Baltazar Bogišić I Njegovo Doba U Intelektualnohistorijskoj Perspektivi, 2012.

Studijska biblioteka
POVRATAK IZVORIMA / S NOVIM PRISTUPIMA

Sv. 1.
BALTAZAR BOGIŠIÆ I NJEGOVO DOBA
BALTAZAR BOGIŠIÆ I NJEGOVO DOBA U INTELEKTUALNOHISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI

U INTELEKTUALNOHISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI
Zbornik radova
Uredili
Drago Roksandiæ
Branimir Jankoviæ
Poslijediplomski doktorski studij

Cijena: 90,00 kn
ISBN: 978-953-175-440-8 Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu
Filozofski fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

proba cover zbornik bogisic.indd 1 8.11.2012. 8:49:10

BALTAZAR BOGIŠIĆ I NJEGOVO DOBA
Zbornik radova
Povratak izvorima / S novim pristupima
Svezak 1.
Nakladnik
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za povijest
Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu
FF-Press
Za nakladnika
prof. dr. sc. Damir Boras
Recenzent
prof. dr. sc. Damir Agičić
Uredili
Drago Roksandić
Branimir Janković
Grafičko oblikovanje i računalni slog

Boris Bui
Naslovnica
Boris Bui
Tisak
Tiskara Rotim i Market, Lukavec
ISBN 978-953-175-440-8
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821982
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati ni na koji način bez pismenoga odobrenja izdavača i urednika. Svako
neovlašteno umnožavanje podliježe kaznenoj odgovornosti.
Baltazar Bogišić
i njegovo doba u
intelektualnohistorijskoj
perspektivi
Drago Roksandić i Branimir Janković (urednici)
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za povijest
Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu
Zagreb 2012.
Sadržaj
Prof. dr. sc. Drago Roksandić i Branimir Janković
Urednički predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Članci, korespondencije, lexicographica

Josip Mihaljević
Baltazar Bogišić između hrvatstva i srpstva (u kontekstu
nacionalno-integracijskih tokova druge polovice 19. st.). . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
Petar Bujas
Baltazar Bogišić između tradicije i modernizacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
Branimir Janković
Odnos prestižnih profesija i društva u 19. stoljeću na primjeru
Franje Račkog, Stojana Novakovića i Baltazara Bogišića. . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
Monica Priante
Običajno pravo kao mjesto izgradnje “nacije”: elementi za čitanje
djela Fedora Demelića Le droit coutumier des Slaves Méridionaux d’aprs
les recherches de M.V. Bogišić (Pravni običaji kod Južnih Slavena
na temelju istraživanja V. Bogišića). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
Tihana Petričević
Hrvatsko akademsko društvo ‘’Velebit’’ na Sveučilištu u Beču (1865.-1882.). . . 93
Leksikon članova akademskog društva Velebit u Beču (1865.-1882.). . . . . . . . . . . . . 105
Filip Tomić
Prilog poznavanju života i djela Nićifora Dučića: problematika pisama
upućenih Baltazaru Bogišiću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
Izbor iz korespondencije Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Vicko Fisković
Cavtaćani u svijetu i zavičaju: Baltazar Bogišić i Vlaho Bukovac
jedan drugome, riječju i slikom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
Korespondencija Vlaho Bukovac – Baltazar Bogišić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191
Melita Jesih Matić
Iz spomeničke baštine: kontroverze oko zagrebačkog spomenika
Josipu Jurju Strossmayeru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207
Prijevod
Theodor Schieder
O teoriji vodećih slojeva u Novome vijeku (prevela Irena Smiljanić) . . . . . . . . . . 227
Prilozi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239
Prilog 1.: Prof. dr. sc. Drago Roksandić, Opis kolegija Hrvatska i srpska
elitna kultura između tradicije i utopije (cca. 1860-1900.): primjer Baltazara
Bogišića u odnosima s Vatroslavom Jagićem, Stojanom Novakovićem i Franjom
Račkim;
Prilog 2.: Čitanka s izborom tekstova – predložaka za raspravu (sastavio: prof.
dr. sc. Drago Roksandić)
Prilog 3.: Članovi kolegija Hrvatska i srpska elitna kultura između tradicije i
utopije (cca. 1860-1900.): primjer Baltazara Bogišića u odnosima s Vatrosla-
vom Jagićem, Stojanom Novakovićem i Franjom Račkim;
Prilog 4.: Branimir Janković, „Baltazar Bogišić i pitanja koja proizlaze iz
problema oblikovanja i izbora stručnih naziva u zakonima“;
Prilog 5.: Prof. dr. sc. Drago Roksandić – članovima Kolegija, Zagreb,
21. prosinca 2008.
Kazalo imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262

Ur e d n i č k i p r e d g ovo r 7
Urednički predgovor
O
bjavljivanje zbornika doktorandskih radova u nas nije uobičajena praksa.1 Broj-
na su sveučilišta u svijetu na kojima se to radi, ali su još brojnija ona na kojima se
to rijetko ili nikada ne čini. To nas obvezuje objasniti razloge kojima smo se vodili
predlažući Vijeću Poslijediplomskog doktorskog studija Odsjeka za povijest Filozofskog fa-
kulteta Sveučilišta u Zagrebu Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kon-
tekstu da objavi ovaj zbornik, naslovljen Baltazar Bogišić i njegovo doba u intelektualnohistorijskoj
perspektivi. Stjecajem okolnosti podudarila se stota obljetnica smrti Baltazara Bogišića s
povećanim interesom jedne skupine doktoranada za intelektualnu historiju.
U trenutku kada je bio ponuđen doktorandski kolegij «Hrvatska i srpska elitna kultura
između tradicije i utopije (cca. 1860-1900.): primjer Baltazara Bogišića u odnosima s Vatro-
slavom Jagićem, Stojanom Novakovićem i Franjom Račkim» (Prilog 1.) jedva da je itko od
upisanih kolegica i kolega u kolegiju nešto znao o Baltazaru Bogišiću (Cavtat, 20. prosinca
1834. – Rijeka, 24. travnja 1908.), jednome od neupitno najvećih hrvatskih i južnoslaven-
skih intelektualaca druge polovice 19. stoljeća, k tome, jedinome pravniku među njima čiji
su međunarodni status i ugled prednjačili bilo čijemu drugom.2 Kritičko komparatističko
usmjerenje kolegija, specifično u hrvatsko-srpskom/srpsko-hrvatskom slučaju, ali sa ustraj-
nim regionalnima (u množini!) i europskim komparatističkim kontekstualizacijama te fokus
na formiranju profesionalnih elita u društvima zakašnjele modernizacije, europski kontekst
rasprava itd., sve to snažno je motiviralo doktorandsku skupinu okupljenu u kolegiju. Kole-
gice i kolege, voljni posvetiti se intenzivnom studijskom radu, postupno su razvijali svijest
da će udovoljavanje završnoj obvezi u kolegiju, ponajčešće u formi znanstvenog članka, izi-
skivati daljnji rad s objavljenim i neobjavljenim izvorima te dosta novih čitanja radova iz hr-
vatske i svjetske literature.3
Potonje ne bi bilo moguće ostvariti da se u samome doktoranskom kolegiju nisu izoštrile
visoke norme rada, koje su, dakako, poprilično obvezivale i doktorande (Prilog 3.). Dakako,
time su proporcionalno rasle i obveze voditelja kolegija. Razina interaktivne komunikacije
bila je postojano visoka na svakom satu, što je bilo moguće i zato što su se svi sudionici
bili dužni pripremati za aktivno sudjelovanje u radu od sata do sata, obično, ali ne uvijek,
unaprijed pripremljenim i distribuiranim esejima.4 O terminološkoj problematici u Bogišića
1
Koliko je nama poznato, ovo je prvi slučaj zborničkog objavljivanja samostalnih doktorandskih radova nasta-
lih u izbornom doktorskom kolegiju u suradnji s voditeljem kolegija te u kolaborativnoj, «radioničkoj» kritičkoj
provjeri svakoga pojedinačnog rada uz sudjelovanje polaznika kolegija te voditelja. S druge strane, smatramo
kako je novost ovog zbornika, pored ostalog, napose u objavljivanju izvora, prijevoda te u detaljnom doku-
mentiranju tijeka rada na doktorskom kolegiju, kao i rasprava koje su u njemu vođene.
2
Spomenutim povodom stote obljetnice Bogišićeve smrti održano je nekoliko međunarodnih skupova u Hrvatskoj i
inozemstvu te objavljen veći broj različitih radova i izdanja. Među dosad objavljenima izdvajaju se: Kregar, Josip; Bo-
gišić, Vlaho; Čepulo, Dalibor; Miladin, Petar; Ravlić, Slaven; Hameršak, Filip (uredili). Bogišić i kultura sjećanja. Zbornik
radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u prigodi stote godišnjice smrti Balda Bogišića. Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu; Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb 2011.; Breneselović, Luka (priredio). Spomenica
Valtazara Bogišića o stogodišnjici njegove smrti 24. apr. 2008. godine. Knjiga 1. i 2. Javno preduzeće Službeni glasnik; Institut za
uporedno pravo Beograd; Pravni fakultet Univerziteta u Nišu. Beograd 2011. Obje publikacije omogućuju, svaka na
svoj način, iscrpne kritičke uvide u Bogišićev opus. Inače, u samom kolegiju kao referentna studija bila je korištena
knjiga Surje Pupovci Bogišić, život i djelo (CID, Podgorica 2004.).
3
Kolegij je počeo s radom 20. prosinca 2008. godine, a završen je 28. veljače 2009. godine, s ukupno četiri termina, kao
što je to i uobičajeno u slučaju izbornih kolegija. Kolaborativni, radionički projekt te rad na dogovorenim rukopisima
trajali su do kolovoza 2011. godine. Treba napomenuti da je prije početka održavanja kolegija voditelj bio pripremio
čitanku s izabranim Bogišićevim tekstovima (Prilog 2.; naslovnica i sadržaj).
4
Jedan od uspješnijih primjera učinaka takva rada je rad u prilogu 4.
8 B a lt a z a r B o g i š i ć i nj e g ovo d o b a u i nte l e k t u a l n o h i s to r ij s ko j p e r s p e k t i v i
s posebnim su se radovima bili oglasili kolege Petar Glušac i Josip Mihaljević te kolegica
Irena Smiljanić. Petar Bujas bavio se Bogišićem u kontekstu onodobnog antimodernizma,
odnosno, njegovim poimanjem konzervativne modernizacije. Kolegica Melita Jesih Matić
na svoj je način problematizirala rodne vidove Bogišićeva crnogorskog “Opšteg imovinskog
zakonika”. Kolega Stipe Kljajić, pak, pripremio je opsežne kritičke opservacije o ruskim utje-
cajima na Bogišićevo poimanje naroda te refleksije o problemima ruske kulturne povijesti
u doba Bogišićeva ruskog podaništva prema sintezi Jamesa Billingtona Ikona i sekira. Istorija
ruske kulture, jedno tumačenje (Beograd 1988.). Kolegica Tihana Petričević otvorila je pitanje
istovremenih japanskih shvaćanja konzervativne modernizacije u usporedbi s Bogišićevi-
ma. Kolegica Monica Priante posebno pripremljenim esejom otvorila je pitanje Bogišićeva
odnosa prema rodno konotiranom pojmu časti u njegovu Naputku za opisivanje pravnih običaja,
koji živu u narodu itd. Nemoguće je sažeto iznijeti što je sve bilo predmet rasprava u kolegiju.
Tome su vjerojatno najbolje svjedočanstvo sami radovi uvršteni u ovaj zbornik. Vrijedi istaći
da je dijelom bila riječ o problemima koji su inače bili u središtu intelektualne pozornosti
članova kolegija (npr. teorije nacije i nacionalizma, političke ideologije i tradicijsko-moder-
nizacijski izazovi, religijske kulture i društvene promjene itd., itd.).
Interes za teorijsku i svakovrsnu drugu literaturu postupno se širio i obogaćivao ne samo
novim voditeljevim sugestijama nego i individualnim doprinosima drugih članova kolegija
(Prilog 5.). Kada je o elitama riječ, redovito su korištene natuknice za daljnja čitanja u refe-
rentnom djelu Sociologija: Teme i perspektive Michaela Haralambosa i Martina Holborna (Gol-
den marketing, Zagreb 2002.), a punu je pozornost izazvala i knjiga Sociologija elita Jacquesa
Coenena-Huthera (Clio, Beograd 2005.), kao i brojna druga referentna djela, ponajviše so-
ciološke i historiografske provenijencije. Kada je riječ o problemu profesionalnog intelek-
tualnog elitizma nezaobilazno je bilo djelo Petera Novicka That Noble Dream. The ‘Objectivity
Question’ and the American Historical Profession (Cambridge University Press, 1988.) itd. S druge
strane, nije izostao interes za problem masa u povijesti u Bogišićevo doba, odnosno tran-
sformacije tradicionalnih zajednica u moderna društva. Svojevrsno otkriće u kolegiju bila
su istraživanja Frédérica Le Playa i njihova važnost za razumijevanje Bogišićevih shvaćanja.5
Rasprave su se isto tako stalno vraćale na sociolingvističku problematiku, budući da su u
samog Bogišića istraživanja običajnog prava, napose propitivanje mogućnosti njegove mo-
derne kodifikacije nerazlučivi od njegova shvaćanja jezika i stvaranja pravnog pojmovlja.6
Imajući na umu važnost korespondencija u Bogišićevo doba, dosta je riječi bilo o pismi-
ma kao ego-dokumentima, a posebno je pitanje bilo kako danas „dešifrirati“ Bogišićeve
odnose s mnogobrojnim osobama koje su danas manje ili više zaboravljene, a među njego-
vim suvremenicima su neupitno bile na različite načine (vrlo) važne u poslovima s kojima se
Bogišić bavio.7 Leksikografska referentna literatura, koliko god bila nezaobilazna i, nerijet-
ko, dragocjena, ne može nadomjestiti iscrpna arhivska istraživanja. Danas Nićifor Dučić ni
5
Rasprave su se kretale u različitim smjerovima te nisu mimoišle ni drugoga Bogišićevog suvremenika Gustavea Le
Bona.
6
Uz literaturu o procesima jezične standardizacije, najčešće korišteno referentno djelo bilo je Govor nacije. Jezik, nacija,
Hrvati Dubravka Škiljana (Golden marketing, Zagreb 2002.).
7
Budući da je iza Bogišića ostalo nekoliko autobiografskih nacrta koji i do danas izazivaju istraživačke prijepore, često
se raspravljalo o problematici „autobiografskog pakta“ te odnosu spram Bogišića među njemu bliskim pripadnicima
hrvatske i drugih južnoslavenskih elita. Pritom su najpoticajniji i češće korišteni bili Jagićevi Spomeni mojega života (sv.
I-II, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1930-1934.).
u srpskoj kulturi nema „težinu“ koju je imao u Bogišićevo doba te su brojni vidovi odnosa
između njih dvojice – o kojima svjedoče sačuvana brojna pisma Dučića Bogišiću, koja je u
vlastitom izboru transliterirao kolega Filip Tomić – vrlo teško odgonetljivi bez mnogobrojnih
daljnjih arhivskih istraživanja i konceptualno inovativnih pristupa. Međutim, čak i u slučaju
mnogo „transparentnijih“ slučajeva, kao što su odnosi između dvojice najslavnijih Cavtaća-
na njihova doba, Baltazara Bogišića i Vlahe Bukovca, sačuvana prepiska – kao što svjedoče
istraživanja kolege Vicka Fiskovića – koliko god obogaćuju naše spoznaje, toliko i otvaraju
nova istraživačka pitanja. Isto tako bile su u različitim kontekstima propitivane Bogišićeve
korespondencije s Nikom Pucićem, Franjom Račkim, Stojanom Novakovićem, Vatroslavom
Jagićem, Fedorom Demelićem i dr.8
U kolegiju je gostovao kolega Filip Šimetin Šegvić, tadašnji urednik časopisa studena-
ta povijesti Pro tempore, koji je upravo u to vrijeme realizirao višesatni intervju s Williamom
Johnstonom, autorom knjige Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest od 1848. do 1938.
(Globus, Zagreb 1993.), objavivši ga kao drugi svezak edicije “Dijalog s povodom” Centra za
komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Posebnu pozornost izazvalo je njegovo iskustvo u korištenju metode intervjua u intelektu-
alnohistorijskim istraživanjima. Johnstonova knjiga je u kolegiju inače raspravljana kao in-
spirativan ogled iz intelektualne historije, historije ideja, kulturne historije i psihohistorije,
a kada je o samom Bogišiću riječ, korisna su bila Johnstonova razmišljanja o opusu bečkog
sveučilišnog profesora pravnika Eugena Ehrlicha.
Poseban osvrt zavređuje činjenica da su rasprave u kolegiju omogućile otvaranje veli-
kog broja pitanja hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa u drugoj polovici 19. stoljeća,
napose u obzorju intelektualnih elita koje su istovremeno bile odlučujuće u oblikovanju
moderno distinktivnih nacija, hrvatske i srpske, ali koje se na različite načine u različitim
situacijama, neovisno o učestalim kriznim situacijama, nikada nisu odricale onih (južno)
slavističkih obzorja koje su smatrale orijentirima u realizaciji vlastitih nacionalnih proje-
kata. Status Baltazara Bogišića u tim je kontroverzama doista bio apartan. Koliko god bio
„nazočan“ bilo na jednoj ili na drugoj strani, što se ponajviše materijaliziralo s crnogorskim
Opštim imovinskim zakonikom, svojim trajnim izbivanjem na „strani“, izmicao je bilo kakvim
mogućnostima identifikacija u jednoj dimenziji. Pri tome su njegove dubrovačke identifika-
cije i utopije očito bile najpostojaniji orijentiri u bilo kakovoj njegovoj autoidentifikaciji, ali
i najveće izvorište prijepora, odnosno, najpouzdaniji indikator njegova shvaćanja konzer-
vativne modernizacije.
S druge strane, rad u kolegiju doprinio je i svojevrsnoj „demistifikaciji“ problema hrvat-
sko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa jer se temeljne probleme bilo jedne, bilo druge naci-
onalne povijesti uopće ne može ni postaviti, a kamoli razumjeti onkraj čitava niza drugih
komparatističkih i/ili inter- i transkulturnih konteksta. Pored inicijalnih poticaja koje sadrži
u literaturi navedeni Uvod u komparativnu historiju, produbljeniji interes za probleme hrvatsko-
srpske komparatistike vodio je prema temama i pristupima imanentnima konceptima tran-
snacionalne historije (usp. Comparative and Transnational History: Central European Approaches
Osjećamo potrebu iskazati zahvalnost gospođi Stane Gjivanović iz Zbirke Baltazara Bogišića Hrvatske aka-
8
demije znanosti i umjetnosti u Cavtatu, koja nam je izlazila u susret omogućujući korištenje nekih od brojnih
Bogišićevih prepiski pohranjenih u Zbirci.
and New Perspectives, ur. Heinz-Gerhard Haupt i Jürgen Kocka, 2009.; Pernau, Margit, Transna-
tionale Geschichte, 2011.). Pritom se Bogišić u punom smislu pokazao kao iznimno inspirativni
transnacionalni akter!
Baltazar Bogišić je bio i ostaje Homo Europaeus, odnosno, njegov zakašnjeli polihistori-
zam – što je također bilo predmetom češćih osvrta u kolegiju – može se razumjeti jedino
kao grčeviti individualni doprinos nastojanju da njegova vlastita narodna civilizacijska i
kulturna problematika, s dubrovačkim epicentrom, ostane univerzalno prepoznatljiva, legi-
timna i vitalna. S druge strane, u raspravama u kolegiju postalo je neupitnim da je Bogišić,
u opreci spram primjerice F. Račkog u Zagrebu i S. Novakovića u Beogradu, bio mnogo više
posvećen matičnoj profesiji, a mnogo manje javnome društvenom i kulturnom djelovanju,
što relativizira sporni, zakašnjeli smisao Bogišićeva „polihistorizma“, pojačavajući njegovo
profesionalno utemeljenje.
Publikacija želi potaknuti (ponajprije među samim autorima zastupljenim u zborniku)
daljnje bavljenje Baltazarom Bogišićem, hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim odnosima u
europskim kontekstima i to u teorijski što jasnije osmišljenoj intelektualnohistorijskoj i
komparativnoj perspektivi. Čini se da je to danas posebno važno za nove generacije povje-
sničarki i povjesničara. Relacionirano, tj. komparatističko te inter- i transkulturno pozna-
vanje i bavljenje hrvatskom i srpskom poviješću, kao i osobama poput Baltazara Bogišića
koji su bili “između” i dijelili višenacionalna iskustva, ostaje za svaku novu generaciju trajan
izazov u hrvatskome obrazovnom sustavu i hrvatskoj historiografiji.
Ne bi bilo korektno urednički komentirati radove koji su uvršteni u ovaj zbornik. Ne sa-
mo zato što je svaki rad istovremeno i autorski i rezultat svojevrsne kolektivne provjere,
nego i zato što bilo kakav pokušaj vrednovanja pojedinačnih radova i rukopisa u cijelosti
vodi na početak cijeloga ovog projekta. Rad na dogovorenim tekstovima trajao je s pre-
kidima, uvjetovanim drugim radnim obvezama svih dogovorenih suradnika, više od dvije
godine. Individualni napori dobivali su nove poticaje raspravama među suradnicima, kao i
konzultacijama s voditeljem kolegija. Kada su svi dogovoreni suradnici priveli kraju rad na
cjelovito oblikovanim vlastitim člancima – a bilo je to koncem 2010. i početkom 2011. go-
dine – održan je u siječnju i veljači 2011. godine niz sastanaka cijele suradničke skupine na
kojima se raspravljalo o svakom napisanom tekstu pojedinačno. U pravilu su to bili sastanci
na kojima su rasprave dopirale do same srži problematika tekstova. Time su svi autori dobili
posljednje poticaje kako finalno poboljšati svoje članke, ali i kako ih u granicama poželjnog
međusobno harmonizirati.9 Na kraju je bilo moguće reći da su brojnim novim kritičkim čita-
njima literature i istraživanjima izvora svi mogli imati osjećaj da su inicijalne problematike
s kolegija dobile višestruku slojevitost te da su se svima, na različite načine, otvorili novi
istraživački horizonti.
Doprinosima Vicka Fiskovića i Filipa Tomića ovaj zbornik pojavljuje se s dragocjenim
prvim objavljivanjima širih uvida u prepisku Vlahe Bukovca i Nićifora Dučića s Baltazarom
Bogišićem. Isto je tako dragocjen napor kolegice Irene Smiljanić prevođenje s njemačkog
jezika teksta Theodora Schiedera o teoriji vodećih slojeva u modernom dobu.
9
S time u vezi važno je naglasiti da tekstovi nisu pojedinačno recenzirani i da svjedoče o individualnim interesi-
ma i dosezima autorâ, kao i da su se svi suradnici obvezali pridržavati uputa o načinu pisanja koje su posljed-
njih godina standardizirane u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest.
Posljednji sastanak ekipe održan je 14. lipnja 2011., a urednički rad na rukopisu zaključen
je u osnovi u kolovozu 2011. godine. Nada je sviju nas, urednika i ostalih članova kolegija,
da će ovaj svezak poslužiti daljnjem razvoju i znanstvenom sazrijevanju poslijediplomskog
doktorskog studija Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu. Vo-
ditelj Studija, prof. dr. sc. Mario Strecha, dao je punu podršku realizaciji ovog projekta te
mu se posebno zahvaljujemo, kao i svim ostalim članovima Vijeća Studija, koji su prihva-
tili njegov prijedlog s time u vezi. Zadovoljstvo nam je što se s ovim sveskom inicira Stu-
dijska biblioteka Povratak izvorima, s novim pristupima. Autorima zastupljenim u svesku bio je
cilj svoja doktorandska istraživanja oblikovati na stručno održiv način, koji će opravdati
njihovo generacijski artikulirano objavljivanje, a istovremeno potaknuti daljnje doprinose
razvitku kritičke dijaloške kulture unutar matičnih poslijediplomskih doktorskih studija. Kao
što smjera naslov ove Studijske biblioteke, želja je da objavljivanje doktorandskih tekstova
uključuje iscrpan i osmišljen rad na povijesnim vrelima, uz istodobno kultiviranje teorijskih
pristupa suvremene historiografije koji omogućavaju da se gradivo problematizira na uvijek
nove, kreativne i misaono poticajne načine.
Zagreb, 14. travnja 2012.

prof. dr. sc. Drago Roksandić
i
Branimir Janković, asistent
Članci, korespondencije,
lexicographica
Josip Mihaljević
Baltazar Bogišić između hrvatstva i srpstva (u kontekstu

nacionalno-integracijskih tokova druge polovice 19. st.)
Analizom pitanja jezika, etnije, politike, vjere i ideologije, kao elemenata koji se če-
sto predstavljaju kao sastavni dio nacionalnog identiteta autor nastoji prikazati vi-
šeslojnost identiteta Baltazara Bogišića. Analizira se Bogišićevo shvaćanje sintagme
„moj narod”, njegovo shvaćanje jezika i književnosti kao konstruktivnog elementa
nacije te njegovo odbijanje stava da je konfesija čimbenik ključan za nacionalnu inte-
graciju. Svi Bogišićevi stavovi nastoje se prikazati u kontekstu političke i nacionalne
diferencijacije Hrvata i Srba u drugoj polovici 19. stoljeća. Komparirajući Bogišiće-
ve stavove sa stavovima njegovih suvremenika (Vatroslav Jagić, Stojan Novaković,
Franjo Rački, Luko Zore, Antun Fabris, Milenko Vesnić) izražene u njihovoj izravnoj
korespondenciji, autor se u analizi služi historijskim, etnološkim, antropološkim i
sociolingvističkim istraživanjima. Posebno značajna je autorova analiza jednog do-
sad neobjavljenoga teksta u kojem se Bogišić, zajedno s Milenkom Vesnićem kanio
po prvi (i jedini) put javno očitovati o odnosima Srba i Hrvata.
Ključne riječi: Baltazar Bogišić, identitet, nacija, hrvatstvo, srpstvo, nacionalizam, jezik,
19. stoljeće, korespondencije, intelektualci, društvene elite, slovinstvo, Srbi-katolici.
Uvod
I
ako se često bavio političkim pitanjima, obzirom da je obavljao i visoke političke duž-
nosti (ministar pravosuđa Crne Gore), mogli bismo reći da se Baltazar Bogišić nije mno-
go bavio samom politikom. Njegov rad uglavnom se temeljio na znanosti i proučavanju
pravnih običaja narodâ, narodnog pjesništva i terminologije, ali ti su fenomeni direktno
povezani s jezičnom, religijskom, etničkom i drugom problematikom koja je integralni dio
nacionalnog identiteta. Iako o fenomenu nacije (u modernom smislu) nije objavio nikakav
integralan tekst, iako se rijetko nacionalno opredjeljivao, u ovome radu pokušati ću prikaza-
ti njegovo poimanje vlastite nacije, nacije kojoj je smatrao da pripada. Također namjera mi
je istražiti Bogišićev stav prema nacionalnom pitanju u svjetlu hrvatsko – srpskih odnosa u
drugoj polovici 19. stoljeća. Držim da se analizom njegovih tvrdnji i stavova, koje je parci-
jalno ostavio u brojnim svojim tekstovima raznolikog karaktera, nešto može i o tome reći.
U ovome radu pokušat ću doći do tih saznanja analizom nekoliko različitih izvora: njegovih
tekstova o pravnoj i jezično-književnoj problematici, korespondencijâ koje je vodio sa svo-
jim suvremenicima i jednog nikad objavljena članka kojeg je 1903. godine kanio objaviti u
suautorstvu s Milenkom Vesnićem.
Moja namjera je komparatističkim pristupom pokušati istražiti neke aspekte Bogi-
šićevog poimanja hrvatske i srpske nacije. Pod tim aspektima podrazumijevam prven-
stveno njegovo shvaćanje pojma „narod”, shvaćanje jezika i književnosti kao konstruk-
tivnog elementa nacije (ako je to kod njega bio slučaj), shvaćanje vjeroispovijesti kao
demarkacionog elementa, ali i njegov pogled na ondašnju politiku Hrvata i Srba, njiho-
ve nacionalno-integracijske ideologije, njihove međusobne odnose, suradnju i razlike.

U pokušaju osvjetljivanja njegovih stajališta, pokušat ću ga prikazati komparirajući ga s
nekim njegovim suvremenicima s kojima je bio u izravnoj korespondenciji.1 Prvenstveno
mislim na korespondencije s Vatroslavom Jagićem, Stojanom Novakovićem, Franjom Rač-
kim, a manjim dijelom i na korespondencije s Lukom Zorom i Antunom Fabrisom. Kores-
pondencije s Fabrisom, Novakovićem, Račkim i Zorom objavljene su zasebno, dok je kores-
pondencija s Jagićem objavljena djelomično u sklopu Jagićevih memoara.
Prije analize spomenutih aspekata Bogišićeva habitusa pokušat ću operacionalizirati
osnovni koncept koji se u ovom članku postavlja kao ključno pitanje, a to je koncept naci-
onalnoga identiteta.
Nacionalni identitet
Pokušaji definiranja pojma „identitet“ mnogobrojni su i raznovrsni. Neki od najznačajnijih
oblika identiteta zasigurno su etnički2 i nacionalni identitet. U vlastitome identitetu svijest
o pripadanju svome narodu ima vjerojatno najveću ulogu, kako na individualnoj tako i na
kolektivnoj razini. U etničkom, ali i u nacionalnom identitetu, sadržane su dvije dimenzije,
ona spoznajna koja predstavlja objektivni sadržaj, i ona subjektivna koja predstavlja emo-
tivni osjećaj pripadnosti i lojalnosti. Obje dimenzije su u interakciji i za njih se vjeruje i tvrdi
da su temelji zajedništva.3
Jedan od ključnih čimbenika u procesu identifikacije i samoidentifikacije zasigurno je
jezik. Osim osnovne, komunikacijske, jezik ima barem još jednu vrlo važnu ulogu. Jezik
se smatra jednim od najznačajnijih sastavnica koje određuju pojam kulturnog i etničkog
identiteta, a zasigurno su značajan čimbenik i u određivanju nacionalnog identiteta.4 Još
od sredine 19. stoljeća ukorijenilo se shvaćanje da identičnost i srodnost jezika predstav-
lja nužan preduvjet formiranja i opstanka neke zajednice. O povezanosti jezika i etnično-
sti svjedoče i povijesne činjenice vezane uz međusobnu ovisnost razvoja nacija i njihovih
nacionalnih jezika kada se jezik doista smatrao osnovnim izrazom kolektivnoga iskustva
zajednice. Jezik bi dakle bio sredstvo kojime se zajednice integriraju i diferenciraju. No, ta-
kav stav nije u potpunosti istinit jer su brojna istraživanja (posebno iz lingvističke geogra-
fije) pokazala da se etničke i jezične granice ne moraju uvijek podudarati.5 Veliku ulogu u
prepoznavanju jezika kao označitelja nacionalnoga identiteta imaju osobni stavovi. Stavove
prema jeziku odražava ne samo upotreba jezika, nego i njegovo vrednovanje, te promjena
jezičnoga i govornoga ponašanja. Stavovi kao dio osobne i grupne svijesti su izvanjezične
1
Kosta Milutinović smatra da je na južnoslavenskome prostoru nakon Vuka Stefanovića Karadžića i Josipa Jurja Stro-
ssmayera Baltazar Bogišić vodio najveću prepisku onoga doba. Milutinović 1973: 92. Korespondencije intelektualaca
19. stoljeća iznimni su izvori koji zaslužuju poseban pristup i stalno iščitavanje. Usp. Roksandić 2003.
2
Općenito o pitanju etniciteta i etničkog identiteta opširnije u: Hutchinson i Smith 1996.
3
Anderson 1990: 16-18.; Grbić 1998: 182.
4
O značenju jezika u pitanjima etničkog i nacionalnog identiteta više u: Hobsbawm 1994, Edwards 1996, Landau 1996,
Grbić 1998, Fought 2006.
5
Grbić 1998: 183-184. Dubravko Škiljan jezičnu zajednicu definira kao skup govornika kojima međusobnu komunikaci-
ju omogućuje činjenica da svi vladaju (barem) jednim jezičnim idiomom i normama njegove upotrebe. S obzirom na
geografsku raširenost upotrebe nekog jezika i njegovom komunikacijskom i društvenom ulogom govori se o lokalnim,
regionalnim, nacionalnim i internacionalnim jezicima, dok se jezici većinom dijele na dijalekte. U tehničkome smislu svi
su dijalekti jezici, nema ništa parcijalnog ili sublingvističkog u njima. S lingvističkog gledišta, dijalekt ima sva obilježja
jezika, no ipak se jezik smatra kategorijski višim pojmom budući da obuhvaća više dijalekata. Grbić 1998: 184-186.
J o s i p M i h a lj e v i ć, B a lt a z a r B o g i š i ć i z m e đ u hr v a t s v a i s r p st v a… 17
i izvanlingvističke činjenice, ali sadrže jaku identifikacijsku komponentu važnu za stvaranje

i održavanje, individualnog i kolektivnoga identiteta. Dakle, budući da su etnički i nacio-
nalni identitet i jezik proizvodi kulture, povijesti, tradicije, dinamike unutaretničkih i među-
etničkih odnosa, o identitetu i jeziku i odnosima među njima, treba pristupiti kao prema
kategorijama promjenjivim od slučaja do slučaja, od zajednice do zajednice.6 Prema tome,
pripadnost grupi, naime, ne očituje se samo u objektivnim etničkim, povijesnim, društve-
nim, kulturnim ili političkim činjenicama, nego i u subjektivnim osjećajima i simboličkim
vrijednostima koje za pripadnike ima vlastita zajednica i njezine osobitosti. Tako je jezik i
sredstvo i simbol zajedništva, a kao takav on je izrazito kulturno obilježje i strukturni dio
identiteta i na individualnoj i na kolektivnoj razini.7 U slučaju nacionalnog identiteta uloga
jezika je još relativnija.8
Iz svega iznesenoga jasno je jedino da su pojmovi etničnost, nacionalnost i jezik prilično
neodređene pojavne kategorije. Etnička zajednica, jezik u genetskolingvističkom smislu,9
moderna nacionalna zajednica i jezik kao standardni idiom četiri su različite pojave, koje
se isprepliću, ali koje nisu ovisne jedna o drugoj.10 Shvaćanje o jeziku kao bitnom obilježju
nacije samo je aproksimacija jer su nacije kompleksne zajednice koje nisu isključivo jezično
određene. Dokaz za to je stanovništvo koje govori narječjima „srednjojužnoslavenske“ je-
zične skupine (prema Brozoviću) koja je ranije definirana kao „hrvatskosrpski-srpskohrvat-
ski dijalekatski kontinuum“. To se stanovništvo na razini etničnosti podijelilo između više
identiteta i s vremenom integriralo ili u srpsku ili u hrvatsku, a nešto kasnije u crnogorsku
i bošnjačko-muslimansku naciju.11
Jezik (književni i standardni) je također usko povezan i s politikom, jer je jezična norma
uvijek i stvar politike. Gledano kao struktura ili supstancija, svaki je dijalekt, odnosno idiom
sposoban biti nositeljem književnoga jezika, sposoban je ujediniti jedan narod odnosno
naciju/državu pa je u odabiranju jednoga idioma politika značajan faktor.12 Poput jezika i
nacionalno pitanje teško se može odvojiti od šireg političkog konteksta. Takva postavka
vrijedi danas, a možda je još i više vrijedila u osvitu modernog doba. Politika druge polovi-
ce 19. stoljeća fenomenom nacije bila je opterećena u tolikoj mjeri da se sintagma „stoljeće
nacija“ i ne čini toliko pretjeranom.
Termin „nacionalizam“,13 koji danas u javnosti uglavnom ima negativne konotacije, u
srednjoj Europi, pa i u hrvatskom slučaju nije izvorno imao negativno značenje. Neutralno
shvaćeni pojam nacionalizma podrazumijeva općenito sklop nacionalnih uvjerenja (ideo-
6
Grbić 1998: 188.
7
Grbić 1998: 188.
8
O teorijama koje naciju tretiraju kao isključivo jezičnu zajednicu više vidi u: Korunić 2006: 121-122.
9
Osim pojma o standardnome jeziku postoji i drugo poimanje jezika koje se upotrebljava u geneolingvistici (genetskoj
lingvistici), gdje se pod jezikom podrazumijeva skup (zajednicu) blisko srodnih dijalekata. Geneolingvistika dijalekte
svrstava u narječja, narječja u jezike, jezike u jezične skupine, skupine u grane i grane u porodice. Genetska lingvistika
se bavi srodničkim jezičnim odnosima, a sociolingvistika standardnim jezicima. Vidi: Brozović 1998: 171-173.
10
Brozović 1998: 175.
11
Stančić 2002: 39., Brozović 1998: 172.
12
Babić 1998: 191.
13
Znanstveni radovi koji su tematizirali teoriju i koncepte nacije i nacionalizma gotovo su nepregledni. Na ovom mjestu
nabrojat ću one kojima sam se koristio u ovome radu: Anderson 1990, Eriksen 1993, Hobsbawm 1993, Hutchinson
i Smith 1994, Gellner 1998, Stančić 2002, Katunarić 2003, Smith 2003, Subotić 2004, Hutchinson 2005, Hobsbawm
2006, Korunić 2006. Istraživanje teorije nacije i nacionalizama doživjelo je snažan zamah 1980-ih i 1990-ih godina.
U literaturi o nacionalizmu godina 1983. označavana je kao prekretnica jer su te godine objavljene čak tri knjige koje
logije) i nacionalno motiviranog djelovanja. U terminologiji koja se koristila u 19. stoljeću

(„vijeku narodnosti“) na prostoru hrvatskih zemalja rijetko se javljao termin „nacija“ nego
su se češće koristili termini „narod“ i „narodnost“, a za „nacionalizam“ termin „rodoljublje“,
a izraz „narodnjak“ je zapravo značio “nacionalist“.14
Promatrajući pitanje pojave nacionalizma u Europi Nikša Stančić diferencira građanski
nacionalizam (zapadni) i etno-nacionalizam koji se javljao u sredjnoeuropskom i hrvatskom
slučaju.15 Ta diferencijacija ima pokriće ako shvatimo društveno-politički kontekst onoga
vremena. Kad se pred društvene elite na području srednje i jugoistočne Europe u 19. stolje-
ću postavilo pitanje obilježja nacije kao kolektiviteta i njezina središnjeg integrativnog iden-
titeta, te elite su se našle pred velikim problemima jer su bile izrazito heterogene. Rješenje
su vidjele u kulturnoj standardizaciji, u afirmaciji zasebnih identiteta preko jezika i kulture,
te su težište nacionalnoga identiteta položile na jezično-kulturni identitet, i u skladu s time
nastojale su politički operacionalizirati jezik i kulturu.16
Standardni jezici, oblikovani u sklopu modernizacijskih procesa morali su imati funkci-
ju polivalentnih jezika kojima bi se mogle zadovoljiti nove modernizacijske potrebe, ali i
prevladati regionalni i lokalni partikularizmi. Jezik je, kao jedno od sredstava grupne iden-
tifikacije i diferencijacije prema drugim skupinama, bio idealan alat uz koji se moglo vezati
emocije pripadnika grupe, odnosno koji je mogao postati motivacijski integracijski čimbe-
nik, čega su bili svjesni i intelektualci 19. stoljeća. Shvaćanje o jezično-kulturnom identitetu
nacije afirmiralo se tada u filološkoj znanosti, pogotovo u mladoj slavenskoj filologiji koja
je nastojala klasificirati jezične skupine, jezike, narječja i podnarječja. Filologija je tako po-
stala znanost koja je opskrbljivala ideologije „materijalom“, odnosno podacima potrebnim
za nacionalnu identifikaciju i diferencijaciju.17
Jezik, koji služi kao osnovno sredstvo komunikacije, ima mnoštvo funkcija, a između
ostalog on je osnova po kojoj se formira jezična zajednica. Za formiranje jezične zajedni-
ce ključan je subjektivni kriterij, jer je jezik ljudima uvijek nosilac nekih vrijednosti – oni se
prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili strani, kao lijep ili ružan, kao njegovan
su postale temelj brojnim kasnijim diskusijama – Gellnerova „Nacije i nacionalizam“, Andersonova „Zamišljena zajed-
nica“ i Hobsbawmov zbornik „Izmišljanje tradicije“. Uz teorijske tekstove iz 1983. godine, neki autori (Subotić 2004)
kao odlučujući impuls za teorijsku rehabilitaciju pojmova nacije i nacionalizama vide u praktično-političkom kontek-
stu tih godina koje su obilježene propašću komunističkih sustava i stvaranjem novih država na prostorima nekadaš-
njeg Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.
O postmodernoj perspektivi pitanja konceptualizacija i teorija nacije i nacionalizma, opširnije vidi: Muharemović
2010.
O teorijskoj recepciji nacionalizma i pojma nacije u socijalističkoj Jugoslaviji i kontraverznoj tradiciji vezanoj za to
opširnije je pisao Drago Roksandić koji smatra da jugoslavenski komunisti nisu ignorirali nacionalno pitanje, kao se
često u historiografiji isticalo, nego su u pragmatičkim aproprijacijama nacionalnog pitanja nalazili glavno izvorište
legitimiteta svoje političke vlasti. Vidi Roksandić 2002.
14
Stančić 2002: 6-7.
15
Stančić 2002: 8. Sličnu teoriju naglašava i Stjepan Ćosić koji smatra da je u hrvatskom slučaju, kao i kod većine ma-
lih srednjoeuropskih naroda pod tuđinskom hegemonijom, u 19. stoljeću došlo do nerazdvojne sprege nacionalno-
integracijske i političke sfere. Drži da je nezrelost građanskog društva, uz političku podčinjenost, sprečavala da se
taj proces razvija u smjeru stvaranja tzv. građanske nacije – utemeljene u zajednici ravnopravnih građana – pa su se
nacionalne ideologije oblikovale u sklopu tzv. etnonacionalizma koji naciju, prije svega, shvaćaju kao etničko-jezični
kolektivitet. Ćosić 2001: 54.
16
Stančić 2002: 37-38.
17
Korijene tih pojava treba tražiti u ranonovovjekovnoj društvenoj i kulturnoj baštini srednjoeuropskoga područja, ali
pogotovo u humboldtovsko-herderovskom učenju i tezama o izvornosti puka i o značaju jezika kao bitnog obilježja
etničkog identiteta. Vidi: Stančić 2002: 40.
ili zapušten, ali i kao simbol narodnosne pripadnosti.18 Jezična zajednica koja svoj idiom
promovira u jezik obično taj jezik i imenuje, a to stvaranje jezika ne proizlazi iz sveukupno-
sti jezične djelatnosti kolektiva, već je rezultat djelovanja jednog dijela zajednice koji svoju
„ideju jezika“ implementira u kolektiv. Procesi standardizacije jezika, odnosno stvaranja izri-
čite jezične norme, obično su povezani s težnjom da se uspostavi nova jezična zajednica
čiji će obuhvat biti veći od njezina početnog stanja u kojem neka „elitna“ grupa stvara svoj
projekt širenja zajednice.19 U Srednjoj Europi su u 19. st. tradicionalne društvene elite svo-
ju emancipaciju provodile na način da su svojom nacionalnom idejom (u kojoj je politički
bila operacionalizirana njena jezično-kulturno-etnička sastavnica) homogenizirale djelatne
društvene slojeve. Prema takvom ideološkom modelu su se kroz 19., ali i u 20. stoljeću ra-
zličiti socijalni i socio-ekonomski interesi pojedinih slojeva i skupina iskazivali kao različiti
nacionalno-politički programi.20
U istraživanju etničkih i nacionalnih identiteta treba uzimati u obzir i etnološka, antro-
pološka i sociolingvistička istraživanja, čije su se teorijske faze21 u ispitivanju etničkih za-
jednica i etniciteta redovno povezivale s izučavanjem jezičnih zajednica i jezika (idioma).
Suvremeno poimanje nacije, kao vrhunca procesa etničkog konstituiranja zajednice, što
je posebno izraženo iz perspektive Srednje i Jugoistočne Europe, jezik shvaća kao bitnu
odrednicu i kao jedan od ponajvažnijih faktora koji definiraju samu naciju. Naravno, otkri-
će etniciteta u modernim društvima jasno je pokazalo da se etnička i jezična pripadnost
ne moraju podudarati, iz jednostavnog razloga što se istim jezikom može služiti veći broj
etničkih zajednica, a moguća je i obrnuta situacija, da se jedna etnička zajednica služi s
više idioma.22
Povezivanje vjerskog identiteta s nacionalnim osjećajem također se često uzima kao jed-
na od ishodišnih točka izgradnje moderne hrvatske (i srpske) nacije, ali, u vremenu kad se
počeo oblikovati hrvatski nacionalni identitet, hrvatske društvene elite vjersku odrednicu
nisu uzimale kao značajku nacije, niti su je koristile kao sredstvo diferencijacije prema Sr-
bima.23 Iako konfesija nije bila čimbenik kojeg bismo jednostavno mogli naznačiti kao dife-
rencirajući, zadnjih desetljeća 19. stoljeća podjele po vjerskom ključu postale su realnost na
osnovu koje će se većina stanovništva nacionalno integrirati. No, i u tom pitanju Bogišićev
slučaj pokazat će nam zanimljive kontradikcije.
U formiranju nacionalnoga identiteta, jezični, etnički, vjerski/konfesionalni i politič-
ki čimbenici uvelike utječu, ali, u teorijskom smislu, niti jedan ne možemo označiti kao
glavni ili presudni čimbenik. Velik utjecaj možemo pripisati i društveno-političkom i pro-
storno-vremenskom kontekstu u kojem se pojedinci i grupe „odlučuju“ i nacionalno iden-
tificiraju.
18
Škiljan 2002: 37.
19
Škiljan 2002: 120-121.
20
Stančić 2002: 42.
21
O teorijskim fazama istraživanja etniciteta u okviru spomenutih disciplina vidi Škiljan 2002.
22
Škiljan 2002: 135.
23
Stančić 2002: 122.
Bogišićev „narod“ i „narodni jezik“

Bogišićevo shvaćanje pojma „narod“ analizirat ću iz nekoliko njegovih tekstova u kojima
je taj termin koristio. Počet ću s njegovim tekstom „Stručno nazivlje u zakonima (pismo pri-
jatelju filologu)“24 iz 1877. godine. Bogišić tu često koristi izraz „naš narod“ ne definirajući
što taj izraz konkretno podrazumijeva. Kakav je taj „narod“ i što taj „narodni um“ baštini
da se naslutiti iz ovih Bogišićevih riječi:
„Po osobitome sklopu narodnoga uma i po pravcu historičkoga našega razvitka,
narod naš kao što sahrani do danas neporušenu snagu u samostalnu pjevanju, pri-
čanju, mišljenju, tako isto sahrani u živoj svijesti svoje društvene ustanove, pa tako
hoće da ih samostalno razvija, premda ne prezire ni plodove tuđega iskustva, tuđe-
ga izuma.“25
Izražava potrebu da zakoni budu pisani tako da ih „razumije vaskolik narod a ne samo
pravnici“, te da je to posebno potrebno „u nas“, jer je „jedini naš narodni element seljak“,
a „svi važniji pokreti politički i društveni, koji na Zapadu poniknuše u gradovima, u nas se
svikolici porodiše u selima“26. Što pod tim političkim i društvenim pokretima misli jasno je
iz nastavka: „Jer odakle su, ako ne sa sela: Karađorđi, Miloši, Danili, Vučići, Hajduk-Veljci,
Vukalovići, i drugi?“ Dakle, prema Bogišiću, seljački narod i pojedinci izišli iz njega, nositelji
su narodnog, odnosno, nacionalnog identiteta.27
U korespondenciji Bogišića s Jagićem28, Bogišić piše Jagiću 29. svibnja 1866. godine:
„… mi pišemo za narod, kojega je znanstvena literatura jošte in incunabulis. Na
str. 54 Vi govorite da se uz komparativnu filologiju već položio temelj i komparativnoj
mitologiji, a o komparativnoj jurisprudenciji ni riječi. Narodno pravo je isto tako pars
integrans narodnog bića, kao i mitologija...“ 29
24
V. Bogišić 2004: 99-109.
25
V. Bogišić 2004: 101.
26
V. Bogišić 2004: 101-102.
27
Koliko je ta tvrdnja opravdana zaista je upitno, pogotovo ako imamo na umu da su nacije 19. stoljeća projekt društve-
nih elita. Istina je da je područje koje su naseljavali Južni Slaveni bilo područje slabo rasprostranjene urbane civiliza-
cije, gdje je seljački svijet činio ogromnu većinu sve do 20. stoljeća, pa je za širenje nacionalnih ideologija i stvaranje
nacionalnih pokretâ nužno bilo uključivanje seljačkog svijeta. Bogišić predviđa da nacionalni projekti i pokreti nisu na
svim područjima imali istu dinamiku, niti nositelje. Hrvatska integracijska jezgra, kako bismo mogli nazvati krug oko
nacionalnih ideologa u razdoblju preporoda, u svojoj je početnoj fazi, slično kao i kod drugi srednjoeuropskih nacija,
svoj identitet samo načelno temeljila na specifičnim obilježjima naroda – puka – seljaka, na ideji njegove izvornosti,
pogotovo na jezičnim obilježjima. U hrvatskom slučaju politički pokreti nisu dolazili sa sela nego iz uskih krugova
nacionalnih ideologa koji su živjeli i djelovali u, ipak, urbanim sredinama, a oni su u naciju prihvaćali pojedince koji
su se isticali nekim društvenim položajem ili imetkom. Sami Ilirci zapravo su vrlo malu pozornost poklanjali puku.
Tako je razmišljao i Ivan Kukuljević koji je sredinom 19. stoljeća naciju (narod) ograničio na vodeći obrazovni društve-
ni sloj, isključujući iz nje široke i neuke mase. U prvoj polovici 19. stoljeća zajednica koju je Kukuljević nazivao „moj
narod“ podrazumijevala je isključivo društvenu elitu. U drugoj polovici 19. stoljeća u hrvatsku naciju integriraju se
novi građanski slojevi pod vodstvom Stranke prava, a seljačke mase u „igru“ ulaze najkasnije, na početku 20. stoljeća
pod vodstvom braće Radić. U vrijeme kad Bogišić piše o seljacima kao o pokretačima društvenih i političkih pokreta,
seljaci na području hrvatskih zemalja još nisu upoznali braću Radić.
28
Ta korespondencija nije objavljena kao takva, ali je Jagić u svojim memoarima parcijalno objavio brojna pisma koja je
izmjenjivao s Bogišićem. Ta pisma većinom su objavljena u prvom svesku Jagićevih Spomena koji obuhvaćaju razdoblje
do 1880. godine. Iz tog prvog sveska izdvojio sam dijelove pet Bogišićevih pisama, a u tri pisma Bogišić se dotiče
pitanja rase, naroda i „naše narodnosti“. Vidi: Jagić 1930.
29
Jagić 1930: 67.
Bogišić u ovom pismu otkriva mnogo o svojoj motivaciji. Otkriva za koga piše – za na-
rod. Naravno, koji je to narod i kako se taj narod po Bogišiću zove, to ne možemo utvrditi
na temelju ovog pisma, ali je jasno da taj narod u tom vremenu nema znanstvene literatu-
re, odnosno da se ona tek stvara. Što se tiče onodobne znanosti, pogotovo na srednjoe-
uropskom području, ona je bila poprilično pragmatična i uvelike prožeta romantičarskim
tezama, a posebno mjesto u afirmiranju nacionalnih ideologija zauzimala je filologija koja
je imala primat u isporuci podataka i „znanstvenih“ činjenica koje su bile potrebne ideo-
lozima za nacionalnu identifikaciju i diferencijaciju. Ovdje Bogišić naglašava važnost svoje
struke i nastoji joj dati primjereno mjesto u panteonu znanosti koje tvore „narodno biće“.
U pismu od 22. siječnja 1878. u kojem Bogišić piše Jagiću o situaciji na Balkanu i razmišlja
o posljedicama koje će okolnosti imati za „našu narodnost“ primjećuje se određeni osjećaj
nesigurnosti.30 Jasno je da pod tom našom narodnosti misli na Južne Slavene:
„Ja se sve bojim da Vlasima ne dadu Dobrudžu ili koji drugi komad zemlje na li-
jevoj (?) obali Dunava, tad je naša, narodnost u opasnosti. Vi znate sudbinu Slovenâ
erdeljskih i banatskih a znate što se i u Srbiji radi u tome obziru.“31
Bogišić je išao i dalje u distinkciji naroda koji živi na slavenskome jugu. U tekstu „Tehnički
termini u zakonodavstvu“32 iz 1887. godine, Bogišić piše o pitanju jezika u zakonodavstvu i
jasno razlučuje Srbe od Hrvata te hrvatske od srpskih zemalja,33 a na istoj stranici razlikuje
i srpske, hrvatske i slovenačke riječi. Ipak, to razlučivanje vidi samo kao pokrajinsko, a ne
narodno, odnosno, prema Bogišiću, riječ je o jednomu narodu koji ima svoje pokrajinske
različitosti:
„Ipak, i one riječi koje se smatraju imaovina cijeloga naroda, koji govori nekim je-
zikom, ima pokrajina u kojima te riječi, iako imaju opšte jednako značenje, opet imaju
i neke prilične razlike. Tako npr., u Crnoj Gori riječi: lukavstvo, lukav, lukavo nemaju
sasvijem onakvo značenje, kao u drugim srpskim i hrvatskim pokrajinama.“34
Dakle, unatoč tomu što radi na stvaranju crnogorskog imovinskog zakonika, Bogišić se
ne ograničava samo na govor specifičan za teritorij Crne Gore, nego u uzima u obzir širi,
narodni govor, pri čemu se želi opredijeliti za onu riječ koja je najviše rasprostranjena ili će
se lakše rasprostraniti.35 Ovo je jedno od bitnih sastavnica Bogišićeva razmišljanja kada go-
vorimo o njegovu shvaćanju nacionalnih i jezičnih identiteta. On uvijek pokušava obuhvatiti
širu sliku. U tome je često bio i osamljen i kritiziran od brojnih kolega koji su više isticali
razlike među južnoslavenskim narodima, nego njihove sličnosti. Jedan od razloga takvog
30
Osjećaj nesigurnosti jedan je od bitnih konstrukata nacionalne ideologije kroz koji se, prema ideolozima, najefikasnije
odražava suvremeni nacionalni identitet. Škiljan 2002: 224.
31
Jagić 1930: 358.
32
Ovaj tekst zapravo je govor koji je Bogišić održao na sastanku ruskoga filološkog društva u Petrogradu 13. siječnja
1887. Bogišić 2004: 111-129.
33
V. Bogišić 2004: 114.
34
V. Bogišić 2004: 118.
35
Ovu tezu iznio je Branimir Janković na doktorskom kolegiju, a prema onome što sam prethodno iznio moram se s
njime složiti.
njegova svjetonazora bio i dugogodišnji boravak u inozemstvu (Rusija, Francuska itd.) i is-
ključenost iz dnevno-političkih događanja na južnoslavenskome prostoru.
Iz navedenih primjera jasno je da Bogišić pojam narod upotrebljava u smislu puno širem
od naroda kao oznake za neku etničku zajednicu ili, uvjetno rečeno naciju. Rekao bih da
Bogišić u svom poimanju naroda jezik koristi kao jedan od glavnih značajki. Međutim, taj
narod nije etnička nego šira, južnoslavenska zajednica, a ne možemo ga nazivati ni nacijom
u modernom smislu te riječi. Njegovo shvaćanje naroda podudara se s narodom koji za-
hvaća prostor određen teorijom o dijalektalnim kontinuima u Europi36, koja Europu jezično
dijeli na zapadno-romanski, zapadno-germanski, skandinavski, sjeverno-slavenski i južno-
slavenski kontinuum. Govornici tog srednjojužnoslavenskog kontinuuma njegov su narod.
Jasno je da nema distinkcije po kriteriju modernog poimanja nacije.
Bogišićeva narodna književnost (o bugaršticama i razlici srpske i

hrvatske epske poezije)
Veze između jezičnih i etničkih kolektiva, iznimno su složene, a to se pogotovo odno-
si na povezanost nacionalnih jezika i nacija. Te veze zasigurno nisu samorazumljive, nego
mnogo kompleksnije, problematičnije i u velikoj mjeri iskonstruirane. Jasno je da jezici nisu
bili isključivo sredstvo komunikacije nego i medij kojim su vladajuće elite i institucije širile
svoju ideologiju i ostvarivale svoje političke ciljeve. Modernizacijski procesi 19. stoljeća je-
ziku i kulturnoj djelatnost daju jednu novu ulogu.37
Pregledavajući Bogišićevu korespondenciju, a imajući u vidu ovo prethodno iskazano,
pokušao sam naslutiti kakav je bio Bogišićev pogled na jezično-nacionalnu problematiku u
kontekstu sličnosti i razlika hrvatske i srpske književnosti. Za takvu analizu korisnim mi se
učinilo istražiti kakav je bio njegov stav prema bugaršticama, epskim pjesmama o kojima je
dosta pisao, a oko kojih su se često vodile rasprave o njihovu porijeklu. Te rasprave često
su imale i nacionalno-ideološki predznak, pa su često vodile u debate o razlici hrvatske i
srpske epske poezije.
Bugarštice38 su pjesme pripovjednih sadržaja bliskog temama deseteračke poezije, ispje-
vane u dugim nepravilnim stihovima od trinaest do sedamnaest slogova, zapisivane od
kraja 15. do polovice 18. stoljeća, uglavnom u srednjoj i južnoj Dalmaciji i Boki Kotorskoj.39
Znanstveno zanimanje za bugarštice počinje sredinom 19. stoljeća kada Miklošič objavljuje
(1851.) slučajno nađen zapis Popevke od Svilojevića u proznom obliku, a potom i prvu vrlo važ-
nu zbirku od trideset bugarštica Die Volksepik der Kroaten.40 Bogišić je 1868. napisao članak
„Najstarija zbirka srpskih narodnih umotvorina“ s jednom bugaršticom,41 a njegova knjiga iz
1878., Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, do danas je temeljno djelo o bugarštica-
ma.42 Bogišić je u toj knjizi objasnio i provenijenciju rukopisa iz kojih je preuzeo bugarštice.43
36
Područja u kojima se sistemski kontinuitet epihorskih idioma odražava između bilo koje dvije susjedne točke, a u
svakome od njih egzistira veći broj jezičnih zajednica. Škiljan 2002: 142.
37
Zanimljivu analizu jezične uloge u nacionalnim integracijama u ugarskom Podunavlju vidi u: Skenderović 2008.
38
O Bugaršticama opširnije: Bošković-Stulli 2004.
39
Bošković-Stulli 2004: 9-10.
40
Bošković-Stulli 2004: 10.
41
U publikaciji Dubrovnik, zabavnik Narodne štionice dubrovačke za godinu 1868.
42
To Bogišićevo izdanje bugarštica bilo je presudno za daljnje proučavanje te narodne pjesničke vrste te su svi kasniji
radovi o bugaršticama i sva izdanja bugarštica povezana uz Bogišićev rad. Vidi: R. Bogišić 1995: 147.
43
Te rukopise je imenovao prema mjestima gdje su se čuvale: Dubrovački rukopis u Samostanu male braće u Dubrov-
niku; Peraški rukopis; dva Zagrebačka rukopisa u knjižnici tadašnje Jugoslavenske akademije. Bogišiću se često
Prvi pisci o bugaršticama u 19. stoljeću, Miklošič, Jagić, Pavić, Novaković, Bogišić, nisu
sustavno elaborirali teze o izvorima i širenju bugarštica, nego su bili usmjereni na nalaže-
nje građe. Međutim, pretpostavke o postanku, iako su bile su još djelomične i nesustavne,
često su već prilično ekskluzivno opredijeljene o tzv. pripadnosti.44 Maja Bošković-Stulli u
svom radu o Bugaršticama drži da su Bogišić i Jagić slično razmišljali o postanku Bugaršti-
ca. Za Jagića pretpostavlja da je smatrao da su sadržaji bugarštica većim dijelom iz stare
srpske povijesti ili su zajednički iz srednjega razdoblja, kad su “oba plemena” (hrvatsko i
srpsko), kao kršćani ratovali protiv Turaka. Bošković-Stulli zaključila je da je Bogišić u svom
djelu iz 1878. smatrao da tekstovi dolaze iz Dalmacije i Hrvatske, ali da to ne znači da su
pjesme nastale i trajale samo ondje, nepoznate “drugim dijelovima srpsko-hrvatskoga na-
roda”.45 Po mom mišljenju iz same te tvrdnje vide se razlike između Bogišića i Jagića. Dok
Jagić piše od dva plemena i jasno naznačuje njihove razlike, Bogišić piše o srpsko-hrvat-
skom narodu ne naglašavajući razlike među njima.46
Na tragu ove teze pokušat ću istražiti to Bogišićevo shvaćanje kroz nekoliko njegovih
pisama iz prepiske s Jagićem i Novakovićem, jer je s njima u nekoliko navrata raspravljao o
bugaršticama. U pismu od 14. rujna 1876.47 Bogišić piše Jagiću o razlici između srpske i hr-
vatske epske poezije. Time se u prepisci otvara debata koja će trajati razmjerno dugo, a na
pitanju porijekla, izvornosti i jezika, srpskog i(li) hrvatskog, otkrit će se da je Bogišić imao
šire horizonte od svojih suvremenika:
„Ja Vam iskreno kažem da pitanje o srpstvu ili hrvatstvu pjesama dugačkoga raz-
mjera čini mi se pitanje de lana caprina, dok se ne nađe tvrdi criterium razlike megju
dva plemena. Jer ko su pravi Hrvati? da48 li kajkavci zapadne tri županije, ili su Hrvati
samo čakavci dalmatinskih otoka, kao što je nekad Daničić mislio, ili su Hrvati svi
ikavci, ili su Hrvati one poseobine u Ugarskoj kojih je pjesme sakupio Kurelac? Ni
granica geografska nije do sada mogla biti naznačena, a o religioznoj smiješno bi bi-
lo i govoriti. Ja dakle mislim da je duži razmjer stariji, kako se je u Primorju sačuvao
do poznijega vremena, kao što se sačuvaše i mnoge druge stare jezične forme bolje
nego igdje, a da je prije bio više općenit svemu našemu dvoimenomu narodu. Ili, ako
nećete to, tad bi trebalo priznati za Hrvate Metadialektisierung, slično panonskim
Slovenima koji postadoše Slovaci, to jest da Hrvati poprimiše malo po malo srpsko
narječje pa i pjesme, jer i u Bosni i u Dubrovniku, gdje su do nedavno te stare pje-
sme življele, sada nema nego deseterac srpski. U ostalom znate da su do 15 vijeka
i Dubrovčani bili čakavci, a po svoj prilici i Bokeljci, koji su i sada u leksikalnoj stra-
ni jezika jednaci s Dubrovčanima. Ja dakle vidim da pitanje o tim pjesmama treba
riješiti inače nego li u smislu ekskluzivnog srbizma ili hrvatizma. Vi se sjećate fraze
Hektorovićeve u pismu Mikši Pelegrinoviću ‘onaj srbski način’ – u ostalom ja mislim
da se to odnosi više na melodiju nego li na metar onih pjesama koje su u Ribanju.
zamjeralo što je, u želji da knjigu približi širem krugu čitatelja, pjesme razvrstao tematski i prema povijesnom slijedu,
čime je razbio cjeline rukopisnih zbirki. Drugo izdanje, do kojega nije došlo, mislio je rasporediti prema rukopisnim
zbirkama. Bošković-Stulli 2004: 10-11.
44
Bošković-Stulli 2004: 22.
45
Bošković-Stulli 2004: 23-24.
46
Jagić se u svom članku „Jugoslavenska narodna epika u prošlosti“, češće osvrće na Bogišićev rad i njegovo shvaćanje
razlike hrvatske i srpske narodne epike. Taj članak objavljen je kao poglavlje u Jagićevim memoarima Rasprave, članci
i sjećanja. Vidi: Jagić 1963.
47
Jagić 1930: 356-357.
48
U knjizi stoji malo slovo. Možda se radi o tiskarskoj grešci, a možda je tako stajalo u originalu pisma.
Važan je argument glede Križanića, a bio bi još važniji kad bi se moglo dokazati da
je te stihove on slušao od bosanskih uskoka. Jer trudno b[i]49 bilo dokazati, da Hrvati
starosjedioci nijesu znali Kraljevića Marka, kad ga znadu Bugari isto kao i Srbi, ali još
više kad naše pjesme znadu mađarske junake (Svilović – Szilagy, Hunyadi – Sibinja-
nin Janko) i kad Arbanasi znadu Dušana te ga slave kao svoga junaka i cara isto kao
što naš narod kao svoga Skenderbega. Ali svakako, premda radi drugih uzroka držim
i ja, da su pjesme dugačkoga metra cvatjele najviše u Bosni. I govoreći o sadržini ne
treba zaboraviti to prisvajanje inoplemenih junaka, ali ne treba zaboraviti ni to da
identičnost junaka još ne znači da je i ostala sadržina identična, jer ako n. pr. srav-
nite stalna epiteta naći ćete prilične razlike među desetercem i dugim pjesmama.“
Na osnovu ovog podužeg isječka jasno je uočljiv Bogišićev osjećaj za kulturne transfere
koji su postojali na čitavom južnoslavenskom prostoru. Bogišiću je bespredmetno rasprav-
ljati o srpstvu i hrvatstvu jer, kako sam kaže, nema tvrdog kriterija na osnovu kojeg se mo-
gu razlikovati Srbi i Hrvati. Za razliku od brojnih intelektualaca Bogišić jezična pitanja želi
istraživati kao jezična, isključujući ekskluzivizam bilo hrvatske, bilo srpske strane, jer Bogi-
šić je, između ostalog i po svome habitusu, dio i jedne (hrvatske) i druge (srpske) sfere pa
mu determiniranje ili biranje strana nema smisla.
Iz prepiske s Novakovićem50 da se „izvući“ nešto više pisama u kojima se Bogišić referira
na jezično-nacionalnu problematiku. Analizom predstavljenih isječaka iz osam pisama koja
pokrivaju razdoblje od 1878. do 1907. još ćemo bolje upoznati Bogišića. Prvo je pismo koje
Bogišić piše Novakoviću između 16. rujna i 4. listopada 1878.51 Tu brani stari naslov za bu-
garštice, izjavljuje da bez obzira na popovske napade, kojima će biti izložen, on ostaje pri
gledištu da su bugarštice srpsko-hrvatska zajednička narodna poezija:
„To bi bila contradictio in adiectio šta više potpuna besmislica jer u predgovoru
se starah naročito dokazati da su te pjesme cjeloga naroda t. j. Srba i Hrvata.“
Bogišić naglašava da bezrazložno trpi napade, dok drugi filolozi, koji bi, prema njegovu
mišljenju, po istom kriteriju mogli biti izloženi kritici, uživaju u ugledu i autoritetu:
„Daničić koji je iz istoga dubr (ovačkoga) rukopisa izdao Poslovice nije kazao ni
srpske ni hrvatske a no prosto ‘poslovice’, pa ga zato još niko ne prekori. Ili bi ste vi
htjeli da ja budem plus catholique que le pape? Miklošić je nazvao te pjesme upra-
vo hrvatskim, pa je li do sada ko zato na nj napao? Ili na utoku Save i Dunava imaju
različita mjerila za različite ljude? Meni se čini da je političnije i u višem (?) smislu da
se ja ograničim odbijanjem Miklošićeva mnijenja da su te pjesme isključivo hrvatske,
– a na osnovu fakta koji su u predgovoru i drugih koji se mogu dodati neka ko drugi
dokaže to što vi velite.“
Bogišić naglašava svoju isključivo znanstvenu motivaciju kojoj je svrha kulturni napredak
čitavog njegova naroda:
49
U knjizi piše samo slovo b, a redak završava prazninom pa se vjerojatno radi o tiskarskoj grešci.
50
Nedeljković 1968.
51
Nedeljković nije mogao navesti precizniju dataciju. Nedeljković 1968: 117-119.
„Što se pak moga ličnog oportuniteta tiče evo što treba da opazim. Vi ste mi ve-
oma bliski prijatelj pa se nadam da ste me spoznali za čovjeka značajna. Kako god
ja bio s Hrvatima ja znajuć popovsku osetljivost nadam se svemu tomu, – ali neh-
tjedoh popustiti za živu glavu od onoga što mi se činilo istinito i za naš narod kori-
stno. Ako Vi mislite da će me i Srbi dezavuisati radi toga što ne govorim besmislicu
(slušah u Novom Sadu jednom kad me neko u društvu nazva Srbinom da se jedan
tobož glavni političar nije…“52
Iako koristi pojmove Srbi i Hrvati, Bogišić ih ipak drži „cijelim narodom“ i ne bira stra-
ne kako bi to htjeli i jedni i drugi. Rasprava o bugaršticama nastavila se i dalje pa se Bogi-
šić morao u još nekoliko navrata osvrnuti po tom pitanju. Jedno od spornih pitanja bio je
upravo naslov njegova djela o bugaršticama. O tome, prilično temperamentno, Bogišić piše
Novakoviću iz Pariza, 27. listopada 1878.53:
„(…) A sada hajdemo da opet razgovaramo o prokletoj tituli. Prije svega treba da
Vam kažem da mi uprav jučer stiže pismo iz Dubrovnika[54], da je ono srpske pogreš-
no štampano u ‘Slovincu’ mjesto epske. Eto vidite! Ta štamparska pogreška daje
povoda cijeloj zaludnoj raspravi. Evo kako mi se čini da titula može proći: Narodne
pjesme iz starijih spisa primorskih – skupio i izdao B. Bogišić, Knjiga I. (…)“55
Taj naziv ipak nije bio definitivan jer je djelo objavljeno kao: Narodne pjesme iz starijih, najvi-
še primorskih zapisa. Zanimljiva je njegova opaska da je čitava rasprava oko porijekla i pripad-
nosti bugarštica rezultat tiskarske pogreške. Sigurno je da ta rasprava ne može biti zasno-
vana samo na jednom lapsusu i imala je dublje korijene, nacionalno-ideološkog karaktera
onog vremena, ali takvo Bogišićevo objašnjenje indikator je Bogišićeva šireg svjetonazora
u pitanju nacionalnog identiteta i nezainteresiranosti za „biranje strana“. Za Bogišića je ta
rasprava „zaludna“. No, iako raspravu smatra zaludnom, ni on ne prestaje braniti svoje sta-
vove i osporavati tvrdnje kolega s kojima se nije slagao. U pismu koje piše Novakoviću, iz
Pariza 22. siječnja 1879., osvrće se na Miklošićev rad, posebno na njegove tvrdnje da u bu-
garštice hrvatske narodne pjesme:
„(…) Vi znate da je Miklošića poštujem kao iko, ali amicus Socrates, amicus Plato
sed magis amica veritas, – a on se već uklonio s puta istine – kad je tako hitno krstio
bugarštice croatisches Volkslied.“56
Posljednje od pisama koje ću ovdje predočiti Bogišić piše Jagiću 21. lipnja 1879. i odgo-
vara mu na upit što će se naći u drugoj knjizi koju je Bogišić pripremao, ali nikad nije izdao.
52
Ovdje, nažalost, prestaje nacrt teksta. Bilo bi zanimljivo vidjeti Bogišićevo promišljanje o nacionalnom osjećaju u
svakodnevnoj situaciji.
53
Nedeljković 1968: 121-123.
54
Nedeljković 1968: 123: Radi se o pismu Meda Pucića od 14. listopada 1878. u kojem energično brani gledište da su
bugarštice samo srpske ovim argumentima: „(…) Ja dakle glasujem za Novakovićev predgovor, a i tako Hrvati bi šćeli
da je sve njihovo i Dubrovački pisci i Bosna ponosna i Crna Gora i mal da ne Dušanovo carstvo. Do sad je sve to bila
đetinja igra (zogo de putti), ali od sada, pošto je srpska grana slovinstva već do nezavisnosti došla a hrvatska s ne-
sređnijem Ausgleichom svaku političku važnost izgubila, što joj neće ni akademija ni univerzitet povratiti, nama ne
stoji nipošto da dalje puštamo tu igru igrati i nas k sebi prikopčavati. Amen. Amen. Dixi et animam salvavi. Možda bi
slovinsko ime, kao neutralno i čisto književno, moglo doć ti u pomoć; sam razberi.“
55
Nedeljković 1968: 122.
56
Sadržaj mu nije mogao poslati, ali još jednom se referira na odavno otvorenu debatu. Ovo
pismo je zanimljivo jer prikazuje Bogišića kao čovjeka koji čvrsto brani svoje stavove, ali i
kao čovjeka s izrazitim osjećajem za perspektivu vremena i prostora:
„(…)Pri pitanju, odkle je što došlo u poslima znanja i mišljenja među narodima, ne
treba nikada zaboraviti ne samo prostor i vrijeme, nego i okolnosti pojedinih mjesta
i vremena. Ništa nije ubitačnije u traženju istine od uopćavanja, to jest da pošto je
jedan pojav bio opažen na jednom mjestu, da se taj pojav, na istome mjestu ponav-
lja. (...) Pošto je dakle o sadržaju riječ, treba najprije utvrditi što se misli pod riječju
‘pjesma općega karaktera’ i ‘općenarodni junaci’. Ja ovdje razumijem ne samo Miloša
Obilića i Marka Kraljevića, nego i pjesme drugih poznijih junaka kao Sibinjanin-Janka
i Iva Senjanina. Ako su dakle pjesme o ciklusu kosovskih junaka i iz vasalske prve
srpske dobe i postale na istoku, gdje su se vršili dogagjaji pa otuda prešle na zapad,
to je posve naravno; ali može li se to isto kazati o junacima, koji su takogje općena-
rodni ali kojih poprište bi na zapadu (Ivo Senjanin) ili negdje u sredini (kao Sibinjanin
Janko), da su i oni došli sa istoka na zapad? Ja mislim da one ovdje uzeše obratni pra-
vac. (…) Što se tiče pitanja o prijelazu pjesama, i ovdje se treba čuvati generalizacije i
ekskluzivizma kao vatre; ja sam iskušao kako je to ubitačno pri izučavanju narodnih
tvorova i mišljenja pri izučavanju narodnih pravnih običaja. Ja mislim da su dogagjaji
mogli prelaziti u dalje predjele ne samo u pjesmama nego i u pričama, u legendama,
u tradicijama… (…) Putnici, hajduci, radnici, trgovci, bogomoljci, slijepci itd., to nije-
su nego pojedino orugje toga prelaženja i prenašanja. Preseljavanje Srba k zapadu
svakako je doprinijelo k poznavanju u nekim krajevima (kao u Hrvatskoj) neke vrste
općenarodnih pjesama, ali bi one i bez toga megju pravim Srbo-Hrvatima bile jedna-
ko poznate. Ja neću više duljiti govora o tome, a o metafizičnim buhama drugi put. U
formalnoj strani ne zaboravite promotriti to što kazah o svezi razmjera bugarštica sa
osmercem umjetnog pjesništva. Ja držim da je to najvažnije što je u mome predgo-
voru bilo istaknuto. O tome do sada, u koliko je meni poznato, nije nitko govorio.“57
Ovaj Bogišićev pogled na jezičnu, srpsko-hrvatsku problematiku ukazuje na problem

suprotstavljanja hrvatskog i srpskog identiteta u drugoj polovici 19. stoljeća. Posebno se
to odnosi na konfesionalno heterogeni prostor Trojedne kraljevine. Stalne rasprave o et-
nogenezama Srba i Hrvata, o državnim tradicijama, prostoru, jeziku, kulturi završavale su
traganjima za jedinstvom što je procese nacionalno-integracijskih ideologija usmjerilo ta-
ko da je svakoj cilj postao ostvarenje premoći jedne ili druge. U tom smislu ni ranije ilirsko
shvaćanje etničkog, jezičnog i kulturnog zajedništva Srba i Hrvata nije doprinijelo izlasku iz
„začaranih krugova rasprava o identitetu jednih i drugih“58, a kasnija situacija je vodila još
većem udaljavanju. U tome društveno-političkom kontekstu Bogišić iskače kao intelektua-
lac koji se ne opredjeljuje za strane, i koji zapravo niti ne želi sudjelovati u takvim rasprava-
ma. I u ovom primjeru pokazuje svoj osjećaj za kulturne transfere, i izražava ljutnju što se
rasprava ne vodi radi znanstvenih nego radi nacionalno-političkih pitanja. Bogišić jezična
pitanja želi promatrati u okvirima znanstvenog diskursa, a ideološke rasprave i „metafizič-
57
Jagić 1930: 359-361.
58
Roksandić 1991a: 93.
ke buhe“ želi izostaviti. Takav njegov stav mogao je biti uvjetovan brojnim čimbenicima, a
jedan od osnovnih je njegov dvostruki, srpsko-hrvatski identitet koji u tom vremenu i nije
bio posebno cijenjen od strane zagovaratelja hrvatskih, odnosno srpskih nacionalno-inte-
gracijskih ideologija.
Bogišić o politici (Srba i Hrvata)

Slom neoapsolutizma početkom 1860-ih u hrvatskim je zemljama uzrokovao naglašava-
nje državno-pravnih pitanja kao bitnih za artikulaciju interesa društava i zajednica na tim
prostorima. U drugoj polovici 19. stoljeća Narodna stranka je, kao nositeljica ilirskog na-
slijeđa u obliku „jugoslovjenstva“, artikulirala hrvatsku nacionalnu ideju i ideju o Trojednoj
kraljevini kao hrvatskoj nacionalnoj državi.59 Zbog toga se od tada u konkretnijem smislu
i može govoriti o stavu hrvatskih Srba prema državnoj ideji Trojedne kraljevine, kako ju je
formuliralo hrvatsko državno i historijsko pravo.60
Hrvatska nacionalna ideja jasno je iskazana 1866. godine, kada su se zastupnici Narodne
stranke u Saboru odlučno suprotstavili inicijativi srpskih zastupnika koji su tražili da se u
adresu vladaru umjesto izraza ”naš narod” unese izraz „hrvatsko-srpski narod“ i da se time
zapravo Trojednu kraljevinu prizna kao hrvatsko-srpsku državu.61 Pitanje pravnog položaja
Srba u Trojednoj kraljevini zaokupljat će hrvatsku (i srpsku) političku javnost sve do kraja
Austro-Ugarske Monarhije, čemu svjedoči brojnost pravnih akata kojima je reguliran hrvat-
ski i južnoslavenski karakter Trojedne kraljevine (akti o položaju srpskoga naroda, jezika i
Srpske pravoslavne crkve), ali i brojne rasprave koje su se vodile u svakodnevnom politič-
kom prostoru.62 Do sloma Monarhije pitanje državno-pravnog položaja Srba u Trojednoj
kraljevini i njihov stav prema hrvatskom državnom pravu, pretvorio se u najvažniji element
sveukupnih srpsko-hrvatskih odnosa na tim prostorima. Taj problem imat će implikacije i
na širem, južnoslavenskom prostoru, a brojna nerazriješena pitanja vodit će ka sve češćim
otvorenim sukobljavanjima i nacionalnim antagonizmima. Hrvatsko – srpski odnosi počeli
su se ozbiljno narušavati u vrijeme bana Khuena Hedervarya, kad se srpska politika u Tro-
jednoj kraljevini priključila mađaronskoj opciji.63
Do kraja stoljeća u hrvatsku naciju su se, posredovanjem ideologije preporodnog pokre-
ta, narodnjaštva i pravaštva, integrirale društvene elite koje su odredile hrvatski identitet
prema srpskoj naciji. Pri tome je, u kontekstu koncepcije „jezične nacije“, do brojnih trv-
ljenja i nesporazuma dovela činjenica da su se hrvatski i srpski standardni jezici oblikovali
na istoj dijalekatskoj (štokavskoj) osnovici srednjo-južnoslavenskog jezičnog kontinuuma.64
Odmak s koncepcije jezične nacije napravit će pravaši koji su nacionalni identitet (koji je
u njihovom slučaju bio ekskluzivan) temeljili na hrvatskom državnom pravu, a to pravo bit
će i bitan element razlikovanja prema srpskoj naciji. Tako će do kraja 19. stoljeća na razini
jednog dijela društvenih elita (pravaši) biti uspostavljen snažan hrvatski nacionalni identitet
koji će se suprotstavljati priznavanju srpstva na teritoriju Trojedne kraljevine.
59
60
Krivokapić i Jović, 2002: 174.
61
62
O pravnom položaju Srba na hrvatskim prostorima više u: Roksandić 1991a, Roksandić 1991b, Bartulović 2008.
63
O Srbima u Hrvatskoj za banovanja Khuena Hedervarya više u: Artuković 2001.
64
Stančić 2002: 118.
Pitanje hrvatsko-srpskih odnosa u hrvatskim je društvenim elitama postalo trajno pri-

sutno od druge polovice 19. st. a razlozi za to bili su višestruki. Između ostalog potrebno je
izdvojiti „zemljopisne nekompaktnosti, prisutnosti pripadnika srpskih društvenih elita na
velikom dijelu hrvatskog prostora, nedovršenog procesa nacionalne integracije širih druš-
tvenih slojeva, napose sela, te jasnijeg artikuliranja programa hrvatske i srpske nacionalne
države koji su se teritorijalno preklapali, koje su one različito artikulirale ovisno o unutraš-
njim i vanjskim prilikama, a ono će se prenijeti i u 20. stoljeće, kada već bude konačno ra-
zjašnjeno pitanje nacionalnog opredjeljenja širih društvenih slojeva.“65
U procesu nacionalnog oblikovanja na prostorima Trojedne kraljevine javljale su se i re-
gionalne posebnosti. U drugoj polovici 19. st. u političkom životu Dalmacije i Dubrovnika
oblikuje se više različitih nacionalnih ideologija, koncepcija i programa i nacionalno-poli-
tičkih strategija. Osnivanje, djelovanje i raskol političkih stranaka u Kraljevini Dalmaciji bio
je najuže povezan s pitanjima nacionalne afirmacije i integracije, a prvaci dalmatinskih (i
dubrovačkih) političkih stranaka u tom su razdoblju bili i glavni stvaraoci različitih nacio-
nalnoideologijskih programa.66
Pregledavajući prepisku Račkog i Bogišića od 1866. do 1893. nisam naišao na neko zna-
čajnije referiranje na ovu problematiku. Ta problematika nazire se tek u prepisci iz 1893.
godine, a odnosi se na nagodbe dviju narodnih stranaka i političke trzavice u Dubrovniku.
Varijante nacionalnih ideologija u Dubrovniku eklatantan su primjer raznolikosti etnonaci-
onalističkog oblika nacionalnih integracija.
U burnom političkom životu Dubrovnika druge polovice 19. st. bile su dvije osnovne na-
cionalne ideologije: hrvatska i srpska – u svojoj zasebnoj srbokatoličkoj formi.67 Specifične
dubrovačke varijante osnovnih nacionalnih ideologija pojavile su se kao plod specifične
povijesti grada, njegova rubnog etničkog položaja te izrazitoga protuaustrijskog raspolo-
ženja vlastele i dijela građanstva, kao i simboličkog značaja kulturno-povijesno bogatog
Dubrovnika.68
Vezano za ove političke događaje Bogišić se u nekim pismima koje je izmjenjivao s Rač-
kim i Novakovićem u nekoliko navrata doticao i dnevno-političkih događanja. Bogišić piše
Račkome iz Dubrovnika 22. siječnja 1893.:
„Drugo je što Vam od srca čestitam to je nagodba između dvije narodne stranke.
Daj Bože da se ta sloga utvrdi pa da se tada počne raditi o slozi i sa drugim elemen-
tima koji još žalibože ostaše izvan te sloge!“69
65
Stančić 2002: 124.
66
Ćosić 2001: 53.
67
„Nakon raskola u dalmatinskoj Narodnoj stranci i izdvajanja Srba u zasebnu stranku (1879.) te pobjede narodnjaka
nad autonomašima u Splitu (1882.), političko-nacionalna situacija u Dalmaciji definirala se za dulje vrijeme. Među-
tim, nacionalnoideologijski prijepori u Dubrovniku tek se tada razbuktavaju. Hrvatska, a posebno srpska nacionalna
ideologija oblikuju se u specifičnim varijantama. (…) Raznoliki sadržaj nacionalnih ideologija koje su proklamirali
pripadnici tih skupina, reducirao se, tek u početku devedesetih godina, na dvije posve uobličene nacionalne ideo-
logije: hrvatsku, koja je slijedila razvoj modernog pravaštva, i srbokatoličku, koja je, nakon početnih uspjeha, ostala
tek zakržljali privjesak integralne srpske nacionalne ideologije, u kojoj je presudno mjerilo bila protonacionalna pri-
padnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi.“ Ćosić 2001: 55-56.
68
Ćosić 2001: 55.
69
Novak 1960: 400.
Bogišić misli na sporazum između Nezavisne narodne stranke i Hrvatske stranke prava,
a vidna je njegova težnja za jedinstvom i slogom političke scene u čemu se izražava njegova
slovinska ideologija. Na to pismo Rački mu odgovara 4. veljače 1893. iz Zagreba i izražava
bojazan da, iako je došlo do sporazuma stranaka, do hrvatsko-srpske sloge u politici neće
tako lako doći. Rački izražava želju za sporazumom Hrvata i Srba, ali istodobno i naglašava
da su izgledi slabi. Rački očituje nezadovoljstvo politikom ”naših Srba” koji se priklanjaju
mađaronskoj opciji.70 Nezadovoljan je i politikom Kraljevine Srbije koja unosi dodatni raz-
dor u hrvatsko – srpske odnose na teritoriju Trojedne kraljevine. Te njegove misli još su
transparentnije izražene u slijedećem pismu koje piše Bogišiću iz Karlovih Vary 1. kolovoza
1893., u kojemu ga moli da iskoristi svoj položaj ministra pravde u Crnoj Gori i intervenira
u srpsko – hrvatskom političkom neslaganju.71 Na te molbe da intervenira Bogišić mu piše
iz Cetinja 29. rujna 1893.:
„(...) Milo mi je da se nijeste začudili mome nenadanu odlasku iz Dubrovnika. U
ostalom nije se bilo čemu ni čuditi! Ja sam opazio što no vele nastroenie jedne i dru-
ge strane, pa sam zaključio da bi svako pregovaranje o poslu izmirenja bilo zaludno,
ako ne bi čak pogoršalo sadanji kukavni recimo upravo skandalozni položaj lude ra-
spre. Ja sam takogje Vašega mišljenja da je ovo patološka epizoda te treba najprije
da dopre do najoštrije krize, pa će tad, ako ima za tako ludilo lijeka, lijek bolje djej-
stvovati. Evo Vam dakle ključ mome nenadanom polasku iz Dubrovnika! Ovdje se
pažljivo prati razvoj razmirice i njezine faze, – ali se misli da nije još došlo vrijeme
ni k mirenju, ni k posredovanju. Ali da se mora naći neka formula pomirenju svak je
objegjen.“72
Bogišić se i u ovom slučaju predstavlja kao čovjek koji se želi odmaknuti od ovih “pato-
loških pojava“ i “ludih rasprava“, što je još jedan dokaz njegovog nastojanja izbjegavanja
politike, pogotovo one koja implicira odnose Hrvata i Srba.
70
„I moja bi želja bila sporazumjeti se sa Srbima – za sada imade malo nade. U nas ne ima srpske samostalne stranke,
jer su svi naši Srbi, osim njekolicine, koji nisu stranka, u magjaronskom logoru. U kraljevini radikali su naše Srbe bu-
nili proti Hrvatom; a liberali imadu tek dokazati, što žele i jesu li moćni. U ostalom upotriebit ćemo svaku zgodu za
sporazumak.“ Novak 1960: 401.
71
„Stvar ona, ako je naš pop Jovo pogodio, ticala bi se nesretne hrvatsko-srbske razmirice. I zaista imade i odličnih Hrvata
i Srba, koji su očekivali, da će se Gundulićeva svetčanost upotriebiti za dogovor ob onoj razmirici. [Radilo se o otkriću
Gundulićeva spomenika. O tome više u: Perić 1997: 167-192.] Mi Hrvati nebismo se oglušili pozivu s koje budi strane;
nu nismo mogli preuzeti inicijative, jer smo bili gosti Dubrovnika. Rodoljubima toga grada pristojala je naviše ona po-
sredujuća uloga. Vi znate moje mišljenje o toj razmirici. Ja ne mogu shvatiti ni s gledišta predmeta ni s gledišta uzroka
i razloga, te ju za sada držim narodno-patoložkom pojavom, koju imade vrieme liečiti. Sada kano da se glas razuma ne
čuje, već trieba pustiti da se ‘austobuje’. Nepojmljiva je surevnjivost Hrvata i Srba trojedne i srbske kraljevine; a još je
manje pojmljivo ponašanje Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji naprama hrvatskim aspiracijama osobito glede zemljišne cielo-
kupnosti. Jer nitko pametan ne može ponjati, kako može Srbstvu koristiti savez Srba s Magjarima i Talijanašima? Slabiti
Hrvatsku znači rušiti bedem, koji štiti i Srbstvo. Nu naši Srbi ne imadu razloga opirati se zahtjevima Hrvata oko usposta-
ve zemljišne cjelokupnosti i državne samostalnosti. Svi ozbiljni hrvatski političari izjavili su Srbima i ustmeno i pismeno,
da nitko ne dira a) ime srbsko, b) u cirilsko pismo, c) u crkvenu i školsku autonomiju. Pozvani su, neka se očituju što žele;
ali ne dadoše odgovora. Od kada su se hrvatske opozicije ujedinile, povoljniji su nastali uvjeti za poravnanje hrvatsko-
srbske razmirice, jer je sada i stranka prava usvojila naša načela. Mi od naših Srba ne tražimo drugo, nego da se priznaju
za hrvatske državljane te da s Hrvati rade oko stvaranja hrvatske državne skupine, koja neće biti prikrpinom Ugarske i
Magjara. A takova Hrvatska bila bi jako zaleđe Srbiji. Ostalo prepuštamo budućnosti. U sadašnjim okolnostima mogla
bi biti Crnagora najpodesnijim posrednikom u toj razmirici. Ne mislim toliko službene Crnegore, koliko njezina javna
glasila. Ova su pozvana da posreduju, osobito kod Srba Dalmacije i Hrvatske. Ako se ne varam, do sada crnogorska
glasila nisu tako shvaćala svoga zadatka, bar nisu radila prema tomu. Vi ćete si, dragi prijatelju, steći novih zasluga za
našu obću stvar, ako u svom sadašnjem položaju u tom pravcu uzradite. Ostalo me razumiete.“ Novak 1960: 403-404.
72
Novak 1960: 405-406.
Ipak, sa Stojanom Novakovićem, Bogišić se doticao i aktualnih političkih tema više nego
s drugom dvojicom. Ta njegova zainteresiranost očito je rasla potkraj njegova života. Poli-
tička situacija u Srbiji 1903. godine i Novakovićev položaj u toj situaciji, izmamili su nekoliko
Bogišićevih misli na papir. Bogišić tako iz Pariza 19. lipnja 1903.73 izražava nadu da će Nova-
ković, s obzirom na promjene koje su se dogodile u Srbiji te godine74, odustati od odlaska u
mirovinu, jer smatra da će sada interesi vladajućih biti „istovjetni s narodnim“. Njegov stav
o politici jasno je izražen u pismu koje piše 5. listopada 1903. iz Krinsa:
„(…) Milo mi je da ste izabrani u skupštinu. Što ste izabrani Vi jedinac od Napred-
njaka nije možda dobro po stranke, ali što se Vas lično tiče to je veliko odlikovanje
za Vas. Ja se u politiku ne razumijem, jer mi je mrska, – ali mislim da bi svakako tre-
balo da odete u skupštinu.“75
Bogišićevo referiranje na politička pitanja nastavilo se i idućih godina. Između ostalog,

Novakoviću je pisao i o porazu Rusije u ratu s Japanom76, a posebno je zanimljivo njego-
vo pismo iz Pariza napisano 3. veljače 1904. u kojem piše o političkim motivima odbijanja
predgovora Stojana Novakovića, a i o odnosu politike i znanosti uopće:
„Vaš je i Vašega prijedloga položaj težak, što se politika uplela dans régions sere-
ines de la science, kako se nekad govorilo, pa je sve politika i sa sobom u svoj vrtlog
zanijela. Nekad se govorilo da rat ubija nauku (inter arma silent musae), ja pak mislim
da joj je politika još gori neprijatelj; pravi rat ne traje dugo, čim nastane mir, naučni
se rad odma nastavlja, dok je politika neprestani rat usred mirnog vremena. Politika
je tim ljuća od rata, što je bezobzirnija; politički protivnik, pa bio bjelji od snijega,
mora biti smatran da je crnji od pakla. To je dogmat!“77
Unatoč činjenici da je u svojoj bogatoj karijeri obnašao i značajne političke dužnosti,

Bogišić se ovdje predstavlja prvenstveno kao znanstvenik, intelektualac, a do punog izra-
žaja dolazi i njegova nenaklonost politici, da ne kažem i odioznost. No, iako se nastojao
kloniti političkih rasprava, pogotovo onih s hrvatsko-srpskim predznakom, hrvatsko-srpski
politički odnosi ipak su zaokupljali i Bogišića. U već spomenutom pismu od 5. listopada
1903., Bogišić izražava misao koja može biti indikativna kad je u pitanju njegov stav prema
nacionalnom pitanju:
„Vi treba među ostalim da sa srpskog gledišta i tu pokažete da ste prije svega Sr-
bin i Srbijanac, a poslije toga čovjek stranke.“78
Dok je prije puno manje isticao nacionalne posebnosti pojedinih južnoslavenskih na-
roda, sada Novakoviću savjetuje da ističe svoj nacionalni identitet i osjećaj. Razloge toj
osjetnoj razlici treba tražiti i u vremenu koje je proteklo. U 1903. ipak se osjeća promjena
73
74
Radi se o tzv. „Majskom prevratu“ 29. svibnja 1903.
75
76
77
78
u odnosu na 20-30 godina ranije razdoblje. Nacionalni identiteti bili su puno jači i odre-
đeniji, a ideje o jednom južnoslavenskom narodu nisu zaživjele kako su to zamišljali neki
ideolozi ranijeg razdoblja, pa niti zajedništvo do kojega je i sam Bogišić jako držao, ovdje
se ne spominje.
Da je i u Parizu pratio politička zbivanja u Hrvatskoj svjedoči pismo od 12. prosinca 1905.
u kojem se osvrće na potpisivanje Riječke i Zadarske rezolucije. Bogišić se raduje novoj slozi
Hrvata i Srba u Dalmaciji, ali izražava i bojazan da ta sloga neće biti dugoga vijeka:
„(…)Jeste li čitali o novoj slozi između Srba i Hrvata u Dalmaciji? Mene je to, na-
ravno, veoma obradovalo, tim više što je izjava bila impozantno jednodušna. Žalibo-
že ona nije rasprostrta na Hrvatsku, pa se bojim hoće li dugo trajati.“79
Kroz prepiske sa suvremenicima vidljivo je Bogišićevo stalno ”neizjašnjavanje” o svome

nacionalnome identitetu, barem ne u binarnoj podjeli (Srbin ili Hrvat). U jednom takvom
pismu koje iz Pariza piše Novakoviću 6. siječnja 1907.80, raduje se što je Novaković u svom
izvještaju o radu Akademije na francuskom objavio i srpska prezimena upotrebljavajući di-
jakritičke znakove. Stalo mu je do identiteta, ali i jednakosti za koju bi želio da se ostvari i
na pitanju odnosa između Srba i Hrvata:
„(…) Izvanredno me je obradovao vidjevši da u francuskom Vašem izvještaju o
Akademskom radu za 1905 g. srpska se prezimena pišu upotrebiv „dijakritičke“ zna-
kove š, č, ć! Vi koji znate da sam ja bio, sa samoga početka, za jednakost, za iden-
titet, u svemu što se tiče književnog posla u obe polovine naroda našeg, nećete se
tome čuditi. Kad bi se kod Vas i drugi poveli za Vašim primjerom, isčezla bi bar jedna
od pregrada koje dijele te dvije polovine. Vi ćete možda naći da je ta moja možda
prećerana naklonost k jedinstvu donekle i naivna, – a ja sam za nju pretrpio cijelu
gomilu nedragosti, pa čak i kleveta. Tješim se ipak tim što u toj slabosti nijesam bio
sam: pokojni Lovro Monti (iz Knina) i nedavno preminuli Zore milovali su takođe tu
naivnu misao. Očevidno je da su iz istoga izvora potekli novorođeni ‘rezulucionaši’,
– nego, to je ‘naša’ politika gdje je danas ovako a sutra može biti posve inače. (…)“81
Bogišić i 1907. godine, dakle godinu prije svoje smrti i dalje vjeruje u jedinstvo Srba
i Hrvata, prvenstveno imajući na umu jezik i književnost. Svjestan je razlika koje među nji-
ma postoje, ali on ih shvaća kao „regionalne“ i „plemenske“. Spomenute Rezolucije i Hrvat-
sko-srpska koalicija u Trojednoj kraljevini za njega su radosna vijest, ali Bogišić je ipak bio
79
80
81
Prema bilješci u Nedeljkovićevu izdanju prepiske Bogišića i Novakovića, u konceptu ovoga pisma Bogišić je misao o
uklanjanju ”pregrada” među ”polovinama” nešto opširnije razvio: „Produžite dakle i ako mislite da je korisno po narod
nađite mjere kako će se to postati pravilno pisanje, običan način što bi u ostalom bilo prirodno i logično. Vi znate
da sam ja vazda sa samoga početka bio za jedinstvo jezika i književnosti, – a u politici kako su dopuštane partije
moraju se dopuštati i razlike plemenskim i regionalnim imenima. Ta mi je moja marotte liter(arnog) jedinstva mnogo
štete donijela, pa mnogo i protivnosti i čak i kleveta. Imao sam i slijedbenika. Osobito me je obradovala identifikacija
u tome obziru što mi najboljih jednomišljenika nestaje: već je davno umro Lovro Monti a tu onomadne i Luko Zore.
Ali i ako me tješe rezultati (rezolucije riječke i zadarske – precrtano) nedavnoga izmirenja srp(sko)-hrv(atskoga) …
sve se bojim da protivne prilike ne razgrade. Zato mislim da je važno sve što vodi k jedinstvu, a svakako unifikacija
ortografije prezimena donijela bi…“, Nedeljković 1968: 226.
svjestan koliko je ta koalicija, ali i sloga Srba i Hrvata, bila zasnovana na privremenim inte-
resima dnevne politike. Njegova bojazan za dugovječnost te sloge itekako je imala osnova,
što će pokazati događaji i srpsko – hrvatski odnosi u 20. stoljeću. Ipak, Bogišić ne odustaje
od svoje, kako sam kaže, „prećerane naklonosti k jedinstvu“, iako su to mnogi njegovi su-
vremenici smatrali naivnim.
„Srpsko-hrvatski nesporazum“
Kao što je u uvodu naznačeno, Bogišić je ipak iza sebe ostavio jedan tekst kojim je pla-
nirao javno iskazati svoj stav glede srpsko-hrvatskih nacionalno-političkih razilaženja. U
Bogišićevu arhivu u Cavtatu čuva se nikad dovršeni rukopis pod nazivom „Srpsko-hrvat-
ski nesporazum“,82 kojeg je Bogišić skicirao zajedno s Milenkom Vesnićem83 u Parizu 1903.
godine. Ideja za pisanjem članka nastala je zbog sve češćih srpsko-hrvatskih političkih
razilaženja, a neposredni povod vjerojatno se bile demonstracije i sukobi nastali nakon
objavljivanja članka N. Stojanovića „Do istrage vaše ili naše“ objavljenog u Srbobranu 1902.
godine.84 Prema rukopisu i stilu pisanja može se pretpostaviti da je skicu napisao Vesnić
prema zaključcima njihovih dužih razgovora.85
Osim te skice samoga članka u Bogišićevu arhivu u Cavtatu unutar istog registra nalazi
se i tridesetak raznih Bogišićevih bilješki koje se odnose na spomenuti članak. U najvećoj
(i najčitkijoj) od njih, onoj od 14. veljače 1903., a koja je po datumu nastanka nešto starija
od skice članka, Bogišić na samome početku piše ovo:
„Ja sam već odavno vidio da bi korisno bilo napisati neku brošuru ili članak o ra-
spri sr.hr.[86] – i ograničiti se pri tome samo na religiju koja javno ili potajno pravi ili je
temelj ovim smutnjama.[87]“88
Bogišić spominje i druge razlike između Hrvata i Srba, poput razlika u imenu i povijesti,
ali naglašava da je razlika u vjeri (zapravo u konfesiji) glavni razlog spora:
„Prije svega treba konstatirati da koliko se god taj spor iskrivio i pokvario razlikom
imena, razlikom _ _ _ _ _ [89], razlikom istorije, ipak glavni je temelj sporu razlika
religije. Odavle treba razgovor počinjati.“90
82
M. Vesnić 1903: 8-16.
83
Milenko Vesnić rođen je 1862. godine u sselu Dunišić, školovao se u Beogradu, studirao na više europskih sveučilišta,
1888. doktorirao u Münhenu, 1891. godine stupio u diplomatsku službu Kraljevine Srbije kao tajnik poslanstva u Ca-
rigradu. Od 1893. bio je profesor međunarodnog prava na Velikoj školi u Beogradu, a iste godine je izabran i za na-
rodnog zastupnika kao član Radikalne stranke i za ministra prosvjete. Od 1901. do 1903. godine obavljao dužnosti
srpskog poslanika u Rimu, nakon „Majskog prevrata“ 1903. godine imenovan je poslanikom u Parizu. Bio je mandatar
vlade Kraljevine SHS koja je pripremila Vidovdanski ustav. Umro je u Parizu 1921. Prema: „Dr Milenko Vesnić: gran-
senjer srpske diplomatije“. http://www.prometej-beograd.rs/Politika/MilenkoVesnic.html (pristup ostvaren 27. veljače
2011.). Opširnije vidi: R. Vesnić 2008.
84
85
Ovaj tekst zahtijeva dodatnu analizu koja nije bila moguća u zadanim okvirima ovoga rada. Pošto se najvjerojatnije ra-
di o Vesnićevom rukopisu ne mogu s potpunom sigurnošću tvrditi da se Bogišić slagao sa svim stavovima izraženima
u njemu. Na njemu nema Bogišićeve autorizacije pa iako je vrlo vjerojatno da su ti stavovi bili i Bogišićevi, definitivnu
potvrdu mogu dati tek buduća istraživanja.
86
Skraćeno od srpsko-hrvatskoj.
87
„Smutnjama“ je nejasno, može biti i „smetnjama“.
88
B. Bogišić 1903: 1 (3)
89
Riječ je nečitka pa sam ostavio prazan prostor.
90
B. Bogišić 1903: 3 (4) (6)
U skici Vesnićeva i Bogišićeva nikad objavljena članka „Srpsko-hrvatski nesporazum“,

s podnaslovom „Nekoliko zaključaka na jedan razgovor“, na samome početku izražena je
žalost zbog srpsko-hrvatskih sporova, a naglašeno je da se radi samo o „nesporazumu“:
„Ostaju nam na žalost još spornih91 8 raspri srpsko-hrvatski bilo je već tačnih pi-
sanja, da je izlišno vraćati se na nj još jednom. Sporeći ovde bilo govora samo o ‚ne
sporazumu’ između dva dela našeg jednokrvnog naroda, razdeljena jedino imenima.“92
Navedeno je da se u raspravama prvotno isticalo „ponajviše naravno ime obe narodne

polovice“, a da se krajem XIX i naročito početkom XX stoljeća uočavao „pravi uzrok nes-
porazumu i podvojenosti, tj. razlika u veroispovestima“.93
Također, navedeno je da su to samo zaključci prijateljskog razgovora (Bogišića i Vesnića)
koji su vođeni podalje od utjecaja involviranih strana čime žele naglasiti svoje objektivno
stanovište. Vesnić navodi da su u razgovorima „pretresali“ posljedice koje proizlaze iz ra-
zlike u imenu i razlike u vjeroispovijesti, ali da su se zadržali samo na raspravi o razlikama u
vjeroispovijesti jer su te razlike smatrali „pretežnijima“.94 Također, navodi da je i između „oba
dva prijatelja bilo velikoga razilaženja“95 u mišljenima, te da su do suglasnosti mogli doći
tek „posle dužega pretresanja, pri kome su odstranjene tačke u kojima su obojica ostali pri
svome prvobitnom gledištu, te je ovde iznet plod svih ovih razgovora samo s obzirom na
pitanja, pri čijem rešenju se postigla jednosložnost.“96
Autori žele pojasniti kako je u raspravama o nacionalnim i s njima povezanim vjerskim
pitanjima teško biti potpuno objektivan jer „lako je biti objektivan u matematici, gde je raz-
mak za svakoga očigledan i vrlo se lako može dokazati“, dok „u društvenim naukama polje
subjektivizma već je mnogo šire.“97
Za njih je pak u pitanju srpsko-hrvatskih sporova jedna stvar jasna: „Sve rasprave sve do
najnovijih vremena imale su svoj prvobitni izvor u razlici vere ili veroispovesti.“98 Problem
vjerske netolerancije išao je tako daleko da je pojedina od strana bila spremna „ići čak ra-
me uz rame i s protivnikom“99 Takvog povijesnog razvoja bili su svjesni, ali su još svjesniji
bili odgovornosti koja je ležala na njihovoj sadašnjosti za buduće srpsko-hrvatske odnose.
Iz te spoznaje je izvirala i njihova motivacija u pisanju ovoga teksta, jer „nam se neizbežno
nameće dužnost i zadaća da mu što pre nađemo leka.“100
Njihovo potenciranje vjerskih razlika kao uzroka sporova nije značilo da su bili a priori
antireligiozno usmjereni. „Smatramo da je religioznost u našem narodu činjenica. Nju tre-
ba ne samo podržavati već što duševnije negovati i usavršavati.“101 Razlike u konfesiji nisu
smatrali čimbenikom radi kojeg bi trebale postojati nacionalne i političke podjele jer „ma
i razdvojena dva brata ostaju ipak braća, i kao takva najbolji uzajamni prijatelji. Kad god
91
Ili „stalnih“.
92
M. Vesnić 1903: 8.
93
M. Vesnić 1903: 8.
94
M. Vesnić 1903: 8.
95
M. Vesnić 1903: 8.
96
M. Vesnić 1903: 9.
97
M. Vesnić 1903: 9.
98
M. Vesnić 1903: 9.
99
M. Vesnić 1903: 10.
100
M. Vesnić 1903: 10.
101
M. Vesnić 1903: 11.
se javi oštri protivnik njihova bratska ljubav treba da spaja u odbijanju protiv njega“102, jer
„brat je mio koje vere bio.“103 U nastavku teksta raspravljaju o razlikama između pravoslavne
i katoličke crkve te njihovom utjecaju na narod i odnosu crkvi prema državama. Navode da
je „pravoslavna crkva više ušla u dušu narodu i s narodom i sjednila, dok je Katolička crkva
ostala i htela da ostane kosmopolitiska tj. sveopštom.“104
Dakle, Vesnić i Bogišić u ovom članku izražavaju veliko žaljenje zbog tadašnjeg stanja
srpsko-hrvatskih odnosa u kojima su vidjeli još veću opasnost u budućnosti. Smatraju da je
čitav spor samo „nesporazum“ između dva dijela „jednokrvnog naroda“, koji su razdijeljeni
imenima, donekle povijesnom tradicijom i konfesijom, a u ovom posljednjem vide najveći
kamen spoticanja i uzrok čitavog spora. U ovom tekstu vrlo je jasno izraženo nepristajanje
na konfesionalno uvjetovane političko-nacionalne podjele. Bogišićevo odbijanje vjere kao
označitelja nacionalnog identiteta najjasnije se očitovalo kroz njegovo pristajanje uz pokret
srba-katolika koji je bio specifičan fenomen u drugoj polovici, a pogotovo krajem 19. stolje-
ća na širem dubrovačkom području.
Vjera/konfesija kao razlikovni element nacije – slučaj Bogišić

U literaturi i publicistici često se navodilo da se stanovništvo na području srednjojuž-
noslavenskog jezičnog kontinuuma etnički podijelilo prema vjerskoj pripadnosti. Nikša
Stančić (ali i brojni drugi autori) smatraju da je pripadnost vjerskoj zajednici utjecala na
oblikovanje društvenih i kulturnih vrijednosti novovjekovnih etničkih zajednica, ali da je ta
pripadnost bila samo jedna od razina njihova identiteta. Ona je bila naglašeniji razlikovni
element na vjerski i etnički miješanim područjima, što znači ne na čitavom srednjojužno-
slavenskom jezičnom području, već na području štokavskog narječja. Važno je naglasiti da
niti na konfesionalno miješanim područjima konfesionalna pripadnost nije imala jednaku
ulogu u oblikovanju etničkih identiteta i u autoidentifikaciji etničkih zajednica. Konfesio-
nalni čimbenik nije izravno djelovao kao diferencirajući čimbenik između hrvatske i srpske
nacije, ali je neizravno, na različite načine, utjecao na oblikovanje hrvatskog i srpskog iden-
titeta u društvenim elitama, od kojih su se širili utjecaji i na etničku zajednicu.105
U drugoj polovici 19. st. udio pravoslavnog stanovništva u gradovima u sjevernoj Hrvat-
skoj i Dalmaciji se povećao (premda se smanjivao njihov udio u ukupnom stanovništvu),106
pa su se dva nacionalna integracijska procesa našla u situaciji da izravno konkuriraju je-
dan drugome. Povijesni tijek je odlučio da se na kraju u vrlo velikom postotku katoličko i
pravoslavno stanovništvo diferenciralo upravo po konfesionalnom kriteriju pa su katolici
uglavnom ušli u korpus hrvatske, a pravoslavci u korpus srpske nacije. Samo su se rijetki
pravoslavci izjašnjavali kao Hrvati, kao što je bio rijedak slučaj da su se katolici izjašnjavali
kao Srbi.107
102
M. Vesnić 1903: 11.
103
M. Vesnić 1903: 14.
104
M. Vesnić 1903: 13.
105
Stančić 2002: 89-90, 119-120.
106
O etničkom sastavu stanovništva Dalmacije i rasprostranjenosti dalmatinskih Srba u drugoj polovici 19. stoljeća više:
Stančić 1990.
107
Stančić 2002: 122-123.
Kao potvrda prethodno izrečenog javlja se fenomen Srba-katolika u južnoj Dalmaciji,

napose u Dubrovniku.108 Korijeni fenomena Srba-katolika mogli bi se tražiti u dubrovačkoj
povijesnoj baštini koja je bogata kontaktima sa srpskim korpusom u unutrašnjosti i u je-
zičnim teorijama Vuka Stefanovića Karadžića koji je moderno određenje srpstva izjedna-
čio s upotrebom štokavštine. Logična posljedica Karadžićevih gledišta bila je tvrdnja da je
Dubrovnik glavni izvor srpskog nacionalnog ponosa, no povijest dubrovačke netrpeljivosti
prema pravoslavlju predstavljala je veliku prepreku.109 Prvi promicatelj ideje da su Dubrov-
čani Srbi bio je Đorđe (Georgije) Nikolajević svećenik malobrojne pravoslavne zajednice u
Dubrovniku,110 koji je tvrdio da je čitava dubrovačka književnost zapravo srpska književ-
nost. Presudna za prihvaćanje Nikolajevićevih ideja i nastanak fenomena Srba-katolika bila
je činjenica da su je prihvatili pojedini ugledni domaći katolici, a prvi koji je to učinio bio
je Medo Pucić.111 Za opredjeljivanje Pucića prema srpstvu, prema Bančevu mišljenju, pre-
sudno je bilo njegovo poznanstvo sa srednjoeuropskim slavistima Šafařikom i Kollarom,
s kojima se upoznao u Veneciji, a koji su idejno utjecali na oblikovanje Karadžićevih shva-
ćanja da su Srbi svi koji govore štokavskim narječjem. Uz Medu Pucića pristaje i Dubrov-
čanin Matija Ban112, te njih dvojica, uz potporu Đorđa Nikolajevića, u Dubrovniku formiraju
grupu „Srbokatolika“.113 Srpsko-katolički osjećaj ojačat će 1880-ih u jednoj znatnoj skupini
dubrovačkih intelektualaca, iako su sami počeci gotovo i bili zaboravljeni. Do kraja 19. st.
jezično srpstvo razvilo se u politički pokret koji je neprijateljski nastupao prema Hrvatima,
a njegovi vođe su podržavali suradnju s dalmatinskim autonomašima.114 Izražavanje srpske
nacionalne ideologije Srba-katolika posebno je bilo naglašeno u odnosu prema Dubrovni-
ku, čiju su povijest, kulturu, jezik i književnost smatrali isključivo srpskom.115 Prema Ivi Ban-
cu, biti Srbinom-katolikom u Dubrovniku smatralo se znakom učenosti i dobrog ukusa.116
Banac smatra da je srbokatolička skupina krajem 19. stoljeća umnogome izgubila osjećaj o
sebi kao o novijoj pojavi te je on njihovu ideologiju okarakterizirao kao kombinaciju roman-
tičarskog i integralnog nacionalizma.117 Stjepan Ćosić smatra da su srbokatolički ideolozi
osamdesetih i devedesetih godina predstavljali novoosviješteno dubrovačko nacionalno
srpstvo modernoga tipa.118
Nakon zamiranja slovinske ideologije (o čemu će više riječi biti u nastavku) početkom
1880-ih kod dijela dubrovačkih Srba-katolika doći će do otvorenog prihvaćanja srpske na-
cionalne ideje. Na takav razvitak stvari utjecalo je osnivanje posebne Srpske stranke u Dal-
108
O fenomenu Srba katolika vidi: Banac 1990, Benković 1990, Macan 1990, Mirošević 1992, Grijak 2009: 167-168. Zoran
Grijak upravo za tisak priprema monografsku studiju o fenomenu Srba-katolika te mu se ovim putem zahvaljujem što
mi je omogućio uvid u neke dijelove njegova rada.
109
Banac 1990: 184. Područje nekadašnje Dubrovačke Republike bilo je kompaktno štokavsko i katoličko.
110
Na početku francuske okupacije početkom 19. stoljeća na čitavom području nekadašnje Dubrovačke Republike živjelo
je nešto više od 100 pravoslavnih žitelja. Broj im se povećao za vrijeme austrijske uprave pa je 1839. narastao na bro-
jku od 380 duša. Banac 1990: 185.
111
Medo Pucić (Orsatto Pozza 1821.-1882.), za razliku od mnogih dubrovačkih katolika, nije gajio odbojnost prema pra-
voslavcima. Godine 1841. napisao je programatsku pjesmu u kojoj je nedvosmisleno izrazio svoj srpski nacionalni
osjećaj. Banac 1990: 188.
112
Matija Ban (1818.-1903.) bio je značajno povezan s članovima grupe oko Hotela Lambert. Banac 1990: 190.
113
Grijak 2009: 167-168.
114
Banac 1990: 199.
115
Grijak 2009: 168.
116
Banac 1990: 209.
117
Banac 1990: 200.
118
Čosić 2001: 58.
maciji 1879. godine. Formalno, do konačnog izdvajanja Srba-katolika iz Narodne u Srpsku

stranku u Dubrovniku je došlo jedno desetljeće kasnije nego u drugim dijelovima Dalmacije
(1889).119
Srbi-katolici svoju su ideologiju i politički program formirali u okvirima Srpske stranke,
a propagirali su je kroz list Dubrovnik, kojeg je od 1895. uređivao Antun Fabris,120 a od 1901.
kroz list Srđ u kojemu je Fabris bio vlasnik i jedan od urednika. Glavni urednik Srđa bio je
Luko Zore. Za tadašnju prosrpsku propagandu u tim listovima izjašnjavanje nekih značaj-
nih intelektualaca poput Baltazara Bogišića, Pere Budmanija, Milana Rešetara i dr., bio je
dovoljan dokaz o srpstvu Dubrovnika, ali i značajna činjenica koju su nastojali iskoristiti za
svoje političke ciljeve.
U pismu kojeg Luko Zore iz Dubrovnika piše Bogišiću (8. studenoga 1901.)121 poziva ga
da postane suradnik tada tek pokrenutoga književnog lista Srđ122 i šalje mu proglas u kojem
navodi osnovnu funkciju Srđa: „Po njemu ima da se na naučnom i književnom polju ponov-
no začuje glas Dubrovnika, a s njim i ovaj primorskoga Srpstva. Njegove su stranice otvo-
rene svima Dubrovčanima, svima Srbima, pa i bracikijem plemenima na jugu, a ne traži za
uzdarje nego misao vodilju kojom će njegovi osnivači biti zadahnuti.“123 U proglasu je jasno
istaknuto i pozivanje na učenje Vuka Karadžića. Ipak, već iz idućeg pisma koje Zore iz Du-
brovnika šalje Bogišiću (15. veljače 1902.)124 vidljivo je da se Bogišić nije odmah odazvao na
poziv za suradnju u Srđu: „Željno sam očekivao odavna Vašu knjigu, da nam se ozovete u
našijem naporima oko Srđa. (…) Eto Vi od najznamenitijih našinaca prvi se oglušujete.“ Iako
je kasnije slao tekstove jasno je da Bogišić nije oduševljeno stao iza proglasa Srđa. Njegova
rezerviranost može biti indikacija njegova stava da ne pristupa političkim pokretima, nego
da svojim radom doprinosi znanstvenom i kulturnom napretku ne isključivo srpstva, nego
i hrvatstva.
Srbi-katolici nisu bila velika skupina, radilo se o intelektualcima, patricijima, znanstve-
nicima, ali je očito da se nije radilo o homogenoj skupini kako se to često pretpostavlja.
Zoran Grijak smatra125 da se mnogi od njih nisu slagali s idejama koje su promovirali srbi-
katolici u političkom pokretu poput Luke Zore i Antuna Fabrisa. Grijak posebno izdvaja
znanstvenike poput Pere Budmanija i Milana Rešetara. Oni za razliku od pokretača poli-
tičkog srbokatoličkog pokreta nisu bili isključivi i proglase njihovog lista Srđ su kritizirali
kao proglas političke stranke, a ne kao proglas književnoga lista.126 Smatram da u ovaj krug
možemo svrstati i Baltazara Bogišića, s time da je nacionalna (srpska) odrednica kod Bo-
gišića bila još manje izražena. Srbo-katolički pokret imao je svoje korijene u dubrovačkom
119
Konačni politički raskid zbio se za vrijeme izbora za Dalmatinski sabor 1889. kada se kandidaturi Pere Čingrije u kuriji
gradova usprotivila srpsko-autonomaška koalicija sa svojim kandidatom autonomašem Gondolom. Godine 1890. na
općinskim izborima u Dubrovniku pobijedila je srpsko-autonomaška koalicija. Benković 1990: 211-212.
120
Prepiska između Balda Bogšića i Antuna Fabrisa, urednika i vlasnika političkog lista i kalendara Dubrovnik i časopisa
Srđ vođena je 1898. do 1901. Sva pisma tretiraju Bogišićevu biografiju koju je, prema Vukmiroviću, on sam napisao
(iako je napisana u trećem licu), a Fabris objavio u Dubrovniku. Vukmirović 1967: 676.
121
Perić 1980: 322-324.
122
List je izdavala Srpska dubrovačka štamparija, koja je prije izdavala i list Dubrovnik – glasilo dubrovačkih pristaša
Srpske stranke. Perić 1980: 323.
123
Perić 1980: 323.
124
Perić 1980: 324-325.
125
Grijak, Zoran. Rukopis: monografska studija o fenomenu Srba-katolika. Rukopis je u pripremi za tisak.
126
Grijak, Zoran. Rukopis: monografska studija o fenomenu Srba-katolika. Rukopis je u pripremi za tisak.
slovinstvu, a upravo je kod Bogišića slovnistvo ostalo i dalje najdublje prisutno. Stoga je
nužno istaći najznačajnije karakteristike slovinstva i utjecaj koje je imalo na Bogišića, ali
isto tako i utjecaj koji je Bogišić imao na slovinstvo.
Slovinstvo i Bogišić
U procesu nacionalne integracije na prostorima hrvatskih zemalja jedna od najvećih za-
preka bilo je pitanje regionalnih partikularizama. Izrazito je bio naglašen pokrajinski iden-
titet u Dalmaciji u kojoj su postojale snažne tendencije za izgradnju zasebnog etniciteta.
Izrazito snažan specifičan identitet postojao je i unutar same Dalmacije – na području ne-
kadašnje Dubrovačke Republike. Nositelji osjećaja dubrovačke zasebnosti svoju prostorno
i demografski malu dubrovačku sredinu nisu mogli zamisliti kao zasebni etnicitet kao što
je bio slučaj s pokrajinskim partikularizmom u Dalmaciji gdje je postojala ideja o „Slavo-
Dalmtima“. Dubrovčani nisu razvili neku „slavo-dubrovačku“ ideju nego jedan specifični širi
oblik identiteta kojeg su nazivali „slovinstvo“. Slovinstvo im je omogućavalo da se povežu
s dalmatinskim narodnjacima koji su uz hrvatski još naglašenije isticali slavenski identitet
i južnoslavensku ideju. 127
Proces nacionalne individualizacije među dalmatinskim Hrvatima i Srbima počeo je kra-
jem 1860-ih, ali je srpsko-hrvatsko jedinstvo u okvirima Narodne stranke bilo sačuvano još
10-ak godina.128 Ipak, krajem 1870-ih dolazi do brojnih peripetija koje su postojale između
zagovornika uključenja u hrvatski ili srpski nacionalno-integracijski korpus. Ključna godi-
na je 1878. u kojoj je glavna točka neslaganja bilo pitanje okupacije Bosne i Hercegovine.
Uslijed stranačkih sukoba između Hrvata i Srba u Dalmaciji u Dubrovniku se pojavila nova
struja koja je nastojala te sukobe primiriti. Javlja se slovinstvo kao kulturno politički po-
kret, a kao vanjska manifestacija tog pokreta bio je list Slovinac: list za književnost, umjetnost i
obrtnost koji je izlazio dvotjedno u Dubrovniku od 1. svibnja 1878. do 22. prosinca 1884. 129
To vrijeme (1878) bilo je vrijeme pobjede Vukovog učenja o narodnom jeziku, doba na-
rodnih pjesama. Kod intelektualne elite ondašnjega Dubrovnika prevladavalo je shvaćanje
o narodnom jeziku i narodnoj pjesmi kao o najvažnijim zadaćama sveukupnog narodnog
života, a ta su shvaćanja dominirala i u Slovincu.130 Program slovinstva bio je sadržan u broj-
nim stihovima u časopisu, a ovaj je jedan od slikovitijih:
Srpska krvi i hrvatska
Der prihvati ruku,
Ter Slovencim budi bratska
I bugarskom puku.131
127
Stančić 2002: 104. U drugoj polovici stoljeća „Slavo-Dalmati“ postat će Talijani, a od Slovinaca dubrovački „Srbi ka-
tolici“. Stančić 2002: 105.
128
Cetnarowicz 2006: 159.
129
List za knjigu, umjetnost i obrtnost, izlazio je u Dubrovniku, najviše na latinici, 2-3 puta mjesečno od 1878-1884,
glavni urednik mu je bio Luko Zore. O listu Slovinac više u: Ivanišin 1962, Bersa 2002, Stanojević 1929.
130
Slovinci su prihvaćali teze Vuka Karadžića kojemu je posvećena i najveća rasprava sa znanstvenim pretenzijama koja
je objavljena u Slovincu. Ivanišin pojavu dubrovačkog slovinstva objašnjava na slijedeći način: „Sav taj kult narodnih
umotvorina u najširem smislu imao je u ondašnjem Dubrovniku i svoj aktuelni politički izraz. To je bilo dubrovačko
slovinstvo – odnjihano ‚među zidinama grada’ u stihovima stare književnosti, podržavano Kačićevim ‚Razgovorom
ugodnim’, osvježeno ilirstvom Ljudevita Gaja, a u vrijeme ‚Slovinca’ aktualizirano Strossmayerovim jugoslavenstvom
i napadima na to jugoslavenstvo u ondašnjoj Dalmaciji.“ Ivanišin 1962: 176.
131
Ivanišin 1962: 176.
Članci u Slovincu pisani su i latiničkim i ćiriličkim pismom, a jezik nije nazvan ni srpskim
ni hrvatskim nego „slovinskim“ ili još češće „naškim“. Djelovanje u duhu „slovinstva“ u Du-
brovniku krajem 70-ih i početkom 80-ih bilo je izrazito lokalno obojeno, ali je, nadograđu-
jući se na lokalnim dubrovačkim tradicijama, polagano širilo horizonte prema jugoslaven-
skim asocijacijama.132
Iz načina uređivanja Slovinca zamjetno je da njegovi urednici nisu imali posebnog smisla
za književnost.133 Glavni cilj uredništva bio je širenje političkog slovinskog programa, što je
bilo i formalno vidljivo iz nekoliko puta objavljenog programa: „‘Slovinac’ držeći se svagda
svog programa, traži da na književnom polju združi i pomiri dva plemena Hrvate i Srbe,
koji su se na svoju štetu zavadili i razdijelili.“134 Slovinski program bio je program na zajed-
ničkoj srpsko-hrvatskoj liniji, tolerantan u vjerskim i liberalan u političkim pitanjima. Jezik,
narodnost, bratstvo Srba i Hrvata, ljubav za narodnu pjesmu isticani su kao norme koje
„definiraju“ dobrog Slovina.135 Prema ovom kriteriju, Bogišić je bio model pravog Slovina.
Sadržaj Slovinca bio je nesuvremen za 1880-e te nije predstavljao značajnu političku ni
književnu snagu pa je list vrlo brzo nakon smrti njegovih pokretača i najvjernijih suradni-
ka136 i prestao izlaziti. Ipak, Slovinac, odnosno njegovi nositelji137, ostavili su značajan utje-
caj na mlađu dubrovačku inteligenciju kao npr. Medo Pucić na Vlaha Bukovca. Također iz
Slovinca je izravno izrastao Pero Budmani, jedan od najznačajnijih filologa onog vremena, a
pod utjecajem Slovinca bili su i Milan Rešetar, Petar Kolendić, Mirko Deanović, Ivo Vojnović
i dr.138
Iako najsrodnije Gajevu ilirstvu dubrovačko slovinstvo imalo je svoje originalne značaj-
ke. Razvilo se na novom terenu i pod drugim okolnostima četrdeset godina nakon ilirskog
pokreta. Dok je u doba ilirstva bila aktualna borba za narodni jezik u doba slovinstva na-
rodni jezik je već bio izboren; dok su se ilirci borili za vlastitu narodnost Slovinci su već bili
suočeni s diferencijacijama u okviru te narodnosti. Slovinci su isticali zajedništvo Slovina,
odnosno Hrvata i Srba, kao nužnost proizašlu iz hrvatsko-srpskih trvenja u Dalmaciji onog
vremena. Premada su Slovinci poput iliraca pozivali na zajedništvo sva srodna južnosla-
venska „plemena“ (Srbe, Hrvate, Slovence i Bugare), ipak je to u suštini bio srpsko-hrvatski
pokret izrastao iz situacije u Dalmaciji krajem 1870-ih.
U političkom smislu, Slovinci su popularizirali oslanjanje na Srbiju i Crnu Goru, a ne sje-
dinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Ta uvjetno rečeno „prosrpska“ orijentacija nastala je iz
132
Ivanišin 1962: 177-178, 207.
133
Poetska vrijednost „slovinske“ lirike bila je minimalna jer nije nastala iz umjetničkih nego praktično-političkih pobu-
da. Ta je lirika bila „najobičnija – politički intonirana – versificirana publicistika. Urednici Slovinca nisu shvaćali knji-
ževnost kao umjetnički izraz nego kao sredstvo narodne borbe. Za njih je književnik bio svaki poznatiji znanstvenik
ili javni djelatnik. Opširnije o tome: Ivanišin 1962. Iz te perspektive su promatrali i Bogišića.
134
Slovinac br. 39, 1882, str. 576., prema: Ivanišin 1962: 194.
135
136
U samo dvije godine 1882. i 1883. pomrli su Medo i Niko Mali Pucić, Vuk Vrčević, I. A. Kaznačić, Đuro Pulić, Pero
Franasović, a Pero Budmani je otišao u Zagreb da produži Daničićev rad na akademičkom Rječniku. Ivanišin 1962:
240.
137
Prema Ivanišinu poznatiji Slovinci bili su: Medo i Niko Veliki Pucić, Pero Budmani, Ivan Stojanović, Antun Kazali, Mar-
ko Car, Niko Lepeš, Ljudevit Bukvić, Luko Zore i dr. U Slovincu su surađivali brojni katolički svećenici (Kazali, Buzolić,
Franasović, Vodopić, Ivan Miljan, Antun Liepopilli, Relja, Ivan Stojanović), većina znatnijih suradnika bili su katolici
(uključujući i katolike koji su se osjećali Srbima poput Mede Pucića, Luka Zore, Matije Bana, Vice Adamovića, Marka
Cara, Pere Budmanija), znatan dio važnijih suradnika osjećao se Hrvatima (svi svećenici osim Stojanovića, Marcel
Kušar, Josip Bersa, Vlaho Bogdan, Antun Kazančić, Ivo Kazančić itd.). Ivanišin 1962: 231.
138
razloga što su svi važniji Slovinci, iscrpljeni bezizglednom borbom na prostoru hrvatstva
pritisnutom od Austrije, sve više očekivali spas od Srbije, u smislu svojih slovinsko-južno-
slavenskih koncepcija.139 Nakon što ih je dualizam odvojio od Hrvatske, Hrvatsko-ugarska
nagodba zgrozila, godina 1878. bila je prekretnica jer su Srbija i Crna Gora postale međuna-
rodno priznate države, a Hrvatska potpuno marginalizirana u pitanju Bosne i Hercegovine.
Uz Vatroslava Jagića Bogišić je vjerojatno bio najpoznatiji Slovinčev suradnik.140 Bogišić se
u Slovincu javio jednom raspravom o Bugaršticama.141 Ta studija pisana je znanstveno, ali i
odmjerenim stilom bez slovinskih fraza. Zbog svoje vrijednosti, a i zbog samog pojavljiva-
nja u časopisu, Bogišićeva rasprava značila je za Slovinac veliku moralnu podršku.142 Ipak,
Bogišić je, živeći i radeći u europskim središtima i na europskoj razini, bio iznad nestrplji-
vog i grozničavog slovinstva, koje je iz malog Dubrovnika izgledalo jedino i spasonosno.143
Slovinska ideologija je u Bogišićevom slučaju bila sagledavana na razumniji, realniji način,
što je Bogišiću i bilo puno lakše iz njegovih europskih perspektiva. Ipak, osnovna misao
Slovinaca da se pod jednim imenom „Slovinci“ okupe Srbi i Hrvati, jest koncept koji je jako
blizak Bogišićevoj ideologiji. Bogišić je, kao i dubrovačko slovinstvo blizak ilirizmu, osuđuje
isključivost pankroatizma i pansrbizma i odbija se politički angažirati u bilo koji nacionalno-
integracijski proces. Bogišićevo slovinstvo osvjedočuje se i u zalaganju za Vukovu jezičnu
reformu, u njegovoj širokoj južnoslavenskoj percepciji prostora, jezika i kulture, u njegovu
glavnom interesu – interesu za narodne običaje, jezik, narodno stvaralaštvo, zapravo za
sveukupni narodni život. Na kulturnom planu ta se ideja artikulira u obliku potrebe za na-
rodnim jedinstvom koje bi se ostvarivalo književnošću na zajedničkom narodnom jeziku, a
najizrazitije se ispoljava u okviru književno jezičnih reformi Vuka Karadžića.
Zaključno
Problematika nacionalnog pitanja i nacionalnih integracija jedna je od glavnih tema hr-
vatskih (ali i drugih) intelektualnih krugova 19. stoljeća. Jedno od zajedničkih obilježja naci-
onalnih pokreta 19. stoljeća bio je taj da se nacionalni identitet predstavljao kao objektivna
činjenica koju je potrebno znanstveno potvrditi i institucionalizirati. Iz takvih pobuda razvi-
jale su se brojne društveno-humanističke discipline poput etnografije, filologije, gramatike,
historiografije, narodne književnosti, narodnog prava na narodnom jeziku itd. U hrvatskom
(i južnoslavenskom) slučaju problem je bio još kompleksniji jer su brojni intelektualci i poli-
tičari u 19. stoljeću često u isto vrijeme zastupali više ideologija i iskazivali više identiteta.
Uz tu tvrdnju možemo kao primjer priložiti činjenicu da su brojni nosioci hrvatskoga narod-
noga preporoda od 1835. do 1847. godine te za revolucije 1848./49. i od 1860. godine do po-
četka 20. stoljeća istodobno zastupali više često različitih ideologija i iskazivali više razina
svijesti i „osjećaja“ o pripadnosti. Neki od njih bili su uvjerenja da pripadaju i hrvatstvu, i
ilirstvu, i južnoslavenstvu, i slavenstvu, i austroslavizmu, i slovinstvu i regionalnom svijetu
unutar pojedinih pokrajina. U tom smislu treba promatrati i Baltazara Bogišića.
139
140
Jagić je u Slovincu objavio raspravu o Marku Kraljeviću.
141
„O svezi među bugaršticama i umjetim pjesništvom u primorju“, u: Slovinac: list za književnost, umjetnost i obrtnost (1878)
1/10-16.
142
143
Zadar je tada bio pokrajinsko, Cetinje državno središte, a Dubrovnik samo zabačeni provincijski grad izvan svih zna-
čajnijih komunikacijskih putova.
Kao čovjek koji potiče iz izrazito multikulturalnog ambijenta, duboko ukorijenjenog u du-
brovačkoj tradiciji Baldo Bogišić predstavlja se kao čovjek višeslojnih, a možemo reći čak i
višestrukih identiteta.144 Čitavog svog života Bogišić je gajio ideju o solidarnosti svih slaven-
skih naroda iz čega i proizlazi njegov opći slavenski identitet koji se ispoljavao prvenstveno
kroz njegov slavistički kulturološki horizont. Stavovi koji karakteriziraju Bogišića u mnogo
čemu su bili bliski ilircima, ali u vremenu kad je Bogišić došao na scenu ilirizam je već po-
stao irelevantan. Kao čovjek koji je pod sintagmom „moj narod“ podrazumijevao nešto šire
od etničke zajednice, koji je u kulturi i jeziku vidio zajedništvo koje treba primijeniti i u po-
litičkom smislu, mogli bi mu pripisati i jugoslavenski identitet. Ipak, Bogišićeve ideje o nuž-
nosti suradnje i solidarnosti svih južnoslavenskih naroda, stavovi o okupljanju oko jednog
književnog jezika, a pogotovo njegov konstantni žal zbog dnevnopolitičkih trvenja između
Hrvata i Srba, njegovu ideologiju najviše približavaju ideologiji slovinstva. Uzroci tomu su
zasigurno brojni. Bogišić je prihvaćajući Vukove formule o štokavštini preuzeo i jezično
srpstvo, pa je pripadao dubrovačkom krugu Srba-katolika, ali onom njegovom umjerenom
dijelu, onom koji nije nastupao s isključivim političkim programima. Ipak, baštinio je slo-
vinstvo stare dubrovačke književnosti i tradicije, ali nije prihvaćao postavke srbokatoličkog
političkog pokreta koji se javio u Dubrovniku od 1880-ih i koji je nastupao otvoreno protiv
hrvatskog nacionalno-integracijskog procesa. Bogišić je bio svjestan nacionalno-integra-
cijskih procesa koji su bili realnost u čitavom slavenskom svijetu, ali je zadržavao svoj više-
slojni identitet i nikad se nije izjašnjavao za intergalističke projekte iako je bio zagovornik
jednog jezika, jedne književnosti itd. Imao je senzibilitet da prepozna kulturne transfere što
je najuočljivije na primjeru bugarštica. Zgražao se nad nacionalnom identifikacijom koja bi
se bazirala na konfesionalnom ključu pa je i sam sebe smatrao Srbinom–katolikom.
U politici, koje se gotovo stalno klonio, bio je realist. Iako je veći dio svoga života pro-
veo u inozemstvu, zbog svojih brojnih putovanja i kontakata nije bio izvan tokova političke
svakodnevice u Trojednoj kraljevini. Njegova je strategija bila ne ići u unaprijed izgubljene
političke sukobe nego doprinijeti kao znanstvenik onim orijentacijama koje će omogućiti
razvoj slavenskih naroda na način kako sami sebe shvaćaju, naravno na slavenskim pret-
postavkama. Ima u njega situacionih i srpskih i hrvatskih afilijacija, ali one ostaju samo si-
tuacione. Njegovu habitusu hrvatsko-srpski ekskluzivizmi su bili strani. Iako nije bio neo-
sjetljiv na hrvatsko-srpske razlike u povijesnoj tradiciji i razvoju, on ih nije smatrao bitnim
odrednicama, nije ih „ontologizirao“.
Kao Cavtaćanin/Dubrovčanin, etnički Hrvat, konfesionalno katolik s izražavanjem srp-
skog nacionalnog osjećaja, on je istodobno bio i Hrvat, i Srbin, i Jugoslaven, i Sveslaven, a
možda najviše Slovin. Nezainteresiran za dnevnu politiku i ne želeći se u nju miješati, ipak
je pozorno pratio tekuća zbivanja, a posebno događaje u slavenskom svijetu. Brinuo ga je
svaki znak nesloge među slavenskim narodima, pogotovo među Hrvatima i Srbima. Njegovi
vidici prelazili su uske međaše i bili usmjereni širim horizontima – južnoslavenskoj narodnoj
zajednici.145 Bogišićeva sinteza običajnog prava Južnih Slavena koju je radio na komparati-
stičkim metodama imala je dalekosežne implikacije u svim društvenim i humanističkim zna-
144
Pravo ime mu je bilo Baldo, a imenom Baltazar počeo se koristiti kad je pošao u „svijet“. Valtazar je nastalo iz njego-
vih brojnih kontakata s narodima pravoslavne konfesije. Kao osoba širokih pogleda koristio je sva tri oblika svoga
imena. Kapetanić i Vekarić 2003: 71.
145
Sirotković 1986: 21.
nostima u Hrvata i u drugih Južnih Slavena pa čak i u kontinentalnim razmjerima.146 Stoga

je u opreci između hrvatstva i srpstva bio iznimka koju su prihvaćale obje strane.
Izvori i literatura
Anderson, Benedict. 1990. Nacija: zamišljena zajednica: razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma
(prevele Nata Čengić i Nataša Pavlović). Zagreb: Školska knjiga.
Artuković, Mato. 1991. Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902). Zagreb: Naprijed.
Artuković, Mato. 2001. Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba). Slavonski Brod – Osijek: Hrvatski insti-
tut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Grafika.
Babić, Stjepan. 1998. Jezik, etnija, politika. U Etničnost, nacija, identitet: Hrvatska i Europa, Ružica
Čičak-Chand i Josip Kumpes, 191-221. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti – Naklada
Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo.
Banac, Ivo. 1990. Vjersko „pravilo“ i dubrovačka iznimka: Geneza dubrovačkog kruga „Srba
katolika“. Dubrovnik: časopis za književnost i znanost (Nova serija) 1/1-2: 179-210.
Bartulović, Željko. 2008. Neka pitanja pravnog položaja Srba u Hrvatskoj do 1918. godine. U
Dijalog povjesničara – istoričara 10/1, ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac, 249-267. Zagreb: Za-
klada Friedrich Naumann.
Benc-Bošković, Katica. 2006. Baltazar Baldo Bogišić: sistematičar u prikupljanju etnografske
grade. Etnološka istraživanja 1/11: 7-18.
Benković, Vlaho. 1990. Dubrovački Srbi-katolici i „novi kurs“ u hrvatskoj politici 1903.-1905..
Dubrovnik: časopis za književnost i znanost (Nova serija) 1/1-2: 211-231.
Bogišić, Baltazar. 1903. „P[ariz]. 14 febr 1903“. Bogišićev arhiv u Cavtatu, kutija XX/9, 4 stra-
nice.
Bogišić, Valtazar. 2004. Izabrana djela. Tom IV. Studije i članci. Podgorica- Beograd: CID – Služ-
beni list SCG.
Bogišić, Rafo. 1995. Baldo Bogišić i književnost. Dubrovnik: Časopis za književnost i znanost (Nova
serija) 6/1: 145-152.
Bošković-Stulli, Maja. 2004. Bugarštice. Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folklori-
stiku 41/2: 9-51.
Brozović, Dalibor. 1998. Etničnost i jezik; uvodno razmatranje. U Etničnost, nacija, identitet: Hr-
vatska i Europa, Ružica Čičak-Chand i Josip Kumpes, 171-180. Zagreb: Institut za migracije i
narodnosti – Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo.
Cetnarowicz, Antoni. 2006. Narodni preporod u Dalmaciji. Od slavenstva prema modernoj hrvatskoj i
srpskoj nacionalnoj ideji (prevela Magdalena Najbar Agičić). Zagreb: Srednja Europa.
Čepulo, Dalibor. 2001. Kratka Pisma Sir Fredericka Pollocka Baltazaru Bogišiću (1884.-1907.).
Dubrovački horizonti 32/41: 35-39.
Čulinović-Konstantinović, Vesna. 1993. Bogišićevo proučavanje obitelji i njenih običajnoprav-
nih instituta. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 30/1: 23-36.
Ćosić, Stjepan. 2001. Nacija u stranačkim ideologijama: primjer Dubrovnika potkraj 19. sto-
ljeća. U Dijalog povjesničara – istoričara 3, ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac, 51-65. Zagreb:
Zaklada Friedrich Naumann.
Đivanović, Stane. 1984. Baltazar Bogišić (1834-1908). Cavtat: Zbirka Baltazara Bogišića – [Za-
greb]: Zavod za povijesne znanosti Istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti
i umjetnosti.
146
Roksandić 1995: 154.
Edwards, John. 1996. Symbolic Ethnicity and Language. U Ethnicity, edited by. John Hutchin-
son and Anthony D. Smith, 227-229. Oxford – New York: Oxford University Press.
Eriksen, Thomas Hylland. 1993. Ethnicity and Nationalism: Antrophological perspectives. London:
Pluto Press.
Fought, Carmen. 2006. Language and Ethnicity. Cambridge: Cambridge University Press.
Gellner, Ernest. 1998. Nacije i nacionalizam (preveo Tomislav Gamulin). Zagreb: Politička kultura.
Goldstein, Ivo. 2000. Komparativna istraživanja hrvatske i srpske povijesti – puka nostalgi-
ja, znanstvena potreba ili čak nužnost?. U Dijalog povjesničara – istoričara 2, ur. Hans-Georg
Fleck, Igor Graovac, 33-41. Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann.
Graovac, Igor. 2008. Uloga društveno-humanističkih znanosti u razvoju suodnosa Hrvatske i
Srbije: osnovne teze i dosadašnja iskustva. U Srpsko – hrvatski odnosi u 20. veku: prošlost i per-
spektive, ur. Darko Gavrilović, 129-136. Salzburg: Institute for Historical Justice and Reconci-
liation – Novi Sad: Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje – Zagreb: Dijalog.
Grbić, Jadranka. 1998. Jezik i govor kao komponente pripadnosti zajednici (ogled o jeziku i
identitetu). U Etničnost, nacija, identitet: Hrvatska i Europa, Ružica Čičak-Chand i Josip Kumpes,
181-189. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti – Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko so-
ciološko društvo.
Grijak, Zoran. 2009. Korespondencija i dnevnici Iva Vojnovića kao povijesni izvor. Dubrovnik:
časopis za književnost i znanost (Nova serija) 20/4: 164-188.
Hobsbawm, Eric J. 1993. Nacije i nacionalizam: program, mit, stvarnost (prevela Nata Čengić). Za-
greb: Novi Liber.
Hobsbawm, Eric J. 1994. The Rise of Ethno-Linguistic Nationalisms. U Nationalism, edited by
John Hutchinson and Anthony D. Smith, 177-184. Oxford – New York: Oxford University
Press.
Hobsbawm, Eric J. 2006. Izmišljanje tradicije. U Kultura pamćenja i historija, priredile Maja Brklja-
čić, Sandra Prlenda, 137-150. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.
Horvat, Josip. 1990. Politička povijest Hrvatske I, Zagreb: “August Cesarec”.
Hoško, Franjo Emanuel. 2005. Dubrovački “Srbi katolici” među franjevcima. Kolo: časopis Matice
hrvatske 15/3: 269-283.
Hroch, Miroslav. 2006. Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi: komparativna analiza druš-
tvenog sastava patriotskih grupa malih europskih nacija, (prevela Jelena Lakuš). Zagreb: Srednja
Europa.
Hutchinson, John. 2005. Nations as Zones Of Conflict. London: Sage Publications.
Hutchinson, John, Smith, Anthony D. (ur.) 1994. Nationalism. Oxford – New York: Oxford Uni-
versity Press.
Hutchinson, John, Smith, Anthony D. (ur.) 1996. Ethnicity. Oxford – New York: Oxford Univer-
sity Press.
Ivanišin, Nikola. 1962. Časopis „Slovinac“ i slovinstvo u Dubrovniku. Poseban otisak Odjela
za filologiju: Rad knj. 324: 171-246. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Ivić, Pavle. 1971. Srpski narod i njegov jezik. Beograd: Srpska književna zadruga.
Jagić, Vatroslav. 1930. Spomeni mojega života, I (1838-1880.). Beograd: Srpska kraljevska akade-
mija.
Jagić, Vatroslav. 1963. Rasprave, članci i sjećanja (ur. Marin Franičević). Zagreb: Matica hrvatska.
Kapetanić, Niko, Nenad Vekarić. 2003. Podrijetlo Balda Bogišića. U Hereditas rervm croaticarvm
ad honorem Mirko Valentić, priredili Alexander Buczynski, Milan Kruhek, Stjepan Matković,
69-74. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.
Katunarić, Vjeran. 2003. Sporna zajednica: novije teorije o naciji i nacionalizmu. Zagreb: Naklada Je-
senski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo.
Korunić, Petar. 2006. Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije: nacija i nacionalni identitet. Zagreb:
Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.
Krivokapić-Jović, Gordana. 2002. Srbi u Hrvatskoj prema hrvatskoj državnoj ideji na prelomu
19. i 20. stoleća. U Dijalog povjesničara – istoričara 5, ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac, 173-
190. Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann.
Landau, Jacob. 1996. Symbolic Ethnicity and Language. U Ethnicity, edited by. John Hutchin-
son and Anthony D. Smith, 221-226. Oxford – New York: Oxford University Press.
Macan, Trpimir. 1990. O pristupu srpskokatoličkom fenomenu (U povodu nekih interpretacija).
Dubrovnik: časopis za književnost i znanost (Nova serija) 1/1-2: 232-246.
Mažuranić, Vladimir. 1975. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik. Zagreb: Informator.
Milutinović, Kosta. 1973. Dva priloga o Valtazaru Bogišiću. U Radovi Arhiva Jugoslavenske akade-
mije znanosti i umjetnosti sv. II, 87-96. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Muharemović, Vedad. 2010. Etno-simbolizam vs. modernizam u debatama o nacionalizmu.
Sophos – časopis mladih istraživača 3: 11-41. Sarajevo: Znanstveno-istraživački inkubator – Fi-
lozofski fakultet u Sarajevu.
Nedeljković, Branislav M. 1968. Prepiska Stojana Novakovića i Valtazara Bogišića, Beograd: Srpska
akademija nauka i umetnosti.
Novak, Viktor. 1960. Valtazar Bogišić i Franjo Rački: prepiska (1866-1893), Beograd: Naučna knjiga.
Özkirimli, Umut. 2000. Theories of Nationalism. A Critical Introduction. London: Macmillan Press
LTD.
Pederin, Ivan. 2008. Baldo Bogišić kao veza između austroslavizma i Rusije, Duborvnik: časopis
za književnost i znanost (Nova serija) 19/1: 244-267.
Perić, Ivo. 1980. Pisma Luke Zore Valtazaru Bogišiću, Franji Račkom i Vatroslavu Jagiću. Anali
Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Du-
brovniku, 18: 313-340.
Perić, Ivo. 1997. Dubrovačke teme XIX. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.
Perišić, Miroslav. 2008. Evropska ideja u patrijarhalnom društvu. Liberali u Srbiji 19. veka –
načela, politička praksa, učinak. U Dijalog povjesničara – istoričara 10/1, ur. Hans-Georg Fleck,
Igor Graovac, 201-213. Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann.
Roksandić, Drago. 1991a. Srbi u Hrvatskoj: od 15. stoljeća do naših dana. Zagreb: Vjesnik.
Roksandić, Drago. 1991b. Srpska i hrvatska povijest i “nova historija”. Zagreb: Stvarnost.
Roksandić, Drago. 1995. Baldo Bogišić danas. Dubrovnik: časopis za književnost i znanost (Nova se-
rija) 6/1. 153-158.
Roksandić, Drago. 2002. Nacionalni sukobi u Titovoj Jugoslaviji – tabu? U Ljetopis Srpskog kul-
turnog društva “Prosvjeta” 7: 205-224.
Roksandić, Drago. 2003. Ognjeslav Utješenović i Baltazar Bogišić: ljudi i pisma. Ljetopis Srpskog
kulturnog društva “Prosvjeta” 8: 261-304.
Roksandić, Drago. 2004. Uvod u komparativnu historiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička
knjiga.
Sirotković, Hodimir. 1986. Baltazar Bogišić i Jugoslavenska akademija. U Spomenica posvećena
akademiku Baltazaru Bogišiću (u povodu 150-e obljetnice rođenja), ur. Hodimir Sirotković, 6-22.
Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Sirotković, Hodimir. 1995. Bogišićevi pravni prinosi. Dubrovnik: časopis za književnost i znanost
(Nova serija) 6/1: 139-144.
Skenderović, Robert. 2008. Uloga jezika u nacionalnim integracijama Hrvata i Srba u ugarskom
Podunavlju. U Dijalog povjesničara – istoričara 10/1, ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac, 215-
231. Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann.
Slovinac: list za književnost, umjetnost i obrtnost, godina 1878.
Smith, Anthony D. 2003. Nacionalizam i modernizam: kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacio-
nalizma (prevela Mirjana Paić Jurinić). Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Smith, Anthony D. 2009. Ethno-symbolism and Nationalism. A cultural approach. London – New
York: Rouledge.
Solovjev, Aleksandar. 1935. O životu i radu Valtazara Bogišića. Šabac.
Spomenica Dra Valtazara Bogišića. O tridesetogodišnjici njegov smrti. 1940. Dubrovnik: Izd. Odbora za
komemoraciju 30-god. smrti dra Valtazara Bogišića.
Spomenica posvećena akademiku Baltazaru Bogišiću (u povodu 150-e obljetnice rođenja). 1986. Uredio
Hodimir Sirotković. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Srbi u Hrvatskoj jučer, danas, sutra, (1998), ur. Ivo Banac, Zagreb: Hrvatski helsinški odbor za
ljudska prava.
Stančić, Nikša. 1990. Srbi i srpsko-hrvatski odnosi u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda
1860-1880. Zadarska revija: časopis za kulturu, znanost i umjetnost, 39/5-6: 587-619.
Stančić, Nikša. 2002. Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Zagreb: Barbat.
Stanojević, Stanoje. 1929. „Slovinac“. U Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. IV.
245. Zagreb: Bibliografski zavod.
Subotić, Milan. 2004. Imaju li nacije pupak? Gelner i Smit o nastanku nacija. Filozofija i društvo,
25/2: 177-213.
Šulek, Bogoslav. 1990. Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja. A – N. Zagreb:
Globus.
Trbovich, Ana S. 2006. Nationbuilding under the AustroHungarian Sceptre: Croato-Serb An-
tagonism and Cooperation. Balcanica 37: 195-221.
Vesnić, Milenko. 1903. „Srpsko-hrvatski nesporazum“. Bogišićev arhiv u Cavtatu, kutija XX/9,
stranice 8-16.
Vesnić, Radoslav mlađi. 2008. Dr Milenko Vesnić: gransenjer srpske diplomatije. Beograd: Prometej
– Centar za studije Jugoistočne Evrope – Fakultet političkih nauka.
Vukmirović, V. M. 1967. Prepiska Valtazar Bogišić – Antun Fabris. Savremenik: prilozi istoriji knji-
ževnosti 7/jul: 676-682.
Petar Bujas
Baltazar Bogišić između tradicije i modernizacije
U radu se razmatra značaj Općeg imovinskog zakonika Kneževine Crne Gore za mo-
dernizaciju tradicionalnog crnogorskog društva. Pritom se naglašavaju tri uporišne
točke ovog jedinstvenog poduhvata u europskim, pa čak i u svjetskim razmjerima:
francusko prosvjetiteljstvo, njemački romantizam i rusko slavenofilstvo. Naime, ni-
je bilo lako povezati i skladno uklopiti međusobno nasuprotne tendencije: s jedne
strane trebalo je oblikovati moderno građansko društvo u Crnoj Gori u posljednjoj
četvrtini 19. stoljeća i kroz stvaranje modernoga pravnog sustava potpomoći nasta-
janje kapitalističkih tržišnih odnosa, a s druge strane trebalo je uvažiti i zatečeno
stanje, narodnu tradiciju i običaje kako bi reforma uopće imala učinak, ali i kako bi
odražavala i Bogišićeva osobna uvjerenja o nužnosti pomirenja staroga i novoga.
Posebno se propitkuje pojam konzervativne modernizacije, uz otvoreno pitanje: je
li ova konzervativna modernizacija bila samo početna točka jednoga prijelaznog
stanja koja treba voditi k potpunoj modernizaciji, ili je njezin cilj bio harmonizacija
suprotnosti kao trajno rješenje?
Ključne riječi: Baltazar Bogišić, modernizacija, tradicija, OIZ Kneževine Crne Gore, prosvje-
titeljstvo, romantizam, slavenofilstvo
Uvod
B
altazar Bogišić jedinstvena je znanstvena i povijesna osobnost druge polovice
19. stoljeća u našim krajevima, ali i mnogo šire: njegov rad priznat je i poznat u
europskim, pa čak i u svjetskim razmjerima. Iznimna erudicija u poznavanju kul-
turne i pravne povijesti, baš kao i njegove kulturne i znanstvene veze s tada glavnim
središtima europskih zbivanja (Francuska, Njemačka, Rusija), pripremile su ga za vrlo
kompleksan zadatak izrade Općeg imovinskog zakonika Kneževnine Crne Gore (OIZ),
kroz koji su se očitovale i sve prijeporne točke neminovnog procesa modernizacije.
Činjenica jest da je osoba Bogišićeva profila bila izvrstan izbor za povjerenu mu za-
daću; slavenofil i sljednik historijske škole prava, pravni antropolog i etnograf,1 prosvi-
jećeni konzervativac, ali i pobornik neizbježnih zahtjeva suvremenog doba, mislilac otvore-
na duha, objedinjavao je u svojim nastojanjima mnoga lica i naličja jedne tranzitne epohe.
Naime, nije bilo lako povezati i skladno uklopiti međusobno nasuprotne tendencije: s jedne
strane trebalo je oblikovati moderno građansko društvo u međunarodno priznatoj i osamo-
staljenoj Crnoj Gori u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća i kroz stvaranje modernoga pravnog
sustava potpomoći nastajanje kapitalističkih tržišnih odnosa, jer je ono tada već gotovo
posvuda bilo povijesna nužnost, a s druge strane trebalo je uvažiti i zatečeno stanje, narod-
nu tradiciju i običaje kako bi reforma uopće imala učinak, ali i kako bi odražavala i njegova
osobna uvjerenja o nužnosti pomirenja staroga i novoga.
1
Pupovci 2004: 15.
Naravno, nametala su se mnoga pitanja, na koja nije uvijek bilo lako pružiti odgovarajuće
odgovore: kako iz dominantnih svjetonazora epohe (francusko prosvjetiteljstvo, njemački
romantizam i rusko slavenofilstvo) preuzeti ono najbolje i sve to sklopiti u skladan pravni
sustav kojega neće potkopavati unutanje nestabilnosti i tenzije? Kako izvesti tu socijalnu
operaciju bez premca u dotadašnjoj crnogorskoj plemenskoj povijesti, pa da narod vojni-
ka i plemenske tradicije postane narod modernih građana,2 ali i da se zadrži ono vrijedno
iz prošlosti, što nije manje važno? Naposljetku, je li ova konzervativna modernizacija bila
samo početna točka jednoga prijelaznog stanja koja treba voditi k potpunoj modernizaciji,
ili je njezin cilj bio harmonizacija suprotnosti kao trajno rješenje?
Tri uporišne točke: francusko prosvjetiteljstvo, njemački romantizam i

rusko slavenofilstvo
Složeni proces modernizacije započet u Europi u 19. stoljeću velika je tema novije povi-
jesti. Naime, taj veliki društveni pokret, proizašao iz prosvjetiteljske umnosti i naglašenog
racionalizma, u mnogočemu je predstavljao pokušaj radikalnog raskida s tradicijom. Još u
17. stoljeću postavljaju se novi svjetonazorski temelji nastali tijekom krize klasicističke epo-
he, koji su, barem po htijenju velikih umova, trebali omogućiti blagostanje i sreću budućem
čovječanstvu. Zapravo, riječ je o pokušaju stvaranja jedne nove civilizacijske paradigme,
o mogućnosti za »novi poredak stvari«.3 A taj novi poredak stvari karakterizira potpuno nov
i drugačiji odnos spram spoznaje svijeta i čovjeka no što je to bilo u prijašnjim epohama;
ovo se najviše ogleda u znanstvenoj spoznaji, kojoj se pridaje povlašteno mjesto u spo-
znaji uopće.
Empirijska indukcija sve više potiskuje metafizičku dedukciju, pa je ovaj oblik znanstve-
ne spoznaje ponajprije vezan uz nagli uzlet prirodnih znanosti, osobito geometrije, fizike
i matematike. Povjerenje u novovjekovnu eksperimentalnu znanost takvo je da poprima
gotovo idolatrijska obilježja.4 Štoviše, mnogi pobornici ideje moderne drže da je napredak
znanosti u nizu prošlih stoljeća bio sputan, pa čak i zaustavljen.5 Stoljeća koja nadolaze bit
će pomoću znanosti napokon sve prosvjećenija, »tako da će u usporedbi s njim sva pret-
hodna stoljeća izgledati kao mrak«.6 Sve to vodi prema početku modernog pojma napret-
ka, koji se nalazi u radikalnoj opoziciji s mračnim talozima prošlosti; zapravo, najbolje je da
se čovjek od nje što prije odvoji i okrene neusporedivo svjetlijoj budućnosti. Gotovo cijeli
zanos epohe u nastajanju očituje se u nastojanju da znanost, poput univerzalnog lijeka za
sve nedaće koje su tijekom prošlosti pratile ljudska bića, bude jedinstven motor napretka
poistovjećenog s istinskom ljudskom srećom. Naravno, ovo se odražava i na društvenu
zbiljnost, gdje se materijalni i sve više tehnološki napredak izjednačava s napretkom uopće.
Oruđe za ovako shvaćen napredak, koji poprima gotovo mitske dimenzije, jest industrijski
kapitalizam potpomognut empirijskim znanostima, »koji treba shvatiti kao fakticitet pro-
cesa modernizacije«.7
2
Ravlić 2011: 57.
3
Ravlić 2011: 57.
4
Kalanj 1994: 14.
5
Kalanj 1994: 14.
6
Kalanj 1994: 15.
7
Kalanj 1994: 109.
P e t a r B uj a s , B a lt a z a r B o g i š i ć i z m e đ u t ra d i c i j e i m o d e r ni z a c i j e 47
U idejnim (ideološkim) projekcijama intelektualnih elita prosvjetiteljskog doba nema

mnogo mjesta za narodne običaje i vjerovanja, koji se uglavnom smatraju nepoželjnim i
sputavajućim reliktom prošlosti. U skladu s dominantnim racionalističkim duhom vreme-
na, pučke tradicije smatraju se prvenstveno oblicima narodnog praznovjerja, zapravo ne-
čim što neugodno podsjeća na prežitke srednjovjekovne i feudalne epohe, pa samim time
i na sve nedaće tog razdoblja: oskudicu, gospodarsku nerazvijenost, religijske fanatizme,
neobrazovanost i neusklađenost s novim razvojnim mogućnostima, čije će ozbiljenje omo-
gućiti dotad neslućen napredak. U tom smislu, prosvijećena elita jest dio naroda (treba se
sjetiti samog nastanka pojma narod u modernom smislu; Michelet), ali ona predstavlja onaj
njegov dio koji se od njega uvelike razlikuje; načela i svjetonazor kojima se u svojoj povi-
jesnoj misiji prosvjećivanja naroda ona rukovodi samom su narodu uglavnom strana (zato
ga i treba prosvjećivati), a konstrukcija društvene zbilje utemeljena na racionalizmu još je
udaljenija od njegova trenutnog mentaliteta. Poput same prirode, koja, prema načelima
mehanicističke znanosti, postaje objektom podatnim za eksperimentiranje i onda zatim
tehnološku obradu, tako i narod postaje objektom koji se primjenom načela novih druš-
tvenih znanosti može u velikoj mjeri usavršavati, što je glavna pretpostavka u budućnosti
nastupajućeg blagostanja.
Još u 12. stoljeću dolazi do porasta gradskog stanovništva,8 koji unatoč priličnom dis-
kontinuitetu (ratovi, glad, bolesti itd.) u Europi ipak kulminira krajem 18. i početkom 19. sto-
ljeća.9 Zbog rastuće urbanizacije sve se više može govoriti o kulturi gradova koja u sprezi s
ubrzanom industrijalizacijom tijekom 19. stoljeća postaje dominantna i utjecajna pojava za
sva društvena zbivanja i kretanja. A upravo gradovi postaju središta napretka; upravo oni,
po načinu života i po mentalitetu, postaju nositelji procesa modernizacije. Tako suprotnosti
između grada i sela, osim uobičajenih razlika koje su oduvijek postojale, poprimaju i nagla-
šene ideološke dimenzije: grad, više nego ikada, postaje sinonimom za nešto što je moder-
no i u skladu s duhom vremena, dok selo još uvijek ostaje neprijemčljivo za većinu svjetona-
zorskih, gospodarskih i tehničkih novotarija. Selo tako poprima sva obilježja neobrađene,
divlje prirode koja se često opire modernizatorskim zahvatima i promjenama. Naprednost
i modernost grada i konzervativizam sela, koje baštini mnoge tradicionalne običaje i tako
postaje svojevrsna točka nepoželjnoga kontinuiteta s prošlošću, tvore jedinstven povijesni
i društveni amalgam. Neki čak govore i o postojanju dviju različitih kultura: kulture grada i
kulture sela.10 Ovakav odnos sela i grada često će biti i razdjelnica između onih pripadnika
intelektualnih elita koje iznad svega favoriziraju što bržu modernizaciju i onih koji u proce-
su modernizacije nalaze uglavnom više sjena nego svjetlosti i tako ulaze u ne malen krug
antimodernističkih kritičara novih društvenih i povijesnih kretanja.
Pa ipak, niti samo prosvjetiteljstvo nije bilo baš uvijek svjetonazorski homogena epo-
ha (neki autori govore o više prosvjetiteljstava); i u njegovu je krilu Jean Jacques Rousse-
au, »zadivljen tim veličanstvenim prizorom da čovjek vlastitim naporom izlazi iz ništavila,
da prosvijećenošću svog razuma razmiče tminu kojom ga je okružila priroda, da nadilazi
samog sebe, da se duhovno izdiže do nebeskih visina«, ipak poslije opominjao da »našim
8
Le Goff 2009: 35.
9
Mamford 2010: 253.
10
Ili o kulturi gospode i kulturi seljaka, poput Antuna Radića, osnivača etnologije u Hrvatskoj. Usp. Rihtman Auguštin 2002:
43.
običajima počinje vladati isprazna i varljiva jednoobraznost, da su svi duhovi stavljeni u isti
kalup i da se ljudi više ne usuđuju biti ono što jesu.«11
Međutim, mnogo jači i burniji kritički tonovi dolaze od još jednog prilično heterogenog
svjetonazorskog pokreta koji se prvobitno oblikovao u Njemačkoj krajem 18. i početkom
19. stoljeća: romantizma.12 Ova romantičarska kritička reakcija prvenstveno se odnosi na
racionalističke ideje francuskog prosvjetiteljstva, poglavito na razvitak znanosti u pravcu
naglašenoga mehanicističkog odnosa spram prirode; ponovno se, posebno u prvoj trećini
19. stoljeća, javlja pojačano zanimanje za istraživanje prirode (naturfilozofija), ali ovaj joj se
put pridaje značenje organičnosti i organske žive cjeline nasuprot umrtvljenom mehanič-
kom objektu. Fascinacija prirodom, tajanstveno, iracionalno i egzotično opet ulaze u orbitu
preokupacija velikih umova; obnavlja se i pojačan interes za ono izvorno narodno, neop-
terećeno racionalističkim igrama teorema, dakle za usmeno narodno stvaralaštvo, pa i za
ukupnu folklornu baštinu u kojoj se ogleda »duh« naroda kao organske cjeline. A taj narodni
duh (kao pučki duh) više nije nešto zaostalo i prevladano, već naprotiv, to su nataložena i
pročišćena iskustva prošlih naraštaja i ona su od iznimne važnosti za konstituiranje naroda.
Stoga i intelektualna elita ovdje ima drugačiju ulogu: treba spasiti najbolji dio prošlosti
u smislu najboljih običaja čiju je trajnost potvrdilo vrijeme; ovi običaji, baš kao i gotovo či-
tava narodna (pučka) kultura u razvitku modernog društva, sve su više ugroženi. Budući da
su ljudske zajednice i njihove kulture organske cjeline, treba ih spašavati od sve više nadiruće
racionalističke artificijelnosti.
Grad i njegova kultura ne shvaćaju se više kao glavni nositelji napretka; čak štoviše, u
nekim oblicima romantičarskog pasatizma, upravo život na selu postaje povlaštenim, jer
je ono čuvar pučkih tradicija i narodnog identiteta. Treba spomenuti još i određenu skep-
su, pa i neprijateljstvo spram modernoga gospodarstva u usponu, koje svoju uspješnost i
učinkovitost zahvaljuje sprezi razuma i ekonomske iskoristivosti u ovladavanju prirodom,
koristeći pritom raznorazne tehničke izume i mehaničke strojeve, zamjenjujući tako ono
živo i organsko.13 Ta je skepsa ponekad bila tolika da neki autori govore o »romantičkom
antikapitalizmu«.14
Sve ove ideje romantizma kao paneuropskog pokreta imale su i svoj specifičan odjek
u Rusiji. Premda su u Rusiji početkom 18. stoljeća dominirali francuski utjecaji,15 ipak se
ubrzo oblikuje ruski romantizam koji je pao na vrlo plodno tlo, kako svjetonazorski tako
i socijalno. »Za Rusiju je bilo karakteristično, i po tome se ona mnogo razlikovala od Za-
pada, što u njoj nije bilo značajnije i utjecajnije buržoaske ideologije.«16 Slavenofilstvo sa
svojom panslavenskom ideologijom imalo je značajan utjecaj u ruskim idejnim kretanjima:
slavenofili su »najobrazovaniji, najplemenitiji i najdarovitiji ljudi ruskog društva«.17 Držali su
da racionaliziranom i rascjepkanom Zapadu treba suprostaviti organsku cjelovitost, po če-
mu su bliski njemačkom romantizmu. Održavanje, pa i obnavljanje ruske narodne tradicije,
11
Kalanj 1994: 17.
12
Užarević 2008: 9.
13
Mamford 2009: 69.
14
Žmegač 2008: 18.
15
Berđajev 2001: 19.
16
Berđajev 2001: 25.
17
Berđajev 2001: 29.
smatrali su jamstvom protiv zapadnjačkih zastranjenja koje sa sobom nosi nekritičko pri-
hvaćanje procesa modernizacije.
Njihova specifičnost se sastojala u mesijanskoj ulozi Slavena, osobito Rusa, za koje dr-
že da su središte slavenskog svijeta s misijom da oslobode i pomognu svim slavenskim
narodima.18 Ali, misija slavenofilstva ne iscrpljuje se samo na samim Slavenima; duh ruske
narodne tradicije ima štošta ponuditi cijelom svijetu, a posebice modernom Zapadu, koji
je zahvaljujući materijalističkoj orijentaciji došao u opasnost da izgubi mnoge moralne i du-
hovne kvalitete koje sačuvane u slavenskim običajima još uvijek opstoje.19
Narod, običaj, pravo i modernizacija

Osebujni mozaik različitih svjetonazorskih izričaja našao je svoj izražaj u poklapanju real-
nih potreba za modernizacijom i osobnih Bogišićevih intelektualnih i kulturnih stremljenja.
Ipak, Baltazar Bogišić smatrao se prvenstveno sljedbenikom učenja historijske škole pra-
va.20 Ova pravna škola, čiji je osnivač veliki njemački pravnik F. K. von Savigny, velik značaj
pridaje nacionalnoj posebnosti prava,21 kao glavnog izražaja duha naroda i narodne svije-
sti. Pravo, posve u skladu s romantičarskim gledištem o narodnim tradicijama i običajima,
nije neki artificijelni ekstrakt niti pak dodatak koji treba biti poluga u uređivanju društvenih
odnosa u narodu, koja je tom istom narodu potpuno strana čak i kad su u pitanju i najbolje
prosvjetiteljske namjere koje prate racionalnu konstrukciju zbilje: drugim riječima, po Bo-
gišiću, »narod ne pita pravne naučnike za pravo koje sam stvara, kao što uostalom, ne pita
niti filologe za jezik kojim govori. Zato, pored zakona i pravne nauke, valja istraživati i obi-
čajno pravo, i to ne samo ono ranije, već i sadašnje, budući da je u njemu mnogo ostataka
davnih i pradavnih ustanova. (…) Bogišić dodaje da istoričari prava nijesu obratili dužnu
pažnju Savignyevu mišljenju, po kome pravo ne postoji usamljeno, budući da njegova sušti-
na ima korijene u životu naroda.«22 Zato je narodna povijesna praksa od iznimnog značaja,
kako za proučavanja, tako i za praktičnu primjenu. A ta se slojevita povijesna praksa kon-
denzirala u narodnim običajima koji su izvor prava, čak i prije i nezavisno od same države
koja nije stvaralac prava.
Tako običaji nisu smetnja napretku, kako je to u 17. i 18. stoljeću shvaćala škola prirod-
nog prava, koja je zapravo pravni izraz racionalističke filozofije prosvjetiteljstva, i koja drži
da narodnu povijesnu praksu treba odbaciti jer se ukazuje kao smetnja u dosezanju cilja
ubrzane i radikalne modernizacije. Po uvidima historijske škole prava, narodne tradicije i
običaji zapravo su spremnici kolektivne inteligencije i kulture iz kojih izvire i samo pravo i
pravna kultura. Ali, ovi običaji ne nastaju dobro promišljenom voljom zakonodavca, već su
posljedica jednog organskog, cjelovitog i prirodnog razvoja. »Običaj stvara dugotrajno isku-
stvo, a kako skoro svi članovi društva žive u podjednakim uvjetima i kako se uvjeti naslje-
đuju, to su i običaji ujednačeni i poznati svima, tj. opća nacionalna pravna svijest je skoro
posve i svijest svakog pojedinca.«23
18
Pupovci 2004: 316.
19
Berđajev 2001: 117.
20
Pupovci 2004: 19.
21
Kurtović 2005: 35.
22
Pupovci 2004: 319.
23
Kurtović 2005: 35.
Dugotrajnom primjenom, pravni običaji postaju sve savršenijima i sve bolje uklopljenima
u narodnu svijest, u kojoj gotovo da i nema jaza između autonomije i heteronomije prava,
pa je i njegova primjena znatno olakšana. Stoga po Savignyju, kojeg je, uz Puchtu, i Bogi-
šić slijedio, treba prikupljati raznoliku pravnu građu sastavljenu uglavnom od običaja, a to
trebaju raditi znanstvenici koji će stvoriti njoj svojstven pravni sustav i pravno nazivlje, koji
je tada podatan za kodifikaciju. Poznato je da je Bogišić i započeo svoje bavljenje pravnom
poviješću intenzivnim izučavanjem običajnog prava Slavena, prvenstveno Južnih Slavena;
on spada i među utemeljitelje povijesti slavenskih prava.24 Pri tome je prisutan i naglašen
utjecaj slavenofilskih ideja. U njihovu radikalnom obliku, »neki slavenofili su prihvatili organ-
sko shvaćanje narodnog života, organsko shvaćanje odnosa između cara i naroda. Pošto
sve treba da bude organsko, znači da ništa ne mora da bude formalno, juridičko, da nisu
potrebna nikakva posebna pravna jamstva. Organski odnosi su suprotni ugovornim. (…)
Slavenofili su u tom pogledu bili tipični romantičari, oni su često utvrđivali život na načeli-
ma koja su bila iznad pravnih načela.«25
Pa ipak, Bogišić, kao neka vrsta jezičca na vagi, u tom se pogledu više priklonio umje-
renijoj slavenofilskoj struji, svjestan da negiranje pravnih načela može lako uniziti narodni
život na mnogo nižu razinu. Ali, to nije omelo njegovo bavljenje običajnim pravom, za ko-
je je držao da je u povijesti slavenskog prava imalo ogromnu ulogu. Još i više, »Bogišić se
obavezao da rasvijetli odnos običajnog prava prema pisanom pravu kod pojedinih slaven-
skih naroda. U svim tim razmatranjima ne treba zanemariti narodni jezik i narodnu književ-
nost.«26 Naravno, jer jezik je bitna komponenta nacionalnog identiteta, ali još više ovakvog
shvaćanja uloge prava: pravni jezik isto tako treba biti prirodan i organski, a ne artificijelan
i nerazumljiv narodu.
Tako je on pravi predstavnik historijske škole prava, koja je po svojoj naravi bliska za-
sadama etnologije prava u nastajanju. Međutim, u mnogočemu je bio u pravu; pravo je do
kraja 18. stoljeća običaj27 i u svim drugim europskim zemljama, pa i u onima koje su zduš-
no prihvatile prosvjetiteljska stremljenja. Pogotovo je to slučaj u Crnoj Gori, koja u odnosu
na Europu ima periferan značaj i predstavlja primjer zakašnjele modernizacije, ali i sa svim
manama i prednostima tog društvenog stanja. Stoga ne stoji ideološki konotirana kritika
Marka Kostrenčića po kojoj su Bogišićevim zakonikom »ozakonjene patrijarhalne uredbe,
po kojima su Crnogorci živjeli u plemenskom uređenju, kao što su zadruga (kuća, zajednica),
sprega, moba i sl. Pogrešno shvaćanje prava i njegovih funkcija zavelo je Bogišića na krivi
put, pa je on crnogorsko društvo autoritetom zakona vezao uz preživjele forme društve-
nog života i na taj način zakočio razvoj, umjesto da je progresivnim zakonom pomogao da
se ovaj ubrza.«28 Upravo suprotno, Bogišić je uvažio zasade historijske škole prava, kojoj je
strano shvaćanje prava kao izraza normativne volje zakonodavca, ali i potrebe crnogorskog
društva. Bliži su istini oni znanstvenici koji su u Bogišićevu zakonodavnu poduhvatu vidjeli
zakonski oblik narodnog prava koje je još živjelo. Puko preslikavanje zakonodavnih rješenja
24
Pupovci 2004: 19.
25
Berđajev 2001: 29.
26
Pupovci 2004: 319.
27
Kurtović 2002: 4.
28
M. Kostrenčić, Bogišić, Baltazar, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1: A-Bosk, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1955, str.
636, citirano prema Ravlić 2011: 55.
već u velikoj mjeri moderniziranih zemalja ne bi pomoglo uspostavi novih odnosa jer ne bi
imalo iza sebe pravnu kulturu, bez koje je efikasna primjena zakona nemoguća. Sve bi to
stvorilo u velikoj mjeri socijalnu nesigurnost, pa i društveni kaos.
Nekritički uvezeni zakoni pogibeljni su za socijalnu stabilnost i sigurnost bez koje je i
sama modernizacija nezamisliva; Bogišić drži da su takvi zakoni nefunkcionalni jer »umje-
sto da uvedu poredak i određenost u pravno shvaćanje i pravni život naroda, unose stalnu
zbrku i kaos, jer narod više ne bi bio u stanju da razlikuje pravdu od nepravde.«29 Zato i kri-
tizira srpski Opći građanski zakonik iz 1884., napravljen na temelju austrijskog zakonika koji
je upravo zbog neuklopljenosti u pravnu kulturu naroda doživljavao neprestane izmjene. Još
veće zamjerke upućuje Danilovu zakonu, izdanom 1855.: »Osobno sam se uvjerio da su od
95 članaka samo 4–5 članaka ostali na snazi. Svi su ostali ili modifikovani ili ukinuti bili tim
što običajem zovu, bez ikakvih, barem formalnih naredaba zakonodavca.«30
Čini se da je upravo cilj konzervativne modernizacije stvaranja pravnog sustava koji će
što prirodnije i bezbolnije omogućiti razvitak prema modernoj državi, ali koji će biti u har-
moniji s narodnim pravom. »Nastojao sam da njegovom visočanstvu objasnim prije svega
to na koji način se moralo postupati da kodeks, premda obučen u naučnu i evropsku for-
mu, ne bi prekinuo narodnu tradiciju i da ne bi izazvao dualizam u pravu, kako je to često
bivalo u zemljama na Zapadu, nego da bi se, naprotiv, kroz taj kodeks, i preko njega – pra-
vo razvijalo i ubuduće prirodnim, organskim putem i u punoj harmoniji s narodnim običa-
jima, ubjeđenjima potrebama, da bi se novo – koje je neophodno uvesti – asimilovalo sa
postojećim i bilo lako ispunjivo onim sredstvima koja se nalaze u njemu, tj. da sva mjesta
budu u potpunosti shvatljiva ne samo sudijama (koji u Crnoj Gori nijesu pravnici) nego i
prostom narodu. Samo na taj način zakoni će sami po sebi postati prirodni dio ponašanja,
bez ikakvih prinudnih mjera, samo na taj način će ubuduće na Cetinje dolaziti da se sude
kao istomišljenici, kao što je to i ranije bilo, što je, po mom mišljenju, osobito važno pri iz-
mijenjenim okolnostima, naročito u posljednje vrijeme.«31 Isto tako, Bogišić zahtijeva, zbog
nadopunjavanja narodne pravne tradicije suvremenim modernizacijskim nastojanjima, da
budući crnogorski pravnici budu obrazovani i u narodnom običajnom pravu i u suvremenoj
pravnoj znanosti.
Iz ovog se teksta vidi Bogišićevo uvjerenje da konzervativna modernizacija, prema njego-
vu htijenju, nije samo tranzitna epizoda u kojoj će se narodni običaji postupno zamjenjivati
suvremenim pravnim sustavom u potpunosti prilagođenom kapitalističkom tržišnom druš-
tvu. Zato Bogišić »ima stalno u vidu budućnost. Zato su zakoni obavezni da imaju osobine
koje ih kasnije neće negirati, koje neće rušiti buduće zakone, već iz kojih će oni proisticat,
takoreći organski iz prethodnih i njihovih dopuna.«32 Zahvaljujući iznimnom sluhu za po-
vijesni i društveni realizam, Bogišić je iznad svega bio svjestan razlika između Crne Gore
i europskih kontinentalnih zemalja, koje u sklopu vlastite modernizacije uglavnom koriste
29
„Valtazar Bogišić Petru Nikolajeviču Stremouhovu o glavnim naučnim tezama na kojima treba da se zasniva rad na
izradi Zakonika, 15/27. oktobar 1873.”, str. 235, citirano prema Ravlić 2011: 60.
30
V. Bogišić, Metod i sistem kodifikacije imovinskog prava u Crnoj Gori, u: V. Bogišić, Izabrana djela, IV, CID, Podgorica,
2004., str. 220, citirano prema Ravlić 2011: 60-61.
31
„Izvještaj Valtazara Bogišića ministru prosvjete Rusije Dimitriju Andrejeviču Tolstoju o radu na Zakoniku u toku1879.
godine, 4/16. oktobar 1879.“, u: V. Bogišić, Izabrana djela, I, CID, Podgorica, 2004., citirano prema Ravlić 2011: 59-60.
32
“Valtazar Bogišić Petru Nikolajeviču Stremouhovu o glavnim naučnim tezama na kojima treba da se zasniva rad na
izradi Zakonika, 15/27. oktobar 1873.”, str. 237, citirano prema Ravlić 2011: 59.
tradiciju rimskog prava, i gdje su sastavljači kasnijih kodeksa bili pravnici profesionalci. Crna
Gora stoljećima je pak živjela izvan europskoga kulturnog i pravnoga konteksta, sa specifič-
nom običajnom pravnom kulturom u kojoj nije bilo pisanoga prava, obrazovanih pravnika
i pravnih škola, a suci, ugledni ali i nepismeni ljudi, izriču pravorijeke po običajima.33 Ali, za
Bogišića ovo zatečeno stanje ne treba biti samo nužno zlo koje u potpunosti treba promi-
jeniti, jer riječ je o harmonizaciji pravnog sustava gdje se itekako poštuje običajno pravo,
koje samo valja nadopuniti nekim pomno ispitanim recipiranim pravnim institutom: »To mi
radismo i onda kad se izložismo ukoru eklektizma, pa što je još više, i onda kad bijasmo
usilovali izabranim pravcem oslabiti ili uništiti kakvu starinsku pravnu odredbu. Osobito
je ovo posljednje za mene trudno bilo. Mi istina nijesmo za banalni konzervativizam qu-
od nimium, ali je naše duboko naučno ubjeđenje da treba osobito čuvati starinske uredbe
na pravnome polju. Ipak, i u takvim slučajevima mi se ne uskratismo posegnuti i na taku
starinu kad se nedvojbeno pokazalo da ona u takome obliku ne odgovara više potrebama
sadanjeg vremena.«34
Za nadopunjavanje suprotnosti između mehaničkog i organskog, Bogišić je u samom
Zakoniku pronašao vrlo prikladno rješenje, koje bi relativno lako uvezlo ili modificiralo nove
institute, a tiču se samog procesa modernizacije i onih instituta običajnog prava koje valja
kodificirati uz očuvanje narodnih običaja koje u sebi sadrže: »Kao sve što proizvodi narod,
i narodni život nosi na sebi otpečatok nekog organizma koji se postepeno razvija. To svoj-
stvo ima u velikom stepenu familija. Naprotiv, te uredbe koje se uvode legislacijom odjed-
nom u svojoj cjelini iz tuđih pravnih sistema (npr. ipoteka) imaju više mehanički karakter, oso-
bito ako s njima narod ne dolazi tako često u dodir. Tada zabluda u organizaciji uredaba ove
posljednje kategorije može donijeti ne male smetnje i štete. Ali ta šteta ne zasijeca duboko
u narodni život, a osim toga, pošto se zabluda otkrije, ona se može i popraviti također me-
hanički, novim zakonskim pravilima, te njezina radnja poslije tek počinje teći pravilno.«35 Ali
to nije tako kod obitelji koja je u potpunosti organska cjelina i koju mehanička zakonodavna
volja teško može popraviti.36 U ovom se postupku očituje nevjerojatan Bogišićev osjećaj za
harmonizaciju suprotnosti: izabirati najbolje s raznih strana da bi se postigao jedinstven
cilj spoja očuvanja narodnog identiteta kroz kodifikaciju običaja te razvoja i napretka, ne
zanemarujući pritom svoja vlastita uvjerenja kojima je ostao iskreni privrženik do kraja ži-
vota. Upravo se zato Bogišić ukazao kao persona grata za pokušaj stvaranja «crnogorskog
laboratorija» kroz jedinstveni zakonodavni sustav koji se u takvom obliku nije primjenjivao
nigdje u susjednim zemljama, a čini se da je njegov doseg upravo bio namijenjen širem po-
dručju na koje je trebao utjecati, na cijeli Jugoistok Europe koji je u mnogočemu dijelio slič-
nu političku tradiciju i političku kulturu.37 Premda je bio idealist i slavenofil, i na neki način
promicatelj ruske ideje, pa i političkog utjecaja same Rusije na europski jugoistok, Bogišić
nije zanemarivao niti vrhove europskog političkog humanizma koje je pokušao ugraditi u
33
Ravlić 2011: 61.
34
2004., str. 267, citirano prema Ravlić 2011: 63-64.
35
2004., str. 192, citirano prema Ravlić 2011: 62.
36
Ravlić 2011: 62.
37
“Istorijski razvoj naroda na jugoistoku Europe i njihovo drugačije kretanje nego u drugim zemljama Europe glavni je
razlog istorijskog prisustva protivrječnosti i sukoba narodno-oslobodilačkih tradicija naspram civilizacijsko-građan-
skih procesa u razvoju obrazaca političke kulture.” Knežević 2007: 128.
Zakonik ipak bivajući svjestan da je promjena mentaliteta i razvitak političke kulture daleko-
sežan i dugotrajan proces. Naravno, u težnji ka harmonizaciji različitosti, određeni elementi
patrijarhalnog života bili su sačuvani kao vitalni dio narodnog identiteta i posebnosti, ali i
kao ustupak konzervativnoj političkoj kulturi i autoritarnoj vladavini knjaza Nikole.38 Ipak,
krajnje dosege ovog osebujnog zakonodavnog pokušaja konzervativne modernizacije, ali i
otvorene mogućnosti za politički utjecaj ovakvog koncepta na cijeli širi prostor jugoistočne
Europe, spriječili su dramatični povijesni događaji koji su suočili Crnu Goru sa bitno druga-
čijim problemima i dubiozama i koji su ovaj jedinstven pokušaj harmonizacije suprotnosti
potisnuli u drugi plan.
Zaključna razmatranja
Bogišićev rad malo je koga ostavio ravnodušnim: od kritika pa sve do izrazitog odobra-
vanja i prihvaćanja. O kritici M. Kostrenčića već je bilo riječi; jasno je da ova kritika, kroz
ideološki pojednostavljenu viziju povijesti i napretka, u Bogišićevu zakoniku vidi zaostalost,
jer ne favorizira toliko nastajuću buržoaziju, koja je po njemu napredni element, za razliku
od zaostalog rodovsko-plemenskog uređenja.39 I druge kritike autora marksističke proveni-
jencije imaju sličan prizvuk (npr. R. Legardić).
Pozitivne kritike koje su Bogišićevu radu dale izvrsnu ocjenu uglavnog ga hvale kao pri-
mjer povijesnog realizma, jer je njime uvažio povijesni kontekst, ali i potrebe jedne zao-
stale zemlje, u kojoj je uvelike prevladavala patrijahalna privreda i jaki ostaci plemenskog
uređenja.40 A. Solovljev tako smatra da je kodifikacija po načelima historijske škole prava u
potpunosti uspjela te da je zakonik izvrstan primjer kodifikacije narodnih običaja.41A. Gams
drži da je OIZ »uspeo da dâ za ondašnje vreme najsavremenije principe građanskog prava,
ima jasnu sistematiku, a da pri tome ipak zadrži nacionalno obeležje, da vodi računa o so-
cijalnoj sredini u kojoj je donet i o izvesnim ustanovama običajnog prava koje su se mogle
apsorbovati u moderan sistem građanskog prava.«42 Dublje poznavanje problema u svojoj
doktorskoj dizertaciji pokazuje N. Martinović: on drži da je Bogišić u zakoniku »uz neznat-
ne korekcije i dopune kondenzovao svoje političke i naučne koncepcije o tome da Sloveni
imaju svoje pravne institucije, koje vuku porijeklo od predfeudalnog doba, koje ne zaostaju
iza pravnih institucija Romana i Germana, a u nekim institucijama su pravo i pravda daleko
bliži narodnim interesima. Analogno tim shvatanjima, Opšti imovinski zakonik je trebalo da,
u jednoj maloj slovenskoj državi, Crnoj Gori, pomogne razvitku i razvije te institucije koje
je vjekovima narodni život stvorio, da indirektno … u ovoj zemlji koja je sačuvala u živom
pravu stare slovenske ustanove, utiče na državne rukovodioce i narod da njeguju i izgrađuju
svoje pravo nasuprot rimskih, germanskih i francuskih recepcija.«43
Crnogorski etičar Slobodan Tomović u Bogišićevu zakoniku opaža pokušaj stvaranja
jedinstva prava i morala bez ikakve heteronomije, koja je često opterećivala europske gra-
đanske zakonike: »Bogišić je pokazao da između sadržine zakona i etičke svijesti u narodu
38
Knežević 2007: 272.
39
Pupovci 2004: 319.
40
Pupovci 2004: 309.
41
Pupovci 2004: 308.
42
Gams 1994: 43.
43
Pupovci 2004: 310.
postoji jedan stvaran odnos i da zakon samom sebi ne može da obezbijedi autoritet, niti da
ostvari postavljeni cilj, ukoliko se njegovom normom ne respektuje ova veza. On je temeljito
proučio narodne ustanove, shvatajući da između mnogobrojnih agenasa narodnoga života
postoji uzajamna veza i upliv i da nijedna manifestacija narodnog karaktera ne postoji izo-
lovano od čitavog spleta međuodnosa ljudi nastalih u istoriji i genezi njihovog socijalnog
bića. Zbog toga je bio sklon da odbaci apriorističke konstrukcije nastale kao proizvod ten-
dencije pojedinih pravnih škola za brzim generalizacijama i ujednačavanjem pravnih poj-
mova. (…) Pored pravne forme, koja je nužna pretpostavka svakog zakonodavstva, on je u
samoj formi kodifikacije dopustio prisustvo osnovnih elemenata narodnog duha. Stvorio je
mogućnost da pod okriljem zakona egzistira običaj, koji je ujedno najpotpuniji izraz narod-
ne moralne svijesti. Na taj način je običajnom pravu osigurao mjesto u režimu zakonskog
prava, vjerujući da zakoni koji bi bili suprotni tradiciji narodnog života, obrazovanog u sferi
međuuticaja i prisutnosti pravne i moralne svijesti ne bi mogli biti primljeni bez otpora.«44
Slaven Ravlić se u poticajnom članku Pravna kultura i pravna promjena: za novi pristup Bogiši-
ću pita: »Što su potrebe Crne Gore? Što je društveni cilj pravne reforme? Što se s njom želi
postići? Što uopće može pravna reforma u jednom tradicionalnom, nerazvijenom društvu?
Kakvi mogu biti njezini domašaji? To je temeljno pitanje reforme, njezina cilja i domašaja.
Na njega je Bogišić nastojao odgovoriti Općim imovinskim zakonikom. (…) Njegov je rad
bio ključni, čak nosivi element projekta i politike transformacije koja se potkraj 19. stoljeća
počela znatnije odvijati u Crnoj Gori, a koja je bila samo specifičan slučaj širega fenomena
tradicionalnih, nerazvijenih društava u 19. i 20. stoljeću, te se i naziva različitim imenima:
‘modernizacija odozgo’, ‘autoritarna modernizacija’, ‘zakašnjela industrijalizacija’, ‘konzer-
vativna modernizacija’.«45 Ovaj članak on okončava zaključkom da je Bogišić izgradio »’ku-
ću na pola puta’ između povijesne škole i modernoga pravno-kulturološkoga pristupa«.46
Međutim, nije do kraja izvjesno da je Bogišić namijenio svom zakoniku da bude prijela-
zno rješenje prema potpunoj modernizaciji, koja bi tada nužno značila gubitak narodnih
običaja i gotovo cjelokupne narodne tradicije. Kao slavenofil, Bogišić je iskreno smatrao da
Slaveni, ukoliko očuvaju svoje narodne običaje, imaju što pružiti isuviše modernističkom
Zapadu, koji zbog intenzivnosti ovog procesa dolazi u opasnost da izgubi i vlastite korijene.
Ako se proces modernizacije favorizira kao poželjno rješenje, tada zaista konzervativnost i
samo privremeno očuvanje tradicije kao nužnog zla, ali i znaka povijesnog realizma, imaju
smisla samo kao priprema nastupajuće potpune modernizacije, bez mnogo primjesa za ka-
pitalističko tržišno društvo ograničavajuće običajnosti. U crnogorskom slučaju bi to značilo
postupnu, ali neprestanu opstrukciju narodnog mentaliteta, odnosno uspon materijalizma
i društvenog raslojavanja, koje sa sobom modernizacija neminovno donosi. Prema tada
prevladavajućem crnogorskom mentalitetu, »moralna asketika uzima se kao moć u suzbija-
nju određenih nagona čije prisustvo ugrožava ličnu i društvenu sigurnost. (…) a materijalna
zadovoljstva stajala su daleko ispod moralnog efekta neke konkretne radnje, ispod časti,
slave, dostojanstva i drugih intelektualnih i osjećajnih užitaka. (…) Zbog toga je bilo više
nego evidentno da za ljude solidnog karaktera novac, stvar, predmet i druge materijalne
vrijednosti nijesu imale bitnog uticaja na njihovo ponašanje. Pogotovo nijesu imali nikakvu
44
Tomović 2006: 162-163.
45
Ravlić 2011: 56.
46
Ravlić 2011: 64.
cijenu ako je njima bila ugrožena čast pojedinca ili ako bi za njihovo ostvarivanje trebalo
praviti nagodbu na planu moralnih obzira«.47
Stoga ozakonjenje morala sadržanog u narodnim običajima može također predstavljati
zaštitu od mnogih negativnih posljedica modernizacije. Potpuna modernizacija za Bogiši-
ća bi vjerojatno značila i gubitak narodnog, pa i slavenskog (po shvaćanju romantičarskih
slavenofila) identiteta. U širem europskom kontekstu, reakcija njemačkog romantizma, pa
i ruskih slavenofila, upućuje na drugačije shvaćanje zaostalosti koju modernizacija treba
okončati: običaji kao najbolji izražaj narodnog duha ne moraju biti odraz zaostalosti sami
po sebi. Sam materijalni napredak ne mora biti sinonimom napretka uopće, pa je stoga
moguće i da materijalni napredak lišen zaštitne funkcije ljudskog duha dovede do neobične
kombinacije: nastanka novog barbarizma, masovnog društva bez tradicije, a sve uz vrhun-
ski razvijene kapitalističke tržišne odnose i tehnologiju utemeljenu na iznimnom razvitku
prirodnih znanosti.
Proces modernizacije nije uvijek i svagdje bio isključivo pozitivno konotiran; već u nje-
govim počecima bile su zapažene i mnoge negativne posljedice stvaranja novih socijalnih
odnosa. I u okviru same prosvjetiteljske elite dolazi do kritike ekstrema u rađanju novog,
modernog svijeta (npr. Rousseau, Montesquieu). Naravno, elite nisu samo intelektualne;
velik obol u procesu modernizacije odigrala je i elita industrijskih menadžera,48 koja svojim
pragmatizmom i utilitarizmom daje povoda za kritiku procesa modernizacije, odnosno za
uvijek prisutno preispitivanje koliko se zapravo potpunom modernizacijom i radikalnim na-
puštanjem tradicije dobilo, a koliko izgubilo. Za industrijsku revoluciju druge polovice 18.
stoljeća u Engleskoj Louis Mumford nema mnogo pohvalnih riječi; on govori prvenstveno
o razaranju prirodnog okoliša, degradaciji radnika, o izgladnjivanju života i neravnopravnoj
borbi za opstanak.49 Zapravo, govori o potpunom razaranju tradicionalnih vrijednosti, bilo
dobrih, bilo loših, s takvim teškim posljedicama za koje će trebati nekoliko stoljeća da se
njihovo štetno djelovanje popravi. Sam »napredak je, općenito, postao središnjim mjestom
kritike modernosti. (…) Govori se o kraju jedne epohe, jedne civilizacije, jedne vladajuće
ideologije, a s posebnim se naglaskom ističe kraj napretka.«50
Naravno, u Bogišićevo je vrijeme modernizacija bila neminovnost, ali i izazov; upravo
konzervativnom modernizacijom putem OIZ-a, a potpuno u skladu s potrebama vremena,
Bogišić je ostvario i na najbolji način izrazio vlastita nastojanja. Ipak, on tada nije mogao
anticipirati i relativno blisku budućnost i izazove potpune modernizacije koji su uskoro usli-
jedili, a koji su prekinuli harmonizaciju suprotnosti u korist krize, pa zatim i potpunog na-
puštanja narodnih običaja i tradicija tijekom diskontinuiranog razvoja crnogorskog društva
u više društvenih uređenja. Međutim, njegov ogromni posao izrade OIZ-a nije bio uzaludan
ni u lokalnom, ni u širem europskom, pa ni svjetskom kontekstu. On je spomen na uspješno
iskustvo iskorištavanja povijesnih mogućnosti za harmonizaciju suprotnosti, koju i danas,
u eri globalizacije i dvojbi koje ona sa sobom nosi, nije lako ostvariti.
47
Tomović 2006: 34-35.
48
Botomor 2008: 73.
49
Mamford 2009: 175-179.
50
Kalanj 1994: 17.
Bibliografija
Berđajev, Nikolaj. 2001. Ruska ideja. Beograd: Brimo.
Botomor, Tomas. 2008. Elite i društvo. Novi Sad: Mediterran publishing.
Gams, Andrija. 1994. Uvod u građansko pravo, Opšti deo. Beograd: Savremena administracija.
Kalanj, Rade. 1994. Modernost i napredak. Zagreb: Antibarbarus.
Knežević, Radule. 2007. Istorija političke kulture u Crnoj Gori. Podgorica: CID.
Kurtović, Šefko. 2002. Članci i studije iz Opće povijesti prava i države. Zagreb.
Kurtović, Šefko. 2005. Opća povijest prava i države. Zagreb.
Le Goff, Jacques. 2009. Intelektualci u srednjem vijeku. Zagreb: Jesenski i Turk.
Mamford, Luis. 2009. Tehnika i civilizacija. Novi Sad: Mediterran publishing.
Mamford, Luis. 2010. Kultura gradova. Novi Sad: Mediterran publishing.
Pupovci, Surja. 2004. Bogišić, život i djelo. Podgorica: Cid.
Ravlić, Slaven. 2011. Pravna kultura i pravna promjena: za novi pristup Bogišiću. U Bogišić i kul-
tura sjećanja, ur. Josip Kregar ... [et al.], 53-65. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
Pravni fakultet u Zagrebu.
Rihtman Auguštin, Dunja. 2002. Etnologija i etnomit. Zagreb: Naklada Publica.
Užarević, Josip. 2008. O romantizmu danas. U Romantizam i pitanja modernoga subjekta, ur. Josip
Užarević, 9-12. Zagreb: Disput.
Tomović, Slobodan. 2006. Moralna tradicija Crnogoraca. Podgorica: CID.
Žmegač, Viktor. 2008. Njemački romantizam. U Romantizam i pitanja modernoga subjekta, ur. Josip
Užarević, 15-46. Zagreb: Disput.
Branimir Janković
Odnos prestižnih profesija i društva u 19. stoljeću na

primjeru Franje Račkog, Stojana Novakovića i Baltazara
Bogišića
U sklopu pristupa socijalne, kulturne i komparativne historije te u kontekstu istra-

živanja inozemnih povjesničara o razvoju društva u 19. stoljeću, autor analizira ko-
respondencije Rački – Bogišić i Novaković – Bogišić. U analizi predočava poglede
navedenih osoba na njihovo društvo, vlastitu profesiju i društvenu ulogu koju ona
ima u drugoj polovici 19. stoljeća i na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Ključne riječi: 19. stoljeće, profesije, društvo, korespondencije, Franjo Rački, Stojan Novako-
vić, Baltazar Bogišić, socijalna historija, kulturna historija, komparativna historija
Pristup
P
rije navođenja istraživačkih pitanja obrađivanih u ovom radu opširno ću izložiti
obilježja određenih historijskih poddisciplina i teorijsko-istraživačkih koncepata
te rezultate historijskih djela s kojima sam se služio u oblikovanju teorijskog okvi-
ra moga istraživanja. S obzirom da u značajnom dijelu hrvatske historiografije još uvijek
ne nalazimo ni veći prostor posvećen elaboraciji teorijskog pristupa niti ekspliciraniju
uklopljenost u neku historijsku poddisciplinu, smatram potrebnim i korisnim inzistirati
na tome u svome radu. Stoga u uvodu donosim opsežne informacije o razvoju i obiljež-
jima socijalne, kulturne i komparativne historije, kako u inozemnim historiografijama
tako i u hrvatskoj historiografiji. Osim namjere upućivanja hrvatske historiografije na te,
prema mome mišljenju, važne historijske poddiscipline i teorijsko-istraživačke koncep-
te, navođenje informacija o njima, kao i pripadajućoj literaturi i problemima, svjedoči
ujedno i o razvoju moga vlastitog pozicioniranja u odnosu na njih.
Socijalna historija jedna je od historijskih poddisciplina koja je nakon Drugog svjet-
skog rata u europskoj i američkoj historiografiji inovirala pristupe koji su podrazu-
mijevali odmak od tzv. tradicionalne historije, obilježene tada, u tradiciji njemačkog
historizma, primarnom usredotočenošću na političke osobe i događaje. U pojedinim
zemljama ta su se kretanja u socijalnoj historiji oslanjala na različita polazišta. Najprije
su prema socijalnoj historiji krenuli pripadnici starije generacije, a zatim su u inovira-
nje krenuli i mlađi povjesničari, koji su zatim etablirali socijalnu historiju. Među starijim
predstavnicima često se u tom kontekstu izdvajaju Werner Conze i Theodor Schieder.1
O posljednjem će kasnije biti nešto više riječi, dok ovdje treba navesti da je u njemačkoj po-
slijeratnoj historiografiji nova generacija koja je prakticirala socijalnu historiju najpoznatija
po istaknutim predstavnicima Hans-Ulrichu Wehleru i Jürgenu Kocki. Socijalna historija u
1
Gross 1996: 272.
njemačkoj historiografiji otvorila je brojne nove teme kao što su proučavanje staleža i klasa
(npr. radništva i građanstva), a istraživan je «njihov položaj, sastav i ponašanje» te, izme-
đu ostalog, oblici komunikacije, društvena mobilnost i društveni sukobi.2 No, za razliku od
drugih historiografija u kojima je također opsežnije razvijana socijalna historija, njemačku
historiografiju karakterizira snažno povezivanje socijalne i političke historije.3
U Velikoj Britaniji širenje socijalne historije nakon Drugog svjetskog rata započeli su po-
jedini stariji povjesničari među kojima treba istaknuti Lewisa Namiera, koji promovira pro-
zopografiju i istražuje «kolektivnu biografiju parlamentarnih zastupnika», što će kasnije biti
iznimno popularan istraživački pristup.4 Nove generacije britanskih povjesničara, pri čemu
se izdvajaju Lawrence Stone, Christopher Hill, Eric Hobsbawm i Edward Thompson, koji su
se u velikoj mjeri oslanjali na određene postavke marksizma, dodatno će proširiti socijal-
nu historiju. I u Sjedinjenim Američkim Državama socijalna je historija krenula od nekoliko
predstavnika da bi zatim doživjela uspješnu recepciju, širenje, etabliranje te zatim promjene
i nove pristupe unutar nje.5 U Francuskoj je socijalna historija vezana uz jaku tradiciju povje-
sničara okupljenih oko časopisa Annales koji su okrenuti istraživanju povijesti mentaliteta,
što je u značajnoj mjeri obilježilo posebnosti francuske socijalne historije.
Ono što je, pored različitih tradicija i specifičnih istraživačkih potreba, zajedničko so-
cijalnoj historiji u europskim zemljama i SAD-u, a što proizlazi iz samih obilježja socijalne
historije, jest širenje područja istraživanja na brojne nove teme, napose na društvene gru-
pe: radnike, građanstvo, političare, elite, žene, djecu, obitelji, imigrante itd. Unutar tih gru-
pa istraživana je materijalna kultura, profesije, djetinjstvo, rad, komunikacija i dr.6 Pritom
je socijalna historija, uz zanimanje za elitne, postupno sve više iskazivala interes i za mar-
ginalizirane grupe i potlačene slojeve. Treba napomenuti da je samo definiranje socijalne
historije teško odredivo, kao i precizno određivanje njezinih istraživačkih područja, jer je
ono podložno promjenama kojima je uostalom izložena i sama socijalna historija. Mogu-
će je međutim složiti se da je najvažnije obilježje socijalne historije njezin primarni interes
za društvene grupe.7 Osim otkrivanja novih područja istraživanja, socijalna historija se – s
obzirom na metodološki aspekt – služila i kvantitativnim metodama i komparativnom me-
todom.
Ukupno gledajući, socijalna historija predstavljala je zanimljivu novu poddisciplinu koja
i danas pruža značajne poticaje, naravno, uz neizbježnu potrebu inoviranja unutar nje. No
treba naglasiti da je socijalna historija u međuvremenu doživjela različite promjene kao i
određene kritike. Tako su primjerice historijska antropologija, historija svakodnevice i mi-
krohistorija kritizirale socijalnu historiju i naglašavale da je pored istraživačkog naglaska na
grupe potrebno iznositi i iskustva pojedinaca. Nadalje, umjesto samo na fenomene visoke
kulture, historijska antropologija usmjeravala se na čitav niz dotad previđanih pojedinačnih
tema.8 Također, kulturna historija, sa svojim široko shvaćenim pojmom kulture, aproprirala
je čitav niz istraživačkih područja i postupno istiskivala socijalnu historiju, što je navodilo
2
Gross 1996: 276-277.
3
Gross 1996: 280.
4
Gross 1996: 294-295.
5
Ružić 2002.
6
Gross 1996: 296.
7
Ružić 2002: 510.
8
Gross 1996: 289.
B r a n i m i r J a n kov i ć, O d n o s p re st i ž nih p ro f e s i j a i d r u š t v a u 19. st o lj e ć u… 59
neke autore na konstataciju da što je prije značio pojam «društvo» to sada znači «kultura».9
Usprkos svemu, socijalna historija je i dalje pružala brojne mogućnosti istraživanja. To je
osnaženo današnjim stanjem u suvremenoj historiografiji u kojoj ne postoji tako strogo
odjeljivanje na historijske poddiscipline već dolazi do poticajnih korelacija i međusobnih
konceptualnih posuđivanja pa socijalna historija preuzima mnogo iz historijske antropolo-
gije, historije svakodnevice, kulturne historije, političke historije i dr., slabeći time, s druge
strane, svoje strogo određenje kao isključivo socijalne historije. Tako će i ovaj rad, ishodiš-
ne pripadnosti socijalnoj historiji, koristiti unutar okvira socijalne historije određene ele-
mente kulturne historije.
Započinjanje istraživanja koje ulazi u okvir socijalne historije mora računati na određenu
tradiciju socijalne historije u hrvatskoj historiografiji. U nju možemo, u širem smislu, uraču-
nati autore – izdvojivši ovdje samo neke – počevši od Josipa Adamčeka,10 Mirjane Gross,11
Agneze Szabo,12 Drage Roksandića13 do Nives Rumenjak14 i dr. Uz prisutnost historiografskih
djela koja možemo pridružiti području socijalne historije, o njoj su pisani i različiti tekstovi
u historiografskim časopisima, primjerice Nevena Budaka,15 Agneze Szabo,16 Natalije Ru-
menjak17 i Snježane Ružić.18 Posebno je o socijalnoj historiji iz teorijskog i povijesnog motri-
šta opsežnije pisala Mirjana Gross u knjigama o historiografiji.19 Za uvođenje pak kulturne
historije u hrvatsku historiografiju važni su prijevod zbornika koji je uredila Lynn Hunt20 i
knjige Petera Burkea.21
Nakon takvog definiranja tradicije socijalne historije u svjetskoj i hrvatskoj historiogra-
fiji potrebno je unutar toga situirati namjeravano proučavanje međusobne korespondenci-
je Račkog, Novakovića i Bogišića. S obzirom na mogućnost korištenja različitih pristupa, u
radu ipak neću koristiti metodu kolektivne biografije, odnosno prozopografiju, jer bi za to
trebalo uključiti veći broj proučavanih osoba, niti ću koristiti kvantitativne metode, premda
buduća istraživanja tih korespondencija omogućuju primjenu spomenutih metoda. Inače
takve korespondencije, pa tako i navedenih osoba, dopuštaju istraživanja historijske antro-
pologije, a nude i neke elemente historije svakodnevice. Ovo se istraživanje, usprkos tome
što je značajan dio socijalne historije usmjeren na marginalizirane skupine, ipak zadržava
na pripadnicima elitne kulture. Smatram da proučavanje pripadnika društvene elite – napo-
9
Burke 2006: 12.
10
Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća (1980), Bune i otpori : seljačke bune u Hrvatskoj u XVII. stoljeću
(1987).
11
Počeci moderne Hrvatske : neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860. (1985), Prema hrvatskome građanskom društvu
: društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća (1992; zajedno s Agnezom Szabo).
12
Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860-1873. (1987)
13
Vojna Hrvatska = La Croatie militaire : krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809-1813), (1988).
14
Srpski zastupnici u Banskoj Hrvatskoj : okvir za kolektivnu biografiju 1881. - 1892. (2003), Politička i društvena elita Srba u Hrvat-
skoj potkraj 19. stoljeća : uspon i pad srpskoga kluba (2005).
15
Suvremena austrijska socijalna historija, Historijski zbornik, 1985, str. 263-270.
16
O socijalno-historijskom značenju knjige M. Gross Počeci moderne Hrvatske – neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj
i Slavoniji 1850–1860, Zagreb 1985, Historijski zbornik, 1988, str. 321-325.
17
Socijalna povijest u trostrukoj perspektivi : International Rewiev of Social History, Geschichte Und Gesellschaft, Ar-
chiv Fuer Sozialgeschichte, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1998, str. 219-244.
18
Osvrt na kretanja u američkoj socijalnoj historiji – pojam, izvori, teme, Scrinia Slavonica, 2, 2002, str. 503-514.
19
Usp. Historijska znanost : razvoj, oblik, smjerovi (1976), predgovor knjizi Društveni razvoj u Hrvatskoj : od 16. stoljeća do početka
20. stoljeća (1981) i knjigu Suvremena historiografija : korijeni, postignuća, traganja (1996).
20
Nova kulturna historija (2001)
21
Što je kulturalna povijest? (2006)
se u hrvatskoj historiografiji – nije iscrpljena tema i da joj se može pristupiti s novim istra-
živačkim pitanjima. Sa sličnim se iskustvom susrela nova kulturna historija koja je nakon
otkrivanja pučke kulture zanemarila elitnu kulturu pa se kasnije ponovno vratila njezinom
proučavanju i upozorila na prožimanja pučke i elitne kulture.22
Novi splet istraživačkih pitanja na koji računam u proučavanju spomenutih pripadnika
društvene elite odnosi se na njihov pogled na vlastitu profesiju i njezinu društvenu ulogu
unutar prilika u kojima se nalaze. U inozemnim historiografijama moguće je pronaći veći
broj naslova koji se bave proučavanjima određenih profesija u 19. stoljeću,23 dok u hrvat-
skoj historiografiji o tome nije mnogo pisano.24 S obzirom na proučavanje same historije
kao profesije, nezaobilazno je, ne samo u američkom kontekstu, djelo Petera Novicka o
razvoju profesije modernog povjesničara u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 19. i
20. stoljeća.25 Moj će tekst ipak dati samo okvirno istraživanje o pogledu korespondenata
na profesiju i promatrat će to u kontekstu drugih pitanja vezanih uz društvo u 19. stoljeću.
Istraživanje koje bi se bavilo isključivo aspektom profesionalizacije trebalo bi, inače, obu-
hvatiti puno veći i različitiji opseg izvora kao i teorijska djela o profesiji.26
Dakako, pored okvira ovog istraživanja koji čini socijalna historija pripadnika elite, jasno
je da je odabirom navedenih osoba iz hrvatskog, srpskog i inozemnog okružja kao pred-
meta proučavanja riječ o komparativnoj perspektivi. Ako je tekst Marca Blocha «Za kom-
parativnu historiju europskih društava» iz 1928. manifest komparativne historije, onda je to
za hrvatsku historiografiju, zbog svog pionirskog teorijskog značenja, na svojevrstan način
zbornik Uvod u komparativnu historiju iz 2004. godine. Osim što poziva na prakticiranje kom-
parativne historije – poziv koji hrvatskoj historiografiji treba uvijek iznova upućivati – zbor-
nik pruža i niz modela u kojima se takvo istraživanje može teorijski profilirati. U mom slu-
čaju, proučavanje F. Račkog, hrvatskog povjesničara, S. Novakovića, srpskog povjesničara
i B. Bogišića, stručnjaka za povijest slavenskog prava, koji je cijeli svoj životni vijek boravio
u inozemstvu (Veneciji, Beču, Odesi, Parizu, Crnoj Gori i dr.), neće se primarno odnositi na
utvrđivanje sličnosti i razlika između dvaju ili više fenomena iz različitih društvenih sredi-
na, što je model koji su dobro eksplicirali M. Bloch te H.-G. Haupt i J. Kocka.27 Rad neće
biti asimetrična poredba, kojoj je cilj da se komparacijom na kraju bolje upozna ipak samo
jedan predmet proučavanja28 (npr. F. Račkog), već će biti ravnopravna poredba koja će jed-
naku pažnju posvećivati svim trima autorima. Cilj poredbe usmjeren je k analizi aspekta
22
Burke 2006: 38-39.
23
Usp. primjerice: Paul H. Mattingly, The Classless Profession : American Schoolmen of the Nineteenth Century (1975); A. J. Engel,
From Clergyman to Don : The Rise of the Academic Profession in Nineteenth-century Oxford (1983); Charles E. McClelland, The
German Experience of Professionalization : Modern Learned Professions and Their Organizations from the Early Nineteenth Century
to the Hitler Era (1991); Mary N. Woods, From craft to profession: the practice of architecture in nineteenth-century America (1999);
Ute Frevert, Heinz-Gerhard Haupt (ur.), Der Mensch des 19. Jahrhunderts (1999) itd.
24
Usp. npr. Sarah A. Kent, Hrvatski odvjetnici i politika profesije : dilema profesionalizacije 1884–1894, Historijski zbornik,
1990, str. 249-269.
25
That Noble Dream: The ‘Objectivity Question’ and the American Historical Profession (izd. iz 1999). Usp. također: Pim den Bo-
er, History as a Profession : The Study of History in France, 1818-1914 (1998); Ilaria Porciani, Lutz Raphael, Atlas of European
Historiography: The Making of a Profession, 1800-2005 (2010).
26
S obzirom na hrvatsku znanost, usp. npr. Josip Županov, Željka Šporer, Profesija sociolog, Revija za sociologiju, XIV,
1984, 1-2, str. 11-46; Lydia Sklevicky, Profesija etnolog : analiza pokazatelja statusa profesije, u: Simboli identiteta :
studije, eseji, građa, ur. D. Rihtman-Auguštin, Zagreb 1991, str. 45-67; Jadran Kale, Kakvim se vidimo sami : disciplina
odražena sadržajima nekrologa etnolozima, u: Simboli identiteta : studije, eseji, građa, Zagreb 1991, str. 68-71.
27
Roksandić 2004: 40, 149-150.
28
Roksandić 2004: 154-155, 257.
profesije i s njime povezanim pitanjima kod sve tri promatrane osobe. Dakle, u kontekstu
komparativnohistorijskih modela, možemo reći da je riječ o poredbi triju osoba iz dijelom
različitih društava, pri čemu se proučava zajednička problematika koja ih povezuje. Pritom
će se, neminovno, moći uočiti i sličnosti i razlike među njima, premda na tome nije isključivi
metodološki naglasak ove komparativne perspektive. Za komparativni pristup primijenjen
u ovom istraživanju približno vrijedi, prema mome mišljenju, navod da «proučavanja koja
polaze od zajedničke problematike mogu analizirati strukture, procese i mentalitete u dva
društva ili više njih, bilo da stave naglasak na različitosti bilo da nađu analogije».29
Izvori za ovo istraživanje, koje će samo naznačiti problem profesionalizacije, odnosno
govoriti o određenim pogledima na ulogu nekih profesija u društvu, bit će koresponden-
cije Valtazar Bogišić i Franjo Rački: Prepiska (1866-1893)30 i Prepiska Stojana Novakovića i Valtazara
Bogišića.31
Za tako koncipirano istraživanje elita koje je smješteno u kontekst socijalne historije
određeni teorijski okvir dat će sociološke teorije elita, tekst «Zur Theorie der Führungssc-
hichten in der Neuzeit» Theodora Schiedera te knjige Carla E. Schorskea Beč krajem stoljeća
: politika i kultura32 i Williama M. Johnstona Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest 1848-
1938.,33 pomoću kojih ću promatrati Račkog, Novakovića i Bogišića u kontekstu promjena
unutar društva druge polovice 19. i na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Sociološke teorije elita upozorile su na niz obilježja elita: od kohezivne i povezane manji-
ne koja donosi najvažnije odluke za neko društvo, preko upućivanja na cirkulaciju elita, pri
čemu jedna smjenjuje drugu, do prikazivanja elita kao onih koji zauzimaju „vodeće pozicije“
u ključnim institucijama u pojedinim društvima. Literatura predstavlja pripadnike elite kao
one koji dijele slične vrijednosti i koji imaju uglavnom slično obrazovno porijeklo.34 Pritom
se analiza samoregrutiranja elita ne može primijeniti na proučavanje Račkog, Novakovića i
Bogišića jer je kod njih riječ o ostvarenoj društvenoj mobilnosti, o čemu će kasnije biti više
riječi. Nasuprot tome, njihov primjer potvrđuje napomenu iz literature da neki pojedinci mo-
gu participirati u više od jedne elite, npr. istovremeno biti dio i znanstvene, i kulturne, i poli-
tičke elite, dok, pored toga, Bogišić pripada i elitama u različitim društvima (npr. hrvatskom,
srpskom, crnogorskom). Upozorenja da elite – usprkos sličnostima – ipak nisu jedinstvena
skupina već da postoji velik broj različitih fragmentiranih elita koje se bore za moć, upućuje
na postojanje različitih konflikata koji također obilježavaju elite, o čemu govori i T. Schieder.
Theodor Schieder njemački je povjesničar (1908-1984) koji je ovdje već spominjan kao
jedan od povjesničara starije generacije koji se nakon Drugog svjetskog rata okrenuo prema
određenim proučavanjima iz socijalne historije. Budući da moje namjeravano istraživanje
obuhvaća pripadnike elite dobro je vidjeti koliko Schiederov novoprevedeni klasični tekst35
pomaže proučavanju pripadnika društvene elite koju su u području znanosti, kulture i po-
litike činili Rački, Novaković i Bogišić.
29
30
Priredio Viktor Novak, Beograd 1960.
31
Priredio Branislav M. Nedeljković, Beograd 1968.
32
Zagreb 1997.
33
Zagreb 1993.
34
Haralambos i Holborn 2002: 601-609.
35
Prevedeno kao rukopis za potrebe izbornog kolegija o Bogišiću; prevela Irena Smiljanić pod naslovom «O teoriji vo-
dećih slojeva u novome vijeku». Prijevod je tiskan u ovom Zborniku.
T. Schieder u tekstu «Zur Theorie der Führungsschichten in der Neuzeit» razmatra proce-
se s kojima su suočene elite u razdoblju nakon razgradnje «staleško-feudalnog društva koje
počiva na privilegijama i etabliranim ulogama»36 i govori o pitanju gdje je u tome onda mje-
sto vodećih slojeva. Naglašava da polazi «od toga da su elite – pojam koji upotrebljavamo
istoznačno s vodećim slojevima – istaknute skupine ljudi, čije je obilježje (...) nadmoć: nad-
moć inteligencije ili vještina, ili sposobnosti svih vrsta. Snagom ove nadmoći elita okupira
javne službe i institucije, monopolizira izvjesne vodeće funkcije (...)».37 Ističe da elite nisu
homogena grupa i izdvaja pojam «pluralizam elita», koji treba naglasiti «da rijetko postoji
jedan jedini i jedinstveni vodeći sloj koji obuhvaća sva područja života, nego elite gotovo
uvijek postoje jedna pored druge, često u oštroj konkurenciji, čak u konfliktu».38 Schieder
višekratno naglašava konkurenciju među vodećim slojevima i velike promjene kojima su
elite podvrgnute u 19. stoljeću. Autor napose komparativno uspoređuje prilike s elitama u
raznim europskim zemljama. Kao što je već spomenuto da je njemačka socijalna historija
bila blisko povezana s političkom historijom, tako i Schieder stavlja naglasak na «odnos
intelektualnih prema političkim elitama».39 Autor završava tekst, između ostalog, napome-
nom da «elite u staleški zatvorenom društvu predstavljaju nešto drugo od onih u otvore-
nom društvu, koje je u stalnoj fluktuaciji»,40 naglašavajući opet pluralizam i promjenjivost
kojima su izložene elite. Napomenu da su elite podložne promjenama, kao i činjenicu nji-
hovog pluralizma i međusobne konfliktnosti te potrebu komparativnog promatranja elita u
regionalnom i europskom kontekstu, koristit ću u svom istraživanju.
Schieder je u tekstu kratko govorio o procesima demokratizacije, odnosno liberalizma te
počecima masovnog sudjelovanja u politici i širenja prava glasa u 19. stoljeću, što su pro-
blemi koji nas vode prema Schorskeu i njegovoj knjizi Beč krajem stoljeća, koja može poslužiti
za davanje dodatnog konteksta u kojem djeluju Rački, Novaković i Bogišić te formuliranje
pojedinih istraživačkih pitanja.
U knjizi Beč krajem stoljeća, točnije u esejima posvećenim raznim osobama i problemi-
ma, Schorske analizira austrijsko društvo na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Provodna nit toga
društva kakvim ga prikazuje Schorske je kriza liberalne kulture prouzrokovana demokrati-
zacijom političkih odnosa, tj. usponom «antiliberalne masovne politike»,41 praćene napose
antisemitizmom. To vrijeme krize društva i liberalizma, odnosno «katastrofalni slom libera-
lizma»42 i njegove posljedice na društvo autor prikazuje na temelju utjecaja na osobe različi-
tih profesija (od književnika, umjetnika, arhitekata, znanstvenika do političara) te na njihov
pogled na taj «fenomen raslojavanja austrijskog liberalnog društva».43 Autor promatra kako
osobe iz sloja društvene elite gledaju na čitav niz pitanja koje susreću u svome društvu na
prijelazu 19. u 20. stoljeće: liberalizam, kapitalizam, aristokraciju, građanstvo, nacionalizam,
antisemitizam, društvenu ulogu umjetnosti itd. Pritom mu je važno izdvojiti promatraju li te
osobe svoje vrijeme kao vrijeme krize i kako se odnose prema društvenim promjenama s
36
Schieder 2009: 1.
37
Schieder 2009: 2.
38
Schieder 2009: 4.
39
Schieder 2009: 11.
40
Schieder 2009: 13.
41
Schorske 1997: 34.
42
Schorske 1997: 30.
43
Schorske 1997: 32.
kojima se susreću kroz razdoblje dugog trajanja te predočava njihove profesije (bilo umjet-
ničke bilo političke) kao mjesta stalnih konflikata unutar njih.
Premda je stanje u bečkom društvu drugačije od onoga koje su primjerice Rački i Nova-
ković imali u svojim matičnim sredinama, ipak su oni bili obrazovani u europskim kontek-
stima ili u njima, kao Bogišić, i dalje boravili. Ono što može poslužiti iz Schorskeove knjige
i Schiederova rada i što ću dijelom pokušati primijeniti na tri navedene osobe jest proma-
tranje osoba/elita u dugom trajanju, uz uočavanja mogućih promjena. U tome je, kao i za
proučavanje intelektualne povijesti, poticajna knjiga W. Johnstona Austrijski duh. Intelektualna
i društvena povijest 1848-1938.44 Autor u uvodu sumira tri pristupa unutar intelektualne histo-
rije s obzirom na odnos intelektualaca i društva. Prvi pristup (povijest ideja) obrađuje same
ideje intelektualaca, drugi (mikrosociološki) obrađuje utjecaj uže okoline na pojedince, a
treći (makrosociološki) utjecaj šireg društva na intelektualce, odnosno utjecaj intelektuala-
ca na društvene promjene. Johnstonov pristup u knjizi odlikuje se pokušajima povezivanja
svih triju pristupa, dakle utjecaj društva na intelektualce i intelektualaca na društvo poku-
šava se nadopuniti i oslikavanjem individualne kreativnosti određenih intelektualaca koja
ih izdiže iznad društvenih uvjeta što ih okružuju.45
Primarna mi je namjera obraditi iz korespondencija one dijelove iz kojih se može uočiti
kako Rački, Bogišić i Novaković gledaju na svoje profesije, društvenu ulogu tih profesija i
svoju vlastitu društvenu ulogu, kao i općenito na društvo u kojem žive. Pokušat ću navede-
no promatrati kroz promjene koje bi možda bilo moguće uočiti kroz razdoblje dugog traja-
nja korespondiranja navedenih triju osoba, u rasponu od 1860-ih do početka 20. stoljeća.
Naglasak je pritom na pitanju njihova samodefiniranja46 u tim pismima. Možemo li na toj
građi primjerice uočiti je li obrazac znanstvenika-polihistora,47 koji od sredine 19. stoljeća
preuzima čitav niz društvenih zadataka i bavi se iznimno širokim i raznorodnim područjima
stručnog bavljenja, doživio promjene, odnosno potrebu sve uže profesionalizacije i primar-
nog usmjeravanja samo na određena područja unutar jedne struke. Dolazi li do strukov-
ne fragmentacije koju donosi moderna, odnosno napušta li se postupno prosvjetiteljsko
shvaćanje društvene uloge koju trebaju obnašati znanstvenici? Kako na to gleda Bogišić i
što nam govori njegovo odbijanje raznih društvenih funkcija? Gdje je unutar toga i u uspo-
redbi s Račkim i Novakovićem Bogišićevo mjesto? Pored tih pitanja iz socijalne povijesti,
posvetit ću pažnju i određenim pitanjima iz kulturne povijesti, stoga ću izdvojiti one dije-
love iz korespondencije Račkog, Novakovića i Bogišića koji nam mogu nešto reći o kulturi
komparacije i kulturi konflikta.
44
Zagreb 1993.
45
Johnston 1993: 9-13.
46
Uz pitanje samooblikovanja možemo povezati radove Stephena Greenblatta, npr. Renaissance Self-Fashioning: From
More to Shakespeare (1980), kao i literaturu koja se bavi proučavanjem samopredstavljanja kroz tekstove u prvom licu
(autobiografije, memoare, dnevnike, pisma); usp. npr. zbornike Von der dargestellten Person zum erinnerten Ich. Europäische
Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500–1850), Kaspar von Greyerz, Hans Medick, Patrice Veit (ur.), (2001) i Rewriting
the Self: Histories from the Middle Ages to the Present, ur. Roy Porter (1997).
47
Rječnici stranih riječi definiraju pojam polihistora kao „znanstvenika koji poznaje mnoga područja znanosti“ (Anić i
Goldstein, Zagreb 1999) ili “stručnjaka u mnogim naukama“ (Klaić, Zagreb 1979), a pojam enciklopedista kao onoga
„koji ima vrlo široko znanje“ (Anić i Goldstein, Zagreb 1999), odnosno „koji vlada raznovrsnim znanjima“ (Klaić, Zagreb
1979). U radu ću koristiti pojam „polihistor“ u značenju onoga koji se bavi s više različitih znanstvenih područja.
O proučavanim osobama
Franjo Rački (1828-1894) rodio se u Fužinama. Njegov otac bio je nepismen, ali je bio
uspješan trgovac. F. Rački je osnovnu školu polazio u Fužinama, a gimnaziju u Rijeci i Varaž-
dinu. Na njega je utjecao ilirski pokret u čijem je duhu pisao mladenačke pjesme. Filozofiju
i bogosloviju slušao je u Senju, a od 1849. studira teologiju u Beču. Zaređen je za svećenika
1852. te je doktorirao teologiju 1855. u Beču. U Senju predaje crkvenu povijest i kanonsko
pravo te se počinje zanimati za glagoljske spomenike.48 Prilikom boravka u Rimu 1857-1859.
dodatno se obrazovao u pomoćnim povijesnim znanostima i započeo prepisivanja izvorne
građe i vlastita istraživanja. Tim je usavršavanjem postao jedan od najobrazovanijih hrvat-
skih povjesničara u razdoblju sredine 19. stoljeća, čime je mogao odgovoriti na izazov proce-
sa poznanstvenjenja, u koji je hrvatska historiografija, po uzoru na njemačku historiografiju,
postupno krenula od 1850-ih godina, napose početnim radom Ivana Kukuljevića i Društva
za jugoslavensku povjestnicu i starine te časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku49 kao i ra-
dovima drugih povjesničara, napose Šime Ljubića i Matije Mesića. Pisanje radova temeljenih
na kritičkoj obradi izvora tražilo je dobro obrazovanog povjesničara. Kukuljević primjerice
nije bio obrazovanjem povjesničar te je imao problema s priređivanjem izvorne građe, što je
izložio kritici i sam Rački. Među tom prvom generacijom hrvatskih modernih povjesničara
vidljiv je model polihistorizma. Kukuljević, Ljubić pa i Rački pišu o povijesti, književnosti i
brojnim drugim temama. Za usporedbu, takvom opsegu bavljenja je sličan i Stojan Novako-
vić, dok usporedba s Bogišićem pokazuje druge rezultate, o čemu će kasnije biti više riječi.
Rački je član Narodne stranke i opsežno djeluje zajedno sa Strossmayerom te mu je,
između ostalog, zapala dužnost osnivanja i vođenja Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti, koja je napokon otvorena 1867, i čiji je bio predsjednik i oko koje je bio iznimno
angažiran. Rački je također bio član Hrvatskog sabora i ideolog jugoslavizma kroz razne
tekstove, članke u Pozoru i drugo djelovanje.50 Od 1863. kratko je bio zemaljski školski nad-
zornik.51 Osnovao je i vodio od 1864. do 1866. časopis Književnik. Rački je radio na čitavom
nizu poslova u hrvatskoj znanosti i kulturi, a često su to, zbog tadašnjih hrvatskih prilika,
bili i brojni poslovi tehničke naravi. Mnogo je sudjelovao u pripremanju pokretanja zagre-
bačkog sveučilišta. U saborskoj politici bio je angažiran do 1874,52 no političke članke i pro-
grame pisao je i dalje (posebice o nerazriješenom pitanju pripadnosti Rijeke). Godine 1877.
imenovan je zagrebačkim kanonikom, što mu je osim zadovoljavajućeg rješenja njegovog
položaja donijelo i brojne nove kanoničke obveze. Kroz čitavo vrijeme Rački je vodio Aka-
demiju i bio opterećen brojnim poslovima, iza kojih je ostao golemi znanstveni rad. Umro
je 1894. u 66. godini života.
Promatrajući Račkijev život vidljivo je da je riječ o velikom društvenom usponu osobe iz
provincijske trgovačke obitelji. Taj je uspon omogućilo njegovo obrazovanje koje obuhvaća
školovanje za svećenika, zaređenje, doktoriranje i dodatno obrazovanje za modernog po-
vjesničara. Od toga su neodvojive njegove odrednice političara, ideologa i voditelja vodećih
hrvatskih znanstvenih i kulturnih projekata. U tadašnjim prilikama – kada se tek oblikovao
48
Antoljak 2004: 456-458.
49
Gross 2004: 28-33.
50
Usp. Gross 2004.
51
Antoljak 2004: 461.
52
Antoljak 2004: 465.
moderni znanstveni život i proces nacionalne integracije, što je, između ostalog, obuhva-
ćalo opsežnu potrebu vlastitog znanstvenog i nacionalnog legitimiranja s obzirom na dru-
ge europske nacije – biti samo znanstvenik koji će se baviti isključivo unutardisciplinskim
pitanjima gotovo da nije bilo moguće. U sklopu toga će također dobro doći usporedba s
Novakovićem te s onim što predstavlja Bogišićev model primarno znanstvenog bavljenja i
pretežnog političkog neangažiranja.
Stojan Novaković (1842-1915) rođen je u Šapcu, u zanatlijskoj obitelji. U Šapcu je završio

nižu, a u Beogradu višu gimnaziju i licej. U Beogradu je postao gimnazijski profesor, bio
član Srpskog učenog društva i ubrzo, s navršenih 27 godina, član Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti. Bio je bibliotekar Narodne biblioteke, studijski putovao Europom,
bio profesor Velike škole u Beogradu i kasnije predsjednik Srpske kraljevske akademije. Bio
je i predsjednik Srpske književne zadruge. Novaković je obavljao opsežne i brojne politič-
ke funkcije. Bio je ministar prosvjete, diplomat u Carigradu, Parizu i Petrogradu, ministar
vanjskih poslova i predsjednik srpske vlade. Stranački je bio angažiran u Naprednoj stranci.
Raspon njegova djelovanja izvan politike kreće se od profesorskog rada, rada u Akademiji
pa do opsežnog i sveobuhvatnog znanstvenog rada. Osnovao je časopis Vila, pisao knji-
ževne tekstove, radio na bibliografiji srpske književnosti, bavio se filologijom i napisao gra-
matiku srpskog jezika. Priredio je Zakonik Stefana Dušana i objavio druge književne i pravne
tekstove te napisao djelo o povijesti srpske književnosti. Pisao je o historijskoj geografiji i
autor je brojnih djela o srpskoj povijesti.53
Novaković je, kao i Rački, zahvaljujući obrazovanju ostvario veliki društveni uspon, od
skromnog obiteljskog porijekla do visokih društvenih položaja. Uočljiv je pritom Nova-
kovićev bogat politički angažman na najvišim funkcijama, kao i vođenje vodećih srpskih
znanstvenih i kulturnih institucija. No ostvarena društvena mobilnost, kao i Novakovićevo
djelovanje na različitim visokim položajima bilo je donekle i očekivano za tadašnje srpsko
društvo u kojem je proces formiranja još uvijek malobrojne elite tek bio u nastajanju.54 Nje-
gova znanstvena djela obuhvaćaju područje srpske povijesti, književnosti, filologije, pravne
povijesti i mogu se svesti pod model polihistorskog pristupa znanosti. Novakovića karak-
teriziraju brojne očigledne sličnosti s Račkim. Razlikuju se po tome što je Rački svećenik
i što – zbog političkih i društvenih prilika u kojima su se nalazile hrvatske zemlje – nije
na kraju bio na upravljačkim političkim funkcijama na kojima je bio Novaković. Obojica su
pripadnici one političke, društvene i kulturne elite koja je na vodećim funkcijama djelovala
za unapređenje svoga naroda/nacije, što je podrazumijevalo, između ostalog, oblikovanje
prvih znanstvenih i kulturnih institucija i prvih pisanih radova na nekim znanstvenim po-
dručjima, sve s ciljem prosvjećivanja toga naroda kojemu su pripadali. O tome će još biti
govora, uz iznošenje primjera, pri analizi korespondencijâ. Drugačiji model djelovanja u
društvu i znanosti od Račkog i Novakovića ponudit će Bogišić.
Baltazar Bogišić (1834-1908) rođen je u Cavtatu gdje mu je otac bio među bogatijim tr-
govcima. Prve škole završio je u Cavtatu i bio angažiran u očevim trgovačkim poslovima.
Nakon očeve smrti završio je gimnaziju u Veneciji. Studirao je u Beču (uz boravke u Berlinu i
Enciklopedija Leksikografskog zavoda 1961: 452, Đorđević 1997, Kostić 2001: 271-278.
53
Usp. Ljubinka Trgovčević, Planirana elita : o studentima iz Srbije na evropskim univerzitetima u 19. veku, Beograd 2003.
54
Münchenu), gdje je diplomirao pravo. Stekao je doktorat iz filozofije i prava. Bio je suradnik
u dvorskoj biblioteci u Beču, a odlikovao se interesom za pravnu povijest, napose za običaj-
no pravo Južnih Slavena. Godine 1868. postao je školski nadzornik za banatsko-srijemsku
Vojnu krajinu, nakon čega se ponovno vratio u Beč. Na sveučilištu u Odesi preuzeo je ka-
tedru slavenske pravne povijesti. Usprkos opetovanim pozivima nije prihvatio profesorsko
mjesto na zagrebačkom sveučilištu, niti na beogradskoj Velikoj školi. Od 1872. angažiran je
na sastavljanju općeg građanskog zakonika za kneževinu Crnu Goru, koji je proglašen 1888.
godine. Puno je putovao i boravio u raznim europskim gradovima, posebice u Parizu. Bio
je ministar pravde u Crnoj Gori od 1893. do 1899, nakon čega je opet otišao u Pariz.55 Bo-
gišićev znanstveni rad obuhvaća brojne radove iz pravne povijesti južnoslavenskih naroda.
Vidljivo Bogišićevo razlikovanje od Račkog i Novakovića odlikuje se u njegovom stalnom
boravku i djelovanju u inozemstvu, gdje je ostvario značajnu karijeru. Također, Bogišić ni-
je bio politički niti stranački angažiran u Hrvatskoj i Srbiji nego je tek jedno vrijeme bio na
političkoj funkciji u Crnoj Gori i to u svojoj struci, pravu. Zatim, obiman znanstveni rad po-
svetio je uglavnom samo svojoj temeljnoj struci – pravu, napose svom velikom interesu za
pravnu povijest Južnih Slavena. Otklanjao je dolazak u Zagreb ili djelovanje u Beogradu te
preuzimanje vođenja domaćih, nacionalnih institucija, što ga razlikuje od Račkog i Nova-
kovića. Navedena pitanja pobliže ću analizirati preko korespondencijâ navedenih autora.
Analiza
U analizi korespondencija prvo ću govoriti o korespondenciji između Račkog i Bogišića.
Rački i Bogišić počeli su razmjenjivati pisma od 1866. i ta je prepiska trajala sve do Račkijeve
smrti 1894. godine. Početak prepiske vezan je uz Bogišićev boravak u dvorskoj biblioteci u
Beču56 i uz potrebe pronalaženja rukopisa slavenske provenijencije. Premda se njihova kores-
pondencija najviše odnosi na razne rukopise, bilo izvore bilo vlastita djela namijenjena objav-
ljivanju, iz nje se može izvući niz elemenata o društvenim, znanstvenim i kulturnim prilikama
u hrvatskim zemljama, njihovom doživljavanju vlastite struke, njezine društvene uloge i dr.
Korespondencija započinje Račkijevim obavještavanjima o časopisu Književnik, «našemu
učenomu glasilu», koji je «znanstveni organ».57 Dakle, motivacija je tu iskazana kao znan-
stvena, profesionalna, premda je časopis široko zamišljen radi mogućnosti što većeg broja
suradnika. Pritom je polje rada «naša» književnost, koja je predstavljena kao «zapuštena»58
i svaki rad na tom i na drugim znanstvenim područjima, kao npr. Bogišićev početni rad na
povijesti slavenskog prava, je «krasno i korisno iztraživanje».59 I Rački i Bogišić (u toj počet-
noj fazi) sebe definiraju kao znanstvenike i domoljube, tako npr. Bogišić kada govori o na-
rodnom muzeju oko kojeg je imao određene ideje navodi: «(...) kad bi i ja kao domoljub a k
tome i strukovnik nešto o tome progovorio, osobito sada gdje vrieme dodje i za taj prevažni
narodni zavod (...)».60 Treba reći, što je vidljivo i iz ovog citata, da Rački i Bogišić institucije
kao što su sveučilište, muzej, biblioteka apostrofiraju kao nešto narodnosno/nacionalno
55
Antoljak 2004: 731-739.
56
Antoljak 2004: 732.
57
Novak 1960: 115.
58
Novak 1960: 116.
59
Novak 1960: 121.
60
Novak 1960: 118.
«prevažno». I na drugim mjestima u korespondenciji moguće je pronaći izjednačavanje ti-

tuliranja «i kao naučnik i kao patriota».61
No društveno-politička situacija u Trojednoj kraljevini ne dopušta realizaciju brojnih,
prosvjetiteljski motiviranih zamisli. Sastavni dio napose Račkijevih planova je dugo čeka-
nje opterećeno raznim preprekama odobrenja i drugih teškoća prisutnih prije mogućnosti
provođenja ideja npr. o Akademiji ili sveučilištu. O tom je čekanju puno zapisa u njihovoj
korespondenciji, npr.: «Tako nas okolnosti sile na smierne osnove i želje.»62; «Kod nas trie-
ba godina za svaku stvar i najsvetiju.»63; «Mi se nadamo, prije ili kasnije dobiti i Sveučilište.
Ove okolovštine neće valjda uvijek trajati.»64 Rački u jednom pismu piše da će uskoro uz
Akademiju dobiti muzej i knjižnicu pa će imati te zavode, a «to nam je jedina utjeha u toj
političkoj nevolji».65 Iznijet ću još nekoliko citata u kojima Rački govori o tadašnjim prilika-
ma: «U sadanjih okolnostih nebi vam ni savjetovao doći na pravoslovnu akademiju. Pobraše
kojekakove nezrele mladiće (...). Sada nebih ni želio Sveučilište, jer bi ponamjestili kojeka-
kove glupake.»66; «Moj posao oko popunjenja vaše bibliografije glede trojedne kraljevine
nije mučan, ali teško je do njega doći, kad naš arkivar, mjesto da sjedi u arkivu, sada – bere
groždje.»67; «Duplikata, koje biste rado imali, neima naša knjižnica, koja je u toj stvari naj-
siromašnija.»68; «Što se tužite, da se niesu ocienili vaši „pravni običaji“ imate posve pravo;
ali tomu nismo krivi mi, nego naše prilike, koji ili nerade ništa ili rade za svoj svagdanji hli-
eb, u koj neidu „pravni običaji“. Žali bože što je tako.»69; «Ipak se polagano radi. To nam je
jedina utjeha. U politici i onako ne uspieva.»70; «Nisu to veliki poduzetni zavodi, već sama
bogčija, konačno smo mi u svem „bogci“.»71; «Mi smo maleni i siromasi, pak se kod svako-
ga posla nailazi na zaprieke. Kod nas i sa štampanjem ide polaganije.»72; «Jedva si možete
predstaviti, u kakovih okolnostih Hrvatska živi.»73; «Ali kod nas sve vam pada na pojedine
osobe.»74 Zbog takvog govora o prilikama u matičnoj sredini česti su savjeti da se izdrži,
npr.: «Courage! neće ni ovako vazda biti».75
Rački i Bogišić očituju se tu kao pripadnici kulturne elite koja skrbi o svim društveno važ-
nim poslovima i koja se u tome poslu vidi zajednički i međusobno povezana pa se između
sebe titulira npr. s oznakom «narodni radnik».76 Rački, primjerice, kada govori o Pravoslovnoj
akademiji i sveučilištu kaže: «Nesmiemo pustiti, da ta pitanja prodju iz dnevnoga reda.»77, a
Bogišić: «Premda sam ja zakleti neprijatelj svake pisarije za političke novine to jest što se mo-
ga pera tiče», ali «budući da se radi o Akademiji i Sveučilištu zabrško bih i ja štogod (...). Što se
ovo radi s hrvatskim saborom? (...) učinite kakovu kolektivnu demonstraciju jer smo drukčije
61
Novak 1960: 298.
62
Novak 1960: 120.
63
Novak 1960: 127.
64
Novak 1960: 135.
65
Novak 1960: 139.
66
Novak 1960: 151.
67
Novak 1960: 155.
68
Novak 1960: 171.
69
Novak 1960: 199.
70
Novak 1960: 287.
71
Novak 1960: 310.
72
Novak 1960: 330.
73
Novak 1960: 335.
74
Novak 1960: 346.
75
Novak 1960: 140.
76
Novak 1960: 290.
77
Novak 1960: 124.
propali.»78 Iz ovdje citiranih odlomaka – pored Bogišićevog odmicanja od političkog sudjelo-

vanja – vidljiva je karakteristična upotreba množine, odnosno zamjenice «mi». Upotreba za-
mjenice «mi» za društvene poslove prisutna je i u drugim citatima, npr. Rački piše Bogišiću:
«Ele vas ipak i sada trebujemo (...)»79; «Meni bi da kako (i svim nam) bilo neizmjerno drago,
vidjeti vas u našem kolu.»80; «Mi se ovdje dosta borimo. Vladi je akademija trn u oku (...). S
toga je nas njekoliko dužnost, stati na braniku, te nepuštati s oka taj zavod, dok se neoja-
či.»81; «Inače ja sam posvema zadovoljan i čednijim sadanjim položajem, u kojem mogu nješto
privrediti za prosvjetu svoje uže domovine, koja i onako ne ima u obilju ljudi dobre volje.»82
Važnost pitanja znanosti i s time povezanog prosvjećivanja vidljiva je u napomeni F. Rač-
kog: «Magjaroni, ili bolje njihovi gospodari, htjeli bi u nas uništiti zavode, narod strmoglaviti
u glupost i tako pripraviti ga za magjarizaciju.»83 Dakle, rušenjem institucija prosvjećivanja
(Akademije, muzeja, knjižnica, sveučilišta) narod se prestaje prosvjećivati, odnosno obli-
kovati u – to je očito – nacionalnom duhu pa pada «u glupost», čime je podložan novom
nacionalnom superstratu. Zbog toga su obrazovne institucije važno i napose političko pi-
tanje. Godine 1871, prilikom izbora za Hrvatski sabor, Rački iz tih razloga piše: «Budem li
izabran, radit ću ponajviše u nastavnoj struci, da se uvede sveučilište, srednja i niža učilišta
preustroje itd.».84 Sabor je međutim brzo raspušten, što je još jedna potvrda prilika u kojima
su za realizaciju određenih planova pojedini pripadnici društvene elite morali puno toga
dočekati. Rački u jednom pismu navodi da očekuju da bi sveučilište moglo biti otvoreno
1872, no ono je otvoreno tek 1874. godine.85 O važnosti ostvarenja malih koraka u takvim
prilikama svjedoči pismo u kojem Rački na vijest «da je dr. Muhić86 postao načelnik odjela
nastave kod zem. vlade» s ponosom ističe: «Sada su dva akademici načelnici.»87
Ta mala zajednica koja je angažirana u radu na središnjim institucijama i koju se impli-
cira navođenjem u odrednici «mi» izrijekom je prisutna na kraju pisama kada Rački Bogi-
šiću često navodi da ga pozdravljaju V. Jagić,88 Đ. Daničić,89 M. Mesić,90 kasnije i P. Matko-
78
Novak 1960: 125.
79
Novak 1960: 141.
80
Novak 1960: 146.
81
Novak 1960: 178.
82
Novak 1960: 289.
83
Novak 1960: 187.
84
Novak 1960: 196.
85
Novak 1960: 205.
86
Pavao Muhić (1812-1897) rođen je u Požegi, studirao pravo u Zagrebu i doktorirao u Pešti. Predavao je na zagrebačkoj
Kraljevskoj akademiji znanosti i zatim na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji, čiji je bio ravnatelj 1850-1871. godine.
Od 1872. do 1881. obnašao je funkciju predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade Hrvatske, Slavo-
nije i Dalmacije. Sudjelovao je u izradi zakonske osnove o reformi pučkog školstva, provedene za vrijeme banovanja
Ivana Mažuranića (usp. Gross i Szabo 1992: 403). Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (1861-1866), član JAZU i njezin
predsjednik 1887-1890, kada je naslijedio Franju Račkog. Usp. Hrvatski leksikon 1997, sv. II: 139.
87
Novak 1960: 199.
88
Vatroslav Jagić (1838-1923) rođen je u Varaždinu, gdje je polazio gimnaziju, koju je završio u Zagrebu. Studirao je
klasičnu filologiju i njemački jezik u Beču, a doktorirao u Leipzigu. U Zagrebu je zatim radio kao gimnazijski profesor.
Zajedno s J. Torbarom i F. Račkim pokrenuo je 1964. časopis Književnik. Nakon što je otpušten iz službe 1870. odlazi
na sveučilišta u Odesu i Berlin. Sudjeluje u pokretanju časopisa Archiv für slavische Philologie, u kojem je utemeljena sla-
vistika kao disciplina. Predavao je zatim na sveučilištima u Sankt Peterburgu i Beču, čiji je bio član Akademijâ. Usp.
Hrvatski biografski leksikon, sv. 6: 229-234.
89
Đuro Daničić (pravo ime Đorđe Popović), (1825-82), obrazovao se u Novom Sadu i Požunu. Studirao je u Pešti i Beču.
Bio je bibliotekar u Narodnoj biblioteci i profesor u Liceju u Beogradu. Na poziv Strossmayera i Račkog dolazi 1866.
u Zagreb, gdje postaje 1867. tajnik JAZU. U Zagrebu je radio na Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Usp. Hrvatski bio-
grafski leksikon, sv. 3: 214-217, Srpski biografski rečnik, sv. 3: 112-116, Kostić 2001: 215-217.
90
Matija Mesić (1826-1878) rođen je u siromašnoj obitelji u Slavonskom Brodu, gdje je polazio školu. Gimnaziju je po-
hađao u Požegi i Zagrebu. Studirao je bogosloviju u Beču. Nakon zaređenja za svećenika obrazovao se za profesora
vić.91 Zbog važnosti djelovanja oko tih institucija posebno je teško pitanje kada netko iz
toga kruga napušta neku funkciju ili domovinu. Bogišića se nikako nije uspjelo privoljeti
da dođe natrag, odnosno da otkloni sve inozemne mogućnosti koje su mu se pružale,
pri čemu se njegova ambicija, odnosno profesionalna i osobna realizacija nije pokazala
primarno nacionalno ukorijenjenom kao Račkijeva ili Novakovićeva. Rački tako Bogišiću
navodi da će s njegovim odlaskom puno izgubiti, «tim više što je u nas malo vam jednakih
radnika, a u vašoj struci upravo ni jedan».92 Jagićev odlazak zbog političkog otpuštanja iz
državne službe nakon kojeg se više nije vratio u Hrvatsku bilo je značajno i iznimno emo-
tivno pitanje za njegove suradnike. Iako je imenovan drugim tajnikom JAZU, njegovo traj-
no vezanje za tu nacionalnu instituciju nije uspjelo. Rački tako piše da bi «šteta bila, kada
bi našinci ostavljali domovinu. Jagić bi u Rusiji sjajnije živio i mnogo koristio znanosti; ali
bi tiem akademija i narodni zavodi mnogo izgubili.»93 Na drugom mjestu navodi za Jagića:
»(...) samo da nam neotidje iz zemlje«94, a Bogišiću govori: «Žalimo, što ste se za Jagićem
polakomili. Valjalo bi, da i vi amo dodjete, a ne da i drugi odlaze. Ta neće valjda ni u nas
trajati to barbarstvo u vieke, a dotle se imadu pojedinci žrtvovati. Bez požrtvovanja nije nije-
dan narod došao do svoje svrhe.»95 (istaknuo B. J.). Sličan je i sljedeći Račkijev citat: «Žao
nam je za Jagićem. Još bi i vam valjalo ovamo doći. Najprije nam valja ojačati i osviestiti
užju domovinu. (...) Položaj naš nije ugodan, ali junaku valja uztrajati.»96
Iz ovih riječi, koje Rački piše ponukan Jagićevim odlaskom, vidljiva je sva paleta zahtjeva
za djelovanjem pripadnika elite u hrvatskim zemljama u drugoj polovici 19. stoljeća. Zada-
ća je pojedinca da se usprkos svim neprilikama žrtvuje za prosvjećenje i unapređenje svog
naroda/nacije, što je često izrečeno pomoću izraza «borba» i «žrtvovanje», kao metafore
položaja i djelovanja kojima su se pripadnici društvene elite adresirali međusobno, ali ko-
jima su adresirali i druge članove narodne/nacionalne zajednice. Pritom je vidljivo povezi-
vanje profesionalnog aspekta s narodnim/nacionalnim potrebama, o čemu npr. svjedoče
i sljedeći citati: «Vi ste i onako marljiv i pomnjiv; akademija i narod bit će vam zahvalni.»97;
«Nu vam ide prednost, pače biste se i nacii i akademiji zadužili, da očitujete, koje spome-
nike sebi pridržajete.»98; «Crnogorska radnja koja je po mnijenju i važnija i trudnja (...) i to i
za narodne i za naučne svrhe (...)»99 (istaknuo B. Bogišić).
Što se tiče profesije, puno je odlomaka koji govore o Račkijevoj i Bogišićevoj profesio-
nalnoj motivaciji za pisanje pojedinih članaka i dr. Inzistiranje da se sveobuhvatno prirede
neke zbirke isprava i da se dođe do određenih specifičnih isprava još je jedna potvrda da su
povijesti i geografije u Beču i Pragu. Predavao je u gimnaziji u Zagrebu, bio ravnatelj Pravoslovne akademije i pred-
sjednik Matice ilirske. Osnutkom zagrebačkog sveučilišta 1874. predavao je hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu
i bio njezin prvi rektor. Usp. Antoljak 2004: 450-456.
91
Petar Matković (1830-1898) rodio se u Senju u siromašnoj obitelji. U Senju je završio gimnaziju. Nakon zaređenja za
svećenika studirao je u Beču, Pragu, Berlinu i Göttingenu. Radio je u gimnaziji u Grazu i Varaždinu te stekao doktorat
u Grazu. Nakon toga predavao je na zagrebačkoj gimnaziji i od 1883. geografiju na zagrebačkom sveučilištu. Bio je
član i tajnik JAZU (1874-1892). Nakon umirovljenja preselio se u Beč, gdje je i umro. Bio je član Petrogradske akade-
mije, Srpskog učenog društva, Srpske akademije i dr. Usp. Antoljak 2004: 520-527.
92
Novak 1960: 180.
93
Novak 1960: 187.
94
Novak 1960: 191.
95
Novak1960: 195.
96
Novak 1960: 196.
97
Novak 1960: 197.
98
Novak 1960: 250.
99
Novak 1960: 261.
visoke profesionalne norme praćene procesom poznanstvenjenja kodificirane u hrvatskoj

znanosti. Bez obzira što je cjelokupni projekt Račkog i drugih vođen motivima prosvjećiva-
nja i etabliranja vlastitog naroda/nacije na kulturnoj i znanstvenoj karti Europe te je uključi-
vao rad na osnivanju znanstvenih i kulturnih institucija, što je neizbježno vodilo političkom
angažmanu, u njihovim radovima vidljiva je snažna profesionalna motivacija. Rački npr. pri
navođenju da radi na tekstu o Bogomilima i Patarenima kaže: «Samo ako što pripomogne-
mo razjašnjenju ovoga zanimivoga pitanja».100 I na drugim mjestima: «S toga neka se potraži
sav bečki materijal, i prepiše; jer tek onda moći će historik izraditi povjest urote, kada bude
imao pri ruci sav materijal, koji se nalazi u Beču, Zagrebu, Mletcih, Roudnici itd.»101; «U ta-
kim dakle okolnostima ne pita se hoće li djelo izaći mjesec prije ili mjesec poslije, nego je
pitanje da li će biti izvrstno i neprekorivo.»102 (istaknuo B. Bogišić); «Meni je glavno, da se iznese
sva gradja, koja onaj diel naše povjesti razsvjetljuje.»103; «Ali mi se hoće da i sama ortografija
prijepisa bude diplomatički vijerna, da bi izdanje imalo vrijednosti i za lingvista (...)»104 (istaknuo
B. Bogišić). Također, Rački i Bogišić pišu da će prilikom njihovog budućeg susreta «biti go-
vora o mnogim znanstvenim pitanjima».105 Još bolje od ovih odlomaka o tome svjedoči za-
pravo cijela prepiska Račkog i Bogišića koja se u velikoj mjeri svodi na pisanje o rukopisima
koje treba pronaći ili njihovim djelima koja treba prirediti za objavljivanje.
S obzirom na profesiju, zanimljiv je primjer Bogišića. Primjerice, na ponudu da prihvati
katedru rimskog i kaznenog prava u Zagrebu, navodi da su to «predmeti koji mi se najvi-
še dopadaju u pravnoj nauci, izuzamši historiju slovenskoga prava».106 U korespondenciji s
Račkim, koja puno govori o pitanjima slavenskog prava, vidljivo je da je to snažan Bogišićev
interes, praćen brojnim radovima, idejom pokretanja stručnog časopisa u Zagrebu, preda-
vanjima na inozemnom sveučilištu i, konačno, praktičnim radom na kodifikaciji crnogorskog
zakonika. Bogišić je time višestruko očitovao svoj iznimno profesionalni oblik interesa za
južnoslavensku pravnu povijest i to su teme kojima se primarno bavio te nije ulazio u dru-
ge teme pravne znanosti, niti značajnije u neke druge humanističke discipline, stoga ga ne
možemo voditi pod model polihistorskog bavljenja znanošću.
Bogišić je pored pravničke struke prikupio, priredio, popratio opsežnim predgovorom
i objavio epske pjesme. Pitanja o bugarštici držao je važnima, a osim što njegov opsežni
predgovor svjedoči o njegovoj iznimnoj profesionalnoj motiviranosti vezanoj za taj rad, mo-
žemo ga povezati s važnošću koju je narodni jezik imao za njega i njegovo bavljenje prav-
nom terminologijom, ali i širim razlozima, o čemu svjedoči citat: «(...) a upravo mislim da
umotvori narodni (a ne učenjački) mogu nam pred svijetom obraz osvjetlati; osim toga uprav
ti materijali, po mom mnjenju, imaju veliku znanstvenu budućnost.»107 (istaknuo B. Bogišić).
Bogišić je također napravio svojevrsni izlet u historiju pišući predgovor skupljenim doku-
mentima o zrinsko-frankopanskoj uroti, ali je u više navrata isticao da tu nije stručnjak kao
Rački.108 Sve to pokazuje da proces stroge diferencijacije strukâ nikako nije definitivan, ali
100
Novak 1960: 168.
101
Novak 1960: 174.
102
Novak 1960: 232.
103
Novak 1960: 252.
104
Novak 1960: 323.
105
Novak 1960: 287.
106
Novak 1960: 136.
107
Novak 1960: 304.
108
Novak 1960: 363, 377 itd.
se prema njemu ide, i tu je, u usporedbi s Novakovićem i Račkim, Bogišić najdalje otišao.
O nezavršenosti toga procesa svjedoči i činjenica da sva trojica upotrebljavaju za svoj rad
opće termine kao što su «književni rad»,109 «literarna produkcija», «literarno polje» itd., ali
da, također, nerijetko ističu što je njihova matična struka. O Bogišićevom shvaćanju vlasti-
te profesije svjedoči niz primjera iz korespondencije, a moguće je pritom navesti njegovo
spominjanje da na sveučilišu u Odesi treba poduzeti značajne pripreme za predavanja iz
historije slavenskog prava,110 zatim navođenje da će se nakon obavljanja određenih manjih
poslova «okaniti svega što nije strogo Rechtshistorisch i tad će (...) skorije ići i obilatiji biti
rezultati radnje u mome stručnom predmetu.»111 (istaknuo B. Bogišić). Također, redaktori
francuskog časopisa Mélusine, koji se bavi pučkom usmenom književnošću i običajima, «mi
nedaše mira dok im u formi pisma ne napisah člančić, dakako u granicama moje struke.»112
(istaknuo B. J.). Bogišić je, primjerice, često boravio u Engleskoj jer u Londonu radi «bolje
nego igdje; biblioteke su prebogate baš i za moje studije, a i udešene su za rad kako nigdje
na jevropskom kopnu; uprav sam za to u pređašnjih godina ja često ovamo dolazio.»113 Bo-
gišićevo kretanje prema profesionalizaciji kakvu danas poznajemo i razlikovanje od prilika
unutar hrvatske okoline rječito se očituje i u primjeru iz razdoblja njegovog ranog formiranja
kada je, za vrijeme boravka u Beču, planirao u Zagrebu pokrenuti jedan usko stručni pravni
časopis, od čega su ga svi sugovornici odvraćali govoreći mu da tako koncipiran časopis
nema izgleda u tadašnjoj hrvatskoj sredini. Mislim da je za Bogišića, na temelju svega nave-
denog, moguće tvrditi da predstavlja promjenu u modelu polihistorizma koji je u modernoj
hrvatskoj historiografiji prisutan od I. Kukuljevića114 (koji se bavio zaista brojnim temama),
preko Š. Ljubića115 (koji je pisao o povijesti i književnosti) pa u određenoj mjeri i do Račkog,
iako je vidljiva njegova tendencija usmjeravanja na historiografske teme srednjeg vijeka.
Za usporedbu, Novakovića karakterizira iznimna raspršenost tema bavljenja, što možemo
svesti pod dominatni obrazac polihistorizma, zahvaćen, naravno, određenim aspektima
profesionalizacije i stručnog usmjeravanja, napose u njegovom kasnijem radu. Bogišić na
jednom mjestu izrijekom navodi da ima «rada i preko sila u samoj mojoj specijalnosti bez
da se miješam u tuđe».116 Uz Bogišićevo napuštanje modela polihistorizma u korist pojedine
struke treba istaknuti da nastupanje takve šire tendencije u društvu uočava i sam Bogišić:
109
Prema Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (JAZU, sv. V, Zagreb 1898-1903, priredio Pero Budmani) pojam „kńiževan“
koristio se tada za onoga „koji se bavi kńigom, koji pripada kńizi ili kńigama“, dakle, vezano je uz znanstveni rad, što
je različito od suvremenog značenja koje književnost vezuje samo uz literarnost i umjetnost.
110
Novak 1960: 179.
111
Novak 1960: 209.
112
Novak 1960: 300.
113
114
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-89) rođen je u Varaždinu u uglednoj obitelji. Polazio je plemićki konvikt u Zagrebu i
otišao u vojsku i postao časnik. Bavio se književnim i povijesnim radom. Napušta vojsku i radi kao začasni jurasor
zagrebačke županije. Politički aktivan u ilirskom pokretu. Bio je sudac varaždinske županije. Aktivno je sudjelovao u
zbivanjima iz 1848. godine. Osnovao 1851. Društvo za povjestnicu jugoslavensku i časopis Arkiv za povjestnicu jugosla-
vensku. Svojim organizacijskim i historiografskim radom sudjelovao u oblikovanju moderne hrvatske historiografije.
Godine 1861. postao je veliki župan zagrebačke županije. Djelovao u Samostalnoj narodnoj stranci. Bio je član brojnih
domaćih i inozemnih društava te predsjednik Matice hrvatske. Usp. Antoljak 2004: 394-415.
115
Šime Ljubić (1822-1896) rodio se u Starom Gradu na Hvaru, gdje je polazio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Du-
brovniku i Splitu. Filozofiju i teologiju (bogosloviju) studirao je u Zadru. Nakon zaređivanja za svećenika studirao je
za gimnazijskog profesora povijesti i geografije u Beču. Istraživao u Veneciji, gdje je prikupio brojnu arhivsku građu
koju je kasnije izdavao. Predavao u gimnaziji u Splitu, Osijeku i Rijeci. Član JAZU. Vodio narodni zemaljski muzej u
Zagrebu. Bavio se historiografijom, arheologijom i numizmatikom. Usp. Antoljak 2004: 415-445.
116
«K privedenim titulima Dučićevim117 treba dodati još i to, da je on ličnost tim originalnija
što se taj tip, koji poštovati treba, u nas gubi pa i u onim krajevima u kojima su se obično
mogli javljati, – a to je da se u njegovoj osobi sjedinjuje crkovnjak, vojnik i književnik.»118 (ista-
knuo B. Bogišić).
Neodvojivo od Bogišićeva inzistiranja na prvenstveno strukovnom angažmanu je i nje-
govo apostrofiranje u korespondenciji štetnosti političkog angažmana za znanstveni rad.
Osim što navodi da politika «nije moja specijalnost»119 i da «za nas, kojima politička radnja
ne valja ni isklijana boba, držim da je znanstvena jedino spasenje»,120 ističe da je «smiješno
da se u čisto znanstvene poslove politika miješa, ali je žalibože u nas tako! U nas je i or-
tografija političko pitanje!».121 Žalopojke o tome kako politički angažman oduzima vrijeme
za znanstveni rad Bogišić je posebno upućivao Novakoviću. Žali što Novakovićevim ime-
novanjem za ministra prosvjete 1873. «jedna od rijetkih produktivnih sila na polju srpske
književnosti iščezava sa poprišta!»,122 a raduje se zbog Novakovićeva povratka u Veliku školu
1876. jer se time ne treba više bojati da ga zbog politike «nauka ne izgubi.»123 I kasnije će
Bogišić pisati Novakoviću da strahuje od «te Vaše vesele politike, koja će Vas ometati na
svakome koraku».124 Za sebe pak navodi da se u politiku ne razumije jer mu je mrska i da je
politika neprijatelj znanosti.125 I na drugim mjestima u korespondenciji s Novakovićem Bo-
gišić navodi slično, primjerice da je «25.000 milja dalek od svake politike» i da s obzirom na
akademiju i politiku «jedno drugo isključuje».126 Taj otklon od politike, dakako, pretpostavlja
pridavanje prvenstva znanosti.127
Prepiska između Stojana Novakovića i Baltazara Bogišića započeta je 1867. godine po-
vodom prikupljanja građe iz običajnog prava u vezi Bogišićeva Naputka i, dakle, kao i s Rač-
kim, potaknuta profesionalnim razlozima. Iz korespondencije je moguće saznati o Novako-
vićevom gledanju na prilike u matičnoj, srpskoj sredini. Tako Novaković primjerice navodi
da «ne možemo da nađemo nikoga ko bi bio koliko treba spremljen da može raditi» prema
Bogišićevom Naputku.128 Ističe oskudicu u novcu u Srpskom učenom društvu, slabu opre-
mljenost biblioteka karakterističnu za «našu malu zemlju»,129 ujedno i siromašnu.130 Za pro-
bleme s tiskanjem djela kriva je «oskudica novca i radne snage u nas»,131 kao i siromašnost
117
Nićifor Dučić (1832-1900) zakaluđerio se u manastiru Duži, a bogosloviju završio u Beogradu. Nakon povratka iz Beča
vodio škole u Dužima i Žitomisliću. Sudjelovao u hercegovačkom ustanku 1861. i crnogorsko-turskom ratu 1862. go-
dine. Dobio čin arhimandrita. Upravljao i osnivao škole u Crnoj Gori. Nakon odlaska iz Crne Gore polazio predavanja
u Beogradu. Član Ujedinjene omladine srpske. Sudjelovao u hercegovačkom ustanku 1875. i srpsko-turskom ratu
1876-1878. godine. U Beogradu je radio u Narodnoj biblioteci (1880-1886), Narodnom muzeju, vodio Državnu štam-
pariju, bio narodni poslanik te obnašao brojne druge dužnosti. Član beogradske i zagrebačke akademije te drugih
društava. Usp. Srpski biografski rečnik, sv. 3: 466-467, Antoljak 2004: 633-635.
118
Novak 1960: 331.
119
Novak 1960: 277.
120
Novak 1960: 287.
121
Novak 1960: 398.
122
123
124
125
Nedeljković 1968: 181, 190.
126
127
128
129
130
131
«naše štamparije u slovima».132 Posebni su problemi s tiskarom, koji, naravno, svjedoče i

o širim prilikama: «Zbog neprilika ove jake zime i zbog toga što Beograd nema železničke
neposredne sveze sa Jevropom, nastale su mnoge smetnje u štampariji, jer je ponestalo u
nevreme hartije (...)».133 Pored toga, Novaković ističe položaj intelektuaca tijekom srpsko-
turskog rata 1877. godine: «Ovo malo inteligencije sterano je gotovo u krajnju sirotinju.»134
Novaković će, kao i Rački i Bogišić, na više mjesta očitovati svoju profesionalnu moti-
vaciju. Za sebe će napomenuti da nije «prijatelj larmi već tišini i radu»135 i da mu je knjiga
«uvek ostala milija od svega drugoga».136 Kada je imenovan bibliotekarom Narodne biblio-
teke u Beogradu 1869. tražio je od Bogišića, kao «vještaka», da ga informira o knjigama koje
govore o stručnom vođenju bibliotečnih poslova.137 U jednoj se prigodi također poziva na
svoje «lično naučno uvjerenje»138 i ističe, prilikom rada na jednom za njega vrlo zanimljivom
historiografskom tekstu i problemu, za koji je našao «prekrasnoga materijala», potpunu za-
okupljenost time («progutali su me celoga»).139
Bavljenje historijom povezano je sa željom da se poveća znanje o određenom predmetu,
odnosno, prema njegovim riječima: «Uzdam se da sam ovim trudom dobro gurnuo napred
znanje o Zakonima stare srpske države».140
Kako je Novaković promatrao ulogu koju je obavljao u srpskom društvu? Svoj rad, kao
i Rački, gledao je kao rad za narod. Tako hvali Bogišića: «kud bi naš veseli narod, kad taki
ljudi ne bi radili i ne bi posla imali.»141 i napominje: «mi smo eto dužni na oltar otadžbine pri-
nositi spokojstvo srca svoga».142 Za vrijeme srpsko-turskog rata 1877. «I mi književnici uzeti
smo u administraciju vojevnu (...)».143 Svoj ulazak u politiku motivira dužnošću i željom za
stručnom pomoći svojoj domovini: «Ja i pre nisam išao ni iz kakve političke sujete već više
iz dužnosti i nadanja, da se na merodavnom mestu štogod jače učini za napredak prosvete i
nauke.«144 Kasnije će, s vremenom, Novaković u određenim trenucima izreći i dvojenje: «Nas
nekoliko belih vrana vrednoće i tačnosti igramo tragičnu ulogu u sredini sveta protivno ras-
položenoga, s kojim nam je suđeno raditi.»145 No ti kratki trenuci ne umanjuju predanost u
daljnjem djelovanju: «Vi znate, da nije ni samo srpski, ni srbijanski, već da je i opšte-sloven-
ski interes, da se naša srbijanska politika organizuje i „evropejiše“ (...)», a to treba izvršiti «ili
barem da proba izvršiti jedna gomila zrele inteligencije moga i Vašega doba.»146
Uz teme u kojima se očituju o svojim profesionalnim nazorima i ulozi profesije u društvu,
korespondenti u pismima donose brojne podatke o različitim kulturnim fenomenima, npr.
kulturi komparacije i kulturi konflikta, koji predstavljaju dva problema od mnogih mogućih
132
133
Nedeljković 1968: 57, također i 108.
134
135
136
137
138
139
140
141
142
143
144
145
146
koje sam odabrao za analizu na sljedećim stranicama. Naravno, za sve ove analize treba
imati na umu da priređivači korespondencija na više mjesta upozoravaju da nedostaje odre-
đeni broj pisama iz korespondencije Rački – Bogišić (manje) i korespondencije Novaković
– Bogišić (mnogo više), a razložno je pretpostaviti da bi se u njima mogla nalaziti zanimljiva
očitovanja za brojne probleme iz ovoga rada, stoga je to je jedno od ograničenja historije
kao discipline koje treba ovdje istaknuti. Na nepostojanje većeg broja Bogišićevih pisama
iz Novakovićeve korespondencije utjecale su razne selekcije, počevši od samog Novakovi-
ća,147 ponajprije usmjerene na «manje važna» pisma.
Razmatranje korespondencijâ kao povijesnog izvora treba imati na umu i iznimnu važ-
nost koju je takav oblik gotovo svakodnevne komunikacije imao za osobe 19. stoljeća. Ta je
„kultura pisama“ podrazumijevala i specifičan oblik komunikacije, kao i važnu mogućnost
vlastitog samopredstavljanja i samooblikovanja. Pisma su, pored autobiografija, memoara
i dnevnika, istaknuti „ego-dokumenti“.148
S pitanjem profesije povezano je pitanje prisutnosti kulture komparacije kod promatra-
nih osoba. Osim pitanja koliko komparaciju koriste za stručne potrebe unutar svoje profe-
sije, korespondencija kao izvor omogućuje uočavanje koliko i kako se služe uspoređivanjem
u tom obliku svakodnevne komunikacije. Najprije s obzirom na stručno polje, poznati su
radovi F. Račkog (npr. «Bogomili i Patareni», «Borba Južnih Slavena za državnu neodvistnost
u 11. vieku») i S. Novakovića (npr. «Srbi i Turci XIV i XV veka», «Prvi osnovi slovenske književ-
nosti među balkanskim Slovenima») za koje možemo smatrati da pripadaju komparativnoj
perspektivi. U tome se, međutim, posebno ističe Bogišić. Osim što je historija slavenskog
prava struka upućena na komparativnost, koju je predavao u Odesi i što mu je nuđeno da
predaje u Zagrebu i Beogradu te iz koje je pisao radove, u njegovom istraživačkom habi-
tusu vidljivi su i dodatni napori oko istraživanjâ koja su komparativno motivirana. Tako je,
primjerice, putovao u «kavkaski kraj t.j. Abchaziju gdje nagjoh veliko naučno bogatstvo na
sravnjanje i objašnjenje mnogih važnih institutâ slavenskoga prava, i bez kojega ne bih bio
u stanju razumjeti ih» i gdje je pronašao mnogo različitih «parallelâ».149 U opširnom predgo-
voru o objavljenim bugaršticama uspoređivao ih je nizom pjesmama druge vrste te, s ob-
zirom na davanje naslova, s jednom talijanskom zbirkom i Daničićevim Poslovicama.150 Ta je
epizoda iz korespondencije zanimljiva jer je prilikom rasprave o naslovu objavljenih bugar-
štica Novaković kritizirao opravdanost tih Bogišićevih poredbi, navevši: «da se niste zgod-
no pozvali na Daničića Poslovice», niti se složio s njegovim pozivanjem na talijanski primjer,
ustvrdivši: «po nepravilnim se paralelama ugledamo».151 I na drugim će mjestima u kores-
pondenciji Bogišić pokazati svoj interes za komparaciju, npr. kada je u pitanju vezâ između
bizantskog zakonodavstva i Dušanova zakonika naveo: «Moje je mišljenje drukčije samo će
trebati da ga utvrdim primjerima iz istorije drugih zakonodavstava».152 Treba reći da se u
korespondenciji Novaković – Bogišić dva puta izrijekom spominje riječ «komparativan». Pr-
vi ju je put upotrijebio Novaković spominjući «komparativni način» u promatranju varijanti
147
148
Usp. npr. Heuser 2001. i Porter 1997.
149
Novak 1960: 212-213, za Bogišićeva istraživanja u Abhaziji usp. Crljenko 2008.
150
151
152
između Vukove i Bogišićeve zbirke narodnih pjesama.153 Drugi ju je put spomenuo Bogišić
kada je naveo da ga je jedan Nijemac nagovarao da objavi preostale narodne pjesme jer
su, prema njegovom mišljenju a Bogišićevim riječima, «od velike nenadoknadive važnosti
za komparativne studije prostonarodnog epa indoevropskog».154
Osim ove stručne prisutnosti uspoređivanja, za proučavanje kulture komparacije kod
promatranih osoba posebno se čini plodnim napomena da uspoređivanje prožima naše
svakodnevno razmišljanje («Nezamislivo je misliti ne uspoređujući.»155). Tako će u korespon-
denciji Rački i Novaković često koristiti usporedbe da oslikaju stanje u svojim matičnim
sredinama. Rački: «Ovogodišnja je izborna borba u nas žešća nego li bijaše ikada prije, ne
što bi narod malaksao već što su naši protivnici bezobzirniji. Vjerujte, da je izborna borba
u Češkoj prema našoj prava šala; jer u Češkoj brisali su glasove samo u velikom posjedu,
kod nas je pako to pravilom postalo.»156; «Ovdje su kod minulih izbora počinjena po vladi-
nih organih takova nasilja, bezzakonja itd. da u zapadnoj Evropi neimaju o tom ni pojma.
Naša ustavnost jest prava karikatura, pravo farizejstvo.»157; «U našoj maloj domovini ne
možete imati onoga sjajnoga položaja, koj imate već sada u velikoj Rusiji.»158; «Da ste ovdje
medju nami u mirnom Zagrebu, teško bi vam se bila mogla takova nesreća dovoditi. Život
u velikih svjetskih gradovih imade ugodnosti, ali imade i svojih neugodnosti.»159; «Ljepše
vam je odmarati se u zdenih Krapinskih Toplicah nego li u začadjenom Beču.»160 Novako-
vić: «Vi živeći u tom C a r i g r a d u našega vremena, gde je sve dobro, brzo i tačno (...) ne
znate naše provincijalne muke na granicama civilizacije.»161; «Kao u svakom srpskom poslu,
nikakva ni plana, ni sledstvenosti, ni rukovodne misli, ni središte uprave, već sa svim: k o
u k l i n k o u p l o č u.»162; «U nas sve ide kao Zidanje Skadra na Bojani.»163 Posebna za-
jednička točka u kompariranju kod Račkog i Novakovića je akademija, koja se uspoređuje s
regionalnim ili drugim europskim akademijama. Rački: «Mi da kako ne možemo dati onolik
honorar, kano što se daje u Rusiji; ali za naše okolnosti nagradjujemo ipak dobro, najbo-
lje na jugu.»164; «Pošto se odlučilo, da se jednom evropejski red uvede i kod nas (...)»165; «Ja
mislim, da to ne biva drugdje (valjda drukčije) ni u ostalom učenom svietu, a niti kod inih
akademija.»166; «Dakle, poprieko se kod nas nagradjuju spomenici sa 15–20 for. po arku. A
tako po prilici biva u Beču i Pešti, u Pragu još slabije.»167; «Budget naše akademije je malen;
petrogradska n.p. ima tolik valjda za svoje sluge.»168; «Vi znate, da je naša akademija sirota,
ne samo prema petrogradskoj i bečkoj, nego i prema magjarskoj (...)»169; «U početku smo si
153
154
155
156
Novak 1960: 210.
157
Novak 1960: 325.
158
Novak 1960: 230-231.
159
Novak 1960: 301.
160
Novak 1960: 305.
161
162
163
164
Novak 1960: 218.
165
Novak 1960: 222.
166
Novak 1960: 262.
167
Novak 1960: 265, također i 273.
168
Novak 1960: 310.
169
Novak 1960: 316.
zamienjivali knjige i s akademijom francezkom. (...) Znam, da su to visokoučena gospoda,

a mi raja; ali nebi ni njim škodilo, da se na nas osvrnu.»170 Novaković: «Da nismo Srbi nego
Rumuni, vlada bi nam i u budžetu dala carte blanche kao što je činila Rumunska Vlada svo-
joj Akademiji.»171; «Akademija se već bavi pitanjem o kakvom god honorisanju dolaska na
sastanke. Znate li kako je taj posao uređen u Beču i u Parizu?»172 Novaković će spomenuti i
lokalnu usporedbu, naime, u «književnim» prilikama između Beograda i Novog Sada, i reći:
«Tamo je gori nered nego u nas».173
Bogišić će u svakodnevnoj komunikaciji pismima koristiti različite vrste usporedbi, npr. u
govoru o svom službenom položaju navest će: «Iz toga ćete vigjeti da ja, u mojem Pontskom
Tomi, ne uzdišem o ljubavi kao pokojni Nason nego da radim kao težak»174; «Smješna su ta
vaša gospoda, koja vornehm ignorišu moj ogromni posao crnogorski, u kome radim ja sam to
što u Pešti rade 5–6 ljudi već nekoliko godina, a u Berlinu 11 osoba sa priličnim personalom
manipulacije.»175 (istaknuo B. Bogišić). Iz ovoga se vidi da Bogišić u dopisivanju koristi us-
poređivanje za dodatno argumentiranje u situacijama konflikta, npr.: «Ali što ćete! Vi ste fini
zapadni ljudi, – a mi jadni poludivlji istočnjaci.»176 Bogišić će se zatim služiti i s regionalnim
uspoređivanjima pa će konstatirati da je u Zagrebu dobio veći honorar za predgovor nego
što mu se nudi u Beogradu177 i izraziti čuđenje što se prilikom reforme Velike škole 1880.
ona nije nazvala univerzitetom kao zagrebački jer su po svemu usporedivi.178 Bogišić je iznio
i čitav niz svakodnevnih, razgovornih uspoređivanja koje se mogu podvesti pod različite
tipologije, a ovdje ću navesti samo neke primjere: «Ja mislim, da mi je na pamet palo, Caru
Dušanu na drugi svijet poslati kakvu molbenicu, prije bi bio odgovor dobio.»179; «(...) kako se
u Vas ministarstva mijenjaju kao što su lijepe Rimljanke Avgustove dobe mijenjale muževe
(...)»180; «Što se to tamo u Vas radi? Svekolike profesore ćeraju, učenici ne dolaze u školu i
t.d. to je prava pravcata Turkija.»181; «Ali su moje riječi pale u trnje, kao što mi se čini, jer su
kalugjeri bogati gotovo kao zagrebački kanonici pa im se malo mili radnja.»182
Profesija je također povezana s konfliktom pa korespondencija omogućava analizu kul-
ture konflikta kod promatranih osoba. Treba imati na umu da polja kulture i znanosti nisu
homogena polja već se u njima događaju različiti kontinuirani konflikti, odnosno veći ili ma-
nji antagonizmi različitih vrsta. O tome, kao i konfliktnim pretpostavkama među pripadnici-
ma elite pisali su Schorske i Schieder, o čemu sam govorio u uvodnom dijelu rada. Raspon
konfliktnosti u korespondenciji kreće se od širih društvenih konflikata do onih svakodnev-
nih, međuljudskih sukobljavanja.
Rački u korespondenciji s Bogišićem svjedoči o svojim brojnim konfliktima s političkim
protivnicima. Njegov položaj unutar konfliktnog društvenog polja vidljiv je i u korištenju
170
Novak 1960: 330.
171
Nedeljković 1968: 218, također i 231.
172
173
174
Novak 1960: 209.
175
Novak 1960: 255, također i 275.
176
Novak 1960: 382.
177
178
179
180
181
Novak 1960: 186.
182
Novak 1960: 296.
termina o političkoj borbi, protivnicima, neprijateljima itd. Bogišiću se tuži na političke za-
brane, napose one oko sukoba između Akademije i bana Hedervaryja, koje su očitovale u
nepotvrđivanju Račkog za predsjednika Akademije. Rački je često komentirao i «nesretne
hrvatsko-srbske razmirice».183 Pretpostavku da je društveno polje konfliktno i premreže-
no različitim interesima te da je homogenost i konsenzus potrebno konstruirati potvrđuje
Račkijevo učestalo pozivanje na nužnu slogu.184 Uz neprestane političke konflikte, treba na-
vesti i spominjanje jednog socijalnog konflikta, naime, tiskarskog, preciznije «slagarskoga»
štrajka 1872. («Žao mi je samo, što ne bi u vrieme knjiga doštampana poradi slagarskoga
strika, koj je došao do nas na znamen, da smo jednom nogom u zapadnoj civilizaciji.»185)
Uz šire društvene, u Račkijevoj korespondenciji prisutni su i stručni i osobni konflikti.
Poznate su polemike Račkog s Gj. Deželićem186 i Kukuljevićem,187 koje se ne spominju u ko-
respondenciji, ali zato Rački komentira sukobe među srpskim književnicima,188 navodi da
Velimir Gaj189 «nikom neda ništa iz svoje knjižnice»190 itd. Rački će prilikom teškoća s rješa-
vanjem pitanja njegovog imenovanja kanonikom u Zagrebu s nezadovoljstvom istaknuti da
«naša gospoda ne imadu za mene mjesta u Zagrebu».191 Posebno je osjetljiv rad u Akademiji
pa Rački mora paziti na redoslijed autora čija će djela tiskati te pušta «druge, da idu napred,
samo da ih odobrovoljim.»192 Tako je prilikom jednog spora oko prvenstva tiskanja, kada je
Ljubić «digao strašnu viku, da se vaše (Bogišićeve – op. B. J.) izprave netiskaju, jer da imamo
mnogo dragocienije gradje (misli na svoje mletačke), i mnogo preče itd.», Rački upozorio da
on takve konflikte ne shvaća nimalo bezopasnima: «A u naših okolnostih, gdje se odozgor
radi oko desorganizacije akademije, ne smie se ni najmanja zadjevica smetnuti s uma.»193
Bogišić boravi u inozemstvu te je izvan konfliktnog političkog polja u hrvatskoj, odno-
sno u srpskoj sredini kao Rački i Novaković, ali ga zbog toga konflikti ne zaobilaze. Bogišić
će, premda bez političkog angažmana, podržavati Račkijevo i Novakovićevo djelovanje pa
će u pismima npr. spominjati neprijatelje slavenstva, koje će imenovati kao: «naši narod-
ni neprijatelji».194 Zbog te će podrške «slavenstvu», kao i zbog drugih razloga, biti na meti
brojnih oštrih napada raznih novina.195 Kada je predavao na sveučilištu u Odesi 1871, izbio
je veliki konflikt između studenata i Bogišića, za koji je naveo da dolazi «sa strane njemač-
ko-židovske»196 i da «sve ima dublji korjen t. j. u negodovanju inorodnika da se „slavensko
pravo“ u kozmopolitskoj Odesi čita.»197 S obzirom na stručnu stranu, pod šire shvaćenom
183
Novak 1960: 404.
184
Novak 1960: 278, 319 itd.
185
Novak 1960: 206.
186
Gjuro Deželić (1838-1907) u Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju i studirao pravo. Radio je kao novinar i obnašao
različite gradske službe u Zagrebu. Usp. Hrvatski biografski leksikon, sv. 4: 358-360, o polemikama između Račkog i De-
želića usp. Gross 2004: 473-476.
187
O polemici Rački – Kukuljević usp. Gross 2004: 312-315.
188
Novak 1960: 346, 348, 356.
189
Velimir Gaj (1845-1902), sin Ljudevita Gaja. Gimnaziju i studij prava na Pravoslovnoj akademiji završio je u Zagrebu.
Jedno vrijeme radio kao pristav pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu, otpušten iz političkih razloga. Bavio se književnim
radom. Usp. Hrvatski biografski leksikon, sv. 4: 538-539.
190
Novak 1960: 338.
191
Novak 1960: 264.
192
Novak 1960: 324.
193
Novak 1960: 324.
194
Novak 1960: 278.
195
Novak 1960: 167, 208, 210, 212, 236, Nedeljković 1968: 51.
196
Novak 1960: 202.
197
Novak 1960: 204.
kulturom konflikta možemo smatrati kritike Bogišićevih djela, npr. J. Haněl je kritički pisao
o Bogišićevom Zborniku, na što je mu je Bogišić odgovorio («trebat će da nakitim buruntiju
Hanjelu»198), kao i iz istog razloga F. I. Leontoviču.199 Zbog Bogišićeva Opšteg imovinskog Za-
konika za Knjaževinu Crnu Goru «kruto me napade nekakva soi-disante juristka Jevrejinova ra-
di članka 690 kojim tobož okrnjih prava crnogorskih žena» (istaknuo B. Bogišić).200 Bogišić
je također izrazio nezadovoljstvo referatom G. Geršića,201 a Novaković mu je savjetovao da
mu ne odgovara.202 Da Bogišić smatra da iza kritike ne stoje uvijek stručni razlozi, svjedoči
i objašnjenje da ga zbog njegove kritike, koju su drugi tendenciozno prenijeli, N. Popov ka-
snije napada, a razlog je, prema Bogišićevu navodu, «duboki antagonizam među Moskvom
i Peterburgom, koji nalazi svoj izražaj mirabile dictu i u učenim sferama.»203 Korespondencija
također svjedoči o Bogišićevom određenom osobnom konfliktu s Đ. Daničićem.204
I Novakovićeva pisma svjedoče o konfliktima u društvenom polju, srpsko-turskom ra-
tu 1876-1878, carinskom ratu između Austro-Ugarske i Srbije 1906-1911, sukobima između
radikala, liberala i konzervativaca, zatim između mladih i starih u Akademiji. Zanimljiva su
Račkijeva, Novakovićeva i Bogišićeva komentiranja brojnih europskih ratova druge polovice
19. stoljeća i početka 20. stoljeća koji su se odvijali tijekom njihova dopisivanja, dajući time
širi okvir konfliktnosti koji ih okružuje. Novakovićeva pisma spominju i stručne konflikte.
Novaković je polemizirao s A. Pavićem,205 za što je Bogišić istaknuo da je Pavić «dobio što
je i zaslužio u Vašoj raspravi».206 Posebnu oštrinu u pismima Novaković je uputio kolega-
ma iz Akademije koji su odbili njegov prijedlog, što je Novaković doživio kao osobni napad
motiviran političkom pozadinom, koji nije mogao zaboraviti.207
Zanimljivo je da su se u korespondenciji javljali i konflikti između samih korespodenata.
Oni sežu od različitih stručnih pogleda na pojedina pitanja, npr. između Račkog i Bogišića
oko priređivanja isprava o zrinsko-frankopanskoj uroti te Novakovića i Bogišića oko pori-
jekla bugarštica. I Rački i Novaković zamjerali su Bogišiću otezanje s predgovorima za dje-
la koja su čekala objavljivanje, Bogišić Novakoviću kašnjenje s odgovorom na pismima, a
Račkom na pritisku oko rokova i nerazumijevanju za njegovu zauzetost brojnim obvezama.
Česte su i oštre rasprave oko određivanja honorara. Pored uobičajenih prigovora bilo je i
izraženijih konflikata koji su doveli i do prekida u korespondenciji. Tako su Rački i Bogišić
prekidali u dva navrata svoje dopisivanje na duži period zbog nesuglasica oko načina i brzi-
ne tiskanja pojedinih djela. Zbog nerazumijevanja i nesporazuma oko Bogišićevog odbijanja
dolaska na profesorsko mjesto u Veliku školu Novaković i Bogišić nisu međusobno kores-
198
199
200
Novak 1960: 374.
201
Gligorije Giga Geršić (1842-1918), završio je gimnaziju u Sremskim Karlovcima i studirao pravo u Beču i Pešti. Član
Ujedinjene omladine srpske, Matice srpske, Srpskog učenog društva i Srpske kraljevske akademije. Bio je poslanik u
Crkveno-narodnom saboru. Predavao je rimsko i međunarodno pravo na Velikoj školi u Beogradu. Aktivan u politič-
kom životu Srbije, najprije uz Liberalnu, a zatim Radikalnu stranku. Bio je ministar pravde u nekoliko navrata, državni
savjetnik i senator. Usp. Srpski biografski rečnik, sv. 2: 677-679.
202
203
204
Novak 1960: 200-201, 211-212, Nedeljković 1968: 85.
205
Armin Pavić (1844-1914) rođen je u Požegi. Klasičnu filologiju i slavistiku diplomirao je u Beču. Predavao je hrvatski
jezik i književnost na zagrebačkom sveučilištu. Priredio je knjigu Narodne pjesme o boju na Kosovu 1389, o kojoj je pole-
mizirao sa S. Novakovićem,V. Jagićem i T. Maretićem. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru preko dvadeset godina i
pročelnik Odjela za bogoštovlje i nastavu (1898-1904). Usp. Hrvatski leksikon, sv. II: 237.
206
207
Nedeljković 1968: 188, 192, 197.
pondirali čak 19 godina. Moguće je primijetiti kako su posebno između Račkog i Bogišića
prisutna brojna oštra pisma. Sve to omogućava govor i o načinu njihova reagiranja na kon-
flikte. Osim svađalačkog tona pisama, odugovlačenja s odgovorom, dolazilo je dakle i do
prekida dopisivanja. Što se tiče drugih konflikata, Bogišić bi se npr. sustezao od odgovara-
nja na novinske napise, ali je na stručne tekstove odgovarao. Prilikom velikog konflikta sa
studentima u Odesi, u jednoj prigodi kada su ga dočekali pred kućom, Bogišić se poslužio
revolverom da bi otjerao one koji su mu prijetili. Na Bogišićevu temperamentnost u kon-
fliktnim situacijama osvrnuli su se i Rački i Novaković pa je Novaković primjerice naveo – u
usporedbi između njega i Bogišića – da je «moja narav sa svim drugojačija od Vaše. Ja ni s
kim ne polemišem; ja ne volim besplodnu borbu i pregonjenja, i radije dižem sve što imam,
pa se sklanjam u mrak, no što bih se bacio na razmišljanje kako da doskočim protivniku.
Meni se to čini besplodno i uzaludno trošenje snage i uznemiravanje na prazno.»208
Naravno, korespondencija proučavanih osoba nije u potpunosti ispunjena konfliktima i
na to treba voditi računa, ali promatranje kulture konflikta, pored upozoravanja na neho-
mogenost društvenog, kulturnog i znanstvenog polja, može također baciti zanimljivo svje-
tlo na proučavane osobe i njihove veze s društvima u kojima djeluju.
Analizom kulture konflikta i kulture komparacije, kao i problemâ vezanih uz aspekte
profesionalizacije, od kojih su neke teme ovdje samo naznačene, nipošto se ne iscrpljuju
zanimljiva pitanja iz korespondencije F. Račkog, S. Novakovića i B. Bogišića. Upotreba poj-
ma «liberalizam», raspon doživljavanja svoga vremena kao vremena krize, teme iz povijesti
žena, napose vezane uz «otkrivanje» Novakovićeve supruge,209 kao i različite druge teme,
pružaju brojne mogućnosti istraživanja unutar socijalne, kulturne, komparativne historije i
drugih pristupa te pozivaju na nova proučavanja ove, problemima bogate građe.
Bibliografija
Antoljak, Stjepan. 2004. Hrvatska historiografija. Zagreb.
Burke, Peter. 2006. Što je kulturalna povijest? Zagreb.
Crljenko, Ivana. 2008. Analiza rukopisa o životu Abhaza u 19. st. pohranjenog u Zbirci Balta-
zara Bogišića. Studia lexicographica, god. 2, br. 2 (3): 157-183.
Đorđević, Dimitrije. 1997. Portreti iz novije srpske istorije. Beograd.
Enciklopedija Leksikografskog zavoda. 1961. Sv. 5: 452, «Novaković, Stojan».
Gross, Mirjana. 1996. Suvremena historiografija : korijeni, postignuća, traganja. Zagreb.
Gross, Mirjana. 2004. Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb.
Gross, Mirjana, Szabo Agneza. 1992. Prema hrvatskome građanskom društvu : društveni razvoj u ci-
vilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Zagreb.
Haralambos, Michael, Holborn Martin. 2002. Sociologija : teme i perspektive. Zagreb.
Heuser, Magdalene. 2001. Die Jugendbriefe von Therese Heyne-Forster-Huber. Vergewisse-
rung der (weiblichen) bürgerlichen Subjektivität. U Von der dargestellten Person zum erinnerten
Ich. Europäische Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500–1800), ur. Kaspar von Greyerz, Hans
Medick, Patrice Veit. Köln u.a.: 275-298.
208
209
Novakovićeva supruga Jelena dopisivala se s Bogišićem, što je moguće usporediti s Bogišićevom korespondencijom
s Pavlinom Bogdan-Bijelić (1855-1944), učiteljicom i etnografkinjom iz Cavtata (usp. prilog Vicka Fiskovića u ovom
Zborniku).
Hrvatski biografski leksikon. 1993. Sv. 3: 214-217, »Daničić, Đuro«; 358-360, »Deželić, Đuro«.
Hrvatski biografski leksikon. 1998. Sv. 4: 538-539, »Gaj, Velimir«.
Hrvatski biografski leksikon. 2005. Sv. 6: 229-234, »Jagić, Vatroslav«.
Hrvatski leksikon. 1997. Zagreb. Sv. II: 139, »Muhić, Pavao«; 237, »Pavić, Armin«.
Johnston, William M. 1993. Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest Austrije 1848.-1936. Za-
greb.
Kostić, Zvonimir, priredio. 2001. 2. izd. 100 najznamenitijih Srba. Beograd: 215-217, »Đuro Dani-
čić«; 271-278, »Stojan Novaković«.
Nedeljković, Branislav M., priredio. 1968. Prepiska Stojana Novakovića i Valtazara Bogišića. Beo-
grad.
Novak, Viktor, priredio. 1960. Valtazar Bogišić i Franjo Rački : Prepiska (1866-1893). Beograd.
Novick, Peter. 1999. That Noble Dream: The ‘Objectivity Question’ and the American Historical Profe-
ssion.
Porter, Roy (ur.). 1997. Rewriting the Self: Histories from the Middle Ages to the Present.
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1898-1903. Priredio Pero Budmani. JAZU, sv. V. Zagreb.
Roksandić, Drago (ur.). 2004. Uvod u komparativnu historiju. Zagreb.
Ružić, Snježana. 2002. Osvrt na kretanja u američkoj socijalnoj historiji – pojam, izvori, teme.
Scrinia Slavonica 2: 503-514.
Schieder, Theodor. 2009. O teoriji vodećih slojeva u novome vijeku. Prevela Irena Smiljanić.
Rukopis.
Schorske, Carl E. 1997. Beč krajem stoljeća : politika i kultura. Zagreb.
Srpski biografski rečnik. 2006. Novi Sad. Sv. 2: 677-679, »Geršić, Gligorije Gira«.
Srpski biografski rečnik. 2007. Novi Sad. Sv. 3: 112-116, »Daničić, Đuro«; 466-467, »Dučić, Nićifor.«.
Monica Priante
Običajno pravo kao mjesto izgradnje “nacije”: elementi

za čitanje djela Fedora Demelića «Le droit coutumier
des Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de M.V.
Bogišić» (Pravni običaji kod Južnih Slavena na temelju
istraživanja V. Bogišića)
Fedor Demelić, historičar i pravnik, 1876. godine objavljuje nekoliko članaka u kojima
analizira “Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena” svojeg suvremenika
i također pravnika Baltazara (Valtazara) Bogišića. U ovoj kratkoj analizi toga rada
autorica je odabrala nekoliko od strane Demelića obrađenih tema u pokušaju da ih
uklopi u jedan širi sustav predodžbi, mitova i tropa, koji su bili svojstveni intelektu-
alcima u različitim dijelovima Europe.
Prije samog prikaza Demelićevog članka, ponuđen je osvrt na uvod časopisa u koje-
mu je rad objavljen kao i na uvod samoga Demelića. Naime, u oba analizirana uvoda
inzistira se na tome da se pravu skine aura “sterilnog proizvoda erudicije” i da ga se
počne smatrati segmentom potrebnim za razumijevanje povijesti civilizacije Južnih
Slavena. U tom smislu Demelić prikazuje Bogišićevo djelo u novom svjetlu te ono
zadobiva drugačiju vrijednost u širem europskom kontekstu.
Ključne riječi: povijest prava – običajno pravo – Fedor Demelić – Baltazar Bogišić – intelek-
tualna strujanja u 19. stoljeću.
F
edor Demelić1 je 1876. godine objavio niz članaka2 pod naslovom Le droit coutumier des
Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de M. V. Bogišić (Pravni običaji kod Južnih Slavena
na temelju istraživanja V. Bogišića) u pariškom časopisu Revue de législation ancie-
nne et moderne française et étrangre3 (Časopis za staro i suvremeno francusko i inoze-
mno pravo), u kojima analizira djelo Baltazara Bogišića Zbornik sadašnjih pravnih običaja
u Južnih Slovena4.
U uvodu svog članka Demelić jasno navodi namjere svoga rada i precizira kako ne želi
prevesti Bogišićevo djelo, već će se njime poslužiti kao vodičem kako bi vjerno prikazao
običaje Južnih Slavena. Demelićev članak, naime, koristi se podacima koje je sakupio Bogi-
šić u okviru svog istraživanja, kako bi na temelju njih napravio analizu, koju slobodno mo-
1
Fedor Demelić (Budim, 15. 10. 1832. – Beč, 7. 5. 1900.), pravnik, historičar i dvorski savjetnik u kabinetskoj kancelariji
u Beču. Srpski biografski rečnik.
2
Demelic 1876: 253-311, 582- 637, 690-728. Članci su sakupljeni i u separatu: Demelić, Fedor Le droit coutumier des Slaves
meridionaux d’apres les recherches de V. Bogišić, Paris: Ernest Thorin, 1876.
3
Revue de législation ancienne et moderne, française et étrangre zamjenjuje prethodni Revue historique de droit français et étran-
ger (1855-1869). Časopis je izlazio od 1870. do 1876., a uređivali su ga Édouard Laboulaye, Eugne de Rozire, Paul
Gide, Rodolphe Dareste, Gustave Boissonade. Godine 1877. zamjenjuje ga “Revue historique de droit français et
étranger” (1877-). Catalogue de la Bibliothque nationale de France.
4
Bogišić 1874.
žemo shvatiti kao autonomnu i originalnu, običaja kod slavenskih naroda5. Parafrazirajući
Demelića željela bih njegovim riječima izraziti ciljeve i ovog teksta. Ovim se radom ne želi
dati detaljan pregled Demelićeva djela, već ću se njime poslužiti kao vodičem kako bi se
naglasili neki elementi misaonog sustava društva njegova doba, ovdje izraženih kroz prizmu
običajnog prava. Svrha je dakle ovog članka u Demelićevoj analizi istaknuti neke tematike
tipične za nacionalno-patriotski diskurs XIX. stoljeća, koje autor donosi na razvidan način
ili koje su sadržane u tekstu.
Odlučila sam se posebno osvrnuti na dva aspekta: na naciju shvaćenu kao srodničku
zajednicu i na shvaćanje rodova kroz vrijednosne kriterije. U XIX. stoljeću se nastoji s kon-
cepta nacije skinuti apstraktni veo te ju se počinje reprezentirati kao rodbinsku zajednicu
zajedničkih predaka koja ima svoju genealogiju i historijsku specifičnost. Na taj način nje-
na predodžba postaje jednostavnija, izravnija i učinkovitija, te se mogla ukorijeniti i među
širim slojevima stanovništva kojima ideja biološke “krvne” veze među pojedincima nije bila
ni nova niti nepoznata. Druga tema na koju ću se osvrnuti odnosi se na rodni identitet. U
XIX. stoljeću rodni identiteti ostvaruju se kroz striktno binarnu artikulaciju heteroseksual-
nog muškarca i žene. Normativnost heteroseksualnosti vidljiva je ne samo u jasnoj podjeli
uloga unutar zajednice, već i u karakteristikama svakog od dva roda čija se obilježja izraža-
vaju kroz vrijednosti kao što su čast i vrlina, ali s različitim sadržajima promatralo se spe-
cifično mušku ili žensku komponentu. To su zajednička obilježja koja se mogu pronaći ne
samo u različitim tekstualnim izrazima (od znanstvenog traktata do pjesništva, od stručnog
članka do romana, od političkog proglasa do melodrame), već i u različitim geografskim po-
dručjima. Radi se ovdje o pokušaju da se Demelićev članak uklopi u sustav koji objedinjuje
predodžbe, mitove i trope zajedničke intelektualcima u najrazličitijim dijelovima Europe6.
Kretanje, kroz cijelu Europu, predodžbi koje služe kako bi se učvrstila pojedina specifična
obilježja nacija7, karakteristika je koju 19. stoljeće preuzima od intelektualnog kozmopolitiz-
ma modernoga doba. Ili, drugim riječima, kako se izrazila Anne-Marie Thiesse: “ne postoji
patriotskog nacionalizma bez intelektualnog kozmopolitizma”8. Naime, u izgradnji nacije:
“svaka pojedina nacionalna skupina poklanjala je mnogo pažnje onome što su činili njoj
slični i suparnici, nastojeći svojim vlastitim potrebama prilagoditi tuđe ideje, ili je bila pak
i sama predmetom imitacije kada bi otkrila nešto novo ili uspjela poboljšati nešto već po-
stojeće”9. Naći ćemo stoga zajedničke elemente kao što su: naglašavanje jezika zajednice
kojoj se pripada, stvaranje povijesti (ili povijesti, u množini) koja tvori poveznicu s velikim
precima, posebnu osjetljivost za narodnu tradiciju kojom su opjevana i opisana djela velikih
i vrlih junaka, spomenike, himnu, zastavu, nacionalne panteone, očeve domovine kao pro-
totipove nacionalnih vrlina, različite umjetničke manifestacije kojima se uzvišeno prikazuju
i ovjekovječuju historijski i geografski elementi vezani za prostor o kojemu je riječ. Primjera
5
Kako bih zadržala vjernost u odnosu na izvorni tekst, koristit ću termin “narod” kao prijevod francuskog “peuple”.
U ovom kontekstu pod izrazom “narod” podrazumijeva se koncept “ethnie” prema definiciji Anthonyja D. Smitha: “a
named human community connected to a homeland, possessing common myths of ancestry, shared memories, one
or more elements of shared culture, and a measure of solidarity, at least among the elites”. Smith 2001: 13.
6
Banti 2005a: 11.
7
Koncept nacije ovdje će se shvaćati i koristiti u skladu s definicijom Anthonyja D. Smitha: “a named human com-
munity occupying a homeland, and having common myths and a shared history, a common public culture, a single
economy and common rights and duties for all members”. Smith 2001: 13.
8
Thiesse 2001: 57.
9
Thiesse 2001: 9.
M o n i c a P r i a nte , O b i č a jn o p ra v o k a o m j e st o i z g ra d nji e “n a c i j e ”… 83
bi se moglo nanizati još podosta. Ne smije se također ni zaboraviti da se ti intelektualci

viđaju, zajedno studiraju u velikim europskim gradovima (kao uostalom i sam Demelić), da
se uzajamno posjećuju, čitaju, prevode i kopiraju radove.
Analiza Demelićeva djela provest će se slijedeći tematski okvir koji će nastojati više kon-
denzirati promatrane aspekte kroz interpretativne kategorije vezane upravo uz predodžbe i
specifične karakteristike intelektualne produkcije, negoli slijediti podjelu u skladu s tradici-
onalnom shemom pravne doktrine: javno i privatno pravo i njihove podjele (obiteljsko pra-
vo i nasljedno pravo, pravo obveznih odnosa…). Također, odlučila sam se da ne provedem
komparativnu analizu Demelićevog i Bogišićevog teksta, već sam te članke shvatila izrazom
Demelićeve misli, jer, kako je to već bilo istaknuto u recenziji objavljenoj u časopisu Srpska
zora10: “Gospodin Demelić po svojoj skromnosti, veli u samom naslovu knjige, da je svoje
delo napisao po istraživanjima (d’aprs les recherches) g. Bogišića. No i ako je g. Bogišić sa
materijalom poslužio, to ipak delo g. Demelića nosi na sebi po sve tip oriđinalnosti. Ono je
tako okruglo, tako iz jednog kova, tako udešeno za stran svet, da bez onog naslova, niko
ne bi ni posumljao, da [to] nisu i sama ‘ispitivanja’ od samog Demelića"11.
Prije same konkretne analize, valja istaći nekoliko kraćih napomena kako bi bilo jasnije
tko je Demelić, potom ukazati na najvažnije elemente iz uvoda časopisa u kojemu su članci
objavljeni12, kao i iz Demelićeva uvoda i predgovora13. Smatram ovakav redoslijed nužnim za
razumijevanje autora i načina na koji su i on i urednici časopisa promatrali pravnu znanost,
kao i za razumijevanje njihovog koncepta same materije, a kako bi se sve moglo uklopiti i
dati odgovarajuću važnost Bogišićevu materijalu. Naime, u oba se uvoda pravu skida aura
“sterilnog proizvoda erudicije” i počinje ga se smatrati neophodnim segmentom za shvaća-
nje povijesti civilizacije Južnih Slavena. U tom smislu Bogišićevo djelo zadobiva novo svjetlo
i poprima drugačiju vrijednost na međunarodnoj razini. Nadalje, u oba se uvoda rasvjetljava
važnost Bogišićevih studija, na neki način pružajući odgovor na tri osnovna pitanja: “zbog
čega su pravne studije važne”, “zbog čega je važno običajno pravo”, “zbog čega je u Fran-
cuskoj, ili šire, u zapadnoj Europi, važno proučavanje slavenskih naroda”.
Fedor (Feodor) Demelić

Fedor Demelić rodio se 15. listopada 1832. u Budimu. Otac Petar bio je pukovnik iz stare
plemićke obitelji14, a djed po majci, Đorđe Damjanović, dugogodišnji budimski gradonačel-
nik15. Studirao je prvo u Budimu, gdje je završio gimnaziju i započeo studij prava, i poslije u
Beču, gdje se 1848. preselio s majkom. Po završetku studija prava započeo je diplomatsku
karijeru. U nadi da uđe u rusku diplomatsku službu, kraće vrijeme je boravio u Petrogradu, ali
mu to nije uspjelo. Diplomatska karijera mu dobiva zamah nakon što je grof Andrássy ime-
10
Srpska zora: zabavno-poučni list s ilustracijama. Sadržavao je brojne priloge iz domaće i strane književnosti, česte su
bile putopisne reportaže, povijesne rasprave, kao i vijesti o kulturnim zbivanjima u Srbiji. Ilustriran je brojnim grafi-
kama. Među suradnicima su bili J. J. Zmaj, Đuro Jakšić, Lazo Kostić, Stojan Novaković, Milorad P. Šapčanin. Digitalna
narodna biblioteka Srbije - Srpska zora (1876–1881).
11
Srpska Zora, srpanj 1877: 167-168.
12
Laboulaye 1870: 5-12.
13
Demelic 1876: 253-271.
14
Plemićki predikat od Panjove dobili su po vlasništvu spahiluka Panjova (danas Banešti u Rumuniji) u Banatu. Srpski
biografski rečnik.
15
Letopis Matice srpske 1900.: 387-390.
novan ministrom vanjskih poslova te ga je prvo pozvao da bude koncipist, a potom i tajnik
u austrougarskom ministarstvu vanjskih poslova. Prepoznat kao “lojalan službenik” premje-
šten je 1879. u carevu osobnu kancelariju gdje će ostati služiti narednih 10 godina. Nakon
umirovljenja (1898.) vraća s bavljenju povijesnim naukama, koje je bio napustio na početku
svoje diplomatske službe. Među njegovim djelima valja istaći povijesnu studiju o Metternichu
u dva dijela16 (treći dio nije stigao dovršiti prije smrti), na njemačkom, na osnovu istraživanja
građe u bečkom arhivu, te analizu djela Baltazara Bogišića Zbornik sadašnjih pravnih obi-
čaja u Južnih Slovena, na francuskom17. Naposljetku, u zaključku ove crtice o Demelićevom
životu, može biti zanimljivo prepustiti riječ nekrologu objavljenom u Srpskom letopisu da
bismo bolje uvidjeli kako je Demelićevo djelo i njegova stajališta shvaćao dio suvremenika:
“U malenom srpskom narodu retki su oni sinovi koji se umeju vinuti do onih visina
da u svetskoj književnosti velikih naroda mesto zauzimaju – a da se ne odrode. Takav
je bio Fedor pl. Demelić koji je dana 7. maja 1900. u Beču umro. Demelić je bio srcem
i dušom Srbin, a pri tom sa njegovim velikim delom ‘Metternich und seine auswärti-
ge Politik’ stekao je u svetskoj nemačkoj književnosti glas naučenjaka i historičara.”
Nekrolog završava pojašnjenjem kojim se žele unaprijed pobiti možebitne primjedbe na
to zašto uopće u Letopisu Matice srpske govoriti o Demeliću koji je sav svoj život proživio
izvan Srbije:
“Fedor Demelić živeo je preko 40 godina u Beču. Ali i u velikom tom svetskom
gradu nije zaboravio na Srpstvo. Vrlo jako interesovao se za srpske stvari. [...] Kad bi
dobio koju dobru srpsku knjigu ili kad bi čitao koji dobar srpski novinarski članak –
on se oduševljavao.[...] Demelić je bio skroman, pa se nije hteo nigde isticati, te zato
njegovo ime nije mnogo poznato u Srpstvu. Ali kao Srbinu koji je znao steći glasa u
velikom svetu, valja da mu se ime zabeleži u ‘Letopisu Srpskom’”18.
“Povijest prava – povijest civilizacije”

La Revue de législation ancienne et moderne française et étrangre (Časopis starog i modernog
francuskog i inozemnog prava) je posvećen povijesti prava i komparativnom pravu, a u pr-
vom broju, njegov urednik, Édouard Laboulaye19, u uvodu donosi vrlo jasne i odlučne tvrd-
nje: s obzirom da je pravo rezultat raznih društvenih znanosti, vidljiv oblik usvajanja ideja
kroz stoljeća, povijest prava u biti valja smatrati poviješću civilizacije. Iz tih i drugih tvrdnji
postaje razvidna želja da se povijest prava oslobodi zamisli kako se radi isključivo o rezul-
tatu eruditske elaboracije, ne bi li ju se pozicioniralo kao znanost čiji je objekt promatranja
čovjek u svojoj sveukupnoj dimenziji sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.
Promatrani kroz dimenziju sadašnjosti, pravo i pravosuđe predstavljaju sveukupnost za-
kona koji uređuju građanske i političke odnose “kako građana iste države, tako i različitih
naroda koji u njoj žive”20. Projicirano u dimenziju budućnosti, odnose se na reforme iznje-
16
F. von Demelitsch (1898.-1899.), Metternich und seine auswärtige Politik, I-II, Beč-Stuttgart.
17
Demelić, Fedor (1876), Le droit coutumier des Slaves meridionaux d’apres les recherches de V. Bogišić, Paris : Ernest Thorin. V.
bilj. 3.
18
Letopis Matice srpske 1900.: 387-390.
19
Édouard René Lefebvre de Laboulaye, političar, povjesničar, pravnik, profesor na Collge de France. V. Fischer 2005:
368-400.
20
Laboulaye 1870: 5-6.
drene potrebama i idejama koje vode u promjene. Radi se primjerice o razvoju krupne indu-
strije, bankarskog sustava, vanjske trgovine, kao i o novim znanstvenim otkrićima, kao što
su parna ili električna energija koje su stubokom promijenile društvo stvorivši nove potre-
be. Istovremeno su politika, ekonomska politika, moral, zdravstvo i novo shvaćanje higijene
u 19. stoljeću dobili nepredvidiv i dotad nepoznat uzlet, te se: “Otvaraju nove perspektive,
ideje humanosti i bratstva su oplemenjene, i da se poslužim tim izrazom, ljudska je savjest
obnovljena. Ropstvo, koje u naših očeva nije izazivalo odbojnost, nas zastrašuje”21. Ipak,
ove društvene promjene nije slijedila i prava i radikalna reforma pravosuđa, i zato jer pravo,
kako se navodi, nije znanost koja živi vlastitim životom, već znanost koja slijedi druge. Da-
kle, zakonodavac živi u trajnom kašnjenju u odnosu na procvat ideja, jer samo onda kada
politika i ekonomija pokažu da je neka ideja uistinu realna i korisna, i nakon što su te ideje
već ostvarile promjene u društvu, tek tada ih zakonodavac prisvaja.
Ostaje nam da razmotrimo pravo u njegovoj dimenziji prošlosti. Proučavanje povijesti
prava, napominje autor, nije samo predstavljanje postojećih zakona, već, ukoliko pravo
shvatimo kao rezultat djelovanja društvenih znanosti, kao vidljivi oblik ideja prihvaćenih
duž jednog stoljeća, tada proizlazi da je povijest prava u biti povijest same civilizacije. Pre-
ma riječima urednika časopisa, pravo je u konačnici važnije od umjetnosti i od znanosti jer
su one uvelike djelo genija pojedinca, dok je zakonodavstvo nešto impersonalno i kolek-
tivno. Nadalje, pravo treba smatrati ključem za novu naraciju prošlosti koja prostor i nužnu
važnost daje onima koji su “isključeni iz prijašnje povijesti”. Takvim se studijama nastoji
pokriti ona mjesta koja je povijesna analiza ostavila praznima, stavljajući u središte intere-
sa, ne kraljevske ili viteške podvige, već “stvarni francuski narod”, ne onaj koji proizlazi iz
kronika, već onaj koji proizlazi iz dokumenata, spisa koji govore o starim običajima, lokanim
navadama, koncesijama koje su davane vazalima i seljacima.
Važnost južnoslavenskog svijeta i običajnog prava

Ovdje pravna znanost dobiva neobično važnu ulogu i, gledajući iz perspektive “povijesti
civilizacije”, proučavanje običajnog prava slavenskih naroda ima posve drugačiju konotaciju:
“izlazi iz sudnica” kako bi postao dragocjen izvor dokumenata. Nakon razjašnjenja važnosti
pravnih studija, Demelić u uvodu pojašnjava razlog važnosti proučavanja i samog predmeta
istraživanja. U članku «Le droit coutumier des Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de
M.V. Bogišić» se na samom početku podsjeća ne samo na zanimanje koje je Europa poka-
zivala, već upravo na nužnost proučavanja slavenskih naroda. Demelić tvrdi kako poznavanje
“ove velike nacije”, koja ima toliko važno mjesto unutar raznih europskih kraljevina i carsta-
va, svakim danom postaje neophodnom potrebom, kako državnika tako i znanstvenika. Za
ove prve motivacija je dvostruka. S jedne su strane u igri novi karakter politike i moderne
diplomacije koji iziskuje poznavanje “genija narodâ kako bi im se pristupilo”22. S druge pak
strane nalazi se svijest o tome da teritoriji nastanjeni “brojnom slavenskom obitelji” čine
prostori koji će odlučivati ne samo o sudbini onih koji ondje obitavaju, već i o sudbini cijele
Europe. Dovoljno je samo spomenuti Istočno pitanje. Za znanstvenike pak slavenski svi-
jet predstavlja ogromno blago koje treba otkriti strpljivim i predanim istraživačkim radom.
21
Laboulaye 1870: 7.
22
Demelic 1876: 253.
Međutim, važnost proučavanja tog prostora ima i neke druge korijene. Vraćajući se po-
novno konceptu proučavanja prava (povijesti prava) kao proučavanju civilizacije (povijesti
civilizacije), Demelić tvrdi kako je među Slavenima, narodu koji je sačuvao mnogo svojih
starih običaja, proučavanje prava od iznimne važnosti ne samo za pravnika, nego i za po-
vjesničara, etnografa, ekonomista…, odnosno za sve one znanstvenike koji žele temeljito
upoznati ovu civilizaciju. Demelić navodi kako su upravo svi ti elementi poticaj njegovoj
analizi. On naime smatra da je važno prezentirati Bogišićev rad, kako bi se upotpunilo dota-
dašnje francuske studije o Slavenima. Upravo ovdje uvodi Baltazara Bogišića, znanstvenika,
erudita iz Dubrovnika, koji se hrabro latio ovog teškog, ali nužnog rada, koji popunjava ve-
liku prazninu u znanstvenom polju i koji je usprkos svim, katkad naizgled i nepremostivim
poteškoćama, uspio svojom originalnom i vrlo jasnom metodom prikupiti materijal značaj-
ne vrijednosti koji se nigdje drugdje ne bi mogao pronaći. Demelić nastavlja podsjećajući
kako Bogišić nije nepoznat u europskom kontekstu pravnih studija i navodi razne funkcije
koje je obnašao te njegove brojne publikacije, među kojima i djelo iz 1866. godine koje sa-
drži veliku količinu tekstova i pisanih zakona, koje je Bogišić sakupio za vrijeme svog rada
u carskoj knjižnici u Beču. No, iako je objavio tu publikaciju Bogišić je bio svjestan, piše
Demelić, da se ne može zaustaviti na pola obavljena posla i da dotadašnja istraživanja vrše-
na na pisanim zakonima neće biti dovoljna kako bi se na čvrstim osnovama rekonstruirala
analiza pravnog sustava jednog naroda jer, kako u više navrata odlučno ističe autor: “izričaj
nacionalnog prava jest običaj”23. Demelić u nastavku opravdava ovu tvrdnju opažanjima
o povijesnoj situaciji slavenskih naroda, ili barem većine njih. Polazna je točka neki događaj
(obično strana okupacija ili gubitak slobode) koji, iako ne uništavajući narod, blokira njegov
“prirodni razvoj” te ga na neki način otupljuje. Ipak, nastavlja Demelić, genij tog naroda ne
prestaje se učvršćivati. Međutim, budući da to više ne može činiti kroz razvoj javnog ži-
vota, obavlja to putem narodnih pjesama, brojalica i “pustolovnih podviga koji održavaju
neprekinutu liniju s tradicionalnim junaštvom predaka”24. Takva situacija opstaje sve dok
neki novi politički događaj ne dovede do oslobođenja. Tada će se, međutim, nova nacija
naći u izmijenjenom svijetu te će u nastojanju da umanji svoju nazadnost podleći “groznici
napretka” koja će je dovesti do zamjene starih nacionalnih institucija novim, stranim, stva-
rajući na taj način umjetnu naciju, krhke institucije bez moralne snage i vitalnosti jer više
neće imati nikakvu sponu sa životom prijašnjih generacija. Što će se dakle dogoditi “geniju
naroda”? Unatoč ostvarenoj slobodi, zbog zakonodavnog sustava koji postoji samo na pa-
piru i ne vodi računa o običajima i navadama, taj će genij, vođen patriotskom ljubavi, naći
utočište u nižim društvenim slojevima, gdje kao da čeka trenutak svog ponovnog buđenja.
Demelić donosi i jedan Bogišićev primjer kako bi ojačao svoju tezu: “Pretpostavimo da že-
limo napisati povijest prava u Dalmaciji25, na tragu onoga što je upravo rečeno, povjesničar
koji bi želio napisati povijest prava u Dalmaciji u prvoj polovici XIX. stoljeća proučit će au-
strijski građanski zakonik iz 1816. koji, budući da je bio sastavljen za druge pokrajine, nije
uzimao u obzir posebnosti dalmatinskih običaja. Dakle, jasno je da bi pisanje povijesti toga
23
Demelic 1876: 265.
24
Demelic 1876: 258.
25
U svom uvodu Bogišić naglašava i važnu temu kojom se ističe dihotomiju između pisanog i običajnog prava u Dal-
maciji: “Ko znade da u cieloj unutarnjoj Dalmaciji seljak živi u familiji osobite vrste, već poznatoj u književnosti pod
imenom “zadruge”, taj neće ni sumnjati o tome da osobito ta poglavlja austrijskog zakonika koja se tiču obiteljskog
i naslijednog prava, niti ikada bijahu, niti mogahu biti niti su sada u realnom životu.” Bogišić 1874: 38.
naroda na temelju pisanih zakona dalo posve pogrešnu sliku stvarnosti”26. Na ovaj način
Demelić ponavlja povod za nastanak Bogišićeve knjige te ističe njenu važnost: proučavanje
koje se oslanjalo samo na pisanim dokumentima nije moglo biti dovoljno iscrpno. Dosada
izneseno moglo bi navesti na zaključak da su Demelićeve ideje konzervativne, usmjerene k
učvršćenju jednog nepromjenjivog i u vremenu zamrznutog društva. No, takva bi nas tvrd-
nja odvela ravno u zamku nastalu iz kompleksnog odnosa između modernosti i tradicije.
Drugim riječima, zazivanje običajnog prava ne smije se shvaćati kao nastojanje da se ostane
usidrenim u autarkičnoj prošlosti, već ga se treba promatrati kroz gledište procesa postu-
pne i stabilne tranzicije koje svoje temelje nalazi u ideji kako se mijenjati a da se istodobno
ne izda sebe same.
Na koji je način Bogišić razvio svoja istraživanja? Primjenjujući jedini način, piše Demelić,
kojim se brzo i učinkovito mogu upoznati svi običaji Južnih Slavena. To znači da je Bogišić,
koristeći u 19. stoljeću konsolidiranu metodu, tj. ankete i upitnike27, odlučio sastaviti upit-
nik28 koji je sadržavao teme iz običajnog prava. Sve to pod pokroviteljstvom Akademije u
Zagrebu, koja je poslala četiri tisuće primjeraka u biskupije u Hrvatskoj, Dalmaciji i Vojnoj
krajini29. Svaka je biskupija imala zadatak raspodjele upitnika po župama. Ostale je upitnike
autor poslao u Mađarsku, Srbiju, Bosnu, Crnu Goru, Hercegovinu i Bugarsku.
Ipak treba naglasiti da se ispitivanja o običajima i o “folkloru” danas čine manjkavim s
interpretativnog stajališta jer su promatrači, ne uvijek pripremljeni, često dolazili do brzo-
pletih zaključaka te nisu znali uočiti važnost narodnih običaja30, što je rezultiralo time da
su upitnici najvećim dijelom ostajali nepopunjeni. Međutim, Bogišić je pronašao način da
prevlada ovaj problem izborom druge forme. Odlučio je prikazati odgovore u njihovom “pr-
votnom” obliku, sužavajući na taj način osobna stajališta istraživača zbog kojih je nerijetko
vrijednost upitnika bila umanjena budući da su sami znali ocjenjivati materijal “korisnim” ili
“beskorisnim” za svrhu istraživanja. Demelić izražava svoje potpuno odobravanje tom Bo-
gišićevom odlukom, i stoga što je za građu poput ove, gotovo potpuno djevičanske, važnija
mogućnost obavljanja istraživanja prije nego li se o njoj ponudi neka sinteza. Autor ističe i
vlastiti entuzijazam oko odabira kritičkog aparata, svakako potrebnog, koji se nalazi u tek-
stu bilježaka, ali prije svega zbog geografskih indikacija mjesta u kojima pojedini običaji još
postoje, kao i za liste pravnih poslovica te popisa pravno-tehničkih termina u upotrebi u
raznim zemljama Južnih Slavena.
26
Demelic 1876: 266-267.
27
Primjerice, u sjevernoj Italiji 1811. godine rađene su neke ankete po nalogu nadležnih prefektura. Gimnazijski profesori
dobili su zadatak da sastave upitnike o uzusima i običajima, ali prije svega da prikupe narodne pjesme, tekstove na
dijalektu i informacije o narodnim običajima koje je u novije vrijeme sakupio i kroz regionalni ključ podjele objavio:
Tassoni, Giovanni (1973), Arti e tradizioni popolari, le inchieste napoleoniche sui costumi e le tradizioni nel Regno italico, Bellin-
zona: La Vesconta.
28
Naputak za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu živu sastavljen je tako da “u formi pitanjâ pridodana bijahu i kratka
pravila, koja odgovorioc treba da pred sobom ima, pri opisivanju pojedinih običaja ali se ta pravila u opće nijesu od-
likovala mnogo od običnih pravila, koja se preporučuju svakomu koji se bavi opisivanjem tako zvanog etnografskog
materijala”. Bogišić 1874: XLVIII.
29
“Prvi Bogišićev Naputak (Književnik 3, Varaždin 1866./7.) sadrži 347 pitanja. Drugo izdanje Naputka tiskano je u Beču
1867. godine, a treće izdanje, jednako drugom, tiskano je o trošku JAZU, iste godine, u Zagrebu”. Benc-Bošković 2006:
9.
30
Thiesse 2001: 160.
Le droit coutumier des Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de

M.V. Bogišić
Odgovori prikupljeni naputkom čine djelo Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena,
objavljeno 1874. godine. Demelić u svom članku polazi od opisa zadruge koja se proma-
tra kao pravni temelj obiteljskog prava Južnih Slavena, i nastavlja s temama koje su time
povezane: socijalne uloge, prava i obaveze domaćina, domaćice i ostalih članova zadruge,
ekonomski aspekti, pitanja vezana uz ulogu udovice, posluga, obitelj (prosidba, zaruke, ra-
zlozi prekidanja zaruka i njihove posljedice, brak, miraz, miješani brakovi, bigamija), odnosi
između muža i žene (razvod i prevara, nasljedstvo, posvajanje djece, izvanbračna djeca),
rodbinski odnosi, bratstvo, kumstvo itd.
Članak je posebno zanimljiv zbog raznolikosti tema koje obrađuje i poticaja za razmi-
šljanje koje pruža, ali ovom prilikom ću se ograničiti tek na nekoliko aspekata u kojima
posebno izranjaju neki kanoni kolektivnog imaginarija devetnaestog stoljeća, a u kojima je
vidljiva i Demelićeva misao.
Prvi aspekt se dotiče značenja koje se pripisuje obiteljskoj zajednici, temeljenoj institu-
ciji običajnog prava, simbolu jedinstva i predstavnika nacije. U devetnaestom stoljeću ono-
vremeni intelektualci u radovima posvećenim stvaranju nacije daju predodžbu nacije kao
obiteljske zajednice, odnosno vide je kao mrežu čije su granice određene kriterijem krvnog
srodstva, u koju su uključeni svi oni koji pripadaju istom porijeklu i iz koje se isključuju oni
koji njemu ne pripadaju. K tomu, zamišljati naciju kao sustav srodstva, značilo je stvoriti
mrežu odnosa koja se proteže unazad prema prethodnim naraštajima, koja djeluje u sadaš-
njici na suvremenike, i koja se projicira prema budućim generacijama.
Prenoseći ga u kontekst “Južnih Slavena” Demelić koncept obiteljske grupe/nacije svodi
na družinu/naciju, a važnost koju joj pridaje vidljiva je iz njegovih detaljnih opisa. Istim re-
gistrom koji se koristi u opisu zabrana i zakona kojima se uređuje država, Demelić opisuje i
družinu, nabraja njene članove, objašnjava kako postati njenim članom, ekonomsku orga-
nizaciju, prava i obveze članova, tko i kako može postati glava družine itd.
Obiteljskoj zajednici Demelić pripisuje ove elemente: kolektivnu dimenziju, u kojoj su
članovi relativno jednakopravni; selekcijski kriterij, koji precizno određuje odnose između
pripadnika zajednice i onih koji su iz nje isključeni; teritorij i dobra koja pripadaju isključi-
vo nekoj zajednici. Nakon ovog pojašnjenja, ostaje pitanje koja su, prema autoru, obilježja
obiteljske zajednice. Obilježje kojemu Demelić posvećuje najviše pozornosti jest slobodno
udruživanje. Obiteljska zajednica je ustvari prostor u kojemu pojedinci podređuju općim
interesima, ali ne odričući se vlastitih. U cijelom opisu prevladava dojam potpunog povje-
renja i dobronamjernosti (koji ne odražavaju toliko zbiljsko stanje siromašnih seljačkih ma-
sa, već prije pogled intelektualnih elita 19. stoljeća na njih), pa su tako i Demelićevi seljaci
mudri, sposobni, slobodni i sretni, koji u skladnoj zajednici mirno žive skromnim životom,
ali lišenog patnji. Ove zajednice, osim što imaju funkciju reproduciranja poštovanja vrijedne
bukoličke prošlosti, podsjećaju i na ćudoredne i časne demokratske tradicije antičkih na-
roda. U autorovoj analizi, zajednica funkcionira po principima potpune sloge među člano-
vima, koja dovodi, čak i u slučajevima nepravednih vođa ili zločina, do rješenja iznjedrenih
na temelju odabira, a ne nametanjem. Može se zaključiti da obiteljska zajednica koju opi-
suje Demelić podsjeća gotovo na jednu zatvorenu strukturu direktne demokracije, u kojoj
onaj najmudriji i najpravedniji biva odabran da bude vođa i da naređuje drugim članovima.
Obiteljska zajednica kao prikaz nacionalne zajednice vidljiva je i u ulozi očuvanja vlastitog
(nacionalnog) identiteta koju joj pripisuje Demelić. U regijama Osmanskog carstva, piše
Demelić, zajednica je postala “sklonište i svetište srpske narodnosti, koja se, protjerana iz
javnog života, sklonila u područje privatnog života... te je taj zajednički život očuvao nadu
u slavniju budućnost Južnih Slavena”31.
Vezano uz ovu temu treba spomenuti i vrednovanje tradicije kao pozitivne vrijednosti
– potrebe za posjedovanjem kontinuirane priče koja pokazuje prijeđeni put, kolektivnu ba-
štinu koju su prenijeli preci. Seljački običaji postaju simboli domovine i etničke reference,
seljaci (odnosno najautentičniji izraz intimnog odnosa između nacije i njezina tla) služe ka-
ko bi se pokazala legitimnost koja proizlazi iz drevne prošlosti te apsolutni determinizam
budući da, unatoč svim mogućim promjenama, nacija ostaje nepromjenljiva32. Ruralni svijet
predstavlja plodno tlo iz kojeg treba crpsti kod stvaranja “tradicije”33 kojoj je važno unutar-
nje obilježje nepromjenjivosti u prošlosti. Na tom je tragu još jedna percepcija zadruge u
19. stoljeću jer za razliku od samostalne porodice koja se iznova zasniva u svakoj generaciji,
međugeneracijski karakter zadruge, koja dakle obuhvaća niz naraštaja, omogućuju da bude
“potpuno nezavisna od rođenja i smrti pojedinih članova; ona se shvata kao bezkrajni niz
međusobno isprepletenih generacija”34.
Interes za pučku kulturu je očit unutar cijelog teksta, bilo kroz količinu prostora posve-
ćenog nekim temama, kao npr. opsežni opis svadbenih običaja (otprilike trideset stranica),
bilo kroz eksplicitne navode kada se govori o pripovijestima koje djevojkama za zimskih
večeri priča domaćica. Demelić piše: “Moralne pripovijesti koje se prenose generacijama su
utjeha naroda u zlu, vjerne čuvarice narodnosti protiv osvajačkog despotizma”; i kasnije: “I
tko bi mogao poučavati ove patriotske pjesme, tako lijepe i tako naivne, osim dobre maj-
ke, ta nerazdvojna drugarica svoje djece, u kući kao i u crkvi, na plesu kao i u molitvi?”35.
Vječnost seljačkog stanovništva određena je privilegiranim odnosom s precima i s tlom.
Čitajući dalje vidimo kako se ocrtava pozitivni pogled kroz kojega se promatraju slaven-
ski narodi, budući da su oni nositelji vrijednosti povezanih s pučkom kulturom, te stoga još
neiskvareni modernom civilizacijom. Demelić nadilazi ove jednostavne ocjene, te se po-
sljednja tema u više navrata iskazuje i kontrastivnim promatranjem srpskog naroda i drugih
slavenskih naroda koji žive unutar Austro-Ugarske, pri čemu ovaj prvi još nije iskvaren mo-
dernošću i opisan je kao: ponosan, ljubitelj demokracije, dobrotvoran (“milosrđe je jedna
od glavnih osobina srpskog naroda”36), religiozan, kojega čine časni ljudi, puni poštovanja
prema vođi, starijima i svojim mrtvima. Na drugoj strani, ostali slavenski narodi, podložni utje-
caju Austrije, počeli su gubiti svoj identitet, autentičnost i veze sa svojim porijeklom. Tako
npr. kada govori o raskidu zaruka, što se smatra pravim pravcatim zločinom i zbog toga u
drugim krajevima rijetkim i kažnjivim činom, Demelić piše: “U Austro-Ugarskoj, tamo gdje
31
Demelic 1876: 273.
32
Thiesse 2001: 155.
33
Ovdje se referiram na definiciju “izmišljene tradicije”, koja je prema Hobsbawmu: “skupina praksi ritualne ili simbolič-
ne prirode, kojima u načelu upravljaju javno ili prešutno prihvaćena pravila, a čiji je cilj ponavljanjem usaditi određene
vrijednosti i norme ponašanja. Ponavljanje automatski implicira kontinuitet s prošlošću.” Hobsbawm 2006: 139.
34
Sundhaussen 2008: 165.
35
Demelic 1876: 295.
36
Demelic 1876: 304.
su običaji izgubili svoju izvornu čistoću, manje je rigoroznosti”37. To bi se moglo generalizi-

rati tvrdnjom da uplitanje elemenata stranih slavenskoj kulturi u običajnu podlogu dovodi
do zbrke38, i kao što smo već istaknuli u analizi uvoda, do gubitka nekih svetih vrednota u
južnoslavenskom svijetu i popuštanju pojedinih običajnih normi.
Međutim, ovdje bi bilo ispravnije govoriti o tradiciji, a ne o običajima39 jer je razlikovni
element običaja upravo promjenjivost, te su oni podložni promjenama budući da upravo
tzv. “tradicionalna” društva nisu nepromjenjiva, pri čemu običajno pravo pokazuje kombi-
naciju fleksibilnosti u sadržaju i formalnosti u pridržavanju presedana. Cilj i značajka “tra-
dicija”, uključujući i one izmišljene, jest nepromjenjivost, te se na njih primjenjuju fiksirane
i repetitivne prakse40.
Sada ćemo prijeći na analizu koncepta “vrijednosti” za Demelića i toga kako on biva izra-
žen u preskriptivnom jeziku u opisima članova obiteljske zajednice. Ističe se binarna podje-
la po rodu budući da, uz nekoliko osnovnih zajedničkih vrijednosti, u većem dijelu odražava
seksualno asimetričnu prirodu koja u zavisnosti od referentnog roda, mijenja vrijednosnu
os i pojedine dužnosti pripisane članovima zajednice41. Tako je muškarac pun vrlina, jak,
mudar, sposoban i častan čovjek. Kada, naprimjer, ima ulogu domaćina, glavara zajednice,
njegova je, ne samo najvažnija, već i najsvetija dužnost braniti čast doma42. Ženi se pripi-
suju zadaci drugačije naravi. Slijedeći devetnaestostoljetni topos, žena u sebi objedinjuje
vjerske vrline i emocionalne aspekte: ona je stidljiva, bogoljubna, radišna, čuvarica kućne
intimnosti, osjećajna (što se očituje, naprimjer, u pričama o rastanku majke i udane kćeri),
njena je dužnost pomagati i preuzeti odgovornost za obitelj, ako ne na formalan način, kroz
zakone, gdje se ljubomorno čuva muška prevlast, a onda svakako u svakodnevnom životu.
Od žena se očekuje također i čuvanje spolne kreposti koju prati stroga monogamna čed-
nost. Zadaća im je baviti se vjerskim odgojem djevojaka i kultom mrtvih.
Posljednji element na koji ću se osvrnuti upravo je koncepcija žene u Demelićevom član-
ku. Žena je, sagledana u svim svojim obilježjima, kao ne-djelujući element, subordinirana,
ona koja čeka. Osim opisa o kojem je već bilo riječi, u autorovu izlaganju se za svaku pojedi-
nu temu prvo analiziraju muške uloge, prava i obveze, a tek poslije i one ženske, čija se svoj-
stva nabrajaju po principu isključenja, binarne opreke43. Konkretnije, sagledavanje žene kao
ne-djelatnog i pasivnog elementa očituje se npr. u ritualima koji prethode obredu vjenčanja
pa zaručnica kod kuće čeka da po nju dođe zaručnik i, s izuzetkom rijetkih i posebnih okol-
nosti, nakon vjenčanja žena napušta vlastitu zajednicu da bi se priključila muževoj44. Pored
toga, treći dio članka počinje rečenicom: “Unutar braka, muškarac je glavni u kući, žena
mora biti poslušna, ali je on, sa svoje strane, brani i štiti”45. Jasno je da se ovaj opis temelji
na osnovnoj pretpostavci fizičke slabosti žene, te da joj je stoga potrebna muška zaštita,
argument koji, promatran zajedno s temom “seksualnog nasilja” – u simboličkom smislu
kao čin koji bi mogao dovesti u pitanje urednu reprodukciju zajednice – odaje, naposljet-
37
Demelic 1876: 595.
38
“Očito je da je ta vrsta raskida prodrla pod utjecajem pisanih zakona. Radi se o rastavi ili o nepotpunom razvodu u
narodnim običajima”. Demelic 1876: 700.
39
Usp. Hobsbawm 2006.
40
Hobsbawm 2006: 140.
41
Roach Pierson 2000: 45-46.
42
Demelic 1876: 289.
43
U tom smislu: Ka opoziciji muški pol- ženski pol u religiji Srba, u Bandić 2008: 155-172.
44
Demelic 1876: 582-637.
45
Demelic 1876: 690.
ku, određenu razinu mizogine agresivnosti kroz formu projekcije/pomaka prema drugima,
neprijateljima. Ovdje se čini kako je ta mizogina agresivnost funkcionalna spolno asime-
tričnoj prirodi nacionalnih zajednica, upravo na način na koji ih zamišljaju intelektualci koji
svojim raspravama pridonose nastanku nacija u osamnaestom i devetnaestom stoljeću46.
Na koncu, posežući za poznatim ikonografskim i metaforičkim repertoarom, Demelić
stvara vrlo važan intertekstualni odnos o kojem vrijedi progovoriti. Radi se o vezi s religij-
skom tradicijom. Važnost kršćanske vjere u seljačkom svijetu je neupitna, pa ipak, ispod
eksplicitnih navoda, nalazimo dublje strukture, važne za retoričko strukturiranje nacional-
nog diskursa. Poveznice preuzete iz okvira svete i vjerske povijesti zadobivaju oblik tran-
spozicije morfoloških i simboličkih struktura. Na jednoj je strani sfera muškog roda u kojoj
se nalaze muškarac/vođa i zajednica čestitih muškaraca, Bog/Isus Krist te apostoli i sveci.
Na drugoj su strani žene koje se opisuje crtama djevičanske svetosti, čedne i netaknute, ili
ako su udane, kao dobre majke i besprijekorne supruge, u čemu možemo vidjeti priziv na
Djevicu Mariju, na žene kristološkog ciklusa, na svetice. Pridajući ženi članici obiteljske za-
jednice jedan od najpoznatijih atributa, onaj Djevice Marije, Demelić piše: žena koja posta-
je domaćica dobit će ulogu “prirodne posrednice između domaćina i ostalih zadrugara”47.
U zaključku, kao i na početku ovog rada, upotrijebit ću Demelićeve riječi. U okviru svog
predmeta analize, rad Fedora Demelića nije značajan isključivo samo za pravne stručnjake,
već je neobično važan i za dublje proučavanje neke civilizacije, a to je upravo ono što sam
ovim radom nastojala pokazati, ili bolje tek naznačiti u ovoj kratkoj analizi.
Bibliografija
Letopis Matice srpske. 1900. Knj. 204/ sv. 4. 387-390.
Srpski biografski rečnik s.v. “Demelić Fedor”. /Srpski biografski rečnik. 2007. Novi Sad: Matica srpska
Srpska Zora. 1877. sv.7. 167-168.
Bandić, Dušan. 2008. Carstvo zemaljsko i carstvo nebesko, XX Vek: Beograd.
Banti, Alberto Mario. 2005a. L’onore della nazione, Identit‘a sessuali e violenza nel nazionalismo europeo
dal XVIII secolo alla Grande Guerra. Torino: Einaudi.
Banti Alberto Mario (2005b). Corpi e confini nell’immaginario nazional-patriottico ottocen-
tesco. U: Confini. Costruzioni, attraversamenti, rappresentazioni, ur. Silvia Salvatici, 199-218, Ru-
bbettino: Soveria Mannelli,.
Benc-Bošković, Katica. 2006. Baltazar Baldo Bogišić, Sistematičar u prikupljanju etnografske
grade, Etnološka istraživanja. Zagreb 11: 7-29.
Bogišić, Valtazar. 1874. Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena. Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti.
Demelic, Fedor. 1876. Le droit coutumier des Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de
M.V. Bogišić. Revue de législation ancienne et moderne, française et étrangre, vol.6. Paris: 253- 311,
582- 637, 690-728.
Fischer David Hackett. 2005. Liberty and freedom. Oxford: University Press, str. 368-400.
Hobsbawm, Eric. 2006. Izmišljanje Tradicije. U kultura pamćenja i historija, ur. Maja Brkljačić i
Sandra Prlenda, 137-150, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.
Laboulaye, Edmond. 1870. Introduction. Revue de législation ancienne et moderne, française et
étrangre. Paris: 5-12.
46
Banti 2005b: 212.
47
Demelic 1876: 296.
Roach Pierson, Ruth. 2000. Nations: Gendered, Racialized, Crossed With Empire. U Gendered
Nations: Nationalisms and gender order in the long nineteenth century, ur. Blom Ida, Hagemann
Karen, Hall Catherine, 41-61. Oxford and New York: Oxford International Publishers Ltd.
Smith, Anthony D. 2001. Nationalism: Theory, Ideology, History. Cambridge: Polity Press.
Sundhaussen, Holm. 2008. Istorija Srbije od 19. do 21. veka. Beograd: Clio
Tassoni, Giovanni. 1973. Arti e tradizioni popolari, le inchieste napoleoniche sui costumi e le tradizioni
nel Regno Italico. Bellinzona: La Vesconta.
Thiesse, Anne-Marie. 2001. La creazione delle identit‘a nazionali in Europa (La Création des identités
nationales. Europe XVIIIe-XX e sicle). Bologna : il Mulino.
Catalogue Bibliothque nationale de France.
http://catalogue.bnf.fr/servlet/RechercheEquation;jsessionid=6CCDF2ADE82290BD6359A
B7D58D40B38?TexteCollection=HGARSTUVWXYZ1DIECBMJNQLOKP&TexteTypeDoc=
DESNFPIBTMCJOV&Equation=IDP%3Dcb34416605n&host=catalogue (pristup ostvaren
23.02.2011.)
Digitalna narodna biblioteka Srbije - Srpska zora (1876–1881). http://scc.digital.nb.rs/collecti-
on/srpska-zora (pristup ostvaren 23.02.2011)
Il diritto consuetudinario come luogo di costruzione della “nazione“:

elementi per una rilettura dello studio di Fedor Demelić «Le droit
coutumier des Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de M. V. Bogišić»
Nel 1876 lo storico Fedor Demelić pubblico‘ sulla rivista francese Revue de législation ancienne et
moderne française et étrangre una serie di articoli aventi come tema l’analisi dell’opera Zbornik sadaš-
njih pravnih običaja u južnih Slovena (Raccolta di diritto consuetudinario contemporaneo tra gli Slavi
del sud) del giurista contemporaneo Baltazar (Valtazar) Bogišić. Applicando un metodo consoli-
dato nel XIX secolo, quello delle inchieste e questionari, il giurista croato Baltazar Bogišić stilo‘ un
questionario riguardante le norme di diritto consuetudinario. L’inchiesta fu diffusa capillarmente
e le risposte confluirono nel testo Zbornik sadašnjih pravnih obićaja u južnih Slovena, una raccolta di
norme di diritto consuetudinario riportate in “forma primitiva”. Nell’articolo Le droit coutumier des
Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de M.V. Bogišić Fedor Demelić analizza una parte dell’opera
di Bogišić allo scopo di far conoscere questo studio al pubblico europeo occidentale. In questa
breve analisi l’autrice ha scelto di osservare alcuni temi presenti nell’articolo, al fine di mostrare
come lo studio di Demelić si possa inserire in quel sistema che integra immagini, modelli e figure,
condivise da intellettuali che operano nelle piu‘ varie parti d’Europa e che ha come scopo la co-
struzione della nazione. In concreto l’autrice ha scelto di evidenziare due elementi caratteristici
del discorso nazional-patriottico ottocentesco: la nazione definita come comunita‘ parentelare e la
definizione dei generi in base a criteri valoriali. Il primo riguarda la rappresentazione della nazione
come una comunita‘ di parentela e di discendenza dotata di un nesso biologico “di sangue” tra gli
individui che la compongono. Il secondo elemento relativo alle identita‘ di genere. Nel panora-
ma ottocentesco le identita‘ di genere hanno un’articolazione ristrettamente diadica: maschio e
femmina eterosessuali. L’enfasi sulle normativita‘ dell’eterosessualita‘ viene proposta non solo nella
chiara divisione dei ruoli all’interno della comunita, ‘ ma anche nelle caratteristiche dei due generi
la cui definizione ruota attorno a valori come quelli di onore e virtu. ‘ In questo senso l’autrice si
propone di fornire degli elementi e spunti per una rilettura dell’analisi di Demelić.
Parole chiave: Storia del Diritto – Diritto consuetudinario – Slavi meridionali – Fedor Demelić –
Baltazar Bogišić – Formazione intellettuale XIX secolo.
Tihana Petričević
Hrvatsko akademsko društvo “Velebit” na Sveučilištu u

Beču (1865.-1882.)
U ovom radu se istražuje život hrvatske studentske populacije u Beču u drugoj

polovici 19. stoljeća, na primjeru prvog hrvatskog studentskog društva, “Vele-
bitu”. Temi se pristupa sa stajališta socijalne i kulturne historije. Analizom rada
i ustroja akademskog društva “Velebit” nastoji se objasniti proces oblikovanja
i nastajanja hrvatske kulturne i intelektualne elite, koja je dio svog života pro-
vela na studiju u Beču.
Ključne riječi: Baltazar Bogišić, Beč, nacionalni pokreti, 19. stoljeće, studentska druš-
tva, besjede, struktura, organizacija, Velebit, društvene elite.
Uvod
N
ekoliko je tema koje se uz glavnu, a ta je akademsko društvo “Velebit”, razmatra-
ju u sklopu ovog članka. Prva tema ima težište na sociološkom fenomenu formi-
ranja raznovrsnih udruga, odnosno društava, koji se javlja tijekom 19. stoljeća i
to na svim društvenim razinama. Taj trend nastajanja brojnih i raznolikih društava vrlo
je usko povezan s tadašnjim općim političkim kretanjima u Europi, pritom prvenstve-
no mislim na proces stvaranja država-nacija i građanskog društva. Govorimo dakle o
jednom dugotrajnom i kompleksnom procesu koji nije mimoišao ni područje hrvatskih
zemalja u sklopu Habsburške monarhije.
Kada govorimo o formiranju društava, treba istaknuti kako je naravno takva praksa
udruživanja postojala i prije 19. st., ali je kontekstualni okvir njihova nastanka bitno ra-
zličit. Naime, uzroci nastajanja društava u 19. st. prvenstveno leže u narodnim pokreti-
ma, koji su tada buknuli diljem Europe. Habsburška monarhija koja je po svom ustroju
multinacionalna i multikonfesionalna država, suočila se s velikim izazovom. Nacionalne
pretenzije njezinih mnogobrojnih naroda (Talijana, Mađara, Nijemaca, Slavena), te nji-
hovi zahtjevi za reformama i novim državnim uređenjem uvelike su se odrazili na unu-
trašnje političko stanje u državi. U našem konkretnom slučaju najinteresantnije je bilo
rješavanje “slavenskog pitanja”, odnosno pozicije slavenskih naroda u Monarhiji, čije
rješenje će biti manje ili više aktualno sve do njezina raspada 1918. godine.
Pitanje unutrašnjeg uređenja Podunavske monarhije te u konačnici i pitanje moguć-
nosti njezina daljeg opstanka bilo je vrlo kompleksno. Tu je postojao čitav niz oteža-
vajućih okolnosti, a jedan od osnovnih destabilizacijskih faktora bio je i različit dr-
žavnopravni položaj njezinih krunovina i nejednak stupanj društvene i gospodarske
razvijenosti.1 Modernizacijski procesi unutar Monarhije nisu se odvijali ujednačeno, pa ta-
ko možemo reći kako je proces modernizacije na hrvatskom prostoru bio znatno usporen,
1
Suppan 1999: 248.
ne samo u odnosu prema zapadnim europskim zemljama već i prema središnjim dijelovima
Habsburške monarhije.2 Upravo taj nesrazmjer u modernizacijskim procesima, oblikovanju
građanstva i oblikovanju pojedinih nacija, ono je što nas najviše zanima iz perspektive for-
miranja društava i udruženja. Ona velikim dijelom i nastaju zbog potrebe jačanja i oblikova-
nja nacionalne samosvijesti, a javljaju se već u ranoj fazi nacionalnih pokreta. Isprva, ona će
najčešće djelovati u kulturnoj domeni, a kasnije će iz kulturne postupno prijeći u političku
domenu. Iz udruga će se transformirati u institucije od važnog nacionalnog značaja, sve u
svrhu promicanja nacionalnih ideja na šire društvene slojeve. Kao najbolji primjer imamo
stvaranje “Matica”, kulturnopolitičkih organizacija koje su specifične za slavenske narode.
To su bile svakako najvažnije ustanove za formiranje i širenje narodnog obrazovanja. One
redom nastaju: Matica srpska 1826., Matice česká 1831., Matica ilirska 1842. (Matica hrvat-
ska 1874.), Matice moravská 1852., Matice slovenská 1863., Slovenska matica 1864., Matica
dalmatinska 1862. godine. Zatim imamo i sokolski pokret kao primjer sportskopolitičke
organizacije, koji isprva nastaje u Čeha 1862., iduće godine već se javlja u Ljubljani, a 1874.
u Zagrebu itd.3
Ovaj sociološki fenomen nije mimoišao ni studentsku populaciju, pa bi stoga fokusira-
nje na ovu mlađu društvenu skupinu i na različite oblike društava koja osnivaju, bila dru-
ga važna tema ovog članka. Osim njihove dobi u ovom slučaju bit će nam važno i njihovo
nacionalno porijeklo, te mjesto i vrijeme studiranja. Stoga bi naglasak ovog članka bio na
hrvatskim studentima u drugoj polovici 19. stoljeća na bečkom sveučilištu.
U Habsburškoj monarhiji postojalo je nekoliko jakih sveučilišnih središta: Beč, Graz,
Prag, Budimpešta i Zagreb.4 To su bili glavni obrazovni centri, koji će dugi niz godina biti
središtem djelovanja mlade studentske populacije iz svih njezinih krajeva.
Obrazovanje i nastajanje akademske inteligencije kod Južnih Slavena imalo je svoj speci-
fičan tijek, kako zbog opće društveno-političke situacije u njihovim zemljama, tako i zbog
nedostatka adekvatnih obrazovnih institucija. Jednostavnije rečeno, društveni napredak
tada još nije bio dosegao onu potrebnu razinu za pristup širih društvenih slojeva višem
obrazovanju.5
Za Južne Slavene najvažnija sveučilišta bila su Beč i Graz, a nešto kasnije Zagreb. Na
Sveučilištu u Zagrebu 1874. godine utemeljeno je svega tri fakulteta: Pravni, Filozofski i Te-
ološki, te kao takvo nije moglo zadovoljiti sve potrebe za obrazovanjem jednog modernog
građanskog društva. Najbolji primjer za to su hrvatski medicinari i studenti različitih tehnič-
kih i gospodarskih struka koji su se u potpunosti morali obrazovati u inozemstvu. Većinom
slučajeva to su bili već spomenuti studiji u Beču, Grazu, Budimpešti, Pragu, ali išli su i na
njemačka i švicarska sveučilišta (Berlin, Leipzig, München, Zürich).6
Stoga nam preostaje samo zaključiti kako su ova navedena, strana sveučilišta upravo bila
ta koja su u najvećoj mjeri zaslužna za oblikovanje i stvaranje hrvatske intelektualne elite.
A za ovaj članak bit će od najveće važnosti samo jedno od njih, a to je bečko sveučilište.
2
Stančić 2002: 107.
3
Ibid: 248.
4
Zagreb je grad duge visokoškolske tradicije, ali samo zagrebačko sveučilište utemeljeno je 1869., a otvoreno tek 1874.
godine.
5
Suppan 1999: 248.
6
Šidak 1969: 91-123.
T i ha na P et r ičev ić, Hr vat sko ak a d e m sko dr u št v o “ Vele bit ” na S v e u č ili štu u B e č u (18 65.-1882.) 95
Treća, posljednja i ujedno glavna tema ovog rada je analiza ustroja i djelovanja akadem-
skog društva “Velebit”, koje je opstalo punih sedamnaest godina, od 1865. do 1882. godine.
Osim same strukturalne sheme društva, obratit će se pozornost i na njezine osnivače i čla-
nove, čiji se popis i kratka biografija nalaze u sklopu leksikonskog dodatka samom tekstu.
Posebno ću se osvrnuti i na jednog od osnivača “Velebita”, Baltazara Bogišića (1834-1908),
pravnog eruditu. Bogišić je za vrijeme svog boravka u Beču bio osnivačem i članom brojnih
kulturnih društava, a po svemu sudeći “Velebit” je također bilo jedno od njih.
Većina historiografskih izvora o ustroju ovog studentskog društva sadržana je u Velebitu:
Zabavniku hrvatske omladine iz 1874. u kojem je zabilježeno prvih deset godina djelovanja.
Drugi relevantan izvor je almanah Hrvatski dom, koji je izdalo istoimeno društvo hrvatskih
studenata u Zagrebu. Hrvatski dom izašao je u četiri sveska: 1876., 1877., 1878., 1880., a
najviše podataka relevantnih za “Velebit” nalazi se u trećem svesku. Samih primarnih izvora
je u stvari vrlo malo; većina informacija vezana uz djelovanje društva sadržana je u već spo-
menutim almanasima. Nešto podataka imamo u listu Obzor, zatim u književnom časopisu
Vienac te autobiografskim Zapiscima Ise Kršnjavija, člana “Velebita”. Drugi izvori zasada još
nisu poznati, odnosno nisu do samog kraja istraženi.
Ovaj rad bi stoga bio pokušaj sumiranja socioloških, kulturnih i političkih fenomena bit-
nih za razumijevanje procesa oblikovanja hrvatske društvene elite s težištem na Baltazaru
Bogišiću s jedne strane, i s druge strane na ustroju i djelovanju samog akademskog druš-
tva “Velebit”.
Baltazar Bogišić i stvaranje hrvatskog akademskog društva “Velebit”

(1865.-1882.)
Priča o Velebitu počinje 1865. u Beču i riječ je prvenstveno o društvu hrvatskih stude-
nata, koje je bilo aktivno sve do 1882. godine. Upravo to vremensko razdoblje u kojem ono
djeluje, druga polovica 19. stoljeća, bit će vrijeme kada nastaju brojna slavenska društva.
Kako kaže sam Baltazar Bogišić7 bilo je to “zanimljivo doba... pokreta slovenskih plemena u
Austriji.”8 Također u svojoj Autobiografiji napisao je ponešto o vremenu koje je proveo u ha-
bsburškoj prijestolnici. Taj tekst nam donekle pruža uvid u društveni život bečkih Slavena.
Iz njegove Autobiografije doznajemo:

“Ovdje je u početku bilo slovenskih muzikalnih večeri, poznatih pod imenom
“Beseda”... priregjivali su se jednom na godinu i dosta sjajne slovenske igranke (Sla-
venbälle), koje je posjećivala najviša bečka aristokracija, ali za ozbiljnije i trajnije
nacionalno djelovanje nije još bilo priličnih središta. Sada, kažu, ima u Beču preko
četrdeset raznih slovenskih društava: za čitanje i druževanje, za pjevanje, za gimna-
stiku, za štednju, za pozajmljivanje, za djačke sastanke i interese... do 1863.g. napro-
tiv nije bilo ni jednog takog društva ili uredbe u glavnom gradu carevine. Te upra-
vo godine sastaše se nekoji glavniji u Beču nastanjeni Slaveni, te se dogovoriše, da
osnuju društveno središte, gdje bi bečki Sloveni, upisnici, mogli skupljati. Do skora
7
Usp. leksikon članova društva.
8
Bogišić 1900: 80.
to središte bi osnovano i otvoreno; u njemu bijaše: čitaonica, dvorana za muzikalne

zabave i za igranke, kafana itd.; naziv bješe “Slovanska Beseda”. Megju osnivačima
bješe i naš Bogišić.”9
Sama ideja o pokretanju akademskog društva “Velebit” po svemu sudeći začeta je i prije
1865. godine. Izvori spominju kako su prve inicijative krenule već od 1863. godine. Mladi
studenti okupljeni u “Velebitu” svojim su djelovanjem na području umjetnosti i znanosti dali
velik doprinos razvoju i njegovanju hrvatske kulturne baštine. Mnogi od njih će po svom
povratku u Hrvatsku, nakon završena studija, nastaviti s aktivnim radom na istim ili vrlo
sličnim intelektualnim područjima.
Kada govorimo o samim osnivačima društva “Velebit” i njegovim članovima, onda se tu
spominju brojna poznata imena iz hrvatske političke i kulturne javnosti 19. stoljeća. Jedan
od glavnih inicijatora bio je i Baltazar Bogišić, koji se ujedno i spominje kao tvorac statuta
društva.
“U ožujku 1865. sastadoše se Hrvati bečkih akademičkih škola, da si ustroje druš-
tvo. Ideja ta porodila se je sigurno već prije; jer već u prvoj sjednici čita Jovo Poturčić
pravila, koje društvo primi s malimi promjenama. Odboru za izradjivanje društvenih
štatuta predsiedaše dr. Baltazar Bogišić, koj je valjda i potaknuo hrvatsku mladež,
da si zasnuje društvo. Vještina njegova zakonarska urodi i tu krasnim plodom, te ga
možemo smatrati osnovateljem društva... Na predlog Franje Markovića prozva se
društvo imenom “Velebit”, a dr. Bogišić, kojega “Velebit” na prijedlog Milana Makan-
ca imenova prvim začastnim članom, položi u blagajnu društva deset forinti. Hrvat-
ska omladina prionu s osobitom voljom uz družtvo, kojemu bijaše pristupilo preko 70
članova, te si predsjednikom izabra Vinka Bogdana, bilježnikom Ivana Gvozdanovića,
blagajnikom Stanka Andrijevića.”10
Koji su točno bili razlozi i povod osnutku jednog takvog društva, možda je također naj-
bolje prosuditi iz izvornih tekstova Zabavnika.
“ ... jedan dio mladeži hrvatske boraveći u tudjini na naukah, zasnovao je sebi
društvo, da se oko jedne zastave prikupi, da zajedničkim radom vrši ono, što poje-
dincu nije moguće... “Velebit” je uviek uza svoj narod stajao, da je bio zrcalo onomu,
što se je u Hrvatskoj dogadjalo, prateći pozornim okom svaki pokret narodnji... “Ve-
lebit” je mislio, da mu valja sa svih strana hrvatskih skupiti rad omladine i predati
ga narodu, neka vidi, da se je i “Velebit” kao i hrvatski narod poslije težkih izkusta-
va osvjedočio, da nam je samo jedan temelj po historiji, na kom valja graditi, jedan
uslov životu, a taj jest, da ojačiv i osvetiv Hrvatstvo... ”11
U ovom dijelu teksta jasno se sumiraju osnovna načela i pretpostavke djelovanja samog
društva te njihov stav prema nekim od tada aktualnih pitanja kao što je i pitanje hrvatskog
nacionalnog samorazumijevanja. Inače treba istaknuti kako je akademsko društvo “Velebit”
9
Ibid: 81.
10
Društvo “Velebit” 1874: 3-4.
11
Ibid: 2-3.
prvenstveno bilo okupljalište simpatizera Narodne stranke. To vrlo jasno u svom znanstve-
nom članku iznosi Petar Korunić:
“...Hrvatsko studentsko društvo “Velebit” okupljalo je tada u Beču poglavito pri-
staše Narodne stranke. Iako su početkom školske godine 1867./68. pojedinci, pod
utjecajem pravaške omladine koja je u Zagrebu 1867. počela istupati pred javnošću,
pokušali širiti pravašku propagandu u društvu “Velebit”, ipak je, prema svjedočan-
stvu I. Zahara, koji je kao student u Beču pomagao J. Miškatoviću u uređivanju lista
Novi Pozor, već od kraja 1867. godine “Velebit” okupljao samo pristaše Narodne
stranke.”12
O samoj organizacijskoj strukturi društva također saznajemo iz teksta Zabavnika. “Ve-

lebit” je po svemu sudeći imao svoj statut, no još uvijek nije poznato gdje se nalazi, kao
ni njegov sadržaj. Društvo je po svom osnutku brojalo oko sedamdesetak članova. S vre-
menom je broj članova varirao, ali nikad se nije spustio ispod brojke dvadeset. Svi članovi
društva imali su prilike sudjelovati u radu glavne skupštine. Na glavnoj skupštini donosile
su se sve važnije odluke vezane uz rad i ustroj društva. Za svaku akademsku godinu birao
se novi predsjednik, bilježnik i blagajnik. Skupština se sastajala nekoliko puta godišnje, ali
točan broj godišnjih sastanaka nije poznat. Mjesto njihova okupljanja također nikad nije
bilo precizirano, po svemu sudeći sastanci su bili održavani u bečkim kavanama i gostio-
nicama. Tome svjedoče i Zapisci Ise Kršnjavija, koji je i sam dok je bio predsjednik sazvao
jednu takvu skupštinu u “nekoj maloj gostionici u Schönlanterngasse...”13 Osim skupštin-
skih sastanaka održavale su se i “sjednice”, koje su bile koncipirane tako da se sastoje od:
“poučnih predavanja” i raznih “zabava”. Na predavanjima su se mogli čuti radovi studenata
iz područja književnosti, povijesti, politike i prirodnih znanosti. U sklopu predavanja bila
su uobičajena i gostovanja brojnih istaknutih hrvatskih ličnosti. Između ostalih spominju
se: Fran Kurelac,14 Mihovil Pavlinović,15 Lovro Monti,16 Ivan Kukuljević Sakcinski itd. Kako
bi stekli što bolji uvid u sam koncept i sadržaj tih njihovih “predavanja”, navest ću nekoliko
primjera koji su ostali zabilježeni u izvorima.
Predavanja u akademskoj godini 1866/7.:

“... prvi je predavao Luka Zore: “O gramatici hrvatskog jezika; talijanski napisao
profes. Budmani”; Stjepan Kućak čitao je: “Pogled u prošlost”; Luka Zore: “O ribar-
stvu u dubrovačkom primorju”... Mnogi članovi poslaše dr. Bogišiću prinesaka za
pravne običaje Južnih Slovjena...”17

12
Korunić 2000: 69.
13
Krtalić 1986b: 719.
14
Fran Kurelac (1811-1874) filolog i hrvatski književnik. Bio je jedan od istaknutijih ličnosti narodnog preporoda u Hr-
vatskom primorju. Osnovao je “Riječku filološku školu”, bio je član JAZU. Većinu svog zanstvenog rada usmjerio je ka
proučavanju običaja i života gradišćanskih Hrvata.
15
Mihovil Pavlinović (1831-1887) svećenik, hrvatski političar i književik. Bio je osnivač i urednik lista Il Nacionale,
odnosno Narodnog lista. Jedan je od utemeljitelja i vođa Narodne stranke u Dalmaciji. Također je bio i zastupnik u
Dalmatinskom i Hrvatskom saboru.
16
Lovro Monti (1835-1898) pravnik, hrvatski političar i publicist. Jedan od utemeljitelja lista Il Nacionale i istaknuti član
Narodne stranke. Obnašao je dužnost gradonačelnika Knina, te je u nekoliko navrata bio i zastupnikom u Carevins-
kom vijeću.
17
Društvo “Velebit” 1874: 5.
Spomenuti predavači Luka Zore18 i Pero Budmani19 bili su inače bliski prijatelji i suradnici
Baltazara Bogišića, a po svemu sudeći oni i drugi članovi društva bili su donekle involvirani
u proces prikupljanja podataka vezanih uz pravne običaje Slavena. Time je Bogišić nastojao
priskrbiti građu za jedno od svojih najzahtjevnijih i najopsežnijih znanstveno-pravnih djela,
Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore.20

“...Mio Brašnić: “o najstarijoj poviesti “južni Slavena” i “o Starčevićevoj knjizi “Ime
Srb”; - Vjekoslav Klaić: o grofu Nikoli Zrinjskom i Iv. Ungnadu” i “Vek Štefanović i
njegove zasluge”; - Ivan Zahar: “o državi”, zatim “o naslovu, milostiva gospodjo” i “o
ljubljenju ruku”; - Lad. Mrazović: “o postanku, ustrojstvu i ukinuću vojne krajine”; -
Mio Posilović: “o razvitku ustava u Austriji od g. 1848”; - Jambrečak: “o djelih Jelačića
bana”, i Stevo Vrčević: “O Torquatu Tassu.”21

“ ... sjednice bijahu redovite, te je u svakoj čitano koje predavanje: Blaž Bogdan: “o Ca-
vouru”; jedan istranin: “o Istri i istarskih Hrvatih”; Ferdo Gregorić: “o bićih na granici živo-
tinjskoga carstva”; Milan Grloci: “o kulturnom razvitku čovjeka”; - Franjo Košćal: “Podatci za
ljetopis “Velebita” “; - Ivan Grahor: “o zrakoplovu”; - Ljubomir Babić: “o burgeosiji”; - i Levin
Šloser: “o razvitku naravoslovja u Hrvata”.22

Kao još jedan važan podatak vezan uz organizacijski aspekt “Velebita” treba spomenuti
važnu inicijativu njegova člana Vladoja Šmidta, koji je 1870. pokrenuo postupak dobivanja
dozvole za javno sastajanje društva. Uz izvjesno negodovanje političkih vlasti, zahtjev je
ipak odobren 30. listopada 1871., te je “Velebitu” dopušteno javno sastajanje.
Također postoji i još jedna politička odluka od strane “doljno-austrijskog namj. vieća”
koja je pospješila razvoj društva, a odnosi se na pitanje članstva. Naime 1874. društvo je
dobilo “dozvolju primati kao redovite članove slušatelje hrvatske svih strukovnih škola u
Beču”. Te iste godine zabilježen je znatan porast broja članova; bilo ih je otprilike 80-ak.23
Mnogobrojni projekti i razni oblici studentske suradnje

Primjeri međustudentske suradnje i primjeri kulturnih projekata u kojima je sudjelovalo
akademsko društvo “Velebit” su mnogobrojni i raznovrsni. Stoga će biti izdvojeno samo
nekoliko najrelevantnijih.
Od strane samih članova društva bilo je različitih prijedloga i inicijativa. Jedno vrijeme
bilo je vrlo aktualno ujedninjenje južnoslavenskih društava u Beču. Kronološki promatrano
govorimo o samim počecima rada “Velebita”, oko 1866. godine. Članovi hrvatskog student-
18
19
20
21
Ibid: 9.
22
Ibid: 13.
23
skog društva stupili su u pregovore o ujedinjenju sa srpskim studentskim društvom “Zora”

i slovenskim “Sava”.
“Te godine sastajahu se članovi “Velebita” često na sveslavenskih sastancih, da
se dogovaraju o slavenskoj uzajamnosti.”24
Ideja o sjedinjenju i zajedničkoj suradnji slavenskih studenata bila je posve razumljiva

pogotovo uzevši u obzir činjenicu kako je tadašnja aktualna politika, odnosno tadašnji
Strossmayerov jugoslavizam bio na svom političkom vrhuncu. Takva politička inicijativa
očito je bila prisutna i u studentskom miljeu pa će stoga od strane studenata biti inicirano
ujedinjenje. Ti pokušaji su po svemu sudeći imali neuspješan konačni rezultat, ali svejedno
su dragocjen primjer i odraz kako političke situacije, tako i razine komunikacije među stu-
dentima. Prvo se navodi primjer pokušaja sjedinjenja sa srpskim društvom “Zora”.
Pregovori su vođeni u nekoliko navrata tijekom 1868. godine. Glavna skupština se sasta-
jala više puta i oba društva su se načelno složila oko ujedinjenja koje se “imalo osnivati na
potpunoj jednakosti”. Ali pregovori su zapeli već oko odabira imena, naime članovi “Vele-
bita” su zahtijevali da obje strane odstupe od svog dotadašnjeg naziva. Po svemu sudeći
srpskoj strani to nije odgovaralo. “Velebit” je za potrebe pregovora imenovao tročlani od-
bor u kojem su bili Izidor Kršnjavi, Luka Zore i Ivan Zahar.25 Unatoč svim naporima hrvat-
ske strane pregovori su propali. Na glavnoj skupštini društva “Velebit” održanoj 25. siječnja
1868. službeno je obznanjeno da su pregovori sa srpskom stranom o ujedinjenju prekinuti.
“„Velebit“ vidi, da se tako sjediniti ne može te Zahar predloži, da se dopis „Zore“
ad acta baci...”26
Ovaj događaj je detaljno opisao i jedan od glavnih velebitovih pregovarača Izidor Krš-
njavi, koji je pregovore vodio sa tadašnjim predsjednikom društva “Zora” Vladanom Đor-
đevićem.27
“...Hrvatsko društvo „Velebit“ delegiralo je mene i Luku Zoru da bismo s Vladanom
Đorđevićem pregovarali o spajanju naših društava. Naši su se pregovori otezali, jer
je Đorđević postupao dilatorno: načelno se izrazio u prilog ujedinjenja, ali se u po-
gledu modaliteta nikako nije htio izjasniti. ...unedogled je odugovlačio... naposlijetku
smo ga prisilili da iziđe na vidjelo... Zore i ja, susreli smo se s njim u jednoj kavani...
i zahtijevali odgovor. On je glasio: “Srpsko udruženje ‘Zora’ pripada kao takvo općoj
organizaciji ‘Omladina’ i zbog toga ne može napustiti svoju egzistenciju, niti svoj na-
ziv. Ukoliko studentsko društvo južnih Slavena želi prihvatiti naziv ‘Zora’, ona bi se
mogla odmah ujediniti.
24
Ibid: 14.
25
26
27
Vladan Đorđević (1844-1930) srpski liječnik, političar i književnik. Medicinu je studirao u Beču, gdje je i specijalizirao
kirurgiju. Bio je pokretačem “Ujedinjene omladine srpske”. Osniva “Srpsko lekarsko društvo” (1872.) i pokreće časo-
pis Srpski arhiv za celokupno lekarstvo (1874). Od 1873. je osobni liječnik kneza Milana. Đorđević je bio predsjednik
beogradske općine 1884.-1888. i ministar prosvjete i gospodarstva 1888. Bio je i članom Srpske kraljevske akademije,
te predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova od 1887.
... U Beč je stigao knez Srbije Mihajlo Obrenović. S deputacijom hrvatskih stu-
denata pošao sam u njegovu rezidenciju u hotelu “Lamm”... U svom sam pozdrav-
nom govoru vrlo jasno izrazio kako od Srbije očekujemo ujedinjenje južnih Slavena...
Knez... zahvalio nam je i upozorio nas da marljivo studiramo i da javne stvari s punim
povjerenjem prepustimo nosiocima aktivne politike.”28
Odmah potom nastavljeni su pregovori sa slovenskim društvom, koji su očito tekli po-
voljnije za obje strane. Izrađen je i pravilnik zajedničkog društva, koji je odmah i prihvaćen.
U mjesecu ožujku te iste 1868. godine počelo je s radom novo hrvatsko-slovensko društvo
pod imenom “Jug”. Za predsjednika je privremeno izabran Stjepan Spevec, kojega je usko-
ro zamijenio Tadija Smičiklas, a za bilježnika Mirko Divković.29 No, društvo nije bilo duga
vijeka; već iduće 1869. Slovenci traže odcjepljenje.
“ …„Jugu“ kao da nebi sudjeno dugo živjet. Dne 9. svibnja 1869. ustade Josip Le-
vec, te nezadovoljan sa radom „Juga“, izjavi u ime 45 Slovenaca, da su oni voljni sebi
opet posebno družtvo ustrojiti povodom sjedinjenja slovenske omladine; nu dodade
ipak, da bi Slovenci u „Jugu“ ostati htjeli, ako se on znatno preustroji. Tako je dakle
došlo do toga, da se „Jug“ mirno razprši... Razlog će tomu biti, što su Hrvati i Sloven-
ci u Beču mnogobrojno zastupani, te osjećali potrebu i dosta sile, da imaju poseb-
no družtvo, gdje bi se specijalni interesi tih grana slavenskog juga laglje i uspješnije
razpravljali.”30
“... Dvie godine bila je zajednica sretna, nu tada ... “Velebitu” biješe opet za se
živjet!.. Hrvatstvo se učvrstilo, a nije se pod nipošto tim povriedila bratska pažnja,
koju je “Velebit” svagda gojio prema slovinskim društvom”31
Unatoč neuspjehu odnosi između hrvatskih i slovenskih studentskih društava ostali su

dobri, suradnja se nastavila, samo bez daljnjih pokušaja ujedinjenja. I u kasnijoj dokumen-
taciji “Velebita”, primjerice onoj iz 1874., spominje se surađivanje sa slovenskim akadem-
skim društvom “Slovenija”.
“Sa ostalimi slovjenskimi družtvi pazi se je “Velebit” jako dobro: osobito mi va-
lja spomenuti bratsku pažnju sa slovenskimi akad. Družtvom “Slovenijom”, koja je u
zajednici sa “Velebitom” 12. prosinca 1874. priredila koncert u čast svog neumrlog
Preširna. – U proslavu destogodišnjice svog obstanka dade “Velebit” 2. ožujka sjajan
komers. Odlični gosti, medju kojimi bijahu i dalmatinski, istarski i slovenski zastupni-
ci na carevinskom vieću, napuniše dvoranu, a sva slovjanska akad. Družtva dokazaše
svojim mnogobrojnim posjetom, kako im je “Velebit” u istinu bratski drug.”32
Ukratko o toj velikoj proslavi desetgodišnjice “Velebita”, izvještava i hrvatski dnevni list
Obzor.
28
Krtalić 1986b: 718.
29
30
Društvo “Velebit” 1874: 8-9.
31
Ibid: 2.
32
Djačko društvo Hrvatski dom 1878: 29.
“ ...”Velebit” društvo hrvatskih djaka u Beču slavilo je dne 2. ožujka svoju desetu
godišnjicu. Da se to čim dostojnije proslavi, bi na nekoj sjednici društva odlučeno, da
se u već ožujku priredi svečan komers. Polag odlukom sjednice budu na komers po-
zvani dalmatinski, hrvatski i slovenski zastupnici u carevinskom vijeću pak onda sva
slavenska djačka društva u Beču, hrvatski Adrijatik u Grazu i djačka društva u Zagre-
bu. Krasan salon Zillingerova hotela bijaše odredjen za mjesto svečanosti... Najvećim
brojem dodjoše Srbi i Slovenci, od družtva “Zore” i “Slovenije”. Onda ... iz Dalmacije...
“Jedinstvo”... zatim Čeha u ime “Akademskog Spolka”, Rusa..., Rusina..., Poljaka...”33
Po svemu sudeći bila je to velika zabava koja je sveukupno brojala čak 170 uzvanika, te
je bila popraćena adekvatnim glazbenim programom. Nešto više o ovakvim vrstama zabava
kojih je “Velebit” organizirao u izobilju raspravljat će se u idućem poglavlju teksta.
Od drugih izvora vezanih za međustudentsku suradnju, spominju se projekti realizirani
zajedno sa studentskim društvom “Hrvatski dom” iz Zagreba. Društvo “Hrvatski dom” ka-
snije će i u sklopu svog almanaha izvještavati o radu društva “Velebit”. Jedan od zajednič-
kih projekata koji je realiziran suradnjom ovih dvaju društava bilo je preseljenje posmrtnih
ostataka pjesnika Petra Preradovića iz Beča u Zagreb. Tim povodom osnovana su dva od-
bora, jedan u Beču i jedan u Zagrebu. Ti odbori na sebe su preuzeli glavnu odgovornost
prijenosa ostataka pokojnika.
“Na dušni dan ode “Velebit” na grob velikana P. Preradovića, i okiti ga zasluženim
viencom, a u sastanku od 2. prosinca ustade družtveni član Fr. Lisak, pak odušev-
ljenimi riečimi predloži, neka se ostatci neumrlog Preradovića prenesu u domovinu.
“Velebit” prihvati taj predlog jednim glasom, odmah se izabra odbor, koji će razviditi,
kako će se ta liepa zamisao najshodnije izvest; svojoj braći u Zagrebu javi “Velebit”
što je naumio, u Zagrebu se ustroji središtni odbor za prenos podataka, domovina
prihvati Velebitovu zamisao od svega srdca – još koji mjesec, pak će zahvalni narod
ispuniti želju svoga velikog pokojnika. Mnogo je bilo okapanja, dok se prenos do-
zvolio; a najljepše si je pri tom zasluge stekao družtveni tajnik Stj. Pliverić, ne požaliv
ni truda ni muke, dok nije dobio u ruke, što je tražio, naime: dozvolu za prenos.”34
Nakon što je prijenos posmrtnih ostataka u Zagreb uspješno izvršen, “Hrvatski dom” je
tim povodom organizirao veliku svečanu “zabavu”. Projekt je okončan na obostrano zado-
voljstvo dviju akademskih društava, te su za ovaj poduhvat primili brojne pohvale i čestitke
iz čitave Hrvatske. O tome svjedoči i sljedeći zapis:
“Nakon prijenosa Preradovićevih posmrtnih ostataka u Zagreb, društvo je zajed-
no sa društvima “Kolo” i “Sloga”, priredilo sjajnu zabavu za preko šesto uzvanika, a
za koju su im brzojavne čestitke stizale iz raznih krajeva Hrvatske, pa čak i od bisku-
pa Strossmayera.”35
33
Maravić 1875: 1.
34
Ibid: 33.
35
Luetić 2006: 340.
Još jedan vrlo važan projekt je bilo izdavanje almanaha društva “Velebit”, iniciran od stra-
ne Milana Grlocija. Prijedlog je usvojen 30.11.1873. kada je sazvana glavna skupština te je
izabran poseban odbor koji je bio zaslužan za realizaciju almanaha. Taj almanah pod nazi-
vom Velebit: Zabavnik hrvatske omladine sadrži pregled rada prvih “deset godina” društva.
Nešto detaljnije o ovoj “knjigi”, odnosno njezinu recenziju nalazimo u hrvatskom književ-
nom časopisu Vienac iz 1875. godine.
“O toj knjigi nije bilo što znamo, u nijednom našem listu ocjene, a opet malo koja
knjiga zaslužuje više, da se iznese o njoj pravedan sud pred sviet... Društvo hrvatskih
djaka “Velebit” u Beču slavit će dogodine svoju desetgodišnjicu, što je očit znak da
je osnovano na zdravu temelju – na temelju bratinstva i rada: u zabavniku nudjaju
vrli naši Velebićani svomu rodu plod svoga rada... Sad o samoj knjizi. “Velebit” dieli
se u četiri diela: I. Ljetopis družtva. II. Pjesme. III. Pripoviesti. IV. Poučni članci...”36
Besjede društva “Velebit” i Zajčev zbor “U boj!”

Kao što je već ranije spomenuto, “Velebit” je uz svoje uobičajene skupštinske sjednice
organizirao i čitav niz “predavanja” koja su bila popraćena i nešto opuštenijim glazbenim
dijelom. Radi se dakle o “zabavama” koje bi obično slijedile na samom kraju izlaganja. To
je uglavnom bila prilika da se studenti i njihovi gosti prepuste slobodnijoj konverzaciji ili
primjerice slušanju glazbenih koncerata. Ovaj zabavni segment je također vrlo značajan,
pogotovo iz perspektive povijesti hrvatske glazbe i kulture općenito. Jedna je “zabava” od-
nosno “svetčanost” u organizaciji “Velebita” spomenuta u više različitih povijesnih i muzi-
koloških tekstova. Riječ je o svečanosti održanoj u srpnju 1866. povodom 300. godišnjice
bitke kod Sigeta.
“U sjednici od 23. svibnja 1866.g. odlučilo se proslaviti 300 godišnjicu bana Ni-
kole Zrinjskog. Dan svtečanosti odredjen bi na 7. srpnja ..., a gosp. Zajc sastavit će
zbor za tu svetčanost.”37
Poznati hrvatski glazbenik Ivan pl. Zajc (1832-1914)38 koji je tada svoju karijeru gradio
u Beču bio je angažiran od strane društva napraviti prigodnu glazbenu skladbu za veliku
svečanost. Zajc je inače bio počasnim članom “Velebita”, a s radom i djelovanjem društva
upoznao ga je jedan njegov bivši “učenik u guslanju”, također član dr. Ivan Dežman.39
“ ... dr. Ivan Dežman, koji se često navratio bivšem učitelju, Ivanu pl. Zajcu, odavna
ga je doveo u pobliži doticaj s hrvatskom mladeži i s njihovim vodjama, pa je maestro
36
Šenoa 1875a: 14.
37
38
Ivan pl. Zajc je hrvatski skladatelj i dirigent. Rođen je u Rijeci 1832., porijeklom je inače bio Čeh. Obilježio je razdo-
blje hrvatske glazbe između 1870. i 1914., koje je kasnije nazvano “Zajčevim dobom”. Bio je ravnateljem prve stalne
škole Glazbenog zavoda u Zagrebu te ravnatelj i dirigent prve stalne hrvatske opere. Kao kompozitor bio je mnogos-
tran i vrlo plodan stvaralac, skladao je oko 1200 skladbi. Studirao je u Milanu od 1850-1855., po završetku studija
vratio se u rodnu Rijeku. Godine 1862. odlazi u Beč kako bi se afirmirao kao operni kompozitor. U Zagreb dolazi 1870.
gdje mu je zadaća bila reformirati, odnosno formirati hrvatsku operu i glazbenu scenu općenito.
39
Usp. leksikon članova društva str. 3.
u novom svom probudjenom patriotskom zanosu za njih skladao više zborova, pa i

himnu Zrinjskome “U boj!”, pod koju je Frano Marković kasnije bio postavio riječi...”40
Iz izvora saznajemo kako je proslava protekla u prigodnom svečanom tonu, a Zajc je baš
za tu prigodu skladao svoj legendarni zbor “U boj!”.41 On sam je zabilježio da je tu večer 7.
srpnja 1866. u bečkoj Sophiensälle skladbu izvelo čak 400 pjevača. Izvedba je popraćena
ovacijama, a sama skladba postat će iznimno popularna.42
Još je jedna svečanost u organizaciji društva “Velebit” ostala zabilježena kao važna
večer za razvoj hrvatske glazbe, a i za Zajca osobno. Ova “beseda” se održala 1869. i to po-
novno u bečkoj “Sophiensälle” u kojoj su glavnu riječ vodili “zagrebački djaci” Ivan Zahar,
August Šenoa, Fran Marković, Mirko Bedeković, Milan Makanec i Mato Mrazović.43 Od dru-
gih istaknutih ličnosti koji su bili prisutni tu večer spominju se sam glazbenik Zajc, general-
brigadir Petar pl. Preradović i biskup Josip Juraj Strossmayer.44 Ono što je nakon koncerta
te večeri uslijedilo, bio je otvoreni poziv maestru Zajcu da preuzme ravnanje hrvatskom
operom u Zagrebu. Bila je to naravno velika čast, ali i poprilično velik izazov s obzirom na
činjenicu kako je morao doslovce početi graditi sve ispočetka.
“Poslije slavenskog koncerta povukao se vladika Strossmayer u pratnji bečkog
general-brigadira Petra pl. Preradovića i obrsta Trnskog, uvaženog hrvatskog pjesni-
ka, u pokrajinsku sobu na intimni domjenak. ... Maestro Zajc podao se svom dušom
ritmičkom romonu prelijepog biskupovog predavanja, kadno ga iz tog uživanja trgnu
Preradovićeve riječi: “Reci mi zapravo, dragi maestro, čemu ti gudiš Nijemcima in-
ternacionalne operete, dok te tamo dolje u domovini čeka golema kulturna zadaća?
Kolikogod nas je duševnih radnika, ipak nas je vrlo malo, pa svaki imade svoje ob-
veze prema hrvatskoj domovini. ... Ti moraš poći s nama, da nam osnuješ hrvatsku
operu. Naš je Talijin hram obeščašćen stranom muzikom, pa moraš da nam narod
digneš iz drijemeža, u koji je zapao iza Ilirizma!” ... Zajc se polagano digne, uspravi
se u svojoj visini, uzdahne duboko, slobodljivo, pruži obje ruke prema Preradoviću i
izlane ganuto: “S božjom pomoći, idem s vama!” ... Bio je historičan momenat, to su
svi prisutni osjetili...”45
Upravo je te večeri, ovim činom Zajčeva pristanka bio položen temelj za razvoj hrvatske
opere i glazbene kulture općenito u drugoj polovici 19. stoljeća.
40
Kassowitz-Cvijić 1924: 23-24.
41
Svoju skladbu “U boj” će deset godina kasnije, 1876., Ivan pl. Zajc inkorporirati u svoju poznatu operu “Nikola Šubić
Zrinski”. Također treba naglasiti kako je ova svečanost u bečkoj Sophiensälle održana neposredno nakon velikog
poraza austrijske vojske u bitci kod Sadove (3. 7. 1866.) te je kao takva imala i snažne političke konotacije. Ovom bes-
jedom se ustvari nastojalo podsjetiti aktualnu vlast u Monarhiji kako su Hrvati oduvijek bili njezini odani podanici.
42
Katalinić 2003: 6.
43
44
Kassowitz-Cvijić 1924: 23-24.
45
Kassowitz-Cvijić 1924: 24.
Zaključak
Zaključno o bečkom “Velebitu” može se sumirati kako je to bilo studentsko društvo s
naglašenom nacionalnom notom. Njihovo djelovanje na području humanističkih i prirodnih
znanosti imalo je svrhu promicanja, očuvanja i kultiviranja hrvatskih nacionalnih interesa.
Članovi društva uglavnom su bili pripadnici viših društvenih slojeva i vrlo različitih profesi-
onalnih orijentacija. Biti članom “Velebita” podrazumijevalo je biti prisutan i aktivan u odre-
đenim intelektualnim krugovima, čija je struktura bila vrlo razgranata. Njihova umreženost
i djelovanje nisu bili ograničeni samo na područje Beča već su djelovali i u svojoj domovini.
Sve u svemu, analizirajući rad ovog društva jasno se mogu isčitati oblici komunikacije, način
promišljanja i sustav vrijednosti jednog dijela mlade hrvatske akademske zajednice te baš
kao što je u jednom od izvornih tekstova rečeno, društvo “Velebit” bilo je “zrcalo”. Ono sa-
mo bilo je refleksijom bivanja, djelovanja i formiranja hrvatske kulturne i intelektualne elite
u drugoj polovici 19. stoljeća.
Leksikon članova akademskog društva Velebit u Beču (1865.-1882.)

ADOLFO, Fodor, liječnik (Vinkovci, 1853. – 1897.) Gimnaziju je završio u rodnim Vinkovci-
ma. Upisao je i završio studij medicine u Beču 1878. Nedugo završava magisterij iz far-
macije, također u Beču. Između 1879. i 1889. radio je kao liječnik u Varaždinu i Varaždin-
skim toplicama, a u Karlovcu je posjedovao ljekarnu “Sv. Ćirila i Metoda”. Od 1889. radi
kao privatni liječnik u Zagrebu, a od 1892. imenovan je kotarskim liječnikom. Također
biva dodijeljen za perovođu zdravstvenom odsjeku Zemaljske vlade te sudjeluje pri izra-
di zdravstvenih zakona. Od 1893. preuzima vođenje i izgradnju Kraljevskog zemaljskog
zavoda za proizvođenje animalnog cjepiva.
ANDRIJEVIĆ, Stanko, pravnik, političar, zagrebački gradonačelnik (Zagreb, 1841. – Za-
greb, 1894.). Srednju školu i studij prava završio je 1862. u Zagrebu, doktorirao je 1873.
u Grazu. Godine 1874. izabran je za narodnog zastupnika Zagreba u Hrvatskom sabo-
ru, a 30.11.1876. za zagrebačkog gradonačelnika. Bio je pristašom Narodne stranke. Za
njegova mandata izgrađen je zagrebački gradski vodovod (predan na upotrebu 1878.),
provedena je nova numeracija kuća i imenovanje ulica.
BABIĆ, Ljubomil Tito, pseudonim Ksaver Šandor Gjalski, književnik (Gredice kraj Za-
boka, 1854. – Gredice, 1935.). Rođen je u plemenitaškoj obitelji, gimnaziju je pohađao u
Varaždinu, a studij prava u Zagrebu. Pravo je završio u Beču 1874., gdje je položio i dr-
žavni ispit 1878. Nedugo zatim se zaposlio u Koprivnici kao državni činovnik. Od 1891.
radi pri Kraljevskoj zemaljskoj vladi, ali već od 1898. biva umirovljen zbog neslaganja s
politikom bana Khuen-Hédervárya. U hrvatskoj književnosti javlja se prvi puta u listu
Vienac 1884. s pripovijetkom Illustrissimus Battorych. Zajedno s Milivojem Dežmanom
bio je urednik lista Vienac. Vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se djelo Pod starim
krovovima (1886.). Pored romana pisao je i književne članke, filološke oglede te političke
i povijesne rasprave. U dva mandata bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a
1903. izabran je za počasnog člana JAZU. U politički život uključuje se 1906. godine; bio
je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. U periodu od 1920. do 1929. obnašao je
dužnost velikog župana Zagrebačke županije.
BADALIĆ, Hugo, književnik (Slavonski Brod, 1851. – Zagreb, 1900.). Gimnaziju je pohađao
u Zagrebu, a nakon svršetka gimnazije odlazi na studij u Beč. Tamo je 1874. završio stu-
dij klasične filologije. Potom se iste godine vraća u Hrvatsku; postavljen je za učitelja u
riječkoj gimnaziji. Od 1882. ponovno je u Zagrebu; postavljen je za ravnatelja Ženskog
liceja, a kasnije i ravnatelja Donjogradske gimnazije. Poeziju je počeo objavljivati već
1874. u Velebitu i Viencu; pisao je ljubavnu, patriotsku, himničku, elegijsku i idiličku liri-
ku, pjesničke pripovijesti i balade. Među njegovim djelima najzastupljenija je i žanrov-
ski najraznovrsnija patriotska lirika. Nekoliko njegovih pjesama je i uglazbljeno (I. Zajc,
J. Hatze), a poznat je i kao autor libreta za operu Ivana pl. Zajca “Nikola Šubić Zrinski” i
autor “Hrvatske antologije”.
BOGIŠIĆ, Baltazar, pravnik, povjesničar prava, etnograf (Cavtat, 1834. – Rijeka, 1908.).
U Cavtatu je završio privatnu nautičku školu. Godine 1858. odlazi u Veneciju, gdje je
maturirao u liceju sv. Katarine. Studij prava započeo je u Beču 1859. Potom je upisao i
doktorirao filozofiju 1862. u Giessenu. Od 1863. radio je kao bibliotekar na slavističkom
odjelu u bečkoj Dvorskoj knjižnici. Doktorat iz prava i političkih znanosti stekao je 1864.,
također u Beču. Godine 1867-68. boravi u Vojnoj krajini gdje mu je povjerena funkcija
savjetnika za obrazovanje. Postaje redovnim članom JAZU praktički od njezina osnutka
1867. Od 1870. živi i radi kao profesor na Sveučilištu u Odessi, gdje je i osnovao slavistič-
ku knjižnicu. Godine 1874. seli se u Pariz. Zatim je od 1893-99. bio ministar pravde Crne
Gore. Bavio se proučavanjem života južnih Slavena i njihovih pravnih običaja. Njegovim
najznačajnijim djelom smatra se Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore, kodeks
koji se i danas smatra velikim doprinosom modernoj pravnoj znanosti.
BRAŠNIĆ, Mijo, povjesničar (Vinkovci, 1849. – Vinkovci, 1883). Osnovnu školu i gimnaziju
završio je u rodnim Vinkovcima. Godine 1868-72. slušao je u Beču predavanja iz povije-
sti, zemljopisa, latinske i slavenske paleografije, opće arheologije itd. Nakon završenog
studija radio je kao gimnazijski profesor u Vinkovcima. Već kao vrlo mlad počeo se baviti
znanstvenim radom, a njegov najznačajniji doprinos hrvatskoj historijografiji su radovi o
županijskom poretku u srednjem vijeku.
BRUNSCHMIDT, Josip, arheolog (Vinkovci, 1858. – Zagreb, 1929). Osnovnu i srednju školu
završio je u Vinkovcima. Studij povijesti i zemljopisa upisao je 1876. na Sveučilištu u Be-
ču. Radio je jedan period kao gimnazijski profesor u Vinkovcima, a potom od 1892. radi
u Zagrebu. Godine 1892/93. odlazi na arheološko usavršavanje u Beč. Po povratku u do-
movinu postaje prvo kustos, a od 1895. i upravitelj Arheološkog odjela Narodnog muze-
ja u Zagrebu. Od 1896. prvi je profesor arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Godine
1902-10. bio je ravnateljem Strossmayerove galerije, a od 1914. predsjednik Povjerenstva
za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Inicirao je novu seriju Vjesnika Hrvatskog
arheološkog društva, a bio je i njegovim urednikom od 1895-1919.
BUDMANI, Pero, filolog i leksikograf (Dubrovnik, 1835. – Castel Ferretti, Italija, 1914.). U
Dubrovniku je pohađao osnovnu školu i gimnaziju (do 1853.). Studij medicine upisuje
u Beču, zatim prelazi na pravo, koje nije završio. U konačnici se posvetio proučavanju
filologije, matematike i glazbe. Od 1868. radi u dubrovačkoj gimnaziji. Godine 1870-76.
zastupnik je Narodne stranke u Dalmatinskom saboru. Dva puta je biran u Carevinsko
vijeće u Beču, ali se svog mandata odrekao 1873., kao i mandata u Dalmatinskom sabo-
ru 1876. Godine 1883. odlazi u Zagreb, gdje preuzima uredništvo Akademijina Rječnika
hrvatskog ili srpskog jezika. Iste godine postaje dopisni član Akademije, a ubrzo i pravi
član. Bio je dopisni član SAN (1888) i petrogradske Akademije nauka (1889). Od 1907. pa
sve do smrti živio je u Castel Ferrettiju. Prvo značajnije Budmanijevo djelo Grammatica
della lingua serbo-croata (illirica) nastalo je već za vrijeme boravka u Beču 1867. godine.
CATTI, Gjuro, liječnik (Rijeka, 1849. – 1923). Gimnaziju je završio u Rijeci. Studij medicine
upisao je i završio u Beču. Ponuđeno mu je vodstvo laringološke klinike u Innsbrucku, ali
se 1879. vraća u domovinu. Prihvatio je mjesto primarnog liječnika Internog odjela Grad-
ske bolnice u Rijeci. Stekao je međunarodni ugled svojim znanstvenim publikacijama i
konzilijarnom praksom u Opatiji.
ČAKANIĆ, Janko, pravnik (Samobor, 1848. – Zagreb, 1898.). Nakon završetka gimnazije
1867. u Zagrebu, upisuje studij prava koji će kasnije dovršiti u Beču. Doktorirao je 1873.,
a potom je radio kao odvjetnički perovođa, isprva u Beču, a kasnije u Zagrebu. Dodatno
se još znanstveno usavršavao i u Berlinu. Od 1875. predaje na Pravnom fakultetu u Za-
grebu, gdje je izabran za redovnog profesora od 1881-97.
DEŽMAN, Ivan, liječnik, književnik (Rijeka, 1841. – Zagreb, 1873.). Osnovnu i srednju školu
pohađao je u Rijeci. Studij medicine upisao je u Beču, gdje je i diplomirao 1864. Bio je
privatni liječnik i gradski fizik u Zagrebu. Godine 1868. objavio je prvi hrvatski medicin-
ski riječnik. Svoje znanstvene članke objavljivao je 1869-73. u Viencu, a bio je i njegov
glavni urednik od 1871. do 1872. Bavio se aktivno i politikom, te je bio i saborski zastu-
pnik. Djelovao je u Šenoinu književnom krugu, a najviše je surađivao s F. Markovićem.
Okušao se i u pisanju opernih libreta; najpoznatiji tekst mu je Ban Leget za operu Ivana
pl. Zajca iz 1872.
DIVKOVIĆ, Mirko, gramatičar, leksikograf, prevoditelj (Zagreb, 1843. – Samobor, 1924). Gi-
mnaziju je završio u rodnom Zagrebu 1863. Studij klasične i slavenske filologije završio je
1867. u Beču. Po povratku u domovinu radi isprva u varaždinskoj, a kasnije u zagrebač-
koj Klasičnoj gimnaziji. Od 1870. radi na Pomorskoj akademiji u Rijeci. Nakon pada bana
Raucha 1871., vraća se u zagrebačku Klasičnu gimaziju te 1882. postaje njezinim ravna-
teljem. Na toj je funkciji sve do umirovljenja 1908. Bio je tajnik Matice hrvatske 1871. i
napisao je pregled njezinog povijesnog razvitka od osnivanja 1842. do 1874. Proučavao
je hrvatski i latinski jezik te napisao više školskih priručnika, među kojima posebno mje-
sto zauzima Hrvatska gramatika.
DUKIĆ, Ante, odvjetnik, političar (Kastav, 1854. – Volosko, 1894.). Gimnaziju je završio
1873. u Rijeci. Diplomirao je pravo na bečkom Sveučilištu, gdje je 1884. i doktorirao pra-
vo. Radio je u financijskoj prokuraturi u Trstu od 1883–87. Kao odvjetnik u javnom životu
promicao je hrvatski jezik, služeći se njime i u kaznenom postupku. U političkom životu
surađivao je s M. Laginjom i V. Spinčićem. Godine 1889. izabran je kao hrvatski stranački
predstavnik za Pokrajinski sabor Istre. Te iste godine imenovan je zamjenikom zemalj-
skog kapetana Istarske markgrofovije te je postavljen za potpredsjednika Pokrajinskog
sabora Istre. U svom pozdravnom govoru istarskim zastupnicima po prvi put u povijesti
te institucije obratio se na hrvatskom jeziku.
GRAHOR, Janko Josip, arhitekt i graditelj (Nova Gradiška, 1855. – Zagreb, 1918.). Završio
je realnu gimnaziju u Zagrebu. Studij je 1871. upisao na Politehnici u Beču, a od 1878.
upisao se i na arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti, također u Beču. Bio
je članom Kluba inžinirah i arhitekatah u Zagrebu, gdje se i kao odbornik od 1884-90. i
1892-1903. zauzimao za afirmaciju novog staleža arhitekata. Godine 1879-80. boravio je
u Sarajevu kao voditelj regulacije grada. Na početku svog arhitektonskog djelovanja 1877.
izradio je studijski projekt za zgradu JAZU. U okviru poduzeća “Grahor i Klein” od 1880.
projektira i izvodi zgradu Prve hrvatske štedionice u Radićevoj ulici, te čitav niz drugih
zgrada na području Donjeg grada u Zagrebu.
GRLOVIĆ, Milan, književnik, publicist i novinar (Križevci, 1852. – Zagreb, 1915.). Osnovnu
školu završio je u Križevcima, gimnaziju u Varaždinu, a pravo u Pragu i Beču. Kao književ-
nik i novinar djeluje u Zagrebu od 1877. godine. Jedan je od pokretača mnogih časopisa:
Velebit, Hrvatski svjetonazor, Pozor (kasnije Obzor), Smotra, Prijatelj naroda, Narodne
novine. Pripremio je i opsežan Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća. Osnivač je i prvi
predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (1910.), a zaslužan je i za osnutak Društva
hrvatskih književnika. Pisao je pjesme, novele i putopise, prevodio njemačke, američke
i talijanske pisce, bavio se kazališnim, glazbenim i književnim kritikama, a napisao je i
jedan roman. Objavio je pjesničke zbirke Nove đulabije i Moj život.
HRANILOVIĆ, Jovan, grkokatolički prezbiter, političar, književnik (Kričke kraj Drniša, 1855.
– Novi Sad, 1924.). Završio je gimnaziju grkokatoličkog konvikta u Zagrebu 1874., gdje je
upisao i studij teologije, koji je potom 1878. dovršio u Beču. Kao grkokatolički svećenik
župnikovao je u Kaštu, Radatoviću i Križevcima. Bio je paroh u Novom Sadu 1889-98.
i 1900-24. Javno djelovanje započinje kao pravaš i protivnik velikosrpske politike te za-
govornik federalizma i posebnog položaja Hrvatske. Godine 1918-19. predsjedava voj-
vođanskom skupštinom i vladom. Pred kraj života se u potpunosti opredijelio za jugo-
slavenstvo. Pisao je pjesme, pripovijetke, političke i književne rasprave, koje je i objavio
u raznim dnevnim novinama i časopisima. Bio je urednik lista Obzor 1898. i književnog
časopisa Vienac 1899-1900. Najpoznatiji je kao pjesnik Žumberačkih elegija, a najbolji
dio svog stvaralaštva ostvario je u kritici.
JAGATIĆ, Andrija, teolog, putopisac (Luka kod Martinske Vesi, 1850. – 1901.).
JAKŠIĆ, Nikodem, pravnik (Ilok, 1850. – Zagreb, 1938.). Gimnaziju je završio 1869. u Osi-
jeku. Studij prava upisao je u Beču gdje je i doktorirao 1874. Službovao je pri sudovima
i odvjetništvima u Osijeku, Vukovaru, Đakovu, Bjelovaru i Garešnici, a od 1885. je dodi-
jeljen na službu Kraljevskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. Godine 1897. postao je
banskim savjetnikom u Unutarnjem odjelu Zemaljske vlade, a od 1912. i njegovim vodi-
teljem. Godine 1913. dobio je naslov odjelnog predstojnika. Politički nije bio aktivan, a
osobito je pridonio ugledu institucije nadodvjetništva u Hrvatskoj. Prikupljao je građu za
izradu rječnika pravnih izraza koji je pripremala JAZU. Na njegovu inicijativu 1865. osno-
vana je prva Hrvatska građanska čitaonica u Iloku.
JAMBREČAK, Dragutin, (Carolus, Karl, Karlek), pisac i publicist (Mekušje kraj Karlovca,
1838. – 1914). Klasičnu gimnaziju završio je 1855. u Zagrebu, gdje je potom upisao i zavr-
šio 1859. bogoslovni studij. Zaređen je za svećenika 1860. Službovao je kao nadstojnik
u Plemićkom konviktu. Od 1862. predavao je latinski, grčki i hrvatski jezik u karlovačkoj
gimnaziji, a od 1863. u zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji. Potom odlazi u Beč na vi-
šegodišnje usavršavanje. Od 1871-78. bio je gimnazijski učitelj u Senju. Od 1883. do umi-
rovljenja 1898. bio je župnikom u Brdovcu kraj Zaprešića. Objavio je čitav niz pripovijet-
ki, zatim pedagoške, psihološke, kulturno-povijesne i monobiografske članke, književne
kritike i jezikoslovne rasprave.
JORGOVANIĆ, Rikard (pravo prezime Filder), pjesnik, pripovjedač i feljtonist (Mali Tabor
kraj Huma na Sutli, 1853. – Zagreb, 1880.). U Zagrebu je polazio plemićki konvikt 1864-
66., gimnaziju te sjemenište 1872-73; 1873-74. šest mjeseci boravio u Veneciji, Firenci,
Bologni i Rimu. Računski vježbenik Financijskog ravnateljstva u Zagrebu 1873. i 1875., a
1874. i 1876-78. kućni informator djece slavonskih plemića (obitelji Mihalović i Pejačević).
Od 1878. stalni suradnik Obzora, a do kraja života urednikom njegova podlistka. Pjesme,
novele i feljtone objavljivao je u novinama i časopisima Vienac (1873-80), Velebit (1874),
Hrvatska lipa (1875), Hrvatski dom (1876, 1878), Obzor (1878-80).
KIŠPATIĆ, Mijo, prirodoslovac, mineralog, petrololog (Osijek, 1851. – Zagreb, 1926.). Gi-
mnaziju je završio 1869. u rodnom Osijeku. Godine 1873. upisao je studij prirodopisa
(matematika, fizika, specijalnost mineralogija i petrologija) na Sveučilištu u Beču. Dok-
torirao je 1881. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom 1870-ih bio je učiteljem u
osječkoj gimnaziji, zatim profesorom na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima.
Radio je i u Đ. Pilaru na mikroskopskim i kemijskim analizama. Godine 1896. postao je
redovnim profesorom mineralogije i petrologije na Sveučilištu u Zagrebu. Kao istraživač

i publicist postigao je visoke znanstvene rezultate u prirodoslovnim disciplinama.
KLAIĆ, Vjekoslav, povjesničar, rektor zagrebačkog Sveučilišta (Garčin kraj Slavonskog
Broda, 1849. – Zagreb, 1928.) Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Studij povijesti
i zemljopisa završio je 1872. u Beču. Bio je profesor opće povijesti na Filozofskom fa-
kultetu u Zagrebu od 1893-1922., a 1902-03. i rektor Sveučilišta. Glavno mu je djelo ne-
dovršena Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Godine 1875.
uređivao je pravaški književni tjednik Hrvatska lipa, a 1883-89. Vienac.
KRŠNJAVI, Izidor, slikar, povjesničar umjetnosti, arheolog, političar (Našice, 1845. – Za-
greb, 1927.). Gimnaziju je završio u Vinkovcima. U Beču je od 1866. studirao povijest
umjetnosti i filozofiju, iz kojih je završio i doktorat 1870. Potom je u Münchenu studirao
slikarstvo, a od 1872-77. boravi u Italiji na usavršavanju. Na nagovor Strossmayera vratio
se u Zagreb i 1877. preuzeo Katedru povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Po-
taknuo je osnivanje Društva umjetnosti (1878.), a zatim i Obrtne škole (1882.) te Muzeja
za umjetnost i obrt (1880.). Godine 1883. postao je prvim ravnateljem Strossmayerove
galerije te je reorganizirao Arheološki muzej. Upisao je i studij prava u Beču od 1887., a
potom je i doktorirao pravo 1891. u Grazu. Nakon dolaska Khuen-Héderváyja na vlast
postaje načelnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu od 1891-96. Proveo je više reformi u
srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi. Sudjelovao je u brojnim građevinskim pothva-
tima te su na njegovu inicijativu izgrađene brojne bolnice, knjižnice, škole, spomenici
te osnovana brojna društva. Isto tako, financirao je tiskanje udžbenika i modernizirao
školstvo. Nakon Khuenova pada, Kršnjavi se priključio pravašima i radio kao sveučilišni
profesor.
KORLEVIĆ, Antun, prirodoslovac (Sveti Ivan od Šterne kraj Višnjana, 1851. – 1915.). Gimna-
ziju je završio u Rijeci 1870. i odmah zatim postaje namjesnim učiteljem u varaždinskoj
gimnaziji. Godine 1872. dobiva stipendiju Zemaljske vlade za studij prirodnih znanosti u
Beču. Od 1876. namjesni je učitelj u gimnazijama u Zagrebu i Osijeku, a od 1877.u Rije-
ci. Godine 1889. pa sve do umirovljenja 1909. službovao je u gornjogradskoj gimnaziji u
Zagrebu. Predavao je i na Šumarskoj akademiji 1898-1913. kao prvi visokoškolski ento-
molog u Hrvatskoj. U Rijeci je osnovao prirodoslovni muzej sa zoološkom, botaničkom i
mineraloškom zbirkom, a u Zagrebu 1898. Zoologički kabinet sa pripadajućim zbirkama.
KOŠĆAL, Franjo, pedagog (Opave, 1851. – 1916.). Gimnaziju je završio u Zagrebu, a latin-
ski i grčki jezik diplomirao je u Beču 1874. Od 1876. bio je profesorom latinskog, grčkog,
njemačkog i francuskog u požeškoj gimnaziji. Za ravnatelja vinkovačke gimnazije izabran
je 1887., gdje je i ostao do svog umirovljenja 1906. Napisao je mnoštvo radova iz filozof-
ske i pedagoške tematike.
KOZULIĆ, Šime, pravnik, političar (Mali Lošinj, 1848. – 1912.). Studij prava završio je u Be-
ču. Bio je profesorom pomorskog prava u lošinjskoj nautičkoj školi između 1884-1889. i
1900-1911. Postaje zastupnikom Narodne stranke u Istarskom saboru 1895-1912. Suosni-
vač je i prvi predsjednik čitaonice Družbe sv. Ćirila i Metoda u Malom Lošinju.
KUČERA, Oto (Petrinja, 1857. - ?). Nakon završenog studija filozofije, 1877. postaje gimna-
zijskim učiteljem u Vinkovcima, a kasnije radi kao pofesor u Požegi i Zagrebu. Doktorom
filozofije postao je 1899., a od 1904. obnaša dužnost predstojnika zvjezdarnice “Hrvat-
sko naravoslavnog društva”, koju je između ostalog i osnovao. Napisao je mnogo raspra-
va i članaka (iz područja prirodnih znanosti) u raznim novinama i časopisima.
MAKANEC, Milan, političar, odvjetnik, publicist (Zagreb, 1843. – Zagreb, 1883.). U Zagre-
bu je završio gimnaziju i upisao studij prava, koji je potom dovršio u Beču, gdje je i dok-
torirao 1866. Od 1867. postaje profesorom kaznenog prava na pravoslovnoj akademiji
u Zagrebu. Izabran je i za tajnika “Trgovačko-obrtničke komore” u Sisku 1871. Nedugo
zatim, 1872. postaje saborskim zastupnikom, a od 1875. narodni je zastupnik u Sisku,
Samoboru i Kraljevici. Zbog zdravstvenih problema povukao se iz politike 1876.
MARKOVIĆ, Franjo, filozof, književnik (Križevci, 1845. – Zagreb, 1914.). Rođen je u plemić-
koj obitelji. Gimnaziju je pohađao u plemićkom konviktu u Zagrebu. Godine 1862. odlazi
na studij klasične filologije i slavistike u Beču. Završava studij 1865., a iduće godine po-
laže ispit za gimnazijskog profesora. Radio je u gimnazijama u Osijeku i Zagrebu. Godine
1870. odlazi na studij filozofije u Beč, a zatim u Dresden, Leipzig, Berlin i Pariz. Filozofiju
je doktorirao 1872. Godine 1874. imenovan je za prvog voditelja katedre za filozofiju u
Zagrebu i dekana Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta. Bio je rektor zagrebačkog sve-
učilišta od 1881.-1882. Urednik je Vienca od 1872.-1873. Član je odbora Matice hrvatske
od 1875. Član je JAZU od 1876. Posljednja dva desetljeća 19. stoljeća bio je zastupnikom
križevačkog kotara u Saboru Hrvatske i Slavonije.
MARKOVIĆ, Petar, književnik, prevoditelj (Kaptol kraj Požege, 1856. – Neumart, 1900.).
Osnovnu školu završio je u Požegi. Gimnaziju i studij filozofije završio je u Zagrebu. Ra-
dio je kao nastavnik u gimnazijama u Rijeci, Osijeku i naposljetku u Zagrebu. Od 1894.
postaje ravnatelj realne gimnazije. Poznat je i po svom pjesništvu, koje je najčešće pisao
za Vienac, Lipu i Hrvatski dom.
MILČETIĆ, Ivan, povjesničar književnosti, filolog, dijalektolog, folklorist (Milčetići na oto-
ku Krku, 1853. – Varaždin, 1921.). Pohađao je talijansku osnovnu školu u gradu Krku, gi-
mnaziju u Rijeci, a fakultetsko obrazovanje stječe na studiju slavistike u Zagrebu i Pra-
gu. Predavao je u gimnazijama u Splitu, Karlovcu te od 1880. u Varaždinu, gdje provodi
najveći dio svog života. Prema svojoj filološkoj naobrazbi bio je sljedbenik stvaralaštva
Vatroslava Jagića. Njegov najvažniji prilog književnoj povijesti je obrada starih glagoljskih
rukopisa, od kojih se kao najvažnije djelo ističe Hrvatska glagoljska bibliografija iz 1911.
Bio je član brojnih strukovnih i kulturnih udruženja, a od 1893. postaje dopisni član hi-
storično-filogičkoga razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
MRAZOVIĆ, Matija, političar, pravnik, publicist, zagrebački gradonačelnik (Visoko kod
Kalnika, 1824. – Zagreb, 1896.). Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu. Upisao je
studij prava u Zagrebu, gdje i počinje s odvjetničkim radom 1850. Bio je i novinar te je
s Vrbančićem pokrenuo list Pozor, a 1852. sa Šulekom pravnički list Pravnik. Također je
bio jedan od najistaknutijih članova Narodne stranke, čije vodstvo je i preuzeo 1866. Tu
funkciju će imati sve do 1880., kada će iz nje istupiti i osnovati novu Nezavisnu narodnu
stranku. Bio je saborski zastupnik, kao i voditelj “dioničke tiskare” (osnovana 1872.) do
1888. Osnivačem je hrvatskog pjevačkog društva “Kolo”. Bio je i načelnikom grada Za-
greba od 1879. do 1881.
NEUMAN, Dragutin, pravnik, političar (Valpovo, 1855. – Zagreb, 1911.). Osnovnu školu za-
vršio je u rodnom Valpovu, a gimnaziju 1877. u Osijeku. Studij prava upisao je i završio u
Beču 1882. Izabran je za osječkog gradskog zastupnika i podnačelnika od 1886-92. i od
1906-10. U prosincu 1910. izabran je za predsjednika hrvatskog sabora. Kao student u

Beču radio je u akademskim društvima “Velebit” i “Zvonimir”. U Osijeku je pokrenuo iz-
davanje dnevnika Narodna Obrana, te pomogao osnivanje “Kazališnog društva”, “Kluba
hrvatskih književnika i umjetnika”.
PALMOVIĆ, Andrija (Resinja, 1847. – 1882.). Osnovnu školu završio je u Koprivnici, a gi-
mnaziju u Požegi. Teologiju je studirao u Zagrebu, a za kaplelana je zaređen u Šišljaviću
1871. Palmović je bio poznat kao vrlo darovit pjesnik te zauzima istakuto mjesto u povi-
jesti hrvatske književnosti. Njegove pjesme su najviše bile objavljivane u Viencu, a jedna
je bila tiskana i u sklopu almanaha Velebit.
PLIVERIĆ, Josip, pravnik, političar, dekan Pravnog fakulteta, rektor sveučilišta u Zagre-
bu (Nova Gradiška, 1847. – Zagreb, 1907.). Gimnaziju je pohađao u Požegi i Zagrebu.
Godine 1868. upisuje studij prava u Zagrebu, a od 1874. studij nastavlja u Beču, gdje je
doktorirao. Od 1875. docent je sveopćeg državnog i međunarodnog prava na Sveučili-
štu u Zagrebu, gdje postaje i redovitim profesorom 1880. Dekan Pravnog fakulteta bio
je 1881-82., 1889.-90., 1895.-96., a rektor sveučilišta 1892.-93. i 1904.-05. Bio je zastupnik
u saboru od 1893.-1906., a od 1897.-1905. zastupnik u zajedničkom hrvatsko-ugarskom
državnom saboru.
RIFFER, Dragutin Carl, pravnik, političar (Osijek, 1852. – Osijek, 1896.). Gimnaziju je za-
vršio u Osijeku 1870., a studij prava upisao je u Beču. Bio je odvjetnički perovođa, a od
1885. i odvjetnik u Osijeku. Od početka 1884. bio je član Pravničkog društva u Zagre-
bu. Predsjednik Osječkoga dobrovoljnog glazbenog društva bio je od njegovog osnutka
1891. do 1895. Bio je član Narodne stranke te je kao njezin kandidat u dva navrata 1890.
i 1892. izabran za zastupnika izbornog kotara Donji Miholjac u hrvatskom saboru, a bio
je i zastupnik u budimpeštanskom parlamentu.
RUŽIĆ, Ivan, pravnik, političar (Hreljin, 1849. – Zagreb, 1915.). Školovao se u Senju, Zagrebu
i Rijeci, a nakon toga je studirao pravo u Parizu, Heidelbergu i Berlinu. Doktorirao je pra-
vo u Beču. Od 1874. radi za Hrvatsku bansku vladu na mjerama za sustavno promicanje
gospodarstva u Hrvatskoj. Od 1876. radi kao odvjetnik i javni bilježnik u Bjelovaru. Nakon
toga se preselio u Zagreb, gdje je radio kao javni branitelj. Bio je i zastupnik koprivničkog
kotara u hrvatskom saboru. U svojem političkom i društvenom djelovanju bio je jedan
od većih financijera izgradnje Starčevićeva doma te suvlasnik tvornice cikorije Franck.
SMIČIKLAS, Tadija, povjesničar, dekan Filozofskog fakulteta, rektor zagrebačkog sveuči-
lišta (Reštovo, Žumberak, 1843. – Zagreb, 1914.). Gimnaziju je završio u Zagrebu 1863., a
od 1864. studira povijest i zemljopis na bečkom sveučilištu. Od 1870. radi kao nastavnik
u riječkoj gimnaziji, od 1873. u zagrebačkoj gimnaziji, a od 1882. redovni je sveučilišni
profesor povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu. Za dekana
Filozofskog fakulteta izabran je 1886., a već iduće godine postaje rektor Sveučilišta u
Zagrebu i ostaje na toj funkciji sve do umirovljenja 1905. Bio je i predsjednikom Matice
hrvatske od 1901. pa sve do svoje smrti. Godine 1910. postaje prvim predsjednikom “Po-
vjerenstva za očuvanje umjetnih i historijskih spomenika”, a zagrebačko sveučilište mu
prvom dodjeljuje doktorat iz filozofije.
SPEVEC, Stjepan, pravnik, političar, rektor zagrebačkog sveučilišta (Vukanci kraj Zlatara,
1839. – Zagreb, 1905.). Osnovnu školu završio je u Zlataru, a gimnaziju u Zagrebu. Studij
prava završio je u Beču. Već od 1874. profesor je rimskog prava na pravoslovnoj akademiji
u Zagrebu i prvi dekan novog hrvatskog sveučilišta. Godine 1875-76. bio je sveučilišni
rektor, a od 1886. predstojnik kraljevske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nasta-
vu. Od 1891. je predsjednik Stola sedmorice, a od 1895. je bio i carev tajni savjetnik. Bio
je član hrvatskog sabora od 1875.-1891. i njegov potpredsjednik 1884. Sudjelovao je u
stvaranju hrvatskih prosvjetnih i pravosudnih zakona, između ostalih i novog školskog
zakona (“Spevčev zakon”). Bio je suosnivačem “Društva sv. Ćirila i Metoda” za materijal-
no i kulturno promicanje naroda.
SPINČIĆ, Vjekoslav, svećenik, političar (Spinčići kod Kastva, 1848. – Sušak, 1933.). Osnov-
nu školu pohađao je u Kastvu, a gimnaziju u Rijeci. Studirao je bogoslovlje u Gorici i Tr-
stu, a 1871. je zaređen. Studij filozofije pohađao je u Beču i Pragu, te od 1876.-1882. radi
kao profesor na preparandiji u Kopru. Od 1882.-1888. bio je kotarski i školski nadzornik
u Kopru i Volovskom. Zbog politčkih razloga premješten je 1888. u Goricu, a od 1892. i
otpušten pod optužbom da je agitator za sjedinjenje Istre s Hrvatskom. U periodu 1882.-
1916. bio je zastupnikom u istarskom saboru. Od 1890. do 1891. bio je članom istarskog
zemaljskog odbora. Bio je u zastupničkoj kući carevinskog vijeća od 1891.-1918. Također
je bio i članom privrednog narodnog predstavništva u Beogradu. Bio je i u istarskom sa-
boru od 1892. te predsjednikom hrvatsko-slovenskog kluba sve do njegova raspuštanja.
ŠENOA, August Ivan Napomuk Eduard, književnik (Zagreb, 1838. – Zagreb, 1881.).
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu i Pečuhu, a studirao je pravo u Pragu
i Zagrebu, no studij nije završio. Bavio se jedno vrijeme uređivanjem listova (Glasonoša
i Slawische Blätter) u Beču. Zatim se 1866. vraća u Zagreb i radi u uredništvu Pozora, a
potom kao gradski bilježnik i gradski senator. Bio je politički angažiran u Narodnoj stran-
ci. Bio je ravnateljem i dramaturgom u Hrvatskom zemaljskome kazalištu. Također je bio
urednikom društveno-književnoga časopisa Vienac i potpredsjednikom Matice hrvatske.
Kao pisac ogledao se u gotovo svim književnim vrstama; smatra se začetnikom hrvatske
realističke proze druge polovice 19. stoljeća.
TOMIĆ, Petar (Zabok, 1839. – Zagreb, 1918.). Gimnaziju je završio u ugarskoj Trnavi 1862.
Studij zemljopisa i povijesti završio je 1871. u Beču, a doktorirao 1874. u Grazu. Od 1863.
do 1882. bio je profesor u gimnazijama u Zagrebu, Osijeku, Gospiću, Rakovcu i Srijem-
skoj Mitrovici. Iz političkih razloga bio je umirovljen te je neko vrijeme boravio u Rusiji.
Od 1886. do ponovnog umirovljenja 1909. bio je gimnazijski profesor u Zagrebu. Priloge
iz geografije, povijesti i pedagogije objavljivao je u različitim listovima i časopisima, na-
pose u Nastavnom vjesniku, a autor je i kompilacije Poviest rimska do careva.
TURIĆ, Mirko, književnik (kula Tukarića u Kaniži 1852. – Senj, 1879.). Srednju školu je po-
hađao u Senju i završio u Rijeci 1871. Nakon završena studija književnosti radi u požeš-
koj gimnaziji. Umire vrlo mlad u Senju. Bio je talentiran pjesnik i književnik. Publicirao je
svoje radove u Viencu, Velebitu i Hrvatskom domu.
VARJAČIĆ, Ljudevit, pjesnik, pripovjedač, dramatičar (Zagreb, 1852. – Varaždin, 1926.).
Učiteljevao je na kaptolskoj školi u Zagrebu, zatim u Tuhlju i Varaždinu. Pisao je dječje
pjesme, pripovijetke, igrokaze, pedagoško-didaktična djela, a izdao je i nekoliko slikov-
nica u prozi i stihovima. Najplodniji je suradnik Smilja, a napisao je oko 200 pjesama od
kojih je polovica uglazbljeno.
ZAJC, Ivan Dragutin Stjepan, skladatelj (Rijeka, 1831. – Zagreb, 1914.). Bio je porijeklom
Čeh i već od ranog djetinstva pod utjecajem oca (vojni kapelnik) dobiva glazbenu izo-
brazbu. Od 1850. školuje se na milanskom glazbenom konzervatoriju, gdje je ostvario

zapažene rezultate na području glazbene kompozicije. Njegova opera “La tirolese” (1855.)
s velikim je uspjehom izvedena u milanskoj Scali. Potom se vratio u rodnu Rijeku, gdje
postaje ravnateljem kazališnog orkestra i filharmonijskog zavoda. Godine 1862. seli se s
obitelji u Beč, gdje se uspio proslaviti svojim operetama. Na poziv biskupa Strossmayera
seli se 1870. u Zagreb i preuzima mjesto ravnatelja opere HNK. Također je obnašao duž-
nost i ravnatelja škole Glazbenog zavoda. Napisao je velik broj glazbenih djela (oko 1200
skladbi), između ostalih i poznate opere “Mislav”, “Ban Leget” i “Nikola Šubić Zrinski”.
ZAHAR, Ivan, pravnik, književnik (Zagreb, 1845. – 1907.). Osnovnu i srednju školu završio
je u Zagrebu, gdje upisuje i studij prava, koji je potom dovršio u Beču. Godine 1874. je
doktorirao pravo u Grazu. Vrativši se u Zagreb mnogo je pisao za Vienac, a bio je i njego-
vim urednikom od 1871. do 1872. Napisao je velik broj pjesama i pripovijedaka, a kasnije
se ponajviše bavio pisanjem političkih članaka u Obzoru.
ZORE, Luka, filolog, političar (Cavtat, 1846. – Cetinje, Crna Gora, 1906.). Osnovnu i srednju
školu završio je u Dubrovniku. Isprva je studirao teologiju, a zatim upisuje studij slavisti-
ke u Beču. Nakon završena studija vraća se u Dubrovnik, gdje postaje nastavnikom u gi-
mnaziji. Nekoliko godina bio je narodni zastupnik u Zadru i Beču. Nakon što se odrekao
službe zastupnika, na poziv kneza Nikole u Cetinju se prihvaća izobrazbe kneza Petra.
Postaje predstojnikom ministarskog savjeta za nastavu i ravnatelj gimnazije u Cetinju.
Osnovao je i literarni list Slovinac kojemu je svrha bila “književno suživanje sveze među
Hrvatima i Srbima”.
Bibliografija
Aris, Philippe, Duby, Georges. 1990. A history of private life. IV. From the fires of revolution
to the great war. Cambridge, London: Harvard University press.
Bogišić, Valtazar. 1900. Autobiografija. Dubrovnik.
Gay, Peter. 2002. Schnitzler’s century. The making of middle-class culture 1815-1914. New York,
London: W. W. Norton & Company.
Goldstein, Albert (ur.). 1990. Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925. Zagreb: August Cesarec.
Gross, Mirjana. 1985. Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavo-
niji 1850-1860. Zagreb: Globus.
Hrvatski Dom: zabavnik hrvatske omladine 1876. Zagreb: izdalo Djačko društvo “Hrvatski Dom”.
Kassowitz-Cvijić, Antonija. 1924. Sličica o Ivanu pl. Zajcu. Zagreb.
Katalinić, Vjera. 2003. Skladbe Ivana Zajca sačuvane u Beču u odnosu na njegov bečki opus.
Mladi Zajc: Beč, 1862-1870. U Zbornik radova s međunarodnog skupa 2001. u Rijeci, ur. Ka-
talinić i Tuksar, 11-23. Rijeka: Izdavački centar Rijeka
Kolumbić, Nikica (ur.). 1983. Hrvatski biografski leksikon. 1. svezak: A – Bi. Zagreb: Leksiko-
grafski zavod Miroslav Krleža.
Korunić, Petar. 2000. Nacionalni identitet u djelu Tadije Smičiklasa: o podrijetlu Hrvata i hr-
vatskog naroda. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene
znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 18: 63-104.
Kršnjavi, Iso. 1986. Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, sv. 1., sv. 2. Priredio Ivan Krtalić. Za-
greb: Mladost.
Luetić, Tihana 2006. Neki aspekti studentske svakodnevice u drugoj polovici XIX. st. Djelova-
nje zagrebačkih studenata kroz društvo “Hrvatski dom”. Kolo 4: 331-343.
Macan, Trpimir (ur.). 1993. Hrvatski biografski leksikon. 3. svezak: Č-Đ. Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslav Krleža.
Macan, Trpimir (ur.). 1998. Hrvatski biografski leksikon. 4. svezak: E-Gm. Zagreb: Leksikograf-
ski zavod Miroslav Krleža.
Macan, Trpimir (ur.). 2002. Hrvatski biografski leksikon. 5. svezak: Gn-H. Zagreb: Leksikograf-
Macan, Trpimir (ur.). 2005. Hrvatski biografski leksikon. 6. svezak: I-Kal. Zagreb: Leksikograf-
Macan, Trpimir (ur.). 2009. Hrvatski biografski leksikon. 7. svezak: Kam-Ko. Zagreb: Leksiko-
grafski zavod Miroslav Krleža.
Naši dopisi. Obzor, 06. ožujka 1875. Zagreb.
Stančić, Nikša. 2002. Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Zagreb: Barbat.
Stipčević, Aleksandar (ur.). 1989. Hrvatski biografski leksikon. 2. svezak: Bj-C. Zagreb: Leksi-
kografski zavod Miroslav Krleža.
Suppan, Arnold. 1999. Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835-1918). Zagreb: Napri-
jed.
Šidak, Jaroslav. 1969a. Sveučilište do kraja prvog svjetskog rata. U Spomenica u povodu pro-
slave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, ur. Jaroslav Šidak, 91-123. Zagreb: Izdavački
zavod JAZU.
Velebit: zabavnik hrvatske omladine 1874. Zagreb: izdalo Djačko društvo “Velebit” u Beču.
Velebit. Zabavnik hrvatske omladine. Vienac: zabavi i pouci 7/1: 14-15., 7/3: 46-48, 7/5: 77-78.,
7/10: 160., 7/26: 426.
Filip Tomić
Prilog poznavanju života i djela Nićifora Dučića:

problematika pisama upućenih Baltazaru Bogišiću
U ovome radu cilj je doprinijeti poznavanju života i djela arhimandrita Nićifora Duči-
ća putem analize pisama koja je Dučić slao Baltazaru Bogišiću u razdoblju od 1887.
do 1900. godine. Analizirana građa pohranjena je u Muzeju i zbirci Baltazara Bogiši-
ća u Cavtatu, a sastoji se od ukupno 88 pisama poslanih od strane Dučića Bogišiću
te od 3 pisma koja je Bogišić poslao Dučiću 1889. i 1891. godine. U svrhu pokušaja
produbljenije analize i zaokruženije interpretacije, u istraživanju je korištena i Duči-
ćeva korespondencija dostupna u institucijama u Hrvatskoj ili objavljena u tiskanim
zbirkama izvora. Tako su za potrebe ovoga rada iščitana Dučićeva pisma upućena
Luji i Kosti Vojnoviću te Vatroslavu Jagiću, koja se čuvaju u Nacionalnoj i sveučiliš-
noj knjižnici u Zagrebu, kao i Dučićeva pisma Franji Račkom, objavljena od strane
Viktora Novaka.1
Ključne riječi: Nićifor Dučić, Baltazar Bogišić, korespondencija, 19. stoljeće, intelektualna elita
UVOD
U
radu polazim od premise da korespondencije predstavljaju vrijedne povijesne izvo-
re, sposobne ponuditi nam građu za rafiniraniji pristup historiografskoj interpretaciji
određenog prošlog vremena i prostora. Kao najrašireniji oblik međuljudske komuni-
kacije u 19. stoljeću, privatne prepiske pružaju mogućnost pokušaja rekonstruiranja čitave
„mreže” intelektualnih interakcija, međuljudskih ideoloških, kulturnih, znanstvenih i inih
utjecaja, poticaja i suradnje, ali otkrivaju i ljudske emocije, stavove, motive i interese često
sakrivene i potisnute u djelima namijenjenima javnosti. U kontekstu jugoistočnoeuropskog
prostora proučavanje korespondencija pruža nam mogućnost nijansiranijeg uvida u razmi-
šljanja, ideje i stavove aktera unutar intelektualnih elita ovoga prostora te često preispituje
čvrste, nedvosmislene atribucije (ideološke, kulturne, etničke, nacionalne...), koje se pri-
pisuju čitavim grupama intelektualaca ili pak pojedincima među njima. U općim uvjetima
stvaranja novoga tipa društvenih zajednica u 19. stoljeću, intelektualne elite u jugoistočnoj
Europi, uvelike i same u procesu nastajanja ili transformacije, nastoje pružiti smisao, kon-
stituirati, objasniti i ukorijeniti novi tip društva i države. Pod utjecajem europskih idejnih
pravaca, ne isključivo „zapadnjačke” provenijencije, ali i u susretu sa konkretnim uvjetima
perifernog i fragmentiranog prostora, obilježenog različitim političkim, društvenim, kultur-
nim, religijskim, privrednim strukturama i tradicijama, kao i mnoštvom rubnih, višeznačnih
i nestalnih identiteta, razvijaju se raznolike društvene i političke ideje i ideologije. Njih, kao
i njihove predstavnike valja proučavati u kontekstu političkih, društvenih i institucionalnih
uvjeta u okvirima kojih nastaju. Valja također obratiti pozornost na odnos intelektualca
1
Novak 1964: 49-70.
pojedinca i institucionalizirane intelektualne elite kojoj pripada, a posebice na odnos inte-

lektualca i intelektualne elite općenito prema političkoj eliti. Mišljenja sam da upravo tim
istraživačkim ciljevima analiziranje korespondencija može biti od značajne pomoći. I sami
akteri intelektualne komunikacijske „mreže” na jugoistoku Europe bili su svjesni važnosti
očuvanja svojih korespondencija. Tako i sam Dučić, ponukan dolaskom Tadije Smičiklasa
u Beograd u svrhu prepisivanja pisama Franje Račkog, upozorava Bogišića: Čuvajte pisma
književnika i naučnika2.
U radu ću pokušati na temelju analize i interpretacije pisama Nićifora Dučića pridonijeti
produbljenijoj spoznaji o njegovoj djelatnosti. U prvome dijelu iznijet ću osnovne biografske
podatke o Nićiforu Dučiću, zatim ću se osvrnuti na njegov književno-znanstveni rad, a po-
tom ću prijeći na izlaganje i analizu njegove korespondencije. Naposljetku ću iz istraženog
materijala nastojati pružiti vlastitu interpretaciju.
BIOGRAFSKI O NIĆIFORU DUČIĆU3

Nićifor Dučić rođen je 21.XI.1832. u Lugu na Trebišnjici u Hercegovini. Dučićev stric bio je
arhimandrit u samostanu Duži te je mladoga Dučića primio na poučavanje. U sedamnaestoj
godini Dučić se zakaluđerio i primio je kaluđersko ime Nićifor. Stric ga je nastavio podupi-
rati u želji za školovanjem pa ga je poslao u beogradsku Bogosloviju. Osim bogoslovskih
predavanja, na beogradskom Liceju pohađao je i predavanja Đure Daničića. Vrativši se u
Hercegovinu posvećuje se prosvjetnom radu u Dužima, Žitomisliću i Mostaru te počinje
prijateljevati sa tamošnjim ruskim konzulom Aleksandrom Fodorovičem Gilferdingom. Po
izbijanju ustanka pod vodstvom Luke Vukalovića u Hercegovini 1861. godine, pridružuje se
ustanicima te sudjeluje u ratu između Osmanskog carstva i Crne Gore 1862. godine. Na-
kon završetka ratnih sukoba nije se više mogao vratiti u Hercegovinu te je prosvjetni rad
nastavio na Cetinju kao upravitelj škola, gdje je bio i među zaslužnima za otvaranje bogo-
slovije 1864. godine. Crnogorski knez Nikola slao ga je i u političke misije knezu Mihailu u
Beograd i ruskom poslaniku u Beču. Ostavku na službu u Crnoj Gori dao je 1867. godine,
da bi već slijedeće godine ušao u srpsku službu. U Srbiji je bio na čelu odbora srpske vlade
za vođenje propagande u prekograničnim oblastima, a bio je slan i u misije u Rusiju i kod
južnougarskih crkvenih i svjetovnih srpskih predstavnika. Kao dobrovoljac sudjelovao je u
ratu s Osmanskim carstvom 1876.-78. godine te je u njemu bio ranjen. Po povratku iz rata
napredovao je u državnoj službi, postavši upraviteljem Narodne biblioteke, čuvarem Narod-
nog muzeja u Beogradu, a postavljen je i za potpredsjednika velikoga duhovnog suda (ape-
latorijske konzistorije). U razdoblju 1877.-80. obavljao je i dužnost zastupnika u Narodnoj
skupštini. Početkom 1880-ih bio je sve nezadovoljniji politikom kralja Milana Obrenovića.
Kada je 1886. izašao na izbore i glasovao za opoziciju, protiv njega su iskorištene zakon-
ske odredbe o zabrani glasovanja za određene kategorije činovništva te je bio otpušten iz
državne službe. Nakon otpusta iz službe, Dučić je na godinu dana otišao u Pariz, gdje je
na sveučilištu slušao kolegije iz povijesti kod Lavissa i Rambauda. U Srbiju se vratio 1887.
godine, ali je na poboljšanje svoga statusa čekao do abdikacije kralja Milana. Postao je
2
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (21.II.1895.)
3
Biografski podaci o Dučiću temelje se na sljedećim izvorima: Svečani pomen prosvetnom dobrotvoru Nićiforu Dučiću
1901.; Smičiklas 1903: 150-155; Subotin-Golubović 1997: 362-363; Samardžić 2005: 273-292; Dučić 1886.
F i l i p To m i ć, P r il o g p o z n a v a nju ž i v o t a i d j e l a N i ć i f o ra D u č i ć a… 117
1889.-90. godine administrator Žičke eparhije, a na koncu su ga Namjesništvo kralja Alek-

sandra Obrenovića i radikalska vlada odlučili vratiti u državnu službu iz koje je, na vlastiti
zahtjev ubrzo umirovljen. Ukupno se u životu Dučić dičio sa 12 odlikovanja dobivenih od
srpskoga kralja, 6 od crnogorskoga kneza, 3 od ruskoga cara i jednim od carskoga društva
pri Sveučilištu u Moskvi. Bio je član raznih znanstvenih društava u Parizu, St.Petersburgu,
Odesi. Od 1869. godine bio je redovni član Srpskog učenog društva, od 1890. dopisni član
JAZU u Zagrebu, 1892. je postao redovni član Srpske kraljevske akademije, 1899. počasni
član Carske ruske akademije u St. Petersburgu, a od 1900. je bio počasni član Duhovne
akademije u Moskvi. Dučić je doživio i visoke crkvene počasti. Još 1863. godine na Cetinju
je posvećen za arhimandrita4. Iako je nekoliko puta odbio postati episkopom, 1896. Arhi-
jerejski sabor mu je dao pravo da nosi episkopsku mitru pri bogoslužju. Nićifor Dučić umro
je u Beogradu 21.II.1900. godine.
Već iz ovako suhoparno kronološki nabrojanih biografskih podataka možemo stvoriti
osnovnu sliku života Nićifora Dučića. Zarana upućen u svećeničku službu, provincijski mla-
dić, odgojen u pravoslavnom duhu, dobio je priliku učiti bogosloviju u Beogradu, središtu
male autonomne kneževine na periferiji Osmanskoga carstva, koja je sanjala velike državne
i političke planove. Beograd je u vrijeme Dučićeva dolaska počeo snažnije privlačiti, nudeći
obrazovanje mladim ljudima iz Crne Gore i krajeva pod osmanskom vladavinom. Također,
još su bili svježi odjeci događaja iz 1848. godine pa su se od službene politike do neformal-
nih intelektualnih krugova stvarale ideje i planovi o načinima i mogućnostima širenja srpske
države i ujedinjenja svih Srba na Balkanu, ali se istovremeno u te planove uklapala i potreba
suradnje sa ostalim Južnim Slavenima, po mogućnosti i ujedinjenje u južnoslavensku drža-
vu pod vodstvom Srbije. Dučićevi suvremenici bili su mišljenja da su mu apstraktnu ideju o
potrebi suradnje i kulturnoj i narodnoj sličnosti Južnih Slavena, ali i Slavena uopće pribli-
žili Daničić, a zatim Gilferding, zagovornik slavenskog jedinstva, koji je bio predstavnik Rusije u BiH
te je potakao Dučića na književni rad5.Vrativši se u Hercegovinu, Dučić je radio na prosvjetnom
polju, ujedno započinjući svoj rad na znanstvenom polju, slijedeći Daničićev savjet da pazi
po crkvama i samostanima, da li ima štogod zapisano ili gdjegod u kamenu uklesano, što bi ga spomenulo
na staru srpsku starinu6. Oduševljen planovima o dizanju ustanaka protiv Osmanskog carstva
i jačanjem ideja o Srbiji kao Pijemontu balkanskog poluotoka, Dučić se kao član Ujedinjene
omladine srpske i čovjek „s terena” nije mogao ne odazvati zovu oružja početkom 1860-ih.
Time je, osim svećeničke i prosvjetno-znanstvene, svojoj ličnosti dodao i treću dimenziju,
onu ratnika za „oslobođenje i ujedinjenje srpskoga naroda”. Upravo će ga kombinacija ove
tri osobne dimenzije objedinjene u jednoj osobi legitimirati čitav život među svojim suvre-
menicima. Srpska Kraljevska Akademija tako ističe u svojoj spomenici da se pokojni arhiman-
drit Dučić celoga svoga života odlikovao svojim radom u tri glavna pravca: kao sveštenik, kao književnik
i kao ratnik; on je radio za srpski narod i krstom, i perom, i mačem, ali se u celokupnom tom njegovom
radu ogledao veliki Srbin – rodoljub(...) To je poslednji duhovnik – borac, kakvih je bilo više u prvom i
drugom srpskom ustanku prošloga veka; ali svojim delima on oživljava njihovu uspomenu...7. Slično vi-
4
‘’onaj koji nadgleda stado’’; u SPC-u ‘’počasna oznaka za igumane ili starješine najuglednijih manastira’’ te odlikova-
nje zaslužnim monasima kao ‘’zahvalnost za žrtvu koju su prinijeli za napredak crkvenog života i crkve’’; Enciklopedija
pravoslavlja, sv.I., 2002: 104.
5
Svečani pomen prosvetnom dobrotvoru Nićiforu Dučiću 1901: 9.
6
Smičiklas 1903: 150.
7
đenje Dučića ponudio je i Tadija Smičiklas, koji ističe da je Dučić svom patničkom narodu razli-
čito služio i pripovijedajući sveto evanđelje i s mačem u ruci na bojnom polju, i opet nikada nije prestajao
natjecati se s najboljim sinovima svoga naroda na polju narodne nauke i prosvjete8. Nakon djelovanja
u Hercegovini i Crnoj Gori, Dučić se krajem 1860-ih skrasio u Beogradu, pozicioniravši se
vremenom na mjestima u državnoj službi koja su mu omogućavala koncentraciju na znan-
stveni rad i kontaktiranje s uglednicima, kako iz srpskog javnog života, tako i sa nekima od
najcjenjenijih intelektualaca na južnoslavenskom prostoru. Upravo tijekom 1870-ih počinju
njegovi kontakti sa Franjom Račkim i Vatroslavom Jagićem. Gubitak državne službe 1886.
godine značio je za Dučića zapravo dobitak na planu njegovih intelektualnih i znanstvenih
veza. Otišavši u Pariz, postao je prijatelj s Baltazarom Bogišićem i ta veza proširit će na-
dalje njegove kontakte u slavenskom intelektualnom svijetu. Nakon povratka u Beograd,
posljednjih desetak godina života proveo je kao cijenjeni pripadnik srpskog intelektualnog
društva, uvažen u institucionalnim krugovima, posvećujući se znanstvenom radu, ali i jače
se angažirajući u određenim crkvenim poslovima i interesima. Pišući zaključne rečenice u
nekrologu Dučiću akademik Ljubomir Jovanović sumirao je njegove životne stavove: Ovaj
dakle napredni arhimandrit beše u svemu narodnjak, pravi nacionalist, demokrat i liberal9. U sljedećim
poglavljima pokušat ću pokazati koliko su životni put Dučićev, okolnosti u kojima se nalazio
i stavovi koje je formirao, utjecali na njegov znanstveni rad.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENI RAD NIĆIFORA DUČIĆA

Kako je već istaknuto u njegovoj biografskoj skici, Dučić se za književni rad10 zainteresi-
rao na poticaj Đure Daničića, a svoj književno-znanstveni put započeo je kao mladi sveće-
nik i prosvjetar u Hercegovini, uz podršku Gilferdinga. Prvi rad objavljen mu je u St. Peter-
sburgu 1858. godine, a od tada pa do kraja svoje književno-znanstvene djelatnosti, koja je
aktivno trajala sve do njegove smrti, objavio je velik broj historijskih, geografskih i etnograf-
skih studija, pronalazio je i opisivao stare materijalne i književne spomenike, a okušao se i
u ratnoj memoaristici11 te u spisima budničko-ustaničkog karaktera12. Također, iza njega je
ostalo nekoliko radova iz suvremenog crkvenog prava. Počevši od 1891. godine, Dučić je u
godišnjem ritmu počeo izdavati svoje sabrane Književne radove, u čijih je devet knjiga, izašlih
do njegove smrti, sakupio i tiskao većinu svojih rasprava, ali i ocjena, prikaza i prijevoda
tuđih djela. Sabiranje književnih i znanstvenih djela smatrao je zalogom napretka znanosti
i ostavštinom budućim generacijama te se trudio da njegovi radovi postignu što veću re-
cepciju i izvan granica Srbije. Pred izlazak prvoga sveska svojih Književnih radova razaslao je
obavijesti srpskim i hrvatskim listovima: Više književnika i naučnika domaćih i inostranih tražili su
i traže moje pojedine književne radove, (...), a rastureni (su) po raznijem časopisima pa ako nemam zaseb-
nijeh otisaka, nijesam ih mogao zadovoljiti (...); te je to uskorilo moju svagdašnju misao, da ih prikupim,
8
9
10
Pojmovi „književnik“, „književni rad“ u terminologiji 19. stoljeća označavaju djelovanje ne samo na književno-umjet-
ničkom polju, već uključuju u sebe šire značenje djelovanja na, općenito, znanstvenom, kulturnom, prosvjetnom po-
lju.
11
Opisivao je događaje iz rata 1876. godine, u kojemu je i sam sudjelovao.
12
Npr., u spisu Iskrena riječ Srpkinjama, Beograd, 1871., poziva Srpkinje da podupru i potaknu svoje muževe na ustanak
protiv Osmanskog carstva, ističući kao uzor ponašanje Amerikanki u Američkom ratu za nezavisnost.
sredim i u zasebnijem knjigama štampam13. Bio je svjestan društvene situacije i nezainteresirano-

sti šire publike za njegove radove, ali je uložio napor i trošak u svoju književno – znanstvenu
ostavštinu, jer, kakav materijalistički duh prodire i u našemu pojetičnom narodu, ne vjerujem, da bi se
iko našao poslije moje smrti, da skupi, priredi i štampa u zasebnijem knjigama moje književne radove, ma
da većina tijeh radova imaju svoju trajnu vrijednost. U istome pismu savjetuje Bogišića da i on za
života skupi i izda svoje radove po kronološkom redu i strukama, tijem prije što su vaša djela
od velike naučne vrijednosti, što su potrebna našoj inteligenciji, kao svakidašnji hljeb14.
Dučićevi književno-znanstveni dosezi bili su, zbog pomanjkanja historiografske kritič-
nosti, kritizirani već i od njegovih suvremenika. Iako je sam često inzistirao na načelima
moderne, objektivne i kritičke historiografije, u njegove znanstvene zasluge ubrajan mu je
rad na sakupljanju i opisivanju izvora, starina, života naroda i običaja, dok je Ljubomir Jo-
vanović imao potrebu istaknuti da je kao čedo svoga vremena, kao znatan patriotski radnik, on u
svoje studije i stručne radove dugo unosio i patriotske elemente15, a Smičiklas je napomenuo njegovo
često miješanje tradicije i historije te je ocijenio da se nije izdigao visoko ni oštrinom misli ni
dubljinom naučnoga kritika16. Prolazeći danas kroz Dučićev književno-znanstveni opus, izdva-
jaju se dva djela, po opsegu, ali i po značaju koja su zadobila u javnosti i koja im je pridavao
i sam Dučić. Prvo djelo je Crna Gora17, izdano u Beogradu 1874. godine. U njemu je Dučić,
smatrao je pionirski, iskoristio svoj petogodišnji boravak u Crnoj Gori, kako bi unaprijedio
pravi pojam o njezinu društvenom i državnom sklopu i u opće o unutrašnjem stanju18. U pokušaju pri-
bližavanja društvenog, ekonomskog, vojnog, sudbenog, prosvjetnog i inog razvoja Crne
Gore, Dučić se pokušavao služiti načelima kritičke historiografije i modernim historiograf-
skim metodama poput izučavanja dostupnih statističkih podataka. Ipak, kroz čitavo djelo
provlači se prepoznatljiva ideološka nit. Dučić neprijeporno Crnogorce proziva Srbima, a
Crnu Goru srpskom zemljom. Nakon pohvala „srpskoj Sparti” za junačko stoljetno odolije-
vanje Turcima, Dučić kritičkim tonovima opisuje suvremeno stanje Crne Gore, napadajući
zaostalost, retrogradnost, autoritarnost i rastrošnost njezinih vladara, koji su doprinijeli da
je tu samo spoljašnja strana jevropske civilizacije zavladala, a racionalna strana i njezina suština ostala je
nepromijenjena19. Lijek takvoj situaciji Dučić vidi samo u ujedinjenju Crne Gore sa kneževinom
Srbijom, po njemu, jedinim pravim središtem, koje može razviti srpstvo: Kada je već stvorena
kneževina Srbija, jasno je, da se tom novom izmjenom vladavinskog načela20 u Crnoj gori stvorila, može
biti, i nehotično, jedna velika teškoća za političko ujedinjenje srpskoga naroda, koju će samo srpski patri-
13
Korespondencija Nićifora Dučića (15.X.1890.)
14
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (25.X.1890.); Bogišić i Dučić već su i ranije vodili prepisku o potre-
bi sabiranja Bogišićevih pravnih rasprava u jednoj knjizi. Dučić je mislio da bi tom knjigom koristovali početnici i mladi
pravnici srpski i hrvatski, a i drugi, koji znadu naš jezik (Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić, 28.XI.1889.). On
je forsirao mišljenje da bi se ta knjiga morala izdati u Beogradu, gdje, po njegovim riječima, Bogišić uživa poštovanje
u svijem krugovima i kod svijeh partija (Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić, 21.VIII.1890.), no istovremeno
je bio svjestan teškoća toga pothvata, jer je sumnjao da bi se moglo rasprodati 500 primjeraka;te kad bi se knjiga štampala
na malo ljepšoj hartiji, ne znam, bi li se tijem podmirio štamparski trošak (Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić,
28.XI.1889.). Epilog je bio takav da, po Dučićevom mišljenju, najbolji beogradski knjižar Baložić, nije bio zainteresiran
za ulaganje u takvo izdanje zbog nerentabilnosti.
15
Svečani pomen prosvetnom dobrotvoru pokojnom Nićiforu Dučiću 1901: 18.
16
17
Drugo izdanje sa nekim bitnijim promjenama u interpretativnim naglascima objavljeno je u sklopu trećeg sveska Knji-
ževnih radova, izdanih u Beogradu 1893. godine.
18
Dučić 1874: 1.
19
Isto: 11.
20
Ovdje Dučić misli na imenovanje Danila knezom od strane ruskog cara Nikole I. 1851. godine.
otizam i narodna probuđena svijest moći savladati i uništiti. Inače se ne predviđa bolja ni sjajnija buduć-
nost ukupnoga srpskoga naroda21. Dučić zatim poantira pozivajući se na iskustvo rata između
Crne Gore i Osmanskog carstva 1862. godine, u kojemu je i sam sudjelovao, te ističe da se
odvojenijem ustancima na pojedinijem krajevima srpstva ne može do željenoga rezultata doći, t.j. srpski
narod osloboditi i ujediniti, da bi u završnom pozivu srpskim patriotima na rad za oduševljenje
srpskog naroda za opći ustanak i političko ujedinjenje uveo u priču i zajednicu sa svim hrišćan-
skim bratskim narodima na balkanskom poluostrvu, jer u protivnom će se i od sada i salud prolijevati i
srpska i hrvatska i bugarska i grčka krv i slaviti opća snaga ovijeh naroda, koji su pozvani da dogovorno
i zajednički svojom udruženom snagom izvojuju sebi slobodu i nezavisnost22.
Drugo djelo koje iz Dučićeva književno-znanstvenog opusa valja izdvojiti je Istorija Srpske
pravoslavne crkve, objavljena u sklopu četvrtog sveska Književnih radova, izdanih 1895. godine.
Knjiga je proizašla iz predavanja o povijesti Srpske pravoslavne crkve, koja je Dučić držao
maloljetnom prijestolonasljedniku Aleksandru Obrenoviću te je po izlasku primljena kao
udžbenik na bogoslovijama u Beogradu i Cetinju. Poslavši Jagiću knjigu, Dučić mu je napo-
menuo da je težak posao sistematički napisati cjelokupnu istoriju srpske crkve (...), jer su mijene, kroz
koje je prolazila, zapletene (...); mnogi kulturni spomenici i podaci uništeni i t. d. (...) Starao sam se da
budem objektivan. Koliko sam uspio, mogla bi pokazati objektivna naučna kritika;ali je ona, na žalost,
u nas rijetka23. Sa Bogišićem je pak podijelio „muke” oko početka rada na knjizi: Na sramo-
tu srpske crkvene najviše vlasti, nemamo nikako obrađene sistematski napisane istorije srpske crkve! Ja
sada moram na vrat na nos od početka do kraja sastaviti i pisati lekcije Kralju! (...) Srećom, imam dosta
bilježaka i građe, jer sam odavno smišljao da sastavim kratku istoriju srpske crkve24. Završivši knjigu i
predavši je u tisak ustvrdio je kako misli da će ovo biti moje najbolje djelo25. Njegovo „najbolje
djelo” i brojna građa koju je koristio u njegovu pisanju ostalo je dobar svjedok načina shva-
ćanja povijesti i funkcije pisanja historije kod Dučića i njegova naraštaja. Pišući povijest
Srpske pravoslavne crkve, Dučić zapravo ujedno stvara i sintezu povijesti srpskoga naroda,
jer sinovi srpske pravoslavne crkve dužni su naučavati i znati njenu istoriju, koja je u tijesnoj vezi sa srp-
skom političkom istorijom26, samo što u svome djelu stavlja naglasak na ulogu srpske crkve u
konstituiranju i održavanju srpskoga narodnog bića, u svrhu dokazivanja važnosti crkve i u
srpskoj suvremenosti. Dučić plete historijsku priču od same pojave kršćanstva, koje su širili
Kristovi apostoli i njihovi nasljednici biskupi i svećenici među raznim narodima na raznim jezicima, kako
bi svaki narod koji primi hrišćanstvo, mogao ga slušati na svojem jeziku te poentira da dok se u srpskoj
crkvi nije počela služiti liturđija na staroslavenskom (docnije srpskoslavenskom) jeziku, (...) nije se mogla
hrišćanska vjera duboko ukorijeniti u srpskom narodu27. Bogoslužje na narodnom jeziku počelo
je sa Ćirilom i Metodom i s njima počinje slovenska crkvena služba po istočnom obredu, književnost
i pravi hrišćanski duhovni život među Slovenima28. Oni su srećno spojili slovenskim jezikom hrišćansku
vjeru i pravoslavnu crkvu sa slovenskom narodnošću. Otada je hrišćanska vjera i pravoslavna crkva isto-
vetna (identična) i sa srpskom narodnošću29. Isticanjem solunske braće kao pronositelja izvornog
21
Dučić 1874: 13.
22
Isto: 16.
23
Korespondencija Nićifor Dučić – Vatroslav Jagić (lipanj 1894.)
24
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (4./16.X.1892.)
25
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (28.III.1894.)
26
Dučić 1895: 2.
27
Isto: 2.
28
Isto: 13.
29
Isto: 17.
kršćanskog načela o širenju vjere među narodima putem njihovog vlastitog jezika, Dučić
pridaje esencijalnu važnost pripadanju istočnom kršćanskom obredu nasuprot agresivnom
univerzalizmu rimokatoličke crkve, a također ističe i autonomnu važnost slavenskog kršćan-
stva u odnosu na carigradske pretenzije. Dučićeva ćirilometodska vizija širenja kršćanstva
među svim Slavenima pruža i daljnje implikacije. Naime, iako su svi Slaveni prešli u istočnu
pravoslavnu službu i primili slavensku službu, pod naletom Rima, ali i Carigrada, Srbi su u
tome ostali najpostojaniji30. Pošto je, po Dučiću jedan dio Srba ipak potpao pod rimski, a ka-
snije i islamski prozelitizam, on se okreće od tradicionalne predodžbe pravoslavne srpske
crkve i priklanja se učenju 19. stoljeća, u kojem je etnografska nauka počela odvajati narodnost od
vjere i crkve te zaključuje kako to ima nacionalnoga i naučnoga osnova, po što se i naš narod, po zlom
udesu, djeli po vjeri na troje: Srbe pravoslavce, Srbe katolike i Srbe muhamedance; dužnost je dakle svijema
zajednički čuvati svoje srpsko ime, svoj srpski jezik i obrađivati svoju narodnu književnost, moleći se Bogu
svaki po svojemu zakonu. Ako ta nauka tijem odvajanjem donese srpskomu narodu toliko dobra, koliko mu
je donijelo Ćirilovo, Metodijevo i Savino spojenje hrišćanske vjere i pravoslavne crkve sa srpskom narodno-
šću, biće u velikoj dobiti i mnogo jači da se brani od tuđinske navale i poplave31. Da bi se taj program
uspješno izveo, Dučić nam pruža historijsku priču o harmoničnom usponu srpske države
do carstva, a srpske crkve do patrijaršije te o „mračnim” stoljećima osmanske okupacije, u
kojima je crkva odigrala ulogu čuvarice srpske kulture i tradicije usprkos svim pokušajima
poturčivanja i helenizacije. Svjetlo je Srbiji svanulo sa knezom Milošem, đenijalnim vladaocem
srpskim32. Kao što je udario temelje novoj srpskoj državi, ishodio je i ponovnu samostalnost
srpskoj crkvi. No, i u trenutku dok Dučić piše knjigu ostaje zadatak okupiti u državu Srbe
pod tuđinskim vladarima, dok istovrsni zadatak, u ovom slučaju, obnavljanja crkvene juris-
dikcije nad svim Srbima, predstoji beogradskoj Mitropoliji.
Prikazujući u prvom poglavlju ukratko osnovne determinantne točke života Nićifora Du-
čića, a u drugom, u glavnim crtama, dva, po mojem mišljenju, najznačajnija ili, što je još
važnije, najreceptivnija djela Nićifora Dučića, nastojao sam pokazati njegova osnovna idej-
na načela koja su ga vodila u stvaranju njegovog književno-znanstvenog opusa. U idućem
poglavlju pozabaviti ću se Dučićevim korespondencijama s nekim od svojih južnoslaven-
skih kolega na književno-znanstvenom području, u nadi da bi mogli dobiti kompleksniju i
nijansiraniju sliku života i djela Nićifora Dučića te društvenog i intelektualnog konteksta u
okviru kojega je djelovao.
KORESPONDENCIJA NIĆIFORA DUČIĆA

Kako smo već ranije vidjeli, Dučić se na književno-znanstvenoj sceni sa svojim prilozima
u časopisima pojavljuje krajem 1850-ih. Ulazak u jezgru, tada još ne osobito brojnog inte-
lektualnog kruga, doživio je koncem 1860-ih, kada se preselio u Beograd, radeći u srpskoj
državnoj službi. U Beogradu je postao članom Srpskog učenog društva, a bio je aktivan
i u Ujedinjenoj omladini srpskoj, sudjelujući tako u intelektualno uzavrelom miljeu koji je
bio okupiran definiranjem historijskih, filoloških, kulturnih temelja na kojima bi počivala
suvremena Srbija, ali i njezina državna i društvena perspektiva. Većina stvorenih ideja u
30
Isto: 23.
31
Isto: 17.
32
Isto: 207.
tom krugu, na ovaj ili onaj način se doticala problema slavenstva, a konkretnije je u svoju
vizuru uključivala mogućnosti južnoslavenske suradnje različitog intenziteta. Taj intelektu-
alni i idejni proces odvijao se sa obaziranjem na europske idejne perspektive te u neizbjež-
nom dijalogu sa Zagrebom, drugim nastajućim južnoslavenskim središtem, ali i u surad-
nji sa inteligencijom različitog zavičajnog južnoslavenskog porijekla, koja se obrazovala u
europskim centrima, a od kojih su neki iskoristili pojačani devetnaestostoljetni interes za
južnoslavenski prostor smjestivši se na sveučilištima od Rusije do Francuske kao stručnjaci
za južnoslavensko pitanje. Ulazeći u krug istaknutih javnih ličnosti u Srbiji, Dučić je bio u
prilici ostvarivati svoje kulturno-znanstvene afinitete i uspostavljati kontakte s ličnostima
izvan granica Srbije eminentnima na čitavom južnoslavenskom prostoru. Tome je svakako
pogodovalo njegovo istaknuto mjesto u Srpskom učenom društvu, kao i imenovanje upra-
viteljem Narodne biblioteke, čime Dučić postaje važan posrednik u interesima i kontaktima
između južnoslavenskih intelektualaca izvan Srbije i srpskih intelektualnih institucija te u
kontaktima između samih pojedinaca. Uostalom, nakon jedne od obavljenih usluga u Srp-
skoj kraljevskoj akademiji i intervencije kod njezinog predsjednika, podsjeća Luju Vojnovića:
Lično prijateljstvo svuda u svijetu ima veliko značenje, pa naravno i u Srbiji33. U ovome tekstu osvrnut
ćemo se na Dučićeve prepiske sa Baltazarom Bogišićem, Franjom Račkim i Vatroslavom Ja-
gićem, trojicem koji nije samo predstavljao, već je uvelike svojim djelovanjem i radovima i
opojmljivao moderno južnoslavenstvo.
KORESPONDENCIJA S JAGIĆEM I RAČKIM

Pismene kontakte sa Račkim i Jagićem Dučić je ostvario početkom 1870-ih. Dučić im
ističe svoju uslužnost, odanost i poštovanje. Jagiću piše da se divi njegovoj izdržljivosti i va-
šemu ozbiljnome veoma cijenjenome radu, koji je pravi ures naše srpsko – hrvatske književnosti i nauke34,
dok Račkoga proglašava čovjekom koji najbrižljivije, najobjektivnije i najeklatantnije obrađuje juž-
noslovensku političku istoriju35. Osim o tekućim književnim i znanstvenim suradnjama na me-
đusobnom razmjenjivanju izvora i tiskanju djela iz područja južnoslavenske povijesti, filo-
logije, arheologije, prepiska s Jagićem i Račkim svjedoči o Dučićevoj uključenosti u
problematiku i u promišljanje suradnje između Beograda i Zagreba. Iz pisama Jagiću vidljivo
je Dučićevo praćenje njegove međunarodne sveučilišne karijere. Još dok je Jagić bio u Ode-
si Dučić mu daje do znanja kako je saznao da ste pozvani za profesora novoga jugoslov. Univerzite-
ta, koji će se sa srećom otvoriti u Zagrebu listopada ov. god. te ističe da ako vam bude mogućno primiti
taj poziv i vratiti se u Zagreb, ja ću se veoma radovati i čestati Slovenskom jugu za dobit taku naučnu iz-
vrsnu snage36. Saznavši da je Jagić iz Odese odlučio prijeći u Berlin, a ne u Zagreb, Dučić iz
svoje slavenske perspektive izražava negativan stav prema njemačkom svijetu: Tješim se uvje-
renjem, da se nećete ni u Berlinu okejanu njemštine oglušiti svoje domovine i naše literature37. Mnogo
godina poslije Dučić ponovno, ovoga puta pri Jagićevom preseljenju iz St.Petersburga u
Beč, izražava svoje duboko uvjerenje u potrebu široke slavenske suradnje: Cilj naučan, patri-
otičan i svake hvale vrijedan. Jamačno, velika dobit za slovensku filologiju i književnost. Ja mogu samo
33
Korespondencija Nićifor Dučić – Lujo Vojnović (30.IX.1899.)
34
Korespondencija Nićifor Dučić – Vatroslav Jagić (6./18.II.1874.)
35
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački, (28.IV.1874.), u: Novak 1964: 50.
36
Korespondencija Ničifor Dučić – Vatroslav Jagić (5./17.II.1874.)
37
Korespondencija Nićifor Dučić – Vatroslav Jagić (17./29.V.1874.)
čestitati omladini svijeh slovenskih grana, koja se stječe u Beč, osobito omladini hrvatskoj i srpskoj što će
na tome izvoru pocrpsti čistu i odličnu nauku. Pored toga, neću, dragi prijatelju, da vam tajim, koliko mi
je milo, što nijeste prekinuli odnošaje s onom državom (ovdje Dučić misli na Rusiju, op. a.), koja je,
po mojemu mišljenju, veliko jamstvo za opstanak Slovenskih grana po Europi. Biti član njezinijeh učenijeh
i književnijeh društava; imati poznanstva i veza s njezinijem naučnicima i književnicima; učvršćivati na-
učnu i književnu uzajamnost; to je koliko časno, toliko potrebno i korisno. Vi ste, dragi prijatelju, na ne-
pogrješnu putu38. Dučićeva prepiska sa Račkim sadrži konkretnije planove suradnje između
beogradskih i zagrebačkih institucija. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti plani-
rala je 1885. godine organizirati jugoslavenski književni kongres, na koji je pozvala i Srpsko
učeno društvo. U pismu Račkom poslanom povodom tog poziva Dučić je istaknuo potrebu
međusobne suradnje, ali i implicitno naglasio nezadovoljstvo razvojem srpsko-hrvatskih
odnosa: Odmah sam zažalio, što se odavno nije tako uradilo (...), pa bi danas već bila mnoga književna
pitanja raščišćena i raspravljena, i put utvrđen na prosvjetnom polju srpskom i hrvatskom ujedinjenju. A
to ne bi bila mala dobit. Što je propušteno, što nije urađeno, ili po neshvaćanju, ili po nehatnosti, to se s
dobrom voljom (...) i energiom naučenih patriota jugoslavenskih može nadoknaditi (...) Glavno je da se
pokrene, da se sporazum postigne i dobara pravac odredi i utvrdi; pa će biti utvrdo korisnijih rezultata na
polju naše zajedničke književnosti39. Već u idućem pismu uvjerava Račkog u posvećenost svom
idejnom cilju: ( ...) inače glavni mi je cilj: solidarnost književna i naučna između Biograda i Zagreba;
ova dva najvažnija centra na Slovenskom jugu. Od sporazuma i sloge, pametne i ozbiljne raduje na svijem
poljima narodnoga života: prvaka, književnika, naučnika i u opće dobrijeh patriota srpskijeh i hrvatskijeh
zavisiće bolja i svjetlija budućnost narodu srpskom i hrvatskom. Biće ih valjda, koji će zavađati Srbe i Hr-
vate; koji će mutiti vodu; jer se u mutnoj vodi lovi riba; i, koji će zavoditi s pravoga puta na stranputicu i
jedne i druge! Ali su svjesni i pravi patrioti dužni; da čuvaju i ne daju, da se ide stranputicom i nedogled
u propast40. Predviđeni kongres u Zagrebu nije bilo moguće organizirati, vjerojatno zbog pro-
tivljenja vlasti, pa se Dučić ponudio Račkom biti inicijatorom i realizatorom ideje da Srpsko
učeno društvo postane organizatorom kongresa, ako po čem i ovdje ne bude s nadležnog mjesta
preprijeka!41. Dučić predviđene godine nije uspio organizirati zamišljeni kongres iako je ta
tema ostala aktualna u njegovoj prepisci s Račkim i idućih godina. Dučićevo nezadovoljstvo
sa političkim stanjem u Srbiji, opozicionarstvo njegova intelektualnog kruga, kulminiralo je
Dučićevim otpuštanjem s mjesta upravitelja Narodne biblioteke i nastankom rivaliteta iz-
među Srpskog učenog društva i novoosnovane Srpske kraljevske akademije, dvaju preten-
denata na mjesto središnje kulturno-znanstvene institucije u Kraljevini Srbiji. Nakon Duči-
ćevog odlaska u Pariz 1886. godine i njegovog povratka, komunikacija sa Račkim se
intenzificira ponovno 1889. godine, kada je Dučić obnašao dužnost predsjednika Srpskog
učenog društva. U pismima se i dalje ističe potreba za međusobnom suradnjom pa i za or-
ganiziranjem južnoslavenskog književnog kongresa, ali svojim sadržajem i nabojem ona su
mnogo političnija. Dučić koristi interes Račkoga za unutarnje prilike u Srbiji kako bi jasno
izrazio svoje ogorčenje i stavove u trenutku klimanja režima kralja Milana Obrenovića. Du-
čić se, kao opozicionar i predsjednik Srpskog učenog društva žestoko obrušio na Akade-
miju: Srpsko učeno društvo još je jednako u krizi (...) Prilike su se tako zaoštrile, da je svaka razumna i
38
Korespondencija Nićifor Dučić – Vatroslav Jagić (16./28.XII.1887.)
39
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (4./16.IX.1883.), u: Novak 1964: 51.
40
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (14./26.XII.1883.), u: Novak 1964: 53.
41
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (9./21.III.1885.), u: Novak 1964: 55.
pravilna transakcija između njega (Srpskog učenog društva, op. autora) i akademije postala nemo-
guća! Akademija je partijski stvor! Nosi na sebi mjesto općega naučnog obilježja naprednjački partijski
karakter! Do sada je mjesto naučnog i književnog rada ogrezla u paradama! (...) Ako se Srpskom učenom
društvu povrati državna pomoć, koju je imalo,(...) ono će raditi intenzivnije od akademije pokraj svega što
je obasuta subvencijom tri puta većom od one, koju je Srpsko učeno društvo imalo! Još nije konačno ra-
spravljeno pitanje između ove dvije naučne ustanove. Sada se na tome radi. Ako se naprednjaci upitaju,
propašće Srpsko učeno društvo42. Osjećaj ogorčenosti, frustracije i ljutnje iskazan Račkome ubr-
zo se, po abdikaciji kralja Milana, kod Dučića pretvorio u osjećaj optimizma i nade, svoj-
stven naglim promjenama i uzbuđenom očekivanju povratka na stare pozicije. Na interes
Račkog o događajima u Srbiji Dučić je odgovorio podužim pismom u kojemu osim svojega
viđenja stanja u Srbiji izražava i svoje šire ideološke preferencije: Promjena, što se je ovđe izvr-
šila 22 febr. o.g. tako je krupna i take prirode, da će ne samo u Srbiji nego na čitavom balkanskom polu-
ostrvu osjetiti blagodatne pošljedice. Nu, hvala bogu! Kad se je ovaka zamašnija promjena izvršila bez
državnoga potresa! U tome je velika dobit. Neprijateljima je oduzeto svako oružje. Svijetao znak bolje bu-
dućnosti balkanskih naroda, osobito Južnijeh Slavena. Naši vjekovni neprijatelji htjeli, ne htjeli, moraće
od sada drugačije računati i misliti o Srbiji. Ovo je početak smrtnoga udarca svakoj tuđoj invaziji na bal-
kanskom poluostrvu (...) Ostalo ćete vi dopuniti svojom mudrošću i pronicljivim velikim umom (...) Da će
kraljevsko namjesništvo i njegova vlada imati dosta unutrašnjih i spoljašnjih teškoća o tome nema sumnje.
Ali će određenošću svoje tradicionalne narodne politike i odmjerenošću pravca sve paralisati. Unutrašnje je
protivnike (naprednjake) satrla dosta sama narodna srdžba za velike nesreće, koje su postigle Srbiju za 7
godina njihove crne vladavine! A državnička mudrost i rodoljublje prvoga kraljevskoka namjesnika g. Ri-
stića obezoružaće spoljašnje neprijatelje (...) Prijateljska raspoloženja velike i srodne nam Rusije, koja se
povraćaju, veliko nam je jamstvo za opstanak i srećnu budućnost. Dučić se dotiče i problematike
SPC: Mitropolit srpski Mihailo vratiće se u Srbiju još ove godine43 (...) Srpskoj će se crkvi povratiti mir s
povratkom crkvenskoga pitanja na kanonsku, staru i zakonsku osnovu (...) Valja će ukinuti nove (napred-
njačke) zakone suprotne kanonima, na kojima je postala i ospolja se sadašnja viša nekanonska jerarhija
srpske crkve. Na kraju pisma dotiče se i stanja u Srpskom učenom društvu: Za Srpsko učeno
društvo izgledi su vrlo dobri. Radiću, da sa slavom izađe iz stanja nezasluženog i uvrednog, u koja ga je
stavio naprednjački ministar, objesni kepec Kujundžić. Preobražaj će biti dostojan Srpskoga učenog druš-
tva, koje skoro 50.g. opstoji i radi. Radovaću se, što će se taj preobražaj izvršiti pod mojim predsjedništvom,
i što će se njegovi gonitelji postidjeti! Ele će svakako Srpsko učeno društvo sa slavnom pobjedom izaći44.
Sa smirivanjem prvotnog uzbuđenja, Dučić je ustupio mjesto trezvenijem razmišljanju. U
društvu koje je postajalo generacijski, ideološki, interesno i organizacijsko-politički parti-
kularnije, on je ubrzo morao uvidjeti sporost i pragmatično kompromiserstvo promjena. U
političkoj aktualnosti Srbije simpatije je poklonio radikalima, ali je osobne interese vidio u
povezanosti sa svojim starim prijateljima na visokim pozicijama i u osiguravanje državne
mirovine te u vanstranačkom pozicioniranju unutar intelektualne elite. Račkome piše kako
su regenstvo i vlada složni, ali se partije glože! Navlaš sada pred izbore poslanika za narodnu vanrednu
skupštinu. Po mojemu shvaćanju radikali će još za nekolike godine imati svoju većinu u narodnoj skupšti-
ni. Ako sadašnja radikalna vlada ostane na upravi za sve vrijeme, dok je radikalna partija u većini, ja sam
42
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (2./14.II.1889.), u: Novak 1964: 58.
43
Zbog sukoba s vlastima oko određenih zakona koji su nametani crkvi uklonjen je sa položaja intervencijom svjetovnih
vlasti 1881. godine.
44
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (21.III/2.IV.1889.), u: Novak 1964: 58-59.
uvjeren, da će za zemlju biti od velike koristi; jer u njoj ima članova razumnih, i patriotičnih i energičnih.
Dokle se god prvi regenat45 slaže s radnjom sadašnje radnje unutra i izvan, dotle će stvari i poslovi napre-
dovati, i dobra će biti46. U sklopu promjena unutar crkvene hijerarhije, Dučić je pristao biti pri-
vremenim upraviteljem Žičke eparhije. U svojim korespondencijama je tvrdio da nikad nije-
sam imao ambiciju da budem vladika te je svoje mjesto uvjetovao odlaskom sa mjesta vladike
nakon što se sastanu Narodna skupština i Arhijerejski kanonski sabor u Beogradu, a pri-
hvaćanje privremenog vođenja eparhije uvjetovao je povratkom na svoje mjesto u Narodnoj
biblioteci, čime će se vratiti u Biograd na svoj mirni i književni rad47. Vremenom je Dučić postao
popustljiviji i po pitanju budućnosti Srpskog učenog društva. Oštre ocjene i izraženu kom-
petitivnost prema Akademiji zamijenilo je prihvaćanje o čvrstom akademijinom uporištu i
pokušaj uspostavljanja kompromisa i suradnje. U tom smislu pismeno obavještava i Račkog:
Srpsko učeno društvo: ili će ostati zasebno s pravima, kakva je imalo prije postanka akademije; ili će se s
ovom spojiti (...) Nu, misao za spojenje preovlađuje; jer dva učena društva u ovoj maloj zemlji s istijem za-
datkom i trudbenicima suvišni su; a nije ni ekonomično. Jedno dobro uređeno društvo intensivnije će obra-
đivati nauku, nego dva slabo uređena, i još parališući jedno drugo48. Pitanje ujedinjenja Srpskog
učenog društva i Akademije dovršeno je, nakon daljnjih administrativnih zavrzlama 1892.
godine. Dučić je postao redovnim članom Srpske kraljevske akademije, a o ujedinjenju tih
dvaju institucija i svome imenovanju detaljno je izvijestio svoje korespondente izvan Srbije.
Njegovoj znanstvenoj reputaciji u Srbiji svakako je doprinio i izbor za dopisnog člana JAZU
1890. godine. U tome je svoju ulogu odigrao i Rački, iako u pismima Račkom Dučić izravno
ne pledira za svoje članstvo, već su se za njegov izbor zauzimali drugi posrednici, poput
Bogišića. Međutim, nakon što ga je Rački obavijestio o dobivenoj počasti Dučić mu je po-
slao pismo zahvale, u kojemu ističe svoje skromne, ali ipak ne beznačajne zasluge na knji-
ževnom polju, a svoj izbor implicitno opravdava i potrebom srpsko-hrvatske suradnje: Ja
nijesam bio srećan, da radim samo na književnom polju; uvijek sam imao druge zadatke i radnje, također
za narodno opće dobro, ma da me je želja vukla na književno polje. I tako, što sam do sada nešto uradio
na književnom poslu, to je bilo pripadom, otimajući se od drugih posala. Umna i književna zajednica srp-
skoga i hrvatskoga naroda imaće neocjenove dobre pošljedice za obje polovine jednoga naroda s dva imena.
Svi njegovi prosvećeni sinovi tamo i ovamo valja da neprekidno rade na toj zajednici. Mi ne smijemo mno-
go idealisati u ovome vremenu, u kojemu živimo, niti ostati u iluzijama dotično budućnosti naše zajednič-
ke cjelokupne domovine. Ako do sada nijesu stekle iskustva obje polovice našega naroda, mučno će ga ikad
steći49.
KORESPONDENCIJA S BOGIŠIĆEM
Ipak, najintenzivniju i najprisniju pismenu komunikaciju vodio je od 1887. godine Dučić
s Baltazarom Bogišićem. Boraveći u razdoblju 1886.-1887. u Parizu, Dučić je stupio u kon-
takt s Bogišićem te je nakon povratka u Beograd s njim održao prilično učestalu vezu pu-
tem pisama. Iščitavanjem Dučićevih pisama upućenih Bogišiću otkrivaju se motivi i teme
njihove komunikacije. Na podlozi određenih podudarnih intelektualnih pogleda, po Duči-
45
Ovdje misli na svog dugogodišnjeg prijatelja Jovana Ristića.
46
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (21.VI.1889.), u: Novak 1964: 62.
47
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (28.VI. – 10.VII.1889.), u: Novak 1964: 62-63.
48
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (17./29.XII. 1890.), u: Novak 1964: 67.
49
Korespondencija Nićifor Dučić – Franjo Rački (6./18.I.1890.), u: Novak 1964: 64.
ćevu povratku u Beograd, Dučić i Bogišić razvili su odnos uzajamne koristi koji u Dučićevim
pismima prelazi razinu pukog pružanja uzajamnih usluga i dokumentira nam privatnu razi-
nu odnosa između dvaju pojedinaca, osvijetljavajući osobne stavove, aspiracije, ambicije,
najčešće skrivene u domeni javnog djelovanja i nastupanja. Iz Dučićevih pisama vidljivo je
da on pristaje na, u pogledu intelektualnog statusa, neravnopravan odnos s Bogišićem.
Nerijetko Dučić izražava svoje duboko poštovanje Bogišićevom djelu. Primjerice, nakon što
se Bogišić nije složio sa nekim Dučićevim leksičkim intervencijama u njegovom Općem imo-
vinskom zakoniku, Dučić je odmah reterirao: Sa riječi, koje sam po vašoj želji pobilježio u imovinskom
zakoniku, ne ćemo se posvađati. Nije mi bila namjera da tijem uđem u prepirku sa svojim odveć poštova-
nijem prijateljem prema kojem i u tome stojim kao pigmej prema kolosu50. Gotovo desetljeće kasnije
usporedba sebe kao pigmeja prema najzaslužnijim znanstvenicima ostala je omiljena Du-
čiću pa Bogišića stavlja u rang Vuka Karadžića, zaključujući: Ali sam ja u uspoređenju s vama i
s njim pigmej51. Dučiću je očito imponirao kontakt sa međunarodno priznatim znanstveni-
kom. On ne propušta čestitati Bogišiću na uspjesima u inozemstvu, pritom ga svrstavajući
u najveće književno-znanstvene djelatnike u Južnih Slavena. Nakon primanja Bogišića u
francusku akademiju Dučić naglašava značaj tog čina za cijeli južnoslavenski svijet: Počast je
toliko veća, što ni jedan književnik ni naučnik srpski ni hrvatski (izuzevši učenog Dubrovčanina Vojnovića)
nije bio član francuske naučne akademije52. Sličnu retoriku iskoristio je pri čestitkama Bogišiću
na počasti primitka u akademiju u Toulouseu: Vi ćete ih još dosta dobiti; a to će sve biti dika na-
šemu narodu, koji nema mnogo naučnijeh velikana u opće, a na pravnom polju nauke na po se, vi ste se
izdigli iznad svijeh53. Slikovit primjer Dučićevog odnosa spram Bogišića daje nam pogotovo
njegova zahvala povodom dara poslanog od strane Bogišića u vrijeme kada je Dučić slavio
četrdesetogodišnjicu svojeg znanstveno-književnog rada: Nema divnijega dara od zlatnoga pera
četrdesetogodišnjemu književniku (...) Pokraj ovoga zlatnoga pera od pravnoga i naučnoga velikana, koji
svojim ogromnim naučnijem radovima blista u Europi, kao Danica na Istoku, gubi se svako drugo odličje.
Pritom je Dučić imao potrebu još jedanput nakon dugogodišnje veze i suradnje istaknuti
svoje odano prijateljstvo i spremnost na pružanje pomoći i usluga svake vrste te je poželio
Bogišiću zdravlje na korist srpske knjige i nauke, na slavu naše zajedničke domovine i na diku svojih
prijatelja54. Međutim, Dučić se nije zadovoljavao samo izrazima poštovanja pa i divljenja Bo-
gišićevim znanstvenima rezultatima. On je odnos dvaju književno-znanstvenih djelatnika,
obično temeljen na međusobnoj suradnji i poštovanju, ali i na svojevrsnoj privatnoj distan-
ciranosti, nastojao svesti na osobniju, prijateljskiju razinu. Korespondencija Dučić – Bogišić
nam tako svjedoči u nekim pojedinostima o njihovom privatnom odnosu, pružajući nam
uvide u Dučićeve reminiscencije na njihove pariške susrete i ukazuje na dva osnovna moti-
va koja je Dučić koristio za osobniju intonaciju pisama. Prvi motiv bilo je zdravstveno sta-
nje. Gotovo da ne postoji pismo u kojemu Dučić manje ili više opširno ne izvještava o svo-
jemu i u kojemu se ne raspituje za Bogišićevo zdravstveno stanje. Dučić je u tom pogledu
bio svojevrsni ekspert. Kao stradalnik iz ratova protiv Osmanskog carstva, spretno je kori-
stio svoje zdravstvene tegobe kako bi legitimirao svoje zasluge, a ujedno se prometnuo u
50
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (15./27. I. 1889.)
51
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (15.4.1898.)
52
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (12./24.I.1888.)
53
54
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (10./22.III.1898.)
savjetodavca po pitanju odlaska u razne europske toplice. Drugi motiv koji je Dučić koristio
u približavanju Bogišićiu bila je teritorijalna bliskost njihovih rodnih mjesta. U nekoliko na-
vrata Dučić se u pismima Bogišiću naziva njegovim kvazi zemljakom, ističući svoju bliskost s
Dubrovnikom: Nu, ja sam rođen nedaleko od Vraguze, koja ima svoje od starine plemstvo, ma da je na
umoru ono privilegisano; ali je u jeku ono novo po dobrom vaspitanju, umu, nauci i radu, kojemu ja sim-
patišem. U toj ste kategoriji i vi (...)55. Drugom prilikom povlači Dučić „zemljačku” paralelu iz-
među njegovog i Bogišićeva karaktera: Mi smo obojica s onoga kraja, gdje su pečeni, čelični; pa
mislimo da je naše zdravlje jače od svijeh bolesti, te ga nijesmo čuvali, kad je trebalo: Ja sam se lomio po
bojnijem poljima; a vi po naučnijem i književnijem56. Motiv „zemljaštva” koristio je Dučić i u prili-
kama kada je htio izraziti nezadovoljstvo Bogišićevim postupcima, ublažavajući kritiku ne-
posrednijim opaskama. Tako je dobivši opaske Bogišićeve na projekt svojeg prijedloga za-
kona o crkvenim vlastima u Kraljevini Srbiji, komentirao Bogišićevu očitu nevoljkost da
koristi te njegove opaske u polemikama: Kad već ne vjerujete na riječ svojemu prijatelju, da neće po
vašoj želji nikako zloupotriebiti vaše pismo i vaše mišljenje, i kad ste tako skrupulozni! Vraćam vam vaše
pismo! Što vragužanin, to vragužanin! Ne vjeruje ni svojemu kvazi zemljaku!57. Učestalije opaske o
„Vragužanima” nisu se uvijek sviđale Bogišiću pa mu jednom prilikom Dučić piše da danas
neću da govorim o Vragužanima, jer se vidi da vas to srdi58. Navedenim primjerima cilj je bio poku-
šati ilustrirati onu razinu neposrednosti do koje je Dučić nastojao doći u pismenoj komu-
nikaciji s Bogišićem. Ona je za cilj imala prelaziti okvire nepisanih pravila učtive komunika-
cije onoga vremena i stvarati temelje za veće povjerenje među korespondentima, kao
podlogu za glavne teme u komunikaciji. Jasno postavljajući Bogišića kao, u njihovom odno-
su, neprijeporan intelektualni i književno-znanstveni autoritet, Dučić se autolegitimirao kao
zaslužnik za stvaranje prilike za moderni razvitak srpskog dijela južnoslavenstva na bojnom
i crkvenom polju i kao predani južnoslavenski književno-znanstveni radnik, sa željom za
prijateljskom pomoći i suradnjom na svom području utjecaja. Slično kao i u pismima Rač-
kom Dučić izražava žal što se nije mogao posvetiti potpunije književno-znanstvenom radu,
ali ne propušta istaknuti svoje zasluge. Povodom dodjeljivanja mu arhijerejske mitre piše
Bogičiću: Ovo odličje nijesam očekivao, pošto sam odrekao nekoliko puta nuđeno mi episkopstvo. Moja
je postojana deviza: oslobođenje i ujedinjenje Srpskoga Naroda, i sva ambicija da ma kakvu korist učinim
narodu, čiji sam sin. I kad sam god mogao učiniti ma i najmanju: bilo na crkvenom, bilo na vojnom, bilo
na književnom i prosvjetnom polju bio sam uvijek srećan i zadovoljan. Za drugim titulama nijesam čeznuo
i ne čeznem, tako ni za drugim taštinama59. Ponavljajući slične formulacije pri svakoj rekapitula-
ciji svojega životnog djelovanja, Dučić se opetovano žali na nemogućnost ispunjenja svojih
književno-znanstvenih ambicija, jer pokraj njih (...) imam i druge poslove, koji zasijecaju u opće
interese Srpskoga Naroda. Nakanjivao sam se da ih se otresem, pa mi rodoljubivost ne dade (...)60. Stoga
je sa podrškom Bogišiću, ali i žaljenjem što mu narušeno zdravlje i materijalne mogućnosti
te drugi poslovi to ne dopuštaju, komentirao u pismima Bogišićeva istraživačka putovanja
i boravke u Veneciji 1892. i na Levantu 1899. godine: Moglo se je pretpostavljati, da ćete naći u
mljetačkim arhivama dragocjene građe za svoje naučne pravne poslove, jer je mljetačka država i vlada bila
55
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (11./23.VI.1892.)
56
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (15./27.XI.1890.)
57
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (11.XI.1889.)
58
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (20.VIII.1897.)
59
60
u neposrednom dodiru sa srpskim oblastima na jugu61. Poruka koju je Dučić u podtekstu slao jasna
je: ukoliko na književno-znanstvenom planu i ne pripada krugu najvećih uglednika među
svojim prethodnicima i suvremenicima, njegovo cjelokupno društveno djelovanje moralo bi
mu osigurati mjesto među priznatim zaslužnicima za moderan razvoj, prvenstveno Kralje-
vine Srbije i srpskog naroda, ali posredno i cijelog južnoslavenstva. Od kraja 1870-ih, kada
je postavljen na službu u Narodnu biblioteku, Dučićeve ambicije ponajprije su bile vezane
uz rad na književno-znanstvenom polju. Godina 1886.-1887., provedena u Parizu, i upozna-
vanje sa Bogišićem svakako su utjecali na njegovu ambiciju za daljnjom afirmacijom u inte-
lektualnim krugovima. Vrativši se u Beograd za vrijeme krize vladavine kralja Milana i na-
prednjačke vlade, prema kojima je sredinom 1880-ih godina zauzeo opozicijski stav, zbog
čega je i izgubio dotadašnji posao i društvene pozicije, Dučić je uvidio priliku za svoje re-
pozicioniranje u krugovima intelektualne i društvene elite. Ambicija mu očito, kako ćemo
nešto kasnije vidjeti i iz njegovih pisama Bogišiću, nije bila igrati značajniju ulogu u politič-
koj eliti, jer je ustrajno odbijao javno priklanjanje nekoj od stranaka kao i nuđene mu zastu-
pničke položaje u Narodnoj skupštini, a nije mu bila namjera niti zauzeti neki od visokih
crkvenih položaja. Politiku i odnose u crkvi više je promatrao kao sredstva za ostvarenje
svojeg središnjeg cilja – osiguranja položaja u intelektualnoj eliti. U tome mu je Bogišićev
autoritet svakako mogao pomoći. Razvijajući prijateljstvo s njim, Dučić se nastojao Bogiši-
ću nametnuti kao njegov pouzdanik u Srbiji, i to upravo u vrijeme kada je Bogišić pripremao
i objavljivao svoja najznačajnija djela. S druge strane, Bogišić je svojim autoritetom Dučiću
mogao pomoći u afirmaciji izvan granica Srbije. Želeći naglasiti Bogišićev značaj za njegov
intelektualni razvoj Dučić mu piše: Srdačno vam zahvaljujem, što me upoznajete sa slavistima i na-
učnicima62. To upoznavanje označavalo je zahvalu za uspostavljanje doticaja preko Bogišića s
onovremenim znanstvenim tokovima i uglednim znanstvenicima u korpusu slavističkih zna-
nosti, ali isto tako i Bogišićev posrednički trud za afirmaciju Dučićevog djela u međunarod-
nim okvirima i njegovo primanje u inozemna znanstvena društva i institucije. Dučićeva pi-
sma Bogišiću bogata su zahvalama Bogišiću za angažman pri preporučivanju za članstvo u
inozemnim znanstvenim društvima. Oduševljen izborom u Carsko arheološko društvo u Petro-
gradu, Dučić zahvaljuje Bogišiću: Ali da nije vas bilo, mogao bih čekati 50 godina tu počast, i opet
se, braća Rusi ne bi sjetili skromnoga radnika na srpskom književnom polju, čiji dosadašnji radovi dotiču
se i slavenske arheologije (...) Gotov i uvijek na uzajamnu uslugu, dičeći se vašim prijateljstvom63. Ipak,
najintenzivnije se vodila rasprava oko Dučićeve želje i Bogišićevog posredništva za primanje
Dučića kao dopisnog člana JAZU u Zagrebu. Međutim, temu o kandidaturi Dučića za dopi-
snog člana JAZU treba sagledavati u kontekstu općenite tematike koja se javlja u Dučićevoj
prepisci s Bogišićem prvih godina nakon njegovog povratka iz Pariza u Beograd kao što je
potrebno i sam sadržaj tih pisama staviti u onodobni društveno-politički kontekst. Po po-
vratku u Beograd 1887. godine, Dučič je svoje djelovanje usmjerio u dva osnovna pravca –
želio je osigurati državnu mirovinu, a u intelektualnim krugovima, postavši potpredsjedni-
kom Srpskog učenog društva, sudjelovati u raščišćavanju odnosa tog društva sa Srpskom
kraljevskom akademijom. Dučić je u ostvarivanju svojih ciljeva računao na podršku premi-
jera Jovana Ristića pa u svojem prvom pismu Bogišiću nakon dolaska u Beograd izražava
61
62
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (25.X.1891.)
63
umjereni optimizam: Mene su primili svi, osobito g. Ristić, najsrdačnije i rekoše, da je njihova briga za
me, i da će mi sve po volji učiniti. No vidjećemo i to, nije još dugo64. Već u sljedećem pismu Dučić
ponovno izražava pohvale na Ristićev račun, obavještavajući Bogišića i o prijedlozima za
svoje zbrinjavanje te o svojim htijenjima u pogledu toga: Hoće li uspjeti g. Ristić, jedini srpski
državnik, da izvrši program savezne vlade, vidjećemo za kratko vrijeme (...) Meni namjenjuju jedno mjesto
u ministarstvu prosvjete, ali još nije ništa odlučeno (...) Nu, meni je najviše stalo do toga, da mi se zakon-
ski priznadu godine neukazne službe. A sve drugo može biti i ne mora biti, sa svijem sam ravnodušan. U
istom pismu Dučić izražava i sjetu za danima provedenim u Parizu: Ovdje je vrijeme pogarno i
ružno. Ne može se iz kuće nikud! Čisto se raspadoh! Često se sjećam ugodnoga života u Parizu. Ovdje je
pravo mučenje! Ali se nema kud ni kamo. Ovdje je domovina65. Po pitanju odnosa između Srpskog
učenog društva i Srpske kraljevske akademije, Dučić je u pismima Bogišiću od početka pre-
zentirao spremnost na kompromis, podržavajući stav Ristićevog ministra prosvjete o pre-
tvaranju Srpskog učenog društva u Srpsku akademiju nauka: To je najrazumnije i najpravičnije.
Tijem će se ispraviti nepravda i uvreda koja je učinjena partajskom zaslijepljenošću kepeca Kujundžića
članovima domaćijem i inostranijem66. Usporedno sa radom na osobnom i društvenom planu,
Dučić se bavio i književno-znanstvenim radom, o čemu je također marljivo u pismima oba-
vještavao Bogišića, a sebe je inaugurirao i kao podupiratelja i promicatelja Bogišićevog dje-
la u Srbiji. On se brinuo za izdavanje Bogišićevih radova u srpskim časopisima, prevodio je
strane recenzije i prikaze Bogišićevih djela, a u pismima Bogišiću je na sebe preuzeo brigu
oko izdavanja Bogišićevih pjesama i isprava iz vremena Prvog srpskog ustanka i obećavao
posredništvo kod vrhova vlasti po pitanju dodjeljivanja ordena sv. Save Bogišiću te iskori-
štavanje svog utjecaja u znanstvenim društvima radi primanja u članstvo ljudi koje je pred-
lagao Bogišić. Po Dučićevom pisanju Bogišićev autoritet je rastao u Srbiji. On krajem 1887.
godine izvještava Bogišića da je njegova rasprava Tehnički termini u zakonodavstvu doživjela
povoljne odjeke u beogradskim pravničkim krugovima. Nakon primanja Bogišića u članstvo
francuske akademije, Dučić ga obavještava da je poduzeo konkretne korake u svrhu odli-
kovanja Bogišića ordenom sv. Save. Ristić je pozitivno prihvatio tu ideju, ali njenoj realiza-
ciji se ispriječila turbulentna politička situacija i ostavka vlade. Međutim, Dučić je ostao
optimističan u pogledu Bogišićevog odlikovanja: Nu, tješi me to, što je i sadašnji Ministar – pred-
sjednik i moj i vaš mili prijatelj. Pa, po što sam primio vaše pismo o izboru za člana francuske akademije,
smislih i napisah lijepo pismo svojemu prijatelju Grujiću (...) da učini prijedlog na sv.Savu, napomenuvši
mu i ono, što je njegov prethodnik mislio da u tome pogledu učini, i da Srbija i njezin kralj ne bi ostali iza
francuske akademije u priznanju naučnijeh zasluga i suviše svagdašnjih prijateljskih simpatija (...) Da je
prvi ministar – predsjednik, kojom srećom, ostao i dalje na vladi, jamačno bi moj prijedlog bio s uspjehom
izvršen (...) Ne sumnjam u prijateljstvo ni ovoga drugoga; ali ne znam ima li odlučnosti i autoriteta kao
prvi67. U sljedećem pismu, ali vjerojatno više ponukan frustracijom radi neuspješnosti u rje-
šavanju vlastite situacije, Dučić Bogišiću šalje pesimističnije tonove: Od kako sam pisao g.
Grujiću za onu stvar, (...), nijesam ga vidio, (..), te ne znam, je li činio, kakvi korak (...) Bilo jedno bilo
drugo, biće politika po srijedi68. Naime, Bogišićevoj reputaciji, njegovom autoritetu u beograd-
64
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (20.IX./2.X.1887.)
65
66
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (23.X./24.XI.1887.)
67
68
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (9./21.II.1888.)
skim intelektualnim krugovima, sudeći po Dučićevim pismima, išlo je bolje nego Dučićevim
aspiracijama. U ožujku 1888. godine Dučić je obavijestio Bogišića da je Srpska kraljevska
akademija počela s radom te da je Bogišić izabran za njezinog redovitog člana, na čemu mu
je čestitao ne zaboravivši, ipak, uputiti nekoliko primjedbi na konstituiranje Akademije i
naglasiti njezin nereprezentativan sastav: Prema Zagrebu su bili isuviše štedljivi! (...) Ruse, koji su
izabrani, (...), nijesu dobro pogodili. Ima ih većih, zaslužnijeh (...) Od ovdašnjih, koje su izabrali, više od
pola nisu htjeli da se prime članstva i pismeno su odrekli tu počast iz više razloga69. Bogišiću je, među-
tim, tek predstojala najveća slava u južnoslavenskim, pa tako i beogradskim intelektualnim
krugovima. Iako već priznat te član većine renomiranih južnoslavenskih Akademija i dru-
štava, najvažnije Bogišićevo djelo – Opći imovinski zakonik – ugledalo je svjetlo dana sredinom
1888. godine. Razdragan spoznajom o završetku tog djela Dučić piše Bogišiću: (...) najsrdač-
nije vam čestitam svršetak velikih djela, na kojem ste se toliko godina trudili! Zemlja kojoj ste zakonik
uradili u dobitku je, kakav nikad bez vas ne bi imala. Hoće li to znati da cijeni i nagradi, vidjećemo70.
Dučić se odmah prometnuo i prezentirao Bogišiću kao najgorljiviji i najmarljivi promotor
Zakonika u Srbiji. On je želio na sebe preuzeti brigu oko recenzije djela u srpskim časopisi-
ma, prevodio je strane recenzije, a u nedostatku primjeraka Zakonika u Srbiji posuđivao ga
je svakome, jer samo neka se moj cijenjeni prijatelj slavi71. Nakon nekoliko mjeseci Dučić je sa
zadovoljstvom mogao izvjestiti Bogišića o iznimnoj uspješnosti Zakonika u beogradskim
pravničkim krugovima te napominje: Znajte, da u to politika nije umiješana. Vi uživate veliko pri-
znanje u ovdašnijem svijem odličnijem krugovima, a pravnički vas krug smatra, kao najveći autoritet72.
Tri mjeseca poslije, saznavši da se Bogišić nalazi u Petrogradu Dučić mu piše: Šta vi tamo
radite? Ili ćete u univerzitet, ili u mirovinu? Ovdje vam u učenom i pravničkom svijetu neprestano raste
autoritet73. Neprestano naglašavanje Bogišićevog sjajnog renomea u Srbiji također je imalo
svoju svrhu kao pokušaj senzibilizacije Bogišića za ideju nekolicine ljudi iz beogradske
društvene elite da dođe za profesora na beogradsku Veliku školu. Tu ponudu Dučić će obli-
kovati 1889. godine, kada je i sam bio već u mnogo povoljnijoj poziciji. Naime, iz pisama
1887. i 1888. godine osim radosti zbog Bogišićevih znanstvenih uspjeha i truda oko uloge
Bogišićeva posrednika u Srbiji iščitava se i nezadovoljstvo Dučića vlastitim statusom. Na-
kon prvih obećanja oko rješavanja svojeg statusa, koje je po povratku u Beograd dobio od
predsjednika vlade Ristića, a zatim i njegovog nasljednika Grujića, rezigniran svojim nerije-
šenim statusom kritizira stanje u Srbiji: O sebi vam, dragi prijatelju, nikakva dobra nemam javiti!
(...) Bilo je dovoljno vremena da se povoljno svrši ono, na što imam pravo. Ma, koliko ovdje da uvere, da
su im svi Srbi jednaki, ipak se opaža u samoj stvari velika razlika, kad je pitanje o položaju Šumadinaca
i Hercegovca! Stara srpska bolest! Zaboravljaju, da sam ja, osim svega drugoga prolio i svoju krv na Ja-
voru 26 juna 1876 g. U ratu za oslobođenje i nezavisnost srpsku! Kad umrem, dičeći se sa svakim, onda
će mi priznati zasluge! (...) Staraću se da do kraja održim: dobro ime; pošten glas; i svijetao karakter (...)
Čitava svojega vijeka mučio sam se; ali uvijek za narodnu slobodu i narodno dobro. Muke, jadi i nevolja
meni su prćija. Ja sam se odavno na to navikao74. Gorčina u tom razdoblju nije napuštala Dučića
69
70
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (2./14.V.1888.)
71
72
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (24.IX.1888.)
73
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (10.XII.1888.)
74
pa on i u slijedećem pismu Bogišiću upotrebljava diskurs tako svojstven ljudima koji su u

modernoj i suvremenoj povijesti izravno, ulažući vlastite živote, bili sredstvo određene dr-
žavne i nacionalne ideje. Pojavljuju se tako u njegovim pismenim obraćanjima Bogišiću ele-
menti žrtvovanja za opće dobro, nezahvalnosti, razočaranja u ono što se vlastitom žrtvom
gradilo, a posebno zanimljiv element predstavlja percepcija nejednakosti „Šumadinac” –
„Hercegovac” kao vraćanje lokalnom subidentitetu i pokušaj objašnjenja iznevjerenog ide-
ala jednakosti svih unutar ideologije imaginarnog nacionalnog bića. Dučić je tako u neko-
liko pisama Bogišiću izrazio opće probleme modernih nacionalnih društava i postao
svjedokom specifičnog stanja u Srbiji, koja se nakon 1878. godine našla unutar međunarod-
ne geopolitičke arhitekture odnosa kao deklarativno samostalan, ali ipak politički i eko-
nomski ovisan i periferan „igrač” s velikim ciljevima i bez snage za njihovim ostvarivanjem
te u vrtlogu unutrašnjeg političkog, ekonomskog i društvenog strukturiranja moći. U tom
času Dučićeva pozicija je bila takva da se mogao pozivati samo na romantiziranu, bolju
prošlost, kada je i on bio dio onih koji su se borili na vojnom, ali i kulturnom polju za mo-
dernu nacionalnu državu pa se nemoćan da išta učini obrušava na savjest svoje zemlje: Ne
ispuni li se ta pravda, meni ostaje, da se boležljiv i pod starost (poslije 30 god. svoje ukupne borbe za oslo-
bođenje i ujedinjenje srpskoga naroda) mučim; a Srbiji ostaje ruga!75 Dučić nikako nije mogao biti
zadovoljan niti odugovlačenjem raščišćavanja odnosa između Srpskog učenog društva i
Srpske kraljevske akademije. Stoga je on, što se može nazrijeti iz njegovih pisama Bogišiću,
dosta polagao na mogućnost da postane dopisni član JAZU u Zagrebu, u čemu mu je glav-
ni adut upravo trebala biti Bogišićeva podrška. Dučić je, iako je u pismima raznim kores-
pondentima, uvijek kurtoazno tvrdio da ne teži nikakvim formalnim priznanjima, priželjki-
vao afirmaciju u kulturno-znanstvenim krugovima izvan Srbije, a u svrhu osobne
satisfakcije i jače argumentacije za svoje pozicioniranje unutar srpske intelektualne elite. Ta
njegova težnja jasno je vidljiva i iz pisama koja je upućivao Bogišiću. Spominjući u jednom
pismu svoj rad u Hilandaru 1882. godine, on ističe da je tada napabirčio i slovensku srednjovje-
kovnu gramatiku, za koju reče nam slavni stručnik i prijatelj Jagić, da je unikum. To biogradski filolozi
nijesu rekli: ili po neznanju, ili po zavisti!76 U trenucima nesuglasica nastalih na relaciji Bogišić
– Rački oko izdavanja isprava o uroti Zrinskog, Dučić je izrazio svoju spremnost pomoći
Bogišiću u njegovim naumima, ističući da mu je prijateljstvo s njim važnije od bilo kakvog
članstva, ali ipak pledira na Bogišića da se izbjegne situacija u kojoj bi i on došao u mogu-
ći konflikt s Račkim i priznaje: A meni bi, pravo da vam kažem, moj izbor bio povoljan (misli na
JAZU u kojoj je, naravno, Rački, s kojim je Dučić, kako smo imali prilike vidjeti korespondi-
rao, bio vrlo utjecajan, op.a.) osobito s nekih ovdašnjih sitničara i kepeca, koji se kite imenom „aka-
demika”77. Međutim, ni po pitanju članstva u JAZU Dučić prvih godina nije imao sreće. Na-
slućujući nepovoljan ishod odmah po prvim vijestima nakon Bogišićevog prijedloga
upućenog JAZU da se Dučića primi kao dopisnog člana, Dučić piše Bogišiću: U prijateljstvo
g.g.Račkog i Matkovića nijesam nikad sumnjao. Ali mi se čini po tijem nekim zaškoljicama pored sve nji-
hove dobre volje, da će ostati samo u dobrom pogledu!78 Kako je frustracija vlastitim položajem u
Srbiji rasla, tako je Dučić u slijedećim pismima upućivao sve oštrije riječi prema odugovla-
75
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (9./21.II.1888.)
76
77
78
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (23.X./4.XI.1887.)
čenju iz Zagreba: Prijateljski vam zahvaljujem, što mi javiste postupak (...) za članstvo jugos. Akademi-
je (...) Ja mislim, ako se ne varam, da to odgađanje nije „zvanična kandidatura”, nego (...) odbijanje!? U
ostalom to bi bio jedan vidljiv znak: ili pažnje; ili ne pažnje, da ne reknem: ignorisanja od strane naših
zajedničkih prijatelja u Zagrebu prema ličnosti, koja je predmnena!79 Razočaranje s JAZU nastavio je
Dučić tematizirati u svojim pismima ujedno opetovano molivši Bogišića da prestane u Za-
grebu podupirati prijedlog o njegovu primanju za dopisnog člana. Teško je reći koliko je u
takvim Dučićevim postupcima bilo kurtoazije, hinjene skromnosti ili iskrene želje da ne
opterećuje Bogišića, ali je činjenica da on od potencijalnog članstva u JAZU nije odustao.
Uostalom i sam Dučić je vodio pismenu komunikaciju i s drugim članovima JAZU pa odatle
u pismu čiji su dijelovi ovdje već citirani, u kojemu obećaje svoju pomoć Bogišiću u prije-
poru s Račkim, otkriva ponovno svoju ambiciju i u pogledu primanja za dopisnog člana
JAZU te svoja nadanja u vezi s pismom koje je dobio od Račkog i u kojemu mu ovaj tvrdi da
akademija ima na umu, da mi izborom za njezina člana dade vidljiv dokaz poštovanja i priznanja mojih
književnih radova, ali i da sada nam ovdje ne će da potvrđuju izbore izvan države onijeh članova, koji su
poznati, kao dobri slovenski patrioti80. Epilog kandidature za dopisnog člana JAZU bio je povo-
ljan za Dučića. On je o tome, uz riječi zahvalnosti, obavijestio Bogišića: Jučer sam primio pismo
iz Zagreba, u kojemu mi se javlja da me je akademija izabrala za svojega dopisnog člana (...) Hoće li ban
potvrditi moj izbor, to je drugo pitanje. Među tijem ako i ne potvrdi, to izbor ne mijenja. Ja ostajem aka-
demik. To je, dragi moj prijatelju, vaša inicijativa, vaše prijateljstvo i vaš autoritet; bez toga sumnjam da
bi bio izabran (...) Ovo nimalo ne prejudicira prijateljstvo g. Raćkog i g. Matkovića, koje također visoko
cijenim81. Međutim, primanje za dopisnog člana JAZU nije bila jedina dobra vijest za Dučića.
Još od početka 1889. godine ton i karakter Dučićevih pisama Bogišiću mijenja se. Ona po-
staju optimističnija, vedrija, prateći priznavanje Dučićeva značaja na raznim poljima njego-
vog interesa. Uspješnije Dučićevo razdoblje, u kojemu se vratio u institucionalno priznatu
elitu poklopilo se sa značajnim političkim promjenama u Srbiji. Kralj Milan Obrenović ab-
dicirao je sa prijestolja, a u političkom životu Srbije najznačajnije mjesto zauzela je Radikal-
na stranka, po mnogim svojim opredjeljenjima bliska Dučićevim nazorima. Dučić je, osim
toga, iskoristio i usporednost crkvenih sa političkim previranjima pa je ponovno počeo
igrati zamjetnu ulogu i unutar crkvene hijerarhije. Sve mu je to, naravno, pomoglo i u ostva-
rivanju njegovih osobnih primarnih ciljeva – rješavanju osobnog materijalnog statusa i osi-
guravanja i priznanja položaja unutar intelektualne elite. O svim tekućim zbivanjima u Srbi-
ji i svom osobnom položaju on je i dalje redovito izvještavao Bogišića. Na samom početku
1889. godine Dučić ponosno obavještava Bogišića da je izabran za predsjednika Srpskog
učenog društva: Po mojem mišljenju nijesam zaslužio toliku počast; ali ću se starati koliko god mogu
za naučni i književni napredak ovoga najstarijega učenog društva u južnom slovenstvu. U istome pismu
izražava oprez po pitanju novog ustava koji je donešen krajem 1888. godine: U nas je amo
sada nova epoha ustavnoga života. Za sada su još stari mjehovi, a novo vino! Došla ustavnost ište i nove
mjehove za novo vino. Valja da se i to ne će dugo iskati. Inače bi novi ustav bio iluzoran!82 Iskazani oprez
oko političkih promjena već je u sljedećem pismu zamijenio izraziti optimizam, kakav smo
79
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (30.XI./12.XII.1887.)
80
81
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (28.XI./10.XII.1890.)
82
u pogledu istih promjena mogli iščitati iz Dučićevih pisama Račkom: U Srbiji se izvrši 22 o.m.
jedna krupna i neočekivana promjena, promjena od velikoga zanimanja! Kralj abdicira u korist svojega
sina Aleksandra (...) Ova je promjena neiskazano iznenadila svijet i još od čuda ne može da dođe k sebi!
(...) Namjesništvo83 će kraljevskoga dostojanstva vladati čisto ustavno. I vrijeme je već za to. Pozvan je g.
Sava Grujić da sastavi novo ministarstvo, t.j. radikalno, jer je sada većina radikalna (...) Razumije se sa-
mo po sebi da će od sada biti drugačiji pravac u nekoliko unutra i spolja. S Rusijom će se gledati da se
povrate stvari i prijateljski odnošaji. Mitropolit Mihailo bit će vraćen na svoje mitropolitsko mjesto i.t.d.
Financije će se urediti; rasipanja ne će biti; zemlja će se umiriti i duhom odahnuti84. Dučić se, kao što
je vidljivo iz njegova pisma, nadao općoj promjeni pravca srpske politike koja bi podrazu-
mijevala i ideološko prestrukturiranje prihvatljivije njegovom starom i tvrdokornom slave-
nofilstvu i germanofobstvu, u inozemnoj, „velikoj” politici okrenutom Rusiji, a u unutraš-
njem razvoju približavanju Južnih Slavena pod vodstvom Srbije i ujedinjenog srpstva. U
okviru takvog svjetonazora naglašavana je vrijednost onoga što se smatralo specifičnim
južnoslavenskim institucijama, oblicima života, običajima, koje je cilj bio inkorporirati u mo-
deran, ali samostalan razvoj pa je razumljivo da su Dučiću i ideološki bila bliska Bogišićeva
istraživanja i spoznaje. U svojoj viziji modernog razvoja Srbije, ali i južnoslavenskog svijeta,
Dučić je, ne mogavši zaobići svoja intelektualna ishodišta, uvijek njegovao taj odnos prema
tradiciji kao izvoru, dokazu i snazi specifičnosti koje čine srpski i južnoslavenski društveni
svijet, a među njima je važnu ulogu igrala i pravoslavna crkva, čiji svećenik je i sam bio. Ia-
ko je niz godina bio izvan crkvene službe, promjene u Srbiji koje su postale izgledne nakon
abdikacije Milana Obrenovića ticale su se i promjena u Crkvi, a Dučić se upravo u tom as-
pektu najagilnije uključio. On se od početka aktivno uključio u povratak mitroplita beograd-
skog Mihaila, koji je bio prisiljen otići sa svojega položaja za vrijeme Milanove vladavine, a
postao je i jedan od najvažnijih ljudi u donošenju novog crkvenog zakona. Dučićeva pisma
Bogišiću otkrivaju da je i Bogišić bio u kontaktu sa izgnanim mitropolitom: Milo mi je, što ste
se vidjeli s g. Mitropolitom Mihailom, a milo mi je i to, što priznaje moju ispravnost i karakternost drža-
nja u srpskom crkvenom pitanju. On se može još sada odmah vratiti, ako hoće, u Biograd. Ali upravu
crkvensku ne će moći primiti prije jeseni. Jer valja ukinuti nove (naprednjačke) zakone suprotne kanonima,
na kojima se naslanja sadašnja viša nekanonska jerarhija srpske crkve. A to se, kao što znate, ne može
izvršiti bez narodne zakonodavne skupštine (...). U istom pismu Dučić optimistično gleda i na rje-
šavanje pitanja svoje mirovine i priznavanja godina koje je proveo u državnoj službi, sluteći
da će njegove akcije kod nove vlade porasti. On ponovno izražava vjeru u svoje prijatelje
– namjesnika Ristića i premijera Grujića – očekujući njihovu snažniju i slobodniju potporu:
Moje pitanje još nije došlo na dnevni red. Mislim da će se ovoga puta pravilno riješiti. Imam prijatelja u
namjesništvu i u vladi sadašnjoj. Znajući da imaju s početka (...) zamamnijeh pitanja, nijesam o sebi još
ni jedne prozborio. Priznajem umjestnost izreke, koju navedoste „vruće se gvožđe kuje”- Još malo docnije,
ako se sami ne sjete, kucaću na vrata, pa: ili – ili85. Na konačnu odluku o priznavanju godina dr-
žavne službe i pripadajuće joj mirovine Dučić je, zbog administrativnih zavrzlama i otezanja,
trebao čekati sve do kraja 1891. godine. U međuvremenu je Dučić osigurao svoj položaj po-
83
Novi kralj Aleksandar je po dolasku na prijestolje bio maloljetan pa je uz njega na vlast postavljeno tročlano namje-
sništvo u sastavu Ristić, Beli – Marković, Kosta Protić.
84
85
stavši važnim čimbenikom u crkvenoj vlasti. On piše u lipnju 1889. godine Bogišiću o po-
vratku mitropolita Mihaila u Beograd i važnoj funkciji koja mu je odmah ponuđena: Znate,
da je g. mitropolit Mihailo pristupio ovdje 18-ga maja; dočekan je s ljubavlju i radošću od svega građan-
stva, izuzevši neke prodane jadnike naprednjačke! I crkveno je pitanje u nas sa svijem svršeno. Ne kanon-
ski mitropolit sa svojim arhijerejima uklonjen je s crkvenskee uprave svakako razumnijem i dostojanstveni-
jem načinom; date su mu pensije. A zakoniti mitropolit sa zakonitijem arhijerejima vraćen je na srpsku
crkvensku upravu. Ja sam na tome mnogo radio, i po mojoj je formuli riješeno (i to srećno) srpsko crkven-
sko pitanje. Meni i ovijeh dana ponudiše svi činioci složno vladičanstvo i eparhiju žičku; ali i sada, kao
prije nekoliko puta, s blagodarnošću odbih tu ponudu i visoku čast. Nu nijesam mogao odbiti da ne pri-
hvatim upravu nad tom eparhijom. Nakon što je Bogišiću objasnio i uvjete po kojima se primio
administrature spomenute eparhije, a koji su uključivali i obećanje o rješavanju pitanja nje-
gove mirovine, Dučić je trijumfalistički zaključio: Svi činioci odobriše moje uvjete. I tako ću, dragi
prijatelju, poslije svetkovine u Kruševcu i Žiči ostati malo da upravljam eparhijom do jeseni. I ovdje je isti-
na pobijedila silu i nepravdu! Ja trijumfiram, ali sam se i mučio! Nu, ne žalim. „Na muci se poznaju ju-
naci”86. U pismu spomenuta svečanost koja se trebala održati u Kruševcu i Žiči označavala
je više godina pripremanu proslavu obilježavanja 500. godišnjice Kosovske bitke. U sklopu
te proslave bilo je planirano i dodjeljivanje niza državnih ordena zaslužnim osobama. Sto-
ga je u komunikaciji između Dučića i Bogišića aktualnim ostalo i nastojanje da se Bogišiću
osigura primanje ordena sv. Save. Nakon promjene vlasti Dučić je na sebe ponovno preu-
zeo brigu oko posredništva u korist Bogišića za dobivanje ordena. Glavni Dučićevi argu-
menti bili su i u tom pitanju prijateljstva sa Ristićem i Grujićem. U proljeće 1889. godine
Dučić je izvještavao Bogišića o njihovoj naklonosti prema prijedlogu da se Bogišiću dodi-
jeli orden te mu u lipnju konačno javlja o njihovoj pozitivnoj odluci, ali i prijedlogu Bogišiću
kojega mu je Dučić već ranije između redaka nagovještavao: (...) vi ćete biti dekorisani prilikom
ove narodne svetkovine, i to 20 juna na dan miropomazanja našega mladoga Kralja Aleksandra I. Dučić
naglašava da su prijedlog odobrili i Ristić i Grujić i ministar prosvjete Milosavljević, te do-
daje: Docnije mi je ministar prosvjete preporučio da vas zapitam: da li bi vam bilo ugodno da primite u
našoj velikoj školi katedru slovenskoga prava; pa ako bi vam to bilo ugodno, da naznačite uvjete za to.
Ovdje bi vas primili s raširenijem rukama i velikim poštovanjem. Ministar mi reče, da su gotovi, da vama
dadu platu veću od ove, koju imaju profesori u velikoj školi; onakvu, kakvu ste imali u ruskom univerzite-
tu i sva druga prava (...) Ovo, što se vama predlaže, do sada nikom nije učinjeno: ni Daničiću ni Pančiću
i.t.d.87. Bogišić nije prisustvovao 500. obljetnici obilježavanja Kosovske bitke pa ga je u pi-
smu 28. lipnja 1889. godine Dučić obavijestio i čestitao mu na dobivenom ordenu sv. Save
prvog stupnja, što je, nije zaboravio napomenuti, najviši red koji se mogao dobiti u Kralje-
vini Srbiji. Bogišić očito nije brzo dobio niti odlikovanje niti službenu potvrdu da je odliko-
van pa ga je Dučić u kolovozu 1889. godine trebao uvjeravati kako je razlog tome što je
telegram s obavijesti poslan u Petrograd, u vrijeme kada je Bogišić bio u Parizu. Pritom Du-
čić nije zaboravio spomenuti i svoje zasluge u odlikovanju Bogišića: To sam ja radio i izradio
dok sam još bio u Biogradu (...) Vi ste dekorisani; ukaz je potpisan; dekoraciju ćete (...) dobiti i to s lentom,
koja je i po spoljašnjosti od naj ukusnijih i najljepših dekoracija u Jevropi88. Uz isticanje svojih zasluga
86
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (7.VI.1889.)
87
88
Dučić je uputio Bogišića i kome bi sve morao poslati svoje zahvale za dodjeljivanje odliko-
vanja: ističe da bi formalno trebao zahvaliti Grujiću, privatno Ristiću, a da nije naodmet
zahvaliti niti ministru prosvjete Milosavljeviću. Tema odlikovanja nije time nestala u Duči-
ćevim pismima. On se, možda stoga što je Bogišić konačno primio svoje odlikovanje, po-
novno osvrće na dodjeljivanje odlikovanja u svome pismu Bogišiću u listopadu 1889. Po-
novno ne zaboravlja istaknuti svoje zasluge, a iskorištava priliku uputiti oštre kritike svojoj
bolnoj točki – Naprednoj stranci – ovoga puta uključujući i Bogišića u kontekst njihove, po
Dučiću, štetne vladavine. Čestitajući Bogišiću još jednom na odlikovanju ističe: (...) ja sam
neiskazano radostan, što sam u tome potpuno uspio. Hvala mojim i vašim prijateljima, koji prihvatiše (...)
moj prijedlog. To vaše odlikovanje ovdje je učinilo vrlo lijep utisak na svu inteligenciju dok za druge ne
prolazi bez kritike. Naš zajednički prijatelj Jagić dobio je u prošloj godini od naprednjačke vlade II. – gi red
sv, Save, koja vas nije šćela odlikovati. Za što? Ne znam. Ali bi se moglo nagađati i nagađati. Nu, neka
idu bez traga, kao što su i otišli! Da nam prijatelj Jagić nije odlikovan u prošloj godini, ja bih, zaista, i
njega predložio ljetošnjom prilikom; i bolje bi prošao; jer svojom naukom slavističkom stoji naporedno s
Miklošićem i.t.d. Prilikom ljetošnjih svetkovina u Kruševcu i Žići i meni je dat 3 – i red sv.Save; te sam
vam i ja sada „zvjezdonosac”. Na kraju pisma Dučić je spomenuo Bogišiću i da mu je Grujić re-
kao da je primio Bogišićevu zahvalu, te prijateljski dodaje: Ja sam i tada prozborio što je trebalo89.
Dučić je u pismima Bogišiću izražavao zadovoljstvo svojom pozicijom i utjecajem unutar
onoga što je sam smatrao svojevrsnim novim poretkom. Teško je procijeniti na temelju ova-
ko oskudnih izvora kolika je zapravo jak bio njegov utjecaj, no činjenica je da je odisao op-
timističnim pogledom na opću političku i društvenu situaciju te pozitivnom samopercep-
cijom. Uostalom, bio je administrator Žičke eparhije, dakle osoba na visokom položaju
unutar službene crkvene hijerarhije. On se u pismima Bogišiću uvijek trudio naglasiti kako
mu zapravo administratorstvo eparhijom predstavlja opterećenje i kako se prihvatio te duž-
nosti samo iz osjećaja dužnosti prema povratku kanonske vlasti u crkvi i njezinog repozi-
cionairanja na mjesto koje joj pripada po značaju i važnosti u srpskom narodu. Glavna pre-
okupacija ostao mu je književno-znanstveni rad pa se jadao Bogišiću: Ovdje imam i suviše
posla. Ne mogu ni da mislim o književnom radu. Jedva čekam da se vratim u Biograd na svoju književnu
radnju, otresajući se dragovoljno administratorstva i vladičanstva u korist onijema koji to jedva čekaju90.
Ipak, po svemu sudeći, Dučiću administratorstvo eparhije nije bilo toliko mrsko. Osim što
je prevladavanje novih ili u neku ruku novih starih struja u srpskoj politici i crkvi svjetona-
zorski podupirao, bio je itekako svjestan da prihvaćanje administrature znači potencijalno
mnogo u ostvarivanju njegovih osobnih ciljeva. Dučić je Bogišiću oduševljeno prepričavao
tijek svečanosti u povodu obilježavanja 500. godišnjice Kosovske bitke, izražavajući i dalje
nadu u potpunu promjenu srpske politike: Kosovski petstogodišnji spomen u Kruševcu i miropoma-
zanje našega mladoga kralja Aleksandra u Žiči slavno su svršeni (...) I jedno i drugo ima velikoga znače-
nja za budućnost ukupnoga srpskog naroda. Car baćuška bio je moćno zastupljen na miropomazanju u
liku svojega punomoćnog ministra Persijanija, i telegrafskim putem čestitao je vrlo srdačno i toplo kralju
Aleksandru na miropomazanju, i za Srbiju se prijateljski izrazio. To je veoma značajno. Odnošaji su se
između Srbije i Rusije sa svijem popravili i postali prijateljski. To je za nas velika dobit91. Nije Dučić za-
89
90
91
nemarivao niti zadovoljstvo svojim položajem i ulogom u tim trenucima: Srećan sam, što će se
srpski Kralj miropomazati u eparhiji, kojom ja upravljam. Na kraju toga pisma kratko i jasno izra-
žava svoj konačni trijumfalistički osjećaj, koji povezuje zadovoljstvo s promjenama u državi
s osobnom satisfakcijom: Neprijatelji su potučeni92. Projekt koji je Dučiću osiguravao ulazak u
središte relevantnih političkih, društvenih i intelektualnih rasprava bio je prijedlog zakona
o crkvenim vlastima. U opisu tijeka rasprave o tom zakonu Dučić je u pismima Bogišiću po-
novno želi predstaviti svoju skromnost čovjeka nesklonog publicitetu i posvećenog samo-
prijegornom znanstvenom radu. Međutim, i ovoga puta su ga opći interesi srpskog naroda,
točnije u ovom slučaju položaja njegove crkve, kao i njegov službeni položaj u Žičkoj epar-
hiji natjerali da intervenira i pruži primjedbe na zakon. Bogišiću najprije ističe svoju reputa-
ciju u Srbiji, a zatim obrazlaže svoje stavove u pogledu zakona: Ovdje se svi činioci još nadaju,
da ću primiti ponuđenu mi mitru. Hvala im, što me tako cijene. Nu, ostaću postojan u svojoj odluci, da je
ne primim: Ima ih, kojima se ne nudi, i koji kopaju nogama i rukama da se dokotrljaju do te časti. Ali ih
je mnogo zvanijeh, a malo izabranijeh. Dučić naglašava da je svojim primjedbama na zakon (...)
poremetio komisijsku paradu. Arhijereji se iskazuju suviše vlastoljubni! Vrzu im se po glavi srednjovječne
kanonske ustanove! I ja hoću kanonsku osnovu zakonu o crkvenskim vlastima; ali ne gubim iz vida ni su-
vremeni napredak pravne nauke i ljudske nezavisnosti. Ne dam u despotske ruke ljudsku vlast; dosta mi je
administrativne vlasti. A oni bi šćeli sve! Te tako nijesmo složni. Na mojoj će strani biti sve što je inteli-
gentno i napredno u vladi i skupštini. Izgledi su, da će valjati drugi podesniji projekat sastaviti93. U izra-
di svog prijedloga zakona Dučić je tražio i Bogišićeve savjete. Iako je iz pisama vidljivo da
je Bogišić tražio od Dučića da ne koristi njegovo ime u raspravama o zakonu, očito mu je
uputio svoje mišljenje o njegovim prijedlozima jer ga Dučić hvali da je on pravi prijatelj naše-
ga naroda i najbolji znalac te grane nauka te ističe: Vaši savjeti za umjerenost u trvenju oko toga pitanja
također su mi dragocjeni dokaz vašeg istinskog prijateljstva94. Moguće da je Bogišićeva podrška Du-
čiću po pitanju prijedloga zakona i prešla okvire osobnih primjedaba. Dučić mu, naime, u
idućem pismu zahvaljuje što je Bogišić utjecao da Dučićeve primjedbe na prijedlog zakona
u relevantnim ruskim krugovima naiđu na povoljan odjek, jer inače bi ih mogli pogrješno shva-
titi, i ne razložno napasti. U istom pismu on izražava zadovoljstvo što su njegove primjedbe
naišle na dobre reakcije u Srbiji, ne odustajući od iskazivanja svoje skromnosti: Ovdje je kri-
tika u političkim listovima i stručnim časopisima već najpovoljnije susrela moje „primjedbe” (...) i s pohva-
lama obasula, a sveštenstvo iz cijele Kraljevine izjavljuje mi veliku zahvalnost i.t.d. (...) Ja sam želio, i želim,
da zakon o crkvenskim vlastima bude s kanoničnom osnovom suvremen i dobar, a ni pomišljao nijesam na
hvale i pohvale95. Kakav je to prijedlog zakona Dučić podnio javnost je mogla upoznati u Na-
rodnoj skupštini, u kojoj ga je vlada na koncu imenovala i povjerenikom za izglasavanje tog
zakona, ali puni tekst njegovog zakona objavljen je bio i u posebnoj brošuri te naknadno u
5. knjizi njegovih sabranih radova. U prijedlogu zakona on je izrazio njegove osnovne cilje-
ve: Kakav bude taj novi zakon o crkvenskim vlastima, take će i pošljedice od njega biti za Srpsku crkvu,
njezinu upravu i srpsko sveštenstvo u Kraljevini Srbiji. Valja paziti i nastojati, da se njime održi Crkvi
Božanski avtoritet, kakav je uvijek imala; crkvenskijem vlastima kanonična prava u skladu s duhom vre-
mena, a sveštenstvu oba reda ugled i dostojno poštovanje. Želio je da se pod zaštitom novog zako-
92
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (12./24.VI.1889.)
93
94
95
na odgajaju mlađi naraštaji srpskog sveštenstva u jačem crkvenom, reliđioznom, moralnom i patriotskom
duhu, koji bi znali i smjeli stati suprot svačijem nasrtanju na Srpsku Crkvu, pravoslavnu vjeru i Srpsku
Kraljevinu96. Dučić je konkretno iznio prijedloge o potrebi i načinu uređenja odnosa između
crkve i države, odnosa između crkvenog i državnog pravosuđa, predložio je hijerarhijski i
ekonomski ustroj crkve, strože odredbe o napredovanju svećenstva i, posebno, potrebu za
njihovim boljim obrazovanjem. Naročito zanimljivo je njegovo protivljenje predloženoj
odredbi po kojoj episkop ne može postati duhovno lice rođeno izvan Srbije. U njemu Dučić
jasno izlaže i svoje ideološke nazore: Zar Srbin. Koji se rodi izvan sadašnje Kraljevine Srbije, nije
kao i onaj koji se rodi u njoj; takva u skogrudnost suprotna je političkoj i crkvenskoj misiji Srbije! Suprot-
na je nazivu srpskoga „Pijemonta”97. Dučić je zahtijevao i da se Mitropolija u Beogradu podigne
na rang Patrijaršije te da se radi na tome da joj se prizna jurisdikcija u starim granicama
Pećke patrijaršije. On je očito Srpsku pravoslavnu crkvu promatrao kao neodvojivi dio esen-
cije srpskoga naroda, koju, s poukom po njemu nemilih političkih prilika koje su vladale u
Srbiji 1880-ih, treba ojačati, pozicionirati kao svojevrsni korektiv ne uvijek pouzdanoj svje-
tovnoj vlasti i osigurati da ona bude, bez obzira na svjetovna i politička kretanja kontinui-
rani i čvrst oslonac cjelokupnom srpskom narodu, u opsegu kakvom ga je on shvaćao,
unutar i izvan granica Kraljevine Srbije. Stoga svoj prijedlog zakona i završava još jednom
s naglašavanjem potrebe da se jasnije odrede odnosi između crkvenih i državnih vlasti te
potrebu da Crkva slijedi vrijeme i ostaje aktualna prateći suvremeni razvoj: Ovijem novijem
zakonom valja da su tačno i jasno određeni odnošaji između crkvenijeh i državnijeh vlasti; valja da su do-
vedeni u sklad interesi crkveni i državni. U tome ne može biti nikakvijeh ozbiljnijeh teškoća, jer je naša
Srpska pravoslavna crkva, narodna. Ona se nikad nije odvajala od svojega naroda, niti imala zasebne
vlastoljubne težnje. Njezino carstvo nije zemaljsko nego nebesko. Ona vjerno čuva dogmate i ustanove
Pravoslavne Vaseljenske Crkve; ali nikad nije ustajala protiv prave nauke, nego ju je potpomagala i pot-
pomaže. Ona za to ima oslonca na zapovijestima Hrista Spasitelja: „Ispitujte – i budite savršeni”. A to
znači: učite se i napredujte98. Dučićev prijedlog zakona dobio je podršku skupštinske većine i
on je na kraju mogao sa zadovoljstvom izvijestiti Bogišića da je uspio obraniti zakon s naj-
boljim i sjajnijem uspjehom; jer je bila jaka opozicija i dosta intriga s jedne strane da se taj zakon ne pri-
mi99. Nakon što je usvojen Zakon o crkvenim vlastima Dučić je doista, kao što je i najavlji-
vao, napustio administratorstvo Žičke eparhije. Čekajući konačno rješavanje svoga
mirovinskog statusa on se posvetio znanstvenom radu i uređenju odnosa između Srpskog
učenog društva i Srpske kraljevske akademije. S političkim promjenama u Srbiji bili su usli-
jedili i nešto povoljniji dani za Srpsko učeno društvo, pošto mu je dijelom povraćeno dr-
žavno financiranje. Međutim, ostalo je jasno da se mora na neki način urediti njegov odnos
sa Srpskom kraljevskom akademijom. Zanimljivo, u pismima Bogišiću Dučić nikada ne izno-
si onako negativan i borben stav prema Akademiji kao što je to, pogotovo netom nakon
promjena 1889. godine, iznosio u pismima Račkom. On je, doduše, uvijek nastojao ukazati
Bogišiću na nepravde koje su njemu osobno, a i Srpskom učenom društvu, nanosili ministar
prosvjete Kujundžić i Napredna stranka, ali je ostajao puno umjereniji i kompromisu sklo-
niji po pitanju uređivanja odnosa ova dva najuglednija srpska kulturno-znanstvena društva.
96
Dučić 1898: 88-89.
97
Isto: 107.
98
Isto: 125.
99
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (28.V.1890.)
U kolovozu 1890. godine, Dučić izlaže Bogišiću identično rješenje o uređenju odnosa izme-
đu Akademije i Srpskog učenog društva, kakvo je naposlijetku, nakon prvotnih borbenih
izjava, izložio i Račkom. On se založio za njihovo spajanje jer nema smisla da u ovakoj maloj ze-
mlji opstoje dva učena društva s jednijem istim programom i naučnijem zadatkom i sa sredstvima iz istoga
izvora i jednijem istim rednijem snagama i.t.d. Očito ohrabren svojom jačom pozicijom u društvu
Dučić uvjerava Bogišića, da će, bez obzira kako se raspletu odnosi između tih dviju institu-
cija, on ostati njegov pouzdan oslonac za promicanje Bogišićevih interesa: Ako se pretvori
Srpsko učeno društvo u Akademiju, ja ću u njoj imati uticaja odlučnoga: ako pak ostane učeno društvo
zasebno, i ako mu ne budem predsjednik, imaću odlučnoga glasa; te će u svakom slučaju vaša stvar dobro
proći100. Dučićeva ponuda za pomoć sastojala se uglavnom u tiskanju Bogišićevih radova,
za koje je sam Dučić inzistirao u pismima da se tiskaju u Beogradu i na ćirilici, iako se Bo-
gišić, sudeći po Dučićevim pismima, nije uvijek slagao s Akademijinim uvjetima za tiskanje
svojih radova te u potpori primanju u članstvo Akademije ljudi koje je Bogišić podupirao.
Doduše, do punog angažmana u Bogišićevu korist unutar Akademije Dučić je morao priče-
kati konačno stapanje Srpskog učenog društva s njom, što će se dogoditi tek 1892. godine,
poradi mnogobrojnih administrativnih zavrzlama i nestabilne političke situacije. Nezado-
voljan brzinom rješavanja tog pitanja Dučić je kreposno prijetio i ostavkom: Pitanje učenog
društva nije ministar prosvjete još ni dirnuo! (...) Ministar daje obećanja, ali sve nešto oteže, razvlači, i kao
da bi htio da se iz toga izmigolji! Ja sam u to potonje angažovao i g. Ristića, Kraljevskoga prvog namje-
snika; pa, ako, pokraj svega toga ostane jalovo, meni ne ostaje drugo, nego da dam ostavku na predsjed-
ništvo učenoga društva. Činio sam od svoje strane, kao predsjednik, sve što je trebalo, sve što ištu interesi
knjige i nauke, čast učenoga društva i dostojanstvo Kraljevine Srbije; (...) sastavio sam i plan, kako da se
izvede to pitanje. Ja ću dići sa sebe odgovornost pred sadašnjošću i pred budučnošću101. Kada je konačno
pitanje spajanja tih dviju institucija načelno riješeno Dučić je našao za shodno pohvaliti se
kako je upravo po njegovu prijedlogu pronađeno riješenje. On je detaljno obrazložio Bogi-
šiću po kojim načelima će se provesti spajanje, zaključivši: Svršio sam povoljno i časno pitanje
Srpskog učenog društva (...) Ja sam vrlo s ovime zadovoljan. To je upravo moja kombinacija i radnja. I
ovdje sam pobijedio (...)102. Naravno, kada je spajanje i službeno provedeno, Dučić je dobio sta-
tus redovitog člana Akademije pa su od tada, Dučić i Bogišić, kontinuirano raspravljali o
stanju Akademije. Po pitanju izdavanja Bogišićevih isprava i pjesama iz Prvog srpskog
ustanka, Dučić se nalazio podijeljen između zastupanja Akademije i Bogišića, u projektu
koji je odugovlačen zbog očito mnogobrojnih peripetija i različitih interesa, nažalost neraz-
mrsivih iz izvora koji su stajali na raspolaganju u pisanju ovoga rada. Također, Bogišić nije
uspijevao za članove progurati ljude za koje se zalagao, poput, za Akademiju očito politič-
ki kontroverznog, Milenka Vesnića. Iako se Dučić opetovano u pismima hvalio svojim utje-
cajem u Akademiji i uspjehom onih kandidata za članstvo koje je on podupirao, njegova
podrška ipak nije uvijek značila i uspješnu kandidaturu. U jednom svom pismu Bogišiću on
pokušava odgovoriti na, očito, prilično opširne Bogišićeve kritike na račun Akademije: (...)
vaši su razlozi umjesni, i nijesu bez interesa za Srpsku Kraljevsku Akademiju; valjalo bi da ih usvoji. Ali
sumnjam da će se koristovati vašim mudrijem prijedlozima! U nas Srba, na žalost, ni nauka ne može da
bude bez politike i partajičnosti! Slažem se s vama da su neumjesno svi članovi Srpskog Učenog Društva
100
101
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (25.I.1891.)
102
bez razlike proglašeni počasnijem članovima Srpske Kraljevske Akademije: među njima ima i velikih na-
učnika, a ima ih i sitnijeh književnika; i što je još zazornije, ima ih koji nijesu ni književnici, ni publiciste
ni umjetnici te ne bi mogli biti ni članovima običnoga književnoga društva! (...) Slažem se sa vama da se
i mladijem, naučnijem i spremnijem članovima popunja Akademija (...) Vi bi se začudili kad biste znali s
kakvom su grozničavošću izvršeni posljednji izbori u Akademiji! Bilo je kandidata gotovo koliko i birača!
Nakon što se složio s Bogišićevim kritičkim opaskama na račun Akademije koja je, na neki
način, gubila smisao reprezenta znanstvene i umjetničke izvrsnosti, a koju je, neosporno, i
sam Dučić gradio takvom, on se složio i sa Bogišićevim opaskama o neadekvatnom pro-
storu i manjkavoj akademijskoj knjižnici, pokušavajući ipak stati blago u obranu Akademije
i pružiti prilično lakonsko objašnjenje za spori razvoj ove institucije: Počelo se raditi da se dođe
do nove zgrade za Akademiju i sve njezine potrebe; ali će proći koja godina dok se i to izvrši i postigne;
Amo se još istočnjačli polako kreće. Osim biblioteke (...) i akademskih izdanja naša je Akademija već u
svezi gotovo sa svijem Akademijama, učenijem i književnijem društvima i bibliotekama u Evropi, i od svi-
jeh prima u zamjenu knjige i časopise. I tijem če svake godine postajati sve veća103. Dučić se, nakon što
je uspješno ishodio svoju mirovinu i završio svoje administratorstvo Žičkom eparhijom, po-
svetio u potpunosti onome što je svojim korespondentima uporno i predstavljao kao svoj
prioritet – znanstvenom radu. Osim poslovima i pitanjima oko Akademije, priređivao je ti-
jekom 1890-ih seriju knjiga sa svojim sabranim radovima, pritom izbjegavavši svaki anga-
žman u političkoj ili državnoj sferi, iako je u pismima Bogišiću nagovještavao da je imao
takvih ponuda. Dučić je, međutim, nastavio iskorištavati svoj renome u crkvenim krugovi-
ma. On je djelovao kao prevoditelj francuskog djela pravoslavne tematike, a, kako smo vi-
djeli ranije, napisao je i jednu od prvih modernih sinteza povijesti Srpske pravoslavne crkve.
Značajno je također što je 1892. godine bio izabran za profesora kralju Aleksandru, to je
priopćio Bogišiću u svom uvriježenom stilu prožetom skromnošću, ali ne i lišenom samo-
svijesti i pozitivne samopercepcije: (...) izabran sam za profesora Kralju Aleksandru I., i to jedno-
glasno od Kraljevskih Namjesnika i vlade u punoj ministarskoj sjednici. Ja se branih, da se ne primim te
počasti i povjerenja zbog svojega teškog disanja; ali se ne obranih (...) Mene su još proljetos vrbovali, (...),
da predajem Kralju kanonično – crkveno – pravo (...)104. Sljedećih godina, u svojim pismima Bogi-
šiću, Dučić je rijetko komentirao unutrašnje političke prilike u Srbiji. On je u biti u svojim
pismima izražavao lojalnost kralju Aleksandru, koji je od 1893. godine sve jače provodio
autokratsku politiku, možda dijelom zbog toga što njegov svjetonazor, oblikovan u druga-
čijim vremenima, nije bio sklon pragmatičnom strančarenju i stranačkoj koristi kao primar-
nom cilju politike, ali sigurno i dijelom zbog toga što je kod kralja, a i u tadašnjem srbijan-
skom društvu, uživao dobar status, zbog čega ga je napustila želja za opozicionarstvom i
jasno zalaganje za parlamentarizam i demokraciju, koje je zagovarao u vrijeme vladavine
kralja Milana i u postmilanovskom razdoblju. Svoju laganu naklonost radikalima neizravno
je Bogišiću nagovijestio primijetivši: Radikali su ovdje nezreli; vodi se protiv njih borba bez potrebe105.
No ta simpatija možda je više bila uzrokovana i refleksom odbojnosti prema naprednjaci-
ma, prema kojima je osjećao vječitu odbojnost. Stoga zabrinut piše Bogišiću: Ako čitate no-
vine, nije potrebno da vam pišem o sadašnjoj situaciji u Srbiji; perspektiva mučna! Kakav će svršetak biti,
Bog jedini zna! Ujedinjeni dugovi i novi zajam, po mišljenju stručnijeh financista, strašni su! Sada se oko
103
104
105
toga lomi u Nišu ća u naprednjačkoj skupštini, koja je po komandi izabrana! Neka Bog pomogne Kralju
Aleksandru i Srbiji i neka ih sačuva od bolesnog uma106. Dok je izbjegavao pisati i jasno se opre-
djeljivati po pitanju unutrašnjopolitičkih odnosa u Kraljevini Srbiji, Dučić je bio itekako za-
interesiran za praćenje ispunjavanja svoje temeljne ideološke misli, one o ujedinjenju srp-
skog naroda. Već smo u ovome radu vidjeli kako je on iskazivao nezadovoljstvo srbijanskom
vanjskom politikom koja je izgubila oslonac na Rusiju. Pravac takve politike, iako ublažen,
nastavljen je i 1890-ih. Glavna Dučićeva preokupacija bila je stoga približavanje u odnosima
između Srbije i Crna Gore te njihovo zajedničko nastojanje oko uspostavljanja srpske mi-
tropolije u Skoplju. Ogorčen stavom grčkog svećenstva, on piše Bogišiću: Srpsko vladičansko
pitanje u Skoplju naišlo je na ne očekivane teškoće kod Carigradske patrijaršije! Grozni grčki šovinizam!
Ni truna nema pravde ni jevanđeoske ljubavi! Patrijaršija je ta upravo zaslijepljena grčkom ludošću, vla-
stoljubljem i gnusnijem koristoljubljem! Mi Srbi ne tražimo ništa što bi bilo antikanonično i nepravo (...)
Sreća je, što su kabineti biogradski i cetinjski složni i što u Carigradu zajednički čine korake uz pripomoć
ruske diplomatije. Ako Srbi održe pobjedu, kako se nadamo, biće veliki uspjeh i dobitak za srpsku nacio-
nalnu i kulturnu misiju u Staroj Srbiji i Maćedoniji. Ali su velike teškoće. Srbi u opće ništa ne mogu bez
da dobiju bez velike muke i žrtava! Ća i šaka Cincara dobi svoju crkvu narodnu jerarhiju u Maćedoniji, a
mnogobrojni i junačni Srpski Narod ne može da dobije jednoga mitropolita Srba u Skoplju, prijestolnici
Dušanovoj! Oba srpska vladaoca: Kralj Aleksandar i Knez Nikola valja da u ovo pitanje ulože sav svoj
autoritet kroz svoju diplomatiju (...)107. Dučić se prometnuo u jednog od najžešćih zagovaratelja
tog pitanja pa je izdao i brošuru sa ciljem da potvrdi prava Srbije i srpskog naroda na ostva-
renje svojih zahtjeva108. Nije slučajno da je Dučić često u pismima Bogišiću zagovarao čvr-
šću vezu između Srbije i Crne Gore. To je, naravno, bio dio njegovog svjetonazora i ideolo-
gije, ali u razdoblju druge polovice 1890-ih i mogućnost izravnog utjecaja Bogišića na
politiku Crne Gore, općenito kao čovjeka velikog ugleda u Crnoj Gori, a od 1893. godine i
ministra pravde u toj zemlji. Međutim, iz perspektive proučavanja privatnog odnosa između
Dučića i Bogišića još je zanimljiviji Dučićev odnos prema crnogorskoj eliti i Bogišićevo po-
sredništvo u tom problemu. U pismima s početka 1890-ih Dučić povremeno upućuje „otrov-
ne” opaske na račun stanja u Crnoj Gori. On kritzira autokratsko vladanje kneza Nikole ko-
je je, po svojim riječima, i sam osjetio zbog nekoliko primjedbi u djelu Crna Gora, koje se
knezu nisu svidjele. Ipak, 1893. godine, koincidirajući s Bogišićevim dolaskom u Crnu Goru,
Dučić je počeo mijenjati svoje čvrste i negativne stavove. Želeći iskoristiti utjecaj Bogišićev,
ali i crnogorskog ministra vanjskih poslova Gavre Vukovića za dopuštenje korištenja građe,
koju je sakupio za svoga boravka u Crnoj Gori, on je Bogišića obavijestio o pristanku na
kompromis: Ako ste pročitali 3 – ću knj. mojih književnih radova, mogli ste opaziti, da sam izostavio sve
ono, na što su se u Cetinju srdili (...) Šta više, simpatično sam napisao predgovor k ovome izdanju, i (...)
svuda sam uljudno i dostojanstveno spominjao ime Kneza Nikole i velikoga vojvode Mirka109. Nadajući
se da će preko svojih prijatelja ishoditi dozvolu za korištenje građe u svojim sabranim ra-
dovima Dučić se, za razliku od prije počeo koristiti biranim riječima u opisu kneza Nikole:
Uvjeren sam, da će to Knez – pjesnik svojim velikim posvećenijem umom i svojom plemenitošću dostojno
ocijeniti i odobriti. Tijem prije što ima znakova da se je prema meni odobrovoljio, po što je dobio uvjerenje
106
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (19.IV.1895.)
107
108
Radi se o knjižici Vaseljenska patrijaršija i srpsko crkveno pitanje, Beograd, 1897.
109
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (8./20.V.1893.)
o mojoj lojalnosti i čistoti karaktera110. Međutim, nakon određenih, i Dučiću nejasnih, intriga unu-
tar samih vrhova crnogorskog društva, koje su, navodno, zlonamjerno i lažno predstavile
njegove namjere, Dučić je nervozno pisao Bogišiću, okrivivši za spletke protiv sebe Gavra
Vukovića: Ali sam (...) pouzdano doznao, kako su zloupotrijebili moje pismo, sazvavši doglavnike rečeno
im je da ja molim, da se vratim na Cetinje!? Ko se je iz raja vraćao u pakao?! Pa je zaključeno da mi se
ne dopusti!!? (...) A oni, kao razbojnici spekulišu s mojim rodoljubljem, karakterom i poštenjem! Pi! pi!
Anatema ih bilo! Da ja ostavim Biograd i svoja stečena prava, počasti, i pensiju, koja je veća od redovne
plate njihovoga Mitropolita i da molim koje kakve arambaše i bez ikakve potrebe tražim nečiju milost, ko-
ji živi od lemuzine ruske! (...) Vi znate, šta sam vam govorio u Parizu da ni Kralja Milana ne ću moliti i
nijesam; kamo li jednoga arambašu?! (...) Ipak kao Srbin i patriot, nikad ne ću biti neprijatelj Crnoj go-
ri111. Pošto te navodne spletke očito nisu nanijele štete Dučiću, on je ubrzo ponovno pisao
Bogišiću u potpuno drugačijem tonu: Pisao mi je jedan prijatelj (ali nije Gavro!) s Cetinja da se je
i na najvišem mjestu dobro svidjela ta moja istorija osobito ono o vladici Danilu i Petru I. Pa mi je tom
prilikom javljeno po izričnoj volji Njegova Visočanstva, da nema ništa protiv mene, i da bi im svijema bilo
milo da dođem na Cetinje (...) To me je obradovalo, kad se je najposlije i na Cetinju došlo do uvjerenja o
mojem poštenju i patriotskom savjesnom radu. Ja, zaista, vatreno želim, da vidim Crnu goru i njezina
Uzvišenog Vladara jošte jedan put prije nego umrem (...) Ja nemam ništa da tražim od Crne gore, nego me
vuku moja srpska osjećanja i moje poštovanje crnogorskoga junaštva i vladaočeva rodoljublja i onaj živi
spomen kad sam se zajedno s crnogorskim sokolovima borio protiv turske silne najezde 1862 god.112. Pe-
ripetije oko Dučićeve reputacije u Crnoj Gori i njegove burne emotivne reakcije, začinjene
proturječnim opaskama o Crnoj Gori u pismima Bogišiću, svršene su pozitivno po Dučića.
Kao da je njegov osobni odnos prema crnogorskim moćnicima reflektirao odnos između
dviju država – Srbije i Crne Gore. Paralelno sa zatopljavanjem državnih odnosa Dučić pri-
kazuje i saniranje svojih razmirica s Crnogorcima. On je prvo s ushićenjem opisao Bogišiću
iščekivanje dolaska kneza Nikole u posjet Beogradu: Ovdje očekujemo s velikom gotovo neiskaza-
nom radošću svijetle mile goste: Kneza Nikolu sa svojim sinovima, crnogorskim sokolovima. Doček će biti
najsjajniji, bratska ljubav i entuzijazam najveći; Kraljevski dvor, Srbija i srpska srca biće im širom otvore-
na: Ni milije ni značajnije posjete Kraljevina Srbija neće dočekati. Neka bude po oba srpska vladalačka
Doma i po cjelokupan narod srpski!113 Radost zbog približavanja dviju država, što je smatrao je-
dinim ispravnim putem, nadogradio je zatim Dučić i s vlastitim izmirenjem s knezom Niko-
lom, o čemu je također izvijestio Bogišića: Jamačno, znate da sam se ljetos ovdje lično izmirio s Nj.
V. Knezom Nikolom. To sam postojano želio, jer mu nikad nijesam bio lični prijatelj; i on mi je kavaljerski
pružio ruku. Staraću se da mu se doskora odužim114. Iz iščitanih pisama ostaje nepoznato koliko
je Bogišić utjecao na rješavanje Dučićevih problema u Crnoj Gori, ili čak da li je, i u kolikoj
mjeri, utjecao na srpsko-crnogorske odnose u eri svoga ministrovanja. Ono što možemo
jasno vidjeti iz pisama koja je Dučić slao Bogišiću pred kraj svoga života je da je njihova
komunikacija postala nešto rijeđa, ali ne time i manje srdačna. Ona se uglavnom odnosila
na uzajamne pomoći po pitanju znanstvenog rada, srpske Akademije, Bogišićevih nastoja-
nja da Dučić bude primljen i u neka ugledna međunarodna znanstvena društva. Pred kraj
110
111
112
113
114
svojega života Dučić je bio sretan što se Bogišić oslobodio ministarskog mjesta u Crnoj
Gori te ga je nagovarao da ustraje u pothvatu objavljivanja svojih sabranih radova: Kao vaš
duboki poštovalac i prijatelj radujem se što vas je vaša srećna zvijezda vratila na svoje staro naučno polje.
Neka je za to hvala Bogu i vašem patriotizmu! To što vi možete na tome polju rada, drugi ne može. I kao
ministar crnogorski dosta ste privrijedili Crnoj Gori; njezin „Imovinski Zakonik” vaše je monumentalno
djelo; vaš trud; vaša zasluga i slava115. S druge strane, Bogišić nije zaboravljao čestitati Dučiću
na počastima koje je dobivao krajem života. Ovjenčan arhijerejskom mitrom, Dučić je, svo-
jim karakterističnim stilom još jednom Bogišiću ponovio svoje ideale na kojima je gradio
samopercepciju i prezentirao se drugima: Nijesam ni to tražio, ma da je to visoko odličje od velike
moralne vrijednosti. Ni više ni usrdnije ni patriotskije neću moći raditi nego što sam do sada radio bez
odličja: Moja je ambicija uvijek bila: oslobođenje i ujedinjenje Srpskog Naroda; napredak književni, pro-
svjetni, moralni i materijalni; i kad i najmanje što privrijedim svojemu narodu na tijem poljima, zadovoljan
sam i srećan116. Krajem 1899. godine Dučić je najavio da će svetkovati pedesetogodišnjicu svoje služ-
be Bogu, Srpskoj Crkvi i srpskoj velikoj ideji, i četrdesetogodišnjicu književnoga rada. Ovo se u malijeh
naroda rijetko doživljuje i ovo će biti završetak u mojemu životu. Budite duhom sa mnom na ovaj za mene
rijetki dan; a ja ću se pomoliti Bogu za vas kao i za sebe i druge svoje prijatelje117. Ganut i ponosan
pažnjom koju su, ne samo u srbijanskim okvirima izazvale te njegove obljetnice, Dučić je
Bogišiću najavio svoj kraj, kako radni tako i životni: Sve to ujedno udvojilo mi je i utrojilo duševnu
radost u ovoj mojoj skromnoj proslavi: Poslije ovoga jubileja mogu reći: „Sada, vladiko, otpusti roda svo-
jega” itd118.
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Svjestan metodoloških nedostataka ovoga rada, odnosno njegove nepotpunosti, jer je u
njemu obrađena samo jednosmjerna pismena komunikacija – pisma Nićifora Dučića neki-
ma od svojih suvremenika sa naglaskom na pismima slanima Baltazaru Bogišiću – pokušao
sam u njemu, putem istraživanja spomenute korespondencije, obraditi način komunikacije,
svjetonazor, ideološke poglede, osobne interese, aspiracije jednog pripadnika intelektual-
ne elite – Nićifora Dučića – u Kraljevini Srbiji krajem 19. stoljeća. Takvo postavljanje istraži-
vačkih ciljeva učinilo je nužnim i pokušaj povijesne kontekstualizacije vremena i prostora u
kojemu je Dučić djelovao, a smatrao sam potrebnim usporediti i Dučićevo javno djelovanje,
ovdje sagledano kroz njegove publicirane radove, sa njegovom privatnom korespondenci-
jom. U svom javnom radu, Dučić je bio ideološki i svjetonazorski obilježen prostorom u
kojemu je živio i dominantnim idejama vremena, prilagođavanima konkretnim prilikama
toga prostora, kao i osobnim životnim putem, koji su uvelike određivali pripadnost Crkvi,
sudjelovanje u vojnim akcijama i u konstituiranju moderne srbijanske nacionalne intelektu-
alne scene. Osnovne determinante njegovih osobnih ideoloških i svjetonazorskih pogle-
da moguće je iščitati i iz Dučićeve privatne korespondencije. Međutim, osim suglasja, koje
korespondenti putem autotematizacije grade između svojega javnog djelovanja i privatnog
života i postupaka, istraživanje privatnih korespondencija nužno nam pruža uvide i u dis-
115
Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić (24.IV.1899.)
116
117
118
krepancije između tih dviju sfera, njihove stalne napetosti i proturječja. Tako nam i Duči-
ćeva korespondencija svjedoči o njegovoj samopercepciji i prikazivanju drugima svojega
javnog i privatnog djelovanja, ali nam otkriva, možda često i nenamjeravano od samoga
autora pisama, i privatne ambicije, sklonosti, simpatije i antipatije, osobne strategije i tak-
tike u osiguravanju vlastitih interesa, koje ostaju u pravilu skrivene od javne sfere. Od ovdje
promatranih Dučićevih korespondencija najviše podataka takve vrste daje nam korespon-
dencija s Bogišićem, koja, u određenoj mjeri, može poslužiti kao izvor i za proučavanje ne
samo Dučićevog, nego i Bogišićevog života i djelatnosti. Naravno, pravi izazov ostaje istra-
živanje i rekonstruiranje, a zatim i interpretiranje čitave „mreže” korespondencija, koje su
se odvijale između intelektualaca na južnoslavenskom prostoru, a ovaj rad pretendira biti
samo mali dio toga mozaika.
Bibliografija
Izvori:
Zbirka Baltazara Bogišića u Cavtatu. Korespondencija Nićifor Dučić – Baltazar Bogišić
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb. Korespondencija Nićifor Dučić – Vatroslav Jagić.
R 4610 b
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb. Korespondencija Nićifor Dučić – Lujo Vojnović, R
5626 b
Novak, Viktor. 1964. Srpski naučnici i književnici u prepisci sa Franjom Račkim. Beograd: Naučno delo
Literatura:
Bogišić, Rafo. 1995. Baldo Bogišić i književnost. Dubrovnik 1: 145-152.
Dučić, Nićifor. 1871. Iskrena riječ Srpkinjama. Beograd: Državna štamparija
Dučić, Nićifor. 1874. Crna Gora. Beograd: Državna štamparija
Dučić, Nićifor. 1886. Zašto sam otpušten iz srpske državne službe. Beograd
Dučić, Nićifor. 1889. Primjetbe na projekt zakona o crkvenskim vlastima. Beograd: Kraljevsko – srp-
ska državna štamparija
Dučić, Nićifor. 1891. Književni radovi, knj.1. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srbije
Dučić, Nićifor. 1897. Vaseljenska Patrijaršija i srpsko crkveno pitanje. Beograd: Državna štamparija
Kraljevine Srbije
Đivanović, Stane. 1984. Baltazar Bogišić (1834 – 1908). Cavtat: Zbirka Baltazar Bogišića; Zavod
za povijesne znanosti istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Đorđević, Dimitrije. 1989. Ogledi iz novije balkanske istorije. Beograd: Srpska književna zadruga
Enciklopedija pravoslavlja. 2002. Sv. 1. „Arhimandrit”. Urednik Dimitrije M. Kalezić. Beograd: Sa-
vremena administracija
Enciklopedija srpske istoriografije. 1997. „Dučić Nićifor”. Priredili Sima Ćirković i Rade Mihaljčić.
Beograd: Knowledge
Mirčov, Svetlana. 2005. Ničifor Dučić kao upravnik Narodne biblioteke u Beogradu. Glasnik
Narodne biblioteke Srbije 1: 159-165.
Pavlowitch, Stevan K. 2002. Serbia: the history behind the name. London: Hurst & company
Pavlović, Stevan K. 2004. Istorija Balkana: 1804. – 1945. Beograd: Clio
Roksandić, Drago. 1995. Baldo Bogišić danas. Dubrovnik 1: 153-158.
Samardžić, Momir. 2005. Misija arhimandrita Nićifora Dučića u Carigradu i na Svetoj gori 1882.
godine. Istorijski časopis 52: 273-292.
Sirotković, Hodimir. 1995. Bogišićevi pravni prinosi. Dubrovnik 1: 139-144.
Smičiklas, Tadija. 1903. Uspomeni Nićifora Dučića. Ljetopis JAZU 17: 150-155.
Svečani pomen prosvetnom dobrotvoru pokojnom Nićiforu Dučiću, 1901. Beograd: Državna štamparija
Kraljevine Srbije
IZBOR IZ KORESPONDENCIJE
NIĆIFOR DUČIĆ – BALTAZAR BOGIŠIĆ119
1.
Biograd, 20.IX./2.X. 1887.
Visokopoštovani i dragi prijatelju,
Veoma me obradovalo vaše cijenjeno i prijateljsko pismo od 11/23 IX., koje sam s najvećim zadovolj-
stvom pročitao. Lijepo vam i srdačno zahvaljujem za sve.
Dopune sam obje prepisao s neznatnijem popravkama jezika i stila. Po tom sam prijevod predao ručno
uredništvu „Branika” s napomenom:
1. da se štampa u jednome broju bez prekida;
2. da se štampa govorom i pravopisom onako kako je u prijevodu;
3. da se meni šalje korektura; i
4. da se zadrži slog radi preštampavanja u zasebne knjižice.
Uredništvo je s radošću primilo, kako raspravu, tako i ove pogodbe, i uputilo prijevod redakcionom od-
boru. Ja ću nastojati, da u odboru ne začami, i, što skorije u štampu uđe.
Vidio sam se s ministrom pravde g. Avakumovićem i profesorom g. Geršićem; pa sam im govorio o va-
ma, o ovome prijevodu vašega govora o „tehnič[kim] ter[minima] u zakonod[avstvu]”, o zakoniku i t. d. I
u svemu je bio najljepši odziv. Drugačije ne treba ni da bude.
Kako primim korekturu, odmah ću vam je poslati; ali, da je ne zadržite više od jednoga ili dva dana.
To je u vašemu interesu.
Za „Glasnike” Srpskoga učenog društva obećao mi je gospodin sekretar Bošković, da će ih iskupiti
od 1873 do potonjega; i meni ih predati; jer, veli da nema novaca za poštarinu. Ja ću ih primiti i do vaše
naredbe zadržati u sebe.
„Zagonetke” Novakovićeve nijesam mogao da nađem; te vam šaljem primjerak iz svoje knjižnice.
Za stare narodne pjesme nijesam mogao ući u razgovore i pregovore, dok se ne raščisti između Srp-
skog učenog društva i akademije nauka, kojoj je sadašnji g. ministar prosvjete obustavio državnu pomoć.
Po odobrenju ministrovu skoro će se sazvati glavni i svečani skup Srpskoga učenog društva, da prečisti
svoje račune i odluči, komu da pripadnu njegove stvari, ako se ukine, i akademija ostane.
To je korektno; a ne ono, što je uobraženi, sujetni i samovoljni Kujundžić riješio u svojoj partajskoj
zaslijepljenosti za učeno društvo! -
119
Pisma koja su ovom prigodom odabrana za transliteraciju i transkripciju dio su cjelokupne sačuvane korespondencije
između Nićifora Dučića i Baltazara Bogišića, koja se čuva u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu Zavoda za povijesne
znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Dubrovnik. Zahvaljujem se gospođi Stani Gjivanović, voditeljici
Zbirke, koja mi je omogućila korištenje kopija korespondencije na korištenje i objavljivanje. Korespondencija se sa-
stoji od ukupno osamdeset i osam pisama upućenih od strane Nićifora Dučića Baltazaru Bogišiću te od tri pisma
koja je Bogišić poslao Dučiću. Korespondencija obuhvaća razdoblje od 1887. do 1900. godine. U ovdje izloženom
odabiru pisama, vodio sam se kriterijem njihove vezanosti uz tematiku članka o životu i radu Nićifora Dučića, kojega
sam također predstavio u ovom Zborniku. Ukupno sam, za potrebe ovoga Zbornika, transliterirao s moderne srpske
ćirilice i transkribirao trideset i četiri pisma. Pri tome ne mogu dovoljno istaknuti važnost pomoći koju mi je pružila
kolegica Irena Smiljanić, detaljno pregledavši, a potom i ispravivši i nadopunivši moju transliteraciju i transkripciju.
Po što se to prečisti, što ne će dugo čekati; ja ću stupiti u razgovore i pregovore, kako za vaše pjesme,
tako i za vašu zbirku pisama i građe za srpsku istoriju ustanka za oslobođenje. Dotle imajte strpljenja. Ja
ću sve u svoje vrijeme povesti na čisto, i vama pisati o rezultatu.
Našem zajedničkom prijatelju g. Ristiću izručio sam vaš topli pozdrav i lijepe želje i nade za narodni
boljitak od njegove mudrosti i patriotizma. Vaš je pozdrav i sve ostalo s velikim zadovoljstvom primio, i
mnogo se interesovao o vama.
Nu, nijesam mu još učinio onaj prijedlog. Čekam, dok se Kralj vrati; bez njega ne ide.. Među tijem
ovijeh dana bio je i g, Ristić zauzet skupštinskim izborima; te sam odgodio, dok izađe iz štampe ova ra-
spravica, pa ću mu je odnijeti i prijedlog učiniti.
To je moja briga; i ja ću je prebrižiti. Samo čekam zgodan čas.
Mene su primili svi, osobito g. Ristić najsrdačnije, i rekoše, da je njihova briga za me, i da će mi sve po
želji učiniti. Nu, vidjećemo i to, nije još dugo.
G. Ristić želi da uđem u Narodnu skupštinu, kao Kraljev poslanik. Nijesam mu još odsudno dao riječ:
ni za, ni protiv; ostalo je, da se razmislim. Može biti da ću se skloniti iz nekih obzira, da se toga primim.
Među tijem mnogo bi mi milo i potebno bilo, da mi vi, kao dobar prijetelj, kažete svoje mišljenje o tome
sa svijem otvoreno i iskreno; jer visoko cijenim vašu pamet i i vaše prijateljstvo. Ne zaboravite me. Pišite mi.
Vaš istiniti prijatelj

N. Dučić, arhim[andrit]
P. P. g. Grujiću predao sam vašu sliku. Mnogo vam zahvaljuje i pozdravlja. – Poslovice ću bilježiti, ma
da mi pune šake posla.
2.
Biograd, 12/24 oktobra 1887 g.
Dragi i poštovani prijatelju,
Ja već živo zamišljam, kako se srdite, što vam ništa ne pišem; što vam na dva vaša pisma od 4 i 9 o.
m., ne odgovaram; i, što vam korekturu ne šaljem! – Ali ne treba smetnuti s uma da je ovo orijenat! –; da
se tu polako radi; i da nema utrkivanja.
I ja se srdim; može biti, da ne reknem, jamačno, više od vas. Ali srdnja ne pomaže.
Očekivao sam svaki dan korekturu vaše besjede, i mojega prijevoda, da vam je pošaljem i ujedno javim,
da sam primio dva vaša pomenuta pisma. Ali me očekivanje iznevjeri i rasrdi! –Taj se posao otegao, kao
gladna godina, što no vele u Hercegovini. Valjalo je naprije da taj prijevod pročita redakcioni odbor Brani-
čev; pa da donese svoju odluku o tome; i najposlije, da se preda štampariji na izradu. Kad se ovoj proceduri
još doda riječ „orijenat”; onda nije čudo, što vam do danas ne mogoh poslati korekturu.
Nu, hvala Bogu! evo je. Ja sam već prvu držao, i neizbrojne pogrješke štamparske popravio. Danas je
šaljem vama (to je druga) da pregledate, i ako što nađete, popravite, i koliko se najskorije može, vratite; jer
će i inače taj broj Braniča malo zakasniti
Vidjećete, da sam uvrstio sve dopune, koje ste mi poslali. Prijevod je ispao dobro. A ne može ni biti rđav,
kad je izvrsan izvornik. Braničev se redakcioni odbor s pohvalom odazvao za prijam u svoj list. Preštam-
paću u zasebne knjižice 600. komada. I poslaću vam 50. komada u svoje vrijeme.
Dosta o tome. Sad mi dopustite, da vam, dragi prijatelju, najsrdačnije zahvalim za vaš mudri i prijatelj-
ski savjet, koji sam od vas tražio. Usvojio sam ga. I, ako me zdravlje dobro uzasluži, primiću se poslanstva;
ali neću mnogo brbljati. Pored drugih razloga, to mi ni zdravlje ne dopušta.
Ovdje je sada nijema tišina. Očekuje se svaki dan na Kraljev povratak u prijestonicu. Hoće li uspjeti
g. Ristić, jedini srpski državnik, da izvrši program savezne vlade, vidjećemo za kratko vrijeme.
Meni namjenjuju jedno mjesto u ministarstvu prosvjete; ali još nije ništa odlučeno. I to čeka na
Kraljev povratak. Nu, meni je najviše stalo do toga, da mi se zakonski priznadu godine neukazne službe.
A sve drugo, može biti i ne biti; sa svijem sam ravnodušan.
Ovdje je vrijeme močarno i ružno: ne može se iz kuće nikud! – Čisto se raspadoh! – Često se sjećam
ugodnoga života u Parizu. Ovdje je pravo mučenje! – Ali se nema kud ni kamo. Svoja je domovina.
Imajte dobrotu odmah pregledati korekturu i povratiti mi je. Ovaj broj Braniča, u kojem je vaš govor …
zakasniće. S toga nijesam ni kazao uredništvu, da ću vam poslati korekturu u Pariz; jer ne bi to dopuštilo
zbog zadocnenja. Eto, za što je potrebno, da odmah vratite korekturu.
Dovršujući ovo pismo, primih vaše cijenjeno i prijateljsko pismo od 18/6 o. m. Nemam dovoljno riječi,
da vam izrazim svoju duboku zahvalnost za toliki vaš trud radi mene. Vi ste učinili sve, što može učiniti
jedan dobar prijatelj svojemu prijatelju. Ako ne bude uspjeha, to neće biti do vas. Ja ću vam svejednako
biti veoma zahvalan.
„Zagonetke” ne treba da mi vraćate. Pronašao sam; da je g. Novaković pred polazak u Carigrad pre-
dao cio sanduk knjižari Valožića za prodaju. Ali ih niko ne traži; te nije ni otvorio sanduk! – Tako ću ih
nabaviti sebi.
Imaću na umu „Muškatirevićeve poslovice” kao i sve ostalo. –
Večeras se očekuje ovdje Kralj.
Najsrdačnije pozdravljajući vas
Vaš
najiskreniji prijatelj
N. Dučić
arhim.
P. P. Srdit sam neiskazno!

Kad su mi 12 o. m. donijeli korek. da vam je pošaljem; opazih, da su u prenašanju izostavili čitavo pô
lista! Te do danas dočekah popravku! – Vratite čas prije korekturu. –
3.
Biograd, 23 X/4 XI 1887. g.
Poštovani i dragi prijatelju,
Kad sam onomadne primio vaše prijateljsko pismo od 18/30 X i korekturu, bio sam prijatno iznenađen;
jer, znajući, koliko imate posala, mislio sam, da će korektura najmanje još dva dana ostati na vašemu stolu.
Nu, ovdje ću, da se poslužim ruskom vama omiljenom riječju „молодецъ”! –
Sve popravke, koje ste učinili u prijevodu, znatne su. Ali nije bilo potrebno, da zadajete sebi onoliko
truda, objašnjavanjem u svojemu pismu popravke u korekturi. Ja znam značenja onijeh jeroglifa i bez tu-
mačenja. U protivnom slučaju bila bi dobro došla.
Najprije sam pregledao sve i ono, što ste bilježili svojom „olovkom”, a po mojemu pisaljkom; jer u „plaj-
vazu” po srbijanski nema olova; i ono, što ste bilježili „ingvistom” po dubrovački; po tom sam otišao u
štampariju, da slagaru pokažem, kako će sve popraviti osobito češku riječ „věřitel”
U toj štampariji nema takih slova; i valjalo je da ih nađe.
Što se tiče riječi „navalice” ili još bolje „nahvalice”; ona ima isto značenje, kao i riječ „navlaš”; i obje
odgovaraju ruskoj riječi „naročno”, koja je unesena u našu književnost. – Nu, ipak sam prvu zamijenio
drugom, da ugodim vašemu ukusu. –
Za riječ „prijedmet” imate pravo da je tako ne treba pisati; po što te riječi i nema u našemu jeziku;
a nema je, koliko znam, ni u staro-slovenskom; nego je par excellence ruska; koja je takođe ušla u našu
književnost! iz ruske; pa je valja ili izbaciti; ili pisati „predmet”. Po što je u ovome poslu nijesam mogao
na brzu ruku zamijeniti srpskom; popravio sam je i biće „predmet”. Ali mi svakako dere uho! – Ono, što
vi nazivate „rastavak”, ja nazivam „razmak”. Dobra je i jedna i druga; ali mi se čini, da je ova moja bolja.
Znam, šta ćete na ovo reći: „молодецъ”. –
I tako smo srećno savladali sve teškoće. Do tri dana još izaćiće „Branič”. Poslaću vam po vašoj želji od-
mah 2. broja. – Naredio sam, da se bez odgađanja preštampa 600. komada. Dakle sve je na dobrom putu.
Po što sam za sada Potpresjednik Srpskoga učenog društva; naredio sam, da vam g. sekretar Jov. Boš-
ković pošalje sve „Glasnike” od 33-ga naprijed. To je bolje, nego da se prenose kod mene i t. d.
Kad je riječ o „Srpskom učenom društvu” sadašnji liberalni ministar prosvjete misli, da ga pretvori u
„Srpsku akademiju nauka”. To je najrazumnije i najpravičnije. Tijem će se ispraviti nepravda i uvreda koja
je učenjena partajskom zaslijepljenošću kepeca Kujunđića članovima domaćijem i inostranijem. Ta dopuna
valja da prođe putem zakonskim ustavnijem kroz skupštinu.
Meni moje grudi ne dopuštaju da mnogo govorim; s toga sam molio, da me izbrišu iz liste kandidata
vladinijeh ili Kraljevijeh poslanika; da drugom, koji će govoriti otvorim mjesto. I to je najposlije primljeno.
Mnogo sam vam zahvalan, dragi i poštovani prijatelju, što ste imali dobrotu da mi javite, kako je pri-
mljen vaš prijateljski prijedlog o meni u Zagrebu. U prijateljstvo g. g. Račkog i Matkovića nijesam nikad
posumnjao. Ali mi se čini po tijem nekim zaškoljicama pored sve njihove dobre volje, da će ostati samo u
dobrom izgledu!
Kako bilo, da bilo, ja sam vama neiskazano zahvalan za vaše dragocjeno prijateljstvo, i vaš trud, koji
ste u to uložili. Gotov sam svagda na uzajamne prijateljske usluge. I u čemu god znate, da vam mogu biti
na usluzi i na ruci, samo mi pišite; ne štedite me; s najvećim zadovoljstvom izvršiću. – Poslovice sam već
počeo pisati. Za danas „dosta”! –
Najsrdačnije pozdravljajući vas, ostajem Vaš
istinski prijatelj
N. Dučić
arhim.
4.
Biograd, 30. XI/12. XII 1887 g.
Velepoštovani i dragi prijatelju,
Dva pisma jedno za drugim, imadoh zadovoljstva primiti od vas. To je dokaz da me ne zaboravljate (po
dubrovački: ćutite me). Lijepo vam zahvaljujem.
Vaše prvo pismo od „latinskog Nikolja dne” pročitao sam dva puta. Milo mi je, što ste zadovoljni s
odjeljnijem otiskom „Tehničkih termina”. Krupnije su griješke popravljene; ali su nekolike sitnije umakle, i
to krivicom i nevještinom štamparije. Nu, to nije velika šteta, jer ne kvare smisao. Mene je svakako to stalo
truda i glavobolja s gluposti upravitelja i radnika štamparskih! – Ali ne žalim, kad ste vi zadovoljni. A i
ovdje je ova vaša raspravica, a moj prijevod, dobro primljena i u svijem redovima inteligencije našla odziva
onako, kao što zaslužuje. Ovo ne govorim na pamet, nego po ličnijem izjavama.
Uvjeren sam, da će ova vaša raspravica i u ovako sažetom obliku imati dobrotvornoga uticaja u srpskom
i hrvatskom zakonodavstvu. A to i jest njezin poglaviti cilj i vaša rodoljubna želja.
Ovo moje uvjerenje potvrđuje i to, što mi javiste, da urednik „Mjesečnika” u Zagrebu hoće da vaše „Teh-
ničke termine” – preštampa latinicom. Ja se tome mogu samo radovati, kao prevodilac.
„Glasnik” 58 nije ni izašao na svijet. Kako su u njemu bile srpske najbolje muzikalije, tako je taj posao
s teškoće i mrdljivosti otezan u državnoj štampariji sve dok je najposlije Srpsko uč. društvo bilo obustav-
ljeno! – partajskom zaslijepljenošću pajaca Kujunđića! – Po svršetku Narodne skupštine, kad državnoj
štampariji oduminu nagomilani poslovi, ja ću pokrenuti pitanje o tome „Glasniku”.
Narediću da se vidi, ima li onijeh brojeva „Glasnika” II. odieljenja, kojih vi nemate. Pa, ako ih bude,
vi ćete ih dobiti. U protivnom slučaju preporučiću Miliću po vašem pismu.
Ja sam preporučio ovdje antikvarima da hoću Muškatirevićeve poslovice. Još mi ništa ne javljaju. Imajte
strpljenja.
Prijateljski vam zahvaljujem, što mi javiste postupak i dosadašnji pošljedak za članstvo „jugosl. akade-
mije”. Ja vam opet ponavljam, da sam vama neiskazno zahvalan; ali žalim vaš onoliki trud! – Ja mislim,
ako se ne varam, da to odgađanje nije „zvanična kandidatura”, nego „fino” odbijanje! - ? U ostalom to bi
bio jedan vidljiv znak: ili pažnje; ili ne pažnje, da ne reknem: ignorisanja od strane naših zajedničkih prija-
telja u Zagrebu prema ličnosti, koja je predložena! Ma, da ja nemam do danas uzroka ni povoda sumnjati
u prijateljstvo g. Račkog i g. Matkovića. Neka bi vaš prvi prijedlog i propao; mene to ne će promijeniti u
mislima postupcima […] dosadašnjim.
Čitam u novinama da je akademija u Zagrebu izabrala o. g. za svojega predsjednika nekakva Mujića!
– Je li to istina? – I ako je? – Šta to znači? – i šta je s g. Račkim? –
Da bih vam dao još jedan više dokaz, koliko držim na svoju riječ, i koliko vas istinski poštujem, pored
svijeh posala i slabunjavosti zdravlja dovršio sam ispisivanje „Poslovica”. Ne gledajući na ono, što smo
radili u Parizu, ja sam od početka do kraja prelistao Vukove Srpske narodne poslovice u Beču 1849 g., i
napisao sve one, kojih se opominjem da sam ih čuo u Hercegovini. U ovoj mojoj zbirci u 10. svežnjića ima
ih nekoliko, što ih nema u Vuka. Jamačno, u Hercegovini ima ih još mnogo, kojih se sada nijesam mogao
spomenuti. – Nu, primite i ove ovolike za prijateljsku ljubav i spomen.
Najsrdačniji Vaš
Dučić
arhim.
Za godine neukazane službe predao sam vladi, koja je obećala da će to iznijeti pred Narodnu skupšti-
nu. – Još nije došlo pred skupštinu. – Bilo je muke oko adrese na (…) besjedu. – Odbor je htio da žigoše
naprednjačku vladavinu. – Ali…!!
5.
Biograd, 12/24 I. 1888 god.
Mnogopoštovani i dragi Prijatelju,
Vaše drago pismo od ove godine (bez datuma) vrlo me je obradovalo. Počast, koju vam je učinila Fran-
cuska akademija izborom za svojega člana, zaista je velika; toliko veća, što ni jedan književnik ni naučnik
srpski ni hrvatski (izuzevši učenog Dubrovčanina Boškovića) nije bio član Francuske naučne akademije. Ta
je akademija dostojno ocijenila vaše velike naučne radove i tijem izborom priznala ih i nagradila.
Ja vam, dragi Prijatelju, iz dubine svojega srca i svoje duše čestitam tu rijetku počast!–
Sastavio sam o tome izboru jednu bilješku i poslao je u ovdašnje prve novine: „Novu Ustavnost” i
„Odjek”; a treći prijepis u „Branič”. U prvijem dvjema novinama, mislim, da će sjutra izaći; a u „Braniču”
može biti u prvom broju na redu. Kad u prvijem izađe, poslaću vam.
Dok još nije bila nastupila ministarska kriza savezne vlade, ja sam učinio korak kod našega zajedničkog
prijatelja ondašnjega g. ministra-Predsjednika za poznatu vam stvar; i našao sam dobar odziv i gotovost.
I obećao je, da će moj prijedlog učiniti na dan svetoga Save srpskog.
Ali đavo ni ore ni kopa, nego o zlu radi! – Ne prođoše ni 4. dana poslije toga, a kabinet savezničke
vlade dade ostavku! –; i tijem sve pomrsi! –
Nu, tješi me to, što je i sadašnji Ministar-predsjednik i moj i vaš lični prijatelj. – Pa, po što sam pri-
mio vaše pismo o izboru za člana Francuske akademije, smislih i napisah lijepo pismo svojemu Prijatelju
Grujiću s jakim motivima da učini prijedlog na sv. Savu, napomenuvši mu i ono, što je njegov prethodnik
mislio da u tome pogledu učini, i da Srbija i njezin Kralj ne bi ostali iza Francuske skademije u priznanju
naučnijeh zasluga i suviše svagdašnjih prijateljskih simpatija.
Šta će naš prijatelj u tome činiti, znaće se do koji dan. – Da je prvi Ministar-predsjednik, kojom srećom,
ostao i dalje na vladi, jamačno bi moj prijedlog bio s uspjehom izvršen 14 o. m. Ne sumnjam u prijateljstvo
ni ovoga drugoga; ali ne znam, ima li odlučnosti i autoriteta, kao prvi.
Nu, novo sito visoko visi; ako primi k srcu onako, kako sam mu pisao, biće uspjeha.
O sebi vam, dragi Prijatelju, nikakva dobra nemam javiti! – G. Ristić nije predvidio svoj pad; pa s mo-
jom stvari nije hitao. Bio je preporučio ministru prosvjete, da sve priugotovi, što treba da se za me učini;
među tijem iskrsnu kriza i kabinet dade ostavku. A ja ostah u vazduhu! – Gdje si bio? nigdje. Šta si ra-
dio? ništa! – Žalim na svojega prijatelja Ristića, što nije življe moju stvar uzeo! – Bilo je dovoljno vremena
da povoljno svrši ono, na što imam pravo. Ma, koliko ovdje da govore, da su im svi Srbi jednaki, ipak se
opaža u samoj stvari velika razlika, kad je pitanje o položaju između Šumandinca i Hercegovca! – Stara
srpska bolest! – Zaboravljaju, da sam ja, osim svega drugoga prolio i svoju krv na Javoru 26 juna 1876
g. u ratu za oslobođenje i nezavisnost srpsku! – Kad umrem, mučeći se sa svačim, onda će mi priznavati
zasluge! – Ja već iz ove kože ne mogu niti hoću. Staraću se, da do kraja održim: dobro ime; pošten glas;
i svijetao karakter. To je blago za mene veće od svakoga drugoga. Čitava svojega vijeka mučio sam se; ali
uvijek za narodnu slobodu i narodno dobro. Muke, jadi i nevolja meni su prćija. Ja sam se odavno na to
navikao. Mnogo prošlo, malo ostalo. – To je o meni sve.
Sadašnji Predsjednik ministarskog savjeta obećao je, da će moju stvar pokrenuti. Ja mu vjerujem, jer je
častan; ali sumnjam u uspjeh! – Sada sam prilegao na pero i književni rad više, nego ikad. Zdravlje me
prilično služi, zahvaleći vodama Pirenejskim. O srpskom uč. društvu i akademiji – drugi put. Sada primite
moj najsrdačniji pozdrav i vjerujte u moje iskreno prijateljstvo.
Vaš
N. Dučić
Mislim da će se moći kupiti „Mušk. poslov.” za 3. danara

Preporučiću g. Miliću da ih kupi i pošalje
6.
Biograd, 9/21 III 1888 god.
Velepoštovani i dragi Prijatelju,
Vrlo sam vam zahvalan za vaše prijateljsko pismo od 12 o. m. po novom stilu, ono mi je milo, kao i
svako vaše pismo.
Također vam toplo zahvaljujem za „Teh. termine” iz „Mjesečnika”. Ako imate još dva primjerka, dobro
biste uradili, da mi ih pošaljete, da ih dam onijema, koji vas najvećma cijene i poštuju. Prem da je takih
veliki broj, ipak među njima ima razlike. I to je naravno.
Ja sam vam u pošljednom pismu pisao o akademiji i učenom društvu. Akademija je stupila u prava i
život. Držala je 22 proš. prvu svoju svečanu sjednicu i između ostaloga proglasila je nove članove redovne
i dopisne, koje je izabrala. Vi ste izabrani za redovnoga člana Kraljevske akademije. To je, kao što znate,
najviše. Ako vam to, zaista, čini zadovoljstvo, a valja da vam čini, jer se vas ne tiče način postanka i ure-
đenja akademije; to je stvar unutrašnja srbijanska! – Ja vam dakle najsrdačnije čestitam. Ali akademiji
moglo bi se više čestitati, što ima za člana tako naučno slavno ime. –
Tako su isto izbrani: Miklošić i Jagić. Prema Zagrebu su bili i suviše štedljivi! – Čini mi se, da su iza-
brani samo Rački i Budmani.
Ruse, koje su izabrali, po mojemu mišljenju, nijesu dobro pogodili. Ima ih većih, zaslužnijih i preči. –
Od ovdašnjih, koje su izabrali, više od pole nijesu htjeli da se prime članstva i pismeno su odrekli tu
počast iz više razloga. Samo dvojica nijesu odrekli.
Pred izbor ja sam živo napominjao nekim akademicima, koji su dohodili, da me bolesna obiđu, da iza-
beru i našega prijatelja Matkovića iz Zagreba; oni obećaše; ali se vidi da nijesu mogli uspjeti ni većinu
stvoriti. Ovo mi je upravo žao. Ali, šta ću, kad to nije u mojoj vlasti! –
Od kako je počelo lijepo vrijeme i moje je zdravlje okrenulo na bolje; te sam sada dobro oporavljen.
Šta je sa zakonom? Je li pri kraju da se izbavite od te muke i velike glavobolje? – Kako je u lijepom
Parizu? –
Budite zdravi i srećni onako, kako vam od svega srca želi Vaš
istinski prijatelj
N. Dučić
arhim.
P. P. Miliću predao sam onu pribilješku za dopunu brojeva pravnoga lista i t. d.
7.
Biograd, 27 juna 1888 god.
Visokopoštovani i dragi Prijatelju,
Naša su se pisma mimoišla. Po što sam predao svoje pismo za vas pošti, sjutri dan primih vaše cijenjeno
pismo od Trojičina dne i docnije jedan dan svoj prijevod s vašim popravkama i novijem griješkama! Kao,
da ih je bez tijeh bilo malo! –
Prijevod je bio u cenzuri! Ne znam, po kakvu zakonu i pravu, kad brošura nije ni štampana, ni još u
prijevodu predana javnosti?! – To su, jamačno, plodovi sadašnjega u nas napretka slobodne štampe! – Mi
ovdje u svemu napredujemo, kao raci! ili rakovi! –
Ele je cenzura našla, da nema ništa protivno, i tako mi je predan prijevod. Ja ga i bez toga čekao kao
ono siromašna i gladna djeca oca iz mlina s brašnom; a ovi još ovdje zaustavili i cenzurišu! –
Vidjeći da su se pisma mimoišla, znao sam, da ćeš biti malo nestrpljiv, ne znajući, jesam li primio pi-
smo i prijevod.
Nu, meni je najpreče bilo da prepišem prijevod i da ga predam uredniku „Braniča” u ruke s potrebni-
jem objašnjem[sic!], po što valja da idem na vode radi zdravlja. To sam izvršio, i evo me gotova, da vam
pišem i nestrpljenja oslobodim.
„Branič” ne će izaći prije početka avgusta, tako mi reče g. urednik Nenadović. A ja mislim, da ću se
dotle iz Vranjaca vratiti u Biograd; držati sâm prvu korekturu; a drugu vama poslati.
Urednik je „Braniča” veoma radostan za ovaj prijevod. Ja sam i tom prilikom govorio s njim, kako je
u prvom redu „Branič” da donese objektivnu i dostojnu ocjenu vašega dugogodišnjega truda, kapitalnoga
djela „crnogorskoga građanskog Zakonika”, koji je, jamačno, za Crnu Goru neocjenjivo blago, a za srpsko
i hrvatsko zakonodavstvo u opće prava dobit i t. d.
On se potpuno sa mnom slaže, i reče mi, da je već „angažovao” g. Jov. Aćimovića sudiju, da napiše
naučnu i dostojnu ocjenu. Ali, veli, da nemaju još u rukama „Zakonika”; a bez toga ne može se napisati,
kao što valja, ocjena, ma da pribiraju bilješke i t. d. Pisali su na Cetinje, da im pošalju jedan primjerak
za novce, ili inače; pa im je odgovoreno, da nemaju više primjera, nego što je naručeno za Crnu Goru.
Je li tako? Vi će te to znati. Ako nije, onda, šta to znači? –
Ako vi, dragi Prijatelju, imate na raspoloženju koji primjerak, valjalo bi da pošaljete: jedan g. Đ. Nena-
doviću uredniku „Braniča”, jedan g. J. Aćimoviću, a jedan i uredništvu „Braniča”. Ako je to mnogo; onda
samo jedan „Braniču”; pa neka se njim svi služe.
U vašim popravkama bilo je pogrješaka srazmjerno, kao u mojemu prijevodu. Ja i da nijesam ga pre-
vodio u poslovima drugim i hitanju, priznao sam i priznajem, da na nekoliko mjesta ni smisao nijesam
tačno razumio. – Meni se oprašta, a vama ne drugačije do, da otidete bosonog od Dubrovnika do one male
crkvice katoličke više mora između Buninova i Lapada!! –
Polazim 1.-ga jula u Vrnjce. Budite mi zdravi i srećni onako, kao što vam od svega srca i duše želi
vaš
N. Dučić
arh.
P. P. Pri završetku ovoga pisma dođe mi g. Milić s vašim pismom i pozdravom. Preporučio sam mu da
uzima sve onovine[sic!], u kojima bi bilo ma šta o „crnogorskom građanskom Zakoniku”; pa, da ih čuva
do onde u svoje vrijeme vaše naredbe.
Moja je pensija u vazduhu! – Sada već ni nju ne tražim! – Pa, što mi Bog da i junačka sreća! – Mogu
đački da živim, a nikoga ni za što da ne molim. – Vi me razumijete.
8.
Biograd, 10 dek. 1888 god.
Mnogopoštovani i dragi
prijatelju,
Kriv sam što vam prije ne odgovorih na vaše cijenjeno pismo od 5 proš.; ali kad vam napomenem: prvo
da nijesam imao šta da vam pišem; drugo da sam bio zabavljen jednijem radom, koji će mi donijeti malo
hleba, jer moram i za to da radim; uvjeren sam, da mi ne ćete zamjeriti, tijem prije što su vam moje pri-
like poznate.
Predao sam Zakonik od vaše strane g. Marinoviću. On vam mnogo zahvaljuje i veli da će vam iz Pa-
riza ili u Parizu i sam zahvaliti, a sada to čini preko mene. Već je otputovao u Pariz. „Oci otadžbine” već
su svršili nacrt novoga ustava. Sjutra će se ovdje sastati velika narodna skupština da odobri novi ustav.
Izuzevši 120 poslanika liberala ostali su svi radikali oko 500 poslanika.! Naprednjaci su propali sa svi-
jem; oni su ovoga puta mrtvi!
„Zlo činila Đurđeva Jerina,
Zlo činila, gore dočekala” –
Neki dan dao mi je g. Nenadović urednik „Braniča” „La Réforme Sociale” br. 58 s izjavom, da želite
da ja prevedem iz nje ocjenu od G. Ardant-a o „Crnogorskom imov. zakoniku”. Ocjena je učena, divna;
a tiče se mojega prijatelja, te je dragovoljno prevedoh. Već sam je predao g. uredniku, i mislim da će biti
štampana u svesci „Braniča” za ovaj mjesec. I ako je strogo specijalana, a stil suh i visok, opet sam imao
zadovoljstvo prevodeći je, jer, kao što rekoh, od velike je vrijednosti. Čini mi se, da sam je dobro i tačno
preveo. A vi ćete to najbolje ocijeniti, kad je pročitate, i meni će biti zadovoljstvo da tada čujem vaše o njoj
mišljenje, makar i s napomenama, čim bih se ja koristio
Po što sam već pregnuo i u posao podosta ušao, da prevodim ocjene i prikaze o vašem zakoniku i izno-
sim pred čitaoce „Braniča”, možete mi slobodno, kao prijatelju, slati sve što se o tome pojavi u francuskoj
i ruskoj književnosti, ja ću to dragovoljno prevoditi na srpski jezik. –
Nanovo sam prelistao vaš zakonik radi jezika veoma čista, tečna i slatka. Ipak sam po vašoj želji bilje-
žio neke riječi, koje mi se čine, da bi trebalo o njima razmisliti, i barem neke zamijeniti boljijema. Tu vam
pribilješku prilažem ovdje; pa ako u njoj nađete išta dobra, zadržite; ne nađete, – naložite je na vatru.
Kako sam bio, sada vam se sa zdravljem mogu pohvaliti.
Šta vi tamo radite? Ili ćete u universitet ili u mirovinu? –
Ovdje vam u učenom i pravničkom svijetu neprestano raste avtoritet.

Od štamparije sam iskao račun, pa je rekla da će mi ga poslati, kad na red dođe po broju u knjizi, i
tada ću vam ga poslati.
Ne znate li: da li su, i u kojem časopisu ruskom opisane nove crnogorske granice i topografija dobi-
jenijeh zemalja? – To mi je od velike potrebe radi prerade svojega djelca „Crna gora”. – Tu mi pomozite,
ako možete.
Najsrdačnije vas pozdravljam. Vaš prijatelj
N. Dučić
arhim.
Riječi iz «Crnog. imov. zakonika»

Podobije st. 2, čl. 3. slovenska
držina “ 7, čl. 18. nova riječ
stječe “ 12 čl. 27. nema „jata“ u korjenu
ovlast “ 12 čl. 27. ovlašćenje
prilegao “ 18 čl. 42 prirastao
djejstvo “ 25, čl. 63. radnja
franak “ 32 čl. 84 dinar
zemaljske novine “ 32 čl. 84 zvanične (sve novine zemaljske)
cijel “ 36 čl. 95 cilj
preuzam “ 36 oblasna riječ
prikrivaju “ 43 čl. 113 pokrivaju
postopica “ 45 čl. 117 oblasna riječ
opteretiti “ 45 čl. 117 obremeniti
splake “49 na srijedi splivi
nužnik “ 51 čl. 138 zahod
škoditi “51 čl. 138 udi(…)ti
naprama “52 čl. 140 prema
nužno “52 čl. 140 potrebno
jarak “55 čl. 140 valja da jaruga
glavno st. 63 čl. 174 glavnica
ustrojstvo “ 69 čl. 193 uređenje
pri(…)žje “ 72 čl. 201 nova riječ
nesaglasje “ 72 čl. 203 nesuglasica
molbâ “ 73 čl. 204 moloba
uteći “ 73 čl. 204 tužiti
dužnitelj “ 75 čl. 208 nova riječ
predšastven(…) “ 77 čl. 213 prethodnik
usječenu “79 čl. 221 određenu
izvrše ugovora “ 82 čl. 224 ugovor
odvlaka “ 83 čl. 230 oblasna riječ
opsvjedoči “ 85 čl. 234 osvjedoči
većinak “ 87 čl. 239 oblasna riječ
obidio “ 90 čl. 251 oblasna riječ

n ‘ako “ 91 čl. 252 no ako
rukodaća “ 93 čl 258 oblasna riječ
Kesim “ 109 na srijedi tur. riječ
orba “ 113 čl. 327 oranje
žive “ 115 čl. 335 živi
obir st. 123 čl. 362 biranje, izbor
samokupno “ 127 čl. 378 oblasna riječ
obavljajući “ 102 čl. 397 vršeći
odalečiti “ 133 čl. 398 udaljiti
(…)ići pravdu “ 134 čl. 400 tužiti
udruga “ 139 na srijedi udruženje
crkovna “ 157 čl. 476 crikena
uslov “ 189 čl. 569 uvjet, pogodba
tegotnije “ 206 čl. 612 obl. riječ; teže
zametla “ 206 čl. 614 nepoznato značenje
zaprjeta “ 223 čl. 658 nepoznato “
snova “ 240 čl. 707 nanovo
prozba “ 246 čl. 725 molbenica
crpi “ 269 čl. 782 crpe
krmad “ 294 čl. 857 svinje
prječi “ 294 čl. 858 preči
t. d.
Pošto se u zakoniku ogleda fonet(…) valjalo bi da su neke riječi prema tom(…) na pr.
dodatci st. 2 čl. 2 i m. dodaci
izuzetci “ 2 čl. 6 i “ izuzeci
uslijed “ 37 čl. 100 “ ušljed
t. d.
Stamparskih pogrješaka vrlo malo:
steari st. 27 na srijedi m. stvari
ičuje “ 225 čl. 666 “ ičije
Može biti da ima još koja ali ih ja nijesam opazio. Tako isto biće još i koja riječ neopažena ostala, koju
bi trebalo zamijeniti.
Biograd N. Dučić
10 dek. 1888 god. arhim.
9.
Biograd, 24 febr. 1889 god.
Mnogopoštovani i dragi prijatelju,
U Srbiji se izvrši 22 o. m. jedna krupna i neočekivana promjena, promjena od velikoga zamišaja! –

Kralj abdicira u korist svojega sina Aleksandra; njega svečano proglasi kraljem srpskim, i prvi mu se zakle
na vjernost; za tijem vojska!! – Postavio je po novom ustavu maloljetnom Kralju namjesnike: prvi je g.
Ristić; drugi đeneral Kosta Protić, treći đeneral Jov. Beli-Marković.
Ova je promjena neiskazano iznenadila svijet i još od čuda ne može da dođe k sebi! – I jest i neobičan
događaji! – Pobude prave još niko ne zna; ali moraju biti krupne!!! –
Kralj u ostavci otputovaće ovijeh dana na Istok...! – ? –
Namjesništvo će Kraljevskoga dostojanstva vladati čisto ustavno. I vrijeme je već za to. Pozvan je g.
Sava Grujić da sastavi novo ministarstvo, t. j., radikalno, jer je sada većina radikalna. G. Grujić je pred-
sjednik i ministar inostranih posala, pukovnik D. Đurić ministar vojni, Taušanović privrede, Velimirović
građevine, Vujić financija, Geršić pravde i t. d.
Razumije se samo po sebi da će od sada biti drukčiji pravac u nekoliko unutra i spolja. S Rusijom će
se gledati da se povrate stari i prijateljski odnošaji. Mitropolit Mihailo biće vraćen na svoje mitropolitsko
mjesto i t. d. Financije će se urediti; rasipanja ne će biti; zemlja će se umiriti i dušom odahnuti.
Ja vam ovo saopćavam kao svojemu prijatelju, kojega visoko cijenim, i ako znam, da ste po telegramima
obaviješćeni o promjeni.
Neki dan primio sam „Journal de St. Petersbourg”, koji ste mi poslali, i odmah sam preveo lijepi prikaz
dra Dickel-a o „Imovinskom zakoniku”. I taj sam prijevod već poslao 21 o. m. uredniku „Braniča” da ga
uvrsti u prvu svesku koja je na redu. G. Nenadović mi je odmah odgovorio, kazavši mi, da je i on primio
neki izvadak iz „Heralda” o istom prikazu, i da ga je bio predao za „Branič”, dodavši da je moj prijevod
dobar, i da će ga uvrstiti u „Branič”. Ništa mi ne spomenu o „Vjesniku Evrope”.
Juče sam primio, kako vaše prijateljsko pismo od 18 o. m. tako i 41 dinar od srpske banke za vaš
račun. Hvala vam za jedno i drugo. Vaše me pismo uznemirilo. Ako je istina sve to, što su vam ljekari
rekli, onda sve na stranu, pa raditi, da se izbavite i oprostite te bolesti, koja bi inače mogla biti od rđa-
vijeh pošljedica za vaše do sada čelično zdravlje! – Ne žalite ni troška ni vremena. Idite na vode, na koje
vas upute bolji ljekari. Zdravlje je najpreče; bez njega je sve ništa! – Ja ovo znam iz svojega iskustva. I ja
ću, ako Bog da, na ljeto opet u Vrnjce, jer sam se u njima prošle godine veoma pomogao. Istina, da sam
mnogo i teško bortao poslije pijenja vrnjačke vode; ali sada vidim, da mi je pomogla više od svijeh voda za
katare, koje sam upotrebljavao više godina. –
Zatražiću „Vjesnik Evrope” od g. Nenadovića; pa ako on ne bude učinio upotrebu s onijem, što ima
u njemu o vašem zakoniku, ja ću to prevesti cijelo ili u izvodu. Ipak imajte na umu da mi pošaljete jedan
otisak od te Spasoevičeve ocjene. Ništa mi ne rekoste, jeste li zadovoljni s mojim prijevodom Ardant-ova
prikaza.
Mnogo vam zahvaljujem što imate na umu djelo Gobinskoga[sic!; P. A. Rovinski] o Crnoj gori. Imajte
dobrotu narediti knjižaru da mi ga pošalje, ma kakve bila sadržina. Koliko bude, platiću.
Nemojte, lijepo vas molim, da imate i jednu riječ u Zagrebu o meni. Bolje je prijeći to ćutanjem. Može
biti da oni imaju kakve razloge, za koje ja ne pitam, niti marim. Vaš
N. Dučić
10.
Biograd 7 juna 1889 god.
Pokraj sve dobre volje bilo mi je apsolutno nemoguće da vam prije odgovorim na vaše prijateljsko pismo
od 6 maja o. g., i da vam zahvalim za „Mjesečnik” 3.-ći br., što imadoste dobrotu poslati mi ga; a tako vam
isto srdačno zahvaljujem i za rcenseiju od dra K. Dikl-a o vašemu „Imovinskom crnogorskom zakoniku”.
Znate, da je g. mitropolit Mihailo prispio ovdje 18-ga maja; dočekan je s ljubavlju i radošću od svega
građanstva, izuzevši neke prodane jadnike naprednjačke! I crkveno je pitanje u nas sa svijem svršeno. Ne
kanonski mitropolit sa svojim arhijerejima uklonjen je s crkvenske uprave svakako razumnijem i dostojni-
jem načinom; date su mu pensije. A zakoniti mitropolit sa zakonitijem arhijerejima vraćen je na srpsku
crkvensku upravu. Ja sam na tome mnogo radio, i po mojoj je formuli riješeno (i to srećno) srpsko crkven-
sko pitanje.
Meni i ovijeh dana ponudiše svi činioci složno vladičanstvo i eparhiju žičku; ali i sada, kao prije nekoli-
ko puta, s blagodarnošću odbih tu ponudu i visoku čast. Nu, nijesam mogao odbiti, da ne primim upravu
nad tom eparhijom i to pod uvjetima: 1, da ne ostanem dalje na upravi od oktombra o. g., kad će se sastati
narodna skupština i arhijerejski sabor; 2, da otidem za jedan mjesec dana u Vrnjce radi katara, koji me
često muči; 3. da mi se vrati moje mjesto, t. j., uprava nad Narodnom bibliotekom i da mi se priznadu ne
ukazne godine službe za ukazne radi pensije. Svi činioci odobriše moje uvjete.
I tako ću, dragi prijatelju, poslije svetkovine u Kruševcu i u Žiči ostati malo da upravljam eparhijom do
jeseni. I ovdje je istina pobijedila silu i nepravdu! – Ja trijumfiram; ali sam se mučio! Nu, ne žalim : „Na
muci se poznaju junaci”. –
Vi ste mi, dragi prijatelju, jednako na umu. Moj je prijedlog uvažen; vi ćete biti dekorisani prilikom ove
narodne svetkovine, i to 20 juna na dan miropomazanja našega mladoga Kralja Aleksandra I. Ja vam
dakle još sada najsrdačnije čestitam to odličje, koje ste s punim pravom zaslužili.
Prvi Kraljevski namjesnik g. Ristić odmah je odobrio, da vam se dade to odličje, a bili su dobro raspo-
loženi za to i svi drugi, osobito g. S. Grujić i ministar prosvjete g. Svetozar Milosavljević, koji vas lično
ne zna; ali visoko cijeni vaše „ogromne” naučne radove. Završetak je bio, da mu je g. Ristić preda mnom
preporučio, da podnese ukaz na potpis za vaše odlikovanje 20 juna. –
Docnije mi je isti ministar prosvjete preporučio, da vas zapitam: bi li vam bilo ugodno da primite u našoj
velikoj školi katedru slovenskoga prava; pa, ako bi vam to bilo ugodno, da naznačite uvjete za to. Ovdje bi
vas primili s raširenijem rukama i velikik poštovanjem. Ministar mi reče, da su gotovi, da vama dadu platu
veću od ove, koju imaju profesori u velikoj školi; onakvu, kakvu ste imali u ruskom universitetu i sva druga
prava. – Promislite se, pa mi pišite. Ovo, što se vama predlaže, do sada nikom nije učinjeno: ni Daničiću
ni Pančiću i t. d. Ja bih se silno tome veoma radovao. Srdačno vas pozdravljam.
Vaš u hitnji.
istiniti prijatelj
N. Dučić
arhim.
11.
Biograd, 14 okt. 1889 god.
Mnogopoštovani i dragi
prijatelju,
Uvjeren sam da se ne ćete na me srditi što vam ranije ne odgovorih na vaše prijateljsko pismo od 19
proš., koje sam još u Čačku primio. Ali mi poslovi ne dadu ni glavu dići. Nu, i tome će skoro kraj biti.
Evo me, hvala Bogu! u Biogradu. Pozvali su me, da ovdje dođem prije roka radi zakona o crkvenskim
vlastima. Ovdje se svi činioci još nadaju, da ću primiti ponuđenu mi mitru. Hvala im, što me tako cijene.
Nu, ostaću postojan u svojoj odluci, da je ne primim. Ima ih, kojima se ne nudi, i koji kopaju nogama i
rukama da se dokotrljaju do te časti. Ali ih je mnogo zvanijeh, a malo izbranijeh! –
Projekat zakonski o crkvenskim vlastima poslat mi je još u Čačak na primjetbe. Ja sam napisao pri-
mjetbe, i tijem poremetio komisijsku izradu. Arhijereji se pokazuju i suviše vlastoljubni! – Vrzu im se po
glavi srednjovječne kanonske ustanove! –
I ja hoću kanoničku osnovu zakonu o crkvenskim vlastima; ali ne gubim iz vida ni savremeni napredak
pravne nauke i sudske nezavisnosti. Ne dam u despotske ruke sudsku vlast; dosta mi je administrativne
vlasti. A oni bi šćeli sve! – Te tako nijesmo složni. Na mojoj će strani biti što je inteligentno i napredno u
vladi i skupštini.
Izgledi su, da će valjati drugi podesniji projekat sastaviti. Ja od svojih primjedaba ne neću odustati. –
Dragi prijatelju, ranije sam vam čestitao najveći red sv. Save; pa i sada to ponavljam, najsrdačnije že-
leći, da ga mnogo godina nosite u dobrom zdravlju i zadovoljstvu!
Vi ste ga najdostojnije zaslužili; i ja sam neiskazano radostan, što sam u tome potpuno uspio. Hvala
mojim i vašim prijateljima, koji prihvatiše i ocijeniše moj prijedlog. –
To vaše odlikovanje ovdje je učinilo vrlo lijep utisak na svu inteligenciju, dok za druge ne prolazi bez
kritike.
Naš zajednički prijatelj Jagić dobio je u prošloj godini od naprednjačke vlade II-gi red sv. Save, koja
vas nije šćela odlikovati. Za što? ne znam. Ali bi se moglo nagađati i pogađati. Nu, neka idu bez traga,
kao što su i otišli! –
Da nam prijatelj Jagić nije odlikovan u prošloj godini, ja bih, zaista, i njega predložio ljetošnjom prili-
kom; i bolje bi prošao –; jer svojom naukom slavistikom stoji naporedno s Miklošićem i t. d.
Prilikom ljetošnjijeh svetkovina u Kruševcu i Žiči i meni je dat II-gi red sv. Save; te sam vam i ja sada
„zvjezdonosac”. –
Naš zajednički prijatelj g. S. Grujić kazao mi je, kako je primio vaše zahvalno pismo i t. d. Ja sam i
tada progovorio što je trebalo.
Kako se vladičanstva ne ću da primim, ostaću ovdje sa svijem, upravljajući žičkom eparhijom do izbora
novoga episkopa, što će skoro biti. – Šta će poslije toga za mene učiniti, vidjećemo. Nadam se, da mi ne će
krivo učiniti, jer to nijesam ni zaslužio.
Vi ste imali da mi nešto u povjerenju saopštite. Evo me na vašem raspoloženju. Vaš
Nepromjenjljivi prijatelj
N. Dučić
P. S. Šta je s knjigom „Crna gora” od Govinskoga[sic!; P. A. Rovinski]? –

12.
Biograd, 28 nov. 1889 god.
Po što smo obojica rođeni pod jednijem podnebljem, sudeći po sebi, mogao sam zamišljati, da ćete biti
nestrpljivi dok ne primite moj odgovor na svoje pismo od 6 o. m., koje sam u svoje doba primio.
Pokraj sve svoje želje, da vam ranije odgovorim i nestrpljenje prekinem, nije mi bilo moguće. Ne možete
vjerovati, koliko imam različnijeh posala osobito administrativnijeh eparhije žičke, kojom još upravljam.
Među tijem u krvi mi je, da sam u poslovima tačan i ispravan, osobito službenijem. A i sadržina vašega
pisma od 6 o. m. iskala je, da se ne hita s odgovorom.
Juče pak primih vaše drugo pismo od 20 o. m. I prvo i ovo drugo ištu, da dalje ne otežem s odgovorom;
jer bih mogao izvesti svojega prijatelja iz nestrpljenja da me pokara! – A to ne želim. – Dakle na stvar:
1, pokraj svega što je mnogo i ne očekivano napisano o vašem djelu „Crnogorskom zakoniku” s malijem
izuzetkom sve u pohvalu tako, da je rijetko koje djelo u svjetskoj književnosti obasuto s takvim i tolikim po-
hvalama; mišljenja sam, da objelodanite svoje razloge u raspravi, koji će i najtamniji kutić rasvijetliti u Za-
koniku. Osim toga ta će vaša rasprava biti dragocjena dobit u pravnoj književnosti srpskoj i hrvatskoj i t. d.
Valjalo bi je štampati na srpskom i francuskom jeziku. Po što je to izvorno i kapitalno djelo, i po što ste
vi redovni član Kraljevske srpske akademije, ja mislim, da bi akademija štampala to vaše djelo na srpskom
jeziku. A za štampu na francuskom jeziku, mogli biste naći u Parizu nekoga knjižara izdavaoca.
Vi ste već javno obećali da ćete svoju opširnu raspravu raz[…] pripremiti i štampati. Valja dakle da
održite svoju riječ uopće quante que quante.
2, Da se prikupe i u jednoj knjizi štampaju vaše pobilježene naučne rasprave veoma je potrebno. To bi
bila jedna od najkorisnijih knjiga u srpskoj i hrvatskoj pravnoj književnosti, koja će vazda imati svoju na-
učnu vrijednost. Njom bi se mnogo koristovali početnici i mladi pravnici srpski i hrvatski, a i drugi, koji
znadu naš jezik.
Ja bih se za vaše prijateljstvo, koje visoko cijenim, dragovoljno primio uredništva, i to na proljeće. Nu,
potrebno će biti, da se nađe pouzdan knjižar izdavač; jer bi knjiga bila dosta velika, a za naše prilike ne
bi trebalo da bude skuplja od 2. dinara. Pokraj svega toga sumnjam da bi se moglo rasprodati 500 pri-
mjeraka; te, kad bi se knjiga štampala na malo ljepšoj hartiji, ne znam, bi li se tijem podmirio štamparski
trošak. –
Ja ću ovijeh dana zvati Valožića ovdašnjega najsolidnijega knjižara, da o tome prozborimo. Ne brinite
se; ja ću znati govor udesiti onako, kako treba. Pa ću vam rezultat javiti. Mi ćemo se o tome još razgovarati,
i stvar izvesti, ako se uzmogne, po vašoj i mojoj želji. –
Radostan sam što su moje „primjedbe” našle povoljnoga odziva kod vas, jer je vaše mišljenje najkom-
pententnije za take poslove. Premda mi još nijeste sa svijem izrekli svoje mišljenje, koje želim čuti i za ono,
gdje biste našli, da nijesam pogodio, da griješim. Upravo je tu najpotrebnije čuti mišljenje stručnika pri-
jatelja, jer se tako popravlja, uči i usavršava.
To očekujem od vas. I biću vam zahvalan, kao što može biti prijatelj prijatelju.
Ovdje je kritika u političkim listovima i stručnim časopisima već najpovoljnije susrela moje „primjed-
be”... i s pohvalama obasula; a sveštenstvo iz cijele Kraljevine izjavljuje mi veliku zahvalnost i t. d.
Ja, kad sam na brzu ruku pisao „primjedbe”..., nijesam ni pomišljao, da će naći ovaki silni odziv. –
Stvar malena, ali amo digla veliku graju. – Ja sam želio, i želim, da zakon o crkvenskim vlastima bude s
kanoničnom osnovom suvremen i dobar; a ni pomišljao nijesam na kakve hvale i pohvale. –
Vama sam odveć zahvalan, što ste se prijateljski pobrinuli, da se i neki ruski krugovi obavijeste o sadr-
žini i smjeru mojih „primjedaba”; inače bi ih mogli pogrješno shvatiti, i ne razložno napasti.
Biću vam također veoma zahvalan, ako mi pošaljete pojedine brojeve političkih listova i časopisa ru-
skih, u kojima bi ma šta, bilo progovoreno o mojim „primjedbama”. Ako bi što bilo protiv voljan sam da
objektivno objasnim i odgovorim. Vi ste, dragi prijatelju, na izvoru, da možete znati o tome mnogo lakše
i bolje nego ja amo. – Pitanje je delikatne prirode; za to mi valja i svratiti svu pažnju na to, da se ne izo-
pači i nasuprot ne uzme. – A, hvala Bogu, osjećam se snažan da stvar naučno i kanonički branim, ako
bude potreba.
U prvom pismu napomenuste i o članstvu nekoga učenog društva tamo, kako imate na umu da učinite
prijedlog; srdačno i prijateljski vam zahvaljujem za to. Kad je to već neko moralno priznanje i počast, ne
bi mi bilo ne ugodno. Ali, da se ne dogodi, kao u Z... To mi ne bi bilo prijatno. –
Sjutra ću s nekoliko redaka na pismo našemu zajedničkomu prijatelju g. Đ. Simiću. –
Sada prekidam pisanje, neka što ostane i za drugi put.
Najsrdačnije pozdravljam vas i želim vam dug i srećan život! –
Vaš prijatelj
N. Dučić
arhim
13.
Biograd, 12/24 marta 1890 god.
Naša su se pisma mimoišla. Nu, nije nikakve štete.

S pažnjom sam pročitao vaše pismo od 14/2 o. m. Zaista je i zanimljivo i čudno. Da mi vi to ne pišete,
nego ko drugi, mučno bih mu vjerovao! – Ovako preklonih glavu. Ne ću ni da zapitam, je li moguće da
jedan naučni velikan i lični prijatelj dođe na take misli i učini taku pakost! – Chose étrange!
To je očevidno zloća. Ali mi se ipak čini, da ste vi, dragi prijatelju, tu zloupotrebu uzeli suviše k srcu. Da
nijesu prethodile „chicane” izostavljenom pasažu, ja se ne bih složio u svemu s vašim mišljenjem dotično
našeg zajedničko[sic!] prijatelja, jer je, zaista, mogla biti i štamparska pogrješka.
Nu, dobro je, razumno i plemenito, što ste odlučili, da se to ispravi načinom, koji ne će nikoga blami-
rati. Ja vaše prijateljstvo toliko cijenim, da sam gotov da vam i u tome učinim po volji; rado ću naštampati
ispravku po vašemu sastavu, koju ću svakako preraditi u stilističkom pogledu, jer svaki čovjek ima svoj stil.
Sadržina će ostati ista s malijem izmjenama i obrtima. Tako niko ne će moći reći da tu nešto i mojega
nema. A to je za samu stvar bolje. Po što ispravim sastav, kako ja mislim (čim ne ćete biti nezadovoljni),
pokušaću, da se naštampa u ovdašnjem jednom književnom, ili pravije reći, beletrističnom listu „Kolu”,
koji je raširen i u Zagrebu, jer ima u njemu priličan broj pretplatnika; prima ga i g. Rački. Ako ovaj list
ne bi šćeo primiti pomenutu kritičicu, ja ću gledati, da izađe na svijet u kojem od političkih dnevnika.
Među tijem ne ću da vam krijem, da bi mi bilo veoma žao, ako bi se naš prijatelj našao tijem uvrijeđen.
Mi smo prijatelji više od 20 god., i nijesmo se nikad ni za što do sada porečkali. A skoro mi je pisao jedno
prijateljsko pismo, u kojemu između ostaloga veli, kako akademija jednako ima na umu, da mi izborom za
njezina člana dade vidljiv dokaz poštovanja i priznanja mojih književnih radova. Pa dalje veli: „sada nam
ovdje ne će da potvrđuju izbore izvan države onijeh članova, koji su poznati, kao dobri slovenski patrioti” i
t. d. A meni bi, pravo da vam kažem, taj izbor bio povoljan osobito s nekih ovdašnjih sitničara i kepeca –,
koji se kite imenom „akademika”! – Nikako ne zaboravljam vaš u tome trud i prijateljstvo. –
Nu, vaše mi je prijateljstvo preče i dragocjenije od toga i svakoga drugog članstva, te ću i naštampati
kritičicu sa svojim imenom, koja će stvar ispraviti, a ne će, nadam se, nikoga uvrijediti. –
Vesnićevu ocjenu vašega zakonika dala je akademija na prijegled profesoru građ. prava u v. školi; ali
ju je ovaj vratio akademiji s ukorom, što je sebična (t. j. akademija) i što nema ni jednoga pravnika-člana
i t. d. Ali je god. akad. izabrala Geršića za člana, i tako je sada dana ta ocjena njemu na prijegled. Ali
kako je on poznat, kao ljenjština, bog zna, kad će biti gotov prijegled.
Pišite mi, molim vas, opširno i o tamošnjem vašem neuspjeh[sic!] i mojoj nedaći za izbor u neko učeno
društvo. To me vrlo interesuje. Vama svakako velika hvala. – Vaš
svagdašnji
N. Dučić
arhimandrit
Ni do danas mi nije donesena korektura članka u „Braniču” ni ono, što je već naštampano bez moje
korekture! To me jedi! – Na sve strane neispravnosti! –
14.
Biograd, 21 avgusta 1890 god.
Mislim, da nije potrebno da se ispričam, što vam ranije nijesam odgovorio na vaše cijenjeno pismo od
8/20 juna o. g.; nije potrebno za to, što sam vam dao dokaza da vas visoko poštujem i što mi je vaše pri-
jateljstvo dragocjeno. Među tijem ću naspomenuti dva razloga za tako dugo ćutanje: prvi je, što sam još
u tome mjesecu otišao u vranjsku, za tijem u vrnjačku banju, gdje sam radi zdravlja ostao dva mjeseca, i
tek se neki dan ovdje vratio. Drugi je – što je vaše pomenuto pismo po svojoj sadržini iskalo razmišljanja,
a po tom i temeljnog, a ne površnog odgovora.
Ja nijesam zaboravio ni jedan čas onu vašu namjeru i kombinaciju, koju ste mi još prošle zime saopći-
li, da biste željeli prikupiti i u jednoj knjizi štampati sve svoje pravničke rasprave i t. d., istakavši i način,
kojim bi se to izvršilo. I ako sam onda imao i suviše službenijeh posala i pokraj toga bolešljiv, ipak sam
odlučio da se primim uredništva, ali docnije – na proljeće – dok mi se poslovi smanje i zdravlje oporavi.
Dotle sam razgovarao s ovdašnjim najsolidnijim knjižarom Valožićem o štampanju, cijeni i rasturanju te
knjige. Pošljedak je svega toga bio: da se on nije htio primiti izdanja te knjige, dokazujući da ne bi mogao
ni 300 primjeraka rasprodati, i da bi mnogo štetovao. –
Ja sam zaboravio da vam to javim, jer su me upravo proljetos pritisli bili najteži poslovi u Narodnoj
skupštini, objašnjujući i braneći zakon o crk. vlastima. Za tijem predavanje eparhijskih stvari novom epi-
skopu; i najposlije odlazak u banje radi oporavljanja zdravlja.
Sada da vam progovorim koju o vašem novom prijedlogu u prijepomenutom vašem pismu. Ja sam, kao
vaš prijatelj, (kojemu je neiskazano milo, kad vam može učiniti kakvu uslugu) ozbiljno razmišljao o vašem
tome prijedlogu, vašoj lijepoj želji i namjeri: pa slažući se u načelu s vama da treba sve to veliko blago obje-
lodaniti i štampati upravo ovdje u Biogradu, gdje vi uživate i imate velike simpatije i poštovanje u svijem
krugovima i kod svijeh partija; bio bih mišljenja da ne hitate s tijem, da još nekolika mjeseca pričekate; a
to je najdalje do kraja ove godine.
Za to ću vam navesti ovaj jedan razlog: poslije novoga ustava na jesen će se sastati prva redovna Narod-
na skupština ovdje u Biogradu. Ja sada, kao predsjednik Srpskoga učenog društva radim, da se pitanje o
tome društvu zakonski reguliše: ili da ostane zasebno i nezavisno s državnom pomoću, koju je imalo; ili da
se pretvori u naučnu Akademiju; te da bude jedno učeno društvo, t. j., Akademija nauka za svu Kraljevinu
Srbiju. Mislim, da će se usvojiti ova pošljednja kombinacija, jer nema smisla da u ovakoj maloj zemlji op-
stoje dva učena društva s jednijem istim programom i naučnijem zadatkom i sa sredstvima iz istoga izvora i
jednijem istim rednijem snagama i t. d. Ako se ova kombinacija usvoji, onda će se Akademija modifikovati i
njezini statuti izmijeniti. Ostane li Srpsko učeno društvo zasebno, u takom će se slučaju ukinuti samo neki
članovi u zakonu o Akademiji. Bilo jedno bilo drugo valja će da prođe kroz redovnu Narodnu skupštinu.
Eto za to je moje mišljenje da pričekate i ne hitate sa svojim prijedlogom, dok se ovo pitanje ne izvede
na čisto; a to će biti do kraja ove godine.
Ako se pretvori Srpsko učeno društvo u Akademiju, ja ću i u njoj imati uticaja odlučnoga; ako pak
ostane učeno društvo zasebno, i ako mu ne budem predsjednik, imaću odlučnog glasa; te će u svakom slu-
čaju vaša stvar dobro proći. Samo vi pripravljajte taj ogromni materijal za štampu. Među tijem još ćemo
u svoje vrijeme izmijenati svoje misli o tome.
Kad se pristupi štampanju, mišljenja sam da se sve štampa ćirilicom. Za to ima više razlog[sic!]; a
među njima nema ni jednog da bih ja mrzio latinicu. Ja čitam knjige srpske i hrvatske latinicom isto kao i
ćirilicom. Hvala Bogu! od neko doba i u Hrvatskoj se drugačije i bolje gleda na ćirilicu nego što je do skoro
gledano. Hrvatski književni list „Smotra” neprestano pledira za ćirilicu i to s ozbiljnijem razlozima i t. d.
Narediću da se od vaših pjesama iz Srpskoga učenog društva pošalje 30–40 prim. knjižari dioničke
štamparije u Zagrebu, koju su podigli hrvatski patrioti da promiče hrvatske i srpske knjige, a suzbija ino-
strane. Upravitelj je g. Mile Maravić, koji je prošle jeseni bio ovdje radi knjižarskih veza. Donio je na me
preporuku od g. Račkoga i Srpsko uč. druš. uvrstilo ga je u red komisionara za prodaju knjiga.
Vi ste tražili jedan primjerak moje rasprave još iz Petrograda o „Hilandarskim starinama”, kako nije-
sam već imao ni jedan zasebni otisak, poslao sam vam cio „Glasnik” 56 u Pariz, u kojemu su te starine.
Nijesam mogao zasebno otštampati debatu u Narod. skup. o novom crk. zakonu. Napisao sam prije-
gled i uporedivši ga sa dosadašnjim zakonom, otštampao sam to zasebno i poslao vam pred svoj polazak
u banju. Da li ste sve primili? Poslao sam vam i novi zakon. –
Kako je vaše zdravlje? Šta sada radite? Gdje ćete se nastaniti? – Moje je zdravlje dosta dobro barem
sada.
Vaš
istiniti prijatelj
N. Dučić
arhim.
15.
Biograd, 25 okt. 1890 god.
Ako me korite i osuđujete, što vam ranije ne odgovorih na vaše cijenjeno pismo od 12/24 sept. o. g., koje
sam u svoje vrijeme primio, kao prijatelj imate i razlog; a kao veliki trudbenik, ispričaćete me.
I meni su ruke pune posla; ća pero mi se već raskrečilo od pisanja. Ja već prikupljam i sređujem svoje
književne radove, da ih u zasebnijem knjigama štampam. To je moja davnašnja misao, koja je uskorena
najnovijim potraživanjima sa više strana mojih mojih pojedinijeh književnijeh radova. Vi najbolje znate,
dragi prijatelju, koliko je taj posao trudan, pa još, kad se radi brižljivo i savjesno; te ćete lako pojmiti i
ispričati me, što vam tek sad odgovaram na vaše gorepomenuto pismo.
Uprtio sam se u posao, koji je težak, i koji ište mnogo novaca, koji ja nemam! – Moji će dosadašnji
radovi izvorni i prijevodni iznijeti najmanje 8. knjiga; a svaka će stati najmanje 1000. dinara (franaka).
Istina, imam dosta prijatelja i znanaca, te se nadam, da će odziv biti toliki, da ću moći platiti štampar-
ske i poveske troškove. A nikakvoj se materijalnoj dobiti ne nadam. Biću srećan, ako se i troškovi izvade;
a biću i suviše zadovoljan, ako za života ujedno skupim i naštampam svoje književne radove. Jer, kakav
materijalistički duh prodire i u našemu pojetičnom narodu, ne vjerujem, da bi se iko našao poslije moje
smrti, da skupi, priredi i štampa u zasebnijem knjigama moje književne radove, ma da većina tijeh radova
imaju svoju trajnu vrijednost.
Ja bih i vama savjetovao, da skupite u hronološkom redu priredite i u zasebnijem knjiga po strukama
štampate svoje znamenite naučne i književne radove još za svojega života. Tijem prije što su vaša djela od
velike naučne vrijednosti, što su potrebna našoj inteligenciji, kao svakidašnji hljeb, i što vi imate i sredstava.
Ja, koji jedva imam hljeba da se hranim, jer sam i sada još bez službe, po što se nijesam htio ni ove
godine primiti ponuđenoga mi vladičanstva, i čija djela nemaju ni stotinski dio vrijednosti one, koju ima-
ju vaša najslabija i najmanja – pristupio sam k skupljanju, uređivanju i izdavanju, kamo li vi, kad tako
visoko stojite.
Baš onda, kad su me i prijatelji državnici s malijem izuzetkom zaboravili, Bog je veliki pogledao na
mene: zdravlje mi je sada, izuzevši teško disanje, vrlo dobro; te se i uzdam u Boga, da ću izdržati u pre-
duzetom poslu.
Iskreno žalim, što je vaše zdravlje posrnulo! – Toplo Boga molim, da vam ga okrijepi. A i poradi na tome.
Blagodarim za „Crnu goru” od Gobinskoga, koju ni do danas ne primih. Da me vaše potonje pismo
nije uzdržalo, ja bih je već nabavio.
Neki dan čitah u „Novom vremenu” da me je izabralo „Carsko arheološko društvo” za svojega počasnog
člana. Ako je istina? Vama dugujem svoju najsrdačniju zahvalnost. –
Sada radim na konačnom rješenju pitanja o „Srpskom učenom društvu”. Na ovoj redovni Narodnoj
skupštini rješiće se to pitanje. Osnovu spremam g. ministru prosvjete za to. –
Vaš
N. Dučić
arhim.
Pišite mi.
Prizak[sic!] zavjere Zrinskoga i t. d. sada moram, htio ne htio, da uvrstim u svoju prvu knjigu. Ako to
ne ide i ako bi se smatralo, kao „plagijat”, to je vaša krivica.
16.
Biograd, 28 XI/10 XII 1890. god.
Neki dan u svojemu potonjem pismu izjavih vam svoju duboku zahvalnost za izbor u Carskom arheo-
loškom društvu u Petrogradu; a danas hitam, da vam još dublje zahvalim za izbor dopisnoga člana Jugo-
slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Juče sam primio pismo iz Zagreba, u kojemu mi se javlja da me je akademija izabrala za svojega dopi-
snog člana 22 XII, i da će se sjutri dan 23 objaviti u svečanoj sjednici moj izbor. Hoće li ban potvrditi taj
izbor, to je drugo pitanje. Među tijem ako i ne potvrdi, to stvar ne mijenja. Ja ostajem akademik.
To je, dragi moj prijatelju, vaša inicijativa, vaše prijateljstvo i vaš avtoritet; bez toga sumnjam da bih
bio izabran. Dakle vama sam jedinom vječno zahvalan. Ovo nimalo ne prejudicira prijateljstvo g. Račkog
i g. Matkovića, koje također visoko cijenim. –
Ja vam se prije hvalih sa svojim zdravljem, a danas to ne mogu ponoviti. Više od 15 dana ne izlazim iz
sobe. Kataralni kašalj stegao me veoma; ne da mi noću spavati; a to je najgore!
Odavde vam ništa novo nemam javiti, što bi vas interesovalo, i što iz novina ne znate. Narodna je skup-
ština na okupu, i partije se prepiru! – Kraljičino pitanje za viđanje sina Kralja, koje je sa svijem prirodno
i pravično, došlo je pred skupštinu. Ali kako ima neki aranžman između Kralja oca, namjesništva i vlade,
mislim, da će to pravedno Kraljičino pitanje ostati i u narodnoj skupštini ne riješeno! – Radi se, da većina
skupštinska donese odluku, kako Narodna skupština nije „nadležna” za to pitanje! – Ako to bude, znači,
da Kralj M. ima još ovdje utjecaja! – A to će ružiti Srbiju u javnom mišljenju! –
Gdje ima u svijetu, da se jednoj dobroj, vaspitanoj, uzvišenoj i moralnoj materi zabranjuje da vidi svo-
jega jedinoga sina?! – Bog s nama i anđeli Božji! –
Vama želim iz dna srca dobro zdravlje i dug život.
Vaš
zahvalni prijatelj
N. Dučić
arhim.
17.
Biograd, 2. maja 1891. god.
Nemojte mi za zlo primiti, što vam ranije ne odgovorih na vaše prijateljsko pismo od 8/20 aprila o. g.
Nu, dosta je, kad vam reknem: da mi je to bilo jednako na umu.
Lijepo vam zahvaljujem na čestitanju prošlih blagih dana.
Moja je domaća slava: Đurđev dan, koji sam ove godine slavio obično kako se ovdje slavi. Gostiju sam
imao dosta i prije pô dne i poslije. Ća i svi velikodostojnici ukazaše mi počast svojim pohodama, među ko-
jima je bio i ovdašnji ruski ministar sa gospođom.
Srdačno vam zahvaljujem, kao svojemu dobrom prijatelju, što se interesujete za mene. Ali vas g. Grujić
nije tačno obavijestio.
Ja sam se obratio pismeno Narodnoj skupćini, da mi uvaži ne ukazne godine službe, koje sam proveo u
Srbiji, radeći usrdno i neumorno na izvršenju narodnoga zadatka. Skupćina je aklamaciom uvažila moje
godine službe, što mi je pokraj materijalne pomoći i moralna satisvakcija i pobjeda nad naprednjačkom
nepravdom, koja mi je učinjena prije 5 godina. Kruna je odobrila to skupćinsko rješenje, i ukaz je obnaro-
davan, da tako kažem. Ali, dok ne dobijem položaj u državnoj službi, ne mogu se koristovati pensiom. Te
sam još i sada pokraj svega toga bez hljeba! – Obeća mi sadašnja vlada, osobito predsjednik ministarstva,
g. Pašić, da će se ovijeh dana neminovno riješiti moje pitanje. Htjeli bi ostaviti sadašnjega bibliotekara
Narodne bibliote[sic!] na svojemu mjestu, a gledaju da meni dadu drugi ravan položaj. Pa, ako mi se ne
bi svidio, ili me ne bi zdravlje služilo, da me po mojoj želji pensionišu.
Pašić je „Džentilmen”; on će održati i izvršiti svoju riječ. Ovo mi je rekao, kad je došao da mi slavu
čestita.
Glavno je da su mi godine službe državne priznate i zakonski regulisane; pa će se i ovo drugo izvesti.
Đeneral Grujić je ovdje. On je sada predsjednik državnoga savjeta. Njemu je lično […] dobro
Bila je kombinacija za velike promjene u srpskoj diplomaciji, pa se je zasada izvršila sitnija promjena;
a krupnija je odgođena.
Svršio sam vrlo povoljno i časno pitanje Srpskoga učenog društva. Ono će se spojiti s Kraljevskom
akademijom za nauke i umjetnosti. U Akademiji će biti svega 34 redovna člana, i dopisnijeh 68. Sada
Akademija ima 22 člana redovna. Učeno će društvo izabrati iz svoje sredine 8 članova; a sjedinjena Aka-
demija izabraće još 4, koji mogu biti i izvan članova Učenog društva; to sve ujedno čini: 34 redovna člana.
Svi drugi članovi Srpskoga uč. društva domaći i inostrani, proglasiće se za počasne članove Akademi-
je i dobiće na to diplome. Tada Učeno društvo prestaje. Već je i ukaz za ovo potpisan, ali je bilo pri kraju
skupćinske sesije, te je ostalo do novembra o. g. Ja sam vrlo s ovijem zadovoljan. To je upravo moja kombi-
nacija i radnja. I ovdje sam pobijedio…
Knjiga 1. mojih knjiž. radova gotova je. Šaljem vam jednu za prijateljski spomen. Druge 4. poslaću
vam do koji dan.
Vaš prijatelj
N. Dučić
arhim.
18.
Biograd, 25. okt. 1891. god.
Mnogopoštovani prijatelju,
Od kako sam primio vaše cijenjeno pismo od 2/14 o. m., jednako sam imao na umu, da vam odgovorim
na nj. Nu, upravo me je ono zadržalo da vam do sada ne odgovorim za to, što sam želio, da vam ujedno
odgovorim i na vaše pitanje: „Kako se bira domaćin” i t. d. Pa, na žalost, ni danas vam ništa tačno ni
pouzdano ne mogu odgovoriti na to pitanje.
Ne spominjem se takoga primijera ni u Hercegovini ni u Crnoj gori. A ni ovdašnji neki znaoci narod-
nijeh običaja ne mogoše mi potvrditi ono, što vam je dostavio prije 20 god. loznički sveštenik o biranju
domaćina na mjesto onoga koji se mijenja što nije kadar da upravlja kućom. –
Može biti da ima taki običaj, ili da je bio u lozničkoj okolici. Nu, i u takom slučaju, bio bi izuzetak. –
Ja sam pisao jednomu znancu u Loznici, da mi tačno javi: je li bio, i ima li još i sada taki običaj u onoj
okolini. Pokraj toga da mi javi, kako se danas u takom slučaju bira novi domaćin.
Još nijesam primio odgovor. Kad ga primim, odmah ću vam ga poslati.
Eto, to je uzrok, dragi prijatelju, što vam do danas nijesam odgovorio na vaše pošljednje pismo, koje
mi je milo, kao i svako vaše pismo.
Pošljednje moje pismo, koje sam vam poslao, datirano je 29 maja po starom kalendaru. Ne znam: jeste
li ga primili, jer mi na nj ništa nijeste odgovorili. – Da ne bude to –, za koje pitate? –
Još proljetos pisali ste mi, da ćete otići na ljekovite vode, ali nijesam znao, da ste šetali i po Ingleskoj,
vječno maglovitoj zemlji. I ako je u moru i u magli, opet je za nas južnjake svagda interesantna. Ja to go-
vorim iz svojega iskustva. „Koliko ljudi, toliko ćudi”.
Nu, i moje se je pitanje najposlije dokrajčilo. Pristao sam, najposlije, da budem postavljen za upravitelja
državne štamparije (je li vam ovo smiješno?), kad sadašnji ministar nikako nije htio, da mi otvori i vrati
moje staro mjesto u Narodnoj biblioteci, jer je bio obećao sadašnjem bibliotekaru, da će ga i dalje ostaviti
tu, gdje je , i ako je to na štetu same biblioteke. – Pristao sam nagodbeno: da ne primim tu novu i kom-
plikovanu dužnost; nego s toga smjesta da me pensionišu. Vlada je na to pristala. I sada sam: upravnik
državne štamparije bez dužnosti; imam odsustvo za neko vrijeme; za tijem ću doći u pensiju. Ovo je sve
učinjeno po mojoj želji; a ja sam tako želio za to, što mi je od potrebe, radi zdravlja, miran život. I to sam
dostigao. –
I ako će vam ovaj moj novi položaj u državnoj službi na prvi pogled izgledati smiješan; ipak je častan;
jer je to prosvjetna ustanova; položaj ravan načelniku ministarstva ili okruga. A materijalno sam dobro
unapređen; jer sam postavljen za upravitelja I klase sa 7000 dinara. U narodnoj bi biblioteci morao služiti
još 15 god., da dođem do tolike plate; jer su tamo periodske povišice, kao i kod profesora velike škole. Tako
ću po toj plati imati pensiju od 4,500 dinara.
Da sam sada u Parizu, mogao bih i ja dati ručak u Kontinantalu, kao što ste vi dali meni 1887 godine.
Bože zdravlje! pa će i to biti tamo, ili ovdje. –
Knjiga 2 mojih knjiž. radova sada je u štampi. Srdačno vam zahvaljujem, što me upoznajete sa sla-
vistima i naučnicima. Bože, daj znati, i ne zaboraviti. Ova je moja knjiga malo zadocnila s toga što sam
morao po želji otač. arhijerejskoga sabora preko reda štampati jedan svoj prijevod s francuskoga jezika o
„učenju vaseljenske pravoslavne crkve” i t. d. I ako vas to ne interesuje, ipak vam šaljem 1 primjerak, kao
svoj trud. –
Ja sam sa zdravljem dosta zadovoljan. To i vama želim i najsrdačnije vas pozdravljam. Od sad ću biti
tačniji.
Vaš
N. Dučić
arhim.
19.
U Biogradu, 31. avgusta 1892 god.
Hitam da vam bez dugoga odgađanja odgovorim na vaše prijateljsko pismo od 5 sep. po novom stilu.
Ne treba da vas uvjeravam, koliko mi je milo svako vaše pismo jer u svakom vašem pismu pokraj izraza
prijateljskih osjećanja ima po nešto zanimljivo i korisno za našu knjigu i nauku.
Moglo se je pretpostavljati, da ćete naći u mljetačkim arhivama dragocjene građe za svoje naučne prav-
ne poslove, jer je mljetačka država i vlada bila u neposrednom dodiru sa srpskim oblastima na jugu. – Tu
bih i ja, jamačno, našao građe za svoje studije pokraj svega što je do sada objelodanjeno iz tijeh arhiva.
Ali će to ostati moja prazna želja, jer za to treba imati sredstava i dobro zdravlje. A to i jedno i drugo u
mene nije u zavidnom stanju.
Upravo ću sjutra predati u štampariju svoju 3-ću knjigu, u kojoj je sadržina samo o Crnoj gori. Lijepo
vam dakle zahvaljujem na prijateljskoj ponudi bilješke o imenu Crne gore iz XVI vijeka. To mi sada već nije
od potrebe, jer sam našao, da se je Crna gora („Montenegro”) tako zvala još u prvoj polovini XV vijeka,
kad Crnojevići nijesu njom vladali. Po tome sam ispravio svoju griješku o imenu Crne gore, koju sam prije
15 god. učinio u nedostatku građe i podataka.
Interesantno je to, što se je još u XVI v. dovodilo u svezu ime Crne gore s imenom Crnojevića. To sam
isto i ja izveo a priori u svojim bilješkama o Crnoj gori, koje će sada popravljene ući u štampu.
I ako mi te bilješke nijesu sada od potrebe, ipak će dobro biti, da ih sačuvate u svojoj građi. Ko zna?
može biti, da će za nešto negda i trebati.
Najsrdačnije vam zahvaljujem, što mi obećaste poslati francuski prijevod svojega zakonika. G. Ristiću
možete poslati jedan primjerak. Pošljite ga meni, da mu ga predam iz ruke u ruku, i koju tom prilikom
probesjedim. A za Kralja zadržite do njegova punoljedstva, pa da ga mu tada lično predate ne samo zako-
nik, nego i druga svoja kapitalna djela. Ovo je moje mišljenje o tome, ako ga usvojite?
Vjerujte mi, da će ovako ako se ovako postupi, biti i umjesnije i efektivnije i t. d.
Ako, po čem, ne biste mogli ovaj put amo doći, a vi mi napišite sve ono, što ste mi u Glajhenbergu go-
vorili o izlazu starijeh pjesama i druge građe, koju biste pogodbeno predali Srpskoj naučnoj akademiji; pa
će moja briga biti da s akademijom stupim u dogovor o tome. Samo mi tačno izložite sve što želite u tome
pogledu; a to će biti za mene vaše ovlašćenje i upustvo.
Ne štedite me. Radovaću se i za najmanju uslugu, koju bih vam mogao učiniti.
I ako se promjena kabineta ovdje smatra prerana, morala je biti! – Ja bih radiji bio da je ostalo do pu-
noljedstva Kraljeva kako je bilo do 9 avgusta o. g.
Ljudi su u sadašnjem kabinetu spremni, ozbiljni, patriotični i čistijeh ruku. Ako izbori za skupštinu
narodnu ispanu u njihovu korist, mogli bi dosta dobra učiniti zemlji i prijestolu. Svakako će biti očajničke,
a po mojemu mišljenju bez potrebne. Ali je Srbinu u krvi da se inati! –
Ovdje je Blažo Petrović s familijom! – I on ostavio Crnu goru! – Tamo „bъ домъ. Давидовъ. страшна
совршатся! –
Ovdje je zasada primljen po preporuci njegova brata Boža, i određeno mu izdržavanje. Šta će docnije
biti, vidjećemo.
Bio je kod mene, i mnoge mi stvari pričao. Hùm, hùm, hùm!! –
Moje je zdravlje sada nešto malo bolje; ali teško disanje jednako imam, ma da je i ono u nekoliko sla-
bije. Ali bih rekao po nekim znacima, da će se i ono opet vratiti na staru mjeru! – Čuvam se, i sada ovdje
inhaliram po upustvu Dra Klara, pa što Bog da, i sreća junačka! –
Ovdje je Dr. Jireček en passant. –

Ako bi vam slučajno palo pod ruku „Orbinovo” djelo na italijanskom jeziku, kupite ga za moj račun,
ako ne bi bilo preskupo; biću vam zahvalan. Imajte na umu i „Farlati”-a. –
Sada (gosparu Baldo), dragi prijatelju, primite moji najsrdačniji pozdrav i sve dobre želje.
Vaš
istiniti prijatelj
N. Dučić
arh.
20.
U Biogradu, 4/16 okt. 1892 god.
Juče sam prije po dne primio vaše cijenjeno pismo od 9. okt. po novom i oba primjerka „Imovinskoga
zakonika” –, i istoga dana poslije pô dne odnio onaj, u povezu crvenom (simvol republike) i predao ga g.
Ristiću od vaše strane sa srdačnim pozdravom i t. d.
G. Ristić primio je vaš dar i vaš pozdrav s najvećim zadovoljstvom, raspitujući o vama s najljepšom
pohvalom, ovlastivši me, da vam izručim njegovu toplu zahvalnost i najsrdačniji pozdrav. –
Izvršujući to, lijepo vas molim, da izvolite primiti ujedno i moju duboku zahvalnost na divnom daru i
spomenu. –
Danas ću biti lakoničan u pisanju. A evo za što: izabrat sam za profesora Kralju Aleksandru I, i to
jednoglasno od Kraljevskih Namjesnika i vlade u punoj ministarskoj sjednici. Ja se branih, da se ne pri-
mim te počasti i povjerenja zbog svojega teškog disanja; ali se ne odbranih. A kad ne šćeše da čuju moje
ispričavanje, ja pregoh glavu i primih se profesure. –
Mene su još proljetos vrbovali, kao što sam vam pričao u Glajhenbergu, da predajem Kralju kanonič-
no – crkveno – pravo; i sada izide istorija srpske crkve za ovu 1892/3 školsku godinu; i za 1893/4 god.
Kanonično pravo.
Za ovu ću godinu istrajati; a za 1893/4 ne jamčim. Mučno ću se primiti osim, kad bi Bog dao, da se
oprostim od teškoga disanja. A čini mi se, da će me to pratiti do groba.
Neka se vrši volja Božja! –
Nu, evo velike nevolje! – Na sramotu srpske crkvene najviše vlasti, nemamo nikako obrađene ni siste-
matički napisane istorije srpske crkve! – Ja sada moram na vrat na nos od početka do kraja sastavljati i
pisati lekcije Kralju! To će mi dosta vremena oduzimati. Srećom, imam dosta bilježaka i građe, jer sam
odavno smišljao da stavim kratku istoriju srpske crkve. Toj sam se svojoj građi sada obradovao, kao ozebio
suncu. –
Milo mi je to, sto mi pišete o mojemu rođaku Boškoviću. Svagda sam znao, da je inteligentan; a da je
tako ustalačan, nijesam znao.
On će vam predati ovo pismo i jedan primjerak mojega prikaza (ili apologije) o Homitijanovu protestu sv.
Savi srpskom, koji vam je poznat još u Glajhenbergu. Ali sam ga opet ovdje preradio, popunio i raširio. –
Imajte na umu, ako bi vam gdje došao do ruku Mavro – Orbini na italijanskom jeziku, da ga kupite
za moji račun. –
Srdačno vas pozdravljam.
Vaš svagdašnji
N. Dučić
arhim.
21.
U Biogradu, 8/20 maja 1893 god.
Nešto slabost zdravlja, nešto za tijem hitanje da završim predavanja Kralju iz istorije srpske crkve, koja
sam završio 3-ga o. m. jer je svojom inicijativom, i po što je uzeo kraljevsku vlast u svoje ruke, slušao pre-
davanja do kraja; a nešto i najglavnije, što sam čekao priliku, da o vašim starijem pjesmama progovorim
i zemljište u akademiji za njih prigotovim; uzrok je, što vam ranije ne odgovorih na vaše cijenjeno pismo
od 8/20 proš. iz Pariza.
„Uvam se” po „sikuro” da se ne ćete srditi na mene, kad imam i dobre volje i iskrenoga prijateljstva,
za vašu stvar.
Prije nego sam htio formulisati svoj prijedlog Srpskoj akademiji nauka o štampanju pjesama iz starijeh
zapisa po vašoj želji, ja sam se opširno razgovorio s privremenijem sekretarom Akademije M. Đ. Milićevi-
ćem, i našli smo srećan izlazak.
Akademija bi mogla primiti da izda na svijet o svojemu trošku sve vaše štampane – popravljene i ne-
štampane pjesme „iz starijeh zapisa” sa svijem po vašoj želji i ukusu pod pogodbom, da vi priugotovite
svoje pjesme za štampu, i da držite korekturu, koja bi vam se tačno i redovno slala u mjesto, koje odredite.
Format knjiga bio bi, kakav vi želite, i hartija lijepa. A za Vaš trud i honorar ustupila bi vam Akademija
sve pjesme (2 ili 3 sveske), da se prodaju za vaš račun. I koliko se god proda, prihod bi od toga išao vama.
Akademija bi Vam (besplatno) štampala, koliko bi vi htjeli od svake sveske. Na pr. 1000 ili 1500 primje-
raka, kao što rekoh, na lijepoj hartiji i u obliku, kakav vi želite. Na knjigama bi stajalo, da su pomoću
Srpske Kraljevske akademije izašle na svijet; a ne bi stajalo, da se prodaju za vaš račun. Kojima knjižar-
nicama i gdje da se dadu na prodaju, za to bi se Akademija s vama sporazumjela.
Ja mislim, da su ove pogodbe dostojne i najpovoljnije za vas. – Akademija tu ništa materijalno ne do-
bija; ali dobija moralno, što će ona izdati te stare pjesme pod vašim imenom, i tijem nauci učiniti uslugu.
Ako, dragi prijatelju, pristajete na to, a nema razloga da ne pristanete, jer je sve u vašu korist; napišite
jedno pismo sekretaru Akademije Milanu Đ. Milićeviću s ponudom, da Srpska Kraljevska akademija izda o
svojemu trošku do sada štampane (Srpsko uč. društvo) i sada ispravljene, i neštampane pjesme „iz starijeh
zapisa”. Spomenite, da ćete ih vi urediti za štampu prema nauci, korekturu držati, da ćete odrediti format
i broj knjiga. A mjesto honorara, da biste pristali, da primite štampane knjige, da se prodaju za vaš račun.
Ja sam to sve lijepo uredio sa sekretarom Akademije Milićevićem, s toga vam i napominjem da njemu
o tome pišete, tijem prije što ću ja otići u početku juna u Vranjsku banju radi revmatisma; za tim u Vr-
njačku mjesto Emsa, kako sam ranije mislio, radi katara. Na tijem vodama ostaću najmanje dva mjeseca.
Po što u tome smislu pišete s objašnjem[sic!], kako ćete pjesme urediti, iznijeće se pred Akademiju ra-
di odluke. Milićević misli, da u Akademiji ne će biti nikakve smetnje, da se Vaš prijedlog primi samo pod
nagodbom gorepomenutom.
Govorio sam i s nekolika druga važnija Akademika; svaki to odobrava. Nijesam govorio s N... Ali ne
će ni on smetati.
Ako ste pročitali 3-ću knj. mojih knjiž. radova, mogli ste opaziti, da sam izostavio sve ono, na što su
se na Cetinju srdili, kad su bilješke prvi put štampane. Šta više, simpatično sam napisao predgovor k
ovome izdanju, i u „Putovanju kroz Crnu goru” svuda sam uljudno i dostojanstveno spominjao ime Kneza
Nikole i velikoga vojvode Mirka.
Po što se nastanite na Cetinju, pišite mi, imaću za jednu stvar da vas zamolim, kojom vas, ne brinite
se, ne ću metnuti u mučan položaj, kako ćete viditi, kad vam uspišem.
Mislim, da se vaša stvar u našoj Akademiji ne će rješavati do mojega povratka u Biograd; jer ni ona
ne radi u vrijeme ferija. Za danas dosta. Budite zdravi, i pišite mi.
Vaš
svagdašnji
prijatelj
N. Dučić
22.
U Biogradu, 17 septembra 1893. god.
Dragi i mnogopoštovani Prijatelju,
Ovoga sam ljeta probavio 3 mjeseca na vodama radi katara i teškoga disanja, i hvala da je Bogu! ne-
koliko sam se pomogao; ali još i kašljem i teško dišem. Sreća je moja, što mi je želudac zdrav, pa imam,
kako naši Hrvati vele: „dobar teg”; neka je i njima i meni na zdravlje! – Inače bih otišao mnogo ranije u
crnu zemljicu pod zelenu travicu! – Ovako sada ima izgleda, da ću, po Božjoj volji, još koju godinu proži-
vjeti, i još koju knjigu štampati. To mi je najveće zadovoljstvo i ljubav svojih prijatelja. Malo ih je; ali su
izbrani, čuveni i dobri. Neka su živi! –
Pred svoj polazak na vode ljetos, pisao sam vam mišljenje privremenog sekretara Srpske Kralj. akademi-
je g. Milićevića o vašoj ponudi književnih radova i istoričke građe Akademiji; na to pismo nijesam primio
vaš nikakav odgovor. Ali mi reče ovijeh dana g. Milićević, kad je bio na Cetinju na obodskoj proslavi, da
se s vama razgovorio i sporazumio o tome. Dobro.
U tome ljetošnjem pismu naglasio sam, da ću vas zamoliti za jednu svoju stvar, da mi, kao veliki znalac
i moj dobri prijatelj, budete na ruci i rasvijetlite je pred Njegovijem Visočanstvom Knezom-Pjesnikom; a ta
je: želio bih da Mirkove pjesme štampam među svojim književnijem radovima. Razumije se da bi stajalo na
knjizi kao i sada: da ih je Mirko spjevao i meni diktirao; a ja ih pisao, uredno i na svijet izdao. To bi bila
10-ta knjiga mojih knjiž. radova. Poslije avtora i njegova zakonitoga našljednika, ja imam najpreče pravo
na to. Među tijem bio bih voljan da napišem kratku i jezgrovitu biografiju Mirkovu (ako bi mi poslali još
neke podatke, kojih nemam, i koje bih zatražio), i da je uvrstim u knjigu pred njegovijem pjesmama, kad je
tamo niko nije do sada napisao, što je za ukor! jer je veliki vojvoda Mirko bio veliki državnik i junak nad
junacima. I za jedno i drugo, naravno, valja imati prethodno odobrenje Njegovog Visočanstva. Pa kako ste
vi, dragi Prijatelju, Ministar pravde Njegovog Visočanstva, Krunin Savjetnik i znalac posla, mislio sam,
da vas prijateljski zamolim, da tu stvar Knezu-Pjesniku objasnite i moju želju i poniznu molbu za to pred-
stavite. Ali sam odustao od toga koraka k vama, pa sam se obratio za istu stvar danas mojemu dragom
Prijatelju g. Gavru Vukoviću, kao Ministru inostranijeh poslova; a vi bi ga mogli potpomoći.
Uvjeren sam, da će to Knez-Pjesnik svojim velikim i prosvjećenijem umom i svojom plemenitošću do-
stojno ocijeniti i odobriti. Tijem prije što ima znakova, da se je prema meni odobrovoljio, po što je dobio
uvjerenje o mojoj lojalnosti i čistoti karaktera; jer sam ljetos bio pozvan na obodsku kulturnu, znamenitu
proslavu. Taj me poziv veoma obradovao. Neiskazano žalim, što mi zdravlje nije dopustilo da dođem na
Cetinje poslije 27 god. sav u sjedinama; da lično podnesem svoju veliku blagodarnost, i da budem učesnik
one rijetke i značajne proslave.
Nu, što nije bilo, to može biti, ako Bog da života i zdravlja, makar i bez proslave.
Sada priugotovljavam za štampu istoriju srpske crkve po lekcijama, koje sam predavao Njegovu Veličan-
stvu Kralju Aleksandru I, koji me je na dan svojega rođenja 2 avgusta o. g. odlikovao takovskim krstom
II reda. Ova će knjiga biti štampana preko reda, ima će broj 9. Daću u štampu i svoju 4 knj. koja je sada
na redu. Budite zdrav i srećan! – Tvoj prijatelj
N. Dučić
arhim.
23.
U Biogradu, 8/20 januara 1894 god.
Pogriješio sam, što vam se negdje prošle jeseni pohvalih sa zdravljem. Tu sam sreću za kratko uživao.
Od kako je zima nastupila, jednako bortam. S mojim katarom, teškim disanjem, lupanjem srca i revma-
tismom udružila se još i influjenca!
Da je srednji vijek, kad bih se ovoliko mučio za hrišćanstvo, proglasili bi me mučenikom. Ovako ništa
drugo do muke i nevolje! – Jadni čovječe, od kuda dolaziš, i kud ideš?
To je uzrok, moj dragi prijatelju, što vam do sada nijesam odgovorio na vaše pismo od 22 okt. proš. god.
Na kraju prošle godine bješe mi okrenulo na bolje, i otidem u sjednicu Srp. Kraljevske akademije radi
isprava koje imate u prijepisu od 1804–1813 g. Akademija je riješila da vam pišem, da joj pošaljete sve
isprave na prijegled, pa će po tom donijeti rješenje za štampanje i nagradu vama.
Čula se je jedna zamjerka za one isprave, što ste ih dali „Otadžbini” i što je tom prilikom njezin nabusiti
urednik prekorio Akademiju bez razloga. Ali sam ja to objasnio. I ne će biti u zapisniku ni traga tome. –
Sada stoji do vas da pošaljete Akademiji isprave, razumije se po broju i spisku.
Za preštampavanje, ispravljanje i dopunjavanje vaših pjesama, pročitajte moje pismo, koje sam vam
pisao prošloga ljeta o tome, i po njemu pišite g. M. Milićeviću, privremenom sekretaru Akademije, kad
nijeste htjeli taj posao svršiti s njim lično kad je bio na „Obodskoj” proslavi. Ja sam ga bio dobro priugo-
tovio za te vaše pjesme.
Srdačno i toplo vam zahvaljujem za vaše prijateljsko zauzimanje za dopuštenje da mogu preštampati
Mirkove pjesme, ma da ja imam prava na njih više nego iko drugi. Ali je to zemlja bespravna, pa se prema
tome valja upravljati, kad se s njom ima posla.
Među tijem, veoma žalim, i ne mogu da prežalim, što sam pisao za to i g. Vukoviću i vama! – Jer ka-
ko sam doznao, načinjena je od toga mojega koraka politička špekulacija. Gavro mi ništa nije odgovorio.
I za to mu jako zamjeram. Ali sam s druge strane pouzdano doznao, kako su zloupotrijebili moje pismo,
sazvavši doglavnike rečeno im je: da ja molim, da se vratim na Cetinje!? – Ko se je još iz raja vraćao u
pakao?! – Pa je zaključeno, da mi se ne dopusti!! – ?
Ako to nije razbojnički, ne znam šta je. Nikad ni pomislio nijesam da se na Cetinje vratim. Oni su me
pozvali pismeno i telegrafično na „Obodsku” proslavu, rekavši da bih bio veoma „mio gost”! – Na to sam
ja zamolio g. Gavra da podnese moju naj usrdniju zahvalnost, rekavši da bi mi bilo milo, kad bih mogao
doći jedan put za svojega života na Cetinje da prikupim još nešto građe iz rata 1862 god., u kojemu sam
se i ja borio do kraja. A oni, kao razbojnici, spekulišu s mojim rodoljubljem, karakterom i poštenjem! –
Pi! pi! anatema ih bilo! – Da ja ostavim Biograd i svoja stečena prava, počasti, i pensiju, koja je veća od
redovne plate njihnoga Mitropolita, i da moljakam kojekakve arambaše i bez ikakve potrebe tražim nečiju
milost, koji živi od lemozine ruske! nikad ni do vijeka! –
Vi znate, šta sam vam govorio u Parizu da ni Kralja Milana ne ću moliti, i nijesam; kamo li jednoga
arambašu?! –
Varaju se oni; ne poznaju oni Dučića. Ali ja poznajem njih, i bilo bi mi milije da ih tako ne poznajem!
– Ipak kao Srbin i patriot, nikad ne ću biti neprijatelj Crnoj gori.
Ovo je samo za vas, kao prijatelja, kojega visoko poštujem.
Ovdje jednako traje ministarska kriza! Vi znate, da je i g. Vesnić ministar prosvjete. Ako ostane, vi ćete
morati amo doći, kad se proglasi universitet, za profesora i rektora. Ja sam već o tome govorio, i slaže se.
Vaš prijatelj
N. Dučić
24.
U Biogradu, 26 septembra 1894 god.
Obradovalo me je vaše cijenjeno pismo od 3/15 o. m., iz njega vidim da vas zdravlje dobro služi; to vam
i od sada od svega srca želim.
Moje je zdravlje sada dobro. Da mi nije jošte teškoga dihanja i revmatisma, bio bih potpuno zadovo-
ljan sa zdravljem.
Što mi nijeste odgovorili na pismo 28 III o. g., koje ste, jamačno, primili u svoje vrijeme u Parizu, izvo-
dim iz toga da vam nije bio povoljan moj odgovor dotično vaše zbirke starijeh pjesama i zbirke isprava iz
prvoga ustanka srpskoga.
Ja mislim da nemate razloga biti nezadovoljni. Akademija će štampati vašu zbirku pjesama onako kako
je Vi priredite, i sav novac od prodaje daće vama kao honorar. Isprave Akademija želi da joj ih pošaljete na
prijegled, pa što nađe da je vrijedno za srpsku istoriju, to će odabrati (a može biti da će sve naći za vrijed-
no) i štampati u jednoj knjizi pod Vašim imenom kao i vaše pjesme. Akademija će vam odrediti honorar
po štampanijem tabacima i novac vam poslati. Isprave, koje ne bi bile primljene, vratiće vam se tačno. Ne
treba da ih vi sortirate i uređujete, nego ih samo prebrojite radi znanja koliko ih šaljete Akademiji, pa će
se amo, kao što rekoh, pregledati i sortirati.
Ako vam je ovo po volji, izvolite poslati Akademiji i jedno i drugo. Ja mislim da ne ćete naći povoljniji
pogodaba od ovijeh ni manje glavobolje.
Ja sam spremio dobar teren za to u Akademiji, kao što sam vam pisao u svoje vrijeme.
Moja istorija srpske crkve zvanično je primljena za udžbenik školski u Kraljevini Srbiji po jednoglasnoj
ocjeni Glavnoga prosvjetnog savjeta; a g. Mitropolit Mihailo zvanično je naredio da je nabave sve crkvene
knjižnice i sveštenstvu preporučio da je nabave i čitaju. To mi je moralno veliko zadovoljstvo, a biće i ma-
terijalne koristi.
Pisao mi je jedan prijatelj (ali nije Gavro!) s Cetinja da se je i na najvišem mjestu dobro svidjela ta
moja istorija osobito ono o vladici Danilu i Petru I. Pa mi je tom prilikom javljeno po izričnoj volji Njegova
Visočanstva, da nema ništa protiv mene, i da bi im svijema bilo milo da dođem na Cetinje i da sada vidim
napredak Crne gore i razliku od onoga vremena kad sam na Cetinju nastavao.
To me je vrlo obradovalo, kad se je najposlije i na Cetinju došlo do uvjerenja o mojem poštenju i pa-
triotskom savjesnom radu. Ja, zaista, vatreno želim, da vidim Crnu goru i njezina Uzvišenoga Vladaoca
jošte jedan put prije nego umrem. I ja se nadam da će dobri Bog ispuniti ovu moju želju. Ja nemam ništa
da tražim od Crne gore, nego me vuku moja srpska osjećanja i moje poštovanje crnogorskoga junaštva i
vladaočeva rodoljublja i onaj živi spomen kad sam se zajedno s crnogorskim sokolovima borio protiv turske
silne najezde 1862 god.
Ako mi se ne bi smanjilo teško dihanje, ta bi moja želja ostala ne ispunjena, a to bi mi bilo najžalije.
Sada je sve ispravljeno, ma da mi moj prijatelj Gavro nije ni jedne riječi odgovorio na moje pismo, koje
sam mu lani u ovo doba godine pisao, i o tome vama u kratko javio. I ovo što sada znam, imam da zahva-
lim dobroti g. Dra L. Tomanovića.
Rado bih čuo vaše mišljenje o mojoj istoriji srpske crkve. Šaljem vam 3 primjerka od nje i 3 od 3 knj.
knjiž. radova; za novce je lako i ako nemam mecenata; štamparske troškove svagda izvadim, a o dobiti i
ne mislim. Pišite mi i budite zdravi. Vaš
srdačni prijatelj
N. Dučić
arhim.
Da ne bi kraja ne šćah se jošte ustaviti. Kad Vam se je svidjela moja fotografska slika, šaljem vam jednu
za prijateljski spomen i molim za vašu.
25.
U Biogradu 21 februara 1895 god.
Mnogopoštovani prijatelju,
Neću da vas dugo ostavim bez svojega odgovora, kao vi mene. Prem da ste se u pismu „ispričali”, što ja
nikako ne tražim od vas, jer sam uvjeren o vašem postojanom prijateljstvu.
Vaše pismo od 15/27 februara o. g. bilo mi je milo, jer mi je donijelo dobru vijest o vašem zdravlju, koje
vam i od sada želim da bude dobro i krjepko. Vaše dobro zdravlje nije potrebno samo vama, nego i našoj
knjizi i nauci. Živjeli 100 godina! –
Moje se zdravlje oporavlja, prem da sporo; ipak sam zadovoljan relativno. Nije dosta teško „dihanje”,
nego i podmukla influjenca od koje sam mjesec dana ležao! – Tek sam ovijeh dana ustao, ali iz kuće jošte
ne izlazim.
I ovdje je neobična i duga studen; snijeg pada i dan i noć i sve se mrzne; ali se primiče proljeće, koje će
nas osloboditi od ove tamnice.
Dao sam u štampu svoju 4 knjigu. U njoj će biti: Hilandarske starine; Hronograf žitomišljićski (opis i
odlomci iz srpske istorije); Krmčija moračka (opis i cio zakon gradski), i jošte neke sitnice. Ova knjiga neće
biti za širu publiku. S toga ću materijalno štetovati. Neću moći ni štamparske troškove izvaditi. Ali će je
ponijeti istorija srpske crkve, od koje imam priličnu korist, jer je zvanično primljena za udžbenik u ovdašnju
bogosloviju; a tako je primljena i na Cetinju u bogosloviju. Ali je tamo mali broj.
Naša naučna kademija[sic!] hrama, jer nema jošte svojega stalnoga stručnog sekretara! Jošte je jednako
Milićević privremeni sekretar! – Ali on nema one naučne spreme kakva se ište za sekretara akademije nauka.
Ipak se dosta radi. Ali raspored akademijskoga rada i kvalifikacija nije bez prigovora. I formati akademijskih
izdanja meni se ne sviđaju. Najposlije će se sve to popraviti.
Šta bi od vaših isprava iz rata Karađorđeva? šta li od pjesama? – Šta sada radite? Koliko će ostati u
Parizu?
Nijesam jošte odlučio u koju ću banju na ljeto. Po svoj prilici: u Hal i Gajhenhal; u prvoj za kupanje, u
drugoj za inhaliranje.
Sada da vam kažem nešto što će vam biti milo. Kako je umrvo Rački dopisni član (trebalo je da je pravi
–) Srpske Kraljevske akademije, ja sam priugotovio zemljište, napisao prijedlog i motivisao ga književnijem
i naučnijem radovima i tijem predložio akademiji našega zajedničkoga prijatelja, dra g. Matkovića za dopi-
snoga člana. I na moje veliko zadovoljstvo cjelokupna akademija slavno ga je izabrala. Mnogo je pomoglo
što su moj prijedlog potpisali g. g. Novaković i Milićević.
Sjutra će na godišnjem svečanom sastanku akademije biti svečano objavljen izbor. Već sam mu to javio, i
vrlo mu je mila ta počast. – Kad ste vi predložili mene Jugoslav. akademiji za dopisnoga člana, on je usrdno
pošpomagao[sic!] vaš prijedlog, i radovao se, kad me je akademija izabrala; pa sam želio da mu se odužim.
Imaju jošte tri mjesta prazna za prave članove u našoj akademiji. Ove su godine dva kandidata bili
predloženi (samo jedan po zakonu može biti izabran), pa su oba propali na izboru. Kandidati su bili: Zmaj
i Dragašević. Ali ove godine nemadoše sreće.
Prošle jeseni bio je ovdje akademik T. Smičiklas radi pisama Račkoga, i našao ih u mene do 19 i u No-
vakovića do 30; te ih je prepisao. Čuvajte pisma književnika i naučnika. – I ja imam Daničićevijeh do 50.
Danas dosta, budite zdravi i srećni!
Vaš
postojani prijatelj
N. Dučić
arhim.
:
Ja ne mislim ići u Narodnu skupštinu na nikakve javne političke poslove. Ja sam bolešljiv i kao pensionar
zadovoljan; tu je i starost.
Ako bude života i zdravlja doći ću u Pariz kad bude izložba 90 god.
26.
U Biogradu, 19 IV 1895 god.
Opet sam poslije Uskrsa ležao više od 10 dana. Uhvatio me hladan vjetar pa me stegao katar i kašalj
tako da sam bio prekinuo svaki umni rad, razumije se i pisanje. To je uzrok što vam pokraj najbolje želje
ne otpisah do danas na vaše prijateljsko pismo koje sam primio 30 III/11 IV. o. g.
Nijesam bio tako bolestan da ne bih mogao napisati pismo, nego nijesam smio izlaziti iz kuće ni otići u
Akademiju da vidim ima li jošte vaših pjesama – X Glasnika II odjeljka. Juče sam bio u Akademiji i uvje-
rio se da ih ima jošte više od 500 primjeraka. – Objasnio sam g. sekretaru Milićeviću vašu potrebu za 2
primjerka i špekulaciju Breslausrovu., za koju je svjedok g. R. Milić, i složili smo se: da Akademija preda
2 prim. tijeh pjesama g. Miliću da vam ih pošalje bez nikakve naplate.
Juče primih 2 prim. vaših pjesama od Akademije i danas ću pozvati g. Milića da vam ih pošalje.
Milo mi je što ste zadovoljni s mojim objašnjenjem o odnošajima Srpske crkve s velikom crkvom i dru-
gima pravoslavnijem crkvama. Brošuru, koju sam vam poslao, zadržite za svoju biblioteku.
Razgovarao sam se opet sa sekretarom Akademije Milićevićem o drugom ispravljenom i dopunjenom
zborniku starijeh pjesama, koji priugotovljavate za štampu.; pa veli: da su one pogodbe, koje sam vam u
svoje vrijeme saopćio, za sve članove stare i mlade jednake. Akademija bi vam štampala zbornik o svojem
trošku, a novci od svijeh prodanijeh primjeraka vama bi se predali kao honorar.
Na liječenje neću otići prije mjeseca juna. Dotle ćete mi pisati, gdje ćete biti, pa ću vam tada tačno
označiti kad ću poći i u koju banju.
Ovdje očekujemo dolazak Nj. V. Kraljice Natalije 28 o. m. Biće svečano dočekana. Za to slava i hvala
Njezinu Sinu, Kralju Aleksandru! – To je njegova lična inicijativa, svake hvale dostojna. A to je ujedno i
satisvakcija Kraljici za uvrede, koje su joj divljački učinjene! –
Ako čitate novine, nije potrebno da vam pišem o sadašnjoj situaciji u Srbiji; perspektiva mučna! – Ka-
kav će svršetak biti, Bog jedini zna! – Ujedinjeni dugovi i novi zajam, po mišljenju stručnijeh finansista,
strašni su! – Sada se oko toga lomi u Nišu ća u naprednjačkoj skupštini, koja je po komandi izabrana!
– Neka Bog pomogne Kralju Aleksandru i Srbiji i neka ih sačuva od bolesnoga uma – ! –
Najsrdačnije vas pozdravljam. Vaš svagdašnji
Arhimandrit
N. Dučić
27.
U Biogradu 23 maja 1896 god.
G. Vesnić izručio mi je vaš prijateljski pozdrav, lijepo vam zahvaljujem. Zatijem sam primio vaše cije-
njeno pismo od 13 o. m.; pročitao sam ga s velikom pažnjom; vaši su razlozi umjesni, i nijesu bez interesa
za Srpsku Kraljevsku Akademiju; valjalo bi da ih usvoji. Ali sumnjam da će se koristovati vašim mudrijem
prijedlozima! – U nas Srba, na žalost, ni nauka ne može da bude bez politike i partajičnosti! –
Slažem se s vama da su neumjesno svi članovi Srpskoga Učenog Društva bez razlike proglašeni poča-
snijem članovima Srpske Kraljevske Akademije: među njima ima ih velikih naučnika, a ima ih i sitnijeh
književnika; i što je još zazornije, ima ih koji nijesu ni književnici, ni publiciste ni umjetnici, te ne bi mo-
gli biti članovi ni običnoga književnoga društva! – Valjalo ih je probrati, pa jedne proglasiti: počasnijem
(najveće naučno priznanje); jedne dopisnijem (pošto je zakonom ograničen broj pravijeh članova); i jedne
slobodnijem članovima, kad su se već zatekli (i ako nezaslužno) članovima Srpskoga Učenoga Društva.
Ovaka bi podjela bila dostojna i Akademije i članova. Ali je sada teško to ispraviti, jer je zakonski svrše-
no, i to svijema javljeno.
Ipak ću pokušati u Akademiji ne bi li našao odziva za reviziju. Ako bi se htjelo moglo bi se to uvijek
ispraviti.
Slažem se s vama da se i mladijem, naučnijem i spremnijem članovima popunja Akademija; dr. Ve-
snić ima potpunu kvalifikaciju za pravoga člana Akademije, i ja ću ga zaista predložiti u svoje vrijeme na
prvom izboru, a to ću potkrijepiti i vašim avtoritetom. Ali uspjeh nije pouzdan, jer su još svega tri mjesta
pravijeh članova nepopunjena, i biće mnogo kandidata.
Docnije ćemo ga moći proturiti, ako bi na prvom izboru propao, za dopisnoga člana. Ali i za to valja
naprijed zadobiti pristanak uglednijih članova Akademije.
Vi bi se začudili kad biste znali s kakvom su grozničavošću izvršeni pošljednji izbori u Akademiji! – Bi-
lo je kandidata gotovo koliko i birača! – Valjalo je tri prava člana izabrati, i jedva je na trećem glasanju
izabran jedan i dva dopisna. –
Meni je lično zadovoljstvo to, što je i moj potpis na prijedlozima izabranijeh. Za pravoga člana izabran
je pjesnik Zmaj i za dopisne dr. Cvijić i Francuz Rambaud.
Slažem se s Vama da i Picot-a valja izabrati valja izabrati za dopisnoga člana naše Akademije, jer on
ima velike zasluge za srpsku istoriju; a dotle valjalo bi da mu se šalju barem: Glasovi i Spomenici.
Slažem se s vama i za akademisku biblioteku, da se uredi i umnoži. Ona je i sada dosta velika (ali ne
uređena), jer joj je pripala biblioteka Srpskoga Učenog Društva po broju velika i po strukama i sadržini od
znatne vrijednosti, osobito srbulje; a i arhiva je od velike vrijednosti; i jedno i drugo prikupljano je 50 godina.
Ali na našu sramotu i štetu nauke nema lokala – akademiske zgrade u kojoj bi se mogla biblioteka
smjestiti i urediti po bibliotečkoj sistemi! – Počelo se raditi da se dođe do potrebne zgrade za Akademiju i sve
njezine potrebe; ali će proći koja godina dok se i to izvrši i postigne! – Amo se još istočnjački polako kreće. –
Osim biblioteke gorespomenute i akademiskih izdanja naša je Akademija već u svezi gotovo sa svijema
Akademijama, učenijem i književnijem društvima i bibliotekama u Evropi, i od svijeh prima u zamjenu
knjige i časopise. I tijem će svake godine postajati veća. Ele svakako valja je urediti. Ali se ja toga posla ne
bih mogao primiti sa svoje bolešljivosti, jer sam u poslovima tačan i savjestan, pa ne bih mogao odgovoriti
zadatku kako valja.
Ovdje očekujemo s velikom upravo neiskazanom radošću svijetle mile goste: Kneza Nikolu sa svojim
sinovima, crnogorskim sokolovima. Doček će biti najsjajniji, bratska ljubav i entuzijazam najveći; Kraljev-
ski dvor, Srbija i srpska srca biće im širom otvorena. Ni milije ni značajnije posjete Kraljevina Srbija neće
dočekati. Neka bude srećno po oba srpska vladalačka Doma i po cjelokupan narod srpski! –
Smrt mojega dobrog rođaka N. Boškovića veoma me ožalostila! – Gubitak je ne samo za srodnike i
prijatelje njegove, nego i za Dubrovnik i Srpstvo. Neka mu Bog dâ rajsko naselje! –
Testamenat mu ne odgovara njegovu rodoljublju! Koliko sam do sada razumio. To me je iznenadilo i to
veoma žalim! – Morao je i svoje ime ovjekovječiti i našljednici dosta ostaviti. Po svoj prilici nije se nadao
još ovoga puta smrti.
Ja ću ove godine okrenuti na ljekovite srpske vode u unutrašnjosti, pa što Bog dâ. Kuda ćete vi okrenuti?
Primite najsrdačniji pozdrav od
svojega najiskrenijega
prijatelja
Arhimandrita
N. Dučića
28.
U Biogradu 3. dek. 1896 god.
Mnogo poštovani i dragi Prijatelju,
Vaše cetinjsko-dubrovačko pismo od 19 septem. i 18 nov. o. g. primio sam i sa zadovoljstvom pročitao

kaono ti od prijatelja mila i draga.
Kad se ne tužite na svoje zdravlje, znači da ste dobro i zdravo, ili zdravo i dobro. Nu, postojano i usrd-
no vam želim dobro zdravlje i dug život, kako biste posvršivali sve započete velike i naučne radove. Ali se
bojim da ne saustanete, jer ste mnogo započeli, a godine prolaze! – Započete radove dovršujte; one koji su
od više naučne vrijednosti, i koje drugi ne bi ni znao ni mogao raditi, ne odgađajte.
„Mnogo žetve, malo žetalaca”.
Sada sam sa zdravljem dosta dobro. Može biti da ćete se začuditi, kad vam kažem, da nijesam izišao
iz kuće svoje ima 6 nedjelja! – Kad sam u jednakoj temeperaturi i kad sjedim, nije mi teško disanje. Čim
izidem u hladnu temperaturu i počnem se jače kretati, odmah me počne stezati i teško disanje nastupati.
To me veže za kuću. Imam veliku knjižnicu, pa se zabavljam. Međutijem i prijatelji dohode na razgovor.
Moja je velika sreća, što mi je želudac zdrav; te dobro jedem i dobro spavam. Što u društvo ne mogu da
idem, ne marim; navikao sam na samoću. – Ovako ću, jamačno, štogod više napisati
Mimo službene poslove šta vi sada radite?
Naša Akademija ovdje sada je u zastoju. Predsjednik njezin i Sekretar dali su ostavku! – Uzrok je mi-
ješanje Glavne Kontrole u račune Akademije, koje Ministar prosvjete svojom nemarnošću i tunjavošću nije
otklonio! – Premda je predsjedništvo Akademije uzelo to suviše osjetljivo, jer ako bi baš i ostalo da Glavna
Kontrola pregleda račune Akademije, to ne bi bila nikakva uvreda ni nepovjerenje Akademiji.
Predsjednik Ministarstva uvjerava da će se to pitanje svršiti u korst[sic!] Akademije. Njemu se može

vjerovati.
Srpsko vladičansko pitanje u Skoplju naišlo je na ne očekivane teškoće kod Carigradske Patrijaršije!
Grozan grčki šovinizam! Ni truna nema pravde ni jevanđelske ljubavi! – Patrijaršija je ta upravo zaslije-
pljena grčkom gordošću, vlastoljubljem i gnusnijem koristoljubljem! – Mi Srbi ne tražimo ništa što bi bilo
antikanonično i nepravo. Na tome putu ostaćemo do kraja. Sreća je, što su kabineti biogradski i cetinjski
složni i što u Carigradu zajednički čine korake uz pripomoć ruske diplomatije.
Ako Srbi održe pobjedu, kako se nadamo, biće veliki uspjeh i dobitak za srpsku nacionalnu i kulturnu
misiju u Staroj Srbiji i Maćedoniji. Ali su velike teškoće.
Srbi uopće ništa ne mogu da dobiju bez velike muke i žrtava! – Ća i šaka Cincara dobi svoju Crkvu
svoju narodnu jerarhiju u Maćedoniji, a mnogobrojni i junačni Srpski Narod ne može da dobije jednoga
Mitropolita Srba u Skoplju, prijestolnici Dušanovoj! –
Oba srpska vladaoca: Kralj Aleksandar i Knez Nikola valja da u ovo pitanje ulože sav svoj avtoritet
kroz svoju diplomatiju u Carigradu i drugođe. Ovdje se na tome živo radi. Svi su činioci u tome složni.
Ali, ako nas ruska diplomatija do kraja ne uspotpomaže, požnjećemo fijasko! – A to bi neizmjerna
šteta bila za budućnost srpsku.
Ne znam jeste li čuli da sam odlikovan od Arhijerejskoga Sabora arhijerejskom mitrom s ličnijem is-
ključnijem pravom u srpskom kliru, pošto se ne primam vladičanstva. Nijesam ni to tražio, ma da je to
visoko odličje od velike moralne vrijednosti. Ni više ni usrdnije ni patriotskije neću moći raditi nego što
sam do sada radio bez odličja. Moja je ambicija uvijek bila: oslobođenje i ujedinjenje Srpskoga Naroda;
napredak književni, prosvjetni, moralni i materijalni; i kad i najmanje što privrijedim svojemu narodu na
tijem poljima, zadovoljan sam i srećan.
Vjerujte u moje postojano iskreno prijateljstvo i visoko poštovanje. Vaš
Arhimandrit
N. Dučić
P. S. Jamačno, znate da sam se ljetos ovdje lično izmirio s Nj. V. Knezom Nikolom. To sam postojano
želio, jer mu nikad nijesam bio lični neprijatelj; i on mi je kavaljerski pružio ruku. Staraću se da mu se
dobrom odužim.... Kad naproljeće otide na Cetinje Nj. V. Kralj Aleksandar u pohode svojemu Bratu Knezu
Nikoli, nadam se da će odnošaji postati još intimniji između njih...
29.
U Biogradu 20 avgusta 1897 god.
Mnogo Poštovani i dragi Prijatelju,
Nemojte mi zamjeriti što vam ranije ne odgovorih na vaše cijenjeno pismo iz Pariza od 3/15 avgusta o. g.
Po povratku ovdje iz Soko-Banje nešto sam bortao više od 15 dana. Pokraj teškoga disanja bijaše mi
se pojavio revmatizam po cijelu tijelu, te nijesam mogao pisati. Zatijem okrenulo mi je na bolje, i sada
sam dosta dobro.
U Soko-Banji napisao sam knjižicu „Vaseljenska Patrijaršija i Srpsko Crkveno Pitanje”. Poslao sam
vam jedan primjerak da ga pročitate u časovima odmora.
Pokraj svijeh vladika, arhimandrita, protopopova i profesora Bogoslovije pade kocka na mene stara i
bolešljiva da odgovorim Vaseljenskom Patrijarhu, i odgovorih mu kako znadoh i umjedoh.
„Otpiši mu kako znaš, vladiko,
„I čuvaj mu obraz ka’ on tebi”
Da sam postupio po ovijem stihovima, kakvo je neuljudno Patrijarhovo pismo, bio bi odgovor grozan! –
Ova su dva stiha u duhu crnogorskom, a ja odgovorih Patrijarhu u duhu jevanđelskom.
Otkada sam došao ovdje iz Soko-Banje vidio sam se s g. Milićevićem samo jedanput dok još ne bijah
primio vaše gorepomenuto pismo. Kad ga vidim, napomenuću mu sve što označiste u pismu.
Pored svega što radim na jednoj studiji o braku, najtežem dijelu Crkvenoga Prava, postaraću se da po
mogućnosti odgovorim na vaša pisana pitanja, koja ste mi poslali. Ne znam hoću li znati odgovoriti na
sva ta pitanja kako treba, jer sam odavno ostavio Hercegovinu, i za 36. godina razbijali su se čitavi valovi
o moju glavu; ipak je ponešto ostalo u njoj.
Danas neću da govorim o Vragužanima, jer se vidi da vas to srdi. Kad biste znali pod kavijem sam
utiscima napisao ono, rekli biste „мaлодецъ”! – Neka ostane do viđenja. A ja sam vam postojan prijatelj.
Vaš
Arhimandrit
N. Dučić
30.
U Biogradu 10/22 marta 1898 god.
Mnogo poštovani i dragi Prijatelju,
Nema divnijega dara od zlatnoga pera četrdesetogodišnjemu književniku.

Vi ste me, dragi Prijatelju, iznenadili i neiskazano obradovali svojim pismom od 28 II/12 III o. g. i
dragocjenim darom – zlatnim perom. –
Nemam dovoljno riječi da dam izraza svoje duboke blagodarnosti i na vašem prijateljskom pismu, koje
mi je od velike moralne vrijednosti, i na vašem divnom simvoličnom daru. I jedno i drugo ostaće mi naj-
miliji spomen u svojemu životu.
Pokraj ovoga zlatnoga pera od pravnoga i naučnoga velikana, koji svojim ogromnim naučnijem rado-
vima blista u Evropi, kao Danica na Istoku, gubi se svako drugo odličje.
Ali se bojim, dragi Prijatelju, jesam li zaslužio ocjenu kakvu izrekoste u gorepomenutom pismu. Sta-
raću se da je opravdam i ako sam na zahodu sunca. Ma šta se dogodilo, mogu vas pouzdano uvjeriti o
svojemu istinitom nepokolebljivom prijateljstvu, visokom poštovanju i gotovosti na svaku moguću uslugu.
Još vam jedanput blagodarim iz dna srca i svoje duše. Neka vas Bog štiti do najdublje starosti zdrava,
čila i u radnji neumorna na korist srpske knjige i nauke, na slavu naše zajedničke domovine i na diku
svojih prijatelja! –
Vaš
postojani prijatelj,
Arhimandrit
N. Dučić
31.
U Biogradu 24 aprila 1899 god.
Mnogo poštovani Prijatelju,
Lijepo vam zahvaljujem na pismu od 9/21 o. m. i čestitanju Hristova svijetloga Uskrsa. Imao sam oko
Uskrsa revmatične bolove, te sam jadno dočekao taj najveći blagi dan. Bolovi su već oduminuli, ali ner-
voznost još traje!
G. R. Milić predao mi je 9. dinara za 3. knj. knjige 6 mojih knjiž. radova od vaše strane; mnogo za-
hvaljujem.
Lacka mi vaše mišljenje o sadržini knjige 6; kako da ne lacka kad je od tako velikoga avtoriteta?
Kao vaš duboki poštovalac i prijatelj radujem se što vas je vaša srećna zvijezda vratila na svoje staro
naučno polje. Neka je za to hvala Bogu i vašem patriotizmu! Po što vi možete na tome polju rada, drugi
ne može. I kao ministar crnogorski dosta ste privrijedjeli Crnoj Gori; njezin „Imovinski Zakonik” vaše je
monumentalno djelo; vaš trud; vaša zasluga i slava.
Prijevod Pobjedonoščeva djela gotov je bio sasvijem još u januaru o. g.; ali nešto razašiljanje knjige 6.
svojih knjiž. radova, a nešto moja bolešljivost, koja varira, spiječiše me da ga ne dam u štampu do sada.
Pošto ću ovoga ljeta ranije poći u kupatila, odlučio sam da tek po povratku iz kupatila dam prijevod u
štampu. To je bolje nego da ga sada dam, pa odlaskom iz Biograda prekinem štampanje. Staraću se da
bude bez otezanja štampan.
Od Boga vam zdravlje i svako dobro.
Vaš
postojani prijatelj,
Arhimandrit
N. Dučić
32.
U Biogradu 5/17 X 1899 god.
Mnogo poštovani i dragi prijatelju,
Davno sam vam pisao ono što ste željeli znati o svojemu članku u našoj Akademiji i poslao vam jedan
primjerak za spomen svojega prijevoda nekolikih probranijeh odjeljaka iz Pobjedonosceva „Moskovskoga
Zbornika”; pa do danas nijesam primio od vas nikakva glasa od vas! –
To me navodi da pitam: jeste li u Parizu i jeste li zdravi? – Glavno je da ste zdravi, a za pisanje je lako.
Uredio sam da vam se pošalje korektura vašega članka, kad dođe na red.
Sada Srpska Kraljevska Akademija ima novoga predsjednika – Lozanića – po struci himičara, ali vrlo
obrazovana i pogodna. Nadati se je da će pod njegovijem predsjedništvom Akademija živahnuti.
Ja vam se sa zdravljem ne mogu ni hvaliti ni kuditi. Teško disanje ne smanjuje se; a to mi smeta kreta-
nju i hodanju, te sam vezan za sobe. U zlu dobro je to što mogu čitati i pisati.
Sada udisavam dim od praška „Poudre Anti-Asthmatique du Dr H. Clery á Marseillé”. Ne znam još
kakav će biti od toga rezultat. Samo mogu kazati da za vrijeme udisavanja dima sasvijem umiri razdraže-
nost, i lako se diše za neko vrijeme, pa se opet vrati na staru mjeru! – Muka nagoni na svašto.
Na Lučin dan, 18/30 o. m. svetkovaću najskromnije pedesetogodišnjicu svoje službe Bogu, Srpskoj Cr-
kvi i srpskoj velikoj ideji, i četrdesetogodišnjicu književnoga rada. Ovo se u malijeh naroda rijetko doživljuje
i ovo će mi biti završetak u mojemu životu.
Budite duhom sa mnom na taj za mene rijetki dan; a ja ću se pomoliti Bogu i za vas kao i za sebe i
druge svoje prijatelje. To će moje svetkovanje biti bez šúma, pira i zdravica; blagodariću Bogu što me šti-
tio i oda zla branio u tome dugom i teškom vremenu, i primiću svoje prijatelje samo na kafu, rakiju i vino
bez svake ceremonije.
G. Pobjedonoscevu poslao sam prijevod, i već sam primio njegovo zahvalno pismo.
Šaljem vam, po obećanju, nekolike poslovice. Uporedite ih s prvijema, i koja je za vas zadržite, druge
na vatru. Od Boga vam zdravlje. Vaš
svagdašnji prijatelj,
Arhimandrit
N. Dučić
33.
U Biogradu 4 I 1900 god.
Mnogo poštovani prijatelju,
Primivši vaše cijenjeno pismo od 8/20 XII proš. god., nijesam hitio odgovorom zato što sam očekivao
obavještenje o vašem članku kojega ste bili namijenili „Delu”. Međutijem primih i vaše čestitanje nove
1900 godine, te neću odgađati odgovor.
Ja sam vam, dragi prijatelju, u svoje vrijeme čestitao novu 1900 godinu, želeći van dug život, dobro
zdravlje i najbolju sreću. A sada vam najsrdačnije zahvaljujem na gorepomenutom pismu i čestitci mojega
jubileja, koja će popuniti jednu prazninu u spomenici jubileja; takođe vam najsrdačnije zahvaljujem na
čestitanju nove 1900 god.
Zdravlja bi mi trebalo više nego u prošloj godini; a drugo ništa; jer je moje sunce na zahodu! – S boljim
zdravljem mogao bih perom još što oteti od smrti.
Od dana svojega jubileja još nisam izišao iz kuće. Tako čuvanje pomoglo mi je da se oporavim od in-
flujence, ali se teško dihanje ne smanjuje. Srećom, mogu da čitam i pišem kad nastupi prođu i kad mirno
sjedim, a svako jače kretanje zagušuje me! –
Kao što sam vam pisao za svoju proslavu pedesetogodišnjice i četrdesetogodišnjice nije bilo prethodno
nikakve spreme kako su htjeli neki od mojih ovdje prijatelja; po mojoj izričnoj želji nije bilo odbora ni spre-
me. Ja sam želio da samo u crkvi na taj dan, za mene rijetki, služim i završim tijem pedesetogodišnjicu;
tako sam i postupio. Ali se svetkovina sama po sebi razvila u velikim razmjerima dotično čestitanja lični-
jeh, telegrafičnijeh i pismenijeh iz Srbije i van nje. To me je iznenadilo, jer nijesam to očekivao. To je pravi
termometar narodne ljubavi i poštovanja. To mi je udvojilo duševnu radost.
Pošto ima toliko čestitaka i adresa i pjesmica, odlučio sam da se štampaju u spomenici; bilo bi i šteta
i grehota da se ne objelodane i zabace.
Da je bio sastavljen odbor za proslavu kao-no za proslavu Sundečićevu, bilo bi triput većega odziva i
čestitanja; jer mnogi nijesu znali; a mnogi su očekivali pismeni poziv itd.
Dosta o tom jubileju.
Zvao sam k sebi sekretara naše Akademije i uredili smo da vam se šalje korektura vašega članka.
„Delo” je zabranjeno. Ne daju da izlazi! – Kad će se to promijeniti, ne zna se; može biti kratko i dugo.
Ja sam molio jednoga da potraži vaš članak u redakciji „Dela”. Taj razumije posao, jer je bio suradnik.
Javiću vam rezultat. Od Boga vam zdravlje i svako dobro.
Vaš
nepokolebni prijatelj,
Arh. N. Dučić
34.
U Biogradu 18/30 januara 1900 god.
Mnogo poštovani i dragi prijatelju,
Prije nego što sam primio vaše cijenjeno pismo od 11/23 o. m. pobrinuo sam se po vašem pretpošljed-
njem pismu za ono što mi u ovome preporučujete. Ja sam vam već pisao da će vam se korektura vašeg član-
ka, koji ste poslali Akademiji, slati, i sada vam to potvrđujem. Mislim da će ovijeh dana doći na red vaš
članak u štampi. Ja ću opet svratiti pažnju sekretarevu na korekturu.
Pobrinuo sam se da doznam šta je od vašega članka, ili rasprave, namjenjenim „Delu”, i moj prijatelj
P. Đorđević, sadašnji privremeni sekretar naše Akademije bio je ljubazan i uslužan te je iznašao preko Ve-
snićeva advokata onaj vaš članak, koji je, kako mi pišete, već objelodanjen u Pragu, i postao ovdje, kako
pravnici vele „bes predmetan”. – G. Đorđević predao mi ga je, i evo ga u mene; stoji vam na raspoloženju.
Ako ste još što poslali u „Delo”, to ne može da se nađe, jer su hartije Vesnićeve dar, mar! – Nema
izgleda još da će „Delo” izlaziti na svijet, dok se ne rasvijetli i u red ne dovede sve što je potrebno! – po
pojmu upravne vlasti.
Danas su puna tri mjeseca od kako nijesam izišao iz kuće! – Sada sam se oporavio, ali iz kuće neću izlazi-
ti dok ne nastupi ljepše i toplije vrijeme. Influjence sam se oslobodio, ali teško disanje ne smanjuje se! – To me
veže za sobu, jer mi smeta hodati. Bogu sam zahvalan, što mogu, sjedeći mirno u sobi, raditi, čitati i pisati.
Skoro ću dati u štampu knjigu 7 svojih „Knjiž. Radova”; u njoj će biti prijevodi, meću[sic!] kojima su
i vaši „Tehnički termini u zakonodavstvu” i ocjene francuskih specijalista „Imovinskoga Zakonika” itd.
Ranije su štampane: knj. 8 i 9. Nu, već već se prikupilo građe (oriđinalne) i za 10, a ima nešto i za 11
bez prijevoda „Misli” Pobjedonosceva. Hoću li sve ovo izvršiti i sa 12 knjigom završiti, stoji do Božije vo-
lje, života i zdravlja.
Znam da će vam milo biti, zato vam i obznanjujem: da me je Imperatorska Akademija Nauka u Pe-
trogradu izabrala za svojega počasnoga člana. Ta mi je počast veoma mila i dragocjena. Neko mi reče: od
kako je te Akademije da sam ja drugi Srb njezin počasni član.
Želim vam dug život i najbolje zdravlje.
Vaš
nepokolebni prijatelj,
Arhimandrit
N. Dučić
Vicko Fisković
Cavtaćani u svijetu i zavičaju:

Baltazar Bogišić i Vlaho Bukovac jedan drugome, riječju i slikom
U radu se analizira korespondencija između Baltazara Bogišića i Vlahe Bukovca, u

kontekstu njihovih kontakata s drugim intelektualcima i s posebnim obzirom na Bu-
kovčevo portretiranje Bogišića.
Ključne riječi: Baltazar Bogišić, Vlaho Bukovac, Cavtat, intelektualci, prijelaz 19. u 20. stoljeće,
portret
K
orespondencija Baltazara Bogišića1 i Vlahe Bukovca2 daje uvid u funkcioniranje,
isprepletenost i razgranatost mreža intelektualaca hrvatskoga prostora u 19. sto-
ljeću. U pismima se često spominju osobe iz dubrovačke i cavtatske intelektualne
sfere toga vremena i povezanost među tadašnjim kulturnim krugovima. Kroz pisma se
iščitavaju prvenstveno međusobni odnosi, kao i životni putevi, stavovi, mišljenja Bogišića
i Bukovca tijekom dvadesetak godina, a nerijetko i kulturna zbivanja. Spoznaje o životu i
djelovanju dvojice znamenitih Cavtaćana iz 19. stoljeća, pravnika Balda Bogišića i slikara
Vlaha Bukovca djelomično popunjavam s nekoliko desetaka ovdje u cjelini objavljenih pi-
sama iz inventara „Zbirke Baltazara Bogišića“ u Cavtatu. Ona se uredno čuvaju u arhivu
te ustanove koja je objedinila ostavštine dvojice uglednih ličnosti a čitava pripada Hr-
vatskoj akademiji znanosti i umjetnosti iz Zagreba. Na istome se mjestu također nalaze
pisma između V. Bukovca i Pauline Bogdan Bijelić,3 Balda Bogišića, Nika Velikog Pucića4 i
1
Baltazar (Baldo, Valtazar) Bogišić, pravnik, povjesničar prava (Cavtat, 20 XII 1834 – Rijeka, 24. IV 1908). Nakon ma-
ture 1859. u Veneciji studirao je pravo u Beču. Od 1863. radio je kao bibliotekar u slavenskom odjelu bečke Dvorske
knjižnice. Promaknut 1864. u doktora pravnih znanosti. Bavio se pravnom poviješću Južnih Slavena. Godine 1868.
postavljen za školskog nadzornika u banatsko-srijemskoj Vojnoj krajini u Temišvaru i Petrovaradinu. Na Sveučilištu u
Odesi preuzima 1869. katedru povijesti slavenskih prava. Na poziv crnogorskog kneza Nikole radi od 1872. na izradi
crnogorskog građanskog zakonika, koji je 1888. stupio na snagu. Crnogorski ministar pravde bio je 1893-99. godine.
Premda je poslom boravio u raznim gradovima, ponajviše je živio u Parizu. Foretić 1989: 77-80.
2
Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni, Blaise Bukovac), slikar (Cavtat, 4. VII 1855 – Prag, 23. IV 1922). Od 1866. boravi u
Americi, a 1876. vraća se u domovinu. Uz pomoć dubrovačkog pjesnika Meda Pucića i biskupa J. J. Strossmayera do-
lazi u Pariz na studij slikarstva kod A. Cabanela na École des Beaux-Arts 1877-80. Uz boravke u Beogradu, Cetinju
i Engleskoj, boravi uglavnom u Parizu, gdje održava veze s Baltazarom Bogišićem. Oženio se 1892. s Dubrovkinjom
Jelicom Pitarević. U Zagreb se preselio 1893, gdje je bio predsjednik Društva rvatskih umjetnika. Zbog polemika oko
izložbe Hrvatski salom 1898. vraća se u Cavtat. Godine 1902. odlazi u Beč. Od 1903. do 1922. radi kao profesor na
praškoj akademiji. Kružić Uchytil 1989: 464-467.
3
Pavlina Bogdan-Bijelić (Lina), učiteljica i etnografkinja (Cavtat, 29. X 1855 – Dubrovnik, 18. I 1944). Završila učiteljsku
školu u Dubrovniku i učiteljevala od 1879. u Cavtatu. Upraviteljica ženske pučke škole u Dubrovniku od 1879. do 1904.
godine. Udala se 1904. za Vlaha Bogdana, tajnika toskanskog vojvode Ferdinanda IV. Živjeli su u Salzburgu do 1908,
kada su se vratili u Dubrovnik. Bavila se konavoskim narodnim vezom, za čiju je zbirku bila nagrađena na izložbama
u inozemstvu. Bila je suradnica Odbora za narodni život i običaje JAZU. Osnovala je 1926. društvo „Anica Bošković“
u kojem se, kao dugogodišnja predsjednica, isticala karitativnim i kulturno-prosvjetnim radom. Njezina prepiska s
Bogišićem čuva se u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti Dubrovnik. Šimunović-Petrić 1989: 64.
4
Niko (Veliki) Pucić, dubrovački vlastelin (Dubrovnik, 1820 – Dubrovnik, 1883), najstariji sin grofa Marka Pucića) završio
je u Dubrovniku pučku školu i šest razreda gimnazije. Obrazovanje je nastavio u mletačkom sjemeništu, do povratka u
Dubrovnik 1838. godine. Djelovao je u Narodnoj stranci. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru 1861., a zatim i u Dalma-
tinskom saboru, čiji je bio potpredsjednik. Nikov mlađi brat Medo bio je pravnik i pjesnik, a najmlađi brat Niko posvetio
Meda Pucića,5 pa se stječe uvid kako u slikarevu osobnost tako i u odnos navedenih su-
vremenika prema njegovome radu.
Poglavito je iz korespondencije između Bukovca i Bogišića vidljiva njihova privrženost
cavtatskom zavičaju.6 Premda su dvojica najistaknutijih Cavtaćana, Vlaho Bukovac i Baldo
Bogišić – prvi posvećen likovnom stvaralaštvu, drugi znanstvenim, pravnim istraživanjima
– tražili potvrde vlastitih sposobnosti i darovitosti izvan zavičaja, ostali su mu uvijek odani.
Poput svog odnosa prema Cavtatu, nisu se odrekli ni međusobnog prijateljstva i štovanja
ni kad su pojedinačno postali vrlo poznati i priznati, obojica diljem Europe vrednovani po
vlastitome opusu, i to stavljam u središte pozornosti slijedom kronologije dokučive iz pi-
sama koja dosad nisu objavljena u cijelosti. No uz fragmente Bukovčeve korespondencije
s Bogišićem iznijet ću na svjetlo i pisma Nika Velikog Pucića Baldu Bogišiću, kao i nekoliko
pisama iz Bogišićeve korespondencije s Paulinom Bogdan Bijelić, cavtatskom učiteljicom i
etnografkinjom, o kojoj se malo pisalo a jako je u svoje vrijeme bila zadužila Cavtat.7
Zaslužna ličnost kulturnoga i političkoga života Dubrovnika i Hrvatske s konca 19. sto-
ljeća bio je i Niko Pucić, nazvan Veliki jer bijaše stariji brat istoimenoga vlastelina koji se
posvetio vojničkoj karijeri.8 Inače se redovito ističe da je njegov brat, pjesnik Medo Pucić,
pomagao početna uzdizanja Bukovčeva djela, dok se pritom zaboravlja neizostavnoga Niku
Velikog,9 koji je podjednako pridonio afirmaciji toga značajnoga stvaratelja novije hrvatske
umjetnosti. S druge je strane upravo Niko Veliki, kao naobraženi potomak staroga dubro-
vačkoga patricijata, poticao kod svojega mlađega prijatelja Bogišića želju za školovanjem i
interes za znanstvenim istraživanjima,10 uvjeren u njegov uspjeh i domoljublje.
Razni podatci ukazuju na određene suglasnosti između životnih putanja Vlaha Bukovca
i Balda Bogišića, a ostaje zanimljivim kako su se prije njihovih izravnih veza u zajedničke
kontakte uplele i druge ličnosti kulturno-umjetničkoga života dubrovačkoga kraja. Naime,
u cavtatskoj pismohrani naišao sam i na tragove kontakata sa češkim slikarem Jaroslavom
Čermakom,11 koji je jedno kratko razdoblje obitavao u Župi dubrovačkoj, nedaleko Cavtata,
gdje se je za kratka boravka i kao stranac uspješno asimilirao među lokalnim pučanstvom.
Početkom 1860-ih godina živio je u selu Mandaljeni održavajući otvorenu ljubavnu vezu s
se vojničkom zvanju. U Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu čuva se 151 pismo Nika Velikog Pucića upućeno Baltazaru
Bogišiću iz razdoblja 1856-1882. godine. Beritić 2000a: 209-220. O Niku Puciću usp. također Perić 1997: 57-119.
5
Zbirka B. Bogišića HAZU, Cavtat, sign. P XVIII. Orsat (Medo) Pucić, pjesnik, publicist i prevoditelj (Dubrovnik, 12. III
1821 – Dubrovnik, 30. VI 1882), mlađi sin grofa Marka Pucića, poznatog dubrovačkog vlastelina. Klasične znanosti
učio je u Dubrovniku i Veneciji, a studij prava pohađao u Padovi i Beču. Putovao je po Hrvatskoj i Srbiji te boravio u
Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Rusiji. Dopisni član JAZU postao je 1867. godine. U Beogradu je od 1868.
bio odgojitelj kneza Milana Obrenovića. U Dubrovnik se vratio 1871. godine. Proučavao je dubrovačku književnu po-
vijest, pisao političku publicistiku i pjesništvo, bavio se prevođenjem. Bio je 1878. jedan od pokretača dubrovačkog
časopisa Slovinac. Muhoberac 2000: 588-589.
6
Cavtat niče na temeljima iz klasične antike, u prostoru obrađivanom i uzgajanom stoljećima. Na epidaurskom poluo-
točiću i bližoj okolici pronađeni su ostatci rimske uljudbe na kojoj raste medievalni gradić vezan prirodnom ljepotom
okolice, morem i cestama koje se spajaju sa susjedstvom i zaleđem u čvrstom sklopu Dubrovačke Republike nastav-
ljajući tako svoj razvoj u neprekinutom slijedu.
7
Uz Šimunović-Petrić 1989: 64 usp. također Šimunović-Petrić 1983: 661-662.
8
Perić 1997: 60.
9
Beritić 2000a: 209.
10
Beritić 2000a: 212. Usp. također Beritić 2000b: 221-228.
11
Jaroslav Čermák, češki slikar (Prag, 1. VIII 1831 – Pariz, 23. IV 1878). Studirao je u Pragu, Düsseldorfu, Münchenu,
Parizu, Antwerpenu i Bruxellesu te putovao po Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. Tri je godine živio u
Mandaljeni u Župi dubrovačkoj. Slikao je ljude i krajolike te crnogorske i hercegovačke junake u borbi protiv Turaka.
Čermakovo slikarstvo utjecalo je na ranije stvaralaštvo Vlaha Bukovca. Kečkemet 1995: 164.
V i c ko F i s kov i ć, C a v t a ć a ni u s v i j e t u i z a v i č a ju: B a lt a z a r B o g i š i ć i Vl ah o B u k o v a c… 185
Francuskinjom Hipolitom Gallait,12 a uz njih su bile još i njezine dvije kćerke. Bogišić ga je
dobro poznavao pa se je s njime družio i u Parizu, dok je upitan ikoji susret s Bukovcem, ali
se u povijesti umjetnosti ipak naglašava da mu neka djela podsjećaju na Čermakov izraz.13
Iz rečene zbirke pisama se doznaje kako Bogišić kasnije obavještava Niku Velikog da je Čer-
mak prekinuo vezu s Hipolitom,14 na što mu ovaj u siječnju 1877. otpisuje kako ga prekid
toga odnosa raduje budući da je štetio Čermakovu ugledu.15 U istome mu pak pismu, među-
tim, preporuča mladoga Bukovca,16 kojega su Niko Veliki i brat mu Medo namjeravali uputiti
na učenje slikarstva u Pariz, što je kasnije i realizirano. Niko Veliki već mu je tada predviđao
uspjeh, smatrajući da mladi Fagioni, koji je kao samouki početnik u slikarstvu bio uspio na
tlu Amerike, treba ozbiljno prionuti učenju slikarstva kod nekog već etabliranog umjetnika,17
te da će kao i Bogišić, Luko Zore18 i don Lovro Kukuljica19 proslaviti njihov Cavtat.
Nakon tog prvog zasvjedočenog doticaja dvojice uglednika o kojima govorimo, potekle
su među njima gušće veze, prvo posredne, a potom i izravne. Naime, u drugome pismu
iz iste godine Niko Veliki piše Bogišiću da će Dalmatinski pokrajinski odbor uputiti Mini-
starstvu prosvjete slikarevu molbu za podršku, na temelju svjedodžbe slikara Cabanela20
o sposobnosti i upisu mladoga Bukovca na parišku likovnu akademiju. Budući da Odbor
to nije do tada učinio, Niko Veliki moli Bogišića da svojim poznanicima u Beču preporuči
mladog umjetnika i pronađe Bukovcu egzistencijalno bitnu potporu.21 Zapravo slijedi spo-
menutu preporuku profesora Alexandrea Cabanela, koji uz pohvalu darovitosti i marljivosti
svojeg učenika-slikara navodi da on živi u oskudici i jedva radom pribavlja sredstva za život,
apelirajući na njegove sunarodnjake da ga novčano potpomognu kako bi mogao nastaviti
s radom i dalje im služiti na čast.22
U narednome pismu, kolovoza 1879., Niko Veliki informira Bogišića o obećanju Franje
Račkog za potporu Bukovcu, te također javlja da je mladome slikaru u međuvremenu ispo-
slovao 500 zlatnih fiorina od Odbora, koje je predsjedavajući Đuro Vojnović23 već poslao
Bukovcu s pozivom da se natječe na godišnju novčanu pomoć.24 Istodobno Niko podsjeća
12
Macan 1961: 307-321.
13
Kečkemet 1995: 164, Kružić Uchytil 2005: 176.
14
Zbirka B. Bogišića, sign. B XIX/13.
15
Isto, sign. P XIX/13. Iako je Hipolite bila već otprije rastavljena od belgijskoga slikara Louisa Gallaita (1810-1887), vid-
ljivo je koliku su sablazan po tadašnjim društvenim normama ljubavne veze takvoga karaktera izazivale.
16
Isto.
17
Isto.
18
Perić 1980: 322. Bogišić kaže da je L. Zore njegov «susjed, kum, prijatelj i što mu sve bog do». Luka Zore, filolog (Cav-
tat, 1846 – Cetinje, 1906). Nakon studija slavistike u Beču radio je kao gimnazijski profesor u Dubrovniku. Prvi urednik
dubrovačkog časopisa Slovinac, pokrenutog 1878. godine. Bio je zatim upravitelj gimnazije u Kotoru, učiteljske škole u
Arbanasima i ravnatelj gimnazije u Cetinju, gdje je bio odgajatelj Petra, sina crnogorskog kneza Nikole. Bio je i zastu-
pnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču. Pisao je filološke i književnopovijesne rasprave. Hrvatska
enciklopedija 2009: 758-759.
19
Perić 1997: 90. Lovro Kukuljica (Cavtat, 25. IV 1828 – Dubrovnik, 25. V 1871). Zaređen za svećenika 1851, službovao
kao župnik u Župi sv. Kuzme i Damjana u Donjoj Vrućici kraj Trpnja na Pelješcu. Djelovao je u Narodnoj stranci i du-
brovačkom kulturnom i političkom krugu napose surađujući s braćom Pucić. Usp. također Perić 1997: 8, 90.
20
Alexandre Cabanel (1823-1889), francuski slikar, profesor V. Bukovcu na pariškoj likovnoj akademiji 1877-1880. godine.
21
Zbirka B. Bogišića, sign. P XIX/14.
22
Kružić Uchytil 2005: 301, dok. 14, preporuka Alexandrea Cabanela, Pariz, 1879.
23
Đuro Vojnović, pravnik i političar (Herceg Novi, 26. IX 1883 – Zadar, 11. IX 1895). Studirao je u Beču i Padovi. Bio je
poslanik u Dalmatinskom saboru i njegov predsjedavajući 1877-1892., kao i zastupnik u Carevinskom vijeću. Djelovalo
je u Narodnoj stranci, a 1880. pristupio je Srpskoj narodnoj stranci. Hrvatska enciklopedija 2009: 478.
24
Kružić Uchytil 2005: 301.
Bogišića kako je on osobno, “prekolani” na posebnom sastanku u Rijeci dubrovačkoj, is-

hodio od cara Franje Josipa25 prvo 100 fiorina, te potom i trogodišnju potporu u iznosu od
200 fiorina za odgoj i obrazovanje kćerke dubrovačkoga vlastelina Mata Bunića Ghetaldi. Iz
svega navedenoga je vidljivo kako su pojedini istaknuti Dubrovčani nastojali potpomagati
svoju darovitu mladež te tako nastaviti umjetničku tradiciju i nakon pada Republike. Niko
Veliki se, između ostaloga, zauzimao i da nadbiskup i poznati mecena Josip Juraj Stros-
smayer kupi Sorkočevićev ljetnikovac, jedan od najljepših u Rijeci dubrovačkoj, čime bi ga
spasio od propadanja.26
Nastojanje Dubrovčana da ustraju na svojim likovnim stvaraocima očituje se i u djelova-
nju Đure Pulića,27 generacijski bliskoga Niku Velikom. Nakon doktorata iz teologije, isticao
se kao profesor i svećenik u Zadru rodoljubnim djelovanjem. Nakon što su ga, kao poslje-
dicu djelovanja njegovih političkih protivnika, vlasti premjestile u Trento, on 1877. ipak us-
pijeva izboriti položaj kanonika kaptola Ilirskog zavoda u Rimu, nakon čega mu J. J. Stros-
smayer povjerava svoje vatikanske poslove. Saznavši pak da je potrebna materijalna pomoć
za mladoga Bukovca,28 Pulić je “isprosio”, kako Bogišiću javlja Medo Pucić iz Dubrovnika u
Pariz, “od Congregazione Illirica S. Girolamo za našeg Cavtaćanina Bukovca 250 talijanski-
jeh lira”, a sam je “iz svog špaga” popunio tu svotu s 300 franaka.29 Novac je prikupio i uz
pomoć bakroresca “našega Pera Mančona”, kako Medo Pucić naziva dubrovačkog umjet-
nika Petra Mančuna,30 sindika bratovštine Sv. Jerolima u Rimu, čiji autoportret objavljuje
Ivan Kukuljević u Slovniku umjetnikah jugoslavenskih.31 Pulić je spomenutih 300 fiorina poslao
Medi Puciću u Pariz, u pogrešnom uvjerenju da se dotični tamo i nalazi. Stoga Medo Pu-
cić u pismu na francuskom jeziku 8. rujna 1878. moli Bogišića da izruči tu pošiljku “pour le
peintre Bukovac”.32
Otada se gušće sapliću veze Bukovca s Bogišićem, koji je svoje zanimanje za umjetnost,
nakon Čermakove smrti u Parizu, nastavio realizirati u kontaktima s Bukovcem. Naime, iz
Bukovčeva se pisma u veljači 1878. vidi da se on i Bogišić posjećuju, ali neredovito, jer dok
je slikar danju prezauzet svojim stvaralačkim radom koristeći prirodno svjetlo, za prohlad-
nih pariških večeri ne napušta kuću, pa mu se stoga obraća u pisanoj formi. Izručuje mu
pozdrave svojih roditelja, kao i Meda Pucića s kojim usporedno održava kontakt cijeneći
zavičajne krugove. Također, ne prikrivajući osjećaj ponosa, javlja da je svoje novonastalo
djelo pokazao profesoru Cabanelu i bio pohvaljen.33
25
Perić 1997: 107.
26
Zbirka B. Bogišića, sign. P XIX/10.
27
Đuro Pulić, svećenik i profesor (Dubrovnik, 14. XII 1816 – Rim, 24. V 1883). Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u
Dubrovniku, a bogosloviju je završio u Zadru 1838. godine. U Beču je 1842. doktorirao teologiju. Bio je profesor u
filozofskom liceju u Dubrovniku, a zatim u dubrovačkoj gimnaziji. Od 1851. radio je kao direktor gimnazije u Zadru.
Djelovao je u Narodnoj stranci i bio poslanik u Dalmatinskom saboru. S mjesta direktora gimnazije u Splitu premje-
šten je 1863. za direktora gimnazije u Trentu (južni Tirol). Nakon umirovljenja 1877. preselio se iz Trenta u Rim, gdje
je bio kanonik u Zavodu sv. Jeronima. Perić 1990: 101-132.
28
Zbirka B. Bogišića, sign. P XVIII/12.
29
Isto.
30
Petar Mančun, bakrorezac (Dubrovnik, 14. IV 1803 – Rim, 1880). Od 1811. živi u Rimu, gdje je završio studije grafičkih
vještina u papinskome Zavodu Sv. Mihovila. Bio je sindik Ilirskoga zavoda Sv. Jeronima. Dopisivao se s istaknutim
osobama iz Dubrovnika i Dalmacije. Prijatelj 1995: 540-541.
31
Hrvatska likovna enciklopedija 2005: 98-99.
32
Zbirka B. Bogišića, sign. P XVIII/11.
33
Isto, sign. B XXVI/1.
Dopisivanje se tu nakratko prekida, a Bukovac, od rane mladosti naviknut na česta pu-

tovanja34 i budući da je tada još u pariškom podneblju nedovoljno afirmirani slikar – prem-
da već u svibnju 1891. Bogišić traži da ga provede kroz pariški Salon cijeneći ga kao kom-
petentnoga tumača umjetnosti35 – odlazi u Englesku unatoč osjetljivome zdravlju. Očito
tada u Parizu nije nalazio dovoljno posla, a uvidjevši da su Englezi posjećujući francusku
metropolu pokazali jače zanimanje za njegove polupejsažne radove, stekao je uvjerenje da
će na Otoku bolje zarađivati. Predviđanja mu se zbilja i ostvaruju, pa 13. lipnja 1891. javlja
Bogišiću iz Rotherhama u Yorkshireu da ima uspjeha, ali da ipak u potrazi za boljim prela-
zi u West Derby u Liverpoolu gdje dobiva nove narudžbe, dočim raskida ugovor sklopljen
s trgovcem umjetnina, “Inglesom”.36 Našavši se prevarenim, naime, prekinuo je pogodbu i
to izrazio dijalektalnom frazom u onodobnome duhu: “pak sam ga poslo u smokve tanto
piu”, što se mjestimično ponavlja kroz Bukovčeva pisma i ukazuje nam na razinu bliskosti
s Bogišićem, kao i zajedničke sraslosti sa zavičajem. Po istoj liniji slikar moli pravnika Bo-
gišića da ga savjetuje bude li potrebno, iako je uvjeren da će dobiti spor s trgovcem: “ja
gnjega držim u kliještima altroke daću gnjemu polovinu ostavljat od moga truda”.37 Uistinu
je Bogišić upućivao Bukovca kako zakonski postupati s engleskim trgovcima umjetninama.
Bukovac i dalje marljivo slika i portretira razne osobe. Gotovo se specijaliziravši u portre-
tistici koja je s procvatom građanstva došla u zenit umjetničkog stvaralaštva, Bukovac stiže
uputiti i jednu dogovorenu sliku nadbiskupu J. J. Strossmayeru, koji mu na to zahvaljuje sr-
dačnim pismom, izražavajući zadovoljstvo što će slika, kada je konačno izloži, biti ukrasom
zagrebačke galerije. Zadovoljan svojim poslovanjem u Liverpoolu, prvih dana srpnja 1891.
kani otputovati u London, vjerojatno zbog nekih daljnjih narudžbi.38
Godine 1892. Bukovac se prihvaća slikanja Bogišićeva lika. Stoga ga u istome pismu
obavještava o dovršetku njegova portreta. Kao kuriozum navodim da se kroz čitavu njiho-
vu prepisku provlači znakovit motiv: dok se dogovaraju oko Bogišićeva portreta,39 Bukovac
permanentno inzistira na tome da ga prikaže u svečanom, ali ipak skromnijem, tamnom
civilnom odijelu, dok Bogišić želi biti prikazan paradno, u uniformi, iskićen svojim odlič-
jima zasluženim službovanjem po stranim zemljama. Pregovori oko tog portreta, zacijelo
rađenoga po fotografiji kako se onda običavalo, prilično su se oduljili. Bukovac je stalno
na putu, odlazeći i dolazeći iz Liverpoola, gdje su mu supruga i trajno namještenje. Dana 5.
veljače 1892. napominje da ne stiže svratiti do Bogišića, jer je prezauzet, a da u slobodno
vrijeme, kroz šetnju, pokazuje Pariz svojoj mladoj supruzi Jelici.40 Dolazi i do pitanja okvi-
ra portreta, koji je Bogišić sam odabrao, napominjući da bi svakako trebao biti pozlaćen,
a htio je i da bude urešen ružicama, što Bukovac odlučno odbija: “učinijo nikakve rozete
nijesam na slici”.41 Naposljetku 12. ožujka prima okvir pa zadovoljan što odgovara slici, uz
molbu da se isplati 180 franaka tvorničaru okvira, piše Bogišiću da je u katalogu označio
34
Bukovac 1918: 73.
35
Zbirka B. Bogišića, sign. X/1.
36
37
38
39
U Bukovčevu opusu je sačuvano stotinjak portreta.
40
Zbirka B. Bogišića, sign. B XXVI/12. Bukovac je 1892. oženio sedamnaestogodišnju Dubrovkinju Jelicu Pitarević, iz
imućne lapadske obitelji, s kojom je imao četvero djece: sina Agu i kćeri Ivanku, Jelicu i Mariju.
41
Isto.
naslov slike s “Mr V. B.”.42 Iako ju je iznio iz ateliera, i dalje se osvrće na njihova neslaganja
uz portret,43 pišući, na momente čak podrugljivo, o Bogišićevom pokušaju nametanja svo-
jega mišljenja pri portretiranju.
Iz jednog pisma doznajemo i o Bogišićevim odličjima, prvotno donesenima zajedno s
fotografijama, evidentno s ciljem kićenja odijela i pomlađivanja lica, a zaostalima kod Bu-
kovca.44 Uočljiva je Bogišićeva percepcija slave svoje ličnosti. Portretist, je međutim, ostao
vjeran svom kistu u prikazu jednostavnosti stava znanstvenika s olovkom i knjigom u ruci
na svojem stvarnome pijedestalu – pisaćemu stolu, u planovima svojih budućih ostvarenja,
u osami radne sobe s ozračjem osunčanoga vrtnoga zelenila. Razabiru se u tome crte ina-
če već prevladanoga romantizma kao i blagog simbolizma, a nameće realistički osjećaj za
praktična, pojednostavljena rješenja. Stoga portret ne spada među likovno vrsnija djela i
nije često reproduciran u kritičkim ili preglednim prikazima Bukovčeva opusa. Zadovoljava
dakle opće ondašnje kriterije građanskoga portreta, a k tome se ističe i veličinom (158x112
cm). Naručitelju, kojemu je bilo poglavito do reprezentativnosti slike i koji se nije ustručavao
ponešto zamjeriti, autor naknadno iz Liverpoola odgovara samouvjeren u vrsnost svojega
realizma.45 Nije poznato gdje je Bogišić, stalno u pokretu, sliku primio i za koji ju je prostor
namijenio pa bi se moglo zaključiti da ju je smjerao postaviti u svom stambenom prostoru,
možda odmah u Cavtatu jer tada bijaše običaj slati portrete rodnoj kući. Također nije zabi-
lježeno gdje je sve javno izlagana dok je još bila kod Bukovca s urednom oznakom: „Buko-
vac, ne a Ragusa Vechia Autriche.“
Pišući Bogišiću iste 1892. godine Bukovac mu povjerava neke male tajne svojih pariških
nastupa. Obavještava ga kako je neke slike u Salonu izložio pod punim prezimenom, a zbog
bolje prodaje pojedine druge slike potpisao pseudonimima (“P. Andrez”, uz neizbježno “Bia-
gio Fagioni”),46 s kojima je htio poboljšati ili olakšati kupnju. U tom postupku se manifestira
njegova poduzetnost i domišljatost, ali i spremnost na rizik, kada je riječ o stjecanju mate-
rijalne dobiti, iako tada više nije trpio od oskudice. Uz Jeličin miraz i portretiranje po Engle-
skoj, gdje upravo slikarstvo postaje glavna umjetnost mahom vođena francuskim ukusom,47
predviđao je sebi i obitelji sigurnost uz jednostavan i radišan život u raskošnom Parizu fin
de sieclea. Ozlovoljen izložbenim mjestom svoje slike na Salonu 1892.,48 jada se Bogišiću na
novi žiri i štetu koju su mu pričinili članovi “mladi od kojih se je nikad ni čulo”,49 uopće mu
ne dodijelivši nagradu niti osiguravši otkupe. Međutim, od Bogišića prima honorar za ko-
načno završeni portret, te se zahvaljuje, priloživši pritom i potvrdu o primitku. Zatim sa
suprugom odlazi u Cavtat, nošen željom da mu sin prvorođenac ugleda svijet u domovini.50
O suradnji, ali i suprotstavljenostima među intelektualcima svjedoči i slika Karneval u
Cavtatu, danas izložena u središnjoj dvorani Zbirke Bogišić, sučelice njegovom portretu, u
Kneževome dvoru na obali, gdje je i arhiv iz kojeg crpim dokumentaciju. Naslikao ju je 1902.
42
Isto, sign. XXVI/15.
43
Bukovac 1925: 192.
44
Zbirka B. Bogišića, sign. X/1.
45
Kružić Uchytil 2005: 303, dok. 58, Bukovac – Baltazaru Bogišiću. Bukovac tumači kako je dobro pogodio oči i da nema
potrebe da išta popravlja; žmirkajuće oči naslikao je zato jer je pred njim sunčano svjetlo koje dopire s prozora.
46
Zbirka B. Bogišića, sign. B XXVI/18; Kružić Uchytil 2005: 71.
47
Hauser 1966: 376.
48
Kružić Uchytil 2005: 303, dok. 56, Bukovac – Baltazaru Bogišiću.
49
Zbirka B. Bogišića, sign. B XXVI/18.
50
Isto, sign. B XXVI/20, uz „ričevutu“ u privitku.
godine, te je u dubrovačkome časopisu Srđ o tome 30. travnja objavljena vijest: „Poznati
slikar i naš zemljak prošle je zime dovršio veliku sliku Karnevo u Cavtatu i poklonio je društvu
„Epidaurus“. Slika je vrlo velikih razmjera i na njoj je preko sedamdeset osoba, muškijeh
i ženskijeh, sve Cavtaćana. Lica su vrlo dobro pogođena. Slika prikazuje kostimirani bal,
preko kojega udara zbor. Sudionici bala bilo da igraju, bilo da šeću, bilo da se razgovaraju,
bilo da posmatraju. Među sudionicima vidite i Balda Bogišića i Vlaha Bukovca, ovaj posljed-
nji udara u tamburaškome zboru“. Radi se dakle o skupnome portretu s mnogo prikazanih
stvarnih osoba,51 a sam je slikar smatrao da je s njome i na njoj izmirio napetosti koje su
tinjale u redovima građana lokalno podijeljenim po nacionalno obojenim strankama.52 Sli-
kar je vlastiti kao i Bogišićev lik smjestio u stražnjem dijelu široke kompozicije (132,5x400
cm). Lica im se lako prepoznaju budući da slijede prethodni Bogišićev portret53 te slikarev
cavtatski autoportret.
Iste je godine, prema zabilješci u časopisu Srđ od 16. lipnja Bukovac „ovijeh dana završio
„Sveti grob“ veliku sliku u više komada koja će biti smještena pri obredu Velike Nedjelje u
matici crkvi Sv. Nikole u Cavtatu“. Sačuvan do danas u župnoj zbirci umjetnina,54 taj se rad
obično tumači ranim djelom još mladoga Bukovca, što – temeljem navedenoga, kao i zna-
nja da ga je načinio u spomen svojih pokojnih roditelja – treba ispraviti. U dubrovačkom
časopisu Crvena Hrvatska, uostalom, objavljena je i zahvala župne crkve na tome daru, što
sve kazuje o Bukovčevoj sraštenosti s domaćim ambijentom.
Bukovac 1903. dolazi u Beč. Nije vidio perspektive za život svoje obitelji u domovini te
se dijalektalnom frazom ispovijeda da je “okrenuo barkom”.55 Iznenađen je da je u Beču
naišao na dobar prijem, što kao uvjereni hrvatski patriot definitivno nije očekivao: “u Beču
se nijesam nadao iskrenosti snoba”.56 Očekujući bolju zaradu a nadajući se i mogućoj po-
moći brojnih Bogišićevih znanaca, sugerirajući mu da se kao Cavtaćanin njime svuda hvali,
čak ga i nazivlje svojom jedinom podrškom. Bogišić mu pak šalje jedan poklon s urezanim
svojim (a time i Bukovčevim) inicijalima, kao simbol emotivnog i stvarnog zajedništva.57 Sto-
ga u čestitci za sedamdeseti rođendan, potkraj prosinca 1904., Jelica i Vlaho iz Praga žele
Bogišiću dug životni vijek “na veselje Vašijeh skromnih Cavtaćana”, i nadodaju: “i cijeloga
nam jadnoga naroda”. U pismu se jasno očitava Bukovčevo domoljublje pojačano bečkim
iskustvima, ali i koliko je bio nesretan prilikama u domovini u kojoj se nije uspio skrasiti.58
Bogišić u pismu iz 1902. svog mlađega prijatelja oslovljava s: “dični i glasni”, te ga po sta-
rinskom dubrovačkom običaju, kao stariji, oslovljava sa “ti”.59 U pismu iz veljače iste godine
također je vidljivo i Bogišićevo kolekcionarstvo, jer moli Bukovca da mu pokloni, nađe li za
to vremena, jedan mali portret,60 te mu nakon što ga je primio srdačno zahvaljuje.61 Njiho-
51
Kružić Uchytil 2005: 145.
52
Isto, 389, kat. 674.
53
Isto, 71.
54
Isto, 392, kat. 707.
55
56
Kružić Uchytil 2005: 392, kat. 707.
57
58
59
Isto, sign. X/2.
60
Isto, sign. X/2.
61
Isto, sign. X/2.
va pisma dragocjena su i za niz drugih biografskih podataka o obojici, što je bio povod da
objavim i prije nezapažena.
Krajem ožujka 1903. Bogišić čestita Bukovcu uspjeh na izložbi u Beču, a još srdačnije
imenovanje za profesora na praškoj umjetničkoj akademiji.62 Gledano iz današnje perspek-
tive, upadljivo je kako obojica, uz postojanu pristojnost, iz pisma u pismo, međusobno ve-
ličaju jedan drugoga, podsjećajući na tadašnje običaje korespondiranja. Tek jedno pismo
je suhoparno i bez uobičajenih laskanja – u njemu Bogišić traži od Bukovca da mu vrati od-
ličja i dekoracije: “vidim da su u tebe ostale još dvije ili tri, a megju njima crnogorski grand
cordon i ruska komenda Sv. Anne”,63 zaostali prilikom portretiranja u Bukovčevoj pariškoj
rezidenciji, u Rue de la Barre 40. Premda bezuvjetno postojeći, takvi pokazatelji taštine
svjetski znamenitoga znanstvenika ipak rijetko izbijaju na površinu, a mlađi umjetnik ih nije
izražavao u tolikoj mjeri iako je i sam bio nositelj nekoliko odličja.64
Premda je boravio u inozemstvu, Bogišić je i u tuđini želio biti podrobno informiran o
zbivanjima u Cavtatu i susjednom mu Dubrovniku. U tu svrhu potiče ambicioznu mladu
konavosku učiteljicu, već spomenutu Paulinu Bogdan Bijelić da mu javlja novosti o doga-
đajima, o njegovim prijateljima i znancima iz zavičaja, kako bi bio u tijeku s novostima i da
ne izgubi kontakte s drugim intelektualcima.65 Dopisivanje, u kojemu se dotična Bogišiće-
va štovateljica naziva “kronikom”, jer izvor je vijestima o obiteljima Koste Vojnovića,66 Luka
Zore67 i inih zavičajnih prijatelja i znanaca, a gotovo redovito i o Bukovcu, odvijalo se od
1898. do Bogišićeve smrti 1908. godine.68 Kroz ta pisma Paulina Bogdan Bijelić “provlači” i
poneku društvenu vijest,69 te se u njima otkrivaju pojedinosti o mrežama intelektualaca u
ondašnjoj dubrovačkoj sredini,70 osjetljivi politički odnosi, Paulinin osobni stav o političkim
previranjima rodnoga kraja,71 težak put k intelektualnoj afirmaciji za ženu onoga doba,72 ka-
rakteristično dubrovačko narječje, čak i sitni tračevi. Da je Bogišić s radošću primao i čitao
takva pisma, vidljivo je iz pisma datiranog 10. prosinca 1901. u kojem prekorava Paolinu što
mu ne piše češće.73
Bukovac u svom životopisu ne navodi sve svoje prijatelje, darovatelje i zaštitnike, pa ov-
dje navedene detalje donosim kao skromni podsjetnik kako je, uz neizostavnoga Baltazara
Bogišića, kulturni krug pomagača početnoga Bukovčeva razvitka i uspjeha bio među hrvat-
skim intelektualcima širi i sveobuhvatniji nego što bi se po spoznajama iz dosadašnje litera-
ture moglo zaključiti. Na kraju je moguće primijetiti da svi izneseni primjeri dobro ilustriraju
dinamiku pojedinačnih veza i kontakata među intelektualcima, kao i njihovu širu umreže-
nost u hrvatskim intelektualnim i kulturnim krugovima krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
62
Isto, sign. X/4.
63
Isto, sign. X/1.
64
Orden cara Fanje Josipa, bugarski komanderski križ, orden Sv. Save, orden crnogorskog knjaza Danila.
65
Zbirka B. Bogišića, sign. B XVIII/5, 8, passim.
66
Isto, sign. B XVIII/15, 20, 22, 23, passim. Konstantin (Kosta) Vojnović, pravnik i političar (Herceg Novi, 2. III 1832 – Du-
brovnik, 20. V 1903). Pravo je diplomirao 1854. u Beču, a doktorirao 1856. u Padovi. Bio je zastupnik u Dalmatinskom
i Hrvatskom saboru te potpredsjednik Neodvisne narodne stranke. Profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Za-
grebu, prorektor i rektor zagrebačkog sveučilišta, redoviti član JAZU. Otac književnika Ive i Luje Vojnovića. Hrvatska
enciklopedija 2009: 479.
67
Zbirka B. Bogišića, sign. B XVIII/15, 16, passim. Bogišić piše da mu je Zore «susjed, kum, prijatelj i što mu sve bog do».
68
Isto, sign. B XVIII/15,17, 36, passim.
69
Isto, 5, 8, 31, passim.
70
Isto, 25, 36, passim.
71
Isto, 27, 31, passim.
72
Isto, 24.
73
Isto, 20.
KORESPONDENCIJA Vlaho Bukovac – Baltazar Bogišić74
1. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, 8. veljače 1878.

«Paris, 8. feb[ruara] 1878.
Gospodine Bogišich!
Primijo sam nazad dana list gospara Viscovića75; u kojemu jedan za Vas. Bio bih došao do Vas ali zima
mi neda po noći izlazit, a po danu imaosam rabotat, tako šaljem vam list na ovi način. –
Pišitemi kad uzhtjetbudete doć vidjet moju Crnogorku76 kojaje prid svrsi bitćemi radost i čas. Moj Vas
Ćaće77 pozdravlja zajedno s majkom u zadnjon njihovom, tako isto čini Gospar Medo.78 –
Biosam sa Crnogorkom u moga Proff[esora] Cabanella79 i pofaliomeje govoreći daje mogu esponjat u
Salon od ove godine, i pak u školi staviomeje u viši red od nauka tako sad rabotam s mastilom. Ufam da-
ste dobro od zdravlja, ja smoje strane tužit se nemogu. Primite moj pozdrav.
Vaš sam
Štovatelj
V[laho] Bukovac»
2. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, 25. rujna 1878.

«Pariz na 25 7bre 1878
Dragi Gospodine Bogišiću
Činimise daćete do koji dan primit 300 franaka štosu za mene skupljena bila u Rimu!, dakle molim
Vas dabi stemi pisali kad uzbude na numero 56 Rue Monge er sam promjenio od kuće za razlog štoću Vam
pripovidjet unapried. Ozdravio još njesam posma dali sam dosta bolje – pozdravlam Vas da ste zdravo.
Vaš sam štovatelj i sluga
V[laho] Bukovac»
74
Prepisku čine trideset i četiri sačuvana pisma, nastala u razdoblju od 1878. do 1907. godine, a sastoji se od 8 Bo-
gišićevih pisama Bukovcu i 26 Bukovčevih pisama upućenih Bogišiću. Korespondencija se nalazi u Zbirci Baltazara
Bogišića u Cavtatu Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. Kratke
izvatke dijela njihovih pisama donosi Kružić Uchytil 2005: 301-303, 313-314 i 316. Ovdje se objavljuju u cjelini, uklju-
čivši i neka dosad neobjelodanjena pisma. Zahvaljujem gospođi Stane Gjivanović, voditeljici spomenute cavtatske
Zbirke Baltazara Bogišića na pomoći pri uređivanju prijepisa pisama, kao i kolegi Branimiru Jankoviću na prikupljanju
i unošenju u fusnote podataka o osobama koje se spominju u radu i korespondenciji.
75
U Katalogu Bogišićeve korespondencije u Cavtatu registrirana su pisma Frane Viscovicha (1 pismo iz Pariza), Antuna
Viskovića (51 pismo iz Cavtata), Nike Viskovića (16 pisama iz Cavtata i Kotora), conte Cristofora Viskovića (1 pismo iz
Kotora). Zahvaljujem prof. dr. sc. Dragi Roksandiću na ovoj obavijesti. Nisam bio u mogućnosti provjeriti o kojem je
Viskoviću riječ u ovom slučaju.
76
Bukovčeva slika Crnogorka na obrani prvi je njegov rad primljen u pariški Salon 1878., usp. Kružić Uchytil 2005: 301,
dok. 7, Bukovac – Baltazaru Bogišiću.
77
Bukovčev otac Augustin i majka Marija Perić.
78
Orsat (Medo) Pucić, pjesnik, publicist i prevoditelj (Dubrovnik, 12. III 1821 – Dubrovnik, 30. VI 1882), mlađi sin grofa
Marka Pucića, poznatog dubrovačkog vlastelina. Klasične znanosti učio je u Dubrovniku i Veneciji, a studij prava po-
hađao u Padovi i Beču. Putovao je po Hrvatskoj i Srbiji te boravio u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Rusiji.
Dopisni član JAZU postao je 1867. godine. U Beogradu je od 1868. bio odgojitelj kneza Milana Obrenovića. U Du-
brovnik se vratio 1871. godine. Proučavao je dubrovačku književnu povijest, pisao političku publicistiku i pjesništvo,
bavio se prevođenjem. Bio je 1878. jedan od pokretača dubrovačkog časopisa Slovinac. Muhoberac 2000: 588-589.
Nakon što su se upoznali 1877, sljedeće godine Medo Pucić odveo je Vlaha Bukovca u Pariz.
79
Alexandre Cabanel, francuski slikar (28. rujna 1823 – 23. siječnja 1889), profesor V. Bukovcu na pariškoj likovnoj aka-
demiji 1877-1880. godine.
3. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Bolton Hall, 13. siječnja 1891.

«Bolton Hall 13 Jan[uar] [18]91.
Yorkshire
Dragi Gosparu Baldo
Puno mije žo da tamo nijesam bijo kad ste u mene došli, ali kako vidite jasam ko tić na grani sad tamo
a sad amo, trčim za galetom kad ona u mene neće; a imaje ima na ove strane nemogu se tužit.
Dok uzimam sreću lično Vas vidjet žudim Vam iz srca lijepo zdravlje i dug život
Vaš zemljak i štovatelj
Vlaho Fagioni Bukovac»
4. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, Pariz, 12. svibnja 1891.80

«P[ariz] 12. maja 1891
Dragi Vlaho
Bilo bi mi puno drago posjetiti ujedno s tobom salon. Došaste nedjelje bit ću slobodan, pa te molim da
naznačiš dan koji hoćeš za tu posjetu. Možemo se sastati au salon carré u Palais de l’Industrie. Ne zabo-
ravi naznačit osim dana još i uru sastanka.
Jučer je Knjaz Nikola Crnogorski81 bio u mene. Imam jednu poruku njegovu i za tebe. Kad se vidimo
izručiću ti je.
Megjutim budi zdravo ujedno sa svim tvojima
Tvoj
V[altazar] Bogišić»
5. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, […] svibnja 1891.82

«– četvrtak –
Dragi Gosparu Baldo
Kad nijeste slobodni nego u nedjelju, hajdemo u nedjelju u jutro, er popodne bi se zadušili a ništa nes-
mogli vidjet od puka.
80
Na pozadini istog pisma Bukovac je primivši poruku napisao odgovor, kao i skicu za odgovor koji je poslao i koji se
sačuvao te ih također objavljujem; među Bukovčevim pismima.
81
Nikola I. Petrović Njegoš (19. listopada 1841 – 1. ožujka 1921), crnogorski vladar iz dinastije Petrović Njegoš. Vladao
je Crnom Gorom od 1860. do 1910. kao knjaz, a od 1910. kao kralj. Umro u izgnanstvu nakon Podgoričke skupštine
(11. (24.) studenog – 16.(29.) studenog 1918.).
82
Sačuvan je i Bukovčev koncept istog pisma:
«Dragi Gosparu Baldo
Kadste slobodni u nedjelju jaćuse ponačinit pada to bude u nedjelju i biće meni pridrago u Vašem društvu Salon
pohodit.
Ja govorim da popodne ćemo se zadavit i ja i vi u prašini i odveće svjeta – dakle boglje u jutro na 10 u nedjelju bitću
u Salon Carré gje se nahodi slika J. Raul Laurena, tu ću Vas čekat pak će mo na podne poć zajedno ručat. Akovam ovo
dopada dobro akoli ne pišitemi opet i Vi kažite meni.
Jaću Vas čekat u Salonu Carré gdje je slika J. P. Laurenca83 pak ćemo ručat u istom salonu akovam se
dopada, bit ću na 10 u jutro tu. Ako ovo Vama nije ugodno Vi mi kažite kad.
Čuda što može Knjaz od Crnegore meni poručit.
Primite moje iskrene pozdrave i
Vaš sam zemljak
Vlaho Bukovac.»
6. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Liverpool, […]84

«Marlfield, West Derby, Liverpool
Dragi Gosparu Baldo
Jasam kako bubreg u loju opet, dali štoje od Vas, imat će te kad da počinete dok se vratim sasvijem da
neznam koliko ću postat, ali mise čini da će ih i više bit.
Jasam se s moijem Inglezom85 deboto svadijo koji hoće damu iz od ovega dam polovicu pak sam ga poslo
u smokve tanto piu, gje sam poslje obazno daje isko koliko više nać svakijeh fala u mojom radgnji svijem
onezijem koji bi dohodili vidjet moje ritrate štosu u gnjega izloženi štosan prvi put učinijo. Odma sam mu
piso dase ne igra samnom na ti način er brez bit nepošten damije samo dosta riet istinu pak damu učinim
velike štete.
Odma mije odgovorijo i bogme se treso sad od mene moli me da od gnjemu ni kakvazla nebih reko a
dabi to bila neharnost od moje strane e c c. e c.... a dami dava rieč da će svako od meni on dobro govoriti.
Ovoje bilo sreća dasam obazno po oveziem istijem u koijeh sam, er su išli bili u gnjega iza kakosu me-
ne vidjeli u Parizu a kako nije on zno dasu mi dali com... tako je iako učinit daje nebih ja imo er para da
brez gnjega ja nebih bijo ništa rebuško do sad ni ritrat ni sliku učinit. Sad ja gnjega držim u kliještima
altroke da ću gnjemu polovinu ostavljat od moga truda.
Ovoje takose privratijo kontra meni od kad sam odbacijo damu dam polovinu, tako dabih ja opet panuo
na guzjecu i aman opet... Kad sam muse prikazo ono jutro sva četiri su pobjeljeli kako krpa.
Ja znam da Vas sekavam s’mojiem poslima, ali prostitemi, Viste sam komu mogu sve rijet er znam da
u potrebi mogli biste mi dat dobar svjet.
Ufam daste zdravo i daćeteme počastit s Vašijem odgovorom. Apropos. Poslosam već Strosmajeru86 sli-
ku87 koju poznate.
Primite moje iskrene pozdrave i dastemi zdravo. Vaš zemljak
Vlaho Bukovac.»
Dragomije da imate za mene uspomenu od Knjaza Crnegore. Što samo to može bit.
U čekanju da Vas vidim
primite moje srdačne pozdrave
i moje sestre
Vaš V[laho] B[ukovac]»
83
Jean-Paul Laurens, francuski slikar i kipar (28. ožujka 1838 – 23. ožujka 1921).
84
Kružić Uchytil 2005: 302, dok. 38, navodi: „(Liverpool), s. d. (1891).“
85
Radi se o „raskidu aranžmana s trgovcima umjetnina Vicars Brothers“, Kružić Uchytil 2005: 302, dok. 38.
86
Biskup Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815 – Đakovo, 8. svibnja 1905).
87
Mlada patricijka iz Moderne galerije u Zagrebu. Kružić Uchytil 2005: 302, dok. 38.
7. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Liverpool, 12. srpnja 1891.
«Draghi Gosparu Baldo

Primijosam Vašu ima već odavno i neodgovorio odmah za ne sekavat Vas dali opet vaglia davam za-
hvalim na onezien člancima od zakona; koji me uvjeruju da sam dobro učinijo, e za ovi put kako Inglez
nije ništa ni pomogo sve ide meni...
Još činim druga dva ritrata a može bit daih bude i ostalijih, kako goć biti bilo opet ću sveg bit u Parizu
za navrieme Vašega dogotovit a neće ništa u čekanju izgubit.
Jesteli uzeli velatu? Ja Vas baš žalim alije drugčije nemoguće akoli nebih drugu naredili...
Ovamo su lijepa vremena za Ingilteru samo malo još zima k’večeri. Primijosam od Strosmajera ljepo
pismo na odgovor mojemu i ufam daće figurat ne rdjavo moja slika u Galeriji u Zagrebu. Nemam što da
Vam drugo pišem nego dase ufam daste zdravo i daće tako napredovat za mnogo godina.
Pozdravljajući Vas iskreno
Vaš sam zemljak i štovatelj
Vlaho Bukovac.
Marlfield
West Derby
Liverpool
12 / 7 1891.»
8. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Liverpool, […]88

Dragi Gosparu Baldo
dastemi osam dana ranije pisali bio bih mogo doć Vas nać, dali sam sad opet ovdik i neznam za koli-
ko može bit i za malo a može i za dosta i stoj ruko gdje stojiš i nikoga se nebojiš: dakle kako i Vi dobro se
nahodim i stojim. Akobih do jednu setemanu partijo za Londru kako ufam dotću Vas nać i ufam Vas nać:
samo nemojte naški zaboravit, a sikur sam daćete Inglški naučit «and so much better for that».
Ufajući daste dobro i zadovoljni pozdravljam Vas i ostajem Vaš
Štovatelj i zemljak
Vlaho Bukovac
adressamoja je na glavu od knjighu.»
9. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, […]
«Pridragi Gos[paru] Baldo

Primijosam Vašu već u Parizu, erkako nijesam imo odgovora na moju mislijosam daste išli na more, i
prošo kroz Londru brez zaustavit se.
Kružić Uchytil 2005: 303, dok. 46, navodi: „(Liverpool), august 1891.“
88
Fala Vam velika na čestitanju gdje me novine od Horvatske toliko fale, to Vi znate koliko i ja koliko mi
to vriedi kako goć je opet Vam fala. Jase nadam daćete bit u Parizu do malo zato pišem na Vašu običnu
adresu i nadam se Vas vidjet do malo za da dovršimo što smo počeli prije nego opet pobjegnem. Utoliko
daste mi zdravo a primite moje podnizne pozdrave i Vaš sam
Štovatelj i zemljak
Vlaho Bukovac
40 rue de la Barre, Paris»
10. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, […]

Akoste u Parizu bijobih Vam haran dabime oznanili.
Usilovan sam otić prek sutra u srijedu za tri dana izvan grada tako opet neću moć radit nego u Subotu
i sve unaprijed dok bi me pozvali u Inglešku.
Gje god da ste ufam daste zdravo. To Vam žudim
Vaš sam štovatelj i zemljak
Vlaho Bukovac»
11. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, […].
«Draghi Gosparu Bogišić

Jasam na trag opet i na Vašu poslugu kad goć Vam drago: sve za jutro tose razumije er sam tako po-
čeo, dakle s’ponedjenika kad Vi ustjedete na 8. Bijobih došo kvami ali mi je teško jer sam okupan silu i
molim Vas prostitemi.
Pozdravljajući Vas iskreno
Vaš sam zemljak i štovatelj
Vlaho Bukovac
40 rue de la Barre, Paris
samedi soir»89

«Fevrier 5 1892.
Dragi Gosparu Baldo
Ovdik sam ima već mjesec dana i nijesam imo kad još da dojdem Vas nać, tako odlučujem se pisat
Vam za da bismose bavili za Vaš portrait90 i gnjegov okvir er do petnaest marča samo imamo vremena za
89
samedi soir, subota navečer
90
Slika Bogišićev portret izložena je 1892. u pariškom Salonu, a danas se nalazi u Bogišićevoj biblioteci u Cavtatu. Kružić
Uchytil 2005: 303, dok. 49, Bukovac – Baltazaru Bogišiću.
pridat ga svega gotova za Salon. Bijo bih došo k’Vami dali sa mojom ženskom91 nijesam imo kad er gnju
šetam svud po malo, a dotću Vas vidjet što prije, er ćemose porazgovarat, možda Vam je već i Vaša Gos-
pogja sestra92 pisala...
Pišitemi molim Vas kakav okvir hoćete imat i koliko biste potrošili, a hoćeteli dase ja zauzmem? A štose
tiče slike, jasam je našo kad sam došo posve dobru i nebih je veće tico erje dobra.
Ima nekoliko vidijo sam Vas izlazit iz Davel’a kod Palais Royal i nemogo Vas dostignut erste baš kad
ja hotijo Vas uhitit negje zašli i tako otišli; a nijesam mogo dostignut ersam bijo plaćo na Bontoir baš kad
Vas ugledah.
Ufam daste zdravo i veselo i žudim Vam i duglje
Vaš štovatelj i zemljak
B[…]93 Bukovac.»

Primih Vašu i kad Vi imate kojegoć za okvir slike toliko boglie. Slika je od 1m.47ct x 1m.12ct. čista
postava tako neka on prikiti s’okvirom koliko uzcjeni za da slika bude držat unutra. Štose tiče cjene toje
sve kakav je okvir i teško bi Vam mogo rijet kolikobiste potrošili er može bit od 80 pak sve do 500 f...u
zlatu i preljepu radgnju...
To dakle postoji do Vas da vidite dabi što okvir ljepši to bogljie: almeno daje širok 20 centimetara za
sliku od ove veličine i da se ljepo prekažuje.
Kad Vi nemate bit u Bruxellu natrag nego oko četvrtka jaću dakle bit u subotu dohodeću kod Cafe Bade
ono isto mjesto gdje ste Vi obično odabirali i tu će mose porazgovarat od Cavtatu e c c...bit ću dakle na 6
uri večer pak ako Vam nije žo jaću platit naš objedić gdje mu drago.
Izčekujući dragost susretit Vas ostajem sveg
Vlaho Bukovac
Paris 7 februara 1892.
Note Valjat će daje okvir gotov najdaglje i donešen u mene za 10 Marča.»
«Draghi Gosparu Baldo

Akobih imali doć sutra, moliobi Vas da obučete crni paletun er ovi štosam počeo me ne šquadra, nemoj
tese začudit gje promjenivam tako brzo, dali u jutro sutra dan žudim najboglje, i tako se jutros persuada-
vam i pritežem k’crnome.
91
Bukovac je 1892. oženio sedamnaestogodišnju Dubrovkinju Jelicu Pitarević, iz imućne lapadske obitelji, s kojom je
imao četvero djece: sina Agu i kćeri Ivanku, Jelicu i Mariju.
92
Marija Bogišić Pohl (Cavtat, 24. I 1837 – 21. II 1920), sestra Baltazara Bogišića.
93
Vlaho Bukovac koristio je u Parizu inicijal B., odnosno francusko ime Blaise. Igor Zidić navodi da je „u pariškome ini-
cijalu B.” Francuzu „ponuđen B(laise), talijanskom rođaku B(iaggio), hrvatskoj javnosti B(laž)“. Bukovčevim dolaskom
u Zagreb ustaljuje se potpis Vlaho Bukovac. Zidić 2009: 20.
Jaću Vas čekat u osam ura kako obićno akoli nebih došli fala Bogu bit će za drughi put.
Pozdravljam Vas iskreno i Vaš sam štovatelj i zemljak
Vlaho Bukovac»

«Ponedjelnik jutro
Dragi Gosparu Baldo
Jasam samo danas mogo otić da vidim za okvir, jer jučer sveje bilo zatvoreno.
Ovo su Vam cijene najprvo dobri od zlata je po 26 franaka metar, a okvir takovi za Vašu sliku 178 fr.
vas gotov.
Sad ima namjesto zlata ono što oni zovu demifin kojeje tuč i što svremenom pocrni taki isti okvir Louis
XIV 22ct. demifin došobi po 22 fr.metar a dogotovljan 145.
Ovosu cjene štomije dao za mene isto kako daje meni istome, sad Vi vigjite ideli Vam po ćjudi, ja bih
Vas svjetovo za dabih učinili od zlata pravoga koji će sveg biti ljep a male razlike, a oba dva okvira bih bili
22ct. širine i posve lijepi.
Pozdravljajuć Vas molim Vas dabistemi što prije odgovorili er jedva imamo kad dase dogotova.
V[laho] Bukovac»
16. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, 12. ožujka 1892.
«Dragi Gosp Baldo

Okvir je došo i slika čini posve lijepo. Poslatću u Salon do koji dan; toje imam kad do 20 ovoga dali
sveg žudim da stigju dva dni prije.
Vami neznam imam li stavit Vaše ime za Kataloga ili kakoću?, takodjer žudijo bih znat hoćuli Vam
stavit le ruban rouge ala bouttoniere ili ne, pišitemi molim Vas tako daje nabrijeme suho.
Ufajući daće Vas ova moja nać u dobru zdravlju budite mi veselo i primite pozdravi od svijeh nas
Vlaho Bukovac
40 rue de la Barre
Paris 12 Marća 1892.»
17. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, 17. ožujka 1892.
«Dragi Gosp. Baldo

Bilo mi je žo da nijesam bijo doma kad ste me došli pohodit u nedjelju er biste bili vidjeli okvir i sliku u
gnjemu kako čini, a uvjeren sam dabiste bili zadovoljni.
Jasam upiso sur la notice ono kakoste me obavjestili: Mr. V.B. a učinijo nikakve rozete nijesam na sli-
ci, tako će bit ufam dobro, slika odlazi u Subotu u jutro ter akobi Vam još bilo po gustu doć vidjet jasam
doma i u jutru i po podne.
Tako isto akovam nebih bilo mučno dabiste poslali za okvir 180 fr. oni čovjek bi sikur sam bijo zado-
voljan, a radnju je učinijo predobru.
Akoćete gnjemu poslat direktno možete adressit un bono postale a Mr C. Dosbourg, fabricant de ca-
dres 59 rue D’orsel.
Nemam što drugo novo da Vam rečem nego ostajem pozdravljajući Vas u jedno s’moijem dastemi zdra-
vo i veselo
B[…] Bukovac
40 rue de la Barre
Paris 17 Marća 1892.»
18. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, […]

Jasam bijo posma rasrdjen videći dasu me onako grubo stavili u Salon. Ovega puta «po ratu novome»
izašlisu neki giuri mladi od kojih se je nikad ni čulo, a to veći odije, i nije čuda dase osvetu i na mene toliko
više gdje lani bijaše onako lijepo izložena moja radnja, a toliko su imali te zloće dasumi izbacili Inglezicu sa
kojom mogo sam figurat boglje nego lani, i to oni znadu učinilisumi velike štete. Izložijo sam pod imenom
P. Andrez takodjer dvije tele koje ću Vam ukazat, i preljepo su te izložene, tako isto pod imenom Fagioni
pak i to primjeno dali Bukovac za prvi put u njegov život, i kad za ćjuti najznaniji u umjetnosti odbačen
i postavljan kako za karitat. sad sudite Vi isti.
Note Nije moguće da slika onako izložena može činit dobro erje suproć svjetlosti a odviše u visoko za
dase može sudit niti crt niti kolur.
Oh! znadu preljepo što su mi mili, sramote, oni generoza čeljad za sve inostrance, a to pak mogu rijet
da u gnjih opet nijesam još ni solda dobijo, dali sveg potrošijo moju najveću dobit kojusam učinijo sa mo-
stram. Vi znate i sami da ja njima ništa u to nemogu nego valja trpjet. Kako vrieme dohodi a Vaš ritrat
za ikakva slikara valja sveg one statue od Bonuet94 koje mu ne navidim ni malo a hotijo bi vidjet kakobih
mu i taki figurale dasu na mjestu gdje sam ja.
Bit ću u utornik došašći oko 10 do 11 ura u jutro pred restaurant u Salonu i dragovoljno čekat Vas za
opet vidjet Salon po tanku u društvu.
Pozdravljam Vas iz srca i Vaš sam zemljak
i štovatelj
Vlaho Bukovac
P.S. štovam govorim da izlažem pod drugijem imenima nemojte molim Vas nikomu to rijet jer bih bijo
izbaćen iz Salona za vazda.
Zaboravijo sam Vam poslat oni put Vaše photografije štoću svakako donijet samnom u utornik.»
94
Léon Bonnat, francuski slikar (20. lipnja 1833 – 8. rujna 1922).
19. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Pariz, 27. srpnja 1892.

«Paris 27 Jullet 1892
40 rue de la Barre
Dragi Gosparu Bogišić
Jasam u Parizu od priko jučer, te kad goć Vi uzmobudete na Vaše sam raspoloženje.
Ufajući daste dobro od zdravlja i žudeći Vam za dugo i dugo ostajem pozdravljajući Vas Vaš sam
Štovatelj
Vlaho Bukovac»
20. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Liverpool, […].

Dragi Gosparu Baldo
Primijo sam ima već neke dane Vaše pismo ovdik gdje sam uz onu radnju kojusam imo doć učinit našo
i drughe i amo sam već sa ženom ima tri nedjelje.
Ja neznam štobih mogo Vašijem očima učinit za dabi bolje iskazali ono kakoje a oni prijatelji koji tako
govore valja sikuro dasu ih gledali iz kanoćjala za moć vidjet er kakoje postavljen Vaš ritrat tega se ne-
može vidjet...
Opet Vam govorim dasam ja učinijo kako sam bolje zno za da bude dobre i necjenio odpotrebe ritokat ih.
Oči Vam malo žmiru er je iz prid Vas sunce dakle takoje dobro, a drugčije neprirodno.
Bit će Vam kvadar pridat u Consierge od 71 rue des Saints Pres. a Vi će te mi dati novac kad Vam
bude drago. Jaću bit amo još za koje malo pak kadse vratim motćemose vidjet kad tamo dodjem za dinar.
Ufajući daste posve dobro od zdravlja kako i ja pozdravljam Vas ujedno smojom Jelicom
Vaš sam zemljak
i štovatelj
V[laho] B[…] Bukovac»
21. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Dubrovnik, 17. kolovoza 1892.
«Dragi Gosparu Bogišić

Začudit će te se dasam opet ovamo došo, i zato evo dugo daćete čekat od mene odgovora, dali nijesam
kriv, jer sam jučer primijo od Vas knjigu i u njoj cheque od 400 franaka za koje sam Vam mnogo zahvalan
ovdik združeno Vam stavljam ričevutu tako daje stvar u redu.95
Jasam Vašu Gospodju sestru već vidijo i o Vama se porazgovorijo: Ona se nada daćete amo učinit impro-
vizatu, jasam jon reko dato nije ništa sikuro sasvijem dabimi bilo puno drago vidjet Vas u rodnome mjestu.
Neostajemi drugo nego Vas iskreno pozdravit i ostajuć Vaš
štovatelj i zemljak
V[laho] Bukovac»
95
Uz isto pismo priložena je spomenuta potvrda, «ričevuta» o primitku isplate za učinjeni portret.
p.s. Pero Bratić je već ukopan. slava mu vječna svjetljla.
Ragusa 17 Aout 1892.

Reçu de Mr V[altazar] Bogišić la somme de quattrecent francs (400f) pour le portrait de lui meme exe-
cuté à Paris
V[laho] Bukovac
17. Aout 1892
B[…] B[…]»
22. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Cavtat, 15. veljače 1902.
«Preuzvišeni Gospodine !
Slavni naš zemljače !
Na visoku počast koju ste doživjeli postajuć odabranim predsjednikom Pošt[ovanog] Instituta sociolo-
gije u Parizu, preveć laska nas cavtaćane, a osobito mene Vašeg najvećeg štovatelja, da nebi pohrlijo na
pero, te molio Vašu Preuzvišenost, dragi gosparu Baldo, da primite iskrene čestitke moje i od moje žene,
sa toplom željom da dugo i dugo živete na slavu naše domovine, i da uživate sve ono što sami zaslužujete.
Uz srdačan pozdrav ostajem sa dubokim poštovanjem96

Cavtat 15/2 [1]902.»
23. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, Pariz, 20. veljače 1902.
«Pariz 20 febr[uara] 1902
Moj dragi Vlaho

dični i glasni domorodče,
Velika ti hvala na ljubaznom čestitanju. Preuveličao si značenje moga predsjedništva, – nego ni to nije
s gorega, jer mi je to dalo priliku da primim od tebe glas, što bez toga, Bog zna kad bi!
Oprostićeš što ti govorim ti, ali je ovo stari dubrovački običaj da stariji godištima mlagjemu vazda kaže
ti, a ti znaš dase ja starih običaja čvrsto držim. Jednom, stari Lujo Serragli97, koji mi je u mladosti, ono
po dubrovačku, govorio ti, kad postadoh doktor, poče mi govoriti Vi, ja se žicnuh i zamolih ga da se drži-
mo starih običaja; poslije toga njemu, kako i prije vazda govorim Vi, a on meni ne smije nego po staru ti.
Ovo objašnjenje nije izlišno.
A sada jednu želju.
96
Potpis je naknadno, vidljivo, izrezan iz pisma.
97
Luigi (Lujo) Serragli (1808-1902), trgovac i talijanski vicekonzul u Dubrovniku, istaknuta osoba u dubrovačko-kotorskoj
Trgovačkoj i obrtničkoj komori, zastupnik dubrovačkih autonomaša u Dalmatinskom saboru. Njegova kćer Marija
udala se za Kostu Vojnovića. Perić 1997: 64.
98
Jean-Baptiste Feuvrier (1842-1926), francuski vojni liječnik na dugogodišnjoj službi u Crnoj Gori, cetinjski korespon-
dent Baltazara Bogišića, objavio je francuski prijevod (Pariz 1877, 1904) Grammatica della lingua slava (illirica)… (Zara
Bio sam pokatkad u Dr Feuvriera98 i svaki put mi zubi čine vodu kad vidim u njega onaj tvoj mali por-
trait, i ja bi razumije se više volio daje u mene nego u njega! Ali neće dami ga po ništo ustupi. Ti ćeš od
prve razumijet od ovdi majka kćercu kara a nevjesti prigovara, – tojest da bi ti veoma zahvalan bio kad
bi našao vremena da i za mene napraviš jedan mali tvoj portret, pa ako će bit i manji od Feuvrierova. To
ipak sve ako vremena nagješ, inače nijesmo ništa ni govorili!
Molim te da kažeš moj naklon tvojoj gospogji i moju blagodarnost za njenu ljubeznu pažnju i simpatiju.
Pozdravi takogjer, molim te, svakoga od mojih milih Cavtaćana koji te budu za me pitali.
I da si mi zdravo i veselo!
Tvoj odani domorodac
i prijatelj
24. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, Pariz, 8. lipnja 1902.

«Pariz 8 juna 1902
Dragi moj Vlaho,
Bitće više od nedjelje dana da sam primio tvoje prijateljsko pismo od 27 maja, sa oduševljenim čestitka-
ma, – a prekojučer dopade mi do ruka i tvoj mili majstorski izragjeni lik.99 Za oboje ti neiskazana hvala,
jer mi je oboje učinilo veliku radost!
I ja znam cijeniti tebe, kao umjetnika i zemljaka, koji je samim svojim talentom stekao tako odlično
i slavno ime i izvan domovine, i to daleko preko svojih granica, a time proslavio i svoje rodno mjesto. I
upravo za to visoko cijenim izražena u pismu tvoja prijateljska prema meni čuvstva, te ti za njih, ex imo
corde, blagodarim.
A isto da ti kažem o poslanoj mi slici? Dosada su je vidjela trojica, megju njima jedan slikar, i sva su
se trojica izrazila superlativno pohvalno o njoj, i o njenu stvaraocu. Čim g. Feuvrier dogje u Pariz, pozvaću
ga da mi zavidi, kao što sam prije zavidio ja njemu...
Kako bilo dabilo: tvoj će mi lik ostati kao jedna od najglavnijih uspomena moga jubileja. Žudim da i
ti budeš imao jubilej do skora, ili bar dok sam ja živ (ne treba da je svaki jubilej od 40 godina), da se i ja
tebi dostojno odazovem.
Megjutim, budi mi zdravo i veselo, moj dragi Vlaho, i vjeruj u iskreno prijateljstvo i zahvalnost
Tvoga domoroda i prijatelja
B[altazara] Bogišića»
25. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, Pariz, 29. ožujka 1903.

«Paris, 29 marta 1903
Moj dragi Vlaho
1873) Dragutina Antuna Parčića. Bio je liječnik i na perzijskom dvoru, a vratio se u Francusku 1900. godine; smatra
ga se jednim od utemeljitelja moderne perzijanistike. Roksandić 2010: 254-299.
99
Bukovčev Autoportret nalazi se u Bogišićevoj biblioteci u Cavtatu. Kružić Uchytil 2005: 313, dok. 231, Baltazar Bogišić
– Bukovcu.
Tek mi danas poslaše iz Cavtata tvoj bečki adres, pak ti tek danas i mogu čestitati na tvome izvanred-
nom uspjehu na artist[ičkoj] izložbi u Beču.
Radujem se iz svega srca tvome zasluženome triumfu, i kličem ti i namnogaja ljeta!
Tvoj, s iskrenim pozdravom, svesrdni prijatelj i zemljak
26. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Beč, 1. travnja 1903.
«Beč 1 aprila [1]903.

Dragi Gosparu Baldo!
Toliko me je više obradovao Vaš ljubezni list, gdje ste Vi moj ideal, moj izgled uvijek bili. Vi ste jedini
stup kog imam dase sretan osjećam dasam i ja Cavtaćanin i Vašim imenom se svukud branim i Vama se
ponosim.
U Beču se nijesam nadao iskrenosti snoba, dali vidim sa veseljem dasu ipak pošteni i to mnogo više od
Francuza, te ih gotovo danas za to ljubim Ufam daće ovde ić posli bolje nego u Cavtatu, zato sam okrenuo
barkom, dok sam još u nekoj snagi.
Bog Vas živio za mnoga ljeta na ponos svijeh koi Vas poznadu. Dok akobogda se budemo vidjeli, opet
Vam iskreno Hvala i ostajem Vaš štovatelj i zemljak
Vlaho Bukovac»
27. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Beč, 3. kolovoza 1903.

«Beč 3/8 [1]903.
Dragi Gosparu Baldo !
Iznenadjenje kod nas bilo je toliko jače, gdje nenalazimo da smo u ničemu zaslužili koliko moja
Jelica toliko ja onaki prekrasni dar od Vas. Zbunjeni u istinu ostajemo neznajući kako da Vam zahva-
limo na onaj u istinu ljepi i ukusni grup, koji je toliko više neprocjenjiv gdje uzdrži Vaše inicijale koji
postaju bit i naše i moje: Ono je kao jedan čudnovati slučaj i nepobitni znak, da smo na istoj grudi
rodjeni, a Vi kao veliki zemljak, veliki mu naša dika, naš dobri prijatelj iskreno ljubljeni.
Primite koli od Jelice toli od moje strane najtoplije zahvalnosti za ljepu spomen Vašeg prijateljstva
uz naše najiskrenije dobre želje i pozdravi
Vaši štovatelji
Vlaho i Jelica Bukovac
Neznajuć gdje da Vam pišem cjenio sam najbolje u Pariz.«

28. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, München, 14. listopada 1903.

«Munchen u Bavarskoj 14 oktobra 1903.
Dragi Vlaho
Danas mi je Line100 pisala radostnu vijest dasi imenovan profesorom u Pragu. Ja neznam hoćeš li mi
vjerovat, ali me je u istinu taj sretni za tebe glas obeselio kao da se mene samoga tiče!
Molim te da kažeš gospogji Jelici moj naklon i da joj čestitaš najsrdačnije od moje strane, jer se to ime-
novanje tiče nje i njezine djece gotovo više nego tebe.
I da si mi zdravo i veselo sa svim tvojima
odani prijatelj
29. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Prag, 28. prosinca 1904.101
«Dragi Gosparu Baldo!

Molimo Vas da primite naše iskrene pozdrave kao i želje za novo ljeto. Sa odličnim poštovanjem smo
Vaši
Vlaho i Jelica Bukovac»
30. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Prag, 28. prosinca 1904.

«Prag 28/12 [1]904.
Dragi Gosparu Baldo!
Na sedamdest godišnjicu Vašega mukotrpnoga i radinoga života: koi je toliko obilno oplodio divotama
Vašeg Velikog uma, i uzvisijo našu domovinu pred drugim narodima.
Dolazimo moja Jelica i ja da ushićeno čestitamo da Vas je milostivi Bog doslje takovim dobrim zdravljem,
a ufamo i želimo da i dalje za mnogo brojna ljeta budete nam, zdrav i čil na veselje Vaše, Vašijeh skromnih
Cavtaćana, i cijeloga nam jadnoga naroda.
Isto dobno čestitamo Vaš dični imen dan: koi će ostati na vječnost u Cavtatu znak ponosa i dika za
onog milog sina koi ga je nosio.
Vaši iskreni štovatelji i zemljaci
Vlaho i Jelica
Bukovac»
100
Pavlina Bogdan-Bijelić (Lina), učiteljica i etnografkinja (Cavtat, 29. X 1855 – Dubrovnik, 18. I 1944). Završila učiteljsku
školu u Dubrovniku i učiteljevala od 1879. u Cavtatu. Upraviteljica ženske pučke škole u Dubrovniku od 1879. do 1904.
godine. Udala se 1904. za Vlaha Bogdana, tajnika toskanskog vojvode Ferdinanda IV. Živjeli su u Salzburgu do 1908,
kada su se vratili u Dubrovnik. Bavila se konavoskim narodnim vezom, za čiju je zbirku bila nagrađena na izložbama
u inozemstvu. Bila je suradnica Odbora za narodni život i običaje JAZU. Osnovala je 1926. društvo „Anica Bošković“
u kojem se, kao dugogodišnja predsjednica, isticala karitativnim i kulturno-prosvjetnim radom. Njezina prepiska s
Bogišićem čuva se u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. Šimunović-Petrić 1989: 64.
101
Dopisnica «Pozdrav z Prahyl» sa snimkom zgrade slikarske Akademije, upućena s pismom.
31. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, Pariz, 30. prosinca 1904.

«Pariz 30 Dicembre [1]904.
Moj dragi Vlaho
Uvelike ti zahvaljujem za tvoje kitnasto, ali meni vazda prijatno pismo, sa prijatelskim čestitkama za
sedmu deseticu i za novu godinu! Prvo, pri svoj pozlati, sjećamo na onu našu staru poslovicu: «mlad mo-
že lako umrijeti,a star ne može dugo živleti!» Ali ako me sjeća ne plašime. Kad poziv dogje, ja ću mu se
odazvati!
Megutim, čestitam i ja tebi ujedno sa tvojom gospođom i s dječicom svako dobro, sreću i napredak u
godini koja preksutra nastaje.
Molim te da mi kažeš moj naklon osobiti gospođi Jelici i da joj zahvališ na nenoj lubeznoj uspomeni.
Izlubi djecu od moje strane, budi zdravo i čuvaj mi tvoje prijatelstvo do koga mnogo držim!
Uza sve to, pošto ćeš biti veće naučio češki, kličem ti oduševljeno: Na zdar!
Tvoj zemlak, susjed i prijan
32. Vlaho Bukovac – Baltazaru Bogišiću, Dubrovnik, […] prosinca 1907.102
«Dragi Gosparu Baldo !

U Dubrovniku sam ja moja Jelica da prodjemo Božić s našim Agom103 koji je ovdi u nautičkoj školi.
Čestitamo Vam s ovim i novu godinu 908, da Vam bog udjeli za mnogaje i Vaš dični imendan koji slijedi
da ga mnogokrat dočekate na radost svijeh Vaših zemljaka i štovalaca. Pozdravljamo srdačno
Vlaho, Jelica, Ago
Bukovac»
33. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, […].
«Dragi Vlaho
kad se ide na tako važan i neobičan put, ne mislim da je dosta pri rastanku obično šaka ruke, pa me
evo da ti pošaljem i pismeno svoju iskrenu želju: dati na tome putu sve bude sretno i srdačno!
Pozdrav u tebe doma, kao i svim prijateljima!»
Dopisnica s fotografijom perivoja s palmama iza hotela «Imperial» na Pilama u Dubrovniku, bojana akvarelom.
102
Ago, sin Vlaha i Jelice Bukovac, rođen je 1893. u Cavtatu. Bio je pravnik, diplomat; dio života proveo je u Beogradu.
103
Umro je u Londonu 1967. godine.

34. Baltazar Bogišić – Vlahi Bukovcu, […].
«Utornik ujutro
Dragi Vlaho,
Trebaju mi za jednu paradu sve moje dekoracije. Vidim da su u tebe ostale još dvije ili tri, a megju nji-
ma crnogorski grand cordon i ruska komenda Sv. Anne. Molim te da predaš sve to, a i sve što je još ostalo
kod tebe, komisioneru koji Ti preda ovo pisamce.
S Bogom, pozdrav svim tvojima
Tvoj
BIBLIOGRAFIJA
Beritić, Nada. 2000a. Niko Veliki Pucić. U Otkrića iz Arhiva, 209-220. Split: Književni krug.
Beritić, Nada. 2000b. Niko Veliki Pucić i Baltazar Bogišić. U Otkrića iz arhiva, 221-228. Split:
Književni krug.
Bukovac, Vlaho. 1918. Moj život. Zagreb: Izdanje književnog juga, tisak nadbiskupske tiskare.
Bukovac, Vlaho. 1925. Moj život. Beograd: Srpska književna zadruga.
Foretić, Miljenko. 1989. „Bogišić, Baltazar“. U Hrvatski biografski leksikon, sv. 2: 77-80. Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Hauser, Arnold. 1966. Socijalna istorija umetnosti i književnosti. Beograd: Kultura.
Hrvatska enciklopedija. 2009, sv. 11. „Vojnović, Đuro“, 478. „Vojnović, Konstantin (Kosta)“, 479.
„Zore, Luka“, 758-759. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Hrvatska likovna enciklopedija. 2005, sv. 4, 98-99. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Kečkemet, Duško. 1995. „Čermák, Jaroslav“. U Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1: 164. Zagreb:
Kružić Uchytil, Vera. 1989. „Bukovac, Vlaho“. U Hrvatski biografski leksikon, sv. 2: 464-467. Zagreb:
Kružić Uchytl, Vera. 2005. Vlaho Bukovac: život i djelo, 1855.-1922. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Macan, Trpimir. 1961. Jaroslav Čermak u Župi dubrovačkoj. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji
13: 307-321. Split: Konzervatorski zavod Dalmacije.
Muhoberac, Mira. 2000. „Pucić, Orsat (Medo)“, Leksikon hrvatskih pisaca, 588-589. Zagreb: Škol-
ska knjiga.
Perić, Ivo. 1980. Pisma Luke Zore Valtazaru Bogišiću, Franji Račkom i Vatroslavu Jagiću. Anali
Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Du-
brovniku 18: 313-340. Dubrovnik.
Perić, Ivo. 1990. Đuro Pulić kao političar i rodoljub. U Politički portreti iz prošlosti Dalmacije, 101-
132. Split: Književni krug.
Perić, Ivo. 1997. Niko Veliki Pucić kao političar i kulturni djelatnik. U Dubrovačke teme XIX. stolje-
ća, 57-119. Zagreb: Matica hrvatska.
Prijatelj, Kruno. 1995. „Mančun, Petar“. U Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1: 540-541. Zagreb.
Roksandić, Drago. 2010. Jean-Baptiste Feuvrier (1842-1926): cetinjski korespondent Baltazara
Bogišića. U Bogišić i kultura sjećanja. Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelova-
njem u prigodi stote godišnjice smrti Balda Bogišića, uredili Josip Kregar, Vlaho Bogišić, Dalibor
Čepulo, Petar Miladin, Slaven Ravlić, Filip Hameršak, 254-299. Zagreb: Pravni fakultet Sve-
učilišta u Zagrebu i Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Šimunović Petrić, Zorica. 1983. Život i rad Pavline Bogdan-Bijelić suradnice Odbora za narodni
život i običaje. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 49: 661-668. Zagreb.
Šimunović Petrić, Zorica. 1989. „Bogdan-Bijelić, Pavlina (Lina)“. U Hrvatski biografski leksikon, sv.
2: 64. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Zidić, Igor. 2009. Vlaho Bukovac. Zagreb: Moderna; Večernji edicija.
Melita Jesih Matić
Iz spomeničke baštine: kontroverze oko zagrebačkog

spomenika Josipu Jurju Strossmayeru1
U ovom se radu istražuju i analiziraju povijesne okolnosti u kojima je nastajao zagrebački

spomenik meceni i biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Te su okolnosti od samog počet-
ka bile složene zato jer je cijeli slučaj bio politički uvjetovan te problematiziran brojnim
polemikama u kojima su sudjelovali istaknuti zagrebački umjetnici i intelektualci. Oni su
uglavnom osporavali bez natječaja izabranog autora Ivana Meštrovića, kojem je izrada
spomenika bio i jedan od prvih zagrebačkih izazova. Ono što je povezivalo autora i bi-
skupa bila je južnoslavenska ideja, jedan od razloga zbog kojeg je Meštrović kritiziran.
Unatoč problemima, spomenik je postavljen na mjestu koje je izabrao sam umjetnik, kod
zgrade tadašnje JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), za čije je osniva-
nje najzaslužniji bio upravo J. J. Strossmayer.
Ključne riječi: Josip Juraj Strossmayer, Ivan Meštrović, Odbor zagrebačkih gospođa za Strossmaye-
rov spomenik, spomenik, natječaj za izradu spomenika
Uvod
Š
to povezuje dva kontroverzna povijesna velikana, od kojih je jedan bio svjetski poznat
i priznat kipar, a drugi katolički biskup i hrvatski mecena? Upravo je ideja jugoslaven-
stva za koju su se obojica, svaki svojevremeno i na svoj način, borili, a zbog koje
su bili i cijenjeni i osporavani, bila ta spona koja ih je povezivala.To je ujedno bio i najveći
izazov u istraživanju pozadine nastanka spomenika.
Nikad se nisu sreli niti upoznali, a ipak je kipar Ivan Meštrović prepoznao svoje ideale
u biskupu, meceni, političaru, prosvjetitelju i utemeljitelju JAZU (Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti) Josipu Jurju Strossmayeru, te mu se odužio – stvaranjem zagrebač-
kog spomenika.
Ove se godine navršava 150. obljetnica danas Hrvatske (tada Jugoslavenske) akademije
znanosti i umjetnosti (1866.-2011.). Kako je uz zgradu te institucije smješten spomenik njezi-
nom utemeljitelju, to je bio samo još jedan od povoda istraživanju teme kojoj se iz rakursa
povjesničara, smatram, ipak nije dovoljno prilazilo. Intencija je ovog rada odgovoriti na pi-
tanje: koji put je prošao taj spomenik – od ideje do monumentalizacije, odnosno dokučiti
te analizirati kakve su bile prije svega političke okolnosti, zatim društveni, kulturni i drugi
utjecaji pri kojima je spomenik nastajao? Tu se otvaraju različita pitanja: tko je odlučivao
o postavljanju spomenika, tko ga je i zašto želio izraditi, kakve su bile reakcije zagrebačke
Izvorište ovog teksta je rad mojih učenica, maturantica (2008./2009.) Ženske opće gimnazije, Tajane Zrno, Jelene
1
Oprešnik i Filipine Bekavac, koje su istraživački rad na temu „Ivan Meštrović i njegov spomenik J. J. Strossmayeru“
pripremile za natjecanje. Ovom prigodom zahvaljujem njima, kao i muzejskoj savjetnici Ljiljani Čerini iz Muzeja Iva-
na Meštrovića, koja im je pomogla i savjetima te u izboru literature. Na temelju toga mentorskog rada nastavila sam
svoja istraživanja o toj temi te sam ih za potrebe ovog Zbornika preradila i temeljito proširila.
javnosti prije i poslije njegovog postavljanja, kako se spomenik uklopio u okolinu? Držim
da se ova kompleksna tema iz problematike spomeničke baštine može obraditi iz više per-
spektiva. Ova je tema već obrađena s gledišta povjesničara umjetnosti ili arhitekta, čime
se bavila Snješka Knežević proučavajući zagrebačku Zelenu potkovu2, u čijem je krugu spo-
menik i smješten.
Od ideje o postavljanju zagrebačkog spomenika meceni i biskupu Josipu Jurju Stros-
smayeru, do Meštrovićeve realizacije trebalo je proći više od dvadeset godina tijekom ko-
jih se pokušavalo riješiti više problema: ponajprije financija, zatim izbora autora te lokacije
za postavljanje spomenika. Naime, cijela je kulturna elita u značajnoj mjeri godinama bila
posvećena provedbi plana izrade spomenika, koji je uključivanjem najutjecajnijih građanki
i građana, trebao biti projektom čitave zagrebačke javnosti. Zapravo je malo poznato kakve
su sve kontroverze i polemike, nastale najviše upravo oko izbora autora i lokacije, uzbur-
kavale zagrebačku javnost u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Zato ću se u ovom radu
fokusirati na probleme koji su pratili podizanje spomenika počevši od ideje do postavlja-
nja spomenika u studenom 1926., a tijekom kojeg je razdoblja došlo do promjene čak tri
državna uređenja.3
Cilj mi je prikazati kako je najveći problem realizacije tog spomenika bila umiješanost
politike u umjetnost, odnosno dokazati kako su ključne odluke u vezi s podizanjem spome-
nika bile politički uvjetovane i zbog toga prolongirale i dodatno problematizirale njegovo
postavljanje. Jednim dijelom ti su problemi bili objektivni i uzrokovani vanjskim razlozima
(ratna stanja i poslijeratne krize), no prave polemike stvorili su uglavnom subjektivni ili
unutarnji-politički razlozi te lokalni interesi koje ću analizirati komparacijom izvora, prije
svega člancima iz almanaha „Koledar Strossmayer“, glasila i tiskovina koji su pratili polemi-
ke (najviše iz novina „Obzor“, zatim „Riječ“, „Jutarnji list“ i drugih), te knjiga o zagrebačkim
spomenicima i njihovim autorima. Iz svega navedenog može se zaključiti da je upravo ovaj
tematizirani javni spomenik bio prvi koji je izazvao polemike tolikog opsega, ali je ujedno
bio i prvi zagrebački spomenik postavljen nekom hrvatskom velikanu u razdoblju državnog
uređenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Pristup
Ipak, za pristup ovoj problematici važno je istražiti i povijesnu pozadinu oko postavljanja
zagrebačkih spomenika prije ovog koji će se tematizirati. U tom smislu trebalo je ustvrditi
kad i kome su se počeli postavljati spomenici, tko su bili njihovi autori, je li postojala prak-
sa javnog natječaja, te jesu li i prije neki od spomenika izazivali veće reakcije javnosti. Kako
bi se pojasnila neka od tih pitanja, trebalo je proučiti sve povijesne okolnosti važne za za-
grebačku spomeničku baštinu nastalu u razdoblju druge polovice 19. stoljeća. Naime, prvi
spomenik posvećen hrvatskom velikanu u Zagrebu postavljen je još u vrijeme pripadnosti
Trojedne kraljevine Habsburškoj Monarhiji. Stoga i ne začuđuje da je autor Anton Dominik
2
“Zelena potkova ili Lenucijeva potkova zbirno je ime za slijed od osam trgova: Trga Nikole Šubića Zrinskoga, Trga
Josipa Jurja Strossmayera, Trga kralja Tomislava, Trga Ante Starčevića, Trga Marka Marulića, Trga Ivana, Antuna i
Vladimira Mažuranića i Trga M.Tita, te Botaničkog vrta, koji čine monumentalan okvir središta Donjeg grada, danas
jezgre središta Zageba.“. Knežević 2003: 185.
3
1905. Zagreb je kao središte Banske Hrvatske pripadao Austro-Ugarskoj Monarhiji (iste godine na vlast je došla Hr-
vatsko-Srpska koalicija), da bi na kratko 1918. poslije raspada Monarhije bio središtem Države SHS, a od 01. 12. 1918.
cijela je Hrvatska postala dijelom Kraljevine SHS.
Melita Jesih Matić, Iz spomeničke baštine: kontroverze oko zagrebačkog spomenika Josipu Jurju Strossmaye ru 209
Fernkorn (1813.-1878.)4 bio rođeni Bečanin5, i tako „silom prilika prvi zagrebački kipar“,6 a
spomenik posvećen banu Josipu Jelačiću postavljen je 1866. godine.7 Taj prvi monumentalni
spomenik ima i važnost jer je „klasificiran kao demokratizirano kiparstvo javnog karakte-
ra“8, a „simbolički je predstavljao prerastanje mjestašca u srednjoeuropski grad“.9 Krajem
70-tih godina 19. stoljeća na poticaj Matice hrvatske počela se realizirati ideja da se među
zrinjevačkim nasadima postave poprsja proslavljenih Hrvata10, što je počeo ostvarivati Ivan
Rendić, prvi domaći školovani kipar11 koji je gradskom poglavarstvu predložio postavljanje
spomenika – aleju hrvatskih velikana smještenu u polukrugu nasuprot palače Akademije12,
a to je javnost pozdravila13. U sljedećim godinama tako je izradio poprsja Julija Klovića, An-
drije Medulića, Krste Frankopana i Nikole Jurišića14. Osmo desetljeće 19. stoljeća je prema
povjesničaru umjetnosti Grgi Gamulinu u hrvatskom kiparstvu „veliko desetljeće naše po-
vijesti“15, a slično stajalište ima i Ana Adamec.16 Tada su nastala i dva Rendićeva spomenika
posvećena Andriji Kačiću Miošiću17, a zagrebački je smješten u Ilici na križanju s Mesničkom
ulicom (1889.-1891.).18 Kipar Rudolf Valdec19 izradio je 1909. još i poprsje Ivana Kukuljevića
i Ivana Mažuranića20, koji su postavljeni uz ostale „zrinjevačke“ velikane, a poprsje Ruđera
Boškovića djelo je Tome Rosandića.21 Prva veća razmatranja o smještaju spomenika izazvao
je onaj posvećen pjesniku i generalu Petru Preradoviću22, kritiziranom da je „više spomenik
austrijskom generalu nego hrvatskom pjesniku“, autora Ivana Rendića, smještajem previso-
ko podignutim i premalenim za otvoreni prostor23 1894. „u središnjoj osi Istočnog perivo-
ja“, a kasnije (1954.) premještenom na prostor Cvjetnog trga.24 Zanimljivost vezana uz jedan
Fernkornov spomenik, koji je bio premješten s ulaza u Maksimirski park na lokaciju južno
od Akademije, jest „selidba“ neobaroknog spomenika sv. Jurju25, gdje je ostao do 1907.
4
Zagreb je u to vrijeme dobio tri javna spomenika, i sva tri od bečkog kipara Antuna Fernkorna: Marijin kip za Markov
trg, spomenik Jelačiću i kip sv. Jurja 1867. postavljen kod ulaza u Maksimirski park. Tako je bečki kipar pridonio obli-
kovanju lica Zagreba u drugoj polovici 19. st. Dobronić 1983: 348.
5
Opisujući „Veze Beča i Zagreba na području arhitekture i urbanizma u 19. i poč. 20. st.“, autorica Dobronić smatra
kako je razumljivo da su veze između Zagreba i Beča bile duhovnog, kulturnog, umjetničkog i društvenog karaktera.
Nadalje, zaključuje da su veze Beča i Zagreba bile trovrsne: brojni Bečani djelovali su čitav život u Zagrebu, neki su
dolazili samo po zadatku, dok su brojni Hrvati tamo učili ili studirali. Dobronić 1983: 348.
6
Gamulin 1999: 15.
7
Prilikom otkrivanja spomenika prvi put su izrečene želje za izgradnjom grada do rijeke Save. Adamec 1999: 300.
8
Bio je rezultat želje i financijskog sudjelovanja građana. Adamec 1999: 18.
9
Adamec 1999: 18.
10
Dobronić 1983: 384.
11
Adamec 1999: 18.
12
13
14
15
Gamulin 1999: 17.
16
„U odlučujućim previranjima 80-tih godina 19. st., sudbonosna je dramatična godina velikog potresa (9.12. 1880.),
poslije koje se kao feniks iz pepela podiže lijepi grad, ali je djelotvorno poticajna za otkriće mladih nadarenosti…“
Adamec 1999: 299.
17
Jedan je smješten u Makarskoj. Gamulin 1999: 67.
18
Prema G. Gamulinu to je najbolji njegov spomenik, iako smatra da je na nezgodnoj lokaciji. Gamulin 1999: 67.
19
Najveći zahvat oko važnog događaja Sokolskog sleta i Zagrebačkog zbora bilo je preuređenje Zrinjevca, a u to je bilo
uključeno i dodavanje novih spomenika koje je ovaj put izradio R. Valdec. Adamec 1999: 215.
20
21
Smješteno je na Strossmayerovom trgu. Knežević 2000: 28.
22
Prema Dušku Kečkemetu; prenio Gamulin 1999: 71.
23
Gamulin 1999: 71.
24
Donator je bio Stjepan pl. Miletić. Knežević 2000: 29-30.
25
Gamulin 1999: 15.
(kad je premješten na današnju lokaciju – Trg Maršala Tita)26, a devetnaest godina kasnije
(1926.) na istom je mjestu postavljen spomenik Strossmayeru.
Iz do sada navedenih činjenica može se zaključiti da je zadnja polovica 19. stoljeća bila
produktivna u podizanju javnih zagrebačkih spomenika, te da je javnost u tome sudjelovala
prijedlozima i planovima, što se nastavilo i s početkom 20. stoljeća. Spomenici su postav-
ljani po narudžbi ili otkupom s izložaba27, neki su donirani, o njihovoj se lokaciji rasprav-
ljalo, a njihova premještanja su se događala. Od spomenika otkupljenih s izložbi svakako
treba naglasiti Meštrovićev „Zdenac života“ i fontanu „Borba“ poznatu još i pod imenom
„Ribar“ Simeona Roksandića28, postavljenu ispred Klovićevih dvora. “Zdenac života“ otku-
pljen je s izložbe koju je Meštrović održao s Mirkom Račkim 1910. u tada novom Umjetnič-
kom paviljonu, i to je bila prva njegova skulptura za otvoreni prostor u Zagrebu29, a od više
prijedloga za smještaj, postavljen je ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta (u
daljnjem tekstu: HNK) 1912., iste godine kad i fontana „Borba“. Zanimljivo je da postoje ta-
kva dva istovjetna spomenika-fontane, postavljena i u Zagrebu i u Beogradu30, otkupljena
od gradskih vlasti oba grada, a djelo je izvorno pripremljeno u Rimu za Balkansku izložbu
u Londonu 1907. godine31.
Na kraju ovog dijela poglavlja gdje sam sumirala zagrebačke prilike iz prvih pola stoljeća
podizanja javnih spomenika, citiram Anu Adamec koja ovako razmišlja o „sinergiji“ zagre-
bačkog kiparstva s urbanizacijom:
„…Ono je od prvih početaka suživljeno, preciznije rečeno prati (još od školova-
nja budućih pionira modernoga hrvatskog kiparstva) i u suglasju je s najdinamični-
jom urbanizacijom Zagreba, pridonosi obol kulturno-umjetničkoj dimenziji grada.“32
Kako je već navedeno, ideja o izradi spomenika Strossmayeru pokrenuta je 1905. godine
inicijativom Odbora zagrebačkih gospođa33 te je netom prije početka I. svjetskog rata ras-
pisan natječaj, no on je povučen iz financijskih razloga. Odbor je planirao ne dopustiti da
se biskupovo ime zaboravi kao što se događalo s brojnim povijesnim velikanima. Zato je
prema toj ideji spomenik trebao prikazivati sav Strossmayerov značaj i veličinu jedne povi-
jesne ličnosti. Trebao je u isti tren iskazivati biskupovu neopisivu mirnoću i dostojanstvo,
ali i žestinu prilikom držanja govora o svojim uvjerenjima.34
Kako je natječaj povučen, Ivan Meštrović je kasnije bio jedini izbor za umjetnika koji će
izraditi spomenik. To se može objasniti činjenicom da je u trenutku izbora već bio i poznat
i svjetski priznat umjetnik, a uz to i istaknuti zagovaratelj jugoslavenstva. Međutim, bio je
26
27
Adamec 1999: 300.
28
S. Roksandić (1874.-1943.) je kipar koji pripada najstarijoj generaciji srpskih kipara, vezan je za prve početke razvoja
srpske skulpture. Dragojević 1994: 165-174.
29
Na izložbi je bilo osamdeset skulptura. Adamec 1999: 173.
30
Postavljen je u Beogradu na Kalemegdanu isto 1912. Dragojević 1994: 165-174.
31
Zanimljivost vezana uz taj spomenik jest da je autor greškom obaviješten da je brod koji je vozio original potonuo,
te je Roksandić od gipsa napravio novi odljev, pa je tako imao dva rada, od kojih je jedan otkupio grad Beograd, a
drugi Zagreb. Dragojević 1994: 165-174.
32
Adamec 1999: 299.
33
„Odbor zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spomenik“ – tako mu je bilo puno ime i o njemu će biti riječi u prvom
dijelu teksta.
34
Bez autora. 1924. Obzor, 19. travnja: bez paginacije.
Odbor zagrebačkih gospoja za Strossmayerov spomenik, Strossmayerov koledar za god. 1907.

Godina prva. Izdaje i uredjuje Odbor zagrebačkih gospoja za Strossmayerov spomenik u Zagrebu.
tek doseljen u Zagreb i narudžbu za izradu spomenika dobio je bez natječaja. Te su dvije
činjenice slučaj učinile još kompleksnijim. Naime, kako je u to vrijeme u Zagrebu živjelo ne-
koliko vrsnih i priznatih umjetnika, to je izazvalo velike i brojne polemike, koje su bile po-
jačane i kasnijim problemom odabira lokacije za postavljanje spomenika.
Iznimno svestrani Strosssmayer bio je prvenstveno katolički biskup i promicatelj je-
dinstva crkava, zatim crkveno-prosvjetni mecena, vođa hrvatskog naroda u javnom, po-
litičkom, kulturnom i gospodarskom životu, kao i obnovitelj ćirilometodske baštine, te
okupljatelj slavenstva u jedinstvenu kršćansku i kulturnu zajednicu.35 Đakovačko-srijem-
sko-bosanski biskup koji je prilikom svog ustoličenja 1850. prvi put izrekao svoje geslo:
“Sve za vjeru i domovinu“36, po njemu je ostao zapamćen, uz svoje uvjerenje:“Ja sam prvi
narodni biskup“.37 Ne manje važna bila je i njegova misao: „Prosvjetom k slobodi“, što je
dokazao velikim darovnicama kojima je prije svega ohrabrivao hrvatski narod da na tom
putu kulturnog napretka opstane, čuva i razvija svoj nacionalni identitet i ponos.38 Upravo
u vezi s potonjim, ako se u razmatranje uzme samo mali dio onog s čime je kao mecena
Strossmayer zadužio grad Zagreb, koji mu se spomenikom želio odužiti, treba naglasiti 50
tisuća forinti koje je dao za osnutak JAZU, potpomaganje Arhiva JAZU, ali i utemeljenje
Galerije starih majstora JAZU kojoj je darovao vlastitu zbirku slika. Tu je još i zasluga za
otvorenje hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, jer je on vjerovao da hrvatski narod može biti
suveren i ravnopravan europskima samo ako ima najviše kulturne i znanstvene institucije.
Stoga i ne čudi što se prema pisanju tadašnjeg tiska, cijeli grad želio odužiti svom promi-
catelju obrazovanja i kulture, čijom je zaslugom Zagreb postao prosvjetno, znanstveno i
kulturno središte. Spomenik je trebao simbolizirati svu zahvalnost zagrebačkih, ali i hrvat-
skih građana svom velikanu i jedino pitanje u ovom problemu koje nikad nije bilo sporno
jest kome će biti postavljen.
Iduće je pitanje tko je pokrenuo ideju o tome? Samo nekoliko dana nakon Strosssmaye-
rove smrti u travnju 1905. sastao se Građanski odbor koji će skupljati prinose za postavlja-
nje spomenika, a tada je došlo i do poziva zagrebačkim „gospođama“39. One su se spremno
odazvale i od tad imale glavnu ulogu u prikupljanju dobrovoljnih priloga građana za postav-
ljanje spomenika, ali i u nekim važnim odlukama u vezi s tom zadaćom.40 Iz dnevnog tiska
može se zaključiti da su prve godine njihove djelatnosti bile obilježene velikim entuzijaz-
mom, kao i da su taj optimizam širile i na svoje sugrađane, što se ne može reći i za kasnije
vrijeme njihovog djelovanja, kad je njihov rad bio zapravo kontradiktoran, o čemu će biti
riječi u drugom dijelu teksta. Rad „Odbora zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spome-
nik“41 kako mu je bilo puno ime, sustavno je bilježen i punih pet godina (od 1907. do 1912.)
u njihovoj organizaciji bio je tiskan posebni almanah, zvan „Koledar Strossmayer“. Zadaća
je tog izdanja bila da na neki način izvrši „promidžbu“ Strossmayerovog djela, prvenstveno
35
JAZU (Grupa autora) 1990: bez paginacije.
36
37
38
Sirotković 1995: 57.
39
O dobrotvornim gospojinskim (ženskim) društvima pisala je Lucija Benyovsky, vidi dolje.
40
Većina dobrotvornih gospojinskih (ženskih) društava osnovana je u Hrvatskoj i u Slavoniji krajem 19. st. po uzoru
na slična društva u zemljama Habsburške Monarhije, a i drugdje u svijetu je bio običaj da se u zajednicama velikih
imovinskih razlika osnivaju takva društva koja su predvodili najbogatiji građani. Takva društva koja su se organizirala
prije I. svjetskog rata uživala su velik ugled u svim krugovima. Vidi Benyovsky 1998: 73-93.
41
Strossmayer koledar1/1907.
u cilju prikupljanja financijskih sredstava za izradu spomenika hrvatskom velikanu. U pr-

vom broju almanaha opisuje se kako su „rodoljubne Hrvatice“42 na poziv odlučile „stupiti u
akciju oko sabiranja prinosa“ te se već krajem svibnja 1905. godine sastale i to u prostorija-
ma Društva hrvatskih književnika43, a uz objašnjenje „…Kako je neumrli pokojnik u svakoj
zgodi odlikovao hrvatske žene, namjenjujuć im u životu hrvatskog naroda velike zadatke,
to je naša dužnost za što življu akciju glede podignuća spomenika koji će biti dostojan nje-
ga.“44 Postavlja se pitanje, tko su bile dotične „zagrebačke gospođe“? Budući da se nave-
deni odbor spominjao tijekom svih godina rješavanja problema oko spomenika, ne samo u
ažurnim almanasima već i u tisku, te u zapisnicima sjednica Gradskoga zastupstva, nameće
se zaključak da je Odbor kao institucija imao veliku važnost u odlučivanju ključnih pitanja
oko spomenika. Logično je i da su se neke članice Odbora tijekom tih dvadesetak godina
promijenile. Iz popisa imena članica Odbora, zaključuje se da su to bile supruge uglednih
Zagrepčana, pa ću ovdje izdvojiti samo neke od njih (a bilo ih je pedeset) koje su navedene
prilikom osnivanja Odbora: Milka Vončina, predsjednica, Kornelija Dežman, Marija Crnadak,
Sofija Spevec, Vera grofica Jelačić, ali tu je i jedna „gospođica“ – poznata učiteljica Marija
Jambrišak. Ono što je vidljivo u prvom „Koledaru“ jest da se još ne naslućuje nikakav pro-
blem u vezi sa sljedećim pitanjima o spomeniku, već se može uočiti velika motivacija, kre-
ativnost i iznimna organiziranost Zagrepčanki u prikupljanju novca. To se može zaključiti
iz nekih njihovih aktivnosti koje sam izdvojila proučavajući prvi „Koledar“. Primjerice, kako
bi se još bolje razgranale, „gospođe“ su se udružile s Gospojinskim klubom, organizirale
svoje podružnice u drugim gradovima i podijelile na pododbore, od kojih je najveću težinu
imao onaj „financijalni“45. Iz prikupljenih tablica je vidljivo, da su dobrovoljni prilozi pristi-
gli uglavnom od fizičkih osoba, trgovaca, načelnika općina, župnika, ali čak i od iseljenika,
članova hrvatskih zajednica u Americi. Ništa manju važnost nije imao „zabavni“ odbor, čije
su voditeljice odlučile prirediti svečanu večer i ishoditi dozvolu da se za tu prigodu ustupi
„Hrvatsko zemaljsko kazalište“ za proslavu koja je imala narodno obilježje.
Upravo na toj predstavi, održanoj u ožujku 1906., na pozornici je po prvi put prikazano
poprsje Josipa Jurja Strossmayera (koju je kao studiju od jednog i pol metra izradio i Odboru
za tu prigodu ustupio tada poznati zagrebački kipar Rudolf Valdec.)46 Međutim, niti nakon
te prezentacije još uvijek nije bilo službeno postavljeno pitanje autorstva spomenika za
koji se novac prikupljao. Kako je Stjepan pl. Miletić bio pročelnik Građanskog odbora Za-
greb, u svom članku „Njekoliko razmatranja o Strossmayerovom spomeniku“47 osvrnuo se
na minuli rad Odbora gospođa, s nadom da će se svojim financijskim sredstvima pridružiti
i institucije poput Hrvatskog sabora, Zemaljske vlade te će se po njemu za „godinu-dvije
moći pozvati hrvatske i ostale umjetnike na slavenskom Jugu da predlože svoje projekte“.
Tu je uočio da će glavni problem u realizaciji spomenika biti financijska sredstva (objasnio
je to potrebom da se velikanu Strossmayeru izradi spomenik od materijala kakav zaslužu-
je – a po njemu bio bi to svijetli mramor, a ne mjed – materijal koji je bio korišten u izradi
42
Strossmayer koledar 1/1907:145.
43
Potvrdni odgovor o ustupanju prostorija potpisao je tajnik Mihovil Nikolić, Strossmayer koledar 1/1907: 145.
44
Strossmayer koledar 1/1907: 145.
45
Dobio je dozvolu Zemaljske vlade za unutarnje poslove i potpisom banskog savjetnika Jakšića. Strossmayer koledar
1/1907 : 149.
46
47
Strossmayer koledar 1907: 137-139.
Rudolf Valdec, Studija za Strossmayerov spomenik, Strossmayerov koledar za god. 1907. Godina
prva. Izdaje i uredjuje Odbor zagrebačkih gospoja za Strossmayerov spomenik u Zagrebu.
zagrebačih spomenika do tada postavljanih). Isto tako, Miletić je bio jedan od prvih koji je
pisao o problemu lokacije spomenika, naglašavajući svoje stajalište da Zagreb “ne obiluje
podesnim mjestima“ jer je „Jelačičev trg ispunjen, a na Zrinjskom trgu bi se sasjekle plata-
ne u slučaju postavljanja spomenika“, te rješenje naslućuje na prostoru Akademičkog trga.
U idućim je godinama Odbor organizirao još jednu važnu i uspješnu predstavu – to je bila
„Aida“ 1908., a tek sljedeće, 1909. godine Gospojinski odbor proveo je anketu među „znat-
nim ličnostima kulturnim i stručnim zavodima i društvima“48 kako bi se prikupila stručna
mišljenja o budućem natječaju, natjecateljima, izvedbi djela.49 Postavljena su pitanja treba li
na natječaj pozvati sve Slavene, južne Slavene, Hrvate…50 Iako te 1909. godine toliko spo-
minjani natječaj još uvijek nije bio raspisan, bio je predmet interesa zagrebačkih umjetnika,
jer preuzeti čast izrade tako atraktivnog projekta bio bi veliki izazov za njih. Najviše zainte-
resirani umjetnici bili su Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović51. Akademik i profesor
kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti, Rudolf Valdec52 bio je i tajnik u Društvu hrvat-
skih umjetnika, čiji je potpredsjedik bio njegov suradnik i suparnik Frangeš. Upravo zbog
zajedničkog cilja oko narudžbe za spomenik, došlo je do javne prepirke između njih dvojice
o čijem je rješenju Valdec boemski zaprijetio dvobojem.53 Frangeš je najprije smatrao da
bezuvjetno njemu treba pripasti narudžba, ali životna želja za izradu spomenika biskupu
bila je ipak Valdecova. Izjasnio se za javni natječaj,54 predloživši da „stručnjački krugovi“
odluče o uvjetima, ali je i naglasio da se ne smije „hrvatskim umjetnicima izvan Zagreba
otešćavati natječanje“… Svakako se ovdje trebam složiti sa zaključkom Ane Adamec koja je
istražila Valdecov život, da je ovo njegovo stajalište očitovalo ličnost umjetnika, očito tole-
rantnog prema svim hrvatskim umjetnicima, iako je taj spomenik bio njegova životna želja.
Naime, u svom umjetničkom stvaranju Valdec je bio gotovo opsjednut Strossmayerom, koji
mu je, kao i Franjo Rački55, prvi predsjednik JAZU, bio doživotno nadahnuće stvaranja.56 Ia-
ko mu se, prema Adamec, često pripisivalo kao slabost što je tražio uzor u ovim snažnim
ličnostima, koji su mu bili duhovni ali i materijalni oslonac kao nezbrinutom dječaku bez
oca, zato i ne začuđuje da su mu bili uzori, a i sam je Valdec istaknuo kako je upravo Stro-
ssmayer bio njegov osobni dobročinitelj i njegov mecena, koji mu je omogućio školovanje.
Nije nevažno spomenuti da je Valdec svog dobročinitelja i osobno poznavao, a počeo ga je
portretirati već 1901. godine. Od tada pa sve do 1921., Valdec je izradio čak osam ili devet
Strossmayerovih porteta. Javnost je očito bila upoznata s njegovim nadama i ambicijama
u vezi zagrebačkog spomenika, a i s umjetnikovom zanesenošću biskupom, što se vidi iz
ovog odlomka objavljenog u „Obzoru“:
48
Knežević 1996:250.
49
Mišljenja su objavljena u Strossmayer koledar 1910., a sudjelovale su važne institucije i odbori: JAZU, Hrvatsko drušrvo
umjetnika, Društvo inžinira i arhitekta, Klub hrvatskih arhitekata.
50
To je jedan od čimbenika koji dokazuju ne samo o iskazivanju divljenja Strossmayerovom djelu, već i „stanju kulturne
svijesti u razdoblju snažne nacionalne i kulturne emancipacije slavenskih naroda u Monarhiji…Natječaj je bio središ-
njom temom rasprava…u kojima se nisu samo brusila stajališta o toj konkretnoj temi nego se i propitivalo instituciju
javnog arhitektonskog ili umjetničkog natječaja.“ Knežević 1996: 372.
51
Frangeš se izjasnio tako da je isključio mogućnost sudjelovanja dalmatinskih umjetnika u korist izričito banovinskih.
Adamec 1999: 227.
52
Adamec 2001: 3.
53
Do dvoboja ipak nije došlo, a to su prenosile Novosti. Adamec 2001:46.
54
Adamec 2001: 48.
55
Tijekom potresa u zagrebačkoj katedrali, 9. 11. 1880. Valdec je kao dječak ministrirao Račkom i taj dramatičan doga-
đaj ih je povezao. Prema Adamec 2001: 189.
56
Adamec 2001: 4.
„U njegovom je atelieru sve Strossmayer: malen ormarić s dvjema biskupovim

reverendama, njegovom biskupskom kapicom, njegovim pismima, upravljenim na
umjetnika, u jednom kutiću originalan model – svakako najuspjeliji među Stros-
smayerovim glavama Valdecovim“57
Spominju se također i na zidu dvije slike biskupove, fotografija biskupove glave iz 70-ih
godina, velika biskupova glava u glini…Valdec je radio skice za taj spomenik u dvije ideje,
sa sjedećom i stajaćom statuom.58 U velikoj raspravi o spomeniku iste godine bio je samo
jedan prijedlog da se ne raspisuje natječaj, a u tom slučaju skica bi se povjerila kiparima
Frangešu i Valdecu. Ipak je većina članova rasprave, održane u Klubu inžinira i arhiteka-
ta, bila zainteresirana za natječaj, a iznesena je ideja da u njemu mogu sudjelovati čak svi
južnoslavenski kipari kao i da u komisiju bude pozvan i još jedan inozemni kipar i arhitekt,
jer bi spomenik trebao biti velikih dimenzija. No kako financijska svrha još uvijek nije bila
ispunjena, natječaj se i dalje prolongirao, a rasprave i prijedlozi nastavljali. Ipak, iz navede-
nih prijedloga može se zaključiti da su sudionici rasprava inzistirali na transparentnosti i
podržavali južnoslavensku ideju.
Uređenje trga za Strossmayerov spomenik, Obzor, Zagreb, 4. VIII. 1925, god. LXVI, br. 207, 4.
Od svih idejnih rješenja vezanih uz lokaciju, arhitekt Viktor Kovačić59 predložio je najza-
nimljivije mjesto – južnu stranu Akademičkog trga koje je tada nazvao Strossmayerovim.
On je prvi uočio da će se na tom prostoru Donjeg grada trebati izvesti veliki zahvati, naime
istovremeno se raspravljalo i o projektu za Zemaljski narodni muzej koji bi se trebao izgra-
diti na prostoru u blizini postavljanja planiranog Strossmayerovog spomenika, pa se tad
pojavio i zahtjev da se gradnja muzeja poveže sa spomenikom. Kako bi se bolje organizirali,
57
1906. Obzor, 16. veljače. Preuzeto iz: Adamec 2001: 4.
58
Adamec 2001: 189.
59
Viktor Kovačić (1874.-1925.), arhitekt koji je studirao u Grazu i radio u Beču (bio je učenik slavnog Otta Wagnera), po-
kušao je rekreirati stare stilove i vezati ih za moderna shvaćanja. Kad se vratio u Zagreb, započeo je „bitku“ za sani-
ranje prilika: za javne natječaje i za očuvanje starih spomenika, što je ovdje važno naglasiti. Gamulin 1960: 41-46.
tada su se ujedinili Građanski odbor i Odbor gospođa, pa je taj zajednički odbor pod ime-
nom Društvo za podignuće Strossmayerova spomenika 1912. povjerio izradu programske
studije dvojcu arhitekata Ehrlichu i Kovačiću. Iste godine u svibnju posjetili su gradonačel-
nika Janka Holjca gdje su nakon provedene ankete i utvrdili mjesto na Akademičkom trgu.
Međutim, prema pisanju tadašnjeg tiska, raspisivanje natječaja omeo je Balkanski rat, na-
kon kojeg je ipak raspisan natječaj 19. svibnja 1914. godine.60 Paradoks je da je iste godine
kad je objavljen, natječaj za spomenik povučen, jer je započeo Prvi svjetski rat, a prema
novinskom članku, tijekom rata vlasti su nekoliko puta pokušale zaplijeniti imovinu Društva.
Zato je natječaj ponovno bio povučen, a devalvacija novca koja se dogodila tijekom rata
nije dopustila da se ponovno raspiše.61
Tijekom ratnih godina o spomeniku se nije raspravljalo, a čak niti više godina nakon za-
vršetka rata natječaj nije bio objavljen. To bi se donekle moglo objasniti i opravdati poslije-
ratnom krizom. Natječaj se nije spominjao niti u zapisnicima sjednica gradskog zastupstva,
što bi bilo za očekivati prema dotadašnjim očitovanjima kulturnih djelatnika i članica Odbo-
ra koje su uvijek naglašeno tražile transparentnost i profesionalnost. U međuvremenu, ras-
pala se Monarhija i nastala je Kraljevina SHS62. No, natječaj opet nije bio raspisan. Naime,
Odbor se 1921. bez natječaja – s izravnom narudžbom – dogovorio za izradu spomenika.
Budući autor je prema odluci Odbora bio (doduše) već svjetski poznat i priznat kipar, no u
Zagreb tek doseljeni Ivan Meštrović.
Tko je zapravo dogovorio narudžbu, zašto natječaj ipak nije bio raspisan? Na dio tih
pitanja dostupni izvori nisu dali odgovore, a čak niti u zapisnicima sjednica gradskog za-
stupstva, spomenik se kao tema nije spominjao niti 1921. ni 1922. godine, iz čega se mogu
povući neki zaključci. Prvi od njih je da rad Odbora ipak (više) nije bio transparentan, pa
se tu nameće pitanje jesu li članice Odbora uopće same odlučile ili je do odluke došlo pod
nečijim utjecajem, a, možda, i direktivom. Tom razmišljanju ide u prilog i ostavka63 nekih
članica Odbora jer se očito nisu složile s takvim razvojem događaja. Činjenica je da se čita-
va zagrebačka kulturna javnost, a i građanstvo koje je godinama vjerovalo poštenom radu
Odbora i sudjelovalo u projektu izdvajajući svoj novac, iznenadnim isključivanjem iz svega
što je do tad bilo učinjeno, osjetilo prevarenim i razočaranim. Građani su smatrali da u Za-
grebu ima više kipara koji su mogli konkurirati svojim individualnim rješenjima na natječa-
ju, a tu je opet bio spomenut i Valdec sa svojim brojnim idejama. Došlo je do polemika, o
kojima je izvještavao tisak, međutim sam Valdec nije se očitovao. Svoje je mišljenje izrekao
tek kad je spomenik postavljen.64
Spomenuto je kako je Meštrović već po doseljenju u Zagreb prihvatio narudžbu za izradu
spomenika. Ipak, iako je odluka Odbora65 bila neočekivana, ona i nije neobjašnjiva. Ne sa-
60
Zanimljivo je ovdje spomenuti da je iste godine djelovanjem Odbora prikazana premijera „Porina“, izvedena u spo-
men godišnjice smrti Lisinskog, koja je bila iznimno uspješna i nadasve popularizirala umrlog autora, a „Porin“ je od
tad bio na repertoaru Opere, čime su članice Odbora nadišle njegovu temeljnu zadaću. Bez autora. 1924. Studija za
glavu. Obzor, bez paginacije.
61
Bez autora. 1924. Studija za glavu. Obzor, bez paginacije.
62
Monarhija se raspala u sudenom 1918., pred kraj I. svjetskog rata, a Kraljevina SHS je proglašena 01. 12. 1918.
63
Adamec 2001: 106.
64
Valdec 1926: 22.
65
U tadašnjem predsjednišvu Odbora bile su: predsjednica Kornelija Dežman i potpredsjednica Dragica pl. Marković.
Odbor je raspolagao imovinom od dva milijuna kruna, a od toga je votirano od grada Zagreba 400 tisuća. Bez autora.
1924. Studija za glavu. Obzor, bez paginacije.
mo zbog već navedene činjenice da je Meštrović u tom trenutku bio svjetski poznat umjet-
nik, već i zbog njegovog jakog jugoslavenskog uvjerenja. Osim toga, tada se etablirao i kao
prvi rektor novoosnovane zagrebačke Umjetničke akademije (tada Više škole za umjetnost i
umjetnički obrt). Zato je i došao u Zagreb, na nagovor Tugomira Alaupovića, prvog ministra
vjera Kraljevine SHS (1928.-1920.).66 O tadašnjem je doživljaju Zagreba kipar ovako zapisao:
„Zagreb je umjetnički malo, zabačeno bečko predgrađe, ali valja kušati, valja iz-
držati. Mladež talentirana, ali jadna i siromašna…“67
Njegova je umjetnička pojava bila determinirana povijesnim i političkim okolnostima,

što su njegovi biografi i kritičari djelomično pokušavali objasniti. U svakom slučaju, Ivan
Meštrović je bio i u svijetu iznimno zanimljiva pojava68, no je li to značilo da (ni)je zbog to-
ga trebao biti dočekan s dobrodošlicom u grad koji je privlačio mlađe umjetnike, udružene
po regionalnoj pripadnosti, a, kako je primijetila Adamec, među tim umjetnicima nije bilo
suradnje.69 U uvodu je već navedeno da je Meštrovićevo djelo već ukrašavalo dio Donjeg
grada („Zdenac života“ smješten kod zgrade HNK) i kiparova pojavnost u Zagebu nije bila
ništa novo, ali je očito bila „opasna“ za njegovu konkurenciju i političke protivnike. Prema
Gamulinu, Hrvati su u kiparskoj umjetnosti tek s Robertom Frangešom na kraju 19. st. i
Ivanom Meštrovićem na početku novog, 20. stoljeća, mogli prihvatiti nove „tangente“ i to
izravno iz Beča i Pariza.70 Naime, kad je došao u Zagreb, Meštrović je već „osvojio“ europ-
ske metropole svojim djelima i nagradama na izložbama, te bi se zato ovdje bilo vrijedno
osvrnuti na njegov život prije nastanjivanja u Zagreb.
Kad se na samom prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kao mladi umjetnik na kulturno-umjet-
ničkoj sceni pojavio, Meštrović je stvarao pod utjecajem drugih umjetnika. Iako je uz broj-
ne financijske teškoće polazio večernju školu, uspio je redovito završiti Akademiju likovnih
umjetnosti u Beču, te je od tada živio u europskim umjetničkim metropolama71, osim Beča
i u Parizu, Rimu, Londonu, te u Švicarskoj i kasnije u SAD-u.
Zanimljivo je da je pravu slavu Meštrović stekao tzv. Kosovskim ciklusom. Naime, prvih
je godina dvadesetog stoljeća, kao umjetnik prihvatio ideju jugoslavenstva. Izrađujući tako
skulpture kao ideje sjećanja na poginule u bitci na Kosovu polju, zadao je sam sebi težak
cilj prikazivanja narodne patnje pri čemu se ističu skulpture Miloša Oblića i Kraljevića Mar-
ka. Upravo su djela ovog ciklusa proslavila umjetnika na izložbama: prvo Secesije u Beču
1910., ali i na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine gdje je dobio prvu nagradu za ki-
parstvo.72 No, na toj istoj izložbi ključnom se pokazala činjenica da Meštrović i grupa hr-
vatskih umjetnika nisu izlagali u Austro-ugarskom paviljonu, već su se odlučili izložiti djela
66
Akademija nije za Meštrovićevog rektorata postigla rang fakulteta, jer je on 1932. dao ostavku. Smatrao je da je tako
jer nije želio ući u Pribičevićevu Demokratsku stranku. Meštrović 1993: 170.
67
Meštrović 1993: 150.
68
„Pišući o umjetniku, njegovu su biografiju pretvarali u nestvarnu legendu, koja mu je naposljetku više štetila nego
koristila, stvarajući oko njega krug čudnovatosti, proglašavajući kipara čak i prorokom“. Adamec 1999: 161.
69
Adamec 1999: 227.
70
Gamulin 1999: 15.
71
Kečkemet 1970: bez paginacije.
72
Na toj izložbi Italija je proslavila 50. godišnjicu ujedinjenja. Sudjelovanje je Meštroviću donijelo slavu u cijeloj Europi
i to je bio najistaknutiji događaj u njegovom životu, a katalog za izložbu napisao je književnik Ivo Vojnović koji će ga
kasnije jako kritizirati. Kečkemet: mestrovic.kkz.hr/web _ redizajn/KONGRES
u onom Srbijanskom.73 To je uzrokovalo skandal s vrlo teškim posljedicama.74 U domovini

je Meštrović nakon povratka, istina, naišao i na priznanja, ali još više i na oštre kritike75 i
napade jer su mu to zamjerali i zagovaratelji Austro-Ugarske, kao i protivnici južnoslaven-
skog ujedinjenja. Posljedica toga je da su mu kasnije neki pripisivali „zatajivanje“ hrvatstva,
dio javnosti djelomično ga je smatrao Srbinom i srpskim kiparom, a on sam je uvijek isticao
svoje hrvatsko podrijetlo, dok je govorio da Srbe smatra braćom.76
Ratnih godina Meštrović se 1914.-1918. aktivno uključio u politiku, pa je razdoblje I. svjet-
skog rata proveo u emigraciji stvarajući i boreći se na diplomatskom polju za oslobođenje
i ujedinjenje južnoslavenskih naroda.77
Upravo je tijekom tih godina, njegova samostalna izložba održana 1915. u Victoria and
Albert Museumu u Londonu, bila “odskočna daska”78 za glas o ideji jugoslavenskog ujedi-
njenja u svijetu, što je još više populariziralo autorovu izložbu. Tako je ratne godine obi-
lježila umjetnikova ushićenost novim zanosom, a to se u njegovom političkom djelovanju
manifestiralo aktivnim sudjelovanjem u Jugoslavenskom odboru. Čini se da je u to vrijeme
upoznao dr. Svetozara Rittiga79 koji je svojevremeno bio Strossmayerov tajnik, a koji je bi-
skupu bio napisao i nekrolog.80 Rittig81 je kao urednik Katoličkog lista objavljivao prikaze i
ocjene o umjetničkim izložbama te crkvenoj umjetnosti, a pobudu toj aktivnosti donijelo
mu je upravo (doživotno)82 prijateljstvo s Meštrovićem. Rittig je zapravo bio glavna pove-
znica Strossmayera i Meštrovića. Nije isključeno da je upravo vrlo utjecajni i svestrani Rittig
djelovao na Odbor da donese iznenadnu odluku, kako je bio uvjeren i Valdec, a o čemu se
očitovao kasnije.83
Iako je Meštrović idućih godina84 u političkom djelovanju, kao i u privatnim, prijatelj-
skim odnosima s članovima kraljevske dinastije Karađorđevića (u umjetničkom stvaralaštvu
manje), činilo se, bio uvjeren u smisao ujedinjenja južnoslavenskih naroda, kasnije je došlo
do velikog obrata u njegovim stajalištima.85 Kako je do velikog Meštrovićevog razočaranja
došlo 1928., dakle dvije godine nakon postavljanja spomenika, on je sve do ključnog do-
gađaja, točnije do postavljanja spomenika Strossmayeru, bio zagovaratelj jugoslavenstva.
Svakako, ovdje treba povući još neke paralele i pokušati povezati što je još, osim jugo-
slavenske ideje, bilo zajedničko Meštroviću i biskupu? Obojica su studirali u Beču, bavili se
73
Paviljon je bio sagrađen prema Meštrovićevoj zamisli, a sastojao se od skulptura namijenjenih Vidovdanskom hramu
– simboličnom mauzoleju poginulih u stoljetnim borbama za slobodu južnoslavenskih naroda. Kečkemet: mestrovic.
kkz.hr/web _ redizajn/KONGRES
74
Adamec 1999: 227.
75
Književnik Antun Gustav Matoš ovako je zapisao: „Već sam pisao o toj Meštrovićevoj umjetnosti. Ona je velika, ali ma
koliko štujem Meštrovića kao umjetnika, koliko ga volim kao prijatelja i čovjeka, toliko me boli, duboko boli, njegovo
zatajivanje hrvatstva“. Prenio Kečkemet:mestrovic.kkz.hr/web _ redizajn/KONGRES
76
Kečkemet: mestrovic.kkz.hr/web _ redizajn/KONGRES
77
Kečkemet: mestrovic.kkz.hr/web _ redizajn/KONGRES
78
Prema riječima muzejske savjetnice u „Muzeju Meštrović“ Ljiljane Čerina.
79
Štefanić 1962: 9.
80
Štefanić 1962: 9.
81
Rittig je pod izlikom liječenja putovao u Švicarsku kako bi uspostavio kontakt između hrvatskih političara i Jugosla-
venskog odbora. Štefanić 1962: 9.
82
O tome je pisao Štefanić.
83
Valdec je upitan tijekom intervjua zašto nije on bio odabran, pa je odgovorio da je to odluku donio Rittig u kaptolskim
krugovima. Osim toga, tada je objasnio da nije niti dobio čast izrade spomenika Strossmayeru u Osijeku, izražavajući
sumnju da je to zbog toga što je prešao na pravoslavlje.Valdec. 1926. O grotesknoj umjetnosti. Riječ, 22.
84
Nakon ujedinjenja južnoslavenskih zemalja u Kraljevinu SHS (od 1.12.1918.).
85
Prijelomni trenutak za to bio je atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu, te posljedica tog atentata, smrt S. Radića,
što je Meštrović doživio kao pucanj u hrvatski narod. Meštrović 1993: 174.
politikom u kojoj su se razočarali (od koje je Strossmayer pred kraj života odustao86), radili
na širenju kulture i umjetnosti, obojica su bili religiozni87, no na različite načine nekonven-
cionalni pa zbog toga često i neprihvaćeni, a svatko je od njih na svoj način otvarao „nove
prostore“ sa svojim idejama.
Ovdje je potrebno istaknuti jednu od izazovnih tema iz života biskupa Strossmayera,
čime je on ušao u povijest Europe i Katoličke crkve uopće.88 Svakako je njegovo djelovanje
najviše uočljivo u stajalištima iskazanima u govorima tijekom održavanja I. vatikanskog kon-
cila (1869./70.)89, gdje je sudjelujući kao biskup bio protiv dogme o nepogrešivosti pape.90
Razlog za takvu radikalnost, kad je čak morao napustiti saborsku govornicu suprotstavlja-
jući se Uvodu nacrta „O kršćanskoj nauci“91 koji je osudio protestantizam, jest taj što je kao
biskup djelovao u multikonfesionalnoj sredini i želio crkvu otvorenu prema drugim vjerama
i društvu. U govoru o papinoj nezabludivosti, izjasnio se protiv definiranja dogme, tražeći
odgovornost biskupa i za cijelu Crkvu, a iznio je i ideju kolegijalnog upravljanja Crkvom. Ta-
da je ga je papa prozvao „Hrvatičićem“.92 U svakom slučaju, svojim govorničkim sposobno-
stima, svojom kulturom ophođenja, širinom znanja, revolucionarnim i proročkim vizijama
službeno se postavivši kao biskup iz Hrvatske, Strossmayer je zapanjio saborsku većinu i
zadivio „mladi duh“ stremljenja u Katoličkoj crkvi i, iako ne uvijek prihvaćen, oduševio je
Europu 19. stoljeća.93 Danas se njegov nastup ocjenjuje kao proročki94, te ga nazivaju više
„ocem II. vatikanskog koncila“95, iako se još uvijek u nekim krugovima na njega gleda kao
na „buntovnika“ protiv Katoličke crkve i papinstva uopće.96 Upravo je na malo prije opisa-
nom doživljaju biskupa te shvaćanju njegovih uvjerenja Meštrović kao umjetnik imao viziju
prikazati Strosmayera.
Međutim, kako je već naglašeno, bilo je još zagrebačkih umjetnika koji su željeli izraditi
isti spomenik. Bilo je i nekih intelektualaca koji su krivicu svalili na budućeg autora, ljutiti i
na njegovu sveprisutnost u kulturnom, političkom i društvenom životu. Najviše razočarani
umjetnik bio je Rudolf Valdec koji je godinama želio izraditi upravo Strossmayerov kip, Ro-
bert Frangeš Mihanović te braća Vojnović97 koji su pak napadali Meštrovića u “Obzoru”.98
86
Strossmayer se 1894. potpuno povukao iz političkog života, iz: Hrvatska enciklopedija, To10, SI-TO, (2008.), Zagreb, Lek-
sikografski zavod Miroslav Krleža.
87
Meštrović se već tijekom I. svjetskog rata okrenuo religiji i vjerskim temama.
88
Šuljak 1995: 65.
89
Prvi vatikanski sabor sazvao je i dovršio papa Pio IX., a rad sabora nasilno je prekinut prusko-francuskim ratom, dok
je pravni svršetak zapravo bio tek 1959. kad je papa Ivan XVIII. najavio Drugi vatikanski sabor. Šuljak 1995: 65.
90
Cilj je sabora bio ojačati Crkvu kako bi se uspješno mogla nositi s vremenima u kojima se našla (poslije svih događaja
koje je uzrokovala Francuska revolucija te 1848. godina), ojačati biskupov autoritet, dio predstavnika želio je da Crkva
bude ultramontanistička (želi naglašeni autoritet pape), ali tu je bio i zahtjev o papinskom infalibilitetu (nepogreši-
vosti), čemu se jedan dio biskupa suprotstavljao tražeći da se više posveti pastoralnom djelovanju a ne dogmatskim
pitanjima. Na kraju je dogma izglasana bez Strossmayera koji je u ime saborske manjine tražio od pape dozvolu od-
sutnosti prilikom glasovanja jer je bio protiv dogme, pa je ona proglašena bez njih. Šuljak 1995: 65 -76.
91
Šuljak 1995: 72.
92
Papa Pio IX. tako ga je prozvao pred kardinalom De Angelisom, prenio Šuljak 1995: 73.
93
Šuljak 1995: 76.
94
Vidi bilješku br. 96.
95
Zaključci II. vatikanskog koncila bili su u velikoj mjeri nastali kao rezultat ideja koje je prvi iznio Strossmayer: inter-
nacionalizacija Kardinalskog zbora, službe i časti papinstva, veći naglasak na poštivanju i odgovornosti nacionalnih
crkava, kolegijalno upravljanje crkvom i odgovorni položaj biskupa, nova vizija crkve, ekumenski pokret, liturgijska
reforma i uvođenje narodnog jezika, novi položaj vjernika laika, važnost biblijskih studija… Šuljak 1995: 76.
96
Šuljak 1995: 66.
97
Braća Ivo (1857.-1929.), najistaknutiji dramski pisac moderne i Lujo (1844.-1951.) Vojnović, diplomat i pravnik.
98
Lunaček 1924. Prilike i neprilike naših umjetnika. Obzor, 07. lipnja: 1-2.
Kako su se očitovali napadi braće Vojnović? Oni su tvrdili da, ako jedan umjetnik dobro
zarađuje i prodaje svoja djela, drugi umjetnici se pored njega ne mogu istaknuti i probiti
na umjetničkoj sceni. Umjetnost je individualna potreba koju ne posjeduju svi, ali manjina
ne može preživjeti ne opstajući na likovnoj sceni. Umjetničko djelo zadržava svoju bit sa-
mo ako ne postane roba koja se može novcem procijeniti i izmjeriti. Tako se u umjetniku
odvijaju dvije borbe: unutrašnja – prodati djelo ili ne, te vanjska – kako se probiti sa svo-
jim djelom na umjetničku scenu i opstati na njoj. Braća Vojnović napadali su Meštrovića
i zbog načina na koji je radio, zbog njegove uspješnosti i, zapravo, zbog lakoće stvaranja.
No, krivicu su isto tako pripisivali i vlasti, koja sve podređuje ispraznoj politici i ne cijeni
umjetnost. Iz tih je razloga i Hrvatsko društvo bilo preimenovano u Jugoslavensko društvo,
a i to je izazvalo burne reakcije.
Uglavnom, tek doseljen u Zagreb, a već svjetski priznati kipar, Meštrović je za njih pred-
stavljao prijetnju koja im krade ideje, narudžbe i natječaje. Danas ne začuđuje da je upra-
vo on bio odabran kao autor, kao što se čini očekivan i razumljiv gnjev njegovih kolega
– umjetnika kao i kritike domaćih intelektualaca. Ovdje treba istaknuti Valdecov pristup,
koji je, iako jako razočaran izborom Odbora, svoje mišljenje iznio tek kad je spomenik po-
stavljen.
No, polemikama usprkos, spomenik je nastajao: u Meštrovićevoj ideji još od njegovih
dječačkih dana, kad je radio prve skice biskupa Strossmayera u muljici kao dječačke radove,
a prva razrađena skica oblikovana je 1910. godine. Konačna varijanta spomenika realizirana
je 1924. godine. Kip je lijevan u ljevaonici Zvonimira Oblaka99 o čijoj se ulozi puno pisalo.100
Oblak je i sam bio umjetnik, i to kipar, Frangešov đak, koji je posebno studirao odlijevanje
umjetničkih radova. Prije ovog, u istoj radionici lijevana su i druga Meštrovićeva djela, od
kojih su neka bila na izložbi u Philadelphiji.101 Važno je naglasiti da su u toj istoj ljevaonici
dali lijevati svoje radove i drugi umjetnici, osim već spomenutog Meštrovića, i: Rosandić,
Roksandić, Valdec, Frangeš i drugi. Međutim, ovo je bio prvi spomenik na čitavom Balkanu
u tolikoj veličini. Zanimljivo je i da je bio saliven iz bronce srbijanskih topova starijeg tipa (u
tu svrhu darovana od Ministarstva vojske i mornarice). Trebalo je čak osam mjeseci napor-
nog rada da spomenik bude saliven. Original iz sadre bio je raskomadan u devetnaest ko-
mada, a svaki je bio zasebno odljeven. Visine 3.65 m, širine 2.10 m, a u profilu dubok 2 me-
tra, kip je bio lijevan u devetnaest međusobno povezanih i cizeliranih dijelova u cjelinu.102
Iz dnevnog tiska moglo se uočiti različito čitanje kompozicije, oblikovanja i izraza Me-
štrovićeva rada. Dobivao se dojam da mu je pokret tijela nedorečen. Desna ruka predstav-
lja velikodušnost i otvorenost, dok ljevica simbolizira obrazovanje hrvatskog prosvjetitelja.
Strossmayer je odjeven u biskupsko ruho, a zaogrnut govorničkom togom. Prigovaralo se
da mu je kosa prikazana previše „čupavom“. Za promatrače spomenik prezentira smirenu
sjedeću figuru muškog lika, oblikovanog bez velike dinamike pokreta. Blagi odmak glave
daje mu ozbiljnost osobe koja je uvjerena u svoje oratorske sposobnosti, dok se smirenim
pokretom desne ruke naglašava važnost njega kao biskupa.
99
Zvonimir Oblak (1898.-1990.), ljevač, cizeler. Čerina 2005: 58-79.
100
Ljevaonica se nalazila u Savskoj ulici. Iz: 1924. Strossmayerov spomenik: Novosti : bez paginacije.
101
1924. Strossmayerov spomenik: Novosti; bez paginacije.
102
1926. Kako je izrađen Strossmayerov spomenik. Jutarnji list, 09. svibnja: bez paginacije.
Međutim, kad je spomenik nastao, to nije bio kraj polemikama, a različita mišljenja o
mjestu postavljanja, kao i o kompoziciji i stilskom jeziku spomenika opet se mogu pratiti
kroz članke objavljene u tadašnjem dnevnom tisku. U dijelu teksta koji slijedi navedena su
neka od razmišljanja Ede Schona i Svetozara Rittiga:
Najdublji osjećaji, te ponos o veličini i snazi Strossmayerove ličnosti mogu se izraziti sa-
mo apstraktnim jezikom, tj. jezikom koji govori u harmonijama masa i tonova. Taj veliki spo-
menik treba smjestiti u okolinu s kojom će činiti arhitektonsku i harmoničnu cjelinu, znači
smjestiti ga u okolinu s kojom će srasti i gdje će snažno i sigurno djelovati. Prije stvaranja
djela potrebno je odrediti njegovo mjesto dok bi kipar prema svojoj arhitektonskoj ideji
trebao zamisliti dimenzije i oblik spomenika. Upravo mjesto – gdje i kako treba postaviti
spomenik, odlučuje o značenju tog spomenika. Meštrovićev Spomenik Strossmayeru nije velik
vladar naroda, on je više zamišljeni umnik, vidjelac budućnosti i gospodar duša. Takvom
Strossmayeru potrebno je mjesto koje mu može dati estetski korespondirajuću pozadinu, a
to znači da mu ne bi odgovarao bilo koji smještaj. Takav spomenik ne bi došao do izražaja
na pustom trgu, već bi trebao postament i okolinu, koja bi ga istaknula.103
Razmatrala se ideja o postavljanju spomenika koji bi imao pozadinu i okvir oko nove
zgrade, što bi moglo biti novo sveučilište, jer je Strossmayer bio duhovni otac sveučilišta.
Na kraju je odabrano mjesto kod Akademije (JAZU), jer je njezin utemeljitelj upravo Stros-
smayer.
Smještaj spomenika kod Akademije bio je potpuno opravdan, jer će upravo spomenik
njezinom utemeljitelju simbolizirati tu instituciju. Nakon odluke o postavljanju kod Akade-
mije, slijedila je polemika o tome s koje će se strane te institucije spomenik postaviti. Hoće
li to biti ispred ili iza Akademije? Većina je polemičara smatrala kako bi spomenik trebao
biti postavljen ispred, odnosno sa sjeverne strane Akademije.
Međutim, važno je da o postavljanju spomenika glavnu riječ ima umjetnik, a on je sma-
trao da se njegovo djelo treba nalaziti s južne strane. O tome se i posavjetovao s brojnim
stručnjacima, koji su kao i on bili mišljenja da je mjesto južno od Akademije najprikladnije.
Meštrović je bio uvjeren o potrebi moderne Jugoslavenske galerije koja bi se s vremenom
podigla, pa je to smatrao najprikladnijim mjestom kojim bi se nastavilo tamo gdje je Stro-
ssmayer stao. Upravo zato, jer je Strossmayer osnovao i dao sagraditi JAZU, dok nije bilo
gotovo niti jednog jugoslavenskog umjetnika. Osim tih idejnih i estetskih te arhitekton-
skih razloga, spomenik postavljen s južne strane bio je i financijski prihvatljiviji, jer bi se
u slučaju njegovog postavljanja sa sjeverne strane uništilo šetalište Zrinjevac, a mjesto za
spomenik bilo bi premaleno. Iako su članovi suprotnog mišljenja bili u većini, prihvaćen je
umjetnikov prijedlog da se spomenik postavi na trg iza Akademije, točnije na južnu stranu
trga (tada Akademičkog trga) koji danas nosi ime njezinog utemeljitelja.
Ipak, i nakon odluke o lokaciji konačnog postavljanja spomenika kraj polemikama ni-
je se nazirao. Kad se pripremala proslava otkrivanja spomenika, u tisku se nalaze i kritike
upućene priređivačkom odboru za podizanje spomenika.104 Taj tekst, koji samo potvrđuje
totalnu politizaciju ovog slučaja, nastao je povodom odluke Stjepana Radića, vođe Hrvat-
ske seljačke stranke, ali i tadašnjeg ministra prosvjete Kraljevine SHS, da nitko od čelnika
Schon 1925: 2; Rittig 1925: 20-22.

103
1926. Riječ, 3. studenog. br. 251: bez paginacije.

104
seljačke stranke (najjače hrvatske stranke) neće doći na proslavu podizanja spomenika. U
istom se članku spominje i tekst objavljen u „Domu“105 u kojem se objašnjavaju i razlozi ne-
dolaska, te se naglašava da je „Gospojinski odbor za podignuće spomenika jedna vrlo nez-
godna firma…“ a pravim „krivcem“ za to proglašava se Svetozar Rittig i njegova odredba da
u programu proslave „sudjeluju sva katolička društva čime se hoće čitavoj prosvjetnoj slavi
(Strossmayera) utisnuti klerikalno političko obilježje“.106 U istom se tekstu između ostalog
spominje i Radićeva kritika sadržaju spomenice uzidane u spomenik jer je smatrao da nije
u redu što nigdje nije spomenut Strossmayerov prosvjetni rad koji je po njegovom omogu-
ćio seljački pokret… Zaključak je neimenovanog autora članka da „Radića vode demagoški
stranački motivi“, jer nije „glavni maher u ovoj proslavi.“ Autor je pomalo i sarkastičan na-
glašavajući da je Radić od jugoslavenstva jednako daleko kao i odbor koji na kraju protivno
Strossmayerovom jugoslavenstvu ističe čisto hrvatstvo, a i već u podnaslovu proglašen je
„slom politike priređivačkog odbora na svim linijama“, uz sumnju da će pod takvim uvjeti-
ma stići i kralj.
Kad je spomenik konačno postavljen 7. studenog 1926. godine, svečanost otkrivanja
bila je ne samo kulturna, već i općenarodna svetkovina.107 Došli su brojni uglednici, a s do-
laskom kraljeva izaslanika, započelo je otkrivanje tog jedinstvenog kipa znamenite ličnosti
hrvatske povijesti. Priredbi je nazočio i sam autor, koji je prema opisu bio skroman i sa-
mozatajan.108 Kako je on vidio Strossmayera, kako ga je želio prikazati i što je od željenog
ostvario? Kako ga je vidjela stručna kritika?
Jakša Čedomil109 je za djelo rekao:
„…U glavi, u kretnji, u držanju, u licu odrazuje se veličina, a to je teško izraziti.
Meštroviću je to sjajno uspjelo. U njegovu Strossmayeru odsijeva velika duša, velika
misao. I tko ga ne zna, pred tim kipom ćuti da je pred velikim čovjekom. Kad sam vi-
dio Meštrovićev kip, vidio sam u njemu ono što je kod njega bilo vječno…“110
Može se zaključiti da su Meštrovićeva nastojanja bila da oblikovanjem lika prikaže ono,

što je u Strossmayerovom biću nadilazilo čovjeka. Cilj je bio stvoriti lik, koji je živio punim
životom, jer gledajući ono što drugi nisu vidjeli, umjetnik je želio oblikovanjem objaviti veliki
duh, koji je svojim mislima stvarao novi svijet i nove ljude, te koji je svojim idejama i djelima
unaprijeđivao razvitak društva. Ono što je u Strossmayeru bilo genijalno, Meštrović je želio
uhvatiti i svojom rukom uobličiti.
To je možda najbolje opisao već spomenuti Svetozar Rittig koji je kao crkveni povjesni-
čar i veliki zagovornik Strossmayerove politike ovako opisao:
105
Glasilo Hrvatske seljačke stranke „Dom“ u tekstu objavljenom 2. 11. 1926. iznosi saopćenje o nedolasku HSS-ova-
ca na proslavu podizanja spomenika, napadaju se „protuseljačka školovana gospoda“ te se ističe za „Gospojinski
odobor za podignuće spomenika“ „kako je pao u mrežu takvh političkih očajnika koji bi ovu zgodu htjeli iskoristiti
da izađu kao politički predstavnici političkog naroda…“ aludirajući pri tome na S. Rittiga; preneseno u 1926. Riječ, 3.
studenog. br. 251: bez paginacije.
106
1926. Riječ, 3. studenog. br. 251: bez paginacije.
107
1926. Dva dana u Zagrebu. Vjesnik Osječke oblasti, 7. studenog: 199-200.
108
“… Veliki najveći naš kipar… Ivan Meštrović. Malenog uzrasta, od naravi skroman i tih, sa jedino živim crnim očima,
stupao je i postajkujući zagledavao dovršeno svoje djelo, a usput i one što čine javno mišljenje…” 1926. Dva dana u
Zagrebu. Vjesnik Osječke oblasti, 7. studenog: 199-200.
109
Čedomil, Jakša (1868.-1928.), kritičar, http://openlibrary.org/b/OL18478633M
110
Čedomil 1924: 60.
„U Strossmayerovom Spomeniku svaka linija, svaka gesta i forma je inspirirana i ima

svoju funkciju i motivaciju. Meštrović je zamislio Strossmayera u sjedećem položaju,
jer mu to pristaje; sjedi kao vladar, jer je vladao dušama svog naroda. Umjetnik ga je
odjenuo u biskupsko odijelo, a gesta Strossmayerove desnice na spomeniku je tvo-
rila ono što su usta govorila. Tom gestom biskup potencira svoje ideje i riječi. Ona je
biljeg i značajka njegov bića. Silovito zgrčena ljevica otkriva kojom osjećajnom uvjer-
ljivošću vrši veliki Biskup dužnost narodnog učitelja i prosvjetitelja.“111
Meštrovićevo je djelo na kraju bilo hvaljeno, ali i kritizirano. Najveća kritika došla je od
njegovog najvećeg suparnika, Valdeca koji je na pitanje novinara ovako iznio svoje mišlje-
nje o spomeniku:
„… Strossmayer nije smio dobiti veliki spomenik u biskupskoj mantiji, kao što ga
je dobio… Da, Meštrovićeva umjetnost je groteskna umjetnost…kao nešto novo, ali
što ne mora biti lijepo, umjetnost, koja ne pobuđuje neku uznositost, već draži čo-
vjeka samo na razmišljanje tj. ona je interesantna…Umjetnina mora biti lijepa i mora
biti poučna. A Meštrovićeva statua je tip groteskne umjetnosti, interesantne, pred
kojom se narod ustavlja, studira, ali je… ne razumije.112
Zaključak
Trebalo je proći više od dvadeset godina od ideje (1905.) do realizacije (1926.) zagrebač-
kog javnog spomenika biskupu i meceni Josipu Jurju Strossmayeru. Tijekom tog vremena
bilo je puno složenih polemika i kompleksnih problema s političkom pozadinom, a pro-
mijenjena su čak tri državna uređenja. Slučaj s tematiziranim spomenikom, prvim zagre-
bačkim spomenikom velikanu u Kraljevini SHS, ujedno je i prvi slučaj koji je izazvao tolike
kontroverze. Taj slučaj se uklapa u brojne druge karakteristične za dvadeseto stoljeće. Kri-
za suvremenih javnih spomenika posljedica je društvenih činjenica.113 Prema Kečkemetu,
javni je spomenik 20. stoljeća u suštinskoj krizi: namjenskoj, sadržajnoj i estetskoj.114 Pri
tome se najnesretniji nesporazumi i promašaji odnose na njihov smještaj. Zaključujem da
je ovaj spomenik, jedno od najistaknutijih Mešrovićevih djela, postavljen na pravom mje-
stu. Umjetnikova riječ oko postavljanja spomenika bila je ipak ključna. Uostalom, smatram
da je upravo umjetnik osoba koja bi trebala imati glavnu riječ vezanu za svoje djelo. Osim
toga, biskup Josip Juraj Strossmayer i trebao bi biti smješten pokraj Akademije znanosti i
umjetnosti, za čiju je izgradnju i sam najviše zaslužan.
U svakom slučaju, unatoč problemima i polemikama koje su ga u vezi s tim pratile, Me-
štrović je ipak na vjerodostojan i dostojanstven način prikazao najvećeg hrvatskog mecenu
u skladu s njegovim značenjem.
111
Rittig 1926. Strossmayerov spomenik od Ivana Meštrovića. Obzor, 300: 2.
112
1926: 22. Valdec. 1926. O grotesknoj umjetnosti. Riječ, 22.
113
Kečkemet 1995: 11.
114
Kečkemet 1995: 11.
Izvori i literatura
Adamec, Ana. 1999. Hrvatsko kiparstvo na prijelazu stoljeća (19./20. st.), Zagreb: Denona.
Adamec, Ana. 2001. Rudolf Valdec. Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Ured za
kulturu grada Zagreba.
Balen, Branka. Burić, Vesna. Stjepan, Sršan. 1990. Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera. Međunarodni
znanstveni skup Josip Juraj Strossmayer. JAZU-Zavod za znanstveni rad Osijek. Sveučilište Josip
Juraj Strossmayer u Osijeku. Pedagoški fakultet. Osijek-Đakovo, svibanj 1990.
Benyovsky, Lucija. 1998. Dobrotvorna gospojinska (ženska) društva u Hrvatskoj od osnivanja
do 1. svjetskog rata. Časopis za suvremenu povijest 1: 73-93.
Čedomil, Jakša. 1924. Pred Strossmayerom, Obzor, (Zagreb), 02. ožujka 1924.
Čerina, Ljiljana. 2005. Meštrovićevo zagrebačko razdoblje. Zagreb.
Dobronić, Lelja. 1983. Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova. Zagreb: Društvo po-
vjesničara umjetnosti.
Dragojević, Predrag. 1994. Dnevnik Simeona Roksandića. Crte skulpturove ličnosti i njihov
uticaj na umetnički rad. U Zbornik Narodnog muzeja Beograd, XV/2. Beograd.
Dva dana u Zagrebu. Povodom otkrića Strossmayerovog spomenika na dan 7. XI 1926. 1926.
Vjesnik Osječke oblasti (Osijek), 07. 11. 1926., 199-200.
Dvije tri o Ivanu Meštroviću. 1926. Svijet (Zagreb), 20. studenog 1926.
Grgo, Gamulin. 1999. Hrvatsko kiparstvo 19. i 20. st. Zagreb: Naprijed.
Grgo, Gamulin. 1960. Umjetnost 19. i 20. st. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.
Hrvatska enciklopedija. 2008. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Kako je izrađen Strossmayerov spomenik. 1926. Jutarnji list, (Zagreb), 09. svibnja 1926., 13-14.
Kečkemet, Duško. 1970. Ivan Meštrović. Zagreb: Spektra.
Kečkemet, Duško. 2001. Razmišljanja o javnim spomenicima. Anali Galerije Antuna Augustinčića
15: 5-12. Klanjec.
Knežević, Snješka. 2000. Spomenici i perivoji. 15 dana: ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu
1/2: 26-34. Zagreb.
Knežević, Snješka. 2003. Zagrebu u središtu. Zagreb: Barbat.
Knežević, Snješka. 1996. Zagrebačka zelena potkova. Zagreb: Školska knjiga.
Lunaček, Vladimir. 1924. Prilike i neprilike naših umjetnika. Što je sa društvom umjetnosti.
Braća Vojnović protiv Meštrovića; Obzor, (Zagreb), 07. lipnja 1924., 1-2.
Meštrović, Ivan. 1925. Mesto za Strossmayerov spomenik; Nova Evropa, (Zageb), 11. listopada
1925.
Meštrović, Ivan. 1925. Uređenje trga za Strossmayerov spomenik. Umjetnik ima riječ; Obzor,
(Zagreb); 4. srpnja 1925.
Meštrović, Ivan. 1993. Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hr-
vatske.
mestrovic.kkz.hr/web _ redizajn/KONGRES
Nakon parade. Sjemenici. (Zagreb), 09. studenog 1926.
Nehajev, Milutin. 1925. Mjesto za Strossmayerov spomenik; Jutarnji list, (Zagreb), 01. svibnja
1925., 4.
Nehajev, Milutin. 1925. Strossmayerov spomenik; Jutarnji list, (Zagreb), 13. studenog 1925.
Radićevci ne učestvuju u Strossmayerovoj proslavi. 1926. Riječ (Zagreb), 03. studenog 1926.
Rittig, Svetozar. 1926. Strossmayerov spomenik od I. Meštrovića; Obzor, (Zagreb) 07. stude-
nog 1926., 2.
Schon, Edo. Strossmayerov spomenik. 1925. Obzor, (Zagreb), 07. kolovoza 1925.
Sirotković, Hodimir. 1997. Biskup Josip Juraj Strossmayer – pokrovitelj i mecena Akademije. U
Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru, ur. Ivo Padovan, 57-65. Zagreb: Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti.
Studija za glavu. Obzor (Zagreb), 19. travnja 1924.
Strossmayer koledar za godinu 1907. 1907. Zagreb: Odbor zagrebačkih gospoja za spomenik Stro-
ssmayeru u Zagrebu.
Strossmayer koledar za godinu 1910. 1910. Zagreb: Odbor zagrebačkih gospoja za spomenik Stro-
ssmayeru u Zagrebu.
Strossmayerov spomenik. 1926. Ogromne dimenzije spomenika. Umjetnička ljevaonica gos-
podina Oblaka. Novosti (Zagreb), 09. svibnja 1926., 4.
Šuljak, Andrija. 1997. Biskup Josip Juraj Strossmayer i Prvi vatikanski sabor. U Zbornik radova
o Josipu Jurju Strossmayeru, ur. Ivo Padovan, 65-76. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti.
Valdec, Rudolf. 1926. Strossmayer o grotesknoj umjetnosti. Razgovor sa kiparom g. Rudolfom
Valdecom. /Priopćio/Zrv. Riječ, (Zagreb), 12. studenog 1926., 258.
Vojnović, Lujo: Strossmayer u knjizi i skulpturi; Jugoslavenska njiva, (Zagreb), 01. srpnja 1924:
423-427.
PRIJEVOD
Theodor Schieder
O teoriji vodećih slojeva u Novome vijeku1
U
radikalnoj teoriji demokracije svaki oblik vlasti proizlazi iz neposredne volje na-
roda. Je li narod neraščlanjena homogena cjelina, ostaje otvoreno, no u svakom
slučaju se predodređenost za vlast ne dobiva s obzirom na neku vrstu pripadno-
sti staležu, već samo prema brojčanoj većini; drugim riječima, ne postoje također nika-
kvi vodeći slojevi, koji bi iz bilo kojeg razloga bili predodređeni za vlast. Vlast i nositelji
vlasti mogu se mijenjati iz dana u dan. To je krajnja suprotnost političkom uređenju u
kojem su samo određeni slojevi privilegirani vlašću: uređenju staleško-feudalnog druš-
tva koje počiva na privilegijama i etabliranim ulogama. Tom je sistemu još prosvjeti-
teljstvo osporilo legitimnost: pravo plemstvo duha suprotstavljeno je plemstvu koje je
stečeno samo rođenjem, koje ne daje nikakvo jamstvo za sposobnost i obrazovanje. S
druge strane, poduzeti su neki pokušaji da se privilegije plemstva izvedu iz prirodnog
sistema ljudskog društva, primjerice kod Montesquieua. Što se konačno nameće, jest
predodžba o jednakom pravu sviju, o jednakosti svih ljudi. Tocqueville je za to prona-
šao historijski dokaz u uređenju američkog kolonijalnog društva, smatrajući njegovim
temeljnim načelom jednakost kao neizbježni usud i europskog društva, koji se ne može
spriječiti, samo upravljati, usmjeravati. Tocquevillea pritom manje plaši pad kvalitete
nego koncentracija moći koja nastaje u društvenom sistemu koji počiva na jednakosti,
on traga za ograničenjem ove neizmjerne moći i pronalazi ga u federativnom labavlje-
nju, u jačanju samouprave malih jedinica.
Već je uvjerenje europskog liberalizma u ranom 19. st. bilo da bi u sistemu utemelje-
nom na narodnom suverenitetu morali postojati vodstvo i vodeći slojevi. Liberalizam
se bori protiv radikalne primjene načela jednakosti, protiv općeg prava glasa: to je ne-
prekidna revolucija, sudjelovanje u moći, doprinos stvaranju političke volje koji bi se
trebao odmjeriti prema udjelu u imetku i u obrazovanju. U raspravama oko prava glasa
u Frankfurtu 1848. godine, ali i u Engleskoj za vrijeme rasprave o reformama 30-ih i
60-ih godina, iznijeti su gotovo isti argumenti. Odatle je proizišlo pravo posjedničkih
i obrazovanih slojeva na političko vodstvo, ali nije utemeljena nikakva opća teorija o
biti i funkciji političkog vodstva. Ta je nastala tek kasnije, u suočavanju s etabliranim
oblicima parlamentarne demokracije: najizrazitije kod Talijana Gaetana Mosce i Vilfreda
Pareta. Mosca je postavio opću teoriju classe politica, classe dirigente, Pareto je dopro do
predodžbe o elitama, koje su po njemu nužni sastavni dio svakog političkog uređenja,
bez kojih ne bi mogao postojati nijedan funkcionalan politički sistem. Obojica su bili
krajnje sumnjičavi prema parlamentarnom tipu države kao faktoru koji stvara elite, pre-
teče su anti-parlamentarnih, čak fašističkih ideja, ali istodobno su također i analitičari
općih zakona političkog sistema vlasti bilo koje vrste. Slično Machiavelliu, Pareto je bio
1
Schieder, Theodor. 1980. Zur Theorie der Führungsschichten in der Neuzeit. U Deutsche Führungsschichten in der Neuzeit.
Eine Zwischenbilanz, ur. Hanns Hubert Hofmann, Günther Franz, 13-28. Boppard am Rhein: Boldt Boppard.
zagovornik određenih političkih vrijednosti i ujedno utemeljitelj općih pravila za politič-

ku znanost. Elita je kod Pareta bila vrijednosno neutralan pojam, iako ne slobodan od
pozitivnog naglaska, vrlo često ga je upotrebljavao istoznačno s aristokracijom. U mi-
slima o «cirkuliranju elita» Pareto je stvorio opći uzorak uspona i propasti elita. Vodeći
slojevi, elite, nisu nešto zatvoreno, stabilno, nisu imune na promjene, na propadanje
i slom. Povijest je «groblje aristokracija», «aristokracije nemaju trajnosti. Što bi tome
moglo biti uzrok, ne zna se, neosporno je da one nakon izvjesnog vremena nestaju…».
Američka teorija – navest ću Lasswella – podvrgla je pojam elita još jačoj vrijedno-
snoj neutralizaciji. Elite prema njoj nisu aristokracije u europskom smislu riječi vladavi-
ne najboljih, nego slojevi, koji uvijek zastupaju najdjelotvornija, najučinkovitija politička
prava na vodstvo i vlast bez obzira na njihov vrijednosni karakter. Već Pareto govori
o jednoj klasi «ljudi s najvišim pokazateljem u granama njihovih djelatnosti», a prema
Machiavelliu to su ljudi s najvećom mjerom virtu, ‘ što se najbolje prevodi sa «životna
snaga». Time se približavamo vitalističkim, čak darvinističkim predodžbama.
Mi polazimo od toga da su elite – pojam koji upotrebljavamo istoznačno s vodećim
slojevima – istaknute skupine ljudi, čije je obilježje prema interpretaciji jedne Pareto-
ve učenice nadmoć: nadmoć inteligencije ili vještina, ili sposobnosti svih vrsta. Sna-
gom ove nadmoći elita okupira javne službe i institucije, monopolizira izvjesne vodeće
funkcije putem običaja, autoriteta ili, također, institucionaliziranog prava, time što su
izvjesne javne ovlasti pridržane samo određenim krugovima ljudi, npr. plemstvu ili je
cursus honorum uređen određenim formalnim načelima. Daljnji kriterij je da se ne radi o
nekoj efemernoj pojavi, kao npr. kratkotrajnim vodećim skupinama u revolucionarnim
vremenima, kao što su vodeće trupe jakobinaca ili one iz vremena nacionalsocijalizma,
nego o fenomenima relativnog trajanja. Takva elitna grupa osoba, čak i ako nije homo-
gena, trebala bi imati jaku unutrašnju snagu kohezije, npr. zajednički moralni kodeks, u
najmanju ruku zajednički nadindividualni mentalitet, grupnu svijest.
Od tri tipa vlasti, koja je postavio Max Weber, birokratska i tradicionalna vlast pret-
postavljaju postojanje političkih elita. Karizmatska vlast, uzme li se ovaj tip u najužem
smislu, kako se kod M. Webera ne upotrebljava uvijek, naginje prije k tome da etablirane
vodeće slojeve, elite, isključi, kao što to čine sve revolucije, kada su nosioci revolucije
karizmatični vođe: navodim Cromwella, Robespierrea i jakobince, Lenjina i boljševike.
Tijekom ciklusa revolucije stvaraju se međutim nove elite, kao napoleonsko plemstvo,
partijski aparat Komunističke partije Sovjetskog Saveza s poznatim popratnim pojava-
ma čistki, koje se mogu razumjeti kao nasilna izmjena osoba unutar vodeće institucije
kao što je Komunistička partija. Samo su dvije velike europske države doživjele promje-
nu elita uzrokovanu revolucijom: Francuska u velikoj revoluciji, iako samo djelomično,
a dijelom se vratila na staro, i Rusija nakon 1917. godine. U Njemačkoj je dosad izosta-
la takva smjena elita na revolucionarnoj osnovi: nije uslijedila ni u vrijeme reforme u
Pruskoj 1808.-1819. niti 1848./49., niti 1918./19. godine. Nakon 1945. godine održala se
u zapadnim predjelima restauracija ranijih vodećih skupina vajmarskog doba (Heuss,
Adenauer, Schumacher), u okupiranoj zoni nasilno zamjenjivanje svih, također pred
nacionalsocijalističkih slojeva. Nacionalsocijalističko preuzimanje moći vodilo je dje-
lomičnom isključivanju svih vodećih skupina i njihovom nadomještanju novima, osim u
gospodarstvu, birokraciji i vojsci. Ova djelomična revizija uvedena 1933. god. nije imala
T h e o d o r S c h i e d e r, O t e o r i ji v o d e ć ih sl o j e v a u N o v o m e v i j e ku 231
trajne posljedice zbog ishoda nacional-socijalističkog eksperimenta. Tako je Njemač-

ka ostala potpuno bez smjene elita izazvane revolucijom, «zemlja bez revolucije». Ta
tvrdnja može se često susresti u potpuno negativnom smislu, dok se s druge strane
evolucijski razvoj Engleske od 1688. god. razumije kao pozitivan. Kod Mosce i Pareta
ostaje otvorenim, smatra li se u određenoj historijskoj epohi jedna elita, vodeći sloj,
mjerodavnom za sva područja društvenog života. Nasuprot tome, historijsko istraži-
vanje ne polazi više od jedne elite kao classe dirigente za sva područja, nego od vodećih
slojeva različitih sklopova, i za različita područja života (pluralizam elita). Karl Mann-
heim govorio je o krvi, vlasništvu i postignuću kao trima historijski dokazivim konsti-
tutivnim elementima oblikovanja elita. Što znače krv i vlasništvo, posve je jasno. Po-
jam postignuća teže je odrediti: postignuće ne treba biti neovisno od krvi i vlasništva,
a kada ne postoji jednakost može njima biti potpomognuto. Samo u jednom potpuno
egalitarnom, demokratskom uređenju, koje dosad nikada nije postojalo, postignuće je,
mjerljivo određenim posljedicama, počelo od ispitivanja pretpostavke da se pripada
eliti. Čini mi se također da obrazovanje, i to u općenitom smislu kao i u posebnom,
jednog stručnog znanja, sačinjava posebnu kategoriju. Obrazovane elite imaju ogromno
povijesno značenje. Bez da se mogu supsumirati pod pojam postignuća, elite znanja
su, kako se još mora navesti, bitni element ne samo modernog razvoja, iako u Novom
vijeku također imaju svoje posebno mjesto, počevši od pravnika kao nositelja stručnog
znanja, sve do tehničara i prirodoznanstvenika današnjice, pri čemu u prvom redu mi-
slimo na biologe i fizičare.
Pojam «pluralizam elita» želi reći da rijetko postoji jedan jedini i jedinstveni vodeći
sloj koji obuhvaća sva područja života, nego elite gotovo uvijek postoje jedna pored
druge, često u oštroj konkurenciji, čak u konfliktu. Pojam classe dirigente što ga upotre-
bljava Mosca podsjeća na marksistički pojam klase koji polazi od jedinstvenih klasa
kao antagonista u povijesnom procesu. Buržoazija tada nije ograničena samo na po-
litičko-ekonomske funkcije, već također nosi ideološku nadgradnju, kulturnu, pravnu,
znanstvenu proizvodnju, moralno-etičke sisteme vrijednosti i mentalitete. Takve bur-
žoazije gotovo da nije bilo, drugim riječima: kulturne tvorevine mogu se u pravilu pri-
pisati drugim slojevima nego ekonomska proizvodnja ili političke institucije i pokreti.
To ne treba značiti da ne postoje nikakve poveznice. Građanska politika povezana je s
građanskom privredom i također s građanskom znanošću, ali su njihovi nositelji ipak,
dublje gledano, različiti. Kako se s jedne strane vodeći sloj aristokracije čini jedinstven
i opsežan, tako je, s druge strane, tijekom europske povijesti od Srednjeg vijeka izgubio
na samoodređenju i identitetu. Najstarije nasljedno plemstvo postojalo je na prijelazu
iz Srednjeg vijeka u Novi vijek još samo u vrlo smanjenom obliku. Postoje vladajuće
obitelji visokog plemstva koje potječu iz službeničkog sloja. Postoji i plemstvo po služ-
bi, noblesse de robe, ponajprije u Francuskoj, zatim u Rusiji i u Engleskoj iz vrlo rasprše-
nih elemenata sastavljeno niže plemstvo (gentry). Engleska je zemlja gdje je samovlada
aristokracije ograničena najkasnije od 1688. godine, a politički sistem zemlje počiva
na suradnji nižeg plemstva (gentry) i građanstva. Zatvaranje plemstva kao istaknutog
sloja koji nije sklapao brak (connubium) ni poslove (commercium) s drugim slojevima bilo
je najizrazitije u Španjolskoj i u Njemačkoj – i to sa svim svojim nedostacima, što je u
Španjolskoj dovelo do privredne zaostalosti. Prodor građanske inteligencije u feudalnu
administraciju može se također primijetiti u Njemačkoj, poznati su primjeri kao Pruska

Friedricha Wilhelma I. Vrlo često je s tim prodorom građanskih elementa u upravu i po-
litiku povezana nobilitacija i postanak jednog novog plemstva po službi 17./18. stoljeće,
ali to ipak ni u kom slučaju ne vrijedi uvijek i posvuda. Također vojska i diplomacija,
rezervati za plemstvo do 20. stoljeća, nisu isključivo monopol plemstva; i ovdje je bilo
okolnosti u kojima je bilo napredovanja u karijeri. Političke elite ranoga Novog vijeka
pretežno su aristokratski-feudalno strukturirane, ali ipak ne isključivo. Njima nasuprot
stoji građanska privredna elita, koja se posebno ističe već u 16. stoljeću, ali koja nije
bila nepoznata u sistemu merkantilizma. Suzdržao bih se od toga da govorim o jednoj
neovisnoj privrednoj eliti u vremenu u kojem dominiraju agrarno gospodarstvo i ze-
mljišni posjed. Ponekad privredne elite nastaju protjerivanjem iz područja političkog
djelovanja; ovdje su hugenoti zacijelo klasični primjer, u drugom pogledu Židovi s mo-
nopoliziranjem davanja zajmova. Na drugoj strani vodeće su se snage privrede također
razvijale u potlačenom socijalnom i pravnom statusu, kao što je poznato u slučajevima
ruskih kmetova još u 19. stoljeću.
Odnos gospodarske i političke elite postaje središnji problem u 19. stoljeću. Oče-
vidna kongruencija između ekonomskih vodećih snaga i političara u fazi rane industri-
jalizacije, tzv. take off, koja se u Engleskoj javlja znatno ranije nego u Francuskoj ili čak
u Njemačkoj, jaka suzdržanost privrednih vođa spram preuzimanja političkih funkcija,
primjerice u frankfurtskom parlamentu od 1848./49. godine, ali također i ranije, gdje
nisu nedostajali samo radnici i seljaci, nego i poduzetnici, ova kongruencija vodila je u
marksizmu do teze o posrednoj vladavini kapitala. Nakon toga kapitalizam su zastupali
agenti; također se teza o kapitalističkom upravljanju nacionalsocijalizmom drži teorija
koje zasigurno nisu u skladu s činjeničnim tijekom zbivanja. U Njemačkoj je u 19. i u 20.
stoljeću postojalo malo privredno-poduzetničkih ličnosti koje su se politički aktivirale:
iz vremena rane industrijalizacije treba spomenuti Davida Hansemanna, kasnije Waltera
Rathenaua, i neko vrijeme Huga Stinnesa. Gustav Stresemann došao je kao privredni
funkcionar u stranačku politiku i kasnije u veliku politiku. Ne može se dokazati, i nije
vjerojatno da su veliki poduzetnici u kasnom 19. st. imali svu političku moć u svojim
rukama, iako su svoje poslove rado obavljali preko politike, kao tvrtka Krupp.
Teza Eckharda Kehra o unutrašnjopolitički, bolje rečeno konjunkturno politički uvje-
tovanoj gradnji flote, sigurno je jedna vrlo jednostrana interpretacija ne posve točnih
činjenica. Gradnja flote može se smatrati sredstvom konjunkturne politike, no istovre-
meno instrumentom represivne socijalne politike, ali je tvrdnja o gradnji flote proble-
matična već stoga jer se nikakva revolucionarna pobuna ne može suzbiti flotom.
Privredni slojevi imali su, od pojave kapitalističke privrede, jasnu tendenciju za osa-
mostaljenjem i izoliranjem od politike, vrlo često i sklonost političkom sljepilu i nedo-
statku općepolitičkih uvida. Mora im se priznati poseban mentalitet, koji ih vrlo jasno
razlikuje od vodećih političkih slojeva. Friedrich Neumann je u svojoj knjizi „Demokratie
und Kaisertum“ uz političku, govorio o industrijskoj aristokraciji i nadao se da će ka-
rizmom Carstva doći do njihove integracije koja će pomoći savladavanju ustavne krize.
Nada koja se izjalovila, iako se mora priznati, da je Wilhelm II podosta učinio za inte-
graciju privredne aristokracije u sistem Carstva. Uostalom, treba uvažiti da su privredne
elite od 19. st. bile podvrgnute procesu velike promjene: na mjesto elite poduzetnika
stupa oligarhija menadžera, elita poduzetničkih funkcionara koji više nisu vlasnici ka-
pitala, već vodeći funkcionari velikih pogona.
Kada govorimo o vodećim političkim slojevima u europskim državama, ne samo u
Njemačkoj, tada svaki put moramo poći od vrlo različitih pretpostavki. Klasičan pri-
mjer zemlje s vodećim slojem čiji je položaj već dugo neupitan jest Engleska. Engleska
također daje primjer ogromnih prednosti koje iz toga proizlaze. Pritom nije očito kako
objasniti taj fenomen. Engleska je kao i druge europske zemlje imala svoju apsolutistič-
ku fazu, ali osim u epohi kraljice Elizabete I, dvor nije bio središte elite bez konkuren-
cije kao u Francuskoj, ili kasnije u Pruskoj. Od tzv. „Slavne revolucije“, formula “King in
parliament“ pokazuje nadolazeće pomicanje moći. Engleski parlament, House of Commons,
postaje u 18. st. veliki, nacionalni forum plemićkog društva, gentrya, koje se povezuje
s privredno moćnim građanstvom glavnoga grada, pri čemu dolazi do sukoba među
novim političkim grupama koje nastaju, i naposljetku nalaze bazu za regrutaciju za iz-
vršnu vlast koja prelazi u kabinet. Oblikuje se igra većine i manjine, a opozicija postaje
takoreći ne samo legalizirana, nego upravo institucionalizirana. Gentry i građanstvo za-
stupljeni u House of Commons predstavljaju jednu classe dirigente, power elite koja je doduše
u sebi politički podijeljena, ali ju ipak treba smatrati društvenopolitički jedinstvenom.
U Engleskoj postoji dosta drugih snaga koje pogoduju oblikovanju elita, primjerice po-
sebne elitne škole, klubovi koji posreduju vrstu unutrašnje javnosti i društvene komuni-
kacije, raširena publicistika koja omogućuje oblikovanje javnog mnijenja. Ipak smatram
da je postojanje parlamenta kao mjesta na kojemu se sve više i više javno raspravljaju
sporna pitanja i kao instrumenta vlasti i normiranja političkih konflikata, kao sredstva
stvaranja opće političke svijesti, najviše pridonijelo izgradnji vodećih političkih slojeva.
Pritom je bilo veoma bitno da se uspon u vodeće političke položaje u sklopu izvršne
vlasti sve više odvijao preko parlamenta, a odlučivanje o imenovanju ministara kralju
je de facto oduzeto. Sve to, koliko nam je poznato iz tijeka političke igre u ustavnoj, na-
posljetku parlamentarnoj državi, nije ni u kom slučaju bilo konačno dogovoreno već u
18. stoljeću, a djelomice ni početkom 19. stoljeća, no tendencija ka tome bila je jasna.
S tim je u vezi drugi čimbenik koji je u Engleskoj mnogo pogodovao oblikovanju vo-
dećeg političkog sloja: stvaranje funkcionalnog stranačkog sistema u političkom druš-
tvu koje se u rastućoj mjeri demokratiziralo. Preobrazba strukture stranaka počinje u
Velikoj Britaniji u vezi sa širenjem prava glasa od 1832. godine. Engleske stranke vigo-
vaca i torijevaca bile su još u 19. st. plemićke klike u različitim jakim vezama s trgo-
vačkim građanstvom, i u maloj mjeri s industrijskim građanstvom, koje postaje u ve-
ćoj mjeri zastupljeno tek izbornom reformom. Struktura stranaka konačno se mijenja
nakon Drugog izbornog zakona (2. Reformbill, People’s Representation Act) iz 1867. godine.
Liberalna stranka prednjači u demokratizaciji. To se može točno pratiti na primjeru Bir-
minghama, gdje je članom Birmingham Liberal Association od 1867. god. mogao postati i
radnik. Gladstone je doveo National Reform League utemeljenu u Londonu, u Birmingham
i organizirao ondje masovne demonstracije s velikim brojem sudionika. Rezultat je bio
nov oblik političke izborne propagande i strategije za koji je uobičajen pojam bio cau-
cus, porijeklom iz Amerike. Tijekom izbora 1868. god. „taj je novi sistem prolazio svoje
vatreno krštenje“. Liberalna stranka uvela je u Englesku novi tip stranke s čvrstom or-
ganizacijom, stalno zaposlenim stranačkim funkcionarima, i time je postala najbolje
organizirana stranka u Europi. Konzervativna stranka slijedila ju je uskoro sa svojom

organizacijom. Obje su stranke u svojoj borbi koristile sredstva masovne demokracije
i počasti. Pored političkih uglednika koji su se politikom bavili iz strasti, javlja se stra-
nački funkcionar koji od politike živi.
No, tko spominje organizaciju, spominje prema Robertu Michelsu tendenciju prema
oligarhiji. Engleska politička elita postaje sada stranačkom elitom, ali ni u kom slučaju
se još uvijek nije potpuno odvojila od svoga staleškog porijekla, no porijeklo je, kao
i aristokratsko porijeklo, manje odlučujuće kao jamstvo u nemilosrdnoj borbi strana-
ka za moć. Muškarci koji su se dokazali, mogli su se uspeti sasvim odozdo kao David
Lloyd George, čiji je politički uspon na vrh vlade prvi primjer takve vrste. U Laburistič-
koj stranci (Labour Party) slijedit će slični primjeri. Borbu za moć nazvao sam nemilosrd-
nom i zbog toga jer se u potpunosti odigrava unutar istovrsnih, ali podijeljenih vodećih
slojeva, kao „konkurirajući establishment“. Kao veliki predstavnici obaju smjerova javljaju
se Gladstone i Disraeli, koji također ostvaruje neobičnu karijeru i krši stare tabue tradi-
cionalističkog društva Velike Britanije. Stara aristokratska elita drži Gornji dom (House
of Lords), u ovim desetljećima rastvaranja klasičnog engleskog dvostranačkog sistema s
njegovim obilježjem plebiscitarnog izbornog odlučivanja i naizmjeničnom promjenom
stranačkih vlada, poziciju koja se još uvijek čini gotovo nedohvatljivom. Tu poziciju gu-
bi u kolovozu 1911. god. kada House of Lords gubi kroz Zakon o parlamentu (Parliament
Act) svoju zakonodavnu funkciju. Od tada Gornji dom parlamenta ubuduće ne bi trebao
moći ni odbiti, niti izmijeniti Zakone o financiranju, tzv. Money Bills; u slučaju drugih za-
kona veto lordova postajao je nevažeći ako su u tri uzastopna zasjedanja bili prihvaćeni
od strane Donjeg doma (House of Commons) kao što je primjerice bio slučaj kod trećeg
irskog Home Rule zakona koji nije stupio na snagu jedino zbog izbijanja rata.
The Parliament Act iz 1911. god. slomio je institucionalizirajući utjecaj plemstva i ti-
me priredio kraj jednoj politički zastarjeloj vodećoj skupini. Nešto slično dogodilo se
u Pruskoj tek za vrijeme revolucije 1918. godine, kad je nestao Gornji dom Pruske kao
zakonodavni organ.
Bilo bi poželjno zapitati se o tome iz kojih je razloga razvoj stvaranja političke elite
u Njemačkoj tekao sasvim drugačije? Suzdržat ću se od objašnjavanja pojedinosti. Ono
bitno može se sažeti u dvije točke: razvoj vodećih političkih slojeva u Njemačkoj nije
se uspio nadovezati na stariji razvoj. Staleške skupštine ancien régimea igrale su ulogu
predvodnika samo u središnjim pokrajinama kao Württemberg. Stari Državni sabor (Rei-
chstag) nije prije 1806. god. ni na koji način usporediv s engleskim parlamentom, što je
općepoznata istina, kao ni Savezna skupština, kojoj je Savezni parlament nakon 1815.
god. strukturiran kao kongres poslanika, otvorio mogućnosti nadovezivanja. Frankfurt-
ska Narodna skupština ostaje efemerna pojava. Općenarodno zastupstvo – kao što je
to britanski parlament s integracijom škotskog parlamenta – ne postoji do 1867./1871.
godine. Njemački politički život i rastući građanski vodeći slojevi rasuli su se prije
osnutka Carstva na mnoge državne organe pojedinačnih pokrajina.
S druge strane, ustavom iz 1867./71. god. ustanovljena je sljedeća činjenica: kance-
lar, doduše, preuzima odgovornost u konstitucijskom sustavu i prema parlamentu, ali
ne expressis verbis. Predsjednika izvršne vlasti postavlja jedino car; pri opozivu kancela-
ra Državni je sabor bio u nizu slučajeva barem posredno uključen, kao primjerice kod
Bismarckovog pada 1890. godine i kod Bülowe ostavke 1909. godine. Posljedica toga
bila je da je uspon parlamentarnih zastupnika na vodeća mjesta, pa i na najviši polo-
žaj kancelara, bio nemoguć. Od značajnih zastupnika samo je Johannes Miquel napre-
dovao do pruskog ministra financija. Selekcija političkih talenata u Državnom saboru
nije značila i dolazak na vodeće državne položaje. Vodeći parlamentarni sloj mogao
se samo ograničiti na kritiku ili aklamaciju vladine politike, nije se mogao održati kao
politička elita, u najboljem je slučaju mogao sudjelovati u donošenju zakona, čija je
inicijativa u pravilu potekla iz birokracije. To je temeljna činjenica njemačkog javnog
života od pruske reforme zakonodavstva nakon 1807. god. do Bismarckovih zakona o
socijalnoj skrbi. To je bitno pridonijelo pooštravanju situacije, tako da je sprečavanje
vodećeg sloja parlamenta u obavljanju odgovornih funkcija u državi bilo u suprotnosti
sa širokom demokratskom bazom prava na izbor koje je postojalo u to vrijeme i bilo
je znatno opsežnije nego u tadašnjoj Engleskoj. To je imalo velik utjecaj na strukturu
stranaka: starija građanska stranka uglednika (Honoratiorenpartei) je potisnuta, masovna
stranka s visokim stupnjem organiziranosti, čiji su članovi bili dužnosnici i funkcionari,
i koja je brojila veliko članstvo, nametnula se kao u slučaju socijaldemokracije. Ili na-
staju masovne stranke s podređenim stranačkim aparatom kao središtem koji se služi
drugim masovnim organizacijama, primjerice Pučkom udrugom za katoličku Njemačku.
Vodeće grupe stranaka imaju svoje težište u parlamentarnim frakcijama, no smatraju se
izloženima stalnom pritisku stranačkih organa izvan parlamenata, a bez da mogu vršiti
očekivani utjecaj na vladinu politiku.
U usporedbi sa zapadnoeuropskim zemljama, položaj stranaka u Njemačkom Car-
stvu predstavlja izniman slučaj, koji se već u Weimarskoj Republici, barem u njenoj prvoj
fazi, bitno promijenio. Dugoročno pobjednički pohod stranaka kao jezgre kristalizacije
oblikovanja političke elite u modernoj demokraciji nije bio zaustavljan. To je međutim
zahtijevalo obilje iskustva, te ujedno uvida i spoznaja, dok se uopće osvijestilo o če-
mu se zapravo radi kod fenomena stranke. Godine 1903. pojavilo se pionirsko djelo M.
Ostrogorskog, „La démocratie et l’organisation des partis politiques“, koje je izvuklo
pouke iz promjena naravi stranaka, kako su se odvijale u Engleskoj nakon reforme 1867.
godine. Ovdje je po prvi puta jasno kazano da moderna stranka ne predstavlja oblik
izravne demokracije, nego instrument posredničke političke organizacije i utjecaja ma-
sa. Robert Michels objavio je najprije 1911. god. svoj spis „Zur Soziologie des Parteiwe-
sens“ koji je izazvao pažnju, u kojem je baš na primjeru njemačke socijaldemokracije
– dakle jedne izvorno demokratske organizacije – pokušao izvesti dokaz kako se u njoj
nametnuo zakon oligarhije – teza, koja je tada izazvala više iznenađenja nego što se
danas još da razumjeti. Uvijek se radi o tome da li demokracija u Rousseauovom smislu
kao neposredni izraz volonté générale bez posredujućih organa i karika, bez elemenata
hijerarhijskog reda može funkcionirati? Michels je to zanijekao. Max Weber razvio je
kasnije u svom monumentalnom djelu „Wirtschaft und Gesellschaft“ slično mišljenje:
„Pritom se naravno uvijek mora uzeti u obzir da naziv demokratizacija može zavesti u
zabludu; demos u smislu nepovezane mase u velikim društvima nikada ne upravlja sam,
nego se njime upravlja i pritom se samo mijenja način izbora vodećih upravljača, a ja-
činu utjecaja koji je on ili točnije: ostale osobe iz njegove sredine, putem utjecaja tzv.
‘javnog mnijenja’ kadar vršiti na sadržaj i smjer upravljanja. ‘Demokratizacija’ u ovome
smislu ne mora nužno značiti porast aktivnog sudjelovanja onih kojima se vlada u vlasti
u sklopu dotične društvene tvorevine.“
To nije priprema antidemokratske ideologije, kako se mislilo, iako se i to čini mogu-
ćim, nego iz toga izvodimo opravdanje za antidemokratski pojam stranke. Nije slučajno
da se čak i diktature, i totalitarni sistemi, pojavljuju kao diktature stranaka, one koriste
politički oblik organizacije stranke da bi pomoću njega ovladali državom. Višestranačka
država razlikuje se od jednostranačke po tome što je ona «konkurirajući establishment»,
dakle što predstavlja borbu moći između najmanje dvije stranke. Do političke se moći
sada može doći samo preko sudjelovanja u radu stranke, vodeće strukture stranaka od-
lučuju u koalicijskim vladama o kandidatima za ministre, no ne i predsjednik vlade, ia-
ko one određuju smjernice politike. Gerhard Leibholz govorio je o mediatizaciji naroda
putem stranaka i time osvijestio jednu vrlo bitnu činjenicu. Odlučujuće vodeće instan-
ce za političko djelovanje, određujući izborni gremiji za vodeće položaje su stranačke
elite, pored kojih se birokratske elite djelomično dokazuju još samo u sklopu državnog
aparata, no s ograničenjem, da i one sve više dospijevaju pod utjecaj stranačkih gre-
mija. Ustavno pravo poslijeratnog vremena – ne samo njemačko – uzima takav razvoj u
obzir utoliko što priznaje pravo na sudjelovanje u ostvarivanju političke volje građana
(v. čl. 21 Ustava [GG]). Ne smije se međutim previdjeti kako su se danas pored strana-
ka, kao konkurentne vodeće grupe etablirale privredne udruge i sindikati, koji također
nipošto nisu medijatizirani od stranaka, već mogu čak doći u položaj da sa svoje strane
medijatiziraju stranke. Kad se čini kako sistem koji se očuvao kroz mnoge krize, u naše
vrijeme više ne funkcionira, to je povezano s činjenicom da sindikati pored stranačke
države igraju dominantnu ulogu; o njima ovisi propast ili uspjeh vladajuće politike. En-
gleska je ekstremni slučaj, ali vodeće skupine sindikata, i na drugoj strani gospodarske
udruge, dokazuju se u svim industrijskim zemljama do sada, pored vodećih struktura u
strankama u relativnoj samostalnosti, iako postoje isprepletenosti i zapetljaji različite
vrste i intenziteta.
U pluralizmu elita, intelektualna elita igra naposljetku bitnu povijesnu ulogu. Ne
postupamo ovdje s njom kao s neovisnim fenomenom: svaka umjetnička, znanstvena,
filozofska elita može se ispitivati s obzirom na vlastite pretpostavke, na njezino zna-
čenje za sveukupnost kulture. Mi ovdje ispitujemo mogući, i historijski dokaziv, odnos
intelektualnih prema političkim elitama. Prva tvrdnja bit će, da se one obično ne po-
klapaju jedna s drugom. Vremena umjetničkog i privrednog procvata nastupaju samo
rijetko istodobno i u harmoničnoj svezi s političkim. Tvrditi suprotno – da se isključuju,
bilo bi jednako tako pogrešno, no napet odnos među ljudima koji samo djeluju i oni-
ma koji samo razmišljaju (Henry Kissinger) proizlazi iz naravi vodećih slojeva različitih
u njihovoj strukturi i mentalitetu. Osnovni oblik odnosa je onaj opreke. Za to posto-
je povijesni i suvremeni primjeri. Početkom 16. st. podigli su humanisti, intelektualci
svoga vremena, i njihov neosporni vođa, Erazmo Roterdamski, kojeg je Ranke nazvao
„prvim velikim autorom opozicije u modernom smislu“, zahtjev za postavljanjem normi
prema kojima bi trebalo reformirati državu i crkvu. Drugi primjer pruža prosvjetitelj-
stvo 18. stoljeća. Hyppolit Taine htio je svesti Francusku revoluciju na djela zastupnika
esprit classique, koji se promijenio u esprit révolutionnaire. Pritom je točno kako bi revolucija
bila jedva zamisliva bez enciklopedista, J. J. Rousseaua, bez tada tzv. «filozofa». Enci-
klopediju treba shvatiti kao organ jedne posebne grupe koja je htjela učiniti radikalnu
promjenu, kao oblik jednog masmedija primjerenog vremenu. Tada su, doduše, nedo-
stajali elementi organizirane političke grupe, crkve, kako ju je nazvao Helmut Schel-
sky. Odlučujući korak od jedne otvorene grupe inteligencije prema zajednici političke
akcije, ili formulirajući to na način kako se to danas radi u nauku o elitama: protueliti
marksista-lenjinista, koji su partiju učinili također koncilom ovlaštenim za odlučivanje
o pitanjima doktrine, nauka i filozofije. Što i tko je pravovjeran, odlučuje partija. Nika-
da i nigdje drugdje izvan teologije i crkve, politički gremij, vodeća politička grupa, nije
proglašena posljednjom instancom ideoloških i vjerskih pitanja. Nemesis povijesti po-
brinula se međutim za to da protueliti, koja je proizvela državnu ideologiju, ponovno
suprotstavi jednu protuelitu, disidente. Ovdje se radi o strukturnom zakonu u odnosu
intelektualnih prema političkim elitama.
Mnogo se promišljalo o tome što zapravo znače elite inteligencije u socijalnom i
političkom smislu. Alfred Weber i Karl Mannheim govore o «socijalnolebdećoj inteli-
genciji», tj. jednoj grupi bez izravne interesne povezanosti. Helmut Schelsky shvaća ih
odnedavna kao vrstu crkve koja se regrutira iz klase politički i ekonomski nametnutih
„posrednika smisla“ i „iscjelitelja“, i stupa u raspravu s proizvođačima dobara od ži-
votne važnosti. Stupanj učinkovitosti ovih kritičkih „elita refleksije“ postaje uistinu sve
veći zbog rastućih tehničkih mogućnosti, od tiskanih letaka do dnevnih novina, radio
emisija i televizijskih prijenosa. Moć onih koje je Schelsky nazvao «posrednicima smi-
sla» time strahovito raste, bez njih i protiv njih jedva da se mogu donositi odluke. Oni
uvode političke odluke do kojih bez njih ne bi došlo: ostavke Straußa 1962. i Nixona
1974. godine nezamislive su bez poticaja kroz publicističke akcije.
Vodeći slojevi države ne smatraju međutim intelektualne elite samo kritičkom inte-
ligencijom, već oni znanstvenu inteligenciju trebaju stalno, kroz stoljeća, kako bi bile
dorasle svojoj zadaći društvene organizacije života. Određeni nositelji znanja monopo-
liziraju određena znanja. Ovamo prije svega pripadaju pravni savjetnici, pravnici; ljudi
koji imaju stručna pravna znanja za kojima je potreba sve više rasla, otkako se dogo-
dila recepcija rimskoga prava oko 15./16. stoljeća. Znanstvena elita pravnika do danas
je ostala neizostavni dio javnoga života. Monopolizirano stručno znanje znači da ovdje
od početka postoji dana nadmoć nasuprot svim nestručnjacima prava. Od 19. stoljeća
pa sve do našeg stoljeća raspolaganje tehničkim stručnim znanjima utemeljuje rastuću
moć tehničke inteligencije koja se primiče najvišem mjestu hijerarhije. Tehničko struč-
no znanje još se do izvjesnog stupnja može podučavati i proširiti, no što je više teži-
šte prebačeno na prirodoznanstvena temeljna istraživanja, to više ovdje nastaje arcana
imperii, razumljiva još samo ponekima. Atomski fizičar, genetičar i biolog, sposoban
je staviti države i nacije, čak cijelo čovječanstvo, pred posljednja egzistencijalna pita-
nja. Koji član parlamenta, birokrat ili aktivan političar može s potpunom sigurnošću
objasniti o čemu se radi u pitanjima atomske energije ili genetskih manipulacija? Po-
jam znanstvene elite suzio se na nekoliko malobrojnih osoba. Potrebno je uspostaviti
stabilan odnos povjerenja između nositelja političke odgovornosti i tih malobrojnih
osoba čija je odgovornost mnogostruko veća od odgovornosti književno-znanstvene
inteligencije.
Bližim se zaključku. U mojim promišljanjima trudio sam se pronaći sredinu između

poopćujuće apstrakcije i konkretne historijske analize. Većina socioloških istraživanja
pati od toga da s minimumom konkretnih činjenica, koje su još k tome iz suvremene
povijesti ili sadašnjice, želi doseći maksimum generalizacija, dok se, s druge strane, hi-
storijska analiza često zadovoljava izlaganjem pojedinačnih činjenica. Čini mi se da je
istraživanje vodećih slojeva provedeno u ovom krugu na pravom putu, ako iz pojedinač-
nih činjenica pokušava doći do pravila, ne i zakona. Povjesničar bi se trebao usmjeriti
na obradu tipova koji nastaju sažimanjem empirijske građe, a ne iz modela koji uglav-
nom prikazuju samo konstrukcije.
Odabrani put čini mi se ispravnim iz još jednog razloga. Mnogi radovi iz politologije,
sociologije, ali i u sve većem broju iz povijesne znanosti, upotrebljavaju pojam elite,
elite moći, u nediferenciranom obliku. Čak i kada se on upotrijebi u množini, ne može
se razaznati izražava li se time činjenica pluralizma elita. Moramo nastojati suzdržati se
od pojednostavljenja teorije klasa koja je naposljetku podređena strukturi svake epohe
- dualizmu vladajuće i podređene klase. Sigurno se opreznom primjenom teorije klasa
može izreći nešto važno i točno, no to ni u kom slučaju nije dovoljno da se obuhvati
raznolikost povijesnog razdoblja. Same elite, koje se na prvi pogled čine homogeni-
ma, mogu se rastaviti na različite sastavne elemente. Odlučujuće je međutim da je do-
kazano postojanje vodećih slojeva u različitim područjima društvenog života i u svim
njegovim dimenzijama. Vodeći slojevi su strukturni element društvene tvorevine te se
pojavljuju i ondje gdje se iz ideoloških razloga opovrgava njihovo postojanje. Utoliko je
istraživanje Roberta Michelsa o strankama, usprkos opravdanim prigovorima, još uvijek
aktualno. Jasno je kako elite u staleški zatvorenom društvu predstavljaju nešto drugo
od onih u otvorenom društvu, koje je u stalnoj fluktuaciji i čije se elite kreću kružno.
Ovdje ne postoji pravo na vodstvo na temelju rođenja i nasljeđa, već se ono stječe is-
ključivo temeljem postignuća. Tamo gdje postoji utjecaj drugih motiva kao patronaže
i korupcije, mora ih se prokazati i staviti pod kontrolu. Zadatak je znanstvenog istra-
živanja vodećih slojeva također da izoštri i usmjeri pogled na izopačenja među njima i
da ojača svijest o kvaliteti.
(Prijevod s njemačkog Irene Smiljanić, a stručna redaktura prijevoda dr. sc. Sanje
Lazanin i prof. Andree Thes.)
PRILOZI
Prilog 1.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Z agrebu

Odsjek za povijest
POSLIJEDIPLOMSKI DOKTORSKI STUDIJ
„HRVATSKA MODERNA I SUVREMENA POVIJEST U
EUROPSKOM I SVJETSKOM KONTEKSTU“
Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju
POSLIJEDIPLOMSKI DOKTORSKI STUDIJ ETNOLOGIJE
I KULTURNE ANTROPOLOGIJE
Hrvatska i srpska elitna kultura između tradicije i utopije

Naslov kolegija: (cca. 1860-1900.): primjer Baltazara Bogišića u odnosima s
Vatroslavom Jagićem, Stojanom Novakovićem i Franjom Račkim
Broj ECTS bodova: 2 Ukupno sati nastave: 16
Pismeno
Način polaganja ispita: (način Usmeno
vrednovanja) Pismeno i usmeno X
Ostali načini
Cilj predmeta:
Prvi je cilj produbiti poznavanje recentnih teorijskih pristupa i istraživanja povijesti društva i
kulture kasnoga 19. i početka 20. stoljeća, napose kada je riječ o elitnoj kulturi u dobu industrijske
modernizacije i nacionalizma. Težište je na komparativnohistorijskom i interkulturnom
istraživanju elitne hrvatske i srpske kulture u distinktivnim kontekstima zakašnjele modernizacije
i nacionalizama europske (polu)periferije. Drugi je cilj interdisciplinarnom historijskom i
kulturnoantropološkom analizom, u interaktivnoj komunikaciji profesora i doktoranada, raditi
na izvorima u «Ich-Form» (napose, privatna korespondencija i sjećanja), te programatskim
člancima, upitnicima i «naputcima» u vezi s kapitalnim projektima, koji su u to doba bili
konstitutivni u procesima stvaranja modernih nacionalnih kultura (jezik, književnost, kulturna
baština, pravna kultura itd.), unaprjeđujući time umijeće kritičkog vrednovanja povijesti elitnih
kultura u društvima zakašnjele modernizacije. Napominjem da će doktorandi upisani u kolegij
biti umreženi u Omegi tako da rad neće biti limitiran samo na redovite satove i konzultacije s
nositeljem kolegija.
Okvirni sadržaj predmeta:

U prva četiri sata nositelj kolegija će sažeti, prvo, problematiku uvoda u povijest elitnih
kultura u Hrvata i Srba u navedenom razdoblju i to u europskim kontekstima, napose
srednjoeuropskom i ruskom, drugo, problematiku historijske antropologije intelektualnih elita
u to doba, treće, raspraviti probleme, pristupe i metode koji će biti primjenjeni u kolegiju na
primjerima «ljudi i djela» u središtu pozornosti u ovom kolegiju (Baltazar Bogišić, Vatroslav
Jagić, Stojan Novaković i Franjo Rački) i na kraju definirati moguće individualne i kolektivne
seminarske obveze upisanih u kolegij.
U druga četiri sata, u prvom dijelu, teorijski i praktično će se problematizirati odnos Bogišića,
Jagića, Novakovića i Račkog spram stručnog nazivlja između hrvatskih i srpskih jezičnih tradicija
i inovacija, ishodišno se usredotočujući na Bogišićeve izabrane tekstove te reakcije i napose
rasprave koje su poticali. U drugom dijelu će se raspraviti prvu skupinu realiziranih seminarskih
radova, ovisno o dogovoru s upisanima u kolegije.
U treća četiri sata će se teorijski i praktično problematizirati, prvo, Bogišićev «Naputak za
opisivanje pravnijeh obačaja, koji živu u narodu» (Zagreb, 1867.) i, drugo, «Gragja u odgovorima
iz različitih krajeva slovenskoga juga» (Zagreb, 1874.), s težištem na metodama i tehnikama
istraživačkog rada te stajališta Jagića, Račkoga i Novakovića s njima u vezi. Težište će rasprave
biti na problemima pristupa modernoj kodifikaciji običajnog prava u 1860-im i 1870-im
godinama s povijesnog i kulturnoantropološkog stajališta.
U četvrta četiri sata raspravit će se Bogišićeve autobiografske koncepte i zapise Novakovića
i Račkoga o Bogišiću u privatnoj korespondenciji te Jagića u «Spomenima mojega života» s
ciljem da se definira problematiku povijesti privatnog i javnog života elitnih intelektualaca u
društvima između izazova tradicije i modernizacije.
Opće i specifične kompetencije (znanja i vještine) nakon položenog ispita:
Opće:
• Poznavanje temeljne problematike «konzervativne modernizacije» u društvima na
rubu srednjoistočne i jugoistočne Europe na razmeđu 19. i 20. stoljeća s povijesnog
i kulturnoantropološkog stajališta.
• Razumijevanje sličnosti i razlika u teorijski distinktivnim načinima postavljanja
istraživačkih problema, pristupima i metodama istraživačkog rada u navedenom
području istraživanja.
• Umijeće samostalnog kritičkog prosuđivanja teorijskih, problemskih i metodskih
pretpostavki istraživanja nacionalnih kulturnih elita.
Specifične:
• Specifično poznavanje pojedinih teorijskih pristupa i pojmovnih modela za
komparativnohistorijsku i interkulturnu, odnsono, transkulturnu analizu fenomena,
situacija i procesa u hrvatskoj i srpskoj povijesti 19. i 20. stoljeća u europskom
kontekstu.
• Razumijevanje konkretnih mogućnosti primjene preferiranih pristupa i modela u
području vlastitoga kandidatovog istraživačkog rada.
• Umijeće primjene stečenih znanja u formi pisanih radova (ocjena ili recenzija, esej,
seminar, članak).
Način praćenja kvalitete i uspješnosti izvedbe nastave:
Preferirat će se kontinuirano vrednovanje postignutih rezultata na satovima i u individualnim
i kolektivnim istraživanjima, ali će se realizirati i anonimnu anketu na koncu rada kolegija.
P rilozi 243
Literatura potrebna za polaganje ispita:

Red. br. Naziv
1. Čitanka (Reader) s izborom tekstova-predložaka za raspravu
2. Gross, Mirjana. Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja. Zagreb,

20012.
3. Burke, Peter. Što je kulturalna povijest? Zagreb, 2006.
4. Koselleck, Reinhart. The Practice of Conceptual History: Timing History, Spacing
Concepts. Stanford University Press, 2002.
5. Roksandić, Drago (ur.). Uvod u komparativnu historiju. Zagreb, 2004.
6. Billington, James (Bilington, Džejms). Ikona i sekira. Istorija ruske kulture, jedno
tumačenje. Beograd, 1988., 259-427.
7. Johnston, William M. Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest 1848-1938.
Nakladni zavod Globus. Zagreb, 1993., str. 7-119.
8. Schorske, Carl E. Beč krajem stoljeća: politika i kultura. Zagreb, 1997.
9. Walicki, Andrzej. The Slavophile Controversy. History of a Conservative Utopia
in Nineteenth-Century Russian Thought. University of Notre Dame Press. Notre
Dame, Indiana, 1975; Oxford University Press, 1989.
Izvori:
10. Novak, Viktor (priredio). Valtazar Bogišić i Franjo Rački: Prepiska (1866-1893).
Beograd, 1960.
11. Nedeljković, Branislav M. Prepiska Stojana Novakovića i Valtazara Bogišića.
Beograd, 1968.
12. Jagić, Vatroslav. Spomeni mojega života. I. (1838-1880); II. (1880-1923). Beograd,
1930., 1934.
Dopunska literatura: Prema dogovoru s doktorandima
Red. br. Naziv
U dogovoru s doktorandima u kolegiju
NASTAVU IZVODE:
Voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandić

Suradnici: Gostovanje urednika studentskog časopisa povijesti Pro tempore
Red. br. Ime i prezime
1 Filip Šimetin Šegvić
2
Prilog 2.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Z agrebu

Odsjek za povijest
POSLIJEDIPLOMSKI DOKTORSKI STUDIJ
„HRVATSKA MODERNA I SUVREMENA POVIJEST U
EUROPSKOM I SVJETSKOM KONTEKSTU“
u suradnji s
Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

POSLIJEDIPLOMSKI DOKTORSKI STUDIJ ETNOLOGIJE
I KULTURNE ANTROPOLOGIJE
ČITANKA
s izborom tekstova – predložaka za raspravu
Poslijediplomski doktorandski kolegij 2008/2009.: Hrvatska i srpska elitna kultura između

tradicije i utopije (cca. 1860-1900.): primjer Baltazara Bogišića u odnosima s Vatroslavom Jagi-
ćem, Stojanom Novakovićem i Franjom Račkim.
Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Drago Roksandić
Filozofski fakultet, Zagreb: 20. 12. 2008., 17. 01. 2009., 07. 02. 2009., 28. 02. 2009., od
9.00 do 13.00 u F-316.
Radovi Baltazara Bogišića
1. Naputak za opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu živu. (Iz Književnika III.). Knjigotiskarna
Dragutina Albrechta u Zagrebu.
2. «Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)», u: Bogišić, Vlatazar. Izabrana
djela. Tom IV. Studije i članci. CID – JP Službeni list SCG. Podgorica – Beograd, 2004., str.
99-109.
P rilozi 245
3. «Tehnički termini u zakonodavstvu», u: Bogišić, Valtazar. Izabrana djela. Tom IV. Studije i
članci. CID – JP Službeni list SCG. Podgorica – Beograd, 2004., str. 111-129.
4. «I opet o stručnim izrazima u zakonima», u: Bogišić, Valtazar. Izabrana djela. Tom IV. Stu-
dije i članci. CID – JP Službeni list SCG. Podgorica – Beograd, 2004., str. 131-148.
5. «Da li vrijedno u nas baviti se ozbiljnim naučno-narodnim pitanjima». Otadžbina. Knji-
ževnost, nauka, društveni život. God. X. Knj. 32. Sv. 125-129. Beograd, 1982., str. 457-469.
6. Bogišić, Dr Valtazar. Autobiografija (Preštampano iz kalendara «Dubrovnik» za god. 1900,
1901, 1902)
7. «Bogišićevi autobiografski koncepti», u: Spomenica Dra Valtazara Bogišića. O tridesetgodišnji-
ci njegove smrti. Izdanje Odbora za komemoraciju 30-god. smrti Dra Valtazara Bogišića.
Dubrovnik, 1938., str. 33-55.
Prilog 3.
Naslov doktorandskog kolegija: Hrvatska i srpska elitna kultura između tradicije i utopije (cca.
1860-1900.): primjer Baltazara Bogišića u odnosima s Vatroslavom Jagićem, Stojanom Novakovi-
ćem i Franjom Račkim
Voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandić

drago.roksandic@ffzg.hr
Članovi:
Petar Bujas
Poslijediplomski doktorski studij etnologije i kulturne antropologije, Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu
petar.bujas@zg.t-com.hr
Vicko Fisković
Poslijediplomski doktorski studij „Hrvatska moderna i suvremena povijest u europskom
i svjetskom kontekstu“, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
vicko.fiskovic0@gmail.com
Ivan Glušac
Poslijediplomski doktorski studij hrvatske povijesti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
glusacster@gmail.com
Smail Hibeljić
smail.hibeljic@gmail.com
Branimir Janković
branimir_jankovic@yahoo.com
Melita Jesih Matić

melita.matic@zg.t-com.hr
Stipe Kljajić
stipekljaic@yahoo.com
P rilozi 247
Josip Mihaljević
djibamihaljevic@gmail.com
Tihana Petričević
tihanap@gmail.com
Monica Priante
Poslijediplomski doktorski studij povijesti, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu
monicapriante@yahoo.it
Martina Reljanović
martina.reljanovic@zg.t-com.hr
Irena Smiljanić
Poslijediplomski doktorski studij “Europski studiji: jezici i kulture u dodiru”, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zadru
ismiljanic@inet.hr
Filip Tomić
filip.tomic@zg.t-com.hr
Prilog 4.
Branimir Janković
Baltazar Bogišić i pitanja koja proizlaze iz problema

oblikovanja i izbora stručnih naziva u zakonima
Profesore Roksandiću, kolegice i kolege bogišićevci!
Kao što sam najavio, želio bih pomoću e-maila prenijeti i postaviti neka pitanja ko-
ja prema mome mišljenju proizlaze iz Bogišićevih tekstova o pravnom nazivlju. Osim što
pomoću e-mail komunikacije imamo priliku reći više nego što to, naravno, možemo reći
u diskusijama na našim susretima, želja mi je da time možda unaprijed formuliramo neka
pitanja i teme koja bismo onda u raspravama na nastavi mogli efikasnije obraditi. Mislim
da je korisno da uz pripremanje naših završnih pisanih seminarskih radova pokušamo,
koliko će nam to obaveze dopuštati, ponešto pripremiti i iz onih tema koje nas čekaju na
nastavi (prema syllabusu to su jezično nazivlje, običajno pravo, autobiografije). Vjerujem
da ćemo se tako upoznati s raznim kontekstima koji će omogućiti još bolje razumijevanje
kompleksa Bogišić te učiniti seminarske radove obuhvatnijima.
Koja pitanja proizlaze iz Bogišićevih tekstova o stručnom nazivlju? Riječ je o tekstovima:
1. «Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)»
2. «Tehnički termini u zakonodavstvu»
3. «I opet o stručnim izrazima u zakonima»
Te Bogišićeve tekstove iz čitanke za kolegij (Prilog 2.) uspoređivao sam s predgovorima
Vladimira Mažuranića Prinosima za hrvatski pravno-povjestni rječnik (Zagreb 1908-1922., pre-
tisak: Zagreb 1975.) i predgovorom Bogoslava Šuleka Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku
znanstvenog nazivlja (Zagreb 1874-1875., pretisak: Zagreb 1990.). Najprije ukratko o Bogiši-
ćevim tekstovima, a onda o pitanjima.
U tekstu «Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)» iz 1877. Bogišić ra-
spravlja o problemima tehničkih termina (stručnih naziva) u zakonima. Ističe da su zakoni
uglavnom namijenjeni narodu i da mu moraju biti razumljivi. Podsjeća da kod nas «naj-
glavniji je da ne kažemo jedini naš narodni elemenat seljak» (str. 101). Upozorava na pro-
blem da zakoni ne mogu izvršiti svoju funkciju ako ih onaj kome su namijenjeni (narod)
ne razumije, čime se zakon pretvara (samo) u zapovijed, dobivajući represivno obilježje.
Smatra da razumijevanje zakona ne smije biti ograničeno samo na pravnike već mora biti
protegnuto i na narod, što je, prema njemu, nužan uvjet njegova šireg prihvaćanja. Navo-
di da je njegova «glavna misao» da pisani zakoni (nešto što je narodu novost) «nije dosta
da po svome sadržaju odgovaraju pojmovima, ubjeđenju, potrebama naroda, nego treba da su
i izloženi načinom kako će biti potpuno razumljivi i najprostijemu umu» (str. 103-104). Kako
zakoni ne mogu bez stručnih naziva, Bogišić smatra da oni moraju biti oblikovani iz «ži-
voga narodnoga jezika». Analizira zatim mogućnosti da već postojeći narodni izrazi uđu
u pisani zakon i govori o načelima i teškoća u vezi toga, upućujući na izbjegavanje pukih
P rilozi 249
mehaničkih prijevoda sa stranih jezika, dok, u slučajevima kada u narodnom jeziku nema
potencijalnih stručnih termina, to treba biti «tako rađeno kako bi sam narod radio, kad bi
sam došao do prilike da se time bavi» (str. 104), dakle, s «dubokim znanjem narodnog je-
zika i duha» (str. 103) i s posebnom pažnjom na razumljivost termina.
U tekstu «Tehnički termini u zakonodavstvu» (predavanje u Petrogradu 1887.) Bogišić
ponavlja teze izrečene u prethodnom tekstu da stručni termini u zakonima, kao i sami za-
koni, moraju biti razumljivi i da su za termine najpogodnije one riječi «koje su neposredno
uzete iz narodnoga živoga jezika» (str. 115). Konstatirajući da su zakoni ipak neizbježno
usmjereni na potrebu oblikovanja novih termina, ponavlja načela kojih se u tome treba
držati: «Po tome naše opšte pravilo, u određivanju termina, treba da bude: čvrsto se drža-
ti narodnoga živog jezika; a kad je neminovna potreba odstupiti od toga: onda se čvrsto držati njegova
duha.» (str. 117). Zatim na primjerima razlaže: a) termine koji se nalaze u «narodnom živom
jeziku», b) pozajmljene termine i c) novostvorene termine.
U tekstu «I opet o stručnim izrazima u zakonima» Bogišić govori o određenim terminima
koje je uzimao iz «živoga narodnoga jezika» u svom kodifikatorskom radu na Crnogorskom
imovinskom zakoniku, što, dakle, predstavlja oprimjeravanje njegovih načela iznesenih u
prethodnim tekstovima.
Iz tih Bogišićevih, ovdje ukratko predstavljenih tekstova proizlaze, prema mom mišlje-
nju, određena pitanja koja ću najprije navesti i zatim ih opširnije obrazložiti.
1. Bogišićevo shvaćanje zakona. Kritika zakona kao zapovijedi. Odnos naroda i pisanog
zakona. Usmena kultura i modernizacija. Je li neminovno da moderna civilizacija za-
sijeca u narodnu pravnu i drugu tradiciju? Ima li kod Bogišića i antimodernističkog
diskursa?
2. Bogišićevo shvaćanje naroda. Njegovo visoko vrednovanje narodne jezične, pravne
i moralne kompetencije. Detektiranje mjesta moguće kritike tih Bogišićevih pretpo-
stavki.
3. Odnos elita – narod. U kojoj mjeri pripadnici elite poznaju narod? Na koji su način pri-
padnici elite dolazili do «živog narodnog jezika»?
4. Bogišićevo shvaćanje teritorijalne rasprostranjenosti jezične zajednice koju on pret-
postavlja. Odnos pripadnika elite prema etničkom, jezičnom, slavenskom prostoru.
5. Mogućnosti i teškoće provođenja Bogišićevih načela oblikovanja pravne terminologije
u praksi. Usporedba sa Šulekom i Mažuranićem. Jesu li njihovi jezični pogledi različiti
od Bogišićevih i u kojoj mjeri?
6. Mogućnosti povezivanja navedenih Bogišićevih tekstova s drugim tekstovima o jezič-
noj problematici i s teorijskom literaturom.
Problem pod brojem 1

Bogišićevo naglašavanje da zakon (pisani zakon koji država donosi) mora biti razumljiv
narodu, odnosno seljaštvu koje čini ogromnu većinu stanovništva, kojem je zbog toga
uglavnom i namijenjen, čini se zanimljivo i točno (što se tiče izvora te ideje treba uputiti
na Bogišićevo navođenje da se time vodio i njegov učitelj koji je sastavio «ciriški Zakonik»).
Bogišić kritizira pravnike i druge pojedince koji o tome ne razmišljaju, što ima za poslje-
dicu da narod neće prihvatiti zakon ili određene zakonske odredbe. U njegovom kodifi-
katorskom radu razumljivost je jedno od glavnih načela. Razumljivost zakona postiže se
tako da se za stručne termine uzimaju oni koji postoje ili su poznati u narodnoj običajno-
pravnoj praksi, a u onim slučajevima kada se mora unositi nove termine za nove i narodu
nepoznate pojave treba birati narodu bliske pojmove te učiniti sve da zakonske odredbe
budu pisane što jednostavnijim jezikom. Ukoliko se to ne slijedi, zakon postaje većini ne-
razumljiv, narod ga ne prihvaća i za njega postoji samo kao zapovijed. Taj je problem mo-
guće postaviti na teorijsku razinu pomoću knjige E. Canettija, Masa i moć (Zagreb 1984.). U
poglavlju «Zapovijed» (str. 251-278) Canetti ističe da se o zapovijedi malo razmišljalo, da
se ona čini prirodnom i neophodnom, nečim na što smo od malih nogu naučeni i da se
nikada nismo zapitali što je zapravo zapovijed. Naglašava da zapovijed ostavlja u čovjeku
koji se pokorava dublje i neprijateljske tragove. Zapovijed ne dopušta protivljenje, ne mo-
že biti predmet rasprave, objašnjavanja, sumnje i svjedoči o razlikama u moći. Zapovijed
je prisutna u obitelji, društvu i ima važnu ulogu za državu. Canetti podsjeća da u svakoj
zapovijedi uvijek ostaje sadržana prijetnja i da zapovijed ostavlja sjećanje na prijetnju, a
prijetnja se ne zaboravlja. Čini mi se da se neki problemi koje je Canetti izložio mogu pri-
mijeniti na funkcioniranje zakona kao zapovijedi, čemu se Bogišić protivi i što želi načelom
razumljivosti premostiti. Moguće je unutar toga postaviti istraživačko pitanje možemo li
npr. u hrvatskoj povijesti pronaći primjere na kojima je moguće istraživati slučajeve u koji-
ma je narod odbijao zakon jer je bio shvaćen kao zapovijed, u sklopu problema razumljivo-
sti, nametanja, represije, otpora i shvaćanja zakona, što može biti potaknuto Bogišićevim
tekstovima čitanima Canettijem.
Bogišićevo navođenje da se donošenjem pisanih zakona narodna usmena pravna kul-
tura prvi put s njima susreće, svjedoči o neizbježnom susretu narodne tradicije i moderne
civilizacije, u našem primjeru na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Je li nužno da moderna
civilizacija intervenira u narodno običajno pravo, da ga mijenja, nadopunjuje, ograniča-
va, zabranjuje? Moraju li se promjene koje donosi moderna u shvaćanju prava, morala itd.
neminovno odraziti na narodnu tradiciju? Bogišić i ljudi njegova vremena iznimno cijene
narodno pravo, narodni jezik, narodni duh, no je li zaista npr. narodno običajno pravo si-
nonim za pravednost? O tome ću govoriti u natuknici pod brojem 2, a sad ću tek navesti
to da pripadnici elite, uglavnom povratkom iz zapadnih zemalja, donose modernizacijske
planove prožete idealima moderne (vjerom u napredak, razum, pravednost itd.), za koje,
međutim, ne moramo tražiti dokaze o njihovom neostvarivanju i koje je napose postmo-
derna podvrgla oštroj kritici. O tome je na kolegiju već govorio kolega Bujas, koji je spo-
menuo i antimodernizam. Možemo li kod Bogišića uz modernizacijske napore pronaći i
elemente antimodernizma, odnosno kritike određenih obilježja moderne civilizacije? Pre-
ma knjizi Zorana Kravara, Antimodernizam (Zagreb 2004.), «on služi kao oznaka za određenu
skupinu kritičkih pogleda i reakcija na modernu» od strane samih suvremenika, pri čemu
se ne misli na naknadne (postmoderne) kritike projekta modernosti. O mogućnostima
primjene Kravarove knjige na Bogišićeve tekstove trebalo bi posebno istraživanje, stoga
ću ovdje navesti tek jedan Bogišićev odlomak: «U nas naprotiv, najglavniji je da ne kažemo
jedini naš narodni elemenat seljak, ali po sreći još čil i prirodom dobro obdaren, te nam
za to ima biti najsvetija težnja da pazimo da dalji razvitak i obrazovanje toga najglavnijega
dijela našega naroda ne svrne sa normalnoga, prirodnoga puta. Jer, postane li naš seljak,
uslijed našijeh pogrešaka, a osobito radi našega majmunisanja, onako ograničen i tup kao
što uopšte postade seljak na Zapadu – našem je narodu odzvonilo.» [«Stručno nazivlje u
P rilozi 251
zakonima (pismo prijatelju filologu)», str. 101-102]. Osim što su iz ovog odlomka vidljivi ele-
menti konkretnog modernizacijskog i općeg projekta moderne u kojem su pripadnici elite
sebi davali vodeću ulogu u skladu sa svojim vizijama u kojem bi smjeru trebalo razvijati i
usmjeravati narod, čini mi se da je moguće primijetiti i određene kritike zapadne civiliza-
cije, što je, naravno, potrebno provjeriti i na drugim primjerima da bismo mogli govoriti o
postojanju određenih elemenata antimodernističkog diskursa u Bogišića.
Ono što mi se čini zanimljivo iz perspektive promjena koje donosi moderna civilizacija
je Bogišićev odlomak: «One pak koji drže da je um prostoga naroda odveć krupan nego
da bi mogao pojmiti sve pravničke tankoće, trebali bi zapitati: radšta se u većini evropskih
državâ ustavom dopušta i najprostijemu čovjeku da bude članom skupštine ili sabora»
[«Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)», str. 101; također, u drugačijom
formulaciji, i u tekstu «Tehnički termini u zakonodavstvu», str. 116]. S obzirom na postupni
proces demokratizacije u moderni, postavlja se pitanje jesu li pripadnici elite uz idealizira-
nje narodnog života spremni prihvatiti i političke promjene, odnosno omogućiti i političko
uključenje «naroda». Bogišićev stav čini se jasan u tome odlomku, no ostaje istraživati da-
lje, uključujući i druge pripadnike elite i njihov cjelokupni odnos prema narodu.

Bogišićev stav da zakon mora biti narodu razumljiv, za što je potrebno da se pojmovlje
zakona oslanja na narodni jezik, odnosno «narodni duh», podrazumijeva i implicitno i ek-
splicitno visoko vrednovanje naroda. Bogišić tako navodi: «Iz ovoga se može izvesti opće
pravilo: da kako u moralu i pravu, tako i u jeziku, ono što zbirni narodni um stvori na osno-
vi dugog iskustva, ono najbolje odgovara narodnome osjećaju, biću, potrebama te u to,
kao što je već i naviše pomenuto, bez velike nevolje, nije pametno dirati a, naprotiv, treba
ostaviti da se samo sobom, svojim prirodnim putem, i na dalje razvija.» («I opet o stručnim
izrazima u zakonima», str. 139). Bogišić, smatrajući da narodno običajno pravo obuhvaća
i sadržajno i jezično sve što je potrebno narodu, također izriče i različite pretpostavke o
funkcioniranju naroda pa navodi npr. «da je unutarnji uređaj kućni naših seljaka taki da se
tu sve odredbe postanovljuju dogovorno: svaki kućanin zna što i radšta što vrši, pa zato i
vrši vrlo rado» [«Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)», str. 102]. Još jedan
citat: «To se osobito može reći za jezik. Ja mislim čak da: Zakonik cara Dušana, Vinodolski
zakon i Poljički statut nadvišuju u tome pogledu zakone sadašnjega vremena. Ti su stari
zakoni, barem u tome pogledu, dopustite mi, da se tako izrazim, više organički proizvodi;
a novi su – više mehanički.» («Tehnički termini u zakonodavstvu», str. 114).
Po meni, tu se otvaraju brojna pitanja. Naveo sam već jedno, naime, je li narodno obi-
čajno pravo zaista pravedno? Šire pitanje koje iz te problematike proizlazi: jesu li narodno
pravo, jezik i moral zaista uzori (što je tada uvelike prihvaćeno mišljenje)? Za tu opsežnu
temu potrebna nam je svakako pomoć kolegica i kolega etnologa, posebice da nas upute
na literaturu o odnosu naroda prema jeziku, moralu, pravu itd. Ono što mi se čini da i bez
te literature možemo reći, pokušavajući uputiti kritike Bogišiću i davajući manje idealističke
poglede na to pitanje, da narodno pravo itekako sadrži primjere represivnosti, isključivanja
itd. Zbog toga mi je bilo zanimljivo izlaganje kolegice Jesih Matić o položaju žena u Crno-
gorskom imovinskom zakoniku, a bit će također zanimljivo, s obzirom na tu problematiku,
poslušati izlaganje kolegice Priante, koja je najavila proučavanje narodnog shvaćanja časti,
pitanja kome je npr. dopušteno svjedočiti a kome ne itd., prema Bogišićevom Naputku za
opisivanje pravnijeh običaja, koji u narodu živu. U tom ću smislu navesti dvije odredbe iz Kazne-
nog prava (Naputak, str. 13): 268. (zapravo 298, tiskarska pogreška) «Kakvu razliku čini na-
rod medju zločinom i grijehom, medju zločinom i prestupljenjem?» i «301. Koji su zločini i
prestupljenja teži u očima naroda, nego li u državnijem zakonima, a koji su naprotiv lakši?»
Ti primjeri (moglo se izdvojiti i brojne druge) možda mogu govoriti o karakteru narodnog
običajnog prava, ali i otvoriti pitanje je li bilo neminovno da moderna civilizacija i pisani
zakon interveniraju u narodno pravo. Iako Bogišić spominje da se u narodu sve rješava
dogovorno, mislim da ne bi trebala biti sporna tvrdnja da su u narodnom «dogovornom»
rješavanju problema itekako prisutni odnosi moći, nametanja, sile, zapovijedi, dijelom i
okrutnosti pa i nepravednosti. No o ovome su potrebna opsežnija proučavanja, kako Na-
putka tako i drugih Bogišićevih tekstova te uključivanja druge literature.

Prethodna problematika neizbježno vodi do pitanja koliko su uopće pripadnici elite
poznavali narod. Kako je bilo moguće doći do «živog narodnog jezika»? Poznati su napori
Bogišića i njegovih suvremenika da terenskim istraživanjima, posjećivanjem seljaka, kao i
iščitavanjem literature o brojnim problemima vezanima uz njihov život, što bolje upoznaju
narod. Usprkos možda dobrom poznavanju određenih prilika na selu, vjerujem da su uku-
pni dosezi tog poznavanja podložni propitivanju. Središnje pitanje čini mi se ipak ustvr-
diti je li u tom «poznavanju» važniju ulogu igralo ono što su pripadnici elite od toga naro-
da očekivali, u skladu sa svojim projekcijama, odnosno je li tu od poznavanja važniji bio
ideal, cilj koji se želio postići i je li dakle riječ o subjektivnosti? Svjestan je toga i Bogišić,
barem što se tiče jezične problematike, pa navodi: «Ja mislim, koliko god bio oprezan onaj
koji skroji riječ prema duhu narodnoga jezika, da će mu rijetko za rukom poći da je skroji
onako, kao što bi je narod stvorio; nego da će ipak tu biti najviše njegove subjektivnosti.»
(«Tehnički termini u zakonodavstvu», str. 126).
Po čemu Bogišić zna koji su izrazi narodni ili da ih narod poznaje? Koji su mu kriteri-
ji da je neki termin blizak «narodnom duhu», odnosno rasprostranjen u narodu? Bogišić
se u tome vodi dvama izvorima: Rječnikom Vuka Karadžića i onome što je sâm čuo od lju-
di iz naroda. Bogišić tako navodi: «Al doći do svijeh tijeh izraza nije lak posao, jer ih ima
množina za koje ne znamo, ili ih se ne sjećamo, a ima ih za koje ne znamo da li su pozna-
ti cijelu narodu ili se govore samo u kakvu kraju. To je dakako težak posao, koji se ne bi
mogao obaviti nego raspitivanjem u svijem krajevima. Istina je da je Vuk, kao što je bio
krčilac umnogome, prokrčio i tomu put, naznačujući provincijalizme u svome Rječniku gdje
ih je i kako ih je čuo, ali Vi znate da taj Rječnik nije niti je mogao biti potpun. (...) Mislim da-
kle da će nam to iziskivanje živih narodnih izraza i njihovih značenja najveće muke dati.»
[«Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)», str. 104]. Bogišić je spomenuo
da Karadžić nije naveo neke riječi i da je kod nekih pogriješio, a također navodi i za sebe
da neke riječi ni on sam nije čuo. To oslanjanje na Karadžića i vlastite izvore ima direktne
posljedice za izbor prikladnosti/razumljivosti određenog termina: «Istina, Rječnik Jugosla-
venske akademije potvrđuje oblik d a r o v a nj a pismenim primjerima, ali pošto ga Vuk
nema, niti smo ga ikad sami čuli, zaključujemo da u današnjem živom jeziku ne opstoji.»
(«I opet o stručnim izrazima u zakonima», str. 132). «Vuk, u svome Rječniku, ne navodi ni
P rilozi 253
u v j e t ni u s l o v; on ih dakle ne drži da opstoje u živome narodnom jeziku.» («I opet o

stručnim izrazima u zakonima», str. 137). No jesu li ti izvori dovoljan kriterij za poznavanje
raširenosti određenih jezičnih pojmova u narodu? Paradoksalno: da bi usmeni izraz mogao
biti vrednovan mora biti zapisan (npr. kod Karadžića). S druge strane, želeći doći do ne-
patvorenog narodnog jezika, Bogišić ne koristi opsežnu pisanu rječničku tradiciju, bojeći
se da ga ne bi zavela na krivi put: «Mi s namjerom nijesmo htjeli imati pod rukom Stulićev
Rječnik pri poslu pribiranja tehničkih izraza, kao što nam ni Šulekov Rječnik nije u to vrijeme
pred očima bio. Mi smo se onda klonili svijeh rječnika, i uopće tekstova koji su u se primali
kovane riječi ili su ih inače crpli iz drugih izvora, a ne isključivo iz živoga narodnog jezika,
u bojazni da nas ne zavedu na stranputicu.» («I opet o stručnim izrazima u zakonima», str.
143, fusnota 13). No znači li da ako je neki izraz zapisan u rječniku da je manje narodan?
Tome je svjedokom bio i sâm Bogišić kada je, nakon što je za Crnogorski imovinski zako-
nik oblikovao riječ dužitelj prema «narodnoj riječi dužiti», primijetio da je tu riječ u svom
rječniku već donio «Stulić» («I opet o stručnim izrazima u zakonima», str. 140-143). Bogišić
sa zadovoljstvom primjećuje da se riječ dužitelj, koju je on «stvorio», a crnogorski sudovi
prihvatili, sve više širi u «živi narodni govor». I iz ovih je primjera vidljivo da su međusobna
prožimanja usmene i pisane kulture neizbježna i prisutna od samog početka te je teško
govoriti o «čistoj» narodnoj ili pisanoj kulturi. O tome da je, usprkos Bogišićevoj želji da se
bude blizak narodnom jeziku, bilo neizbježno biti posve arbitraran u jezičnim pitanjima,
kao i to da su lingvisti na terenskim jezičnim istraživanjima djelovali više u skladu s vlasti-
tim koncepcijama nego sa stanjem na terenu, nešto malo kasnije.
Problem poznavanja sela/naroda i Bogišićeva terenska istraživanja upućuju, osim na Ka-
radžića, i na braću Radić i Rudolfa Bićanića (Kako živi narod: život u pasivnim krajevima, Zagreb
1936-1939, pretisak: Zagreb 1996.), koji su bili ipak među rijetkima koji su odlazili među
narod i upoznavali se s prilikama u kojima se živjelo, ali koji također nisu bili bez vlastitih
koncepcija, namjera, idealizacija, vrijednosnih sudova, što čitatelje može i dalje ostavljati
u nedoumici kakvo je bilo «objektivno» stanje.

Problem koji mi se čini zanimljivim je Bogišićevo shvaćanje opsega jezične zajednice ko-
ju pretpostavlja u tekstovima o jezičnom nazivlju. Iako je pripremao imovinski zakonik za
Crnu Goru, Bogišić je u tekstovima o jezičnom nazivlju imao na umu širu jezičnu zajednicu.
«Kad je riječ različna u različnim krajevima za istu stvar ili odnošaj, tad bi trebalo, mislim,
izabrati onaj izraz koji se najviše čuje u zemlji za koju se izdaje zakon, a uza nj postaviti (ili
u zagradi ili poslije jednoga «ili») drugu riječ, ako je dobra, razumljiva i ne posve lokalna.
Tako npr., commodatum, ako se ne varam, zove se posuda u zapadnim krajevima našega na-
roda, a u Crnoj Gori, Srbiji i u drugim istočnim stranama, čuje se češće naruč. Uslijed toga,
mislim, da u zakonima, za ove posljednje zemlje, commodatum bi trebalo nazvati naruč a u
zagradi dodati posuda, ili kad ne bi bila mila zagrada, kazati naprosto naruč ili posuda; razu-
mije se da u zakonima za zapadne predjele trebalo bi postupati uprav na obrat. Očevidno
je da se time postiže – osim potpune razumljivosti izraza u zemlji za koju je zakon izdan
– još i to da se i poznanje drugoga izraza rasprostranjuje tamo gdje prije nije poznat bio.»
[«Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)», str. 104-105]. Bogišić u tom tek-
stu spominje još i neke riječi iz Dubrovačkog primorja, Hrvatske, Srijema, Srbije, «Vojničke
granice». U tekstu «Tehnički termini u zakonodavstvu» Bogišić govori i o «srpskim i hrvat-

skim zemljama», napominje da neke riječi u Crnoj Gori «nemaju sasvijem onakvo značenje,
kao u drugim srpskim i hrvatskim pokrajinama» (str. 118). Iako sastavlja imovinski zakonik
za Crnu Goru, Bogišić u odabiru riječi uzima u obzir široko zamišljen narodni govor, pri
čemu se želi opredijeliti za onu riječ koja je najviše rasprostranjena ili će se lakše raspro-
straniti, i to nikako ne samo u crnogorskom kraju. Smatram da kod Bogišića nema stroge
teritorijalne ili etničke hijerarhizacije u izboru tehničkih termina pravnog nazivlja. To mi se
čini bitnom razlikom između Bogišića te Šuleka i Mažuranića, o čemu ću više kasnije. Čini
se očitim da Bogišić ne želi riješiti problem samo crnogorskog pravnog nazivlja već u to-
me ima širu viziju. Tu, naravno, treba definirati što i koga sve Bogišić podrazumijeva pod
sintagmom «naš narod», «naš narodni jezik», i koje su granice jezične zajednice koju on
pretpostavlja, u što ne bih htio ulaziti bez dodatnih proučavanja. Tek ovako preliminarno,
na osnovu tih triju tekstova, mogu reći da Bogišić pitanje narodnog jezika ne vezuje uz
određenu etničku zajednicu, a čini mi se ni da ne inzistira toliko na slavenskoj terminolo-
giji i slavenstvu. Budući da je kolega Kljajić najavio bavljenje pitanjem odnosa elite prema
prostoru, nadam se da će se možda dotaknuti i toga problema. Također i usmjerenje ko-
lege Mihaljevića na odnos Bogišića prema hrvatsko-srpskom nacionalnom pitanju može
puno pomoći. U svakom slučaju, treba vidjeti je li moguće povezivanje činjenice o Bogiši-
ćevom odbijanju nacionalne identifikacije s njegovim, zasad po mom mišljenju, «nenacio-
nalnim» pogledom na jezičnu zajednicu, odnosno činjenicom da ne radi kao predstavnik
neke nacionalne institucije iz određene «matične» nacionalne zemlje (kao Šulek, Rački, V.
Mažuranić...), što neizbježno utječe na ciljeve rada.
Meni se za tu problematiku čini poticajna knjiga D. Škiljana, Govor nacije: jezik, nacija,
Hrvati (Zagreb 2002.), u kojoj se, između ostalog, ističe da nema jednoznačnog odnosa
između jezika i naroda, niti da mora svaki narod imati vlastiti jezik (kao npr. Brazilci itd.).
Iz Škiljanove knjige proizlazi da veza između jezičnih i etničkih kolektiva, napose između
nacionalnih jezika i nacija nije prirodna (samorazumljiva) već artificijelna (konstruirana) ve-
za. Odnose između jezične i etničke pripadnosti karakterizira iznimna složenost. Ne treba
posebno isticati da su brojni govornici participirali u više jezičnih zajednica. Škiljan navo-
di da je jezična zajednica podložna različitim aspektima konstituiranja i funkcioniranja te
izložena brojnim potencijalnim transformacijama. Iz Škiljanove knjige čine mi se poticajna
poglavlja «Jezik u zajednici» i «Granice među jezicima», no tome ću trebati posvetiti još
ponešto vremena.

Kako su Bogišićeva načela oblikovanja pravnog nazivlja izgledala u praksi i je li ih bilo
moguće ostvariti? O tome je na izbornom kolegiju govorila kolegica Smiljanić. Kao što je
već dobro poznato, Bogišić, vođen činjenicom da obični, nepismeni «narod» činu veliku
većinu stanovništva i da je potrebno da mu zakon bude razumljiv, ističe da zakon mora biti
iskazan «narodnim jezikom». Polazi od toga da pravno nazivlje mora biti iz «živog narod-
nog jezika» te da «narodni jezik» i «narodni duh» trebaju biti uzor za pravnu terminologiju.
Treba odmah reći da mislim da te naputke ne treba a priori iščitavati kao puko i isključivo
konzervativno vrednovanje seljačkog elementa kao jedinog ispravnog već kao težnju da
se, s obzirom da seljaštvo čini ogromnu većinu stanovništva, od te većine i krene te da
P rilozi 255
se i na nju misli prilikom oblikovanja standardnog jezika ili zakona. Što se tiče te težnje,
napose u problematici zakona, naputak da on bude razumljiv svim stanovnicima čini mi
se uvelike opravdanim, dok je ostalo (Bogišićevo shvaćanje naroda i pravne terminologije)
itekako podložno raspravi.
Bogišić je, naravno, svjestan da «narodni jezik» ne može pokriti sve pravne pojave i
potrebe njezine terminologije. Navodi da je «narodni jezik» prihvatio brojne nove izraze,
npr. u crkvenom nazivlju i da narod nije protiv neologizama kad su potrebni i oblikovani u
«narodnom duhu» [«Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)», str. 103]. Bo-
gišić ne krije potrebu za neologizmima niti dosljedno i bez ostatka zastupa naivnu vjeru
da narodni jezik može posve riješiti suvremene terminološke potrebe. «Pošto dakle, kako
vidjesmo, ni u zakonima ne može da bude bez stručnoga názivlja, treba da te riječi, nazivi
i izreke budu vađene iz živoga narodnoga jezika, – a za one rijetke slučajeve za koje bi tre-
balo nove uvoditi, nek to bude tako rađeno kako bi sam narod radio, kad bi sam došao do
prilike da se time bavi.» [«Stručno nazivlje u zakonima (pismo prijatelju filologu)», str. 104].
U takve napomene možemo ubrojiti i druge odlomke. «Mi smo već kazali da narodni jezik
sam sobom stvara narodne termine, kad se za to javi potreba, da označi nove pojmove. Iz
toga bi se moglo zaključiti, pravo govoreći, da nam se i ne treba mučiti pronalascima nači-
na za stvaranje termina; ta narodni će jezik sam sobom to učiniti, i to će dakle učiniti bolje
do nas. Ali, ulazeći dublje u to pitanje, trebaće da promijenimo donekle svoje mišljenje;
uvjerićemo se da ima slučajeva, kad se od jezika ne može očekivati to samostvaranje; i tre-
baće da mi sami tražimo potrebne nam termine.» («Tehnički termini u zakonodavstvu», str.
116). «U tečaju svoje kodifikatorske radnje ja sam mislio da je jedan između najpouzdanijih
naslona u stvaranju novijeh termina, razgovor o tome s čovjekom iz naroda, koji može biti
izraz narodnoga uma. Meni se činilo, da će za to biti dovoljno, kad se iznesu pred takoga
čovjeka bitna svojstva te stvari, ili odnošaja, uvesti ga u razgovor, i privoljeti, da on sam
dâ ime tome odnošaju; ili barem neke osnove za taj naziv. A priori, reklo bi se da ništa od
toga nema prostije. Ali u praktici taj mi način nije pošao za rukom; i tijem putem nijesam
dobio ni jedan termin.» («Tehnički termini u zakonodavstvu», str. 124). Bogišić je itekako
svjestan da su novi termini često nužni, ali pritom ostaje kod mišljenja da oni moraju biti
oblikovani u «narodnom duhu». Ti navodi u kojima predlaže načela oblikovanja novih izra-
za i oni u kojima kritizira neke primjere oblikovanja novih termina, podložni su raspravi i
usporedbi sa Šulekovim i Mažuranićevim shvaćanjima.
Bogišić sebe definira «razložnim puristom», a posebno se protivi «ropskim prijevodi-
ma», dajući uvijek prednost «narodnoj riječi». Iz Bogišićevih jezičnih shvaćanja proizlazi da
pravnici koji za nove termine koriste posuđenice, prevode riječi ili oblikuju nove riječi već u
početku griješe jer ne vode računa hoće li te riječi biti razumljive narodu. Bogišić se protivi
tuđicama i prijevodima stranih termina pa kritizira i neke riječi za koje će se pokazati da će
biti dobro prihvaćene (npr. tvrtka, sveučilište, obeštećenje). Međutim, Bogišić ide i dalje:
«Čak i u onijem slučajevima, gdje se tuđa riječ sasvim odomaćila, meni se čini, da se treba
pobrinuti, da se zamijeni narodnom riječju» («Tehnički termini u zakonodavstvu», str. 121).
Tom je naputku sličan i sljedeći odlomak: «Misao slična ovoj učini te mi, već iz početka,
bijasmo odlučili ne uzimati nizašto u Zakonik neke veoma udobne i česte izraze skrojene
prema tuđima, i uvedene u naše zakone i pravne spise. Mi ih isključismo upravo zbog toga
da bi prisiljeni bili sami tražiti podesne riječi živog narodnog jezika te sastavljati, na tome
temelju, izreke više u narodnom duhu.» («I opet o stručnim izrazima u zakonima», str. 143,
fusnota 13). No u praksi je Bogišić uvidio da će od postuliranog kriterija «narodnog jezika»
i «narodnog duha» morati u nekim slučajevima više ili manje odstupiti. Jedan od takvih pri-
mjera je pravljenje izbora između riječi «pogodba» i «ugovor». Za prvu Bogišić navodi da je
riječ «uzeta iz živoga narodnoga jezika, te je svakomu razumljiva», ali ne odgovara posve
pravnoj pojavi koju treba opisati. Umjesto nje, odlučuje se za riječ «ugovor», koja – čini se
da to proizlazi iz Bogišićevih riječi – nije toliko bliska narodnom jeziku, međutim: «Osim
toga, riječ ugovor ima i tu zgodnu osobinu što je u tako blisku dodiru sa riječju ugovornik,–ici
kojom sam živi narodni jezik označuje strane, koje djeluju u ugovoru. Najposlije, treba li još
i to pominjati, ugovor je muškoga roda, što se takođe s opširnijim zamašnijim aktom bolje
slaže negoli pogodba.» («I opet o stručnim izrazima u zakonima», str. 136-137). Moguće je,
dakle, ne poslužiti se narodnom riječi jer nije posve odgovarajuća za pravnu terminologiju
te se odlučiti za neku drugu riječ (možda i iz naroda) ili oblikovati novu, ali za koju je, čini
se, ipak potrebno naći poveznicu s narodnim jezikom. I ta rečenica, i rečenica o muškom
i ženskom rodu riječi (što je itekako otvoreno za raspravu), svjedoči o nužnoj arbitrarnosti
u određivanju pogodnosti izraza. Ne treba podsjećati da narod nema svoj glas u prošlosti,
da umjesto njega i u njegovo ime govore drugi, i to pripadnici elite. Problem je također što
se narod shvaća kao jednoobrazni kolektiv, što ga se zamišlja potpuno konsezualnim, dok
je moguće pretpostaviti da u «narodu» opstoje posve različiti pogledi na pravnu i jezičnu
problematiku, i da je pitanje što bi «narod», kad bi bio u prilici, rekao da mu je «razumlji-
vo», što opet prokazuje arbitriranje pripadnika elite. Možda bi «narod» čak prije odabrao ili
prihvatio neku prevedenicu nego riječ u tobože «narodnom duhu». Tu dolazimo do pitanja
kako vrijednosno ocjenjivati riječi. Prihvaćam da izraze možete kritizirati njihovom nera-
zumljivosti, ali ne i vrijednosnim kriterijima «bolje», «dobre» ili «lošije» riječi, što su posve
arbitrarni postupci. Jezik je sustav u kojem su sve zamislive riječi potencijalno moguće, a
izbor pojedinih riječi određuje izvanjezična konvencija, dogovor, «pogodba», «ugovor» i ni-
je mu imanentno određivanje neke riječi vrednijom od druge, već to određuju jezikoslovci
i društvo, naravno, prema izvanjezičnim potrebama, odnosno određenim projekcijama i
više ili manje subjektivnim kriterijima. Bogišićeve jezične projekcije možemo opisati, no
mislim da nema unutarjezičnog i lingvističkog kriterija po kojima bi one bili «vrednije» od
Šulekovih ili Mažuranićevih, stoga one mogu biti tek drugačije, npr. šire zamišljenije, mož-
da socijalno opravdanije i sl., ali utvrđivanje neke riječi «vrednijom» je posve arbitraran i
izvanjezični postupak. Vrijeme je, dakle, opisati i Šulekova i Mažuranićeva načela u obli-
kovanju terminologije.
Iz Hrvatsko-njemačko-talijanskog rječnika znanstvenoga nazivlja (Zagreb 1874-1875., pretisak:
Zagreb 1990.) Bogoslava Šuleka posebno je dakako zanimljiv autorov predgovor. Moguće
ga je naći i u knjizi Jezikoslovne rasprave i članci (F. Kurelac, B. Šulek, V. Pacel, A. Veber Tkalče-
vić), koju je priredio I. Pranjković (Matica hrvatska, Zagreb 1999.), što je dostupnija publi-
kacija od Šulekova rječnika. Dijelove Šulekova predgovora prenijet ću preko svojih bilješki
pa je moguće da neki citat ne bude najprecizniji, ali je svakako prilično točan.
U predgovoru Šulek navodi da mu je Kr. dalm. – hrv. – slavonsko namjesničko vije-
će povjerilo da sastavi rječnik znanstvenog nazivlja, pridružujući postojećim njemačkim
i talijanskim znanstvenim izrazima hrvatske nazive, te da pritom treba vidjeti koji naziv
najbolje odgovara duhu hrvatskog jezika. Problem je nepostojanje brojnih tehničkih ter-
P rilozi 257
mina u hrvatskom jeziku zbog čega ih je Šulek morao uvelike sam oblikovati, pri čemu je
zapazio «vrsnoću hrvaštine» i prednost «njezine gipkoće i okretnosti». Smatra da termini
inozemnih jezika nisu baš tako izvrsni kako se misli pa se ne treba slijepo u njih ugledati.
«Sastavljajući ovaj rječnik nastojao sam što više upotrebljavati prave narodne riječi, a gdje
sam mislio da hrvatski narod nema svoje riječi ili gdje je nisam mogao doznati, pozajmio
sam ju od srodnih slavenskih plemena, kad mi se učinila da je prema našem govoru.» (Je-
zikoslovne rasprave i članci, str. 225, istaknuo B. J.). Podcrtane riječi svjedoče o nekim pret-
hodno dotaknutim problemima pa ih ovdje neću ponavljati jer ću o njima ponešto reći i
u zaključku. Šulek je za znanstvene nazive prvo tražio hrvatsku riječ, zatim se ugledao na
slavenske jezike, a na kraju je, kako treće rješenje, pokušavao sâm oblikovati novu riječ.
Šulek navodi da u narodu ima «veliko no zakopano blago» lijepih a nepoznatih riječi te
kad bismo njih otkrili ne bi nam trebale mnoge tuđice ili nespretno skovane nove riječi.
Također upozorava da te narodne riječi ne može skupiti jedan čovjek i da to trebaju či-
niti svi. Šulek problematiku narodnih riječi kao osnove terminologije dotiče i na primjeru
rudoslovlja: «Sada su naši književnici prisiljeni stvarati imena rudama; ali da se pomnjivo
pokupe sva imena kamenja, što ga ima po domovini hrvatsko-srpskog naroda, uštedjeli
bismo prilično posla i dobili bismo čisto narodnu terminologiju rudstva.» (Jezikoslovne ra-
sprave i članci, str. 226, istaknuo B. J.).
Dakle, iz predgovora je, prema mome mišljenju, vidljivo da Šulek radu na dotičnom rječ-
niku pristupa iz perspektive nacionalnog znanstvenika koji treba oblikovati nacionalno (hr-
vatsko) nazivlje pa u tome hrvatske riječi neminovno imaju apsolutno prvenstvo. Također
je, međutim, vidljivo da on ima na umu i riječi «hrvatsko-srpskog naroda» i slavenske riječi
(Šulek je mnogo više upućen na općeslavenske riječi nego Bogišić). Kao i Bogišiću, i Šuleku
je ideal da izvor terminologije bude narodni govor, do kojeg, međutim, smatra Šulek, tek
treba doći, zapisati ga, čuti i istražiti, dok je Bogišić u tome – i u teoriji i u praksi – otišao
mnogo dalje. Kod Šuleka nema ni načela razumljivosti, do kojeg Bogišić toliko drži. I Šulek
se kao i Bogišić protivi neprikladnim tuđicama i nespretno oblikovanim novim riječima.
U zapisu o Šulekovu radu Pranjković ističe da je Šulek oblikovao ili donio izraze u svo-
jim rječnicima od kojih će brojni biti općeprihvaćeni (npr. čunj, dojam, dragulj, geslo, gla-
sovir, gmaz, hir, klesar, kolodvor, neboder, pojam, tvrtka...). U vezi toga treba podsjetiti
da je Bogišić kritizirao riječ «tvrtka». Pranjković navodi da je uvelike prihvaćeno i Šulekovo
znanstveno nazivlje, npr. brojka, pogon, kisik, vodik, dušik, tlak, glazba, skladba, predodž-
ba itd., dok nisu prihvaćeni Šulekovi pojmovi zorba (teorija), lučba (kemija), tez (gram) itd.
Literatura o Šuleku (Zbornik o Bogoslavu Šuleku, ur. Milan Moguš, Zagreb 1998.) ukazuje
da Šulekov jezikoslovni rad obilježavaju neologizmi i posuđenice, napose bohemizmi. Na
str. 77 spomenuto je da je kod Šuleka hrvatska riječ imala prvenstvo nad stranom riječi pa
makar i ne bila najbolja, a da su zatim dolazile slavenske posuđenice (bohemizmi, slova-
kizmi, rusizmi), kojima, kao što sam rekao, Bogišić nije pridavao pažnju.
Je li Šulekova novoblikovana riječ manje vrednija od «narodne» i obratno? Je li Šulek
učinio krivo što se oslanjao na bohemizme? Možemo li uopće tim kriterijima govoriti o je-
ziku? Je li Šulek, usprkos svemu, trebao više pažnje obraćati na «narod» i «razumljivost»?
Kako tumačiti pozivanje brojnih pripadnika elite na «narod» i «narodno blago»? Kakvu je-
zičnu zajednicu podrazumijeva Šulek? Koje su razlike i sličnosti između Šuleka i Bogišića?
I Vladimir Mažuranić u predgovoru Prinosima za hrvatski pravno-povjestni rječnik (JAZU, Za-

greb 1908-1922., pretisak: Zagreb 1975.) i u predgovoru Dodatcima iz 1923. ističe, u sklopu
usredotočavanja na pisane pravne spomenike «naših hrvatskih izvora», želju za oslanja-
njem na «blago baštine» umjesto na neologizme i tuđice. Navodi da je u Dodatke htio uvr-
stiti i «popise pravnoga i inače zanimljivoga nazivlja iz pravnih izvora srbskih, slovenskih,
bugarskih, čeških, poljskih, ruskih itd.» no to nije stigao učiniti (Dodatci, 1975., str. V). Us-
pio je međutim donijeti niz njemačkih i «slovjenskih» termina. Cijeni Balatazara Bogišića i
njegovu Gragju (Zagreb 1874.), na koju se oslanjao u svome djelu.
Zanimljiv je citat, koji možemo uzeti kao primjer postupka upisivanja određenih vrijed-
nosti u gradivo od strane jezikoslovca, u kojem Mažuranićev navodi «da se je u nas svagda
gojila misao sklada narodnih sila južnoga Slovjenstva i uzajamnosti svih plemena slovjen-
skih.» (Predgovor, 1975., str. VI).
S obzirom na problematiku narodnog jezika zanimljiv i je sljedeći citat: «Doći će doba
kad će se poznavaoci prava i folklora dati na potanko izpitivanje tih “rieči” našega puka; vi-
djet će se tada, koliko u tom golemom blagu ima elemenata, koji su potekli iz davne stari-
ne, iz knjiga pravoslovnih i vjerskih.» (Dodatci, 1975., str. 3). Očito je da svaka generacija mo-
ra za sebe otkriti narodnu baštinu, ipak uvelike nepoznatu pripadnicima elite. Mažuranić
tako navodi da se njegov vidokrug bitno proširio boravkom u Bosni 1878., iz čega proizlazi
da drugdje nije bio. Za raspravu o mogućnostima da pripadnici elite dođu do «narodnog
jezika» vrijedan je odlomak u kojem Mažuranić citira jednog autora koji navodi: «Znao sam,
da je težko doprieti do bistrine narodnoga vrutka. Prevarit se možeš: mislit ćeš, nadjoh
ga, a kad bolje razvidiš, eto te na pritočiću možda izvora tudjega.» (Dodatci, 1975., str. 4).
Moguće je zaključiti da se i Mažuranić i Šulek u načelu zalažu za širu upotrebu riječi iz
puka, za «narodno blago», međutim, dalje od toga nisu išli, za razliku od Bogišića. Poput
Šuleka, i Mažuranić, koliko god računao na južnoslavenske i druge općeslavenske riječi
te uočavao u prošlosti «slavensku uzajamnost», ipak piše hrvatski rječnik, stoga hrvatske
riječi zauzimaju prvo mjesto u hijerarhiji izbora, dok mi se kod Bogišića, kao što sam već
rekao, čini da uglavnom nema stroge etničke ili slavenske hijerahizacije, već nerijetko ne-
ke riječi prednost imaju (samo) zbog svoje šire razumljivosti i rasprostranjenosti te zbog
svog narodnog porijekla.
Mažuranić navodi da je načela kojima se vodio u rječniku izložio u raspravi «O rječniku
pravnoga nazivlja hrvatskoga» (Rad, 150, god. 1902.), što bi bilo zanimljivo iščitati.

Uz navedene Bogišićeve, Šulekove i Mažuranićeve tekstove bilo bi dobro obraditi i dru-
ge tekstove, već spomenute na kolegiju, npr. predgovor Akademijinom rječniku kao i knjigu
Z. Vincea Putovima hrvatskoga književnog jezika: lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola
i njihovih izvora (Zagreb 1978.), napose za problematiku standardizacijskih procesa i pitanje
izbora jezične osnovice standarda, odnosno postojanja strogo određene hijerarhizacije ili
dopuštanja varijanti. Budući da je riječ o pravnoj terminologiji čini se korisna knjiga Jezik
prava N. Viskovića (Zagreb 1989.). Za odnos rimskog prava i običajnog prava može poslužiti
knjiga P. Steina, Rimsko pravo i Europa: povijest jedne pravne kulture (Zagreb 2007). Spomenu-
to je i poglavlje o pravnim teoretičarima iz knjige W. Johnstona Austrijski duh. Canettijeva
knjiga Masa i moć, inače tematikom iznimno zanimljiva, usmjerenja na ponašanje i vođenje
P rilozi 259
masa, s brojnim primjerima iz antropologije, osim poglavlja «Zapovijed» o kojem sam pi-
sao na početku, čini mi se da ne pruža dovoljno mogućnosti za nastavak rasprave o od-
nosu pripadnika elite prema narodu te o odnosu naroda prema jeziku, moralu, pravu, za
što očekujemo preporuke od kolegica i kolega etnologa. Škiljanova knjiga Govor nacije čini
mi se tu puno korisnija.
Bilo bi dobro kad bismo se uspjeli raspodijeliti da svatko do nas uspije ponešto pročita-
ti od različitih naslova kako bismo zaokružili navedenu problematiku. Mislim da rezultate
čitanja nije potrebno navoditi u ovakvoj pisanoj formi, već je dovoljno pripremiti kratke
obavijesti o izabranoj bibliografskoj jedinici za sljedeći termin nastave izbornog kolegija.
Na kraju, čini mi se prikladnim svoj prilog raspravi završiti sljedećim Bogišićevim riječi-
ma: «Nama se činilo da bi ovi, iako bijegli i uzgredni podaci, mogli odslužiti neku službu,
kad bi došlo do kakve diskusije, jer bi se na taj način mogle lakše otkriti i slabije strane
posla, pa i same zablude.» («I opet o stručnim izrazima u zakonima», str. 147.).
Zagreb, 27. siječnja 2009.

Prilog 5.
Prof. dr. sc. Drago Roksandić – članovima Kolegija, Zagreb, 21. prosinca 2008.
Poštovane kolegice i kolege,
najprije bih Vam se još jedanput htio zahvaliti na povjerenju iskazanu time što ste se
uključili u rad kolegija „Baltazar Bogišić“. Podsjećajući Vas na svoju namjeru poticati
interaktivnu komunikaciju među članovima, htio bih Vam na ovaj način predložiti razli-
čita pitanja, teme, pristupe itd., koja bi individualno ili kolektivno mogla biti predme-
tom interesa u našem radu. Naglašavam „mogla“ zbog dva razloga. Prvo, ne bih htio
nikome od Vas „nametati“ kako će razvijati svoje interese u ovom kolegiju i drugo, bilo
bi mi drago kada bi slični poticaji dolazili od svih članova Kolegija.
Najvažnije je da u granicama mogućnosti što pažljivije, markirajući sve što bi moglo

biti predmet rasprave i pisanih osvrta, čitate sugerirane izvore. Dakako da bi poželjno
bilo, kao što sam Vam i kazao, da se o njima kao izvorima raspravlja i mail-komunika-
cijom.
Nešto u vezi s temom o pravnom pojmovlju, najavljenom za sljedeći put. U granicama

mogućnosti – dakle, uistinu selektivno! – predlažem Vam pogledati sljedeće:
Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Sv. 1. 1867 – 1877. Zagreb, 1877.
Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Sv. 2. 1877 - 1887. Zagreb, 1887.
Šulek, Bogoslav. Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja. A – N. Globus.
Zagreb, 1990., str. VII-XXVIII.
Mažuranić, Vladimir. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik. Informator. Zagreb,
1975., str. I-VII.
Vince, Zlatko. Putovima hrvatskoga književnog jezika. Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz
filoloških škola i njihovih izbora. Drugo, dopunjeno izdanje. Nakladni zavod Matice hrvatske.
Zagreb, 1990.
(Napose, str. 271-308, 379-395, 536-577. Dakako, da bi bilo idealno pročitati sve što
se odnosi na drugu polovicu 19. i početak 20. stoljeća. Imajući na umu prazničko doba
i raspoloživo vrijeme, ostajem na naznakama najupotrebljivijeg u ovom kolegiju.)
Ivić, Pavle. Srpski narod i njegov jezik. Srpska književna zadruga. Beograd, 1971. (Pogle-
dati prema osobnom izboru jer nemam pri ruci ništa što bi se specifično odnosilo na
razdoblje koje nas najviše zanima.)
Problem „elita“ očigledno ostaje teorijski otvorenim. Onima koje to zanima i koji
mogu čitati njemački predložio bih upoznati se s člankom uključenim u zbornik koji su
uredili Hanns Hubert Hofmann i Günther Franz Deutsche Führungsschichten in der Neuzeit.
Eine Zwischenbilanz (Harald Boldt Verlag. Boppard am Rhein, 1980.). Riječ je o radu Theo-
dora Schiedera „Theorie der Führungsschichten in der Neuzeit“ (str. 13-28). Dakako da
ima i novijih radova, ali sam ovaj namjerno izabrao da biste dobili bolji uvid u teorijska
P rilozi 261
ishodišta suvremene historiografije u istraživanju elita i drugo, da biste se bolje obavi-

jestili o radu Th. Schiedera. Molio bih zainteresirane za kraću problemsku prezentaciju
(10-15 min.) na sljedećem sastanku u siječnju da nam se jave. Ja ću već sutra napraviti
„master-copy“, koja će biti dostupna u fotokopiraonici.
Inače, kada je riječ o pojmovima, poput „elite“, „nacije“ i sl., htio bih Vas obavijesti-
ti/podsjetiti da Knjižnica Odsjeka za povijest raspolaže s kompletom edicije: Brunner,
Otto; Conze, Werner; Kosellek, Reinhard (ur.). Geschichtliche Grundbegriffe. Historisches Lexi-
kon zur politischsozialen Sprache in Deutschland, I-Stuttgart, 1967-
Imajući na umu različite mogućnosti čitanja predloženih izvora u „Ich-Form“, napose

onih privatne provenijencije, ali i Jagićevih Spomena, sugerirao bih Vam svojevrsni po-
vratak djelima poput Canettijeva Masa i moć. Kao što svi znate, mislioci 19. stoljeća su
neupitno bili opsjednuti fenomenom „mnoštva“. Međutim, razlike između onih koji su u
mnoštvu prije svega vidjeli „narod“, k tome, narod u „preporodu“ i onih koji su u isto to
vrijeme u mnoštvu vidjeli opasnost za civilizaciju i to veću, recimo, nego što su nekada
bili barbarski naleti na Rimsko Carstvo su više nego tek uočljive. One su međusobno
teško svodljive, ali ne i nesvodljive. Nužno se postavlja pitanje kakav to „narod“ imaju
na umu Baltazar Bogišić i ljudi s kojima on s najvećim povjerenjem godinama razmje-
njuje misli i surađuje? Što se s time u vezi može kritički iščitati iz izabranih i/ili drugih
dostupnih njihovih spisa? (Vidjeti: Canetti, Elias. Masa i moć. Grafički zavod Hrvatske.
Zagreb, 1984. (Prijevod s njemačkog Jasenka Planinc). Canetti, Elias. Masse und Macht.
Copyright © 1960 by Claassen Verlag GmbH, Düsseldorf. Neuausgabe 1978).
Priopćenje kolege Filipa Šimetina me je uvjerilo u potrebu da se šire suočimo s eu-

ropskim kulturnohistorijskim kontekstom krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nedavno
sam nabavio knjigu Jacques Dugast-a koja je dostupna i u srpskom prijevodu s fran-
cuskog: Diga, Žak. Kulturni život u Evropi na prelazu iz 19. u 20. vek (Clio. Beograd, 2007.).
Knjiga je izvorno objavljena 2001. godine. Čini mi se vrijednom čitanja. Siguran sam da
se može naći u zagrebačkim knjižarama koje uvoze knjige.
Iskreno se nadam se Vam ova moja poruka neće pokvariti predblagdansko raspo-
loženje. Riječ je o najavljenim poticajima koji se odnose na godinu pred nama i molim
Vas da ih shvatite kao izraz mojih želja svakome od Vas osobno da Vam Nova godina
bude što uspješnija.
Još jedanput, sretan Božić i Novu godinu želi Vam
Vaš profesor,
Drago Roksandić
Kazalo imena
Aćimović, Jovan 152 Bogišić, Vlaho 7, 206
Adamček, Josip 59 Boissonade, Gustave 81
Adamec, Ana 209, 210, 215, 216, 217, 218, Bonnat, Léon 198
219, 225 Bošković, Jovan 145, 148
Adamović, Vice 38 Bošković, Nikola 168, 177
Adenauer, Konrad 230 Bošković, Ruđer 150, 209
Adolfo, Fodor 105 Bošković-Stulli, Maja 22, 23, 41
Alaupović, Tugomir 218 Botomor, Tomas 55, 56
Albrecht, Dragutin 244 Brašnić, Mijo 98, 106
Anderson, Benedict 16, 17, 18, 41 Bratić, Pero 200
Andrássy, Gyula 83-84 Breneselović, Luka 7
Andrijević, Stanko 96, 105 Brkljačić, Maja 42, 91
Angelis, Filippo de 220 Brozović, Dalibor 17, 41
Anić, Vladimir 63 Brunner, Otto 261
Antoljak, Stjepan 64, 66, 69, 71, 72, 79 Brunschmidt, Josip 106
Ardant, Gabriel 154, 156 Buczynski, Alexander 42
Aris, Philippe 114 Budak, Neven 59
Artuković, Mato 27, 41 Budmani, Pero 36, 38, 71, 80, 97-98, 106,
Avakumović, Jovan Đ. 145 151
Bujas, Petar 8, 250
Babić, Ljubomil Tito v. Gjalski, Ksaver Šan- Bukovac (Perić), Marija 187, 190, 191
dor Bukovac (Pitarević), Jelica 187, 196, 204
Babić, Stjepan 17, 41 Bukovac (Perić), Augustin (Ago) 187, 191,
Badalić, Hugo 105 196, 204
Balen, Branka 225 Bukovac, Ivanka 187, 196
Ban, Matija 35, 38 Bukovac, Vlaho 183-190, 191-205, 206
Banac, Ivo 35, 41, 44 Bukvić, Ljudevit 38
Bandić, Dušan 90, 91 Bülow, Bernhard von 235
Banti, Alberto Mario 82, 91 Burić, Vesna 225
Bartulović, Željko 27, 41 Burke, Peter 59, 60, 79, 243
Bekavac, Filipina 207 Buzolić, Stjepan 38
Beli-Marković, Jovan 156
Benc-Bošković, Katica 41, 87, 91 Cabanel, Alexandre 183, 185, 186, 191
Benković, Vlaho 35, 36, 41 Canetti, Elias 250, 258-259, 261
Benyovsky, Lucija 212, 225 Car, Marko 38
Berđajev, Nikolaj 48, 49, 50, 56 Catti, Gjuro 106
Beritić, Nada 184, 206 Cavour, Camillo 98
Bersa, Josip 37, 38 Cetnarowicz, Antoni 37, 41
Bićanić, Rudolf 253 Coenen-Huther, Jacques 8
Billington, James (Bilington, Džejms) 8, 243 Conze, Werner 57, 261
Bismarck, Otto von 235 Crljenko, Ivana 74, 79
Blom, Ida 92 Crnadak, Marija 213
Bogdan, Blaž 98 Crnojevići, dinastija 167
Bogdan, Vinko 96 Cromwell, Oliver 230
Bogdan, Vlaho 38, 183, 203 Cvijić, Jovan 176
Bogdan-Bijelić, Paulina (Lina) 79, 183, 184,
190, 203, 206 Čakanić, Janko 106
Bogišić Pohl, Marija 196 Čedomil, Jakša 223, 225
Bogišić, Rafo 41, 143 Čengić, Nata 41, 42
K azalo imena 263
Čepulo, Dalibor 7, 41, 206 Ferdinand IV, vojvoda 184, 203

Čerina, Ljiljana 207, 219, 221, 225 Fernkorn, Anton Dominik 209
Čermák, Jaroslav 184-185, 186 Feuvrier, Jean-Baptiste 200, 201
Čičak-Chand, Ružica 41, 42 Fischer David Hackett 84, 91
Čingrija, Pero 36 Fisković, Vicko 9, 10, 79
Čulinović-Konstantinović, Vesna 41 Fleck, Hans-Georg 41, 42, 43, 44
Foretić, Miljenko 183, 206
Ćiril, sv. 120, 121 Fought, Carmen 16, 42
Ćirković, Sima 143 Franasović, Pero 38
Ćosić, Stjepan 18, 28, 35, 41 Frangeš Mihanović, Robert 215, 216, 220,
221
Damjanović, Đorđe 83 Franičević, Marin 42
Daničić, Đuro 23, 24 Frankopan, Krsto 209
Danili, dinastija 20 Franz, Günther 229, 260
Dareste, Rodolphe 81 Franjo Josip, car 186, 190
Deanović, Mirko 38 Frevert, Ute 60
Demelić (Demelic), Fedor 9, 81-92 Friedrich Wilhelm I. 232
Demelić, Petar 83
Den Boer, Pim 60 Gaj, Ljudevit 37, 38
Deželić, Gjuro (Đuro) 77, 80 Gaj, Velimir 77
Dežman, Ivan 102-103, 107 Gallait, Hippolyte 185
Dežman, Kornelija 213, 217 Gallait, Louis 185
Dežman, Milivoj 105 Gams, Andrija 53, 56
Dickel, Karl 156 Gamulin, Grgo 209, 216, 218, 225
Disraeli, Benjamin 234 Gamulin, Tomislav 42
Divković, Mirko 100, 107 Gavrilović, Darko 42
Dobronić, Lelja 209, 225 Gay, Peter 114
Dragašević, Jovan 174 Gellner, Ernest 17, 18, 42
Dragojević, Predrag 210, 225 Geršić, Gligorije Gliga 78, 145
Duby, Georges 114 Ghetaldi Bunić, Mate 186
Dučić, Nićifor 8-9, 10, 72, 115-182 Gide, Paul 81
Dugast, Jacques 261 Gilferding, Aleksandar Fodorovič 116, 117,
Dukić, Ante 107 118
Dušan Stefan, car 24, 25, 74, 76, 140, 178, Gjalski, Ksaver Šandor 105
251 Gjivanović, Stane 9, 145, 191
Gladstone, William 233, 234
Đivanović (Gjivanović), Stane 41, 143 Glušac, Petar 8
Đorđević, Dimitrije 65, 79, 143 Goldstein, Albert 114
Đorđević, Pera P. 182 Goldstein, Ivo 42, 63
Đorđević, Vladan 99 Gondola, Frano 36
Đurđeva, Jerina 153 Grahor, Ivan 98
Đurić, Dimitrije 156 Grahor, Janko Josip 107
Graovac, Igor 41, 42, 43, 44
Edwards, John 16, 42 Grbić, Jadranka 16, 17, 42
Ehrlich, Eugen 9 Greenblatt, Stephen 63
Ehrlich, Hugo 217 Gregorić, Ferdo 98
Engel, Arthur J. 60 Greyerz, Kaspar von 63, 79
Erazmo Roterdamski 236 Grijak, Zoran 35, 36, 42
Eriksen, Thomas Hylland 17, 42 Grloci, Milan 98, 102
Grlović, Milan 197
Fabris, Antun 15, 16, 36 Gross, Mirjana 57, 58, 59, 64, 68, 77, 79,
Farlati, Daniele 168 114, 243
Grujić, Sava 129-130, 133-135, 146, 150, Jovanović, Mihailo, mitropolit 124, 133, 134,
156-158, 165 156, 157, 173
Gundulić, Ivan 29 Jurišić, Nikola 209
Gvozdanović, Ivan 96
Kačić Miošić, Andrija 37, 209
Hagemann, Karen 92 Kalanj, Rade 46, 48, 55, 56
Hajduk-Veljci, dinastija 20 Kale, Jadran 60
Hall, Catherine 92 Kalezić, Dimitrije M. 143
Hameršak, Filip 7, 206 Kapetanić, Niko 40, 42
Haněl, Jaromir J. 78 Karađorđi, dinastija 20, 174, 219
Hansemann, David 232 Kassowitz-Cvijić, Antonija 103, 114
Haralambos, Michael 8, 61, 79 Katalinić, Vjera 103, 114
Hatze, Josip 105 Katunarić, Vjeran 17, 43
Haupt, Heinz-Gerhard 10, 60 Kazali, Antun 38
Hauser, Arnold 188, 206 Kazančić, Antun 38
Hektorović, Petar 23 Kazančić, Ivo 38
Heuser, Magdalene 74, 79 Kaznačić, Ivan August 38
Heuss, Theodor 230 Kečkemet, Duško 184, 185, 206, 209, 218,
Heyne Foster Huber, Therese 79 219, 224, 225
Hobsbawm, Eric J. 16, 17, 18, 42, 58, 89, Kehr, Eckhard 232
90, 91 Kent, Sarah A. 60
Hofmann, Hans Hubert 229, 260 Khuen-Héderváry, Károly, ban 27, 105, 109
Holborn, Martin 8, 61, 79 Kissinger, Henry 236
Kišpatić, Mijo 108-109
Holjac, Janko 217
Klaić, Bratoljub 63
Horvat, Josip 42
Klaić, Vjekoslav 98, 109
Hoško, Franjo Emanuel 42
Klović, Julije 209
Hranilović, Jovan 108
Kljajić, Stipe 8, 254
Hroch, Miroslav 42
Knežević, Radule 52, 53
Hunt, Lynn 59 Knežević, Snješka 208, 209, 210, 213, 215,
Hutchinson, John 16, 17, 42, 43 225
Kocka, Jürgen 10, 57, 60
Ivanišin, Nikola 37, 38, 39, 42 Kolendić, Petar 38
Ivić, Pavle 42, 260 Kollar, Jan 35
Kolumbić, Nikica 114
Jagatić, Andrija 108 Korlević, Antun 109
Jagić, Vatroslav 7, 8, 9, 15, 16, 20, 21, 23, 25, Korunić, Petar 17, 43, 97, 114
26, 39, 42, 68, 69, 78, 110, 115, 118, 120, Koselleck, Reinhart 243, 261
122-123, 131, 135, 143, 151, 158, 242-244, Kostić, Lazo 83
246, 261 Kostić, Zvonimir 65, 68, 80
Jakšić, Đuro 83 Kostrenčić, Marko 50, 53
Jakšić, Nikodem 198, 213 Košćal, Franjo 98, 109
Jambrečak, Dragutin 98, 108 Kovačić, Viktor 216, 217
Jambrišak, Marija 213 Kozulić, Šime 109
Janković, Branimir 21, 191 Kraljević Marko 24, 26, 39, 218
Jelačić, Josip, ban 98, 209 Kravar, Zoran 250
Jelačić-Bužimska, Vera 213 Kregar, Josip 7, 56, 206
Jesih Matić, Melita 8, 251 Krivokapić-Jović, Gordana 27, 43
Jireček, Konstantin 168 Križanić, Juraj 24
Johnston, William M. 9, 61, 63, 80, 243, 258 Kršnjavi, Izidor 95, 97, 99, 109, 114
Jorgovanić (Filder), Rikard 108 Krtalić, Ivan 97, 100, 114
Jovanović, Ljubomir 118, 119 Kruhek, Milan 42
K azalo imena 265
Kružić Uchytil, Vera 183, 185, 188, 189, 191, Martinović, Niko 53
193, 194, 195, 201, 206 Matković, Petar 69
Kučera, Oto 109-110 Matković, Stjepan 42, 132, 148, 149, 151,
Kućak, Stjepan 97 164, 174
Kujundžić, Milan 124, 129, 137, 145 Matoš, Antun Gustav 219
Kukuljević Sakcinski, Ivan 20, 64, 71, 77, Mattingly, Paul H. 60
97, 186, 209 Mažuranić, Ivan 68, 209
Kukuljica, Lovro 185 Mažuranić, Vladimir 43, 248, 249, 254-256,
Kumpes, Josip 41, 42 258, 260
Kurelac, Fran 23, 97, 256 McClelland, Charles E. 60
Kurtović, Šefko 49, 50, 56 Medick, Hans 63, 79
Kušar, Marcel 38 Medulić, Andrija 209
Mesić, Matija 64, 68
Laboulaye, Edmond 91 Meštrović, Ivan 207-208, 210, 217-224, 225
Laboulaye, Édouard de 81, 83, 84, 85 Metod, sv. 120, 121
Laginja, Matko 107 Metternich, Klemens von 84
Lakuš, Jelena 42 Michelet, Jules 47
Landau, Jacob 16, 43 Mihaljčić, Rade 143
Lasswell, Harold D. 230 Mihaljević, Josip 8, 254
Laurens, Jean-Paul 193 Miklošič, Fran 22, 23, 24, 25, 135, 151, 158
Lavisse, Ernest 116 Miladin, Petar 7, 206
Lazanin, Sanja 238 Milčetić, Ivan 110
Le Bon, Gustav 8 Miletić, Stjepan pl. 209, 213, 215
Le Goff, Jacques 47, 56 Milić, R. 149, 151, 153, 175, 180
Le Play, Frédéric 8 Milićević, Milan Đ. 169, 170, 172, 174, 175,
Leibholz, Gerhard 236 179
Lenuci, Milan 208 Milosavljević, Svetozar 134, 135, 157
Lenjin, Vladimir Iljič 230 Miloši, dinastija 20
Leontovič, Fedor Ivanovič 78 Milutinović, Kosta 16, 43
Lepeš, Niko 38 Miljan, Ivan 38
Levec, Josip 100 Miquel, Johannes 235
Liepopilli, Antun 38 Mirčov, Svetlana 144
Lisak, Fr. 101 Mirošević, Franko 35
Lloyd, David George 234 Miškatović, Josip 97
Lozanić, Sima 180 Moguš, Milan 257
Luetić, Tihana 101, 114 Montesquieu, Charles-Louis de Secondat
Lunaček, Vladimir 220, 225 55, 229
Monti, Lovro 31, 97
Ljubić, Šime 64 Mosca, Gaetano 229, 231
Mrazović, Ladislav 98
Macan, Trpimir 35, 43, 114, 185, 206 Mrazović, Matija (Mato) 103, 110
Machiavelli, Niccolò 229-230 Muharemović, Vedad 18, 43
Makanec, Milan 103, 110 Muhić (Mujić), Pavao 68, 149
Mamford, Luis 47, 48, 55, 56 Muhoberac, Mira 184, 191, 206
Mančun, Petar 186 Mumford, Lewis (Mamford, Luis) 55
Mannheim, Karl 231, 237 Muškatirović, Jovan 147, 149
Maravić, Mile 101, 162
Maretić, Tomo 78 Najbar Agičić, Magdalena 41
Marinović, svećenik 153 Namier, Lewis 58
Marković, Dragica pl. 217 Nedeljković, Branislav M. 24, 25, 27, 30,
Marković, Franjo (Fran) 96, 103, 107, 110 31, 32, 43, 61, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78,
Marković, Petar 110 79, 80, 243
Nehajev, Milutin 225 Petrović, Blažo 167

Nenadović, Đorđe 152, 153, 156 Picot, Emile Auguste 176
Neuman, Dragutin 110-111 Pio IX, papa 220
Neumann, Friedrich 232 Pitarević, Jelica v. Bukovac (Pitarević), Jelica
Nikola I, car 119 Planinc, Jasenka 261
Nikola, knez 53, 113, 116, 140, 141, 170, 177, Platon 25
178, 183, 185, 192 Pliverić, Josip 111
Nikolajević, Đorđe (Georgije) 35 Pliverić, Stjepan 101
Nikolić, Mihovil 213 Pollock, Frederick 41
Nixon, Richard 237 Porciani, Ilaria 60
Novak, Viktor 28, 29, 43, 61, 66, 67, 68, 69, Porter, Roy 63, 74, 80
70, 71, 72, 74, 75, 76, 77, 78, 80, 115, 122, Posilović, Mijo 98
123, 124, 125, 143, 145, 147, 174, 241, 242, Pranjković, Ivo 256, 257
243, 244, 246 Preradović, Petar 101, 103, 209
Novaković, Jelena 79 Priante, Monica 8, 251-252
Novaković, Stojan 7, 9, 10, 15, 16, 23-25, Prijatelj, Kruno 206
28, 30, 31, 57-60, 62-66, 69, 71-79, 83, 243 Prlenda, Sandra 42, 91
Novick, Peter 8, 60, 80 Protić, Kosta 133, 156
Puchta, Georg Friedrich 50
Obilić, Miloš 26 Pucić, Marko 183, 184, 191
Oblak, Zvonimir 221 Pucić, Niko Mali 38, 185
Obrenović, Aleksandar 117, 120 Pucić, Niko Veliki 9, 38, 183, 184, 185
Obrenović, Mihajlo 100 Pucić, Orsat Medo (Orsatto Pozza) 25, 35,
Obrenović, Milan 116, 123, 132, 133, 184, 38, 183, 184, 185, 186, 191
191 Pulić, Đuro 38, 186
Oprešnik, Jelena 207 Pupovci, Surja 7, 45, 49, 50, 53, 56
Orbini, Mavro 169
Ostrogorski, Moisey 235 Rački, Franjo 9, 10, 15, 16, 28, 29, 57-59,
Özkirimli, Umut 43 61-79, 115, 116, 118, 122-125, 127, 131-133,
137-138, 148, 149, 151, 60, 162, 164, 174,
Pacel, Vinko 256 185, 210, 215, 241, 242, 244, 254
Padovan, Ivo 226 Radić, Antun 20, 47
Paić Jurinić, Mirjana 44 Radić, Stjepan 20, 124, 219, 222-223
Palmović, Andrija 111 Rambaud, Alfred Nicolas 116, 176
Pančić, Josif 134, 157 Ranke, Leopold von 236
Parčić, Dragutin Antun 201 Raphael, Lutz 60
Pareto, Vilfredo 229-230, 231 Rathenau, Walter 232
Pašić, Nikola 165 Ravlić, Slaven 7, 46, 50, 51, 52, 54, 56, 206
Pavić, Armin 23, 78 Relja, svećenik 38
Pavlinović, Mihovil 97 Rendić, Ivan 209
Pavlović, Nataša 41 Rešetar, Milan 36, 38
Pavlović (Pavlowitch), Stevan K. 144 Riffer, Dragutin Carl 111
Pederin, Ivan 43 Rihtman Auguštin, Dunja 47, 56, 60
Pelegrinović, Mikša 23 Ristić, Jovan 124, 125, 128-129, 130, 133-
Perić, Augustin v. Bukovac (Perić), Augustin -135, 138, 146, 147, 150, 156, 157, 167, 168
Perić, Marija v. Bukovac (Perić), Marija Rittig, Svetozar 219, 222-224, 225
Perić, Ivo 29, 36, 43, 184, 185, 186, 200, 206 Roach Pierson, Ruth 90, 92
Perišić, Miroslav 43 Robespierre, Maximilien 230
Pernau, Margit 10 Roksandić, Drago 16, 18, 26, 27, 41, 43, 59,
Persijani, Aleksandar 135 60, 61, 75, 80, 144, 191, 291, 206, 243, 248,
Petričević, Tihana 8 261
Petrović Njegoš, Nikola 192 Roksandić, Simeon 210, 221
K azalo imena 267
Rosandić, Tomo 209, 221 Stresemann, Gustav 232

Rousseau, Jean Jacques 47, 55, 235, 236 Strossmayer, Josip Juraj 16, 37, 64, 68, 99,
Rovinski, Apolonovič Pavle 156, 158 101, 103, 109, 113, 183, 186, 187, 193, 207-
Rozire, Eugne de 81 208, 210, 212-216, 219-224
Rumenjak, Nives (Natalija) 59 Stulli (Stulić), Joakim 253
Ružić, Ivan 111 Subotić, Milan 17, 18, 44
Ružić, Snježana 58, 59 Subotin-Golubović, Tatjana 116
Sundečić, Jovan 182
Salvatici, Silvia 91 Sundhaussen, Holm 89, 92
Samardžić, Momir 116, 144 Szabo, Agneza 59, 68, 79
Sava, sv. 121
Savigny, Friedrich Carl von 49-50 Šafařik, Pavel Josef 35
Schelsky, Helmut 237 Šapčanin, Milorad P. 83
Schieder, Theodor 10, 57, 61-63, 76, 80, Šenoa, August 102, 103, 107, 112
229, 260-261 Šidak, Jaroslav 94, 114
Schon, Edo 222, 226 Šimetin Šegvić, Filip 9, 243, 261
Schorske, Carl E. 61, 62-63, 76, 80, 224 Šimunović Petrić, Zorica 183, 184, 203, 206
Schumacher, Kurt 230 Škiljan, Dubravko 8, 16, 19, 21, 22, 254, 259
Senjanin, Ivo 26 Šloser, Levin 98
Serragli, Luigi (Lujo) 200 Šmidt, Vladoje 98
Sibinjanin, Janko (Hunyadi, János) 24 Šporer, Željka 60
Simić, Đorđe 160 Šulek, Bogoslav 44, 110, 248, 249, 253-258,
Sirotković, Hodimir 40, 43, 44, 144, 212, 226 260
Skanderbeg (Juraj Kastriotić) 24 Šuljak, Andrija 220, 226
Skenderović, Robert 22, 44
Sklevicky, Lydia 60 Taine, Hyppolit 236
Smičiklas, Tadija 100, 111, 116, 117, 118, 119, Tasso, Torquato 98
144, 174 Tassoni, Giovanni 87, 92
Smiljanić, Irena 8, 10, 61, 80, 145, 238, 254 Taušanović, Kosta 156
Smith, Anthony D. 16, 17, 42, 43, 44, 82, 92 Thes, Andrea 238
Sokrat 25 Thiesse, Anne-Marie 82, 87, 89, 92
Solovjev, Aleksandar 44, 53 Thompson, Edward 58
Sorkočević, Petar 186 Tocqueville, Alexis de 229
Spevec, Sofija 213 Tolstoj, Dimitrij Andrejevič 51
Spevec, Stjepan 100, 111-112 Tomanović, Lazo 173
Spinčić, Vjekoslav 107, 112 Tomić, Filip 9, 10
Sršan, Stjepan 225 Tomić, Petar 112
Stančić, Nikša 17, 18, 19, 27, 28, 34, 37, 44, Tomović, Slobodan 53-54, 55, 56
94, 114 Torbar, Josip 68
Stanojević, Stanoje 37, 44 Trbovich, Ana S. 44
Starčević, Ante 98 Trgovčević, Ljubinka 65
Stefanović Karadžić, Vuk 16, 35, 36, 37, 39, Trnski, Ivan 103
126, 252-253 Tuksar, Stanislav 114
Stein, Peter 258 Turić, Mirko 112
Stinnes, Hugo 232
Stipčević, Aleksandar 114 Ungnad, Ivan 98
Stojanović, Ivan 38 Užarević, Josip 48, 56
Stojanović, Nikola 32
Stone, Lawrence 58 Valdec, Rudolf 209, 213-217, 219-221, 224,
Strauß, Franz Josef 237 226
Strecha, Mario 11 Valožić, Velimir 147, 159, 161-162
Stremouhov, Petar Nikolajevič 51 Varjačić, Ljudevit 112
Veber Tkalčević, Adolfo 256 Vujić, Mihailo 156

Veit, Patrice 63, 79 Vukalović, Luka 116
Vekarić, Nenad 40, 42 Vukalovići, dinastija 20
Velimirović, Pera 15, 126 Vukmirović, V. M. 36, 44
Vesnić, Milenko 44, 138, 161, 172k 176, 182 Vuković, Gavro 140, 141, 171, 172
Vesnić, Radoslav mlađi 32, 33, 34, 44
Vince, Zlatko 258, 260 Wagner, Otto 216
Viscovich, Frane 191 Walicki, Andrzej 243
Visković, Antun 191 Weber, Alfred 237
Visković, Cristofor 191 Weber, Max 230, 235
Visković, Niko 191 Wehler, Hans-Ulrich 57
Visković, Nikola 258 Woods, Mary N. 60
Vodopić, Mato 38
Vojnović, Đuro 185 Zahar, Ivan 97, 98, 99, 103, 113
Vojnović, Ivo 38, 190, 218, 220-221 Zajc, Ivan pl. 102-103, 105, 107, 112-113
Vojnović, Konstantin (Kosta) 115, 190, 200 Zidić, Igor 196, 206
Vojnović, Lujo 115, 122, 190, 220-221, 226 Zmaj, Jovan Jovanović 83, 174, 176
Vončina, Milka 213 Zore, Luko 15, 16
Vrbančić, Edvard 110 Zrno, Tajana 207
Vrčević, Stevo 98
Vrčević, Vuk 38 Žmegač, Viktor 48, 56
Vučići, dinastija 20 Županov, Josip 60
POVRATAK IZVORIMA / S NOVIM PRISTUPIMA
Sv. 1.
BALTAZAR BOGIŠIÆ I NJEGOVO DOBA
BALTAZAR BOGIŠIÆ I NJEGOVO DOBA U INTELEKTUALNOHISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI

Zbornik radova
Uredili
Drago Roksandiæ
Branimir Jankoviæ

Cijena: 90,00 kn
ISBN: 978-953-175-440-8 Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu
Filozofski fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

proba cover zbornik bogisic.indd 1 8.11.2012. 8:49:10

Baltazar Bogišić I Njegovo Doba U Intelektualnohistorijskoj Perspektivi, 2012.

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Baltazar Bogišić I Njegovo Doba U Intelektualnohistorijskoj Perspektivi, 2012.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Studijska biblioteka

POVRATAK IZVORIMA / S NOVIM PRISTUPIMA

BALTAZAR BOGIŠIÆ I NJEGOVO DOBA

BALTAZAR BOGIŠIÆ I NJEGOVO DOBA U INTELEKTUALNOHISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI

Poslijediplomski doktorski studij

proba cover zbornik bogisic.indd 1 8.11.2012. 8:49:10

Grafičko oblikovanje i računalni slog

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

Drago Roksandić i Branimir Janković (urednici)

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Članci, korespondencije, lexicographica

Kazalo imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262

Zagreb, 14. travnja 2012.

Baltazar Bogišić između hrvatstva i srpstva (u kontekstu

ve nacionalno-integracijske ideologije, njihove međusobne odnose, suradnju i razlike.

i izvanlingvističke či­njenice, ali sadrže jaku identifikacijsku komponentu važnu za stvaranje

logije) i nacionalno motiviranog djelovanja. U terminologiji koja se koristila u 19. stoljeću

Bogišićev „narod“ i „narodni jezik“

Bogišićeva narodna književnost (o bugaršticama i razlici srpske i

Ovaj Bogišićev pogled na jezičnu, srpsko-hrvatsku problematiku ukazuje na problem

Bogišić o politici (Srba i Hrvata)

Pitanje hrvatsko-srpskih odnosa u hrvatskim je društvenim elitama postalo trajno pri-

Bogišićevo referiranje na politička pitanja nastavilo se i idućih godina. Između ostalog,

Unatoč činjenici da je u svojoj bogatoj karijeri obnašao i značajne političke dužnosti,

Kroz prepiske sa suvremenicima vidljivo je Bogišićevo stalno ”neizjašnjavanje” o svome

U skici Vesnićeva i Bogišićeva nikad objavljena članka „Srpsko-hrvatski nesporazum“,

Navedeno je da se u raspravama prvotno isticalo „ponajviše naravno ime obe narodne

Vjera/konfesija kao razlikovni element nacije – slučaj Bogišić

Kao potvrda prethodno izrečenog javlja se fenomen Srba-katolika u južnoj Dalmaciji,

maciji 1879. godine. Formalno, do konačnog izdvajanja Srba-katolika iz Narodne u Srpsku

nostima u Hrvata i u drugih Južnih Slavena pa čak i u kontinentalnim razmjerima.146 Stoga

Baltazar Bogišić između tradicije i modernizacije

Tri uporišne točke: francusko prosvjetiteljstvo, njemački romantizam i

U idejnim (ideološkim) projekcijama intelektualnih elita prosvjetiteljskog doba nema

Narod, običaj, pravo i modernizacija

Odnos prestižnih profesija i društva u 19. stoljeću na

U sklopu pristupa socijalne, kulturne i komparativne historije te u kontekstu istra-

Stojan Novaković (1842-1915) rođen je u Šapcu, u zanatlijskoj obitelji. U Šapcu je završio

«prevažno». I na drugim mjestima u korespondenciji moguće je pronaći izjednačavanje ti-

propali.»78 Iz ovdje citiranih odlomaka – pored Bogišićevog odmicanja od političkog sudjelo-

visoke profesionalne norme praćene procesom poznanstvenjenja kodificirane u hrvatskoj

«naše štamparije u slovima».132 Posebni su problemi s tiskarom, koji, naravno, svjedoče i

zamienjivali knjige i s akademijom francezkom. (...) Znam, da su to visokoučena gospoda,

Običajno pravo kao mjesto izgradnje “nacije”: elementi

bi se moglo nanizati još podosta. Ne smije se također ni zaboraviti da se ti intelektualci

Fedor (Feodor) Demelić

“Povijest prava – povijest civilizacije”

Važnost južnoslavenskog svijeta i običajnog prava

Le droit coutumier des Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de

su običaji izgubili svoju izvornu čistoću, manje je rigoroznosti”37. To bi se moglo generalizi-

Il diritto consuetudinario come luogo di costruzione della “nazione“:

Hrvatsko akademsko društvo “Velebit” na Sveučilištu u

U ovom radu se istražuje život hrvatske studentske populacije u Beču u drugoj

Baltazar Bogišić i stvaranje hrvatskog akademskog društva “Velebit”

Iz njegove Autobiografije doznajemo:

to središte bi osnovano i otvoreno; u njemu bijaše: čitaonica, dvorana za muzikalne

O samoj organizacijskoj strukturi društva također saznajemo iz teksta Zabavnika. “Ve-

Predavanja u akademskoj godini 1866/7.:

Predavanja u akademskoj godini 1869/70.:

Predavanja u akademskoj godini 1873/4.:

Mnogobrojni projekti i razni oblici studentske suradnje

skog društva stupili su u pregovore o ujedinjenju sa srpskim studentskim društvom “Zora”

Ideja o sjedinjenju i zajedničkoj suradnji slavenskih studenata bila je posve razumljiva

i izvanlingvističke činjenice, ali sadrže jaku identifikacijsku komponentu važnu za stvaranje

Le droit coutumier des Slaves Méridionaux d’aprs les recherches de