i njegovih nasljednika da ponovno osvoje izgubljene posjede ostali
su uzaludni: gotovo stoljeće i pol Arapi su držali taj važan otok i odan‑
de stalnim razbojničkim pohodima ugrožavali sigurnost cijelog područja.
Bizant je istodobno doživio težak udarac na Zapadu. Uplećući se u svađe
lokalnih bizantskih zapovjednika, afrički su se Arapi 827. pojavili na Si‑
ciliji. Napadi Arapa na Siciliju bili su česta pojava od sredine 7. stoljeća,
ali sada je počelo pravo osvajanje otoka. Time je vrlo teško uzdrman po‑
ložaj Bizantskog Carstva kao sredozemne i osobito jadranske sile. Tako
je i Konstantin Porfirogenet smatrao doba Mihaela II. epohom najvećeg
sloma bizantskog utjecaja na jadranskoj obali i u slavenskim zemljama
na zapadu Balkanskog poluotoka. Gorko se osvetilo zanemarivanje flo‑
te koja je od propasti pomorskoga omajadskog kalifata jedva zanimala
Bizantince.
Dok je došljak Mihael II. jedva čitao i pisao, njegov sin i nasljednik
Teofil (829.–842.) nije bio samo prilično obrazovan nego je imao i izrazi‑
tu ljubav prema umjetnosti i znanosti. Za Bizant to nije bilo nimalo ne‑
obično: čak je i Justinijan, nećak neobrazovanog vojnika Justina I., bio
jedan od najučenijih duhova svojega doba. Takvi primjeri svjedoče o ve‑
likoj obrazovnoj snazi bizantske prijestolnice i visokoj duhovnoj razini
života na bizantskom dvoru. Ali Teofil nije bio prijemčiv samo za kultu‑
ru bizantskoga glavnoga grada nego i za kulturne utjecaje koji su dola‑
zili s kalifova dvora u Bagdadu. Oduševljenje za arapsku umjetnost očito
je preuzeo od svojega učitelja Ivana Gramatičara, a od njega je potjecao
i ikonoklastički žar koji ga je učinio vatrenim ikonoklastom. Doba njego‑
ve vladavine bilo je epoha posljednjeg uzleta ikonoklastičkoga pokreta i
ujedno epoha najjačeg utjecaja arapske kulture na bizantski svijet.
Teofil nije bio značajan vladar, ali je svakako bio zanimljiva osoba.
Bio je zanesenjak te je i u njegovoj predanosti ikonoklazmu, koji je već je‑
122
njavao, bilo nečega zanesenjačkog, kao i u njegovu oduševljavanju umjet‑

nošću i kulturom arapskoga svijeta, čije je najbolje doba već pripadalo
prošlosti. Unatoč strašnim okrutnostima na koje se dao nagovoriti u svo‑
jem vjerskom fanatizmu, u njemu kao čovjeku bilo je nečeg privlačnog
i ne treba čuditi što su se oko njega isprele razne legende. Želio je bi‑
ti idealan vladar i vodila ga je snažna ljubav prema pravdi, koju je, do‑
duše, iskazivao pomalo teatralno. Oponašajući pravednog kalifa Haruna
al‑Rašida, šetao je gradom, razgovarao s najsiromašnijima i najneznatni‑
jima od svojih podanika i od njih primao žalbe kako bi potom egzemplar‑
no kažnjavao krivce bez obzira na njihov položaj i dostojanstvo.
Nakon izgradnje tematske organizacije na Balkanskom poluotoku
krajem 8. i početkom 9. stoljeća (usp. str. 115 i d.), njezin je daljnji raz‑
voj na istoku i na dalekom sjeveru očito uslijedio pod Teofilom. Nasta‑
le su nove teme Paflagonija i Haldija, koje su imale za svrhu učvršćenje
bizantskoga položaja na Pontu: Paflagonija je obuhvaćala sjeveroistočni
ugao dotadašnje teme Bukelarijâ, a Haldija sjeveroistočni dio teme Ar‑
menijakâ. Nadalje, stvorene su tri nove vojno‑administrativne jedinice u
planinskim predjelima na arapskoj granici, s jedne strane odvajanjem
od teme Armenijakâ, a s druge od teme Anatolikâ: manje vojne pogra‑
nične oblasti Harsijan, Kapadokija i Seleukija, koje su se nazivale klisu‑
rama (grč. kleisûra = klanac), a u kasnijim su vremenima također stekle
rang tema.
Još je bitnije to što su se u Teofilovo doba u jednu temu udružili tzv.
klimata, bizantski gradovi na Krimu, i što je u Hersonu, najvažnijem od
tih gradova, postavljen bizantski strateg. U velikoj sjeveroistočnoj nizini
Europe zavladali su nemiri te su se Bizant i prijateljski hazarski kaga‑
nat našli prinuđenima poduzeti obrambene mjere. Istodobno s uvođenjem
tematskog ustroja na području Hersona bizantski arhitekti su na molbu
hazarskoga kagana izgradili utvrdu Sarkel na ušću Dunava, podižući
tako spomenik bizantskoj tehnologiji.
Car Teofil, koji je bio zanesen arapskom umjetnošću i kulturom, mo‑
rao je tijekom cijele vladavine voditi ratove protiv Arapa. Unutarnje bor‑
be i osobito buntovnički pokret kuramitske sekte Perzijanca Babeka,
nošene duhom socijalnog prosvjeda, stvarale su, doduše, teškoće kalifu
Mamunu (813.–833.), ali je u posljednjim godinama svoje vladavine on
ipak toliko ovladao situacijom da je od 830. mogao nastaviti borbu pro‑
tiv Bizanta, koja je dulje vrijeme bila prekinuta. Bizant nije bio u stanju
koncentrirati sve svoje snage na rat u Maloj Aziji nego se, naprotiv, isto‑
dobno morao boriti i na Siciliji, jer ondje je arapsko osvajanje napredova‑
lo unatoč svim obrambenim mjerama i već je 831. pao Palermo. Na istoč‑
noj granici rat se isprva vodio s promjenjivim uspjehom: čas bi Bizantinci
prodrli u neprijateljevu zemlju pa je Teofil u Carigradu slavio raskoš‑
ne trijumfe, čas bi – a to je bilo češće – Arapi prodrli na područje Bi‑
zanta i tada se carevo slavljeničko raspoloženje brzo mijenjalo pa je slao
123
poslanstva koja su kalifu nosila bogate darove i podastirala mu mirovne

ponude. Stanje je postalo ozbiljnije kad je Mamunov brat, kalif Mutasim,
nakon što je prevladao nemire koji su u kalifatu bili uobičajeni pri pro‑
mjeni na prijestolju, godine 838. poduzeo velik vojni pohod koji nije poput
dotadašnjih napada bio usmjeren protiv utvrda u pograničnom području
nego protiv najvažnijih središta Male Azije. Dio goleme Mutasimove voj‑
ske napredovao je u smjeru sjeverozapada te je 22. srpnja u krvavoj bitki
kod Dazimona (Dazmane) pobijedio bizantsku vojsku, kojom je zapovije‑
dao sam car, i zauzeo Ankiru. U međuvremenu je Mutasim s glavninom
svoje vojske 12. kolovoza napao Amorij. Taj je događaj ostavio porazan
dojam u Bizantu. Amorij je ipak bio najvažnija utvrda teme Anatolikâ i
k tome zavičaj aktualne vladarske dinastije. Car je tražio pomoć protiv
Arapa čak i na Zapadu, u Franačkom Carstvu i u Veneciji.
Ikonoklazam je pod Teofilom doživio svoj posljednji uspon. Godine
837. na patrijarško prijestolje sjeo je ikonoklastički vođa Ivan Gramatičar
i potom je ponovno počeo oštar progon ikonodula. Kao u doba Konstan‑
tina V., ikonoklazam je kulminirao u borbi protiv monaštva. Mučeništvo
posebne vrste doživjela su braća Teodor i Teofan iz Palestine, kojima su
na čelu užarenim željezom ispisani ikonoklastički stihovi i koji su poslije
toga dobili nadimak Graptoí. Teofan je, naime, bio poznat po svojim pje‑
sničkim hvalama posvećenim svetačkim slikama; nakon ponovne uspo‑
stave pravovjerja, djelovao je kao metropolit u Nikeji.
No iako su car i patrijarh svim sredstvima nastojali obnoviti ikono‑
klastički pokret, ipak se sve jasnije pokazivala njegova nemoć. Područje
njegova utjecaja uglavnom je ostalo ograničeno na glavni grad i premoć
mu je osiguravala samo volja cara i nekolicine njegovih sljedbenika. Ka‑
da je Teofil umro 20. siječnja 842., ikonoklazam je doživio slom, a time je
završila i velika kriza koja se izražavala u tom pokretu.

Ispisani, oslikani.
124
IV.
Doba procvata Bizantskog
Carstva (843.–1025.)
1. Početak novoga doba
Kao što je borba protiv perzijske i arapske invazije bila vrijeme velike
odluke za državni opstanak Bizantskog Carstva, tako je ikonoklastička
kriza u velikoj mjeri utjecala na njegovo duhovno samopotvrđivanje. Na‑
kon vojne invazije Istoka uslijedila je duhovna, koja je preplavila Carstvo
u obliku ikonoklazma. Njezino prevladavanje imalo je slično značenje za
kulturni razvoj Bizantskog Carstva kao što je obrana od vojne invazije
imala za državni. Slom ikonoklastičkog pokreta značio je pobjedu grčke
religijske i kulturne posebnosti nad azijatskim utjecajem utjelovljenim u
ikonoklazmu. Kao grčko‑kršćansko carstvo, Bizant je sada i kulturno po‑
tvrđivao svoje mjesto između Istoka i Zapada.
Za Bizant je započelo novo doba: doba velikoga kulturnog procvata,
nakon kojega je ubrzo slijedio i snažan politički uspon. Novo doba ni‑
je otvorila tek makedonska dinastija, nego burna vladavina posljednjeg
Amorijca, Mihaela III. Tri velika lika – Barda, Focije i Konstantin – na‑
vješćuju početak nove ere.
Ikonoklastičku epohu krize, u koju padaju najveće slabljenje ideje
univerzalnoga carstva i slom bizantskoga statusa sile na Zapadu, obi‑
lježilo je osjetno suzivanje političkoga horizonta. Crkvena politika ikono‑
klastičkih careva i njihov slab interes za zapadni dio Carstva ubrzali su
udaljavanje Bizanta i Zapada i time ubrzali proces koji je preko osnivanja
crkvene države doveo do krunidbe Karla Velikog za cara. No ako je uni‑
verzalizam bizantske države doživio slom, Istok se sada od svoje strane
trebao oduprijeti univerzalizmu Rimske crkve, a prvi korak u tom smje‑
ru učinio je već ikonoklast Konstantin V. kad je najveći dio Balkanskog
poluotoka i južnu Italiju podredio jurisdikciji carigradske patrijaršije. Ali
carigradska patrijaršija tek se nakon prevladavanja ikonoklastičke kri‑
ze mogla ravnopravno suprotstaviti papinstvu i započeti borbu s Rimom.
Kao što se zapadna carska vlast uzdigla na račun bizantskoga državnog
univerzalizma, tako se sada carigradska patrijaršija uzdigla na račun
rimskoga crkvenog univerzalizma. Prva etapa tog procesa, koja je dovela
Bizant u podređen položaj, dospjela je u krizu, dok je druga, koja je u ko‑
rist Bizanta ponovno uspostavila ravnotežu na novoj osnovi, otpočela ve‑
likom Focijevom borbom.
127
Još je važnija činjenica što su se unutar istočnog prostora, na koji je

povijesnim razvojem bilo ograničeno područje neposrednoga bizantskog
utjecaja, pojavile nove velike zadaće i za bizantsku državu i za Bizantsku
crkvu. Pokrštavanje Južnih i Istočnih Slavena otvorilo je Bizantskom
Carstvu nov svijet i na neslućen način proširilo njegove obzore. Koliko je
stješnjen bio bizantski svijet tijekom krizne epohe ikonoklazma, toliko se
sada proširio s Focijem, Konstantinom i Metodijem.
Nakon kulturne ekspanzije uslijedila je politička i vojna ofenziva.
Carstvo, koje je pri kraju ikonoklastičke epohe dospjelo u neugodnu de‑
fenzivu i prema kalifatu i prema Bugarskoj, uvelike je proširilo svoje
granice na istoku – doduše, nakon dugih i teških borbi – te ponovno po‑
korilo cijeli Balkanski poluotok. Ponovno je uspostavljena i njegova sila
na Sredozemnom moru, koja je propala tijekom kriznog razdoblja.
Dok je krajem 8. stoljeća nastupila privremena obnova štovanja sli‑
ka, nakon Teofilove smrti uslijedila je i konačna ponovna uspostava kul‑
ta slika pod vodstvom njegove žene. Jer kad je Teofil umro, njegov sin i
nasljednik Mihael III. (842.–867.) imao je tri godine te je regentstvo pre‑
uzela careva udovica Teodora. Službeno je regentstvo pripadalo i Tekli,
najstarijoj živoj sestri maloga cara, jer je uz Mihaela i Teodoru njezina
slika bila na kovanicama i uz njih se navodila u vladarskom protokolu;
ali ona se očito posve povukla iz vladarskih poslova. Najvažniji članovi
vijeća koje je pomagalo Teodori i u dogovoru s novim patrijarhom provo‑
dilo obnovu štovanja slika bili su caričina braća Barda i Petrona, magi‑
star Sergije Niketijat, vjerojatno Teodorin stric, i prije svega njezin mi‑
ljenik, logotet droma Teoktist. Zanimljivo je da je nova vlada, premda su
njezini članovi najvećim dijelom bili istočnoga podrijetla (caričina obitelj
potjecala je iz Paflagonije, a bila je armenskog podrijetla), svojom prvom
i najvažnijom zadaćom smatrala obnovu kulta slika. Nakon što je Ivan
Gramatičar smijenjen i patrijarško je prijestolje preuzeo Metodije, sinoda
u ožujku 843. svečano je proglasila ponovnu uspostavu štovanja slika.
U spomen na taj čin Grčka pravoslavna crkva svake godine prve ne‑
djelje posta obilježava “svečanost pravovjerja”, koja slavi pobjedu nad iko‑
noklazmom, a ujedno i prevladavanje starijih hereza. Propast ikonoklaz‑
ma zaista označuje svršetak epohe velikih vjerskih borbi u Bizantu, dok
je za odnos Crkve i države slom ikonoklazma značio neuspjeh pokušaja
apsolutnog podređivanja Crkve državnoj vlasti. Doduše, Bizantska crkva
ni tada ni kasnije nije stekla onu slobodu koju su za nju zahtijevali zeloti
na čelu s Teodorom Studitskim. Za bizantski crkveno‑državni organizam
i nadalje je bila karakteristična uska suradnja države i Crkve, koja je po
pravilu imala oblik dalekosežnog tutorstva državne vlasti nad Crkvom.
Upravljanje cjelokupnom državnom politikom ubrzo je dospjelo u ruke
logoteta Teoktista, koji je odstranio svojega glavnog suparnika Bardu i po‑
stao jedinim caričinim savjetnikom. Teoktist je bio čovjek visoke kulture
te je poticao obrazovanje u Bizantu i tako pripremao budući kulturni pro‑
128
Doba procvata Bizantskog Carstva (843.–1025.)
cvat Carstva. Njegova mudra financijska politika osigurala je državi veli‑

ke zlatne rezerve. Za razliku od Irenina doba, crkvenopolitička promjena
događala se bez otpora jer je ikonoklastički pokret već bio slomljen i više
nije postojala nikakva jača opozicija. No Teodora i Teoktist su, uz podrš‑
ku patrijarha Metodija, ipak postupali obzirno pri likvidaciji još donedav‑
no vladajućeg sustava i pokazali veliku toleranciju prema nekadašnjim
sljedbenicima ikonoklazma. Takva politika, međutim, nije naišla na odo‑
bravanje zelota te se u Bizantskoj crkvi, koju je borba protiv ikonoklazma
privremeno sjedinila, ponovno rastvorio stari jaz. Studitski monasi borili
su se protiv patrijarha Metodija s jednakim žarom s kakvim su se nekoć
suprotstavljali patrijarsima Taraziju i Nikeforu. Raskol se krajnje zaoš‑
trio i prouzročio ekskomunikaciju studitâ. Ali Metodije je umro već 14.
lipnja 847. Na patrijarško prijestolje došao je Ignacije, sin nekadašnjeg
cara Mihaela Rangabea, koji je nakon svrgavanja svojega oca bio kastri‑
ran i zamonašio se. Njegovo je postavljanje značilo ustupak studitima jer
je on, premda nije sudjelovao u opoziciji crkvenom vodstvu, kao strog mo‑
nah bio blizak idealima zelotskog smjera. No Ignacije, koji je trebao izgla‑
diti suprotnosti, uvučen je u kudikamo veći spor kao Focijev protivnik.
Nakon ponovne uspostave kulta slika odmah je započela borba protiv
Arapa. Logotet Teoktist krenuo je s jakom flotom na Kretu i ondje je na
neko vrijeme, iako posve kratko, ponovno uspostavljena bizantska vlast
(843./44.). Taj prolazni uspjeh imao je tim manje utjecaja zato što su Bi‑
zantinci na kopnu, i to na Mauropotamu, koji se ulijeva u Bospor, već
844. pretrpjeli težak poraz. Činjenica da su se Arapi mogli odvažiti ta‑
ko daleko na bizantsko područje bila je posljedica pobjedonosnih vojnih
pohoda kalifa Mutasima (usp. str. 123 i d.). Ali unutarnje borbe prisili‑
le su Mutasimova nasljednika na sklapanje mira s Bizantom te je na bi‑
zantsko‑arapskoj granici, na rijeci Lam, obavljena razmjena zarobljenika
(845./46.). Moć kalifata bila je paralizirana pojavom turskog elementa i
jačanjem feudalnih snaga, koje je potaknulo formiranje pojedinačnih dr‑
žava. No bizantska je vlada morala izdržati tešku borbu s paulikijancima
koji su se, podržavani od ikonoklastičkih careva 8. stoljeća te favorizirani
i od Nikefora I., bili toliko rasprostranili u istočnim dijelovima Male Azi‑
je da protiv njih nije morao intervenirati samo pravovjerni Mihael Ran‑
gabe nego i njegovi ikonoklastički nasljednici. Očito su se paulikijanci
već tad u većem broju iseljavali na područje melitenskog emirata i otada
su se u arapskim redovima borili protiv Bizanta. Novi progoni pod Teo‑
dorom bili su osobito teški. Stajali su života tisuće paulikijanaca i prati‑
la su ih masovna preseljenja u Trakiju. S druge strane, Teodorina vlada
morala je poduzeti novi vojni pohod protiv buntovnih slavenskih plemena
u južnoj Grčkoj. Tek je uz pomoć vojnih snaga tema Trakije i Makedonije
i “ostalih zapadnih tema” peloponeskom strategu Teoktistu Brijeniju na‑
kon duge borbe uspjelo prisiliti slavenska plemena na Peloponezu da pri‑
znaju bizantsko vrhovništvo i obvežu se na plaćanje danka.
129
U borbama s Arapima sve više se u bizantskom vođenju rata može

zamijetiti novi duh smjelosti i poduzetništva. Godine 853. iznenada se
pojavila veća bizantska flota na obali Egipta, koji je još uvijek bio upo‑
rište vladarâ Krete. Bizantinci su napali utvrdu Damijetu nedaleko od
ušća Nila i spalili je. Bilo je to prvi put od početka arapske invazije da se
Bizant odvažio tako daleko u neprijateljske vode. Doduše, ta upečatljiva
demonstracija sile isprva je imala za posljedicu samo to da su egipatski
Arapi energično prionuli izgradnji flote i tako stvorili osnovu za pomor‑
sku silu koja će u 10. stoljeću pod kalifatom Fatimida dosegnuti visok
stupanj razvoja.
Doba velikoga političkog i kulturnog procvata Bizantskog Carstva po‑
čelo je, međutim, tek nakon državnog udara 856., koji je mladom caru
Mihaelu III. omogućio provedbu njegovih vladarskih prava, dok je vođe‑
nje državnih poslova dospjelo u ruke njegova ujaka Barde. Barda i Miha‑
el bili su prirodni saveznici kao oštećene strane režima koji su usposta‑
vili Teodora i Teoktist. Jer kao što je Bardu boljelo što ga je isključio već
svemoćni Teoktist, tako je mladoga cara smetalo tutorstvo majke, osobi‑
to zato što mu Teodora nije samo uskraćivala vlast nego se upletala i u
njegov intimni život, odvojivši ga od njegove ljubavnice Eudokije Ingerine
i prisilivši ga na vjenčanje s Eudokijom Dekapolitom (855.). U dogovoru
s mladim carem, ali bez znanja carice, Barda se vratio na dvor. Teoktist
je ubijen u carskoj palači pred očima Mihaela III. Nakon toga ga je se‑
nat proglasio samovladarom, autokratorom. Teodora je morala prepustiti
vlast a njezine su kćeri zatvorene u samostan; dvije godine potom, nakon
neuspjelog atentata na svojega brata Bardu, Teodora je morala podijeliti
njihovu sudbinu.
Slika mladog cara Mihaela III. danas nam se pokazuje u bitno dru‑
gačijem svjetlu nego što ga je vidjela starija historiografija koja je, nado‑
vezujući se na tendencioznu historiografiju iz doba makedonske dinasti‑
je, u Mihaelu III. vidjela najobičnijeg “pijanca”. Njegov život, doduše, nije
bio baš primjer visokog stupnja ćudoređa, ali nije mu nedostajalo darovi‑
tosti, a još manje hrabrosti. No u Mihaelu III. također se ne smije, pa‑
dajući iz jedne krajnosti u drugu, vidjeti “velikoga vladara”. On se doista
pošteno trudio obraniti Carstvo i vojsku je više puta osobno poveo u bor‑
bu. Ali to je činila većina bizantskih vladara. On nije imao vlastite čvr‑
ste i jasne volje. U velikim i malim stvarima, u dobru i zlu, puštao je da
ga vode drugi, slijedio je promjenljive utjecaje i savjete dvora, bio je hi‑
rovit i nepostojan do nepouzdanosti. Inicijativa za velika djela, kojima je
njegova vladavina bila tako izvanredno bogata, nije bila njegova. Nije bio
velik on, nego je veliko bilo njegovo doba – doba Barde i Focija.
Poput Teoktista pod Teodorom, sada je Barda bio pravi vođa bizant‑
ske države. Vanjski izraz njegova izuzetnog položaja bio je taj što je uži‑
vao najviša dostojanstva i naposljetku stekao titulu cezara. Svojega pret‑
hodnika i nekadašnjeg suparnika nadmašio je energijom i državničkim
130
sposobnostima. U njegovo doba jasno se pokazuju naznake budućega ve‑

likog političkog uspona Bizantskog Carstva. Kulturni procvat, koji se
pripremao već za vrijeme regentstva, sada je u punom jeku i dolaze do
izražaja velika aktivnost i veliko zračenje bizantske kulture. Važno sre‑
dište bizantske znanosti i obrazovanja postala je visoka škola koju je ce‑
zar Barda osnovao uz palaču Magnauru. Tu su se njegovale sve grane
tadašnje svjetovne znanosti. Prosvijećeni vođa države okupio je na toj
školi najjače znanstvene snage. Za njezina voditelja postavio je svestra‑
nog znanstvenika Lava Matematičara, bez obzira na činjenicu da se on,
nećak ikonoklastičkoga vođe Ivana Gramatičara, pod Teofilom istaknuo
kao ikonoklast. Tu je djelovao i Focije, najveći učitelj i znanstvenik svo‑
ga stoljeća.
Ali promjena u državnom vodstvu povlačila je za sobom i promjenu u
vodstvu Crkve. Nije bila moguća suradnja između novog regenta i Ignaci‑
ja, koji je bio povezan s prethodnom vladom i sa zelotima. Ignacije je bio
prisiljen odstupiti i 25. prosinca 858. na patrijarško je prijestolje zasjeo
učeni Focije. Za Bizantsku crkvu nastupilo je burno doba, ali vjerojatno
najveće koje je ikada doživjela. Focije je bio najznačajniji duh, najbolji po‑
litičar i najspretniji diplomat koji je ikad obavljao službu carigradskog
patrijarha. U crkvenopolitičkom pogledu zastupao je isto usmjerenje kao
Tarazije, Nikefor i Metodije. Poput njih, i njega su zato napadali zeloti,
koji su na čelu sa studitskim opatom Nikolom prigovarali zbog njegova
nekanonskog postavljanja i ostali vjerni Ignaciju. Formirale su se dvije
stranke: jedna se priklanjala Fociju, a druga smijenjenom Ignaciju.
No mnogo važnija od toga unutarnjeg spora bila je borba koju je no‑
vi patrijarh morao izdržati s Rimom. Nakon previranja ikonoklastičke
epohe i osobito nakon nastanka Zapadnog Carstva, odnos između dva‑
ju crkvenih središta ušao je u novu razvojnu fazu. Tu je činjenicu mo‑
gao ignorirati samo kruti dogmatizam zelotâ koji su se, slijepi za znako‑
ve vremena, i nadalje svakom prigodom obraćali Rimu. Ona je bila jasna
ne samo caru Nikeforu, koji je svojem patrijarhu zabranio da, kako je uo‑
bičajeno, pošalje sinodiku papi (usp. str. 117‑118), nego i pobožnoj carici
Teodori i patrijarhu Metodiju, koji je bio sve drugo prije nego neprijatelj
Rima (usp. str. 121). Za razliku od Irene prije nego što je sazvala koncil,
Teodora i Metodije nisu smatrali nužnim pribaviti pristanak Rima za po‑
novnu uspostavu kulta slika. Bilo je povijesne nužnosti u oslobađanju Bi‑
zanta od prevlasti Rimske crkve nakon što se Zapad oslobodio prevlasti
Bizantskog Carstva. Odlučujući korak u tom smjeru učinio je Focije.
Upleten u spor s Ignacijevim pristašama, Focije – barem isprva – ni‑
je niti želio niti očekivao borbu s Rimom. Poslao je svoju sinodiku u Rim
nadajući se da će mu papino priznanje pružiti oružje protiv bizantskih
protivnika. No nekoliko mjeseci prije njegova postavljanja na patrijarško
prijestolje, na stolicu svetoga Petra zasjeo je Nikola I., odvažan i energi‑
čan političar čiji je životni cilj bilo učvršćivanje rimskog univerzalizma.
131
On se upleo u bizantski crkveni spor kao vrhovni sudac, opredijelivši se

za Ignacija i uskrativši Fociju priznanje, upozoravajući na nekanonski
način njegova postavljanja. Focijevo ustoličenje doista je bilo nekanonsko,
ali se nije niti najmanje razlikovalo od ustoličenja Tarazija koji je tako‑
đer iz laičkoga staleža došao na patrijarško prijestolje poslije iznuđenog
odstupanja prethodnika – a njega je Rim svojedobno priznao i podržao.
No Nikola I. želio je utvrditi načelo da njemu kao poglavaru kršćanstva
pripada posljednja riječ u crkvenim pitanjima i na Zapadu i na Istoku. U
toj namjeri nije se dao smesti čak ni kada su njegovi legati u Carigradu
kapitulirali pred Focijevim nadmoćnim diplomatskim umijećem i odobri‑
li presudu koncila koji je potvrdio Focijev izbor i Ignacijevu smjenu (861.).
Opovrgnuvši svoje predstavnike, Nikola je na sinodi u Lateranu donio
suprotnu presudu i proglasio Focija smijenjenim (863.).
Ali papa je podcijenio protivnikovu snagu. Focije se nije namjeravao
predati bez borbe. Kao što je zadaća Rima bila osigurati potvrdu svo‑
jih univerzalnih pretenzija, tako je zadaća carigradske patrijaršije bi‑
la dokazati svoju samostalnost. Ideal peteročlanoga crkvenog vodstva, o
kakvome je sanjario Teodor Studitski, već je odavno pripadao prošlosti.
Prošlo je doba kad se pravovjerni Bizant, stenjući pod nasilnom vladavi‑
nom heretičkih careva, smatrao ovisnim o podršci Rima; no druga troji‑
ca crkvenih poglavara, vođe istočnih patrijaršija, bila su pod tuđinskom
arapskom vlašću osuđena na potpunu nemoć. Bizantska crkva imala je
samo jednog vođu: carigradskog patrijarha. Carigradska patrijaršija ute‑
meljila je svoju moć i svoj ugled tijekom stoljetnog razvoja, pobjedonosno
okončavši svoje unutarnje borbe s herezama, i sada je iza nje stajalo pra‑
vovjerno, snažno i odlučno državno vodstvo, a njezina moć prostirala se
cjelokupnim područjem Bizantskog Carstva i ubrzo će daleko prerasti te
granice. Poput bizantske države, i Bizantska crkva išla je ususret svoje‑
mu najboljem razdoblju: razdoblju velikog širenja područja svoga utjecaja
na slavenski svijet. Focijeva veličina bila je u tome što je jasnije od bilo
koga drugoga vidio kako se približava to razdoblje novih zadaća i moguć‑
nosti i što se za te zadaće pripremio bolje od drugih.
Mihael III. je, uz podršku sposobnih vojskovođa, vrlo energično rato‑
vao protiv Arapa. Na Siciliji je Bizant doduše gubio jedan položaj za dru‑
gim i unatoč svim nastojanjima nije mogao spriječiti niti osvajanje otokâ
niti napredovanje Arapa prema južnoj Italiji, tako da su Carstvu krajem
vladavine Mihaela III. od važnijih gradova na Siciliji preostali samo Si‑
rakuza i Taormina. No u Maloj Aziji Bizant je prešao u napad. Već je
856. godine trakezijski strateg Petrona, brat cezara Barde, poduzeo vojni
pohod u okolicu Samosate i probio se do Amide. Odande je pošao prema
Tefrici i vratio se s mnogo zarobljenika. Čini se da je uspješan bio i po‑
hod koji je tri godine poslije poduzet pod vodstvom Barde i mladoga cara
i koji je bizantsku vojsku ponovno doveo na područje Samosate. Otprilike
u isto to vrijeme bizantska flota još jednom se pojavila pred Damijetom.
132
Povećana pozornost posvećivala se gradnji utvrda u Maloj Aziji: car je

dao ponovno izgraditi Ankiru, koju je razorio Mutasim, i ponovno utvr‑
diti Nikeju.
Najnoviji uspjesi i smjeli napadi na kopnu i moru svakako su podigli
borbeni duh Bizantinaca, ali Carstvu nisu donijeli konkretne dobitke, po‑
gotovo s obzirom na to da nisu izostali protunapadi s arapske strane i da
se rat više puta prekidao primirjima s uobičajenom razmjenom zaroblje‑
nika. Ali 863. su Bizantinci, odbivši napad emira Omara iz Melitene, iz‑
borili veliku i presudnu pobjedu. Omar je prošao kroz temu Armenijakâ
i zauzeo važan lučki grad Amiz na obali Crnog mora. No na granici teme
Paflagonije suprotstavio mu se sposobni Petrona s jakom vojskom. Tu je
3. rujna izbila krvava bitka u kojoj je arapska vojska poražena do uni‑
štenja i u kojoj je poginuo i sam Omar. Ta velika pobjeda označuje obrat
u bizantsko‑arapskim borbama. Ako se Bizant od prve provale Arapa do
pobjede Lava III. kod Carigrada borio za golu egzistenciju i ako je potom
više od stoljeća vodio težak obrambeni rat, nakon pobjede godine 863.
okreće se list i počinje epoha bizantske ofenzive u Aziji, koja isprva na‑
preduje polako, no od druge polovine 10. stoljeća punom snagom.
Ne treba podcijeniti značenje učvršćenja moći na Istoku za rješenje
velikih zadaća koje su očekivale Carstvo u slavenskom svijetu. Te su se
zadaće Bizantskom Carstvu približavale iz Rusije, iz Moravske, iz južno‑
slavenskih zemalja. Već su se 860. Rusi prvi put pojavili pred Carigra‑
dom. Pristali su, opkolili grad i poharali cijelu okolicu. Car je upravo iz
grada krenuo u borbu protiv Arapa, ali se vratio što je brže mogao i pro‑
bio se u opkoljeni grad kako bi preuzeo obranu u svoje ruke i zajedno s
patrijarhom ohrabrio užasnuto stanovništvo. Bizantinci su se dugo sjeća‑
li velikog napada i spas su pripisivali samo intervenciji Majke Božje. Od
tog doba Bizant je stupio u odnose s ruskom državom u nastanku i zapo‑
čeo s misionarskim radom u tom dotad gotovo posve nepoznatom naro‑
du, radom pred kojim je bila velika budućnost. Veliki patrijarh je shvatio
da su obraćenje na kršćanstvo i uključivanje mladog naroda u bizantsku
utjecajnu sferu najdjelotvornije sredstvo za otklanjanje opasnosti koja je
s te strane prijetila Carstvu. Nekoliko godina poslije mogao se s opravda‑
nim ponosom pohvaliti prvim uspjesima svojega misionarskog rada.
Ruski napad potaknuo je Carstvo da pošalje poslanstvo kako bi osvje‑
žilo odnose s Hazarima. Za novi duh koji je vladao u Bizantu karakteri‑
stično je to što je poslanstvo dobilo misionarsku zadaću i što je na njego‑
vu čelu bio mladi Konstantin Solunski koji je, zahvaljujući genijalnom
daru za jezike i golemu znanju, bio sposobniji od bilo koga drugoga da u
hazarskom kaganatu zastupa stvar kršćanske religije i kulture nasuprot
židovskim i islamskim utjecajima.
No njega i njegova brata Metodija pred mnogo važniju zadaću posta‑
vio je poziv moravskoga kneza Rastislava, koji je poslao u Carigrad po‑
slanstvo tražeći da mu se pošalju misionari. Činjenica da se Rastislav
133
obratio Bizantu zacijelo se može objasniti njegovim strahom od utjeca‑

ja franačkoga klera i nastojanjem da, oslanjajući se na Bizant, stvori
protutežu opasnosti franačko‑bugarskog okruženja. Za Bizant je to pak
značilo mogućnost prenošenja utjecaja na novo, udaljeno područje, kao i
pritiska na Bugarsku koja se nalazila između Carstva i Moravske. Do‑
kaz za razumijevanje bizantskoga državnog i crkvenoga vodstva bilo je
i to što je ta važna misija povjerena solunskoj braći i što im se dopustilo
da u slavenskoj zemlji propovijedaju novu vjeru na slavenskom jeziku.
Zasluge za pridobivanje Slavena za kršćansku vjeru Konstantin i Meto‑
dije dijele s patrijarhom Focijem i cezarom Bardom. Pokrštavanje Sla‑
vena koji su živjeli u Carstvu Bizantinci su provodili već dulje vrijeme.
Ali tek je sada počelo doba dalekosežnoga misionarskog rada u dale‑
kom slavenskom svijetu, izvan granica Carstva. Konstantin je najprije
stvorio slavensko pismo (takozvanu glagoljicu) i potom pristupio prevo‑
đenju Svetog pisma na slavenski jezik (makedonsko‑slavenski dijalekt).
Solunska su braća u Moravskoj držala i bogoslužje na slavenskom jezi‑
ku. To je osiguralo uspjeh njihovu misionarskom radu. Iako je Metodije
poslije – nakon rane Konstantinove smrti, koji je umro 14. veljače 869.
u jednom grčkom samostanu u Rimu kao monah Ćiril – izgubio borbu
protiv franačkoga klera, budući da podrška Bizanta u dalekoj zemlji ni‑
je imala nužnu djelotvornost, a Rim ga je nakon početnog podržavanja
napustio, i iako su njegovi učenici bili prognani iz zemlje, njegovo djelo
i djelo njegova velikog brata u slavenskim zemljama bizantske kultu‑
re pustilo je tim dublje korijenje i urodilo tim bogatijim plodovima. Ono
ima trajno značenje za Južne i Istočne Slavene. Pismo i prve početke
vlastite književnosti i kulture ti narodi duguju braći iz Soluna, “slaven‑
skim apostolima”.
Nakon pokrštavanja Moravske, ni Bugarska nije mogla duže izbjega‑
vati nužnost da prihvaćanjem kršćanstva pruži čvršću osnovu svojemu
državnom i kulturnom opstanku. No dok se Moravska obratila Bizantu,
bugarski knez Boris poslao je poslanstvo Francima. Bizant je brzo inter‑
venirao jer nije mogao dopustiti da se susjedna država duhovno priklju‑
či Franačkom Carstvu i na taj način Rimu. Pobjeda koja je nedugo prije
toga izborena protiv Arapa, a koja je učvrstila položaj Carstva i poveća‑
la mu ugled, pojačala je odlučnost bizantske vlade i učinkovitost njezi‑
na postupka. Pojava bizantskih četa na bugarskoj granici, koju je pratila
impozantna demonstracija carske flote uz bugarsku obalu, potaknula je
Borisa da udovolji bizantskim zahtjevima. Godine 864. on je od Bizanta
primio kršćanstvo i pritom dobio ime Mihael po bizantskome caru koji
mu je bio krsni kum. Grčki kler smjesta je pristupio pokrštavanju bugar‑
skog naroda i organizaciji Bugarske crkve.
Za Bugare pokrštavanje nije značilo samo velik napredak u kultur‑
nom razvoju nego je njime završio i proces slavizacije, a time i državno‑
ga i etničkog ujedinjenja mladoga kraljevstva. Boris‑Mihael ugušio je
134
opoziciju starobugarskoga plemstva koje se pobunilo protiv pokrštava‑

nja i slavizacije zemlje, odrubivši glavu pedeset dvojici svojih boljara.
No ma kolike bile koristi pokrštavanja za kulturni napredak i unutar‑
nje jedinstvo bugarske države, novoobraćeni kneževi ipak su ubrzo doži‑
vjeli razočaranje. Namjera Bizantskog Carstva bila je da bugarsku Crk‑
vu pod vodstvom grčkoga biskupa priključi carigradskoj patrijaršiji. No
Boris‑Mihael težio je potpunoj samostalnosti za svoju mladu Crkvu pod
vodstvom vlastitoga patrijarha, a budući da su njegovi zahtjevi ostali
neispunjeni, okrenuo se od Bizanta Rimu. Papi Nikoli ništa nije moglo
odgovarati više od mogućnosti da Bugarsku odvoji od Bizantske crkve i
stavi je pod rimsku jurisdikciju. Poslao je u Bugarsku svoje legate ko‑
ji su s velikom energijom prionuli na posao te se činilo kako Bugarska
dospijeva posve pod rimski utjecaj. To stanje, dakako, nije dugo potra‑
jalo jer je vrlo brzo i ovdje nastupilo duboko razočaranje, ali se u tom
trenutku činilo da je Rim dobio igru. Bizant je morao gledati kako mu
izmiče susjedna slavenska država i kako se rimska utjecajna sfera širi
gotovo do njegova središta.
Sukob između Rima i Carigrada dosegao je vrhunac. Kao protivnik
Rima, Focije je postao borcem ne samo za neovisnost Bizantske crkve ne‑
go i za najvitalnije interese Bizantskog Carstva. Cezar Barda i car Miha‑
el III. u potpunosti su stali iza velikog patrijarha. Car je poslao papi pi‑
smo koje je s dotad neviđenom ohološću izražavalo svijest o samostalnosti
i nadmoći bizantstva. Ultimativno je zahtijevao povlačenje papinske pre‑
sude protiv Focija i izuzetno je oštro odbacio pretenzije Rima na prven‑
stvo. Patrijarh je otišao i korak dalje: u svojstvu suca predbacio je Zapad‑
noj crkvi zablude u pitanjima liturgije i crkvene discipline te je osobito
oštro napao zapadni nauk o proizlaženju Svetoga Duha iz Oca i Sina (ex
patre filioque). Tako je Focije, za kojega je papa mislio da ga kao optuže‑
nika može pozvati pred svoj sud, optužio Rim za herezu u ime pravovjer‑
ja. Godine 867. je sinoda, koja se pod carevim predsjedanjem održala u
Carigradu, izopćila papu Nikolu I., odbacila kao krivovjerje rimski na‑
uk o proizlaženju Svetoga Duha i proglasila nezakonitim upletanje Rima
u poslove Bizantske crkve. Patrijarsima Istoka poslana je patrijarhova
okružnica koja je opširno razmatrala i najoštrije osuđivala drugačije na‑
uke i običaje Rimske crkve, a prije svega ponovno filioque.
Ali u tom trenutku najnapetije borbe zbio se prevrat u carigradskoj
palači, koji je iznova izmiješao sve karte. Na svoju nesreću Mihael III. se
sprijateljio s Bazilijem “Makedoncem”. Bazilije je potjecao iz teme Ma‑
kedonije i odrastao je u krajnjem siromaštvu. Tražeći sreću, zaputio se
u Carigrad i ondje je zahvaljujući velikoj tjelesnoj snazi postao konjuša‑
rem na carskom dvoru. Time je počeo njegov nevjerojatan uspon, koji u
jednakoj mjeri zahvaljuje svojim izvanrednim sposobnostima i carevu hi‑
ru. Taj pametni i lukavi seljački sin postao je najintimnijim prijateljem
Mihaela III. i oženio se njegovom nekadašnjom ljubavnicom Eudokijom
135
Ingerinom. Nepokolebljivo i ne prezajući ni od čega, težio je najvišoj mo‑

ći. Pritom se sukobio s cezarom Bardom, ali Mihael III. bio je toliko oča‑
ran svojim ljubimcem da mu je bez razmišljanja žrtvovao ujaka. Gomi‑
lom krivokletstava Bazilije i Mihael III. namamili su velikog državnika
u klopku: Bazilije ga je osobno ubio tijekom vojnog pohoda protiv Krete,
dok je cezar na jednoj međustanici sjedio na prijestolju uza svojega neća‑
ka (21. travnja 865.). Njegova nagrada bila je kruna suvladara, koju mu
je Mihael III. dao nakon povratka u Carigrad 26. svibnja 866. Sada je
Bazilije od svojega zaštitnika dobio sve što mu je on mogao ponuditi. Za‑
vršni čin krvave tragedije bio je ubrzan time što je Mihael III., hirovit i
nepredvidiv kakav je bio, počeo mijenjati svoje raspoloženje prema suvla‑
daru. U noći s 23. na 24. rujna 867. Bazilije je nakon gozbe dao ubiti pi‑
janog cara u njegovoj ložnici.
2. Epoha kodifikacije prava: Bazilije I. i Lav VI.
Bazilije I. (867.–886.), utemeljitelj takozvane makedonske dinastije,

dospio je na carigradsko carsko prijestolje mračnim putovima. Na svojoj
strani imao je suprugu Eudokiju Ingerinu (umrla 882.), nekadašnju lju‑
bavnicu ubijenog Mihaela. Radi osiguranja nasljedstva na prijestolju, već
je 6. siječnja 869. za suvladara okrunio najstarijega sina Konstantina,
točno godinu dana kasnije krunu je dobio drugi sin Lav, a oko 879. – na‑
kon Konstantinove rane smrti – i treći sin Aleksandar, dok je najmlađi
Stjepan krenuo duhovnim putem te će kasnije pod vlašću svojega brata
Lava VI. obavljati službu patrijarha. Carev prvorođenac i ljubimac Kon‑
stantin potjecao je iz njegova mladenačkog braka s “Makedonkom” Mari‑
jom. Lav, Aleksandar i Stjepan bili su sinovi Eudokije Ingerine, a dvojica
mlađih rođeni su tek nakon Bazilijeva dolaska na prijestolje.
Poput svakog bizantskog vladara, Bazilije I. bavio se vrlo intenziv‑
no crkvenim pitanjima. No isprva je krenuo smjerom koji je bio suprotan
crkvenoj politici koju su zastupali Barda i Mihael III. Odmah nakon do‑
laska na prijestolje dao je zatvoriti Focija u samostan, izdajući tako veli‑
kog patrijarha u najpresudnijem trenutku njegove povijesne borbe. Zatim
je na patrijarško prijestolje ponovno pozvao Ignacija (23. studenoga 867.)
i uspostavio veze s Rimom. U nazočnosti legatâ Hadrijana II. u Carigra‑
du je 869./70. održan koncil koji Rimska crkva smatra Osmim ekumen‑
skim koncilom i koji je ekskomunicirao Focija. No između Bazilija I. i pa‑
pinih legata nije bilo suglasnosti u jednoj načelno vrlo bitnoj točki: imali
su posve različite nazore o pravima jurisdikcije Rimske stolice – i dok je
za rimske legate Focijev problem bio već načelno riješen papinom presu‑
136
dom, caru je bilo stalo do toga da sinoda pod njegovim vodstvom još jed‑
nom razmotri to pitanje i donese vlastitu odluku. Osim toga, sinoda je i
za Rim imala posve neočekivan epilog. Tri dana nakon završetka sjed‑
nica u Carigradu su se pojavili bugarski poslanici, a crkvena se skupšti‑
na još jednom sastala kako bi razmotrila pitanje treba li Bugarska crkva
pripadati rimskoj ili carigradskoj sferi. Nisu se, naime, ispunila očeki‑
vanja koja je knez Boris povezivao sa svojim priklanjanjem Rimu. Save‑
zništvom s papinskom vlašću nije dospio niti koraka bliže svome pravom
cilju, ustanovljavanju samostalne crkve u Bugarskoj: Rim je odbio oba
njegova kandidata za bugarsku nadbiskupsku stolicu u osnivanju te se
on ponovno okrenuo Carigradu. To je bila pozadina dolaska bugarsko‑
ga poslanstva i pitanja koje je ono postavilo, a o kojemu se unatoč vrlo
burnim prosvjedima rimskih legata odlučilo u korist Bizanta, presudom
predstavnika triju istočnih patrijaršija. Bizant je izvukao pouke iz doga‑
đaja prošlih godina i sada se pokazao popustljivijim: car je dopustio da
patrijarh Ignacije posveti jednog nadbiskupa Bugarske i više biskupa.
Bugarska Crkva je, doduše, priznavala vrhovništvo carigradskog patri‑
jarha, ali je dobila stanovitu autonomiju.
Tako je bugarski knez postigao svoj cilj spretno iskoristivši suparniš‑
tvo Rima i Bizanta, a Bizant je vratio Bugarsku. Bez obzira na višekrat‑
ne rimske prigovore, bugarska država ostala je u okrilju Bizantske crkve
i u utjecajnoj sferi bizantske kulture. Time je, međutim, nestala osnova
za prijateljstvo s Rimom, do kojeg je Baziliju bilo toliko stalo i za koje je
žrtvovao Focija. Zapravo, Bazilije o zadaćama Bizantskog Carstva u sla‑
venskom svijetu nije mislio drugačije od Focija, kojega je svrgnuo, i Bar‑
de, kojega je ubio. Borbu za Bugarsku nastavio je posve u njihovu duhu i
doveo je do pobjedonosnog svršetka. Također je nastavio s misionarskim
radom u Rusiji te povrh toga priveo kršćanstvu Slavene na zapadnom di‑
jelu Balkanskog poluotoka, podredivši ih tako bizantskom utjecaju.
U doba ikonoklastičke krize zapadni dio Balkanskog poluotoka sve
se više oslobađao od utjecaja bizantske države. Čini se da su u prvoj po‑
lovini 9. stoljeća dalmatinski gradovi i slavenska plemena na obali i u
unutrašnjosti raskinuli veze s Bizantom. Tada je nastala i samostalna
srpska država pod knezom Vlastimirom. No jadranskoj obali prijetila je
nova opasnost od Arapa iz južne Italije i tu je mogla pomoći samo bi‑
zantska pomorska sila. Kad je arapska flota nakon napada na Budvu
(Butua) i Kotor (Dekatera, Catarum) 867. godine osvanula pred Dubrov‑
nikom (Ragusa, Rhagusium) i započela opsadu grada, Dubrovčani su u
Carigrad poslali poziv za pomoć. Dolazak snažnoga bizantskog odreda
prisilio je Arape da odustanu od opsade koja je trajala 15 mjeseci i po‑
vuku se u južnu Italiju. Time je ponovno učvršćen autoritet Bizantskog
Carstva i uspostavljeno bizantsko vrhovništvo na istočnoj obali Jadrana.
Tada je osnovana i tema Dalmacija, koja je obuhvaćala bizantske dal‑
matinske gradove i otoke. Naravno, dalmatinski gradovi i otoci faktično
137
su više ovisili o svojemu slavenskom zaleđu nego o Carigradu: plaćali su

danak slavenskim plemenima dok su neznatna plaćanja carskom strate‑
gu imala samo simboličan karakter. S druge strane, i sama ta slaven‑
ska plemena prihvaćala su bizantsko vrhovništvo i bila su obvezana na
vojnu pomoć Carstvu. Bizantski utjecaj na Balkanskom poluotoku znat‑
no je ojačao, a posljedica toga bilo je brzo širenje kršćanstva. U to vrije‑
me su od Bizanta primili kršćanstvo Srbija i srpska plemena priobalnog
područja, a bizantski je utjecaj privremeno čak i u Hrvatskoj prevlada‑
vao nad utjecajem Franačkoga Carstva i Rimske crkve. Bizantski misi‑
onarski rad na Balkanskom poluotoku, osobito u Bugarskoj i Makedo‑
niji, dobio je novi snažan poticaj kad su onamo stigli Metodijevi (umro
885.) učenici, koji su bili prognani iz Moravske kako bi propovijedanjem i
prosvjetiteljskim radom širili kršćansku vjeru i bizantsku kulturu među
slavenskim narodima na slavenskom jeziku. Tako je uspostavljeno pri‑
rodno povijesno stanje: Moravska je pripala rimskoj utjecajnoj sferi, dok
su se Bugarska, Makedonija i Srbija priklonile Bizantu.
Nakon što je carska flota odbila arapske napade na dalmatinsku oba‑
lu i razbila opsadu Dubrovnika, Bizant je intervenirao u južnoj Italiji.
Bazilije I. je protiv napredovanja sicilijanskih Arapa planirao zajednič‑
ku ofenzivu s carem Ludovikom II. i s Rimom, a to je naposljetku bio i
razlog prorimske politike koju je inaugurirao. No na Siciliji se nije posti‑
glo ništa, nego su Arapi, štoviše, 870. godine zauzeli Maltu, što je značilo
novo učvršćenje njihova položaja na Sredozemlju. Doduše, Ludovik II. je
871. zauzeo Bari, ali je za Bizant, koji je ostao praznih ruku, to bilo samo
dodatno razočaranje. Odnosi između dvojice vladara bitno su se pomutili
te je Bazilije, koji je još nedavno pristao na vjenčanje prvorođenog sina s
Ludovikovom kćeri, sada zasipao saveznika prigovorima i dovodio u pita‑
nje njegovo pravo na naslov rimskoga cara.
Sljedeće godine bile su posvećene borbi na Istoku, gdje su paulikijan‑
ci postajali sve premoćniji te su krstarili cijelom Malom Azijom. Carev
šurjak Kristofor, koji je kao domestik shola bio vrhovni vojni zapovjed‑
nik, izborio je 872. presudnu pobjedu nad paulikijancima, razorio njihovo
središte Tefriku kao i mnoge druge utvrde te rastjerao njihovu vojsku u
krvavoj bitki u kojoj je izgubio život vođa paulikijanaca Hrizohir. Ta po‑
bjeda omogućila je daljnje napredovanje Bizantinaca na istok. Bazilije je
već 873. prodro na područje Eufrata i zauzeo Zapetru i Samosatu. Ali car
nije ostvario svoj glavni cilj jer je pri pokušaju zauzimanja važne utvrde
Melitene pretrpio bolan poraz. No premda se Bazilije i u kasnijim vojnim
pohodima na području Eufrata i na granici na Tauru morao zadovoljiti
polovičnim uspjesima, time je ipak započela epoha planskog prodora Bi‑
zantskog Carstva na istočnoj granici. Slabljenje arapske države omogu‑
ćilo je i uspon Armenije. Ašota I. priznali su za kralja i kalif i bizantski
car (885. odnosno 887.) i time je za Armeniju počela epoha procvata pod
domaćom kraljevskom dinastijom Bagratunija.
138
U Italiji se bizantski položaj također učvrstio. Beneventski knez, koji

se suprotstavio Ludoviku II., stavio se pod bizantski protektorat (873.), a
poslije smrti Ludovika II. (875.) i Bari je otvorio svoja vrata bizantskim
stratezima (kraj 876.). Bizant je uspio odbiti nove napade Arapa na obalu
Dalmacije, srednje Grčke i Peloponeza te je na sedam godina zauzeo čak
i Cipar. To, doduše, nije promijenilo ništa na činjenici da su Arapi i nada‑
lje vladali Sredozemljem i ubrzo je Bizant pogodio vrlo težak udarac na
najosjetljivijemu mjestu, na Siciliji: Sirakuza, koja je dugo prkosila nepri‑
jatelju, 878. godine pala je u ruke Arapima. No ipak je znatan dobitak bi‑
lo to što je Bizant ponovno ojačao barem na južnotalijanskom kopnu te
je ondje u posljednjim godinama vladavine Bazilija I. započela snažna i
uspješna bizantska ofenziva pod vodstvom odličnoga vojskovođe Nikefo‑
ra Foke. Južna Italija ponovno je dospjela pod bizantsku vlast. Među tali‑
janskim državicama koje su međusobno ratovale Bizant je bio jedini čvr‑
sti faktor te je čak i Rim, koji se osjećao ugroženim stalnim napadima
Arapa na talijansku obalu, morao potražiti pomoć kod bizantskoga cara.
Ta konstelacija objašnjava popustljivo držanje koje je papinska vlast tada
zauzela prema Bizantu u crkvenim pitanjima.
Car Bazilije morao je shvatiti kako je crkvenopolitička preobrazba
koju je proveo nakon preuzimanja vlasti bila promašaj. Njegov pokušaj
smirivanja crkvenog spora u Bizantu uklanjanjem Focija propao je jer
se pristaše svrgnutoga patrijarha nisu dali obeshrabriti i borba između
stranaka se nastavila. Sukob s Rimom zbog bugarskog pitanja postojao
je i bez Focija, a nakon razočaravajućih rezultata savezništva sa zapad‑
nim silama u južnoj Italiji car se našao zakinutim i za političku nagradu
za svoj crkveni obrat. Već je oko 875. dopustio da se Focije vrati u Cari‑
grad te mu je čak prepustio odgoj svojih sinova. Kad je zatim 23. listo‑
pada 877. umro stari Ignacije, Focije je nakon tri dana po drugi put sjeo
na patrijarško prijestolje – a sada ga je priznao i Rim. Uvjeti koje je pa‑
pa Ivan VIII. povezao s tim priznanjem nisu imali praktičnog učinka. U
studenome 879. Focije je u nazočnosti papinskih legata pred 383 biskupa
održao sinodu koja je za njega značila izuzetnu satisfakciju: tu je svečano
opozvana njegova osuda iz 869./70.
Iako pridošlica niskog podrijetla, Bazilije I. bio je i vatreni štovalac
grčke kulture i rimskoga prava. Kulturni procvat koji je započeo pod Te‑
oktistom i Bardom nastavio se i za njegove vladavine. Kao zakonodavac
svjesno je težio obnovi rimskoga prava. Planirao je opsežnu zbirku zako‑
na, reviziju Justinijanovih zakonika s dopunama iz novijih zakona. To
veliko djelo, kojemu je car dao karakterističan naslov “Pročišćenje sta‑
rih zakona”, očito je ostalo nedovršeno i nije objavljeno, ali tvori temelj
na kojemu je nastavio graditi Lav VI. i osnovu njegovih carskih zako‑
na (Basilika). Sačuvana su dva manja zakonika koje je Bazilije I. objavio
prije glavnoga djela. Najprije je nastao Prohiron, objavljen u ime careva
Bazilija, Konstantina i Lava, što znači da se pojavio između 870. i 879.
139
Kako kazuje već sam naslov, Prohiron je priručnik namijenjen praktičnoj

upotrebi. Iz nepreglednog mnoštva zakona izdvaja najvažnije i najčešće
korištene propise građanskoga i javnog prava te ih sustavno raspoređu‑
je pod 40 naslova. Cilj koji je Prohiron imao kao općedostupan zakonik
uvjetovao je da je najviše preuzeo iz Institucija, a manje se poziva na
druge dijelove Justinijanove kodifikacije, i tek se rijetko vraća samom
izvoru; naprotiv, služi se kasnijim grčkim prijevodima i komentarima.
Prohiron je zapravo služio istoj svrsi kao Ekloga Lava III., koja je tako‑
đer bila zamišljena kao priručnik za svakodnevnu sudsku praksu. Na‑
ravno, Bazilije I. težio je oživljavanju rimskoga prava te se nastojao što
oštrije distancirati od djela ikonoklastičkog cara, koje je po njemu bilo
“izokretanje dobrih zakona”. No Prohiron zapravo mnogo toga zahvalju‑
je korisnom i popularnom zakoniku Lava III. Bez obzira na sve pogr‑
de, on osobito u drugom dijelu, koji sadrži nasljedno pravo i javnopravne
odredbe, punom šakom preuzima iz Ekloge. Prohiron je u Bizantu bio vr‑
lo popularan i ostao je na snazi sve do pada Carstva. Osim toga je, kao i
Ekloga, zarana preveden na slavenski jezik i uživao je velik ugled i kod
Južnih i kod Istočnih Slavena.
U doba nakon 879. nastala je Epanagoga, sastavljena u ime careva
Bazilija, Lava i Aleksandra, koja je bila zamišljena kao uvod u planira‑
nu veliku zbirku zakona. Epanagoga velikim dijelom reproducira Prohi
ron, no ne iznosi građu samo novim redom nego mjestimice i sa znatnim
izmjenama. Ona crpi iz Ekloge još više nego Prohiron te se već u brač‑
nom pravu vraća ozloglašenoj ikonoklastičkoj knjizi, dok se Prohiron u
tom dijelu još drži Justinijanova prava i tek u sljedećim poglavljima po‑
činje preuzimati iz Ekloge. No Epanagoga pruža i posve nove i vrlo zani‑
mljive dijelove koji se bave pravima i dužnostima cara, patrijarhâ i dru‑
gih svjetovnih i duhovnih dostojanstvenika. Državno‑crkveni organizam
tu se prikazuje kao jedinstvo sastavljeno od mnogo dijelova i članaka,
iznad kojega se uzdižu car i patrijarh kao dva poglavara ekumene kako
bi u bliskoj i miroljubivoj suradnji vodili brigu o dobru ljudi. Funkcije tih
dviju vladavina prikazuju se u potpunoj paraleli: svjetovni poglavar bri‑
ne se za tjelesnu, a duhovni za duševnu dobrobit podanikâ. Nema sumnje
da autor tog nauka o dvjema vladavinama nije bio nitko drugi do Focije,
koji je tada ponovno bio patrijarh. Njegovu utjecaju valja pripisati to što
je Epanagoga postulirala idealan odnos između najviše svjetovne i du‑
hovne vlasti u duhu pravovjernih crkvenih krugova.
Da je praksa znatno odstupala od teorije, to je Focije i predobro znao,
a ubrzo je to ponovno iskusio i na vlastitoj koži. Sljedeća promjena vla‑
sti ponovno je prouzročila njegov pad. Nakon rane Konstantinove smr‑
ti (879.) prijestolonasljedna prava prešla su na Lava unatoč nesklonosti
i dubokom nepovjerenju njegova oca. Bazilije nije mogao preboljeti ranu
smrt prvorođenoga sina i posljednje godine života proveo je u teškoj de‑
presiji. Dana 29. kolovoza 886. smrtno je stradao u lovu. Po dolasku na
140
prijestolje Lav VI. uklonio je velikog patrijarha i prenio patrijaršku služ‑

bu na svojega mlađeg brata Stjepana. Focije sada definitivno nestaje s
povijesne pozornice i kasnije umire u progonstvu u Armeniji.
Lav VI. (886.–912.) formalno je dijelio prijestolje sa svojim bratom
Aleksandrom, ali ovaj je živio za užitke, ne vodeći brigu o poslovima
vlade. Najvažniji carev savjetnik tijekom prvog i najplodnijeg razdoblja
njegove vladavine bio je otac njegove ljubavnice i kasnije supruge Zoje,
Armenac Stilijan Zauca (umro 896.), koji je dobio posebno za njega usta‑
novljenu visoku titulu bazileopatora.
Kao učenik Focija, prema kojemu se pokazao tako nezahvalnim, Lav
VI. imao je odlično obrazovanje i doista svestrano znanje. Bio je plodan
pisac i oduševljen govornik. U njega se sklonost prema antici očitova‑
la još snažnije nego u njegova oca, kojemu je, dakako, bio izrazito nad‑
moćan po obrazovanju, a iskazivala se prije svega na polju literature i
u snažnijem teološkom ruhu. Lav je bio pobožan vladar s izraženim cr‑
kvenim i teološkim interesima. Sačuvane su njegove liturgijske pjesme,
mnogobrojne homilije i govori koje je na crkvenim svečanostima običavao
izgovarati sam, te opširni dogmatski izvodi isprepleteni klasičnim remi‑
niscencijama. Napisao je i opsežan posmrtni govor svojemu ocu i nekoli‑
ko vrlo izvještačenih svjetovnih pjesama. Ta spisateljska aktivnost očito
mu je još za života donijela počasni nadimak “Mudri”. Kasnije su legen‑
de preuzele osobu Lava Mudrog i od prilično bezbojnoga vladara stvorile
proroka, maga i astrologa. U njemu se vidjelo autora bitno kasnije zbirke
proročanstava o sudbini Carstva, koja je bila izvanredno omiljena u Bi‑
zantu, kao i u latinskom i slavenskom svijetu u bizantsko i postbizantsko
doba, i mnogo se čitala.
No neosporno je i to da je Lav Mudri bio najplodniji zakonodavac od
vremena Justinijana. Legislatorsko djelo koje pada u doba njegove vlada‑
vine vrlo je važno i nadasve opsežno. Doduše, Lavov osobni udio u tom
djelu ne smije se precijeniti, premda nema dvojbe da su njegova učenost
i spisateljska marljivost bile od koristi. Opsežne predradnje obavljene su
još u doba njegova oca, a s druge je strane znakovito da velika zakono‑
davna aktivnost pada u prvo desetljeće njegove vladavine, dakle u ono
vrijeme kad je uz njega bio Stilijan Zauca. U usporedbi s tim razdobljem,
kasnije je Lavovo doba, iako doba veće zrelosti, manje plodno.
Unatoč dubokoj nesklonosti između oca i sina i velikoj različitosti nji‑
hovih naravi, ciljevi Bazilija I. i Lava VI. umnogome su bili slični. No‑
va obrada Justinijanova prava, koju je poduzeo Bazilije I., dovršena je
u carskim zakonima Lava VI. Carski zakoni (Basiliká) Lava Mudrog či‑
ne najveću zbirku zakona srednjovjekovnoga Bizantskog Carstva. Izra‑
dila ih je pravna komisija pod predsjedanjem protospatarija Simbatija i
objavila već u prvim godinama vladavine Lava VI., što je dokaz više za
to da su predradnje za Bazilijevo “pročišćenje zakona” bile u poodma‑
klom stadiju te da su upotrijebljene u djelu Lava VI. Basilika je zbirka
141
kanonskoga kao i građanskog i javnog prava; prije svega crpi iz Justini‑

janova zakonika i Digesta, a manje iz Institucija, ali i iz Justinijanovih
Novela i Novela Justina II. i Tiberija, koje su Justinijanovima bile doda‑
ne u kasnijoj zbirci takozvanih 168 novela; naposljetku, mnogo toga pre‑
uzima i iz Prohirona. Poput pravnih učenjaka Bazilija I., pravnici Lava
VI. nisu se služili latinskim izvorima nego su upotrebljavali grčke verzije
i komentare iz 6. i 7. stoljeća. Za razliku od Justinijanova Zbornika gra‑
đanskog prava, zbirka Basilika imala je za bizantskog čitatelja s jedne
strane veliku prednost, budući da je bila napisana na grčkom jeziku, a s
druge se odlikovala i boljom preglednošću. Jer ona u jedno djelo povezu‑
je svu građu, sustavno uređenu, dok je Zbornik građanskog prava – što
mu uvod u zbirku Basilika navodi kao najveću manu – obrađivao jedan
te isti predmet na više različitih mjesta. Zato ne čudi što je zbirka Basi
lika gotovo posve istisnula iz upotrebe Justinijanovo pravno djelo i što je
za srednjovjekovni Bizant postala osnovom pravnog znanja. Tekst je ubr‑
zo dobio mnogobrojne sholije od kojih najvažnije, takozvane “stare sholi‑
je”, potječu još iz doba Konstantina VII., a “mlađe sholije” iz 11., 12. i 13.
stoljeća. U 12. stoljeću načinjen je i registar uza zbirku Basilika, koji je
poznat pod naslovom Tipukit (od tí pû keîtai = što je gdje?) i čija je vrijed‑
nost za nas prvenstveno u tome što nas upoznaje sa sadržajem knjiga ko‑
je nisu sačuvane. No ma koliko bilo značenje zbirke Basilika za bizantski
pravni razvoj, njezina povijesna vrijednost kao izvora ipak je ograničena.
Ta velika pravna kompilacija ne odražava ili jedva odražava povijesnu
zbilju svojega doba, budući da prije svega ponavlja već postojeće i najčeš‑
će zastarjele pravne propise prethodnih stoljeća.
Aktualna situacija odražava se u Lavovim Novelama. Lav VI. je, na‑
ime, objavio zbirku od 113 odredaba za koju se – po uzoru na Justinija‑
nove Novele – uvriježilo ime zbirke novela. Ali naslov zbirke izvorno je
glasio “Ispravljanje i pročišćenje zakonâ”, što još jednom pokazuje usku
povezanost zakonodavnog djela Lava VI. s djelom njegova oca. Novele La‑
va VI. odnose se na različita pitanja koja su naizgled poredana bez odre‑
đenog sustava i sadrže opozive ili promjene starih zakona uz odgovaraju‑
će motive, a uz to i propise koji daju zakonsku snagu pravnim običajima.
Čisto crkvene naredbe (nov. 2‑17 i 75) adresirane su na patrijarha Stje‑
pana, a sve druge – osim malog broja onih koje nemaju adresata – na
Stilijana Zaucu. Kao u slučaju Justinijana i njegova prefekta pretorija
Ivana Kapadokijskoga, adresat je ovdje vjerojatno pravi autor. To bi obja‑
snilo činjenicu što je Lavovo zakonodavstvo bilo tako plodno za vrijeme
Zaucina života i tako skromno poslije njegove smrti.
Osobito valja spomenuti one novele Lava VI. u kojima se opozivaju
stara prava gradskih kurija i senata. Doduše, kurijalni poredak već je
odavno propao, kao što su i administrativne i zakonodavne ovlasti sena‑
ta postojale samo još na papiru. No njihovo konačno ukidanje zakonskim
uredbama ipak je važno, pogotovo zato što se ono u sve tri novele izriči‑
142
to obrazlaže time što je sada sva uprava Carstva u vladarovim rukama.

Zakonodavstvo Lava VI. znači kraj povijesno važnog procesa koji je u ca‑
revim rukama sjedinio svu državnu vlast, a sve državne poslove povje‑
rio je brizi careva činovničkog aparata. Careva svemoć i birokratizacija
države pod makedonskom dinastijom dosežu najviši stupanj. Senat, ko‑
ji se sastoji od viših činovnika Carstva, sada vodi prividnu egzistenciju
i ne gubi samo svoje stare funkcije nego i ono značenje koje je imao u 7.
i 8. stoljeću (usp. str. 67). Država se identificira s carem i njegovim voj‑
nim i birokratskim aparatom. Car je Božji izabranik i na njemu počiva
božanska providnost. On je poglavar cjelokupne uprave Carstva, vrhovni
zapovjednik vojske, vrhovni sudac i jedini zakonodavac, zaštitnik Crkve
i čuvar prave vjere. On odlučuje o ratu i miru, njegova je presuda konač‑
na i neopoziva, njegovi zakoni vrijede kao dani od Boga. Doduše, mora se
držati postojećega prava, ali njegovo je pravo donositi nove zakone i opo‑
zivati stare. Kao državni poglavar, car posjeduje praktično neograničenu
moć i obvezan je samo nalozima morala i običaja.
Vladareva vlast nailazi na realno ograničenje samo na području reli‑
gije. Ma koliko snažan bio carev utjecaj na oblikovanje crkvenog života,
on kao laik može biti samo zaštitnik, ali ne i vođa Crkve. Crkva ima vla‑
stitog vođu, carigradskog patrijarha, čiji moć i ugled neprestano rastu.
Dakako, car faktično odlučuje o postavljanju patrijarha i kao zakonoda‑
vac zahvaća i u crkvenu upravu. Ali za razliku od imenovanja i opoziva‑
nja svjetovnih dostojanstvenika, na što pravo ima samo car, za imeno‑
vanje i osobito smjenjivanje crkvenih vladara traži se pristanak klera i,
drugačije nego što je bilo u zakonima njegovih prethodnika, car ne smi‑
je opozivati niti mijenjati odredbe crkvenih koncila. Najviša instancija u
crkvenom životu je crkveni koncil i jedino njemu pripada pravo odluči‑
vanja o vjerskim pitanjima. Car mora samo čuvati postojeću vjeru. Dok
svjetovni čimbenici, koji su nekad ograničavali vladarevu vlast, gube na
značenju, istodobno s carevom moći raste i moć Crkve.
Upravni sustav i činovnički aparat Bizantskog Carstva uglavnom se
također upotpunjuju pod makedonskom dinastijom. Razvoj se nastavlja u
smjeru kojim je krenuo u 7. stoljeću i u konačnici pruža sliku koja se ite‑
kako razlikuje od nekadašnjeg ishodišta, rimskoga državnog sustava.
Razvoj tematske organizacije na neki se način zaključuje na prijelazu
iz 9. u 10. stoljeće. Zbog postupne podjele velikih prvotnih tema na manje
tematske jedinice i uvođenja tematskog ustroja na daljnjim područjima,
broj tema znatno se povećao, a ujedno je i bitno pojednostavnjena provin‑
cijska civilna uprava. Budući da su teme 9. stoljeća bile jedva nešto veće
od starih provincija, tematski se prokonzulat stopio s provincijskim na‑
mjesništvima. U drugoj polovini 9. stoljeća otpala je i služba tematskog
prokonzula te je tako nestao i posljednji ostatak dioklecijansko‑konstan‑
tinskog ustroja. Na mjesto antipata stupaju protonotari tema, nekadaš‑
nji predstojnici prokonzulskog ureda, kao voditelji civilne uprave. Time
143
premoć vojne vlasti strategâ postaje još očitijom. Istodobno neujednače‑

nost starije tematske organizacije ustupa mjesto jedinstvenom, strogo
unificiranom sustavu tako što se u teme postupno uzdižu i različite ma‑
nje vojne oblasti – klisure, arhontije, dukati, katepanati, drungarijati –
koje su nastale uza same tematske jedinice.
Na početku 10. stoljeća Carstvo broji sljedeće teme: u Aziji Opsikij,
tema Bukelarijâ, Optimat, Paflagonija, tema Armenijakâ, Haldija, Kolo‑
neja, Harsijan, tema Anatolikâ, tema Trakezijaca, Kapadokija, Mezopo‑
tamija, Sebasteja, Likand, Leontokom, Seleukija i pomorska tema Kibi‑
reotâ; na moru teme Sam i Egejski otoci; u Europi Trakija, Makedonija,
Strimon, Solun, Helada, Peloponez, Kefalonija, Nikopol, Drač, Dalmacija,
Sicilija, Langobardija i Herson.
U kasnije doba tematski se ustroj mijenja, prvenstveno zbog uspo‑
stave novih tema na područjima koja su Carstvu priključena osvajanji‑
ma. Nasuprot tome, osnivanje novih tema na starom području sada je
sasvim rijetko. Tek je raspad bizantskoga upravnog ustroja od kraja 11.
stoljeća nadalje potaknuo ponovnu podjelu, odnosno usitnjavanje temat‑
skih jedinica.
Promatramo li bizantski činovnički aparat, o kojemu nas za to raz‑
doblje informiraju Filotejeve bilješke i njima srodni popisi dostojanstve‑
nika 9. i 10. stoljeća, valja dobro razlikovati između pravih službi i po‑
časnih titula. Izvana se razlika izražava u tome što se službe dodjeljuju
izdavanjem potvrde o imenovanju, a titule predajom znakova časti. Titu‑
le velikim dijelom nisu ništa drugo do prijašnje službe koje su s vreme‑
nom izgubile svoje nekadašnje značenje i dobile titularan karakter. Pri‑
tom valja uvijek imati na umu da spomenuti popisi prikazuju bizantski
činovnički aparat u određenoj, vremenski omeđenoj epohi i da u potpuno‑
sti vrijede samo za tu epohu, koja se opet poklapa s najvećim procvatom
bizantske države. Jer suprotno nekada raširenu shvaćanju o navodnoj
krutosti bizantske države, ona se neprestano preustrojavala, a s njome i
bizantski činovnički aparat.
Prema Filotejevu Kletorologiju, bizantske su titule podijeljene na 18
stupnjeva, i to tako da se tri najviša dostojanstva, cezar, nobilisim i ku‑
ropalat, dodjeljuju rijetko i po pravilu samo pripadnicima carske obitelji.
Slijedi zosta patricija, najviša ženska dvorska titula, te zatim titule ma‑
gistara, antipatâ (anthypátoi), patricijâ, protospatarijâ, dishipatâ, spata‑
rokandidatâ, spatarijâ, hipatâ itd. Osam počasnih titula koje sadrže riječ
“patricij”, ali najvećim dijelom nose vlastite oznake, bile su namijenjene
eunusima, s time da su patricijski eunusi imali prednost pred drugim
patricijima i antipatima. Eunusi su igrali veliku ulogu na bizantskom
dvoru. Za njih – uz iznimku carske službe – načelno nije bila zatvorena
nijedna, ma koliko visoka crkvena ili svjetovna služba i više državnika
i vojskovođa koji su se istaknuli u povijesti Bizanta, kao i nekolicina pa‑
trijarha, bili su eunusi. Postojao je, međutim, stanovit broj dvorskih služ‑
144
bi koje su po pravilu obavljali eunusi, ali ne beziznimno. Među njima su

najvažnije služba parakimomena, koji je spavao uz carevu ložnicu i naj‑
češće bio jedna od osoba careva najvećeg povjerenja (no tu je službu pod
Mihaelom III. privremeno obavljao Bazilije Makedonac), i služba protove‑
stijarija, predstojnika carske garderobe. Nadalje su vrlo važnu dvorsku
funkciju imali rektor, jedan od najviših činovnika bizantskog dvora, ko‑
ji se pojavljuje tek pod makedonskom dinastijom, protoprepozit i majstor
ceremonija, carski protostrator, prvi konjušar i drugi.
Među činovnicima središnje državne uprave osobito se ističe cari‑
gradski eparh, koji nadgleda sav život u prijestolnici, “otac grada”, ka‑
ko ga naziva Knjiga ceremonija Konstantina VII. Od velikog i sve većeg
značenja je služba logoteta droma, koju je pod Teodorom obavljao Teok‑
tist, a pod Lavom VI. Stilijan Zauca. Logotet droma bio je u to doba če‑
sto pravi vođa državne politike, iako se čini da položaj prvog ministra ni‑
je bio načelno povezan s nekom određenom funkcijom. Vodeći državnik,
prvi carev savjetnik i povjerenik, neovisno o službi koju je obnašao, bio
je paradinasteuon, kako ga se često nazivalo u to doba, a i prije, odno‑
sno mezazon ili meziteuon, kako ga se obično nazivalo u epohi kasnoga
Bizanta. S obzirom na veliko značenje koje su u bizantskoj državi imale
financije, nije čudno što je u bizantskomu birokratskom aparatu poseb‑
no velik prostor zauzimala financijska uprava. U doba srednjega Bizanta
pojavljuje se sacelarij kao nadglednik svih financijskih organa, a potom
ga u 12. stoljeću smjenjuje veliki logarijast; zlatnim rezervama države
upravlja kartular sacelarija, a državnim zalihama prirodnih proizvoda
kartular vestijarija. Predstojnici pojedinih financijskih organa su od 7.
stoljeća logoteti genika, stratiotika i idika. Zbog blizine caru veliko zna‑
čenje su imali predstojnik carskog ureda, primatelj molbi i carski tajnik,
“čuvar careve tintarnice”; posljednja služba često se stapala sa službom
logoteta droma, kako je bilo već kod Teoktista.
Za vojnu upravu bitno je razlikovanje između provincijskih tema i tag
mi stacioniranih u Carigradu. Naseljeni vojnici u temama zapravo čine
seosku miliciju. Tagme glavnoga grada sastavljene su od profesionalnih
vojnika. Na čelu tema nalaze se stratezi kao zapovjednici lokalnih po‑
strojbi te ujedno voditelji lokalne uprave (no zapovjednik Opsikija nosio
je naziv komesa, a zapovjednik optimata najčešće se nazivao domestikom
i Filotej ga čak ubraja među domestike tagmi). Na čelu tagmi nalaze se
domestici. U to doba najvažnije su četiri tagme: shole, ekskubiti, aritmi
(čiji zapovjednik nije domestik nego drungarij) i hikanati (koji su nastali
tek pod Nikeforom I.). Domestik shola često je vrhovni zapovjednik cje‑
lokupne vojske. Sve veća raznolikost vojnih zadaća potaknula je potom
podjelu te službe, tako da je barem od druge polovine 10. stoljeća u pra‑
vilu postojao jedan domestik Istoka i jedan domestik Zapada. U mornari‑
ci valja pak razlikovati između carske flote, kojom zapovijeda drungarij
flote, i snaga pomorskih tema, koje su podređene lokalnim stratezima.
145
Znakovito je da drungarij carske flote u 9. stoljeću i čak dvadesetih godi‑

na 10. stoljeća ima niži rang od svih stratega tema. Ali već polovinom 10.
stoljeća on je uz domestika shola najvažniji vojni činovnik carstva – što
je jasan znak sve veće važnosti flote.
Kao carski činovnici, i to relativno niskoga ranga, pojavljuju se i de‑
marsi stranaka Plavih i Zelenih: nekada tako moćne deme posve su izgu‑
bile svoje političko značenje i igraju samo dekorativnu ulogu na carskom
dvoru sudjelovanjem u dvorskim svečanostima i proglašavanjem vladara
aklamacijom.
Filotejevi popisi spominju ukupno 60 vodećih činovnika vojne, civil‑
ne i dvorske uprave koji su neposredno odgovorni caru i osim cara nema‑
ju pretpostavljenih (čemu valja pridružiti i osam “eunuških službi”, koje
Filotej navodi kao zasebnu grupu). Većini tih dostojanstvenika podređe‑
ne su brojne službe, koje ponekad obavlja veći, a ponekad manji broj či‑
novnika. Cjelokupnim, strogo centraliziranim aparatom upravlja car, ko‑
ji osobno imenuje sve vodeće činovnike i njihove najvažnije pomoćnike te
po svojoj volji može smijeniti bilo koga.
U kasnijem razdoblju bizantski činovnički aparat postao je još slože‑
niji: stvorene su nove institucije i službe, dok su stare propale ili su pro‑
mijenile značenje. Istaknuta karakteristika upravnog ustroja u srednjem
Bizantu jest snažna premoć vojnih službi i izniman položaj tematskih
stratega. Nadasve važna služba gradskog eparha kod Filoteja je na 18.
mjestu, a prethodi joj 12 tematskih stratega te domestici shola i ekskubi‑
ta. Više od sacelarija i logotetâ rangirano je pak svih 25 tematskih stra‑
tega onoga doba (samo domestik optimata ima niži čin). Karakteristično
je da među stratezima prvenstvo pripada zapovjednicima maloazijskih
tema, koje čine okosnicu vojne sile Bizantskog Carstva: gotovo svi stra‑
tezi maloazijskih tema imaju viši rang od strategâ Makedonije i Traki‑
je, dvojice najvažnijih europskih zapovjednika. Do određene mjere to se
izražava i u plaćama koje stratezi primaju. Tako su pod Lavom VI. stra‑
tezi Anatolikâ, Armenijakâ i Trakezijaca godišnje primali po 40 libri zla‑
ta (po metalnoj vrijednosti 44 438,40 zlatnih franaka), stratezi Opsikija,
Bukelarijâ i Makedonije po 30, Kapadokije, Harsijana, Paflagonije, Tra‑
kije i Koloneje po 20, a ostali po 10, odnosno 5 libri. No pojedine katego‑
rije činovnika i njihove različite funkcije međusobno nisu bile prestrogo
odijeljene, tako da česta pojava nije bio samo prelazak iz civilne u voj‑
nu službu nego i prenošenje vojnog zapovjedništva na civilne te čak i na
dvorske činovnike. O svemu je odlučivalo carevo povjerenje i njegova volja.
Autokratski centralizam bizantske države davao je osobit pečat i
gradskom životu i gradskoj privredi. Cjelokupni privredni život bizantske
prijestolnice bio je pod kontrolom carigradskog eparha, a ta je kontrola,
kako pokazuje takozvana Knjiga eparha, bila osobito sveobuhvatna u 10.
stoljeću, u doba svemoći bizantske državne vlasti. Trgovci i obrtnici Cari‑
grada, a sigurno i drugih gradova, bili su organizirani u cehove. Posebno
146
su važni bili cehovi koji su imali posla s opskrbom glavnoga grada živež‑
nim namirnicama: stočari, mesari, ribari, pekari i gostioničari. Cvatućom
trgovinom voskom, pomadama i začinima bavili su se cehovi trgovaca po‑
madama, trgovaca i proizvođača sapuna, proizvođača svijeća i trgovaca
začinima. S obzirom na iznimno značenje trgovine svilom u Bizantu, oso‑
bito velik broj cehova bavio se preradom i prodajom svile i upravo tu se
pokazuje najjača specijalizacija i jasno odvajanje proizvođača i trgovaca:
posebne cehove imali su prelci, tkalci i bojitelji svile, trgovci sirovom svi‑
lom, trgovci sirijskim svilenim tkaninama te naposljetku trgovci svile‑
nom odjećom. Zasebne cehove činili su i trgovci platnom i kožarski radni‑
ci. No nema dvojbe da Knjiga eparha, kojoj nedostaje zaključna sustavna
redakcija, govori samo o jednom dijelu cehova koji su u Carigradu zaista
postojali. Koliko je složen bio bizantski cehovski sustav pokazuje činjeni‑
ca da su i pisari, mjenjači novca i zlatari pripadali posebnim cehovima.
Bizantski cehovi genetski se nadovezuju na rimske kolegije, ali se
od njih umnogome razlikuju i imaju karakter tipično srednjovjekovnih
cehovskih organizacija. Tako u bizantsko doba vezanost osobe za zani‑
manje nije ni izdaleka onako stroga kao u kasnomu Rimskom Carstvu.
Pripadnost cehu više nije nasljedna i nema više prinudnog svrstavanja
građana u cehove; naprotiv, ulazak u ceh vezan je za određene uvjete i
ovisi o dokazu sposobnosti. To pak znači jačanje kontrole od strane drža‑
ve. Jer ako je zbog promijenjenih okolnosti u bizantsko doba znatno po‑
pustila vezanost pojedinca za zanimanje, utoliko je jačom postala veza‑
nost za državu. Ne samo da država upotrebljava cehove za javne radove,
kao što je činila već u rimsko doba, nego organi gradskog eparha tako‑
đer brižno nadgledaju i strogo reguliraju cjelokupnu djelatnost cehova.
Posebno se kontrolira djelatnost onih cehova koji su zaduženi za opskrbu
glavnoga grada živežnim namirnicama. Da bi osigurala opskrbu nužnim
živežnim namirnicama, vlada propisuje količinu robe koju treba kupiti,
kontrolira njezinu kakvoću te utvrđuje kupovnu i prodajnu cijenu. Su‑
stavno se potiče uvoz u Carigrad i iz provincija i iz inozemstva, ali se za‑
to krajnje ograničuje izvoz, a osobito izvoz u inozemstvo. Bizantski cehovi
manje služe interesima proizvođača i trgovca, a više lakšoj vladinoj kon‑
troli privrednog života u interesu države i potrošača. Postavljajući pred‑
stojnike cehova i podređujući ih posebnim činovnicima, vlada kontrolira
cjelokupnu gradsku privredu i privredni proces koji se zbiva u gradu.
Uz učvršćivanje carske svemoći, zakonodavstvo Lava VI. odražava i
jačanje bizantske aristokracije, i taj će proces naposljetku potkopati bi‑
zantski državni sustav te uzdrmati i sam carski apsolutizam. Počeci tog
razvoja sežu u 8. stoljeće, kad su se u Bizantu već pojavile prve magnat‑
ske obitelji. A u doba Lava VI. aristokracija već posjeduje takvu moć i
već se do te mjere uspostavila kao zaseban sloj i osigurala svoje povlasti‑
ce da Lavova Taktika izričito nalaže da se služba stratega i viša časnič‑
ka mjesta dodjeljuju samo uglednim i bogatim ljudima. Tako nastupa sve
147
snažnija socijalna diferencijacija, koja zahvaća i samu carsku vladu. Vla‑

da Lava VI. nije shvatila dalekosežnost te pojave te je i na ekonomskom
polju podržavala težnje plemstva. Stare odredbe, koje su činovnicima za
vrijeme obnašanja službe zabranjivale kupnju imanja i prihvaćanje na‑
sljeđa i darova bez posebnih carevih ovlasti, Lav VI. je za carigradske
činovnike posve ukinuo, a za provincijske toliko ograničio da su vrijedi‑
le još jedino za tematskog stratega. Jedna kasnija novela Lava VI. opo‑
zvala je i susjedovo pravo prvokupa, koje je sprečavalo prodaju seljačkih
imanja veleposjednicima; susjedi su samo u prvih šest mjeseci trebali po‑
sjedovati pravo evikcije uz naknadu kupoprodajne cijene. Tim odlukama
plemstvu je bitno olakšana kupnja seljačke zemlje, a to je značilo dalj‑
nje jačanje veleposjedničke aristokracije i ubrzanje procesa feudalizacije,
protiv kojega su nasljednici Lava VI. morali voditi očajničku borbu.
Za razliku od Bazilija I., Lav VI. nije imao jasan vanjskopolitički pro‑
gram. Osim toga, Lavovo se doba na štetu Carstva razlikovalo od doba
njegova oca i po tome što više nije bilo moguće ograničiti se na borbu s
Arapima. Nakon dugotrajnog mirnog razdoblja nastupio je obrat u bizant‑
sko‑bugarskim odnosima. Nakon što je prvi kršćanski bugarski vladar
Boris‑Mihael abdicirao (889.), a njegov stariji sin Vladimir pao žrtvom
pokušaja poganske reakcije (893.), u Bugarskoj je vlast preuzeo Borisov
mlađi sin Simeon (893.–927.), najveći vladar srednjovjekovne bugarske
države. Ubrzo nakon njegova dolaska na prijestolje izbio je spor između
Bugarske i Bizanta koji je, što je karakteristično, imao trgovinsko‑politič‑
ku pozadinu. Pravo monopola za bugarsku trgovinu preneseno je na dva
bizantska trgovca. Oni su u dogovoru sa Stilijanom Zaucom premjestili
bugarsko tržište iz Carigrada u Solun i znatno povisili carinu. Tako su
bili oštećeni bugarski trgovinski interesi te je, budući da je bugarski pro‑
svjed ostao bez učinka, Simeon provalio na bizantsko područje i porazio
carsku vojsku (894.). Bizantski car, čije vojne snage na Balkanu nisu bi‑
le dovoljne, pokušao je izbjeći opasnost diplomatskim potezom: pozvao je
upomoć Mađare, koji su tada držali područje između Dnjepra i Dunava.
Taj bizantski apel potaknuo je Mađare da se prvi put umiješaju u
politiku europskih država. Slijedeći bizantski poziv, napali su Simeono‑
vu vojsku s leđa, nekoliko je puta porazili i poharali sjevernobugarska
područja. U međuvremenu je bizantski vojskovođa Nikefor Foka zauzeo
južnu bugarsku granicu, dok je drungarij carske flote Eustatije blokirao
ušće Dunava. Simeon je sklopio primirje s Bizantom. Tako je dobio na
vremenu te se, kao što se bizantski car bio obratio Ugarskoj, obratio rat‑
ničkom nomadskom narodu Pečenega u južnoruskoj nizini. Uz pomoć Pe‑
čenega svladao je Mađare, a potom je ponovno napao Bizantince i izborio
presudnu pobjedu kod Bulgarofiga (896.). Nato je sklopljen mir i Bizant
se morao obvezati na godišnja plaćanja bugarskoj državi. Mađari su pak
pod pritiskom Pečenega krenuli na zapad i nastanili se na svojoj sadaš‑
njoj zemlji u nizini Dunava, zabivši se poput klina usred područja nase‑
148
ljenog Slavenima, čime su razdvojili Južne Slavene od njihovih supleme‑

nika na sjeveru i istoku.
Rat sa Simeonom paralizirao je i snagu Bizantskog Carstva protiv
Arapa na istoku i zapadu. Nikefor Foka morao je prekinuti uspješno ra‑
tovanje u južnoj Italiji kako bi preuzeo zapovjedništvo na Balkanu. Na
istoku je Armenija bila izložena arapskim pljačkaškim pohodima, a u
Kilikiji je počeo arapski prodor popraćen opsežnim pomorskim operaci‑
jama na južnoj obali Male Azije. Doduše, bizantski položaj na maloazij‑
skom kopnu učvrstio se oko 900. godine, nakon što je Nikefor Foka kao
strateg teme Trakezijaca preuzeo zapovjedništvo na kilikijskim prijevo‑
jima i izvojevao pobjedu nad Arapima kod Adane. Nasuprot tome, na za‑
padu i na moru slijedila je jedna katastrofa za drugom. Dana 1. kolovoza
902. pala je Taormina, posljednje uporište Bizantskog Carstva na Sicili‑
ji. Time je nakon teških borbi, koje su trajale 75 godina i stajale mnogo
žrtava, bilo uglavnom zaključeno arapsko osvajanje Sicilije. No na isto‑
ku Arapi nisu vladali samo Sredozemnim, nego i Egejskim morem, koje
je bilo okruženo bizantskim zemljama. Tako su harali čas Arhipelagom,
čas opet peloponeskom obalom te su 902. razorili bogati tesalski prio‑
balni grad Demetrijadu. Osobito kobne posljedice imao je veliki arapski
napad pod vodstvom grčkog prebjega Lava iz Tripolisa dvije godine ka‑
snije. Lav iz Tripolisa isprva je krenuo prema Carigradu. No pošto je za‑
uzeo Abid, koji mu je otvorio put prema bizantskoj prijestolnici, iznenada
je promijenio plan i krenuo prema Solunu. Taj veliki kulturni i trgovač‑
ki centar, nakon Carigrada najvažniji i najbogatiji grad Bizantskog Car‑
stva, pao je u ruke Arapa 31. srpnja 904. nakon trodnevne opsade. Po‑
bjednici su u zauzetom gradu napravili stravičan pokolj i napustili ga s
mnogobrojnim zarobljenicima i golemim plijenom. Simeon je iskoristio bi‑
zantski poraz: Bizant se morao suglasiti s promjenom granica premda se
bugarska granica pomakla mnogo bliže Solunu.
Poučena teškim udarcima sudbine, bizantska vlada podigla je snaž‑
nije utvrde u Solunu i Ataliji i poduzela energične mjere za jačanje flote.
To je ubrzo rezultiralo uspjehom: dana 6. listopada 905. logotet droma
Himerije izborio je u Egejskom moru blistavu pobjedu nad arapskom flo‑
tom. Nekoliko godina kasnije pristao je na Cipar, odande napao sirijsku
obalu i osvojio Laodikeju. No najveća operacija dogodila se 911. godine.
Golema flota pod vodstvom toga istog Himerija zaputila se prema Kreti.
Ondje je, međutim, doživjela težak neuspjeh te se nakon duge i uzaludne
borbe morala povući. Ali na povratku ju je u proljeće 912. napao i uništio
jedan arapski odred pod vodstvom Lava iz Tripolisa i Damjana, također
grčkoga prebjega. Tako je propala ta velika pomorska operacija: izvan‑
redni vojni i financijski napori Carstva bili su uzaludni.
Opširan opis tog vojnog pohoda u Knjizi ceremonija Konstantina VII. na‑
vodi među bizantskom posadom 700 ruskih mornara kojima je Carstvo kao
plaću moralo dati jedan centenarij zlata. Sudjelovanje Rusa u bizantskom
149
ratnom pohodu pokazatelj je novih bizantsko‑ruskih odnosa. Ruski knez

Oleg, koji se nastanio u Kijevu i osigurao “put od Varjaga do Grka”, poja‑
vio se 907. pred Carigradom s jakom flotom i od bizantske vlade iznudio je
ugovor koji je jamčio pravni položaj ruskih trgovaca u Carigradu. Taj ugo‑
vor, koji je službeno potpisan u rujnu 911., označuje početak redovitih trgo‑
vinskih odnosa između Bizanta i mlade ruske kneževine. Između ostaloga,
Rusima je bilo zajamčeno i pravo sudjelovanja u ratnim pohodima Carstva.
Vanjskopolitičkim neuspjesima pridružili su se unutarnji zapleti ko‑
je su izazvala četiri braka Lava VI. Mladenački brak s Teofano, koji je
sklopio po želji Bazilija I., nije bio sretan. Nakon smrti pobožne carice (10.
studenoga 897.), koju Grčka pravoslavna crkva štuje kao sveticu, Lav se u
proljeće 898. oženio svojom ljubavnicom Zojom, kćeri Stilijana Zauce. No
Zoja je umrla krajem 899. ne ostavivši muškog nasljednika pa je u ljeto
900. car uzeo i treću ženu, Frigijku Eudokiju Bajanu. Bilo je to otvoreno
kršenje propisa Bizantske crkve i bizantske države, a situacija je bila još
neugodnija zato što je sam Lav VI. nekoliko godina prije toga posebnim
zakonom pooštrio zabranu trećega braka, a osudio je čak i sklapanje dru‑
goga. No cara je pratila nesreća: Eudokija Bajana umrla je već 12. trav‑
nja 901., a Lav je ponovno bio udovac i ubrzo je počeo razmišljati o četvr‑
tom braku, misleći pritom na lijepu Zoju Karbonopsinu. Budući da je već
njegov treći brak izazvao sukob s Crkvom, a njegovi novi bračni planovi
općenito su naišli na velik otpor, car se vjerojatno ne bi odlučio na novu i
još težu povredu crkvenog kanona i zakona. Ali 905. Zoja Karbonopsina
rodila mu je sina i sada je trebalo legalizirati rođenje prijestolonasljed‑
nika. Dana 6. siječnja 906. patrijarh Nikola Mistik krstio ga je u Svetoj
Sofiji imenom Konstantin pod uvjetom da se car rastane od Zoje. Lav se,
međutim, tri dana nakon toga oženio majkom sina jedinca i postavio je za
augústu. Taj čin posvuda je izazvao najveće ogorčenje. Napetost između
Lava VI. i crkvenog vodstva neprestano je rasla. Patrijarh je caru zabra‑
nio ulazak u crkvu: na Božić 906. i Bogojavljenje 907. bizantski car morao
se vratiti s vrata Svete Sofije. Ipak, ostao mu je otvoren onaj put kojim
su bizantski carevi išli svaki put kada su trebali podršku protiv vlastite
Crkve: Lav se obratio Rimu i dobio je oprost od pape Sergija III. Rimske
bračne odredbe, naime, nisu bile tako stroge kao bizantske, a osim toga
Rimska crkva nije mogla odbiti cara koji joj se obratio zaobilazeći svojeg
patrijarha i time, kako se činilo, priznao prvenstvo Rima. Oslonjen na
rimski votum, Lav je uspio iznuditi odstupanje Nikole Mistika i na njego‑
vo je mjesto postavio pobožnog i ograničenog Eutimija (u veljači 907.). Ti‑
me je, međutim, u Bizantskoj crkvi izazvan novi raskol koji je pothranio
staru svađu crkvenih stranaka. Lav VI. proveo je svoju volju, njegov je sin
primio carsku krunu (vjerojatno 15. svibnja 908.) i tako je s mnogo muke i
nevolje bio osiguran opstanak dinastije. No privremenim uklanjanjem pa‑
trijarha spor nipošto nije bio okončan, nego će, naprotiv, nadživjeti vlada‑
vinu Lava VI. i naposljetku biti riješen u patrijarhovu korist.
150
3. Bizant i Simeon Bugarski
Lav VI. umro je 12. svibnja 912. Vlast je preuzeo lakomisleni slado‑
strasnik Aleksandar, stric tek šest godina starog Konstantina. Pokušao
se osloboditi nasljeđa pokojnog brata pa je u tu svrhu zatvorio caricu Zo‑
ju u samostan i uklonio s položaja Lavove uglednije suradnike kako bi
ih zamijenio svojim ljudima. U okviru toga ponovno je postavljen i Niko‑
la Mistik, kojemu je Eutimije morao prepustiti patrijarško prijestolje. U
vanjskoj su politici postupci novog vladara imali kobne posljedice. U svo‑
joj je lakomislenosti Bugarskoj uskratio plaćanja na koja je Bizant po mi‑
rovnom ugovoru iz 896. bio obvezan svake godine. Time je Simeonu, čija
je moć bila u stalnom usponu, pružio željeni izgovor za pokretanje rata.
Carstvo nije mogla zadesiti veća nesreća. Ubrzo nakon izbijanja rata koji
je sam izazvao, Aleksandar je umro 6. lipnja 913. Kao jedini predstavnik
makedonske dinastije ostao je sedmogodišnji Konstantin. Poslove vlade
trebalo je voditi regentsko vijeće na čelu s patrijarhom Nikolom Mistikom.
Položaj je bio složen i neizvjestan. Napadan od strane snažne opo‑
zicije, koja se sastojala od dinastički najvjernijih elemenata i okupljala
se oko careve udovice Zoje, omražen od dijela klera koji je ostao vjeran
svrgnutom Eutimiju, Nikola Mistik je vodio vladavinu u ime djeteta čije
podrijetlo nije mogao smatrati legitimnim niti krunidbu pravovaljanom.
Zabunu je dodatno povećao pokušaj uzurpacije vrhovnog zapovjednika,
domestika shola Konstantina Duke.
Ne nailazeći na jači otpor, Simeon je prokrstario bizantskim područ‑
jem i već je u kolovozu 913. bio pod zidinama glavnoga grada. Njegova
operacija nije bila tek pljačkaški pohod, pa čak niti puki osvajački rat.
Njegov cilj bila je rimska carska kruna. Kao bizantski štićenik, Simeon
je bio prožet osjećajem za uzvišenost carskoga dostojanstva i znao je jed‑
nako dobro kao i sami Bizantinci da na zemlji može postojati samo jedno
jedino carstvo. On nije težio osnivanju etnički ili regionalno ograničeno‑
ga bugarskog carstva uz bizantsko, nego uspostavljanju novog univerzal‑
nog carstva umjesto Bizanta. To daje Simeonovoj borbi s Bizantom poseb‑
nu notu i izdiže ju iznad vječitog navlačenja ratnih sukoba Bizantskog
Carstva s njegovim nemirnim susjedima, čineći ju jednim od najtežih
iskušenja koja je Bizantsko Carstvo ikad moralo izdržati. Borba za car‑
sku vlast u srednjemu vijeku značila je borbu za hegemoniju. Protiv Si‑
meona Bizant je morao obraniti svoje vodeće mjesto u hijerarhiji kršćan‑
skih država.
No ako se Simeon i pojavio pred vratima Carigrada s posve drugači‑
jom namjerom nego dotadašnji neprijatelji Carstva, ipak je podijelio sud‑
binu svojih prethodnika jer se ubrzo morao uvjeriti u nesavladivost najja‑
če utvrde tadašnjega svijeta. Stupio je u pregovore s bizantskom vladom i
151
patrijarh Nikola Mistik primio ga je u carskom gradu vrlo svečano u na‑

zočnosti mladoga cara Konstantina VII. Rezultat Simeonovih pregovora
s prestrašenom bizantskom vladom bili su neobični ustupci. Vlada je za‑
pravo kapitulirala pred moćnim bugarskim vladarom. Jedna Simeonova
kći trebala je postati suprugom mladoga cara, a on sam primio je carsku
krunu iz ruku patrijarha. Premda Simeon time još nije bio priznat kao
suvladar Konstantina VII., nego isprva samo kao bazilej Bugarske, ipak
se činilo da je neposredno pred svojim ciljem: dobivši titulu bazileja, on
bi kao tast maloljetnoga cara u svojim rukama držao vlast nad Bizant‑
skim Carstvom. Tako se najprije vratio u svoju zemlju i obećao Bizantu
trajni mir.
Ali u Bizantu je ubrzo nakon Simeonova odlaska nastupio obrat koji
je pokopao sve njegove uznosite nade. Očito su upravo preveliki ustupci
Simeonu izmaknuli tlo pod nogama regentstvu patrijarha Nikole. U pa‑
laču se vratila carica majka Zoja i uzela vlast u svoje ruke. Odbačen je
plan bizantsko‑bugarskoga bračnog saveza i osporena valjanost Simeono‑
ve carske krunidbe. Posljedica je bilo novo izbijanje bugarsko‑bizantskog
neprijateljstva. Bugari su preplavili tračko područje i Simeon je zahtije‑
vao da ga bizantski narod prizna za svojega cara. U rujnu 914. predao
mu se Hadrijanopol, a idućih godina poharao je okolicu Drača i Soluna.
Vlada carice Zoje morala se odlučiti na protunapad. Zapovjedništvo nad
vojskom imao je domestik shola Lav Foka, sin slavnog Nikefora, koji, me‑
đutim, od svojega oca nije bio naslijedio talent vojskovođe. Uz njega je
bio njegov brat Barda, otac kasnijega cara Nikefora Foke, kao i niz dru‑
gih predstavnika najuglednijih bizantskih obitelji. Aristokratizacija voj‑
nog vodstva, kakvu je savjetovala Taktika Lava VI., uglavnom je već bi‑
la provedena. No na čelu mornarice bio je drungarij carske flote Roman
Lakapen, armenski seljački sin, koji će nadjačati svoje plemićke suparni‑
ke. Nakon opsežnih priprema, bizantska vojska se probila u neprijatelj‑
sku zemlju duž obale Crnoga mora. No na Aheloju nedaleko od Anhijala,
Simeon ju je 20. kolovoza 917. napao i porazio do uništenja. Toj katastro‑
fi ubrzo je slijedio nov poraz kod Katasirta, nedaleko od bizantske prije‑
stolnice. Simeon je bio gospodar Balkanskog poluotoka. Godine 918. pro‑
šao je sjevernom Grčkom i probio se do Korintskog zaljeva.
Ako je regentstvo patrijarha Nikole doživjelo slom zato što je prihvati‑
lo previše Simeonovih zahtjeva, vlada carice Zoje morala je doživjeti neu‑
spjeh zato što njezin nepopustljivi stav nije odgovarao stvarnim snagama
i sposobnostima. Očajan položaj u kojemu se našlo Carstvo zahtijevao je
uspostavljanje jake i sustavne vojne organizacije. Jedini koji se činio dora‑
slim toj zadaći bio je drungarij Roman Lakapen. Njemu je uspjelo predu‑
hitriti caričina kandidata Lava Foku i preuzeti uzde vlade. Vrlo je vješto
postupno uklonio caricu Zoju i njezine pomagače te korak po korak učvr‑
stio svoju vladavinu. Mladi car Konstantin VII. oženio se u svibnju 919.
Helenom, kćeri novog regenta. Kao nekada Stilijan Zauca pod Lavom VI.,
152
tako je sada Roman Lakapen stekao titulu bazileopatora. No ubrzo je još

više napredovao: dana 24. rujna 920. njegov ga je zet postavio za cezara, a
17. prosinca iste godine okrunio ga je za suvladara. Roman Lakapen posti‑
gao je ono što se Simeon uzalud trudio ostvariti: postao je tastom i suvla‑
darom mladoga legitimnog cara te tako zavladao Bizantskim Carstvom.
Za Simeona je postavljanje Romana Lakapena bilo strašan udarac.
Uzalud je patrijarh Nikola Mistik pokušavao posredovati i mnogobrojnim
dopisima umiriti bugarskoga vladara. Simeon nije želio ništa drugo nego
uklanjanje svojega sretnog suparnika. Jer sve dok je Roman Lakapen bio
na položaju zaštitnika i tasta mladoga legitimnog cara, Simeonu su bili
zatvoreni svi putovi prema postizanju njegova životnog cilja. No Simeon
je mogao izraziti svoje smjele zahtjeve samo zauzimanjem carskoga gra‑
da. Postojeće stanje nije se nimalo promijenilo time što je više puta po‑
harao bizantski teritorij ili time što je ponovno zavladao Hadrijanopolom
(923.). Iza utvrđenih zidina svoje prijestolnice Roman je ostao nedodirljiv
i mirno je čekao. Gospodar situacije bio je onaj komu je pripadao Cari‑
grad: Simeon je to vrlo dobro znao, ali nije imao flotu koja bi bila neop‑
hodna za osvajanje grada. Zato je s vještim pomorcima Arapima iz Egip‑
ta sklopio savez u svrhu zajedničkog napada na Carigrad. Ali taj plan
osujetila je budna bizantska diplomacija. Bizantskom caru nije bilo teš‑
ko ponuditi više nego što je obećavao bugarski vladar te pridobiti Arape
darovima i izgledima za redovita plaćanja. Kad se Simeon 924. ponovno
pojavio pred Carigradom, morao je – baš kao i 913. – shvatiti da njegova
moć nailazi na granice na zidinama carske prijestolnice te je, kao i tada,
zatražio razgovor s vođom bizantske države. U jesen 924. zbio se susret
dvojice vladara, kojega su se suvremenici i kasnije generacije dugo sjeća‑
li i kojemu je štošta dodano u legendama. No ako je Simeonov prijam kod
patrijarha Nikole Mistika 913. bio obećavajući početak, susret s carem
Romanom jedanaest godina kasnije značio je kraj njegovih velikih nada.
Za razliku od vlade carice Zoje, Roman I. nikada nije pokušavao po‑
niziti moćnoga protivnika. U pismu Simeonu iz godine 925. energično je
prigovorio zbog toga što se Simeon prozvao bazilejem Bugara i Romeja,
no u jednom kasnijem pismu objasnio je kako se njegov prigovor manje
odnosio na carsku titulu, a više na pretenziju na rimsku carsku vlast.
Iako nerado, Bizant se ipak pomirio s time da je bugarski vladar nosio ti‑
tulu cara, pod uvjetom da značenje te titule ostane ograničeno na bugar‑
ske zemlje. Osim toga, Simeonu je već 920. patrijarh Nikola Mistik ponu‑
dio bračni savez s novom vladarskom kućom Lakapena, koji mu je trebao
osigurati počasno mjesto, ali mjesto koje isključuje svaki utjecaj na sud‑
binu Bizantskog Carstva. No Roman je odbijao daljnje ustupke i nije htio
ni čuti za teritorijalne koncesije. Iskustva posljednjih godina zaista su
pokazala da Simeon unatoč vojnoj nadmoći nije bio u stanju realizirati
svoj program oružanom silom. A diplomatsko umijeće Bizantinaca sve vi‑
še mu je otežavalo situaciju.
153
Bizantsko‑bugarska borba, koja je obilježila sve događaje na Balkan‑

skom poluotoku, uvukla je u svoj krug i preostale balkanske zemlje. U
Srbiji su se križali i sukobljavali utjecaji Bizantskog i Bugarskog Car‑
stva. Predstavnici srpske vladarske dinastije ovisili su o podršci jedne
od dviju velesila i one su se njima služile u međusobnom sukobu. Čas bi
Simeonu, čas pak Romanu Lakapenu uspjelo priskrbiti vlast u Srbiji ne‑
kome od svojih štićenika i ukloniti protivnika. Kad je nakon dulje borbe
i višekratnih promjena na prijestolju počeo prevladavati bizantski utje‑
caj i kad je knez Zaharije, koji je došao na prijestolje uz bugarsku pomoć,
prešao na stranu Bizanta, Simeon je odlučio ukloniti to leglo nemira iza
svojih leđa. Ali bugarska vojska koju je poslao u Srbiju doživjela je poraz
i bilo je nužno prikupiti veće snage, koje su nakon strašnog pustošenja
podvrgnule zemlju Simeonovoj vlasti (oko 924.). Pokoravanje Srbije dovelo
je bugarskog vladara do granica Hrvatske, koja je u to vrijeme pod svo‑
jim prvim kraljem Tomislavom (910.–928.; kralj od oko 925.) imala znat‑
nu moć. Ubrzo se i tu nametnula nužda ratnog sukoba pa stoga i novog
otklona od glavnoga bizantskog ratišta. Ali Simeonova je vojska, prova‑
ljujući u Hrvatsku, doživjela svoj najveći poraz (oko 926.). Nakon papina
posredovanja Simeon je morao sklopiti mir s Hrvatima. Čini se da je na‑
kon toga planirao novi ratni pohod protiv Bizanta, ali je iznenada umro
27. svibnja 927.
Simeonovom smrću trenutačno se izmijenila cjelokupna situacija. Nje‑
govu sinu i nasljedniku Petru bili su posve strani očevi visoki ciljevi i ne‑
umorna borbenost. Daljnja borba činila se bezrazložnom. Petar je požurio
sklopiti mir s Bizantom te je priznat kao bugarski car, a dobio je i ruku
princeze Marije Lakapene, unuke cara Romana i kćeri njegova najsta‑
rijeg sina Kristofora. Priznata je i bugarska patrijaršija, koju je Simeon
vjerojatno osnovao u posljednjim godinama života. Veliki Simeonovi ratni
uspjesi nisu bili bez rezultata. Doduše, njegov najviši cilj ostao je nedoseg
nut, ali se jalovim pokazao i Zojin put radikalnog odbijanja svih bugar‑
skih zahtjeva. Pobijedila je srednja linija razboritog cara Romana. Bu‑
garski vladar dobio je titulu bazileja, no izričito ograničenu na Bugarsko
Carstvo; mogao je ući u bračni savez s bizantskom vladarskom kućom,
ali ne s legitimnom, makedonskom vladarskom kućom, nego s kućom La‑
kapena. Uloge su bile takoreći zamijenjene: nije bugarski vladar postao
tastom i zaštitnikom bizantskoga cara, kako je bio zamišljao Simeon, ne‑
go su, naprotiv, bizantski carevi Roman i Kristofor našli poslušnog zeta
u bugarskom caru Petru. Znatni ustupci koje je Bugarima učinio Roman
I. – sada bez vanjske prinude – omogućili su nadasve uspješan razvoj bi‑
zantsko‑bugarskih odnosa. Mir na bizantsko‑bugarskoj granici nikad ni‑
je bio tako nepomućen niti utjecaj Bizanta u Bugarskoj tako snažan kao
u desetljećima koja su uslijedila nakon mira 927. godine.
Bizantski položaj ojačao je i u drugim južnoslavenskim zemljama. Sr‑
bija, koju je Simeon pokorio i poharao, probudila se u novi, vlastiti život
154
pod knezom Časlavom, koji je ubrzo nakon Simeonove smrti pobjegao iz

Preslava u domovinu i ondje stupio na vlast uz priznanje bizantskog vr‑
hovništva. S Bizantom se povezao i Mihael Zahumski, Simeonov save‑
znik, te je iz Carigrada dobio titulu antipata i patricija. Tako je posvuda
jačao bizantski utjecaj, dok je bugarski opadao. I sama Bugarska potpu‑
no je potpala pod utjecaj Bizanta. Kulturna bizantinizacija Bugarskog
Carstva, koja je od pokrštavanja brzo napredovala, došla je do vrhunca.
Zemlja je politički i ekonomski bila na koljenima, iscrpljena neprekid‑
nim ratovima iz Simeonova doba. Brzi napredak prošlih desetljeća smi‑
jenilo je doba krize. Kao u samom Bizantu, i u Bugarskoj su se povećale
društvene suprotnosti. Uza svjetovni veleposjed, u stalnom rastu je bio
i crkveni, budući da je od pokrštavanja zemlje u Bugarskoj, kao i u pri‑
ključenoj Makedoniji, u punom jeku bilo osnivanje crkava i osobito sa‑
mostana. No osim samostanskog života, koji je poticala službena Crkva,
procvalo je i protucrkveno sektaštvo, koje je osobito u kriznim vremeni‑
ma privlačilo nezadovoljne duše i duhove.
Tako se u doba cara Petra u Bugarskom Carstvu pojavljuje radikalno
protucrkvena sekta bogumila. Nauk popa Bogumila, osnivača te hereze,
proizlazi iz nauka masalijanaca i osobito paulikijanaca koji su, nakon što
ih je bizantska vlast u većem broju preselila u Trakiju, već dulje vrijeme
živjeli zajedno sa slavenskim stanovništvom Bugarske i Makedonije. Po‑
put paulikijanstva, koje potječe od nekadašnjega manihejstva, bogumil‑
stvo je dualistički nauk, po kojemu svijetom vladaju dva principa, dobro
(Bog) i zlo (Sotona), a borba između tih dviju suprotstavljenih sila odre‑
đuje sve svjetsko zbivanje i svaki ljudski život. Sav vidljivi svijet je djelo
Sotone i kao takav pripada zlu. Kao i njihovi istočni prethodnici, bogu‑
mili su težili čisto duhovnoj religioznosti i strogo asketskom načinu živo‑
ta. Najoštrije su odbacivali svaki izvanjski kult, svaki crkveni obred pa
čak i cjelokupni kršćanski crkveni ustroj. Bogumilska pobuna protiv vla‑
dajuće Crkve ujedno je značila i odbijanje postojećega svjetskog poretka,
čiji je najmoćniji duhovni oslonac bila Crkva. Bogumilski pokret bio je
izraz prosvjeda protiv vladara, velikaša i bogataša.
Bogumilstvo je pustilo duboko korijenje u Bugarskoj i osobito u Ma‑
kedoniji, ali je zatim naišlo na vrlo snažan odjek i daleko izvan granica
tadašnjega Bugarskog Carstva te se pod različitim oznakama manife‑
stiralo u samom Bizantu, Srbiji i prvenstveno Bosni, kao i u Italiji i juž‑
noj Francuskoj. Sekte bogumila, babuna, patarena, katara i albigenza,
kao i sekte njihovih maloazijskih prethodnika, različiti su oblici kojima
se izražava jedan veliki pokret, koji se proteže od armenskih planina do
južne Francuske i rasplamsava se čas ovdje, čas ondje. Hereza najviše ja‑
ča u vremenima krize i nevolja, budući da njezin u osnovi duboko pesi‑
mistički svjetonazor, koji ne odbacuje samo neki određeni poredak nego
ovaj svijet kao takav, u takvim vremenima nailazi na osobito plodno tlo i
njezin prosvjed odjekuje osobito snažno.
155
4. Borba središnje vlasti protiv feudalnih sila

i kulturni procvat na carskom dvoru:
Roman Lakapen i Konstantin Porfirogenet
Roman Lakapen osigurao si je čvrst položaj u unutrašnjosti Carstva i

to objašnjava veliku sigurnost njegova vanjskopolitičkog djelovanja. Nije
se dugo zadovoljavao položajem suvladara svojega zeta. Ubrzo se promi‑
jenio i njihov službeni odnos: Roman I. postao je glavnim carem, a mla‑
di Konstantin VII. suvladarom svojega tasta. Za suvladare su postav‑
ljeni i sinovi Romana Lakapena: Kristofor 20. svibnja 921., a Stjepan i
Konstantin 25. prosinca 924.; Kristofor je dobio i prvenstvo pred legiti‑
mnim carem Konstantinom VII. Uza svoga oca Kristofor je zauzeo mje‑
sto drugoga cara i očekivanog prijestolonasljednika, dok se predstavnik
makedonske dinastije morao zadovoljiti dekorativnom ulogom trećega ca‑
ra. Tako je Roman I. uz legitimnu makedonsku vladarsku kuću zasnovao
i vlastitu dinastiju, osiguravši joj prvenstvo. Trojica njegovih sinova nosi‑
la su carsku krunu, a četvrti, Teofilakt, bio je određen za duhovnu kari‑
jeru; već kao dijete postao je sinkelom Nikole Mistika, a kasnije je trebao
postati patrijarhom. Vladarski sustav Romana I. vrlo snažno podsjeća na
ustroj koji je nekoć stvorio Bazilije I. No za razliku od Bazilija I., Roman
nije nasilno uklonio predstavnika legitimne dinastije nego ga je rodbin‑
ski povezao sa svojom kućom i zatim postupno, gotovo neprimjetno poti‑
snuo u drugi plan.
Roman I. bio je vješt političar i diplomat te utjelovljenje razborite od‑
mjerenosti. Energičan i čvrstoga karaktera, ali oslobođen svakog radi‑
kalizma, slijedio je svoje planove s hladnokrvnom ustrajnošću, ne prena‑
gljujući se, ali i ne odstupajući od cilja. K tome se odlikovao jednom od
najvažnijih vladarskih vrlina: sposobnošću dobrog izbora svojih suradni‑
ka. U protovestijariju i kasnijem parakimomenu Teofanu našao je izvr‑
snog ministra, a u Ivanu Kurkui, kojega je 923. postavio za domestika
shola, sjajnog vojskovođu. Naravno, kao došljak niskoga podrijetla nije
mogao biti drag bizantskoj aristokraciji. Ali udajom svojih mlađih kće‑
ri, sestara supruge u grimizu rođenog cara Konstantina VII., za pred‑
stavnike najuglednijih obitelji, rodbinski se povezao s takvim magnati‑
ma kao što su bili Argiri i Musele.
Crkva mu je bila vjerna: patrijarha Nikolu Mistika s Romanom su
povezivali prijateljstvo i zajednički interesi; prorijeđeni pristaše pokojnog
Eutimija (umro 917.) više nisu bili važan čimbenik, a Rimska crkva pro‑
življavala je jedno od najmračnijih razdoblja svoje povijesti i bila je trajno
na raspolaganju moćnom caru. Na koncilu u srpnju 920., još prije Roma‑
nova službenog postavljanja za cara, riješeno je pitanje četiriju brakova
Lava VI. u nazočnosti papinskih legata, a u skladu sa stajalištima Niko‑
156
le Mistika, naime zabranom četvrtoga i osudom trećega braka, koji je bio

dopušten samo u iznimnim okolnostima. Ta odluka pružila je patrijarhu
izvanrednu moralnu satisfakciju, a Romanu je bila od dvostruke koristi:
naštetila je ugledu makedonske dinastije, a njemu je dala aureolu ujedi‑
nitelja Crkve. Nakon dugih i jalovih sporova, Bizantska crkva naposljet‑
ku je bila ujedinjena. Uslijedile su godine miroljubive suradnje svjetovne
i duhovne vlasti koje podsjećaju na idealnu sliku zacrtanu u Epanagogi
(usp. str. 139 i d.). Kao što je državni vođa pomogao patrijarhu da dođe
do svoga prava, tako je i patrijarh bio carev najvjerniji pomoćnik i savjet‑
nik za vrijeme borbe protiv Simeona.
Ali crkvenim odnosima u Bizantu nedostajala je postojanost s ob‑
zirom na to da je položaj Crkve bio itekako ovisan o osobi njezina po‑
glavara, a o zaposjedanju patrijarškog prijestolja faktično je odlučivala
careva volja. Nakon smrti Nikole Mistika (925.) odnos Crkve i države
iz temelja se promijenio i veliki ugled Bizantske crkve netragom je ne‑
stao. Nakon dvaju beznačajnih pontifikata Roman I. je dopustio da sto‑
lica dulje vrijeme ostane prazna kako bi zatim na patrijarško prijesto‑
lje postavio svojega šesnaestogodišnjeg sina Teofilakta. Dana 2. veljače
933. mladića su posvetili papinski legati koje je car posebno zbog toga
pozvao u Carigrad. Mladi patrijarh bio je slijepi izvršitelj očeve volje.
Inače je više boravio u konjušnici nego u crkvi i to nedolično stanje po‑
trajalo je sve do njegove smrti 956., a da se patrijarhove sklonosti u me‑
đuvremenu nisu promijenile.
Državnička veličina Romana Lakapena najjasnije se očituje u njego‑
vu zakonodavstvu o zaštiti malog zemljoposjeda. Bizantska država nala‑
zila se pred nadasve teškim problemom: “velikaši” su sve brže kupovali
zemljoposjede “siromašnih” i činili ih svojim podložnicima (paricima). Taj
proces, koji je bio popratna pojava jačanja bizantske aristokracije, zna‑
čio je veliku opasnost za bizantsku državu čija je privredno‑financijska i
vojna snaga počivala na malom zemljoposjedu seljaka i stratiota. Roman
Lakapen prvi je shvatio opasnost za koju su njegovi prethodnici bili još
potpuno slijepi. “Mali zemljoposjed od velike je koristi jer plaća državne
poreze i obavlja vojnu službu; to će potpuno propasti ako se smanji broj
malih zemljoposjednika.” Ove riječi cara Romana pokazuju koliko je ja‑
sno uviđao bit i ozbiljnost problema. Ako se želio održati sustav koji je bio
prokušan u stoljetnim borbama, ako se željela održati financijska i vojna
moć Bizantskog Carstva, državna vlast morala se suprotstaviti preuzi‑
manju malog zemljoposjeda od strane “velikašâ”. Tako je između središ‑
nje vlasti i veleposjedničke aristokracije započela ogorčena borba koja je
odredila sav kasniji razvoj bizantske države.
Roman Lakapen najprije je novelom, donesenom vjerojatno u travnju
922., ponovno uspostavio susjedsko pravo prvokupa, koje je bio ograničio
Lav VI. (usp. str. 147/148), te je propise o prvokupu formulirao na nov i
pregnantan način. Pri prodaji seljačke zemlje ili njezinu davanju u zakup
157
pet kategorija uživalo je pravo prvokupa, i to određenim redoslijedom:

1. rođaci suposjednici, 2. drugi suposjednici, 3. posjednici zemljišta ko‑
ja su u zajedničkom vlasništvu s posjedom o kojemu je riječ, 4. granič‑
ni susjedi koji su zajednički plaćali porez, 5. drugi granični susjedi. Tek
ako je svih pet kategorija odbilo kupnju, zemlja se smjela prodati dru‑
gim osobama. Taj strogo promišljen i u svakoj pojedinosti uravnotežen
sustav imao je svrhu sačuvati mali zemljoposjed kako ga ne bi kupili ve‑
likaši, kao i od pretjeranog usitnjavanja. Moćnici više uopće ne bi smjeli
kupovati ili uzimati u zakup seljačku zemlju, osim u slučaju kad posjedu‑
ju imanja u dotičnim selima, tj. kada pripadaju jednoj od pet kategorija,
a niti primati darove i nasljedstva od siromašnih, osim kad su s njima
u srodstvu. Onaj tko je prekršio te odredbe morao je, ako ga nije štitila
desetogodišnja zastara, vratiti zemljoposjed bez ikakve odštete i platiti
novčanu kaznu državnoj blagajni. U slučaju stratiotskih imanja dužnost
povrata bez odštete protezala se i na zemljišta prodana u posljednjih tri‑
deset godina, ako se vojničko imanje zbog prodaje smanjilo na mjeru ma‑
nju od nužne za opremanje vojnika.
Međutim, ta uredba nije imala očekivani učinak. Poradi neobično du‑
ge i oštre zime 927./28. žetva je u cijeloj državi bila vrlo loša, zbog čega je
izbila teška glad i razorna epidemija. Te su nevolje iskorištavali velikaši,
koji su od gladnog stanovništva kupovali zemlju u bescjenje ili im je uzi‑
mali u zamjenu za živežne namirnice. Takvi događaji motivirali su novu
novelu Romana I. Car se vrlo ogorčeno oborio na sebičnost velikaša, ko‑
ji su se pokazali “nemilosrdnijima od gladi i epidemija”. No ipak nije na‑
redio sveopće oduzimanje tako stečenih seljačkih imanja, što bi trebalo
očekivati pri strožem pridržavanju prijašnjih propisa. Svi darovi, naslje‑
đa i slični sporazumi proglašeni su nevaljanima. Također su se bez ika‑
kve odštete trebala vratiti imanja za koja je plaćen iznos manji od polovi‑
ne cijene koja se mogla pretpostaviti kao pravedna. No ondje gdje je bila
riječ o pravoj kupnji, vraćanje imanja bilo je vezano za uvjet povrata ku‑
poprodajne cijene u roku od tri godine. Zatim je ponovno potvrđena za‑
brana svake buduće kupnje seljačke zemlje od strane velikaša te naložen
povrat nepravedno stečenih imanja nekadašnjim vlasnicima bez odštete i
plaćanje novčane kazne državnoj blagajni. Na kraju je car izrazio uvjere‑
nje da će snagom zakona svladati unutarnje neprijatelje Carstva kao što
je svladao izvanjske.
Ma koliko oštar bio carev jezik, ipak baš ta novela pokazuje da se
vladine mjere nisu mogle provoditi s predviđenom strogošću. Sa sigur‑
nošću se može pretpostaviti da je velik dio seljačkih imanja kupljenih za
vrijeme gladi ostao u rukama velikaša. Jer teško je zamisliti da je se‑
ljak kojega je nevolja natjerala da proda svoje imanje, za tri godine mo‑
gao skupiti sredstva nužna da vrati kupoprodajnu cijenu. Čak i u sluča‑
jevima nepravedne kupnje, koja je po zakonskom propisu trebala imati
za posljedicu vraćanje kupljenog imanja bez naknade, seljak u praksi
158
zacijelo nije uvijek uspijevao vratiti svoja posjednička prava, budući da

su ti nepravedni kupci vjerojatno najčešće bili njemu pretpostavljeni lo‑
kalni činovnici, odnosno njihovi rođaci i prijatelji. Veleposjednici i či‑
novnici tvorili su jednu kastu. Kao što je dobrostojeći činovnik prirodno
nastojao steći imanje u provinciji, tako se bogati zemljoposjednik želio
uspeti u činovnički sloj i osigurati nuždan društveni ugled i potrebne
veze, bilo preuzimanjem činovničkog položaja ili barem kupnjom neke
činovničke titule. “Velikaš” je redovito bio veleposjednik i činovnik u
jednoj osobi. Nasuprot volji središnje vlasti stajala je jedinstvena vo‑
lja ekonomski najjačih i društveno najuglednijih elemenata. U interesu
onih o kojima je ovisila praktična provedba carskih odredaba najčešće
je bilo da te odredbe zaobiđu.
Ali i sami mali zemljoposjednici, koje je carska vlada navodno bra‑
nila od pohlepe velikaša, često su se suprotstavljali njezinim namje‑
rama. Prekomjerna porezna opterećenja izazvala su val patronatstva.
Ekonomski uništeno seljaštvo odricalo se patnje u slobodi i stavljalo se
pod zaštitu nekog moćnika koji je obećavao olakšanje od dužnosti i tere‑
ta koji su ga pritiskivali. To objašnjava činjenicu da seljaci svoja zemlji‑
šta velikašima nisu samo prodavali nego su ih, što doznajemo iz samih
carskih zakona, ponekad i darivali, što nije značilo ništa drugo nego da
su dobrovoljno postajali podložnicima zemljoposjednika kako bi izbjegli
bijedu i nesigurnost te našli zaštitu od prekomjernih poreznih potraži‑
vanja države i prije svega od ucjena poreznih činovnika. Središnja vlast
zapravo nije – kako to žele prikazati carske novele – zastupala prava i
neovisnost malih zemljoposjednika. Ona je branila svoja vlastita prava
na njihova davanja i obveze, koja je ugrožavalo veleposjedničko plem‑
stvo. Težina krize bila je upravo u tome što je sve jača feudalna aristo‑
kracija, povećavajući svoje posjede i broj svojih kmetova, otimala državi
njezine seljake i vojnike. Borba između središnje vlasti i feudalnih sila
nije se vodila samo oko zemljoposjeda seljaka i stratiota nego, još više,
oko samih tih malih zemljoposjednika do kojih je objema stranama bi‑
lo itekako stalo.
U vanjskopolitičkom smislu Carstvo je do 927. uglavnom bilo zaoku‑
pljeno ratovanjem protiv Simeona. No već u tom razdoblju može se zami‑
jetiti stanovito učvršćenje bizantske vojne sile. Bizantska pomorska moć
osobito je ojačala za vrijeme vladavine nekadašnjeg drungarija flote Ro‑
mana Lakapena. Carska je flota već 924. kod Lemna uništila odred Lava
iz Tripolisa, osvajača Soluna, i ponovno uspostavila vlast nad Egejskim
morem. A nakon što je uklonjena bugarska opasnost, otpočela je bizant‑
ska ofenziva i na kopnu pod vodstvom sjajnog vojskovođe Ivana Kurkue.
Granica na Tauru bila je i nadalje stabilna, a poprište ratnih sukoba bi‑
lo je u Armeniji i prije svega u sjevernoj Mezopotamiji. Prvi veliki uspjeh
bilo je zauzimanje Melitene: taj važan grad, koji je već više puta bio
cilj bizantskih operacija, Ivan Kurkua prvi put je zaposjeo 931.; nakon
159
toga ponovno je pao u ruke Arapa, no 19. svibnja 934. morao se preda‑
ti bizantskom vojskovođi i nakon toga je dulje vrijeme ostao pod bizant‑
skom vlašću. Ali Ivan Kurkua dobio je dostojnog protivnika u emiru Mo‑
sula i Alepa, Saif‑ad‑Daulahu, predstavniku dinastije Hamdanida. Dok
je moć kalifata Abasida u Bagdadu sve više opadala, moć Hamdanida je
rasla, tako da je vođenje borbe protiv Bizanta sada bilo na Saif‑ad‑Dau‑
lahu i Bizant je zbog obrane od novog neprijatelja bio prinuđen usposta‑
viti prijateljske veze s bagdadskim kalifatom i egipatskim Ihšididima. U
rujnu 938. Hamdanid je na području gornjeg Eufrata izborio važnu po‑
bjedu nad Ivanom Kurkuom, potom je provalio u Armeniju, prisilio više
armenskih i iberijskih vladara da priznaju njegovo vrhovništvo te je, pro‑
šavši pokorenom zemljom, osvanuo na bizantskom tlu kako bi opustošio
područje Koloneje (940.). Ali u međuvremenu su u kalifatu izbili nemiri i
Saif‑ad‑Daulah se povukao jer nije htio propustiti priliku da se umiješa
u zbivanja u Bagdadu.
Za Bizant je to bila tim veća sreća zato što ga je u lipnju 941. izne‑
nadio napad Rusa. Rusi su pristali na obali Bitinije i opustošili cijelu
azijsku obalu Bospora. Zatišje na istoku omogućilo je Ivanu Kurkui da
se pojavi na bosporskom ratištu i uspješno se suprotstavi neprijatelju.
Rusi su pretrpjeli više poraza i kada su se spremali na povlačenje, nji‑
hovi su brodovi uništeni grčkom vatrom u bitki koju je vodio paraki‑
momen Teofan. Različitost ishoda ruskih napada 907. i 941. svjedoči
o tome koliko je u međuvremenu narasla vojna sila bizantske države.
No kada se naposljetku 943. ruski knez Igor pojavio na Dunavu s ve‑
likom vojskom Rusa i Pečenega, bizantska je vlada ipak ocijenila da je
sporazum najbolje rješenje i obnovila je trgovinski ugovor s Kijevom.
Taj ugovor, koji je potpisan 944. godine, u bitnome se temelji na ugovo‑
ru sklopljenom nakon Olegova napada na Carigrad 911., ali je u nekim
točkama povoljniji za Bizant.
Nakon što je svladao Ruse na Bosporu, Ivan Kurkua mogao se po‑
novno okrenuti k istoku i nastaviti operacije u Mezopotamiji. U brzom
pobjedonosnom pohodu osvojio je Martiropol, Amidu, Daru i Nizib (943.)
i zatim se uputio prema Edesi, gdje se čuvala jedna od najvećih krš‑
ćanskih svetinja, čudotvorna Kristova slika iz legende o Abgaru. Teška
opsada prisilila je grad na predaju svetog mandilija “koji nije načinila
ljudska ruka”. Oslobođena iz vlasti nevjernika snagom bizantskog oruž‑
ja, svetinja je vrlo svečano prenesena u Carigrad. Njezin doček u bi‑
zantskoj prijestolnici 15. kolovoza 944. pretvorio se u jedinstvenu vjer‑
sku svečanost.
Pobjede Ivana Kurkue pomaknule su bizantsku granicu znatno pre‑
ma istoku, povećale ugled Bizanta u Aziji i položile osnovu za presudnu
ofenzivu pod Nikeforom Fokom i Ivanom Cimiskom. Impresionirana po‑
rastom sile Bizantskog Carstva, na njegovu stranu prelazila su čitava
arapska plemena i naseljavala se u bizantskim provincijama nakon pre‑
160
uzimanja kršćanstva. Taj odlazak stanovništva s arapskoga pograničnog

područja Bizantincima je bitno olakšao daljnje napredovanje.
Vraćanje svetog mandilija bilo je posljednji trijumf cara Romana I.
Velikog vladara zadesio je čudan i tragičan kraj u kojemu se obistinila
biblijska izreka da su čovjeku najveći neprijatelji njegovi najbliži. On, či‑
ji je položaj izgledalo nemoguće uzdrmati, pao je kao žrtva častohleplja
vlastitih sinova. Najstariji, Kristofor, kojega je bio odredio za prijestolo‑
nasljednika, umro je 931. Ispravno ocjenjujući svoje mlađe potomke, Ro‑
man im nije dao prvenstvo pred legitimnim carem. Zato su se Stjepan i
Konstantin, u strahu da će nakon smrti njihova starog oca vlast pripasti
Konstantinu Porfirogenetu, odlučili na državni udar. Dana 16. prosin‑
ca 944. stari car je po nalogu svojih sinova uhvaćen i deportiran na otok
Protu. Ondje je jedan od najznačajnijih vladara bizantske povijesti skon‑
čao život u samoći progonstva kao monah 15. lipnja 948.
No ubrzo se pokazalo da su se mladi Lakapeni itekako preračunali.
Moguće je čak da su poslušali ono što su im došaptavali pristaše Kon‑
stantina VII. U svakom slučaju, svu je korist izvukao Porfirogenet jer je
našao podršku u osjećaju bizantskoga naroda za dinastičku legitimnost,
dok dvojicu prevratnika nije podržao nitko. Uklonivši staroga oca, sa‑
mi su se lišili jedinoga čvrstog oslonca. Nije niti došlo do provedbe dru‑
gog dijela njihova plana, naime do uklanjanja legitimnog cara. Po nalogu
Konstantina VII. uhićeni su 27. siječnja 945. i poslani u progonstvo, gdje
su obojica umrli nasilnom smrću.
Tako je Konstantin VII. Porfirogenet, koji se bližio četrdesetima, us‑
pio ostvariti svoja vladarska prava nakon što je nosio carsku krunu 33
godine, od najranijeg djetinjstva. Na uskršnju nedjelju 6. travnja 945.
carsku titulu dobio je i njegov sin Roman. Činjenica da je Konstantin
VII. toliko dugo bio isključen iz vlasti i trpio zapostavljanje iako je ono
duboko vrijeđalo njegov ponos, nije bila toliko rezultat izvanjskih okolno‑
sti koliko naravi cara Porfirogeneta. U njega se još mnogo snažnije nego
u njegova oca Lava VI. isticalo prvenstvo učenoga literata pred državni‑
kom. Bio je gorljiv ljubitelj knjiga i marljiv istraživač s izraženim zani‑
manjem za povijest, a studij i pisanje bili su mu jedina strast te je živio
više u prošlosti nego u sadašnjosti. Doduše, zanimale su ga i političke te‑
me, pa i vojna znanost, ali ipak samo teorijski, onako kako ga je zanimao
svaki predmet znanja. Tako je i za vrijeme samovlade uvijek slijedio vo‑
lju drugih, prije svega svoje supruge Helene čijim je žilama tekla často‑
hlepna krv Lakapena.
Povijesna uloga Konstantina VII. nije u njegovu slabom upravljanju
državom, nego u njegovoj nadasve živoj i plodnoj aktivnosti na područ‑
ju obrazovanja i znanosti. Sastavio je enciklopediju koja je poznata pod
imenom Knjiga ceremonija i kao izvor je od neprocjenjive vrijednosti,
zatim historijsko‑geografsku raspravu o provincijama Carstva, vrlo va‑
žan traktat o stranim zemljama i narodima te životopis svojega djeda
161
Bazilija I. Po njegovu nalogu ili na njegov poticaj nastalo je više važnih

povijesnih djela te stanovit broj različitih znanstvenih spisa i praktič‑
nih uputa, a vrlo su se marljivo skupljali i izvodi iz starih pisaca, oso‑
bito starijih povjesničara. Okrunjeni pisac i mecena dao je snažan po‑
ticaj duhovnim snagama Carstva i potaknuo jedinstvenu znanstvenu
aktivnost. Epoha njegove prividne vladavine bila je blistavo doba koje
je nedvojbeno imalo veliku važnost za cjelokupni razvoj Bizanta. Do‑
duše, znanstveničko djelovanje cara i njegove okolice bilo je prije svega
kompilatorsko. Nedostajalo mu je stvaralačke snage koja proizvodi no‑
ve kulturne vrijednosti. Tu se radilo o prikupljanju onoga što je vrijed‑
no znanja, i to svega što se trebalo sačuvati i prenijeti kao obrazovna i
didaktička građa. U osnovi književne aktivnosti Konstantina VII. bila
je praktično‑didaktična svrha: djela koja je napisao ili je potaknuo nji‑
hovo pisanje trebala su služiti kao pouka i praktična uputa suvreme‑
nicima i potomcima, a ponajprije njegovu sinu i nasljedniku Romanu.
Bili su to priručnici. Enciklopedija, traktat, izvještaj o povijesnim či‑
njenicama – to su književne forme koje su njegovali Konstantin VII. i
njegov krug.
Kako se moglo i očekivati, nakon sloma vladavine Lakapena nastale
su znatne promjene u osoblju bizantskog dvora. Konstantin VII. bacio se
u naručje moćnoj obitelji Foka. Barda Foka, brat nekadašnjeg suparni‑
ka Romana Lakapena, preuzeo je vrhovno vojno zapovjedništvo kao do‑
mestik shola. Uz njega su najvažniju ulogu u carskoj vojsci imala nje‑
gova tri sina. Ali unatoč izmjenama osoblja i činjenici da je Konstantin
VII. cijeloga života osjećao ogorčenost prema tastu, politička linija veli‑
kog vladara i nadalje se slijedila bez promjena, i u unutarnjoj i u vanj‑
skoj politici. Vlada Konstantina VII. čak se i u agrarnoj politici čvrsto
držala smjera koji je odredio Roman Lakapen i donosila je daljnje zakone
za zaštitu maloga zemljoposjeda, iako se nije izričito pozivala na njihova
izvornog autora.
Jedan je zakon iz ožujka 947., koji je napisao patricij i kvestor Te‑
ofil, nalagao trenutačni povrat bez odštete svih seljačkih imanja koja
su velikaši kupili nakon početka samovlade Konstantina VII. ili ko‑
ja bi kupili u budućnosti. Otad su seljaci i u slučaju prodaje imanja od
strane velikaša trebali imati pravo prvokupa pod uvjetom da su dru‑
ge pretpostavke bile jednake. No za starije kupnje vrijedile su prijaš‑
nje odredbe, a to znači da se obveza povrata kupoprodajne cijene – što
je nedvojbeno bio važan ustupak velikašima – protezala na prodaje sve
do 945. godine. Doduše, zakon Konstantina VII. izuzeo je od te obveze
siromašnije prodavače, čiji je imetak iznosio manje od 50 zlatnika. No
jedna novela njegova sina pokazuje da je Konstantin VII. na pritisak
velikaša morao opozvati to ograničenje u jednomu kasnijem, nesačuva‑
nom zakonu te da je samo produljio rok za vraćanje kupoprodajne cije‑
ne s 3 na 5 godina.
162
Drugi zakon Konstantina VII., koji potječe iz pera patricija i kvesto‑

ra Teodora Dekapolita, odnosi se na vojnička imanja i određuje da se ne
smiju prodavati imanja od kojih se vojnici uzdržavaju i opremaju, pri če‑
mu zemljišta konjičkih stratiota te pomorskih vojnika iz maritimnih te‑
ma (tema Kibireotâ, Egejski otoci i otok Sam) moraju imati vrijednost
od barem po četiri libre zlata, a ona plaćenih mornara carske flote od po
dvije libre zlata, u skladu s običajima. Podjele vojničkog imanja u nasljed‑
stvu dopuštene su uz pretpostavku da nasljednici zajednički osiguravaju
opremu za vojnu službu. Ako je vrijednost imanja nekog vojnika veća od
zakonskog minimuma, on ipak smije prodati višak samo ako nije upisan
u stratiotske popise. Zastara posjeda nekadašnjega vojničkog imanja na‑
stupa tek poslije 40 godina. Mora se strože poštivati staro pravo po koje‑
mu se protuzakonito prodana vojnička imanja oduzimaju od kupaca bez
ikakve odštete, pri čemu pravo na povrat vojničkog imanja nema samo
nekadašnji posjednik nego po mjerilu prava prvokupa i rođaci do šestog
stupnja, a zatim i oni koji su s nekadašnjim vlasnikom zajednički osigu‑
ravali opremu za vojnu službu ili su je zajedno služili, siromašniji strati‑
oti koji su s njim zajednički plaćali poreze i naposljetku seljaci koji pripa‑
daju istoj seoskoj općini.
Isti taj Teodor Dekapolit napisao je i novelu koja je objavljena za vla‑
davine sina Konstantina VII., Romana II., i koja objašnjava prijašnje
odredbe te se bavi pitanjem imanja kupljenih u razdoblju gladi 927./28.,
koje još nije bilo konačno regulirano, a u drugim pitanjima još jednom
potvrđuje da se zemljišta seljaka i vojnika koja su otuđena nakon počet‑
ka Konstantinove samovlade moraju vratiti bez ikakve odštete. Jedna
novela istoga cara iz ožujka 962. sadrži objašnjenja starijih uredaba o
prodanim stratiotskim imanjima i postavlja načelo da oni koji su kupili u
dobroj namjeri podliježu samo dužnosti vraćanja bez naknade, dok kupci
u lošoj namjeri povrh toga moraju platiti i kaznu.
U žarištu vanjske politike i nadalje je bio rat s Arapima na Istoku.
Jednolične borbe u južnoj Italiji nastavljale su se bez većeg utjecaja na
ukupan razvoj. Na bugarskoj granici vladao je nepomućen mir, a provale
Mađara bile su uspješno odbijene (jednako 934. i 943. kao i 959. i 961.).
Tako je Bizant koncentrirao svoje snage na borbu u Aziji i u istočnom
dijelu Sredozemnoga mora. Protiv gusarskoga gnijezda na Kreti vlada
Konstantina VII. poduzela je godine 949. ofenzivu koja po opsegu i troš‑
ku podsjeća na velike vojne pohode iz vremena Lava VI. Ali svi vojni
napori i financijske žrtve i ovaj su put bili uzaludni. Operacija je jadno
propala zbog nesposobnosti zapovjednika Konstantina Gongile. S boljim,
premda vrlo promjenjivim uspjehom zbivale su se borbe u sjevernoj Siriji
i Mezopotamiji, gdje se Carstvu suprotstavio njegov stari neprijatelj Sa‑
if‑ad‑Daulah. Bizantinci su 949. osvojili Germanikeju, nanijeli neprija‑
teljskoj vojsci više poraza i 952. prešli Eufrat. No potom se sreća okrenu‑
la protiv njih – Saif‑ad‑Daulah ponovno je osvojio Germanikeju, prodro
163
na područje Carstva i zarobio domestikova sina Konstantina Foku

(953.). I sljedećih je godina Saif‑ad‑Daulah pobjeđivao, dok je bizant‑
ska vojska tek postupno ponovno prelazila u napad pod vodstvom Ni‑
kefora Foke kojemu je njegov otac već krajem 954. prepustio zapovjed‑
ništvo. U lipnju 957. predao se Hadat u sjevernoj Siriji, a 958. je Ivan
Cimisk nakon krvave bitke zauzeo Samosatu u sjevernoj Mezopotamiji.
Za vladavinu Konstantina VII. karakteristični su vrlo živi diplomat‑
ski odnosi sa stranim dvorovima. Zanemarimo li mnogobrojna poslan‑
stva koja su vodila pregovore sa zaraćenim i susjednim arapskim drža‑
vama, raskošno opremljena poslanstva razmjenjivana su s omajadskim
kalifom u Kordobi Abd‑ar‑Rahmanom III. i s Otonom Velikim. No najve‑
ću povijesnu važnost imao je svečani prijam ruske kneginje Olge, koja je
u jesen 957. dulje vrijeme boravila na carskom dvoru. Osobni posjet vla‑
darice mlade kijevske države, koja je nedugo prije toga primila kršćan‑
stvo i na krštenju dobila ime supruge bizantskog cara Helene, otvorio je
novu eru bizantsko‑ruskih odnosa i dao nov poticaj obećavajućem misio‑
narskom radu Bizantske crkve u Rusiji.
5. Epoha osvajanja: Nikefor Foka i Ivan Cimisk
Nakon smrti Konstantina VII. (9. studenoga 959.) na prijestolje je za‑

sjeo njegov sin Roman II., lijep i blag mladić, no slabe volje i lakomislen.
Od oca je naslijedio političku nesposobnost, ali ne i njegovu znanstvenu
ozbiljnost. U djetinjoj dobi oženjen je po želji Romana Lakapena nezako‑
nitom kćeri Huga Provansalskog, ali je rana smrt male princeze raski‑
nula tu za porfirogeneta obeščašćujuću vezu prije nego što se ostvarila
kao pravi brak. Oko 956. Roman se iz vlastite sklonosti oženio Anasta‑
zom, gostioničarevom kćeri, koja je kao carica dobila ime Teofano. Ta ri‑
jetko lijepa, ali potpuno nemoralna i bezmjerno častohlepna žena odigrat
će posebnu ulogu u povijesti Bizantskog Carstva. Roman II. bio je sasvim
u njezinoj vlasti. Po njezinoj želji morala se povući carica majka Helena,
a pet carevih sestara nasilno je poslano u samostan. Roman II. nikad se
nije zaista bavio državnim poslovima, nego ih je prepustio brizi sposob‑
nog eunuha Josipa Bringe, koji je na kraju obavljao službu parakimome‑
na i djelovao kao paradinasteuon. No car je prvenstveno živio od slave
domestika Nikefora Foke i njegova kratka vladavina vrijedna je spomena
samo kao prijelazno razdoblje prema vladavini toga sjajnog vojskovođe.
U ljeto 960. Nikefor Foka je na čelu velike flote krenuo prema Kreti.
Poslije vrlo teške opsade koja je trajala cijele zime, njegove su postrojbe u
ožujku 961. osvojile Kandiju (Heraklion), glavni grad otoka. Pošto je goto‑
164
vo stoljeće i pol pripadao Arapima i bio najvažnije uporište njihove pomor‑

ske sile na istočnom Sredozemlju, otok je ponovno dospio pod vlast Bizant‑
skog Carstva. Bizant već odavno nije bio zabilježio dalekosežniju pobjedu.
Nakon trijumfalnog dočeka u Carigradu, Nikefor Foka nastavio je
borbu sa Saif‑ad‑Daulahom u Aziji. Njegova nastojanja i tu su bila okru‑
njena velikim uspjehom. Jedan za drugim pali su kilikijski Anazarb,
Germanikeja, oko koje su se vodile tolike borbe, Raban i Duluk (Do‑
liha, Teluh), a u prosincu 962. nakon teške opsade predao se i Alepo,
Saif‑ad‑Daulahova prijestolnica. Iako osvajanje tih gradova još nije zna‑
čilo njihovo priključenje, pobjedničko napredovanje bizantskoga vojsko‑
vođe pokazalo je njegovu veliku nadmoć. Borba protiv Hamdanida, ko‑
ja je tri posljednja desetljeća bila u središtu bizantske vanjske politike,
već je tada bila odlučena u korist Bizantinaca. Kao što se to u istočnom
Sredozemlju dogodilo osvajanjem Krete, tako je u Aziji pobjedom nad
Saif‑ad‑Daulahom bio uklonjen za Bizant najopasniji centar arapske mo‑
ći i otvoren put za daljnje napredovanje prema istoku.
Nagrada slavnom vojskovođi bila je carska kruna. Rana smrt Roma‑
na II. 15. ožujka 963. najprije je predala vladavinu u ruke carice Teofa‑
no, koja je preuzela regentstvo za sinčiće Bazilija II. i Konstantina VIII.
Pametna carica vrlo dobro je znala da takvo stanje neće dugo potrajati.
Kvareći planove Josipu Bringi, dogovorila se s Nikeforom Fokom. Nike‑
fora su njegove postrojbe u Cezareji proglasile carem i on je 14. kolovoza
ušao u Carigrad, u krvavoj uličnoj borbi slomio Bringin otpor te je 16. ko‑
lovoza okrunjen u Svetoj Sofiji. Mlada carica dala je svoju ruku ratniku
ostarjelom u borbi. Tako se on povezao s legitimnom makedonskom di‑
nastijom i kao očuh je postao zaštitnikom dvojice malih carevića porfiro‑
geneta, čija su carska prava formalno ostala netaknuta. Vođenje civilne
uprave preuzeo je umjesto Bringe eunuh Bazilije, nezakoniti sin Romana
Lakapena, koji se odlikovao pravom bizantskom lukavošću i bezgranič‑
nom pohlepom, ali i izvanrednom državničkom nadarenošću. On je igrao
važnu ulogu već pod Konstantinom VII., a sada je kao parakimomen, do‑
bivši novu titulu proedra, postao desnom rukom novoga cara. Mjesto vr‑
hovnog zapovjednika na istoku držao je kao domestik Istoka sjajni gene‑
ral Ivan Cimisk, predstavnik otmjene armenske obitelji i uz cara najbolji
vojskovođa toga doba. Carev brat i stari ratni sudrug Lav Foka dobio je
kao domestik Zapada titulu kuropalata, dok je njegov stari otac, neka‑
dašnji domestik shola Barda Foka, odlikovan cezarskom titulom.
S Nikeforom Fokom (963.–969.) na vlast je došla jedna od najvažnijih
maloazijskih magnatskih obitelji. Doduše, ni pojava ni ponašanje novoga
cara nisu odavali njegovo aristokratsko podrijetlo. Njegov izgled nije bio
baš privlačan, narav mu je bila sirova i mračna, a živio je asketski jed‑
nostavno. Borba na bojištu bila mu je jedina strast, a molitva i društvo
ljudi svetačkog načina života jedina duhovna potreba. Ratnik i monah u
jednoj osobi, bio je vatreni poštovalac svetog Atanazija, osnivača velike
165
lavre na Atosu. Pod njim je počeo procvat toga najvažnijega središta grč‑
kog monaštva i navodno se Nikefor, ta “blijeda smrt Saracena”, cijeloga
života bavio mišlju da se povuče iz svijeta i zamonaši se.
Unatoč nearistokratskim navikama, Nikefor je bio i ostao pravi
predstavnik “velikaša” i njegov uspon do najviše vlasti značio je pobje‑
du bizantske aristokracije. Ako se bizantska vlada dotad borila protiv
ekspanzionističkog poriva veleposjednikâ, sada su velikaši krenuli u pro‑
tunapad. Jedan zakon Nikefora Foke, koji vjerojatno potječe iz 967., po‑
činje tvrdnjom da su njegovi prethodnici bili pristrani u korist seljaka i
tako se ogriješili o načelo jednake pravednosti za sve podanike. Nikefor
oduzima siromasima pravo prvokupa pri prodaji velikaških imanja; od
siromaha trebaju kupovati siromašni, a od velikaša samo velikaši. Što
se ostaloga tiče, staro pravo ostalo je nepromijenjeno, no ukida se svako
pravo žalbe na kupnje iz vremena prije gladi 927./28., budući da je prošao
rok zastare od 40 godina. Te odredbe same po sebi nisu bile velika pro‑
mjena, pogotovo jer se čini upitnim je li seljacima zapravo ikada bilo mo‑
guće iskoristiti svoje pravo prvokupa u odnosu prema velikašima. Ali u
svakom slučaju je novi zakon, koji je velikaše uzeo u zaštitu od dosadaš‑
njeg zakonodavstva u ime pravednosti, imao izvanredan psihološki uči‑
nak. Nikefor Foka odlučno se distancirao od protuaristokratske politike
svojih prethodnika.
Ali vojnički je car nastojao učvrstiti i povećati i stratiotski posjed. U
slučaju zahtjeva za vraćanje prije prodanih imanja za vojničko je imanje
po starom pravilu kao minimum vrijedila vrijednost od 4 libre zlata i do
tog se minimuma vraćanje zbivalo bez odštete, a nakon njegova preko‑
račenja uz povrat kupoprodajne cijene. No odsad, s obzirom na narasle
troškove za novo teško naoružanje vojnika, minimum stratiotskih imanja
nije trebao iznositi manje od 12 libri zlata, tako da stratiot nije smio pro‑
dati ništa od svojih zemljišta ako njihova ukupna vrijednost nije prela‑
zila tu granicu i svaka se prodaja koja je smanjivala njegov posjed ispod
tog minimuma morala poništiti povratom prodanih zemljišta bez nakna‑
de; samo se za prodaje iznad tog minimuma u slučaju zahtjeva za vraća‑
nje zahtijevao povrat kupoprodajne cijene. Trostruko povećanje vojničkog
posjeda, kojemu je težio Nikefor, nužno je moralo prouzročiti promjene u
socijalnoj strukturi bizantske vojske. I ta je odredba značila načelno od‑
stupanje od dotadašnje politike, koja se zasnivala na malom zemljoposje‑
du “siromaha”. Nikeforovi teško naoružani stratioti, kojima je nastojao
osigurati zemljišni posjed u vrijednosti od 12 libri zlata, nisu mogli bi‑
ti “siromasi”. Oni su mogli pripadati samo sloju sitnog plemstva koji se
iznova formirao i koji je težio napredovanju na društvenoj ljestvici, sloju
iz kojega potječu i kasniji pronijari.
No Nikefor je istodobno nastojao spriječiti rast crkvenoga i samostan‑
skog zemljoposjeda i u tu je svrhu 964. donio poseban zakon, koji je jedan
od najsmjelijih spomenika bizantskoga zakonodavstva. Veleposjedi Crkve
166
nisu se povećavali ništa sporije od svjetovnih, budući da su se neprestano

dohranjivali donacijama i oporučnim ostavštinama pobožnog stanovniš‑
tva svih slojeva. Stalno su se osnivali i novi samostani s odgovarajućim
zemljišnim darovanjima. Iako su crkveni i samostanski zemljoposjedi na‑
čelno bili porezno obvezni, država od njih ipak nije mogla očekivati jedna‑
ka davanja kao od drugih posjeda, pogotovo budući da je načelo porezne
obveze često bilo poništavano povlasticama. U trenutku kad je u Carstvu
počelo nedostajati zemlje – a da je to bilo već u 10. stoljeću dokazuje ogor‑
čena borba oko seljačkih i vojničkih imanja – povećanje crkvenih posje‑
da postalo je štetnim za državu jer se provodilo na račun produktivnijeg
posjeda. No duboko pobožnoga cara u njegovim su mjerama jednako ta‑
ko vodili i religiozni i moralni razlozi. On nemilosrdno šiba pohlepu koja,
težeći samo gomilanju imetka, nagoni monahe da zaborave dani zavjet
te pretvara samostanski život u “praznu predstavu koja vrijeđa Kristo‑
vo ime”. Darovanje zemlje samostanima, crkvenim ustanovama i pojedin‑
cima iz duhovnog staleža mora prestati. Zabranjuje se i osnivanje novih
samostana i crkvenih ustanova budući da ih najčešće diktira isprazno
častoljublje. Onaj tko želi pokazati pobožnu požrtvovnost mora pomagati
starim zakladama u propadanju; no niti njima ne smije darovati zemlju,
već njima namijenjeno imanje treba prodati i zakladi dati utrženi iznos, i
to imanje smije prodati bilo kojemu svjetovnom zemljoposjedniku, dakle
i nekom velikašu. Za razliku od toga, dopušta se osnivanje kelija i lavri
u pustim predjelima ako ne teže stjecanju tuđe zemlje, čak se i prikazu‑
je kao hvalevrijedan čin. Taj smjeli zakon nije ostao dugo na snazi, ali je
krajnje karakterističan za državnopolitička načela cara Nikefora i tako‑
đer za njegovu puritansku pobožnost.
Činjenica da je ekspanzija ekonomski najjačih elemenata prije svega
bila usmjerena na poljoprivredu i da se očitovala u kupnji seljačkih ima‑
nja, u velikoj mjeri može se objasniti stanjem u bizantskoj gradskoj pri‑
vredi. Otvoreno natjecanje ekonomskih snaga državna je vlast u gradu
još kruće ograničila nego na selu. Vezana i najstrože nadzirana gradska
privreda nije ostavljala baš nimalo prostora za razvoj privatne inicijative
većih razmjera (usp. str. 146/147), tako da je kupnja seoskih dobara bila
praktično jedini mogući način ulaganja viška novčanih sredstava.
Ekspanzionizam zemljoposjedničkog plemstva očitovao se na dva na‑
čina. S jedne strane, gutao je mali zemljoposjed u bizantskim provinci‑
jama i tako potkopavao postojeći društveno‑gospodarski ustroj, ali je s
druge širio granice Carstva otimajući zemlju njegovim neprijateljima. Bi‑
zantska osvajanja na Istoku bila su prije svega djelo maloazijske aristo‑
kracije. No ona su bila istodobno i izraz snažnoga vjerskog zanosa koji je
tjerao Bizant u borbu protiv nevjernikâ.
Nikefor Foka bio je posve ispunjen tim zanosom. Za njega je rat pro‑
tiv islama bio neka vrsta svete misije. Čak je zahtijevao da svi ratnici ko‑
ji su pali u borbi protiv nevjernika budu proglašeni mučenicima. Taj je
167
zahtjev svojim čudnovatim pretjerivanjem izrazio bizantski osjećaj da je

rat protiv muslimana sveti rat, osjećaj koji je vrlo snažno poticao težnju
bizantske države za moći.
Kao car, Nikefor je nastavio osvajanja s kojima je pod Romanom II.
započeo kao domestik. Vladavine Nikefora Foke i dvojice njegovih na‑
sljednika označuju epohu najvećega vojnog sjaja srednjovjekovne bizant‑
ske države. Silovito nadiranje njegove vojske probilo je granicu na Tauru,
koja se nije pomaknula stoljećima. Prve dvije godine bile su posvećene
ratu u brdovitoj Kilikiji: krajnje napornoj i iscrpljujućoj borbi, u čijem je
središtu bila opsada Tarza i Mopsuestije. Izgladnjele utvrde pale su tek u
ljeto 965. Iste godine bizantska flota je zauzela Cipar. To je značilo novo i
vrlo osjetno jačanje položaja Bizanta u istočnom Sredozemlju. Ali osvaja‑
njem Kilikije i Cipra bio je prvenstveno oslobođen put za realizaciju glav‑
nog cilja Nikefora Foke, naime za pokoravanje Sirije. Car je već u listo‑
padu 966. stajao pod zidinama Antiohije, no morao se vratiti neobavljena
posla. Ponovno se pojavio u Siriji tek 968., kad se probio duž obale dale‑
ko na jug, zauzimajući jedan grad za drugim, i potom se ponovno upu‑
tio prema Antiohiji. No opsada se unatoč svim nastojanjima oduljila i car
se već vratio u Carigrad kad je 28. listopada 969. generalima Petru Fo‑
ki i Mihaelu Burcu konačno uspjelo zauzeti sirijski glavni grad. Nekoliko
mjeseci kasnije pao je i Alepo, čiji je emir, drugi nasljednik Saif‑ad‑Dau‑
laha (koji je umro 967.), morao sklopiti ponižavajući mir s Bizantom. Je‑
dan dio Sirije s Antiohijom priključen je Carstvu, a drugi s Alepom pri‑
znao je bizantsko vrhovništvo.
Pripojenje Kilikije i većeg dijela Sirije znatno je povećalo teritorijalni
posjed Bizantskoga Carstva. Unutar njegovih granica nalazilo se jedno
od najvažnijih istočnih središta, patrijarški grad Antiohija, koji je više od
tri stoljeća bio pod muslimanskom vlašću i činio se zauvijek izgubljenim
za Carstvo. Sada je ta metropola, tako bogata povijesnim uspomenama i
vjerskim tradicijama, ponovno bila bizantska. Povrh tog neposrednog po‑
sjeda, protektorat bizantskog cara protezao se i na područje nekada ta‑
ko moćne prijestolnice Hamdanida: alepski emir bio je bizantski vazal, a
njegovi nekršćanski podanici plaćali su poreze Carstvu.
No u doba tog velikog porasta moći Bizantskog Carstva pada i obno‑
va zapadne carske vlasti. Ponovno se pojavilo suparništvo između dvaju
carstava, koje se idejno‑povijesno temeljilo na ekskluzivnosti ideje cara
i na obostranoj pretenziji na rimsko nasljeđe, a politički na interesima
dviju sila koji su se presijecali na tlu južne Italije. Oton Veliki, koji je go‑
dinu dana prije dolaska na prijestolje Nikefora Foke primio u Rimu car‑
sku krunu i pokorio gotovo čitavu Italiju, poslao je 968. poslanstvo u Ca‑
rigrad s ciljem prijateljskog sporazuma o dijelu Italije koji mu još nije
pripadao. Njegov poslanik, biskup Liutprand Kremonski, koji je već 949.,

Riječ je o emiru Šarifu I. Sad‑ad‑Daulahu (967.–991.).
168
za vladavine Konstantina VII., posjetio bizantsku prijestolnicu po nalo‑

gu Berengara II., izložio je bizantskoj vladi plan bračne veze između si‑
na Otona I. i sestre mladih bizantskih careva porfirogeneta, čiji su mi‑
raz trebali biti južnotalijanski posjedi Bizantskog Carstva. Taj prijedlog
u Bizantu je shvaćen kao poruga i na njega je tako i odgovoreno. Car je
smatrao da najnovija zbivanja na Zapadu mnogostruko vrijeđaju interese
i dostojanstvo njegova carstva. To što je Oton uzeo carsku krunu, što se
prozvao vladarom Rima i Rimske crkve, što je stavio pod svoju vlast go‑
tovo cijelu Italiju i sklopio savez s kneževima Capue i Beneventa, vazali‑
ma Bizantskog Carstva, te je čak poduzeo i napad, naravno neuspješan,
na bizantski Bari – sve je to krajnje razbjesnilo bizantskoga cara čije je
samopouzdanje izuzetno naraslo nakon jedinstvenih uspjeha nedavnih
pohoda na istoku. Hrabri Otonov poslanik, prema kojemu su u Carigra‑
du postupali gotovo kao prema zarobljeniku, morao je slušati o tome ka‑
ko njegov gospodar nije ni car ni Rimljanin, nego barbarski kralj i kako
ne može biti ni govora o braku između sina barbarskoga vladara i carske
kćeri porfirogenete.
Značenje velikoga porasta moći bizantske države nije odmah shvati‑
la ni susjedna Bugarska. Nakon osvajanja Kilikije i Cipra u jesen 965. u
Carigrad su stigli bugarski poslanici kako bi zatražili danak koji su pla‑
ćale prijašnje bizantske vlade. Razbješnjen tom drskošću, car je poslani‑
ke dao izbičevati i poslao ih natrag uz uvrede i prijetnje. No pošto je sru‑
šio nekoliko bugarskih pograničnih utvrda, odustao je od neposrednoga
ratnog sukoba s Bugarskom kako bi se mogao usredotočiti na operacije
na Istoku. Uputio je poziv ruskom knezu Svjatoslavu, koji je umjesto nje‑
ga za dobru plaću trebao ukrotiti Bugare. Ratoborni sin probizantske kr‑
šćanke Olge, koji je razorio hazarski kaganat i stekao golemu moć, vrlo
rado se odazvao pozivu bizantskoga cara. Godine 968. prešao je Dunav i
brzo pokorio iznutra oslabjelu Bugarsku, ali ne kako bi učinio uslugu bi‑
zantskom caru već kako bi na Dunavu uspostavio svoju vlast. Napad Pe‑
čenega na Kijev 969. prisilio ga je na povratak u domovinu, ali se u ljeto
iste godine ponovno pojavio na Balkanu, svrgnuo cara Borisa, sina u me‑
đuvremenu umrloga Petra, i postavio se za vladara Bugarske. Nikefor je
morao shvatiti kako je na mjesto dotadašnjega slabog protivnika sam do‑
veo novog, mnogo jačeg i opasnijeg neprijatelja. Sada je pokušao sklopiti
savez s Bugarima protiv Svjatoslava i čak je planirao vjenčanje mladih
careva porfirogeneta s dvjema bugarskim princezama. Ali njegova teška
pogreška nije se dala tako lako ispraviti: svojem nasljedniku ostavio je
teško nasljeđe na Balkanu.
Šest tjedana nakon zauzimanja Antiohije, Nikefor Foka pao je kao
žrtva atentata. Unatoč veličanstvenim uspjesima, očito nije bio popula‑
ran vladar. Njegov vojni režim, koji je sav državni život podređivao inte‑
resima vojske i nemilosrdnim porezima podmirivao troškove svojih veli‑
kih ratnih pohoda, teško je opterećivao stanovništvo. Iz njegova vremena
169
doznajemo o velikom poskupljenju i o smanjenju vrijednosti novca. Ipak,

nije ga srušila volja naroda već zavada s njegovim nekadašnjim prijate‑
ljem Ivanom Cimiskom i izdaja supruge Teofano. Carica je postala lju‑
bavnicom i pomagačicom toga mladog i sjajnog vojskovođe koji je, doduše,
bio nizak rastom ali, za razliku od cara Nikefora, vrlo lijep, šarmantan
i otmjenog držanja. Ona je pripremila atentat na svojega supruga, a Ci‑
misk i njegovi prijatelji su ga proveli: u noći s 10. na 11. prosinca 969.
Nikefor Foka ubijen je u vlastitoj ložnici.
Na carsko prijestolje došao je Ivan Cimisk (969.–976.). No Teofano se
gorko prevarila u nadi da će se moći udati za njega. Ubijeni car našao je
osvetnika u patrijarhu Polieuktu, koji je čvrsto odlučio da njezin zločin
neće ostati nekažnjen. Zahtijevao je da Cimisk učini pokoru, progna ca‑
ricu Teofano iz palače i kazni ubojice cara Nikefora, svoje pomagače. Car
ga je morao poslušati i ispuniti njegove zahtjeve. Tek tada mu je patri‑
jarh dopustio ulazak u crkvu i tek tada ga je okrunio.
Ta bizantska Canossa nije mogla ostati bez posljedica za razvoj od‑
nosa države i Crkve. Moralni trijumf Crkve bio je upotpunjen time što je
Cimisk morao opozvati zakon svoga prethodnika protiv samostanskog i
crkvenog posjeda. Zabilježen je jedan njegov govor, govor jednog od naj‑
većih i najmoćnijih careva, koji zvuči kao ispovijedanje Focijeva nauka iz
Epanagoge: “U ovom životu poznajem dvije vladavine: svećeničku i car‑
sku vlast; prvoj je Stvoritelj povjerio brigu za duše, a drugoj vladavinu
nad tijelima; ako nijedna strana nije oštećena, na svijetu vlada blago‑
stanje.” Teofano je morala u progonstvo, iz kojega će se vratiti tek nakon
što na prijestolje dođu njezini sinovi. Bila je završena povijesna uloga
žene koja je u bizantskoj povijesti zauzela posebno mjesto kao supruga i
ubojica Nikefora Foke, ljubavnica Ivana Cimiska i majka Bazilija II. Ci‑
misk je sklopio brak iz računa, koji je na najjači mogući način zadovolja‑
vao princip legitimiteta: oženio se Teodorom, više ne tako mladom kćeri
Konstantina VII. i tetkom malih careva Bazilija i Konstantina. Kao ne‑
kada Nikefor Foka, tako je sada Cimisk preuzeo ulogu zaštitnika dvojice
porfirogeneta. Vođenje civilne uprave ostalo je u rukama parakimomena
Bazilija, koji je pravodobno prešao na Cimiskovu stranu i time stekao još
veći utjecaj. Rođaci ubijenog cara uzalud su pokušavali svrgnuti Cimi‑
ska s prijestolja. Barda Foka, nećak cara Nikefora i sin kuropalata Lava,
dao se proglasiti carem u Cezareji, uporištu Fokâ, ali ga je svladao Bar‑
da Skler, šurjak Ivana Cimiska, i zatvorio ga zajedno s njegovom obitelji
u samostan na otoku Hiju. Sam kuropalat Lav oslijepljen je nakon neu‑
spjele pobune.
Poput Nikefora Foke, Cimisk je pripadao najvišoj aristokraciji. S oče‑
ve strane bio je u rodu s Kurkuama, a s majčine sa samim Fokama, dok

Mjesto nadomak grada Reggia na sjeveru Toskane, gdje se njemački kralj i car Henrik
IV. morao u siječnju 1077. poniziti pred papom Grgurom VII.
170
je njegova prva supruga bila Sklerina. No za razliku od svoga prethod‑

nika, on u agrarnoj politici nije ispunjavao želje plemstva. Sačuvane su
dvije isprave koje pokazuju kako je Cimisk činovnicima u temama zapo‑
vijedio da pretražuju imanja samostana i svjetovnih velikaša pa ako na
njima nađu bivše stratiote ili državne seljake, da ih odmah privedu dr‑
žavnoj vlasti. Na tom primjeru može se jasno prepoznati da je bizantska
središnja vlast u borbi protiv povećanja veleposjeda branila svoje vlastite
interese i prava. Da ne bi izgubila svoje seljake i vojnike, carska je vla‑
da posezala za oštrim policijskim mjerama, poduzimala je racije na veli‑
kaškim imanjima i prisilno vraćala stratiote i državne seljake koji su se
ondje naselili na njihova prijašnja prebivališta. Time je, dakako, pretva‑
rala nekoć neovisne male zemljoposjednike u državne kmetove, ne oduzi‑
majući im samo pravo na slobodno raspolaganje zemljom nego i pravo na
slobodno kretanje.
Poput Nikefora Foke, Ivan Cimisk bio je vojskovođa jednostavno ge‑
nijalnih sposobnosti, a kao državnik nadmašio je svoga pretjerano im‑
pulzivnog prethodnika. Zamršeno stanje na Balkanu, koje je prouzročio
poziv Svjatoslavu, trebalo je brzo riješiti jer je pozicija moćnoga ruskog
kneza postajala sve opasnija, a činilo se da i Bugari ulaze u savez s nji‑
me radi zajedničke borbe protiv Bizanta. Careva nastojanja da postigne
mirovnu nagodbu sa Svjatoslavom ostala su bez rezultata. Novi gospo‑
dar Bugarske nije tražio ništa manje nego da se Bizantinci povuku u
Aziju i prepuste mu europski dio carstva s Carigradom. Tako je Cimisk
morao prepustiti odluku oružju. Njegov pohod protiv Svjatoslava pripa‑
da među najblistavije podvige u ratnoj povijesti Bizanta. U travnju 971.
krenuo je prema Velikom Preslavu i nakon kratke, žestoke borbe osvo‑
jio bugarsku prijestolnicu. Svrgnutog cara, koji mu je pritom pao u ru‑
ke, pozdravio je kao vladara Bugarske. Taj proračunani stav i pobjedo‑
nosni proboj bizantske vojske ostavili su jak dojam na Bugare, koji su
počeli napuštati Svjatoslava. Cimisk je iz Preslava pohitao prema po‑
dunavskom gradu Silistriji (Dorostol), iza čijih se zidina zatvorio Svja‑
toslav. Grad je opkoljen, a istodobno je na Dunavu osvanula bizantska
f lota sa strašnom grčkom vatrom. Rusi su se očajnički branili, ali je
carska vojska odbijala sve njihove pokušaje proboja i glad je u opkolje‑
nu gradu postajala neizdržljiva. Krajem srpnja, nakon što je propao po‑
sljednji pokušaj probijanja obruča i nakon što su Rusi poslije nečuveno
teške borbe, koja se i na strani Bizanta vodila krajnjim snagama, po‑
novno odbačeni iza gradskih zidina, Svjatoslav se predao pobjedniku.
Obvezao se da će odmah napustiti Bugarsku i da se više nikad neće po‑
javiti na Balkanu te da neće napadati ni bizantsko područje oko Her‑
sona, već da će, naprotiv, pomagati Bizantincima u obrani od neprija‑
telja. Zauzvrat je car njegovim izgladnjelim ratnicima dostavio živežne
namirnice i obnovio stare ruske trgovinske povlastice. Nakon osobnog
susreta s pobjednikom Svjatoslav je pošao natrag u domovinu, ali je na
171
putu poginuo u borbi s Pečenezima na brzacima Dnjepra. Velika pobje‑

da Ivana Cimiska za Bizant je značila dvostruki dobitak: oslobodila je
Carstvo od opasnog protivnika, koji je dokazao svoju moć osvajanjem
hazarskoga kaganata i pokoravanjem Bugarske, i dovela je Bugarsku
pod bizantsku vlast. Jer iako se Cimisk tijekom borbe protiv Svjatosla‑
va prikazivao kao oslobodilac Bugara, nije ni pomišljao na ponovno us‑
postavljanje Bugarskog Carstva. Pripojio je zemlju koja mu je pala pred
noge, car Boris je kao zarobljenik doveden u Carigrad, a bugarska je
patrijaršija ukinuta.
Drugi neriješeni problem koji mu je ostavio prethodnik uspio je Ivan
Cimisk riješiti diplomatskim putem. Prijestolonasljedniku Otona Velikog
poslao je princezu: doduše, ne porfirogenetu, koju je ovaj tražio, nego svo‑
ju rođakinju Teofano, kojom se Oton II. oženio 14. travnja 972. u Rimu.
Sukob sa zapadnom carskom vlašću, koji se pretjerano zaoštrio zbog oho‑
losti Nikefora Foke, time je barem privremeno uklonjen, nakon čega je
prividno uspostavljen teritorijalni status quo.
Već se 972. carevim prodorom na mezopotamsko područje Niziba i
Majafarkina nastavio rat na Istoku. No glavna borba događala se u Si‑
riji, gdje je trebalo učvrstiti i nastaviti djelo Nikefora Foke. Fatimidi, ko‑
ji su nedugo prije toga utemeljili svoju vladavinu u Egiptu, proširili su
moć na područje prednje Azije i već su 971. napali Antiohiju. Snažan
protuudar zadao im je pohod Ivana Cimiska 974. i osobito onaj 975., koji
je odisao duhom pravoga križarskog rata. Car je početkom travnja kre‑
nuo iz Antiohije prema Emesi, a odande prema Baalbeku, koji je nakon
kratkog otpora pao. Pobjedonosnom caru predao se i Damask, koji je pri‑
znao njegovo vrhovništvo i obvezao se na plaćanje danka. Na to je Ci‑
misk ušao u svetu zemlju Palestinu, zauzeo Tiberijadu, Nazaret, priobal‑
ni grad Akon i naposljetku Cezareju, glavno uporište egipatskih Arapa.
Jeruzalem, sveti grad, više nije bio daleko, ali je car uvidio opasnosti pre‑
brzog napredovanja. Vratio se prema sjeveru i usput zauzeo niz važnih
priobalnih gradova, među kojima su bili Bejrut i Sidon. U svim zauzetim
gradovima postavljeni su carski zapovjednici. Svojem savezniku, armen‑
skom kralju Ašotu III., Cimisk je poslao vijest o pobjedi koja je počinja‑
la riječima: “Počuj i doznaj za čuda” i kulminirala u izjavi: “Čitava Feni‑
kija, Palestina i Sirija oslobođene su saracenskog jarma i priznaju vlast
Rimljana.” Ta rečenica očito je vrlo pretjerana i ne opisuje ono što se doi‑
sta postiglo, nego cilj koji je car imao pred očima na svojemu križarskom
pohodu. Ali i ono što je postigao u brzom pobjedonosnom pohodu, značilo
je veličanstven uspjeh: osvajanja Nikefora Foke nisu bila samo osigurana
nego i znatno proširena, a time je čvrsto utemeljena premoć Bizantskog
Carstva u prednjoj Aziji. Ivan Cimisk se vratio sa svojega velikog pohoda
u Carigrad smrtno bolestan; čini se da je obolio od tifusa. Umro je 10. si‑
ječnja 976. i tako je njegova slavna vladavina neočekivano prekinuta po‑
slije samo šest godina.
172
6. Vrhunac razvoja bizantske moći: Bazilije II.
Iako su carska prava zakonitih predstavnika makedonske dinastije

ostala formalno netaknuta i pod Nikeforom Fokom i pod Ivanom Cimi‑
skom, uvjerenje da prijestolje zapravo pripada rođenima u grimizu po‑
stupno se gasilo u svijesti bizantskih velikaša. Ustalila se navika da dr‑
žavna vlast počiva u rukama nekog vojskovođe iz redova magnatskih
obitelji, tako da se nakon smrti Ivana Cimiska kao pretendent za oslo‑
bođeno mjesto carskoga regenta pojavio njegov šurjak Barda Skler. Čini‑
lo se da je makedonsku carsku kuću zadesila sudbina slična onoj starih
Merovinga: da padne žrtvom jake institucije majordoma ili da, kao bag‑
dadski kalifi, bude osuđena na vječitu dekorativnu egzistenciju u sjeni
nadmoćnoga vojnog sultanata. Činjenicu da je izmakla toj sudbini treba
zahvaliti jedinstvenoj energiji mladoga cara Bazilija II.
Sinovi Romana II. dosegli su dob za vladanje: Bazilije je navršio 18, a
Konstantin 16 godina. Uz djelotvornu podršku svojega prastrica, eunuha
Bazilija, stupili su na vlast. Ali tu je vlast stvarno obavljao samo stariji
brat, budući da je Konstantin VIII., kao pravi sin svojega oca, bio lako‑
misleni hedonist koji nije žudio ni za čim drugim nego da se cijeli život
predaje rastrošnim užicima. Potpuno je drugačiji bio Bazilije II., koji se
ubrzo pokazao kao čovjek željezne snage volje i jedinstvene energije: me‑
đu cjelokupnim potomstvom Bazilija I. jedini je on imao vladarski karak‑
ter i bio uistinu veliki državnik. Ipak, i on je bio sasvim nepripremljen za
vladarski poziv. Od djetinjstva se na njega gledalo samo kao na statista
u dvorskim ceremonijama te se prema njemu postupalo kao prema deko‑
rativnom, ali u osnovi nepotrebnom privjesku moćnih uzurpatora, i tako
se najprije i on pokazao bespomoćnim u dodiru s vanjskim svijetom. Tek
su mu teške kušnje s kojima se suočio nakon preuzimanja vlasti pomogle
da sazrije i očeliči karakter. Parakimomen Bazilije bio je taj koji je dr‑
žavno kormilo uzeo u svoje iskusne ruke. Tako je i pobunjenički pokret
koji je podjario Barda Skler bio usmjeren više protiv njega nego protiv
njegovih pranećaka, koji su po sebi djelovali neopasno. Taj predstavnik
jedne od najstarijih i najbogatijih bizantskih obitelji te izvanredan gene‑
ral koji je pod vlašću svoga šurjaka Cimiska obavljao najvišu vojnu funk‑
ciju domestika Istoka, dao je da ga u ljeto 976. njegove postrojbe proglase
carem. Nakon višestrukih pobjeda nad generalima odanima caru, koji su
bili poslani da ga svrgnu, postupno je stavio cijelu Malu Aziju pod svoju
vlast te se početkom 978. godine, nakon zauzeća Nikeje, približio glav‑
nomu gradu. U tom krajnje pogibeljnom trenutku eunuh Bazilije obratio
se Bardi Foki, nećaku cara Nikefora i smjelom ratniku divovskoga stasa,
koji je pod Ivanom Cimiskom i sam pokušao uzurpirati prijestolje. Ona‑
ko kao što je Barda Skler njega svrgnuo u službi Ivana Cimiska, tako se
173
sada očekivalo da on onemogući Sklera u službi novih vladara. I zaista,

Barda Foka je nadvladao svoga nekadašnjeg suparnika, iako prije kao
predstavnik moćne obitelji Fokâ nego kao službenik zakonitog cara. Ne
upuštajući se u bitku kod Carigrada, krenuo je prema Cezareji, utvrdi
Fokâ, i time prisilio uzurpatora na povlačenje. Prve bitke dobio je Skler,
ali 24. svibnja 979. Foki je u dolini Pankaleje, nedaleko od Amorija, pošlo
za rukom da najprije pobijedi svojega suparnika u dvoboju, a zatim i pre‑
sudno porazi njegovu vojsku. Skler je pobjegao na kalifov dvor i time je
nakon tri godine okončan prvi građanski rat kojemu su, međutim, ubrzo
imali slijediti daljnji teški zapleti.
Nakon nekoliko godina nastao je raskol između mladog cara Bazilija
i njegova svemoćnog prastrica. Bazilije više nije bio onaj neiskusni mla‑
dić kojemu je bio potreban oslonac i kojemu tuđe vodstvo nije bilo samo
neophodno već i dobrodošlo. Njegova snaga i vladarska volja sada su izaš‑
le na vidjelo: tutorstvo kojemu se isprva svojevoljno prepustio, sada mu je
postajalo sve veća smetnja te su se naposljetku njegova neutažena žud‑
nja za vladanjem i srdžba zbog trajnog potiskivanja u pozadinu ispreple‑
le u osjećaj mržnje prema čovjeku kojemu je dugovao svoj politički odgoj,
pa čak i prijestolje. Tako se dogodilo da je veliki državnik, koji je znao
izaći na kraj s moćnim carevima‑vojnicima, pao žrtvom mladalačke žud‑
nje za vladanjem svoga pranećaka. Čini se da je, vidjevši kako mu se bli‑
ži propast, isplanirao urotu protiv nezahvalnog štićenika i povezao se s
Bardom Fokom i drugim vojskovođama. Ali car ga je preduhitrio: para‑
kimomen Bazilije uhićen je kao običan pobunjenik i nakon konfiskacije
njegove goleme imovine deportiran u izgnanstvo gdje je, slomljen teškom
sudbinom, ubrzo umro.
Unatoč tome što se razdoblje samovlade Bazilija II. službeno računa
od 976., njegova samostalna vladavina započela je tek nakon pada veli‑
kog eunuha godine 985. Kako je velika bila svemoć parakimomena i ka‑
ko snažno i trajno carevo ogorčenje zbog toga što je bio potisnut u pozadi‑
nu, pokazuje činjenica da je odlučio proglasiti nevaljanima zakone koji su
proglašeni prije izgona njegova prastrica, sve osim onih koji su naknad‑
no potvrđeni njegovom vlastoručnom ovjerom, jer se “u vrijeme od počet‑
ka naše samovlade do opoziva parakimomena Bazilija… dogodilo mnogo
toga što nije bilo po našoj želji, budući da je u svemu određivala i odluči‑
vala njegova volja”.
Prvi samostalni pothvat Bazilija II. bio je njegov balkanski pohod
986. godine. Smrt Ivana Cimiska kao da je neprijatelje Carstva oslobodi‑
la noćne more. Građanski rat koji je nakon toga izbio i složena situacija
u Bizantu omogućili su im da slobodno djeluju niz godina. Čak i ako su
se na periferiji mogli odbiti napadi udaljenog egipatskoga kalifata Fati‑
mida, koji je sada bio jedini ozbiljni protivnik Carstva na istoku, oslab
ljenje bizantske središnje vlasti imalo je vrlo dalekosežne posljedice za
razvoj situacije na Balkanu. Na makedonskom području se nakon smrti
174
Ivana Cimiska razbuktala pobuna pod vodstvom četvorice sinova kome‑

sa Nikole, provincijskog namjesnika u Makedoniji. Ustanak je poprimio
goleme razmjere i pretvorio se u oslobodilački rat koji je trebao oteti bi‑
zantskoj vlasti najveći dio Balkanskog poluotoka. Kad je do njega dopro
glas o ustanku na Balkanu, razvlašteni bugarski car Boris pobjegao je
sa svojim bratom Romanom iz Carigrada, ali je poginuo prelazeći grani‑
cu. Roman je postigao svoj cilj, ali budući da su ga Bizantinci kastrira‑
li, nije mogao zatražiti carsku krunu. Vodstvo, a kasnije i carska kruna,
pripali su najmlađemu od komesovih sinova, junačkome Samujlu. Oba su
starija sina, naime, pala u borbi, a trećega je kasnije stigla smrt od Sa‑
mujlove ruke.
Samujlo je stvorio moćno carstvo čije je središte bilo najprije u Pres‑
pi, a zatim u Ohridu. Postupno je pod svojim žezlom ujedinio cijelo ma‑
kedonsko područje osim Soluna, staro bugarsko područje između Dunava
i Balkanskoga gorja, kao i Tesaliju, Epir, dio Albanije s Dračem i napos
ljetku također Rašku i Duklju. Bugarska patrijaršija, koju je ukinuo Ci‑
misk, u Samujlovu carstvu je proslavila svoj preporod. Nakon višestruke
selidbe, naposljetku je trajno smještena u Ohridu, Samujlovoj prijestol‑
nici, koja će kao novo crkveno središte stoljećima nadživjeti Samujlovo
carstvo. Novo se carstvo u državnom i crkvenom pogledu nadovezalo na
carstvo Simeona i Petra te je za svoje tvorce jednako kao i za Bizantin‑
ce, bilo istinsko Bugarsko Carstvo. Uz Bizant je, naime, u to vrijeme sa‑
mo Bugarska imala tradiciju carstva i vlastite patrijaršije. Samujlo je u
potpunosti preuzeo te tradicije. U stvarnosti se, međutim, njegovo ma‑
kedonsko carstvo bitno razlikovalo od nekadašnjega Bugarskog Carstva.
Po svojem sastavu i karakteru ono je bilo nova, zasebna tvorevina. Teži‑
šte se sasvim premjestilo na zapad i jug, a Makedonija, područje na rubu
staroga Bugarskog Carstva, sada je činila njegovu pravu jezgru.
Ekspanzionistička težnja cara Samujla najprije se usmjerila prema
jugu. Nakon napada na Srbiju i Solun uslijedili su česti upadi na područ‑
je Tesalije, koji su naposljetku rezultirali znatnim uspjehom: nakon po‑
dulje opsade krajem 985. ili početkom 986. godine Larisa je pala u Sa‑
mujlove ruke. To je cara Bazilija II. potaknulo na protunapad, ali njegov
prvi susret sa Samujlom nije imao baš sretan ishod. Kroz takozvana Tra‑
janova vrata provalio je na područje Serdike. Ali pokušaj da zauzme grad
bio je neuspješan, a tijekom povratnog marša carska je vojska napadnuta
i poražena (kolovoz 986.). Nakon toga Samujlo je mogao nesmetano razvi‑
ti svoju moć i uvelike proširiti granice svojega carstva na sve strane. Jer
u Bizantu je izbio novi, teški građanski rat.
Ohrabreni carevim neuspjehom, protiv njega su se digli bizantski ve‑
likaši. Barda Skler se početkom 987. ponovno pojavio na bizantskom tlu
i zaodjenuo se grimizom. Barda Foka, koji je pao u nemilost zbog svoje
veze s parakimomenom Bazilijem, ponovno je stekao vrhovno zapovjed‑
ništvo u Aziji i ponovno se trebao sukobiti sa svojim imenjakom. Umjesto
175
toga, i on se digao protiv cara, kome je zamjerao što ga je posljednjih go‑

dina zapostavljao te se, imajući pred očima uzor svog prastrica, dao pro‑
glasiti carem 15. kolovoza 987. Njegovo ustoličenje osobito je pogibeljnim
činila okolnost da mu je prethodio sabor viših zapovjednika vojske i mno‑
gobrojnih predstavnika velikoposjedničkih magnatskih obitelji Male Azi‑
je. Iza uzurpatora odlučno su stali najviši vojni zapovjednici koje je lju‑
tila samovolja mladoga cara, i velikoposjedničko plemstvo koje je držalo
da ga car sputava u njegovim težnjama. Barda Foka isprva je sklopio
sporazum s nekadašnjim suparnikom: trebala je uslijediti podjela Car‑
stva kojom bi Foka dobio europski teritorij s Carigradom, a Skler azijsko
područje. Međutim, nakon kraće suradnje Barda Foka je, svjestan svoje
nadmoći, dao uhititi drugog pretendenta na prijestolje te se pojavio kao
jedini kandidat. Cijela Mala Azija dospjela je pod njegovu vlast, a počet‑
kom 988. približio se Carigradu. Jedan dio njegove vojske bio je stacioni‑
ran kod Hrizopola, drugi kod Abida, a protiv glavnoga grada pripremao
se istodoban napad s kopna i s mora.
Položaj legitimnog cara bio je očajan. Jedino pomoć izvana mogla ga
je spasiti od propasti. Bazilije II. to je pravodobno shvatio te je poslao po‑
ziv u pomoć knezu Vladimiru Kijevskom. U proljeće 988. na bizantsko
tlo stupila je ruska vojska od 6000 boraca i ta je čuvena varjaško‑ruska
družina spasila situaciju u posljednjem trenutku. Pod osobnim carevim
vodstvom do temelja je porazila pobunjenike kod Hrizopola. Bitka kod
Abida, u kojoj je Barda Foka izgubio život – od srčanog udara, kako se
čini – presudila je 13. travnja 989. Pobunjenički pokret bio je slomljen.
Novi ustanak Barde Sklera okončan je mirnim sporazumom i pokorava‑
njem uzurpatora. Varjaško‑ruska družina ostala je u bizantskoj službi,
popunjavana čestim dolaskom Varjaga i drugih Normana, i odigrala je
važnu ulogu u bizantskoj vojsci.
Kao nagradu za tu spasilačku akciju kijevski knez trebao je dobiti za
ženu carevu sestru Anu, rođenu u grimizu, ali pod uvjetom da se on i nje‑
gov narod pokrste. Bio je to golem ustupak: još nikada nijedna legitimna
bizantska princeza nije dana na udaju u inozemstvo. Bugarski car Petar
morao se zadovoljiti jednom Lakapenom, a Oton II. rođakinjom uzurpa‑
tora Cimiska i tek je vladaru mlade ruske kneževine pripala izuzetna
čast da se zarodi s legitimnom carskom kućom porfirogenetâ. Takva ve‑
za bila je u tolikoj mjeri suprotna bizantskoj tradiciji i toliko je vrijeđala
bizantski osjećaj samopoštovanja da se u Carigradu, nakon što je prošla
opasnost, poželjelo ponovno odustati od obećanja koje je bilo dano u kri‑
tičnom trenutku. Da bi iznudio izručenje princeze, Vladimir je morao po‑
slati vojsku na bizantske posjede na Krimu i osvojiti Herson (ljeto 989.).
Pokrštavanje kijevske države nije značilo samo početak novog raz‑
doblja u razvoju Rusije nego i veličanstven dobitak za Bizant. Bizantska
utjecajna sfera doživjela je neslućenu ekspanziju, a najveća slavenska
država s najblistavijim izgledima za budućnost stavila se pod duhovno
176
vodstvo Carigrada. Nova ruska Crkva bila je podložna carigradskoj pa‑

trijaršiji i isprva su njome upravljali grčki metropoliti poslani iz Cari‑
grada. Kulturni razvoj Rusije ostat će još stoljećima pod snažnim bi‑
zantskim utjecajem.
Iz borbe s maloazijskom aristokracijom Bazilije II. izašao je kao po‑
bjednik. Nakon očajničkih trvenja i užasnih građanskih ratova svi nje‑
govi neprijatelji i protivnici bili su poraženi. Ali borba je trajala dugi niz
godina i u tom razdoblju najgorčih iskustava carev se karakter uvelike
promijenio. Sve one životne radosti kojima se u mladosti prepuštao s ne‑
obuzdanom strašću za njega kao da su odumrle. Postao je mračan i sum‑
njičav, nikome nije poklanjao povjerenje, nije poznavao ni prijateljstvo ni
ljubav. Cijeli život ostao je neoženjen. Živio je sam, povučen u sebe, i tako
je sam, izbjegavajući svako savjetovanje, upravljao i svojim carstvom, kao
samovladar u pravom smislu riječi. Živio je životom asketa ili ratnika.
Dvorska raskoš nije ga radovala; on, unuk učenoga Konstantina Porfiro‑
geneta, nije mario čak ni za umjetnost i znanost. Umijeće retorike, tako
visoko cijenjeno u Bizantu, bilo mu je krajnje odbojno. Njegov način izra‑
žavanja bio je jednostavan i štur, a profinjeni Bizantinci doživljavali su
ga kao neotesana i sirova. Iako je bio neprijatelj plemstva, nije pokušavao
pridobiti naklonost naroda. Od svojih podanika zahtijevao je pokornost, a
ne ljubav. Sav njegov trud bio je usmjeren prema povećanju državne moći
i prema borbi s vanjskim i unutarnjim neprijateljima Carstva.
Nakon što je politička žudnja bizantskih velikaša za vlašću suzbijena
u krvavu građanskom ratu, valjalo je podrezati krila plemstvu i u eko‑
nomskom pogledu. Već je Roman Lakapen znao u kolikoj mjeri ekspanzi‑
onističke težnje provincijskih veleposjednika ugrožavaju privredno‑druš‑
tvenu strukturu bizantske države. Kamo one vode u političkom pogledu,
tek je Bazilije II. mogao u potpunosti procijeniti nakon iskustava iz dje‑
tinjstva i mladosti. Nastavio je s protuaristokratskom agrarnom politikom
koju je uveo Roman Lakapen, s namjerom ne samo da je dosljedno prove‑
de već i da je znatno pooštri. Državničkoj mudrosti, koja ga je navela da
se zauzme za održanje seljačkih i vojničkih posjeda, pridružila se osobna
mržnja prema magnatskim obiteljima koje su mu osporavale pravo na pri‑
jestolje predaka. U svom radikalizmu ponekad bi prekršio načela prava i
pravde. To se dogodilo u slučaju Eustatija Malejna, nekadašnjeg druga po
oružju Barde Foke, čije je gostoprimstvo car uživao na povratku iz jedno‑
ga sirijskog pohoda. Izvanredno bogatstvo ovoga kapadokijskog magna‑
ta, njegovi nepregledni zemljoposjedi i prije svega broj njegovih robova i
podložnika, koji su mogli dati vojnu silu od više tisuća boraca, na cara su
ostavili takav dojam da je svoga domaćina pozvao u Carigrad i zadržao
ga u počasnom zarobljeništvu. Njegovu imovinu konfiscirala je država.
U svojoj noveli 996. godine Bazilije II. izričito naziva obitelji Fokâ
i Malejnâ najistaknutijim predstavnicima plemstva koje se osililo. Naj‑
važnija odredba koju donosi njegova novela nadopunjujući starije zakone
177
jest ukidanje četrdesetogodišnje zastare nakon koje je prema ranijim

pravilima istjecalo svako pravo na povrat protuzakonito stečene zemlje.
Novela Bazilija II. ističe kako velikašima, zahvaljujući njihovu utjecaju,
nije nikakva poteškoća zaobići rok zastare bez ikakve štete i tako osigu‑
rati protuzakonito stečen posjed. Zbog toga je car odredio da se sav po‑
sjed koji su velikaši prisvojili od siromašnih, a koji je stečen nakon prvog
odgovarajućeg zakona Romana Lakapena, ima vratiti nekadašnjim vla‑
snicima bez obzira na zastaru i bez ikakve odštete. Za državnu blagajnu,
međutim, po Baziliju II. uopće ne postoji zastara: pravo države na ek‑
sproprijaciju seže sve do Augustova vremena!
U toj noveli Bazilije II. nastojao je ograničiti i povećanje crkvenoga
posjeda na račun seljačke zemlje. Redovničke kuće s malim brojem mo‑
naha, nastale u selima seljačkim donacijama, neće se priznavati kao sa‑
mostani, već kao oratoriji te će biti podređene seoskoj zajednici, bez obve‑
ze podmirivanja davanja biskupu. Za razliku od njih, veće će redovničke
kuće, koje broje osam ili više monaha, i nadalje biti podređene biskupu,
ali neće smjeti stjecati nove posjede. Tom odlukom Bazilije se ponovno
nadovezuje na stariju odredbu svoga pradjeda Romana Lakapena. Među‑
tim, on izbjegava svako povezivanje s radikalnijim zakonom Nikefora Fo‑
ke koji je opozvao Ivan Cimisk.
Na moćnike se Bazilije II. obarao sa sve većom oštrinom. Nekoliko
godina nakon ukidanja prava zastare nametnuo im je obvezu da podmi‑
ruju alelengij umjesto siromahâ, to jest da nadoknađuju porezne dugove
seljakâ. Time je teret alelengijskog sustava, koji su do tada – po načelu
solidarnog podmirivanja poreza unutar seoske zajednice – snosili susjedi
insolventnog poreznog obveznika (vidi str. 79-80 i d. i str. 112‑113), jedno‑
strano svaljen na veleposjed. Ta presudna mjera imala je dvojaku poslje‑
dicu: bila je novi težak udarac za moćnike i omogućila je državnoj blagaj‑
ni veći priljev alelengijskih sredstava. Visina poreza za propale susjedske
posjede je, naime, često nadmašivala platežnu moć seljaka i prisiljavala
ih da napuste zemlju, čime se državi nanosila samo još veća šteta. Pro‑
testi moćnika nisu pokolebali Bazilija II., iako ih je podržavao i sam pa‑
trijarh Sergije. Carev čvrst naum bio je da slomi nadmoć plemstva protiv
koje su se njegovi preci uzalud borili.
S jednakom je energijom odmah nakon smirivanja građanskoga ra‑
ta započeo i borbu protiv vanjskih neprijatelja. Kudikamo najopasniji od
svih protivnika bio je car Samujlo. Borba protiv njega postala je glav‑
na zadaća Bazilija II., a uništenje Bugarskoga Carstva carev životni cilj.
Izgleda da je protiv moćne makedonske države zatražio i podršku vladarâ
drugih balkanskih zemalja te je tako stupio u kontakt s knezom Duklje,
Ivanom Vladimirom. Jedno srpsko poslanstvo, vjerojatno iz Duklje, stiglo
je 992. godine nakon brojnih avantura u Bizant pomorskim putem. Ca‑
ra je zateklo već na bojnom polju. Jer u proljeće 991. Bazilije II. krenuo
je za Makedoniju, gdje je više godina neprekidno ratovao protiv Samujla.
178
Zapleti na Istoku su ga, međutim, prinudili da prekine ratovanje u

Makedoniji. Fatimidi su provalili u Siriju i kod Oronta nanijeli težak po‑
raz carskomu vojnom zapovjedniku Antiohije (994. godine), nakon čega
je zauzet Alepo te je i sama Antiohija dovedena u opasnost. Oduvijek je
sudbina Bizantskog Carstva bila da borbu vodi istodobno na dvije bojiš‑
nice. Kad god bi pokušalo izmaknuti se toj sudbini, posljedica su bili teš‑
ki gubici. Za Bazilija II. problem Balkana bio je u prvom planu jednako
kao nekada problem Sirije za Nikefora Foku. Ali Bazilije nije počinio po‑
grešku svoga velikog očuha koji je zbog borbe na Istoku izgubio iz vida
zadaće na Balkanu. Godine 995. car se osobno pojavio pod zidinama Ale‑
pa, potisnuo iznenađenog neprijatelja i osvojio Rafaneu i Emesu. Nekoli‑
ko godina potom ponovno je došao u Siriju te se nakon novog poraza duk‑
sa Antiohije opet spasonosno umiješao u borbu protiv Fatimida. Njegov
pokušaj da osvoji Tripolis ipak je i ovaj put propao. Nakon ponovne uspo‑
stave položaja u Siriji uputio se na područje Kavkaza u namjeri da smiri
situaciju u Armeniji i Iberiji.
Odsutnost cara iskoristio je Samujlo za ratni pohod protiv Grčke i
uspio se probiti sve do Peloponeza. Na povratku ga je, međutim, iznena‑
dio i porazio vrli bizantski vojskovođa Nikefor Uran te je i sam ranjen i
zamalo je izbjegao smrt (997.). Unatoč tom porazu Samujlovi uspjesi ni‑
su prestajali: vjerojatno je već idućih godina zauzeo Drač i pripojio Raš‑
ku i Duklju. Savez s Bizantom nije bio od velike koristi knezu Vladimi‑
ru. Njegova zemlja pripojena je Samujlovu carstvu dok je on sam najprije
odveden u zarobljeništvo, a zatim oženjen jednom od kćeri moćnog cara i
ponovno posjednut na prijestolje Duklje kao njegov vazal.
Tek kad se Bazilije II. po povratku iz Azije 1001. ponovno pojavio
na Balkanu, započela je velika bizantska protuofenziva, koju je prema
brižljivo promišljenu planu vodio car osobno i koja je nemilosrdno presi‑
jecala neprijateljske linije. Bazilije je najprije prodro na područje Serdi‑
ke i zauzeo okolne utvrde. Time je Samujlo odsječen od starobugarskih
zemalja na Dunavu, a nekadašnje bugarske gradove Plisku te Veliki
i Mali Preslav osvojili su carski vojskovođe. Nakon toga je Bazilije II.
ušao u Makedoniju, Berea se predala, a Servija je zauzeta na prepad
i time je dobiven prilaz sjevernoj Grčkoj. Bizantska vladavina brzo je
uspostavljena u Tesaliji, a Bazilije se ponovno pojavio u Makedoniji i
nakon teške borbe osvojio čvrsto utvrđen grad Voden. Njegov sljedeći
udarac bio je namijenjen Vidinu, najvažnijoj utvrdi na Dunavu, koji je
nakon osmomjesečne opsade prisilio na predaju ne obazirući se na smi‑
on Samujlov manevar odvlačenja pažnje – osvajanje i pljačku Hadrija‑
nopola. Iz Vidina je car žurnim maršem krenuo na jug. Na rijeci Varda‑
ru, nedaleko od Skoplja, izborio je odlučujuću pobjedu nad Samujlovom
vojskom, na što mu je Skoplje otvorilo svoja vrata (1004.). Padom Skop‑
lja s jedne strane i Vodena s druge, Samujlovo je središnje područje bi‑
lo opkoljeno. Poslije četiri godine neumornih borbi tijekom kojih je Bi‑
179
zant napredovao od jedne pobjede do druge, protivnik je izgubio više od

polovine svojega teritorija. Tek tada se Bazilije odlučio na privremeni
prekid borbe te se tijekom zime povukao preko Filipopola do Carigrada.
Kako svjedoči njegov suvremenik, “Bazilije II. nije ratovao kao većina
careva, koji bi u proljeće krenuli u pohod, a u kasno ljeto se vraćali ku‑
ći; za njega je trenutak povratka kući bio onaj u kojemu bi postigao cilj
zbog kojega je krenuo u pohod”.
O ishodu rata uistinu se više nije moglo dvojiti. Bizantska država, ko‑
ja se oslanjala na stoljetne tradicije, ponovno je dokazala svoju nadmoć.
Smioni bugarski car nije bio dorastao bizantskome umijeću ratovanja,
organizaciji vojske i tehničkim sredstvima staroga Carstva. Njegovi voj‑
skovođe i namjesnici počeli su ga napuštati; godine 1005. Drač je pao u
ruke bizantskoga cara zbog izdaje. Posljednji udarac je, međutim, uslije‑
dio tek u srpnju 1014., nakon dugih borbi o čijem se tijeku ne zna mnogo.
U uskom tjesnacu Belasičkoga gorja, takozvanom Klidiju na gornjem to‑
ku rijeke Strume, Samujlova je vojska opkoljena. Car je, doduše, pobjegao
u Prilep, ali poginuo je velik dio njegovih boraca, a još veći dio skončao
je u zarobljeništvu. Svoju pobjedu Bazilije Bugaroubojica proslavio je na
stravičan način. Zarobljenicima – kojih je navodno bilo 14 000 – iskopane
su oči, a svaka je stotina ljudi dobila jednog jednookog vodiča koji ih je
trebao odvesti caru u Prilep. Kad je Samujlo ugledao tu strašnu povorku,
srušio se na tlo bez svijesti. Dva dana kasnije hrabri je car izdahnuo (6.
listopada 1014.).
Njegovo carstvo nadživjelo ga je za samo nekoliko godina. Unutarnja
previranja pripomogla su osvajaču. Samujlova sina i nasljednika, Gabri‑
jela Radomira, već je 1015. ubio njegov bratić Ivan Vladislav. Sudbinu
cara Samujla podijelili su i njegova žena i šurjak, dukljanski knez Ivan
Vladimir. Pokoravanje zemlje postupno je napredovalo sve dok smrt Iva‑
na Vladislava, koji je poginuo u veljači 1018. pri napadu na Drač, nije
označila kraj ratovanja. Bazilije je svečano ušao u Ohrid i primio izra‑
ze poštovanja careve udovice i preživjelih članova carske obitelji. Stigao
je do svoga cilja: prkosna zemlja, protiv koje je borbu započeo prije više
od tri desetljeća, sada je tom šezdesetogodišnjem vladaru ležala pod no‑
gama i pripojena je njegovu carstvu. Cjelokupni Balkanski poluotok po‑
novno je bio pod bizantskim žezlom – prvi put nakon slavenskog zauzeća
zemlje. Nakon što je prošao kroz pokorenu zemlju i posvuda uspostavio
svoju vladavinu, Bazilije je posjetio i staru Atenu. Oduševljenje izazvano
velikom pobjedom dojmljivo se manifestiralo u spomenu koji je car održao
u Partenonu, koji je u ono doba bio crkva posvećena Majci Božjoj.
Koliko god svirep i nemilosrdan bio stil ratovanja Bazilija Bugaro‑
ubojice na bojnom polju, toliko je umjerena i razumna bila njegova po‑
litika prema pokorenoj zemlji. Uzimajući u obzir njezine okolnosti i obi‑
čaje, dopustio je da njegovi novi podanici – za razliku od stanovništva
privredno razvijenijih krajeva – porez ne plaćaju u zlatu, već u naturi.
180
Ohridska patrijaršija degradirana je u nadbiskupiju; ipak, nova je nadbi‑

skupija vrijedila kao autokefalna, dobila je znatne povlastice i podređe‑
ne su joj brojne biskupije koje su nekada pripadale Samujlovu carstvu. U
praksi je ipak autokefalnost ohridske nadbiskupije značila to da zajedno
s cijelim svojim područjem, doduše, nije bila podređena carigradskom pa‑
trijarhu, ali zato jest volji cara, budući da je on zadržao pravo imenova‑
nja ohridskog nadbiskupa. To je pravilo – prava majstorija carske politi‑
ke – Bizantu osiguralo kontrolu nad crkvama južnoslavenskih naroda,
ali je ipak sprečavalo ponovno proširenje ionako goleme sfere moći cari‑
gradskog patrijarha i istodobno je na dostojan način naglašavalo posebna
prava ohridskoga crkvenog središta, čiji su autokefalni nadbiskupi unu‑
tar grčke crkvene hijerarhije zauzimali znatno viši položaj od drugih cr‑
kvenih dostojanstvenika podređenih carigradskoj patrijaršiji.
Kao sastavni dio Bizantskog Carstva novoosvojeno je područje, kao i
svaki bizantski teritorij, dobilo tematski ustroj. Jezgra nekadašnjeg Sa‑
mujlova carstva pripala je Bugarskoj temi koja je s obzirom na svoju veli‑
ku važnost nosila oznaku katepanata, a zatim i dukata. Njezino središte
bilo je Skoplje. Bugarske su zemlje na donjem toku Dunava tvorile temu
Paristrija ili Paradunava, sa središtem u podunavskom gradu Silistriji,
i ta je tema poslije također uzdignuta u katepanat i potom u dukat. Po
svemu sudeći, i granično je područje uz Dunav i Savu bilo organizirano
kao tema sa središtem u Sirmiju. Jadranska obala sa Zadrom na sjeveru
i Dubrovnikom na jugu tvorila je, kao i prije, temu Dalmacije. Za razliku
od toga, zemlje Duklje, Zahumlja, Raške i Bosne nisu bile organizirane
kao teme već su, kao i Hrvatska, bile pod vlašću svojih domaćih kneževa
te stoga nisu činile prave provincije Bizantskog Carstva nego prije nje‑
gove vazalne posjede. Područje južno od Skadarskog jezera pripadalo je
i nadalje Dračkom dukatu i činilo strateški najvažniju točku Bizantskog
Carstva na Jadranu, kao što je Solunska tema, koja je također uznapre‑
dovala u dukat, bila najvažnije uporište na Egejskom moru.
Ponovno zauzimanje cjelokupnoga Balkanskog poluotoka bilo je od
velike važnosti i za unutarnju politiku. Svakako nije slučajnost da su
osvajanja maloazijskoga magnata Nikefora Foke imala za cilj azijsko po‑
dručje, dok je Bazilije II., najveći neprijatelj maloazijskoga zemaljskog
plemstva, najveću pažnju usmjerio na europski dio Carstva. Od trenutka
kad se teritorij Carstva ponovno protezao sve do Dunava i Jadranskoga
mora, golema važnost koju je Mala Azija imala za Carstvo proteklih sto‑
ljeća pripadala je prošlosti.
Ipak, Bazilije II. nije smetnuo s uma zadaće koje je Carstvu nameta‑
la Azija. U posljednjim godinama života posvetio se drugom kraju bizant‑
skoga svijeta, području Kavkaza. Nakon smrti Gagika I. (990.–1020.),
pod čijom je vlašću kraljevstvo Bagratida doživjelo razdoblje najvećega
procvata, u Armeniji su izbili nemiri. To je caru pružilo mogućnost za
uspješnu intervenciju: Bizantu je pripojeno područje Vaspurkana, kao i
181
dio Iberije, dok je armensko kraljevstvo Ani trebalo doživotno pripasti

kralju Ivanu Smbatu, Gagikovu sinu i nasljedniku, a poslije njegove smr‑
ti bizantskom caru. Kao rezultat slavnih osvajanja triju posljednjih vla‑
da, u Aziji su se jedna za drugom nizale nove teme, protežući se u ve‑
likom luku prema jugu i istoku daleko izvan nekadašnjega bizantskog
teritorija: Antiohija, Teluh, takozvani eufratski gradovi (kasnije “Ede‑
sa”), Melitena i, naposljetku, starije tematsko područje Mezopotamije, te‑
ma Taron i novoosvojene provincije Vaspurkan, Iberija i Teodoziopol. Dok
su starije teme Male Azije izgubile na ugledu, nove su provincije stekle
veliku važnost kao pogranična područja i označivane su kao dukati (An‑
tiohija i poslije također Mezopotamija) ili kao katepanati (Edesa i armen‑
sko‑iberske provincije).
Prije smrti neumorni je car bacio oko i na zapad. Bizantski položaji u
južnoj Italiji, koji su se od vremena Otona Velikog činili ugroženima pro‑
diranjem njemačke carske vlasti, učvršćeni su nakon nesretnog ishoda
rata Otona II. protiv Arapa. Ideja rimske obnove pod mladim carem Oto‑
nom III., sinom Bizantinke Teofano, produbila je bizantski utjecaj na po‑
dručju Zapadnog Carstva. Ujedinjenjem cjelokupnoga bizantskog posjeda
u Italiji u jedan katepanat bizantskoj je moći dana čvršća osnova i u or‑
ganizacijskom smislu. Vrli katepan Bazilije Bojoan izborio je više pobje‑
da nad neprijateljima Bizantskog Carstva. Te je uspjehe Bazilije II. na‑
mjeravao nastaviti te se naoružao za veliki vojni pohod protiv Arapa na
Siciliji. Međutim, 15. prosinca 1025. car je umro. Ostavio je Carstvo ko‑
je je sezalo od armenskih planina do Jadranskoga mora i od Eufrata do
Dunava. Pripojio je jednu veliku slavensku državu dok je druga, još veća,
bila pod njegovim duhovnim utjecajem.
Jedan pisac 13. stoljeća još uvijek navodi Heraklija i Bazilija II. kao
najvažnije bizantske careve. Ta dva imena, uistinu najveća u bizantskoj
povijesti, utjelovljuju herojsko doba Bizanta, jer prvo ga od njih započinje,
a drugo zaključuje.
182
V.
Vladavina carigradskoga
činovničkog plemstva
(1025.–1081.)
1. Raspad srednjobizantskoga državnog
sustava
Smrt Bazilija II. za bizantsku je povijest označila točku preokreta.

Njome započinje razdoblje epigonâ koje izvana živi od slave prethodne
epohe, a u unutrašnjosti podliježe procesu opadanja moći. Nakon velikih
pothvata triju posljednjih vlada Bizant se činio nepobjedivim i započe‑
lo je relativno mirno razdoblje, kakvo bizantska povijest inače jedva da i
poznaje. Međutim, to razdoblje mira Bizant nije iskoristio za prikuplja‑
nje snaga i konsolidaciju, već je to bila epoha unutarnjeg slabljenja. Za‑
počeo je raspad sustava koji je stvorio Heraklije, a posljednji održavao
Bazilije II. Slabi Bazilijevi nasljednici nisu bili sposobni za borbu protiv
feudalnih snaga. Propast seljačkih i vojničkih dobara napredovala je vr‑
toglavom brzinom i prouzročila raspad obrambenih snaga i porezne mo‑
ći bizantske države. Privredna i društvena struktura Carstva doživjela
je temeljitu promjenu. Bizantsko Carstvo ne samo da je odustalo od bor‑
be protiv feudalnoga plemstva nego je i samo postalo predstavnik te sve
jače plemićke grupe. Velikoposjednička je aristokracija pobijedila i preo‑
stalo je jedino pitanje koji će dio toga sloja nadvladati: činovničko ili voj‑
no plemstvo. Tijekom idućih desetljeća bizantsku povijest, koja na prvi
pogled djeluje kao klupko dvorskih intriga, određuje sukob između su‑
parničkih snaga carigradskoga građanskog plemstva i vojnog plemstva
provincije. Isprva je provincijska vojna aristokracija, koja je po sebi bila
jača ali ju je slomio Bazilije II., pala u drugi plan, a kontrolu je preuzela
građanska aristokracija prijestolnice. Njezina vlast obilježila je nadola‑
zeću epohu. Brojne dvorske intrige bile su tek izvanjska popratna pojava
takve uprave; njezine bitne posljedice bile su s jedne strane kulturni pro‑
cvat Carigrada, a s druge propast vojne sile Carstva.
Niz epigonâ započinje nasljednikom Bazilija II., njegovim bratom
Konstantinom VIII. (1025.–1028.). Budući da je tijekom pola stoljeća pa‑
sivno stajao uza svoga velikog brata kao suvladar, tako je i nakon stupa‑
nja na vlast u poodmakloj dobi više predstavljao nego vodio državu. Nije
mu nedostajalo dara nego karaktera i osjećaja odgovornosti. Vladarske
poslove prepuštao je drugima, a sam je vrijeme provodio na gozbama i
185
igrama u Hipodromu, bezbrižno rasipajući državno blago prikupljeno za

vrijeme Bazilija II.
Važan problem bilo je reguliranje prijestolonasljedstva, budući da
ostarjeli car nije imao muškoga potomstva. Od njegovih se triju kćeri
najstarija, Eudokija, čije su lice unakazile boginje, zavila opatičkim ve‑
lom, dok su dvije mlađe, ali ne više mlade princeze, Zoja i Teodora, odi‑
grale važnu ulogu u bizantskoj povijesti idućih desetljeća kao posljednje
predstavnice makedonske dinastije. Začudo je Konstantinu VIII. tek na
samrtnoj postelji palo na um da uda jednu od ostarjelih princeza te je za
nju potražio prikladnoga muža. Izbor je u posljednjem trenutku pao na
gradskog eparha Romana Argira.
Položaj carigradskog eparha oduvijek se odlikovao velikim ugledom,
a u 11. stoljeću njegova je važnost dodatno porasla. Iako se već u Knji
zi ceremonija eparh naziva ocem grada, tek je jedan pisac 11. stoljeća
bio u mogućnosti službu eparha nazvati carskom čašću, kojoj jedino ne
pripada grimiz. Kao nosilac te visoke časti i član jedne od najodlični‑
jih bizantskih obitelji, Roman Argir bio je najugledniji predstavnik cari‑
gradskoga činovničkog plemstva. Dana 12. studenog 1028. oženio je pe‑
desetogodišnju Zoju, a tri dana kasnije – nakon smrti Konstantina VIII.
– sjeo je na prijestolje. Kao tipičan aristokrat, Roman III. Argir se, ia‑
ko šezdesetogodišnjak, odlikovao privlačnom vanjštinom i odgovaraju‑
ćim obrazovanjem. Sposobnost za vladanje nedostajala mu je u potpuno‑
sti, ali pred očima su mu neprestano lebdjeli veliki povijesni uzori koje
je pokušavao oponašati kao pravi epigon, opsjednut bezgraničnom tašti‑
nom. Čas bi njegov ideal bio Marko Aurelije pa bi vodio filozofske raz‑
govore, čas Justinijan te bi započeo gradnju kakve raskošne građevine,
čas opet Trajan ili Hadrijan – pa bi uobražavao da je vojskovođa i oboža‑
va rat, sve dok ga ozbiljan poraz koji je doživio u Siriji nije donekle otri‑
jeznio. Situaciju je spasio izvanredni vojskovođa Georgije Manijak, koji
tada prvi put stupa na povijesnu scenu. Svojim pobjedonosnim pothvati‑
ma, koji su okrunjeni zauzećem Edese (1032.), uspio je još jednom istak‑
nuti nadmoć Bizantskog Carstva.
Ono što je prije svega obilježilo kratku vladavinu Romana Argira bi‑
lo je otvoreno napuštanje politike Bazilija II. Na pritisak veleposjednikâ
ukinut je porezni dodatak na napuštenu seljačku zemlju, koji je Bazilije
II. nametnuo moćnicima. Time je za sva vremena uklonjena stara odred‑
ba o dodacima koja je u obliku epibole i zatim alelengija činila temeljni
element bizantskoga poreznog sustava. Seljaci više nisu bili u stanju pla‑
ćati dodatak, moćnici to nisu bili voljni, a car Roman III., i sam tipičan
predstavnik moćnikâ, nije ni pomišljao na to da se suprotstavi volji veli‑
koposjedničke aristokracije. Stariji zakoni, koji su moćnicima zabranjiva‑
li prisvajanje seljačkih i stratiotskih dobara, nisu bili službeno opozvani i
savjesni su ih suci još neko vrijeme poštovali kao postojeće pravo. Ali bilo
je dovoljno i to što je nakon smrti Bazilija II. potpuno prekinut dugi niz
186
Vladavina carigradskoga činovničkog plemstva (1025.–1081.)
zakona koji su štitili mali posjed. Jer iako ni propisi 10. stoljeća unatoč
strogoći nisu uspjeli obuzdati kupnju seljačkih i vojničkih dobara, sada je
sve naklonjenije pasivno držanje vlade omogućilo puni razvoj ekspanzi‑
onističke moći veleposjednika. Moćnici su pobijedili u svakom pogledu, i
politički i privredno. Srušena je brana koju je središnja vlast od Roma‑
na I. do Bazilija II. podigla protiv plemićke pohlepe za zemljom. Propast
maloposjeda počela je neobuzdano napredovati. Veleposjed je progutao
seljačka i vojnička dobra, a njihove vlasnike pretvorio je u svoje podložni‑
ke. Time je slomljena osovina sustava na kojemu je moć bizantske države
počivala od svoje obnove u 7. stoljeću: obrambena i porezna snaga zemlje
počela je propadati, a osiromašenje države koje je iz toga proizašlo sve je
više smanjivalo njezinu vojnu silu.
Naravno, vladari toga razdoblja nisu bili začetnici tog procesa. Kao
predstavnici privredno‑društvene sile u naglom usponu, oni su tek utr‑
li put razvoju koji više nije bilo moguće zaustaviti. Tako ni odstranjiva‑
nje Romana Argira nije donijelo mnogo, iako je poteklo od strane koja je
zastupala socijalno suprotni element. Između cara Romana i carice Zo‑
je već je godinama vladala duboka nesloga, budući da je njegovo zani‑
manje za ostarjelu caricu ugaslo nakon što je dobio carsku krunu te ju
je počeo zanemarivati i čak joj je uskratio novčana sredstva. Žudnja za
životom žene u godinama, pred kojom su se počela zatvarati vrata ze‑
maljskih zadovoljstava, nije se dala obuzdati. Bacila je oko na mladog
Mihaela, seljačkog sina iz Paflagonije, kojega je u ginekij carske palače
uveo njegov brat, utjecajni eunuh Ivan Orfanotrof. Taj je Ivan Orfano‑
trof, iznimno sposoban ali i potpuno beskrupulozan čovjek, zapravo po‑
vlačio konce intrige; budući da kao eunuh i monah nije mogao preten‑
dirati na carsku krunu, vješto ju je dobacio u ruke svojemu bratu. Zoja
se zaljubila u lijepog mladića sa svim žarom kasne strasti i tako se 11.
travnja 1034. dogodilo da je Roman III. umro na kupanju. Navečer isto‑
ga dana carica se udala za svog mladog ljubavnika i on je sjeo na prije‑
stolje kao Mihael IV. (1034.–1041.).
Zoja se ponovno preračunala, jer i Mihaelovo zanimanje za nju pre‑
sahnulo je čim se popeo na prijestolje. Oduzeta joj je čak i sloboda kreta‑
nja: ne zaboravljajući sudbinu Romana Argira, Ivan Orfanotrof naredio
je da se njezin dodir sa svijetom najstrože nadzire. Car Mihael pokazao
se kao sposoban vladar i hrabar vojskovođa. Ali patio je od epileptičnih
napada koji su s vremenom postajali sve češći i sve žešći. Glavni zgoditak
pripao je lukavom eunuhu: cjelokupna uprava Carstva dospjela je u njego‑
ve ruke. Kormilario je državom s velikom spretnošću, ali je nemilosrdno
povisio financijske terete i postupao s krajnjom bezobzirnošću pri utjeri‑
vanju poreza. Kao pridošlica niskog podrijetla, Ivan Orfanotrof bio je utje‑
lovljenje nestaleškoga birokratskog centralizma starog stila. Utoliko je i
njegova uprava imala protuaristokratsku notu. Sloj koji je najviše trpio
bila je vojna aristokracija Male Azije, i stoga je carigradsko činovničko
187
plemstvo isprva pristalo uz vladu. Psel, jedan od tipičnih predstavnika

građanske stranke, sa zadovoljstvom ističe kako vlada Mihaela IV. nije
ništa promijenila u postojećem ustroju i kako uopće nije naudila članovi‑
ma senata. Međutim, za stanovništvo su bezobzirne metode Orfanotrofo‑
ve vlade bile teška kušnja, pogotovo zato što on nikada nije gubio iz vida
vlastitu dobit te je i cijelu svoju rodbinu hranio iz državnih jasli.
Nemilosrdni fiskalizam vlade natjerao je slavensko stanovništvo Bal‑
kanskog poluotoka na ustanak. Jer za razliku od razboritih odredbi Ba‑
zilija II., sada se i od tog područja zahtijevalo da podmiruje poreze u nov‑
cu. Osim toga, carigradska vlada postavila je Grka Lava, kartofilaksa
Svete Sofije, za nadbiskupa Ohrida na mjesto Slavena Ivana, koji je umro
1037. Ustanak je poprimio goleme razmjere. Petar Deljan, koji se izdavao
za Samujlova unuka, proglašen je carem 1040. godine u Beogradu. Nje‑
mu se ubrzo priključio – i to na veliku štetu ustanka – Aluzijan, sin Iva‑
na Vladislava, koji je pobjegao iz Carigrada. Plamen ustanka proširio se
na veći dio slavenskoga Balkana i zahvatio također područja sjeverne
Grčke. Međutim, zbog razjedinjenosti u vodstvu ustanika pokret je ugu‑
šen već 1041. godine, brže nego što se po njegovim razmjerima moglo oče‑
kivati. No u zdanju koje je podigao Bazilije II. ostala je duboka pukotina.
Nakon gušenja ustanka Petra Deljana, Bizant je pokušao prisiliti na
poslušnost i prkosnoga zetskoga kneza Stefana Vojislava. Naime, knez
Zete, kako se stara Duklja sve češće nazivala, digao se već oko 1035. go‑
dine protiv bizantske pokroviteljske vladavine. Njegova prva buna nije
se posrećila, ali nakon prolaznog pokoravanja i zarobljeništva uspio je
ponovno pokrenuti borbu za oslobođenje i odnijeti pobjedu nad višestru‑
kim bizantskim kaznenim ekspedicijama. Nikakvog učinka nije imala ni
velika kaznena ekspedicija 1042. godine, unatoč tome što je Bizant pro‑
tiv nepokornog zetskoga kneza pozvao na borbu i vazalne kneževe Raš‑
ke, Bosne i Zahumlja. U planinskom kraju svoje zemlje Stefan Vojislav
je izborio veliku pobjedu nad snažnom vojskom stratega Drača. Time je
konačno osigurana neovisnost njegove kneževine. Područje njegove moći
sada se proširilo ne samo na susjednu Travuniju nego i na Zahumlje. Ta‑
ko se Zeta kao prva među svim slavenskim zemljama Balkana oslobodila
bizantske vlasti.
Nakon gušenja Deljanova ustanka Mihael IV. vratio se s Balkana
smrtno bolestan. Predviđajući da se caru bliži kraj, Ivan je poduzeo po‑
trebne mjere kako bi njegova obitelj zadržala krunu. Nećaka dvojice vla‑
stodržaca, Mihaela, koji je po nekadašnjem zanatu svoga oca nosio nadi‑
mak Kalafat (Šuper), adoptirala je carica Zoja te je on kao pretpostavljeni
prijestolonasljednik dobio titulu cezara. Mihael IV. bio je slomljen sve te‑
žom bolešću te se povukao u samostan sv. Anargire 10. prosinca 1041.,
gdje je još istoga dana izdahnuo.
Mihael V. brzo je obračunao s obitelji Paflagonaca. Ivan Orfanotrof
pao je kao žrtva vlastite tvorevine: Mihael je ujakova dobročinstva uz‑
188
vratio time što ga je poslao u progonstvo. Nitko nije ni prstom maknuo

da pomogne eunuhu koji se svima zamjerio. Ali kad je Kalafat, ohrabren
prvim potezom, i caricu Zoju zatvorio u samostan, taj ga je potez stajao
krune. Plemstvo i Crkva udružili su se protiv oholog pridošlice, podržani
dinastičkom odanošću stanovništva Carigrada. Naime, osjećaj za zakoni‑
tost prijestolonasljeđa kod bizantskog je naroda toliko osnažio za vrijeme
makedonske dinastije da je on sada pristajao čak i uza Zoju i Teodoru.
Kalafat, koji je digao ruku na caricu rođenu u grimizu, svrgnut je i osli‑
jepljen 20. travnja 1042. Žezlo su trebale uzeti u ruke Zoja i Teodora za‑
jedno, budući da je iza Teodore, koja se na Zojin zahtjev zavila opatičkim
velom, oduvijek stajala moćna stranka, a osobito joj je naklonjena bila
Crkva. Pravo žena da vladaju u vlastito ime nije više dolazilo u pitanje.
Ali nesposobnost dviju porfirogeneta bila je tako velika i njihova među‑
sobna nepodnošljivost tako otrovna da se vlast već nakon nekoliko tjeda‑
na morala prenijeti na muškarca. Teodora se nije željela udati pa je tako
Zoja, uvijek spremna na udaju, u dobi od 64 godine ušla u treći brak. Da‑
na 11. lipnja 1042. udala se za uglednog senatora Konstantina Monoma‑
ha, koji je sljedećeg dana primio carsku krunu.
Baš kao Roman III. Argir, s kojim je bio u rodbinskoj vezi preko svo‑
ga drugog braka – onog s pripadnicom obitelji Sklerâ, Konstantin IX.
Monomah (1042.–55.) bio je tipičan predstavnik bizantske činovničke ari‑
stokracije. Jednako kao Roman, i on je bio beznačajan i bezvoljan vladar.
Život i vladarske dužnosti uzimao je olako i dopustio je da nastupi zloću‑
dan razvoj situacije. Dvije stare carice, s kojima je službeno dijelio vlada‑
vinu, sada nisu nailazile ni na kakva ograničenja. Bilo im je dopušteno
da dalje rasipaju državnu blagajnu zajedno s carem koji je uživao život.
Osim toga je Zoja s poodmaklom dobi postala tolerantnija. Ljubavni od‑
nos koji je Konstantin IX. potpuno otvoreno održavao s lijepom i pamet‑
nom Sklerinom, nećakinjom svoje druge žene, sablažnjivao je doduše na‑
rod, ali ne i caricu. Urešena novom titulom sebaste, careva je ljubavnica
uz dvije carice sudjelovala na svim dvorskim svečanostima. Nakon njezi‑
ne smrti te su počasti i funkcije prešle na jednu lijepu alansku princezu.
Lak i elegantan život metropole imao je, naravno, privlačnost ko‑
ju ne treba podcijeniti. To je vrijeme i novoga procvata bizantskoga du‑
hovnog života, ugasnulog pod vojnim režimom Bazilija II. Carigrad‑
sko činovničko plemstvo, koje je u ono doba imalo glavnu riječ, bilo je
nedvojbeno najobrazovaniji sloj Carstva. Prijestolje su okruživali lju‑
di uistinu visokog obrazovanja, kao što je bio Konstantin Lihud, ko‑
ji je kao prvi ministar, mezazon, vodio državne poslove, zatim utjeca‑
jan pravnik Ivan Ksifilin i čuveni filozof Mihael Psel. Ovaj posljednji
bio je najmarkantnija ličnost svoga doba, i po izuzetno plodnom djelo‑
vanju na polju kulture i po zloćudnoj političkoj aktivnosti i beskrajnoj
moralnoj iskvarenosti. Nije mu posve nedostajalo pobožnosti i u nje‑
govoj bi ga senzibilnosti barem u estetskom smislu ponekad duboko
189
obuzela vjera otaca. U jednom trenutku razočaranja i rezignacije, kad

je pred kraj vladavine Konstantina IX. Lihudov krug na neko vrijeme
izgubio utjecaj, čak je obukao monašku halju zajedno s prijateljem Ksi‑
filinom. Ali cijelo njegovo biće bilo je i ostalo okrenuto prema ovome
svijetu, prema svjetovnom znanju koje je upijao s istinskom strašću, i
prema pokretačkim snagama ljudskih života koje je kao analitičar pro‑
matrao nevjerojatno budnim okom, a kao političar nastojao podrediti
svojoj volji. Kao govorniku i piscu nitko mu nije bio ravan. U bizant‑
skom svijetu, koji je osobito cijenio umijeće govorništva, njegov retorički
dar bio je oružje jednostavno neodoljive snage. Psel se kao političar na‑
veliko koristio tim oružjem i često bi ga zloupotrijebio na način za koji
se svaka osuda čini preblagom. Ali jednako tako nijedan sud ne može
previsoko ocijeniti njegovu duhovnu snagu. Njegovo se znanje proteza‑
lo na sva područja i suvremenicima je izgledalo upravo čudesnim. Bio
je ispunjen žarkom ljubavlju prema antičkoj mudrosti i pjesništvu. Da‑
kako, antičke tradicije nisu nikada niti izumrle u Bizantu, ali Psel je
prema starogrčkoj kulturi imao poseban, neposredan i istodobno mnogo
dublji odnos. Studij neoplatoničara nije ga zadovoljavao te je pronašao
put do samog izvora, upoznao se s Platonom i o njemu naučavao te time
beskrajno plodno djelovao na svoju i na buduće generacije. Bio je i naj‑
veći bizantski filozof i istodobno prvi veliki humanist.
Iz kruga učenih carskih savjetnika kojemu su pripadali Psel, Ksifilin
i Lihud, kao i Pselov učitelj, značajni pjesnik i znanstvenik Ivan Maurop,
došao je i poticaj za ponovno oživljavanje visokoga školstva. U Carigra‑
du su 1045. godine osnovane visoke škole za filozofiju i pravo. Filozof‑
ski studij bio je strukturiran po sustavu trivija i kvadrivija: gramatika,
retorika i dijalektika činile su niži, a aritmetika, geometrija, muzika i
astronomija viši stupanj, dok je filozofija vrijedila za krajnju sintezu cje‑
lokupnog znanja. Vodstvo nastave bilo je u rukama Psela, koji je stekao
zvučnu titulu “konzula (hipata) filozofâ”. Upravnik pravne škole postao je
Ivan Ksifilin kao “čuvar prava” (nomofilaks). Tako je nastalo novo sredi‑
šte grčkog obrazovanja i rimske pravne znanosti, čije njegovanje pripa‑
da povijesno najvećim zaslugama Bizanta. Novoosnovana škola istodob‑
no je zadovoljavala i važnu praktičnu potrebu kao mjesto na kojemu su se
obrazovali budući suci i činovnici.
Tijekom posljednja dva stoljeća, u vrijeme procvata carskog apsolu‑
tizma, senat je imao tek dekorativnu ulogu. Ali otkad su viši činovnici
metropole, stvarni nosioci senatorskih titula, činili vladajući sloj, sena‑
torska čast više nije bila puko odlikovanje. Čim se čvršće ukorjenjivao
vladajući sustav carigradskog činovništva, tim su brojniji bivali nosio‑
ci senatorskih titula. Čak je i širim slojevima carigradskog stanovniš‑
tva bio omogućen pristup u senatorske redove. Na taj je način proširena
osnova sustava vlasti, a novi elementi postali su zainteresirani za održa‑
nje vladavine senata.
190
No prevaga carigradskoga činovničkog plemstva nipošto nije podra‑

zumijevala učvršćenje središnje vlasti s obzirom na feudalne snage. Mali
posjed sve je više propadao, a veleposjed je neprestano rastao. K tome je
veleposjed dobivao sve više povlastica. Povlastica za kojom su veleposjed‑
nici najviše žudjeli bila je oslobođenje od poreza: imunitet ili, kako su ga
nazivali Bizantinci, ekskusija. U 11. stoljeću središnja vlast sve više pa‑
žnje poklanja željama feudalnih gospodara i sve širokogrudnije dodjeljuje
tu povlasticu. Svjetovni i duhovni veleposjednici oslobođeni su određenih
poreza, a najmoćniji i najutjecajniji među njima i svih poreza, uživajući
tako potpuni imunitet. Porezi i druga davanja njihovih podložnika tako
se ne slijevaju više u državnu blagajnu već pripadaju veleposjedniku. Uz
fiskalni imunitet već se u ovom razdoblju pojavljuje i sudski: veleposjed‑
nici sami sude svojim podložnicima. Time u sve većoj mjeri izmiču dr‑
žavnoj kontroli. Zemljišni posjedi koji uživaju potpuni fiskalni i sudski
imunitet izdvojeni su iz upravne mreže središnje vlasti, a carskim je či‑
novnicima zabranjeno čak i stupiti na njihovo tlo.
Koliko god se činilo da središnja vlast uvijek udovoljava zahtjevima
veleposjedničke aristokracije, ipak je postojala jedna točka u kojoj je pre‑
stajala njezina velikodušnost. Jer ona je sada kao i prije pokušavala po‑
staviti određene granice porastu broja seljaka na veleposjedima. Carske
isprave kojima su se dodjeljivale povlastice određivale su broj parika koje
je bilo dopušteno naseliti na zemljišnom posjedu i uvijek su iznova nagla‑
šavale da oni ne smiju biti iz redova državnih seljaka i stratiota. Dakako,
vlada nije mogla izbjeći povišenje jednom određenog broja parika dodjela‑
ma novih povlastica, osobito kad je bila riječ o utjecajnim veleposjednici‑
ma, ali nije odustala od kontrole. Čak i kad je zamrla dramatična borba
između središnje vlasti i feudalnih snaga, sukob oko parikâ prešutno se
nastavio. To još jednom pokazuje kako je pribavljanje novih seljaka koji
donose dobit bilo još važnije pitanje od stjecanja novih zemljišta.
Tvrdokornost središnje vlasti u tom pitanju još je uočljivija s obzi‑
rom na to da je u svim drugim pitanjima bila popustljiva. Novi klin u dr‑
žavno‑upravni ustroj zabija pojava pronijskog sustava. Kao nagradu za
određene vrste službe bizantskim se velikašima daju posjedi na upra‑
vu (prónoia) uz ubiranje cjelokupnog prihoda od dodijeljenih dobara. Od
običnih darovanih zemljišta ona dodijeljena po pronijskom sustavu raz‑
likuju se po tome što izvorno glase na određeni rok – uglavnom do smrti
primatelja – i prema tome nisu prenosiva ni prodajom ni nasljedstvom.
U bizantskom razvoju je pronijski sustav, koji se prvi put spominje sredi‑
nom 11. stoljeća, imao veliku budućnost.
Svemoći i sveprisutnosti carskoga birokratskog aparata postavljaju
se sve brojnije ograde. Središnja uprava djelomično ispušta iz ruku čak
i ubiranje poreza, budući da ih u određenim pokrajinama daje u zakup.
Time, doduše, državnoj blagajni osigurava više ili manje stalne prihode,
budući da se zakupci poreza obvezuju na utjerivanje određenog iznosa,
191
ali inače oni na zakupljenim područjima gospodare po vlastitoj procje‑

ni i prije svega nastoje postići što veći prihod u vlastitu korist. To zapra‑
vo znači da vlasnici privilegiranih zemaljskih gospodarstava, primatelji
pronija i zakupci poreza održavaju vlastita upravna tijela koja su struk‑
turirana po uzoru na državni upravni aparat i postoje usporedno s nji‑
me. To opet znači da tereti stanovništva rastu, ali državi izmiče jedan
dio njihovih prinosa.
Financijski se raspad na opipljiv i krajnje sudbonosan način odrazio
na padu vrijednosti novca. Pri kovanju novca država je bila prinuđena
zlatniku dodati primjesu manje vrijednog metala. Time je započelo obez‑
vređivanje nomizme, koja stoljećima zapravo nije poznavala oscilacije te‑
čaja. Bizantska valuta izgubila je svoju jedinstvenu postojanost i visoki
ugled koji je do tada imala u svijetu.
Glavna značajka te epohe bila je, međutim, propast bizantske vojne
sile. Da bi obuzdala utjecaj vojnog plemstva, vlada građanske stranke su‑
stavno ograničuje vojni kontingent, a u potrazi za novim prihodima pre‑
tvorila je seljake‑vojnike u porezne obveznike. I kao da nije bilo dovoljno
to što je velik dio vojničkih dobara postao žrtvom procesa feudalizacije,
sada je i preostalim stratiotima omogućeno da se plaćanjem određenog
iznosa otkupe iz obveze vojne službe. Tematska vojska prestaje postojati
te čak i riječ tema kao naziv za postrojbe provincijske stratiotske vojske
tijekom 11. stoljeća izlazi iz upotrebe. Istodobno tematski strateg gubi
svoju nekadašnju vlast i kao provincijski carski namjesnik, dok uz njega
sve više dobiva na važnosti tematski sudac (kritḗs ili pretor), koji u sve
većoj mjeri vlada provincijskom upravom. Slabljenje tematske organizaci‑
je ne znači ništa manje nego ukidanje državnog ustroja koje je proteklih
stoljeća Bizant učinilo velesilom.
Zbog trajnog propadanja domaćih vojnih snaga ponovno je poraslo
značenje plaćeničke vojske. Bio je to pad u pretheraklijsko doba i sada
Normani – kao Goti u ono doba – čine najvredniji element u bizantskoj
vojsci. Pod stijegom Georgija Manijaka na Siciliji su se borili izvanred‑
na varjaško‑ruska družina i legendarni skandinavski ratni heroj Harold.
Sada Varjazi čine stvarnu carsku osobnu gardu, ali oni nisu regrutirani
iz Rusije, kao u doba Bazilija II., već od sedamdesetih godina 11. stoljeća
pretežno iz Engleske, tako da varjaško‑rusku osobnu gardu zamjenjuje
varjaško‑engleska. Normanska garda na neki je način zamijenila stare
bizantske gardiste, koji su postupno sasvim nestali.
Ratni pothvati Georgija Manijaka na Siciliji bili su posljednji kratki
tračci svjetla na bizantskom horizontu koji se već posvuda zamračivao.
Kao da ispunjava zalog Bazilija II., Georgije Manijak, kasni sljedbenik
slavne makedonske osvajačke epohe, postavio je sebi za cilj ponovno zau‑
zimanje Sicilije. Slabljenje sicilijanskih Arapa obećavalo je uspjeh: u br‑
zom pobjedničkom pohodu Georgije Manijak oteo je muslimanima istočni
dio Sicilije s Mesinom i Sirakuzom. Svi su uspjesi, međutim, bili zagor‑
192
čeni sumnjičavošću vlastodržaca u Carigradu. U odlučujućem trenutku

Konstantin IX. opozvao je pobjedonosnoga vojskovođu s položaja. Mani‑
jak je prihvatio izazov. Dao je da ga njegove postrojbe proglase carem,
prešao je u Drač i krenuo s vojskom na Solun. Njegova je pobjeda izgle‑
dala neizbježnom, a s njome i nagla promjena smjera bizantske politi‑
ke. Međutim, tijekom jedne bitke koja je za njega bila takoreći dobivena,
smrtno je pogođen strelicom (1043.).
Nekoliko godina potom došlo je do novog pokušaja preotimanja prije‑
stolja, koji je bio poseban po tome što je krenuo iz “Makedonije”, to jest iz
sjeverozapadne Trakije. Ogorčenju vojske protiv činovničke vlade, koja je
prema njoj bila neprijateljski raspoložena, pridružile su se i napetosti iz‑
među provincije i carigradskog centralizma. Na čelo ustanikâ stao je vo‑
đa “makedonske stranke” Lav Tornikije, koji je bio armenskog podrijetla
ali je živio u Hadrijanopolu i srastao je s tim krajem. Tornikijev ustanak
poprimio je još opasnije razmjere od Manijakova: Carigrad se našao pod
opsadom i pred neposrednim padom (1047.). Ali kao i prije, presudio je
slučaj: vlada Konstantina IX. spašena je zahvaljujući neodlučnosti protu‑
cara, koji je propustio prikladan trenutak da zauzme metropolu.
Sustavno smanjenje obrambenih snaga koje je provodila vlada u Ca‑
rigradu, može se na neki način objasniti time što je položaj Carstva pre‑
ma vanjskome svijetu nakon velikih pobjeda prethodnog razdoblja izgle‑
dao sigurnim. Uspješni pothvati Georgija Manijaka na Istoku i na Siciliji
potvrdili su nadmoć Bizantskog Carstva nad Arapima. Konstantin IX.
mogao je nastaviti politiku Bazilija II. u Armeniji i zaključiti je pripaja‑
njem kraljevstva Ani.
U međuvremenu se bližilo kraju sretno razdoblje mira. Dok su sna‑
ge dotadašnjih neprijatelja Carstva bile slabe, ubrzo su se na bizantskim
granicama pojavili novi ratoborni narodi. Time se nije promijenio samo
općeniti položaj Carstva već i glavni čimbenici bizantske vanjske politike.
Na istoku su Arape smijenili Turci Seldžuci, na zapadu Normani, dok su
na sjeveru na mjesto Bugara i Rusa stupili stepski narodi: Pečenezi, Uzi
i Kumani. Rusi su posljednji put napali Bizant 1043. godine; s prodorom
stepskih naroda i pomakom težišta ruske države na sjeveroistok, Rusija
od polovine 11. stoljeća više nije bila neposredan čimbenik bizantske po‑
litike. No godine 1048. Dunav su prešli Pečenezi i taj je događaj imao vr‑
lo teške posljedine za Bizantsko Carstvo. Već je Konstantin Porfirogenet
u svojemu vanjskopolitičkom traktatu naglasio važnost Pečenega. Bizant
se njima redovito koristio kao saveznicima protiv neprijatelja na sjeveru.
Savezništvo s nomadskim narodom vičnim ratovanju, koji je u priklad‑
no vrijeme mogao napasti s leđa Bugare i Mađare, a Rusima prepriječi‑
ti put prema jugu, bilo je jedna od glavnih maksima bizantske politike
10. stoljeća. Međutim, situacija se iz temelja promijenila nakon što je po‑
korena Bugarska: više nije postojao pojas koji bi Bizant razdvajao od no‑
madskih hordi; carski se teritorij protezao sve do Dunava, a pljačkaški
193
pohodi Pečenega nisu više bili usmjereni protiv neprijatelja Carstva već
protiv njega samog. Bizant nije bio sposoban zaustaviti horde nomada ko‑
je su provaljivale preko Dunava. Nomadi su naseljavani na bizantskom
tlu i uključivani u granične postrojbe i vojnu službu da bi se tako nevolja
iskoristila na najbolji mogući način. Bizantska je vlada, međutim, ubrzo
morala oružjem krenuti protiv svojih novih podanika koji su pljačkaškim
pohodima destabilizirali cijelo područje. Ali nakon višestrukih poraza,
naposljetku je još dobro prošla kupivši mir darovima i novim dodjelama
posjeda i dvorskih titula pečeneškim poglavarima.
U posljednju godinu slabe vladavine Konstantina IX. pada i jedan do‑
gađaj od velike važnosti za svjetsku povijest: razdvajanje dviju Crkava.
Nakon zbivanja prethodnih stoljeća konačni je raskol između Rima i Ca‑
rigrada bio samo još pitanje vremena. Previše su se već udaljili putovi
razvoja Istoka i Zapada, preduboko je bilo otuđenje između dvaju svjet‑
skih središta i previše se proturječnosti nagomilalo na najrazličitijim po‑
dručjima života a da bi se mogla trajno održati fikcija duhovnoga i vjer‑
skog zajedništva. Već su stoljećima nedostajali bilo kakvi preduvjeti za
očuvanje crkvenog univerzalizma unutar kršćanskoga svijeta koji je u
političkom i kulturnom pogledu stremio u različitim pravcima. Raskid
nije skrivio, kao što se često navodi, bizantski “cezaropapizam”. Upra‑
vo suprotno, u Bizantu nije bilo snažnijeg čimbenika sklonog sporazumu
od carske vlasti. Da bi spasili bizantski državni univerzalizam i očuva‑
li pravo na Italiju, bizantski su carevi – treba se samo prisjetiti politike
Bazilija I. i njegovih nasljednika – podržavali rimski crkveni univerza‑
lizam čak i protiv vlastite Crkve. Ali čim je državno etabliranje Zapada
uzdrmalo bizantski državni univerzalizam, pridobivanje slavenskog svi‑
jeta za carigradsku Crkvu izmaklo je tlo pod nogama rimskom crkvenom
univerzalizmu na Istoku. Nakon crkvene integracije južnih Slavena sli‑
jedilo je pripojenje Rusije carigradskoj patrijaršiji i sasvim sigurno nije
slučajno da se ubrzo nakon toga u Bizantu pooštrilo proturimsko raspolo‑
ženje. Tradicionalnu naklonost makedonske vladarske kuće prema Rimu
napustio je već Bazilije II.: pod patrijarhom Sergijem (999.–1019.) papi‑
no ime nestaje s diptihâ. Kompromis na koji se slabo papinstvo pokazalo
spremnim 1024. godine predviđao je mirno razgraničenje: Carigradska
crkva trebala je biti priznata “kao univerzalna na svome području”. To
kompromisno rješenje osujetio je novi duh koji je zračio iz clunyjevskog
pokreta reforme. Naposljetku je ipak ostvareno povijesno zacrtano raz‑
graničenje sfera, ali ono je bilo rezultat nasilnog raskida.
Preduvjet za to bila je specifična konstelacija u kojoj su snažnom pa‑
pinstvu, koje je odbijalo svaki kompromis, bili suprotstavljeni jednako ta‑
ko snažna patrijaršija, prožeta sviješću o vlastitom veličanstvu, i slaba
carska vlast koja više nije bila u mogućnosti oduprijeti se tijeku doga‑
đanja. Ta je konstelacija nastupila sredinom 11. stoljeća kad je Lav IX.,
istinski zagovornik Clunyjevske reforme, sjeo na stolicu sv. Petra, a Mi‑
194
hael Kerularije, najambiciozniji crkveni dostojanstvenik bizantske povi‑

jesti, na prijestolje carigradskog patrijarha, dok je carska vlast počivala
u slabim rukama Konstantina IX. Monomaha.
Mihael Kerularije iza sebe je imao uzbudljiv i raznolik život. Kao za‑
četnik urote bizantske aristokracije protiv Mihaela IV. Paflagonca pro‑
veo je više godina u progonstvu. Nakon pada kuće Paflagonaca vratio se
u Carigrad, ali mu je na raspolaganju bila samo još duhovna karijera bu‑
dući da je u progonstvu zaodjenuo monašku halju. Godine 1043. sjeo je
na patrijaršku stolicu i tada se njegovu neumornom duhu otvorilo novo
područje djelovanja. Nije bio ništa manje ispunjen sviješću o uzvišenosti
svojega položaja od svoga rimskog protivnika i ta se svijest povezala sa
željom za moći koja nije uzmicala ni pred kakvim preprekama. Uz pa‑
pu je pak stajao kardinal Humbert kao vođa nepomirljivoga protubizant‑
skog usmjerenja u Rimu. U osobama Mihaela Kerularija i Humberta su‑
kobila su se dva ambiciozna i beskrupulozna čovjeka, usmjerena ravno
prema svome cilju i spremna strgnuti veo sa stoljetnih latentnih protu‑
rječnosti i staviti svijet pred izbor ili‑ili. Sukob je izbio protiv careve volje
i ne uzimajući u obzir trenutačne političke zahtjeve. Buknuo je u južnoj
Italiji, ondje gdje su se oduvijek križali zahtjevi dvaju crkvenih središta,
ali i gdje je u ono doba, nakon provale Normana, suradnja Rima i Ca‑
rigrada izgledala osobito nužnom. Kad su se prepirke proširile na dog‑
matska i liturgička pitanja, dospjelo se do one opasne točke koja je već
unaprijed isključivala svako razumijevanje, jer tu je nauk stao nasuprot
nauku, običaj nasuprot običaju. Bila su to stara pitanja, koja su razdva‑
jala duhove već u Focijevo doba: zapadni nauk o dvostrukom proizlaženju
Duha Svetoga, rimski subotnji post i zabrana svećeničkoga braka, upo‑
treba kvasnoga kruha u euharistiji u Bizantskoj crkvi i beskvasnoga u
Rimskoj crkvi. Karakteristično je da se u ono vrijeme osobito žučno ra‑
spravljalo o tom posljednjem pitanju. Kerularije je iz taktičkih razloga u
prvi plan gurnuo tu sveopće razumljivu liturgičku razliku na mjesto ku‑
dikamo važnijih, ali i mnogo kompliciranijih, dogmatskih različitosti. Iza
bizantskog patrijarha stajale su i pravoslavne crkve Istoka i slavenskih
zemalja. Umjereni patrijarh Antiohije Petar naposljetku je dopustio da
ga zavede Kerularije, a grčki nadbiskup Ohrida, Lav, bio je jedan od pr‑
vih glasnogovornika u borbi protiv Rima.
Dramatičan završetak sukoba donio je dolazak rimskog poslanstva
na čelu s kardinalom Humbertom. Ohrabreni držanjem cara, koji se po‑
kazao spremnim žrtvovati svoga patrijarha za rimsko prijateljstvo, papi‑
ni su legati 16. srpnja 1054. na oltar Svete Sofije položili bulu o izopće‑
nju Kerularija i njegovih najuglednijih istomišljenika. U međuvremenu
je patrijarh, podržan simpatijama Crkve i naroda, uspio navesti prevrt‑
ljivoga vladara da se predomisli i nametnuti mu svoju volju. Uz carev
je pristanak sazvao sinodu koja je, izbijajući klinom klin, izopćila rim‑
ske legate. Važnost tih događaja čovječanstvu je postala jasna tek poslije.
195
Suvremenici im nisu poklonili veliku pažnju – okolnost koja baca pomalo

čudno svjetlo na rimsko‑bizantske odnose prethodnog razdoblja. Preja‑
ka je bila naviknutost na nesporazume između dvaju crkvenih središta:
tko je u to vrijeme mogao slutiti da će raskol 1054. godine biti različit od
svih prijašnjih prepirki, da je to odlučujući raskid koji se više nikada ne‑
će zaliječiti?
Konstantin IX. Monomah umro je 11. siječnja 1055. Nakon njegove
smrti Teodora se ponovno koristila carskim pravima u vlastito ime. Ona
je bila posljednja preživjela predstavnica makedonske vladarske kuće i
njezinom smrću (početkom rujna 1056.) ugasla je slavna dinastija. Čud‑
na je bila sudbina te najveće bizantske carske dinastije. Koliko god joj se
na početku bilo teško probiti, toliko se žilavo na kraju držala na životu,
životareći u sjeni gotovo tri desetljeća. I koliko god da su veliki nekoć bili
njezini slavni pothvati, toliko je neslavan bio njezin kraj.
Carica je na samrti za nasljednika odredila čovjeka kojega je za ca‑
ra željela vodeća stranka, činovnika u godinama koji je bio “manje sposo‑
ban za vladanje, a više da se njime vlada i upravlja”. Bio je to Mihael, ko‑
ji je izgleda obavljao službu logoteta stratiotika, budući da su ga nazivali
“starim” ili “stratiotikom”. Njegovo stupanje na vlast bilo je pravi trijumf
građanske stranke. Činovnička unapređenja nisu imala kraja, a poseb‑
no su senatori obasipani počastima i darovima. Za razliku od toga, car je
glatko odbio jedno izaslanstvo strategâ, predvođeno Izakom Komnenom
i Katakalonom Kekaumenom. Time je sukob dosegao vrhunac. Razljuće‑
no vojno zapovjedništvo diglo se protiv vlastodržaca u Carigradu. U jed‑
nom paflagonskomu mjestu Izak Komnen proglašen je za cara (8. lipnja
1057.). Njegovi su pristaše pohrlili iz svih krajeva Male Azije i začas je
sa svojom vojskom stajao u Nikeji. Carska vojska, koja je poslana da ga
presretne, doživjela je poraz. Mihael VI. bio je prinuđen otpočeti pregovo‑
re s protucarem te mu je putem poslanstva koje su predvodili Konstantin
Lihud, Lav Alop i Mihael Psel ponudio titulu cezara i prijestolonasljed‑
stvo. Međutim, takvi ustupci samo su još više ohrabrili njegove protivni‑
ke i razljutili pristaše. Sada je ustala i protivnička stranka u Carigradu
i pružila ruku Izaku Komnenu. Ali odlučan je udarac zadala treća sila,
koja je uz dvije konkurentske plemićke stranke činila važan čimbenik:
Crkva. Moćni patrijarh Mihael Kerularije stao je na čelo opozicije, a Sve‑
ta Sofija postala je središtem huškanja protiv vlade. Ondje je i Mihael
VI. pronašao utočište kao monah nakon prinudne abdikacije. Izak Kom‑
nen ušao je 1. rujna 1057. u Carigrad i primio carsku krunu iz patrijar‑
hovih ruku.
Od jedne vlade do druge, posljednjih je desetljeća rasla moć carigrad‑
skoga činovničkog plemstva. S dolaskom na prijestolje Izaka Komnena
poduzet je korak u suprotnom smjeru. Koliko god da je bila kratka, vla‑
davina toga prvog predstavnika kuće Komnena ipak je vojno učvrstila
Carstvo. Istočne su granice uspješno obranjene, odbijen je napad Mađa‑
196
ra i uspostavljena kontrola nad Pečenezima, protiv kojih su Izakovi pret‑

hodnici bili nemoćni. Kao predstavnik maloazijskoga vojnog plemstva
Izak je nastojao uspostaviti čvrstu vojničku vladavinu. Na kovanicama
se prikazivao s isukanim mačem. Senatorima je po nastupu na vlast pri‑
redio više nego hladan doček, kakav je nekoć njemu i njegovoj deputaciji
vojskovođa priredio njegov prethodnik. Ipak, strane su mu bile neumjere‑
nosti kakvima se bila odavala protivnička stranka pod Mihaelom VI. Ne‑
kadašnji posrednici između njega i Mihaela VI. koji su pravilno ocijenili
situaciju i pravodobno promijenili stranu, dospjeli su do novih titula. Psel
je odlikovan visokom titulom proedra, a Lihud je stupio, kao i za vrijeme
Konstantina IX., na čelo državne uprave te je poslije sjeo na patrijaršku
stolicu. Veći je radikalizam Izak pokazao pri suzbijanju stvarnih šteta
dotadašnjega vladajućeg sustava. Golema blaga koja je Bazilije II. osta‑
vio kruni bila su potrošena, a njezina su se zemljišna bogatstva istopila
zbog neumjerenih darivanja. Izak je pribjegao opasnoj mjeri konfiskacije
dobara, pri čemu su se oduzimanja zemlje odnosila i na crkveni posjed.
Posljedica je bio oštar sukob s moćnim patrijarhom.
Jačanje Bizantske crkve u 11. stoljeću utjelovilo se u osobi Mihaela
Kerularija. Osamostaljenjem od Rima patrijarhov je program bio tek dje‑
lomično ispunjen. Jednako važno bilo mu je da iznova uredi odnos Crkve
i države u Carigradu. Izaku je pomogao da se uspne na prijestolje. Za to
je očekivao protuusluge i one nisu izostale. Upravljanje Svetom Sofijom,
koje je do tada bilo careva privilegija, dodijeljeno je patrijarhu, a car se
obvezao i na to da će se suzdržavati od bilo kakva upletanja u život Crk‑
ve. Upravljanje državom trebalo je biti careva stvar, a vođenje Crkve is‑
ključivo patrijarhova: za bizantske pojmove bio je to golem uspon crkvene
moći. Taj početni stupanj uspostavljanja ravnoteže uz razgraničenje sfera
moći narušavale su, međutim, obje strane. Car je počeo s oduzimanjem
crkvenih dobara, a patrijarh se zanosio zavodljivom mišlju kako da du‑
hovnu moć uzdigne iznad svjetovne. Karakteristično je da je Mihael Ke‑
rularije svoje velike zahtjeve temeljio na Konstantinovoj darovnici, koja
ovdje prvi put ima odlučujuću ulogu u razvoju Bizanta. Navodno je obuo
i grimizne carske papuče i zaprijetio caru svrgavanjem.
Ali i car je, baš kao i patrijarh, bio ispunjen snažnim samopouzda‑
njem i vjerom u uzvišenost vlastita položaja. Rasplamsao se sukob koji
je naposljetku prouzročio pad obiju strana. Prevlast u sredstvima prinu‑
de isprva je caru osiguravala premoć. Ali patrijarhova je popularnost bi‑
la tolika da se protiv njega nitko u Carigradu nije usuđivao upotrijebiti
silu. Tek nakon što je Kerularije napustio metropolu kako bi posjetio je‑
dan udaljeni samostan, napala ga je carska straža i odvukla u progon‑
stvo (8. studenoga 1058.). Ali budući da ga se nikako nije uspjelo pri‑
voljeti na to da se odrekne svojih prava abdikacijom, morala se sazvati
sinoda kako bi objavila presudu o njegovoj smjeni. Ni tu sinodu nisu se
usudili održati u Carigradu, već je održana u jednom gradu u provinciji.
197
Optužnicu je sastavio Psel, koji se nije ustručavao svojega nekadašnjeg

prijatelja optužiti za najnevjerojatnije zablude i poroke, što ga opet nije
spriječilo da ga ubrzo nakon toga u jednom posmrtnom govoru veliča kao
najslavnijeg borca za pravovjerje i kao pojam svih vrlina. Jer Mihael Ke‑
rularije umro je još za vrijeme održavanja sinode. Za patrijarha je iza‑
bran Konstantin Lihud, a Psel je preuzeo položaj prvog ministra.
Izgledalo je da je car pobijedio. Međutim, ubrzo se pokazalo da mu je
mrtvi patrijarh još opasniji kao mučenik nego kao živi protivnik. Nepre‑
stana uznemirenost naroda nakon što mu je otet vrhovni pastir dosegla
je vrhunac poslije njegove smrti. Činovničkom plemstvu u opoziciji pri‑
družilo se neprijateljstvo Crkve i ogorčenost naroda. Teškoće su postajale
sve veće i naposljetku je caru “voda došla do grla”. Kao što je savez Crkve
s vojnim plemstvom dvije godine prije toga prouzročio pad Mihaela VI.,
tako je sada njezina veza s opozicijskim činovničkim plemstvom srušila
Izaka Komnena. U trenutku malodušnosti, shrvan bolešću, na Pselovo
je inzistiranje u prosincu 1059. odložio grimiz i povukao se kao monah u
Studitski samostan.
2. Unutarnje i vanjskopolitičko rasulo
Suradnja Crkve s građanskom strankom, koja je Komnenima izmakla

tlo pod nogama, stavila je krunu u ruke Konstantina Duke (1059.–1067.).
Konstantin X. Duka bio je bliski prijatelj Psela i patrijarha Konstantina
Lihuda, oženjen Eudokijom Makrembolitisom, nećakinjom Mihaela Ke‑
rularija. Poput abdikacije Izaka Komnena, i uzdizanje Konstantina Du‑
ke bilo je Pselovo djelo, koji je novom caru u nazočnosti najuglednijih za‑
stupnika senatske stranke vlastoručno obukao grimizne papuče. Psel je
stigao do cilja: kao prvi savjetnik cara i odgajatelj njegova sina i prijesto‑
lonasljednika, držao je u rukama konce državne politike. Car je bio pun
divljenja prema oštroumnom filozofu i vještom retoru. “Volio me” – glasi
autentična Pselova izjava – “preko svake mjere. Gutao je svaku moju ri‑
ječ i divio se mome umu. Ako me nije vidio više puta na dan, žalio bi se i
ljutio... napajao se mnome kao nektarom.”
Kao što su Komneni predstavljali maloazijsku vojnu aristokraciju, ta‑
ko su Duke u ono doba predstavljali carigradsko građansko plemstvo.
Vojna reakcija pod Izakom neko je vrijeme ostala puki intermezzo. Gra‑
đanska je stranka uspjela ne samo ponovno zauzeti svoju poziciju već ju
i dalje izgraditi. Kao u doba Konstantina IX., nastojala je učvrstiti svoj
položaj tako što je širim slojevima carigradskoga građanstva otvorila pri‑
stup u senatorsku klasu. Prema riječima jednog suvremenika, senatora
198
je u to doba bilo bezbroj. Upravni aparat sve više je gubio strogi birokrat‑
ski karakter. Konstantin Duka naveliko je iskorištavao davanje poreza
u zakup te je osim toga i u središnjoj financijskoj upravi uveo kupovanje
službe, tako da se kupnjom mogla steći ne samo funkcija ubirača pore‑
za već i ona najviše financijske kontrole. Vojska je potpuno zanemarena i
njezin je kontingent smanjen s dosljednošću koja se čak i Pselu – barem
u retrospektivi – činila pretjeranom. Strah od vojske postao je još veći
nakon postavljanja Izaka Komnena za cara. Pritom je financijska nužda
sugerirala da bi ušteda na vojsci mogla nadoknaditi manjak prihoda od
poreza i višak izdataka na drugim područjima. Jer sve više su rasli troš‑
kovi činovničke države, koja je bez prestanka bujala i kao vladajući sloj
postavljala sve veće prohtjeve; rasli su izdaci za dvor, koji se zaodijevao
u blještavilo dok je država siromašila i propadala; množila su se dava‑
nja Crkvi, čiju naklonost se nije željelo izgubiti, kao i darovi poglavarima
drugih naroda koje se na taj način nastojalo umilostiviti. Tako su se po‑
litički ciljevi vladajućeg sloja sjedinili s financijskom nuždom u uništenju
obrambene moći. To nije bilo drugačije niti u doba makedonskih epigona,
ali sada se vanjskopolitička situacija uvelike pogoršala. Dukine protuvoj‑
ne mjere poduzete su u razdoblju najvećih političkih opasnosti i stoga su
bile dvostruko sudbonosne.
U to su doba sve veće uspjehe u južnoj Italiji postizali Normani, na či‑
jem je čelu od 1059. godine stajao silni Robert Guiscard. Mađari su izve‑
li snažan napad i osvojili važnu podunavsku tvrđavu Beograd (1064.). S
Pečenezima su se udružili plemenski srodni Uzi i time je stvorena nova
užasna pošast. Kao što su se Pečenezi nekoć povukli pred pritiskom Uza,
tako su sada ovi napustili rusku nizinu uzmičući pred Kumanima koji
su ih slijedili te su u jesen 1064. u nepreglednom broju provalili na Bal‑
kanski poluotok. Divlje horde opustošile su bugarske teritorije, Makedo‑
niju, Trakiju i čak Grčku. Njihovi pljačkaški pohodi bili su toliko užasni
da je, kao što kaže jedan suvremenik, “cijela Europa pomišljala na bijeg”.
Ipak, teška epidemija izbavila je Carstvo od Uza. Mnogo ih je pomrlo, a
dio ih se povukao natrag preko Dunava, dok se ostatak naselio na terito‑
riju Carstva i stupio u carsku službu.
Mnogo teže posljedice od tog napada turkijskih naroda sa sjevera za
povijest Carstva imalo je prodiranje Turaka Seldžuka na istoku. Seldžu‑
ci su izbrisali ostatke arapske vlasti u Aziji brzinom koja je zamaglila
sjaj nekadašnjih bizantskih osvajanja. Turci su pokorili područje Perzije,
prošli Mezopotamijom i zauzeli kalifov grad Bagdad. Kalifat, kojemu je
preostalo samo još vjersko poglavarstvo, dospio je pod protektorat moć‑
noga vojnog sultanata, koji je otad u političkom pogledu vladao musli‑
manskim svijetom u Aziji. Ubrzo je cijela prednja Azija sve do granica
Bizantskog Carstva i kalifata Fatimida u Egiptu pala u ruke Turaka
Seldžuka, koji su se sada okrenuli protiv Bizanta. Kao što je pokorava‑
nje Bugarske srušilo zaštitni zid između Carstva i sjevernih nomadskih
199
naroda, tako je pripajanje Armenije pod Konstantinom IX. pružilo Sel‑

džucima novo polje za napad. Unutarnja slabost Carstva i propast nje‑
govih obrambenih snaga otvorile su im ubrzo i put u samo srce Bizanta.
Pod vodstvom Alpa Arslana, drugoga seldžučkog sultana, Turci su pro‑
drli u Armeniju i zauzeli Ani (1065.), opustošili Kilikiju, provalili potom
u Malu Aziju i na juriš osvojili Cezareju (1067.). Time je izrečena presuda
i politici tadašnjih bizantskih vlastodržaca.
Smrt Konstantina X. Duke (svibnja 1067.) predala je vlast u ruke nje‑
gove supruge Eudokije koja je trebala voditi regentstvo za maloljetne si‑
nove Mihaela, Andronika i Konstantina. Faktično su vodstvo imali Psel
i cezar Ivan Duka, brat preminulog cara. U međuvremenu je usporedno
s katastrofalnim razvojem situacije na ratnoj sceni rasla i snaga protiv‑
ničke stranke, a njezini zahtjevi za uspostavljanjem snažne vojne vlasti
pod pritiskom događanja poprimili su toliku težinu da je uz nju pristao i
patrijarh Ivan Ksifilin, iako Pselov prijatelj, a naposljetku je morala po‑
pustiti i carica. Unatoč protivljenju Psela i cezara Ivana, udala se za ge‑
nerala Romana Diogena, magnata iz Kapadokije, koji je 1. siječnja 1068.
zasjeo na carsko prijestolje.
Roman IV. Diogen (1068.–1071.) bio je sposoban i hrabar vojskovođa,
koji se iskazao u ratovima protiv Pečenega i svakako je zaslužio ugled
koji je uživao u vojnoj stranci. Odmah je krenuo u rat protiv Seldžuka,
ali proces raspadanja već je previše uznapredovao i zbog protudjelova‑
nja Pselove stranke carev je spasilački pothvat propao. Uz krajnje napo‑
re skupio je vojsku koja se sastojala pretežno od plaćenika stranog podri‑
jetla: Pečenega, Uza, Normana i Franaka. Prva dva vojna pohoda (1068.
i 1069.) unatoč svemu prošla su prilično sretno, ali je zato treći skončao
strahovitim porazom, što je bila i posljedica izdaje Andronika Duke, si‑
na cezara Ivana. Kod armenskoga grada Mancikerta, nedaleko od jezera
Van, postrojbe Alpa Arslana uništile su 19. kolovoza 1071. brojčano nad‑
moćnu, ali razjedinjenu i nediscipliniranu plaćeničku vojsku. I sam je car
pao u zarobljeništvo.
Roman Diogen je u zarobljeništvu sklopio sa Seldžucima sporazum
koji mu je vratio slobodu u zamjenu za obećanje godišnjeg plaćanja dan‑
ka, otkupninu za sebe te obvezu da će izručiti turske zarobljenike i sta‑
viti im na raspolaganje pomoćne postrojbe. U međuvremenu ga je na
nagovor cezara Ivana svrgnula protivnička stranka u Carigradu. Naj‑
prije je ustanovljena zajednička vladavina carice Eudokije i njezina naj‑
starijeg sina Mihaela Duke, ali je carica majka ubrzo zatvorena u sa‑
mostan dok je Pselov štićenik Mihael VII. proglašen samovladarom (24.
listopada 1071.). Cara Romana, koji se vratio iz turskog zarobljeništva,
carigradski su vlastodršci dočekali kao neprijatelja i buknuo je građan‑
ski rat. Naposljetku se Roman predao vjerujući u jamstva koja su u ime
Mihaela VII. potpisala tri metropolita i koja su mu obećavala potpunu
osobnu sigurnost. Ali još prije nego što je stigao do Carigrada, iskopane
200
su mu oči užarenim željezom. Psel je, nadmašivši samoga sebe, poslao

oslijepljenom caru pismo u kojemu njega, svoju žrtvu, veliča kao sretnog
mučenika: Bog mu je oduzeo oči jer ga je smatrao dostojnim uzvišenijeg
svjetla. Roman Diogen umro je nakon kraćeg vremena od užasnih rana
(ljeto 1072.).
Tek je ovaj grozan svršetak pretvorio poraz kod Mancikerta u pravu
katastrofu, jer sporazum koji je Alp Arslan sklopio s carem Romanom sa‑
da više nije bio valjan i Turci su to uzeli kao povod za napadački i osva‑
jački rat protiv Bizanta. Kao u doba velike arapske invazije, Bizant je
ponovno bio pred opasnošću neprijateljskog osvajanja. Tada se, međutim,
neprijatelju koji je nadirao suprotstavila herojska obrambena volja Hera‑
klijevih nasljednika, a Carstvo je iznutra bilo zdravo. Sada se sve nala‑
zilo u potpunom raspadu, snažan obrambeni sustav domaćih stratiota je
propao, dok je kao protivnik moćnoga turskog sultana u carskome gra‑
du, okružen dvorskim intrigantima i brbljavim literatima, sjedio na pri‑
jestolju jadni Pselov štićenik, knjiški moljac otuđen od svijeta, duhovno i
tjelesno omlitavio prije vremena. Maloj Aziji sudbina je bila zapečaćena.
Turcima Seldžucima put je bio otvoren budući da više nije bilo ni snage
ni volje koja bi im se mogla suprotstaviti.
Slom je uslijedio istodobno na oba kraja bizantskoga svijeta. Sudbi‑
na je htjela da iste te 1071. godine, koja je donijela katastrofu kod Man‑
cikerta, Bari padne u ruke Roberta Guiscarda. Normansko osvajanje
bizantskog posjeda u Italiji time je bilo zaključeno i velika se opasnost
približavala i s te strane. Našavši se u škripcu, vlada Mihaela VII. obra‑
tila se Grguru VII. s molbom za podršku i tako od svoje strane pridonije‑
la napredovanju tog velikog pape k crkvenom ujedinjenju zasnovanom na
svjetskoj vladavini Rima.
Istodobno je uzdrmana i bizantska vladavina na Balkanskom polu‑
otoku. Na području nekadašnjeg Samujlova carstva izbio je 1072. godine
novi ustanak, koji je našao snažnu podršku u neovisnoj kneževini Zeti.
Konstantin Bodin, sin kneza Mihaela Zetskog, u Prizrenu je proglašen
carem i tek je uz velike napore carskim vojskovođama pošlo za rukom
ugušiti pobunu. Na jadranskoj obali Bizant je sve više gubio položaje.
Priznanje bizantske prevlasti, na koju je Hrvatska morala pristati za
Bazilija II., nije dugo trajalo i nakon što je već Petar Krešimir IV. (1058.–
1074.) uvelike proširio granice svoga kraljevstva, njegova su nasljednika
Dmitra Zvonimira godine 1076. legati Grgura VII. okrunili za kralja kao
papinog vazala. Još je osjetniji udarac za Bizant značila okolnost da je
1077. godine i Mihael Zetski primio kraljevsku krunu iz Rima. Pljačkaš‑
ki pohodi Pečenega i sve učestalije provale Mađara samo su povećavale
sveopću zbrku.
Vanjskopolitičkim nedaćama pridružila se teška privredna kriza.
Ona je u priličnoj mjeri bila posljedica samih vladinih mjera – okolnost
kojoj Mihael VII. može zahvaliti svoj pogrdni nadimak Parapinak. Jer
201
porast cijena bio je tako velik da se za jedan zlatnik više nije mogao do‑
biti niti cijeli medimno pšenice, već medimno manje pinakij (para pináki
on). Tragična je činjenica da je Psel morao doživjeti slom vlastite karijere
upravo za vrijeme vladavine svojega učenika, on koji je do tada, nedotak‑
nut bilo kakvim promjenama, uspijevao povećavati svoj utjecaj od jed‑
ne vlade do druge i kojemu je kuća Dukâ dugovala neizmjerno mnogo, a
Mihael VII. baš sve. Snažnijoj volji logoteta Nikeforica, pod čiji je utjecaj
sramežljivi car posve potpao, pošlo je za rukom da osujeti i Psela i ceza‑
ra Ivana. Državne uzde uzeo je u svoje ruke i upravljao njima jednakom
energijom i s jednakom bezobzirnošću kao nekoć Ivan Orfanotrof. Kao i
on, Nikeforic je bio niskoga podrijetla i zahvaljivao je uspon vlastitoj pa‑
meti i lukavosti. Centrifugalne feudalne sile nastojao je suzbiti centrali‑
stičkim birokratizmom. Otišao je u tome tako daleko da je trgovinu žita‑
ricama učinio državnim monopolom, u Redestu je dao izgraditi državno
skladište za žito koje je stizalo u Carigrad, a slobodnu trgovinu žitarica‑
ma zabranio je i učinio kažnjivom. Kako doznajemo iz Eparhove knjige
(vidi str. 146 i d.), bizantska je država u 10. stoljeću najstrože nadgleda‑
la opskrbu glavnoga grada živežnim namirnicama, a osim toga je vlada
raspolagala vlastitim zalihama žitarica koje je u vrijeme nestašice pro‑
davala stanovništvu. Ali ono što je u 10. stoljeću bilo moguće, u doba sla‑
bljenja središnje vlasti pokazalo se neizvedivim. Kao što je u poljoprivre‑
di ukinuta zabrana kupnje seljačkih dobara, tako je propala i državna
kontrola trgovine. Nikeforicove mjere izazvale su krajnje ogorčenje. One
su umnogome pogađale veleposjednike kao glavne opskrbljivače žitom,
ali istodobno i potrošačko gradsko stanovništvo jer monopol nije imao za
cilj nikakvo osiguranje opskrbe, već je služio isključivo fiskalnim svrha‑
ma i povećao je cijene kruha. Porast cijena kruha potaknuo je pak sveop‑
će poskupljenje te naposljetku i pad nadnica. Sa svojim eksperimentom
Nikeforic je doživio slom: nakon pada Mihaela Parapinaka umro je na
mukama, a skladište u Redestu još je prije njegova svrgavanja srušio na‑
rod za vrijeme jednog ustanka.
Za vladavine Mihaela VII. Duke nisu mogle izostati vojne pobune. Za
okolnosti toga doba karakteristično je da je heroj jedne od tih pobuna bio
zapovjednik normanskih plaćenika, Ursel Bailleulski. Njegov kandidat
za prijestolje bio je cezar Ivan Duka, kojega je uzdigao u protucara. Jed‑
nako je karakteristično i to da je bizantska vlada protiv njega u pomoć
pozvala Turke. Oni su zarobili avanturističkog predvodnika i isporuči‑
li ga uz odgovarajuću naknadu carskom vojskovođi Aleksiju Komnenu.
Ali vlada se nije mogla trajno lišiti usluga sposobnog ratnika. Ubrzo je
oslobođen iz zatvora kako bi se zajedno s Aleksijem Komnenom borio na
strani Mihaela VII. protiv novih pokušaja uzurpacije prijestolja.
Gotovo istodobno uzdigla su se dva pretendenta na krunu iz redova
bizantske vojne aristokracije: jedan u Maloj Aziji, a drugi na Balkan‑
skom poluotoku. Drački knez Nikefor Brijenije, koji je ugušio slavenski
202
ustanak 1072. godine, bio je najugledniji predstavnik bizantske vojne

aristokracije u europskom dijelu Carstva. Početkom studenoga 1077.
ušao je u svoj rodni grad Hadrijanopol kao protucar i odande poslao voj‑
sku koja se probila sve do zidina bizantske prijestolnice. Strateg teme
Anatolikâ, Nikefor Botanijat, za koga je znakovito da je njegova obitelj
potjecala od Fokâ, bio je tipičan predstavnik maloazijskoga vojnog plem‑
stva. On se 7. siječnja 1078. dao proglasiti carem te je krenuo u pohod
na Carigrad nakon što je osigurao podršku Sulejmana, bratića sultana
Alpa Arslana. Čak i uz te kaotične okolnosti, prevlast je i nadalje bila
na strani Male Azije: Nikefor Botanijat preduhitrio je svoga europskog
suparnika i imenjaka. Protuvladina stranka u Carigradu, koja je poradi
nepopularnih Nikeforicovih mjera znatno dobila na snazi, usmjerila je
sve svoje nade na Maloazijca. Tek što je Botanijat u ožujku 1078. stigao
s vojskom u Nikeju, u prijestolnici je izbio ustanak u kojemu je uvelike
sudjelovala i Crkva. Mihael Parapinak morao se odreći krune i povući
se u Studitski samostan. Na prijestolje je pozvan Nikefor Botanijat. On
je 24. ožujka ušao u Carigrad i još istoga dana primio krunu od patri‑
jarha. Da bi uspostavio vezu s kućom Dukâ i zadovoljio bizantski osjećaj
za legitimnost, oženio se caricom Marijom, suprugom svojega prethodni‑
ka, iako je ovaj još bio živ.
No postariji Botanijat nije bio sposoban izvesti Carstvo iz kaosa. Nje‑
gova kratkotrajna vladavina bila je tek posljednji čin epohe raspada, is‑
punjen pobunama i građanskim ratovima. Jer nakon sloma vladavine
senata započelo je ogorčeno natezanje generalâ oko vrhovne vlasti. Ona
je naposljetku pripala najsposobnijemu među njima: mladom Aleksiju
Komnenu. Aleksije je najprije u službi novoga vladara odstranio protu‑
cara Nikefora Brijenija, a nakon toga je svrgnuo i Nikefora Bazilakija,
njegova nasljednika na položaju dračkoga duksa i zatim također u ulozi
pretendenta na prijestolje. Međutim, kad se krajem godine 1080. Nikefor
Melisen u Nikeji proglasio protucarem i po uzoru na Botanijata zatražio
Sulejmanovu pomoć, Aleksije se nije umiješao. Jer već je počeo s pripre‑
mama za vlastito proglašenje.
Botanijatovo, a zatim i Melisenovo savezništvo Turcima je umnogo‑
me olakšalo osvajanje Male Azije. Oko 1080. godine Sulejman je već vla‑
dao cijelim maloazijskim područjem od Kilikije do Helesponta i osnovao
ondje, na najstarijemu bizantskom tlu, sultanat Rum: rimski sultanat.
Nakon pada snažnoga vojnog i upravnog ustroja koji je nekoć postojao na
maloazijskom tlu i nakon potpune propasti bizantskoga stratiotskog sta‑
leža, Carstvo je u najkraćem roku izgubilo i Malu Aziju.
Među svim predstavnicima vojne aristokracije koji su se natjecali
za krunu, Aleksije Komnen nije bio samo najistaknutiji vojskovođa već
i jedini istinski političar, po čemu je bio nadmoćan i svome ujaku Iza‑
ku Komnenu i nesretnome Romanu Diogenu. Aleksije je uspio dobro pri‑
premiti tlo i u vojsci i u glavnomu gradu s dalekovidnom mudrošću i
203
velikom diplomatskom spretnošću, a znao se sporazumjeti i s protivnič‑

kom strankom. Oženio se Irenom Dukom, nećakinjom cezara Ivana i
kćeri Andronika, izdajnika kod Mancikerta. Carica Marija u njemu je
gledala anđela čuvara svoga malog sina Konstantina Duke, za kojega
se još uvijek nadala da će dospjeti do carske krune. Uz Izaka Komnena,
svoga starijeg brata, Aleksije Komnen je našao vrlo revnog pomagača
u cezaru Ivanu Duki. Sastanak u tračkom Curulu, na kojemu je done‑
sena odluka o njegovu proglašenju carem, imao je karakter obiteljskog
savjetovanja Komnenâ i Dukâ. Aleksije se dogovorio i s pretendentom
Nikeforom Melisenom, svojim šurjakom. Ovaj mu je ponudio europski
dio Carstva, dok je azijski želio zadržati za sebe: tako se plan za podje‑
lu Carstva ponovno rodio u glavi jednog vojskovođe, kao nekoć za vrije‑
me ustanka dvojice Barda protiv Bazilija II. Aleksije je taj plan odbio,
umirivši šurjaka obećanjem titule cezara. U Carigrad, čiji se garnizon
većim dijelom sastojao od plaćenika stranoga podrijetla, među kojima
je bilo i Nijemaca, Aleksije je uspio prodrijeti zahvaljujući sporazumu
sa zapovjednikom njemačkih obrambenih postrojbi. I Aleksijeva vojska,
kao i ona koja je branila Carigrad, bila je šarena mješavina stranih pla‑
ćenika te je prijestolnica tri dana bila pozornica najdivljijeg pljačkanja i
nasilja. Botanijat je odustao od bezizgledne borbe i prihvatio patrijarhov
nagovor na abdikaciju te je na uskršnju nedjelju 4. travnja 1081. Aleksi‑
je Komnen okrunjen za bizantskog cara.
204
VI.
Vladavina vojnog plemstva
(1081.–1204.)
1. Ponovno uzdizanje Bizantskog Carstva:
Aleksije I. Komnen
Vanjskopolitička bilanca tog tužnog razdoblja koje dolazak Aleksija

Komnena na prijestolje odvaja od smrti Bazilija II. bila je potpuni slom
bizantske vlasti u Aziji, konačni gubitak talijanskih posjeda i znatan gu‑
bitak moći na Balkanskom poluotoku. Njegova unutarnjopolitička bilan‑
ca bila je veliko slabljenje središnje vlasti, teška privredna kriza, pad
vrijednosti novca i dezintegracija društveno‑gospodarskog sustava sred‑
njobizantskoga carstva. Aleksije I. Komnen (1081.–1118.) morao je svoje
obnoviteljsko djelo izgraditi na novim temeljima i novi su čimbenici po‑
stali nositelji državne građevine koju je izgradio.
No njegovo djelo obnove moglo je imati tek površnog i prolaznog
uspjeha. I u ranom srednjemu vijeku, u doba Heraklija i Lava III., činilo
se da Bizant stoji na rubu ponora. Ali u ono doba Carstvo je posjedova‑
lo svježe unutarnje snage, koje su omogućivale dugoročnu obnovu, a ta‑
kođer je kroza sve ratne vihore zadržalo svoju jezgru, Malu Aziju. Tako
se uvijek moglo ponovno uzdignuti i ponovno steći vlast nad cjelokupnim
područjem istočnog Sredozemlja, na kopnu i na moru. Sada je Carstvo
bilo iznutra iscrpljeno, budući da je propao sustav na kojemu je prethod‑
nih desetljeća počivala njegova snaga, a glavna osnova njegove moći, Ma‑
la Azija, prepuštena je gotovo bez otpora. Obnoviteljsko djelo Komnena
ostalo je ograničeno prije svega na obalno područje, ali je upravo u tom
razdoblju Bizant nepovratno izgubio prevlast na moru. Ona je prešla – u
trgovačko‑političkom i također strateškom pogledu – na talijanske grado‑
ve‑republike. Bila je to, gledano sa stajališta svjetske politike, najvažni‑
ja promjena toga doba, koja upućuje na nadmoć zapadnih sila u usponu
i dostiže vrhunac u bizantskoj katastrofi 1204. godine. Pozicija carstva
Komnenâ kao velesile nije bila utemeljena na unutarnjoj čvrstoći i sto‑
ga ni najimpozantniji uspjesi vrlo spretne politike tih vladara nisu mogli
imati trajnijeg učinka.
Doista, politika Aleksija Komnena odlikovala se već od prvih kora‑
ka izuzetnom spretnošću. Njegova zadaća bila je beskrajno teška: morao
je ponovno postaviti na noge iznutra oslabljeno Carstvo, koje je izgubilo
obrambenu snagu, a neprijatelji su navaljivali sa svih strana: Normani,
207
Pečenezi, Seldžuci. Činjenicu da je takoreći cijela Mala Azija bila pod

turskom vlašću isprva je morao jednostavno prihvatiti. Nije mogao ni‑
šta drugo doli naknadno prepustiti Sulejmanu ionako izgubljeno područ‑
je – kao zemlju za naseljavanje – kako bi barem formalno očuvao vrhov‑
na prava Bizanta i stvorio privid da gospodari Male Azije nisu suverena
sila nego federati Carstva koji zemlju posjeduju uz carsku privolu, kao
i Pečenezi na Balkanskom poluotoku. Aleksije I. morao je uključiti sve
svoje snage u rat protiv Normana. Jer nakon što je osvojio bizantski po‑
sjed u Italiji, Robert Guiscard napao je i istočnu jadransku obalu. Kraj‑
nji normanski cilj nije bio ništa manje nego bizantska carska kruna, dok
je njihov neposredni cilj bilo osvajanje Drača, što im je trebalo otvoriti
put prema Carigradu. Bez dostatne vojne sile i bez novčanih sredstava
Aleksije I. morao je odmah nakon sjedanja na prijestolje započeti rat u
kojemu je na kocki stajao sam opstanak Carstva. Bilo je nužno založi‑
ti crkvenu opremu i s tim je sredstvima car uspio skupiti vojsku koja se,
naravno, sastojala pretežno od stranih plaćenika, a znatnim dijelom i od
Anglonormana. Na borbu vlastitim sredstvima nije se moglo ni pomišlja‑
ti. Aleksije je stavio sve u pogon kako bi pronašao saveznike protiv nad‑
moćnog neprijatelja te je pokrenuo pregovore i s Grgurom VII. i s Henri‑
kom IV., a osigurao je i pomoć Venecije.
Tu se već sasvim jasno primjećuje ono što otad čini ključni moment
mletačke ratne i savezničke politike: pomorska republika morala je pod
svaku cijenu osigurati slobodu kretanja na Jadranu i stoga je na svaki
način nastojala spriječiti učvršćenje jedne sile na objema jadranskim
obalama. U skladu s tim, Robert Guiscard joj je u to doba bio neprija‑
telj, a Bizant prirodni saveznik. Za Bizant je potpora te vješte pomor‑
ske republike bila posebno bitna, jer bizantska flota bila je još više pro‑
pala od kopnene vojske, tako da je Carstvo na moru sada bilo potpuno
nemoćno.
Venecija je normanskoj floti uistinu nanijela težak poraz i time je
prekinuta opsada Drača s mora. S kopnene strane i nadalje je trajala
i nakon pobjede Roberta Guiscarda nad carevom vojskom (u listopadu
1081.), grad je pao u njegove ruke. Tako je Robert Guiscard ipak otvorio
vrata u Bizant i potom su se horde Normana slile duboko u carski terito‑
rij, prešle Epir, Makedoniju i Tesaliju te stavile pod opsadu čak i Larisu.
Međutim, Robert Guiscard bio je prisiljen vratiti se u Italiju već u prolje‑
će 1082. zbog ustanka koji je podigao jedan od carevih pristaša u južnoj
Italiji te je zapovjedništvo prepustio svome sinu Bohemundu. Bizantski
otpor sve je više jačao i pod pritiskom carske vojske Normani su započe‑
li povlačenje. U međuvremenu su Mlečani kao saveznici Carstva ponov‑
no zauzeli Drač. Robert Guiscard je, doduše, uspio ugušiti ustanak te je
ponovno krenuo u borbu protiv Bizanta, ali je početkom godine 1085. pao
žrtvom epidemije. Nemiri koji su nakon njegove smrti izbili u južnoj Ita‑
liji na dulje su vrijeme oslobodili Bizant normanske opasnosti.
208
Vladavina vojnog plemstva (1081.–1204.)
Pruženu pomoć Venecija je skupo naplatila. Ugovorom od svibnja

1082. mletački je dužd za sebe i svoje nasljednike primio titulu protose‑
basta s odgovarajućim godišnjim prihodom, patrijarh Grada dobio je ti‑
tulu hipertima, a mletačka Crkva godišnju počasnu donaciju od 20 funti
zlata. Prije svega je, međutim, pomorska republika dobila izvanredne tr‑
govinske povlastice. Mlečani su otad mogli slobodno trgovati svom robom
u svim dijelovima Bizantskog Carstva, pa i u samom Carigradu, i to bez
ikakvih plaćanja, te su tako bili znatno povlašteni s obzirom na domaće
bizantske trgovce. Osim toga, u Carigradu im je dano više radionica i tri
pristaništa na prijelazu prema Galati. Time je položen kamen temeljac
kolonijalnoj moći Venecije na istoku, a u trgovački sustav bizantske drža‑
ve usječena je duboka pukotina. Činjenica da je Venecija bizantskome ca‑
ru i nadalje priznavala pravo vrhovne vlasti nije ništa mijenjala na stva‑
ri. Bizantski razvoj više se nije mogao zamisliti bez talijanske pomorske
republike kao faktora moći.
Posebnu ulogu u bizantsko‑normanskim odnosima odigrale su su‑
sjedne slavenske zemlje koje je neposredno pogađala borba velesila za
prevlast na Balkanu. Dubrovnik i drugi dalmatinski gradovi, a izgleda
i sama Hrvatska, pristali su uz Normane. Kralj Zete Konstantin Bodin
stao je nakon duljeg kolebanja na stranu bizantskoga cara. Ipak, tijekom
odlučujuće bitke za Drač povukao je svoje čete i time pridonio porazu Bi‑
zantinaca. Daljnje ratove Bizantskog Carstva s Normanima i Pečenezi‑
ma iskoristio je za proširenje područja svoje vlasti na Rašku i Bosnu. Iz
Raške su zatim počeli napadi na bizantsko područje i time je određen
smjer kasnijoj srpskoj ekspanziji, a unutar srpskih zemalja pripremljeno
premještanje težišta sa Zete u Rašku.
Čim je otklonjena normanska opasnost, bizantski car morao je krenu‑
ti u rat protiv Pečenega. Ta se pogibelj nadvila nad Carstvo posljednjih
desetljeća kao Damoklov mač, a uvelike se zaoštrila zbog podrške koju su
pečeneškim hordama na istoku Balkanskog poluotoka pružili bogumili.
Kriza je dosegla svoj vrhunac 1090. godine, kad su Pečenezi nakon du‑
gih bitaka s promjenjivim uspjehom dospjeli sve do zidina bizantske pri‑
jestolnice. Kao da to nije bilo dovoljno, Carigrad je istodobno napadnut i
s mora. Emir Smirne Caha, jedan od emira koji su podijelili Sulejmanovo
(† 1085.) nasljeđe, sklopio je s Pečenezima savez i krenuo na Carigrad sa
svojom flotom. Caha je nekoć boravio u zarobljeništvu na dvoru Nikefora
Botanijata i bile su mu poznate bizantske metode ratovanja te je isprav‑
no uvidio da odlučujuća pobjeda nad carskim gradom mora uslijediti s
mora.
Godine 1090./91. Carigrad je bio pod opsadom s mora i kopna te je
prolazio kroz zimu nestašice i tjeskobe. Ponovno je spas mogao doći je‑
dino izvana. U nuždi je Aleksije I. pribjegao isprobanom, iako ne sa‑
svim neopasnom sredstvu bizantske politike prema barbarima tako što
je protiv Pečenega pozvao upomoć Kumane. Kumani su u južnorusku
209
nizinu doselili za Pečenezima i Uzima, bili su kao i oni pravi nomadski

narod, a po svojem su jeziku bili Turci, iako ne i po etničkoj pripadno‑
sti. Car Aleksije sada je položio sudbinu svoga carstva u ruke poglava‑
ra toga ratničkog naroda. Željno očekivani Kumani stigli su na područ‑
je Carstva u proljeće 1091. te se 29. travnja u podnožju planine Lebunij
odigrala nečuveno krvava bitka između Bizantinaca i Kumana s jedne i
Pečenega s druge strane, u kojoj su Pečenezi potpuno potučeni. Siloviti
dojam koji je taj masakr ostavio na suvremenike prenosi nam Ana Ko‑
mnena koja kaže: “Čitav narod od bezbroj ljudi satrt je u jednom jedi‑
nom danu.” Prsten koji se zatvorio oko Carigrada bio je probijen. Caha,
čiji su planovi propali nakon bitke pod Lebunijem, doživio je poraz, a
nakon toga je matiran drugim carevim sjajnim diplomatskim potezom.
Jer kao što je Kumane nahuškao protiv Pečenega, Aleksije je sada pro‑
tiv Cahe uspio okrenuti njegova zeta, emira Nikeje Abula Kasima, sklo‑
pivši savez najprije s njim, a zatim i s njegovim nasljednikom Kilidžom
Arslanom, Sulejmanovim sinom.
Oslobođenje Carigrada omogućilo je poduzimanje koraka protiv Sr‑
bije, osobito protiv župana Raške Vukana, koji je neprestanim prepadi‑
ma unosio nesigurnost na pogranično područje. Ipak, car je 1094. godine
morao ponovno prekinuti ratovanje i zadovoljiti se prividnim pokorava‑
njem Vukana. Jer njegovi nekadašnji saveznici Kumani provalili su na
područje Carstva i pljačkajući dospjeli sve do okolice Hadrijanopola. Na
njihovu čelu stajao je pretendent na bizantsko prijestolje koji se izdavao
za Konstantina Diogena, sina cara Romana IV., i zahtijevao carsku kru‑
nu. U tome je počivala osobita opasnost, ali i slabost pothvata. Jer nakon
što je pretendent lukavstvom zarobljen, carskoj je vojsci pošlo za rukom
da rastjera kumanske horde koje su ostale bez zapovjednika.
U europskom dijelu Carstva najveće su opasnosti bile otklonjene.
Izgledalo je da se situacija razvedrava i na Istoku, budući da su komada‑
nje sultanata Ruma i neprestane borbe među emirima otvorili mogućnost
ponovnog bizantskog osvajanja Male Azije. Ali u trenutku kad se Aleksi‑
je I. mogao posvetiti toj zadaći, dogodilo se nešto što je pokvarilo sve nje‑
gove planove i stavilo Carstvo pred nove višestruke teškoće: približavali
su se križari. Idejom križarskih ratova dan je nov oblik težnji ojačanoga
papinstva za širenjem vlasti prema kršćanskom Istoku. Poziv Urbana II.
na koncilu u Clermontu silovito je odjeknuo u okviru vjerskog oduševlje‑
nja koje je zahvatilo Zapad od doba clunyjevske reforme, rasplamsavši
čežnju za Svetom zemljom, čija su privlačnost i teška sudbina – od kada
su Turci Seldžuci 1077. godine zauzeli Jeruzalem – bili dobro poznati za‑
padnom kršćanstvu putem sve češćih hodočašća. Odazvali su se feudal‑
ci Zapada željni novih zemljišta i avantura, kao i vjerski zanesene mase
pritisnute ekonomskim nedaćama. Za razliku od toga, Bizantskom Car‑
stvu je ideja križarskih ratova, kako ih je shvaćao Zapad, bila potpuno
strana. Borba protiv nevjernika ondje nije bila nikakva novost. Kao teš‑
210
ka državna nužnost ona je Bizantincima već odavno postala samorazu‑

mljivom, a na oslobođenje Svete zemlje, koja je na kraju krajeva bila sta‑
ri bizantski teritorij, gledali su kao na zadaću svoje države, a ne kao na
općekršćansku stvar. Osim toga, činilo se da u razdoblju nakon raspada
crkvenog zajedništva manje nego ikad postoje preduvjeti za suradnju sa
Zapadom. Sa Zapada je Bizant očekivao plaćenike, a ne križare.
I doista, bizantski car je u teškim godinama seldžučke i pečeneške
opasnosti zatražio pomoć od zapadnih četa kao što je to činio i u drugim
prilikama; izgleda da je među ostalima u to doba pisao i grofu Rober‑
tu Flandrijskom, koji ga je posjetio prilikom hodočašća krajem 1089. ili
početkom 1090., položio vazalnu zakletvu i obećao da će poslati 500 fla‑
manskih plemića. Istu su svrhu u osnovi imale i careve molbe za pomoć
upućene Rimu, kao i pregovori o uniji koje je vodio s Urbanom II.
Obrat koji su događaji poprimili nije niti želio niti očekivao. Vidio je
kako se križari približavaju baš u trenutku kad se položaj njegova car‑
stva znatno poboljšao i kad je on sam mogao pokrenuti križarski rat u
Aziji. Činilo se da križari ugrožavaju njegov položaj zaštitnika istočnoga
kršćanstva i da je njegovo carstvo, koje je nakon petnaest godina dugog i
beskrajno napornoga obrambenog rata oslobodio od najneposrednijih opa‑
snosti, bačeno u nove, nepredvidive teškoće. Tada još nitko nije mogao
slutiti da će se sveti rat Zapada protiv nevjernika s vremenom preobra‑
ziti u rat uništenja shizmatičnog Bizanta, ali ipak su zapadna braća od
samog početka dočekana s najdubljim nepovjerenjem. Već se tada često
pomišljalo na to da bi se Carstvo moglo naći pred novom invazijom, a
izgledalo je da nastup križara opravdava tu pretpostavku.
Predigra je bila pojava takozvanog pustinjaka Petra iz Amiensa. Sli‑
jedio ga je čopor nasumce sabranih ljudi i te nedisciplinirane i neopskr‑
bljene horde odale su se već na prolazu kroz Ugarsku i balkanske zemlje
tako divljačkim pljačkanjima da je često bilo nužno suprotstaviti im se
oružjem. Kad su 1. kolovoza 1096. stigli pred Carigrad, nastavili su s
pljačkom, na što ih je car dao prebaciti na drugu stranu Bospora. Ali u
Maloj Aziji te su jadno naoružane horde poubijali Turci. Samo je malen
dio uspio pobjeći u Carigrad na brodovima koje im je stavio na raspola‑
ganje bizantski car.
Od kraja 1096. godine postupno pristižu i velika feudalna gospoda
sa svojom pratnjom. U Carigradu se skupila krema zapadnoeuropskog
viteštva, među ostalima i lotarinški knez Gotfrid Bouillonski, grof Raj‑
mund Toulouski, brat francuskoga kralja Hugo Vermandoiski, brat en‑
gleskoga kralja i sin Vilima Osvajača Robert Normandijski, istoimeni sin
prije spomenutoga grofa Roberta Flandrijskog i također – što nije be‑
značajno – normanski knez Bohemund, sin Roberta Guiscarda. Aleksije
I. je taj pothvat, koji se preklapao s njegovim planovima i mogao posta‑
ti opasan za Bizantsko Carstvo, pokušao skrenuti u smjeru koji će bi‑
ti prihvatljiv za njega i njegovu državu, zatraživši od križara da polože
211
vazalnu zakletvu u skladu sa zapadnim običajem i da se obvežu da će mu

predati sve osvojene gradove koji su prije pripadali Bizantskom Carstvu.
Od svoje strane car je obećao da će potpomagati križare živežnim namir‑
nicama i ratnom opremom te je dao naslutiti da će i sam uzeti križ i sa
svom svojom vojnom silom stati na njihovo čelo. Uz iznimku Rajmunda
Toulouskog, naposljetku su svi vođe križarske vojske – nakon dugotraj‑
nih pregovora, čak i Gotfrid Bouillonski – prihvatili careve zahtjeve. Na
toj su osnovi početkom 1097. godine sklopljeni sporazumi s pojedinačnim
križarskim vođama, među ostalima i s Bohemundom koji nije samo dao
sva zatražena obećanja bez pogovora nego je nastojao djelovati i na Raj‑
munda Toulouskog u carevu korist, a ponudio je caru i svoje usluge za
položaj carskog domestika za Istok. Normanske čete u međuvremenu su
već stigle u Malu Aziju pod vodstvom njegova nećaka Tankreda, koji je
tako izbjegao polaganje zakletve. U stvarnosti je Bohemundov križarski
rat bio jednostavno prilika da nastavi osvajačke planove svoga oca.
Prvi važan uspjeh križarskoga rata bio je zauzeće Nikeje (u lipnju
1097.). U skladu sa sporazumom, grad je predan bizantskom caru i u
njega je smješten bizantski garnizon. Aleksije I. požurio je iskoristiti taj
uspjeh. Njegove su postrojbe zaposjele Smirnu, Efez i Sard, kao i niz dru‑
gih gradova stare Lidije tako da je ponovno uspostavljena bizantska vla‑
davina u zapadnom dijelu Male Azije. Nakon što je zauzeta Nikeja, križa‑
ri su se ponovno sastali s carem u Pelekanu i obnovili položene zakletve
te zatim u pratnji bizantskog odreda krenuli dalje starim vojnim putem
preko Dorileja, Ikonija, Cezareje i Germanikeje prema Antiohiji. Dogovor
između križara i bizantskoga cara trajao je do dolaska u Antiohiju, iako
su Balduin, brat Gotfrida Bouillonskog, i Bohemundov nećak Tankred
skrenuli do Kilikije i posvadili se oko posjeda tamošnjih gradova – koje
su prema sporazumu bili obvezni predati bizantskom caru – a Balduin je
naposljetku prodro u područje sjeverne Mezopotamije i ustanovio vlastitu
kneževinu sa središtem u Edesi.
Zauzeće Antiohije (3. lipnja 1098.), novi veliki uspjeh križara, ozna‑
čilo je kraj sloge između križara i bizantskoga cara i produbilo neslaga‑
nja između samih križarskih vođa. Između Rajmunda Toulouskog i Bo‑
hemunda izbio je ogorčen sukob oko posjeda sirijskoga glavnoga grada.
Lukavi Norman dobio je igru i utaborio se kao neovisni knez u Antiohi‑
ji. Svi carevi prosvjedi bili su uzaludni: dok je Bohemund zaostao u An‑
tiohiji, ostali su križarski vođe, ne čekajući da stigne car, krenuli prema
Jeruzalemu, unatoč tome što je Aleksije poslao poruku da će pod uvje‑
tom izručenja Antiohije sudjelovati u daljnjim križarskim pohodima pre‑
ma danom obećanju i unatoč tome što se sada i Rajmund Toulouski za‑
ložio za to da se Antiohija preda Bizantu. Između toulouskoga grofa, koji
je prešao na carevu stranu, i samoga cara nastupilo je zbližavanje pa dok
su križari koji su Aleksiju položili vazalnu zakletvu osnivali vlastite kne‑
ževine, Rajmund, koji je bio odbio položiti zakletvu, izručio je caru više
212
zauzetih sirijskih obalnih gradova. Suradnja Rajmunda i cara Aleksija

postala je još tješnja nakon osvajanja Jeruzalema (15. srpnja 1099.). Jer
Rajmund, stvarni vođa križarskoga rata od osvajanja Antiohije, ponovno
je prevaren i umjesto njega je na čelo novoga kraljevstva stupio Gotfrid
Bouillonski kao “zaštitnik Svetoga groba”.
Nastanak Jeruzalemskoga Kraljevstva u udaljenoj Palestini Bizant
je još nekako i mogao prihvatiti, ali ne i ustoličenje Bohemunda u Antio‑
hiji. Normanska kneževina u Siriji neposredno je dirala u vitalne intere‑
se Bizantskog Carstva, tim više što Bohemund više nije skrivao neprija‑
teljstvo prema Bizantu te je već 1099. godine izbio otvoreni sukob. Ipak,
istodobno se morao boriti i s Turcima budući da je normanska kneževina
Antiohija i njima bila trn u oku, i ta je okolnost znatno olakšavala zada‑
ću bizantskoga cara. Već 1101. godine Bohemund je pao u zarobljeništvo
emira Malika Ghanzija iz dinastije Danišmanda, ali su ga otkupili kri‑
žari te se vratio u Antiohiju. Međutim, godine 1104. Turci su kod Hara‑
na teško porazili Latine i tako je carska vojska uspjela osvojiti važne ki‑
likijske utvrde Tarz, Adanu i Mamistru, dok je bizantska flota zauzela
Laodikeju i druge obalne gradove sve do Tripolisa.
Bohemund je morao shvatiti da istodobno ratovanje protiv Turaka i
Bizantinaca nadilazi njegove snage. Ostavivši Tankreda u Antiohiji, po‑
šao je na Zapad kako bi pripremio pohod protiv Bizanta u velikom stilu.
Na putu kroz Italiju i Francusku Bohemund je više od bilo koga drugo‑
ga pridonio nastanku legende o tome kako je bizantski car izdao križare.
Usvojivši program i ratni plan svojega oca, pristao je u listopadu 1107. u
Avloni s velikom vojskom i odande krenuo na Drač. Kao 25 godina pri‑
je, Normani i Bizantinci ponovno su se sukobili pod zidinama Drača. Ali
careva situacija sada je bila sasvim drugačija: bitka je završila pobjedom
Bizantinaca i potpunim Bohemundovim porazom.
U sporazumu iz 1108. Bohemund se pokajnički obvezao da će caru bi‑
ti vjeran vazal, što je značilo i pružati mu podršku protiv svih neprijate‑
lja Carstva, a zauzvrat mu je ostavljena kneževina Antiohija kao carsko
leno. Za razliku od njega, Tankred je, kao što se moglo i očekivati, odbio
priznati taj sporazum te je nakon skore Bohemundove smrti (1111.?) po‑
stao jedinim gospodarom Antiohije. Pokušaj bizantskoga cara da se pro‑
tiv njega poveže s ostalim križarskim vođama nije imao uspjeha. Aleksije
I. nije više uspio skupiti snage za ponovni rat protiv prkosnih norman‑
skih kneževa i posljednje godine života radije je posvetio borbi protiv Tu‑
raka u Maloj Aziji.
Tako sporazum iz 1108. isprva nije imao neposrednog odjeka, ali je
unatoč tome važan kao smjernica za politiku idućih vlada. Osim toga,
pobjeda nad Bohemundom izborena na istočnoj jadranskoj obali rezulti‑
rala je znatnim učvršćenjem položaja Bizanta na Balkanskom poluoto‑
ku. Međutim, u odnose na Balkanu umiješala se Ugarska kao novi fak‑
tor moći nakon što je početkom 12. stoljeća stavila Hrvatsku i Dalmaciju
213
pod svoju vlast. Novo značenje koje je Ugarska dobila u politici Bizanta
odrazilo se u tome što je car Aleksije oženio prijestolonasljednika Iva‑
na ugarskom princezom. Ali između dviju sila neizbježno je moralo doći
do borbe za utjecaj na Balkanskom poluotoku i poziciju na Jadranu te je
idućih desetljeća Ugarska postala jedan od glavnih protivnika Bizant‑
skog Carstva.
Nakon neprekidnog ratovanja tijekom gotovo četiri desetljeća, Alek‑
sije Komnen je u znatnoj mjeri ponovno uspostavio moć Bizantskog Car‑
stva. U svakoj svojoj etapi ta borba svjedoči o Komnenovoj državničkoj
veličini i njegovu jedinstvenom diplomatskom umijeću. Znao je kako
iskoristiti Veneciju protiv Roberta Guiscarda i suparničke emire protiv
Cahe; protiv Turaka se poslužio križarima, a protiv križarskih država
Turcima. Ali uz to spretno korištenje stranih sila sve je bolje umio upo‑
trijebiti i vlastite snage. Od rata do rata i iz godine u godinu borbena si‑
la bizantske države naočigled je rasla. U vrijeme rata protiv Roberta Gu‑
iscarda bizantska pomorska sila nije ni postojala, a u ratu protiv Cahe
i osobito protiv Bohemunda već je uspješno sudjelovala bizantska flota.
Poraze početnog razdoblja smijenili su pobjednički pohodi protiv Kuma‑
na i Seldžuka, a sasvim se jasno može uočiti jačanje bizantske vojske ako
se usporede dva posljednja susreta s Normanima na istočnoj jadranskoj
obali. Aleksije I. nije samo pomaknuo granice Carstva nego ga je i iznu‑
tra učvrstio i ponovno učinio sposobnim za obranu. Doduše, taj novousta‑
novljeni državni sustav bio je potpuno različit od strogog ustroja srednjo‑
bizantskog razdoblja. Najproblematičnije pojave 11. stoljeća, kao što su
davanje poreza u zakup, dodjela prava imuniteta svjetovnim i crkvenim
zemljoposjednicima i pad vrijednosti novca, postoje i dalje te čak posta‑
ju opsežnije. Kao novi čimbenik pojavljuje se prodor talijanske pomorske
republike u bizantsku trgovinu: Venecija je od 1082. godine nadalje sve‑
prisutna u bizantskim vodama, a sporazumom zaključenim u listopadu
1111. Aleksije I. dodjeljuje i Pisi znatne trgovinske povlastice.
Za dezintegraciju bizantskoga birokratskog ustroja od vrlo je velike
važnosti i promjena sustava dvorskih titula koju je poduzeo Aleksije I., a
koja se također nadovezuje na razvoj prethodne epohe. Zbog širokogrud‑
nog dodjeljivanja titula za vladavine činovničkog plemstva, stare su titu‑
le izgubile na vrijednosti pa su se za osobe na visokom položaju morale
izmisliti nove počasti. Naslovi patricija, protospatarija i spatarokandida‑
ta, koje su u 10. stoljeću nosili visoki činovnici, već sredinom 11. stolje‑
ća ne znače više mnogo, a na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće potpuno izla‑
ze iz upotrebe. Jedino su tri najviše počasti srednjobizantskog razdoblja
– cezar, nobilisim i kuropalat – preživjele tu čudnu inflaciju titula, a i
one su ponešto izgubile na vrijednosti. Za svoga brata Izaka Aleksije I.
je stvorio novu titulu sebastokratora (koja je nastala spajanjem sebasta
i autokratora), kojoj je dao prednost pred cezarskom. Nakon toga je mo‑
gao bez oklijevanja ispuniti obećanje dano pretendentu na prijestolje Ni-
214
keforu Melisenu (vidi str. 203/204) i dodijeliti mu titulu cezara, koja je

sada označivala visoku, ali ne i najvišu počast. Dok stare činovničke ti‑
tule nestaju, viši dostojanstvenici stječu titule koje su prije kao carski
atributi vrijedile ili bile rezervirane za mlađe pripadnike carske kuće,
a iz kombinacija pojedinačnih titula i tih atributa mogle su se kovati
daljnje mogućnosti gradacije: sebast, protosebast, panhipersebast; seba‑
stohipertat, pansebastohipertat, protosebastohipertat; entimohipertat,
panentimohipertat, protopanentimohipertat; nobilisim, protonobilisim,
protonobilisimohipertat i tome slično. Ta promjena sustava titula odra‑
žava duboki obrat koji bizantski državni sustav doživljava od 11. stoljeća
nadalje: sa strogim birokratskim centralizmom odumire i strogi hijerar‑
hijski sustav srednjobizantskoga razdoblja.
Jedna od tipičnih pojava obezvređenja titula bila je i ta da se od triju
oznaka koje su nosili glavni namjesnici tema pri kraju 10. stoljeća zadr‑
žala jedino najviša, tako da u doba Komnena svi namjesnici tema nose
titulu duksa, dok se njihovi podređeni sada nazivaju katepanima, a stara
časna oznaka stratega gotovo potpuno nestaje već u 11. stoljeću. Titulu
velikog duksa (mègas dū x) od Aleksija I. do propasti Carstva nosi vrhov‑
ni admiral, pod čijim je zapovjedništvom cjelokupna pomorska sila. Dvo‑
jici domestika Istoka i Zapada, koji od druge polovine 10. stoljeća dijele
vrhovno vojno zapovjedništvo, već se od polovine 11. stoljeća pridodaje ti‑
tula velikog domestika (mègas doméstikos). Kao nadglednik svih civilnih
službi pojavljuje se od Aleksija I. logotet sekretâ, koji se od kraja 12. sto‑
ljeća naziva vrhovnim logotetom. S tim položajem, kao i s onim logoteta
droma u srednjobizantskom razdoblju, od sada se često – iako ne i redo‑
vito – povezuje funkcija prvoga ministra, mezazona.
Propadanje vojske i teška nestašica novca dva su elementa koji od
sredine 11. stoljeća obilježavaju unutarnju situaciju Bizantskog Carstva i
kojima je prvenstveno uvjetovano unutarnjopolitičko djelovanje Aleksija
I. Obezvređivanje kovanog novca, koje je započelo oko sredine 11. stoljeća,
pod Aleksijem Komnenom napreduje u vrlo velikoj mjeri tako da pokraj
staroga, punovrijednog zlatnika kolaju i nove kovanice manje i raznoli‑
ke vrijednosti. Naravno, ta je situacija u privrednom životu prouzročila
veliku zbrku, a istodobno su iz nje proizašle i određene prednosti za dr‑
žavnu blagajnu koja je izdavala loš novac, ali je od poreznika zahtijeva‑
la punovrijedan. Međutim, takvo stanje stvari nije se moglo dugo održa‑
ti i država je ubrzo bila prinuđena primati i manjevrijedan novac. Tečaj
je isprva snažno oscilirao, a ubirači poreza preračunavali su ga u vlasti‑
tu korist i obogaćivali se na najbezočniji način sve dok car nije zapovje‑
dio da se za jednu nomizmu računaju četiri milijarezija, čime je službeno
priznato da bizantski zlatnik ima još samo trećinu svoje izvorne vrijed‑
nosti. Na osnovni porez u Bizantu je nadodan još čitav niz dodatnih pore‑
za, koji su zajedno iznosili oko 23 posto iznosa osnovnog poreza. Pri pro‑
računu osnovnog poreza pretpostavljao se trostruki gubitak vrijednosti
215
zlatnika, ali su dodatni porezi u početku i nadalje određivani po starom

ključu pa se car, kad su porezni obveznici zbog toga prigovorili, odlučio
za srednje rješenje i dopustio snizivanje dodatnih iznosa za polovinu. Ti‑
me su dodatni porezi skočili za 50 posto i dobit državne blagajne zapravo
je bila još veća, budući da su dodatni porezi zaračunavani tek od određe‑
ne visine iznosa osnovnog poreza, a s gubitkom na vrijednosti zlatnika i
nominalni su iznosi u odgovarajućoj mjeri skočili pa se podmirivanje do‑
datnih poreza moglo zahtijevati i od najsiromašnijih obveznika koji prije
za to nisu dolazili u obzir. Tako je caru pošlo za rukom da iz propadanja
valute na oštrouman način izvuče višestruku korist.
Sve je to na svojim leđima iznio porezni obveznik, čiji je položaj bivao
sve teži. Od poreznog tereta još je mučnija bila svojevolja poreznih činov‑
nika i zakupaca: više se žalbi čuje zbog zloporabe službe ubirača poreza
nego zbog povišenja davanja. Izgleda da je zakup poreza početkom 12.
stoljeća bio sasvim uobičajen postupak, a pojedinim poreznim zakupcima
bile su prepuštene čitave pokrajine. Ništa se neobično ne vidi u tome što
se zakupci obvezuju da će poreze ubirati u dvostrukom iznosu. A porezi‑
ma u novcu pridružuju se i brojna opterećenja u naturi i snošenje troško‑
va javnih službi, što je u to doba bilo osobito teško. Stanovništvo osigura‑
va materijal i radnu snagu za izgradnju brodova, mostova i cesta. Osim
toga, ono ima obvezu brinuti se za smještaj i opskrbu carskih činovnika
i vojske, potpomagati ih ljudskom i konjskom snagom te besplatno ili po
niskoj cijeni isporučivati sve moguće namirnice postrojbama u prolazu.
To znači da troškove uzdržavanja vojske samo djelomično podmiruje dr‑
žava dok ih dijelom neposredno snosi stanovništvo, s time da je doprinos
stanovništva u tom razdoblju osobito velik. Na taj se način snalazi drža‑
va čija financijska moć propada, a prinuđena je bez odgađanja izgraditi
nove obrambene snage i unajmiti plaćenike u najvećemu mogućem broju.
Činjenica je da se u to doba bizantska vojska sastoji od šarene mješavi‑
ne narodnosti u kojoj se nalaze Varjazi, Rusi, Pečenezi, Kumani, Turci,
Francuzi, Nijemci, Englezi, Bugari, Abazgi i Alani.
Osim plaćeničkih postrojbi, i domaća vojska stječe sve veću važnost.
Nositelj bizantske vojne sile, dakako, više nije mogao biti mali posjed bu‑
dući da su stara vojnička dobra pala žrtvom procesu feudalizacije, a voj‑
nici‑seljaci, ako i nisu potpuno nestali, sada su ipak igrali tek spored‑
nu ulogu. Bizantska vojska bila je postavljena na osnovi čisto feudalnog
vazalnog sustava i njezina je stvarna nosiva snaga bio pronijski velepo‑
sjed. Iskorištavanje pronijskog sustava u vojne svrhe svakako je bio glav‑
ni uzrok vojnog jačanja Bizantskog Carstva u razdoblju vladavine vojnog
plemstva, koje je zastupala dinastija Komnena. Činjenica je da dodjele
pronija koje su poznate iz vremena epigonâ makedonske dinastije i di‑
nastije Duka još nisu imale nikakve veze s vojnom službom. Ali već pod
Aleksijem I. Komnenom pronijski sustav dobiva vojni karakter koji će
zadržati sve do propasti Carstva. Pronijar je obvezan na vojnu službu i
216
upravo zbog toga se redovito naziva jednostavno vojnikom (stratiotom).

On je konjanik u punoj spremi i prati ga veća ili manja skupina ljudi, već
prema veličini njegove pronije. Osim toga, i ostali veleposjedi, uključujući
crkvene posjede, podliježu prisilnom regrutiranju iako su obvezni osigu‑
ravati samo lako naoružano pješaštvo.
Pronija nije bila pronijarovo vlasništvo, bila je neprenosiva i izvorno
također nenasljediva. Pravo vlasništva i neograničeno pravo raspolaga‑
nja pronijskim posjedima za sebe je zadržala državna vlast, koja ih je po
svojoj volji davala ili oduzimala. Ali sve dok je pronijar posjedovao dodi‑
jeljena dobra i na njima naseljene seljake – a po pravilu ih je posjedovao
do kraja života – on je bio njihov apsolutni gospodar i vladar. Pronija‑
ri i stratioti srednjobizantskog razdoblja pripadaju različitim društvenim
svjetovima. Dok su stari stratioti bili seljačka milicija, pronijari, iako se
i oni nazivaju stratiotima, potječu iz redova feudalne aristokracije, prije
svega iz sitnog plemstva. To su veći ili manji feudalci čija dobra obrađuju
podložni seljaci. Dodjela posjeda ne znači samo dodjelu određenog dobra
nego i seljaka koji su na tom dobru naseljeni i koji tada automatski po‑
staju parici pronijara te mu moraju plaćati davanja. Pravo na ta davanja
i na druge prihode od pronijskog dobra za korisnika su tvorila smisao i
privlačnost takva posjeda.
Veliko značenje koje pronijski sustav od toga vremena dobiva s ob‑
zirom na nove zadaće ima za prirodnu posljedicu da se pronijska dobra
dodjeljuju u sve većem broju. Time se ubrzava proces feudalizacije u Bi‑
zantu. Jer pronijski sustav najupadljivija je pojava bizantskoga feuda‑
lizma. Izvan granica Bizantskog Carstva taj se sustav uvelike proširio
i u južnoslavenskim zemljama i odigrao važnu ulogu u procesu njihove
feudalizacije.
U vrijeme Aleksija I. promjene je doživio i sustav takozvanog hari‑
stikija, naime prijenos samostana i samostanskih dobara na svjetovne
upravitelje. Ta je praksa, koja se osobito proširila od 11. stoljeća nadalje,
imala za cilj ekonomski ojačati samostane, ali je često omogućivala teš‑
ke zloporabe te je kod dijela klera naišla na otpor i uvijek je iznova osu‑
đivana na crkvenim sinodama. Ipak, i nadalje je postojala i čak je stekla
pristaše u nekolicini uglednih crkvenih vođa, što valja pripisati činjenici
da je bila ventil za samostansku privrednu aktivnost koja je bila sputa‑
na načelom neprenosivosti crkvenog posjeda. Ali dok je takve dodjele u
ranijem razdoblju pretežno provodilo crkveno poglavarstvo, sada je sam
car bio taj koji je crkvene posjede dodjeljivao kao neku vrstu beneficija.
Za razliku od pronijskih posjeda, haristikijska dobra nisu imala nika‑
kve javno‑pravne funkcije, a za državu su bila jeftino sredstvo nagrađi‑
vanja službenika. Može biti da je cara u tome vodila težnja za ograniča‑
vanjem prekomjerno naraslih crkvenih posjeda. U svakom slučaju, nije
čudo što su careve dodjele samostanâ uzrokovale mnogo zle krvi u crkve‑
nim krugovima.
217
Aleksije I. naišao je na jednako snažnu opoziciju u crkvenim kru‑

govima i kad je za vrijeme ratova s Normanima i Pečenezima bio pri‑
nuđen posegnuti za bogatstvom Crkve, i tada je pod pritiskom opozici‑
je morao ne samo pristati na povrat oduzetih dobara već i 1082. godine
izdati edikt u kojemu, osuđujući svoj vlastiti postupak, za sva vremena
zabranjuje otuđivanje crkvene imovine. To ga, naravno, nije spriječilo da
nekoliko godina poslije, kad se našao pred novim teškoćama, ponovno
pribjegne konfiskaciji crkvene imovine. Ali unatoč takvim povremenim
pomućenjima odnosa, između svjetovne i crkvene vlasti vladala je sloga
i suradnja utemeljena na dubokom zajedništvu interesa. Ruku pod ru‑
ku, car i Crkva zajedno su se borili protiv heretičkih pokreta koji su bili
opasnost jednako za državnu kao i za crkvenu organizaciju, i car je bio
taj koji je pritom vodio glavnu riječ. Bogumilski nauk, koji je pod utjeca‑
jem istočnih hereza nastao na slavenskom Balkanu, s vremenom se toli‑
ko proširio i stekao tolike pristaše među bizantskim stanovništvom, čak
i u bizantskomu glavnom gradu, da je car držao zadaćom od državne
važnosti poduzeti mjere protiv te opasne hereze. Bogumilski vođa Bazi‑
lije i njegovi učenici koji su ostali vjerni svojim uvjerenjima spaljeni su
na lomači.
Kao branitelj pravovjerja car je živo sudjelovao i u postupcima protiv
“konzula filozofâ” Ivana Itala koji je, kao i njegov veliki prethodnik Psel,
bio vatreni obožavatelj Platona i neoplatoničara te stručnjak za Aristote‑
la. U osobi Ivana Itala antička je filozofija, koja je od Psela vladala naj‑
višom filozofskom ustanovom carstva, dospjela u konflikt s kršćanskim
dogmatskim naukom. Za razliku od spretnijega Psela, Ivan Ital nije se
uspijevao držati granica koje je propisivala kršćanska dogma i svoju je
zaokupljenost “besmislenom prividnom mudrošću poganâ” platio izopće‑
njem. Osim nedodirljivosti dogmatske vjere, Aleksije I. zauzimao se i za
čistoću kršćanskoga načina života, potpomagao je stroge asketske samo‑
stane na Atosu i osobito promicao djelovanje monaha Kristodula, koji se
na otoku Patmu istaknuo kao reformator monaškog života. Patmo i su‑
sjedni otoci dodijeljeni su mu u doživotan posjed i bili su opremljeni dale‑
kosežnim imunitetom te su, kao i Atos, činili pravu monašku republiku.
Za vrijeme Aleksija Komnena učvršćeni su i samo Carstvo i autoritet
cara. Međutim, po svojoj strukturi carstvo Komnenâ uvelike se razlikuje
od stroge centralističke države srednjobizantskog razdoblja. Vrijeme Kom
nenâ produbilo je proces feudalizacije, a feudalne snage provincije, protiv
kojih su se carevi 10. stoljeća borili svim silama, postale su stvarni no‑
sioci nove državne konstrukcije. Aleksije je dao prednost socijalno najja‑
čim čimbenicima, koji su se probili unatoč centralizmu srednjobizantskog
razdoblja, i na njima je izgradio državu i vojsku. U tome je tajna njegova
uspjeha, ali i njegova ograničenja. Bizant se konačno udaljio od nekadaš‑
njih čvrstih temelja i njegova privredna i financijska snaga više nisu bile
iste kao nekad. To valja imati na umu ako se želi razumjeti zbog čega je
218
sjaj epohe Komnenâ bio kratka vijeka i zbog čega na kraju te epohe stoji
slom bizantske države.
Produbljivanju procesa feudalizacije pridonio je i dodir sa Zapadom.
Sudbina je htjela da Bizant stupi u bliži kontakt sa zapadnim svijetom
nakon što je crkveno zajedništvo – koje je u to doba značilo duhovno za‑
jedništvo kao takvo – već bilo propalo. Bizantinci i zapadnjaci gajili su
jedni prema drugima osjećaje mržnje i prezira, a s pobližim upoznava‑
njem ti su se osjećaji još i produbili. Unatoč tome, od tog razdoblja utje‑
caj Zapada na Bizant počinje se očitovati na mnogobrojne načine, i u kul‑
turnom i u državnom pogledu. Feudalizacija bizantske države bila je,
dakako, posljedica unutarnjega bizantskog razvoja. Ali okolnost da je u
prednjoj Aziji nastao čitav niz latinskih država, u kojima se zapadni feu‑
dalizam nalazio u svomu najčišćem obliku, nije mogla ostati bez učinka
na daljnji razvoj. Odnos u koji su križarski vođe ušli prema caru Aleksi‑
ju I., oblikovan prema zapadnom uzoru, unio je novo načelo u bizantsko
poimanje države. Ubrzo je taj odnos vazalstva primijenjen i na druge vla‑
dare na bizantskom području i tako je postao trajnim sastavnim dijelom
kasnobizantskoga državnog sustava.
2. Razvoj nove moći i prvi neuspjesi:

Ivan II. i Manuel I.
Jedan od rezultata jačanja carske vlasti bilo je osnivanje nove dina‑

stije Komnena. Unatoč neslozi koja je vladala unutar carske obitelji i tvr‑
dokornim svađama oko nasljeđivanja koje su zatrovale posljednje dane i
sate cara Aleksija, na prijestolju ga je naslijedio najstariji sin Ivan. Do‑
šavši u posjed vrhovne vlasti u savezu s Dukama, Aleksije I. najprije je
prijestolonasljednikom imenovao mladoga Konstantina Duku, sina Mi‑
haela VII., i zaručio ga sa svojom najstarijom kćeri Anom. Međutim, na‑
kon rođenja prvorođenca Ivana, prijestolonasljednička je prava prenio na
njega (1092.). Time je poduzet odlučujući korak u osnivanju dinastije Ko‑
mnena i kad je ubrzo nakon toga mladi Konstantin Duka umro, sve su
se teškoće činile riješenima. Ali takvom razvoju situacije ispriječile su se
ambicije princeze Ane. Nakon prijevremene zaručnikove smrti udala se
za Nikefora Brijenija (1097.) i sada je za njega željela carsko prijestolje.
Veliki državnik i vojskovođa Aleksije oduvijek je bio podložan ženskim
utjecajima. Isprva je na njega utjecala carska udovica Marija, supruga
dvojice njegovih prethodnika i majka prijestolonasljednika Konstantina
Duke. Toj lijepoj i pametnoj ženi Aleksije je bio odan s istinskom stra‑
šću i spreman žrtvovati joj svoju suprugu Irenu Duku. Od te političke
219
pogreške sačuvalo ga je energično upletanje patrijarha Kozme, koji je

ustrajao na Ireninoj krunidbi. Zatim je tu bila Ana Dalasena, careva maj‑
ka, koja je nad njim stekla presudan utjecaj te je bila i regent za vrijeme
njegove odsutnosti iz Carigrada u doba rata protiv Roberta Guiscarda.
Naposljetku je velik utjecaj stekla i carica Irena, iako je isprva bila pre‑
zrena. U pitanju prijestolonasljedstva zauzela se protiv svoga sina Ivana,
a u korist voljene kćeri Ane i njezina supruga, cezara Nikefora Brijenija.
Majka i kći ujedinjenim su snagama provodile pritisak na cara kako bi
ga privoljele na prijenos vladarskih prava na Brijenija. Čak i na samrtnoj
postelji dvije su ga žene opsjedale svojim molbama i nagovaranjima. Ia‑
ko ih nije otvoreno odbio, Aleksije je carsku krunu uspio dati svome sinu,
koji je bio dovoljno spretan i energičan da ostvari svoje pravo. Ali zbog
intriga majke i sestre to je stupanje na vlast zakonitoga prijestolona‑
sljednika poprimilo izgled državnog udara. Ana se nije odmah pomirila
sa sudbinom. Protiv brata je isplanirala prevrat i tek kad je i to krajnje
sredstvo ostalo bez učinka, odustala je od spletkarenja i potražila utje‑
hu u učenim studijima. U prinudnoj osami u jednom samostanu napisala
je povijest svoga oca, Aleksijadu, koja je njezino ime učinila besmrtnim.
Po prosudbi suvremenika i kasnijih naraštaja, bio je Ivan (1118.–
1143.) najveći među Komnenima. Bio je vladar u kojemu se mudra razbo‑
ritost udružila s usmjerenom energijom, a k tome je bio i pošten čovjek
čvrstoga karaktera i plemenitog uma, što ga izdiže visoko iznad njegova
vremena. Vrlo odmjeren, ali čvrst i nepokolebljiv u ostvarenju svojih cilje‑
va, nastavio je provoditi očevu politiku sa žilavom ustrajnošću, ne gubeći
nikad iz vida granice mogućega.
U prvom planu bila je borba protiv normanske kneževine Antiohije.
Ali i na Zapadu su se nagomilali važni problemi koji su zahtijevali potpu‑
nu budnost. Antiohija je bila povezana sa Sicilijom, a normanski je pro‑
blem na Siciliji, kao i srpski na Balkanu, Carstvo doveo u dodir s nizom
drugih zapadnih sila. Ivan II. uzaludno je pokušavao prerezati konce koji
su Carstvo vezali za Veneciju i sputavali bizantsku trgovinu. Pomorska
republika nije se dala izgurati s položaja koji joj je dodijelio sporazum iz
1082. godine: mletačka flota napala je bizantske otoke u Egejskom mo‑
ru i car je bio prinuđen u potpunosti potvrditi mletačke privilegije novim
sporazumom (1126.).
S druge strane, Ivan je na Balkanu postigao važne uspjehe. Nakon
pobjede koju je Aleksije I. izvojevao nad Pečenezima uz kumansku po‑
moć, Carstvo je trideset godina bilo sigurno od njihovih pljačkaških na‑
pada. Godine 1122., međutim, nova horda Pečenega navalila je preko Du‑
nava i pljačkajući stigla sve do Makedonije i Trakije. Ipak, bio je to zadnji
pečeneški prepad koji je Bizant doživio. Teški poraz koji im je nanio Ivan
II. (1122.) konačno je oslobodio Carstvo od te pošasti. Brojni zarobljeni‑
ci naseljeni su u Carstvu, a u bizantsku vojsku uvrštene su nove peče‑
neške snage. Ali Pečenezi otad više ne postoje za Bizantsko Carstvo kao
220
vanjskopolitički faktor sile. U spomen na tu pobjedu car je uveo poseban

“Pečeneški praznik” i ta se svečanost održavala još i krajem 12. stoljeća.
Nakon što su svladani Pečenezi, Ivan je krenuo na Srbiju, koja je bila
žarište vječnih nemira. Dok se njegov otac morao zadovoljavati djelomič‑
nim uspjesima, Ivan je izvojevao presudnu pobjedu nad županom Raške
te se povukao s bogatim plijenom i brojnim zarobljenicima koje je dao na‑
seliti u Maloj Aziji. Srbi su morali priznati Bizantu prevlast. Ali njiho‑
va težnja za slobodom i nadalje se izražavala u čestim ustancima koji su
Carstvu zadavali mnogo muke, osobito zato što su Srbi našli podršku u
Mađarima. Jačanje Ugarske kao nove balkanske i jadranske sile i čvrsto
oslanjanje Srbije na Ugarsku otad su mnoga desetljeća određivali razvoj
situacije na Balkanu. Obiteljske veze cara s ugarskom kraljevskom ku‑
ćom dale su mu izgovor za miješanje u česte ugarske sukobe oko prijesto‑
lja i za potporu pretendenata. Međutim, takva politika, koja je Bizantu
omogućila da utječe na situaciju u Ugarskoj, zaoštrila je i ugarsko‑bi‑
zantske napetosti. Stjepan II. (1114.–31.), čiji je oslijepljeni brat Almoš
našao utočište u Carigradu, pokrenuo je 1128. godine rat protiv Bizanta.
Mađari su razorili Beograd i Braničevo. Ipak, nadmoćna vojska bizant‑
skoga cara natjerala ih je na povlačenje i sklapanje mira.
Oko 1130. godine Ivan se konačno uspio okrenuti prema Istoku i na‑
staviti borbu koju je započeo odmah nakon dolaska na prijestolje, ali ju
je morao prekinuti zbog razvoja situacije na Balkanskom poluotoku. Nje‑
gov glavni protivnik u Maloj Aziji u ono doba nije bio sultanat Ikonij,
oslabljen unutarnjim previranjima, već melitenski emirat Danišmandâ.
Nakon što ga je svladao 1135. godine, caru je ipak preostao još jedan
problem koji je morao riješiti prije nego što se posveti svojoj pravoj zada‑
ći, pokoravanju Antiohije. Put prema Siriji bio je odsječen maloarmen‑
skom kneževinom u Kilikiji, tvorevinom armenskoga kneza Rubena koji
se oko 1071. utvrdio na Tauru. Maloarmenski knez Lav, Rubenov nas
ljednik, prigrabio je od 1129. godine najvažnije utvrde Kilikije oslanja‑
jući se na križarske države i time je zabijen klin između bizantskog te‑
ritorija u Maloj Aziji i kneževine Antiohije. Vojni pohod Ivana II. protiv
maloarmenske Kilikije u proljeće 1137. rezultirao je pobjedom: u kratko
vrijeme jedan za drugim su pali Tarz, Adana i Mamistra, dok je knez
Male Armenije potražio spas u bijegu, ali je godinu dana kasnije zavr‑
šio u bizantskim rukama te je zajedno s dvama sinovima doveden kao
zarobljenik u Carigrad. Nakon pokoravanja Kilikije, put prema Siriji bio
je otvoren te je već u kolovozu 1137. Ivan II. stajao pod antiohijskim zi‑
dinama. Grad se predao nakon kraće opsade, a njegov se knez, Rajmund
Poitierski, zet Bohemunda II., zakleo caru na vjernost i naredio da se s
gradskih zidina zavijori carski stijeg. Godinu dana kasnije Ivan se vratio
u Siriju i priredio svečanost ulaska u Antiohiju.
Dok je antiohijska kneževina pokorena oružjem, Ivan je protiv nor‑
manskoga kraljevstva u južnoj Italiji poduzeo diplomatske mjere. Nakon
221
razdoblja propadanja normansko je kraljevstvo krenulo prema novom

procvatu. Ruđer II. ujedinio je pod svojom vlašću Siciliju i Apuliju i na
Božić 1130. u Palermu je okrunjen za kralja. Uspon normanske vlasti na
Siciliji ugrožavao je i Bizant i Njemačku te su tako dva carstva pronašla
zajednički jezik. Protiv nove normanske velesile Ivan II. je sklopio savez
s Lotarom, a nakon njegove smrti s Konradom III. I Pisa je uvučena u
protunormansku frontu: godine 1136. Ivan je trgovačkom gradu potvrdio
privilegije koje mu je nekoć dodijelio njegov otac. Time je dobio potrebno
zaleđe za aktivnu politiku na istoku. Jer antiohijski problem još uvijek ni‑
je bio konačno riješen. Odnosi s križarskim državama sve su se više mu‑
tili i 1142. antiohijski je knez odstupio od dogovora uz potporu latinsko‑
ga klera. Car je odlučio krenuti u novi vojni pohod protiv Antiohije, koji
je trebao biti tek predigra većem pothvatu. Čini se da je imao namjeru
ponovno uspostaviti bizantsku vlast u Palestini, ali smrt je stavila točku
na njegove planove. Ranjen za vrijeme lova otrovnom strelicom, car Ivan
II. izdahnuo je 8. travnja 1143. Rezultati njegove snažne i nepokolebljive
politike bili su porast ugleda bizantske države, jačanje njezine vojne sile i
ponovna uspostava velikog dijela bizantske vlasti na Istoku i na Balkanu.
Dva starija sina Ivana II., Aleksije i Andronik, umrli su već 1142. go‑
dine. Kruna je prema carevoj posljednjoj želji pripala četvrtom i najmla‑
đem sinu Manuelu. Manuel I. (1143.–1180.) pokazao se kao sjajan i više‑
struko nadaren vladar. Bio je rođeni vojskovođa i hrabar ratnik koji nije
izbjegavao opasnost, a iznad svega bio je domišljat diplomat i državnik s
velikim i odvažnim idejama. Bio je pravi Bizantinac, prožet idejom uni‑
verzalne carske vlasti i opsjednut strašću prema teološkim diskusijama.
Istodobno je, međutim, čitavim svojim bićem bio vitez zapadnoga stila i
utoliko je u bizantskoj povijesti predstavljao novi tip vladara. Na njemu
se može jasno razabrati kako se duboko na bizantski svijet odrazio dodir
s križarima. Manuel je obožavao zapadne običaje i njegovao ih je na svom
dvoru. I njegova dva braka sa zapadnim princezama pridonijela su tome
da je bizantska carska rezidencija dobila novo lice. U palači Blaherni za‑
vladala je pod Komnenima atmosfera vedrine i životne radosti. To više
nije bila ona veličanstvena raskoš istočnjačkog stila koja je nekoć okruži‑
vala bizantske careve u velikoj palači na Zlatnom Rogu, već laka, viteš‑
ka elegancija zapadnog stila. Održavali su se viteški turniri u kojima je
sudjelovao i sam car – za Bizantince neobičan i stran spektakl. Stranci
sa Zapada sve su jače ovladavali pozornicom i zauzimali visoke položaje
u Carstvu na trajno nezadovoljstvo Grkâ.
Naravno, Manuelove osobne sklonosti utjecale su i na njegovu poli‑
tiku. Vatreni temperament tjerao ga je na rizike kakve je njegov otac u
svojoj mudroj razboritosti izbjegavao. Ali neopravdano je konstruirati ne‑
ku temeljnu suprotnost između zapadno orijentirane Manuelove politi‑
ke i usmjerenosti njegova oca prema Istoku. U to doba problemi Istoka i
Zapada povezani su tješnje nego ikad i to sasvim jasno pokazuje razvoj
222
situacije pod samim Ivanom II. Manuel se nadovezao na politiku svoga

oca, kao što se ovaj nadovezao na politiku Aleksija I. Kao za Ivana, i za
Manuela je u prvom planu bilo bizantsko‑normansko neprijateljstvo, a to
što je Ivan normanskom problemu prišao s antiohijske, a Manuel s tali‑
janske strane, bilo je uvjetovano izmijenjenom političkom situacijom i u
potpunosti je odgovaralo najnovijem rasporedu snaga. Manuelova zapad‑
na orijentacija nije bila hir već njegova sudbina, koju mu je nametnuo
razvoj situacije na Zapadu. Počela je epoha općeeuropske politike čiji su
se konci susretali na Sredozemlju. Kao sredozemna sila, Bizant nije mo‑
gao ostati po strani. Njegovo aktivno miješanje u tu politiku zasnivalo
se na njegovu položaju velesile na Sredozemlju, a to što je svoje zahtjeve
izvodio iz ideje carske vlasti, bilo je uvjetovano čitavom njegovom povije‑
šću. Manuelova težnja za univerzalnošću bila je prastara težnja bizant‑
ske carske vlasti, koja nije bila strana ni Ivanu. Manuelov je program u
svemu bitnome već unaprijed zacrtao odmjereni i razboriti Ivan. Politič‑
ki ciljevi obojice vladara bili su isti. Ali, naravno, upravo je u tome bila
i Manuelova kobna pogreška, jer on je prenagljivao i sa želje prelazio na
djelo bez obzira na nedostatna sredstva.
Manuel je nastojao očvrsnuti i savez s Njemačkom, za koji je kamen
temeljac položio njegov otac. Kao što je bilo dogovoreno već za Ivanova ži‑
vota, novi je car oženio šurjakinju Konrada III., Bertu Sulzbašku. Ali su‑
radnja dvojice vladara protiv normanskoga kralja, a time i glavna svrha
saveza, narušena je izbijanjem Drugoga križarskog rata, u kojemu nije
sudjelovao samo francuski kralj nego pod dojmom zapaljivih propovijedi
Bernarda iz Clairvauxa, i njemački. Zapadno nastrojenom Manuelu kri‑
žarski pohod pao je jednako nezgodno kao i nekoć njegovu djedu. Uspjeh
križara pomogao bi latinskim državama na Istoku, i to ponajprije kneže‑
vini Antiohiji, starom neprijatelju Bizantskog Carstva. U svakom slučaju,
Konradov pohod u Svetu zemlju izolirao je bizantskoga cara na Zapadu,
dok su mu prepirke s križarima u potpunosti osujetile slobodu djelovanja
u odnosu prema normanskom kralju.
Prijelaz križara preko carskog teritorija, popraćen uobičajenim izgre‑
dima, najozbiljnije je pomutio odnose Nijemaca i Bizantinaca. Izgleda da
uopće nije niti došlo do osobnog susreta između Manuela i njegova šur‑
jaka. Još zlosretnije razvijao se odnos s francuskim kraljem Lujem VII.,
prijateljem Ruđera II. Njegovi krugovi već tada su se poigravali mišlju
o zauzimanju Carigrada uz pomoć križarske vojske. Kao nekoć Aleksi‑
je, tako je sada Manuel poduzeo sve da pridošlice što prije prebaci u Ma‑
lu Aziju i, poput Aleksija, zahtijevao je od križarskih vođa da polože va‑
zalnu zakletvu i predaju mu osvojene zemlje. Konrad III. odlučio se na
prijelaz više zbog približavanja Francuza nego zbog Manuelovih ustraj‑
nih zahtjeva. Ali u Maloj Aziji njegovu je vojsku zadesila tužna sudbina:
pri prvom susretu sa sultanovim postrojbama teško je poražena. Nakon
duljih neplodnih pregovora i Luj VII. je prešao u Malu Aziju. Njegova
223
vojska ondje se pridružila ostacima njemačkih snaga, ali se odustalo od

plana pohoda na Ikonij i krenulo prema Ataliji. Prodor kroz teško pro‑
hodna područja pratili su nasilje nad domaćim stanovništvom, svađe iz‑
među Francuza i Nijemaca i sukobi Latina i Grka te su križarske snage
naposljetku bile iscrpljene. Razboljevši se na putu, Konrad III. napustio
je križarsku vojsku u Efezu. Iz Atalije su se i Luj VII. i njegovi baruni
brodovima prebacili u Siriju i pustili svoje ljude da bijedno skončaju.
Jedini osim Turaka kome je taj neslavni križarski pohod donio ko‑
rist bio je normanski kralj Ruđer II. Dok je Manuel bio zadržan pregova‑
ranjem s križarima na istoku, on je u jesen 1147. izveo direktan napad
na Bizantsko Carstvo, prigrabio Krf i zaposjeo Korint i Tebu, najbogati‑
je gradove tadašnje Grčke i važna središta bizantske proizvodnje svile.
Oba su grada opljačkana, a poznati tkalci svile odvedeni su u Palermo
gdje su zaposleni u mladoj normanskoj proizvodnji svile. Doduše, propast
križarskog pohoda omogućila je ponovno približavanje Bizanta i Njemač‑
ke. Na putu kući iz Azije Konrad je u Carigradu primljen uz počasti te se
obvezao da će krenuti u pohod protiv Ruđera II. Venecija se također pri‑
ključila antinormanskoj koaliciji i pomogla bizantskom caru pri ponov‑
nom osvajanju Krfa (1149.). Ali posljedice nesretnoga križarskog pohoda
osjećale su se i nadalje, u korist normanskoga kralja i na trajnu štetu bi‑
zantskoga cara i njegova njemačkog saveznika.
Plan bizantsko‑njemačkoga vojnog pohoda u Italiji propao je zbog
uspješne diplomatske protuakcije Ruđera II. On je sklopio savez s kne‑
zom Welfom i podržao ga u borbi protiv vladavine Štaufovaca, tako da
se Konrad morao hitno vratiti u Njemačku gdje su ga neko vrijeme za‑
držala unutarnja previranja. Ruđer II. podržao je Mađare i Srbe protiv
bizantskoga cara: već 1149. godine Manuel je morao poduzeti mjere pro‑
tiv ustanka župana Raške, a na to je buknuo rat protiv Ugarske kojim
je otpočeo dugi niz bizantsko‑ugarskih borbi. Među prirodnim saveznici‑
ma Ruđera II. bio je i francuski kralj Luj VII. koji je, ispunjen mržnjom
prema bizantskom caru, planirao novi križarski pohod. Taj plan naišao
je na odjek i kod Bernarda iz Clairvauxa i kod pape Eugena III., koji je
pokušao odgovoriti njemačkoga kralja od saveza sa shizmatičnim Bizan‑
tom. Tako je pod vodstvom Ruđera II. nastala snažna protubizantska ko‑
alicija. Međutim, plan križarskog pohoda, koji ovaj put ne bi značio ništa
drugo do francusko‑normanski napad na Bizant, propao je zbog otpora
francuskih vitezova i zato što je Konrad III. ostao lojalan svome save‑
zniku. Europske države podijelile su se u dva velika tabora: na jednoj
su strani bili Bizant, Njemačka i Venecija, a na drugoj Normani, Welfi,
Francuska, Ugarska i Srbija te u pozadini papinstvo. Otpočela je izgrad‑
nja vrlo razgrananog sustava europskih država koji će, međutim, u dalj‑
njem tijeku događaja doživjeti znatna prestrojavanja i uvući druge sile u
svoj krug. Neprijateljstvo između Bizanta i Ugarske odrazilo se čak i na
daleku Rusiju: dvije sile umiješale su se u sukob između njezinih supar‑
224
ničkih vladara i dok je Ugarska ušla u savez s Izjaslavom Kijevskim, Bi‑

zant je podržao kneza Jurija Dolgorukog Suzdaljskog i Vladimirka Ga‑
ličkog. Na drugoj strani Manuel je pružio svoja ticala sve do Engleske i
sedamdesetih je godina održavao žive kontakte s kraljem Henrikom II.
Nakon što je porazio Welfe, Konrad III. otpočeo je s pripremama za
pohod na Italiju. Ali u trenutku kad je bizantsko‑njemački rat protiv
Normana konačno trebao započeti, car je umro (1152.). Unatoč višestru‑
kim pregovorima, Manuel nikada nije ostvario pravi sporazum s njego‑
vim nasljednikom, Fridrikom I. Barbarossom. Kao za Manuela I., ideja
carstva je i za Fridrika I. bila kamen temeljac svih političkih stremlje‑
nja. U to vrijeme Zapad se upravo upoznavao s Justinijanovim rimskim
pravom te se i ondje uvriježilo gledište o univerzalnosti carstva. Fridrik
je nijekao pravo Bizanta na Italiju i sa skepsom je gledao na Manuelove
univerzalističke težnje, budući da ga je držao samo grčkim kraljem. Sa‑
vezništvo između Njemačke i Bizanta pretvorilo se u suparništvo dvaju
carstava. Oba su polagala isključivo pravo na carsku vlast i rimsko na‑
sljeđe. Umjesto da surađuju protiv Normana, svaka je strana sve više
nastojala preduhitriti partnera u Italiji.
Manuel je privremeno ponovno uspostavio svoj položaj na Balkanu,
a slegao se i rat s Ugarskom, dok je na kijevsko prijestolje posjednut bi‑
zantski saveznik Jurij Dolgoruki. Osim toga, godine 1154. umro je bi‑
zantski neprijatelj Ruđer II. Sada je valjalo otpočeti s ofenzivom na Ita‑
liju, s njemačkim carem ili bez njega, a po potrebi i protiv njega. Godine
1155. Manuel je poslao flotu prema Anconi i odande je krenuo veliki po‑
hod. Uz pomoć otpalih normanskih vazala opunomoćenici bizantskoga
cara uspjeli su u najkraćem roku i s vrlo ograničenim vojnim snagama
pokoriti najvažnije gradove Apulije i tako ponovno uspostaviti vladavinu
na talijanskom tlu: cijelo je područje od Ancone do Tarenta priznalo vr‑
hovnu vlast bizantskoga cara.
Taj uspjeh nadmašio je i najsmjelija očekivanja i usmjerio Manuelovu
politiku u novom pravcu. Ponovna uspostava Rimskoga Carstva, krajnji i
najveći cilj bizantske carske vlasti, opet se činila mogućom. Već je 1141.
godine Ivan II. pisao papi Inocentu II. kako su mača dva i kako svjetovni
mač želi posjedovati on sam, dok duhovni prepušta papi kako bi se ponov‑
no uspostavilo jedinstvo Kršćanske crkve i utemeljila svjetska vladavina
jednoga Rimskog Carstva. Taj je program sada valjalo provesti. Valjalo
je ostvariti drevnu neizbrisivu čežnju Bizanta i uz papinu pomoć, po ci‑
jenu crkvene unije, obnoviti svjetsko carstvo Justinijana i Konstantina.
Ali dok čak ni Justinijanovo obnoviteljsko djelo nije bilo dugog vijeka,
ovo Manuelovo propalo je tek što je učinjen prvi korak. Jaz između cilje‑
va koje je car postavio i stvarnih sredstava koja su mu bila na raspola‑
ganju bio je još veći nego u doba Justinijana, a otpor okoline još snažni‑
ji. Komplicirana konstelacija europskih država nije ostavljala mjesta za
uspostavu svjetskoga carstva. Protiv bizantskog cara udružile su se sve
225
sile s interesima u Italiji. Pristanak flote u Anconi i početni uspjeh bi‑

zantske ofenzive nije samo Fridrika I. učinio otvorenim neprijateljem bi‑
zantskoga cara. Također se i Venecija, stari saveznik Bizantskog Carstva
u borbi protiv Normana i Mađara, osjetila ugroženom trajnom bizant‑
skom prisutnošću u Italiji te je Manuelu okrenula leđa. Normanski kralj
Vilim I. odmah je krenuo u protunapad: godine 1156. Bizantincima je
nanio težak poraz kod Brindizija i ubrzo je cijeli osvojeni teritorij ponov‑
no pao u njegove ruke. Do izražaja je došla slabost bizantskoga položaja
u Italiji, koji je bio utemeljen više na novcu i diplomaciji nego na oruža‑
noj sili. Manuel, koji u svomu univerzalističkom stremljenju neprijatelja
više nije vidio u Normanima, već u Fridriku Barbarossi, sklopio je godi‑
ne 1158. mirovni sporazum s Vilimom I. uz papino posredništvo. Ideja
svjetske vladavine i nadalje ga je opsjedala i određivala njegovu politiku.
Ali mirovni sporazum s Normanima i povlačenje bizantskih snaga iz Ita‑
lije stvarno su značili kraj bizantskoga sna o svjetskoj vladavini.
Prema oslabljenim latinskim državama istoka Manuel je, međutim,
uspio ostvariti znatne uspjehe nastavljajući politiku svojega oca. Armen‑
ski knez Tor, koji se utaborio u Kilikiji i povezao s Rajnaldom Antiohij‑
skim, pokoren je 1158. godine i car ga je “uvrstio među romejske sluge”.
Još veće značenje imalo je konačno pokoravanje antiohijske kneževine.
Njezin vladar morao je priznati vrhovnu vlast Bizantskog Carstva i obve‑
zati se da će mu na raspolaganje staviti pomoćne postrojbe. Osim toga je
bizantski car zadržao pravo imenovanja antiohijskoga patrijarha. U znak
podložnosti Rajnald se pojavio u carevu taboru nepokrivene glave i boso‑
nog, ruku ogoljelih sve do lakata, s konopcem oko vrata i mačem u lije‑
voj ruci. Također je i jeruzalemski kralj Balduin III. posjetio cara i stavio
se pod njegovo pokroviteljstvo. Kao što piše jedan bizantski suvremenik,
“pohitao je k nama iz Jeruzalema, nadvladan carevom slavom i pothva‑
tima, i priznao njegovu vrhovnu vlast”. Nadmoćni položaj bizantskog ca‑
ra na latinskom Istoku dojmljivo je izražen Manuelovim svečanim ula‑
skom u Antiohiju 1159. godine. Urešen svim carskim insignijama, car je
ujahao na svome pastuhu dok ga je kralj Jeruzalema slijedio na velikom
razmaku, na konju ali bez ikakvih obilježja časti; antiohijski je knez pak
koračao uz careva konja i “bavio se remenima carskog sedla”. Bio je to je‑
dinstven prizor, koji je na dojmljiv način prikazivao hijerarhiju moći. Ka‑
tastrofa koju je Manuel doživio pri kraju svoje vladavine, u turskom ra‑
tu, ne smije nas navesti da zaboravimo na velike uspjehe njegove politike
na latinskom Istoku. Činilo se da su riješeni teški problemi pred koje je
Bizant bio postavljen osnivanjem križarskih država, a s kojima su se de‑
setljećima mučili Aleksije I. i Ivan II., i da je uspostavljena hegemonija
Bizanta. Bizantski car vladao je cijelim Istokom, a latinske države koje
su ugrožavali Turci u njemu su gledale svoga zaštitnika.
I u odnosu prema Ugarskoj Manuel je nastavio putem koji je zacrtao
njegov otac te se poslužio istim metodama tako što se, kao i Ivan, umije‑
226
šao u ugarske sukobe oko prijestolja. Ali njegova je politika i u tom pogle‑
du bila mnogo agresivnija, a njegovi ciljevi mnogo dalekosežniji: sanjao je
o pokoravanju cijele zemlje i njezinu pripajanju Bizantskom Carstvu kao
krajnjem rezultatu. Smrt Gejze II. godine 1161. pružila je priliku za novo
upletanje u ugarske unutarnje poslove. Protiv Stjepana III., Gejzina sina
i nasljednika, Manuel je novcem i oružjem podržao njegovu braću Stjepa‑
na IV. i Ladislava. Bio je to povod za dugotrajan sukob pun obrata. Ma‑
nuel je uspio steći brojne pristaše u Ugarskoj, osobito u dijelu ugarskoga
klera. Protivnička stranka nastojala je naći oslonac u njemačkom caru i
dobila je podršku češkoga kralja Vladislava. Ipak, češki se kralj od vre‑
mena Drugoga križarskog rata, u kojemu je sudjelovao uz Konrada, sma‑
trao vazalom bizantskoga cara. Tako se dao nagovoriti u korist prekida
neprijateljstva te je čak poslužio kao posrednik između Stjepana III. i ca‑
ra Manuela. Godine 1164. postignut je sporazum koji je bizantskom caru
donio brojne pogodnosti: brat Stjepana III., Béla, priznat je kao ugarski
prijestolonasljednik, dodijeljena su mu područja Hrvatske i Dalmacije i
pozvan je u Carigrad. Ali bile su potrebne nove borbe da bi se ostvarile
pogodnosti sporazuma. Velike vojne i diplomatske pripreme prethodile su
ratnim sukobima. Posebni carev poslanik uputio se u Rusiju i ondje osi‑
gurao podršku kneževa Kijeva i Galiča. Trud je nagrađen jednako veli‑
kim uspjehom: Dalmacija, Hrvatska, Bosna i područje Sirmija 1167. su
godine dospjeli pod žezlo bizantskoga cara.
Koliko je značenje Manuel pridavao ugarskom pitanju pokazuje i nje‑
gova odluka da svoju kćer uda za nasljednika ugarske krune Belu, koji je
u Carigradu dobio ime Aleksije, i učini ga svojim prijestolonasljednikom
kako bi na taj način ujedinio Ugarsku i Carstvo. Kao pretpostavljeni pri‑
jestolonasljednik Bela‑Aleksije dobio je i naslov despota, koja je do tada
obilježavala jedino cara, ali je od tog trenutka stekla značenje posebne po‑
časti koja je u hijerarhiji titula slijedila neposredno nakon titule bazileja i
prethodila onima sebastokratora i cezara. Rođenje sina navelo je cara da
napusti svoj plan, koji je u Carigradu izazvao veliko nezadovoljstvo. Uspje‑
lo mu je, međutim, da nakon smrti Stjepana III. postavi na ugarsko prije‑
stolje svog miljenika Bélu‑Aleksija i time osigura svoj utjecaj na Ugarsku.
Uz ratove u Ugarskoj nastavile su se i borbe protiv Srba. U oslobodi‑
lačkoj borbi protiv bizantske vladavine Srbi su našli podršku u Ugarskoj.
U Raškoj je izbijao jedan ustanak za drugim. Unatoč tome što je Manu‑
el svaki put uspijevao ugušiti te ustanke, nije mu pošlo za rukom da im
konačno stane na kraj, koliko god je smjenjivao župane koji bi ga izdali.
Godine 1166. Stefan Nemanja je uzdignut za velikog župana Raške. Ali
i on se ubrzo okrenuo protiv bizantskoga cara i nanio Bizantincima te‑
žak poraz. U međuvremenu su Manuelovi uspjesi u Ugarskoj i ondje pro‑
uzročili obrat, budući da su Srbima oduzeli ugarsku podršku. Savez s
Venecijom pokazao se nedjelotvornim i kad je car godine 1172. prodro u
Srbiju na čelu velike vojske, Nemanja je odustao od otpora koji je postao
227
bespredmetan. Svoju podložnost bio je prinuđen objaviti na isti onaj te‑

atralni način kao i Rajnald Antiohijski i kao pobijeđeni ustanik sudje‑
lovati u trijumfalnom ulasku cara u Carigrad. Pokoravanje te nemirne
slavenske zemlje dvorski su retori slavili u poletnim govorima, a zidne
slike u carskoj palači veličale su pobjedu bizantskoga cara nad buntov‑
nim srpskim velikim županom. Izoliran od svih, začetnik slavne dina‑
stije Nemanjića i kasniji utemeljitelj srpske državne neovisnosti neko se
vrijeme klonio svakog neprijateljstva prema Carstvu te je caru Manuelu
do kraja njegova života ostao vjeran vazal.
Kao što je napad Bizantinaca na Anconu okončao savezništvo s Vene‑
cijom protiv Normana, tako je aneksija Dalmacije označila kraj mletač‑
ko‑bizantskoga interesnog zajedništva protiv Ugarske. S druge strane,
povlašteni položaj mletačkih trgovaca u Carstvu bio je nepodnošljivo op‑
terećenje za bizantsku trgovinu. Manuel je nastojao učvrstiti veze s dru‑
gim talijanskim pomorskim gradovima te je 1169. godine sklopio spora‑
zum s Genovom, a 1170. s Pisom. Tako su se odnosi s Venecijom sve više
zaoštravali i godine 1171. izbio je težak sukob. U jednom jedinom danu,
12. ožujka – što je dokaz za temeljite pripreme tih mjera i pouzdanost bi‑
zantskoga državnog aparata – Mlečani su uhićeni u cijelome Carstvu, a
njihova imovina, brodovi i roba zaplijenjeni su. Na protuudar Venecije ni‑
je trebalo dugo čekati. Jaka flota napala je bizantsku obalu i poharala
otoke Hij i Lezb. Nato su otpočeli dugotrajni pregovori koji, međutim, ni‑
su ostvarili cilj. Odnosi između Bizanta i Venecije ostali su prekinuti či‑
tavo desetljeće.
Unatoč blistavim uspjesima na latinskom Istoku i u Ugarskoj, izola‑
cija Bizantskog Carstva postajala je sve uočljivijom i krajem sedamdese‑
tih godina Manuelov položaj bio je posvuda poljuljan. Nade u suradnju
s Rimom pokazale su se varljivima: na objema stranama nedostajali su
preduvjeti za crkvenu uniju, a kurijalna stranka je posvuda – u Veneci‑
ji, Dalmaciji i Ugarskoj – djelovala protiv cara. Na Zapadu je ogorčenost
prema shizmatičnim Grcima bila neiskorjenjiva, baš kao i odbojnost pre‑
ma Latinima u Bizantu. Niketa Honijat odražava opće raspoloženje Bi‑
zantinaca kad kaže: “Prokletim Latinima... sline cure za našom imovi‑
nom i žele istrijebiti naš rod... između nas i njih postoji jaz mržnje, mi s
njima ne možemo pronaći zajednički jezik i naši putovi u potpunosti se
razdvajaju.” Neiscrpan u pronalaženju novih načina i sredstava, Manuel
je bogatom potporom pritekao u pomoć lombardskim gradovima u borbi
protiv Fridrika Barbarosse. Ali i to oružje oduzeo mu je mletački spora‑
zum iz 1177. godine, koji je okončao rat protiv lombardskog saveza i po‑
mirio papu s carem Fridrikom I. Završetkom zapadnoga raskola, koji je
Manuel znao vrlo spretno iskoristiti, nestali su i posljednji preduvjeti za
suradnju pape i Bizanta.
Kao što je Manuel u svakom Barbarossinu neprijatelju vidio svoga
prijatelja, tako je i Fridrik I. uspostavio vezu s protivnicima bizantsko‑
228
ga cara. Od 1173. godine održavao je odnose s ikonijskim sultanom Ki‑

lidžem Arslanom. Nadmoćni položaj koji je Manuel uspostavio na latin‑
skom Istoku osigurao je Bizantu na dulje vrijeme snažnu poziciju protiv
ikonijskog sultanata. Spretnim iskorištavanjem razmirica između sel‑
džučkih vlastodržaca i određenim vojnim uspjesima u Maloj Aziji car je
uspio ojačati svoju prevlast. Godine 1162. sultan Kilidž Arslan proveo je
tri mjeseca u Carigradu i obvezao se sporazumom na vojnu pomoć i na
izručenje nekoliko gradova Bizantu. Te su obveze, međutim, ostale neis‑
punjene i dok je Manuel bio zauzet u Ugarskoj i na Zapadu, Kilidž Ar‑
slan uspio je učvrstiti svoju vlast u Maloj Aziji. Podrška njemačkog cara
ohrabrila ga je na otpor i godine 1175. došlo je do raskida između Bizan‑
ta i Ikonija. Iduće godine bizantski car je krenuo na Ikonij s golemom
vojskom. No u frigijskim planinskim prijevojima kod Miriokefala dogodi‑
la mu se 17. rujna 1176. strašna katastrofa: bizantsku su armiju opkolili
i uništili Turci. Sam je Manuel taj poraz usporedio s katastrofom koja je
zadesila Bizant kod Mancikerta 105 godina prije.
Neuspjeh je bio utoliko teži što se podudarao sa slabljenjem carske
politike na Zapadu. Ugled Bizantskog Carstva bio je ozbiljno poljuljan.
Koliko ozbiljno, to pokazuje pismo koje je Manuel u to vrijeme primio od
Fridrika I.: u svojstvu rimskoga cara Fridrik je njega, grčkoga kralja,
pozivao da mu iskaže dužnu pokornost. Bila je javna tajna da je Manu‑
elova politika doživjela konačni slom. Nebrojeni problemi u koje se dao
uvući i koje je u svojoj ambicioznosti rado preuzeo na sebe naposljetku su
mu došli glave. Bez obzira na to što je slavio pobjede nad latinskim dr‑
žavama Istoka, postizao blistave uspjehe u Ugarskoj i privremeno zapo‑
sjeo čak i veće područje u Italiji, car nije bio u stanju sačuvati položaje u
svim tim krajevima i provoditi aktivnu ili čak agresivnu politiku na cije‑
lom području Europe i prednje Azije. Posvuda je bilo teških gubitaka. Po‑
zicija moći na Istoku je potkopana, a Bizant je konačno potisnut iz Italije
i sada se našao iscrpljen i potpuno izoliran protiv neprijateljske koalicije
zapadnih sila.
Još teže od vanjskopolitičkih bile su unutarnje posljedice neumjere‑
nih ambicija. Žrtve koje su zahtijevali veličanstveni pothvati i nepresta‑
no ratovanje nadilazili su snage i sredstva tadašnjega Bizantskog Car‑
stva. U ekonomskom i vojnom pogledu Carstvo je bilo potpuno istrošeno.
Ivan II. je, doduše, pokušao na novim osnovama uspostaviti stara vojnič‑
ka dobra, nekadašnje potpornje vojne moći Bizantskog Carstva. Nakon
što je svladao Pečenege, dopustio je da se zarobljenici nasele u Carstvu
i prime u vojne odrede, a nakon pobjede nad Srbijom i zarobljeni su Srbi
naseljeni na području Nikomedije: neki kao stratioti, a drugi kao porezni
obveznici. Manuel je slijedio njegov primjer i također dopustio da se srp‑
ski vojnici nastane na području Carstva, kod Serdike i drugdje. Nakon
sklapanja mirovnog sporazuma s ugarskim kraljem Gejzom II. zadržao
je deset tisuća ugarskih zarobljenika, nedvojbeno također s namjerom da
229
ih učini bizantskim stratiotima. Stvaranje novih vojničkih dobara i pri‑

ljev novih – iako stranih – vojnika‑seljaka značili su povratak snažnoj
vojnoj organizaciji srednjobizantske epohe. Ali ni ta prinova nije bila do‑
voljna za sve veće vojne potrebe novoga doba. Davanje pronijskih dobara
u zakup uz pronijarevu obvezu vojne službe upravo je u Manuelovo doba
doživjelo veliki procvat. Često su pronijska dobra davana i zapadnjacima,
a domaći seljaci dodjeljivani su im kao parici.
Vladavina vojnog plemstva promicala je i poticala veleposjed, osobi‑
to svjetovni. Zlatnom bulom od ožujka 1158. Manuel je samostanima u
Carigradu i široj okolici zabranio svako povećavanje zemaljskog posjeda.
Istodobno je odredio da se veleposjed koji je dan u zakup smije prenosi‑
ti jedino na osobe senatorskog ranga i na pripadnike stratiotskog stale‑
ža, to jest na pronijare. Ta znakovita odredba ponovljena je i u kasnijem
ukazu. Dakako da se tu nije radilo o carevu neprijateljstvu prema samo‑
stanima. Postojeći samostanski posjed nije bio samo svečano zajamčen
već i poduprt vrlo povoljnim povlasticama i pravom na imunitet. Ali u
utrci između crkvenog i svjetovnog veleposjeda Manuel je podržavao po‑
tonji i na sasvim nedvosmislen način potpomagao zemljišne posjede svje‑
tovnih magnata i službenička dobra pronijarâ – ova posljednja svakako
ponajprije.
Osim pronijarâ, u bizantskoj su vojsci sada kao i prije služili brojni
plaćenici i stanovništvo je bilo prinuđeno, više nego ikad prije, izdržava‑
ti ih raznoraznim prisilnim davanjima i radnom obvezom. Budući da dr‑
žavna sredstva nisu bila dostatna, postrojbe su ovlaštene da ono što im
je potrebno jednostavno uzmu od stanovništva. “Stanovnici provincija tr‑
pjeli su vrlo teške štete zbog nezasitne pohlepe vojnikâ, koji im nisu odu‑
zimali samo novac već bi svlačili s njih i posljednju košulju.”
Vojska je unutar države činila vodeći sloj, koji se prehranjivao na ra‑
čun ostatka stanovništva. Situacija se iz temelja promijenila u usporedbi
s pretkomnenskim razdobljem. U ono vrijeme – u doba vladavine činovniš‑
tva pod Dukom – vojničku se službu nastojalo izbjeći. “Vojnici su odlagali
oružje i postajali advokati i pravnici.” Sada su svi hrlili u vojsku: “Svatko
je želio postati vojnikom: jedni su odbacili iglu i konac, budući da su tako
uz najveći trud mogli namaknuti tek najnužnija sredstava za život; drugi
su napustili staju, treći su otrli sa sebe ciglenu prašinu, a četvrti kovačku
hrđu, i svi su pojurili k službenicima za novačenje, poklonili bi im po per‑
zijskoga konja ili nekoliko zlatnika i odmah bi bez daljnjega bili uvršteni
u vojne redove.” Vojna je služba u to doba bila jedino unosno zanimanje.
Vojska je gutala snage Carstva. Stanovništvo je zapalo u bijedu pod
prevelikim teretom. Porasli su porezni zahtjevi države, a uvriježene zlo‑
porabe ubiračâ poreza, među kojima je sada na krajnje ogorčenje obvezni‑
ka bilo i stranaca, ispunili su čašu jada. U gradovima su mnogi proda‑
vali svoju slobodu kako bi stupili u službu i stekli zaštitu nekog velikoga
gospodara: pojava koja u Bizantu ni inače nije bila rijetkost. Tom običa‑
230
ju Manuel je pokušao stati na kraj zakonom koji je ponovno dao slobodu

onima koji su rođeni slobodni, a prodali su se u ropstvo, i čini se da ih
je car – barem u glavnom gradu – kupio iz državnih sredstava. Ali cjelo‑
kupni je razvoj – porast zemljišnih posjeda s jedne strane i osiromašenje
i zaduženje nižih staleža s druge – uzrokovao da su sve širi slojevi sta‑
novništva gubili slobodu i postajali podložnici, ako ne i robovi. Proces fe‑
udalizacije, koji je pobjednički napredovao, naposljetku je oslabio bizant‑
ski državni organizam i potkopao obrambenu snagu zemlje. Bizant je još
uvijek bio sposoban za to da povremeno upregne sve sile i izbori prividne
pobjede. Ali nedostajalo mu je snage da podnese gubitke i poraze. Nakon
epohe prividnog sjaja u Manuelovo doba, ubrzo je uslijedio unutarnji slom
bizantske države.
3. Pokušaj obnove Andronika Komnena
Slabosti bizantske države osobito su došle do izražaja kad je nakon

Manuelove smrti na prijestolje sjeo njegov dvanaestogodišnji sin Aleksi‑
je II., a regentstvo preuzela carska udovica Marija Antiohijska. Cariči‑
na je naklonost na položaj voditelja državnih poslova dovela protosebasta
Aleksija Komnena, nećaka pokojnog cara. Izbor baš i nije bio najsretniji,
a kod ostalih je članova obitelji Komnena činjenica da im je pretpostav‑
ljen taj uobražen i beznačajan čovjek izazvala veliko ogorčenje. Narod
je gajio jednaku mržnju prema zapadnjakinji Mariji i njezinu miljeniku.
Moglo se očekivati da pod njezinim regentstvom nastupi još izrazitije la‑
tinofilsko usmjerenje i toj je okolnosti bizantski građanin pripisao naglo
pogoršanje vanjskopolitičkog i unutarnjopolitičkog položaja. Odbojnost
prema Latinima je rasla: prema talijanskim trgovcima koji su se obo‑
gatili u Bizantu, kao i prema zapadnim plaćenicima koji su činili glavni
oslonac regentstva. Pripadnici kuće Komnenâ nekoliko su puta pokušali
srušiti vladu državnim udarom, ali sva su nastojanja ostala bez uspjeha.
Opoziciji u Carigradu nedostajao je vođa. Presudni potez imao je povući
Andronik Komnen, Manuelov bratić, koji je u ono doba boravio na crno‑
morskom području kao namjesnik.
Andronik Komnen pripada najzanimljivijim ličnostima bizantske po‑
vijesti. U ono doba imao je šezdeset godina i vrlo buran život iza sebe.
Njegovi smjeli pothvati i ljubavne avanture oduvijek su bili na dnevnom
redu bizantske javnosti. Bio je vrlo šarmantan i sjajno obrazovan, duho‑
vit i okretan govornik, hrabar na bojnom polju i neprijetvoran na dvoru;
bio je jedini koji se usuđivao otvoreno suprotstaviti caru Manuelu. Andro‑
nik i Manuel oduvijek su bili suparnici i Manuel je vjerojatno s razlogom
231
sumnjičio ambicioznog bratića da cilja na carsku krunu. Andronik je bio

sposoban za sve, a njegova žudnja za vladanjem i ovisnost o slavi bile su
nezasitne te nije prezao ni od kakvih sredstava i nije znao za obzire. Na‑
kon višestrukih pokušaja pomirenja uvijek su izbijali novi sukobi. Bje‑
žeći od careve srdžbe, Andronik je godinama živio avanturističkim luta‑
lačkim životom i bio je dobrodošao gost na dvoru galičkoga kneza, kao i
na dvorovima muslimanskih vladara prednje Azije. Dvojicu velikih Ko‑
mnena nije razdvajalo samo osobno suparništvo već i političko neslaga‑
nje. Andronik je bio neprijatelj feudalne aristokracije i ogorčeni protivnik
zapadnog usmjerenja. Stoga su se, kad je trebalo svrgnuti latinofilsko re‑
gentstvo u Carigradu, svi pogledi usmjerili prema njemu.
Na prolazu kroz Malu Aziju Andronik gotovo nije naišao ni na kakav
otpor. Njegova isprva skromna vojna sila usput je rasla priljevom nezado‑
voljnika. U proljeće 1182. stigao je do Halkedona i ondje se utaborio. Pro‑
tosebast Aleksije pokušao je zatvoriti Bospor, oslanjajući se na flotu čija se
posada većim dijelom sastojala od zapadnjaka. Ali zapovjednik mornari‑
ce, veliki duks Andronik Kontostefan, prešao je na stranu uzurpatora i ti‑
me je regentstvo propalo. U glavnom gradu izbio je ustanak, a protosebast
Aleksije bačen je u tamnicu i oslijepljen. Mržnja Bizantinaca prema Lati‑
nima izbila je na površinu u užasnomu masakru u svibnju 1182. U slije‑
pom bijesu masa se sručila na kuće zapadnjaka koji su živjeli u Carigra‑
du. Njihova je imovina opljačkana, a tko nije pravodobno pobjegao, ubijen
je na najokrutniji način. Bio je to znak da je otpočela vladavina Andronika
Komnena. Uz klicanje stanovništva proslavio je svoj ulazak u Carigrad.
Andronik se isprva izdavao za spasitelja i zaštitnika mladoga cara
Aleksija II. Optuženi za spletkarenje protiv države i legitimnog cara, nje‑
govi su protivnici završili na gubilištu, među mnogim drugima i cari‑
ca majka Marija, čiju je smrtnu presudu morao potpisati mladi Aleksije
osobno. Tek nakon što je na taj način pripremljen teren, Andronik je od‑
lučio odjenuti grimiz, navodno samo ugađajući molbama dvora i klera, te
se u rujnu 1183. dao okruniti za sucara svojega štićenika. Dva mjeseca
nakon toga nesretnog su mladića zadavili Andronikovi pomagači, a nje‑
govo tijelo bačeno je u more. Da bi zadovoljio princip legitimnosti, posta‑
riji se Andronik oženio trinaestogodišnjom udovicom svoga ubijenog ne‑
ćaka Agnezom‑Anom, kćeri Luja VII.
Poput Andronikove ličnosti, i njegovo državničko djelo bilo je puno
snažnih proturječnosti. Težio je obnovi Carstva i nastojao stati na kraj
zloporabama kojima su njegovi prethodnici dopustili da izmaknu kontro‑
li. Nastojao je potpuno iskorijeniti prevlast plemstva. Ali budući da nije
priznavao nikakve metode vladanja osim bezobzirne primjene sile, njego‑
va se vladavina pretvorila u niz postupaka strahovlade, zavjera i okrut‑
nosti. Nema nikakve dvojbe, a to su priznali i njegovi protivnici, da su
njegove mjere u provincijama Carstva omogućile brzo i posve osjetno po‑
boljšanje. Svojom strogošću odstranio je brojne nedostatke ostarjele drža‑
232
ve koji su se suvremenicima činili neizlječivima. Kupnja službi je presta‑

la. Izabirani su najsposobniji, a činovnicima su isplaćivane odgovarajuće
plaće kako bi ih se učinilo manje sklonima primanju mita. Postupalo se
bez milosti protiv svih vrsta korupcije. Svojim službenicima car je jasno
dao do znanja da moraju “prestati činiti nepravdu ili će prestati živjeti”.
S takvim načelima uspjelo mu je izaći na kraj i s najvećim od svih zala,
zloporabom ubiranja poreza. Ta okolnost objašnjava prije svega pobolj‑
šanje životnih uvjeta koje je uočljivo u carskim provincijama u Andro‑
nikovo doba. Jer ono što je terete stanovništva činilo neizdrživima, nisu
bili samo prohtjevi države već također i prvenstveno činovničke ucjene.
Energična borba protiv zloporaba koje su vrijedile kao neiskorjenjive bila
je dovoljna da položaj stanovništva postane podnošljiviji: ona je napaće‑
nom bizantskom seljaštvu pružila do tada potpuno nepoznat osjećaj prav‑
ne sigurnosti. “Od onoga tko je caru dao carevo više se ništa nije tražilo;
nitko s njega nije svlačio i posljednju košulju, što se prije događalo, nitko
ga nije mučio do smrti. Jer Andronikovo bi ime otjeralo pohlepne ubira‑
če poreza poput čarobnih riječi.” Na suvremenike je velik dojam ostavilo i
ukidanje široko rasprostranjene prakse pljačkanja unesrećenih brodova.
Tom ružnom običaju, protiv kojega su se Andronikovi prethodnici uzalud
borili, car je stao na kraj odredbom da se krivci imaju objesiti na jarbole
opljačkanih brodova. Zavladalo je nepokolebljivo uvjerenje da “ne postoji
ništa što carevi ne bi mogli ispraviti niti bilo kakva nepravda koju svo‑
jom vlašću ne bi mogli uništiti”.
Međutim, u toj prenabujaloj svijesti o vlasti skrivala se i velika opa‑
snost. Andronikova vladavina pretvorila se u strahovladu, a borba protiv
plemstva izopačila se u užasan teror. Bezobzirna, redovito nasilna, a če‑
sto i sramotno podla sredstva kojima se služio u borbi, oduzela su legiti‑
mitet njegovoj težnji za pravednošću. Na silu se odgovaralo silom. Pobune
i urote nisu prestajale. Kako je bio razdražen otporom, careva naprasi‑
tost i sumnjičavost s vremenom su poprimile upravo bolesne razmjere te
je postupao sa sve većom oštrinom i time stjecao sve više neprijatelja.
Carstvo se nalazilo u stanju latentnoga građanskog rata. Pokazalo se da
ipak postoje stvari protiv kojih je car nemoćan. Andronik je uzalud poku‑
šavao okrenuti unatrag kotač povijesti. Veleposjedničko plemstvo već je
odavno postalo stvarnim nosiocem države i njezine vojne sile. Nije se više
dalo isključiti, a pokušaj njegova uništenja masovnim pogubljenjima uz‑
drmao je temelje tadašnjih bizantskih obrambenih snaga.
Nemilosrdna strogost kojom se Andronik borio protiv korupcije bila
je spasonosna. Međutim, njegov je program radikalne reakcije bio pro‑
mašaj. Protulatinsko usmjerenje povećalo je neprijateljstvo zapadnih si‑
la protiv Bizanta, a protuaristokratsko usmjerenje oslabilo je već i tako
onemoćalu bizantsku državu: kad je došlo do neminovnog obračuna, Car‑
stvo je u vojnom pogledu u potpunosti zakazalo i time je Andronikovoj
politici izrečena smrtna presuda.
233
Blistavi sjaj velesile koju je izgradio Manuel ubrzo je izblijedio, a pr‑

vi olujni oblaci počeli su navirati odande gdje se njegova politika činila
posebno uspješnom: s ugarsko‑srpskog područja. Osobni Manuelov auto‑
ritet bio je jedan od glavnih razloga zbog kojih je ugarski kralj Bela III.
bio sklon miru, a srpski veliki župan Nemanja lojalan. Nakon Manuelove
smrti te su se osobne veze prekinule, a očevidna slabost Carstva, koje se
pod mlitavim regentstvom carske udovice Marije i Andronikovom suro‑
vom silničkom vladavinom nije moglo riješiti unutarnjih nemira, obeća‑
vala je lak uspjeh. Već 1181. godine Bela III. je osvojio Dalmaciju, Hrvat‑
sku i područje Sirmija i time su uništeni svi plodovi Manuelovih velikih
i nadasve skupih ratova protiv Ugarske. Jednako brzo izgubljeni su i plo‑
dovi dugotrajnih i iscrpljujućih borbi protiv Srba, jer sada je Stefanu Ne‑
manji bez teškoća pošlo za rukom osloboditi se Bizanta. Ubojstvom cari‑
ce Marije Andronik je sam stavio oružje u ruke ugarskoga kralja, budući
da je sada Bela III. nastupio kao osvetnik Manuelove udovice. Godine
1183. Mađari i Srbi napali su Carstvo kao saveznici. Opustošeni su Be‑
ograd, Braničevo, Niš i Sofija: šest godina kasnije križari su te gradove
zatekli nenastanjene i djelomično razrušene. U borbi protiv Bizanta Ne‑
manja je uspio osigurati neovisnost za svoju zemlju i znatno povećati svoj
teritorij na istoku i jugu na račun Bizantskog Carstva. Istodobno je svoju
vlast proširio i na Zetu, koja se pod njegovim vodstvom ubrzo sjedinila s
Raškom u jednu državu.
U Aziji su se unutarnje napetosti očitovale u čestim ustancima. Mag
natske obitelji s Komnenima na čelu pružale su očajnički otpor Androni‑
kovoj vladavini. Naposljetku je Izak Komnen uspostavio vlastitu vlada‑
vinu na Cipru i odvojio taj otok od Carstva. Iako je uzeo carsku titulu i
dao kovati vlastiti novac, njegova je drskost ostala nekažnjena. Andronik
se zadovoljio svirepim pogubljenjem njegovih prijatelja kojih se dočepao u
Carigradu. Bizant je izgubio strateški vrlo važan otok. Započelo je mrv‑
ljenje Bizantskog Carstva.
Najteži udarac Carstvu zadali su Normani. Sicilijanski Normani po‑
novno su poduzeli veliki osvajački pohod protiv Bizanta. Andronik je
uzalud stupio u vezu s moćnim Saladinom, koji je 1171. godine, nakon
ukidanja kalifata Fatimida, zavladao Egiptom, a nakon smrti svoga ne‑
kadašnjega gospodara, velikoga sirijskog vladara Nuredina (1174.), i Siri‑
ju podvrgnuo svojoj vlasti.
Zaboravljajući na odbojnost prema Latinima, Andronik je uzaludno
pokušavao ojačati bizantsku poziciju na Zapadu time što je ponovno us‑
postavio odnose s Venecijom, koji su od 1171. godine bili prekinuti. Kao
nekoć pod Robertom Guiscardom, Normani su najprije napali Drač (lip‑
nja 1185.). Grad je na brzinu osvojen i normanska je vojska krenula pre‑
ma Solunu. Flota je plovila prema istome cilju i usput zaposjela otoke
Krf, Kefaloniju i Zakint. Pokazalo se da je Bizant sada, samo nekoliko
godina nakon završetka slavne Manuelove vladavine, slabiji nego što je
234
bio u slavnim danima kad je Aleksije I. Komnen nakon razdoblja beznad‑

nih poraza krenuo u rat protiv Roberta Guiscarda. Aleksije Komnen ta‑
da se ipak uspio ogorčeno suprotstaviti neprijatelju kod Drača, a nakon
pada te utvrde i u unutrašnjosti zemlje: do Soluna Normani tada nisu
stigli. Sada, međutim, na svom maršu nisu naišli ni na kakav otpor i već
su 6. kolovoza došli do svoga cilja. Dana 15. kolovoza normanska flota
je uplovila u solunsku luku. Otpočela je opsada s kopna i s mora. Obra‑
na grada bila je slaba, a njegova opskrba nedostatna; zapovjednik Da‑
vid Komnen pokazao se nesposobnim, a pomoćne postrojbe odaslane iz
Carigrada nisu stigle pravodobno; dana 24. kolovoza drugi je grad Car‑
stva pao u ruke Normanima. Pohlepa i mržnja pobjednika nisu poznava‑
le granica. U osvojenom gradu zbili su se prizori najužasnije strave. Baš
kao što su se tri godine prije toga Grci obračunali s Latinima u Carigra‑
du, tako su sada Normani ponižavali, maltretirali i ubijali stanovnike
Soluna na najsvirepiji način.
Iz Soluna je dio normanske vojske krenuo prema Seru, a veći je dio
otpočeo marš na Carigrad. U bizantskoj prijestolnici postajalo je sve za‑
gušljivije. Strahovlada je haračila beskrupuloznije nego ikad i sve više je
rastao strah od neprijateljskog osvajanja, koje se nakon pada Soluna či‑
nilo sasvim blizu. Oluja se sručila 12. rujna 1185. Posljednji vladar iz di‑
nastije Komnenâ umro je užasnom smrću: cara koji je još prije nekoliko
godina slavljen kao spasitelj Carstva, pobunjene su mase na zvjerski na‑
čin rastrgale na ulicama Carigrada.
4. Slom
Tragična Andronikova propast zapečatila je neuspjeh pokušaja obno‑

ve. Feudalno plemstvo je pobijedilo i uspjelo ne samo potvrditi nego i po‑
većati svoju vlast pod dinastijom Angelâ. Nakon višegodišnje očajničke
borbe protiv neumoljivog apsolutizma posljednjih Komnena sada su još
nesmetanije djelovale sile koje su stremile u suprotnim pravcima.
Angeli nisu pripadali starim aristokratskim obiteljima Carstva. Taj
nepoznati filadelfijski rod zahvaljivao je uspon okolnosti što je najmlađa
kći Aleksija I., Teodora, slijedeći svoje srce, postala suprugom naočitoga
Konstantina Angela. Otad su Angeli kao rođaci carske kuće zauzimali
visoke položaje; posebno su se istaknuli za vrijeme Manuela I., a protiv
Andronika I. borili su se u prvim redovima bizantske aristokracije. Slu‑
čaj je htio da pobjeda plemstva uzdigne na štitu pripadnika njihova roda.
Izak II. (1185.–1195.), unuk Konstantina Angela i porfirogenete Teo‑
dore, bio je potpuna suprotnost samovoljnom Androniku. Dopustio je da
235
se slobodno događaju procesi protiv kojih se Andronik energično i nasil‑

nički borio. Stari prijestupi koji su pod velikim Komnenima bili skriveni
ispod blistavog obilja izvanjske moći, sada su neuljepšani izašli na vidjelo
i s užasnom se jasnoćom pokazala trulež bizantskoga državnog organiz‑
ma. Nitko više nije pokušavao zauzdati zloporabe u središnjoj i provin‑
cijskoj upravi: kupnja službe, podmitljivost činovništva, ucjenjivanje od
strane ubirača poreza, sve to poprimilo je krajnje napadne oblike. O caru
Izaku II. govorilo se da prodaje činovničke položaje kao povrće na tržnici.
U provincijama je ubirao poseban porez za svoju svadbu, koja je proslav‑
ljena u velikoj raskoši. Na Carstvo, koje mu je poklonila sudbina, gledao
je kao na privatan posjed i u njemu je vladao kao patrijarhalni gospodar
na svojemu zemljoposjedu. Za vrijeme vladavine njegova brata Aleksija
III. (1195.–1203.) prilike su postale još sumornije. Stanovništvo provinci‑
ja gladovalo je pod poreznim teretom, budući da su se zloporabe poreznih
činovnika množile, a rasli su i financijski prohtjevi države. Goleme sume
novca odlazile su na raskošni život na bezbrižnom dvoru i isplate stra‑
nim narodima, kojima se slaba vlada nastojala obraniti od nadmoćnog
neprijatelja. Unatoč tome, provincije su bile neprestane žrtve neprijatelj‑
skih prepada, a obalna područja trpjela su zbog pljačkaških pohoda gu‑
sara. Država u stanju raspada bila je nemoćna suprotstaviti se pošasti
pomorskih razbojnika. Nije pomoglo ni to što su na pojedinim područji‑
ma čak tri puta unutar jedne godine ubirani porezi za izgradnju i opre‑
mu brodova. Ali dok je porezno breme stanovništva postajalo sve teže,
utjecajni veleposjednici i nadalje su čuvali i povećavali svoje povlastice.
Sav trud državnih organa da nametne granice stalnom rastu povlastica
ostao je bez uspjeha, budući da se slaba carska vlast nije znala suprot‑
staviti ustrajnim zahtjevima velikaša te bi ovi svaki put pobijedili. Od
tematskog sustava, nekadašnje okosnice bizantske uprave i vojske, ostao
je tek privid. Unatoč tome što se carski teritorij znatno smanjio, Bizant
je posljednjih godina 12. stoljeća imao dvostruko više tema nego u doba
makedonske dinastije. Bizantska provincijska uprava bila je razmrvljena
u sitne djeliće, koji su tek imenom podsjećali na nekadašnje teme. Zbog
stalnog porasta privatnih zemaljskih gospodarstava upravni organi tih
patuljastih provincija neizbježno su zapadali u ovisnost o lokalnim vele‑
posjednicima. Uzevši u obzir slabost središnje vlasti, nedostajao je samo
još korak do zamjene namjesničke vlasti veleposjedničkom i do nastanka
samostalnih pokrajinskih kneževina.
Na sreću se strah od normanske opasnosti, koji je Andronika zbacio
s prijestolja, pokazao neosnovanim. Normanska vojska bila je rastrgana
pohlepom za pljačkanjem i užicima, a epidemije su desetkovale njihove
redove. Tako je sposobnom generalu Aleksiju Brani uspjelo presudno po‑
raziti neprijatelja kod Mozinopola i zatim 7. studenog 1185. kod Dimitri‑
ke. Normani su se povukli i napustili Solun, a poslije i Drač i Krf. Jedino
su Kefalonija i Zakint ostali u posjedu zapadnih gospodara i naposljetku
236
su se odvojili od Bizanta. S drugim neprijateljem koji je za vrijeme An‑

dronika ugrožavao Carstvo, ugarskim kraljem Belom III., Izak Angel je
sklopio prijateljski sporazum i uzeo za ženu njegovu desetogodišnju kćer
Margaretu.
Sigurnost od normanske i ugarske opasnosti imala je utoliko veću
važnost što je već krajem 1185. godine u Bugarskoj izbio ustanak. Poja‑
va braće Petra‑Teodora i Asena isprva nije značila ništa drugo nego da
su i na bugarskom području oslabile neposredne veze s Bizantom. Kao i
u drugim dijelovima Carstva, i ondje se to očitovalo u teritorijalnoj po‑
hlepi lokalnih velikaša. Najprije su Petar i Asen zatražili da im odre‑
đeni posjedi budu dodijeljeni kao pronija. Oholost bizantske vlade, koja
je osorno odbila taj zahtjev – koji, valja reći, nije baš bio iznesen s po‑
štovanjem – pokrenula je lavinu događaja. Odbijena braća podjarila su
ustanak u porezima preopterećenoj i ogorčenoj zemlji, koji je naposljet‑
ku potpuno odvojio Bugarsku od Bizanta i omogućio osnivanje drugoga
Bugarskog Carstva.
Dva stoljeća bizantske vladavine utjecala su u Bugarskoj, kao i u Ma‑
kedoniji, na slabljenje slavenskog elementa što je potaknulo ne samo gre‑
cizaciju tih zemalja nego i jačanje drugih naroda na račun Slavena. U
okolici Soluna sada je bilo mnogo Židova i Armenaca. Područje Dunava
nastanjivao je velik broj Kumana. Vlasi, preci današnjih Rumunja, ži‑
vjeli su u okolici Dunava kao i u Makedoniji i Tesaliji, koja je u ono doba
bila poznata kao Velika Vlaška. U pokretu koji su poveli Petar i Asen u
znatnom su broju sudjelovali Kumani i osobito Vlasi.
Unutarnji zapleti još su više otežavali položaj Carstva. Pobjednik nad
Normanima Aleksije Brana, koji je poslan protiv ustanika, u Hadrijano‑
polu je odjenuo grimiz i okrenuo se protiv vlade Izaka II. Međutim, po‑
ginuo je u borbama ispred Carigrada i u ljeto 1186. car je osobno ušao u
Bugarsku na čelu svoje vojske. Izaku II. ne može se predbaciti nedosta‑
tak energije u borbi protiv bugarskih ustanika. Dakako, Izak nije bio do‑
bar državnik, ali nije bio ni strašljivi slabić kakvim ga se obično prikazu‑
je. Njegova vladavina svakako nije bila sretna, ali koliko god su prilike
bile beznadne, tijek normanskog i bugarskog rata pokazuje da pod njego‑
vom vlašću Carstvo u vojnom pogledu i nije bilo tako bespomoćno kao u
vrijeme Andronikove strahovlade.
Ustanici su bili razbijeni, a Petar i Asen pobjegli su preko Dunava.
Ubrzo su se, međutim, vratili sa snažnim kumanskim pojačanjem i rat
se iznova rasplamsao. Izak se već u listopadu 1186. požurio suprotstavi‑
ti neprijatelju, ali sada je bio u teškom položaju i tek mu je uz velike gu‑
bitke pošlo za rukom da potisne bugarsko‑kumanske horde. U proljeće
1187. poduzeo je novi vojni pohod i pokušao ustanicima, koji su se skriva‑
li u brdima, prići okolnim putem preko Serdike. Odlučujući uspjeh ipak
je ponovno izostao, a Bizant nije bio sposoban za dugotrajno ratovanje.
Teškoće su se množile na svim stranama. Srpski veliki župan Stefan
237
Nemanja podržao je bugarske ustanike i iskoristio okolnost bizantsko‑bu‑

garskog rata kako bi još više proširio područje svoje vlasti na račun Bi‑
zantskog Carstva. U Maloj Aziji također je izbio ustanak. Stoga je Izak
II. prekinuo ratovanje u Bugarskoj i odlučio se za dogovor s ustanicima,
koji su mu kao taoca predali Kalojana, mlađeg Petrova i Asenova brata.
Zaključenje mira značilo je prešutno priznanje novostvorenog stanja.
Bizant je odustao od područja između Balkanskoga gorja i Dunava. Po‑
novno je nastalo samostalno Bugarsko Carstvo. U to vrijeme vjerojatno
je osnovana i nadbiskupija u Trnovu, a iz ruku novoga bugarskog nadbi‑
skupa Asen je u crkvi svetog Dimitrija u Trnovu primio carsku krunu.
Govorilo se da je sveti Dimitrije napustio Solun nakon što su ga osvojili
Normani i da je preselio u Trnovo, prijestolnicu drugoga Bugarskog Car‑
stva. Epoha bizantske prevlasti na Balkanu bila je zauvijek završena.
Jer nakon Srba, sada su se i Bugari konačno oslobodili vrhovne vlasti
Carstva koje je bilo u raspadu. Kakvu je užasnu opasnost sadržavao taj
razvoj itekako se jasno pokazalo kad je Bizant zadesila nesreća novoga
križarskog rata.
Sveti grob ponovno je bio u rukama nevjernika. Saladin, koji je svo‑
ju vlast s Egipta proširio na Siriju, prodro je 1187. godine u Palestinu, a
4. srpnja je kod Hatina zadao težak poraz latinskim vojnim postrojbama,
zarobio kralja Guya Lusignanskog i 2. listopada ušao u Jeruzalem. Naj‑
odličniji vladari Zapada, Fridrik I. Barbarossa, Filip II. August i Rikard
Lavljeg Srca, uzeli su križ. U ljeto 1189. godine na Balkan je pristigao
Fridrik I., koji je izabrao kopneni put preko Ugarske. On je, doduše, na‑
stojao postići dogovor s bizantskim carem: već u jesen 1188. u Nürnbergu
je sklopljen sporazum o prolazu njemačke križarske vojske. Nepovjerenje
Bizantinaca time uopće nije ublaženo. Činjenica je da Barbarossa nije vo‑
dio pregovore samo s Bizantom nego i s neprijateljima Bizantskog Car‑
stva kroz čije je zemlje vodio put prema Svetoj zemlji: sa Srbima i ikonij‑
skim sultanom. Koliko god je bio nepoželjan Bizantincima, toliko je bio
dobrodošao južnim Slavenima. Neizbježni sukob između Bizanta i nje‑
mačkoga cara slavenskim je državama mogao biti samo od koristi. Oslo‑
nac na Ugarsku, koji je već desetljećima činio temelje srpske politike,
više nije bio moguć, budući da je Ugarska odnedavno surađivala s Bizan‑
tom čije se moći više nije trebala bojati. Oprezni Stefan Nemanja sada je
potražio potporu kod moćnoga njemačkog cara, a njegov primjer slijedi‑
li su Bugari. U Nišu je Stefan primio Barbarossu uz velike počasti i nje‑
mački je car vodio pregovore i sa srpskim velikim županom i s bugar‑
skim izaslanicima. Srbija i Bugarska ponudile su mu vazalsku zakletvu
i savez protiv Bizanta.
U Carigradu su ti pregovori, dakako, pobudili veliko nezadovoljstvo.
Bizantska vlada bacila se u naručje Saladinu, najogorčenijem neprijate‑
lju križara, i obnovila savezništvo zaključeno pod Andronikom I. u na‑
mjeri da spriječi prolaz njemačke križarske vojske. Time su se odnosi iz‑
238
među Bizanta i njemačkoga cara zaoštrili do krajnosti. Fridrik je zauzeo

Filipopol kao grad u neprijateljskoj zemlji. Uslijedila je burna prepiska u
kojoj se nije štedjelo na predbacivanjima i teškim optužbama. Stvari su
došle tako daleko da je Barbarossa donio odluku kako će, ako bude po‑
trebno, pokoriti Bizant oružanom silom i zauzeti Carigrad. Nakon pada
Hadrijanopola, gdje se također susreo sa srpskim i bugarskim izaslanici‑
ma, njegova je vojska krenula u marš na Carigrad. Sina Henrika poslao
je s flotom pod zidine bizantske prijestolnice. Tada je Izak II. popustio: u
veljači 1190. u Hadrijanopolu je sklopljen sporazum kojim je njemački car
dobio brodove za prijelaz u Malu Aziju, a izručeni su mu i ugledni taoci i
osigurane namirnice po niskim cijenama. Svi Barbarossini uvjeti bili su
ispunjeni i Bizant je bio prisiljen popustiti pred nadmoći njemačkoga ca‑
ra. U proljeće se Fridrik I. prebacio s vojskom u Malu Aziju i žurno kre‑
nuo prema Svetoj zemlji koju mu, međutim, nije bilo suđeno doseći.
Pohod kraljeva Engleske i Francuske, koji su izabrali pomorski put
do Palestine, nije se mnogo ticao Bizanta, budući da njegova interesna
sfera više nije dopirala tako daleko. Osim toga, njihov je pothvat ostao
bez uspjeha: primirjem iz 1192. Saladin je zadržao Jeruzalem dok se
latinski posjed ograničio na uski pojas između Jaffe i Tira. Samo jed‑
na popratna pojava toga križarskog rata izravno je pogodila Bizant:
Rikard Lavljeg Srca osvojio je Cipar, zarobio njegova vladara Izaka
Komnena i izručio otok najprije redu templara, a zatim (1192.) neka‑
dašnjemu kralju Jeruzalema, Guyu Lusignanskom. Otad je Cipar ostao
u zapadnom posjedu.
Nakon Barbarossina povlačenja i tragične smrti, Bizant je ponovno
stekao slobodu kretanja na Balkanu. Izak II. je bez odugovlačenja krenuo
na Bugare koji su prodrli u Trakiju, kao i na Srbe koji su iskoristili sva‑
đu između dvaju carstava, te je iznova osvojio znatna područja i razorio
najvažnije gradove od Prizrena i Skoplja do Sofije. Stefan Nemanja pora‑
žen je na Moravi u jesen 1190. i mirovnim sporazumom prinuđen vrati‑
ti područja osvojena posljednjih godina, dok su ona osvojena prije ostala
pod njegovom vlašću. Izgleda da careva pobjeda nije baš bila tako potpu‑
na kao što nas uvjeravaju bizantski izvori. K tome je zaključenje formal‑
noga mirovnog sporazuma značilo izričito priznanje srpske samostalne
državnosti i taj je čin zapečaćen bračnom vezom između dviju vladarskih
kuća: Stefan, Nemanjin drugi sin, oženio je carevu nećakinju Eudokiju i
primio visoku titulu sebastokratora. Brak s carskom princezom i dodjela
titule bili su visoko odlikovanje, a istodobno je uvrštavanje srpskoga pri‑
jestolonasljednika u bizantsku hijerarhiju počasti izražavalo nominalnu
nadređenost bizantskoga cara – bazileja i autokratora.
Manje sreće Bizant je imao u nastavku rata protiv Bugara. Veliki
vojni pohod 1190. godine završio je teškim porazom. Bizantinci su se,
doduše, probili sve do zidina Trnova, ali opsada bugarske prijestolnice
nije uspjela, dok je na povratnom maršu bizantska vojska poražena u
239
balkanskim planinskim prijevojima i sam je car jedva izbjegao smrt.

Daljnji pokušaji oslobođenja od bugarskog pritiska bili su jednako neu‑
spješni i godine 1194. Bizantinci su kod Arkadiopola doživjeli novi poraz.
Ipak, car nije odustajao od borbe. Obnovio je prijateljske odnose s ugar‑
skim kraljevskim dvorom, koje je iznova pomutio ugarski upad u Srbiju,
s namjerom da u savezu s Ugarskom poduzme novi vojni pohod protiv
Bugarske. Ali tek što je izašao na bojno polje, njegov stariji brat Aleksije
oteo mu je 8. travnja 1195. carsku krunu i dao ga oslijepiti.
Aleksije III. (1195.–1203.), slabić ispunjen častohlepljem, bio je tipi‑
čan proizvod razdoblja propadanja. Kao da je želio karikirati velike vla‑
dare dinastije Komnenâ, i sam se nazvao Komnenom, budući da mu se
ime Angel nije činilo dovoljno uglednim. Ako se Carstvo, koliko god tru‑
lo i razmrvljeno, još i uspijevalo održati pod Izakom II., sada je izgubilo
i svu preostalu snagu za otpor. Iz godine u godinu unutarnje raspadanje
postajalo je sve očitije, a prevrat 1195. godine imao je i raznovrsne i dale‑
kosežne vanjskopolitičke posljedice.
Osobite su vrste bile one posljedice koje je smjena na prijestolju ima‑
la na odnos Carstva prema Srbiji. Carem je postao otac princeze Eudoki‑
je, koja se udala u Srbiju, i to je nedvojbeno utjecalo na tamošnju smje‑
nu vlasti jer je ubrzo nakon toga krunu preuzeo sebastokrator Stefan,
carev zet. Naime, 25. ožujka 1196. stari Nemanja odrekao se vlasti u
Stefanovu korist i zamonašio se, najprije u srpskom samostanu Stude‑
nici, a zatim na Atosu, gdje je njegov mlađi sin Sava već godinama živio
asketskim životom. Možda je izgledalo da će Stefanovim nastupanjem
na vlast u Srbiji otpočeti novo razdoblje bizantskog utjecaja. Međutim,
ništa se slično nije dogodilo budući da nemoćna bizantska vlada nije bi‑
la u stanju iskoristiti situaciju koju je sama priželjkivala. Idućih godina
znatan utjecaj u Raškoj i Bosni nije stekao bizantski tast srpskoga vla‑
dara nego moćna Rimska crkva i njezin predstavnik Ugarska. Nema‑
njin najstariji sin Vukan, koji se morao zadovoljiti područjem Zete te se
osjećao potisnutim u drugi plan, objavio je rat svome bratu u uvjerenju
da će ga podržati Ugarska i Rimska kurija. Budući da ga je Bizant osta‑
vio na cjedilu, i Stefan je potražio spas u osloncu na Rim. Tako je čvr‑
sto vjerovao da ne mora više računati s Bizantom da je odbacio svoju bi‑
zantsku suprugu. Međutim, Vukan ga je preduhitrio. Uz ugarsku pomoć
istjerao je brata iz zemlje i preuzeo vlast nakon priznanja papinske vr‑
hovne vlasti i suverenih prava Ugarske (1202.). Slično se razvijala situ‑
acija i u susjednoj Bosni gdje je ban Kulin uspio spasiti svoje prijestolje
jedino tako što se odrekao bogumilskog nauka, prihvatio rimokatoličku
vjeru i stavio se pod pokroviteljstvo Ugarske (1203.). Ipak, Stefan je ubr‑
zo ponovno došao u posjed svog prijestolja, iako ne uz bizantsku već uz
bugarsku pomoć. Iz držanja bizantske vlade u srpskom pitanju može se
jasno razabrati kojom je brzinom propadala moć Carstva: dok je godine
1196. Bizant još mogao sudjelovati u odluci o srpskom prijestolju, već ne‑
240
koliko godina poslije bio je potpuno izbačen iz igre i morao je Srbiju pre‑
pustiti rimsko‑ugarskom utjecaju.
Aleksije III. isprva je mirovnim pregovorima nastojao izbjeći rat s
Bugarima. Ali bugarski su zahtjevi bili tako dalekosežni da su pregovo‑
ri prekinuti. Rat je ponovno izbio i krenuo nesretnim tijekom za Bizant.
Bugari su opustošili područje Sera (1195. i 1196.), bizantska je vojska po‑
tučena, a njezin je zapovjednik, sebastokrator Izak Komnen, zarobljen.
Bizant je bio preponosan za popuštanje, a preslab za ratovanje. Preostalo
mu je još jedno sredstvo: podrška opoziciji u neprijateljskoj zemlji. Asen
je 1196. godine pao žrtvom boljarske urote. Ipak, njegov se ubojica, boljar
Ivanko, nije uspio dugo održati u Trnovu budući da pomoć koju je očeki‑
vao iz Bizanta nije prispjela zbog pobune u bizantskoj vojsci. Svoju po‑
ziciju morao je prepustiti Petru i pobjeći u Carigrad. Ali i Petar, koji je
umjesto Asena uzeo carsku krunu, pao je 1197. godine žrtvom ubojstva.
Ivanko je u Carigradu primljen uz počasti i imenovan namjesnikom
Filipopola, a zatim čak i zapovjednikom carskih četa koje su se borile
protiv Bugara. Ali ubrzo se taj prijetvorni bugarski boljar, u čije je ru‑
ke Aleksije III. stavio sudbinu bizantsko‑bugarskoga rata, odmetnuo od
Carstva i ustanovio vlastitu kneževinu u okolici Rodopa. Još važnija kne‑
ževina nastala je u Makedoniji, gdje se vojvoda Dobromir Hrs najprije
osamostalio na području Strimona, a zatim i znatno povećao područje
svoje vlasti i učvrstio se u teško pristupnom Proseku na Vardaru. Zatra‑
žio je priznanje bizantske vlade i dobio carevu rođakinju za ženu. Među‑
tim, Bizant se ubrzo i protiv njega morao latiti oružja. Oslanjajući se na
trnovsko carstvo, Dobromir Hrs ušao je u sukob s Bizantom, zaposjeo ve‑
ći dio zapadne Makedonije s Prilepom i Bitolom i probio se čak do srednje
Grčke. Bizantinci su se naposljetku lukavstvom dočepali svoga nekadaš‑
njeg prijatelja Ivanka, čime je njegovo područje ponovno pripalo Bizantu.
Promjenjivi ishodi borbi protiv Dobromira Hrsa, na čiju su stranu prešli
i neki visoki bizantski zapovjednici, završili su tako da je područje njego‑
ve vlasti pripalo caru Kalojanu te je time velik dio Makedonije pripojen
Bugarskom Carstvu.
U Kalojanu (1197.–1207.), Petrovu i Asenovu bratu koji je nekoć do‑
šao u Carigrad kao talac, Bizantsko Carstvo dobilo je opasnog protivni‑
ka. Pod njegovom čvrstom vladavinom novo Bugarsko Carstvo doživjelo
je svoj prvi siloviti uspon. Postalo je jedan od najvažnijih faktora moći
na Balkanu te se više puta presudno umiješalo u sudbinu jugoistočne
Europe.
Kalojan je za svoje carstvo, koje se dokazalo u borbi protiv Bizanta,
uspio osigurati priznanje Rima. Asenova krunidba od strane vlastoručno
postavljenoga trnovskog biskupa nije činila dostatnu pravnu osnovu za
novo Carstvo. Pravo krunidbe imala su samo dva svjetska središta, Rim i
Carigrad, i pravovaljana je bila jedino kruna poslana iz Rima ili iz Bizan‑
ta. Stoga nije nikakvo čudo što se Kalojan obratio Rimu, a ne Bizantskom
241
Carstvu, koje se nalazilo u stanju raspada i k tome bilo njegov neprija‑

telj. Tako je Rim u suton propasti Carigrada u duhovnom pogledu sebi
podredio ne samo Srbiju nego i Bugarsku, i tako proširio svoj utjecaj na
velik dio Balkanskog poluotoka. Nakon duljih pregovora Kalojan je obja‑
vio priznanje papinske vrhovne vlasti. Zaključni čin uslijedio je nakon
pada Carigrada: 7. studenog 1204. kardinal kojega je Inocent III. poslao
u Trnovo posvetio je bugarskog nadbiskupa Bazilija kao bugarskog pri‑
masa, a dan potom na Kalojanovu je glavu stavio kraljevsku krunu.
Upadljiva i sve jadnija nemoć bizantske politike na Balkanu u velikoj
mjeri bila je uvjetovana time što je Carstvu prijetila sve veća opasnost
sa Zapada. Njegova najteža briga već je godinama bila odnos s carem
Henrikom VI. Oženjen normanskom prijestolonasljednicom Konstancom,
Henrik je nakon Barbarossine smrti naslijedio ne samo oca već i Vilima
II., koji je preminuo 1189. godine. Otpor na Siciliji, koji se formirao oko
nećaka Vilima II., Tankreda, a uživao je podršku Kurije i također Bi‑
zanta, nakon Tankredove smrti izgubio je svaku osnovu: na Božić 1194.
Henrik je u Palermu primio sicilijansku kraljevsku krunu. Za Bizant je
ujedinjenje dviju neprijateljskih sila značilo smrtnu opasnost. Pripaja‑
nje Sicilije Njemačkom Carstvu dalo je čvrstu osnovu Henrikovu planu
svjetske vladavine, a prva i osnovna točka tog plana bilo je osvajanje Bi‑
zantskog Carstva. Henrik je najprije u svojstvu nasljednika Vilima II.
zatražio izručenje područja između Drača i Soluna koje su Normani za‑
posjeli 1185., a zatim ponovno izgubili, a uz to je zahtijevao i visoka da‑
vanja i sudjelovanje Bizantskog Carstva u novomu planiranom križar‑
skom ratu stavljanjem na raspolaganje ratne mornarice. Nakon smjene
na bizantskom prijestolju 1195. godine situacija se još više zaoštrila. Že‑
nidbom svog brata Filipa Irenom, kćeri Izaka II., Henrik je osigurao di‑
nastičko pravo na carigradsko prijestolje, a time što je nastupio kao Iza‑
kov osvetnik i zaštitnik obitelji razvlaštenog i oslijepljenog cara protiv
uzurpatora Aleksija, dao je svojim osvajačkim planovima aureolu borbe
za pravdu. Prestrašena vlada Aleksija III. nastojala je na sve moguće na‑
čine umilostiviti cara podmirenjem davanja. Obvezala se na plaćanje go‑
lema godišnjeg danka od osamsto kilograma zlata. U svim provincijama
ubiran je poseban, takozvani “alemanski” porez. Ali iako je upregnuta
sva porezna moć ionako preopterećene i iscrpljene zemlje, ugovorena svo‑
ta nije se uspjela utjerati. Bizant je propao do te mjere da se moralo pri‑
bjeći pljačkanju carskih grobnica u crkvi Sv. apostolâ kako bi se skupio
novac za danak i njime kupila milost nadmoćnog protivnika. Činjenica
da se Henrik uopće upustio u pregovore s Bizantom i da se isprva zado‑
voljio ucjenjivanjem i ponižavanjem protivnika bila je rezultat papine in‑
tervencije, jer on je ustrajao na tome da njemački car krene u križarski
pohod na Jeruzalem, a ne na Carigrad. Jer ako je ostvarenje njemačkoga
plana svjetske vladavine Bizantu prijetilo uništenjem, papinstvu je prije‑
tilo trajnom nemoći i to je papu natjeralo da se zauzme za spas shizma‑
242
tičnoga carigradskog carstva. Međutim, riječ nije bila o odustajanju od

osvajačkog plana već samo o njegovoj odgodi. Bizant je već dospio u kli‑
ješta: kralj Cipra Amalrik i kralj Male Armenije Lav ušli su u vazalski
odnos s njemačkim carem. Ali prije no što je uslijedio presudni udarac,
Henrik VI. umro je u rujnu 1197.
Ukidanje njemačkog poreza u Bizantu izazvalo je veliko oduševljenje
i bijedni car Aleksije Angel Komnen, koji je još nedugo prije toga plaćao
danak Njemačkom Carstvu i u smrtnome strahu grabio nakit iz grobnica
svojih prethodnika, smatrao je kako je došao trenutak da on sam zatraži
pravo na univerzalnu vlast i u stilu velikoga Komnena ponudi papi savez
između jedne Crkve i jedne carske vlasti. Međutim, smrt Henrika VI.
značila je tek kratak predah prije neizbježnog napada Zapada na osla‑
bljeni Bizant, koji je svojom slabošću upravo prizivao napadačke planove:
smrtni udarac uslijedio je nekoliko godina poslije, iz drugog središta.
Zapadni imperij se raspao, Italija se oslobodila njemačke vlasti, a u
Njemačkoj se Henrikovu bratu Filipu Švapskom suprotstavio protukralj
Oton Braunschweiški. Prevlast njemačkog cara smijenila je prevlast ve‑
likog pape Inocenta III., a to je značilo da je u prvi plan zapadne politike
prema Istoku ponovno došla ideja križarskog pohoda. Bizant prema papi‑
nu planu nije trebalo pokoriti oružjem već ga podrediti stolici svetog Pe‑
tra crkvenom unijom kako bi uz bok zapadnoga kršćanstva sudjelovao u
križarskom ratu.
Međutim, uz Inocenta III., duhovnoga pokretača križarskog rata,
u središtu novoga križarskog pokreta stajala je, dominirajući cijelim
pothvatom, moćna figura staroga dužda Enrica Dandola, čiji je cilj bio
usmjeriti zapadne sile protiv Bizanta. Taj veliki državnik, sposoban za
dalekosežne odluke, kojemu je ideja križarstva u emotivnom pogledu bi‑
la potpuno strana, vidio je u uništenju Bizantskog Carstva preduvjet za
trajno učvršćenje mletačke prevlasti na Istoku. Venecija je, doduše, od
vremena Aleksija I. posjedovala goleme povlastice na bizantskim područ‑
jima i u njegovim vodama; ni Ivan II. ni Manuel I. nisu se uspjeli oslo‑
boditi tih mučnih obveza, a i dvojica careva iz kuće Angelâ izričito su
potvrdili mletačke povlastice. Ali učestali pokušaji otpora Carstva, koje
se tek uz krajnju nevoljkost pokoravalo pritisku Venecije, kao i spontane
provale neraspoloženja kao što su bile one 1171. i 1182. godine, stvorili su
trajni osjećaj nesigurnosti. Pomorska republika morala je neprestano biti
na oprezu, a pri svakoj smjeni vlade u Carigradu morala je iznova izbori‑
ti potvrdu svojih povlastica i suprotstaviti se oružjem mogućim pokušaji‑
ma otpora. K tome su se Genova i Pisa pretvorile u opasnu konkurenciju
budući da je Bizant u stisci i tim pomorskim silama u usponu dodijelio
dalekosežne privilegije kako bi barem na taj način uspostavio ravnotežu
s obzirom na mletačku prevlast. Sve dok je u Carigradu vladao bizantski
car, Venecija nikad nije mogla biti sasvim sigurna u svoj monopol. Jedi‑
nim rješenjem činilo se pokoriti Bizantsko Carstvo. Najbolja prilika za to
243
ponudila se sudjelovanjem u križarskom ratu, koji je trebalo pretvoriti

u osvajački pohod protiv Bizanta. Bizantinci su dopustili da im Venecija
otme prevlast na moru. Sada su trebali izgubiti i svoje carstvo.
Tijek Četvrtoga križarskog rata protiv Carigrada nije nimalo zago‑
netan. On proizlazi s gotovo neizbježnom nužnošću iz prethodnog razvo‑
ja situacije. Od razdvajanja dviju Crkava i osobito nakon početka križar‑
skih ratova, na Zapadu je neprestano rasla nesklonost prema Bizantu.
Manuelova agresivna politika i Andronikovo provokativno neprijateljstvo
prema Latinima pridonijeli su tome da se nesklonost pretvori u otvoreno
neprijateljstvo. S obzirom na očevidnu slabost i bespomoćnost Bizantskog
Carstva pod vladavinom Angelâ, neprijateljstvo Zapada prema Bizantu
poprimilo je oblik osvajačkih planova. Kao staro nasljeđe Normana, ideja
osvajanja Carigrada lebdjela je u zraku već za vrijeme Drugoga križar‑
skog rata u krugovima Luja VII., a tijekom križarskog pohoda Fridrika
Barbarosse činilo se da se njezino ostvarenje neposredno približilo. Na‑
sljednik Barbarosse i normanskih kraljeva, Henrik VI., tu je ideju smje‑
stio u središte svojih političkih planova. Nakon što je i Venecija stavila
na vagu svoje trgovačke i političke interese, ta je ideja postala stvarnost.
Uznapredovala sekularizacija križarske ideje došla je do svojega logičnog
cilja: križarski rat postao je oruđem osvajačkih težnji i okrenuo se protiv
kršćanskog Istočnog Carstva. Podudarnost određenih okolnosti olakša‑
la je taj obrat i pridonijela tome da su se križari stavili na raspolaganje
mletačkim interesima.
Križari su se okupili u Veneciji kako bi na mletačkim brodovima kre‑
nuli prema Egiptu. Ali budući da nisu mogli podmiriti prijevozne troško‑
ve, pristali su na duždev prijedlog da svotu koja im nedostaje nadoknade
oružanom potporom i pomognu pomorskoj republici u pokoravanju Zadra,
koji je prešao na stranu Ugarske. Bilo je to prvo skretanje s križarskog
puta. U službi Venecije križari su krenuli u vojni pohod protiv kršćanske
Ugarske unatoč tome što je i sam ugarski kralj uzeo križ, i u studenom
1202. Zadar je osvojen iako je stanovništvo grada na zidinama izložilo
raspela. Bila je to upravo simbolična predigra Četvrtom križarskom ratu.
Nakon prvoga, uslijedilo je drugo skretanje, vezano za princa Aleksi‑
ja Angela, sina Izaka II. Mladom Aleksiju pošlo je za rukom da pobjegne
iz tamnice u kojoj je bio zatvoren zajedno s oslijepljenim ocem. U potrazi
za pomoći pohitao je na Zapad i nakon neuspješnog susreta s Inocentom
III. stigao na dvor Filipa Švapskog. Filip je svim silama nastojao slijedi‑
ti politiku Henrika VI. te je vrlo spremno podržao zahtjeve svoga šurja‑
ka u pogledu prava na bizantsku carsku krunu. Budući da su ga unutar‑
nja previranja sprečavala u direktnoj intervenciji, stupio je u pregovore s
križarima i Mlečanima i pokušao ih pridobiti za plan da se Izak II. i nje‑
gov sin vrate na bizantsko prijestolje.
Duždu ništa nije moglo biti dobrodošlije od te ponude, a i vođa kri‑
žarskog pohoda, Bonifacije Montferratski, čija je obitelj održavala bliske
244
odnose s Istokom, rado je prihvatio priliku da se umiješa u bizantske

poslove. Dok su križari prezimljavali u osvojenom Zadru, pojavili su se
glasnici njemačkoga kralja i njegova štićenika i sklopljen je obostrano
željeni sporazum. Sa širokogrudnošću tipičnom za pretendenta na prije‑
stolje, Aleksije je križarima i Mlečanima obećao goleme svote novca, na‑
tuknuo mogućnost crkvene unije kako bi ušutkao papu i obvezao se da
će, nakon što bude vraćen na carsko prijestolje, djelotvorno potpomaga‑
ti daljnji križarski rat. Velika većina križara pristala je na nagovaranje
Dandola i Bonifacija: iskušenje je bilo veliko, a savjest umirena time što
će se križarski rat nakon pohoda protiv Carigrada nastaviti s poveća‑
nim sredstvima koja je obećao bizantski pretendent na prijestolje. Alek‑
sije se već u Zadru priključio križarima, a u svibnju 1203. na Krfu je
potpisan sporazum o dogovorenom skretanju križarskog pohoda i već se
24. lipnja križarska flota pojavila pred bizantskom prijestolnicom, “kra‑
ljicom svih gradova”.
Nakon što je zauzeta Galata, razbijen je pojas koji je zatvarao pri‑
stup Zlatnom Rogu i križarski su brodovi prodrli u luku, a istodobno je
s kopna otpočeo juriš na gradske zidine. Iako su bizantska obrana i oso‑
bito varjaška garda očajnički pružale otpor, Carigrad je 17. srpnja 1203.
pao u ruke križarima. Bijedni car Aleksije III. pobjegao je s krunskim
blagom i draguljima. Slijepi Izak II. vraćen je na prijestolje, a njegov sin
Aleksije IV., križarski štićenik, okrunjen je za sucara.
U Carigradu je još uvijek postojala bizantska vlada, ali ona je živjela
od milosti križara koji su se utaborili ispred gradskih zidina. Ta milost
pak nije dugo trajala jer se vrlo brzo ustanovilo da Aleksije IV. uopće ni‑
je u stanju održati obećanja koja je dao u Zadru i na Krfu. Sada se našao
između dvije vatre: križari i Mlečani zahtijevali su trenutačnu isplatu i
bez milosti su odbili molbe za odgodu, a bizantsko stanovništvo diglo se
protiv cara koji je pozvao križare u zemlju i učinio sebe i svoj narod slu‑
gama Latina. Krajem siječnja 1204. u Carigradu je izbio ustanak u koje‑
mu Aleksije IV. nije izgubio samo krunu koju je stekao tolikim žrtvama
nego i život, a njegov je otac ubrzo nakon toga umro u zatvoru. Na carsko
prijestolje sjeo je Aleksije V. Duka Murcufl, zet Aleksija III. i suprug Eu‑
dokije, nekadašnje žene srpskoga vladara Stefana.
Tako je u Bizantu još jednom pobijedilo protulatinsko usmjerenje, ali
njegov trijumf samo je ubrzao završni čin tragedije. Križari su se pripre‑
mili za novi napad na bizantski glavni grad. Naumili su ponovno osvojiti
Carigrad, ali ovaj put ne s namjerom da uspostave bizantsku vladu nego
da na ruševinama Bizanta izgrade vlastito carstvo. U ožujku su križari
i Mlečani pod zidinama bizantskoga glavnoga grada sklopili sporazum
koji je do pojedinosti određivao podjelu osvojenog carstva i osnivanje La‑
tinskog Carstva u Carigradu. Zatim je otpočeo napad i došlo je do onoga
do čega je moralo doći: 13. travnja 1204. bizantski glavni grad podlegao
je premoći napadača. Osvajači su ušli u Carigrad. Tako je grad koji je bio
245
neosvojiv još od vremena Konstantina Velikog i koji je prkosio silovitim

napadima Perzijanaca i Arapa, Avara i Bugara, pao plijenom križara i
Mlečana. Tri dana trajalo je pljačkanje i ubijanje. Najdragocjenija bla‑
ga najvećega kulturnog središta tadašnjega svijeta osvajači su podijelili
među sobom, a djelomično i barbarski uništili. “Od stvaranja svijeta niti
u jednom gradu nije nađen tako velik plijen”, kaže povjesničar križara.
Čak su i ismaiiti bili “ljudskiji i blaži” u usporedbi s ovim “ljudima koji
su na leđima nosili Kristov križ”, primjećuje jedan bizantski izvor. Na‑
kon podjele ratnog plijena uslijedila je podjela Bizantskog Carstva, koja
je zapečatila njegov slom i na duže od pola stoljeća potisnula obnovitelj‑
ske snage Bizanta iz središta na periferiju.
246
VII.
Latinska vladavina i obnova
Bizantskoga Carstva (1204.–1282.)
1. Izgradnja novoga državnog sustava
Rijetko se u povijesti postupalo tako planski kao pri podjeli pokoreno‑

ga Bizantskog Carstva. Novi državni sustav na grčkom Istoku nastojalo
se iskrojiti u skladu sa sporazumom koji su križari i Mlečani sklopili u
ožujku 1204. pod zidinama Carigrada. Veliki dužd Enrico Dandolo, čija
je volja odlučivala o događajima prethodnih godina i koji je također na‑
dahnuo sporazum o diobi, zadržao je pravo na konačnu odluku pri pro‑
vedbi dogovora. Prije svega je valjalo izabrati cara i u tu je svrhu prema
odredbama iz sporazuma formirano vijeće od šest Franaka i šest Mleča‑
na. Sve je upućivalo na izbor markgrofa Bonifacija Montferratskog: nje‑
gova dotadašnja vodeća uloga u križarskoj vojsci, njegove bizantske veze i
osobne sposobnosti. Ali duždu je više odgovarala neka manje markantna
osoba te je, budući da su se u franačkom taboru stvorile frakcije dok su
Mlečani nastupali složno, uspio izboriti imenovanje grofa Balduina Flan‑
drijskog. On je 16. svibnja u Svetoj Sofiji okrunjen za cara carigradskoga
Latinskog Carstva. Gospodar Svete Sofije i prvi latinski patrijarh Cari‑
grada postao je Mlečanin Toma Morosini, jer budući da je car izabran iz
redova vitezova, novoga carigradskog patrijarha trebala je prema odred‑
bama ožujskog sporazuma postaviti mletačka strana.
Kao car Latinskog Carstva Balduin je trebao dobiti četvrtinu cjelo‑
kupnoga carskog teritorija, dok je od preostale tri četvrtine polovina pri‑
pala Veneciji, a druga polovina imala je biti podijeljena među vitezovi‑
ma kao carsko leno. Balduinu su dodijeljeni Trakija i sjeverozapadni dio
Male Azije tako da je njegovo područje obuhvaćalo obje strane Bospora i
Helespont. Car je mogao svojim vlasništvom smatrati i nekoliko egejskih
otoka među kojima su bili Lezb, Hij i Sam. Bonifacije Montferratski mo‑
rao se zadovoljiti područjem Male Azije, ali je priželjkivao posjed u eu‑
ropskom dijelu. Tako je nakon žestokih prepirki i borbi zaposjeo Solun i
ondje za sebe osnovao kraljevstvo koje je obuhvaćalo i susjedna područja
Makedonije i Tesalije.
Najveću su dobit iz tog pothvata izvukli Mlečani i nova moć Venecije
zasnivala se upravo na posjedovanju najvažnijih luka i otoka. Pomorska
republika odrekla se neposrednog vlasništva nad dodijeljenim teritoriji‑
ma u Epiru, Akarnaniji, Etoliji i na Peloponezu i zadovoljila se time da
249
u posjed uzme lučke gradove Koron i Modon na Peloponezu, a nešto ka‑

snije i Drač i Dubrovnik na jadranskoj obali (1205.). Veneciji su pripali i
Jonski otoci, zatim Kreta, koja je isprva trebala pripasti Bonifaciju Mon‑
tferratskom, te većina otoka u Arhipelagu uključujući Eubeju, Andar i
Naks, kao i najvažniji lučki gradovi na Helespontu i Mramornom moru:
Galipolje, Redest i Herakleja, i također Hadrijanopol u unutrašnjosti car‑
ske Trakije. Osim toga, i sam je Carigrad podijeljen poput carskog teri‑
torija: Venecija je i ovdje dobila tri osmine, dok je pet osmina pripalo ca‑
ru. Tako se dužd s pravom nazivao “gospodarom četvrtine i još polovine
(druge četvrtine) Rimskoga Carstva”; i dok su franački pokrajinski kne‑
ževi morali položiti vazalnu zakletvu carigradskom caru, Dandolo je izu‑
zet iz vazalne obveze, što je bilo izričito utanačeno u ugovoru. Na istoku
je nastalo mletačko kolonijalno carstvo. Mlečani su ovladali cjelokupnim
pomorskim putem od svojega grada do Carigrada, držali su u rukama
sve tjesnace i kontrolirali ulaz u Carigrad, a i u samom Carigradu pripa‑
dale su im tri osmine gradskog teritorija sa Svetom Sofijom.
Pokraj tolike moći još je jadnije djelovala nemoć labavo skrpane fra‑
načke vladavine. Kao tipično feudalna formacija, Latinsko Carstvo bilo je
raskomadano između mnogobrojnih većih i manjih vladara. Na ruševina‑
ma Bizantskog Carstva razvio se kompliciran i raščlanjen vazalni sustav.
U srednjoj i južnoj Grčkoj nastale su velike kneževine, koje su s
Balduinovim carstvom bile u sasvim labavoj vezi, budući da njihovi gos‑
podari nisu bili obvezani neposredno caru nego kralju Soluna. Boni‑
facije se, naime, iz Soluna probio do Atene i svoju vlast nad Atikom i
Beotijom prenio na Otona de le Rochea. Peloponez su pak uz podrš‑
ku kralja Bonifacija pokorili Vilim Champlitte i Gotfrid Villehardou‑
in: ondje je nastala francuska kneževina Aheja ili Moreja, najosebujnija
od svih kneževina koje su nastale na ruševinama Bizantskog Carstva,
sasvim zapadnjačka po načinu života i najdiferenciranija u feudalnom
smislu. Bio je to djelić Francuske na grčkom tlu, koji je ondje pod Vili‑
mom Champlitteom i zatim pod kućom Villehardouin živio svojim za‑
sebnim životom.
Iako mu je feudalni državni ustroj u zapadnom smislu bio stran, Bi‑
zant je ipak izgubio mnogo od svoga nekadašnjeg centralizma, a osobito
je njegov cjelokupni privredni i vojni sustav već odavno imao feudalnu
osnovu. Već je stoljećima proces feudalizacije u Bizantu napredovao veli‑
kim koracima: privredna struktura i društveni odnosi u Carstvu sada se
uopće više nisu toliko razlikovali od zapadnih, a to je znatno olakšalo us‑
postavu latinske vladavine.
Neke stvari mogle su se preuzeti bez izmjena. Činjenica je da između
bizantskoga pronijskog posjeda i zapadnoga feuda zapravo nije postojala
nikakva razlika. Ali pronijari su činili znatan sloj stanovništva i bili su
faktično jedina sila s kojom je osvajač trebao ozbiljno računati. Pri osva‑
janju Moreje, o tijeku kojega smo najbolje obaviješteni, otpor je po pravi‑
250
Latinska vladavina i obnova Bizantskoga Carstva (1204.–1282.)
lu trajao onoliko dugo koliko su ga pružali pronijari. Bez borbe su se pre‑

davali tek kad im je obećano da će zadržati pronijski zakup. Pod tim su
se uvjetom pak uglavnom pokorili bez otpora. Time se u osnovi mijenjao
samo feudalni gospodar. Položaj narodnih masa u bitnome je ostajao isti,
bez obzira na to izrabljivali ih latinski ili grčki gospodari.
Ipak, bizantsko stanovništvo podnosilo je latinsku osvajačku vlast sa‑
mo uz krajnji napor, i to u velikoj mjeri zbog oholosti osvajača i vjerskog
jaza koji ih je dijelio. Crkvena podređenost Grka rimskom autoritetu bila
je formalno ostvarena, iako ne u smislu crkvene unije kakvu je priželjki‑
vao papa već prisilno, osvajanjem. Ali unutarnje jedinstvo bilo je udaljeni‑
je nego ikad. Stranom vladavinom samo je produbljena svijest o kulturnoj
i vjerskoj različitosti. Iako su se brojni bizantski feudalci uklopili u sustav
vlasti osvajača i iako su narodne mase, koliko god nepomirljive, ostale u
svojoj domovini, nemali dio bizantskih velikaša napustio je područja koja
su osvojili Latini i pobjegao u krajeve koji su još bili pošteđeni te sudbi‑
ne. Uz podršku lokalnoga stanovništva ti su izbjeglice stvorili novu dr‑
žavnu formaciju, koja je Bizant spasila od propasti. U Maloj Aziji nastalo
je Nikejsko Carstvo pod Teodorom Laskarom, zetom Aleksija III. Angela,
a u Epiru se utvrdio Mihael Angel, bratić careva Izaka II. i Aleksija III.
Nedugo prije toga, iako ne kao posljedica pada Carigrada, pod veli‑
kim je Komnenima Aleksijem i Davidom, unucima Andronika I., nastalo
Trapezuntsko Carstvo na jugoistočnoj obali Crnoga mora. Čini se da su
već nakon pada Andronika I., Aleksije i David u dječačkoj dobi dospje‑
li na dvor gruzijske kraljevske kuće s kojom su bili rodbinski povezani.
Uz djelotvornu podršku slavne kraljice Tamare (1184.–1212.) osvojili su
Trapezunt u travnju 1204. Odande se mlađi brat, drski i borbeni David,
probio uzduž obale prema zapadu, osvojio Sinopu i naposljetku doveo i
Paflagoniju i pontsku Herakleju pod svoju vlast. Njegovo je daljnje na‑
predovanje, međutim, zaustavio Teodor Laskar.
Pogrešna procjena važnosti Male Azije pokazala se sudbonosnom za
Latinsko Carstvo. Budući da se Bonifacije Montferratski uputio prema
Solunu i odrekao Male Azije, ondje su se oko Teodora Laskara okupile
snage koje su održavale bizantsku državu. Prvi koraci bili su beskrajno
teški. Stara se državna struktura raspala i nastanak novih državica bio
je u punom jeku. U Filadelfiji se Teodor Mankafa utvrdio kao samostalni
vladar, u dolini Meandra bio je to Manuel Maurozom, a u Sampsonu kod
Mileta Saba Asiden. S istoka se duž obale probijao David Komnen. Lati‑
ni su sada prije svega pokušali nadoknaditi propušteno. Balduinov brat
Henrik Flandrijski i vazalni vitezovi grofa Luja od Bloisa, koji je nakon
ponovne raspodjele imao dobiti Nikeju, bacili su se krajem 1204. na osva‑
janje maloazijskoga područja. Prije nego što su Bizantinci uspjeli učvrsti‑
ti svoj položaj i uspostaviti političku i vojnu organizaciju, bili su prinuđe‑
ni krenuti u borbu protiv nadmoćnih latinskih postrojbi. Teodor Laskar
pretrpio je poraz kod Pemanena; nakon toga je većina gradova u Bitiniji
251
pala u ruke Latina. Činilo se da je bizantska stvar u Maloj Aziji izgublje‑

na. Ali u kritičnom trenutku neočekivani je spas donijela katastrofa koja
je zadesila Latinsko Carstvo na Balkanu.
Bizantsko zemljoposjedničko plemstvo u Trakiji isprva se pokazalo
sasvim spremnim priznati latinsku prevlast i stupiti u službu novih vla‑
stodržaca, dakako, pod uvjetom da zadrži svoje dotadašnje posjede i pro‑
nije. Latini su, međutim, u svojoj kratkovidnoj oholosti odbili molbu grč‑
koga plemstva koje je bilo spremno na pogodbu, a vjerovali su i da mogu
prezreti spremnost moćnoga bugarskog cara na pregovore. Tračka ari‑
stokracija, kojoj je bačena rukavica u lice, ustala je protiv latinske vlada‑
vine i pozvala u zemlju cara Kalojana, stavljajući mu ubuduće na raspo‑
laganje svoje usluge i carsku krunu. Ustanak se širio velikom brzinom.
U carskom Didimotihu, a zatim i u mletačkom Hadrijanopolu i u više
drugih tračkih gradova, latinska je posada poubijana ili prisiljena na po‑
vlačenje. Kalojan se probio u Trakiju i sukobio se s Latinima nedaleko od
Hadrijanopola. Ondje se 14. travnja 1205. odigrala čuvena bitka, u kojoj
su latinsku konjicu potukle Kalojanove bugarsko‑kumanske postrojbe. I
sam car Balduin pao je u zarobljeništvo iz kojega se više nikad neće vra‑
titi, a poginuli su i brojni franački vitezovi, među ostalima i pretendent
na Nikeju, Luj od Bloisa. Latinska vlast uzdrmana je do temelja točno
godinu dana nakon osvajanja Carigrada. Teodoru Laskaru bio je otvoren
put. Latini su se povukli iz Male Azije i samo je grad Pegaj ostao pod nji‑
hovom vlašću.
U borbi protiv suparničke sile velikih Komnena i maloazijskih pokra‑
jinskih kneževa Teodor Laskar je učvrstio svoju vladavinu u zapadnoj
Maloj Aziji i prihvatio se organizacije nove bizantske države sa središtem
u Nikeji. Izvana se do u pojedinosti pridržavao uzora starog Bizanta.
Uprava, činovnički aparat i dvor izgrađeni su na starim bizantskim na‑
čelima. U Nikeji su ponovno oživjele državne i crkvene tradicije Bizant‑
skog Carstva, koje su našle simbolični izraz u carskoj vlasti i patrijaršiji.
Umjesto titule despota, koju je do tada nosio, Teodor je uzeo carsku čast.
Učeni Mihael Autorijan imenovan je patrijarhom te je obavio Teodoro‑
vu carsku krunidbu i pomazanje. Zbog zamršene situacije, preliminarni
pregovori oduzeli su mnogo vremena pa je patrijarh izabran tek u trećem
tjednu uskršnjega posta, a car pomazan u Velikom tjednu godine 1208.
Iako se Teodor već prije osjećao kao car, a tako su na njega gledali i nje‑
govi pristaše, ipak su ga tek svečana krunidba i patrijarhovo pomaza‑
nje posvetili i dali njegovu položaju drevni bizantski značaj. Kao bazilej i
autokrator Romejâ on je preuzeo nasljeđe carigradskih bizantskih care‑
va. Sada je vrijedio za jedinoga pravovaljanog cara Bizanta, kao što je i

Teodor Laskar bio je brat Konstantina Laskara koji je 12. travnja 1204., u noći prije kri‑
žarske pljačke Carigrada, a pošto je car Aleksije V. Duka Murcufl već bio pobjegao, pro‑
glašen za cara. Teodor je carski naslov uzeo možda nakon bratove smrti, iako je doista
već otprije vladao u Nikeji (od 1204.).
252
patrijarh sa sjedištem u Nikeji, koji je obavljao službu ekumenskoga ca‑

rigradskog patrijarha, smatran jedinim pravovaljanim poglavarom Grč‑
ke crkve. Latinskom caru i patrijarhu u Carigradu suprotstavljeni su bi‑
zantski car i pravoslavni patrijarh u Nikeji. Nikeja je prerasla u državno
i crkveno središte bizantstva koje je bilo protjerano iz Carigrada.
Za Latinsko Carstvo je uništenje toga grčkog središta, čiji nasta‑
nak nije bilo u stanju spriječiti, bilo pitanje od životne važnosti. Na mje‑
sto Balduina stupio je njegov sposobni brat Henrik. On je vrlo razborito
upravljao vladom u Carigradu, najprije kao carski upravitelj, a zatim kao
car (od 20. kolovoza 1206.). Uspio je u znatnoj mjeri ponovno uspostaviti
latinsku vladavinu u Trakiji. Grčko‑bugarska suradnja, naime, nije dugo
potrajala, a za razliku od Balduina, Henrik je prema Grcima zauzeo po‑
mirljiv stav i tako za sebe uspio pridobiti dio grčkoga plemstva.
Već krajem 1206. godine Henrik se na čelu latinske vojske ponovno
probio u Malu Aziju. Međutim, zbog novih Kalojanovih upada morao je
prekinuti ratovanje i u proljeće 1207. sklopio je s Teodorom Laskarom
primirje na dvije godine. No bugarska opasnost nije dugo prijetila Latin‑
skom Carstvu budući da je u listopadu 1207. Kalojan poginuo pri opsadi
Soluna. Tijekom razornih bugarskih upada grčko je stanovništvo Traki‑
je i Makedonije naposljetku trpjelo jednako kao i latinsko. Bizantinci su
zadržali mučnu uspomenu na “Grkoubojicu”, kako se Kalojan nazvao po
uzoru na Bugaroubojicu Bazilija II. Unatoč tome, ostaje činjenica da je
upravo Kalojan bio taj koji je spasio od propasti novonastalo Bizantsko
Carstvo u Maloj Aziji.
Osim protiv latinskog Carigrada, Nikejsko Carstvo moralo je izdrža‑
ti i tešku borbu protiv sultanata Ruma. Preseljenje bizantskoga središta
u Malu Aziju zaoštrilo je bizantsko‑seldžučki sukob budući da je značilo
ozbiljnu prepreku seldžučkom prodoru na morsku obalu. Posredovanjem
Venecije sultanat je 1209. godine sklopio tajni savez s Latinskim Car‑
stvom. Od svoje strane Teodor Laskar je u Kilikiji stupio u vezu s ma‑
loarmenskim kraljem Lavom II., koji se također osjećao ugroženim od
Ikonijskog sultanata. Priliku za napad na mlado grčko carstvo Seldžu‑
cima je pružio nekadašnji car Aleksije III., koji je nakon duljeg boravka
na europskom tlu stigao na ikonijski dvor. Sultan je sada svoje osvajačke
planove mogao maskirati zahtjevom koji je djelovao legitimno, naime da
Teodor Laskar prepusti prijestolje svom tastu. Bitke koje su se rasplam‑
sale kod Antiohije na Meandru bile su žestoke i nanijele su teške gubitke
krajnje skromnoj vojsci nikejskoga cara, čiju je jezgru tvorila grupica od
800 latinskih plaćenika. Ipak, u proljeće 1211. on je odnio pobjedu. Sul‑
tan je poginuo na bojnom polju, a bivši car Aleksije III. pao je u zaroblje‑
ništvo i skončao u jednom nikejskom samostanu. Čini se da ta pobjeda
nije donijela teritorijalne dobiti, ali njezin psihološki učinak bio je upra‑
vo izvanredan. Mlado carstvo krenulo je u tradicionalnu borbu protiv ne‑
vjernika i položilo ispit.
253
Nakon toga ponovno je živnula borba protiv Latina. Čini se da je Te‑

odor Laskar, koji je već nekoliko godina raspolagao flotom, već tada po‑
mišljao da napadne Carigrad. U stvarnosti su se, međutim, dogodile tek
manje bitke u zapadnom pojasu Male Azije i pritom se sreća nasmije‑
šila latinskom caru. Henrik je dobio bitku na Rindaku (15. listopada
1211.) i probio se do Pergama i Nimfeja. Ipak, taj usputni rat, koji su i
tu obje strane vodile s malom vojnom silom, nije donio konačnu odluku.
Obje strane bile su iscrpljene i tako je krajem 1214. godine u Nimfeju za‑
ključen mirovni sporazum koji je utvrdio granice između Bizantskog i
Latinskog Carstva: Latini su zadržali sjeverozapadni kut Male Azije do
Adramitija na jugu, a ostatak područja do seldžučke granice pripao je ni‑
kejskoj državi. Tako su oba carstva na neko vrijeme priznala jedno dru‑
gome pravo na postojanje. Nijedno od njih nije bilo dovoljno snažno da
uništi drugo. Uspostavljena je ravnoteža i određena stabilnost odnosa.
Ali dok je Nikejskom Carstvu stabilizacija ubrzo omogućila novi us‑
pon, za latinski Carigrad uslijedilo je nakon Henrikove smrti 1216. godi‑
ne razdoblje propadanja. Nikejsko‑latinski mir isprva se poštivao. Teodor
Laskar oženio se po treći put i to Jolandinom kćeri Marijom, nećakinjom
prve dvojice latinskih careva. S mletačkim vlastima u Carigradu sklopio
je u kolovozu 1219. ugovor kojim je obećao potpunu slobodu trgovine i po‑
reza Mlečanima u Nikejskom Carstvu, što su uživali i u starom Bizantu.
Nije oklijevao nazvati mletačkoga dužda despotom i gospodarom jedne i
pol četvrtine grčkog imperija, ali je zato sam sebi u istoj službenoj ispra‑
vi dao sljedeći naslov: Theodorus in Christo deo fidelis Imperator et mo
derator Romeorum et semper augustus Comnanus Lascarus.
Nikejsko Carstvo već su i Južni Slaveni držali nasljednikom staro‑
ga Bizanta i središtem grčkoga pravoslavlja. Nemanjin sin Sava zaobi‑
šao je ohridsku nadbiskupiju, kojoj je dotad bila podložna Srpska crkva,
i obratio se Nikeji te ga je 1219. godine nikejski patrijarh posvetio za au‑
tokefalnoga nadbiskupa Srbije. Dvije godine prije njegov je brat, Stefan
Prvovjenčani, primio kraljevsku krunu iz Rima. Postizanje crkvene ne
ovisnosti značilo je velik dobitak za mlado srpsko kraljevstvo. Na dobitku
je bilo i Nikejsko Carstvo. Priznanje prvenstva njegova patrijarha, koji je
posvetio prvog nadbiskupa Srbije i čije je ime autokefalna Srpska crkva
u molitvama trebala spominjati na prvome mjestu, bili su pokazatelji ras
tućeg ugleda Nikejskoga Carstva.
Važna posljedica nikejsko‑latinskog pomirenja bio je slom velikokom
nenske vlasti na Crnome moru. David Komnen vodio je rat protiv Teodo‑
ra Laskara uz latinsku podršku i kao vazal carigradskoga cara. Prepu‑
šten sam sebi, više se nije mogao suprotstaviti nikejskom vladaru. Teodor
je 1214. godine pripojio Nikeji cijelo Davidovo područje zapadno od Sino‑
pe, zajedno s Heraklejom i Amastridom, i time osigurao čvrst položaj na

“Teodor, vjerujući u Krista Boga, car i vladar Romeja, vječni august, Komnen Laskar”.
254
južnoj obali Crnog mora. Sada su, međutim, navalili Seldžuci. Osvojili su
Sinopu i potukli Aleksija Komnena koji je zarobljen i zatim ponovno po‑
sjednut na trapezuntsko prijestolje kao vazal ikonijskog sultana. Trape‑
zuntsko Carstvo obuhvaćalo je samo još uzak pojas teritorija, a seldžučkom
Sinopom odsječeno je od zapadne Male Azije. Politički i društveno‑gospo‑
darski razvitak trapezuntske države sam po sebi je od velikoga povije‑
snog interesa. Ali to sitno, udaljeno carstvo više nije znatnije utjecalo na
sveopći razvoj Bizanta. Četvrt tisućljeća živjelo je u izolaciji svoj vlastiti
život i ostalo nedotaknuto borbom za Carigrad, kao i ponovnom usposta‑
vom Bizantskog Carstva, a propast Bizanta nadživjelo je za više godina.
Utoliko je veće značenje imala Epirska despotovina. Energični i rato‑
vanju vični Mihael Angel pokorio je područje od Drača do Korintskog za‑
ljeva i ondje uspostavio strogu vojnu upravu sa središtem u Arti. Ta epir‑
ska država, koja je obuhvaćala Epir, Akarnaniju i Etoliju, suprotstavila
se kao samostalno Bizantsko Carstvo latinskom Solunskom Kraljevstvu
na istoku, Mlečanima na Jadranskom moru i Slavenima na sjeveru i sje‑
veroistoku. Kao Nikejsko Carstvo u Maloj Aziji, tako je Epir na Balkan‑
skom poluotoku postao središte bizantskoga kulturnog identiteta i zame‑
tak političke konsolidacije. Nakon razdoblja državotvornosti i unutarnje
konsolidacije uslijedilo je, kao i u Nikeji, vrijeme pobjedničke ekspanzije.
Oba grčka središta pred očima su kao krajnji cilj imala osvajanje Cari‑
grada i ponovnu uspostavu Bizantskog Carstva.
Osnivača epirske države, Mihaela Angela, na prijestolju je oko 1215.
godine naslijedio njegov polubrat Teodor. Nakon pada Carigrada on je
dulje vrijeme boravio na nikejskom području i tek se na bratov poziv po‑
javio na epirskom dvoru u Arti. Nikejskom caru zakleo se na vjernost,
ili tako barem tvrdi nikejska historiografija, i time priznao njegovu pre‑
vlast. Ali suparništvo između dvaju bizantskih središta bilo je neizbježno
budući da su oba, opsjednuta istim idealima, stremila i istom cilju. Nad‑
metanje je započelo svom žestinom upravo u doba moćnoga i ambicioznog
Teodora, koji je ponosno i samouvjereno nosio tri imena: Angel, Duka i
Komnen. Čak je i svoga prethodnika nadmašio smionošću i poduzetnoš
ću. Za njegove vladavine zapadnogrčko carstvo doživjelo je silovit uspon.
Prvi njegov čin koji je odjeknuo izvan granica Epirske despotovine bio
je drski napad na novoizabranog latinskog cara Petra de Courtenaya, su‑
pruga Balduinove i Henrikove sestre Jolande. Nakon Henrikove smrti Pe‑
tar je pozvan na carigradsko prijestolje te je iz Francuske žurno krenuo za
Rim, gdje mu je papa na glavu stavio carsku krunu – iako ne u katedrali
svetog Petra, gdje su okrunjivani njemački carevi, već u skromnijoj crkvi
svetog Lovre – i zatim sa svojom pratnjom stigao u okolicu Drača odakle se
uputio prema Carigradu. Na planinskom prijelazu u Albaniji pao je, me‑
đutim, u ruke Teodoru i skončao u epirskom zarobljeništvu. Regentstvo u
Carigradu preuzela je njegova žena Jolanda, a kad je umrla 1219. godine,
carigradska carska kruna pripala je njezinu slabunjavom sinu Robertu.
255
U međuvremenu je Teodor Angel Duka Komnen protiv Latina otpo‑

čeo rat u velikom stilu. Najprije se okrenuo protiv susjednog Solunskoga
Kraljevstva. Prilike su za njega bile vrlo povoljne: to je kraljevstvo, čiji je
osnivač Bonifacije Montferratski već 1207. godine pao u borbi protiv Bu‑
gara, bilo oslabljeno nakon što su se mnogi njegovi vitezovi vratili na Za‑
pad, a sada mu je nedostajalo i čvrsto zaleđe koje je za Henrikova živo‑
ta imalo u latinskom Carigradu. Tako je palo plijenom smjeloga epirskog
vladara koji je 1224. ušao u Solun nakon dulje opsade. Tako je jedna od
križarskih država osnovanih na bizantskom tlu prestala postojati. Vlast
Teodora Angela protezala se od Jadranskog do Egejskog mora, obuhvaća‑
jući staro područje Epirske despotovine, Tesaliju i znatan dio Makedonije.
Ponesen tolikom moći, Teodor je odjenuo grimiz. Sada se i on nazi‑
vao bazilejem i autokratorom Romejâ, a to nije značilo ništa drugo ne‑
go da je polagao pravo na nasljeđe bizantskih careva i vodstvo u borbi za
Carigrad, te je tako ušao u otvoren sukob s Nikejskim Carstvom. Car‑
sku krunidbu i pomazanje obavio je učeni ohridski nadbiskup Demetrije
Homatijan. On nije nikad oprostio nikejskoj patrijaršiji imenovanje Save
srpskim nadbiskupom i sada mu je želio uzvratiti istom mjerom.
Tako su na nekadašnjemu bizantskom tlu nastala tri carstva, jedno
latinsko i dva grčka. U pozadini je stajalo i četvrto: Bugarsko Carstvo.
Daljnji razvoj na bizantskom području prvenstveno će biti određen djelo‑
vanjem tih četiriju sila.
2. Uspon i pad Epira. Pobjeda Nikeje
Propast Solunskoga Kraljevstva lišila je Latinsko Carstvo najvažnije

vazalne države. Carigradsko carstvo, ograničeno na okolicu Carigrada i
odsječeno od franačkih kneževina u Grčkoj, a u svojoj unutrašnjosti one‑
moćalo i bez vodstva, činilo se zrelim za slom. Bizantska moć rasla je i u
Maloj Aziji i na Balkanu. I Bugarsko Carstvo doživjelo je velik uspon. Ali
razjedinjenost protivnika – suparništvo dvaju grčkih carstava i upletanje
Bugarske – produljila je život obeskrvljenoj latinskoj vladavini.
Državotvorac Teodor I. Laskar ostavio je carsko prijestolje u naslje‑
đe svom zetu Ivanu Duki Vatacu, suprugu pametne i obrazovane Irene.
Ivan III. Vatac (1222.–1254.) nedvojbeno je bio najveći državnik nikejsko‑
ga razdoblja i jedan od najznačajnijih vladara bizantske povijesti. Na ve‑
ličanstven način razvio je djelo svojega prethodnika u vanjskopolitičkom i
unutarnjopolitičkom pogledu, a svoje malo carstvo, svedeno na provinciju,
pretvorio je u nadmoćnu silu. Dakako, tu su mu zadaću olakšale slabost
Latinskoga Carstva i pogreške njegovih grčkih i bugarskih suparnika.
256
Već u prvim godinama njegove vladavine odnos sila u Maloj Aziji

presudno se izmijenio u korist Nikeje. Ustanak braće Teodora I., koja
su mu pokušala oduzeti krunu uz latinsku podršku, išao je u prilog ca‑
ru i njegovu carstvu. Kod Pemanena, gdje je dvadeset godina prije Te‑
odor Laskar podlegao Latinima, Ivan Vatac izborio je pobjedu nad la‑
tinskom vojskom dvojice pretendenata na prijestolje i tako zagospodario
gotovo cijelim latinskim posjedom u Maloj Aziji. Prema mirovnom spora‑
zumu iz 1225. godine Latini su od Male Azije zadržali samo obalu nasu‑
prot Carigradu i okolicu Nikomedije. Istodobno je nikejska flota zaposjela
Lezb, Hij, Sam i Ikariju; a poslije je i Rod morao priznati carevu vrhov‑
nu vlast. Tako je Nikejsko Carstvo učvrstilo svoj položaj na kopnu i na
moru, a ubrzo je posegnulo i za europskim područjem. Apel stanovništva
Hadrijanopola Vatacu pružio je povod da pošalje postrojbe u Trakiju. Ni‑
kejska vojska osvojila je više obalnih gradova i ušla u Hadrijanopol ne
naišavši na otpor. Činilo se da neposredno predstoji ponovna uspostava
bizantske vladavine u Carigradu. Od strane Latinskog Carstva jedva se
mogao očekivati bilo kakav ozbiljan otpor. Ali tu je nikejskom caru konce
pomrsio njegov zapadnogrčki suparnik.
Teodor Angel napredovao je iz pobjede u pobjedu. Osim područja ne‑
kadašnjega Solunskog Kraljevstva, u međuvremenu mu je pripao i dio
Trakije i sada je krenuo na Hadrijanopol, natjeravši čete nikejskoga ca‑
ra na povlačenje. Siguran u pobjedu, žurno je pošao na Carigrad. Veli‑
kom cilju približio se još više od nikejskoga cara. Ali istom je cilju stre‑
mio i bugarski car Ivan Asen II. (1218.–1241.), sin Asena I. Njegova
epoha čini vrhunac drugoga Bugarskog Carstva. Kao svojedobno Sime‑
on, tako je sada Ivan Asen II. težio ni više ni manje nego osnivanju bu‑
garsko‑bizantskog imperija sa središtem u Carigradu, a neko vrijeme
bio je čak i neposredno pred ostvarenjem toga cilja. Godine 1228. umro
je latinski car Robert de Courtenay, a kruna je pripala njegovu malo‑
ljetnom bratu Balduinu II. U takvoj situaciji u kojoj je Carstvo bilo bez
vodstva, a pritisak izvana postajao je sve veći, u Carigradu je donesena
odluka da se regentstvo ponudi bugarskom vladaru budući da se činilo
da je jedino on u stanju spasiti carski grad od bizantskoga napada. Ve‑
ze Asena II. i kuće Courtenay, koje su proizašle iz obostranoga srodstva
s ugarskom kraljevskom kućom, trebale su biti ojačane zarukama mla‑
doga latinskog cara i careve kćeri Helene. Činilo se da taj bračni projekt
osigurava čvrstu osnovu Asenovim planovima. Kao nekada Simeon, ta‑
ko se sada Ivan Asen kao budući tast maloljetnoga cara vidio u sigur‑
nom posjedu vlasti nad Carigradom.
Ali njegovi putovi ukrstili su se s onima Teodora Angela, koji je ta‑
kođer vjerovao da je u sigurnom posjedu Carigrada. Teodor je raskinuo
savez s Asenom protiv Ivana Vataca i nenajavljeno objavio rat bugarskom
vladaru. No glave mu je došla vlastita drskost. Njegovu su vojsku u pro‑
ljeće 1230. kod Klokotnice na rijeci Marici do kraja potukli Bugari. Sam
257
Teodor pao je u zarobljeništvo i kasnije je oslijepljen. Tako je preko noći

slomljena njegova naglo narasla moć.
Doduše, isprva je vlast u samom Solunu, u Tesaliji i Epiru zadržao
njegov brat Manuel, koji ga je naslijedio na solunskom prijestolju. Ali to
je bila tek sjena nekadašnje Teodorove moći. Kao pretendent na Carigrad,
zapadnogrčko carstvo ispalo je iz igre. Asen II. je bez poteškoća prisvojio
područja u Trakiji i Makedoniji koja je Teodor osvojio nedugo prije toga,
kao i dio Albanije. Također je i Srbija, u kojoj je do tada dominirao utje‑
caj solunskoga cara, potpala pod utjecaj bugarskoga vladara. Teodorov
je zet Radoslav svrgnut, a vlast je preuzeo njegov brat Vladislav koji se
oženio jednom od kćeri Asena II. Na jednom natpisu Asen II. s opravda‑
nim ponosom tvrdi kako je osvojio sve zemlje od Hadrijanopola do Drača.
Jedino su Carigrad i susjedni gradovi ostali u franačkim rukama. “Ali i
oni su se”, nastavlja bugarski car, aludirajući na maloljetnost latinskoga
cara i planirano regentstvo, “pokoravali mojoj vlasti, jer nisu imali dru‑
goga cara osim mene; i živjeli su po mojoj volji, jer Bog je tako odredio.”
Bitka kod Klokotnice, koja je stavila točku na uspon zapadnogrčko‑
ga carstva, označila je pojavu zvijezde Bugarskoga Carstva. Asenova pre‑
vlast na Balkanskom poluotoku činila se neograničenom. Ali ako se pa‑
žljivije pogleda, glavni zgoditak bitke kod Klokotnice zapravo nije pripao
bugarskom caru nego nikejskom, koji je cijelo vrijeme bio mudro suzdr‑
žan. Asenova pobjeda nad Teodorom oslobodila je Nikeju zapadnogrčkog
suparnika. No bugarskoga cara ta velika pobjeda nije dovela ništa bliže
krajnjemu cilju. Prije se može reći da je ideja Asenova regentstva potpu‑
no izgubila privlačnost za latinski Carigrad koji više nije morao drhtati
pred Teodorom Angelom. Sumnjive strane toga plana su pak postale oči‑
te tek nakon najnovijeg ojačanja Bugarske; stoga je za cara izabran sta‑
ri Ivan de Brienne, naslovni kralj Jeruzalema. Posljedica je bila potpuni
obrat u politici Asena II., kojemu se sada nametnula nužnost ratnoga su‑
koba s latinskim Carigradom. Stupio je u vezu s Ivanom Vatacem i sklo‑
pio s njime grčko‑bugarski savez usmjeren protiv Latinskoga Carstva.
Savezu je pristupio i Manuel Solunski koji je, međutim, u njemu mogao
igrati tek sporednu ulogu.
Politički obrat Asena II. zahtijevao je i novo crkveno usmjerenje. Do‑
duše, unija s Rimskom crkvom, koju je proveo Kalojan, u Bugarskoj ni‑
je ni uspjela pustiti korijena. Ali Asenu II. kao začetniku antilatinskog
saveza pravoslavnih vladara više nije odgovarala čak ni nominalna pri‑
padnost Rimskoj crkvi. Trebalo je uspostaviti vlastitu pravoslavnu patri‑
jaršiju u Trnovu i za nju dobiti pristanak iz Nikeje, od istočnih patrijar‑
ha. Nakon duljih pregovora nikejsko crkveno i državno vodstvo odlučilo
je odobriti osnivanje bugarske patrijaršije. Bugarsko Carstvo tako je po‑
stiglo crkvenu samostalnost, ali je njegova patrijaršija, kao i srpska au‑
tokefalna nadbiskupija, isprva priznavala prvenstvo nikejskoga patrijar‑
ha, obvezavši se da će u crkvenim molitvama spominjati ime bizantskog
258
patrijarha i plaćati mu davanja. U proljeće 1235. potpisan je sporazum o

savezu u Galipolju, koje je Vatac osvojio nedugo prije toga, a nakon toga
je u Lampsaku uz velike svečanosti proslavljena svadba careva sina Teo‑
dora (II.) Laskara i kćeri bugarskoga cara koja je nekoć bila namijenjena
Balduinu II. Ondje je uz pristanak istočnih patrijarha službeno objavlje‑
na i nova počast bugarskoga crkvenog vođe.
Saveznici su se odmah prihvatili posla i započeli opsadu Carigrada
s kopna i s mora. Borbe koje su prekinute zbog nadolazeće zime obnov‑
ljene su 1236. godine. Carski grad pod opsadom odolijevao je uz podršku
mletačke flote. Ipak, položaj Latina bio je tako kritičan da je mladi Bal‑
duin II. napustio Carigrad i pojurio na zapad u potrazi za pomoći. Latin‑
ski Carigrad naposljetku je spasila razjedinjenost napadača. Bugarski
car ponovno je promijenio smjer svoje politike kad je sa zakašnjenjem,
ali nedvojbeno točno, spoznao da će propast latinske vladavine prije sve‑
ga biti od koristi Nikejskom Carstvu i da bi mu ono moglo postati mnogo
opasnijim susjedom od iscrpljenog Latinskog Carstva. Stoga je prekinuo
suradnju s Vatacom i udružio se s Latinima i Kumanima, koji su prodi‑
rali na Balkan, te je u savezu s njima objavio rat svojim dotadašnjim sa‑
veznicima. Curul, jedno od glavnih uporišta nikejske vlasti u Trakiji, već
je bio pod opsadom Bugara, Latina i Kumana kad je u promjenjivoj poli‑
tici Asena II. nastupio novi i posljednji obrat, ovaj put kao posljedica teš‑
ke duševne potresenosti. U Trnovu je izbila epidemija: neočekivana smrt
njegove supruge, jednog od njegovih sinova i bugarskoga patrijarha za
cara je bila znak Božje srdžbe zbog prekršene riječi dane Ivanu Vatacu.
Car se povukao iz Curula i krajem 1237. sklopio je mir s nikejskim ca‑
rem. To što su se latinsko‑kumanske postrojbe privremeno domogle Cu‑
rula nije više ništa moglo izmijeniti u povoljnom obratu koji je nastupio
za Nikejsko Carstvo. Godine 1241. umro je Ivan Asen II., a nešto kasnije
je upadom Mongola započeo slom bugarske moći.
Ivan Vatac više nije imao nijednog ozbiljnog suparnika: nasrtljiva,
prenapeta žudnja za osvajanjem smionoga solunskog cara bila je skrše‑
na, a iscrpilo se i snažno, ali nepostojano častohleplje bugarskoga cara;
Latinsko Carstvo je pak već odavno spalo na puki objekt politike susjed‑
nih sila i preživljavalo je samo zahvaljujući međusobnim razmiricama
svojih protivnika. Sada je nikejski car mogao požnjeti plodove svoje mu‑
dre ustrajnosti i državničke razboritosti. Već 1242. godine krenuo je u
vojni pohod na Solun, gdje je u to vrijeme gospodario sin Teodora An‑
gela Ivan uz podršku svojega oca, kojeg je Asen II. pustio na slobodu. U
brzom pobjedničkom pohodu približio se glavnom gradu zapadne Grčke
kada ga je upad Mongola u Malu Aziju prisilio na povlačenje i sklapanje
mira. Iako prekinut prije vremena, taj ratni pohod imao je prilično važan
učinak. Zapadnogrčko carstvo odustalo je od bilo kakvog oblika daljnjeg
suparništva s nadmoćnim Nikejskim Carstvom: solunski vlastodržac
259
odložio je carske insignije i priznao nikejskom caru pravo na prevlast, u

zamjenu za što mu je ovaj priznao titulu despota.
Navala Mongola duboko je uzdrmala cijelu istočnu Europu i prednju
Aziju. Ruska država podlegla je osvajačima i na više od dva stoljeća do‑
spjela pod jaram Tatara, koji su na donjem toku Volge i Dona osnovali
takozvanu Zlatnu Hordu. Poharani su Poljska, Šleska, Češka i Morav‑
ska, Ugarska i cijelo Podunavlje, a Mongoli su prodrli sve do obale Ja‑
dranskog mora. Na povratku preko Balkanskog poluotoka opustošili su
južnoslavenske zemlje i prinudili Bugarsku na plaćanje danka. Istodobno
su s jednakom neobuzdanom silinom provalili u prednju Aziju. Ugrožen
je opstanak istočnog susjeda Nikejskog Carstva, sultanata Ruma, a ta‑
kođer i malenoga Trapezuntskog Carstva, te je i Nikeja drhtala za svoj
život. U svrhu obrane od zajedničke pogibelji Ivan Vatac je 1243. godine
sklopio savez s ikonijskim sultanom. Međutim, maloazijske državice nisu
se uspjele ozbiljno suprotstaviti neprijatelju čija se vlast protezala od Ti‑
hog oceana do srednje Europe. Nakon što su ga Mongoli dokraja potukli,
trapezuntski car postao je njihov tributarni vazal, a i ikonijski sultan
obvezao se na plaćanje danka. Bila je to cijena po kojoj su smjeli nadalje
životariti, jer Mongole su veći pothvati odvratili od Male Azije. Nikejsko
Carstvo je, međutim, ostalo netaknuto i čak je iz oslabljenja svojih istoč‑
nih susjeda izvuklo znatnu korist.
Ivan Vatac mogao se sada ponovno okrenuti Balkanu te je 1246. go‑
dine uz neznatan napor odnio odlučujuću pobjedu nad Bugarima i tako‑
đer nad zapadnogrčkim carstvom. Iako je još nedugo prije bilo najjača si‑
la na Balkanu, Bugarsko Carstvo se sada, kad se obvezalo Tatarima na
danak, a zastupali su ga maloljetni sinovi Asena II., našlo u beznadnom
položaju. Iznenadna smrt dvanaestogodišnjeg Kolomana (1241.–1246.),
kojega je na prijestolju zamijenio njegov još mlađi brat Mihael (1246.–
1256.), samo je još povećala zbrku. Vatac se bez otpora domogao područ‑
ja koja je Ivan Asen II. nekoć oteo zapadnogrčkom carstvu te je proširio
svoju vlast na Trakiju sve do gornjega tijeka Marice i do Vardara u Ma‑
kedoniji. Nakon toga se s jednakim uspjehom okrenuo protiv Soluna, gdje
su se u prividnoj vladavini na klimavu prijestolju oslijepljenoga Teodora
izmjenjivali njegovi slabašni potomci. Oslonjen na snažnu opoziciju koja
je nestrpljivo očekivala njegov dolazak, Vatac je u prosincu 1246. bez bor‑
be ušao u Solun. Teodor je otpremljen dobivši posjed kod Vodena, a nje‑
gov sin Demetrije, posljednji vladar Soluna (1244.–1246.), odveden je u
zarobljeništvo u Malu Aziju. U Solunu je otad boravio Andronik Paleolog
kao namjesnik europskih posjeda Nikejskoga Carstva, a njegov sin, po‑
slije car Mihael Paleolog, zapovijedao je Serom i Melnikom.
Nekadašnja jezgra zapadnogrčke moći, Epir, odvojio se od Soluna ubr‑
zo nakon poraza kod Klokotnice i zajedno s Tesalijom sačuvao je neovi‑
snost pod vlašću despota Mihaela II., nezakonitog sina Mihaela I. Ange‑
la. Da bi izbjegao daljnje komplikacije, Vatac je s njime sklopio sporazum
260
o prijateljstvu i 1249. godine zaručio je svoju unuku Mariju s epirskim

prijestolonasljednikom Nikeforom. Međutim, pod utjecajem Teodora, či‑
ji nemirni duh ništa nije moglo obuzdati, Mihael je prekršio dogovor i
osvojio nekoliko gradova u Makedoniji koji su pripadali nikejskom caru.
U ratnim sukobima koje je time izazvao izvukao je kraći kraj te je mo‑
rao dopustiti da mu carski izaslanici u Larisi diktiraju mirovne uvjete,
ustupivši nikejskom caru ne samo netom osvojene gradove već i zapadno‑
makedonsko područje koje je izvojevao od Bugara, zajedno s albanskom
Krojom, i izručivši mu svoga sina Nikefora (1252.). U zamjenu za prizna‑
nje prevlasti car je ocu i sinu dodijelio titule despota, dok je Teodor Angel
izručen i svoj je buran život skončao u nikejskom zatvoru.
Ivan Vatac održavao je žive veze s objema mjerodavnim silama na Za‑
padu: s papom i njemačkim carem. Osobito je prisan bio njegov odnos s
Fridrikom II. Štaufovcem. Činjenica da je jedan od njih vodio borbu pro‑
tiv papinstva, a drugi protiv Latinskoga Carstva, potaknula je zbliža‑
vanje dvojice vladara i učinila ih saveznicima. Savez je naposljetku za‑
pečaćen time što se Ivan Vatac nakon smrti svoje druge supruge, Irene
Laskarine, oženio mladom Fridrikovom kćeri Konstancom. Iz Fridrikovih
pisama Ivanu Vatacu izbija iskrena simpatija i divljenje prema Grcima,
koje se “taj takozvani vrhovni svećenik (tj. papa) usuđuje na besraman
način klevetati kao heretike, a od kojih je zapravo proistekla kršćanska
vjera i dosegla krajnje granice svijeta”. Taj savez nije imao opipljivih po‑
sljedica, ali je nedvojbeno povećao ugled Nikejskoga Carstva.
Kao gotovo svi bizantski carevi posljednjih stoljeća, i Ivan Vatac vodio
je pregovore o uniji s Rimskom crkvom. Kao preduvjet za uniju zahtije‑
vao je od papinstva da mu prepusti Latinsko Carstvo. Isprva su pregovo‑
ri tekli jednako neuspješno kao i svi prijašnji dogovori o uniji, a otežava‑
juća okolnost bila je i zbližavanje grčkoga cara i Fridrika II. Međutim,
za pontifikata Inocenta IV., a osobito nakon Fridrikove smrti, pregovori
su doživjeli sudbonosan obrat. Kao oštrouman političar, Inocent IV. nije
mogao previdjeti činjenicu da bi pridobivanje perspektivnoga nikejskog
Bizantskog Carstva bilo od veće koristi za rimsku stvar od održavanja
Latinskoga Carstva na umoru. Kao što je grčki car bio spreman žrtvo‑
vati samostalnost svoje Crkve kako bi vratio Carigrad, tako je i papa bio
spreman za volju unije s Grcima odustati od Latinskoga Carstva. Činilo
se da su se dvije strane približile više nego ikad prije. Ali i ovaj put izo‑
stao je odlučujući korak. Podrška Rima, koja je bila vezana za dalekosež‑
ne ustupke, postala je nebitna: latinskom Carigradu dani su ionako bili
odbrojeni, a zahvaljujući velikim Vatacovim pobjedama ponovna usposta‑
va Bizantskog Carstva na Bosporu bila je još samo pitanje vremena.
Vatac je udvostručio opseg Nikejskog Carstva. Njegov posjed u Ma‑
loj Aziji bio je čvrsto osiguran, a i veći dio Balkanskoga poluotoka bio je
pod njegovim žezlom. Nekadašnji suparnici Nikejskog Carstva bili su iz‑
bačeni iz igre ili bez snaga. Latinsko Carstvo bilo je pak ograničeno na
261
područje oko Carigrada i okruženo posjedima nikejskoga cara. Njegova

bijeda bila je tako užasna da je Balduin II. vlastitog sina dao u zalog
mletačkim trgovcima kako bi od njih dobio zajam. Bilo je potrebno još sa‑
mo malo truda da se završi obnoviteljsko djelo, naime osvajanje Carigra‑
da. Ali taj konačni trijumf bio je namijenjen drugome. Ipak, Ivan Vatac
stvorio je sve preduvjete i zasluga za ponovnu uspostavu Bizantskog Car‑
stva pripada ponajprije njemu.
Njegova unutarnjopolitička aktivnost bila je jednako važna kao nje‑
govo vanjskopolitičko djelo. Nastojao je unaprijediti zakonodavstvo i borio
se protiv zloporaba u upravi. Uz podršku supruge Irene Laskarine poku‑
šao je ublažiti bijedu najsiromašnijih slojeva stanovništva te je osnovao
brojne bolnice i dobrotvorne ustanove. Bizantskoj pobožnosti udovoljio je
raskošnim crkvenim građevinama, a vojne potrebe uzeo je u obzir pri iz‑
gradnji utvrda u pograničnim područjima. U skladu s najboljim tekovi‑
nama bizantske države, uspostavio je vojnička dobra i ojačao vojsku na‑
seljavanjem Kumana koje su protjerali Mongoli, a koje je dao nastaniti
kao stratiote u pograničnim područjima: s jedne strane u Trakiji i Ma‑
kedoniji, a s druge u dolini Meandra i u Frigiji. Tako je osobito na isto‑
ku ponovno uspostavljen sustav obrane granica i u tome je bizantski po‑
vjesničar iduće generacije vidio jedno od najvažnijih dostignuća nikejske
države. Istodobno je u Nikejskom Carstvu podijeljen veći broj pronijskih
posjeda i čini se da je Ivan Vatac osobito poticao dodjelu dobara skromni‑
je površine sitnomu vojnom plemstvu.
Osobito su vrijedne poštovanja Vatacove ekonomske mjere, koje su
stvorile blagostanje kakvo Bizantsko Carstvo već dugo nije poznavalo.
Car se prije svega pobrinuo za unapređenje zemljoradnje i stočarstva i u
tome je i sam prednjačio primjerom. Carska dobra trebala su biti uzor i
pokazati podanicima što sve može donijeti brižljivo i razborito gospodare‑
nje u poljodjelstvu i vinogradarstvu, kao i u uzgoju stoke. Svojoj supruzi
poklonio je krunu optočenu biserima i dragim kamenjem, koju je zaradio
prodajom jaja sa svoga gospodarskog dobra. Ta kruna od jaja, kako ju je
sam car nazvao, za njega je značila čitav program. Naime, prvo načelo
njegove ekonomske politike bilo je težiti privrednoj samodostatnosti ze‑
mlje. Nastojao je osloboditi Carstvo uvoza strane robe i time dokinuti gos‑
podarsku prevlast talijanskih gradova. Vrlo je strogo zabranjivao svojim
podanicima da kupuju inozemnu luksuznu robu. Svatko se trebao zadovo‑
ljiti onime što su “proizveli rimsko tlo i rimske ruke”. Premda etički ute‑
meljen, taj je protekcionizam nedvojbeno bio usmjeren i protiv Venecije.
Carinske mjere protiv mletačkog uvoza prouzročile bi teške razmirice kao
kršenje trgovačkih ugovora koji su nosili potpise svih bizantskih careva
od Aleksija I. Komnena do Teodora I. Laskara; nasuprot tome, nitko caru
nije mogao osporiti pravo da zabrani svojim podanicima pretjerani luk‑
suz. Ipak, iz susjednog sultanata Ikonija u Carstvo su se u velikim koli‑
činama slijevale plemenite kovine i dragocjene tkanine. Mongolska inva‑
262
zija, koja je protutnjala mimo Nikejskoga Carstva, ali je u znatnoj mjeri

opustošila susjedne zemlje, u privrednom pogledu išla je sasvim na ru‑
ku Bizantincima. Turci su u Nikejskom Carstvu kupovali namirnice i za
njih plaćali visoke cijene u zlatu i robi. Tako se u Nikeji unatoč čestim ra‑
tovima nije osjećao nikakav manjak novca. Njezine financijske i ekonom‑
ske prilike za vrijeme vladavine Ivana Vataca bile su mnogo zdravije od
prilika u Bizantskom Carstvu kasnijih Komnena i Angela. I sama drža‑
va bila je mnogo zdravija, i to pokazuje da životna snaga Bizantinaca nije
bila iscrpljena i da je obnova Bizantskog Carstva još uvijek bila moguća.
Ivan Vatac, koji je posljednjih godina života patio od teških napadaja
epilepsije, umro je 3. studenoga 1254. Njegove jedinstvene zasluge dobile
su i izvanredno priznanje: pola stoljeća nakon smrti proglašen je svecem
i otad se sve do najnovijeg doba u crkvi u Magneziji, koju je sam izgra‑
dio i u kojoj je našao posljednji počinak, kao i u Nimfeju, njegovoj omi‑
ljenoj rezidenciji, svake godine slavila uspomena na svetoga cara Ivana
Milosrdnog.
3. Prije obnove
Dok je Ivan Vatac u pobjedonosnim bitkama ponovno ujedinio velik

dio bizantskih zemalja i stvorio iznutra solidnu državu kakvu Bizantsko
Carstvo već dugo nije poznavalo, vladavina Teodora II. Laskara (1254.–
1258.) pokazala je da Nikejsko Carstvo ni u kulturnom pogledu ne zao‑
staje za starim Bizantom. Ivan Vatac aktivno je poticao obrazovanje u
Carstvu i uvijek je pokazivao živo zanimanje za znanost. Njegov sin bio
je učen čovjek i plodan pisac. Prije nego što je zasjeo na prijestolje, život
mu je bio ispunjen znanstvenim istraživanjem, filozofskim studijima i te‑
ološkom meditacijom. Stupivši na vlast, Teodor II., koji je po majci nosio
carsko ime Laskarâ, učinio je nikejski dvor znanstvenim središtem. Ni‑
keja je čak uspoređivana s drevnom Atenom. Veliki broj učenjaka oku‑
pljao se oko vladara žednog znanja, a Nikejsko Carstvo doživjelo je kul‑
turni procvat koji podsjeća na razdoblje Konstantina VII. Porfirogeneta.
Međutim, za razliku od Konstantina Porfirogeneta, Teodor II. nije
bio samo učenjak nego i čovjek od djela, i to unatoč užasnoj bolesti koja
mu je crpila životnu snagu: kao i njegov otac, bolovao je od epilepsije, ali
u mnogo težem obliku. O vladarskoj službi je Teodor II. imao vrlo viso‑
ko mišljenje, a državom je rukovodio sam, po vlastitoj procjeni i nahođe‑
nju. Bio je osoran i samovoljan te je i najmoćnije u Carstvu odgurnuo od
sebe i učinio ih svojim neprijateljima. Za plemićke povlastice nije htio ni
čuti, a prvi mu je savjetnik bio njegov prijatelj Georgije Muzalon, čovjek
263
niskoga podrijetla. Kao što je upravljao državom, tako je nastojao vladati

i Crkvom. Na patrijarško prijestolje posjeo je monaha Arsenija, ograniče‑
nog asketa. Prema Rimu je bio vrlo suzdržan i vrlo je hladno gledao na
očeve planove o uniji. Pokoravanje Grčke crkve Rimu za njega nije dola‑
zilo u obzir. Ako je trebalo doći do ujedinjenja, onda jedino na osnovi pot‑
pune ravnopravnosti, pri čemu bi on, car, imao suditi o eventualnim ra‑
zlikama u stajalištima kao nepristrani sudac. Ipak, to uznosito držanje
na kraju krajeva bilo je tek odjek velikih vanjskopolitičkih uspjeha Ivana
Vataca, koji su ostavili dojam kako Carstvu u borbi za Carigrad nije po‑
trebna papina pomoć.
Kratkotrajna vladavina Teodora II. u vanjskopolitičkom pogledu ni‑
je donijela bitnih promjena niti je Bizantince približila njihovu krajnjem
cilju, ponovnom osvajanju Carigrada. Ali barem je uspjela očuvati postig
nutu poziciju u odnosu prema svim onim neprijateljima koje je, kako se
čini, smrt Ivana Vataca ohrabrila da napadnu Carstvo. Teški sukobi pri‑
jetili su od saveza Mihaela Paleologa sa Seldžucima jer on je, nakon što
je osumnjičen za veleizdajničke namjere, pobjegao k ikonijskom sultanu
i dobio njegovu podršku u pretenzijama na prijestolje. Ali novi prodor
Mongola potpuno je promijenio situaciju tako da je sultan, umjesto da
krene na Grke, radije njih zamolio za pomoć te se Mihael Paleolog mo‑
rao pokajnički vratiti i pomiriti s carem. Ovaj put Bizantinci su dospjeli
u bliži kontakt s Mongolima te su čak primili njihovo izaslanstvo uz tea‑
tralnu raskoš koja je gospodare prednje Azije trebala uvjeriti u nesavla‑
divu moć i neiscrpno bogatstvo Nikejskoga Carstva.
Na Balkanskom poluotoku Carstvo se moralo boriti protiv Bugar‑
ske i Epira. Mladi bugarski car Mihael Asen zaposjeo je veća područja
u Trakiji i Makedoniji. Međutim, poslije dvaju pohoda s velikim brojem
žrtava zaustavljen je 1256. godine i sklopljen je mirovni sporazum koji
je za Nikejsko Carstvo bio povoljniji. Daljnje popuštanje napetosti donio
je pad Mihaela Asena i unutarnja previranja u Bugarskoj koja su nakon
toga izbila, a naposljetku i uzdizanje na prijestolje potomka Nemanjića
Konstantina Tiha (1257.–1277.), koji je za ženu uzeo kćer Teodora II. Ire‑
nu. Također je i s Epirom sklopljena bračna veza, koja je bila planirana
već za vrijeme Ivana Vataca: sin Mihaela II., Nikefor, oženio je carsku
kćer Mariju i tom je prilikom Teodor II. uspio dovesti Drač i makedonsku
utvrdu Serviju pod svoje žezlo. Taj ga je dobitak, međutim, stajao epir‑
skog prijateljstva i od 1257. godine između tih dviju grčkih država po‑
novno plamti težak sukob promjenjivog ishoda.
Opasnost koja je izašla na vidjelo u bugarskom i osobito u epirskom
ratu bila je u sve većem neprijateljstvu između cara i plemićkih obite‑
lji Carstva, koje su u vojsci držale visoke zapovjedničke položaje. Njima
je Teodor II. pripisivao krivicu za povremene poraze, a doista se i može
sumnjati u vjernost vojnih vođa vladaru koji je prema plemstvu bio tako
neprijateljski raspoložen. Ali brojni sudski procesi protiv predstavnikâ
264
aristokracije i surove kazne koje im je dosuđivao taj naprasiti i bolesno

razdražljivi car prouzročili su daljnje zaoštravanje. U borbi protiv aristo‑
kratske samovolje Teodor II. je prevršio mjeru i time izazvao sukob koji
će za posljedicu imati propast dinastije Laskarâ.
Kad je car u kolovozu 1258. podlegao svojoj teškoj bolesti u dobi od 36
godina, kruna je pripala njegovu sedmogodišnjem sinu Ivanu IV. Za ma‑
loljetnikova je regenta Teodor II. odredio svog prijatelja Georgija Muzalo‑
na, ne mareći za gorljivu mržnju koju je prema njemu gajila aristokracija
Carstva zbog njegova niskog podrijetla. Tu mržnju nije mogla ublažiti ni
zakletva koju su velikaši Carstva s Mihaelom Paleologom na čelu položi‑
li umirućem caru, a zatim i samom Georgiju Muzalonu. Već devetog da‑
na nakon smrti Teodora II., za vrijeme mise za preminulog cara, Georgi‑
je Muzalon i njegova braća napadnuti su u crkvi i zatučeni ispred oltara.
Regentstvo je preneseno na Mihaela Paleologa, najsposobnijeg i najugled‑
nijeg predstavnika aristokracije. On je potjecao iz stare plemićke obite‑
lji, bio je oženjen pranećakinjom Ivana Vataca, a među njegovim precima
nalazili su se i predstavnici starih carskih obitelji; bio je sjajan vojsko‑
vođa kojega su vojnici voljeli, i to osobito latinske plaćeničke postrojbe,
bio je šarmantan i imao je pristaše u svim društvenim krugovima, pa i
među moćnim klerom. Tako je dospio na položaj vrhovnog zapovjednika i
zatim despota, ali te su počasti za njega bile tek početak puta prema vr‑
hovnoj vlasti: početkom 1259. primio je carsku krunu kao suvladar ma‑
loga Ivana Laskara.
Munjevit uspon Mihaela Paleologa ne može se objasniti samo njego‑
vom jedinstvenom spretnošću, već i zaoštravanjem vanjskopolitičke situ‑
acije koja je zahtijevala čvrsto državno vodstvo. Za razliku od Fridrika
II., njegov je sin, kralj Manfred Sicilijski, bio neprijatelj Nikejskoga Car‑
stva. Sve veća moć Bizantskog Carstva, koje je od sredine stoljeća divov‑
skim koracima napredovalo putem obnove i ograničilo Latinsko Carstvo
na okolicu Carigrada, priklonila je Manfreda protubizantskoj politici
Henrika VI. i normanskih vladara Sicilije. Već 1258. godine on je zapo‑
sjeo Krf i uz njega najvažnije gradove epirske obale: Drač, koji je nedugo
prije toga zauzeo Teodor II. Laskar, te Avlonu i Butrinto, koji su pripada‑
li despotu Mihaelu II. Mihael je vjerovao da je prijateljstvo sicilijanskoga
kralja vrijedno te žrtve: dajući mu ruku svoje kćeri, priznao je Manfre‑
du osvojene gradove kao miraz i sklopio s njime savez protiv Nikejsko‑
ga Carstva. Treći član saveza bio je Vilim Villehardouin Ahejski, koji je
također oženio jednu od kćeri Mihaela II. Zvijezda ahejskog kneza u to
je doba bila u usponu: susjedno latinsko Atensko vojvodstvo i tri gospo‑
dara Eubeje priznavali su njegovu vrhovnu vlast. Tako je nastala moć‑
na koalicija koja je prijetila da u posljednjem trenutku pokvari nikejsko
djelo obnove. Separatističke snage konkurentske zapadnogrčke države i
sve latinske snage Grčke povezale su se sa sicilijanskim kraljem u ratu
za uništenje Nikejskoga Carstva. Tročlani savez našao je potporu u novoj
265
sili u usponu: srpskom kralju Urošu I. Njegove su snage 1258. godine za‑
uzele Skoplje, Prilep i Kičevo.
Rat protiv saveza triju država bio je prva velika kušnja Mihaela VIII.
i on je tu kušnju, u kojoj je na kocki stajala sudbina Carstva, sjajno izdr‑
žao. Njegov brat, sebastokrator Ivan Paleolog, poveo je protiv koalicijskih
četa silnu vojsku sa znatnim kumanskim i seldžučkim udjelom. U jesen
1259. saveznici su u dolini Pelagonije pretrpjeli koban poraz. Četiri stoti‑
ne konjanika koje je poslao kralj Manfred pokošene su na bojnom polju,
a Vilim Villehardouin pao je u zarobljeništvo. Činilo se da je epirska dr‑
žava izgubljena: carska je vojska ušla u Artu i ako se Epir i oporavio od
tog udarca, učinio je to jedino zahvaljujući pomoći koja je pristigla sa Si‑
cilije. I Srbi su morali napustiti makedonske gradove koje su osvojili ne‑
dugo prije toga.
Sada više nadaleko nije bilo nijedne kopnene sile koja se Bizantskom
Carstvu mogla ispriječiti na putu. Intervencija se mogla očekivati jedino
od mletačke pomorske republike, koja je zapravo i prizvala u život Latin‑
sko Carstvo u Carigradu i bila glavni dobitnik u situaciji stvorenoj 1204.
godine. Da bi izbjegao tu opasnost, Mihael VIII. otpočeo je pregovore s
Genovom, suparnikom Venecije. Trinaesti ožujka 1261. u Nimfeju je pot‑
pisan važan ugovor koji je stvorio osnovu za položaj Genove na Istoku
kao što je ugovor iz 1082. učinio za Veneciju. Genovežani su se obvezali
Carstvu na vojnu pomoć protiv Venecije, u zamjenu za što su im dodijelje‑
ne dalekosežne povlastice, porezne i platežne slobode u svim dijelovima
Carstva, dok su im u svim najvažnijim lučkim gradovima (a nakon pro‑
vedene obnove tako je trebalo biti i u Carigradu) osigurana prodajna mje‑
sta. Ukratko, Genova je imala dobiti ono prvenstvo u trgovini na Istoku
koje je od kraja 11. stoljeća bilo isključivo pravo Venecije. U stvarnosti je,
međutim, Bizant bio zarobljenik obiju pomorskih republika koje su sve
više gurale u pozadinu njegovu vlastitu pomorsku silu i trgovinu.
Veliki događaj kojim su se Bizantinci bavili već dvije generacije i za
koji su se obavljale najbrižljivije pripreme u vojnom i diplomatskom po‑
gledu, naposljetku se zbio s iznenađujućom lakoćom. Gotovo bi se moglo
reći da je slučaj bio taj koji je trulom Latinskom Carstvu presjekao konce
života i Bizantince ponovno doveo u posjed Carigrada. Poslan s malenom
vojskom u Trakiju da bi nagledao bugarsku granicu, carski vojskovođa
Aleksije Strategopul prošao je pokraj Carigrada i na svoje iznenađenje
zatekao metropolu gotovo nezaštićenu: još uvijek je trajalo primirje sklo‑
pljeno na godinu dana u kolovozu 1260. i mletačka flota je s većim dije‑
lom franačke posade otišla zauzeti utvrdu Dafnuzij na jednom otoku u
južnom Crnom moru. Odlučivši se na brzinu, Strategopul je napao bespo‑
moćan grad i osvojio ga u zoru 25. srpnja 1261. gotovo bez otpora. Bijeg
Balduina II. i njegovih ljudi okončao je latinsku vladavinu u Carigradu.
Car Mihael VIII. proslavio je 15. kolovoza svoj ulazak u grad Kon‑
stantina Velikog. U godinama latinske vladavine Carigrad je mnogo izgu‑
266
bio na sjaju i bogatstvu. Nakon barbarskog pljačkanja 1204. godine usli‑

jedilo je sustavno izrabljivanje bizantskih dragocjenosti koje su odvlačene
na Zapad budući da je Latinsko Carstvo, mučeno strahom i nedostatkom
novca, u tome vidjelo način da pridobije naklonost zapadnih sila. Crkve
su bile prazne, lišene ukrasa i svojih najsvetijih relikvija, a i palača Bla‑
herna bila je u ruševinama. Tim je veće bilo oduševljenje bizantskoga
stanovništva. Doček cara u oslobođenu gradu pretvorio se u vjersku sve‑
čanost. Pred njega je iznesena ikona Hodegetrije, koja se pripisivala apo‑
stolu Luki. Mihael VIII. se pješice, “prije kao Krist nego kao car”, u sve‑
čanoj procesiji uputio u Studitski samostan i zatim u Svetu Sofiju. Ondje,
u crkvi Božje Mudrosti, u kojoj su okrunjivani drevni bizantski carevi i
koja je sada vraćena pravoslavnoj vjeri, patrijarh je u rujnu iste godine
po drugi put okrunio Mihaela i njegovu suprugu Teodoru. Taj svečani
čin simbolizirao je obnovu bizantske carske vlasti u carskome gradu koji
je uskrsnuo u novi život. Istodobno je carev sin Andronik, u ono vrijeme
trogodišnji dječačić, proglašen bazilejem kao pretpostavljeni prijestolona‑
sljednik i time je učinjen odlučujući korak k utemeljenju nove dinastije.
Legitimni car Ivan IV. Laskar nije sudjelovao niti u jednoj svečano‑
sti, a tek nekoliko mjeseci poslije Mihael VIII. dao je iskopati oči nesret‑
nom mladiću. Kao što se Andronik Komnen riješio Manuelova sina, tako
je Mihael Paleolog odstranio posljednjeg Laskara čija se prava zakleo šti‑
titi. Ali dok je Andronik i sam skončao na strašan način, okretni je Pa‑
leolog uspio uspostaviti trajnu vladavinu i utemeljiti najdugovječniju di‑
nastiju bizantske povijesti: dinastiju koja će vladati Carstvom do njegova
posljednjeg dana.
4. Ponovna uspostava Bizanta kao velesile:

Mihael VIII.
Bizantsko Carstvo je već za vrijeme Ivana Vataca ponovno steklo pre‑

vlast na jugoistoku, ali tek je nakon osvajanja Carigrada opet bilo vele‑
sila. Naravno, zauzeće nekadašnjega glavnoga grada bilo je tek rezultat
političkih i vojnih uspjeha prethodnih desetljeća: on je pao Bizantincima
u naručje kao zrelo voće. Ipak, otkad je carski grad na Bosporu ponovno
bio u rukama Bizanta, njegov se položaj u svijetu naglo promijenio. Car‑
stvo je sada ponovno steklo presudan utjecaj na političko oblikovanje eu‑
ropskih država i ponovno je postalo jednim od središta oko kojega je kru‑
žila politika sredozemnih sila.
Ali ta ponovno stečena pozicija velesile sa sobom je donijela i mnoge
opasnosti. Njezino održavanje zahtijevalo je više sredstava i snage nego
267
što je Carstvo u to doba posjedovalo. Nagomilale su se nove zadaće i novi

tereti. Porasli su izdaci, budući da se pojavila potreba za većom vojskom i
većom flotom. Opustošeni glavni grad koji se morao iznova izgraditi pro‑
gutao je goleme količine novca, i to je provinciji nametnulo teško breme.
Već se krajem 12. stoljeća ispostavilo da Bizantinci više nisu u stanju
održati staru poziciju moći. Potisnuti u Malu Aziju, stvorili su državu ko‑
ja je iznutra bila čvršća i zdravija od staroga Carstva. Ali ta provincijska
država za njih nikada nije bila sama sebi svrhom, već je samo služila kao
most prema vraćanju sjaja nekadašnje moći – i tako je u herojskoj borbi
ponovno uspostavljeno stanje koje se već jednom pokazalo neodrživim.
Vrijeme latinske prevlasti ipak je ostavilo duboke tragove i nanijelo
tijelu bizantske države rane koje obnova nije mogla zacijeliti. Carigrad
se kao velika glava oslanjao na oslabljeno tijelo napadano sa svih strana.
Talijanski pomorski gradovi vladali su bizantskim vodama, njihove su
kolonije bile raštrkane po cijelome Carstvu, a pod njihovom je vlašću bi‑
la i većina otoka istočnoga Sredozemlja. Grčka se i nadalje nalazila pod
Francima, a i Epir, koji je bio pod grčkom upravom, odupirao se zajedno
s Tesalijom pokušajima ujedinjenja i ustrajao je u svojem neprijateljstvu
prema Bizantskom Carstvu. Sjever Balkanskoga poluotoka zauzimale su
dvije slavenske države, bugarska i srpska, koje su se razvile na štetu Bi‑
zanta. Unatoč tome što nijedna od tih sila nije bila u stanju krenuti u po‑
hod protiv Carstva u velikom stilu, sve su bile spremne podržati pothvat
koji bi predvodio Zapad. A ondje nije nedostajalo neprijatelja obnovljeno‑
ga Bizantskog Carstva: među njih su se ubrajale sve one sile koje su bi‑
le zainteresirane za održanje Latinskoga Carstva. Stoga se napad mogao
očekivati u svakom trenutku. Udruživanje zapadnih i balkanskih protu‑
bizantskih sila za obnovljeno je Carstvo značilo smrtnu opasnost. Ta se
opasnost mogla spriječiti jedino spretnim manevriranjem. Na sreću je di‑
plomatski manevar bio osobito jaka strana Mihaela VIII.
Dvostruka zadaća Mihaela Paleologa bila je diplomatska obrana od
zapadnih napadačkih planova i ponovna uspostava bizantske vladavine
u nekadašnjim bizantskim pokrajinama uništenjem Epirske despotovine
i latinskih ostataka u Grčkoj. Ovo drugo moglo mu je poći za rukom je‑
dino nakon uspjeha onoga prvog. Središte planiranog napada na Bizant
bila je Sicilija, jednako za vrijeme Manfreda kao i pod Karlom Anžu‑
vinskim, i stoga je odnos prema sicilijanskom kraljevstvu činio osovinu
oko koje se okretala politika Mihaela VIII. tijekom cijele njegove vlada‑
vine. Istinsku pokretačku snagu sicilijanski su osvajački planovi mogli
steći samo u slučaju da ih podrži papa – stoga je glavni Mihaelov cilj
bio spriječiti udruživanje sicilijanskoga kraljevstva s Rimom. Sve dok je
Manfred zapovijedao Sicilijom, to je bilo lako. Doduše, u Rimu je isprva
vladala atmosfera odbojnosti prema obnovljenom Bizantskom Carstvu, a
papinstvo se nije moglo bez daljnjega pomiriti s činjenicom da je Cari‑
grad za Rimsku crkvu izgubljen i da je na mjesto latinskoga stupilo shiz‑
268
matično grčko carstvo. Urban IV. (1261.–1264.) najprije je moralno po‑

držao Franke u Grčkoj u borbi protiv Bizanta i izopćio Genovežane koji
nisu htjeli odustati od saveza s Bizantom. Ali drevni rimski otpor prema
štaufovskoj dinastiji spriječio je udruživanje papinstva s kraljem Manfre‑
dom. Daleko od toga da podrži Manfredove osvajačke planove, Urban IV.
je štoviše nastojao okončati vladavinu Štaufovaca u Italiji pa je kraljev‑
stvo Sicilije ponudio Karlu Anžuvinskom, bratu francuskoga kralja. Isko‑
ristivši sukob Rima i Štaufovaca, Mihael VIII. je pronašao način da se
približi Rimu te je obećanjima crkvene unije, koja su bila dokazani ma‑
mac bizantske politike prema Rimu, uspio kod pape izazvati obrat.
To je bilo tim važnije što pokušaji obnove vlasti na Balkanu, koji su
Carstvo tjerali u borbu na više frontova i razmrvili njegove snage, nisu
imali trajan uspjeh. Na početku se činilo da se car s obzirom na franač‑
ku Grčku nalazi u vrlo povoljnom položaju, budući da je Vilim II. Ville‑
hardouin bio njegov zatočenik još od pelagonijske bitke. Tako mu je Mi‑
hael VIII. mogao diktirati uvjete prije nego što ga je krajem 1261. godine
pustio da se vrati u Aheju i ondje ponovno stupi na vlast. Vilim II. je bi‑
zantskom caru položio vazalnu zakletvu, dobio je titulu velikog domesti‑
ka i bio je prisiljen ustupiti Bizantu utvrde Monemvaziju, Mistru, Maj‑
nu i Hijerakij. Ali njegova lojalnost nije dugo potrajala. Villehardouin je
od pape dobio otpust od zakletve položene u Carigradu budući da u to
vrijeme led između Rima i Carigrada još nije bio probijen. Uz to je do‑
bio i aktivnu podršku Mletačke Republike, moćne protivnice obnovljeno‑
ga Bizantskog Carstva, čiji su se interesi činili ozbiljno ugroženima pro‑
pašću Latinskoga Carstva kojemu je upravo ona udahnula život, kao i
bizantsko‑genoveškim savezom. Izbio je rat. Mihael VIII. je na Peloponez
poslao moćnu vojsku pod zapovjedništvom svoga brata, sebastokratora
Konstantina, u kojoj je bilo i oko 5000 seldžučkih plaćenika, te je otpo‑
čela brza i pobjednička bizantska ofenziva. Istodobno su bizantsko‑geno‑
veške pomorske snage napale latinske otoke.
Rat je istodobno vođen i u Epiru i u Bugarskoj. Uključivši se u unu‑
tarnja bugarska previranja, Mihael VIII. je 1262. godine osvojio najvaž‑
nije lučke gradove Anhijal i Mezembriju na zapadnoj obali Crnog mora
i uspio znatno proširiti područje vlasti na kopnu na račun Bugarske. U
Epiru, doduše, osvajač Carigrada Aleksije Strategopul, koji je bio sasvim
prosječan vojskovođa, nije imao sreće pri nastavku borbe 1262. godine,
baš kao ni 1260. Ali zato je carev brat, despot Ivan Paleolog, u ljeto 1264.
izborio važnu pobjedu i prinudio epirskoga despota Mihaela II. da sklopi
mir i prizna carsku prevlast. Despot Nikefor I., sin Mihaela II. koji je ne‑
kada bio oženjen kćeri Teodora II. Laskara, sada je sklopio brak s neća‑
kinjom Mihaela VIII.
Nasuprot tome, u južnoj Grčkoj je nakon početnih uspjeha nastupio
nepovoljan obrat. Rat se otegnuo, novca je ponestajalo i tako se dogodilo
da su turske pomoćne postrojbe, koje nisu redovito primale plaću, prešle
269
na stranu Franaka. Pobjedničko napredovanje Bizantinaca zaustavljeno

je 1264. godine teškim porazom kod Makri‑Plagâ i oni su morali započe‑
ti s povlačenjem. K tome su i saveznici Carstva na moru pretrpjeli poraz:
u proljeće 1263. genovešku flotu potukli su Mlečani kod mjesta Settepo‑
zzi u Nauplijskom zaljevu. To je cara navelo da promijeni politiku prema
talijanskim pomorskim republikama: raskinuo je savez s Genovežanima
koji je Carstvo stajao velikih žrtava a da nije donio očekivane prednosti,
otpustio je genoveške brodove i stupio u pregovore s nadmoćnom Mletač‑
kom Republikom. Dana 18. lipnja 1265. sklopljen je ugovor po kojemu su
Mlečanima ponovno dodijeljene vrlo dalekosežne privilegije. Međutim, i
raskid s Genovežanima bio je samo privremen. Budući da su se na obzo‑
ru skupljali crni oblaci, a Mlečani su odugovlačili ratifikaciju ugovora,
Mihael VIII. ponovno je pružio ruku Genovi. Kako su u borbi s Veneci‑
jom pretrpjeli novi poraz (1266.), Genovežani su objeručke prihvatili ca‑
revu ponudu. Sada su ponovno mogli uživati pravo na slobodnu trgovinu
u Carstvu, a pripala im je i četvrt u carigradskom predgrađu Galati, na
Zlatnom Rogu (1267.). Ondje su ostali sve do osmanskih osvajanja i ubr‑
zo se Galata razvila u cvatuće genoveško trgovište. Povratak Genoveža‑
na u Bizant okončao je mletačko oklijevanje: 4. travnja 1268. ratificiran
je bizantsko‑mletački ugovor iako je sada otpala klauzula o protjerivanju
Genovežana. Važno je, međutim, da je ugovor najprije sklopljen na raz‑
doblje od pet godina: Venecija je uvela novi sustav kratkoročnih i raski‑
divih sporazuma. S obzirom na politiku koja je vođena do tada, a koja je
Bizant jednostrano vezivala za jednu od pomorskih republika dok je dru‑
gu činila njegovim neprijateljem, ovo istodobno povezivanje s Genovom
i Venecijom značilo je dobitak utoliko što je umanjivalo opasnost da bilo
genoveška bilo mletačka flota sklopi savez s protubizantskim zapadnim
silama, a Bizantu je pružilo mogućnost da iskoristi suparništvo talijan‑
skih pomorskih gradova i posluži se jednim protiv drugoga.
Na Zapadu su se u međuvremenu zbili važni događaji. Provansalski
grof Karlo Anžuvinski odazvao se papinu pozivu i osvanuo je u Italiji,
stupivši na mjesto Manfreda koji je 26. veljače 1266. u bitki kod Bene‑
venta izgubio i kraljevstvo i život. Za Bizantsko Carstvo novi kralj Sici‑
lije i Napulja bio je kudikamo opasniji protivnik nego što je Manfred to
ikada bio. Dok je Štaufovac bio neprijatelj papinstva, Anžuvinac je bio
njegov miljenik i tako se pojavila akutna opasnost da planove za napad
na Bizant podrži Rim. Doista je Karlo Anžuvinski u dogovoru s papom i
u njegovoj nazočnosti 27. svibnja 1267. u Viterbu sklopio prijateljski sa‑
vez s latinskim carem Balduinom II., koji je bio protjeran iz Carigrada,
kao i sporazum o podjeli Bizantskog Carstva nakon osvajanja. Savez je
imao biti zapečaćen brakom između Karlove kćeri Beatrice i Baldui‑
nova sina Filipa. Tako je Karlo Anžuvinski, tek što je postao gospodar
Sicilije, izrazio svoje osvajačke namjere. Ubrzo je krenuo i na Grčku te
je zauzeo Manfredov epirski posjed i stekao podršku Vilima II. Ville‑
270
hardouina. Ahejski knez, čije su snage bile iscrpljene borbama protiv

bizantskih četa i koji se osjećao ugroženim mržnjom grčkoga stanov‑
ništva, bacio se Anžuvincu u zagrljaj i svoju zemlju stavio pod njegovu
vrhovnu vlast, a njegova kći i nasljednica Izabela zaručila se s jednim
od sinova Karla Anžuvinskog. Sicilijanski kralj pronašao je još savezni‑
ka jer bizantski je car imao i druge neprijatelje. Srbija i Bugarska spre‑
mno su mu pružile ruku budući da su ih na uključenje u protubizant‑
sku frontu navodili i državnopolitički i dinastički razlozi: bugarski car
Konstantin Tih bio je šurjak Ivana Laskara, kojega je Mihael VIII. svr‑
gnuo s prijestolja i oslijepio, a srpski kralj Uroš I. bio je oženjen francu‑
skom princezom te je od saveza s Karlom Anžuvinskim mogao očekivati
proširenje svoga područja na račun Bizantskog Carstva. U međuvreme‑
nu je Karlo Anžuvinski konačno učvrstio svoj položaj u Italiji i već je
počeo slati novac i postrojbe u Aheju.
Položaj Bizantskog Carstva bio je krajnje težak. Ipak, Mihael VIII.
nije se predavao. Čak ni sada nije izgubio nadu da će za sebe pridobi‑
ti papu i Klement IV. doista je pristao na njegove prijedloge da ponov‑
no pregovaraju o uniji. Rim je ponajprije težio okončanju grčke shizme i
nakon toga oslobađanju Svete zemlje, ali ne i osvajanju Bizantskog Car‑
stva, o čemu je sanjario kralj Sicilije. Događaji od 1204. godine nadalje
pokazali su da se pukom okupacijom Bizantskog Carstva ne može riješiti
crkveno pitanje. Dalekovidna rimska politika prema Istoku nije se mogla
poistovjetiti s osvajačkim planovima Karla Anžuvinskog; čak i ako se či‑
nilo da Klement IV. podržava te planove, činio je to u namjeri da načini
pritisak na bizantskoga cara i prinudi ga na podložnost u crkvenom po‑
gledu, dakle u namjeri da pridonese pobjedi rimske, a ne anžuvinske po‑
litike. Nakon smrti Klementa IV. (1268.) u Rimu je nastupilo razdoblje
dulje ispražnjenosti papinske stolice, a okretni Paleolog našao je podršku
u francuskom kralju. Luj Sveti je, naime, kao i pape njegova vremena,
namjeravao osloboditi Svetu zemlju od nevjernika i uspostaviti katolički
crkveni mir. Podržan poslanstvima bizantskoga cara, uspio je svoga rato‑
bornog brata odvratiti od rata protiv grčkih kršćana. Karlo Anžuvinski
morao ga je u ljeto 1270. slijediti u križarski rat u Tunis i time je plani‑
rani pothvat protiv Bizanta zaustavljen u odlučujućem trenutku. U rujnu
1271. u Rimu je konačno popunjena papinska stolica, ali na nju, unatoč
protivljenju Karla Anžuvinskog, nije ponovno sjeo Francuz nego Talijan,
Grgur X. On je bio vatreni pobornik ideja križarskoga rata i unije i ni‑
je bio sklon osvajačkim planovima Anžuvinaca. Grčka se unija više nego
ikad našla u središtu papinske politike prema Istoku.
Za vrijeme odsutnosti Karla Anžuvinskog iz Europe situacija se u
franačkoj Grčkoj okrenula u korist Bizantinaca, koji su ponovno uspjeli
učvrstiti svoj položaj na Peloponezu. Ipak, tuniski križarski rat bio je tek
kratka epizoda: ubrzo nakon dolaska u Afriku Luja IX. pokosila je neka
epidemija, a Karlo Anžuvinski se nakon kratke pobjedničke borbe vratio
271
na Siciliju. Nove postrojbe koje su poslane na Moreju 1271./72. zaustavile

su napredovanje Bizantinaca.
Mihael VIII. pokušao je potkopati utjecaj Karla Anžuvinskog u grč‑
kim i slavenskim zemljama na Balkanu uspostavom dinastičkih veza.
Zapadnogrčko carstvo raspalo se nakon smrti despota Mihaela II. (1271.):
u Epiru je vlast preuzeo legitimni nasljednik, despot Nikefor, koji je bio
oženjen nećakinjom bizantskoga cara, a Tesalijom je zavladao nezakoniti
sin Mihaela II. Ivan. Njemu je car dodijelio titulu sebastokratora, a ne‑
ćaka Andronika Tarhaniota oženio je Ivanovom kćeri. To se osiguranje,
međutim, pokazalo nedovoljnim: energični i borbeni tesalski vlastodržac
ubrzo se pretvorio u ogorčenog neprijatelja Carstva, a Tarhaniot je našao
zajednički jezik sa svojim tastom. Caru je bilo krajnje teško izaći na kraj
sa separatističkim grčkim državama jer njegova je glavna zadaća bila
njihovo ponovno pripojenje.
Zbližavanju sa slavenskim državama stajali su na putu i carevi pla‑
novi obnove Carstva. Prema njegovu shvaćanju, u obnovljenom Carstvu
imale su se utopiti ne samo grčke i latinske države na Balkanu već i
južnoslavenske zemlje; na to sasvim jasno upućuje važna (iako neučin‑
kovita) crkvenopolitička odredba iz 1272. godine kojom Mihael VIII.
oduzima autokefalnost Srpskoj i Bugarskoj crkvi s namjerom da podre‑
di južnoslavenske crkve grčkoj nadbiskupiji u Ohridu po uzoru na Bazi‑
lija II. Unatoč tome što su bračni pregovori znatno uznapredovali, veza
sa Srbijom nije ostvarena. Međutim, Mihael VIII. uspio je povezati se s
Ugarskom i tako uspostaviti ravnotežu u odnosu prema Srbiji koja je bi‑
la u savezu s Anžuvincima. Njegov prijestolonasljednik Andronik oženio
je kćer ugarskoga kralja Stjepana V., a nedugo nakon toga, u studenome
1272., okrunjen je za sucara i tom su mu prilikom pripala mnogo dale‑
kosežnija prava nego što su ih ikad prije posjedovali sucarevi u Bizan‑
tu (vidi str. 282). Činilo se da je napetost u Bugarskoj popustila nakon
smrti carice Irene Laskarine oko 1270. godine i nakon vjenčanja bugar‑
skog cara Konstantina i careve nećakinje Marije, koja je bila sestra su‑
pruge epirskoga despota. Ali budući da je Mihael VIII. zadržao za sebe
lučke gradove Anhijal i Mezembriju, koji su od 1262. bili u bizantskom
posjedu unatoč tome što su bili obećani bugarskom caru kao miraz, oko
1272. godine izbio je rat i Bugari su upali na područje Carstva. Ipak,
bili su prinuđeni povući se pred navalom Tatara koji su bili u savezu s
Mihaelom VIII. i odustati od spornih gradova.
Najvažniji faktori moći na istoku u tu su doba bili Tatari Zlatne Hor‑
de u južnoj Rusiji, Mongoli pod vodstvom kana Hulagua u prednjoj Aziji
i Mameluci u Egiptu. Ruski i prednjoazijski Mongoli u to doba više nisu
bili jedinstveni, budući da su se već oko 1259. godine razdvojili. Nedugo
nakon toga (1260.) Mongoli kana Hulagua – koji su 1258. godine osvojili
Bagdad i proširili područje svoje vlasti na cijelu prednju Aziju od Indije
do Sredozemlja – pretrpjeli su težak poraz od strane egipatskih Mame‑
272
luka. Oni su izvorno bili garda egipatskih Ajubida koja se prvenstveno

sastojala od Kumana i drugih stepskih naroda južne Rusije, a 1250. go‑
dine postali su gospodari Egipta i osnovali vlastitu dinastiju koja je smi‑
jenila Ajubide i koja će sve do 16. stoljeća gospodariti Egiptom. Od toga
doba u povećanom broju su se k njima stjecali sunarodnjaci iz južne Ru‑
sije, i to je Mameluke dovelo u užu vezu sa Zlatnom Hordom. S obzirom
na neprijateljstvo obiju sila s Mongolima prednje Azije, veza između njih
bila je moguća jedino pomorskim putem. Ali ključ za taj put bio je u ru‑
kama Bizanta i zbog toga je za Mameluke i južnoruske Mongole spora‑
zum s bizantskim carem postao neophodan: a to je dodatni dokaz koliko
je Bizantsko Carstvo dobilo na težini u svjetskoj politici otkad je ponovno
osvojilo Carigrad. Sporazumu su isprva stajale na putu prijateljske ve‑
ze koje je Mihael VIII. održavao s Mongolima prednje Azije, budući da je
Hulaguovo prijateljstvo za njega bilo sredstvo pritiska na susjedni Ikonij‑
ski sultanat. Tako su južnoruski Tatari već 1264. godine u savezu s Bu‑
garima poduzeli strahovit napad na Carstvo: bizantska vojska pretrpjela
je težak poraz, pri čemu je i sam Mihael VIII. dospio u ozbiljnu životnu
opasnost, a tračka je pokrajina do te mjere opustošena da se nadaleko ni‑
je moglo vidjeti “nijednog vola za vuču i nijednog ratara”. Novo razaranje
Tatari su poduzeli godine 1271., kad su ih pozvali Ivan Tesalski i Andro‑
nik Tarhaniot. Ti su napadi, kao i razvoj situacije u Bugarskoj, Mihae‑
la VIII. natjerali da uredi odnose s južnoruskim Tatarima. Godine 1272.
sklopio je prijateljski sporazum s velikim tatarskim vojskovođom Noga‑
jem, koji je u Zlatnoj Hordi imao dominantan položaj i koji je, kao što se
ubrzo i dokazalo, bio u poziciji osujetiti svaku akciju Bugara protiv Bi‑
zanta. Njemu je car dao za ženu svoju izvanbračnu kćer Eufrozinu i po‑
slao bogate darove. Otad su odnosi bizantskoga cara sa Zlatnom Hordom
i s Mamelucima ostali nepomućeni, a izmjena poslanstava između Bizan‑
ta i Egipta bivala je sve življa. Oko prstena protubizantskih sila koji je
okruživao Carstvo, Mihael VIII. stvorio je nov prsten koji je trebao držati
u šahu neprijatelje Carstva: kao što su Hulaguovi Mongoli provodili pri‑
tisak na sultanat Rum, tako su ga sada Nogajevi Tatari provodili na Bu‑
garsku; Srbima su iza leđa stajali Mađari, saveznici Carstva, dok je Kar‑
la Anžuvinskog, glavnog neprijatelja Bizantinaca, u napadu na Carstvo
sprečavalo papinstvo uljuljkano u nade o crkvenoj uniji.
Ali Grgur X. nije se više namjeravao zadovoljavati pukim obećanji‑
ma unije kojima je Mihael VIII. držao Rim na ledu već dulje od desetlje‑
ća. Postavio je cara pred ultimatum tako što mu je za crkvenu podložnost
obećao potpunu sigurnost od katoličkih sila te istodobno zaprijetio da u
slučaju otpora više neće moći zadržavati navaljivanje Karla Anžuvin‑
skog. Istjecanje bizantsko‑mletačkog ugovora papa je uzeo za povod da i
s te strane učini na Mihaela snažan pritisak tako što je upozorio Mleča‑
ne da moraju odustati od obnove ugovora dok ne dođe do unije. Karlo An‑
žuvinski je pak dao sve od sebe da namami Veneciju na protubizantsku
273
stranu. Istodobno je otpočeo s velikom akcijom na Balkanu. Sklopio je

prijateljski savez s carevim okorjelim neprijateljem, tesalskim vlastodrš‑
cem, a u Moreju je 1273. godine poslao veću vojnu silu nego ikad prije.
Već se učvrstio u Albaniji, vratima za upad u Bizant, a katolički ga je dio
zemlje priznao za gospodara. Ojačao je i savez sa Srbijom i Bugarskom i
na njegovu su se dvoru 1273. godine sastali poslanici bugarskoga cara i
srpskoga kralja. Svi neprijatelji Carstva – Latini i Grci, Slaveni i Alban‑
ci – udružili su se pod vodstvom Karla Anžuvinskog koji je bio u save‑
zničkom i rodbinskom odnosu s naslovnim carem Carigrada, kao i s vla‑
darom franačke Grčke te je sada posegnuo za bizantskom krunom.
Pod tim okolnostima car se više jednostavno nije mogao suprotstav‑
ljati prijetnjama Grgura X.: činilo se da je jedini izlaz u pokoravanju pa‑
pinoj volji. Unatoč žestokom otporu bizantskog svećenstva, Mihael VIII.
postigao je dogovor s rimskim legatima koji su 1273. boravili u Carigra‑
du i uspio naposljetku nagovoriti i dio klera na prihvaćanje unije. Na
Lyonskom koncilu 6. srpnja 1274. taj je povijesni čin i proveden. Veliki lo‑
gotet Georgije Akropolit zakleo se u ime cara ne samo na priznanje papi‑
na prvenstva već i na prihvaćanje rimske vjeroispovijesti te su i svećeni‑
ci koji su bili u bizantskom poslanstvu – nekadašnji patrijarh German i
nikejski metropolit Teofan – potpisali carsku deklaraciju. Crkvena unija,
koja je tijekom više od dva stoljeća bila jedan od glavnih ciljeva rimske
politike i predmet brojnih pregovora koji su redovito ostajali bez rezulta‑
ta, postala je stvarnost.
Političke pogodnosti koje je Mihael VIII. očekivao od pokoravanja
Rimskoj crkvi uistinu nisu izostale. Pod papinim pritiskom Karlo Anžu‑
vinski morao je odustati od planirana osvajačkog pohoda protiv Bizanta
i obvezati se na primirje do 1. svibnja 1276. I Venecija je u ožujku 1275.
obnovila ugovor s bizantskim carem, iako samo na dvije godine. Mada se
nedugo prije toga nalazio u teškom defenzivnom položaju, Bizant je sada
ponovno preuzeo inicijativu i prešao u napad na svim bojišnicama. Još za
vrijeme zasjedanja Lyonskoga koncila teško su poražene anžuvinske po‑
strojbe u Albaniji. Bizantinci su zauzeli važne gradove Berat i Butrinto
i započeli opsadu Drača i Avlone. Godine 1275. car je poslao svoga brata
Ivana sa silnom vojskom na Tesaliju, koja je pod sebastokratorom Ivanom
Angelom postala protucarsko središte. Međutim, taj pobjednički započet
pohod, koji je doveo carske postrojbe pod zidine tesalskoga glavnoga gra‑
da Neopatre, propao je zbog osobne hrabrosti i spretnosti sebastokratora
Ivana koji je u odlučujućem trenutku pribavio pomoćne postrojbe iz su‑
sjednoga franačkog Atenskog vojvodstva; negativan ishod imao je i drugi
vojni pohod protiv Tesalije godine 1277. Za razliku od toga, Carstvo je na
moru bilježilo velike uspjehe. Osobito su sretan ishod imale pomorske ope‑
racije od 1276. godine nadalje pod vodstvom Talijana Licarija, kojemu je
dodijeljena titula velikog duksa: Eubeja i veći broj egejskih otoka pali su
u njegove ruke te je bizantska flota ponovno zavladala Egejskim morem.
274
Na Peloponezu je nastupio važan obrat: godine 1278. umro je Vilim

II. Villehardouin i nakon toga je kneževina Moreja dospjela pod nepo‑
srednu vlast Karla Anžuvinskog. Na prvi pogled činilo se da taj obrat
ugrožava Bizant, ali u stvarnosti je značio slabljenje franačkoga vladar‑
skog sustava i Carstvu je bio od koristi. Teškoće s kojima se morao suoči‑
ti već Vilim II. došle su do grla upraviteljima Karla Anžuvinskog: zemlja
je bila iscrpljena neprestanim ratovanjem, a grčko se stanovništvo buni‑
lo protiv latinske vladavine. Pod tim okolnostima Bizantinci su uspjeli
proširiti svoj posjed sve do Arkadije i to je, zajedno s nedavnim uspjesi‑
ma u Arhipelagu, značilo bitno učvršćenje carske pozicije.
Ipak, to se poboljšanje vanjskopolitičkoga položaja moralo platiti teš‑
kim unutarnjim potresima. Bizantski narod, velika većina bizantskoga
klera i osobito monaštvo, koje je bilo odano pravoslavlju do fanatizma,
nisu željeli niti čuti za crkvenu uniju i ogorčeno su se suprotstavili caru.
Odnos između Mihaela VIII. i Grčke crkve već je prije bio ozbiljno pomu‑
ćen. Nakon osljepljenja mladoga Ivana Laskara, patrijarh Arsenije izop‑
ćio je cara. Uz veliki napor Mihaelu VIII. je 1266. godine konačno uspjelo
odstraniti toga strogog asketa i izboriti oprost od njegova drugog nasljed‑
nika Josipa, ali jedan dio Crkve i naroda ostao je vjeran prognanome Ar‑
seniju. Formirala se stranka takozvanih arsenita koji su se tvrdokorno
borili protiv cara i novog crkvenog vodstva. Kad se Mihael VIII. pokorio
papi i od svoje Crkve zatražio priznanje rimske prevlasti, izbila je oluja
koja je zahvatila cjelokupno stanovništvo. Teškoće su bile pojačane time
što se patrijarh Josip nije dao nagovoriti na prihvaćanje unije te je posta‑
la nužna nova nasilna zamjena crkvenoga vodstva. Na patrijaršku sto‑
licu sjeo je kartofilaks Ivan Bek, sposoban i višestruko obdaren čovjek,
koji je nakon prvotnog suprotstavljanja pristao uz uniju. Sada su se stvo‑
rila dva protivnička tabora: ukidanje grčko‑rimskoga raskola, naloženo
odozgo, proizvelo je dubok rascjep unutar Bizantskog Carstva. Bizantski
narod, za koji je pravoslavlje oduvijek bilo najveća svetinja i kojemu je
mržnja prema Latinima ušla u kosti, okrenuo se protiv cara koji je izdao
vjeru otaca. Ali car je sve to ignorirao, čvrsto ustrajući na uniji u kojoj je
vidio spas za svoje Carstvo. Započeli su stravični progoni, koji su poga‑
đali i više i niže slojeve. U pretrpanim zatvorima sjedili su klerici i laici,
obični ljudi i kneževi carske loze, jer pukotina se širila kroz sve slojeve
stanovništva te je i sama carska obitelj bila podijeljena.
Čak je i izvan bizantskih granica careva unionistička politika iza‑
zivala teške zaplete. Mihaelova sestra miljenica, Eulogija (Irena), oštra
protivnica unije, pridružila se svojoj kćeri, bugarskoj carici Mariji, te je
bugarski dvor pod utjecajem dviju žena postao žarištem protucarskog
djelovanja. Ipak, na toj strani ubrzo je nastupio obrat, barem kratkotraj‑
no. U klonulu trnovskom carstvu, teško pogođenom neprestanim mon‑
golskim pustošenjima i rastrganom socijalnim sukobima, izbio je veliki
narodni ustanak i žestoke unutarnje borbe. Oružanom intervencijom u
275
bugarske nemire bizantskoj je vladi pošlo za rukom da pobjedničkom na‑

rodnom vođi Ivajlu suprotstavi greciziranog potomka Asenovića, oženje‑
nog bizantskom princezom, koji je 1279. godine uzdignut na klimavo car‑
sko prijestolje kao Ivan Asen III.
Mržnja prema unionističkom caru sudbonosno se odrazila na grčke
države. Čak je i miroljubivi Nikefor Epirski istupio protiv Paleologa. Za‑
posjeo je lučki grad Butrinto, koji su nedugo prije toga osvojili Bizan‑
tinci, a kasnije ga je izručio Karlu Anžuvinskom (1279.). Ivan Tesalski,
stari neprijatelj Mihaela VIII., koji se godinama borio protiv Bizantskog
Carstva uz podršku zapadnih sila, sada se nametnuo kao vođa pravo‑
slavnih Grka i okupio je oko sebe bizantske neprijatelje unije, koji su hr‑
lili k njemu u velikom broju. Godine 1278. dao je čak održati koncil koji
je osudio cara kao heretika.
Ali nije se samo car morao teško boriti za održanje rimsko‑bizant‑
skog jedinstva, već i papinstvo. Nakon smrti Grgura X. (1276.) u Rimu je
ojačao utjecaj sicilijanskoga kralja i začas je rimsko‑bizantska suradnja
dospjela na mrtvu točku. Nikola III. (1277.–1280.) ponovno je dao sna‑
žan poticaj rimskoj univerzalističkoj težnji, a time i unionističkoj poli‑
tici. Pokušao je uspostaviti ravnotežu između Anžuvinaca i bizantskoga
cara na Istoku kao što je bila ona između Rudolfa Habsburškog i Karla
Anžuvinskog na Zapadu, s ciljem da univerzalnu vlast Rimske crkve na‑
metne svim svjetovnim vlastima. Za vrijeme njegova pontifikata Mihael
VIII. osjećao se sigurnim od Zapada. U tom razdoblju Bizant je požnjeo
najvažnije uspjehe u Moreji i Arhipelagu (vidi str. 275). Ali pri sljedećem
izboru pape prevladao je utjecaj Karla Anžuvinskog i nastupio je potpu‑
ni obrat situacije. Na stolicu sv. Petra sjeo je 22. veljače 1281. Francuz
Martin IV., slijepo oruđe moćnog sicilijanskoga kralja. Kurija se odrekla
svoje suverene funkcije arbitra i u potpunosti se stavila u službu anžu‑
vinske osvajačke politike. Pod papinim su patronatom Karlo Anžuvinski
i latinski naslovni car Filip, sin Balduina II., 3. srpnja 1281. u Orvie‑
tu potpisali s Mletačkom Republikom ugovor “o ponovnoj uspostavi Rim‑
skog Carstva koje je prigrabio Paleolog”. Štoviše, Martin IV. je do te mje‑
re odstupio od politike svojih prethodnika, slijepo slijedeći naputke Karla
Anžuvinskog, da je bizantskoga cara, koji je pristao na uniju i zbog toga
morao podnositi težak sukob s vlastitim narodom, osudio kao heretika,
proglasio svrgnutim i kršćanskim vladarima svih zemalja zabranio bilo
kakav kontakt s njime.
Unionistička politika Mihaela VIII. tako je doživjela potpuni slom.
Od nje se ogradio čak i Rim. Zapadne sile udružile su se u borbi pro‑
tiv Bizanta: Venecija je Anžuvincima posudila flotu, a papa im je pru‑
žio moralnu podršku. Balkanski vladari udružili su se u protubizantsku
frontu. U dogovoru s Karlom Anžuvinskim, godine 1282. Ivan Tesalski i
novi srpski kralj, energični Milutin (1282.–1321.), upali su u Makedoni‑
ju. Srpski kralj zaposjeo je Skoplje, grad od velike važnosti koji je sada
276
za Bizantince bio zauvijek izgubljen. U Bugarskoj je bizantski štićenik

Ivan Asen III. već 1280. izgubio carsku krunu. Njegov nasljednik, ku‑
manski potomak Grgur I. Terter (1280.–1292.), koji mu je kao vođa bu‑
garskih boljara oteo vlast, okrenuo se, dakako, protiv Bizanta sklopivši
savez s Anžuvincima i Ivanom Tesalskim. Još nikad se Karlo Anžuvin‑
ski nije toliko približio svome cilju i još nikad položaj Mihaela VIII. nije
bio tako kritičan. Bizantsko Carstvo činilo se osuđenim na propast.
U tom kritičnom trenutku nastupio je veliki obrat: Anžuvince, ko‑
ji su bili sigurni u pobjedu, zadesila je strašna katastrofa, a Mihaelo‑
vo diplomatsko umijeće proslavilo je svoj najveći uspjeh. Već neko vri‑
jeme pripremala se urota u velikom stilu protiv anžuvinske vladavine
na Siciliji, u kojoj je posredničku ulogu odigrao Ivan iz Procide, uče‑
ni liječnik koji je emigrirao iz južne Italije i kasnije postao kancelar u
Aragonu. Preko svojih posrednika Mihael VIII. je još za vrijeme ponti‑
fikata Nikole III. stupio u kontakt s kraljem Petrom III. Aragonskim,
Manfredovim zetom. Petar je trebao Anžuvinca napasti s leđa i oduzeti
mu kraljevstvo koje je on oteo kralju Manfredu 1266. godine. Bizantski
mu je car na raspolaganje stavio novčana sredstva za izgradnju flote.
Istodobno su bizantski i aragonski agenti, bogato opremljeni bizantskim
novcem, na Siciliji podjarili ustanak protiv anžuvinske vladavine. U ze‑
mlji iscrpljenoj i ogorčenoj neprestanim ratnim pripremama Anžuvina‑
ca i zloporabama lokalne uprave ključalo je nezadovoljstvo. Ali provalu
te latentne krize pospješila je tek bizantska financijska pomoć, kao što
je tek njome omogućeno naoružavanje aragonskoga kralja. “Kada bih
rekao”, piše Mihael VIII. u svojoj autobiografiji, “da im je (Sicilijanci‑
ma) Bog dao slobodu i da je to učinio mojom rukom, govorio bih istinu.”
U trenutku u kojemu je careva situacija bila najteža, u Palermu je 31.
ožujka 1282. buknuo ustanak koji se brzinom munje proširio na cijelu
zemlju: anžuvinska vladavina na Siciliji krvavo je okončana takozva‑
nom “Sicilijanskom večernjom”. U kolovozu se pojavio Petar Aragonski
sa svojom flotom. U Palermu se dao okruniti Manfredovom krunom i
tako je postao gospodar Sicilije, a Karlo Anžuvinski tek je uz velike mu‑
ke uspio spasiti svoj posjed na talijanskom tlu. Sada više nije moglo biti
govora o napadu na Bizant: južnotalijansko kraljevstvo bilo je razbijeno,
Karlo Anžuvinski ispao je iz igre nakon te katastrofe bez premca, pa‑
pa je njome bio također teško pogođen, naslovnoga latinskog cara Filipa
više nitko nije uzimao ozbiljno, a Venecija se nastojala približiti bizant‑
skom caru i aragonskom kralju. Oluju koja se dvadeset godina nabira‑
la protiv obnovljenoga Bizantskog Carstva raspršio je diplomatski genij
Mihaela Paleologa.
277
VIII.
Rasulo i propast Bizantskog
Carstva (1282.–1453.)
1. Bizant kao državica
Iz obrambene borbe protiv zapadnih osvajačkih težnji Mihael VIII.

izašao je kao pobjednik. Međutim, napadačke su borbe u nekadašnjim
bizantskim zemljama unatoč svim nastojanjima imale skroman uspjeh.
Sjevernu polovinu Balkanskog poluotoka držali su Slaveni i iako je Mi‑
hael VIII. uspio uzeti zemlje od oslabljene Bugarske, od srpske države
u usponu prijetili su novi gubici. Na moru su i nadalje vladale talijan‑
ske pomorske republike. Dio Peloponeza je, doduše, uz izvanredne napo‑
re ponovno podređen Bizantskom Carstvu, ali njegov veći dio i nadalje je
pripadao Francima. Pod franačkom vlašću ostale su i Atika s Beotijom
i obližnji otoci. Tesalija i Epir s Etolijom i Akarnanijom bili su pod vla‑
šću Angelâ i tvrdokorno su se odupirali carskoj vlasti. Nigdje Mihaelo‑
vi pokušaji ponovnog osvajanja nisu imali tako malo uspjeha kao u tim
grčkim separatističkim državama. Kao što je katastrofa iz 1204. godine
bila uvjetovana unutarnjim raspadanjem Bizanta, tako su i sada separa‑
tističke grčke države bile te koje su najjače djelovale protiv ujedinjenja.
Grčka magnatska država Tesalija imala je glavnu ulogu u borbi protiv
obnoviteljskih nastojanja bizantskoga cara na Balkanskom poluotoku.
U međuvremenu su neprestani ratovi na Balkanu i zamorni obram‑
beni rat protiv anžuvinske prijetnje potpuno iscrpili snage Bizantskog
Carstva. Po načelima i metodama, po smjelosti i idejnoj veličini, po svo‑
joj uglavnom zapadnoj orijentaciji te po pozitivnim i negativnim poslje‑
dicama, politika Mihaela VIII. podsjeća na onu Manuela I. Bila je to
carska politika u velikom stilu, koja je utjecala na svjetska događanja
od Egipta do Španjolske. Ali ona je Bizantskom Carstvu nametnula ne‑
podnošljive terete. Nastojanje Mihaela Paleologa da ostvari poziciju ve‑
lesile oduzelo je Carstvu i posljednju snagu, baš kao i pokušaj Manu‑
ela Komnena da uspostavi univerzalno carstvo stotinu godina prije.
Obrambena sposobnost Bizantskog Carstva u Aziji potkopana je sada
kao i onda, ali ovaj put to je imalo kudikamo teže posljedice. Bizant je,
kao i onda, bio istrošen u vojnom i financijskom pogledu. Kao i onda,
uslijedio je težak udarac. Započelo je propadanje Bizantskog Carstva
bez izgleda na ikakvo poboljšanje. Postojala je golema razlika između
ponosnog carstva Mihaela VIII. i bijedne države njegovih nasljednika.
281
Pod njihovom vlašću Bizant se pretvorio u državicu i naposljetku u pu‑

ki objekt politike svojih susjeda.
Uobičajeno je da se taj obrat objašnjava vrlo jednostavno: Mihael VIII.
bio je genijalan državnik, dok je njegov nasljednik Andronik II. bio slab
i nesposoban vladar. U stvarnosti je nagla propast bizantske državne si‑
le, koja je otpočela krajem 13. stoljeća, imala dublje uzroke. Unutarnje
rane Carstva bile su nezalječive, a sve veći vanjskopolitički pritisak ne‑
zadrživo je tjerao Bizant prema katastrofi. Državni organizam bio je na‑
rušen i sada je nakon neumjerenih napora na koje je Carstvo tjerao Mi‑
hael VIII., nastupila neizbježna reakcija. K tome je započela ekspanzija
osmanskih i srpskih sila koje su bile u snažnom zamahu, i ona karak‑
terizira razdoblje koje upravo započinje. Bizantska država, iscrpljena u
vojnom i financijskom pogledu, bila je bespomoćna protiv dvostrukog pri‑
tiska na Istoku i na Balkanu. Tim presudnim unutarnjim i vanjskopoli‑
tičkim razlozima može se bolje objasniti propast bizantske sile nego osob‑
nim značajkama vladarâ.
Dakako, Andronik II. (1282.–1328.) nije bio baš državnik od formata,
ali ipak nije bio tako slab i ograničen kako se obično tvrdi. Njegova po‑
litika nije bila bez teških promašaja, ali valja mu priznati da je i on po‑
duzeo niz mudrih i važnih mjera i da mu nije nedostajalo razumijevanja
za potrebe države. Ne treba ga okrivljavati zato što su u beznadnom po‑
ložaju svi pokušaji sanacije mogli imati tek ograničen uspjeh i što su ih
osujetili daljnji događaji. Osim toga, Andronik je imao neobično visoko
obrazovanje i golemo zanimanje za znanost i književnost. Među njegove
najbliže suradnike ubrajali su se ljudi velikih umnih sposobnosti, kao što
su bili Teodor Metohit i Nikefor Gregora. Ako je razdoblje Paleologâ bilo
epoha velikoga kulturnog procvata i ako je Carigrad unatoč političkom
propadanju i nadalje bio intelektualno središte svijeta, to se može pripi‑
sati i djelovanju često omalovažavanog Andronika.
Već za vrijeme očeve vladavine Andronik je sudjelovao u poslovima
vlade kao suvladar, a još će važniju ulogu za vrijeme njegove vladavine
imati njegov sin i sucar Mihael IX. († 1320.). Sve veća važnost položaja
suvladara karakteristična je pojava razdoblja Paleologâ; ona se i formal‑
no izražava u titularnom izjednačenju glavnoga cara i sucara, budući da
sada naslov bazileja i autokratora ne nosi samo vladajući car već uz nje‑
govo dopuštenje i prvi sucar kao pretpostavljeni prijestolonasljednik, i to
jedino on, a ne i eventualni drugi sucarevi. Tu se primjećuju prve nazna‑
ke preobražaja centralističke samovlade u zajedničku vladavinu carske
kuće nad razjedinjenim dijelovima Carstva.
U to doba već se pojavljuje pomisao na podjelu Carstva, isprva samo
kao izdanak stranih, zapadnjačkih ideja. Druga careva supruga, Irena
(Jolanda) Montferratska, zahtijevala je u interesu svojih sinova podjelu
carskog teritorija između svih carskih prinčeva. Za taj stupanj razvo‑
ja ipak je znakovita odbojnost na koju je caričin plan naišao u ono doba.
282
Rasulo i propast Bizantskog Carstva (1282.–1453.)
Andronik II. odbio je prijedlog svoje supruge, zbog čega je nastao ozbiljan
razdor: carica je napustila prijestolnicu i uputila se u Solun gdje je stupi‑
la u vezu sa srpskim kraljem Milutinom, svojim zetom, i pokušala osigu‑
rati jednom od svojih sinova prijestolonasljedstvo u Srbiji. Ali ni ondje od
njezinih planova nije bilo ništa, budući da razmaženog carevića nije pri‑
vlačio tamošnji jednostavan život.
U Bizantu je bilo vrlo dobro poznato da se u tom konfliktu odraža‑
vaju suprotnosti rimsko‑bizantskih i zapadnih poimanja i da je u osno‑
vi caričinih zahtjeva mješavina državnopravnih i privatnopravnih ide‑
ja. “Nečuveno!” piše Nikefor Gregora. “Ona je željela da carski sinovi
ne vladaju monarhijski, po drevnom rimskom običaju, nego da podijele
grčke gradove i zemlje po uzoru na Latine tako da svaki od njezinih si‑
nova upravlja jednim zasebnim dijelom, koji bi mu pripao kao privat‑
no vlasništvo, te da pojedini dijelovi s njihovih roditelja prijeđu njima
u nasljeđe, a s njih njihovoj djeci i daljnjim potomcima po zakonu o vla‑
sništvu privatnih osoba. Ta je carica”, dodaje Nikefor Gregora kao po‑
jašnjenje, “bila latinskog podrijetla i taj je običaj preuzela od Latinâ, na‑
mjeravajući ga uvesti među Grke.”
Bizant je još uvijek ustrajao na jedinstvu Carstva. Ali državna građe‑
vina sve se više klimala i veza između središta i provincije bivala je sve
labavijom. U načelu su provincije sada bile povezane sa središtem jedi‑
no kroz osobu namjesnika i zbog toga su na taj položaj imenovani uglav‑
nom carevi rođaci ili dvorjani iz njegova najužega kruga. Smjenjivali su
se brzo budući da povjerenje nije dugo trajalo; ali kad bi pukla i ta najta‑
nja veza, provincija bi pala u ruke lokalnih veleposjednika. Upravni su‑
stav bizantske države, njezin ponos i njezino najčvršće uporište izgubilo
je svoj centralistički karakter i jasnoću hijerarhijskoga poretka.
Dolazak dinastije Paleologâ na carsko prijestolje značio je pobjedu bi‑
zantskoga visokog plemstva. Proces feudalizacije dobio je nov zamah i od
14. stoljeća nadalje dosegao novi vrhunac. Svjetovni i duhovni zemljopo‑
sjednici uvećavaju svoj posjed i broj svojih parika te stječu sve znatni‑
je privilegije, a često i potpuni imunitet. Usred sveopće bijede oni vode
bezbrižan život i sve se više odvajaju od države. Nasuprot tome, sve više
propada ne samo seljački posjed već i nepovlašteni zemljoposjed sitnoga
plemstva, kojemu veleposjed oduzima zemlju i radnu snagu. Tome prido‑
nosi i činjenica da jedino veliki posjedi bogati kapitalom uspijevaju preži‑
vjeti užasna pustošenja neprijateljskih upada.
Takav razvoj situacije ne šteti državi samo u političkom smislu već i
financijski, a naposljetku također vojno. Budući da se veleposjed sve više
izuzima iz porezne obveze i da osim toga guta i oporezivani seljački po‑
sjed i onaj sitnoga plemstva, porezni prihod države znatno opada, čemu
pridonosi i sve gore stanje u poreznoj upravi. Kao i drugi zemljoposjedni‑
ci, tako i pronijari stječu nove povlastice. Iako se pronijski posjedi izvor‑
no nisu mogli naslijediti, budući da su davani u zakup pod određenim
283
uvjetima i na ograničeno razdoblje, sada se i pronijarima sve češće da‑

je pravo da dodijeljene posjede i prihode prosljeđuju svojim nasljednici‑
ma. Već je Mihael VIII. pri stupanju na vlast dopustio da se pronijski za‑
kup njegovih pristaša pretvori u nasljedno vlasništvo: slikovitim riječima
jednog suvremenika, time je doživotnom pronijskom zakupu dao besmrt‑
nost. S vremenom carska vlada postaje sve spremnija udovoljiti takvim
molbama pronijarâ. Međutim, pronijski zakup i nadalje je ostao vlasniš‑
tvo posebne vrste, budući da ni nasljedno pronijsko dobro nije bilo preno‑
sivo, a ostalo je opterećeno i radnom obvezom koja se nasljeđivala zajed‑
no s posjedom. Ali unatoč tome što nasljedni pronijski zakup ne prestaje
biti neprenosivo dobro s obvezama, ipak sve češće nasljeđivanje tih doba‑
ra pokazuje osjetno popuštanje izvornog sustava i jasan je znak sve veće
slabosti središnje vlasti i sve veće popustljivosti pred zahtjevima ojačano‑
ga feudalnog plemstva.
Nedostatna djelotvornost pronijskog sustava u doba Paleologâ bila
je posve očita i u tome što se bizantska vojska sada sastojala od stra‑
nih plaćenika, ne velikim dijelom, kao što je bio slučaj u doba Komne‑
na, nego gotovo sasvim. Posljedica toga bilo je teško financijsko optere‑
ćenje države. Održavanje brojnih plaćeničkih postrojbi, neophodnih za
Mihaelovu težnju k položaju velesile, i raznolikost vojnih zadaća koja
je iz toga proizlazila, financijski su uništili Carstvo. Broj bizantskih
vojnika za vrijeme Mihaela VIII. nedvojbeno se popeo na više desetaka
tisuća, budući da je godine 1263. na Peloponezu samo za stražu odre‑
đeno 6000 konjanika, a u jednom od pohoda na Bugarsku 1279. godi‑
ne sudjelovalo je najmanje 10 000 vojnika. U usporedbi sa situacijom u
srednjobizantskom razdoblju ili u epohi Komnenâ to su, doduše, prilič‑
no skromne brojke. Ali za osiromašenu državu kasnog razdoblja ta je
vojska s velikim brojem plaćenika svakako činila težak teret. Postroj‑
be su se morale radikalno smanjiti, a to je Andronik II. i učinio. Pri‑
tom je isprva pretjerao, vjerujući da se može sasvim odreći f lote koja
je zahtijevala osobito velike troškove, i osloniti se na pomorske snage
genoveških saveznika, ali time je samo ekonomskoj ovisnosti o Genovi
dodao i vojnu. K tome je i kopnena vojska znatno reducirana i bizant‑
ska se vojna sila toliko srozala da je po mišljenju suvremenikâ bila
“upravo smiješna”, štoviše, “zapravo nije ni postojala”. Takva mišljenja
nedvojbeno su ponešto pretjerana, ali odražavaju kakav je dojam na
stanovništvo ostavljalo smanjenje bizantske vojne sile koje je, iako ne‑
ophodno, izvedeno prenaglo. Razlika između svakako impozantne voj‑
ske Mihaela VIII. i više nego skromnih četa njegova nasljednika bila
je odviše upadljiva. Činjenica je da se u Bizantu nakon kraja 13. stolje‑
ća tek vrlo rijetko susreću postrojbe s više od nekoliko tisuća vojnika.
Taj podatak govori dovoljno o tome zbog čega je Bizant izgubio svoj po‑
ložaj velesile i zbog čega nije bio u stanju oduprijeti se uvelike nadmoć‑
noj osmanskoj vojnoj sili.
284
Bitan simptom financijske krize bio je gubitak na vrijednosti bizant‑

skoga zlatnika, koji je oslabljen primjesom manjevrijednih kovina. Bi‑
zantska se nomizma u 12. stoljeću donekle oporavila od snažnoga gu‑
bitka na vrijednosti koji je trpjela od sredine 11. stoljeća, budući da je
poboljšanje situacije dopuštalo kovanje novca sa znatno većim udjelom
zlata, te se čini da je bizantski zlatnik još početkom 13. stoljeća imao oko
90 posto nominalne vrijednosti. Nakon toga je hiperpir, kako se bizant‑
ski zlatnik nazivao već od vremena Aleksija I., pretrpio novo pogoršanje
koje je i u inozemstvu sasvim pokopalo njegov ugled. Nekadašnju čvrstu
vjeru u bizantsku valutu sada je posvuda zamijenilo sve veće nepovjere‑
nje i već od sredine 13. stoljeća bizantski zlatnik, koji je nekoć bez kon‑
kurencije vladao svjetskom trgovinom, sve više se povlači i zamjenjuje ga
novi zlatnik, “la buona moneta d’oro” talijanskih pomorskih republika.
Postotak plemenite kovine u bizantskom hiperpiru zapravo je već za vla‑
davine Ivana Vataca iznosio tek dvije trećine nominalne vrijednosti, da‑
kle 16 karata, nakon ponovnog osvajanja Carigrada, za vrijeme Mihaela
Paleologa, samo 15, a u prvim godinama vladavine Andronika II. samo
još 14 karata; dok se u vrijeme novih teškoća početkom 14. stoljeća na‑
posljetku srozao na polovinu svoje početne kovinske vrijednosti. To je po‑
taknulo veliki porast cijena, a poskupljenje živežnih namirnica značilo je
višestruku glad za široke mase stanovništva i mnoge je otjeralo na pro‑
sjački štap.
Zlo se više nije moglo izliječiti. Bizantska je valuta u idućem razdo‑
blju dodatno propala zbog sveopćeg pogoršanja situacije i rastućih pri‑
vrednih teškoća, a prehrambena je kriza sve jače pritiskala bizantski
narod. U namjeri da povisi do kraja srozane državne prihode Andronik
II. posegnuo je za poreznim mjerama i pošlo mu je za rukom znatno po‑
većati priljev sredstava. Godišnji prihod od poreza popeo se na milijun
hiperpira. Uslijedilo je, dakle, povećanje poreznog tereta, čime je položaj
stanovništva još više otežan, utoliko više što su povećani i porezi u na‑
turi, budući da je uvedeno novo davanje, takozvani sitokrit, prema koje‑
mu je svaki zakupac njive morao dio žetve u naturi ustupiti državi, i to
šest modija pšenice i četiri modija ječma po zeugariju. Ali državni priho‑
di nisu porasli samo zbog povećanja davanja već i stoga što je Andronik
II. nastojao ograničiti imunitet veleposjeda: određene vrste poreza, po‑
najprije zemljišni porez, redovito su izdvajane iz prava na imunitet te su
ih morali plaćati i vlasnici isprava o oslobođenju od davanja. Iako se car
često našao prinuđenim odstupiti od toga pravila kad se radilo o moćnim
feudalcima i utjecajnim samostanima, ta je mjera ipak znatno pridonijela
povećanju državnih prihoda.
Činjenica da je iznos koji je prikupio Andronik II. suvremenicima
izgledao vrlo visokim pokazuje kako je strašno Bizant osiromašio. U

“Dobra, valjana zlatna moneta”.
285
ranomu srednjem vijeku godišnji priljev sredstava bizantske države izno‑

sio je 7 do 8 milijuna punovrijednih nomizmi. Sada su tek uz veliki trud
i muku prihodi od poreza podignuti na 1 milijun zlatnika, iako je zlat‑
nik sadržavao tek polovinu nekadašnje vrijednosti. Prije Andronikove
porezne reforme prihodi su očito bili još znatno niži. Dakako, prihodi od
poreza nisu bili jedini izvor sredstava Bizantskog Carstva, ali su činili
kudikamo najvažniji dio državnoga proračuna, tim više što se carinski
prihodi sada većim dijelom nisu slijevali u blagajnu Carstva već u onu
pomorskih republika.
Višak prihoda služio je pokrivanju tekućih troškova uprave, ali ta‑
kođer je korišten za plaćanje danka nadmoćnim susjedima i za održa‑
vanje flote od 20 trirema i stalne vojske od 3000 konjanika, od kojih je
2000 bilo stacionirano u Europi, a 1000 u Aziji. Car je, dakle, nastojao
nadoknaditi prenagljeno smanjenje obrambenih snaga na koje se odlu‑
čio stupajući na vlast pod pritiskom financijske krize. Ali kako je jadan
bio program koji je pritom imao pred očima! Nije čudo da su plaćanja su‑
sjednim silama postala jedan od najvažnijih izdataka u bizantskoj dr‑
žavnoj blagajni. Mir se pokušavao kupiti ušteđevinom, budući da se od
neprijatelja nije bilo moguće obraniti oružanom silom. Prema drastičnoj
usporedbi Nikefora Gregore, Bizant se pritom ponašao “kao netko tko,
u nastojanju da kupi prijateljstvo vukova, prereže sebi vene na nekoliko
mjesta i dopusti da se vukovi do sita nasišu njegove krvi”. Bizant se pre‑
tvorio u državicu, i to državicu koja se očajnički drži svoje slavne proš‑
losti i propada upravo zato što više nije u stanju izlaziti na kraj sa zada‑
ćama koje je naslijedila i koja u danoj geografskoj situaciji više ne može
braniti svoj opstanak.
Politika Andronika II. u mnogim se stvarima iz temelja razlikovala
od one njegova oca, pa tako i u crkvenom pitanju. Jer i tu ga je situacija
tjerala na potpunu promjenu smjera. Nastavak unionističke politike izgu‑
bio je svaki smisao: ideja unije bila je mrtva, ako već ne od početka pon‑
tifikata Martina IV., a ono barem od Sicilijanske večernje. Čim je sjeo na
prijestolje, Andronik II. svečano se odrekao unije s namjerom da krene
naglašeno pravoslavnim smjerom. Ivan Bek morao je napustiti carigrad‑
sku biskupsku stolicu, nakon čega je patrijarška služba ponovno pripala
Josipu, koji je bio smijenjen nakon Lyonskoga koncila, a kad je ovaj ubr‑
zo umro, povjerena je učenomu Grguru Ciparskom. Teška duhovna kri‑
za bila je prebrođena, a Carstvo je oslobođeno noćne more koja ga je pri‑
tiskala od dana Lyonskoga koncila. Ali trebalo je još mnogo vremena da
bizantski crkveni život vrati izgubljenu ravnotežu. Iznova se rasplamsao
drevni sukob između radikalne asketske stranke zelotâ i umjerenog sta‑
jališta takozvanih političara, koji su bili naklonjeni vladi. Zeloti su se još
uvijek zaklinjali odavno mrtvom patrijarhu Arseniju, a suprotstavljali su
se i crkvenom vodstvu i vladi. Ali bez obzira na to što su te razmirice če‑
sto poprimale grube oblike, one bi uvijek završavale neriješeno, a počet‑
286
kom 14. stoljeća su arseniti, osim nekolicine fanatika, ušli u vjersko za‑
jedništvo s vladajućim crkvenim usmjerenjem.
Značenje Crkve i njezin utjecaj na cjelokupan duhovni život Carstva
doseže vrhunac za vrijeme vladavine izrazito pravoslavnog cara Andro‑
nika II. Osobito raste utjecaj monaštva. Nakon dugačke krize za vrijeme
latinske vladavine i teških iskušenja u doba crkvene unije, za bizantske
samostane nastupa razdoblje duhovnog i materijalnog procvata. Bizant‑
ski samostani, a osobito samostani Atosa sa svojom stoljetnom tradici‑
jom, proživljavaju zlatno doba, uvećavajući i svoj duhovni utjecaj i zemljo‑
posjed. Osim toga, samostani na Atosu, koji su od vremena Aleksija I.
Komnena pripadali izravno caru, zlatnom bulom iz studenoga 1312. pot‑
padaju pod upravu carigradskoga patrijarha. Otad protu Svete gore, koji
predsjeda vijeću opata svih samostana, više ne potvrđuje car već patri‑
jarh. U to doba provedena je i reorganizacija biskupija i iznova su reguli‑
rani odnosi između rangova pojedinih biskupskih stolica u namjeri da se
stari crkveni ustroj, koji je od doba Lava VI. pretrpio tek manje promje‑
ne, prilagodi novom vremenu. Jaz između moćne utjecajne sfere Bizant‑
ske crkve i istopljenoga državnog teritorija postaje sve očitiji. Iako je dr‑
žava zakržljala, carigradska patrijaršija ostala je središte pravoslavnoga
svijeta te je zadržala i svoje podređene metropolije i nadbiskupije, jedna‑
ko u izgubljenim zemljama Male Azije i Balkana kao i na području Kav‑
kaza, u Rusiji i u Litvi. Crkva se pokazala najpostojanijim elementom u
Bizantskom Carstvu.
S obzirom na vojnu i financijsku nemoć Carstva Andronik II. je u
vanjskoj politici nastupao vrlo umjereno. Nastojao je sa svih strana osi‑
gurati granice mirovnim i prijateljskim ugovorima pa se tako okrenuo i
zainteresiranim zapadnim silama, iako od vremena Sicilijanske večer‑
nje sa Zapada neko vrijeme nije prijetila nikakva ozbiljna opasnost. Na‑
kon prerane smrti prve supruge, Ane Ugarske, Andronik se godine 1284.
oženio Irenom, kćeri montferratskog markgrofa. Time su ušutkani za‑
htjevi kuće Montferrata, koja je polagala pravo na solunsku kraljevsku
krunu budući da se markgrof, tadašnji naslovni kralj Soluna, odrekao
toga ne baš realnog zahtjeva u korist svoje kćeri, sadašnje carice Bizan‑
ta. Na istoj su liniji bila i careva nastojanja da svoga sina i prijestolona‑
sljednika Mihaela IX. oženi Katarinom de Courtenay, Filipovom kćeri i
unukom Balduina II., koja je na Zapadu smatrana naslovnom caricom
Carigrada. Ali unatoč tome što se o bračnom projektu od 1288. godine
pregovaralo više godina, do vjenčanja nije došlo i 1296. je Mihael IX. ože‑
nio jednu armensku princezu. Na zapadu su još bili živi stari protubi‑
zantski planovi i nije se željelo samo tako ispustiti iz ruku oruđe koje je
moglo poslužiti njihovu ostvarenju. Glavnu podršku ti su planovi stekli
u Francuskoj i u napuljskom kraljevstvu, a njihovi najvatreniji poborni‑
ci bili su Filip Tarentski, sin napuljskoga kralja Karla II., i Karlo Valo‑
is, brat francuskoga kralja Filipa Lijepog. Težnje dvaju prinčeva bile su
287
tek slab odjek velike osvajačke politike Karla Anžuvinskog i jedino im je

nemoć Bizantskog Carstva davala određenu težinu. Filip Tarentski, na
koga je Karlo II. godine 1294. prenio prava i posjede kuće Anjou u Ro‑
maniji, upravljao je anžuvinskim nasljeđem u Epiru i u ime napuljskoga
kralja polagao suvereno pravo na franačke posjede u Grčkoj i čak na Te‑
saliju. Posjede u Epiru zaštitio je brakom s Tamarom, kćeri despota Ni‑
kefora, a 1295. godine Epirci su mu ustupili i gradove u Etoliji.
Moć separatističkih grčkih država propadala je još brže od one Bi‑
zantskog Carstva. Osim toga je između Epira i Tesalije vladala velika
napetost i neprestano su izbijali oružani sukobi. Pod tim okolnostima Bi‑
zant je već 1290. godine mogao uspješno intervenirati: bizantska vojska
prošla je Tesalijom, prodrla duboko na epirsko područje i otpočela opsadu
Janjine. Tom prilikom Bizantincima je pripao i Drač te je tako Carstvo
nakratko ponovno izbilo na Jadransko more.
Oslanjanje na Filipa Tarentskog stajalo je Epirsku despotovinu di‑
jela njezina teritorija, ali ipak nije moglo ojačati njezin položaj te je sa‑
mo produbilo jaz u odnosu prema Tesaliji, gdje su Filipove pretenzije na
vlast izazvale golemo nezadovoljstvo. Godine 1295. u epirsku su državu
upali sinovi sebastokratora Ivana i Epirci su poraženi te su se obratili bi‑
zantskom caru tražeći pomoć. Tako je situacija u separatističkim grčkim
državama doživjela obrat koji je bio povoljan za Bizant, tim više što su
1296. godine preminuli i despot Nikefor Epirski i sebastokrator Ivan Te‑
salski, stari neprijatelj Bizanta, nakon čega je bizantska princeza Ana,
nećakinja Mihaela VIII., preuzela regentstvo nad maloljetnim sinom To‑
mom te je tako za epirsko kormilo dospjela stranka sklona Bizantu. Tada
je, međutim, Srbija premoćnim snagama napala Epir i osvojila Drač, koji
su Bizantinci ponovno zaposjeli netom prije toga.
Srpski prodor na bizantski jug, koji je započeo već pod Nemanjom, sa‑
da je ušao u odlučujuću fazu. Otkad je Milutin (1282.–1321.) u prvoj go‑
dini svoje vladavine Bizantincima oteo Skoplje (vidi str. 276‑277), srpski
napadi u makedonskom pograničnom području više nisu prestajali. Go‑
dine 1297. Bizant je naposljetku krenuo u protunapad pod vodstvom svo‑
ga najsposobnijeg vojskovođe, Mihaela Glabe; ali i taj je posljednji poku‑
šaj ostao bez uspjeha, budući da se onemoćalo Carstvo u vojnom pogledu
više nije moglo mjeriti sa svježim snagama mlade slavenske države. Sto‑
ga je Andronik II. odlučio sklopiti trajni mir sa srpskim kraljem te mu
je ponudio ruku svoje sestre Eudokije, udovice trapezuntskoga cara Iva‑
na. Za Milutina je veza s Bizantom bila dobrodošla kao potpora u borbi
protiv starijega brata Dragutina. Brak s bizantskom porfirogenetom za
njegov je ugled bio dobitak koji ne treba podcijeniti: iako je moć Bizant‑
skog Carstva bila prošlost, stare tradicije još su uvijek bile žive i carska
kuća još nije izgubila prestiž kod susjednih naroda. Tim veće bilo je Mi‑
lutinovo nezadovoljstvo kad je Eudokija glatko odbila vjenčanje. Ali ni za
Bizant više nije bilo povratka i pred prijetećim držanjem srpskoga kra‑
288
lja Andronik II. odlučio je dati mu za ženu svoju malenu kćer Simonidu,
dijete od pet godina. Oglušio se o prigovore bizantskoga svećenstva ko‑
je se usprotivilo vjenčanju male princeze sa srpskim vladarom koji je bio
već u trećem braku (s jednom Bugarkom). Ovaj je pak morao svladati ot‑
por vlastitoga plemstva koje se protivilo sklapanju mira s Bizantom. Ono
je, naime, u osvajanju novih bizantskih područja vidjelo svoj glavni zgo‑
ditak i stoga je činilo stvarnu pokretačku silu ratova usmjerenih protiv
Bizanta. Nakon duljih pregovora koje je sa srpskim dvorom vodio Teodor
Metohit kao carski opunomoćenik, u proljeće 1299. potpisan je mirovni
sporazum i sklopljen je brak između Milutina i male Simonide. Osvojene
zemlje sjeverno od Ohrida, Prilepa i Štipa Milutin je zadržao kao miraz.
Prijateljski ugovor s Bizantom uvelike je pridonio jačanju bizantskoga
utjecaja u srpskoj državi. Već je u to doba započela intenzivna grecizacija
srpskoga dvora i države, koja će doseći vrhunac za Dušanove vladavine.
Politički su se stavovi još više puta mijenjali, ali se kulturna bizantiniza‑
cija srpske države nastavila i postajala tim intenzivnijom čim više je Sr‑
bija proširivala svoje granice na račun Bizantskog Carstva i čim dublje je
osvajački zadirala u stara bizantska područja.
Slabost bizantske pozicije na Balkanu u unutarnjopolitičkom pogle‑
du bila je uvjetovana vojnom i financijskom iscrpljenošću Carstva, a u
vanjskopolitičkom sudbonosnim događajima u Maloj Aziji, a u priličnoj
mjeri i zapletima genoveško‑mletačkoga rata. Dok je Mihael VIII. na‑
stojao spriječiti i Genovu i Veneciju da steknu prevelik utjecaj, Andronik
II. se jednostrano i bezuvjetno oslanjao na Genovu, što je bio njegov naj‑
veći politički promašaj. Dok je Venecija vladala južnim dijelom Egejsko‑
ga mora, Genova je izgradila čvrste položaje u sjevernom Arhipelagu, na
Mramornom moru i Pontu te je iz Galate kontrolirala pomorski put iz
Sredozemnoga u Crno more i prema njegovu zaleđu. S porastom genoveš‑
ke moći raslo je, međutim, i staro suparništvo između Venecije i Genove;
godine 1294. izbio je rat između dviju pomorskih republika u koji je ubr‑
zo uvučeno i Carstvo. Budući da je car Genovežanima iz Galate pružio
zaklon unutar zidina svoje prijestolnice, Mlečani su pribjegli represali‑
jama u onim predgrađima Carigrada koja su se nalazila izvan gradskih
zidina, na što su Bizantinci odgovorili proturepresalijama nad Mlečani‑
ma koji su boravili unutar Carigrada. Mletačko‑genoveški rat pretvorio
se u rat između Venecije i Bizanta. Genovežani su se, naime, povukli iz
igre i 1299. godine sklopili s Venecijom “vječni mir”, hladnokrvno osta‑
vivši svoje saveznike na cjedilu. Budući da nije posjedovao flotu, Bizant
se našao u krajnje teškom položaju i koliko god se Carstvo zbog prestiža
opiralo zahtjevima Venecije za nadoknadu štete, naposljetku je, ugroženo
mletačkim brodovima na Zlatnom Rogu, bilo prisiljeno pokoriti se nad‑
moćnomu protivniku i podmiriti zatražena plaćanja. Zlosretni rat završio
je 1302. godine sklapanjem primirja na deset godina. Mlečanima su po‑
tvrđene stare trgovačke povlastice i dodijeljen im je niz novih kolonija u
289
Arhipelagu. Genovežani su pak to ratno iskustvo uzeli kao povod da opa‑

šu Galatu debelim zidinama i tako je pokraj bizantskoga glavnoga grada
nastala snažna genoveška utvrda. Ne zadovoljavajući se time, genoveški
je vojskovođa Benedetto Zaccaria Fokejski, koji se istaknuo kao admiral
u službi francuskoga kralja Filipa Lijepog i nakupio znatna bogatstva iz
rudnika stipse blizu Fokeje, 1304. godine zauzeo bizantski otok Hij. Tako
su obje pomorske republike iz rata izišle ojačane, dok je Carstvu taj zlo‑
sretni rat, u koji se nepromišljeno dalo uvući, donio samo nove gubitke i
poniženja.
No najvažniji događaji u svjetskopovijesnom smislu zbivali su se u
Maloj Aziji i ondje je Carstvo najteže pogođeno. Mongolska invazija, ko‑
ja je sredinom 13. stoljeća uskomešala cijelu prednju Aziju, potisnula je
brojne turske narode u Malu Aziju. Nova masa ljudi slila se prema bi‑
zantsko‑seldžučkoj granici i doseljenici su ubrzo započeli s upadima u
bizantsku zapadnu Malu Aziju u potrazi za zemljom i plijenom. S vre‑
menom su turski napadi postajali sve silovitiji, dok je otpor s bizantske
strane bio krajnje slab. Sustav obrane granica, koji je uspostavljen u do‑
ba Nikeje, bio je u raspadu i nezaštićena je zemlja bila prepuštena nepri‑
jateljskim napadima.
Nema dvojbe o tome da je obnova iz 1261. godine znatno oslabila bi‑
zantske obrambene snage u Maloj Aziji. Ne samo da je otada državno
središte pomaknuto dalje od istočne granice već je i težište carske politi‑
ke potpuno prebačeno na zapad. Nove zadaće s kojima se Carstvo suočilo
na Balkanu, kao i opasnosti koje su mu prijetile sa Zapada, zahtijevale
su koncentraciju cjelokupnih snaga u europskom dijelu Carstva. Za obra‑
nu Male Azije nedostajala su i vojna i financijska sredstva. Već se za vri‑
jeme Mihaela VIII. događalo da graničari na seldžučkoj granici ne prime
plaću pa odu ili pak da se neke postrojbe koje su bile određene za zaštitu
azijske granice pozovu na europska ratišta. “Na taj je način”, kaže jedan
suvremenik, “oslabljeno istočno područje te su se Perzijanci (Turci) odva‑
žili i počeli upadati u zemlju koja je ostala bez ikakve obrane”. K tome je
i sve veća feudalizacija carstva Paleologâ pridonijela propasti vojničkih
dobara koja su uspostavljena u pograničnim područjima u nikejsko doba.
Tako su se financijski, društveni i općepolitički čimbenici udružili u pot‑
kopavanju obrambenoga sustava u Maloj Aziji.
Turska osvajačka bujica izlila se na cijelo područje Carstva pa ako
su se tu i tamo bizantski gradovi i uspjeli oduprijeti neprijatelju, čini se
da na otvorenim prostorima uopće nije pružan otpor. Oko 1300. godine
već je cjelokupna Mala Azija bila u turskim rukama. Ubrzo su samo još
pojedinačne utvrde, kao Nikeja, Nikomedija, Brusa, Sard, Filadelfija,
Magnezija, kao i pojedini lučki gradovi – s jedne strane Herakleja na
Pontu, a s druge Fokeja i Smirna – provirivali iz turske poplave. Tur‑
ski vođe podijelili su osvojena područja među sobom tako da se zapad‑
na Mala Azija raspala na niz turskih kneževina. Staru Bitiniju dobio je
290
Osman, začetnik osmanske dinastije koja će ujediniti sva turska pleme‑

na pod svojim žezlom i pokoriti i Bizant i južnoslavenske države.
U svojoj vojnoj slabosti Bizant je bespomoćno dočekao katastrofu. Ma‑
la Azija, njegova nekadašnja jezgra, bila je nepovratno izgubljena. An‑
dronik II. uzalud je čekao pomoć Alanâ, koji su mu se ponudili za borbu
protiv Turaka zatraživši zauzvrat područje unutar Carstva na kojemu
će se moći naseliti. Pojavili su se prema dogovoru, njih 10 000 sa žena‑
ma i djecom, ali rezultat je bio krajnje negativan. Nakon što ih je sucar
Mihael IX. doveo u Malu Aziju, alanske su postrojbe pri prvom susretu
s Turcima pretrpjele težak poraz i počele se žurno povlačiti iživljavajući
svoj pljačkaški gnjev na bizantskom stanovništvu.
Caru se u tom škripcu pružila neočekivana nova šansa. Ruđer de
Flor, slavni vođa Katalonske družine, stavio mu je svoje ljude na raspo‑
laganje za borbu protiv Turaka. Ratovanju vična Katalonska družina ne‑
koć je pružala potporu kralju Fridriku Sicilijskom u borbi protiv pokuša‑
ja Anžuvinaca da ponovno osvoje izgubljena područja. Nakon mirovnog
sporazuma u Caltabelloti, koji je okončao anžuvinsko‑aragonski sukob i
utemeljio samostalnost Sicilije pod aragonskom kraljevskom kućom, ka‑
talonski su plaćenici ostali bez kruha te su krenuli u potragu za novim
angažmanom. Bizantski car spremno je prihvatio njihovu ponudu i kra‑
jem 1303. Ruđer de Flor stigao je sa 6500 vojnika u Carigrad. Andronik
II., koji je sve svoje nade položio u Katalonce, po dogovoru im je unapri‑
jed isplatio plaću za četiri mjeseca, a Ruđeru de Floru dao je za ženu svo‑
ju nećakinju Mariju Asen, proglasio ga vrhovnim zapovjednikom (veli‑
kim duksom) i dodijelio mu poslije čak i titulu cezara.
Početkom 1304. Katalonci su se prebacili u Kizik i zatim krenuli na
Filadelfiju, koju su Turci držali pod opsadom. Zadavši Turcima sudbono‑
san udarac, Ruđer de Flor je kao pobjednik ušao u oslobođeni grad. Ta
pobjeda pokazuje da je bila potrebna tek malena, ali postojana vojska da
bi se spasila situacija. Tragedija Bizantskog Carstva bila je upravo u to‑
me što nije raspolagalo takvom vojskom i moglo ju je pribaviti jedino ta‑
ko da unajmi plaćenike. Strana je vojska pak bila dvosjekli mač, osobito
ako je činila autonomno tijelo i tako mogla svakoga časa izmaknuti kon‑
troli Carstva koje nije raspolagalo sredstvima moći i prisile.
Nakon pobjede Katalonci su započeli s pljačkaškim pohodima i dove‑
li u stanje nesigurnosti cijelu okolicu, jednako na kopnu i na moru, bu‑
dući da su se bez razlike obarali na Bizantince i na Turke te su, napo‑
sljetku, umjesto da ratuju protiv Turaka, napali bizantsku Magneziju.
Carigrad je osjetio olakšanje kad mu je uspjelo navesti ih na povratak
u Europu. Zimu 1304./5. proveli su u Galipolju, a u proljeće su se treba‑
li vratiti u Malu Aziju. Ali napetost između carske vlade i Katalonske
družine postajala je sve veća. U Carigradu je raslo neprijateljstvo prema
tim bahatim plaćenicima, a osobito je neprijateljski prema njima bio ras‑
položen sucar Mihael IX. Katalonci su pak bili nezadovoljni neredovitim
291
plaćanjem i iskorištavali su izostanak plaće kao izgovor za sve svoje is‑

pade. U travnju 1305. Ruđer de Flor ubijen je u palači Mihaela IX. Vjero‑
valo se da će na taj način biti moguće riješiti se plaćenikâ koji su postali
teretom, ali zapravo je ono najgore tek slijedilo. Razgnjevljeni Katalonci
krenuli su u odmazdu protiv Bizantinaca i tako je između Carstva i Ka‑
talonske družine izbio otvoreni sukob. Heterogena vojska Mihaela IX.,
ojačana Alanima i Turcima, pretrpjela je sudbonosan poraz kod utvrde
Apro. I sam je prijestolonasljednik, koji se hrabro borio u prvim redovi‑
ma, bio ranjen i spasio se bijegom u Didimotih. Sada se morao zadovoljiti
obranom najvažnijih gradova u Trakiji, dok je ostatak zemlje bio prepu‑
šten neprijateljevu gnjevu. Pune su dvije godine Katalonci, čije su mije‑
šane postrojbe bile pojačane priljevom iz domovine i turskim odredima,
pljačkali i pustošili trački kraj.
Nevolja je bila tim teža što je istodobno pojačan i bugarski priti‑
sak sa sjevera. Bugarska, koja je bila podijeljena na nekoliko državica
i za koju se činilo da je posljednjih godina 13. stoljeća potpuno podlegla
Tatarima, uspjela se zbog razvoja situacije u Zlatnoj Hordi nakon No‑
gajeva pada (1299.) osloboditi tatarske vladavine i pod Teodorom Sve‑
toslavom (1300.–1322.) ponovno zakoračiti ususret boljim vremenima.
Iskoristivši očajni položaj Bizantskog Carstva, bugarski je car proširio
granice svoje zemlje južno od Balkanskoga gorja i zaposjeo niz važnih
utvrda i nekoliko lučkih gradova na obali Crnoga mora, među ostali‑
ma i svojedobno vrlo sporne strateške točke Mezembriju i Anhijal. Bi‑
zantska vlada morala je prihvatiti taj gubitak te je s bugarskim carem
sklopila mirovni sporazum kojim mu je prepustila već osvojena područ‑
ja (1307.). U međuvremenu su Katalonci, nakon što su potpuno opusto‑
šili Trakiju, prešli Rodopsko gorje i 1307. godine zaposjeli Kasandriju.
Odatle su nastavili s divljačkim pljačkaškim pohodima. Čak ni samo‑
stani na Svetoj gori nisu ostali pošteđeni, ali je zato u proljeće 1308.
odbijen napad na utvrđeni Solun.
U tom razdoblju najtežih nedaća ponovno su jače došli do izražaja
protubizantski planovi Zapada. Filip Tarentski, koji je nastojao proši‑
riti svoje položaje na epirsko‑albanskom području, udružio se s kato‑
ličkim Albancima i dospio u posjed Drača. Međutim, njegov pohod pro‑
tiv epirske despine Ane, koja je bila sklona Bizantu, nije urodio plodom
(1306.). Opasniji od toga “despota Romanije i gospodara albanskoga kra‑
ljevstva”, kako se Filip sada nazivao, za Bizantsko je Carstvo bio okret‑
ni Karlo Valois. Naime, taj knez bez zemlje, koji se 1301. godine oženio
naslovnom caricom Katarinom de Courtenay, koju je nekada želio Bi‑
zant, s velikim je žarom radio na ponovnom oživljavanju osvajačkih pla‑
nova Karla Anžuvinskog te je sada, kad se činilo da Bizant tone u ka‑
os, posegnuo i za carigradskom carskom krunom. Godine 1306. sklopio
je sporazum s Mletačkom Republikom koja nije mogla odoljeti iskušenju
da se još jednom vrati politici Četvrtoga križarskog rata. Godine 1308.
292
uslijedio je ugovor sa srpskim kraljem Milutinom, ali izgleda da ovaj ni‑

je sasvim prekinuo s Bizantom; upleten u dugogodišnji rat (1301.–1312.)
protiv brata Dragutina, nije bio u mogućnosti djelotvorno nastupiti pro‑
tiv Bizanta niti ponovno krenuti u osvajanja u Makedoniji. Papa Kle‑
ment V. pružio je moralnu podršku protubizantskom pothvatu tako što
je 1307. ponovno izopćio cara. Ali Karlo Valois našao je podršku i među
bizantskim velikašima – okolnost koja jasno svjedoči o stupnju bizant‑
ske razjedinjenosti. Namjesnik u Solunu, Ivan Monomah, i zapovjednik
u Sardu, Konstantin Duka Limpidar, pokazali su se spremnima prizna‑
ti francuskoga princa za svojega gospodara. Ali najvažnije od svega u
takvoj situaciji bilo je pridobiti Katalonsku družinu, koja je praktično
vladala situacijom na bizantskom istoku. Karlu Valoisu i to je pošlo za
rukom, unatoč tome što se i kralj Fridrik Sicilijski svesrdno trudio da
Kataloncima nametne svoju lensku vlast. Godine 1308. Karlov je opuno‑
moćenik, Teobald Cepoyski, stigao na Eubeju s jedanaest mletačkih bro‑
dova te se odande uputio prema Kasandriji i u ime svoga gospodara pri‑
mio zakletvu na vjernost Katalonske družine.
Međutim, vrlo brzo nastupilo je razočaranje. Katalonci su bez i naj‑
manjeg obzira prema namjerama i planovima Karla Valoisa krenuli iz
Kasandrije prema Tesaliji. Ondje je vladao Ivan II. (1303.–1318.), unuk
sebastokratora Ivana, teško bolestan mladić koji je ispočetka bio pod tu‑
torstvom atenskog vojvode Guida II. de la Rochea, ali se nakon njego‑
ve smrti okrenuo bizantskom caru i zaručio njegovom nezakonitom kćeri
Irenom. Cijelom su zemljom vladali feudalni velikaši. Kao država, Tesali‑
ja je bila na izdisaju. Od impozantne moći koju je imala pod sebastokra‑
torom Ivanom I. ostala je tek blijeda sjena i nije se moglo ni pomišljati
na pružanje otpora Kataloncima. Cijela je družina čitavih godinu dana
živjela od bogatih darova te plodne zemlje, a zatim je u proljeće 1310. op‑
skrbljena tesalskim novcem krenula u središnju Grčku i stupila u služ‑
bu atenskoga vojvode Valtera. Ali kao nekoć s Bizantincima, Katalonci
su se sada razišli i s Francima i krajnji je rezultat i ovaj put bio otvore‑
ni sukob. Kod Kefisa u Beotiji izborili su 15. ožujka 1311. uvjerljivu po‑
bjedu nad brojčano nadmoćnim franačkim postrojbama. I samog vojvodu
Valtera de Briennea i većinu njegovih vitezova pokosila je smrt u toj kr‑
vavoj bici. Franačka vlast u Ateni i Tebi bila je slomljena, a na njezinu
mjestu iznikla je katalonska kneževina. Atena, koja je jedno stoljeće bila
pod francuskom vlašću, sada je na više od sedamdeset godina pala u ru‑
ke Kataloncima.
Bio je to neobičan ishod te osebujne katalonske ekspedicije. Ša‑
čica avanturista vičnih ratovanju s dalekog zapada probila je sebi put
od Carigrada i Filadelfije do Atene i ondje, u jednom od najdrevnijih i
najslavnijih kulturnih središta čovječanstva, osnovala vlastitu kne‑
ževinu. Avanturistički pothvati Katalonaca u Maloj Aziji, Trakiji i Ma‑
kedoniji, u sjevernoj i središnjoj Grčkoj, kao i njihove pobjedničke bitke
293
protiv Turaka, Bizantinaca i Franaka, sasvim zorno pokazuju kako je

slabo već onda bilo Bizantsko Carstvo, kao i grčke i latinske disidentske
države. Katalonci su došli na istok u trenutku kad je zavladala praznina
u konstelaciji moći: bizantska je već bila propala dok je turska tek bila u
nastajanju.
Povlačenje Katalonaca u franačku Grčku donijelo je Bizantskom Car‑
stvu osjetno olakšanje. Napadačkim planovima Karla Valoisa nestalo je
tla pod nogama. Teobald Cepoyski se već u Tesaliji odvojio od Katalona‑
ca, od kojih ni on ni njegov nalogodavac očevidno više ništa nisu mogli
očekivati. Istodobno su ugasnule i Karlove pretenzije na krunu, budu‑
ći da je njegova supruga, naslovna carica Katarina de Courtenay, umr‑
la već 1308. godine. Titula je prešla na njezinu kćer, Katarinu Valois, a
nju je još kao dijete (1313.) oženio Filip Tarentski, kojemu se veza s na‑
slovnom caricom činila od tolike važnosti da je raskinuo brak s Tama‑
rom Epirskom. Ali ni Filipovi osvajački planovi, iako su iza njih stajali i
Francuska i Napulj, nisu stigli dalje od pripremne faze. Tako su se plano‑
vi Karla Valoisa i Filipa Tarentskoga – koji su bili tek blijedi odsjaj osva‑
jačke politike Karla Anžuvinskog – rasplinuli kao dim. Bilo je gotovo sa
zapadnjačkim pokušajima obnove. Venecija je 1310. godine s bizantskim
carem sklopila primirje na 12 godina. I srpski je kralj ponovno stupio u
tješnje odnose s Bizantom te je slao caru pomoćne odrede koji su znali
doseći i snagu od 2000 konjanika. Kad je 1314. protiv njega ustao njegov
sin Stefan, nakon svrgavanja i oslijepljenja poslan je na bizantski dvor.
Bizantski položaj učvrstio se i na Peloponezu. Već je 1308. godine An‑
dronik II. unio važnu promjenu u upravni sustav u Moreji tako što je sta‑
vio točku na ne baš sretan princip po kojemu su se bizantski namjesni‑
ci mijenjali svake godine. Nakon toga je bizantskim posjedom u Moreji
najprije upravljao Mihael Kantakuzen, otac kasnijeg cara Ivana VI., sve
do svoje prijevremene smrti 1316. godine. Njegova uprava označila je po‑
četak preporoda bizantske vlasti na Peloponezu. Njegovo djelo nastavio
je Andronik Asen (1316.–1323.), sin nekadašnjega bugarskog cara Ivana
III. Asena i careve sestre Irene Paleologine, koji je u uspješnom pohodu
protiv Franaka uspio učvrstiti i povećati bizantsku vlast u Moreji. Gradu
Monemvaziji, najvažnijoj bizantskoj luci u Moreji, Carigrad je dodijelio
znatne trgovačke povlastice kako bi na taj način na Peloponezu stvorio
bizantsko trgovačko središte koje će biti protuteža mletačkim središtima
Koronu i Modonu.
Važan obrat nastupio je i u dvjema separatističkim grčkim država‑
ma, budući da je 1318. godine izumrla dinastija Angelâ i u Epiru i u Te‑
saliji. Despot Toma pao je žrtvom svoga nećaka Nikole Orsinija Kefalo‑
nijskog. Taj neprijatelj Anžuvinaca obratio se na grkopravoslavnu vjeru
te je zavladao u Epiru kao nasljednik ubijenoga, oženivši njegovu udovi‑
cu Anu, kćer Mihaela IX. Godinu dana kasnije primio je iz Bizanta titu‑
lu despota. Kao i mnoge druge epirske utvrde, i Janjina je dospjela pod
294
vlast bizantskoga cara. Još je važniji bio obrat u Tesaliji budući da je na‑
kon smrti Ivana II. ta država izgubila svoju samostalnost. Bizantski je
car na tu provinciju polagao pravo kao na ispražnjen carski vazalni po‑
sjed, ali priznanje svoje vladavine uspio je dobiti jedino u sjevernom di‑
jelu zemlje, a čak mu se i taj dio pokorio samo nominalno. Najmoćniji te‑
salski magnati nastojali su se osamostaliti i osnovati vlastite pokrajinske
kneževine, i to prije svih stara plemićka obitelj Melisenâ. K tome su u
Tesaliju upale silne mase Albanaca: bio je to početak albanske seobe ko‑
ja će tijekom idućih stoljeća preplaviti cijelu Grčku. Najvažniji dio propa‑
le kneževine s glavnim gradom Neopatrom prigrabilo je katalonsko voj‑
vodstvo Atensko, dok je lučki grad Pteleon pripao Mlečanima. Bizant je
ponovno ostao praznih ruku. Čak je i skromne naznake poboljšanja, koje
su se mogle naslutiti nakon što je prošla katalonska pošast, ubrzo poni‑
štio zlosretni sukob koji je izbio između staroga cara i njegova unuka An‑
dronika III.; taj je sukob strmoglavio Carstvo u dugotrajni građanski rat.
2. Epoha građanskih ratova. Srpska prevlast

na Balkanu
Unutarnji raspad Bizantskog Carstva ubrzan je dugim nizom gra‑

đanskih ratova u koje je sukob između staroga i mladog Andronika bio
tek uvertira. Tom dinastičkom obiteljskom svađom otpočela je epoha sve
težih unutarnjih kriza koje su Carstvu oduzele posljednje snage i otvo‑
rile vrata turskoj i srpskoj ekspanziji. Razmirice između djeda i unuka
imale su prije svega osobne razloge. Andronik III., najstariji sin Mihaela
IX., lijep i nadaren mladić privlačnog izgleda, nekoć je bio miljenik sta‑
roga cara. Rano je primio titulu sucara i smatrao se pretendentom na
carsko prijestolje nakon očeve smrti. S vremenom su, međutim, nasta‑
la razilaženja u stajalištima: lakomisleni životni stil mladog Andronika,
njegova razuzdanost i rastrošnost bili su teška kušnja za strpljenje sta‑
roga cara strogog morala, a mladom je princu sve više smetalo tutorstvo
oca i djeda. Zlosretni svršetak jedne od njegovih ljubavnih avantura ubr‑
zao je raskid. Vrebajući na nekoga suparnika svoga gospodara, Androni‑
kovi su ljudi tragičnom zabunom ubili njegova brata Manuela. Užasna
vijest ubrzala je smrt teško bolesnog Mihaela IX. u Solunu (12. listopada
1320.), a staroga cara ispunila je tolikom srdžbom da je odlučio oduzeti
Androniku pravo na prijestolonasljedstvo.
Međutim, mladi je Andronik imao brojne pristaše, osobito u mlađoj
generaciji bizantskoga plemstva, i protiv neomiljenoga starog cara for‑
mirala se snažna opozicija. Na njezinu čelu stajali su Ivan Kantakuzen,
295
mladi i bogati magnat, najbolji prijatelj Andronika III., i lukavi avan‑

turist Sirgijan, po ocu kumanskoga podrijetla, a po majci u srodstvu s
carskom obitelji. Vodeću ulogu u uroti imali su i Teodor Sinaden i am‑
biciozni Aleksije Apokauk niskoga podrijetla, koji su bili na važnim za‑
povjedničkim položajima u Trakiji i Makedoniji. Odgovarajućim novča‑
nim sredstvima i Sirgijanu i Kantakuzenu pribavljena su namjesnička
mjesta u Trakiji. Porok kupoprodaje položaja bio je vrlo rasprostranjen
u Carstvu za vrijeme Paleologâ: izgleda da ga je odobravao čak i prosvi‑
jetljeni veliki logotet Teodor Metohit. Ovaj put vlada je to skupo platila,
budući da su Sirgijan i Kantakuzen iskoristili kupljene upravne jedinice
kao osnovu za organizaciju borbe. Oslanjajući se na nezadovoljstvo pro‑
vincije preopterećene porezima, bizantska aristokracija uspjela je podja‑
riti snažan pokret protiv carigradske vlade. Na Uskrs 1321. godine An‑
dronik III. napustio je glavni grad i pridružio se vojsci koju su skupili
njegovi prijatelji kod Hadrijanopola. U psihološkom pogledu njegov po‑
ložaj u predstojećoj bitki bio je kudikamo povoljniji od položaja staroga
cara, čija je vladavina Carstvu donijela brojne gubitke i teška odricanja.
Pod pritiskom financijskih teškoća Andronik II. morao je pribjeći naj‑
strožim mjerama štednje, što nikada ne pridonosi popularnosti vladara.
Za razliku od njega, Andronika III. uopće nije opterećivala odgovornost
te je mogao davati najveličanstvenija obećanja i posezati za bilo kakvim
demagoškim mjerama. Da bi stekao pristaše, velikodušno je dijelio posje‑
de i povlastice, a kaže se i da je Trakiju potpuno oslobodio porezne obve‑
ze. Ti postupci imali su veći utjecaj na ishod građanskoga rata od odnosa
vojnih snaga dvojice protivnika. Nije čudo da je tračko stanovništvo pri‑
stalo uz širokogrudnoga mladog cara; i kad je njegova vojska pod Sirgija‑
novim vodstvom krenula u marš na Carigrad, stari je car požurio sklopi‑
ti primirje u strahu od pobune u glavnom gradu.
Andronik III. dobio je Trakiju i neke posjede u Makedoniji koje je već
prije dodijelio svojim pristašama, dok je Andronik II. zadržao ostatak za‑
jedno s glavnim gradom. Tako je naposljetku ipak došlo do podjele car‑
skog teritorija, za koju se u Bizantu još nedugo prije toga nije htjelo ni
čuti (vidi str. 282 i d.). Da bi barem naoko sačuvao jedinstvo Carstva, An‑
dronik II. zadržao je pravo pregovaranja sa stranim silama. Ali taj prin‑
cip ubrzo je napušten i svaki je car vodio svoju vlastitu politiku, različitu
od drugoga ili čak usmjerenu protiv njega. Ni mir nije dugo trajao jer je
već 1322. godine ponovno buknuo građanski rat. U taboru mladoga An‑
dronika izbile su nesuglasice čiji je osnovni razlog bilo suparništvo izme‑
đu velikog duksa Sirgijana i velikog domestika Kantakuzena. Budući da
je Andronik III. stao na stranu svoga prijatelja Kantakuzena, Sirgijan je,
iako je do tada bio stvarni vođa cijelog pothvata, prešao na stranu sta‑
roga cara i sada je u njegovoj službi preuzeo vodstvo u borbi protiv ne‑
kadašnjega gospodara i štićenika. Ipak, raspoloženje u Carstvu bivalo je
sve sklonije mlađem Androniku. Nakon što je uz njega pristalo više gra‑
296
dova u neposrednoj blizini Carigrada, stari je car ponovno popustio i mir

je uspostavljen pod prijašnjim uvjetima.
Nakon toga nastupilo je dulje razdoblje mira i Andronik III. je 2. ve‑
ljače 1325. okrunjen za sucara svoga djeda. Ali unatoč tome što je taj
građanski rat prošao bez većih borbi, njegove vanjske i unutarnjopoli‑
tičke posljedice bile su prilično teške. Ratno stanje i neprestano kreta‑
nje četa ometali su zemljoradnju, osobito u Trakiji, i posvuda paralizi‑
rali normalan privredni život. Autoritet središnje vlasti bio je prilično
poljuljan čak i u onim područjima koja su po ugovoru ostala pod vlašću
staroga cara. Namjesnik u Solunu, panhipersebast Ivan Paleolog, nećak
Andronika II. i zet velikoga logoteta Teodora Metohita, donio je odluku
o odcjepljenju svoje provincije od Carstva. Njegova nakana naišla je na
odobravanje dvojice logotetovih sinova koji su zapovijedali Strumicom i
Melnikom, a posebno opasan prizvuk stekla je time što je panhiperse‑
bast zatražio pomoć od srpskoga kralja Stefana Dečanskog, svoga zeta,
uputivši se na njegov dvor u Skoplju. Zabrinuta carska vlada žurno mu
je ponudila titulu cezara, ali on je preminuo još za vrijeme svoga borav‑
ka na srpskom dvoru (1327.). U Maloj Aziji Turci su nastavili osvajanja:
6. travnja 1326. pala je izgladnjela Brusa, koju je potom Orhan, Osma‑
nov sin, učinio svojom prijestolnicom i koja je kao Osmanovo posljednje
počivalište postala svetištem Osmanlija.
U međuvremenu je u proljeće 1327. po treći put izbio otvoreni rat iz‑
među dva cara, a sada su se i južnoslavenske države aktivnije umiješale
u unutarnja bizantska previranja. Srpsko‑bugarsko neprijateljstvo ispre‑
plelo se sa suparništvom koje je rascijepilo bizantsku carsku kuću, a s
njome i Carstvo. Budući da su Srbi bili saveznici Andronika II. zahvalju‑
jući njegovim dugogodišnjim vezama sa srpskom vladarskom kućom, An‑
dronik III. je sklopio savez s bugarskim carem Mihaelom Šišmanom, koji
je odbacio svoju ženu, sestru srpskoga kralja, i oženio se udovicom svoga
prethodnika Teodorom, sestrom mladog Andronika. I ovaj put sreća je bi‑
la naklonjena Androniku III. jer je beznadan položaj povećavao nezado‑
voljstvo u Carstvu, a time i sljedbeništvo mladoga cara. Protunapad koji
su u Makedoniji poduzeli pristaše staroga cara propao je još prije nego
što mu se pridružio srpski car. Cijela bizantska Makedonija pokorila se
žezlu mladog Andronika, a priznao ga je čak i Solun. Andronik je svoju
vojsku, koja je već taborila u blizini Carigrada, ostavio pod Sinadenovim
vodstvom i uputio se u pratnji Kantakuzena u Solun gdje je svečano do‑
čekan kao car (siječnja 1328.). I u prijestolnici je znatno ojačala opozicija
i Andronik II. već je pomišljao na nove mirovne pregovore kad je bugar‑
ski car Mihael Šišman odjednom promijenio mišljenje i poslao mu bu‑
garsko‑tatarske pomoćne odrede. To je starome caru ulilo novu nadu, a
mladog Andronika potaknulo je na energično djelovanje. Nagovaranjima
i prijetnjama uspio je natjerati bugarskoga cara da povuče odaslane sna‑
ge, a istodobno je stupio i u pregovore sa svojim stranačkim pristašama
297
u Carigradu. Dana 24. svibnja 1328. prodro je u glavni grad i osvojio

vlast bez borbe. Djeda je prisilio na abdikaciju, ali mu je isprva dopustio
da ostane u carskoj palači; tek dvije godine poslije stranački su pristaše
mladoga Andronika prisilili cara da se zamonaši i on je 13. veljače 1332.
umro kao monah Antonije.
S Andronikom III. (1328.–1341.) na vlast je dospjela nova generaci‑
ja čiji je tipičan predstavnik bio Ivan Kantakuzen. On je bio stvarni vo‑
đa ustaničkog pokreta posljednjih godina, a sada je postao upraviteljem
države. Svojim političkim darom uvelike je nadmašivao sve svoje suvre‑
menike, pa čak i viteški hrabrog, ali nepostojanog cara. Andronik III.
se, doduše, bavio politikom kao vojskovođa, sa žarom i određenim uspje‑
hom, ali Kantakuzen je bio taj koji je određivao smjer državnoj politici.
Doba demagoških obećanja završilo je krajem građanskoga rata, a An‑
dronik III. i Kantakuzen, koji su s vlašću natovarili na sebe i breme od‑
govornosti, u mnogim aspektima nastavili su politiku svrgnute vlade.
Međutim, posljedice građanskoga rata na mnogim se područjima više ni‑
su mogle izgladiti. Financijska nužda postala je još akutnija, a vrijednost
hiperpira je u godinama unutarnjih borbi pretrpjela novi pad. Nova vla‑
da ipak je imala nešto više sreće u preuređenju pravosuđa.
Podmitljivost bizantskih sudova, koja je već postala poslovična, po‑
nukala je još Andronika II. da pokrene reformu sudstva. Godine 1296.
ustanovio je u Carigradu dvanaestočlani sudački kolegij koji se sasto‑
jao od crkvenih prelata i svjetovnih dostojanstvenika senatorskoga ran‑
ga te je kao vrhovna sudska instancija imao jamčiti pravdu. Rezultat je,
međutim, bio razočaravajući. Novoosnovani vrhovni sud ubrzo je došao
na loš glas i obustavio je svoju djelatnost. Stoga je Andronik III. godine
1329. ustanovio novi sudački kolegij koji se sastojao od samo četiri člana:
dva klerika i dva laika. Opremljena dalekosežnim ovlastima, ta su četi‑
ri “vrhovna suca Romejâ” trebala nadgledati pravosuđe u cijelome Car‑
stvu. Njihove su presude bile konačne i neopozive. Međutim, i Andronik
III. doživio je teško razočaranje od svojih vrhovnih sudaca. Već su 1337.
godine trojica optužena zbog potkupljivosti, svrgnuta s položaja i progna‑
na. Ipak, institucija vrhovnih sudaca i nadalje je postojala. Dapače, pre‑
živjela je sve do propasti Carstva iako je tijekom vremena doživjela broj‑
ne promjene u skladu s praktičnim potrebama. Na sudskim procesima u
provinciji iz razumljivih razloga nisu uvijek mogla biti nazočna sva če‑
tiri suca i ubrzo je postalo dovoljno da jedan od sveopćih sudaca izrekne
presudu koju je donio u ime cjelokupnoga sudačkoga kolegija. Struktura
sudstva, koja je bila zamišljena krajnje centralistički, morala se zbog sla‑
bljenja veza između pojedinih dijelova Carstva, koje je od sredine 14. sto‑
ljeća sve više dolazilo do izražaja, olabaviti i ustupiti mjesto elastičnijem
ustroju. Uz vrhovne suce Romejâ u Carigradu pojavila se i neka vrsta lo‑
kalnih vrhovnih sudaca: u kasnijem razdoblju susrećemo nekoliko zaseb‑
nih vrhovnih sudaca u Solunu, Moreji, na Lemnu i također u Seru pod
298
srpskom vlašću. Karakteristično je za pravosuđe u razdoblju Paleologâ i

znatno sudjelovanje klera u državnom sudstvu. Utjecaj Crkve na pravo‑
suđe u Carstvu bio je tim veći što je uz carski sud vrhovnih sudaca, od
kojih su dvojica po pravilu pripadala kleru, postojao i crkveni sud pri pa‑
trijaršiji, koji je surađivao s carskim podržavajući i nadopunjavajući ga,
ali mu se ponekad i suprotstavljao te ga je u kriznim razdobljima mogao
i zamijeniti.
Vanjskopolitička situacija bila je obilježena stalnim napredovanjem
Turaka u Maloj Aziji i Srba u Makedoniji, kao i daljnjim slabljenjem
grčkih i latinskih separatističkih država. Dok je Bizant s obzirom na
Turke i Srbe bio bespomoćan, u sjevernoj Grčkoj i na Egejskom moru
uspio je postići određene ciljeve, i to u priličnoj mjeri upravo zahvalju‑
jući podršci Seldžukâ. Ono što posebno obilježava politiku nove vlade i
daje joj karakterističnu crtu jest Kantakuzenova suradnja sa seldžuč‑
kim emirima, koji su se kao i Bizant smatrali ugroženima od Osmanli‑
ja. S druge strane vlada se pokušala osloboditi saveza s Genovom kako
bi ponovno stekla pomorsku i trgovinskopolitičku neovisnost. Preduvjet
za to bilo je jačanje vlastitih pomorskih snaga i stoga je za cara Andro‑
nika i velikog domestika Ivana Kantakuzena brodogradnja bila jedna od
najvažnijih zadaća. Budući da državna sredstva nisu bila dostatna, pri
izgradnji flote sa svojim su sredstvima u pomoć vjerojatno već tada pri‑
skočili Kantakuzen i drugi magnati. Posljedica toga bila je ta da je dr‑
žava sa svojim obrambenim snagama i u financijskom pogledu postala
ovisna o velikašima Carstva.
Jačanje srpskoga kraljevstva ponovno je zbližilo Bizant i Bugarsku.
Raskol koji je nastao između Andronika III. i njegova bugarskog šurja‑
ka krajem bizantskoga građanskog rata izašao je, doduše, na vidjelo u
obliku međusobnih povreda granica i pljačkaških pohoda. Ali mir je ubr‑
zo ponovno uspostavljen i sklopljen je savez protiv Srbije. Međutim, nije
ostvarena nikakva zajednička bizantsko‑bugarska akcija. Andronik III.
je, doduše, prodro na srpsko pogranično područje, ali se, prije no što je
krenuo u borbu, između Srbije i Bugarske 28. srpnja 1330. zbila odluču‑
juća bitka kod Velbužda i car se na vijest o porazu svojega saveznika po‑
novno povukao. Bugarska je vojska uništena, a u borbi je smrtno ranjen
i sam car Mihael Šišman. Pobjednički srpski kralj vratio je svoju sestru
Anu i njezina sina Ivana Stjepana na trnovsko prijestolje dok je Androni‑
kova sestra Teodora prognana iz zemlje.
Bitka kod Velbužda označuje trenutak obrata u sudbinama balkan‑
skih zemalja. Ona je bila presudna u borbi za Makedoniju i stvorila je te‑
melje srpskoj prevlasti, u znaku koje će južnoslavenski razvoj situacije bi‑
ti idućih desetljeća. Andronik III. pokušao je izvući barem neku korist za
svoje carstvo iz poraza bugarskoga saveznika. Pretvarajući se da osvećuje
svoju sestru Teodoru, osvojio je veći broj utvrda na bugarsko‑bizantskom
pograničnom području i zauzeo strateški važne lučke gradove Mezembriju
299
i Anhijal. U međuvremenu je u Bugarskoj, a ubrzo i u Srbiji, nastupio

obrat situacije. Bugarski boljari prognali su caricu Anu i njezina sina i
doveli na prijestolje Ivana Aleksandra (1331.–1371.), nećaka Mihaela Šiš‑
mana. U Srbiji se plemstvo diglo protiv kralja Stefana Dečanskog i do‑
dijelilo vlast njegovu sinu, Stefanu Dušanu (1331.–1355.). Dva slavenska
vladara sklopila su trajni mir, a Dušan je oženio carevu sestru Jelenu.
Istodobno je Ivan Aleksandar krenuo u rat protiv Bizanta i pošlo mu je
za rukom da ponovno osvoji gradove koje je zauzeo Andronik te da neka‑
dašnju granicu osigura ugovorom (1332.). Srpski velikaši su pak sa svo‑
jim novim vladarom upali u bizantsku Makedoniju u osvajačkom pohodu.
Od samog početka i tijekom cijele svoje slavom ovjenčane vladavine
Dušan je bio nosilac snažne ekspanzionističke težnje srpskoga plemstva,
koje je znalo otimati zemlju oslabljenom Bizantskom Carstvu. Previranja
unutar Carstva uvelike su išla na ruku toj osvajačkoj težnji. U proljeće
1334. jedan je ugledni Bizantinac promijenio stranu: Sirgijan, koji je za
vrijeme bizantskoga građanskog rata naizmjence u oba tabora igrao vo‑
deću ulogu, pobjegao je iz Carigrada te je nakon duljeg boravka u Galati,
na Eubeji i u Albaniji naposljetku osvanuo na Dušanovu dvoru. Taj ener‑
gični i vješti ratnik bio je od velike koristi srpskom kralju u borbi protiv
Bizantskog Carstva. Već tada je palo više bizantskih utvrda u Makedo‑
niji, kao što su Ohrid, Prilep, Kastorija i Strumica. Tek su snažne zidine
Soluna zaustavile pobjedničko napredovanje srpske vojske. Naposljetku
je jednom carevom povjereniku uspjelo ubiti Sirgijana, a Dušan je pri‑
hvatio bizantsku ponudu za primirje budući da mu je sa sjevera prijetio
upad Mađara. Pri osobnom susretu Dušana i Andronika III. u kolovozu
1334. sklopljen je mirovni sporazum po kojemu su Srbi zadržali veći dio
osvojenih područja u Makedoniji, uključujući Ohrid, Prilep i Strumicu.
Ali ako je europski dio Carstva bio tek na početku katastrofe, u azij‑
skome se događao posljednji čin tragedije. Doduše, Andronik III. i Ivan
Kantakuzen nisu odustali od pokušaja da se suprotstave sudbini. Već su
1329. godine krenuli s vojskom od 2000 ratnika u borbu protiv Turaka s
namjerom da Nikeju oslobode opsade. Međutim, Bizantinci su u bitki kod
Filokrene podlegli u neravnopravnoj borbi protiv nadmoćnog neprijatelja
te se početkom 1331. Orhan domogao grada koji je dvije generacije pri‑
je toga bio središte bizantstva. Šest godina poslije i Nikomedija je pala
u osmanske ruke. Carstvu je u Maloj Aziji preostalo svega još nekoliko
razbacanih gradova kao što su Filadelfija i Herakleja na Crnome moru.
Zapravo je čudo da su se Bizantinci još nekoliko desetljeća uspjeli održati
okruženi turskom bujicom, iako to nije imalo nikakva odraza na daljnje
događaje. Osmanlije, koji su tijekom vremena znatno proširili svoju vlast,
također i na račun susjednih turskih plemena, započeli su nakon osvaja‑
nja bitinijske obale s učestalim pomorskim napadima na europski obalni
pojas Carstva; iako je Andronik III. još uvijek uspijevao odbiti te napade,
oni su najavljivali velike opasnosti u budućnosti.
300
Kao Osmanlije sjevernim, tako su Seldžuci iz maloazijskih obalnih

emirata harali južnim dijelom Egejskoga mora. Njihovi napadi pogađa‑
li su prvenstveno Latine koji su gospodarili tim dijelom mora, ali se nisu
odviše ticali Bizantinaca čiji je posjed bio ograničen na otoke uz tračku i
maloazijsku obalu. Takva situacija rodila je zamisao o seldžučko‑bizant‑
skoj suradnji. Oslanjajući se na seldžučke emirate koji su se borili pro‑
tiv Osmanlija i Latinâ baš kao i samo Carstvo, Andronik i Kantakuzen
pokušali su učvrstiti bizantske položaje na moru pomoću novoizgrađene
flote. Godine 1329. carska je flota krenula na otok Hij, koji se nalazio
pod vlašću genoveške obitelji Zaccaria i koji se nakon prvobitnog prizna‑
nja carske vrhovne vlasti potpuno odcijepio od Carstva. Taj je važan otok
i osvojen te je do 1346. ostao u posjedu Carstva. Uz djelotvornu podršku
susjednih seldžučkih emira car je na priznanje bizantske vrhovne vlasti
uspio prisiliti i Fokeju, koja se također nalazila u rukama Genovežana,
i naposljetku je spasio Lezb od osvajačkog pokušaja zapadnih sila. Tu se
zapravo u malome ponovila drama iz 1204. godine: unija kršćanskih sila,
koja je stvorena poradi borbe protiv turskih gusara, napala je bizantski
otok unatoč tome što je sam bizantski car formalno bio član unije. On je
sada bio prisiljen braniti svoj posjed od kršćanske braće uz seldžučku po‑
moć, što mu je nakon dramatične borbe i uspjelo.
Carstvo je, međutim, postiglo najvažnije uspjehe u Tesaliji i Epiru.
Nakon smrti najmoćnijega među tesalskim pokrajinskim kneževima,
Stjepana Gabrijelopula Melisena († 1333.), ta je zemlja zapala u potpuni
kaos. Carski namjesnik u Solunu, Ivan Monomah, odmah ju je zauzeo, a
slijedio ga je i sam car te je ubrzo čitava sjeverna polovina Tesalije sve do
katalonske granice pripojena Bizantskom Carstvu. Epirski despot Ivan
Orsini (1323.–1335.), koji je pokušao prigrabiti zapadni dio Tesalije, bio
je poražen i morao je napustiti teritorij. Čak su i albanska plemena koja
su se naselila u Tesaliji, a koja su do tada sačuvala svoju neovisnost, pri‑
znala carevu vrhovnu vlast.
Nakon pripajanja Tesalije nametnula se potreba rješavanja epirskog
pitanja. Zbog beskrajnih stranačkih sukoba, unakrsnog polaganja prava
na vlast i neprestanog upletanja susjeda, epirsko je područje opasno pro‑
ključalo. Slom te oslabljene separatističke državice bio je samo još pitanje
vremena. Pobjeda bizantske stranke u Arti ubrzala je njezinu propast.
Despota Ivana otrovala je supruga i despina Ana, koja je preuzela vlast
sa svojim sinom Nikeforom II., otpočela je pregovore s carem. Andronik
i Kantakuzen prošli su Tesalijom na čelu oveće vojske, čiju su jezgru či‑
nili turski odredi, ugušili ustanak koji je izbio na albanskom području i
zatim pokorili tu državu (1337.). Epir je bez borbe pripojen Carstvu za‑
jedno s Akarnanijom. Despina se preračunala: nadala se da će nakon
priznanja bizantske vrhovne vlasti i nadalje moći vladati u ime svoga
maloljetnog sina, ali car nije htio ni čuti za vladavinu stare despotske
dinastije koja je bila vezana za tradiciju epirske državne samostalnosti.
301
Upravljanje Epirom preuzeo je carev namjesnik, protostrator Sinaden.

Ana i Nikefor morali su se povući u Solun.
U međuvremenu su zapadne sile, koje su bile zainteresirane za epir‑
sko područje, pokušale oteti Carstvu njegov laki plijen. U tu svrhu poslu‑
žile su se izigranim Nikeforom, kojega su naumili iskoristiti protiv Pale‑
ologâ. Po narudžbi naslovne latinske carice Katarine Valois, koja je u to
doba zapovijedala kneževinom Ahejom, anžuvinski je namjesnik u Draču
potaknuo ustanak u korist razvlaštenoga mladića. U Arti je Nikefor II.
proglašen carem, a protostrator Sinaden bačen je u lance. Ali tek se ma‑
li broj gradova pridružio pokretu, dok je najveći dio zemlje ostao vjeran
grčkom caru. Kad su se Andronik III. i Kantakuzen u proljeće 1340. po‑
javili s malenom vojskom, ustanički pokret ubrzo se slomio. Nikefor se
vratio u svoj počasni egzil u Solunu te se morao zadovoljiti titulom pan‑
hipersebasta i prihvatiti čast zaruka s jednom od Kantakuzenovih kćeri
kao zamjenu za gubitak vladarskih prava. Ivan Angel, koji se istaknuo
pri gušenju ustanka, proglašen je namjesnikom u Epiru, dok je Sinaden
preuzeo namjesništvo u Solunu. Činilo se da je time konačno prevladana
jedna od najtežih posljedica sloma Bizanta 1204. godine. Doduše, u Grč‑
koj je bilo još latinskih kneževina, ali na Balkanskom poluotoku nije pre‑
ostala nijedna samostalna grčka država: nekadašnje separatističke dr‑
žave ponovno su pripojene Carstvu kao njegove provincije. Kantakuzen
velikim riječima slavi taj uspjeh, koji je prijašnjim vladama ostao uskra‑
ćen unatoč svim njihovim naporima.
Taj uspjeh, međutim, nije bio prvenstveno posljedica bizantske osva‑
jačke sile nego prije rezultat unutarnjega raspada separatističkih dr‑
žava koje su nekoć uspijevale prkositi impozantnoj moći Mihaela VIII.,
a sada su se takoreći bez borbe predale oslabljenom Carstvu. Osim to‑
ga, Bizantinci se nisu mogli dugo radovati svojemu dobitku. Prilično je
tragična činjenica da se baš u onom trenutku u kojemu su se konač‑
no ponovno sjedinila odcijepljena područja s Carstvom, srpska osvajačka
težnja okrenula tim krajevima. Dušan je već idućih godina pokorio al‑
bansko područje, a i Epir i Tesalija su ubrzo nakon toga, još prije nego
što su se stigli sroditi s Carstvom, pali u ruke velikomu srpskom vlada‑
ru (vidi str. 311‑312). Kad su okolnosti bile povoljne, Bizant je još uvijek
uspijevao postići određene uspjehe uz mudro državno vodstvo i spretnu
politiku savezništva, ali više nije bio u stanju trajno zadržati stečeno.
Carstvo se upravo oporavilo od građanskih ratova dvadesetih godina do
te mjere da je moglo ponovno steći kontrolu nad važnim državnim poslo‑
vima i uspješno se odupirati, ako ne baš Osmanlijama i Srbima, a ono
barem slabijim protivnicima, i tada se sve srušilo. Vladavina Andronika
III. bila je tek predah između dvaju razdoblja unutarnjih borbi. Nakon
njegove smrti buknuo je novi građanski rat koji je bio mnogo strašniji i
krvaviji od nemira dvadesetih godina i koji je imao mnogo teže posljedi‑
ce. Carstvo se od toga rata više nikada nije oporavilo.
302
Kad je Andronik III. umro 15. lipnja 1341., njegovu sinu Ivanu V. bilo
je tek devet godina. Veliki domestik Ivan Kantakuzen, koji je već za An‑
dronikova života faktično rukovodio državom, zatražio je regentstvo nad
njime kao carev bliski prijatelj. Međutim, protiv njega se formirala snaž‑
na opozicija okupljena oko carice majke Ane Savojske i patrijarha Ivana
Kaleke. Velikom je domestiku najljući neprijatelj postao njegov nekadaš‑
nji pristaša, lukavi Aleksije Apokauk, koji se tijekom posljednjih godina
građanskih ratova istaknuo kao sljedbenik Andronika III. i zatim uz po‑
moć Kantakuzena dospio do časti i bogatstva.
Dvorske intrige i međustranačka borba prožimale su život bizantske
prijestolnice. U međuvremenu nisu izostale ni vanjske opasnosti: Turci
su haračili tračkom obalom, Srbi su se ponovno probili do Soluna, a i Bu‑
gari su prijetili ratom. Kantakuzen se neprijateljima suprotstavio četa‑
ma koje je smogao vlastitim sredstvima i ubrzo je uspio uspostaviti mir.
Dapače, ponudila mu se i mogućnost da ojača bizantski položaj u Grč‑
koj. Ahejski su feudalci putem glasnika poručili velikom domestiku da
su spremni priznati bizantsku vrhovnu vlast. Francuskim barunima vi‑
še je odgovaralo da se pokore bizantskom caru nego predstavnicima fi‑
rentinske bankarske obitelji Acciajuoli, koja je odnedavno vladala kneže‑
vinom u službi namjesnika naslovne carice Katarine. Kantakuzen je bio
ispunjen najsmjelijim nadama: “Ako nam uz Božju pomoć pođe za rukom
podvrgnuti Carstvu Latine koji žive na Peoloponezu”, izjavio je u ratnom
vijeću, “nužno će nam se priključiti i Katalonci koji borave u Atici i Beo‑
tiji, milom ili silom. Nakon toga će se vlast Romejâ, kao u stara vremena,
protezati od Peloponeza pa sve do Bizantija i očito je da će tada biti lak
posao iznuditi od Srba i drugih susjednih barbarskih naroda naknadu za
sva poniženja koja su nam tako dugo nanosili”.
Ali ta nadanja u potpunosti su se izjalovila. Izbijanje građanskoga
rata ne samo da je isključilo mogućnost bilo kakvog širenja vlasti nego je
uništilo i ono malo što je Bizant još posjedovao. Protivnička strana isko‑
ristila je odsutnost Kantakuzena iz glavnoga grada kako bi izvela dr‑
žavni udar. Veliki domestik, koji se zanosio velikim domoljubnim plano‑
vima, proglašen je neprijateljem domovine te je njegova kuća uništena,
njegova imovina opljačkana, a oni među njegovim pristašama koji nisu
pravodobno pobjegli iz Carigrada bačeni su u tamnicu. Uz caricu majku
na čelo regentstva stupio je patrijarh Ivan, dok je Apokauku, koji je uzdi‑
gnut na položaj vrhovnog zapovjednika (velikog duksa), povjerena uprava
prijestolnice te susjednih gradova i otoka, a svi njegovi pomagači dobi‑
li su visoke položaje i titule. Kantakuzen je prihvatio izazov i dao se 26.
listopada 1341. u Didimotihu proglasiti carem. Ipak je, strogo poštujući
princip legitimnosti na kojemu je inzistirao tijekom cijeloga građanskog
rata, na prvomu mjestu dao navesti imena carice Ane i legitimnog cara
Ivana V., a tek nakon njih svoje i ime svoje supruge Irene. Bilo mu je sta‑
lo do toga da naglasi kako se ne bori protiv legitimne carske vlasti, već
303
protiv uzurpacije Apokauka, koji je u Carigradu brzo uspostavio dikta‑

torsku apsolutističku vlast. Kao nekoć Andronik III. u borbi protiv svoje‑
ga djeda, tako se sada Kantakuzen u borbi protiv carigradskoga regent‑
stva oslonio prije svega na tračko plemstvo i provincija je, kao i tada,
trebala pobijediti metropolu.
Bizant se nalazio na pragu jedne od najtežih kriza koje je ikada do‑
živio. Građanski rat dvadesetih godina uvelike je oslabio Carstvo, a onaj
četrdesetih oduzeo mu je i posljednju životnu snagu. Vanjske sile sada
su se u kudikamo većoj mjeri upletale u unutarnje sukobe Bizantinaca,
a osim toga se borba političkih stranaka posvuda produbljivala socijal‑
nim i vjerskim suprotnostima. Bizant je proživljavao ne samo političku
nego i tešku društvenu krizu. U pokretu zelota istaknula se snažna so‑
cijalno‑revolucionarna struja, a političke i društvene borbe ispreplele su
se s najvažnijim vjerskim sukobom kasnobizantskoga razdoblja: sporom
o hezihazmu.
Hezihastima su se u Bizantu od najstarijeg doba nazivali oni monasi
koji su u svetoj tišini (hēsykhía) vodili strogi pustinjački život. U 14. sto‑
ljeću hezihazam je stekao značenje posebne mističko‑asketske struje. Po‑
sredno je preteča toga pokreta bio veliki mistik 11. stoljeća Simeon Novi
Bogoslov, čijem je nauku i praksi hezihazam vrlo srodan. Ali kasnobi‑
zantski hezihazam svoj nastanak neposredno zahvaljuje djelovanju Gre‑
gorija Sinaita, koji je u tridesetim godinama 14. stoljeća proputovao bi‑
zantske zemlje. Mističko‑asketski nauk sinaita naišao je na snažan odjek
u bizantskim samostanima. Osobito je veliko bilo oduševljenje na Sve‑
toj gori: najsvetije pribježište bizantskoga pravoslavlja postalo je sredi‑
štem hezihastičkog pokreta. Za hezihaste je najviši cilj bio gledanje Bož‑
jeg svjetla. Put do toga omogućivala im je specijalna asketska praksa. U
osamljeničkoj povučenosti hezihast bi izgovarao takozvanu Molitvu Isusu
(“Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”), potpuno zaustaviv‑
ši dah dok je izgovarao molitvenu formulu. Molitelja bi postupno preplav‑
ljivao osjećaj neizrecive blaženosti i vidio bi kako ga okružuje sjaj nad‑
zemaljske božanske svjetlosti, one nestvorene svjetlosti koju su ugledali
Isusovi učenici na Taboru.
Međutim, vjerovanje u vječnu vidljivost svjetlosti na Taboru naišlo
je na suprotstavljanje, a osobito je metoda kojom su se služili hezihasti
izazivala podrugljiv otpor. Napad na hezihazam pokrenuo je monah Bar‑
laam, koji je doputovao iz Kalabrije: čovjek velike učenosti, ali tvrdoglav
i svadljiv, nemirni duh u kojemu su bili sjedinjeni zapadnjačka oholost i
prava grčka ljubav prema dvoboju riječima. Došao je u Carigrad kako bi
odmjerio snage s prvacima bizantske učenosti, ali ga je u jednoj javnoj
diskusiji pobijedio univerzalni učenjak Nikefor Gregora, budući da nje‑
gov racionalistički način mišljenja, potkovan Aristotelom, kod bizantske
publike nije naišao na dobar prijam. Sada se polemički žar toga Kala‑
breza, pogođenog u samopouzdanju, okrenuo protiv misticizma monahâ
304
sa Svete gore, koji mu se učinio pojmom najmračnijega praznovjerja. Ali

u ulozi branitelja hezihastičke mistike suprotstavio mu se veliki teolog
Gregorije Palama. Rasplamsao se vatreni sukob: pitanje asketskih me‑
toda koje su primjenjivali hezihasti i koje su isprva poslužile kao meta
Barlaamovu sarkazmu ubrzo je potpuno zasjenjeno pitanjem o filozof‑
sko‑teološkoj jezgri hezihastičkoga nauka. Barlaam je poricao vidljivost
svjetlosti na Taboru koja, budući da nije identična s Bogom, ne može po‑
sjedovati vječnu egzistenciju, već je vremenita kao i svaka druga Božja
tvorevina. Kada bi se pak pretpostavilo postojanje vječne svjetlosti, ona
ne bi bila drugo do sam Bog, koji je jedini vječan i neprolazan, i tada bi
uistinu bilo nemoguće ugledati tu svjetlost budući da je Bog nevidljiv.
Za razliku od toga, Palama je razlikovao između transcendentne Božje
supstancije i božanskih energija koje djeluju u svijetu i otkrivaju se čo‑
vječanstvu, ali nisu tvorevina već vječne emanacije Boga. Kad ne bi bi‑
lo emanacija Božje supstancije, ne bi postojala baš nikakva veza između
imanentnog svijeta i transcendentnog božanstva. Božanske energije pak
nisu ništa drugo do mudrost, ljubav i Božja milost, a božanska je energi‑
ja i ona svjetlost koju su apostoli ugledali na Taboru i koja je vječno vid‑
ljiva mistički prosvijetljenim pojedincima. Dok je Barlaam povukao ap‑
solutnu liniju podjele između vječnoga i vremenitoga, u sustav Gregorija
Palame između Boga i čovjeka ulazi nešto srednje i posredujuće, što pro‑
izlazi od Boga i objavljuje se čovjeku. Tako hezihastički sustav postaje
izražajnim sredstvom drevne čežnje grčke duhovnosti koja je određivala
stajalište Bizantske crkve već za vrijeme kristoloških sukoba i borbe oko
štovanja slika: čežnje za premošćivanjem jaza između ovog i onog svije‑
ta. Stoga je i hezihastički nauk, koji je Rim najoštrije odbacio, stekao
naklonost Bizantske crkve.
Ipak, hezihazam se i u Bizantu uspio probiti tek nakon dulje borbe,
budući da je i unutar Bizantske crkve isprva postojao snažan otpor pro‑
tiv tog naoko novog iako, zapravo, drevnoga nauka. Na koncilu koji je
održan 10. lipnja 1341., a kojemu je predsjedao Andronik III., Palama je
dakako odnio uvjerljivu pobjedu. Nekoliko dana nakon toga car je umro,
Barlaam je ponovno krenuo u napad, a na koncilu održanom u nazočnosti
velikog domestika Ivana Kantakuzena (kolovoz 1341.) osuđen je i Grego‑
rije Akindin iz slavenskog Prilepa, koji je isprva nastojao posredovati iz‑
među dvojice protivnika ali se poslije okrenuo protiv palamitskog nauka.
Međutim, politička smjena koja je nastupila ubrzo nakon toga omogući‑
la je obrat. Patrijarh Ivan Kaleka, zakleti Palamin protivnik, zauzimao
je sve odlučnije protuhezihastičko stajalište. Palama je pao u nemilost, a
potom je bačen u tamnicu i čak izopćen iz Crkve. Tim čvršća je postala
veza između hezihastâ i protucara Ivana Kantakuzena, pa ako i nisu svi
njegovi pristaše zagovarali hezihazam niti su se svi njegovi protivnici bo‑
rili protiv palamizma, ipak se taj vjerski sukob čvrsto isprepletao s poli‑
tičkom borbom koja je Carstvo rascijepila na dva neprijateljska tabora.
305
Još je mnogo dublji bio društveni jaz. Dapače, društvena rascijeplje‑

nost Carstva bila je ono što je razbuktalomu građanskom ratu dalo ra‑
zornu snagu. Sve veće privredne poteškoće pooštrile su društvene su‑
protnosti. Kako je Carstvo sve više propadalo i siromašilo, tako je na
selu i u gradovima rasla bijeda širokih narodnih slojeva. Vlasništvo se i
na selu i u gradovima koncentriralo u rukama malobrojnog sloja aristo‑
kracije i protiv tog sloja usmjerilo se ogorčenje osiromašenih masa.
U doba svoga procvata bizantski je apsolutizam na temelju stare
gradske municipalne uprave izgradio svemoćni birokratski aparat i pod‑
vrgnuo gradski život apsolutnom centralizmu. Slabljenjem centralne mo‑
ći lokalne su snage ponovno jače došle do izražaja, a činilo se da se i
gradski život ponovno budi. Ali zapravo ponovno oživljavanje gradske au‑
tonomije u Bizantu nije bilo potaknuto razvojem novih društvenih snaga
već upravo slabljenjem centralne vlasti, koju su potkopale feudalne sna‑
ge; u kasnobizantskom razdoblju gradskim životom nije dominirala kla‑
sa trgovaca i obrtnika u usponu, kao na Zapadu, nego lokalna zemljo‑
posjednička aristokracija. Ta se razlika ne smije izgubiti iz vida iako se
može pronaći niz paralela između događaja koji su potaknuli bizantski
gradski život sredinom 14. stoljeća i istodobne povijesti talijanskih i ta‑
kođer flamanskih gradova, i ti se događaji uklapaju u opći okvir društve‑
nih previranja u europskim gradovima. Ta temeljna razlika pojašnjava
zbog čega su talijanski trgovački gradovi tako naglo i tako potpuno ba‑
cili u drugi plan nekoć vodeću bizantsku privrednu silu i naposljetku je
sasvim potisnuli.
Sukob između regentstva u Carigradu i aristokratskog vođe Kantaku‑
zena doveo je društvene suprotnosti do vrhunca i one su u Carstvu bivale
sve izraženije. U borbi protiv Kantakuzena oslanjao se Aleksije Apoka‑
uk na narodne mase, raspirujući duh socijalne pobune protiv aristokrat‑
skih pristaša svojega protivnika. Lako zapaljiva materija buknula je kad
je u Hadrijanopolu izbio ustanak protiv lokalnoga plemstva, a požar je
ubrzo zahvatio i druge tračke gradove. Predstavnici aristokratskih i po‑
sjedničkih obitelji, pristaše magnata Kantakuzena, potpuno su poraženi.
Najveće su razmjere i najveću ogorčenost imale klasne borbe u So‑
lunu, u toj velikoj luci šarolikog sastava stanovništva gdje se najraskoš‑
nije obilje isprepletalo s najtežom bijedom. Solun, koji je unutar Carstva
zauzimao poseban položaj i već dugo bio središte borbe za slobodu, imao
je snažnu narodnu stranku koja je bila čvrsto organizirana i imala vi‑
še‑manje jasnu političku ideologiju: stranku zelotâ. Stoga se protuaristo‑
kratski pokret ondje nije izrazio tek u stihijskom vrenju narodnih osjeća‑
ja već je od dolaska zelotâ na vlast 1342. godine na neko vrijeme postao
vladajućim sustavom. Nakon izgona Kantakuzenovih pristaša zeloti su u
Solunu uspostavili vlastitu vladavinu.
Namjesnik Teodor Sinaden morao je pobjeći iz grada. I drugi pred‑
stavnici plemstva potražili su spas u bijegu, a njihova je imovina zapli‑
306
jenjena. Zeloti, koji su u konzervativnim crkvenim krugovima smatra‑

ni učenicima Barlaama i Akindina, oštro su se sukobili i s hezihastima,
Kantakuzenovim saveznicima. Politički zeloti bili su neprijatelji crkvenih
zelota. No zeloti su sa socijalnom revolucijom kombinirali karakterističan
oblik legitimizma. Kao Kantakuzenovi protivnici priznali su legitimnoga
cara Ivana Paleologa; dapače, neki od najpoznatijih vođa te protuaristo‑
kratske stranke pripadali su dinastiji Paleologâ. U upravnom vodstvu
nalazili su se jedan namjesnik koji je poslan iz Carigrada i vođa zelotske
stranke. Presudan utjecaj imao je zelotski vođa, tako da je Solun faktič‑
no živio po vlastitom zakonu, u gotovo potpunoj neovisnosti o bilo kakvoj
nadređenoj vlasti. Drugi po važnosti među gradovima Carstva ostao je
sedam godina pod vladavinom revolucionarne protuaristokratske stran‑
ke koja je s velikom odlučnošću provodila vlast i nemilosrdno odstranji‑
vala svoje protivnike.
Od Soluna do Carigrada moć plemstva je posvuda bila slomljena.
Kantakuzenova stvar činila se izgubljenom. Odrekli su ga se njegovi naj‑
bliži suradnici, među njima čak i Sinaden, budući da je to bio jedini na‑
čin da spase život i imovinu. Kako ga je narodni ustanak lišio svake po‑
drške unutar Carstva, Kantakuzen se s oko 2000 sljedbenika povukao na
srpsku granicu i obratio za pomoć Stefanu Dušanu. Upletanje u bizant‑
ski građanski rat u potpunosti je išlo na ruku ekspanzionističkim plano‑
vima srpskoga kralja i osvajački raspoloženoga srpskog plemstva. Kralj
i kraljica Srbije primili su bizantskoga protucara u Prištini uz velike po‑
časti (srpanj 1342.). Kantakuzen je dulje vrijeme ostao u Srbiji. Njegovi
pregovori s Dušanom i srpskim velikašima rezultirali su sklapanjem sa‑
veza u kojemu je svaka strana slijedila vlastite ciljeve. Napadi savezni‑
ka na utvrđeni Ser 1342. i 1343. godine ostali su, međutim, bez uspjeha.
Kantakuzenovo sljedbeništvo istopilo se na jedva petstotinjak ljudi. No
tada je do njega doprla vijest da ga je Tesalija priznala za cara. Zemlja
velikih zemljoposjednika stala je na stranu vođe bizantske aristokraci‑
je. Kantakuzen je provinciju prepustio svomu starom prijatelju i rođaku
Ivanu Angelu na doživotnu upravu. Ovaj je njome zapovijedao donekle
samostalno, ali vjerno priznajući vrhovnu vlast svojega gospodara i nad
Epirom s Akarnanijom i Etolijom, kao i nad Tesalijom, i ubrzo mu je poš‑
lo za rukom da to poprilično područje svoje vlasti još i proširi na račun
katalonskih posjeda u Tesaliji. Unatoč tome što je Kantakuzen bio isti‑
snut iz nekadašnjih carskih teritorija, uz njega su bila nedavno ponovno
osvojena grčka područja kojima je on oduvijek poklanjao osobitu pažnju i
čije je ponovno sjedinjenje s Carstvom u osnovi bilo njegovo djelo.
Ti uspjesi bizantskoga protucara ubrzali su njegov raskid sa srpskim
vladarom. Dušan nije imao namjeru pomoći nijednoj od bizantskih stra‑
naka da ostvari pobjedu. Ostavio je Kantakuzena i udružio se s cari‑
gradskim regentstvom koje se s velikim žarom trudilo pridobiti njego‑
vu naklonost. Sina i prijestolonasljednika Uroša zaručio je sa sestrom
307
mladoga cara Ivana Paleologa (u ljeto 1343.). Umjesto prijatelja po oruž‑

ju, Kantakuzen je u Dušanu sada imao jakog protivnika. Ali zato je imao
drugog saveznika: Omura, emira Ajdina, s kojim ga je još za vrijeme vla‑
davine Andronika III. vezivala osobito bliska suradnja. Već krajem 1342.
Kantakuzen se obratio Omuru i otad su mu Turci neprestano priskakali
u pomoć – najprije Seldžuci, a zatim Osmanlije – što mu je osiguravalo
premoć nad protivničkom stranom te je, moglo bi se čak reći, naposljetku
i odlučilo o ishodu bizantskoga građanskog rata u vojnom pogledu. Dodu‑
še, Kantakuzen ni uz Omurovu pomoć nije uspio osvojiti Solun. Grad se
ogorčeno suprotstavio protucaru, a opasnost koja mu je prijetila izvana
samo je zaoštrila radikalizam zelotske vladavine. Tako je Kantakuzen
morao odustati od Soluna i prepustiti Dušanu ostatak Makedonije, ali je
zato uz seldžučku pomoć započeo osvajanje Trakije. Već početkom 1343.
Omur se probio u Didimotih. Cijena tog uspjeha bila je, međutim, straho‑
vito pljačkanje pokorenih zemalja od strane turskih četa.
Od svoje strane carigradsko regentstvo oslanjalo se na podršku Juž‑
nih Slavena, pridobivši za sebe ne samo Dušana već i bugarskoga cara
Ivana Aleksandra. Na njegovu stranu prešao je i smjeli hajduk Momči‑
lo, koji je isprva bio saveznik Omura i Kantakuzena i koji se s vlastitom
vojskom utvrdio na bizantsko‑bugarskom pograničnom području. Ali pri‑
jateljstvo slavenskih vladara nije bilo od velike koristi legitimnom caru
dok je bizantsku državu stajalo golemih žrtava. Situacija je postajala sve
gora: dok su Kantakuzenovi saveznici pustošili bizantski teritorij, Apo‑
kaukovi su oteli Carstvu velika područja. Tijekom 1343. godine Dušan
je zauzeo Voden, Kastoriju i Lerin i zaključio osvajanje Albanije koja se
sada nalazila pod njegovom vlašću s iznimkom anžuvinskoga Drača. Bu‑
garski je car za svoje prijateljstvo zahtijevao veće područje na gornjem
toku Marice, zajedno s Filipopolom i Stanimahom, a da nije pružio ni‑
ti najmanju pomoć vladi koja je lakomisleno pristala na takav ustupak.
Momčilo je, nakon što je nekoliko puta promijenio stranu, uspostavio vla‑
stitu vladavinu u južnim Rodopima. Odatle je taj odvažni avanturist, ko‑
jemu je Kantakuzen dodijelio titulu sebastokratora, a carica Ana čak i
despota, ugrožavao cijelu okolicu dok ga Omur nije naposljetku pokorio i
smaknuo (1345.).
Do ljeta 1345. Kantakuzen je već osvojio cijelu Trakiju. Čak je i u
Carigradu protivnička strana doživjela težak udarac. Njezin najjači
predstavnik, veliki duks Aleksije Apokauk, skončao je 11. lipnja 1345.:
za vrijeme posjeta tamnici u carskoj palači zatvorenici su ga napali i
ubili. Tada je i u Solunu došlo do prve reakcije protiv zelotske vladavi‑
ne; ona je, doduše, na početku prouzročila samo još jače vrenje revoluci‑
onarnih snaga. Znakovito je da je taj pokret otpora potaknuo jedan car‑
ski namjesnik, naime nitko drugi do veliki primicerij Ivan Apokauk, sin
carigradskog diktatora. Iako je njegova zadaća bila da podržava protu‑
aristokratski režim u Solunu, on je ubrzo dospio u sukob sa zelotskom
308
strankom i njezinim vođom Mihaelom Paleologom, koji se proglasio gos‑

podarom grada. Nakon što je dao ubiti zelotskoga vođu, Apokauk je za‑
vladao kao jedini namjesnik te je, kad je njegov otac ubijen u Carigra‑
du, otvoreno stupio na stranu Kantakuzena. Ali na to su zeloti krenuli
u protunapad pod vodstvom Andrije Paleologa. Ivan Apokauk je nadvla‑
dan i okrutno ubijen zajedno sa stotinjak svojih pristaša: jedan za dru‑
gim zatvorenici su bačeni sa zidina gradske tvrđave, a zatim ih je dolje
okupljena zelotska svjetina sasjekla na komade. Potom je otpočeo sveop‑
ći obračun s predstavnicima viših slojeva: “Gonjeni su ulicama kao robo‑
vi, s užetom oko vrata. Tu je sluga gonio gospodara, ondje rob onoga tko
ga je kupio. Seljak je tukao stratega, zemljoradnik ratnika (tj. pronija‑
ra).” Zelotska vladavina ponovno je uspostavljena i održala se još nekoli‑
ko godina u gotovo potpunoj neovisnosti. Veza između Soluna i ostatka
Carstva još više je oslabila.
Unatoč tim događajima Kantakuzen je mogao biti siguran u pobje‑
du, pogotovo nakon pada velikog duksa Aleksija Apokauka. Podržavan
od strane privredno i politički najsnažnijih elemenata, nezaustavljivo je
napredovao prema cilju, dok se moć carigradskoga regentstva primjetno
topila. Doduše, protucar se više nije mogao osloniti na pomoć svog pri‑
jatelja Omura u onolikoj mjeri kao nekad, a ubrzo ju je i posve izgubio.
Omura je, naime, zaokupio rat s unijom zapadnih sila koja je ponovno
stupila u akciju i 1344. zauzela Smirnu. Borba puna obrata u potpuno‑
sti je zaokupila Omurovu pažnju, a naposljetku je u sukobima i poginuo
(1348.). U međuvremenu je Kantakuzen pronašao još moćnijega savezni‑
ka u osmanskom sultanu Orhanu (1346.). Nije se ustručavao dati sultanu
ruku svoje kćeri Teodore. To pokazuje koliko su se vremena promijenila:
nekoć se ni velike kršćanske vladare nije držalo dostojnima braka s bi‑
zantskom princezom, a sada se jedna bizantska princeza našla u haremu
turskoga sultana.
Siguran u pobjedu, Kantakuzen se 21. svibnja 1346. u Hadrijanopolu
dao okruniti za cara. Krunidbu je proveo patrijarh Jeruzalema i taj čin
trebao je legalizirati proglašenje u Didimotihu, kojim je otpočeo građan‑
ski rat godine 1341. Područje vlasti carice Ane svelo se na glavni grad i
njegovu okolicu. Ipak, ta ambiciozna žena nije odustala od borbe. Njezini
pregovori s Turcima naposljetku su imali rezultata. U ljeto 1346. pojavi‑
lo se 6000 Seldžuka iz emirata Saruhana, ali umjesto da napadnu Kan‑
takuzena, provalili su u Bugarsku gdje ih je očekivao bogatiji plijen nego
u opustošenoj Trakiji, a na povratku su stravično opljačkali okolicu Ca‑
rigrada. Nije pomoglo ni to što je carica u posljednjem trenutku pružila
ruku prijateljstva hezihastima time što je svrgnula patrijarha Ivana Ka‑
leku (2. veljače 1347.), oslobodila Palamu iz zatvora i pozvala njegova pri‑
stašu Izidora na biskupsku stolicu. Kantakuzenu su 3. veljače 1347. otvo‑
rena vrata Carigrada. Posada grada prešla je na njegovu stranu i carica
je ubrzo morala odustati od otpora. Kantakuzen je priznat za cara: on će
309
vladati Carstvom deset godina i tek nakon toga će mu se na čelu držav‑

nih poslova pridružiti i legitimni vladar Ivan V. Paleolog. Njemu će Kan‑
takuzen dati svoju kćer Helenu za ženu.
Nova krunidbena ceremonija održana je 13. svibnja: ovaj put Kanta‑
kuzen je primio carsku krunu iz ruku carigradskoga patrijarha, budući
da je potpunu i neopozivu pravovaljanost imala samo krunidba koju je
proveo biskup glavnoga grada. Između Kantakuzena i obitelji Paleologâ
uspostavljena je duhovna rodbinska veza sa svrhom ozakonjenja položa‑
ja novoga vladara. Kantakuzen je u određenom smislu stupio na mjesto
preminulog Andronika III. proglasivši se njegovim “duhovnim” bratom i
“zajedničkim ocem” Ivana Paleologa i njegove vlastite djece, a time i gla‑
vom vladarske kuće.
Kantakuzenova pobjeda okončala je na neko vrijeme građanski rat.
Zeloti su još uvijek držali Solun, tvrdoglavo odbijajući priznati Kanta‑
kuzena ili poštivati bilo kakvu odredbu koja bi stigla iz Carigrada. Ali
njihov pad bio je samo pitanje vremena. I sami su toga bili svjesni te su
otpočeli pregovore sa Stefanom Dušanom, odlučivši da će grad radije pre‑
pustiti srpskom vladaru nego Kantakuzenu. Ali krajem 1349. godine nji‑
hova vladavina je slomljena. Zelotski vođa Andrija Paleolog pobjegao je k
Srbima, a namjesnik Aleksije Metohit uputio je poziv Kantakuzenu. Go‑
dine 1350. ovaj je u pratnji Ivana Paleologa svečano ušao u grad koji mu
je najdulje i najupornije prkosio. Gregorije Palama, koji je imenovan so‑
lunskim metropolitom, ali su mu zeloti onemogućili da stupi na položaj,
sada je uselio u grad svetoga Dimitrija.
Postavljanje Kantakuzena na carigradsko prijestolje potvrdilo je po‑
bjedu hezihastičkoga pokreta. Međutim, vjerski sukobi su se nastavi‑
li, a kao vođa protuhezihastičke stranke sada se istaknuo učeni Nike‑
for Gregora, koji se nekoć suprotstavio Barlaamu u retoričkom dvoboju.
Na koncilu u palači Blaherni 1351. godine svečano je priznato pravovjer‑
je hezihastâ i proglašeno izopćenje Barlaama i Akindina. Iako je još du‑
go vremena ostao sporan, hezihazam je sada vrijedio za službeni nauk
Grčke crkve. Gregorije Palama proglašen je svetim ubrzo nakon smrti
(1357./58.), a hezihastički nauk postao je osnovom daljnjeg razvoja Grč‑
ke crkve. Sljedbenici hezihazma bili su istaknuti mistik Nikola Kabasila,
učeni kanonist Simeon Solunski i borac za pravoslavlje protiv rimske cr‑
kvene unije u 15. stoljeću Marko Eugenik. Za Bizantsko Carstvo prihva‑
ćanje hezihazma nije bilo samo vjersko već i kulturno opredjeljenje. Na‑
kon snažne latinizacije 12. i 13. stoljeća, u Bizantu je u prvoj polovini 14.
stoljeća na vlast dospjelo konzervativno grčko usmjerenje, koje je u pot‑
punosti odbijalo ne samo Rimsku crkvu već i zapadnu kulturu. Dok su
Manuel I. Komnen i Mihael VIII. Paleolog pokazivali prolatinsko usmje‑
renje, Andronik II. i Ivan VI. Kantakuzen (koji je, iako nastupivši kao
protivnik starog Andronika, umnogome slijedio njegovu politiku) bili su
zastupnici konzervativnoga pravoslavnog bizantstva.
310
Bizantski građanski rat najveći je dobitak donio srpskom vladaru jer

dok je osakatio i uništio Bizantsko Carstvo, Dušana je učinio veličinom.
Osim Soluna, pod njegovo je žezlo dospjela cijela Makedonija, budući da
je nakon učestalih napada 25. rujna 1345. pao čvrsto utvrđeni Ser, na što
je u Dušanove ruke dospio i teritorij sve do Meste (Nesta). Ubrzo nakon
toga Stefan Dušan je uzeo titulu cara i otad se nazivao carem Srba i Gr‑
ka. Time je otvoreno izrazio nakanu da staro Bizantsko Carstvo zamijeni
novim, srpsko‑grčkim. Kao nekada za Simeona, tako se i sada za Duša‑
na vrhunac borbe s Bizantom sastojao u polaganju prava na carski na‑
slov, najviši simbol bizantske političke i duhovne nadmoći. I kao nekada
u Bugarskoj, tako je sada u Srbiji uz carsku vlast postojala i uz nju ve‑
zana autonomna patrijaršija. Na uskršnju nedjelju 16. travnja 1346. novi
je srpski patrijarh svečano okrunio Stefana Dušana. Činu krunidbe, za
koji se iz razumljivih razloga nije uspjelo dobiti odobrenje Carigrada, pri‑
bivali su patrijarh Trnova, autokefalni nadbiskup Ohrida i predstavnici
samostanâ na Svetoj gori. Jer i Atos se sada nalazio na području vlasti
srpskoga cara i on je pokušavao sve da pridobije naklonost i priznanje to‑
ga najsvetijeg središta grčkoga pravoslavlja. Poduzeo je i dulji posjet Sve‑
toj gori i obasuo njezine najčasnije samostane posjedima i privilegijama.
Nikada prije samostani na Atosu nisu uživali tako dalekosežna prava na
imunitet kao pod vlašću Stefana Dušana. Tri godine nakon carske kru‑
nidbe, u svibnju 1349., na carskom je saboru u Skoplju, a zatim opsežnije
i 1354. u Seru, objavljen Dušanov zakonik koji je novom carstvu osigurao
čvrste pravne temelje.
Predah u unutarnjim borbama Bizantinaca nije zaustavio srpsko na‑
predovanje. Naprotiv, Dušan je u prvim godinama Kantakuzenove vlada‑
vine zaključio osvajanje Epira te osvojio i Tesaliju (1348.). Doduše, Kan‑
takuzen je nakon pokoravanja zelotskoga Soluna upao u Makedoniju i
uspio osvojiti Bereu i Voden (1350.), ali te su utvrde ubrzo ponovno pale
u Dušanove ruke.
Uz malen trud i bez ijedne veće bitke na otvorenom polju, Dušan je
Bizantskom Carstvu oteo više od polovine preostalog teritorija i gotovo
dvostruko povećao područje svoga carstva. Ratne operacije uglavnom su
se svodile na opsadu pojedinih gradova koji više nisu mogli prkositi srp‑
skom vladaru. Njegova vlast sada se protezala od Dunava do Korintskog
zaljeva i od jadranske do egejske obale. Njegovo carstvo zapravo je bilo
napola grčko, budući da se velikim dijelom sastojalo od grčkih zemalja i
grčkoga govornog područja, a upravo se u njima i nalazilo težište novoga
carstva. Dušan je kao car Srba i Grka neposredno upravljao južnim, pre‑
težno grčkim dijelom svojega carstva, dok je upravljanje srpskom mati‑
com zemljom na sjeveru prepustio svome sinu, kralju Urošu. U strukturi
dvora, upravnog ustroja i pravosuđa Dušanovo carstvo uglavnom se ugle‑
dalo na Bizant, osobito u južnom, carevu dijelu. Bizantski upravni organi
i sudovi ondje su nesmetano nastavili svoje djelovanje i nije bila rijetkost
311
da i grčki arhonti stupe u službu srpskoga vladara. Najvažnije su položa‑

je ipak i na osvojenim grčkim područjima pretežno zauzeli predstavnici
srpskoga plemstva, Dušanovi drugovi po oružju i glavni dobitnici u nje‑
govim uspješnim osvajanjima, sada urešeni bizantskim počasnim titula‑
ma. U osnovi se živjelo po starom zakonu, promijenio se tek vladajući sloj.
Tako je grčka aristokracija, iako je nakon teškoga građanskog ra‑
ta uspjela osigurati vladavinu nad ostacima Bizantskog Carstva, pora‑
žena u borbi s vanjskim neprijateljem te je bila prisiljena u velikoj mje‑
ri prepustiti svoj položaj i svoja dobra pobjedničkom srpskom plemstvu.
Ali ugroženi su bili i ostaci bizantskoga posjeda. Činilo se da je srpski
vladar, koji je sebe nazivao fere totius Imperii Romani dominus, nepo‑
sredno pred ostvarenjem svojega cilja. Izgledalo je da je potreban samo
još posljednji napor pa da uđe u Carigrad i ostvari svoj veliki san zauze‑
ćem prijestolnice. Ali kao nekoć Simeonu, tako je i Dušanu ovaj posljed‑
nji uspjeh ostao uskraćen. I njemu je nedostajala flota, bez koje je osva‑
janje Carigrada bilo nezamislivo. Svi njegovi pokušaji da dobije pomoć od
Venecije ostali su bez rezultata: Mlečanima nije bilo stalo do toga da na
mjesto slaboga Bizantskog Carstva stupi moćni srpski car.
Građanski je rat Carstvu i na moru donio nove gubitke. Genoveža‑
ni su godine 1346. ponovno osvojili Hij i taj je otok ubrzo postao glavna
baza trgovačkog društva obitelji Giustiniani, koja je njime gospodarila
sve do sredine 16. stoljeća. Bizantska pomorska sila, čija je ponovna iz‑
gradnja pod Andronikom III. stajala Carstvo teških žrtava, uništena je
posljednjih godina građanskoga rata. Kako na kopnu između Osmanlija
i Srba, tako se na moru Carstvo našlo između Genove i Venecije u pot‑
punoj i ponižavajućoj nemoći. Područje bizantske vlasti svelo se na Tra‑
kiju i otoke u sjevernom dijelu Egejskog mora, na ustanički Solun, ko‑
ji je sada bio odsječen osvajanjima Stefana Dušana, i na dio udaljenoga
Peloponeza.
Od teritorijalnog osakaćenja još je gora bila privredna i financijska
propast bizantske države. Stanovništvo više nije moglo podmirivati po‑
rezne obveze budući da je u Trakiji, koja je činila glavni posjed Carstva,
poljoprivreda gotovo zamrla u godinama građanskoga rata. Ta je provin‑
cija nakon užasa socijalnih borbi, a zatim i strašnih pustošenja turske
vojske, sličila pustinji. Bizantska trgovina bila je uništena: dok je ge‑
noveška carinska služba u Galati ubirala 200 000 hiperpira na godinu,
prihodi od poreza u Carigradu srozali su se na jedva 30 000 godišnje. K
tome ni sam hiperpir nije imao stalnu vrijednost budući da je, kako ka‑
žu suvremenici, njegova kupovna moć opadala iz dana u dan. Ako su na
početku 14. stoljeća bizantski državni prihodi iznosili tek mali dio neka‑
dašnjega bizantskog proračuna (vidi str. 268), sada su prihodi Carstva
iznosili tek neznatan djelić skromnog proračuna iz vremena Andronika

“Gospodar gotovo cijeloga Rimskog Carstva”.
312
II. Dapače, ne može se uopće više ni govoriti o redovitom proračunu bu‑

dući da je vlada u slučajevima velikih izdataka bila prisiljena posegnuti
za posebnim izvorima financija, bilo apelirajući na požrtvovnost bogati‑
jih slojeva bilo primajući zajmove i darove iz inozemstva. Već na počet‑
ku građanskoga rata carica Ana je založila krunske dragulje u Veneciji
kako bi digla kredit od 30 000 dukata; iako su Mlečani pri svakoj obnovi
trgovinskih ugovora podsjećali na taj dug, nikad nije došlo do isplate i
carski su dragulji ostali u crkvenom blagu Sv. Marka. Oko 1350. godine
veliki moskovski knez poslao je novac za obnovu Svete Sofije; ali kao da
nije bilo dovoljno jadno što je za takvu svrhu bilo potrebno tražiti novac
iz inozemstva, bizantska vlada je istoga časa pronevjerila pobožni dar
ruskoga velikog kneza i proslijedila ga nevjernicima: poslužio je unaj‑
mljivanju turskih pomoćnih četa. Sve to pokazuje stupanj osiromašenja
Bizanta. Čak je i u carskoj palači, nekoć čuvenoj po raskoši i bogatstvu,
zavladala tolika bijeda da na svečanosti nakon krunidbe Ivana Kanta‑
kuzena uzvanici više nisu pili iz zlatnih i srebrnih pehara već iz olovnih
i keramičkih. Da bi nesreća bila potpuna, Carstvo je 1348. godine zade‑
sila kuga koja je strahovito opustošila glavni grad i zatim se proširila
po cijeloj Europi.
Neobično je da se potreba za podjelom vrhovne vlasti pojavljuje čak i
kada se opseg Carstva sasvim smanji. Koliko god teritorij bio malen, nji‑
me se više ne može vladati iz jednoga središta i carska se samovlada pre‑
tvara u višečlanu obiteljsku upravu vladarske kuće, bilo putem mirnog
sporazuma bilo nasilnom podjelom u građanskom ratu. Za vrijeme Ivana
Kantakuzena dinastičko je suvladarstvo postalo državnim sustavom. On
je bizantski posjed Moreju na Peloponezu prepustio drugom sinu Manue‑
lu, dok je stariji sin Matija dobio vlastito područje vlasti u zapadnoj Tra‑
kiji, na tadašnjoj srpskoj granici, koje se protezalo od Didimotiha do sa‑
mog Kristopola. Naravno, Kantakuzen je time izrazio i namjeru da ojača
svoju novu dinastiju u odnosu prema legitimnoj vladarskoj kući Paleolo‑
gâ. Ali za te mjere bila je odlučujuća činjenica da se separatistički dije‑
lovi Carstva više nisu mogli držati na okupu drugačije nego uspostavom
čvrste dinastičke vlasti. Taj vladarski sustav Kantakuzena, čije se broj‑
ne naznake primjećuju već u prethodnom razdoblju, zadržali su i dalje
izgradili njegovi nasljednici iz kuće Paleologâ. U borbi protiv velikih fe‑
udalaca vladar se nastoji osloniti na članove svoje vladarske kuće budu‑
ći da je u feudalnoj državi vladajuća dinastija u osnovi tek najjača među
brojnim konkurentskim magnatskim obiteljima.
Kantakuzenova vanjska politika odlikuje se primjetnim kontinuite‑
tom. Kao veliki domestik pod Andronikom III., protucar u godinama gra‑
đanskoga rata i naposljetku kao vladar, on je u bitnome slijedio ista na‑
čela. To se odražava i u suradnji s Turcima, koje se držao do posljednjeg
trenutka, kao i u neprijateljstvu prema Genovi, koje je unatoč određe‑
nim kolebanjima ostalo posebna značajka njegove politike. Međutim, za
313
suprotstavljanje genoveškoj premoći bila je potrebna vlastita flota i tako

se njezina izgradnja ponovno nametnula kao prva i najhitnija zadaća.
Budući da je državna blagajna bila prazna, Kantakuzen je apelirao na
privatni posjed. Ali i privatno bogatstvo uvelike se istopilo u užasnim
godinama građanskoga rata, a požrtvovnost posjedničkih slojeva nije
baš bila na visini. Uz trud i muku tim putem se namaklo 50 000 hiper‑
pira, koji su uloženi u brodogradnju. Car se nije mogao pomiriti s time
da je od carinskih prihoda gotovo 87 posto odlazilo Genovežanima pa
je pokušao promijeniti to ponižavajuće stanje. Smanjio je carigradsku
carinu za većinu uvozne robe i time postigao da trgovački brodovi sve
češće uplovljavaju u carigradsku luku izbjegavajući genovešku Galatu.
Kao što se moglo i očekivati, pogođeni Genovežani latili su se oružja i
Carstvo je, unatoč poduzetim mjerama, podleglo u neravnopravnoj bor‑
bi. Bizantska je flota u proljeće 1349. uništena. Svi napori i žrtve poka‑
zali su se uzaludnima: Carstvu više nije bilo suđeno da se oslobodi ge‑
noveškoga tutorstva.
Tek što je završio rat između Bizanta i Galate, u bizantskim vodama
rasplamsao se novi sukob, ovaj put između Genove i Venecije. Povod mu
je bilo nastojanje Genove da uspostavi kontrolu nad cjelokupnom trgovi‑
nom u Crnom moru. Genovežani su pokušali prepriječiti prolaz stranim
brodovima te su otišli tako daleko da su u Kafi konfiscirali više mletač‑
kih trgovačkih brodova koji su izmakli kontroli (1350.). Venecija se zatim
udružila s Petrom IV. Aragonskim, a naposljetku se savezu priključio i
Kantakuzen koji je u neizvjesnosti o ishodu rata isprva zauzeo kolebljiv
stav. Na Bosporu se 13. veljače 1352. odigrala velika pomorska bitka:
na jednoj su se strani borili genoveški, a na drugoj mletački i aragonski
brodovi kojima je uz bok kao simbolična pratnja plovilo i 14 brodova koje
je car opremio uz mletačku pomoć. Bitka je potrajala do u noć bez konač‑
nog rezultata tako da su se obje strane mogle držati pobjednikom. Rat je
nastavljen u zapadnim vodama sve dok obostrana iscrpljenost nije 1355.
godine navela protivnike na sklapanje mira. Povlačenje mletačko‑ara‑
gonske flote nakon bitke na Bosporu stavilo je Kantakuzena u neugodan
položaj. U svojoj izolaciji bio je prinuđen sklopiti primirje s Genovežani‑
ma, osobito budući da su ovi ušli u savez s Orhanom. Međutim, ta prisil‑
na promjena strane imala je za posljedicu sporazum Mlečana s Ivanom
V. Paleologom koji je za borbu protiv Kantakuzena od njih dobio posudbu
od 20 000 dukata, obećavši im zauzvrat otok Tened. Na raskid s Kanta‑
kuzenom tjerao ga je i moćni srpski car. Bizant je bio na pragu novoga
građanskog rata.
Oko osobe legitimnoga cara od početka su se okupljali svi Kantaku‑
zenovi protivnici, a s godinama se i sam Ivan V. sve više protivio zapo‑
stavljanju. Kantakuzen je pokušao izbjeći konflikt spretnim potezom: po‑
dručje Matije Kantakuzena u Rodopima preneseno je na Ivana Paleologa,
a Matija je u zamjenu dobio još važnije namjesništvo sa središtem u Ha‑
314
drijanopolu. Ipak, sporazum se nije održao i kad je naposljetku uslijedio

neizbježan raskid, sukob se izrazio u obliku neobičnog rata između au‑
tonomnih vladavina Ivana Paleologa i Matije Kantakuzena. Financijski
potpomognut od Venecije, Ivan V. je u jesen 1352. na čelu omanje vojske
upao na područje svoga šurjaka. Nije naišao ni na kakav otpor te je čak
i sam Hadrijanopol otvorio vrata legitimnom caru, a Matija se zatvorio
u gradsku akropolu. Ipak, Ivan Kantakuzen mu je priskočio u pomoć s
turskim četama i ubrzo je ponovno uspostavljena prijašnja situacija. Ha‑
drijanopol je, kao i drugi gradovi koji su bili otpali od Kantakuzenâ, za
kaznu morao podnijeti divljačka turska pljačkanja. Našavši se u škrip‑
cu, Ivan V. je pozvao u pomoć Bugare i Srbe te je od Stefana Dušana, ko‑
jemu je za taoca poslao svoga brata, despota Mihaela, dobio konjicu od
4000 vojnika. Ali ni Orhan nije iznevjerio svoga prijatelja Kantakuzena
te mu je poslao svježe odrede pod vodstvom svoga sina Sulejmana, koje
su brojile najmanje 10 000 vojnika. Tako je odluka o ishodu rata između
tvrdoglavih bizantskih careva dospjela u ruke Osmanlija i Srba. Pobije‑
dila je turska premoć: Bugari su se povukli pred golemom nadolazećom
osmanskom silom, a srpske snage su krajem 1352. kod Didimotiha ko‑
načno poražene zajedno s grčkom vojskom Ivana V.
Ako je Kantakuzen do tada i nastojao očuvati načelo legitimnosti
unatoč tome što je faktično već desetak godina ratovao s Ivanom Paleo‑
logom, sada je povjerovao da je došao trenutak da vladavinu svoje kuće
postavi na čvršće temelje i konačno isključi iz igre legitimnog cara. Ma‑
tija Kantakuzen je 1353. godine postavljen za sucara i prijestolonasljed‑
nika svoga oca, a ime Ivana V. Paleologa prestalo se spominjati u crkve‑
nim molitvama i aklamacijama za vrijeme javnih svečanosti. Oglušivši
se o protest patrijarha Kalista, Ivan Kantakuzen je svrgnuo toga bun‑
tovničkog prelata na sinodi i na njegovo mjesto postavio Filoteja. Godine
1354. Matija je u Blahernskoj crkvi iz ruku cara i novoga patrijarha pri‑
mio carsku krunu.
Međutim, trijumf dinastije Kantakuzena nije dugo trajao. Opozicija
je sve više dolazila do izražaja. Već je ishod rata između Ivana Paleologa
i Matije Kantakuzena bio jasan dokaz snažnoga nezadovoljstva unutar
Carstva. Zahvaljujući Turcima, Ivan Kantakuzen je još jednom nadvla‑
dao svoje neprijatelje, ali turska podrška bila je dvosjekli mač. Razdoblje
spontanih pljačkaških pohoda Turaka bližilo se kraju, a otpočela je epo‑
ha trajnog naseljavanja Osmanlija na europskom tlu. Već su se 1352. go‑
dine utaborili u utvrdi Cimpe kod Galipolja, a u ožujku 1354. Orhanov
sin Sulejman sam je zauzeo Galipolje nakon užasnog potresa koji je pro‑
tjerao Bizantince s tog područja. Kantakuzen je uzalud apelirao na Or‑
hanovo prijateljstvo i nudio mu, unatoč državnoj bijedi, visoke svote da
napusti osvojeni grad. Osmanlije nisu ni pomišljali na to da vrate utvrdu
koja je za njih bila izvanredna baza za daljnje osvajačke pohode u Traki‑
ji. U Carigradu je stanovništvo bilo obuzeto paničnim strahom budući da
315
se vjerovalo kako gradu prijeti neposredna turska opasnost. Kantakuze‑

nov položaj postao je neodrživ i stanje je bilo zrelo za prevrat.
Ivan V. se u međuvremenu udružio s Genovežanima, starim Kanta‑
kuzenovim neprijateljima, pridobivši bez teškoća njihovu naklonost i po‑
dršku. Genoveški gusar Francesco Gattilusio, vlasnik dviju galija kojima
je krstario Egejskim morem u potrazi za plijenom i avanturama, pomo‑
gao je Ivanu Paleologu da preuzme prijestolje svojih predaka. Za tu uslu‑
gu Ivan V. obećao mu je ruku svoje sestre Marije i u miraz otok Lezb,
najveći i najvažniji među otocima koji su preostali Carstvu. U studeno‑
me 1354. urotnici su prodrli u Carigrad. Ivan Kantakuzen bio je prisiljen
abdicirati i zamonašiti se. Kao monah Joasaf živio je još gotovo trideset
godina, iako se nije u potpunosti odrekao svijeta. Ne samo da je napisao
svoje glasovito povijesno djelo kao i niz teoloških spisa u kojima je bra‑
nio hezihastički nauk, već se često i aktivno upletao u političke događa‑
je u Carigradu i Moreji. Njegov je utjecaj na oslabljeno Carstvo i na car‑
sku kuću raskoljenu nepomirljivom svađom prestao tek njegovom smrću.
Umro je 15. lipnja 1383. na Peloponezu.
Moć i povijesna uloga dinastije Kantakuzenâ nadživjele su njegov
pad. Protucar Matija održao se još neko vrijeme na rodopskom području.
Odande je čak i napao susjedno srpsko područje, ali su ga kod Filipâ Sr‑
bi zarobili i izručili Ivanu V. Paleologu. Tako se naposljetku morao odreći
prava na vlast (1357.). Za razliku od toga, pokušaj da se Manuelu Kanta‑
kuzenu oduzme vlast nad Morejom propao je i završio tako što su Paleo‑
lozi priznali sposobnoga despota. Sve do svoje smrti 1380. godine Manuel
je upravljao bizantskim posjedima na Peloponezu. Naslijedio ga je stariji
brat Matija (do 1382.), koji je nakon pada bio otišao u Moreju. Za vrijeme
svoje dugačke vladavine Manuel Kantakuzen uredio je odnose u Moreji i
potvrdio grčku vlast, uspješno odbijajući turske napade. U tom razdoblju
beznadnog propadanja bizantske moći perspektivna se grčka Moreja či‑
nila jedinim tračkom svjetlosti. Ali ona je bila pod autonomnom vladavi‑
nom kuće Kantakuzenâ te je dulje vrijeme ostala izdvojena iz središnje
bizantske vlasti Paleologâ.
Bizantsko Carstvo sada je bilo još nemoćnije nego u vrijeme kad je
Kantakuzen sjeo na carigradsko prijestolje, carski je teritorij bio još ras‑
cjepkaniji, a privredne i financijske nedaće djelovale su još beznadnije.
Carstvo je za vrijeme jedne generacije doživjelo tri građanska rata i sada
mu više nije bilo spasa. Uporišta nekadašnje moći bizantske države bi‑
la su njezino bogatstvo i njezin izvanredni upravni aparat. Sada je u bi‑
zantskoj blagajni zijevala praznina, a upravni sustav bio je u potpunom
rasulu. Valuta je propala, svi izvori prihoda bili su iscrpljeni, a nekadaš‑
nje blago većinom potrošeno. Od tema i logotezija, koje su bile okosni‑
ca bizantske provincijske i središnje uprave, ostala su samo imena. Naj‑
važnije službe pretvorile su se u puke titule, a ugasnulo je čak i sjećanje
na njihove nekadašnje funkcije. Slom financijske moći i raspad upravnog
316
aparata izmaknuo je Bizantskom Carstvu tlo pod nogama. Proces ras‑

padanja još je dugo potrajao jer je Bizant do posljednjeg trenutka saču‑
vao zapanjujuću žilavost. Ipak, povijest posljednjih stotinu godina Bizan‑
ta nije ništa drugo doli povijest nezaustavljivoga propadanja.
3. Osmansko osvajanje Balkanskog poluotoka.

Bizant kao osmanska vazalna država
Već je 6. kolovoza 1354. bajlo, poslanik Venecije u Carigradu, doja‑

vio duždu Andriji Dandolu da su Bizantinci, ugroženi od strane Turaka i
Genovežana, spremni pokoriti se bilo kojoj sili: Veneciji, srpskom vladaru
ili čak ugarskom kralju. Marino Falier je pak 4. travnja 1355. savjetovao
Republici da jednostavno pripoji Carstvo jer će ono inače, bijedno kakvo
jest, pasti u ruke Turcima. Bila je javna tajna da se Bizant nalazi pred
slomom i ostalo je otvoreno jedino još pitanje hoće li ostaci Carstva pripa‑
sti Turcima ili nekoj od kršćanskih sila.
Jedan od najperspektivnijih pretendenata na bizantsko nasljeđe is‑
pao je, međutim, vrlo brzo iz igre: 20. prosinca 1355. Stefan Dušan je
preminuo u najboljim godinama, a zajedno s njime u grob je otišlo i nje‑
govo životno djelo. Mladi car Uroš (1355.–1371.), koji nije imao ni auto‑
ritet ni energiju svojega oca, nije bio u stanju održati na okupu labavo
povezane, heterogene dijelove svog carstva te se to carstvo, koje je Du‑
šanova čvrsta ruka skovala u prevelikoj žurbi, sada raspalo. Posvuda su
iznikli samostalni ili djelomično samostalni dinasti, a iz ruševina Duša‑
nova grčko‑srpskoga carstva nastala je šarena hrpa državica. Bizantin‑
cima, međutim, raspad srpskoga carstva nije donio nikakvo olakšanje.
Dušanova smrt ih je, doduše, oslobodila moćnog protivnika ali Bizant je
bio do te mjere oslabljen da više nije bio u stanju izvući korist iz sloma
srpskoga carstva te nije poduzeo nikakav ozbiljan pokušaj da ponovno
zauzme svoje nekadašnje teritorije. Veliki stratopedarh Aleksije i veliki
primicerij Ivan su, doduše, u službi Ivana V. zauzeli priobalni pojas do
Hrizopola na ušću Strume, ali je ofenziva dvojice braće ubrzo zaustavlje‑
na. Uspjeli su zadržati priobalne gradove dok je unutrašnjost zemlje pala
u srpske ruke. Razvlašteni Nikefor II. Epirski poduzeo je veći ratni po‑
hod s namjerom da ponovno osvoji izgubljenu očevinu. Postigao je znatne
uspjehe u Epiru i u Tesaliji, ali je 1358. godine poginuo u bitki protiv Al‑
banaca. Nakon raspada srpskoga carstva još je jače zaprijetila opasnost
od turskih osvajanja, budući da sada na cijelom Balkanskom poluotoku
više nije bilo nijedne veće sile koja bi bila u stanju uhvatiti se u koštac s
nadirućim Osmanlijama.
317
Ivanu V. mora se priznati da nije podcijenio ozbiljnost položaja. Za‑

varavanje svakako više nije bilo ni moguće budući da su Turci bili na
pragu Trakije, jedine provincije koja je Carstvu još preostala. Da bi ot‑
klonio pogibeljnu prijetnju, car je posegnuo za prokušanim sredstvom
pregovora o uniji, kojom se začetnik dinastije Paleologâ nekoć poslužio
s velikom spretnošću. Ali između ondašnje i sadašnje situacije postojala
je temeljna razlika: za vrijeme Mihaela VIII. Carstvo je ugrožavala za‑
padna sila, na koju je papinstvo moglo utjecati u duhovnom pogledu, dok
je sada Ivan V. imao posla s nevjernicima protiv kojih je mogla pomoći
jedino vojna sila; a iskustva koja je Carstvo nedugo prije toga steklo u
Egejskom moru s ligom kršćanskih sila pod papinim patronatom nisu
baš bila ohrabrujuća. Obećanje crkvene unije bilo je as u rukavu bizant‑
ske politike kojega je carski dvor uvijek iznova bacao na stol. Nakon pro‑
pasti Lyonske unije pregovori s Rimom su, doduše, mirovali punih četr‑
deset godina, ali je čak i Andronik II. u teškim godinama građanskoga
rata s vremena na vrijeme posezao za tom mjerom. Kako za vrijeme An‑
dronika III., tako se osobito za carice Ane, a u teškim trenucima čak i
za vrijeme Ivana Kantakuzena, ponovno raspravljalo o crkvenoj uniji ali
bez ikakva opipljivog uspjeha. Ivan V. se, međutim, ozbiljno prihvatio
posla. S velikim žarom trudio se oko crkvene unije kojoj je, budući da je
odrastao pod utjecajem svoje katoličke majke, vjerojatno bio istinski na‑
klonjen. Dana 15. prosinca 1355., jedva godinu dana nakon stupanja na
vlast, poslao je u Avignon opširno i prilično naivno pismo u kojemu mo‑
li papu da mu pošalje pet galija i petnaest transportnih brodova s 1000
vojnika i 500 konjanika. Zauzvrat se obvezao da će u roku od šest mjese‑
ci obratiti svoj narod na rimsku vjeroispovijest, a za ispunjenje tog obe‑
ćanja papi je dao tako dalekosežna jamstva da ih teško može objasniti
čak i krajnja nužda u kojoj se Carstvo nalazilo. Tako je, među ostalim,
drugi carev sin Manuel, u to doba dijete od pet ili šest godina, trebao bi‑
ti poslan na papin dvor kao talac i ondje odgojen; nadalje, car bi u sluča‑
ju da ne ispuni svoja obećanja imao odstupiti s vlasti, nakon čega bi pa‑
pin štićenik Manuel vladao Carstvom, a do svoje punoljetnosti njime bi
upravljao papa kao adoptivni otac.
Izgleda da Inocent VI. nije sasvim ozbiljno uzeo ta pretjerana obeća‑
nja; barem se u svome odgovoru uopće nije osvrnuo na pojedine prijedlo‑
ge iz pisma Ivana V. već se zadovoljio time da vrlo toplo, ali i sasvim op‑
ćenitim riječima pohvali carevo raspoloženje i da pošalje svoje legate u
Bizant. A ubrzo je i car morao javiti Rimu da barem trenutačno nije u
stanju pridobiti cijeli svoj narod za uniju, budući da papino poslanstvo, s
obzirom na to da je stiglo bez naoružanih galija, nije imalo priželjkiva‑
nu uvjerljivost, a i mnogi se podanici nisu pokorili njegovim naredbama.
Nakon toga je u pregovorima o uniji nastupila višegodišnja stanka.
Uistinu je opozicija koju car spominje u svome pismu bila vrlo jaka.
Iako je u Bizantu postojala prilično snažna stranka sklona uniji, čiji je
318
najistaknutiji predstavnik bio učeni Demetrije Kidon, velika većina bi‑

zantskoga klera i naroda nepokolebljivo se držala stare vjerske tradici‑
je, sada kao i za vrijeme prijašnjih pregovora o uniji. Patrijarh Kalist,
osobni Kantakuzenov protivnik koji je nakon Ivanova dolaska na vlast
ponovno sjeo na carigradsku biskupsku stolicu, bio je strogo konzerva‑
tivnog duha i uvijek je na umu imao očuvanje prvenstva svoje patrijarši‑
je. Grčka crkva mogla je bolje čuvati njezina prava od onemoćale carske
vlasti. Kalist je još za vrijeme svoga prvog pontifikata izopćio samovolj‑
no nastalu srpsku patrijaršiju, a od bugarske je dobio priznanje prven‑
stva carigradske stolice: u Trnovu se otad ime carigradskoga patrijarha
u liturgijskim molitvama spominjalo na prvome mjestu. Time je također
zacrtan put rješenja konflikta sa Srpskom crkvom. Bizantska crkva ta‑
ko je ponovno stjecala svoje pozicije dok ih je bizantska država gubila
jednu za drugom.
Ubrzo nakon što je Sulejman zauzeo Galipolje, započelo je sustavno
osvajanje balkanskih zemalja od strane Turaka. Godine 1359. Carigrad
je prvi put ugledao osmanske čete pod svojim zidinama. Iscrpljeno Car‑
stvo nije se bilo u stanju oduprijeti. Iako snažno utvrđenom gradu još nije
prijetila neposredna opasnost, ostatak je Trakije, kojoj su građanski ra‑
tovi oduzeli i posljednju životnu snagu, bio prepušten neprijatelju. Jedan
je grad padao za drugim: već je 1361. Didimotih konačno pao u ruke Tur‑
cima, a vjerojatno je već godinu dana kasnije to zadesilo i Hadrijanopol.
Pod Muratom I. (1362.–1389.) osvajanje balkanskih zemalja, i to ne
samo grčkih već osobito južnoslavenskih, došlo je u odlučujuću fazu. Kao
i Bizant, tako su i Južni Slaveni bili bespomoćni pred prodorom nadmoć‑
nog neprijatelja. Srpsko carstvo se od Dušanove smrti nalazilo u stanju
raspadanja, a još su mračnije bile okolnosti u Bugarskoj koja je bila ra‑
zjedinjena i paralizirana teškom privrednom krizom i vjerskim previra‑
njima. Sposobni vojskovođa Lala Šahin ušao je oko 1363. godine u Filipo‑
pol i ondje uspostavio svoje sjedište kao prvi beglerbeg Rumelije. Čak je
i sam sultan premjestio svoju rezidenciju na Balkan, smjestivši svoj dvor
najprije u Didimotih, a zatim (otprilike 1365. godine) u Hadrijanopol. Ta‑
ko su Osmanlije već tada učvrstili svoj položaj u Europi, tim više što je
turski prodor pratila sustavna kolonizacija. Domaće stanovništvo odvla‑
čeno je u velikom broju u Malu Aziju u ropstvo, a na osvojenim područji‑
ma nastanjivani su turski kolonisti i turski velikaši, prije svega sultano‑
vi vojskovođe, kojima su se dodjeljivali veliki zemljoposjedi.
Bugarsku je preplašila silina turskoga napredovanja te je potražila
spas u oslanjanju na moćnog osvajača, posvadivši se zbog toga i s Ugar‑
skom i s Bizantskim Carstvom. Godine 1364. došlo je čak i do oružanog
sukoba između Bizanta i Bugarske i pritom je bizantski car uspio osvo‑
jiti lučki grad Anhijal na Crnome moru. Taj je rat, iako u nepovoljnom
trenutku, Bizantincima pružio barem neku zadovoljštinu: pokazalo se da
postoji zemlja koja je još slabija od njihova zlosretnoga Carstva.
319
Razočaran u nadanjima o podršci iz Rima, bizantski se car ogleda‑

vao za drugim saveznicima protiv nadirućih Turaka. I sam se patrijarh
Kalist uputio u Ser gdje se susreo s Dušanovom udovicom, ali je ubrzo
nakon toga umro pokošen iznenadnom bolešću. Opipljivog rezultata nisu
imali ni pregovori s talijanskim pomorskim republikama. Stoga se car
ponovno obratio Avignonu. Sada se činilo da se Zapad ozbiljno naoruža‑
va za križarski rat i uistinu je u jesen 1365. godine pokrenuta ekspedici‑
ja pod vodstvom kralja Petra Ciparskog; njezin je cilj, međutim, bio Egi‑
pat te su se tako nadanja Ivana V. ponovno izjalovila. Zato se u proljeće
1366. osobno – jer energije mu uistinu nije nedostajalo – uputio u Ugar‑
sku kako bi zatražio pomoć moćnoga kralja Ludovika Velikog. Bilo je to
prvi put da se jedan bizantski car otisnuo u tuđinu ne kao vojskovođa na
čelu svoje vojske već kao molitelj koji traži pomoć. Ali sve je bilo uzalud i
ostalo je pri onomu rimskom načelu: najprije obraćenje, a potom pomoć.
Pritom je ugarski kralj, nepopustljiviji od samog Rima, zahtijevao ne sa‑
mo da bizantski car prijeđe na rimsku vjeroispovijest već i da se iznova
pokrsti po rimskom obredu.
Ivan V. je tako krenuo kući praznih ruku, a na povratku ga je zade‑
sila nova nesreća. Stigavši u Vidin, koji su držali Mađari, morao je pre‑
kinuti putovanje jer su mu Bugari zabranili prolaz kroz svoju zemlju. To
se, dakako, nije dogodilo bez znanja njegova sina Andronika koji je bio
oženjen bugarskom princezom. On u svakom slučaju nije poduzeo ništa
da bi oslobodio oca i tek je intervencija “zelenoga grofa” Amadea Savoj‑
skog spasila nesretnoga vladara iz teške situacije. Zeleni grof, carev bra‑
tić, pojavio se u bizantskim vodama u ljeto 1366. s križarskom vojskom.
U prvom napadu oteo je Turcima Galipolje, nakon čega se okrenuo protiv
Bugarske i iznudio ne samo carevo oslobađanje već i predaju Mezembri‑
je i Sozopola, tako da su bizantski položaji na obali Crnoga mora bili po‑
novno učvršćeni.
U međuvremenu se i križarska ekspedicija Amadea Savojskog neod‑
vojivo vezala za unionističke planove. Papinski legat Pavao, koji ga je
pratio, primljen je na njegovu inicijativu u lipnju 1367. na razgovor o crk‑
venoj uniji s članovima bizantske vladarske kuće u nazočnosti visokih
crkvenih i državnih predstavnika. Zastupnik grčke strane nije bio nitko
drugi do razvlašteni Ivan Kantakuzen, “otac” vladajućega cara, i njegova
je snažna ličnost potpuno ovladala skupom. Kantakuzen je zahtijevao sa‑
zivanje ekumenskoga koncila u Carigradu te je uspio iscijediti pristanak
i od papinskoga legata. U Rimu, međutim, njegov zahtjev nije naišao ni
na kakav odjek. Papi je više odgovarao neposredan sporazum s Ivanom
Paleologom koji je bio spreman na obraćenje, a ono se naposljetku i ostva‑
rilo. U kolovozu 1369. Ivan V. je preko Napulja stigao u Rim. U njegovoj
pratnji bilo je više visokih državnih dostojanstvenika, ali nijedan pripad‑
nik bizantskoga klera. Nakon odbijanja zahtjeva koji je u njezino ime po‑
stavio Kantakuzen, Bizantska crkva ostala je potpuno suzdržana. I dok
320
se car u Rimu odricao vjerovanja otaca, patrijarh Filotej, Kantakuzenov

prijatelj koji je nakon Kalistove smrti bio ponovno pozvan na carigrad‑
sku stolicu, trudio se da pismima i upozorenjima učvrsti u vjernosti vla‑
stitoj vjeroispovijesti ne samo bizantsko stanovništvo nego i pravoslavne
kršćane onkraj granica, u Siriji i Egiptu, kao i u južnoslavenskim zem‑
ljama i Rusiji. Tako je obraćenje Ivana V. na rimsku vjeroispovijest, koje
je provedeno u listopadu 1369. uz goleme svečanosti, ostalo individualan
čin koji se ticao samo careve osobe. Crkvena unija nije ostvarena, a u od‑
nosu dviju Crkava nije se ništa promijenilo. Politički rezultat putovanja
bio je pak potpuno negativan budući da su se sve nade u pomoć Zapada
pokazale neosnovanima.
Tako je stvarni cilj putovanja i obraćenja bio promašen. Unatoč tome,
Ivan V. nije se odmah vratio u svoju zemlju već se u proljeće 1370. uputio
u Veneciju. Na to ga je natjerala teška financijska nužda. Sada više nije
tražio vojnu pomoć za svoje carstvo već je pokušavao dobiti barem nešto
novca. Međutim, dugački boravak u Veneciji donio mu je jedino daljnja
razočaranja i nova teška poniženja. Dogovor je ipak postignut: Ivan V.
pokazao se spremnim ustupiti Mletačkoj Republici otok Tened za kojim
je toliko žudjela, a ona mu je zauzvrat obećala povrat bizantskih krun‑
skih dragulja koje je njegova majka založila prije trideset godina, a uz to
i šest transportnih brodova i 25 000 dukata u gotovini. Izgledalo je da je
stvar dogovorena, a car je na zahtjev dobio i predujam od 4000 dukata.
No Andronik, koji je za vrijeme njegove odsutnosti bio regent u Carigra‑
du, odbio je Veneciji izručiti Tened budući da su taj otok zbog smještaja
na ulazu u Dardanele željeli i njegovi prijatelji Genovežani. Tako se car
Ivan V. našao u krajnje neugodnu položaju. Nije imao novca za povratak
u domovinu, a ni mogućnosti da otplati svoje dugove i primljeni predu‑
jam. Andronik je hladno odbio njegov poziv u pomoć. Izgovorio se time da
narod ne dopušta ni da se dotakne crkveno blago (a drugoga više očevid‑
no nije bilo). Tako je Ivan V. mogao zahvaliti nebesima što su njegovi pla‑
novi iz 1355. ostali prazno slovo na papiru i što nije poslao Manuela za
taoca u Avignon kao što je namjeravao. Jer sada je Manuel, koji je vladao
u Solunu, priskočio ocu u pomoć i spasio ga iz nevolje. Tako se u listopa‑
du 1371. izmrcvareni car nakon dulje nego dvogodišnje odsutnosti konač‑
no vratio u Carigrad, a da ništa nije postigao. Izgleda da nije poduzeo ni
beznadni pokušaj da pod takvim okolnostima privoli svoju zemlju na crk‑
venu uniju. Prema riječima Demetrija Kidona koji je jadnog cara pratio
na tomu zlosretnom putovanju, “njegov uzaludni trud domovini nije bio
baš ni od kakve koristi”.
U međuvremenu je nova golema turska pobjeda pokazala koliko je
hitno bila potrebna pomoć oko koje se Ivan V. uzalud trudio. Nakon što
su Osmanlije zauzeli Trakiju, najneposrednije je ugrožena srpska Ma‑
kedonija. Despot Jovan Uglješa, koji je gospodario Serom, bio je prvi koji
je “zgrabio oružje i krenuo na bezbožne muslimane”. On je prvi pokušao
321
organizirati veći protunapad na osvajače i pozvao je Bizant “na zajed‑

ničku borbu protiv zajedničkog neprijatelja”. Bizantincima je do te mjere
izašao ususret da je najoštrijim riječima osudio uzdizanje Dušana za ca‑
ra i uspostavu srpske patrijaršije, a priznao je i prava carigradske patri‑
jaršije na području svoje vlasti. Ali uz njega je pristao jedino njegov brat,
kralj Vukašin. Braća su sa svojom vojskom krenula na Hadrijanopol i su‑
kobila se s neprijateljem kod Černomena na Marici. Ondje su Turci 26.
rujna 1371. do temelja potukli njihovu vojsku. Uglješa i Vukašin i sami
su poginuli i s njima su nestale dvije najsnažnije ličnosti tadašnjega Bal‑
kana. Nakon te katastrofe makedonske su zemlje izgubile samostalnost.
Lokalni vladari, a među njima i Vukašinov sin kraljević Marko, junak
srpskih narodnih pjesama, morali su priznati vrhovnu vlast sultana i ob‑
vezati se na plaćanje danka i vojnu službu. Potpuno pokoravanje njihovih
kneževina, kao i drugih balkanskih zemalja, bilo je tek pitanje vremena.
Osmanska pobjeda na Marici, najveća i najsudbonosnija prije 1453.
godine, pogodila je i Bizant u samu srž, iako nije sudjelovao u borbi. Či‑
njenica da je Manuel iz Soluna zauzeo područje vlasti poraženog Uglješe,
a zatim i Ser (studeni 1371.), bila je slaba utjeha i samo privremeni do‑
bitak. Kritičnost situacije u kojoj se nalazilo Bizantsko Carstvo pokazu‑
je činjenica da je carska vlada, kako kaže sam Manuel u jednoj kasnijoj
ispravi, upravo tada, “neposredno nakon smrti srpskoga despota, blaže‑
nog Uglješe”, donijela odluku da bizantskim samostanima oduzme polovi‑
nu svih zemljoposjeda i ponudi ih u pronijski zakup kako bi ojačala obra‑
nu zemlje uoči “krajnje teške i dugotrajne” turske invazije. To nije bilo
sve: ubrzo nakon bitke na Marici i Bizant je dospio u nominalnu ovisnost
o turskom vladaru te se obvezao na plaćanje danka i vojnu službu. U to
doba i Bugarska je priznala osmansku vrhovnu vlast. Tako su se jedva
dvadesetak godina nakon prve pojave Osmanlija na europskom tlu i Bi‑
zantsko Carstvo i njegov nekadašnji opasni suparnik, Bugarsko Carstvo,
spustili na razinu turskih vazala.
Već u proljeće 1373. car Ivan V. ispunio je svoje vazalne obveze prema
sultanu prilikom ratnog pohoda u Maloj Aziji. Očevu odsutnost iz Cari‑
grada iskoristio je pak Andronik kako bi se otvoreno pobunio protiv nje‑
gove vladavine. Udružio se s osmanskim princem Saudžijem Čelebijem
i tako je došlo do neobičnoga zajedničkog ustanka bizantskog i osman‑
skog princa protiv njihovih očeva (svibanj 1373.). Međutim, Murat je ubr‑
zo ugušio pobunu, dao je Saudžiju iskopati oči i zatražio da Ivan V. obra‑
čuna sa svojim sinom na jednaki način. Car se nije usudio suprotstaviti
sultanovoj zapovijedi, ali dok je Saudži podlegao svojim stravičnim po‑
vredama, na Androniku i njegovu malom sinu Ivanu kazna je provedena
u blažoj mjeri, tako da nisu potpuno oslijepili te su i nadalje mogli imati
važnu ulogu u političkom životu zemlje. Umjesto pobunjenika koji je uhi‑
ćen i lišen prava na prijestolonasljedstvo, položaj prijestolonasljednika
preuzeo je Manuel, koji je 25. rujna 1373. okrunjen za sucara.
322
Raskol unutar bizantske vladarske kuće ubrzo se isprepleo s mletač‑

ko‑genoveškim sukobom oko Teneda. Budući da ga je Ivan V. obećao Mle‑
čanima, Genovežani su na brzinu odlučili izazvati smjenu vlasti u Cari‑
gradu i tako spriječiti Bizant da izruči Veneciji taj trgovinsko‑politički i
strateški važan otok. Pomogli su utamničenom Androniku da pobjegne u
Galatu i naveli ga da krene protiv Ivana V., a time naposljetku i protiv
Venecije. Andronik IV. je 12. kolovoza 1376., podržan i od Turaka, nakon
tridesetdvodnevne opsade ušao u Carigrad i zarobio oca i brata. Nekoliko
dana potom ustupio je Tened Genovežanima. Turcima je pak predao Ga‑
lipolje koje je deset godina prije ponovno osvojio Amadeo Savojski. Među‑
tim, Genovežani nisu uspjeli ostvariti pravo na Tened. Otok je ostao vje‑
ran Ivanu V. i u listopadu 1376. osvojili su ga Mlečani. Genovežani se s
time, dakako, nisu mogli pomiriti te je godinu dana poslije izbio rat oko
spornog otoka.
Ivan V. i Manuel II. uspjeli su pak uz mletačku pomoć pobjeći iz tam‑
nice te su zatim uz tursko odobrenje ponovno zauzeli izgubljeno prije‑
stolje. Čini se da je naklonost naroda bila na njihovoj strani, ali taj je
aspekt bio sporedan. Za sudbinu Carstva unutarnji je raspored snaga,
naime, bio bez važnosti. Sve je ovisilo o djelovanju vanjskih sila budući
da je Bizant sada bio tek puki objekt u političkoj igri velesila koje su se
sukobljavale na Istoku: dviju talijanskih republika i Osmanskoga Car‑
stva. U sukobu oko carskog prijestolja Ivan V. i Andronik zapravo su bi‑
li tek puki eksponenti sukobljenih interesa Venecije i Genove. Odlučila
je, međutim, sultanova volja: uz tursku podršku Ivan V. i Manuel II. su
1. srpnja 1379. ušli u grad. Uvjet je bio da se ponovno obvežu na vojnu
službu i plaćanje danka sultanu. Manuel se imao pojaviti svake godine
na sultanovu dvoru s određenom svotom i pomoćnim odredima i također
pratiti osmanskoga gospodara na njegovim ratnim pohodima kamo god
mu bude zapovjeđeno.
Mletačko‑genoveški rat oko Teneda u međuvremenu je i nadalje tra‑
jao. Borba se vodila sve žešće s obiju strana, ali je bila neodlučena. Na‑
posljetku su iscrpljeni protivnici posredovanjem grofa Amadea Savojskog
8. kolovoza 1381. u Torinu sklopili mir. Ostvaren je kompromis: odluče‑
no je da Tened ne pripadne ni Veneciji ni Genovi već da njegove utvrde
budu sravnjene sa zemljom, stanovništvo preseljeno na Kretu ili Eubeju,
a razoružan otok predan opunomoćenom predstavniku savojskoga gro‑
fa. Bizant je pritom potpuno isključen iz igre kao da mu otok nikada nije
ni pripadao. Međutim, mletački bajlo Teneda odbio je izručiti otok te su
odredbe ugovora provedene tek u zimu 1383./84., a čak su se i nakon to‑
ga Mlečani još dulje vrijeme služili otokom kao uporištem za svoju flotu.
Nakon povratka na prijestolje Ivan V. je, unatoč nedavnim događa‑
jima, bio prinuđen priznati Andronika IV. i njegova sina Ivana VII. kao
pravovaljane nasljednike i ustupiti im Selimbriju, Herakleju, Redest i
Panid. To priznanje, koje je Manuela gurnulo u drugi plan i rezultiralo
323
novim razmiricama unutar vladarske kuće, potvrđeno je 2. studenog

1382. službenim ugovorom. Tako su se ostaci Bizantskog Carstva ras‑
pali na više manjih jedinica kojima su upravljali članovi carske kuće: u
Carigradu je zapovijedao Ivan V.; Andronik IV., koji je bio ovisan više o
sultanu nego o svome ocu, držao je gradove na Mramornom moru koji su
ostali u posjedu Carstva; izigrani Manuel je pak na svoju ruku prisvo‑
jio nekadašnje područje svoje vlasti, Solun, a Morejom je od 1382. godine
nadalje vladao treći carev sin, Teodor I.
Paleolozima je, naime, pošlo za rukom da ponovno otmu Kantakuzeni‑
ma bizantski posjed na Peloponezu. Bio je to jedini uspjeh koji je dinasti‑
ja Paleologâ zabilježila u tom tegobnom razdoblju. Teodor I. (1382.–1406.)
morao je priznati vrhovnu vlast sultana i isprva je kao poslušni vazal
uživao tursku podršku protiv svojih unutarnjih i vanjskih protivnika. U
borbi protiv lokalne aristokracije i susjednih latinskih državica uspio je u
priličnoj mjeri ojačati bizantsku vlast u Moreji. Naseljavanjem većih masa
Albanaca, koji su se kretali prema jugu, doveo je u zemlju svježe snage.
U bizantskom središtu je, međutim, situacija postajala sve beznadnija.
Pritisak izvana bivao je sve jači, a ni prividni mir između cara i njego‑
va najstarijeg sina nije dugo potrajao. Andronik se ponovno latio oružja
i pokušao je osvojiti jednu utvrdu na putu iz Selimbrije u Carigrad. Ivan
V. je tek nakon teške borbe, koja ga je gotovo stajala života, uspio odbi‑
ti napad. Ubrzo nakon toga Andronik IV. je preminuo (u lipnju 1385.).
U borbi Osmanlija protiv kršćanskih zemalja na Balkanu ponovno
se bližio čas velike odluke. Najsnažniji otpor još uvijek su mogli pruži‑
ti Srbi. Među vladarima koji su gospodarili ostacima srpskoga carstva
u ono se vrijeme kao najjači i najznačajniji isticao knez Lazar. On je na‑
kon smrti cara Uroša (1371.), posljednjeg izravnog potomka Nemanjića,
preuzeo vodstvo u Raškoj. Lokalne vlastodršce dijelom je uspio pridobi‑
ti za sebe, a dijelom dovesti pod svoj utjecaj. Za predstojeći rat ipak je od
najveće važnosti bilo Lazarovo savezništvo s vladarom Bosne Tvrtkom,
čija je moć upravo bila u naglom usponu. Tvrtko je kao potomak spored‑
nog ogranka kuće Nemanjića 1377. godine uzeo kraljevsku krunu, a na‑
kon smrti Ludovika Anžuvinca (1382.) otpočeo je njegov nagli i snažni
proboj u Hrvatskoj i Dalmaciji, koji je omogućio nastanak velikog, iako
kratkotrajnog, južnoslavenskoga kraljevstva i učinio ga najmoćnijim krš‑
ćanskim vladarom na tadašnjem Balkanu. To što je Tvrtko svome kra‑
ljevstvu pripojio i srpske zemlje nije ometalo suradnju između dvaju vla‑
dara. Zahvaljujući Lazarovoj diplomatskoj spretnosti, i srpski su odnosi s
Bizantom dobili prijateljskiju notu te je 1375. godine kompromisom rije‑
šen crkveni raskol koji je prouzročilo uspostavljanje srpske patrijaršije u
Peći, a izopćenje koje je teretilo Srpsku crkvu ukinuto je i njezinu je gla‑
varu priznat rang patrijarha.
Osmanski napadi postajali su sve žešći te su i Grci i Slaveni trpje‑
li sve veće gubitke. Naravno, Manuel II. je 1382. godine iz Soluna počeo
324
ofenzivu protiv Turaka. Bila je to otvorena pobuna protiv osmanskoga

gospodara i odvažan izazov, što je bilo posve suprotno politici njegova oca
u Carigradu. Ali uspjesi te ofenzive nisu mogli biti ni znatni ni trajni.
Turci su i nadalje bili nadmoćni i 19. rujna 1383. Ser je konačno pao u
njihove ruke. Nedugo nakon toga započela je opsada Soluna. Čvrsto utvr‑
đeni lučki grad odolijevao je više od tri godine, ali je naposljetku u trav‑
nju 1387. bio prinuđen otvoriti vrata Osmanlijama. Manuel je napustio
Solun kratko prije njegova pada i pobjegao na Lezb.
U međuvremenu su pali i Sofija (oko 1385.) i Niš (1386.). Lazar je,
doduše, nakon pada Niša pobijedio Muratove postrojbe kod Pločnika, a
1388. bosanski vojvoda Vlatko Vuković kod Bileće je do temelja porazio
tursku vojsku koja je prodrla u Bosnu. Ali tada je Murat s velikom voj‑
skom krenuo u odlučujuću bitku protiv Južnih Slavena. Prvi udarac po‑
godio je bugarskog cara koji se, ohrabren Lazarovim otporom, usudio pr‑
kositi sultanu i odbiti plaćanje danka. Osmanlije su upali u Bugarsku,
ugušili carev ustanak i prisilili ga na podložnost (1388.). Zatim se sultan
okrenuo protiv Srba.
Knez Lazar suprotstavio mu se sa srpskim i bosanskim postrojbama
na Kosovu polju i ondje se 15. lipnja 1389. odigrala povijesna bitka ko‑
ja je, nakon katastrofe na Marici, najvažniji događaj u osmanskom osva‑
janju Balkanskoga poluotoka, dok u narodnoj svijesti živi kao središnji
događaj srednjovjekovne srpske povijesti. U početku je izgledalo kao da
je sreća na srpskoj strani. Sam sultan je poginuo, ali se pod vodstvom
prijestolonasljednika Bajezita naposljetku pokazala turska premoć. Knez
Lazar zarobljen je i smaknut je zajedno sa svojim velikašima. Njegovi
nasljednici morali su se pokloniti pobjedniku i priznati osmansku vrhov‑
nu vlast. Posljednje veliko središte otpora bilo je slomljeno i nakon toga
su turski osvajači preplavili Balkan s još većom silinom.
I srpski feudalci, kao i bizantski i bugarski car, morali su se jedan
za drugim obvezati sultanu na vojnu službu i plaćanje danka. Turski je
porez jednako u Bizantu kao i u južnoslavenskim zemljama teretio cjelo‑
kupno stanovništvo. Raspoređen na cijelu zemlju i na sve zemljoposjed‑
nike, bez obzira na njihove dotadašnje privilegije, turski harač činio je u
tadašnjim grčkim i slavenskim zemljama najvažniju i istodobno najtežu
obvezu plaćanja, od koje čak ni sam vladar te zemlje nije nikoga mogao
osloboditi, osim ako bi sam podmirio danak umjesto njega.
Od bitke na Kosovu i dolaska na prijestolje Bajezita I. i osmanski
je pritisak na Bizant bio veći nego ikad. Položaj Carstva postajao je sve
bjedniji, a njegova ovisnost o sultanu sve veća, budući da on nije uprav‑
ljao samo cijelim okolnim teritorijem nego je i samomu carskom gradu
nametnuo svoju volju, gušeći već u zametku svaku težnju za samostalno‑
šću. Kao oruđe mu je poslužio mladi Ivan VII. koji je kao pravi sin An‑
dronika IV. i nadalje polagao pravo na prijestolje i time sultanu išao na
ruku. Bajezit mu je obećao podršku i 14. travnja 1390. Ivan VII. osvojio
325
je glavni grad i carsko prijestolje. Dok su za vrijeme uzurpacije Androni‑

ka IV. godine 1376. glavne uloge imale Genova i Venecija, sada je odlu‑
ka o tome tko će sjesti na carsko prijestolje bila jedino na sultanu. Sve je
slabiji bio utjecaj talijanskih republika koje su bile iscrpljene ratovanjem
oko Teneda, i to osobito Genove, oslabljene unutarnjim nemirima. Ipak
je vrijedno spomena da je Ivan VII. u Carigradu imao i pristaše, što je
olakšalo njegov ulazak u grad i preuzimanje vlasti.
Postavljanje Ivana VII. za cara bio je tek prvi korak u sultanovu
osvajanju Carigrada. Mletački senat, koji je u to doba pripremao poslan‑
stvo u Carigrad, dao je svome opunomoćeniku posebne upute za slučaj
da ondje već zatekne “Muratova sina”. Vladavina Ivana VII. nije dugo
potrajala. Manuel, koji je pobjegao na Lemno, sada je krenuo u protuna‑
pad. Nakon dva neuspješna napada pošlo mu je za rukom da se 17. rujna
1390. probije u Carigrad, protjera suparnika i ponovno uspostavi vlada‑
vinu za sebe i oca. Ali sada se u Carigradu već znalo da carsku krunu
može nositi samo onaj tko se bez pogovora pokorava sultanovoj volji i is‑
punjava sve njegove zahtjeve. Dok je Ivan V. u Carigradu provodio svoju
fiktivnu vladavinu, Manuel je boravio na sultanovu dvoru kao poslušni
vazal, prihvaćajući svako poniženje. On i njegov otac su, doduše, služili i
u vojsci Murata I., ali u to doba borili su se na strani sultana protiv Sel‑
džuka. Sada je Manuel bio prisiljen da u Bajezitovoj vojsci krene u pohod
protiv bizantske Filadelfije i s bizantskim odredima pomaže sultanu pri
osvajanju posljednjega bizantskoga grada u Maloj Aziji. Jednako je teško
bilo poniženje koje je snašlo staroga cara u Carigradu: na Bajezitovu za‑
povijed morao je srušiti novu utvrdu koju je dao podići sluteći opasnost
koja je sada prijetila i samome carskom gradu. Ivan V. završio je svoj
mukotrpni život 16. veljače 1391.
Na vijest o očevoj smrti Manuel je pobjegao iz Bruse i požurio u Ca‑
rigrad kako bi preduhitrio svoga vlastohlepnog nećaka Ivana VII. i osi‑
gurao posjed prijestolja. Manuel II. (1391.–1425.) bio je prosvijećen i više‑
struko nadaren vladar. Imao je smisla za umjetnost i znanost, a i perom
se koristio rado i spretno. On je po karakteru jedna od najsimpatičnijih
ličnosti kasnobizantskoga razdoblja. Unatoč nečasnu položaju na sultano‑
vu dvoru, koji mu je nametnula sudbina, njegovo je držanje čak i Turci‑
ma ulijevalo poštovanje. Kažu da je Bajezit za njega rekao: “Ako tko i ne
bi znao da je on car, prepoznao bi to već po njegovoj pojavi.” On je bio vla‑
dar koji je ušao u grad na Bosporu u jednom od najtegobnijih trenutaka
bizantske povijesti.
Carski grad sada je bio izjednačen s Carstvom. Naime, osim Moreje,
Bizantinci na kopnu nisu posjedovali više ništa osim svoje stare prijestol‑
nice, koja je jedino debljini svojih zidina mogla zahvaliti što je, okružena
turskim osvajačima, i nadalje postojala. Ali i ona je osiromašila i opu‑
stjela, a broj njezinih stanovnika spao je na 40–50 tisuća. Bajezit se nije
dugo zadovoljavao iskorištavanjem i ponižavanjem svojih preplašenih va‑
326
zala u Carigradu i Moreji te je ubrzo ušao u otvoren sukob s tim gradovi‑

ma. Obrat je nagoviješten dramatičnim skupom u Seru, na koji je u zimu
1393./94. pozvao i bizantske i slavenske vazale. Nakon toga je Carigradu
nametnuo blokadu tako što je potpuno presjekao opskrbu grada s kopna.
Bijeda u bizantskomu glavnom gradu i oskudica živežnih namirnica koja
ga je već desetljećima sve teže pritiskala, sada su dosegle vrhunac. More‑
ja je pak izložena turskim pljačkaškim upadima.
Već je 1393. godine veliki vojskovođa Evrenosbeg osvojio Tesaliju i
nakon toga su se Osmanlije potpuno okrenuli Grčkoj. Posao im je olakša‑
la razjedinjenost tamošnjih vlastodržaca. Katalonska vladavina u Grčkoj
već je pripadala prošlosti budući da je još 1379. Navareška družina Ka‑
taloncima otela Tebu. U Atici je pak kao atenski vojvoda vladao Nerio I.
Acciajuoli (1388.–1394.), predstavnik firentinske trgovačke obitelji koja je
od sredine 14. stoljeća u Grčkoj igrala važnu ulogu i koja je već dulje vri‑
jeme upravljala Korintom. Nerio je održavao prijateljske veze s despotom
Teodorom Paleologom, svojim zetom. Za razliku od toga, oba su vladara
često bila u sukobu s Venecijom, dok je bizantski vladar Mistre bio goto‑
vo neprestano u ratu s Navarcima u Aheji. Kad je Nerio u rujnu 1394.
umro te je gotovo cijeli njegov posjed pripao njegovu drugom zetu, gro‑
fu Karlu Toccu Kefalonijskom, Teodor se osjetio izigranim pa je i s njime
ušao u sukob, nastojeći oružjem oteti Korint sretnom nasljedniku. Tada
je Karlo Tocco uputio Osmanlijama poziv za pomoć. Postrojbe Evrenosbe‑
ga nanijele su poraz Paleologu pod zidinama Korinta, upale u bizantsku
Moreju i početkom 1395. osvojile, vatreno podržavane od Navaraca, bi‑
zantske utvrde Leontarij i Akovu.
Osmanska osvajanja nastavljena su s nesmanjenom žestinom i na
sjeveru Balkanskoga poluotoka. Već je 1393. godine konačno pokoreno
Bugarsko Carstvo. Carski grad Trnovo pao je 17. srpnja nakon teške op‑
sade i postao žrtvom rušilačkoga gnjeva osvajača. Ubrzo je i ostatak ze‑
mlje pao u turske ruke. Bugarska je više od pet stoljeća ostala provincija
Osmanskoga Carstva.
Tvrđi orah Turci su našli u vlaškom knezu Mirči Starijem koji je
imao snažno zaleđe u Ugarskoj. U ravnici Rovine dogodila se 17. svib‑
nja 1395. krvava bitka. Na osmanskoj su se strani, ispunjavajući vazal‑
nu dužnost, borili i srpski kneževi Stefan Lazarević, sin i nasljednik
kosovskog junaka, zatim Vukašinov sin Marko, koji je vladao manjim
područjem oko Prilepa, i tast Manuela II. Konstantin Dragaš, koji je
zapovijedao u istočnoj Makedoniji. Kraljević Marko i Konstantin Dra‑
gaš u toj su bitki izgubili život. U vojnom pogledu činilo se da je Mir‑
ča odnio pobjedu, ali svejedno se morao pokoriti sultanovoj vlasti i ob‑
vezati na plaćanje danka. Dobrudža, koja je posljednjih desetljeća bila
bugarska pokrajina, a koju je Mirča netom prije bitke pripojio području
svoje vlasti, sada je dospjela u posjed Osmanlija, a prijelaze preko Du‑
nava zauzele su turske posade.
327
Ta najnovija osmanska dostignuća ostavila su snažan dojam i na Za‑

padu. Nakon što je pala Bugarska, Ugarska se osjetila neposredno ugro‑
ženom, a i latinske kneževine u Grčkoj upoznale su silinu turskoga osva‑
jačkog naleta iz neposredne blizine. Ako su dotad i ignorirani bizantski
pozivi u pomoć i papina upozorenja, sada se počela uviđati nužnost za‑
jedničke akcije kršćanskih naroda protiv turske opasnosti. Apelu ugar‑
skoga kralja Žigmunda odazvali su se vitezovi iz više europskih zemalja,
ponajprije francuski vitezovi koje je bilo lako zapaliti za ideju križarskog
rata. Također je i Venecija nakon duljeg oklijevanja pristupila koalici‑
ji i poslala na Dardanele omanju flotu koja je trebala nadgledati tjesna‑
ce i omogućivati vezu između Bizanta i križarske vojske koja se okupila
u Ugarskoj. Međutim, taj perspektivni pothvat u potpunosti je propao. U
bitki kod Nikopola 25. rujna 1396. Turci su do temelja porazili tu snaž‑
nu, ali odviše šaroliku vojsku, ponajprije zbog nedostatka suradnje iz‑
među ugarskih i francuskih postrojbi. Kralj Žigmund bijegom se spasio
zarobljeništva te je u pratnji velikog meštra ivanovaca i nekoliko njemač‑
kih vitezova stigao brodom u Carigrad kako bi se odande okolnim putem
preko Egejskoga i Jadranskog mora uputio kući. Njegov su prolaz kroz
Dardanele pratili bolni krici kršćanskih zarobljenika koje je sultan dao
poredati na obje obale tjesnaca kako bi ponizio poraženoga kralja.
Nakon te nove katastrofe položaj balkanskih zemalja činio se još bez‑
nadnijim. U to doba u osmanske ruke palo je i posljednje bugarsko po‑
dručje, kneževina Vidin. Posljedice su se osjetile čak i u Grčkoj. Godine
1397. Atenu su privremeno zauzeli Turci, a i bizantska Moreja pretrpjela
je novu rušilačku invaziju. Turci su prešli Istam, osvojili mletački Arg,
potukli vojsku bizantskoga despota te su, paleći i pljačkajući, prošli bi‑
zantskim teritorijem sve do južne obale. Teška situacija u kojoj se nala‑
zio Carigrad pod turskom blokadom dosegla je vrhunac i činilo se da se
grad nalazi neposredno pred padom.
4. Propast
Događaji proteklih desetljeća do temelja su uzdrmali ne samo politič‑

ki položaj Bizantskog Carstva nego i njegov prestiž u inozemstvu. Čak je
i Moskovska Rusija, vjerna tradicijama, odbila u osmanskom vazalu vi‑
djeti nasljednika Konstantina Velikog i duhovnog vođu pravoslavnog svi‑
jeta. Veliki knez Vasilije I., sin pobjednika nad Tatarima Dimitrija Don‑
skog, zabranio je da se bizantski car spominje u ruskim crkvama te je
iskovao izreku: “Mi imamo Crkvu, ali nemamo cara.” Pravo prvenstva
Grčke crkve je za vladara ruske države u usponu i nadalje bilo nedodir‑
328
ljivo, ali je držao da ne može više priznavati idejnu prevlast bijednoga

bizantskog cara. Tu se još jednom pokazalo ono što se posljednjih deset‑
ljeća bizantskog razvoja pokazalo već mnogo puta, naime da je ugled Bi‑
zantske crkve u pravoslavnim zemljama bio čvršće utemeljen od ugleda
bizantske države. Bizantski prosvjed nije izostao, ali riječ nije uzeo car
nego carigradski patrijarh. Kao što se nekada Bizantska crkva u odnosu
prema vanjskom svijetu oslanjala na autoritet moćne države, tako se sa‑
da srozani međunarodni ugled bizantske carske vlasti morao osloniti na
autoritet carigradskoga patrijarha. Uloge su zamijenjene: više nije drža‑
va štitila Crkvu, već Crkva državu. “Nikako ne valja, sine moj”, piše pa‑
trijarh Antonije velikom knezu Vasiliju Dimitrijeviču, “kada kažeš: ‘Mi
imamo Crkvu, ali nemamo cara’. Potpuno je nemoguće da kršćani imaju
Crkvu, a da nemaju cara. Jer Crkva i Carstvo čine jedinstvenu cjelinu i
potpuno ih je nemoguće razdvojiti... poslušaj prvog među apostolima, Pe‑
tra, koji u prvoj poslanici kaže: ‘Boga se bojte, cara častite!’ On nije re‑
kao ‘careve’, da ne bi netko pomislio na takozvane careve raznih naroda,
nego je rekao ‘cara’, da bi tako pokazao kako na svijetu postoji samo je‑
dan car... A ako su i neki drugi kršćani prigrabili carsko ime, to se do‑
godilo protiv prirode i zakona, tiranijom i nasiljem. Jer koji to oci, koji
koncili, koje kanonske odredbe spominju te careve? Ali zato uvijek i po‑
svuda odjekuje njihov glas o jednomu prirodnom caru, čiji zakoni, propisi
i odredbe imaju pravnu snagu na cijelome svijetu, i samo njega kršćani
posvuda spominju i nikoga drugog.”
Nikad prije nauk o jednomu ekumenskom caru nije iznesen s većom
snagom i vatrenijom retorikom nego u ovome pismu koje je patrijarh po‑
slao u Moskvu iz Carigrada pod turskom opsadom. Do samoga kraja i
unatoč svemu Bizantinci su se čvrsto držali dogme da je njihov vladar je‑
dini pravovaljani car i da je kao takav prirodni glavar kršćanske ekume‑
ne. “Pa ako su po Božjoj volji sada bezvjernici i opkolili Carstvo, ipak Crk‑
va sve do današnjega dana daje caru isto ono posvećenje, istu čast i iste
molitve i pomazuje ga istim onim uljem i posvećuje za cara i samovladara
Rimljana, to jest svih kršćana.” Bizant se očajnički držao ideja kojima je
nekoć u duhovnom pogledu vladao istočnim svijetom. Ali kruta zbilja ne‑
milosrdno je oduzela osnovu tim idejama. Nakon bitke kod Nikopola polo‑
žaj Bizantskog Carstva postao je još teži i već su 1398. godine vladarima
ruskih zemalja, a prije svega onomu istom Vasiliju Moskovskom, poslani
pozivi za pomoć i molbe da se udijeli milostinja kršćanskoj subraći u Cari‑
gradu, koja “umiru od bijede i siromaštva pod turskom opsadom”.
Doista, teškoće u kojima se Bizant našao posljednjih godina 14. stolje‑
ća bile su tako velike da caru nije preostalo ništa drugo nego da pošalje u
svijet nove pozive za pomoć. Osim u Rusiju, Manuel II. je poslao poziv za
pomoć i papi, mletačkom duždu te kraljevima Francuske, Engleske i Ara‑
gona. U međuvremenu je Ivan VII. – što je jednako znakovito za položaj
Carstva kao i apeli Manuela II. – pokušao prodati svoje pravo na bizantsko
329
prijestolje francuskom kralju: zauzvrat je zahtijevao dvorac u Francuskoj

i godišnju rentu od 25 000 florina. Ali Karlu VI. izgleda nije bilo baš pre‑
više stalo do prava na prijestolje na rasprodaji. Uslišao je, međutim, Ma‑
nuelove molbe za pomoć i poslao u Bizant izabranu vojsku od 1200 ratni‑
ka pod vodstvom maršala Boucicauta. Okretni maršal uspio se probiti do
Carigrada hrabro se boreći protiv Turaka. Ali razumljivo je da šačica voj‑
nika, koliko god sretna u svojim pothvatima, nije mogla osloboditi Car‑
stvo od turske opasnosti. Zato je Manuel odlučio uputiti se na Zapad i on‑
dje osobno potražiti pomoć za svoje nesretno Carstvo. Boucicaut, koji ga
je nagovorio na taj potez, uspio je postići i dogovor između dvojice bizant‑
skih suparničkih careva: za vrijeme Manuelove odsutnosti Ivan VII. tre‑
bao je vladati kao car u Carigradu. Ipak, Manuelu je već preostalo tako
malo iluzija o položaju Carstva i njegovo je povjerenje u regenta kojeg je
ostavio da vlada bilo tako ograničeno unatoč provedenu pomirenju, da je
držao razboritim skloniti ženu i djecu kod svoga brata Teodora u Moreju.
Manuel je 10. prosinca 1399. u Boucicautovoj pratnji krenuo na put.
Najprije se uputio u Veneciju i brojne druge talijanske gradove, a zatim
je otišao u Pariz i odande u London. Posvuda je primljen s počastima, bu‑
dući da su posjet cara i njegova osoba, koja je ulijevala poštovanje, ostav‑
ljali snažan dojam. Osjećaje i misli koje je pobudio njegov dolazak možda
najbolje izražavaju patetične riječi nekoga engleskog povjesničara i uče‑
njaka onoga doba: “U sebi sam mislio kako je strašno da je prijetnja ne‑
vjernika natjerala ovoga velikoga kršćanskog vladara s dalekog istoka
da posjeti udaljene otoke zapada kako bi potražio pomoć. Moj Bože! Gdje
si sada, stara slavo Rima? Slomljena je danas veličina tvoga Carstva i ui‑
stinu se mogu na tebe primijeniti riječi Jeremijine: ‘Ona, koja je bila vla‑
darica među poganima i kraljica među narodima, sada je sluškinja.’ Tko
je mogao vjerovati da ćeš zapasti u tako duboku bijedu, da ti, koja si jed‑
nom sa svoga uzvišenog prijestolja vladala cijelim svijetom, sada nemaš
snage pomoći kršćanskoj vjeri.” Sa stajališta povijesti kulture, boravak
cara i njegove pratnje u središtima zapadne Europe bio je od velikog zna‑
čenja budući da je omogućio bliže upoznavanje bizantskoga i zapadnog
svijeta u razdoblju rane renesanse. Ali Manuelovo putovanje nije postiglo
svoj neposredni cilj: car je dobio samo neodređena obećanja koja su osta‑
la neispunjena. Zapanjujuće dugo ostao je daleko od svoga Carstva, kojim
je njegov suparnik Ivan VII. upravljao po vlastitu nahođenju i u sve ve‑
ćoj ovisnosti o sultanu. Kao da više ne može skupiti snagu za povratak,
Manuel se na povratku ponovno zaustavio u Parizu i ondje proveo goto‑
vo dvije godine, unatoč tome što se više nije mogao zavaravati u pogledu
jalovosti svoga boravka. Ali tada je stigla olakšavajuća vijest da su Baje‑
zitove snage u bitki kod Angore (Ankare) pokleknule pred Timurovim
Mongolima i da je Bizant oslobođen turske opasnosti.
Timur je bio najveći mongolski vladar od vremena Džingis‑kana i je‑
dan od najvećih osvajača u svjetskoj povijesti. Bio je potomak sporednog
330
ogranka jedne manje turske plemićke obitelji u Turkistanu. Kao svoj cilj
postavio je ponovnu uspostavu divovskoga Džingis‑kanova carstva i taj
je cilj nakon dugotrajnoga krvavog ratovanja u velikoj mjeri i ostvario.
Nakon što je podredio svojoj vlasti srednju Aziju i Zlatnu Hordu u juž‑
noj Rusiji, poduzeo je 1398. godine veliki ratni pohod na Indiju, a zatim
je prošao Perziju, Mezopotamiju i Siriju i naposljetku napao Osmansko
Carstvo u Maloj Aziji. Njegovi pohodi bili su popraćeni najsurovijim pu‑
stošenjima. Mjesta koja bi napustile njegove horde sličila bi beživotnoj
pustinji: “Nije se čuo ni pseći lavež ni glas ptice, a ni plač djeteta.”
Taj siloviti osvajački nagon sada je skršio i Bajezitovu moć. U presud‑
noj bitki kod Angore 28. srpnja 1402. Timur je nakon teške i duge borbe
razbio osmansku vojsku. Veliki sultan pao je u ruke pobjednika i skon‑
čao život u mongolskom zarobljeništvu. Timur se, doduše, već u proljeće
1403. povukao s područja Male Azije, a dvije godine poslije ostarjeli je
pokoritelj narodâ poginuo za vrijeme pohoda na Kinu. Ali zbog toga nje‑
govo kratko i silovito upletanje u sudbinu prednje Azije nije imalo ništa
manje posljedice. Srušio je osmansku vlast i time produljio životni vijek
Bizantskom Carstvu za pola stoljeća.
U poraženu Osmanskom Carstvu izbili su teški nemiri. Bizant, dodu‑
še, nije mogao u potpunosti iskoristiti predah koji su mu osigurali sukobi
unutar Osmanskoga Carstva budući da, tako oslabljen iznutra, više nije
bio sposoban za regeneraciju. Ali sada je na istočnom području nastala
potpuno nova situacija te je i za Bizant nastupilo znatno olakšanje. Baje‑
zitov najstariji sin Sulejman, koji je zavladao europskim dijelom, a bio je
zaraćen sa svojom braćom koja su zapovijedala u Maloj Aziji, zaključio je
sporazume s Bizantom, srpskim despotom Stefanom Lazarevićem i po‑
morskim silama Venecijom, Genovom i Rodom (1403.). Bizant se riješio
vazalnih obveza i obustavio plaćanje danka Turcima. Dapače, ponovno
je dobio i Solun sa širom okolicom i također Halkidiku zajedno s Atosom,
skupinu otoka Skijat‑Skopel‑Skir, kao i znatan obalni pojas na Crnom i
Mramornom moru.
Naličje toga bila je činjenica da su se Bizantinci prijateljskim spo‑
razumom sa Sulejmanom upleli u unutarnje borbe osmanskih preten‑
denata na prijestolje, a ni srpski vladari nisu se uspjeli zadržati poda‑
lje od tog sukoba koji je utjecao na cjelokupni razvoj na jugoistoku. Pad
Sulejmana, koji je poražen u promjenjivu ratu sa svojim bratom Musom
(1411.), prijetio je Carstvu novom krizom budući da se Musa strahovito
osvetio Sulejmanovim saveznicima te je čak započeo opsadu Carigrada.
Međutim, konačnu pobjedu u ratu između turske braće odnio je Mehmed,
koji je godine 1413. uz podršku cara Manuela i despota Stefana Laza‑
revića svladao Musu i stupio na vlast kao sultan Osmanskoga Carstva.
Tako je završio građanski rat i prevladana je najteža kriza u Osman‑
skom Carstvu te je stvorena osnova za novi procvat osmanske moći.
Mehmed I. (1413.–1421.), koji je svoje snage pretežno uložio u unutarnju
331
konsolidaciju svoga carstva i učvršćenje svog položaja u Maloj Aziji, pri‑

državao se dogovora s bizantskim carem. Sve dok je trajala njegova vla‑
davina, bizantsko‑osmanski su odnosi u bitnome ostali nepomućeni.
Bizant je bio toliko uvjeren u miroljubivost novoga sultana da je Ma‑
nuel II. ubrzo nakon Mehmedova stupanja na vlast napustio prijestol‑
nicu: dulje je vrijeme proveo u Solunu, a zatim se u proljeće 1415. upu‑
tio na Peloponez. Dok je bizantsko središte unatoč smanjenju pritiska
izvana polagano odumiralo, Mistra je ključala životom. U to vrijeme
ondje je nastala utopija humanista Georgija Gemista Pletona, koji se
nadao preporodu helenstva u južnoj Grčkoj te je po uzoru na Platono‑
vu Republiku skicirao idealnu sliku novoga državnog sustava. U svojim
spisima posvećenim caru i despotu Mistre neoplatonički je državni fi‑
lozof dijelio i praktične savjete za pojednostavnjenje poreznoga sustava
i izobrazbu domaće vojske, koja je trebala zamijeniti plaćeničku. Ondje,
na bizantskom Peloponezu, u samo se predvečerje propasti Bizantskog
Carstva izrazila želja helenizma za životom i novom državnošću. More‑
ja se pretvorila u pribježište helenizma, za koji se činilo da će se ondje
ne samo održati već i proširiti. Da bi zaštitio taj dragocjeni posjed, car
je dao ponovno izgraditi snažne zidine na korintskom Istmu, takozvani
Heksamilij. Manuelov boravak na Peloponezu imao je utjecaja i na obli‑
kovanje unutarnje situacije zemlje budući da je pridonio jačanju vladina
autoriteta u odnosu prema centrifugalnim stremljenjima lokalne ari‑
stokracije. Car je u ožujku 1416. napustio Peloponez, a zamijenio ga je
njegov najstariji sin Ivan, koji je također preko Soluna došao u Moreju
kako bi u upravljanju zemljom pomogao mlađemu bratu, despotu Teo‑
doru II. Na Ivanovu zapovijed započeo je pobjednički pohod bizantskih
odreda protiv latinske Aheje. Knez Centurione Zaccaria izgubio je naj‑
veći dio svojih posjeda i samo je intervencija Venecije odgodila konačni
slom njegove vladavine.
Predah koji je sudbina poklonila Bizantu završio je smrću Mehme‑
da I. i dolaskom na vlast njegova sina Murata II. (1421.–1451.). Osman‑
ska moć bila je obnovljena, a novi sultan nastavio je Bajezitovu agresiv‑
nu politiku. Ponovno se stiglo do točke na kojoj se stajalo prije bitke kod
Angore. Ivan, koji je 19. siječnja 1421. okrunjen za sucara, uzalud je po‑
kušavao protiv Murata II. iskoristiti pretendenta Mustafu, koji je za slu‑
čaj pobjede Bizantincima dijelio najzamamnija obećanja. Bizant je izgu‑
bio igru i samo je na sebe navukao gnjev osmanskoga vođe. Murat II. je,
naime, nadvladao pretendenta i zatim se s mladenačkom nestrpljivošću
oborio na Carigrad. Tako je 8. lipnja 1422. otpočela prava opsada grada.
Snažne su utvrde još jednom spasile bizantski glavni grad i kada se pro‑
tiv Murata digao novi pretendent, njegov mlađi brat Mustafa, sultan se
povukao neobavljena posla. Odlučujući udarac imao je doći tek trideset
godina poslije, ali ipak se može reći da je napadom na Carigrad 1422. go‑
dine počela posljednja samrtnička borba Bizantskog Carstva.
332
U proljeće 1423. Turci su ponovno provalili u južnu Grčku. Uništen je

Heksamilijski zid na Istmu, koji je Manuel podigao uz veliki trud, a cije‑
la je Moreja opustošena. Naposljetku je carskoj vladi ipak pošlo za rukom
sklopiti mir s Muratom II. tako što se ponovno obvezala na plaćanje dan‑
ka (1424.). Tako je Bizant pao natrag u vazalnu ovisnost iz koje se za ne‑
ko vrijeme bio oslobodio nakon bitke kod Angore. Iz te ga ovisnosti više
ništa nije moglo spasiti i u njoj je ostao do samoga kraja.
Ubrzo je i Solun stigla slična sudbina. U tom izgladnjelom gradu pod
teškim pritiskom Turaka vladao je Manuelov treći sin, despot Andro‑
nik. Položaj se činio tako beznadnim, a nevolja tako velikom da je u ljeto
1423. predao grad Mlečanima. Pomorska republika obvezala se da će po‑
štivati prava i običaje stanovnika te je na sebe preuzela obranu i opskrbu
grada. Međutim, kao što se moglo i očekivati, taj je sporazum izazvao ve‑
liko nezadovoljstvo osmanskoga vladara koji je grad držao sigurnim pli‑
jenom. Mlečani su, doduše, nastojali s njim postići dogovor, a njihovi su
prijedlozi iz godine u godinu – zbog sve većeg turskog pritiska i sve ve‑
će gladi u gradu – bivali sve širokogrudniji: iako su isprva tek uz veliko
oklijevanje pristali na preuzimanje godišnjih plaćanja od 100 000 aspra,
koje je Osmanlijama davao još bizantski despot, pri daljnjim su pokušaji‑
ma pregovora podigli tu svotu na 150 000 i naposljetku na 300 000 aspra.
Ali sve to pregovaranje i cjenkanje bilo je uzaludno; nakon kratkotrajne
vladavine od samo sedam godina Mlečani su ponovno izgubili Solun. Mu‑
rat II. osobno se pojavio s velikom vojskom i zauzeo grad 29. ožujka 1430.
nakon kraće borbe.
Manuel II. povukao se iz vladarskih poslova već nakon krunidbe svo‑
ga sina za sucara. Duševno i tjelesno slomljen, ostarjeli vladar umro je
21. srpnja 1425. kao monah Matija. Sada je Ivan VIII. (1425.–1448.) tre‑
bao vladati Carigradom i njegovom okolicom kao bazilej i autokrator Ro‑
mejâ. Preostalim krhotinama Bizantskog Carstva na Mramornom moru
i Peloponezu upravljala su njegova braća kao samostalni vladari. Rasko‑
madano i oslabljeno Carstvo bilo je privredno i financijski potpuno uni‑
šteno. Već su se za vrijeme Manuela II. zlatnici kovali vrlo rijetko, a za
vrijeme Ivana VIII. bizantsko kovanje zlatnika potpuno zamire i faktič‑
no se prelazi na srebrnu valutu.
Jedina svijetla točka u bizantskom razvoju situacije ostaje Moreja,
kojom vladavinu u ono doba dijele tri careva brata: Teodor, Konstantin i
Toma. Bizantska je Moreja i tijekom rušilačkoga turskog upada 1423. ne‑
prekinuto vodila pobjedničke borbe protiv susjednih latinskih državica.
Grof Karlo Tocco, koji je godine 1427. podlegao Bizantincima u pomorskoj
bitki, odlučio se za sporazum: uz ruku jedne od svojih nećakinja, on je
despotu Konstantinu u miraz predao i ostatak svojih posjeda na Pelopone‑
zu (1428.). Zatim je Konstantin u proljeće 1430. nakon dulje opsade ušao
u Patru i dvije godine potom latinska je kneževina Aheja skončala svoj
život. Uz izuzetak mletačkih kolonija Korona i Modona na jugozapadu
333
i Nauplije i Arga na istoku, cijeli je Peloponez bio pod grčkom vlašću.

Borba između Grka i Franaka, koja je ondje započela u danima Mihaela
VIII. i otad je trajala gotovo bez prekida, završila je – u predvečerje tur‑
skog osvajanja – pobjedom Grka. Glavnu zaslugu za konačni uspjeh imao
je mladi Konstantin koji je dva desetljeća poslije izgubio život u bitki
za Carigrad kao posljednji bizantski car. Suprotnost između bizantskoga
središta na umoru i ekspanzionističke južnogrčke provincije sada je doš‑
la do izražaja još jače nego u Manuelovo doba.
Našavši se pod teškim turskim pritiskom, car Ivan VIII. u očaju je
odlučio još jednom krenuti putem pregovora o uniji i osigurati često obe‑
ćavanu zapadnu pomoć u borbi protiv Turaka po cijenu crkvene podložno‑
sti Rimu. Doduše, dotadašnja iskustva baš nisu ulijevala nadu. Ma koli‑
ko puta da su Bizant i Rim vodili pregovore, uvijek su se vrtjeli u krugu
budući da je jedna strana zavaravala drugu i samu sebe: bizantska vla‑
da očekivala je od Rima spas od turske opasnosti, a zauzvrat mu je obe‑
ćavala crkvenu uniju koju s obzirom na držanje bizantskoga stanovniš‑
tva uopće nije bila u stanju provesti. Rim je pak kao prvi uvjet zahtijevao
priznanje svoga prvenstva, a zauzvrat je obećavao pomoć protiv Turaka,
koju je čak i rimokatoličkim silama na Istoku mogao jamčiti tek u vrlo
ograničenoj mjeri. Zbog toga je iskusni car Manuel na mogućnost unije
gledao s hladnom skepsom. Kaže se da je kratko vrijeme prije smrti izri‑
čito upozorio svoga sina da se ne zavarava idejom o uniji: dogovor izme‑
đu Grka i Latina nije moguć, a unionističkim nastojanjima samo će još
produbiti raskol. Ali koliko god bio snažan sveopći bizantski otpor prema
uniji, u Carigradu je uvijek bilo utjecajnih krugova koji su joj bili skloni
i koji su u teškim trenucima vidjeli spas u zbližavanju s Rimom; na čelo
tih strujanja sada je stao car Ivan VIII. Već nakon opsade Carigrada go‑
dine 1422. on je kao prijestolonasljednik proputovao zapadne dvorove u
potrazi za pomoći, a od 1431. tekli su novi pregovori koji su za cilj ima‑
li sklapanje unije. Zbog neprijateljstva između Eugena IV. i Baselskoga
koncila razgovori su se otegnuli, ali je naposljetku dogovoreno da se sa‑
zove koncil u Italiji, kojemu je car trebao osobno prisustvovati. Za vrije‑
me odsutnosti pozvao je u Carigrad svoga brata Konstantina kao regen‑
ta, čime je nastupilo zatišje i u jalovu sukobu između dvojice braće koja
su vladala Morejom.
Ivan VIII. je 24. studenog 1437. napustio glavni grad i uputio se na
Zapad kao i njegov otac prije gotovo četrdeset, a djed prije gotovo sedam‑
deset godina; ali ne samo s namjerom da potraži pomoć kao Manuel, ne‑
go da bi se po uzoru na Ivana V. obratio na rimsku vjeroispovijest i k
tome pridobio svoj narod i grčki kler za uniju. U pratnji svoga brata De‑
metrija, patrijarha Josipa, nekoliko metropolita i brojnih biskupa i opa‑
ta, stigao je u proljeće 1438. u Ferraru, gdje je 9. travnja otvoren koncil.
Iako je odluka s obzirom na kritičnu situaciju u kojoj su se nalazili Grci
bila unaprijed poznata, debate su u Ferrari i zatim u Firenci trajale vrlo
334
dugo i uvijek su iznova buknule žestoke rasprave, prije svega kao rezul‑
tat ogorčenog otpora koji je predstavnicima Rimske crkve i bizantskim
pristašama unije pružao efeški metropolit Marko Eugenik. Tek su 6. srp‑
nja 1439. u firentinskoj katedrali kardinal Julijan Cesarini i nadbiskup
Besarion Nikejski na latinskom i grčkom jeziku proglasili uniju. Dodu‑
še, rečenica o papinskom prvenstvu bila je formulirana vrlo neodređeno,
a Grcima je dopušteno i da zadrže svoj crkveni obred, ali se u svim spor‑
nim točkama odlučilo u rimsku korist.
Činilo se da je ideja unije odnijela još veću pobjedu nego u danima
Lyonske sinode, budući da se ovaj put car osobno pojavio pred vijećem, a
s njime su rimsku vjeroispovijest priznali i najviši predstavnici Bizant‑
ske crkve. Ali firentinskim zaključcima zapravo nije postignuto ništa.
Obistinila su se predviđanja da će zaključci unije samo pridonijeti pro‑
dubljenju raskola. Bizantski se narod s fanatičnom strašću suprotsta‑
vio dogovorima iz Ferrare i Firence, i dok su sva nagovaranja pristaša
unije ostala bez učinka, vatrene propovijedi Marka Eugenika posvuda
su nailazile na snažan odjek. Pokazalo se da firentinska unija ima još
manje životne snage od lyonske; s jedne strane zato što je začetnik di‑
nastije Paleologâ znao mnogo snažnije nametnuti svoju volju opoziciji od
Ivana VIII., a s druge zato što je unija iz 1274., čija je zadaća bila zašti‑
ta Bizanta pred zapadnim osvajačkim težnjama, rezultirala opipljivim
političkim dobitkom, dok unija iz 1439. koja je trebala Bizant spasiti od
Osmanlija, takav rezultat nije niti mogla imati.
Umjesto da dovede pomoć protiv vanjskog neprijatelja, unija je gurnu‑
la Bizant u unutarnje borbe, posijala neprijateljstvo i međusobnu mržnju
među bizantskim stanovništvom i oduzela Carstvu i posljednji ostatak
ugleda koji je imalo s one strane granica, u slavenskom svijetu. Velika
moskovska kneževina koja je bilo daleko od teškoća u kojima se nalazio
Bizant, a sami su je Bizantinci odgojili u mržnji prema Rimu, u obraće‑
nju cara i carigradskog patrijarha vidjela je neshvatljivu izdaju. Veliki
knez Vasilije II. svrgnuo je Grka Izidora, koji je imenovan ruskim me‑
tropolitom, a koji je bio istaknuti zastupnik unionističke stranke, nakon
njegova povratka iz Firence i bacio ga je u tamnicu. Otad je Rusija sama
birala svoje metropolite. Okrenula se od otpadničkog Bizanta koji je izda‑
jom prave vjere proigrao pravo na vodstvo u pravoslavnom svijetu. Tako
je Rusija izgubljena, a u samom je Bizantu izazvan ogorčeni razdor, dok
se u Rimu nije dobilo takoreći ništa. Očekivana je spasilačka akcija sa
Zapada izostala, kao što je izostala i provedba unije u Carigradu. I na‑
dalje su jedna nasuprot drugoj stajale Rimokatolička i Grkopravoslavna
crkva. I dok se bizantski narod nepokolebljivo držao svoje vjere, najzna‑
čajniji borci za uniju dosljedno su prešli potpuno na stranu Rima: vođa
grčke unionističke stranke, učeni Besarion, i Izidor, koji je pobjegao iz
ruskoga zatvora, postali su kardinali Rimske crkve. Iako nije postignut
nikakav pozitivan politički učinak, pregovori u Ferrari i Firenci izazvali
335
su gnjev Murata II. pa je Ivan VIII. sada morao umirivati sultana poku‑
šavajući ga uvjeriti da su ti pregovori bili isključivo religijske prirode.
Stvarne su poteškoće za osmansku vlast nastupile s druge strane.
Kao za vrijeme Bajezita, tako je i sada tursko napredovanje na Balkan‑
skom poluotoku dozvalo u borbu Mađare. Junački vojvoda Transilvanije,
Ivan Hunjadi (Janko Sibinjanin), odnio je blistave pobjede nad Turcima
u Srbiji i Vlaškoj, koje su posvuda izazvale oduševljenje i probudile no‑
ve nade. Papa je pozvao kršćanske narode u križarski rat i ubrzo se u
južnoj Ugarskoj skupila šarolika vojska od otprilike 25 000 boraca pod
vodstvom kralja Vladislava III., mladoga Jagelovića u čijoj su osobi bile
sjedinjene poljska i ugarska kruna, zatim Hunjadija i srpskoga despota
Đurđa Brankovića, kojega su Turci otjerali s njegova teritorija. Počet‑
kom listopada 1443., dok je Murat II. u Maloj Aziji ratovao protiv emira
Karamanije, križarska vojska je prešla Dunav kod Smedereva. Brzo je
prošla srpskim zemljama pri čemu je Hunjadi, koji je išao prvi, kod Niša
izborio novu uvjerljivu pobjedu nad turskim namjesnikom Rumelije. Kri‑
žarska je vojska neometano ušla u Bugarsku i osvojila Sofiju te se odan‑
de probila u Trakiju. Ondje je, međutim, turski otpor postao snažniji, a
užasna zima prisilila je kršćanske postrojbe na povlačenje. Ipak, one su
na povratnom maršu u prvim danima 1444. godine nanijele Osmanlija‑
ma još jedan težak poraz.
Činilo se da se kolo sreće okrenulo. Osmanlije, koji su još nedugo
prije toga odnosili jednu pobjedu za drugom, sada su se našli stjerani
u defenzivu, i to s više strana. U Albaniji, gdje je već godinama tinjao
ustanak, digao se smjeli Skenderbeg (Juraj Kastriotić) i pod njegovim je
vodstvom pokret za oslobođenje dosegao prilične razmjere. Dugo je vre‑
mena (1443.–1468.) kao “kapetan Albanije” vodio junačku borbu protiv
osmanske prevlasti, što je izazivalo oduševljenje i čuđenje u cijelom kr‑
šćanskom svijetu. Iz južne Grčke krenuo je u napad despot Konstantin.
Svoj teritorij na Mramornom moru zamijenio je za Teodorov u Moreji te
je od 1443. godine gospodario najvažnijim dijelom Peloponeza sa sredi‑
štem u Mistri, dok je Toma zadržao svoj stari, manje važni dio. Njegovo
prvo djelo bila je ponovna izgradnja Heksamilijskog zida na Istmu, koji
su Turci razorili 1423. godine. Zatim se probio u srednju Grčku i zauzeo
Atenu i Tebu. Knez Nerio II. Acciajuoli, koji je do tog vremena Turcima
plaćao danak, morao je priznati vrhovnu vlast despota Mistre i obvezati
se na plaćanja.
U toj izmijenjenoj situaciji Murat II. pokušao se dogovoriti sa svojim
protivnicima. U lipnju 1444. u Hadrijanopolu je primio zastupnike kra‑
lja Vladislava, Đurđa Brankovića i Hunjadija, i ugovorio s njima primir‑
je u trajanju od deset godina. Srpskom despotu trebao je biti vraćen nje‑
gov teritorij, dok je ovisnost Vlaške o Osmanlijama trebala postati nešto
manja. Nakon što se zakleo na poštivanje dogovorenih mjera, sultan se
povukao u Malu Aziju te je odande poslao opunomoćenika u Ugarsku
336
poradi ratifikacije sporazuma od strane kralja Vladislava. Krajem srp‑

nja on je u Segedinu potpisao i od svoje strane potvrdio ugovor. Taj spo‑
razum nedvojbeno je značio znatno ograničenje turske vlasti na Balka‑
nu i kršćanima je jamčio desetogodišnji predah. Ipak, u kršćanskom je
taboru izazvao razočaranje, osobito u Rimskoj kuriji koja se, impresioni‑
rana najnovijim događajima i uzdajući se u obećanu pomoć mletačke flo‑
te, ponadala potpunom protjerivanju Turaka iz Europe te je tjerala na
nastavak sretno započetog rata. Kardinal Julijan Cesarini oslobodio je
neodlučnog mladoga kralja netom položene zakletve i već je u rujnu kr‑
šćanska vojska ponovno krenula u napad. Međutim, njezine snage znat‑
no su se istopile, a prije svega su joj nedostajale srpske čete, budući da
se Đurađ Branković, zadovoljan sporazumom, potpuno ogradio od pot‑
hvata. Uzdajući se u podršku mletačke flote, vojska je krenula prema
Crnom moru i nakon iscrpljujućeg marša kroz bugarsko područje stigla
na obalu. Međutim, mletačka flota, kojoj su se pridružile i dvije dubro‑
vačke galije, nije uspjela spriječiti priljev turskih postrojbi iz Male Azije.
Murat II. dojurio je na čelu snažne vojske i 10. studenog 1444. odigrala
se žestoka bitka kod Varne, koja je značila bijedni svršetak svih velikih
kršćanskih nada. Nakon teške i promjenjive borbe, kršćanska vojska je
uništena. Kralj Vladislav poginuo je u borbi, a život je izgubio i kardi‑
nal Cesarini, stvarni začetnik tog zlosretnoga novog križarskog rata.
Taj poraz kršćana imao je još teže posljedice od onoga koji su svojedob‑
no pretrpjeli kod Nikopola, budući da je s njime propao posljednji poku‑
šaj zajedničke kršćanske spasilačke akcije protiv osmanskog osvajanja.
Obeshrabrenje u kršćanskom taboru bilo je još potpunije nego u ono vri‑
jeme. Jadni carigradski car morao je dočekati pobjednika s čestitkama i
počasnim darovima.
Konstantin je, međutim, i nakon katastrofe u Varni nastavio s ratnim
pohodima u Grčkoj. Ponovno je osvanuo u Beotiji i proširio svoju vlast na
Fokidu i ostalu Grčku sve do Pinda. Činilo se da u posljednjem trenut‑
ku na drevnom helenskom tlu izrasta nova Grčka kao nasljeđe umiru‑
ćeg Bizanta. Ali smjelog despota ubrzo je sustigla osveta pobjednika iz
Varne. Murat II. upao je 1446. godine u Grčku s velikom vojskom i ubrzo
pokorio zemlje srednje Grčke. Bizantski despot uspio mu se snažnije su‑
protstaviti tek na Heksamilijskom zidu, ali osmanska topovska vatra ra‑
zorila je i tu prepreku: 10. prosinca 1446. Heksamilij je osvojen, a bitka
odlučena. Osmanlije su upali u Moreju, opustošili bizantske gradove i se‑
la te odveli sa sobom 60 000 zarobljenika. Despotu je ipak zajamčen mir
u zamjenu za obvezu plaćanja danka, budući da je sultan morao ratovati
i protiv Skenderbega i Hunjadija. Kao odjek bitke kod Varne došlo je u li‑
stopadu 1448. do sukoba između Murata II. i Hunjadija na Kosovu polju.
Ondje, gdje se nekoć odlučivalo o sudbini Srbije, Hunjadi je nakon žesto‑
ke bitke podlegao nadmoćnoj osmanskoj vojsci. Skenderbeg se pak držao
albanskih planina i još ga se dugo godina nije moglo svladati.
337
U međuvremenu je despot Konstantin, ubrzo nakon propasti obnovi‑

teljskog pokušaja u Grčkoj, pozvan na carigradsko prijestolje. Car Ivan
VIII. umro je bez potomstva 31. listopada 1448., a budući da je nedugo
prije toga umro i Teodor, na carskom ga je prijestolju naslijedio odvaž‑
ni despot Konstantin Dragas, koji je ime dobio po majci Jeleni iz srpske
kneževske obitelji Dragaša u istočnoj Makedoniji. Konstantin je 6. siječ‑
nja 1449. okrunjen za cara u Moreji, a dva mjeseca poslije ušao je u glav‑
ni grad. Vladavinu nad Morejom dijelili su Toma i Demetrije, koji se više
puta uz osmansku podršku pokušao domoći carske krune te se i u Moreji
ubrzo oštro sukobio s bratom, oslanjajući se i ovaj put na osmansku pomoć.
Ni hrabrost ni državnička energija posljednjega bizantskog cara nisu
mogle spasiti Carstvo od sigurne propasti. Kad je nakon smrti Murata
II. (veljača 1451.) na prijestolje sjeo njegov sin Mehmed II., Carstvu je od‑
zvonilo. Bizantski Carigrad ležao je u samom srcu osmanskoga teritorija,
na granici između njegovih europskih i azijskih posjeda. Prvi cilj mlado‑
ga sultana bio je ukloniti to strano tijelo i Osmanskom Carstvu u usponu
osigurati stalno državno središte u Carigradu. S ustrajnom energijom i
velikom pažnjom pripremao je osvajanje carskoga grada, koje je trebalo
biti prirodan zaključak djela njegovih prethodnika. Na bizantskom dvoru
nije se moglo dvojiti o namjerama Osmanlija, osobito nakon što je sultan
dao podići snažnu utvrdu (Rumeli Hisar) na Bosporu, u neposrednoj bli‑
zini carskoga grada.
Car Konstantin XI. polagao je, kao i njegov brat, sve svoje nade u po‑
moć Zapada. Te su nade bile slabe, ali drugih uopće nije ni bilo. Tako je
u posljednjem trenutku ponovno pokušao obnoviti propalu uniju. U ulo‑
zi papinog legata u Carigrad je stigao kardinal Izidor, nekadašnji ruski
metropolit: on je 12. prosinca 1452., pet mjeseci prije pada carskoga gra‑
da, u Svetoj Sofiji proglasio uniju i odslužio misu po rimskom obredu. Bi‑
zantski narod zbog toga se strahovito uzrujao budući da se u teškoj situ‑
aciji više nego ikada držao svoje vjere i osjetljivije nego ikad reagirao na
povrede svojih religioznih osjećaja. Atmosferu očaja i nepomirljive mrž‑
nje prema Latinima izrazio je jedan od najviših carskih službenika slje‑
dećim lapidarnim riječima: “Radije bih usred grada vidio turski turban
nego latinsku mitru.” Što se više bližio trenutak propasti, to je snažnija
postajala ona bizantska struja koja je zagovarala pomirenje s Turcima i
koja je u osmanskoj vladavini vidjela manje zlo od podložnosti Rimu.
Ipak, pomoć Carigradu sa Zapada sasvim sigurno nije izostala samo
zbog neprijateljstva bizantskoga stanovništva prema uniji. Suprotstavlje‑
ni interesi zapadnih sila od samog početka su isključili mogućnost dje‑
lotvorne pomoći Bizantu. Alfons V. Aragonski i Napuljski, u ono doba
najmoćniji vladar Sredozemlja, u posljednjim je godinama postojanja Bi‑
zantskog Carstva zastupao politiku koju su prema Bizantu oduvijek za‑

Konstantin nije bio krunjen već samo proglašen carem. Do smrti je ostao neokrunjen.
338
stupali njegovi normanski, njemački i francuski prethodnici u južnoj Ita‑

liji. Nastojao je osnovati novo Latinsko Carstvo u Carigradu, a za sebe je
želio carsku krunu. Tako je osvajačka težnja napuljskoga kralja, čija su
nezasitna novčana potraživanja u Rimu ispunjavana bez pogovora, pro‑
gutala i ona skromna sredstva koja je papa Nikola V. (1447.–1455.) na‑
mjeravao upotrijebiti za obranu Carigrada od Osmanlija. Da se Zapad i
upleo aktivno u sudbinu Carigrada, to u svakom slučaju za cilj ne bi ima‑
lo spas Bizantskog Carstva. Ali i za uspostavu novoga Latinskog Carstva
na istoku nedostajala je bilo kakva osnova. Ipak, postojalo je razdoblje u
kojemu se moglo pitati hoće li Bizant pripasti Turcima ili Latinima. Na
to je pitanje odgovorio razvoj situacije posljednjih desetljeća, a Bizantsko
Carstvo toj je odluci ponajmanje pridonijelo. Veliki događaji koji su odlu‑
čili o njegovoj sudbini odigrali su se izvan njegova dohvata i bez njego‑
va sudjelovanja, budući da je Bizant već dugo bio puki objekt političkih
spletki drugih sila. Iznutra iscrpljeno i paralizirano, srozano na razinu
grada‑države, Carstvo je palo u turske ruke.
U prvim danima travnja 1453. doveo je Mehmed II. golemu vojsku
pod zidine grada. Nasuprot njemu, na bizantskoj je strani bilo svega
5000 grčkih i 2000 stranih branitelja. Glavni odred zapadnih boraca sa‑
stojao se od 700 Genovežana koji su na veliku radost Bizantinaca stigli
netom prije početka opsade Carigrada na dvjema galijama pod zapovjed‑
ništvom Giustinianija. Neće se pogriješiti ako se pretpostavi da su snage
napadača bile više nego deset puta veće od obrambenih. Ono što je činilo
snagu Carigrada nije bila njegova herojska, ali brojčano ipak posve nedo‑
statna obrambena vojska, već njegov jedinstven položaj i čvrstoća njego‑
vih zidina, za koje su se i Ivan VIII. i Konstantin XI. pobrinuli najbolje
što su mogli.
Povoljan strateški položaj i snaga gradskih zidina već su više puta
spasili Bizant, iako u kombinaciji s bizantskom vojnom nadmoći u us‑
poredbi s vanjskim svijetom. Sada je tehnička nadmoć bila na strani
Osmanlija. Mehmed II. pripremio je silno naoružanje, stvorivši prije sve‑
ga snažnu artiljeriju uz pomoć zapadnih tehničara. Pri osvajanju Cari‑
grada Turci su to novo oružje primijenili u dotad neviđenu opsegu ta‑
ko da su, prema riječima jednoga grčkog suvremenika, “topovi odlučili o
svemu”. Mali topovi kojima je raspolagao Carigrad nisu se mogli mjeriti
sa snažnom osmanskom artiljerijom.
Stvarna opsada započela je 7. travnja. Napad je prije svega bio usmje‑
ren na gradske zidine s kopnene strane, osobito na Pemptska vrata, u
kojima su Turci prepoznali najslabiju točku bizantske obrambene linije.
Prilaz Zlatnom Rogu bio je blokiran teškim lancem i Osmanlijama uza
sav trud nije pošlo za rukom razoriti ga. Pri jednom od pokušaja proboja
razvila se 20. travnja teška pomorska bitka u kojoj je pobijedila carska
flota. Ta je pobjeda u Carigradu izazvala oduševljenje i ulila braniteljima
novu hrabrost, ali opkoljenom gradu nije donijela pravo olakšanje. Napro‑
339
tiv, Mehmed II. je 22. travnja uspio preko kopna dovući u Zlatni Rog veći
broj brodova i sada je grad i odande bio pod topovskom paljbom jednako
kao s kopna. Mala vojska branitelja borila se očajničkom hrabrošću pro‑
tiv neizbježne sudbine. Sam car bio je na čelu svojih boraca kao primjer
muževne odlučnosti. Sve do posljednjeg trenutka ustrajao je na svom po‑
ložaju kao netko tko je odlučio da neće nadživjeti propast svojega cilja.
Više velikih napada ostalo je bez rezultata i samopouzdanje neprijatelja
bilo je pokolebano, ali su i zidine grada pod opsadom nakon sedmotjedno‑
ga napada već bile teško oštećene. Nastupio je trenutak konačne odluke.
Mehmed II. je 29. svibnja 1453. prešao u sveopći napad. Navečer pret‑
hodnoga dana, dok je sultan pripremao svoje čete za borbu, kršćani su u
Svetoj Sofiji održali zadnju misu, Grci i Latini zajedno. Nakon tog sve‑
čanog trenutka borci su se vratili na svoja mjesta i car je sve do kasno
u noć obilazio obrambenu liniju. U ranim jutarnjim satima započela je
ofenziva i grad je ovaj put napadnut sa svih triju strana istodobno. Ipak,
junačka obrana dulje je vrijeme odolijevala navali i uspješno odbijala
svaki napad. Tada je sultan uključio u borbu svoju glavnu pričuvu, janji‑
čare, i toj je elitnoj postrojbi osmanske vojske nakon žestoke borbe pošlo
za rukom popeti se na gradske zidine. Giustiniani, koji se borio na stra‑
ni cara, u odlučujućem je trenutku smrtno ranjen i odnesen s poprišta.
Njegova smrt unijela je nemir u redove branitelja i to je ubrzalo osman‑
ski prodor. Ubrzo je grad bio u njihovim rukama. Konstantin XI. borio se
do posljednjeg trenutka i u borbi je našao smrt kakvu je tražio. Tri da‑
na i tri noći trajalo je pljačkanje koje je sultan odobrio svojim vojnicima
prilikom priprema za posljednji napad kako bi podjario njihov ugasnuli
borbeni žar. Uništena su bogatstva neprocjenjive vrijednosti, umjetnička
djela i dragocjeni rukopisi, slike svetaca i crkvena oprema. Mehmed II.
svečano je ušao u osvojeni grad. Carigrad je postao glavni grad Osman‑
skoga Carstva. Bizantsko Carstvo prestalo je postojati.
Utemeljenjem carskoga grada na Bosporu za vrijeme Konstantina
Velikog započeo je život Bizantskog Carstva, a s njegovim padom za po‑
sljednjega Konstantina Bizant je nestao. Doduše, južnogrčka Moreja i
Trapezuntsko Carstvo nadživjeli su Bizant za nekoliko godina, ali Tur‑
cima njihovo pokoravanje više nije činilo problem. Osvajanje Carigrada
uspostavilo je most između azijskih i europskih posjeda Osmanlija i da‑
lo nov polet njihovoj osvajačkoj sili. Ubrzo je moćno Osmansko Carstvo
prigrabilo i ostatak grčkih, kao i latinskih i slavenskih posjeda na Bal‑
kanu. Godine 1456. u osmanske je ruke pala Atena, a Partenon, koji je
već čitavo tisućljeće bio crkva posvećena Djevici Mariji, pretvoren je u
tursku džamiju. Godine 1460. prestala je postojati i bizantska Moreja;
Toma je pobjegao u Italiju, dok se neprijatelj Latinâ Dimitrije uputio na
sultanov dvor. U rujnu 1461. palo je i Trapezuntsko Carstvo, čime je i po‑
sljednji komadić grčkoga tla došao pod tursku vlast. Srpska despotovi‑
na podlegla je 1459. godine, slijedilo joj je 1463. Bosansko Kraljevstvo,
340
a prije kraja stoljeća u turskim rukama završile su i druge slavenske i

albanske zemlje sve do Jadranskoga mora. Tako se ondje ponovno prote‑
zalo carstvo od Mezopotamije do Jadrana, čije je prirodno središte bilo u
Carigradu: Osmansko Carstvo, koje je izraslo na ruševinama Bizantskog
Carstva i koje će nekadašnje bizantske teritorije ponovno na više stoljeća
okupiti u jednu državnu cjelinu.
Bizant je propao 1453. godine, ali njegove duhovne i političke tradi‑
cije preživjele su i djelovale i na starom bizantskom tlu i onkraj neka‑
dašnjih granica Carstva, oplođujući državni i kulturni život europskih
naroda. Kršćanska religija specifično grčkoga karaktera – kao pojam bi‑
zantskoga duha i istodobno kao suprotnost rimskom katolicizmu – i na‑
dalje je bila svetinja nad svetinjama za Grke, kao i za Južne i Istočne
Slavene. Tijekom stoljeća turske vladavine pravoslavna vjera bila je izraz
duhovne i narodne osobnosti Grka i Južnih Slavena, ona je čuvala bal‑
kanske narode od utapanja u turskoj bujici i time omogućila njihov naci‑
onalno‑državni preporod. Pravoslavlje je bilo i duhovni stijeg pod kojim
je provedeno ujedinjenje ruskih naroda i pod kojim je Moskovska Rusi‑
ja stekla položaj velesile. Ubrzo nakon raspada Bizanta i južnoslaven‑
skih država Moskva je konačno odbacila tatarski jaram i kao jedina sa‑
mostalna država pravoslavne vjeroispovijesti postala prirodno središte
pravoslavnoga svijeta. Ivan III., veliki ujedinitelj i osloboditelj ruskih ze‑
malja, oženio je kćer despota Tome Paleologa, nećakinju posljednjega bi‑
zantskog cara. Na svoj grb preuzeo je bizantskoga dvoglavog orla, uveo je
u Moskvi bizantske običaje i ubrzo je Rusiji pripala ona vodeća uloga na
kršćanskom istoku koju je nekad imalo Bizantsko Carstvo. Ako je Cari‑
grad bio Novi Rim, Moskva je postala “treći Rim”. Duhovno nasljeđe Bi‑
zanta, njegova vjera, političke ideje i duhovni ideali stoljećima su živjeli
dalje u Ruskom Carstvu.
Još veći utjecaj imala je bizantska kultura, koja je prožela i Istok i
Zapad. Iako njegov utjecaj u romanskim i germanskim zemljama nije bio
ni izdaleka tako sveobuhvatan kao u slavenskima, Bizant je ipak kultur‑
no oplodio i Zapad. Bizantska država bila je tijelo u kojemu je stoljećima
nastavila živjeti grčko‑rimska antika. Zbog toga je Bizant bio davatelj,
a Zapad primatelj. Osobito u doba renesanse kad je čovječanstvo tako
snažno obuzela čežnja za antičkom kulturom, zapadni svijet pronašao je
u Bizantu izvor iz kojega su prema njemu potekla kulturna blaga antike.
Bizant je sačuvao antičko nasljeđe i time ispunio svoju svjetskopovijesnu
misiju. Sačuvao je od propasti rimsko pravo, grčku poeziju, filozofiju i
znanost, a zatim je to veliko nasljeđe proslijedio europskom čovječanstvu
kad je ono sazrelo da ga primi.
341
1
2 1. crkva Kora, 12.–14. st., Carigrad; 2. unutraš-
njost Eufrazijeve bazilike, 6. st., Poreč; 3. crkva
sv. Teodora, 15. st., Mistra; 4. crkva sv. Luke, 6.
st., Stiris; 5. kupola crkve Bogorodice Periblep-
tos, 1295., Ohrid
3
5
343
1 2 3
4 1. poklopac limburške stau-

roteke, bizantskog relikvijara
za križ, oko 965. g.; 2. detalj
mozaika s likom cara Justini-
jana, 527. g., crkva San Vitale,
Ravenna; 3. Ulazak u Jeruza-
lem, detalj freske iz 1164. g.,
crkva sv. Pantelejmona, Ne-
rezi; 4. detalj podnog moza-
ika, 6. st., Eufrazijeva bazili-
ka, Poreč; 5. Kristov ulazak
u Jeruzalem, detalj sa sar-
kofaga Junija Basa, sredina
4. st., kripta sv. Petra, Rim;
6. Maksimilijanova stolica,
6. st., Nadbiskupski muzej,
Ravenna
5 6
344
Tablica događaja
324. Započinje izgradnja Carigrada

325. Nikejski koncil
330. Inauguracija Carigrada
343. Posvećenje Gota Ulfile za biskupa; pokrštavanje Gota i dru‑
gih Germana (arijevska vjera)
378. Goti uništavaju rimsku vojsku kod Hadrijanopola (pogiba
car Valent)
395. Teodozije I. dijeli Carstvo: Arkadije dobiva Istok, a Honorije
Zapad
425. Osnivanje Carigradskog sveučilišta
431. Efeški koncil
438. Objavljen Teodozijev zakonik
451. Halkedonski koncil
457. Lav I. postaje prvi car okrunjen od patrijarha
482. Zenonov Henotik; početak tridesetogodišnjeg raskola izme‑
đu Rima i Carigrada
493. Ostrogot Teoderik postaje gospodarom Italije
529. Objavljen Justinijanov zakonik; zatvaranje atenske Akade‑
mije
532. Ustanak Nika u Carigradu; započinje izgradnja Svete Sofi‑
je
533. Objavljivanje Digesta (Pandekta)
533.–534. Uništenje vandalske države u sjevernoj Africi
535.–555. Uništenje ostrogotske države u Italiji
562. Mirovni sporazum Justinijana I. i Hozroja I.
od 582. Avari i Slaveni prodiru na Balkanski poluotok (do Pelopo‑
neza)
611.–619. Perzijanci osvajaju gotovo cijelu prednju Aziju (614. pada
Jeruzalem) i Egipat
345
626. Opsada Carigrada od strane Avara i Perzijanaca; poraz

Avara
627. Heraklije I. pobjeđuje Perzijance kod Ninive; povrat svih
nekadašnjih bizantskih područja
636. Arapi pobjeđuju Bizantince na Jarmuku
638. Kalif Omar osvaja Jeruzalem
640. Arapi kreću u osvajanje Egipta i sjeverne Afrike
655. Prva pomorska bitka između Arapa i Bizantinaca (pobjeda
Arapa)
678. Neuspjeh prvog napada arapske flote na Carigrad (“grčka
vatra!”)
680. Nakon pobjede nad Bizantincima, Bugari sele na područje
južno od donjeg tijeka Dunava
697. Arapi otimaju Kartagu Bizantincima
718. Neuspjeh drugog napada arapske flote na Carigrad
730. Početak pokreta za uništenje svetih slika (ikonoklazam)
751. Langobardi osvajaju bizantski Ravenski egzarhat
787. Nikejski koncil; osuda ikonoklazma
805. Pobjeda nad Slavenima kod Patre; ponovno je uspostavljena
bizantska vlast na Peloponezu
811. Bugarski kan Krum pobjeđuje i ubija Nikefora I.
826. Arapi otimaju Kretu Bizantincima
od 827. Arapi osvajaju dotada bizantsku Siciliju
843. Svečana ponovna uspostava štovanja slika; konačan zavr‑
šetak spora oko slika
od 860. Uspostavljene su prve veze između Bizanta i Rusa
863. Misija “slavenskih apostola” Konstantina‑Ćirila i Metodija
u Moravskoj
864. Pokrštenje Bugarske
867. Patrijarh Focije izopćuje papu Nikolu I.
896. Bugarski vladar Simeon pobjeđuje Bizantince kod Bulgaro‑
figa
902. Arapi osvajaju Taorminu, posljednje bizantsko uporište na
Siciliji
904. Arapi pljačkaju Solun
944. Bizant otima Arapima Edesu
961. Bizant ponovno osvaja Kretu
968. Nikefor II. Foka osvaja Siriju
975. Ivan I. Cimisk se probija do Palestine
988. Pokrštenje kijevske države
1014. Bazilije II. “Bugaroubojica” uništava vojsku i carstvo cara
Samujla († 1014.)
1054. Crkveni raskol između Istoka i Zapada (konačna shizma)
346
Tablica događaja
1071. Seldžučki Turci nanose težak poraz Romanu IV. kod Man‑
cikerta; Robert Guiscard osvaja Bari i Bizant time gubi ci‑
jelu južnu Italiju
1077. Seldžuci zauzimaju Jeruzalem
1080. Sulejman I. osniva sultanat Rum s glavnim gradom Ikoni‑
jem
1081. Robert Guiscard napada Bizantsko Carstvo, osvaja Drač i
probija se sve do Makedonije i Tesalije
1082. Trgovački ugovor između Bizanta i Venecije; Venecija na‑
stupa kao trgovinska sila na Istoku
1091. Bizantinci i Kumani poražavaju pečenešku vojsku kod
Lebunijskoga gorja
1096.–1099. Prvi križarski rat: zauzeće Nikeje (1097.), Antiohije (1098.) i
Jeruzalema (1099.)
1122. Uništenje Pečenega
1147.–1149. Drugi križarski rat i njegov slom u Maloj Aziji
1185. Solun pada u ruke Normanima, koji ga pljačkaju; Normani
su poraženi kod Mozinopola i povlače se iz Grčke
1186. Bugarska se odcjepljuje od Bizanta; Bizant zauvijek gubi
vlast na Balkanu
1187. Sultan Saladin poražava latinske postrojbe kod Hatina (u
Galileji)
1189.–1192. Treći križarski rat, bez uspjeha: Bizant je prinuđen prepu‑
stiti Cipar Lusignanima
1195. Bizant plaća danak njemačkom caru Henriku VI. († 1197.)
1202.–1204. Četvrti križarski rat: 1204. pada Carigrad i osniva se La‑
tinsko Carstvo
1205. Bugarski car Kalojan poražava Latine kod Hadrijanopola;
nastaje nova bizantska država s glavnim gradom u Nikeji
1224. Teodor Angel Epirski osvaja latinsko kraljevstvo Solun
1225. Ivan Vatac Nikejski otima Latinima gotovo cijelu Malu Azi‑
ju
1261. U Nimfeju Mihael VIII. potpisuje ugovor s Genovom; ute‑
meljenje đenoveške sile na Istoku; Mihael VIII. ulazi u Ca‑
rigrad i to označava kraj Latinskog Carstva; Vilim II. Vil
lehardouin prinuđen je odstupiti Mihaelu VIII. Mistru i
druge utvrde na Peloponezu
1282. “Sicilijanska večernja” osujećuje napad Karla Anžuvinskog
na Bizant
oko 1300. Gotovo čitava Mala Azija pada u ruke osmanskim Turcima;
1326. Brusa postaje njihov glavni grad
1311. Katalonska družina pobjeđuje franačke vitezove na Kefisu
(Beotija); Atena na sedamdeset godina postaje katalonski
posjed
347
1330. Srbi pobjeđuju Bugare kod Velbužda; početak srpske pre‑

vlasti (1331.–1355. vlada Stefan Dušan)
1352. Osmanlije zadiru na europski teritorij
1365. Hadrijanopol postaje osmanski glavni grad
1371. Pobjeda Osmanlija u bitki na Marici
1387. Osmanlije osvajaju Solun
1389. Bitka na Kosovu polju; Srbi podliježu Osmanlijama
1393. Osmanlije pokoravaju Bugarsku
1396. Osmanlije uništavaju kršćansku vojsku kod Nikopola
1402. Bitka kod Angore (Ankare); Timurova pobjeda nad Bajezi‑
tom
1430. Konačni pad Soluna
1432. Kraj latinske kneževine Aheje; gotovo čitav Peloponez po‑
novno dospijeva pod grčku vlast
1439. U Firenci je objavljena unija između Rimske i Bizantske
crkve
1444. Murat II. poražava kršćansku vojsku kod Varne
1448. Murat II. pobjeđuje Ivana Hunjadija na Kosovu polju
1453. Mehmed II. osvaja Carigrad; propast Bizantskog Carstva
1456. Atena pada u ruke Osmanlijama
1460. Osmanlije osvajaju Peloponez zajedno s Mistrom
1461. Trapezuntsko Carstvo, posljednji komad grčkog teritorija,
pada u ruke Osmanlijama
348
Popis vladara i crkvenih
velikodostojanstvenika
Popis sadrži vladare i crkvene dostojanstvenike prema sljedećem redo‑

slijedu: Kasno Rimsko Carstvo; Zapadnorimski carevi; Istočnorimski care‑
vi; Perzijsko Carstvo Sasanida; Bizantski vladari; Trapezuntsko Carstvo;
Epirska despotovina; Tesaloničko Carstvo; Morejska despotovina; Ostrogot‑
ski kraljevi; Vizigotski kraljevi; Vandalski kraljevi; Langobardski kraljevi;
Mletački duždevi; Franački carevi i kraljevi Italije; Istočnofranački (nje‑
mački) kraljevi i carevi; Avarski kagani; Kneževi Velike Moravske; Ugar‑
ski vladari; Bugarski vladari; Hrvatski vladari; Vladari Srbije (Raška,
Srpska despotovina); Vladari Duklje (Zete); Vojvode Vlaške; Kijevska Ru‑
sija; Moskovska Rusija; Vladari Gruzije; Vladari Armenije (Velika Arme‑
nija); Kraljevstvo Ani; Kars; Maloarmensko kraljevstvo Kilikije; Hazarski
kanovi; Arapski kalifi; Hamdanidi; Seldžučki sultani (Bagdadski sultanat,
Sultanat Rum /Ikonijski sultanat/); Zengidi; Ajubidi; Egipatski Mameluci;
Osmanski sultani; Mongolski vladari (Veliki kanovi, Zlatna Horda); Ti‑
muridi; Jeruzalemsko kraljevstvo; Sicilsko Kraljevstvo (Napuljsko Kraljev‑
stvo); Latinsko Carstvo; Tesaloničko Kraljevstvo; Ahajska kneževina; Aten‑
sko vojvodstvo; Kneževina Antiohija; Rimski biskupi (pape); Carigradski
biskupi i patrijarsi (Latinski patrijarsi Carigrada); Aleksandrijski biskupi
i patrijarsi; Antiohijski biskupi i patrijarsi (Latinski patrijarsi Antiohije)
Kasno Rimsko Carstvo Amando (protucar 285.–86.)

Dioklecijan (284.–305.) Elijan (sucar 285.–86.)
Domicijan (protucar 296.–97.) Julijan (protucar 297/8.)
Ahilej (protucar 297.–98.) Konstancije I. (305.–06.)
Eugenije (protucar 303/4.) Galerije (305.–11.)
Karauzije (protucar 286.–93.) Maksimin II. Daja (310.–13.)
Alekto (protucar 293.–96/7.) Sever II. (306.–07.)
Maksimijan (284.–305, 306.–10.) Maksencije (306.–12.)
349
Licinije (308.–24.) Avit (455.–56.)

Valent (sucar 314. ili 316.–17.) Majorijan (457.–61.)
Martinijan (sucar 324.) Libije Sever III. (461.–65.)
Konstantin I. (306.–37.) Antemije (467.–72.)
Kalocer (protucar 333/4.) Olibrije (472.)
Konstantin II. (337.–40.) Glicerije (473.–74.)
Konstant I. (337.–50.) Julije Nepot (474.–75./80.)
Konstancije II. (337.–61.) Romul August (475.–76.)
Magnencije (protucar 350.–53.)
Nepocijan (protucar 350.)
Istočnorimski carevi
Vetranion (protucar 350.)
Silvan (protucar 355.) T eodozijeva dinastija
Julijan II. (361.–63., protucar od 360.) Arkadije (395.–408.)
Jovijan (363.–64.) Teodozije II. (408.–50.)
Valentinijan I. (364.–75.) Marcijan (450.–57.)
Firmo (protucar 372.–74.)
L avova dinastija
Valent (364.–78.)
Prokopije (protucar 365.–66.) Lav I. (457.–74.)
Marcel (protucar 366.) Lav II. (474, sucar od 473.)
Gracijan (375.–83., sucar od 367.) Zenon (474.–75.)
Valentinijan II. (375.–92.) Bazilisk (475.–76.)
Teodozije I. (379.–95.) Marko (sucar 476.)
Magno Maksim (protucar 383.–88.) Zenon (476.–91.)
Viktor (sucar 384.–88.) Marcijan (protucar 479.)
Eugenije (protucar 392.–94.) Leontije (protucar 484.–88.)
Anastazije I. (491.–518.)
Zapadnorimski carevi
Perzijsko Carstvo
T eodozijeva dinastija Sasanida
Honorije (395.–423.) Ardašir I. (224.–41.)
Marko (protucar 406.) Šapur I. (241.–71.)
Gracijan (protucar 406.–07 Hormizd I. (271.–73.)
Konstantin III. (protucar 407.–11.) Bahram I. (273.–76.)
Konstant (sucar 410.–11.) Bahram II. (276.–93.)
Maksim (protucar 409.–11., 418.–22.) Bahram III. (293.)
Prisk Atal (409.–10., 414.–15.) Narze (293.–302.)
Jovin (protucar 411.–13.) Hormizd II. (302.–09.)
Sebastijan (sucar 412.–13.) Adanerze (309.)
Heraklijan (? protucar 413.) Šapur II. (309.–79.)
Konstancije III. (421.) Ardašir II. (379.–83.)
Ivan (423.–25.) Šapur III. (383.–88.)
Valentinijan III. (425.–55.) Bahram IV. (388.–99.)
Pir (? protucar 428.) Jezdegerd I. (399.–420.)
Petronije Maksim (455.) Bahram V. Gor (420.–39.)
350
Popis vladara i crkvenih velikodostojanstvenika
Jezdegerd II. (439.–57.) Heraklona (Heraklije II) (641.)

Hormizd III. (457.–59.) Konstant II. (Konstantin III) (641.–68.,
Peroz (459.–84.) sucar od 641.)
Balaš (484.–88.) Teodozije (I) (sucar 641.–60.)
Kavad I. (488.–97.) Valentin (protucar 645.)
Gamasp (497.–99.) Gregorije (protucar 646.–48.)
Kavad I. (499.–531.) Olimpije (protucar 649.–52.)
Hozroje I. Anošarvan (531.–79.) Konstantin IV. (668.–85., sucar od 654.)
Hormizd IV. (579.–90.) Heraklije (III) (sucar 659.–81.)
Bahram VI. Čobin (590.–91.) Teodozije (II) (sucar 659.–81.)
Hozroje II. Parvez (590.–628.) Mezezije (protucar 668.–69.)
Bistam (591.–95.) Justinijan II. (685.–95.)
Kavad II. Široje (628.) Leontije (Lav) (695.–98.)
Tiberije II. Apsimar (698.–705.)
Ardašir III. (628.–30.)
Justinijan II. (705.–11.)
Šahrbaraz (630.)
Tiberije (III) (sucar 705.–11.)
Hozroje III. (630.)
Bardan Filipik (711.–13.)
Boran (630.–31.)
Anastazije II. (Artemije; 713.–15.)
Azarmedukst (631.)
Teodozije III. (715.–17.)
Hormizd V. (631.–32.)
Anastazije II. (protucar 718.)
Hozroje IV. (628/32.)
Peroz II. (628/32.) Sirijska dinastija
Tarukszad-Hozroje (628/32.) Lav III. (717.–41.)
Jezdegerd III. (632.–651.) Kozma (protucar 727.)
Pad pod Arape (651.). Konstantin V. (741.–75, sucar od 720.)
Artavazd (protucar 742.–43.)
Nikefor (sucar 743.)
Bizantski vladari
Lav IV. (775.–80., sucar od 751.)
Justinijanska dinastija Konstantin VI. (780.–97., sucar od 776.)
Justin I. (518.–27.) Nikefor (protucar 792., 797.)
Justinijan I. (527.–65, sucar 527.) Irena (797.–802.)
Hipatije (protucar 532.) Nikeforova dinastija
Stoca (protucar 536.–45.) Nikefor I. (802.–11.)
Ivan Kotist (protucar 537.) Bardan Turk (protucar 803.)
Stoca Mlađi (Ivan) (protucar Arsaber (protucar 808.)
545.–46.) Staurakije (811., sucar od 803.)
Justin II. (565.–78.) Mihael I. Rangabe (811.–13.)
Tiberije I. Konstantin (578.–82, Teofilakt (sucar 812.–13.)
sucar od 578.) Lav V. (813.–20.)
Maurikije (582.–602.) Konstantin (sucar 813.–20.)
Teodozije (sucar 590.–602.)
A morijska (Frigijska) dinastija
Foka (602.–10.)
Mihael II. (820.–29.)
Heraklijeva dinastija Toma Slaven (protucar 820.–23.)
Heraklije I. (610.–41.) Teofil (829.–42., sucar od 821.)
Konstantin (III) Heraklije (641.) Konstantin (sucar 832/3.–35.)
351
Mihael III. (842.–67., sucar od 840.) Nikefor Brijenije (protucar 1077.–78.)

M akedonska dinastija
Nikefor III. Botanijat (1078.–81.)
Nikefor Bazilakije (protucar 1078.)
Bazilije I. (867.–86.)
Konstantin (I) Duka (protucar 1079.)
Konstantin (sucar 869.–79.)
Nikefor Melisen (protucar 1080.–81.)
Lav VI. (886.–912., sucar od 870.)
Aleksandar (912.–13., sucar od 879.) Komneni
Konstantin VII. (913.–59., sucar od 911.) Aleksije I. Komnen (1081.–1118.)
Roman I. Lakapen (920.–44.) Konstantin (II) Duka (sucar
Kristofor Lakapen (sucar 921.–31.) 1081.–90.)
Stjepan Lakapen (sucar 924.–45.) Ivan II. Komnen (1118.–43., sucar od
Konstantin Lakapen (sucar 924.–45.) 1092.)
Mihael Lakapen (sucar ? 931.–45.) Aleksije Komnen (sucar 1122.–42.)
Roman II. (959.–63., sucar od 945.) Manuel I. Komnen (1143.–80.)
Nikefor II. Foka (963.–69.) Aleksije II. Komnen (1180.–83., sucar od
Ivan I. Cimisk (969.–76.) 1171.)
Barda Foka (protucar 971.) Andronik I. Komnen (1183.–85., sucar od
Bazilije II. (976.–1025., sucar od 960.) 1181.)
Barda Skler (protucar 976.–79., 987.) Ivan Komnen (sucar 1183.–85.)
Barda Foka (protucar 987.–89.) Izak Komnen (protucar 1184.–91.)
Konstantin VIII. (1025.–28., A ngeli
sucar od 961.)
Izak II. Angel (1185.–95.)
Roman III. Argir (1028.–34.)
Aleksije Brana (protucar 1187.)
Mihael IV. (1034.–41.)
Teodor Mangafa (protucar 1188.–90.)
Mihael V. (1041.–42.)
Aleksije III. Angel (1195.–1203.)
Zoja (1042., sucarica od 1028.)
Izak II. Angel (1203.–04.)
Teodora (1042.)
Aleksije IV. Angel (1203.–04.)
Konstantin IX. Monomah (1042.–55.)
Nikola Kanab (protucar 1204.)
Georgije Manijak (protucar 1045.)
Aleksije V. Duka Murcufl (1204.)
Lav Tornikije (protucar 1047.)
Teodor Mangafa (protucar 1204.–05.)
Teodora (1055.–56., sucarica od 1042.)
Konstantin (XI) Laskar (1204.)
Mihael VI. Bringa (1056.–57.)
Izak I. Komnen (1057.–59., L askari – Nikejsko Carstvo
protucar 1057.) Teodor I. Laskar (1204.–22., krunjen
Duke
1208.)
Ivan III. Duka Vatac (1222.–54.)
Konstantin X. Duka (1059.–67.)
Teodor II. Duka Laskar (1254.–58.)
Mihael VII. Duka (1067.–68.,
Ivan IV. Duka Laskar (1258.–61.)
sucar od 1060.)
Roman IV. Diogen (1068.–71.) Paleolozi
Konstantin (I) Duka (sucar 1067.–78.) Mihael VIII. Paleolog (1259.–82., sucar
Andronik Duka (sucar 1068.–78?) od 1259.)
Mihael VII. Duka (1071.–78, sucar od Andronik II. Paleolog (1282.–1328, sucar
1060.) od 1261., okrunjen 1272.)
Konstantin (II) Duka (sucar o. Mihael IX. Paleolog (sucar 1291.–1320.,
1074.–78.) okrunjen 1294.)
352
Andronik III. Paleolog (sucar od 1313., Manuel III. Veliki Komnen (1390.–1417.)
protucar 1321.) Aleksije IV. Veliki Komnen (1417.–29.)
Andronik III. Paleolog (1328.–41., Ivan IV. Veliki Komnen (1429.–58.)
krunjen za sucara 1325.) David II. Veliki Komnen (1458.–61.)
Ivan V. Paleolog (1341.–91.) Pad Trapezunta pod Osmanlije (1461.).
Ivan VI. Kantakuzen (1347.–54,
protucar 1341.–47.)
Matija Kantakuzen (sucar 1353.–57.) Epirska despotovina
Andronik IV. Paleolog (1376.–79., sucar
Duka
1352.–76., 1379.–85.)
Ivan VII. Paleolog (1390., sucar od 1376.) Mihael I. Angel Komnen Duka
(1204.–14.)
Manuel II. Paleolog (1391.–1425.,
sucar 1373.) Teodor Angel Komnen Duka (1214.–30.,
car od 1227.)
Ivan VII. Paleolog (sucar
1376.–1408.) Mihael II. Angel Komnen Duka
Andronik V. Paleolog (sucar (1231.–67./68.)
1393.–97.) Nikefor I. Komnen Duka
Ivan VIII. Paleolog (1425.–48., sucar od (1267./68.–89./94.)
1407., krunjen 1421.) Toma I. Komnen Duka (1289./94.–1318.)
Konstantin XI. (XII) Paleolog Dragas Orsini
(1449.–53.) Nikola Orsini (1318.–23.)
Ivan Duka Orsini (1323.–35.)
Trapezuntsko Carstvo Nikefor II. Duka Orsini (1335.–40.)
Aleksije I. Veliki Komnen (1204.–22.) Ana Paleologina (regentkinja 1335.–36.)
David I. Veliki Komnen (1204.–14.) Bizantska vlast (1340.–48.)
Andronik I. Gid (1222.–35.) Simeon Uroš (Nemanjić) Paleolog (srpski
Ivan I. Veliki Komnen Aksuh (1235.–38.) despot 1348.–56., u Epiru)
Manuel I. Veliki Komnen (1238.–63.) Nikefor II. Duka Orsini (1356.–58., u
Andronik II. Veliki Komnen (1263.–66.) Tesaliji i Epiru, bizantski
Georgije Veliki Komnen (1266.–80.) naslov despota od 1347.)
Ivan II. Veliki Komnen (1280.–84.) Simeon Uroš (Nemanjić) Paleolog (srpski
Teodora Velika Komnena (1284.–85.) car u Tesaliji 1358.–71
Ivan II. Veliki Komnen (1285.–97.) i u Epiru 1358.–66.)
Aleksije II. Veliki Komnen (1297.–1330.) Južni Epir (Janjina)
Andronik III. Veliki Komnen (1330.–32.)
Toma II. Komnen Paleolog Preljubović
Manuel II. Veliki Komnen (1332.) (despot 1366.–84., zet Simeona
Bazilije Veliki Komnen (1332.–40.) Uroša Paleologa, bizantski
Irena Paleologina (1340.–41.) naslov despota Epira od 1382.)
Ana Velika Komnena Anahutlu (1341.) Marija Angelina Dukaina Paleologina
Mihael Veliki Komnen (1341.) (despina 1384.–94., Preljubovićeva
Ana Anahutlu Komnena (1341.–42.) i Buondelmontijeva supruga)
Ivan III. Veliki Komnen (1342.–44.) Esaul de Buondelmonti Acciaiuoli
Mihael Veliki Komnen (1344.–49.) (1386.–1411.)
Aleksije III. Veliki Komnen (1349.–90.) Juraj de Buondelmonti Acciaiuoli (1411.)
353
Karlo I. Tocco (1411.–29., bizantski Morejska despotovina

naslov despota Epira od 1415.) Manuel Kantakuzen (1348.–80.)
Karlo II. Tocco (1429.–30.) Matija Asen Kantakuzen (1380.–82.)
Pad Janjine pod Osmanlije (1430.). Demetrije I. Kantakuzen (1382.–84.)
Teodor I. Paleolog (1382.–1407.,
Sjeverni Epir (A rta)
imenovan 1381.)
A lbanske dinastije
Teodor II. Paleolog (1407.–43.)
Petar Ljoša Mazarachi (1359.–74.) Konstantin (XI) Paleolog Dragaš
Ghin Mazarachi (1374.–75.) (1428.–49.)
Ghin Mpoua Spata (1375.–1400.) Toma Paleolog (1428.–60.)
Sgur Bua Shpata (1400.) Demetrije II. Paleolog (1449.–60.)
Vongo Zardari (uzurpator 1400.–01.) Manuel (II) Kantakuzen (protudespot
Mauricije Mpoua Spata (1401.–14.) 1453.–54.)
Pavao Bua Shpata (suvladar 1403.–07., Pad Moreje pod Osmanlije (1460.).
u Lepantu)
Jakub Bua Shpata (1414.–1416.) Ostrogotski kraljevi
Tocco Valamir (prije 450./1.–468./9.)
Karlo I. Tocco (1416.–29.) Tiudimir (468./9.–474.)
Karlo II. Tocco (1429.–48.) Vidimir (468./9.–473./4.)
Leonardo III. Tocco (1448.–49.) Teoderik Veliki (474.–526.)
Pad Arte pod Osmanlije (1449.). Atalarik (526.–34.)
Teodahad/Teodat (534.–36.)
Vitigis (536.–40.)
Tesaloničko Carstvo Hildebad (540.–41.)
Teodor Angel Komnen Duka (1224.–30., Erarik (541.)
car od 1227.) Totila (541.–52.)
Manuel Angel Komnen Duka (1230.–37.) Teja (552.)
Ivan Angel Komnen Duka (car od 1237., Aligern (regent 552.–55.)
despot 1242.–44.) Pad pod Istočno Rimsko Carstvo (552.).
Demetrije Angel Komnen Duka (despot
1244.–46.)
Pad pod vlast Nikejskog Carstva (1246.). Vizigotski kraljevi
Alarik I. (395.–410.)
T esalonika pod Paleolozima
Ataulf (410.–15.)
Teodor Paleolog (1376.–82.)
Sigerik (415.)
Manuel (II) Paleolog (1382.–87., sucar Valija (415.–18.)
od 1373., car od 1391.)
Osmanska vlast (1387.–1403.) Tolozatsko K raljevstvo
Ivan (VII) Paleolog (1403.–08., sucar od Teoderik I. (418.–51.)
1376.) Torizmund (451.–53.)
Andronik Paleolog (1408.–23.) Teoderik II. (453.–66.)
Pad pod Veneciju (1423.) i potom pod Eurik (466.–84.)
Osmanlije (1430.). Alarik II. (484.–507.)
354
Toledsko K raljevstvo Langobardski kraljevi

Amalarik (507.–531.) Vahon (o. 510.–40.)
Gezalik (507.–11.) Valtari (o. 540.–47.)
Teud (531.–48.) Audoin (o. 547.–560./5.)
Teudegizel (548.–49.) Alboin (560./5.–572.)
Agila I. (549.–54.) Klef (572.–74.)
Atanagild (protukralj od 551., kralj Međuvlašće (574.–84.)
554.–67.) Autari (584.–80.)
Liuva I. (567.–72.) Agilulf (590.–616.)
Leovigild (568.–86.) Adalvald/Adaloald (616.–26.)
Hermenegild (protukralj 579.–84.) Arivald/Arioald (626.–36.)
Rekared I. (586.–601.) Rotari (636.–52.)
Liuva II. (601.–03.) Rodvald/Rodoald (652.–53.)
Viterik (603.–10.) Aripert I. (653.–61.)
Gundemar (610.–12.) Godepert (661.–62.)
Sizebut (612.–21.) Perktarit (661.–62.)
Rekared II. (621.) Grimoald Beneventski (662.–71.)
Svintila (621.–31.) Perktarit (671.–88.)
Rekimir (sukralj 626.–31.) Kuninkpert (688.–700.)
Sizenand (631.–36.) Liutpert (700.–01.)
Hintila (636.–40.) Raginpert Turinski (protukralj 701.)
Tulga (640.–42.) Rotari Bergamski (protukralj 701.–02.)
Hindasvint (642.–53.) Aripert II. (protukralj od 701., 701.–12.)
Rekesvint (653.–72.) Ansprand (712.)
Pavao Narbonneski (protukralj 673.) Liutprand (712.–44.)
Vamba (672.–80.) Hildeprand (744., sukralj 735.–41,
Ervig (680.–87.) protukralj 741.–44.)
Egika (687.–702.) Rathis (744.–49.)
Vitica (702.–10.) Aistulf (749.–56.)
Roderik (710.–11.) Rathis (756.–57.)
Agila II. (Ahila) (protukralj od 710., Deziderije (757.–74.)
kralj 711.–14./16.) Adalgis (sukralj 758.–74.)
Ardon (714.–18.) Pad pod Franke (774.).
Pad pod Arape (711.)
Mletački duždevi
Vandalski kraljevi Paulicije (697.–717., patricij)
Gunderik (406.–28.) Marcel (717.–26., magister militum)
Gajzerik (428.–77.) Urso (726.–38.)
Hunerik (477.–84.) Dominik (739., magister militum)
Guntamund (484.–96.) Feliks Kornikula (740., magister militum)
Trazamund (496.–523.) Teodat/Deusdedit Hipat (741., magister
Hilderik (523.–30.) militum)
Gelimer (530.–34.) Jovijan Hipat (742., magister militum)
Pad pod Istočno Rimsko Carstvo (534.). Ivan Fabricije (743., magister militum)
355
Teodat/Deusdedit Hipat (744.–56.) Jakov Contarini (1275.–80.)

Gala Gaulo (756.) Ivan Dandolo (1280.–89.)
Dominik Monegarije (756.–65.) Petar Gradenigo (1289.–1311.)
Mauricije I. (765.–87.) Marin Zorzi (1311.–12.)
Ivan i Mauricije II. (787.–802.) Ivan Soranzo (1312.–28.)
Obelerije (802.–08.) Franjo Dandolo (1328.–39.)
Beat (808.–10.) Bartolomej Gradenigo (1339.–42.)
Agnelo Particijak (809.–27.) Andrija Dandolo (1342.–54.)
Justinijan Particijak (827.–29.) Marin Faliero (1354.–55.)
Ivan I. Particijak (829.–37.) Ivan Gradenigo (1355.–56.)
Petar Tradenik (837.–64.) Ivan Dolfin (1356.–61.)
Orso I. Particijak (864.–81.) Lovro Celsi (1361.–65.)
Ivan II. Particijak (881.–87.) Marko Cornaro (1365.–67.)
Petar I. Kandijano (887.–88.) Andrija Contarini (1367.–82.)
Petar Tribun (888.–912.) Mihael Morosini (1382.)
Orso II. Particijak (912.–32.) Antonije Venier (1382.–1400.)
Petar II. Kandijano (932.–39.) Mihael Steno (1400.–13.)
Petar Particijak (939.–42.) Toma Mocenigo (1413.–23.)
Petar III. Kandijano (942.–59.) Franjo Foscari (1423.–57.)
Petar IV. Kandijano (959.–76.)
Petar I. Orseolo (976.–78.)
Franački carevi i kraljevi
Vital Kandijano (978.–79.) Italije
Tribun Memmo (979.–91.)
Karlo I. Veliki (800.–14.)
Petar II. Orseolo (991.–1009.)
Pipin (Karloman) (kralj 781.–810.)
Oton Orseolo (1009.–26.)
Bernard (kralj 812.–18.)
Petar Barbolano (1026.–32.)
Ludovik I. Pobožni (814.–40.)
Dominik Flabanico (1032.–43.)
Lotar I. (840.–55.)
Dominik Contarini (1043.–71.)
Ludovik II. (kralj od 840., car 855.–75.)
Dominik Silvije (1071.–84.)
Karlo II. Ćelavi (875.–77.)
Vital Faliero de’ Doni (1084.–96.)
Karloman Istočnofranački (kralj
Vital I. Michieli (1096.–1102.) 877.–80.)
Ordelafo Faliero (1102.–17.) Karlo III. Debeli (881.–87.)
Dominik Michieli (1117.–30.) Vidon Spoletski (kralj od 889., car
Petar Polani (1130.–48.) 891.–94.)
Dominik Morosini (1148.–56.) Lambert Spoletski (892.–98.)
Vital II. Michieli (1156.–72.) Arnulf Karantanski (896.–99.)
Sebastijan Ziani (1172.–78.) Berengar I. (kralj od 888., car 915.–24.)
Orio Mastropiero (1178.–92.) Ludovik III. Slijepi (kralj od 900., car
Enrico Dandolo (1192.–1205.) 901.–05.)
Petar Ziani (1205.–29.) Rudolf (II) Burgundski (kralj
Jakov Tiepolo (1229.–49.) 922./24.–26.)
Marin Morosini (1249.–52.) Hugo Arleski i Vijenski (kralj 926.–47.)
Rajner Zeno (1252.–68.) Lotar (sukralj 931.–47., kralj 947.–50.)
Lovro Tiepolo (1268.–75.) Berengar II. Ivrejski (kralj 950.–61.)
356
Adalbert (sukralj 950.–61.) Štaufovci

Oton I. Veliki (rex Italicorum 951.–62.) Konrad III. (protukralj od 1127.–35.,
Arduin Ivrejski (samozvani kralj kralj 1138.–52.)
1002.–14.) Henrik (sukralj 1147.–50.)
Italsko (Langobardsko) Kraljevstvo je od Fridrik I. Barbarosa (1152.–90., car od
carske krunidbe Otona I. Velikog (962.) 1155.)
postalo sastavnim dijelom Njemačkog Henrik VI. Okrutni (1190.–97., sukralj
Carstva. od 1169., car od 1191.)
Fridrik II. (1196.–98., sukralj 1196.)
Filip Švapski (protukralj 1198.–1208.)
Istočnofranački Oton IV. Welf Brunswički (protukralj od
(njemački) kraljevi i 1198., kralj 1208.–15., car od 1209.)
carevi Fridrik II. (1211.–50., car od 1220.)
K arolinzi Henrik (sukralj 1220.–35.)
Ludvig I. Njemački (840.–76.) Henrik Raspe Tirinški (protukralj
1246.–47.)
Karloman (876.–80.)
Vilim Holandski (protukralj 1247.–56.)
Ludvig II. Mlađi (876.–82.)
Konrad IV. (1250.–54., sukralj od 1237.)
Karlo III. Debeli (876.–87.) Međuvlašće (1254.–73.)
Arnulf Karantanski (887.–99.) Rikard Cornwallski (1257.–72.)
Ludvig III. Dijete (900.–911.) Alfons X. Mudri Kastilijski (1257.–75.)
Konradovci Rudolf I. Habsburški (1273.–91.)
Adolf Nassauski (1292.–98.)
Konrad I. Frankonijski (911.–18.)
Konrad Tečki (protukralj 1292.)
Otonovci Albert I. Habsburški (1298.–1308.)
Henrik I. Ptičar (919.–36.) Henrik VII. Luksemburški (1308.–13,
Oton I. Veliki (936.–73., car od 962.) car od 1312.)
Oton II. (973.–83., sukralj od 961., Ludvig IV. Wittelsbach Bavarski
sucar od 967.) (1314.–47., car od 1328.)
Oton III. (983.–1002., car od 996.) Fridrik III. Lijepi Habsburški (protu-
kralj 1314.–22., sukralj 1325.–30.)
Henrik II. Sveti (1002.–24., car od 1014.)
Ludvig V. Wittelsbach Bavarski
Salijci (1314.–47.)
Konrad II. (1024.–39., car od 1027.) Luksemburgovci
Henrik III. Crni (1039.–56., car od 1046.) Karlo IV. Luksemburgovac Češki
Henrik IV. (1056.–1106., car od 1084.) (protukralj od 1346.,
Rudolf Švapski (protukralj 1077.–80.) kralj 1347.–78., car od 1355.)
Herman Salmski (protukralj 1081.–88.) Günther Schwarzburški (protukralj
Ekbert Meissenski (protukralj 1089.–90.) 1349.)
Konrad (sukralj 1087.–93., protukralj Vjenceslav (IV) Češki (1378.–1400.,
1093.–1101.) sukralj od 1376.)
Henrik V. (1106.–25., car od 1111.) Žigmund Luksemburgovac (1410.–37.,
car od 1411.)
Suplinburgovci Rupreht Falački (protukralj 1400.–10.)
Lotar III. Saski (1125.–37, car od 1133.) Jobst Moravski (protukralj 1410.–11.)
357
H absburgovci K raljevi
Albert II. Habsburški (1438.–39.) A rpadovići
Fridrik IV. (1440.–93., car od 1452.) Stjepan I. (1001.–38.)
Petar Orseolo (1038.–41., Gejzin unuk)
Samuel Aba (1041.–44, Gejzin zet)
Avarski kagani
Petar Orseolo (1044.–46.)
P rva dinastija Andrija I. (1047.–61.)
Sarozije (rano 6. st., u Pricrnomorju) Bela I. (1061.–63.)
Kandik (o. 560.) Salamon (1063.–74.)
Bajan (o. 565.–602.) Gejza I. (1074.–77.)
Vladari nepoznati Ladislav I. (1077.–95.)
Koloman Knjigoljubac (1095.–1116.)
Druga dinastija
Stjepan II. (1114.–31.)
Vladari nepoznati (635.–685.) Bela II. Slijepi (1131.–41.)
T reća dinastija
Gejza II. (1141.–61.)
Stjepan III. (1161.–62.)
Vladari nepoznati
Ladislav II. (1162.–63.)
Tudun I. (791.–803.)
Stjepan IV. (1163.)
Zodan (803.–05.)
Stjepan III. (1163.–72.)
Teodor (805.–?)
Bela III. (1172.–96.)
Abraham (?–?)
Emerik (1196.–1204.)
Tudun II. (?–835.)
Ladislav III (1204.–05.)
Andrija II. (1205.–35.)
Kneževi Velike Moravske Bela IV. (1235.–70.)
Mojmir I. (833.–46.) Stjepan V. (1270.–72.)
Ladislav IV. Kumanac (1272.–90.)
Rastislav (846.–70.)
Andrija III. Mlečanin (1290.–1301.)
Svatopluk I. (870.–94.)
Karlo Martel Anžuvinski (protukralj
Mojmir II. (894.–904./7.)
1290.–95., unuk Stjepana V.)
Svatopluk II. (894.–904./7.)
Ladislav V. (Vjenceslav III. Pšemislović
Češki) (1301.–05., prapraunuk Bele IV.)
Ugarski vladari Oton III. Wittelsbach Bavarski
(1305.–08., unuk Bele IV.)
K neževi
A nžuvinci
A rpadovići
Karlo I. Robert (1301.–42., proglašen
Arpad (kan o. 895.–907.) 1297.)
Sabolč (o. 907.–?, nije Arpadović) Ludovik I. Veliki (1342.–82.)
Tarhoš (o. 907 - poslije 922.) Marija (1382.–85.)
Zoltan (poslije 922.–47.) Karlo II. (III) Drački (1385.–86.)
Fajs/Fali (o. 947.–55.) Marija (1386.–95.)
Takšonj (o. 955.–71.) Ladislav II. Napuljski (protukralj
Gejza (o. 971.–97.) 1386.–1409.)
Stjepan I. (997.–1001.) Žigmund Luksemburški (1387.–1437.)
358
H absburgovci Izravna bizantska vlast (971.–77.)

Albert (1438.–39., Žigmundov zet) Roman Simeon (977.–91./97.)
Ladislav V. Posmrče (1440.–57.) Izravna bizantska vlast (991.–97.)
Vladislav I. od Varne Jagelović M akedonsko Carstvo
(1440.–47.)
Samujlo (991./97.–1014.)
Gabriel Radomir (1014.–15.)
Bugarski vladari Ivan Vladislav (1015.–18.)
Gostun (kan 603.–05., nad Kutrigurima) Presijan II. (1018.)
K lan Dulo Izravna bizantska vlast (1018.–40.)
Petar II. Deljan (1040.–41.)
Kubrat (605.–65., nad Onogurima)
Aluzijan (1041.)
Batbajan (665.–68., nad Onogurima)
Petar II. Deljan (1041.)
P rvo Bugarsko Carstvo Izravna bizantska vlast (1041.–72.)
K lan Dulo Petar III. (Konstantin Bodin) (1072.)
Asparuh (668.–701., nad Utigurima) Izravna bizantska vlast (1072.–1185.)
Tervel (701.–18.)
Drugo Bugarsko Carstvo
Ajar (718.)
A seni
Kormesij (718.–21.)
Sevar (721.–37.) Teodor I. Petar IV. (1186.–97.)
Ivan Asen I. (1187.–96.)
K lan Ukil
Teodor I. Petar IV. (1196.–97.)
Kormisoš (737.–54.)
Ivan I. (Kalojan) (1197.–1207.)
Vineh (754.–60.)
Boril (1207.–18.)
Telec (760.–63/4.)
Ivan Asen II. (1218.–41.)
Sabin (763/4.–65.)
Kaliman Asen I. (1241.–46.)
K lan Ugain Mihael Asen I. (1246.–56.)
Umor (765.) Mico Asen (1256.–57.)
Toktu (765.–66.) Konstantin I. Tih (1257.–77.)
Pagan (766.–67.) Mihael Asen II. (1277.–79.)
Telerig (767.–77.) Ivajlo (1278.–80.)
Kardam (777.–803.) Ivan Asen III. (1279.–80.)
K lan Dulo T erteri
Krum (803.–14.) Grgur I. Terter (1280.–92.)
Omurtag (814.–31.) Smilec (1292.–98.)
Dukum (814.–15.)
Ivan II. (protucar 1298.–99.)
Dicevg (815.)
Čaka (1299.–1300.)
Malamir (831.–52.)
Teodor II. Svetoslav (1300.–22.,
Presijan I. (836.–52.)
sucar o. 1285.–89.)
Boris I. Mihael (852.–89.)
Grgur II. Terter (1322.–23.,
Vladimir (889.–93.)
sucar od 1321./2.)
Simeon Veliki (kan od 893., car 914.–27.)
Petar I. (927.–69.) Šišmani
Boris II. (969.–71/77.) Mihael Asen III. Šišmanov (1323.–30.)
359
Ivan Stjepan (1330.–31., sucar o. Svetoslav (o. 995.–1000.)

1323.–24.) Krešimir Suronja (o. 1000.–30.)
Ivan Aleksandar (1331.–71.) Gojslav (suvladar, o. 1000.–19.)
Mihael Asen IV. (sucar 1332/6.–55.) Stjepan I. (o. 1030.–58.)
Ivan Stracimir (sucar 1337.–56.) Petar Krešimir IV. (o. 1058.–74.)
Ivan Asen IV. (sucar 1337.–49.)
? Svetoslavići
Ivan Šišman (1371.–94., sucar od 1355/6.)
Dmitar (Demetrije) Zvonimir (1075.–89.)
Ivan Asen V. (sucar 1355/6.–88?)
[Ivan Stracimir (1356.–96., u Vidinu)] T rpimirovići
[Konstantin II. (sucar 1395.–96., u Stjepan II. (1089.–91.)
Vidinu)
A rpadovići
Pad pod Osmansko Carstvo (1396.).
Almoš (1091.–96.)
? Slavac (o. 1091.–93 ?)
Hrvatski vladari Petar Snačić (o. 1093.–97.)
K neževi “Panonske Hrvatske” A rpadovići
Vojnomir (o. 792.) Koloman (1095.–1102.–16.)
Ljudevit Posavski (o. 818.–22.)
Ratimir (829.–38.)
Mutimir (o. 870.)
Vladari Srbije
Braslav (o. 880.–98.) Vlastimirovići
K neževi “Dalmatinske Hrvatske” Vlastimir (knez o. 850.)
Borna (? - 821.) Mutimir Vlastimirović (?–891.)
Vladislav (821 - o. 835.) Pribislav/Prvoslav Mutimirović (891.–92.)
Mislav (o. 835.–45.) Petar Gojniković (892.–917.)
Trpimir (o. 845.–64.) Bran Mutimirović (protuknez 895.)
Klonimir Strojimirović (protuknez 897,
Domagojevići bratić Petra Gojnikovića)
Domagoj (o. 864.–76.) Pavao Branović (917.–20., unuk
Domagojevi sinovi (876.–78.) Mutimirov)
T rpimirovići Zaharija Pribisavljević/Prvosavljević
(920.–24., unuk Mutimirov)
Zdeslav (878.–79.)
Bugarska vlast (924.–27.)
Branimir (879.–92.)
Časlav Klonimirović (927.–o. 950.)
Muncimir (o. 892.–10.)
Izravna bizantska vlast (950.–1035.)
Tomislav (o. 910.–25.–28.) Izravna vlast Duklje (1035.–83.)
K raljevi R aška
T rpimirovići [Petrislav (o. 1050.–73, sin Mihaela
Dukljanskog)]
Tomislav (925.–28.) Pod bizantskim vrhovništvom (do 1180.)
Trpimir II. (o. 928.–35.)
Uroševići
Krešimir (o. 935.–45.)
Vukan (veliki župan o. 1083.–1110/5.)
Miroslav (o. 945.–49.) Uroš I. (o. 1110/5.–40., nećak Vukanov)
Mihael Krešimir (o. 949.–69.) Uroš II. Urošević (o. 1140.–62.,
Stjepan Držislav (o. 969.–95.) sin Uroša I)
360
Desa Urošević (1162.–63, sin Uroša I) Ivan Vladimir (o. 990.–1016., sin
Tihomir Zavidović (1163.–66.) Petrislavov)
Nemanjići Pod makedonsko-bugarskim vrhovništvom
Stefan I. Nemanja Zavidović (997.–1016.) i izravnom vlašću (1016.–18.)
(o. 1166.–96., brat Tihomirov) Izravna bizantska vlast (1018.–34.)
Stefan II. Prvovjenčani (Prvokrunjeni)
Vojislavići
veliki župan od 1196., kralj 1217.–28.)
Stefan Radoslav (o. 1228.–34.) Stjepan Dobroslav I. Vojislav (1034.–55.)
Stefan Vladislav I. (1234.–43.) Mihael I. (knez od o. 1055., kralj
Stefan Uroš I. (1243.–76.) 1077.–82.)
Stefan Dragutin (1276.–82.) Konstantin Bodin (o. 1082.–1101.)
Stefan Uroš II. Milutin (1282.–1321.)
Dobroslav II. (1101.–02.)
Stefan Vladislav II. (1321.–o. 1325.)
Stefan Uroš III. Dečanski (1321.–31.) Dobroslav III. (1102.)
Stefan Uroš IV. Dušan (kralj od 1331., Kočopar (1102.–03.)
car Grka i Srba 1346.–55.) Vladimir (1103.–13.)
Stefan Uroš IV. (car 1355.–71.) Đorđije (Juraj) (1113.–18., sin Bodinov)
Vukašin Mrnjavčević (kralj 1366.–71.) Grubeša (1118.–25.)
Simeon-Siniša Uroš Paleolog (car u
Đorđije (1125.–31.)
Epiru 1351.–71., sin Stefana Uroša III)
Jovan Uroš Paleolog (car u Epiru Gradihna (Gradinja) (1131.–41.)
1371.–73., sin Simeona-Siniše) Radoslav (knez 1141.–?, sin Gradihnin)
Pod osmanskim i ugarskim vrhovništvom Mihael II. (knez ? – poslije 1180.)
L azarevići Desislava (kneginja poslije 1180.–89.,
Lazar Hrebeljanović (knez 1371.–89.) supruga Mihaela II.)
Pad pod Rašku (1189.).
Kotromanići
Stefan Vukan II. Nemanjić (kralj
Stjepan Tvrtko I. (kralj Bosne i Srbije
1377.–91.) 1196.–1208.)
Đorđe Nemanjić (1208.–43., sin
Srpska despotovina Vukana II.)
L azarevići Pod kraljevima Srbije (od 1243.)
Stefan Lazarević (1389.–1427., despot
od 1402., sin Lazara Hrebeljanovića) Balšići
Brankovići Balša I. (knez 1356.–62.)

Đurađ Branković (despot 1427.–56., Đurađ I. (1362.–78.)
nećak Stefana Lazarevića) Balša II. (1378.–85.)
Lazar Branković (1456.–58.) Đurađ II. (1385.–1403.)
Stefan Branković (1458.–59.) Balša III. (1403.–21.)
Pad pod Osmanlije (1459.).
L azarevići i Brankovići
Stefan Lazarević (1421.–27.)
Vladari Duklje (Zete) Đurađ Branković (1427.–35.)
T ugemirovići Crnojevići
? Tugemir (10. st.) Stefan I. Crnojević (1435.–65.)
? Hvalimir (10. st., sin Tugemirov) Ivan Crnojević (1465.–90.)
Petrislav (o. 950., sin Tugemirov) Đurađ Crnojević (1490.–96.)
? Dragomir (10. st., unuk Tugemirov) Stefan II. Crnojević (1496.–99.)
? Miroslav (10. st., unuk Tugemirov) Pad pod Osmanlije (1499.).
361
Vojvode Vlaške K ijevski veliki kneževi
Litovoi (1247.–77., zapadno Prioltavlje) Oleg Vidjelac (882.–912.)

Seneslau (o. 1247., istočno Prioltavlje) Igor I. Rjurikovič (912.–45.)
Barbat (o. 1277.–90.) Olga (regentkinja 945.–962.)
Tihomir (o. 1290.–1310.) Svjatoslav I. Igorovič (945/62.–72.)
Basarab I. Utemeljitelj (o. 1310.–52.) Jaropolk I. Svjatoslavič (972.–80.)
Nikola Aleksandar (1352.–64.) Vladimir I. Svjatoslavič Sveti
Vladislav I. (1364.–77.) (980.–1015.)
Radu I. (o. 1377.–83.) Svjatopolk I. Jaropolkovič Prokleti (1015.)
Dan I. (o. 1383.–86.) Jaroslav I. Vladimirovič Mudri
Mirča Stariji (1386.–1418.) (1015.–18.)
Vlad I. Uzurpator (1394.–97.) Svjatopolk I. Jaropolkovič Prokleti
Vazalna država Osmanskog Carstva (1018.–19.)
(od 1394.). Jaroslav I. Vladimirovič Mudri
Mihael I. (1418.–20.) (1019.–54.)
Dan II. (1420.–21.) Izjaslav I. Jaroslavič Turovski
Radu II. Prasnaglava (1421.) (1054.–68.)
Dan II. (1421.–23.) Vseslav Brjačislavič Polocki (1068.–69,
Radu II. Prasnaglava (1423.) unuk Vladimira I)
Dan II. (1423.–24.) Izjaslav I. Jaroslavič Turovski (1069.–73.)
Radu II. Prasnaglava (1424.–26.) Svjatoslav II. Jaroslavič Černigovski
Dan II. (1426.–27.) (1073.–76.)
Radu II. Prasnaglava (1427.) Vsjevolod I. Jaroslavič Perejaslavski
Dan II. (1427.–31.) (1076.–77.)
Aleksandar I. Aldea (1431.–36.) Izjaslav I. Jaroslavič Turovski (1077.–78.)
Dan (protuvojvoda 1435.–36.) Vsjevolod I. Jaroslavič Perejaslavski
Vlad I. Drakul (Zmajev) (1436.–42.) (1078.–93.)
Mirča II. (1442.) Svjatopolk II. Izjaslavič Turovski
Basarab II. (1442.–43.) (1093.–1113.)
Vlad II. Drakul (1443.–47.) Vladimir II. Vsjevolodič Monomah
Vladislav II. (1447.–48.) (1113.–25.)
Vlad III. Drakula Cepeš (Zmajević Mstislav I. Veliki Vladimirovič
Nabijač) (1448.) (1125.–32.)
Vladislav II. (1448.–56.) Jaropolk II. Vladimirovič (1132.–39.)
Vlad III. Drakula Cepeš (1456.–62.) Vjačeslav Vladimirovič (1139.)
Vsjevolod II. Olegovič Černigovski
(1139.–46., unuk Svjatoslava II.)
Kijevska Rusija Igor II. Olegovič Černigovski (1146.,
Novgorodski kneževi
unuk Svjatoslava II.)
Izjaslav II. Mstislavič Volinijski
Rjurik I. (o. 860.–79.)
(1146.–49., sin Mstislava I.)
Igor I. Rjurikovič (879./912.–45.)
Jurij Vladimirovič Dugoruki Suzdaljski
Oleg (regent 879.–912.)
(1149.–1150.)
K ijevski kneževi Vjačeslav Vladimirovič (1150.)
Askold i Dur (?864.–82.) Izjaslav II. Mstislavič Volinijski (1150.)
362
Jurij Vladimirovič Dugoruki Suzdaljski Svjatoslav III. Vsjevolodič Černigovski

(1150.–51.) (1176.)
Izjaslav II. Mstislavič Volinijski Roman I. Rostislavič Smolenski (1176.)
(1151.–54.) Mstislav Rostislavič Smolenski (1176.)
Vjačeslav Vladimirovič (1154.) Rjurik II. Rostislavič Smolenski (1176.)
Rostislav I. Mstislavič Smolenski (1154., Svjatoslav III. Vsjevolodič Černigovski
sin Mstislava I) (1176.–80.)
Izjaslav III. Davidovič Černigovski Rjurik II. Rostislavič Smolenski
(1154.–55., unuk Svjatoslava II.) (1180.–81.)
Juraj Vladimirovič Dugoruki Suzdaljski Svjatoslav III. Vsjevolodič Černigovski
(1155.–57.) (1180.–94.)
Izjaslav III. Davidovič Černigovski Rjurik II. Rostislavič Smolenski
(1157.–58.) (1194.–1201.)
Mstislav II. Izjaslavič Volinijski Ingvar Jaroslavič Lucki (1201.–03., sin
(1158.–59., sin Izjaslava II) Jaroslava II)
Rostislav I. Mstislavič Smolenski Rjurik II. Rostislavič Smolenski
(1159.–61.) (1203.–04.)
Izjaslav III. Davidovič Černigovski Roman II. Mstislavič Volinijski (1204.,
(1161.) sin Mstislava II)
Rostislav I. Mstislavič Smolenski Ingvar Jaroslavič Lucki (1204.)
(1161.–67.) Rostislav II. Rjurikovič Smolenski
Vladimir III. Mstislavič (1167., sin (1204.–05.)
Mstislava I) Rjurik II. Rostislavič Smolenski
Jaropolk III. Izjaslavič Volinijski (1167.) (1205.–06.)
Mstislav II. Izjaslavič Volinijski Vsjevolod IV. Svjatoslavič Černigovski
(1167.–69.) (1206, sin Svjatoslava III)
Gljeb Jurjevič Perejaslavski (1169.–70., Rjurik II. Rostislavič Smolenski
sin Jurija Dugorukog) (1206.–07.)
Mstislav II. Izjaslavič Volinijski (1170.) Vsjevolod IV. Svjatoslavič Černigovski
Gljeb Jurjevič Perejaslavski (1170.–71.) (1207.)
Vladimir III. Mstislavič (1171.) Rjurik II. Rostislavič Smolenski
Mihail I. Jurjevič Vladimirski (1171.) (1207.–10.)
Roman I. Rostislavič Smolenski Vsjevolod IV. Svjatoslavič Černigovski
(1171.–73., sin Rostislava I) (1210.–12.)
Vsjevolod III. Jurjevič Veliko Gnijezdo Mstislav III. Romanovič Stari Smolenski
Vladimirski (1173.) (1212., sin Romana I)
Rjurik II. Rostislavič Smolenski (1173.) Ingvar Jaroslavič Lucki (1212.)
Svjatoslav III. Vsjevolodič Černigovski Mstislav III. Romanovič Stari Smolenski
(1173., sin Vsjevoloda II) (1212.–23.)
Jaroslav II. Izjaslavič Volinijski Vladimir IV. Rjurikovič Smolenski
(1173–74., sin Izjaslava II) (1223.–35., sin Rjurika II)
Svjatoslav III. Vsjevolodič Černigovski Izjaslav IV. Mstislavič Smolenski
(1174.) (1235.–36.)
Jaroslav II. Izjaslavič Volinijski (1174.) Jaroslav III. Vsjevolodič Vladimirski
Roman I. Rostislavič Smolenski (1236., sin Vsjevoloda III)
(1174.–76.) Izjaslav IV. Mstislavič Smolenski (1236.)
363
Vladimir IV. Rjurikovič Smolenski Vladari Gruzije

(1236.–38.)
Bagrationi
Jaroslav III. Vsjevolodič Vladimirski
(1238.) Ašot I. Kuropalat (velevojvoda Kartlija
od 786., knez 809.–26.)
Mihail II. Vsjevolodič Černigovski
(1238.–39., sin Vsjevoloda IV) Bagrat I. Kuropalat (826.–76.)
Adarnase I. (suvladar 826.–69.)
Rostislav III. Mstislavič Smolenski
(1239.–40., unuk Davidov, David I. Kuropalat (876.–81.)
praunuk Rostislava I) Adarnase II. (knez od 881., kralj
Gruzijaca 888.–923.)
Danilo Romanovič Galicijski (1240., sin
David II. (923.–37.)
Romana II)
Bagrat Magistar (937.–945.)
Mihail II. Vsjevolodič Černigovski
Ašot II. (945.–54.)
(1240.–43.)
Sumbat I. (954.–58.)
Jaroslav III. Vsjevolodič Vladimirski
Bagrat II. (958.–75.)
(1243.–46.)
Adarnase III. (suvladar 961.–66.)
Aleksandar Jaroslavič Nevski (1247.–63.)
David III. (suvladar 966.–75.)
Raspad Velike kijevske kneževine (1263.).
Gurgen (975.–1008.)
Bagrat III. (suvladar od 978. kao kralj
Moskovska Rusija Abhazije, kralj cijele Gruzije 1008.–14.)
Juraj I. (1014.–27.)
Danilo Aleksandrovič (veliki knez
Bagrat IV. (1027.–72.)
1271.–1303., sin Aleksandra I.
Juraj II. (1072.–89.)
Jaroslavića Nevskog)
David IV. Graditelj (1089.–1125.)
Jurij I. Danilovič (1303.–25.)
Demetrije I. (1125.–55.)
Ivan I. Danilovič Kalita (Kesa)
David V. (1155.)
(1325.–40.)
Demetrije I. (1155.–56.)
Semjon I. Ivanovič Ponosni (1340.–53.)
Juraj III. (1156.–84.)
Ivan II. Ivanovič Lijepi/Krotki Tamara (1184.–1213.)
(1353.–59.)
Juraj IV. Laša (1213.–23.)
Dimitrij I. Ivanovič Donski (1359.–89.) Rusudan (1223.–45.)
Vasilij I. Dimitrijevič (1389.–25.) David VI. Narin (1245.–59.)
Vasilij II. Vasiljevič Tamni (1425.–33.) David VII. Ulu (1259.–70.)
Jurij II. Dimitrijevič Zvenigorodski Demetrije II. (1270.–89.)
(1433.) Vaktang II. (1289.–92.)
Vasilij II. Vasiljevič Tamni (1433.–46.) Mongolska vlast (1292.–1310.)
Jurij II. Dimitrijevič Zvenigorodski David VIII. (1293.–97.)
(protuknez 1434.) Juraj V. (1297.–98.)
Vasilij Jurjevič Razroki (protuknez Vaktang III. (1298.–1308.)
1434.–36., sin Jurja II) David VIII. (1308.–10.)
Dimitrij II. Jurjevič Šemjaka Galički Juraj VI. Mali (1310.–14.)
(1446.–47.) Juraj V. (1314.–46.)
Vasilij II. Vasiljevič Tamni (1447.–62.) David IX. (1346.–60.)
Ivan III. Vasiljevič Veliki (1462.–1505., Bagrat V. (1360.–95.)
gospodar cijele Rusije od 1480.) Juraj VII. (1395.–1405.)
364
Konstantin I. (1405.–11.) Abas I. (984.–1029.)

Aleksandar I. (1411.–43.) Gagik-Abas II. (1029.–64.)
Vaktang IV. (1443.–46.) Pad pod Bizant (1064.).
Juraj VIII. (1446.–66.)
Kraljevstvo podijeljeno (1466.).
Maloarmensko
kraljevstvo Kilikije
Vladari Armenije Rupenovići
Velika A rmenija Ruben/Rupen I. (knez 1025.–95.)

Konstantin I. (995.–1102.)
Bagratuni
Tor (Teodor) I. (1102.–29.)
Ašot I. Veliki (knez od 855., kralj Konstantin II. (1129.)
885.–90.)
Levon (Lav) I. (1129.–40.)
Smbat I. Mučenik (890.–914.)
Pod bizantskom vlašću (1138.–45.)
Ašot II. Željezni (914.–28.)
Tor (Teodor) II. (1140.–69.)
Abas I. (928.–52.)
Ruben/Rupen II. (1160.–70.)
Ašot III. Milosrdni (952.–77.)
Mleh (1170.–75.)
Smbat II. Osvajač (977.–89.)
Ruben/Rupen III. (1175.–87.)
Gagik I. (989.–1020.)
Lav (Levon) II. (knez od 1187., kralj
Ivan-Smbat III. (1020.–41.) 1198.–1219.)
Ašot IV. Odvažni (uzurpator 1021.–39.) Izabela/Zabel (1219.–52.)
Gagis (uzurpator 1041.–42.) Filip (1223.–25, suprug Izabelin)
Gagik II. (1042.–45.)
Pad pod Bizant (1045.) Hetumovići
Hetum I. (1226.–70., suprug Izabelin)
Keran (kraljica 1270.–85.)
Kraljevstvo Ani Lav (Levon) III. (1270.–89.)
Bagratuni Hetum II. (1289.–93.)
Abas I. (928.–53., sin Smbata I. Tor (Teodor) III. (1293.–94.)
Mučenika) Hetum II. (1294.–97.)
Ašot III. Milosrdni (953.–77.) Sempad/Sambat (1297.–99.)
Smbat II. Osvajač (977.–89.) Konstantin III. (1299.)
Gagik I. (989.–1020.) Hetum II. (1299.–1307.)
Ivan Smbat III. (1020.–41.) Lav (Levon) IV. (suvladar 1301.–07.)
Ašot IV. Odvažni (uzurpator 1021.–39.) Ošin (1307.–20.)
Gagis (uzurpator 1041.–42.) Lav (Levon) V. (1320.–41.)
Gagik II. (1042.–45.) Lusignani
Pad pod Bizant (1045.) Konstantin IV. (Gvidon/Guy
Lusignanski) (1341.–44.)
Konstantin V. (1344.–62.)
Kars
Konstantin VI. (1362.–73.)
Bagratuni Petar I. Ciparski (1361.–69.)
Mušeg (962.–84., sin Abasa I. Lav VI. Lusignan (1374.–75.)
Armenskog) Pad pod egipatske Mameluke (1374.).
365
Naslovni vladari Arapski kalifi

Lav VI. Lusignanski (1375.–93.) Abu Bekr (632.–34.)
Jakov I. Ciparski (1396.–98.) Omar I. (634.–44.)
Janus Ciparski (1398.–1432.) Osman (644.–56.)
Ivan II. Ciparski (1432.–58.) Alija (656.–61.)
Karlota Ciparska (1458.–62.) Omejadi
Muavija I. (protukalif od 657., 661.–80.)
Hazarski kanovi Jazid I. (680.–83.)
Karadak (o. 450, kralj Akacira) Muavija II. (683.–84.)
Dinastija A šina Mervan I. (684.–85.)
Abdalmalik (685.–705.)
Zjebel (618.–30.)
Valid I. (705.–15.)
Međuvlašće (630.–50.)
Sulejman (715.–17.)
? Irbis (o. 650.)
Omar II. (715.–20.)
? Kalga (o. 660.)
Jazid II. (720.–24.)
? Kaban (o. 670.)
Hišam (724.–43.)
Busir/Ibuzir Glavan (690.–715.)
Valid II. (743.–44.)
Bardžik (725.–31.)
Jazid III. (744.)
Bihar (o. 732.)
Mervan II. (744.–50.)
Prisbit/Barsbek (kraljica ?–737.)
Ibrahim (744.)
Vlast Abasidskog kalifata (737.–40.)
Bagatur (o. 760.) A basidi
Kan-Tuvan/Digvi (o. 825.–30?) Abu Abas as-Safah (protukalif od 749.,
? Tarkan (o. 840.) 750.–54.)
Zaharija (o. 861.) al-Mansur (754.–75.)
al-Mahdi (775.–85.)
Dinastija Bulanid (židovska)
al-Hadi (785.–86.)
Bulan Sabriel (o. 740.)
Harun al-Rašid (786.–809.)
Obadija (786.–809?)
al-Amin (809.–13.)
Hezekija (rano 9. st.)
al-Mamun (813.–33.)
Manaše I. (9. st.)
al-Mutasim (833.–42.)
Hanuka (9. st)
al-Vatik (842.–47.)
Jicak (9. st.)
al-Mutavakil (847.–61.)
Zebulun (9. st.)
al-Muntazir (861.–62.)
Manaše II. (9. st.)
al-Mutaz (862.–66.)
Nisi (kasno 9. st.)
al-Muhtadi (866.–69.)
Aaron I. (o. 900.)
al-Mutamid (869.–92.)
Menahem (rano 10. st.)
al-Mutadid (892.–902.)
Benjamin (o. 920.)
al-Muktafi (902.–08.)
Aaron II. (o. 925.–40.)
al-Muktadir (908.–32.)
Josip (o. 940.–965.)
al-Kahir (932.–34.)
K asniji hazarski vladari al-Radi (934.–40.)
David (o. 986.–88.) al-Mutaki (940.–44.)
Georgije Cul (?–1016., u Kerču) al-Mustakfi (944.–46.)
366
al-Muti (946.–74.) al-Hasan ibn Abdulah Nasir-ad-Daulah

al-Tai (974.–91.) (emir 929.–68.)
al-Kadir (991.–1031.) Fadl Alah Abu Taglib ibn Hasan
al-Kaim (1031.–1075.) al-Gadanfar Udat-ad-Daulah (968.–79.)
al-Muktadi (1075.–94.) Vlast Abasida (979.–81.)
al-Mustazhir (1094.–1118.) al-Husein ibn Hasan (981.–99.)
al-Mustaršid (1118.–35.) Ibrahim ibn Hasan (981.–90.)
al-Rašid (1135.–36.) A lepo (Sirija)
al-Muktafi (1136.–60.) Alija I. ibn Abdulah Sajfadavlah (emir
al-Mustandžid (1160.–70.) 945.–67.)
al-Mustadi (1170.–80.) Šarif I. Sad-ad-Daulah (967.–91.)
an-Nasir (1180.–1225.) Said Said-ad-Daulah (991.–1002.)
az-Zahir (1225.–26.) Alija II. (1002.–04.)
al-Mustansir (1226.–42.) Šarif II. (1004.)
al-Mustasim (1242.–58.) Lulu (uzurpator 1004.–09., regent od
1002.)
A basidski kalifi u K airu
Mansur bin Lulu Murtad-ad-Daulah
al-Mustansir (1261.–62.) (1009.–15.)
al-Hakim I. (1262.–1302.)
al-Mustakfi I. (1302.–40.)
al-Vatik I. (1340.–41.) Seldžučki sultani
al-Hakim II. (1341.–52.) Bagdadski sultanat
al-Mutadid I. (1352.–62.) Togrul I. (Tugrulbeg) (1037.–63.)
al-Mutavakil I. (1362.–83.) Alp Arslan (1063.–73.)
al-Vatik II. (1383.–86.) Malikšah I. (1073.–92.)
al-Mutasim (1386.–89.) Mahmud I. (1092.–94.)
al-Mutavakil I. (1389.–1406.) Barkijaruk (1094.–1105.)
al-Mustain (1406.–14.) Malikšah II. (1105.)
al-Mutadid II. (1414.–41.) Mehmed I. Tapar (1105.–18.)
al-Mustakfi II. (1441.–51.) Ahmed Sandžar (1118.–53.,
al-Kaim (1451.–55.) u Horazanu 1097.–1157.)
al-Mustandžid (1455.–79.) Mahmud II. (1118.–31.)
al-Mutavakil II. (1479.–97.) Davud (1131.–32.)
al-Mustamsik (1497.–1508.) Togrul II. (1132.–34.)
al-Mutavakil III. (1508.–16.) Masud (1134.–52.)
al-Mustamsik (1516.–17.) Malikšah III. (1152.–53.)
al-Mutavakil III. (1517.) Mehmed II. (1153.–59.)
Pad pod Osmanlije (1517.). Sulejmanšah (1159.–61.)
Arslanšah (1161.–76.)
Togrul III. (1176.–94.)
Hamdanidi Slom sultanata (1194.).
Mosul (Mezopotamija) Sultanat Rum (Ikonijski sultanat)
Abdulah ibn Hamdan (namjesnik Kutalmiš (1060.–77.)

905.–29.) Sulejman I. (1077.–86.)
367
Kilidž Arslan I. (1092.–1107.) A lepo (Sirija)

Malikšah I. (1107.–16.) Nuradin Mahmud (Nuredin) (1146.–74.)
Masud I. (1116.–56.) As-Salih Ismail al-Malik (1174.–81.)
Kilidž Arslan II. (1156.–92.) az-Zahir Masud (1181.–82.)
Malikšah II. (suvladar 1188.–92., al-Adil Imadin Zengi II. (1182.–83.)
u Sivasu) Pad pod Ajubide (1183.).
Kajhusrav I. (1192.–97.)
Damask (Sirija)
Sulejman II. (1197.–1204.)
Nuradin Mahmud (Nuredin) (1154.–74.)
Kilidž Arslan III. (1204.–05.)
As-Salih Ismail al-Malik (1174.)
Kajhusrav I. (1205.–11.)
Pad pod Ajubide (1174.).
Kajkavus I. (1211.–20.)
Kajkubad I. (1220.–37.) Sindžar (Mezopotamija)
Kajhusrav II. (1237.–46.) al-Adil Imadin Zengi II. (1171.–97.)
Kajkavus II. (1246.–57.) Kutbadin Muhamed (1197.–1219.)
Kilidž Arslan IV. (1248.–65.) Imadin Šahanšah (1219.–20.)
Kajkubad II. (1249.–57.) Džalaladin Mahmud (1219.–20.)
Kajhusrav III. (1265.–82.) Fatadin Umar (1219.–20.)
Sijavuš (protusultan 1278.–83., u Koniji) Džazira (Mezopotamija)
Masud II. (1282.–84.)
Muizadin Šah (1180.–1208.)
Kajkubad III. (1284.)
Muizadin Mahmud (1208.–41.)
Masud II. (1284.–93.)
Mahmud al-Malik al-Zahir (1241.–50.)
Kajkubad III. (1293.–94.)
Masud II. (1294.–1301.)
Kajkubad III. (1301.–03.) Ajubidi
Masud II. (1303.–07.)
Egipat
Masud III. (1307.–08.)
al-Nasir Saladin Jusuf ibn Ajub
Slom sultanata (1308.).
(malik/sultan 1171.–93.)
al-Aziz Utman (1193.–98.)
Zengidi al-Mansur Muhamed (1198.–1200.)
al-Adil I. Abu Bakr (1200.–18.)
Sirija i Mezopotamija
al-Kamil Muhamed (1218.–38.)
Imadin Zengi I. (atabeg 1127.–46.) al-Adil II. Abu Bakr (1238.–40.)
Mosul (Mezopotamija) as-Salih Ajub (1240.–49.)
Sajfadin Gazi I. (1146.–49.) al-Muazam Turanšah (1249.–50.)
Kutbadin Mavdud (1149.–69.) al-Ašraf II. Musa (1250.–54.)
Sajfadin Gazi II. (1069.–76.) Pad pod egipatske Mameluke (1254.).
Nuradin Mahmud (Nuredin) (1169.–74.) Damask (Sirija)
Izadin Masud I. (1176.–93.) al-Nasir I. Saladin Jusuf ibn Ajub
Nuradin Arslanšah I. (1193.–1211.) (malik/sultan 1174.–93.)
Izadin Masud II. (1211.–18.) al-Afdal Alija (1193.–96.)
Nuradin Arslanšah II. (1218.–19.) al-Aziz Utman (1196.–98.)
Nasiradin Mahmud (1219.–34.) al-Adil I. Abu Bakr (1198.–1218.)
Pad pod Luluide (1234.). al-Muazam I. Isa (1218.–27.)
368
an-Nasir II. Davud (1227.–29.) Kudžuk (1341.–42.)

al-Ašraf I. Musa (1229.–37.) Ahmed I. (1342.)
as-Salih I. Ismail (1237.) Ismail (1342.–45.)
al-Kamil Muhamned (1237.–38.) Šaban I. (1245.–46.)
al-Adil II. Abu Bakr (1238.–39.) Hadži I. (1346.–47.)
al-Džavad Junus (1239.) al-Hasan (1347.–51.)
as-Salih II. Ajub (1239.) Salih (1351.–54.)
as-Salih I. Ismail (1239.–45.) al-Hasan (1354.–61.)
as-Salih II. Ajub (1245.–49.) Muhamed II. (1361.–63.)
al-Muazam II. Turanšah (1249.–50.) Šaban II. (1363.–77.)
an-Nasir III. Jusuf (1250.–60.) Alija II. (1377.–82.)
Pad pod egipatske Mameluke (1260.). Hadži II. (1382.)
A lepo (Sirija) Burdži
al-Nasir I. Saladin Jusuf ibn Ajub Barkuk (1382.–89.)
(malik/sultan 1183.–86.) Hadži II. al-Muzafar/al-Mansur (1389.)
az-Zahir I. Gazi (1186.–1216.) Barkuk (1390.–99.)
al-Aziz Muhamed (1216.–36.) Faradž (1399.–1405.)
an-Nasir III. Jusuf (1236.–60.) Abdalaziz (1405.)
Pad pod egipatske Mameluke (1260.) Faradž (1405.–12.)
Abdalah (protusultan 1407., u Alepu)
al-Mustain (1412., abasidski kalif u
Egipatski Mameluci
Kairu)
Bahri Šajh (1412.–21.)
Šadžar al-Dur (1250.–57., udovica Ahmed II. (1421.)
as-Saliha Ajuba iz dinastije Ajubida) Tatar (1421.)
Ajbak (sultan 1250.–57.) Muhamed III. (1421.–22.)
Alija I. (1257.–59.) Barsbaj (1422.–38.)
Kutuz (1259.–60.) Jusuf (1438.)
Bajbars I. al-Bundukdari (1260.–77.) Jakmak (1438.–53.)
Baraka Han (1277.–79.) Utman (1453.)
Salamiš (1279.) Inal (1453.–61.)
Kalavun al-Alfi (1279.–90.) Ahmed III. (1461.)
Sunkur (protusultan 1279.–80., u Huškadam (1461.–67.)
Damasku) Jalbaj (1467.)
Alija bin Kalavun (suvladar 1281.–88.) Timurbuga (1467.–68.)
Halil (1290.–93., suvladar od 1288.) Kaitbaj (1468.–96.)
Bajdara (1293.) Muhamed IV. (1496.–98.)
Muhamed I. (1293.–94.) Kansavh I. (1498.–1500.)
Kitbuga (1294.–96.) Džanbalat (1500.–01.)
Ladžin (1296.–99.) Tumanbaj I. (1501.)
Muhamed I. (1299.–1310.) Kansavh II. (1501.–16.)
Bajbars II. al-Džašnakir (1310.) Tumanbaj II. (1516.–17.)
Muhamed I. (1310.–41.) Egipat pripojen Osmanskom Carstvu
Abu-Bakr (1341.) (1517.).
369
Osmanski sultani Muhamed Uzbek (1312.–41.)

Osman I. Crni (o. 1281.–1326.) Tinibeg (1341.)
Orhan (1326.–60.) Janibeg I. (1341.–56.)
Murat I. Mučenik (1360.–89.) Berdibeg (1356.–59.)
Savdži (protusultan 1385., u Bursi) Hizr (1359.–61.)
Bajezit I. Munja (1389.–1402.) Timur Hodža (1361.–62.)
Sulejman (1402.–11.) Murad (1362.–64.)
Isa (protusultan 1402.–03., u Bursi) Abdulah (1364.–69.)
Musa (1411.–13., protusultan Janibeg II. (1369.–70.)
u Bursi 1403.–04.) Muhamed Buluk (1370.)
Mehmet I. Hrvač (1413.–21.) Tulunbeg Kanum (1370.–73.)
Murat II. Gospodar (1421.–51.) Ajbeg (1373.–76.)
Lažni Mustafa (protusultan 1416. u Urus (1376.–78.)
Rumeliji, 1421.–23. u Edirneu) Arab Šajk (1378.–79.)
Mali Mustafa (protusultan 1422., Mamaj (1379.–80., od 1360.
u Anadoliji) u zapadnom dijelu države)
Mehmet II. Osvajač (1451.–81.) Bijela Horda
Orda (1226.–80.)
Koču (1280.–1302.)
Mongolski vladari
Bajan (1302.–09.)
Veliki kanovi Sasibuka (1309.–15.)
Džingis (Temučin; 1206.–27.) Ilbasan (1315.–20.)
Ogodaj (1227.–41., Džingisov sin) Mubarak Kodža (1320.–44.)
Toluj (regent 1227.–29., Džingisov sin) Čimtaj (1344.–61.)
Toregene Katun (regentkinja 1241.–46., Urus (1361.–75.)
supruga Ogodajeva) Tuktakija (1375.)
Gujuk (1246.–48.) Timur Malik (1375.–76.)
Ogul Gajmiš (regentkinja 1248.–51., Toktamiš (1376.–80.)
supruga Gujukova) Ujedinjenje Plave i Bijele Horde (1380.).
Mengke (1251.–59.) Zlatna (Velika) Horda
Kublaj (1260.–94.) Toktamiš (1380.–95.)
Zlatna Horda Timur Kutlug (1395.–1401.)
Džuči (1223.–27., Džingisov sin) Šadibeg (1401.–07.)
Pulad (1407.–10.)
P lava horda
Timur (1410.–12.)
Batu (1227.–55.) Džalal ad Din (1412.)
Šartak (1255.–56.) Karim Berdi (1412.–14.)
Ulagči (1256.–57.) Kebek (1414.–17.)
Berke (1257.–66.) Džabarberdi (1417.–19.)
Mengke-Timur (1266.–82.) Ulug Muhamed (1419.–67.)
Nogaj (emir 1270.–99.) Davlat Berdi (1419.–22., protukan)
Tuda-Mengke (1282.–87.) Barak (1422.–33.)
Telebuka (1287.–90.) Sajid Ahmed (1433.–35.)
Tohta (1290.–1312.) Kučuk Muhamed (1435.–65.)
370
Ahmat (1465.–81.) Fridrik II. Štaufovac (1225.–28.)

Šajk Ahmed (1481.–98.) Konrad II. Štaufovac (1228.–54.)
Murtada (1498.–99.) Konrad III. Štaufovac (1254.–68.)
Šajk Ahmed (1499.–1502.) Hugo I. (III) Ciparski (1268.–84.)
Karlo I. Anžuvinac (protukralj 1277.–85.)
Ivan II. (1284.–85.)
Timuridi Henrik II. (1285.–91., naslovni kralj
1291.–1324.)
Središnja i P rednja A zija
Pad pod egipatske Mameluke (1291.).
Timur Lenko (Hromi) (emir od 1370.,
sultan 1388.–1405, u
Samarkandu od 1366.) Sicilsko Kraljevstvo
Timura su u Zapadnoj Perziji (Arabista
H auteville (Normani)
nu) i Džibalu odnosno u Heratu (Horaza
nu) naslijedili sinovi Džalal ud-Di Miran Roger I. (grof 1061.–1101.)
Šah (1405.–08.) i Šah Ruh I. (1405.–47.), Simon (grof 1101.–05.)
dok su druge dijelove velike države podi Roger II. (grof od 1105., kralj 1130.–54.)
jelili njegovi unuci: Halil Sultan (1405.– Vilim I. (1154.–66.)
09.) dobio je Samarkand (Transoksijanu), Vilim II. (1166.–89.)
Pir Muhamed (1405.–09.) Fars, Sidži Tankred Lecceski (1189.–94.)
stan, Kabul i Kandahar, Ahmed (1409.– [Roger III. (1193.–94.)]
15.) Uzkand i Farganu, a Sujurgatmiš Vilim III. (1194.)
(1416.–26.) Badahšan. Šah Ruh I. je od Štaufovci
1409. vladao i Samarkandom.
Henrik VI. (1194.–97.)
Konstanca Hautevilleska (1194.–98.)
Jeruzalemsko Kraljevstvo Fridrik I. (II) (1198.–1250.)
Gotfrid/Geoffrey Bouillonski Henrik VII. (1212.–17.)
(1099.–1100.) Konrad IV. (1250.–54.)
Konradin (1254.–58/68.)
Balduin I. (1100.–18.)
Manfred (1258.–66.)
Balduin II. (1118.–31.)
Melisanda (1131.–53.) A nžuvinci
Fulk (1131.–43.) Karlo I. (1266.–82.)
Balduin (1143.–62.) A ragonci
Amalrik I. (1162.–74.)
Petar I. (III) (1282.–85.)
Balduin IV. (1174.–85.) Jakov I. (II) (1285.–95.)
Balduin V. (1185.–86.) Fridrik II. (III) (1296.–1337.)
Sibila (1186.–90.) Petar II. (1337.–42.)
Gvidon/Guy Lusignanski (1186.–92.) Ludovik I. (1342.–55.)
Izabela I. (1192.–1205.) Fridrik III. (IV) Prostodušni (1355.–77.)
Konrad I. Montferratski (1192.) Marija (1377.–1401.)
Henrik I. Champagneski (1192.–97.) Martin I. Mlađi (1395.–1409.)
Amalrik II. Ciparski (1197.–1205.) Martin II. Humanist Stariji (1409.–10.)
Marija Montferratska (1205.–12.) Ferdinand I. Antequerski (1412.–16.)
Ivan Brienneski (1210.–12.) Alfonso V. (1416.–50.)
Jolanda (Izabela II.) (1212.–28.) Ivan II. (1458.–79.)
371
Ferdinand II. Katolički (1479.–1516.) Demetrije Montferratski (1207.–24.,

naslovni kralj 1224.–27.)
Napuljsko K raljevstvo
Pad pod Epirsku despotovinu (1224.)
A nžuvinci
Karlo I. (1282.–85.)
Karlo II. Hromi (1285.–1309.) Ahajska kneževina
Robert Mudri (1309.–43.) Vilim I. Champlitte (1205.–09.)
Ivana I. (1343.–82.) Gotfrid/Geoffrey I. Villehardouin
Karlo III. Drački (1382.–86.) (1205.–09.)
Ludovik I. (protukralj 1383.–84.) Gotfrid/Geoffrey II. Villehardouin
(1228.–46.)
Ladislav (1386.–1414.)
Vilim II. Villehardouin (1246.–78.)
Ludovik II. (protukralj 1390.–99.)
Karlo I. Sicilski (1278.–85.)
Ivana II. (1414.–35.)
Karlo II. Napuljski (1285.–89.)
Rene I. Dobri (1435.–42.)
Izabela Villehardouin (1289.–97.)
A ragonci Florent Hainautski (1289.–97.)
Alfonso I. (V) (1442.–58.) Izabela Villehardouin (1301.–07.)
Filip Savojski (1301.–07.)
Filip I. Tarentski (1307.–13.)
Latinsko Carstvo Margaret Villehardouin (protukneginja
Balduin I. (1204.–05.) 1307.)
Henrik Flandrijski (1206.–16., Matilda Hainautska (1313.–18.)
regent od 1205.) Luj Burgundski (1313.–16.)
Petar de Courteney (1216.–17.) Izabela Sabranska (protukneginja
Jolanda Flandrijska (1216.–19.) 1313.–15.)
Robert de Courteney (1220.–28.) Ferdinand Majorkanski (protuknez
Balduin II. (1228.–61., naslovni car 1313.–15.)
1261.–73.) Jakov (III) Majorkanski (protuknez
Ivan Brienneski (1231.–37.) 1315.–49.)
Pad pod Bizant (1261.). Robert Napuljski (1318.–22.)
Ivan Gravina (1322.–33.)
Naslovni vladari
Robert Tarentski (1333.–64.)
Balduin II. (1261.–73.) Jakov (IV) Majorkanski (protuknez
Filip de Courteney (1273.–83.) 1349.–75.)
Katarina de Courteney (1283.–1308.) Filip II. Tarentski (1364.–73.)
Karlo Valois (1302.–08.) Ivana I. Napuljska (1373.–81.)
Katarina Valois (1308.–46.) Jakov Baux (1381.–83.)
Filip I. Tarentski (1313.–32.) Karlo II. Anžuvinac (1383.–86.)
Robert Tarentski (1346.–64.) Međuvlašće (1383.–96.)
Filip II. Tarentski (1364.–73.) Petar Svetosuperanski (1396.–1402.,
Jakov Baux (1373.–83.) samozvanac)
Marija II. Zaccharia (1402.–04.)
Centurione Zaccharia (1404.–32.,
Tesaloničko Kraljevstvo samozvanac)
Bonifacije Montferratski (1204.–07.) Pad pod Morejsku despotovinu (1432.)
372
Atensko vojvodstvo Rimski biskupi (pape)

Oton de la Roche (1205.–25.) Gaj (282/3.–295/6.)
Gvidon/Guy I. de la Roche (1225.–63.) Marcelin (296.–304.)
Ivan I. de la Roche (1263.–80.) Marcel I. (307.–08.)
Vilim I. de la Roche (1283.–87.) Euzebije (308.–10?)
Gvidon/Guy II. de la Roche (1287.–1308.) Miltijad (310.–14.)
Valter V. Brienneski (1308.–11.) Silvestar I. (314.–35.)
Ivana Chatillonska (1311.) Marko (336.)
Roger Deslaur (1311.–12.) Julije I. (337.–52.)
Manfred Aragonski (1312.–17.) Liberije (352.–66.)
Vilim II. Aragonski (1317.–38.) Feliks II, protupapa (355.–65.)
Ivan II. Aragonski (1338.–48.) Damaz I. (366.–84.)
Fridrik I. Atenski (1348.–55.) Ursin, protupapa (366.–67.)
Fridrik II. (III) Atenski i Sicilski Siricije (384.–99.)
(1355.–77.) Anastazije I. (399.–402.)
Marija Sicilska (1377.–88.) Inocent I. (402.–17.)
Petar IV. Aragonski (1381.–88.) Zosim (417.–18.)
Nerio I. Acciajuoli (1388.–94.) Bonifacije I. (418.–22.)
Antonio I. Acciajuoli (1394.–95.) Eulalije, protupapa (418.–19.)
Francesca Acciajuoli (1394.–95.) Celestin I. (422.–32.)
Mletačka vlast (1395.–1402.) Siksto III. (432.–40.)
Antonio I. Acciajuoli (1402.–35.)
Lav I. (440.–61.)
Nerio II. Acciajuoli (1435.–39.)
Hilarije (461.–68.)
Antonio II. Acciajuoli (1439.–41.)
Simplicije (468.–83.)
Nerio II. Acciajuoli (1441.–51.)
Feliks II. (III) (483.–92.)
Klara (1451.)
Gelazije I. (492.–96.)
Bartolomej Contarini (1451.–54.)
Anastazije II. (496.–98.)
Franjo I. Contarini (1451.–54.)
Simah (498.–514.)
Franjo II. Acciajuoli (1455.–56.)
Lovro, protupapa (498.–506.)
Pad pod Osmansko Carstvo (1456.)
Hormizda (514.–23.)
Ivan I. (523.–26.)
Kneževina Antiohija Feliks III. (IV) (526.–30.)
Bohemund I. (1098.–1111.) Bonifacije II. (530.–32.)
Bohemund II. (1111.–30.) Dioskor, protupapa (530.)
Konstanca (1130.–63.) Ivan II. Merkurije (533.–35.)
Rajmund Poitierski (1136.–49.) Agapet I. (535.–36.)
Rajnald Chatillonski (1153.–60.) Silverije (536.–37.)
Bohemund III. (1163.–1201.) Vigilije (537.–55.)
Bohemund IV. (1201.–16.) Pelagije I. (556.–61.)
Rajmund-Rupen (1216.–19.) Ivan III. (561.–74.)
Bohemund IV. (1219.–33.) Benedikt I. (575.–79.)
Bohemund V. (1233.–51.) Pelagije II. (579.–90.)
Bohemund VI. (1251.–68.) Grgur I. Veliki (590.–604.)
Pad pod egipatske Mameluke (1268.) Sabinijan (604.–06.)
373
Bonifacije III. (607.) Benedikt III. (855.–58.)

Bonifacije IV. (608.–15.) Anastazije III, protupapa (855.)
Deusdedit/Adeodat I. (615.–18.) Nikola I. (858.–67.)
Bonifacije V. (619.–25.) Hadrijan II. (867.–72.)
Honorije I. (625.–38.) Ivan VIII. (872.–82.)
Severin (640.) Marin I/Martin II (882.–84.)
Ivan IV. (640.–42.) Hadrijan III. (884.–85.)
Teodor I. (642.–49.) Stjepan V. (VI) (885.–91.)
Martin I. (649.–53.) Formoz (891.–96.)
Eugen I. (654.–57.) Bonifacije VI. (896.)
Vitalijan (657.–72.) Stjepan VI. (VII) (896.–97.)
Adeodat II. (672.–76.) Roman (897.)
Dono (676.–78.) Teodor II. (897.)
Agaton (678.–81.) Ivan IX. (898.–900.)
Lav II. (682.–83.) Benedikt IV. (900.–03.)
Benedikt II. (684.–85.) Lav V. (903.)
Ivan V. (685.–86.) Kristofor (903.–04.)
Konon (686.–87.) Sergije III. (904.–11.)
Teodor, protupapa (687.) Anastazije III. (911.–13.)
Paskal, protupapa (687.–92.) Lando (913.–14.)
Sergije I. (687.–701.) Ivan X. (914.–28.)
Ivan VI. (701.–05.) Lav VI. (928.)
Ivan VII. (705.–07.) Stjepan VII. (VIII) (929.–31.)
Sisinije (708.) Ivan XI. (931.–35.)
Lav VII. (936.–39.)
Konstantin I. (708.–15.)
Stjepan VIII. (IX) (939.–42.)
Grgur II. (715.–31.) Marin II/Martin III. (942.–46.)
Grgur III. (731.–41.) Agapet II. (946.–55.)
Zaharija (741.–52.) Ivan XII. (955.–63.)
Stjepan, protupapa (752.) Lav VIII. (963.–65.)
Stjepan II. (III) (752.–57.) Benedikt V. (964.)
Pavao I. (757.–67.) Ivan XIII. (965.–72.)
Konstantin II, protupapa (767.–68.) Benedikt VI. (973.–74.)
Bonifacije VII. Franko, protupapa (974.)
Filip, protupapa (768.) Benedikt VII. (974.–83.)
Stjepan III. (IV) (768.–72.) Ivan XIV. (983.–84.)
Hadrijan I. (772.–95.) Bonifacije VII. (984.–85.)
Lav III. (795.–816.) Ivan XV. (985.–96.)
Stjepan IV. (V) (816.–17.) Grgur V. (996.–99.)
Paskal I. (817.–24.) Ivan XVI, protupapa (997.–98.)
Eugen II. (824.–27.) Silvestar II. (999.–1003.)
Ivan XVII. (1003.)
Valentin (827.)
Ivan XVIII. (1003/4.–09.)
Grgur IV. (827.–44.) Sergije IV. (1009.–12.)
Ivan, protupapa (844.) Benedikt VIII. (1012.–24.)
Sergije II. (844.–47.) Grgur VI, protupapa (1012.)
Lav IV. (847.–55.) Ivan XIX. (1024.–32.)
374
Benedikt IX. (1032.–45.) Ivan XXI. (1276.–77.)

Silvestar III, protupapa (1045.) Nikola III. (1277.–80.)
Grgur VI. (1045.–46.) Martin IV. (1281.–85.)
Klement II. (1046.–47.) Honorije IV. (1285.–87.)
Damaz II. (1048.) Nikola IV. (1288.–92.)
Lav IX. (1049.–54.) Celestin V. (1294.)
Viktor II. (1055.–57.) Bonifacije VIII. (1294.–1303.)
Stjepan IX. (X) (1057.–58.) Benedikt XI. (1303.–04.)
Benedikt X. (1058.–59.) Klement V. (1305.–14.)
Nikola II. (1058.–61.) Ivan XXII. (1316.–34.)
Aleksandar II. (1061.–73.) Nikola II, protupapa (1328.–30.)
Honorije II, protupapa (1061.–71.) Benedikt XII. (1334.–42.)
Grgur VII. (1073.–85.) Klement VI. (1342.–52.)
Klement III, protupapa (1080.–1100.) Inocent VI. (1352.–62.)
Viktor III. (1086.–87.) Urban V. (1362.–70.)
Urban II (1088.–99.) Grgur XI. (1370.–78.)
Paskal II (1099.–1118.) Urban VI. (1378.–89.)
Teodorik, protupapa (1100.–02.) Klement VII, protupapa (1378.–94.)
Albert, protupapa (1102.) Bonifacije IX. (1389.–1404.)
Silvestar VI, protupapa (1105.–11.) Benedikt XIII, protupapa (1394.–1423.)
Gelazije II. ( 1118.–19.) Inocent VII. (1404.–06.)
Grgur VIII, protupapa (1118.–21.) Grgur XII. (1406.–15.)
Kalist II. (1119.–24.) Aleksandar V. (1409.–10.)
Honorije II (1124.–30.) Ivan XXIII. (1410.–15.)
Celestin II, protupapa (1124.) Martin V. (1417.–31.)
Inocent II, protupapa (1130.–43.) Klement VIII. (1423.–29.)
Anaklet II. (1130.–38.) Eugen IV. (1431.–47.)
Viktor IV, protupapa (1138.) Feliks V, protupapa (1439.–49.)
Celestin II. (1143.–44.) Nikola V. (1447.–55.)
Lucije II. (1144.–45.)
Eugen III. (1145.–53.)
Anastazije IV. (1153.–54.) Carigradski biskupi i
Hadrijan IV. (1154.–59.) patrijarsi
Aleksandar III. (1159.–81.) Rufin I. (284.–93.)
Lucije III. (1181.–85.) Prob (293.–306.)
Urban III. (1185.–87.)
Metrofan I. (306.–17.)
Grgur VIII. (1187.)
Klement III. (1187.–91.) Aleksandar (314.–37.)
Celestin III. (1191.–98.) Pavao I. (337.–39.)
Inocent III. (1198.–1216.) Euzebije (339.–41.)
Honorije III. (1216.–27.) Pavao I. (341.–42.)
Grgur IX. (1227.–41.) Makedonije I. (342.–46.)
Celestin IV (1241.) Pavao I. (346.–50.)
Inocent IV. (1243.–54.) Makedonije I. (350.–60.)
Aleksandar IV. (1254.–61.)
Eudoksije (360.–69.)
Urban IV. (1261.–64.)
Klement IV. (1265.–68.) Demofil (369.–79.)
Grgur X. (1271.–76.) Euagrije (369.–70.)
Inocent V. (1276.) Grgur I. Nazijanac (379.–81.)
Hadrijan V. (1276.) Maksim I. (381.)
375
Nektarije (381.–97.) Niketa I. (766.–80.)

Ivan I. Zlatousti (398.–404.) Pavao IV. (780.–84.)
Arzacije (404.–05.) Tarazije (784.–806.)
Atik (406.–25.) Nikefor I. (806.–15.)
Sizinije I. (426.–27.) Teodot I. Melisen (815.–21.)
Nestorije (428.–31.) Antonije I. Kasimat (821.–37.)
Maksimijan (431.–34.) Ivan VII. Gramatik (837.–43.)
Proklo (434.–46.) Metodije I. (843.–47.)
Flavijan (446.–49.) Ignacije (847.–58.)
Anatolije (449.–58.) Focije (858.–67.)
Genadije I. (458.–71.) Ignacije (867.–77.)
Akakije (472.–88.) Focije (877.–86.)
Fravita (488.–89.) Stjepan I. (886.–93.)
Eufemije (489.–95.) Antonije II. Kaulea (893.–901.)
Makedonije II. (495.–511.) Nikola I. Mistik (901.–07.)
Timotej I. (511.–18.) Eutimije (907.–12.)
Ivan II. Kapadočanin (518.–20.) Nikola I. Mistik (912.–25.)
Epifanije (520.–35.) Stjepan II. (925.–27.)
Antim I. (535.–36.) Trifon (927.–31.)
Mena (536.–53.) Teofilakt (933.–56.)
Eutihije (552.–65.) Polieukt (956.–70.)
Ivan III. Skolastik (565.–77.) Bazilije I. Skamandren (970.–73.)
Eutihije (577.–81.) Antonije III. Studit (973.–76.)
Ivan IV. Nesteut (582.–95.) Nikola II. Hrizoberg (980.–96.)
Kirijak (596.–606.) Sizinije II. (996.–98.)
Toma I. (607.–10.) Sergije II. (1001.–19.)
Sergije I. (610.–38.) Eustatije (1019.–25.)
Pir (638.–41.) Aleksije Studit (1025.–43.)
Pavao II. (641.–53.) Mihael I. Kerularije (1043.–58.)
Pir (654.) Konstantin III. Lihud (1059.–63.)
Petar (654.–66.) Ivan VIII. Ksifilin (1064.–78.)
Toma II. (667.–69.) Kuzma I. Jeruzalemac (1975.–81.)
Ivan V. (669.–75.) Eustratije Garida (1081.–84.)
Konstantin I. (675.–77.) Nikola III. Gramatik (1084.–1111.)
Teodor I. (677.–79.) Ivan IX. Agapet (1111.–34.)
Georgije I. (679.–86.) Lav Stip (1134.–43.)
Teodor I. (686.–87.) Mihael II. Kurkua Oksit (1143.–46.)
Pavao III. (688.–94.) Kuzma II. Atik (1147.–47.)
Kalinik I. (694.–706.) Nikola IV. Muzalon (1147.–51.)
Kir (706.–12.) Teodot II. (1151.–53/4.)
Ivan VI. (712.–15.) Neofit (1153/4.–54.)
German I. (715.–30.) Konstantin IV. Hlijaren (1154.–57.)
Anastazije (730.–54.) Luka Krizoberg (1157.–70.)
Konstantin II. (754.–66.) Mihael III. Anhijal (1170.–78.)
376
Hariton Eugeniot (1178.–79.) Matej (1397.–1410.)

Teodozije I. Boradiot (1179.–83.) Eutimije II. (1410.–16.)
Bazilije II. Kamater (1183.–86.) Josip II. (1416.–39.)
Niketa II. Muntan (1186.–89.) Metrofan II. (1440.–43.)
Dositej iz Jeruzalema (1189.) Grgur III. Melisen Strategopul
Leontid Teotokit (1189.) (1443.–50.)
Dositej iz Jeruzalema (1189.–91.) Atanazije II. (1450.)
Georgije II. Ksifilin (1191.–98.) Sijelo upražnjeno (1450.–53.)
Ivan X. Kamater (1198.–1206.) Genadije II. Sholarije (1453.–56.)
Mihael IV. Autorijan (1208.–14.) L atinski patrijarsi Carigrada
Teodor II. Irenik (1214.–16.) Toma Morosini (1204.–11.)
Maksim II. (1216.) Sijelo upražnjeno (1211.–15.)
Manuel I. Sarnten (1217.–22.) Gervazije (1215.–19.)
German II. (1222.–40.) Sijelo upražnjeno (1219.–21.)
Metodije II. (1240.) Matija (1221.–26.)
Sijelo upražnjeno (1240.–44.) Ivan Halgrin (1226.)
Manuel II. (1244.–55.) Simon (1227.–33.)
Arsenije Autorijan (1255.–59.) Sijelo upražnjeno (1233.–34.)
Nikefor II. (1260.–61.) Nikola de Castro Arquato (1234.–51.)
Arsenije Autorijan (1261.–64.) Sijelo upražnjeno (1251.–53.)
German III. (1265.–67.) Pantaleon Giustiani (1253.–61.)
Josip I. (1267.–75.) Naslovni patrijarsi (od 1261.).
Ivan XI. Bek (1275.–82.)
Naslovni patrijarsi
Josip I. (1282.–83.)
Pantaleon Giustiani (1261.–86.)
Grgur II. Cipranin (1283.–89.)
Petar Correr (1286.–1302.)
Atanazije I. (1289.–93.)
Leonard Faliero (1302.–05?)
Ivan XII. Kuzma (1294.–1303.)
Nikola, nadiskup tebanski (1308.–31?)
Atanazije I. (1303.–10.)
Kardinal (1332.–35.)
Nifon (1310.–14.)
Gozio Battaglia (1335.–39.)
Ivan XIII. Glikid (1315.–19.)
Roland de Ast (1339.)
Gerazim I. (1320.–21.)
Henrik de Ast, biskup negropontski
Izaija (1323.–34.) (1339.–45.)
Ivan XIV. Kaleka (1334.–47.) Stjepan de Pinu (1346.)
Izidor I. (1347.–50.) Vilim (1346.–61, namjesnik 1361.–64.)
Kalist I. (1350.–53.) Petar Toma, nadbiskup kretski
Filotej Kokin (1353.–54.) (1364.–66.)
Kalist I. (1355.–63.) Paul, nadbiskup tebanski (1366.–70.)
Filotej Kokin (1364.–76.) Hugolin Malabranca (1371.–75?)
Makarije (1376.–79.) Jakov d’Itri, nadbiskup otrantski
Nil (1379.–88.) (1376.–78.)
Antonije IV. (1388.–90.) Vilim, biskup urbinski (1379.)
Makarije (1390.–91.) Pavao (1379.–?)
Antonije IV. (1391.–97.) Angelo Correr (1390.–1405.,
Kalist II. Ksantopul (1397.) papa Grgur XII)
377
Luj, nadbiskup mitilenski (1405.–?) Pavao (537.–40.)

Antonije Correr, kardinal (namjesnik Zoil (540.–51.)
1408.) Apolinarije (551.–69.)
Alphonese, nadbiskup seviljski (1408.–?) Ivan IV. (569.–79.)
Franjo Lando, patrijarh gradeški Sijelo upražnjeno (579.–81.)
(?–1409.) Eulogije I. (581.–607.)
Ivan Contarini (1409.–?) Teodor (607.–09.)
Ivan de la Rochetaillee (1412.–23.) Ivan V. (610.–19.)
Ivan Contarini (1424.–?) Sijelo upražnjeno (619.–21.)
Grgur Mamme (1451.–59.) Grgur I. (621.–31.)
Besarion, kardinal (1459.–72.) Kir (631.–43.)
Petar Riario (1472.–74.) Petar IV. (643.–51.)
Jeronim Lanod, nadbiskup kretski Sijelo upražnjeno (651.–727.)
(1474.–93/6.) Teodor II. (o. 662, koadjutor)
Ivan Mihael, kardinal (1497.–1503.) Petar V. (o. 680, koadjutor)
Ivan Borgia, kardinal (1503.) Petar VI. (o. 691, koadjutor)
Franjo de Lorris (1503.–06.) Teofilakt (o. 695, koadjutor)
Onops (o. 711, koadjutor)
Aleksandrijski biskupi i Kuzma I. (727.–68.)
patrijarsi Politijan (768.–813.)
Teon (282.–300.) Eustatije (813.–17.)
Petar I. (300.–11.) Kristofor (817.–41.)
Ahil (312.–13.) Sofronije I. (841.–60.)
Aleksandar I. (313.–28.) Mihael I. (860.–70.)
Atanazije I. (328.–73.) Mihael II. (870.–903.)
Petar II. (373.–80.) Sijelo upražnjeno (903.–07.)
Timotej I. (380.–85.) Kristodul (907.–32.)
Teofil I. (385.–412.) Eutihije (932.–40.)
Ćiril I. (412.–44.) Sofronije II. (941.)
Dioskor I. (444.–51.) Izak (941.–54.)
Proterije (452.–57.) Job (954.–60.)
Timotej II. Ajlur (457.–60.) Sijelo upražnjeno (960.–63.)
Timotej III. Salofakiol (460.–75.) Ilija I. (963.–1000.)
Timotej II. Ajlur (475.–77.) Arsenije (1000.–10.)
Petar III. Mongo (477.) Teofil (1010.–20.)
Timotej III. Salofakiol (477.–82.) Grgur II. (1021.–51.)
Ivan I. Talaja (482.) Leontije (1052.–59.)
Petar III. Mongo (482.–89.) Aleksandar II. (1059.–62.)
Atanazije II. Kelet (489.–96.) Ivan VI. (1062.–1100.)
Ivan II. (496.–505.) Eulogije (o. 1110.)
Ivan III. (505.–16.) Saba (o. 1117.)
Dioskor II. (516.–17.) Ćiril II. (prva polovica 12. st.)
Timotej IV. (517.–35.) Teodozije II. (sredina 12. st.)
Teodozije I. (535.–36.) Sofronije III. (1166.–71.)
378
Ilija II. (1171.–75.) Ivan I. (428.–41/2.)

Eleuterije (1175.–80.) Domno II. (441/2.–49.)
Marko III. (1180.–1209.) Maksim II. (449.–55.)
Nikola I. (1210.–43.) Bazilije I. (455.–57.)
Grgur I. (1243.–63.) Akakije (457.–59.)
Nikola II. (1263.–76.) Martirije (459.–70.)
Atanazije III. (1276.–1316.) Petar Valjar (470.)
Grgur II. (1316.–54.) Julijan (470.–75.)
Grgur III. (1354.–66.) Petar Valjar (475.–76.)
Nifon (1366.–85.) Ivan II. Kodonat (476.–77.)
Marko IV. (1365.–89.) Stjepan II. (477.–79.)
Nikola III. (1389.–98.) Kalendonion (479.–84.)
Grgur IV. (1398.–1412.) Petar Valjar (485.–89.)
Nikola IV. (1412.–17.) Paladije (490.–98.)
Atanazije IV. (1417.–25.) Flavijan II. (498.–512.)
Marko V. (1425.–35.) Sever iz Sozopola (512.–18/38.)
Filotej (1435.–59.) Pavao II. (518.–21.)
Eufrazije (521.–26.)
Antiohijski biskupi i Efrem iz Amide (527.–45.)
patrijarsi Domno III. (545.–59.)
Ćiril I. (283.–303.) Anastazije I. Sinajski (559.–70.)
Tiran (304.–14.) Grgur I. (570.–93.)
Vital (314.–20.) Anastazije I. Sinajski (593.–99.)
Filogon (320.–24.) Anastazije II. (599.–609.)
Eustatije I. (324.–30.) Sijelo upražnjeno (609.–39.)
Paulin I. iz Tira (330.) Makedonije (639.–49.)
Eulalije (331.–333.) Georgije I. (649.–54.)
Eufronije (333.–34.) Makarije I. (654.–81.)
Flacil (334.–42.) Teofan (681.–85.)
Stjepan I. (342.–44.) Sebastijan (685.–90.)
Leontije (344.–58.) Georgije II. (690.–95.)
Eudoksije (358.–59.) Aleksandar (695.–702.)
Ananije (359.) Sijelo upražnjeno (702.–24.)
Meletije (360.–381.) Stjepan IV. (742.–44.)
Euzoj (360.–76., arijanac) Teofilakt (744.–50.)
Paulin II. (362.–88., pravovjerac) Teodor I. (751.–87.)
Vital (375., apolinarac) Teodoret (787.–813.)
Dorotej (376.–81., arijanac) Sijelo upražnjeno (813.–14.)
Flavijan I. (381.–404.) Job I. (814.–44.)
Evagrije (388.–392/2., Nikola I. (845.–67.)
nasljednik Paulina II) Eustatije II, protupatrijarh (845.–61?)
Porfirije (404.–14.) Sijelo upražnjeno (867.–870.)
Aleksandar (414.–24.) Stjepan V. (870.)
Teodot (424.–28.) Teodozije I. (870.–90.)
379
Sijelo upražnjeno (890.–92.) Eutimije I. (prije 1258.–74., od 1268.

Šimun I. (892.– prije 907.) sjedište ponovno u Antiohiji)
Ilija I. (prije 907.–34.) Teodozije V. (1275.–83/4.)
Teodozije II. (934.–43.) Arsenije (1283/4.–86?)
Teoharist (944.–48.) Ćiril III. (1287.–1308.)
Sijelo upražnjeno (948.–60.) Dionizije I. (1309.–16.)
Kristofor I. (960.–67.) Ćiril IV. (1316.)
Sijelo upražnjeno (967.–69.) Dionizije II. (1317.–?)
Eustratije (969.) Sofronije (?-1341.)
Teodor II. (970.–76.) Ignacije II. (1342 - prije 1359.)
Agapije (977.–96.) Pahomije I. (prije 1359.–68.)
Ivan III. (996.–1021.) Mihael I. (1368.–75.)
Nikola III. (1021.–30.)
Pahomije I. (1375.–77.)
Sijelo upražnjeno (1030.–32.)
Marko I. (1377.–78.)
Ilija II. (1032.–33.)
Pahomije I. (1378.–86., sjedište
Teodor III. (1034.–42.)
premješteno u Damask)
Bazilije II. (1042.–52.)
Nil (1387.–95.)
Petar III. (1052.–56.)
Mihael II. (1395.–1412.)
Ivan IV. Dioniz (1056.–57.)
Pahomije II. (1412.–13.)
Teodozije III. (1057.– poslije 1059.)
Sijelo upražnjeno (poslije 1059. – prije Joakim I. (1414.–25.)
1074.) Marko II. (1426.–35.)
Emilijan (prije 1074.–79/80.) Dorotej II. (1435.–51.)
Nikefor (1079/80.–89.) Mihael III. (1452.–56.)
Ivan V. (1089.–1100.) L atinski patrijarsi A ntiohije
Teodozije IV. (1100.–06., od 1098.
Petar I. iz Narbonne (1098.–1100.)
sjedište u Carigradu)
Bernard iz Valence (1100.–35.)
Ivan VI. (1106.–34/37.)
Ralf I. iz Domfronta (1135.–39.)
Luka (1137.–56.)
Soterih (1156.–57.) Aimery iz Limogea (1139.–93.)
Atanazije I. (1157.–71.) Ralf II. (1193.–96.)
Ćiril II. (1171.–1183.) Peter II. iz Angoulemea (1196.–1208.)
Ilija III. (1184.) Petar III. iz Locedija (1209.–17.)
Teodor IV. Balsamon (prije 1189. Sijelo upražnjeno (1217.–26.)
– poslije 1195.) Albert Rezzato (1226.–45.)
Šimun II. (prije 1206. – poslije 1235.) Opizo Fieschi (1247.–92.)
David (prije 1242. – poslije 1247.) Naslovni patrijarsi (od 1268.).
Popis redigirao i dopunio

Hrvoje Gračanin
380
GeneAloške tablice bizantskih
dinastija
Svrha sljedećih tablica je da čitatelju olakšaju snalaženje. One nika‑

ko ne pretendiraju na genealošku potpunost, već navode povijesno važni‑
je osobe, prije svega one koje se spominju u knjizi. Imena vladara nave‑
dena su u kurzivu.
1. Heraklijeva dinastija 610.-711.
(1)1.Eudokija ∞ Heraklije
Heraklijeva ∞ (2)610.-711.
dinastija Martina
Konstantin
(1) Eudokija III. Heraklona
∞ Heraklije ∞ (2) Martina
Konstantin III. Teodozije

Konstant II. Heraklona
Konstant
Konstantin IV. II. Teodozije Tiberije
Heraklije
(1) Eudokija ∞ Justinijan ∞ (2) Teodora

KonstantinII.IV. Heraklije Tiberije
(1) Eudokija ∞ Justinijan Tiberije

II. ∞ (2) Teodora
2. Sirijska dinastija 717.-802.

Tiberije
Lav III.
Artabazd ∞ Ana Lav III. Konstantin V.
Niketa ∞ Ana
Nikefor Artabazd Irena ∞ Lav IV. Konstantin V.
Nikefor Kristofor Niketa Antim Eudokim
Nikefor Niketa Konstantin IV.∞ Nikefor

Irena ∞ LavVI. (1) Marija (2) Teodota
Kristofor Niketa Antim Eudokim
Konstantin VI. ∞ (1)

3. Amorijska Marija (2)
dinastija Teodota
820.-867.
Mihael
3. Amorijska II.
dinastija 820.-867. Marin
Mihael II.Teodora Marin Petrona 381

Teofil ∞ Barda
Aleksije ∞ Marija Tekla Ana AnastazijaTeofil ∞ Teodora

Pulherija BardaIII.Petrona
Konstantin Mihael ∞ Eudokija
Muzel Dekapolita
Aleksije ∞ Marija Tekla Ana Anastazija Pulherija Konstantin Mihael III. ∞ Eudokija
(1) Eudokija ∞ Justinijan II. ∞ (2) Teodora
Lav III.
Tiberije
Artabazd ∞ Ana Konstantin V.
Nikefor Niketa Irena ∞ Lav IV. Nikefor Kristofor Niketa Antim Eudokim
LavPOVIJEST
III. BIZANTA 324.–1453.
Konstantin VI. ∞ (1) Marija (2) Teodota
Artabazd ∞ Ana Konstantin V.
3. Amorijska dinastija 820.-867.
Nikefor Niketa Irena ∞ Lav IV. Nikefor Kristofor Niketa Antim Eudokim
Mihael II. Marin
Konstantin VI. ∞ (1) Marija (2) Teodota
Teofil ∞ Teodora Barda Petrona
3. Amorijska dinastija 820.-867.
Aleksije ∞ Marija Tekla Ana Anastazija Pulherija Konstantin Mihael III. ∞ Eudokija
Muzel Mihael II. Marin Dekapolita
4. MakedonskaTeofil ∞ Teodora
dinastija 867.-1056. Barda Petrona
(1) Marija
Aleksije ∞ Marija Tekla ∞ Bazilije I.Pulherija
Ana Anastazija ∞ (2) Eudokija Ingerina
Konstantin Mihael III. ∞ Eudokija
Muzel Dekapolita
Konstantin (1) Teofano ∞ Lav VI. ∞ (4) Zoe Aleksandar Stjepan
(2)4.Zoja Zaucina
Makedonska dinastija 867.-1056.
Roman I. Lakapen (3) Eudokija
(1) Marija ∞ Bazilije I. ∞ (2) Eudokija Ingerina
Kristofor Stjepan Konstantin Teofilakt Helena ∞ Konstantin VII.
Konstantin (1) Teofano ∞ Lav VI. ∞ (4) Zoe Aleksandar Stjepan
Marija ∞ Petar (2) ZojaFoka
Nikefor Zaucina
∞ Teofano ∞ Roman II. Teodora ∞ Ivan Cimisk
Roman I. Lakapen (3) Eudokija
Bugarski
Bazilije II. Konstantin VIII. Ana ∞ Vladimir Kijevski
Kristofor Stjepan Konstantin Teofilakt Helena ∞ Konstantin VII.
Eudokija Zoja ∞ (1) Roman III. Argir Teodora
Marija ∞ Petar Nikefor Foka ∞ Teofano ∞ Roman
(2) Mihael IV. II. Teodora ∞ Ivan Cimisk
Bugarski (3) Konstantin IX. Monomah
Bazilije II. Konstantin VIII. Ana ∞ Vladimir Kijevski
Eudokija Zoja ∞ (1) Roman III. Argir Teodora

(2) Mihael IV.
(3) Konstantin IX. Monomah
5. Dinastija Dukâ 1059.-1078.
Andronik Duka
Roman IV. Diogen ∞ Eudokija Makrembolitisa ∞ Konstantin X. Ivan (cezar)
Nikefor III. Botanijat ∞ Marija ∞ Mihael VII. Andronik Konstantin Andronik
Konstantin Aleksije I. Komnen ∞ Irena
382
6. Dinastija Komnenâ 1081.-1185.
Manuel Komnen
Izak I. Ivan ∞ Ana Dalasena

Nikefor
RomanIII. IV. Diogen ∞
Botanijat ∞ Marija ∞ Mihael
Eudokija VII. Andronik
Makrembolitisa Konstantin
∞ Konstantin Andronik
X. Ivan (cezar)

Nikefor III. Botanijat ∞ Marija ∞ Mihael VII. Andronik Konstantin Andronik
Genealoške tablice
6. Dinastija bizantskih 1081.-1185.
Komnenâ dinastija
Manuel Komnen
6. Dinastija Komnenâ 1081.-1185.
Izak I. Ivan
Manuel ∞ Ana Dalasena
Komnen
Izak I. Izak∞ Ana

Ivan Aleksije I. ∞ Irena Duka
Dalasena
Nikefor Brijenije ∞ Ana Ivan

IzakII. ∞ Irena Ugarska
Aleksije DukaTeodora ∞ Konstantin Angel
I. ∞ IrenaIzak
AleksijeBrijenije
Nikefor Andronik IzakIvan
∞ Ana (1) Irena
II. ∞ Irena ∞ Manuel
(BertaUgarska I. ∞Teodora
Izak (2) Marija Andronik
∞ Konstantin I.
Angel
Sulzbaπka) Antiohijska ∞
na
a-A a
Aleksije Andronik Izak (1) Irena (Berta ∞ Manuel I. ∞ (2) Marija gnezAndroniku k
s I.
Aleksije (protosebast) Sulzbaπka) II. ∞ A ranc Manuel
Aleksije Antiohijska ∞
F a
An
za- a
A gne cusk
Aleksije (protosebast) Aleksije II. ∞ n Manuel
Aleksije David
Fra
Trapezuntski
Aleksije David
Trapezuntski
7. Dinastija Angelâ 1185.-1204.
Konstantin Angel ∞ Teodora Komnena

7. Dinastija Angelâ 1185.-1204.
Ivan Andronik
Konstantin Angel ∞ Teodora Komnena
Mihael I. Epirski Teodor

Ivan Solunski Manuel Aleksije III.
Andronik Izak II.
Mihael I. ∞
Aleksije Irena Ana
Epirski ∞ Teodor
Teodor I. Eudokija
Solunski Manuel ∞ (1) Aleksije
Stefan III.Filip ∞ Irena
Izak II. Aleksije IV.
Paleolog Laskar Prvo- ©vapski
vjenËani
Aleksije ∞ Irena Ana ∞ Teodor I. Eudokija ∞ (1) Stefan Filip ∞ Irena Aleksije IV.
(2) Aleksije V.
Paleolog Laskar Prvo- ©vapski
Murcufl
vjenËani
Teodora ∞ Andronik Paleolog
(2) Aleksije V.
Mihael VIII. Paleolog Murcufl
Teodora ∞ Andronik Paleolog
Mihael VIII. Paleolog 8. Dinastija Laskarâ 1204.-1261.
Ana Angelina ∞ Teodor I. Laskar ∞ (2) Filipa Maloarmenska Bazilije Vatac

(3) Marija de Courtenay
Ivan Asen II. (1) Irena ∞ Ivan III. Duka Vatac ∞ (2) Ana-Konstanca Izak Duka
©taufovska
Helena ∞ Teodor II. Ivan
Konstantin Tih ∞ Irena Marija ∞ Nikefor I. Ivan IV. Mihael VIII. ∞ Teodora
Epirski Paleolog
383
384
9. Dinastija Paleologâ 1261.-1453.
Andronik Paleolog ∞ Teodora Paleologina
Teodora ∞ Mihael VIII. Ivan Konstantin Marija ∞ Nikefor Eulogija (Irena)

Tarhenejot
Ivan I.
Tesalski Nikefor I. ∞ Ana Marija ∞ (2) Konstantin
Epirski Tih
(3) Ivajlo
Ivan Asen III. ∞ Irena (1) Ana ∞ Andronik II. ∞ Irena Konstantin Eudokija Eufrozina kÊi ∞ Andronik
Ugarska Monteferratska ∞ Ivan ∞ Nogaj
Trapezuntski
Andronik Marija ∞ Ruer Ivan ∞ Irena kÊi Teodor Dimitrije Simona ∞ Milutin Irena ∞ Ivan II.
de Flor Mihael IX. ∞ Marija Armenska Konstantin N. Humna Tesalski
Irena ∞ Ivan VI. Irena (Adelaida) ∞ Andronik III. ∞ Ana Manuel Teodora ∞ (1) Teodor Svetoslav Ana ∞ (1) Toma Epirski Tamara ∞ Filip
Kantakuzen Braunschweiπka Savojska (2) Mihael ©iπman (2) Nikola Orsini Tarentski
Matija Manuel Marija ∞ Nikefor II. Epirski Teodora ∞ Orhan Helena ∞ Ivan V. Mihael Marija ∞ Francesco Gattilusio
Marija kÊi Ivana Aleksandra ∞ Andronik IV. Manuel II. ∞ Jelena Dragaπ Teodor I., despot Moreje
∞ Bartolomea, kÊi Nerija I. Acciajuolija
Ivan VII. Ivan VIII. Teodor II. Andronik Konstantin XI. ∞ Magdalena, kÊi Leonarda Tocca Dimitrije Toma
Zoja-Sofija ∞ Ivan III. Moskovski

Zemljovidi
I. Carstvo Justinijana I. oko 565. Na osnovi: Uspenskij,

Istorija Vizantijskoj Imperii, sv. I, str. 40
II. Organizacija tema u Maloj Aziji od 7. do 9. stoljeća. Na
osnovi: Gelzer, Themenverfassung, po autorovim skica-
ma
III. Prvo Bugarsko Carstvo. Na osnovi: Zlatarski, Geschi
chte der Bulgaren i Runciman, Bulgarian Empire, po
skici autora
IV. Srpsko carstvo Nemanjićâ. Na osnovi: St. Stanojević,
Istoriski Atlas
V. Carstvo Bazilija II. oko 1025. Po skicama autora
VI. Carstvo Komnenâ. Na osnovi: Cambridge Medieval Hi
story, sv. IV, mapa 42, po skicama autora
VII. Doba latinske vladavine u Carigradu. Po skicama au-
tora
VIII. Propadanje Bizantskog Carstva u 14. stoljeću. Po skica-
ma autora
385
386
Zemljovidi
Zemljovid I.
387
388
Zemljovidi
Zemljovid II.
389
Zemljovid III.
390
Zemljovidi
Zemljovid IV.
391
392
Zemljovidi
Zemljovid V.
393
394
Zemljovidi
Zemljovid VI.
395
396
Zemljovidi
Zemljovid VII.
397
398
Zemljovidi
Zemljovid VIII.
399
Prilozi uz drugo dopunjeno
hrvatsko izdanje
(priredio mr. sc. Hrvoje Gračanin)
Ukratko o životu i djelu Georgija
Ostrogorskog
Georgije Ostrogorski (Georgij Aleksandrovič Ostrogorskij) rodio se

19. siječnja 1902. u Petrogradu u carskoj Rusiji. U rodnome gradu za‑
vršio je klasičnu gimnaziju, ali daljnje obrazovanje nije nastavio u ze‑
mlji podrijetla. Nedugo nakon što je 1917. godine izbila sovjetska revo‑
lucija, njegova se obitelj preselila u Finsku (1918.). Otamo ga je životni
put odnio dalje na Zapad. Upisao je studij filozofije i sociologije na Sveu‑
čilištu u Heidelbergu, no kad je stekao diplomu, zanimanje mu se usmje‑
rilo na izučavanje bizantske povijesti. Naposljetku je na istome sveučili‑
štu doktorirao tezom o zemljišno-poreznoj općini u Bizantskom Carstvu
u 10. stoljeću (1926.). Stekavši njemačko državljanstvo, nastavio je struč‑
no usavršavanje u Parizu, u seminaru glasovitoga bizantologa Charlesa
Diehla. Nakon dvije godine vratio se u Njemačku i započeo kao privatni
docent predavati bizantsku povijest na Sveučilištu u Breslauu, današnje‑
mu Wrocłavu (1928.). S promjenom vlasti u Njemačkoj bio je kao protiv‑
nik nacističkoga poretka otpušten iz sveučilišne službe (1933.). U prvi
mah otišao je u Prag, a uskoro je u Beogradu na poziv tamošnjega Fi‑
lozofskog fakulteta preuzeo Katedru za vizantologiju kao honorarni na‑
stavnik (1933.). Nakon što je uoči njemačke aneksije Češke bio iz Pra‑
ga u Beograd preseljen Institut N. P. Kondakova, stao je na njegovo čelo
(1938.). Tri godine kasnije postao je stalnim nastavnikom na Filozofskom
fakultetu (1941.). Otad je sve do odlaska u mirovinu u prosincu 1973.
predavao bizantsku povijest. Godine 1948. osnovao je Vizantološki insti‑
tut Srpske akademije nauka kao središnju ustanovu u Srbiji (i bivšoj Ju‑
goslaviji) za bizantološke studije i ostao njegovim voditeljem do smrti. Bio
je redoviti član Srpske akademije nauka (od 1948.) i počasni član mno‑
gih akademija u Europi te dobitnik njemačkog odlikovanja Orden Pour
le Mérite für Wissenschaften und Künste (1966.). Umro je u Beogradu 24.
listopada 1976.
403
Georgije Ostrogorski je bez sumnje jedno od najistaknutijih imena

suvremene bizantologije, zahvaljujući svojoj iznimno bogatoj znanstvenoj
djelatnosti. Njegovi su istraživački interesi bitno pridonijeli napretku bi‑
zantologije i proučavanju različitih aspekata unutrašnje povijesti Bizant‑
skog Carstva. Od samih početaka znanstvenog rada osobitu je pozornost
posvećivao društveno-gospodarskoj povijesti bizantske države, analizira‑
jući je u okvirima nacionalnoekonomske misli. Kaneći razjasniti meha‑
nizme društveno-gospodarskog razvitka i opadanja Bizantskoga Carstva,
proučavao je razvoj bizantske seoske općine u njezinim mijenama od VII.
do XI. stoljeća i razmatrao složene društveno-gospodarske pojave koje su
je obilježile u tome vremenu. Prateći promjene koje su nastajale u sa‑
mome tkivu bizantske države i presudno utjecale na preobrazbu temelja
bizantskog društva, razradio je osnovne crte bizantskoga feudalizma i
odredio posebne značajke kojima je taj sustav sa svojim ustanovama odu‑
darao od feudalizma ostalih zemalja europskoga srednjovjekovlja. Pritom
je bizantsku državu sagledavao kao teritorijalnu državu koja se sasto‑
ji od fizički ograničenoga područja i pod jednom je vrhovnom vlašću te
zamislio koncept o postupnom prijelazu od centralizirane državne vlasti
naslijeđene iz carskoga Rima do sustava feudalnih država koji je počivao
na sve izrazitijem usponu veleposjednika i jačanju feudalnih veza. Bave‑
ći se pitanjem odnosa između podređenih zemljoradnika i vladajućih ze‑
mljoposjednika te političkim sukobom između carske vlasti i zemljopo‑
sjedničkog plemstva, oslonio se kasnije i na marksističke postavke koje
su se sasvim dobro uklopile u izneseni koncept.
Bavljenje društveno-gospodarskom poviješću Bizantskog Carstva po‑
nukalo je Georgija Ostrogorskog da istraži i bizantsku pokrajinsku upra‑
vu u prijelomnom i formativnom razdoblju od VII. do XI. stoljeća. Oso‑
bito ga je zanimalo doba vladavine cara Heraklija (610.–641.) u kojemu
je vidio prekretnicu u daljnjemu razvoju Bizanta. Važan doprinos prou‑
čavanju bizantskoga gospodarstva i društva tvori i studija urbanog kon‑
tinuiteta u ranobizantskom razdoblju. S tim u vezi zagovarao je tezu o
neprekinutom razvitku bizantskih gradova od kasnorimskoga vremena,
zaključivši da je opstanak gradova bio uspješniji u maloazijskim nego‑
li u europskim pokrajinama. Ništa manje važno za znanstveni opus Ge‑
orgija Ostrogorskog nije niti razmatranje uzroka i pojavnosti ikonoklaz‑
ma, najdulje unutrašnje krize koja je snašla bizantsku državu u njezinoj
tisućljetnoj povijesti. U proučavanje ikonoklastičkog spora uložio je vrlo
mnogo istraživačkoga napora, podrobno razloživši temeljna obilježja to‑
ga teološko-filozofskog i političkog pokreta. Ideološke osnovice bizantske
carske vlasti, suodnos cara i Crkve i položaj Bizanta u hijerarhiji kršćan‑
skih država srednjovjekovlja jednako tako zauzimaju istaknuto mjesto
kao znanstvenoistraživačke teme kojima je Georgije Ostrogorski posve‑
ćivao posebnu pažnju. Radovima o prožimanju i odnosima između Bizan‑
404
Ukratko o životu i djelu Georgija Ostrogorskog
ta i slavenskoga svijeta bitno je pridonio stvaranju uravnotežene ocjene o

ulozi i značenju Slavena u bizantskoj povijesti.
Bizantologiju je Georgije Ostrogorski zadužio i svojom iznimnom sin‑
tezom o bizantskoj povijesti kojom je stekao veliki ugled u cjelokupnoj
svjetskoj historiografiji. U nju je tijekom vremena utkao sva svoja boga‑
ta iskustva u proučavanju bizantske prošlosti. Ova je knjiga zbog svo‑
je višeslojnosti, izvanrednog istraživačkog uvida i osobito čitkoga stila i
nadalje nezaobilazan priručnik za temeljito upoznavanju s poviješću bi‑
zantske države i društva od kasnoantičkih početaka sve do kasnosred‑
njovjekovnoga zamiraja i sloma pod izvanjskim pritiscima. Istina, ona je
danas u pojedinim segmentima i iznesenim mišljenjima zastarjela, oso‑
bito u zasadi o odjelitim razvojnim stupnjevima bizantske povijesti od‑
nosno postavci da je Bizantsko Carstvo tijekom postojanja prošlo kroz
tri faze strukturnih promjena. U središtu takve predodžbe je stajalište
da su snaga i opstanak Bizanta počivali na izuzetno snažnoj središnjoj
vlasti koja se u unutrašnjoj i vanjskoj politici oslanjala na sustav vojni‑
ka-seljaka te da je slabljenje tih ustanova zbog sve izrazitije feudalizacije
društva, u konačnici prouzročilo pad Bizanta. U novije je vrijeme iznese‑
ni koncept uvelike obesnažen, što u cjelini ipak ne umanjuje vrijednost
djela Georgija Ostrogorskog.
Odabrani radovi Georgija Ostrogorskog
Članci, studije i monografije
Die ländliche Steuergemeinde des Byzantinischen Reiches im X. Jahr‑

hundert, Vierteljahresschrift für Sozial- und Wirtschaftsgeschichte 19
(1927.), 1-108, pretisak Amsterdam 1969. (disertacija)
Studien zur Geschichte des byzantinischen Bilderstreites, [Historische Un‑
tersuchungen, Heft 5], Breslau 1929., pretisak Amsterdam 1964. (ha‑
bilitacija)
Les débuts de la Querelle des Images, Mélanges Charles Diehl. Études sur
l’histoire et sur l’art de Byzance I (1930.), 235-255
Das Steuersystem im byzantinischen Altertum und Mittelalter, Byzanti
on 6 (1931.), 229-240
Löhne und Preise in Byzant, Byzantinische Zeitschrift 32 (1932.), 293-333
Avtokrator i samodržac, Glas Srpske akademije nauka i umetnosti 164
(1935.), 95-187
Die byzantinische Staatenhierarchie, Seminarium Kondakovianum 8
(1936.), 41-61
405
Vizantijskie piscovie knigi, Byzantinoslavica 9 (1948.), 203-306

Uticaj Slovena na društveni preobražaj Vizantije, Istorijski glasnik 1
(1948.), 12-21
Pronija. Prilog istoriji feudalizma u Vizantiji i južnoslovenskim zemljama,
Posebna izdanja Vizantološkog instituta, knj. 1, Beograd 1951. (= La
pronoia: Contribution à l’étude de la féodalité à Byzance et chez les
slaves du sud, Byzantion 22, 1952., 437-518)
Pour l’histoire de la féodalité byzantine, [Corpus Bruxellense Historiae
Byzantinae, Subsidia I], Bruxelles 1954.
Quelques problèmes d’histoire de la paysannerie byzantinie, [Corpus
Bruxellense Historiae Byzantinae, Subsidia II], Bruxelles 1956.
The Byzantine Empire and the Hierarchical World Order, The Slavonic
and East European Review 35 (1956.), 1-14
K istorii immuniteta v Vizantii, Vizantijskij vremennik 13 (1958.), 55-106
Byzantium in the Seventh Century, Dumbarton Oaks Papers 13 (1959.),
1-21
Byzantine Cities in the Early Middle Ages, Dumbarton Oaks Papers 13
(1959.), 47-66
Vizantijska seoska opština. Zemljoradnički zakon – Traktat o poreskom
sistemu - Tebanski katastar, Glas Srpske akademije znanosti i umet
nosti 250, Odeljenje društvenih nauka knj. 10 (1961.), 141-160 (= La
Commune rurale byzantine. Loi agraire - Traité fiscal - Cadastre de
Thèbes, Byzantion 32, 1962., 139-166)
Vizantija i Južni Sloveni, Jugoslovenski historijski časopis 1 (1963), 3-13
(= Byzantium and South Slavs, The Slavonic and East European Re
view 42, 1963., 1-14)
Sabrana djela Georgija Ostrogorskog I-VI, Beograd 1969.–1970.
Zur byzantinischen Geschichte. Ausgewählte kleine Schriften, Darmstadt
1973.
Byzanz und die Welt der Slawen. Beiträge zur Geschichte der byzantinis
ch-slawischen Beziehungen, Darmstadt 1974.
Izbor izdanja Povijesti Bizanta
Njemačko izdanje: Geschichte des byzantinischen Staates, München 1940.,

2. izdanje 1952, 3. izdanje 1963., posebno izdanje 1965., pretisak po‑
sebnog izdanja 1996.
Srpsko izdanje: Istorija Vizantije, Beograd 1947., 2. izdanje 1959., pretisci
1969. (= Sabrana djela VI), 1996.
Francusko izdanje: Histoire de l’État byzantin, Pariz 1956., 2. izdanje
1969., pretisci 1977., 1983., 1996.
Englesko izdanje: History of the Byzantine State, Oxford 1956., 2. izdanje
1968., pretisak 1980.
Američko izdanje: History of the Byzantine State, New Brunswick 1957.,
2. izdanje 1969., pretisak 1986.
406
Ukratko o životu i djelu Georgija Ostrogorskog
Slovensko izdanje: Zgodovina Bizanca, Ljubljana 1961.

Poljsko izdanje: Dzieje Bizancjum, Varšava 1967.
Talijansko izdanje: Storia dell’imperio bizantino, Torino 1968., 2. izdanje
1993., pretisak 2004.
Tursko izdanje: Bizans Devleti Tarihi, Ankara 1981., pretisak 1999.
Španjolsko izdanje: Historia del estado bizantino, Madrid 1983.
Bugarsko izdanje: Historija na Vizantijskata daržava, Sofija 1998.
Mađarsko izdanje: A bizánci állam története, Budimpešta 2001.
Ukrajinsko izdanje: Historija Vizantiï, L’viv 2002.
Hrvatsko izdanje: Povijest Bizanta, Zagreb 2002, 2. izdanje 2006.
Literatura
Boljšaja sovetskaja enciklopedija, sv. 18, Moskva 31974., 1757, s. v. Ostró

gorskij, Georgij Aleksandrovič
Brockhaus Enzyklopädie, sv. 14, Wiesbaden 1972., 63, s. v. Ostrogorsky,
Georg
Barišić, Franjo, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6 , Zagreb 1965., 396-397,
s. v. Ostrogorski, Georgije
— Akademik Georgije Ostrogorski kao organizator naučnih istraživanja,
Zbornik radova Vizantološkog instituta 18 (1978.), 281-285
Ćirković, Sima, Akademik Georgije Ostrogorski u jugoslovenskoj istorio‑
grafiji, Zbornik radova Vizantološkog instituta 18 (1978.), 278-281
Ferjančić, Božidar, Akademik Georgije Ostrogorski u svetskoj vizantolo‑
giji, Zbornik radova Vizantološkog instituta 18 (1978.), 269-274
— Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1, Zagreb 1980., 752-754, s. v. Bizantolo
gija (Srbija)
Meyers enzyklopädisches Lexikon, sv. 17, Mannheim - Wien - Zürich 1980.,
841, s. v. Ostrogorsky, Georg
Nikolajević, Ivanka, Istraživanja Georgija Ostrogorskog o principima
vizantijske umetnosti, Zbornik radova Vizantološkog instituta 18
(1978.), 275-277
407
Nastanak i razvoj bizantologije
Bizant(in)ologija ili bizantinistika interdisciplinarna je znanost ko‑

ja proučava bizantsku civilizaciju, njezine značajke i postignuća te njezi‑
no kulturno naslijeđe. Na raščlambenoj razini ta se po karakteru zapra‑
vo kulturološka disciplina bavi sveukupnom povijesti, kulturom, vjerom,
umjetnosti, znanosti, gospodarstvom i politikom Bizantskog Carstva. Sa‑
stavni dio sveučilišne nastave postala je tek potkraj devetnaestoga sto‑
ljeća (1897., München). U istraživačkim postupcima bizantologija se osla‑
nja na metode što su ih iznašle povijesna znanost, osobito medievistika,
klasična filologija, ali i druge jezikoslovne discipline, te povijest umjetno‑
sti. Zahvaljujući metodičkoj i sadržajnoj mnogostrukosti bizantologije sa‑
mostalno se razvilo njezino povijesno i filološke polje, a posebno povijest
bizantske umjetnosti koja se zbog vlastitih metoda može prije smatrati
dijelom opće povijesti umjetnosti negoli bizantologije. Katkad se na bi‑
zantologiju u sintetskome smislu gleda kao na sastavnicu helenistike ili
helenologije, znanosti o grčkomu kulturnom krugu, a da se pritom ne za‑
dire u samostalnost i cjelovitost discipline.
Premda povezuje različita znanstvena polja, bizantologija je ponaj‑
prije povijesna znanost budući da razmatra bizantsku povijest u svim
njezinim aspektima, prati njezine strukturne promjene i analizira nje‑
zin utjecaj na kasnija vremena i na susjedne kulturne krugove. Uz vanj‑
skopolitički razvoj, središnje teme bizantologije su car i državna upra‑
va, stanovništvo, društvo i gospodarstvo, Pravoslavna crkva, teologija i
redovništvo, kulturni i duhovni život. Proučavanjem vrela za povijesna
zbivanja i povijesno-kulturne fenomene bave se posebne znanstvene dis‑
cipline. Literarni izvori i njihov jezik predmetom su istraživanja povije‑
sti književnosti i filologije. Bizantska filologija proučava i grčki jezik što
su ga Bizantinci naslijedili iz antike i latinski jezik koji je u rano bizant‑
sko doba imao važnu ulogu kao jezik književnosti, prava, uprave i vojske.
Osobita je zadaća te discipline da istražuje literarna vrela književnoga
409
jezika i razvitak pučkoga bizantskog najrječja jer je iz njega i proizašao

novogrčki jezik. Jednako vrijedan predmet izučavanja bizantske filolo-
gije su i utjecaji drugih jezika na bizantski govor: slavenskih, istočnih
(arapskoga, perzijskog) i romanskih (posuđenice koje su u bizantsku je-
zičnu praksu ušle osobito u doba križarskih pohoda). Jedno od najvaž-
nijih postignuća filologije je objavljivanje pouzdanih izdanja bizantskih
tekstova. Povijest bizantske književnosti bavi se različitim spomenicima
literarne kulture u Bizantu, od visokoparne poezije i proze, preko hagi-
ografskih, filozofskih, teoloških, upravnopravnih, filoloških, retoričkih,
matematičkih, astronomskih, prirodoznanstvenih, tehničkih i medicin-
skih spisa, sve do pučke književnosti i usmene tradicije. Pritom se u ob-
zir uzimaju i djela prevedena s drugih jezika ili na njih (latinski jezik,
istočne i slavenske jezike).
Bizantologija se u istraživačkom radu koristi i mnogim pomoćnim
znanostima. Pomoćne bizantološke znanosti su paleografija, papirologija
i kodikologija, diplomatika i sfragistika/sigilografija, epigrafika i numiz-
matika, metrologija i kronologija. Bizantska paleografija proučava pisma
kojima su se služili Bizantinci (majuskula do 9. stoljeća i minuskula od
9. do 16. stoljeća, s prijelazom na koju je usko povezana pojava papira u
Bizantu u 9. stoljeću). Paleografija je osobito bitna jer su stvarni pomaci
na mnogim istraživačkim poljima mogući jedino na temelju novih i revi-
diranih tekstova. Bizantska papirologija bavi se materijalima koje su Bi-
zantinci rabili u pisanju (papirus, pergament, papir), a pritom daje dopri-
nos boljemu poznavanju pravnih, gospodarskih, društvenih i političkih
prilika u Bizantu. Bizantska kodikologija analizira bizantske kodekse,
ali omogućuje i vrijedne spoznaje o bizantskoj kulturnoj i duhovnoj po-
vijesti. Bizantska diplomatika usmjerena je na proučavanje svjetovnih i
crkvenih isprava dok sfragistika/sigilografija proučava bizantske zlatne,
srebrne i olovne pečate, pečate od voska i pečate na papiru. Glavni pro-
blem u vezi s više od 60 000 postojećih pečata je u njihovoj dataciji jer je
svaki od njih vrlo korisno pomoćno sredstvo za prozopografska istraživa-
nja i poglavito za oslikavanje značajki carske uprave u srednjobizantsko-
me razdoblju. Bizantska epigrafika istražuje natpise iz bizantskoga doba
u kamenu i smoli, na slonovači, mozaicima, emajlu i slikama, a numiz-
matika je posvećena analizi bizantskoga zlatnoga, srebrnoga, brončano-
ga i bakrenoga novca i medalja. Bizantska se metrologija pak bavi broj-
nim bizantskim mjerama i utezima, a kronologija bizantskim načinima
računanja vremena, čime pridonosi što pouzdanijem datiranju.
Povijesna geografija i etnografija također su od velike važnosti za
razmatranje povijesnoga razvitka Bizanta kao višenarodne države. Po-
vjesničari bizantske umjetnosti proučavaju bizantsku arhitekturu i ki-
parstvo, slikarstvo i iluminaciju, izradu mozaika i umjetnički rad sa slo-
novačom, kovinama, emajlom, tekstilom, staklom i keramikom. Osim
što se bave klasičnim naslijeđem bizantske umjetnosti, otkrivaju i istoč-
410
njačke i egipatske elemente u njoj, a ujedno istražuju i utjecaj bizant‑

ske umjetnosti na druge kulture (grčkoslavenski kulturni krug i srednjo‑
vjekovni Zapad). Bizantska arheologija, koja je po metodologiji nastavak
klasične i ranokršćanske arheologije, još je u povojima jer je dosad pro‑
vedeno malo sustavnih istraživanja. Povijest bizantske glazbe razvija se
u uskoj vezi s liturgijskim i himnološkim studijama. Svjedočanstva o po‑
sebnim stručnim disciplinama, poput matematike, astronomije i medici‑
ne, obrađuju se u sklopu povijesti književnosti, ali je podrobnija analiza
nemoguća bez suradnje sa stručnjacima sa svakoga pojedinog područja;
primjerice, suvremena pravna znanost pomaže u rasvjetljavanju značaj‑
ki bizantskog zakonodavstva dok je vojna znanost nezaobilazna pomoć u
analizi bizantskih vojnih priručnika i traktata. Osim toga, u najnovije
se vrijeme bizantologija sve više oslanja na prirodoznanstvene discipli‑
ne. Tako se služi antropološkim metodama da što vjerodostojnije sagleda
bizantskog čovjeka ili paleobotanikom i klimatologijom kako bi istražila
biljni pokrov odnosno klimatske uvjete na bizantskom području i odre‑
dila njihov utjecaj na oblikovanje ondašnjih životnih uvjeta. Uz prirodne
znanosti, sve više u središte pozornosti istraživača dolazi i proučavanje
mentaliteta.
Bizantologija se izravno nadovezuje i na postignuća srodnih znano‑
sti kako bi uzmogla odrediti i objasniti utjecaj koji je Bizantsko Carstvo
imala na narode s kojima je stupilo u dodir. Klasičnoj filologiji i staroj
povijesti je s bizantologijom zajedničko proučavanje kasnoantičkoga do‑
ba. Zahvaljujući živoj prepisivačkoj djelatnosti u Bizantu, bizantolozima
pripadaju gotovo sva literarna djela izvorno nastala u grčkoj antici. Od
neprocjenjive vrijednosti je i dobro poznavanje zasada rimskoga svijeta
budući da je rimska državna tradicija bila uz grčku kulturu i kršćanstvo
jedan od temelja bizantske civilizacije. Pogotovo je neogrecistika usko
povezana s bizantologijom jer su Novogrci brojne elemente svoje kultu‑
re naslijedili od Bizanta. Ništa manje nije bizantologiji komplementarna
niti slavistika, što je već odavno prepoznato. Slaveni su naselili široka
područja Bizantskoga Carstva i snažno obilježili njegov društveni i gos‑
podarski razvoj. Jednako tako je i Bizant iznimno duboko utjecao na juž‑
noslavenske i istočnoslavenske narode. To se najbolje ogleda u stvaranju
grčkoslavenskoga kulturnoga kruga, što je jedno od najvećih postignuća
bizantske civilizacije.
Nikako nije zanemarivo ni značenje istočnih, i kršćanskih i musli‑
manskih naroda u bizantskoj povijesti. Brojni su vjerski spisi, ali i svje‑
tovni zapisi sačuvani jedino u prijevodima na sirijski, gruzijski, armen‑
ski, arapski, koptski i etiopski jezik. Otud su vrlo vrijedne spoznaje i
rezultati orijentalistike. Budući da je kršćanstvo bilo čvrsto ukorijenje‑
no u bizantski način života, vrlo veliku ulogu ima i poznavanje kršćan‑
ske literature koja je predmetom istraživanja patristike ili patrologi‑
je. Bizantskom se teologijom kao dijelom sveukupne povijesti Istočne
411
crkve bavi posebna grana crkvene povijesti. Bizantologija znatnu korist

ima i od bliske suradnje s medievistikom u kojoj su odavno prevlada‑
ni stari europocentristički pogledi i zamijenjeni novom povijesnom pre‑
dodžbom o tri usporedna civilizacijska kruga srednjovjekovlja: Bizantu,
islamskom svijetu i srednjovjekovnom Zapadu. Povijest jugoistočne Eu‑
rope je kao disciplina u mnogim aspektima neodvojivo povezana s bizan‑
tologijom jer su se tamošnje države dobrim dijelom razvijale na prostoru
koji je nekoć pripadao Bizantu. Prožimanje bizantskog i islamskog svije‑
ta dodirna su istraživačka točka bizantologije i islamistike. Poseban je
slučaj osmanistika čiji su predmet proučavanja i odnosi između Bizan‑
ta i Osmanlija, no postojeće spoznaje najvećim dijelom i nadalje ovise o
bizantskim i zapadnim izvorima. Još manje istražene su političke i gos‑
podarske veze s nemuslimanskim Istokom, pri čemu bizantologija može
imati koristi od iranistike, armenologije i povijesti Kavkazije.
Počeci smišljenoga i svrhovitoga proučavanja bizantske prošlosti se‑
žu sve do Bizanta. Bizantinci su sami čuvali i vrednovali pisane spome‑
nike, sagledavajući svoju povijest u jedinstvenome slijedu još od vremena
klasične Grčke. Takvo vrednovanje pisanih spomenika jasno se ogleda u
leksikonskome djelu carigradskog patrijarha Focija (9. st.), koje se obič‑
no navodi pod naslovom Biblioteka. U njemu patrijarh opisuje značajke i
donosi izvatke iz 280 djela antičkih i ranih bizantskih pisaca. Sličnoga
se posla nedugo potom pothvatio i car Konstantin VII. Porfirogenet (10.
st.). Zamislio je da u 53 goleme zbirke sabere spomenike ranije povijesne
literature i izvatke iz njih razvrsta prema određenome tematskom klju‑
ču. Budući da ni car niti njegovi suradnici nisu činili razliku između sta‑
rovjekovnih i kasnijih autora, zahvaljujući ulomcima iz nažalost samo
maloga broja djelomično sačuvanih zbirki (O izaslanstvima, O vrlinama
i porocima, O sudovima, O ratnoj vještini, O javnim govorima), posjedu‑
jemo svjedočanstva o inače nepoznatim bizantskim povijesnim djelima.
Potkraj 10. st. Konstantin Kefala sastavio je zbirku grčkih epigrama,
prozvanu Palatinska antologija jer se jedini rukopis čuva u Palatinskoj
knjižnici u Heidelbergu, koja sadrži i primjere bizantskog pjesništva. U
isto je doba nastao i enciklopedijski leksikon Suda nepoznata autora u
kojemu se donose članci o životu i djelima ranijih bizantskih spisatelja s
brojnim primjerima njihovih zapisa. Kasniji bizantski povjesnici i kroni‑
čari su u sastavljanju vlastitih spisa također poklanjali dužnu pozornost
djelima svojih prethodnika.
Humanizam i renesansa dali su snažan poticaj znanstvenom zanima‑
nju za Bizant i u zapadnoj Europi, iako u prvi mah jedino kao čuvaru an‑
tičkoga naslijeđa. Okretanje prema starogrčkoj kulturi u kojoj su tražili
nadahnuće za vlastita ostvarenja ponukalo je humaniste da se u potrazi
za grčkim rukopisima obrate Bizantu. Tako su talijanski humanisti po‑
put Palle Strozzija (o. 1373.–1462.), Guarina Guarinija Veronesea (1374.–
1460.), Giovannija Aurispe (1376.–1459.) i Francesca Filelfa (1398.–1481.)
412
odlazili u stara bizantska kulturna središta, upijajući drevna znanja što

ih je Bizant sačuvao i marljivo prikupljajući rukopise. Humanisti su se
pothvaćali i prevođenja starogrčkih autora. Među prevoditeljima valja
istaknuti već spomenutoga Guarinija Veronesea, Leonarda Brunija Are‑
tina (o. 1370.–1444.), Petra Pavla Vergerija Starijeg (1370.–1444.), Poggia
Bracciolinija (1380.–1459.), Ambrosija Traversarija (1386.–1439.), Gianno‑
zza Manettija (1396.–1459.) i Lorenza Vallu (o. 1406.–1457.). Rjeđe su na
latinski jezik prenašani i bizantski pisci. Leonardo Bruni Aretino pose‑
gnuo je za Gotskim ratom Prokopija iz Cezareje, dok je Christoforo Perso‑
na (1416.–1486.) preveo Agatiju Skolastika i Teofilakta Ohridskog.
Nisu samo zapadnjaci stizali na Istok nego su i Bizantinci posjećivali
Zapad. Manuel Hrizolora (o. 1350.–1415.) bizantski je diplomat i učenjak
koji je začeo grčke studije u Italiji, poučavajući u Firenci grčki jezik. Bi‑
zantski teolog Manuel Kaleka (o. 1360.–1410.) i učenjak Ivan Hortazmen
(o. 1370.–1436/37.) također su nekoliko godina boravili u Italiji. Maksim
Hrizoberg (umro između 1410. i 1429.) poučavao je filozofiju u Veneci‑
ji i Paviji. Nakon što je Carigrad postao plijenom osmanskih osvajanja
(1453.), mnogi su se bizantski humanisti i trajno preselili u Italiju. On‑
dje su novi dom pronašli Besarion (1403.–1472.), Teodor Gaz (o. 1400.–
1475/76.), Ivan Argiropul (o. 1415.–1487.), Demetrije Halkokondil (1423.–
1511.), Konstantin Laskar (1434.–1501.) i Jan Laskar (1445.–1534.).
U 16. st. grčke su se studije proširile izvan Italije. Tako su i u zapad‑
noeuropskim zemljama nastale zbirke grčkih rukopisa, poput one u Pa‑
riškoj kraljevskoj knjižnici (danas je to Nacionalna knjižnica, Bibliothèke
Nationale). Istodobno su se pojavila i prva izdanja djela bizantskih spi‑
satelja. Francuz Robert Estienne (1503.–1559.) objavio je u Parizu 1544.
godine povjesnice bizantskih crkvenih historika (Sokrata Skolastika i
Sozomena). Prvi je u bizantskoj povijesti privlačan predmet istraživanja
zbog nje same vidio njemački humanist i filolog Hieronymus Wolf (1516.–
1580.), tajnik i knjižničar Johanna Jakoba Fuggera, potomka ugledne
augsburške trgovačke i bankarske obitelji. Zahvaljujući poslovnim veza‑
ma svoga pokrovitelja s Istokom, Wolf je mogao pribavljati rukopise bi‑
zantskih povjesnika. Najprije je objavio i na latinski preveo Ivana Zona‑
ru (Basel, 1557.), Niketu Honijata (Basel, 1557.) i, djelomično, Nikefora
Gregoru (Basel, 1562.), priskrbivši izdanjima i komentar, a potom i Lao‑
nika Halkokondila (na temelju prijevoda Conrada Clausera) s izvadcima
iz povjesnice Georgija Pahimera (Basel, 1562.). Svojoj je zbirci djela bi‑
zantskih povjesnika nadjenuo naziv Zbornik bizantske povijesti (Corpus
Historiae Byzantinae), čime je i prvi uveo pojam “Bizant” kao oznaku za
državu koja je naslijedila tradicije antičkoga Rimskog Carstva.
Rad Hieronymusa Wolfa, koji se s punim pravom može smatrati ocem
njemačke bizantologije, izazvao je veliku pozornost u obrazovanim kru‑
govima ranonovovjekovne Europe. Zanimanje za Bizant poticale su on‑
dašnje prilike: prodori Osmanlija i ratovi s njima, nastojanja katoličkih
413
prvaka oko sporazuma s Istočnom crkvom i naklonost koju su protestant‑

ski pobornici osjećali prema Bizantskom Carstvu zbog njegove dugotraj‑
ne protimbe papinskoj prevlasti. Potaknuti različitim pobudama, huma‑
nisti su se u mnogim europskim zemljama počeli potkraj 16. i početkom
17. st. pobliže baviti bizantskim povijesnim, teološkim i pravnim izvo‑
rima. Glavni nositelji tih kretanja u Njemačkoj bili su Wolfovi učenici
i nasljedovatelji, Wilhelm Holtzmann (Gulielmus Xylander, 1532.–1576.)
i David Hoeschel (1556.–1617.), te Hans Löwenklaw (Johannes Leuncla‑
vius, o. 1541.–1594.). Holtzmann je u Baselu 1566. godine tiskao Kroni
ku Georgija Kedrena, a Hoeschel je objavio Izvatke o poslanstvima (Au‑
gsburg, 1603.), Povijesti Prokopija iz Cezareje (Augsburg, 1607.) i Izvod iz
djela Ane Komnena (Augsburg, 1610.). Löwenklaw je pak izdao u izvor‑
niku i latinskom prijevodu djela Grgura iz Nise (Basel, 1567.) i Grgura
Nazijanca (Basel, 1571.), Zosimovu Novu povijest (Basel, 1576.), Godišnja
ke Mihaela Glike Sicilca (Basel, 1572.), Godišnjake Konstantina Mana‑
sa (Basel, 1573.), te Carske zakone (Basel, 1575.). U Nizozemskoj je tru‑
dom Bonaventure Vulkanija (1538.–1614.) izašlo povijesno djelo Agatije
Skolastika (Leiden, 1594.), dok je Joannes Mersius (1579.–1639.) objavio
O upravljanju Carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta (Leiden, 1611.)
i prvi rječnik bizantskoga pučkoga govora Glossarium Graecobarbarum
(Leiden, 1610.). Od Francuza valja istaknuti djelovanje isusovca Denisa
Pétaua (Dionysius Petavius; 1583.–1652.) koji je, među ostalim, objavio
povjesnicu carigradskog patrijarha Nikefora I. (Pariz, 1616.). U Italiji je
prvenstvo imao pokatoličeni Grk Leo Allatius (Leone Allacci, o. 1586.–
1669.) koji je surađivao i u Pariškom zborniku.
U tom razdoblju, unatoč tomu što su objavljeni i na latinski prevedeni
razni spisi bizantskih pisaca te što su nastala mnoga teološka, povijesna
i pravna djela temeljena na bizantskim izvorima, nedostajalo je sustav‑
nosti i jasnoga plana u radu kako bi se silan pisani materijal svrsishod‑
no uredio. Promjena je nastupila sredinom 17. st. u Francuskoj kada bi‑
zantske studije doživljuju prvi veliki zamah. Poticaj tomu dao je procvat
znanosti na dvorovima Luja XIII. i Luja XIV., a osobito zanimanje za po‑
vijest križarskih pohoda. Kako su s tim u vezi od izuzetne važnosti i bi‑
zantski izvori, došao je isusovac Philippe Labbe (1607.–1667.) na zamisao
da ih sve prikupi i objavi. Pozvavši odasvud učenjake na suradnju, po‑
krenuo je pod pokroviteljstvom Luja XIV. novi Zbornik bizantske povije
sti (Corpus Historiae Byzantinae) koji je na kraju dosegao 42 sveska. Prvi
svezak, koji je sadržavao Povijesti Ivana Kantakuzena, objavio je Labbe
1645. godine. U sljedećim je desetljećima rad nastavljen i tako je nastao
Pariški zbornik, prva sustavna zbirka izvora za bizantsku povijest. Svo‑
je znanje su u taj pothvat uložila najistaknutija onodobna znanstvena
imena. Uz Labbea, najvažniji suradnici bili su isusovac Pierre Poussine
(1609.–1686.), dominikanci Jacques Goar (1601.–1653.) i François Combé‑
fis (1605.–1697.) te pravnik Charles Annibal Fabrot (1580.–1659.). Brojni
414
bizantski autori su u Pariškom zborniku dobili bilo prva bilo bolja tekstu‑
alna izdanja i kvalitetnije komentare.
Među suradnicima u Pariškom zborniku središnje je mjesto u sedam‑
desetim godinama 17. st. zauzeo Charles Dufresne Du Cange (1610.–
1688.). Svojim iznimnim povijesnim, filološkim, topografskim, genealoš‑
kim i numizmatičkim istraživanjima taj se svestrani znanstvenik može
smatrati pravim utemeljiteljem bizantologije. Od njegovih djela valja iz‑
dvojiti Histoire de l’empire de Constantinople sous les empereurs frança
is (“Povijest konstantinopolskog carstva pod francuskim carevima”, Pa‑
riz, 1668.), Historia Byzantina duplici commentario illustrata (“Bizantska
povijest razjašnjena dvostrukim tumačem”, Pariz, 1680.), sastavljena od
dva dijela, opsežne genealoške rasprave Familiae Augustae Byzantinae
(“Bizantske carske obitelji”) i vrijedne topografske studije Constantinopo
lis Christiana (“Kršćanski Konstantinopol”), te veliki rječnik srednjovje‑
kovnoga grčkog jezika, Glossarium ad scriptores mediae et infimae grae
citatis (“Rječnik uz spisatelje srednje i najkasnije grštine”, Lyon, 1688.).
Gotovo istodobno s Pariškim zbornikom pojavio se i prvi svezak Acta
Sanctorum (“Djela svetaca”, Antwerpen, 1643.), pod ravnanjem flaman‑
skog isusovca Jeana de Bollanda (1596.–1665.) koji je 1630. počeo priku‑
pljati i priređivati za tisak životopise kršćanskih svetaca, pa tako i onih
Istočne crkve. Bollandovi nastavljači, bolandisti, preuzeli su na sebe dalj‑
nji rad na zbirci koja ni do danas nije dovršena. U to vrijeme su drugi
istraživači udarili temelje diplomatici i paleografiji. Francuski benedik‑
tinac Jean Mabillon (1632.–1707.) svojim je djelom De re diplomatica li
bri VI (Pariz, 1681.) preteča suvremene bizantske diplomatike, a Palae
ographica Graeca (Pariz, 1708.) Bernarda de Montfaucona (1655.–1741.),
u kojoj je prikazan razvoj grčkog pisma, označila je početak proučavanja
grčke paleografije kao samostalne znanstvene discipline. Nijemac Joha‑
nnes Albert Fabricius (1668.–1736.) sabrao je u 14-sveščanom djelu Bibli
otheca Graeca (Hamburg, 1705.–1728.) golemi materijal o životu i radovi‑
ma grčkih autora, što ga čini pretečom povijesti bizantske književnosti.
Francuski dominikanac Michel Lequien (1661.–1733.) napisao je opsež‑
no trosveščano djelo Oriens Christianus (“Kršćanski Istok”; Pariz, 1740.),
osobito važno za crkvenu geografiju, koje još nije nadmašeno. Anselmo
Banduri (1670.–1743.), znameniti povjesničar, arheolog i numizmatičar
rodom iz Dubrovnika, sastavio je u dvije knjige opsežan prikaz bizant‑
skih starina i tekstova pod naslovom Imperium Orientale sive antiquita
tes Constantinopolitanae (“Istočno Carstvo ili konstantinopolske starine”,
Pariz, 1711.), koji je uvršten u Pariški zbornik. U njemu je Banduri donio
i novo izdanje glasovita spisa Konstantina VII. Porfirogeneta O uprav
ljanju Carstvom. Napisao je i kapitalno dvosveščano djelo o numizmatici,
Numismata Imperatorum Romanorum (“Kovani novac rimskih careva”,
Pariz, 1718.). Njemački grecist i arabist Johannes Jakob Reiske (1716.–
1774.) zaslužan je za nastanak odličnoga komentara u dva sveska uz spis
415
O ceremonijama Konstantina VII. Porfirogeneta (Leipzig, 1751.–1754.;

objavljen u Bonskom zborniku 1829.).
Nepovoljna ocjena koju je o bizantskoj povijesti dalo prosvjetiteljstvo
na dulje je vrijeme zaustavila napredak bizantskih studija. Mislioci pro‑
svijećena racionalizma su u bizantskoj državi i kulturi vidjeli nedostojan
ostatak slavne rimske prošlosti, vrijeme neprestanog opadanja i ruše‑
nja starih vrlina i vrijednosti. Charles-Louis Montesquieu (1689.–1755.)
u spisu Considérations sur les causes de la grandeur des Romains et de
leur décadence (“Razmatranja o uzrocima veličine Rimljana i o njihovoj
dekadenciji”, Pariz, 1734.) bizantsku je povijest označio kao splet pobuna,
ustanaka i podmuklosti. Slično stajalište zastupao je i Voltaire (1694.–
1778.) koji je u Essay sur l’histoire générale et sur les moeurs et l’esprit
des nations (“Ogled o općoj povijesti i o običajima i duhu narodâ”, Pariz,
1756.) uz Bizant vezao pojmove “užasan”, “odvratan” i “bezvrijedan”. Ta‑
kva razmišljanja temeljena na iskrivljenoj predodžbi o Bizantu prosvje‑
titelji su nadogradili i iznalaženjem pojma bizantinstvo ili bizantinizam
koji označuje dvoličnost, spletkarstvo, himbenost, prijetvornost. Gledište
o bizantskoj povijesti kao o tisućljetnoj agoniji i propadanju Rimskoga
Carstva snažno izvire iz djelâ Histoire du Bas Empire (“Povijest kasno‑
ga Carstva”, 27 svezaka, Pariz, 1757.–1784.) Francuza Charlesa Lebeaua
(1701.–1778.) i The History of the Decline and the Fall of the Roman Empi
re (“Povijest opadanja i propasti Rimskoga Carstva”, 6 svezaka, London,
1776.–1788.) Engleza Edwarda Gibbona (1737.–1794.). Ipak, nije bio za‑
mro svaki bizantološki rad jer je 1819. kao završni svezak Pariškog zbor
nika izašla Povijest Lava Đakona, koju je priredio Carl Benedict Hase
(1780.–1864.), francuski helenist njemačkog podrijetla.
U tridesetim godinama 19. st. bizantske su studije iznova oživjele.
Obrat se dogodio zahvaljujući novim strujanjima u onodobnoj Europi ko‑
ja je nadahnula oslobodilačka borba Grka protiv osmanske vlasti (1821.).
Zapadnu Europu preplavilo je filhelenstvo, koje se nadovezalo na klasi‑
cističke i neohelenističke temelje. U Njemačkoj je procvat započeo 1828.
pokretanjem nove zbirke bizantskih izvora Corpus Scriptorum Historiae
Byzantinae (“Zbornik pisaca bizantske povijesti”), po mjestu izlaženja po‑
znate i kao Bonski zbornik, čiji je začetnik bio Barthold Georg Niebuhr
(1776.–1831.). On je sam objavio Povijest Agatije Skolastika kao prvi sve‑
zak novopokrenute edicije. Niebuhrov rad nastavio je August Immanu‑
el Bekker (1785.–1871.) u suradnji s Ludwigom Schopenom (1799.–1867.),
Karlom Wilhelmom (1802.–1883.) i Ludwigom Dindorfom (1805.–1871.), a
1897. izašao je završni, pedeseti svezak. Premda su izdanja u Bonskom
zborniku bila znatnim dijelom samo pretisak grčkih tekstova i latinskih
prijevoda iz Pariškog zbornika, trebalo je pričekati dugi niz desetljeća da
u seriji Corpus Fontium Historiae Byzantinae (“Zbornik izvora za bizant‑
sku povijest”, izlazi od 1967.) dobije dostojnu zamjenu. Od velike je prak‑
tične koristi, iako filološki vrlo manjkava, i golema zbirka ranokršćanske
416
(patrističke) i bizantske teološke literature koju je objavio Jacques-Paul

Migne (1800.–1875.). Riječ je o seriji Patrologia Graeca u 162 sveska (Pa‑
riz, 1857.–1866.), u kojoj su osim crkvenih spisatelja pretiskani i bizant‑
ski povjesnici iz Bonskog zbornika.
Zasluge povjesničara filhelenskog vala leže ponajprije u tome što su
svojim radovima unaprijedili spoznaje o Bizantu i potaknuli nova istra‑
živanja. Među njima valja istaknuti Engleza Georgea Finlaya (1799.–
1875.) koji je u svome pregledu grčke povijesti A History of Greece from
the Conquest by the Romans to the Present Time (“Povijest Grčke od rim‑
skog osvajanja do današnjice”, 7 svezaka, London, 1877.) veliku pozornost
usmjerio i bizantskom razdoblju. Akribički pisano i građom prebogato
djelo Geschichte Griechenlands vom Beginn des Mittelalters bis auf die
neuere Zeit (“Povijest Grčke od početka srednjeg vijeka do novijeg vreme‑
na”, 2 sveska, Leipzig, 1867.–1868.) Nijemca Karla Hopfa (1832.–1873.)
zadržalo je i danas određenu vrijednost zahvaljujući tomu što donosi obi‑
lje izvornoga, arhivskog materijala, osobito za kasnije bizantsko razdob‑
lje. Što se tiče kritičkih izdanja bizantskih izvora, pionirski je rad Got‑
tlieba Lukasa Friedricha Tafela (1787.–1860.), a još više Carla Gottharda
de Boora (1848.–1923.) koji je objavio cijeli niz povijesnih izvora u kritič‑
kom obliku. Osim toga, Karl Eduard Zachariae von Lingenthal (1812.–
1894.) izdao je Jus Graeco-Romanum (“Grčko-rimsko pravo”, 7 svezaka,
Leipzig, 1856.–1884.), čime je najvažnije spomenike bizantskoga prava
učinio dostupnijima znanstvenom istraživanju. On je autor i priručnika
Geschichte des griechisch-römischen Rechts (“Povijest grčko-rimskog pra‑
va”, 3. izdanje, Berlin, 1892.) kojim je proučavanje bizantske pravne povi‑
jesti postavio na čvršću osnovu.
Potkraj 19. st. nastala su u Njemačkoj, Francuskoj i Rusiji središta
bizantskih studija. Za razvitak bizantologije općenito, a napose u Nje‑
mačkoj, najvažniji je veliki filolog Karl Krumbacher (1856.–1909.) koje‑
ga se opravdano može smatrati utemeljiteljem suvremene bizantologije
kao samostalne znanosti. Njegovo kapitalno djelo je Geschichte der by
zantinischen Literatur von Justinian bis zum Ende des Römischen Rei
ches, 527-1453 (“Povijest bizantske književnosti od Justinijana do kraja
Rimskoga Carstva, 527–1453”, 2. izdanje, München, 1897.), dopunjeno
prikazom teološke književnosti Alberta Ehrharda (1862.–1940.) i krat‑
kim pregledom bizantske povijesti Heinricha Gelzera (1847.–1906.). Ovaj
priručnik postao je temeljno bizantološko štivo koje ni danas nije izgubi‑
lo na važnosti. Krumbacher je 1898. godine na Münchenskom sveučilištu
uveo Seminar za srednju i novogrčku filologiju (Seminar für mittel- und
neugriechische Philologie) koji je postao prvo međunarodno središte bi‑
zantskih studija i nastave te izrastao u Institut za bizantinistiku i novo‑
grčku filologiju (Institut für Byzantinistik und neugriechische Philologie).
Bizantologiju je Krumbacher uvelike zadužio i pokretanjem specijalizira‑
nog časopisa Byzantinische Zeitschrift (München, 1892.).
417
Uz Krumbachera valja istaknuti još nekoliko istraživača iz posljed‑

njih desetljeća 19. st. Već spomenuti Heinrich Gelzer unaprijedio je prou‑
čavanje bizantske povijesti ponajprije raspravom Die Genesis der byzan
tinischen Themenverfassung (“Postanak bizantskog tematskog ustroja”,
Lepizig, 1899.). Carl Neumann (1860.–1934.) autor je vrlo vrijednoga
priloga bizantskoj povijesti Die Weltstellung des byzantinischen Reiches
vor den Kreuzzügen (“Svjetski položaj Bizantskog Carstva prije križar‑
skih pohoda”, Leipzig, 1894.). Napokon, u djelu Griechische Paläographie
(“Grčka paleografija”, Leipzig, 1879., 2. izdanje 1911.–1913.) Viktora Gar‑
dthausena (1843.–1925.) bizantologija je dobila temeljni priručnik za bi‑
zantsku paleografiju.
Krumbacherov rad nastavio je njegov učenik i nasljednik u Münche‑
nu August Heisenberg (1869.–1930.) koji je utemeljio bizantsku papirolo‑
giju objavivši u suradnji s pravnim povjesničarem Leopoldom Wengerom
(1874.–1953.) katalog Byzantinische Papyri in der Königlichen Hof- und
Staatsbibliothek zu München (“Bizantski papirusi u Kraljevskoj dvorskoj
i državnoj biblioteci u Münchenu”, Leipzig – Berlin, 1914.). Heisenbergo‑
ve zasluge za bizantske studije su i u kritičkim izdanjima bizantskih pi‑
saca te u objavljivanju i komentiranju novih izvora. Heisenbergov učenik
i nasljednik u Münchenu bio je Franz Dölger (1891.–1968.), čiji su rado‑
vi označili nove dosege bizantske diplomatike i paleografije, ali i stvorili
osnove bizantologiji kao povijesnoj disciplini. Među njegovim djelima tre‑
ba izdvojiti Regesten der Kaiserurkunden des oströmischen Reiches (“Re‑
gesta carskih isprava Istočnoga Rimskog Carstva”, 5 svezaka, München
– Berlin, 1924.–1965.), Facsimiles byzantinischer Kaiserurkunden (“Fak‑
simili bizantskih carskih isprava”, München, 1931.) i Aus den Schatzka
mmern des Heiligen Berges (“Iz riznica Svete Gore”; München, 1948.). Iz
Dölgerove škole proizašao je Otto Treitinger koji je autor vrijedne studi‑
je Die oströmische Kaiser- und Reichsidee nach ihrer Gestaltung im hö
fischen Zeremoniell (“Istočnorimska predodžba o caru i carstvu prema
njezinu oblikovanju u dvorskom ceremonijalu”, Jena, 1938.). Nakon Döl‑
gera, vodstvo bizantskih studija u Münchenu preuzeo je Hans-Georg
Beck (1910.–1999.) koji je objavio priručnik o bizantskoj teološkoj litera‑
turi Kirche und theologische Literatur im byzantinischen Reich (“Crkva i
teološka literatura u Bizantskom Carstvu”, München, 1959.), a u djelima
Das byzantinische Jahrtausend (“Bizantsko tisućljeće”, München, 1978.)
i Geschichte der byzantinischen Volksliteratur (“Povijest bizantske puč‑
ke književnosti”, München, 1971.) bavio se društvenom odnosno književ‑
nom poviješću Bizanta. Institut za bizantinistiku i novogrčku filologiju u
Münchenu je, zahvaljujući istraživanjima Klausa Wessela (1918.–1988.) i
njegovih nasljednika, postao i središtem za proučavanje povijesti ranokr‑
šćanske i bizantske umjetnosti. Kako bi se naglasila ta njegova sastav‑
nica, danas nosi naziv Institut za bizantinistiku, novogrčku filologiju i
povijest bizantske umjetnosti (Institut für Byzantinistik, neugriechische
418
Philologie und Byzantinische Kunstgeschichte). Poslije Drugoga svjetskog

rata niknula su u Njemačkoj nova bizantološka središta, u Kölnu, Mün‑
steru, Berlinu, Hamburgu, Bonnu, Mainzu, Bochumu, Würzburgu i Le‑
ipzigu. Od poratnih njemačkih istraživača nužno je istaknuti Bertholda
Rubina (1911.–1990.), koji je napisao zapaženu monografiju Das Zeitalter
Justinians (“Justinijanovo doba”, 2 sveska; prvi je izašao u Berlinu 1960.,
a drugi posmrtno u New Yorku 1995.), te antičara Johannesa Irmschera
(1920.–2000.) koji se posebno bavio razvojem grčkog jezika od Homerova
do bizantskog doba. Objavio je i priručnik Einführung in die Byzantinistik
(“Uvod u bizantinistiku”, Berlin, 1971.), a kao ravnatelj Instituta za zna‑
nost o grčko-rimskoj starini pri Njemačkoj akademiji znanosti u Berlinu
(kasnije Akademija znanosti Demokratske Republike Njemačke) pokre‑
nuo je 1956. seriju Berliner byzantinische Arbeiten (“Berlinski bizantski
radovi”). Među novijim njemačkim bizantolozima prednjače Friedhelm
Winkelmann koji se bavi crkvenom poviješću i voditelj je projekta Pro
sopographie der mittelbyzantinischen Zeit (“Prozopografija srednjobizant‑
skog razdoblja”; edicija je zamišljena da u dva odsječka pokrije vrijeme
od 641. do 1025.; zasad je izašao prvi odsječak u šest svezaka za razdob‑
lje od 641. do 867., Berlin – New York, 1998.–2001.); Peter Schreiner koji
osobitu pozornost posvećuje kulturnoj povijesti i bizantskoj historiografi‑
ji; Peter Wirth koji je pokrenuo seriju Bibliothek der griechischen Litera
tur (“Biblioteka grčke literature”, Stuttgart, od 1971. dosad objavljeno 45
svezaka); Dieter Simon koji u Institutu Maxa Plancka za pravnu povijest
(Max-Planck-Institut für Rechtsgeschichte) u Frankfurtu proučava bizant‑
sku pravnu literaturu; Günter Prinzing koji se prvenstveno bavi crkve‑
nom i kulturnom poviješću, ali i političkom poviješću i odnosima Bizanta
sa srednjovjekovnim istočnoeuropskim zemljama; Rainer Warland koji se
specijalizirao za kršćansku areologiju i povijest bizantske umjetnosti, te
Ralph-Johannes Lilie koji istražuje napose političku povijest i organiza‑
cijski je voditelj projekta Prosopographie der mittelbyzantinischen Zeit.
U Francuskoj je probuđenom zanimanju za bizantsku povijest po‑
let dao Alfred Rambaud (1842.–1905.), objavivši zapaženo djelo L’empire
grec au Xe siècle. Constantin Porphyrogenète (“Grčko carstvo u 10. stolje‑
ću. Konstantin Porfirogenet”, Pariz, 1870.). Još šire krugove čitatelja us‑
pio je zainteresirati Gustave Schlumberger (1844.–1928.) knjigom Epopée
byzantine à la fin du Xe siècle (“Bizantska epopeja potkraj 10. stoljeća”,
3 sveska, Pariz, 1896.–1905.). Istraživački se podosta bavio i bizantskom
numizmatikom, nakon što je već Pierre Justin Sabatier (1792.–1870.) do‑
nio prvo veliko izdanje o bizantskom novcu pod naslovom Description
général des monnaies byzantines (“Opći opis bizantskog novca”, 2 sveska,
Pariz, 1863.). Osobito je plodan bio njegov rad na bizantskoj sigilografiji,
a u priručniku Sigillographie de l’empire byzantin (“Sigilografija Bizant‑
skog Carstva”, Pariz, 1884.) izložio je temeljne spoznaje u vezi s tom dis‑
ciplinom. Još važniji za razvoj francuske, ali i svjetske bizantologije bio je
419
Charles Diehl (1859.–1944.) koji je svoju znanstvenoistraživačku umješ‑

nost usmjerio na proučavanje povijesti bizantske države i kulture. Obja‑
vio je važna djela o Ravenskom egzarhatu (Études sur l’administration
byzantine dans l’exarchat de Ravenne: 568-751, “Studije o bizantskoj
upravi u Ravenskom egzarhatu, 568.–751.”, Pariz, 1888.), bizantskoj Afri‑
ci (L’Afrique byzantine, Pariz, 1896.) te Justinijanu i njegovu dobu (Ju
stinien et la civilisation byzantine au VIe siècle, “Justinijan i bizantska
civilizacija u 6. st.”, Pariz, 1901.). Niz vješto napisanih rasprava sabrao
je u zbirci Études byzantines (“Bizantske studije”, Pariz, 1905.). Od po‑
jedinačnih studija značenjem odskaču rad o postanku tematskog ustro‑
ja (L’origine du régime des thémes dans l’empire byzantin, Pariz, 1896.) i
članak o političkoj ulozi carigradskog senata i puka te o njihovu odno‑
su prema caru od smrti Justinijana I. do konca 8. st. (Le sénat et le Peu
ple byzantin au VIIe et VIIIe siècles, “Bizantski senat i narod u 7. i 8. st.”,
Bruxelles, 1924.). Među njegovim knjigama osobito istaknuto mjesto pri‑
pada dvosveščanim Figures byzantines (“Bizantske slike”, Pariz, 1906.–
1908.), u kojima je književnim, lako čitljivim stilom donio portrete glaso‑
vitih bizantskih povijesnih ličnosti, poglavito carica. Jednako tako valja
izdvojiti i knjigu Byzance: Grandeur et Décadence (“Bizant: Veličina i pro‑
padanje”, Pariz, 1920.), u kojoj razlaže iznimnu ulogu bizantske kultu‑
re u europskoj povijesti. Osim toga, u suradnji s Georgesom Marçaisom
(1876.–1962.), dao je širi prikaz bizantske povijesti od smrti Teodozija I.
do uspona Aleksija I. Komnena na prijestolje (Le monde oriental de 395
à 1081, “Istočni svijet od 395. do 1081.”, Pariz, 1936.), napisavši i nasta‑
vak do 1204. godine, pa je s dopunama i prilozima Lysimaquea Oecono‑
mosa, Rodolphea Guillanda, Renéa Grousseta (1885.–1952.) bila pokrive‑
na cijela povijest Bizanta do njegova sloma (L’Europe orientale de 1081 à
1453, “Istočna Europa od 1081. do 1453.”, Pariz, 1945.). Svoju svestranost
pokazao je i Priručnikom o bizantskoj umjetnosti (Manuel d’art byzantin,
Pariz, 1910.; drugo, dopunjeno i prošireno izdanje u dva sveska, Pariz,
1925.–1926.).
Charles Diehl je svojim djelovanjem začeo cijelu novu bizantološku
školu čiji je utjecaj prešao granice Francuske. Među njegovim nasljedo‑
vačima osobito važno mjesto pripada Gabrielu Milletu (1867.–1953.) koji
je utemeljio povijest bizantske umjetnosti kao disciplinu i, među ostalim,
istraživao srednjovjekovne crkvene građevine u Dafni i Mistri te prouča‑
vao umjetnička djela samostana na Atosu (Monuments de l’Athos. I. Les
peintures, “Spomenici Atosa. Slike”, Pariz, 1927.). André Grabar (1896.–
1990.), rodom iz Kijeva, a od 1922. godine nastanjen u Francuskoj, prou‑
čavao je umjetničke prikaze bizantskih careva (L’empereur dans l’art by
zantin, “Car u bizantskoj umjetnosti”, Pariz, 1936.), objavio je preglede
povijesti bizantske umjetnosti (L’art byzantin, Pariz, 1938.; Byzance. L’art
byzantin du moyen âge, Pariz, 1963.) i monografiju o ikonoklastičkoj kri‑
zi s arheološkog aspekta (L’iconoclasme byzantin, Pariz, 1957., 2. izdanje,
420
Pariz, 1984.). Louis Bréhier (1868.–1951.) istaknuo se velikom sintezom o

povijesti bizantske države i kulture, Le monde byzantin (“Svijet Bizanta”,
3 sveska, Pariz, 1947.–1950.), a bavio se i bizantskom ikonografijom. Ro‑
dolphe Guilland napisao je niz rasprava o bizantskom državnom aparatu,
topografiji Konstantinopola i društvenom životu u Bizantu. Paul Lemer‑
le (1903.–1989.) spojio je u istraživanjima filološke, povijesne i arheološ‑
ke metode. Objavio je povelje atoskog samostana (Actes de Kutlumus, Pa‑
riz, 1945.), a važna je i njegova kulturna povijest Le premier humanisme
byzantin (“Prvi bizantski humanizam”, Pariz, 1971.) kao i analiza druš‑
tveno-političke uloge carigradskog senata u 11. st. (Cinq études sur le
XIe siècle byzantin, “Pet studija o bizantskom 11. stoljeću”, Pariz, 1977.).
Bio je urednik edicije francuskih bizantoloških priručnika u sklopu ko‑
je je André Bataille (1908.–1065.) izradio priručnik za proučavanje bi‑
zantskih papirusa (Les Papyrus, Pariz, 1955.), a Venance Grumel (1890.–
1967.) objavio monografiju o bizantskoj kronologiji (La chronologie, Pariz,
1958.). Grumel je za tisak priredio i brojne povelje carigradskih patri‑
jarha (Les regestes des actes du partiarcat de Constantinople: Les actes
de patriarches, “Regesta spisa carigradske patrijaršije: spisi patrijarhâ”,
4 sveska, Pariz, 1932.–1971.). Ferdinand Chalandon (1875.–1921.), uz to
što je proučavao povijest normanske vlasti u južnoj Italiji i na Siciliji te
križarske ratove, posvetio se i istraživanju bizantske povijesti u doba Ko‑
mnenâ (Les Comnène: études sur l’ empire byzantin aux XIe et XIIe siècles,
“Komneni: studije o Bizantskom Carstvu u 11. i 12. st.”, 2 sveska, Pariz,
1900.–1912.). Vitalien Laurent (1896.–1973.), kao ravnatelj Francuskog
instituta za bizantske studije (Institut Français d’Études Byzantines) pa‑
riške ispostave katoličke kongregacije asumpcionista, publicirao je više
zbirki bizantskih pečata. Institut objavljuje i bizantološki časopis Revue
des Études byzantines (do 1946. nosio je naziv Études byzantines, a od
1897. do 1943. izlazio je pod imenom Échos d’Orient).
Nužno je spomenuti nekoliko novijih francuskih bizantologa koji su
svojim istraživanjima stekli svjetski ugled. Hélène Ahrweiler autorica je
vrijednih monografija Byzance et la Mer (“Bizant i more”, Pariz, 1966.)
i L’Idéologie politique de l’Empire byzantin (“Ideološka politika Bizant‑
skog Carstva”, Pariz, 1975.). Raymond Janin (1882.–1972.) odlikovao se
djelima o svjetovnoj i crkvenoj topografiji Konstantinopola te o crkvenoj
geografiji Bizantskog Carstva. Jean Darrouzès (1912.–1990.) istraživao
je različite aspekte bizantske crkvene povijesti. Alain Ducellier bavi se
poviješću Bizanta i balkanskih zemalja i njihovom historiografijom. An‑
dré Guillou posvetio se proučavanju bizantske kulture i društva, objavio
je zapaženu monografiju La civilisation byzantine (“Bizantska civilizaci‑
ja”, Pariz, 1974.), a još jedno njegovo istraživačko područje je bizantska
Italija. Sabrani radovi na tu temu izašli su pod naslovom Culture et so
ciété en Italie Byzantine (VIe – XIe siècle) (“Kultura i društvo u bizantskoj
Italiji: 6.–11. st.”, London, 1978.). Gilbert Dagron objavio je monografije
421
Naissance d’une capitale, Constantinople et ses institutions de 330 à 451

(“Rođenje jedne prijestolnice. Konstantinopol i njegove institucije od 330.
do 451.”, Pariz, 1974.) i Empereur et prêtre (“Car i svećenik”, Pariz, 1996.).
Među današnjim istraživačima osobito se ističu Michel Kaplan, Jean-
Claude Cheynet i Évelyne Patlagean. Prvi je ravnatelj Centra za istraži‑
vanje bizantske povijesti i civilizacije Sveučilišta Pariz I i proučava gos‑
podarsku, društvenu i kulturnu povijest. Drugi je glavni urednik Revue
des Études byzantines i istražuje bizantsko društvo, gospodarstvo i upra‑
vu pod makedonskom dinastijom i Komnenima. Evelyn Patlagean bavi
se kulturnom povijesti i povijesti svakodnevice.
U Rusiji su počeci bizantskih studija vezani za Nijemca Ernsta Edu‑
arda (Arista Aristoviča) Kunika (1814.–1899.), koji se u proučavanju po‑
vijesti Kijevske Rusije obilato koristio bizantskim izvorima, i Švicarca
Eduarda von Muralta (1808.–1895.), autora poznatoga, no danas uvelike
zastarjeloga premda u pojedinim segmentima i dalje korisnoga, djela Es
sai de chronographie byzantine (“Ogled o bizantskoj kronografiji”, 2 sve‑
ska, Petrograd, 1855.–1871., novo izdanje, Amsterdam, 1963.). Temelje
suvremenoj ruskoj bizantologiji udario je Vasilij Grigorjevič Vasiljevskij
(1838.–1899.) koji se bavio sustavnim proučavanjem bizantske povijesti.
Istraživao je rusko-bizantske odnose, posvetio je znatnu pozornost unu‑
trašnjoj povijesti bizantske države, osobito agrarnom pitanju, a i danas
je veliku vrijednost sačuvala njegova opsežna studija o Bizantu i Peče‑
nezima. Pokrenuo je i časopis Vizantijskij Vremennik (Petrograd, 1894.)
koji je uz Krumbacherov Byzantinische Zeitschrift uvelike pridonio na‑
pretku tadašnje bizantologije. Na razvitak bizantskih studija u Rusiji je
uz Vasiljevskog najviše utjecao Fjodor Ivanovič Uspenskij (1845.–1928.).
Istraživanjima je obuhvatio niz problema iz bizantske povijesti, prouča‑
vajući bizantsko gospodarstvo i društvo te ulogu Slavena u Bizantu. Uz
nebrojene druge veće i manje radove, taj najplodniji i najsvestranini ru‑
ski bizantolog objavio je i nedovršenu sintezu bizantske povijesti, Istorija
vizantijskoj imperii (3 sveska, Lenjingrad – Moskva, 1913.–1948.). Klasi‑
čar Julijan Andrejevič Kulakovskij (1855.–1919.) također je napisao sin‑
tezu o bizantskoj povijesti koja obrađuje razdoblje od 395. do 717. godine
(Istorija Vizantii, 3 sveska, Kijev, 1912.–1915.; pretisak, London, 1973.).
Istaknuto mjesto među utemeljiteljima ruske bizantologije pripada i Ni‑
kodimu Pavloviču Kondakovu (1844.–1925.) koji je u Rusiji začeo studije
iz bizantske arheologije i povijesti bizantske umjetnosti. Njegovo je glav‑
no djelo Histoire de l’art byzantin considéré principalement dans les mini
atures (“Povijest bizantske umjetnosti s osobitim obzirom na minijature”,
2 sveska, Pariz, 1886.–1891.).
Za Vasiljevskim i Uspenskim slijedio je cijeli niz znanstvenika koji su
se usmjerili prvenstveno na proučavanje agrarne povijesti Bizanta kao
omiljene teme ruske bizantologije. Tako je Boris Amfijanovič Pančenko
(1872.–1920.) u djelu o pitanju seljačkog posjeda u Bizantu Krestjanskaja
422
sobstrennost v Vizantii (“Seljačko vlasništvo u Bizantu”, Sofija, 1903.),

ostvario nove zaključke, napustivši gledišta svojih velikih prethodnika.
Gospodarskom i društvenom poviješću bavili su se i Pjotr Aleksandrovič
Jakovenko (1879.–1920.) i Pavel Vladimirovič Bezobrazov (1859.–1918.).
Jakovenko je prvi u suvremenoj bizantologiji obrađivao povelje i s diplo‑
matičkog aspekta. Aleksandar Aleksandrovič Vasiljev (1867.–1953.), bi‑
zantolog i arabist, proučavao je bizantsko-arapske odnose u 9. i 10. stolje‑
ću i objavio monografiju koja je i danas mjerodavna (Vizantija i Arabi, 2
sveska, Petrograd, 1900.–1902., djelomično je izašla i u francuskom pri‑
jevodu, Byzance et les Arabes, Bruxelles, 1935.–1968.). Objavio je i kao
prvi ruski bizantolog cjelovitu povijest Bizanta, Lekcii po istorii Vizan
tii (“Predavanja o povijesti Bizanta”, 4 sveska, Petrograd, 1917.–1925.;
engleski prijevod History of the Byzantine Empire I–II, Madison, 1928.–
1929.; dopunjeno francusko izdanje Histoire de l’Empire byzantin I–II,
Pariz, 1932. te dopunjeno englesko izdanje, Madison, 1952.).
Nepovoljne političke prilike u međuraću utjecale su na privremeno
zamiranje bizantskih studija u tadašnjoj sovjetskoj Rusiji. U razdoblju
nakon Drugoga svjetskog rata sovjetska je bizantologija iznova oživjela,
čvrsto ukorijenjena u marksističke postavke. Više je istaknutih poslije‑
ratnih ruskih bizantologa: Zinaida Vladimirovna Udaljcova (1918.–1987.)
autorica je monografije o italsko-bizantskim odnosima u 6. st. (Italija i
Vizantija v VI veke, Moskva, 1959.); Aleksandar Petrovič Každan (1922.–
1997.) u zajedničkom djelu s Genadijem Grigorjevičem Litvarinom Očer
ki istorii Vizantii i Južnih Slavjan (“Ogledi o povijesti Bizanta i Južnih
Slavena”, Moskva, 1958.) obradio je pojedine segmente bizantske i južno‑
slavenske povijesti, a istraživao je i agrarne odnose (Agrarnie otnošenich
v Vizantii XIII-XIV vv., Moskva, 1952.). Napisao je kraći pregled bizant‑
skoga društvenog i gospodarskog razvoja, Byzanz. Aufstieg und Unter
gang des oströmischen Reiches (“Bizant. Uspon i pad Istočnoga Rimskog
Carstva”, Berlin, 1964.) i sintezu posvećenu bizantskoj kulturi (Vizantij
skaja kultura, Moskva, 1968., njemački prijevod Byzanz und seine Kultur,
Berlin, 1973.). Jelena Emanuilovna Lipšic prevodila je bizantska djela
i istraživala kulturnu i društvenu povijest, objavivši monografiju Očer
ki istorii vizantijskogo obšestva i kul’tury, VIII – pervaja polovina IX ve
ka (“Ogledi o povijesti bizantskog društva i kulture, 8. st. – prva polo‑
vina 9. st.“, Moskva – Lenjingrad, 1961.). Mitrofan Vasiljevič Levčenko
(1890.–1955.) također se pothvatio prevođenja bizantskih povjesnika, sa‑
žeo je rezultate istraživanja rusko-bizantskih odnosa u knjizi Očerki po
istorich russkovizantijskich otnošenii (“Ogledi o povijesti rusko-bizantskih
odnosa”, Moskva, 1956.) i prvi na markističkim temeljima sastavio pre‑
gled bizantske povijesti (Istorija Vizantii, Moskva – Lenjingrad, 1940.;
bugarski prijevod, Sofija, 1948.; francuski prijevod, Pariz, 1949.). Istraži‑
vanja na polju povijesti umjetnosti i arheologije nakon Kondakova preu‑
zeli su Viktor Nikitič Lazarev (1897.–1976.) koji je objavio monumentalno
423
djelo o bizantskom slikarstvu (Istorija vizantijskoj živopisi, 2 sveska, Mo‑

skva, 1947.; 2. izdanje, Moskva, 1986.; srpski prijevod Istorija vizantij
skog slikarstva, Beograd, 2004.) i Mihail Vladimirovič Alpatov (1902.–
1986.). Među mlađim bizantolozima ističu se Igor Pavlovič Medvedev koji
se bavi kulturnom (Vizantijskij gumanizm XIV-XV vv., “Bizantski huma‑
nizam u 14.–15. st.”, Petrograd, 1976., 2. izdanje, 1997.) i pravnom povi‑
ješću (Pravovaia kult’ura Vizantijskoj imperii, “Pravna kultura u Bizant‑
skom Carstvu”, Petrograd, 2001.) i Sergej Pavlovič Karpov koji istražuje
pricrnomorsko područje. Ruskoj je bizantološkoj školi mnogo dugovao i
Georgije Ostrogorski (1901.–1976.).
U Engleskoj je sustavno istraživanje bizantske povijesti, usmjereno
poglavito na političku povijest i proučavanje državne organizacije, zapo‑
čelo Johnom Bagnellom Buryjem (1861.–1927.), jednim od najznačajnijih
bizantologa uopće. Osim što je napisao niz pojedinačnih studija, prire‑
dio je novo izdanje povijesnoga djela Edwarda Gibbona (London, 1897.–
1900.), opskrbivši ga vrlo vrijednim bilješkama, te u tri velike sinteze
obuhvatio bizantsku povijest od kraja 4. do druge polovine 9. st.: A Hi
story of the Later Roman Empire (“Povijest kasnoga Rimskog Carstva”, 2
sveska, London – New York, 1899., razdoblje od 395. do 800.), A History of
the Eastern Roman Empire (“Povijest Istočnoga Rimskog Carstva”, Lon‑
don – New York, 1912., razdoblje od 800. do 867.) i, još jednom, A History
of the Eastern Roman Empire (2 sveska, London, 1923., razdoblje od 395.
do 565.). Jako su važni i njegovi radovi o bizantskom upravnom ustroju
(The Constitution of the Later Roman Empire, “Ustroj kasnoga Rimskog
Carstva”, London, 1910.; The Imperial Administrative System in the Ninth
Century, “Carski administrativni sustav u 9. st.”. London, 1911.). Napo‑
kon, pokrenuo je i seriju Byzantine Texts (“Bizantski tekstovi”) u kojoj su
se objavljivala bizantska povijesna vrela.
Među Buryjevim nasljedovateljima odlikovao se ponajprije Norman
Hepburn Baynes (1877.–1961.). Uglavnom se bavio ranim bizantskim raz‑
dobljem i objavio je kratku kulturnu povijest The Byzantine Empire (Lon‑
don, 1925.). William Miller (1864.–1945.) autor je monografije o franačkoj
vlasti u Grčkoj (The Latins in the Levant. A History of Frankish Greecs,
“Latini na Levantu. Povijest franačkih Grka”, London, 1908.), dok je Ar‑
nold Joseph Toynbee (1899.–1975.) napisao zapaženo djelo o epohi Kon‑
stantina VII. Porfirogeneta (Constantine Porphyrogenitus and his world,
London, 1973.). Izvanredan poznavatelj povijesti bizantske umjetnosti bio
je David Talbot Rice (1930.–1972.), čiju je sintezu Byzantine Art (Oxford,
1935.) potrebno istaknuti. Steven Runciman (1903.–2001.) istraživao je
bizantsku političku, društvenu i kulturnu povijest, povijest i umjetnost
balkanskih naroda te križarske ratove prvenstveno iz bizantske perspek‑
tive. Stvorio je mnogo iscrpnih i vrijednih djela, među kojima se ističu:
The Emperor Romanus Lecapenus and his reign (“Car Roman Lekapen i
njegova vladavina”, Cambridge, 1929.), A History of the First Bulgarian
424
Empire (“Povijest prvog Bugarskog Carstva”, London, 1930.), Byzantine

Civilization (“Bizantska civilizacija”, London, 1933.), History of the Cru
sades (“Povijest križarskih ratova”, 3 sveska, Cambridge, 1951.–1954.),
The Fall of Constantinople (“Pad Carigrada”, Cambridge, 1965.), Byzan
tine Style and Civilization (“Bizantski stil i civilizacija”, Harmondswor‑
th – Baltimore, 1975.) i The Byzantine Theocracy (“Bizantska teokraci‑
ja”, Cambridge, 1977.). Joan Mervyn Hussey (1907.–2006.) proučavala je
kulturnu povijest te rezultate svojih istraživanja prezentirala u mono‑
grafiji Church and Learning in the Byzantine Empire (867-1185) (“Crkva
i učenost u Bizantskom Carstvu, 867.–1185.”, Oxford, 1937.) i sintetizi‑
rala u djelu The Byzantine World (“Svijet Bizanta”, London, 1957.). Bila
je i urednica i izdavač dva sveska novoga izdanja Cambridgeove povije
sti srednjega vijeka (Cambridge Medieval History, sv. IV.1–2, Cambrid‑
ge, 1966.–1967.), koja pokrivaju bizantsku povijest. Egon Joseph Wellesz
(1885.–1974.) bio je vodeći međunarodni stručnjak za proučavanje bizant‑
ske glazbe (A History of Byzantine Music and Himnography, “Povijest bi‑
zantske glazbe i himnografije”, Oxford, 1949., 2. izdanje, 1961.) te suizda‑
vač edicije Monumenta Musicae Byzantinae. Robert Leeson Jack Lindsay
(1900.–1990.) autor je pak monografije o utjecaju Bizanta na europsku
kulturu (Byzantium into Europe, “Bizant u Europi”, London, 1950.).
Među novijim engleskim bizantolozima nužno je izdvojiti nekoliko
imena. Philip Grierson (1910.–2006.) bio je istaknuti stručnjak za bizant‑
sku numizmatiku i objavio je niz relevantnih radova s tog područja. Di‑
mitrij Obolenski (Dimitri Obolensky, 1918.–2001.), rođen u Petrogradu
a od 1937. trajno nastanjen u Engleskoj, veliku je pozornost posvećivao
kulturnoj povijesti i bizantsko-slavenskim vezama, objavivši odličnu mo‑
nografiju The Byzantine Commonwealth: Eastern Europe, 500-1453 (“Bi‑
zantska zajednica naroda: Istočna Europa 500.–1453.”, New York, 1971.).
Škot Donald MacGillivray Nicol (1923.–2003.) iscrpno se bavio bizant‑
skom poviješću, a osobito složenim odnosima između zapadnih i istoč‑
nih crkava u srednjem vijeku. Bio je vrlo plodan autor i objavio je brojne
monografije i sinteze, od kojih se mogu izdvojiti Byzantium: its ecclesia
stical history and relations with the western world (“Bizant: njegova cr‑
kvena povijest i odnosi sa zapadnim svijetom”, London, 1972.) i The Last
Centuries of Byzantium, 1261-1453 (“Posljednja stoljeća Bizanta, 1261.–
1453.”, 2. izdanje, Cambridge, 1993.). Cyril Mango razmatra različite as‑
pekte bizantske povijesti, umjetnosti i graditeljstva, a bavi se i poviješću
Konstantinopola i prevođenjem bizantskih tekstova. Autor je sinteza The
Art of the Byzantine Empire, 312-1453. Sources and Documents (“Umjet‑
nost Bizantskog Carstva 312.-1453. Izvori i dokumenti”, Englewood Cli‑
ffs, 1972.), Byzantium: The Empire of New Rome (“Bizant: carstvo Novoga
Rima”, London, 1980.) i Le développement urbain de Constantinople (IVe
- VIIe siècle) (“Urbani razvitak Konstantinopola, 4.–7. st.”, Pariz, 1985.).
Načinio je i engleski prijevod povjesnice carigradskog patrijarha Nikefora
425
I. (Nikephoros Patriarch of Constantinopole, Short History, Washington,

1990.; knjiga je objavljena kao 10. svezak zbirke Corpus Fontium Histo
riae Byzantinae) i, zajedno s Rogerom Scottom, Teofanove kronike (The
Chronicle of Theophanes Confessor, Oxford, 1997.). Izdavač je i Oxfordove
povijesti Bizanta (The Oxford History of Byzantium, Oxford, 2002.) u kojoj
su izašli vrijedni sintetični prilozi nekoliko vodećih svjetskih bizantologa
današnjice. Grk Konstantinos Atanasios Tripanis (1909.–1993.) boravio
je od 1947. do 1968. godine u Oxfordu, gdje je predavao bizantski i suvre‑
meni grčki jezik. Vrlo plodan prevoditelj grčke poezije i dramske književ‑
nosti, napisao je i pregled bizantskoga i novogrčkoga pjesništva (Medie
val and Modern Greek Poetry, Oxford, 1968.).
Od mlađih bizantologa treba spomenuti Michaela Angolda koji se
ponajprije bavi političkom i društvenom poviješću, Paula Magdalina i
Margaret Mullet koji proučavaju različite aspekte kulturne povijesti te
Jonathana Sheparda koji pokriva cijeli spektar istraživačkih tema. Ka‑
snoantičar Alan Cameron napisao je iznimno vrijednu studiju o cirku‑
skim strankama Plavih i Zelenih u Carigradu i Rimu (Circus Factions.
Blues and Greens at Rome and Byzantium, Oxford, 1976.), konačno razja‑
snivši njihovu ulogu u ranomu bizantskom društvu. Glavna su središta
bizantskih studija u Londonu i Oxfordu, a posebnu važnost zbog interdis‑
ciplinarnih istraživanja ima Centar za bizantske, osmanske i suvremene
grčke studije (Centre for Byzantine, Ottoman and Modern Greek Studies)
Sveučilišta u Birminghamu.
U Italiji je bizantologija doživjela uzlet zahvaljujući Krumbacherovu
učeniku Silviju Giuseppeu Mercatiju (1877.–1963.) koji je objavio brojne
pojedinačne studije o bizantskoj književnosti. Pokrenuo je i časopis Stu
di Bizantini e Neoellenici (Rim, 1924.). Različite tematske krugove prou‑
čavao je Raffaèle Cantarèlla (1898.–1977.), objavivši, među ostalim, i an‑
tologiju bizantskoga pjesništva u talijanskom prijevodu (Poeti bizantini,
“Bizantski pjesnici”, Milano, 1948.). Agostino Pertusi (1918.–1979.) bavio
se filološkom analizom bizantskih vrela i prvi je priredio kritičko izdanje
spisa Konstantina VII. Porfirogeneta O temama (Vatikan, 1952.). Izdava‑
nje i interpretacija izvornih tekstova te filološke studije i danas su predo‑
minantno područje bavljenja talijanske bizantologije. Uz rimski Institut
za bizantske i neohelenske studije (Istituto di Studi Byzantini i Neoelle
nici), u Italiji djeluju još dvije istaknute bizantološke ustanove: Sicilijan‑
ski institut za bizantske i neohelenske studije (Istituto Siciliano di Studi
Byzantini e Neoellenici) u Palermu i Grčki institut za bizantske i posli‑
jebizantske studije ( Ἑλληνικὸν Ἰνστιτοῡτον Βυζαντινῶν καὶ Μεταβυζαντινῶν
Σπουδῶν, Elinikon Instituton Vizandinon ke Metavizantinon Spudon) u
Veneciji. Među novijim talijanskim bizantolozima treba istaknuti Lidi‑
ju Massa Positano (1912.–1984.), Enricu Follieri (1926.–1999.) i Antonija
Carilea. Lidija Massa Positano i Enrica Follieri bavile su se filološkim i
paleografskim temama, priređujući i prevodeći grčke tekstove. Antonio
426
Carile proučava pak različite aspekte bizantske povijesti, razvoj bizant‑

skoga grada i bizantsku političku ideologiju, a istražuje i povijest La‑
tinskog Carstva te povijest sjeveroistočne i srednje Italije od bizantskih
vremena do razvijenoga srednjeg vijeka. Uz Italiju je vezana i djelatnost
francuskoga dominikanca Raymond-Josepha Loenertza (1900.–1976.) koji
je napisao niz studija o povijesti i književnosti kasnoga Bizantskog Car‑
stva (sabrani članci Byzantina et Franco-Graeca, Rim, 1970.).
U Belgiji su glavni nositelji bizantskih studija isusovci iz bruxelle‑
skog Societas Bollandi (“Bollandovo društvo”) koji nastavljaju staru ha‑
giografsku tradiciju. Među njima su se osobito odlikovali Hippolyte De‑
lehaye (1859.–1941.) koji je objavio vrijednu monografiju Les légendes
hagiographiques (“Hagiografske legende”; 3. izdanje, Pariz, 1927.) i Fra‑
nçois Halkin (1906.–1998.), autor brojnih pojedinačnih studija, koji je
sastavio pregledni popis grčke hagiografije (Bibliotheca Hagiographica
Graeca, 3 sveska, 3. izdanje, Bruxelles, 1957.). Osim Acta Sanctorum, bo‑
landisti objavljuju i časopis Analecta Bollandiana (Bruxelles, od 1882.).
Stvarni utemeljitelj bizantologije u Belgiji i njezin najistaknutiji pred‑
stavnik bio je Henri Grégoire (1881.–1964.), Krumbacherov učenik, koji
je svojim radom začeo proučavanje bizantske epske literature. Rezultate
je objavio u knjizi Ὁ ΔιγενὴϚ ἈκρίταϚ. Ἡ βυζαντινὴ ἐποποιία στὴν ἱστσρία καὶ
στὴν ποίηση (O Digenis Akritas. E vizandini epopiija stin istorija kai stin
piisi, “Digen Akrita [= Graničar dvojnog podrijetla]. Bizantska epopeja u
povijesti i pjesništvu”; New York, 1953.). Pokrenuo je i međunarodni bi‑
zantološki časopis Byzantion (Bruxelles, 1924.). Među novijim belgijskim
stručnjacima za bizantsku povijest istaknuto mjesto zauzimaju Jacques
Noret koji proučava i priređuje patrističke i teološke tekstove te Anne
Tihon koja istražuje izvore za bizantsku astronomiju (sabrani članci Étu
des d’astronomie byzantine, “Studije o bizantskoj astronomiji”, Aldershot,
1994.). Osim sveučilišta (Bruxelles, Gand, Liège, Louvain), središte je bi‑
zantskih studija u Beligiji Société Belge d’Études Byzantines (Belgijsko
društvo za bizantske studije).
U Austriji su sustavne bizantske studije razmjerno novijeg postan‑
ka. Prvi veliki pomak donio je Ernest Stein (1891.–1945.) koji je od 1927.
djelovao u Berlinu, a od 1933. u Bruxellesu. Znamenite su njegove sinte‑
ze kasnoantičke i rane bizantske povijesti Geschichte des spätromischen
Reiches I: Vom römischen zum byzantinischen Staat (“Povijest kasnoga
Rimskog Carstva: od rimske do bizantske države”, Beč, 1928.; francu‑
ski prijevod, Pariz – Bruxelles – Amsterdam, 1959.) i Histoire du Bas-
Empire II: De la disparition de l’empire d’occident a la mort de Justinien
(“Povijest kasnog Carstva: od nestanka Zapadnog Carstva do Justinija‑
nove smrti”, Pariz – Bruxelles – Amsterdam, 1949.). U njima je osobi‑
to temeljno i podrobno obradio razvitak državnog ustroja ranog Bizanta.
Endre von Ivánka (1902.–1974.) proučavao je antičke elemente u bizant‑
skoj teologiji (Hellenistisches und Christliches im frühbyzantinischen
427
Geistesleben, “Helenizam i kršćanstvo u ranom bizantskom duhovnom ži‑

votu”, Beč, 1948.), a pokrenuo je i seriju Byzantinische Geschichtsschreiber
(“Bizantski povjesnici”), koja u njemačkom prijevodu s komentarom do‑
nosi cjelovite ili ekscerptirane bizantske izvore. Herbert Hunger (1914.–
2000.) prvo je ime austrijske bizantologije, osobito zahvaljujući opsežnim
istraživanjima bizantskih povelja i isprava, ali i kulturne i duhovne po‑
vijesti Bizanta. Objavio je niz djela, među kojima se ističu: Studien zur
griechischen Paläographie (“Studije o grčkoj paleografiji”, Beč, 1954.), By
zantinische Geisteswelt (“Duhovni svijet Bizanta”, Baden-Baden, 1958.),
Kataloge der griechischen Handschriften der Österreichischen National
bibliothek (“Katalozi grčkih rukopisa u Austrijskoj nacionalnoj knjižni‑
ci”, 6 svezaka, Beč, 1961.–1995., u suradnji s Ottom Krestenom i Chri‑
stianom Hannickom), Prooimion. Elemente der byzantinischen Kaiseridee
in den Arengen der Urkunden (“Proemij. Elementi bizantske carske ide‑
je u arengama isprava”, Beč, 1964.), Das Reich der neuen Mitte (“Carstvo
nove sredine”, Beč – Köln, 1965.), Die hochsprachliche profane Literatur
der Byzantiner (“Visokoparna profana literatura Bizantinaca”, 2 sveska,
München, 1978.), Schreiben und Lesen in Byzanz. Die byzantinische Buch
kultur (“Pisanje i čitanje u Bizantu. Bizantska kultura knjige”, München,
1989.). Osnivač je bečke bizantološke škole čije težište istraživačkog rada
su povijesna geografija, kodikologija, prozopografija i materijalna kultu‑
ra. Uređivao je od 1954. do 2000. i časopis Jahrbuch der Österreichischen
Byzantinischen Gesellschaft (Beč, 1951.; od 1969. izlazi pod naslovom Ja
hrbuch der Österreichischen Byzantinistik).
Hungerov nasljednik na mjestu redovitog profesora bizantinistike na
Bečkom sveučilištu je Johannes Koder koji se bavi različitim temama iz
bizantske povijesti (naseobinska povijest, književnost, monaštvo, povije‑
sna geografija, ideologija) i prevođenjem bizantskih vrela. Od poznatih
austrijskih bizantologa valja izdvojiti i Wolfganga Hahna čija sinteza Mo
neta Imperii Byzantini (3 sveska, Beč, 1973.–1981.) i studija Money of the
Incipient Byzantine Empire (Anastasius – Justinian I) (“Novac Bizantskog
Carstva u nastanku: Anastazije – Justinijan I.”, Beč, 2000.; u suradnji
s Michaelom Andreasom Metlichom) označile su napredak u proučava‑
nju bizantske numizmatike; zatim Otta Mazala koji je objavio bizanto‑
loški priručnik (Handbuch der Byzantinistik, Graz, 1989.) i sintezu o bi‑
zantskoj povijesti i kulturi u doba Justinijana I. (Justinian I. und seine
Zeit: Geschichte und Kultur des Byzantinischen Reiches im 6. Jahrhun
dert, “Justinijan I. i njegovo doba: povijest i kultura u Bizantskom Car‑
stvu u 6. st.”, Köln – Weimar – Beč, 2001.), te Ericha Trappa, profesora
bizantinistike na Filološkom seminaru Bonskog sveučilišta, koji je u su‑
radnji s Rainerom Waltherom i Hans-Veitom Beyerom sastavio Prosopo
graphisches Lexikon der Palaiologenzeit (“Prozopografski leksikon za raz‑
doblje Paleologâ”, 14 svezaka, Beč, 1976.–2001.), obuhvativši oko 30.000
osoba poznatih iz bizantskih izvora u razdoblju od 1261. do 1453.
428
U Grčkoj su bizantske studije začete još u drugoj polovini 19. st. Bi‑
zantska povijest zauzima mnogo prostora u prvom pregledu grčke povi‑
jesti koji je pod naslovom Ἱστορία τοῡ ἑλληνικοῡ ἔθνουϚ ἀπὸ τῶν ἀρχαιοτάτων
χρόνων μέχρι τῶν νεωτέρων (Istorija tu eliniku etnus apo ton arheotaton
hronon mehri ton neoteron, “Povijest grčkog naroda od starovjekovnog
do novijeg doba”, 5 svezaka, Atena, 1860.–1877.; šesto, revidirano izda‑
nje u šest svezaka, Atena, 1932.; sažeto francusko izdanje Histoire de
la civilisation hellénique, Pariz, 1878.) objavio Konstantinos Paparego‑
pulos (1815.–1891.). Grčki znanstvenici s kraja 19. i početka 20. st. na‑
ročito su se bili posvetili istraživanju i objavljivanju bizantske izvorne
građe. Istaknutog proučavatelja bizantske povijesti i kulture grčka je
znanost dobila u osobi Spiridona Lambrosa (1851.–1919.). Osim što je bi‑
zantologiju zadužio proučavanjem rukopisa i mnogim izdanjima izvornih
tekstova, napisao je preglednu knjigu o bizantskim carevima (Λεύκωμα
βυζαντινῶν αὐτοκρατόρων, Lefkoma vizandinon aftohratoron, “Album bi‑
zantskih careva”, Atena, 1930.) i popularnu povijest Grčke od arhajskoga
doba do sloma Bizantskoga Carstva ( Ἱστορία τῆϚ ἙλλάδοϚ μετ᾽ εἰκόνων ἀπὸ
τῶν ἀρχαιοτάτων χρόνων μέχρι τῆϚ ἁλώσεωϚ τῆϚ ΚωνσταντινουπόλεωϚ, Istorija
tis Elados met’ ikonon apo ton arheotaton hronon mehri aloseos tis Kon
standinupoleos, “Povijest Grčke u slikama od starovjekovnih vremena do
osvajanja Konstantinopola”, 4 sveska, Atena, 1886.–1908.). Pokrenuo je i
časopis ΝέοϚ Ἑλληνομνήμων (Neos Elinomnimon, Atena, 1904.–1927.), čiji
je urednik i glavni suradnik bio do 1917. godine. Aleksis Politis utemeljio
je novogrčke i bizantske folklorističke studije, izloživši u iscrpnoj mono‑
grafiji bogat materijal (Μελέται περὶ τοῡ βίου καὶ τῆϚ γλώσσηϚ τοῡ ἑλληνικου
λαού, Melete peri tu viu ke tis glosis tu eliniku lau, “Studije o životu i jezi‑
ku grčkog naroda”, 6 svezaka, Atena, 1899.–1904.).
Krumbacherov učenik Fedon Kukules proučavao je materijalni i du‑
hovni život Bizantinaca, objavivši o tome monumentalno djelo (Βυζαντινῶν
βίοϚ καὶ πολιτισμόϚ, Vizandinon vios ke politizmos, “Život i kultura Bizan‑
tinaca”, 8 svezaka, Atena, 1948.–1957.). Još jedan Krumbacherov učenik,
Konstantinos Amantos (1874.–1960.), posvetio se političkim, kulturnim
i jezičnim izučavanjima, a napisao je i priručnik iz bizantske povijesti
za razdoblje od 395. do 1204. ( Ἱστορία τοῡ βυζαντινοῡ κράτουϚ , Istorija tu
vizandinu kratus, “Povijest bizantske države”, 2 sveska, Atena, 1939.–
1947.). Krumbacherov učenik bio je i Nikos Vies (1882.–1958.) koji je naj‑
prije pokrenuo časopis ΒυζαντίϚ (Bizandis; Atena, izašla su dva sveska,
1909.–1912.), a potom i Byzantinisch-Neugriechische Jahrbücher (Berlin,
1920.–1925., Atena od 1926.). Od ranijih se grčkih bizantologa ističe još
i Andreas Andreadis (1876.–1935.) koji je istraživao gospodarsku povi‑
jest ( Ἱστορία τῆϚ ἑλληνικῆϚ δημοσίαϚ οικονομίαϚ , Istorija tis elinikis dimosi
jas ikonomijas, “Povijest grčkoga javnoga gospodarstva”, 2 sveska, Atena,
1928.–1931.; engleski prijevod A History of Greek Public Finance, Cam‑
bridge, 1933.).
429
Među novijim grčkim znanstvenicima koji se bave bizantskim studi‑

jama nekolicina njih zauzima važno mjesto. Dionisios Zakitinos (1905.–
1993.) bavio se političkom, institucionalnom, društvenom i gospodarskom
poviješću Bizanta. Od njegovih djela treba navesti Le despotat grec de
Morée (“Grčka despotovina Moreje”, 2 sveska, Pariz, 1932.–1953.; novo
izdanje, London, 1975.) i Byzance: etat, societe, economie (“Bizant: drža‑
va, društvo, gospodarstvo”, London, 1973.), a napisao je i pregled bizant‑
ske povijesti Βυζαντινή ιστορία (Vizandini istorija, “Povijest Bizanta”, I.
svezak, Atena, 1977., 2. izdanje 1989., razdoblje od 324. do 1071.; nje‑
mački prijevod Byzantinische Geschichte. 324 - 1071, Beč i dr., 1979.; II.
svezak, Atena, 1972., 2. izdanje 1980., razdoblje od 1071. do 1453.). Ne‑
davno preminuli (2000. godine) Janis Karajanopulos proučavao je uprav‑
nu, gospodarsku i ideološku povijest Bizanta. Važnija su mu djela Das
Finanzwesen des Frühbyzantinischen Staates (“Financije rane bizantske
države”, München, 1958.), Die Entstehung der byzantinischen Themenor
dnung (“Postanak bizantskog tematskog uređenja”, München, 1959.), Qu
ellenkunde zur Geschichte von Byzanz (324-1453) (“Znanost o izvorima za
bizantsku povijest”, Wiesbaden, 1982., zajedno s Günterom Weißom) i Η
πολιτικὴ θεορία τῶν Βυζαντινῶν (I politiki teorija ton Vizandinon, “Politič‑
ka teorija Bizantinaca”, Solun, 1988.); autor je i opće povijesti Bizanta
Ιστορία τοῡ Βυζαντινοῡ ΚράτουϚ (Istorija tu Vizandinu Kratus, “Povijest bi‑
zantske države”, 3 sveska, 2. izdanje, Solun, 1980.–1990., razdoblje od
324. do 1204.).
Nikolas Ikonomidis (1934.–2000.) istraživao je državu, Crkvu, druš‑
tvo i gospodarstvo Bizanta, Balkan i Slavene te epigrafiju. Njegovi naj‑
važniji radovi tiskani su u zbirci Social and Economis Life in Byzantium
(“Društveni i gospodarski život u Bizantu”, Aldershot, 2004.). Ekaterini
Hristofilopulu, koja je od 1972. do 1986. godine predavala bizantsku po‑
vijest na Filozofskom fakultetu u Ateni, naslijedivši na tom položaju Za‑
kitinosa, dosad je objavila veći dio svoje nakanjene sveobuhvatne povije‑
sti Bizanta (Βυζαντινή ιστορία, Vizandini istorija, I. svezak, Atena, 1975.,
razdoblje od 324. do 610.; II. svezak, 1. dio, Atena, 1981., razdoblje od
610. do 867., 2. dio, Atena, 1988., razdoblje od 867. do 1081.; III. svezak,
1. dio, Atena, 2001., razdoblje od 1081. do 1204.; od 1986. izlazi i engleski
prijevod). Evangelos Hrisos profesor je bizantske povijesti (od 2001.) na
Filozofskom fakultetu u Ateni i ravnatelj Instituta za bizantske studije u
Ateni. Istražuje političku, društvenu i kulturnu povijest Bizanta. Autor
je monografije Το Βυζάντιον καὶ οἱ Γότθοι (To Bizandion ke i Goti, “Bizant
i Goti”; Solun, 1972.), a napisao je i pregled bizantske povijesti (talijan‑
sko izdanje L’impero bizantino 565-1025, Milano, 2002.; francusko izda‑
nje L’empire byzantin 565-1025, Aix-en-Provence, 2004.; španjolsko izda‑
nje El Imperio bizantino 565 - 1025, Barcelona, 2004.); jedan je od trojice
koordinatora međunarodnog projekta The Transformation of the Roman
World, koji proučava euromediteranski svijet u prvom tisućljeću poslije
430
Krista. Društvenom, gospodarskom i obiteljskom poviješću bavi se An‑

geliki Leu, vrlo plodna znanstvena autorica. Glavne su joj monografije
Constantinople and the Latins: The Foreign Policy of Andronicus II, 1282-
1328 (“Konstantinopol i Latini: Vanjska politika Andronika II., 1282.–
1328.”, Cambridge, 1972.), Peasant Society in the Late Byzantine Empire:
A Social and Demographic Study (“Seljačko društvo u kasnomu Bizant‑
skom Carstvu: društvena i demografska studija”, Princeton, 1977.) i Ma
riage, amour et parenté à Byzance aux XI-XIIIème siècles (“Brak, ljubav i
svojta u Bizantu u 11.–13. st.”, Pariz, 1992.); objavljeni su joj i sabrani ra‑
dovi Society and Economic Life in Byzantium (“Društvo i privredni život
u Bizantu”, London, 1992.). Glavna je urednica velike trosveščane eko‑
nomske povijesti Bizanta od 7. do 15. st. (The Economic History of By
zantium: From the Seventh through the Fifteenth Century, Washington,
2002.). Aleksios Savides proučava veze Bizanta s islamskim svijetom, bi‑
zantsku, seldžučku i osmansku historiografiju te bizantsku prozopogra‑
fiju i genealogiju.
U Srbiji su počeci bizantologije vezani za djelovanje Krumbache‑
rova učenika Dragutina Anastasijevića (1877.–1950.), osnivača i prvo‑
ga profesora na Katedri za vizantologiju Filozofskog fakulteta Sveuči‑
lišta u Beogradu (1906.). U istraživačkom smislu prvenstveno se bavio
bizantskom vojnopolitičkom poviješću (ratovi protiv Rusa i Bugara, bi‑
zantska rekonkvista u drugoj polovini 10. st.), ali se djelatno zanimao
i za proučavanje bizantske diplomatike. Stanoje Stanojević (1874.–1937.)
autor je monografije o srbijansko-bizantskim odnosima, ali je od pred‑
viđenih 10 svezaka uspio objaviti samo dva (Vizantija i Srbi I–II, No‑
vi Sad, 1903.–1906.). Napretku srbijanske bizantologije znatno je prido‑
nio i Filaret Granić (1883.–1948.), školovan u Krumbacherovu seminaru,
koji se bavio bizantskom crkvenom poviješću, organizacijom kršćanske
Crkve na Balkanu i bizantskom patrologijom. Novi veliki poticaj razvo‑
ju bizantskih studija u Srbiji dali su ruski povjesničari koji su u razdo‑
blju između dva svjetska rata došli u Beograd. Među njima se osobito
isticao Georgije Ostrogorski koji se može smatrati pravim osnivačem su‑
stavnoga proučavanja bizantske povijesti u Srbiji i u cijeloj bivšoj, dru‑
goj Jugoslaviji. Utemeljio je vlastitu bizantološku školu, dugi niz godina
(1933.–1973.) predavao je bizantsku povijest na Fiolozofskom fakultetu
Sveučilišta u Beogradu, a osnovao je i središnju srbijansku i nekoć ju‑
goslavensku ustanovu za bizantske studije, Vizantološki institut Srpske
akademije nauka i umetnosti (1948.). Pod Ostrogorskijevim je vodstvom
u izdanju instituta objavljena i opsežna zbirka odlomaka iz bizantskih
izvora relevantnih za srednjovjekovnu povijest cijeloga nekadašnjeg ju‑
goslavenskog prostora u srpskom prijevodu (Vizantiski izvori za istoriju
naroda Jugoslavije, 5 svezaka, Beograd, 1955.–1971.). Institut izdaje i bi‑
zantološki časopis Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd, od
1951.). Od novijih srbijanskih bizantologa iz tzv. beogradske bizantološke
431
škole pozornost zaslužuje nekoliko istraživača. Franjo Barišić (1915.–

1988.) bavio se povijesnim i filološkim istraživanjima i autor je monogra‑
fije Čuda Dimitrija Solunskog kao istoriski izvor (Beograd, 1953.). Jadran
Ferluga (1920.–2004.) proučavao je upravnu povijest Bizanta i bizantsko-
južnoslavenske veze od 7. do 12. stoljeća, a najvažnije su mu monografije
Vizantiska uprava u Dalmaciji (Beograd, 1957.) i Bisanzio: società e sta
to (“Bizant: društvo i država”, Firenca, 1974.). Božidar Ferjančić (1929.–
1998.) napisao je monografiju Vizantija i Južni Sloveni (Beograd, 1966.),
priredio je drugi svezak Vizantijskih izvora za istoriju naroda Jugoslavi
je (Beograd, 1955.) i bio je urednik Zbornika radova Vizantološkog insti
tuta. Bariša Krekić istražuje povijest Dubrovnika (Dubrovnik i Levant
1280-1460, Beograd, 1956.; Dubrovnik, Raguse, et le Levant au moyen
âge, Pariz, 1961.) i sredozemna komunalna društva (sabrani članci A Me
diterranean Urban Society, 1300-1600, “Mediteransko gradsko društvo,
1300.–1600.”, Aldershot – Brookfield, 1997.). Mila Rajković se posvetila
povijesti umjetnosti i istražuje bizantske elemente u srednjovjekovnoj sr‑
bijanskoj umjetnosti. Isto vrijedi i za Vojislava Đurića (Vizantijske freske
u Jugoslaviji, Beograd, 1975.; njemački prijevod Byzantinische Freske in
Jugoslawien, München, 1976.). Ljubomir Maksimović bavi se ponajprije
bizantskom društvenom i institucionalnom poviješću, kasnim bizantskim
gradom te srbijansko-bizantskim odnosima. Spomena vrijedna je njegova
monografija Vizantijska provincijska uprava u doba Paleologa (Beograd,
1972.; prošireno i dopunjeno englesko izdanje The Byzantine Provincial
Administration under the Palaiologoi, Amsterdam, 1988.), kao i Grad u
Vizantiji: ogledi o društvu pozno-vizantijskog doba (Beograd, 2003.); rav‑
natelj je Vizantološkog instituta SANU. Ivan Đurić (1947.–1997.) bio je
autor mnogih znanstvenih i stručnih radova, među kojima se izdvaja
knjiga Sumrak Vizantije. Vreme Jovana VIII Paleologa, 1392-1448, Be‑
ograd, 1984.; 2. izdanje, Zagreb, 1989.). Radivoj Radić napisao je vrijed‑
ne monografije Vreme Jovana V Paleologa (1332-1391) (Beograd, 1993.) i
Strah u poznoj Vizantiji: 1180-1453 (Beograd, 2000.).
U Bugarskoj je bizantske studije u pravom smislu riječi začeo Pe‑
tar Mutafčiev (1883.–1943.) koji se školovao u Krumbacherovu semina‑
ru. Osim studija o bizantskim vojničkim posjedima, napisao je i pregled
povijesti Bizanta do 1204. godine (Historija na Vizantija, Sofija, 1947.).
Velike zasluge za bizantološka istraživanja ima i Vasil N. Zlatarski
(1866.–1935.), povjesničar srednjovjekovne bugarske povijesti, zajedno s
još jednim bugarskim medievistom, Petrom Nikovom (1884.–1939.). Vese‑
lin Beševliev (1900.–1992.) usmjerio se na filološka istraživanja, objavivši
dvije zbirke kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih natpisa iz Bugarske,
relevantnih za ranu bizantsku povijest (Die protobulgarische Inschrif
ten, “Protobugarski natpisi”, Berlin, 1963.; Spätgriechische und spätlate
inische Inschriften aus Bulgarien, “Kasnogrčki i kasnolatinski natpisi iz
Bugarske”, Berlin, 1964.), monografiju Die protobulgarische Periode der
432
bulgarischen Geschichte (“Protobugarsko razdoblje bugarske povijesti”,

Amsterdam, 1981.) i sabrane radove Bulgarisch-Byzantinische Aufsätze
(“Bugarsko-bizantski članci”, London, 1978.). Ivan Dujčev (1907.–1987.)
nastavio je tradiciju bugarske bizantologije koja je okrenuta ponajprije
povijesnim istraživanjima. Važna je njegova studija o slavensko-bizant‑
skim vezama (Les Slaves et Byzance, Sofija, 1960.), a pod njegovim je
vodstvom nastala i zbirka grčkih vrela za bugarsku povijest s izvornim
odlomcima i prijevodom na bugarski (Fontes Graeci historiae Bulgari
cae - Gråcki izvori za bålgarskata istorija, 9 svezaka, 1954.–1974). Njego‑
vo znanstveno naslijeđe preuzeo je Centar za slavensko-bizantska prou‑
čavanja Ivan Dujčev osnovan 1988. godine u Sofiji. Uz Dujčeva, vrijedi
spomenuti i Dimitra Angelova koji je objavio pregled povijesti Bizanta iz
marksističke perspektive (Historija na Vizantija, 3 sveska, Sofija, 1959.–
1967.). Osim u povijesnim istraživanjim, bugarski su znanstvenici bit‑
ne bizantološke doprinose ostvarili i u povijesti umjetnosti i arheologiji.
Središte bizantskih studija u Bugarskoj je Sofija, gdje na mjesnom sve‑
učilištu postoji katedra za bizantologiju. U glavnom gradu Bugarske od
1962. izlazi i međunarodni časopis Byzantinobulgarica. Među novijim bu‑
garskim bizantolozima vrijedi istaknuti nekoliko imena. Genovena Can‑
kova-Petkova zanima se prvenstveno za društvenu i političku povijest.
Vasilka Tupkova-Zaimova istražuje ranu bizantsku povijest i prilike na
Balkanu (sabrani članci Byzance et les Balkans à partir du VIe siècle: les
mouvements ethniques et les États, “Bizant i Balkan potkraj VI. st.: et‑
nička kretanja i države“, London, 1979.), a bila je i suurednik 5., 6. i 7.
sveska Grčkih izvora za bugarsku povijest (Sofija, 1964.–1968.). Velizar
Velkov (1928.–1993.) bavio se kasnoantičkom urbanom poviješću i arhe‑
ologijom, a znanstvene rezultate objavio je u zbirkama radova Cities in
Thrace and Dacia in Late Antiquity. Studies and Materials (“Gradovi u
Trakiji i Dakiji u kasnoj antici. Studije i materijali”, Amsterdam, 1977.)
i Roman Cities in Bulgaria. Collected Studies (“Rimski gradovi u Bugar‑
skoj. Sabrane studije”, Amsterdam, 1980.).
U Rumunjskoj su se bizantske studije razvile poglavito zahvaljuju‑
ći djelatnosti Nicolaea Iorge (1871.–1940.). Baveći se ponajprije starijom
poviješću rumunjskog prostora, napisao je i pregled bizantske povijesti
(Histoire de la vie Byzantine, “Povijest bizantskog života”, 3 sveska, Bu‑
kurešt, 1934.) te monografiju Byzance après Byzance. Continuation de l’
histoire de la vie byzantine (“Bizant poslije Bizanta. Nastavak povijesti
bizantskog života”, Bukurešt, 1935., 2. izdanje, Bukurešt, 1971.; preti‑
sak, Pariz, 1992.). Utemeljio je i Institut za bizantske studije (L’Institut
d’études byzantines, Bukurešt, 1935.). Istaknuti je rumunjski bizantolog
bio i Nicolae Bănescu (1878.–1971.). Školovao se u münchenskom semi‑
naru i objavio je istraživanja o bizantskim podunavskim temama, Les
duches byzantines de Paristrion (Paradounavon) et de Bulgarie (“Bizant‑
ski dukati Paristrija-Paradunava i Bugarske”; Bukurešt, 1946.), zatim
433
oglede o bizantskoj povijesti (Chipuri din istoria Bizanţului, “Slike iz bi‑

zantske povijesti”, Bukurešt, 1971.) i, posthumno, pregled povijesti Bi‑
zantskog Carstva (Istoria Imperiului Bizantin, I. svezak, Bukurešt, 2000.,
razdoblje od 313. do 610.; II. svezak, Bukurešt, 2003., razdoblje od 610. do
1081.). Rumunjski bizantolozi su se osobito bavili kritičkim izdavanjem i
prevođenjem bizantskih povijesnih djela. Ipak, težište njihovih istraživa‑
nja razdoblje je poslije propasti Bizanta, odnosno utjecaj bizantskoga kul‑
turnog naslijeđa na rumunjske zemlje. Od novijih stručnjaka valja izdvo‑
jiti Emiliana Popescua koji se bavi teologijom, poviješću i arheologijom
protobizantskog i ranoga bizantskog razdoblja; i Octaviana Iliescua koji
se usredotočio na numizmatičke studije.
U Češkoj i Slovačkoj bizantske su studije od samoga početka bile
usmjerene prvenstveno na proučavanje bizantsko-slavenskih veza. Ute‑
meljiteljem češkoslovačke bizantologije smatra se Jaroslav Bidlo (1868.–
1937.). Istaknuti slavist i bizantolog Miloš Weingart (1890.–1939.) objavio
je temeljno djelo o crkvenoslavenskim prijevodima bizantskih kronika,
Byzantské kroniky v literatuře církevněslovanské (“Bizantske kronike u
crkvenoslavenskoj književnosti”, 2 sveska, Bratislava, 1922.–1923.). Osim
toga, pokrenuo je 1929. godine časopis Byzantinoslavica, čijim je ured‑
nikom ostao do smrti. Za razvoj bizantskih studija u Češkoj i Slovačkoj
osobito je važna bila djelatnost ruskih znanstvenika. Nikodim Pavlovič
Kondakov osnovao je u Pragu institut kojim je nastavio svoju znanstve‑
nu djelatnost (povijest bizantske umjetnosti i arheologija). Kondakovljev
nasljednik bio je drugi ruski emigrant, Nikolaj Lavovič Okunjev (1886.–
1949.), koji je 1926. godine započeo izdavati časopis Seminarium Konda
kovianum (Annales de l’Institut Kondakov; izlazio je do 1941.). Konda‑
kovljev institut inače danas opstoji kao Institut za povijest umjetnosti
Češke akademije znanosti (Ústav dějin umění Akademie věd České re
publiky). František Dvorník (1893.–1975.) bio je jedan od najistaknutijih
stručnjaka za povijest slavensko-bizantskih veza. Akademsku karijeru
započeo je objavljivanjem monografije La vie de s. Grégoire le Décapoli
te et les Slaves macédoniens au IXe siècle (“Život sv. Grgura Dekapolita i
makedonski Slaveni u 9. st.”, Pariz, 1926.). Glavna su mu djela Les Sla
ves, Byzance et Rome au IXe siècle (“Slaveni, Bizant i Rim u 9. st.”, Pa‑
riz, 1926.) i Les légendes de Constantin et de Méthode vues de Byzance
(“Legende o Konstantinu i Metodu prema Bizantu”, Pariz, 1933.). Valja
istaknuti nekoliko novijih čeških i slovačkih bizantologa. Antonín Dostál
(1906.–1997.) bio je dugogodišnji glavni urednik Byzantinoslavice. Bohu‑
mila Zástěrová (1915.–1987.) bavila se ponajviše ranom slavenskom povi‑
ješću, a i potaknula je objavljivanje prvoga češkog pregleda bizantske po‑
vijesti, Dějiny Byzance (“Povijest Bizanta”, Prag, 1992.), u kojemu priloge
imaju najeminentniji češki i slovački bizantolozi. Slovak Alexander Ave‑
narius (1942.–2004.) proučavao je bizantsko-avarske i bizantsko-slaven‑
ske odnose. S tim u vezi objavio je dvije vrijedne monografije, Die Awa
434
ren in Europa (“Avari u Europi”; Amsterdam – Bratislava, 1974.) i Die

byzantinische Kultur und die Slawen. Zum Problem der Rezeption und
Transformation (6. bis 12. Jahrhundert) (“Bizantska kultura i Slaveni.
O problemu recepcije i transformacije, 6. do 12. st.”, Beč, 2000.). Jednako
tako autor je studije o ikonoklastičkoj krizi, Byzanský ikonoklazmus 726-
843. Storočie zápasu o ikonu (“Bizantski ikonoklazam 726.– 843. Stoljeće
borbe oko ikona”, Bratislava, 1998.). Vladimir Vavřinek bavi se društve‑
nom poviješću ranoga Bizanta, bizantskim misijama među Slavenima i
vezama između staroslavenske i bizantske književnosti. Věra Hrochová
usredotočena je na urbanu povijest u kasnome bizantskom razdoblju i na
doba križarskih ratova.
U Mađarskoj je začetnik sustavnih bizantskih studija bio Vilmos
Pecz (1854.–1923.). Najistaknutiji predstavnik mađarske bizantologi‑
je i jedan od najuglednijih svjetskih bizantologa bio je Gyula Moravcsik
(1892.–1972.). Njegova Byzantinoturcica (2 sveska, Budimpešta, 1942.–
1943.; drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje, Berlin, 1958.) iznimno je
vrijedan priručnik koji donosi bizantska vrela za povijest Mađara i tur‑
kijskih naroda. Napisao je i monografiju o mađarsko-bizantskim odno‑
sima, Bizánc és a magyarság (“Bizant i Mađari”, Budimpešta, 1953.; en‑
gleski prijevod Byzantium and the Magyars, Budimpešta – Amsterdam,
1970.). Osim toga, priredio je kritičko izdanje djela O upravljanju Car
stvom Konstantina VII. Porfirogeneta, koje je izašlo s engleskim prijevo‑
dom Romillyja Jamesa Healda Jenkinsa (Budimpešta, 1949.; 2. izdanje,
Washington, 1967.). Od novijih mađarskih bizantologa najistaknutiji su
Zoltán Kádár i Thérèse Olajos.
U Poljskoj su bizantske studije uzele maha u posljednjih nekoli‑
ko desetljeća. U tome prednjače filolog Oktawiusz Jurewicz koji je na‑
pisao monografiju o Androniku I. Komnenu (Andronikos I. Komnenos,
Amsterdam, 1970.) i Povijest bizantske književnosti (Historia literatury
bizantyńskiej, Wrocław, 1984.), a uredio je i Enciklopediju bizantske kul
ture (Encyklopedia kultury bizantyńskiej, Varšava, 2002.), te povjesničar‑
ka Halina Evert-Kappesowa, autorica monografije Konstantinopolitan
ske povijesti (Historie Konstantynopolitańskie, Varšava, 1964., 2. izdanje,
Łódź 1988.). U posljednje vrijeme djeluje u Poljskoj više stručnjaka koji
se bave bizantskim studijama. Waldemar Ceran napisao je monografiju o
Teodoziju Velikom (Teodozjusz Wielki, Krakov, 2003.) i pregled razvoja bi‑
zantologije u Poljskoj (Początki i etapy rozwoju bizantynologii polskiej, Po‑
znań, 2005.). Małgorzata Dąbrowska posvetila se povijesti kasnog Bizan‑
ta, odnosima između Bizanta i Zapada i utjecajima bizantske kulture u
Poljskoj. Autorica je monografije Łacinniczki nad Bosforem: małżeństwa
bizantyńsko-łacińskie w cesarskiej rodzinie Paleologów (XIII-XV w.) (“La‑
tinke na Bosporu: bizantsko-latinski brakovi u carskoj obitelji Paleolo‑
ga, 13.–15. st.”, Lódz, 1996.). Maciej Salamon pokriva veliki kronološki
raspon od kasne antike do sloma Bizanta i dosad je bio urednik dvaju
435
zbornika radova, Paganism in the Later Roman Empire and in Byzanti

um (“Poganstvo u kasnom Rimskom Carstvu i u Bizantu”, Krakov, 1991.)
i Byzantium and East Central Europe (“Bizant i istočna Srednja Europa”,
Krakov, 2001., zajedno s Günterom Prinzingom). Filologinja Małgorza‑
ta Borowska prevela je na poljski bizantski spjev Digen Akrita (Dijenis
Akritas. Opowieść z kresów bizantyńskich, “Digen Akrita. Pripovijest s
bizantskog pograničja”, Varšava, 1998.). Još jedna filologinja, Helena Ci‑
chocka, autorica je knjige Teorija bizantske retorike (Teoria retoryki bi
zantyńskiej, Varšava, 1994.). Povjesničarka Maria Dzielska napisala je
svjetski hvaljenu monografiju Hypatia of Alexandria (Cambridge, 1995.),
a prevela je s grčkog na poljski teološka pisma Pseudo-Dionizija Areopa‑
gita (Pisma teologiczne Pseudo-Dionizy Areopagita, Kraków, 1997.). Anna
Różycka Bryzek povjesničarka je umjetnosti i objavila je studiju o bizant‑
sko-ruskim freskama u kapelici dvorca Lublin (Bizantyńsko-ruskie ma
lowidła w kaplicy zamku lubelskiego, Varšava, 1983.). Teresa Wolińska
bavi se ranim Bizantom i poviješću Italije i Sicilije u srednjem vijeku, a
producirala je monografije Stosunki papieża Grzegorza Wielkiego z dwo
rem cesarskim i administracją bizantyńską (“Odnosi pape Grgura Velikog
s carskim dvorom i bizantskom upravom”, Lódz, 1995.) i Justynian Wiel
ki (“Justinijan Veliki”, Krakov, 2003.). Małgorzata Biernacka-Lubańska
istražuje podunavska utvrđenja u kasnoantičko i rano bizantsko doba
(The Roman and Early Byzantine fortifications of Lower Moesia and Nor
thern Thrace, Wroclaw, 1982.). Jan Prostko-Prostyński autor je monogra‑
fije o odnosima Gota i Istočnih Rimljana pod Anastazijem I. (Utraeque
res publicae. The Emperor Anastasius I’s Gothic Policy [491-518], Poznań,
1994.–1996.).
U drugim europskim zemljama djeluju uglavnom pojedini stručnjaci
koji se bave bizantološkim istraživanjima odnosno njeguju posebne stu‑
dije. U Nizozemskoj je djelovao neogrecist i bizantinist Dirk Christiaan
Hesseling (1859.–1941.). Proučavao je spomenike bizantskoga pučkog pje‑
sništva (L’Achilleide byzantine, “Bizantska Ahileida”, Amsterdam, 1919.),
a napisao je i pregled bizantske kulturne povijesti Byzantium. Studien
over onze beschavingna de stichting van Konstantinopel (“Bizant. Studi‑
je o civilizaciji od osnutka Konstantinopola”, Haarlem, 1902.; francuski
prijevod Essai sur la civilisation byzantine, Pariz, 1907.). Od novijih nizo‑
zemskih bizantologa valja istaknuti Hermana Hennephofa i Waltera Ge‑
rarda Brokkaara te pravnog povjesničara Nica van der Wala.
U Danskoj je klasični filolog, bizantinist i neohelenist Carsten Hoeg
(1896.–1961.) pokrenuo izdavanje niza Monumenta Musicae Byzantinae
(12 svezaka, Kopenhagen, 1935.–2000.), posvećenog bizantskim i pravo‑
slavno-slavenskim glazbenim zapisima, koji izlazi u ediciji Danske aka‑
demije znanosti. Među novijim danskim bizantolozima mogu se izdvojiti
Karsten Fledelius, Arne Bugge i Christian Troelsgaard.
436
Iz Finske je podrijetlom Henrik Zilliacus (1908.–1992.), poznat po

djelu Zum Kampf der Weltsprachen im oströmischen Reich (“O borbi svjet‑
skih jezika u Istočnome Rimskom Carstvu”, Helsingsfor, 1935., preti‑
sak, Amsterdam, 1965.). Danas je najistaknutiji finski bizantolog Matti
Kotiranta. U Švedskoj su nositelji bizantskih studija Börje Anders Olof
Knös (1883.–1970.), Lennart Rydén (1932.–2002.), Jan Olof Rosenqvist i
Johan Heldt.
Ugledna imena bizantoloških istraživanja u Španjolskoj su Sebasti‑
an Cirac Estopañan, Inmaculada Pérez Martín i Pedro Bádenas de la
Pena.
U Makedoniji je najvažnije ime bizantskih studija, okrenutih prou‑
čavanju makedonsko-bizantskih veza, Branko Panov koji se bavi cijelim
nizom istraživačkih tema (razvitak feudalnih odnosa u Makedoniji pod
bizantskom vlašću, ćirilometodska problematika, bogumilstvo, bizantski
izvori za srednjovjekovnu povijest Makedonije, makedonski srednjovje‑
kovni gradovi). U Turskoj bizantske studije nisu osobito razvijene, budu‑
ći da je suočavanje s bizantskom baštinom ondje tek započelo. Ipak, mo‑
guće je izdvojiti nekoliko relevatnih istraživača: Feriduna Dirimtekina,
Arifa Mūfida Mansela (1905.–1975.), Işına Demirkenta (1938.–2006.), Se‑
mavija Eyicea, Nevru Necipoğlua i Melika Delilbaşija.
Bizantskim studijama bave se i stručnjaci u Albaniji (Dhorka Damo,
Alexander Meksi), Cipru (Andreas Stratos, Teodoros Papadopulos), Egip‑
tu (Aleia El-Ganzouri, Tarek Mansour Mohammed), Irskoj (Alden Smi‑
th), Islandu (Sverrir Jakobsson), Izraelu (David Jacoby), Norveškoj (Ben‑
te Kiilerich, Torstein Tollefsen), Ukrajini (Petr Petrovič Toločko, Omeljan
Pritsak) i Vatikanu (Walter Brandmüller, Elena Cavalcanti, Paul Ca‑
nart, Vittorino Grossi).
Izvan europskih okvira bizantske studije imaju najdulju tradiciju u
Sjedinjenim Američkim Državama. Temelje im je postavio Rus Alek‑
sandar Aleksandrovič Vasiljev koji je na nagovor velikoga povjesničara
antike Mihaila Ivanoviča Rostovceva (1870.–1952.) prebjegao na Zapad
tijekom boravka u Parizu 1925. godine. Vasiljev je isprva radio na Sveu‑
čilištu u Wisconsinu, a naposljetku je prešao u Centar za bizantske stu‑
dije Dumbarton Oaks (Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies) u
Washingtonu. Nastavivši plodan znanstveni rad u SAD-u sve do smrti
1953. godine, Vasiljev je objavio niz novih studija, od kojih se može iz‑
dvojiti monografija Justin the First: An Introduction to the Epoch of Ju
stinian the Great (“Justin I.: Uvod u doba Justinijana Velikog”, Cambrid‑
ge, 1950.). U SAD-u je više godina djelovao i Henri Grégoire, izbjegavši
onamo iz Belgije pred njemačkom okupacijom u Drugomu svjetskom ra‑
tu. Središte bizantologije u SAD-u je već spomenuti Centar za bizantske
studije Dumbarton Oaks koji djeluje pod okriljem Harvardskog sveučili‑
šta u Cambridgeu. Izrastavši u važno međunarodno stjecište bizantologa,
pretežno okuplja stručnjake iz Europe. Ondje je znanstvenu djelatnost
437
nastavio i František Dvorník, proučavajući Focijev raskol (The Photian

Schism, history and legend, Cambridge, 1948.), političke teorije u Bizan‑
tu (Early Christian and Byzantine Political Philosophy. Origins and Bac
kground, Washington, 1966.) i bizantske misije među Slavenima (Byzan
tine missions among the Slavs. SS Constantine-Cyril and Methodius, New
Brunswick, 1970.). Nijemac Kurt Weitzmann (1904.–1993.) bio je vrlo plo‑
dan proučavatelj bizantske umjetnosti. Godinama je predavao povijest
umjetnosti na Sveučilištu Princeton (1935.–1972.), a potom je bio gost
znanstvenik u Dumbarton Oaksu (1972.–1974.). Od njegovih brojnih stu‑
dija i monografija treba izdvojiti kapitalna djela o ranim ikonama (Frühe
Ikonen, Beč – München, 1965., zajedno s Manolisom Hadzidakisom, Kr‑
stom Miatevim i Svetozarom Radojčićem) i o samostanu sv. Katarine na
brdu Sinaju (The Monastery of Saint Catherine on Mount Sinai, 2 sveska,
Princeton, 1976.) te odlično napisan priručnik o bizantskim ikonama (Die
Ikone, 6.-14. Jahrhundert, München, 1979.). Ihor Ševčenko, podrijetlom
Ukrajinac iz Poljske (rodio se 1922. godine u mjestu Radošć kod Varša‑
ve), dugogodišnji (1973.–1989.) zamjenik ravnatelja i ravnatelj Ukrajin‑
skoga istraživačkog instituta (Ukrainian Research Institute) Harvardskog
sveučilišta, svjetski je poznati proučavatelj bizantske kulture i književno‑
sti. Djelovao je i u Dumbarton Oaksu, a njegovi radovi sabrani su u tri‑
ma zbornicima: Society and Intellectual Life in Late Byzantium (“Društvo
i intelektualni život u kasnom Bizantu”, London, 1981.), Ideology, Letters
and Culture in the Byzantine World (“Ideologija, pisma i kultura u bi‑
zantskom svijetu”, London, 1982.) i Byzantium and the Slavs in Letters
and Culture (“Bizant i Slaveni u pismima i kulturi”, Cambridge, 1991.).
Od starijih znanstvenika u Dumbarton Oaksu valja izdvojiti Glanvillea
Downeyja (1908.–1991.) koji se bavio ranom bizantskom poviješću, Romi‑
llyja Jamesa Healda Jenkinsa (1907.–1969.) koji je proučavao bizantske
izvore iz 10. st., sabravši svoje rasprave u zborniku Studies on Byzantine
history of the 9th and 10th centuries (“Studije o bizantskoj povijesti u 9. i
10. st.”, London, 1970.), a napisao je i pregled bizantske povijesti Byzan
tium: The Imperial Centuries: A.D. 610-1071 (“Bizant: imperijalna stolje‑
ća, 610.–071.”, London, 1966.);također i Ernsta Kitzingera (1912.–2003.)
i Paula Atkinsa Underwooda (1902.–1968.) koji su se posvetili povijesti
bizantske umjetnosti. Centar objavljuje i godišnjak Dumbarton Oaks Pa
pers (od 1941.) te nizove Dumbarton Oaks Studies (od 1950.), Dumbar
ton Oaks Texts (od 1967.) i Dumbarton Oaks Bibliographies (od 1973.).
Bizantski studiji zastupljeni su na mnogim američkim sveučilištima,
na kojima predaju profesori velikim dijelom podrijetlom iz Europe. Na
Sveučilištu Princeton radio je Rus Aleksandar Petrovič Každan, nakon
što je 1978. prebjegao iz Sovjetskog Saveza. Bio je glavni urednik trosve‑
ščanog The Oxford Dictionary of Byzantium (“Oxfordov rječnik Bizanta”,
New York – Oxford, 1991.) i autor A History of Byzantine Literature 650-
850 (“Povijest bizantske književnosti 650–850”, Atena, 1999.; ruski pri‑
438
jevod Istorija vizantijskoj literatury [650-850 gg.], Moskva, 2002.; zajedno

s Leejem Sherryjem i Christineom Angelidi). Među vodećim američkim
bizantolozima bio je i Grk Milton Anastos (1907.–1997.). Radio je u Dum‑
barton Oaksu, a od 1964. na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu.
Proučavao je bizantsku kulturnu povijest, političku i teološku misao te
crkvene odnose između Carigrada i Rima. Grk Konstantinos Atanasios
Tripanis, prešavši 1968. iz Oxforda na Sveučilište u Chicagu, šest je go‑
dina (do 1974.) radio u SAD-u kao profesor klasične književnosti. Među
bizantolozima koji su djelovali ili djeluju u SAD-u vrijedi spomenuti još
neka imena: Peter Charanis (1909.–1985.), podrijetlom s grčkog otoka Le‑
mna, bavio se bizantskim društvom, politikom, Crkvom i demografijom;
Walter Emil Kaegi ponajprije proučava vojnu, društvenu i političku po‑
vijest; Ralph Mathisen je u središte znanstvenih interesa postavio druš‑
tvenu, kulturnu i vjersku povijest u kasnoj antici i Bizantu; John Meyen‑
dorff (1926.–1992.), rođenjem i ranom znanstvenom djelatnošću Francuz,
no dugogodišnji profesor crkvene povijesti i patristike na Pravoslavnom
teološkom seminaru Sv. Vladimira u Crestwoodu u New Yorku (1959.–
1992.), iscrpno je istraživao bizantsku crkvenu i teološku povijest; Nan‑
cy Patterson Ševčenko ugledni je stručnjak za bizantsku ikonografiju, a
Warren Treadgold usmjerio se na vojnu, društvenu i političku povijest bi‑
zantske države. Najtrajniji doprinos američke bizantologije je na područ‑
ju povijesti umjetnosti i arheologije, ali i u interdisciplinarnim istraži‑
vačkim inicijativama.
Bizantske studije imaju uporište i u Kanadi, gdje su dugi niz godina
djelovali Nikolas Ikonomidis (Sveučilište u Montrealu, 1969.–1989. godi‑
ne) i Elizabeth Zahariadu (Sveučilište u Torontu, a potom je 1985.–1998.
godine bila profesor turskih studija na Kretskom sveučilištu). Danas se
na Sveučilištu u Torontu Srđan Đurić bavi bizantskom umjetnosti. Od
kanadskih bizantologa valja navesti i Antonyja Roberta Littlewooda ko‑
ji proučava bizantsku književnost i umjetnost, bizantsku hortikulturu i
grčku paleografiju. U novije vrijeme bizantske studije su se razvile i u
Brazilu (Angela Comnéne), Čileu (Miguel Castillo Didier) i Južnoj Africi
(Jan Harm Barkhuizen, Benjamin Hendrickx).
Razmjerno nedavno izgradila su se bizantološka istraživanja u Au-
straliji, nakon što je 1977. u Sydneyu osnovano Australsko udruženje za
bizantske studije (Australian Association for Byzantine Studies). Dugo‑
godišnja je nositeljica australske bizantologije Elizabeth Jeffreys koja je
osim Australskog udruženja za bizantske studije utemeljila i Udruženje
Australije i Novog Zelanda za suvremene grčke studije (Modern Greek
Studies Association of Australia and New Zealand) te pokrenula mono‑
grafski niz Byzantina Australiensia i časopis Modern Greek Studies. Bavi
se bizantskom pučkom književnošću (Popular Literature in Late Byzan
tium, London, 1983., zajedno s Michaelom Jeffreysom), historiografijom
(The Chronicle of John Malalas: A Translation, Sydney, 1996., zajedno
439
s Michaelom Jeffreysom i Rogerom Scottom; Studies in John Malalas,

Sydney, 1990.) i hagiografijom, a od 1996. predaje bizantski i suvremeni
grčki jezik i književnost u Oxfordu. Od vodećih australskih bizantologa
valja izdvojiti Johna Melville-Jonesa, predsjednika Australskog udruže‑
nja za bizantske studije, koji se bavi bizantskim i mletačkim povijesnim
spisateljstvom; Briana Crokea i Rogera Scotta koji proučavaju bizantsku
historiografiju; Pauline Allen koja se posvetila istraživanju rane kršćan‑
ske teološke i povijesne literature; Lyndu Garland koja istražuje bizant‑
sko drušvo i autorica je monografije Byzantine Empresses: Women and
Power in Byzantium, AD 527-1204 (“Bizantske carice: žene i moć u Bizan‑
tu, 527.–1204.”, London, 1998.), te Alannu Emmett Nobbs koja se usre‑
dotočila na crkvenu povijest, crkvenu historiografiju i teologiju. Osim u
Sydneyu, središta bizantskih studija u Australiji su u Perthu, Adelaideu,
Melbourneu, Canberri, Armidaleu i Brisbaneu.
Zanimanje za bizantske studije u novije se vrijeme probudilo i u da‑
lekoistočnim zemljama. U Japanu je istraživanje tema iz bizantske po‑
vijesti započelo u pedesetim godinama prošloga stoljeća. Kin-ichi Wata‑
nabe uzeo je za područje istraživanja bizantsku državu i društvo, dok su
se Sahoko Tsuji i Shigebumi Tsuji posvetili proučavanju bizantske umjet‑
nosti. Haruyasu Yoneda (1939.–1974.) bio je najistaknutiji bizantolog dru‑
ge generacije, ali je prerano preminuo. Njegovo mjesto zauzeo je Koiche
Inoue koji istražuje društvene i političke aspekte bizantske povijesti u
11. i 12. st. Još je nekoliko japanskih bizantologa koje valja navesti. Ko‑
ji Nakatani proučava političku povijest srednjega bizantskog razdoblja;
Yuki Nezu jedan je od najplodnijih japanskih stručnjaka za Bizant; Ry‑
usho Takebe specijalist je za bizantsku Italiju; Yasuhiro Otsuki istražuje
društvenu i ekonomsku ulogu Crkve u Bizantu. Poticaj pojačanom zani‑
manju za bizantske studije u Japanu dalo je i objavljivanje prijevoda Po
vijesti Bizanta Georgija Ostrogorskog (Tokyo, 2001.).
U Kini je 2001. godine osnovan Centar za bizantske studije Sveu‑
čilišta Nankai, čime je kineski istraživački interes za različite aspek‑
te bizantske povijesti podignut na višu razinu. Važna uloga toga centra
kao jedine ustanove u Kini koja se izravno bavi bizantskim studijama
uspostava je akademske suradnje s europskim i američkim bizantološ‑
kim centrima. Među najistaknutijim je kineskim povjesničarima koji se
bave bizantskim studijama Chen Zhiqiang (Čen Čikiang) sa Sveučilišta
Nankai.
U Hrvatskoj nije razvijeno sustavno bavljenje bizantskim studija‑
ma. Znatnije zanimanje za bizantsku povijest vezano je za djelo Ferde
Šišića (1869.–1940.) koji je u Povijesti Hrvata u vrijeme narodnih vlada
ra (Zagreb, 1925.) dosljedno pratio i povijest Bizanta i njegovu ulogu u
prilikama u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Uz Šišića, vrijedi istaknu‑
ti i Natka Nodila (1834.–1912.) koji je u nedovršenoj Historiji Srednjeg
vijeka za narod hrvatski i srpski (3 sveska, Zagreb, 1898.–1905.) obra‑
440
dio i najraniju bizantsku povijest (u drugom i trećem svesku pod naslo‑

vima Bizantija i germanski zapad do smrti cara Justinijana I. odnosno
Varvarstvo otima mah nad Bizantijom, do smrti cara Heraklija) i Gavru
Manojlovića (1854.–1939.) koji je napisao zapaženu raspravu Carigradski
narod (demos) od godine 400-800 po Kr. (Zagreb, 1904.; članak je u fran‑
cuskom prijevodu pod naslovom Le peuple de Constantinople izašao u 11.
svesku Byzantiona, Bruxelles, 1936.) i pregledni rad o bizantskom cr‑
kvenom lirskom pjesništvu (Nešto o crkvenoj lirici vizantisko-grčkoj, Sa‑
rajevo, 1904.). Valja spomenuti i to da je u Hrvatskoj objavljena doktor‑
ska disertacija srbijanskog povjesničara Nikole Radojčića (1882.–1964.) o
posljednjim godinama (1180.–1185.) dinastije Komnena na bizantskomu
carskom prijestolju (Dva posljednja Komnena na carigradskom prijestolju,
Zagreb, 1907.). Odnose između Bizanta i Hrvatske od druge polovine 11.
do druge polovine 12. st. istraživao je albanolog i povjesničar svjetskoga
glasa Milan Šufflay (1879.–1931.) u studiji Hrvatska i zadnja pregnuća
istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075.-1180.) (Zagreb, 1901.).
Mnogi su hrvatski povjesničari, povjesničari umjetnosti i arheolozi pose‑
zali za bizantologiji srodnim temama, istražujući različite aspekte sred‑
njovjekovne hrvatske povijesti, još od Franje Račkoga (1828.–1894.) ko‑
ji je objavio izvatke iz bizantskih izvora relevantne za hrvatsku povijest
(Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb,
1877.). Naročito su detaljne bile studije spisa Konstantina VII. Porfiroge‑
neta O upravljanju Carstvom, objavljenog i u hrvatskom prijevodu Niko‑
le Tomašića (Zagreb, 1918.; ponovljeno izdanje, Zagreb, 2003.), među ko‑
jima treba izdvojiti temeljite rasprave Gavre Manojlovića (Studije o spisu
“De administrando imperio” cara Konstantina VII. Porfirogenita, Zagreb,
1910.). Veliku pažnju privukla je i problematika bizantsko-slavenskih od‑
nosa u kulturi, odnosno uloga misije Konstantina i Metoda. Bizantsku
umjetnost u Dalmaciji proučavao je Mihovil Abramić (1884.–1962.).
U nešto novije vrijeme odnose je Bizanta prema srednjovjekovnoj Hr‑
vatskoj i Dalmaciji prikazala Nada Klaić (1920.–1988.) u Povijesti Hrvata
u ranom srednjem vijeku (Zagreb, 1971.). Stjepan Antoljak (1909.–1997.)
osobito se bavio poviješću Samuilova makedonsko-bugarskoga carstva,
objavivši o tome i knjigu (Samuilovata država, Skoplje, 1969.; engleski
prijevod Samuel and his state, Skoplje, 1985.). Radoslav Katičić zaslu‑
žan je za prvi cjeloviti pregled bizantske književnosti u Hrvatskoj, na‑
činjen za Povijest svjetske književnosti (II. svezak, Zagreb, 1977.). Staru
kršćansku književnost, na koju se tradicijski oslanjao i Bizant, prika‑
zao je Tomislav Janko Šagi-Bunić u iscrpnoj Povijesti kršćanske literatu
re (I. svezak, Zagreb, 1976., 2. izdanje, Zagreb, 1998.). Miroslav Brandt
(1914.–2002.) u knjizi Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka (Zagreb,
1980., 2. izdanje, Zagreb, 1995.) obradio je i bizantsku povijest do 11.
st. Pojedinim se svojim radovima i pravni povjesničar Lujo Margetić
dotiče istraživačkih tema iz rane bizantske povijesti, jednako pravnih
441
(Bizantsko bračno imovinsko pravo u svjetlu Novele XX Lava Mudroga,

Beograd, 1978.; Bizantsko pravo prvokupa i otkupa i njegov utjecaj na hr
vatsko pravo, Zagreb, 1984.) kao i povijesnih (Uzmak Bizanta na Krku
sredinom XI. stoljeća, Rijeka, 1983.; Dalmacija u drugoj polovici VI. st.
i Justinijan, Zagreb, 1997.). Pravni stručnjak Ante Romac preveo je pak
Justinijanove Institucije (Zagreb, 1994.). I Gorana Staničić pozabavila se
pravnom problematikom iz rane bizantske povijesti (Justinijanova zabra
na komentiranja Digesta, Split, 1990.). Vrijedne studije iz bizantske nu‑
mizmatike djelo su Ivana Mirnika (Novac Istočnog Rimskom Carstva u
numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu, Zagreb, 1996.; O ka
snorimskom i bizantskom novcu 5.–13. st. u kontinentalnoj Hrvatskoj, Ri‑
jeka, 2001.), Hermine Goericke-Lukić (Justinijanov novac iz Slavonije i
Baranje, Split, 1998.) i Luke Bekića (Rimski i bizantski novac iz Veštra,
Zagreb, 2001.). Crkvena povijest Bizanta tema je rada Borisa Nikšića Su
kobi u Bizantskom Carstvu oko pitanja unije prije pada Konstantinopola:
je li bolja turska čalma ili papina tijara? (Zagreb, 2001.), dok je utjecaj bi‑
zantskog urbanizma na hrvatske zemlje u ranomu srednjem vijeku pred‑
met istraživanja Zlatka Karača u studiji Tragovi bizantskog urbanizma u
Hrvatskoj (Zagreb, 1995.).
Jedini školovani hrvatski bizantolog je Ivo Goldstein koji je, osim ni‑
za vrlo vrijednih zasebnih studija, objavio dvije monografije izravno ve‑
zane za bizantsku povijest na hrvatskome povijesnom prostoru, Bizant
na Jadranu (Zagreb, 1992.), u kojoj iscrpno pokriva kronološki raspon od
Justinijana I. do Bazilija I., te Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant (Zagreb,
2003.), u kojoj daje odličan sažeti prikaz bizantske prisutnosti u hrvat‑
skim zemljama od 6. do 12. st. Osim toga, u prvom je cjelovitom pregle‑
du povijesti srednjega vijeka koji je izašao iz pera hrvatskih povjesničara
(Ivo Goldstein – Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku,
Zagreb, 2006.) pokrivena i povijest Bizanta od 4. do 15. st. Za ranu bi‑
zantsku povijest na hrvatskome povijesnom prostoru vrijedni su i pre‑
gledi Nenada Cambija L’Âge de Justinien en Dalmatie et en Istrie (“Ju‑
stinijanovo doba u Dalmaciji i u Istri”, Split, 1998.), Vladimira Sokola
Panonija Savija u Justinijanovo doba (Split, 1998.). Sasvim recentno se i
pisac ovih redaka bavi istraživačkim temama koje kronološki pripadaju
ranomu bizantskom razdoblju, osobito studija ranoga bizantskoga kroni‑
čarskog vrela (Prejasni muž komes Marcelin, Kronika, Zagreb, 2006., za‑
jedno s Brunom Kuntić-Makvić).
Internacionalna bizantološka udruga koja okuplja stručnjake diljem
svijeta je Međunarodno udruženje za bizantske studije (Association Inter
nationale des Études Byzantines, AIEB), osnovano 1948. godine. U poje‑
dinačnim zemljama predstavljaju ga nacionalni bizantološki odbori osno‑
vani u Albaniji, Australiji, Austriji, Belgiji, Brazilu, Bugarskoj, Cipru,
Češkoj, Čileu, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Irskoj, Izraelu, Ita‑
liji, Japanu, Južnoj Africi, Kanadi, Kini, Mađarskoj, Nizozemskoj, Nor‑
442
veškoj, Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Sjedinjenim Američkim

Državama, Srbiji, Španjolskoj, Švedskoj, Turskoj, Ukrajini, Vatikanu i
Velikoj Britaniji. Iznimno važni za redovito praćenje napretka bizant-
skih studija su i međunarodni bizantološki kongresi. Popis mjesta i godi-
na kad su se održali redom jest: I. Bukurešt (1924.), II. Beograd (1927.),
III. Atena (1930.), IV. Sofija (1934.), V. Rim (1936.), VI. Pariz (1948.),
VII. Bruxelles (1948.), VIII. Palermo (1951.), IX. Solun (1953.), X. Ista-
nbul (1955.), XI. München (1958.), XII. Ohrid (1961.), XIII. Oxford (1966.),
XIV. Bukurešt (1971.), XV. Atena (1976.), XVI. Beč (1981.), XVII. Washin-
gton (1986.), XVIII. Moskva (1991.), XIX. Kopenhagen (1996.), XX. Pariz
(2001.) i XXI. London (2006.).
Izbor iz literature
Ducellier, Alain, Byzance et le monde orthodoxe, Paris 1986. Njemačko iz-

danje: Byzanz. Das Reich und die Stadt, Zürich 1990.
Beck, Hans-Georg, Byzantinistik heute, Berlin 1977.
Ferjančić, Božidar, Enciklopedija Jugoslavije, sv. I, 748-749, s. v. bizanto-
logija, opći razvoj
— Enciklopedija Jugoslavije, sv. I, 752-754, s. v. bizantologija, Srbija
Hristofilopulu, Ekaterini, Byzantine history I, Amsterdam 1986.
Hunger, Herbert, Studien zur griechischen Paläographie, Wien 1954.
— Byzantinische Grundlagenforschung, London 1973.
Irmscher, Johannes, Einführung in die Byzantinistik, Berlin 1971.
Karajanopulos, Janis – Weiß, Günter, Quellenkunde zur Geschichte von
Byzanz (324 - 1453), Wiesbaden 1982.
Každan, Aleksandar Petrovič – Constable, Giles, People and Power in
Byzantium. An introduction to modern byzantine studies, Washington
1982.
Kurbatov, Georgij Lavovič, Istorija Vizantii (istoriografija), Lenjingrad
1975.
Mazal, Otto, Handbuch der Byzantinistik, Graz 1989.
Moravcsik, Gyula, Einführung in die Byzantinologie, Budimpešta 1976.
Ostrogorski, Georgij, Istorija Vizantije, Beograd 1959.
Panov, Branko, Enciklopedija Jugoslavije, sv. I, 752, s. v. bizantologija,
Makedonija
Schreiner, Peter, Byzanz, München 21994.
Šidak, Jaroslav, Enciklopedija Jugoslavije, sv. I, 750-752, s. v. bizantolo-
gija, Hrvatska
Treadgold, Warren, A History of Byzantine State and Society, Stanford
1997.
443
Izvori za bizantsku povijest
Najvažnija skupina izvora koji omogućuju neposredno sagledavanje

bizantske prošlosti i na kojima se temelji većina naših spoznaja o po‑
vijesti bizantske civilizacije pisani su izvori, jednako bizantskih i nebi‑
zantskih autora. Podskupinu pisanih izvora čine epigrafski spomenici
odnosno pisana svjedočanstva s arheološke građe (različiti natpisi, no‑
vac, pečati). U ovom pregledu pažnja se usmjeruje na najvažnija djela, uz
navođenje suvremenih izdanja i prijevoda na pojedine svjetske jezike. Po‑
zornost će se posvetiti i relevantnim skupnim izdanjima i zbirkama vrela.
Među pisanim izvorima najistaknutije mjesto pripada povjesnicama i
kronikama. Bizantsko povijesno spisateljstvo započinje Euzebijem iz Ce‑
zareje (o. 260. – 339.) koji je tvorac bizantskoga kroničarstva i crkvenog
povjesništva. Njegova Kronika nije sačuvana u izvornom obliku nego sa‑
mo u kasnijim preradbama i prijevodima. Od njih je najvrjednija latin‑
ska dopunjena inačica Jeronima Stridonjanina (347/8. – 420.), koja zavr‑
šava 378. godinom.
Eusebius Werke, Band 7: Die Chronik des Hieronymus, izd. R. Helm, [Die griechischen
christlichen Schriftsteller der ersten Jahrhunderte = GCS 47], Berlin 2 1956.
M. Donalson, A Translation of Jerome’s Chronicle and Historical Commentary, Lewiston
1996. (engleski prijevod)
Opširna Crkvena povijest u 10 knjiga obuhvaća događaje od Isusova

doba do 324. godine. Prvih sedam knjiga obrađuje prošlost, a posljednje
tri posvećene su Euzebiju suvremenom dobu.
Historia ecclesiastica, izd. I. A. Heikel, Leipzig 1902.
Eusebius, Ecclesiastical History I-II, izd. i prev. K. Lake – J. E. L. Oulton, [Loeb Classical
Library 153, 265], London – New York 1926–1932. (s engleskim prijevodom)
Eusebius, The History of the Church from Christ to Constantine, prev. G. A. Williamson,
New York 1965. (rev. izd. A. Louth, London 1989.) (engleski prijevod)
Eusebios von Caesarea, Kirchengeschichte, izd. H. Kraft, prev. Ph. Hauser, pregl. H. A.
Gärtner, Darmstadt 1967. (a njemačkim prijevodom)
445
Eusebe de Cesarée, Histoire ecclesiastique, izd. i prev. Gustave Bardy, [Sources chrétiennes
55], Pariz 1984. (s francuskim prijevodom)
Najvažniji povjesnik u 4. st. svakako je A mijan M arcelin (o. 330. – o.

395.), podrijetlom Grk iz Antiohije koji je, doduše, pisao na latinskom je‑
ziku. Njegova Povijest izvorno je obuhvaćala vrijeme od stupanja na pri‑
jestolje cara Nerve (96.) do pogibije cara Valenta (378.) u ukupno 31 knji‑
zi. Sačuvano je 18 posljednjih knjiga, od godine 353. nadalje.
Ammiani Marcellini rerum gestarum libri qui supersunt I-II, izd. C. U. Clark, Berlin 1910–
1915.
Ammiani Marcellini rerum gestarum libri qui supersunt I-II, izd. W. Seyfarth, Leipzig
1978.
Ammianus Marcellinus, Römische Geschichte I-IV, izd. i prev. W. Seyfarth, Berlin 1968–
1971. (njemački prijevod)
Ammianus Marcellinus, History I-III, izd. i prev. J. C. Rolfe, [Loeb Classical Library 300,
315, 331], London – New York 1982–1986. (engleski prijevod)
Amijan Marcelin, Istorija, prev. M. Milin, Beograd 1998. (srpski prijevod)
Od grčkih povjesnika u 5. st. valja na prvom mjestu izdvojiti Eunapi-

ja iz Sarda (o. 345. – o. 420.). On je napisao Kroniku u 14 knjiga, sačuva‑
nu samo u odlomcima, koja je pokrivala vrijeme od 270. do 404. godine.
Djelo je protukršćanski nastrojeno, a kasnije su se njime dosta služili cr‑
kveni povjesnici.
Fragmenta Historicorum Graecorum IV, izd. C. Müller, Pariz 1868., 7-56
Historici Graeci Minores I, izd. L. Dindorf, Leipzig 1870., 207-274
The fragmentary classicising historians of the later Roman Empire: Eunapius, Olympiodo
rus, Priscus, and Malchus I-II, izd. i prev. R. C. Blockley, Liverpool 1981–1983. (s en‑
gleskim prijevodom)
Olimpiodor iz Tebe (prije 380. – poslije 425.) autor je Povijesti koja se

nadovezivala na Eunapijevu povjesnicu i u 22 knjige opisivala vrijeme od
407. do 425. godine. Opstali su tek odlomci.
gleskim prijevodom)
P risk iz Panija (o. 420. – 474.) napisao je Bizantsku povijest u osam
knjiga, a do nas je dospjela samo u odlomcima koji govore o događajima
od 433. do 471. godine. Priskovo je djelo osobito važno kao izvor za povi‑
jest Huna i Istočnoga Rimskog Carstva u doba hunskoga kralja Atile.
Fragmenta Historicorum Graecorum IV, izd. C. Müller, Pariz 1868., 69-100, V, izd. C.
Müller, Pariz 1870., 24-26
446
gleskim prijevodom)
M alho iz Filadelfije (o. 500.) autor je Bizantske povijesti u sedam knji‑

ga, u kojoj je nakon kraćeg uvodnog pregleda od Konstantina I. do 473.
godine, podrobnije obradio vrijeme od 473. do 480. godine. Djelo je saču‑
vano samo u odlomcima.
gleskim prijevodom)
Zosim iz Gaze (o. 500.) sastavio je Novu povijest u šest knjiga u kojoj
daje kratak pregled događaja od cara Augusta do Dioklecijana (dio o Dio‑
klecijanu je izgubljen), a od tog doba izlaganje postaje opširnije i završa‑
va Alarikovim osvajanjem Rima (410.).
Historia nova, izd. L. Mendelssohn, Leipzig 1887.
Zosime, Histoire nouvelle I-III, izd. i prev. F. Paschoud, Pariz 1971–1989. (francuski pri‑
jevod)
Zosimus, New History, prev. R. D. Ridley, [Byzantina Australiensia 2], Canberra 1982.
(engleski prijevod)
Zosimos, Neue Geschichte, prev. O. Veh, pregl. S. Rebenich, [Bibliothek der griechischen
Literatur 31], Stuttgart 1990. (njemački prijevod)
Euzebijevo i Jeronimovo kroničarsko djelo nastavio je komes M arce-

lin (umro poslije 534.), Iliričanin koji je najveći dio života proveo u Cari‑
gradu, sastavivši na latinskom jeziku vlastitu Kroniku. Obuhvaća 379.–
534. godinu i ponajviše se bavi poviješću carske prijestolnice, Istočnog
Ilirika i Trakije. Nepoznati je autor kasnije dodao nastavak koji u saču‑
vanom dijelu dopire do 548. godine.
Marcellini Chronicon, izd. Th. Mommsen, [Monumenta Germaniae Historica. Auctores
Antiquissimi XI], Berlin 1894., 37-108
The Chronicle of Marcellinus, prev. B. Croke, [Byzantina Australiensia 7], Sydney 1995.
(engleski prijevod)
Marcelin, Kronika, prev. B. Kuntić-Makvić, [Biblioteka Latina & Graeca 36], Zagreb 2006.
(hrvatski prijevod)
Pisanje crkvene povijesti, izravno se nadovezujući na Euzebija iz Ce‑

zareje i ugledajući se na njega, nastavila su trojica autora. Sokrat iz Ca‑
rigrada (o. 380. – poslije 450.) u svojoj je Crkvenoj povijesti u sedam knji‑
ga pokrio razdoblje od 306. do 439. godine. Vodio je računa i o svjetovnim
događajima i vrijedan je i pouzdan izvor podataka.
Historia ecclesiastica, izd. J.-P. Migne, [Patrologia Graeca 67], Pariz 21864., 29-842
Historia ecclesiastica, izd. R. Hussey - W. Bright, Oxford 21893.
447
The Ecclesiastical History of Socrates, surnamed Scholasticus, or the Advocate, prev. ano‑
nim., [Bohn’s Ecclesiastical Library], London 1853. (engleski prijevod)
Sozomen iz Betelije kod Gaze (umro o. 450.) napisao je Crkvenu povi

jest u devet knjiga za vrijeme od 324. do 439. godine. Izgubljen je kraj ko‑
ji se bavio godinama 425.–439.
Historia ecclesiastica, izd. J. Bidez – G. C. Hansen, [GCS 50], Berlin 1960. (novo izdanje,
GCS N. S. 4, Berlin 1995)
Histoire ecclesiastique, prev. A-J. Festugière, Pariz 1983. (francuski prijevod)
The Ecclesiastical History of Sozomen, prev. E. Walford, [Bohn’s Ecclesiastical Library],
London 1855. (engleski prijevod)
Sozomenos, Kirchengeschichte – Historia ecclesiastica, izd. i prev. G. C. Hansen, [Fontes
Christiani 73], Turnhout 2003. (s njemačkim prijevodom)
Crkvena povijest Teodoreta iz Antiohije, biskupa Kira (393. – o. 460.) pripovijeda o doga‑
đajima od 325. do 428. godine, ali je povijesna vrijednost djela smanjena zbog apolo‑
getskih sklonosti.
Historia ecclesiastica, izd. L. Parmentier, Leipzig 1911. (rev. 2. izd. F. Scheidweler, GCS
44, Berlin 1954; rev. 3. izd. G. C. Hansen, GCS N. S. 5, Berlin 1998.)
The Ecclesiastical History, Dialogues and Letters of Theodoret, prev. B. Jackson, [Nicene
and Post-Nicene Fathers, 2. serija, III], Oxford 1892. (engleski prijevod)
Na navedene Euzebijeve nastavljače nadovezao se u 6. st. Evagrije

Skolastik iz Epifanije (o. 536. – o. 593.) svojom Crkvenom poviješću u šest
knjiga. Opisao je događaje od 431. do 593. godine. Njegovo je djelo najvaž‑
niji izvor za kristološke sporove u 5. i 6. st.
Historia ecclesiastica, izd. J- Bidez – L. Parmentier, London 1898.
Évagre, Histoire Ecclésiastique, pred. A.-J. Festugière, Byzantion 45, Bruxelles 1975.,
187-488 (francuski prijevod)
The Ecclesiastical History of Evagrius Scholasticus, prev. M. Whitby, [Translated Texts
for Historians 33], Liverpool 2000. (engleski prijevod)
Osim njih, valja spomenuti još nekoliko crkvenih povjesnika iz 5. i 6.

st. Filostorgije (o. 368 – o. 439.), podrijetlom iz kapadokijskog mjesta Bo‑
risa, također je u svojoj Crkvenoj povijesti nastavio Euzebija. Djelo, koje
dopire do 425. godine, sačuvano je u odlomcima; vrlo je vrijedan izvor za
povijest arijevstva, a obrađuje i svjetovnu povijest.
Historia ecclesiastica, izd. J. Bidez, [GCS 21], Berlin 1913. (rev. izd. F. Winkelmann, GCS
21, Berlin 31981.)
The Ecclesiastical History of Philostorgius as Epitomized by Photius (zajedno sa Sozome‑
nom), prev. E. Walford, [Bohn’s Ecclesiastical Library], London 1855. (engleski prije‑
vod)
Gelazije iz Kizika (o. 475.) sastavio je u Bitiniji crkvenu povijest u tri

knjige koja se poglavito bavi Nikejskim koncilom (325.), ali i razmatra ži‑
vot i vladavinu Konstantina I. do 323. godine odnosno njegovu ulogu u
crkvenim pitanjima. Iako Gelazije kompilira iz prethodnih crkvenih po‑
vjesnica, služio se i izvornim dokumentima i spisima.
448
Historia ecclesiastica, izd. M. Heinemann – G. Loeschcke, [GCS 28], Berlin 1918.

Anonyme Kirchengeschichte (Gelasius Cyzicenus CPG 6034), izd. G. Ch. Hansen, [GCS],
Berlin – New York 2002.
Zaharije Retor iz Majume kod Gaze, biskup Mitilene (o. 470. – poslije
536.) napisao je crkvenu povjesnicu sačuvanu tek djelomično u sirijskom
prijevodu kao III.–VI. knjiga većega crkvenopovijesnog djela nepoznatog
spisatelja. Zaharijev dio obrađuje godine 450.–491. i za to je razdoblje
važno vrelo.
Historia ecclesiastica, izd. E. W. Brooks, [Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium,
Scriptores Syri = CSCO SS 38-39, 41-42], Louvain 1919–1924.
The Syriac Chronicle Known as that of Zachariah of Mitylene, prev. F. J. Hamilton – E. W.
Brooks, London 1899. (pretisak New York 1979.) (engleski prijevod)
Zachariah, Die sogennante Kirchengeschichte, prev. K. Ahrens – G. Krüger, Leipzig 1899.
(njemački prijevod)
Teodor A nagnost ili Lektor (Čitač; umro o. 530.) sabrao je starije So‑
kratove, Sozomenove i Teodoretove crkvene povjesnice u jedinstvenu zbir‑
ku (tzv. Historia tripartita odnosno Trodijelna povijest), a sâm je napisao
Crkvenu povijest u četiri knjige, u kojoj govori o razdoblju između 439. i
527. godine. Oba dijela sačuvana su samo u odlomcima.
Historia ecclesiastica, izd. G. C. Hansen, [GCS 54], Berlin 1971.
Ivan Efeški (o. 507. – o. 585.) sastavio je na sirijskom jeziku Crkvenu
povijest koja se bavi monofizitstvom i njegovim progonima, a ujedno do‑
nosi i vrlo vrijedne podatke za svjetovnu povijest pod carevima Justinom
II., Tiberijem I., Konstantinom i Maurikijem, pa tako i za doseljenje Sla‑
vena na Balkanski poluotok (581.). Nije u cijelosti sačuvana. Izgubljen je
prvi dio, do 499. godine; drugi dio sezao je do oko 570. godine i sačuvan
je djelomično u Pseudo-Dionizijevoj Kronici, dok je treći dio potpun i bavi
se godinama 571.–585.
Historiae ecclesiasticae fragmenta quae e prima et secunda parte supersunt, izd. E. W. Bro‑
oks, [CSCO 104, SS 53], Louvain 1965.
Historiae ecclesiasticae pars tertia, izd. i prev. E. W. Brooks, [CSCO 105-106, SS 54-55],
Louvain 1935–1936. (s engleskim prijevodom)
The Third Part of the Ecclesiastical History of John Bishop of Ephesus, prev. R. Payne
Smith, Oxford 1860. (engleski prijevod)
Početkom 6. st. djelovao je i nepoznati sirijski kroničar čije je djelo,

koje se navodi pod nazivom Kronika Pseudo-Jošue Stilita, prvorazredan
izvor za perzijsko-bizantski rat pod carem Anastazijem I. Kronika je sa‑
čuvana u trećem dijelu Pseudo-Dionizijeve Kronike. Najprije se daje saže‑
ti pregled događaja od smrti Julijana II. (363.), a zatim se nešto opširnije
prikazuju vladavine perzijskih kraljeva iz druge polovine 5. st. Za godi‑
ne 494.–506. izlaganje je vrlo podrobno i živo. Izvor je iznimno vrijedan
i vjerodostojan.
449
The Chronicle of Joshua the Stylite, izd. i prev. C. H. H. Wright, Cambridge 1882. (preti‑
sak Amsterdam 1968.) (s engleskim prijevodom)
The Chronicle of Pseudo-Joshua the Stylite, prev. F. R. Trombley – J. W. Watt, [Translated
Texts for Historians 32], Liverpool 2000. (engleski prijevod)
Die syrische Chronik des Josua Stylites, prev. A. Luther, Berlin – New York 1997. (njemač‑
ki prijevod)
Rano bizantsko povjesništvo vrhunac dostiže u radovima P rokopija

iz Cezareje (o. 500. – o. 562.). Glavno mu je djelo Povijest ratova u osam
knjiga, u kojima opisuje ratove protiv Perzijanaca (I.–II., 530.–532., 540.–
549. g.), Vandala (III.–IV., 533.–535. g.) i Ostrogota, uključujući provale
barbara na Balkan (V.–VII., 545.–553. g.), kao i ratove u Italiji te na du‑
navskoj i istočnoj granici (VIII., do 552.). Unatoč tendenciozno pozitiv‑
nom stajalištu prema vojskovođi Belizaru, u čijoj je službi bio i na čiji se
zahtjev vjerojatno i pothvatio pisanja te opsežne povjesnice, djelo je izni‑
mno vrijedno kao izvor za suvremena zbivanja, premda kronologija nije
uvijek pouzdana. Osobito su važni podaci o upadima Slavena.
Opera omnia I-II: De bellis, izd. J. Haury, rev. G. Wirth, Leipzig 1962–1963.
Procopius, Opera I-V: Wars, izd. i prev. H. B. Dewing - G. Downey, [Loeb Classical Library
48, 81, 107, 173, 217], London 1961. (s engleskim prijevodom)
Prokop, Werke II-IV: Perserkriege, Vandalenkriege, Gotenkriege, izd. i prev. O. Veh, Mün‑
chen 1970–1978. (s njemačkim prijevodom)
U djelu O građevinama, napisanom 553.–555. godine po nalogu Justi‑

nijana I., panegirički veliča cara i njegovu građevnu djelatnost.
Opera omnia IV: De aedificiis, izd. J. Haury, rev. G. Wirth, Leipzig 1964.
Procopius, Opera VII: On Buildings, izd. i prev. H. B. Dewing – G. Downey, [Loeb Classi‑
cal Library 343], London 1961. (s engleskim prijevodom)
Prokop, Werke V: Bauten, izd. i prev. O. Veh, München 1977. (s njemačkim prijevodom)
Potpuno oprečni po karakteru su Neobjavljeni spisi, poznati i kao Taj

na povijest, nastali 550. ili 558/9. godine. To je žestoki pamflet izrađen
na temelju dvorskih prepričavanja, naklapanja i govorkanja, uperen po‑
najprije protiv Justinijana I. i carice Teodore, ali i protiv Belizara i nje‑
gove supruge Antonine. U njemu je izraženo cjelokupno neraspoloženje
jednog pripadnika senatske aristokracije prema Justinijanovoj politici.
Opera omnia III: Historia quae dicitur arcana (Anecdota), izd. J. Haury, rev. G. Wirth, Le‑
ipzig 1963.
Procopius, Opera VI: Anecdota or Secret History, izd. i prev. H. B. Dewing – G. Downey,
[Loeb Classical Library 290], London 1961. (s engleskim prijevodom)
The Secret History, prev. G. A. Williamson, Harmondsworth 1966. (pretisak 1981.) (engle‑
ski prijevod)
The Secret History, prev. R. Atwater, New York 1927. (pretisak Ann Arbor 1961.) (engle‑
ski prijevod)
Prokop, Werke I: Anekdota/Geheimgeschichte, izd. i prev. O. Veh, München 21970. (s nje‑
mačkim prijevodom)
450
Prokopije, Tajna historija, prev. Đorđe Popović, Zagreb s. a. (hrvatski prijevod)
Prokopijevu Povijest ratova neposredno je nastavio Agatija iz Mirine

u Maloj Aziji (o. 550. – između 579. i 582.). U djelu O Justinijanovoj vla
davini, u pet knjiga, obrađuje događaje od 552. do 558. godine, ali je nje‑
gova povjesnica ostala nedovršena. Glavni predmet zanimanja su ratovi
protiv Gota, Franaka i Perzijanaca.
Historiarum libri quinque, izd. R. Keysdell, [Corpus fontium historiae Byzantinae =
CFHB 2A], Berlin 1967.
The Histories, prev. J. D. C. Frendo, [CFHB 2A], Berlin – New York 1975. (engleski prije‑
vod)
Na Agatiju se izravno nadovezao Menandar P rotektor iz Carigrada
(umro poslije 582.). U svojoj Povijesti, koja je sačuvana samo u izvadcima,
pokrio je godine 558.–582. Postojeći odlomci obuhvaćaju razdoblje od do‑
laska hunskih Kutrigura u Trakiju do bizantskih pregovora s Avarima
oko Sirmija. Najvažniji je izvor za kraj vladavine Justinijana I. i za care‑
vanje Justina II. i Tiberija II. Konstantina. Sadrži i kraće podatke iz po‑
vijesti Slavena, Anta i Avara, a osobito je važan prikaz bizantsko-avar‑
skih borbi za Sirmij i Singidun.
Historici Graeci Minores II, izd. L. Dindorf, Leipzig 1871., 1-131
The History of Menander the Guardsman, izd. i prev. R. C. Blockley, Liverpool 1985. (s en‑
gleskim prijevodom)
Byzantinische Diplomaten und östliche Barbaren, [Byzantinische Geschichtsschreiber 4],
prev. E. Dolbhofer, Graz 1955., 88-212 (njemački prijevod)
T eofilakt Simokata (o. 580/590. – poslije 628.), podrijetlom iz Egip‑

ta, nastavio je Menandra Protektora u Svjetskoj povijesti za razdoblje od
582. do 602., pridodavši i iscrpan pregled događaja za godine 572.–582.
Djelo se oslanja na vjerodostojna vrela, vrlo je pouzdano, iako mu je kro‑
nologija katkad nejasna. Osobito je važan izvor za ratove s Perzijancima
nakon 572. i za provale Avara i Slavena kojima je bila okončana bizant‑
ska vlast na Balkanskom poluotoku.
Historiae, izd. C. de Boor, Leipzig 1887., rev. izd. P. Wirth, Stuttgart 1972.
The History of Theophylact of Simocatta, prev. M. Whitby – M. Whitby, Oxford 1986. (en‑
gleski prijevod)
Theophylaktos Simokates, Geschichte, prev. P. Schreiner, [Bibliothek der griechischen Li‑
teratur 20], Stuttgart 1985. (njemački prijevod)
Među kroničarima istaknuto je ime Ivan M alala iz Antiohije (o. 490.

– poslije 570.). Njegova Kronika svijeta u 18 knjiga prvi je kršćansko-bi‑
zantski ljetopis koji je postao modelom za sve kasnije bizantske redovnič‑
ke kronike. Djelo je pisano jednostavnim, narodnim jezikom i prava je
pučka knjiga. Započinje stvaranjem svijeta, a prekida se godinom 563.,
ali je vjerojatno dopiralo do 565., a možda i do 574. Povijesna vrijednost
451
pouzdana je samo za prvu polovinu 6. st. Ima zanimljivih podataka o

Slavenima.
Ioannis Malalae Chronographia, izd. L. Dindorf, [Corpus scriptorum historiae Byzantinae
= CSHB 15], Bonn 1831.
The Chronicle of John Malalas, prev. E. Jeffreys - M. Jeffreys - R. Scott, [Byzantine Au‑
straliensia 4], Melbourne 1986. (engleski prijevod)
Ivan A ntiohijac (poslije 610.) sastavio je svjetsku kroniku od Adama
do kraja Fokine vladavine (610.), koja je opstala samo u odlomcima. U
njoj je riječi o povijesti Židova i istočnih naroda, a opširno se razmatra
mitsko doba starih Grka, rimska i, naposljetku, bizantska povijest. Djelo
se oslanja na dobra vrela i stoga je pouzdan izvor podataka.
Fragmenta Historicorum Graecorum IV, izd. C. Müller, Pariz 1868., 535-622, V/1, izd. C.
Müller, Pariz 1870., 27-39
U prvoj polovini 7. st. djelovao je i nepoznati kroničar, klerik iz Cari‑

grada, koji je o. 630. godine sastavio spis naslovljen Sažetak vremena, no
poznatiji pod nazivima Uskrsna kronika odnosno Aleksandrijska kronika,
Konstantinopolska kronika ili Sicilski ljetopis (Fasti Siculi, prema mjestu
pronalaska jednog rukopisa). Opsežan tekst zapravo je kronološka kom‑
pilacija od Adama do 629. godine, ali se prekida 628. godinom. Kao povi‑
jesni izvor ima vrijednost ponajprije za 7. st.
Chronicon paschale I-II, izd. L. Dindorf, [CSHB 16-17], Bonn 1832.
Chronicon Paschale 284-628 AD, prev. M. Whitby – M. Whitby, [Translated Texts for Hi‑
storians 7], Liverpool 1989. (djelomičan engleski prijevod za razdoblje od 284.–628.)
S obzirom na oskudnost grčkih narativnih vrela u 7. st., na važnosti

dobivaju nebizantski pisci. Na prvomu mjestu treba spomenuti armen‑
skog biskupa Sebeja, koji je u šezdesetim godinama 7. st. napisao Hera
klijevu povijest. Glavni predmet povjesnice rat je između Bizanta i Perzi‑
je pod Heraklijevom vladavinom. No, ona započinje kratkim pregledom
prethodnog razdoblja (od kraja 5. st.), a prikaz nastavlja sve do 661. godi‑
ne, podrobno raspravljajući o crkvenim prilikama u Armeniji.
Patmut’iwn Sebeosi episkoposi i Herakln, izd. K. Patkaenan, Petrograd 1879.
Istoriya Sebeosa, izd. G. V. Abgaryan, Erevan 1979.
Histoire d’Héraclius par l’évêque Sébéos, prev. F. Macler, Pariz 1904. (francuski prijevod)
Sebeos’ History, prev. R. Bedrosian, New York 1985. (engleski prijevod)
The Armenian History attributed to Sebeos I-II, prev. R. W. Thomson, [Translated Texts
for Historians 31], Liverpool 1999. (engleski prijevod)
Vrijedna je i Kronika svijeta biskupa Ivana iz Nikiua u Donjem Egip‑

tu, sastavljena oko 700. godine. Obuhvaćala je vrijeme od Adama do kra‑
ja 7. st., opisujući prva desetljeća arapske vladavine u Egiptu. Osobito
je važna kao izvor za početak Heraklijeva carevanja i pruža dragocje‑
na svjedočanstva o arapskom osvajanju Egipta. Sačuvana je sa znatnim
452
prazninama, i to ne u koptskom izvorniku nego samo u etiopskom prije‑

vodu arapske inačice, načinjenom 1601. godine.
Chronique de Jean Evêque de Nikiou, izd. i prev. H. Zotenberg, Notices et Extraits des Mss.
de la Bibliotheque Nationale 24/1, Pariz 1883., 131-587 (s francuskim prijevodom)
The Chronicle of John, Bishop of Nikiou, prev. R. H. Charles, London – Oxford 1916. (pre‑
tisak 1981.) (engleski prijevod)
Valja spomenuti i kronike nadbiskupa Niziba Ilije (975. – o. 1049.) i

jakobitskog patrijarha Antiohije Mihaela Sirijskog ili Velikog (o. 1126. –
1199.), koje pripadaju mnogo kasnijem vremenu, ali su vrlo vrijedne kao
izvori za događaje iz 7. i početka 8. st.
Eliae Metropolitae Nisibeni Opus Chronologicum I, izd. i prev. E. W. Brooks, [CSCO 63 SS
23], Louvain 1910. (pretisak Louvain 1954.) (s engleskim prijevodom)
Elias Nisibenus, u: Fragmente syrischer und arabischer Historiker, prev. F. Baethgen, [Ab‑
handlungen für die Kunde des Morgenlandes 8.3], Leipzig 1884., 108-154 (njemački
prijevod)
La chronique de Michel le Syrien, Patriarche Jacobite d’Antioche (1166-1199) I-V, izd. i
prev. I. B. Chabot, Pariz 1899-1924. (pretisak Pariz 1963.) (s francuskim prijevodom)
Iz druge polovine 8. st. datira Pseudo-Dionizijeva Kronika, poznata

i pod nazivom Zuqninska kronika. Djelo je nepoznatoga monofizitskog
redovnika koji je vjerojatno živio u samostanu Zuqnin kod Amide (d.
Diyarbakir). Kronika se sastoji od četiri dijela: prvi dio seže do vreme‑
na Konstantina I. i počiva na sirijskoj obradi Crkvene povijesti Euzebija
iz Cezareje; drugi dio pokriva 299.–453. godinu i temelji se na Edeskoj
kronici (nastala oko 550., a seže do 540. godine; Chronicon Edessenum, u:
Chronica minora I, izd. i prev. E. Guidi, [CSCO 1-2, SS 4], Pariz 1903., 1-
13, s francuskim prijevodom; engleski prijevod The Chronicle of Edessa,
u: The Journal of Sacred Literature and Biblical Rercord N. S. 5, London
1964., 28-45) i Sokratovoj Crkvenoj povijesti; treći se dio zasniva poglavi‑
to na Kronici Pseudo-Jošue Stilita i drugom dijelu Crkvene povijesti Iva‑
na Efeškog za godine 444.–577. Tek je četvrti dio, koji obuhvaća razdob‑
lje od 573. do 775., uradak sirijskoga kroničara redovnika.
Incerti Auctoris Chronicon Pseudo-Dionysianum vulgo dictum I, izd. i prev. J.-B. Chabot,
[CSCO 91, 121, SS 43, 66], Pariz-Louvain 1927-1949., II, izd. J.-B. Chabot, [CSCO
104, SS 53], Pariz-Louvain 1933. (s francuskim prijevodom)
Pseudo-Dionysius von Tell Mahre: Chronicon anonymum Pseudo-Dionysianum vulgo dic
tum, izd. R. Hespel [CSCO 507, SS 213], Louvain 1989.
Pseudo-Dionysius of Tel-Mahre: Chronicle, part III (known also as the Chronicle of Zuqnin),
prev. W. Witakowski, [Translated Texts for Historians 22], Liverpool 1996. (engleski
prijevod)
The Seventh Century in the West-Syrian Chronicles, prev. Andrew Palmer, [Translated
Texts for Historians 15], Liverpool 1993., 53-70 (engleski prijevod)
Od početka 9. st. u Bizantu ponovno djeluju istaknutiji ljetopisci. Ge-

orgijeSinkel (umro poslije 810.) sastavio je Ljetopisni sažetak, svjetsku
kroniku koja je započinjala Adamom, a završavala Dioklecijanovim uspo‑
453
nom na prijestolje (284.). Događaji su nanizani suhoparno, vremenskim

slijedom, a osobito su oskudno opisana zbivanja poslije Isusove smrti.
Djelo ima malu izvornu vrijednost, ali je dragocjeno za kršćansku krono‑
logiju. Budući da sadrži brojne proturječnosti i da nije dovršeno, kasnije
se slabo rabilo.
Georgius Syncellus, Ecloga chronographica I, izd. W. Dindorf, [CSHB 12], Bonn 1829.
Georgii Syncelli Ecloga chronographica, izd. A. A. Mosshammer, Leipzig 1984.
Kroniku Georgija Sinkela po njegovoj je vlastitoj želji nastavio T eo -

fan Homologet ili Konfesor (Ispovjedatelj; o. 760. – 817/8.). U svom Lje
topisu obradio je vrijeme od 284. do 813. godine, a za razdoblje od 769. do
813. jedini je opširniji narativni bizantski izvor. Napisan prvenstveno za
redovnike i većim dijelom narodnim jezikom, ubrzo je postao vrlo omi‑
ljen. Unatoč pojedinim kronološkim odmacima, uglavnom je pouzdan. U
latinskom prijevodu A nastazija Bibliotekara (prije 817. – o. 879.), koji je
poznat pod nazivom Chronographia tripartita ili Trodijelni ljetopis (izd.
C. de Boor, u: Theophanis Chronographia II, Leipzig 1885., 31-346), kro‑
nika je stekla važnost i za srednjovjekovni Zapad.
Chronographia I-II, izd. C. de Boor, Leipzig 1883-1885. (pretisak Hildesheim 1963.)
The Chronicle of Theophanes Confessor, prev. C. Mango – R. Scott, Oxford 1997. (engleski
prijevod)
Uz Teofana, najvažnije vrelo za Heraklijevu vladavinu i jedini grč‑

ki povijesni izvor za vrijeme njegovih nasljednika je Kratka povijest ca‑
rigradskog patrijarha Nikefora I. (o. 758. – 828.). U njoj je sažeto pri‑
kazano razdoblje od 602. do 769., s prazninama za godine 641.–663. i
733.–741. Napisana je na popularan način, a sadrži brojne kuriozitete,
biografske i crkvene pojedinosti.
Breviarium historicum de rebus gestis post imperium Mauricii, u: Nicephori archiepiscopi
Constantinopolitani opuscula historica, izd. C. de Boor, Leipzig 1880., 3-77 (pretisak
New York 1975.)
L. Orosz, The London Manuscript of Nikephoros “Breviarium”, Magyar-Görög Tanulma
nyok 28, Budimpešta 1948. (dopire samo do 713)
Nikephoros, Patriarch of Constantinople, Short History, izd. i prev. C. Mango, [CFHB 13],
Washington 1990. (engleski prijevod)
Nikeforovo ime nosi i siromašna kronološka tablica od Adama do 829.

godine, Kratki ljetopis, koja je kasnije dosta korištena. Anastazije Biblio‑
tekar uvrstio ju je, zajedno s kronikama Georgija Sinkela i Teofana Ho‑
mologeta, u zbirku Chronographia tripartita.
Chronographia brevis, u: Nicephori archiepiscopi Constantinopolitani opuscula historica,
izd. C. de Boor, Leipzig 1880., 81-135 (pretisak New York 1975.)
Georgije Monah ili H armatol (Grješnik; druga polovina 9. st.) au‑

tor je Kratke kronike koja obuhvaća razdoblje od Adama do 842. godine.
454
Usredotočen je uglavnom na teološke prijepore i crkvena zbivanja, a sa‑

mostalnu vrijednost njegovo djelo ima tek od 813. godine.
Georgii monachi chronicon I-II, izd. C. de Boor, Leipzig 1905. (rev. izd. P. Wirth, Stutt‑
gart 1978.
Po nalogu cara Konstantina VII. (912.–959.) napisana je Povijest ca

reva sačuvana pod imenom Josipa Genezija, koja u četiri knjige obrađuje
vrijeme od 813. do 867. godine. Djelo je djelomično pristrano u korist ma‑
kedonske dinastije, ali nastoji donijeti i više različitih verzija istoga do‑
gađaja. Važan je izvor za povijest 9. st.
Josephi Genesii Regum libri quattuor, izd. C. Lachmann, [CSHB 22], Bonn 1834.
Josephi Genesii Regum libri quattuor, izd. A. Lesmueller-Werner – I. Thurn, [CFHB 14],
Berlin 1978.
Byzanz am Vorabend neuer Grosse: Uberwindung des Bilderstreites und der innenpolitis
chen Schwache (813-886): die vier Bucherder Kaisergeschichte des Ioseph Genesios.
prev. A. Lesmuller-Werner, [Byzantinische Geschichtsschreiber 18], Beč 1989. (nje‑
mački prijevod)
Konstantin VII. zaslužan je za nastanak još jedne povjesnice: niza

carskih životopisa sačuvanih pod nazivom T eofanov Nastavljač. U njoj
se pokriva razdoblje od 813. do 961. U knjigama I.-V. govori se uvijek o
povijesti jednog cara, pri čemu je V. knjigu koja se bavi Bazilijem I. napi‑
sao sâm Konstantin VII. U knjizi VI. raspravlja se o vremenu od 886. do
961. godine, a zatim se tekst naglo prekida, s time da je vrlo vjerojatno
trebao završiti smrću cara Romana II. (963.). Unatoč određenim ideološ‑
kim značajkama, djelo je najvažnije bizantsko vrelo za drugu polovinu 9.
i prvu polovinu 10. st.
Theophanes continuatus, Joannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachos, izd.
I. Bekker, [CSHB 33], Berlin 1838., 1-481
Konstantin VII. (905. – 959.) napisao je i životopis svog djeda Bazilija
I. (Povijesno izlaganje o životu i djelima slavnoga cara Bazilija), u kojemu
prikazuje vrijeme njegove vladavine.
Theophanes continuatus, Joannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachus, izd.
I. Bekker, [CSHB 33], Berlin 1838., 211-353
Vom Bauernhof auf den Kaiserthron: Leben des Kaisers Basileios I., des Begrunders der
Makedonischen Dynastie / beschrieben von seinem Enkel, dem Kaiser Konstantinos
VII. Porphyrogennetos, prev. L. Breyer, [Byzantinische Geschichtsschreiber 14], Graz
1981.
U drugoj polovini 10. st. nastavak je dobila i svjetska kronika Geor‑

gija Monaha, koji dopire do 948. godine i prozvan je Nastavljač Georgi-
ja Monaha. Autor je zapravo Simeon M agistar (umro poslije 987.), koji je
i sâm napisao Kroniku svijeta. U djelu se osobito ističe povijest ratova,
prirodne pojave i obiteljske prilike vladara. Sačuvane su dvije redakcije.
Prva redakcija (A) doživjela je i kasnije preradbe pripisane Lavu Grama-
455
tiku (prva polovina 11. st.) odnosno Teodoziju Melitenu (ime izmišljeno u
16. st.). Druga redakcija (B) sadrži doslovce preuzete dijelove iz povjesni‑
ce Josipa Genezija ili njegovih izvora. Još jedna Kronika svijeta koja seže
do 963. godine i pripisuje se Simeonu Magistru također je samo redakci‑
ja njegova kroničarskog djela. Kasniji njezini dodaci dopiru do druge po‑
lovine 11. st., a ponekad i dalje.
Georgios Monachos Continuatus, u: Theophanes continuatus, Joannes Cameniata, Symeon
Magister, Georgius Monachos, izd. I. Bekker, [CSHB 33], Berlin 1838., 763-924
Symeon Magister, u: Theophanes continuatus, Joannes Cameniata, Symeon Magister, Ge
orgius Monachos, izd. I. Bekker, [CSHB 33], Berlin 1838., 603-760
Leonis grammatici chronographia, izd. I. Bekker, [CSHB 44], Berlin 1842., 1-228
Theodosii Meliteni chronographia, ed. T. L. F. Tafel, [Monumenta saecularia III/1], Mün‑
chen 1859.
Iz druge polovine 10. i s početka 11. st. potječe i Monemvazijska kro-

nika nepoznata autora koja govori o osnutku grada Monemvazije na jugo‑
istočnom Peloponezu, ali se poglavito bavi poviješću Peloponeza, osobito
njegove prijestolnice Patre. Djelo je jedan od najvažnijih izvora za pre‑
vlast Slavena na Peloponezu od kraja 6. do početka 9. st.
P. Lemerle, La chronique improprement dite de Monemvasia: le contexte historique et lé‑
gendaire, Revue des études byzantines 21, Pariz 1963., 5-49
Cronaca di Monemvasia, izd. i prev. I. Dujčev, [Istituti Siciliano di Studi Bizantini e Neo‑
ellenici, Testi e monumenti. Testi 12], Palermo 1976. (s talijanskim prijevodom)
Korisnu dopunu povijesti bizantsko-arapskih odnosa pružaju vijesti
arapskih povjesnika. Među njima valja izdvojiti A bu Džafara ibn Dža-
rir al -Tabarija (839.–923.) koji je napisao povijest od stvaranja svijeta
do 915. godine (Povijest proroka i kraljeva). U njoj podrobno progovara o
arapsko-bizantskim ratovima.
al-Tabari, Ta’rikh al-rusul wa-l-muluk I-XIII, izd. M. J. de Goeje, Leiden 1879-1901. (pre‑
tisak Leiden 1960.)
The History of al-Tabari I-XXXIX, izd. i prev. E. Yar-Shater, Albany 1988-1998. (s engle‑
skim prijevodom)
Chronique de Tabari traduite sur la version persane I-IV, prev. H. Zotenberg, Pariz 1867-
1874. (francuski prijevod perzijske inačice al-Tabarijeve povjesnice koju je 963. godi‑
ne načinio al-Balami)
Vrijedno je i djelo nešto ranijeg historiografa A hmada ibn Jahja al-

Baladurija (umro 892.). Povjesnica nosi naziv Knjiga o osvajanju zemlje i
opisuje arapska osvajanja.
Baladuri/Beladhori, Kitab Futuh al-Budan, izd. M. J. de Goeje, Leiden 1863-1866. (preti‑
sak Leiden 1968.)
The origins of the Islamic state being a translation from the Arabic accompanied with
annotations, geographic and historic notes of the Kitâb futûh al-buldân of al-Imam
abu-l ‘Abbâs Ahmad ibn Jâbir al-Balâdhuri I-II, prev. P. K. Hitti, New York 1916-
1924. (pretisci Bejrut 1966., New York 1968-1969.) (engleski prijevod)
456
Najistaknutiji bizantski povjesnik druge polovine 10. st. je Lav Đakon

(o. 950. – poslije 992.). Njegova Povijest u deset knjiga posvećena je doga‑
đajima od 959. do 976. godine, najslavnijem dobu bizantske povijesti, ali
sadrži i umetak u kojemu se opisuje pohod cara Bazilija II. protiv Serdi‑
ke 986. godine. Uzor su mu Agatija i Teofilakt Simokata. Djelo sadrži i
dragocjene podatke za povijest Južnih Slavena i Rusa.
Leonis diaconi Caloensis historiae libri decem, izd. C. B. Hase, [CSHB 5], Bonn 1828.
Nikephoros Phokas “Der bleiche Tod der Sarazenen” und Johannes Tzimiskes: die Zeit von
959 bis 976 in der Darstellung des Leon Diakonos, prev. F. Loretto, [Byzantinische
Geschichtsschreiber 10], Graz 2 1961. (njemački prijevod)
Od manjih povijesnih spisa vrijedi izdvojiti O osvajanju Soluna Ivana

Kamenijata (10. st.), svećenika iz Soluna, koji je opisao kako su Arapi 31.
srpnja 904. zauzeli njegovo rodno mjesto. Pritom daje i dragocjene podat‑
ke o Slavenima u solunskoj oblasti.
De Expugnatione Thessalonicae, izd. G. Böhlig, [CFHB 4], Berlin 1973.
Einnahme Thessalonikes durch die Araber im Jahre 904, prev. G. Böhlig. Graz 1975. (nje‑
mački prijevod)
U 11. st. djeluje nekoliko spomena vrijednih bizantskih povjesnika.
Prvenstvo među njima pripada Mihaelu Konstantinu Pselu (1017/18. – o.
1078.), jednom od najvećih polihistora Bizanta. Najpoznatije mu je djelo
Ljetopis koje pokriva razdoblje od 976. do otprilike 1075. i ostalo je nedo‑
vršeno. Razdijeljeno je prema vladavini pojedinih careva i bitno se razli‑
kuje od drugih djela bizantske historiografije. Pažnja je usmjerena po‑
najprije na ličnosti i događaje na dvoru, pri čemu se autor pokazuje kao
izrazito vješt spisatelj s profinjenim smislom za opise psiholoških stanja;
poseže za subjektivnim interpretacijama događaja i sklon je prešućivanju
i pružanju iskrivljene slike. Unatoč tomu, djelo je važno kao izvor poda‑
taka i svjedočanstvo jednog vremena.
Chronographia, izd. K. N. Sathas, [Bibliotheca Graeca medii aevi 4], Venecija - Pariz
1874.
The History of Psellus, izd. J. B. Bury, London 1899. (pretisak New York 1979)
Michel Psellos, Chronographie, ou histoire d’un siècle de Byzance (976-1077) I-II, izd. i prev.
E. Renauld, Pariz 1926-1928. (s francuskim prijevodom)
Michaeli Pselli Historia syntomos, izd. i prev. W. J. Aerts, [CFHB 30], Berlin – New York
1990. (s engleskim prijevodom)
Fourteen Byzantine Rulers, prev. E. R. A. Sewter, New York 1966. (engleski prijevod)
Imperatori di Bisanzio (cronografia), izd. S. Impellizzeri, prev. S. Ronchey, Milano 1984. (s
talijanskim prijevodom)
Drugo važno povijesno djelo toga razdoblja potječe iz pera Mihaela

Atalejata (1028.? – 1085.?), carigradskog pravnika podrijetlom iz grada
Ataleje u Pamfiliji, koji je svoje Povijesti posvetio caru Nikeforu III. Bo‑
tanijatu. U njima opisuje vrijeme od 1034. do 1079. godine, pretežno na
457
temelju vlastitih iskustava i doživljaja. Djelo, koje je nedovršeno, jedno je

od najpouzdanijih vrela iz 11. st.
Michaelis Attaliotae historia, izd. I. Bekker, [CSHB 48], Bonn 1853
H. Grégoire, Byzantion 28, Bruxelles 1958., 325-362 (djelomični francuski prijevod, po‑
glavlja 1-32)
Ivan Skilica (poslije 1045. – poslije 1100.), visoki dvorski zapovjednik

podrijetlom iz teme Trakezija, napisao je potkraj 11. st. Pregled povijesti
u kojemu po kroničarskom obrascu nastavlja Teofana za razdoblje od 811.
do 1057. U predgovoru daje važan kritički osvrt o bizantskom povijesnom
spisateljstvu, a spominje i povijesna djela koja su djelomično izgubljena.
Ioannis Scylitzes Synopsis historiarum, izd. H. Thurn, [CFHB 5], Berlin 1978.
Byzanz, wieder ein Weltreich. Das Zeitalter der makedonischen Dynastie / nach dem Gesc
hichtswerk des Johannes Skylitzes, prev. H. Thurn, [Byzantinische Geschichtsschrei‑
ber 15], Graz 1983. (njemački prijevod)
Nastavak Skiličine povjesnice koji pokriva godine 1057.–1079. ozna‑

čuje se kao Skiličin Nastavljač i djelo je nepoznatog autora. Radi se pr‑
venstveno o parafrazi Mihaela Atalejata bez osobite vrijednosti.
Joannes Scylitzes continuatus, izd. E. T. Tsolakes, Solun 1968.
Georgije K edren (11/12. st.) sastavio je univerzalnu povjesnicu na‑

slovljenu Pregled povijesti od stvaranja svijeta do uspona Izaka I. Komne‑
na na prijestolje (1057.). U uvodu je sâm istaknuo da je riječ o kompilaci‑
ji iz starijih djela. Za razdoblje od 811. do 1057. gotovo doslovce je prenio
djelo Ivana Skilice.
Georgius Cedrenus, Compendium historiarum I-II, izd. I. Bekker, [CSHB], Bonn 1838-
1839.
Zlatni vijek bizantske historiografije doba je vladavine dinastije Ko‑

mnenâ. Tada su stvarali neki od najistaknutijih bizantskih povjesnika.
Ivan Zonara (umro vjerojatno poslije 1157.), čiji Sažetak povijesti započinje
stvaranjem svijeta i dopire do 1118. godine, načinio je kroničarsko djelo
kojemu pripada prvo mjesto među sličnim historiografskim ostvarenji‑
ma u Bizantu, i zbog bogatstva građe koju obrađuje, i zbog autorova sa‑
mostalnog proučavanja izvora. Njegova je kompilacija mnogo opsežnija i
ima veću povijesnu vjerodostojnost nego ostale bizantske svjetske kroni‑
ke. Kasnije je često prepisivana, prevedena je na južnoslavenske jezike, a
u 16. st. i na latinski, francuski i talijanski jezik.
Ioannis Zonarae epitome historiarum I-VI, izd. L. Dindorf, Leipzig 1868-1875.
Ioannis Zonarae epitome historiarum libri XVIII I-III, izd. M. Pindar – Th. Büttner-Wo‑
bst, [CSHB 42, 43, 50], Berlin 1841-1897. (knjige XIII-XVIII smiju se koristiti samo
u ovom izdanju)
M. DiMaio, Zonaras’ Account of the Neo-Flavian Emperors: A Commentary (disertacija),
Missouri-Columbia 1977. (djelomični engleski prijevod)
458
Militärs und Höflinge im Ringen um das Kaisertum: Byzantinische Geschichte 969 bis 1118
nach der Chronik des Johannes Zonaras, prev. E. Trapp, [Byzantinische Geschichtss‑
chreiber 16], Graz 1986. (djelomični njemački prijevod, knjige XVII-XVIII)
Povjesnica A ne Komnena (1083.–1153/4.), kćeri cara Aleksija I. Ko‑

mnena, koja nosi naslov Aleksijada i posvećena je životu i vladavini nje‑
zina oca, prvo je veliko literarno djelo književnog preporoda pod Komne‑
nima. U 15 knjiga obuhvatila je razdoblje od 1069. do 1118., a unatoč
čestim kronološkim pogreškama i snažno izraženim predrasudama, oso‑
bito prema Latinima, njezin je spis prvorazredan povijesni izvor, već i
stoga što se koristila i građom iz carskog arhiva, izvješćima carskih voj‑
skovođa i sličnim dokumentima te očevim usmenim svjedočanstvima.
Pruža podroban prikaz ponovnog uzdizanja Bizanta, prvoga križarskog
rata i ratova s Normanima na zapadu, nomadskim plemenima na sjeve‑
ru i Seldžucima na istoku.
Annae Comnenae Alexiadis libri XV I-II, izd. A. Reifferscheid, Leipzig 1884.
Anne Comnène, Alexiade I-III, izd. i prev. B. Leib, Pariz 1937-1945. (pretisak Pariz 1967.)
(s francuskim prijevodom)
The Alexias of the Princess Anna Comnena, prev. E. A. Dawes, London 1928. (engleski pri‑
jevod)
The Alexiad of Anna Comnena, prev. E. R. A. Sewter, New York 1969. (engleski prijevod)
Anin suprug Nikefor Brijenije (1062/64. – prije 1136.), istaknuti bi‑

zantski državnik, sâm je napisao povjesnicu Povijesna građa u kojoj ra‑
spravlja o vremenu od 1070. do 1079. godine. Njegovo zanimanje je pogla‑
vito upravljeno na obitelj Komnena.
Nicephori Bryenii Commentarii, izd. A. Meinecke, [CSHB 26], Bonn 1836.
Nicéphore Bryennios, Histoire, izd. i prev. P. Gautier, [CFHB 9], Bruxelles 1975. (s francu‑
skim prijevodom)
Les quatre livres des histoires, prev. H. Grégoire, u: Byzantion 23, Bruxelles 1953, 469-
530, Byzantion 25-27, Bruxelles 1955-1957, 881-925 (francuski prijevod)
Ivan K inam (poslije 1143. – o. 1203.) još je jedan značajan bizantski

povjesnik. Njegove Povijesti počinju smrću Aleksija I. (1118.) i sežu do
1176. godine. Djelo je jedan od glavnih izvora za povijest Bizanta pod Ko‑
mnenima, osobito za vanjsku politiku i odnose između Istoka i Zapada.
Posebno valja istaknuti autorovo zanimanje za vojna pitanja. Podaci koje
nudi uglavnom su pouzdani i točni.
Ioannis Cinnami epitome rerum ab Ioanne et Alexio Comnenis gestarum, izd. A. Meinecke,
[CSHB 26], Bonn 1836.
Jean Kinnamos, Chronique, prev. J. Rosenblum, Pariz 1972. (francuski prijevod)
Deeds of John and Manuel Comnenus, prev. Ch. M. Brand, New York 1976. (engleski pri‑
jevod)
Niketa Honijat (o. 1250. – 1217.), rodom iz Hona u Frigiji, sljedeće je

važno ime bizantskog povjesništva iz tog razdoblja. U povijesnom djelu
459
Vremenoredno izlaganje, u 21 knjizi, prema vremenu vladavine pojedinih

careva, obrađuje događaje od 1118. do 1206. godine.
Nicetae Choniatae historia, izd. I. Bekker, [CSHB 23], Bonn 1835.
Nicetae Choniatae historia, izd. J.-L. Van Dieten, [CFHB 11/1-2], Berlin 1975.
O City of Byzantium, Annals of Niketas Choniates, prev. H. J. Magoulias, Detroit 1984.
(engleski prijevod)
Die Krone der Komnenen: die Regierungszeit der Kaiser Joannes und Manuel Komnenos
(1118-1180) / aus dem Geschichtswerk des Niketas Choniates, prev. F. Grabler, [By‑
zantinische Geschichtsschreiber 7], Graz 1958. (njemački prijevod)
Abenteurer auf dem Kaiserthron: die Regierungszeit der Kaiser Alexios II., Andronikos und
Isaak Angelos (1180-1195) aus dem Geschichtswerk des Niketas Choniates, prev. F.
Grabler, [Byzantinische Geschichtsschreiber 8], Graz 1958. (njemački prijevod)
Die Kreuzfahrer erobern Konstantinopel; die Regierungszeit der Kaiser Alexios Angelos,
Isaak Angelos und Alexios Dukas, die Schicksale der Stadt nach der Einnahme sowie
das “Buch von den Bildsaulen” (1195-1206) aus dem Geschichtswerk des Niketas Cho
niates, prev. F. Grabler, [Byzantinische Geschichtsschreiber 9], Graz 1958. (njemački
prijevod)
Vrlo je koristan kao svjedočanstvo suvremenika povijesni spis Povijest

osvajanja Soluna solunskog nadbiskupa Eustatija (o. 1110. – 1195/98.). U
njemu su opisani događaji koje su okruživali normansko zauzimanje So‑
luna 1185. godine.
La espugnazione di Tessalonica, izd. S. Kyriakades, prev. V. Rotolo, [Istituti Siciliano di
Studi Bizantini e Neoellenici, Testi e monumenti. Testi 5], Palermo 1961. (s talijan‑
skim prijevodom)
Eustathios of Thessaloniki, The Capture of Thessaloniki, prev. J. Melville-Jones, [Byzanti‑
na Australiensia 8], Canberra 1988. (engleski prijevod)
Die Normannen in Thessalonike. Die Eroberung von Thessalonike durch die Normannen,
1185 n. Chr., in der Augenzeugenschilderung des Bischofs Eustathios, prev. H. Hun‑
ger, [Byzantinische Geschichtsschreiber 3], Graz 1955. (njemački prijevod)
Od mnogo manje važnosti su kroničarska djela iz 12. i početka 13. st.

Bizantski literat Konstantin M anas (o. 1115. – ?) sastavio je kroniku svi‑
jeta u stihovima (6733 petnaesteraca) naslovljenu Povijesni pregled koja
započinje Adamom i seže do smrti Nikefora III. Botanijata (1081.). Na‑
pisao ju je na zahtjev Irene, šurjakinje cara Manuela I. Kronika sadrži
mnogo romantičnih elemenata i slavi dinastiju Komnena, a 1344/5. pre‑
vedena je na bugarski.
Constantini Manassi breviarum historiae metricum, izd. I. Bekker, [CSHB 29], Bonn
1837.
Constantini Manassis breviarium chronicum, izd. O. Lampsides, [CFHB 36], Atena 1996.
Mihael Glika (o. 1130. – poslije 1200.) napisao je kroniku od stvara‑
nja svijeta do 1118. godine, naslovljenu Vremenoredna knjiga. U njoj često
izostavlja važne događaje, ali zato umeće različite prirodnopovijesne i te‑
ološke ekskurse. Ne donosi nove činjenice.
Michaelis Glycae annales, I. Bekker, [CSHB], Bonn 1836.
460
Kroničar Joel, o čijoj osobi inače ništa nije poznato, napisao je počet‑
kom 13. st. kroniku svijeta (Ljetopis u pregledu) u kojoj opisuje događaje
od Adama do 1204. godine. Dio do 948. godine izvod je iz djela Georgi‑
ja Monaha i njegova nastavljača, a za kasnija je razdoblja korišten Ivan
Skilica. Djelo nema samostalne vrijednosti kao povijesni izvor.
Ioelis chronographia compendiaria, izd. I. Bekker, [CSHB 29], Bonn 1836.
Gioele, Cronografia compendiaria, izd. F. Iadevaia, Messina 1979.
Važne podatke o bizantsko-južnoslavenskim odnosima u 12. st. sadr‑

ži i Ljetopis Popa Dukljanina, poznat i pod nazivom Barski rodoslov (sre‑
dina 12. st.).
Letopis Popa Dukljanina, izd. F. Šišić, Beograd – Zagreb 1928.
Ljetopis Popa Dukljanina, prev. V. Mošin, Zagreb 1950. (s hrvatskim prijevodom)
Ljetopis Popa Dukljanina, prev. S. Mijušković, Titograd 1967. (s crnogorskim prijevodom)
Najistaknutiji povjesnik Nikejskog Carstva bio je Georgije A kropo -

lit(1217. – 1282.). Njegovo povijesno djelo Vremenoredni zapis obuhvaća
razdoblje od 1203. do 1261. i objektivan je i pouzdan izvor. Važno je i kao
vrelo za tadašnju epirsko-albansku i bugarsku povijest.
Georgii Acropolitae annales, izd. I. Bekker, [CSHB 29], Bonn 1836.
Georgii Acropolitae opera I, izd. A. Heisenberg, Leipzig 1903. (rev. izd. P. Wirth, Stutt‑
gart 1978.)
Die Chronik / Georgios Akropolites, prev. W. Blum, [Bibliothek der griechischen Literatur
28], Stuttgart 1989. (njemački prijevod)
T eodor Skutariot (1230. – poslije 1283.) vjerojatni je autor svjetske

kronike pod naslovom Vremenoredni pregled, koja započinje Adamom i
dopire do 1261. godine. Djelo je dugo vremena bilo poznato pod nazivom
Synopsis Sathas. Ima određenu povijesnu vrijednost, prije svega za raz‑
doblje nakon 1118. godine.
izd. K. N. Satas, [Bibliotheca Graeca medii aevi 7], Venecija – Pariz 1894., 1-556
Georgii Acropolitae opera I, izd. A. Heisenberg, Leipzig 1903., 275-302
Veliku važnost ima povijesno djelo Georgija Pahimera (1241. – 1310.),

Povjestice, u 13 knjiga. On nastavlja Georgija Akropolita i piše o godina‑
ma 1255.–1308. Suvremenik je događaja koje opisuje, a njegov spis je je‑
dino opširno grčko historiografsko djelo onoga doba, važno i za povijest
crkvene unije. Pruža najiscrpniji prikaz vladavine Mihaela VIII. Paleolo‑
ga, a iznimno je važno i za početak carevanja Andronika II. Paleologa.
Georgii Pachymeris de Michaele et Andronico Paleologus libri tredecim I‑II, izd. I. Bekker,
[CSHB 24-25], Bonn 1835.
Georges Pachymerès, Relations historiques I-II (livres I-VI), izd. A. Failler, prev. V. Lau‑
rent, [CFHB 22], 1984. (šest knjiga o Mihaelu VIII. Paleologu, s djelomičnim francu‑
skim prijevodom)
461
U 14. st. pisao je i Efraim iz tračkog mjesta Enija, koji je oko 1313.
godine sastavio kroniku u stihovima (9588 dvanaesteraca). U njoj je obu‑
hvatio povijest rimskih i bizantskih careva od Kaligule (37.–41.) do ula‑
ska Mihaela VIII. Paleologa u Carigrad (1261.). Nedostaju naslov i poče‑
tak djela pa je moguće da je započinjalo Augustom. Opis postaje opširniji
tek s vremenom Komnenâ. Djelo nema samostalnu vrijednost jer se au‑
tor u potpunosti oslanja na poznate povjesnike, ali sadrži popis carigrad‑
skih biskupa i patrijarha koji seže do 1323. godine.
Ephraemius, Chronicon, izd. I. Bekker, [CSHB 41], Bonn 1840.
Ephraem Aenii Historia chronica, izd. O. Lampsides, [CFHB 27], Atena 1990.
Otprilike u isto doba djelovao je Nikefor K alist K santopul (o.

1268/74. – poslije 1328.), posljednji bizantski crkveni povjesnik. Između
1303/9. i 1317/20. godine napisao je Crkvenu povijest u 18 knjiga, posve‑
ćenu caru Androniku II. Paleologu, koja dopire do 610. godine. Čini se da
je daljnjih pet knjiga s nadopunom do 911. godine ostalo samo u nakani.
Za prva četiri stoljeća najviše crpi od prethodnika (Euzebija, Sokrata,
Sozomena, Teodoreta, Filostorgija, Evagrija, Teodora Anagnosta), a ko‑
risniji je za kasnija razdoblja jer se služio danas izgubljenim dokumen‑
tima. Sastavio je i kraće djelo o carigradskim biskupima i patrijarsima
(izd. J.-P. Migne, Patrologia Graeca 147, 449-468).
Nicephori Callisti Xanthopuli Ecclesiasticae Historicae libri XVIII, izd. J.-P. Migne, [Pa‑
trologia Graeca 146], Pariz 1865.
Od početka 13. st. sve veću važnost za bizantsku povijest imaju i la‑
tinski izvori koji se bave križarskim ratovima i sudbinama zapadnjačkih
država na tlu Bizantskog Carstva. Osobit slučaj je tzv. Morejska kroni-
ka, koju je možda početkom 14. st. sastavio, kako se čini, pogrčeni Fra‑
nak. Sačuvana je u četiri inačice. Vjerojatno izvorna, grčka verzija u sti‑
hovima (više od 9000 petnaesteraca), pisana narodnim jezikom, obrađuje
vrijeme od 1204. do 1292. Francuska verzija dopire do 1305. godine. Ta‑
lijanska verzija je preradba grčke inačice, a aragonska verzija, koja seže
do 1377. godine, sastavljena je na temelju grčke i francuske inačice, uz
uporabu i drugih izvora. Morejska kronika najvažniji je izvor za povijest
franačkih osvajanja na Peloponezu i za tamošnje prilike pod latinskom
vlašću. Njezini izvodi mogu se naći i u kroničarskim zapisima iz 15. st.
The Chronicle of Morea, izd. J. Schmitt, London 1904. (grčka inačica)
La Crónica de Morea, izd. i prev. J. M. Egea, [Nueva Roma. Bibliotheca graeca et latina
aevi posterioris 2], Madrid 1996. (grčka inačica sa španjolskim prijevodom)
Tò Khronikòn tû Moréōs, izd. P. P. Kalonaras, Atena 1940. (pretisak 1969.)
Livre de la conqueste de la principée de l’ Amorée. Chronique de Morée (1204-1305), izd. J.
Longnon, Pariz 1911. (francuska inačica)
Istoria della Morea, u: Chroniques grécoromanes inédites ou peu connues, izd. C. Hopf,
Berlin 1873., 414-468 (talijanska inačica)
462
Libro de los fechos e conquistas del principado de la Morea, izd. A. Morel-Fatio, Ženeva
1885. (aragonska inačica)
Crusaders as Conquerors: The Chronicle of Morea, prev. H. E. Lurier, New York 1964. (en‑
gleski prijevod)
Od znatne je važnosti i povijesno djelo Nikefora Gregore (o. 1293.

– 1359/61.) koje nosi naslov Rimska povijest. U 37 knjiga dopunjuje se i
nastavlja Georgije Pahimer za razdoblje od 1204. do 1359. Od 1351. godi‑
ne to je dokumentarni, memoarski zapis, prožet protuhezihastičkim du‑
hom i stoga u znatnoj mjeri tendenciozan. Gregorina povjesnica oslikava
propast Bizantskog Carstva obilježenu borbama za moć, građanskim ra‑
tovima, izdajom pravovjerja i slabljenjem moralnih vrijednosti. Pruža i
brojne podatke o unutrašnjoj strukturi države i gospodarskim prilikama.
Mnogo mjesta posvećuje i odnosima sa Srbijom i s Osmanlijama.
Nicephori Gregorae Historia Byzantina I-III, izd. L. Schopen, [CSHB 6-8], Bonn 1829-
1855.
Nikephoros Gregoras, Rhomaische Geschichte = Historia Rhomaike, prev. J. L. van Dieten,
[Bibliothek der griechischen Literatur. Abteilung Byzantinistik 15, 24, 39], Stuttgart
1973-1994. (njemački prijevod)
Glasovita povjesnica Ivana VI. K antakuzena (o. 1295. – 1383.), koju

je rascar, tada već redovnik Joasaf, sastavio pod literarnim pseudoni‑
mom Kristodul, ima prvenstveno memoarski karakter i apologetske cilje‑
ve. Povijesti u četiri knjige bave se razdobljem od 1320. do 1356., no autor
se prigodice pozivao i na kasnije događaje, sve do 1362. Unatoč tomu što
se pisanja pothvatio kako bi opravdao svoju vladavinu, ipak djelo nudi
uglavnom pouzdane podatke.
Ioannis Cantacuzeni eximperatoris historiarum libri quattuor I-III, izd. L. Schopen, [CSHB
2-4], Bonn 1828-1832.
Opera Johannis Cantacuzeni, izd. E. Voordeckers – F. Tinnefeld, [Corpus Christianorum.
Series Graeca 16], Turnhout - Leuven 1987.
The History of John Cantacuzenus. Book IV, prev. T. S. Miller, Ann Arbor 1975. (disertaci‑
ja) (djelomični engleski prijevod, knjiga IV)
Geschichte, Johannes Kantakuzenos, prev. G. Fatouros - T. Krischer, [Bibliothek der griec‑
hischen Literatur 17], Stuttgart 1982-1986. (njemački prijevod)
Posebnu skupinu kasnih bizantskih povjesnika čine autori koji svoja

djela pišu poslije propasti Bizantskog Carstva. Prvi među njima je L ao -
nik H alkokondil (o. 1423/30. – o. 1490.), rodom Atenjanin. Njegovih deset
knjiga Prikaza iz povijesti obrađuju vrijeme od 1298. do 1463. Završava
osmanskim osvajanjem otoka Lemna 1463. godine. U središtu zanima‑
nja su Turci Osmanlije, što je bilo sasvim novo gledište u bizantskom
povijesnom spisateljstvu. Djelo je univerzalna povjesnica koja opisuje
slom Bizantskog Carstva, ali prekida s bizantskom ideološkom tradici‑
jom. Obiluje i ekskursima koji su posvećeni raznim europskim zemljama
i narodima – Njemačkoj, Ugarskoj, Rusiji i njezinim susjedima (Poljaci,
463
Česi, Prusi), Genovi i Španjolskoj. Pouzdan je izvor, iako su kronološki

podaci oskudni.
Laonici Chalcocondylae Atheniensis historiarum libri decem, izd. I. Bekker, [CSHB 45],
Bonn 1843.
Laonici Chalcocondylae historiarum demonstrationes I-II, izd. E. Darkó, Budimpešta
1922-1927.
Europa im XV. Jahrhundert von Byzantinern gesehen (Aus dem Geschichtswerk des Laoni
kos Chalkokondyles - Die Nordlandreise des Laskaris Kananos – Zwei Briefe des Ma
nuel Chrysoloras), prev. F. Gabler, [Byzantinische Geschichtsschreiber 2] Graz 1954.,
7-97 (djelomični njemački prijevod)
Duka (o. 1400. – poslije 1462.). Njegovo krsno ime povijest nije saču‑
vala. U povjesnici nepoznata naslova najprije daje osvrt na svjetsku povi‑
jest od Adama kao i Laonik Halkokondil, ali se zadovoljava nabrajanjem
vladara do 1204. godine i potom još pruža kronologiju do 1341. godine.
Glavno izlaganje započinje proglašenjem Ivana VI. Kantakuzena za cara
(1341.), pri čemu u obzir uzima ponajprije nadiranje Osmanlija. Podrob‑
niji postaje za razdoblje od dolaska na vlast sultana Bajezita I. (1389.);
osobito opširno opisuje vladavinu tri posljednja bizantska cara iz obitelji
Paleologa (Manuela II., Ivana VIII., Konstantina XI.), a završava osman‑
skim osvajanjem otoka Lezba 1462. Autor piše pučkom grštinom, odlikuje
se živim opisima i objektivnošću prikaza pa je njegovo djelo vrlo pouzdan
izvor za povijest 15. st. Sačuvano je i u talijanskom prijevodu iz 15. st.
Ducae Historia Byzantina, izd. I. Bekker, [CSHB 21], Bonn 1834. (s talijanskim prijevo‑
dom iz 15. st.)
Ducae Historia Turco-Byzantina (1341-1462), izd. V. Grecu, [Scriptores Byzantini 1], Bu‑
kurešt 1958. (s rumunjskim prijevodom)
Decline and Fall of Byzantium to the Ottoman Turks by Ducas, prev. H. Magulias, Detroit
Georgije Sfrances (1401. – o. 1478.) napisao je opsegom kratku, ali

sadržajnu kroniku koja je poznata pod nazivom Mala kronika (Chronicon
minus). U njoj pučkim jezikom raspravlja o događajima od 1413. do 1478.
godine, nižući ih kronološkim redom. Djelo je vrlo dragocjen izvor za do‑
ba vladavine Paleologa zbog stvarne i kronološke točnosti kao i brižljivog
odabira građe. Pod Sfrancesovim imenom sačuvano je još jedno kroničar‑
sko djelo, tzv. Velika kronika (Chronicon maius). Riječ je o proširenoj re‑
dakciji Sfrancesove izvorne kronike koju je oko 1575. godine, zajedno sa
suradnicima, dovršio nadbiskup Monemvazije M akarije Melisurg Meli-
sen (umro 1585.). Ta inačica u četiri knjige obrađuje vrijeme od 1258. do
1481. godine. Uporabljena građa, unatoč tomu što su katkad u pitanju
krivotvorine, ipak sadrži mnogo nepoznatih povijesnih dokumenata i po‑
dataka. Glavna svrha uratka bila je dnevnopolitička. Sastavljen nakon
bitke kod Lepanta 1571. godine, trebao je senzibilizirati europsku javnost
za obranu od Osmanlija.
464
Chronicon minus, u: Georgios Phrantzes, Ioannes Cananus, Ioannes Anagnostes, izd. I.

Bekker, [CSHB 36], Bonn 1838.
Georgios Sphrantzes, Memorii 1401-1477, izd. V. Grecu, Bukurešt 1966. (s Velikom kroni
kom i rumunjskim prijevodom)
Giorgio Sfranze, Cronaca, izd. i prev. R. Maisano, [CFHB 29], Rim 1990. (s talijanskim
prijevodom)
The Fall of the Byzantine Empire. A Chronicle by George Sphrantzes, prev. M. Philippides,
Amherst 1980. (engleski prijevod)
Chronicon maius, u: Georgios Phrantzes, Ioannes Cananus, Ioannes Anagnostes izd. I.
Bekker, [CSHB], Bonn 1838.
Georgii Phrantzae Chronicon I, izd. J. B. Papadopulos, Lepizig 1935. (knjige I-II)
Die letzten Tage von Konstantinopel: der auf den Fall Konstantinopels 1453 bezugliche Teil
des dem Georgios Sphrantzes zugeschriebenen “Chronicon Maius”, prev. E. von Iván‑
ka, [Byzantinische Geschichtsschreiber 1], Graz 1954 (pretisak 1965.) (njemački pri‑
jevod)
Mihael K ritobul (Kritopul; 1400/10. – o. 1468.) autor je Povjesnice

posvećene sultanu Mehmetu II. U pet knjiga bavi se događajima od 1451.
do 1467. godine, a u središtu su zanimanja Osmanlije. Izvješćuje ponaj‑
prije o sultanovim vojničkim pohodima. Osobito je važan njegov podroban
prikaz osvajanja bizantske prijestolnice, koji zauzima znatan dio spisa.
De rebus gestibus Mahumetis II, u: Fragmenta Historicorum Graecorum V/2, izd. C. Müller,
Pariz 1883., 52-161
Critobul din Imbros din domnia lui Mahomed al II-lea anii 1451-1467, izd. i prev. V. Gre‑
cu, [Scriptores Byzantini 4], Bukurešt 1963. (s rumunjskim prijevodom)
Critobuli Imbriotae historiae, izd. D. R. Reinisch, [CFHB 22], Berlin 1983.
History of Mehmed the Conqueror, prev. Ch. T. Rigg, Princeton 1954. (engleski prijevod)
Mehmet II. Erobert Konstantinopel: die ersten Regierungsjahre des Sultans Mehmet Fatih,
des Eroberers von Konstantinopel 1453.: das Geschichtswerk des Kritobulos von Im
bros, prev. D. Roderich, [Byzantinische Geschichtsschreiber 17], Graz 1986. (njemač‑
ki prijevod)
Osvajanje Carigrada opisuje i anonimna kronika osmanskih sultana,

napisana u 17. st. na pučkoj grštini, koja obuhvaća vrijeme od 1373. do
1512. godine. Kronika sadrži i poneke važne podatke za kasnu bizantsku
povijest.
G. Zoras, Khronikòn perì tôn Tū́rkōn Sūltánōn, Atena 1958.
Byzantium, Europe, and the early Ottoman sultans, 1373-1513: an anonymous Greek chro
nicle of the seventeenth century (Codex Barberinus Graecus 111), prev. M. Philippides,
[Late Byzantine & Ottoman Studies 4] New Rochelle 1990. (engleski prijevod)
Među neposrednim svjedočanstvima pada bizantske prijestolnice

istaknuto mjesto pripada izvješću mletačkog poslanika u Carigradu Ni-
kole Barbara. Prikaz se odlikuje podrobnošću i točnošću, zbog čega je vr‑
lo važan izvor za te događaje.
Nicolo Barbaro, Giornale dell’assedio di Constantinopoli 1453, izd. E. Cornet, Beč 1856.
465
Nicolo Barbaro, Diary of the Siege of Constantinople 1453, prev. J. R. Jones, New York
Od manjih radova bizantskih autora relevantnih za kasnu povijest

Bizanta valja izdvojiti dva spisa. Ivan A nagnost (15. st.) sastavio je opis
osmanskog osvajanja Soluna 1430. godine (Izlaganje o konačnom osva
janju Tesalonike). Riječ je o izvješću očevidca koji pruža stvarne i vje‑
rodostojne podatke o tijeku opsade i prilikama poslije pada grada. Pod
Anagnostovim imenom sačuvana je i pjesma koja obrađuje isti događaj
(Monodija o osvajanju Tesalonike), no nije poznato radi li se o kasnijoj re‑
dakciji na temelju izvornog teksta.
Georgius Phrantzes, Joannes Cananus, Joannes Anagnostes, izd. I. Bekker, [CSHB 36],
Bonn 1838., 481-528
Ioannu Anagnostu Diḗgēsis peri tês teleutaías halôseōs tês Thessaloníkēs, izd. i prev. I.
Tsaras, Solun 1958. (s novogrčkim prijevodom)
Drugi spis djelo je Ivana K anana (15. st.) i nosi naslov Izlaganje o ra
tu koji je izbio oko Konstantinopola. To je opis opsade Carigrada koju je
pokrenuo sultan Murat II. godine 1422. Izvješće očevidca, pruža točnu
kronologiju događaja i podrobno razlaže osmansku opsadnu tehniku i bi‑
zantske napore u obrani. Približavajući se pučkom načinu izražavanja,
daje niz autentičnih podataka. Autor inače obilato rabi zapadnjačke voj‑
ne termine.
Georgius Phrantzes, Joannes Cananus, Joannes Anagnostes, izd. I. Bekker, [CSHB 36],
Bonn 1838., 457-478
Giovanni Cananos, L’assedio di Costantinopoli, izd. E. Pinto, Napulj 1968., Messina
2
1977.
M. E. Colonna, u: Annali della Facoltà di Lettere e Filosofia di Napoli 7, Napulj 1957. (ta‑
lijanski prijevod)
Manji kroničarski zapisi također upotpunjuju povijesnu sliku, pogo‑

tovo ako za pojedino razdoblje nedostaju opširniji historiografski prikazi.
Niz takvih kronološki točnih, iako sadržajno škrtih anonimnih kronika,
poznat pod nazivom Kratke kronike, pruža korisne podatke o prilikama u
Bizantu u 14. i 15. st.
Ducae Historia Byzantina, izd. I. Bekker, [CSHB 21], Bonn 1834., 515-527
Brakhéa Khroniká, izd. S. P. Lampros - K. Amantos, Atena 1932-1933.
Die byzantinischen Kleinchronikon I-II, izd. P. Schreiner, [CFHB 12.1-2], Beč 1975-1977.
R.-J. Loernertz, La Chronique breve mereote de 1423, Melanges Eugene Tisserunt II, Stu
di e Testi 232, Vatikan 1964., 399-439 (usporedba odlomaka broj 19 i 27 iz edicije
Brakhéa Khroniká s dotada neobjavljenim tekstom i prijevod na francuski)
Od koristi je i karakterom slična bugarska kronika koja obuhvaća

vrijeme od 1296. do 1413. godine.
izd. I. Bogdan, u: Archiv für slavische Philologie 13, Berlin 1891., 526-535
466
Iz kasnijeg vremena (16. st.) potječe grčka kronika koja se bavi bi‑
zantskim carevima, carigradskim patrijarsima i osmanskim sultanima
od 1391. do 1543. godine.
izd. K. N. Sathas, [Bibliotheca Graeca medii aevi 7], Venecija – Pariz 1894.
Emperors, Patriarchs and Sultans of Constantinople, prev. M. Philippides, Brookline 1990.
(engleski prijevod)
Važan izvor za povijest Epira u drugoj polovini 14. st. je Epirska kro
nika, poznata i pod nazivom Janjinska kronika. Čini se da njezin pravi
naslov glasi Povijest [despota Tome II] Komnena Preljubovića.
Historia politica et patriarchica. Constantinopoleos Epirotica, izd. I. Bekker, [CSHB 47],
Bonn 1849., 209-239
izd. i prev. G. Destunis, Petrograd 1858. (s ruskim prijevodom)
izd. i prev. J. Avramović, Glasnik Društva srpske slovesnosti 14, Beograd 1862., 233-281
(sa srpskim prijevodom)
O prilikama u Epiru krajem 14. i početkom 15. st. svjedoči i tzv. To
ccova kronika, koja se bavi vladavinom epirskog despota Karla I. Tocca.
Vrlo vrijedan izvor koji omogućuje uvid u onodobnu zamršenu povijesnu
situaciju u Epirskoj despotovini. Kronika nije cjelovita.
Cronaca dei Tocco di Cefalonia di Anonimo, izd. i prev. G. Schirò, [CFHB 10], Rim 1975.
(s talijanskim prijevodom)
Od izuzetne je važnosti za povijest Trapezuntskog Carstva kronika

koju je napisao Mihael Panaret (o. 1320. – poslije 1390.). Iako sažeta,
njezina je osobita vrijednost u tome što su podaci o Trapezuntskom Car‑
stvu inače oskudni. Panaretova je kronika (O Velikim Komnenima) jedi‑
no precizno vrelo za unutrašnju i vanjsku povijest te bizantske države.
Analistički zapis započinje 1203. i seže do 1390. godine, s time da je ne‑
poznati autor kasnije načinio dopunu do 1426. godine.
J. Ph. Fallmerayer, u: Abhandlungen der Bayerischen Akademie der Wissenschaften, Hi
storische Classe 4/2, München 1844., 11-69 (s njemačkim prijevodom)
O. Lampsides, Mikhaḕl tû Panarétū Perì tôn Megálōn Komnēnôn, Atena 1958. (također i u
Arkheîon Póntū 22, Atena 1958., 5-28)
Opširnija narativna vrela dopunjuju različiti manji ili veći spisi ko‑
ji su katkad i jedini izvori za spoznaje o pojedinim područjima bizantske
države i društva. U tu skupinu ubrajaju se prigodničarska djela (počasni
govori, hvalospjevi, nadgrobni govori, crkveni govori) koji su često bogati
biografskim i kronološkim podacima.
Zbirke
S. P. Lampros, Ho Markianòs kôdiks 524, Néos Hellēnomnḗnōn 8 (1911.), 3-59, 123-192
E. Miller, Recueil des historiens des croisades. Historiens grecs I-II, Pariz 1875-1881.
467
Patrologiae cursus completus. Series Graeca, 161 svezak, izd. J.-P. Migne, Pariz 1857-
1892.
W. Regel, Fontes rerum byzantinarum I-II, Petrograd 1892-1917.
Pojedinačna izdanja
Funeral Oration on Basil I, Oraison funebre de Basile I, par son fils Leon VI, le Sage, izd.
i prev. A. Vogt - I. Hausherr, [Orientalia christiana 77], Rim 1932.
P. Gautier, Discours de Theophylacte. archeveque d’Ochrid, addressé à Alexis I Comnène,
Revue des études byzantines 20 (1962.), 120-130
Manuel II Palaeologus, Funeral oration on his brother Theodore, izd. i prev. J. Chrysosto‑
mides, [CFHB 2], Solun 1985.
Michaelis Pseli scripta minora I, izd. E. Kurtz – F. Drexl, Milano 1936.
Važno mjesto imaju i pisma koja su vrlo često izvanredna svjedočan‑

stva o političkim, vjerskim, društvenim i kulturnim prilikama određene
epohe.
Zbirke
J. Darrouzès, Epistoliers byzantins du Xe siècles, Pariz 1960.
—, Lettres de 1453, Revue des études byzantines 22 (1964.), 72-127
—, Georges et Demetrios Tornikès. Lettres et discours, Pariz 1970.
N. B. Tomadakes, Byzantinḕ epistolografía, Atena 3 1969.
Bazilije Cezarejski
Saint Basile, Lettres I-III, izd. i prev. Y. Courtonne, Pariz 1966.
The Letters of St. Basil I-IV, izd. i prev. R. J. Defferi, London 1926-1934.
Basilius von Caesarea, Briefe, prev. W.-D. Hauschild, [Bibliothek der griechischen Litera‑
tur 3, 32, 37], Stuttgart 1973., 1990-1993.
Grgur Nazijanski
Saint Grégoire de Nazianze, Lettres I-II, izd. i prev. P. Gallay, Pariz 1967.
Gregor von Nazianz, Briefe, prev. M. Wittig, [Bibliothek der griechischen Literatur 13],
Stuttgart 1981.
Sinezije Kirenski
The letters of Synesius of Cyrene, prev. A. FitzGerald, London 1926.
Teodoret Kirski
Theodoret de Cyr, Correspondance, izd. i prev. Y. Azema, [Sources chretiennes 40, 98, 111],
Pariz 1955-1965. (rev. izd. Pariz 1982.)
Focije Carigradski
Photios Patriarchos Constantinopolitanos, izd. J. N. Baletta, Hildesheim – New York
1978.
468
D. Straoudiki White, Patriarch Photios of Constantinople: His Life, Scholarly Constributi

ons, and Correspondence Together with a Translation of Fifty-two of His Letters, Bro‑
okline 1981.
The Patriarch and the Prince: the letter of Patriarch Photios of Constantinople to Khan Bo
ris of Bulgaria, izd. D. Stratoudaki White – Joseph R. Berrigan, Brookline 1982.
Teodor Studit
Theodori Studitae Epistulae, izd. G. Fatouros, [CFHB 31], Berlin 1991/1992.
Mihael Psel
Michaelis Pselli scripta minora II, izd. E. Kurtz - F. Drexl, Milano 1941.
Michaelis Pselli Orationes hagiographicae, izd. E. A. Fisher, Stuttgart 1994.
Teofilakt Ohridski
Theophylacte d’Achrida, Lettres, izd. i prev. P. Gautier, [CFHB 16/1-2], Solun 1980-1986.
Ivan Cec
Ioannis Tzetzae Epistulae, izd. P. A. M. Leone, Leipzig 1972.
Atanazije I. Carigradski
The Correspondence of Athanasius I: Letters to the Emperor Andronicus II, Members of the
Imperial Family and Officials, izd. A.-M. M. Talbot, Washington 1976.
Nikefor Gregora
S. Bezdeki, Nicephori Gregorae epistolae XC, Ephemeris Dacoromana 2 (1925.), 239-377
R. Guilland, Correspondance de Nicéphore Grégoras, Pariz 1927.
Nicephori Gregorae epistulae: accedunt epistulae ad Gregoram missae I-II, izd. P. A. M.
Leone, Matino 1982-1983.
Niketa Honijat
Kaisertaten und Menschenschicksale im Spiegel der schonen Rede: Reden und Briefe des
Niketas Choniates, prev. F. Grabler, [Byzantinische Geschichtsschreiber 11], Graz
1966.
Nikola I. Carigradski
Nicholas I Patriarch of Constantinople: Letters, izd. i prev. R. J. H. Jenkins – L. G. Weste‑
rinck, [CFHB 6], Washington 1973.
Demetrije Kodin
Correspondence de Demetrius Cydones I-II, izd. R.-J. Loernertz, Vatikan 1956-1960.
Correspondance de Demetrius Cydones, izd. i prev. G. Cammelli, Paris 1930.
Demetrios Kydones, Briefe, prev. F. Tinnefeld, [Bibliothek der griechischen Literatur 12],
Stuttgart 1981-1991
469
Mihael II. Paleolog

Correspondance. Lettres de l’empereur Manuel Paléologue, izd. E. Legrand, Pariz 1893.
(pretisak Pariz 1962.)
The Letters of Manuel II Paleologus, izd. i prev. G. T. Dennis, [Dumbarton Oaks Texts 4,
CFHB 8], Washington 1977.
Barlaam
Barlaam Calabro, Epistole greche. I primordi episodici e dottrinari delle lotte esicaste,
prev. G. Schirò, [Testi e monumenti. Testi 1], Palermo 1954.
Korisne mogu biti i povijesne poeme koje opisuju vojne pohode i

bojeve.
E. Legrand, Collection de monuments pour servir à l’étude de la langue néo-hellénique, I.
serija I-XIX, N. S. I-VII, Pariz 1869-1875.
—, Bibliothèque grecque vulgaire I-VII, Pariz 1889-1895.
W. Wagner, Carmina Graeca medii aevi, Leipzig 1874.
Nezaobilazni izvori kad je riječ o vjersko-političkim, ali i kulturnim

zbivanjima različite su teološke rasprave, spisi crkvenih sabora, patri-
stička i hagiografska djela.
L. Brubaker - J. Haldon - R. Ousterhout, Byzantium in the iconoclast era (ca. 680-850):

the sources, an annotated survey, Birmingham 2001.
H. Hennephof, Textus byzantini ad iconomachiam pertinentes in usum academicum, Lei‑
den 1969.
Acta Sanctorum, izd. Socii Bollandiani I. Januarii, Antwerpen 1643.
Propylaeum ad Acta Sanctorum Decembris, Bruxelles 1940.
Analecta Bollandiana 1-24, Bruxelles 1882-2006.
Ch. Baur, Initia Patrum Graecorum I-II, Vatikan 1955.
M. Geerard, Clavis Patrum Graecorum I-V, [Corpus Christianorum], Turnhout 1974-
1987.
F. Halkin, Bibliotheca hagiographica graeca I-III, Bruxelles 31957.
Ch. J. Hefele - H. Leqlerq, Histoire des conciles d’après les documents originaux I-VIII, Pa‑
riz 1907-1921.
Holy Women of Byzantium: Ten Saints’ Lives in English Translation, izd. Alice-Mary Tal‑
bot, Washington 1996.
St. John of Damascus, On the Divine Images, prev. D. Anderson, New York 1980.
D. Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio I-XXXI, Firenca 1795-1798.
(pretisak Pariz 1901)
Patrologiae cursus completus. Series Graeca, 161 svezak, izd. J.-P. Migne, Pariz 1857-1892.
(s latinskim prijevodom)
H. R. Percival (izd.), The Seven Ecumenical Councils of the Unidivided Church, their ca
nons and dogmatic decrees, together with the canons of all the local synods which have
received ecumenical acceptance, u: Nicene and Post-Nicene Fathers, 2. serija, sv. 14, gl.
ur. Ph. Schaff, Edinburgh - Grand Rapids 1988. (pretisak)
470
E. Schwartz, Acta conciliorum oecumenicorum I-V, Berlin - Leipzig 1922-1974. (engleski

prijevod Decrees of the Ecumenical Councils I-II, izd. N. P. Tanner, London – Washin‑
gton 1990.)
Za crkvenu povijest važni su i popisi crkvenih pokrajina i dostojan‑

stvenika.
C. de Boor, Nachträge zu den Notitiae episcopatum I-III, Zeitschrift für Kirchengeschichte
12 (1890/1891.), 303-322, 519-534; 14 (1893/1894.), 573-599
Corpus notitiarum episcopatuum ecclesiae orientalis Graecae I-II, izd. E. Gerland, Pariz
1931-1936.
H. Gelzer, Ungedruckte und ungenügend verőffentlichte Texte der Notitiae episcopatu‑
um, Byzantinische Zeitschrift 1 (1892.), 245-282; 2 (1893.), 22-72
—, Ungedruckte und ungenügend verőffentlichte Texte der Notitiae episcopatuum, Ab
handlungen der philosophisch-historischen Classe der königlichen bayerischen Akade
mie der Wissenschaften 21 (1901.), 529-641
G. Parthey, Hieroclis Synecdemus et Notitiae graecae episcopatuum, Berlin 1866.
Osobita vrsta bizantske literature je tzv. kneževsko ogledalo u koje‑

mu autor, nerijetko i sâm car, raspravlja o obvezama vladara i pruža mo‑
ralne i političke savjete. Ti spisi sadržavaju brojne povijesne podatke.
Byzantinische Furstenspiegel: Agapetos, Theophylakt von Ochrid, Thomas Magister, prev.
W. Blum, [Bibliothek der griechischen Literatur. Abteilung Byzantinistik 14], Stutt‑
gart 1981.
Spoznaje o upravnom i vojnom ustroju Bizantskog Carstva počivaju

na raznim bizantskim priručnicima i specijaliziranim spisima.
J. B. Bury, The Imperial Administrative System in the ninth century. The Kleterologion of
Philotheos, London 1911. (pretisak New York 1958.)
Cecaumeni strategicon et incerti scriptoris de officiis regiis libellus, izd. B. Wassiliewsky
– V. Jernstedt, Petrograd 1896. (pretisak Amsterdam 1965.) (njemački prijevod Vade
mecum des byzantinischen Aristokraten; das sogenannte Strategikon des Kekaumenos,
prev. H. G. Beck, Byzantinischer Geschichtsschreiber 5, Graz 1956.)
Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, izd. G. Moravcsik, prev. R. J. H.
Jenkins, [CFHB 1], Washington 1967. (njemački prijevod K. Belke – P. Soustal, Die
Byzantiner und ihre Nachbarn. Die De Administrando Imperio genannte Lehrschrift
des Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos fur seinen Sohn Romanos, Byzantinische
Geschichtsschreiber 19, Beč 1995.)
Constantine Porphyrogenitus: three treatises on imperial military expeditions, izd. i prev.
John F. Haldon, [CFHB 28], Beč 1990.
Constantini Porphyrogeniti De Ceremoniis Aulae Byzantinae I-II, izd. J. Reiske, [CSHB
9-10], Bonn 1829. (francuski prijevod A. V. Vogt, Le livre des ceremonies I-II, Pariz
1935., 1939-1940.; Pariz 1967.)
Constantini Porphyrogeniti De Thematibus, izd. A. Pertusi, [Studi e testi 160], Rim 1952.
Ioannes Lydus, On powers or the magistracies of the Roman State, izd. A. C. Bandy, Phila‑
delphia 1983. (engleski prijevod On the Magistracies of the Roman People, prev. T. F.
Carney, u: Bureaucracy in a Traditional Society: Romano-Byzantine Bureaucracy Vi
ewed from Within, Lawrence 1971.)
471
Notitia dignitatum: accedunt Notitia urbis Constantinopolitanae et Laterculi provinciarum,

izd. O. Seeck, Berlin 1876.
Notitia Dignitatum, izd. R. Ireland, Stuttgart - Leipzig 1999. (engleski prijevod The Noti
tia Dignitatem or Register of Dignities, prev. William Fairley, u: Translations and Re
prints from Original Sources of European History 6/4, Philadelphia 1899.)
Pseudo Codinus, Traite des offices, izd. J. Verpeaux, Pariz 1966.
Das Strategikon des Maurikios, izd. George T. Dennis, prev. E. Gamillsheg, [CFHB 17],
Beč 1981.
Maurice’s Strategikon: Handbook of Byzantine Military Strategy, prev. George T. Dennis,
Philadelphia 1984.
Sowing the Dragon’s Teeth: Byzantine Warfare in the 10th Century, izd. i prev. E. McGreer,
Washington 1995. (Taktika Nikefora Urana i dijelovi Praecepta militaria Nikefora II.
Foke)
Three Byzantine military treatises, izd. i prev. by George T. Dennis, [CFHB 25], Washin‑
gton 1985.
Le traite sur la guerilla (De velitatione) de l’empereur Nicephore Pho
cas (963-969), izd. G. Dagron – H. Mihaescu prev. G. Dagron, Pariz 1986.
Osobito je bogata bizantska pravna građa koja omogućuje dublji i obu‑

hvatniji pogled u društvene prilike u Bizantskom Carstvu u različitim
razdobljima.
Basilicorum libri LX, Volumen VII. Editionis Basilicorum Heimbachianae supplementum
alterum. Reliquias librorum ineditorum ex libro rescripto Ambrosiano, izd. E. C. Ferri‑
ni - J. Mercati, Leipzig 1897.
Basilicorum Libri LX, Series A Volumen I-VIII: Textus librorum I - LX, izd. H. J. Schelte‑
ma – N. van der Wal, Groningen – ’s-Gravenhage 1953-1988.
Basilicorum Libri LX, Series B Volumen I-IX: Scholia in libros I - LX, izd. H. J. Schelte‑
ma, Groningen - ’s-Gravenhage 1953-1985.
Book of the Eparch. Roman law in the later Roman Empire. Byzantine Guilds, Professional
and Commercial Ordinances of Leo VI, c. 895, from The Book of the Eparch, prev. E.
H. Freshfield, Cambridge 1938. (pretisak London 1971.) (prevedeni odlomci)
F. Brandsma, Dorotheus and His Digest Translation, Groningen 1996.
L. Burgmann – M. Th. Fögen – A. Schminck – D. Simon, Repertorium der Handschrif
ten des byzantinischen Rechts. Teil I: Die Handschriften des weltlichen Rechts (Nr. 1
- 327), [Forschungen zur byzantinischen Rechtsgeschichte 20], Frankfurt am Main
1995.
Codex Iustinianus, [Corpus iuris civilis II], izd. P. Krüger, Berlin 1877-1915. (pretisak Du‑
blin – Zürich 1967.)
Codex Iustinianus. Editio maior, izd. P. Krüger, Berlin 1877. (pretisak Codex Iustinianus,
izd. P. Krüger, [100 Jahre Bürgerliches Gesetzbuch. Pandektenrecht 62], Goldbach
1998.)
Corpus iuris civilis I-III, izd. P. Krüger - P. Schoell - G. Kroll, Berlin 1925-1929.
Das Corpus Iuris Civilis (Romani) ins Deutsche übersetzt von einem Verein Rechtsgelehrter
V-VI: Codex Buch 1-12, izd. K. E. Otto – B. Schilling – K. F. F. Sintenis, Leipzig 1832.
(pretisak Aalen 1984-1985.) (njemački prijevod)
Das Corpus Iuris Civilis (Romani) ins Deutsche übersetzt von einem Verein Rechtsgelehrter
VII: Novellen, Edikte, Konstitutionen, Lehnrechtsbücher, izd. K. E. Otto - B. Schilling
- K. F. F. Sintenis, Leipzig 1833. (pretisak Aalen 1985.)
472
The Digest of Justinian, izd. A. Watson, Philadelphia 1985. (revidirani engleski prijevod u
2 sveska, Philadelphia 1998.)
Ludwig Burgmann, Ecloga: Das Gesetzbuch Leons III und Konstantinos V, Frankfurt
1983. (engleski prijevod Ecologa: A Manuel of Later Roman Law. The Ecloga of Leo
III and Constantine V, and on the Procheiros Nomos of Basil I, Including the Rhodi
an Law of the Sea, prev. E. H. Freshfield, Cambridge 1927.; The Procheiros Nomos: A
Manuel of Roman Law, prev. E. H. Freshfield, Cambridge 1928.)
Fontes Minores I-VII, izd. D. Simon, [Forschungen zur byzantinischen Rechtsgeschichte 1,
3, 4, 7, 8, 11, 14], Franfurt am Main 1976-1986.
Fontes Minores VIII, izd. L. Burgmann, M. Th. Fögen, R. Meijering, B.H. Stolte, [For
schungen zur byzantinischen Rechtsgeschichte 17], Franfurt am Main 1990.
Fontes Minores IX-X, izd. L. Burgmann, [Forschungen zur byzantinischen Rechtsgeschi‑
chte 19, 22], Franfurt am Main 1993-1998.
Institutiones, [Corpus iuris civilis, I], izd. P. Krüger, Berlin 1872. (pretisak Berlin 1928.)
Iuliani Epitome Latina Novellarum Iustiniani. Secondo l’edizione di Gustavo Hänel e col
glossario d’Antonio Agustín, izd. P. Fiorelli - A. M. Bartoletti Colombo, Firenca 1996.
Justiniani Novellae I-II, izd. K. E. Zachariae von Lingethal, Leipzig 1881.
M. Kritû tû Patzê Tipū´keitos sive librorum LX Basilicorum summarium, izd. O. Ferrini
– J. Mercati – F. Dölger – St. Hoermann – E. Seidl, Vatikan 1914-1955.
P. Noailles - A. Dain, Les novelles de Léon VI le Sage, Pariz 1944.
Nomos Georgikos. Vizantijskij zemledel’českij zakon, izd. I. P. Medvedev - E. K. Piotrov‑
skaja - E. E. Lipšic, Leningrad 1984. (engleski prijevod W. Ashburner, The Farmer’s
Law, II, Journal of Hellenic Studies 32, 1912., 68-95)
Novellae, [Corpus iuris civilis III], izd. R. Schöll - G. Kroll, Berlin 1895. (pretisak Dublin
- Zürich 1968.)
I. B. Pitra, Iuris ecclesiastici Graecorum historia et monumenta. Tom. I: A primo p. C. n.
ad VI saeculum, Rim 1864.
—, Iuris ecclesiastici Graecorum historia et monumenta. Tom. II: A VI ad IX saeculum,
Rim 1968.
G. A. Ralles - M. Potles, Sýntagma tôn theíōn kaì hierôn kanónōn I-VI, Atena 1852-1859.
H. J. Scheltema, Florilegium iurisprudentiae Graeco-Romanae, Leiden 1950.
The Theodosian Code and Novels and the Sirmondian Constitutions. A Translation with
Commentary, Glossary, and Bibliography, izd. Cl. Pharr - Th. Sherrer Davidson - M.
Brown Pharr, New Jersey 1952. (pretisak. New Jersey 2001., 52005)
N. van der Wal - J. H. A. Lokin, Historiae iuris graeco-romani delineatio. Les sources du
droit byzantin de 300 à 1453, Groningen 1985.
L. Wenger, Die Quellen des römischen Rechts, [Österreichische Akademie der Wissen-sc‑
haften. Denkschriften der Gesamtakademie 2], Beč 1953 (pretisak: L. Wenger, Die
Quellen des römischen Rechts, [100 Jahre Bürgerliches Gesetzbuch. Pandektenrecht
47], Goldbach 2000.)
K. E. Zachariae von Lingethal, Jus Graecoromanum I-VII, Leipzig 1855-1884. (novo izda‑
nje I. i P. Zepos, I-VIII, Atena 1931.)
I različiti natpisi pružaju vrlo vrijednu dopunu narativnim vrelima,

bilo da je riječ o uklesanim ili urezanim natpisima, novcu ili pečatima, a
nerijetko priskrbljuju i jedino svjedočanstvo o nekomu povijesnom doga‑
đaju ili ličnosti.
473
R. Aigrain, Manuel d’épigraphie chrétienne I. Inscriptions grecques, Pariz 1913.

N. Bees, Corpus der griechische-christlichen Inschriften von Hellas I/1, Atena 1941.
V. Beševliev, Die protobulgarischen Inschriften, Berlin 1963.
—, Spätgriechischen und spätlateinischen Inschriften aus Bulgarien, Berlin 1964.
A. Boeckh - A. Kirchhoff, Corpus Incriptionum Graecacrum IV, Berlin 1859.
F. Dölger, Facsimiles byzantinischer Kaiserurkunden, München 1931.
—, Aus den Schatzkammern des Heiligen Berges. 115 Urkunden und 50 Urkundensiegel
aus 10 Jahrhunderten I-II, München 1948.
H. Goodacre, Handbook of the Coinage of the Byzantine Empire I-III, London 1928-1933.
(pretisak London 1951.)
H. Grégoire, Recueil des inscriptions grecques chrétiennes d’Asie Mineure I, Pariz 1922.
W. Hahn, Moneta Imperii Byzantini I-III, Beč, 1973-1981.
L. Jalabert - R. Mouterde, Inscriptions grecques et latines de la Syrie I-IV, Pariz 1929-
1955.
K. Konstantopulos, Byzantiakà molybdóbūlla, Syllogē` Anastasíū K. P. Stamū´lē, Atena
1930.
V. Latyšev, Sbornik grečeskich nadpisej christianskich vremen iz južnoj Rossii, Petrograd
1896.
V. Laurent, Documents de sigillographie byzantine. La Collection C. Orghidan, Pariz
1952.
—, Les sceaux byzantins de Médallier Vatican I, Vatikan 1962.
—, Le Corpus des sceaux de l’empire byzantin I-V, Pariz 1963-1981.
G. Lefèbvre, Recueil des inscriptions grecques chrétiennes d’Égypte, Kairo 1907.
G. Millet - J. Pargoire - L. Petit, Recueil des inscriptions chr9etiennes du Mont Athos, Pa‑
riz 1904.
N. Oikonomides, A collection of dated Byzantine lead seals, Washington 1986.
J. Sabatier, Description générale des monnaies byzantines frappées sous les empereurs
d’Orient depuis Arcadius jusqu’à la prise de Constantinople par Mahomet II I-II, Pa‑
riz 1862. (pretisak Leipzig 1930., Graz 1955.)
G. Schluberger, Sigillographie de l’empire byzantin, Pariz 1884.
I. I. Tolstoj, Vizantijskija moneti I-IX, Petrograd 1912-1914.
W. Wroth, Catalogue of the Imperiale Byzantine Coins in the British Museum I-II, London
1908. (pretisak New York 1966.)
G. Zacos - A. Veglery, Byzantine lead seals I, Basel 1972., II, Bern 1984.
Za društvenu, političku, vjersku i kulturnu povijest iznimno su vri‑

jedni razni svjetovni i crkveni spisi i povelje, kao i osnivačke povelje sa‑
mostana (typiká).
Actes de l’Athos I-VI, izd. L. Petit – W. Regel – E. Kurtz – B. Korablev, Vizantijskij Vremen
nik 10 (1903.); 12 (1906.), 13 (1907.), 17 (1910.); 19 (1912.), 20 (1913.)
Archives de l’Athos, 21 svezak Pariz 1937-2000.
J. Bompaire, Actes de Xéropotamou I-II, Pariz 1964.
Byzantine Monastic Foundation Documents. A Complete Translation of the Surviving Fo
unders’ Typika and Testaments I-V, izd. J. Thomas - A. Constantinides Hero - G. Con‑
stable, [Dumbarton Oaks Studies, XXXV], Washington 2000. (engleski prijevod)
S. Cusa, I diplomi greci e arabi di Sicilia I, Palermo 1868.
474
H. Delahaye, Deux typics byzantins de l’époque des Paléologues, Bruxelles 1921.

A. Dimitrievskij, Opisanie liturgičeskich rukopisej chranjašichsja v Bibliotekach pravno
slavnago vostoka, Kijev 1895.
F. Dölger, Facsimiles byzantinischer Kaiserurkunden, München 1931.
—, Aus den Schatzkammern des Heiligen Berges. 115 Urkunden und 50 Urkundensiegel
aus 10 Jahrhunderten I-II, München 1948.
—, Regesten der Kaiserurkunden des oströmischen Reiches von 565-1453, München - Ber‑
lin 1924-1965.
F. Dölger - J. Karayannopulos, Byzantinische Urkundenlehre I: Die Kaiserurkunden, Mün‑
chen 1968.
A. Guillou, Les archives de Saint-Jean-Prodrome sur le mont Ménécée, Pariz 1955.
H. Hunger - O. Kresten, Das Register des Patriarchats von Konstantinopel I-III: Editi
on und Ubersetzung der Urkunden aus den Jahren 1315-1331, 1337-1350, 1350-1363,
[CFHB 19/1-3], Beč 1981-2001.
F. Miklosich - J. Müller, Acta et diplomata graeca medii aevi sacra et profana I-VI, Beč
1860-1890. (pretisak Aalen 1968.)
Les Regestes des actes du Patriarcat de Constantinople I. Les Actes des Patriarches, fasc I-
III, izd. V. Grummel, Pariz 1932-1947. (2. izdanje 1971.)
Les Regestes des actes du Patriarcat de Constantinople II. Les Actes des Patriarches, fasc
IV: Les Regestes de 1208 a 1310, izd. V. Laurent, Pariz 1971.
Les Regestes des actes du Patriarcat de Constantinople III. Les Actes des Patriarches, fasc.
V: Les Regestes de 1310 a 1376, izd. J. Darrouzes, Pariz 1977.
Les Regestes des actes du Patriarcat de Constantinople III. Les Actes des Patriarches, fasc.
VI: Les Regestes de 1377 a 1410, izd. J. Darrouzes, Pariz 1979.
F. Trinchera, Syllabus graecarum membranum, Napulj 1865.
F. I. Uspenskij – V. N. Beneševič, Vazelonskie akti, Lenjingrad 1927.
Naposljetku, među pisanim vrelima svakako treba navesti i papiruse,
koji su bitni na više razina i važan su izvor za društvene, kulturne i gos‑
podarske prilike.
A. Heisenberg – L. Wenger, Byzantinische Papyri in der königlichen Hof- und Staatsbibli
othek zu München, Leipzig - Berlin 1914.
A. S. Hunt – C. C. Edgar, Select Papyri with an English Translation I-II, London – New
York 1932-1934.
J. Maspero, Papyrus grecs d’époque byzantine I-III, Kairo 1910-1916.
Gy. Moravcsik, A papiruszok világából (Iz svijeta papirusa), Budimpešta 1942.
G. Zereteli - P. Jernstedt, Papyri russischer und georgischer Samlungen III. Spätrömische
und byzantinische Texte, Tbilisi 1930.
Skupna izdanja i zbirke izvora

Belfast Byzantine Texts and Translations, 9 svezaka, izd. M. Mullet, Belfast 1992–2004.
Bibliotheca Scriptorum Graecorum et Romanorum Teubneriana, Leipzig - Stuttgart - Mün‑
chen od 1849.
Brakhéa Khroniká, izd. S. P. Lampros - K. Amantos, Atena 1932-1933.
Byzantine Texts, izd. J. B. Bury, London od 1899.
Byzantinische Geschichtsschreiber, 19 svezaka, Graz - Wien - Köln 1954-1995. (samo u nje‑
mačkom prijevodu)
475
Collection Byzantine, publiée sous le patronage de l’Association Guillaume Budé, Pariz od

1926. (s francuskim prijevodom)
Corpus Byzantinae Historiae (= Corpus Parisianum), 42 sveska, Pariz 1648-1711., 1819. (s
latinskim prijevodom)
Corpus Byzantinae Historiae, Venecija 1729-1733. (s latinskim prijevodom) (novo izdanje
Parškog zbornika)
Corpus Fontium Historiae Byzantinae, Washington – Berlin – Beč – Solun – Bruxelles
– Rim od 1967.
Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae, 50 svezaka, Bonn 1828-1878., 1897. (s latinskim
prijevodom)
K. Dieterich, Byzantinische Quellen zur Länder- und Völkerkunde I-II, Leipzig 1912. (sa‑
mo u njemačkom prijevodu)
Excerpta historica iussu Constantini Porphyrogeniti confecta I. Excerpta de legationibus I-
II, izd. C. de Boor, II. Excerpta de virtutibus et vitiis I-II, izd. Th. Büttner-Worts - A.
G. Roos, III. Excerpta de insidiis, izd. C. de Boor, IV. Excerpta de sententiis, izd. U.
Ph. Boissevain, Berlin 1903-1910.
Fragmenta Historicorum Graecorum IV-V, izd. C. Müller, Pariz 1868-1883. (s latinskim
prijevodom)
Georgica. Scriptorum Byzantinorum excerpta ad Georgiam pertinentia I-VII, izd. i prev. S.
Kauhčišvili, Tbilisi 1934-1967. (s prijevodom na gruzijski)
Gråcki izvori za bålgarskata istoria I-IX, gl. ur. I. Dujčev, Sofija 1954-1974. (s bugarskim
prijevodom)
Historici Graeci Minores I-II, izd. L. Dindorf, Leipzig 1870-1871.
Mesaiōnikē` Bibliothḗkē / Bibliotheca Graeca medii aevi I-VII, izd. N. K. Satas, Venecija
– Pariz 1872-1894. (pretisak Hildesheim – New York 1972.)
Gy. Moravcsik, Byzantinoturcica I-II. Die byzantinischen Quellen der Geschichte der Tür
kvölker, [Berliner byzantinischer Arbeiten 10], Berlin 21958.
Pamjatniki srednevekovoj istorii narodov central’noj i vostočnoj Evropy, Moskva (samo u
ruskom prijevodu)
Patrologiae cursus completus. Series Graeca, 161 svezak, izd. J.-P. Migne, Pariz 1857-1892.
(s latinskim prijevodom)
G. Soyter, Byzantinische Geschichtsschreiber und Chronisten. Ausgewählte Texte mit Ein
leitung, kritischem Apparat und Kommentar, Heidleberg 1929.
Scriptores Byzantini, editio Academiae Reipublicae Popularis Romaniae, Bukurešt od 1958.
J. G. Stritter, Memoriae populorum olim ad Danubium, Pontum Euxinum, paludem Mae
otidem, Caucasum, mare Caspium et inde magis ad septentriones incolentium e scrip
toribus historiae byzantinae erutae et digestae I-IV, Petrograd 1771-1779. (samo u la‑
tinskom prijevodu)
Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I-V, Beograd 1955-1971. (samo u srpskom
prijevodu)
476
Bibliografija za povijest bizantske
civilizacije
Sastavljanje cjelokupne bibliografije svih znanstvenih područja koja

pokrivaju bizantske studije danas je uistinu teško izvediva zadaća. Broj
bibliografskih jedinica gotovo da se umnožava svakoga dana, od pojedi‑
načnih članaka preko zbornika radova do monografija, plodova znanstve‑
noga rada brojnih istraživača diljem svijeta. Niti nam je želja niti moguć‑
nost da ovdje pobrojimo to nepregledno more bizantološkoga pregalaštva.
Svrha je ponuđene bibliografije dati ipak ponešto iscrpniji uvid u postoje‑
ću literaturu, i suvremenu i onu stariju. Dakako, zainteresirani mogu u
većini ovdje navedenih knjiga naći još podrobniju literaturu i daljnje refe‑
rence. Naglasak je stavljen na monografije i zbornike radova, dok su po‑
jedinačni članci izostavljeni. U ovom odabiru pretežu anglofonski autori
i engleska izdanja, iako nisu zapostavljene ni ostale jezične tradicije, po‑
gotovo radi li se o kapitalnim djelima. Učinjeno je to stoga što je većina
obrazovanih ljudi danas ponajprije potkovana u engleskom jeziku, a dje‑
lomice je i posljedica toga što je anglofonska produkcija izuzetno plodna.
U skladu s naslovnom propozicijom, bibliografijom smo nastojali po‑
kriti sve aspekte tisućljetne bizantske povijesti. Otud je popis raščlanjen
na niz jedinica radi lakšega praćenja i spretnijega korištenja. Najprije su
navedene najvažnije odnosno najdostupnije bizantske povjesnice, potom
ciljanije studije koje kronološki pokrivaju kraća ili dulja razdoblja, a onda
slijede zasebna područja, od društvene i kulturne povijesti, umjetnosti i
graditeljstva, preko gospodarske, crkveno-teološke, obrazovno-intelektu‑
alne, upravno-pravne i vojne povijesti, sve do vladarskih biografija, žen‑
skih studija i djela o dodirima Bizanta s drugim srednjovjekovnim druš‑
tvima i državama. U odabiru nisu zanemarena niti izdanja dostupna u
Hrvatskoj, jednako prijevodi kao i radovi hrvatskih stručnjaka. Pojedina
djela navode se i višekratno pod pripadajućim podnaslovima ako svojim
sadržajem pokrivaju dva ili više područja.
477
Opći pregledi
Angold, Michael, Byzantium. The Bridge from Antiquity to the Middle

Ages, London 2001.
Baynes, Norman Hepburn – Moss, Henry St. Lawrence Beaufort (ur.).
Byzantium: an introduction to East Roman civilization, Oxford 1948.
(njemačko izdanje Geschichte und Kultur des Oströmischen Reiches,
München 1964.)
Byron, Robert, The Byzantine achievement: a historical perspective, A.D.
330-1453, London – New York 1987. (pretisak izdanja iz 1929.)
Browning, Robert, The Byzantine Empire, New York 1980. (poboljšano iz‑
danje Washington 1992.)
Cavallo, Guglielmo (ur.), The Byzantines, Chicago – London 1997.
Décarreaux, Jean, Byzance ou l’autre Rome, Pariz 1982.
Diehl, Charles, Histoire de l’Empire byzantin, Pariz 1919. (srpski prije‑
vod Istorija Vizantiskog carstva, Beograd 1933., engleski prijevod Hi
story of the Byzantine empire, Princeton 1945., novo izdanje New York
1969.)
Ducellier, Alain, Byzance et le monde orthodoxe, Pariz 1986. (njemački
prijevod Byzanz. Das Reich und die Stadt, Zürich 1990.)
— Les Byzantins: histoire et culture, Pariz 1988.
Franzius, Enno, History of the Byzantine Empire, mother of nations, New
York 1967.
Guillou, André, La Civilisation byzantine, Pariz 1974.
Gregory, Timothy, A History of Byzantium, Oxford – New York 2004.
Guerdan, René, Vie, grandeurs et misères de Byzance, Pariz 1954. (engle‑
ski prijevod Byzantium: its triumphs and tragedy, New York 1956.)
Haldon, John, Byzantium. A History, Stroud 2000.
Haussig, Hans Wilhelm, Byzantinische Geschichte, Stuttgart 1969.
Hristofilopulu, Ekaterini (Christophilopoulou, Aikaterine), Byzantine hi
story, Amsterdam 1986- (engleski prijevod grčkog izvornika Vizandi
ni istorija I-II/1, 1975-1981.)
Hussey, Joan Mervyn (ur.), The Cambridge medieval history IV.1-2, Cam‑
bridge, 1966-1967.
Lemerle, Paul, Histoire de Byzance, Pariz 1943. (engleski prijevod A Hi
story of Byzantium, New York 1964.)
Leu (Laiou), Angeliki – Maguire, Henry (ur.), Byzantium: a world civili
zation, Washington 1992.
Lilie, Ralph-Johannes, Byzanz. Geschichte des oströmischen Reiches,
München 22001.
— Byzanz. Das zweite Rom, Berlin 2003.
Loverance, Rowena, Byzantium, Cambridge 22004.
Maier, Franz Georg (ur.), Byzanz, [Fischer Weltgeschichte 13], Frankfurt
am Main 1973.
Mango, Cyril, Byzantium: The Empire of New Rome, New York 1980.
478
Bibliografija za povijest bizantske civilizacije
Mango, Cyril (ur.), Oxford History of Byzantium, Oxford – New York

2002.
Norwich, John Julius, Byzantium: the early centuries, New York 1988.
— Byzantium: the apogee, New York 1991.
— Byzantium: the decline and fall, New York 1995.
Oman, Charles William Chadwick, The Byzantine empire, London 1922.
Ostrogorski, Georgij, Geschichte des byzantinischen Staates, München
3
1963. (srpsko izdanje Istorija Vizantije, Beograd 21959., engleski pri‑
jevod History of the Byzantine State, Oxford 21968, New Brunswick
3
1969.)
Runciman, Steven, Byzantine civilization, London 1966. (srpski prijevod
Vizantijska civilizacija, Subotica – Beograd 1964.)
— Byzantine style and civilization, Harmondsworth – Baltimore 1975.
Savides, Aleksios (Savvides, Alexios) – Hendrickx, Benjamin, Introducing
Byzantine history: a manual for beginners, Pariz 2001.
Schreiner, Peter, Byzanz, München 1992.
Sherrard, Philip, Bizant, Zagreb 1972. (engleski izvornik Byzantium, Ti‑
me-Life, London 1968.)
Treadgold, Warren, A history of the Byzantine State and Society, Stan‑
ford 1997.
— A Concise History of Byzantium, New York 2001.
Vasiljev, Aleksandar Aleksandrovič (Vasiliev, Alexander Alexandrovich),
History of the Byzantine Empire, 324-1453, Madison 21952.
Vryonis, Speros, Byzantium and Europe, Harcourt 1967.
Whitting, Philip, Byzantium: an introduction, Oxford 1981.
Wirth, Peter, Grundzüge der byzantinischen Geschichte, Darmstadt
4
2004.
Pojedinačni pregledi i studije
Ahrweiler, Hélène, Byzance et la Mer. La Marine de guerre, la politique et

les instiutions maritimes de Byzance aux VII-XV siècle , Pariz 1966.
Angold, Michael, A Byzantine government in exile: government and society
under the Laskarids of Nicaea, 1204-1261, London 1975.
— The Byzantine Empire 1025-1204: a political history, London – New
York 1984.
Barker, John Walton, Justinian and the Later Roman Empire, Madison
1966.
Bon, Antoine, Le Peloponnese byzantin jusqu’ en 1204, Pariz 1951.
Bredenkamp, François, The Byzantine Empire of Thessaloniki, 1224-1242,
Solun 1996.
Bryer, Anthony, The Empire of Trebizond and the Pontos, London 1980.
479
Bury, John Bagnell, A History of the Later Roman Empire, from Arcadius
to Irene (395 A.D. to 800 A.D.), London – New York 1889. (novo izda‑
nje Amsterdam 1966.)
— A History of the Eastern Roman Empire from the Fall of Irene to the
Accession of Basil I. (A.D. 802-867), London – New York 1912.
— A History of the Later Roman Empire: A Supplement Containing the
Emperors from Basil II to Isaac Komnenos (A.D. 976-1057), and Other
Essays on Byzantine History, Chicago 1974.
Chalandon, Ferdinand, Les Comnène: études sur l’ empire byzantin aux
XIe et XIIe siècles I-II, Pariz 1900-1912.
Charanis, Peter, Church and State in the Later Roman Empire. The Re
ligious Policy of Anastasius the First, 491-518, Madison 1939., Solun
2
1974.
Chassin, Lionel Max, Bélisaire, généralissime byzantin (504-565), Pariz
1957.
Crena de Iongh, Daniel, Byzantine aspects of Italy, New York 1967.
Eickhoff, Ekkehard, Macht und Sendung: byzantinische Weltpolitik, Stu‑
ttgart 1981.
Evans, James Allan Stewart, The Age of Justinian. The Circumstances of
Imperial Power, London 1996.
Foss, Clive, History and archaeology of Byzantine Asia Minor, Aldershot
1990.
Gallas, Klaus, Byzantinisches Kreta, München 1983.
— Byzantinisches Griechenland: Festland, Inselwelt, Zypern, Dortmund
1993.
Gardner, Alice, The Lascarids of Nicea: the Story of an Empire in Exile,
London 1921.
Goubert, Paul, Byzance avant l’Islam I-II/1-2, Pariz 1951-1962.
Haldon, John, Byzantium in the seventh century: the transformation of a
culture, Cambridge 1990).
Head, Constance, Imperial twilight: the Palaiologos dynasty and the decli
ne of Byzantium, Chicago 1977.
Heisenberg, August, Quellen und Studien zur spätbyzantinischen Geschi
chte: gesammelte Arbeiten, London 1973.
Jenkins, Romilly James Heald, The Byzantine Empire on the Eve of the
Crusades, London 1953.
— Byzantium: the Imperial centuries, A. D. 610-1071, London 1966.
Karlin-Hayter, Patricia, Studies in Byzantine political history: sources
and controversies, London 1981.
Lemerle, Paul, Cinq études sur le XIe siècle byzantin, Pariz 1977.
— Le monde de Byzance: histoire et institutions, London 1978.
Lilie, Ralph-Johannes, Byzanz unter Eirene und Konstantin VI. (780 -
802), Frankfurt am Main 1996.
480
Mazal, Otto, Justinian I. und seine Zeit: Geschichte und Kultur des by
zantinischen Reiches im 6. Jahrhundert, Köln 2001.
Miller, William, Trebizond, the Last Greek Empire, London 1926.
Nicol, Donald MacGillivray, The despotate of Epiros, 1267-1479: A Contri
bution to the History of Greece in the Middle Ages, Oxford 1957., Cam‑
bridge 1984.
— The End of the Byzantine Empire, London 1979.
— Studies in late Byzantine history and prosopography, London 1986.
— The last centuries of Byzantium, 1261-1453, Cambridge 21993.
Rubin, Berthold, Das Zeitalter Justinians I-II, Berlin – New York 1960-
1995.
Stratos, Andreas, Byzantium in the Seventh Century I-V, Amsterdam
1968-1980.
Ure, Percy Neville, Justinian and his age, Harmondsworth 1951.
Treadgold, Warren, The Byzantine revival, 780-842, Stanford 1988.
Tupkova-Zaimova, Vasilka, Byzance et les Balkans à partir du VIe siècle:
les mouvements ethniques et les États, London 1979.
Whittow, Mark, The Making of Orthodox Byzantium, 600-1025, London
– Berkeley 1996.
Zakitinos, Dionisios (Zakythinos, Dionysios), Le despotat grec de Morée I-
II, Pariz 1932-1953., London 1975.
Bizantinistika, rječnici, enciklopedije i prozopografski

priručnici
Beck, Hans-Georg, Byzantinistik heute, Berlin 1977.

Hunger, Herbert, Byzantinische Grundlagenforschung, London 1973.
Irmscher, Johannes, Einführung in die Byzantinistik, Berlin 1971.
— Lexikon der Byzantinistik, Amsterdam od 1998.
Jones, Arnold Hugh Martin – Martindale, John Robert – Morris, John,
The prosopography of the later Roman Empire, I-III, Cambridge 1971-
1992.
Karajanopulos, Janis (Karayannopoulos, Yannis) - Weiß, Günter, Que
llenkunde zur Geschichte von Byzanz (324 - 1453), Wiesbaden 1982.
Každan, Aleksandar Petrovič (Kazhdan, Alexander Petrovich) (ur.), The
Oxford Dictionary of Byzantium, I-III, Oxford 1991.
Každan, Aleksandar Petrovič (Kazhdan, Alexander Petrovich) – Consta‑
ble, Giles, People and Power in Byzantium. An introduction to modern
byzantine studies, Washington 1982.
Kurbatov, Georgij Lavovič, Istorija Vizantii (istoriografija), Lenjingrad
1975.
Lawler, Jennifer, Encyclopedia of the Byzantine Empire, Jefferson 2004.
481
Marrou, Henri-Irénée - Palanque, Jean-Rémy - Mandouze, André - De‑

smulliez, Janine - Pietri, Charles - Pietri, Luce, (ur.), Prosopographie
chrétienne du Bas-Empire, Pariz od 1982.
Martindale, John Robert (ur.), Prosopography of the Byzantine Empire I
(641-867), Aldershot 2001. (CD-ROM)
Mazal, Otto, Handbuch der Byzantinistik, Graz 1989.
Moravcsik, Gyula, Einführung in die Byzantinologie, Budimpešta 1976.
Nicol, Donald MacGillivray, A biographical dictionary of the Byzantine
Empire London 1991.
Rosser, John, Historical Dictionary of Byzantium, Lanham 2001.
Trapp, Erich (ur.), Prosopographisches Lexikon der Palaiologenzeit, I-XIV,
Beč 1976-1996.
Winkelmann, Friedhelm (ur.), Prosopographie der mittelbyzantinischen
Zeit, I-VI, Berlin - New York 1998-2001.
Wirth, Peter - Bertolini, Ottorino (ur.), Reallexikon der Byzantinistik,
Amsterdam 1968. (objavljivanje prestalo s prvom knjigom, šestim
sveskom)
Kasna antika
Baynes, Norman Hepburn, Constantine the Great and the Christian Church,
London 21972.
Brown, Peter Robert Lamont, The World of Late Antiquity: from Marcus
Aurelius to Muhammad, London, 1971.
— The Making of Late Antiquity, Cambridge 1978.
Bury, John Bagnell, History of the later Roman empire from the death of
Theodosius I. to the death of Justinian (A. D. 395 to A. D. 565), Lon‑
don 1923. (novo izdanje New York 1958.)
Cameron, Alan, Circus factions: Blues and Greens at Rome and Byzanti
um, Oxford 1976.
Cameron, Averil, The later Roman empire, AD 284-430, Cambridge 1993.
(London 1993.)
— The Mediterranean world in late antiquity, AD 395-600, London – New
York 1993.
Demandt, Alexander, Die Spätantike. Römische Geschichte von Diocletian
bis Justinian 284-565 n. Chr., München 1989.
Garnsey, Peter – Humfress, Caroline, The Evolution of the Late Antique
World, Cambridge 2001.
Jones, Arnold Hugh Martin, The Later Roman Empire, 284-602, I-IV,
Oxford 1964. (dvosveščano izdanje Baltimore 1986)
Kaegi, Walter Emil, Byzantium and the decline of Rome, Princeton 1968.
Liebeschuetz, John Hugo Wolfgang Gideon, From Diocletian to the Arab
conquest: change in the late Roman Empire, Aldershot 1996.
482
Mathisen, Ralph, Studies in the History, Literature, and Society of Late

Antiquity, Amsterdam 1991.
Stein, Ernest, Geschichte des spätromischen Reiches I: Vom römischen
zum byzantinischen Staat, Beč 1928. (francuski prijevod Histoire du
Bas-Empire I, Pariz – Bruxelles – Amsterdam, 1959.)
— Histoire du Bas-Empire II: De la disparition de l’empire d’occident a la
mort de Justinien, Pariz – Bruxelles – Amsterdam 1949.
Društvo i kultura
Angold, Michael (ur.), The Byzantine Aristocracy IX-XIII Centuries,

Oxford 1984.
Angold, Michael, Church and society in Byzantium under the Comneni,
1081-1261, Cambridge – New York 1995.
Beck, Hans-Georg, Das byzantinische Jahrtausend, München 1978. (srp‑
ski prijevod: Vizantijski milenijum, Beograd 1998.)
Bidlo, Jaroslav, Vizantijska kultura, Zagreb 1924. (češki izvornik Kultura
byzantská, její vznik a význam, Prag 1919.)
Bréhier, Louis, Le monde byzantin I: Vie et mort de Byzance, Pariz 1947.
(engleski prijevod The life and death of Byzantium, Amsterdam
1977.)
— Le monde byzantin III: La civilisation byzantine, Pariz 1950. (srpski
prijevod Vizantijska civilizacija, Beograd 1976)
Bryer, Anthony - Lowry, Heath (ur.), Continuity and Change in Late By
zantine and Early Ottoman Society, Birmingham 1986.
Cameron, Averil, Changing cultures in early Byzantium, Aldershot 1996.
Charanis, Peter, Social, Economic and Political Life in the Byzantine Em
pire, London 1973.
Cheynet, Jean-Claude, Pouvoir et contestations à Byzance (963-1210), Pa‑
riz 1990.
Cormack, Robin, Writing in Gold. Byzantine Society and its Icons, Lon‑
don 1985.
Diehl, Charles, La societé byzantine à l’ époque des Comnènes, Pariz
1929.
— Byzance: Grandeur et Décadence, Pariz 1920 (engleski prijevod Byzan
tium: Greatness and Decline, New Brunswick, 1957.)
Geanakoplos, Deno John, Byzantium: Church, Society and Civilization,
Chicago 1984.
Gilles, Pierre, The antiquities of Constantinople, New York 21988.
Harris, Jonathan (ur.), Palgrave Advances in Byzantine Studies, London
– New York 2005.
Haussig, Hans Wilhelm, Kulturgeschichte von Byzanz, Stuttgart 1959,
2
1966. (engleski prijevod A History of Byzantine Civilization, London
1971)
483
Hoffman, Lars Martin, Zwischen Polis, Provinz und Peripherie: Beiträge

zur byzantinischen Geschichte und Kultur, Wiesbaden 2005.
Houston, Mary Galway, Ancient Greek, Roman and Byzantine Costume
and Decoration, London 1931.
— Clothing of Ancient Greece, Rome and Byzantium, London 1947.
Hunger, Herbert, Das Reich der neuen Mitte. Der christliche Geist der by
zantinischen Kultur, Graz 1965.
Hussey, Joan Mervyn, Church and Learning in the Byzantine Empire,
867-1185, London 1937.
Iorga, Nicolae, Byzance après Byzance. Continuation de l’ histoire de la
vie byzantine, Bukurešt 1935, 21971 (pretisak Pariz 1992.)
Jacoby, David, Société et démographie à Byzance et en Romanie latine,
London 1975.
Janopulos, Panajotis (Yannopoulos, Panayotis), La societe profane dans l’
empire byzantin des VIIe, VIIIe et IXe siècles, Louvain 1975.
Kaegi, Walter Emil, Army, society, and religion in Byzantium, London
1982.
Každan (Kazhdan), Aleksandar Petrovič, Vizantijskaja kultura, Moskva,
1968. (njemački prijevod Byzanz und seine Kultur, Berlin 1973.)
— Social’nij sostav gospodstvujuščego klasa Vizantii XI-XII vekov, Moskva
1974.
Každan, Aleksandar Petrovič (Kazhdan, Alexander Petrovich) – Epste‑
in, Ann Wharton, Change in Byzantine Culture in the Eleventh and
Twelfth Centuries, Berkeley – Los Angeles – London 1985.
Constantelos, Demetrios, Byzantine Philanthropy and social welfare, New
Brunswick 1968.
Köpstein, Helga, Besonderheiten der byzantinischen Feudalentwicklung:
eine Sammmlung von Beiträgen zu den frühen Jahrhunderten, Berlin
1983.
Kukules, Fedon (Koukoules, Phaidon), Vizandinon vios ke politizmos I-VI,
(“Život i kultura Bizantinaca”), Atena 1948-1955.
Kuntura-Galaki (Kountoura-Galake), Eleonora, O vizandinos kliros ke i
kinonija ton “skotinon eonon” (“Bizantski kler i društvo u mračnim
stoljećima”), Atena 1996.
Lemerle, Paul, The Agrarian History of Byzantium from the Origins to
the Twelfth Century: the Sources and Problems, Galway 1979.
Leu (Laiou), Angeliki, Peasant Society in the Late Byzantine Empire: A
Social and Demographic Study, Princeton 1977.
Lindsay, Robert Leeson Jack, Byzantium into Europe, London 1950.
Macrides, Ruth (ur.), Travel in the Byzantine World. The 34th Spring
Symposium of Byzantine Studies, Aldershot 2002.
Magdalino, Paul (ur.), Byzantium in the Year 1000, Leiden 2002.
Maguire, Henry (ur.), Byzantine Court Culture from 829 to 1204, Washin‑
gton 1997.
484
Matschke, Klaus-Peter, Die Gesellschaft im späten Byzanz: Gruppen,

Strukturen und Lebensformen, Köln 2001.
McCormick, Michael, Eternal Victory. Triumphal Rulership in Late Antiqui
ty, Byzantium and the early Medieval West, Cambridge – Pariz 1986.
Miller, Dean Arthur, The Byzantine tradition, New York 1966.
Miller, Timothy, The orphans of Byzantium: child welfare in the Christian
empire, Washington 2003.
Morris, Rosemary, Monks and Laymen in Byzantium, 843-1118, Cambrid‑
ge – New York 1995.
Nicol, Donald MacGillivray, The Byzantine Family of Kantakouzenos
(Cantacuzenus), ca. 1100-1460, Washington 1968.
— Church and society in the last centuries of Byzantium, Cambridge 1979.
Ostrogorski, Georgij, Quelques problèmes d’histoire de la paysannerie by
zantinie, Bruxelles 1956.
Papadopoulos, Averkios, Versuch einer Genealogie der Palaiologen, 1261-
1453, München 1938.
Patlagean, Évelyne, Pauvreté économique et pauvreté sociale à Byzance:
4e - 7e siècles, Pariz 1977.
Polemis, Demetrios, The Doukai. A Contribution to Byzantine Prosopo
graphy, London 1968.
Radić, Radivoj, Strah u poznoj Vizantiji: 1180-1453, Beograd 2000.
Rajković, Srđan, Porodica Vrijenija u XI i XII stoleću, Beograd 2003.
Rouillard, Germaine, La Vie rurale dans l’Empire byzantin, Pariz 1953.
Runciman, Steven, Byzantine Style and Civilization, Harmondsworth
1975.
Schreiner, Peter, Stadt und Gesetz - Dorf und Brauch: Versuch einer hi
storischen Volkskunde von Byzanz: Methoden, Quellen, Gegenstände,
Beispiele, Göttingen 2001.
Seibt, Werner, Die Skleroi: Eine Prosopographische-Sigillographische Stu
die, Beč 1976.
Seidler, Grzegorz Leopold, Soziale Ideen in Byzanz, Berlin 1960.
Ševčenko, Ihor, Society and Intellectual Life in Late Byzantium, London
1981.
Treadgold, Warren, The Nature of the Bibliotheca of Photius, Washington
1980.
Vannier, Jean-François, Familles byzantines: les Argyroi (IXe-XIIe siècles),
Pariz 1975.
Veyne, Paul (ur.), A History of Private Life, I. From Pagan Rome to Byzan
tium, Harvard 1996.
Wessel, Klaus, Die Kultur von Byzanz, Frankfurt 1970.
Zakitinos, Dionisios (Zakythinos, Dionysios), Byzance: etat, societe, econo
mie, London, 1973.
Zilliacus, Henrik, Zum Kampf der Weltsprachen im oströmischen Reich
Helsingsfor 1935. (pretisak Amsterdam 1965.)
485
Književnost i povjesništvo
Agapitos, Panagiotis - Smith, Ole, The study of medieval Greek romance:

a reassessment of recent work, Kopenhagen 1992.
Beaton, Roderick, The Medieval Greek Romance, Cambridge 1989.
— The Making of Byzantine History, London 1993.
Beck, Hans Georg, Geschichte der byzantinischen Volksliteratur, München 1971.
Browning, Robert, Studies on Byzantine History, Literature and Educati
on, London 1977.
— Medieval and Modern Greek. Cambridge - New York 21983.
— History, language and literacy in the Byzantine world, Northampton
1989.
Cameron, Averil, Agathias, Oxford 1970.
— Procopius and the sixth century, Berkeley 1985.
Colonna, Maria Elisabetta, Gli storici bizantini dal IV al XV secolo, Na‑
pujl 1956.
Dieten, J. L. van, Niketas Choniates, Berlin – New York 1971.
Dieterich, Karl, Geschichte der byzantinischen und neugriechischen Lite
ratur, Leipzig 1902.
Gelzer, Heinrich, Sextus Julius Africanus und die byzantinische Chrono
graphie I-II, Leipzig 1880-1885.
Guilland, Rodolphe, Essai sur Nicéphore Grégoras. L’Home et l’Œuvre, Pa‑
riz 1926.
Hinterberger, Martin, Autobiographische Traditionen in Byzanz, Beč
1999.
Hunger, Herbert, Die hochsprachliche profane Literatur der Byzantiner I-
II, München 1978.
— Antiker und byzantinischer Roman, Heidelberg 1980.
Impellizeri, Salvatore, La letteratura bizantina da Constantino agli Ico
noclasti, Bari 1965.
Jeffreys, Elizabeth, Studies in John Malalas, Sydney 1990.
Jeffreys, Elizabeth – Jeffreysom, Michael, Popular Literature in Late By
zantium, London 1983.
Katičić, Radoslav, Bizantska književnost, u: Povijest svjetske književnosti
II, Zagreb 1977., 313-345
Každan, Aleksandar Petrovič, Kniga i pisatel’ v Vizantii, Moskva 1973.
— A History of Byzantine Literature 650-850, Atena 1999.
Krumbacher, Karl, Geschichte der byzantinischen Literatur von Justinian
bis zum Ende des Römischen Reiches, 527-1453, München 21897.
Kustas, George, Studies in Byzantine Rhetoric, Solun 1873.
Littlewood, Littlewood, Antony Robert (ur.), Originality in Byzantine lite
rature, art and music: a collection of essays, Oxford 1995.
Montelatici, Giovanni, Storia della letteratura bizantina (324-1453) I-II,
Milano 1916.
486
Poljakova, Sofja, Iz istorii vizantijskogo romana, Moskva 1979.

Savides, Aleksios (Savvides Alexios), Vizandino istoriografiko pentapti
ho: Prokopios, Mihail Pselos, Ana Komnini, Joanis Kinamos, Georgi
os Sfrandzis (“Bizantski historiografski pentaptih: Prokopije, Mihael
Psel, Ivan Kinam, Georgije Sfrancis”, Solun 2001.
Ševčenko, Ihor, Ideology, Letters & Culture in the Byzantine World, Lon‑
don 1982.
Whitby, Michael, The Emperor Maurice and his historian: Theophylact
Simocatta on Persian and Balkan warfare, Oxford – New York 1988.
Umjetnost, graditeljstvo, tehnička znanja i lijepa umijeća
Bank, Alisa Vladimirovna, Prikladnoe iskusstvo Vizantii IX-XII vekov.

Ocherki, Moskva 1978.
Beckwith, John, Early Christian and Byzantine Art, Harmondsworth
1970.
Belting, Hans, Das illuminierte Buch in der spätbyzantinischen Gesellsc
haft, Heidelberg 1970.
Bendell, Simon, Byzantine Weights: An Introduction, London 1996.
Bon, Antoine, Byzantium, Ženeva – Pariz – München 1972.
Concina, Ennio, Le arti di Bisanzio: secoli 6.-15., Milano 2002.
Delvoye, Charles, L’art byzantin, Pariz 1967.
Demus, Otto, Byzantine Mosaic Decoration, London 1948.
— Byzantine Art and the West, New York 1970.
— Die byzantinischen Mosaikikonen, Beč 1991.
Evans, Helen – Wixom, William, The glory of Byzantium: Art and Cultu
re of the Middle Byzantine era, A.D. 843-1261, New York 1997.
Felicetti-Liebenfels, Walter, Geschichte der byzantinischen Ikonenmalerei,
Olten – Lausanne 1956.
Goldschmidt, Adolf – Weitzmann, Kurt, Die byzantinischen Elfenbein
skulpturen des zehnten bis dreizehnten Jahrhunderts I-II, Berlin 1930-
1934.
Grabar, André, Byzance. L’art byzantin du moyen âge, Pariz 1963. (engle‑
ski prijevod Art of the Byzantine Empire, New York 1963, srpski prije‑
vod Vizantija: vizantijska umetnost srednjega veka [od VIII do XV ve
ka], Novi Sad 1969.)
— L’Âge d’or de Justinien, de la mort de Théodose à l’Islam, Pariz 1966.
(engleski prijevod Byzantium: from the Death of Theodosius to the Ri
se of London 1966, američko izdanje The Golden Age of Justinian:
from the Death of Theodosius to the rise of Islam, New York 1967.)
— Les revetements en or et en argent des icones byzantines du Moyen Age,
Venecija 1975.
— Sculptures byzantines du Moyen Age XIe-XVIe siècle, Paris 1976.
487
Hadzidakis (Chatzidakis), Manolis – Grabar, André, Byzantine and Early

Medieval Painting, New York 1965.
Head, Constance, Imperial Byzantine portraits: a verbal and graphic
gallery, New Rochelle 1982.
Hetherington, Paul, Byzantine and medieval Greece: churches, castles and
art of the mainland and Peloponnese, London 1991.
Hutter, Irmgard, Early Christian and Byzantine Art, Universe Books
1971.
Kirschbaum, Engelbert (ur.), Lexikon der christlichen Ikonographie, Rim
1968-1976.
Kitzinger, Ernst, Byzantine Art in the Making, London 1977.
Kleinbauer, W. Eugene, Early Christian and Byzantine architecture: An
Annotated Bibliography and Historiography, Boston 1992.
Krautheimer, Richard, Early Christian and Byzantine Architecture,
Harmondsworth - New York 41986.
Lazarev, Viktor Nikitič, Istorija vizantijskoj živopisi I-II, Moskva 1947,
2
1986. (talijanski prijevod Storia della pitura bizantina, Torino 1967,
srpski prijevod Istorija vizantijskog slikarstva, Beograd 2004.)
Lemerle, Paul, Le style byzantin, Pariz 1944.
Littlewood, Anthony Robert (ur.), Originality in Byzantine literature, art
and music: a collection of essays, Oxford 1995.
Lowden, John, Early Christian & Byzantine art, London 1997.
Mango, Cyril, The art of the Byzantine Empire, 312-1453: Sources and
Documents, Englewood Cliffs 1972.
— Byzantine Architecture, New York 1976.
Réau, Louis, Iconographie de l’art chrétien, Pariz 1955-1959.
Rice, David Talbot, Art of the Byzantine Era, London 1963.
— The Appreciation of Byzantine Art, London 1972.
Rodley, Lyn, Byzantine Art and Architecture. An introduction, Cambrid‑
ge 1994.
Schilbach, Erich, Byzantinische Metrologie, München 1970.
Schiller, Gertrud, Ikonographie der christlichen Kunst, Gütersloh 1966-
1991. (engleski prijevod u dva sveska Iconography of Christian art,
Greenwich - New York 1971)
Schug-Wille, Christa, Bizant i njegov svijet, Rijeka 1970. (njemački izvor‑
nik Byzanz und seine Welt, Baden-Baden 1969., München 1979.)
Skliar, Ania, Najveće kulture svijeta – Bizant, Zagreb 2005. (njemački
izvornik Grosse Kulturen der Welt - Byzanz, München 2005.)
Spitzing, Günter, Lexikon byzantinisch-christlicher Symbole: die Bil
derwelt Griechenlands und Kleinasiens, München 1989.
Ševčenko, Nancy Patterson, The life of Saint Nicholas in Byzantine art,
Torino 1983.
— Illustrated Manuscripts of the Metaphrastian Menologion (Studies in
Medieval Manuscript Illumination), Chicago 1990.
488
Velmans, Tania, La peinture murale byzantine à la fin du moyen âge, Pa‑

riz 1977.
Warland, Rainer (ur.), Bildlichkeit und Bildorte von Liturgie. Schauplätze
in Spätantike, Byzanz und Mittelalter, Wiesbaden 2002.
Weitzmann, Kurt, Die byzantinische Buchmalerei des 9. und 10. Jahr
hunders, Berlin 1935.
— Greek Mithology in Byzantine Art, Princeton 1951.
— Studies in Classical and Byzantine Manuscript Illumination, Chicago
– London 1971.
— Die Ikone, 6.-14. Jahrhundert, München 1979.
Weitzmann, Kurt – Hadzidakis (Chatzidakis), Manolis – Miatev, Krsto
– Radojčić, Svetozar, Frühe Ikonen, Beč – München 1965. (srpski pri‑
jevod Ikone sa Balkana. Sinaj. Grčka, Bugarska. Jugoslavija, Beograd
1970.)
Wessel, Klaus, Die byzantinische Emailkunst vom fünften bis dreizehnten
Jahrhundert, Recklinghausen 1967. (engleski prijevod Byzantine Ena
mels from the 5th to the 13th Century, Greenwich – New York 1967.,
Shannon 1969.)
— Coptic Art, New York 1965.
Wessel, Klaus – Restle, Marcell (ur.), Reallexikon zur byzantinischen
Kunst, Stuttgart 1963-
Glazba
Littlewood, Antony Robert (ur.), Originality in Byzantine literature, art

and music: a collection of essays, Oxford 1995.
Szövérffy, Joseph, A guide to Byzantine hymnography: a classified biblio
graphy of texts and studies, I-II, Brookline – Leyden 1978-1979.
Wellesz, Egon, A history of Byzantine music and hymnography, Oxford
2
1961.
Crkva, redovništvo, hagiografija i teologija
Angold, Michael, Church and society in Byzantium under the Comneni,

1081-1261, Cambridge – New York 1995.
Auzépy, Marie-France, L’Hagiographie et l’iconoclasme byzantin, Birmin‑
gham 1999.
Beck, Hans Georg, Kirche und theologische Literatur im Byzantinischen
Reich, München 1959.
Bréhier, Loius, La Quérelle des Images (VIIIe-IXe siècle), Pariz 1904.
Brown, Peter, The Cult of the Saints: Its Rise and Function in Latin Chri
stianity, London 1981.
Bryer, Anthony (ur.), Mount Athos and Byzantine monasticism: papers
from the twenty-eighth Spring Symposium of Byzantine Studies, Bir
mingham, March 1994, Aldershot 1996.
489
Bryer, Anthony – Herrin, Judith (ur.), Iconoclasm: papers given at the

ninth Spring Symposium of Byzantine Studies, University of Birming
ham, March 1975, Birmingham 1977.
Delehaye, Hippolyte, Les légendes hagiographiques, Pariz 1909., 31927.
— Les passions des martyrs et les genres littéraires, Bruxelles 1921.
— Les saints stylites, Bruxelles 1923.
Dvorník, František, The Photian Schism: History and Legend, Cambrid‑
ge 1948.
— Les Légends de Constantin et Méthode vues de Byzance, Prag 1933.
(pretisak Hattiesberg 1969.)
Ehrhard, Albert, Überlieferung und Bestand der hagiographischen und
homiletischen Literatur der griechischen Kirche von den Anfängen bis
zum Ende des 16. Jahrhunderts, I-III, Leipzig 1937-1952.
Every, George, The Byzantine patriarchate, 451-1204, London 21962. (no‑
vo izdanje New York 1980.)
Festugière, André Jean, Les moines d’Orient I-IV, Pariz 1959-1965.
Fletcher, Richard, The Conversion of Europe. From Paganism to Christia
nity 371-1386 AD, London 1997.
Geanakoplos, Deno John, A short history of the Ecumenical Patriarchate
of Constantinople (330-1990): “first among equals” in the Eastern Ort
hodox Church, Brookline 21990.
Gero, Stephen, Byzantine iconoclasm during the reign of Constantine V,
with particular attention to the oriental sources, Louvain 1977.
— Byzantine iconoclasm during the reign of Leo III; with particular atten
tion to the oriental sources, Louvain 1973.
Gill, Joseph, Byzantium and the Papacy, 1198-1400, New Brunswick
1979.
Grabar, André, L’iconoclasme byzantin. Dossier archéologique, Pariz
1957., 2 1984.
Herrin, Judith, The formation of Christendom, Princeton 1987. (novo iz‑
danje Princeton 1989.)
Hunt, Edward David, Holy Land Pilgrimage in the Later Roman Empire
AD 312-460, Oxford 1982.
Hussey, Joan Mervyn, The Orthodox Church in the Byzantine Empire,
Oxford 1986.
Kaegi, Walter Emil, Army, society, and religion in Byzantium, London
1982.
Kaplan, Michel, Les propriétés de la Couronne et de l’Eglise dans l’Empire
byzantin (Ve-VIIe siècles), Pariz 1976.
Malamut, Elisabeth, Sur la route des saints byzantins, Pariz 1993.
Martin, Edward James, A History of the Iconoclastic Controversy, London
1930.
490
Meyendorff, John, St Grégoire Palamas et la mystique orthodoxe, Pariz

1959. (engleski prijevod St Gregory Palamas and Orthodox Spiritua
lity, Crestwood – Bedfordshire 1974.)
— Le Christ dans la theologie byzantine, Pariz 1969. (engleski prijevod
Christ in Eastern Christian Thought, Crestwood 1975.)
— Byzantine Hesychasm: Historical, Theological and Social Problems: Co
llected Studies, London 1974.
— Byzantine Theology: Historical Trends and Doctrinal Themes, London
1975., New York 1 1979., 21983. (srpski prijevod Vizantijsko bogoslo
vje, Kragujevac 1985.)
— Imperial unity and Christian division: the church, 450-680 AD, Cre‑
stwood 1989.
Michel, Anton, Die Kaisermacht in der Ostkirche (843-1204), Darmstadt
1959.
Morris, Rosemary (ur.), Church and people in Byzantium, Birmingham
1990.
Nicol, Donald MacGillivray, Byzantium: its ecclesiastical history and rela
tions with the western world, London 1972.
— Church and society in the last centuries of Byzantium, Cambridge
1979.
Papadakis, Aristeides, The Christian East and the Rise of the Papacy:
The Church 1071-1453 A.D, Crestwood 1994.
Pelikan, Jaroslav Jan, The emergence of the Catholic tradition (100-600),
Chicago 1971.
— The spirit of Eastern Christendom (600-1700), Chicago 1974.
Runciman, Steven, The Eastern Schism: A Study of the Papacy and the
Eastern Churches during the XIIth and XIIth Centuries, Oxford 1963.
— The Great Church in Captivity: A Study of the Patriarchate of Constan
tinople from the Eve of the Turkish conquest to the Greek War of Inde
pendence, London 1968.
Sherrard, Philip, The Greek East and the Latin West: a study in the Chri
stian tradition, Oxford 1959.
Walter, Christopher, Art and Ritual of the Byzantine Church, London
1982.
Duhovni život, obrazovanje, znanost i ideologija
Ahrweiler, Hélène, L’Idéologie politique de l’Empire byzantin, Pariz 1975.

(srpski prijevod: Politička ideologija Vizantijskog Carstva, Beograd
1988.)
Anastos, Milton, Studies in Byzantine Intellectual History, London 1979.
— Aspects of the mind of Byzantium: political theory, theology, and eccle
siastical relations with the See of Rome, Aldershot 2001.
Barker, Ernest, Social and Political Thought in Byzantium from Justini
an I to the Last Paleologue, Oxford 1957.
491
Browning, Robert, Studies on Byzantine History, Literature and Educa

tion, London 1977.
Dölger, Franz, Byzanz und die europäische Staatenwelt, Ettal 1953.
Dvorník, František, Early Christian and Byzantine Political Philosophy.
Origins and Background I-II, Washington 1966.
Fryde, Edmund, The Early Palaeologan Renaissance (1261-c. 1360), Lei‑
den 2000.
Hunger, Herbert, Prooimion. Elemente der byzantinischen Kaiseridee in
den Arengen der Urkunden, Beč 1964.
Hussey, Joan Mervyn, Church and Learning in the Byzantine Empire,
867-1185, London 1937.
— Ascetics and Humanists in Eleventh-century Byzantium, London 1960.
Ivánka, Endre von, Hellenistisches und Christliches im frühbyzantinis
chen Geistesleben, Beč 1948.
Ivánka, Endre von, Rhomäerreich und Gottesvolk, Freiburg – München 1968.
Karajanopulos, Janis (Karayannopoulos, Yannis), I politiki teorija ton Vi
zandinon (“Politička teorija Bizantinaca”), Solun 1988.
Karamboula, Dimitra, Staatsbegriffe in der frühbyzantinischen Zeit, Beč
1993.
Konstantinides, Kostas (Constantinides, Costas), Higher Education in
Byzantium in the Thirteenth and Early Fourteenth Centuries (1204-
ca.1310), Nikozija 1982.
Lemerle, Paul, Le premier humanisme byzantin. Notes et remarques sur
enseignement et culture a Byzance des origines au X e siècle, Pariz
1971. (engleski prijevod Byzantine Humanism: The First Phase. Notes
and remarks on education and culture in Byzantium from its origins
to the 10th century, Canberra 1986.)
Magdalino, Paul, Tradition and transformation in medieval Byzantium,
Aldershot 1991.
Maguire, Henry (ur.), Byzantine Magic, Washington 1995. (dostupno na
internetu u PDF-formatu na adresi http://www.doaks.org/etexts.html)
Mathew, Gervase, Byzantine Aesthetics, London 1963.
Medvedev, Igor Pavlovič, Vizantijskij gumanizm XIV-XV vv., Petrograd
2
1997.
Mergijali, Sofija (Mergiali, Sophia), L’Enseignement et les lettrés pendant
l’époque des Paléologues (1261-1453), Atena 1996.
Parry, Kenneth, Depicting the word: Byzantine iconophile thought of the
eighth and ninth centuries, Leiden 1996.
Penčeva, Bisera, Icons and power: the Mother of God in Byzantium, Uni‑
versity Park 2006.
Pertusi, Agostino, Il pensiero politico bizantino, Bologna 1990.
Podskalsky, Gerhard, Byzantinische Reichseschatologie, München 1982.
Potter, David, Prophets and emperors: human and divine authority from
Augustus to Theodosius, Cambridge 1994.
492
Reynolds, Leighton Durham - Wilson, Nigel Guy, Scribes and Scholars: A

Guide to the Transmission of Greek and Latin Literature, Oxford 31991.
Runciman, Steven, The Last Byzantine Renaissance, London 1970.
— The Byzantine Theocracy, Cambridge 1977.
Schlange-Schöningen, Heinrich, Kaisertum und Bildungswesen im
spätantiken Konstantinopel, Stuttgart 1995.
Speck, Paul, Die kaiserliche Universität von Konstantinopel, München
1974.
Ševčenko, Ihor, Society and Intellectual Life in Late Byzantium, London
1981.
— Ideology, Letters & Culture in the Byzantine World, London 1982.
Tatakis, Basile, La philosophie byzantine, Pariz 1949.
Tihon, Anne, Études d’astronomie byzantine, Aldershot 1994.
Treitinger, Otto, Die oströmische Kaiser- und Reichsidee nach ihrer Ge
staltung im höfischen Zeremoniell, Jena 1938. (pretisak Darmstadt
1969)
Whitby, Mary, The propaganda of power: the role of panegyric in late an
tiquity, Leiden 1998.
Wilson, Nigel Guy, Scholars of Byzantium, London 21996.
Yiannias, John, The Byzantine tradition after the fall of Constantinople,
Charlottesville 1991.
Liječništvo
Paraskevi Timplalexi, Medizinisches in der byzantinischen Epistolograp

hie (1100-1453), Frankfurt am Main 2002.
Scarborough, John (ur.), Symposium on Byzantine Medicine, [Dumbarton
Oaks Papers 38], Washington 1984.
Gospodarstvo i trgovina
Charanis, Peter, Social, Economic and Political Life in the Byzantine Em
pire, London 1973.
Dölger, Franz, Beiträge zur Geschichte der byzantinischen Finanzverwal
tung besonders des 10. und 11. Jahrhunderts, München – Berlin 1927.
(pretisak Hildesheim 1960.)
Hahn, Wolfgang, Money of the Incipient Byzantine Empire (Anastasius -
Justinian I), Beč 2000.
Harvey, Alan, Economic expansion in the Byzantine Empire, 900-1200,
Cambridge -New York 1989.
Hendy, Michael, Coinage and Money in the Byzantine Empire, 1081-1261,
Washington 1969.
— Studies in the Byzantine Monetary Economy, c. 300-1450, Cambridge
1985.
493
— The Economy, Fiscal Administration and Coinage of Byzantium, Nort‑

hampton 1989.
Kaplan, Michel, Les hommes et la terre a Byzance du VIe au XIe siècle.
Propriété et exploitation du sol, Pariz 1992.
Karajanopulos, Janis (Karayannopoulos, Yannis), Das Finanzwesen des
frühbyzantinischen Staates, München 1958.
Leu (Laiou), Angeliki (ur.), The economic history of Byzantium, from the
seventh through the fifteenth century, I-III, Washington 2002. (dostu‑
pno na internetu u PDF-formatu na adresi http://www.doaks.org/
etexts.html)
Makris, Georgios, Studien zur spätbyzantinischen Schiffahrt, Genova
1988.
Pigulevskaja, Nina, Byzanz auf den Wegen nach Indien: aus der Geschi
chte des byzantinischen Handels mit dem Orient vom 4. bis 6. Jahr
hundert, Berlin 1969.
Zakitinos, Dionisios (Zakythinos, Dionysios), Byzance: etat, societe, econo
mie, London, 1973.
Geografija, topografija i povijest naselja
Belke, Klaus, Byzanz als Raum: zu Methoden und Inhalten der historis
chen Geographie des östlichen Mittelmeerraumes, Beč 2000.
Biernacka-Lubanska, Malgorzata, The Roman and Early Byzantine forti
fications of Lower Moesia and Northern Thrace, Wroclaw, 1982
Brandes, Wolfram, Die Städte Kleinasiens im 7. und 8. Jahrhundert, Ber‑
lin 1989.
Claude, Dietrich, Die byzantinische Stadt im 6. Jahrhundert, München
1969.
Doumato, Lamia, The Byzantine Church of Hagia Sophia: Selected Refe
rences, Monticello 1980.
Foss, Clive, Cities, Fortresses and Villages of Byzantine Asia Minor, Al‑
dershot 1996.
Honigmann, Ernest, Die Ostgrenze des byzantinischen Reiches (363-1071),
Bruxelles 1935.
Janin, Raymond, La Géographie ecclésiastique de l’Empire byzantin, Pa‑
riz 2 1969.
— Les églises et les monastères des grands centres byzantins, Pariz 1975.
Jones, Arnold Hugh Martin, Cities of the Eastern Roman Empire, Oxford 21971.
Koder, Johannes, Der Lebensraum der Byzantiner. Historisch-geographis
cher Abriß ihres mittelalterlichen Staates im östlichen Mittelmeeraum,
Graz 1984., Beč 22001.
Kurbatov, Georgij Lavovič, Osnovnie problemi vnutrennego razvitija vi
zantijskogo goroda v IV-VII vekah, Lenjingrad 1971.
Philippson, Alfred, Das byzantinische Reich als geographische Erschei
nung, Leiden 1939.
494
Prinzing, Günter, Ortsnamenindex zu stadtgeschichtlichen Arbeiten aus

der Byzantinistik, Wiesbaden 1994.
Ramsay, William Mitchell, The Historical Geography of Asia Minor, Lon‑
don 1890. (pretisak Amsterdam 1962.)
Konstantinopol-Carigrad
Baker, Bernard Granville, The Walls of Constantinople, London 1910. (po‑

novljeno izdanje New York 1993.)
Beck, Hans-Georg (ur.), Studien zur Frühgeschichte Konstantinopels,
München 1973.
Beckwith, John, Art of Constantinople. An Introduction to Byzantine Art,
London 1961.
Dagron, Gilbert, Naissance d’une capitale, Constantinople et ses institu
tions de 330 à 451, Pariz 1974.
Downey, Glanville, Constantinople in the Age of Justinian, Norman 1960.
Fuchs, Friedrich, Die höheren Schulen von Konstantinopel im Mittelalter,
Leipzig 1926.
Guilland, Rodolphe, Études de topographie Constantinople byzantine I-II,
Berlin 1969.
Heucke, Clemens, Circus und Hippodrom als politischer Raum: Untersu
chungen zum großen Hippodrom von Konstantinopel und zu entspre
chenden Anlagen in spätantiken Kaiserresidenzen, Hildesheim 1994.
Hutton, William Holden, Constantinople; the story of the old capital of the
empire, Nendeln – Liechtenstein 1971.
Ikonomidis (Oikonomides), Nikolas, Hommes d’affaires grecs et latins à
Constantinople (13e – 15e siècles), Montréal – Pariz 1979.
Janin, Raymond, Constantinople byzantine: développement urbain et
répertoire topographique, Pariz 21964.
Jantzen, Hans, Die Hagia Sophia des Kaisers Justinian in Konstantino
pel, Köln 1967.
Kähler, Heinz, Die Hagia Sophia, Berlin 1967.
Koder, Johannes, Gemüse in Byzanz: die Versorgung Konstantinopels mit
Frischgemüse im Lichte der Geoponika, Beč 1993.
Krischen, Fritz, Die Landmauer von Konstantinopel, 1. dio, Berlin 1938.
Magdalino, Paul, Constantinople Medievale. Etudes sur l’evolution des
structures urbaines, Pariz 1996.
Mainstone, Rowland, Hagia Sophia: Architecture, Structure and Liturgy
of Justinian’s Great Church, New York – London 1988.
Mango, Cyril, Le developpement urbain de Constantinople (IVe-VIIe
siècles), Pariz 21990.
— Studies on Constantinople, Aldershot 1993.
Mango, Cyril – Dagron, Gilbert (ur.), Constantinople and its Hinterland,
Aldershot 1995.
495
Mark, Robert – Çakmak, Ahmet (ur.), Hagia Sophia from Justinian to

the Present, Oxford 1992.
Mathews, Thomas Francis, The Byzantine Churches of Constantinople: a
Photographic Survey. University Park – London 1976.
Meyer-Plath, Bruno – Schneider, Alfons-Maria, Die Landmauer von Kon
stantinopel, 2. dio, Berlin 1943.
Miller, Dean Arthur, Imperial Constantinople, London 1969.
Millingen, Alexander van, Byzantine Constantinople, the Walls of the City
and the adjoining historical sites, London 1899.
— Die Häfen von Byzantion, Konstantinupolis, Istanbul, Tübingen 1994.
Müller-Wiener, Wolfgang, Bildlexikon zur Topographie Istanbuls: Byzan
tion, Konstantinupolis, Istanbul bis zum Beginn des 17. Jahrhunderts,
Tübingen 1977.
Necipoglu, Nevra (ur.), Byzantine Constantinople: Monuments, Topogra
phy and Everyday Life, Leiden – Boston – Köln 2001.
Rice, David Talbot – Swann, Wim, Constantinople, from Byzantium to
Istanbul, New York 1965.
Roe, Thomas, Byzantine Constantinople: the churches, Monticello 1982.
Runciman, Steven, The fall of Constantinople, 1453, Cambridge 1965.
(ponovljeno izdanje Cambridge 1990.)
Schneider, Alfons-Maria, Konstantinopel. Gesicht und Gestalt einer gesc
hichtlichen Weltmetropole, Mainz – Berlin 1956.
Swift, Emerson Howland, Hagia Sophia, New York 1940.
Turnbull, Stephen, The Walls of Constantinople AD 324-1453, London
2004.
Tsangadas, Bryon, The fortifications and defense of Constantinople, Boul‑
der – New York 1980.
Stanovništvo
Charanis, Peter, Studies in the Demography of the Byzantine Empire,

London 1972.
Ditten, Hans, Ethnische Verschiebungen zwischen der Balkanhalbinsel
und Kleinasien vom Ende des 6. bis zur zweiten Hälfte des 9. Jahr
hunderts, Berlin 1993.
Herz, Peter, Ethnische und religiöse Minderheiten in Kleinasien: von der
hellenistischen Antike bis in das byzantinische Mittelalter, Wiesbaden
1998.
Jacoby, David, Société et démographie à Byzance et en Romanie latine,
London 1975.
Vryonis, Speros, The decline of medieval Hellenism in Asia Minor and the
process of Islamization from the eleventh through the fifteenth century,
Berkeley – Los Angeles – London 1971.
496
Svakodnevni život i običaji
Bréhier, Louis, Le monde byzantin III: La civilisation byzantine, Pariz

1950. (srpski prijevod Vizantijska civilizacija, Beograd 1976.)
Greenfield, Richard Peter Hilary, Traditions of belief in late byzantine
demonology, Amsterdam 1988.
Kukules, Fedon (Koukoules, Phaidon), Vizandinon vios ke politizmos I-VI,
(“Život i kultura Bizantinaca”), Atena 1948-1955.
Littlewood, Anthony Robert – Maguire, Henry – Wolschke-Buhlman, Jo‑
achim, Byzantine Garden Culture, Washington 2002. (dostupno na in‑
ternetu u PDF-formatu na adresi http://www.doaks.org/etexts.html)
Liz, James, Desire and denial in Byzantium: papers from the Thirty-first
Spring Symposium of Byzantine Studies, University of Sussex, Brigh
ton, March 1997, Aldershot 1999.
Prinzing, Günter, Fest und Alltag in Byzanz, München 1990.
Rautman, Marcus Louis, Daily life in the Byzantine Empire, Westport
2006.
Stathakopoulos, Dionysios, Famine and pestilence in the late Roman and
early Byzantine Empire: a systematic survey of subsistence crises and
epidemics, Aldershot 2004.
Talbot-Rice, Tamara, Everyday Life in Byzantium, London 1967. (novo iz‑
danje New York 1987.)
Uprava i pravo
Beck, Hans-Georg, Nomos, Kanon und Staatsraison in Byzanz, Beč

1981.
Bonini, R., Studi sull’ età giustinianea, Rimini 1987.
Brandes, Wolfram, Finanzverwaltung in Krisenzeiten. Untersuchungen
zur byzantinischen Administration im 6.-9. Jahrhundert, Frankfurt
am Main 2002.
Bréhier, Louis, Le monde byzantine II: Les institutions de l’empire byzan
tin, Pariz 1949.
Burgmann, Ludwig, Ecloga. Das Gesetzbuch Leons III. und Konstantinos’
V., Frankfurt am Main 1983.
— Ecloga Basilicorum, Frankfurt am Main 1988.
Bury, John Bagnell, The Imperial Administrative System in the Ninth
Century, London 1911. (pretisak New York 1958.)
Ferluga, Jadran, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd 1957.
— Untersuchungen zur byzantinischen Provinzverwaltung: 6. - 13. Jahr
hundert, Amsterdam 1992.
Guilland, Rodolphe, Recherches sur les institutions byzantines I-II, Berlin
– Amsterdam 1967.
— Titres et fonctions de l’Empire byzantin, London 1976.
497
Haase, Richard, Untersuchungen zur Verwaltung des spätrömischen Rei

ches unter Kaiser Justinian I. (527 bis 565), Wiesbaden 1994.
Honoré, Antony Maurice, Tribonian, London 1978.
— Justinian’s Digest. Work in Progress, Oxford 1971. (pretisak Aalen
1983.)
Ikonomidis (Oikonomides), Nikolas (ur.), Byzantium in the 12th. Century.
Canon Law, State and Society, Atena 1991.
Karajanopulos, Janis, Die Entstehung der byzantinischen Themenor
dnung, München 1959.
Lanata, Giuliana, Società e diritto nel mondo tardo antico. Sei saggi sulle
Novelle giustinianee, Torino 1994.
Leu (Laiou), Angeliki – Simon, Dietmar (ur.), Law and Society in Byzanti
um: Ninth-Twelfth Centuries, [Proceedings of the Symposium on Law
and Society in Byzantium, 9th - 12th Centuries, Dumbarton Oaks,
May 1-3, 1992], Washington 1994.
Maksimović, Ljubomir, The Byzantine provincial administration under
the Palaiologoi, Amsterdam 1988. (srpsko izdanje Vizantijska provin
cijska uprava u doba Paleologa, Beograd 1972.)
Monnier, Henry, Études de droit byzantin, London 1974
— Les Novelles de Léon le Sage. Introduction - droit public - droit pénal -
les personnes - les biens, Bordeaux – Pariz 1923.
Mortreuil, Jean Anselme Bertrand, Histoire du droit Byzantin ou du dro
it Romain dans l’empire d’Orient, depuis la mort de Justinien jusqu’à
la prise de Constantinople en 1453, I-III, Pariz 1843-1846. (pretisak
Osnabrück 1966.)
Puliatti, Salvatore - Sanguinetti, Andrea (ur.), Legislazione, cultura giu
ridica, prassi dell’impero d’o-riente in età giustinianea tra passato e fu
turo. Atti del Convegno Modena, 21 - 22 maggio 1998, Milano 2000.
Papastatis, Haralambos (Papastathis, Charalambos) (ur.), Byzantine
Law. Proceedings of the International Symposium of Jurists Thessalo
niki, 10 - 13 December 1998, Solun 2001.
Scheltema, Herman Jan, L’enseignement de droit des antécesseurs, Lei‑
den 1970.
Schminck, Andreas, Studien zu mittelbyzantinischen Rechtsbüchern,
Frankfurt am Main 1986.
Simon, Dietmar, Rechtsfindung am byzantinischen Reichsgericht, Fran‑
kfurt am Main 1973.
Treadgold, Warren, The Byzantine State Finances in the Eighth and Nin
th Centuries, New York 1982.
Voß, Wulf Eckart, Recht und Rhetorik in den Kaisergesetzen der Spätan
tike. Eine Untersuchung zum nachklassischen Kauf- und Übereignun
gsrecht, Frankfurt am Main 1982.
Wal, Nico van der – Stolte, Bernard, Collectio Tripartita. Justinian on
Religious and Ecclesiastical Affairs, Groningen 1994.
498
Winkelmann, Friedhelm, Byzantinische Rang- und Ämterstruktur im 8.

und 9. Jahrhundert: Faktoren und Tendenzen ihrer Entwicklung, Ber‑
lin 1985.
Vojništvo i diplomacija
Bartusis, Mark C., The late Byzantine army: arms and society, 1204-1453,
Philadelphia 1992.
Elton, Hugh. Warfare in Roman Europe, AD 350-425, Oxford 1996.
Grosse, R., Römische Militärgeschichte von Gallienus bis zum Beginn der
byzantinischen Themenverfassung, Berlin 1920.
Haldon, John, Recruitment and conscription in the Byzantine army c. 550-
950: a study of the origins of the stratiotika ktemata, Beč 1979.
— Byzantine Praetorians: an administrative, institutional, and social sur
vey of the Opsikion and tagmata, c.580-900, Bonn 1984.
— State, army, and society in Byzantium: approaches to military, social,
and administrative history, 6th-12th centuries, Brookfield 1995.
— The Byzantine Wars: battles and campaigns of the Byzantine era, Stro‑
ud 2001.
— Byzantium at War AD 600-1453, New York – London 2002.
Ikonomidis (Oikonomides), Nikolas (ur.), Byzantium at War, Atena 1997.
Kaegi, Walter Emil, Byzantine military unrest, 471-843: An interpretati
on, Amsterdam 1981.
— Army, society, and religion in Byzantium, London 1982.
— Some thoughts on Byzantine military strategy, Brookline 1983.
Kaplony, Andreas, Konstantinopel und Damaskus: Gesandtschaften und
Verträge zwischen Kaisern und Kalifen 639 - 750; Untersuchungen
zum Gewohnheits-Völkerrecht und zur interkulturellen Diplomatie,
Berlin 1996.
Kolias, Taxiarchis, Byzantinische Waffen: ein Beitrag zur byzantinischen
Waffenkunde von den Anfängen bis zur lateinischen Eroberung, Beč
1988.
Kühn, Hans-Joachim, Die byzantinische Armee im 10. und 11. Jahrhun
dert: Studien zur Organisation der Tagmata, Beč 1991.
Langdon, John Springer, Byzantium’s last imperial offensive in Asia Mi
nor: the documentary evidence for and hagiographical lore about John
III Ducas Vatatzes’ crusade against the Turks, 1222 or 1225 to 1231,
New Rochelle 1992.
McGeer, Eric, Sowing the Dragon’s Teeth. Byzantine Warfare in the Tenth
Century, Washington 1995.
Mohammed, Tarek Mansour, The Military Byzantine Organization: A
Study on the Byzantine army from the Seventh to the Ninth Centuries,
Kairo 2001. (na arapskom)
Partington, James Riddick, History of Greek Fire and Gunpowder, Cam‑
bridge 1960.
499
Ravegnani, Giorgio, Soldati di Bisanzio in età giustinianea, Rim 1988.

Regan, Geoffrey, First Crusader: Byzantium’s Holy Wars, New York
2003.
Scharf, Ralf, Foederati: von der völkerrechtlichen Kategorie zur byzanti
nischen Truppengattung, Beč 2001.
Shepard, Jonathan – Franklin, Simon (ur.), Byzantine Diplomacy. Papers
from the Twenty-fourth Spring Symposium of Byzantine Studies, Cam
bridge, March 1990, Aldershot 1992.
Stephenson, Paul, Byzantium’s Balkan Frontier. A Political Study of the
Northern Balkans, 900-1204, Cambridge 2000.
Syvänne, Ilkka, The Age of Hippotoxotai: Art of War in Roman Military
Revival and Disaster (491-636), Tampere 2004.
Treadgold, Warren, Byzantium and Its Army, 284-1081, Stanford 1995.
Bizantski carevi
Barker, John W., Manuel II Palaeologus, 1391-1425. A Study in Late By

zantine Statesmanship, New Brunswick 1969.
Barnes, Timothy David, Constantine and Eusebius, Cambridge 1981.
Bosch, Ursula, Kaiser Andronikos III Palailogos. Versuch einer Dar
stellung derr byzantinicshen Geschichte in den Jahren 1321-1341, Am‑
sterdam 1965.
Browning, Robert, Justinian and Theodora, New York 1987.
Capizzi, Carmelo, L’imperatore Anastasio I (491 - 518), Rim 1969.
Dagron, Gilbert, Empereur et prêtre, Pariz 1996. (engleski prijevod Empe
ror and Priest. The Imperial Office in Byzantium, Cambridge 2003)
Đurić, Ivan, Sumrak Vizantije. Vreme Jovana VIII Paleologa, 1392-1448,
Beograd 1984., Zagreb 1989.
Evans, James Allan Stewart, The Emperor Justinian and the Byzantine
Empire, Westport 2005.
Geanakoplos, Deno John, Emperor Michael Palaeologus and the West,
1258-1282: A Study in Byzantine-Latin Relations, Cambridge 1959.
Head, Constance, Justinian II of Byzantium, Madison 1972.
Hunger, Hubert, Das byzantinische Herrscherbild, Darmstadt 1975.
Jurewicz, Oktawiusz, Andronikos I. Komnenos, Amsterdam 1970.
Kaegi, Walter Emil, Heraclius, Emperor of Byzantium, Cambridge 2003.
Lilie, Ralph-Johannes, Byzanz. Kaiser und Reich, Köln – Wien 1994.
Lombard, Alfred, Constantin V, empereur des Romains (740-775), Pariz
1902.
MacMullen, Ramsay, Constantine, London – New York 1987.
Magdalino, Paul, The Empire of Manuel I Komnenos, 1143-1180, Cam‑
bridge – New York 1993.
Mešanović, Sanja, Jovan VII Paleolog, Beograd 1996.
500
Mullet, Margaret – Smythe, Dion (ur.), Alexios I Komnenos, I: Papers,

Belfast 1996.
Moorhead, John, Justinian, London – New York 1994.
Nicol, Donald MacGillivray, The Immortal Emperor: the Life and Legend of
Constantine Palaiologos, Last Emperor of the Romans, Cambridge 1992.
— The Reluctant Emperor: A Biography of John Cantacuzene, Byzantine
Emperor and Monk, c. 1295-1383, Cambridge 1996.
Pernice, A., L’imperatore Eraclio, Firenca 1905.
Pohlsander, Hans, The Emperor Constantine, London 2004.
Radić, Radivoj, Vreme Jovana V Paleologa (1332-1391), Beograd 1993.
Rochow, Ilse, Kaiser Konstantin V.: (741 - 775); Materialien zu seinem
Leben und Nachleben, Frankfurt am Main 1994.
Runciman, Steven, The emperor Romanus Lecapenus and his reign; a
study of tenth-century Byzantium, Cambridge 1929.
Salerno, Paolo, La posizione giuridica internazionale dell’imperatore di
Bisanzio, Rim 1989.
Tougher, Shaun, The Reign of Leo VI (886-912): Politics and People, Lei‑
den 1997.
Toynbee, Arnold Joseph, Constantine Porphyrogenitus and his world,
London 1973.
Vasiljev, Aleksandar Aleksandrovič, Justin the First: An Introduction to
the Epoch of Justinian, Cambridge 1950.
Vogt, Albert, Basile Ier, empereur de Byzance, et la civilisation byzantine à
la fin du IXe siècle, Pariz 1908.
Bizantske carice
Beck, Hans-George, Kaiserin Theodora und Prokop: Der Historiker und
sein Opfer, Munich 1986.
Cesaretti, Paolo, Teodora: ascesa di un’imperatrice, Milan 2001. (engleski
prijevod Theodora, Empress of Byzantium, New York 2004.)
Davids, Adelbert (ur.), The Empress Theophano. Byzantium and the West
at the Turn of the First Millennium, New York 1995.
Diehl, Charles, Figures Byzantines I-II, Pariz 1906. (engleski prijevod By
zantine Portraits, New York 1927., Byzantine Empresses, New York
1963., njemački prijevod Kaiserinnen von Byzanz, Stuttgart 1956,
srpski prijevod Vizantiske slike I-II, Beograd 1927-1929.)
Drijvers, Jan Willem, Helena Augusta, Leiden 1993.
El-Ganzouri, Aleia, The Empress Irene, Kairo 1981. (na arapskom)
Evans, James Allan Stewart,, The Empress Theodora: Partner of Justini
an, Austin 2002.
Fèvre, Francis, Théodora, imperatrice de Byzance, Pariz 1984.
Franzero, Carlo Maria, The Life and Times of Theodora, London 1961.
Garland, Lynda, Byzantine Empresses: Women and Power in Byzantium,
A.D. 527-1204, New York 1999.
501
Halecki, Oskar, Un Empereur de Byzance à Rome, London 1972.

Herrin, Judith, Women in Purple: Rulers of Medieval Byzantium, London
2000.
Hill, Barbara, Imperial Women in Byzantium, 1025-1204: power, patrona
ge and ideology. London 1999.
Holum, Kenneth, Theodosian Empresses: Women and Imperial Dominion
in Late Antiquity, Berkeley 1982.
James, Liz, Empresses and Power in Early Byzantium, London 2001.
Laskaris, Mihailo, Vizantiske princeze u srednjovekovnoj Srbiji, Beograd
1926. (pretisak Novi Sad 1991.)
Lilie, Ralph-Johannes, Byzanz unter Eirene und Konstantin VI (780-82),
Frankfurt am Main 1996.
Payer, Alja, Kaiserinnen machten Kirchengeschichte: Helena, Pulcheria,
Eudokia, Theodora I, Eirene, Theodora II, Theophanu, Innsbruck
2002.
Pohlsander, Hans, Helena: Empress and Saint, Chicago 1995.
Temporini-Gräfin Vitzthum, Hildegard, Die Kaiserinnen Roms. Von Li
via bis Theodora, Munchen 2002.
Žena u bizantskom društvu
Alic, Margaret, Hypatia’s Heritage: A History of Women in Science from

Antiquity to the Late Nineteenth Century, London 1986.
Arjava, Antti, Women and law in Late Antiquity, Oxford 1996.
Barbe, Dominique, Irène de Byzance: la femme empereur, Pariz 1990.
Beaucamp, Joelle, Le statut de la femme à Byzance (4e-7e siècle), I-II, Pa‑
riz 1990-1992.
Bennasser, Khalifa Abubakr, Gender and Sanctity in Early Byzantine
Monasticism: A Study of the Phenomenon of Female Ascetics in Male
Monastic Habit, Ann Arbor, 1984.
Buckler, Georgina, Anna Comnena: A Study, Oxford 1929.
Cameron, Averil, Images of Women in Antiquity, London 1983.
Clark, Elizabeth Ann Ascetic Piety and Women’s Faith: Essays in Late
Ancient Christianity, Lewiston 1986.
Clark, Gillian, Women in Late Antiquity: Pagan and Christian Life-styles.
Clarendon 1993.
Cloke, Gillian, This Female Man of God. Women and Spiritual Power in
the Patristic Age AD 350-450. London – New York 1995.
Connor, Carolyn Loessel, Women of Byzantium, New Haven – London 2004.
Cooper, Kate, The Virgin and the Bride: Idealized Womanhood in Late
Antiquity, Cambridge 1996.
Dąbrowska, Małgorzata, Łacinniczki nad Bosforem: małżeństwa bizan
tyńsko-łacińskie w cesarskiej rodzinie Paleologów (XIII-XV w.), Lódz
1996.
502
Davis, Stephen, The Cult of St. Thecla: A Tradition of Women’s Piety in

Late Antiquity, Oxford – New York 2001.
Dzielska, Maria, Hypatia of Alexandria, Cambridge – London 1995.
El-Ganzouri, Aleia, The Woman in the Byzantine Civilization, Kairo 1982.
(na arapskom)
Elm, Susanna, ‘Virgins of God’: The Making of Asceticism in Late Antiqu
ity, Oxford 1994.
Flandrin, Jean Louis, Familles, parenté, maison, sexualité dans l’ancienne
société, Pariz 1976, 21984. (engleski prijevod Families in former times:
kinship, household and sexuality, Cambridge 1979.)
Gouma-Peterson, Thalia (ur.), Anna Komnene and Her Times, New York
– London 2000.
James, Liz (ed.), Women, Men and Eunuchs: Gender in Byzantium, Lon‑
don – New York 1997.
Kalavrezou, Ioli, Byzantine Women and their World (katalog izložbe),
Cambridge – New Haven 2003.
Leu (Laiou), Angeliki, Gender, Society and Economic Life in Byzantium.
Brookfield 1992.
— Mariage, amour et parenté à Byzance aux XIe-XIIIe siècles. Pariz 1992.
Leoncini, Stavrula, Die Prostitution im frühen Byzanz, Beč 1989.
McClanan, Anne, Representations of early Byzantine empresses: image
and empire, New York 2002.
Mitchell, Linda Elizabeth (ed.), Women in Medieval Western European
Culture, New York 1999
Nicol, Donald MacGillivray, The Byzantine Lady: Ten Portraits, 1250-
1500, New York 1994.
Nikolau (Nikolaou), Katerina, I Tese tis ginekas sti Vizandine Kinonija
(“Položaj žene u bizantskom društvu”), Atena 1993.
Origone, Sandra, Giovanna Latina a Bisanzio, Milan 1999.
Perreault, Jacques (ur.), Les femmes et le monachisme byzantin: Actes du
symposium d’Athènes 1988, Atena 1991.
Synek, Eva Maria, Heiligen Frauen der frühen Christenheit: Zu den Fra
uenbildern in hagiographischen Texten des christlichen Ostens, Würz‑
burg 1994.
Talbot, Alice-Mary, Women and Religious Life in Byzantium, Burlington 2001.
Vakaludi (Vakaloudi), Anastasia, Kalistija ke Gamos sto Vizandio (“Na‑
tjecanja u ljepoti i brak u Bizantu”), Solun 1998.
Bizant i drugi
Aalst, Victoria van – Ciggaar, Krijnie Nelly, Byzantium and the Low Co
untries in the Tenth Century: aspects of art and history in the Ottoni
an era, Hernen 1985.
Avenarius, Alexander, Die byzantinische Kultur und die Slawen. Zum
Problem der Rezeption und Transformation (6. bis 12. Jahrhundert),
Beč 2000.
503
Babinger, Franz, Mehmed der Eroberer und seine Zeit, München 1953.,
2
1959. (srpski prijevod Mehmed Osvajač i njegovo doba, Novi Sad
1968., engleski prijevod Mehmed the Conqueror and his time, Prince‑
ton 1978.)
Balard, Michel, Les Italiens à Byzance, Pariz 1987.
Bloendal, Sigfus, The Varangians of Byzantium, Cambridge 1978.
Božilov, Ivan, Bålgarite våv Vizantijskata imperija, Sofija 1995.
Brand, Charles, Byzantium Confronts the West, 1180-1204, Cambridge
1968.
Browning, Robert, Byzantium and Bulgaria: A comparative study across
the early medieval frontier, Berkeley – Los Angeles 1974.
Charanis, Peter, The Armenians in the Byzantine Empire, Lisabon 1963.
Ciggaar, Krijnie Nelly, Western Travellers to Constantinople: the West and
Byzantium, 962-1204: cultural and political relationsk Leiden 1996.
Diaconu, Petre, Les Petchénègues au Bas-Danube, Bukurešt 1970.
Dujčev, Ivan, Les Slaves et Byzance, Sofija 1960.
Dvorník, František, Byzantine missions among the Slavs. SS Constanti
ne-Cyril and Methodius, New Brunswick 1970.
El Cheikh, Nadia Maria, Byzantium viewed by the Arabs, Cambridge 2004.
Ellis Davidson, Hilda Roderick, The Viking Road to Byzantium, London
1976.
Ferjančić, Božidar, Vizantija i Južni Sloveni, Beograd 1966.
Ferluga, Jadran, Byzantium on the Balkans, Amsterdam 1976.
Fine, Jr., John Van Antwerp, The Late Medieval Balkans: A Critical Sur
vey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, Ann Ar‑
bor 1987.
Geanakoplos, Deno John, Emperor Michael Palaeologus and the West,
1258-1282: A Study in Byzantine-Latin Relations, Cambridge 1959.
Goldstein, Ivo, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992.
— Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant, Zagreb 2003.
Harris, Anthea, Byzantium, Britain and the West: the archaeology of cul
tural identity AD 400-800, Stroud 2003.
Harris, Jonathan, Byzantium and the Crusades, London 2003.
Hohlweg, Armin, Byzanz und seine Nachbarn, München 1996.
Howard-Johnston, James Douglas (ur.), Byzantium and the West c.850-
c.1200, Amsterdam 1988.
Ikonomidis (Oikonomides), Nikolas, Les listes de préséance byzantines des
IXe - Xe siècles. Pariz 1972.
Kaegi, Walter Emil, Byzantium and the Early Islamic Conquests, New
York 1992.
Kerbl, Raimund, Byzantinische Prinzessinen in Ungarn zwischen 1050 -
1200 und ihr Einfluß auf das Arpadenkönigreich, Beč 1979.
Leu (Laiou), Angeliki, Constantinople and the Latins: The Foreign Policy
of Andronicus II, 1282-1328, Cambridge 1972.
504
Leu (Laiou), Angeliki - Mottahedeh, Roy Parviz (ur.), The Crusades from
the Perspective of Byzantium and the Muslim World, Washington
2001. (dostupno na internetu u PDF-formatu na adresi http://www.
doaks.org/etexts.html)
Lilie, Ralph-Johannes, Die byzantinische Reaktion auf die Ausbreitung
der Araber, München 1976.
— Byzanz und die Kreuzfahrerstaaten, München 1981. (engleski prijevod
Byzantium and the crusader states, 1096-1204, Oxford – New York
1993.)
— Handel und Politik zwischen dem byzantinischen Reich und den itali
enischen Kommunen Venedig, Pisa und Genua in der Epoche der Ko
mnenen und der Angeloi: (1081 - 1204), Amsterdam 1984.
— Byzanz und die Kreuzzüge, Stuttgart 2004.
Lock, Peter, The Franks in the Aegean, 1204-1500, London 1995.
Magdalino, Paul, The Byzantine Background to the First Crusade, Toron‑
to 1996.
Majeska, George, Russian travelers to Constantinople in the fourteenth
and fifteenth centuries, Washington 1984.
Makk, Ferenc, The Arpads and the Comneni. Political Relations between
Hungary and Byzantium in the 12th Century, Budimpešta 1989.
Marcos Hierro, Ernest, Die byzantinisch-katalanischen Beziehungen im
12. und 13. Jahrhundert unter besonderer Berücksichtigung der Chro
nik Jakobs I. von Katalonien-Aragon, München 1996.
Meyendorff, John, Byzantium and the Rise of Russia: A Study of Byzan
tino-Russian Relations in the Fourteenth Century, Cambridge – New
York 1981. (pretisak Crestwood 1989.)
Moravcsik, Gyula, Studia Byzantina, Amsterdam 1967.
— Byzantium and the Magyars, Amsterdam 1970. (mađarski izvornik Bi
zánc és a magyarság, Budimpešta 1953.)
Nersessian, Sirarpie Der, Armenia and the Byzantine Empire, Cambrid‑
ge 1945.
Nicol, Donald MacGillivray, Byzantium: its ecclesiastical history and rela
tions with the western world, London 1972.
— Byzantium and Venice: a study in diplomatic and cultural relations,
Cambridge 1992.
— Byzantium and Venice: A Study in Diplomatic and Cultural Relations,
Cambridge 1988.
Obolensky, Dimitri, The Byzantine commonwealth: Eastern Europe, 500-
1453, London 1971.
— Byzantium and the Slavs, Crestwood 1994.
Ohnsorge, Werner, Abendland und Byzanz, Darmstat 1958.
— Ost-Rom und der Westen: gesammelte Aufsätze zur Geschichte der by
zantinisch-abendländischen Beziehungen und des Kaisertums, Darm‑
stadt 1983.
505
Ostrogorski, Georgij, Byzanz und die Welt der Slawen. Beiträge zur Gesc
hichte der byzantinisch-slawischen Beziehungen, Darmstadt 1974.
Papadopulos, Teodoros (Papadopoulos, Theodoros), Africanobyzantina.
Byzantine Influences on Negro-Sudanese Cultures, Atena 1966.
Piltz, Elisabeth (ur.), Byzantium and Islam in Scandinavia: Acts of a
Symposium at Uppsala University, June 15-16, 1996, Jonsered 1998.
Queller, Donald Edward, The Fourth Crusade: the conquest of Constanti
nople, 1201-1204, Philadelphia 1977.
Runciman, Steven, A history of the Crusades, I-III, Cambridge 1951-1954.
(novi izdanje Cambridge – New York 1987.)
— The Sicilian Vespers; a history of the Mediterranean world in the later
thirteenth century, Cambridge 1958.
Savides, Aleksios (Savvides, Alexios), Byzantium in the Near East: its re
lations with the Seljuk sultanate of Rum in Asia Minor, the Armenians
of Cilicia and the Mongols, A.D. c. 1192-, Solun 1981.
Shahid, Irfan, Byzantium and the Arabs in the fourth century, Washin‑
gton 1984.
— Byzantium and the Arabs in the fifth century, Washington 1989.
— Byzantium and the Arabs in the sixth century, Washington 1995.
Soulis, George, The Serbs and Byzantium during the Reign of Tsar Step
hen Dushan (1331-1355) and his Successors, Washington 1984.
Tachiaos, Anthony-Emil, Cyril and Methodius of Thessalonica. The Accul
turation of the Slavs. New York 2001.
Urbansky, Andrew, Byzantium and the Danube Frontier. A Study of the
Relations Between Byzantium, Hungary, and the Balkans during the
Period of the Comneni, New York 1968.
Vrionis (Vryonis), Speros, Byzantium: its Internal History and Relations
with the Muslim World, London 1972.
Zeitler, Rudolf, Les pays du Nord et Byzance: (Scandinavie et Byzance);
actes du Colloque Nordique et International de Byzantinologie tenu à
Upsal, 20-22 avril 1979, Uppsala – Stockholm 1981.
Bizant i Židovi
Avi-Yonah, Michael, The Jews under Roman and Byzantine rule: a politi
cal history of Palestine from the Bar Kokhba War to the Arab conqu
est, New York – Jeruzalem 1984.
Bowman, Steven, The Jews of Byzantium (1204-1453), Touscaloosa 1985.
Revel-Neher, Elisabeth, The image of the Jew in Byzantine art, Oxford –
New York 1992.
Sharf, Andrew, Byzantine Jewry from Justinian to the Fourth Crusade,
New York 1971.
— Jews and other minorities in Byzantium, Ramat Gan 1995.
Starr, Joshua, The Jews in the Byzantine Empire, 641-1204, Atena 1939.
(novo izdanje New York 1970.)
506
Bizant na internetu
U današnje je vrijeme Internet, poistovjećen sa svjetskim informa‑

cijskim mrežnim sustavom za prijenos podataka poznatim pod nazivom
World Wide Web, izrastao u nepresušno vrelo svakojakih sadržaja. Oso‑
bita prednost toga informatičkog medija izuzetno je laka dostupnost, jed‑
nostavno služenje i, što se tiče ponuđene množine podataka, nepostojanje
ograničenja nametnutih tiskanim medijima. Stoga bi bio veliki propust
barem ukratko ne pozabaviti se onime što Internet nudi na temu o povije‑
sti bizantske civilizacije. Iz očitoga razloga načinit ćemo tek odabir inter‑
netskih stranica, vodeći se njihovom važnosti, valjanosti i korisnosti. Cilj
je pritom sažeto opisati podastrte sadržaje i pružiti uopćeni sud o njima, s
jasnom naznakom na kojoj se internetskoj adresi može pristupiti pojedinoj
stranici. Naravno, mnoge ovdje odabrane stranice nude i daljnje poveznice
pa se zainteresirani pozivaju na to da se, u potrazi za novim spoznajama,
sami upuste u istraživačko kormilarenje elektroničkom pučinom informa‑
cijske mreže nad mrežama.
Raznovrsni povijesni sadržaji

Wikipedia
I više nego solidan početak nudi sveobuhvatna internetska enciklope‑
dija koja svakim danom sve više raste i iznenađuje obiljem, ali i kakvoćom
ponuđenih sadržaja. Riječ je o Wikipediji, čija je glavna stranica na engle‑
skom jeziku smještena na adresi http://en.wikipedia.org/wiki/Main_Page.
Glavni članak posvećen povijesti Bizanta naslovljen je Byzantine Empire
(http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_empire). To je opsežna enciklope‑
dijska natuknica koja nastoji iscrpno obraditi bizantsku povijest po njezi‑
nim glavnim etapama. Razdijeljena je u više podnaslova koji pokrivaju ra‑
zne teme, ne zanemarujući ni kulturnu, društvenu, gospodarsku, vjersku
i administrativnu povijest. Posebna je vrijednost u tome što se na kraju
daje i popis stručne i znanstvene literature koja je poslužila kao izvor po‑
507
dataka. Osim toga, mnogi pojmovi, osobe i događaji nude daljnje poveznice
na članke koji ih podrobnije obrađuju. Uz glavnu natuknicu, Wikipedia nu‑
di i dodatne vrijedne sadržaje:
List of Byzantine Emperors (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_Empe‑
rors) – popis bizantskih careva od Konstantinove dinastije do Paleolo‑
gâ, svako vladarsko ime ujedno je i poveznica na članak o životu i vla‑
davini pojedinog cara odnosno carice;
Empire of Nicaea (http://en.wikipedia.org/wiki/Empire_of_Nicaea) – povi‑
jest Nikejskog Carstva, popis nikejskih careva;
Empire of Trebizond (http://en.wikipedia.org/wiki/Empire_of_Trebizond) –
povijest Trapezuntskog Carstva, popis trapezuntskih careva;
Despotate of Epirus (http://en.wikipedia.org/wiki/Despotate_of_Epirus) –
povijest Epirske despotovine, dinastije koje su vladale Epirom;
Despotate of Morea (http://en.wikipedia.org/wiki/Despotate_of_Morea) –
povijest Morejske despotovine;
Byzantine coinage (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_currency) – po‑
vijest bizantskog novca;
Byzantine art (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_art) – povijest bi‑
zantske umjetnosti po razdobljima i njezino naslijeđe;
Byzantine architecture (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_architectu‑
re) – razvoj bizantskoga graditeljstva, najvažniji spomenici, bizantsko
graditeljsko naslijeđe;
Byzantine aristocracy and bureaucracy (http://en.wikipedia.org/wiki/By‑
zantine_aristocracy_and_bureaucracy) – vladarski i dvorski naslovi,
naslovi namijenjeni vojnim i civilnim službenicima i dužnosnicima;
Byzantine army (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_army) – povijest
razvoja bizantske vojske, od ranoga bizantskog doba (Dioklecijan i
Konstantin I., Justinijan I.), preko srednjega bizantskog razdoblja do
vojske pod Komnenima i Paleolozima, bizantska vojna filozofija;
Byzantine battle tactic (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_battle_tac‑
tics) – bizantska bojna taktika, strategija i umijeće ratovanja, vrste
pješačkih i konjaničkih postrojbi, oružana oprema pješaštva i konja‑
ništva;
Byzantine navy (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantine_navy) – povijest
bizantske mornarice od ranog razdoblja do propasti bizantske flote, s
osobitim osvrtom na vrste bizantskih brodova, tzv. grčku vatru i naj‑
važnije događaje iz bizantske vojnopomorske povijesti;
Derogatory use of “Byzantine” (http://en.wikipedia.org/wiki/Derogatory_
use_of_Byzantine) – pogrdna uporaba pojma “bizantski/bizantinski”;
Byzantium after Byzantium (http://en.wikipedia.org/wiki/Byzantium_af‑
ter_Byzantium) – utjecaj i naslijeđe bizantske civilizacije.
Byzantine Numismatics
Stranica je smještena na adresi http://www.wegm.com/coins/index.htm
i nudi atraktivnu slikovnu zbirku bizantskog novca zajedno s primjerci‑
508
Bizant na internetu
ma novca iz Mletačke Republike, srednjovjekovne Srbije i Trapezuntskog

Carstva. Osim toga, stranica sadrži i primjere srednjovjekovnih fresaka iz
Makedonije i Srbije.
Byzantium 1200
Radi se o internetskom projektu čiji je cilj stvaranje računalne rekon‑
strukcije bizantskih spomenika u današnjem Istanbulu u stanju u kakvu
su bili od 1200. godine. Stranici se pristupa na adresi http://www.byzanti‑
um1200.com. Odlično načinjene trodimenzionalne slike popraćene su tek‑
stom s osnovnim informacijama o pojedinom spomeniku i građevini.
Constantinople Home Page
Stranica je na adresi http://www2.arch.uiuc.edu/research/rgouster/in‑
dex.hmtl, a održava je Robert Ousterhout s Illinoiskog sveučilišta u Urba‑
na-Champaignu. Cilj joj je pružiti informacije o arheološkim istraživanji‑
ma pojedinih bizantskih spomenika u Carigradu. U središtu zanimanju
su bizantske crkve i grobnice, palače i vile, hipodrom, gradski bedemi i
spremnici za vodu. Uz druge sadržaje, stranica sadrži interaktivnu mapu i
donosi bibliografiju i daljnje internetske poveznice.
Explore Byzantium
Stranica se nalazi na adresi http://byzantium.seashell.net.nz/index.
php i pruža raznovrsne sadržaje posvećene bizantskoj civilizaciji, povije‑
sne preglede, crte vremena, karte, članke i bibliografije. Osim toga, sadrži
i opsežnu galeriju slika koje prikazuju sačuvane primjere bizantskoga gra‑
diteljstva i javne umjetnosti, od Italije preko Grčke do Male Azije.
Late Byzantine Period
Stranici se pristupa na adresi http://www.fhw.gr/chronos/10/en, a po‑
svećena je kasnoj bizantskoj povijesti. Sadržaj je razdijeljen na četiri te‑
meljne tematske cjeline. Rubrika Society obrađuje unutrašnju struktu‑
ru bizantskog društva (aristokracija s primjerima najistaknutijih obitelji,
ostale društvene skupine, Crkva i redovništvo, društveni sukobi), svakod‑
nevni život (osnovni elementi svakodnevnog života, odnos selo-grad) i de‑
mografiju (razvoj, uzroci i posljedice). Rubrika Politics bavi se političkom
poviješću kasnog Bizanta prema carskim vladavinama i kronološki je podi‑
jeljena na dva dijela, na razdoblje od 1204. do 1259. i na razdoblje od 1259.
do 1453. Rubrika Economy pokriva gospodarsku povijest i sastoji se od
podcjelina seoska privreda sa zasebnim temama zemljoposjednički sustav,
produktivnost i pronija; gradska privreda sa zasebnim temama bizantski
i talijanski trgovci; fiskalni sustav sa zasebnim temama valuta, državna
sredstva i porezni sustav. Rubrika Culture razmatra temeljne značajke bi‑
zantske kulture u kasnom dobu putem dviju podcjelina: umjetnost (oblici
umjetnosti i spomenici od 13.–15. st.) i intelektualni svijet (pravo, teologi‑
ja, književnost, znanost i obrazovanje, svakodnevni život, osobe). Radi lak‑
šeg praćenja i razumijevanja iznesenih sadržaja nudi se i glosarij.
509
The Byzantine St. Stephen’s Project

Stranica se nalazi na adresi http://www.nd.edu/~stephen/, a prikazu-
je rezultate interdisciplinarne, biokulturološke studije o životu u ranom
bizantskom samostanu sv. Stjepana u Jeruzalemu, koji je bio hočasničko
odredište i središte teoloških i filozofskih rasprava. Istraživanje se provo-
di pod pokroviteljstvom Sveučilišta Notre Dame i Francuske bibličarske i
arheološke škole (École Biblique et Archéologique Française), koja je danas
smještena u prostorijama samostana. Među ostalim, stranica nudi pregled
povijesti projekta, obilazak grobnice i samostana u slici i riječima te poje-
dinosti o osteološkim i arheološkim nalazima.
Leksikonski i prozopografski sadržaji

Biographisch-bibliographisches Kirchenlexikon
Biografsko-bibliografski crkveni leksikon vrijedno je internetsko po-
magalo na njemačkom jeziku koje sadrži i brojne biografske natuknice o
bizantskim autorima i povijesnim ličnostima. Nalazi se na adresi http://
www.bautz.de/bbkl/. Dodatna mu je vrijednost u tome što iscrpno navodi
relevantna izdanja izvora i literaturu.
De Imperatoribus Romanis
Internetska enciklopedija o rimskim carevima, kojoj se pristupa na
adresi www.roman-emperors.org.impindex.htm, nudi podatke o rimskim
carevima od Augusta (27. g. pr. Krista) do Konstantina XI. Paleologa (1449.
–1453.). Sastoji se od popisa svih careva (kronološkim i abecednim redom),
rastućeg broja biografskih zapisa o pojedinačnim vladarima, obiteljskim
stablima važnih carskih dinastija, popisa istaknutih bitaka u carskoj po-
vijesti, sve brojnijih sažetih opisa i karta bitaka i karta koje prikazuju
opseg Rimskog Carstva u različitim razdobljima. Te sadržaje obogaćuju
starovjekovni i srednjovjekovni atlas, poveznica s virtualnim katalogom
rimskog novca i upute na druge internetske stranice. Priloge su pripremili
znanstvenici, ali su oblikovani tako da ih mogu apsolvirati i nespecijalisti.
Prosopography of the Byzantine World
Stranica se nalazi na adresi http://linnet.cch.kcl.ac.uk:8080/pbe3/in-
dex.jsp i nudi podrobnu, iako još nedovršenu bazu podataka osoba iz
bizantske povijesti. Baza je pretraživa prema abecedariju i prema dodat-
nim odrednicama (djelatnost, autorstvo, smrt, opis, dostojanstvo/služba,
obrazovanje, narodnost, obiteljsko ime, srodnost, jezično umijeće, mjesto,
zanimanje, imanje, vjera, spol, inačica imena, nadimak). Kronološki je po-
kriveno razdoblje od 1025. do 1204. Dodatni sadržaji uključuju kronološku
tablicu podijeljenu po carskim vladavinama (od Bazilija II. do Aleksija V.),
godinama i događajima, s time da zasebnu rubriku čine pojedini kronološ-
ki problemi. Osim toga, stranica donosi i popis izvora korištenih u izradi
baze podataka, s posebno izdvojenim glavnim zbirkama pečata, koje su
nezaobilazno vrelo u prozopografskim istraživanjima.
510
Bizant na internetu
Prosopography of the Byzantine World: PBW Seals Website 1025-1261

Stranica se nalazi na adresi http://www.pbw.kcl.ac.uk/seals/, a sastav-
ni je dio projekta Prozopografija bizantskog svijeta (PBW). Donosi opsežnu
zbirku bizantskih pečata i daje njihov tekstualni sadržaj. Vrlo je korisna
kao izvor podataka za brojne bizantske službenike i dužnosnike. Pretraži-
vanje je moguće preko više kategorija (kataloga i zbirki, dostojanstva/služ-
bi, prezimena, osobnih imena, lokacija, srodnosti, osoba).
Relevantni bizantološki projekti

Prosopographie der Mittelbyzantinischen Zeit
Stranica je posvećena sadržaju, ciljevima i izvedbenim rezultati-
ma znanstvenog projekta Prozopografija srednjeg bizantskog razdoblja
(PmbZ), a nalazi se na adresi http://www.bbaw.de/bbaw/Forschung/For
schungsprojekte/pmbz/deStartseite. Projektom su obuhvaćene osobe iz bi-
zantske povijesti spomenute u izvorima od sredine 7. do početka 11. st. Za-
sad su objavljeni materijali od 641. do 867. godine, a na nastavku do 1025.
godine još se radi.
Prosopography of the Byzantine World
Stranica je smještena na adresi http://www.pbw.kcl.ac.uk i posvećena
je projektu Prozopografija bizantskog svijeta (PBW). Cilj projekta je stvo-
riti računalnu relacijsku bazu podataka o svim osobama spomenutima
u bizantskim izvorima od 641. do 1261. godine kao i ličnostima koje su
navedene u nebizantskim izvorima u istom razdoblju, a imaju veze s bi-
zantskom poviješću. Rad nastavlja rezultate trećeg sveska Prozopografije
kasnog Rimskog Carstva, a na njega se kronološki oslanja edicija Prosopo-
graphisches Lexikon der Palaiologenzeit. Projekt surađuje s tematski srod-
nom Prosopographie der mittelbyzantinischen Zeit.
Tabula Imperii Byzantini
Stranica na adresi http://www.oeaw.ac.at/byzanz/tibpr.htm pruža in-
formacije o projektu Tabula Imperii Byzantini (TIB), pod pokroviteljstvom
Austrijske akademije znanosti, a pokrenut je 1966. godine na inicijativu
Herberta Hungera. Povjerenstvom za Tabulu Imperii Byzantini ravna od
1995. godine Johannes Koder. Cilj projekta je stvaranje atlasa Bizantskog
Carstva s pojedinačnim pokrajinama u mjerilu 1:800.000. Dosad je izašlo
10 svezaka edicije (Beč, 1976.–1998.), a u pripremi ih je još pet. Obrađene
su Helada i Tesalija (TIB 1), Kapadokija (TIB 2), Nikopol i Kefalenija (TIB
3), Galatija i Likaonija (TIB 4), Kilikija i Izaurija (TIB 5), Trakija (TIB 6),
Frigija i Pizidija (TIB 7), Likija i Pamfilija (TIB 8), Paflagonija i Honori-
jada (TIB 9), sjeverni dio Egejskog mora (TIB 10), a slijede još i južni dio
Makedonije (TIB 11), prostor oko Mramornog mora (TIB 12, prvi dio obu-
hvaća istočnu Trakiju, a drugi dio Bitiniju i Helespont), Peloponez (TIB
13), Karija (TIB 14) i sjeverna Sirija (TIB 15).
511
Izvori, bibliografije i internetski resursi

Bibliography on Women in Byzantium
Stranica na adresi http://www.doaks.org/WomeninByzantium.html
omogućuje uvid u iscrpnu bibliografiju o povijesti žena u Bizantu. Izradu
bibliografije pokrenula je Thalia Gouma-Peterson, a nakon njezine smrti
uređivanje je preuzela Alice-Mary Talbot. Bibliografija sadrži izvorna vre-
la dostupna u prijevodu i sekundarne izvore.
Byzantine Empire Resources on the World Wide Web
Stranici se pristupa na adresi http://members.aol.com/frsteven/acade-
mic/, a sadrži podatkovnu bazu za poveznice na brojne stranice koje se ba-
ve bizantskom poviješću. Poveznice su raspoređene prema abecedno pore-
danim kategorijama.
Byzantium: Byzantine Studies on the Internet
Stranica je zamišljena kao stjecište raznovrsnih sadržaja povezanih s
bizantskim studijima. Smještena je na adresi http://www.forham.edu/Hal-
sall/byzantium, a održava ju Paul Halsall sa Sveučilišta Sjeverne Flori-
de. Jedna od njezinih najvećih vrijednosti brojne su poveznice na tematski
srodne internetske stranice. Sama je podijeljena na nekoliko cjelina. Po-
krivaju se bizantski studiji u visokoškolskoj nastavi i bibliografski vodiči i
referentni dokumenti o bizantskoj kulturi i povijesti, u čemu treba izdvoji-
ti priloge poput popisa bizantskih careva i patrijarha, a osobito je opsežan
popis bizantskih izvora u prijevodu na zapadnoeuropske jezike. Također,
nude se i sadržaji o bizantskoj glazbi i paleografiji.
De Re Militari
Stranica, kojoj se pristupa na adresi http://www.deremilitari.org, po-
svećena je istraživanju srednjovjekovnog i novovjekovnog ratništva. Među
različitim sadržajima donosi vrijednu bibliografiju knjiga i članaka (1998.–
2006.), popis disertacija i teza (1990.–2005.) koje se bave ratnom poviješću
i primarne izvore o srednjovjekovnom i renesansnom ratništvu. Posebno
su izdvojeni materijali relevantni za bizantsku povijest.
Index of Christian Art
Stranica je posvećena kršćanskoj umjetnosti od apostolskih vremena
do 1400. godine, a na njoj je predstavljeno 18 000 umjetničkih djela. Svako
je djelo klasificirano prema mjestu/vlasništvu, datumu, umjetničkoj školi,
stilu i drugim elementima. Stranica se nalazi na adresi http://ica.prince-
ton.edu, ali je za puni pristup nužna prethodna registracija i logiranje.
International Medieval Bibliography
Međunarodna medievalna bibliografija smještena je na adresi http://
library.queensu.ca/inforef/guides/databases/imb.htm, ali je za puni pri-
stup nužna prethodna registracija i logiranje; nudi popis i sažetke znan-
stvenih radova koji se bave različitim aspektima povijesti srednjega
512
Bizant na internetu
vijeka od 400. do 1500. godine, a nastali su od 1967. do 1997. godine.

Teme pokrivaju arheologiju, društvenu povijest, filozofiju, glazbu, gra-
diteljstvo, jezik, kanonsko pravo, književnost, križarske ratove, politič-
ku misao, svakodnevni život, teologiju, umjetnost, vjeru i vojnu povijest.
Prostorno su uključene Europa, sjeverna Afrika, Armenija i musliman-
ski svijet.
Internet Medieval Sourcebook
Internetska zbirka literarnih izvora za srednjovjekovnu povijest, smje-
štena na adresi http://www.fordham.edu/halsall/sbook.html, nudi i vre-
la u engleskom prijevodu relevantna za povijest Bizanta. Odabrani izvori
razdijeljeni su po cjelinama Temelji, Justinijan, Poslije Justinijana, Ikono-
klazam, Imperijalna stoljeća Bizanta, Završna stoljeća, Bizantska vjera, Bi-
zantska zajednica naroda i Drugi o Bizantu. Osim toga, dio prevedenih
izvora može se naći u integralnom obliku (Full Text Sources), a izdvojena
su i hagiografska vrela (Saints’ Lives).
Suda on line: Byzantine Lexicography
Stranica omogućuje pretraživanje natuknica iz enciklopedijskog lek-
sikona Sude (10. st.) u prijevodu na engleski jezik, a nalazi se na adresi
http://www.stoa.org/sol. Pretraživanje se obavlja prema ključnim riječima,
a pridodana je opsežna bibliografija koja se još dopunjuje.
The Early Church Fathers
Stranica se nalazi na adresi http://www.ccel.org/fathers2 i nudi djela
antičkih teoloških pisaca i crkvenih otaca u prijevodu na engleski jezik.
Prijevodi su izvorno objavljeni u ediciji Nicene and Post-Nicene Fathers.
Od važnosti za bizantsku povijest osobito je druga serija u uredništvu
Philipa Schaffa i Henryja Wacea koja u četrnaest svezaka obuhvaća i
djela grčkih otaca od Euzebija iz Cezareje do Ivana Damaščanina, a me-
đu njima i crkvenih povjesnika Sokrata, Sozomena i Teodoreta. U prvoj
seriji, čiji je urednik Philip Schaff, sabrane su u šest svezaka prevede-
ne rasprave i homilije Ivana Zlatoustog. Dodatni prevedeni tekstovi koji
nisu bili uključeni u ediciju mogu se pronaći na adresi http://www.ccel.
org/p/pearse/morefathers/home.html. Stranicu održava Roger Pearse.
Tu su zastupljeni Ćiril Aleksandrijski, Edeska kronika, Euzebije iz Ce-
zareje, Evagrije Skolastik, Filostorgije, Ivan iz Nikua, Julijan II. Apo-
stata, Kozma Indikopleust, Libanije, Sever iz Antiohije, Zaharije Retor
i Zosim.
Translations from Byzantine Sources
Stranici se pristupa na adresi http://homepage.mac.com/paulstephen-
son/trans.html, a održava ju Paul Stephenson sa Sveučilišta Wisconsin –
Madison. Zamišljena je kao nastavno pomagalo i pruža poveznice na pri-
jevode relevantne za bizantsku povijest. Ti su prijevodi dobrim dijelom
dostupni na Internetu.
513
Specijalizirana društva i znanstvenoistraživačke ustanove

Byzantine Studies Conference
Riječ je o službenoj stranici američkog udruženja Konferencija za bi-
zantske studije, čija je svrha predstavljanje znanstvenih rezultata i raspra-
va o radovima koji donose najnovije stanje istraženosti svih oblika bizant-
ske povijesti i kulture. Stranici se pristupa na adresi http://www.byzcon.
org/, a nude se obavijesti o temama bizantoloških skupova kao i poveznice
na druge srodne stranice.
Dumbarton Oaks
Službena stranica Centra za bizantske studije Dumbarton Oaks (Dum-
barton Oaks Center for Byzantine Studies), smještena na stranici http://
www.doaks.org/, nudi razne sadržaje vezane za proučavanje povijesti bi-
zantske civilizacije. Bizantske studije imaju zasebnu stranicu na adresi
http://www.doaks.org/Byzantine.html. Tu su zastupljene obavijesti o sku-
povima, javnim predavanjima i kolokvijima, stipendijama i projektnim
potporama, omogućen je pristup bibliotečnom fondu i istraživačkim re-
sursima, nude se poveznice na srodne internetske stranice, moguće je
razgledati galeriju slika i izložbu novca. Osobito su vrijedne podstranice
Dumbarton Oaks: Electronic texts i Dumbarton Oaks Hagiography Data-
base. Prva je stranica na adresi http://www.doaks.org/etext.html i sadrži
zbirku elektroničkih članaka i knjiga u izdanju Dumbarton Oaksa. Me-
đu njima su brojevi godišnjaka Dumbarton Oaks Papers (sv. 53-57, god.
1999.–2003.), pregledni rad Byzantine Coinage kao i više cjelovitih knjiga
i zbornika radova (Byzantine Garden Culture, The Economic History of By-
zantium, The Crusades from the Perspective of Byzantium and the Moslim
World, Siegecraft: Two Tenth-Century Instructional Manuals by “Heron of
Byzantium”, Byzantine Monastic Foundation Documents, Holy Women of
Byzantium: Ten Saints’ Lives in English Translation, Byzantine Magic).
Materijali se mogu prebaciti na osobno računalo u PDF formatu. Druga
stranica nalazi se na adresi http://www.doaks.org/Hagio.html i donosi grč-
ke hagiografske tekstove iz 8.–10. st.
The Society for Promotion of Byzantine Studies
Službena stranica Društva za promicanje bizantskih studija (SPBS) na-
lazi se na adresi http://www.byzantium.ac.uk. Društvo je utemeljeno 1983.
godine kako bi podupiralo istraživanje povijesti i kulture, jezika i književ-
nosti Bizantskog Carstva i susjednih naroda. Ponuđeni su razni sadržaji,
od obavijesti o skupovima, izdanjima i stipendijama, preko izvješća o te-
renskim istraživanjima i visokoškolskoj nastavi, do poveznica sa srodnim
udruženjima, bizantološkim časopisima, istraživačkim projektima, izdava-
čima i stranicama s bizantološkim predznakom.
514
Rječnik temeljnih pojmova
AGENTES IN REBUS (državni ovlaštenici), u kasnomu Rimskom i rano‑

mu Bizantskom Carstvu, carski službenici koji su obavljali raznovr‑
sne dužnosti: uručivali su carska pisma, provodili carske zapovijedi,
dostavljali novosti iz pokrajina, nadzirali poštansku službu, izvješći‑
vali o nepravilnostima i nezadovoljstvu u državi, obavljali poslove u
uredu načelnika službi (→ magister officiorum) te obavljali niz dru‑
gih zadaća za koje je caru, načelniku službi ili pokrajinskom namje‑
sniku bio potreban činovnik višega ranga. Mogli su predvoditi po‑
slanstva, zapovijedati razmještajem postrojbi, nadzirati uvoz i izvoz
robe u lukama, brinuti se o provedbi zakona protiv krivovjerja, pro‑
voditi smaknuća prijestupnika na visokim položajima, nadzirati jav‑
ne gradnje i drugo. Kako su bili podređeni načelniku službi, nazivani
su i magist(e)rijani.
ALBIGENZI (također i albižani), od kraja 12. st., naziv za južnofrancu‑
ske dualističke krivovjerce koji se u drugim krajevima nazivaju →
katarima. Ime je izvedeno od latinskog naziva grada Albija (Civitas
Albigensium) u južnoj Francuskoj.
ALELENGIJ (grč. allēléngyon; također i alilengij), u bizantskoj porezno-
pravnoj praksi, uzajamna porezna obveza unutar seoske općine pre‑
ma kojoj su susjedi uza zapuštena ili neobrađena zemljišta obvezni
plaćati porez za tu zemlju bez obzira na to obrađuju li je ili ne. Usta‑
nova se nadovezuje na kasnoantičku → epibolu. Car Bazilije II. je pla‑
ćanje alelengija za opustjela i napuštena seljačka zemljišta nametnuo
veleposjednicima, a da oni pritom nisu imali pravo tu zemlju preuzeti
kao svoju ili ju dati obrađivati u vlastitu korist. Zakon Bazilija II. je
1028. g. ukinuo car Roman III.
ANONA, u Rimskome Carstvu, ljetina, zaliha žitarica, opskrba živež‑
nim namirnicama, cijena žita, dovoz žita u Rim. Annona civica bilo
je podavanje u prirodninama u pojedinim pokrajinama radi opskrbe
515
Rima, a od 4. st. i Carigrada. Annona militaris bilo je podavanje u

prirodninama za uzdržavanje postrojbi i činovništva, a otud i naziv
za plaću viših vojnih i civilnih službenika. Do 5. st. anona je pretvo‑
rena u novčano podavanje, premda se još u doba Justinijana I. pravi‑
la teoretska razlika između anone u novcu i u prirodninama.
ANTIPAT (grč. anthýpatos), bizantski službenički i dvorski naslov → pro -
konzul. Do srednjega bizantskog razdoblja namjesnici u pojedinim po‑
krajinama, prije nego što su one u potpunosti povojačene razvitkom
sustava → tema. Antipati tema bili su predstojnici građanske uprave
u temi podređeni → strategu (do druge polovine 9. st. zamijenili su ih
→ protonotari tema). Od 10. st. isključivo počasni dvorski naslov koji
je u 12. st. izašao iz upotrebe.
ARHIMANDRIT (grč. arkhimandrítēs, vođa stada), od 4. st., naslov pred‑
stojnika samostana u Mezopotamiji, antiohijskoj patrijaršiji, kasnije
i u Carigradu. Kad se u 6. st. za predstojnike samostana počeo rabi‑
ti pojam hegumen odn. iguman, arhimandrit je postao viši stupanj,
nadstojnik više samostana ili samostanskih saveza. U 11. i 12. st.
naziv je to za glavare redovničkih naseobina, primjerice na Olimpu
ili Atosu, a osobito za predstojnika samostana sv. Salvatora u Messi‑
ni koji je bio na čelu 46 samostana na Siciliji i u Kalabriji, te za na‑
čelnike uglednih samostana.
ARHONT (grč. árhōn, načelnik, predstojnik, zapovjednik, vođa, poglavar,
vladar), u bizantsko doba, u širem smislu nositelj visokih vojnih, ci‑
vilnih i crkvenih časti u prijestolnici i u pokrajinama, pripadnik gor‑
njega sloja u gradovima, a u užem smislu voditelj određenih vojnih,
civilnih i crkvenih ureda, upravitelj zasebnih oblasti ili gradova i po‑
glavar stranih naroda naseljenih na carskom području, ovisan o car‑
skoj upravi. Naslov arhonta nosili su i vladari stranih naroda u Rusi‑
ji, na Kavkazu, u jugoistočnoj Europi i u Italiji (9. i 10. st.).
ARHONTIJA (grč. arkhontía), upravna oblast ili područje kojim ravna →
arhont.Ako je riječ o vladarima stranih naroda, pojam označuje sa‑
mostalnu državu pod načelnim bizantskim vrhovništvom.
ARIJEVSTVO (također i arijanstvo), nauk aleksandrijskog prezbitera
Arija o Kristovoj biti. Prema tom učenju postoji samo jedan najviši,
pravi Bog, Otac, dok je Krist stvoren ni iz čega kao prvi među svim
stvorenjima, nije postojao oduvijek, nije vječan niti svemoćan, već je
nesavršen i sposoban za patnju. Razlika između Oca i Sina je suštin‑
ska, Kristu božanstvo ne pripada samo po sebi i stoga ga se može
smatrati polubogom. Sredinom 4. st. arijevci su se podijelili na dvije
struje, od kojih je umjerenija (homejci) tvrdila da je Sin u svemu sli‑
čan Ocu, iako nije istobitan s njime, dok je radikalnija ustrajala u to‑
me da je Sin po biti različit od Oca i k tome nijekala božanstvo Duha
Svetoga (anomejci, aecijevci ili eunomijevci). Umjerenije arijevstvo po‑
516
dupirali su carevi Konstancije II. i Valent. Arijevstvo je konačno osu‑

đeno pod Teodozijem I., ali je nastavilo egzistirati.
ARITMI (grč. arithmoí, odredi, čete), naziv za pripadnike jedne od prije‑
stolničkih gardijskih vojnih postrojba (→ tagma) kojom je zapovijedao
→ drungarij.
ARSENITI, pristaše carigradskog patrijarha Arsenija Autorijana kojega
je 1264. godine svrgnuo car Mihael VIII. Paleolog. Službeno izmire‑
nje s carem (Andronikom II.) i patrijarhom (Nifonom) dogodilo se 14.
listopada 1310. kad su Arsenijevi posmrtni ostaci svečano položeni u
crkvu sv. Mudrosti. U pobornike arsenitske stranke ubrajali su se i
članovi carske kuće i predstavnici visokoga klera, no najviše je bilo
redovnika. Od raskolničke crkvene stranke arsenitstvo se krajem 13.
st. pretvorilo u opasno političko strujanje, povezavši se s protivnicima
Paleologâ u Maloj Aziji (ustanci 1295. i 1305.).
AUGUST (uzvišeni), osobno ime prvoga rimskog cara koje su nakon na‑
stupa na prijestolje preuzimali i njegovi neposredni nasljednici iz ju‑
lijevsko-klaudijevske dinastije; potom je najvažniji sastavni dio rim‑
skoga carskog naslova koji je nosio svaki vladar do 7. st. Kolegijalnost
naslova augusta prvi put se pojavljuje pod Markom Aurelijem Anto‑
ninom i Lucijem Aurelijem Verom odnosno Komodom (druga polovina
2. st.). Pod Dioklecijanom i Konstantinom I. nastaje oblik semper Au
gustus, “vječni August”, koji je proklamirao trajnost i svevremenost
carske vlasti. U grčkome odgovara pojmu → sebast, iako se od 4. st.
rabio i grecizirani oblik aúgūstos.
AUGUSTA (uzvišena), naslov supruga careva, ali već od 1. st. i ostalih
članica vladajuće carske kuće. Grčka inačica glasi → sebasta.
AURI LUSTRALIS COLLATIO (petogodišnji prilog u zlatu), u kasnome

Rimskom Carstvu, poseban porez koji je uveo Konstantin I. Isprva se
ubirao svakih pet godina, pri carevu stupanju na prijestolje i na pe‑
togodišnjicu carske vlasti, a u 5. st. svake četiri godine. Grčka ina‑
čica naziva toga poreza, hrizargir (od grč. khrysós, zlato i argýrion,
srebro), upućuje na okolnost da se plaćao u zlatu i srebru, ali od doba
Valentinijana I. i Valenta ubirao se obično samo u zlatu. Plaćali su
ga trgovci, obrtnici i pozajmljivači novca odnosno svi koji su se bavi‑
li prodajom i kupnjom ili naplaćivali usluge, pa i prostitutke. Ukinuo
ga je 498. godine car Anastazije I.
AUTOKRATOR (grč. autokrátōr, samovladar, samodržac), grčka inačica
rimskoga carskog naslova → imperator. U bizantsko doba naslov au‑
tokratora je po pravilu nosio vladajući car, samo izuzetno njegov su‑
vladar, a spoj s naslovom → bazilej pojavljuje se tek od 10. st. Od 9. st.
pridaje se naslovu autokratora i dodatak Romejâ (tj. Rimljanâ) kako
bi se naglasilo izravno državno-pravno naslijeđe Rimskoga Carstva.
517
BABUNI, u srednjovjekovnoj Srbiji, uobičajen naziv za sljedbenike duali‑

stičkog krivovjerja (prema makedonskoj planini Babuni).
BAJLO, mletački poslanik u Bizantskom Carstvu od 1082. godine, sa sje‑
dištem u Carigradu. Bio je zadužen za administrativne poslove, imao
je sudske ovlasti, a djelovao je i kao diplomatski predstavnik Mletač‑
ke Republike. Bajla je bilo i u drugim mletačkim trgovačkim koloni‑
jama.
BASILIKA (carski zakoni; također i Šestoknjižje), opsežna zakonska zbir‑
ka kanonskoga, javnog i građanskog prava u šest svezaka i šezdeset
knjiga, čije je sastavljanje dovršeno pod carem Lavom VI. Posao je
obavilo povjerenstvo pod vodstvom → protospatarija Simbatija. Zbir‑
ka se oslanjala na sveukupni zakonodavni rad počevši od Justinijano‑
va doba, osobito na neobjavljenu kodifikaciju pod Bazilijem I., ali i na
→ prohiron. Ostala je tijekom cijeloga srednjovjekovlja temelj bizant‑
ske pravne znanosti.
BAZILEJ (grč. basileús, kralj, vladar, knez, poglavar), bizantski carski
naslov. Službeno se prvi put pojavljuje 629. godine nakon pobjede ca‑
ra Heraklija nad Perzijancima. Od 8. st. do propasti Bizantskog Car‑
stva bazilej (ženska inačica glasi bazilisa) jedini je službeni naslov
bizantskih careva. Redovito ga nosi i carev suvladar. Od druge polo‑
vine 8. st. pridaje se naslovu oznaka Romejâ koja je tek u kasnom 9.
st. dobila opće značenje.
BAZILEOPATOR (grč. basileopátōr, otac carev), visoki dvorski naslov u
ranomu srednjem bizantskom razdoblju, ustanovio ga je car Lav VI.
Nositelj naslova nije nužno bio carev otac nego češće tast.
BEGLERBEG (beg begova), u Osmanskom Carstvu, vrhovni vojni i gra‑
đanski namjesnik velike pokrajine (beglerbegluka odnosno vilajeta).
BOGUMILI, pripadnici dualističke sljedbe čiji je utemeljitelj bio sveće‑
nik Bogumil (10. st.). Bogumil je naučavao da je dobri Bog stvorio
jedinstveni duhovni i tvarni svijet koji se razdvojio zbog pobune pr‑
voga Božjeg anđela. Pobunjenik je na odmetništvo i borbu protiv Bo‑
ga nagnao trećinu svih anđela. Nakon poraza, izbačen je sa savezni‑
cima iz duhovnog svijeta i prešao je u tvarni svijet kojim je zavladao
uz Božje dopuštenje. Potom je Bog u beskrajnom milosrđu poslao na
Zemlju anđela Krista, koji je, rođen od drugog anđela, Marije, pre‑
uzeo ljudsko obličje. Stoga je Kristova pojava na Zemlji puki privid.
Ivan Kristitelj je pak antikrist. U svom učenju Bogumil je prihva‑
ćao samo četiri evanđelja, djela apostolska i njihove poslanice, dok
je odricao valjanost Starom zavjetu i knjigama crkvenih otaca. Osu‑
đivao je štovanje ikona i relikvija, odbacivao čuda i štovanje križa,
svaku liturgiju, a osobito euharistiju te sve molitve osim Očenaša,
zauzimao je neprijateljsko stajalište prema svećenstvu i crkvenoj hi‑
518
jerarhiji, prema vladajućemu političkom i društvenom poretku. Bo‑

gumili su bili uvjereni u beskorisnost svakog rada i svake djelat‑
nosti koja služi osobnom uzdržavanju i bogaćenju jer treba misliti
na vječno dobro i uzdati se u Božju providnost da se brine o svojoj
djeci. Propovijedajući siromaštvo, Bogumil je sve koji se posvećuju
svjetovnoj djelatnosti i radu smatrao slugama Mamonovim (Sotoni‑
nim). Njegovi sljedbenici su se, štoviše, morali ustezati od uživanja
u mesu i u jelima koja su proizvod putenog združivanja. Bogumil‑
ske ideje su se proširile preko bugarskih granica, po Bizantskom
Carstvu, ali i na Zapadu (→ albigenzi, katari, patareni). Pod utjeca‑
jem → paulikijanaca razvilo se radikalnije bogumilsko krilo koje je
do vrhunca dovelo dualističku predodžbu o ravnopravnoj protimbi
dvaju istovrijednih načela, duhovnoga Dobra i tvarnoga Zla. Prema
radikalnom bogumilstvu, iz Carstva Zla se u Carstvo Dobra ušu‑
ljao zli anđeo, obmanuo boga Dobra i postao njegovim miljenikom.
Položaj je iskoristio za to da lažnim obećanjima zavede trećinu do‑
brih anđela koji su zbog otpadništva protjerani iz duhovnog svijeta
i izbačeni u materiju. Tvarni je svijet stoga Pakao iz kojega je an‑
đeo Krist spasio svoju braću spustivši se na Zemlju i poučivši ih pu‑
tu spasenja.
BOLJARI, u srednjovjekovnoj Rusiji, dijelovima Rumunjske i u Bugar‑
skoj, pripadnici najvišega društvenog sloja, velikaši, feudalni zemljo‑
posjednici.
BUKELARI (lat. buc[c]ellarii; također i bukelariji, izvedeno od latinske
riječi bucca, obraz, usta, zalogaj, vojnički kruh, pogača; umanjenica
buccella), u kasnomu Rimskom Carstvu, osobna oružana pratnja voj‑
skovođa, visokih civilnih službenika i drugih uglednika. Bukelari su
novačeni među Rimljanima i barbarima, bili su obvezni položiti pri‑
segu vjernosti svom poslodavcu, ali i caru ako im je poslodavac bio
carski dužnosnik. Odlikovali su se odanošću i pouzdanošću te su če‑
sto korišteni u vojnim pohodima. Nestaju u 7. st. s preobrazbom vojne
strukture Carstva.
CAPITATIO-IUGATIO (glavarina-zemljarina), u kasnomu Rimskom Car‑
stvu, najvažniji oblik poreza koji se pod Dioklecijanom izračunavao
svakih pet, a od Konstantina I. svakih petnaest godina, a razrezivao
se prema broju radno sposobnih osoba (žene su vrijedile manji udio
od muškaraca) i komada stoke (caput, glava, radna snaga), s time da
se nije činila razlika između slobodnih i neslobodnih, te prema veliči‑
ni zemljišne čestice (iugum, jaram, tj. količina zemlje koja osigurava
za život dovoljan godišnji urod, → anonu), uz uzimanje u obzir kakvo‑
će zemljišta i vrste poljoprivredne djelatnosti. Sustav nije bio jednoo‑
brazan nego je varirao od područja do područja.
519
CENTENARIJ (lat. centenarium, grč. kentēnárion), mjera za težinu. Rim‑

ski centenarij iznosio je 100 → libri (32,745 kg), dok je bizantski ken‑
tenarij imao između 31,9 i 32,4 kg.
CEZAR (lat. caesar, grč. kaîsar), niži vladarski naslov u Rimskomu i Bi‑
zantskom Carstvu. Kognomen glasovitoga rimskog diktatora i po‑
svojnog oca kasnijeg cara Augusta, koji ga je uzeo za svoje prezime
(gentilicij). Osobno ime careva iz julijevsko-klaudijevske dinastije, a
zatim sastavni dio carskog imena. Već od druge polovine 1. st. uzi‑
maju ga rođeni ili posvojeni sinovi careva kao oznaku položaja, a od
Hadrijana (117.–138.) namijenjeno isključivo za prijestolonasljednike.
Od Dioklecijanova doba to je naslov nižega carskog suvladara, obično
s dodatkom preplemenit (nobilissimus → nobilisim), oznakom koju pr‑
vi nosi Septimije Geta, mlađi sin cara Septimija Severa (193.–211.).
Prvi je Valentinijan I. svoga sina Gracijana uzdigao izravno za → au-
gusta. Pod Justinijanom II. naslov cezara izbačen je iz službene car‑
ske titulature, a do Aleksija I. bio je uglavnom čuvan za članove car‑
ske obitelji i prijestolonasljednike. U 10. st. stoji u hijerarhiji nakon
carigradskog patrijarha, a prije → nobilisima. Aleksije I. postavio ga
je nakon → sebastokratora, a Manuel I. nakon → despota. U doba Ko‑
mnenâ cezarski se naslov podjeljivao rođacima i ženidbenim srodnici‑
ma careva. Pod Paleolozima i dalje postoji, ali se malo cijeni i rijetko
dodjeljuje. Kod Latina, Bugara i Mađara cezar je bila oznaka za bi‑
zantskog cara.
CIRKUSKE STRANKE, isto što i → deme. Naziv je nastao otud što im
je glavna zadaća bila organizacija utrka dvokolica na → hpodromu.
Izvorno su bile četiri stranke (Zeleni, Crveni, Bijeli i Plavi), no ka‑
snije su preostale samo dvije, Zeleni i Plavi. Tijekom 7. st. iščeznula
je njihova politička uloga, a skupine su nastavile postojati još samo u
Carigradu, podređene dvorskoj upravi i uklopljene u carski ceremo‑
nijal. Nisu preživjele latinsku vlast u Carigradu jer se ne spominju u
vezi s viteškim turnirima na hipodromu u 14. i 15. st.
CLARISSIMI (puni naziv viri clarissimi, prejasni muževi), u Rimskom
Carstvu, od Hadrijanova doba skupni naziv za pripadnike senator‑
skog staleža. Od Valentinijana I. nositelji trećega stupnja senatorske
časti, rangirani ispod → illustres i → spectabilles. Klarisimat je otad
kao službenička čast bio pridržan za pokrajinske namjesnike, a kao
nasljedna čast za sinove senatora. S vremenom je klarisimat dodatno
izgubio na vrijednosti tako da od sredine 5. st. clarissimi više ne sje‑
de u senatu. Pod Justinijanom I. klarisimat je spao na četvrto mjesto
u stupnjevanju carskih odličnika, nakon što su uvedeni → gloriossi.
COEMPTIO (kupnja), u kasnomu Rimskom Carstvu, prisilni otkup ži‑
vežnih namirnica što ga je provodila država poradi opskrbe vojske i
gradskog stanovništva. Čini se da je sličnih mjera bilo već i u doba
520
Konstantina I., a sigurnija svjedočanstva potječu iz druge polovine

4. st. Pojedinosti u vezi s prisilnim otkupom propisane su zakonom
Anastazija I. iz 498. godine. Otkupu su podlijegali zemljoposjednici,
osim u Trakiji, gdje su na nj bili obvezni i trgovci. Pritom država nije
izravno plaćala za preuzete namirnice već je zaračunani iznos odbija‑
la od ukupne porezne obveze. Prisilni je otkup u tom obliku postojao
sigurno do druge polovine 6. st. Opstao je i u srednjemu bizantskom
razdoblju pod nazivom synōnḗ odnosno synōnētón i u kasnom bizant‑
skom dobu, od 13. st. pod imenom sitarkía, i to kao dio osnovnog po‑
reza. Najkasnije od 11. st. pretvoren je u novčano podavanje i zacijelo
najvećim dijelom nametnut → paricima.
COMES RERUM PRIVATARUM (također i comes rei privatae, komes za
osobnu imovinu), u kasnomu Rimskom i ranomu Bizantskom Car‑
stvu (do 7. st.), upravitelj carevih krunskih i privatnih dobara, četvrti
dvorski ministar. Pod Dioklecijanom njegov je naslov glasio magister
(načelnik) ili rationalis (računovođa) rei privatae, a 340. godine nosi
naslov komesa. Vjerojatno je pod Konstantinom I. primljen u → kon-
zistorij. U carevu krunsku i privatnu imovinu ubrajao se sveukupan
zemljoposjed koji je stajao na raspolaganju vladaru kao i ostala do‑
bra (stada stoke, šume). Funkciju komesa za osobnu imovinu u rano‑
mu bizantskom dobu preuzeo je → sacelarij. Jednim dijelom careva
privatnog posjeda (carskim domenama odnosno dobrima koja su bila
izravno namijenjena uzdržavanju carskoga dvora) gospodario je ured
“veleravnatelja” (mégas kūrátōr) kojega je u 11. st. zamijenio “upravi‑
telj posvećenih kućanstava” (oikonómos tôn euagôn oíkōn). Što se ti‑
če kasnoga bizantskog razdoblja, nije sasvim sigurno koji su dvorski
službenici bili mjerodavni za privatna carska dobra (→ veliki logotet,
→ logotet genika, prokatemen vestijarija → kartular vestijarija ili →
logarijasti s posebnim zadaćama).
COMES SACRARUM LARGITIONUM (komes za posvećene darove), u ka‑

snomu Rimskom i ranomu Bizantskom Carstvu, visoki dvorski služ‑
benik zadužen za upravljanje carskim rudnicima zlata i srebra te za
prihode i rashode u plemenitim kovinama (ubiranje posebnih i ne‑
izravnih poreza, zarada od carskih radionica i raspodjela novčanih
darova vojsci i činovnicima), treći dvorski ministar, carski “ministar
financija”. Pod Dioklecijanom njegov je naslov glasio rationalis sum
mae rei ili rationalis summarum (glavni računovođa), a od 345. je ko‑
mes. U srednjem i kasnomu bizantskom razdoblju ne postoji odgo‑
varajući službenik. U prijelaznom razdoblju u 7. i 8. st. zacijelo je →
sacelarij preuzeo mnogostruke dužnosti tog službenika, a potom su
te zadaće prebačene na ured → logoteta genika.
COMITATENSES (također i comitatus, pratnja; excercitus comitatensis,
prateća vojska), nakon Dioklecijanovih i Konstantinovih preuredbi,
521
jedna od tri temeljne vrste kasnorimske vojske (uz graničarsku → li-

mitanei i dvorsku vojsku → palatini). Riječ je o pokretnoj vojsci koja je
pratila cara ili glavnoga vojnog zapovjednika (→ magister militum) na
bojište ili u ratni pohod. Sastojala se od elitnih postrojbi konjaništva
i teškoga i lakoga pješaštva, a bila je raspoređena u većim gradovima
i prijestolnicama oba dijela Rimskoga Carstva. Korištena je u naval‑
nim operacijama i za zaustavljanje neprijatelja koji je probio pogra‑
ničnu obranu. Većim odjelima pokretne vojske zapovijedali su i vojni
komesi (comites rei militaris).
COMITES CONSISTORIANI → konzistorij
COMITIVA RERUM PRIVATARUM, služba upravitelja carevih krunskih

i privatnih dobara (→ comes rerum privatarum).
COMITIVA SACRARUM LARGITIONUM, služba visokoga dvorskog či‑

novnika zaduženog za upravljanje carskim rudnicima zlata i srebra
te za prihode i rashode u plemenitim kovinama (→ comes sacrarum
largitionum).
CORPUS IURIS CIVILIS → zbornik građanskog prava
CURIOSI (također i curagendarii, nadzornici, nadglednici), nadzornici

državne pošte, pripadali su među → agentes in rebus. Brinuli su se
o tome da se nitko ne koristi uslugama državne pošte bez valjane
ovlasti odnosno da ne zahtijeva više nego što mu pripada po službe‑
noj dužnosti. Njihova zadaća bila je i dojavljivanje o stanju u pokra‑
jinama (izraz curiosi znači i uhode), a u lukama su nadzirali pomor‑
ski promet. Ravnatelj nadzorne službe bio je curiosus praesentalis na
carskom dvoru.
CURSUS PUBLICUS (javna, državna pošta), u Rimskom Carstvu, sustav
za brzo prenošenje službenih obavijesti, zapovijedi i naloga, za slanje
službenih pošiljaka te za prijevoz ovlaštenih ljudi, robe i dobara, koji
je preuzeo Bizant (grčki naziv glasio je drómos). U kasnoj antici držav‑
nom poštom ravnao je → prefekt pretorija, a potom → magister offici-
orum. U 7. i 8. st. ta je dužnost prešla na → logoteta droma. Privatni
promet bio je po pravilu isključen iz državnoga poštanskog sustava.
DEMA (grč. dêmos odnosno dēmótēs), u Bizantskom Carstvu, oznaka za
gradski puk odnosno za pripadnike → cirkuskih stranaka. Pripadni‑
ci dema bili su zapisani u posebne popise, a njima su ravnali → de-
marsi. Osnovna im je zadaća bila organizacija utrka na → hipodro -
mu. Broj im s obzirom na ukupno stanovništvo nije bio osobito velik
kao što pokazuje svjedočanstvo o 1500 Zelenih i 900 Plavih iz 602.
godine. Podjela pripadnika dema po društvenom ključu (Plavi = viši
sloj, Zeleni = srednji i niži sloj) pokazala se neodrživom. Zapravo, ka‑
ko bi mogli ispuniti svoje zadaće, svi su pripadali posjedničkom slo‑
ju i bili su pretežito mlađi ljudi. Jednako je pogrešno i njihovo strik‑
522
tno razlikovanje prema vjerskim preferencijama (Zeleni = monofiziti,

Plavi = pravovjerci). U izvanrednim slučajevima državna ih je vlast
uključivala u obranu grada i podijelila im oružje, no u njima ne tre‑
ba gledati vojne jedinice. U 6. st. carevi su u sve većoj mjeri nastoja‑
li uključiti deme u dvorski ceremonijal. Do 10. st. deme se u izvorima
i spominju u sklopu različitih svečanih priredaba. S obzirom na svo‑
ju temeljnu funkciju priređivača iznimno popularnih utrka dvokolica,
okupljali su uza se velik broj pristalica iz naroda i često su ih mogli
iskoristiti za političke ciljeve.
DEMARH (grč. dḗmarkhos), načelnik, vođa → deme.
DESPOT (grč. despṓtēs, bezgranični vladar), visoki bizantski naslov, ne‑

kadašnji pridjevak samih careva. Uveo ga je Manuel I. Komnen 1163.
godine i dao Beli, bratu ugarsko-hrvatskoga kralja Stjepana III. i
mužu svoje kćeri Marije, koji je tada službeno postao prijestolona‑
sljednik (do 1169.). Naslov despota je sve do sloma Bizantskog Car‑
stva bio po značenju rangiran odmah uz carsku titulu. Do 1204. go‑
dine davao se carskim zetovima koji su proglašavani nasljednicima
prijestolja ako vladajući car nije imao muškog potomstva. Carevi Ni‑
kejskog Carstva podijelili su naslov despota grčkim vladarima Epira.
Nakon obnove Bizantskoga Carstva u Carigradu, naslov su dobivala
braća i mlađi carski sinovi koji nisu imali pravo na carski naslov i
položaj suvladara. Katkad se naslov davao i ostalim članovima car‑
ske obitelji te stranim odličnicima i vladarima. Titula despota je uz
naslove → sebastokratora i → cezara pripadala tzv. carskim naslovi‑
ma. Ženska inačica naslova glasi despina (déspoina).
DIGESTA (poredani, razvrstani spisi; također i Pandekte, što je grčka
inačica naziva u značenju sveobuhvatni prikazi), opsežna zbirka izva‑
daka iz oko 2000 spisa rimskih pravnika od republikanskih vreme‑
na do carskog razdoblja (početak 3. st.). Nastala je po Justinijanovu
nalogu (→ zbornik građanskog prava), a služila je kao izvor pravnih
rješenja i uputa u sudskoj praksi, ali i kao priručnik za studij prava.
Bila je podijeljena u 50 knjiga i u 7 dijelova. Na snagu je stupila 30.
prosinca 533.
DIJECEZA (lat. dioecesis), u kasnomu Rimskom Carstvu, veća upravna
oblast na koje se dijelila → prefektura pretorija. Čini se da je ustro‑
javanje dijeceza, započeto pod Dioklecijanom, dovršeno tek pod Kon‑
stantinom I. U 4. st. bilo ih je 12, a oko 420. godine 14. Dijeceze su se
dalje dijelile na pokrajine. U crkvenom smislu, područje pod biskupo‑
vom upravom.
DIOFIZITSTVO (također i diofizitizam), u razvijenom kršćanstvu, teološ‑
ko učenje o tome da u Kristu postoje dvije jasno odjelite naravi, ljud‑
ska i božanska (od grč. dúo, dva i fýsis, priroda, narav, svojstvo, ćud).
Isto što i → nestorijevstvo. Suprotno učenje je → monofizitstvo.
523
DIPTIH (grč. díptykhos, dvostruko složen, presavijen, preklopljen), u sta‑

rom vijeku, dvije spojene preklopive pločice od drva, kovina, bjeloko‑
sti, iznutra premazane voskom na kojemu se može pisati. U kasnoj
antici su carevi, → konzuli, visoki državni službenici i crkveni dosto‑
janstvenici prigodom nastupa u službu ili ulaska u novu godinu dari‑
vali skupocjene bjelokosne diptihe, na čijim se koricama nalazio reljef
s prikazom i natpisom koji su odgovarali prigodi. Sačuvani primjerci
datiraju od 4. do 6. st. Crkva je diptihe preuzela za liturgijske potre‑
be, između ostaloga i za popise biskupa, patrijarha, papa i careva.
DISHIPAT (grč. dishypátos, dvaput hipat), bizantski počasni dvorski na‑
slov koji je nositelja rangirao iznad → hipata.
DOMESTIK (lat. domesticus, grč. doméstikos), u kasnomu Rimskom i u

Bizantskom Carstvu, vojna i civilna služba. U kasnoj antici domestik
je pobočnik, osobni pomoćnik visokoga vojnog i civilnog dužnosnika.
Tako se nazivao i pripadnik probranog odreda carskih zaštitara (pro
tectores domestici) koji su služili kao stožerni časnici, odnosno car
→ magistri militum i drugi zapovjednici davali bi im različita zaduže‑
nja. Isprva su domestici odabirani među vojnicima, a kasnije su i si‑
novi državnih dužnosnika, uglednika iz pokrajinskih gradova (→ ku-
rijali) i germanskih kneževa bili izravno imenovani u odred. Položaj
je nosio vrijedne povlastice, pa je u kasnom 5. st. podjeljivana čast
bez prave službe. U 4. st. su domestici bili i zbor iz kojega su se uzi‑
mali viši časnici nakon što bi prošli početnu izobrazbu i praktičnu
vježbu. Domestici su bili podijeljeni u četiri odreda (scholae), po dva
viša i niža pješačka i konjanička. U 4. st. stajali su pod jedinstvenim
zapovjednikom (comes domesticorum). Od početka 5. st. konjaničkim
odredima zapovijedao je comes domesticorum equitum, a pješačkim
comes domesticorum peditum. U hijerarhiji su oba zapovjednika bila
rangirana odmah nakon dvorskih ministara.
Prelaskom u srednje bizantsko doba služba domestika, osim u poje‑
dinim slučajevima, izgubila je karakter osobnog zastupnika visoko‑
ga vojnog ili civilnog dužnosnika. Umjesto toga, imala je otad vojnu
funkciju. Vidi → domestik atanatâ, ekskubitâ, hikanatâ, optimatâ, sho-
la, tagme, tema i veliki domestik.
DOMESTIK ATANATÂ, zapovjednik prijestolničkoga gardijskog vojnog

odreda (atanati = besmrtnici) ustrojena u drugoj polovini 10. st. → tagma
DOMESTIK EKSKUBITÂ, zapovjednik odreda osobne carske straže (→
ekskubiti). Car Lav V. uzdigao ga je u čast → patricija.
DOMESTIK HIKANATÂ, zapovjednik prijestolničkoga gardijskog vojnog

odreda (hikanati = izvrsnici). → tagma
DOMESTIK OPTIMATÂ, zapovjednik postrojbi koje su činile vojsku →

teme Optimata.
524
DOMESTIK SHOLA, zapovjednik dvorskih postrojbi, koji je tek od 1261.

godine izgubio svoju funkciju, a njegova je služba postala počasni na‑
slov.
DOMESTIK TAGME, opći naziv za zapovjednika prijestolničkih gardij‑
skih vojnih odreda. → tagma
DOMESTIK TEMA, zapovjednik i ustrojitelj → tema s ovlastima glavnog

vojskovođe, postojao je jedan za europske teme (domestik Zapada) i
jedan za azijske teme (domestik Istoka).
DRUNGARIJ (grč. drūngários), viši bizantski časnik u kopnenoj vojsci i
u mornarici. U kopnenoj vojsci zapovjednik vojnog odjela podređen →
strategu i član njegova užeg stožera. Od 7/8. st. zapovijedao je odre‑
dima na vojnim vježbama i na ratnim pohodima. Zapovjednik prije‑
stolničkoga gardijskog vojnog odreda → aritamâ također se nazivao
drungarij (drūngários tês bíglēs, “drungarij straže”). Kao takav, bio je
zadužen za carevu sigurnost u prijestolnici i na pohodu. Kasniji veli‑
ki drungarij postao je u 11. st. predstojnik carskoga suda.
U mornarici, drungarij je mogao biti samostalni zapovjednik flotnog
odjela i upravitelj pomorskog okruga, izravno podređen caru, iako ni‑
žega ranga od → stratega, ali i zapovjednik pomorskih snaga → teme,
u tom slučaju podređen strategu. Drungarij mornarice (drūngários tû
plōímū) bio je od početka 9. st. admiral prijestolničke flote. Isprva je
to bio skroman položaj, ali je tijekom 9. st. dobio na važnosti budući
da je drungarij mornarice u ratno doba bio glavni zapovjednik središ‑
nje carske flote, a u mirno doba svojevrstan ministar mornarice. U
11. st. zapovijedao je malim flotnim odjelom koji je čuvao carigradske
luke i bio u osobnoj carevoj službi. Veliki drungarij ili veledrungarij
(mégas drūngários) bio je visoki časnik zadužen za nadzor nad mor‑
naričkim časnicima, podređen → velikom duksu. S propašću bizant‑
ske flote nestaju u 12. st. drungariji kao mornarički časnici.
DRUNGARIJAT vojnoupravna oblast nižega ranga od → teme, kojom je
zapovijedao → drungarij.
DUKAT, čast → duksa i vojnoupravno područje pod njegovom upravom.

DUKS (lat. dux, grč. dū́ks, vojskovođa, vojvoda), u Rimskom Carstvu, od
3. st. nositelj izvanrednoga vojnog zapovjedništva, po rangu ispod za‑
povjednika legije. Od Dioklecijana i Konstantina I. duks je postao za‑
povjednik postrojba u pograničnoj pokrajini. U osobito nemirnim po‑
dručjima imao bi i vrhovnu civilnu vlast (Izaurija). U izvanrednim
prilikama povjeravalo bi mu se i zapovjedništvo nad dijelom četa u
pokretu i dopuštalo zadiranje u susjedne pokrajine. Od Valentinijana
I. duksi su postali → clarissimi i → spectabiles, rangirani kao i → vi-
kari između → konzula i → prokonzula. Njihova glavna dužnost bila
je vojno osiguranje povjerenih pograničnih oblasti. Podizali su utvrde
525
i održavali unutrašnji red, primali i prosljeđivali poslanstva, brinuli

se o razdiobi plaća, nagrada i opskrbi vojnika, o čemu su morali slati
redovita izvješća → prefektu pretorija. Osim toga, djelatnost duksa
nadzirali su i → magister militum i → magister officiorum.
U Bizantskom Carstvu duks je načelnik vojnoupravnih oblasti na ko‑
je je bio podijeljen → egzarhat. Na istoku i sjeveru Bizanta također
je bilo područja pod zapovjedništvom duksa (duks Haldije i Kolonije
u istočnoj Maloj Aziji, duks Helade u jugoistočnoj Grčkoj), nastalih
vjerojatno već u 9. st. iz → arhontija. Duks je imao i civilne ovlasti.
U 10. st. duks postaje počasni naslov osoba iz careve pratnje. Obitelj
Duka zacijelo je otud izvela svoje ime. U 10. i 11. st. → domestik shola
i najviši vojni zapovjednici dobivaju naslov duksa. Podjelom velikih
tema u manje vojnoupravne cjeline duksi sve više zamjenjuju → stra-
tege i ostale zapovjednike tema, ujedinjujući u svojim rukama i vojne
i građanske ovlasti (duks Antiohije od 969., Hadrijanopola, Soluna i
Mezopotamije poslije 971.). Iz ovoga je razvidno kako je duks zapovi‑
jedao manjim područjem ili gradom s ondje smještenim postrojbama.
Od toga vremena može ga se smatrati istoznačnicom za stratega ili →
arhonta. Budući da je utjerivanje poreza sve više postajalo glavnom
zadaćom duksa, što je inače bila dužnost drugog činovnika (anagra
feja ili apografeja), duksi u prvoj polovini 14. st. nestaju iz pokrajin‑
ske uprave. Pod Aleksijem I. Komnenom nastao je naslov “duksa svog
brodovlja” (dū̀ks tû hólū stólū) ili → velikog duksa, koji je sve do sloma
Carstva bio odgovoran za carsku flotu.
EDIKT (lat. edictum, oglas, proglas, naredba), u antičkom Rimu, nared‑
ba činovnika sa sudskim ovlastima. U carsko doba edikte su izdavali
sami vladari (edicta principum). U kasnom Carstvu edikte su objav‑
ljivali carevi i → prefekti pretorija, no jedino su edikti careva imali
zakonsku snagu, dok su edikti prefekata bili autoritetna pravna tu‑
mačenja.
EGZARHAT, u ranomu Bizantskom Carstvu, vojnoupravno područje na
čelu kojeg se nalazio egzarh (grč. éksarkhos, lat. exarchus). U 4. st. eg‑
zarh je još bio niži časnik u rimskoj vojsci, no u 6. st. riječ je o višem
časniku i naposljetku glavnom zapovjedniku velike vojne jedinice. Ta‑
ko je Narzes nazivan egzarhom Romeja. Izraz je korišten i za strane
visoke vojne zapovjednike (egzarsi Perzijanaca). Nakon što je potkraj
6. st. radi učinkovitije obrane preustrojena uprava u Italiji i Africi,
egzarh je postao mjesni vojni namjesnik s vrlo širokim građanskim
ovlastima (pravni i financijski poslovi, diplomatske zadaće, potvrda
izbora biskupa). Egzarhu je pripadao i naslov → patricija.
U Bizantskoj crkvi, egzarh je patrijarhov zastupnik koji je u bisku‑
pijama, a osobito u samostanima nadgledao provedbu patrijarhovih
naloga. Naslov je s vremenom postao pridjevak metropolita većih bi‑
526
skupija u kojima je patrijarh imao posebne interese. U 14. st. uvedeni

su egzarsi i u Carigradu kako bi se nadziralo ponašanje prijestolnič‑
koga klera. Danas je egzarh u Istočnoj crkvi upravitelj samostalnoga
crkvenog područja (egzarhije).
EKLOGA (grč. eklogḗ, odabir, izvadak), naziv za skraćeni zbornik rim‑
skoga prava, objavljen 726. godine. U njemu je napravljen relevan‑
tan izbor iz → justinijanova zakonika, ali su unesene i važne novine
pod utjecajem crkvenoga kanonskog prava i običajnog prava istoč‑
nih pokrajina. Prvenstveni cilj te kodifikacije bio je jačanje središ‑
nje vlasti, uklanjanje korupcije iz sudske djelatnost (u tu se svrhu
određuju stalne i dostojne plaće sucima), potvrđivanje načela privat‑
nog vlasništva, ali i ozakonjenje određenih promjena u privrednim
i društvenim odnosima (brak i bračno posjedovno pravo, darivanje
i polog, davanje zemlje u zakup). Jedna trećina teksta posvećena je
kaznenom pravu.
EKONOM (grč. oikonómos), od 5. st., upravitelj posjeda neke crkve. Prema
odluci Halkedonskog koncila (451.) svaki je biskup imao obvezu uzeti
ekonoma među vlastitim klericima. Ekonom mora slušati biskupove
naloge, ali je ujedno svjedok i jamac ispravnoga gospodarenja. Dru‑
gi nikejski koncil (787.) obnovio je i postrožio odredbu Halkedonskoga
koncila, propisujući da samostanskim dobrom nužno mora upravlja‑
ti ekonom koji se podvrgava nalozima samostanskog predstojnika te
da ekonoma koji je načinio prekršaj smjenjuje patrijarh, ako je riječ o
ekonomu metropolijske crkve, a mjerodavni metropolit, ako je riječ o
ekonomu biskupske crkve. U središnjoj carskoj upravi ekonom je od
11. st. naziv za upravitelja carskih imanja (prije se taj službenik na‑
zivao kūrátōr).
EKSKUBITI (lat. excubitores, stražari, čuvari; grč. ekskū́bitoi), u ranomu
Bizantskom Carstvu, članovi vojnog odreda čija je zadaća bila zašti‑
ta carske palače i sigurnost careve osobe pa su tako postali osobna
careva straža, umjesto dvorskih postrojbi (scholae). Odred je oko 468.
godine ustanovio Lav I., a brojio je 300 pripadnika. Zapovjednik im
je bio comes excubitorum. U srednjemu bizantskom razdoblju činili
su jedan od četiri prijestolnička gardijska odreda, stacionirana u sa‑
mom Carigradu ili u neposrednoj okolici. To su bili profesionalni voj‑
nici, višega ranga od vojnika u → temama. Sredinom 8. st. preustro‑
jeni su i podređeni → domestiku ekskubitâ. Nisu bili samo paradna
jedinica već su kao pouzdana četa korišteni i u vojnim pohodima. U
drugoj polovini 10. st. ekskubiti su podijeljeni u tri odreda (domestici
Istoka, domestici Zapada i niže rangirana postrojba u prijestolnici).
U 11. st. opet postoji samo jedan odred pod jednim domestikom. Čini
se da je ekskubite raspustio Aleksije I., a stražarsku dužnost u palači
preuzeli su → varjazi.
527
EKSKUZIJA (grč. eksūsseía, dopuštenje, dozvola, moć, pravo, vlast; čast,

služba; obilje, bogatstvo; lat. excusatio, opravdanje, isprika, izlika; iz‑
govor, izbjegavanje; oslobođenje, oprost), u Bizantskom Carstvu, izu‑
zeće od poreznih i radnih obveza prema državi, od 11. st. jedna od
najvažnijih sastavnica bizantskoga feudalizma. Dobivanjem ekskuzi‑
je veleposjedničko se crkveno ili svjetovno imanje pretvaralo u povla‑
šteni posjed, djelomice ili potpuno oslobođen podmirivanja poreznih
podavanja i radnih obveza prema državi. Umjesto toga, zavisni selja‑
ci (→ parici) plaćaju namete nositelju ekskuzije, ekskuzijaru, a državi
samo dio poreza ili ništa, ovisno o opsegu ekskuzije. Država se ipak
nerado odricala prava na sudske kazne pretvorene u stalna podava‑
nja (kazna za umorstvo i otmicu djevojaka), a pridržavala je za sebe i
pravo na nalaz blaga. U pojedinim slučajevima se u 14. st. iz porezne
ekskuzije razvila administrativna ekskuzija u vezi s kojom je držav‑
nim službenicima bili zabranjeno stupiti na područje koje je steklo
ekskuziju i ondje obavljati svoju dužnost. Treći oblik ekskuzije bila je
sudska ekskuzija koja se pojavljuje prvenstveno u 14. st. i rijetko je
zasvjedočena. Očitovala se u pravu veleposjednikâ da u privatnoprav‑
nim i imovinskopravnim postupcima sami izriču pravdu zavisnim se‑
ljacima na svom posjedu.
EKTEZA (grč. ékthesis, izlaganje, razlaganje; puni naziv glasi ékthesis
písteōs, izlaganje vjere), naziv za vjerski ukaz koji je 638. godine do‑
nio car Heraklije, a koji je ciljao okončati kristološki spor. Njime je →
monoteletizam proglašen jedinim valjanim vjerskim učenjem za cijelo
Carstvo. Ukaz su odbacili rimski pape i pristaše halkedonskog pra‑
vovjerja, ali i monofiziti koji nisu bili spremni na kompromisno rje‑
šenje.
EKUMENA (grč. oikūménē, krug zemaljski, svijet), za antičke Grke, cije‑
li tada poznati naseljeni svijet; u kršćanstvu, zajednica svih crkava
(ustanova i vjernika).
ENTIMOHIPERTAT (grč. entimohypértatos), bizantski dvorski naslov
uveden u 11. st., skovan od izraza éntimos – poštovan, odličan, cije‑
njen i hypértatos – izvrsniji, uzvišeniji, silniji.
EPANAGOGA (epanagogḗ, vraćanje, povratak, uzmicanje; predvođenje;
navala; grč. epanagogḗ tû nómū, vraćanje zakona), bizantska prav‑
na zbirka koja se nadovezivala (“vraćala”) na osnove justinijanskog
prava. Donesena je pod Bazilijem I. (između 879. i 886.), a crpila je
iz postojećih grčkih preradbi justinijanske kodifikacije, osobito iz →
ekloge. Dijelila se u 40 članaka koji su se bavili privatnopravnim i
javnopravnim odnosima. Članak 2. i 3. tvore znatan odmak od uobi‑
čajenih okvira bizantske pravne tradicije. U njima se iznosi teorija o
dvije vlasti, carskoj i patrijarškoj, koje se među sobom nadopunjuju
štiteći dobrobit državne zajednice posvećene provedbi Božjih namisli.
528
EPARH (grč. éparkhos, poglavar, predstojnik, načelnik), u rimsko doba

eparh je grčki naziv za namjesnika pokrajine, ali i za različite služ‑
benike kojima u latinskom odgovara pojam → prefekta. U Bizant‑
skom Carstvu viši civilni i vojni službenik. Osobito je bio važan grad‑
ski eparh Konstantinopola (éparkhos tês póleōs). Službu je 359. godine
stvorio Konstancije II. po uzoru na prefekta grada Rima, a opstala
je sve do 13. st. S vremenom je doživjela znatne promjene, ali je uvi‑
jek ostala civilna ustanova. Eparhova je temeljna funkcija bila prav‑
na. Sve do 11. st. eparhu su povjeravane brojne sudske zadaće, njemu
je bio podvrgnut cijeli sustav nadzora i sigurnosti u Carigradu, a ti‑
me i kontrola nad privredom, obrtom i trgovinom (→ eparhova knjiga).
Eparh je primao prisegu državnih službenika, bio je odgovoran za
školovanje bilježnika, a do 10. st. ravnao je i prijestolničkom flotom.
Od druge polovine 10. st. oduzimaju mu se u sve većoj mjeri ovlasti i
njegova služba sve više postaje puka počast. Nakon 1204. godine važ‑
nost eparha ubrzano opada. Najkasnije od sredine 14. st. postaje obi‑
čan počasni naslov. Oznaku eparha nosili su i građanski namjesnici
oblasti u temama, a u ranom i srednjemu bizantskom dobu načelni‑
ci pokrajinskih gradova i starješine određenih postrojbi. U crkvenom
smislu, eparh je upravitelj crkvenoupravne oblasti kojom ravna bi‑
skup (episkop).
EPARHOVA KNJIGA, zbirka zakonskih odredbi za određene obrtničke
i trgovačke grane djelatnosti, objavljenih da se njima koristi grad‑
ski prefekt (→ eparh). Nastale su u doba Lava VI., a Nikefor II. Foka
i Ivan I. Cimisk neznatno su ih proširili. U 22 glave određuju se veze
između države i niza korporativnih, međusobno zatvorenih gospodar‑
skih grana (cehovi i udruženja), ali ne kaže se ništa o njihovu unu‑
trašnjem ustroju. Navode se notari, zlatari, srebrari, mjenjači novca,
razni proizvođači i prodavači svile, trgovci luksuznom robom, trgovci
parfemima, trgovci sapunom, sedlari, trgovci voskom i začinima, pe‑
kari, trgovci mesom i ribom, gostioničari, živoderi, razni građevin‑
ski obrtnici (tesari, gipsari, klesari, bojadisari). Pojedine glave sadr‑
že odredbe o prodajnim uvjetima ili pravima inozemnih trgovaca, o
radnim ugovorima i zabrani privlačenja radne snage. U suprotnosti
prema kasnoantičkoj obrtničkoj organizaciji nema uputa o prisilnom
članstvu i nasljednosti. Važne se obrtničke djelatnosti, nezamislive
bez državnog nadzora, kao što su kovinarstvo, oružarstvo ili brodar‑
stvo, ne navode, što povlači pitanje o cjelokupnosti zbirke.
EPIBOLA (grč. epibolḗ, naslagivanje, nametanje; namet, podavanje; lat.
adiectio sterilium, dodavanje nezasijanih [polja]), u kasnomu Rim‑
skom Carstvu, sustav u kojemu su državne vlasti opustjelu, neobra‑
đenu zemlju prisilno dodjeljivale na obradu posjednicima susjednih
zemljišnih čestica i potom ih za nju i porezno teretile.
529
EPIGON (grč. epígonos, kasnije rođen, potomak), u grčkoj mitologiji, jedan

od sinova junaka koji su pali u vojni “sedmorice protiv Tebe”. U vojsci
makedonskoga kralja Aleksandra Velikog, naziv za jedan od odredâ
iz pokorenih zemalja, naoružanih na makedonski način. Također i
sinovi Aleksandrovih vojskovođa i njegovih neposrednih nasljedni‑
ka (dijadoha). U državi dijadoha i egipatskoga kralja Ptolemeja Laga,
potomak naseljenih plaćenika stranoga podrijetla. U današnjoj upo‑
rabi epigon označuje nasljedovatelja tuđih zamisli i postupaka, oso‑
bu koja se nastoji povoditi za uspješnijim prethodnicima, oponašatelj.
FEDERATI (lat. foederati, saveznici), u Rimskoj Republici i ranom Car‑
stvu, narodi i gradovi-države koji su s Rimom bili vezani posebnim
ugovorom (→ foedus), a nije im dodijeljeno rimsko građansko pra‑
vo (civitas). Temeljna im je obveza bila da Rimu stave na raspolaga‑
nje vojnike kao pomoćne čete ako se za to pokaže potreba. U kasnom
Carstvu naziv za strana plemena uz rimsku granicu koja su sklapala
ugovor s Rimom i u zamjenu za zaštitu i potporu u novcu ili hrani da‑
vala vojnike za službu u rimskoj vojsci. Od kraja 4. st. dopuštano im
je i naseljavanje na tlu Carstva. U 5. st. zapadna rimska vojska teme‑
ljila se gotovo u cijelosti na federatskim postrojbama. Od početka 5.
st. rabio se pojam federata i za miješane rimsko-barbarske odrede na
redovitoj plaći, a u Justinijanovo doba federati su redovite vojne jedi‑
nice. U grčkom svijetu federati su nazivani foiderâtoi odnosno sým
makhoi, no pod Justinijanom je drugi izraz označivao federate u sta‑
rom smislu, dakle savezničke vojnike unovačene iz stranih plemena.
FOEDUS (ugovor, pogodba, sporazum, savez, mn. foedera), u Rimskoj Re‑
publici, međunarodni ugovor kojim je sklapan sporazum sa stranim
narodima i državama o međusobnoj zaštiti i suradnji, a time i instru‑
ment rimske vanjske politike. Isprva je ugovor sklapao poseban → ko-
legij svećenika fecijala (u starom Rimu, svećenički zbor od 20 člano‑
va koji je pazio na točnu provedbu načela antičkoga međunarodnog
prava, vodili su sve pregovore i dogovarali pojedinosti prije sklapanja
saveza ili početka rata, postavljali su uvjete primirja i mira, bdjeli
su i čuvali ugovore i mir zazivajući Jupitera za svjedoka, tražili za‑
dovoljštinu od naroda koji su prekršili dogovore i mir ili pak nanijeli
uvredu rimskom imenu, brinuli se o razmjeni talaca i izručenju oso‑
ba). Sa širenjem rimske države cijelim Sredozemljem fecijali su pre‑
stali imati udjela u sklapanju međunarodnih ugovora. Često su rim‑
ski zapovjednici sklapali sporazume na licu mjesta (tzv. sponsiones,
svečane obveze, pogodbe), koji su naknadno morali biti ratificirani
u senatu i narodnoj skupštini. U carsko je doba pravo sklapanja me‑
đunarodnih ugovora pridržavao car. Sadržaj ugovora bila je obveza
međusobne potpore i pomoći. No, postojala je razlika između “save‑
za jednakih” (foedus aequum) i “saveza nejednakih” (foedus iniquum).
530
U prvom slučaju radilo se o međusobnom priznanju jednakovrijednih

partnera i sporazumu o međusobnom potpomaganju na ravnoj nozi.
U drugom pak slučaju bila je riječ o ugovoru između Rima i podlož‑
nog naroda ili plemena koje priznaje “veličanstvo rimskoga naroda”
(maiestas populi Romani). Carska je vlada sa stranim plemenima naj‑
češće sklapala upravo takve ugovore kako bi među njima mogla vrbo‑
vati najamnike i osigurati granice Carstva. Nerijetko su prema tim
ugovorima pojedine narodne skupine i naseljavane na tlu Carstva s
obvezom davanja vojnika i zaštite granice. Među tim ugovorima raz‑
likuju se još mirovni ugovor (foedus pacis) i saveznički ugovor (foe
dus societas). Grci su preuzeli izraz foedus kao tehnički pojam, dok su
inače takav ugovor nazivali spondḗ, rjeđe ksynthḗ kē.
FOLIS (novčić, kožna vrećica za novac), od Dioklecijana, najvažniji bron‑
čani novac u kasnomu Rimskom Carstvu (u njegovo doba bio je pre‑
vučen srebrom i smatran je srebrnim novcem). Folis je ubrzo počeo
gubiti na veličini i težini, tako da je u doba Konstancija II. i Kon‑
stanta postao neznatna kovanica promjera svega 15 mm i težine oko
1,65 g. Od Anastazija I. to je naziv za krupan brončani novac. Folis je
od 8. do 11. st. kovan od bakra, a zatim nestaje iz uporabe.
GINEKIJ (grč. gynaikṓn, gynaikēíē, lat. gynaeceum, gynaecium; također i
ginecej), u starih Grka, unutrašnji dio kuće u kojemu su stanovale že‑
ne (ženska odaja). U Rimskom Carstvu radionica tekstila u kojoj su
radnice proizvodile tkanine za potrebe dvora i vojske. U Bizantskom
Carstvu dio carske palače namijenjen boravku carice i dvorskih gos‑
pođa.
GLORIOSI (dični, također i viri gloriosissimi, predični muževi), u kasno‑
mu Rimskom Carstvu, skupni naziv za nositelje najviše senatorske
časti koju je službeno ustanovio Justinijan I. Bila je pridržana isklju‑
čivo za najuglednije carske dužnosnike i senatore.
GRČKA VATRA (grčki nazivi pŷr hyrón, tekuća vatra i pŷr thalássion,
morska vatra), bizantsko tajno oružje poznato pod tim imenom od
vremena križarskih pohoda. Bila je to izrazito zapaljiva tekućina,
mješavina raznih tvari. Prema nekima sastojala se od salitre, sum‑
pora, ugljena, ulja, smole i vapna, dok drugi tvrde da je sadržavala
naftu, sumpor, smolu i slične spojeve poput negašena vapna, ali nije
imala salitru koja je bitni sastojak u proizvodnji baruta i tada je još
bila nepoznata na Sredozemlju. Mješavinu je osmislio sirijski gradi‑
telj Kalinik iz Heliopola i bila je strogo čuvana državna tajna. Mogla
se zapaliti sama od sebe i gorjela je na vodi. Na neprijateljske se lađe
ispaljivala kroz svojevrsne starinske bacače plamena, tzv. sifone (ci‑
jevi, plamene štrcaljke). Kako nije poznat njezin točan sastav, tako se
posve ne zna ni na koji je način bila izbacivana. Neki misle da ju je
tjeralo punjenje također na osnovi salitre, dok drugi smatraju da ju je
531
ispuhivao stiješnjeni zrak. Konstantin VII. u djelu O upravljanju Car

stvom zabilježio je kako je grčku vatru, kojoj je sam 941. godine za‑
hvaljivao spas prijestolnice od moćne ruske flote predvođene knezom
Igorom, jedan anđeo donio prvome kršćanskom caru Konstantinu s
nalogom da tajnu očuva za kršćane i kršćansku carsku prijestolnicu
Carigrad. Veliki je car na oltaru svečano objavio čuvanje tajne i pro‑
kleo svakoga tko bi se usudio naputak o sastavu i načinu proizvodnje
odati stranome narodu. Bizantinci su doista taj naputak strogo čuvali
stoljećima, no naposljetku je pao u zaborav.
GREGORIJEV ZAKONIK (Codex Gregorianus), zbirka carskih odredaba
i uputa od Hadrijanova doba do 291. godine, upućenih većinom pri‑
vatnim osobama. Sabrao ju je pravnik Gregorije. Nije sačuvana nego
je poznata iz izvadaka u kasnijim zakonskim zbirkama. Vjerojatno je
imala petnaestak knjiga i bila je razdijeljena u članke. Iskorištena je
u sastavljanju → teodozijeva zakonika.
HARAČ (trošak, izdatak), u arapskoj državi, zemljarina, porez na zemljo‑
posjed koji su isprva plaćali samo nemuslimani, a kasnije i muslima‑
ni. U Osmanskom Carstvu glavarina, osobni porez koji je plaćao sva‑
ki muškarac nemusliman, čime bi ostvario pravo osobne i imovinske
sigurnosti. Harač je bio i simbol vjernosti i podložništva sultanu, od‑
nosno danak.
HARISTIKIJ (od grč. kharistikós, darežljiv, milosrdan; također i haristi
kija), u Bizantskom Carstvu, rašireni sustav ustupanja samostana i
samostanskih posjeda svjetovnom upravitelju ili, rjeđe, drugom sa‑
mostanu ili kleriku. Isprva su samo crkvena poglavarstva, a potom
i vrhovna državna vlast povjeravali upravu nad osiromašenim ili za‑
puštenim samostanskim i crkvenim dobrima bogatim svjetovnjacima
kako bi se ta imanja gospodarski oporavila. Primatelj (haristikijar) bi
pravo upravljanja dobivao najčešće doživotno ili, također, na dva do
tri pokoljenja. Najranija svjedočanstva o haristikiju potječu s kraja 9.
st. kad je s tom ustanovom još bio istovjetan pojam → pronija. Uprav‑
ljači su gotovo redovito vodili gospodarstvo povjerenih samostana u
svoju korist, čime se njihova privredna slabost neprekidno održavala.
Tako se podvrgnutost samostana haristikijaru odugovlačila i u prak‑
si pretvarala u trajni delegirani posjed.
HAZARI, turkijski nomadski narod. Čini se da su pojedinačne skupine
Hazara dosegnule Kavkaz već potkraj 5. i početkom 6. st. Najveći dio
Hazara se 567. godine naselio u sjevernom Dagestanu u dogovoru s
perzijskim kraljem Hozrojem I., no vrlo brzo su morali priznati vrhov‑
ništvo moćnoga turkijskog carstva koje se prostiralo središnjom Azi‑
jom od Amura na istoku do Volge na zapadu. Tijekom bizantsko-per‑
zijskog rata turkijski je kagan stavio na raspolaganje caru Herakliju
snažan hazarski vojni odred koji je sudjelovao u neuspješnoj opsadi
532
Tiflisa. Kad su Bizant i Perzija 628. sklopili mir, Hazari su za vla‑

stiti račun nastavili rat, opljačkali Tiflis i privremeno zaposjeli kav‑
kasku Albaniju i sjeveroistočnu Armeniju. Nakon raspada turkijske
veledržave oko 630. godine, Hazari osnivaju vlastitu državu zapadno
od Volge. Učvrstivši položaj u sjevernom Kavkazu, sredinom 7. st. ra‑
sprostrli su svoju vlast do sjevernog Pricrnomorja i Krima. Zajednički
interes u obrani od arapskih prodora povezao ih je s Bizantskim Car‑
stvom. No, Arapi su oko 737. godine odlučujuće porazili Hazare, tako
da su otad bili pretežno u prijateljskim odnosima s Abasidskim ka‑
lifatom. U 9. st. Hazari šire gospodstvo na sjever i sjeverozapad, na‑
metnuvši se turkijskim, bugarskim i istočnoslavenskim plemenima,
a privremeno i Mađarima. U prvoj polovini 9. st. Bizant je uspio opet
zavladati južnim Krimom, vrhovništvo nad istočnoslavenskim pleme‑
nima do kraja 9. st. preuzeli su kijevski kneževi, Mađari su se pod
pritiskom → pečenega odselili na zapad, a islamizirani Volški Bugari
(živjeli su na Volgi) stekli su u prvoj polovini 10. st. samostalnost uz
pomoć Abasidskoga kalifata. U 9. i 10. st. hazarska država proživlja‑
va, zahvaljujući posredničkoj trgovini, gospodarski procvat koji je stu‑
bokom preobrazio ustroj hazarskog društva. Kagan je izgubio stvarnu
moć koja je prešla na utjecajno vojničko i rodovsko plemstvo. U voj‑
sci je sve više jačao utjecaj stranih plaćenika (muslimana, Kijevskih
Rusa i Slavena), dok je rastao broj Hazara izvan kaganata. Tako su
Hazari u Abasidskom kalifatu dospjeli na visoke vojne i dvorske po‑
ložaje. U 10. st. osnažio je pritisak Kijevskih Rusa i Pečenega na gra‑
nice Hazarskoga kaganata koji se konačno raspao u drugoj polovini
toga stoljeća. Još u 10. st. Hazari su živjeli polunomadskim životom,
iako je i poljoprivreda imala važnu ulogu. Većina Hazara preobrati‑
la se na islam ili kršćanstvo, dok je židovska vjera ostala ograniče‑
na na vladajući sloj. Od kraja 10. do sredine 13. st. Hazari se još pri‑
godice spominju u izvorima. Posljednje hazarske skupine zacijelo su
se utopile u mongolskom carstvu i njegovim državama sljednicama.
HEKSAMILIJ (grč. Heksamílion, šestomiljan), naziv za zidine sagrađene
na Korintskoj (Istamskoj) prevlaci u 5. st. poradi obrane Peloponeza
od prodora sa sjevera. Protezale su se uzduž cijele prevlake i imale
su 153 kule. U kasnomu bizantskom razdoblju korištene su za zau‑
stavljanje osmanskih navala, ali su Osmanlije 10. prosinca 1446. ko‑
načno trodnevnom topovskom paljbom probili zid i vrlo brzo osvojili
poluotok. Pod osmanskom vlašću bedem je prepušten propadanju, a
posljednji su se na nj pokušali osloniti Mlečani početkom 18. st., ali
su poraženi (1715.).
HEREZIJARH (glavar krivovjerja), pogrdni naziv za osobu koja je sma‑
trana tvorcem i uzročnikom odnosno najistaknutijim predstavnikom
krivovjernog nauka.
533
HERMOGENIJANOV ZAKONIK (Codex Hermogenianus), zbirka Diokleci‑

janovih i Maksimijanovih carskih odredaba iz 293. i 294. godine. Sa‑
stavio ju je pravnik Hermogenijan, na vlastitu inicijativu (isti je bio
slučaj i s → gregorijevim zakonikom). Sastojala se od jedne knjige, a
bila je razdijeljena u članke. Nastavlja se na Gregorijev zakonik i u
mnogim ga pogledima nadopunjuje. Pod Konstantinom i Valentinija‑
nom I. objavljena su proširena izdanja zbirke. Ni Hermogenijanov za‑
konik nije sačuvan u integralnom obliku nego je poznat iz izvadaka u
kasnijim zakonskim zbirkama, a jednako tako je bio iskorišten u sa‑
stavljanju → teodozijeva zakonika
HEZIHAZAM (također i isihazam), tradicionalna učena oznaka za stru‑
janje u bizantskoj teološkoj misli koje je razvilo osobit pogled na od‑
nos između čovjeka i Boga. U hezihastičkoj predodžbi čovjek može
vezu s Bogom raskinutu praroditeljskim grijehom ostvariti posebnim
mističkim iskustvom. U tu svrhu potrebno je dovesti se u ekstatično
stanje s pomoću točno određene meditativne vježbe: polaganim udisa‑
njem dah mora preko nosa i pluća dospjeti u srce i obujmiti dušu kao
što muškarac koji se vrati kući grli svoju ženu i djecu. Vježba se mora
izvoditi u zatvorenoj ćeliji. Pritom se hezihast, pogleda upravljena u
središte svoga tijela, pupak, miluje po bradi i prsima. Čini li tu vjež‑
bu danonoćno bez prekida, osjetit će neopisivu radost. Hezihasti su
naglašavali individualnu i osobnu sposobnost samoizlječenja, molitve
i kontemplacije. Molitva Isusu, preklinjanje za milost, mora prožeti
svako područje ljudske misli i djelovanja, a treba se izraziti i riječju
i tihom meditacijom. Glavni zastupnici hezihastičke misli bili su re‑
dovnik i mistik Gregorije Sinait (umro 1346.) i teolog i posljednji pra‑
voslavni crkveni otac Gregorije Palama (umro 1359.).
HIDŽRA (seoba, preseljenje; također i hedžra, egira), odlazak proroka
Muhameda iz Meke u Medinu (Jatrib), u 13. godini njegova “poziva
u islam” (622.). Taj je događaj u islamskom svijetu prihvaćen kao po‑
četak nove, muslimanske ere. Muhamed je u selo Kuba kraj Medine
stigao u ponedjeljak 20. rujna 622., ali je za početak nove ere uzet pr‑
vi dan mjeseca muharema tadašnje arapske lunarne godine (danas je
muharem prvi mjesec muslimanskoga kalendara), tj. petak 16. srpnja
622. Računanje vremena po hidžri uveo je kalif Omar 17. hidžretske
godine (638.).
HIPAT (grč. hypátos), izvorno, grčka inačica za → konzula, a kasnije bi‑
zantski dvorski naslov. Titulu su nosili i vladari talijanskih gradova-
država na obali Tirenskog mora koji su od 9. do 11. st. priznavali bi‑
zantsko vrhovništvo. Ženski oblik naslova glasi hipatisa.
HIPERPIR (grč. hypérpyron, od hypèr pŷr u značenju rastaljeno zlato;
lat. aurum coctum; također i nomizma hiperpir → nomizma), bizantski
zlatni novac koji je uveo Aleksije I.
534
HIPERTIM (grč. hypertīmós), bizantski počasni naslov, u značenju osobi‑

to poštovan, cijenjen.
HIPODROM (grč. hippódromos, konjsko trkalište; konjska utrka), zda‑
nje u Carigradu namijenjeno utrkama dvokolica, središte sportskih i
društvenopolitičkih zbivanja u istočnorimskoj odnosno bizantskoj pri‑
jestolnici. Prvi je hipodrom još u tadašnjem Bizantiju dao sagradi‑
ti rimski car Septimije Sever (193.–211.). Car je 203. godine obnovio
grad, proširio njegove zidine i ukrasio ga novim građevinama, među
kojima je bilo i konjsko trkalište, izgrađeno po uzoru na Veliki cirk u
Rimu. Konstantin I. je znatno povećao gradsko područje, a jedno od
najvećih pregnuća bila je obnova i proširenje hipodroma. Procjenjuje
se da je Konstantinov hipodrom bio dug 400 m, a širok 130 m, te da
je mogao primiti 30 000 gledatelja. Hipodromska trkaća staza imala
je ovalni oblik. Careva loža (katizma) nalazila se na jugoistočnoj stra‑
ni građevine i oslanjala se na crkvu sv. Stjepana koja je bila poveza‑
na s carskom palačom. Konjušnice su bile smještene na istočnoj stra‑
ni hipodroma, u jednoj kuli proširenoj dvama nasuprotnim krilima
s vratima. Na vrhu kule bile su četiri brončane konjske skulpture.
Postale su plijenom Mlečana 1204. godine i danas stoje iznad monu‑
mentalnog ulaza u crkvu sv. Marka. Ponad vratâ uzdizala se tribina
za voditelja igara. Stepenasto sjedalište za gledatelje bilo je polože‑
no okomito u odnosu prema konjušnicama. Na glavnoj osi hipodroma
oko koje su zakretala kola nalazili su se razni spomenici, a duž sta‑
ze bili su poredani brončani kipovi slavnih konja i vozača. Igre su se
redovito održavale do 1204. godine, no hipodrom je opustošen u veli‑
koj pljački nakon što su Carigrad osvojile križarske čete. Vladari iz
dinastije Paleologa prepustili su napušteni hipodrom postupnom pro‑
padanju jer nisu mogli iznijeti troškove njegove obnove niti ponovne
organizacije igara.
HODEGETRIJA (grč. Hodēgētría, pokazateljica puta; također i Hodigitri
ja), glasovita carigradska ikona Blažene Djevice Marije, pripisana sv.
Luki. Na njoj je prikazana Marija kako u lijevoj ruci nosi dijete Isu‑
sa, a desnom rukom pokazuje prema njemu sa štovanjem. Načinje‑
ne su brojne kopije s varijantama detalja diljem pravoslavnog svijeta,
dok je izvorna ikona, čuvana u carigradskom samostanu Hodegon,
nestala poslije pada prijestolnice 1453. godine.
HOMILIJA, u ranom kršćanstvu, jednostavno izlaganje temeljnih vjer‑
skih zasada namijenjeno pouci vjernika; u razvijenom kršćanstvu,
propovijed kojom se svrhovito obrađuju stavke iz Svetoga pisma i sve‑
ćenikovo tumačenje u bogoslužju, crkveni govori.
IKONODULSTVO (također i ikonodulija, ikonopoklonstvo), u Bizantu,
teološka struja koja je u borbi oko štovanja odnosno neštovanja sli‑
ka (ikona) u 8. i 9. st. zastupala stajalište da se slike smiju štovati,
535
ali ne zbog njih samih (boja i ploča) nego preko njih ono što predstav‑
ljaju, stvarno ili simbolički (Gospodina, Majku Božju, svece). Temelj‑
no mišljenje te struje oblikovali su carigradski patrijarsi German I.
(umro poslije 730.) i Nikefor I. (umro 828.) odnosno teolozi Ivan Da‑
maščanin (umro oko 749.) i Teodor Studitski (umro 826.). Pobornik
štovanja ikona naziva se ikonodul.
IKONOKLAZAM (također i ikonomahija, kipoborstvo), u Bizantu, teo‑
loška struja u 8. i 9. st. koja je zauzela izrazito neprijateljski stav
prema ikonama i njihovu štovanju (→ ikonodulstvo). Iz bojazni da bi
slikoštovlje odvelo u idolatriju odnosno ikonolatriju, tj. obožavanje sli‑
kovnih prikaza u uvjerenju da oni posjeduju izravnu moć i svetost,
zabranjivali su ikone i naređivali njihovo uništavanje. Borac protiv
štovanja ikona naziva se ikonoklast odnosno ikonomah.
IKONOZOFIJA, sustav teološkog promišljanja o istinskoj prirodi i znača‑
ju ikone.
ILLUSTRES (svijetli, također i viri illustrissimi, presvijetli muževi), u
kasnomu Rimskom Carstvu, skupni naziv za nositelje najviše sena‑
torske časti koju je ustanovio Valentinijan I. U njih su se ubrajali →
konzuli i → patriciji, → prefekti pretorija i → prefekti Rima odnosno
Carigrada, te → magistri militum i glavni dvorski ministri, → magi-
ster officiorum, quaestor sacri palatii, comes rerum privatarum, co -
mes sacrarum largitionum i comes domesticorum (zapovjednik postroj‑
bi carskog dvora, → domestik), a od 422. godine i bivši → praepositus
sacri cubiculi, prvi dvorski eunuh. Od sredine 5. st. redovito članstvo
u senatu pridržano je samo za njih. U doba Justinijana I. tvorili su
unutrašnji krug najvišega carskog plemstva i jedini su imali pravo
okititi se naslovom senatora.
IMPERATOR (zapovjednik, vođa, gospodar), u Rimskoj Republici, držav‑
ni službenik ili privatnik koji ima najvišu moć zapovijedanja (→ im-
perij). Rimski vojnici su svoje vojskovođe znali proglasiti imperatori‑
ma nakon velikih ratnih pobjeda. Bila je to počasna oznaka koja je
svjedočila o vojničkoj uspješnosti njezina nositelja. U 1. st. pr. Krista
naslov se imperatora, zahvaljujući ugledu koji je nosio, navodio među
primljenim počastima vojskovođe na kraju vojne karijere. Gaj Julije
Cezar senatskim se zaključkom dao proglasiti za stalnog imperato‑
ra, dok je Oktavijan 40. g. pr. Krista uzeo naslov imperatora za ime
(prenomen) pa se otad zvao Imperator Cezar. Kad je još dobio naslov
→ augusta, puno ime mu je glasilo Imperator Cezar August. Od 22. g.
pr. Krista pravo na imperatorski naslov pripadalo je isključivo carskoj
kući. Titula imperatora postala je sastavnim dijelom carskog naslova i
održala se sve do kraja antike. Grčka je inačica glasila → autokrator.
IMPERIJ (moć zapovijedanja), u rimskoj državi, zapovjedna ovlast naj‑
viših rimskih službenika. Glavni sadržaj imperija bila je vojna i sud‑
536
ska vlast. U carsko doba imperij je postao isključivo pravo članova

vladarske kuće, a tim se pojmom opisivala sveukupnost carske vlasti.
Kako je imperij označivao i područje na kojemu je dužnosnik provo‑
dio danu vlast, rimska je država u carsko doba naposljetku prozvana
Imperium Romanum, što se spretno prevodi kao Rimsko Carstvo. Pri‑
tom valja naglasiti da u antici nije postojala razlika u značenju izme‑
đu pojmova “vlast” i “carstvo”, pa je spomenuta sintagma zapravo za‑
hvaćala u sve prostore do kojih je sezao rimski utjecaj, bez obzira na
to jesu li ili nisu bili pod neposrednom carskom vlašću. U konačnom
razvoju, nakon prethodnog stupnjevanja na viši (augustovski) i niži
(cezarski) rang, ustanova je imperija ravnopravno razdijeljena na dvi‑
je državne polovine kojima su samostalno vladali njihovi → impera-
tori: Zapadno Carstvo (Imperium Occidentale) i Istočno Carstvo (Im
perium Orientale). U Bizantu se za carsku vlast i Bizantsko Carstvo
rabio pojam basileía. Na srednjovjekovnom Zapadu imperij je ozna‑
čivao svjetovnu vlast kralja nasuprot duhovnoj vlasti pape (→ sacer-
docij), ali od vremena Karla Velikog i obnovljeno kršćansko Zapadno
Rimsko Carstvo, čije je pravno i ideološko utemeljenje počivalo na fik‑
tivnim osnovama.
INSTITUCIJE (načela, pravila, upute, pouke; pod tim se nazivom podra‑
zumijevaju djela koja na sustavan način obrađuju osnovna načela ne‑
kog nauka), sažeta zakonska zbirka za pravni studij, temeljena na
izvadcima iz pravne literature (djela pravnika Gaja i Florentina iz 2.
st., Ulpijana iz 2/3. st. i Elija Marcijana iz 3. st.) i carskim odredba‑
ma. Podijeljena je u 4 knjige i 98 članaka, a bavi se raznim područ‑
jima građanskoga i krivičnog prava. Njezina je osobitost u tome što
je istodobno donosila vrijedeće zakonske propise i služila kao prikla‑
dan udžbenik za tadašnje student pravne znanosti i kao koristan pri‑
ručnik za pojedina pravna pitanja. Važna je i po tome što je davala
sažeti pregled rimskoga privatnog prava te njegovih bitnih načela i
ustanova, što se nije moglo postići u → justinijanovu zakoniku i → di-
gesta kao mnogo opsežnijim zbirkama. Institucije su sastavili pravni‑
ci Dorotej iz Berita (knjige 1-2) i Teofil iz Carigrada (knjige 3-4), pod
vodstvom glasovita pravnika i ministra pravosuđa (→ quaestor sacri
palatii) Tribonijana. Na snagu su stupile istodobno kad i Digesta, 30.
prosinca 533.
ISMAELITI (također i ismailiti) naziv nekoliko šijitskih sljedba zajednič‑
kog podrijetla (šijiti su pripadnici vjerskog učenja koje priznaje is‑
ključivo Kuran, a odbacuje Muhamedovu usmenu predaju, te pro‑
povijeda da je Muhamed odredio za svoga nasljednika Aliju i da
čast kalifa dalje prelazi na Alijine muške potomke). Naziv su dobi‑
li po Ismailu bin Đafaru (umro 755.), Muhamedovu potomku u še‑
stom pokoljenju i praocu linije ismaelitskih poglavara, imama. Prema
537
ismaelitskom učenju prava se vjera, odnosno uvijek ista Božja obja‑

va, skriva iza propisa različitih proročkih religija i dostupna je sa‑
mo uskom krugu posvećenika. Drugim riječima, doslovan tekst Tore,
Evanđelja i Kurana skriva unutrašnji (batin) smisao zapovijedi i za‑
brana, koji se može spoznati posebnim postupkom pronicanja. Otud
su ismaelite njihovi protivnici nazivali batinitima, a njihov pokret ba
tinija. Oni očekuju dolazak svog spasitelja, ugrabljenog i skrivenog
imama, onoga koga Bog vodi (mahdi). Učenje je prožeto gnostičkim
i, od 10. st., neoplatonskim elementima. Nastalo u 9. st., vrlo brzo se
proširilo muslimanskim svijetom i dugo vremena imalo borbeno-po‑
litički karakter. Fatimidi u sjevernoj Africi bili su 909.–1171. ima‑
mi ismaelita, no od njih su se odcijepile sljedbe karmata (899.), druza
(1017.), nizarita (1094., u latinskim izvorima poznati kao asasini) i ta‑
jibita ili mustaliza (1130.).
JUSTINIJANOV ZAKONIK (Codex Iustinianus), zakonska zbirka carskih
odredaba od Hadrijanova do Justinijanova doba. Rad na Justinijano‑
vu ili Novom zakoniku (Novus codex) započeo je 13. veljače 528. kad
je car imenovao povjerenstvo sa zadaćom da oblikuje novu zakonsku
zbirku koja će zamijeniti → gregorijev, hermogenijanov i teodozijev
zakonik i sve kasnije carske zakone (→ novele). Povjerenstvo je činilo
deset članova, među kojima su se osobito isticali carigradski profesor
prava Teofil i pravnik Tribonijan. Novi zakonik je proglašen 7. trav‑
nja 529. Drugo, pojednostavnjeno i ažurirano izdanje (Codex repetitae
praelectionis, Zakonik ponovljenog predčitanja), inače jedino sačuva‑
no, stupilo je na snagu 16. studenog 534.
KAGAN (turkijski kaghan, khakhan, veliki vladar), mongolsko-turkijski
vladarski naslov koji je označivao vrhovnoga vladara, kana kanova ili
velikoga kana. Nosio ga je vladar turkijskog carstva (→ hazari), avar‑
ski i hazarski kan, a potom i mongolski vladari. Naslov kagana su
pod hazarskim utjecajem prolazno u 9. st. rabili i kijevski kneževi.
KAN (turkijski khan, gospodar, vladar), mongolsko-turkijski vladarski
naslov koji su već Avari dodavali imenu vladara, a činili su to i Buga‑
ri, Hazari i Kumani. Tijekom srednjega vijeka rabili su ga islamski
narodi kao oznaku za uglednike različitoga ranga. Kod Seldžuka je
označivao visok plemićki položaj.
KARTOFILAKS (grč. khartofýlaks, čuvar isprava), u Bizantskoj crkvi, u
biskupskoj upravi viša klerička dužnost koju su obavljali đakoni. Naj‑
bolje je poznat razvitak službe kartofilaksa u Carigradskoj patrijar‑
šiji. Služba se prvi put spominje 536. godine kad je kartofilaks po‑
dređeni arhivar koji spada u skupinu crkvenih bilježnika. No, do 11.
st. postao je načelnik patrijarhova ureda i jedan od njegovih najvaž‑
nijih suradnika sa širokim ovlastima u crkvenoj upravi (nadzor nad
prometom spisa, ređenjima, kleričkom stegom) i crkvenom pravorije‑
538
ku (osobito u bračnim pitanjima). Potkraj 11. st. ubrajao se među pet

najviših patrijarhovih službenika. Od 1328. carigradski se kartofi‑
laks imao pravo titulirati kao veliki kartofilaks odnosno velekartofi‑
laks (mégas khartofýlaks). Kartofilaksi u pokrajinskim crkvama nisu
imali tako široke ovlasti niti tako veliki ugled.
KARTULAR (lat. chartularius, grč. khartūlários; također i kartularij), u
kasnomu Rimskom i Bizantskom Carstvu, upravni činovnik na raz‑
ličitim dužnostima. Prvi put se pojavljuje 356. godine. Glavna zada‑
ća mu je bila vođenje registra (upisnika). Nalazimo ga u vojnoj upravi
(nabava žita), građanskoj upravi na razini → prefektura pretorija (u
različitim odjelima na tajničkim i knjigovodstvenim poslovima) i na
carskom dvoru (podređen dvorskom taborniku → sacrum cubiculum).
Već u 7. st. je carski natkonjušnik, a u 12. st. povjeravaju mu se vojne
dužnosti. U Nikejskom Carstvu je veliki kartular odnosno velekartu‑
lar (mégas khartūlários) dužnosnik u čijoj je ovlasti bila carska erge‑
la, ali i vojni zapovjednik grada. Kartulari su bili i načelnici uredâ
središnje uprave (→ kartular sacelarija, kartular vestijarija) ili su
radili kao podređeni činovnici u središnjoj i pokrajinskoj upravi. U
kasnom bizantskom razdoblju nestaju iz civilne uprave. U Bizantskoj
crkvi kartulari su klerikalni činovnici podređeni → ekonomu.
KARTULAR SACELARIJA (grč. khartūlários tû sakelláriū), u bizantskoj
upravi, načelnik ureda državne riznice zadužen za nadzor nad priču‑
vom zlatnog novca i podređen → sacelariju.
KARTULAR VESTIJARIJA (grč. khartūlários tû bestiaríū), u bizantskoj
upravi, načelnik zasebnog ureda (→ vestijarij) državne riznice odgo‑
voran za upravljanje prihodima u prirodninama i robi. Skraćeno na‑
zivan vestijarij (bestiaríos), u kasnom bizantskom dobu poznat je pod
nazivom prokatemen vestijarija (prokathḗmenos tû bestiaríū).
KATARI (grč. katharoí, čisti), pripadnici dualističke sljedbe, koji su se u
drugoj polovini 11. st. odvojili od → bogumila i osnovali vlastitu mje‑
snu crkvu. U 12. st. proširili su se u Bosni, Dalmaciji i Sloveniji, Po‑
rajnju, sjevernoj i južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. Naučavali su
da postoje dva boga (bog dobra i bog zla) i zagovarali ideale čistog i
asketskoga načina života prožetog dubokim vjerskim osjećajem. → al-
bigenzi, patareni
KATEPAN (grč. katepánō), visoki mornarički/flotni časnik u bizantskoj

vojsci. Najpoznatiji je bio zapovjednik i namjesnik bizantske Italije,
koja je obuhvaćala sve carske posjede na Apeninskom poluotoku. Pr‑
vi put se pojavljuje pod carem Nikeforom II. u drugoj polovini 10. st.
Italski je katepanat ustrojen radi obrane od presezanja rimsko-nje‑
mačkih careva u južnoj Italiji. Zapovjedno je središte italskoga kate‑
pana bilo u Bariju. Katepan je u Italiji zamijenio stratege u pojedi‑
načnim → temama. Italski katepanat održao se sve dok Normani nisu
539
1071. godine osvojili Bari. Car Ivan I. Cimisk imenovao je katepana

za Međurječje na Zapadu, mjerodavnog za flotu na Dunavu i Crnomu
moru. Od 11. st., mjesni službenik na čelu male upravne jedinice (ka
tepanikij).
KATEPANAT, oblast kojom upravlja → katepan i njegova služba.
KELIJ (grč. kellíon, soba, izba), zasebna redovnička nastamba (ćelija) u
blizini samostana, većinom maleni, jednostavni stan, špilja ili koliba.
Poznata je sjevernoegipatska redovnička naseobina iz 4. st., Kelije (tà
kellía), koju je činilo nekoliko nadaleko raštrkanih redovničkih koliba
s crkvom u sredini.
KLETEROLOGIJ, naziv za spis koji je 899. objavio → protospatarij Filo‑
tej, a najvažniji je izvor za naslove i službe u srednjemu bizantskom
razdoblju. Razdijeljen je na četiri knjige i ima dva dodatka. Filotej u
njemu opisuje ceremoniju podjeljivanja počasnih naslova i imenovanja
na najviše državne i dvorske službe. Donosi i popise najvažnijih duž‑
nosnika i njihovih suradnika te navodi svečanosti u povodu kojih su
priređivane carske gozbe. Velika vrijednost spisa je u tome što razli‑
kuje počasne naslove od službi i zapovjedništava, položaje namijenje‑
ne za eunuhe od onih koji nisu za eunuhe, odnosno imenovanja ko‑
ja idu na carski trošak od onih koja podrazumijevaju novčani prilog
promaknutih. Filotej je na kraju djela dao još i popis biskupa iz 7. st.
KLIMATA (grč. klíma, strana svijeta, zemlja, kraj), naziv za bizantske
gradove na Krimu, od kojih je najvažniji i najveći bio Hersonez (Her‑
son). Gradovima je upravljalo vijeće mjesnih dužnosnikâ (→ arhonti).
Oko 833. godine tzv. klímata okupljena su u jednu temu pod → stra-
tegom koji je stolovao u Hersonezu, dok su službe lokalnih upravitelja
inkorporirane u državnu upravu.
KLISURA (grč. kleisū́ra; lat. clausura, clusura, kopča, bravica; utvr‑
da, tvrđava; branjevina), u Bizantskom Carstvu, zemljopisni i voj‑
ni pojam za planinske klance koji su djelomice bili zaštićeni obram‑
benim sustavom. Vojne postrojbe su stalno prisutne u pojedinim
klisurama najkasnije od sredine 7. st. Zapovjednik je klisure kao voj‑
no-obrambene jedinice u drugoj polovini 7. st. klisurofilaks, a kasni‑
je klisur(ij)arh. Najkasnije u prvoj polovini 9. st. klisure su postale
manje vojnoupravne jedinice, no nije poznat opseg građanskih ovlasti
klisurarha niti koliko je ovisio o zapovjedništvu teme. Klisura nije bi‑
lo na Balkanu, a prve poznate klisure potječu iz doba cara Lava VI.
Većina ih je još prije 11. st. pretvorena u teme, a nakon što u Seldžu‑
ci većim dijelom osvojili Malu Aziju, više se i ne spominju.
KNJIGA CEREMONIJA (puni naziv Izlaganje o uređenju carskoga dvora,
grč. Ékthesis tês basileíū tákseōs, lat. De cerimoniis aulae Byzantinae),
opsežan spis koji je sastavio car Konstantin VII., djelomice revidiran
540
ili ažuriran pod Nikeforom II. U njemu se često vrlo iscrpno opisuju
svečanosti carskog ceremonijala iz perspektive dvorskih službenika i
raspravlja o drugim prigodama koje utječu na svakodnevni životni ri‑
tam Carigrada. Spis se sastoji od dvije knjige. Prva knjiga ima 97 po‑
glavlja, a druga 56. Prva knjiga je sastavljena na temelju povijesnih
i dokumentarnih izvora, a druga je knjiga gradivo crpila iz pisanog
materijala i iz usmenih svjedočanstava.
KOLEGIJ (lat. collegium, zbor, odbor, bratstvo, udruženje, udruga, ceh),
zajednica ravnopravnih osoba koju povezuje zajednička služba, duž‑
nost ili zanimanje, staleško udruženje. U Rimskoj Republici su ko‑
legiji bili mnogobrojni, svećenički i cehovski. U carsko doba kolegiji
su bili pod strogim nadzorom središnje i pokrajinske vlasti i često su
imali kultnu funkciju. Izrasli su zapravo u dio društvenog sustava jer
su srednje slojeve gradskog stanovništva uključivali u gradske poslo‑
ve. Od Dioklecijanovih preuredbi obrtnički su kolegiji postali udruže‑
nja s prinudnim i nasljednim članstvom, radili su za potrebe države
i velikih gradova, a bili su i jamstvo ravnomjernog ubiranja poreza.
S druge strane, kolegiji koji su okupljali članove u profesionalnim,
umjetničkim i tehničkim zanimanjima uživali su brojne povlastice. U
ranomu bizantskom gradu su kolegiji (grč. táksis, sýstēma, sōmateîon)
jedna od najvažnijih društvenih ustanova. Kolegiji su nastavili živjeti
i u srednjemu bizantskom razdoblju, a njihov je kontinuitet neupitan
za Carigrad, gdje su cehovska udruženja preuzela i političke funkcije
→ cirkuskih stranaka koje su na važnosti izgubile već tijekom 7. st.
KOLON (lat. colonus, seljak, poljodjelac, naseljenik), u kasnoj Rimskoj
Republici i ranom Carstvu, seljak zakupnik koji obrađuje zemljišnu
česticu u vlasništvu veleposjednika (→ latifundija), a zakup plaća u
novcu, udjelom u urodu ili radnom uslugom, no smije posjedovati vla‑
stitu zemlju i obrađivati je. S obzirom na zemljoposjednika pravno je
neovisan i slobodan, a ugovor o zakupu koji sklapa ugovoren je na
određeno vrijeme i raskidiv. U 2. st. stvara se ustanova nasljedno‑
ga zakupa (emfiteuza) koja je kolonu davala stvarna prava na zemlju
koju obrađuje. No, potkraj III. st. nastaje nova ustanova obvezujuće‑
ga karaktera, prema kojoj seljaci zakupnici postaju vezani za zem‑
lju koju obrađuju. Time su njihova pravna sloboda i sloboda kretanja
znatno ograničene. Koloni su obično uzimani iz redova osiromašenih
sitnih seoskih posjednika, dijelom oslobođenih robova i barbara koji
su bili upućivani na veleposjedničku zemlju da je obrađuju kao rata‑
ri. Neki su postajali koloni kako bi stekli zaštitu vlasnika zemlje od
zloporaba državnih skupljača poreza ili od stranih zavojevača i agre‑
sivnih susjeda. U staleškom su smislu koloni bili bliži robovima, iako
je među njima i nadalje postojala pravna razlika. Brojni zakoni care‑
va od Konstantina I. nadalje određivali su pravni i društveni položaj
541
kolona. Ograničenje slobode kretanja proizašlo je izravno iz poreznih

preuredbi cara Dioklecijana, budući da je ubiranje glavarine (capi
tatio humana, → capitatio -iugatio) ovisilo o redovitim razrezima ko‑
je bi teško bilo provesti u uvjetima velike pokretljivosti poljoprivred‑
noga stanovništva na kojemu je počivao najveći porezni teret. Koloni
su tako postali “robovi zemlje” (servi terrae) na temelju vezanosti za
zemlju (glebae adscriptio, upisanost na zemlju). Ako je zemlja promi‑
jenila vlasnika, kolon je ostajao s njom. Kad je potkraj 4. st. obveza
skupljanja poreza prešla s državnih ubirača na vlasnike zemlje, stvo‑
ren je mehanizam koji je više nego zakoni jamčio da će zemljoposjed‑
nik nastojati zadržati kolone na svome posjedu, jer je državi jamčio
za njihov porez. Kolonima je zabranjeno da promijene zanimanje, a
položaj kolona prenosio se s roditelja na djecu sa svim obvezama i pod
jednakim uvjetima. Koloni su u pravnome smislu bili ovisni i o vla‑
sniku zemlje koji je nad njima imao znatna prava i ovlasti, poput za‑
stupanja na sudu. Osim toga, kolonima je bilo zabranjeno prodavati
imovinu bez dopuštenja zemljoposjednika i onemogućeno im je da ga
tuže, osim u slučaju veleizdaje i financijskog izrabljivanja. Kolonat
nije nastao na temelju carskoga zakonodavstva već se razvio u prak‑
si prema običajnome pravu. Postojao je i u zapadnom i u istočnom di‑
jelu Carstva. Razlikovali su se coloni liberi (slobodni koloni) i coloni
originarii ili originales (urođeni koloni, vezani za zemlju svojim po‑
drijetlom) odnosno coloni adscripti, adscripticii, censibus adscripti ili
censiti (upisanici ili popisanici, koloni koji su u poreznim popisima
zavedeni da pripadaju određenom zemljoposjedu). Prvi su stupali u
kolonatski odnos prema vlasniku po slobodno sklopljenom ugovoru u
kojemu je bilo određeno i vrijeme njegova trajanja. Drugi su pak za‑
jedno s potomstvom dio zemlje koju obrađuju, a vlasnik zemlje ima
nad njima stvarnu vlast koja se ne razlikuje bitnije od vlasti robovla‑
snika nad robom.
KOMES (lat. comes, pratilac, suputnik, sljedbenik, sudionik; grč. kómēs),
u Rimskom Carstvu, osoba iz careve pratnje. Konstantin I. je polu‑
službeni naslov pretvorio u redovitu oznaku dostojanstva. Komesi
su se prema službi dijelili na komese u palači (comites intra palati
um), komese u carskom savjetu (comites intra consistorium) i komese
u carskom kućanstvu (domestici). Po činu, dijelili su se na komese pr‑
vog reda (comites primi ordinis), drugog reda (comites secundi ordinis)
i trećeg reda (comites tertii ordinis). Isprva je komitat prvog reda bio
podjeljivan najvišim vojnim i civilnim službenicima, ali su do 6. st.
njime mogli biti okićeni razmjerno niži službenici. S naslovom kome‑
sa bile su povezane brojne vojne i civilne službe, i na dvoru i u pokra‑
jinama. Naslov komesa održao se i u srednjemu bizantskom razdo‑
blju, iako je s nekim službama prestao biti povezan ili su ga potisnule
druge titule. Najviše funkcije svakako više nisu obnašali komesi. U
542
kasnomu bizantskom razdoblju naslov se izuzetno rijetko susreće.

Iznimku čini tek tada prisutna služba protokomesa (prōtokómēs), za‑
povjednika flote.
KOMES TEME naslov zapovjednika teme Opsikij.
KONZISTORIJ (lat. consistorium), od Dioklecijanova doba, carsko savje‑
todavno tijelo izraslo iz tzv. vladareva savjeta (consilium principis),
neslužbenog zbora prijatelja (amici) i pratitelja (comites → komes) ko‑
je je car još od Augustova doba pitao za savjet u državnim pitanjima.
Naziv konzistorij izveden je prema glagolu consistere, stajati, jer su
njegovi članovi morali stajati u carevoj nazočnosti. Konzistorijem se
nazivala i dvorana za vijećanje u carskoj palači. Članovi konzistorija
nosili su naslov comites consistoriani, neke je izravno imenovao car,
a stalno članstvo bilo je pridržano za najviše dvorske civilne i vojne
dužnosnike kao i službenike iz njihovih ureda. Glavne zadaće konzi‑
storija bile su razrada carskih podnesaka u vezi s civilnom upravom,
ustrojem vojske i zakonodavstvom, presude pri pritužbama i pravori‑
jek, a njegove odluke imaju zakonsku snagu, iako sazivanje konzisto‑
rija i opseg i djelotvornost donesenih zaključaka ovisi isključivo o ca‑
revoj volji. Osim toga, poslanstva su redovito primana u konzistoriju.
KONZUL (lat. consul), u Rimskoj Republici, naziv dvojice najviših držav‑
nih službenika koje je na godinu dana izabirala narodna skupština
na prijedlog senata. Konzuli su zapovijedali vojskom, sazivali senat
i narodnu skupštinu, predsjedali njihovim zasjedanjima i provodili
njihove odluke te predstavljali državu u poslovima sa stranim naro‑
dima. U carsko doba imenovao ih je car. Iako je služba izgubila na
važnosti, ostala je nuždan preduvjet za obavljanje istaknutih dužno‑
sti u državnoj upravi i vojsci. U kasnoj antici to je i nadalje jedna od
najvećih počasti za pojedinca jer su i sami carevi prigodice obnašali
konzulat. Redovito je godini davao svoje ime, a glavna je zadaća re‑
dovitoga konzula bila priređivanje raskošnih igara povodom nastupa
u službu. U 5. st. podjeljivao se i počasni konzulat. Posljednji konzul
na zapadu imenovan je 534. godine, a na Istoku 541. Otad su do 7. st.
još samo carevi formalno nastupali u konzulat, u prvoj godini nakon
uspona na prijestolje.
KUMANI, nomadski turkijski narod nesigurnog podrijetla, staroruski
Polovci. Prvi put se spominju u 8. st. kad su pripadali istočnoturkij‑
skom carstvu. U 10. st. njihovi pašnjaci prostiru se do Irtiša. Potom
odlaze na zapad i potiču razmještanje stepskih naroda, potisnuvši na
jug i zapad → uze i → pečenege. Sredinom 11. st. gospodarili su po‑
dručjem od Dunava sve do jezera Balkaš u središnjoj Aziji. Nisu ima‑
li središnju vlast, a nad njima su vladala dvojica → kanova. Živjeli
su životom polunomadskih stočara, usputno se baveći poljoprivredom
i s vremena na vrijeme poduzimajući pljačkaške pohode. Rano su u
543
doticaju s → manihejstvom i → nestorijevstvom, a sredinom 11. st. me‑

đu njih prodire islam. Od 13. st. pristižu pravoslavne i katoličke mi‑
sije. Kumani su i kao saveznici i kao protivnici snažno utjecali na
unutrašnji razvoj susjednih država. Osobito su bliski bili dodiri s Ki‑
jevskom Rusijom, u koju su nekoć upadali. Provaljivali su i na bizant‑
sko područje u 11. i 12. st., a naseljavani su i u Trakiji, Makedoniji i
Maloj Aziji uz vojnu obvezu. U Ugarsku su prvi put prodrli 1091. go‑
dine. Nakon što su ih u prvoj polovini 13. st. potukli Mongoli, u veli‑
kom broju preselili su se na ugarsko područje. Ugarski kralj Bela IV.
naselio ih je na prostor između Dunava i Tise, uz uvjet da daju če‑
te. Prelazak na kršćanstvo i sjedilački način života dovršen je tek u
14. st. Kumanski je jezik u Ugarskoj nestao u 16. st. Većina Kumana
ostala je pod mongolskom vlašću u starim sjedištima. Drugi su Ku‑
mani dospjeli kao vojnički robovi (mameluci) u Egipat i ondje sredi‑
nom 13. st. osnovali vlastitu dinastiju.
KURIJALI (lat. curiales; također i dekurioni, lat. decuriones), u kasnoj
antici, pripadnici gornjega sloja u gradovima, gradsko plemstvo (op‑
ćinski dužnosnici, članovi gradskog vijeća, kurije).
KUROPALAT (lat. curopalata, grč. kūropalátēs; izvorno, cura palatii,
upravnik palače), u kasnomu Rimskom Carstvu, isprva niži dvorski
službenik s nadstojničkim zadaćama. Važnost mu raste u drugoj po‑
lovini 5. st.; na Zapadu ima vojne, a na Istoku administrativne duž‑
nosti (nadzor nad članovima carskoga kućanstva i financijski poslo‑
vi). Pod Justinijanom I. prerasta u vrlo uglednu službu koju obnašaju
i članovi carske obitelji. U srednjemu bizantskom razdoblju postaje
istaknuti počasni naslov. Do 11. st. podjeljuje se važnim vojskovođa‑
ma. Viši naslov je protokuropalat (prvi kuropalat). Od 12. st. prestaje
biti čast visokog ranga.
KVESTOR (lat. quaestor, istražitelj), u Rimskoj Republici, rizničarski i
porezni činovnik, nadzorni službenik. Gradski kvestori upravljali su
državnom riznicom i državnim financijama, a pokrajinski su kvesto‑
ri vodili novčane poslove u pokrajinama, razrezivali su i ubirali po‑
reze, isplaćivali plaću vojnicima. U carsko doba predstavljali su cara
u senatu, čitali carske govore i poruke. To je bila najniža služba ko‑
ja je njezina nositelja kvalificirala za mjesto u senatu. U kasnomu
Rimskom Carstvu jedina zadaća kvestora je bilo priređivanje igara
i nadarivanje građana u Rimu odnosno Carigradu. Kvestori su bili
i službenici u pokrajinskim gradskim upravama. Justinijan je uveo
posebnu službu, kvestora vojske (quaestor exercitus), postavivši ga
na čelo vojne i civilne uprave u ugroženim područjima. U srednje‑
mu bizantskom razdoblju, do 8. st., kvestor (koiaístōr) je načelnik car‑
ske kancelarije, koji je preuzeo dužnosti kvestora posvećene palače
(→ quaestor sacri palatii) i bio zadužen za sastavljanje carskih ukaza
544
i propisa. Od 9. do sredine 11. st. kvestor je predstojnik suda mjero‑

davan za ostavinski postupak i sporove i za parnice između → parika
i veleposjednika, a presuđivao je i u slučajevima službeničke povre‑
de dužnosti i krivotvorenja. U kasnomu bizantskom dobu kvestor je
dvorska služba bez ovlasti.
LATIFUNDIJA (lat. latifundium, od latus, prostran, širok i fundus, ima‑
nje, posjed, zemljište), u rimskoj državi, veliki zemljoposjed, velepo‑
sjed, vlastelinstvo.
LAVRA (grč. laúra, ulica, naselje; hodnik, ćelija), od 4. st., naziv za sa‑
mostanske zajednice u Palestini, koje su pod zajedničkim predstojni‑
kom, igumanom (→ arhimandrit). Kasnije su to samostani sastavljeni
od razbacanih pojedinačnih redovničkih ćelija i sa zajedničkim oku‑
pljalištem.
LIBRA, mjera za težinu. Rimska libra težila je 327,45 g.; bizantska libra
(lítra) imala je između 319 i 324 g.
LIBRI CAROLINI (Karlove knjige), uvriježeni naziv za državni spis što
ga je dao sastaviti Karlo Veliki, želeći pobiti zaključke Drugoga ni‑
kejskog koncila iz 787. godine. Pritom je na umu imao manje teološ‑
ku dimenziju, a više je želio istaknuti ulogu franačkog velekralja u
kršćanskom svijetu. Sastavljanje je povjereno franačkom teologu, Vi‑
zigotu Teodulfu, koji je prvi nacrt dogotovio 790. godine. O njemu se
pretresalo na kraljevskom dvoru, pri čemu je bitnu ulogu imao Kar‑
lov savjetodavac u crkvenim pitanjima, Anglosas Alkuin. Nakon toga
je Karlova poslanica, u obliku postavki složen Capitulare de imagi
nibus (“Kapitular o slikama”) kojim se oštro odbijao Nikejski koncil,
upućena papi Hadrijanu I. Papa je odgovorio braneći zaključke kon‑
cila. O njegovu odgovoru raspravljalo se na dvoru i Papino je mišlje‑
nje uzeto u obzir u konačnoj redakciji Teodulfova spisa (791.). I tako
je nastao Opus Caroli regis contra synodum (“Spis kralja Karla pro‑
tiv sinode”) u četiri knjige, u kojemu se izlagalo franačko stajalište o
sporu glede štovanja slika i ujedno jasnim protubizantskim osjećajem
iznosio prosvjed franačkoga vladara protiv istočnorimskog vrhovniš‑
tva na dogmatskom, crkvenom i političkom području.
LIMITANEI (graničari; također i ripenses, vojnici uz obalu rijeke, odno‑
sno vojnici duž granice koju su najvećim dijelom tvorile Rajna i Du‑
nav; naziv ripenses pojavljuje se 325., a pojam limitanei zasvjedočen
je 363.), nakon Dioklecijanovih i Konstantinovih preuredbi, jedna od
tri temeljne vrste kasnorimske vojske. To su bili vojnici raspoređe‑
ni u utvrdama, tvrđavama i pograničnim gradovima, čija je glavna
zadaća bila da osiguravaju samu granicu i, u slučaju neprijateljskog
prodora, pružaju otpor do dolaska pokretnih četa (→ comitatenses).
Jedinice granične vojske činili su različiti odredi pješaka i konjanika
te riječne ophodnje. Granična je vojska bila niže borbene spreme od
545
postrojbi pokretne vojske, manja snagom i neznatnija ugledom. Kat‑

kad se dio jedinica premještao iz granične u pokretnu vojsku, obično
su to bili konjanički odredi. To su tzv. pseudocomitatenses (tobožnja
prateća vojska), što je jasna naznaka njihova najnižeg statusa u po‑
kretnoj vojsci. Već je Dioklecijan granične jedinice djelomično izuzeo
ispod zapovjedništva pokrajinskih namjesnika i podvrgnuo ih → duk-
sima. Razvoj je dovršen pod Konstantinom I. koji je pojedinim duksi‑
ma dao i viši rang vojnih komesa (comites militares odnosno comites
rei militaris). Vojni komes je zapovijedao graničnim četama u Egiptu
i garnizonskim postrojbama u nemirnoj Izauriji. Od 5. st. granični
vojnici na Istoku dobivali su i zemlju koju su još tijekom vojne služ‑
be smjeli obrađivati bez porezne obveze. Bio je to zametak srednjovje‑
kovnoga bizantskog sustava seljaka vojnika (→ stratioti).
LOGARIJAST (grč. logariastḗs, računovođa), u Bizantskom Carstvu, viši
financijski činovnik koji djeluje kao glavni nadzornik troškova. Veliki
logarijast ili velelogarijast (mégas logariastḗs) zamijenio je potkraj 11.
stoljeća velesacelarija (→ sacelarij) na čelu državne riznice.
LOGOTET (grč. logothétēs, od lógos, račun i títhēmi ili tithéō, stavljam,
slažem, utvrđujem), u Bizantskom Carstvu, isprva činovnik koji pre‑
ispituje račune državne riznice (6. st.). Od 7. st. služba se osamosta‑
ljuje i njezini nositelji postaju visoki državni službenici, načelnici dr‑
žavnih ureda (logotezija, grč. logothésia), zaduženi prvenstveno za
financijske, ali i druge poslove. U Bizantskoj crkvi logotet je patri‑
jaršijski službenik koji djeluje kao patrijarhov predstavnik i glasno‑
govornik.
LOGOTET DROMA (grč. logothétēs tû drómū, logotet poštanske službe),
visoki bizantski službenik, uveden u 8. st. Preuzeo je znatan dio duž‑
nosti koje je nekad obavljao → magister officiorum. Nadzirao je držav‑
nu poštu, carske skoroteče, slanje poslanstava i službu prevođenja, a
imao je i sigurnosne zadaće. Savjetovao je cara u vanjskopolitičkim
pitanjima.
LOGOTET GENIKA (grč. logothétēs tû genikû, logotet opće [blagajne]), vi‑
soki bizantski službenik, na čelu državnog ureda za procjenu i ubi‑
ranje poreza. Osim što je nadzirao cjelokupni porezni sustav, bio je
ovlašten i za prihode od rudnika i održavanje akvedukata.
LOGOTET IDIKA (grč. logothétēs tû [e]idikû, logotet posebne [blagajne]),
visoki bizantski službenik, na čelu državnog ureda koji je ravnao car‑
skom riznicom. Bio je mjerodavan i za državne radionice.
LOGOTET STRATIOTIKA (grč. logothétēs tû stratiōtikû, logotet vojne
[blagajne]), visoki bizantski službenik, na čelu ureda koji je vodio bri‑
gu o vojnim financijama (plaće vojnika) i popisu vojničkih posjeda
(vojnički porez). U 11. st. imao je i sudske zadaće.
546
MAGISTAR (grč. mágistros), u Bizantskom Carstvu, službenički i po‑

časni naslov. Služba je preuzeta iz kasnoantičkog odnosno ranoga
bizantskog razdoblja (→ magister officiorum). Od sredine 9. st. čast
nositelja rangira na peto mjesto carske hijerarhije, a nije više pove‑
zana s osobitim dužnostima. Magistre je njihov naslov kvalificirao
za članstvo u carigradskom → sinkletu. U drugoj polovini 10. st. u
Bizantu su bila 24 magistra, a najviši rangom je protomagistar (prvi
magistar). Tada se iznad magistra već nalazila čast → proedra. Po‑
časni su naslov magistra dobili i armenski i kavkaski kneževi. Pot‑
kraj 11. st. naslov je izgubio na važnosti, a posljednji se put spominje
početkom 12. st.
MAGISTER MILITUM (vojni zapovjednik), u kasnomu Rimskom i ra‑
nomu Bizantskom Carstvu, glavni vojni zapovjednik na čelu velikih
odjela pokretne (→ comitatenses) i palatinske vojske (→ palatini). Kon‑
stantin I. je potkraj vladavine uveo dvojicu vojskovođa koji su bili
glavni vojni zapovjednici i ujedno najviši vojni suci. Jedan je zapovi‑
jedao konjaništvom (magister equitum), a drugi pješaštvom (magister
peditum). Pod Konstantinovim nasljednicima stvorene su pokrajinske
vojske, sastavljene od konjaništva i pješaštva, kojima su zapovijedali
glavni vojskovođe bez obzira na temeljnu oznaku vojnoga roda. Otad
su ti velevojskovođe nazivani magistri equitum et peditum (“zapovjed‑
nici konjaništva i pješaštva”) odnosno magistri utriusque militiae
(“zapovjednici obje vojske”) ili jednostavno magistri militum (“vojni
zapovjednici”). Pod Konstancijem II. nalazimo trojicu zapovjednika
pokrajinskih vojski: za Istočnu prefekturu (magister militum per Ori
entem), za Galsku prefekturu (magister militum per Gallias) i za Ili‑
ričku prefekturu (magister militum per Illyricum), uz dvojicu dvorskih
velevojskovođa na čelu palatinskih postrojbi (magistri militum prae
sentalis ili in praesenti, odnosno vojni zapovjednici u carevoj nazoč‑
nosti). Rangom su ti zapovjednici bili izjednačeni s prefektima pre‑
torija i gradskim prefektima i, od vremena Valentinijana I., spadali
su u → illustres. Privremeno je potkraj 4. st. uvedena i služba vojnog
zapovjednika Afrike (magister militum per Africam), vezana za oso‑
bu afričkog namjesnika Gildona i poslije njegova zbacivanja ugašena
(398.). Kad je Carstvo 395. trajno podijeljeno na dvije polovine, svaki
je car uza se znao imati dvojicu dvorskih velevojskovođa (jedan je bio
položajem ugledniji). Na Zapadu je uz dvorske zapovjednike i nadalje
postojao pokrajinski velevojskovođa za Galsku prefekturu, a na Isto‑
ku za Istočnu prefekturu, Iliričku prefekturu i, od početka 5. st., za
Tračku dijecezu (magister militum per Thracias). U drugoj polovini
5. st. bilo je uvedeno i privremeno vojno zapovjedništvo za Dalmaci‑
ju (magisterium militum Dalmatiae), vezano samo za Marcelina i Ju‑
lija Nepota. Justinijan I. je dodao još velevojskovođa za područje pod
svojom vlašću: jednog za Armeniju (magister militum per Armeniam),
547
drugog za Afriku (magister militum per Africam) i trećeg za Hispani‑

ju (magister militum Spaniae). Osim redovitih magistri militum, po‑
stojali su i počasni (magistri militum honoris causa) odnosno neras‑
poređeni (magistri militum vacantes) koji su upućivani na bojište s
posebnim zadaćama.
MAGISTER OFFICIORUM (načelnik službi), u kasnomu Rimskom i rano‑
mu Bizantskom Carstvu, visoki dvorski dužnosnik, predstojnik dvor‑
skih službi, prvi carski ministar. Bio je nadređen nekolikim odjelima
(scrinia) kojima su na čelu bili magister memoriae (načelnik pismo‑
hrane odnosno glavni tajnik za podneske) odgovoran za sastavljanje
obavijesti i odgovora na podneske te za slanje naloga carske vlade,
magister epistularum (načelnik za prepisku) zadužen za upravna pi‑
tanja i upite državnih službenika), magister libellorum (načelnik za
spomenice) koji se bavio tužbama i molbama podanika i magister epi
stularum Graecarum (načelnik za prepisku na grčkom jeziku) koji je
diktirao ili prevodio spise koje je trebalo sastaviti na grčkom jeziku.
Magister officiorum je vodio brigu i o primanju stranih poslanstava,
a mogao je i sudjelovati u poslanstvima. Njemu su bili podređeni i →
agentes in rebus, a bio je nadređen i dvorskim odredima (→ scholae
palatinae) i po potrebi je mogao voditi čete na bojište. Od kraja 4. st.
ovlašten je i za nadzor nad državnim tvornicama naoružanja (fabri
cae) koje su dotad bile pod → prefektima pretorija. Osim toga, bio je
nadređen i različitom dvorskom osoblju, konačarima (mensores), stra‑
žarima na vratima (decani), konjušarima (stratores), svjetlonošama
(lampadarii) i tekličima (cursores). Od Valentinijana I. rangom pripa‑
da među → illustres.
MAGISTRAT (lat. magistratus, poglavarstvenik, dužnosnik, službenik),
u Rimskoj Republici, nositelj državne službe s određenim ovlastima,
kojega je po pravilu izabrala narodna skupština. U rano carsko doba
magistrati su izgubili političku važnost zbog premoći vladara koji je
u svojim rukama sabrao sve najvažnije ovlasti. U kasnoj antici, na‑
kon Dioklecijanovih preuredbi, nekadašnje državne službe postale su
puke počasti (dignitates).
MAGISTRATURA (služba, poglavarstvo, predstojništvo), služba → magi-
strat.
MANASTIR (grč. monastḗsterion, lat. monasterium), crkva sa zgradama

u kojima, prema utvrđenim pravilima, u zajednici žive (pravoslavni)
redovnici, samostan.
MANDILIJ (grč. mandḗ lion, platno), glasovito čudotvorno platno s oti‑
skom Kristova lica, koje je prema legendi sâm Isus poslao kralju Ede‑
se Agbaru. Nakon što je zazidano u gradski bedem, nastao je čudesni
otisak na jednoj opeci (tzv. keramidij). I platno i opeka su 944. odno‑
sno 968. godine preneseni u Carigrad i pohranjeni u Marijinoj crkvi
548
na Faru, ali su 1204. odneseni tijekom pljačke carske prijestolnice.

Kasnije su i Rim i Genova i Pariz tvrdili da posjeduju pravu relikvi‑
ju. Kopije mandilija i keramija često su stavljane u povišene dijelove
crkve kako bi zaštićivale građevinu i vjernike.
MANIHEJSTVO (također i maniheizam), sinkretistički (→ sinkretizam)
vjerski nauk i vjera čiji je začetnik Perzijanac Mani (216.–277). Sebe
je smatrao posljednjim Božjim izaslanikom poslije Bude, Zaratustre i
Isusa Krista kojemu je inače pripisivao vodeću ulogu među navjesti‑
teljima Božje objave. Njegovo je učenje, “nauk svjetla”, crpilo predodž‑
be i zamisli iz budizma, zoroastrizma i kršćanstva. Mani je zastupao
strogi dualizam i u svemu je gledao neprestanu borbu između svje‑
tla i tame, između počela dobra i zla, između duha i materije. Dva
su međusobno suprotstavljena svijeta: kraljevstvo svjetla kojim vla‑
da bog svjetla, tzv. Otac veličine sa svojom pratnjom i kraljevstvo zla
i tame kojim vlada Knez tame, sotona sa svojim demonima. Između
oba počela i njihovih carstava izbio je rat u kojemu kraljevstvo mate‑
rije nastoji progutati svjetlo. U njegovu obranu Otac veličine stvara
iz sebe Majku života, a ona rađa Pračovjeka koji polazi u boj sa svo‑
jih pet sinova. Pračovjek je u toj borbi podlegao i, zarobljen u ponoru
tame, izmolio Oca veličine za pomoć. On izvodi iz sebe živa Duha ko‑
ji oslobađa Pračovjeka od zle materije i tako ga izbavljuje. Prve ljude
stvorio je Knez tame, ali oni u sebi sadrže i svjetlo, imaju dvije duše:
jednu iz kraljevstva svjetla, a drugu iz kraljevstva tame. Čim čovjek
postane svjestan da je smjesa svjetla i tame, odnosno kad spozna sa‑
mog sebe, započinje njegovo otkupljenje. Od tog mu časa Otac veličine
pomaže da se sve više oslobodi od tame u sebi. Šalje na Zemlju gla‑
snike istinske vjere koji ljudima donose pravu spoznaju o njima sa‑
mima. Buda, Zaratustra, Isus i Mani namjesnici su manihejskog Ot‑
kupitelja, poslanika svjetla, i svaki put jednom dijelu čovječanstva
donose spoznaju, jedinu pravu vjeru kojoj protivna strana još otežava
širenje. Mani je posljednji poslanik svjetla, “pečat proroka”, čija je po‑
ruka konačni poziv na spasenje. Čovjek ima mogućnost da samim na‑
činom života pobijedi tamu u sebi. Savršeni se manihejac stoga odri‑
če ovoga, materijalnog svijeta, ne želi u njemu ništa posjedovati i bori
se protiv svih požuda u sebi. Veže se trostrukim pečatom usta, ruku
i krila, odnosno suzdržava se od nečistih riječi i naslada, odbija nizak
posao, jer se time povređuje svijet svjetla, drži se posvemašnje spolne
suzdržljivosti i zabacuje ženidbu, odriče se od uživanja u mesu i vinu
i jede samo biljnu hranu jer ona sadrži najviše svjetla. Zbog visokih
mjerila koja su u stvarnosti bila neostvariva, manihejski su vjernici
podijeljeni na izabrane i slušače (učenike), za koje su postojale poseb‑
ne zapovijedi već prema njihovim sposobnostima. Slušači služe iza‑
branima, hrane ih i odijevaju i stoga im je dopušteno raditi, a mogu
se i ženiti. Sve to čine u nadi da će se jednom roditi u tijelu izabranog
549
i tada se spasiti. Manihejstvo se u 4. st. vrlo brzo proširilo Rimskim

Carstvom i postalo velikom opasnošću za kršćanstvo, ali je zamrlo u
prvoj polovini 6. st. Na istoku je prodrlo sve do Kine potkraj 7. st. U
središnjoj Aziji manihejske su općine opstale do mongolskog prodora
u 13. st., a u južnoj Kini održale su se do 17. st. Kršćanska je crkva
žestoko progonila manihejstvo koje je postalo paradigmom za sva kri‑
vovjerja u kasnoj antici i srednjem vijeku.
MEDIMNO (grč. médimnos, mjerica, vagan), grčka mjera za suhe tvari,
odgovara količini od 6 rimskih modija (52,5 l).
MEHEJSKI SPOR (grč. moikheía, brakolomstvo, preljub; također i mehi
janski spor), crkvenopolitički spor nastao kad se car Konstantin VI.
razveo od prve supruge Paflagonijke Marije, optuživši ju da mu radi
o glavi, otjerao je u siječnju 795. u samostan i potom se oženio ljubav‑
nicom Teodotom, dvorskom damom svoja majke Irene, okrunivši je
čak i za → augustu. Kako je time povrijedio crkvene kanone, izazvao
je otpor radikalnih redovničkih krugova. Nakon što je Konstantina
zbacila Irena, patrijarh Tarazije osudio je opata Josipa koji je blago‑
slovio carev drugi brak. Kad je novi car Nikefor I. naložio sazivanje
nove sinode na kojoj je Josip bio opet primljen u crkvenu zajednicu
(809.), izbili su novi prosvjedi redovnika i potaknuti su novi progoni.
Spor je konačno riješen 812. kad je car Mihael I. pod utjecajem stu‑
ditskih redovnika postigao od patrijarha Nikefora I. ponovljenu Josi‑
povu osudu.
MESALIJANCI (od sirijske riječi koja znači molitelji, grč. eukhîtai), asket‑
ski pokret proizašao iz grčkoga redovništva. Prvi put ga spominje
Efrem Sirijac (umro 373.). U drugoj polovini 4. st. mesalijanci su se iz
Sirije i Mezopotamije proširili u južnu i središnju Malu Aziju. Nakon
što su osuđeni na nekoliko crkvenih sinoda, car Teodozije II. protje‑
rao je 428. njihove pristaše iz Carstva. Unatoč osudama i progonima,
mesalijanci su se održali u 5. st. u Maloj Aziji, a njihovi tragovi mo‑
gu se naći još u 7. st. u Bizantu, Perziji i Egiptu. Mesalijanski nauk
je tvrdio kako krštenje ne poništava korijenje grijeha, već jedino ne‑
prestana molitva, popraćena strogim odricanjem, može istjerati de‑
mona koji stanuje u ljudskoj duši i ostvariti vidljivo, ekstatično ispu‑
njenje Duhom Svetim. Mesalijanski duhovnik mora se kloniti rada,
može proricati budućnost, gledati tjelesnim očima Trojstvo te osjetil‑
no zamijetiti silazak Duha Svetoga u svojoj duši. Dosegavši potpunu
neosjetljivost (apátheia), uzdiže se nad grijehe i više mu askeza nije
potrebna. Mesalijanci su u skladu s tim predodžbama odbacivali sa‑
kramente, učenje i poredak Crkve. Kasnija mesalijanska misao je ne‑
što blaža jer molitvi ne pripisuju više isključivo nego veliko značenje.
Asketska je stega pretpostavka koja se sama po sebi razumije kako
bi se stekao i očuvao Duh i njegova milost, a krštenje se više ne obez‑
550
vrjeđuje. Ipak, i nadalje su ustrajali na pretjeranoj doživljajnoj vrijed‑

nosti milosti i “osjetilnosti” Božje ljubavi. Mesalijanska književnost je
snažno utjecala na kasniju bizantsku mistiku.
MEZAZON (grč. mesázōn, posrednik, zastupnik, opunomoćenik), u ka‑
snomu bizantskom razdoblju, od 13. st., tzv. nadzorni ministar koji je
upravljao državnom upravom, kontrolirao rad carske kancelarije i bio
glavni carev savjetnik u stvarima unutrašnje i vanjske politike.
MEZITEUON (grč. mesiteúōn, posrednik, posredovatelj, jamac, zastu‑
pnik), kasni bizantski naziv za → mezazona.
MILIJAREZIJ (grč. miliarésion ili miliarísion, prema lat. miliarense, od

Konstantina I. srebrnjak u vrijednosti 1/18 → solida), u srednjemu
bizantskom razdoblju, srebrni novac. Od kraja 5. do početka 8. st.
težio 6,7 g (1/48 → libre), a od početka 8. do kraja 10. st. 2,2 g (1/144
libre).
MODIJ (lat. modium, grč. módion, mjerica, vagan), mjera za suhe tva‑
ri. Rimski modij imao je 8,75 l. Bizantski anonik ili prihodovni modij
iznosio je 11,389 l.
MONOENERGITIZAM (također i monoenergetstvo), teloška formula ko‑
jom se nastojao prebroditi monofizitski spor (→ monofizitizam). Cari‑
gradski patrijarh Sergije (610.–638.) pokušao je objasniti odnos obiju
naravi u Kristu tako što je naglasak stavio na jedinstvenu božansku
moć djelovanja u Kristu (mía enérgeia; jedno djelovanje). Biskup Kir
iz Faze, aleksandrijski patrijarh od 631., sročio je Sergijeve ideje u
formule koje su bile podastrte kršćanskoj javnosti. Tako je u Alek‑
sandriji 3. lipnja 633. svečano proglašen “sporazum” u devet iskaza
kojima se nastojalo izmiriti postavke aleksandrijskog patrijarha Ćiri‑
la (412.–444.) sa zaključcima Halkedonskog koncila (451.). Jezgru po‑
mirbene formule činio je nauk o jednom te istom Kristu koji vrši ono
božansko i ljudsko “jednim božansko-ljudskim djelovanjem”. Ubrzo se
rodila oporba u liku redovnika Sofronija koji će postati jeruzalem‑
skim patrijarhom (634.–638.). On je kod Sergija prosvjedovao protiv
takve formule ujedinjenja, a patrijarh se pokazao spremnim prego‑
varati. Složili su se da je najbolje uopće ne govoriti o “djelovanjima”
nego o jednomu djelujućem Kristu. Iz želje da se naglasi jednoga koji
djeluje, a ne moć djelovanja, rodila se zamisao → monoteletizma.
MONOFIZITSTVO (također i monofizitizam), kršćanski nauk koji se ra‑
zvio iz postavki aleksandrijskog patrijarha Ćirila o jednoj naravi Lo‑
gosa (Krista) koji je postao tijelom (→ nestorijevstvo). Otud je opat
Eutih, dugogodišnji → arhimandrit samostana kraj Carigrada, ustvr‑
dio kako je Krist prije utjelovljenja imao dvije naravi, a nakon utje‑
lovljenja jednu jedinu narav (mía fýsis, jedna narav, priroda) jer je
ljudsku narav božanska potpuno upila kao što se rastapa kap meda u
551
moru u koje je pala. Cjelovitost ljudske naravi u Kristu više nije po‑
stojala. Ona nije nestala jer je Kristovo čovječje postojanje bilo dru‑
goga bitka nego što je naše. Time se cijeli kršćanski nauk o spasenju
našao u opasnosti. Eutih je tako postao zaslužan za nastanak i šire‑
nje krivovjerja koje je nazvano i po njemu (eutihijanstvo, eutihijani‑
zam). Zbog svoje je nepopustljivosti bio osuđen na crkvenom saboru
u Carigradu potkraj 448. godine, oduzeto mu je opatsko i svećenič‑
ko dostojanstvo i bio je ekskomuniciran. No, budući da se u to doba
opet aktualizirao sukob između pripadnikâ aleksandrijske i antiohij‑
ske teološke škole, Eutih je uz pomoć aleksandrijskog patrijarha Di‑
oskora i zahvaljujući utjecaju na dvoru (bio je krsni kum → spatari-
ja Hrizafija, svemoćnog eunuha cara Teodozija II.), pokrenuo akciju
koja je završila njegovom potpunom rehabilitacijom na Drugom efeš‑
kom koncilu u kolovozu 449. godine. No, uspjeh nije bio trajan. S pro‑
mjenom na prijestolju (450. godine) Eutih je ostao bez moćne podrš‑
ke. Naposljetku je osuđen na Halkedonskom koncilu u listopadu 451.,
lišen samostanskog predstojništva i upućen u progonstvo. Umro je
nedugo nakon 454. godine. Taj je koncil konačno i čvrsto uspostavio
pravovjernu formulu u vezi s pitanjem naravi u Kristu: Krist je jedan
i isti po božanstvu i čovještvu, pravi Bog i pravi čovjek, istobitan s
Ocem po božanstvu i ljudima po čovještvu, kojima je sličan u svemu
izuzevši u grijehu. On opstoji u dvije naravi nepomiješan, nepromi‑
jenjen, nepodijeljen i nerazdvojen. Razlika u naravima ne dokida se
sjedinjenjem (utjelovljenjem) već je posebnost svake naravi sačuvana
time što se obje susreću u jednoj osobi ili hipostazi (bitku).
MONOTELETIZAM (od grč. mónē thélēsis, mónon thélēma, jedna volja,
želja; također i monoteletstvo), teološka formula kojom se nastojao
prebroditi monofizitski spor (→ monofizitizam), odnosno pridobiti pri‑
staše halkedonskog pravovjerja i njihove protivnike. Njezin tvorac bio
je carigradski patrijarh Sergije koji je za nju stekao potporu cara He‑
raklija. Carevim ukazom → ektezom propisana je jedna volja u Kristu
kao obrazac vjere s obrazloženjem da Krist u tijelu nikad nije htio ne‑
što odijeljeno od božanske volje Logosa ili protiv nje, odnosna “volja”
se tumači kao aktualno htijenje, voljni čin. Iako se u istočnim pokra‑
jinama Carstva gdjegdje zacrtavala želja za ujedinjenjem na osnovi
Ekteze, u bizantskoj se Africi stvorilo središte otpora carskoj politici.
Spor nije uspjela okončati ni carska zabrana raspravljanja (→ tipos) ni
nasilne mjere. Napokon je monoteletizam odlučno osuđen na Šestom
ekumenskom koncilu u Carigradu koji je zasjedao od 7. studenog 680.
do 16. rujna 681. Na tom je koncilu potvrđeno sve što je naučavao
Halkedonski koncil: u skladu s dvije naravi koje su nepomiješane i
neodijeljene, povezane u jednoj božanskoljudskoj osobi Kristovoj, po‑
stoje i dvije volje i dvije energije, jedna božanska, a druga ljudska,
koje nepomiješane i neodjeljive zajedno djeluju na spas ljudskog roda.
552
NARTEKS (grč. nárthēks, velestika, devesilja, ljupčac, velika trska), u

antici, naziv za kutijice i ormariće za lijekove i toaletni pribor, nači‑
njene od suhe velestikine stabljike. U graditeljstvu, izvorno ograda
od pletene trstike oko trkaće staze, potom ravni prostor ispred mau‑
zoleja namijenjen pogrebnoj svečanosti i, naposljetku, predvorje sta‑
rokršćanske bazilike ograđeno rešetkom, koje je najprije imalo oblik
ograde antičkoga hipodroma i grobnoga pretprostora, odnosno na oba
je kraja bilo polukružno zatvoreno. Služilo je za boravak budućih kr‑
štenika i pokajnika, nad kojima je nadzor provodio klerik s palicom
kao znakom svoje vlasti. U klasičnom bizantskom graditeljstvu nar‑
teks ima oblik dugačkoga, uskog trijema sa stupovima koji je u počet‑
ku bio otvoren, a kasnije je zatvoren zidovima. Razlikuju se egzonar
teks uz vanjski zid pročelja i endonarteks uz unutrašnji zid.
NESTORIJEVSTVO (također i nestorijanstvo), nauk carigradskog patri‑
jarha Nestorija (428.–431.) koji je ustvrdio da Marija nije “Bogorodi‑
ca” (theotókos) nego “Čovjekorodica” (anthrōpotókos) odnosno točnije,
“Kristorodica” (khristotókos), jer je Marija rodila Isusa, pravog čovje‑
ka s tijelom i dušom, dakle ne božanstvo nego s Bogom povezanog
čovjeka. U Kristu (Logosu) obje su naravi, i božanska i čovječja, cje‑
lovite i jasno odijeljene (→ duofizitizam). Protiv Nestorija istupio je pa‑
trijarh Ćiril Aleksandrijski (412.–444.) koji je još prije iznio mišljenje
kako Krist posjeduje božanstvo po naravi, dok je čovještvo (s dušom
i tijelom) posvojio. No, božanska je narav utopila čovječju tako da se
zapravo može govoriti o jednoj naravi utjelovljenog Logosa, božansko‑
čovječjoj. Između Ćirila i Nestorija razvila se živa borba, a njihovo
suparništvo imalo je dvije razine: teološku, jer su obojica bili nositelji
dviju tada glavnih, međusobno suprotstavljenih teoloških škola, alek‑
sandrijske i antiohijske, te, iako u manjoj mjeri, autoritetnu, budući
da je u pozadini odnosa između Aleksandrije i Carigrada uvijek bilo
prisutno pitanje prvenstva i ugleda. Na koncu je Ćiril vještim postup‑
cima pridobio papu Celestina I. i kasnije carski dvor kako bi ostvario
i osigurao Nestorijevu osudu i smjenu. Nestorijev je nauk bio osuđen
na koncilu u Efezu 431. godine koji se održao pod Ćirilovim pred‑
sjedanjem. Nestorije je smijenjen, morao se vratiti u svoj samostan
u Antiohiji, a kasnije je prognan najprije u Petru u Idumeji i potom
u Oazu u Gornjem Egiptu (435.). Umro je u egipatskoj Tebaidi na‑
kon 449. godine. Njegovi su pristaše pobjegli u Perziju i ondje osno‑
vali Nestorijevsku crkvu koja je uskoro počela cvasti. Nestorijevstvo
je imalo osobito bujno redovništvo, važnu teologiju (škole u Seleukiji i
Nizibu) i razvijenu vjerovjesnišku djelatnost. Nestorijevski misionari
doprli su sve do Malabara, Indije i Turkestana, a kasnije i u Tibet i u
središnju Kinu (8/9. st.). Početkom 14. st. Nestorijevska crkva je samo
u središnjoj Aziji imala 10 metropolija i brojno domaće svećenstvo,
ali je ta misija uništena potkraj istog stoljeća. U 16. st. veliki dijelovi
553
nestorijevstva priključili su se Rimu. Danas Nestorijevska crkva broji

na tisuće pripadnika u Iraku, Iranu, Siriji i Indiji, a uporište ima i u
Sjedinjenim Američkim Državama.
NOBILISIM (lat. nobilissimus, preplemenit; grč. nobelíssimos), isprva vi‑
soki rimski, a potom i bizantski naslov. U 3. st. pridjevak uz carsku
titulu, od Konstantina I. do sredine 11. st. pridržan za članove carske
obitelji. U kasnoj antici nosili su ga → cezari i nasljednici prijestolja,
a u srednjemu bizantskom razdoblju do kraja 11. st. nositelju je davao
drugi položaj u dvorskoj hijerarhiji nakon cezara. Od sredine 11. st.
podjeljivan je uglavnom visokim vojnim zapovjednicima, a nestao je
iz uporabe krajem 12. st. Potkraj 11. st. nastale su i inačice naslova
višega ranga (→ protonobilisim, protonobilisimohipertat).
NOMIZMA (grč. nómisma, uopćena uredba, običaj; zakoniti novac), u an‑
tici, bilo koji kovani novac bez obzira na sastav i vrijednost. U Rim‑
skom Carstvu pojam se počeo rabiti za zlatni novac, pa tako i za →
solid. U ranom i početkom srednjega bizantskog razdoblja (do 7. st.)
obično se još pridavala dodatna oznaka (khrýsion nómisma, zlatna no‑
mizma), ali nakon toga označuje isključivo zlatni novac. Od 312. godi‑
ne težina nomizme iznosi 1/72 → libre, tj. 24 karata (4,55 g). Pod Va‑
lentinijanom I. sadrži 99,9% čistog zlata. Taj visoki standard zadržan
je u određenoj mjeri sve do kraja 10. st., no u drugoj polovini 11. st.
spala je nomizma na samo 3 karata (12% čistoće). Aleksije I. je svo‑
jom reformom iznova uspostavio vrijednost nomizme pod nazivom →
hiperpir (20,5 karata). Poslije pada Carigrada 1204. godine, nastupilo
je novo obezvrjeđenje nomizme, koje je naposljetku imalo za posljedi‑
cu napuštanje zlatne valute u Bizantu (1354.). Nomizma je zbog čisto‑
će i stabilnosti dugo bila osnova srednjovjekovnog novčarstva, a na
Zapadu je bila poznata pod imenom “bizantij” (byzantius).
NOMOFILAKS (grč. nomofýlaks, čuvar zakona), naslov stvoren za pred‑
stojnika carigradske pravne škole koju je obnovio car Konstantin IX.
(1045.). Nomofilaks je uvršten u senatorski stalež, a glavna mu je za‑
daća bila nadzor nad obrazovanjem pravnika, uključujući i primanje
pravnih apsolvenata u bilježnički i odvjetnički ceh, te pravovaljano
tumačenje zakona. Služba je nadživjela gašenje pravne škole (1054.),
a preuzela ju je i Crkva. Od 12. st. nomofilakat ima i svjetovni i cr‑
kveni karakter, no na kraju je postao crkvena služba koju su obnaša‑
li stručnjaci za kanonski pravo (kanonisti).
NOVELA (puni naziv novella constitutio, nova odredba), od Justinijana
I., pojedinačni zakoni koje je car donio nakon posljednje kodifikacije,
tzv. “naknadni zakoni”. Justinijanove novele objavljene su nakon što
je izašlo drugo izdanje → justinijanova zakonika (534.). Sačuvane su
tri zbirke: tzv. Julijanov izvod (Epitome Iuliani) obuhvaća 122 nove‑
le na latinskom jeziku koje pokrivaju razdoblje od 535. do 555. godi‑
554
ne, načinjen je vjerojatno 556/7. u Carigradu, a donosi popis sadržaja

svake pojedine odredbe; tzv. Izvornik (Authenticum) sadrži 134 novele
na grčkom jeziku s teško razumljivim latinskim prijevodom koje po‑
krivaju razdoblje od 535. do 563. godine, a nastao je vjerojatno isto‑
dobno s Julijanovim izvodom; zbirka novela na grčkom jeziku, koja je
izvorno donosila sve odredbe u prvobitnom obliku, odnosno i grčke i
latinske, sadrži 168 zakona (150 Justinijanovih novela uz pet starijih
zakona i tri duplikata, četiri novele Justina II. i tri novele Tiberija II.
te tri ukaza prefekata pretorija), a nastala je vjerojatno pod Justini‑
janom I. i zatim proširena pod dvojicom njegovih nasljednika.
Novelama se nazivaju i zakonske odluke i propisi – njih 113 – koje je
donio Lav VI. i koje su činile dopunu zbirci → basilika. Tim odredba‑
ma nadalje se izgradila svemoć carske vlasti, propisao hijerarhijski
ustroj državnog aparata, dovršio postupak tematskog uređenja na cije‑
lom državnom području, odredilo uređenje i mjerodavnosti trgovačkih
i obrtničkih korporacija, ukinule zastarjele ustanove nespojive s car‑
skim centralizmom i iznova definirali odnosi između Crkve i države.
ORATORIJ (od lat. orare, moliti se), mjesto molitve, soba za molitvu, bo‑
gomolja, kapelica, ali i svećeničko udruženje.
PALATINI (dvorjani), u kasnomu Rimskom Carstvu, skupni naziv za
dvorske službenike jer im je radno mjesto bilo u carskoj palači (pa
latium). Tako su se nazivale i redovite vojne postrojbe sastavljene od
pješaštva i konjaništva koje su činile središnju carsku vojsku formal‑
no u izravnoj carevoj pratnji (in sacro comitatu), bile su pod dvoji‑
com dvorskih vojnih zapovjednika (magistri militum praesentales ili
in praesenti → magister militum), a uživale su najviši status među vr‑
stama carske vojske (→ comitatenses, limitanei). Prvi put se spominju
365. godine. U vezi s dvorskom vojskom treba izdvojiti i palatinske
pomoćne čete (auxilia palatina), rangom iznad legije u pokrajinskoj
pratećoj vojsci (comitatenses), a ispod palatinske legije. To su bile jedi‑
nice lakoga pješaštva, sastavljene većinom od germanskih plaćenika.
PALATINSKE SHOLE → scholae palatinae
PANENTIMOHIPERTAT (grč. panentimohypértatos), bizantski dvorski na‑

slov uveden u 11. st., složen od izraza pân, opće, potpuno, sasvim, énti
mos, štovan, odličan, cijenjen i hypértatos, izvrsniji, uzvišeniji, silniji.
PANHIPERSEBAST (grč. panhypersebastós; također i panhipersevast), bi‑
zantski dvorski naslov uveden u 11. st., skovan od riječi pân, opće,
potpuno, sasvim, hypér, iznad, nad, više i sebastós, uzvišen, carski.
PANSEBASTOHIPERTAT (grč. pansebastohypértatos; također i panseva
stohipertat), bizantski dvorski naslov uveden u 11. st., sastavljen od
riječi pân, opće, potpuno, sasvim, sebastós, uzvišen, carski i hypérta
tos, izvrsniji, uzvišeniji, silniji.
555
PARADINASTEUON (grč. paradynasteúōn; složenica od riječi pará, go‑

tovo, skoro i dynasteúōn, vladar, mogućnik), u srednjemu bizantskom
razdoblju, naslov prvoga careva savjetnika i povjerenika, bez obzira
na to koju je konkretno službu obnašao u carskom upravnom apara‑
tu. Kasnije se ta funkcija nazivala → mezazon odnosno → meziteuon.
PARAKIMOMEN (grč. parakoimṓenos, koji spava kraj [careve ložnice]),
visoki dvorski eunuh, vodio brigu o carevoj sigurnosti i rukovodio
osobljem koje je skrbilo o osobnim carevim potrebama. Njegova služ‑
ba je proizašla iz službe starješine posvećene ložnice (→ sacrum cubi-
culum), a pojavila se potkraj 6. st. Do 9. st. bilo je više parakimomena
podređenih → protoprepozitu. Od 9. st. redovito je samo jedan para‑
kimomen zadužen za carsku ložnicu (parakoimṓenos tû koitônos), koji
je dobio i određenu financijsku nadležnost. U 10. st. mnogi su paraki‑
momeni postali najmoćnije osobe na dvoru, zauzevši praktično polo‑
žaj prvoga ministra. Početkom 13. st. parakimomen odlazi i u poslan‑
stva. Nakon obnove Bizantskog Carstva 1261. godine, pojavljuje se uz
parakimomena ložnice i parakimomen olovnjaka (parakoimṓenos tês
sfandónēs). On je čuvao carev privatni pečat kojim su se pečatila pi‑
sma u carskoj obitelji. Svaki od njih imao je i svoje službenike.
PARICI (grč. pároikoi), u Bizantskom Carstvu, osobno slobodni seljaci, no
iz fiskalnih razloga vezani za zemlju koju obrađuju. Pojavljuju se u
9. st., a od 11. st. čine najvažniju društvenu skupinu poljoprivrednog
stanovništva. U pravnom pogledu razlikuju se duloparici koji su ob‑
vezni na posebne službe, kseonoparici koji su se doselili s drugog ze‑
mljoposjeda, “državni parici” (dēmosiakoì párikoi) ili demozijariji od‑
nosno zavisni seljaci na državnoj zemlji i “parici oproštenici” (ateleîs
párikoi) koji u određenom trenutku nisu zavedeni u katastru kao po‑
rezni obveznici. Što se tiče imovinskog položaja, tu su zeugarati (po‑
sjedovali su razmjerno prostran zemljoposjed i imali jedan par volova
nužnih za obradu tla), dizeugarati (dvostruko su imućniji od zeuga‑
rata i stoga plaćaju dvostruko veće daće), bidati (imaju upola manju
zemljišnu česticu od zeugarata i samo jednog vola) i aktimoni (najsi‑
romašniji parici koji nemaju ni svoju zemlje ni stoku). Eleuteri su bi‑
li bezemljaško i lutalačko stanovništvo koje se prigodom preuzima‑
nja zemljišta na veleposjedničkom imanju svrstavalo u onu skupinu
parika koja je bila u skladu s veličinom njihove čestice i brojem sto‑
ke kojom su raspolagali. Svi su parici bili obvezni na plaćanje pore‑
za državi i na podavanja veleposjedniku. Ako je on postigao imunitet
(→ ekskuzija), dobivao je i porezna davanja svojih parika. Parici su iz‑
gubili pravo slobodnog raspolaganja svojim česticama i pravo slobod‑
noga kretanja, no posjeduju punu pravnu sposobnost, smiju sklapati
ugovore, svjedočiti na sudu, ulaziti u brak bez posebne dozvole te pro‑
davati i darivati osobni posjed, koji ne podliježe zavisničkim obveza‑
556
ma. Brojnim je odseljenim paricima čak uspjelo u udaljenim područ‑

jima kao tzv. ksenoparici postići barem privremenu poreznu slobodu
u novom kraju, no onda bi opet potonuli na položaj parika. U skupi‑
nu većinom seljačkih parika pripadali su i obrtnici na selu i u gradu,
čak i neki klerici.
PATARENI, u srednjem vijeku, opći naziv za krivovjerce, napose → katare.
PATRICIJ (lat. patricius, grč. patrikíos), u kasnomu Rimskom i Bizant‑
skom Carstvu, doživotni počasni naslov koji su od Konstantina I. ca‑
revi podjeljivali najvišim državnim dužnosnicima (bivšim → konzuli-
ma, → prefektima pretorija, → prefektima Rima i Carigrada, najvišim
vojnim zapovjednicima i istaknutim dvorskim službenicima). Posto‑
jala su dva patricijata, vojni i civilni. Carski predstavnici cara u Ita‑
liji, egzarh Ravenne i duks Rima, koji su štitili rimsku Crkvu, nosili
su naslov patricija. U Bizantu, naslov patricija su od doba Justinija‑
na I. nosili svi najviši državni odličnici (→ illustres), a carigradski
→ eparh bio je njihov zajednički predstavnik. Do 8. st. najugledniji
patricij nazivao se protopatricij. U 10. st. patriciji su bili visoki vojni
zapovjednici te viši civilni dužnosnici u prijestolnici i izvan nje. Na‑
slov patricija iščezava početkom 12. st. Carevi su počasni naslov pa‑
tricija često davali i stranim vladarima.
PATRONATSTVO (lat. patrocinium, od patronus, zaštitnik, pokrovitelj,
zagovaratelj), u kasnoj antici, osobita društvena pojava da pojedinci,
obično seljaci, ali i strukovne udruge pa i cijeli gradovi stupaju pod
zaštitu moćnih osoba ili ustanova. Patroni su mogli biti vojni i civilni
dužnosnici, senatori i crkveni dostojanstvenici, ali i crkve i samosta‑
ni. Odnos patrona i klijenta (štićenika) bio je ugovoran i nasljedan za
obje strane. Postojale su dvije vrste patronatstva. U starijem obliku,
koji je zasvjedočen na Istoku, klijent bi se obvezao na podavanje ili
plaćanje patronu, no zadržao bi svoj posjed u vlasništvu. U mlađem
obliku, koji je bio raširen na Zapadu, klijent bi patronu predao posjed
ili ga odredio za nasljednika, dok bi patron od svoje strane preuzeo
obvezu zastupanja (defensio, obrana, zaštita) klijenta pred državom i
prepustio mu njegov posjed na uživanje. Država je neuspješno nasto‑
jala potisnuti patronatstvo, a napokon ga je 415. godine priznala kao
pravnu ustanovu. Patronatstvo je proizašlo iz nesposobnosti državne
vlasti da pruži zaštitu na više razina (od vanjske opasnosti, zloporabe
državnih činovnika, osobito utjerivača poreza, pljačkaških skupina).
Upravo su porezno opterećenje i zaštita pred kaznenim pravom bili
najčešći razlozi za stupanje u ovisnički odnos o patronu.
U bizantskom razdoblju, kako se čini, patronatstvo je nestalo kao
službena društvena ustanova. Grčki izraz prostasía, koji je odgovarao
latinskom pojmu patrocinium, korišten je za svaku vrstu zaštite i pot‑
pore, pa i za nadzor nad crkvenim ustanovama. Osobni odnos pomoći
557
i zaštite mogao je biti uspostavljen između osoba različitoga pravnog i

društvenog položaja. Uzajamni odnos između pravno i društveno rav‑
nopravnih osoba nazivao se filía, prijateljstvo. Glavna svrha takvog
povezivanja bilo je međusobno potpomaganje u karijeri ili u kakvu
postupku.
PAULIKIJANCI (također i pavlićani) sljedbenici krivovjerja koje se obli‑
kovalo u Armeniji u prvoj polovini 7. st. Ime su izvodili od apostola
Pavla. Iako im se pripisuju manihejski nazori (→ manihejstvo), čini
se da su prvenstveno propagirali prakršćanstvo u Pavlovu duhu, ko‑
je je doduše imalo i gnostičke natruhe. Njihov vođa imenom Sergije
uspješno je misionario od oko 800. do svoje smrti 834/5. godine. Našli
su se izloženima žestokim progonima državnih vlasti jer su bili pro‑
tivnici štovanja slika (→ ikonoklazam), ali i stoga što je oblast njihova
djelovanja, Armenija, bila ujedno i bizantsko-arapsko pograničje. Na‑
pokon su oko 830. godine prebjegli emiru Melitene koji im je dodijelio
Argaun kao naseobinsko područje. Pod svojim vojnim vođom Karbe‑
om preselili su se u Tefriku na gornjem Eufratu i ondje osnovali vla‑
stitu državu. Odatle su napadali bizantsko područje, prodirući sve
do obala Crnog mora. Carica Teodora, majka Mihaela III., naredila
je velike pokolje paulikijanaca na tlu bizantske Armenije i mnoge od
njih dala preseliti u Trakiju (843/4.). Dio ih je ipak uspio izbjeći Kar‑
beu. Nakon Karbeove smrti 863. godine, vodstvo je preuzeo njegov
nećak Hrizohir. Kad je on 869. godine poduzeo više pljačkaških poho‑
da na bizantsko područje, ponovno su izbila neprijateljstva. Hrizohir
je poginuo 872., a Baziliju I. je 873. uspjelo uništiti mnoga paulikijan‑
ska uporišta. Sama Tefrika je pala 878. godine. Paulikijanstvo se i
nakon toga održalo kao vjerska sljedba. Novo skupno preseljenje pau‑
likijanaca u Trakiju dogodilo se pod Ivanom I. Cimiskom.
PEČENEZI turkijski nomadski narod, jezično srodan → kumanima. Spo‑
minju se prvi put u 8. st. kad obitavaju u stepskim prostranstvima
između Aralskog jezera i Sir-Darje. Pod pritiskom Oguza i → hazara,
prešli su u posljednjem desetljeću 9. st. Volgu i u savezu s bugarskim
carem Simeonom postisnuli su Mađare iz njihovih sjedišta između
Volge i Dunava. Tada su zaposjeli pricrnomorske stepe do Karpata.
Živjeli su polunomadskim životom, baveći se stočarstvom i poljopri‑
vredom. Dijeli su se u osam manje-više slabo povezanih plemena, me‑
đu kojima su vodeće mjesto imale tri skupine (tzv. Kangari). U 11. st.
već je bilo 11 plemena. Kršćanstvo nije uhvatilo osobitog korijena me‑
đu Pečenezima, ali je zato islam bio uspješniji. Pečenezi su slovili za
osobito žestoke ratnike, bili su cijenjeni kao saveznici, a izazivali su
strah kao protivnici. Osobito su navaljivali na Kijevsku Rusiju, ali su
1036. godine doživjeli težak poraz. Pod pritiskom → uza i Kumana ko‑
ji su nadirali s istoka, Pečenezi su od 1046. godine prelazili Dunav i
558
napadali Bizant. Daljnje napade zaustavila je tek pobjeda cara Ivana

II. Komnena 1122. godine. Ostaci Pečenega naseljeni su na bizant‑
skom području i uzeti u carsku vojsku. Druge pečeneške skupine pro‑
valjivale su u Ugarsku, ali su u drugoj polovini 11. st. poražene. Peče‑
neški zarobljenici i prebjezi stupili su u službu ugarskih kraljeva i bili
su raspoređeni uz granicu i kao lako konjaništvo činili su prethod‑
nicu ugarske vojske. Do 13. st. uživali su povlašteni pravni položaj,
a dio njihova vladajućeg sloja izjednačen je s ugarskim plemstvom.
PORFIROGENET (grč. ho porfyrogennḗtos, grimiznorođen), oznaka za
zakonitu mušku djecu u bizantskoj carskoj obitelji, rođenu ili u Porfi
ri, zgradi u carskoj palači obloženoj grimiznim mramorom, ili nakon
očeva stupanja na vlast. Prvi put se pojavljuje u 6. st., a zgrada se
spominje tek 797. godine. Osobito je Konstantin VII. ustrajao na toj
oznaci jer se rodio kao izvanbračni sin Lava VI.
PORFIROGENETA (grč. he porfyrogennḗtos, grimiznorođena), oznaka za
zakonitu žensku djecu u bizantskoj carskoj obitelji. → porfirogenet
PRAEPOSITUS SACRI CUBICULI (predstojnik posvećene ložnice; grč.

praiposítos tû eusebéstatū koitônos, predstojnik presvete ložnice), vi‑
soki dvorski službenik koji je stajao na čelu cjelokupne osobne careve
posluge, prvi dvorski eunuh. → sacrum cubiculum
PRATEĆA VOJSKA → comitatenses
PREDSTOJNIK CARSKE LOŽNICE → praepositus sacri cubiculi
PREFEKT (lat. praefectus, načelnik, pročelnik, nadstojnik, poglavar, za‑

povjednik, upravitelj), rimski naziv za razne visoke i više civilne i
vojne službenike u republikansko i carsko doba.
PREFEKT PRETORIJA (lat. praefectus praetorio, načelnik glavnog sta‑
na), u kasnomu Rimskom Carstvu, naziv za najvišeg dužnosnika ci‑
vilne uprave i careva zastupnika nakon što je Konstantin I. raspustio
→ pretorijansku stražu i njezinim zapovjednicima oduzeo vojne ovla‑
sti. Nalazio se na čelu najvećih upravnih oblasti na koje je bilo razdi‑
jeljeno Carstvo. Imao je brojne dužnosti: bio je mjerodavan za ubira‑
nje poreza u prirodninama i odgovoran za novačenje i opskrbu vojske,
za državnu poštu i javne radove, djelovao je kao najviša sudska in‑
stancija, nadzirao je rad svih pokrajinskih namjesnika i imao isklju‑
čivu jurisdikciju nad njima, prenosio je carske naloge na niže razi‑
ne pokrajinske uprave i brinuo se o provedbi carskih zakona i uputa.
Rangom je od vremena Valentinijana I. spadao među → illustres. Po‑
stojao je i izvanredni odnosno počasni položaj prefekta pretorija (pra
efecti praetorio vacantes odnosno honorarii).
PREFEKTURA PRETORIJA, služba → prefekta pretorija i oblast pod
njegovom upravom. Od kraja 4. st. bile su četiri prefekture: Istoka
(praefectura praetorio per Orientem), Ilirika (praefectura praetorio per
559
Illyricum), Italije (praefectura praetorio per Italiam) i Galije (praefec

tura praetorio per Gallias). Justinijan je 534. godine stvorio Afričku
prefekturu (praefectura praetorio per Africam).
PRETOR (lat. praetor, vrhovnik, predstojnik; grč. praítōr), u Rimskoj Re‑
publici, vjerojatno prvobitni naslov najviših državnih službenika (→
konzuli). Od 4. st. pr. Krista, → magistrat koji obnaša sudačku duž‑
nost u Rimu. Od 3. st. pr. Krista postoje dva pretora, gradski pretor
(praetor urbanus) koji je sudio rimskim građanima i pretor za stran‑
ce (praetor peregrinus) koji je bio mjerodavan za sporove između rim‑
skih građana i stranaca i stranaca međusobno. Osnivanjem pokrajina
imenovani su novi pretori s namjesničkim ovlastima. Od prve polovi‑
ne 1. st. pr. Krista pretori postaju predsjedatelji porotničkih sudova i
njihov je broj u ranomu carskom dobu narastao na 18. Praetores pro
vinciales obavljali su sudačku funkciju u pokrajinama. U carsko doba
služba pretora postaje sastavni dio reda senatorskog napredovanja.
Pretorima se nazivaju i mjesni dužnosnici u pokrajinskim gradovima.
U kasnomu Rimskom Carstvu pretor je i naslov pokrajinskih namje‑
snika. Justinijan I. je 535. godine u Carigradu uveo službu pučkog
pretora (lat. praetor plebis, grč. praítōr tôn dḗmōn) koji je bio mjeroda‑
van za kriminalne prekršaje. U srednjemu bizantskom razdoblju pre‑
tor je sudski službenik u → temi, nazivan i kritḗs, sudac.
PRETORIJANSKA STRAŽA (lat. praetoriani, pretorijanci), u kasnoj Rim‑
skoj Republici, naoružana pratnja nekih vojskovođa. U carsko doba,
osobna carska straža. Na čelu im se nalazio jedan ili češće dva → pre-
fekta pretorija, koji postaju istaknuti carevi savjetnici i suradnici s
vojnim i civilnim (napose sudskim) ovlastima. Pretorijanske odrede
je 312. godine raspustio Konstantin I.
PRIMICERIJ (lat. primicerius, starješina, poglavar; grč. primikḗrios), na‑
slov civilnih i vojnih službenika u kasnomu Rimskom Carstvu. Naj‑
važniji je bio starješina bilježnika (lat. primicerius notariorum, grč.
primikḗrios tôn notaríōn), glavni dvorski tajnik, čija je zadaća bila
izdavati isprave o imenovanju najviših državnih službenika i voditi
popise carskih dužnosnika. Primicerijima su se nazivali i predstoj‑
nici državnih radionica naoružanja (fabricae), a to je bio naziv i za
nižega časnika u konjaničkim odredima (odmah do tribuna). Naslov
primicerija nosio je i starješina → domestika (lat. primicerius dome
sticorum, grč. primikḗrios tôn domestíkōn). U carskoj palači važnu
je ulogu imao primicerius sacri cubiculi, starješina dvorskih eunu‑
ha (→ sacrum cubiculum). U Crkvi, na razini biskupije, postojali su
primicerius notariorum i primicerius defensorum. Prvi je bio na čelu
odjela bilježnika koji su vodili službene spise, a drugi je ravnao odje‑
lom branitelja (defensores) koji su čuvali pravne interese biskupske
crkve i nadzirali klerike.
560
U srednjem i kasnomu bizantskom razdoblju, primiceriji su dvor‑

ski eunusi s važnim zadaćama u carskom ceremonijalu te viši či‑
novnici u civilnoj upravi. Aleksije I. uveo je službe primicerija dvo‑
ra (primikḗrios tês aulês) i velikog primicerija ili veleprimicerija (grč.
mégas primikḗrios). Prvi je ravnao dvorskim službenicima, osim oni‑
ma u carskoj ložnici, a po potrebi je rukovodio i dvorskim ceremoni‑
jalom. Drugi je u ceremonijalnim prigodama uručivao caru žezlo, a
zapovijedao je i carevom oružanom pratnjom. U 14. st. naslov velikog
primicerija bio je podjeljivan rođacima i pouzdanicima carske obite‑
lji, kojima su povjeravane vojne dužnosti. Zapovjednici raznih odreda
dvorske straže također su bili primiceriji.
PROEDAR (grč. próedros, predsjedatelj), od 10. st., visoki bizantski poča‑
sni i službenički naslov. Nosio ga je poglavar carigradskog → sinkle-
ta, kasnije prozvan protoproedar (prvi predsjedatelj). Protoproedar je
bio i počasni naslov biskupa od 11. st., a titulu su nosili i visoki svje‑
tovni dužnosnici. Naslov proedra imali su dužnosnici u središnjoj i
pokrajinskoj upravi, predstojnik bilježnika u uredima središnje upra‑
ve i u carskoj kancelariji.
PROHIRON (grč. prókheiron, priručnik; pravi naziv Prókheiros nómos,
priručni zakonik), bizantska zakonska zbirka koja je sadržavala saže‑
tu verziju bizantskih pravnih načela, nastala pod Bazilijem I. (izme‑
đu 870. i 879.), dok je zakon Lava VI. o zabrani četvrtog braka kasnije
pridodan (907.). Podijeljena je u 40 članaka koji su obrađivali glavna
područja građanskog i javnog prava. Crpila je višestruko iz → ekloge.
Glavna njezina svrha bila je staviti sucima na raspolaganje praktičnu
zbirku zakona. Zakonik se često primjenjivao sve do sloma Carstva,
pa i kasnije, jer je bio preveden na ruski, srpski i bugarski jezik. Pro‑
hiron je i naziv za kompilaciju nepoznatog autora, nastalu oko 1300.
godine, koja je crpila iz bizantskih pravnih djela od Ekloge nadalje.
PROKONZUL (lat. proconsul), u Rimskoj Republici, izvorno, konzul koje‑
mu bi senat i narodna skupština produljili ovlasti nakon isteka redo‑
vitoga vremena službe, pa bi službovao umjesto konzula (pro consule;
prvi put 326. g. pr. Krista) odnosno privatna osoba izvanredno op‑
skrbljena konzulskim ovlastima (prvi put 211. g. pr. Krista). U 1. st.
pr. Krista konzuli su nakon odlaganja službe upućivani u pokrajine
kojima su namjesnikovali kao prokonzuli. U ranomu Rimskom Car‑
stvu prokonzuli su držali tzv. senatske pokrajine, čije je namjesnike
odabirao senat. I carevi su se sve do Konstantina I. kitili naslovom
prokonzula jer je označivao njihovo vrhovno namjesništvo u svim po‑
krajinama. U kasnom Carstvu, od Dioklecijanovih upravnih preured‑
bi, prokonzul je postao oznaka za senatorske namjesnike u pojedinim
pokrajinama koji su bili izvan službene hijerarhije. Prokonzuli su od
Valentinijana I. bili po rangu izjednačeni s → vikarima i ubrajali su
561
se u → spectabiles. Prokonzulska čast održala se do uvođenja temat‑

skog uređenja (→ antipat).
PRONIJA (grč. prónoia, briga, skrb, uprava; u teološkom smislu, predvi‑
đanje, providnost), pravo na prihode od posjeda ili od poreza, što ga
je bizantski car dodjeljivao pripadnicima staroga i novoga plemstva,
najčešće u zamjenu za vojničku službu. Ta se ustanova prvi put po‑
javljuje u izvorima sredinom 11. st., ali tada još nema obilježje nadar‑
bine za vojničku službu. Poprimit će ga tek u 12. st. Pronija se mogla
sastojati od zemljoposjeda ili kojega drugog izvora prihoda (solana,
ribnjak, rudnik), odnosno ustupanja fiskalnih ili prihodovnih prava
države na nekome dobru ili skupini seoskih selišta. Pravo korištenja
davalo se doživotno. Po svojim općim značajkama pronija je uvelike
nalikovala zapadnoeuropskom feudu, ali su postojale bitne razlike:
mogao ju je dodijeliti samo car, bila je ujedno i porezna i upravna je‑
dinica, a zavisni seljaci na posjedu, → parici, bili su osobno slobodni,
iako je nositelj pronije imao određena prava nad njima. Veličina pro‑
nije i društveni sastav njezinih imalaca nisu bili stalni. Postojale su i
tzv. skupne pronije podijeljene na brojne nositelje koji su možda isto‑
dobno bili uposleni kao plaćenici. Dobro obavljanje službe moglo se
nagraditi povećanjem pronije. Imalac se isprva nazivao → stratiot, a
da nije nužno bio vojnik. Izraz → pronijar pojavljuje se tek u 15. st.
PRONIJAR (grč. pronoiários), u Bizantskom Carstvu, kasni naziv za no‑
sitelja → pronije. Pronijar je živio u gradu i dokle god je obavljao vojnu
službu, bio je pripadnikom teritorijalne gradske jedinice u kojoj je slu‑
žio sâm ili u pratnji svojih ljudi. U biti privatni carev službenik, pro‑
nijar je zastupao i pojedinu oblast, a nerijetko i državnu vlast u njoj.
PROSKINEZA (grč. proskýnēsis, božansko štovanje, klanjanje), duboko
poštovanje koje se iskazuje vladarima padanjem ničice (uz ljubljenje
nogu ili tla). U kasnomu Rimskom Carstvu, adoratio sacrae purpu
rae, obožavanje posvećenoga grimiza, odnosno ljubljenje carske gri‑
mizne halje u klečećem stavu, bio je uobičajen način iskazivanja po‑
časti vladaru.
PROTA (od grč. prôtos, prvi, najviši, najugledniji), samostanski predstoj‑
nik, starješina.
PROTOPANENTIMOHIPERTAT (grč. prōtopanentimohypértatos), bizant‑
ski dvorski naslov uveden u 11. st., složenica od izraza prôtos, prvi,
najviši, najugledniji, pân, opće, potpuno, sasvim, éntimos, štovan, od‑
ličan, cijenjen i hypértatos, izvrsniji, uzvišeniji, silniji.
PROTOASEKRET (grč. prōtoasēkrêtis, prvi, glavni tajnik; također i pro
tasekret), viši bizantski činovnik, prvi put se pojavljuje u 8. st. Nasli‑
jedio je → kvestora kao načelnik carske kancelarije (do 12. st.). Bio je
zadužen i za nadzor nad Carigradskim sveučilištem.
562
PROTONOBILISIM (grč. prōtonobelíssimos), bizantski dvorski naslov

uveden u 11. st., složen od pojmova prôtos, prvi, najviši, najugledniji i
nobelíssimos, preplemenit (→ nobilisim).
PROTONOBILISIMOHIPERTAT (grč. prōtonobelissimohypértatos), bi‑
zantski dvorski naslov uveden u 11. st., sastavljen od riječi prôtos,
prvi, najviši, najugledniji, nobelíssimos, preplemenit (→ nobilisim) i
hypértatos, izvrsniji, uzvišeniji, silniji.
PROTONOTAR (grč. prōtonotários, prvi bilježnik), bizantski činovnik,
predstojnik bilježnika neke uprave. U carskoj kancelariji nadređen
carskim bilježnicima, a po rangu nakon → protoasekreta. Zajedno s
podređenima bio mu je posao dovesti koncept neke isprave ili povelje
u završnu formu. U 14. st. vjerojatno privatni carev tajnik. U središ‑
njoj upravi, osobitu je važnost od 8. do 11. st. imao protonotar u ure‑
du → logoteta droma, radeći kao njegov zamjenik (zasvjedočen je do
kraja 12. st.). U ostalim uredima središnje uprave dužnost protonota‑
ra preuzeo je predstojnik → kartulara. Protonotar je nazivan i → pro-
edrom odnosno → primicerijem bilježnika. U patrijaršijskoj kancelari‑
ji, protonotar je bio činovnik drugoga ranga koji je nadgledao slanje
korespondencije. Drugi protonotari radili su u uredima zaduženima
za nekretnine i vjerske zadužbine.
PROTONOTAR TEME, bizantski pokrajinski službenik zadužen za fi‑
nancijsku upravu u → temi. Imao je važnu ulogu još i u 10. st., a ne‑
staje nakon 11. st.
PROTOPREPOZIT (grč. prōtopraipósitos, prvi predstojnik), najviši dvor‑
ski eunuh, nadređen cjelokupnoj posluzi carskog dvora (→ praepositus
sacri cubiculi, sacrum cubiculum). Naslov se pojavljuje kako bi se pred‑
stojnika posvećene ložnice, uobičajeno nazivanog samo praipósitos, ra‑
zlikovalo od drugih predstojnika (praipósitoi) različitih dvorskih službi.
PROTOSEBAST (grč. prōtosebastós; također i protosevast), bizantski
dvorski naslov uveden u 11. st., nastao spajanjem izraza prôtos, prvi,
najviši, najugledniji i sebastós, uzvišen, carski.
PROTOSEBASTOHIPERTAT (grč. prōtosebastohypértatos; također i pro
tosevastohipertat), bizantski dvorski naslov uveden u 11. st., složen
od izraza prôtos, prvi, najviši, najugledniji, sebastós, uzvišen, carski i
hypértatos, izvrsniji, uzvišeniji, silniji.
PROTOSPATARIJ (grč. prōtospathários, prvi spatarij → spatarij), u sred‑
njemu bizantskom razdoblju, počasni dvorski naslov podjeljivan vojnim
i civilnim službenicima (prvi put sigurno zasvjedočen 692. godine).
PROTOSTRATOR (grč. prōtostrátōr, prvi konjušar), u srednjemu bizant‑
skom razdoblju, predstojnik carske konjušnice. Pod Paleolozima izraz
se upotrebljavao za visokoga vojnog zapovjednika, zamjenika glavnog
vojskovođe.
563
PROTOVESTIJARIJ (grč. prōtobestiaríos, prvi haljar), u bizantskoj dvor‑

skoj upravi, jedan od najviše rangiranih dvorskih eunuha zadužen
za brigu o carevoj privatnoj garderobi, predstojnik carske garderobe.
Nerijetko daljnji carev rođak koji se brinuo o njegovoj garderobi, oso‑
bito na vojnim pohodima. Katkad odgovoran i za ostale članove car‑
skoga kućanstva te za osobne careve financije. Protovestijarij bio je
zadužen i za rukovođenje dvorskim ceremonijalom. Kasnije je postao
počasni naslov koji se podjeljivao plemićima i višim dvorskim služ‑
benicima. Od 9. do 11. st. protovestijarijima se prigodice povjeravalo
i ratovodstvo i pregovori sa stranim državama. Carica je pak imala
protovestijariju.
QUAESTOR SACRI PALATII (kvestor posvećene palače), u kasnomu
Rimskom i ranom Bizantskom Carstvu, visoki dvorski službenik,
drugi dvorski ministar, carski “ministar pravosuđa”. Njegova je glav‑
na dužnost bila oblikovanje carskih ukaza, pravnih naputaka i za‑
konskih odluka. Budući da je za to bilo nužno pravničko znanje i je‑
zično obrazovanje, na taj su položaj obično bili imenovani odvjetnici
ili govornici. Kvestor posvećene palače bio je mjerodavan i za izdava‑
nje povelja o imenovanju zapovjednika u pograničnim postrojbama.
Rangom je spadao među → illustres i bio je član → konzistorija.
REKTOR (grč. rhaíktor, od lat. rector, ravnatelj, poglavar, upravitelj), u
srednjemu bizantskom razdoblju, visoki dvorski naslov, nosili su ga
osobiti carski pouzdanici.
SACELARIJ (lat. sacellarius, grč. sakellários, od lat. sacellus, torbica,
kožna vrećica za novac; također i sakelarij), u ranomu bizantskom
razdoblju, dvorski činovnik, nadzornik privatne careve blagajne. Pr‑
vi se put pojavljuje pod carem Zenonom, a imale su ga i carice. Od 7.
st. sacelarij stoji na čelu carskih financija i nadzire rad dvaju ureda,
za novčane poslove (sakéllion) i za gospodarenje prihodima u prirod‑
ninama i robi (bestiárion, → vestijarij). Neposredno su mu podređeni
→ kartularij sacelarija i → kartular vestijarija. U 11. st. postaje ve‑
liki sacelarij ili velesacelarij (mégas sakellários). Potkraj istog stoljeća
zamijenio ga je → veliki logarijast.
SACERDOCIJ, u izvornom značenju svećenstvo, svećenička čast, služba,
dužnost. U srednjem vijeku označuje duhovnu vlast u opreci spram
svjetovne. → imperij
SACRUM CUBICULUM (posvećena ložnica), naziv za privatne careve i
caričine odaje u palači. Katkad je ložnica bila zajednička, a katkad
su i car i carica, zajedno s drugim gospođama iz carske obitelji, ima‑
li vlastitu ložnicu. U sklopu carske ložnice bilo je više službi koje su
popunjavali eunusi i osobe robovskog podrijetla. Službenici u carskoj
ložnici zvali su se posteljnici (lat. cubicularii, grč. kūbikūlárioi). Među
manje važnim službama u kasnoantičko doba bio je predstojnik car‑
564
ske garderobe (comes sacrae vestis, komes za posvećenu odjeću), prvi

put zabilježen 412. godine (→ protovestijarij). Upravitelj carskih ima‑
nja u Kapadokiji (comes domorum per Cappadociam, komes za ku‑
ćanstva u Kapadokiji) skrbio je o prihodima za uzdržavanje dvora i
od 400. godine također je bio eunuh. Važniji posteljnici bili su zapo‑
vjednik osobne careve tjelesne straže (→ spatarij) i upravitelj privat‑
ne careve riznice (→ sacelarij). Višu službu u carskoj ložnici obav‑
ljao je i comes castrensis (komes tabornik), dvorski majordom zadužen
za svakodnevne potrebe i troškove cara i carice. Tabornik je nadzi‑
rao i školu za dvorsku poslugu i skutonoše, a vjerojatno su u njegovu
ovlast pripadali i građevinski radovi u palači. Činom iznad taborni‑
ka bili su starješina posvećene ložnice (lat. primicerius sacri cubicu
li, grč. primikḗrios tû kūbūkleíū), viši dvorski eunuh koji je ravnao
poslugom, i → predstojnik posvećene ložnice (praepositus sacri cubi
culi). U bizantskom razdoblju carska ložnica kao dio palače nazivala
se eusebéstatos ili basilikós koítōn (presveta, carska ložnica), dok je
kūbū́kleion bila careva spavaća soba.
SCHOLAE PALATINAE (dvorski odredi), u kasnomu Rimskom Carstvu,
postrojbe zadužene za sigurnost dvora i careve osobe. Čini se da ih je
uveo Konstantin I., a naziv su vjerojatno dobile zbog toga što su zapo‑
vijedi čekale u dvorani (schola) u carskoj palači. Odredi su bili podre‑
đeni načelniku dvorskih službi (→ magister officiorum), a pratili su
cara i na vojnom pohodu. Početkom 5. st. bilo je pet dvorskih odreda
na Zapadu i pet dvorskih odreda na Istoku. Svaki odred imao je 500
konjanika, a na njegovu čelu se nalazio tribun. Pod Justinijanom I.
bilo je jedanaest odreda. Njihovi pripadnici nazivali su se scholares.
Nosili su raskošnu opremu, dobivali veću plaću i uživali posebne po‑
vlastice. Isprva su ih činili Germani, u drugoj polovini 5. st. Armen‑
ci i Izaurijci, a u 6. st. pripadnici raznih naroda. U kasnom 5. st. sa‑
svim su izgubili vojni karakter i postali su paradne postrojbe.
SEBAST (grč. sebastós, uzvišen, carski; također i sevast), izvorno, grčka
inačica rimskoga carskog naslova → august, za koji se rabio grecizira‑
ni oblik aúgūstos. Službeni naslovi bizantskog cara bili su → bazilej
i → autokrator. Pod Komnenima su titulu sebasta nosili pripadnici
plemstva i članovi carske obitelji.
SEBASTA (grč. sebastḗ, uzvišena, carska; također i sevasta), grčka inači‑
ca rimskoga carskog naslova → augusta. Službeni naslov okrunjenih
carica u bizantsko doba glasio je basilíssa i augûsta, a u kasnomu bi‑
zantskom razdoblju i autokratórissa, u literarnim izvorima i déspoi
na i basilís.
SEBASTOHIPERTAT (grč. sebastohypértatos; također i sevastohipertat),
počasni dvorski naslov uveden u 11. st., skovan od pojmova sebastós,
uzvišen, carski i hypértatos, izvrsniji, uzvišeniji, silniji.
565
SEBASTOKRATOR (grč. sebastokrátōr; također i sevastokrator), neko vri‑

jeme najviši bizantski dvorski naslov, spoj naslova → sebast i → auto-
krator. Stvorio ga je 1081. godine Aleksije I. za starijeg brata Izaka.
Njegova nositelja rangirao je na drugo mjesto u carskoj hijerarhiji,
iznad → cezara, a ispod cara i sucara. Tek nakon što je 1163. uvede‑
na titula → despota, sebastokrator je pao na treće mjesto. Najprije su
naslovom okićeni samo braća i carevi sinovi, potom i rođaci i zetovi, a
od sredine 13. st. i drugi dostojanstvenici. U 14. st. izgubila je u pot‑
punosti svoje značenje. Taj su naslov podjeljivali i vladari Latinskog
Carstva i bugarski i srpski carevi.
SELIKVA (točnije silikva, lat. siliqua, komuška, rogač, grč. kerátion),
izvorno, mjera za težinu, jedna šestina najmanjeg utega (0,189 g), ka‑
snije računska jedinica (1/24 → solida). Konstantin I. kovao je srebr‑
nu selikvu koja je u početku težila 3,41 g (1/96 → libre), ali je Kon‑
stancije II. smanjio težinu na 2,273 g (1/144 libre).
SHOLIJA (grč. skhólion, tumačenje; također i skolija), pisani komentar s
izvornim tekstom i objašnjenjem kojim se tumači neka nejasnoća ili
zakučasto mjesto. Postoje takvi komentari grčkih i rimskih klasika
kao i teoloških i pravnih spisa.
SILENCIJ (lat. silentium, grč. siléntion), u kasnomu Rimskom Carstvu
i ranomu bizantskom dobu, naziv za sjednicu → konzistorija, ali i za
samo carsko vijeće. Naziv je izveden iz toga što je prigodom objave
carske volje morala vladati kultna tišina (lat. silentium, tišina, muča‑
nje, šutnja). U silenciju je car primao u svečanu audijenciju poslanike
i molitelje. U ranomu bizantskom razdoblju silencij se ponajprije bavi
pravnim poslovima na najvišoj razini. Tu je funkciju, iako kasnije vi‑
še na ceremonijalnoj osnovi, zadržao sve do 11. st.
SINAITI, redovnici Trnovitog samostana na poluotoku Sinaju, koji se za‑
rana razvio u duhovno središte Istočne crkve. U 7. st. samostan je
postao središte sinajske biskupije, a oko 869. godine samostansko je
područje uzdignuto u samostalnu biskupiju. U 10. ili 11. st. došao je
u posjed relikvija sv. Katarine Aleksandrijske i otad nosi njezino ime.
U srednjem vijeku jedna od najvažnijih hodočasničkih postaja na pu‑
tu do vjerskih mjesta u Svetoj Zemlji.
SINKEL (grč. synkellós, sustanar), u Bizantskoj crkvi, redovnik i/ili sve‑
ćenik koji stanuje s patrijarhom ili biskupom u istoj ćeliji odnosno
stanu. Zahvaljujući tomu, već od 5. st. sinkel figurira kao svojevrstan
glavni → vikar koji patrijarhu ili biskupu pomaže u obavljanju služ‑
be i čak ih nasljeđuje. Vodeći položaj koji je zauzimao u carigradskoj
patrijaršiji omogućio je sinkelu da postane posrednikom između cara
i patrijarha, zbog čega ga od 10. st. imenuje car i postaje član → sin-
kleta. Od druge polovine 10. st. sinkel postaje dvorski počasni naslov
za biskupe, pa se u 11. st. pojavljuje titula protosinkela (prvi sinkel).
566
Pod Paleolozima veliki protosinkel ili veleprotosinkel (mégas proto

synkellós) jest sinkel u izvornom smislu. Sinkelima su nazivani i su‑
fraganski biskupi antiohijskog patrijarha u crkvenoj pokrajini Prva
Sirija, a počasni naslov sinkela nosili su i pojedini biskupi u Jeruza‑
lemskoj patrijaršiji.
SINKLET (grč. sýnklētos, sabor, senat; također i sinklit), carigradski se‑
nat koji je ustanovio Konstantin I. po uzoru na rimski. Isprva nije
ugledom bio jednak rimskom senatu. Car Konstancije II. je 361. go‑
dine prisilnim mjerama znatno povećao broj njegovih članova, a u
11. st. članstvo je brojilo nekoliko tisuća. Imao je funkciju gradskog
i državnog vijeća sa savjetodavnom ulogom, osobito u pravnim pita‑
njima. U ranomu bizantskom razdoblju još je važan čimbenik u izbo‑
ru novoga cara. U sinkletu su sjedili dvorski službenici, zapovjednici
dvorskih postrojba, visoki klerici (ali ne i patrijarh), a od 11. st. i čla‑
novi gradskih korporacija (→ kolegij). Žene i nepravovjerci odnosno
nekršćani nisu imali pravo pristupa. Predsjedatelj sinkleta nosi od
10. st. naslov → proedra, a kasnije protoproedra. Pod Paleolozima sin‑
klet ima samo ceremonijalnu funkciju. Sinklet je zajedno s → konzi-
storijem bio dio svečane carske audijencije, → silencija.
SINKRETIZAM (od grč. synkrētismós, stapanje, spajanje), izraz je prvi

put uporabio grčki filozof i pisac Plutarh iz Heroneje (1/2. st.) za sa‑
vez inače nesložnih Krećana koji su se ujedinili pred zajedničkim ne‑
prijateljem. U filozofiji, stapanje raznih proturječnih mudroslovnih
učenja, spajanje oprečnih ideja i međusobno nepomirljivih nazora. U
povijesti vjere, međusobnim utjecajima nastalo spajanje raznih kulto‑
va i bogoštovnih predodžaba.
SINODA (grč. sýnodos, sastanak, sabor, skupština, vijeće, zbor, sjednica;
također i sinod), zasjedanje crkvenih velikodostojnika, crkveni sabor,
koncil.
SINODIKA (također i sinodik), u Istočnoj crkvi, zbornik sinodalnih za‑
ključaka s popisom crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika. Naziv se
posebno odnosi na zbornik zaključaka sedam ekumenskih koncila (za
prvih pet → tipos, šesti u Carigradu 680.–681. i sedmi u Nikeji 787.)
s popisom imena izopćenih krivovjeraca te preminulih i živih pravo‑
vjernih uglednika, uz poimenično navođenje najviših duhovnih i svje‑
tovnih dužnosnika, nastao na završetku sinode iz 843. godine koja je
opet uspostavila štovanje ikona. Bilježenje čijeg imena u sinodiku bio
je javnopravni čin na temelju odluke svjetovne ili duhovne vlasti. U
Ruskoj crkvi sinodika ima od 12. st. i funkciju → diptiha.
SITOKRIT, u kasnomu Bizantskom Carstvu, izvanredni porez koji je
1307. nametnuo car Andronik II. na dva najvažnija poljoprivredna
proizvoda, pšenicu i ječam, da bi nadoknadio velike troškove nastale
zbog rata s Katalonskom družinom i popravio nepovoljne financijske
567
učinke gubitka Male Azije. Svaki seljak je bio obvezan predati državi
dio uroda, točnije šest → modija pšenice i četiri modija ječma po sva‑
kom → zeugariju zemlje.
SOLID (lat. solidus, pun, potpun, cijeli; pouzdan, postojan, stvaran; → no -
mizma), zlatni novac koji je oko 309. godine uveo Konstantin I. u teži‑
ni od 1/72 rimske libre (4,55 g). Dijelio se na semis (1/2 solida) i skru
pul (3/8 solida). Kasnije je Teodozije I. umjesto skrupula uveo tremis
ili triens (1/3 solida). Solid je bio glavni obračunski novac u kasnomu
Rimskom i u Bizantskom Carstvu.
SPATARIJ (od lat. spatha, dugi mač; lat. spatharius, grč. spathários), u
kasnoj antici, eunuh, zapovjednik carske tjelesne straže, poznat od
vremena Teodozija II. U srednjemu bizantskom razdoblju počasni
dvorski naslov podjeljivan vojnim i civilnim službenicima.
SPATAROKANDIDATI (grč. spatharokandidátoi), u srednjemu bizant‑
skom razdoblju, počasni dvorski naslov, ali i naziv za članove djelat‑
ne carske tjelesne straže. Izraz je nastao spojem pojmova spathários
(→ spatarij) i kandidátos (pripadnik odreda osobne carske straže ko‑
ji se prvi put spominje 350. godine; naziv je dobio zato što su njegovi
pripadnici nosili bijele odore, lat. candidatus, odjeven u bijelo; odred
je bio odabran iz dvorskih postrojbi, a bio je neposredno zadužen za
carevu sigurnost dok nisu uvedeni → ekskubiti; pripadnost kandidati‑
ma služila je i kao prijelazni stupanj u postizanju časničkog čina).
SPECTABILES (puni naziv viri spectabiles, uzoriti muževi), u kasnomu
Rimskom Carstvu, od Valentinijana I. skupni naziv za nositelje dru‑
gog stupnja senatorske časti, rangiranih ispod → illustres, a iznad →
clarissimi. U njih su se ubrajali prokonzuli (namjesnici važnijih pokra‑
jina), → vikari, viši vojni časnici (comites rei militaris – vojni komesi i
duces – vojvode → duks) i niži dvorski službenici (magistri scriniorum
ili predstojnici ureda, drugi dvorski eunuh (primicerius sacri cubiculi
– starješina posvećene ložnice), treći dvorski eunuh (castrensis – ta‑
bornik → sacrum cubiculum) i starješina dvorskih bilježnika (primice
rius notariorum). Od sredine 5. st. više nisu redoviti članovi senata.
STRATEG (grč. stratēgós, vojvoda, vojskovođa, ratovođa, zapovjednik), u
kasnomu Rimskom Carstvu, grčka inačica za višega vojnog zapovjed‑
nika. U Bizantskom Carstvu oznaka za namjesnika → teme, koji je
imao vojne i civilne ovlasti, bio imenovan na određeno vrijeme i mo‑
gao biti smijenjen. S propašću tematskog uređenja u drugoj polovini
11. st., vojne su dužnosti stratega na svojim manjim područjima pre‑
uzeli → duksi i katepani (→ katepanat), dok su stratezi ponovno po‑
stali zapovjednici na vojnim pohodima, često članovi carske kuće ili
pripadnici uglednih plemićkih obitelji. Vrhovni zapovjednik nosio je
oznaku stratēgós autokrátōr.
568
STRATIOT (grč. stratiṓtēs, vojnik, borac), u srednjemu bizantskom razdo‑

blju, opći naziv za vojnika odnosno vojnog obveznika → teme. U doba
najvećeg procvata tematskog sustava stratioti su imali razmjerno ma‑
leni, nasljedni zemljoposjed. Prihode s njega najvećim su dijelom tro‑
šili na vlastito uzdržavanje i za nabavu naoružanja, bez obzira na to
jesu li vojnu službu (strateía) obavljali osobno ili su slali svog zastupni‑
ka (strateuómenos). Postojala je i mogućnost da skupina osiromašenih
stratiota zajednički opremi jednog vojnika. Stratiotski sustav je u dru‑
goj polovini 10. st. već dobrim dijelom propao. U kasnomu bizantskom
razdoblju, od 12. st. nadalje, stratiot je oznaka za nositelja → pronije.
STRATOPEDARH (grč. stratopedárkhēs, zapovjednik tabora), u 11. st.
glavni zapovjednik vojske na pohodu koji je vjerojatno imao i sudske
ovlasti. U kasnomu bizantskom razdoblju pojavljuje se i veliki strato‑
pedarh ili velestratopedarh (mégas stratopedárkhēs), visoki službenik
odgovoran za opskrbu vojske.
TAGMA (grč. tágma, odred, četa), od 6. st. temeljna jedinica bizantske
vojske, jačine 150–400 ljudi (također i arithmós, katálogos, kasnije
bándon). Kasnije se izraz počeo rabiti za gardijske postrojbe raspore‑
đene u prijestolnici i u njezinoj okolici (aritmi ili vigla, ekskubiti, hi
kanati, shole). U 10. st. gardijske tagme dobrim je dijelom zamijenio
odred tzv. drugova (hetaireîai) sastavljen od stranih najamnika, a u
11. st. nestaje svaka razlika između njih. Tagme su ponajprije po‑
strojbe teških konjanika, a dijelile su se na turme i drunge. Po uzoru
na stare tagme stvoreni su novi takvi odredi u drugoj polovini 10. st.
(atanati – besmrtnici, satrapi – velmože, stratelati – vojvode) i u 11.
st. (megatimi – velesrčanici, arhonti – zapovjednici, arhontopuli – si‑
novi zapovjednika).
TEMA (grč. théma, vjerojatno u značenju doznačeno, rasporedno područ‑
je), u Bizantskom Carstvu, vojnoupravna oblast koja je naslijedila sta‑
ru upravnu razdiobu na pokrajine (lat. provincia, grč. eparkhía). Kad
su Arapi, preotevši Carstvu već prostrana područja u Egiptu i na Bli‑
skom istoku, ugrozili Malu Aziju, uvodi se otprilike sredinom 7. st.
ondje novi ustroj s oblasnim vojskama (exercitus Orientalis, Armeni
acus, Thracensis i Obsequium), iz čega su nastale maloazijske teme
Anatolikâ, Armenijakâ, Trakezij (Trakezijaca) i Opsikij. Na čelu te‑
me nalazio se vojni zapovjednik, → strateg, koji je postupno preuzeo i
građanske ovlasti. U prvoj polovini 10. st. postojalo je 17 azijskih i 12
europskih tema, a na vrhuncu širenja, u prvim desetljećima 11. st.,
Bizant je imao gotovo 50 tema. U to je doba civilnom upravom u temi
neposredno ravnao poseban činovnik, → pretor. Tema je bila razdije‑
ljena na → turme, a vojnici teme nazivali su se → stratioti. Od kraja
11. st. ustroj tema doživio je znatne promjene, a nakon 1204. godine
još se pojavljuje naziv, ali više ne postoji nekadašnje uređenje.
569
TEODOZIJEV ZAKONIK (Codex Theodosianus), zbirka carskih odreda‑

ba, uputa i pravnih tumačenja od vremena Konstantina I. (312.) do
Teodozija II. (437.). Car Teodozije II. imenovao je u ožujku 429. prvo
povjerenstvo od 9 članova, a zatim u prosincu 435. i drugo povjeren‑
stvo od 16 članova, koje je imalo zadaću obaviti posao, oslanjajući se
i na postojeće privatne zbirke (→ gregorijev i hermogenijanov zako -
nik). Nova je zakonska zbirka, podijeljena u šesnaest knjiga, stupila
na snagu 15. veljače 438., a prihvaćena je i u Zapadnom Carstvu 1.
siječnja 439.
TETRARHIJA (četverovlašće), u kasnom Rimskom Carstvu, vladarski
sustav koji je bio uveo Dioklecijan kako bi ustalio redoslijed nasljeđi‑
vanja i olakšao upravljanje državom. Temeljio se na upravnoj razdiobi
prema kojoj postoje dvojica → augusta, svaki mjerodavan za jednu po‑
lovinu Carstva, a njima uz bok stoji po jedan → cezar kao suvladar i
prijestolonasljednik. Inačicu Dioklecijanova sustava činio je Konstan‑
tinov sustav s jednim augustom i trojicom cezara (njegovim sinovima
i nasljednicima).
TIPOS (grč. týpos, carski ukaz), carska odredba objavljena u rujnu 648.
kojom je Konstant II. na poticaj carigradskog patrijarha Pavla II. po‑
kušao okončati teološki spor o Kristovoj božanskoj i ljudskoj priro‑
di (→ monofizitstvo, nestorijevstvo, monoenergitizam, monoteletizam).
Pritom caru nije bila nakana dati dogmatsko razrješenje nego je za‑
branio svaku daljnju raspravu o tom pitanju, propisao obveznima od‑
luke prethodnih pet ekumenskih koncila (Prvi u Nikeji 325., Drugi u
Carigradu 380., Treći u Efezu 431., Četvrti u Halkedonu 451. i Peti u
Carigradu 553.) i dokinuo → ektezu.
TIPUKIT (grč. tí pû keîtai, gdje što stoji), bizantska pravna knjiga, iscrp‑
ni pregled sadržaja → basilika po redoslijedu knjiga, članaka i gla‑
va. Sastavio ju je pravnik Mihael Pac koji je na umu zacijelo imao
priručnik za lakše korištenje opsežne zakonske zbirke i udžbenik za
studij prava.
TRIREMA, galija s tri reda vesala na svakom boku.
TRISHAGIJ (Triput Sveti, Trojesveti), pravovjerna himna Trojedinom
Bogu u obliku liturgijske aklamacije, poklik Sveti Bože, sveti jaki,
sveti besmrtni. U 6. st. postala dio misne svečanosti.
TURMA (grč. tū́rma, odred, odjel, četa), u bizantskoj vojsci, veliki vojni
odjel koji je mogao brojiti od 1500 do 3500 vojnika, a ujedno i velika
vojnoupravna jedinica na koje se dijelila → tema (obično je u svakoj
temi bilo dvije do tri turme). Na čelu turme bio je turmarh koji je bio
odgovoran za održavanje utvrda na svom području i za sigurnost mje‑
snoga stanovništva i njegove imovine. S tim u vezi suzbijao je neprija‑
teljske prodore i dojavljivao nadređenima o neprijateljskim pokretima.
570
UZI (također i Oguzi), turkijski nomadski narod. U 7. i 8. st. plemen‑

ski savez koji je pripadao velikom turkijskom kaganatu i živio na po‑
dručju današnje Mongolije. Nakon sloma kaganata 742. godine, dio
oguskih skupina odselio se na zapad. U borbi s → pečenezima naselili
su se oko 780. godine uz Sir-Darju. Živjeli su uglavnom kao nomad‑
ski stočari. U 9. i 10. st. stvorili su moćan nomadski savez koji je oku‑
pljao 24 veće plemenske skupine i vladao prostorom od Irtiša na isto‑
ku do Volge i Kaspijskog jezera na zapadu. Na čelu saveza bio je knez
(jabgu), ali nije postojala snažna središnja vlast. U suradnji s → haza-
rima su u devedesetim godinama 9. st. potisnuli preko Volge Pečene‑
ge, no sredinom 10. st. su pod pritiskom → kumana sami natjerani u
pokret. Jedan dio pridružio se Seldžucima, a druge su skupine zajed‑
no s Kijevskim Rusima srušile Hazarski kaganat i napale Volške Bu‑
gare. Između 1054. i 1060. godine Kijevski Rusi su potukli Uze na‑
kon napetosti koje su izbile među njima. Potom su djelomice naseljeni
kao granična straža prema Kumanima, oko Torčeska, gdje se spomi‑
nju još u drugoj polovini 12. st. Ostatak je pred kumanskim nadira‑
njem prešao 1064. godine Dunav. Bizant ih je vojno svladao, naselio
u Makedoniji ili uvrstio u svoje vojne redove. Pokazali su se kao ne‑
pouzdani saveznici jer su u bitki kod Mancikerta 1071. godine prešli
srodnim Seldžucima.
VARJAZI (starorus. varjagi, varjazi, izvedeno vjerojatno iz island. vae
ringer, prisegom vezani pobratimi; također i varezi), u širem smislu
srednjovjekovni naziv za Skandinavce u istočnoj Europi, a u užem
smislu skandinavski najamnici u službi staroruskih kneževa i bi‑
zantskih careva. Varjazi (bárangoi) prvi se put spominju kao plaće‑
nici u Bizantu 902. godine kad zajedno s dalmatinskim mornarima
sudjeluju u pohodu protiv Krete, a 911. godine navode se u sastavu
bizantske vojske. Nakon što su se 955. godine istaknuli u vojni pro‑
tiv Arapa u Siriji, postali su od pripadnika plaćeničke velike družbe
(megálē hetaireía) osobna careva straža. Bazilije II. je 988. godine is‑
hodio od kijevskog velikoga kneza Vladimira slanje snažne varjaške
čete koja je uvrštena u odred straže (tágma tôn barangíōn). U idućem
razdoblju odred se popunjavao od najamnika koji su dolazili čak iz
Švedske, Danske i Norveške. Od sedamdesetih godina 11. st. u nje‑
govu sastavu uglavnom su bili Anglosasi, tako da su se članovi stra‑
že otad nazivali Englinbárangoi. Kao osobna carska straža varjazi
su caru polagali prisegu vjernosti, a imali su i ceremonijalne (carska
pratnja i aklamacija) i policijske dužnosti (osobito u slučajevima iz‑
daje i zavjere). Njihova odanost bila je ponajprije usmjerena prema
carskom položaju, a ne toliko prema osobi pojedinog cara. Bizantski
pisci, koji ih često nazivaju “barbarima koji nose sjekire” (pelekufóroi
bárbaroi), ističu borbenu vrijednost varjaga, ali i njihovu okrutnost i
sklonost opijanju. Osnovno varjaško naoružanje bila je duga sjekira,
571
iako su često bili vješti mačevaoci i streličari. Varjaška straža bila je

raspoređena prvenstveno u okolici Carigrada, a pratila je i redovite
čete na vojnom pohodu. Vrijedi istaknuti da su u križarskom napadu
na Carigrad 1204. godine varjazi jedini uspješno branili svoj odsjek
grada. Čini se da je straža bila raspuštena nakon 1204. godine, ali
postoje indicije da su je obnovili ili nikejski carevi ili vladari iz dina‑
stije Paleologâ.
VELIKI DOMESTIK (mégas doméstikos; također i veledomestik), visoki
bizantski vojni dužnosnik, od 11. st. glavni kopneni vojni zapovjed‑
nik, katkad sa suzapovjednicima (veliki domestik Zapada odnosno
Istoka).
VELIKI DUKS (mégas dûks; također i veleduks), visoki bizantski vojni
dužnosnik, od kraja 11. st. glavni zapovjednik cjelokupne carske flo‑
te. → domestik
VELIKI LOGOTET (mégas logothéthēs; također i velelogotet), visoki bi‑
zantski građanski dužnosnik, od 12. st. nalazi se na čelu cjelokup
ne civilne uprave i glavni je carev savjetnik u stvarima unutrašnje i
vanjske politike. U kasnijem razdoblju postao → mezazon.
VESTIJARIJ (grč. bestiárion), u Bizantskom Carstvu važna ustanova
središnje uprave. U 7. st. vestijarij je postao samostalni ured koji je
gospodario porezom prikupljenim u prirodninama i robi. Od 10. st.
njegova se djelatnost širi i na novčane poslove te preuzima dužnosti
drugih financijskih ureda. Pod Paleolozima vestijarij je postao glavna
financijska uprava. Uz državni vestijarij postojao je i jasno odijeljeni
privatni carev vestijarij (basilikón bestiárion). → kartular vestijarija
VIKAR (lat. vicarius, zamjenik, zastupnik, namjesnik, predstavnik, na‑
sljednik; također i vikarij), u kasnomu Rimskom Carstvu, predstojnik
→ dijeceze, zamjenik → prefekta pretorija. Kao viši državni službe‑
nik ubrajao se u → spectabiles. Imao je upravne, financijske i sudske
ovlasti. Rimski carevi (kasnije i srednjovjekovni vladari) nazivali su
se Božjim odnosno Kristovim vikarima na Zemlji, čime su naglaša‑
vali posvećenost svoje vlasti. U kasnoj rimskoj vojsci vikari su viši
dočasnici i, od početka 5. st., časnici koji pomažu glavnom ili višemu
vojnom zapovjedniku. Ti časnički vikari bili su rangom izjednačeni
s → duksima. U crkvenom smislu, vikari su privremeni ili stalni za‑
stupnici visokih crkvenih dužnosnika.
VINDICES (jamci, zaštitnici, branitelji, kažnjavatelji), u kasnomu Rim‑
skom Carstvu, civilni službenici koje je za svaki grad imenovao →
prefekt pretorija i koji su nadgledali ubiranje poreza. Morali su pa‑
ziti na to da se bogatim poreznim obveznicima ne izlazi previše usu‑
sret ili da činovnici pokrajinskog namjesnika i → kurijali koji su bi‑
li zaduženi za prikupljanje poreza ne prisvajaju veći iznos nuzzarade
572
nego što je bilo dopušteno zakonom. Osim toga, vindeksi su kontroli‑

rali i gradske financije koje su bile usko povezane s carskim fiskal‑
nim sustavom. Ti su službenici uvedeni pod carem Anastazijem I. Za‑
držao ih je i Justinijan I.
ZBORNIK GRAĐANSKOG PRAVA, od sredine 12. st., naziv za kodifika‑
ciju rimskog prava izvedenu pod carem Justinijanom I. Justinijanov
zakonodavni rad (528.–534. godine) obuhvaćao je → digesta, justini-
janov zakonik i institucije, a kasnije su pridodani i carevi novi zako‑
ni, → novele.
ZELOTI (grč. zēlōtaí, pobornici, pristalice, revnosnici, revnitelji), u Bi‑
zantskom Carstvu, naziv za društvene skupine koje su zastupale bes
kompromisne i radikalne stavove u crkvenim, političkim i društve‑
nim pitanjima. Vjerski zeloti, ponajviše okupljeni oko redovnika ili
sastavljeni od njih, bili su prožeti žestokim kršćanskim duhom i u
pojedinim trenucima u bizantskoj povijesti prilično su remetili sva‑
kodnevne prilike. Prvi put se susreću pod carem Anastazijem I. kao
odlučni protivnici promonofizitske politike (→ monofizitstvo). U doba
ikonoklastičke krize osobito žestoko su nastupali protiv pristaša po‑
mirbe s ikonoklastima (→ ikonoklazam). U Focijevu raskolu zastupa‑
li su stranu patrijarha Ignacija. Kasniji vrhunac zelotske djelatnosti
dogodio se u drugoj polovini 13. i početkom 14. st. u arsenitskom spo‑
ru kad su zeloti pristaše svrgnutog patrijarha (→ arseniti). Zelotima
su nazivani i pobornici pokreta društveno-političke reforme koji su
djelovali u kasnomu bizantskom Solunu. Pokret je bio uperen protiv
aristokratske prevlasti, a u političkom smislu zeloti su se svrstali uz
cara Ivana V. Paleologa.
ZEMLJORADNIČKI ZAKON, kratka zbirka zakonskih propisa koja je
određivala vlasničke i privredne odnose unutar bizantske seoske op‑
ćine i njezine obveze prema državi. Pretpostavlja se kako je nastala u
vremenu od 7. do sredine 8. st., a izvorno je imala 85 članaka. Preve‑
dena na starosrpski, rumunjski i staroruski, utjecala je i na privred‑
no-vlasničke odnose izvan Bizantskog Carstva.
ZEUGARIJ (grč. zeugárion, jutro, ralo), grčka mjera za površinu, zemlji‑
šte koje je za jedan dan mogao izorati jaram volova (2520,6 m2).
ZOSTA PATRICIJA (grč. zōstḗ patrikía, opasana patricija), u Bizantskom
Carstvu, najviši počasni naslov za ženu, na petomu mjestu u hijerar‑
hiji časti namijenjenih muškarcima. Izašao iz uporabe u prvoj polo‑
vini 11. st.
573
Kazalo
Aachen 117 Aheja 250, 265, 269, 271, 302–3,

Abasidi, arapska dinastija u Bag‑ 327, 332–3, 344
dadu 98, 108, 160 Aheloj, rijeka, bitka (917.) 152
Abazgi 60 Ahemenidi, staroperzijska dinasti‑
Abdalmalik, kalif u Damasku 77 ja 24, 57
Abd-ar-Rahman III., kalif u Kor‑ Akademija u Ateni 46
dobi 164 Akakije, carigradski patrijarh 37
Abid, grad, bitka (989.) 108, 113, Akarnanija 255
176 Akindin, Gregorije, protivnik hezi‑
Abul Kasim, emir Nikeje 210 hazma 307, 310
Acciajuoli, firentinska obitelj u Akon, grad 172
Grčkoj 303 Akova, grad 327
Acciajuoli, Nerio I., atenski vojvo‑ Akroin, grad, bitka (740.) 92
da 327 Akropolit, Georgije, povjesničar i
Acciajuoli, Nerio II., atenski vojvo‑ državnik 274
da 336 Alani 35, 216, 291–2
Adana, grad 149, 213, 221 Alarik, vizigotski vojskovođa 31,
adiectio sterilium 22 37
Adramitij, grad 254 Albanija, Albanci 175, 255, 258,
Aecije, zapadnorimski vojskovođa 274, 292, 295, 300, 308, 317,
33 324, 336
Aetije, eunuh, Irenin savjetnik albigenzi, sekta 155; vidi
108 bogumili
Afrika, sjeverna (latinska) 18, 33, Aleksandar Veliki 67
35, 41–2, 47, 69–70, 72, 78, Aleksandar, car, sucar Bazilija I.
82–3, 271, 342 136, 141, 151
agentes in rebus 19 Aleksandrija, grad 27, 33–4,
Agneza-Ana, kći Luja VII., supru‑ 67–8, 98
ga Aleksija II. i Andronika I. Aleksijada, biografija Aleksija I.
232 220
575
Aleksije I. Komnen, car 202–4, Ana Savojska, supruga Andronika

207–20, 223, 226, 235, 243, III., regentkinja 301, 303,
262, 285, 287 308–9, 318
Aleksije I. Komnen, trapezuntski Ana Ugarska, prva supruga An‑
car 251 dronika II. 287
Aleksije II. Komnen, car 231–2 Ana, epirska despina, supruga
Aleksije III. Angel, car 236, Ivana Orsinija, majka despota
240–5, 251, 253 Nikefora II. 288, 292
Aleksije IV. Angel, sucar Izaka II. Ana, kći Mihaela IX., supruga To‑
245 me Epirskog i Nikole Orsinija
294
Aleksije V. Duka Murcufl, car
245 Ana, kći Romana II., supruga Vla‑
dimira Kijevskog 176
Aleksije, strateg teme Armenijakâ
Ana, sestra Stefana Dečanskog,
za vladavine Konstantina VI.
prva supruga Mihaela Šišma‑
107
na 299
alelengij (allēléngyon) 80, 112,
Anastazije I., car 37–40, 42–3
186
Anastazije II., car 90–1, 93
Alemani 29
Anastazije, carigradski patrijarh
alemanski porez 242
96–7, 102
Alep, grad i emirat 160, 165, 168,
Anazarb, grad 165
179
Ancona, grad 225–6, 228
Alfons V., kralj Aragona i Napulja
Andronik I. Komnen, car 231–8,
338
244, 251, 267
Alija, kalif, Muhamedov zet 69
Andronik II. Paleolog, car 267,
Almoš, brat Stjepana II. Ugarskog 282, 284–9, 291, 294, 296–8,
221 310, 313, 318
Alop, Lav, proedar 196 Andronik III. Paleolog, car
Alp Arslan, seldžučki sultan 200, 295–302, 304, 308, 310,
204 312–3, 318
Alpe 100 Andronik IV., Paleolog, car 321–5
Aluzijan, sin cara Ivana Vladisla‑ Andro, otok, mletački 250
va 188 Angel, bizantska obitelj i dinastija
Amadeo Savojski, grof 320, 323 235, 243, 263, 294
Amalrik, ciparski kralj 243 Angel, Ivan, namjesnik u Epiru i
Aman, gorje 77 Tesaliji 274, 302, 307
Amastra, grad 254 Angel, Konstantin, začetnik dina‑
stije Angelâ 235
Amida, grad 42
Angora (nekadašnja Ankira), grad,
Amiz, grad 133 bitka (1402.) 330–4; vidi
Amorij, grad 68, 92, 124, 174 Ankira
Amr, arapski vojskovođa 68 Anhijal, grad, bitka (763.) 99,
Ana Dalasena, majka Aleksija I. 152, 269, 272, 292, 300, 319
220 Ani, armensko kraljevstvo 182,
Ana Komnena, kći Aleksija I. 210, 193, 200
219–20 Ankira, grad 116, 124, 133
576
Kazalo
anona 20, 22, 38 Arijadna, kći Lava I., supruga Ze‑

Anti 42 nona i Anastazija I. 35–7
Antim, nobilisim, sin Konstantina arijevci, arijevstvo, poluarijevci
V. 104 27, 29, 33
Antiohija 28, 42, 44, 56, 65, Arije, aleksandrijski prezbiter, he‑
168–9, 172, 179, 182, 195, retik 26
212–3, 220–3, 226, 343 Aristokracija, 20, 39, 41, 43, 50,
Antiohija na Meandru, grad 253 66, 147–8, 157, 159, 166–7,
185–7, 189, 191, 195, 202–3,
antiohijska teološka škola 33 217, 232, 235, 252, 265, 296,
antipat (anthypátos), titula 144, 306–7, 312, 324, 332; vidi feu‑
155 dalci, plemstvo, veleposjed,
Antonije Silejski, carigradski pa‑ veleposjednici
trijarh 121 Aristotel, aristotelovci 197, 276
Antonije, carigradski patrijarh aritam (arithmós), bizantska vojna
329 jedinica 130
Anžuvinci 329 Arkadija 250
Apokauk, Aleksije, veliki duks, Arkadije, car 31
protivnik Ivana Kantakuzena Arkadiopol, grad, bitka (1194.)
296, 303, 306, 308–9 122, 240
Apokauk, Ivan, Aleksijev sin, na‑ Armenija, Armenci 28, 32, 42, 48,
mjesnik u Solunu 308 56, 59–60, 63, 65, 68–9, 78,
Apostolska crkva u Carigradu 73, 101, 138, 141, 159–60, 179,
103, 105, 242 181, 193, 200, 221 vidi Ašot,
Apro, utvrda, bitka (1305.) 292 Gagik, Ivan Smbat, Tor
Apsimar, 83, 102; vidi i Tiberije II. Arsenije, patrijarh
carigradski 286
apsolutizam 20, 26, 49, 67, 73, nikejski 264, 275
147, 235, 306
arseniti 275, 287
Apulija 222, 225
Arta, grad 255, 266, 301–2
Aragon 329; vidi Petar III. i Pe‑ Artabazd, protucar 91–2, 9–8,
tar IV. 101
Araks, rijeka 60 Artemije, vidi Anastazije II.
Arapi, arapski kalifat 62, 64, Asen Andronik, sin Asena III., ne‑
66–9, 73–4, 77–9, 82–5, 90–2, ćak Andronika II., namjesnik
94, 97–8, 105, 108, 116, 121–4, u Moreji 294
129–30, 132–4, 137–9, 149, Asen I., bugarski car 237, 241,
160, 172, 182, 192, 246, 342–3 257
Ardabur, Asparov sin 36 Asen II., Ivan, bugarski car
Ardašir I., kralj Sasanida 60 259–60
Argir, bizantska magnatska obi‑ Asen III., bugarski car 277
telj 156 Asiden, Saba, gospodar Sampsona
Arg, grad 328, 334 251
Arhipelag 289; vidi Egejski otoci, Aspar, Alan 35–6
drungarijat (tema) Asparuh, bugarski kan 74
arhontija 144 Ašot I., armenski kralj 138
577
Ašot III., armenski kralj 172 Bagratidi (Bagratuni), armenska

Atalija, grad 77, 149, 224 dinastija 138, 181
Atanazije Veliki od Aleksandrije bajlo, poslanik Venecije u Carigra‑
27, 33 du 317, 323
Atanazije, osnivač samostana-lav Bajan, avarski kagan 49
re na Atosu 165 Bajezit I., osmanski sultan
Atena, grad 31, 39, 46, 72, 104, 325–6, 330, 332
114, 180, 250, 293, 328, 336 Balduin I. Flandrijski, prvi latin‑
Atenaida-Eudokija, supruga Teo‑ ski car u Carigradu 249,
dozija II. 31 251–3, 255
Atika 250, 303 Balduin II., latinski car u Cari‑
gradu 257, 259, 262, 266, 270,
Atila, hunski vladar 33, 119
276, 287
Atos, planina i samostan 166,
Balduin III., jeruzalemski kralj
218, 240, 287, 311, 331
226
august (Augustus), carska titula
Balduin, brat Gotfrida Bouillon‑
17, 62
skog 212
Auksencijeva brda 103 Balkan, Balkanski poluotok 18,
auri lustralis collatio 22, 38 29, 31–2, 36, 42, 49–51, 55–8,
autokracija 14, 17, 43 62, 69, 74–5, 77–9, 86, 100,
autokrator, titula glavnog cara 109, 113–6, 118, 122–3, 127–8,
76, 130, 214, 239, 256, 282 137–8, 148–9, 152, 154, 169,
Avari 49, 55, 59–62, 79, 86, 246, 171, 174–5, 179–81, 188, 199,
342 201–2, 207–9, 213, 218, 220–2,
225, 238–9, 241–2, 252, 255–6,
Avignon, grad, papinska rezidenci‑
258–60, 264, 269, 272, 274,
ja 318, 320–1
276, 281–2, 287, 289–90, 295,
Avlona, grad 213, 265 302, 317, 319, 322, 324–5,
Azija, prednja 18, 24, 42, 44, 47, 336–7, 340, 342–3
49–51, 56–9, 68–9, 77–9, 86, Balkansko gorje 119, 175
92, 103, 109, 121, 123, 129,
Barda, cezar, stric Mihaela III.
132–3, 144, 149, 160, 163, 165,
127–8, 130–2, 134–6, 139
171–3, 175–6, 179, 182, 187,
196, 199–203, 207–8, 210–3, Bardan Turk 116
219, 221, 223–4, 229, 232, 234, Bardan-Filipik, vidi Filipik
238–9, 249, 260, 264, 268, Bari, grad 138–9, 169, 201, 343
272–3, 281, 286–7, 289–91, Barlaam iz Kalabrije 304–5, 307,
293, 297, 299–300, 319, 322, 310
331–2, 336, 342–3 Baselski koncil 334
Azija, dijeceza 18 Basiliká, zbirka zakona Lava VI.
139, 141–2
Baalbek, grad 172 Bavarska 109
Babek, osnivač kuramitske sekte Bazilakije, Nikefor, protucar 203
123 bazilej, bizantska carska titula
babuni, sekta 155; vidi bogumili 62, 152–3
Bagdad, glavni grad kalifata Aba‑ bazileopator, titula Stilijana Zauce
sidâ 98, 122, 160, 199, 272 i Romana Lakapena 141, 153
578
Kazalo
Bazilije I. Makedonac, car 113, Bitola, grad 241

135–41, 145, 148, 150, 156, Bizantij (Carigrad) 24, 303
162, 173, 194 Blaherna
Bazilije II. (Bugaroubojica), car palača 84, 222, 267, 310
165, 170, 173–82, 185–9, crkva 101, 315
192–4, 197, 201, 204, 207, 253,
Bodin, Konstantin, kralj Zete
272
201, 209
Bazilije Bojoan, katepan u Italiji
Bogumil, osnivač bogumilske sek‑
182
te 155
Bazilije, parakimomen 165, 173–5
bogumili, bogumilstvo 155, 209,
Bazilije, trnovski nadbiskup, bu‑ 218, 240
garski primas 241
Bohemund II., antiohijski knez
Bazilije, vođa bogumila 218 221
Bazilisk, car 35, 37 Bohemund, sin Roberta Guiscar‑
Beatrice, kći Karla Anžuvinskog da, vladar Antiohije 208,
270 211–4
Bejrut, grad 44, 172 Bon, patricij 59
Bela III. (Aleksije), ugarski kralj, Bonifacije III., papa 50
prije toga bizantski prijestolo‑
Bonifacije Montferratski, solunski
nasljednik 227, 234, 237
kralj 244, 249–51, 256
Belasičko gorje (tjesnac Klidij)
Boris II., bugarski car 137, 169,
180
172, 175
Belizar, vojskovođa Justinijana I.
Boris-Mihael, bugarski knez 134,
41, 43
148
Benevent, kneževina i grad, bitka
Bosna, Bosansko Kraljevstvo 155,
(1266.) 72, 169, 270
181, 188, 209, 227, 240, 324–5;
Benjamin, aleksandrijski patrijarh vidi Kulin, Tvrtko
68
Bospor 13, 24–5, 44, 56, 60, 65,
Beograd 7, 56, 188, 199, 221, 234; 71, 84, 90, 100–1, 160, 211,
vidi Singidun 249, 261, 267, 314, 326, 338,
Beotija 250, 293, 303, 337 340
Berat, grad 274 Boucicaut, francuski maršal 330
Berengar II., kralj Italije 169 Brana, Aleksije, bizantski vojsko‑
Bernard iz Clairvauxa 224 vođa i protucar 236
Beroja, grad 179 Braničevo, grad 221
Berta Sulzbaška (Irena), prva su‑ Brijenije, Nikefor, drački knez,
pruga Manuela I. 223 pretendent na prijestol 129
Besarion, nikejski metropolit, za‑ Brijenije, Nikefor (Nikefor Epir‑
tim rimski kardinal, učenjak ski), cezar, unuk prethodno na‑
335 vedenog, suprug Ane Komne‑
Biblija, prijevodi na gotski (Ulfi‑ ne, bizantski povjesničar 202,
la), armenski, slavenski (Ćiril) 219
27, 32 Brijenije, Teoktist, peloponeski
Bileća, bitka (1388.) 325 strateg 129
Bitinija 78, 99, 160, 252 Brindizij, grad 226
579
Bringa, Josip, namjesnik za vlada‑ cehovi 147

vine carice Teofano 164–5 Cesarini, Julijan, kardinal 335,
Britanija 18, 29, 30 337
brumalijske svečanosti 81 cezar, titula 13, 17, 24, 36, 62, 84,
Brusa, grad 290, 297, 326, 343 104–5, 107, 130, 132, 153, 188,
Budva (Butua), grad 56, 137 196, 200, 202, 204, 215, 220,
Bugarska crkva, autokefalija 137, 227, 291, 297
272 Cezareja u Kapadokiji, grad 51,
Bugarska, Bugari 42, 60, 74–5, 56, 68, 165, 170, 200, 212
77–8, 84, 86, 92, 96, 98–100, Cezareja u Palestini 172
103, 107, 109, 114–6, 119, 128, Cimpe, utvrda kod Galipolja 315
137–8, 148, 151–5, 169, 171–2, Cipar 68, 73, 77, 98, 139, 149,
181, 193, 216, 237–9, 241, 246, 168–9, 239, 243, 343
256–61, 264, 269, 272–4, 277, clarissimus 20
300, 303, 311, 315, 319–20, Clermont, koncil (1059.) 210
342; vidi Ohrid, Trnovo, Asen,
Boris-Mihael, Boris, Grgur Cluny, reformni pokret. 194, 210
Terter, Ivan Stjepan Šišman, Crkva i država, 13, 15, 26, 30, 46,
Kalojan, Konstantin Tih, 96, 104, 112, 127, 140, 156,
Krum, Omurtag, Petar, Sime‑ 194–7, 199, 208, 264, 287, 299,
on, Telerig, Telec, Tervel, 305, 310, 319, 329; vidi crk
Vladimir vena država, crkvena unija,
Bulgarofig, grad, bitka (896.) 148 crkveni raskol,
Burc, Mihael, vojskovođa pod Ni‑ crkvena država, osnivanje
keforom II. Fokom 168 (754/56.) 100, 127
Butrinto, grad 265, 274, 276 crkvena i samostanska dobra (po‑
sjedi) 80, 103, 112, 166–7, 171,
214, 217, 230
Caha, emir Smirne 209–10, 214
crkvena unija 63, 225, 228, 245,
Caltabellota, mirovni sporazum 251, 269, 273, 275, 287, 310,
capitatio-iugatio 291 318, 320–1, 334
Capua, kneževina 169 crkveni raskol (1054.) 96, 194–5,
caput 22 275, 334–5
car, carska vlast 15, 17, 21, 30, Crno more 24, 42, 44, 61, 74, 99,
32–3, 37, 45, 62–3, 66, 69, 71, 133, 255, 266, 269, 289, 314,
89, 92, 118, 123, 139, 146, 159, 337
174, 190, 216, 222, 233, 241–2,
Crveno more 44
265, 282, 307, 318, 320, 338
cubiculum 20
Carigrad, passim, 18–9
curios 19
Carigrad, koncili
drugi (381.) 26, 30 cursus publicus 19
šesti (680.) 75
sedmi (786.) 105 Časlav, srpski knez 155
carina 108, 113, 147, 262, 285, Černomen, bitka (1371.) 322
312, 314 Češka 260
carska ložnica (sacrum cubiculum) činovničko plemstvo 185, 188–90,
20 196, 214
580
Kazalo
činovništvo, činovnički aparat 14, dijeceze 18

16, 19, 82, 143, 145, 147–8, Demetrije Angel, solunski despot,
171, 191, 233 sin Teodora Angela 260
Demetrije Paleolog, morejski des‑
Ćiril, aleksandrijski patrijarh pot, sin Manuela II. 334, 338
33–4 Dimitrij Donski, moskovski veliki
Ćiril, vidi Konstantin knez 328
Dimitrijeva crkva u Trnovu, kru‑
Dafnuzij, utvrda 266 nidba Asena I. 238
Dakija, dijeceza 18, 30 Dimitrika, grad, bitka (1185.) 236
Dalmacija 18, 41, 56, 115, 137, dimnina (kapnikón) 112
139, 144, 181, 214, 227–8, 234, diofiziti 37
324 Dioklecijan, rimski car 14, 17–8,
Damask, grad 56, 68, 96, 98, 172 21–4, 45, 80
Damijeta, grad 130, 132 Dioklecijanov dominat 14
Damjan, arapski vojskovođa, grčki Dionizije (Pseudo-) Areopagit
prebjeg 149 Dioskor, aleksandrijski patrijarh
Dandolo, Andrija, mletački dužd 34
317 dishipat, titula 144
Dandolo, Enrico, mletački dužd
Dmitar Zvonimir, hrvatski kralj
243, 245, 249–50
201
Danišmandi, seldžučka dinastija
Dnjepar, rijeka 172
iz Melitene 213, 221
Dobromir Hrs, vojvoda 241
Dara, grad 160
Dobrudža, turska (1395.) 327
Dardaneli 321, 328
domestik 103, 145–6, 151, 156,
Dastagerd, grad 61
164, 173, 212, 215, 299, 305
David Komnen, osnivač Trape‑
Don, rijeka 260
zuntskog Carstva 251, 254
Dorilaj, grad 212
Dazimon (Dazmana), grad, bitka
(838.) 124 Drač (Dirahij, Dyrrachium), grad i
tema 115, 144, 152, 175,
Decim, bitka (533.) 41
179–80, 188, 193, 208–9, 213,
Dekapolit, Teodor, patricij i kve‑ 235–6, 242, 250, 255, 258,
stor za vladavine Konstantina 264–5, 274, 288, 292, 302, 308,
VII. i Romana II. 163 343
Deljan, Petar, vođa slavenskog Dragutin, srpski kralj (1276.–
ustanka (1040.) 188 1282. i 1316.) 288, 293
demarsi 146 država i Crkva, vidi Crkva i
deme 97, 116, 134, 139, 203, 229 država
Demetrijada, grad 149 drungarijat, drungarij 93, 144–5,
despot, titula 227, 259–60 146, 148, 152
Develt, grad 116, 118–9 družina, varjaško-ruska 176, 192
Didimotih (Demotika), grad 252, Dubrovnik (Ragusa, Rhagusium),
292, 303, 308–9, 319 grad 137–8, 181, 209, 250
Digesta (Pandekta) (533.) 45 Duka, Andronik, sin Ivana Duke
dijadema 35 200, 204
581
Duka, Andronik, sin Konstantina Egipat 18, 22, 33, 35, 40, 46–7,
X. 200 51, 57, 61, 63–9, 122, 130, 153,
Duka, bizantska obitelj i dinastija 172, 199, 238, 244, 272–3, 281,
198, 202, 204, 216, 219 320–1, 342
Duka, Ivan, cezar 200, 202, 204 Egipat, dijeceza 18
Duka, Konstantin, domestik shola egzarhat 47, 57; vidi Kartaga,
za vladavine Konstantina VII. Ravenna
204, 219 Ejubidi, egipatska dinastija 273
Duka, Konstantin, sin Konstanti‑
Ekloga, zbirka zakona Lava III.
na X. 200
(726.) 93–4, 140
Duka, Konstantin, sin Mihaela
VII., prestolonasljednik Aleksi‑ ekskubiti, jedinica garde 40, 103,
ja I. 214 145
dukat, upravno područje 144, ekskuzija; vidi imunitet 190
181–2 Ekteza (Ékthesis), vjerski edikt
Duklja, kneževina; vidi Zeta, Ivan Heraklija (638.) 64, 70
Vladimir 175, 178–9, 181 ekumena 13, 41, 46
duks (dux, dūks), zapovjednik u Emesa, grad 172, 179
provincijama ranobizantskog Engleska, Englezi 192, 216, 225,
razdoblja 18 239, 329
Duluk (Doliha, Teluh) 165
entimohipertat, titula 215
Dunav, rijeka 24, 29, 42, 49–50,
55, 74–5, 99, 119, 123, 148, Epanagoga, zbirka zakona Bazilija
160, 169, 171, 175, 179, 181–2, I. (nakon 879.) 140, 156
193–4, 199, 220, 237–8, 311, eparh Carigrada 19, 146, 148, 186
327, 342 Eparhova knjiga 202
Dušan, Stefan, srpski kralj i car epibola 22, 79
289, 300, 302, 307–8, 310–2, Epir 175, 208, 249, 251, 255, 258,
315, 317, 319, 343, 346, 348 260, 266, 268–9, 272, 281, 288,
Dušanov zakonik 311 294, 301–2, 317, 346; vidi Mi‑
Dvin, grad 60, 65 hael I. Angel, Mihael II. An‑
gel, Manuel Angel, Teodor
Džingis-kan, mongolski vladar i Angel
osvajač 330 Etiopsko carstvo 44
Etolija 249, 288
Đurađ Branković, srpski despot
336 Eubeja 250, 265, 274, 293, 323
Eudokija Bajana, treća supruga
Edesa, grad 68, 160, 186, 212 Lava VI. 150
Efez, grad 91, 212, 224, 335 Eudokija Dekapolita, supruga Mi‑
koncil u (431.) 33 haela III. 130
“razbojnička sinoda” (449.) 34 Eudokija Ingerina, supruga Bazili‑
Egejski otoci, drungarijat (tema) ja I. 130, 136
93, 144, 163, 274 Eudokija Makrembolitisa, supruga
Egejsko more 24, 42, 55, 149, 159, Konstantina X. i Romana IV.
256, 274, 289, 301, 312, 316 198, 200
582
Kazalo
Eudokija, kći Aleksija III., supru‑ Filadelfija, grad 251, 290–1, 293,
ga Stefana Prvovjenčanog i 300, 326
Aleksija V. 239, 245 filioque 135
Eudokija, kći Konstantina VIII. Filip II. August, francuski kralj, u
197 Trećemu križarskom ratu 238
Eudokija, najstarija kći Bazilija II. Filip Lijepi, francuski kralj 287,
186 290
Eudokija, sestra Andronika II., Filip Švapski, njemački kralj
supruga trapezuntskog cara 243–4
Ivana II. 288 Filip Tarentski 287–8, 292, 294
Eudokim, nobilisim, sin Konstan‑ Filip, brat Henrika VI., 242
tina V. 104 Filip, sin Balduina II., naslovni
Eufrat, rijeka 138, 160, 163, 182 latinski car 270, 276, 287
Eufrozina, izvanbračna kći Mihae‑ Filipi, grad 316
la VIII., Nogajeva supruga Filipik-Bardan, car 85, 89–90,
273 101
Eugen III., papa 224 Filipopol, grad 116, 119, 239, 308,
Eugen IV., papa 334 319
Eugenik, Marko, efeški metropolit, Filokrena, bitka (1331.) 300
protivnik unije 310, 335 Filotej, Atriklin, autor Kletorologi
Eulogija (Irena), sestra Mihaela ja 144–6
VIII. 275 Filotej, carigradski patrijarh 315,
Eunomije, arijevski heretik 27 318
eunomijevci 27 Firenca, koncil (1439.) 334, 335,
eunusi 20, 108, 144 344
Eutih, carigradski arhimandrit, flota 51, 67–8, 73–4, 85, 121–2,
monofizit 34 130, 134, 145–6, 148–9, 152,
Eutimije, carigradski patrijarh 159, 163–4, 226, 259, 277, 284,
150–1, 156 286, 299, 301, 314, 337, 342;
vidi mornarica
Euzebije, nikomedijski biskup 27
Focije, carigradski patrijarh
Evrenosbeg, turski vojskovođa
127–32, 134–7, 139–40, 170,
327
195
foedus 30
Fabija-Eudokija, prva supruga He‑
Foka, Barda, car, otac Nikefora II.
raklija I. 65
152, 162, 165
Falier, Marino 317
Foka, Barda, nećak Nikefora II.,
Fatimidi, arapska dinastija u protucar 170, 173–7
Egiptu 130, 172, 174, 179, 199
Foka, car 50–1
federati 29 Foka, Konstantin, brat Nikefora
Fenikija 172 II. 164
Ferrara, koncil (1438.) 334–5 Foka, Lav, domestik shola, stric
feudalci 210, 217, 251, 303, 325 Nikefora II. 152
feudalizam, feudalizacija 148, Foka, Lav, kuropalat, brat Nikefo‑
192, 216–9, 231, 250, 283 ra II. 165, 170
583
Foka, Nikefor, vojskovođa Bazilija Genova, Genovežani 228, 243,

I. i Lava VI. 138, 148, 152 266, 270, 284, 289, 299, 313,
Foka, Petar, vojskovođa Nikefora 323, 326, 331, 343
II. 168 Gepidi 60
Foke, magnatska obitelj 162, 177, German, carigradski patrijarh
203 89, 95–6, 101–2, 274
Fokeja, grad 290 Germani 24, 29–31, 36–7, 42,
Fokida, osvaja je Konstantin XI. 48–9, 95, 342
337 Germanikeja 98, 163, 212
folis, bakarni novac 37 Giustiniani, genoveška obitelj na
Franci, Franačko Kraljevstvo Hiju 312
(Carstvo) 100, 109–10, 115, Giustiniani, genoveški zapovjed‑
124, 134, 200, 249, 270, 294, nik 339–40
334 Glaba, Mihael, vojskovođa Andro‑
Francuska, Francuzi 155, 213, nika II. 288
216, 223–4, 250, 287, 330 glagoljica 134
Frankfurtska sinoda (794.) 110 glavarina 21, 80, 112, 116
Fridrik I. Barbarossa, njemački gloriosus 21
car 225–6, 228–9, 238–9, 242, Gongila, Konstantin, vojskovođa
244 Konstantina VII. 163
Fridrik II. Štaufovac, njemački Gotfrid Bouillonski, križar, “za‑
car 261, 265 štitnik Svetoga groba”, kralj
Fridrik, kralj Sicilije 293 Jeruzalema 211–2
Frigija, središte ikonoklazma 68, Goti; vidi Ostrogoti, Vizigoti 27,
121, 262 29–31, 36–7, 192, 342
Gracijan, zapadnorimski car 29
Gabrijel Radomir, sin Samujla, car Grado, patrijaršija 209
180
gradovi 14, 39, 43, 79, 123
Gagik I., armenski kralj 181
gradska privreda 146–7, 167
Gaina, gotski vojskovođa 31
gradski prefekt 18; vidi eparh
Galata, predgrađe Carigrada 209,
građanski ratovi 17, 28–9, 36, 38,
245, 270, 289, 300, 312, 314
50, 67, 89, 115, 177, 203, 295,
Galerije, cezar 25 302–3, 319
Galič, ruska kneževina 227 Grčka crkva 264, 275, 310
Galija 18, 30, 33 “grčka vatra” 74, 92, 118, 160
Galipolje (Kallipolis), grad 250, Grčka, Grci 18, 55–6, 78, 95, 114,
259, 291, 315, 319–20, 323 129, 179, 199, 250, 256, 264,
Ganzak, grad 60 268–71, 283, 288, 293–5, 299,
Gattilusio, Francesco, genoveški 302–3, 327–8, 332–3, 336–8,
gusar, gospodar Lezba 316 341
Gajzerik, vandalski kralj 35, 41 Gregora, Nikefor, bizantski histo‑
Gejza II., ugarski kralj 227, 229 ričar 282–3, 286, 304, 310
Gelimer, vandalski kralj 41 Gregorije Sinait, začetnik hezihaz‑
Gemist Pleton, Georgije, filozof ma 304
332 Gregorije, kartaški egzarh 69
584
Kazalo
Gregorijev zakonik 45 Helena Lakapena, supruga Kon‑

Grgur I. Terter, bugarski car 277 stantina VII. 152, 161, 164
Grgur I. Veliki, papa 50, 110 Helena, kći Asena II., supruga Te‑
Grgur II., papa 95–6 odora II. Laskara 257
Grgur III., papa 96 helenizacija 13, 16
Grgur VII, papa 201, 208 rehelenizacija 125
Grgur X., papa 271, 273, 276 helenizam 16
Grgur Ciparski, patrijarh 286 Helespont 203, 249–50
Guido II. de la Roche, atenski voj‑ Henotik, Zenonov vjerski edikt
voda 293 (482.) 37–8, 70, 342
Guy Lusignanski, kralj Jeruzale‑ Henrik II., engleski kralj, veze s
ma 238, 239 Manuelom I. 225
Henrik IV., njemački car, pregovo‑
Hadat, grad 164 ri s Aleksijem I. 208, 239
Hadrijan I., papa 109–10 Henrik VI., njemački car 242–4,
Hadrijan II., papa 136 265
Hadrijan, rimski car 45, 186 Henrik Flandrijski, latinski car u
Carigradu 251, 253–5
Hadrijanopol (Drinopolje, Hadria
nopolis), grad, bitka (378.) 29, Herakleja na Pontu, grad 250,
116, 118–9, 152–3, 179, 193, 290, 300
203, 210, 237, 239, 250, 252, Herakleja, grad, mletački 57, 250,
257–8, 296, 306, 309, 315, 319, 323
322, 336, 342–3 Heraklije I., car 44, 51, 55, 58–67,
Haldija, tema 123, 144 70–1, 74, 78, 85–6, 182, 185,
Halkedon (Kalcedon), grad 34, 37, 201, 207
51, 60, 73, 232 Heraklije Mlađi Konstantin, vidi
koncil (451.) 34 Konstantin III.
Halkidika, poluotok 331 Heraklije, kartaški egzarh 51
Hamdanidi, arapska dinastija u Heraklije, sin Konstanta II. 72,
Alepu 160, 165, 168 76
harač, turski namet 325 Heraklijeva dinastija 67, 76–7,
Haran, bitka (1104.) 213 82, 85, 93
haristikij 217 Heraklona, car 62, 66–7
Harold, skandinavski ratni junak Hermogenijanov zakonik 45
192 Herson, grad 44, 71, 82–3, 85,
Harsijan, tema 123, 144, 146 105, 123, 144, 171, 176
Harun al-Rašid, bagdadski kalif hezihazam, hezihasti 304–5, 310
116, 119, 123 Hij, otok 73, 170, 228, 249, 257,
Hatin, grad, bitka (1187.) 238 290, 301, 312
Hazari, hazarski kaganat 61, 85 Hijerakij, utvrda 269
Heksamilij, zid na Istmu 332, 337 hijerarhija državâ 13, 110, 151
Helada 115, 144 Hijereja, grad, carska palača 61,
Helena Kantakuzena, supruga 65
Ivana V. 310 koncil (754.) 101
585
hikanati, bizantska vojna jedinica Iberski poluotok 18, 42

145 Ignacije, carigradski patrijarh
Himerije, logotet droma Lava VI. 129, 131–2, 136, 139
149 Igor, kijevski knez 160
Hipodrom 38–9, 43, 51, 98–9, 114, Ihšididi, arapska dinastija u Egip‑
117, 186 tu 160
Hispanija 30, 33, 42; vidi Ikarija, otok, osvaja je Ivan III.
Španjolska 257
Hodegetrija, ikona 267 Ikonij, grad; vidi Kilidž Arslan
Homatijan, Demetrije, ohridski 212, 229, 253, 255, 262, 350
nadbiskup 256 ikonoklazam (kriza, spor), ikono‑
homoúsios, homoiúsios 26–7 klasti 81, 89–90, 94–7, 101,
Honijat, Niketa, bizantski povjes 104, 111, 119, 120, 127, 140
ničar 228 Ilo, Zenonov vojskovođa 37
Honorije, I., papa 63, 75 Iliri 23
Honorije, Teodozijev sin, zapadno‑ Ilirik, dijeceza, prefektura 18, 78,
rimski car 31 100, 109
Hozroje I. Anuširvan, perzijski
illustris 20
kralj 42
imperator 46
Hozroje II., perzijski kralj 48, 51,
60–1 imunitet 191, 230, 283, 285, 311
hrizargir 38 Indija 44, 272, 331
Hrizohir, vođa paulikijanaca 138 Indijski ocean 44
Hrizopol, grad 84, 91, 176, 317 Inocent II., papa 225
Hrvatska, Hrvati 61–2, 138, 154, Inocent III., papa 242–4
181, 201, 209, 213, 227, 234, Inocent IV., papa 261
324; vidi Dmitar Zvonimir, Pe‑ Inocent VI., papa 318
tar Krešimir, Tomislav
Institucije, dio Zbornika građan‑
Hugo Vermandoiski, križar 211 skog prava 45
Hugo Provansalski 164 Irci 29
Hulagu, mongolski kan u prednjoj Irena (Jolanda) Montferratska,
Aziji 272 druga supruga Andronika II.
Humbert, kardinal, 195 282, 287
Huni 32, 33 Irena Angelina, kći Izaka II., su‑
Hunjadi, Ivan (Janko Sibinjanin) pruga Filipa Švapskog 240
336–7 Irena Asen, supruga Ivana VI.
hipat (konzul) filozofâ 218 Kantakuzena 303
hipat (hypátos), titula 144 Irena Duka, supruga Aleksija I.
hiperpir, bizantski zlatnik 22, 204, 219
285, 312; vidi nomizma Irena Laskarina, kći Teodora I.,
hipertim, titula 209 prva supruga Ivana Vataca
256, 261–2, 264, 272
Iba iz Edese, teolog 47 Irena Laskarina, kći Teodora II.,
Iberija, Iberi 42, 60, 77, 121, 179, supruga Konstantina Tiha
182 262
586
Kazalo
Irena Paleologina, izvanbračna kći Ivan III., moskovski veliki knez

Andronika II., nevjesta Ivana 341
II. Tesalskog 293 Ivan IV. Laskar, car 265, 267, 271
Irena Paleologina, kći Mihaela VI‑ Ivan V. Paleolog, car 303, 307–8,
II., supruga Asena III. 294 310, 314–8, 320–4, 326
Irena, carica 104–5, 107–8, 110–1, Ivan VI. Kantakuzen, car, veliki
113–4, 117, 129, 131, 220 domestik, pristaša Andronika
Irena, prva supruga Manuela I., III., protucar 294–5, 299–301,
vidi Berta Sulzbaška 303, 305, 307–11, 313–6, 318,
islam 94, 167 320
Istam 328, 334, 336 Ivan VII., car 323, 325–6, 329–30
Istok 16, 18, 25, 29–30, 32, 35, Ivan VII., sucar, regent, sin Ma
45, 71, 75, 94, 100, 111, 127, nuela II. 332
135, 145, 165, 173, 194–5, 215,
Ivan VIII., car 334–6, 338–9
222, 226, 229, 343
Ivan VIII., papa 139
Istok, dijeceza 18
Istok (praefectura praetorio per Ivan Aleksandar, bugarski car
Orientem), prefektura 18 300, 308
Istra 117 Ivan Angel, solunski despot, sin
Italija 17–8, 31, 33, 36–7, 41–2, Teodora Angela Komnena
47, 70–1, 78, 81, 95–6, 100, 298, 304
103, 109, 127, 132, 137–9, 149, Ivan Angel, solunski despot, sin
155, 163, 168–9, 182, 194–5, Teodora Angela 259
199, 201, 208, 213, 221, 224–6, Ivan Antiohijski, patrijarh 81
229, 269–71, 277, 334, 339–40, Ivan Asen, vidi Asen
342–3; vidi Brindizij, Kalabri‑ Ivan Bek, carigradski patrijarh
ja, Mesina, Sicilija, Taormina, 275, 286
Tarento
Ivan Damaščanin, crkveni otac
Italska prefektura (praefectura
95–6, 101–2, 106
praetorio Illyrici, Italiae et
Africae) 18 Ivan de Brienne, regent Latinskog
iugum 21 Carstva, naslovni kralj Jeru‑
zalema 258
Ivajlo, bugarski narodni vođa i car
276 Ivan Gramatičar, carigradski pa‑
trijarh, ikonoklast 119, 121–2,
Ivan I. Angel Tesalski, sebasto‑
krator 272–3, 288 124, 128, 131
Ivan I. Cimisk, car 160, 164–5, Ivan Ital, filozof 218
170–3, 175, 178 Ivan Kaleka, carigradski patrijarh
Ivan II. Angel Tesalski, unuk Iva‑ 303, 305, 309
na I. 293, 295 Ivan Kapadokijski, prefekt pretori‑
Ivan II. Komnen, car 214, ja za vladavine Justinijana I.
219–23, 225–6, 229, 243, 294 41, 43, 142
Ivan II., trapezuntski car 288 Ivan iz Procide 277
Ivan III. Asen, car 294 Ivan Orfanotrof 187–8, 202
Ivan III. Duka Vatac (Milosrdni), Ivan Paleolog, namjesnik u Solu‑
car 256–7, 259–64, 267, 285 nu, nećak Andronika II. 297
587
Ivan Paleolog, sebastokrator, des‑ Joanina, grad 288, 294

pot, brat Mihaela VIII. 266, Joasaf, monaško ime Ivana VI.
272 Kantakuzena 316
Ivan Smbat, armenski kralj 182 Jolanda, regentkinja Latinskog
Ivan Stjepan Šišman, bugarski Carstva 254–5
car 299 Jonski otoci 115, 250
Ivan Vladimir, dukljanski knez Josip, carigradski patrijarh 275,
178–80 286, 334
Ivan Vladislav, bugarski car 180, Josip, svećenik 117
188
Jovijan, car 28
Ivan, ohridski nadbiskup 188
Julijan, car 28
Ivan, otac Ivana II. Tesalskog, se‑
bastokrator 293 Jurij Dolgoruki, suzdaljski knez,
zatim kijevski veliki knez, sa‑
Ivan, patrijarh za vrijeme Ivana V.
veznik Manuela I. 225
Paleologa 304
Justin I., car 40, 42, 122
Ivan, sin Andronika IV. Paleologa
322 Justin II., car 44, 48, 142
Ivanko, bugarski boljar, ubojica Justinijan I., car 40–7, 49, 67, 76,
Asena I. 241 93, 139, 142, 186, 225
ivanovci 328 Justinijan II., car 76–8, 81, 83,
Izabela, kći Vilima II. Villehar 85–6, 90–1, 122
douina 271 Justinijanov zakonik 45
Izak I. Komnen, car 196, 198, 203 Justinijanov Zbornik građanskog
Izak II. Angel, car 235, 237–40, prava 32, 46, 93, 142
242, 244–5, 251
Izaurijci 35–6, 38 Kabasila, Nikola, mistik 310
Izidor, carigradski patrijarh 310 Kafa, grad, genoveška kolonija na
Izidor, ruski metropolit, kasnije Krimu 314
kardinal 335, 338 Kalabrija, podređena carigradskoj
Izjaslav, kijevski knez 225 patrijaršiji 304
Kalinik, carigradski patrijarh 84
Jader; vidi Zadar 56 Kalinik, izumitelj “grčke vatre”
Jadran, Jadransko more 42, 55, 74
122, 137, 181, 221, 311, 341 Kalist, carigradski patrijarh 315,
Jaffa, grad 239 319–21
janjičari, turske elitne postrojbe 340 Kalojan, bugarski car 238, 241,
Jarmuk, rijeka, bitka (636.) 65 252–3, 258
Jelena Dragaš, supruga Manuela kamatna stopa i zabrana kamata
II. 338 113
Jelena, supruga cara Dušana 300 Kandija (Heraklion), grad 164
Jeruzalem, Jeruzalemsko Kraljev‑ Kantakuzen, bizantska dinastija
stvo 56, 61, 65, 172, 210, 296–7, 303, 306, 308–11,
238–9, 242, 342–3 314–6, 324
Jezeriti, slavensko pleme na Pelo‑ Kantakuzen, Mihael, namjesnik u
ponezu 114 Moreji 294
588
Kazalo
Kapadokija, oblast i tema 41, 43, Kičevo, grad 266

60, 123, 144, 146, 200 Kidon, Demetrije, pisac i državnik
Karamanija, emirat 336 319, 321
Karlo II., kralj Napulja 287 Kijev, grad i kneževina 150, 160,
Karlo VI., francuski kralj 330 169; vidi Igor, Izjaslav, Jurij
Karlo Anžuvinski, kralj Sicilije i Dolgorukij, Oleg, Olga,
Napulja 268, 270–1, 273, Vladimir
275–7, 292, 294 Kilidž Arslan, ikonijski sultan
Karlo Martel 74 229
Karlo Valois, brat francuskog kra‑ Kilidž Arslan, nikejski emir 210
lja Filipa Lijepog 287, 292, Kilikija 56, 60, 73, 84, 149, 168–9,
294 200, 203, 212, 221, 226, 253
Karlo Veliki, njemački car 109–10, Kina 44, 331
116–8, 127 Kir, aleksandrijski patrijarh 63,
Karpati 62 66–7, 75
Kartaga, egzarhat 48, 55, 69, 82, Kirenaika 18
342 Kizik, grad i poluotok 73, 77, 291
kartofilaks 226 Klement IV., papa 271
kartular sacelarija i vestijarija Klement V, papa 293
145
Kletorologij Filotejev 144
Kasandrija, grad i poluotok 292,
klimata 123
293
klisure 123, 144
Kaspijsko jezero 61
Klokotnica, bitka (1230.) 257, 260
Kastorija, grad 300, 308
Knjiga ceremonija Konstantina
Katalaunsko polje, bitka (451.) 33
VII. 145, 149, 152
Katalonci, Katalonska družina
291–4, 303, 327 Knjiga eparha 146
katari, sekta 155; vidi bogumili kodifikacija rimskog prava 32, 41,
45, 93, 136, 140; vidi pravo
Katarina de Courtenay, naslovna
carica Carigrada, supruga Koloman, bugarski car (1241.–
Karla Valoisa 287, 292, 294 1246.) 260
Katarina Valois, naslovna carica Koloneja, grad 144, 160
Carigrada, supruga Filipa Ta‑ koloni 21, 30, 45
rentskog 294, 302–3 komes Opsikija 97, 146
Katasirt, bitka (917.) 152 komitiva rerum privatarum 58–9
katepan, katepanat 144, 182, 216 komitiva sacrarum largitionum 58
Kavad Široje, perzijski kralj 61 Komnen, Aleksije, sin Ivana II.
Kavkaz, kavkaska plemena 44, 222
91, 179, 181, 287 Komnen, Andronik, sin Ivana II.
Kefalonija, otok i tema 77, 115, 222
144, 234, 236, 294, 327 Komnen, bizantska obitelj i dina‑
Kefis, rijeka u Beotiji, bitka stija 204, 216, 219, 240, 263,
(1311.) 293 284
Kekaumen, Katakalon, vojskovođa Komnen, David, zapovjednik u So‑
196 lunu 235
589
Komnen, Izak, brat Aleksija I., se‑ Konstantin VII. Porfirogenet, car,
bastokrator 214, 241 61, 114, 122, 142, 145, 149–50,
Komnen, Izak, gospodar Cipra 152, 156, 161–5, 169–70, 177,
234, 239 193, 263
Konrad III., njemački kralj Konstantin VIII., car 165, 170,
222–5, 227 173, 185–6
Konstanca, supruga Henrika VI. Konstantin X. Duka, car 198, 200
242 Konstantin XI. Paleolog, car, mo‑
Konstanca-Ana, kći Fridrika II., rejski despot 333–4, 336, 338,
druga supruga Ivana Vataca 340
261 Konstantin, biskup Nikoleje, iko‑
Konstancija, glavni grad Cipra 68 noklast 95
Konstancije, car 20, 27–8 Konstantin, sin i sucar Bazilija I.
136
Konstant I., zapadnorimski car
27, 29 “Konstantinova darovnica” 197
Kontostefan, Andronik, veliki
Konstant II., car 67–73, 76, 82, 85
duks 232
Konstantin (Ćiril) Solunski, apo‑
Kopti 38
stol Slavena
Kordoba, grad 47
Konstantin Bodin, vidi Bodin
Korint, Korintski zaljev 42, 152,
Konstantin Diogen (Pseudo), pre‑ 224, 255, 311, 327; vidi
tendent na prijestolje 210 Heksamilij
Konstantin Dragaš, srpski knez, Koron, grad, mletačka kolonija
tast Manuela II. 327 250, 294, 333
Konstantin Foka, domestikov sin Kos, otok 68, 73
164 Kosovo polje, bitka (1389.) 325,
Konstantin I. Veliki, car 17–20, 337
22–6, 30, 32, 38, 56, 97, 225, bitka (1448.) 335
246, 266, 328, 340 Kotor (Dekatera, Catarum) grad
Konstantin I., papa 85, 89 137
Konstantin II., zapadnorimski car Kozma, carigradski patrijarh 220
27 Kreta 56, 68, 93, 122, 129, 149,
Konstantin III., car 61–2, 65–7 163–4, 250, 323, 342–3
Konstantin IV. car 72, 74–6, 78, Krf, otok 224, 234, 236, 245, 265
84–5, 86, 92, 104 Krim, poluotok 44, 85, 123, 176
Konstantin IX. Monomah, car Kristodul, monah samostana Iva‑
190, 193–8, 200 na Prodroma na Patmu 218
Konstantin Silejski, carigradski Kristofor, cezar, sin Konstantina
patrijarh 102 V. 104
Konstantin Tih, bugarski car Kristofor, domestik shola za vlada‑
264, 271–2 vine Bazilija I. 138
Konstantin V., car 96–9, 101–5, Kristopol 313
107, 109–10, 114, 119–20, 124, križarski ratovi
127 prvi 210–4
Konstantin VI., car 104, 106–8, drugi 223–4, 226, 244
110, 112, 121 treći 238
590
Kazalo
četvrti 243–6 koncil (863.) 132

kasniji 320, 328, 336 Latini 213, 224, 228, 231–2,
Kroja, grad 261 234–5, 244–5, 251–2, 254,
Krum, bugarski kan 111, 116, 256–7, 259, 274–5, 283, 301,
118–9 303, 334, 338–40, 343
Ksifilin, Ivan, pravnik, carigrad‑ Latinsko Carstvo 245, 249–54,
ski patrijarh 189–90, 200 256–7, 259, 261, 265–7, 339,
Ktezifont 56 343, 346
Kulin, bosanski ban 240 Lav I. Veliki, papa 34
kult slika 89, 94–5, 101–2, 111, Lav I., car 35–6
120, 128–9, 131 Lav II., car 36
Kumani 193, 209–10, 214, 216, Lav II., maloarmenski kralj 243,
237, 259, 262, 273, 343 253
kuramitska sekta 123 Lav III., car 74, 91–6, 98, 101,
Kurkua, Ivan, vojskovođa Romana 104, 110, 119–20, 122, 133,
I. i Konstantina VII. 156, 140, 207
159–60
Lav IV., car 104–5, 136
Kurkui, magnatska obitelj 170
Lav V. Armenac, car 118–21
kuropalat 91, 97, 144, 165, 170
Lav VI. Mudri, car 136, 139,
Kuvrat, starobugarski knez 61
141–2, 145–7, 150–2, 156–7,
Kvadi 29 161, 163, 287
Kvinisekstum 81, 85
Lav IX., papa 194
Lav iz Tripolisa, arapski admiral
Ladislav II., ugarski kralj 227
149, 159
Lahanodrakon, Mihael, trakezij‑
ski strateg za vladavine Kon‑ Lav Matematičar, znanstvenik
stantina V. 103, 106 131
Lakapen, Konstantin, sin i sucar Lav, ohridski nadbiskup, 188, 195
Romana I. 156, 161 Lavov spis 37
Lakapen, Kristofor, sin i sucar Ro‑ lavra-samostan Sv. Atanazija na
mana I. 154, 156, 161 Atosu 166
Lakapen, magnatska obitelj i di‑ Lazar, srpski knez 324–5
nastija 153–4, 161 Lazika 42, 44, 60
Lakapen, Stjepan, sin i sucar Ro‑ Lemno, otok 159, 298, 326
mana I. 156
Leontarij, grad 327
Lala Šahin, beglerbeg Rumelije
319 Leontije, car 82, 84
Lam, rijeka 129 Leontije, Zenonov protucar 37
Lampsak, grad 259 Leontokom, tema 144
Langobardi 47, 72, 100, 110, 342 Lerin, grad 308
Langobardija, tema 144 Lezb 111, 228, 249, 257, 301, 316,
Laodikeja, grad 149, 213 325
Larisa, grad 175, 208, 261 Lebunij, gorje, bitka (1091.) 210
Laskar, dinastija 265 Libija (Kirenaika) 18
Lateran, koncil 649.) 70 Libri Carolini 110–1
591
Licario, veliki duks za vladavine dislav, Ludovik, Žigmund,

Mihaela VIII., osvaja Eubeju i Stjepan, Vladislav
druge otoke 274 magistar, titula 144
Licinije, car 24 magistri militum 23
Lidija 212 mag. mil. praesentalis 31
Lihud, Konstantin, državnik i uče‑ per Illyricum 23, 30
njak, carigradski patrijarh per Italiam 36
189–90, 196, 198 per Orientem 23
Likand, tema 144 per Thracias 23
limes 24, 57 magister equitum 23
peditum 23
limitanei, pogranične postrojbe
24, 57 officiorum 19, 23
Limpidar, Konstantin Duka, zapo‑ Magnaura, palača 105–6
vjednik u Sardu 293 visoka škola 131
Litva, utjecaj carigradskog patri‑ Magnezija, grad 263, 290–1
jarha 287 Magno Magnencije, uzurpator 27
Liutprand Kremonski, biskup iza‑ Majna, utvrda 269
slanik Otona I. u Carigradu Makedonija, područje i dijaceza
168 18, 30, 55, 69, 99, 114–5, 118,
logoteti, logotezije 59, 316 129, 135, 138, 144, 146, 155,
droma 59 175, 178–9, 193, 199, 208, 220,
genika 59 237, 241, 249, 253, 256, 258,
idika 59 260–2, 264, 276, 293, 296–7,
stratiotika 59 299–300, 308, 311, 321, 327,
sekretâ 215 338, 343
vrhovni logotet, titula 215 Makri-Plagi, bitka (1264.) 270
London, putovanje Manuela II. Makrolivada, grad 119
330 Maksim Ispovjedatelj, teolog 69,
Lotar III., njemački car 222 71
Ludovik I. Veliki, ugarski kralj Maksimijan, Dioklecijanov sucar
320, 324 24
Ludovik II., franački car 138 Mala Armenija, kneževina 221,
243; vidi Lav, Ruben
Ludovik Pobožni 121
Mala Azija 51, 55, 57–8, 61, 65,
Luj VII., francuski kralj 223–4,
69, 73–5, 77, 92, 94–5, 97, 105,
232, 244
108, 113, 124, 181, 249, 251–7,
Luj IX. Sveti, francuski kralj 271 259–61, 326, 337
Luj od Bloisa, grof 251–2 Malejn, Eustatije, drungarij car‑
Lyonska sinoda 335 ske flote za vladavine Lava VI.
Lyonska unija 318 177
Malejni, magnatska obitelj 177
Lješ (Lis), grad 56 Malik Ghanzi, emir iz dinastije
Danišmanda 213
Mađari 148, 163, 193, 197, 199, maloposjed, mali zemljoposjed 14,
201, 221, 224, 226, 234, 273, 58, 79, 157, 159, 162, 216; vidi
300, 320, 336; vidi Gejza, La‑ seljačka i stratiotska dobra
592
Kazalo
Malta, arapsko osvajanje (870.) Marija Laskarina, kći Teodora II.,

138 supruga Nikefora I. Epirskog
Mameluci 272 261, 264
Mamistra 213; vidi Mopsuestija Marija Paflagonka, prva supruga
Mamun, bagdadski kalif 123 Konstantina VI. 107
Marija Paleologina, nećakinja Mi‑
Mancikert, grad, bitka (1071.)
haela VIII., druga supruga
200–1, 204, 229, 343
Konstantina Tiha 272, 275
mandilij 160
Marija Paleologina, sestra Ivana
Manfred, kralj Sicilije 265, 268, V., supruga Francesca Gattilu‑
270, 277 sija s Lezba 316
manihejstvo 155 Marija, prva supruga Bazilija I.
Manijak, Georgije vojskovođa, pro‑ 136
tucar 186, 192–3 Markela, utvrda, bitka (792.) 108
Mankafa, Teodor, gospodar Fila‑ Marko Aurelije 186
delfije 251 Marko, kraljević, Vukašinov sin
Manuel I. Komnen, car 222–31, 322, 327
234–5, 243–4, 281, 310 Martin I., papa 70–2
Manuel II. Paleolog, car 318, Martin IV, papa 276, 286
321–4, 326–7, 329–30, 332–3 Martina, druga Heraklijeva su‑
Manuel Angel, solunski despot pruga 65–7
258 Martiropol (Majafarkin), grad 42,
Manuel Kantakuzen, morejski 160
despot 313, 316 masalijanci, sekta 155
Manuel, vojskovođa Konstantina Maslama, kalifov brat 91
II. 68 Matija Kantakuzen, zasebni vla‑
Marcijan, car 34–5 dar zapadne Trakije, sucar
Mardaiti 77 Ivana VI., morejski despot
Margareta Ugarska, druga supru‑ (1380.–1382.) 313–6
ga Izaka II. 237 Matija, monaški ime Manuela II.
Marica, rijeka, bitka (1371.) 257, 333
260, 308, 322, 325, 343 Mauretanija 18
Marija Antiohijska, druga supru‑ Maurikije, car 48, 50–1, 55, 59,
ga Manuela I. 231–2, 234 69, 71
Marija Armenska, supruga Mihae Maurop, Ivan, pjesnik i znanstve‑
la IX. 287 nik 190
Marija Asen, nećakinja Andronika Mauropotam, rijeka, bitka (844.)
II., supruga Ruđera de Flora 129
291 Maurozom, Manuel, gospodar Me‑
Marija de Courtenay, treća supru‑ andarske doline 251
ga Teodora I. 254 Meandar, dolina 251, 262
Marija Duka, supruga Mihaela Meandar, rijeka 253
VII. i Nikefora III. 203–4, 219 Medina 69
Marija Lakapena, supruga Petra Mehmed I., osmanski sultan
Bugarskog 154 331–2
593
Mehmed II., osmanski sultan Mihael VI., car 196–8

338–40, 344, 350 Mihael VII., Duka, car 200–2,
Melinzi, slavensko pleme na Pelo‑ 219
ponezu 114 Mihael VIII., Paleolog, car 265–6,
Melisen, Nikefor, pretendent na 268–9, 271–7, 281–2, 284–5,
prijestolje, cezar 203–4, 215 288–90, 302, 310, 318
Melisen, Stjepan Gabrijelopul, te‑ Mihael IX., Paleolog, sucar Andro‑
salski pokrajinski knez 301 nika II. 282, 287, 291–2, 294
Meliseni, bizantski rod u Tesaliji Mihael Asen, bugarski car 260,
295 264
Melitena, grad i emirat 98, 133, Mihael Autorijan, carigradski pa‑
138, 159, 182 trijarh u Nikeji 252
Melnik, grad 260, 297 Mihael Kerularije, carigradski pa‑
Mesina, grad 192 trijarh 195–8
Mesta (Nest), rijeka 311 Mihael Zetski, prima kraljevsku
krunu iz Rima (1077.) 201; vi
Metodije, apostol Slavena 133–4,
di Zeta
138
Mihael Šišman, bugarski car 297,
Metodije, carigradski patrijarh
299
128–9, 131
Mihael Zahumski 155
Metohit, Aleksije, solunski namje‑
snik 310 milijarezij, bizantski srebrni novac
215
Metohit, Teodor, državnik i znan‑
stvenik za vladavine Androni‑ Milutin, srpski kralj 276, 283,
ka II. 282, 289, 296–7 288–9, 293
mezazon, meziteuon 145, 189, 215 Milvijski most, bitka 89
Mezembrija, grad 118–9, 269, Milijska vrata 89
272, 292, 300 Mirča Stariji, vlaški knez 327
Mezezije, uzurpator 73 Miriokefal, grad, bitka (1176.) 229
Mezija 36, 75 Mistra, grad; vidi Moreja 269,
Mezopotamija 28, 61, 65, 68, 98, 327, 336, 343
144, 159–60, 163–4, 182, 212, moćnici 158, 178, 187
331, 341 Modon, grad, mletačka kolonija
Mihael I. Angel, epirski knez 251, 250, 294, 333
255, 260 Modrina, grad, bitka (743.) 97
Mihael I. Rangabe, car 117–8, mehejski spor 107, 117
129 Momčilo, hajduk 308
Mihael II. Amorijac, car 120–2, monaštvo 33, 103, 117, 190, 195,
261, 264–5 218, 275; vidi Atos, samostani,
Mihael II. Angel, epirski despot zeloti
260, 269, 272 Monemvazija, utvrda 294
Mihael III., car 127–8, 130, 132, monenergetizam 63
135–6, 145 Mongoli 259–60, 262, 264, 273,
Mihael IV., car 187–8, 195 330; vidi Džingis-kan, Tatari
Mihael V., car 188 monofizitstvo 34, 39, 46, 47, 101–2
594
Kazalo
Monomah, Ivan, namjesnik u So‑ Mutasim, bagdadski kalif 124,

lunu 293, 301 129, 133
monopoli Muzalon, Georgije, regent za Iva‑
nad trgovinom s Bugarskom na IV. Laskara 263, 265
147
monopol nad žitom 202 Naks, otok, mletački 250
monoteletizam 64–7 Napulj 41, 72, 270, 294, 320
Monut, Teofan 97 Narzet (Narzes), vojskovođa Justi‑
Mopsuestija (Mamistra), grad 47, nijana I. 41, 43
168 Nauplija, grad, mletački 270, 334
Morava, rijeka, bitka (1190.) 239 Navarci u Aheji 327
Moravska 133–4, 138, 260; vidi Navarra 327
Rastislav Nazaret, grad 172
Moreja 250, 275–6, 294, 298, 313, Neckar 29
316, 324, 326–8, 332–4, 336,
338, 340; vidi Aheja, Pelopo‑ Nemanja, Stefan, veliki župan
nez, Manuel i Matija Kantaku‑ Raške 227, 238–40, 288
zen, Dimitrije, Konstantin Nemanjić, srpska vladarska kuća
(XI.), Teodor, Toma Paleolog, 324
Karlo Anžuvinski Neopatra, glavni grad zasebne dr‑
mornarica 113, 145, 225, 242; vidi žave Tesalije 274, 295
flota nestorijevstvo, nestorijevci 34, 47,
mornarski posjedi 113, 257 102–3
Moskva, velika moskovska kneže‑ Nestorije, carigradski patrijarh
vina, Moskovska Rusija 328, 33–4
341; vidi Dimitrij Donski, Ivan Nijemci 204, 216, 223–4
III., Vasilij, Rusija Nika, ustanak (532.) 43
Mosul, emirat 160 Nikefor I., car 111–3, 115–7, 129,
Mozinopol, grad, bitka (1185.) 236 131, 145
Mramorno more 24, 250, 289, Nikefor I., epirski despot 261,
324, 331, 333, 336 264, 269, 272, 276, 288
Muavija, namjesnik u Siriji, kalif Nikefor II. Foka, car 139, 148,
68–70, 73–4, 77, 349 152, 160, 164–73, 178–9, 181
Muhamed, prorok 64 Nikefor II., epirski despot 301,
municipalno uređenje, njegov ras‑ 317
pad 14 Nikefor III. Botanijat, car 203–4,
Murat I., osmanski sultan 319, 209
322, 325–6 Nikefor, Artabazdov sin i sucar, 97
Murat II., osmanski sultan 332, Nikefor, carigradski patrijarh
336–8 117–8, 120–1, 129
Musa, sin Bajezita I. 331 Nikefor, cezar, sin Konstantina V.
Musele, bizantska magnatska obi‑ 104
telj 156 Nikeforic, logotet za vladavine Mi‑
muslimani 85 haela VIII. 202–3
Mustafa, turski pretendent na pri‑ Nikeja, grad 26, 92, 105–6, 109,
jestolje 332 120–1, 124, 173, 196, 203, 210,
595
212, 252–8, 260, 263, 290, 343, 228, 234, 236, 238, 242, 244,
346 343; vidi Robert Guiscard, Bo‑
Nikeja, koncili hemund, Ruđer
prvi ekumenski (325.) 26 nova Perzija 57; vidi Perzija
sedmi ekumenski (787.) 105, novac 22, 215, 234; vidi folis, hi‑
109, 120; perpir, milijarezij, nomizma,
Nikejsko Carstvo 251, 253–5, 257, solid
259–60, 263–4 novčana privreda 22, 38, 79,
Niketa, Artabazdov sin, 97 113–4
Niketa, nobilisim, sin Konstantina Novele
V. 104 Bazilija II. 178
Niketijat, Sergije, Teodorin stric Justinijana I. 43, 45, 142
128 Justina II. i Tiberija 142
Nikiu, grad, bitka (646.) 68 Lava VI. 142, 148
Nikola I., papa 131–2, 135 Romana I. 158
Nikola III., papa 276–7 Romana II. 163
Nikola V., papa 339 za zaštitu maloposjeda 156,
Nikola Mistik, carigradski patri‑ 159, 162
jarh 150–3, 156–7 novo(neo)platonizam, novo(neo)pla
Nikola, komes, otac “kometopulâ” toničari 28, 46, 96, 101, 190,
175 218
Nikola, opat Studitskog samosta‑ Nuredin, sultan Damaska 234
na 198 Nürnberg, sporazum (1188.) 238
Nikomedija, grad 24, 27, 91, 229,
257, 290, 300 Njemačka, Njemačko Carstvo
Nikopol, grad na Dunavu, bitka 225, 227–8
(1396.) 329, 336
Nikopol, grad u Epiru 115 obrt
tema 144 propadanje u 3. st. 14
Nil, rijeka 130 pod kontrolom eparhâ 19
Nimfej, grad 254, 264 unapređivanje za vladavine
Niniva, grad, bitka (627.) 61 Anastazija I. 39
Niš (Najs) grad 40, 56, 234, 238, unapređivanje za vladavine
325, 336 Justinijana I. 44
Nizib, grad 42, 160, 172 u 10. st. 146
nobilisim, titula 104, 144, 214–5 Odoakar 37
Nogaj, tatarski vojskovođa 273, officium 19
292 Ohrid, glavni grad Samujlova car‑
nomizma, bizantski zlatnik 22, stva 175, 188, 195, 272, 289,
215, 285 300, 311
nomofilaks, upravitelj visoke škole Oleg, kijevski knez 150, 160
za pravosuđe 190 Olga, kijevska kneginja 164, 169
Norik 18 Olimpije, ravenski egzarh, uzurpa‑
Normani 176, 192–3, 195, tor 70
199–200, 207–8, 213, 224–6, Omajadi, arapska dinastija 94, 98
596
Kazalo
Omar, emir Melitene, poražen od Paleolog, Andronik, sin Manuela

Bizantinaca (863.) 133 II., namjesnik u Solunu 333
Omar, kalif, osvaja istočne provin‑ Paleolog, bizantska obitelj i dina‑
cije Carstva 65, 67–8 stija 282–3, 289, 296, 302,
Omur, emir Ajdina 308–9 313, 335
Omurtag bugarski kan 119, 122 Paleolog, Ivan, despot, brat Mihae‑
la VIII. 269, 274
Opsikij, tema 58, 77–8, 90–2, 97,
103, 121, 144–6 Paleolog, Ivan, panhipersebast,
cezar, namjesnik u Solunu
Optimat, tema 144 298
Orhan, osmanski sultan 297, 300, Paleolog, Konstantin, sebastokra‑
309, 315 tor, brat Mihaela VIII. 269
Oront, rijeka, bitka (994.) 179 Paleolog, Manuel, despot, sin Mi‑
Orsini, Ivan, epirski despot 301 haela IX. 295
Orsini, Nikola, grof Kefalonije, Paleolog, Mihael, despot, brat Iva‑
epirski despot (1318–1323.) na V. 315
294 Paleolog, Mihael, vođa zelota 309
Orvieto, sporazum (1281.) 276 Palermo, grad 123, 222, 224, 242,
Osman, kalif 67 277
Osman, sultan 297 Palestina 61, 64, 124, 172, 239,
Osmanlije, Osmansko Carstvo 343; vidi Jeruzalem
297, 299, 301–2, 312, 315, 317, Pandekte, vidi Digesta
322–5, 327, 331, 333, 336, 338, panentimohipertat, titula 215
340, 343–4; vidi i Turci panhipersebast, titula 215, 297,
Ostrogoti 29, 37, 41, 90; vidi Goti, 302
Vizigoti Panid, grad 323
Oton I. Veliki, njemački car 164, Pankaleja, bitka (979.) 174
168–9, 172, 182 Panonija 18, 29
Oton II., njemački car 172, 176, Panonska nizina 49
182 pansebastohipertat, titula 215
Oton III., njemački car 182 papinstvo, vidi Rim, Rimska crkva
Oton IV. Braunschweiški, njemač‑ paradinasteuon 145, 164
ki car 243 parakimomen, položaj 145, 164,
Oton de le Roche, knez Atene i Te‑ 174
be 250 Parapinak, podrugljivi nadimak
Mihaela VII. 202–3
Paflagonija, tema 123, 128, 133, Pariz, boravak Manuela II. 330
144, 146, 187 parici, vidi podložnici, podložnost
Palama, Gregorije, teolog, vođa Partenon, crkva posvećena Majci
hezihastâ 305, 310 Božjoj 180
palatinske shole 19, 23 džamija 340
Paleolog, Andrija, vođa zelotske partska država 24
stranke 309–10 patareni, sekta 155; vidi bogumili
Paleolog, Andronik, otac Mihaela Patmo, otok 218
VIII., namjesnik u Solunu 260 Patra, grad 114–5, 333
597
Patricije, Asparov sin 36 Petrona, trakezijski strateg, brat

patrijaršija, patrijarsi, vidi Antio‑ cezara Barde 128, 132–3
hija, Carigrad, Grado, Jeruza‑ Pipin III., kralj 100
lem, Nikeja, Ohrid, Peć, Pipin, kralj, sin Karla Velikog 117
Trnovo Pir, carigradski patrijarh 66, 70,
patronatstvo 30, 159 75
paulikijanci, sekta 94, 129, 138, Pisa, grad 222, 228, 243
155 plaćanja u naturi 21–2, 38, 145,
Pavao, carigradski patrijarh 67, 180, 216, 285
70 plaćenici 23–4, 31, 48, 55, 58,
Pavao, carigradski patrijarh 105 200, 202, 204, 208, 230–1, 253,
Pavao, papinski legat 320 269, 284, 291
Pečenezi 148, 160, 169, 193–4, Platon, opat samostana Sakudija
199–201, 208–10, 216, 220–1, 107
343 Platon, platonizam 190, 218, 332
Peć, grad, srpska patrijaršija 324 Plavi, stranka 38–9, 43, 50–1, 82,
Pegaj, grad 252 146; vidi deme, Zeleni
Pelagonija, grad, bitka (1259.) 266 Plemstvo 20, 99, 135, 148, 166–7,
171, 177–8, 181, 183, 185–6,
Pelekan, grad 212 191–2, 196–7, 203, 205, 216–7,
Peloponez 55, 77, 114–5, 129, 139, 230, 232–3, 235, 252–3,
144, 179, 249–50, 269, 271, 283–4, 289, 295, 300, 306–7,
275, 281, 284, 294, 303, 312–3, 312; vidi aristokracija, činov‑
316, 324, 332–4, 336, 342–4 ničko plemstvo, feudalci, feu‑
Pemanen, grad 251, 257 dalizam, moćnici, veleposjed,
Pentapol 67 veleposjednici
Pergam, grad 254 Pliska, prvi bugarski gl. grad 116,
Perzija, Perzijanci 28, 32, 42, 46, 179
55–6, 60–1, 64–5, 121, 199, Pločnik, bitka 325
290, 331, 342; vidi Hozroje, podložnici, podložnost 14, 46, 228,
Kavad Široje 271, 273, 325
Perzijski zaljev 44 Podunavlje 29, 49
Petar III., aragonski kralj 277 poganstvo 25–7
Petar IV., aragonski, kralj 314 Poitiers 74
Petar de Courtenay, latinski car pokrštavanje
255 Arapa 160
Balkanskog poluotoka 138
Petar iz Amiensa 211
Bugara 134, 138, 155
Petar Krešimir IV., hrvatski kralj Hazara 133
201 Gota 27
Petar, antiohijski patrijarh 195 Rusa 137, 164, 176
Petar, bugarski car 154, 169, Slavena 128, 134
175–6 Srba 138;
Petar, ciparski kralj 320 Polieukt, carigradski patrijarh
Petar, vođa ustanka 1185. godine, 170
bugarski car 237, 241 političari, monaška stranka 286
598
Kazalo
Poljska 260 Prota, otok 161

pomorski razbojnici 236, 301 protonobilisimohipertat, titula 215
Pont 18, 44, 60, 123, 289–90 protonobilisim, titula 215
Pontion, susret Pipina III. i Stje‑ protonotar, služba 143
pana II. (754.) 100 protopanentimohipertat, titula
porezi, porezna opterećenja 157, 215
159, 163, 168, 188, 216; vidi protopansebastohipertat, titula
auri lustralis collatio, aleman‑ 215
ski porez, alelengij, capitatio- protoprepozit, služba 145
iugatio, hrizargir, dimnina,
epibola, sitokrit prota samostanâ na Atosu 287
porezne mjere 285 protosebast, titula 215, 232
porezni propisi 21–2, 80 protospatarij, titula 144
porezni sustav 81, 186 , 332 protostrator, služba 145
zakup, zakupci poreza 192, protovestijarij, služba 145
199, 214, 216 provincije 17–8, 41, 49, 55, 57, 61,
povlastice na veleposjed 191, 236, 64, 75, 90, 95, 100, 181–2, 185,
296 193, 218, 236, 283, 296–7, 302,
praepositus sacri cubiculi 20 318, 334
pravo Psel, Mihael 188–90, 196, 198,
bračno pravo 140 200–2, 218
carsko pravo 63 Pteleon, grad, mletački 295
kazneno pravo 93 Ptolemejeva dinastija 22
nasljedno pravo 20, 93, 139
obiteljsko pravo 20, 93 Pulherija, carica, sestra Teodozija
privatno pravo 93 II. 31, 34
prefektura pretorija 18, 41
Raban, grad 165
prefekture (praefectura praetorio
Galliarum; Illyrici, Italiae et Radoslav, srpski kralj 258
Africae; per Illyricum; per Ori Rafanea, grad 179
entem) 18 Rajmund Poitierski, antiohijski
Preslav (Mali i Veliki Preslav), bu‑ knez 221
garski glavni grad 179 Rajmund Toulouski, križar 211–2
Prespa, grad 175 Rajnald, antiohijski knez 226,
pretor tema 192 228
Prilep, grad 180, 241, 266, 289, Rajna, 29
300, 305, 327 Rastislav, moravski knez 133
Prinčevi otoci 111 Raška 175, 179, 181, 188, 209–10,
Priština, grad 307 221, 224, 227, 240, 324; vidi
Prizren, grad 201, 239 Srbija, Vukan, Stefan Nema‑
Prohiron, zbirka zakona Bazilija I. nja, Stefan Prvovjenčani
(870. i 879.) 139–40 Ravenna, grad i egzarhat 41, 85,
proedar, titula 165, 197 100
pronija, pronijari 166, 217, 250, Recija 18
283 Redest, grad 202, 250, 323
Prosek, grad 241 rektor, služba 141
599
Rikard Lavljeg Srca, engleski Ruđer II., kralj Sicilije 222–5

kralj 238–9 Ruđer de Flor, vođa Katalonske
Rimini, sinoda (359.) 27 družine 291
Rim 13–4, 17, 19, 23, 25, 27–8, Rum, sultanat 253; vidi Ikonij
31, 33–4, 37, 39, 41, 48, 50–1, Rumeli Hisar 338
63–4, 70, 72, 81, 85, 89, 96, 98, Rumelija 319, 336; vidi Lala
100, 109–10, 118, 131–2, Šahin
134–5, 137, 139, 150, 168–9, Romanija 292
172, 194–5, 197, 201, 211,
Rusija, Rusi 133, 137, 150, 160,
240–1, 254–5, 261, 264,
164, 171, 176–7, 192–4, 216,
268–71, 273, 276, 305, 318,
272–3, 287, 321, 331, 341
320–1, 330, 334–5, 338–9,
341–2 Ruska crkva 177
Rimska crkva 33, 100, 127, 131,
135, 138, 169, 276, 335 sabori, sinode, vidi Basel, Cari‑
grad, Clermont, Efez, Ferrara,
Rimsko Carstvo 13, 40–1, 48, 72,
Firenca, Frankfurt, Hijereja,
225, 276
Halkedon, Laterano, Lyon, Ni‑
Rindak, rijeka, bitka (1211.) 254 keja, Rimini Serdika, Sirmij,
Robert de Courtenay, latinski car Trulski
257 Saif-ad-Daulah, emir Mosula i
Robert Flandrijski, grof 211 Alepa 160, 163, 165, 168
Robert Flandrijski, sin prethodno sacelarij, nadglednik finacijskih
navedenog, križar 211 službi 59
Robert Guiscard, normanski knez sacelij 59
199, 201, 208, 214, 220 Sakudij, samostan 107
Robert Normandijski, križar 211 Saladin, sultan Egipta i Sirije
robovi 45, 177 234, 238
Rodopi, Rodopsko gorje 241, 292, Salona, grad 56
308, 314 Sam, osnivač zapadnoslavenske
Rod, otok 67–8, 73, 90, 257, 331 države 63
Roman I. Lakapen, car 152–4, Sam, otok 59, 61, 144, 163, 170,
156–9, 161–2, 164–5, 177–8, 229, 249, 257, 325, 340
187 Samosata, grad 132, 138, 164
Roman II., car 161, 163–5, 168, samostani 81, 83, 103, 108, 217–8,
173 287, 311
Roman III. Argir, car 186–7, 189 Sampson, grad 251
Roman IV. Diogen, car 200, 203, Samujlo, vođa ustanka u Makedo‑
210 niji, car 175, 178–81, 188, 201
Roman, sin bugarskog cara Petra Saraceni, vidi Arapi
175 Sard, grad 212, 290, 293
Rovine, bitka (1395.) 327 Sarkel, utvrda 123
Ruben, osnivač maloarmenske Sarmati 29
kneževine 221 Saruhan, emirat 309
Rudolf Habsburški, njemački kralj Sasanidi, sasanidsko carstvo 24,
276 60, 65; vidi Perzijanci, Ardašir
600
Kazalo
Saska, Sasi 29, 109 192–3, 220, 222, 242, 265–6,

Saudži Čelebi, sin Murata I. 322 268–72, 277, 291, 342–3; vidi
Sava, rijeka 49, 181 Karlo Anžuvinski, Manfred,
Sava, srpski nadbiskup (arhiepi‑ Ruđer II., Vilim
skop), sin Stefana Nemanje “Sicilijanska večernja” (1282.)
240, 254, 256 277, 286–7
sebast (sebastós), titula 215 Sidon 172
Sebasteja, tema 60, 144 silentij 21, 96, 105
sebastohipertat, titula 215 Silistrija (Dorostol), grad 181
sebastokrator, titula, uveo Aleksije Simbatije, protospatarij, pravnik
I. za svoga brata Izaka 214, za vladavine Lava VI. 141
227 Simeon Novi Bogoslov 304
Sebastopol, grad 78 Simeon Solunski, kanonist 310
Segedin, mirovni sporazum (1444.) Simeon, bugarski car 148–9,
337 151–4, 156, 159, 175, 257, 311–2
Seldžuci 193, 199–200, 208, 210, Simonida, kći Andronika II., čet
214, 255, 301, 308–9, 326, 343; vrta supruga kralja Milutina
vidi Alp Arslan, Sulejman 289
Seleukija, tema 123, 144 Sinaden, Teodor, pristaša Andro‑
Selimbrija, grad 323 nika III. u građanskom ratu
selikva, srebrni novac 22 296–7, 302, 306–7
seljaci, seljaštvo 14, 21, 24, 58, sinaiti 304
79–80, 82, 112–3, 157, 159, Singidun, grad 49, 56; vidi
163, 166, 178, 191, 217, 230 Beograd
senat 15, 20–1, 27, 61, 67, 70–1, sinoda, “bezglava” (753.) 102
104, 117, 130, 143, 190, 326 Sinopa, grad 251, 255
seoska zajednica 79, 178 Sirakuza, grad, rezidencija Kon‑
Septem (Ceuta), utvrda 83 stanta II. 72, 132, 139, 192
Serdika (Sofija), grad 116, 175, Sirgijan, veliki duks za vladavine
179, 229, 237 Andronika II. i III. 296, 300
koncil (343.) 56 Sirija 35, 38, 40, 42, 46–7, 56,
Ser, grad 235, 241, 298, 311, 321, 60–1, 63–5, 68–9, 74, 78, 91,
327 98, 101, 163–4, 168, 172, 179,
Sergije III., papa 150 186, 213, 221, 224, 234, 238,
Sergije, carigradski patrijarh 321, 331, 343
59–61, 63, 70, 75, 89 Sirmij, grad, sinoda (359.) 27, 49,
Sergije, carigradski patrijarh 178, 181, 227, 234
194 Sirta 67
Servija, grad 179, 264 sitokrit, davanje u naturi za vla‑
Settepozzi, bitka (1263.) 270 davine Andronika II. 285
Severci, slavensko pleme 75 Skadar (Skodra) 56
Shemarij, grad 71 Skadarsko jezero 182
Sicilija, sicilijansko kraljevstvo Skenderbeg (Juraj Kastriotić)
41, 70, 72, 100, 103, 122–3, 336–7
132, 138–9, 144, 149, 182, Skijat, otok 331
601
Skir, otok 331 311, 316, 324, 336, 343, 348;

Sklavinija 77, 114, 115 vidi Časlav, Dragutin, Dušan,
Skler, Barda, šurjak Ivana Cimi‑ Konstantin Dragaš, Lazar, Mi‑
ska, protucar 170, 173, 175–6 lutin, Radoslav, Stefan, Uroš,
Skleri, magnatska obitelj 171 Vladislav, Vukašin
Sklerina, ljubavnica Konstantina Sredozemlje, Sredozemno more
IX. 189 68, 122, 138–9, 163, 165, 168,
223
shola 138; vidi domestik shola
Srpska crkva 254, 272
Skopel, otok 331
Stanimah, grad 308
Skoplje, grad 179, 181, 239, 266,
276, 288, 297, 311 Staurakije, car (811.) 111, 116–7
Slaveni 42, 49, 55–6, 58, 60–1, 69, Staurakije, eunuh, državni savjet‑
75, 77–9, 99, 109, 114–5, 121, nik za Irenine vladavine 106,
128, 134, 140, 188, 194, 237, 108
254, 274, 281, 308, 319, 324–5, Stefan Dečanski, srpski kralj
341–2; vidi Bugari, Rusi, Srbi 297, 300
slobodni seljaci 78, 82 Stefan Dragutin, vidi Dragutin
službe, kupoprodaja službi 19, 30, Stefan Dušan, vidi Dušan
57, 79, 105, 142–6, 148, 191–2, Stefan Lazarević, srpski despot
199, 216, 230, 236, 316 327, 331
Smederevo (Semendrija), grad 336 Stefan Nemanja, vidi Nemanja
Smirna, grad i emirat 73, 212, Stefan Prvovjenčani, srpski kralj
290, 309 239–40, 254
Sofija, grad 56, 196, 234, 239, Stefan Uroš Milutin, vidi Milutin
325, 336; vidi Serdika Stefan Uroš, vidi Uroš
Sofronije, jeruzalemski patrijarh Stefan Vojislav, vidi Vojislav
63, 65 Stilihon, zapadnorimski regent 31
solid, zlatnik 22; vidi nomizma, Stilijan Zauca, logotet droma za
hiperpir vladavine Lava VI., bazileopa‑
Solun, Solunsko Kraljevstvo 18, tor 141–2, 145, 148, 152
30, 49, 55–6, 72, 77–8, 90, Stjepan II, papa 100, 110
114–5, 134, 144, 148–9, 152,
Stjepan II., ugarski kralj 221
159, 175, 193, 234–8, 242,
249–51, 253, 256, 258–60, Stjepan III., ugarski kralj 227
283, 287, 292–3, 295, 297–8, Stjepan IV. ugarski kralj 227
300–3, 306–12, 321–2, 324–5, Stjepan V., ugarski kralj 272
331–3, 343–4, 346; vidi Boni‑ Stjepan Mlađi, žrtva ikonoklazma
facije Montferratski 103
Sozopol, grad 321 Stjepan, najmlađi sin Bazilija I.,
spatarij, titula 144 carigradski patrijarh (886.–
spatarokandidat, titula 144 893.) 136, 141–2
spectabiles, titula 20 Stjepan, sacelarij Justinijana II.
Srbija, Srbi 61–2, 138, 154–5, 82
175, 221, 224, 227, 229, 234, Stjepan, sin Romana I. 161
238, 240–2, 258, 266, 271–2, Strategopul, Aleksije, vojskovođa
283, 288–9, 297, 300, 303, 307, Mihaela VIII. 266, 269
602
Kazalo
stratezi 57, 78, 91–2, 98, 103, 137, Šahrbarâz, perzijski vojskovođa
144–8, 188, 196, 215, 309; vidi 59
teme Šleska 260
stratioti, stratiotska dobra 57–8, Španjolska 41, 47, 83, 122, 281;
78–9, 113–4, 158, 163, 166, vidi Hispanija
186, 192, 217, 229; vidi vojnič‑ Štaufovci, njemačka dinsatija
ka dobra 224, 269
Strimon, područje i tema 78, 115, Štip 289
144, 241
štovanje slika 94–5, 97, 102,
Struma, rijeka 180 104–5, 121, 128, 305, 342
Strumica, grad 297, 300
Studenica, samostan 240 tagma, vojna jedinica 145
Studitski samostan (studiti) 198, Taktika, Lava VI. 147, 152
267 talijanski pomorski gradovi-repu‑
sudstvo 19, 94, 298 blike 207–9, 214, 270, 281,
Sufetula, grad 69 285, 320; vidi Genova, Pisa,
Sulejman, Orhanov sin 315 Venecija
Sulejman, seldžučki sultan 203, Tamara, gruzijska kraljica 251
208–10 Tamara, kći Nikefora I. Epirskog,
Sulejman, sin Bajezita I. 331 prva supruga Filipa Tarent‑
suvladarstvo (sucarstvo) 17, 48, skog 288, 294
63, 76 Tankred, nećak sicilijanskog kra‑
Sveta Gora 304, 311 lja Vilima II. 242
Sveta Sofija, crkva u Carigradu Tankred, normanski knez, Bohe‑
43, 64, 67, 70, 120, 150, 188, mundov nećak 212–3
195, 249, 313, 342 Taormina, grad 132, 149
Sveta zemlja 65, 210, 223, 239, Taprobana (Cejlon), otok 44
271 Tarasikodisa, izaurijski poglavica
Sveti grad 65 35; vidi Zenon
Sveti križ 56, 61 Tarazije, carigradski patrijarh
Svetoslav, Teodor, bugarski car 105–7, 109, 111, 129, 131
292 Tarent, grad 72, 225
sveučilište, visoka škola, u Tarhaniot, Andronik, nećak Mi
Carigradu haela VIII. 272–3
osniva ga Konstantin Veliki Taron, tema 182
32 Tarz, grad 56, 168, 213, 221
Teodozije II. (425.) 32
cezar Barda (palača Magnau‑ Tatari 260, 272–3, 292, 328; vidi
ra) 131 Nogaj
Konstantin IX. (1045.) 190 Taur, gorje 138, 159, 168, 221
zatvaranje Akademije u Ateni Taurezij 40
(529.) 46 Teba, grad 44, 224, 293, 327, 336
Svjatoslav, ruski knez 169, 171 Tefrika, grad 132, 138
sinklet; vidi senat 20 Tekla, sestra cara Mihaela III.
128
Šahin, perzijski vojskovođa 60 Telec, bugarski kan 99
603
Telerig, bugarski kan 99 Teodora Kantakuzena, kći Ivana

Teluh (Duluk), grad 182 VI., Orhanova supruga 309
tema Teodora Komnena, kći Aleksija I.
Anatolikâ 58, 76, 78, 91–2, 97, 235
118–9, 123–4, 144, 146, Teodora Paleologina, sestra An‑
203 dronika III., druga supruga
Armenijakâ 58, 78, 97, 107, bugarskog cara Mihaela Šiš‑
121, 123, 133, 144, 146 mana 297, 299
Bukelarijâ 92, 123 Teodora, druga supruga Justinija‑
Karabizijanaca 58, 78, 92–3 na II. 83
Trakezijaca 92, 97, 103, 108, Teodora, kći Konstantina VII., su‑
144, 146, 149
pruga Ivana Cimiska 130
tema i drungarij Kibireotâ 78, 98,
Teodora, kći Konstantina VIII.,
121, 144, 163
carica 186, 189, 196
teme 57, 76, 78, 82, 90, 92–3, 97,
103, 107–8, 113, 115, 118–9, Teodora, supruga Justinijana I.
121, 123–4, 133, 135, 143–4, 43
149, 161, 181–2, 203, 236 Teodora, Teofilova supruga, regen‑
templari, na Cipru 239 tkinja 128–9, 131
Tened, otok 314, 321, 323 Teodoret Kirski, crkveni histori‑
čar i teolog 47
Teobald Cepoyski, opunomoćenik
Karla Valoisa u Katalonskoj Teodot Melisen, carigradski patri‑
družini 293 jarh 120–1
Teoderik (Amalijac) Veliki, ostro‑ Teodot, logotet genika za vladavi‑
gotski kralj 36, 37 ne Justinijana II. 82
Teoderik Strabon, ostrogotski voj‑ Teodota, druga supruga Konstan‑
skovođa 36 tina VI. 107, 112
Teodor I. Laskar, nikejski car Teodozije I., car 29–31, 45–6
251–6, 262 Teodozije II., car 31, 34
Teodor I. Paleolog, morejski despot Teodozije III., car 90
324, 327 Teodozije, biskup Efeza 102
Teodor II., Laskar, nikejski car Teodozije, brat Konstanta II. 72,
259, 263–5, 269 76
Teodor II., Paleolog morejski des‑
Teodozije, Maurikijev sin 48
pot, sin Manuela II. 330,
332–3 Teodozijev zakonik 32, 45
Teodor Angel Duka Komnen, epir‑ Teodoziopol, grad 42, 98, 182
ski knez, solunski kralj Teofan Graptós, mučenik 124
255–60 Teofan, parakimomen, bizantski
Teodor Graptós, mučenik 124 ministar za vladavine Romana
Teodor iz Mopsuestije 47 I. 156, 160
Teodor Studitski, teolog 107–8, Teofan, kroničar 74, 78, 111–4
112, 117–8, 120, 128, 132 Teofan, nikejski metropolit 274
Teodor, Heraklijev brat 60 Teofano (Anastaza), supruga Ro‑
Teodora Duka, suprugu Mihaela mana II. i Nikefora II. 164–5,
VIII. 267 170
604
Kazalo
Teofano, nećakinja Ivana Cimiska, Toma Paleolog, morejski despot,

supruga Otona II. 172 sin Manuela II. 333, 338,
Teofano, prva supruga Lava VI. 340–1
150 Toma, epirski despot 288, 294
Teofano, Staurakijeva supruga Toma, metropolit u Klaudiopolu
111, 117 95
Teofil, car 121–4, 128, 131 Toma, vođa ustanka 121–2
Teofil, patricij i kvestor za vlada‑ Tomislav, hrvatski kralj 154
vine Konstantina VII. 162 Torino, mirovni sporazum između
Teofilakt, carigradski patrijarh Venecije i Genove (1381.) 323
156–7 Tornikije, Lav 193
Teoktist, logotet droma za Teodo‑ Totila, ostrogotski kralj 41
rine vladavine 128–30, 139, Trajanova vrata 175
145
Trakija 18, 29, 36, 38–9, 55, 75,
Tervel, bugarski kan 83–4, 90, 77–8, 91, 97–8, 99, 103, 105,
119, 122 114–5, 118–9, 129, 144, 146,
Tesalija 55, 175, 179, 208, 237, 155, 193, 199, 220, 239,
249, 256, 258, 274, 288, 293–5, 249–50, 252–3, 257–60, 262,
301, 307, 311, 317, 327, 343, 264, 266, 292–3, 296–7,
346 308–9, 312–3, 315, 318–9, 321,
tetrarhija 17 336
Tor, armenski knez 226 Trakija, dijeceza 18
Tiberijada, grad 172 Trapezunt, Trapezuntsko Carstvo
Tiberije I. Konstantin, car 142 251, 255, 340; vidi David
Tiberije II. (Apsimar), car 84, 102 Komnen
Tiberije, Maurikijev sin 48 Travunija 188
Tiberije, sin Justinijana II 84–5 trgovina (razvoj, povlastice, ugovo‑
Tiberije, sin Konstanta II. 72, 76 ri) 14, 43–4, 79, 147, 202, 254
Tijana, grad 84, 116 trgovina svilom, uzgoj svile 44,
147
Timur, mongolski vladar i osvajač
330–1 Tri poglavlja – spisi Teodora iz
Mopsuestije, Teodoreta Kir‑
Tipos, vjerski edikt Konstantina
skog i Ibe iz Edese 47
II. 70
Tribonijan, pravnik 41, 45
Tipukit, registar uz Bazilike 142
Trikamar, bitka (533.) 41
Tir, grad 44, 239
Tripolis, grad u Sirti 67
Tisa, rijeka 116
Tripolis, grad u Fenikiji 149, 179,
titule, sustav titula 21, 26, 61–3,
213
91, 97, 104, 117–8, 130, 141,
152–5, 161, 165, 188, 190, 196, trivij, obrazovni sustav 190
209, 214–5, 234, 239, 260, 269, Trnovo, glavni grad Drugog bu‑
272, 291, 294–5, 297, 308, 311 garskog carstva 238, 241,
Tocco, Karlo, kefalonijski grof 258–9, 311, 319
327, 333 Trogir (Tragurij), grad 56
Toma Morosini, prvi latinski pa‑ Trulski koncil 81
trijarh u Carigradu 249 Tunis, križarski rat 271
605
Turci 44, 193, 199, 201, 203, Vasilij II., moskovski veliki knez
210–1, 213–4, 216, 226, 229, 335
263, 290–1, 297, 303, 308–9, Vaspurkan 181–2
313, 315, 317–20, 322–3, Velbužd, bitka (1330.) 299
325–8, 331, 333, 336–40, 343;
Velegeziti, slavensko pleme u Grč‑
vidi Bajezit, Mehmed, Murat
koj 114
Turkistan 331
veleposjed, veleposjednici 14, 30,
Tvrtko I., bosanski kralj 324 43, 79, 155, 159, 177–8, 187,
191, 217, 230, 236, 283
Ugarska, Ugri 148, 211, 221, veliki domestik (mègas doméstikos)
226–9, 238, 260, 320, 327–8, 215, 269, 296; vidi domestik
336–7 veliki dux (mègas dūx) 215, 274,
Uglješa, Jovan, srpski despot u 296, 303, 309
Seru 321–2 veliki logarijast 145
Ulfila, prevoditelj Biblije 27 veliki logotet (mègas logothétes),
unija, vidi crkvena unija vidi logotet
Uran, Nikefor, vojskovođa Bazilija Venecija, Mlečani 117, 124,
II. 179 208–9, 214, 220, 224, 226–8,
Urban II., papa 210 234, 243–4, 249–50, 253, 262,
Urban IV., papa 269 266, 270, 273–4, 276–7, 289,
Uroš I., srpski kralj 266 294, 312–5, 317, 321, 323,
326–8, 330–2, 343; vidi Dandolo
Uroš, srpski car 307, 311, 317,
324 Versinikija, grad, bitka (813.) 118
Ursel Bailleulski, zapovjednik Vidin, grad 179, 320, 328
normanskih plaćenika 202 vikari prefekture pretorija 18
Uzi 193, 199, 210 Vilim I., kralj Sicilije 226
Vilim II. Villehardouin, ahejski
Valent, car 29, 116 knez 265, 269, 271, 275
Valentin Arsakid (Aršakuni), voj‑ Vilim II., kralj Sicilije 242
skovođa Konstanta II. 66 Vilim Champlitte, ahejski knez 250
Valentinijan I., zapadnorimski car Vilim Osvajač, engleski kralj 211
29 Villehardouin, Gotfrid, ahejski
Valentinijan III., zapadnorimski knez 250
car 32–3 Viminacij (Kostolac), grad 49, 56
Valter de Brienne, atenski vojvoda vindices 38
293 visoka škola za filozofiju i pravo
Vandali 33, 36, 41 190
Vansko jezero 200 Vitalijan, papa 72
Vardar, rijeka, bitka (1004.) 179, Vitalijan, vojskovođa Anastazija I.
241 39
Varjazi, u bizantskoj vojsci 176, Viterbo, ugovor Karla Anžuvin‑
192, 216 skog s Balduinom II. (1267.)
Varna, grad, bitka (1444.) 75, 337 270
Vasilij I., moskovski veliki knez Vitigis, ostrogotski kralj 41
328–9 Vizigoti 29, 31, 33, 41, 47, 83
606
Kazalo
Vladimir, bugarski knez 148 Zadar, grad 56, 181, 244, 245
Vladimir, kijevski knez 176 Zahumlje 181, 188
Vladimirko Galički, saveznik Ma‑ Zaharije, srpski knez 154
nuela I. 225 Zakint, otok 234
Vladislav II., češki kralj 227 zakonodavstvo 20, 46, 94, 142,
Vladislav III., kralj Ugarske i Polj‑ 147, 157, 166, 262; vidi pravo,
ske 336 sudstvo, Novele, Zbornik gra
Vladislav, srpski kralj 258 đanskog prava
Vlastimir, srpski knez u 9. st 137 Zapetra, grad 138
Vlaška, Vlasi 237, 336; vidi Mirča Zbornik građanskog prava 32, 46,
Voden, grad 179, 308, 311 93, 142
Vojislav, knez Zete 188, 300 Zeleni, stranka 38–9, 43, 50–1,
vojnička dobra 58, 187, 216, 229, 146; vidi deme, Plavi
262; vidi stratiotska dobra zeloti, radikalna monaška stranka
vojska 15, 23, 28–9, 41–2, 51, 56, 286
58, 61, 73, 75, 83–4, 104, 107, zemljarina 21, 80, 112
117–8, 133, 152, 154, 164, 171, zemljoposjed, zemljoposjednici 21,
175–6, 180, 192, 196, 204, 213, 81, 103, 157, 159, 322; vidi feu‑
216, 221, 224, 234, 236, 239, dalizam, imunitet, moćnici,
241, 257, 266, 273, 284, 288, povlastice, veleposjed
291–2, 296, 299, 336–7, Zemljoradnički zakon (Nómos
339–40; vidi stratioti, teme geōrgikós) 80, 112
Volga, rijeka 260 Zenon, car 36–7, 70; vidi
vrhovni svećenik (pontifex maxi Tarasikodisa
mus) 26 Zeta, kneževina 188, 209, 234,
Vukan, brat Stefana Prvovjenča‑ 240, 348; vidi Duklja, Mihael,
nog 240 Bodin Konstantin
Vukan, župan Raške 210, 322, Zlatna horda 260, 273, 331
327 Zlatni Rog 24, 222, 245, 270, 339
Vukašin, srpski kralj 322 Zoja Karbonopsina, četvrta supru‑
Vuković, Vlatko, bosanski vojvoda ga Lava VI., regentkinja 150,
325 152–4
Zoja Zaucina, druga supruga Lava
Welfi, njemački kneževski rod VI. 141, 150, 152
224 Zoja, carica, kći Konstantina VIII.,
supruga Romana III., Mihaela
Zaccaria, Benedetto, gospodar Fo‑ IV., Konstantina IX. 186–9
keje i Hija 290 zosta patricija, dvorska titula 144
Zaccaria, Centurione, ahejski knez
332 Židovi 50, 94, 237
Zaccaria, genoveški rod 301 Žigmund, ugarski kralj 328
607
Nakladnik
Golden marketing-Tehnička knjiga
Zagreb, Jurišićeva 10
tel.: 01/4810-819, 4810-820, faks: 01/4810-821
e-mail: gmtk@gmtk.net
www.gmtk.net
Lektorica
Alka Zdjelar Paunović
Likovno rješenje korica

Studio Golden
Grafički urednik
Nenad B. Kunštek
Tisak i uvez
Kastmiler, Zagreb
CIP – Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb
UDK 94(495.02)
UDK 930.85(495.02)
OSTROGORSKI, Georgije
Povijest Bizanta : 324. - 1453. / Georgije
Ostrogorski ; preveli Marina i Kiril Miladinov.
- 2. dopunjeno izd. – Zagreb : Golden
marketing-Tehnička knjiga, 2006.
Prijevod djela: Byzantinische Geschichte
Kazalo.
ISBN 953-212-297-4
I. Bizant -- Povijest II. Bizant -- Kulturna
povijest
301009137

Georgije Ostrogorski Povijest Bizanta PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Georgije Ostrogorski Povijest Bizanta PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Georgije Ostrogorski

POVIJEST BIZANTA 324.–1453.

Copyright © 2006., Golden marketing‑Tehnička knjiga, Zagreb

Stručni redaktor i priređivač

Golden marketing‑Tehnička knjiga

Predgovor drugomu hrvatskom izdanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

I. Osnovne crte razvoja ranobizantske države (324.–610.). . 11

II. Borba za opstanak i obnova bizantske države (610.–711.) 53

III. Doba ikonoklastičke krize (711.–843.). . . . . . . . . . . . . . . . . . 87

IV. Doba procvata Bizantskog Carstva (843.–1025.). . . . . . . . . 125

5. Epoha osvajanja: Nikefor Foka i Ivan Cimisk . . . . . . . . . . . 164

V. Vladavina carigradskoga činovničkog plemstva

VI. Vladavina vojnog plemstva (1081.–1204.). . . . . . . . . . . . . . . 205

VII. Latinska vladavina i obnova Bizantskoga Carstva

VIII. Rasulo i propast Bizantskoga Carstva (1282.–1453.). . . . . 279

Tablica događaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345

Prilozi uz drugo dopunjeno hrvatsko izdanje

Objavljivanje relevantnoga historiografskog djela izniman je događaj

kvalitetno nadoknadio, hrvatsko je izdanje dobilo nekoliko priloga: pri‑

U Zagrebu 26. srpnja 2006. Hrvoje Gračanin

Ovom djelu osnova je najnovije izdanje knjige Geschichte des byzan­

Beograd, srpnja 1965. Georgije Ostrogorski

Rimska državnost, grčka kultura i kršćanska vjera glavni su izvori

izvornih rimskih osnova. Dok u kulturi i jeziku pobjedonosno napreduje

rokraciji. Carska vlast više nije najviša magistratura već despotstvo, i ta

neposrednim utjecajima s Istoka, iz sasanidskoga kraljevstva te potom

strašniji bič za stanovništvo. Bogatstvo i visoka kultura države kupljeni

poreznoj obvezi. Karakteristično je bilo i to što su veće provincije razbije‑

njihove vikare, upravitelje dijeceza te prije svega na njihov račun pro‑

ograničeno time što je u provincijama Carstva najvažniji danak, anona,

va važnost toga najvišega društvenog sloja, a ne u pripadnosti vijeću se‑

koji ga obrađuje (caput). Pri razrezivanju se poreza iuga i capita doduše

Tek od stvaranja jake i pokretne prateće vojske i graničari (limita­

dašnjega svijeta. Carigrad će kao državno, vojno i privredno središte Bi‑

u onom smislu u kojemu su to kasnije bili njegovi bizantski nasljednici.

Stanje religioznog vrenja pod Konstancijem zamijenila je pogan‑

2. Doba selidbe naroda i kristoloških sporova

Vjerskim borbama i čestim građanskim ratovima, u kojima je rim‑

Ali s početkom selidbe naroda pojavili su se novi problemi koji su za

sada je dosegnula vrhunac, velika većina postrojbi bila je germanska,

Aecije u borbi na Katalaunskom polju (451.). Bitka se vodila zapravo na

Pod Dioskorom, Ćirilovim nasljednikom (u. 444.), Aleksandrija je is-

zantske crkve i monofizitskih crkava kršćanskog Istoka otad je postala

zavadila, i umjesto njega preuzeti upravljanje Italijom. Teška borba me‑

upraviteljem i stekao osobite zasluge u uređivanju financija. On je usa‑

pothvatu posebnu udarnu snagu. Anastazijeva vlada bila je dokaz da je

3. Justinijanova obnova i njezin slom

Krizu zbog koje je propala zapadna polovina Rimskog Carstva izdr‑

jači dokaz za civilizatorsku snagu bizantskoga glavnoga grada od toga

uspjela iskrcati i zauzeti jugoistočni dio Iberskog poluotoka (554.). Čini‑

šan ustanak Nika. Za vrijeme vladavine Justina I. Justinijan je protiv

Rezultirale su stvaranjem mješovitih oblika i činile su samo prijelaz od

Najvažnije i najtrajnije djelo Justinijanove epohe bila je kodifikaci‑

vezanost kolona za zemlju te se time još jednom zakonski utvrđuje pod-

se mir sa Zapadnom crkvom mogao kupiti samo produbljenjem suprot‑

Perzijskom Kraljevstvu glavna je značajka bizantske vanjske politike

No dok je u Aziji – premda privremeno – uspostavljen mir, a na Zapa‑

godinama oko prijelaza 6. u 7. stoljeće aktivnost dema dosegnula je nov

predstavnicima potpuno zabranjeno obnašanje državnih službi, dok su

Carstvo je bilo u ruševinama kad je na vlast došao Heraklije (610.–

Odande su vješti pomorci Slaveni prešli i na grčke otoke te su pristali čak

koje je u lipnju 617. držao s avarskim kaganom u Herakleji. U proljeće

nancijske potrebe, prefektura je prisvojila prihode koje su donosile res

Ovom djelu osnova je najnovije izdanje knjige Geschichte des byzan

Tek od stvaranja jake i pokretne prateće vojske i graničari (limita