Hrvatski Neretvanski Zbornik BR 4 PDF

9 771847 157004
ISSN 1847-1579
VATSKI
HRVATSKI
NERETVANSKI
ZBORNIK
4/2012.
Zagreb, 2012.
1-2.indd 1 2/1/12 5:20:31 PM

DRUŠTVO NERETVANA I PRIJATELJA NERETVE U ZAGREBU
Za nakladnika:
Luka Vlahović
Glavni urednik:
Stjepan Šešelj
Zamjenik glavnog urednika:

Domagoj Vidović
Tehnički urednik:
Vedran Damić
Urednici:
Luka Vlahović, Vedran Damić, Stjepan Šešelj, Domagoj Vidović,
Zdravko Kapović, Dragan Jurković
Lektori:
Ana Mihaljević, Anđela Vidović, Domagoj Vidović
Korektor:
Domagoj Vidović
Likovno rješenje korica:

Marijana Čurčić Baldini
Grafičko oblikovanje i prijelom:

Miljenka Stanković
Tisak:
Grafika Markulin, d.o.o., Lukavec
1-2.indd 2 2/1/12 5:20:32 PM

KAZALO
LIJEPA NAŠA DOMOVINO ............................................................... 3
SPOMENIK HRVATSKIM BRANITELJIMA POGINULIM U
DOMOVINSKOME RATU "HRVATSKA" ...................................... 5
AUTOKARTA .................................................................................... 6
PROSLOV ČETVRTOMU HRVATSKOM NERETVANSKOM ZBORNIKU ... 7
IZ NENAPISANOGA DNEVNIKA JEDNOGA RATNOG VETERANA ..... 9
OPROŠTAJNO PISMO JURE KEŽIĆA SUPRUZI ANKI IZ
DUBROVAČKOGA I TREBINJSKOGA ZATVORA ......................... 13
NERETVANSKI VREMEPLOV .............................................................. 16
PUBLIJE VATINIJE U NARONI 45. − 44. PR. KR.
PUBLIUS VATINIUS IN NARONA 45. A. CHR. − 44. A. CHR. ....... 26
DOLINA RIJEKE NERETVE U VRIJEME SEOBE NARODA ...................... 34
LATINSKA DJELA FRA LUKE VLADMIROVIĆA U PRIJEVODU
JOZE MAREVIĆA ...................................................................... 50
ZAVIČAJ I PODRIJETLO RUĐERA BOŠKOVIĆA U SVJETLU
HRVATSKO-SRPSKIH ODNOSA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI ...... 53
ŠEŠELJI ............................................................................................. 64
GEOLOŠKI PRIKAZ I RUDARSTVO ŠIREGA PODRUČJA
DOLINE NERETVE ..................................................................... 69
EKOLOŠKO STANJE RIJEKE NERETVE ................................................ 84
ORALNO ZDRAVLJE SREDNJOVJEKOVNIH STANOVNIKA
ŠARIĆ STRUGE ......................................................................... 97
NUPCIJALITET ŽUPE DESNE 1870. − 1880., ....................................... 108
CAR FRANJO I. U NERETVI 1818. ..................................................... 124
SLIVANJSKA NASELJA I PREZIMENA ................................................. 128
OPUZENSKI NADIMCI - DA SE NE ZABORAVE .................................. 145
PENIŠA "NARENTA" − RATNI BROD FRANCUSKE I
AUSTRIJSKE MORNARICE ......................................................... 151
O IMENU GRADA METKOVIĆA I PREZIMENU METKOVIĆ .................. 155
METKOVSKE OVJERENE NOVČANICE:
KRUNE "METKOVIĆ" 1919. − 1922. ......................................... 160
ZAČETCI POŠTANSKE SLUŽBE U PLOČAMA ...................................... 163
283
Kazalo.indd 283 2/2/12 8:35:09 AM

PAMUK U NAŠOJ DOLINI ................................................................. 167
PRUGA NAS VEŽE I SPAJA................................................................ 170
TKO ĆE U DOLINI NERETVE ŽIVJETI ZA STO GODINA ....................... 176
FILM O FRA ANDRIJI KAČIĆU MIOŠIĆU ............................................. 180
BRZALICE ......................................................................................... 195
KULTURNO-GLAZBENI ŽIVOT OPUZENA ........................................... 199
BIL SAM NA DRIVSKOJ PJACI ........................................................... 218
KOMENA HUMSKA ZEMLJA ............................................................. 221
OD SKAMANDRA DO NERETVE ....................................................... 223
OPUZENSKE SLIČICE ........................................................................ 226
GOSTIONA MORO I NEKE PRIČE O JEGULJI ..................................... 241
ISUSA OSUĐUJU NA SMRT ............................................................... 249
SLOVO ENERIKE BIJAČ ..................................................................... 255
PRVA POSTAJA KRIŽNOGA PUTA...................................................... 256
NERETVANSKA BAJKA ZAŽIVJELA NA SLIKARSKOME PLATNU .......... 258
UDRUGA NARENTA ......................................................................... 264
ZA BOLJU NERETVU ......................................................................... 268
JUŽNJAČKE STRASTI ........................................................................ 270
BOĆARSKI KLUB NERETVA 2010. − 2011. ......................................... 275
284
Kazalo.indd 284 2/2/12 8:35:09 AM

LIJEPA NAŠA DOMOVINO
Lijepa naša domovino,

Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda sretna bila!
Mila, kano si nam slavna,

Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,

Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,

Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!
3-4 himna.indd 3 2/1/12 5:21:04 PM

Spomenik hrvatskim braniteljima poginulim u Domovinskome ratu "Hrvatska" − Ploče
autor: akademski kipar Kažimir Hraste
spomenik.indd 5 2/1/12 5:21:33 PM

6
karta Neretve.indd 6 2/1/12 5:22:02 PM

PROSLOV ČETVRTOMU
HRVATSKOM NERETVANSKOM ZBORNIKU
Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji Hrvatskoga neretvanskog zborni-

ka, drage Neretvanke i dragi Neretvani i prijatelji Neretve, evo vam po četvr-
ti put Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu, poglavito uredništvo
HNZ-a, nudi obilje neretvanskoga štiva, zanimljiva i ponad svega poučna.
Dapače, tekstovi koji se objelodanjuju u ovome broju i brojevima prije ovoga
donose nam u većini slučajeva otkrivalačke sadržaje koji su dosada bili uglav-
nom nepoznati i koji nas nedvojbeno obogaćuju. Pisani su znalački i zasigurno
su prinos saznanju o Neretvi, koju na žalost još uvijek nedostatno poznajemo.
Dosta je tekstova koji su popularnijega sadržaja, a i oni su uvijek pisani na
osnovi činjenica, pa i onda kada su humorni. I takvi bilježe život Neretvana,
bilo da se događao u Komin, bilo u Trebižatu. Kada velimo da se nedostatno
poznajemo, mi govorimo iz položaja u kojemu se Neretva i Neretvani nalaze
misleći odreda na sve njezine dijelove. A HNZ upravo svakim tekstom u njemu
objelodanjenim osvjetljava kako povijesnu dimenziju Neretve, tako i ovodobnu
sudbinu Neretve i Neretvana. Držimo da je to naš važan prinos današnjemu
trenutku Neretve − Grada Neretve − kako je mi doživljavamo i osjećamo je
njezinom nasušnom potrebom. Jer gledamo već petnaestak godina od prestan-
ka protuhrvatskoga rata kako se neretvanske općine i gradovi brinu samo o
sebi i ne pomišljajući na zajedničku sudbinu koja ih je do jučer vezala. U zlu
ih povezivala. Do jučer životno povezani, u obrani doma i domovine, u voj-
nim bolnicama, u učilištima... Danas se ni u slavljima ne sjetimo jedni drugih,
hrvatskih općina i gradova, žitelja im koji su nam najbliži susjedi. Da, „Gornji
horizonti“ možda će nas opet povezati, kada nevolje zaprijete, na život i smrt,
vezat će nas kao braću, a do tada kao da ne želimo shvatiti da smo svoji. I na
svome! Ipak, gledamo li prema podatcima iz rada dr. sc. Žarka Dugandžića,
objavljenoga u ovomu broju, prema podrijetlu udanih žena i oženjenih muška-
raca u župi Desne, iz pokazatelja zaključenih brakova, kako onda, tako još i
više danas, vidjet ćemo da ne postoje granice koje bi priječile da Grad Neretva
živi i donosi nove živote.
proslov-k.indd 7 2/1/12 5:22:50 PM

I ovaj put na prvome mjestu donosimo tekst iz Domovinskoga rata Iz ne-
napisanoga dnevnika jednoga ratnog veterana jer shvaćamo da je upravo
svehrvatski obrambeni Domovinski rat ono sveto mjesto u našemu postojanju
koje nas je ponovno izdiglo i osovilo u red samostalnih, suverenih i neovisnih
država, koje nas je kao narod i državu vratilo u krug međunarodno priznatih
naroda, s državom koja ponovno ima svoje mjesto na zemljovidu Europe i svi-
jeta. Autor Julio Dominiković želi da ovu priču ispričanu iz njegova pera čitaju
i naši čitatelji baš kao što drži da je veoma važno da tu priču njegova djeca
slušaju od njega, a ne od pripovjedača iz EU-a i Srbije. Jer sve priče drukčije
ispričane završavaju kao priča koja slijedi iz Oproštajnoga pisma Jure Kežića
supruzi Anki iz dubrovačkoga i trebinjskoga zatvora iz godine 1944. Poziva-
mo i druge da svoja sjećanja zabilježe, da dokumente koje posjeduju na neki
način objelodane kako bi mogli postati znani svima jer svako je sjećanje kao i
dokument, neponovljivo.
U zborniku donosimo tekstove mr. sc. Radoslava Dodiga Publije Vatinije
u Naroni i Ivana Volarevića Dolina rijeke Neretve u vrijeme seobe naroda,
Geološki prikaz i rudarstvo širega područja doline Neretve Miroslava Damića,
Ekološko stanje rijeke Neretve dr. sc. Marija Šiljega, Oralno zdravlje srednjo-
vjekovnih stanovnika Šarić Struge dr. sc. Marina Vodanovića, spominjani rad
dr. sc. Žarka Dugandžića Nupcijalitet župe Desne 1870. − 1880., radove dr.
sc. Domagoja Vidovića Zavičaj i podrijetlo Ruđera Bošković u svjetlu hrvatsko-
srpskih odnosa u istočnoj Hercegovini i Slivanjska naselja i prezimena, dva
priloga dr. sc. Ivana Jurića... Svi nam ti radovi, osim što znanstveno prinose
osvjetljavanju problema Neretve, govore i o znanstvenome potencijalu ljudi
rođenih na području Neretve. Nadamo se da će se i drugi naši znanstvenici
javiti svojim prilozima u HNZ-u te da će se i oni koji su obećali suradnju u
ovome broju javiti u kojemu od sljedećih naših brojeva. S jednakom radošću
očekujemo i svaki drugi prinos jer su za živost našega zbornika nezamjenjivi
radovi Marija Talajića, mr. sc. Zorislava Kaleba, Ivice Puljana, Marije Marino-
vić, Dragana Jurkovića Bokina, Ivana Jukića, fra Gabrijela Hrvatina Jurišića,
dr. sc. Zdravka Kapovića i Aide Bjeliš, Ljube Krmeka, Kažimira Vrankića, Luke
Vlahovića, Enerike Bijač, Miroslava Klemma, Dajane Kuraje, Nikole Grmoje,
Ane Čarapine i Marija Udženije.
Hvala svima, dosadašnjim i budućim suradnicima i čitateljima što svojim
radovima i širenjem glasa o Hrvatskomu neretvanskom zborniku prenose istinu
o sebi, o nama, o Neretvi kao vječitoj hrvatskoj sastojnici.
Stjepan Šešelj, Zagreb
proslov-k.indd 8 2/1/12 5:22:51 PM

IZ NENAPISANOGA DNEVNIKA JEDNOGA
RATNOG VETERANA
Malobrojni poput mene imali su sreću da se nakon razvojačenja vrate na
svoje radno mjesto i tako makar malo ublaže teške ratne traume. Povratak obite-
lji bez vidljivih ožiljaka bio je svakako poseban događaj, a preživjeti ratni užas
i nestrpljivo iščekivati prvo dijete izgledalo je nestvarno, kao najljepši san.
Samo, svaki je san kratak. Po tko zna koji put razmišljam o tome čitajući
poziv za 29. srpnja 1993. Pogledam svojega sinčića. Tek mu je sedam mjeseci,
nevjerojatno je hitan i neumoran. Njegova je energija zarazna, a moj ponos
neizmjeran. Međutim, poziv jednome veteranu ozbiljna je stvar. Supruga je
s razlogom zabrinuta i postavlja bezbroj pitanja: "Zar baš moraš? Zar nisi
dovoljno dao? Kako ćemo bez tebe?" Zagrlim je zaštitnički i pokušavam skriti
vlastitu nervozu. Bit će sve u redu. Smirujem je iako nisam više tako samouvje-
ren kao nekada. Kao i većinu tada me je srce nosilo, a sada ipak imam obitelj.
Hoću li je biti jednako hrabar i snažan? Opet, uvijek moram biti spreman bra-
niti svoju obitelj. Dovoljan je to razlog da otklonim vlastite dvojbe jer kad iziđem
na ratište, glava mora biti potpuno bistra.
Pa ipak razmišljam o svojoj obitelji kao i ostali dok putujemo prema Sla-
nom. Tu ostajemo tri dana, a baza je spaljeni hotel "Admiral". u sobama nema
namještaja, a zidovi su većinom crni od gareži ili ukrašeni svakakvim grafitima
te rupama od gelera. Voda još curi iz probušenih cijevi. Uobičajena slika rata
na svim oslobođenim područjima. Slano je dosta porušeno i ostalo je vrlo malo
stanovnika. Srbi su se potrudili da iza sebe ostave pustoš, a mi moramo brzo
pripremati jedinicu, što neće biti tako jednostavno. Veterana je malo i drže se
podalje od onih s manje ratnog iskustva, a pogotovo od one polovice koja ta-
kva iskustva uopće ni nema. Nekolicina stalno traži razlog da izbjegne obvezu.
Mijenja se i zapovjednik bojne, također veteran. Dobro se poznajemo, pa nam
nije svejedno pred preuzimanje položaja. No, pripreme obavljamo brzo i treći
dan napuštamo Slano. Transporteri klize mirnim i pustim krajolikom, a tišinu
povremeno prekida naš živopisni vozač Lala, suborac iz teških ratnih dana.
Prolazimo pokraj Orahova Dola. Nema civila, samo naša logistika. Sve su
kuće čitave. Srbi ih vjerojatno nisu dirali zato što iz sela potječe Vojislav Šešelj.
dominikovic-k.indd 9 2/1/12 5:23:34 PM

Nismo mu dirali kuću, iako moram priznati da je Šešelje ipak malčice oštetio
moj otac, također vojnik, koji mu je preko Slobodne Dalmacije poručio da se ne
treba brinuti "jer mu niti jedan oras neće ostati neobran." Nema što, stari mi je
imao smisla za šalu.
Brzo dolazimo u Češljare, mali zaselak u kojemu nas u prolazu pozdrav-
lja posada VBR-a. Još malo i stižemo pred Zavalu, selo smješteno na izlazu iz
Popovskoga polja, na oštroj desnoj okuci. Zaustavljamo se pokraj ukopanoga
tenka jer pješice moramo presjeći okuku uz pretpostavku da ih srpske postrojbe
možda neće gađati onako prazne. Ni ovdje ne nalazimo nikoga. Samo naše
postrojbe, koje su tijekom akcije probijanja obruča oko Dubrovnika oslobodile
ovaj prostor, "Tigrovi" i "Pauci" drže položaje. Od tada je selo meta neprijatelj-
ske artiljerije iz Veličana, sela na suprotnoj strani Popovskoga polja. Malo koja
kuća nije pretrpjela pogodak granate, ali već je ljeto 1993., pa su artiljerijski
dvoboji rijetki, stoga su i naši kamioni sretno prošli. Slijedi ponovi ukrcaj i žuri-
mo preko Golubinca do naše baze u selu Belenići. Položaje dijelimo s brigadom
iz Sinja. Ni ovdje, kao uostalom ni na cijelome području do Slanoga, nema
stanovništva. Dočekao nas je samo veliki njemački ovčar s kompletnim kotačem
motocikla među zubima da bi se potom na poziv vratio među naše Sinjane.
Brzo smo se rasporedili po našemu dijelu sela. Ujutro preuzimamo položaj, pa
se među vojnicima osjeća lagana napetost. Dnevne dužnosti i večera ipak su
nas malo zaokupirale. No zakratko! Mračnu i tihu noć proparao je pucanj i mi
smo šutke zgrabili oružje jureći van. Stražar se ubrzo pojavio. "Šahist ih drži
na nišanu, skroz je poludija", kratak je njegov raport, a moj prvi veliki problem
jer obavljam dužnost pomoćnika za političku djelatnost. Odložio sam oružje i
krenuo prema kući ispod one u kojoj smo bili smješteni. Bez kolebanja mi se
pridružio Đovani, stari ratni drug. U kući smo zatekli neugodan prizor. Čovjek
je ispred sebe držao pola spavaonice. Oči su mu bile puno suza. "Nisam kriv,
stalno mi se rugaju!" Pogledao me dok sam prilazio sa strane i dalje ne spu-
štajući pušku. Lagano sam ga potapšao po ramenu i zamolio da sjednemo na
krevet iza njega. Malo se premišljao, a onda me poslušao i spustio kundak
na pod. "Nije ovo za mene, ali neću da mi se rugaju." Bio je vidno uzrujan.
Zatražio sam od grupe da mu se ispričaju, što su oni brzo učinili. Dobro su se
uplašili, ali bili su krivi, a šahist zadovoljan isprikom, pa sam iskoristio priliku.
"Ovo nije tvoja pogreška, nisu te smjeli regrutirati, pa ćemo poslije razdužiti
oružje kod zapovjednika. Je li to u redu?" Složio se i napetost je konačno po-
pustila, no ne i strah jer su se svi raspričali, a počela su i alibi pitanja: "Ovo
je BiH. Jesmo li mi sad agresori?" − pitali su skoro svi uglas. Moj je odgovor
bio onakav kakvu se baš i nisu nadali: "Odakle dolaze granate na Metković?"
Pogledali su se i odgovorili: "Iz BiH." "Odakle su četnici upali i porušili Slano?"
Nisu se više pogledavali, ali su odgovorili: "Isto iz BiH!" "A želimo li da granate
10

i dalje padaju po nama?" Shvatili su što im želim poručiti i priznali da to ne
žele. Za svaki slučaj ispričao sam i jedan ratni događaj s početka 1992. u selu
Potkula u Gornjem Hrasnu, također u BiH.
Moja je grupa držala položaj na brdu Čobanovac. Odatle smo promatrali
naš sljedeći cilj − Gola Brda. Stigao je kurir s pozivom da budem prevoditelj
Europskoj misiji. Nazivali smo ih slastičarima zbog njihovih bijelih kombine-
zona. Bila su četvorica u pratnji dvojice milicionera RSUP-a Mostar. "Europska
četvorka" imala je papir s linijom naših položaja i cjelokupnim popisom mojega
1. voda te datumom, a njihovo je najvažnije pitanje bilo: "Jeste li vi Hrvatska
vojska?" Zapovjednik se našeg voda zabrinuo, a ja uz lagani smiješak obrišem
nepostojeću prašinu s oznake na mojoj odori. "Naravno," odgovorih. "A kako
to da ste sad u BiH?" "Jer ne želimo da odavde granate lete i padaju po Metkovi-
ću!" odlučno ću. Nakratko su ostali bez riječi, pa sam ih upitao jesu li oni časnici
u mirovini. Jedan je potvrdio, pa sam brzo nastavio: "U tom se slučaju sjećate
kinesko-vijetnamskoga sukoba iz 1979. U sjedištu UN-a prozvali su kineskoga
predstavnika da objasni što radi kineska vojska 20 km unutar Vijetnama. Kinez
je izišao za govornicu i mrtav-hladan pročitao kako je toliki domet vijetnamske
artiljerije te pokupio papir i sjeo na svoje mjesto." Izgovorio sam to u jednome
dahu, a EU slastičari malo su se zbunili pitajući se odakle to znam, a onda su
zaključili da trebaju popričati i sa Srbima. Upozorili smo ih da će oni pucati, a
ne razgovarati. "Kako neće, mi smo jugoslovenska milicija!" žestio se priglupi
milicioner popravljajući remen. Uzalud smo ga uvjeravali da će Srbi pucati. Dru-
gi je bio nešto pametniji, a brada mu je podrhtavala dok ga je pokušavao odgo-
voriti. Brkati nije htio slušati, pa su krenuli prema vozilu kao i EU slastičari koji
su se šepureći poput paunova polako smještali u svoj terenac. Dok su se spuštali
prema glavnome putu, dali smo se u predviđanje na kojem će dijelu puta Srbi
otvoriti vatru. Nakon pola kilometra odjeknuo je dug mitraljeski rafal i milicioneri
su naglo zakočili, a EU slastičari skrenuli na livadu da se ne sudare. Potom je
uslijedilo okretanje i jurnjava kao u filmovima. Moram priznati da se tako do
suza odavno nismo nasmijali, a Srbi su im vrlo originalno izrazili svoj stav.
Pri povratku na položaj pitao sam se komu će to oni predati izvještaj, kako
će on izgledati, a i što bi se tu trebalo objašnjavati. Mi smo napadnuti, pa sami
biramo način obrane. Srbi su tromjesečnim granatiranjem potpuno srušili Vuko-
var, ali u Metkoviću takvu prigodu sigurno neće dobiti. To je naš stav! Moji novi
ratni kolege s nevjericom su odslušali ovo izlaganje. Bila je to teška noć, a oni
su se veoma brzo povukli pred izrečenim stavovima. U komandi smo razdružili
našega šahista, a potom zaključili da su ipak njegova puška i moje "pero"
uspješno preokrenuli jednu izrazito negativnu situaciju.
Konačno zora i pokret prema položajima. Marš je dugačak, ali je zato
nervoza manja. Teren je dosta težak i nepregledan, a kote Zečja glava i Sovari
11

nose ružne uspomene jer je tu stradalo dosta Tigrova. Posebno je neugodna
potonja kota. Posljednji je uspon potpuno okomit, pa se penjemo uz pomoć
brodskoga konopa. Zato je pogled na Popovsko polje odličan. Selo se Muha-
reva Ljut ne vidi, ali znamo da je ispod nas kao i svi srpski položaji. Zbog toga
smo svi itekako zadovoljni jer je dosada uvijek bilo obrnuto. Lijevo od nas su
položaji Grubi i Oštri te jedina kota simpatičnoga imena − 501. U daljini se
pruža depresivan pogled na selo Ravno. Srbi su ga toliko poravnali granata-
ma da se ne vidi ni jedan krov. Danima su ga sustavno rušili dok stanovništvo
čitavoga područja nije izbjeglo u Hrvatsku. U podnožju posljednjega položaja
zaselak je Budim Do. Sve su kuće čitave, a krovovi od crijepa izgledaju pomalo
nestvarno u odnosu na par stotina metara udaljenu Zavalu ili nešto podalje
Ravno. Cesta je dignuta u zrak, a stanovnika, naravno, nema ni ovdje. Samo
neobična tišina. Jutro je prekrasno i da nije ratne zbilje probudilo bi neke druge
osjećaje. A ovako je stvarnost nešto drukčija. Ispod naših položaja postavljena
su minska polja, pa je raspoloženje vidljivo bolje i ostvareni su svi uvjeti za
uspješan prvi ratni dan na ovom terenu.
Razlog za pisanje ovoga članka vrlo je jednostavan. Želio sam voditi dnev-
nik moje jedinice od prvoga dana rata i istoga sam dana shvatio da se svijet
ne okreće samo oko mene. Ali, trenutak je za sve jednak, pa tko sam ja da ga
stavljam na papir? Međutim, od tada se povijest rata u našoj zemlji piše izvan
njezinih granica i zbog toga ću nenapisani dnevnik ipak jednom napisati, na-
dajući se da će to učiniti i mnogi drugi znajući da je istina često neugodna, ali
je sigurno neugodnija za naše neprijatelje. Ratovanje u mojemu kraju dio je
rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i jednom složen mozaik bit će završena
priča o Domovinskome ratu koju napisati možemo samo mi.
A za mene je jako važno da će tu priču moja djeca slušati od mene, a ne
od pripovjedača iz EU i Srbije!
Julio Dominiković, Metković
12

OPROŠTAJNO PISMO JURE KEŽIĆA
SUPRUZI ANKI IZ
DUBROVAČKOGA I TREBINJSKOGA ZATVORA
U novijoj hrvatskoj povijesti gotovo je nemoguće pronaći oproštajno pismo

koje je neki suprug napisao svojoj supruzi iz zatvora prije strijeljanja. Objavlju-
jemo veoma potresno pismo koje je Jure Kežić, fotograf koji je živio u Trebinju,
napisao u zatvoru u Dubrovniku u razdoblju od 20. do 23. listopada 1944.
supruzi Anki.
Slika 1. Jure Kežić
13
kezic.indd 13 2/1/12 5:24:19 PM

Jure Kežić, sin Mate i Kate rođene Marević, rođen je 8. rujna 1905. u
Staševici, zaselak Baranovići. Jedno je vrijeme živio u Trebinju gdje je otvorio
Foto-umjetnički atelje − zavod za povećanje slika Juraj Kežić.1 Tijekom Drugo-
ga svjetskog rata bio je članom ustaškoga pokreta. Premda je od smrti spasio
stotinjak trebinjskih Srba, komunisti su ga ipak uhitili krajem listopada 1944.
u Trebinju. Jedno je vrijeme proveo u zatvoru u Dubrovniku. Tu je napisao
oproštajno pismo supruzi Anki običnom olovkom na praznoj stranici prvoga
arka knjige Vjenceslava Novaka Podgorske pripovijesti. Iz Dubrovnika je Kežić
premješten u zatvor u Trebinje. Ondje je u knjigu nadopisao: Ko dobije u ruke
ovu knjigu poslije moje smrti, zaklinjem ga majkom njegovom da je preda mo-
joj ženi Anki Kežić jer je u njoj moj posljednji pozdrav. Jure Kežić. U zatvoru u
Trebinju 14. prosinca 1944.2
Napisano pismo istrgnuo je iz Novakove knjige i stavio ga u jastuk koji
je s drugom posteljinom i ostalim njegovim osobnim stvarima vraćen obitelji
nakon strijeljanja. Srećom je pismo pronađeno u jastučnici.
Jure Kežić osuđen je na smrt strijeljanjem presudom SKP 37-44 od 31.
prosinca 1944. Donosi se dio presude koji glasi: U ime naroda Jugoslavije
Sudsko vijeće Komande Vojne oblasti 29. udarne divizije NOVJ (predsjednik
Vrleta Krulj, članovi major Obren Ivković i redov Rade Komnenović; nazočan
sudski istražitelj Dušan Šakota) u Trebinju su na smrtnu kaznu strijeljanjem,
gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine osuđeni Juraj Kežić, fotograf… i
svećenik Marijan Vujnović… Osuđeni su kao ratni zločinci i narodni neprijatelji
prema čl. 16. i 17. Uredbe o vojnim sudovima.3
Jure Kežić jedan je od brojnih Hrvata rođenih u Kotaru Metković kojega su
komunisti po skraćenome postupku osudili na smrt strijeljanjem.
U nastavku donosim prijepis pisma:
Draga moja Anka!

Ovo je posljednje žalosno pismo koje ti pišem, pun ljubavi prema tebi, pun
vjere u Boga, pun ljubavi za moju domovinu Hrvatsku, pravedan, čiste duše (i
u) duši ponosan da sam svijetu samo dobro činio. Svjestan da u Trebinju danas
živi najmanje 100 ljudi koji meni duguju svoje živote, pripravan pred Boga kao
čist dušom i tijelom nadam se u najskorije vrijeme preseliti na onaj bolji svijet,
gdje nema patnje ni bolova, gdje nema zlobe ni podlosti.
Kriv sam zato što sam sudjelovao (u izgradnji) države Hrvatske. Ja ne
žalim jer mi je uvijek (nečitljivo) položiti svoj život na oltar mile domovine Hr-
1
Ivica Puljić, Stanislav Vukorep i Đuro Bender, Stradanja Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u
istočnoj Hercegovini, Humski zbornik, br. 5., Zagreb, 2001., str. 635.
2
Glas Koncila, br. 35., 2. rujna 1990.
3
Isto.
14
kezic.indd 14 2/1/12 5:24:19 PM

vatske. Za cijelog svog rada radio sam sa ljubavi svih (sic!) bez obzira na vjeru.
Osumnjičen sam da sam ja skrivio odvođenje Maxa Goloba i drugih, ali to nije
istina. Golob zna ko ga je prokazao. On će (!) ne bi želio da ta ljaga na meni
ostane. Istina je da sam se zauzimao i preko velikog župana i policije da se
Goloba izbavi.
Moja Anka! Ja za tebe ne ću biti mrtav. Ja ću uvijek biti s tobom, na sva-
kom koraku, a znam da ćeš za mene moliti Boga svaki dan.
Ti se nemoj žalostiti. Čaša je gorka, ali se mora ispiti. I Isus je bio mučenik,
mnogi svetci su mučenici. Tisuće i tisuće znani(h) i neznani(h) padoše za Boga i
Hrvatsku. Ti se pridruži njihovim udovicama, pak će ti biti lakše.
Počimajući ove riječi, srce mi se para. Pazi mi koliko možeš moju jadnu
majku i reci njoj neka ne plače jer da je sina dala Bogu i Domovini, a da se
jednom mrijeti mora. Izruči mi pozdrav svoj mojoj braći i sestricama, i reci da
se mogu sa mnom ponositi, a ne da me se stide. Naročito mi pozdravi brata
Petra u Americi, neka mi oprosti da mu nijesam pisao.
Svu tvoju braću, Bebu, Mariju, Ranku, a naročito dio moga srca, moju
Micu, neka me u molitvi ne zaboravi.
Ti nastoj da što možeš od radnje spasiš i radi što znaš. Ja dužan nijesam
nikome. Max Golob zna što je njegovo u radnji, gdje su radioaparati. Ja sam
njegovoj ženi dao 320.000 kuna. Tako on osim alata ne bi mogao više mnogo
ni imati. Duguje ti Mario Leoni za biciklo 30.000 kuna, 1 ili 2 lampe po 10.000
(nečitljivo) za radio. Karlo Kežić u Herceg Novom duguje oko 60.000 kuna.
Nemoj mi majku zaboraviti.
Ljubi te i do zadnjeg daha na tebe misli tvoj jed(i)ni koji je bio samo tvoj
Jure Kežić.
dr. sc. Ivan Jurić, Metković
15
kezic.indd 15 2/1/12 5:24:19 PM

NERETVANSKI VREMEPLOV
Neretva je imala vrlo burnu povijest. Od njezina je prvotnoga naseljenja

do danas bilo toliko zanimljivih događaja i ljudi da, kad bismo ih sve opisali,
sve to ne bi stalo u tko zna koliko ovakvih knjiga. Ovdje ću navesti samo dio
događaja i ljudi u dolini Neretve, ukratko i kronološki. Mnogo važnih ljudi i
događaja ovdje neće biti navedeno, ali svako je izostavljanje kojega događaja
ili osobe sasvim slučajno, bez ikakve namjere da se nešto ili netko učini manje
ili više važnim. Ovo je prilika da se stariji malo prisjete prošlih vremena, a da
mlađi, ako nisu znali, možda nešto nauče o prošlosti ovih krajeva.
4. st. prije Krista: Stari su Grci došli na ušće Neretve i osnovali svoj emporij
(trgovište) Naronu, današnji Vid.
2. st. prije Krista: Na mjestu grčkoga emporija Rimljani su utemeljili veliki grad
Naronu.
54. g. prije Krista: Rimski imperator Cezar posjetio je Naronu.
610. g.: Avari i Slaveni porušili su sve rimske gradove na ovome području,
pa tako i Naronu.
626. g.: Dolazak Hrvata u dolinu Neretve. Nakon dolaska osnovali su Nere-
tvansku kneževinu koja se prostirala od Cetine do Neretve.
876. g.: Smrt kneza Domagoja. Žestoko se borio protiv Mlečana koji su
pljačkali i ubijali po neretvanskome kraju. Neki dokumenti potvrđuju
pretpostavku da je knez Domagoj bio Neretvanin.
887. g.: Neretvani su u velikoj pomorskoj bitci kod Makarske 18. rujna pora-
zili Mlečane i ubili tadašnjega dužda Pietra Candiana. Ta je pobjeda
učinila Neretvane potpunim gospodarima Jadrana sljedećih stotinu
godina. Toj se bitci u spomen slavi i Dan Hrvatske ratne mornarice
18. rujna.
1102. g.: Neretva pripada Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji.
16
jurkovic.indd 16 2/1/12 5:25:21 PM

1383. g.: Bosanski je kralj Tvrtko dogradio Počitelj i izgradio obrambenu tvr-
đavu iznad grada. Turci osvajaju Počitelj 1471. g. te u njemu grade
niz objekata orijentalnoga stila: Sahat-kulu, Hadži-Alijinu džamiju i
druge.
1387. g.: Prvi se put u dokumentima spominje luka Ploče. Mlečani su je nazi-
vali Porto Tolero.
1422. g.: Prvi se put u pisanim dokumentima spominje ime mjesta Metković.
1456. g.: Sagrađena je crkva sv. Stjepana u Slivnu Ravnome. Nova je crkva
izgrađena 1900. g.
1494. g.: Dolina Neretve pada u turske ruke.
1515. g.: Turci su izgradili Kulu norinsku za obranu od prodora Mlečana.
Mlečani su je zauzeli 1685. g. Nakon propasti Mletačke Republike
1797. godine kulu zaposjeda austrijska vojska, a potom francuska.
1616. g.: U Vidonjama je izgrađena jedna od najstarijih crkava u dolini Ne-
retve, crkva sv. Ivana Krstitelja. Godina je 1761., kad je crkva ob-
novljena, uklesana iznad bočnih vrata. Ispisana je hrvatskom ćirili-
com, koja se u literaturi obično naziva bosančicom.
1684. g.: Mlečani su izgradili tvrđavu Fort Opus oko koje se postupno razvi-
jao suvremeni Opuzen.
1685. g.: Hrabri Neretvani uz pomoć Mlečana otimaju Neretvu Turcima. Mle-
čani vladaju dolinom Neretve do 1797. g.
1716. g.: Izgrađena je prva crkva u Kominu, a na njezinim je temeljima 1925.
g. sagrađena današnja crkva sv. Ante.
1716. g.: Napučen je Rogotin. Godine 1733. imao je 11 stanovnika. Danas
ih ima 696.
1797. g.: Neretva pada pod austrijsku upravu.
1798. g.: Prva pučka škola u dolini Neretve otvorena je u Opuzenu.
1806. g.: Dolinu Neretve preuzimaju Francuzi pod vodstvom Napoleona i
počinju gradnju Napoleonove ceste.
1813. g.: Nakon Napoleonova poraza kod Moskve Neretvu preuzima Au-
stro-Ugarska Monarhija. Frane Nonković, podrijetlom iz Hutova,
nastanjen u Opuzenu, šest mjeseci nije htio predati Kulu Norinsku
austrijskim trupama. Prije predaje sve je topove potopio u Neretvi, a
spise je , kasu i zastavu zakopao u gabeoskoj tvrđavi.
17

1857. g.: Metković je imao 999 stanovnika, 1961. g. 4.514., a prema popisu
iz 2011. g. ima 15.056 stanovnika.
1868. g.: Metković je makadamskom cestom povezan s Mostarom i Saraje-
vom.
1869. g.: Desne su imale najviše stanovnika u svojoj povijesti, ukupno 1.257.
Mnogi su se Desanci oko 1890. iselili u prekomorske zemlje, tako
da danas u Desnama živi samo 91 stanovnik.
1871. g.: Metkovski narodnjaci u doba hrvatskoga narodnog preporoda
među prvima su u Hrvatskoj uveli u službenu uporabu hrvatski jezik
umjesto dotada službenoga talijanskog.
1874. g.: Izgrađena je u Metkoviću nova crkva sv. Ilije, a staru je crkvu još
1700. g. dao sagraditi fra Bartul Arbić.
1875. g.: Austrijski car Franjo Josip na svojemu putovanju po Dalmaciji posje-
tio je Metković. Prenoćio je u kući Filipa Dominikovića.
1873. g.: Otvorena je pučka škola u Kominu i Slivnu Ravnome.
1883. g.: Na mjestu stare izgrađena je u Opuzenu nova crkva sv. Stjepana,
zaštitnika mjesta.
1885. g.: Puštena je u promet uskotračna željeznička pruga od Mostara do
Metkovića.
1885. g.: U Opuzenu je otkriven spomenik u obliku obeliska u znak dovršenja
regulacije Neretve za brodski promet od Ušća do Metkovića.
1886. g.: Utemeljena je Gradska limena glazba Metković.
1887. g.: Uvedena je izravna parobrodska linija Trst − Metković.
Još 1887. g. uvedena je izravna parobrodska linija Trst − Metković.
18

1889. g.: Neretva je postala plovnom za velike brodove od Ušća do Metkovića.
1895. g.: Izgrađen je most preko Neretve u Metkoviću sa željeznom konstruk-
cijom. Taj se most zvao Jelisavin most (Jelisava = Elizabeta, supruga
cara Franje Josipa). Godine 1973. željezna konstrukcija zamijenje-
na je armiranobetonskom (Lučki most).
1895. g.: Prvi hotel u Neretvi hotel Austria u Metkoviću.
1901. g.: Izgradnjom su željezničke pruge Čapljina i okolica povezani s Du-
brovnikom.
1905. g.: Otvorena je pučka škola u Vidonjama.
1914. g.: Kroz Neretvu je na putu za Sarajevo, u kojemu je i ubijen, prošao
austrijski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Do ušća Neretve
doplovio je ratnim brodom Viribus Unitis, do Metkovića jahtom Dal-
mat, a potom je vlakom otputovao do Sarajeva, gdje su ga ubili
pripadnici organizacije Mlada Bosna.
1915. g.: U Metkoviću je rođen otac Ante Gabrić, najpoznatiji hrvatski misi-
onar. U Indiji je proveo oko 50 godina. Umro je u Kalkuti 1988., a
ondje je i pokopan.
1919. g.: U Metkoviću je osnovan Nogometni klub Narona, kasnije Nogo-
metni klub Neretva. Klub se natjecao i u 1. hrvatskoj ligi u sezoni
1994./1995. Iz kupa je 1967. Neretva izbacila splitski Hajduk po-
bjedom 1 : 0, i to golom Sinkole.
1920. g.: Veliki val iseljivanja brojnih Neretvana „trbuhom za kruhom“ u pre-
komorske zemlje. Te su se godine među ostalima u SAD iselili Mate
Giljević Petrov iz Baćine, u Južnoafričku Republiku Nikola Burić
Andrije iz Komina, u Argentinu Kata Glamuzina žena Ivanova iz
Rogotina...
1920. g.: Otvoren je hotel Narona u Metkoviću.
1927. g.: Neretvani su imali flotu neretvanskih lađa od 327 plovila koja su se
zakonom mogla upotrebljavati u ratne svrhe za potrebe Kraljevine
SHS. Komin je imao najviše lađa, ukupno 57, Rogotin 46, Podgra-
dina 42, Opuzen 18...
1928. g.: U Kominu je osnovan Nogometni klub Gusar i Hrvatska seljačka
glazba Komin.
19

1929. g.: U Neretvu donesena riba gambusija, koja se hrani larvama mala-
ričnih komaraca te iskorjenjuje malariju.
1930. g.: U Metkoviću je rođen Ivan Slamnig, jedan od najvećih suvremenih
hrvatskih književnika. Umro je 2001. u Zagrebu.
1932. g.: U Momićima je rođen povjesničar Ivan Jurić, autor niza knjiga o
neretvanskome kraju, prvi predsjednik ogranka Matice hrvatske u
Metkoviću i dragovoljac Domovinskoga rata.
1935. g.: U Trebižatu kod Čapljine rođen pjesnik i publicist Vladimir Pavlović
(umro 1996. g.). Živio u Metkoviću i godinama radio kao nastavnik
u Kuli Norinskoj.
1935. g.: Lovilo se oko 75 tona jegulje godišnje u neretvanskim vodama. Naj-
duža je jegulja na ovim prostorima ulovljena 2007. g. Bila je dugač-
ka 149 cm, a teška 5 i pol kilograma.
1940. g.: Prve sadnice mandarina posađene su u dolini Neretve. Došle su
brodom iz Japana u Tivat pa zatim u Metković. Danas se u Neretvi
ubere oko 50.000 tona toga agruma godišnje.
1941. g.: U dolinu Neretve ušla je talijanska, a nakon pada Italije (7. rujna
1943.) njemačka vojska te kasnije partizanska. Tijekom rata save-
znici su u dva navrata bombardirali Metković.
1942. g.: Željeznička pruga Metković − Ploče puštena je u promet.
1945. g.: Neretva je u sastavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
1945. g.: Kazalište Metković izvelo je svoju prvu predstavu Sluga Jernej i njegovo
pravo. Redatelj je bio Ivica Gluščević, a scenograf Gabro Gabrić.
1945. g.: Utemeljen je najmlađi grad u Hrvatskoj − Ploče i izgrađena istoime-
na luka.
1947. g.: U Vidonjama je rođen msgr. dr. Marin Barišić, metropolit i nadbi-
skup splitsko-makarski.
1950. g.: U istražnome zatvoru zloglasne Udbe mučenički je ubijen don Rade
Jerković, rođen 1900. g. u Kuli Norinskoj. Bio je na službi u Metko-
viću, Dobranjama, Makarskoj i Opuzenu te je 1945. lažno optužen
za vjersku i nacionalnu netrpeljivost i u namještenome procesu osu-
đen na zatvor u Staroj Gradiški, a kasnije pri ispitivanju i ubijen u
splitskome zatvoru.
20

1950. g.: Ploče su prvi put preimenovane u Kardeljevo. Gradu je vraćeno ime
Ploče 1954.
1952. g.: Otvorena je ornitološka zbirka u Metkoviću s 340 prepariranih ptica
i 15 primjeraka dlakavih životinja.
1954. g.: Otvorene su gimnazije u Pločama i Metkoviću.
1955. g.: U Zagrebu je preminuo jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Tin Uje-
vić. Rođen je u Vrgorcu 1891. g., a njegovo je puno ime Augustin
Josip Ujević.
1957. g.: Splitski Hajduk s Vulićem, Kokezom, Lušticom i drugima prvi put
gostuje u Kominu i pobjeđuje domaćega Gusara 8 : 1. Hajduk je
još jednom igrao u Kominu 1990. g. s Bilićem, Bokšićem, Jarnijem i
ostalim asovima te pobijedio Gusar 6 : 0.
1960. g.: Film Između dvije prozivke, redatelja Obrada Gluščevića, rođeno-
ga u Metkoviću, na filmskome festivalu u Veneciji dobio je nagradu
Zlatni lav. Inače, najpoznatiji je Gluščevićev film Vuk samotnjak.
1962. g.: Jaki je potres pogodio dolinu Neretve i okolicu. Mnogi su Neretvani,
posebno djeca, privremeno izbjegli iz svojih domova.
1963. g.: Osnovan je rukometni klub Mehanika, kasnije rukometni klub Met-
ković. Najveći uspjesi: pobjednici kupa EHF-a 2000. g. (u završnici
pobijedili njemački Flensburg) i finalisti istoga kupa 2001. g. (izgu-
bili od Magdeburga).
1963. g.: Poznati kominski pjesnik Nikola Marjanović umro u 51. godini života.
1965. g.: Kroz Neretvu je prošla Jadranska magistrala. Glavni joj je projek-
tant bio zagrebački Mostarac Ejub Peco. Magistrala je trebala ići
na Blace, ali je Stanko Parmać u posljednji trenutak skrenuo trasu u
Komin i Opuzen.
1966. g.: Puštena je u promet željeznička pruga normalnoga kolosijeka Sara-
jevo − Ploče.
21

Slika 1. Dolazak prvoga vlaka normalnoga kolosijeka iz Sarajeva u Ploče,
27. studenoga 1966.
1967. g.: Muška klapa iz Opuzena Gusari s Neretve apsolutni je pobjednik 1.

omiškoga festivala klapa s pjesmom Pivci moji, ne pivajte.
1971. g.: Savka Dabčević-Kučar otvorila je u Pločama novu osnovnu i srednju
školu. Ravnatelj (tada direktor) joj je bio Petar Alfirević.
1971. g.: U Kominu je Maksimilijan Baće otvorio novu školu. Ravnatelj joj je
bio Boko Jurković.
1971. g.: U Čapljini pušten u promet novi most preko Neretve, dužine 393
metra. Tijekom Domovinskoga rata srušen 1992. g. Most je ponov-
no obnovljen 2002. te od tada nosi ime dr. Franje Tuđmana.
1971. g.: U Pješivcu Kuli kod Stoca rođen je Slavko Goluža, jedan od najtro-
fejnijih hrvatskih sportaša svih vremena i trenutačni izbornik hrvat-
ske rukometne reprezentacije. Rukometna su zlatna odličja osvajali i
Neretvani Patrik Ćavar, Vladimir Jelčić, Nikša Kaleb i Davor Domi-
niković.
1971. g.: Komin je imao najviše stanovnika u svojoj povijesti − 1.595. Godine
1857. bilo je samo 405 Kominjana, a danas ih je 1.222.
1973. g.: U prvenstvenoj nogometnoj utakmici Neretva je nanijela najteži li-
gaški poraz Neretvancu iz Opuzena. Bilo je 12 : 0.
1976. g.: Kominjanin Mijo Medak Anđin pri povratku vlakom iz Beograda (s
igračima Hajduka) nakon utakmice Partizan − Hajduk i veličanstve-
ne pobjede Hajduka 6 : 1 napisao je buduću Hajdukovu himnu Bili
su bili, vrhovi planina.
22

1977. g.: Otvoren je hotel Neum, čime je počeo razvoj komercijalnoga turiz-
ma na neumskome području.
1978. g.: Prvu gramofonsku ploču u Neretvi snimio je glazbenik i pjevač Mi-
ljenko Nikolić Šantura s hitom Ljeto i lančić skladatelja Ivice Lučića s
Hvara (i danas se često zapjeva).
1980. g.: Suvremeni hrvatski književnik Gradinjar Stjepan Šešelj utemeljio je
Galeriju Stećak u Kleku, mjesto susreta likovnih, dramskih i ostalih
umjetnika te Neretvansku riznicu umjetnina i inih vrijednosti godine
1991.
1980. g.: Ploče su drugi put preimenovane u Kardeljevo. Staro ime Ploče grad
je ponovno dobio nakon početka demokratskih promjena 1990. g.
1981. g.: Najviša temperatura izmjerena u Hrvatskoj izmjerena je u Pločama
4. kolovoza. U hladu je bilo 42,8 stupnjeva Celzijusa.
1982. g.: U Metkoviću je rođen Dario Srna, kapetan hrvatske nogometne re-
prezentacije. Prije njega još je jedan Metkovac uspješno nosio dres
izabrane hrvatske vrste − Igor Štimac, a dres je bivše države osam
puta obukao i osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Rimu 1960. g.
Gabeljak Andrija Anković.
1982. g.: Umro je Stanko Parmać (rođen 1913. u Opuzenu), višegodišnji di-
rektor PIK-a Neretva. Pod njegovim su vodstvom meliorirane do-
njoneretvanske močvare.
1985. g.: Meksički povjesničar Roberto Salinas Price objavio je knjigu Home-
rova slijepa publika s novom teorijom da drevna grčka država Troja
nije bila u Maloj Aziji, nego na širemu području doline Neretve.
Glavni je grad bio Daorson (današnji Stolac), a sveti grad Ilij današ-
nja je Gabela.
1989. g.: Preminuo pjesnik, putopisac, prevoditelj i novinar Stojan Vučičević.
Rođen u Turkovićima u Popovu 1941. g., svoj je osjećaj pripadnosti
vezao uz Neretvu i Metković, u kojemu je pohađao osnovnu školu i
gimnaziju.
1991. g.: Dolina Neretve postaje sastavnim dijelom nezavisne Republike Hrvat-
ske.
1991. g.: Utemeljena je 116. brigada Hrvatske vojske. U Domovinskome ratu
poginula su 64 pripadnika te brigade.
1991. g.: U akciji Zelena tabla − Male bare pripadnici Hrvatske vojske zauzeli
su vojarne i skladišta s naoružanjem i streljivom agresorske Jugosla-
venske narodne armije.
23

1994. g.: Festival Melodije hrvatskoga juga održan je u Opuzenu. To je prvi
festival zabavne glazbe u samostalnoj Hrvatskoj.
1998. g.: Održan je prvi Maraton lađa od Metkovića do Ploča, dug 22,5 km.
Pokretač je Maratona Milojko Glasović iz Opuzena. Pobjednici su
bili veslači Rogotina. Dionicu su preveslali za 2 sata i 20 minuta.
1998. g.: Osnovane Kominske mažoretkinje, prve u dolini Neretve. Vodi ih
Antica Medak, rođena Dugandžić.
2001. g.: Otkriven je u Metkoviću spomenik devetnaestorici hrvatskih brani-
telja s područja grada Metkovića koji su poginuli u Domovinskome
ratu, rad akad. kipara Ante Jurkića iz Zagreba.
2002. g.: Na otočiću Klještcu ispred Kleka postavljena su vrata crkvice sv. Niko-
le Putnika, umjetnički rad akad. kipara Kuzme Kovačića s Hvara.
2004. g.: Papa Ivan Pavao II. imenovao je msgr. Martina Vidovića (rođen u
Vidonjama 1953.) naslovnim ninskim nadbiskupom i apostolskim
nuncijem u Bjelorusiji.
2006. g.: Na posljednjoj crti obrane prema dolini Neretve, kod Bistrine, koju
su držali većinom borci metkovske 116. brigade i na kojoj su mnogi
položili svoje živote, podignut je Spomenik pobjede svim poginulim
braniteljima Južnoga bojišta, rad akad. kipara Metkovca Nikole
Vučkovića.
2006. g.: Osnovano je Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu.
Idejni su mu začetnici bili: Luka Vlahović, Vedran Damić, Dragan
Jurković i Mile Nikolić.
2007. g.: Jedini grad bez crkve, Ploče, ponajviše zahvaljujući župniku don
Petru Mikiću, konačno je dobio crkvu Kraljice Neba i Zemlje.
2007. g.: Otvoren je Arheološki muzej Narona u Vidu.
2008. g.: Luka Bebić (rođen u Desnama 1937.) izabran je za predsjednika
Hrvatskoga sabora.
2009. g.: U Pločama otkriven spomenik neretvanskim braniteljima, koji su po-
ginuli u Domovinskome ratu. Autor je spomenika akad. kipar Kaži-
mir Hraste s Hvara.
2009. g.: Neretvanski lađari u drvenoj su lađi preveslali La Manche za 3 sata
i 40 minuta.
24

2010. g.: Stolac su zauzeli Raguži povodom 300. obljetnice od prvoga pisa-
nog spomena toga najčešćeg hercegovačkog prezimena. Okupilo
se više od dvije tisuće Raguža iz cijeloga svijeta radi što jačeg njiho-
va zbližavanja i povijesnoga proučavanja.
2010. g.: Katastrofalne poplave zahvatile su neretvansko područje od Čaplji-
ne, Metkovića, Komina sve do Ušća.
2011. g.: Veliki uspjeh Nogometnoga kluba GOŠK iz Gabele. Prvi put u svo-
joj povijesti plasirao se u prvu bosansko-hercegovačku ligu gdje se
natječe s poznatim bosansko-hercegovačkim klubovima Sarajevom,
Željezničarom, Veležom, Zrinjskim...
2011. g.: U gradu Pločama živi 5.871 stanovnik, u Opuzenu 2.732, u Baćini
564, a u Vidu 797.
Dragan Jurković Bokin, Zagreb
25

PUBLIJE VATINIJE U NARONI
45. − 44. PR. KR.
PUBLIUS VATINIUS IN NARONA
45. A. CHR. − 44. A. CHR.
Gaj Julije Cezar 45. pr. Kr. imenovao je Publija Vatinija1 rimskim namje-
snikom u Iliriku s funkcijom prokonzula i dodijelio mu tri legije, s kojima je
trebao ubrati porez i uzeti taoce od domorodaca: "Quorum cum utrumque
pollicerentur, Vatinium cum tribus legionibus et magno numero equitum misit,
qui levia quaedam eis tributa imponeret, obsidesque reciperet."2 Ili kako je to
davno preveo Ante Starčević: "Kad oni to oboje obećaše, on posla k njima Va-
tinia s trima legijami i s velikim množtvom konjanikah, za da neznatan harač
nametne i da taoce primi".3 Vatinije je, dakle, s trima legijama, koje su bile po-
jačane velikim brojem konjanika, kako razabiremo iz korespondencije Marka
Tulija Cicerona, odabrao Naronu kao glavno prebivalište.4 Nakon Cezarova
ubojstva Delmati su prekršili dogovor i Vatinije je zaratio protiv njih.5 Bio je to
nastavak rimsko-delmatskih ratova vođenih stotinjak godina ranije, koje su vo-
dili Gaj Marcije Figul i Publije Kornelije Scipion Nazika,6 čije je vojno središte
također bila Narona. Odgovor na pitanje zašto je kao početno uporište za voj-
nu intervenciju odabrana Narona, a ne Salona, možda se krije u činjenici da su
Delmati bili velika prijetnja u neposrednome zaleđu Salone, a takve opasnosti u
zaleđu Narone nije bilo.7 Usto, sjećanje je na poraz konzulara Aula Gabinija
1
P. Vatinius P. f. postao je krajem 47. pr. Kr. consul suffectus, Baiterus 1838, LIV; Sternkopf 1912, 329; s prokon-
zularnom dužnošću u Iliriku 45. − 43. pr. Kr., Broughton 1952, 310. Nakon povratka iz Ilirika slavio je trijumf 42. pr. Kr.:
P(ublius) Vatinius P(ubli) f(ilius) pro co(n)s(ule) de Illurico pr(idie) [K(alendas) Sex(tiles) a(nno) DCCXI], AE 1889, 00070;
Broughton 1952, 363; Itgenshorst 2005, 270. Iscrpan Vatinijev curriculum vitae objavio je Gundel 1955, 495 − 520.
2
Appiani Alexandrini, X, 13, str. 276; Appian, 13, 74 − 75; Šašel Kos 2005, 64 − 65.
3
Starčević 1863, 169.
4
Tyrrel 1915, Ep. Fam., V, 9 (150 − 151); 10 (232 − 234); 10a (207-208); 11 (204 − 205); Cicero, V, 9, 10a,
10b, 11, str. 354 − 364; Shackleton Bailey 2004, Fam. V, 9; V 10a, V 10b, V 11 (tekst str. 119 − 123; komentar 424
− 428); Cambi, Pasini 1980, 280 − 283.
5
O tome su pisali Zippel 1974, 206 − 213; Wilkes 1969, 42 − 44; Zaninović 1980, 176 − 177; Bojanovski
1988, 40; Marasco 1995, 283 − 297; Šašel Kos 2005, 357 − 368.
6
Šašel Kos 2004, 153 − 156; Bilić Dujmušić 2004, 190 − 200; Šašel Kos 2005, 62 − 64; 298 − 301.
7
Marasco 1995, 288. Udaljenost od Salone preko Tilurija i Buškoga jezera do Delminija iznosi oko 100 km,
a od Narone preko Ljubuškoga, Gruda i Posušja do Delminija oko 105 km. I u jednome su i u drugome slučaju rimske
legije mogle u povoljno doba za pet-šest dana marša stići pred Delminij. Vrijeme je, naravno, ovisilo o kvaliteti puta,
godišnjemu dobu, logistici i dr.
26
dodig-k.indd 26 2/1/12 5:26:28 PM

protiv Delmata u zimu 48. − 47. pr. Kr. na putu prema Saloni još bilo svježe.8
Gdje se nalazio Vatinijev tabor, pitanje je na koje još nemamo zadovoljavajući
odgovor. Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, treba se podsjetiti
podataka o sastavu i veličini rimske legije sredinom 1. st. pr. Kr. Premda rimski
izvori navode različite podatke o veličini legije (drži se da je bilo od 3.000
do 6.000 pješaka),9 većina istraživača smatra da je legija imala oko 5.000
pješaka i 120 konjanika.10 Ima i procjena da je vojska brojila 5.120 pješaka,
120 konjanika te ostaloga vojnoga kadra (zapovjedništvo, tehničari, medicin-
sko osoblje te inženjerija s katapultima i balistama), što je činilo oko 6.000
ljudi,11 a postoji i tvrdnja da se prosječna republikanska legija sastojala od oko
4.000 pješaka i 200 konjanika, a interventna legija od 5.000 pješaka i 300
konjanika.12 Imajući u vidu da je rimska vojska bila spremna za rat na tuđemu
terenu, može se pretpostaviti da je P. Vatinije poveo između 12.000 i 15.000
pješaka, do 1.000 konjanika i određen broj logističara. Za dulji boravak veli-
koga broja vojnika i opreme podignut je stalan tabor kao što je nalagala rimska
vojna doktrina (castra stativa, castra hiberna).13 Legionarski tabori zauzimali su
prostor veličine između 17 i 28 ha, dok se na primjeru tabora iz Germanije iz
Augustova doba vidi da su tabori za dvije legije prosječno zauzimali 36 ha.14
Sukladno tomu, Vatinijev tabor mogao je zauzimati oko 50 − 60 ha, odno-
sno prostor veličine približno 900 x 600 m. Opskrba je tako velikoga tabora
tijekom duljega razdoblja zacijelo bila zahtjevna zadaća ako se pretpostavi
da su dnevne potrebe vojnika za hranom iznosile 1,3 kg (850 g žita i 460 g
druge hrane te određena količina pića).15 Uz konje vjerojatno su dopremljene
mule i magarci, što znači da se i njima trebala dopremiti hrana. Konj dnevno
potrebuje 15 − 30 litara vode, a magarac i mula oko 20 litara.16 Za život je
vojniku trebalo mnogo drva, pa se stoga za tabor tražilo mjesto u čijoj blizini
ima vode i drva za vatru. U pismima upućenim iz Narone Ciceronu u Rim Va-
tinije je navodio da piše "ex castris Naronã" (iz tabora u Naroni, datirano 11.
srpnja 45. pr. Kr.),17 ili jednostavno "Naronã" (iz Narone, datirano 5. prosinca
45. pr. Kr.).18 Bilo je pokušaja da se sintagma "ex castris Naronã" protumači
kao ex castris apud Naronam (iz tabora kod Narone) i da se Vatinijev tabor
8
Marasco 1997, 312; Šašel Kos 2005, 347 − 352.
9
Ritterling 1924 − 1925, col. 1198; Roth 1999, 20.
10
Keppie 1998, 66.
11
Luttwak 1999, 14 − 16.
12
Roth 1999, 20. Slične brojke navode i D’Amato, Sumner 2009, 5.
13
Bohec 2003, 208.
14
Johnson 1983, 31 − 34.
15
Roth 1999, 43.
16
Roth 1999, 66.
17
Ad Fam. V, 9.: Tyrel 1915, 161; Shackleton Bailey 2004, 120. Tekstovi na mreži (24. rujna 2011.): http://
artflx.uchicago.edu/perseus-cgi/citequery3.pl?dbname=PerseusLatinTexts&query=Cic. Fam. 5.9&getid=0.
18
Ad Fam. V, 10.: Tyrel 1915, V, 10a, 208; Marasco 1995, 10b, 287; Shackleton Bailey 2004, V, 10b,
122.
27
dodig-k.indd 27 2/1/12 5:26:29 PM

smjesti na lokalitet Gračine (Humac, Ljubuški), koji je udaljen od Narone 10
rimskih milja (14,8 km).19 Međutim, teorija I. Bojanovskoga nema uporišta ni
u izvorima ni na terenu. Kao prvo, Ciceron u svojim pismima Epistulae često
upotrebljava ablativ, kao što je to slučaj u "ex castris Naronã",20 odnosno na
pitanje unde (odakle, woher, from where) odgovara ablativnim sintagmama
"ex castris Naronã" (Ad Fam. V, 9), slično je "ex castris Dertonã" (Brutus, XI,
10).21 U Ciceronovu stilu lokativ se gotovo zagubio, a njegovu ulogu preuzima
ablativ (26 konstrukcija), u usporedbi s jedva četirima lokativnim sintagmama.
Ablativ preteže u izrazima koji odgovaraju na pitanje unde (odakle): "a ponte
Argenteo" (X, 35, 2), ili "ex castris Taricheis" (XII, 11, 2).22 Dakle, Vatinijevo
"ex castris Naronã" značilo je ‘iz tabora u Naroni’, bez obzira na to stavimo
li zarez iza castris. Takav gramatički slijed susrećemo i u engleskome prijevodu
Cicerona "in camp at Narona".23 Iskapanje rimskoga kompleksa na Gračina-
ma (Humac kod Ljubuškoga, BiH) obavio je upravo I. Bojanovski od 1977 do
1980.24 Rezultati istraživanja nikada nisu u cijelosti objavljeni u stručnoj litera-
turi, nego je objavljeno samo nekoliko prethodnih priopćenja. Arhitektura rim-
skoga kompleksa na Gračinama, koja je istražena u navedenome iskapanju,
upućuje na to da je riječ o aneksu vojnoga tabora koji se sastojao od kupališta
(balneum) i jednoga stambenog pratećeg objekta (casa?).25 Pokretan materijal
(novci, keramika, metalni i stakleni nalazi) upućuju na razdoblje 1. − 3. st.26
Unatoč tomu, jedan dio istraživača pretpostavlja da je vojni tabor Gračine
podignut u doba Publija Vatinija, pa možda čak i u doba Gaja Marcija Figula
(156. pr. Kr.).27 Položaj tabora na Gračinama u odnosu na Naronu nije strateš-
ki dobar za vojne pothvate koje su protiv Delmata poduzimali Gaj Marcije Figul
i Publije Vatinije. Imajući u vidu da je rimski vojnik mogao nositi teret od oko 40
kg i marširati dnevno do 18 milja (26 km),28 do Gračina na Humcu prešao bi
tek polovicu dnevnoga puta preko krševita i negostoljubiva terena. Usto, tabor
na Gračinama nalazio se na lijevoj obali Trebižata i trebalo je napraviti most
preko rijeke prije podizanja tabora.
C. Patsch, koji se osobito bavio analiziranjem topografije Narone, tragao
je za rimskim taborom iz polovice 1. st. pr. Kr. "Jedan takav logor ove periode
Publija Vatinija, služio je u godinama 46. − 44. pr. Kr. kao stalni logor (Stand-
19
Bojanovski 1980, 5 − 6; Bojanovski 1988, 41.
20
Riemann 1888, 137.
21
Müller 1895, 547.
22
Funaioli 1904, 325.
23
Cicero, Ad Fam., V, 9, 355.
24
Bojanovski 1981, 63 − 66.
25
Dodig 2006, 55 − 68.
26
Bojanovski 1980, 35. Istina, nađena su i dva novčića iz 31. pr. Kr. i jedan pečat C. P. Pansiana iz najranijega
razdoblja, Bojanovski 1988, 41, ali oni nemaju veliku dokaznu moć.
27
Šašel Kos, 2004, 155; Šašel Kos 2005, 299 − 300; Dzino 2010, 94. Periša 2008, 510, smatra mogućim
nastanak rimskoga tabora na Gračinama 40. − 33. pr. Kr.
28
Roth 1999, 75.
28
dodig-k.indd 28 2/1/12 5:26:29 PM

lager); zapovjednik je sam datirao svoje listove "ex castris Narona". Taj logor
nalazio se u jednoj od one dvije ravnice blizu Narone, u onoj kod Metkovića ili
kod Čapljine, gdje je u potonjoj kasnije podignut kastel Mogorjelo, i to na de-
snoj obali Neretve, jer su vojne bile uperene proti Dalmatima. On je morao biti
od prilične veličine, jer su vojsci pripadale 3 legije"29 I. Bojanovski u početku
je pisao kako bi Prud (2 km sjeverozapadno od Vida) u kojemu se nalazi jako
Prudsko vrelo te određeni arheološki ostatci, mogao biti mjesto taborovanja P.
Vatinija, a prije njega P. Servilija Izaurika i P. Sulpicija Rufa. Poslije se odlučio
za Gračine kod Ljubuškoga.30 Naše je mišljenje da je Vatinijev tabor bio blizu
rijeke Neretve radi što djelotvornijega prijevoza i opskrbe, ali sjeverno od Na-
rone jer je vojni koridor prolazio dolinom Neretve od Gabele preko Čapljine
i dolinom Trebižata preko Studenaca i Ljubuškoga. Već je davno C. Patsch
pokazao da su Rimljani već u 1. st. pr. Kr. iznimno prisutni u dolini Neretve, u
kojoj se na lijevoj obali Neretve od Tasovčića preko Klepaca, Čeljeva i Višića
do Doljana i Dračeva, odnosno na desnoj obali od Dretelja preko Čapljine,
Struga i Gorice do Gabele može pronaći mnogo rimskih ostataka.31 Usto, ne
slažemo se s mišljenjima da je Neretva protjecala kroz samu Naronu, kuda
danas teče Norin, nego smatramo da u antičko doba nije znatnije mijenjala
tok.32 Čini nam se da postoje dva mjesta na kojima se Vatinijev tabor mogao
nalaziti. Prvo je mjesto na lijevoj obali Neretve, između Krupe i Višića, na kojoj
je danas stari željeznički most.33 Na lokalitetu Tersana34 u Višićima kasnije su
se razvila Driva (Mercatum Narenti), srednjovjekovno trgovište.35 Prigovor bi
mogao biti da je desna obala Neretve pogodnija za djelovanja protiv Delmata.
No, upravo je rijeka Neretva bila zadnja prepreka pred taborom Rimljana,
koji su se zacijelo u rano doba služili pontonskim mostom. Kada je G. Marcije
Figul 156. pr. Kr. krenuo na Delmate, nakon postavljanja tabora oni (Apijan,
istina, govori o Ilirima) su udarili na njega i protjerali rimsku vojsku do Neretve:
"Hunc primo adventu, dum castra metatur, impetu in praesidium facto, eoque
profligato, adoriuntur hostes; castrisque eiectum in proclives campos depellunt,
et ad Naronem usque fluvium fuga se recipere cogunt."36 Evo kako je to pre-
veo Ante Starčević: "Dok se ovaj pokaza i poče Zaleg učvršćivati, nahrupe
Dalmatinci i nadvladaju ga, pače iztisnu ga iz Zalega i natjeraju na strmac, pa
29
Patsch 1914, 157. Slična tvrdnja također Patsch 1922, 54.
30
Bojanovski 1980, 3 − 5.
31
Patsch 1906, 373 − 390.
32
Patsch 1996, 16; Cambi 1980, 127 − 128. S. Gluščević 1996, 36, piše da je u 1. i 2. st. forum u Naroni,
danas središte Vida, "bio u direktnoj komunikaciji s lukom". Nema uvjerljivih arheoloških dokaza o luci i skladištima
u bližoj okolici naronskoga foruma.
33
Vjerojatno je u antičko doba na tome mjestu postojao most, I. Bojanovski 1978, 72.
34
Riječ je o turcizmu tersana, ‘arsenal’, podrijetlom iz arapskoga dar-as-sina, radionica (za brodove), sicili-
jansko tarsana, mletačko arsana, dubrovačko arsena, orsan, Kahane, Tietze 1988, 428 − 430; Muljačić 2007, 167
− 169.
35
Zelenika 2004, 24 − 25.
36
Appiani Alexandrini, Illyrica, XI, 31, 275.
29
dodig-k.indd 29 2/1/12 5:26:29 PM

ga trkimice goniše do rieke Neretve."37 U analizi Figulova pohoda na Delmate
Bilić-Dujmušić iznio je više inačica kretanja rimske vojske (kojoj ne znamo broj),
i to od Narone preko Bijače i Hardomilja ili preko Čapljine dolinom Trebižata
prema Ljubuškome. Smatramo da je smjer dolinom Trebižata znatno pogodniji.
G. Marcije Figul vjerojatno je domarširao do Vitine, na mjestu na kojemu je
najprikladnije mjesto za tabor, tamo su ga iznenadili Delmati i tjerali sve do
Neretve.38
Drugo je moguće mjesto Vatinijeva tabora na desnoj obali Neretve, na
mjestu na kojemu se danas nalaze ostaci Mogorjela, što je ranije naslućivao
Patsch.39 I u tome slučaju lokalitet je pogodan za nastavak operacija dolinom
Trebižata prema sjeverozapadu, kuda je vodila prastara prometnica Čapljina −
Studenci − Ljubuški − Radišići − Vitina − Klobuk.40 Od Mogorjela je cesta vodila
k Naroni preko Gorice i Slane drage te preko Crnića do Pruda.41 Međutim, kad
bismo govorili o vojnome koridoru dolinom Trebižata u borbi protiv Delmata
od 2. st. pr. Kr., trebali bismo ispitati ulogu vrlo jakih gradina na potezu od
Čapljine do Ljubuškoga, među kojima se ističu lokaliteti Velika gradina iznad
Čapljine,42 Krteljevac (Privorac) u Prćavcima43 i Osoje u Zvirovićima.44
U svakome slučaju, podatke rimskih povjesničara o povijesti i topografiji
Poneretavlja treba dopuniti istraživanjem Ciceronove korespondencije, u kojoj
su zabilježeni zanimljivi i korisni podatci, kao što je na primjer upravo boravak
Publija Vatinija u Naroni 45. − 44. pr. Kr.
Literatura:
Kratice
AE L’année épigraphique, Presses universitaires de Fran-
ce, Paris, 1888.
ALBiH Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, sv. 3., Sa-
rajevo, 1988.
37
Starčević 1863, 168. Izvornik i engleski prijevod također u Šašel Kos, 2005, 61.
38
Bilić-Dujmušić 2004, 197 − 200.
39
Patsch 1914, 157. I D. Periša, 2009, 509, dopušta mogućnost da je na mjestu Mogorjela mogao postojati
Figulov tabor 156. pr. Kr.
40
Bojanovski 1969, 141 − 142, sl. 3.
41
Patsch 1996, Tafel I; Bojanovski 1978, 72.
42
Spominje je K. Patsch, 1906, 378. Riječ je o gradinskome kompleksu (kota 296 m) veličine oko 330 x 185
m i površine blizu 6 ha, s pet koncentričnih prstena u suhozidu, s naseljem i većim brojem keramičkih ostataka na
površini. Strateški vrlo moćna gradina, jedna od najvećih u Hercegovini, s nadzorom doline Neretve i zaleđa. Nije
evidentirana u ALBiH-u.
43
Spominje je C. Patsch 1922, 44. Nalazi se uz lijevu obalu Trebižata na koti 101 m, približne veličine 321
x 182 m, s limitnim tumulom, oštećenim i porušenim obrambenim zidovima i ostatcima ulomaka keramike i žrvnjeva.
Nije evidentirana u ALBiH-u.
44
Gradina na brdu Osoje (kota 307 m) približne veličine 340 x 100 m, s više obrambenih prstenova u suho-
zidu. Nije evidentirana u ALBiH-u.
30
dodig-k.indd 30 2/1/12 5:26:29 PM

APJ Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Zagreb.
GZM Glasnik Zemaljskoga muzeja, Sarajevo.
RE Pauly’s Real-Encyclopädie der classischen Alter-
tumwissenschaft, Metzler Verlag, Stuttgart, 1893.
A) Izvori
Appian Appian’s Roman History, Loeb, London-New York,
repr. MCMLXII, english translation H. White.
Appiani Alexandrini Romanarum historiarum quae supersunt: Graece et
Latine cum indicibus, Didot, Parisiis, MDCCCXL.
Cicero Cicero, The Letters to his Friends, Loeb, London, MC-
MLVIII, english translation W. G. Williams.
Shackleton Bailey 2004 D. R. Shackleton Bailey, Cicero: Epistulae ad familia-
res, sv. 2., 47-43 BC, Cambridge.
Tyrrel 1915 R. Y. Tyrrell i L. C. Purser ur., The Correspondence of
M. Tullius Cicero, sv. 5., Dublin-London.
B) Studije i monografije
Baiterus 1838 G. Baiterus, Consulares Triumphalesque Romanorum
ad Fidem Optimorum Auctorum, Turici.
Bilić-Dujmušić, 2004. S. Bilić-Dujmušić, Oktavijanova kampanja protiv
Delmata 34. − 33. god. pr. Kr., Zadar, disertacija u
rukopisu.
Bohec, 2003. Y. L. Bohec, L’esercito romano, 3. izd., Roma.
Bojanovski, 1969. I. Bojanovski, Mogorjelo − Rimsko Turres, GZM, 24,
Sarajevo,137 −163.
Bojanovski, 1978. I. Bojanovski, Prethistorijska i rimska cesta Narona
− Sarajevsko Polje s limitrofnim naseljima, ANUBiH,
Sarajevo.
Bojanovski, 1980. I. Bojanovski, Arheološko istraživanje antičke arhi-
tekture vojnog logora na Gračinama kod Ljubuškoga
(1977 − 1979), Naučno-istraživački program III, Sa-
rajevo.
Bojanovski, 1981. I. Bojanovski, Gračine, Ljubuški − rimski vojni logor,
Arheološki pregled 22, Beograd, 63 − 66.
Bojanovski, 1988. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba,
ANUBiH, Djela, k. LXVI, Centar za balkanološka is-
pitivanja, k. 6, Sarajevo.
Broughton, 1952. T. R. S. Broughton, The Magistrates of the Roman Re-
public. sv. 2., New York.
Cambi, 1980. N. Cambi, Antička Narona − urbanistička topografija
i kulturni profil grada, u: Dolina rijeke Neretve od pret-
historije do ranog srednjeg vijeka, Split, 127 − 153.
31
dodig-k.indd 31 2/1/12 5:26:30 PM

Cambi, Pasini 1980. N. Cambi, U. Pasini, Antički izvori o Naroni i Neret-
vi, u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog
srednjeg vijeka, Split, 279 − 293.
D’Amato, Sumner 2009. R. D’Amato, G. Sumner, Arms and Armour of the
Imperial Soldier: From Marius to Commodus, 112 BC
− AD 192, London.
Dodig, 2005. R. Dodig, Rimski kompleks na Gračinama kod Lju-
buškog. Post scriptum istraživanja dr. Ive Bojanov-
skog, Hrvatska misao 39 − 40/28, Poseban otisak,
Sarajevo, 55-68.
Dzino, 2010. D. Dzino, Illyricum in Roman Politics 229 BC - AD
68, Cambridge.
Funaioli, 1904. G. Funaioli, Der Lokativ und seine Auflösung, Archiv
für Lateinische Lexikographie, 13, 301 − 372.
Gluščević, 1996. S. Gluščević, Donja Neretva u antici, Metković.
Gundel, 1955. H. Gundel, P. Vatinius, RE VIII A, 495 − 520.
Itgenshorst, 2005. Tanja Itgenshorst, Tota illa pompa. Der Triumph in der
römischen Republik. Hypomnemata 161, Göttingen.
Johnson, 1983. A. Johnson, Roman Forts, New York.
Kahane, Tietze 1988, H. & R. Kahane, A. Tietze, The Lingua Franca in the
Levant, Istanbul.
Keppie, 1998. L. Keppie, The Making of the Roman Army from Re-
public to Empire, Norman.
Luttwak, 1999. E. N. Luttwak, The Grand Strategy of the Roman Empi-
re: From the First Century A.D. to the Third, Baltimore.
Marasco, 1995. G. Marasco, Appiano e il proconsolato di P. Vatinio
in Illiria (45-43 a. C.), Chiron 25, München, 283 −
297.
Marasco, 1997. G. Marasco, Aulo Gabinio e l’Illiria al tempo di Ce-
sare, Latomus 56, Bruxelles, 307 − 326.
Muljačić, 2007. Ž. Muljačić, U potrazi za starijim hrvatskim pseudo-
arabizmima, Suvremena lingvistika, 64/2, Zagreb,
159 − 178.
Müller, 1895. C. F. W Müller, Zu Caesars bellum civile, Festschrift
zum fünfzigjährigen Doctorjubiläum Ludwig Friedla-
ender, Leipzig, 1895, 543 − 554.
Patsch, 1906. K. Patsch, Pseudo-Skylaxovo jezero. Prinos povijesti
donjeg poriječja Neretve, GZM XVIII, 367 − 390.
Patsch, 1914. C. Patsch, Zbirke grčkih i rimskih starina u bos.-herc.
zemaljskom muzeju, GZM XXVI, Sarajevo, 141 − 219.
Patsch, 1922. C. Patsch, Historische Wanderungen im Karst un dan
der Adria: Die Herzegowina einst und jetzt, Wien.
Patsch, 1996. C. Patsch, Povijest i topografija Narone, Metković.
32
dodig-k.indd 32 2/1/12 5:26:30 PM

Periša, 2009. D. Periša, Je li delmatsko područje presjekao rimski
limes? Archaeologica Adriatica, sv. 2, Zadar, 507 −
517.
Riemann, 1888. O. Riemann, Note sur une règle de la grammaire
latine de Madvig, Revue de philologie de littérature
et d’histoire anciennes, XII, Paris, 136 − 137.
Ritterling, 1924. − 1925. E. Ritterling, Legio, RE XII, 1186 − 1837.
Roth, 1999. J. P. Roth, The Logistics of the Roman Army at War,
Leiden-Boston-Köln.
Starčević, 1863. Rimska Iliria od Apiana Aleksandriskoga, s grčkog
preveo Ante Starčević, APJ, VII, 163 − 177.
Sternkopf, 1912. W. Sternkopf, die Verteilung der römischen Provinzen
vor Mutinensichen Kriege, Hermes 47, Berlin, 321 −
401.
Šašel Kos, 2004. M. Šašel Kos, The Roman conquest of Dalmatia in the
light of Appian’s Illyrike, Dall’Adriatico al Danubio,
L’Illirico nell’età greca e romana, Pisa, 141 − 166.
Šašel Kos, 2005. M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, Ljubljana.
Wilkes, 1969. J. J. Wilkes, Dalmatia, Cambridge.
Zaninović, 1980. M. Zaninović, Područje Neretve kao vojni mostobran
rimske antike, u: Dolina rijeke Neretve od prethistori-
je do ranog srednjeg vijeka, Split, 173 − 180.
Zelenika, 2004. A. Zelenika, Gabela na Neretvi (1478 − 1878.), Mo-
star.
Zippel, 1974. G. Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf
Augustus, repr. Aalen.
Summarium
Publius Vatinius in Narona 45. a. Chr. − 44. a. Chr.
In articulo mansio Publii Vatinii in Narona explicatur secundum scripti-
onem Appiani Alexandrini (De rebus Illyricis) et M. Tulii Ciceronis (Epistulae
ad familiares). Summa quaestio est ubi castra Publii Vatinii steterit, quae tres
legiones habuerit, cuius imperator res bellicas contra Delmatas ceperit. Quasi
electiones possibiles loca duo imponuntur: sinistra ripa fluvii Narentae in loco
Višići aut dextra ripa Narentae in loco dicto Mogorilo prope Čapljina. Prae-
terea directiones expeditionum militarium contra Delmatas scribuntur, quae C.
Marcius Figulus anno 156. a. Chr. et P. Vatinus anno 45. a. Chr. duxerint. Cur-
sus optimus via Mogorilo − Čapljina − Studenci − Ljubuški agebatur.
mr. sc. Radoslav Dodig, Ljubuški
33
dodig-k.indd 33 2/1/12 5:26:30 PM

DOLINA RIJEKE NERETVE U VRIJEME
SEOBE NARODA
UVOD I POVIJESNI OKVIR
Velika seoba naroda obilježava kraj starog vijeka, tj. kasnu antiku i poče-
tak srednjega vijeka (rani srednji vijek razdoblje je od 4. do 7. stoljeća). Tada
na područje Rimskoga Carstva, već oslabljenoga političkom i gospodarskom
krizom, upadaju razni narodi s europskoga istoka, koji prelaze s rodovskoga
društvenog uređenja na vojnu demokraciju. Konačna je posljedica tih migra-
cijskih kretanja raspad Rimskog Carstva kao jedinstvene cjeline. Istočno Rim-
sko Carstvo ili Bizant opstalo još gotovo tisuću godina, a na području bivših
provincija nastaju nove države u kojima se stapa pridošlo i starosjedilačko
stanovništvo.
Sve te promjene, iako manjim dijelom, zahvaćaju i dalmatinsku obalu sa
zaleđem, pa i dolinu rijeke Neretve1 kao sastavni dio rimske provincije Dalma-
cije koji je obuhvaćao današnju Dalmaciju, Liku i Hrvatsko primorje, Bosnu i
Hercegovinu te veći dio Crne Gore i Albanije. Provincija Dalmacija nakon po-
djele Rimskoga Carstva u 4. stoljeću pripada Zapadnome Rimskom Carstvu. To
utječe na kasnije događaje kada različiti narodi s istoka, potaknuti Hunima koji
sredinom 4. stoljeća prolaze kroz tzv. Vrata naroda, prelaze istočnu granicu
Carstva i ondje se nastanjuju. Dio tih ratnika pod vodstvom skirskoga vojskovo-
đe Odoakara 476. godine zaposjeda Rim, čime je Zapadnog Rimsko Carstvo
prestalo postojati te se središte antičke civilizacije premješta u Konstantinopolis,
današnji Istanbul. Na ruševinama Rima uz blagoslov Bizanta krajem 5. stoljeća
nastaje Istočnogotsko Kraljevstvo2 koje je pod vlašću imalo gotovo čitavu Italiju
1
Dolina rijeke Neretve kao zemljopisno ime u ovome radu obuhvaća neretvanski dio Dubrovačko-neretvanske
županije, i to njegov krški i nizinski dio te obalni pojas. Potrebno je naglasiti da su se ambijentalne osobine toga prosto-
ra prilično izmijenile u posljednjih 1.500 godina, a pogotovo u posljednjih stotinu godina. Stoga je priložen zemljovid
(s nalazištima) koji prikazuje dolinu rijeke Neretve početkom prošloga stoljeća. To je stanje vjerojatno mnogo sličnije
onomu iz razdoblja seobe naroda, barem što se tiče izgleda same delte rijeke Neretve.
2
Istočnogotsko Kraljevstvo okupljalo je različite uglavnom germanske narode. Istočni Goti, spustivši se iz Skan-
dinavije, na granicama Carstva u 3. stoljeću uspostavljaju svoju državu da bi od 5. do sredine 6. stoljeća njihovo
kraljevstvo obuhvaćalo Italiju i Ilirik, a prijestolnica mu je bila u Raveni. Po vjeroispovijesti su bili arijanci. Gepidi su bili
jedan od germanskih naroda u sastavu Kraljevstva, a njihovo su podrijetlo i povijest slični gotskomu.
34
volarevic.indd 34 2/1/12 5:27:08 PM

te bivšu provinciju Dalmaciju. Opstalo je do 553. godine kada dalmatinska
obala i zaleđe ponovno dolaze pod bizantsku upravu. U tom razdoblju dolina
rijeke Neretve pod upravom je Narone, središta političko-gospodarske i vjerske
vlasti. O Naroni imamo najviše podataka u razdoblju od 5. do 7. stoljeća. Na
temelju arheoloških podataka i povijesnih izvora vidljivo je da Narona doživlja-
va novi procvat kao središte naronske biskupije3 te važno vojno-političko sredi-
šte Istočnogotskog Kraljevstva.4 Osim o Naroni dostupni su podatci o naseljima
u Baćini i Lovorju te o vojnome utvrđenju na otočiću Osinju utemeljeni na arhe-
ološkim ostatcima ili znatno manje na povijesnim vrelima. U drugoj polovici 6. i
na početku 7. stoljeća u Dalmaciji, pa tako i dolini rijeke Neretve, sve više slabi
utjecaj središnje bizantske vlasti. Tada to područje, poglavito središta antičke
civilizacije, pa tako i samu Naronu, u potpunosti uništavaju slavenska plemena
u posljednjemu valu naseljavanja s europskoga istoka. To se novopridošlo sla-
vensko tj. hrvatsko stanovništvo naseljava u zaleđu dalmatinskih gradova pod
bizantskom vlašću te se u sljedećih nekoliko stoljeća stapa sa starosjediocima
osnivajući niz manjih upravnih jedinica, županija, poslije sastavnih dijelova
starohrvatske države. U tome drugom razdoblju, koje obuhvaća razdoblje do
kraja 7. stoljeća, područje rijeke Neretve pripada Paganiji, tj. Neretvanskoj
Kneževini (zapadno od rijeke Neretve) te Zahumlju (istočno od rijeke Neretve).
I iz toga razdoblja nalazimo malobrojne podatke u povijesnim vrelima, a po-
gotovo su rijetki arheološki ostatci (Rapanić 1980: 267 − 270) i odnose se prije
svega na Baćinu i Naronu.
Za starine (tj. arheološke ostatke) na području doline rijeke Neretve još se
početkom 18. stoljeća zanima Ivan Lucić koji spominje pojedine rimske natpise
iz Narone, a nešto kasnije Alberto Fortis u svojemu putopisu Put po Dalmaciji
spominje ostatke antičkoga grada Narone smještene u današnjim selima Vid
i Prud (Anzulović 1980: 295 − 308). Prvi zanimanje za povijest i arheologiju
seobe naroda krajem 19. stoljeća iskazuje slivanjski kapelan don Petar Kaer
koji proučava povijest župe, pa tako i povijest sela Lovorja (Vidović 1996:
431). Nakon toga početkom 20. stoljeća počinju prva arheološka istraživanja u
Naroni od kojih su za ovaj članak posebno zanimljiva ona koja su se događala
tijekom gradnje nove župne crkve u Vidu, ali i mnogobrojna istraživanja iz svih
razdoblja života Narone koja je vodio Carl Patsch iz Zemaljskoga muzeja u Sa-
rajevu. On je jedan od najzaslužnijih za razvoj arheologije u ovim krajevima.5
Ona su nastavljena sve do danas, a vodili su ih gotovo isključivo stručnjaci Ar-
heološkog muzeja Split (Ivan Marović, Nenad Cambi, Frane Buškariol, Emilio
Marin, Zrinka Buljević i drugi) na više nalazišta iz različitih razdoblja (Marin
3
Više o naronskoj biskupiji u ranokršćanskome razdoblju u Vučić (2005.).
4
Više o Naroni za vrijeme istočnogotske vladavine u Uglešić (2003.).
5
O prvim istraživanjima u Naroni i okolici pod vodstvom Carla Patscha iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu vidi
u Patsch (1996. i 1997.)
35

2003: 11 − 14).6 Između dva svjetska rata posebno se ističe rad don Radovana
Jerkovića na proučavanju neretvanske povijesti. Posebnu važnost imaju njegovi
podatci o bizantskoj utvrdi na otočiću Osinju koja je poslije tek djelomično
istražena osamdesetih godina prošlog stoljeća (Jeličić-Radonić 1995: 147 −
150). Ranokršćansku crkvu sv. Andrije u selu Sladinac u Baćini istraživao je
tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture tijekom gradnje Jadran-
ske magistrale šezdesetih godina (Fisković 1980: 214). Osim gore navedenih
arheoloških i povijesnih istraživanja razdoblja seobe naroda na području doli-
ne rijeke Neretve zabilježeni su i mnogobrojni slučajni nalazi koji često ostaju
nepoznati stručnjacima, pa i inače nedovoljna poznata povijest toga razdoblja
ostaje i dalje neupotpunjenom (slika 1.).
Slika 1. Zemljovid doline Neretve s nalazištima spomenutima u tekstu
NARONA
Današnje je selo Vid smješteno na brežuljku koji zadire u dolinu rijeke

Neretve, na ostatcima antičkoga grada Narone, a danas se nalazi u sastavu
Grada Metkovića. U okolici se Narone nalaze brojni prapovijesni (gomile i gra-
dine), antički te manjim dijelom srednjovjekovni i novovjekovni tragovi razasuti
i po krškome i po nizinskome dijelu toga područja (slika 2.).
6
Vidi u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Znanstveni skup, 1980, Split; Arheo-
loška istraživanja u Naroni i dolini Neretve, Znanstveni skup, 2003, Metković − Split te u Marin (1999., 2002. i 2004.)
i Buljević (1999.).
36

Slika 2. Pogled na današnje selo Vid (preuzeto s www.panoramio.com)
Početci života na ovome mjestu, poznati na temelju arheoloških nalaza

i podataka iz povijesnih izvora, sežu u 4. stoljeće prije Krista kada se u djelu
Pseudo Skilaka Periplus (Peljar) spominje emporium (trgovište) na rijeci Naron
(Neretva). U helenizmu je Narona važno trgovačko i lučko središte, što je uvje-
tovao njezin položaj koji ju je učinio sponom između mediteranskoga i balkan-
skoga područja. Nakon toga se od 3. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća Narona
spominje kao rimsko vojno uporište koje je odigralo važnu ulogu u ratovima s
Ilirima i širenju rimske vlasti u unutrašnjost provincije Ilirik, kasnije Dalmacije.
U skladu s tim, već u 1. stoljeću prije Krista Dalmacija postaje kolonija rimskih
građana zadobivši tako političku, vjersku i gospodarsku ulogu jednoga od naj-
važnijih gradova na istočnoj jadranskoj obali. To pokazuju i arheološki ostatci
iz toga razdoblja. Istraživanje na nalazištu Plećaševa štala dalo je iznimne
podatke o Augusteumu, hramu posvećenu caru Oktavijanu Augustu s najvećom
ikad pronađenom zbirkom carske
skulpture, koji ujedno pokazuje
uspon i pad carskog kulta, te istra-
živanje gradskih bedema, čija je
gradnja s prekidima trajala od 2.
stoljeća prije Krista do 3. stoljeća.
Iako je istražen gotovo neznatan
dio toga antičkog grada, iz svega
je ipak vidljivo da najveći procvat
Narone počinje na prijelazu iz
stare u novu eru i neprekidno tra-
je do početka 7. stoljeća istodob-
no pokazujući stanje cjelokupnog
Carstva, posebno u kasnoj antici
(Cambi 1980: 127 − 155; Marin
2003: 14 − 20; slika 3.).
Slika 3. Nalazišta iz razdoblja seobe naroda u Naroni
37

Razdoblje seobe naroda, koje je tema ovoga rada, u Naroni se može
ograničiti na doba širenja kršćanstva, tj. njegova priznavanja koje se u Na-
roni ogleda u rušenju Augusteuma krajem 4. ili početkom 5. stoljeća (Marin
2004: 14). Nakon toga se, već u 5. stoljeću, gradi prva crkva u Naroni, čiji
se ostatci nalaze ispod današnje crkve sv. Vida. Crkva se nalazila u Donjemu
gradu, kako se naziva dio Narone u nizinskome dijelu koji se posebno razvija
od početka kasnoantičkog razdoblja čini se nauštrb Gornjega grada smješte-
noga na terasama brežuljka unutar gradskih zidina (Marin 1999: 13). Tlocrt
ranokršćanske crkve utvrđen arheološkim istraživanjima pokazuje da je to bila
jednobrodna građevina s polukružnom apsidom na istoku pojačanom s tri kon-
trafora s vanjske strane, dok se sa zapadne strane nalazio narteks, tj. zatvoreni
ulazni prostor. Osim toga, sa sjeverne i južne bočne strane broda nalaze se
prostorije različite površine koje su
služile za bogoslužje, tj. bile su
specijalizirane za dijeljenje po-
jedinih sakramenata (baptisterij i
konsignatorij) i čuvanje obrednih
knjiga (diakonikon). Posebno je
dobro očuvan baptisterij (krstioni-
ca) s krsnim zdencem koji je bio
ukrašen oslikanom hidrauličkom
žbukom te kamenim baldahinom
(Marin 1999: 18 − 58). Također je
istraživanjem današnje novovje-
kovne crkve sv. Vida u njezinu
južnom zidu utvrđeno postojanje
zazidanih vrata ranokršćanske cr-
kve. Osim arhitektonskih ostataka
pronađen je i velik broj ulomaka
Slika 4. Plan ranokršćanske crkve (preuzeto iz
E. Marin, Erešove bare, 2002.)ispod sv. Vida
kamenoga crkvenog namještaja
(preuzeto iz E. Marin, Sveti Vid, 1999.) te predmeti od kovina, keramike i
stakla te novac (slika 4.). Nalazi
su novca posebno zanimljivi jer se
odnose na razdoblje od helenizma do kasnoga srednjeg i novog vijeka kada
na ruševinama ranokršćanske crkve nastaje groblje. Nalaz novca bizantskoga
cara Bazilija I. prema E. Marinu možda se može uzeti kao argument za pretpo-
stavku o nastavku života u Naroni i tijekom ranoga srednjeg vijeka, a nađen je
i novac bizantskih careva Konstantina iz 9. te Nikifora II. iz 10. stoljeća (Marin
1993: 229 − 236).
38

U doba nastanka ranokršćanske crkve na mjestu crkve sv. Vida na ruševi-
nama Augusteuma nastaje maleno groblje koje se upotrebljavalo od 5. do 7.
stoljeća, što je znak zapostavljanja nekadašnjega središta grada koje se tada
vjerojatno premješta na prostor oko crkava. Analizom načina pokapanja te
samih nalaza iz toga razdoblja te bioantropoloških ostataka utvrđeno je da je
riječ o groblju na kojemu je svoje pokojnike pokapalo starosjedilačko romani-
zirano stanovništvo (Marin 2004: 65 − 66).
U 5. stoljeće datiran je i nalaz fibule (kopče) u obliku cikade7 koja je pro-
nađena u Naroni. Okolnosti i točnije mjesto nalaza ostali su nepoznati (Ivčević
2003: 135 − 136; Uglešić 2003: 206). Taj se nalaz možda može uzeti kao
najraniji primjer prisutnosti novopridošloga, vjerojatno germanskoga, stanov-
ništva u Naroni.
Nešto je drukčije stanje utvrđeno tijekom istraživanja jednoga drugog gro-
blja i izdvojenoga groba u Naroni koji potječu iz 6. stoljeća. U skupinu najvaž-
nijih nalaza seobe naroda istočnojadranskoga prostora pripadaju četiri vojnič-
ka šljema, od kojih su tri pronađena početkom 20. stoljeća (Radić 1904: 41 −
42), a posljednji tijekom istraživanja gradskih bedema sedamdesetih godina
istoga stoljeća (Cambi 1980: 148).8 Prva su tri šljema nađena u Vidu na vrhu
brežuljka, na mjestu na kojemu se danas nalazi župna crkva Gospe Snježne,
od kojih dva prema mišljenju većine autora pripadala Istočnim Gotima. Riječ
je o šljemovima na četiri i šest provjesala9 te o jednome bizantskom kalotastom
šljemu. Osim šljemova pronađene su i dvije obrazne pločice te dijelovi kariča-
stoga vratobrana, a svi nalazi istraživanja iz 1901. i 1902. godine nalaze se u
Kunsthistorischen Museumu u Beču. Šljemovi imaju stožasti oblik, izrađeni su od
željeza, sa srebrom i pozlatom, dok je tehnikom punktiranja izveden ukras po
čeonom obruču i provjeslima, kršćanskim i mitološkim motivima (Radić 1904:
41 − 55) na temelju kojih su datirani u prvu polovicu 6. stoljeća (Uglešić 2000:
61 − 69; Uglešić 2003: 204). Time je pobijena teza prvih istraživača da su šlje-
movi pripadali slavenskoj (tj. hrvatskoj) vojsci u vrijeme starohrvatske države.
Za ostala dva šljema koja su jednostavnije izrade, od kojih jedan ima provjesla,
a drugi ne, pretpostavlja se da su proizvod domaćih radionica, za razliku od
prije spomenutih koji su vjerojatno proizvedeni u istočnogotskim radionicama u
sjevernoj Italiji (Uglešić 2003: 204; slika 5.).
Među najvažnijim gore spomenutim nalazima iz grobova prvi je rezultat
nestručnoga iskapanja izdvojenoga groba na položaju Pruščev vrt tijekom koje-
7
Cikada je vrsta kukca slična cvrčku koja obitava na stepskome području te je nakit u obliku ciklade (osobito
fibule) bio posebno omiljen tijekom seobe naroda. Jedan je od razloga česte uporabe toga nakita i to što su se cikadi
pridavala magična svojstva. Naime, vjerovalo se da njezino glasanje štiti od zlih utjecaja.
8
Sva su četiri navedena šljema pronađena uz gradske zidine, a moguće je da je kod tih ranijih nalaza riječ o
nalazima iz grobova jer istraživači spominju ostatke ljudskih kostiju.
9
Provjesla su dio šljema koji zatvara više polja ovisno o njihovu broju te obično imaju oblik približan obrnutom
slovu T. Ona spajaju sam vrh stožastoga šljema s čeonim obručem.
39

Slika 5. Istočnogotski šljemovi pronađeni u Naroni (Kunsthistorichen Museum Beč)
(preuzeto iz F. Radić, Tri šlema nadjena u Vidu kod Metkovića nijesu germanskog, nego slavenskog
podrijetla, Starohrvatska prosvjeta, 1904.)
ga je u ženskome grobu pronađena perlica od staklene paste, željezna pojasna

kopča te par lučnih fibula. Par fibula izrađenih od srebra s pozlatom tehnikom
rovašenja najvažniji su nalaz iz toga groba, a prema načinu ukrašavanja i us-
poredbama s drugim nalazištima u Europi datiran je u prvu trećinu 6. stoljeća
i vjerojatnije je riječ o ženskome gotskom nakitu (Uglešić 1994: 148 − 149).
Sljedeći je iznimno važan nalaz koji potvrđuje germansku nazočnost u Naroni
pronađen tijekom istraživanja groblja na položaju Njive − Podstrana koji se
nastavlja na Pruščev vrt. Od deset pronađenih grobova tipične kasnoantičke ar-
hitekture u jednome je pronađen par lučnih fibula, šest perla od stakla i jantara
te željezni prsten, a u drugome željezni čavli i neodređeni, vjerojatno barbarski
novac. To upućuje na ukope pokojnika germanskoga naroda (Buljević 1999:
206 − 207, 247, 253). Lučne fibule iz prvoga groba izrađene od srebra s
pozlatom tehnikom rovašenja najvažniji su nalaz s čitavoga groblja te su na
temelju stilskih osobina i usporedaba s drugim nalazištima u Europi datirane
u prvu trećinu 6. stoljeća. Pripisuje ih se Gepitkinji10 kao i grob u kojemu su
pronađeni novac11 i čavli (Uglešić 1999: 96 − 98; slika 6.).
Slika 6. Istočnogotske lučne fibule (lijevo) i gepidske lučne fibule (desno)

(Arheološki muzej Narona; preuzeto iz Vodiča Arheološkog muzeja Narona)
10
Gepidi su jedan od germanskih naroda koji je krenuo u seobu na područje Rimskog Carstva. I nakon us-
postave Istočnogotskoga Kraljevstva bili su istočnogotski podanici kao i vjerojatno mnogi germanski i drugi narodi i
plemena.
11
Inače su Istočni Goti imali zakon koji im je zabranjivao pokapanje pokojnika s oružjem i novcem, dok je
Gepide, iako su bili njihovi podanici, ta odredba vjerojatno zaobilazila.
40

Novac istočnogotskoga kralja Vitigesa (536. − 540.) slučajni je nalaz,
a pripada razdoblju germanske vladavine u Naroni. Kovan je 539. godine u
sjevernotalijanskome gradu Ticinumu (Uglešić 2003: 206). Godine 530. i 533.
u Saloni se održavaju crkveni sabori u čijim se spisima spominje Marcel, jedini
dosad poznati naronski biskup (Buškariol 1999: 131).
Sredinom 6. stoljeća dolazi do sloma Istočnogotskoga Kraljevstva i ponov-
no se uspostavlja bizantska vlast nad istočnojadranskom obalom i zaleđem. U
Naroni se to ogleda u gradnji crkve na bivšoj trasi vodovoda, tj. na položaju
Popričice (ispod današnje ceste koja vodi za Prud), koja je tek djelomično istra-
žena sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća (Buškariol 1999:132 −
133). Ranokršćanska crkva, smještena unutar gradskih bedema, pokazuje dvije
faze gradnje (obnove), tj. ima dvije apside. Obje su faze apside na temelju
arhitektonskih značajka te kamenoga crkvenog namještaja i sitnih nalaza dati-
rane u 6. stoljeće, za vrijeme vladavine cara Justinijana I. (slika 7.) Na tome su
Slika 7. Plan apside ranokršćanske crkve na bivšoj trasi vodovoda (preuzeto iz F. Buškariol,
Prinos kasnoantičkoj sakralnoj topografiji Narone, 1999.)
nalazištu uz navedenu crkvu pronađene i vrlo bogate naslage koje se na teme-

lju nalaza i grobova datiraju od helenističkoga razdoblja do ranoga i kasnoga
srednjeg vijeka (Buškariol 1999: 132 − 137). Na kraj 6. stoljeća ili početak
7. stoljeća smješta se gradnja ranokršćanske crkve na položaju Erešove bare
smještene u Donjemu gradu izvan gradskih bedema. Osim crkve koja je jedno-
brodna građevina s polukružnom upisanom apsidom na istoku i jednostavnim
narteksom na zapadnome pročelju pronađeno je i pet grobova koji potječu iz
istoga razdoblja. Moguće je da je riječ o grobišnoj crkvi posljednjih stanovnika
Narone, dok je datacija postavljena na temelju arhitektonskih značajka dijelo-
va kamenoga crkvenog namještaja te različitih sitnih nalaza (Marin 2002: 35;
slika 8.).12
12
Brojni su dijelovi kamenoga crkvenog namještaja i općenito dijelovi arhitekture razasuti po čitavome Vidu i
bližoj okolici. Jedan je dio njih uzidan u kuće i upotrebljavan kao građevinski materijal. Za ranokršćanske nalaze vidi
više u Vučić (2003.), a za ostale nalaze u bližoj okolici Narone u Šiljeg (2003.).
41

Slika 8. Plan ranokršćanske crkve na Erešovim barama (preuzeto iz E. Marin, Erešove bare, 2002.)
Tako dolazimo do 7. stoljeća kada se dogodio konačni slom antičke civili-

zacije i gradskih naselja kakva je bila Narona. Tomu razdoblju pripada i gore
navedena ranokršćanska crkva u Erešovim barama, posljednja dosad poznata
građevina podignuta u Naroni, dok se tzv. Urbikina ostava smješta u nesigurno
razdoblje početka 7. stoljeća. Riječ je o slučajnome nalazu s početka prošlo-
ga stoljeća kojega čine nalazi novca: rimski novac − car Prob (276. − 282.),
Maksimilijan (286. − 310.), Antemije (468. − 472.) i Odoakar (476. − 491.);
bizantski novac: dvadeset četiri solida Justinijana I. (527. − 565.), dvadeset tri
solida i šest tremisa Justina I. (518. − 527.), pet solida i tri tremisa Tiberija II.
(578. − 582.) te jedan tremis Mauricija Tiberija (582. − 602.), tri zlatna prste-
na, zlatna pločasta fibula i zlatni stožasti privjesak. Na jednome trodijelnom
prstenu na ukrasnoj pločici nalazi se natpis VRVEC, što se tumačilo kao žensko
ime po kojemu je taj skupni nalaz dobio ime Urbikino blago. Osim iznimne vri-
jednosti skupnoga nalaza (jer su svi nalazi od zlata), oni su važni jer se uzimaju
kao pokazatelj rušenja Narone. To s učinila avarska i slavenska plemena koja
su početkom 7. stoljeća krenula s istoka na Bizant i uništila gradove o kojima
Carstvo vjerojatno već duže vremena nije previše skrbilo (Marović 2006: 237
− 249; slika 9.).
Slika 9. Urbikino blago iz Narone (Arheološki muzej Split;

preuzeto iz A. Piteša, Katalog nalaza iz razdoblja seobe naroda, srednjega i novoga vijeka u
Arheološkome muzeju u Splitu, 2009.)
42

Postojanje je naselja na mjestu antičke Narone nakon toga razdoblja, tj.
razdoblja do kraja 7. i tijekom 8. stoljeća, poprilično zagonetno. Na tu mo-
gućnost donekle upućuju pojedini nalazi bizantskoga novca, osobito novac iz
9. stoljeća pronađen kod krstionice u bazilici kod sv. Vida (Marin 1993: 229
− 236), te nalazi keramike i stakla pronađeni uz današnju cestu prema Prudu,
koje su istraživači datirali u 8. i 9. stoljeće (Jurić 2003: 333). Time teorije nekih
autora o Naroni kao sijelu kneza Domagoja i Neretvanske Kneževine, bez
arheoloških nalaza i podataka iz povijesnih vrela iz toga vremena, gotovo si-
gurno padaju u vodu. Moguće je i postojanje naselja neprekidno napučenoga
od antike do kasnoga srednjeg vijeka, kada se u različitim ispravama spominju
utvrda, crkva i naselje na mjestu današnjeg Vida, što potvrđuje pronalazak
kasnosrednjovjekovnoga groblja na ruševinama ranokršćanske crkve (Marin
1999: 33 − 38) i uz cestu prema Prudu (Jurić 2003: 337).
BAĆINA
Današnje se naselje Baćina nalazi na krškome dijelu uz Baćinska jezera, u

blizini grada Ploča. Tragovi ljudskoga života od prapovijesti (gradine i groblja),
antike (naselja i groblja) do srednjega i novoga vijeka (utvrde, naselja i groblja)
razasuti su cijelim pločanskim područjem, a posebno se ističe sama Baćina koja
se do sredine prošlog stoljeća sastojala od niza manjih zaselaka od kojih je
danas većina napuštena (Marinović-Šutić-Viskić 2005: 11 − 75; slika 10.).
Slika 10. Pogled na današnje mjesto Sladinac (Baćina; preuzeto s www.panoramio.com)
Najvažniji arheološki ostatci s baćinskoga područja potječu iz Sladinca,

naselja danas smještenoga uz Jadransku magistralu podno brežuljka na koje-
mu je prethodno bila prapovijesna gradina, a s uspostavom rimske vlasti na-
43

selje koje se smjestilo u njezino podnožje. Prema mišljenju pojedinih autora u
Sladinac se smješta antička Pretoria ili možda Aronia koji se spominju u više
kasnoantičkih itinerara i zemljovida. Naselje je bilo važno zbog kopnene veze
između biokovskoga područja i neretvanske doline te zbog blizine uvale Ploča
kao pogodne luke (Vučić 2009: 134). Iz razdoblja seobe naroda na prostoru
današnje Baćine najvažniji su ostatci ranokršćanske crkvi sv. Andrije s kraja
5. ili početka 6. stoljeća (Fisković 1980: 213 − 216; Vučić 2009: 174 − 175).
Utvrđeno je da je crkva izgrađena na prijašnjemu rimskom groblju te da je
za vrijeme svojega postojanja služila kao cemeterijalna tj. grobišna crkva, što
pokazuje velik broj pronađenih grobova unutar same crkve i izvan nje. Među
pronađenim se nalazima, osim dijelova kamene arhitekture te nalaza keramike
i novca, posebno ističe fibula (kopča) u obliku ptice s dijademom i srebrenim
naušnicama pronađenim u grobovima iz ranokršćanskoga razdoblja (Marino-
vić-Šutić-Viskić 2005: 32). Crkva je jednobrodna građevina, čija je polukružna
apsida pojačana kontraforima s vanjske strane, dok se sa sjeverne i južne stra-
ne glavnoga broda nalaze različite pomoćne prostorije koje su se upotrebljava-
le za bogoslužje ili pokope. Poslije se u ranome srednjem vijeku, u 9. stoljeću,
crkva obnavlja tako da dobiva masivne kontrafore u unutrašnjosti broda i ap-
side kako bi mogla nositi svod (Marasović 2008: 564). Posljednjom analizom
kamenoga crkvenog namještaja potvrđena je dosadašnja datacija i postavljena
pretpostavka da je crkva osim sv. An-
driji, kako navodi narodna predaja,
bila posvećena i sv. Dujmu (Vučić
2009: 174 − 175; slika 11.).13
Ponovna uporaba i obnova
ranokršćanske crkve sv. Andrije u
Sladincu u ranome srednjem vijeku
pokazuje da se na baćinskome po-
dručju moglo nalaziti važnije nase-
lje koje je utemeljilo novopridošlo
slavensko stanovništvo koje nakon
konačnoga prihvaćanja kršćanstva
ima potrebu za crkvom. Moguće je
da je na tome mjestu bio jedan od
Slika 11. Plan ranokršćanske crkve sv. Andrije u
gradova srednjovjekovne Paganije Sladincu (Baćina; preuzeto iz I. Fisković, O rano-
(Marinović-Šutić-Viskić 2005: 196). kršćanskim spomenicima naronitanskog područja,
1980.)
13
Sv. Andrija čest je titular ranokršćanskih crkava, osobito za vrijeme tzv. Justinijanove rekonkviste od druge
polovice 6. stoljeća. Osobito je bio popularan na kršćanskome istoku, tj. u Bizantu, na što upućuje veliki broj toponima
na istočnojadranskoj obali i otocima koji sadržavaju njegovo ime, a na kojima su pronađeni arheološki ostatci iz raz-
doblja kasne antike. Sv. Dujam, salonski biskup iz 4. stoljeća, mogući drugi titular crkve u Sladincu, upućuje na mogući
snažan utjecaj salonske crkve u širenju njegova kulta.
44

LOVORJE
Naselje je smješteno u župi Slivno, na rubu neretvanskoga krša, uz samu

dolinu, u blizini Blaca. I inače je čitav prostor današnje Općine Slivno iznimno
bogat arheološkim tragovima od prapovijesnih gradina i gomila, preko osta-
taka antičkih građevina do srednjovjekovnih i novovjekovnih crkava, utvrda i
groblja pod stećcima (slika 12.).
Slika 12. Pogled na današnje selo Lovorje (preuzeto s www.panoramio.com)
Lovorje je jedno od najzanimljivijih, ali i najmanje poznatih te najproble-

matičnijih nalazišta. Razlog tome su mnogobrojni slučajni nalazi koji su poznati
već duže od stoljeća. Očuvani su uglavnom tragovi stambene i grobne arhitek-
ture, kameni natpisi, novac te keramika. Osim navedenih arheoloških ostata-
ka koji govore o postojanju nekoga važnijeg naselja iz antičkoga razdoblja,
krajem 19. stoljeća, tijekom svojih proučavanja povijesti Dalmacije, don Petar
Kaer iznio je pretpostavku da se (kasno)antičko naselje Laureatae nalazilo u Lo-
vorju. Laureatae se spominje u djelu De bello Gothico bizantskog povjesničara
Prokopija iz Cezareje u opisu bizantsko-gotskoga rata iz sredine 6. stoljeća,
po kojemu istočnogotski kralj Totila šalje vojskovođu Idaulfa koji uništava Mucur
(Makar kod Makarske) i Laureatae. Pojedine autore na smještanje Laureatae
(lat. laurus ‘lovor’) u Lovorje navodi samo ime, ali i pogodan položaj za luku
i naselje te brojni arheološki ostatci. Drugi pak autori Laureatae smještaju u
Lovreć, Tučepe ili u obližnje Blace (Vidović 1996: 430 − 431).
Ako je točna pretpostavka o smještaju antičkoga i kasnoantičkoga naselja
Laureatae, koje je uništila istočnogotska vojska, u današnje Lovorje, onda je
vrlo vjerojatno da je ono bilo važno naselje s lukom u kojemu je živjelo staro-
sjedilačko romanizirano stanovništvo.
45

OSINJ
Maleni otočić Osinj smješten je pred ušćem Male Neretve u more kod
Blaca. Sastoji se od triju malih uzvišenja, od kojih se na najsjevernijemu nalazi
crkvica sv. Ivana te ostatci srednjovjekovnoga samostana.
Na najjužnijemu uzvišenju, Gradini, na vrhu glavice nalaze se ostatci ra-
nobizantske utvrde s crkvom iz istoga razdoblja (slika 13.). Na tome se mjestu
Slika 13. Pogled na otočić Osinj (fotografirao: I. Volarević)
vjerojatno još i ranije nalazilo utvrđenje zbog vrlo pogodnoga položaja za

nadzor nad Neretvanskim kanalom, ušćem Neretve te Donjom Neretvom da
bi vjerojatno sredinom 6. stoljeća nakon povratka provincije Dalmacije pod
bizantsku vlast za vrijeme cara Justinijana I. bila izgrađena i nova utvrda, tj.
castellum. Utvrda na Osinju pripada nizu utvrđenja koja su nanovo građena ili
obnavljana u čitavome Bizantu, pa tako i uzduž istočnojadranske obale i otoka,
ali i unutrašnjosti (npr. Blagaj kod Mostara), a sve kako bi se osigurale grani-
ce i nesmetano održavali prometni smjerovi važni za vojsku i trgovinu.14 Prve
podatke o utvrđenju na Osinju iznosi don Radovan Jerković, a ujedno donosi
i precizan tlocrt same utvrde sa zidom i građevinama unutar njega (Vidović
1996: 433 − 436). Utvrda ima približno pravokutan oblik, a zatvara je zid, koji
se prilagođava značajkama terena, s ostatcima stambene građevine i prilično
dobro sačuvane crkve sa zdencem (cisternom) koji je na pojedinim dijelovima
sačuvan do visine krova. Crkva je jednobrodna građevina s polukružnom apsi-
dom koja je ojačana s tri kontrafora, dok se na zapadu nalazi narteks. Sjeverno
i južno uz brod nalaze se po dvije prostorije sa svake strane, što je uobičajeno
za ranokršćanske crkve širega naronitanskog područja.15 Sama je crkva djelo-
14
O Justinijanovoj rekonkvisti i građenju utvrda po istočnojadranskoj obali, otocima, ali i zaleđu Ilirika vidi više
u Ciglenečki (2010.).
15
Takav se tip ranokršćanske crkvene arhitekture naziva naronitanskim ili kompleksnim tipom, a proširen je u
bližoj okolici Narone i širemu području današnje Hercegovine na koje je Narona imala snažan utjecaj, u prvome redu
kao biskupsko središte.
46

mično istražena osamdesetih godina prošloga stoljeća te su pronađeni dijelovi
kamenoga crkvenog namještaja koji prema svojim svojim značajkama, kao i
cijela utvrda prema svojim arhitektonsko-graditeljskim značajkama, pripada 6.
stoljeću, s tim da je razdoblje njezina napuštanja nepoznato (Jeličić-Radonić
1995: 147 − 162; slika 14.). Osim toga, pojedini autori utvrdu datiraju u srednji
Slika 14. Plan utvrde s crkvom na otočiću Osinju

(preuzeto iz J. Jeličić-Radonić, Skulptura ranokršćanske crkve na ušću Neretve, 1995.)
vijek povezujući je s franjevačkim samostanom na sjevernome dijelu otočića koji

potječe iz 14. stoljeća (Vidović 1996: 436 − 439), što dosada nije potvrđeno.
Na osnovi dosada poznatih podataka može se zaključiti da je ranobizant-
ska utvrda na otočiću Osinju u razdoblju seobe naroda zasigurno imala stalnu
vojnu posadu te je osim toga bila jednom od postaja na pomorskome pravcu
uz jadransku obalu, a ujedno je i nadzirala ulaz u rijeku Neretvu zbog čega je
bila važna i za Naronu. Također je moguće da se naselje na mjestu današnjega
Lovorja može dovesti u vezu s utvrdom. Opsežnijim istraživanjem arheologa i
povjesničara utvrdili bi se počeci gradnje utvrđenja na tome iznimno važnom
mjestu te bi se odredilo razdoblje u kojemu se utvrda upotrebljavala.
***
U kasnoj antici Rimsko Carstvo postupno gubi političku i gospodarsku. To
su iskoristili različiti barbarski narodi koji su prodrli unutar granica Carstva s
istoka Europe. Sve se te promjene ogledaju i u području doline Neretve koja je
tijekom čitave svoje povijesti imala svoju gospodarsku, prometnu i vojnu važ-
nost. To se posebno očituje u Naroni, najprije rimskoj koloniji, zatim važnome
uporištu Istočnogotskoga Kraljevstva i na kraju ponovno gradskom i biskupskom
sjedištu za vrijeme bizantske vladavine. Slično je stanje i na ostalim nalazištima
47

u kojima je taj slijed promjena utjecaja nešto slabije izražen, vidljiv samo kroz
gospodarsko-političku ili vojnu važnost njihova položaja. Tijekom posljednje
faze seobe naroda, s naseljavanjem slavenskoga stanovništva u zaleđe bizant-
skih gradova podatci su o stanju u dolini Neretve poprilično šturi da bi ih na
koncu posve nestalo.
Literatura:
1. ANZULOVIĆ, NEDA 1980. Bibliografija radova o Naroni. Dolina rijeke

Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split, 295 − 307.
2. BULJEVIĆ, ZRINKA 1999. Njive-Podstrana: Groblje iz vremena seobe
naroda u Naroni. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 90/91,
Split, 201 − 293.
3. BUŠKARIOL, FRANE 1999. Prinosi kasnoantičkoj sakralnoj topografiji
Narone, u E. Marin i dr.: Narona, Zagreb-Opuzen, 131 − 148.
4. CAMBI, NENAD 1980. Antička Narona − urbanistička topografija i kul-
turni profil grada, Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg
vijeka, Split, 127 − 154.
5. CIGLENEČKI, SLAVKO 2011. Justinijanovo utvrđivanje Ilirika. Archaeolo-
gica Adriatica, 3/1, Zadar, 205 − 222.
6. FISKOVIĆ, IGOR 1980. O ranokršćanskim spomenicima naronitanskog
područja, Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka,
Split, 213 − 256.
7. IVČEVIĆ, SANJA 2003. Antički metalni predmeti iz Narone, Arheološka
istraživanja u Naroni i dolini Neretve, Zagreb-Metković-Split, 129 − 168.
8. JELIČIĆ-RADONIĆ, JASNA 1995. Skulptura ranokršćanske crkve iz ca-
struma na otočiću Osinju na ušću Neretve, Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji, 35, Split, 147 − 161.
9. JURIĆ, RADOMIR 2003. Srednjovjekovna nalazišta donjoneretvanskoga
kraja, Arheološka istraživanja u Naroni i dolini Neretve, Zagreb-Metko-
vić-Split, 333 − 367.
10. MARASOVIĆ, TOMISLAV 2008. Ranosrednjovjekovne crkve pseudobazili-
kalnog tipa u Dalmaciji, Archeologica Adriatica, 2/2, Zadar, 555 − 572.
11. MARIN, EMILIO 1993. Krstionica u Naroni od V. stoljeća do vremena
Domagoja?, Kačić, 25, Split, 361 − 368.
12. MARIN, EMILIO 1999. Sveti Vid, Narona I, Split.
13. MARIN, EMILIO 2002. Erešove bare, Narona III, Split.
14. MARIN, EMILIO 2003. Naronitanski Augusteum i arheološka istraživanja
u Naroni 1988. − 2001., Arheološka istraživanja u Naroni i dolini Neret-
ve, Zagreb-Metković-Split, 11 − 50.
48

15. MARIN, EMILIO I SURADNICI 2004. Augusteum Narone, Splitska siesta
naronskih careva, Narona V., Split.
16. MARINOVIĆ, IVO; ŠUTIĆ, BALDO; VISKIĆ, MILORAD 2005. Baćina.
17. MAROVIĆ, IVAN 2006. Ostava bizantskih zlatnika iz Narone, Vjesnik za
arheologiju i historiju dalmatinsku, 99, Split, 235 − 252.
18. PATSCH, CARL 1996. Povijest i topografija Narone. Metković.
19. PATSCH, CARL 1997. Manja istraživanja u Naroni i oko nje. Metković.
20. RADIĆ, FRANO 1904. Tri šlema nadjena u Vidu kod Metkovića nijesu
germanskog, nego slavenskog podrijetla, Starohrvatska prosvjeta, god.
VIII, sv. 1. i 2., Knin, 41 − 55.
21. RAPANIĆ, ŽELJKO 1980. Arheološka topografija Paganije, Dolina rijeke
Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split, 267 − 269.
22. ŠILJEG, BARTUL 2003. Neki antički lokaliteti naronitanskog agera, Arhe-
ološka istraživanja u Naroni i dolini Neretve, Zagreb-Metković-Split, 267
− 276.
23. UGLEŠIĆ, ANTE 1994. Istočnogotski ženski grob iz antičke Narone, Rado-
vi Filozofskog fakulteta u Zadru, 34 (21), Zadar, 145 − 155.
24. UGLEŠIĆ, ANTE 1999. O etničkoj pripadnosti groba 2 s položaja Njive −
Podstrana u Naroni, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 38 (25), Zadar,
93 − 100.
25. UGLEŠIĆ, ANTE 2000. Kacige na provjesla tipa Narona/Baldenheim s
područja rimske provincije Dalmacije s posebnim obzirom na radioničko
podrijetlo tog tipa kaciga, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 39 (26),
Zadar, 61 − 69.
26. UGLEŠIĆ, ANTE 2003. O Naroni u istočnogotsko doba na temelju arheo-
loških nalaza, Diadora 21, Zadar, 201 − 212.
27. VIDOVIĆ, MILE 1996. Don Radovan Jerković, život i djelo, Metković.
28. VUČIĆ, JAKOV 2003. Ranokršćanska kamena plastika Narone, Arheološka
istraživanja u Naroni i dolini Neretve, Zagreb-Metković-Split, 199 − 214.
29. VUČIĆ, JAKOV 2005., Ecclesia Naronitana: prostor i granice, Vjesnik za
arheologiju i historiju dalmatinsku, 98, Split, 159 − 170.
30. VUČIĆ, JAKOV 2009. Kameni spomenici iz crkve sv. Andrije u Baćini,
Diadora, 23, Zadar, 133 − 178.
Ivan Volarević, Metković
49

LATINSKA DJELA FRA LUKE VLADMIROVIĆA
U PRIJEVODU JOZE MAREVIĆA
Prvi je put hrvatski čitatelj dobio ukupna djela fra Luke Vladmirovića pre-
vedena s latinskoga jezika na hrvatski u knjizi Fra Luka Vladmirović − neretvan-
ski pregalac (1718. − 1788.), Velika Gorica (2011.). Prevoditelj je knjige dr. sc.
Jozo Marević, znalac latinskoga jezika, a djelo su objelodanili izdavačka kuća
50
jurisic.indd 50 2/1/12 5:28:16 PM

Marka iz Velike Gorice, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja iz Splita,
Hrvatski državni arhiv iz Zagreba, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić iz Šibenika
i Ogranak Matice hrvatske u Opuzenu. Prijevodom ove knjige Marević kroči k
cilju koji su si zadali, posebice domaćim neretvanskim kulturnim poslenicima,
sudionici dvaju znanstvenih simpozija posvećenih fra Luki Vladmiroviću. Prvoga
u Zborniku o Luki Vladmiroviću, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu (2006.) i
drugoga u zborniku Fra Luka Vladmirović i Neretva, Neretvanska riznica umjet-
nina i inih vrijednosti, Hrvatska kulturna zaklada, Hrvatsko slovo, Opuzen/Za-
greb (2008.). Donosimo kratak životopis fra Lukin s 8. str. potonje knjige.
KRATAK ŽIVOTOPIS FRA LUKE VLADMIROVIĆA

(Sladinac, 16. travnja 1718. − Zaostrog, 8. listopada 1788.)
Fra Luka Vladmirović dospio je već u svojim dječačkim danima 1731.

godine u samostan u Zaostrogu gdje se je školovao. U novicijat je stupio 1736.
godine u Živogošću. Mudroslovlje i bogoslovlje studirao je u Makarskoj. Zare-
đen za svećenika, slavio je mladu misu u Opuzenu 17. lipnja 1742. godine.
Iste te godine pošao je u Mletke i Bolognu, gdje je nastavio studij filozo-
fije i teologije. U domovinu se vratio 1745. godine kad je imenovan lektorom
(profesorom) filozofije u Makarskoj. Nakon tri godine prelazi u Zaostrog za
učitelja gramatike. Iz Zaostroga odlazi u Mletke i tamo ostaje do 1752. godi-
ne. U svojoj redovničkoj provinciji obnašao je razne službe: bio je magistrom
klerika u Zaostrogu, propovjednikom te župnikom u Opuzenu (četiri godine),
Šibeniku (Varoš) i Metkoviću. Za župnikovanja u Šibeniku (1759. − 1763.) bio
je istodobno i profesor punih deset godina. U Mletcima je 1757. dobio naslov
generalnoga lektora i postao lektorom na Generalnome učilištu Franjevačkoga
reda u Šibeniku (dakle, bio je sveučilišni profesor). Bio je i kustod (zamjenik
provincijala). Više je puta putovao u Mletke i u Rim bilo zbog osobnih, bilo
zbog provincijskih poslova.
Pratio je opata Alberta Fortisa na njegovu putovanju po Neretvanskoj kra-
jini 1772. godine. Bivao je iz zdravstvenih razloga u Dubrovniku (1773.) i u
Bosni (1778.).
Kao nemiran i osebujan duh, često nekritičan, navlastito u svojim povije-
snim djelima, upozoravao je, djelujući prosvjetiteljski, na vrlo važna gospodar-
ska i društvena pitanja te predlagao neka moguća rješenja:
− prvi je ustvrdio da je komarac prijenosnik malarije
− ukazivao je suvremenicima da valja skupljati arheološke spomenike i
osnovati njihovu zbirku, što bi danas bio zavičajni muzej
51
jurisic.indd 51 2/1/12 5:28:17 PM

− predlagao je da se po selima osnivaju seoske zadruge da bi seljaci mo-
gli dobivati zajmove i lakše prodavati svoje proizvode
− smatrao je da treba osnivati pučke škole i školovati djecu
− obrazlagao je da ne valja graditi pomorsku luku u Opuzenu nego u da-
našnjim Pločama, što je ostvareno gotovo dvjesta godina nakon njegove smrti
− pisao je da bi bilo dobro probiti prokop koji bi odvodio vodu iz Baćin-
skih jezera u more, pa bi se tako dobilo plodno zemljište
− poticao je na uzgoj smokava, maslina i vinove loze te na proizvodnju
kvalitetnih vina
− čak je napisao i općinske statute koji bi unaprijedili cijelu Neretvansku
krajinu.
fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, Sinj
52
jurisic.indd 52 2/1/12 5:28:17 PM

ZAVIČAJ I PODRIJETLO RUĐERA BOŠKOVIĆA
U SVJETLU HRVATSKO-SRPSKIH ODNOSA U
ISTOČNOJ HERCEGOVINI
1. UVOD
Danas su prošli naši Hrvati, pisao je svojemu bratu Bartolomeju godine

1757. o hrvatskim postrojbama u sklopu austrijske vojske koje su odlazile u
bitku protiv Prusa Ruđer Bošković, jedan od rijetkih Hrvata kojega spominju
gotovo sve svjetske enciklopedije. Nebrojeno je puta ponovljena uzrečica da
tisuću puta ponovljena laž lako postaje istinom. Zbog toga se i u godini veli-
koga jubileja, 300. obljetnice rođenja toga hrvatskog velikana često u našim
medijima mogu čitati članci i intervjui u kojima uzdanice hrvatskoga novinar-
stva (Inoslav Bešker) i književnosti (Predrag Matvejević) govore o navodnome
Boškovićevu srpskom (ili barem nehrvatskom) podrijetlu.
Istočna je Hercegovina, zavičaj Ruđerova oca Nikole, zbog svoje specifič-
ne povijesti veoma zanimljiva. Početkom 11. st. ondje je osnovana Trebinjska
biskupija, a samo na području župe Ravno u Popovu uščuvano je čak osam
srednjovjekovnih crkava (od kojih su pet i danas katoličke, a za tri se pouzdano
zna da su to nekoć bile iako se u njima danas obavlja bogoslužje po istočnome
obredu). O povijesnim okolnostima zbog kojih su katolici postali manjinom u
istočnoj Hercegovini te danas nastanjuju samo najzapadnije i najjužnije dijelo-
ve te mikroregije (iako je katolika još koncem 19. st. u Trebinju bilo dvostruko
više nego pravoslavaca, a Hrvati su u znatnoj mjeri do Drugoga svjetskog rata
naseljavali i općine Nevesinje, Gacko i Kalinovnik) dosta je pisano, pa izne-
sene činjenice ne treba ponavljati. Tek ističem kako je navedeni prostor već
više stoljeća rubni dio hrvatskoga narodnog prostora, a upravo je ta rubnost
doprinijela očuvanju nekih drevnih jezičnih crta, opstanku nekih običaja autoh-
tonoga prethrvatskog stanovništva (poput krsne slave koju se najčešće povezuje
s kultom lara i penata, a zbog koje naši istočni susjedi posežu čak i za zapad-
nom Hercegovinom), vjerovanja i osobnih imena koja su u drugim hrvatskim
krajevima uglavnom iščeznula. Identitet se istočnohercegovačkih Hrvata zbog
53
vidovic.indd 53 2/1/12 5:29:24 PM

nekih dodirnih točaka sa susjednim srpskim identitetom zarana našao na udaru
velikosrpske propagande, ali i hrvatskoga ekskluzivnog nacionalizma po koje-
mu sve što nije "čisto" hrvatsko nije uopće hrvatsko.
Upravo se na primjeru umjetno stvorenoga spora o Ruđerovu podrijetlu
može rekonstruirati i obrazac velikosrpskoga posezanja za iskonski hrvatskim
krajevima. Hrvatski je odgovor u takvim prigodama poslovično mlak, čemu smo
svjedoci i u današnjim vremenima kad Akademija tzv. Republike Srpske posr-
bljuje Makarsko primorje, a hrvatstvo dubrovačkih književnika brane tek časne
iznimke kao što je Mirko Tomasović.
2. DUBRAVA I POPOVO U ISTOČNOJ HERCEGOVINI −

POSTOJBINA BOŠKOVIĆÂ
Otac Ruđera Boškovića Nikola rođen je u Orahovu Dolu u Popovu, selu

smještenome na južnome rubu prodoline Dubrave uz srednjovjekovni Put soli.
Dubrava se prostire od Zavale, srednjovjekovnoga popovskog vojno-upravnog
središta u kojemu se nalazio srednjovjekovni Popovski grad te niz utvrda o
čemu svjedoče toponimi Grad, Gradac i Ostrog. Zavala je bila i duhovno sredi-
šte toga kraja. U njoj se nalazila istočnohercegovačka inačica crkve sv. Spasa −
crkva sv. Petra, predmet jednoipolstoljetnoga katoličko-pravoslavnog sporenja
o kojoj srpski povjesničar Vladimir Ćorović piše: Iz ruševine te crkve očuvana je
Slika 1. Rodna kuća Nikole Boškovića u Orahovu Dolu

(fotografirao: Stanislav Vukorep)
54
vidovic.indd 54 2/1/12 5:29:27 PM

jedna ploča u manastiru, koja sa svoje strane daje nešto potvrde za zapadno
poreklo njene arhitekture. Motiv pletera (podebljao D. V.) u gornjem delu ploče
karakterističan je za dalmatinske građevine i to čak iz dosta ranog srednjeg
veka, iz VIII − X stoleća. Govoreći o motivu dviju ptica Ćorović zaključuje:
Ovakve figure po pravoslavnim crkvama u Hercegovini apsolutno ne postoje.
Pametnomu dosta.
Osim te crkve u predaji se spominje i crkva sv. Mihajla kod Andrića i Jovi-
ća kuća, u starome osunčanom dijelu Zavale koji se naziva Viti kuk, od koje je
donedavno bio očuvan kameni prag. Na istočnome se obodu Dubrave nalazi
brdo Tr(e)štenik (osl. trěskъ ‘grom’) koje upućuje na kult Peruna Gromovnika u
koji se pretočilo štovanje sv. Vida, sv. Jurja, sv. Ilije, ali i sv. Mihajla/Mihovila. U
Dubravi tako nalazimo dva toponima motivirana mogućim ruševinama crkava
posvećenih svetcima u čiji se kult pretakalo Perunovo štovanje. Prvi je spomenuti
toponim Miljava crkva u Zavali na ulazu u Dubravu, a drugi toponim Ilijino
brdo na izlazu iz Dubrave u Orahovu Dolu. K tome, mjesni neverini popraćeni
grmljavinom, koje Orovci promatraju s padina Ilijina brda (popovska uzrečica
kaže: Gromom bije Gromovnik Ilija, vatrom pali Ognjena Marija, pomaže im
sveti Pantelija), dolaze upravo s Tr(e)štenika. Crkva sv. Ilije koja se spominje u
osmanlijskim vrelima (iako je katolički spisi ne spominju) možda se nalazila
upravo na Ilijinu brdu napogled mogućemu Perunovu svetištu.
Slika. 2. Pravoslavni manastir u Zavali, nekoć najvjerojatnije benediktinski

eremitaž (fotografirao: Stanislav Vukorep)
55
vidovic.indd 55 2/1/12 5:29:28 PM

3. VJERSKI ODNOSI U POPOVU I NJIHOV UTJECAJ NA MJESNU
ONIMIJU
Nakon dolaska Osmanlija u Popovu jača utjecaj pravoslavlja te se neg-

dašnji eremitaž dogradnjom i preuređenjem pretvara u pravoslavni manastir
koncem 15. ili početkom 16. st. (prvi mu je spomen 1514.), iako mu gradnju
pojedini srpski povjesničari neopravdano pomiču čak na 7. st. Upravo je za-
voski manastir bio idejni i ostvarbeni rasadnik snažnijega širenja pravoslavlja
na samu Zavalu, njezine zaseoke Muharevu Ljut i Budim Do te obližnja sela
Čvaljinu i Dvrsnicu, a u manjoj mjeri i na Ravno. O snazi popravoslavljivanja
zorno svjedoči podatak da je u Čvaljini na pravoslavlje prešla čak i obitelj
Perotić s otoka Šipana, a iz Zavale se i Čvaljine najviše obitelji u 17. i 18. st.
preselilo u katolička sela Ravno i Trebimlja. Katoličkim su oazama ostali zavoski
zaselak Češljari (na njegovu se mjestu nalazilo srednjovjekovno selo Poljičani) i
ishodište Boškovićâ Orahovi Do.
Slika 3. Crkva sv. Ivana u Orahovu Dolu (fotografirao: Stanislav Vukorep)
Da je Popovo povijesni hrvatski prostor, dokazuje i toponimija u kojoj

su uščuvani neki hrvatski apelativi koji su do danas uglavnom zabilježeni u
kajkavskim krajevima. Tako u Popovu bilježimo toponime Velja Vas (usp. vas
‘selo’), Hržište (< hrž ‘raž’), Kljetina (< klijet ‘trošna kuća’) ili Čajteš (usp. čatež
‘močvarna livada’), a u Neretvanskoj krajini kod Komina nahodimo i toponime
Gornja i Donja mlaka (< mlaka ‘lokva’). Na stari hrvatski glagol srbati ‘srkati,
soptati’ (s kojim se povezuje i ojkonim Srb u Lici) upućuju hidronim Srbić, pre-
56
vidovic.indd 56 2/1/12 5:29:28 PM

zime Srba i zoonim Srbo (tako se nazivaju psi koji srču dok piju vodu). Pridjev
pak grčki u mjesnoj toponimiji označuje starinsku i kvalitetnu gradnju, a ne
vjersku pripadnost.
Sve do dolaska Osmanlija veći je dio istočne Hercegovine bio ikavski.
Nahodimo tako ikavicom pisane stećke u Nevesinju, Ljubinju i Trebinju. Marko
Vego (za kojega bi se moglo reći sve osim da je hrvatski nacionalist jer je 1938.
prešao na pravoslavlje) spominje činjenicu da se stanovnici Trebimlje i Ravna
dubrovačkim sudcima obraćaju na ikavici te domeće: Mjesto Trebinje izražava
se kao Tribigna u ikavskom području iako je to područje ijekavsko. Možda je
to prastari ostatak iz doba doseljenja južnih Slavena u te krajeve. Tako je i sa
mnogim drugim riječima, što se vidi po mojim ispisima iz arhiva. Da je istočna
Hercegovina iskonski ikavsko područje, namjerno se prešućivalo zbog toga što
iskonskih Srba ikavaca gotovo da i nema. Postoji tek jedna mala ikavska oaza
u Azbukovici u Podrinju (današnja općina Ljubovija u zapadnoj Srbiji), danas
naseljena isključivo Srbima, no po nekim je podatcima dio stanovništva u taj
kraj doseljen iz Dalmacije. Nadalje, u blizini je Azbukovice bio i franjevački
samostan u Srebrenici te je i to moglo utjecati na to da se ikavica ondje odr-
ži. Ipak, nije nemoguće da je riječ o popravoslavljenome življu s obzirom na
brojne osmanlijske zapise o popravoslavljenju katoličkoga puka u Podrinju,
poglavito u Zvorniku.
Važno je napomenuti da su u istočnoj Hercegovini uščuvana stara hrvatska
narodna imena kao što su Bjelosav, Boja, Boško, Dragobrat, Miloš, Rade, Raič,
Raosan, Stojan ili Vuk, dok su u drugim krajevima zbog provođenja odredaba
Tridentskoga sabora (1545. − 1569.) novi krštenici nosili isključivo kršćanska
imena. Ipak, početkom 18. st. i u Popovu župnici mijenjaju narodno ime Vuk
(zbog bliskozvučnosti latinskoga Lupus i latinskoga Lucas) u kršćansko Luka,
Miloslav (> Mile, Mileta) u Mihovil, Miho ili Mihajlo, a Rade u Rafael. Treba
napomenuti da su u srednjovjekovnome Popovu česta i osobna imena Hrvoje
i Hrvatin, što je nedvojben dokaz samosvijesti istočnohercegovačkih Hrvata i
mnogo prije nego što nam to službena historiografija nastoji prikazati (Pa zar
imenska formula Hrvoje Vukčić Hrvatinić sama po sebi ne govori dovoljno o
tome tko je u Bosni i Hercegovini živio?) U istočnoj Hercegovini očuvana su i
neka kršćanska imena koja su danas uobičajenija kod pravoslavaca kao što
Kostadin, Lazar, Mihajlo, Mitar, Mušo (očuvano u toponimima Mušja dolina i
Mušovići, današnji Moševići) < Mojsije ili Spasoje, pa čak i Jovan i Sava. Tako
kao mletačke nadarenike u Zažablju i Popovu 1694. nahodimo Jovana Rodi-
na, a 1695. Jovana Bokana, nositelje prezimena koja su bila i jesu katolička.
U maticama župe Gradac (kod Neuma) nahodimo upise dvaju Jovana: 1722.
Jovana Krešića, a oko 1745. Jovana Gustina. Zanimljivo je pritom spomenuti
da se osobno ime Jovan pojavljuje na gradačkome i hutovskome području koje
57
vidovic.indd 57 2/1/12 5:29:29 PM

Slika 4. Nekoć katolička, a danas pravoslavna crkva sv. Đurđa u Dubljanima
je narodnosno i vjerski homogeno, a ne, primjerice, u Popovu u kojemu je živio

znatan broj pravoslavaca. U istočnoj Hercegovini bilježimo prezimena motivi-
rana osobnim imenom Ivan u pravoslavaca (npr. Ivanišević u Poljicima; osobno
je pak ime Ivan kod pravoslavaca u Gacku i u 20. stoljeću, a među nevesinjskim
iseljenicima u Crnoj Gori nahodimo obitelj Ivović). U Dečanskim hrisovuljama,
jednome od prvih srpskih antroponimijskih spomenika, zabilježeni su sljedeći
odrazi kršćanskoga imena Ivan: Ivan, Ivaniš, Ivanko, Ivanša, Ivanac i Ivoje.
Zanimljivo je da u tome srednjovjekovnom srpskom spomeniku nijednom nije
zabilježeno (sic!) osobno ime Jovan ili koja njegova inačica, a zabilježeni su
albanski (Đon) i romanski (Žan) odrazi kršćanskoga imena Ivan. Osobno ime
Ivan i njegove inačice bilježimo do 18. stoljeću na čitavome području koje su
naselili Srbi, a danas ga je osobno ime Jovan u dobroj mjeri istisnulo iz svih
srpskih krajeva, čak u većoj mjeri u onim krajevima u kojima je nekoć bilo naj-
češće (poput istočne Hercegovine i dijelova Crne Gore u kojima se to dogodilo
da bi se istaknula vjerska razlika). Važno je napomenuti da je osobno ime Jo-
van moglo nastati iz triju izvora. Postanje je hrvatskoga osobnog imena Jovan
i njegovih inačica u primorskim čakavskim krajevima posve prozirno. Većina
čakavskih govora ne poznaje fonem đ te ga u posuđenicama zamjenjuje s j
(npr. jardin < tal. giardino, vijaj < tal. viaggio). Tako je od talijanskoga osob-
nog imena Giovanni nastalo čakavsko Jovan te brojne njegove inačice i ženska
osobna imena nastala mocijskom tvorbom (npr. Jovanin, Jovanina, Jovo, Jova,
Jovanka) te istozvučni osobni nadimci. Vjerojatno je čakavskim posredstvom
58
vidovic.indd 58 2/1/12 5:29:29 PM

osobno ime Jovan dospjelo i u Makar kod Makarske u kojemu ga bilježimo
1475., a vjerojatno su čakavsko-štokavski (što teritorijalni, što književni) do-
diri utjecali na mnogobrojnost prezimena uvjetovanih tim osobnim imenom i
njegovim inačicama na dubrovačkome i neretvanskome području te u istočnoj
Hercegovini. Isto je muško osobno ime moglo ući u hrvatski antroponimijski
fond i preko dalmatskoga (za to zasad nemamo izravnih dokaza, no potvrđena
dalmatska imena Džovo, Žovan i Juvan upućuju na to da ni tu mogućnost ne
treba posve odbaciti), ali i izravno iz grčkoga (kao i u Srba i hrvatskih grko-
katolika). Osobno ime Sava bilo je pak posve uobičajeno u selu Dubljani iz
kojega su Hrvati protjerani nakon Drugoga svjetskog rata, a osobno ime Savica
potvrđeno je u selu Oskrušnici kod neumskoga Gradca. Ta se osobna imena
izvode od kršćanskoga imena Sebastijan (usp. osobno ime Sabo u Dubrovniku
i Sabić na Braču). Srpski onomastičar Ivan Popović pokušao je pak prisutnost
osobnih imena grčkoga postanja povezati s utjecajem pravoslavlja, pa je čak i
festu sv. Vlaha pokušao prikazati prežitkom pravoslavlja u Dubrovniku, no moći
sv. Vlaha u Dubrovnik su došle 972., gotovo stoljeće prije Crkvenoga raskola.
Uostalom, bizantski je utjecaj na istočni Jadran izražen i mnogo sjevernije. Tako
se u Rovinju slavi sv. Eufemija. Sveti Vrači (Kuzma i Damjan) štuju se diljem
naše obale i njezina zaleđa, a koliko je besmisleno njihovo štovanje povezivati
s pravoslavljem, svjedoči i činjenica da ih štuju i anglikanci.
O tome da je velik dio pravoslavnoga stanovništva nekoć bio katolički,
osim povijesnih dokumenata svjedoče i istočnohercegovačka srpska prezime-
na. Tako u Berkovićima kod Stoca nalazimo prezime Antunović, a kako je sv.
Antun Padovanski živio 1195. − 1231. (a teško je povjerovati da je prezime
odraz štovanja sv. Antuna Egipatskog jer potvrde kršćanskoga imena Antun u
srpskome antroponimijskom sustavu u srednjovjekovlju ne nalazimo) jasno je
da je prezime odraz katoličke prisutnosti i u dijelovima istočne Hercegovine
u kojima danas katolika nema. Osobna su imena Ante/Anto i Frano (Franjo
Asiški također je živio više od stotinu godina nakon Crkvenoga raskola, 1181.
− 1226.) sve do današnjih dana opstala u nekoć katoličkoj Crnoj Gori.
4. O PRIJEPORIMA O PODRIJETLU BOŠKOVIĆA
U osvrtima na podrijetlo istočnohercegovačkoga stanovništva srpski su se

znanstvenici uglavnom oslanjali na monografije Hercegovina Jevte Dedijera i
Popovo u Hercegovini Milenka S. Filipovića i Ljube Mićevića u kojima se uglav-
nom donose (najčešće posve neutemeljene) predaje o podrijetlu rodova iako su
popovske i gradačke katoličke matice najstarije u Hercegovini te su kao takve
prvorazredno povijesno vrelo. Koliko su predaje vjerodostojne, najrazvidnije je
59
vidovic.indd 59 2/1/12 5:29:30 PM

na primjeru obitelji Popović iz Gabele koja drži (kao i većina starijih rodova u
središnjoj i istočnoj Hercegovini) da je rodom iz Crne Gore iako se u Gabelu
doselila iz obližnjih Dobranja prije samo 150 godina. Izvor je predaja o crno-
gorskome podrijetlu starih popovskih rodova upravo monografija Jevte Dedije-
ra, pa se tako raznoraznim izmišljenim predajama nastojalo dovesti u pitanje i
katoličko podrijetlo Boškovića.
Prezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649., godine 1653.
Boškovići žive na Trebimlji, 1710. u Veljoj Međi i Cicrini, 1722. u Ravnome,
oko 1730. u Češljarima, 1740. u Dubljanima, a 1755. na Belenićima, i to
Slika 5. Pogled na Velju Među (fotografirao: Stanislav Vukorep)
uvijek kao katolici. Iz Orahova Dola Boškovići se sele i u Zažablje. Godine

1723. spominju se u Hrasnu, 1738. u Slivnu, a 1769. u Dobranjama. Živjeli
su u hutovskomu naselju Raševići odakle su se preselili u Metković (1757.),
Sjekose (1760.), Mramor i Tuhinje te dalje u Dubrave (godine 1792. spominju
se u Crnićima). Katolištvo je Boškovića (i njihovih potomaka Kristića, Tomičića
i drugih) nemoguće osporiti ako ni zbog čega, onda zato što je rođeni stric
Ruđera Boškovića bio don Ilija, popovski župnik kojega su uskoci ubili koncem
17. st., pa se ocu don Ruže (kako tomu učenjaku tepaju njegovi suzavičajni-
ci) nastojalo promijeniti i prezime i mjesto podrijetla. U Orahovu Dolu uistinu
postoji predaja da Boškovići potječu od Pokrajčića koji su se doselili iz Bosne,
pa se Nikolu Boškovića iz Orahova Dola pokušalo prekrstiti u Nikolu Gudelja
iz Pokrajčića kod Trebinja. Drugi su pak pokušali Boškoviće smjestiti u Orah,
60
vidovic.indd 60 2/1/12 5:29:30 PM

Slika 6. Ovdje se nekoć vrhlo: pločna gumna u Orahovu Dolu
selo u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke, no i tu su se prevarili jer je u doba

rođenja Nikole Boškovića to selo bilo katoličko. U najnovije su vrijeme srpski
"historiografi" pokušali kao rodno mjesto Nikole Boškovića nametnuti Veličane,
no i ondje Boškovići nose nadimak Kadijić kao i hutovski Boškovići te su u Veli-
čanima razmjerno nedavno prešli na pravoslavlje.
Osim već navedenih izravnih podataka (Orahovi Do oduvijek je katolič-
ko selo, don Ilija Bošković, Ruđerov stric, bio je katolički svećenik, a Marijan
Sivrić i Marinko Marić našli su upise Nikole Boškovića u katoličkim maticama)
katolištvo Boškovića potvrđuju i posredni dokazi. Osim katolika iz Popova Ne-
retvansku krajinu naselio je i jedan dio popovskih pravoslavaca. Nijedan rod
doseljen u Neretvansku krajinu nije u prvome valu doseljenja (a najčešće nika-
ko) mijenjao obred. Podatci su nam iz neretvanskih matica vrlo dragocjeni jer iz
njih doznajemo da su u danas isključivo srpskim selima u Popovu nekoć živjeli
katolici. Tako je obitelj Ivanišević u Metkoviću podrijetlom iz Poljica, Medari su
iz Sedlara ili Dračeva, Grubješe iz Dvrsnice i Sedlara, Galičići iz Galičića, a
Gluščevići iz Sedlara. Treba napomenuti da se u navedenim selima ne spominje
nijedan katolik u posljednjih trista godina, a svi su nositelji tih prezimena u
Popovu danas pravoslavci! Iz Dubrave su se u neretvansku župu Slivno doselila
tri roda, od kojih je svaki nakon doseljenja čuvao iskonski obred. Ćulići su se
iz Zavale doselili u Podstijene, ali su koncem 18. st. prešli na katolištvo (kao i
Rešetine u Opuzenu te Simati u Dobranjama), a Kadijevići su se iz istoga mjesta
doselili na Kremena i do danas su ondje i u Mihalju ostali pravoslavci. Posebno
61
vidovic.indd 61 2/1/12 5:29:30 PM

Slika 7. Romića kula u Orahovu Dolu (fotografirao: Stanislav Vukorep)
je zanimljiv slučaj Šešelja koji su se iz Muhareve Ljuti (ondje se 1704. kao po-
sjednik spominje Mijo Šešelj) doselili u Lađište odakle su prešli u Podgradinu.
Prvo obitavalište Šešelja u Popovu bili su Veličani, a odande se obitelj odselile
u Koteze, pa u Muharevu Ljut (gdje i danas žive) i koncem 19. st. u Orahovi
Do (otkud su se iselili 1992.). Na pravoslavlje su Šešelji prešli koncem 18. st.
Predaja kaže da je jedan od Šešelja morao prijeći na pravoslavlje kako bi mo-
gao postati manastirski zvonar i dobiti na korištenje manastirske zemlje. Da su
popovski i neretvanski Šešelji jedan rod, potvrđuje i podatak da i pravoslavni
i katolički Šešelji za obiteljskoga zaštitnika imaju sv. Luku. Tim je tragikomičniji
položaj haškoga uznika Vojislava Šešelja kojemu se danas sudi zbog progona
naroda kojemu i sam, barem po krvi, pripada.
5. ZAKLJUČAK
Ovime završavamo šetnju zavičajem predaka Ruđera Boškovića u kojemu

danas nakon nebrojenih ratova živi deset puta manje stanovnika nego netom
nakon osmanlijskih osvajanja. U Orahovu Dolu danas živi 18 ljudi, u Češlja-
re svrati tek pokoji vikendaš, u Zavali živi troje staraca, a u Muharevoj Ljuti
i Budim Dolu ukupno desetak preostalih stanovnika. Među njima izdvajam
trojicu, abecednim redom jer su sva trojica jednako važni i zaslužni za očuva-
nje preostale toponimijske i ine baštine neobično bogate i važne za razvijanje
62
vidovic.indd 62 2/1/12 5:29:31 PM

Slika 8. Marinko Kristić, jedan od posljednjih Orovaca
svijesti kako hrvatski povijesni narodni prostor u srednjovjekovlju ne završava

negdje na Cetini ili Neretvi i da je to što hrvatsko biće dijeli neprirodna međa,
posljedica nesretnoga povijesnoga usuda, a ne nekakvih genetskih ili mentali-
tetnih razlika. Ti su po izbor ljudi Marinko Kristić iz Orahova Dola, Mato Leto
iz Češljara i Andrija Lučić iz Zavale (rođen na Golubincu). I zato kad čujete
Popovo ne mislite na mjesto poharano neprestanim trvenjima i ratovima, mislite
na dokone dubrovačke vlasteline, poput Jakova Sorkočevića u drugoj polovici
16. st., koji su ondje odlazili u lov pišući o tome području kao o žitorodnu i
vinorodnu kraju s obiljem ribe i divljači, vrhunskim klesarima i kuharima, uži-
vajte u lijepome hrvatskom jeziku kojim Popovci zbore i kao jedni od rijetkih u
svojemu govoru čuvaju stare nazive mjeseci, spomenite se kamenih kuća, starih
crkava i kamenih spavača na popovskim grobljima jer Popovo je nekoć bilo
središte, a ne periferija, a Zemlja je okrugla, pa se možda jednom sve vrati na
pravo mjesto.
dr. sc. Domagoj Vidović, Metković
63
vidovic.indd 63 2/1/12 5:29:31 PM

ŠEŠELJI
Za Božić godine 1996. dobio sam od svojih rođaka Barbare i Tvrtka Še-
šelja iz Ontarija u Kanadi čestitku koju ovdje u prijepisu prilažem. Rođacima
zovem sve Šešelje bez obzira na to jesu li mi rođaci po krvi ili nisu. Ja ih sve
rodbinski osjećam i tako se prema njima odnosim. Jednako tako osjećam i one
koji se prezivaju Šešelja, bili oni s Dugoga otoka, bili od Zadra, bili pak iz
Canberre u Australiji, gdje sam godine 1988. upoznao fra Stjepana Šešelju te
obitelj Fausta (fra Stjepanova brata) i Marije Šešelja. Jednako ih zovem rođaci-
ma. Naravno, kada me pitaju za onoga Šešelja, ja velim: on mi je brat − s one
strane rijeke! Ne niječući pritom njegovo hrvatsko podrijetlo premda nas danas
dijele vode, duboke vode.
Rođaci su mi Barbara i Tvrtko poslali pjesmu Marka Šešelja (1856. −
1931.) posvećenu starini ocu fra Grgi Martiću, koja je uz imprimatur austro-
ugarske cenzure u Sarajevu od 13. siječnja 1905. tiskana u Mostaru. Pjesmu
ovdje donosim u prijepisu, donosim i presliku izvornika i Markovu fotografiju.
Inače je Marko Šešelj podrijetlom zasigurno iz Popova odakle se granaju svi
rodovi Šešelja, a u Mostaru ostvaruje svoju punu potvrdu hrvatskoga javnog
djelatnika. On je prvi u plemenu Šešelja koji se javlja pisanom riječju, na što
sam posebno ponosan, a svakako je važan njegov prinos u borbi za hrvatske
pravice i djelatnost u Franjevačkoj tiskari u Mostaru. Pa neka ovaj prilog, po-
svećen njegovoj uspomeni, bude poticaj istraživačima života mu i djela, koji su
važni za neretvanski prostor, a i za hrvatsku kulturu općenito.
***
Božić 1996.
Dragi rode,
korjenika nam je hrvatskoga nam roda možda i od Domagojeva doba, a da-
nas, eto, rod su nam se i pleme rasuli po cijelom svijetu. Ima nas, sva sreća
malo, i s one strane rijeke.
Neobično mi je drago da sam Vas osobno upoznao, još jednoga brata
iz plemena s Neretve, a još mi je draže da se i moje ime Tvrtko i imena mojih
64
seselji.indd 64 2/1/12 5:30:50 PM

predaka Dragutin, Marko, Vidak itd. mogu uvrstiti među one Joze, Stipane,
Grge, Blaže, Filipe i mnoge neimenovane iz istoga plemena.
Među obiteljskim uspomenama našao sam preslikanu pjesmu Marka Šeše-
lja koja je, kako se razabire, prije objave morala proći cenzuru austrijske vlasti,
koja briše ime hrvatsko i svaku pomisao na slobodu, pa vam prilažem presliku.
Izvornik se nalazi (ako je preživio teror bivše vlasti) u Napretkovoj zbirci u Sa-
rajevu. Isto tako prilažem presliku njegove fotografije snimljene prigodom 60.
mu rođendana. Rođen je 4. ožujka 1856.,a umro 9. listopada 1931.
Želimo Vama i Vašoj obitelji čestit Božić i sretnu novu 1997. godinu u
slobodnoj Republici Hrvatskoj uz obilje zdravlja!
Barbara i Tvrtko
***
Marko Šešelj (1856. − 1931.)
65
seselji.indd 65 2/1/12 5:30:51 PM

Preslika pjesme Marka Šešelja
66
seselji.indd 66 2/1/12 5:30:51 PM

NAPRETKOVA KULTURNO-HISTORIJSKA ZBIRKA
Inv. br. 10 Odsj………. Br………..
Njegovoj Prečastnosti
Starini O. Fra Grgi Martiću,
Hrvatskom Omiru*
posjedniku željezne krune III. stepena, vitezu reda F. J. I. posjedniku
osmanl-Medžidije III. ordena i.t.d. i.t.d.
Prigodom svećeničkog jubileja
dne 14. siečnja 1895.
Oj vi pjesme sladke davorije

Davorite i oduška dajte.
Današnjemu danu pokliknite,
Veličajnom slavom i milinom −
Skladnim glasom odjeknite svietom…
Nije mjesec niti godinica,
Nego eto polu vjeka ciela.
Da nam niče starče vilenjače
Kraj brdašca, milog Radovana,
(------------------------------------)
Da rod bodri i rane mu vida
Osvetom (---------------) prieti
Željni roda slomiti jedinstvo
Pošav stopam drevnega Omira
Obljubljena od svijeh Slavena.
Proslavljenog pjesmom Ljubomira:
Medju njima stan prostran imade,
U tom stanu divan starac stoji
Ima njemu stotinu godina
Bieli brci pali do ramena,
Kano runo od biela janjca
Zračne oči kano u sokola
Obdan hoda po gori zelenoj
Čuva svojih hiljadu ovaca
Hvata, lovi zvjerku svakojaku,
A kad zadje preko mora sunce,
Ovce sprati u stan umihodi
Vatru loži, a prostirku stere,
Prostirka mu koža od kurjaka
Pokrivalo siva megjedina
67
seselji.indd 67 2/1/12 5:30:51 PM

Viš glave mu šara puška teška
A do puške gusle javorove
……
Gusle ječe, davorije zveče!
Eto rode i zgode i dana
Da našega slavimo Omira
Složno si'e bratski, zajednički,
Ne bi li se ocu odužili
Pa uz žrtve žrtve doprinili
Da nam jednom bolji svanu dani
Gdje vječito proljeće se stani.
Slavlje nam je bajno veličajno,
Jer Velebit munjem zagrmio
Biokovu namign’o nad morem,
M i l o v a n u kosti osjetile
Stog’ Jadransko more zadrhtalo,
Zadrhtalo Lovčen pokrenulo,
Velež stoji a valovje broji.
Svi da redom učestvuju slavju
Zlatnog dana oca izabrana
Jer se vila iza Milovana
Prvom njemu na gudalo svila
Oj kako to rodu godi milo!
(Pokazala rodu da je čila!)
***
Zdravo da si uzvišeni starče!
Ej da Bog da na dobro ti slavlje
Ko i rodu našem osvanulo
Sve u hvalu tvorca velikoga,
Svojim žarom srcem mladenačkim
Žive sloge plamen uzpirio.
Mladom žrtvom narod pomladio;
A on će te čuvat u srdašcu
Dok je roda i grude (hrvatske)
Na kojoj si niko i procvao
Borio se i slavu joj dao.
U Mostaru o Mladom ljetu 1895.
* Homer
posvećuje Marko Šešelj
Stjepan Šešelj, Zagreb
68
seselji.indd 68 2/1/12 5:30:51 PM

GEOLOŠKI PRIKAZ I RUDARSTVO
ŠIREGA PODRUČJA DOLINE NERETVE
Ovaj prikaz obuhvaća dijelove doline Neretve u Republici Hrvatskoj i

njezinu zaleđu u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je obuhvaćen zapadni dio
Dubrovačko-neretvanske i istočni dio Splitsko-dalmatinske županije. U Bosni i
Hercegovini obuhvaćen je dio Hercegovine naslonjen na obrađeno područje
u Republici Hrvatskoj. Dakle, obuhvaćeno je kopno širega dijela lijeve i desne
obale rijeke Neretve.
Geološki podatci iskazani su na geološkim zemljovidima i pripadajućim
tumačima listova Metković, Ploče, Korčula i Ston. Istraživanja su i obradu poda-
taka najvećim dijelom obavili stručnjaci Geološkoga instituta iz Zagreba, a ma-
njim dijelom djelatnici Geološkoga instituta iz Sarajeva. Raščlambe za bitumi-
nozne pojave obavljene su u Ini (Zagreb). Radovi su započeli 1958. (Metković),
a nastavljeni šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Zemljovidi i
tumači izdani su nakon toga.
List Metković prikazuje porječje Neretve od Mostara do pred Ušće te velik
dio kopna istočno i zapadno od toka rijeke Neretve.
List Ploče pokriva priobalje od Makarske do područja Neretve, njegovo
zaobalje i dijelove Hercegovine, istočni dio otoka Hvara i sjeverozapadni dio
poluotoka Pelješca.
List Korčula obuhvaća središnji dio poluotoka Pelješca, istočni dio otoka
Korčule, zapadni dio otoka Mljeta te samo mali dio doline Neretve (Blace i
Mihalj).
List Ston zahvaća sjeveroistočni dio doline Neretve, priobalje do Trsteno-
ga, njegovo zaleđe s hercegovačkim dijelom, istočni dio poluotoka Pelješca,
dubrovačke otoke te središnji i istočni dio otoka Mljeta.
69
damic.indd 69 2/1/12 5:31:45 PM

Prikaz 1. Prostorni položaj geoloških zemljovida listova Korčula, Metković, Ploče i Ston
Prva geološka istraživanja obavljena su sredinom 19. stoljeća. Već oko

1840. nakon terenskoga rada Boué izrađuje pregledni geološki zemljovid. Go-
dine 1868. Hauer izrađuje geološki zemljovid Austro-Ugarske Monarhije, a
Strache 1879. daje novi geološki zemljovid, samo u preglednijemu mjerilu. Više
austrijskih i drugih (nizozemskih i talijanskih) geologa nastavljaju istraživanja te
izrađuju nove geološke zemljovide. Petković 1931. izrađuje pregledni geološki
zemljovid Kraljevine Jugoslavije, a Mikinčić 1953. godine predstavlja pregledni
zemljovid socijalističke Jugoslavije. Istraživanja se nastavljaju u pojedinim di-
jelovima bivše države. Na temelju spomenutih spoznaja, postojećih podataka,
geoloških zemljovida starijih geologa te ponekih posebnih istraživanja izrađeni
su geološki zemljovidi cijele bivše države. Posebna su istraživanja i ispitivanja
uzoraka toga područja obavljali:
− "Geoistraživanja" iz Zagreba za pronalaženje pitke vode
− "Energoinvest" iz Sarajeva za vodotokove pri gradnji hidroelektrana na
Neretvi i dubrovačkome području
− "Ina" iz Zagreba za ispitivanje bitumena.
Svi dobiveni i obrađeni podatci izneseni su u već navedenim listovima
(Metković, Ploče, Korčula i Ston) promatranoga područja, od kojih je samo dio
obuhvaćen ovim prikazom.
70
damic.indd 70 2/1/12 5:31:45 PM

Geološki zemljovid širega područja doline Neretve
71
damic.indd 71 2/1/12 5:31:45 PM

damic.indd 72
Tumač uobičajenih oznaka za geološki zemljovid
72
2/1/12 5:31:46 PM
Tumač kartiranih jedinica za geološki zemljovid
73
damic.indd 73 2/1/12 5:31:47 PM

Prema dostupnim podatcima na širemu je području doline Neretve utvr-
đeno postojanje boksita i limonita na nekoliko mjesta. Neka su ležišta samo
utvrđena, neka su orudnjenja slabo istražena, a obavljeno je nekoliko kemijskih
raščlamba radi utvrđivanja kakvoće. Nije bilo vađenja niti su ona isplativa
prema procjenama količina. U široj okolici Vrgorca i Metkovića česte su pojave
boksitnoga orudnjenja duž kontakta senonskih i kozina vapnenaca. Na vrgor-
skome području obavljeni su samo manji istražni radovi, a u okolici Metkovića
nije obavljeno ni to. Kod Vrgorca se orudnjenja nalaze u području Zekulića i
Majića te oko zaselaka Plana i Lučka. Kod Metkovića su orudnjenja utvrđena
kod Glušaca. Ležišta nisu bogata. Kemijska ispitivanja kod Zekulića dala su
dosta različite rezultate (Al2O3 − 36 do 49 %, SiO2 − 6 do 9 %, TiO2 oko 3 %).
Kod Majića je boksit bolje kakvoće (Al2O3 oko 50 %, SiO2 oko 2 %, TiO2 više
od 3 %). Najveća su boksitna ležišta oko Plana, a orudnjenost je oko Lučke vrlo
slaba. U okolici Vrgorca, u području Kokorića, zapažene su pojave željezne
rude. U priobalju u okolici Zaostroga (Duboki dol) ima limonita, pjeskovito-ze-
mljanih struktura (oker).
Naslage eocenskih klastita izdvojene unutar neformalne litostratigrafske
jedinice eocenskoga fliša nalaze se u uskim, djelomično reduciranim struktura-
ma. Sjeverozapadno od Metkovića i Neretve to su tri izdužena uska područja
između Kule Norinske i Baćinskih jezera, između Novih Sela i Struga te između
Vida i Bijače. Jugoistočno od Metkovića uz granicu s Bosnom i Hercegovinom,
pa do Bijeloga Vira također se pružaju litojedinice eocenskoga fliša. To je siro-
vina za proizvodnju cementa.
Kerogene stijene pojavljuju se na više mjesta. Unutar naslaga gornje krede
i eocena ima ih nedaleko od Opuzena, na području Kremene. Pod crkvom sv.
Ante dva su uloška bituminoznih vapnenaca debljine 20 i 30 cm, međusobno
razmaknuta pet metara. U pet metara dugačkome raskopu izvađene su 2,5 t
bituminoznoga vapnenca, ali je još 1941. godine zaključeno da ta pojava ne
zaslužuje veću pozornost. Podno Rabe, nedaleko od obale izdanak je bitu-
minoznoga vapnenca debljine 15 cm i duljine 200 m. Oko 1,5 km južno od
Vrgorca, u Plani, ima takvih naslaga debljine od 1,5 do 5 m u dvama laminar-
nim područjima duljine 500 m. Istraživanje je provedeno s dvama potkopima,
jedan je duljine od čak 120 m i s više okana. Orudnjenja su siromašna. U
području Tihaljine, 12 km sjeverno od Vrgorca, vrijedno je spomenuti čestu
pojavu bituminoznih stijena cenomanske starosti. Njihova ukupna duljina iznosi
12 km. Debljina orudnjenja iznosi stotinjak metara. Debljina naslaga razmjer-
no bogatih organskom tvari (od 0,04 do 1,94 % bitumena) iznosi 10 − 20 m.
Pojave asfalta (pakline) otkrivene su u Zabiokovlju na više mjesta, kod Kule
Norinske, Gabele i Dračeva. Najvažnije je orudnjenje kod Vrgorca, gdje se
dugo vadio asfalt.
74
damic.indd 74 2/1/12 5:31:47 PM

Prema sastavu organske tvari razlikujemo dvije skupine takvih stijena. Prvu
skupinu čine bituminozne stijene koje u sastavu organske tvari imaju više bitu-
mena (organske tvari topive uobičajenim organskim otapalima). Drugu skupinu
čine kerogene stijene koje u svojemu sastavu imaju pretežno kerogen (organska
tvar netopiva u uobičajenim organskim otapalima).
Još od rimskoga doba postoji solana u Stonu koju je obnovila Dubrovačka
Republika. Sol kao mineralna sirovina bere se i danas. Razmišljalo se o gradnji
solane na ušću Neretve, što povijesna vrela ne potvrđuju.
Za razvoj gospodarstva, prometa, a time i svega ostaloga znatan utjecaj
imaju ležišta ugljena (Mostar), boksita (zapadna Hercegovina), nanosi pijeska
i šljunka u koritu rijeke Neretve, ali i kamen u brdovitome dijelu doline Neretve.
Podrobno o tome nešto poslije.
Idući od Jadranskoga mora prema unutrašnjosti, teren se dosta razlikuje
u morfološkome pogledu (izgled), što ovisi o njegovoj geološkoj građi. Mogu
se izdvojiti dvije morfološke cjeline: polja ili blata i planinski vijenci (gorje).
Između gorja su manja ili veća polja, a u dijelu su područja blata, tj. manja je-
zera, povezana kanalima kojima vode utječu u vodotoke ili u more. Uz rubove
blata postoje izvori u obliku oka. Neki su takvi izvori zaslanjeni. Velik dio toga
područja pretvoren je u plodno zemljište, ali je dio ostao neizmijenjen. Brdski
dio izrađen je pretežno od karbonatnih stijena, pa su razvijeni kraški oblici:
škrape, vrtače i jame.
Promatrano područje izgrađuju taložne (sedimentne) stijene krede i terci-
jara, a na vrlo velikim površinama nalaze se kvartarne tvorevine. Za krede su
razvijeni vapnenci i dolomiti, a uz njih ima marinskih i slatkovodnih klastita.
Osim toga, dio područja prekrivaju naslage sedimentnih breča i oolitičnih vap-
nenaca.
Oko Mostara istaložene su naslage pijeska i šljunka različitoga podrijetla.
Pijeska, šljunka i gline ima u dolinama Neretve, Bune, Bregave, Trebižata i
uz ostale pritoke rijeke Neretve. Pijeska i šljunka najviše je između Čapljine i
Metkovića. Između Gabele i Metkovića velike količine pijeska nataložene su u
meandrima (vijugavi tok) staroga korita rijeke Neretve.
Morske, slatkovodne i lagunarne naslage nekoć su širile morsku obalu
prema zapadu. To je zaustavljeno urbanizacijom Ploča, regulacijom i čišćenjem
korita te pjeskarenjem iz korita, pa je pokretanje i proširenje delte svedeno na
najmanju moguću mjeru. Geofizička su ispitivanja ("Neretvanski gusar", Ko-
min; Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Zagreb) obavljena početkom osamde-
setih godina prošloga stoljeća na području Ušća pokazala postojanje pješčanih
naslaga do dubine od 35 m. Pijeska ima vjerojatno i dublje, ali oprema za
istraživanje to nije mogla utvrditi.
Tektonika je izražena s više tektonskih jedinica. Izražene su navlake vi-
sokoga krša te više reversnih rasjeda. Geotektonski sklop pripada vanjskim
75
damic.indd 75 2/1/12 5:31:48 PM

Dinaridima, kojima je svojstven karbonatni razvoj mezozoika i visok stupanj
tektonske poremećenosti. Zbog promatranja manjega dijela geoloških zemljo-
vida obuhvaćena područja ne će opisivati pojedine kartirane jedinice.
U hidrografskome pogledu teren je bogat vodotokovima na objema stra-
nama doline. Pojedina područja stalno su pod vodom, a neka plave. Viši su
dijelovi (brda) bez vode, pa se tamo gdje nema vodovoda, voda skuplja u
spremnike (čatrnje/gustirne) za kišna vremena. Ima i nekoliko jezera: Deransko
jezero, Hutovo blato i Baćinska jezera. Velik dio močvare pretvoren je u plodna
polja. Obilne poplave ugrožavaju veća i manja naselja.
U gospodarskome su smislu veliku ulogu odigrali rudnici ugljena (Mostar,
Čitluk i Stolac) iz kojih se više ne iskopava ruda. Šire područje (Imotski, Posušje,
Blatnica, Čitluk i Dobro Selo) obilovalo je boksitom koji se i danas vadi. Veoma
su važni u tome području bili pijesak i šljunak, koji se danas samo neznatno
vade. Već je nekoliko desetljeća njihovu ulogu preuzeo kamen (više je kame-
noloma s drobiličnim pogonima). Pojave arhitektonsko-građevnoga kamena
(AGK) pokazane su na više mjesta (Desne i Dračevo) u kojima je on vađen u
neznatnim količinama (na području Smokvine nije vađen). Nešto dalje od do-
line Neretve AGK se otkopava na području Posušja, u Visočanima, a ima ga i
na području Mironje.
Tehničko-građevni kamen, uključujući i lomljeni kamen, upotrebljavao se
prema potrebi na više mjesta, što je na nekim ležištima već odavno zaustav-
ljeno. U današnje se doba tehničko-građevni kamen (žalo) otkopava i ople-
menjuje (drobi i prosijava) u kamenolomima Mironja i Kljenak nešto dalje od
doline Neretve. Bijeli Vir (Pologoša) i Glavice kamenolomi su u dolini Neretve.
Istraživanja su se obavljala i u Pranjarima kod Ploča, ali se nije nastavilo s
postupkom. "Konstruktor inženjering" d. d. iz Splita obavlja istražne radove, a
tvrtka "Kamen-Ploče" d. o. o. iz Ploča već ima koncesiju za izvođenje rudarskih
radova na području Puljana, točnije na Oblićevcu.
Otkrivene velike količine ugljena i boksita na više mjesta u Hercegovini
imale su velik utjecaj na gospodarski razvoj doline Neretve, poglavito Metkovi-
ća koncem 19. i početkom 20. stoljeća.
Ugljen, ali i boksit, iz Mostara imali su velik utjecaj za gradnju željezničke
pruge Metković − Mostar i razvoj luke Metković. Vidi se to i po činjenici da je
još prije Drugoga svjetskog rata Metković imao električnu centralu.
Gospodarski razvoj luke Ploče krenuo je odmah nakon toga gradnjom
željezničke pruge od Mostara do Sarajeva te završetkom toga pravca od mora
(gradnja pruge Metković − Ploče) do Sarajeva i dalje. Luka Ploče osobito se
razvija nakon Drugoga svjetskog rata, a i ona je imala električnu centralu (Hotel
"Jadran"). Ona je velikim dijelom građena s pomoću kamenih nasipa iz luke.
Uklanjanjem brdašca Zminjac dobio se prostor za lučke kopnene površine, put-
76
damic.indd 76 2/1/12 5:31:48 PM

ničku obalu i ostale "suhe" površine u središtu mjesta. Pijesak iz korita prokopa
od Vlaške do mora dao je nove velike površine za luku, ali i grad. Mineralne
sirovine (kamen) upotrebljavale su se i upotrebljavat će se i dalje za gradnju u
luci, ali i pristupe luci, gradnju autoceste i njezinih čvorišta oko Ploča.
Mineralne sirovine i druga roba koje se pretovaruju u luci imale su utjecaj
na gradnju luke, kamen i pijesak upotrijebljeni su za gradnju luke, a azbest za
proizvodnju. Međutim, mineralne su sirovine imale i nemali štetan utjecaj.
Svi su kamenolomi napušteni bez da su vraćeni u prvobitno stanje i nisu
ozelenjeni. Prašina iz kamenoloma i prašina rasutih tereta u luci imale su i
imaju velik štetan utjecaj na stanovništvo.
Treba naglasiti kako se sve navedeno ne odnosi samo na grad Ploče, nego
i šire, dakako i na cijelu državu.
Prihvativši se opisati rudarstvo i geologiju doline Neretve, znao sam una-
prijed kako me čeka nezahvalan posao. Kad se spomene rudarstvo, odmah se
pomisli na podzemne radove, na rudnike ugljena i garava lica rudara sa svje-
tiljkama na kacigama ili u rukama. Rijetko se pomisli na naftu ili (kuhinjsku) sol,
a pogotovo ne na pijesak, šljunak ili glinu i kamen. Sve su to mineralne sirovine
koje se upotrebljavaju u graditeljstvu, pa i u industrijske svrhe.
Ugljen i boksit imali su velik utjecaj na razvoj Metkovića i Ploča u početku
gradnje luka, odnosno prometnica, istina posredan, a kamen, pijesak i šljunak
izravan.
Mineralne se sirovine u Hrvatskoj prema Zakonu o rudarstvu dijele na
energetske, industrijske i kovinske te mineralne sirovine za graditeljstvo.
Iz dosadašnjega se izlaganja može zaključiti kako je promatrano područ-
je siromašno rudnim blagom, što se odnosi i na čitavu zemlju. S druge strane,
kamen, šljunak i pijesak upotrebljavali su se i upotrebljavaju se i danas. Za
razliku od kamena šljunak i pijesak spadaju u obnovljivo rudno blago jer ih, uz
razumno uzimanje, Neretva stalno donosi iz svojega gornjeg toka.
U nastavku slijedi prikaz napuštenih ležišta (istraženih, a neiskorištenih) te
rudišta (eksploatacijskih polja) koja se iskorištavaju.
Vidljivi tragovi otkopavanja kamena na desnoj obali rijeke Neretve posto-
je i danas. Sva su ta otkopna polja davno napuštena.
U Kuli Norinskoj napušten je naizgled dosta velik kamenolom. Moguće je
kako se kamen iz toga kamenoloma najprije upotrebljavao za gradnju trupa
i pokosa Napoleonove ceste. Ta je cesta kod Kule Norinske prelazila Neretvu
s pomoću drvenoga mosta te se nastavljala prema Metkoviću i dalje prema
Dubrovniku.
Poslije toga kamen se upotrebljavao za gradnju obalnih utvrda na Nere-
tvi, trupa željezničke pruge i ceste Kula Norinska − Metković koja se pruža uz
prugu i korito Neretve.
77
damic.indd 77 2/1/12 5:31:48 PM

Između Pozle Gore i Novih Sela uz cestu je omanji kamenolom iz kojega
se uzimao kamen tijekom uređenja i asfaltiranja Napoleonove ceste.
Ti su radovi obavljeni krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godi-
na prošloga stoljeća. Kamen se vadio i na brdašcu Sestrun, a upotrebljavao se
za gradnju ceste prema Kominu, odnosno Šarića Strugi.
Vidljivi su tragovi otkopavanja kamena u kamenu. Upotrebljavao se kao i
onaj iz kamenoloma u Kuli Norinskoj za obalne utvrde na Neretvi, željezničku
prugu i cestu.
Za dio željezničke pruge i ceste Metković − Ploče upotrebljavao se kamen
iz kominskoga potkopa (tunela) i iz kominskoga kamenoloma (zasjek Maco-
nje). Dio se sirovine upotrebljavao za gradnju trupa prema Opuzenu te za
željezničke zgrade u Opuzenu i Kominu.
Kamen iz kamenoloma Gradina (Rogotin) upotrebljavao se za izradu na-
sipa (Dige) od rukavca Crna rika do rukavca Lisna, pa do Ušća. Tako je na
samome ušću korito uređeno i odvojeno od jezera Parila.
Kamen se iz zasjeka Lumbarda (Rogotin) upotrebljavao za stvaranje pro-
stora za gradnju željezničkih zgrada i za trup željezničke pruge do mosta na
Crnoj riki i prema Kominu. Ti su se radovi izvodili od 1935. do pred Drugi
svjetski rat i tijekom rata do 1945. godine.
Na lijevoj obali Neretve u Hercegovini je postojao kamenolom s drobilič-
nim pogonom u Klepcima koji je zatvoren.
Na predjelu Orašina u Metkoviću dugačkim zasjekom vadio se kamen
za gradnju u Metkoviću. Tim je kamenom izgrađena crkva svetoga Ilije. Uz
Jadransku magistralu napušten je kamenolom nedaleko od Rabe.
Kamenolom Galičak na istoimenome brdašcu uz samo more služio je za
uzimanje kamena koji se ugrađivao u lijevu obalu Neretve oko Ušća te nasipa
od Ušća do Blaca.
Lomljeni kamen brao se i kod Dračeva i upotrebljavao najviše za gradnju
u Metkoviću i Čapljini, ali i drugdje.
Podalje od Neretve i Ploča nalazio se uz samu cestu prema Velikome Pro-
logu kamenolom kod Puljana, a između Puljana i Gradca također je bio otkop
šljunka i pijeska. Ti kamenolomi i šljunčara izvan su uporabe nakon završetka
gradnje i asfaltiranja ceste od raskrižja Gradci prema Vrgorcu, odnosno Veli-
kome Prologu.
Podalje od toga raskršća nalazi se kamenolom Gnječi koji se otvorio i
upotrebljavao i tijekom gradnje ceste prema Vrgorcu i za potrebe nasipavanja
u luci Ploče.
Za proširenje se luke Ploče i betonske radove u Pločama već prije otvoren
kamenolom u Baćini (između Krilića i Katića), zaselak Poljica, ponovno upotreb-
ljava. U drobiličnome pogonu proizvodila se kamena sitnež (žalo) potrebne ve-
78
damic.indd 78 2/1/12 5:31:48 PM

ličine za zrno za beton te kamen za nasipe u luci Ploče i za gradnju Jadranske
magistrale.
U Desnama se i u Dračevu vadio lomljeni kamen. Istraživanja je obavio
"Geoinženjering" iz Sarajeva za potrebe GP-a "Beton" iz Metkovića. Radovi
su već dugo zaustavljeni.
Na tome području u Desnama vadila se crvenkasta zemljana smjesa sa
sitnim kamenčićima. Vjerojatno je sadržavala primjese ilovače. Upotrebljavala
se za popravljanje "bijelih", neasfaltiranih cesta i poljskih putova.
Iz kamenoloma (zasjeka) u Kominu (Maconja) vadili su se i obrađivali ma-
sivni komadi kamena za pročelja koji su služili za gradnju željezničkih zgrada
i postaja. Njihova današnja postojanost upućuje na kakvoću upotrebljavanoga
kamena.
Sva navedena mjesta na kojima se vadio kamen, arhitektonsko-građevni
kamen (AKG) i sipina zaslužuju pozornost kao prostor za uređenje ili kao pro-
stor za moguću uporabu.
Velike količine šljunka i pijeska otkopane su pri čišćenju korita. Radovi
su se obavljali ranih 1960-ih u Metkoviću, ali i drugdje. Radovi su se izvodili
gliboderima (jaružalima), a iskop se odlagao s unutarnje strane obale nasipa
uz Neretvu niže od Metkovića.
Posljednje jaružanje Ušća obavljeno je 1970. godine.
Osim radova na produbljenju korita obavljalo se i vađenje šljunka i pije-
ska za trup Jadranske magistrale od Rogotinskoga mosta do Metkovića.
Eksploataciju su provodili "Luka" iz Metkovića, Komunalno poduzeće Met-
ković, "Partizanska veza" iz Lovišta, "Neretvanski gusar" iz Komina te više
obrtnika, osobito iz Komina, koji su za svoje radove upotrebljavali nekoliko
desetaka brodova za vađenje 5 − 110 m³ toga gradiva.
Svi su imali brodove s uređajima ("grtalice") za vađenje kojima su punili
brodska spremišta. Sirovina se odvozila i na otoke, na poluotok Pelješac i u
Ploče, a uz obalu do Makarske i drugdje.
U Hercegovini je šljunak i pijesak iz Neretve vadila "Vodoprivreda" ("Ne-
retva" − Čapljina).
Pjeskarenje je zbog više razloga zaustavljeno, a najviše zbog opasnosti za
obalu. Za graditeljstvo se sada upotrebljava zdrobljeni i prosijani kamen koji
ima potrebne značajke.
Veliko se nalazište asfalta kod Vrgorca nekoliko stoljeća eksploatiralo.
Zatvoreno je 1986. godine jer su rafinerije pri obradi sirove nafte davale do-
voljno sirovine za proizvodnju asfalta i različitih izolacijskih sredstava. Asfalt
iz Vrgorca upotrebljavao se ponajprije za zaštitu trupa brodova, a potom za
asfaltiranje ulica te ukopanih dijelova građevina i ravnih krovišta.
Najveće, ali već dugo zatvoreno ležište asfalta nalazi se 1,5 km južno
od Vrgorca. Orudnjenje se nalazi u naslagama senonske starosti i epirogenet-
79
damic.indd 79 2/1/12 5:31:49 PM

skoga je postanka. Način pojavljivanja bitumena vrlo je raznolik. Asfaltom su
ispunjene velike i male pukotine, čitave špilje, a ima ga i u sitnim pukotinama,
prslinama u vapnencima te tektonskim brečama.
Iskorištavanje asfalta započelo je za mletačke vladavine početkom 18. sto-
ljeća, o čemu postoje zapisi. Od polovice 19. stoljeća rudnik posjeduju bečke
tvrtke. Nakon rata rudnik je vodilo više tvrtka. Od 1930. do 1940. dijelom rud-
nih polja upravlja i asfalt vadi trgovačko društvo "Ruda" d. d. iz Splita. Nakon
uspostave Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji nova je vlast 1941. godine
počela obavljati istraživanja. Početkom Drugoga svjetskog rata sve su radnje
prekinute. Od 1945. godine proizvodnju u Vrgorcu vodi Uprava za kovine i ne-
kovine sa sjedištem u Splitu. Po naputku "Jugoslavenskoga kombinata za naftu i
plin" iz Zagreba 1947. godine rudište je pregledano, ali rezultati pregleda nisu
bili ohrabrujući. Ipak je utemeljeno "Poduzeće za proizvodnju nafte i asfalta Vr-
gorac" koje nije bilo duga vijeka. Od 1953. godine asfalt eksploatira rudarsko
poduzeće "Paklina" iz Vrgorca koje ima pogon za preradu. To poduzeće radi
samostalno do 1961. godine kad se spaja sa specijaliziranim građevinskim
poduzećem "Izolacija" iz Beograda. Od tada je bilo nekoliko prekida u radu,
a rudarenje je zaustavljeno 1986. godine.
Rudište je imalo tri okna međusobno udaljena nekoliko desetaka metara.
Svako je dobilo ime po djeci bečkoga vlasnika: Paulina, Marija i Aleksander.
Okna su nepravilna oblika, malo izdužena, a pružaju se u smjeru sjever − jug.
Jamski radovi dugo su trajali. Najveća količina rudnoga tijela bila je na dubini
od 50 m. Zalijegala su do dubine 70 − 80 m. Ležište Paulina isklinjavalo je na
dubini od 85 m, 15 m iznad razine mora. Sva tri ležišta davala su godišnje 100
− 150 tona asfalta. To je ležište zanimljivo jer se nakon duljega prekida cijeđe-
njem pukotine ponovno ispunjavaju asfaltom. Do Prvoga svjetskog rata asfalt
se konjskim zapregama prevozio do luke u Metkoviću kad su radnici i konjske
zaprege "pozvane na vojnu dužnost". Prema zapisima o rudarenju 1898. godi-
ne otkopano je 3.000 tona, 1920. 270 tona, 1925. 277 tona, 1961. 632 tona,
1962. 512 tona, a 1968. 530 tona. Prvi je poznati vlasnik rudnika bio L. Köning,
a posljednji je upravitelj rudnika bio rudarski tehničar Mladen Govorko.
Danas su vidljivi tragovi rudarskih radova i rudničke kamene zgrade bez
krovova.
Taj rudnik asfalta jedini je "pravi" rudnik u kojemu se ruda vadila pod-
zemno iako se od 1961. godine do zatvaranja rudnika 1986. ruda vadila
uglavnom površinski.
Za razliku od rudnika Pakline u Vrgorcu zanimljivo je spomenuti rudare-
nje u solani u Stonu. Eksploatacija soli, izvorno nazvana branje, obavlja se na
površini. Glavnina radova obavlja se ljeti po nesnosnoj vrućini. Kao i u drugim
solanama sol se bere već nekoliko stoljeća, što se može zahvaliti:
80
damic.indd 80 2/1/12 5:31:49 PM

− dosta velikoj slanosti 3,64 − 4 %, a prosječno više od 3,8 %
− povoljnim klimatskim prilikama
− odgovarajućoj morfološkoj i geološkoj podlozi.
Prema jednoj raščlambi kemijski sastav mora u Jadranu preračunan na
slanost od 3,848 % iznosi:
− kationi (g/kg) Na-11,81, K-0,39, Mg-1,42, Ca-0,457, Si-0,014
− anioni (g/kg) Cl-1,25, Br-0,072, SO4-2,97, bikarbonat 0,159.
U sastavu soli ima i dugih tvari: 1.400 mg/m³ fluora, 200 rubidija, 120
aluminija, 70 litija, 54 barija, 50 joda 50 itd.
Proizvodnja ("rudarenje") obavlja se u prostranim bazenima u kojima se
postiže potrebna koncentracija za branje soli isparivanjem na suncu i vjetru.
Postupak se odvija postupno. Prvo se izdvajaju teže soli (ponajprije sadra),
potom kuhinjska sol i na kraju lako topive soli (gorki i higroskopni magnezijev
klorid).
Solanu je za svoje potrebe podigla Dubrovačka Republika, a da bi je za-
štitila godine 1333. podignula je zidine koje i danas postoje.
Postoji jedna povijesna zanimljivost iz 1102. godine. Nakon što je stvo-
rena unija s Mađarskom, najstarija zakonska uredba koja se odnosila na rude
bila je Uredba o soli.
Solana u Stonu u dvadesetak bazena ovisno o vremenskim prilikama proi-
zvodi godišnje od 2.000 do 4.000 tona soli. Sastavom je to čisti natrijev klorid
s vrlo malo magnezija.
Sredinom 1970-ih godina u dolini Neretve završene su istražne radnje,
projektiranje i započelo se s proizvodnjom u dvama kamenolomima u Bijelome
Viru i Glavicama. Nešto dalje prema Dubrovniku u Mironji već prije otvoreni
kamenolom dobiva drobilični pogon i asfaltnu bazu. Podalje od Vrgorca pre-
ma Makarskoj već korišteni kamenolom Kljenak također se uređuje, odnosno
dobiva novi drobilični pogon i asfaltnu bazu. Kamenolomi Mironja i Kljenak,
iako su nešto udaljeniji od doline Neretve, svojim proizvodima utječu na radove
u samoj dolini: Mironja održavanjem Jadranske magistrale i drugih cesta, a
Kljenak gradnjom i uređenjem cesta prema Metkoviću i Pločama. Kamenolom u
Kljenku imao je važan položaj za gradnju autoceste prema Vrgorcu i Pločama.
U posljednje vrijeme izvor je potrebne sirovine za luku i grad Ploče.
Istražni su radovi na dvama mjestima u blizini Puljana također obavlje-
ni. Na istražnome prostoru Oblićevac I nakon potpuno provedenoga postupka
izdana je rudarska koncesija trgovačkomu društvu "Kamen-Ploče" d. o. o. iz
Ploča. Trgovačko društvo "Konstruktor-Inženjering" d. d. iz Splita ishodilo je
odobrenje za istražni prostor Oblićevac II.
Nedaleko od pločanskoga groblja G. P. "Pomgrad" iz Splita otvorio je ka-
menolom Pranjare za radove u luci Ploče. Ubrzo su radovi zaustavljeni. Nakon
81
damic.indd 81 2/1/12 5:31:49 PM

toga je tvrtka "Glavice" d. o. o. iz Opuzena ishodila odobrenje za istražni pro-
stor "Pranjare". Rudne su rezerve potvrđene, ali se nije nastavilo s postupkom.
Tvrtka "Glavice" d. o. o. iz Opuzena pokreće istraživanja za izvoz kamena u
Italiju u uvali Dobrogošće, ali je sve brzo prekinuto jer nije dopušten rad na
tome mjestu.
Trenutačno u dolini Neretve postoje dva rudarska pogona, i to u Bijelo-
me Viru (Pologoša) kod Metkovića i u Glavicama kod Opuzena. Zbog nekih
nelogičnosti u odnosu na zakonske odredbe, prostorno planiranje, vlasnost ze-
mljišta, a dijelom i kao posljedica štetnoga utjecaja na okoliš te postupanja pri
radu, oba kamenoloma prolaze kroz razdoblje usklađivanja koje se očituje
povremenim prekidanjima rudarskih radova.
Kamenolom u Bijelome Viru (Pologoša) u vlasništvu je trgovačkoga društva
"Obšivač" d. o. o. iz Metkovića. Ima odobreno eksploatacijsko polje veličine
25,74 ha. Masovnim miniranjem s otkopnoga polja dobiveni se lomljeni kamen
po potrebi usitnjava, a potom drobi, melje, prosijava i premeljava na drobilič-
nome pogonu, a gotovi se proizvodi odlažu na otvorena odlagališta.
Rudne zalihe iznose više od 2.000.000 m³ u sraslome stanju. Proizvodnja
kamene sitneži za beton, asfalt ili za nasipe, zavisno o potrebi, može iznositi i
oko 100.000 m³ godišnje u rasutome stanju.
Kamenolom u Glavicama u vlasništvu je trgovačkoga društva "Glavice" d.
o. o. iz Opuzena te ima odobreno eksploatacijsko polje veličine 22,1 ha. Na
otkopu se obavljaju masovna miniranja. Po potrebi se veći minirani komadi
kamena razbijaju na potrebnu veličinu. Nakon utovara u vozila sirovinom se
hrani drobilica. Sitniji dio zdrobljenoga (prljavo sa zemljom) odvaja se kao ja-
lovina (tampon), a ostalo se melje, prosijava i premeljava. Gotovi se proizvodi
odlažu ispod dijela pogona i odvoze do krajnjega korisnika.
Rudne zalihe potrebne kakvoće potvrđene su, a ima ih više od 1.000.000
m³, u sraslome stanju, što zadovoljava dugogodišnje potrebe proizvodnje od
oko 70.000 m³ u rasutome stanju. Valjanost rudnih rezerva potvrđuje se istra-
živanjem i ispitivanjem kakvoće svakih pet godina.
Sažetak je iznesenoga:
− nema izobilja rudnoga blaga
− prikazane su geološke pojave mineralnih sirovina
− dani su podatci o uporabi asfalta dok je ona bila potrebna i opravdana
− duga je povijest branja soli
− razvoj luke Metković koncem 19. i početkom 20. stoljeća utemeljen je na
potrebi za ugljenom na Jadranu
− eksploatacijom kamena izgrađene su prometnice i građevine te luka Ploče
− vađenjem šljunka i pijeska iz korita reguliralo se korito, a dobiveni se ma-
82
damic.indd 82 2/1/12 5:31:49 PM

terijal, uz kamen, upotrebljavao za gradnju magistrale i proširenje lučke
površine u Pločama
− ukrasnomu kamenu nije posvećena dužna pozornost
− prisutni su pijesak, šljunak, glina, sirovina za proizvodnju cementa, ukra-
sni kamen i bitumen
− tehnički građevni kamen (žalo), odnosno proizvedena kamena sitnež za
graditeljstvo, mineralna je sirovina koja se vadi, oplemenjuje i upotrebljava
− zanemareno je tehničko i biološko uređenje napuštenih rudišta
− rudnik Pakline nakon uređenja mogao bi biti prikladan za uporabu u turi-
stičke svrhe.
Izvori:
1. Tumači i geološki zemljovidi: Ploče, Metković, Ston i Korčula
2. Stjepan Matković, Hrvatske mineralne sirovine
3. Atlas rudarstva Republike Hrvatske
4. Rudarsko geološka studija Dubrovačko-neretvanske županije vlastite spo-
znaje stečene tijekom rada u rudarskoj inspekciji
5. Harno zahvaljujem na pomoći Ranku Crmariću, dipl. ing. geol. i Miji Vla-
hoviću, dipl. ing. rud.
Moguće primjedbe i meni nepoznate činjenice rado ću prihvatiti.
Miroslav Damić, Bobovišća na Moru
83
damic.indd 83 2/1/12 5:31:49 PM

EKOLOŠKO STANJE RIJEKE NERETVE
UVOD
Neretva je najveća rijeka koja se u Hrvatskoj ulijeva u Jadransko more

sa slijevnom površinom od 10.520 km2, od čega hrvatski dio obuhvaća 280
km2. Glavnina, tj. više od 95 %, slijeva rijeke Neretve nalazi se u Bosni i Her-
cegovini, a Hrvatskoj pripada samo njegov najnizvodniji dio − delta Neretve.
Dio Neretve u Hrvatskoj dugačak je 22 km, ukupna dužina rijeke iznosi 215
km. Razgranata delta i poseban krajobraz te klimatske, hidrografske, pedološ-
ke i biološke osobine rijeke oduvijek su imale snažan utjecaj na način života
domaćega stanovništva. Snažno iskorištavanje njezinih prirodnih vrijednosti i
izloženost brojnim pritiscima ljudskih djelatnosti u kombinaciji sa svjetskim kli-
matskim promjenama, doveli su do njezine ugroženosti i degradacije. Proved-
ba je aktivnih mjera zaštite okoliša u cjelini od iznimne važnosti za taj poseban
ekosustav.
Područje delte Neretve sastoji se od triju trokutastih proširenja koja nisu na-
stala erozijskim djelovanjem rijeke, nego su posljedica tektonskih pokreta tijekom
posljednje orogeneze u tercijaru. Prije transgresije mora ta su proširenja bila dio
toka Neretve, a ušće se nalazilo blizu Pelješca. Podizanjem razine mora krajem
ledenoga doba ta su se proširenja našla u blizini ušća i od tada, od prije 10.000
godina, u njima se počeo sedimentirati materijal erodiran u gornjemu toku Nere-
tve. Trošenje i taloženje materijala, koji dolazi iz gornjega toka, iz unutrašnjega,
krškoga područja koji je bio pokriven mlađim nanosima i tlima, bilo je presudno
za nastanak delte. Za delte je, za razliku od estuarija (proširenja mora prema
kopnu obično na čvrstoj podlozi), svojstveno da rijeka nosi sediment u more, od-
nosno stvara naslage sedimenta izvan korita. Rijeka se kroz taj sediment probija
u nekoliko rukavaca prema moru pa ušće ima oblik trokuta. Česte su promjene
toka tih rukavaca jer je sediment pokretan, sastoji se od sipkoga materijala, pije-
ska, mulja i sl. Prijelaz je rijeke u more postupan, pri čemu dolazi do miješanja
u obama smjerovima, rijeka ulazi u more, ali i more u rijeku. Utjecaj Neretve na
priobalno more vidljiv je kroz niži salinitet u Malostonskome zaljevu (s < 35 ‰)
od uobičajenoga (s > 35 ‰) za jadransko priobalje.
84
siljeg.indd 84 2/1/12 5:32:31 PM

Hidrodinamički, hidrogeološki i hidromorfološki procesi u donjemu toku
rijeke Neretve vrlo su složeni zbog utjecaja mora s nizvodne strane i izgrađe-
noga hidroenergetskog sustava s uzvodne strane. Prodor mora u površinske i
podzemne vode doline ovisi o količini dotoka svježe vode iz uzvodnoga dijela
rijeke i zaleđa: kada su dotoci sa slijeva smanjeni u sušnome razdoblju, najče-
šće ljeti, more se uvlači u korito rijeke u obliku slanoga „klina“, a u vodonosniku
se izdiže iz dubokih slojeva prema površini. U hidrološki nepovoljnim sušnim
uvjetima voda se u sustavu zaslani i ta se pojava prostire duboko uzvodno u
dolinu rijeke (Džeba i dr., 2003). Zaslanjenje se pojavljuje i u riječnome nano-
su u kojemu je oblikovano korito. Šljunci i pijesci delte Neretve taloženi su na
okršenim vapnencima i dolomitima. Zbog sniženja razine podzemnih voda u
delti se smanjuje tlak na duboke zaslanjene vode i one se kroz porozne slojeve
izdižu prema površini. Intruzija mora u rijeku pratila se i mjerenjima koja su
pokazala da se u kišnome (zimskome) razdoblju, kada su povećani dotoci sa
slijeva, more potpuno istiskuje iz korita rijeke. Krajem se proljeća i početkom
ljeta dotok iz slijeva smanjuje te je ljeti najmanji. Veliki utjecaj ima režim rada
uzvodnih hidroelektrana. Pri dotoku vode iz gornjega dijela slijeva od 50 m3/s
rijeka se u delti zaslani. Srednji protok na najnizvodnijoj postaji Metković iznosi
342 m3/s. Na Neretvu otpada 11 % prijelaznih (bočatih) voda kojima raspola-
že Republika Hrvatska (77 km2), čemu znatno pridonose i Baćinska jezera koja
se također mogu svrstati u kategoriju prijelaznih odnosno bočatih voda.
KAKVOĆA POVRŠINSKIH I PODZEMNIH VODA DELTE NERETVE
Razredba ekološkoga stanja vodenih sustava provodi se prema sljedećim

elementima kakvoće: biološki elementi, hidromorfološki elementi, kemijsko-fizi-
kalne elementi te specifične onečišćujuće tvari.
Uspostava praćenja biološke kakvoće zahtjev je novijega datuma i tek
se razvija u Europi i Hrvatskoj. S obzirom na zahtjevan, širok (i skup) opseg
potrebnih istraživanja koja su u tijeku, u ovome je radu kao mjera biološke
kakvoće obrađen jedino sastav riblje faune.
Prijelazne vode općenito obilježava velik broj vrsta riba koje su uglavnom
omnivorne (svejedi), eurivaletne i migriraju, a mnogobrojne su i rijetke autohto-
ne vrste. S obzirom na stanje riblje faune za šire područje ušća rijeke Neretve
i Male Neretve, ekološko je stanje prijelaznih voda ocijenjeno od umjereno
dobroga (EFI vrijednost: 1 − 3) do vrlo dobrog (EFI vrijednost: 4 − 5). U gornje-
mu toku rijeke prevladava porodica šaranka (Cyprinidae), zatim slijede glamci
(Gobiidae), pastrve (Salmonidae) i cipli (Mugilidae) te ostale porodice koje su
zastupljene samo s po jednom vrstom. Od predatorskih vrsta riba ističe se samo
85
siljeg.indd 85 2/1/12 5:32:32 PM

jegulja (Anguilla anguilla). U donjemu toku rijeke Neretve 2010. utvrđeno je 48
vrsta riba koje se svrstavaju u 18 porodica pri čemu prevladavaju morske vrste
gavun oliga (Atherina boyeri), cipal zlatac (Liza aurata) i cipal balavac (Liza
ramada), a češće se lovi i niz drugih vrsta.
Strane invazivne vrste utječu na biološku kakvoću vodenih ekosustava. Od
stranih vrsta riba zabilježena je riba strijelko (Pomatomus saltatrix), vrsta koja
je znatno pojačala svoju brojnost u posljednjim godinama i koja prijeti autoh-
tonim ciplima uništavanjem (pretežito se hrani ciplima, srdelom i brgljunom).
Prirodno je stanište ribe strijelko crnomorska obala.
Na ušću su rijeke Neretve 2004., 2006. i 2009. godine zabilježeni pojedi-
načni primjerci plavoga raka (slika 1.) koji se na engleskome naziva plivajućim
rakom (lat. Callinectes sapidus), a tijekom 2010. utvrđena je njegova pojava
na širemu području ušća Neretve (Blace, Parila i rijeka Norin), što govori u
prilog uspostavi stabilne populacije toga raka. Prirodno mu je stanište Atlantik
uz obale Amerike, od Kanade do Urugvaja, a na europskoj obali zabilježen je
početkom 20. stoljeća. U Sredozemlju je prvi put uočen 1949. godine u voda-
ma oko Venecije. Taj je rak iznimno invazivna vrsta i agresivan grabežljivac te
može imati učinak na hranidbeni lanac u Jadranu.
Opisani razvoj stanja može imati nepovoljan učinak na strukturu riblje za-
jednice, ali u konačnici i na tradicijski ribolov u delti Neretve koji se uglavnom
zasniva na ulovu cipala. Mogući utjecaj plavoga raka na autohtonu zajednicu
rakova nije poznat. Međutim, s obzirom na to da su strijelko i plavi rak jestive
vrste, mogle bi biti alternativne vrste u hrvatskome morskom ribarstvu jer se
mogu loviti u količinama koje bi zadovoljavale gospodarske potrebe.
Iz skupine beskralježnjaka u prijelaznim vodama najvažniji je nalaz stra-
noga bentoskog organizma mnogočetinaša Ficopomatus enigmaticus koji je
zabilježen i u području Neretve.
Iz skupine je makroalga Caulerpa racemosa var cylindracea do kraja
2009. godine pronađena na ukupno 91 lokalitetu. Samo u 2009. primijećena
je na šest novih lokacija od kojih dvije izazivaju posebnu zabrinutost: uvala
Lukovac s istočne strane Cresa i Punta Luke u Malostonskome zaljevu.
Općenito se nalaz stranih vrsta povezuje s balastnim vodama i akvakul-
turom, dok se tzv. toploljubne vrste povezuju s klimatskom promjenama u Sre-
dozemlju koje su u Jadranu prouzročile tzv. tropikalizaciju odnosno povećanje
brojnosti toploljubnih riba koje su u južnim i toplijim dijelovima Sredozemlja
česte vrste, dok su u sjevernim područjima nekoć bile rijetke. Invazivne strane
vrste mogu nepovoljno utjecati na biološku raznolikost, ljudsko zdravlje i gos-
podarstvo.
86
siljeg.indd 86 2/1/12 5:32:32 PM

Slika 1. Plavi rak (Callinectes sapidus), fotografirao: Ante Žuljević
Ocjena kemijske i fizikalno-kemijske kakvoće podrazumijeva ocjenu to-

plinskih uvjeta, režim kisika, salinitet, acidifikaciju i hranjive tvari, s time da se
u priobalnome moru ne prati acidifikacija nego prozirnost.
Iako je zaslanjivanje kopnenih voda uz more prirodan proces, ljudska dje-
latnost koja utječe na hidrološke prilike može ubrzati taj postupak. Do pogorša-
nja hidroloških uvjeta dodatno dolazi zbog klimatskih promjena. Vodna bilan-
ca upućuje na trend smanjenja protoka na Jadranskome vodnom području. Na
Neretvi (Metković) uočeno je sniženje najviših i srednjih godišnjih vodostaja.
To je u skladu s podatcima Europske agencije za okoliš koja na Sredozemlju
predviđa povišenje temperature i smanjenje oborina. Također se, prema podat-
cima za posljednjih 50-ak godina, podiže razina mora (na lokalnoj razini zbog
povećanoga atmosferskog tlaka, pojačanoga termičkog širenja, a na svjetskoj
zbog ubrzanoga topljenja ledenjaka). Takvi uvjeti, poglavito u ljetnim mjese-
cima kada je dotok vode u Neretvu snižen, pridonose ulasku mora u rijeku te
dalje prema podzemnim vodama. To se može pratiti na temelju podataka o
trendu i vrijednostima električne vodljivosti u ljetnim mjesecima (slike 2. i 3.)
Podzemne su vode Neretve izložene riziku jer je velik dio područja prihra-
njivanja vodnoga tijela rijeke Neretve na području susjedne Bosne i Hercego-
vine, uključujući vodoopskrbne izvore na desnoj obali rijeke (također i Prud) i
dubrovačko područje, a dijelom i zbog povremeno narušene kakvoće. Zaslanji-
vanje je problem u delti Neretve te su povremeni utjecaji zaslanjivanja zabilje-
ženi u Prudu zbog izravnoga utjecaja Neretve i kanala za navodnjavanje.
87
siljeg.indd 87 2/1/12 5:32:32 PM

Slika 2. Unutargodišnji hod električne vodljivosti Slika 3. Srednje godišnje vrijednosti električne
(μS/cm) na mjernoj postaji Neretva kod vodljivosti na mjernim postajama na Neretvi
Opuzena u razdoblju 2008. − 2010. (Metkovića, Opuzena i Rogotina) za razdoblje
2000. − 2010.
Prema podatcima za 2010. s obzirom na hranjive tvari kakvoća je rijeke

na mjernoj postaji Neretva − Metković II. vrste, kakvoća je Norina III. vrste
s obzirom na ukupni dušik, a Mislina je u lošemu stanju s obzirom na opće
hidromorfološko stanje. Nizvodno se ne ocjenjuje kakvoća vode u rijeci jer je
riječ o prijelaznim (bočatim vodama) te kriteriji Uredbe o klasifikaciji voda nisu
primjenjivi. Kriteriji su za prijelazne vode u razvoju.
Što se tiče priobalnih voda, prema podatcima za razdoblje 2003. − 2010.
s obzirom na trofički indeks (koji uključuje i koncentracije hranjivih tvari) po-
dručje je ispred ušća rijeke Neretve (kod luke Ploče) i u Malostonskome zaljevu
Slika 4. Položaj mjernih postaja na Neretvi − prijelazne i priobalne vode
88
siljeg.indd 88 2/1/12 5:32:33 PM

(Bistrina) bilo u vrlo dobrome stanju, tj. oligotrofno (niska primarna proizvod-
nja, dobra prozirnost, niske koncentracije hranjivih soli i klorofila a te odsutnost
hipoksije), s time da su pojedine vrijednosti ispred luke Ploče povremeno bile
malo povišene, odnosno odgovarale su dobromu stanju.
Koncentracija otopljenih kovina i njihovih spojeva te ostalih opasnih tvari
ispitivanih u vodotocima u slijevu Neretve uglavnom zadovoljavaju propisane
standarde kakvoće. U odnosu na ostale dalmatinske rijeke analiza sedimenta
u rijeci Neretvi pokazuje najviše vrijednosti za bakar i mangan. Na dvjema
mjernim postajama u sedimentu Neretve i u sedimentu izvorišta Norin otkriveni
su organoklorovi pesticidi.
S obzirom na kovine najviši su maseni udjeli u mekome tkivu indikatorskih
organizama u priobalnim vodama izmjereni za cink (Zn) i bakar (Cu), slijede
krom (Cr) i kadmij (Cd) na postaji u luci Ploče (slika 5.), a slično je stanje i na
postaji Sveti Ivan. Na temelju podataka o unosu kovina Neretvom se u priobalne
vode najviše unosilo željezo, mangan, cink i bakar i njihovi spojevi (slika 6.).
Slika 5. Maseni udio kovina u mekome tkivu indikatorskog organizma na mjernoj postaji u
luci Ploče u razdoblju 2000. − 2010.
Slika 6. Unos kovina Neretvom (mjerna postaja Rogotin) u priobalno more u razdoblju 2007. − 2009.
89
siljeg.indd 89 2/1/12 5:32:34 PM

Organokositreni su spojevi prisutni u okolišu zbog njihove uporabe u razli-
čitim industrijskim primjenama i poljoprivredi, a u morski okoliš dospijevaju iz
protuobraštajnih boja za brodove. Tributil-kositar (TBT) vrlo je visoko toksičan.
Već pri vrlo niskim koncentracijama TBT-a u morskoj vodi (od 1 ng/L) može doći
do njegova akumuliranja u morskim organizmima do razine koja izaziva tok-
sične učinke, primjerice djelovanje na endokrini sustav morskih puževa i pojavu
imposeksa (promjena spola kod ženskih jedinki). Od 2008. njegova uporaba
kao najvažnije onečišćujuće tvari u potpunosti je zabranjena u Europskoj uniji
i u Hrvatskoj kao jednoj od potpisnica Konvencije o nadzoru štetnih sustava
protiv obrastanja. Kriteriji za ocjenu podataka praćenja TBT-a u pokazateljskim
organizmima u Republici Hrvatskoj još nisu doneseni, a prema kriterijima OS-
PAR-ova povjerenstva granica iznad koje se očekuju toksični učinci kod kronič-
ne izloženosti iznosi 4,91 μg Sn/kg, a kod akutne 71,7 μg Sn/kg.
U Republici Hrvatskoj u ožujku 2010. godine započelo je sustavno praće-
nje na petnaest odredišta duž jadranske obale te je u svim uzorcima utvrđeno
prisustvo TBT-a. Prema rezultatima praćenja koncentracija butil-kositrenih spo-
jeva u tkivu indikatorskih organizama na odredištima Sveti Ivan − Ušće Nere-
tve iznosila je 82,0 μg/kg, a u luci Ploče utvrđena je koncentracija od 203,8
μg/kg. Izmjerene su vrijednosti veće od granice za kroničnu izloženost, a na
spomenutim su mjestima veće i od granice za akutnu izloženost, što upućuje na
mogućnost uočavanja toksičnih učinka (imposeks) TBT-a na morske organizme
te je nužno nastaviti praćenje te onečišćujuće tvari i podizati javnu svijest o nje-
zinoj neuporabi (i moguće zaostalih takvih tvari) primjerice kod premazivanja
brodova i brodica.
ZAŠTIĆENA PODRUČJA DELTE NERETVE

Isušivanjem se močvara dobilo vrijedno plodno poljoprivredno tlo koje je
omogućilo intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju, ali su se upravo zbog toga
znatno smanjile površine pod vodom i riblje bogatstvo koje je stoljećima pre-
hranjivalo deltu Neretve. Ipak je preostalo močvarno područje sačuvano te je
donji tok rijeke Neretve uvršten u međunarodni popis vrijednih močvarnih stani-
šta i kao takav je zaštićen Ramsarskom konvencijom (Konvencija o močvarama
od međunarodne važnosti poglavito kao staništa ptica močvarica − Ramsarska
konvencija, RAMSAR, 1971.) kao jedno od četiriju takvih područja u Republici
Hrvatskoj te čini dio hrvatske ekološke mreže kao područje važno za ptice
(područje NATURA 2000). Delta Neretve jedno je od malobrojnih sredozemnih
močvarnih područja preostalih u Europi.
Kao potpisnica Ramsarske konvencije i buduća članice Europske unije
Republika Hrvatska ima obvezu osigurati zaštitu i upravljanje tim prostorom.
90
siljeg.indd 90 2/1/12 5:32:34 PM

Prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/05., 139/08., 57/11.) Delta Nere-
tve predviđena je za zaštitu u kategoriji parka prirode Strategijom i akcijskim
planom zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske (NN
143/08.) i Strategijom prostornoga uređenja Republike Hrvatske (1998.) koje
je donio Hrvatski sabor.
MELIORACIJE I POLJOPRIVREDNA PROIZVODNJA
Močvarno je područje delte Neretve u prošlosti bilo slabo naseljeno te je

živjelo od slabo razvijene poljoprivrede, a ponajviše od ribarstva. Prvi veći
zahvat na Neretvi obavljen je od 1881. do 1889. godine kada je reguliran
tok Neretve od Ploča do Metkovića, ali zemljište nije meliorirano. Stanovnici
su delte samostalno privodili zemljište u obradivo stanje tzv. jendečenjem. Naj-
veću preobrazbu delta Neretve prolazi od 50-ih do 80-ih godina 20. stoljeća.
Melioracije su bile utemeljene na isušivanju močvara, zatvaranju rukavaca i
navodnjavanju umjetnim ili prirodnim kišenjem. Istraživanja i sama izvedba
radova obavljena je uz pomoć stručnjaka FAO-a te su na temelju tadašnjih
znanstvenih istraživanjima tala uslijedile bitne promjene u načinu obrade i vr-
stama kultura. Tako su velike površine pod kukuruzom između 50-ih i 80-ih
20. stoljeća zamijenile visokorodne voćke (mandarine, jabuke i breskve) i rano
povrće, a njihov je uzgoj zahtijevao odvodnju viška vode i ispiranje slane vode
te primjenu navodnjavanja (Riđanović, 1989.).
Problem je današnje sve intenzivnije poljoprivredne proizvodnje navod-
njavanje. Sustav navodnjavanja vodom iz Neretve uzvodno od Metkovića, iz-
građen u vrijeme bivše države, danas je zapušten i ne zadovoljava svoju ulogu.
Zbog toga se poljoprivrednici Donje Neretve služe površinskom i podzemnom
vodom za navodnjavanje. Kako je ta voda često zaslanjena, navodnjavanjem
takvom vodom uništava zemljište i smanjuju njegova plodnost. Preveliko crplje-
nje povratno može prouzročiti povlačenje slane vode u vodonosnik.
Na ovome je području slabo zastupljena ekološka poljoprivreda. Posljed-
njih godina pojavljuju se inicijative za ekološki uzgoj autohtonih kultura (ma-
slina i vinova loza) koje su se tradicionalno uzgajale u delti Neretve i koje
zahtijevaju manje vode nego što je potrebno za uzgoj mandarina. Također se
danas stav prema močvarama strahovito mijenja zbog uočene visoke biološke
raznolikosti i mnogih dobrobiti koje one pružaju (primjerice povoljno utječu na
ublažavanje loših klimatskih značajka i na hidrološke prilike, pročišćavaju vode
i sl.). Povezane su s tim i inicijative za zaštitu ovoga područja odnosno održivo
korištenje njime, posebice u svezi s time hoće li planirane znatne melioracijske
djelatnosti zaista donijeti takve koristi i dugoročno, a također bi pri tome tre-
91
siljeg.indd 91 2/1/12 5:32:34 PM

balo uzeti u obzir različite interesne skupine. Zakon o vodama propisuje red
prvenstava pri korištenju vodama pri čemu je najvažnija opskrba stanovništva
vodom za piće i sanitarne potrebe.
MARIKULTURA
Zbog povoljnih se hidrografskih osobina u Malostonskome zaljevu od

davnih vremena uzgajaju školjke, pa je to najvažnije mjesto za uzgoj školjkaša
u Hrvatskoj. Prvi pisani dokumenti o uzgoju školjaka s toga područja potječu iz
17. stoljeća, iz razdoblja Dubrovačke Republike.
Praćenje zdravstvene kakvoća živih školjkaša provodi se tako da se prate
podatci o sadržaju Escherichia coli u 100 g mesa školjkaša i međuljušturne
tekućine.
Podatci o praćenju zdravstvene kakvoća živih školjkaša u Malostonskom
zaljevu u 2010. (slika 6.) upućuju na povremena onečišćenja na ispitivanim
mjestima u Malostonskome zaljevu, a najčešće na mjernoj postaji Brijesta. Na
mjernoj su postaji Usko svi uzorci odgovarali razredu kakvoće A.
U razred A svrstavaju se ona područja u kojima se smiju izlovljavati/
skupljati živi školjkaši namijenjeni izravnoj prehrani ljudi prema Pravilniku o
mikrobiološkome razvrstavanju i postupku u slučaju onečišćenja živih školjkaša
(NN 118/09.). U razred B svrstavaju se ona područja u kojima se smiju izlov-
ljavati/skupljati živi školjkaši, ali se mogu staviti na tržište za prehranu ljudi tek
nakon obrade u centru za pročišćavanje ili ponovnoga polaganja u područje
koje odgovara razredu A. U razred C svrstavaju se ona područja u kojima se
živi školjkaši smiju izlovljavati/skupljati, ali se mogu staviti na tržište za pre-
hranu ljudi tek nakon što su tijekom duljega razdoblja položeni u područje koje
odgovara razredu A.
Zdravstvena je kakvoća živih školjkaša i kod tih povremenih povećanja
vrijednosti E.coli odgovarala propisanim vrijednostima za stavljanje na tržište
za prehranu ljudi nakon pročišćavanja u centru za pročišćavanje ili ponovnoga
polaganja sukladno propisima.
92
siljeg.indd 92 2/1/12 5:32:35 PM

Slika 7. Zdravstvena kakvoća živih školjkaša na uzgajalištima u Malostonskome zaljevu
MOGUĆI UTJECAJI PROJEKTA GORNJI HORIZONTI NA DELTU

NERETVE
Dodatnim zahvatima u slijevu rijeke Trebišnjice i Neretve povezanim s pro-

jektom Gornji horizonti planira se prevođenje vode iz viših sjevernijih dijelova
slijeva u akumulaciju Bileća i dalje u Trebišnjicu. Navedenim projektom prevele
bi se dodatne dvije milijarde kubičnih metara vode u Bileću iz slijevova Bune,
Bunice, Bregave, Krupe, Masline i mnogobrojnih drugih vrela u neretvanskome
i uopće jadranskome slijevu.
Utjecaj toga zahvata na prirodne tokove Neretve i njezinih pritoka potreb-
no je stručno, temeljito, pažljivo i neovisno razmotriti. Opravdana je zabrinutost
da bi prevođenje voda u slijev Trebišnjice utjecalo na Bunu i Bunicu imalo izni-
mno jak utjecaj na Bregavu te nesaglediv utjecaj na Neretvu. O pitanju zahvata
potrebno je žurno uspostaviti prekograničnu suradnju te osigurati dosljednu
primjenu europske Okvirne direktive o vodama te Direktive o staništima.
KLIMATSKE PROMJENE
Prema zaključcima Međuvladinoga panela o promjeni klime (4. izvješće,

2007.) na temelju promatranja porasta svjetskih prosječnih temperatura mora
i oceana, rasprostranjenoga otapanja snijega i leda te podizanja prosječne
svjetske razine mora može se zaključiti da je zagrijavanje klimatskoga sustava
93
siljeg.indd 93 2/1/12 5:32:35 PM

nedvojbeno. Tako se ističe da se od 1900. do 2005. godine na Sredozemlju
smanjila količina oborina, porast temperature zabilježen je u cijelome svijetu
(veći je na sjevernim zemljopisnim širinama), a podizanje razine mora u skladu
je sa zagrijavanjem. Učestalost i intenzitet ekstremnih vremenskih prilika s po-
dizanjem razine mora uglavnom će imati štetne utjecaje koji će se očitovati u
povećanome riziku od kopnenih bujica i obalnih plavljenja te pojačanoj eroziji
(izazvanoj olujama i podizanjem razine mora), a u južnoj Europi može dovesti
do pogoršanja životnih uvjeta (visoke temperature i suša). Nadalje, u područji-
ma koja su već ionako osjetljiva na klimatsku varijabilnost smanjit će se dostu-
pnost vode, vodni potencijal rijeka, ljetni turizam i općenito proizvodnja usjeva.
S time se slažu i podatci s Jadranskoga mora koji pokazuju da je tijekom
2010. godine razina bila neuobičajeno viša od prosječne u siječnju, veljači,
studenome i prosincu, od 15 cm do gotovo 30 cm, a u ostalome dijelu godine
oko desetak centimetara viša od klimatološkoga prosjeka za razdoblje 1956. −
1997., što upućuje na činjenicu da je u proteklih nekoliko desetljeća razina mora
kod prosječnoga atmosferskog djelovanja porasla za desetak centimetara.
ZAKLJUČAK
Delta je Neretve jedinstveno i posebno mjesto u Republici Hrvatskoj i kao

takvo je nastajalo tijekom duge povijesti, ali je znatno promijenjeno u posljed-
njih 50-ak godina.
Zbog intenziteta hidromorfoloških pritisaka i fizikalne promjene vodnih
tijela (izgradnja obale i regulacija toka) u prijelaznim vodama jadranskoga
vodnog područja kao kandidati za znatno promijenjena vodna tijela odabrano
je osam vodnih tijela od kojih čak četiri pripadaju području prijelaznih voda
rijeke Neretve.
S obzirom na stanje riblje faune za šire područje ušća rijeke Neretve i Male
Neretve, ekološko stanje prijelaznih voda ocijenjeno je od umjereno dobroga
do vrlo dobroga, dok su istraživanja ostalih bioloških elemenata u tijeku. Po-
java stranih i invazivnih vrsta velik je pritisak na bioraznolikost s nesagledivim
posljedicama kao što je pojava makroalge Caulerpa racemosa var cylindracea
koja je u 2009. prvi put pronađena i u Malostonskome zaljevu (Punta Luke).
Uspostava populacija novih vrsta kao što je riba strijelko i plavi rak može imati
negativni učinak na strukturu riblje zajednice (strijelko je agresivni grabežljivac)
i auhtotonu zajednicu rakova koji je neistražen. Međutim, s obzirom na to da
su strijelko i plavi rak jestive vrste, mogle bi biti alternativne vrste u hrvatskome
morskom ribarstvu jer se mogu loviti u količinama koje bi zadovoljavale gospo-
darske potrebe.
94
siljeg.indd 94 2/1/12 5:32:35 PM

Iako je zaslanjivanje kopnenih voda uz more prirodan proces, ljudska
djelatnost utječe na hidrološke prilike koje ga mogu ubrzati (posebice melio-
racija i produbljivanje riječnoga korita). Intenzivna poljoprivreda koja se služi
podzemnom vodom za navodnjavanje može ugroziti podzemno vodno tijelo
rijeke Neretve jer može prouzročiti povlačenje slane vode u vodonosnik. Po-
goršanje je hidroloških uvjeta pojačano zbog klimatskih promjena. Takvi uvjeti
u ljetnim mjesecima, kada je dotok vode u Neretvu snižen, pridonose ulasku
mora u rijeku, što se može pratiti na temelju podataka o električnoj vodljivo-
sti koja je u ljetnim mjesecima viša u odnosu na ostatak godine. Međutim, ni
prema podatcima o srednjim vrijednostima u ljetnim mjesecima, ni prema sred-
njim godišnjim vrijednostima električne vodljivosti u 2000. − 2010. ne može se
utvrditi trend povećanja saliniteta ni na jednoj mjernoj postaji na rijeci Neretvi
(Metković, Opuzen i Rogotin).
Biološki minimum rijeke Neretve povezan je s vodopravnim dozvolama
uzvodnih hidroelektrana, no još nije određen na prikladan način. Vodoprivred-
na najmanja moguća vrijednost iznosi 50 − 80 m3/s. Ipak, treba naglasiti kako
još nije utvrđeno zadovoljavaju li te količine potrebe složenih ekoloških sustava
rijeke Neretve u svim godišnjim dobima te je nužno procijeniti iznos ekološki
prihvatljivoga protoka rijeke Neretve koji bi uz ekološke zadovoljio i ostale
potrebe stanovništva.
Koncentracija otopljenih kovina i njihovih spojeva te opasnih tvari ispiti-
vanih u vodotocima u slijevu rijeke Neretve uglavnom zadovoljava propisane
standarde kakvoće, dok analiza sedimenta u rijeci Neretvi pokazuje najviše
vrijednosti za bakar i mangan. Prema podatcima o masenim udjelima kovina
u mekome tkivu indikatorskih organizama u priobalnim vodama najveći udjeli
izmjereni su za cink, bakar, krom i kadmij.
Nacrt Plana upravljanja Jadranskim vodnim područjem uzima u obzir cje-
lokupno stanje vode i sve pritiske te predviđa mjere s pomoću kojih bi se izbje-
gao ili smanjio već postojeći nepovoljan utjecaj. Za rijeku Neretvu predviđene
su mjere upravljanja te ciljevi zaštite i poboljšanja voda koji se namjeravaju
postići do 2015. Usustavljeno upravljanje slijevom Neretve nužno je provoditi
u suradnji s Bosnom i Hercegovinom te u sklopu provedbe Okvirne direktive o
vodama kojom se od država koje je primjenjuju traži izrada plana upravljanja
cijelim riječnim slijevom i suradnja država koje ga dijele.
Oko 2/3 duljine naše kopnene granice čine rijeke, a oko 75 % hrvatskoga
stanovništva živi u porječjima prekograničnih rijeka. Suradnja sa susjedima
o upravljanju prekograničnim vodama često je bolja od općenite političke su-
radnje. Hrvatska je članica Međunarodnoga povjerenstva za zaštitu Dunava
(ICPDR) i potpisnica Konvencije o režimu plovidbe Dunavom, a sa Slovenijom,
Bosnom i Hercegovinom te Srbijom surađuje u okviru Međunarodnoga povje-
renstva za porječje rijeke Save.
95
siljeg.indd 95 2/1/12 5:32:35 PM

Takav oblik suradnje potrebno je ostvariti i u drugim porječjima koje Hr-
vatska dijeli sa zemljama iz okruženja. To se ponajprije odnosi na porječje
Drave (s Murom) i Neretve. Pri donošenju odluka potrebno je poštovati i uspo-
staviti suradnju u okviru Konvencije o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka
i međunarodnih jezera.
Stoga bi se budućnost ovoga prostora trebala zasnivati na uravnoteženo-
sti potrebe za daljnjim razvojem i potrebe za zaštitom prirodnih bogatstava.
Potrebno je uskladiti razvoj različitih te katkad proturječnih djelatnosti i potreba
kao što su poljoprivreda, vodno gospodarstvo, izgradnja infrastrukture, indu-
strija, povećanje kvalitete života itd.
Smatra se da prirodan izgled rijeke znatno pridonosi biološkoj i kemijskoj
kakvoći rijeka, usporava riječni tok i zadržava vodu čime utječe i na održava-
nje razina podzemnih voda. Stoga se i u neretvanskoj dolini, gdje je god to mo-
guće, treba pristupati obnovi prirodnoga izgleda rijeke te sa susjedima u Bosni i
Hercegovini pronaći način očuvanja toga jedinstvenoga bisera Sredozemlja.
Zahvala: Iskreno zahvaljujem kolegicama: Anici Juren, Biserki Mladinić,

Meliti Došen i Snježani Dominković Alavanja na dostavljenim podatcima koji su
bili nužni za pisanje ovoga članka.
dr. sc. Mario Šiljeg, Zagreb
96
siljeg.indd 96 2/1/12 5:32:36 PM

ORALNO ZDRAVLJE SREDNJOVJEKOVNIH
STANOVNIKA ŠARIĆ STRUGE
UVOD
Oralno zdravlje ili zdravlje usne šupljine prema Svjetskoj zdravstvenoj or-
ganizaciji definira se kao stanje oralnih i ostalih pripadajućih tkiva koje poje-
dincu omogućuje da jede, govori, normalno funkcionira i dobro se osjeća te po-
drazumijeva izostanak aktivnih bolesti, patoloških promjena i osjećaja neugode
koji se mogu povezati s usnom šupljinom. Održavanje je oralnoga zdravlja
primjerice pranjem zuba vjerojatno jedina zdravljem motivirana aktivnost koju
prosječan suvremeni čovjek svakodnevno redovito provodi. Usna je šupljina
ogledalo života i zdravlja pojedinca. Danas i laiku letimičan pogled na osmijeh
i zube druge osobe mnogo govori. Lijepi i zdravi zubi upućuju na osobu koja
o svojemu zdravlju i izgledu vodi brigu, dok vidljivi karijes na sjekutićima i/ili
obilate naslage zubnog kamenca povezujemo s osobom niske zdravstvene i
estetske osviještenosti. Ortodontski aparatić kod djece, a posebno kod odra-
slih, upućuje na osobu koja je spremna u pravilan postav zuba uložiti svoje
strpljenje, vrijeme, ali i novac, jer joj je stalo do lijepog osmijeha. Zubni nakit,
danas često prisutan kod mladih osoba, upućuje na modno osviještenu osobu
koja želi istaknuti svoje zube i osmijeh. Primjera je u kojima zubi i usta govore
o pojedincu bez da on išta prozbori mnogo, a njihov se broj uvelike povećava
u slučajevima kada stručnjak (stomatolog ili liječnik) pregledava usta.
Pažljivim pregledom usta moguće je saznati dosta pojedinosti o osobi, a
koje se tiču njezina zdravstvenog stanja, profesionalnih aktivnosti te životnih na-
vika [1]. Kako je interakcija između oralnog i sistemskog zdravlja dvosmjerna
i veoma složena, mnoge (sistemske) bolesti, neovisno o tome jesu li preboljene
u djetinjstvu ili u odrasloj dobi mogu ostaviti traga na tkivima i organima usne
šupljine. Tako su promjene oralne sluznice vidljive kod bolesti dišnog sustava,
bolesti srca i krvnih žila, krvnih bolesti, bubrežnih bolesti, bolesti probavnog su-
stava, kod poremećaja prehrane, kod hormonalnih bolesti, autoimunih bolesti,
kod psihogenih i neuroloških poremećaja i dr. [2, 3]. Bolesti i poremećaji koji
97
vodanovic.indd 97 2/1/12 5:33:27 PM

se pojavljuju u djetinjstvu, tijekom razvoja stomatognatog sustava i zuba poput
rahitisa, hormonskih bolesti, sifilisa, gripe, šarlaha, difterije, želučano-crijevnih
bolesti, malnutricije, teških infekcija i intoksikacija mogu ostaviti trajne tragove i
na zubima i na čeljustima. Ovisno o vremenu djelovanja štetnog čimbenika po-
remećaji se na zubima mogu iskazati kao poremećaji u broju, obliku, strukturi
i vremenu nicanja zuba. Utjecaj štetnih čimbenika na razvoj čeljusti može se
iskazati kao promjena oblika gornje i/ili donje čeljusti, poremećaj u rasporedu
i položaju zuba, kao malokluzija ili ortodontska anomalija [4]. Pojedine profe-
sionalne aktivnosti ostavljaju traga na usnoj šupljini, kako na mekim, tako i na
tvrdim tkivima. Mehaničke, kemijske, toplinske, galvanske i radijacijske ozljede
sluznice usne šupljine često su posljedica bavljenja pojedinim djelatnostima [2].
Profesionalni glazbenici − svirači puhačkih instrumenata, staklopuhači, posto-
lari i sl. − mogu na zubima imati karakteristična mehanička oštećenja koja su
posljedica držanja raznih predmeta koji im služe pri svakodnevnom radu izme-
đu zuba [1]. Određene životne navike poput pušenja, grickanja noktiju, obraza
ili raznih tvrdih sjemenaka, prekomjernog četkanja zuba, nepravilne uporabe
zubne svile i dr. mogu na sluznici odnosno zubima ostaviti tragove koje stoma-
tolog tijekom pregleda usne šupljine može prepoznati i povezati s uzrokom.
Smrću pojedinca dolazi do propadanja mekih tkiva organizma, dok kal-
cificirana tkiva (kosti i zubi) mogu dugo ostati sačuvani u izvornome obliku [5].
Stoga su kosti i zubi izvor podataka o životu pojedinca. To je izvor koji ostaje
dugo sačuvan nakon smrti, a može se analizirati gotovo istovjetnim tehnika-
ma koje se primjenjuju kod živih ljudi. Bioarheologija je znanost koja se bavi
identifikacijom i interpretacijom bioloških ostataka (najčešće kostiju i zuba) iz
arheoloških nalazišta. To je interdisciplinarna znanost, koja je tijesno povezana
s nizom drugih znanosti s biomedicinskog, društvenog i prirodoslovnog područ-
ja, usredotočena na međuodnos između bioloških i kulturnih čimbenika koji
su postojali u prošlosti [6]. Središte je zanimanja bioarheoloških istraživanja
upoznavanje života, zdravlja, bolesti i njihova liječenja u drevnim populacija-
ma, a sve u kontekstu razjašnjavanja evolucijskih procesa. To između ostaloga
može uključivati: prepoznavanje i tumačenje različitih paleopatoloških stanja;
istraživanje patogenih mikroorganizama, posebno onih povezanih s zaraznim
bolestima ljudi ali i domaćih životinja; rekonstrukciju prehrambenih navika i
načina prehrane; rekonstrukciju načina života i privređivanja za život; prepo-
znavanje i tumačenje medicinskih zahvata u drevnim populacijama te prouča-
vanje njihova odnosa prema zdravlju i bolesti; istraživanje ljudske demografije
i očekivanog trajanja života te istraživanje ljudske evolucije u kontekstu prila-
godbe ljudske rase na promjene životnih uvjeta [7]. Paleostomatologija je dio
bioarheologije koji se bavi proučavanjem obilježja i zdravlja stomatognatog
sustava i zubi. Paleostomatološka istraživanja mogu biti usmjerena na bilo koje
98

područje stomatologije, od rasta i razvoja stomatognatog sustava, specifičnih
dentalnih obilježja populacije, preko patoloških promjena u usnoj šupljini, koje
se pojavljuju u drevnih naroda, poput parodontopatija, karijesa, periapikalnih
lezija, ortodontskih anomalija i sl., pa do terapijskih zahvata koji su se poduzi-
mali u svrhu postizanja zdravlja usne šupljine.
Svrha je ovog rada analiza oralnog zdravlja srednjovjekovnih stanovnika
današnje Šarić Struge te na temelju zabilježenih obilježja i patoloških promjena
stomatognatog sustava pokušati rekonstruirati njihov način prehrane.
MATERIJALI I METODE
Ovo je istraživanje obavljeno na koštanim ostacima 15 kasnosrednjovje-

kovnih lubanja ekshumiranih 2007. i 2008. godine iz nalazišta na lokalitetu
Mišja draga u blizini naselja Šarić Struga na području Grada Ploča. Lokalitet
je obrađen u sklopu zaštitnih iskopavanja prapovijesnih gomila (tumula) ozna-
čenih kao T5, T6 i T7 na dionici Jadranske autoceste koja prolazi pločanskim
zaleđem, na krajnjim zapadnim obroncima brda Kamenice. U gomili T7 pro-
nađena su dva groba u kojima je bio po jedan pokojnik. Datacija analizom
C14 pokazala je da su pripadali razdoblju 1370. − 1340. g. prije Krista,
odnosno 1310. − 1040. g. prije Krista. Koštani ostaci iz tih dvaju grobova nisu
uključeni u analizu. Navedene su prapovijesne gomile služile kao ukopište i u
kasnom srednjem vijeku jer je po njihovim rubovima i u nasipu bilo ukopano
40 grobova iz toga doba. Ti su grobovi datirani u razdoblje 1400. − 1650.
godine, a koštani ostaci lubanja iz ovih grobova predmetom su analize ovog
rada. Iskapanja je proveo dr. sc. Ante Milošević u suradnji s Nelom Kovačević,
Mariom Babićem, Marinom Kolanović, Jurom Šućurom i Robertom Maršićem.
Obrađeni su koštani ostaci pohranjeni na Odjelu za arheologiju Hrvatske aka-
demije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
U svrhu je utvrđivanja oralnog zdravlja srednjovjekovnih stanovnika da-
našnje Šarić Struge na zubima i koštanim ostacima lubanja zabilježen broj
zatečenih zuba, broj zaživotno izgubljenih zuba, broj zuba s karijesom, broj
zuba s hipoplastičnim defektima cakline, broj abradiranih zuba te stupanj oblo-
ženosti zuba zubnim kamencem.
Podatak o procijenjenom spolu i dobi u trenutku smrti svake lubanje dobi-
ven je iz arhive Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Struktura analizira-
nog uzorka s obzirom na spol i dob vidljiva je u tablicama 1. i 2.
99

REZULTATI
Najveći su dio analiziranog uzorka činili muškarci (80,0 %), od čega ih je

najveći dio u trenutku smrti bio u dobi između 40 i 45 godina (tablice 1. i 2.,
slika 1.).
Tablica 1. Struktura uzorka po spolu

Spol N %
muškarci 12 80,0
žene 2 13,3
djeca 1 6,7
ukupno 15 100,0
N − broj osoba
Tablica 2. Struktura uzorka po dobi

Dob (godine) N %
4−5 1 6,7
25 − 30 2 13,3
30 − 35 1 6,7
35 − 40 2 13,3
40 − 45 7 46,7
45 − 50 2 13,3
ukupno 15 100,0
N − broj osoba
Slika 1. Frontalna snimka lubanje muškarca s nalazišta

Šarić Struga
100

Ukupno je analizirano 287 zubnih alveola, u kojima je pronađeno 167
zuba. Dvanaest zuba koji su izgubljeni za života upućuju na prevalenciju an-
temortalno (zaživotno) izgubljenih zuba od 4,2 %. Rezultati analize zubnog
statusa vidljivi su u tablici 3.
Tablica 3. Rezultati analize zubnog statusa

Zubni status N %
zatečeni zubi 167 58,2
poslijesmrtno izgubljeni zubi 108 37,6
zaživotno izgubljeni zubi 12 4,2
broj analiziranih zubnih alveola 287 100,0
N − broj zuba/alveola
Zubni karijes pronađen je kod 4 osobe, što je prevalencija karijesa izra-

žena po osobi od 26,7 %, tablica 4. Analizom učestalosti karijesa s obzirom
na broj zahvaćenih zuba može se utvrditi da je karijes pronađen na 14 zuba
odnosno 8,2 %, tablica 5. S obzirom na stupanj izraženosti karijesa, najčešće
(42,9 %) je bila riječ o velikim karijesnim lezijama koje su gotovo u potpunosti
razorile krunu zuba (stupanj 5), tablica 6., slika 2. Zubni je karijes najčešće bio
smješten na obraznim (bukalnim) plohama zuba (42,9 %), a potom na aprok-
simalnim plohama (mezijalna i distalna). Najmanje je karijesa bilo na griznim
(okluzalnim) plohama, samo 14,3 %, tablica 7., slika 2.
Tablica 4. Distribucija zubnog karijesa po osobi

Osoba N %
s karijesom 4 26,7
bez karijesa 11 73,3
ukupno 15 100,0
N − broj osoba
Tablica 5. Distribucija zubnog karijesa po zubu

Zub N %
s karijesom 14 8,2
bez karijesa 157 91,8
ukupno 171 100,0
N − broj zuba
101

Tablica 6. Stupanj izraženosti karijesa
Stupanj N %
1 0 0,0
2 5 35,7
3 3 21,4
4 0 0,0
5 6 42,9
ukupno 14 100,0
N − broj zuba
Tablica 7. Distribucija karijesa s obzirom na položaj na zubnim plohama

zubna ploha N %
mezijalna 3 21,4
okluzalna 2 14,3
distalna 3 21,4
bukalna 6 42,9
ukupno 14 100,0
N − broj zuba
Slika 2. Karijesom zahvaćeni zubi
Zbog razmjerno visokog stupnja abrazije zuba hipoplastični su defekti

cakline analizirani samo na 9 od ukupno 15 osoba. Hipoplastični defekti pro-
nađeni su kod samo dviju osoba (22,2 %), tablica 8. Hipoplazijom cakline
zahvaćena su ukupno 4 zuba, i to sve očnjaci, i gornji i donji.
102

Tablica 8. Distribucija hipoplastičnih defekata cakline po osobi
Osoba N %
s hipoplazijom 2 22,2
bez hipoplazije 7 77,8
ukupno 9 100,0
N − broj osoba
U analizu abrazije (istrošenosti) zuba uključeno je 166 zuba. Najviše je

(50,0 %) zuba pokazivalo umjerenu abraziju (stupanj 2), dok je jako izražena
abrazija (stupanj 4) pronađena na samo 8 zuba (4,8 % ), tablica 9.
Tablica 9. Analiza abrazije zuba

Stupanj abrazije N %
0 20 12,0
1 46 27,7
2 83 50,0
3 9 5,4
4 8 4,8
ukupno 166 100,0
N − broj zuba
Analiza je obloženosti zuba zubnim kamencem pokazala da najveći broj

zuba (67,9 %) nema naslaga, a ako one već postoje, onda su slabo izražene
(stupanj 1). Velike naslage zubnog kamenca (stupanj 3) pronađene su samo na
jednom zubu, dok izrazito velike naslage (stupanj 4) nisu zabilježene, tablica
10., slika 3.
Tablica 10. Analiza naslaga zubnog kamenca

Stupanj obloženosti zuba kamencem N %
0 95 67,9
1 31 22,1
2 13 9,3
3 1 0,7
4 0 0,0
ukupno 140 100,0
N − broj zuba
103

Slika 3. Donji prednji zubi zahvaćeni
zubnim kamencem
RASPRAVA
Istodobnom analizom karijesa, antemortalnoga gubitka zuba, periapikal-

nih patoloških promjena, abrazije, hipoplazije cakline, zdravlja parodonta te
ortodontskih anomalija moguće je dobiti cjelovitu sliku o oralnome zdravlju
određene populacije. Stavljanjem podataka o oralnom zdravlju u širi bioar-
heološki kontekst dobivena slika o cjelokupnome zdravlju određene populacije
postaje potpunija, a samim tim i pouzdanija.
Abrazija zuba, osim što je dosta pouzdan pokazatelj dobi pojedinca u
trenutku smrti, upućuje i na konzistenciju hrane te na način njezine pripreme.
Naime, učestala konzumacija tvrde i krute hrane povećava abraziju zuba, pa
se oni pojačano troše. Osim toga, kut abrazije zuba može biti izvor podataka
o načinu privređivanja za život određene populacije. Ravni je tip abrazije svoj-
stven populacijama koje su se bavile lovom i skupljanjem plodova, dok je kosi
tip abrazije svojstven populacijama koje su se bavile zemljoradnjom [8].
Analizom zubnog karijesa, patoloških promjena alveolne kosti (apscesi)
te antemortalnog gubitka zuba moguće je dobiti podatke o načinu prehrane
pojedinca ili populacije. Kod populacija koje ovise o poljodjelstvu nalazimo
veći udio ugljikohidrata u prehrani, što rezultira i učestalijim karijesom. S druge
strane, prehrana koja se temelji na lovu sadržava mnogo manje ugljikohidrata,
a više bjelančevina što smanjuje učestalost karijesa. Osim toga, kod drevnih po-
pulacija učestalost karijesa može poslužiti za prepoznavanje društvenih slojeva
jer se pretpostavlja da je prehrana viših i nižih društvenih slojeva bila različita,
što može imati utjecaj na učestalost karijesa [7, 9]. Sastojci koji prevladavaju u
prehrani utječu i na lokalizaciju karijesa. Tako kod populacija, čija se prehrana
temelji na krutoj hrani koja izrazito abradira zube, nalazimo povećanu pre-
104

valenciju aproksimalnih karijesa jer se zbog abrazije fisurni sustav okluzalne
plohe istroši i izgladi, pa više nije predilekcijsko mjesto za nastanak karijesa
[10]. Kako je abrazijom snižena visina okluzalnih kvržica i krune, dolazi do
kompenzatornoga fiziološkog izrastanja abradiranog zuba sve do kontakta s
antagonistom, što povećava izloženost aproksimalnih i korijenskih ploha zuba
koje tako postaju novim predilekcijskim mjestima za nastanak karijesa. Poveća-
nje broja karijesa povezano je s povećanim unosom ugljikohidrata te načinom
kuhanja i pripreme hrane. Osim toga, pojavnost karijesa ovisi i o ekonomsko-
me uređenju društva [11], pa najmanje karijesa nalazimo u zajednicama koje
se bave lovom, ribolovom i skupljanjem plodova (0,0 − 5,3 %), dok ćemo naj-
više karijesa naći u zemljoradničkim zajednicama (2,3 − 26,5 %). U mješovitim
zajednicama, koje žive i od lova i od zemljoradnje, postoji srednje izražena
prevalencija karijesa (0,44 − 10,3 %) [12]. S obzirom na učestalost i lokali-
zaciju zubnog karijesa te na stupanj abrazije zuba utvrđenima ovim radom,
može se zaključiti da je srednjovjekovna populacija s područja današnje Šarić
Struge konzumirala srednje tvrdu hranu koja se lako lijepila za zube. Tomu u
prilog govori umjerena istrošenost zuba s niskim stupnjem karijesa na griznim
plohama te lokalizacija karijesa, koji se najčešće pronalazi na obraznim plo-
hama zuba. Uzimajući u obzir dostupne povijesne podatke o prehrambenim
navikama stanovništva u srednjem vijeku, može se pretpostaviti da su se sred-
njovjekovni stanovnici Šarić Struge oslanjali prvenstveno na vlastitu proizvodnju
hrane koja je uključivala poljodjelstvo i stočarstvo (koze, ovce, svinje i goveda).
Iscrpljivanjem zaliha mesa i mesnih proizvoda koje u to doba i u takvim uvjeti-
ma nisu mogle biti velike i dugotrajne u prehrani bi se povećavao udio žitarica
koje su se mogle duže skladištiti [13]. Žitarice su se konzumirale u obliku kaša
nastalih njihovim usitnjavanjem. Stupanj usitnjenosti žitarica obrnuto je pro-
porcionalan stupnju potrošenosti zuba. Što su žitarice bile bolje usitnjene, to je
stupanj abrazije bio manji i obrnuto. Osim toga, što je žitna kaša bila finija,
bolje se lijepila za zube i zadržavala u međuzubnim prostorima izazivajući
karijes na obraznim i aproksimalnim plohama zuba.
Hipoplastični defekti cakline nastaju kao posljedica poremećaja tijekom
razvoja zuba. Kao takvi oni su pokazatelj za neki oblik fiziološkog stresa poput
gladi, zaraznih bolesti, metaboličkih poremećaja te lošijega socijalnog stanja
[7, 14]. Uzorak je analiziran u ovome radu brojčano nedostatan da bi se mogli
izvlačiti neki općeniti zaključci o zdravstvenom stanju srednjovjekovne popula-
cije sa Šarić Struge.
Određivanje parodontnog statusa i registracija patoloških promjena pa-
rodonta kod skeletnih ostataka drevnih populacija nije toliko uobičajen postu-
pak u paleostomatološkim istraživanjima za razliku od evidencije patoloških
promjena tvrdih zubnih tkiva. To je zbog toga što karijes kao najučestalija pa-
105

tološka promjena tvrdih zubnih tkiva ostaje na zubu i nakon smrti, dok kod
parodontopatija početni stadij bolesti ne zahvaća koštane strukture stomato-
gnatog sustava sve dok se patološki proces ne proširi u tolikoj mjeri da ostavi
i trajne tragove na alveolnoj kosti. Zbog toga je teško napraviti epidemiološko
istraživanje o prevalenciji parodontnih bolesti na skeletnim ostacima drevnih
naroda. Analizom zdravlja dijelova parodonta na temelju proučavanja zubnog
kamenca, resorpcije alveolne kosti, dehiscencija, fenestracija i izloženosti fur-
kacija korijenova zuba dobivaju se podaci o metaboličkim bolestima (skorbut),
opterećenju zuba tvrdom hranom te o uporabi zuba kao oruđa [7]. S obzirom
na razmjerno nizak stupanj zahvaćenosti zuba zubnim kamencem kao jednim
od pokazatelja parodontne bolesti, može se pretpostaviti da srednjovjekovna
populacija sa Šarić Struge nije patila od bolesti koje su zahvaćale parodontna
tkiva.
ZAKLJUČAK
Na temelju dobivenih podataka, a uzimajući u obzir ograničenja ovog
istraživanja, ponajprije s obzirom na razmjerno malen broj analiziranih uzo-
raka, može se zaključiti da su srednjovjekovni stanovnici današnje Šarić Struge
imali nisku do srednje izraženu pojavnost zubnog karijesa, srednje izraženu
istrošenost zubnih ploha te nizak stupanj obloženosti zuba zubnim kamencem.
To sve zajedno upućuje na razmjerno dobro oralno zdravlje.
ZAHVALE
Zahvaljujem Mariju Šlausu i njegovim suradnicima na pomoći i ustuplje-

nim uzorcima obrađenima u ovome radu. Zahvaljujem Anti Miloševiću i Neli
Kovačević na podacima povezanim s iskapanjem i samim lokalitetom.
Ovaj je rad napravljen uz potporu International Association for Paleodon-
tology (www.paleodontology.com).
Literatura:
1. Brkić H. Forenzična stomatologija. Zagreb: Školska knjiga; 2000.

2. Cekić-Arambašin A. Oralna medicina. Zagreb: Školska knjiga; 2005.
3. Sheiham A. Oral health, general health and quality of life. Bull World
Health Organ 2005; 83(9):644.
106

4. Šutalo J. Patologija i terapija tvrdih zubnih tkiva. Zagreb: Naklada Zadro;
1994.
5. Zečević D. Sudska medicina i deontologija. Zagreb: Medicinska naklada;
2004.
6. Iscan MY and Kennedy KAR. Reconstruction of life from the skeleton. New
York: Alan R. Liss, Inc.; 1989.
7. Šlaus M. Bioarheologija. Zagreb: Školska knjiga; 2006.
8. Alt KW, Rosing FW and Teschler-Nicola M. Dental anthropology: funda-
mentals, limits, and prospects. Wien; New York: Springer; 1998.
9. Vodanovic M, Brkic H, Slaus M and Demo Z. The frequency and distribu-
tion of caries in the mediaeval population of Bijelo Brdo in Croatia (10th-
11th century). Arch Oral Biol 2005; 50(7):669 − 680.
10. Sengupta A, Whittaker DK, Barber G, Rogers J and Musgrave JH. The
effects of dental wear on third molar eruption and on the curve of Spee
in human archaeological dentitions. Arch Oral Biol 1999; 44(11):925 −
934.
11. Hobdell MH, Oliveira ER, Bautista R, Myburgh NG, Lalloo R, Naren-
dran S, et al. Oral diseases and socio-economic status (SES). Br Dent J
2003;194(2): 91 − 96; discussion 88.
12. Manzi G, Salvadei L, Vienna A and Pssarello P. Discontinuity of life con-
ditions at the transition from the Roman Imperial Age to the early Middle
Ages: Example from central Italy evaluated by pathological dento-alveolar
lesions. American Journal of Human Biology 1999; 11(3):327 − 341.
13. Klaić V. Povijest Hrvata − knjiga prva. Zagreb: Nakladni zavod Matice
Hrvatske; 1988.
14. Duray SM. Dental indicators of stress and reduced age at death in prehi-
storic Native Americans. Am J Phys Anthropol 1996; 99(2):275 − 286.
dr. sc. Marin Vodanović, Zagreb
107

NUPCIJALITET ŽUPE DESNE 1870. − 1880.
UVOD
U razdoblju od 1870. do 1880. župa Desne obuhvaćala je prostor dviju

današnjih župa, Desne i Bagalovići. Prema popisu iz 1869. popisna jedinica
Desne obuhvaćala je čitavo područje tadašnje župe Desne. U popisu iz 1880.
popisna je jedinica podijeljena na sljedeća naselja: Bagalovići, Desne, Krva-
vac, Momići, Podrujnica i Vrh Desne.1
U članku se proučava dinamika i glavna obilježja nupcijaliteta župe Desne
od 1870. do 1880. To je doba demografske tranzicije ne samo u pokrajini
Dalmaciji nego i u župi Desne. Proučit ćemo kakva je stopa nataliteta u toj župi
u odnosu na promjene u natalitetu i mortalitetu.
POVIJESNO-ZEMLJOPISNA OBILJEŽJA ŽUPE DESNE
Uvala koju sa sjeverne strane okružuju Rujnica, sa zapadne plinska brda,

a s južne strane Donja gora zove se Desne. Ta je uvala uska na istoku, a prema
zapadu se širi i prelazi u Desansko jezero. Na zapadnome kraju Donje gore
širi se močvarni otvor širine 1 km s kojega se pruža pogled na Neretvu i njezinu
deltu.
Župa Desne smještena je u donjoneretvanskome kraju na dodiru deltan-
ske ravni i krškoga vapnenačkog okvira s desne strane Neretve. Nizina doline
Neretve najmlađi je dio donjoneretvanskoga kraja. Delta Neretve oblikovala
se pred kraj pleistocena i tijekom holocena. Na jugu i jugoistoku meliorirane i
djelomično močvarne nizine oštro graniče s višim krškim prostorom.
Prema aluvijalnoj ravni najstrmije se spuštaju padine Babine gomile (735
m) sjeverno od jezera Desne, ispod kojega se smjestilo selo Desne.
Deltu Neretve presijeca 43. paralela, a župa Desne (župna se crkva sma-
tra središtem župe) smještena je na 43˚03’ 35” sjeverne zemljopisne širine i
1
Mirko Korenčić, Naselja i stanovništvo Socijalističke Republike Hrvatske (1857 − 1971). Zagreb: Djela JAZU
54, 1979: 408 − 413.
108
dugandzic.indd 108 2/1/12 5:34:57 PM

17˚ 32’ 40” istočne zemljopisne dužine. Desne su smještene na 6 m nadmorske
visine. Poseban zemljopisni smještaj župe Desne, kao i čitava donjoneretvan-
skoga kraja, između ogranaka dinarskoga sustava i degradiranih krških brda
te otvorenost prema Jadranskome moru, ali i dolinski prodor u dinarsku planin-
sku barijeru znatno utječu na klimu toga prostora.
Donjoneretvanski kraj i župa Desne pripadaju užemu obalnom pojasu, pa
tijekom godine primaju najviše opće radijacije u Hrvatskoj.2
Desne imaju razmjerno visoku temperaturu zimi i tipična klimatska obiljež-
ja mediteranskoga područja. Proljeće je hladnije od jeseni, a more, ohlađeno
tijekom zimskih mjeseci, u proljetnim mjesecima otežava zagrijavanje zraka
nad kopnom.3 U prosjeku su godišnje najčešći vjetrovi iz istočnoga kvadranta,
osobito jugoistočni vjetrovi.4 Snijeg je rijetka pojava, a prosječna godišnja ko-
ličina padalina iznosi 1.133 mm.
Naselja donjoneretvanskoga kraja razlikuju se po veličini, izgledu, smje-
štaju i mogućnostima razvoja. Najstariji poznati stanovnici toga kraja bili su
pripadnici ilirskoga plemena Ardijejci čije su se kamene gomile sačuvale do
današnjih dana. Trgovački interesi privukli su u donjoneretvanski kraj stare
Grke, a rimskim širenjem cijeli je prostor pridružen pokrajini Dalmaciji. Nakon
propasti Narone, tijekom seobe naroda donjoneretvanski su kraj naselili Hrvati
i tu stvorili kneževinu. U 11. stoljeću Neretvani ulaze u sastav hrvatske države i
tijekom narednih stoljeća dijele sudbinu novoga naroda.
Tijekom srednjega i novoga vijeka za donjoneretvanski su se kraj zanimali
Bosna, Srbija, Mlečani, Turci, Francuzi i Austrija.
Postoji više teorija o nastanku imena Desne, a po pučkoj je predaji selo
dobile ime zato što se nalazi s desne strane Neretve. Stariji zaseoci poredani
su niz padinu Rujnice nešto dalje od jezera, dok se noviji nalaze pri kraju
brda na rubu jezera. Počevši od istoka prema zapadu poredani su ovako: Vrh
Desne, Marevine, Masline, Kod crkve, Vrijaci, Kod kuća, Strimen, Šišin i Kraj
(Medaci).
Na zapadu Desne graniče s dijelom sela Pline, na jugu preko Donjeg brda
s Kominom, na sjeveru preko Rujnice s Borovcima, a na istoku se nalazi župa
Bagalovići. S Borovcima ih spaja put preko Sedla (525 m), a postoji i put koji
prolazi između Velike i Male Rujnice, dolinom u kojoj je sada samo crkva sv.
Roka. Nekoć je tu bio zaselak Rujnica ili Na Rujnici (344 m).
2
Anita Filipčić, Neke osobine klime delte Neretve, Zagreb: Geografski glasnik, br. 51, 1989: 179.
3
Zoran Curić, Donjoneretvanski kraj: potencijalni i valorizirani turistički činitelji, Zagreb: Hrvatsko geografsko
društvo, 1994: 31.
4
Anita Filipčić, Neke osobine klime delte Neretve, Zagreb: Geografski glasnik, br. 51, 1989: 186.
109

Slika 1. Vrh Babina gomila (735 m) iznad sela Desne
Desne se pod tim imenom spominju u dokumentima prije ijednoga drugog

sela u Neretvi. Od 1361.do 1385. spominju se u spisima Dubrovačkoga ar-
hiva kao sijelo kneza i kaštelana.5 Tu su se najduže zadržali stari neretvanski
gusarski običaji. Gusari su nanosili veliku štetu dubrovačkoj trgovini u Gabeli.6
Knez koji je stolovao u Desnama imao je velik utjecaj na prilike u Neretvi te
je bio gospodar Neretve, a ovisan je bio jedino o hrvatsko-ugarskome kralju
i njegovu banu. Zaklonjen položaj Desana bio je kao stvoren za gusarenje,
odnosno Desne su bile odlično zaklonište za kneza i njegove ljude. Selo je u to
doba bilo prilično naseljeno. Na otočiću Goljaku, koji osamljen strši iz jezera
kod Modroga Oka, vide se još i danas ostatci starinskih zidina. Te su zidine
bile stražarnica koja je čuvala pristup u jezero i Desne. U selu ima i ostataka
srednjovjekovnih stećaka. Od knezova ili kaštelana Desana spominju se knez
Ivan 1313., knez Perov 1361. i knez Stjepko Čikorić 1362. godine.7
Dalmacija je od 1813. ponovno u sastavu Austrije, a od 1867. do 1918.
u sastavu je Austro-Ugarske Monarhije. Austrija-Ugarska, zapravo, u početku
ne pridaje Dalmaciji nikakvu gospodarsku, nego samo vojnu važnost. U to joj
je vrijeme Dalmacija bitna samo kao granično područje prema Bosni i Herce-
govini. Upravo se na toj granici nalazio neretvanski kraj koji je često stradavao
u ratovima između Turske i Austrije.
Sredinom 19. stoljeća poboljšavaju se odnosi između Austrije i Bosne i Her-
cegovine. To je pridonijelo oživljavanju trgovine dolinom Neretve preko Metkovi-
ća, što se povoljno odrazilo na život stanovnika u donjoneretvanskome kraju.
U prvim je godinama austrijske vladavine narod čitave Neretvanske kraji-
ne teško živio. Zaredale su se sušne i nerodne godine te opasne bolesti koje su
se prenosile iz susjednih krajeva koji su se nalazili pod turskom vlašću. Osim
toga u cijeloj je Neretvi vladala malarija.8
5
Ivan Jurić, Donjoneretvanski kraj, Zagreb: Školska knjiga, 1995: 52.
6
I. Jurić, Donjoneretvanski kraj: 52.
7
I. Jurić, Donjoneretvanski kraj: 52.
8
Ivo Smoljan, Neretva, Zagreb,1970: 101.
110

Ukidanjem apsolutističke vladavine 1860. godine u cijeloj Hrvatskoj, pa i
u Neretvanskoj krajini, započinje novi politički život, osnivaju se političke stran-
ke, a time jača i budi se nacionalna svijest. Nastupa vrijeme narodnoga prepo-
roda, koji se snažno odrazio i u Neretvanskoj krajini. U Dalmaciji su osnovane
dvije političke stranke koje su se bavile odnosom Dalmacije prema Hrvatskoj. To
su Narodna stranka i Autonomaška stranka. Prva je stranka bila za sjedinjenje
s Hrvatskom, a druga za dalmatinsku autonomiju unutar Austro-Ugarske. Cilj
narodnjaka bio je sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske i uvođenje hrvat-
skoga jezika kao službenoga u škole i javni život umjesto talijanskoga. Auto-
nomaši su se zalagali za separatističku politiku te su se borili za autonomnost
Dalmacije i očuvanje talijanskoga jezika u školstvu i javnome životu.
Novi izbori za Dalmatinski sabor održani su 4., 7. i 9. srpnja 1870., a na
njima su pobijedili narodnjaci. Narodnjaci su postupno u pojedinim općinama
oduzimali vlast autonomašima. Tako su 1866. preuzeli vlast u Opuzenu, a 1870.
u Metkoviću pobijedivši autonomaše na izborima. Otada je u neretvanskome kra-
ju hrvatski jezik službeni jezik u školama i uredima. Preuzevši vlast, narodnjaci su
se posvetili gospodarskoj i kulturnoj preobrazbi osvojenih općina.
Godine 1875. u Dalmaciju, a i u dolinu Neretve, došao je car Franjo Josip
I. Narodnjaci su tom prilikom cara pozdravili riječima: "Zdravo hrvatski kralju,
Franjo Josipe I! I dobro nam došao!". Svojim su riječima nastojali caru iznijeti
svoje zahtjeve te pokazati da je Dalmacija hrvatska zemlja.9
Neretvanski kraj od 1. studenoga 1880. pripada novoosnovanome poli-
tičkom kotaru Metković. On je u svojemu sastavu imao dvije političke općine:
Metković i Opuzen.
Društveno-gospodarske prilike bile su prilično nepovoljne, a političke su
prilike pomalo ublažene osnutkom političkih stranaka. Ipak, nedostajala je i
državno-politička i gospodarska neovisnost. Za Dalmaciju bi se moglo reći da
je "kolonija" unutar Austro-Ugarske Monarhije. Političke su se prilike samo po-
goršavale, pa su potlačenost i bunt naroda bivali sve izraženijim.
Poljoprivreda je bila glavna djelatnost, ali se poljoprivredne tehnike nisu
mnogo promijenili od 15. i 16., a možda i ranijih stoljeća.
Odnosi su u poljoprivredi bili tek u ograničenoj mjeri robno-novčani. Se-
ljakova su davanja bila naturalna: davao je desetinu, morao je sudjelovati u
javnim radovima, a kao zakupnik zemlje i posjedniku je davao dio uroda. Sve
je to kočilo razvoj robno-novčanih odnosa i održavalo siromaštvo seljaka te
polariziranost društva. U gospodarsko-društvenoj strukturi prevladavaju poljo-
privreda i selo koji se tijekom pola stoljeća gotovo i nisu mijenjali.
Za Desne su se, kao i ostala sela na desnoj obali Neretve za vrijeme
Osmanlija, u duhovnome pogledu brinuli franjevci iz Ljubuškoga, a nakon
1565. franjevci iz Zaostroga. Desne su tada pripadale župi Pojezerje.
9
Grga Novak, Prošlost Dalmacije, knjiga II. Split: Marjan tisak, 2004: 159.
111

Oko 1720. nalazimo podatak da je jedan župnik bio zadužen samo za
Borovce i sela Vid i Desne. Tada su, dakle, Desne s Rujnicom bile u sastavu župe
Borovci, koja je imala naslov stare naronske župe.
Ta je ovisnost o župi Borovci trajala oko 40 godina do 1760. Tada je
biskup Stjepan Blašković odcijepio Desne s Rujnicom od Borovaca i povjerio
ih svjetovnim svećenicima. Matica rođenih te župe počinje godinom 1761., što
znači da je te godine župa počela s radom. U Desnama je oko 1550. godine
podignuta župna crkva sv. Jurja Mučenika koju je izgradio fra Blaž Stipurino-
vić, Neretvanin iz Zažablja (prema riječima fra Luke Vladimirovića). Za crkvu
sv. Roka na Rujnici pretpostavlja se da je sagrađena 1750. godine.
KRETANJE STANOVNIŠTVA ŽUPE DESNE
Sam naziv kretanje stanovništva upozorava na to da je riječ o promjena-

ma u ukupnome broju stanovnika na određenome području i u određenome
razdoblju, bilo da su promjene nastale između dvaju popisa, bilo da su nastale
pod utjecajem raznih čimbenika kao što su natalitet, mortalitet, migracije i sl.10
Kao osnovica istraživanja prirodnoga kretanja11 stanovništva u župi Desne
uzeti su službeni popisi stanovništva iz 1857., 1869., 1880., 1890., 1900.,
1910. i 1921. godine.
Grafikon 1. Kretanje broja stanovnika župe Desne
10
Alica Wertheimer-Baletić, Stanovništvo i razvoj. Zagreb: Mate d.o.o., 1999: 195.
11
"Prirodno kretanje stanovništva možemo tretirati u užem i širem smislu. Šire poimanje uključuje u prirodno
kretanje osim nataliteta i mortaliteta kao njegovih osnovnih komponenti, također još i one pojave ili čimbenike koji zna-
čajno utječu na veličinu i tendenciju kretanja nataliteta i mortaliteta; tu je prije svega nupcijalitet (bračnost) jer se glav-
nina djece rađa u braku." Vidjeti: Alica Wertheimer-Baletić, Stanovništvo i razvoj. Zagreb: Mate d.o.o., 1999: 207.
112

Razdoblje od 1869. do 1880. godine doba je intenzivnoga rasta broja
stanovnika u župi Desne. Osnovni je razlog povećanja broja stanovnika župe
vjerojatno činjenica da je župa ostvarila prirodni prirast stanovništva u istraži-
vanome razdoblju.
Inače su sela zbog kronične oskudice i gladi doživjela pojačan odlazak
muškoga dijela stanovnika u potrazi za poslom, što se osobito osjetilo potkraj
19. i početkom 20. stoljeća. Stvorio se agrarni višak u nerazvijenim zemljama te
neusklađenost između prirodnoga prirasta, mogućnosti za zapošljavanje i sl.
NUPCIJALITET
Za demografiju je vrlo važno pitanje sklapanja brakova (nupcijalitet) i ra-

stava brakova (divorcijalitet) te sastav stanovništva s obzirom na bračno stanje.
Na temelju raspoloživih podataka o razdoblju koje istražujemo ne možemo
istražiti divorcijalitet, pa će se ovim istraživanjem obuhvatiti samo nupcijalitet.
Proučavanjem broja vjenčanja po godinama moguće je uočiti pad broja
sklopljenih brakova. P. Chaunu je na primjeru "klasične Europe" utvrdio da je
"pad vjenčanja jedan od karakterističnih znakova krize koju pokreću privredni
razlozi…"12
U prosjeku se u župi Desne od 1870. do 1880. godine godišnje sklopilo
oko devet brakova.
Značajka je župe Desne da su muškarci u prosjeku bili stariji od svojih
žena.
U svakome slučaju, velik udio udanih žena i oženjenih muškaraca te mla-
dost onih koji su sklopili brak doprinijeli su povećanju reprodukcije stanovniš-
tva. Istraživanja pokazuju da su u najvećemu broju slučajeva mladenci bili iz
iste župe (oko 68 %), često su bili susjedi, a znatno su rjeđe bili iz udaljenijih
župa i naselja (32 %). Riječ je o razdoblju u kojemu još nije bilo dovoljno do-
brih prometnica, međutim i u takvoj su situaciji u župi dosta razvijene i dnevne
i sezonske migracije.
Zabilježen je i određeni broj brakova sklopljenih između mladenaca koji
nisu iz župe, koji su iz susjednih župa i regija (tablica 2.). Iz tablice je vidljivo
da je najveći broj mladoženja koji nisu bili iz župe Desne dolazio iz župe Met-
ković (5), župe Opuzen (5) i župe Slivno (4). Najveći je broj mladenki koje nisu
iz župe Desne dolazio iz župe Slivno Ravno (3) te iz župe Metković (2).
Podatak o broju kumova na vjenčanju koji nisu bili iz župe Desne, također
može biti pokazatelj manje ili veće otvorenosti te župe. U župi Desne u razdo-
12
S. Krivošić, Stanovništvo i demografske prilike u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u XVIII. i prvoj polovini XIX.
stoljeća: 75.
113

blju od 1870. do 1880. zabilježena su 192 kumstva pri sklapanju brakova.
Kumstava je unutar župe 138 ili 72 %. Slijede kumstva iz Metkovića (18 ili 9
%), Slivna (9 ili 5 %), Borovaca (7 ili 4 %), Opuzena (8 ili 4 %), Rogotina (3 ili
1,5 %), Komina (2), Pelješca (2) te po jedno kumstvo iz Mostara, Gradca, Pline,
Dusine i Blata.
SEZONSKO KRETANJE VJENČANJA
Na sezonsko kretanje vjenčanja u tradicionalnim društvima u najvećoj su

mjeri utjecale crkvene i običajne norme, ali i gospodarske aktivnosti tijekom
godine. Uglavnom u katoličkome svijetu nema vjenčanja za vrijeme korizme
i došašća. Vrijeme se došašća vezuje uz blagdan svete Katarine (Kate) zbog
čega su neposredno prije, ali i na samu Svetu Katu, održavane brojne svadbe.13
Zbog poštivanja su crkvenih odredbi i tradicionalnih običaja u župi Desne,
slično kao i u cijeloj pokrajini, ožujak i prosinac mjeseci s najmanje vjenčanja
u godini.
"Brakovi su se najčešće sklapali nakon završetka poljskih radova, a prije
božićnih blagdana (u studenom) ili u razdoblju prije korizme (siječanj i veljača).
I u južnoj i sjevernoj Hrvatskoj vrijedilo je to pravilo, s time da su južni Hrvati
davali prednost studenom, a sjeverni su se radije ženili poslije Božića".14
U župi Desne na sam izbor datuma vjenčanja znatno su utjecali sezonski
radovi tijekom godine. Oni su nešto slabiji u kasnu jesen i zimu, a nešto snaž-
niji u proljeće kada počinju pripreme tla ili stočarske aktivnosti. U župi Desne
najveći je broj vjenčanja zabilježen u studenome, a slično je i u većemu dijelu
Dalmacije. Potom slijedi mjesec siječanj, što je također slično kao u Dalmaciji.
Naime, u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i Istri najveći je broj vjenčanja u stu-
denome,15 a najmanji u ožujku, dok je u župama susjedne općine Metković
najveći broj vjenčanja u veljači.16
U župi Desne maksimum se dostiže u studenome, slijedi veljača, a potom
i siječanj, dok je minimum u ožujku i prosincu, tj. za vrijeme korizme i doša-
šća. Mali je broj vjenčanja zabilježen i tijekom srpnja i kolovoza (grafikon 2 i
tablica 1).
13
M. Šunjić, Stanovništvo Rogotina na kraju 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća na temelju matičnih knjiga i
stanja duša: 363.
14
Nenad Vekarić, Irena Benyovsky, Tatjana Buklijaš, Maurizio Levak, Nikša Lučić, Marija Mogorovič i Jakša
Primorac. Vrijeme ženidbe i ritam poroda. Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stoljeća. Zagreb − Dubrovnik:
Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2000:51.
15
Fran Vrbanić, Demografske prilike u južnih Slavena, Zagreb: Tisak dioničke tiskare, 1896: 49.
16
Žarko Dugandžić, Stanovništvo općine Metković 1850. − 1918., Zagreb, 2011:110.
114

Grafikon 2. Sezonski slijed vjenčanja u župi Desne 1870. − 1880.
Malobrojna vjenčanja u ožujku i prosincu ne znače nepoštivanje zabrana

jer primjericezabrana u prosincu ne traje cijeli mjesec, a ni Uskrs nije svake
godine istoga datuma (pomiče se unutar 40 dana), pa zabrana ne mora nužno
trajati čitav ožujak.
BRAKOVI U SRODSTVU
O brakovima u srodstvu u župi Desne možemo govoriti na temelju matičnih

knjiga u kojima je upisan stupanj srodstva. Ima više vrsta srodstva, a nama je
najvažnije krvno srodstvo. "U rimskom pravu i većini građanskih prava, krvno
srodstvo računalo se po principu koliko poroda toliko stupnjeva, tj. računalo se
prema broju poroda između dvije osobe. U svim zakonodavstvima krvno srod-
stvo je ženidbena zapreka. Već po rimskom pravu srodstvo u izravnoj lozi bilo
je ženidbena zapreka, a po pobočnoj liniji različito se regulirala i u prošlosti i
u sadašnjosti."17
"Inocent III. je na IV. lateranskom saboru (1215. i 1216.) ograničio že-
nidbenu zapreku na četvrto koljeno po kanonskom slučaju. Pobočno srodstvo u
prvom koljenu (braća i sestre) smatralo se neoprostivom zaprekom. Za sklapa-
nje braka do 2. stupnja srodstva (prvi rođaci) dozvolu je mogao dati papa, a
do uključivo 4. koljena (treći rođaci) bio je nadležan biskup."18
U matičnim knjigama vjenčanih župe Desne upisano je 105 vjenčanja
(tablica 2.) od kojih je tek jedan bračni par u srodstvu (3. i 4. stupnja zabrane),
što čini tek 0,95 % vjenčanih.
17
Nenad Vekarić i dr., Vrijeme ženidbe i ritam poroda: 54.
18
115

PROSJEČNA DOBNA RAZLIKA ŽENIKA I NEVJESTE U ŽUPI DESNE
Na dob pri zasnivanju obitelji najviše je utjecalo gospodarsko stanje, koje

se očitovalo u demografskim trendovima.19 U doba krize, manjka stanovništva
i slabe ponude radnih mjesta snižavala se ženidbena dob, dok se u doba po-
zitivnih demografskih kretanja, viška stanovništva i veće ponude radnih mjesta
ona povisivala. Stoga je doba demografske tranzicije, koje je, ovisno o zemlja-
ma i područjima, počelo krajem 18. ili tijekom 19. stoljeća, kao dio svjetskoga
procesa posvuda izazivalo trend rasta ženidbene dobi.20
Ženidbena dob ovisi o raznim čimbenicima, između ostaloga o biološkim,
gospodarskim, ali i tradicijskim. Sva su ta tri čimbenika bila uzrokom da je
ženik češće bio stariji od nevjeste, ali čest je razlog bio i to što je muškarac
osiguravao egzistenciju obitelji i ženio se tek kad bi je osigurao.21
Kod inokosnih obitelji prosječna je dob mladenaca bila nešto niža od uo-
bičajene zbog slaboga gospodarskog potencijala obitelji koja mladomu odra-
slom muškarcu nije jamčila sigurnu egzistenciju, pa je težnja za samostalnom
obitelji bila nešto izraženija.22
Utjecaj demografske tranzicije na dob pri stupanju u brak vidljiv je i u župi
Desne. Razmjerno visoka prosječna dob ženika i nevjeste u razdoblju od 1870.
do 1880. daje naslutiti da je župu Desne zahvatila demografska tranzicija. To
bi najvjerojatnije značilo i promjenu u demografskoj strukturi zanimanja (koja
su vrlo malo ili nimalo zabilježena u maticama vjenčanih), a koja sve više utječu
na povećanje ženidbene dobi mladenaca.
Prosječna je dob mladoženje u župi Desne 29 godina, a mladenke 24
godine, što znači da je prosječna dobna razlika među mladencima oko četiri
godine.
Prosječna dob mladenaca u župi Desne približno je jednaka prosječnoj
dobi mladenaca u naselju Rogotin u kojemu je prosječna dob mladoženje oko
28,37, a njegove partnerice 24,81 godina.23
19
20
21
22
23
M. Šunjić, Stanovništvo Rogotina na kraju 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća na temelju matičnih knjiga i
stanja duša: 363.
116

DOB SUPRUŽNIKA PRI ULASKU U PRVI I DRUGI BRAK
U ŽUPI DESNE
Dob supružnika pri ulasku u brak ovisila je o nizu čimbenika, između osta-
loga ona je posljedica tipa obiteljske strukture, gospodarske situacije, ali i same
demografske tranzicije. Kao što je već rečeno, stanovništvo koje je zahvaćeno
demografskom tranzicijom ulazi u brak starije.
Pri sklapanju prvoga braka u župi Desne zaručnice su u prosjeku oko četiri
godine mlađe od svojih zaručnika. I u ostalim dijelovima Donjeg Poneretavlja
po pojedinim župama nema većeg odstupanja u godinama mladenaca.
Udio brakova sklopljenih prije navršene 20. godine života u župi Desne
iznosi 10,47 %, dok je npr. u župi Metković oko 8,40 %.24 To se donekle može
objasniti tradicionalnim položajem žene čija je uloga i dalje bila gotovo isključi-
vo reproduktivna. Inače, žene stupaju u brak mlađe od muškaraca. Uglavnom,
i u Donjemu Poneretavlju "ženin položaj u društvu davao joj je više razloga da
prije stupi u brak. Muškarac je osiguravao egzistenciju obitelji i ženio se kad bi
je osigurao, dok su žene bile spremne za udaju čim bi fizički stasale."25
Najveći postotak muškaraca u župi Desne ulazi u prvi brak do 30. godine
života, njih 67,60 % u usporedbi sa 63,59 % u susjednoj župi Metković.26
Na prvi brak do 24. godine života u prosjeku se odlučuje oko 51 % žena,
a u dobi do 30. godine života njih oko 89 %. Slično je stanje, tek s malo većim
udjelom žena koje se udaju do 24. godine, i u susjednoj župi Metković u kojoj
se do 24. godine života za brak odlučuje 54,84 % žena.27
Uvidom u matice vjenčanih župe Desne od 1870. do 1880. saznajemo da
je najmlađi ženik koji je sklapao prvi brak imao 20, a najmlađa mladenka 15
godina.28
Dob pri ženidbi izravno je uvjetovana općim prilikama u župi Desne. Dob že-
nika koji sklapa prvi brak uglavnom je slična u svim župama Donjeg Poneretavlja.
PONOVNI BRAKOVI
Najveći broj brakova u župi čine brakovi koji su obama partnerima prvi
brak, zatim brakovi koji su ženiku drugi, a nevjesti prvi brak te na kraju brakovi
koji su obama partnerima drugi brak.
24
U svih 11 brakova (ili 10,47 %) u kojima je jedan od supružnika stupio u brak prije 20. godine, taj je su-
pružnik bio žena.
25
26
27
28
Uvidom u matice vjenčanih župe Desne 1870. − 1880. saznajemo da je najmlađi ženik star 20 godina Mate
Gnječ rođen 20. rujna 1853., a najmlađa je mladenka stara 15 godina Manda Krstičević, rođena 31. srpnja 1852.
godine.
117

U župi Desne u istraživanome razdoblju na ponovni su se brak češće i
brže odlučivali muškarci nakon smrti partnerice, a u drugi je brak stupila samo
jedna udovica. Prosječna dob osoba koje su ponovno stupile u brak kod udova-
ca je 36 godina.29 Drugi je brak sklopila samo jedna udovica stara 38 godina.
Najmlađi je udovac koji se ponovno oženio imao 29, a najstariji 56 godina.
Udio je udovaca koji su se ponovno oženili oko 15,5 %, dok je udio udovica
oko 0,9 %.
U župi Desne najveći se broj udovaca ženi dotad neudanim djevojkama.
Najvjerojatnije se zbog egzistencijalne sigurnosti i nepostojanja velikoga izbo-
ra pri odabiru bračnoga partnera na takav brak odlučuje veći broj djevojaka.
Razlog je većeg broja muškaraca nego žena koji su ponovno sklopili
brak i u patrijarhalnim obilježjima Poneretavlja. Obično muškarci ostaju na
svojemu posjedu, a žene odlaze na mužev posjed te se nalaze u nepovoljnijoj
situaciji.
PODRIJETLO UDANIH ŽENA I OŽENJENIH MUŠKARACA

ŽUPE DESNE
Broj udanih žena i oženjenih muškaraca podrijetlom izvan župe Desne ta-
kođer je jedan od pokazatelja otvorenosti stanovništva te župe (tablica 2.). Na
otvorenost je utjecala prometna povezanost, a župa Desne u tome je pogledu
bila u lošijemu položaju od drugih župa općine Opuzen.
Najveći broj nevjesta, njih 87,62 %, potječe iz župe Desne, dok njih 12,38
% dolazi iz mjesta izvan te župe. Najveći broj nevjesta u razdoblju od 1870. do
1880. dolazi iz Vida (4) i Slivna (3), zatim iz Metkovića (2), Pline (1), Borovaca
(1), Struga (1) i Bune u Hercegovini (1).
Među 105 ženika župe Desne njih je 23 (22 %) koji su došli iz naselja
izvan te župe. Najveći je broj desanskih zetova u razdoblju od 1870. do 1880.
dolazio iz Opuzena (6), Metkovića (5), Slivna (4) i Borovaca (1). Po jedan je
zet dolazio i iz Gradnića u Hercegovini, Janjine, Veljaka u Hercegovini, Stona,
Pline i Komina.
Kada je riječ o župi Desne, ženili su se uglavnom domaći župljani. Mikro-
lokacijska analiza podrijetla udanih žena po župama općine Metković naprav-
ljena je na temelju matičnih knjiga vjenčanih po načelu adresiranja i prema
mjestu podrijetla (tablica 2.).
29
U župi Desne od 1870. do 1880. 16 je udovaca bilo u drugome braku, najstariji je udovac sklopio drugi
brak s 56, a najmlađi s 29 godina.
118

ZAKLJUČAK
Analiza je jednoga od demografskih pokazatelja, tj. nupcijalitet, u župi

Desne obavljena na temelju istraživanja matične knjige vjenčanih u razdoblju
od 1870. do 1880. godine.
Tranzicijski su pokazatelji u župi Desne ženidbena dob, koja je neznatno
povećana i razmjerno niska prosječna stopa nupcijaliteta, koja je iznosila oko 7
‰. Pri sklapanju brakova nešto je viši jesenski od zimskoga maksimuma, a mali
broj srodničkih brakova upućuje na to da su se u Desnama uredno poštivale
crkvene i običajne norme o srodničkim brakovima.
Prilozi:
Tablica 1. Mjesečna raspodjela vjenčanih u župi Desne (1870. − 1880.)
uku-
godina mjesec
pno
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
ukupno 105 13 23 2 5 7 6 2 2 6 9 28 2
% 100 12,38 21,9 1,9 4,76 6,67 5,71 1,9 1,9 5,71 8,57 26,67 1,9
1870. 13 2 3 0 0 0 0 1 0 1 1 5 0
1871. 9 0 3 0 0 1 0 0 0 0 3 2 0
1872. 12 0 4 1 0 1 1 0 0 2 1 2 0
1873. 8 0 2 0 1 0 0 0 0 2 0 2 1
1874. 6 0 2 0 1 1 0 0 0 0 0 2 0
1875. 12 0 2 0 1 0 1 1 2 0 0 4 1
1876. 7 1 3 0 0 1 1 0 0 0 0 1 0
1877. 12 4 3 0 1 0 1 0 0 0 0 3 0
1878. 10 1 1 1 0 2 0 0 0 1 2 2 0
1879. 7 2 0 0 1 1 2 0 0 0 0 1 0
1880. 9 3 0 0 0 0 0 0 0 0 2 4 0
minimum
maksimum
119

Tablica 2. Popis sklopljenih brakova u župi Desne (1870. − 1880.)
ZARUČNIK ZARUČNICA
Red. ROĐEN PREBIVA- ROĐENA PREBIVA- DAN
PREZIME, IME PREZIME, IME
br. U LIŠTE U LIŠTE VJENČANJA
KALEB,
1. GIOVANNI Desne Desne KEŽIĆ, ELENA Desne Desne 10.1.1870.
2. SRŠEN, ANDREO Slivno Slivno GNJEČ, LUCIA Desne Desne 17.1.1870.
3. VERAJA, GIUSEPPE Metković Metković BEZER, MATTEA Desne Desne 21.2.1870.
MAREVIĆ,
4. ANTONIO Desne Desne NIKOLIĆ, MARIA Desne Desne 28.2.1870.
Gradnići, BRLJEVIĆ,
5. REBAC, LUKA Hercegovina Metković GIOVANNA Desne Desne 28.2.1870.
DESPOTOVIĆ, Trstenik,
6. MATTEO Janjina Metković ĆELIĆ, GIOVANNA Desne Desne 18.6.1870.
MAREVIĆ, MAREVIĆ,
7. ANDREO Desne Desne DOMENICA Desne Desne 12.9.1870.
BATINOVIĆ, BEBIĆ,
8. STEFANO Desne Desne TOMMASINA Desne Desne 17.10.1870.
MARGETA,
9. GIUSEPPE Desne Desne MATELJAK, ELENA Desne Desne 1.11.1870.
GOLEMAC,
10. GIUSEPPE Desne Desne TASLAK, SIMEONA Vid Vid 1.11.1870.
SOČIVICA, GUINOVIĆ,
11. LAZZARO Metković Metković MATTEA Metković Desne 14.11.1870.
BATINOVIĆ,
12. GIUSEPPE Desne desne POPOVAC, ELENA Plina Desne 20.11.1870.
ČARAPINA, BATINOVIĆ,
13. ANDREO Borovci Borovci JAKOVICA Desne Desne 26.11.1870.
GNJEČ,
14. TOMMASO Desne Desne JERKOVIĆ, MARIA Desne Desne 6.2.1871.
15. BARBIR, GIORGIO Desne Desne KAPOVIĆ, ROSA Desne Desne 13.2.1871.
VUČKOVIĆ,
16. JELIČIĆ, STEFANO Desne Desne MADDALENA Desne Desne 18.2.1871.
PRUSAC,
17. ANTONIO Desne Desne RONČEVIĆ, MARIA Desne Desne 8.5.1871.
18. UJDUR, LUKA Desne Desne NIKOLIĆ, MARA Desne Desne 10.10.1871.
DRAGOVIĆ,
19. MARTIN Desne Desne TALAIĆ, MATIA Borovci Borovci 2.10.1871.
20. VUIČIĆ, JURE Desne Desne ZLOIĆ, MATIA Desne Desne 23.10.1871.
21. BATINOVIĆ, LUKA Desne Desne ŠILJEG, MATIJA Desne Desne 13.11.1871.
22. ŠILJEG, FILIP Desne Desne UTOVAC, JELA Slivno Slivno 27.11.1871.
23. MATAGA, PETAR Gradina Gradina BEBIĆ, PERA Desne Desne 12.2.1872.
KRSTIČEVIĆ,
24. MARGETA, PETAR Desne Desne MANDA Desne Desne 11.2.1872.
ROMIĆ TOMIĆ,
25. JERKOVIĆ, TOMA Desne Desne MANDA Desne Desne 5.2.1872.
26. PRUSAC, FILIP Desne Desne TASLAK, IVKA Vid Vid 12.2.1872.
120

27. MAREVIĆ, ANTE Desne Desne UJDUR, JURKA Desne Desne 11.3.1872.
28. JERKOVIĆ ILIJA Desne Desne GNJEČ, JERKA Desne Desne 13.5.1872.
29. UJDUR, ŠIMUN Desne Desne DRAGOVIĆ, JELA Desne Desne 25.6.1872.
30. NIKOLIĆ, STIPAN Desne Desne ĆELIĆ, POLA Desne Desne 30.9.1872.
31. JERKOVIĆ, JAKOV Desne Desne GNJEČ, MARTA Desne Desne 30.9.1872.
32. ŠPRLJE, IVAN Metković Desne BATINOVIĆ, JURKA Desne Desne 28.10.1872.
DRAGOVIĆ,
33. MATELJAK, JOSIP Desne Desne MANDA Desne Desne 25.11.1872.
34. DRAGOVIĆ, JURE Desne Desne NIKOLIĆ, JELA Desne Desne 25.11.1872.
KRSTIČEVIĆ,
35. TUTAVAC, MARKO Slivno Slivno DOMA Desne Desne 17.2.1873.
36. POPOVIĆ, NIKOLA Slivno Slivno BEZER, STANA Desne Desne 23.2.1873.
37. BEZER, IVAN Desne Desne PLEĆAŠ, ANĐELIJA vid vid 27.4.1873.
38. MEDAK, MATE Desne Desne BATINOVIĆ, MATIA Desne Desne 22.9.1873.
39. MAREVIĆ, MATE Desne Desne GAŠPAR, MATIJA Desne Desne 22.9.1873.
40. RAIČ, JURE Opuzen Opuzen JERKOVIĆ, LUCIJA Desne Desne 10.11.1873.
BARTULOVI,Ć,
41. MAREVIĆ, FILIP Desne Desne MARA Slivno Slivno 24.11.1873.
42. GNJEČ, MATE Desne Desne ROMIĆ, JELA Desne Desne 28.12.1873.
43. ARSTIĆ, MATE Desne Desne JERKOVIĆ, IVA Desne Desne 9.2.1874.
44. JELČIĆ, MATE Desne Desne UJDUR, MARIA Desne Desne 16.2.1874.
45. ĆENDO, IVAN Desne Desne VUČKOVIĆ, ANA Desne Desne 27.4.1874.
BATINOVIĆ,
46. UJDUR, TOMA Desne Desne JAKOVICA Desne Desne 28.5.1874.
47. ĐUGUM, JURE Desne Desne GRGIĆ, MATIJA Desne Desne 1.11.1874.
48. ZEC, PETAR Desne Desne ĆELIĆ, JAKOVICA Desne Desne 29.11.1874.
49. ŠUNJIĆ, JOSIP Desne Desne BEBIĆ, ANDRIJANA Desne Desne 8.2.1875.
50. RAKIĆ, IVAN Desne Desne MAREVIĆ, RUŽICA Desne Desne 8.2.1875.
51. VULETIĆ, NIKOLA Opuzen Opuzen BEBIĆ, JERKA Desne Desne 12.4.1875.
KRSTIČEVIĆ,
52. TOMA Borovci desne ZLOIĆ, STIPA Desne Desne 21.6.1875.
53. VUČKOVIĆ, JURE Desne Desne JERKOVIĆ, JELA Desne Desne 12.7.1875.
54. KRSTIĆ, MARKO Desne Desne BARBIR, JOZA Desne Desne 1.8.1875.
55. UJDUR, JURE Desne Desne BARBIR, IVA Desne Desne 30.8.1875.
DOMINIKOVIĆ, BATINOVIĆ,
56. STIPAN Desne Desne JAKOVICA Desne Desne 15.11.1875.
VUČKOVIĆ,
57. NIKOLA Desne Desne GNJEČ, MATIJA Desne Desne 22.11.1875.
58. MAREVIĆ, FILIP Desne Desne SRŠEN, KATA Slivno Slivno 5.11.1875.
59. ĐUGUM, MATE Desne Desne ŠETKA, MARA Desne Desne 1.11.1875.
GOLEMAC,
60. MARGETA, TOMA Desne Desne MATIJA Desne Desne 1.11.1875.
DRAGOVIĆ,
61. NIKOLA Desne Desne NIKOLIĆ, JELA Desne Desne 31.1.1876.
62. PASTIZZI, STIPAN Metković Metković VUIČIĆ, MARE Desne Desne 14.2.1876.
63. MEDAR, NIKOLA Metković Metković JURIĆA, STIPA Desne Desne 21.2.1876.
121

Veljaci,
64. JELAVIĆ, JURE Hercegovina Metković BEZER, ANĐA Desne Desne 21.2.1876.
VLATKOVIĆ,
65. MIHOVIL Opuzen Opuzen BEBIĆ, KATA Desne Desne 21.5.1876.
66. GNJEČ, ANTE Desne Desne JELIČIĆ, JURKA Desne Desne 12.6.1876.
67. KALEB, JURE Desne Desne BARBIR, PERA Desne Desne 27.11.1876.
68. UJDUR, LUKA Desne Desne GNJEČ, IVA Desne Desne 8.1.1877.
69. ŠETKA, TOMA Desne Desne MATELJAK, IVA Desne Desne 15.1.1877.
70. MATELJAK, IVAN Desne Desne BEBIĆ, PERA Desne Desne 15.1.1877.
71. MATELJAK, ANTE Desne Desne MARGETA, PERA Desne Desne 15.1.1877.
72. NIKOLIĆ, BARIŠA Desne Desne BEBIĆ, JELA Desne Desne 5.2.1877.
73. ŠETKA, MARTIN Desne Desne MEDAK, PERA Desne Desne 11.2.1877.
DOMINIKOVIĆ,
74. JURE Desne Desne MAREVIĆ, MANDE Desne Desne 12.2.1877.
75. RAKIĆ, MATE Desne Desne KIRIDŽIJA, JELA Metković Metković 23.4.1877.
KRSTIČEVIĆ,
76. UJDUR, JOSIP Desne Desne MATIJA Desne Desne 10.6.1877.
77. BATINOVIĆ, PETAR Desne Desne UJDUR, KATA Desne Desne 12.11.1877.
78. MARKOTA, ANTE Desne Desne JELIČIĆ, IVA Desne Desne 26.11.1877.
79. POPIĆ, STIPAN Opuzen Opuzen NIKOLIĆ, LUCA Desne Desne 26.11.1877.
KRSTIČEVIĆ,
80. ŠIMUN Desne Desne JELČIĆ, RUŽICA Desne Desne 27.1.1878.
81. BJELIŠ, FILIP Opuzen Opuzen JERKOVIĆ, MARTA Desne Desne 25.2.1878.
82. PRUSAC, STIPAN Desne Desne ZEC, IVANICA Desne Desne 3.3.1878.
83. ĆELIĆ, ANTE Desne Desne MAREVIĆ, MATIJA Desne Desne 13.5.1878.
DELDAVEDO,
84. GAJKO Ston Ston BALINOVIĆ, MARE Desne Desne 24.5.1878.
85. ĆELIĆ, IVAN Desne Desne ROMIĆ, MARA Desne Desne 2.9.1878.
KRSTIČEVIĆ,
86. JERKOVIĆ, STIPAN Desne Desne MATIJA Desne Desne 7.10.1878.
87. ŠETKA, JURE Desne Desne MUSULIN, MARA Struga Struga 29.10.1878.
88. NIKOLAC, ANTE Plima Plima KAPOVIĆ, MATIJA Desne Desne 4.11.1878.
DRAGOBRATOVIĆ,
89. ANDRIJA Slivno Slivno GNJEČ, JURKA Desne Desne 25.11.1878.
90. BUSTRUC, IVAN Desne Desne MAREVIĆ, IVA Desne Desne 15.1.1879.
91. MAREVIĆ, ANTE Desne Desne GNJEČ, MANDA Desne Desne 24.1.1879.
VUČIĆ, JURE, P.
92. MATE Desne Desne BRLJEVIĆ, ,JURKA Desne Desne 18.4.1879.
93. JELČIĆ, IVAN Desne Desne ŠPRLJE, MARA Desne Desne 5.5.1879.
JERKOVIĆ,
94. MARKO Desne Desne UJDUR, TOMICA Desne Desne 2.6.1879.
95. GNJEČ, STJEPAN Desne Desne JOVICA, BARA Desne Desne 2.6.1879.
96. BARBIR, ANTE Desne Desne KALEB, JURKA Desne Desne 24.11.1879.
DRAGOVIĆ,
97. DELIJA, IVAN Desne Desne MATIJA Desne Desne 17.1.1880.
98. JERKOVIĆ, MATE Desne Desne KRSTIČEVIĆ, MARA Desne Desne 19.1.1880.
122

BATINOVIĆ, JELE,
99. ĆELIĆ, IVAN Desne Desne MARA Desne Desne 26.1.1880.
100. KEŽIĆ, ANTE Desne Desne BREČIĆ, JURKA Vid Vid 4.10.1880.
Buna,
101. ĐUGUM, JURE Desne Desne ŠETKA, PERA Hercegovina Desne 18.10.1880.
102. ĐUGUM, MARTIN Desne Desne ŠETKA, IVA Desne Desne 1.11.1880.
103. BEBIĆ, TOMA Desne Desne JELČIĆ, IVA Desne Desne 1.11.1880.
104. JELČIĆ, STIPAN Desne Desne MARGETA, LUCIA Desne Desne 8.11.1880.
DUGANDŽIĆ, BATINOVIĆ,
105. MATE Komin Komin MATIJA Desne Desne 15.11.1880.
dr. sc. Žarko Dugandžić, Ograđenik (Čitluk)/Ploče
123

CAR FRANJO I. U NERETVI 1818.
Opuzen je 21. i 22. svibnja te 5. lipnja 1818. posjetio car Franjo I. U pro-
putovanju Neretvom na putu za Dubrovnik i pri povratku iz toga grada. O tome
carskom putovanju svjedoči nam knjiga u prijevodu s njemačkoga, s pogovorom
i kritičkom obradom dr. Ljudevita Krmpotića Car Franjo I. u Hrvatskoj 1818. iz
koje donosimo sljedeći odlomak (knj. I., str. 257. − 264. i knj. II. 421. − 423.):
21. svibnja
Putujemo padinama desno i naprijed koje postaju nešto blaže, a uz put
desno su graničarske postaje u kolibama, pa se vozi jedan komadić kroz tursko
tlo. Brda i doline, livada i polja, čitava velika dolina − sve je to tursko. Prema
natrag vidimo visoki lanac pokriven snijegom, koji se naglo spušta, više prema
Bosni. Vozimo sličnim predjelom strmim liticama te širokim kamenim gudura-
ma. Gore na bilu je jedna kuća sela Pasićeva. Iduće je selo Glimbac, a u dolini
je i okruglo jezero, nazvano Vid, koje se samo puni. (…)
Lijevo i naprijed na padinama brda vidi se Metković.
Vozi se nešto prema gore pa prema dolje istim krajolikom. Uz put su veliki
komadi kamena, put nije širok, desno tvori bilo jednoga brda polumjesec, a do-
lje su mu padine blaže. Inače je brdo vrlo visoko, a na njemu se ističu stjenovite
gromade s grmljem te stablima uz put, a dolje nagle padine uz nekoliko stabala
i jedna loša kuća sela Vid.
Desno je uz put nekadašnji starorimski grad Narona. Inače je okoliš kao i
ranije − dolina vrlo velika, a nedaleko od puta velika vodena površina obrasla
trstikom. Desno je mali klanac u kojemu je komad polja i različite vrste stabala
kao i drugo raslinje: mirta, veliki šipak i smokve, a tu su i kuće sela Dobranje.
Kuće su pokrivene s trstikom − prave kolibe.
Potom se dolazi do brda ispod kojih se u dolini nalazi Metković. Vozili smo
se dalje dolinom, na polju između rijeke Norin i Neretve. Na slijevu obiju rijeka
nalazi se jednokatni turanj u dobrome stanju s velikim sigurnosnim prostorom i
puškarnicama, omeđen bedemom, ali bez posade. Ulaz je zazidan. Ovdje smo
se na rijeci Norin ukrcali u čamac i stigli nakon pola sata u Opuzen. Neretva
je tu široka gotovo kao rukavac Dunava kod Leopoldstadta, teče brzo i vrlo je
duboka, tako da je plovna i za najveće brodove. Brda su na desnoj strani i
124
car franjo.indd 124 2/1/12 5:35:43 PM

tvore opet jedan polumjesec prema naprijed s naglim padinama do Neretve.
Na obali leži nekoliko kuća sela Bagalović.
U dolini su između brda uglavnom močvare koje potječu od Neretve. U
njima je pokoje stablo i mnogo trstike. Do Opuzena teče Neretva prilično rav-
no. U tim su močvarama mnoge ptice, između ostalih patke, te mnogo riba,
osobito jegulje. Nekada su bile poslastice Rimljana koji su ih uzgajali. Rogata
stoka pase kroz čitavu godinu na močvarnim livadama, ali je ipak malena, a
vlasnici gube mnogo zbog klimatskih prilika. Rogata stoka s tri godine uzima
se još kao telad.
Tvrđava Opuzen leži na mjestu na kojemu se Neretva dijeli u dva rukavca,
onaj desno je veći, a lijevi manji. U ovaj smo mi uplovili i iskrcali se u gradu.
Mjesto nije veliko, ali ima zgodne kamene kuće, nekoliko od njih s vrtovima
i livadama sa stablima. Nakon što smo se iskrcali, išli smo malom ulicom u
kojoj je desno crkva s glavnim oltarom i prezbiterijem, lijevo postranična ka-
pelica, a desno oltar na zidu. Od pročelja crkve ravno je široka ulica s dobrim
jednokatnicama. Ušao sam u jednu od njih, koja pripada grofu Nonkoviću, s
više lijepih soba i dobrim stubištem nakon trosatne dobre vožnje i manje od
polsatne plovidbe. Inače ima u Opuzenu i malih kuća s krovom od trstike i s
kolcima − koji su na gornjemu kraju spojeni − ograđenih vrtova. U Opuzenu
je namjesnik Vustulić koji govori samo ilirski. Tu su još općinski savjet, sudac,
župa, nesjedinjena grčka crkva s oko 150 vjernika, zdravstveni zastupnik, po-
šta s jednim činovnikom te zapovjednik neretvanskoga kotara Bartolozzi. U
Gradcu na moru između Neretve i Makarske veliki je franjevački samostan. U
neretvanskom kraju ima mnogo zmija. Mjesto Opuzen je nezdravo.
Otmjeniji stanovnici oblače se kao i Talijani, a inače kao Morlaci. Žene kao
već opisane grkinje Imotskoga: odjeća je različite boje, pregače šarene ili bijele,
kratki kaputići, sve jako čisto. Nose bijele čarape i crvene ili crne cipele, pojasi
su sprijeda zatvoreni s ukrašenim metalnim kopčama. Stanovnici plešu kolo i
usto pjevaju kao i u Dalmaciji. Muškarci ovdje često nose široke hlače stegnute
pod koljenom, crvene kožnate cipele i čarape, a neki ne nose čarape. Neki ima-
ju kratke ili duge kapute s pojasom, na glavi kapu − dakle upravo tako kao Raci
(Raitzen) u Beču. Panduri su obučeni kao prije samo nose široke hlače stegnute
pod koljenom s vrpcama. Na brdu iznad Opuzena stoji ruševina jednoga dvora
sa zidinama. Sam je grad Opuzen, prema kraćemu rukavcu Neretve, djelomič-
no okružen zidom s puškarnicama. Na lijevoj strani Neretve vidi se nekoliko
kuća, obala je djelomično obrađena, a djelomično pokrivena trstikom.
22. svibnja
Napuštamo Opuzen istim vodenim putom kojim smo jučer plovili uz pod-
nožje stjenovitoga brda, litičastih, ali i blagih padina. Na obroncima je tu i
tamo nešto obrađenoga zemljišta. Ima i kuća, ali i mnogo močvara sa svih
125

strana. Visoko Biokovo vidi se dosta udaljeno odavde, a dolina je Neretve ovdje
vrlo široka. Uz more se proteže jedno bilo do Makarske, a ispred njega se vidi
slobodnostojeće brdo te otok u velikome rukavcu Neretve pri moru. Neretva je,
kojom smo plovili, svugdje iste širine te se račva. Mi plovimo rukavcem na pod-
nožju brda. Stojeća i močvarna voda odaje teški zadah. Sve je puno trstike.
Okrećemo desno i dolazimo nakon što smo plovili jedan sat i dvanaest
minuta, do mora. Ispred ušća u more stoji prilično velik otok nazvan Sveti Ivan,
strmih padina, uz obalu obrastao grmljem. Vozimo se uz obalu otoka jer je
uz kopno voda preplitka, potom nalijevo između otoka i kopna. Lijevo je bilo
s naglim padinama obraslim grmljem, a desno deset milja udaljeni poluotok
Pelješac, s vrlo visokim i neravnim bilom. Nalijevo je nakon nekoga vremena
široka uvala, a na njezinu kraju široki klanac. Bilom Pelješca prolazi široki pri-
jevoj nakon kojega se brda opet povisuju.
Na padinama su strme litice pokrivene grmljem koje prema moru i napri-
jed postaju blažima. Tu je opet jedna uvala koju prate padine u vidu polumjese-
ca s dvama klancima i dvama izdancima. Na jednome od njih nalazi se crkva
sv. Ante. Pelješac čini veliku uvalu s mnogim malim okruglim otocima. U sredini
je poluotoka visoko bilo koje završava prema moru širokim obraslim dolinama.
Na blažim obroncima zapažaju se kuće s maslinicima i stablima mirte, a na
morskim padinama mirta, lovor i grmlje. Ispod toga je golo kamenje isprano
valovima. Nalijevo je mali oštri izdanak kopna i uvala koju čine izdanci padi-
na. Prolazimo opet kroz treću ili četvrtu takovu uvalu u kojoj je Nonkovića turanj
i turska granica. Tu je uvala Kleka, široka i duboka. Na kraju su obale Kleka
vrlo visoka brda s više bila. Uvala je vrlo duga, a tamo gdje ona počinje nalazi
se na lijevoj obali jedna odulja hridina koja se tek malo zapaža iznad površine
vode: između nje i kopna privezana je mala topovnjača koja ovdje čuva stražu
zbog onemogućivanja krijumčarenja.
5. lipnja
Od Stona Velikoga jahao sam četvrt sata do Stona Maloga. Do Ušća Ne-
retve četiri sata zbog nepovoljnoga ali nejakoga vjetra plovili smo s veslačima
u kaiću (caiccio).
Uvala sv. Ante prema kosinama brda djelomično je obrađena. Na strani
prema Neretvi leži malo selo, a na brdu u unutrašnjosti uvale, crkva, pa još jed-
na u blizini Neretve. Nedaleko od Ušća gdje smo se iskrcali obala je djelomično
obrađena i čini nekoliko uvala.
Iz mora vire dvije hridine između kojih se plovi, a lijevo ostaje otočić Sveti
Ivan. Na jednome je grmljem pokrivenom bilu duboki prijevoj, a na strani pre-
ma Stonu stoji ruševina neke gradine. U podnožju je kapelica. Taj otočić ide
usporedno s kopnom: između njega je i Maloga ušća Neretve pješčani nasip,
126

pa se mora ploviti usporedno s otočićem, zatim nadesno, pa opet desno kako
bi došli iza brda koja stoje na lijevoj obali Neretve.
Od Opuzena smo plovili prema dolje kako bismo uplovili u mali rukavac
Neretve. Vozi se jednim dijelom dolje, pa lijevo prema brdima što leže na lijevoj
obali između trstike, stabala i polja. Desno leže loše kuće i vrtovi između njih s
livadama i stablima koji pripadaju gradu Opuzenu. Tada se dolazi do brda na
lijevoj obali koja se šire do grada i vrlo su oštra i stjenovita.
Na početku prve uzvisine stoji ruševina neke gradine i nedaleko od toga
se bilo uzdiže. Dolje je na obroncima malo selo. Kad se dođe na brdo, skreće
Mala Neretva nadesno i zavija potom skoro sve do mora gdje opet dolazi u
blizinu brda i skreće nadesno do Ušća i brda na lijevoj obali. Na brdima je
prijevoj kroz kojega se vide visoke planine Makarske, s vrlo oštrim kosinama i
potpuno ogoljelim stijenama s morske strane.
Dolinom Neretve teče nekoliko rukavaca Neretve između močvara punih
trstike, ali i s mnogim livadama i vinogradima. Između stabala ima i borova.
U Neretvi, u njezinoj jakoj struji plovili smo dijelom s veslačima, a dijelom
su nas mornari vukli konopom dva sata. Kad se od Stona plovi prema Neretvi,
vidi se na Pelješcu, odnosno na njegovim padinama, neko naselje, sprijeda
je otok Hvar sa svojim bilom koje je u sredini najniže i koso položeno prema
kopnu.
Na desnoj je obali Neretve smješteno nekoliko sela. Na obalama Neretve
stoji nekoliko koliba od trstike i kuća. Stanovnici Neretve voze se malim čunje-
vima ili brodicama koji su tako opremljeni da služe za obranu pa iako su niski,
sjedi u njima više veslača i čini se kao da će se svakoga časa potopiti.
U Opuzenu nose neke žene lijepe crvene čarape i crvene kožnate cipele.
U Neretvi ima mnogo ribe, pa ljudi koji samo udicama love mogu od toga
živjeti. Jegulja ima osobito mnogo, a i zmija također. Nasipi su na Neretvi pro-
pali i prave samo štete, pa bi ih bilo svrsishodno popraviti.
Opuzenski panduri nose dokoljenke, nekad i ugarske hlače, a inače već
opisanu odjeću iz donje Dalmacije. Uz handžare i samokrese nose i ugarske
sablje, a neki kalpake na glavi poput Ugara. Neki pak kalpake omataju povo-
jima, pa oni sliče turbanu.
Postoji zahtjev da se neretvansko područje spoji s dubrovačkim kotarom
jer stanovnici oko Neretve prave najviše prometa s Dubrovnikom. Ostali ma-
karski kotar treba uklopiti u splitski u budućnosti, čime bi se prvomu kotaru
pomoglo jer je njegovo stanovništvo prorijeđeno graničnom službom. Mnogo
je muškaraca u toj službi, pa im žene moraju donositi hranu i ogrjevno drvo, a
time opet poljoprivreda zbog pomanjkanja radnih ruku, naravno, propada.
U Opuzenu sam vidio ljude igrati neku vrstu igre (Boccie) s jednim bulinom
(Grillo) i četirima krugljama, pri čemu je svaki igrač imao po jednu kruglju, ali
koje su bacali, a ne gurali.
127

SLIVANJSKA NASELJA I PREZIMENA
Slika 1. Gradačke matice u kojima su upisani i mnogi Slivanjci u 18. st.
1. UVOD
Makrotoponim Slivno odnosi se na područje u jugoistočnome dijelu Nere-

tvanske krajine koje je sa zapada omeđeno porječjem Male Neretve, sa sjevera
jezerom Kuti i rječicom Mislinom1 (odnosno njezinim donjim tokom koji se na-
ziva Prunjak), s istoka dalmatinsko-hercegovačkom granicom, dok se na jugu
proteže na neretvansko primorje od Osinja do Moračne. Navedeni makrotopo-
nim obuhvaća područje današnje župe Slivno Ravno uključujući i zaseoke Buk,
Crepina i Grguruša koji katastarski pripadaju Opuzenu, ali i naselja Lađište i
Podgradina koja tomu neretvanskom gradiću crkveno pripadaju. Kao i druga
naselja u neposrednoj okolici (npr. Gradac, Dobranje i Vidonje) i Slivno se sa-
1
Mislina je zapravo jedan od odvjetaka ponornice Trebišnjice koja, kao i različiti ponori u Popovu, Bobanima,
Površi i Zupcima, vodom napaja vrela od Neretve do Konavala te rječice Omblu i Ljutu. Mislina ima tri imena. Od svo-
jega izvorišta u Bijelome Viru do sela Mislina u župi Vidonje nosi svoje izvorno ime, središnji se tok te rječice od Misline
do pred Opuzen naziva Maticom, a donji se tok Misline prema njezinu ušću u Malu Neretvu naziva Prunjak.
128
domagoj.indd 128 2/1/12 5:38:35 PM

stoji od niza naselja koja su zajedničko ime dobila po najvećemu među njima,
što je bilježito za političko-teritorijalni ustroj srednjovjekovne Humske Zemlje.
Naime, u srednjemu je vijeku Slivno pripadalo humskoj župi Žapsko (Yabsco)
koja se u povijesnim vrelima spominje od 12. st. Dijelom se Zažablja Slivno
u povijesnim vrelima smatralo gotovo do polovice 18. st. kad se ustalila nova
politička i crkvena podjela po kojoj je nekoć jedinstveno područje župe Žapsko
podijeljeno između triju biskupija (makarske, trebinjske i dubrovačke) i triju
država (Mletačke Republike, Osmanlijskoga Carstva i Dubrovačke Republike).
Posljedice tih podjela Zažapci (bili oni Dalmatinci ili Hercegovci) osjećaju i da-
nas kada pokušavaju prijeći državnu granicu na malograničnim prijelazima.
Tako danas stanovnik Badžule u sedam kilometara udaljenu Imoticu službeno
ne smije najkraćim putem kroz Vranjevo Selo i Duži, nego se mora spustiti u
Neum, otići na Bistrinu, pa se onda vraćati preko Topologa do Imotice. Srećom
pa je gorivo sve jeftinije!
Središnje naselje župe Slivno smješteno je na visoravni između brda Kosa,
Podzvizd2 i Jastrebova glavica. Iako su mjesni povjesničari toponim dovodili
u svezu s glagolom sliti, vjerojatnije ga je dovoditi u svezu s apelativom sliva
‘šljiva’, na što upućuje i Petar Skok (usp. Sk 3:405). Iz povijesnih vrela sazna-
jemo pak da je starije ime Slivna bilo Hum (< hum ‘omanji brijeg pod travom’).
Pod imenom Hum Slivno se prvi put spominje 1282. (Lučić 1984:224) Kako je
riječ o prvome spomenu Slivna u povijesnim vrelima, donosimo izvorni tekst i
prijevod Sanje Perić Gavrančić:
Die VIII augusti (1282). Cricoe presentem et conscentientam ancillam
suam Drascam de Bosna vendidit Dese, uxori qoundam Gregorii de Petrana
pro solidis denariorum grossorum quator diffinite ad mortem. Testis Demetrius
de Mençe, iudex et Slauis de Rasti. Facta. Item Radenus Tollisclaui de Chelmo
presentem et conscentientem ancillam suam Deuam de Bosna uendidit Triphoni
Georgii pro solidis grossorum VII et dimidum diffinite ad mortem etc.
Hrvatski prijevod:
Dana 8. kolovoza 1282. Krikoje je prodao prisutnu i pri svijesti sluškinju
svoju Dražu iz Bosne Desi, ženi pokojnoga Grgura Petranje, za svotu od če-
tiri groša konačno do smrti. Svjedok Dmitar Menčetić, sudac i Slavko Rastić.
Učinjeno. Isto je tako Raden Tolislavov iz Huma prodao prisutnu i pri svijesti
sluškinju svoju Devu iz Bosne Trifunu Jurjevu za svotu od 7 i pol groša konačno
do smrti itd.
Staro ime Hum posljednji put bilježimo u izvješću fra Blaža Gračanina
koji tvrdi da je 1624. (Puljić 1995:71) obnovio crkvu sv. Stjepana in Chelmo (u
Humu).
2
Navedeni je oronim veoma zanimljiv jer se dovodi u svezu sa slavenskim božanstvom vjetra (usp. Šimunović
2009:337). Sličnoga je postanja i oronim Zvijezdina iznad Glušaca.
129
domagoj.indd 129 2/1/12 5:38:37 PM

Ime Slivno bilježimo od 1358. (Vego 1957:105), a od polovice 19. st.
naselje i župa nazivaju se Slivno Ravno. Drugi je član imena dodan kako bi se
neretvansko Slivno razlikovalo od imotskoga Slivna koje se nalazi pod upravom
istoga biskupa.
Na temelju arheoloških ostataka i arhivske građe možemo zaključiti da je
Slivno bilo najveće i najvažnije srednjovjekovno naselje u Neretvanskoj krajini,
što se najzornije vidi po velikoj nekropoli stećaka u zaseoku Provići. U dubro-
vačkome se pismohranu nalazi i velik broj dokumenata u kojima se spominju
Slivanjci uglavnom zbog prodaje ili otpuštanja robova, a često se spominju i
slivanjski iseljenici u Dubrovniku, uglavnom u ostavinskim raspravama. Iz po-
vijesnih vrela saznajemo i to da su župani knezova Pavlovića Đurađ i Stipan
Miloradović3 s Osmanlijama upadali u Slivno, pa su Dubrovčani molili kneza
Petra Pavlovića da prestane s upadima i pljačkama na slivanjskome i neumsko-
me području (Puljić 1995:52). Slivno je tijekom povijesti bilo izloženo stalnim
migracijama. Iz njega se selilo zbog osmanlijskih i (čak češće) uskočkih napada,
ali se u njega i useljavalo iz istočne Hercegovine, poglavito nakon oslobođenja
Neretvanske krajine od Osmanlija.
Temom su ovoga rada ojkonimija i prezimenski fond u Slivnu. U prvome
dijelu rada nastojim iznijeti postanje imena službenih i neslužbenih slivanjskih
naselja, a u drugome se dijelu osvrćem na podrijetlo slivanjskih rodova i dono-
sim antroponomastičku obradbu slivanjskih prezimena.
2. SLIVANJSKA NASELJA
Osim središnjega naselja župe Slivno u srednjovjekovlju se spominju i sli-

vanjska naselja Brštanik, Klek i Lovorje te otočić Osinj.
Selo se Brštanik (< brštan ‘bršljan, Hedera helix’) spominje u povelji srp-
skoga kralja Uroša I. (tadašnjega gospodara Humske Zemlje) crkvi Svete Bogo-
rodice u Stonu godine 1253. (Sivrić 1999:82) Krajem 14. st. Brštanik postaje
važnijim gospodarskim središtem te u njemu nastaje manja kolonija dubrovač-
kih trgovaca koju je Dubrovačka Republika ukinula 1394. ili 1395. (P. Anđe-
lić 1999:60) Naselje je opustjelo nakon osmanlijskih osvajanja, a ponovno je
naseljeno u 18. st. kada je naselje dobilo novo ime po utvrdi Brštanik, koju puk
naziva Gradinom. Koncem 19. st. ustalio se današnji službeni lik Podgradina.
Ojkonim Klek motiviran je nazivom biljke kleka ‘klekovina, Juniperus
oxycedrus’. Zanimljivo je spomenuti da se područja motivirana nazivom spo-
menute biljke često smatraju obitavalištima vila. Kao trgovište solju i manja luka
3
Stipan Miloradović u suradnji se s Osmanlijama borio protiv Sandalja Hranića, a njegovi su potomci bili
glavni osmanlijski suradnici nakon zaposjedanja Hercegovine.
130
domagoj.indd 130 2/1/12 5:38:37 PM

Klek u posjedu humskih knezova i bosanskih vladara spominje se od 1322.
(Vego 1957:53) Poslije se naselje naziva Starim Klekom zbog postojanja nase-
lja Gornji i Donji Klek na poluotoku Kleku na neumskome području. Lukom su
se Klek za iskrcavanje često služili uskoci. Zanimljivo je napomenuti da se na
području Baćine i Pline nalaze toponimi Neum, Klek i Vidonje upravo kao i u
Zažablju.
Na području se današnjega Lovorja (< lovor ‘Laurus nobilis’) nalazilo ma-
nje rimsko trgovište, što potvrđuje jedan manji nadgrobni spomenik te ostatci
kupališta (Patsch 2005/2006:171), a u srednjovjekovlju se ondje nalazila luka
Lovorika (Louoricha) iz koje se prevozila roba iz trgovišta Brštanik i u njega
(Vego 1957:69).
Na slivanjskome se području nahodi i otočić Osinj koji se u povijesnim
vrelima spominje od 1333., a tvrđava na njemu (na brdu Gradina) spominje se
od 1425. i vjerojatno je imala ulogu dubrovačke stražbenice na području od
ušća rijeke Neretve do Stona (Vego 1957:87). Po predaji se na otočiću nalazio
franjevački samostan sv. Luke i Marka (iz povijesnih vrela znamo da je titular
osinjske crkve bio sv. Ivan), a arheološkim je istraživanjima dokazano da se na
otočiću nalazila kasnoantička bazilika iz 5. ili 6. st. te benediktinski samostan iz
13. ili 14. st. u kojemu su se oko 1563. nastanili franjevci (Bebić 1990:91). Ime
je otoka moguće povezati s pridjevom osinji ‘zelenkast, šumovit’, no moguće
je da je današnje ime tek odraz kojega starijeg romanskog ili predromanskog
imena. Radovan Jerković drži da se tvrđava na Osinju nazivala Hum (M. Vido-
vić 2000:436), pa je moguće da se upravo ime te utvrde proširilo i na čitavo
područje u njezinoj okolici.
U službenim se popisima stanovništva 1857. − 2011. spominju i sljedeća
slivanjska naselja: Blace, Buk Vlaka, Duba, Duboka, Glavice, Komarna, Kreme-
na, Lučina, Mihalj, Otok, Pižinovac, Raba, Trn, Tuštevac, Vlaka i Zavala.
Naziv blato kojim je uvjetovan ojkonim Blace u hrvatskoj toponimiji načel-
no označuje „prirodno nastale akumulacije, u pravilu pliće od jezera, sa znatno
većim oscilacijama vode nego što je jezerska“ (Brozović Rončević 1999:5), a
u obalnoj toponimiji isti naziv najčešće označuje plićak. Blace su u prijašnjim
popisima zapisane u množinskome liku Blaca, što potvrđuju i suvremeni likovi
Blacama/Blacima u kosim padežima.
Novo naselje Buk (< buk ‘vir, slap’ < *bukati ‘bučati’) nastalo je doseljava-
njem stanovništva iz brdskih slivanjskih zaselaka koje je započelo neposredno
pred Drugi svjetski rat, a koje je ubrzano nakon potresa 1962. Kako je Buk dio
Vlake, današnje je službeno ime naselja Buk Vlaka.
Ime Duba dovodi se u svezu s apelativom dub koji je označivao i hrast i
listopadnu šumu, a ime Duboka s pridjevom dubok. Kadšto se Duboka naziva-
la i Juračići po najstarijemu mjesnom rodu. Makrotoponim Glavice obuhvaća
131
domagoj.indd 131 2/1/12 5:38:38 PM

dvadesetak manjih zaselaka „između glavica (brežuljaka)“ od Slivna Ravnoga
do Podgradine.
Komarna je razmjerno mlađe naselje motivirano mjesnim nazivom za kuk-
ca komar ‘komarac’. Ime se Kremena povezuje s apelativom kremen ‘kamen’,
Lučina s apelativom luka ‘močvarna livada’, a ime se Mihalj dovodi u svezu s
inačicom osobnoga imena Mihajlo/Mihovil (< Mihalji ‘Mihajlov/Mihovilov’).
Apelativ otok (kojim je motiviran ojkonim Otok) na širemu neretvanskom po-
dručju označuje ‘ono što je vodom optočeno’.
Pižinovac je naselje nastalo stapanjem dvaju manjih zaselaka Veliki i Mali
Pižinovac nakon Drugoga svjetskog rata. Iako je riječ o razmjerno mladome
naselju, u njemu je uščuvana dalmatska antroponimna osnova Piz-/Piž- (usp.
picić ‘malo muško dijete’; Sk 2:653).
Ime se Raba izvodi od apelativa rabъ ‘sluga, kmet’ te je prežitak negdaš-
njega feudalnog društvenog uređenja.
Nazivom biljke trn motivirano je ime istoimeno naselje. Postanje toga ime-
na vjerojatno treba tražiti u pučkome vjerovanju da se crni trn (ili trnjina, Prunus
spinosa) pušta da raste u blizini kuća kako bi se zli duhovi na njega naboli.
Ojkonim se Tuštevac (mjesno Tuštovac) dovodi u svezu s pridjevom tust
‘plodan’, a ojkonim Zavala nastao je poimeničenjem istozvučnoga apelativa
koji označuje prostrano udubljenje između blago nagnutih stijena.
Neslužbenih je naselja nekoliko puta više nego službenih. Njihova su
imena u najvećoj mjeri antroponimnoga postanja: Buline4 (< Bule < Budislav/
Budimir), Dukati5, Grguruša (< Grgur6), Kiridžijina Ploča (< Kiridžija + ploča
‘kvadratni kamen’ < grč. πλάξ, πλακóς ‘zamka za ptice’7), Mihalj (< Miha-
lji ‘Mihajlov’), Pižinovac (< dalm. Piz-/Piž-8), Podantunovac9, Provića Rupa /
Provići, Radalj (< Radalji ‘Radaljev’ < Radalj < Rade < Radomir/Radoslav),
Radmuž10 (< Radmuž) i Rosni Do (< Rosa11 + do ‘udubina u kršu’). Temeljnim
su i metaforičkim odrazima zemljopisnih naziva uvjetovani ojkonimi Brijeg (<
brijeg ‘blaga uzvisina uz vodotok’), Moračni Do (< morača ‘močvarna livada’
+ do ‘udubina u kršu’), Repić (< rep ‘rt, prevlaka’), Samarine (< samar ‘sedlo,
prijevoj’ < tur. semer), Stolovi (< stol ‘prijevoj’) i Vale (< vala ‘uvala’ < mlet.
4
Možda je u ojkonimu uščuvan spomen na zažapske vlasteline Budisaljiće, među kojima se ističe Čubren Bu-
disaljić koji je početkom 14. st. sudjelovao u buni protiv bosanskoga bana Stjepana (P. Anđelić 1999:65). U Zažablju
su pak česte predaje o ženidbama s bulama (muslimankama).
5
U hrvatskome su antroponimijskome fondu zabilježena prezimena Dučić i Dukić koja Petar Skok (1:463)
povezuje s apelativom duka ‘vojvoda’. U okolici Zagreba i danas bilježimo prezime Dukat.
6
Vjerojatno spomen na izumrli opuzenski rod Grgurević (podrijetlom iz Hutova) koji je nastanjivao Trnovo.
7
U Vidonjama se i danas ptice love pòd ploču.
8
Od te su antroponimne osnove nastali dubrovački pridjevci Pežanja, Pežinović, Peženja i Pižinić te apelativ
picić ‘malo dijete’ (usp. Sk 2:653).
9
Prezime Antunović nosili su potomci Tomića koji se 1727. spominju na poluotoku Kleku (MKŽG:50) u koji su se
doselili iz Grebaca u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke. Toponim Antunovača bilježimo i u Gornjemu Kleku (Neum).
Potomci su Tomića uz Antunoviće i neretvanski Dominikovići.
10
Navedeno je ime na južnoslavenskom području zabilježeno od 14. st.
11
Prezime Rosić nosili su današnji Kitinu u obližnjemu Gradcu.
132
domagoj.indd 132 2/1/12 5:38:38 PM

valle). Ojkonimi Podstijene i Postinje (< stijena) te Tmol12 odnose se na stjenovita
tla, a ojkonim Suha Lokva na povremena zbirališta vode. Položajem su naselja
uvjetovana imena Krstac (< krst ‘raskrižje’) i Vrteljka (< vrteljka ‘mjesto s jakim
udarima vjetra’). Fitonimijskoga su postanja imena Kupinovac (< kupina ‘Rubus
ulmifolius’), Lipovac (< lipa13 ‘Tilia’), Podbrijest (< brijest14 ‘Ulmus campetris’) i
Šipovac (< šipak ‘Punica granatum’). Na gospodarske grane kojima se bavilo
mjesno stanovništvo upućuju pak toponimi Klačni Do (< klačina ‘vapnenica,
mjesto na kojemu se gasi klak’ < dalm. calcaina), Lađište15 (< lađište ‘mjesto na
kojemu pristaju lađe’), Prevoznik (< prevoziti16), Staje (< staja) i Zelene Torine
(< zelen ‘obrastao raslinjem’ + torina ‘napušteni tor’), a na mjesnu povijest oj-
konimi Grad i Smrdan (oba označuju naselje koje se razvilo oko utvrde Smrdan
grad).
Ojkonimi Crepina mogao je nastati od apelativa crijep (slično kao i to-
ponimi Kupari u Župi dubrovačkoj i Kuparice u Popovu), no mogao bi biti i
antroponimnoga postanja. Naime, poznata je fočanska trgovačka obitelj Cri-
jepović u 15. stoljeću često dolazila u Dubrovnik radi trgovine, ali i podizanja
zajmova kod dubrovačkih kreditora. S obzirom na postojanje trgovišta Driva,
sela Brštanik i luke Klek, moguće je da su boravili i na neretvanskome području.
Ojkonim Dančanje17 mogao bi se dovesti u svezu s apelativom dance (< dno),
ali i s antroponimom Danac (< Dane < Danijel). I ojkonim se Mrčeva Rupa može
dvojako tumačiti. Mrča ‘mirta, Myrtus’ je, naime, zimzelena grmolika biljka,
no kako se u zaselku (Mrčeva Rupa drugo je ime za zaselak Provići / Provića
Rupa) nalazi i poveća nekropola stećaka, ojkonim bi se mogao povezati i s
apelativom mrtvac.
3. POVIJESNI RAZVOJ SLIVANJSKIH PREZIMENA I PODRIJETLO

SLIVANJSKIH RODOVA
Razvoj imenske formule u Slivnu možemo pratiti od 13. st. Iz povijesnih je

vrela razvidno da je u 13. st. još prevladavala jednorječna imenska formula,
tj. da se navodilo samo osobno ime, npr. Druga (Drugha) iz Huma, Bogdana
iz Huma, Premila (Premilla), kći Staneke (Stanecha), Dragoslav (Dragoslaus) iz
Huma. Koncem 13. st. uz osobno se ime pojavljujuju i pridjevci (svojevrsna pra-
prezimena), primjerice Bogdan Čeprnjić (Bogdanus Ceperniç), Berislav Umne-
12
Toponim je po mišljenju Petra Skoka (3:470) ilirskoga postanja.
13
Lipa je sveto slavensko stablo. Nekoć je bilo uobičajeno vjerovanje da grančica lipe štiti od groma i požara.
14
Na mjestima na kojima raste brijest obično ima podzemne vode, tako da se u Popovu toponim Brestica
apelativizirao i počeo označivati lokvu.
15
Od Mostara do Ušća česte su predaje o alkama na uzvisinama za koje su se nekoć vezivali veliki brodovi.
16
Iz Prevoznika su Slivanjci prevozili žito u mlinicu u Badžuli.
17
Istoimeno naselje pripada župi Ponikve na Pelješcu.
133
domagoj.indd 133 2/1/12 5:38:38 PM

nović (Berrisclauus Vmennouich) i Vladimir Grupšin (Vladimirus de Grupsa) u
13. st, a u Dubrovniku se u 14. st. spominju stanovnici Brštanika Petar Ostojić
(Petrus Hostoich) i Bratoš Lupković (Bratos Lupcouich) te stanovnik Slivna (de
Slievni) Radin Butković (Radin Butcouich). Kao stanovnici Slivna spominju se u
15. st. izvjesni Veselko, Vukosav Novaković i Ostojica Pribisaljić.
Prezimena se pak u pravome smislu riječi (kao stalna, nepromjenjiva i
nasljedna imenska kategorija) na slivanjskome području pojavljuju tek koncem
17. st. kad Slivno oslobađaju Mlečani pod vodstvom Nikole Nonkovića i nje-
govih sinova. U tome razdoblju pod vodstvom don Petra Dragobratovića i don
Đure Sentića18 u Slivno prelazi katolički puk iz Popova i hercegovačkoga dijela
Zažablja, a pod vodstvom Milinka Knežića i Damjana Kadijevića i pravoslavni
puk iz istih krajeva. Po svjedočenju don Andrije Šumanovića samo se iz župe
Gradac u Slivno početkom 18. st. preselilo oko 2.000 ljudi.
Za ovaj sam rad odabrao prezimena koja su potvrđena u povijesnim vre-
lima do početka 20. st., a koja su u dužemu razdoblju nastanjivala Slivno.
Zbog toga su ostala neobrađena neka prezimena koja se samo jednokratno
spominju u maticama (npr. Galovi koji se spominju 1782.), ali i neka suvreme-
na slivanjska prezimena čiji su se nositelji doselili u Slivno razmjerno nedavno
(npr. Franičević, Jovica, Medak, Musulin, Tošić ili Vukasović).
Četiri su temeljna pravca doseljavanja u Slivno: iz Zažablja i Popova, s Pe-
lješca, s desne obale Neretve i iz Makarskoga primorja. Kako su najstarije sli-
vanjske matice navodno izgorjele u Drugome svjetskom ratu, godinu doseljenja,
ako nije drukčije napisano, navodim prema podatcima don Rade Jerkovića.
Najveći dio slivanjskih rodova potječe iz govorno jedinstvenoga ijekav-
skog područja dalmatinskoga i hercegovačkoga Zažablja te Popova. Riječ je
o najstarijoj i najmnogobrojnijoj skupini koja se doselila u Slivno. Iz Zažablja
potječu tako obitelji Burđelez19 (1758.), Butigan20 (1804.), Curić21 (1734.),
Čović22 (1805.), Dragobratović23 (1728.), Knežić24 (1694.), Leženić25 (1724.;
18
U literaturi se obično don Đuru Sentića naziva don Jurom, no na temelju poznavanja istočnohercegovačkoga
fonda osobnih imena gotovo sam siguran da je ime toga svećenika bilo Đure.
19
Godine 1751. upisani su kao Bronzići, 1805. pod prezimenom Milišić, u 19. st. kao Obadi, a zapisivani su
i pod dvorječnim prezimenom Bronzić Burđelez. Rodom su iz Papratnice između Gradca i Hutova u kojoj se spominju
od 1664. (D. Vidović 2011:93)
20
Rodom su iz Prapratnice odakle su se raselili u Hutovo, Moševiće i Dobrovo (oko 1774.), otkuda su i pristigli
u Slivno. Po predaji su u Zažablje pristigli s Lastova (D. Vidović 2011:71)
21
Godine 1768. upisani su kao Dražić. Na Slivno su najvjerojatnije pristigli iz Dobrova u kojemu se spominju
od 1727., a ondje su pristigli iz Velje Međe (D. Vidović 2011:72).
22
Prethodno im je prezime bilo Dražić te ih to povezuje s Pažinima, rodu iz Popova. Pažini su živjeli u Veljoj
Međi odakle su se preselili u Dobri Do i Gluminu, a iz Glumine u Dobrovo u kojemu se spominju 1735. (D. Vidović
2011:96) Spomen Čovića u Dobrovu mogao bi biti toponim Čovin tor.
23
Don Petar Dragobratović rođen je 1657. ili 1658. na Ćukovoj Gredi u Gradcu.
24
Milinko Knežić iz Gornjega Hrasna 1694. godine vodio je seobu pravoslavnoga puka iz Hrasna i Donjega
Popova (M. Vidović 2000:146).
25
Leženići se na Ilijinu Polju spominju 1712., u Kiševu 1713., u Vranjevu Selu 1728., a Crkvicama 1744. Po
predaji su ondje pristigli iz pelješke Crne Gore, a od njih potječu Šćepići u Dobranjama (D. Vidović 2011:83).
134
domagoj.indd 134 2/1/12 5:38:38 PM

MVŽG:7), Mandić26 (1747.), Maslać27 (1747.), Milanović28 (1756.), Miletić29
(1752.), Mišković30 (1736.), Mustapić31 (1756.), Nonković32, Petrović33 (1733.),
Pjanić34 (spominju se 1761. na Smrdanu; MKŽG:216), Popović35 (1694.), Pro-
vić36 (1732.), Salacan37, Sentić38, Skorupović39 (1749.), Sršen40 (1733.; od njih
potječu Mađori) i Utovac41 (1734.). Iz Popova su se pak u Slivno doselile obitelji
Babić42 (1760.), Bjeliš 43(1730.), Ćulić44 (1799.), Delija45 (1787.), Kiridžija46
(1761.), Ključe47 (1798.), Lasić48 (1779.), Odak49 (1737.), Pandžić50 (1733.),
Šešelj51 (1762.) i Šuman(ović)52 (1730.). Sa dubrovačkoga su područja pristigli
Prlenderi53 (1805.) i Vlašići (1798.)54.
26
Mandići su rodom iz Dubravice u Gradcu u kojoj se spominju od 1712. U Dubravicu su pristigli iz Grebaca
u Žurovićima iznad Rijeke Dubrovačke gdje su nosili prezime Zucalo (D. Vidović 2011:85).
27
Rodom su iz Dobranja te su potomci srednjovjekovne zažapske velikaške obitelji Novaković.
28
U Slivno su najvjerojatnije dospjeli s Drijena 1744. (MKŽG:33) Jedan su od brojnijih rodova u Dubravama
kod Stoca.
29
Miletići se spominju u Moševićima od 1646. (MKŽL:22v). Daljim su podrijetlom iz Dubljana u Popovu.
30
Miškovići se 1712. spominju u Dužima, a 1737. u Ilijinu Polju i Moševićima (D. Vidović 2011:91).
31
Rod iz Hutova. Starije im je prezime bilo Đurđević te su u Hutovo pristigli iz Popova. U Slivno su najvjerojat-
nije stigli iz gradačke Dubravice u kojoj se spominju 1763. (D. Vidović 2011:92)
32
Doselili su se iz Broćanca kod Gradca.
33
Rodom su iz Svitave, a daljim podrijetlom s Hotnja u kojemu se spominju od 1719. (D. Vidović 2011:97)
34
Rodom su s Hotnja. Potječu od Petrovića.
35
Potječu iz Broćanca. Moguće je da su potekli od Bratoša sa Zagorca u Popovu.
36
Godine 1732. u Moševićima se spominje Mato Prović, a i danas u tome selu postoji toponim Provića vrt.
37
Salacani se 1702. spominju u Goračićima, a 1733. u Opuzenu kao doseljenici iz Doljana (Bebić 1983:48).
38
Sentići su iz Gradca. U Slivno ih je doveo don Đure Sentić (1662. − 1696.). Daljim su podrijetlom iz Cicine
u Zupcima.
39
Po predaji potječu iz Makarskoga primorja, no 1694. spominju se na Zelenikovcu.
40
Sršeni potječu s Trubina Brda. Godine 1702. spominju se i u Goračićima i Dobranjama (D. Vidović
2011:104).
41
Doselili su se iz Hutova, no starije im je prezime nepoznato.
42
Doselili su se iz Pećine (zaselak sela Trebimlja) u kojoj se spominju od 1658. (D. Vidović 2011:65)
43
Kao i Ključe potječu od Dobroslavića, no nisu iz Ravna nego iz Brijega na Trebimlji. Dvorječno prezime
Dobroslavić Bjeliš zabilježeno je u Dubrovniku 1791. (Sivrić 2003:321)
44
Doselili su se kao pravoslavci iz Zavale u Popovu početkom 18. st. bi na kraju istoga stoljeća prešli na kato-
ličku vjeru.
45
Po predaji su doseljenici iz Mađarske, no po migracijskim kretanjima najvjerojatnije su iz Cicrine u župi
Trebimlja u kojoj je Delijić bio obiteljski nadimak obitelji Brać koji se pisao i kao prezime (usp. Kriste 1999:161).
46
Po predaji su iz Gradca, ali su vjerojatnije iz Dubljana u Popovu gdje se 1694. spominju Kiridžići (Hrabak
1985:37).
47
Pristigli su na Slivno iz Ravna pod prezimenom Dobroslavić (u slivanjskim maticama spominju se od 1733.)
u kojemu im je rodoslovlje moguće pratiti od 1638. (Sivrić 2002:221−224)
48
Među slivanjskim se krizmanicima 1779. spominju Lasići (Bebić 1990:44). Taj rod potječe iz Velje Međe
(spominje se od 1713.), a ondje je povremeno nosio i prezime Bartulović (Kriste 1999:215).
49
Podrijetlom su s Trebimlje te se spominju i u Trnovu 1733. (Bebić 1983:133)
50
Rodom su iz Orahova Dola gdje se spominju od 1695. (Hrabak 1985:41) Đure Pandžić spominje se među
mještanima Slivna 1702. (Glibota 2006:109)
51
Doselili su se iz Muhareve Ljuti u koju su se doselili iz Koteza, također u Popovu. Godine 1695. u Dolu u Po-
povu spominje se Mihajlo Šešelj (Hrabak 1985:36). Bili su katolici u Popovu do polovice 18. st. da bi se popravoslavili
da bi dobili manastirske zemlje. Dio se obitelji koncem 19. st. odselio u Orahovi Do.
52
Šumanovići su iz Dobrova u kojemu se spominju od 1670. odakle su se iselili u Goračiće i Slivno, a od tamo
u Komin.
53
Spominju se u Visočanima od 1645. (Vekarić 1996:179)
54
Pristigli kao sluge u Podgradinu (spominju se 1733.; Bebić 1983:133). Vlašića je bilo i u Zažablju. Živjeli su
1767. − 1822. na Bobovištu (M. Vidović 1998:260).
135
domagoj.indd 135 2/1/12 5:38:39 PM

S Pelješca su se pak u Slivno doselili Juračići55 (1751.), Palinići56 (1805.)
i Šeputi57 (1767.) te vrlo vjerojatno Glum(čević)i (1777.), na čije su se imanje
doselili Bakići. Najvjerojatnije su pak iz Pupnata na Korčuli (odakle potječu svi
Farci) ili s Pelješca (gdje su se u 18. st. iz Pupnata doseljavali u Kućište, Orebić
i Viganj) u Klek pristigli Farci (1806.).
Ikavski doseljenici potječu uglavnom iz sela na desnoj obali Neretve ili iz
zapadne Hercegovine (uglavnom su se doseljavali u Podgradinu), razmjerno ih
je mnogo i iz Makarskoga primorja (uglavnom su se doseljavali u primorska
naselja, ali i u Podgradinu), a manjim dijelom potječu i iz okolice Vrgorca (ta-
kođer doseljeni u Podgradinu). Iz naselja su se na desnoj obali Neretve doselili
Gujinovići58 (1805.) i Šiljezi59 (1739.). Iz zapadne Hercegovine doselili su se
pak Bakići60 (1720.), Bitunjci61 (1733.), Matage62 (1733.), Tutavci63 (1733.) i
Vištice64 (1776.). Iz Makarskoga primorja doselili su se Bartulovići65 (1806.),
Cvitanovići66 (1805.), Mačuketi67 (1805.), Pećarevići68 (1779.), Vodanovići69
(1760.) i Vuinci70. Iz Vrgorske krajine doselili su se Mušani, Šimići i Vukmiri (svi
se spominju 1806.71).
Deaci (1756.) su se pak po predaji doselili iz Mađarske, no tu bi predaju
trebalo dodatno provjeriti.
Nepoznato je podrijetlo Godića (1805.), Kajmaka (1776.), Klopenića
(1779.), Lujića (1779.), Marelića (1779.), Primorčevića (1779.), Rosandića72
(1779.) i Štiglića (1779.). Možda se među nositeljima tih prezimena kriju sli-
vanjski starosjedioci.
55
Juračići su se doselili u Duboku 1751. iz Putnikovića (zaselak Đuračići) u kojima se spominju od 1575. pod
prezimenom Đuračić. U Putnikoviće su se po predaju Đuračići doselili iz Hutova (Vekarić 1995:199).
56
Po predaji su se iz Kune gdje se spominju pod prezimenom Palihnić od 1610. (Vekarić 1996:126), no Pa-
liniće 1694. nalazimo i u Gabeli (M. Vidović 2000:444, Glibota 2006:124), tako da ne treba odbaciti ni mogućnost
da su u Slivno pristigli iz Gabele.
57
Najvjerojatnije su se doselili iz Donje Vrućice u kojoj se spominju od 1541. (Vekarić 1996:276)
58
Pristigli su iz Struga u Pojezerju gdje se spominju od 1699. (Pavičić 2006:78)
59
U početku su bilježeni pod starijim prezimenom Mijatović. Najvjerojatnije su se doselili iz Iskisli gdje ih je iz
okolice Ljubuškoga doveo fra Grgo Mijatović Šiljeg.
60
Po predaji su se doselili iz Makarskoga primorja, no 1699. spominju se u Čitluku (današnjoj Gabeli; CB:82),
a bilo ih je i doseljenih iz Jasenice (selo između Gabele i Pruda) u Opuzen (Bebić 1983:132).
61
Iako stoji da su se doselili iz Italije, vjerojatnije su doseljenici iz Zvirovića. Starije im je prezime bilo Daničić.
62
Doselili su se iz Čitluka (Gabele) 1733. (Bebić 1983:133)
63
Doselili su se iz Brotnja 1733. (Bebić 1983:133) Još se 1702. među mještanima Slivna spominje Mileta
Tutavac (Glibota 2006:109).
64
Po predaji su se doselili iz Vitine kod Ljubuškoga.
65
Godine 1720. iz Gradca se u Blace odselio Mate Bartulović (Šutić, Ujdurović, Viskić 2000:77).
66
Doselili su se iz Drašnica (Bebić 1983:137).
67
Doselili se iz Drašnica gdje se spominju od 1802. pod dvorječnim prezimenom Mačuket Glunčina (Ujdurović
2000:197). U Podgradini se spominju od 1805. (Bebić 1983:137)
68
Potječu najvjerojatnije iz Brista u kojemu se spominju od 1694. (CB:165)
69
Po predaji su se iz Podgore doselili na Vlašićevo u Lovorje. Vodanovići se spominju u popisima stanovništva
u Tučepima od 1695., a u Podgori od 1733. (Ujdurović 2002:77, 122)
70
Doselili su se iz Zaostroga početkom 18. st. (Bebić 1990:42) Vuinci se u zaostroškim maticama (bez naznake
podrijetla) spominju 1666. u Drveniku, a u Zaostrogu od 1679. (CB:10, 38)
71
Šimići i Mušani pristigli su iz samoga Vrgorca, a Vukmiri iz Stilja (Bebić 1983:137).
72
Možda potječu iz Podgore, no moguće je i da su podgorski Rosandići pristigli iz Slivna.
136
domagoj.indd 136 2/1/12 5:38:39 PM

Podrijetlo Slivanjaca uvelike je odredilo i mjesnu dijalektološku sliku. Ve-
ćina je Slivanjaca pristigla s ijekavskoga područja, a kompaktnije doseljeničke
ikavske skupine nahodimo uglavnom u slivanjskome primorju (ponajprije Bla-
cama) i Podgradini. Zgodan je primjer bliskozvučnih zaseoka Podstijene kod
Zavale (koji su nastanjivali rodovi Bjeliš i Ćulić podrijetlom iz Popova) i Posti-
nje kod Blaca (koji su nastanjivali Bartulovići rodom iz Gradca u Makarskome
primorju, dakle ikavci, i Sršeni rodom iz ijekavskoga Trubina Brda). Od druge
polovice 20. st. opuzenski mjesni govor osim na obližnju Podgradinu sve više
utječe i na priblatska slivanjska naselja te je slivanjski mjesni govor u još većoj
mjeri ikaviziran. Ipak, među starijim su govornicima i danas očuvani bilježito
ijekavski glasovi ś i ź, imenice kao što je đevojka i stegnuti likovi glagolskoga
pridjeva radnog bio, došo, čuo (za razliku od opuzenskoga bija, doša, čuja). U
novije je vrijeme u turizmu okrenuta primorska mjesta pristigao velik broj dose-
ljenika različitoga podrijetla, pa se dijalektološka slika toga dijela Neretvanske
krajine ubrzano mijenja.
Slivanjska su prezimena zanimljiva iz više razloga. Upisi u slivanjske ma-
tice otkrivaju starija prezimena pojedinih rodova. Tako su se Curići upisivali
kao Dražići, Bjeliši i Ključe kao Dobroslavići, a Mandići kao Zucali. Posebno
je zanimljiva činjenica da su današnji slivanjski Burđelezi zabilježeni sa svim
svojim trima starijim prezimenima: Milišić, Bronzić i Obad. Podatci su nam iz
neretvanskih matica vrlo dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isklju-
čivo srpskim selima u Popovu nekoć živjeli katolici. Naime, pri doseljenju su iz
Popova sve pridošlice čuvale iskonski obred. Tako su se iz Dubrave u Popovu
u Slivno doselila tri roda. Ćulići su se iz Zavale u Popovu doselili u Podstijene,
ali su koncem 18. st. prešli na katolištvo (kao i Rešetine u Opuzenu te Simati u
Dobranjama), a Kadijevići su se iz istoga mjesta doselili na Kremena i do danas
su ondje i u Mihalju ostali pravoslavci. Posebno je zanimljiv slučaj Šešelja koji
su se iz Muhareve Ljuti, zaseoka sela Zavala u kojemu se 1704. kao posjednik
spominje Mijo Šešelj, doselili u Lađište kao katolici. Da su popovski i neretvan-
ski Šešelji jedan rod, potvrđuje i podatak da i pravoslavni i katolički Šešelji za
obiteljskoga zaštitnika imaju sv. Luku. Upravo se na primjeru Šešelja vidi kako
se katolištvo u Popovu nekoć prostiralo i u nekim naseljima u kojima nije zabi-
lježeno nijedno katoličko krštenje u proteklih trista godina.
4. POSTANJE SLIVANJSKIH PREZIMENA
4.1. PREZIMENA NASTALA OD OSOBNIH IMENA

Najviše je slivanjskih prezimena motivirano osobnim imenima, njih čak 37
(48,68 %). Kršćanskim je imenima motivirano 16 slivanjskih prezimena. Puku
137
domagoj.indd 137 2/1/12 5:38:39 PM

su u većoj ili manjoj mjeri prozirna prezimena Bartulović (< Bartul < Bartolo-
mej), Lujić (< Lujo < Luka), Mandić (< Manda < Mandalijena ‘Magdalena’),
Mijatović (< Mijat < Mijo < Mihovil), Mišković (< Miško < Mišo < Mihovil), Perić
(< Pero < Petar), Petrović (< Petar), Prović (< Provo < Prohor) i Šimić (< Šime
< Šimun). Osobno ime Bronza (< Ambrozije), od kojega je nastalo prezime
Bronzić, spominje se u dubrovačkim srednjovjekovnim ispravama, a u Topolo-
me je potvrđeno 1691. (Puljić-Vukorep 1994:32) te je odraz (kao uostalom i
osobno ime Vlaho ‘Blaž’ ili Udženija ‘Eugen’) dubrovačkoga utjecaja. Prezime
pak Curić i Đuračić/Juračić motivirana su kršćanskim imenom Juraj, no izvori
su im različiti. Osobna imena Curać, Curi i Curko dalmatskoga su postanja.73
Cure je često neslužbeno ime ili osobni nadimak na dalmatinskim otocima. U
prezimenu Đuračić uščuvalo se osobno ime Đur(a)đ koje je nastalo neposredno
od grčkoga ossobnog imena Geórgios, od kojega su nastala i gore navedena
osobna imena Curać, Cure, Curi i Curko, ali i sve inačice osobnoga imena
Juraj kojima su tvorena brojna hrvatska prezimena, među kojima je lik Juračić.
Prezime Marelić izvodi se od inačice osobnoga imena Margarita (> Mara " >
Marela), a ne od očekivanoga Marija (< Mára). Antroponimna osnova Masl-
odrazila se u veoma rano potvrđenim prezimenima Masle, Maslešić (potvrđeno
od 1468.), Maslo, Maslov i Maslović na dubrovačkome području te Maslać/
Maslarda/Maslardić u Zažablju, a 1588. spominje se i konavoski zaselak Ma-
slese. (KV 2:295) U makedonskome fondu osobnih imena potvrđena su osobna
imena Mase, Masilo, Masin, Masla, Maslaš, Maslik, Maso i Masul koja se
dovode u svezu s osobnim imenima Damaskin, Maksimilijan ili Tomas (Ivano-
va 2006:278−279), pa u njima (najvjerojatnije u kršćanskome imenu Toma)
treba tražiti postanje navedenih pridjevaka i prezimena te pretpostaviti da je i
u istočnohercegovačkome fondu osobnih imena nekoć postojalo i osobno ime
*Masle. Prezime Palinić (na Pelješcu zabilježeno kao Palihnić) nastalo je prema
jednoj od inačica osobnoga imena Pavao (> Pale > Palihna). Prezime se Prović
(< Provo) izvodi od inačice kršćanskoga imena Prohor. Sveti je Prohor živio u
1. st. Bio je jedan od sedam jeruzalemskih đakona koje su apostoli odabrali da
služe helenizirane Židove u Jeruzalemu. Postao je nikomedijskim biskupom te je
najvjerojatnije stradao u Antiohiji za vrijeme Neronovih progona kršćana.
Hrvatskim su narodnim imenima uvjetovana prezimena Bjeliš74 (< Bjeliš
< Bijele < Bjeloslav), Cvitanović (< Cvitan < Cvito < Cvitomir), Dobroslavić (<
73
Romansko *ge, *gy vjerojatno se isprva odrazilo kao dz (bilježimo tako nadimak Dzorko na Trebimlji u Po-
povu, a istoga je postanja i nadimak Džoro zabilježen u istome selu), a kako se glas dz defonemizirao, zamijenjen je
svojim bezvučnim parnjakom − c. Više o odrazima kršćanskoga imena Juraj u D. Vidović 2007.
74
Zanimljivo je da je bjeliš i naziv za mlađ ribe škobalj (Sk 3:262), ali i vrsta trave u istočnoj Hercegovini. Ipak,
kako su Bjeliši (kao i Ključe) grana roda Dobroslavić s Trebimlje u Popovu, a kako su prezimena nastala raslojavanjem
ovoga roda uglavnom motivirana osobnim imenima, vjerojatnije je tumačenje prema inačici osobnog imena Bjeloslav.
Pogotovo imamo li na umu da je u Dubravici, zaseoku sela Gradac kod Neuma, zabilježeno i prezime Bjelosavljević
(< Bjeloslav).
138
domagoj.indd 138 2/1/12 5:38:39 PM

Dobroslav), Dragobratović (< Dragobrat), Dražić (< Drago < Dragomir/Dra-
goslav), Glumčević (< Glumac75), Godić (< Godo < Godimir), Milanović (<
Milan < Mile < Miloslav), Miletić (< Mileta < Mile < Miloslav), Milišić (< Miliša
< Mile < Miloslav), Nonković (< Nonko < Novko < Novak), Odak (usp. Hodak
< Hodo < Hodimir/Hodivoj76), Vuinac (< Vujinac < Vujo < Vuk) i Vukmir. Petar
Šimunović (2006:314) prezime Šuman povezuje s iskrivljenim njemačkim likom
Schuhandler, no ta motivacija vrijedi samo za sjeverne hrvatske krajeve. Milan
Nosić (Nosić 1998:237), čije je tumačenje vjerojatnije za južnohrvatske kraje-
ve, nabraja mnogobrojne antroponime motivirane apelativom šuma. Prezime
Mušan najvjerojatnije se izvodi od danas izumrloga osobnog imena Mušo77 <
Mutislav.
Podjednak broj prezimena nastalih prema kršćanskim i hrvatskim narod-
nim imenima svojstven je povijesnomu prostoru Trebinjske biskupije (kojoj je
župa Slivno do 1704. pripadala), dok u zapadnoj Hercegovini i zapadnome
dijelu Neretvanske krajine izrazito pretežu prezimena nastala od kršćanskih
imena.
Muslimanskim je imenom motivirano prezime Mustapić. Nekoć su se nosi-
telji toga prezimena prezivali Đurđević te je novo prezime najvjerojatnije nasta-
lo zbog toga što su Đurđevići, kao mletački nadarenici, na prijelazu iz 17. u 18.
stoljeće dobili zemljišta koja su nekoć bila u posjedu Mustapaše, prvoga tur-
skog gospodara Gabele, koji je u tome mjestu oko 1559. izgradio obrambenu
tvrđavu zbog koje je Gabela prozvana Čitlukom (< tur. çiflik ‘feudalni posjed,
zaselak na feudalčevu imanju’). Hibridnoga su postanja prezimena Mataga (od
antroponimne osnove Mat- < Mate < Matej i turskoga sufiksa -aga) i Prlender
(< Prle [< Prvoslav] + enda + vlaš. -er), a romansko se ime Rosanda (< Rosa
‘Ruža’) odrazilo u prezimenu Rosandić. Romanski je supstrat utjecao na nasta-
nak prezimena Sentić (< Svetin < Svetomir; usp. rum. sfânt ‘svet’).
4.2. PREZIMENA NASTALA OD NADIMAKA
Nadimačkoga je postanja 26 (35,62 %) prezimena. Među njima su naj-

češća prezimena uvjetovana nazivima životinja i dijelova životinjskoga tijela:
Bakić (< bak ‘bik’), Ćulić (< ćula78 ‘kratkouha koza’), Gujinović (< gujina < guja
‘zmija’), Obad (< obad), Pandžić (< pandža), Sršen (< sršen ‘stršljen’), Šiljeg
75
Osobna imena Glum, Glumec i Glumče zabilježena su 14 i 15 st. u makedonskome fondu osobnih imena
(Ivanova 2006:106−107).
76
Inačicama su osobnoga imena Hodimir/Hodivoj uvjetovani i ojkonimi Hodovo (Stolac) i Hodilje (Pelješac).
77
Prema izvođenju Ivanove (2006:311). Osobno ime Mušo potvrđeno je 1475. u Orahovu Dolu. Od toga
osobnoga imena valja izvoditi i ojkonim Moševići (u ranijim zapisima Mušovići).
78
Usp. Brozović Rončević-Čilaš Šimpraga 2008:39.
139
domagoj.indd 139 2/1/12 5:38:40 PM

(< šilježe ‘janje starije od godinu dana’79; usp. alb. shilegë ‘dvogodišnji ovan’)
i Štiglić (< štiglić ‘vrsta ptice, Fringilla carduelis). Neprimjerenim su ponaša-
njem prvotnih nositelja uvjetovana prezimena Klopenić (usp. klopotati ‘nesuvi-
slo govoriti’), Mačuket (< tal. mal mazzucco ‘vrsta duševne bolesti’), Pjanić (<
pjano ‘pijanac’), Tutavac (< tutavac ‘šutljivac’ < tutav ‘šutljiv’) i Zucalo (< zucati
‘šaputati’), a njihovom vanjštinom prezimena Delija (< delija ‘junak, kršan
čovjek’ < tur. deli ‘jak, silovit’), Lasić (< laso80 ‘osoba lasaste, bjelkaste kose’),
Leženić (< ležen ‘polegnut, zgrbljen’), Salacan (< salacan ‘debeljko’ < salce <
salo) i Šešelj (< šešelj ‘boginjava, ospičava osoba’). Vrstama su prehrambenih
proizvoda motivirana prezimena Kajmak (< tur. kaymak ‘skorup’) i Skorupo-
vić (< skorup), mitoloških bića Vištica, a ulogom u društvu prezimena Knežić
(< knez ‘seoski glavar’81) i Vodanović (usp. rum. voda ‘gazda, vojvoda’). Od
rodbinskoga je pak naziva poteklo prezime Bábić (< bábo < tur. baba ‘otac’),
od apelativa čovo (hip. od čovjek) prezime Čović. Prezime Šeput povezuje se s
istozvučnim vlaškim apelativom kojim se označuje zamka ili stupica (Šimunović
2006:466).
4.3. PREZIMENA NASTALA OD NAZIVA ZA ZANIMANJA
Ovoj skupini pripada 9 (12,33 %) prezimena: Burđelez (< rum. bordeiu82

‘koliba’ + -ez [< tal. -ese]), Butigan (< butigan ‘vlasnik trgovine’ < butiga ‘trgo-
vina’ < tal. bottega), Deak (< mađ. diák83 ‘đak’), Kadijević (< kadija ‘sudac’ <
tur. kadı), Kiridžija (< kiridžija84 ‘iznajmitelj konja, kočijaš’ < tur. kira ‘najam’),
Ključe (< ključe ‘odmilica od ključar’), Mađor (< tal. Maggiore ‘major’), Pećare-
vić (< pećar ‘osoba koja proizvodi vapno’) i Popović (< pop ‘svećenik’).
4.4. PREZIMENA OD ETNIKA I ETNONIMA
Etnicima su motivirana prezimena Bitunjac (< Bitunja ‘istočnohercegovač-

ko selo u Općini Stolac’), Farac85 (< Far ‘Hvar’), Primorčević86 (< Primorac) i
79
Za šilježe Neretvani kažu da nije ni janje ni ovan.
80
Usp. Nosić 1998:210.
81
Sličnoga je postanja i prezime Kaznačić. Kaznac je, naime, seoski glavar (usp. alb. kasneci).
82
Romansko se *de odrazilo u mjesnim govorima kao đe i u primjeru srđela (lat. sardella < sardellus < sar-
da).
83
Zahvaljujem kolegi Krešimiru Megjeralu Sučeviću na tumačenju prezimena Deak.
84
U Čilipima je kiridžija nadničar koji goni sijeno ili grožđe na konju (Sk 2:83), a kako su Kiridžije u Slivno
najvjerojatnije došli iz sela Dubljani u Popovu gdje se 1694. spominje prezime Kiridžlić (Hrabak 1985:37), ne treba
posve zanemariti ni ovo tumačenje.
85
Zabilježeni su na Pelješcu i pod prezimenom Hvarac.
86
Prezimena Dalmatin, Primorčević i Primorac dobivali su doseljenici iz Makarskoga primorja u Neretvanskoj
krajini i Hercegovini.
140
domagoj.indd 140 2/1/12 5:38:40 PM

Utovac (< Utovo ‘Hutovo, istočnohercegovačko selo u Općini Neum’). Etnoni-
mom Vlah motivirano je pak prezime Vlašić. Ukupno se u ovu skupinu svrstava
5 (6,85 %) prezimena.
5. ZAKLJUČAK
U ovome se radu obrađuje slivanjski ojkonimi i prezimena. Slivno se pod

imenom Hum spominje od 1282., a pod današnjim imenom od 1358. Ostala
su srednjovjekovna slivanjska naselja bila Brštanik, Klek i Lovorje. U radu se
tumači postanje 19 službenih i 34 neslužbena naselja. U ojkonimiji nahodimo
prežitke ilirskoga (Tmol) i romanskoga supstrata (Klačni Do, Lovorje, Pižinovac,
Ploča), ali i turskoga (Samarine) i romanskoga (Vale) adstrata. Dio je mjesnih
ojkonima hrvatskoga postanja mjesnomu stanovništvu danas posve neproziran
(Hum < hum ‘omanji brijeg pod travom’, Moračni Do < morača ‘močvarna
livada’, Slivno < sliva ‘šljiva’, Tuštevac < tust ‘plodan’).
U drugome dijelu rada obrađuje se podrijetlo 65 slivanjskih rodova te se
tumači postanje 76 slivanjskih prezimena (neki su rodovi nosili više prezimena;
tako su današnji Burđelezi nosili i prezimena Milišić, Bronzić i Obad). Od 65
slivanjskih rodova 33 roda potječu iz istočne Hercegovine (22 iz Zažablja i 11
iz Popova), 6 ih potječe iz Makarskoga primorja, po 5 s Pelješca i iz zapadne
Hercegovine, 3 iz Vrgorske krajine, po 2 s dubrovačkoga područja i iz nere-
tvanskih sela na desnoj obali Neretve, 1 po predaji iz Mađarske, a za 8 rodova
nisam mogao utvrditi podrijetlo.
Gotovo je polovica slivanjskih prezimena antroponimnoga postanja. Od
prezimena nastalih prema kršćanskim imenima izdvajam prezimena Curić i
Palinić, čije je postanje danas većini Slivanjaca nepoznato iako se izvode od
inačica i danas veoma čestih kršćanskih imena Juraj i Pavao, te prezime Prović
koje se izvodi od osobnoga imena jednoga od prvih kršćanskih svetaca. Od
prezimena nastalih prema hrvatskim narodnim imenima izdvajam prezimena
Odak (< Hodimir) i Mušan (< Mutislav). Zanimljive su i hibridne tvorbe kao što
su Mataga (romanska osnova i turski sufiks) i Prlender (hrvatska osnova i vlaški
sufiks). Više je od trećine prezimena nadimačkoga postanja, a svako je sedmo
prezime nastalo od naziva zanimanja (izdvajam prezime Pećarević u kojemu
je okamenjen naziv danas izumrloga obrtnika koji je paljenjem vapnenica činio
vapno). Razmjerno je malen udio etničkih i etnonimskih prezimena.
U slivanjskome prezimenskom fondu osim temeljnoga hrvatskoga sloja
nahodimo i tragove turskoga (Babić, Kadijević, Kajmak, Kiridžija), vlaškoga
(Burđelez, Sentić, Vodanović), talijanskoga (Mačuket, Mađor) i albanskoga je-
zičnog sloja (Šiljeg).
141
domagoj.indd 141 2/1/12 5:38:40 PM

Ovim radom zaključujem obradbu prezimena na lijevoj obali Neretve (do-
sad sam obradio metkovska, dobranjska, vidonjska, a sad i slivanjska prezime-
na), pa i meni, da parafraziram Maka Dizdara, valja ubuduće preko rijeke.
Literatura:
1. Anđelić, Pavao 1999. Srednjovjekovna humska župa Žaba. Srednjovje-
kovne humske župe, Mostar, 47−69.
2. ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika 1881. − 1976., 1−26, Zagreb:
JAZU.
3. Bebić, Josip 1983. Župa Opuzen. Opuzen: Župski ured Opuzen.
4. Bebić, Josip 1990. Župa Slivno Ravno. Split: Crkva u svijetu.
5. Brozović Rončević, Dunja 1999. Nazivi za blatišta i njihovi odrazi u hrvat-
skoj toponimiji, Folia onomastica Croatica, 8, Zagreb, 1−40.
6. Brozović Rončević, Dunja; Čilaš Šimpraga, Ankica 2008. Nacrt za zoo-
nomastička istraživanja (na primjeru imena konja). Folia onomastica Cro-
atica, 8, Zagreb, 37−58.
7. CB = Codex Baptismorum (Knjiga krštenih u franjevačkome samostanu u
Zaostrogu 1664. − 1735.). Arhiv Franjevačkog samostana u Zaostrogu.
8. Glibota, Milan 2006. Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri. Za-
dar: Državni arhiv Zadar.
9. Grković, Milica 1983. Imena u Dečanskim hrisovuljama. Novi Sad: Institut
za južnoslovenske jezike Filozofskoga fakulteta u Novome Sadu.
10. Hrabak, Bogumil 1985. Zemljišne parcele feudalaca i muslimanskih selja-
ka u Popovu, Zažablju i Trebinju početkom Morejskog rata. Tribunia, 9,
Trebinje, 31−46.
11. Hrvatski prezimenik (priredili Franjo Maletić i Petar Šimunović) I. − III.
2008. Zagreb: Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga.
12. Ivanova, Olga 2006. Makedonski antropnomastikon (XV − XVI. vek). Sko-
pje: Olga Ivanova.
13. Kriste, Đuro 1999. Župa Trebinja. Dubrovnik: Župa sv. Petra (Dubrave
Hrid).
14. Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske (urednici Valentin Pu-
tanec i Petar Šimunović), I. − III. 2008. Zagreb: Institut za jezik, Nakladni
zavod Matice hrvatske.
15. KV = Kapetanić, Niko; Vekarić, Nenad 2001. − 2003. Konavoski rodovi.
Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, knjiga 10, sv. 1 − 3.
Dubrovnik − Zagreb: HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
16. Lučić, Josip 1984. Spisi dubrovačke kancelarije, Zapisi notara Tomazi-
na de Savere 1282. − 1284. Monumenta historica Ragusina, 2. Zagreb:
JAZU.
142
domagoj.indd 142 2/1/12 5:38:41 PM

17. Lučić, Josip 1988. Spisi dubrovačke kancelarije: Zapisi notara Tomazina
de Savere 1284. − 1286.; Diversa cancellariae II (1284. − 1286.); Zapisi
notara Aca de Titullo 1295. − 1297.; Diversa cancellariae III (1295. −
1297.), knjiga 3., Zagreb: Razred za društvene znanosti JAZU, Zavod za
hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
18. Lučić, Josip 1993. Spisi dubrovačke kancelarije: Zapisi notara Andrije Be-
neše 1295. − 1301.; Praecepta rectoris II (1299. − 1301.), Testamenta II
(1295. − 1301.), knjiga 4., Zagreb: Razred za društvene znanosti HAZU,
Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
19. Macan, Trpimir 1990. Iz povijesti Donjega Poneretavlja. Zagreb, Klek:
Galerija Stećak.
20. MKŽG = Matice krštenih župe Gradac 1708. − 1845.
21. MKŽL = Matice krštenih župe Lisac 1653. − 1704. (izvadci Ivice Puljića)
22. MUŽG = Matice umrlih župe Gradac 1763. − 1845.
23. MVŽG = Matice vjenčanih župe Gradac 1720. − 1830.
24. Nosić, Milan 1998: Prezimena zapadne Hercegovine. Rijeka: Hrvatsko
filološko društvo.
25. Patsch, Carl 2005./2006. Prilozi za etnologiju istočne Europe − Nekadaš-
nja gustoća naselja ilirskoga krša. Status, 8, 156−180.
26. Pavičić, Vlado 2006. Struge i Stružani u fra Lukino doba: povijesno-de-
mografska skica jednoga neretvanskoga sela u prvoj polovici 18. stoljeća.
Zbornik o Luki Vladmiroviću: zbornik radova sa znanstvenog skupa Luka
Vladmirović i njegovo djelo, Visovac, Zaostrog, 27−100.
27. Puljić, Ivica 1995. Neum − povijesna domovina Hrvata. Neum − zavičaj i
zemlja Hrvata: Humski zbornik, 1, Neum, 11−109.
28. Puljić, Ivica; Vukorep, Stanislav 1994. Naša prezimena: korijeni i razvoj.
Hutovo: Humski zbornik, 4, Biblioteka Crkva na kamenu, 33, Mostar,
285−357.
29. Sivrić, Marijan 1999. Srednjovjekovna humska župa Luka. Srednjovjekov-
ne humske župe, Mostar, 71−117.
30. Sivrić, Marijan 2003. Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje
(1667. − 1808.): Humski zbornik, 6, Dubrovnik − Mostar.
31. Sivrić, Marijan 2004. Dodjela dubrovačkog građanstva osobama iz Huma
i Bosne do 1410. godine. Hercegovina, 18 (10), Mostar, 7−33.
32. Sk = Skok, Petar 1971. − 1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog
jezika, I − IV. Zagreb: JAZU.
33. Šimunović, Petar 2006. Hrvatska prezimena. Zagreb: Golden marketing.
34. Šimunović, Petar 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb: Golden
marketing − Tehnička knjiga.
143
domagoj.indd 143 2/1/12 5:38:41 PM

35. Škaljić, Abdulah 1979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svje-
tlost.
36. Šutić, Baldo; Ujdurović, Miroslav; Viskić, Milorad 2000. Gračka prezime-
na. Gradac: Poglavarstvo Općine Gradac.
37. Ujdurović, Miroslav 2002. Stanovništvo Makarskog primorja 15. − 19. st.
Gradac: Marjan tisak.
38. Vego, Marko 1957. Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo:
Svjetlost.
39. Vekarić, Nenad 1995. Pelješki rodovi (A − K), sv. 1. Prilozi povijesti sta-
novništva Dubrovnika i okolice, knjiga 5, sv. 1. Dubrovnik: Zavod za povi-
jesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
40. Vekarić, Nenad 1996. Pelješki rodovi (L − Ž), sv. 2. Prilozi povijesti stanov-
ništva Dubrovnika i okolice, knjiga 6, sv. 1. Dubrovnik: Zavod za povijesne
znanosti HAZU u Dubrovniku.
41. Vidović, Domagoj 2007. Prilog proučavanju odraza svetačkog imena Ju-
raj u hrvatskoj antroponimiji. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jeziko-
slovlje, 33, Zagreb, 431− 447.
42. Vidović, Domagoj 2011. Antroponimija i toponimija Zažablja (doktorat,
neobjavljeno).
43. Vidović, Mile 1998. Župa Dobranje − Bijeli Vir. Split: Crkva u svijetu.
44. Vidović, Mile 2000. Radovan Jerković − život i djelo. Metković: Ogranak
Matice hrvatske u Metkoviću.
45. Vidović, Mile 2011. Povijest župa doline Neretve. Metković: Ogranak Ma-
tice hrvatske Metković.
dr. sc. Domagoj Vidović, Metković
144
domagoj.indd 144 2/1/12 5:38:41 PM

OPUZENSKI NADIMCI − DA SE NE ZABORAVE
Autorica je ovoga rada Loreta Foškulo udana Kostić, kći šjor Mate Foškula,
mišćanskoga brijača za kojega se ovako govorilo:
Brije, šiša,
U ništa se ne miša,
Svi ga fale.
Ima dvi lipe male.
Moj prošli život pripada Opuzenu pa s mnogo emocija slažem ovaj popis
s posebnim poštovanjem prema svim umrlima i živima, meni znanim osobno ili
samo po priči starijih.
Na popisu je i mnogo ljudi koji su predstavljali "dušu" Opuzena. Ne ću ih
opisivati nego samo navesti po čemu su bili znani:
Mara Ševa − po pivcu
Italija − "Sta ferma Brela"
Tuća − "Iš, Božju maater"
Primorac − prodavao karte za Mjesec, grizao i gutao staklo i žilete
Dizo − "Dakle, i ostalo"
Suvi − "Danas mrtav, sutra živ"
šjor Stipan Dujmović Pipun − poznati sokolaš (ne znam točno na kojoj je
spravi vježbao)
Ana Bunđerala − "Udaj se, pokaj se"
Mara Dovka − dobra i uredna siromašica, živjela je u Selu s majkom
Opuzen je imao i PAPU, i BANA, i VLADIKU, i AGU − počasne nadimke,
a i obične kako slijedi:
ANDRDELA ADO
ANCE ANAČA
ANĆE ANTEŠA
ANTIĆ
AŠA
ANTUKA
AŠO
145
kostic-nadimci-k.indd 145 2/1/12 5:39:34 PM

ANDEDA BAĆE
BANČIĆ BUKVIĆ
BINE BIKLA
BABAK BRICE
BAKRA BUNJEVAC
BAMBE BUKO
BATE-BATE BARBUČI
BOBAK CIKAN
BRNJE CECI
BRIĆAK CURETKUŠA
BORIĆ CIGLI
BUTRO CIC
BOJA CURA ŽABINICA
BUNĐERALA CINCO
BRALE CRNI
BRZA CRNA GALA
BATA CIGIĆ
BRAJO CIGO
BAJTO CIGA
BUFALO CULE
BIMBO CRNOOKAN
BARIŠA CIPAC
BARAN COKULA
BEKALO ČADRO
BELJO ČAPAK
BOKULO ČIČA
BALANCANA ČIKA
BILA ČIKO
BILI ČOK
BUKA ČOP
BAN ĆAKO
BAZICKA ĆALE
BASARA ĆATA
BURA ĆEBO
BERTIĆ ĆIĆE
BUKVAČA ĆIGA
BJONDA ĆOPA
BECA ĆOPO
BUBALO ĆUNO
BABIĆAR ĆUNDRO
BUGARIĆ ĆUK
BROKVA ĆUSTO
146

ĆOSO GERA
ČOP GID
DUNDA GIGAN
DOVKA GLAVARIĆ
DIZO GUVA
DEKA GUZA
DUDA GIGO
DUĆINA GEGO
DROBONJA GAJTO
DOLINA GROFA
DRLJIN GIGOJA
DRNDIĆ/DRNDA GALE
DUIĆ GLAVONJA
DEĆAK GOBO
DUKA GLUVO
DUNJA GOGIĆ
DURAN GAZDA
DUNDIĆ GAŠO
DEKAN GLAVONJA
DANILO GAVUN
DUGAJ GALA
ĐORAVA GALIN
ĐERAK IĆKA
ĐOMBO IJOZA
ĐONA IMBRICA
ĐIVO ITALIJA
ĐIKLI IKAC
ĐUTA IRUD
ĐENKO IVULA
ĐAN IVANDELA
ĐAIĆ JABA
ĐINKA JANJAC
ĐIPALO JURTELA
ĐULENJAK JOSKO
ĐURO JOKAN
FENDIJA JOHAN
FUTRA JOTAN
FIFKA JEDNOSMJERNI
FANTARIJA JAPANAC
FLAMA JEFTO
IVAN GA-GAK KAPAŠ
GAJO KRLA
147

KARLIĆ KOZLIN
KARUZO KROLE
KITA KOTLE
KRIŠKA KUSO
KESLA KRIVIĆ
KEVEŠ(IĆ) LALA
KIJAMET LAVO
KOLINICA LOGA
KOLA LAPIĆ
KILE LULA
KISIĆ LULAŠ
KURUŠA LEKA
KURIŠA LOJE
KIĆINA LOLA
KROKO LABA
KROKI LILI
KAKILA LUJO
KLEPO MAĆE
KLEPAN MRKA
KLEPUTO MEDO
KVASO MAČAK
KVASINA MIŠ
KVATRO MUJSA
KREKELA MAČKICA
KVAKALO MATETA
KUMIĆ MEZANAC
KEKAC RIVILO MEBEL
KEKA MIŠKAC
KEKO MIŠINA
KEKICA MANĐURA
KUKAN MANĐUKA
KOKAN MATIJAŠ
KORKIĆ MIKIĆ
KLICE MIGOJA
KRUTA MABO
KALFA MEŠA
KOZURICA MUSA
KANJO MUSO ŽUNGUL
KEJAN MUJO
KUJO MIJO BEZ KRVI
KVAKA MIJO ISUS
KLAJO MICKI
148

MURAT PAPIGA
MIKOFA PRCOKO
MALICIJA PIVUŠA
MURAVA PJETA
MATUŠAK PUN VODE
MIŠUN PIPLE
MANDIĆ ROMULO
MAĆUKA RAŠO
NJAK ROKAC
PAČE REBO
PIKUT REPA
PRDE RICKI
PICUJAK RAMEŠA
PIPUN ROB
PATUJAK RIKIĆ
PUZDRO RUNJE
PLOTA RNJICA
PRIMORAC RIZMAN
PEKO REMIČALO
PEKAR STRUČAK
PAVOKA STRUNJE
PIPIĆ SLJENA
PIŠO SEMA
PRCE SERDARIĆ
PERLA SUVI
PERVAN STARI
PARENTIĆ SISE
PALIKUĆA SUMPORAČA
PAPALOLA SANĐA
PRUSAN SLIVANKA
PRLOĆAK SMAJO
PIVO SVITLOJKA
PIVINICA SOPUJA
PEKO POTRES SOLI
PIĆULO SUKO
POBRO SOKO
PILE ŠARAC
PURAŠ ŠANDRA
PINA ŠANTUL
PIPLICA ŠNIKO
POPULO ŠPRICER
PETA ŠAŠTA
149

ŠUBIĆ TOPAN
ŠKVRČE TERETNI
ŠURTA TAKULIJA
ŠKEGRO TUTUN
ŠUKAN TALE
ŠULE UDARNIK
ŠĆEPO VEZENI
ŠESTO VANDEKAR
ŠIZIM VAKALO
ŠKICE VOZIĆ
ŠEPILICA VUK
ŠĆEPIĆ VUNE
ŠPALE VIRAŠ
ŠIMUNDELA VITEZICA
ŠIMUNDALO VLAJA
ŠĆELA VRCE
ŠTROKO VANDA
ŠVABO VODENI VILENJAK
ŠVIRO VUKOBAŠA
ŠEVO KOLANĐETO VOKO
ŠKOPAC ZEVRZAN
ŠIŠAGA ZEC
ŠELO ZEČIĆ
TUĆA ZEKO
TICA ZVIZDO
TABAKALO ZLATAN
TEBOG ZLATKIĆ
TRLE ZELA
TURA ZELE
TULAVAC ŽABO
TUCE ŽAGROVIĆ
TURKO ŽILE
TURČIN ŽIC
ŽORE
Ako je netko volio lagati, bio je LAŽIVI BOŠKO, a osoba koja je širila i
prenosila ćakule bila je TANJUG.
Loreta Foškulo Kostić, Osobjava
150

PENIŠA "NARENTA" − RATNI BROD
FRANCUSKE I AUSTRIJSKE MORNARICE
U prošlome broju Hrvatskoga neretvanskog zbornika gospodin Šime
Magaš iz Zadra pisao je o brodovima koji su nosili imena "Neretva", "Naren-
ta" i sl. Kako je riječ o temi o kojoj sam i osobno pripremao pisanu građu više
godina te prikupljao fotografije svih brodova koji su nosili navedena imena,
želio bih u ovome članku podastrijeti spoznaje do kojih sam došao o prvome
brodu koji je nosio ime "Narenta" (po mojim dosadašnjim istraživanjima).
Dalmacija je tijekom čitavoga razdoblja mletačke vladavine davala vojni-
ke za kopnene i mornare za pomorske snage, hrabre i odvažne momke na ko-
pnu i moru. Dalmatinci su tvorili veći dio njezinih oružanih snaga. Vojna služba
u mletačkoj vojsci trajala je punih šest godina u mirnodopskome razdoblju, a
obavljali su je zdravi muškarci stari od 17 do 40 godina.
Mletačka ratna mornarica prema stanju od 16. svibnja 1797. ni jednomu
od svojih brodova nije dala ime po nekome dalmatinskom toponimu (imenu
grada, otoka ili rijeke) unatoč brojnosti dalmatinskih mornara i njihovu nemalu
doprinosu.
Piroga, peniša i jola
151
narenta.indd 151 2/1/12 5:40:15 PM

Krajem 18. stoljeća ne nalazimo nijedan brod nazvan "Narenta" ni u
naših najbližih susjeda Dubrovčana i Pelješčana koji u to doba imaju respekta-
bilnu trgovačku flotu s više stotina različitih vrsta brodova.
Propašću Mletačke Republike (1797.) i dolaskom Austrije u naše krajeve
počinje turbulentno razdoblje 1797. − 1815. koje je obilježeno "ratovima na
Jadranu".
Naime, rat između Austrije i Francuske izbio je 23. rujna 1805., a save-
znici Austrije bili su Rusija, Velika Britanija, Švedska i Napuljska Kraljevina.
Padom Dubrovačke Republike Francuzi ovladavaju velikim dijelom istoč-
ne jadranske obale. Da bi se spriječilo daljnje francusko teritorijalno širenje i
osvajanje Boke kotorske, u Jadran uplovljavaju jaka ruska i engleska (čija baza
postaje otok Vis) flota. U to vrijeme povremeno dolaze i brodovi turske ratne
mornarice. U takvim se okolnostima završava užurbano započeta gradnja voj-
nih brodova i grade se novi.
Pojavljuje se prvi brod, peniša imenom "Narenta". U popisu brodova fran-
cuske ratne mornarice u Jadranskome moru koji se dijeli na popis 1797. −
1798. i popis 1799. − 1814. U potonjemu se popisu među 11 ratnih brodova
peniša nalazi i jedna po imenu "Narenta".
Peniša i topovnjača
Ostale su nosile imena Bocchese, Brenta, Gliuta, Triestina, Labiach, Ragu-

sa, Rovignese, Salona, Morlacca i Medusa.
Peniša je naziv za poboljšani tip topovnjače toga vremena. Imala je vrlo
dobre pomorske osobine. Njezina je namjena bila patroliranje i kurirska služba.
Na pramcu je imala jedan top od 12 funti, a posadu je činilo 25 − 30 ljudi.
152
narenta.indd 152 2/1/12 5:40:16 PM

Top od 12 funti izbacivao je kuglu od 5,5 kg, a kalibar cijevi iznosio je
127 mm. Barutno je punjenje iznosilo 4 kg, a težina samoga topa 1.800 kg.
Dužina je peniše iznosila 17,7 m, širina 4,4 m, a gaz 1,8 m.
Za navedeno razdoblje postoje napomene za brodove koji su preuzeti iz
mletačke ili ruske ratne mornarice. Ruski su ratni brodovi bili osvojeni. Iz toga bi
se dalo zaključiti da je francuska ratna mornarica osvajanjem istočne jadranske
obale žurno sagradila veći broj ratnih brodova, a među njima je bila i peniša
"Narenta".
Potkrepu tomu nalazimo i u popisu brodova austrijske mornarice 1797. −
1799. u kojemu je navedeno više od 106 brodova, a među njima ne nalazimo
brodove ni tipa ni veličine francuskih peniša kao ni sam naziv peniša. U au-
strijskoj mornarici nalazimo i drugi popis koji se odnosi na razdoblje 1800.
− 1809. i na njemu je više od 120 brodova, ali kao i u starijemu popisu nema
peniša, pa tako ni naše "Narente".
Sporazumom o miru 1809. godine Austrija je na pet godina potpuno
izbačena iz Jadranskog mora, a njezina je ratna mornarica bila likvidirana,
odnosno preuzeli su je Francuzi.
Drugi popis austrijske mornarice dopunjuje se trećim za razdoblje 1813.
− 1814. U njemu se navodi jedna goleta, jedanaest peniša, jedna felnka i još
jedanaest topovnjača. Sve peniše nose imena istovjetna onim na popisu fran-
cuske ratne mornarice.
Očito da ova nadopuna sadržava popis osvojenih brodova nakon poraza
francuske vojske i ponovnoga dolaska Austrije u naše krajeve i novoga ustroja
njezine mornarice.
Točnu godinu izgradnje broda koji je nosio latinsko ime naše lijepe rije-
ke teško je utvrditi. Vjerojatno se to dogodilo između 1806. i 1810. Kako je
francuska mornarica 1811. godine pokušala osvojiti Vis kojega je nadzirala
engleska mornarica, trebalo joj je najmanje godinu dana da uvježba i pripremi
posade za tako važan pothvat u kojemu nije uspjela.
Unatoč bogatomu ratnom plijenu Austrija nije ojačala svoju ratnu morna-
ricu. Najviše zbog nerazumijevanja važnosti uloge ratne mornarice za buduće
odnose na Jadranu i Sredozemlju. Tako je već u svibnju 1814. "raspremila"
veće brodove. Poslije ih je i rastavila te prodala kao drvo za loženje.
Pokušaj prodaje nekih brodova nije uspio jer za to, zbog mira koji je ko-
načno nastupio u iscrpljenoj Europi, nije bilo zanimanja. Kakvu je sudbinu do-
živjela peniša "Narenta", nisam uspio saznati. Bio je to razmjerno malen brod
koji nije zahtijevao ni posebno veliku posadu ni velike troškove održavanja, pa
se nadam da je "preživjela" sudbinu većih brodova. Ako nije upotrijebljena
kao drvo za ogrjev i doživjela sudbinu mnogi drugih brodova, nadam se da će
to netko od istraživača saznati i rasvijetliti u razdobljima koja slijede.
153
narenta.indd 153 2/1/12 5:40:16 PM

Literatura:
1. Pomorski zbornik 1962.

akademik dr. Grga Novak, Ratovi i bitke na Jadranskom moru
2. Pomorska biblioteka br. 37., Beograd 1988.
Nikola Safanov, Ratovi na Jadranu 1797. − 1815.
3. Institut za Hrvatsko pomorstvo
Šime Perčić, Dalmacija uoči pada Mletačke Republike, Zagreb 1980.
4. Stjepan Vekarić, Naši jedrenjaci, Split 1997.
Mario Talajić, Zagreb
154
narenta.indd 154 2/1/12 5:40:16 PM

O IMENU GRADA METKOVIĆA I PREZIMENU
METKOVIĆ
Metković oko 1900.
O METKOVIĆU
Mjesto Metković prvi se put spominje 1422. godine u dokumentu koji se

čuva u Dubrovačkome arhivu. U dokumentu piše: flumaria Narrenti subtus Met-
chovich (‘na rijeci Neretvi pod Metkovićem’), no Metković se u tome dokumentu
spominje tek usput u tužbi dubrovačkome knezu.1 Pretpostavlja se da je ime
grada podrijetlom od plemena (roda, obitelji) Metković te da je u početku Met-
ković bio malo pogranično naselje pod mletačkom upravom. Prema arheološ-
kim nalazima na brdu Predolac, neposredno pokraj Metkovića, zaključuje se da
je život u Metkoviću počeo još u pretpovijesno doba. Prvi su poznati stanovnici
u donjemu toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi koje su potisnuli ratoborni
Ardijejci i Delmati, što potvrđuju mnogobrojne gradine i kamene gomile na
okolnim brdima. Na mletačkim kartama Metković je prvi put označen 1570., a
važnim postaje nakon potpisivanja Požarevačkog mira 1718. između Osman-
skog Carstva i Mletačke Republike. Tim mirom uređuje se granica, a Mletci
nakon potpisivanja mira napuštaju svoju tvrđavu u Gabeli (1,5 km sjeverno
od Metkovića) te uređuju novu luku i granicu kod Metkovića, u predjelu koji se
danas zove Unka. U 19. i 20. stoljeću Metković postaje glavnom neretvanskom
lukom i općinskim središtem, 1880. godine postaje i kotarskim središtem, a
1992. dobiva status grada.
1
O tome vidi: Jurić, I. Prošlost Metkovića od najstarijih vremena do danas − katalog izložbe, Metković, 1984.,
str. 64.
155
kaleb.indd 155 2/1/12 5:41:01 PM

Ime grada izvodi se od prezimena Metković (Metko [< Medo] + -ović),
a sve do polovice 20. stoljeća uobičajen je množinski oblik (plurale tantum)
Metkovići.2 Množinski oblik Metkovići danas češće upotrebljavaju stanovnici
obližnjih neretvanskih i hercegovačkih mjesta, stanovnici prigradskih metkov-
skih naselja i stariji Metkovci. D. Vidović ističe da na neretvanskome području
osim toponima Metković antroponimnu osnovu Med- (< medvjed) nalazimo i u
toponimima Medarevine i Medarov do, a isti korijen postoji i u antroponimij-
skome sustavu (prezimena Medak, Medar, Medić, nadimci Medo i sl. te priimak
Meditić).3
Množinski oblici na -ići (-ovići/-evići) u hrvatskoj toponimiji obično ozna-
čuju imena mjesta iz kojih potječu ljudi s tim prezimenom i antroponimnog
(patronimnog) su postanka, a nastali su najčešće transonimizacijom od imena
ili prezimena rodonačelnika.4 U Neretvi su toponimi na -ići (-ovići/-evići) češće
imena zaseoka, a rjeđe imena važnijih naselja. Te tvrdnje dokazuju i povijesni
izvori.
O PREZIMENU METKOVIĆ
U 15. se stoljeću (u ispravama iz 1433. i 1449.) spominje patronim Met-

ković,5 a nakon mnogo godina (točnije 1702. godine) među stanovnicima Čitlu-
ka (današnje Gabele) spominju se i Cvitko Metković te dva Ivana Metkovića.6
Prezime Metković nije se sačuvalo među današnjim stanovnicima Metko-
vića, a ni među stanovnicima bivše metkovske općine koja je do 1992. također
obuhvaćala Grad Opuzen te općine Kula Norinska, Pojezerje, Slivno Ravno i
Zažablje. Također, prezimena Metković nema ni u najstarijim sačuvanim cr-
kvenim maticama. Fra Andrija Kačić Miošić u svojoj pjesmarici navodi da je
u vrijeme mletačko-osmanlijskih ratova Gabela bila grad, a Metković selo, a
u pjesmi br. 114 koja se zove "Neretvanski vitezovi" za Metković kaže: Lipo
li je selo Metkovići…7 Ulogu neretvanskoga središta od antičke je Narone u
srednjovjekovlju preuzela luka Driva koja se nalazila na desnoj obali Neretve,
u blizini današnje Gabele. Driva je bila veliko trgovište raznom robom, a često
se spominje u zapisima dubrovačkih notara. Uz Drivu na povijesnu pozornicu
u 15. stoljeću stupa i Metković, doduše kao malo, nevažno naselje.
2
Vidović, D. Metkovsko stanovništvo u doba javnog djelovanja don Mihovila Pavlinovića, str. 2.
http://www.metkovic.hr/povijest/d_vidovic_metkovsko_stanovnistvo.
3
Vidović, D., nav. dj.
4
Isto.
5
Soldo, A. J., Iz prošlosti grada i župe Metkovića, Iskra, Metković, br. 1/1970., str. 10.
6
Jerković, R., u Vidović, M. (urednik), Don Radovan Jerković život i djelo, Metković, 2000., str. 250.
7
Miošić, A. K. Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 64. izdanje, Zbornik − Kačić, Split, 1983., str. 49.
156
kaleb.indd 156 2/1/12 5:41:01 PM

Naselje Metković nalazimo i u Srbiji u općini Bogatić u Mačvanskome
okrugu. To naselje prema popisu stanovništva iz 2002. ima 1.244 stanovnika.
U Poljskoj zapadno od Krakova na rijeci Wisli nalazimo grad Metkow. U Bu-
garskoj bilježimo prezime Metkov, a u Sloveniji postoji žensko ime Metka. Na-
vedeni se poljski ojkonim te bugarski i slovenski antroponimi etimološki mogu
povezati s antroponimom i toponimom Metković.
GDJE ŽIVE METKOVIĆI?
Prezime Metković spominje se 1670. u Pločicama8 u Konavlima, a 1697.

u Dubrovniku se u notarskim dokumentima spominje Ivan Metković iz Risna.
Danas najviše osoba s prezimenom Metković živi u Moluntu9 u Konavlima, u
blizini Prevlake10, u Mikulićima11 (gdje većina obitelji nosi prezime Metković), a
osoba s prezimenom Metković ima i u Dubrovniku i Novoj Mokošici. U Moluntu
8
Pločice su nekada bile glavno administrativno mjesto Konavala, a nalaze se na odvojku ceste koja vodi od ja-
dranske turističke ceste prema poluotoku Prevlaka u neposrednoj blizini granice s Crnom Gorom. Tijekom Domovinskog
rata Pločice su jedno od prvih napadnutih sela u Konavlima te je tijekom okupacije (1991. − 1992.) mjesto u potpunosti
uništeno, opljačkano i spaljeno. U Pločicama prema popisu stanovnika iz 2001. godine živi 95 stanovnika.
9
Molunat je ribarsko i turističko mjesto na krajnjemu jugu hrvatske obale, nalazi se 40 km jugoistočno od
Dubrovnika, a 20 km od Zračne luke Dubrovnik i Cavtata.
10
Sivrić, M. Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje 1667. − 1808., Biskupski ordinarijat Mostar
i Državni arhiv Dubrovnik, Dubrovnik − Mostar, 2003., str. 168. Opširnije o knjizi na mrežnoj stranici http://www.
zupa-nevesinje.com/files/file/Migracije.pdf (očitano 27. listopada 2011).
11
Mikulići su naselje na krajnjemu jugu Hrvatske, u istočnome dijelu Općine Konavle u Dubrovačko-neretvan-
skoj županiji. Naselje je udaljeno oko 1 km od morske obale. Od Dubrovnika je udaljeno 36 km, a od Zračne luke
Dubrovnik16 km. Prema popisu stanovnika iz 2001. godine u Mikulićima živi 105 stanovnika u 28 obitelji.
157
kaleb.indd 157 2/1/12 5:41:01 PM

živi Pavle i Nikša Metković koji iznajmljuju apartmane te Đuro Metković, vlasnik
autokampa i poljoprivrednik te njegov sin Božo, pomorac.
Đuro i Božo Metković12 navode da postoje dvije teorije o postanku nji-
hova prezimena. Prema prvoj teoriji većina je doseljenika već pri dolasku na
područje današnjeg naselja Mikulići imala prezime Metković. Prema drugoj
teoriji doseljenici su imali različita prezimenima, a među njima je bilo i obitelji
s prezimenom Metković, no budući da su se svi doselili iz Metkovića, nakon
preseljenja dobili su prezime Metković. Đuro i Božo Metković ne znaju kako su
se doseljenici prije seobe prezivali, a ne znaju ni točno vrijeme i razlog njihove
seobe jer se službeni zapisi o stanovništvu vode tek od početka 18. stoljeća.
Njihovi su se predci, po pučkoj predaji, doselili sredinom 16. stoljeća (oko
1540. godine) bježeći pred Turcima jer je tada Dubrovačka Republika svojim
stanovnicima pružala potpunu sigurnost od Turaka.
O tim je seobama pisao Ilija Mitić u članku "O izbjeglicama iz susjednih
zemalja na područje Konavla za vrijeme Dubrovačke Republike"13. On između
ostaloga navodi da su Dubrovčani od najstarijih vremena, a pogotovo nakon
oslobođenja od Venecije, davali azil bjeguncima iz susjednih zemalja. To su
smatrali jednim od temeljnih prava koja je njihova država pružala. Ta je prava
imao svaki čovjek bez obzira na društveni položaj. On navodi i da su Konavle,
koje su se nalazile više od 380 godina u sastavu Dubrovačke Republike na
granici s Hercegovinom i Bokom kotorskom, svojim položajem omogućile izbje-
glicama iz susjednih zemalja da se sklone ili da trajno ostanu na konavoskome
području te da pridonesu povećanju broja stanovnika.14
Da navedena pučka predaja nije vjerodostojna, pokazuje činjenica da
su se obitelji s prezimenom Metković krajem 16. stoljeća prezivale Butorović15.
Metko Butorović bio je rodonačelnik obitelji Metković te je posjedovao kuću u
Mikulićima 1536/49., a prema njemu je njegov nasljednik Mihajlo Metkov do-
bio pridjevak Metkov.16 S vremenom se pridjevak Metkov prometnuo u prezime
Metković koje se u Mikulićima prvi put spominje tek oko 1669. te se dovodi u
vezu s osobnim imenom Metko, a ne ojkonimom Metković. I osobe su s prezi-
menom Banić promijenile svoje prezime doselivši se u Mikuliće 1710., a staro
se prezime Banić zadržalo u obliku obiteljskoga nadimka.17
Danas i u Dubrovniku ima obitelji koje se prezivaju Metković, a koje su
podrijetlom iz Mikulića u Konavlima. Jedan je od pripadnika te obitelji pomor-
12
Autor ih je osobno posjetio u Moluntu. Vidi: Kaleb, Z. Pronađeno prezime Metković, Neretvanski vjesnik, broj
10/1984., str. 9.
13
Mitić, I. O izbjeglicama iz susjednih zemalja na područje Konavla za vrijeme Dubrovačke republike, Kona-
voski zbornik, Dubrovnik, 1982.
14
Isto.
15
Kapetanić, Niko; Vekarić, Nenad, Konavoski rodovi, HAZU, Zagreb − Dubrovnik, 2001., str. 264.
16
Isto.
17
Isto, str. 124.
158
kaleb.indd 158 2/1/12 5:41:02 PM

ski kapetan Pero Metković koji je često dolazio u Metković i odsjedao u hotelu
"Narona".
Zanimljivo je navesti da nositelje prezimena Metković nalazimo u mjestu
Mikulići, ali ih danas nema u gradu Metkoviću. U Metkoviću pak živi rod Miku-
lić koji je podrijetlom iz Hercegovine, a ne iz Konavala.
Ivan Metković iz Risna u Boki kotorskoj spominje se u knjigama dubro-
vačkog notarijata u ugovoru o mirazu, koji je sastavljen kada je Gabrijel Mi-
loradović za Paulu, udovicu pokojnog Ivana Metkovića iz Risna, kćer trgovca
Antuna Bettere, 16. siječnja 1697. dobio miraz od tisuću zlatnika (ducatis auri
mille).18
Također se 1702. godine u dokumentu mletačkoga katastra (iz Povijesnog
arhiva u Zadru) spominje Marijan Metković kao jedan od vlasnika zemlje u Či-
tluku (danas Gabela), no iz tog se dokumenta ne može saznati odakle je točno,
ali je lako moguće da je posljednji potomak naših neretvanskih Metkovića po
kojima je današnje neretvansko upravno i gospodarsko središte nazvano.19
18
Sivrić, nav. djelo. Dokument je pohranjen u Državnome arhivu Dubrovnik, XXII, Liber Dotium Notariae od
348. do 1812. br. 17, str. 69.
19
Jurić, nav. djelo, bilj. 1, str. 64.
mr. sc. Zorislav Kaleb, Zagreb
159
kaleb.indd 159 2/1/12 5:41:02 PM

METKOVSKE OVJERENE NOVČANICE:
KRUNE "METKOVIĆ" 1919. − 1922.
Na području Austro-Ugarske Monarhije rabile su se novčanice koje su na

jednoj strani imale austrijska, a na drugoj mađarska obilježja.
Nakon završetka je Prvoga svjetskog rata Hrvatski sabor 29. listopada

1918. prekinuo državnopravni odnos s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom
Austrijom. Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija proglasila se
neovisnom državom i pristupila Državi Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u
Zagrebu. Skupina je predstavnika samoproglašenoga Narodnog vijeća Srba,
Hrvata i Slovenaca bez odobrenja Hrvatskoga sabora donijela odluku o ujedi-
njenju te države s Kraljevinom Srbijom te je dana 1. prosinca 1918. proglašeno
ujedinjenje u novu državu: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Padom se Austro-Ugarske Monarhije na području novonastalih država u
optjecaju inercijom zadržala ogromna količina novčanica u apoenima od 1 do
10.000 kruna.
Na temelju uputa Ministarstva financija Banskom uredbom za Hrvatsku i
Sloveniju od 9. siječnja 1919. započelo je žigosanje (pečaćenje) austrougarskih
kruna (nostrifikacija) koje je potrajalo do 19. siječnja 1919. nakon čega je u
160
krune.indd 160 2/1/12 5:42:01 PM

optjecaju mogla biti jedino ovjerena, tzv. kruna SHS-a. Pravo prvoga žigosanja
imale su mnogobrojne ustanove (općinski uredi, gradska poglavarstva, svaka
javna ustanova, banke i župni uredi) te se upotrebljavalo više od 2.000 vrsta
pečata. Žigosanje nije bilo jednoobrazno, tako da je uskoro došlo do poplave
krivotvorenih novčanica, što je očito i bio nečiji cilj.
Novčanica od 20 kruna koja je žigosana žigom "Metković" izdana je
1913. i bila je u uporabi sve dok nije dobila žig koji s desne strane ima tekst
"u Metkovicu" koji teče okomito, lijevo tekst "za naloge", a ispod "oru(o)cenja".
Gornji natpis nije čitljiv te ga nisam uspio odgonetnuti. Ako se pojavi još koji
primjerak ovako žigosane krune u Metkoviću, nadam se da će se nečitljivi dio
moći pročitati. Očito je riječ o novčanici prvoga žigosanja iz razdoblja 9. −
19. siječnja 1919.
161
krune.indd 161 2/1/12 5:42:01 PM

Zbog slaboga je nadzora nad prvim žigosanjem od 26. studenoga 1919.
provedeno drugo žigosanje uz lijepljenje posebnih markica na novčanice, s tim
da se 20 % novca donesenoga na žigosanje oduzimalo "za obnovu Srbije".
Naknadno je iste godine kao sredstvo plaćanja u čitavome Kraljevstvu
Srba, Hrvata i Slovenaca uveden dinar koji se dijelio na 100 para. Novac
se mijenjao na početku nostrifikacije u omjeru 1 dinar za 2 krune, a od 20.
siječnja 1920. u omjeru 1 dinar za 4 krune iako su te dvije valute imale istu
kupovnu moć. Krune SHS-a povlačile su se iz optjecaja od 15. ožujka 1920.
do 31. ožujka 1922.
Godine 1919. zbog nedostatka su sitnoga novca pojedini gradovi tiskali i
vlastite novčanice s nižim apoenima: gradovi Zagreb, Osijek i Karlovac filire, a
Split krunske helere. Dosada nema saznanja da je i Metković tiskao vlastiti sitni
novac, no ni to nije isključeno.
Literatura:
1. Numizmatički vjesnik, br. 20., 1963., Radmila Matejčić, Krune "Citta di

Fiume"
2. Izložba Riječka numizmatika, Muzej grada Rijeke
Mario Talajić, Zagreb
162
krune.indd 162 2/1/12 5:42:02 PM

ZAČETCI POŠTANSKE SLUŽBE U PLOČAMA
(Prilog boljemu poznavanju rada poštanskoga ureda u
Pločama od 1945. do 1973.)
Grad Ploče najmlađi je grad na hrvatskome dijelu Jadrana. Grad i luka

Ploče izgrađeni su prije nešto više od šezdeset godina.
Usporedno s izgradnjom luke i grada te naseljavanjem stanovništva otva-
rala su se u tome mjestu razna poduzeća, ustanove, škole i druge ustanove
važne njegovim stanovnicima.
Zbog prirode je svojega posla među prvim uredima koji su otvoreni u
mjestu bio i poštanski ured koji je otvoren 1945. godine Prvih su godina rada
pošte njezini službenici radili u veoma teškim uvjetima. Najprije su bili smješteni
pod šatorima. Nakon toga preselili su se u drvenu baraku, a zatim u zgradu
koja se zvala Centrala. Tako se nazivala prva sazidana zgrada koju su izgradili
talijanski vojnici za električnu centralu koja je proizvodila struju za potrebe voj-
ske. Nakon kapitulacije Italije talijanski su vojnici pri povlačenju Centralu dje-
lomično uništili. Zgrada je obnovljena nakon oslobođenja od okupatora 1945.
godine. U obnovljenu zgradu smještena su tijela vlasti, agencija, špedicija te
neka poduzeća. U jedan kutak zgrade, ispod stubišta, nakratko se iz barake
preselila pošta. Iste je godine privatni građevinski poduzetnik Mladan Juras iz
Gradca izgradio poštansku zgradu u koju se preselio poštanski ured.
Prvi upravitelj poštanskoga ureda godine 1946. bio je Ante Biliš iz Žrnova
na otoku Korčuli, a prvi službenici Ivan Arapović, Luka Suton i Elza Margeta.
Godine 1947. broj se službenika povećao, a novi su službenici bili Paško Štr-
bić, Mile Zmijarević, Filip Kešina, Ante Bautović, Ante Vitajić, Nikola Magzan
i drugi.
Godine 1949. za novoga upravitelja poštanskoga ureda imenovan je
Alfonzo Andrijašević iz Podace. Budući da su uvjeti rada poštara bili veoma
teški, poštarima je uz osobni dohodak određen i dodatak pod nazivom po-
stoš.
Prva poštanska zgrada, koja je izgrađena 1945., nije odgovarala svojoj
svrsi, pa se godine 1954. pokrenula inicijativa za gradnju nove zgrade, veće
163
posta.indd 163 2/1/12 5:42:44 PM

i suvremenije, koja bi odgovarala svojoj namjeni. Budući da se te godine pro-
mijenio urbanistički plan Ploča, izgradnja nove zgrade odgođena je za neka
bolja vremena, nakon donošenja regulacijskoga plana grada.
Dana 2. kolovoza 1962. počela je gradnja nove zgrade pošte. Gradnju
je poduprlo poduzeće PTT saobraćaj Split. Radove je izvodilo poduzeće Ivan
Lučić Lavčević iz Splita.
Ploče pedesetih godina XX. stoljeća
Zgrada je dovršena 20. lipnja 1964. Uređaje su iz stare u novu poštu

prenijeli Braco Milan Čolak, Mijo Milić i drugi.
Prvi useljenici u zgradu bili su službenici poštanskoga ureda s obiteljima:
Alfonzo Andrijašević, upravitelj pošte, Marko Laus, službenik telegrafist i Mirko
Vuksan. Službeno otvorenje pošte priređeno je 29. studenoga 1964.
Nakon službenoga otvorenja pošte u njoj je radilo dvadeset službenika:
Alfonzo Andrijašević, upravitelj
Ante Bautović, kontrolor
Marija Andrijašević, blagajnica
Anka Peko, službenica odjeljka informacija
Mladenka Pavić, telegrafistica
Alma Tranpa, telegrafistica
Stanko Cikota, telegrafist
Nedjeljka Sabljić, šalterska službenica
Marko Laus, telegrafist
Mirko Vuksan, telegrafist
164
posta.indd 164 2/1/12 5:42:44 PM

Luka Suton, pratnik dir. zaključaka
Mile Zmijarević, dostavljač
Paško Štrbić, dostavljač
Tomislav Vlahović, dostavljač
Filip Kešina, pratnik dir. zaključaka
Ivan Parmać, dostavljač
Milivoj Ratković, pratnik dir. zaključaka
Ratomir Nikolac, seoski dostavljač
Toma Batinović, dostavljač
Mijo Milić, monter TT linija.
Prvi korisnik usluga u novootvorenoj poštanskoj zgradi bio je Vjekoslav
Veža, pomorac iz Brista. Njega je 2. prosinca 1964. poslužila Mladenka Pavić.
Ministarstvo pošta tadašnje države pratilo je napredak svjetske telefonije.
Tako je godine 1950. Tehnički savjet Ministarstva pošta donio odluku da se
prihvati Eriksonov crossbar automatskih telefonskih centrala.1 Ugovor između
Nikole Tesle i Eriksona potpisan je 18. lipnja 1953.2 Na temelju toga ugovora
tvornica Nikola Tesla stječe pravo proizvodnje i prodaje automatskoga telefon-
skog uređaja ARF-102. Nikola Tesla počeo je proizvoditi i druge tipove auto-
matskih telefonskih centrala koje su se postavljale diljem tadašnje zajedničke
države.
Preslika dokumenta iz rukopisa Alfonza Andrijaševića
1
Google, Evolucija automatskih telefonskih centrala, Stjepan Horvatić, Evolucija telefonskih sustava.
2
Isto.
165
posta.indd 165 2/1/12 5:42:44 PM

Iz dokumenta se doznaje da je u Pločama 25. svibnja 1966. počela raditi
automatska telefonska centrala tipa crossbar.
Poštanski ured iz Ploča od svojega osnutka 1945. godine do 31. srpnja
1966. organizirao je stalnu pratnju poštanskih pošiljaka od Ploča do Gabele.
Nakon izgradnje pruge normalnoga kolosijeka Sarajevo − Ploče 1. kolovoza
1966., kada je uvedena putujuća pošta Beograd − Sarajevo − Ploče, prestala je
stalna pratnja poštanskih pošiljaka od Ploča do Gabele. Poštanski ured odigrao
je važnu ulogu u prijevozu poštanskih pošiljaka između Bosne i Hercegovine i
Crne Gore.
Izgradnjom pruge normalnoga kolosijeka Sarajevo − Ploče u Pločama je
izgrađen poštanski kolosijek na kojemu se razmjenjivala pošta između Saraje-
va i Ploča. Pogonsku vuču na novoizgrađenoj pruzi od 27. studenoga 1966.
do 30. svibnja 1969. obavljala je dizelska lokomotiva. Prigodom puštanja u
promet pruge pošta je izradila poseban žig na kojemu je upisan datum pušta-
nja pruge u promet i broj prvoga vlaka.
Dana 30. svibnja 1969. od ponoći je dizelsku lokomotivu zamijenila loko-

motiva na električni pogon. Tom je prigodom pošta također izradila žig.
Do posuvremenjenja poštanskih veza između Ploča i Splita došlo je 16.
veljače 1969. kada je u promet pušten uređaj UKV.
Alfonzo Andrijašević otišao je u mirovinu 1. srpnja 1973. nakon dvadeset
i tri godine rada u pošti. Tijekom toga je razdoblja ostavio dubok trag u povije-
sti pločanske pošte ne samo svojim radom nego i svojim rukopisom o djelovanju
pošte od 1945. do 1973. Njime se pisac služio za sastavljanje ovoga priloga.
Dužnost upravitelja pošte preuzeo je Ante Bautović 2. srpnja 1973.
Nastavak slijedi u sljedećemu broju Hrvatskoga neretvanskog zbornika.
dr. sc. Ivan Jurić, Metković
166
posta.indd 166 2/1/12 5:42:44 PM

PAMUK U NAŠOJ DOLINI
Studeni 1944. Vratili smo se iz zbjega u Italiji, gdje smo bili za vrijeme
najtežih ratnih dana. Talijanska i njemačka vojska konačno su poražene na-
pustile naše krajeve ostavivši porušene mostove, razrovane ceste, popaljena
sela. Stigli smo starim brodom, stisnuti u štivi k’o srdele i iskrcali se u Gradcu.
Pješačili smo do našeg sela zaobilaznim slabo prohodnim stazama, gladni,
umorni i promrzli. Kuće bez krovova sablasno su stršile oko nas. Gdje ćemo
prenoćiti? Što pojesti i kako se ugrijati? Našu zapaljenu kužinu netko je uspio
djelomično ugasiti, ali je rupa na krovu bila baš iznad ognjišta. Naložili smo
vatru, donijeli slame i legli po podu oko vatre. Svima je bilo isto. Nitko ništa nije
imao, ali kako to obično biva, narod se uvijek snađe i u najtežim nevoljama,
tako i mi. Pokrila se kužina, nabavili smo nešto posuđa. Netko od svojte dao
nam je stari dosta široki krevet na kojem smo spavali svi. Majka je staru trupu
napunila slamom i to je bio njezin krevet. I baba je nešto dobila od svojih. Tu
smo kuhali, spavali i jeli nas petero djece, majka i baba. To je potrajalo dosta
dugo vremena.
I točno kad smo donekle uspjeli nešto obnoviti, nastupio je petogodišnji
plan. Tim je planom naša dolina određena za sjetvu pamuka jer da je baš ona
idealna za uzgoj te biljke. Nitko nije znao kako se obrađuje, kako izgleda plod,
kad se bere i sl. No, ubrzo smo saznali. Dobili smo sjeme. Bile su to male crne
sjemenke malo veće od zrna papra. Siju se u proljeće, a plod se bere ujesen
kad je vrijeme suho ili puše bura. Cijela dolina Neretve od Metkovića do Ušća
šarenila se od blijedo ružičastih cvjetova u proljeće, a bijelila od raspucanih
čahurica u jesen. Sve se radilo ručno, tako da je trebalo mnogo ruku, osobito u
berbi, pa je majka uvijek vodila nas troje starijih, bilo da se okopava, bilo da
se bere. Bijele meke pahulje pamuka bile su krcate sjemenki koje smo uvečer pri
petrolejki svi čistili, a baba je prela, plela čarape i drugu odjeću. Veći smo dio
predavali kao kontroliranu robu i za to dobivali bonove kojima smo kupovali
najpotrebnije stvari.
Toga je proljeća majka povela nas troje u okopavanje pamuka. Opasno je
bilo i prelaziti Neretvu u maloj, često raspaloj trupi, koja bi se brzo nalila, pa je
uvijek jedno od nas izbacivalo vodu da ne potonemo. Motike su bile više, a go-
tovo i teže od nas. Ujutro smo lako prešli Neretvu, ali je poslijepodne zapuhao
167
m marinovic-k.indd 167 2/1/12 5:43:27 PM

maestral. Taj vjetar na tome dijelu na kojemu mi imamo zemlju puše žestoko i
pravi velike valove. Majka je ukrcala najprije nas, prevezla i ostavila na drugoj
obali, a onda se vratila po motike i druge stvari. Mi smo, mokri i ozebli, gledali
kako će se ona prevesti nazad. Prestrašeni smo vikali da se vrati, ali ona je
vozila dalje. Kada smo vidjeli kako se ona i trupa na mahove gube među va-
lovima, pa opet pojave, pa opet nestanu, zanijemjeli smo od straha. Odahnuli
smo kad smo je ugledali kako pristaje uz kraj. Ali trebalo se vratiti nazad! Tada
smo i mi i ona proživjeli pravu dramu. Na sredini je Neretve veliki val potpuno
prekrio majku. Nema je, ne vidi se ni trupa! Svi uglas plačemo i zovemo. Izroni
trupa prevrnuta, a vidimo i majku koja je pokušava okrenuti. Nekako teškom
mukom boreći se s valovima uspije. Sve je potonulo na dno Neretve, jedino je
veslo plivalo, uspjela ga je uhvatiti i staviti u trupu. Plivala je prema nama držeći
se trupe, a valovi su je nosili uzvodno. U svoj odjeći teškom mukom dopliva do
kraja, a mi potrčimo k njoj. Tješila nas je govoreći da je dobro.
I tako se mokri i ozebli ukrcamo opet u golu trupu, bez slame, škanja,
ali sretni što smo se svi spasili zaveslamo u mirnije vode Desankom, pa preko
našeg Jezera i Strimenskom jarugom dođemo doma.
Mojoj je majci to dosadilo. Na svojoj zemlji ne može posijati kukuruz,
pšenicu, posaditi krumpire, zelje i ostalo što treba. Odlučila je prestati s uzgo-
jem pamuka. Mislim da je to u ono vrijeme bilo veoma odvažno, da ne kažem
drsko, a bome i opasno.
I tako se idućeg proljeća naša njiva nije šarenila, bila je zelena od posija-
nog kukuruza, i to jedina u cijelom kraju od Metkovića do ušća rijeke Neretve.
Ljudi su s čuđenjem gledali je li to moguće. Tko se usudio usprotiviti vlasti?
Kukuruz je okopan, lijepo je rastao, ali je već stigla prijava u Odjel za
planiranje Općine Metković.
Majka je dobila poziv da se javi u Odjel. Uputi se vlakom iz Komina i
prije službenika stigne pred ured. On prođe mimo nje i ne pozdravivši je uđe.
Uskoro bude pozvana i ona. Sav zbunjen i ne znajući kako početi šetao se oko
stola praveći se strogim i ljutim pa upita: "Drugarice, dobili smo obavijest da na
vašoj zemlji u području Ribara raste kukuruz. Je li to istina?". "Jest" odgovori
majka, nimalo zbunjena ni prestrašena njegovim arogantnim držanjem. "Znate
li da je to zabranjeno?" "Znam." odgovori ona mirno. "Vi ste neprijateljski
raspoloženi prema narodnoj vlasti. Mogli biste krivično odgovarati." "Mogla
bih, ali ja se toga ne bojim."
"Kako se ne bojite?" "Pa, ne bojim se jer smatram da imam razloge koji
su vrlo čvrsti, zapravo životni." "Objasnite!"
"Evo ukratko: Izgubila sam muža u ratu, kuća mi je zapaljena, imanje uni-
šteno, imam petero djece i staru svekrvu o kojima se moram sama brinuti. Zar
to nisu dovoljno jaki razlozi? Kukuruz neću počupati. Vjerujem da to nećete
168

ni vi narediti, ako imate savjesti i srca. Neću dopustiti da mi djeca gladuju kod
tolike moje zemlje!"
Na tome je ostalo. Kukuruz je rastao i sazreo. Te je jeseni obran, bio je
jedini koji je rastao u dolini Neretve.
Što je to značilo za našu mnogobrojnu obitelj? Sve, za Božić je bilo mesa,
masti, jaja, pure, divenica, a mi smo bili siti i veseli. Zahvaljujući odvažnosti
naše majke imali smo sve što nam je bilo potrebno. A ona je uspjela jer se
borila za svoju djecu. Hvala joj za sve! To je u današnje vrijeme nezamislivo i
hvala Bogu da je tako.
Pričalo se o tomu u Neretvi: Kukuruz umjesto pamuka!
Marija Marinović, Baćina
169

PRUGA NAS VEŽE I SPAJA
Da je dolina Neretve obećana zemlja i za mnoge Hercegovce, zorno go-

vori i podatak da je jedan dio ljudi iz susjednih hercegovačkih općina Čapljina,
Neum, Stolac, Ravno, Čitluk, Ljubuški i Mostar izgradilo svoje životno gnijezdo
u mjestima od Metkovića do Ploča. Među njima je i više intelektualaca koji su
nesebično stavili svoje znanje i umijeće u službu razvoja i obrazovanja donjo-
neretvanskoga kraja, a radili su u školama ili u nekim razvojnim tvrtkama.
Ipak, najviše je Hercegovaca bilo vezano za željezničku prugu Metković −
Ploče. Domaće se stanovništvo uglavnom bavilo poljoprivredom ili ribolovom i
nije im toliko bio zanimljiv rad na pruzi, dok Hercegovci imaju dugačku tradici-
ju bavljenja željezničarskim poslovima. Pruga Gabela − Dubrovnik, puštena u
promet 1901. godine, prolazila je kroz Sjekose, Hrasno, Hutovo, Ravno i Hum.
Kako na tom području dugačkom 111 kilometara nije bilo nikakve tvornice, a
ozbiljno je bavljenje poljoprivredom bilo nemoguće jer nije bilo plodne zemlje
ni mogućnosti navodnjavanja, nekoliko je naraštaja poslom bilo vezano za
željeznicu. Obrazovali su se, završili škole i tečajeve te se zaposlili na pruzi.
Pruga je Metković − Ploče otvorena još ratne 1942. godine. Oko 90 % svih
željezničkih djelatnika na toj je pruzi hercegovačkog podrijetla. Mnogi su došli
privremeno, za poslom, ali su na obalama rijeke Neretve ostali zauvijek, osno-
vali svoje obitelji i potpuno se prilagodili životu u novim i za njih neobičnim
okolnostima.
Za njih je Neretva bila jedan drugi svijet. Mnogi su se prvi put susreli s rije-
kom i sa svime što nosi život uz rijeku. Većina njih nije znala ni plivati, a kamoli
voziti malu neretvansku trupicu. Iako je Neretva zemljopisno vrlo bliska tim lju-
dima, ipak postoje velike razlike u običajima, govoru, hrani i dr. na koje su se ti
ljudi i njihove obitelji morali prilagoditi. Kako mnogi vele, nije im bilo lako. Došli
su iz kamena i škrte hercegovačke zemlje u ravnicu i veliku plodnu dolinu.
Koliko je točno Hercegovaca došlo u dolinu Neretve i zaposlilo se na že-
ljezničkoj pruzi, teško je točno utvrditi. Na temelju mojih istraživanja pokušat
ću navesti tko su sve ti hercegovački gorštaci koji su utkali cijeli svoj radni vijek
(a neki i svoje kosti) u održavanje i razvoj željezničke mreže u Neretvi kako bi
omogućili bolji i lakši život starosjediocima Donje Neretve, kojima je prijevoz
170
bokin.indd 170 2/2/12 3:07:16 PM

prugom bio najbolji način prometnoga povezivanja. Nije bilo dobrih cesta ni
automobila, a brodovi su plovili samo do Metkovića. Tek je željeznica Nere-
tvane povezala sa zaleđem (Mostarom i Sarajevom), a preko Gabele i s Du-
brovnikom. Vlakovima su đaci išli u škole u Ploče ili Metković, voće se i povrće
teretnim vagonima prevozilo na obližnja bosanskohercegovačka tržišta upravo
kao i "bunde" i sturići za bolju izolaciju kuća i zgrada.
Jedan je od hercegovačkih željezničara i Marko Previšić, rođen 1945.
na Previši kod Hutova. Cijeli svoj radni vijek proveo je na pruzi, od svoje osa-
mnaeste godine. Radio je na mnogim poslovima od 1963. godine da bi 1970.
postao rukovoditelj teretne postaje u Pločama. Sad je u mirovini. Još je davno
izgradio kuću u Metkoviću gdje živi s obitelji. Kako se on snašao kad je iz Hu-
tova došao u Neretvu?
Slika 1. Marko Previšić
171
bokin.indd 171 2/2/12 3:07:16 PM

− Moram priznati da mi u početku i nije bilo baš lako. Bio je to moj prvi
susret s rijekom koja mi je izgledala ogromnom i nepremostivom. Zato možda
i nikad nisam naučio plivati. I mnoge riječi nisam znao što znače. Ovdje je
mnogo riječi talijanskog postanja, pa mi je i to bilo strano. Tko bi znao što je
sumpreš, škovacin, pala, kacavida, takujin, kain, da dalje ne nabrajam. Zvali
su me "Vlas" jer sam ostao vjeran svojemu iskonskom govoru i dan-danas. Tako
mi je lakše. Problem su mi bili i komarci, katkad bi me svega izujedali. Što se
tiče hrane, priviknuo sam se i na jegulje, liske i ostale neretvanske kulinarske
neobičnosti, jedino nikad nisam mogao jesti žabe. Kad sam mojima u Herce-
govini pričao da u Dalmaciji jedu žabe, nisu mi vjerovali jer je to kod nas u
Hutovu bilo nezamislivo. Inače, ljudi su nas u Neretvi lijepo primili i dosta nam
pomagali da se što bolje naviknemo na nove uvjete života.
Toma Nikolić jedan je od rijetkih Neretvana koji je radio na željezničkoj
pruzi. Preminuo je 1985. godine, a u Rogotinu u jednome od stanova željeznič-
ke postaje i danas živi njegova supruga Blaženka. Sin mu Mile, poznatiji kao
Ćento, sad živi u Zagrebu. Odrastao je s djecom hercegovačkih željezničara
kojih je bilo dosta u Rogotinu. Evo što nam je on rekao o suživotu s hercego-
vačkim željezničarima:
Slika 2. Toma Nikolić sa sinom Milom i suprugom Blaženkom
172
bokin.indd 172 2/2/12 3:07:17 PM

− Lijepo smo se družili i nije bilo nikakvih problema zbog toga što su u mo-
jemu dijelu Rogotina živjeli isključivo Hercegovci. Sve su to bili pobožni, dobri
i pošteni ljudi, s mnogo djece, koji su pretežno bili odlični učenici te su poslije
završili fakultete. Pomagali smo često jedni drugima. U blizini su željezničke
postaje sve te obitelji imale svoje "bašte" u kojima su sadili rajčice, paprike,
krastavce... Između sebe smo se "kumili", pa je tako meni kršteni kum Pavo
Mustapić iz Mramora. Mnogi su se Hercegovci oženili iz Rogotina i okolice.
Malo nam je bio smiješan njihov govor, ali smo brzo naučili i mi njihove i oni
mnoge naše riječi. Katkad bismo ih malo podrugljivo nazivali "Vlasima", ni
sada ne znam zbog čega. Vjerojatno nešto slično "Vlajima", kako otočani zovu
sve došljake s kopna. Kad bi klali gudine, obvezno bi nas pozvali na "tepsi-
ju", pečenje od najboljih komada mesa s "krtolom" (krumpirom). Kako tada
nije bilo mnogo nogometnih lopti, mi smo se igrali s napuhanim mjehurom od
zaklanog gudina. Mi smo tu loptu zvali "mijur", a Hercegovci "prdenjak", što
je nama, domaćoj djeci, bilo neobično smiješno. Igrali smo često nogomet, a
posebno smo dobri bili u odbojci. Inače, naši su susjedi uglavnom navijali za
zagrebački Dinamo, a Rogotinjani pretežno za Hajduk, pa je i tu bilo dosta
prepirki i dječjih svađa. Jesu li bolji Nadoveza, Cuzzi ili Hlevnjak od Zambate,
Čerčeka ili Rore...
U ovome ćemo članku navesti samo onaj dio Hercegovaca (odakle su se
doselili i njihova zanimanja) koji su radili ili rade na željeznici te koji su sa
svojim obiteljima zauvijek ostali živjeti u navedenim neretvanskim mjestima.
Neki su se i vratili svojim kućama, a treba napomenuti da veći broj željezničara
svakodnevno putuje u neretvanska mjesta na posao i vraća se svojim kućama.
Ako smo nekoga izostavili, nije bilo namjerno.
METKOVIĆ: Vide Matić (Hutovo), desetar pruge; Stojan Previšić (Previš,

Hutovo), skladišni radnik; Jozo Jurković Zekić (Brštanica), skretničar, poginuo
na pruzi 1976.; Bariša Menalo (Kolojanj), desetar pruge; Pavo Hajvaz (Brštani-
ca), prometni otpravnik; tri brata Daničića (Tuhinje, Brštanica): Vicko kondukter,
Ivan vlakovođa, Nikola skretničar; Božo Vučičević (Pećina, Popovo), nadzornik
pruge; Martin Gustin (Zelenikovac), skretničar; Damjan Menalo (Kolojanj), pro-
metnik vlakova; Nikola Jurković (Babin Do, Brštanica), skladištar; Vide Previšić
(Previš, Hutovo), skladištar
KULA NORINSKA: Krešo Martić (Zelenikovac), otpravnik vlakova; Vide

Jurković (Babin Do, Brštanica), desetar pruge; Mate Jerkić (Čeljevo), kondukter;
Vlaho Terkeš (Ravnice, Stolac), otpravnik vlakova; Andrija Martić (Zelenikovac),
otpravnik vlakova
173
bokin.indd 173 2/2/12 3:07:17 PM

OPUZEN: Stojan Prkačin (Glumina), rukovoditelj postaje; Martin Jurković
Đuragin (Brštanica), čuvar pruge; Đuro Njavro (Osječenica, Hrasno), skretni-
čar; Ante Jurković (Brštanica), prometni otpremnik; Miše Mustapić (Hutovo),
prometni otpremnik; Mato Papac (Glumina), prometni otpremnik
KOMIN: Ivan Pijević (Turkovići, Popovo), prometni otpremnik; Martin Jur-

ković, Zekić (Brštanica), desetar pruge; Ivan Krešić (Gnjilišta), manevrist; Petar
Musa (Ograđenik, Čitluk), manevrist; Jure Zovko (Gnjilišta), manevrist (poginuo
na pruzi); Andrija Falak (Višići), skretničar; Ilija Miličević (Brštanica), čuvar pru-
ge; Tomo Mustapić (Mramor, Brštanica), pružni radnik; Ivan Arapović (Žitomisli-
ći), skretničar; Pero Lakić (Pećina, Popovo), desetar pruge; Luka Marčinko (Glu-
mina), čuvar pruge; Lovro Jurković (Brštanica), prometni otpremnik; Vinko Obad
(Prapratnica), pregledač vagona; Milenko Aničić (Raška Gora), kondukter
ROGOTIN: Ivan Mustapić (Hutovo), otpravnik vlakova; Ilija Hajvaz (Bršta-

nica), otpravnik vlakova; Srećko Bošković (Mramor, Brštanica), skretničar; Pavo
Mustapić (Mramor, Brštanica), desetar pruge; Ilija Kuzman (Rabrani, Hrasno),
skladištar; Ljubo Krmek (Hutovo), otpravnik vlakova
PLOČE: Željko Skaramuca (Ravno, Popovo), pravnik; Nikica Previšić (Pre-

viš, Hutovo), prometnik vlakova; Marko Previšić (Previš, Hutovo), rukovoditelj
teretne postaje; Rade Jurković (Brštanica), prometnik vlakova; Milan Dodig
(Trebižat), rukovoditelj postaje; Miho Ljuban (Bajovci), skretničar; Mirko Boško-
vić (Mramor, Brštanica), vlakovođa; Hasan Hajdarević (Kolojanj), rasporednik
osoblja; Dragan Šutalo (Dašnica, Hrasno), prometnik vlakova; Srećko Jurković
Zekić (Bajovci), nadzornik skretnica; Stjepan Šutalo (Svitava), kadrovski; Lazo
Butigan (Gradac, Neum), vlakovođa; Ćetko Vučičević (Pećina, Popovo), vlako-
vođa; Nikica Jurković Šaldo (Brštanica), manevrist; Ivan Jurković Šaldo (Bršta-
nica), skretničar; Nikica Menalo (Kolojanj), strojovođa; Ivica Previšić (Previš,
Hutovo), rukovoditelj vuče vlakova; Neđo Jurković Adamov (Brštanica), čuvar
pruge; Vlado i Denis Jelčić (Počitelj), prometnici vlakova; Pero Bošković (Mra-
mor, Brštanica), kondukter; Marinko Previšić (Previš, Hutovo), strojovođa; Ilija
Pavlović (Trebižat), pregledač vagona; Nedjeljko Martić (Višići), rukovoditelj
teretnog prijevoza; Ivan Pervan (Struge), strojovođa; Ilija Arar (Gabela), robni
blagajnik; Filip Krasić (Šurmanci), rukovoditelj postaje; Miro Pervan (Struge),
pomoćnik šefa teretnog prijevoza; Željko Prskalo (Gabela), pregledač vagona;
Vide Krešić (Vinine, Hrasno), kondukter; Slavko Džeko (Čeljevo), manevrist;
Pero Džeko (Čeljevo), blagajnik; Drago Aničić (Raška Gora), kondukter; Mirko
Planinić (Čitluk), rukovoditelj ondašnjega OOUR-a, Vlado Vrankić (Trebižat),
174
bokin.indd 174 2/2/12 3:07:17 PM

prometnik vlakova; Adem Repeša (Sjekose), djelatnik u depou; Darko Bogut
(Sovići), prometnik vlakova; Marinko Božić (Ostrožac, Konjic), telegrafist
Da je željezničarski poziv vrlo zahtjevan i da nije baš primamljiv, pokazu-

je i činjenica da je samo nekolicina djece gore navedenih željezničara obukla
željezničarsku odoru. Mlađi su završili neke druge škole, odabrali neka duga
zanimanja, a brigu o vlakovima preuzeli su neki drugi ljudi. Ostalo je jedno li-
jepo sjećanje na te ljude koji su svojim dolaskom u dolinu Neretve donijeli jednu
novu djelatnost − željezničarsku − te podarili Neretvanima bezbroj ugodnih i
nezaboravnih putovanja.
175
bokin.indd 175 2/2/12 3:07:18 PM

TKO ĆE U DOLINI NERETVE ŽIVJETI ZA
STO GODINA
Za nama je popis stanovništva koji je obavljen tijekom travnja, a posljed-
njega dana lipnja objavljeni su prvi rezultati koji za našu dolinu Neretve nisu
baš dobri iako su mnogo bolji nego u ostatku Hrvatske gdje uistinu ima mjesta
za paniku.
Osim Metkovića gotovo su sva ostala naselja stagnirala ili imaju manje sta-
novnika nego prije deset godina. Od triju gradskih središta jedino je u Metkoviću
zabilježen znatniji rast (nastranu sada zašto). Ispada da je Metković kao samo-
stalno naselje narastao za 8,53 %, Ploče su pale za 10,19 %, a broj stanovnika
u Opuzenu ostao je gotovo isti s prirastom od dva stanovnika ili 0,07 %. Tu nije
uključena kategorija naknadno popisanih kojih je na području Grada Metkoviću
bilo 408, u Pločama 141, a u Opuzenu 5. Kako je velika vjerojatnost da na-
knadno popisani žive u gradskim središtima, Metković bi mogao imati rast od
oko 11 %, a Ploče pad od oko 8 %. Prema najnovijem popisu u dolini Neretve
živi 35.799 stanovnika (prirast od samo 0,53 %).
Sva ostala naselja u dolini Neretve rasla su malo ili nimalo, a najvećim
dijelom dobrano su izgubila svoje stanovništvo. Iznimka su jedino Klek, Komar-
na, Raba i slična naselja u kojima su stalni boravak, najvjerojatnije, prijavili
vikendaši.
Metković je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (koja ima 122.783 sta-
novnika) i dalje drugi grad po veličini. Županijsko središte Dubrovnik ima
28.113 stanovnika (grad Dubrovnik sa svim okolnim naseljima 42.641). Za
Metkovićem slijede Nova Mokošica s 5.921, zatim Ploče s 5.871 stanovnika,
pa Vela Luka s 4.114, Blato s 3.551, Korčula s 2.839, Opuzen sa 2.732, Cav-
tat s 2.143…
U Dalmaciji je najveći grad Split sa 165.893 stanovnika. Slijedi Zadar sa
70.674, Šibenik 34.242, Dubrovnik, Solin 20.080 i na šestome mjestu Metko-
vić. Od ostalih gradova spomenimo da Makarska ima 13.504 stanovnika, Sinj
11.448, Trogir 10.818, Knin 10.493, Imotski 4.836, Vrgorac 2.048.
Tako se dolina Neretve ovaj put provukla kroz iglene uši, ali ne prijeti joj
opasnost samo od depopulacije uvjetovane mnogim čimbenicima. Srce doline
176
puljan.indd 176 2/1/12 5:44:56 PM

je sama rijeka kojoj prijete ugroze sa svih strana. Postane li njezino korito mor-
ski fjord, a postat će ne bude li nam u Neretvi bilo vode kada treba, nestat će i
poljoprivreda kao najvažnija gospodarska grana. Pritom ne mislimo na zimsko
razdoblje kada vode ima na pretek.
Tablica 1.
2011. 2001. +/-
dolina rijeke Neretve 35.799 35.609 190
Metković 16.929 15.384 1.545
Dubravica 85 106 -21
Glušci 81 65 16
Metković 15.056 13.873 1.183
Prud 502 561 -59
Vid 797 779 18
naknadno popisani 408 0 408
Opuzen 3.264 3.242 22
Buk-Vlaka 494 512 -18
Opuzen 2.732 2.730 2
Pržinovac 33 0 33
Naknadno popisani 5 0 5
Ploče 10.102 10.834 -732
Baćina 564 578 -14
Banja 176 188 -12
Komin 1.222 1.303 -81
Peračko Blato 292 280 12
Plina Jezero 37 35 2
Ploče 5.871 6.537 -666
Rogotin 666 747 -81
Staševica 898 918 -20
Šarić Struga 235 248 -13
naknadno popisani 141 0 141
Kula Norinska 1.776 1.926 -150
Borovci 23 33 -10
Desne 91 130 -39
Krvavac 587 613 -26
Krvavac II 345 336 9
Kula Norinska 252 302 -50
177
puljan.indd 177 2/1/12 5:44:56 PM

Matijevići 99 100 -1
Momići 201 215 -14
Nova Sela 36 55 -19
Podrujnica 142 142 0
Pojezerje 993 1.233 -240
Brečići 0 0 0
Dubrave 0 0 0
Kobiljača 246 273 -27
Mali Prolog 31 55 -24
Otrić-Seoci 653 841 -188
Pozla Gora 63 64 -1
Slivno 1.997 2.078 -81
Blace 324 318 6
Duba 4 9 -5
Duboka 132 130 2
Klek 217 159 58
Komarna 167 126 41
Kremena 59 14 45
Lovorje 66 66 0
Lučina 15 17 -2
Mihalj 161 212 -51
Otok 70 81 -11
Pižinovac 2 13 -11
Podgradina 231 314 -83
Raba 10 6 4
Slivno Ravno 2 7 -5
Trn 182 221 -39
Tuštevac 61 81 -20
Vlaka 293 302 -9
Zavala 1 2 -1
Zažablje 738 912 -174
Badžula 74 88 -14
Bijeli Vir 283 327 -44
Dobranje 6 9 -3
Mislina 50 67 -17
Mlinište 324 419 -95
Vidonje 1 2 -1
178
puljan.indd 178 2/1/12 5:44:56 PM

Prikaz 1. Gradovi i općine
Prikaz 2. Gradska i općinska središta
Ivica Puljan, Metković
179
puljan.indd 179 2/1/12 5:44:57 PM

FILM O FRA ANDRIJI KAČIĆU MIOŠIĆU
Ovaj je tekst iz knjige snimanja koju sam napisao 2002. godine kada sam
pripremao snimanje filma Fra Andrija Kačić Miošić. Film sam snimao 2003.
i 2004. godine u povodu 300. obljetnice Kačićeva rođenja. Donosim samo
tekst iz te knjige i tekst iz samoga filma, a upute za kameru, oznake mjesta i
vremena radnje te radnju sa slikom izostavljam jer to nije potrebno za pisanu
objavu teksta.
Tekst je plod istraživanja trojice suradnika: Ljubice Benović, Ivana Jukića i
fra Hrvatina Gabrijela Jurišića. Ljubica Benović napisala je sinopsis, Ivan Jukić
scenarij i knjigu snimanja, a fra Hrvatin Gabrijel Jurišić tekst je nadopunio,
stručno uredio i lektorirao.
Objavljujem i tekstove koje su u filmu kazivali prof. dr. Stipe Botica, aka-
demik Josip Bratulić, fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, dr. fra Karlo Jurišić, dr. Anđel-
ko Mijatović, akad. slikar Mladen Veža, Božidar Alić, Zlatko Crnković, Vanja
Drach, Ante Biočić (narodni guslar), fra Vinko Prlić, fra Zvonko Tolić i Miljenko
Kokot (spiker).
Fra Andrija Kačić Miošić kršten je u crkvici sv. Margarite, koja se nalazi u
starome selu Bristu među gustim čempresima ponad mora, 17. travnja 1704.
godine, dakle prije tristo i sedam godina. To dokazuje krštenica napisana bo-
sančicom, koja se čuva u samostanskome arhivu u Zaostrogu. U toj krštenici
piše: Adi 17. Aprile 1704. Krsti ja fra Tomas Radatović Antuna, sina Bartula
Miošića i njegove zakonite žene Mande. Bi kum Stipan Bukliaš.
Kačić je rođen samo nekoliko dana prije krštenja jer je u to vrijeme bio
običaj da vjernici djecu krste prvih dana nakon rođenja.
U narodu najomiljeniji hrvatski pisac od početka hrvatske književnosti do da-
nas, autor prve hrvatske uspješnice, najvoljenije i najčitanije knjige nakon Biblije,
Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, fra Andrija Kačić Miošić rodio se u
malenome selu Bristu u Makarskome primorju i na krštenju dobio ime Antun.
Danas je stari Brist dosta zapušten. Vide se ostatci starih kamenih kuća
i polja s terasama na kojima su nekoć bili vinogradi i maslinici. Sačuvana je
Kačićeva rodna kuća, koja je obnovljena i konzervirana. Ispred nje stoji mra-
morna ploča s natpisom o Kačićevu rođenju.
180
Jukic-fra an.kac.mios-k.indd 180 2/1/12 5:45:47 PM

Sačuvana je i obnovljena stara crkvica sv. Margarite među gustim i visokim
čempresima. Nadgrobne ploče u crkvici svjedoče o kneževskoj časti. Sačuvan
je i Kačićev grb.
U XVII. i XVIII. stoljeću živjela je u Bristu poznata obitelj Miošić, koja je
pripadala staromu hrvatskom plemenu Kačića. Bartul, otac fra Andrije, bijaše
čovjek imućan, ugledan i bogobojazan. Njega spomenici zovu Vojvoda, a dje-
ca mu i sinovci dobiše čast knezova (tal. conte). Bartul Miošić oženio se Man-
dom Tomašević iz Baćine pokraj današnjih Ploča i s njom je imao četiri sina: fra
Andriju, Grgura, Šimuna i Liku te kćer Katu. Budući je pjesnik ulaskom među
franjevce dobio redovničko ime fra Andrija.
Kako mjesto Brist nije ni sat hoda udaljeno od Zaostroga, a u to je vrijeme
u tome samostanu stanovao, štoviše, od 1714. do 1717. bio i njegovim starje-
šinom fra Šimun Tomašević, ujak Andrijin, s razlogom se smatra da je dječak
Antun već u desetoj ili najkasnije dvanaestoj godini (dakle, 1716. godine) po-
čeo svoje školovanje u tome starom primorskom samostanu.
Kad sam 2003. godine snimao film o fra Andriji, razgovarao sam pred
kamerom s akademskim slikarom Mladenom Vežom, koji je rođen u Bristu, a
tada je imao 87 godina.
Sjedimo u njegovu atelijeru u Zagrebu. Oko nas su posvuda njegove slike.
On mi govori o tome kako je doživljavao Kačića, a dok govori, pokazuje mi
slike iz svojega ciklusa Otisci iz djetinjstva i Čitanje Kačićeve pismarice u Poinoj
kužini u Bristu koje je naslikao nadahnut Kačićevim djelom. Prenosim autentičan
izvadak iz stenograma dijela Vežine izjave:
Ja sam sumještanin slavnoga fra Andrije Kačića Miošića, rođenoga u
Bristu. Kult Kačića u Bristu bio je snažan u mojemu djetinjstvu, koje je bilo vrlo
davno jer ja trošim osamdeset sedmu godinu. Kulta Kačića održavao se u jed-
noj legendarnoj kužini, oko jednoga ognjišta oko kojega su se za dugih zimskih
večeri okupljali sumještani i čitala se, odnosno pjevala, pjesmarica Razgovor
ugodni naroda slovinskoga. Ljudi su poslije svake ispjevane pjesme komentirali
Kačića svaki na svoj način. Svi su slušatelji imali svoje ljubimce među tim ju-
nacima. Kačić je na mene djelovao toliko snažno da je sve što sam ja osobno
kao slikar ostvario, pa i čitav moj habitus, zapravo zasnovano i ispričano u
pjesmarici.
Franjevački samostan sv. Marije u Zaostrogu, star više od pet stoljeća, od
svojega je utemeljenja pa do danas uglavnom sačuvao položaj koji su mu odre-
dili njegovi prvi osnivači redovnici augustinci. U klaustru je u nadvratnik ukle-
sana 1469. godina. Samostan je smješten uz morsku obalu, u plodnoj ravnici
zaostroškoga polja, između dvaju brda, istočnoga Vitera i zapadnoga Plane,
dok se u pozadini dižu biokovski obronci planine Rilić s brdom Šapašnikom,
tako da samostan stoji u središtu najljepše prirodne pozornice. Posvećen je
181

od najstarijih vremena Blaženoj Djevici Mariji. Još dok je bio u augustinskim
rukama u XV. stoljeću zvao se samostan sv. Marije u Krajini pod Zaostrogom.
Natpis je ponad glavnoga ulaza u crkvu sv. Marije iz 1589. godine, pisan je
bosančicom, a govori o posveti samostanske crkve.
Mladi Antun Miošić u zaostroškome samostanu svladao je temelje školske
naobrazbe: čitanje i pisanje, osnove računanja, talijansku, hrvatsku i latinsku
gramatiku. Za hrvatski se u ono doba moralo znati bosančicu. Kačić se sigurno
već u početku svojega obrazovanja pokazao darovitim i marljivim učenikom.
Zaključujemo to ne samo iz njegove nevjerojatne ljubavi prema knjizi, koja je
vidljiva tijekom cijeloga njegova života, nego i iz toga što je u šesnaestoj godini
bio primljen u novicijat. Tada mu se otvara jedna ne tako stara, ali neobično važ-
na rukopisna knjižica: Opis događaja... koji se nahode u samostanu makarskom
pisani i biliježeni u isto vrime, kad su se događali, od oca fra Pavla Šilobada,
Imoćanina. Već tih ranih godina upoznaje Kačić dva paradigmatska tipa teksta,
na kojima će mnogo kasnije biti izgrađen njegov Razgovor ugodni − krajnje sa-
žet prozni opis događaja i njegova opširna inačica u narodnim desetercima.
Na izvornome dokumentu koji se čuva u zaostroškome samostanu sto-
ji: Anno Domini 1720. Zaostrogii, die decima Martii per reverendum pa-
trem Andream Marsich, Gvardianum, induti sunt sequentes: frater Gregorius
Augustinovich, frater Gregorius Barzicich, frater Andreas Miossich, et anno
sequenti ad sollemnem professionem ammissi per eundem. U slobodnome
prijevodu to glasi: Dana 10. ožujka 1720. godine u Zaostrogu poštovani otac
Andrija Maršić, gvardijan, zaogrnuo je (ruhom svetoga oca Franje) … fra An-
driju Miošića i na isti dan sljedeće godine (1721.) položili su svečane zavjete
(tj. postali su punopravni članovi franjevačkoga reda).
Prilike u Hrvatskoj na početku XVIII. stoljeća nisu bile nimalo bolje od onih
u protekla „dva stoljeća ucviljene Hrvatske“. Nakon izgona Turaka Austrija
nije htjela cijeli oslobođeni hrvatski prostor pripojiti Banskoj Hrvatskoj, nego je
osnovala i širila Vojnu krajinu. Hrvati su i dalje morali ginuti u tuđim ratovima.
Istodobno su mletačke vlasti u Istri i Dalmaciji bile prava kolonijalna sila.
Narod je u takvim okolnostima čamio u neznanju i siromaštvu, pa je književni
život, ne samo u novooslobođenoj Slavoniji nego i u cijeloj Hrvatskoj, bio ogra-
ničen na tanak sloj učenih i pismenih.
Tada su franjevački samostani te „jedine oaze katoličke vjere i kršćanske
kulture“ cijelo vrijeme turske vladavine imali istu onu ulogu kao i tijekom prote-
klih „dvaju stoljeća ucviljene Hrvatske“. Samostan sv. Marije u Zaostrogu jedan
je od prvih dvaju (drugi je u Makarskoj) u neretvansko-biokovskome kraju,
sagrađen u prvome stoljeću turske vladavine.
Sedamnaestogodišnji Kačić 1721. godine počinje školovanje na višim
školama. Prema odredbama reda klerici su poslije novicijata trebali završiti
182

tri godine filozofije i četiri teologije. Kačić je mogao boraviti na školovanju od
srpnja 1721. do studenoga 1727. godine.
Neki životopisci smatraju da je Kačić poslije novicijata studirao u Budimu,
a drugi da je to bilo u Osijeku. Fra Gašpar Bujas tvrdi da je fra Andrija iz Zao-
stroga bio đak u Teološkoj školi što su je franjevci poslije izgona Turaka osnovali
1708. god. u Osijeku. Kačić studije završava u ljeto 1727. godine. Njegov
ujak fra Šimun Tomašević bio je na kapitulu, tj. sastanku uprave Franjevačke
provincije Uzvišenja sv. Križa Bosne Srebrene, u Slavonskome Brodu izabran
za provincijskoga vikara te velike provincije, koja se prostirala od Makarskoga
primorja sve do Budima. Nakon izbora Tomašević putuje u Budim, a na po-
vratku svraća nećaku u Osijek te se njih dvojica upućuju u Zaostrog. Dojmovi s
toga puta bit će mnogo godina poslije opjevani u Razgovoru ugodnom naroda
slovinskoga, najomiljenijemu hrvatskom književnom djelu:
Lipa ti je Sava, voda ladna,
kuda teče, nije zemlja gladna:
još su lipši bijeli gradovi
krajem Save kano labudovi.
Među njima gnizdo sokolovo
od starine biše Sekulovo
Kobaš selo, majka od junaka
kojino se ne boji Turaka.
Vrijeme u kojemu je priobalno dalmatinsko područje, tj. jadranski dio Hr-
vatske, vodilo glavnu riječ u hrvatskoj književnosti i kulturi davno je prošlo.
Književni krugovi dalmatinskih komuna (Split, Zadar i dr.) održavaju određeno
kulturno-književno ozračje, od kojih primat preuzimaju sjeverni krajevi, tzv. uža
Hrvatska, u kojima su neka središta, unatoč teškim uvjetima i okolnostima, po-
kazivala vidljive znakove napretka. To je najprije vidljivo u širenju starih grado-
va, koji postaju nove urbanizirane cjeline. Varaždin, Zagreb, Požega, Osijek,
Križevci, Vukovar, Karlovac i dr. postaju ne samo trgovačkim i administrativnim
središtima, poveznicama u cestovnome i vodenome prometu, nego u njima bo-
rave i mnogi pripadnici plemićkoga staleža koji grade dvorce i palače. Upravo
tada, u XVIII. stoljeću, u panonskoj Hrvatskoj uređuju se i neke privatne knjižni-
ce, osnivaju se različite zbirke i podižu važna barokna zdanja. Bilo je prirodno
da se u tim središtima naziru tendencije suvremene umjetnosti i arhitekture.
Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić dao je izjavu pred kamerom u Zaostrogu u
samostanskome klaustru. Donosim dio izjave, prijepis iz stenograma: Pisac
Razgovora ugodnoga, pjesnik starac Milovan pjevao je o junacima iz svih hr-
vatskih krajeva. Prema tome, Kačić je imao široko hrvatsko srce. Ali jedan je
detalj vrlo važan. Kačić je spjevao pjesmu koja kaže: slidi pisma od ungarskih
183

i hrvatskih knezova koji turske odsijecaše glave. To je važan podatak. Ali tu je i
posveta: Prikazana je prisvitloj gospodi zagrebskoj na srčanu ljubav i vikovičnu
uspomenu. Zamislite, u ono doba u malome selu Zaostrogu jedan fratar piše
za vikovičnu ljubav zagrebskoj gospodi. Dakle, za njega je u ono doba Zagreb
bio središte prema kojemu se okreće jedan fratar iz južne Hrvatske.
Nakon završetka studija mladoga fra Andriju 1727. nalazimo u Šibeniku.
Tu je 22. svibnja 1728. primio svećenički red i slavio mladu misu.
Darovitomu mladom svećeniku povjeren je nastavnički posao. Položivši
ispit za glavnoga učitelja bogoslovlja, valjalo mu je po ondašnjemu zakonu s
uspjehom poučavati teologiju barem tri godine prije nego što počne naučavati
teologiju na glavnome učilištu reda.
Odlukom redodrživoga zbora u Našicama 24. lipnja 1726. osnovano
je učilište filozofije u Zaostrogu i već je na kongregaciji, održanoj u Sinju 20.
svibnja 1730., fra Andrija postavljen za profesora filozofije na tome zavodu, a
1734. za učitelja moralke.
U prvoj polovici 1735. fra Andrija služio je u župi Opuzen kao dušobriž-
nik. Upravo je te godine diobom Bosne Srebrne u Dalmaciji osnovana Franje-
vačka provincija Presvetoga Otkupitelja.
Kačić je pet godina radio na svojoj prvoj knjizi. Tada je zapisao: Za vrije-
me petogodišnjega temeljnog rada pišem svoje prvo djelo, na latinskom jeziku,
priručnik za studente skolastičke filozofije: Elementa peripathetica juxta mentem
subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti, Osnovni pojmovi peripatetične (aristo-
telovske) filozofije po nauci oštroumnoga naučitelja Ivana Duns Skota... Prva
će knjiga govoriti o pojmu, druga o sudu, a treća o zaključku. Ako Bog da,
obećajem napisati i drugi dio logike, fiziku i metafiziku, ako se ovo prvo djelo
svidi čitateljima.
Zbog vrijednosti koju je pokazao u Zaostrogu Kačić je premješten na glav-
ni bogoslovni studij u Šibeniku, na kojemu predaje kao „lector generalis“ (da-
nas je to sveučilišni profesor). To je učilište 22. travnja 1735. godine dekretom
franjevačkog reda postalo „Općim učilištem teologije prvoga reda“ na kojemu
su studirali stranci.
Fra Andrija proveo je u Šibeniku deset godina. Često je propovijedao i
njegove propovijedi bile su iznimno cijenjene. Dodijeljena mu je čast lektora
„jubilatus de numero“, što mu je dalo pravo da sudjeluje na kapitulima Provin-
cije i na sastancima njezine uprave. Taj je podatak veoma važan jer time mu
je omogućeno više putovanja, koja su toliko važna za njegov književni rad. U
potvrdu Kačićeve vrijednosti i dobroga glasa koji ga je pratio kao profesora ide
i jedan neobičan događaj koji je ispričao Kačićev biograf Stjepan Ivićević.
Neki uzgoriti i tašti, al’ okretni inostranac dođe u Šibenik i poče javno
raspravljati o bogoslovnim i mudroslovnim pitanjima. Pri tome pregovaranju,
184

za niekoliko dana, nadmudri i nadvlada sve okolostojeće učenike i učitelje tako
da jim obraz opadaše.
Presvietlom i prepoštovanom biskupu to od svojih videti veoma žao biaše.
Posla dakle on po fra Andriju, potaknu ga da otačbinu i otačbenike osvietla.
Fra Andrija su dva velika oka omieri onoga Božijega pievca; ter kakono sokol,
naleti na njega; i su malo besiedah O uputjenju Sina Božjega svlada ono ponosi-
to momče, koje se zamrsi i zastidi tako da od ljutine do osam dana crče!
Ipak, svoje je zanimanje fra Andrija usmjerio drugamo. Napustivši teo-
logiju i filozofiju, okrenuo se pitanjima i poteškoćama za koje je osjetio da su
u tome povijesnom trenutku narodu potrebniji, bliži i draži. Slušao je narodne
pjesme i priče te ih proučavao, čitao je književnopovijesna djela svojih suvre-
menika, osobito svojega malo starijega brata fra Filipa Grabovca, dušobrižni-
ka hrvatskih konjanika u mletačkoj vojsci. Desetak će godina poslije fra Andrija
u predgovoru prvomu izdanju svojega Razgovora ugodnoga pisati ovako: I da
se posve ne izgube od stari vitezova uspomene, Gospodin Bog dao je našem
narodu taku pamet naravnu da ono što drugi narodi uzdrže u knjigama, oni
uzdrže u pameti na dernecim i po svim mistim kuda putuju, pisme svoji kralja,
bana, vitezova i vrsni junaka, koje premda nisu posve istinite, ništa ne manje
ima svaka dobar temelj od istine. Želeći, dakle, ja da siromasi težaci i čobani
naroda slovinskoga, koji se naslađuju u takizim pismam, mogu doći u poznanje
da njijove pisme i davorije nisu brez temelja istinita, na službu istih siromaha
dajem na svitlost ove knjižice skupljene i složene u jezik slovinski, u kojem će
se viditi kralji, bani, gospoda i vitezovi slovinski, njihovi rati, junaštva i sva
dilovanja dobra i zla.
Je li pisao jezikom koji oni razumiju, u kovčezima nosio djela talijanskih
povjesničara ili Kroniku aliti spomen vsega svieta vikov Pavla Rittera Vitezovića,
ne zna se. Ne zna se ni hoće li tri godine poslije po nekoj drugoj lađi za njega
stići Grabovčev Cvit razgovora jezika iliričkoga aliti arvackoga.
Fra Filip Grabovac počinje svoju djelatnost u struji protureformacije, ali
se bavi i svjetovnim temama i narodnom pjesmom. U to vrijeme prevladavaju
dalmatinski i bosanski franjevci sa svojim duhovnim spisima, često u narodnim
desetercima ili osmercima.
Uz duhovne se Grabovac, međutim, okreće i svjetovnim temama krčeći
tako put kojim će s više iskustva i sigurnosti poći Kačić. Je li fra Andriju privukao
Mavro Orbini sa svojim Kraljevstvom Slavena koje je kao profesor mogao čitati
iako je bilo na popisu zabranjenih knjiga ili je učio na zadarskim i hrvatskim
piscima XVI. i XVII. stoljeća? On sam piše da su mu djela Pavla Rittera Vitezo-
vića jedno od vrela.
Sigurno je tragičan svršetak fra Filipa Grabovca, njegova redovničkoga
brata, poučio Kačića da bira riječi kad govori o mletačkim vlastima.
185

Akademik Josip Bratulić, s kojim sam razgovarao u njegovu stanu u Za-
grebu, pred kamerom je rekao: Andrija Kačić Miošić, pisac hrvatskoga prosvje-
titeljstva, snažnije je nego bilo koji pisac u starijemu razdoblju hrvatske književ-
nosti ili u novijemu razdoblju hrvatske književnosti utjecao na one procese koji
će se snažno odraziti u hrvatskome narodnom preporodu u vrijeme hrvatske
nacionalne integracije.
Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga doista je u temeljima
i hrvatske integracije, to jest političko i jezično povezivanje Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije u izgradnji hrvatskoga štokavskog jezika kao književnoga jezika, a
isto tako njegov stih deseterac snažno je utjecao i u njegovo vrijeme i u kasnijim
vremenima, pa možemo reći sve do našega vremena, i na narodnu pjesmu, jer
je iz nje izišao, ali isto tako i na umjetničku pjesmu koja od toga vremena pa
do danas duguje njegovu desetercu, epskomu desetercu.
Ivan Mažuranić prvu pjesmu na hrvatskome jeziku ispjevao je pod utje-
cajem fra Andrije Kačića Miošića. Ali isto se tako i Ljudevit Gaj, kad je bio u
gimnaziji u Karlovcu, susreo s tom knjigom i ona ga je nadahnula u njegovu
preporodnom poimanju hrvatske domovine i ilirske ideje.
U XIX. je stoljeću i Danica ilirska puna Kačićevih pjesama. A isto tako Zora
dalmatinska Andriju Kačića Miošića smatra svojim glavnim piscem, to jest onim
koji je riješio probleme i književnoga jezika ikavice, koja je bila jako važna Hr-
vatima u Dalmaciji, a isto tako pjesničkoga jezika, koji je tako blizak narodu.
Fra Andrija Kačić Miošić otvorio je put svima koji su pisali stihove da se u
njega ugledaju i da na takav način izgrade narodnu svijest, utvrđuju narodnu
novoštokavštinu i ujedinjuju hrvatski narod u povijesti i jeziku.
Fra Andriju uprava Provincije premješta i on 1745. iz Šibenika dolazi u
samostan u Sumartinu na otoku Braču. Knjiga te rad za braću i za svoj narod
bit će i dalje, više nego dosad, njegova briga. Brački samostan bijaše tada
siromašna i tijesna kuća za samo 5 − 6 redovnika. Bio je to kućerak u koji su
se sklonili makarski franjevci bježeći pred turskim zulumom na početku Kandij-
skoga rata 1646. godine.
Na kongregaciji je na Visovcu 1747. fra Andrija izabran za starješinu sa-
mostana u Sumartinu. Odmah je počeo pripremne radove za gradnju novoga
samostana. To potvrđuje skica tlocrta samostana, koja se čuva u samostansko-
me muzeju, a nacrtao ju je Kačić svojom rukom.
Fra Andrija Staničić, mlađi Kačićev suvremenik (koji je umro 1778.), u
ljetopisu o početku gradnje samostana piše: Čim je bio imenovan gvardijanom
1747. kao odlučni upravnik odbacivši bilo kakav strah i sjenu siromaštva mje-
sta, uzdajući se u Božju Providnost, odluči započeti zidanje novog samostana.
Imajući samo jedan cekin, udari temelj i za vrijeme od jedne godine sazida dio
zida 38 lakata dug i sa sviju strana podiže uvis 4 lakta. Učini na samostanskom
zemljištu groblje na glavici i kuhinju u potleušici koju pokri pločom.
186

Predaja kaže da je fra Andrija za taj samostan i sam na leđima nosio
kamenje. Pothvat se dojmio i nadahnuo književnika Vladimira Nazora, koji je
tako lijepo dao vlastitu viziju o starcu Milovanu u romanu Pastir Loda pišući o
njegovim mukama i kušnji dok je pokretao gradnju samostana.
U Sumartinu na ulazu u Samostan nalazi se ploča na kojoj je uklesano:
OCU ANDRIJI KAČIĆU KOJI SAMOSTAN OVAJ ZASNOVA

KAMENJE NA VLASTITIH RAMENIH NOSEĆI
MUŽU SLAVNOMU, PJESNIKU NEUMRLOMU, NARODA LJUBIMCU
POSLIJE CXVIII GODINA
NEGO PREMINU ŽRTVOM KRŠĆANSKE LJUBAVI
HARNO POTOMSTVO POSVEĆUJE
Posljednje je desetljeće života fra Andrija proveo u franjevačkome samo-

stanu u Zaostrogu, kamo se 1750. preselio iz Sumartina. Često je putovao izbi-
vajući po nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. To je ujedno najplodnije književno
razdoblje njegova života, u to je doba objavio sva svoja djela. Srećom, u Zao-
strogu je bio gvardijan samo godinu dana (1753. − 1754.) pa je sve svoje vri-
jeme uza svećeničke i redovničke dužnosti mogao posvetiti književnomu radu.
Osamnaesto stoljeće bilo je doba propadanja gizdave poezije dubrovač-
kih patricija, ali se jasno razabirao novi razvoj. Pisalo se za priprosto čitatelj-
stvo, za seljake, vojnike i njihove obitelji. Turska je oslabjela. Nova područja
pripajaju i Mlečani i Austrija, a valjalo se pobrinuti i za pobožne kršćane pod
turskom vladavinom. U tim (ne)prilikama djelovanje dalmatinskih i bosanskih
fratara bilo je osmišljeno da narodu ponude zasade katoličke obnove. To dje-
lovanje potiskuju i nove liberalne, bezbožne ideje, koje pomalo prodiru sa Za-
pada.
Kad se fra Andrija vratio u svoj Zaostrog, već je bila završena drama
njegova subrata fra Filipa Grabovca, koji je najprije zatočen u tamnicu Sotto
piombi, a preminuo je u franjevačkome samostanu Santo Spirito nedaleko od
Venecije. Grabovčeva knjiga Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti
rvackoga bila je javno spaljena u Zadru, Splitu i Sinju.
Iako su posve različitih životnih putova i iako je posve različita sudbina
njihovih djela, Grabovca i Kačića povezuje mnogo toga. Stekli su osnovnu
naobrazbu u zaostroškome samostanu, a dobna je razlika između njih iznosila
samo šest-sedam godina. Kačić je čitao Grabovčev Cvit. U njemu se mogu naći
i zametci poetike Razgovora ugodnoga. Oba njihova djela u naslovu imaju
riječ „razgovor“. Oni uvode novo književno oblikovanje i počinju se baviti u
književnosti dotad neobrađivanim područjem, tj. Dalmatinskom zagorom, po-
dručjem na kojemu se nekoliko stoljeća živjelo, borilo i stradavalo na međi
između Mletačke Republike i Turskoga Carstva.
187

Donosimo dio narodne pjesme koju je Kačić spjevao:
Ako ne znaš, moj mili brajane
i viteže od Sinjske krajine,
otkuda su starinom Grabovci,
kažem tebi da su Ercegovci.
Podaleko od Polja Raškoga,
a starinom roda gospotskoga:
od Lazara Grabljanović kneza,
velikoga bana i viteza,
od koga se rodiše junaci,
vitezovi kano i Bošnjaci,
koji puno s Turcim bojak biše
prije nego Bosnu osvojiše.
A kad Turci Bosnu osvojiše,
pod arač je teški podložiše,
osvojiše i Ercegovinu,
Kosarića lijepu banovinu,
ter Grabovci arače davaju,
cara dvore ter mu se klanjaju.
Al u vrime rata od Kandije
goji majka silne mejdandžije,
šest junaka, sivi sokolova,
Grabovaca, mladi vitezova.
Kad li njima krila narastoše,
silenoga cara odbigoše.
Dr. Anđelko Mijatović u svojemu je stanu u Zagrebu dao izjavu pred ka-
merom. Donosim dio teksta, prijepis iz stenograma: Sredinom XVIII. stoljeća
u duhu je hrvatske tradicije u kojoj je stasao i djelovao i u općemu hrvatskom
ozračju, nastalom nakon oslobođenja hrvatskih zemalja od osmanlijskoga
osvajača, i u skladu s ideološko-društvenim kretanjima u suvremenome europ-
skom ozračju, koja su najavljivala nova zbivanja u Europi, fra Andrija Kačić
Miošić pristupio osvješćivanju hrvatskoga naroda. U tu svrhu Kačić je, svjestan
epike u desetercima, u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga te u prozi i
pisanoj povjesnici Korabljici obradio i prikazao svjetsku povijest, zatim povijest
južnoslavenskih naroda i posebno povijest Hrvata i drugih susjednih naroda.
Kačić je uz mnoge hrvatske vladare, kraljeve, banove i razne druge istaknute
188

prvake, posebno obradio obične male ljude, mejdandžije, četovođe, haramba-
še, serdare, koji su u tim najsudbonosnijim trenucima nosili glavni teret u borbi
protiv osmanlijskih osvajača.
Kačić je, služeći se dostupnim podacima, nastojao utvrditi tko su doista bili
ti junaci, gdje su živjeli, s kim su se borili, nastojao je naglasiti njihove vrline,
njihove zasluge te navesti gdje su, kada i od koga poginuli. Sve je to itekako
bilo važno svima onima koji su čitali to Kačićevo djelo.
Tišina samostana u Zaostrogu urodila je najljepšim plodom koji je hrvatska
starija književnost darovala „malomu“ hrvatskom čovjeku, čobaninu i težaku.
Sve što imamo od Kačića, on je napisao, uredio i dao tiskati za svojega borav-
ka u samostanu u Zaostrogu.
Sudbinska su putovanja, kojih je bilo dosta, pratila starca Milovana još od
njegove rane mladosti. Na tim putovanjima Kačić je zapisivao podatke, narod-
ne pjesme i priče o junacima i događajima.
Da se fra Andrija odvažio napisati popularno djelo s povijesnom temati-
kom, valja ponajviše zahvaliti pobudi koju mu je dao Grabovčev Cvit razgovo-
ra. Uza svu tragičnu sudbinu koju je Cvit razgovora donio svojemu autoru, tj.
tamnicu i preranu smrt, Grabovčevo je djelo prije zabrane stiglo u Dalmaciju, u
franjevačke knjižnice, pa ga je Kačić dobio u ruke. Pažljivo čitajući Cvit razgo-
vora, mogao je fra Andrija vidjeti da je fra Filip Grabovac prije pisanja svojega
djela proučio mnoge druge knjige i da se pretežno služio stranom literaturom.
Fra Andrija godinu dana boravi u Mlecima (1751. − 1752). U to doba
korigira i izdaje prvu knjigu Elementa peripathetica, priručnik za studente fi-
lozofije. Ujedno traga i za podacima na temelju kojih bi izradio rodoslovlje
svoje obitelji Kačić. Kad je objavio navedeno djelo, Kačić je napustio pisanje o
ostalim granama filozofije i posvetio se narodnim pjesmama i prozi pružajući
svojemu narodu poučno i zabavno štivo. Plod je toga rada knjiga Razgovor
ugodni naroda slovinskoga, koju je objavio 1756. godine, a drugo, prošireno
izdanje već 1759. godine.
Poučen Grabovčevim primjerom Kačić se nije usudio svoje djelo osobno
donijeti u Mletke u tiskaru dok ne vidi kakvo će stajalište prema njemu zauzeti
uvijek sumnjičava mletačka vlast. On je, dakle, jasno ocijenio političke prilike u
kojima se imalo pojaviti njegovo djelo, epohalno u prvome redu za porobljeni
narod u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini.
U prvome je izdanju objavio 41 pjesmu, a u drugome 136 pjesama. To
proširenje i povećanje Razgovora ugodnoga posljedica je Kačićeva pjesničko-
ga rada, ali to pokazuje i da je narod knjigu oduševljeno primio.
Prof. dr. Stipe Botica, profesor na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Za-
grebu, za vrijeme snimanja filma dao je u svojemu kabinetu izjavu pred ka-
merom. Donosim dio izjave, prijepis iz stenograma: Kačić povjesnik i Kačić
pjesnik! Kad se izreče i jedna i druga odredba, onda se misli i na način kako
189

je Kačić različite sadržaje iz povijesti i pronašao i oblikovao. I drugo, kako ih
je kao pjesnik uklopio u cjelinu Razgovora ugodnoga. Moglo bi se općenito
reći da je Kačić kao čovjek, kao intelektualac, kao osoba koja je sigurno do-
bro razumjela i promislila svoje vrijeme, iznimno mnogo vrijednosti polagao
na povijesnu utemeljenost podataka. Moglo bi se reći bez puno, recimo tako,
analitičkoga da je najmanje stotinu povijesnih djela na hrvatskome, latinskome
i talijanskome jeziku i proučio i uklopio u ono svoje povijesno opijevanje koje
će poslije očitovati u stihovima.
PISMA OD BANA ZRINOVIĆA I CARA SULEJMANA TREĆEGA,

KOJI OPSIDE SIGET UNGARSKI I POD NJIM UMRI NA 1566.
(dio Kačićeve pjesme o opsadi Sigeta)
Sulejman se razbolio biše
U bijelu gradu Carigradu.
Pitaju ga paše i veziri:
„Što je tebi, care gospodare?
Koja ti je bolovat nevolja?
Ali ti je starost dodijala,
ali junak Zrinović Nikola
Devet godin’ s tobom bojak bijuć?“
Odgovara care Sulejmane:

„Prođ’ te me se, paše i veziri!
Nije meni starost dodijala,
Već nevirni Zrinović Nikola,
koji razbi Ali-pašu moga
pod Segetom − on se ne bilio! −
ter isiče svu vojsku njegovu
i porobi Bosnu do Fojnice.
Sada neima većega junaka
u Turčina, ni u kaurina,
ni žešćega meni dušmanina
od Nikole Zrinovića bana.
Nit’ ću živit, ni veseo biti,
dok ne maknem dušmanina moga,
Zrinovića, bana hrvatskoga,
koji mi je puno dodijao!
190

Starac Milovan u predgovoru je prvoga izdanja svojega Razgovora ugod-
noga zapisao:
Svrha pak za koju ja ovdi trud činim jest najprva slava i poštenje Božje,
kome se svako dilo pošteno, brez otruje grija učinjeno, posvetiti i prikazati ima.
Neka se sadašnji i poslidnji vitezovi mogu ogledati kano u zrcalu u hrabrenita
vojevanja i glasovita junaštva svoji dida šukundida, da ji slobodno i veselo
mogu naslidovati i s općenitim neprijateljom boj biti. Treća pak svrha moga
truda jest ova: da se slavna imena vitezova i glasoviti junaka mogu za puno
vikova na svitu uzdržati, štiti i njijova junaštva spominjati, jer što se u knjigam
ne nahodi, brzo se izgubi i zaboravi. Knjige štampane sve po svitu iđu. Ako se
izgube u jednom gradu, državi, ali kraljevstvu, ne će u drugomu.
Kačićev Razgovor ugodni do danas je objavljen u više od 70 izdanja.
U posljednjoj godini života (1760.) tiskao je fra Andrija, kao i dotad u Mleci-
ma, svoje posljednje djelo Korabljica Pisma svetoga. To je prozna kronika biblijske
i svjetovne povijesti kakvu su prije njega objavili 1578. Antun Vramec (Kronika) i
1698. Pavao Ritter Vitezović (Kronika aliti spomen vsega svieta vikov).
Korabljica je podijeljena u dva dijela. U prvome se dijelu prate događaji
iz biblijske povijesti od stvaranja svijeta do Isusova rođenja, a u drugome se
dijelu nakon Isusova životopisa bilježe važniji događaji iz svjetske i hrvatske
povijesti sve do autorova vremena, i to uglavnom borbe i ratovi te smjene na
vladarskim prijestoljima i papinskim stolicama.
Kačić je u predgovoru Korabljici zapisao: Mislim da će se neko čuditi, a
neko i narugati, da sam ovu knjigu nazvao Korabljica. Dakle, dobri moj štioče,
da se ne čudiš i ne rugaš, iznijet ću ti uzrok zašto sam je tako nazvao. Kako je u
korablji Noevoj bilo od svake vrste razboritog i nerazboritog živućeg, tako se i
u mojim knjižicama nalaze stvari i događaji svake vrste − svete i proklete, harne
i nekorisne, mirne i nemirne, duhovne i svjetovne, pa po tome slične Korablji
Noevoj i mogu se zvati Korabljica.
Fra Emerik Pavić, poznati profesor u Budimu, godine 1764. prvi je uo-
čio vrijednost Kačićevih pjesama te je napravio velik izbor njegovih proznih
tekstova i pjesama te ih ponudio Europi na latinskome jeziku kako bi Europa
upoznala hrvatsku povijest. Nakon Pavića mnogi su europski pisci uvidjeli Ka-
čićevu vrijednost, pa su njegove pjesme prevodili na druge europske jezike:
talijanski, engleski, njemački, francuski, češki, bugarski, poljski, makedonski,
srpski i albanski. Spomenimo neke europske autore koji su prevodili Kačića:
Fortis, Strang, Herder, Goethe, grofica Rosenberg, Merimee i drugi.
O tome je pred kamerom izjavu dao fra Hrvatin Gabrijel Jurišić sjedeći
u klaustru franjevačkoga samostana u Zaostrogu. Donosim dio teksta iz ste-
nograma: (…) Možda je najzanimljivija, nazovimo je tako, priča o Češkoj.
191

Glasoviti češki filolog Vaclav Hanka početkom XIX. stoljeća objavio je da je
pronašao stare češke narodne pjesme iz XIV. stoljeća. Česi su se digli na noge.
Nacionalni ponos! Nitko u Europi to nema. I tako je zapravo počeo češki na-
rodni preporod. Međutim, filolozi su sumnjali u neke tekstove, neke riječi, neke
oblike. Međutim, Češka akademija objavila je zbornik profesora Dolanskoga
u kojemu je on ustvrdio da Hanka nije našao nikakve češke narodne pjesme,
nego da je uzeo Kačićeve pjesme, preveo ih na češki, pa ih malo obojio starim
češkim jezikom. Dakle, češki narodni preporod počeo je s Kačićevim pjesma-
ma… To bjelodano dokazuje kakav je bio Kačićev utjecaj na češku i europsku
književnost, odnosno na ondašnje vođe koji su stvarali europski romantizam.
Ne ćemo reći da je vrijednost Kačićevih pjesama bila tome uzrok, nego je svima
njima bilo zanimljivo da jedan narod, koji je za njih bio, možemo reći, gotovo
barbarski, ima tako žive narodne pjesme koje su probudile nacionalni ponos i
svijest. Te su pjesme mnogim europskim književnicima bile izvanredno bliske,
prirodne, izvorne i to je onda utjecalo na europski romantizam, na stvaranje
novoga smjera u književnosti nekih europskih naroda.
Dr. fra Karlo Jurišić sjedio je ispred spomenika fra Andrije Kačića Miošića
na istoimenome trgu u Makarskoj i pred kamerom izgovorio tekst od kojega
donosimo manji izvadak: Ideja o Kačićevu spomeniku niknula je u Bristu 1880.
godine i to u glavi briškoga župnika fra Mate Šimića. I nakon deset godina
skupljanja novčanih sredstava i rada spomenik je konačno dovršen 1889. go-
dine. Spomenik je uz veliku proslavu, najveću do tada u Makarskoj, otkriven
u utorak 26. kolovoza 1890. godine. Autor mu je bio Ivan Rendić, prvi veliki
hrvatski kipar poslije srednjega vijeka. Austro-Ugarska je krivim okom gledala
taj spomenik na kojemu je Rendić postavio grbovnik s trima hrvatskim grbo-
vima u sredini, tj. grbove trojednice: Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Carski
Beč tolerirao je spomenik, ali je zabranio postavljanje grbovnika, pa je on
čamio trideset i tri godine u makarskoj općini. Spomenik je otkriven krnj. Stoga
Rendić u znak prosvjeda protiv Beča nije htio doći na otkrivanje svojega djela.
Grbovnik je konačno postavljen 8. lipnja 1922. godine. Tako je prvi spomenik
jednome Hrvatu čekao 33 godine da bude dovršen jer hrvatski narod tada nije
imao svoje države.
Kada se snimao film o starcu Milovanu na njegovu trgu u Makarskoj, KUD
„Metković“ iz Metkovića otplesao je ples tempel, koji se plesao uz proslavu
otkrivenja spomenika 1890. godine. Plesači su bilo odjeveni u izvorne narod-
ne nošnje makarskoga i neretvanskoga kraja, praćeni mandolinskim orkestrom
iz Metkovića. Umjetnički voditelj bio je Vidoslav Bagur, organizacijski voditelj
Zdravko Obradović, a voditelj uvježbavanja Željan Brljević.
192

Mnoge je umjetnike nadahnuo Kačićev lik i djelo te su u svojim djelima
odali priznanje starcu Milovanu, bilo dlijetom, kistom, perom, bilo notama.
Tiskane su poštanske marke s Kačićevim likom. Njegovim imenom nazvane su
ulice i trgovi u mnogim gradovima Hrvatske. Zbornik Kačić tiskan je u više od
40 svezaka, a objavljeno je više od 80 knjiga o Kačiću u raznim nizovima.
Kipar Ivan Rendić napravio je Kačićev spomenik, original se nalazi u Ma-
karskoj, a replika u Zagrebu. Rendić je napravio i mramorno poprsje koje se
nalazi u crkvi sv. Marije u Zaostrogu. Kipar Ivan Meštrović napravio je Kačićev
spomenik u pozi narodnoga guslara koji se nalazi ispred crkve u Bristu i na
ulazu u zaostroški samostan. U Prčnju u Boki kotorskoj ispred crkve nalazi se
bista koju je izradio kipar Luka Tomanović. Spomen-medalje izradili su kipar
Ivan Rendić, slikar Mladen Veža i medaljar Damir Mataušić. Slike su naslikali:
Tanasko Popović (Kačićev portret, ulje na platnu), Gabrijel Stupica (freskoslika
Krist u Hrvatskoj povijesti, a u kompoziciji je i Kačićev portret), Rudolf Maričić
(Posljednje putovanje starca Milovana, ulje na platnu), Ivo Slivak (Kačić učitelj
velikih, ulje na lesonitu), Ante Mostarčić (Ruševine Kačićeve rodne kuće). Tri
su portreta (sva tri ulja na platnu) Kačića nepoznatih autora. Jedan se čuva u
Zaostrogu, drugi na Visovacu, a treći u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju.
Slikar Mladen Veža naslikao je ciklus slika, ulja na platnu Otisci iz djetinjstva,
Ruševine Kačićeve rodne kuće, Čitanje Pismarice u Pojinoj kužini u Bristu te
naslovnicu zbornika Kačić.
Čini se da je sve u Kačićevu životu bilo dobročinstvo (caritas). Iz toga su
načela tekla najuspješnija hrvatska književna i umjetnička djela. Takav je Kačić
bio i u običnome životu i u smrti. Evo vidjet ćeš, piše prvi hrvatski životopisac
fra Andrije Kačića Miošića Stjepan Ivićević opisujući njegovu smrt, dogodi se
paka da nieki siromasi: Jure Levrić, Ivan i Šimun Rubašić, gornji Primorci, voze-
ći u lađici nešto sierka, u Neretvi isprošena, s rdjavim vriemenom, pod tankom
puntom kod Bačine, izvrnuše se, ter hranu i sebe potopiše.
To budući začuo milosrdni Fr’ Andrija, žalosteći se o nesrieći, ovezih ne-
voljnikah, dozva Jurja i Ivana, ter on š njima, za nje ode u Neretvu u prošnju
žita, tako da jim trostruko, neg bijahu utopili, izprosi. A vraćajući se s toga
ljudoljubna puta, navali na nje kiša, i stopiše se kano pievci. Radi šta, naskoči
na Fr’ Andriju teška tišnja, koja ga do malo danah prekide. Umrije tako u
Zaostrogu... godine 1760. u 57. godini života, uzrokom svoga milosrdja. I bi
ukopan ondi.
Trećega dana nakon te prerane smrti u praznu sobu fra Andrijinu stupi
mladi starješina zaostroškoga samostana fra Bonaventura Kosović Kudrić, ro-
dom iz Zaostroga, i obavi popis siromašnoga inventara umrloga redovnika:
193

Gusle i gudalo, kamiš i lula, štap, klobuk stari, pudre stare, tunike raspale,
abit od raše stari, faculet stari, uarcina, škarpe raspale, filarine raspale, svića
od cakla, libara od skula... n. 50.
U crkvi sv. Marije u Zaostrogu nalazi se grobnica u kojoj je ukopan fra An-
drija Kačić Miošić. Na mramornoj ploči uklesani su stihovi fra Gabre Puratića:
POKOJ TEBI STARČE MILOVANE

KOJI RODU PISMARICU DADE
S KORABLJICOM DA KU VIDA JADE
DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE
HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA
HARAN NAROD POBOŽNO CELIVA
1760.
Ivan Jukić, Zagreb
194

BRZALICE
Brzalice su usmene narodne tvorevine. Složene su od riječi koje su izgo-
vorno jako slične jedna drugoj. U nekima je upotrijebljeno više suglasnika,
dok je u drugima pak više samoglasnika. Glavna odlika brzalica jest da ih je
potrebno najmanje tri puta izgovoriti što je brže moguće i bez pogrješke. Pri
brzome trostrukom ili višestrukom izgovoru dolazi do pogrješke u barem jednoj
riječi, što izaziva smijeh prisutnih jer nerijetko podsjeća na razne stvari, pojave
i događaje.
Najčešće su se kazivale uz ognjišta, na sijelima, kao dječje igre i na ra-
znim mobinama gdje se moglo razgovarati i šaliti uz trenutačne poslove (pri-
mjerice, kod komušanja kukuruza, pri nizanju duhana itd.).
Još su prisutne u narodu kod starijih generacija, ali je vidljivo i čujno da su
se gotovo prestale stvarati nove i rabiti stare brzalice.
1.
Na ledini konj ućustučen i rastućustečen.
2.
Šaš deveterošaš, kako se razdeveterošašio.
3.
Svaka svraka skakala na dva kraka.
4.
Na vrh brda vrba mrda.
5.
Miš uz pušku, miš niz pušku.
6.
Proši konac kroz pokrovac.
7.
Riba ribi grize rep.
8.
Raskiseliše li ti se opanci
195
krmek-brzalice-k.indd 195 2/1/12 5:46:22 PM

9.
Opančićem ću te, kaiščićem ćeš me.
10.
Bure ture gura, ture bure valja, brže bure ture gura, neg što ture bure valja.
11.
Petar Petru plete petlju, dok je petlju ispetljao, sav se u nju zapetljao.
12.
Pile pikće dok ne dopikće do kuće.
13.
Kuja lajala, prolajala i zalajala.
14.
Kupus klopće pod poklopcem.
15.
Kruh vruć, luk ljut.
16.
Ja prođoh pokraj zlokotlokrpove kuće, zlokotlokrp kotle krpi, a zlokotlokrpovi-
ca ručak kuva, oko njih devetero male zlokotlokrpčadi.
17.
Lisica i rep, i nad rep, i pod rep, na repu kitasta, ozdol podbjelasta, uz uši
uzdasta, naćulila uši, ode u kokoši.
18.
Prokapa kap kroz pokrovac te u lonac.
19.
Razahatleisaliste li se.
20.
Škafiškafnjak.
21.
Lula zelenjara i krajcara bakrenjaka.
22.
Razraste li se oraščić u vrščić.
23.
Upletoste li kajišiće u opančiće.
24.
Majstori izmajstorisaše.
196

25.
Igla igra igru igle.
26.
Jadan ti sam kukavac, ujede me skakavac, na zlo mjesto, za palac.
27.
Brsti bršljan brdska koza, jarac jare jarkom voza.
28.
Grk sa grma mrko gledi. Mrk je Grk, i brk mu je mrk.
29.
Jesi li ti to tu? Jesi li to tu ti? Jesi li to tu? Jesi li tu ti to? Jesi li tu to ti?
30.
Kamenčićem ćeš me, kamenčićem ću te.
31.
Kneže, viteže, kad te vidješe, razveseliše li ti se?
32.
Pekar peče pite u peći.
33.
Kuća kamenjara, marama šarenjara, lula zelenjara.
34.
Kriva vrba, ostrag grbava.
35.
Leži kučka žuta pored puta žuta, pas se kući uputio, a rep mu se ukrutio.
36.
Na kantaru katran, kantar mjeri katran.
37.
Ne grizi mi, crni jarče, crnom trnu vrh.
38.
Pismo, i dobro bismo, i konja pogodismo, i konj osta pod pogodbom.
39.
Proletiše tri ptice preko vrbice i pronesoše u kljunu tri zrna pšenice.
40.
Triput kumovo guvno obiđoh, triput oglodah ovnovu glavu.
197

41.
Čambrčak dok ne dođe ručak.
42.
Crn jarac, crn trn; crn jarac brsti trn.
43.
Cvrči, cvrči cvrčak, trči, trči trčak; trči, trči trk! Trčak trkom trči, cvrčak cvrkom
cvrči.
44.
Naša se vatra razugljenarala.
45.
Ide krusac gredicom, zavrzo se sedlicom.
Ljubo Krmek, Čapljina
198

KULTURNO-GLAZBENI ŽIVOT OPUZENA
Sažetak: Autori ovoga rada pokušali su prikazati kulturno-

glazbena događanja u Opuzenu od prvoga spomena njegova
imena do danas. Iz svih raspoloživih izvora kronološki su popisali
događaje povezane s poviješću mjesta, s razvojem školstva te kul-
turno-zabavna događanja u Opuzenu. Svjesni smo da je ovo tek
pokušaj, prvi korak u cjelovitijemu prikazu kulturno-glazbenih do-
gađanja u Opuzenu. Očekujemo da će se oni koji imaju drukčije
podatke, ispravke pogrešnih navoda ili nadopune obratiti autorima
i pridonijeti cjelovitijemu prikazu kulturno-glazbenih događanja u
Opuzenu. Na tome im unaprijed zahvaljujemo.
UVOD
Opuzen, mali živopisni gradić, smjestio se na lijevoj obali Neretve, 12

kilometara uzvodno od njezina ušća. Prema popisu stanovništva iz 2001. po-
dručje Grada Opuzena ima 3.242 stanovnika smještenih na 24 km2 površine,
odnosno 135 stanovnika/km2, što je za 78,5 stanovnika po km2 više od hrvat-
skoga prosjeka. U samome Opuzenu bilo je 2.730 stanovnika. Danas, godine
2011., Opuzen broji 2.732 stanovnika (a područje grada 3.264). Od Opuze-
na do Ušća Neretva je činila deltu od dvanaest rukavaca. Na mjestu na kojemu
se Mala Neretva odvaja od glavnoga toka Neretve Dubrovčani su izgradili
utvrdu Posrednicu kako bi se zaštitili od neprijatelja. Dubrovčani su se 1472.
godine povukli u Ston i porušili Posrednicu.
O nastanku imena Opuzen postoje dvije teorije. Prema jednoj je teoriji
Opuzen dobio ime po tvrđavi Fort Opus (forte − jako, snažno; opus − djelo,
posao) koju su Mlečani sagradili 1684. na ostatcima ruševine pentagonalne
kule pod nazivom Koš.
Druga, vjerodostojnija pretpostavka o nastanku imena mjesta govori kako
se u riječi Opuzen krije hrvatski korijen. Otok Posrednica, na kojemu leži da-
našnji Opuzen, nosio je, kako je vidljivo iz Coronelijevih karata Neretve, ime
Opus. Jakov Petar Lukarić (1551. − 1615.) naziva utvrdu Koš Opusena. Otok
199
kapovic.indd 199 2/3/12 2:41:17 PM

je nastao od mulja koji je rijeka nanosila i taložila te je bio sklizak, tj. opuzljiv.
“Opus” uz dodatak sufiksa “-en” postaje Opuzen.
Početkom turskih osvajanja i dolaskom izbjeglica iz osvojenoga Čitluka
(današnja Gabela) počinje intenzivniji razvitak Opuzena, poglavito Smokova
i Trnova. U Smokovu, koje je kanalom Foša bilo odvojeno od grada, bila je re-
zidencijalna kuća obitelji Oman, koju su pohodili car Franjo Josip I. (1875.) te
slikar Celestin Medović (1916./17.). Izbjeglice iz Gabele sa sobom su donijele
i kip svojega zaštitnika, svetoga Stjepana, pa opuzenska crkva dobiva njegovo
ime. Župnik župe Rujnica, kojoj u to doba pripada i Opuzen, u svojemu izvje-
štaju iz godine 1706. kaže da u cijeloj župi postoje samo dvije crkvice, one
u Desnama i Borovcima, u ostalim se selima misa govori na grobljima, osim u
Opuzenu, u kojemu dušobrižnik govori svetu misu u posebno za to određenoj
kući od slame. Sadašnja župna crkva sv. Stjepana izgrađena je u neoklasici-
stičkome stilu na mjestu nekadašnje kapelice i crkvice nastradale u požaru. Na
pokrajnjim vratima crkve uklesana je godina: A. D. 1883. Blagoslovljena je
godine 1884. te se otada u njoj obavlja bogoslužje.
Središte je staroga dijela grada Opuzena klasični rimski forum − Pjaca
(slika 1.). Za današnji izgled Opuzena najzaslužniji je bio pretur Anđelo Vido-
vić. On je nakon požara 1833. godine naredio gradnju kuća od kamena. Isto
tako dao je izgraditi javnu čatrnju (1845. − 1846.) koja postoji i danas (ali nije
u funkciji) i naredio je da se kuće grade oko nje.
Slika 1. Pjaca − Trg kralja Tomislava u Opuzenu
Zaslugom pretura Anđela Vidovića u Opuzen, tada glavno administra-

tivno mjesto Neretve, dolazi torzo, prema mišljenju arheologa Emilija Marina
200
kapovic.indd 200 2/3/12 2:41:17 PM

riječ je o statui carice Livije, žene cara Augusta (slika 2. lijevo), i torzo cara
Tiberija (slika 2. desno) te dio stele i kapitela na kojemu nalazimo podatke o
Anđelu Vidoviću. Svi ti vrijedni ostatci rimske kulture, osim torza carice koji još
čekaju izgradnju prostora za prikladan smještaj, izloženi su u zidu lapidarija u
sklopu opuzenske Pjace. I tako se taj dio našega povijesnog naslijeđa pridružio
vrsnoj postavi Arheološkoga muzeja Narona u Vidu.
Slika 2. Carica Livija (lijevo) i torzo cara Tiberija (desno)
Ponad Podgradine nalaze se ostatci srednjovjekovnoga grada Brštanika,

koji se spominje u XII. stoljeću. Godine 1373. dao ga je podignuti bosanski kralj
Tvrtko I., koji je 1383. u njemu namjeravao izgraditi brodogradilište. Ispod Br-
štanika razvio se trg sa skladištima i trgovinom soli. Marin Sanudo spominje
ga kao ruševinu godine 1499., ali ga godine 1686. obnavljaju Mlečani radi
obrane Opuzena. Austrijskim vlastima služio je za smještaj radnika, odnosno
za potrebe bolnice za vrijeme regulacije rijeke Neretve (1881. − 1889.), kada
je dijelom i dograđen.
Opuzen je dugo godina bio političko i administrativno središte Neretve.
Zbog toga je bio i nosilac prosvjetno-kulturnih događanja na neretvanskome
području. To se osobito očitovalo u doba narodnoga preporoda kada su Opu-
zenci postali gorljivi pristaše ilirskoga pokreta. Opuzen se može ponositi podat-
kom da je među rijetkim mjestima u Dalmaciji već 1877. godine imao čitaonicu.
U njoj su se od 1882. godine mogle nalaziti novine i knjige, ali samo na hr-
201
kapovic.indd 201 2/3/12 2:41:17 PM

vatskome jeziku. Svoju nacionalnu svijest Opuzenci su pokazali i 1897. godine
kada je čitaonica dobila ime “Hrvatska narodna (ili neretvanska) sloga”.
O osnutku opuzenskoga nogometnoga kluba postoje dvije teorije.
Prema prvoj teoriji godine 1929. u Opuzenu je osnovan nogometni klub
“Komarac” koji 1929. godine mijenja ime u “Zrinski”, a 1932. u “Neretvanac”
(slika 3.) koji postoji i danas. Prvi predsjednik kluba bio je Ernest Rado.
Prema drugoj teoriji godine 1933. osnovan je u Opuzenu nogometni
klub “Neretvanac”. Prvoizabrana je uprava pri registraciji odbijena jer je
član uprave bio Stanko Parmać (član zabranjenoga KPJ-a). Prošao je tek
drugi prijedlog uprave s predsjednikom Jurom Salacanom (iz Trnova).
Slika 3. Članovi uprave NK “Neretvanca”
Prije Prvoga svjetskog rata osnovan je “Hrvatski sokol”. Opuzenci su 1925.

godine osnovali “Hrvatski katolički orao” koji su jugoslavenske vlasti raspusti-
le 1929. godine. Poznato Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” osnovalo je
1931. godine svoju podružnicu u Opuzenu. Znamo da su godine 1935./36.
Pododbor Napretkove zadruge Opuzen − Podgradina činili: predsjednik: don
Ante Bućan, potpredsjednik: Stanko Salacan, tajnik: Andrija Ključe, blagajnik:
Izidor Rado, odbornici: Marko Sršen, Lovre Vlahović i Marko Šešelj, zamjenici:
Stipan Šešelj i Vide Popović, nadzorni odbor: Ante Milić i Stanko Rado.
Vrijedno je spomenuti da je 26. travnja 1875. godine car Franjo Josip I.
došao u Opuzen. Posjet Opuzenu trajao je sat i pol, a za to je vrijeme posjetio
crkvu, školu i Omanovu kuću. Pratilo ga je oko 300 “rondara domobranaca”
202
kapovic.indd 202 2/3/12 2:41:18 PM

s puškama i narodnim nošnjama, a na Neretvi od Opuzena do Kule Norinske
vozilo je oko 300 trupa.
Časne su sestre 1926. godine u Opuzenu otvorile dječji vrtić.
Opuzen je poznat i po karnevalskim priredbama. Možda je manje poznat
podatak da “Opuzenski krnjeval” postoji već 227 godina − od daleke 1784.
godine (slika 4.).
Slika 4. Prizor s Opuzenskoga krnjevala
Prije tri godine opuzenska Pjaca dobila je “novo ruho” zahvaljujući izvr-
snomu projektu profesora Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba Nenada Fabi-
janića (slika 5.). Tome je autoru za projekt uređenja Pjace na godišnjoj izložbi
ostvarenja hrvatskih arhitekata u Zadru dodijeljena nagrada “Bernardo Bernar-
di” za najuspješnije autorsko ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnje-
ga uređenja u 2008. godini.
203
kapovic.indd 203 2/3/12 2:41:19 PM

Slika 5. Detalj s opuzenske Pjace
Posebno vrijedan ulazni prostor s odarnicom opuzensko je groblje sv.

Roka u Podgradini (slika 6.) dobilo projektom docenta na Fakultetu građevinar-
stva, arhitekture i geodezije u Splitu arhitekta Nikole Brace Popića, rođenoga
Opuzenca iz Trnova. U stručnim časopisima projekt je veoma cijenjen i vrjed-
novan te je s autorovom Kućom Dimov izložen na izložbi u Hrvatskome muzeju
arhitekture HAZU-a u Zagrebu 2004. Na izložbi Avangarda i kontinuitet mo-
dernosti u Beču, Skopju, Bukureštu, Amsterdamu, Pečuhu, Sarajevu, Mariboru,
Barceloni, Madridu, Pamploni, Piranu... U knjizi Suvremena hrvatska arhitek-
tura − testiranje stvarnosti, Kenneth Framton, arhitektonski kritičar, profesor na
Sveučilištu Columbia u New Yorku, smatra da su najbolji radovi u kategoriji
Oblici kolektivnog identiteta groblje u Opuzenu i Most branitelja u Rijeci.
204
kapovic.indd 204 2/3/12 2:41:19 PM

Na žalost projekt groblja sv. Roka izveden je tek djelomično i čini se da je
opuzensko poglavarstvo od njega odustalo, tako da smo ostali lišeni jednoga
iznimno vrijednog arhitektonskog djela, a takvih je, kako znamo, u Opuzenu i
Neretvi veoma malo.
Na groblju sv. Roka arhitekt Nikola Popić ostvario je i spomen-obilježje
s križem poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata s područja
Opuzena i Slivna.
Slika 6. Ulazni prostor s odarnicom
Pristupni je put groblju, odnosno stari skalini koji vode od Male rike do
staroga ulaza u groblje, od godine 2011. oplemenjen s početne dvije postaje
Križnoga puta. Prvu je postaju (Isusa osuđuju na smrt) izradio akad. kipar
Kuzma Kovačić, a podignula Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti,
a drugu je postaju (Isus prima na se križ) izradio akad. kipar Kažimir Hraste, a
podigla obitelj Ive Šiljega Mrke, Opuzenca iz Umaga.
ŠKOLSTVO U OPUZENU
Pučka škola u Opuzenu otvorena je 28. svibnja 1798. godine kao jedina
škola u Neretvi. Prvi je učitelj bio fra Grgo Matutinović. Vladinom odlukom
iz 1823. godine opuzenska škola svrstana je među niže pučke škole. Učitelji
su bili isključivo svećenici, a nakon 1840. učiteljski poziv mogle su obavljati i
ostale osobe.
205
kapovic.indd 205 2/3/12 2:41:20 PM

U Slivnu Ravnome pučka je škola otvorena 1873.
U prvoj polovici 19. stoljeća škola je u Opuzenu imala dva razreda. Go-
dine 1888. otvorena je i posebna ženska škola. Te dvije škole spojene su 1895.
godine u jednu. Do 1912. nastava se održavala u privatnim kućama obitelji
Grossi, Šarić i Aničić.
Školska zgrada na Pjaci izgrađena je 1912. godine. Ta zgrada, s crkva sv.
Stjepana i zgrada općine tri su dominantne vedute opuzenske Pjace. Škola je
jedno vrijeme nosila naziv Osnovna škola „Stjepan Filipović“ u spomen na na-
rodnoga heroja tadašnje države koji je bio iz Opuzena (Trnovo). Godine 1928.
otvorena je građanska škola koja je zbog nezainteresiranosti ubrzo prestala
s radom. Današnja školska zgrada i športska dvorana izgrađene su godine
1981.
Pučka škola otvorena je i u Podgradini 1922. godine, a nastava se odr-
žavala u obiteljskoj kući Luje Matage. Kako u Opuzenu nije bilo prostora za
sve đake, ta je škola otvorena kao područna. Nakon Drugoga svjetskog rata
nastava se održavala u kući Jure Bjeliša Lule te ponovno kod Luje Matage.
Nakon izgradnje doma kulture u Podgradini nastava se za prva četiri razreda
održavala u njemu. Učenici viših razredi išli su u školu u Opuzenu. Područna
škola u Podgradini prestala je s radom 1981. godine kada je otvorena nova
zgrada škole u Opuzenu.
Opuzen je 1905. godine imao pletarsku školu. Nastala je iz košaraške ra-
dionice i s manjim je prekidima radila do 1. listopada 1959. Bila je zamišljena
kao zanatska obrtnička škola u kojoj se izučavalo pletenje košara od pruća, pa
i namještaja od plemenitih materijala. Zbog nedostatka učenika prekinula je s
radom 1. listopada 1959. godine kad se otvara srednja poljoprivredna škola,
no i ona biva zatvorena nekoliko godina kasnije.
U rujnu 1987. godine započinje s radom Niža muzička škola u Opuzenu.
Inače je ta škola od 3. siječnja 1984. radila kao podružnica Srednje muzičke
škole u Mostaru.
Danas u Opuzenu ponovno radi srednja škola (koja je ukinuta sedamde-
setih godina) sa smjerovima poljoprivredni tehničar i komercijalist. Treba spo-
menuti da je nekoliko godina u Opuzenu sveučilište iz Splita imalo dislocirani
studij za stjecanje više stručne spreme iz područja poljoprivrede i ekonomije.
GLAZBENI ŽIVOT OPUZENA
Stanovnici Opuzena oduvijek su bili poznati kao dobri pjevači i zabav-

ljači. Ta je činjenica vjerojatno iznjedrila i onu poznatu rugalicu Opuzencima:
“Lipo ti je biti Opuzenac, sist na rivu i revat ko kenjac.”
206
kapovic.indd 206 2/3/12 2:41:20 PM

Svaki slobodni trenutak upotrebljavali su za uključivanje u neko glazbeno,
pjevačko ili dramsko društvo, a tih društava, zborova i dramskih sekcija bilo je
uistinu mnogo. Odmah nakon Prvoga svjetskog rata Opuzenci osnivaju dram-
sku sekciju i tamburaški zbor te održavaju priredbe diljem Neretvanske doline.
Godine 1915. osnovano je tamburaško društvo s više od 50 članova. Neko ih
je vrijeme vodio don Vjeko Frua (1919. − 1921.) župnik Bagalovića, a zatim
Tome Nikolić iz Opuzena, Ljubo Levantin iz Metkovića te Klemo Visković, rođen
u Opuzenu.
Slika 7. Limena glazba Opuzen
Godine 1948. od glazbala skupljenih od ostataka talijanske glazbe. Opu-

zenci osnivaju Limenu glazbu Opuzen (slika 7.). Veliki poticaj (kako je zapisao
Mihovil Vukša) dala im je Kominska glazba koja je došla na desnu obalu Ne-
retve, nasuprot Opuzenu te za Opuzence odsvirala nekoliko marševa, među
kojima i marš sv. Lovre. Nakon toga se okuplja osnivački odbor u kojemu su
između ostalih: Ante Ereš, Tome Nikolić, Miće Rajković, Ivo Kapović, Luka Duj-
mović. Prvi kapelnik glazbe bio je Mate Brečić. Kasnije su glazbu vodili: Ljubo
Levantin, Božo Petrov, Veljko Šukovez, Miro Mušan, Jakov Miculinić i Mate
Lozina Mateta. Od 2011. glazbu vodi Neven Ereš.
Veliki mješoviti zbor od 60 pjevača i pjevačica osnovan je 1948. godine
(slika 8.). Zborom je rukovodio Božo Petrov iz Metkovića.
207
kapovic.indd 207 2/3/12 2:41:21 PM

Slika 8. Mješoviti pjevački zbor iz 1959. godine
Na slici 9, koja je nastala u proljeće 1960. godine, tamburaški je orkestar

osnovne škole koji su vodili Ljubo Levantin i Jakov Miculinić.
Slika 9. Prvi red slijeva: Kata Vitanović, Ilonka (Maza) Butigan, Erna Vuletić, Arsen Ereš, Lepa Kapović,
Ines Šuman, Borko Sušan, Zdravko Kapović
Drugi red: Dana Mataga, Sonja Nikolić, Gordana Filipović, Neven Ereš, Miro Milić,
Treći red: Boško Šiljeg, Zlatko Matić, Zvonko Vukša, Miće Dropulić, Andro Grossi, ?,
Jakov (Braco) Kapović
Četvrti red: Bogoljub (Ljubiša) Kapović, Mirko Čupić (ravnatelj škole), Ljubo Levantin (kapelnik)
Na Kotarskome festivalu u Makarskoj godine 1961. nastupio je i vokalni

oktet pod ravnanjem Mladena Montana (bivši ravnatelj Akademskoga zbora I.
208
kapovic.indd 208 2/3/12 2:41:21 PM

G. Kovačić iz Zagreba). Taj oktet označio je početak organiziranoga klapskog
pjevanja u Opuzenu jer se nakon njega osnivaju klape “Gusari”, “Forte-Opus”,
“Poletarci”, “Klapa Opuzen” i drugi.
Na prvome Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu (1967.) opuzenska kla-
pa “Gusari s Neretve” (slika 10.) bila je apsolutni pobjednik. Opuzenci osva-
jaju prvu nagradu publike, nagradu Plavoga vjesnika, nagradu Turističkoga
društva te još neke. Nakon tih uspjeha Mate Pečić, Slavko Jakšić i Boris Nikolić
osnivaju i pionirsku klapu “Poletarci”. Nakon uspjeha u Omišu snima se prva
omiška gramofonska ploča, Opuzenci nastupaju na postaji TV Zagreb zahva-
ljujući pomoći opuzenskoga Zagrepčanina Borisa Nikolića.
Slika 10. Gusari s Neretve, slijeva: Ivo Ključe Cigić, Velimir Vuletić, Dobro Ključe Pekar, Neven Ereš,
Dalibor Ereš i Ante Grossi Bambe
209
kapovic.indd 209 2/3/12 2:41:22 PM

MJEŠOVITI ZBOR SV. STJEPAN − OPUZEN
Skoro 50 godina časne sestre služavke Maloga Isusa djeluju u župi sv. Stje-
pana i njeguju sakralnu glazbu. Kao što je trupica oduvijek plovila Neretvom,
tako je i pučko pjevanje oduvijek uveličavalo bogoslužje te župe. Dolaskom
časne sestre Marinele Delonge i odmakom od tzv. pučkoga pjevanja počinje
kvalitetniji i stručniji rad zbora.
Godine 1991./92., u vrijeme uzbuna i straha, počeli su se spontano oku-
pljati većinom mladi ljubitelji sakralne glazbe koji se pridružuju postojećemu
crkvenom zboru. Pjesma je odgovor na riječ koja ih je dodirnula i pozvala na
zajedništvo i ljubav prema Bogu. Od početnoga jednoglasnoga i dvoglasno-
ga pjevanja zbor je u kratkome vremenu počeo pjevati vrlo zahtjevne skladbe
uglavnom četveroglasno (Beethoven, Handel, Marović, Dugan, Zajc...).
Velik broj mladih članova zbora potaknuo je kvalitetan rad, a nove skladbe
na nedjeljnim i blagdanskim slavljima bile su zapažene. Tijekom godina može
se reći da su ostvarili zapažene nastupe u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, u
mnogim našim gradovima te u hrvatskim katoličkim misijama u Europi. Nastupi
su koji se pamte i koji će svakako ostati u sjećanju nastup u Splitu kada su među
2.000 pjevača pjevali za posjeta Svetoga Oca, danas blaženoga Ivana Pavla
II. Treba se dičiti i nastupima u Lurdu, Fatimi…
Kvaliteta rada i mladenački entuzijazam donijeli su dva samostalna no-
sača zvuka “Molitva pod zvijezdama” i “S pjesmom pod zvijezdama”. Dobra
suradnja s Katedralnim zborom iz Mostara donijela je i novo iskustvo, sudjelo-
vanja u oratoriju “Drugo uskrsnuće”. Suradnja s Oratorijskim zborom donijela
je nova tri nosača zvuka: korizmeni “Narode moj ljubljeni”, uskrsni “Uskrsnu
Isus doista” i marijanski “Ljiljane bijeli”. U zboru je mnogo mladih, a zbor mla-
dih radi i nastupa i samostalno.
U župi neprekinuto djeluje i dječji zbor koji je i školski i crkveni. Dječji zbor
posljednjih 20 godina neprekidno sudjeluje na smotri dječjih zborova “Zlatna
harfa”. Sve skladbe za “Zlatnu harfu” uglazbio je prof. Živko Ključe. Rezultat je
tih nastupa 20 novih skladbi koje su u pripremi za novi nosač zvuka.
KULTURNO-UMJETNIČKO DRUŠTVO
Početkom Drugoga svjetskog rata zamire kulturno-zabavni život Opuze-

na. Međutim, odmah nakon rata aktivira se dramska sekcija. Prema dostupnim
podacima 1956. godine izvedena je drama “Bez krivice kriv” koju je režirala
Milica Maskareli. U Podgradini se oko novoizgrađenoga Doma kulture, u koje-
mu je uz područnu pučku školu i javna čitaonica, osnivaju dramska i folklorna
210
kapovic.indd 210 2/3/12 2:41:23 PM

sekcija. Udruženjem Kulturno-umjetničkoga društva “1. maj” iz Opuzena i Kul-
turno-umjetničkoga društva “Ivo Ključe Učo” iz Podgradine osnovano je godine
1975. Kulturno-umjetničko društvo (KUD) “Ivo Ključe Učo” Opuzen, čiji je prvi
predsjednik bio Mate Pečić, a tajnik Slavko Jakišić. Taj KUD bio je sastavljen od
mješovitoga pjevačkog zbora, dramske i folklorne skupine te likovne sekcije. U
sklopu društva godine 1978. osnovana je Škola limene glazbe, u koju je bilo
upisano 55 učenika. Školu je vodio Slavko Farac.
Taj KUD 1961. godine na Kotarskome festivalu u Makarskoj s baletnom
i dramskom sekcijom osvaja prvu nagradu. Dramska sekcija KUD-a izvela je
dramu “Otočanke” (1979.) autora Radovana Marušića, rođenoga 1932. godi-
ne u Metkoviću. Redatelj je i scenograf Mate Pečić. U drami su nastupali: Ante
Popović, Stipe Dujmović, Živko Odak, Marije Ključe, Olivera Pačikoleva, Mira
Marković, Ljubica Vidović, Nada Bilić, Vilma Dragobratović, Marija Popić, Ni-
kolina Bilić, Lada Bilić, Cecilija Curić, Vesela Oršulić i Jelena Radović.
Nakon toga nižu se uspjesi dramske sekcije uz iskusno vodstvo kazališno-
ga pedagoga Marija Miszmera.
Godine 1980. izvodi se drama “Osveta ruske sirotice” Henrija Rousseaua
te drama Mira Štefanca “Jučer popodne”. Drama “Konte Fifi Diogen” Braslava
Borozana izvedena je 1982. godine.
Na Republičkome natjecanju 1981. godine kazališni amateri Opuzena
dobili su vrlo visoka priznanja. Visoka priznanja dobili su i u Trebinju, na skupu
amaterskih društava bivše države.
NEKOLIKO RIJEČI O AMATERSKOME KAZALIŠTU U OPUZENU
Negdašnja varoš, općina pa na koncu i grad Opuzen oduvijek je imao

vezu s kulturom i kulturnim izričajem.
Osim o svima nam znanim glazbarima i likovnjacima često se još 50-ih
godina prošloga stoljeća govorilo i o amaterskoj sekciji i o “Zlatarevu zlatu”
Augusta Šenoe.
Opuzenci k’o Opuzenci više su pričali o raznim dogodovštinama prije,
za vrijeme i poslije predstave nego o samoj izvedbi (koja je uzgred budi reče-
no bila uvijek lijepo prihvaćena).
Spomenut ću primjera radi jednu zgodu s predstave u kojoj je Ivo Popić
Vanda glumio kip napola odjeven. Bila je zima (kako bi oni rekli − “svin šu-
ton”) i kad bi ga glumica polila “sićon ladne vode”, Vanda ne bi ni trepnuo.
To bi toliko oduševilo publiku da bi svi ustali i pljeskali. Više ih nije bilo briga
za predstavu.
211
kapovic.indd 211 2/3/12 2:41:23 PM

To govorim da bi se shvatio obješenjački duh koji je tada vladao u Opu-
zenu.
Isto tako treba reći da bi se kultura ili, bolje reći, kulturni život u Opuzenu
održavao od vremena do vremena. Nekoliko entuzijasta animiralo bi ostale
i tako bi to krenulo. Tako se dramska sekcija ponovno aktivirala 1978. na
poticaj sveprisutnoga i hiperaktivnoga Mate Pečića i Velimira Ključe u sklopu
KUD-a “Ivo Ključe Učo”.
Prva predstava, koju je počeo režirati Mate Pečić, zvala se “Otočanke”,
a dovršio ju je i postavio Mario Miszmer.
Najvažnija je (umjetnički gledano) stvar s te predstave plakat koji je izra-
dio Mate Pečić jer je upravo taj plakat te godine dobio nagradu za najbolji
kazališni plakat i bio mjesec dana izložen u jednoj galeriji u Zagrebu.
Dolaskom Marija Miszmera, rođenoga Varaždinca s 50 godina staža
u Kamernome pozorištu u Sarajevu, a priženjenoga u Opuzen, započelo je
najslavnije i najuspješnije djelovanje AKO-vaca − Amaterskoga kazališta u
Opuzenu.
Već prva predstava “Osveta ruske sirotice” pobrala je sve moguće nagra-
de na dalmatinskoj, regionalnoj i državnoj smotri na kojoj smo dobili nekoliko
Zlatnih maska, a Darko Popić, Mario Miszmer i predstava bili su posebno
istaknuti.
Bilo je tada užitak igrati u toj persiflažnoj predstavi Henrija Rousseaua −
carinika i slušati pohvale dr. Anatolija Kudrjavceva, Momčila Popadića, Jakše
Fjamenga i ostalih vodećih hrvatskih kritičara.
Genijalni pedagog i kazališni voditelj Mario Miszmer ubrzo je iskristali-
zirao nekoliko amatera koji su postali i vodeći kazališni amateri u Hrvatskoj.
Darko Popić, Miro Vidović, Ivona i Mate Erceg, Ljubica Vidović, Marija Ključe,
Stipe Dujmović i drugi igrali su predstave koje su oduševljavale zaljubljenike
diljem Hrvatske.
Ukupno je odigrano 37 naslova s oko 500 predstava.
Vrijedno je možda napomenuti da je i potpisnik ovih redaka nekoliko
puta proglašavan najboljim glumcem smotre. Posljednji je put to bilo u Obrov-
cu kada nije htio primiti nagradu od nekoga Bađe (kasnije jednoga od odmet-
nika u Domovinskome ratu) jer mu je uz trenirku želio dati i srpski opanak.
Posljednja predstava “Urotnici”, koju su igrali Darko Popić i Miro Vidović,
po riječima je redatelja Miszmera bila glumački najzrelija i najbolja. Odigrali
smo je i u suradnji s crkvenim zborom koji je otpjevao epilog Tita Strozzija i to
pjesmu “Sva se bijeli”, a nastupili smo s tom predstavom oko 87 puta.
Igrali smo je između ostaloga u Omišu za osmoškolce i srednjoškolce u
jednome danu šest puta uz stanku od petnaest minuta. Najdraži su nam na-
212
kapovic.indd 212 2/3/12 2:41:23 PM

stupi bili oni za naše borce u Domovinskome ratu 1993. kada se glumilo na
nekoliko stotina metara od prvih crta obrane.
O tome se ansamblu može mnogo toga pričati, no ograničeni smo veli-
činom teksta, a neki su od glavnih aktera nažalost preminuli: Mario Miszmer,
Darko Popić i Stipe Bek Dujmović. Ako se ukaže prilika, mogu kao živući akter
pomoći i u širemu prikazu.
P. S.
Čuo sam da se jedna generacija opuzenskih amatera opet sprema nasta-
viti put onih iz 50-ih i nas iz 80-ih s novim dramskim i kulturnim životom.
Želim im sreću jer Opuzen to zaslužuje i ima što ponuditi.
Miro Vidović
PRIREDBE
Zloglasnom Kraljevskom diktaturom 1929. godine zamire opuzenski kul-

turno-zabavni život. Zabrani unatoč oni najhrabriji i najodlučniji pod vodstvom
Željana Markovine, a u sklopu dramske sekcije izvode na radost i zadovoljstvo
cijele Neretve dva vrijedna dramska djela: “Graničari” i “Zlatarovo zlato”. Že-
ljan Markovina, scenograf, kreator lutaka, glumac i redatelj u časopisu “Lutka”
Zagrebačkoga kazališta lutaka br. 1/1995. svjedoči ovako: “Završio sam real-
nu gimnaziju u Splitu 1928. godine i prvo mjesto službovanja bio mi je Opu-
zen. U tome gradiću postojala je amaterska družina, u čiji sam se rad odmah
uključio. Moja prva lutka načinjena je upravo za njih. Upute za izradu lutaka
dobio sam od Župe sokolske Mostar i to na češkome jeziku. Tekst i upute preveo
mi je Čeh Fiždalek, učitelj pletarstva u školi u Opuzenu. Prva moja lutka zvala
se Kićo Sokolić. S tom predstavom obišli smo Neretvansku dolinu i poluotok
Pelješac.”
Posebno treba istaknuti dramsku sekciju koja nije zaboravljala važnije da-
tume iz hrvatske povijesti. S ponosom ističemo da je dramska sekcija 1936.
godine izvela melodramu “Govore naši velikani” u čast stote obljetnice hrvatske
himne “Lijepa naša domovino”.
Poznate i rado gledane predstave bile su već spomenute “Osveta ruska
sirotica” i “Otočanka” te komedija Fadila Hadžića “Dobro jutro lopovi” kao
i igrokazi “Sretno svima” i “Plava boja snijega” koje su šk. god. 1980/81.
izvodili članovi školske dramske sekcije. Na kraju su školske godine, 24. lipnja
1956. učenici Osnovne škole izveli predstavu “Družba Pere Kvržice”.
213
kapovic.indd 213 2/3/12 2:41:23 PM

19. svibnja 1957. učenici škole izveli su dječji igrokaz “Šegrt Hlapić” u
režiji Mirka Čupića, a u scenografiji Branimira Ključe i Mate Pečića te uz glaz-
beno vodstvo Ane Košarić (Babuška). Glumili su: Ante Čović (Šegrt Hlapić), Ne-
venka Grković (Gita), Bogoljub Kapović, Smiljan Popović, Krešo Čelar, Duško
Radić, Ante Dropulić i Mijo Dujmović.
Opuzen je imao i VIS “Bagatele” (1969.) koji su činili: Miro Curić, Tonći
Glasović, Živko Ključe i Slobodan Šutić.
Zahvaljujući Mariju Miszmeru, kojega je ratni vihor 1943. godine iz rod-
noga Varaždina donio u Opuzen, i njegovim druženjem s boemom i eruditom
Matom Pečićem kazališni život Opuzena postaje još bogatiji. U prvim predsta-
vama koje se priređuju u Opuzenu Mario Miszmer pojavljuje se kao redatelj,
glumac i pisac dramskih tekstova.
Iz toga doba vrijedno je spomenuti izvođenje Molièreova “Uobraženoga
bolesnika”. Na repertoaru su bile i dvije predstave “Teži slučaj” i “Krčmareva
kći” koje je napisao, režirao i u njima glavnu ulogu igrao Mario Miszmer,.
Pod vodstvom Marija Miszmera opuzenski su dramski amateri izveli: “Jučer
popodne”, “Šest lica traže pisca”, “Može li se umrijeti u snu”, “Bila je to ševa”,
“Sonetna šutnja” i “Osveta ruske sirotice”.
Kazališni amateri škole 1954. godine izveli su predstavu “Bez krivnje kri-
vi” u kojoj su među ostalima glumili Vesna i Šime Magaš te Frido Šuman. Na
natjecanju amaterskih kazališta Dalmacije u Posedarju 1983. godine Opuzenci
su nastupili s dramom Dragoljuba Jenkina, a pod redateljskom palicom Marija
Miszmera.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća đaci osnovne škole izvodili su kaza-
lišno-glazbeni igrokaz “Ciganska princeza”. Redatelj je bio Mirko Čupić, a
glazbeni dio vodio je Jakov Miculinić. Glavnu ulogu (Ciganka) igrala je Erna
Vuletić, a jednu od zapaženijih muških uloga igrao je Živko Odak.
Uz nekoliko vjerskih društava treba posebno istaknuti bratovštinu Presveto-
ga Sakramenta. Bratovština je osnovana 1759. godine na poticaj makarskoga
biskupa Stjepana Blaškovića i, prema našim spoznajama, najstarije je vjersko
društvo u Neretvi. Zapisnici i pravila bratovštine i danas se nalaze u župnome
uredu.
Bratovština je brojila 22 člana, a 1840. godine broj je članova porastao
na 70. Bratovštinu su činili članovi različitih staleža, a članovi su mogle biti i
žene.
Posljednjih desetak godina važni kulturno-zabavni sadržaji okupljeni su
u manifestaciju “Opuzensko lito”. Od početka srpnja pa do kraja kolovoza
Opuzen je središte zabave u Neretvanskoj dolini. Opuzenska Pjaca, Poljanica
Mate Pečića, Likovni salon, čitaonica i Riva mjesta su gdje se održavaju kon-
certi, kazališne predstave, predstavljanje knjiga ili likovnih radova te razne
214
kapovic.indd 214 2/3/12 2:41:23 PM

druge priredbe. U sklopu “Lita” održava se festival zabavne glazbe “Melodije
hrvatskoga juga”, kojemu je pokretač bio Jozo Mušan.
LIKOVNI SALON OPUZEN
Rad Likovne sekcije KUD-a “Ivo Ključe Učo” ogledao se u djelatnosti “Li-
kovnoga salona Opuzen”. Ova sekcija afirmirala je nekoliko svojih članova:
Branimira Ključu, Smiljana Popovića, Antu Dragobratovića, Ratu Čovića itd., a
Likovni salon bio je i mjesto na kojemu su izlagani radovi afirmiranih hrvatskih
slikara: Bukovca, Medovića, Becića, Jozića, Radića, Tikveše i drugih.
GALERIJA STEĆAK KLEK I NERETVANSKA RIZNICA UMJETNINA I

INIH VRIJEDNOSTI
U Likovnome salonu, koji je tada bio na opuzenskoj Pjaci, godine 1980.

održana je i prva skupna izložba članova Galerije Stećak Klek koja je te godine
osnovana, koju su uz pokretača književnika Stjepana Šešelja, činili akademski
slikari Branko Čilić, Zlatko Keser, Vatroslav Kuliš, Hrvoje Šercar, Antun Boris
Švaljek te slikar Joža Turković.
Galerija Stećak Klek već godine 1981. ima uređen svoj izložbeni prostor
u Kleku, u bivšoj mlinici maslina, tako da se od te godine izložbe priređuju
u ljetnim mjesecima, srpnju i kolovozu, po dvije u prostoru Likovnoga salona
Opuzen i u Galeriji Stećak Klek. To dvojno izlaganje traje dok postoji likovni
salon, koji je nažalost ugašen nekoliko godina kasnije. Otada Galerija Stećak
Klek izlaže uglavnom u prostoru u Kleku te povremeno u Opuzenu, Metkoviću,
Pločama, Zagrebu, Širokome Brijegu i u inozemstvu, u Parizu, Beču... Nabrojit
ćemo tek neka od imena ljudi koji su, osim članova galerije, izlagali u organi-
zaciji Galerije Stećak Klek: Frane Paro, Rudi Labaš, Edo Murtić, Ivan Lacković
Croata, Kruno Bošnjak, Zlatko Prica, Sofija Naletilić Penavuša, Stipe Sikirica,
Anton Cetìn, Vasilije Josip Jordan, fra Blago Karačić, Domagoj Gabrić, Niko-
la Popić, Blaženka Salavarda, Mirko Stojić, Marija Zrno, Ivica Vlašić, Željko
Prstec, Zlatko Kauzlarić Atač, Josip Grgevčić, Ivica Šiško... Od godine 1991.
izložbe se upriličuju i u Dvoru Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti u
Podgradini 41, u prizemlju Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti, ute-
meljene godine 1991., u kojoj je pored izložbenoga prostora uređen i uredski
prostor te fundus umjetnina, na katu bivše pučke škole.
Važno je ovdje navesti da je Neretvanska riznica pokrenula i svoju naklad-
ničku djelatnost i dosada je u njoj objavljeno četrdeset i četiri naslova, među
215
kapovic.indd 215 2/3/12 2:41:24 PM

kojima je i šest zbornika s Neretvanskih književnih, znanstvenih i kulturnih su-
sreta, koje organizira Neretvanska riznica i Hrvatska kulturna zaklada, a bili su
posvećeni fra Andriji Kačiću Miošiću, don Mihovilu Pavlinoviću, fra Luki Vlad-
miroviću, Ivi Lendiću, Stojanu Vučićeviću, Nikoli Buconjiću i fra Stanku Petrovu.
Iza svakoga susreta ostaje i brončana ploča u spomen na te velikane hrvatske
pisane riječi, tako su dosada podignute ploče u Opuzenu, Metkoviću, Pločama,
Turkovićima, Janjini i Neumu.
ZABAVNE UDRUGE
Posebno ističemo grupu entuzijasta okupljenih u udruzi “Pivčeva kala” koji
sudjeluju u gotovo svim manifestacijama u Opuzenu. Valja posebno istaknuti
da su oni organizatori vrlo popularne i dobro posjećene fešte “Brudetijade”.
Tridesetak ekipa natječe se u pripremanju poznatoga neretvanskog brudeta od
jegulja i žaba.
Ipak od svih kulturnih i sportskih priredbi nastalih u opuzenskoj radionici
zasigurno je jedna od najatraktivnijih sportskih manifestacija uopće “Maraton
lađa” (slika 11.).
Slika 11. Lađari na startu Maratona u Metkoviću
Taj sportski spektakl na kojemu se natječu veslači na 22 km dugoj dionici

rijeke Neretve od Metkovića do Ploča osmišljen je upravo u Opuzenu. Idejni je
216
kapovic.indd 216 2/3/12 2:41:24 PM

tvorac maratona Milojko Glasović. Ovaj sveneretvanski sportski događaj plijeni
svojom atraktivnošću i izravno ga prati pedesetak tisuća ljudi. U utrci sudjeluje
tridesetak lađa, čije posade čine Neretvani, prijatelji Neretve te u posljednje
vrijeme i Talijani iz pokrajine Molise. Zahvaljujući televizijskomu praćenju ma-
ratona, ljepotama neretvanskoga kraja divi se cijela Hrvatska.
Da opuzenska radionica ima još puno toga kazati i dati, dokazali su ovo-
ga ljeta i mladi entuzijasti koji su organizirali prvi Opuzenski filmski festival
(OFF). U sedam dana festivala prikazano je 77 dugometražnih i kratkometraž-
nih domaćih i stranih filmova, organizirana radionica na kojoj su osmišljeni i
snimljeni kratki filmovi prikazani zadnjega dana. Velika gledateljska energija
oslobođena tih dana na Pjaci i Rivi dokaz je da je OFF tim uspješno obogatio
kulturni život Opuzena.
Literatura:
1. Don Jozo Bebić: Župa Opuzen, Župski ured Opuzen, 1983.

2. Ivo Smoljan: Neretva, Galerija “Stećak”, Klek, 1988.
3. Ivan Jurić: Dvjestota obljetnica Osnovne škole u Opuzenu 1978. − 1998.,
Osnovna škola Opuzen, 1998.
4. Miroslav Klemm: Galerija Stećak Klek 1980. − 2000. Neretvanska riznica
umjetnina i inih vrijednosti 1991. − 2000., Opuzen, 2000.
5. Mihovil Vukša: Opuzen − prošlost i sadašnjost grada, Matica hrvatska ,
Ploče, 2002.
6. Ivan Jurić: Spomendani iz prošlosti Donjeg Poneretavlja, 1996.
7. Gradovi i općine RH, publikacija, 2007.
Zdravko Kapović, Zagreb

Aida Bjeliš, Opuzen
217
kapovic.indd 217 2/3/12 2:41:24 PM

BIL SAN NA DRIVSKOJ PJACI
Ilij!!! Antička Troja na Neretvi. Trojanska postojbina na našem obitavalištu.

Je li iz Neretve kretao Odisej na svoja putovanja? Je li u Neretvi začeo Homer
Ilijadu i Odiseju? Je li se ovdje vodio rat zbog lijepe Helene? Skice, kojima nam
otvori mrenaste oči meksički filolog Roberto Salinas Price, na temelju opisa iz
Ilijade, neporecive su. Posve odgovaraju izgledu iz ptičjih visina, iz cvrtkutnih
sloboda kao i iskopine iz ranoga željeznog doba. I opisi mjesta, hramova i pa-
lača, imena savezničkih gradova, otoka, trojanskog zaleđa potpuno se slažu.
Čak i putanja Sunca koje se "rađa iz mora" samo je moguća sa zemljopisne
širine Gabele, a nipošto Hissarlika u Turskoj. Nije li Heinrich Schliemann bio
svjetski pustolov, trgovac, prepredenjak...
Zvijezde koje se spominju u Ilijadi, a koje opisuje Homer, mogu se vidjeti
samo s toga mjesta. Tu gdje sjeverni vjetar puše s juga, a južni sa sjevera (Poči-
telj); gdje jedna rijeka teče do podne nizvodno, a od podne uzvodno (Krupa);
gdje se druga rijeka triput rađa, triput ponire, rađa se, izvire i umire, i svaki
put kad rodi se, oko sebe stvara dolinu sve plodniju i plodniju, a najplodniju
kod svog ušća gdje uvire u Neretvu, gdje joj umire ime... Tihaljina, Mlade, Tre-
bižat. Od te srcolike, zmijolike hraniteljice, podzemnice, nadzemnice, tribalo
je bižat. I (p)ostade Tribižat. Tragom narodnih priča, prelistavanjem požutjelih
knjiga otvara se svaka priča, zakopanka. Koliko još zakopanaka ostavljenih
od predaka čamuje, gnjije, šuti i čeka otkopnika za svjetlost dana. Otkud da se
baš ovdje pleše kolo trojanac? Kolovratno kolo, vrtikolo. Prastari je to ples koji
se pleše na brojanje do pet, uz pripjevke prigodnih pjesama: "Ispod duba voda
buba, rode moj, rode moj."
Driva se rodiše iz duba i ispod duba gdje Neretva buba. Gojeći se mo-
drinom njezine vode, s njom su stasali. Rasli. Debelili. Pružali trgovačke pipke
i uzvodno i nizvodno, hobotničarski. Driva!!! Kakva sočna ikavica! "Ja, ban
Tvrtko, držahota Driva i Ostrožicu i Gradec i Dvorište, četiri trge moje..., pisa
knez Vladislav, sin hercega Stipana: a to jest na Drivih." "Da vi dam drevo da
žito vozi iz Luke u Ol’miš...", diktira kralj Ostoja dvorskom pisaru. Sama riječ
luka višeznačna je. Znači plodnu zemlju i mogućnost pristajanja lađa. Vjerojat-
no je to bio razlog da se područje oko Neretve nazove župom Luka u Humskoj
218
Krmek-bil san-k.indd 218 2/1/12 5:48:08 PM

Zemlji. Obuhvaćala je ona prostor donje Neretve, na obje njezine obale, pa
sve do poviše Čapljine. Najvažnije naseljeno mjesto na prostoru župe Luka
svakako je bilo trgovište Neretva (Driva), kasnije Gabela. Driva dobi ime od
riječi drvo (drivo, lađa).
Prvi put se spominje trg Narenta (Driva) u jednoj dubrovačkoj listini 1080.
kad je kupljen kao rob Marcus de Radoslaus de Narento. Od toga prvog spo-
mena često mijenja ime baš kao i sama Neretva: Mercatum Narenti, Mercato
Narenti, Portus Narenti, Scala di Narente, Capito Nel Borgo di Narente (burgos,
borgo označava naselje s utvrđenjem), Fiume di Narente, Il Mar Narente, Il Golfo
di Narente.... Uglavnom su to imena koja su nadijevale Mletačka i Dubrovačka
Republika. Trg Neretva (Driva) bijaše kolonija Dubrovačke Republike te stoga Ne-
retvi ima zahvaliti za svoj procvat, a napose gospodarski uspon. Većina lutajućih
povjesničara tvrdila je da se trg Narenta, Drivo, Driva, nalazio na mjestu da-
našnje Gabele. Međutim, sustavnim je istraživanjem utvrđeno da je trg Narenta,
Narentum, Driva bio u današnjemu mjestu Tersani − Skočimu, na području sela
Višići, preko puta Gabele, a između rijeka Krupe i Neretve. Prvi koji ustvrdi da se
trg Driva nalazi na desnoj obali Neretve bijaše don Rade Jerković.
Tersana označava mjesto za smještaj lađa. Dubrovčani su upotrebljavali
riječi Arsanum, Arsanarium, Arsanatus koje također označavaju mjesto gdje su
počivale lađe. Čitav prostor zemljišta na desnoj strani rijeke Krupe do Neretve
i Skočima, nasuprot Gabeli, povijesni izvori nazivaju Narenta, Narentum, Na-
rente, Neretva, Neretvanski grad i katkad Gabela (prvi put 1399. po carinar-
nici). Tijekom vremena ime Gabela ostade i uvriježi se sve do današnjih dana.
Tako je i grad Novi, koji izgradi hrvatsko-bosanski ban Stjepan II. Kotromanić
na mjestu današnje Gabele, izgubio svoje ime i stopio se u Gabelu (Čitluk).
Dubrovnik je u Narenti imao i svoga konzula koji se spominje u jednome izvoru
kao Stojislav Zakarija sa stanom u mjestu Tvrdoći (for Narenti loco Tuerdochi),
utvrđenje u kojemu je prebivao.
Najčešće spominjana crkva u povijesnim vrelima u Hercegovini zasigurno
je crkva sv. Stjepana u Gabeli, koju podigoše Dubrovčani. Nekoliko puta je
rušena, popravljana i ponovno podizana. Pri jednom takvom građevinskom za-
hvatu 1957. uz sjevernu fasadu crkve pronađeno je nekoliko ulomaka stećaka
s ukrasima. Pod pritiskom je Turaka 1539. iz Gabele (Čitluka) prenesen Gospin
kip u Jelsu na otoku Hvaru. Postavljen je na glavni oltar crkve. Udarom je gro-
ma 1771. taj kip uništen, ali i danas u navedenoj crkvi postoje dvije natpisne
ploče posvećene Gospi iz Čitluka. Isto tako kad su se mletački vojnici, a s njima
i žitelji Gabele, povlačili ispred turske sile početkom 1716., prenesen je jedan
broj crkvenih predmeta i zvona u Opuzen, gdje je novosagrađena crkva dobila
svoga zaštitnika sv. Stjepana, po staroj crkvi u Gabeli. U Gabeli nahodimo još
tragove crkava sv. Ante, sv. Marka i sv. Ane.
219

Sve mi ovo priča rijeka u protoku i pronosi svoju priču ušću na usolu. I još
bi mi nešto kazala, ako bih htio čuti i tu priču, gdje trgovci riču, podanici kliču,
robovi plaču, vjetrovi zaborava fijuču... Priču gdje se svadbovalo, ratovalo i
umiralo, a Bogu se molilo i opstajalo. Pa zašto ne, okrećem se zelenookoj za-
vodnici, vodi pravodi, nek’ priča brbljivica! Narenta bijaše opasana i drvenim
pleterom 1399. kada je drivskom carinom upravljala kneginja Vlada Radivoje-
vić sa sinovima u ime hrvatsko-bosanskog kralja. Zamišljam pleterom optočenu
riku od Struga do Gabele. Nitko ne može izbjeći carinu, Skoro, pa je tako i
danas, samo malo nizvodnije.
Vidim Drivsku pjacu. Načičkane trgovine jedna do druge, stovarišta za sol,
skladišta za razne robe, carinarnica, vinski podrumi, stovarišta drveta, kože,
žita, stoke, pisari i kancelari umaču pero u tintu, sabiraju, množe, talože... Pisar
Teodor Nikolin, kancelari Maroje Rikalović, Gojislav Radosalić, Ostoja Radosa-
lić zbore hrvatskim jezikom, bilježe hrvatskom ćirilicom. Svi dućani izgrađeni
od drveta. Od Tersane do Višića sedamdeset i sedam ćilita (katanaca na duća-
nima). Otimaju se Dobra, Stojana, Tvrdislava, Grlica, Bogdana, Bratoslava...
Zapomažu, ali najpoznatiji trgovci robljem Dabiživ Đavolica i Vlahota Zugotić
milosti ne imaju. Prodaše sestre u Mletke, proklet im svaki dukat koji ih dopade
šaka, prokleše ih hrvatske suze.
"A Driva da stoe kako to i stoe gdi no su sada", stoji u ugovoru Ivaniša
Vlatkovića s Dubrovčanima. Vojvoda Sandalj dobivao je 120 dukata godišnje
od carina Drivskih. Tvrtko I. mastio je brke s 6.000 perpera godišnje za najam
trga u Drivima.... Okrećem joj leđa... Vodi... Hvata me za dušu... Ima još, ima
još... Al’ ne čujem je više od bezbroj puta sprženih Driva Prometejovom vatrom,
ne čujem je od rike turskih i mletačkih topova, od zveketa oružja, od gaženja
neprijateljskih kopita... Još mi je prohoditi kroz Huminu. Sa mnom ustaju za-
boravljeni upokojeni predci i balaju uz lindžu, meni najdraže trojanac kolo. Ilij
kolo!!!
220

KOMENA HUMSKA ZEMLJA
Prije no što Hrvati svojom domovinom nazvaše ozemlje na kojem danas
obitavaju, na njem se igra trojanac, bala se kolo trojansko, potom kolo ilirsko,
poguraše se kulture helenska i rimska. Rimljani nadjačaše. Kad Hrvati zapo-
sjedoše ostatke bijelih gradova, kula, utvrda, štono barbari ne uspjeli rashrpiti,
zavukoše se pod krilo latinsko. Razasuti kami s posutim slovnim uresima odzva-
njali su latinštinom u uhu dóšlã sa Zakarpatja tako umilno dok ih čulo sluha ne
priljubi, pak poče zboriti pokraj svoga i tim jazikom. Najznatnije što došljaci
priljubiše bješe crkva i vjera u jednoga, u pravoga Boga.
Neka hrvatska plemena zapade zemlja kamena, prohodnih kamenitih
visočina, gora i vrleti, špilja podzemnica, koje u prošlosti naseljavahu ilirski
Daorsi pokoreni moćnim rimskim legijama. Osunčani južnim suncem stopiše se
s kamenom. Prozvaše ih jednostavno Komeni (Kameni). Sljubiše se i s vodom
koja iz nadsvođene Zelene pećine izbija šumno, vri, šiklja, kuklja te je krstiše u
Bona, Buna (dobra, lijepa). Ponad njezinih strmina sagradiše grad od kamena
nazivajući ga Humi, Hum. Kameni Komeni potekoše, pobrziše, poslapiše s vo-
dom niz kamen napučujući zemlju pustopašnu. Prozvaše je Humskom Zemljom,
a njih braća koja se nastaniše uz more zvaše Zahumljani, oni koji obitavaju iza
brda. Pustolovi nađoše smiraj. Razmiliše se svuda uokolo po humovima preko
tri vode studene, preko tri gore zelene, iza mora i mramorja.
Plemena hrvatska počeše se okupljati oko svojih banova, vojvoda i župana,
a ban Tomislav uspe se iznad drugih i okruniše mu glavu kraljevskom krunom.
Zaživi kraljevstvo hrvatske krvi. Ali i bani i vojvode imaše prevelike ovlasti te pade
kraljevstvo hrvatske krvi. Zaživi kletva kralja Zvonimira "Da bi veće nigdar ne
imali gospodina od svoga jezika, nego vazda tuju jeziku podložni bili".
Bona svoju snagu podari povodnom Skamandru da objača. Kud’ voda
− tud’ i Humljani sve do omaka rijeke, do ušća. Zabilježi biskup Grgur Bar-
ski u Regnum Sclavorum devet humskih županija: Stantantia (Primorje), Papua
(Popovo), Yabsko (Žaba), Luka, Velika (Veljaci), Goromita (Gorska), Vecenice
(Večerić), Dubrave i Debre (Dabar). Zahumlje spominje i u desetom stoljeću
Konstantin Porfirogenet donoseći granice toga područja koje su uglavnom ome-
đivale prostor od Dubrovnika do Neretve i preko nje.
Nesloga bana i župana hrvatskih nasloni Hrvate s Mađarima od godine
1102. do 1437. Kraljevstvo se raskida u više banovina. Tako se odvoji samostal-
221
Krmek-komena-k.indd 221 2/1/12 5:48:43 PM

na Bosna koja se uzvinu do hrvatsko-bosanskog kraljevstva te pokuša oko sebe
sabrati raskidani narod. Komeni Hrvati priznaše vlast kraljeva bosanskih, braće
po krvi. "Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po
milosti božijej gospodin vsim zemljam’ basan’skim, i Soli i Usori i Dolnjim krajem,
i Hlmske zemlje gospodin..." iščitavamo iz povelje Stjepana Kotromanića.
No, hrvatsko-bosansko kraljevstvo brzo iznemognu jer u njegovu vrtu pro-
cvjeta patarenski crni cvjetić koji se ubrzo raširi u bokor te bi mamac ubiranja
raznim cvjećoljubcima koji u olujama i nepogodama nasrtaše na nježne, nevre-
menom izmamljene biljke. Najveći ljubitelji prirode bijahu Česi, Mađari, Nijem-
ci i Poljaci koji pod znakom križa navaljivahu u bosanski vrt. I pokleknu cvjetić
pred kršćanskim zapadom, a Venecija zagospodari Dalmacijom. Početak je to
pada hrvatskih zemalja, al’ jadima nije kraja. Počinju tamna stoljeća zacrnjena
vjerom Muhamedovom. Polumjesec navali obasjavati hrvatske zemlje s jednom
jedinom željom − da mu se križ pokori. Započinje doba krvožednih vojni. Hr-
vati se zalud braniše od sile turske koja naumi iskopati grob hrvatskom narodu.
Šaptom Bosna pade! Ostade iz tih vremena poruka koju hrvatski narod prihvati
kao poslovicu te je rabi do dana današnjega. Svaka gruda hrvatske zemlje
natopi se krvlju mučenika. Hrvati sreću preusmjeruju na habsburšku kuću.
Zanimljivo je spomenuti turske nakane iz onoga razdoblja. Kako bi naselili
osvojene zemlje i umnožili vojničku snagu, Turci su zarobljavali što su mogli
više naroda u zemljama u koje su prodirali. Zarobljenike bi preveli na islamsku
vjeru pa ih potom naseljavali u osvojenu zemlju. Mladiće bi uvrštavali u vojsku,
a zarobljenu djecu odgajali bi za janjičare i državne upravitelje. Na taj su
način Turci počeli s islamiziranjem hrvatsko-bosanskog kraljevstva sedamdeset
i sedam godina prije nego što su osvojili našu zemlju. Posljedice tih podlih tur-
skih nakana posijanih po hrvatskim zemljama, Bosnom i Humskom Zemljom,
zauvijek su promijenile nasad u našem vrtu.
Za svoje posjede izvan gradskih zidina Dubrovčani su Zahumljanima pla-
ćali porez zvani mogoriš. Sporovi su se rješavali na stanku (ugovornom mjestu),
a mogoriš su uzimali humski knezovi i njihovi nasljednici. I danas pravoslavci
Hercegovce od Mostara do Ravnog zovu Humljanima, a mi njih Gornjašima.
Tko god je slovno prohodao kroz ovaj moj prošlokaz teškoga hrvatskog vre-
mena, taj je spoznao snagu i vjeru hrvatskog naroda, a taj će vjerovati i u
budućnost svoga roda. Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom ako zaključim
na kraju kako nas sva današnja ratna i politička događanja podsjećaju na ona
nekadašnja − nisu laka, ali nisu ni mnogo teža. Tvrd je orah hrvatski narod.
Mnogi su slomili zube htijući ga zagristi. Doduše, na njegovu stablu rastu danas
razni plodovi. Kako i ne bi, kad je kalemio rane, kako je tko lomio grane!
222
Krmek-komena-k.indd 222 2/1/12 5:48:43 PM

OD SKAMANDRA DO NERETVE
Kad i kako je potekla, ne pamti nitko. Kako je dobila ime, također ne mo-
žemo otkriti, ni po usmenim predajama, ni po uščuvanim zapisima. Možemo
samo nagađati. A ja volim nagađati. U početku bi Skamandar, zatim Nar,
Naro, Naron, Narona, Naruta, Naronta, Orontius, Narenta, Arenta. Izviruć
ispod planine Jabuke, ime joj je vrludalo, baš kao i ona sama, lijevo-desno, sve
dok se ne smiri i ugnijezdi u Zemljinoj kori, baš kao i njezino ime − Neretva.
S prvim usmjerenim kretnjama svoga toka ponaša se kao beba, nejako,
nevino, zaigrano, kao da se osmjehuje prvim klisurama između kojih protječe.
A onda raste, buja kao dijete dobiva snagu od potoka s okolnih planina, penje
se u visine, bubri od pritoka da bi narasla do Opasnice, goropadne kamene
djevojke koja ne trpi suprostavljanja. Baš tu je čovjek pogriješio. Pregradio ju je
centralama, stavio ju je u okove, podrezao joj kosu kao Samsonu na spavanju
za ljetnih žega i misli jadan kako je pobijedio, ukrotio stoimenu Čudesnicu,
zagradio Plavnicu, pokorio Rugalicu.
Danas uglavnom mirno zamire u Jadranskom moru. Prikupivši snagu, kat-
kad se pobuni protiv okova, nasipa koji je stješnjuju. Tek toliko da upozori. Tu
sam! Kako me god okovali, stiskali i presijecali, uzalud vam je. Ja ću izići kad
ja hoću. I izlazi kad hoće i kad ne će. Od samih početaka ljudskog bivstvovanja
čovjek je živio u njezinoj blizini, ali je se klonio te je svoje nastambe gradio u
vodenim nedostupima. Ali kako je voda mirovala, kao zmija ljutica zatečena
hladnoćom, čovjek joj je prilazio sve bliže i bliže. Osokoljen umirom Ljutice,
okuraži se i poče graditi nastambe uza samu vodu misleći kako ju je pripito-
mio, kako joj je izvukao otrov iz zuba te da ga nema čime ujesti. I opet čovjek
pogriješi!
S prvim sunčanim zrakama Ljutica se poče micati i čuditi ljudskoj gluposti.
I poče peckati, sad ovdje, sad ondje. U međuvremenu je čovjek naučio graditi
splavove, lađe jedrice, dvojedrice, trojedrice. U trgovačkom zanosu zaboravio
je na snagu Goropadnice misleći kako ju je ukrotio kao divljeg konja te će ga
slušati bez pogovora. Ali to nije isto. Njezina se snaga zahuktava kao kad
milijuni konja nagnu u stampedo. Nije se rodio tko je zemlji ugodio! A tek
protuslovio! Ali, čovjek u svojoj gluposti ide još dalje. Gradio je cijela naselja
223
krmek-skamandre-k.indd 223 2/1/12 5:49:23 PM

uza samu vodu, a najveće koje niknu u njezinoj blizini nazvaše Narentum,
Naronum, Narona, u vodenu čast.
Zaredaše ratovi, zamoriše kuge, zaplakaše majke, zakrvaviše vode. Ze-
lenooka rijeka prekri se crvenim mrljama provozeći stoljećima tjelesa mirnika i
nemirnika. Prve odličnije neretvanske suze pripisuju se Teuti, kad joj brodovlje
potonu poraženo. Ilirik postade rob na kućnom pragu. Odgojnik Romulove
vučice zavlada Neretvom. Obdari je kamenim uresima. Izgradiše veličanstvene
hramove, putove, kazališta, trgove, zidane mostove... Ne bi takve ljepote i ugo-
de od Dunava do mora. Sve dok kuga ne zazva rimljanski plač. Ta tko bi drugi
nego voda! Opet nosi na leđima kosti svojih odličnika. Što kuga ne mogla,
popališe i srušiše barbari.
Na opustjele obale umorne Neretve, istočni carevi pozvaše naše pradje-
dove, Hrvate iz zakarpatskih strana. Molba je jasna! Obraniti i očuvati ono što
je ostalo od neretvanskog blaga. Kad stigoše naši predci, donesoše sa sobom
Svantovita, Svetovita, Sutvida, Svevida, Svetog Vida. Na ruševinama izgradi-
še naselja, nazivajući ih svojim imenima Vid, Vidoški, Vidoštak, Vidoštica...
Zatekoše rijeku s imenom Narenta, Arenta te joj predjenuše ime u Nerethus,
Nerethua, Neretva. U krajevima iz kojih doseliše ostaviše dvije Nerethue. Jedna
je desni pritok Kljazme, a druga lijevi pritok Solanie. Solanica je desni pritok
Volge i na njezinoj obali ostaviše gradić Nerehta. Ostaviše i Neretu − desni
pritok zapadne Dvine; Nericu − lijevi pritok Pečore; dvije Nerle − jedna je desni
pritok Volge, a druga lijevi pritok Kljazme. Ostaviše i jezero zvano Nero.
Kako su Rimljani zavoljeli Neretvu te kako im bi lasno trgovati u njezinim
pristaništima, s nasljednim pravom pojavljuju se Mlečani. Ali zalud! Naši pred-
ci, Domagojevi strijelci, ovim krajem gospodovahu. Prijelaz i trgovina plaćahu
se neretvanskom knezu. Kušali su Mlečani bojnu sreću i na moru i na kopnu,
ali su u pravilu ostajali kratkih rukava. I ne samo rukava, ostajali su i bez
brodovlja i bez života. Zabilježena je pobjeda Neretvana 887. godine nad
duždom Petrom Kandijanom, a meni je osobno zanimljivo slavlje u Neretvi koje
ovjekovječi zapisničar: "Od Cetine do Stona, od Livna do Konjica, sve pade u
polje pod Vido!" Narod je prekrio cijelu poljanu da ga bi nemoguće pogledom
uobručiti.
Slijedeći braću Primorce i Zagorce i Neretvani skidoše sa sebe poganski
oklop, priznajući pravoga Boga. Pokrštenje se zbi poslije 879., za hrvatskog
kneza Branimira (879. − 892.) Redovito su perušali protivnike, i na kopnu i u
vodi, sve dok se ne zakopa kamen temeljac hrvatske nevjere. Nastade poslo-
vica: Što sila ne mogla, izvojeva nevjera! Mletci oteše slobodu. Turci razrušiše
domove i poislamiše narod. Ali opet spješi poslovica: Svaka sila za svog vijeka!
Prođe i turska era vladanja. Austrougarska vlast kratko trajaše. U istom stoljeću
navali se srpski biljac u dvije boje, kraljevskoj i komunističkoj. To je onaj isti
224

biljac koje Turčin donese sa sobom, imajući na pameti pokvaren plan, uništiti
ime Hrvatsko za sva vremena.
Promijeni se mnogo gospodara, podijeliše Neretvu na dvije zemlje, tako
da je danas rijetkost čuti od nekoga tko živi između Konjica i Čapljine da će za
sebe tvrditi da je Neretvanin. Jer, kao po pravilu, Neretvani su od Metkovića do
Ploča. A to nije točno! S visokoga kamena ponad Neretve, gdje izgradih svoj
dom, siguran da me vodena kučibaba ne će prikučiti, morao sam prohodati
neretvanskim imenom u ovome prvom izvješću de terra Humie (iz Humske Ze-
mlje) i podijeliti s čitateljima bogatu prošlost Neretve te pokušati objasniti zašto
je volim i zašto se osjećam Neretvaninom!!!
225

OPUZENSKE SLIČICE
RIJEČ NA POČETKU
Kako vrijeme više odmiče, sve me jače pritišće obveza da se svojemu rod-
nom mjestu i mjestu svojih predaka, Opuzenu, barem donekle odužim.
Rečeno je: "Što nije zapisano, nije se ni dogodilo", pa da sve ne ode u
zaborav, da s vremenom ne izblijedi i ne raspline se, zabilježit ću što znam
otkad pamtim, neka barem nekomu bude od kakve koristi. Ne bi bilo pošteno
ne reći ništa o jednome velikom i burnom razdoblju koje smo proživjeli s našim
mjestom, makar kao i djeca, a bilo je svega i svačega, dobra i zla.
Bio je drugi veliki rat, nastala je takozvana Nezavisna Država Hrvatska
(NDH). Za težačkim rukama naših Neretvana otimale su se razne vojske kojima
nesretan čovjek nije znao ni razloga ni svrhe. Doma je ostajala starost, bolest,
djeca i glad. I po velikome ratu, koji se jezivo otegao, nije bilo bajno.
Težaci su se i naglo ostarjela mladež vraćali na kapaljku, a kod kuće je
već nastajala nova, temeljito drukčija, bespogovorna vladavina u kojoj "sila
Boga ne moli". Ali i to spada u naš neretvanski život i tim smo krajem, mjestom
i ljudima zauvijek obilježeni.
I danas, evo, kad se sav taj naš svijet težaka i ribara preselio u "svetoga
Roka", Bogu na istinu, duše im prolijeću kroz napuštene kuće, kale i crne duplje
prozorskih rupa na zidinama kojih je s Pjace prema Foši, Selu, Bibinju, Trnovu
i Podgradini stravično mnogo. A tu je bujao život! Težak, ali živopisan, topao,
vedar, duhovit i raspjevan. Pun truda, nade i djece. Beskrajan je bio taj naš
bosonog svijet i zbog toga prekapam po ovoj svojoj "škrinji" da se još jednom
nađem u svojemu jatu, da se prepoznamo i spomenemo. Time smo obilježeni,
a da često nismo ni svjesni.
Ovo zapisujem tomu u spomen.
NAŠE MJESTO
Rijeka se Neretva na svojemu putu u more, petnaestak kilometara prije
Ušća, račva u dvama pravcima: Velika i Mala Neretva (u daljnjemu tekstu,
Velika i Mala rika, kako su ih mještani nazivali).
226
Ivanisevic - rijec-k.indd 226 2/3/12 2:46:19 PM

Na mjestu gdje se rijeke razdvajaju i tvore otok, nastalo je naše mjesto.
Ime mu potječe od obližnje utvrde Fortice, punim imenom Fort Opus, kasnije
Opus i naposljetku Opuzen.
Nastao je na nasipini koju su Velika i Mala rika svojim tokom donosile i tu
ostavljale. Položaj mu je višestruko zanimljiv iako ga poplave i nadalje nisu mi-
moilazile. Najmanje dvije tijekom godine, a katkad i više, ovisno o padalinama
u Bosni i Hercegovini.
Ono se malo žitelja u početku (od kraja 17. stoljeća) od poplave branilo
kako je moglo i znalo, no uvijek uz ogromne teškoće i napore.
Za vrijeme se austrijske vlasti u drugoj polovici 19. stoljeća počelo s pro-
dubljivanjem korita Velike rike. Taj je ogroman posao završen 1885. godine,
a u čast završetka posla na opuzenskoj je rivi podignut spomenik s natpisom:
"Ovaj spomenik podignut je 1885. godine u znak dovršenja regulacije korita
rijeke Neretve." Tako su brodovi mogli ploviti od mora prema Metkoviću s pri-
stajanjem u Opuzenu.
Nešto prije preko Male rike učinjen je (također tijekom austrijske vladavi-
ne) željezni most.
Odmah su od Križa pa prema željeznome mostu i dalje na Veliku riku
izgradili zaštitni zid od poplava.
Zaštitni je zid produžen na rivu za pristajanje brodova, a potom nasipom
(bajerom) do rječice Čavike, pritoka Velike rike (do današnje tvornice).
Obrambeni zid od poplava i nasip nisu mogli spriječiti poplave, ali su ih
uvelike ublažili.
Voda je nadirala s blata iza mjesta te Dragača i Strimena.
Regulacijom Velike rike, dovršenjem nove crkve 1883. godine, općinske
zgrade 1887. godine, a prije svega 1790-ih škole, Opuzen se oblikovao u
zanimljivo mjesto za život.
Između crkve, općine i škole nastao je lijep prostor, Pjaca. Danas je to
primjereno uređen Trg kralja Tomislava.
Tako su se i u ono vrijeme nazirale konture lijepoga dalmatinskog gradića.
Stanovništvo je s vremenom sve više pristizalo, uglavnom žitelji uzvodno od Ne-
retve, odnosno obližnje Hercegovine i svih okolnih mjesta (Vrgorca i Imotskog)
te obližnjih (Popova i Zažablja), ali i udaljenijih krajeva.
Zanimljivo je napomenuti da je prvi Mataga na Prunjak prispio na splavi.
Odakle god da je tko došao, čekao ga je jedino mogući život s Neretvom, uz
Neretvu, na Neretvi i od Neretve, što znači s motikom, badiljom, vršom, mre-
žom, udicom i rijetko s lovačkom puškom. Sve to, naravno, u trupi i lađi.
Lađa i trupa odlično su prilagođene delti Neretve, pa je drugdje u Dalma-
ciji ne ćete ni pronaći, ali i Opuzen je ponešto drukčiji od ostatka Dalmacije.
Niknuo je na delti, na razvođu Male i Velike rike s močvarom i morem u
pozadini. pa je od početka oskudijevao dobrim drvima i kamenom. Obradiva
227

je tla bilo, no ne i dovoljno te ga je Neretvanin morao otkidati od blata i privo-
diti kulturi. U tome su teškom poslu naši predci pokazali veliko umijeće i snagu.
Usijecali su jendeke (kanale) u nisko močvarno tlo i stvarali plodne čestice izdi-
žući zemlju.
Pritom su ostajali dovoljno duboki i široki jendeci da se šiljastom trupom
ravna dna moglo doći do svake čestice. Takav izvrsno osmišljen sustav ostavio
nam je zadivljujuću mrežu kanala.
Danas se doimaju kao veličanstven spomenik snazi, žilavosti i domišljatosti
našega čovjeka.
U tu je svrhu usavršen malen, čvrst i kao britva oštar badilj (lopata) koji je
u novije vrijeme pao u zaborav jer i nekadašnjih divova, jendečara, koji su se
njime služili, više nema. Najpoznatiji su majstori, kovači badilja i motika bili
Peko Kraljević u Kominu, a u Opuzenu, na Maloj riki, Ante Vitanović.
Naš je Ante sebi i težacima olakšavao dogovor o veličini motike tako što je
iza vrata imao od kartona izrezane veličine motika s upisanim godinama staro-
sti korisnika. To se doimalo kao glazbena oznaka za crescendo − decrescendo.
Do četrdeset i pete godine života veličine su rasle, a nakon toga su se prema
sedamdesetima spuštale. "Ako je čovjek zdrav, to mu je tablica", govorio bi.
DOLAZAK IVANIŠEVIĆA
Početkom je 18. stoljeća u Opuzen iz Metkovića došao moj prapradjed

Nikola Ivanišević Kriška. Oženio je Stanu Ernjak. Umro je 1853. godine. Imao
je sina Matu koji se oženio s Trna ili Blaca od Palinića, a oni su imali sina Vicu
(mojega djeda) i kćer Maru.
Dolaskom u Opuzen, Ivaniševići su u središtu mjesta započeli graditi veliku
dvokatnicu od sedam za dvadeset metara koja je gotova nakon trideset godina
(1880.).
Nasuprot pročelju kuće Ivaniševića na udaljenosti od stotinjak metara iz-
građena je 1883. nova crkva svetoga Stjepana, a moj je pradjed Mate bio u
njoj poslužitelj i zvonar (remeta) do kraja života.
Sin je pradjeda Mate, moj djed Vice, oženio Ivku Oršulić iz Komina i do-
bili su četvero djece.
Sinove Matu i Nikolu (mojega ćaću) te kćeri Stanu i Maricu. Moj se otac
Nikola oženio Matijom Tošić iz Lađišta, malenoga zaseoka u brdu, kojemu
smo, sestra mi Ivanka i ja, ostali i danas sentimentalno naklonjeni.
Do Prvoga su svjetskog rata moji predci živjeli svoj težački život bez većih
nevolja i potresa, no po pričanju babe Mande Milenkove moj je djed Vice, a
njezin prvi rođak, nastradao 1915. pri spašavanju sestre Nikole Bilića (glasovi-
228

toga crkvenog pjevača) od utapanja. Ona je propala kroz željezni most u mut-
nu i nabujalu Malu riku. On je odmah skočio za njom i spasio je, no od toga je
dobio upalu pluća i nakon osam dana umro. Za njim je ostala moja baba Ivka
s četvero djece od sedme do četrnaeste godine. Moj je otac bio najmlađi. Samo
godinu dana poslije smrti djeda Vice umrla je i moja baba Ivka u 35. godini
života i ostavila četvero siročadi. Moj je stric Mate otišao u vojnu muzičku školu
u Mostar (bio je u lijepome sjećanju prvomu kapelniku opuzenske glazbe Mati
Brečiću). Teta Marica je otišla u Split služiti, a teta Stana je oboljela u tome jadu
i umrla s nepunih dvadeset godina starosti. Tako je u pročelju te velike kuće
Ivaniševića ostao još samo moj ćaća, dijete od kojih desetak godina i nemam
pouzdanih podataka kako je preživio do punoljetnosti.
NAJRANIJA SJEĆANJA
Opuzen je, zbog redovitih i neredovitih poplava, od kasne jeseni do ra-

noga proljeća bio uglavnom glibavo mjesto. Kiše su ostajale u većim i manjim
lokvama (blećkama) i kanalima. Ti su se kanali kopali na pola metra širine i isto
toliko dubine duž kala uz zidove kuća. Zemlja nanesena poplavama i kišama
brzo bi ih napunila, pa od njih nije bilo velike koristi. Tu i tamo ih se očistilo, no
brzo bi opet došlo na isto. Tako su, kad se Rika povuče, na Pjaci, Vrtletini pa
sve do Križa, ostajala mala jezera. Stoga su mokre noge bile normalna stvar.
Vlažni zidovi kamenih kuća poprimili bi tugaljivu tamnosivu boju i cijelo bi se
mjesto doimalo nekako surovo, mrko i pokislo. Svu radost, ciku, viku i živost
davala su mu djeca kojih je bilo puno i svugdje, gdje god je bilo mjesta za igru.
Najviše nas je bilo na našoj seljačkoj Pjaci Vrtletini na koju su dolazila i djeca
s Pjace i Male rike. Tako smo se redovito i bez posebna dogovaranja sakupili:
Vojko i Dobroslav Mihaljević − Šukanovi, Mile i Rade Franičević, Mirko i Dra-
gan Popić − Vladikini, Zvonko Družijanić, Vlatko Franić Tulavac, Stipe Dropulić
Janja, Zvone i Tome Bošković, Ante Ključe Ćako, Ivica Ajduk Švajcer, Ivo Ajduk
Fendija, Joze Ajduk Ašin, Tino Mušan Lola te još pokoji "padobranac" iz Foše,
Sela ili Bibinja.
Pred početak Prvoga svjetskog rata u promet je puštena uskotračna želje-
znička pruga Sarajevo − Ploče. Vlak je imao postaju i u Opuzenu, no kako na
Velikoj riki nije bilo mosta (nema ga ni danas), putnici su se morali prevoziti
kaićem na vesla koji je vozio Ivan Mihaljević − Šukan. "Dinastija" je Šukanovih
imala, može se reći, monopol na prijevoz sve do pedesetih godina prošloga
stoljeća. Ivan Šukan bio je krupna, grlata i debela ljudeskara. Umro je krajem
1942. godine. Bila je tada velika poplava pa su ga iznijeli kroz prozor i odveli
lađom. Nakon Ivanove smrti posao su mu nastavili sinovi Danko i Mate. Treba
229

reći da je prevoženje preko Velike rike bio iznimno težak i riskantan posao.
Kad Neretva pobjesni, digne se i kovitla, samo snaga, spretnost i sreća pomaže
prevoziti kaić s putnicima preko dvjesto metara široke rijeke. Putnici su često
dozivali vozara. Teško je bilo slušati očajnički zov "vozaru, vozaru", noću po
kiši i svakakvom nevremenu, no katkad su im pozivi bili uzaludni pa su promrzli
i mokri noć proveli u željezničkoj čekaonici. Krajem je Drugoga svjetskog rata
nastavila prevoziti majka im Mila.
Svi smo je zvali teta Mila. Bila je to mala čvrsta ženica uvijek u crnini, sijede
kovrčave kose. Jako je voljela cvijeće, pa je na skalama ulaza u sitnu kućicu i u
malome tinelu (predsoblju) bilo sve u cvijeću. Na stolu u tineliću bile su izložene
slike njezinih živih i mrtvih. Teta Mila je bila uvijek blaga izraza, iako ju je malo
koje zlo zaobišlo. Nas djecu gledala je kao svoju i za svakoga je imala lijepu ri-
ječ te je bila dobar duh naše Vrtletine. Kad je kišilo, smjeli smo u njezinu konobu
na ljuljačke, a o Božiću i Uskrsu tu smo pravili jaslice ili čuvali Sveti grob.
MOJ DOM
S majkom sam, ćaćom i sestrom živio u prednjemu dijelu kuće Ivaniševi-
ća, naše kuće. Prizemno je nekad bila konoba, ali bačava, demižona i pršuta
odavno tu nema. Jedino je ostao poneki čavao u gredi i nabijena zemlja. Iz
konobe su strme drvene skale vodile u kamaru, a druge skale naviše u kužinu
pod krovom. Tu nam je bilo ognjište, sadžak i komaštre te poviše njih furijada
za izlaz dima, mada je dim mogao izići gdje je god htio. Poviše glava bile su
nam crne čađave grede. Vodu i drva nosili smo strmim stepenicama gore u
kužinu, kako to redovito biva u starim dalmatinskim kućama.
U konobu (i kuću) ulazilo se s čela na velika vrata, koja su imala pedalj
za pedalj izrezan otvor za mačku. Na prozorima se našlo poneko staklo, no
najčešće se zatvaralo kartonom koji je zbog kiša i vlage bio trbušast ili kako
smo to običavali reći − drobast.
Živjeli smo tako, doslovno, u četiri zida, no naša vlastita, što je ipak davalo
nekakvu sigurnost.
Konoba je za nevremena pružala zaklon prolaznicima, no često bi se u
njoj sastajalo ćaćino društvo (Bakra, Šukan, Vladika ili Prde) koje bi radi neka-
kvih pogodbi ili podjela (mesa, duhana, dnevnica i sl.) bilo u neprekidnoj svađi
dižući gromoglasnu dreku, što je za nas bio znak da ne smijemo silaziti dok se
ne smire ili raziđu. U konobi sam doživio i ugodan, nezaboravan susret.
Bilo je to nešto prije uspostave NDH. Napadalo je puno snijega i nekoliko
mladića koji su se na Vrtletini grudali ušlo je u konobu da se ugrije i protrlja
promrzle ruke. Bojažljivo sam, ali i znatiželjno sišao niz strme skale u konobu i
vidio njih troje-četvero kako se smiju, cupću i hukću u promrzle dlanove.
230

Očekivao sam da će me otjerati jer nisam spadao u njihovo društvo, ali
umjesto toga jedan od njih Ivo Ančić ili Ivo Kuka, kako su ga zvali radi kraće
noge, pozvao me i pružio mi novčić. Pravi novčić, prvi koji sam samo tako do-
bio, bez nekoga vidljiva razloga. Ivo Kuka mi je ostao u trajnome sjećanju i bilo
mi je jako krivo kad sam saznao da je poslije nastradao negdje kraj Varaždina
kao hrvatski nacionalist.
ZLE SLUTNJE
Mjesni trgovci, ljudi od važnosti koje se pita, jedni su drugima, reklo bi se,
beskrajno nešto objašnjavali okrećući snopiće ključeva oko kažiprsta, zastajku-
jući i vješto obilazeći lokve po Pjaci. Predosjećali su nekakve velike događaje i
potrese, ali eto ni oni, ljudi od mjesne važnosti, nisu bili u stanju dokučiti ni pra-
vac ni posljedice nadolazećih slutnja. Jedan su se drugome unosili u lice živo
gestikulirajući: Luka Dujmović Srećku Dropuliću, Srećko Anti Gašparoviću Joski,
Josko Stipi Dujmoviću Stipanjcu, a sve ne bi li se uvjerili u vlastite slutnje.
U mjestu su jedva mogla biti dva ili tri radijska uređaja i nešto malo tiska
u kojemu je svatko navijao na svoju stranu, no nakon nekoga vremena sve je
bilo jasnije.
Po lijepome svibanjskom vremenu na Pjacu je skupljen sav "mišćanski svit"
i s općinskoga je balkona, kako to uvijek biva kad je nešto jako važno, ob-
znanjeno gromoglasnim govorima uz recitaciju da je uspostavljena Nezavisna
Država Hrvatska te da više ništa ne će biti kako je bilo nego drukčije.
Iz propale rasute jugoslavenske vojske bježalo se na sve načine i od svag-
dje gdje se tko zatekao. Ante Ereš je pobjegao biciklom iz Novigrada Po-
dravskog, Nediljko Dujmović Krole dopješačio je iz Zagreba do Mostara kao i
mnogi drugi koji su se htjeli što prije dohvatiti sigurnosti vlastita doma.
Poznat je slučaj Nediljka Krmeka koji se, vrativši se iz Sarajeva u Opuzen,
skrio u veliki badanj i iz njega nije izlazio do kraja rata.
Život je tekao po običaju. U očekivanju toga obećavanog i drukčijeg gosti-
onice su bile pune, a gostioničari su (barba Tome Nikolić, Ivan Matić, Rajmon-
do Nikolić i Mije Dropulić) zadovoljno trljali ruke. Svaka je gostionica imala
svoju klijentelu. Kroz gusti duhanski dim uz svjetlo petromaksa ili karbitače uz
ciku, viku i pokoju psovku treštale su popularne bećarske i starogradske pjesme
te se stjecao dojam da taj narod nema nikakvih briga i problema, nego su tu
samo kako bi se veselili i slavili.
U gostionici se barba Tome uglavnom kartalo. Sa svakom se novom parti-
jom naručivalo piće i kako bi igrali do dugo u noć, ne bi više ni znali tko treba
platiti. Onako bi pripiti brzo zametnuli smutnju, no barba Tome bi pribjegao
231

svojemu receptu. Na brzinu bi im pokupio kape s glave i poredao ih u vitrinu
pa neka svijet vidi tko pije, a neće platiti. Vidjelo se odmah čija je koja kapa
jer one se ne mijenjaju svake godine, stoga bi već sutradan počeli s podmiri-
vanjem troška i sjedali kao da se ništa nije dogodilo. Bila je to mobilna, brojna
i nezaobilazna skupina koja se voljela nazivati transportnim radnicima jer su
uglavnom zarađivali iskrcavajući ili tovareći brodove na rivi, a povremeno bi
štogod zaradili i kod Ive Vidiša tegleći ujutro u Metković maunu za ugljen pro-
tiv levanta, a poslijepodne natrag u Opuzen, nju sad punu, protiv maestrala.
Radili su sve i svašta, no držali su se podalje od obrade zemlje jer je do kakva
rezultata u tome poslu trebalo dugo čekati, a oni su vjerovali jedino u trenutač-
nu zaradu.
Težaci su zemljoradnici živjeli od iskona po svome, na svoj način, znajući
da se vlasti mogu mijenjati, kako su se i mijenjale, ali zemlju treba raditi. Imali
su svoje znakove i svoj kalendar, ali i svoje strahove i strepnje od iznenadnih
zala na koja su bili kao pretplaćeni. Poplave su bile redovita nevolja i na njih
su se nekako navikli, no u stalnome iščekivanju gorega zla živjeli su svojim
prividnim mirom. Suprotno tome, transportno, obalno radništvo živjelo je istina
oskudno, ali osebujno, grlato i širokih pokreta uzdajući se u sreću, što će reći
od danas do sutra. Takav "idiličan" život trajao je još neko vrijeme, a onda se
mnogo toga promijenilo.
Novonastala naša NDH urodila je dodatnim nevoljama. Otkrojena je do
Drine pa je trebalo više vojske da čuva granicu. S mojim je ćaćom iz mjesta put
granice na Drini išla dvaput u godini skupina mrzovoljnih rezervista. Spominja-
la se Rogatica i Han Pijesak.
Kad bi službenici općinskoga poglavarstva Boris Čelar ili Jakov Ružičanin
(Jako Sise) kao kuriri s pozivima za rezervu zaklapali i na naša vrata zovući
po imenu i prezimenu stranku Nikolu Ivaniševića, nije pomagala ni psovka ni
škripa zuba.
Zatim, nakon odlaska su se na zborno mjesto u Mostar ćaća mi, rečeni
Nikola Ivanišević pok. Vice, Stjepan Vuletić pok. Nike, Stipe Dujmović Pipun,
Đuro Grossi Puškar, Nikola Popić Vladika, Petar Mihaljević Bakra, Joze Popić
Prde, Toma Juračić Šišar, Ivo Dujmović Vakalo, Ante Šamić Krla i mnogi drugi
toga godišta iz Trnova i Podgradine trebali naći s onu stranu Romanije pa sve
da vrag nosi.
Govorilo se da su imućni potplatili i da za njih ide netko drugi. Opuzen
je tada u "svojoj" državi izgledao nekako važan, službenije nego u prijašnja
vremena. Nastalo je nekakvo miješanje vojska i odora. Ustaše su bile u žuto-
me, viđali su se tamnozeleni financi, sivi žandari, svjetlosivi domobrani, lučki
kapetan i čuvar bajera u uniformi mornaričkoga časnika, zatim je tu bilo i bje-
gunaca propale jugoslavenske vojske još pod šajkačama da bi poslije tu sliku
nadopunili i Talijani u zelenim odorama sa zavijačima do koljena.
232

Sve se doimalo poput velikoga mravinjaka u koji se neprekidno dolazilo
i izlazilo.
TALIJANSKA OKUPACIJA
Sve nam je u mjestu postalo složenije kad su se početkom ljeta četrdeset i

druge na rivu iskrcali Talijani. Došli su s limenom glazbom, odmah na rivi digli
svoju zastavu da bi potom uz koračnicu odmarširali do dna Sela praćeni hrpom
dječurlije. Marširajući su obišli cijelo mjesto i potom se utaborili na Pjaci, što
poglavaru Jaki Jakiši nije bilo nikako po volji, poglavito kad su se uselili u našu
školu. Konje i mule rasporedili su po zidinama i konobama, pa su tri konja pri-
spjela i u našu konobu. Kuhinja im je bila pod taracom na zogu iza kuće barba
Tome Nikolića i u staroj kući Zvone Franičevića na dnu sela. S talijanskom
vojskom došlo je i nešto fašista u crnim košuljama i s crnim fesovima, no samo
nakratko. Ostala je stajaća vojska: konjica, laka motorizacija i nešto artiljerije.
Nedjeljom su imali mise na zogu barba Tome. U "radne dane" vježbali su veći-
nom po bajeru na Barakama. Često i pod plinskim maskama. Išli su redovito u
patrole, ali najviše su ležali iza mitraljeza kraj Križa, uperenoga prema Fortici.
Na rivi su okretali, uz pokoji rafal, protuzrakoplovni top s četirima cijevima.
Inače, Talijani su se razvukli po cijelom mjestu. Vojnu službu otaljavali su
koliko su morali i čekali subotu. Tada bi u gostioni Ante Ereša na rivi priredili
ples. Imali su svoju svirku, a djevojke su se, pa i udane žene željne zabave i
plesa, rado odazivale. Uz svjetlo petromaksa ples bi potrajao do dugo u noć.
Znali su i za svaku zgodnu i slobodnu djevojku, stoga su rado odlazili i u sere-
nade. Tako se noću razlijegalo "Mama, sono tanto felice", "Campagnola bella"
ili "O sole mio". S vremenom su doznali gdje je dobro vino, pršut ili kokoš, pa
su to mijenjali za pokrivače ili veš.
Djecu nisu tjerali od kuhinjskoga kazana, pa smo se (kao gladne mačke)
sve više približavali sa svojim lončićima u nadi da će štogod ostati na dnu ka-
zana. S vremenom smo ih sve pomalo upoznali i svaki je od nas na neki način
imao "svoga Talijana" koji bi mu na dnu gamele (vojničke posude) ostavio dio
svojega ručka. Zauzvrat bismo gamelu oprali i usjajili. Bilo je to doba kronične
gladi i odrasli bi išli na nadnicu za četiri-pet kila kukuruza. Kune nisu puno
vrijedile, pa se sve računalo u hrani.
1. rujna 1943. krenuo sam u prvi razred pučke škole. Ćaća me je za ruku
odveo najprije u crkvu. Bilo nas je puno. Potom smo svi došli u prostorije košar-
nice, pletarske škole u općinskoj zgradi, od strane platana. Tu su nas popisali i
rasporedili po razredima u koje nismo mogli jer su Talijani zaposjeli našu školu
i baš u njoj napravili vojnu bolnicu. S učiteljem i ono malo opreme nastava se
233

odvijala uglavnom u polju i na zidinama. To nam se kasnije činilo normalnim jer
nitko ništa nije govorio. Učitelj nam je bio Zec, kažu negdje s Hvara. Bio je jako
strog. Uz svoj pribor imao je i zviždaljku ako dođe zrakoplov. Kad zrakoplovi
naiđu, zviždao je uzbunu, a mi bi se s njim zavukli u kojekakve zaklone. Drugo
zviždanje, kraj je uzbune i povratak u "razred". To smo naposljetku prihvatili
kao igru jer je zrakoplova bilo mnogo i sa svake strane. Tako od školske nastave
nije bilo, a nije ni moglo biti, neke velike koristi.
Talijanskom je okupacijom počeo odlazak u partizane. Jedni su bježali u
Biokovo, drugi u močvaru iza Opuzena u Dragače. Te smo u Dragačama često
viđali kad bismo se vraćali doma iz Crepine. Bili su to Jure Dujmović Lulaš sa
sinovima Ivom Đutom i Antunom te Luka Ančić. Živko Matić Pandža otišao je u
Biokovo. Živko i sestra mu Svedarka su nakon smrti oca postolara ostali teška
sirotinja. Živjeli su na početku Foše iza Urlićeve kuće. Zaneseni težnjom za
pravdom i jednakošću među ljudima, pristupili su partizanskomu Neretvansko-
biokovskom odredu.
Živko je poginuo u Biokovu, a sestra mu Svedarka u Lovorju 1944. godine.
Opkoljena Nijemcima, stavila je bombu pod sebe da im ne padne živa u ruke.
Mogla je imati nekih 19 godina. Na kući u kojoj su živjeli dugo im je bila spo-
men-ploča, dok je najzad nisu skinuli neki drukčiji "ljudi". Kao mališan sjećam
se Svedarke. Katkad bi došla k nama. Imala je dugu crnu kosu i igrala se na
podu sa mnom i sestrom. Roditelji su moje majke i njezini bili iz istoga kraja,
Zažablja.
U to se vrijeme puno umiralo, redovito početkom proljeća. Odlazili su naj-
slabiji, većinom djeca i starci jer su zime bile hladne i gladne. Tako nam je otišla
i sestra Marija. Imala je tri mjeseca. U bijeloj robici, na komadu poblanjane
daske čekala je da je odnesu. Došao je Jakov Ružičanin Sise u strogo svečanoj
robi i kožnim gamašama nečije vojske, oštrih brkova, povijena nosa između
razmaknutih očiju, pa je nama djeci izgledao zastrašujuće. Odnio je sestricu,
koju smo odmah zvali Rajna Marija znajući da joj je mjesto u raju.
KRAJ KRIŽA
Sve su se novosti dana, nagađanja i prognoze mogle čuti kraj Križa. Našli
bi se ljudi "svake ruke" pod izgovorom da vide što ima od ribe i kakva su drva
dovezli Žažapci.
Tu je odmah i magazin Pere Nikolića s obveznom njegovom vagom. Pero
je bio "tvrd na uvu", ali mu to u poslu nije smetalo. Banak i vagu naplaćivao je
prema onoj njegovoj: "Davat ćeš kako si dava". Kraj Križa je bila manje-više
ista ekipa: Njak, Tica, Stipe Lozina, Šviro, Takulja, Đivo Čomarko, pa Pikut,
234

Đula, Ljubo Stipančić, Pipun, Pivuša, Boško Franić i još pokoji. Boško Franić,
inače vrlo pošten čovjek, znao bi u svojoj priči i pretjerati, pa bi, kad bi ga se
opomenulo, rekao: "Ako lažem, lazija ka Lazar ako nije vako". Novosti u to
vrijeme nisu mogle biti dobre. Bio je rat. Redovito se čulo da je tko ubijen ili
obješen i da su ustaše provele kamion pravoslavaca, težačku sirotinju, još u
robi od galice ili kako su popalili torove i potleušice Rišćanima u Mihalju, zatim
o Talijanima kako pale kuće po Baćini radi bandita, odmetnika, partizana.
Govorilo se "u po glasa" da ne bi potegli "vraga za rep". Posebna je vijest bila
da je iza Baćine otišao doktor Beljakov i ostao s partizanima.
Doktor je Beljakov bio dobri duh Opuzena. Došao je koju godinu ranije s
Mljeta. Cijela je obitelj, žena, brat joj Boris Bužaki i dvije kćerke Irina i Tanja,
izbjegla iz tadašnjega Sovjetskog Saveza pred Staljinovim režimom najprije
na Mljet, a potom u Opuzen. S njima je s Mljeta kao kućna pomoćnica došla i
Anica koja se udala za Pavu Ružičanina Pisu (pa su je zvali Anica Pavova) i pas
Luks. Doktor Beljakov došao je u kraj ispunjen raznim boleštinama.
U to su vrijeme vladale malarija, tuberkuloza, reuma, upale svih vrsta i još
poneki jad. Imao je stalno i puno posla, no iako mu je to bila svakodnevnica,
uvijek je bio vedar i susretljiv, ne gledajući ni na kakvu razliku među ljudima.
Na usluzi je bio gdje god i kad god je zatrebalo, koliko god je mogao. Opuzen
je zavolio, a mještani su mu to uzvraćali bezgraničnim povjerenjem, poštova-
njem i ljubavlju. Kćeri Irina i Tanja našle su svoje dječje društvo i postale dio
mjesta. Doktor Beljakov redovito je obilazio bolesnike po okolnim selima, pa i
po Baćini s rasijanim zaseocima. Baćina je kao takva pružala zaštitu i utočište
partizanima kojih je bivalo sve više. Jednoga dana pod izgovorom da je tamo
izbila epidemija, dobio je od Talijana dopuštenje da ode i učini što može. Tada
je doktor s obitelji otišao i više se nije vratio. Ostao je jedino pas Luks kojega
su Talijani ubili ispod prozora kužine babe Ane Kitinice. Doktor je otišao, a naš
se svijet u liječenju morao okrenuti vlastitim snagama. Ako je trebalo šivati, re-
zati ili davati injekcije, priskočio bi vrlo susretljivi talijanski vojni doktor, Istrijan
koji je govorio hrvatski. Ambulanta je bila na rivi gdje je poslije bila gostiona
Pere Nikolića Boje. Inače su druge boleštine, posebno u nas djece, "pokrivale"
domaće snage: baba Ivara i baba Manda Gabrinica. Baba Ivara došla je u
Opuzen nešto prije nego se zaratilo s psihički ometenom kćeri Dragom koju su
zvali Loga.
Došla je iz Pasičine pa su je stariji zvali Iva Pasička. Bila je čvrsta, stame-
na, vrijedna i šutljiva žena. Sa svojim susjedama babom Barom Fendijinom,
Drinom i Lucom Ašinom znala je jedino za neimaštinu i jad koji iz toga proi-
zlazi. S kćeri Dragom živjela je u prastaroj Populovoj kući na kat s balaturom i
sitnim prozorima od Pjace. Kuća je bila odmah kraj crkve i velika je šteta što su
je "napredne" vlasti u mjestu srušile, umjesto da je restauriraju. Baba Iva se ra-
235

zumjela u ljekovite trave. Najviše je i u svim varijantama upotrebljavala crkvinu
i kvasinu, bilo za rikavac, osip, crveni vitar, proljeve ili vrućicu. Iva je pomagala
kako je mogla i znala, a toga lijeka bilo je uvijek dovoljno. Slično tome, samo
u svojemu stilu, radila je i baba Manda Gabrinica. Micinu (žlijezda u preponi)
liječila je vrelim novčićem tako da ga vrela pritisne na žlijezdu. Nesretno bi se
dijete deralo i vrištalo i, najviše od straha, prolazilo je odmah. Za čireve i nabo-
je na tabanima način je bio bezbolniji. Tu se stavljala vruća na pola prerezana
kapula ispunjena lugom i uljem. Zatim se moralo ležati dok sve ne "ispliva" i
prođe. Taj je "proces" djeci bio naporan jer im se nije dalo u miru ležati.
U to vrijeme pranje rublja i posteljine nije bilo ni lako ni jednostavno. Pralo
se na maštelu i daski, a ražentavalo (ispiralo) na riki. Žene bi pod most na ve-
lika kamenja donosile pune košare robe, zatim je u ledenoj vodi ispirale da bi
im ruke do lakta bile modre od studeni. Roba se sušila na zategnutim konopima
gdje god je to bilo moguće. Na Vrtletini bi rastegli konop od zida do zida, a
sredinu bi poduprli štapom. Kad bi koja žena s drugom bila u svađi, znalo se
dogoditi da bi konop "netko" prerezao i sva bi roba završila na zemlji. Srećom,
to se rijetko događalo.
Nestašica je pitke vode bila kronična. Ljeti je bilo teško jer čatrnje presuše.
Tako je jedanput došao Joze Ajduk Ašin u tete Milenke Boškovuše moleći: "Teta
Milka, oćete li mi dati malo zdrave vode, ja ću vam vratiti kad padne kiša."
"Zaboga, Joze, past će i meni", odvrati teta Milka, no ipak mu je ulila u kan-
ticu.
CREPINA
Ove naše Mala i Velika rika ljeti su lagane, zelene tople i čiste, ali zimi
požute, pocrvene i pobjesne. Izdignu se do ruba rive, razliju po Pjaci i Vrtletini,
pa se između kuća može jedino trupom. Neretva je svojim opakim kolovratima
donosila što je god mogla dohvatiti gore u Hercegovini. Suludo bi se kotrljala
žuta i smeđa. Narod ju je gledao sa strahopoštovanjem, ali znajući da će je
to kao i svih prijašnjih zima proći, a onda će se povući u svoje korito. Treba je
samo pustiti da se iskaže, onda će se uvući u sebe i posramiti divljanja.
S proljeća su težaci trupama u ranu zoru kretali "niz riku" u Luke, na Gr-
gurušu, na Vlaku, Barbetu, Vidricu i Crepinu. Pretkraj bi dana otucali motike
ušicom o ušicu dozivajući jedni druge. Doma se vozilo u Podgradinu, Trnovo i
Opuzen pjevajući otegnuto poput zaveslaja, skladno ženskim i muškim glasovi-
ma s nenadmašivim Antom Topićem Patujkom.
Ta je naša domaća pjesma nevoljnomu, težačkomu i nadničarskomu svi-
jetu davala snagu i jačala dušu. Pomagala je i onda kad im je malo što išlo na
236

ruku. Majka bi, čvrsta sitna ženica, ukrcala mene i sestru u cik zore u trupu. U
krmu bi donijela sadžak i bronzin, što je značilo da će se tamo i kuhati. Zatim
bi uru i po vozila "na naše" u Donju Crepinu. Tu bi kopala koliko je bilo nužno
za vrtla, a predvečer smo se, jer je uz vodu dvi ure, vraćali doma. Najteže mi
je bilo čuti da se sutra ide u Crepinu. Odmah bi me zabolio "drob" ili glava, a
kadikad i oboje odjednom. Katkad bi i "upalilo".
Za nas djecu život nam je s rikom, jendecima i blatom bio potpun. Znali
smo gdje su žabe, vodene zmije, pijavice, lopoči, škornjaci, gušterice, a i tuđe
"izvan oka" voće. Bili smo dio toga neretvanskoga carstva.
PRŽINADA
Težački je i ribarski život bio doslovno na rici Velikoj i Maloj. Tu nadomak

kuća bili su pristupi za trupe i lađe. Uglavnom su sve bile crne jer su mazane
katranom. Lađe su se vozile na pariće ili potezale dugim konopom (lancanom),
a trupe s jednim veslom na prebacivanje.
Bile su vrlo jednostavne, sasvim prilagođene neretvanskim prilikama, a
zbog maloga troška pri izradi dostupne i siromašnijim obiteljima. Izrađivali su
ih braća Ivan i Toma Mezanci.
To su umijeće doveli do savršenstva. Kad su na vodi, ravna dna s lagano
na gore povijenom provom i krmom, doimale su se poput vitkih, elegantnih
crnih ptica. Inače, prizor koji odudara od ostatka Dalmacije.
Rijeka je Neretva u donjemu toku jedinstvene ljepote. Ljeti je mirna, topla,
bistra i zdrava. Neodoljivo nas je privlačila i nudila se. Zaranjali smo na metar
dubine u vruću, slanu vodu, u more. Bio nam je to divan i čudan doživljaj. Sre-
dište našega dječjeg svijeta bila je Pržinada. Čuvena opuzenska plaža. Nastala
je slučajno, gradnjom željeznoga mosta preko Male rike u vrijeme austrijske
vlasti, negdje 1880-ih godina. S jedne i druge strane sazidani su od klesana
kamena nosači mosta. Nosači su po dva metra sa strane suzili rijeku te je
prolazom ispod mosta pravila kovitlace (kolovrate) i stotinjak metara niže kraj
Butiganove kuće taložila fini pijesak (pržinu). Tako nam je darovana Pržinada.
Mnoge su generacije tu naučile plivati, s odraslima su se kupali i igrali loptom.
Plivač je bio običan, tanak snop botura, napola prelomljen i vezan na leđima.
Plivati su naučili uglavnom svi. Pržinada je bila ljetno stanište ponajprije nas
djece. Čim bi se ljetno sunce diglo, krenuli bismo preko mosta na igru i kupanje,
sitni na nulu ošišani, jedan za drugim, poput pačića. Pri kupanju je postojao
strog, nepisan zakon. Naime, kad s obližnjega kampanjela zazvoni podne, nit-
ko nije smio ostati u riki: "Tada ispod vode kruži neman, neki vodeni vukodlak,
orbo, koji dite potegne za nogu i odnese sa sobom u dubinu". Stoga kad se
237

čuje podne, sva djeca zatečena u vodi bježe van, vukući za sobom one sitnije.
Naravno, tu neman nikad nitko nije vidio, no stariji nas, znajući razloge tomu
"pravilu", nisu razuvjeravali i tako bismo svi u podne bili u kući. Čim bi pliva-
nje utvrdili, na skakanje u riku išlo se na most. To je skakanje bilo ritual, skala
odrastanja i redovito je imalo svoju publiku. Kategorije skakača bile su prema
uzrastu i hrabrosti. Najmanji su skakali "s donje" (najniže visine nad vodom),
zatim malo veći "s gornje" (zaštitne ograde mosta) pa "s Križa" (prekriženoga
željeznog profila ispod vrha) i naposljetku "s vrha" u raznim varijacijama: na
glavu, na lastu, na kolac i na tombolu. Želiš li biti priznat i prihvaćen od druži-
ne, to si morao proći. Inače si bio kile i kukavica. Bilo je tako i nije se mijenjalo.
Neki su se u svojoj odvažnosti svrstali u legende. Jedan je od najpriznatijih
skakača bio Joze Popić Prde. Izvio bi se s vrha mosta poput lastavice i roneći po
dnu Male rike izišao je tek kraj kapele Marije Lale. U tome je bio i ostao junak,
no zameo mu se trag negdje u ratu. Kažu "zagnojio u nečijoj vojsci". Brat mu
Ante Pikut i teta Mara Ševa (zbog iščašenih se kukova ljuljala u hodu) dugo su
ga nadživjeli.
SVETI STIPAN
Kruna je "našega lita" bio Sveti Stipan na tri osmoga. Netko je govorio
sajmeni dan, netko dernek, a nama je jednostavno bio Sveti Stipan. Bio je
"usrid lita", jedanput u godini, a čekali smo ga cijelu dugu godinu. Već navečer
uoči Svetoga Stipana stizala su kola puna dinja i pipuna, raznih rukotvorina,
alata, drvenoga pribora, kovane željezarije, ručno izrađene obuće za posao,
cokula i opanaka. Zatim pletene košare, razno posuđe, kazani, gradela te gip-
sane figure. Sastavljao se teatar (ringišpil) i streljana. Sve to ogromno šareno
bogatstvo sleglo se tu "usrid mista" ispod platana. Sutradan smo otvorenje Sve-
toga Stipana dočekali dovijajući se kako doći do dinja i pipuna, kako platiti đir
na ringišpilu, kupiti lizalicu u bojama i sto drugih stvari koje smo si teško mogli
priuštiti. Trebalo je na vrijeme početi cendrati kod majke, no veći su izgledi bili
kod ujaka, u njega se dalo štogod izbiti. Za jednoga me Svetoga Stipana bez
ikakva nagovora ujko Mića uzeo za ruku, odveo pod platan i kupio mi male
za nogom žapke.
To je u to vrijeme bila poznata obuća, vrlo slična malim kornjačama (otud
ime) s kaišićem preko noge da se ne izuvaju. Bio sam jako radostan i neprekid-
no se zagledao. Ujko Mića bio je mladić. Otišao je u rat i nikad se nije vratio u
svoje Lađište. Jako sam ga volio, a osjetio sam da je i on mene. Inače, kad bih
koga poslušao, tj. donio vodu, otišao u trgovinu i slično, što je bio čest slučaj,
znao bih štogod i dobiti, no najčešća je zahvala bila kako će mi kupiti "nešto
lipo na Svetoga Stipana", no to je bilo prazno obećanje.
238

MOJ PRVI DALEKI PUT
Majka je trebala otići svojoj majci, babi Domi u Lađište, no bila je bolesna.
Sigurno joj nije bilo lako kad je došla na pomisao da odem ja. Ćaća je, po obi-
čaju, bio u rezervi. Prije toga sam s majkom i sestrom nekoliko puta bio u ujaka
i babe, ali trupom preko blata. Tomu sam se uvijek veselio. Išli smo trupom niz
Malu riku, a onda kraj tete Nediljke, na kraj Luke, potom jarugom preko blata
kroz procvjetale lopoče na kojima je bilo mnoštvo žaba i barskih ptica, a zatim
bi pristali na Kraj. Uvijek je to bilo radosno pristajanje jer s Kraja bi, nakon ne-
koliko koraka po kamenitoj stazi uzbrdo, došli u Lađište. Prva je bila mala ku-
ćica i dvorište ujke Miće. Sve je to bilo jednostavno uz majku, ali sam pješke iz
Opuzena, putem kojim još nikad nisam išao, to je bilo vrlo zahtjevno za mene.
Ipak, toliko sam volio tamo doći da ni za kakve teškoće i pogibelji nisam mario.
Uvečer prije spavanja majka mi je iscrpno objasnila kako ću stići. Sve sam po-
mno morao odslušati, a ujutro prije puta i ponoviti onako kako je ona kazivala:
"Preko gožđenoga mosta u Podgradinu. Preko Prunjka, kraj Mezanca drveni je
most. Preko njega prve su kuće na Prunjku Matagine pa Čovićeve, Pobre Ključe
i Juračićeve. Nakon Salacanove mlinice stara je kuća Ante Klepute, kud se ide
na groblje, a potom Ante Mušana Antuke te Talajića, vidjet ćeš staroga Talajića,
uvijek sjedi na burću. Onda dolazi Mate Popović Sopuja pa Vice Vimun i Farac.
Tu je odmah Ćalin dućan, Boško Zonjić, Bugarić i Škvrče. Tu, kraj kapelice na
kući je Vidak, a onda Ključine kuće sa skalama u nebo gdje je crvena Tonka i
Svitlojka. Nakon toga kava je za miniranje kamena. Iza kave na vrh Luke su
Tutavci. Idući dalje velika je kuća Šešelja u Luki. Nakon Šešeljeve kuće u Luki
još je kuća Mare Matijaševe i onda je s kućama gotovo. Samo je uski s kamena
na kamen put. Tako je sve do Prokopice. Tu se kraj kapelice put račva. Nemoj
ići lijevo. Otišao bi u Glavice i izgubio se, nego ravno i nakon malo vremena
vidjet ćeš Lađište. Prve su Šešeljeve kuće i tamo te zna svako. Nikakvo ti se zlo
više ne može dogoditi.
Uistinu, kad sam prema majčinu naputku ugledao sitne prozorčiće prve
male kućice, proželi su me trnci. Noge mi više nisu dodirivale tlo. Cijelim tim
dugim putem strepio sam da negdje ne zalutam, nisam prestajao koračati,
no sad sam od sreće doslovno poletio. U prvoj kući gdje je bila teta Mara s
rođacima Ivom i Antom već sam osjetio toplinu dočeka i čuđenja što sam sâm.
Nakon toga sam se spustio stotinjak metara niže ujacima Tošićima. Ujku Mići
s babom Domom, ujki Jozi s malim Itom i Ankom te ujki Peri s Vinkom, Ilijom,
Marom i Zorkom. Na drugoj je strani Tošića pedesetak metara od njihovih kuća
živio Ilija Vlakanac s ženom Ivkom i dvojicom sinova, Zvonkom i Stojanom.
Ilija Deak priženio se Ivki. Došao je s Vlake pa su ga zvali Vlakanac. Uvijek je
bio u vojničkoj robi u kojoj je pobjegao iz jugoslavenske vojske. Stalno je od
239

nečega bježao i krio se. Djeca su ga se bojala. U Lađištu su govorili da može
pojesti deset ljutih paprika u kuhanome kupusu. Rijetko ga se viđalo, no znalo
se da ga njemačka vojna patrola zbog nečega nastoji uhvatiti. Jedanput su ga
opkolili, a on je s mlađim sinom Stojanom pokušao pobjeći na obližnje brdo
Jejinak. Nijemci su zapucali te ubili njega i maloga Stojana kojemu je moglo
biti šest godina. Mrtvoga Iliju Vlakanca doveo je u Opuzen ujko Joze u trupi.
Bila je velika voda.
U Lađištu sam se osjećao kao u vlastitu gnijezdu. Bio sam okružen svojim
velikim društvom: Ivanom, Antom, Vinkom, Ilijom, Zvonkom i Stojanom te ro-
dicama Ankom, Marom i Zorkom. Svi bismo okružili ujku Peru koji je sa svima
nama pred kućom pjevao. Kad je koje dijete trebalo ošišati, ujko Pero je to
onako usput obavio. Šišao je na nulu, do gole kože, bez puno finesa. Bile su
tu ovce, koze, svinje i kokoši. Sve između pet kuća. Pravi dječji raj po našoj
mjeri. Koji korak niže, živio je ujko Mića s majkom, babom Domom. Nije bio
oženjen. Sam je napravio malu kućicu uz brdo pod putom. Živa stijena u kući,
suprotna ulazu, ničim se nije dala "pripitomiti" pa je imala ogromnu grbu. Tu
su bili kreveti, njegov i babe Dome. Na strani je od puta bila mala ponistrica
(punja) i na njoj je bilo mjesto za svijeću uljanicu. "Kad se ide leći, uljanica se
mora useknuti da ne izgori kuća", govorila bi baba Doma. Kuća je imala samo
tu jednu prostoriju, a na sredini je bio mali stolić s jednom stolicom. Iznad stola
visio je, obješen za kljun, slavuj koji je pokazivao kakvo će biti vrijeme. Ujko
Mića bio je lovac na kune. Jedino je njegova kućica bila pokrivena crijepom.
Baba bi se Doma uvijek obradovala i raznježila kad bi nas vidjela. U dubokim
džepovima crnoga fuštana čuvala je ponešto za mene i sestru. Većinom je to
bio komadić kruha.
Na putu za Dubrovnik Lađište je magistralom presječeno na pola. Više ga
nema. Tek poneki zidić iz visoke drače i čemerike svjedoči da je tu bio bogat
život našega pitomog i siromašnog svijeta. I Podgradina u doba mojega prvog
pješačenja u Lađište, od Prunjka do dna Luke, živjela je trudno, tvrdo, snažno
i veselo. Sada je to u sebe skupljena kamena pustinja, napuštena i sablasna
izgleda.
Mate Ivanišević, Milna (Brač)
240

GOSTIONA MORO I NEKE PRIČE O JEGULJI
Na ulazu u Trebižat iz smjera Čapljine, na samome vrhu uspona, konji bi

se uspuhali, stenjali, a ondašnji bi kamioni prokuhavali i usporavali. Kočijaši
i vozači zaustavljali bi se privučeni mirisom ribe iz gostione. Nije bilo boljega
mjesta za gostionu. S lijeve strane uz perivoj čempresa i danas stoji zavučena
skladna građanska kuća s velikim dvorištem u kojoj je pola stoljeća bila go-
stiona Moro s reklamom koju je oslikao gluhonijemi slikar Krešimir Storelli iz
Čapljine. Pitomci stare jugoslavenske vojske iz Bileće 1941. palili su sve hrvat-
sko od Dubrava do Trebižata. Tako je izgorjela i gostiona, ali Moro ju je brzo
obnovio. Gostiona je radila sve do 1970. godine.
ANDRIJA MORO
Trebižećanin Andrija Moro, rođen 1892. godine, strastveni kockar, kartao

je sve od Mostara i Splita pa do Boke kotorske. Priča se da ga je jednu noć
ludo pošla karta, pokupio je velike novce i prestao s kockanjem. Godine 1926.
otvorio je gostionu uz podršku svoje žene Milice, rođene Prusac, iz Metkovića.
Kockarsku strast zamijenio je ugostiteljskim žarom. Poslije bi samo katkad
mlađima pokazivao kako vlada kartama, kako se rade trikovi, kako se radi
lepeza i kako karte promeće između prstiju na kojima su blistali zlatni prsteni
pečatnjaci.
GDJE SE SVE LOVILA JEGULJA
Po jegulju bi se Moro isprva vozio biciklom s košarom, a poslije motorom

sve do Krupe i Karaotoka ili desnom stranom Neretve do Ploča. Njegov se mo-
tor cindap (Zuendapp) nije gasio. Moro je kupovao jegulju i od sumještana iz
Trebižata koji su je lovili u istoimenoj rijeci. I rijeka je Trebižat uostalom navod-
no dobila ime prema starotalijanskoj riječi trebizatto što znači ‘jegulja’. Reći
241
vrankic.indd 241 2/1/12 5:50:54 PM

Gostiona Moro
će Trebižećani: "Najbolja je jegulja iz naše bistre vode, iz naših jazova, ona

nema miris mula iz blata. Najljepše je vidjeti kako se iz jaza vadi vrša jazarka
u kojoj se uvija smotuljak, blistava jegulja od desetak kilograma, a među njima
i pokoja žućka. Ta je bila svakako bolja od one iz čapljinskoga blata u kojemu
bi je ljudi poput Mije Praljka, zabijajući jake ručetine, čupali živu iz blata."
Moro je nabavljao i šarane ljuskare, žućkaste, slatke kao šećer koji bi
bili teški i preko 25 kila. Lovili su se u Hutovu blatu i na Krupi, rijeci koja teče
u dvama smjerovima, malo iz Hutova blata u Neretvu, a malo iz Neretve u
Hutovo blato. Ribari bi odlazili u lov koji bi trajao danima, razapinjali bi šatore
i u njima spavali. Nerijetko bi se moglo susresti ponosnoga ribara kako se vozi
kroz selo na biciklu s ulovljenim šaranom ljuskarom dužim od ramena.
242
vrankic.indd 242 2/1/12 5:50:55 PM

Boško Raič, devedesetogodišnji ribar priča kako se jegulja lovila na Krupi
u mrežama za jegulje, tratama i drvenim vršama, o organiziranome "privred-
nom" izlovu. U jesenskome lovu, kad jegulja krene na mrijest, nalovilo bi se i
do 26 tona, a dnevni je ulov bio do 12 kvintala. Jegulja se ranjala (čuvala) u
burćima. Po jegulju bi dolazili Talijani s kamionom cisternom i živu je vozili
u Italiju.
GDJE SE SVE JELA DOBRA JEGULJA
Stariji pričaju kako se na jegulju išlo kod Marka Primorca u Čapljinu, na

Karaotok i u restoran na Krupi. Dobra se jegulja jela u Adriji u Metkoviću, u
Pećini i kod Tete Olge u Pločama, Kod Buđonija u Momićima, u restoranu Delta
u Opuzenu, u Vrilu u Prudu. Kultna su i medijski istaknuta mjesta u kojima se
okupljaju mlađe generacije naposljetku postali restoran Mate i Đuđa u Vidu i
Villa Rustica u Mogorjelu.
Mjesni gurmani traže isključivo domaću jegulju, ispituju je li jegulja iz
Trebižata, Neretve, iz jezera Kuti ili pak iz Norina. Trude se razabrati je li riječ
o nekoj prijevari. Znaju je navodno prepoznati prema izgledu i okusu. Izbje-
gavaju jesti onu šibensku, odnosno onu iz Krke, Zrmanje, Vranskoga jezera,
a ne dao Bog onu crnogorsku sa Skadarskoga jezera, kažu da je puna dlaka,
tvrde kože i da se teško kuha kao da je križana s ugorom. Ljubitelji bježe i od
one iz uzgoja.
KAKO JE MORO ČUVAO JEGULJU
Moro je jegulju dovozio živu u mreži. Jegulja bi se uvijala u klupko težine

do 20 kilograma. Držao ju je u maloj čatrnji, ukopanoj ispod gostione. Inače
su ljudi prije držali jednu jegulju u čatrnji jer je jegulja dobar čistač. Uvijek je
bilo luga i sezonskoga smokvina lista za njezino čišćenje.
NEKI NIKAKO DA SE "NAVUKU" NA NEKA JELA
Žene iz doline Neretve imale su uzrečicu: "Jegulju u teći, ali ne u snu."

Vjerovalo se da je jegulja u snu predznak neke nesreće.
Slatkorani ne mogu shvatiti kako se mnogima gade jegulja ili tripice,
janjeće i teleće (na lešo), vinogradarski puževi, liske, žive kamenice pa čak i
miris janjetine. Nekima je mučna i sama pomisao na jegulju u kojoj vide vode-
243
vrankic.indd 243 2/1/12 5:50:55 PM

nu zmiju, blavora, poskoka, pa ih se bez obzira na način spremanja ne može
"navući" da je kušaju. Doduše, i najvećemu bi se fanu barem malo ogadila
jegulja kad bi pogledao film prema djelu Limeni bubanj Güntera Grassa u ko-
jemu klupko jegulja izjeda i glođe odsječenu konjsku glavu, jegulje, uvlačeći
se i izvlačeći iz očiju, ušiju, usta i nozdrva, proviruju kroz oglodanu lubanju.
Gdje god se lovila, jegulja, svježa ili sušena, ljudima je značila opstanak,
život, kalorije, energiju i preživljavanje, kao što se i sušena svinjetina ili bra-
vetina raspoređivala čitavu zimu i bila uz lisku jedini mrs u raštici, grahu,
krumpirima.
U More su salata i kruh bili besplatni. Pilo se uglavnom crno i bijelo vino,
špricer i rakija. A uz jegulju bi se posluživala pura od domaćega kukuruznog
brašna mljevena na vodenome mlinu u Strugama, pura koja sastruže i očisti
crijeva. Moro je osim ribe pržio i velike šnicle, jedna šnicla − jedna tava. Me-
đutim, miris pržene jegulje ili šarana koji se širio stotinama metara daleko od
gostione nadjačavao je miris mesa.
JEGULJA PRŽENA U TAVI − najmoćnija hrana
Sada je rijetkost da netko naruči jegulju prženu u tavi, kako je to prije pola
stoljeća najčešće spremao Moro. Kako su ljudi tada slasno jeli jegulju koja se
kupala u ulju i u svojoj otopljenoj masnoći! Na jednome je mjestu bila slivena
silna energija za sve napore ljudi koje kod kuće nije čekao hladnjak, kauč,
daljinski i televizor nego motika. A danas umoran i razočaran Trebižećanin,
kojemu treba i tjedan dana da ulovi jednu poštenu jegulju, prigovara svojim
ukućanima koji po čitave dane leže i gledaju turske serije: "U mojoj kući radi-
mo samo ja i frižider."
JEGULJA U BRUDETU − moćnija hrana
Sada se svi natječu tko će spremiti bolju kombinaciju brudeta od jegulje i

žaba. Žabe su tu da spašavaju stvar jer upijaju visokooktansku masnoću jegulje
koja se sažima sa životnim crvenosmeđim toćom od maslinova ulja, rajčice,
luka, ljutice, lovorova lista, vina ili kvasine, kako tko nabaci. To je brudet koji
razabire, liječi i traži rujno vino, ali sve jeguljine masnoće ostaju u teći, a u
teću je dodano još i maslinovo ulje. Taj toć traži i dosta kruha. I eto energije
svake vrste! Opuzenac će reći: "Jarče, Irude, nema brujeta do našega. Šibenča-
ni naprave nekakvu blidu riblju juhu i to zovu brudetom, vrag ga odnija."
Oni proždrljivi, a slabija želuca moraju prije spavanja u blizini imati
sode bikarbone, gastala ili svemoćno civilizacijsko dostignuće − Coca-Colu
244
vrankic.indd 244 2/1/12 5:50:55 PM

koja razgrađuje i ubija dobro i zlo, pa i jeguljine masnoće. Moro je imao sreću
ili nesreću što se Coca-Cola na našemu tržištu pojavila tek nakon što je zatvorio
gostionu.
JEGULJA S RAŽNJA − moćna hrana
Najveći je gurmanski doseg jegulja pripremljena na ražnju. Ona se na-

rezana rumeni dok se vrti na sablji iznad sjajna žara po kojemu se cijedi
njezina masnoća (rješava se viška kalorija), cvrči i širi mirise koji prodiru u
genezu čovjekovih čula. Kuhana su jela najdorađenija evolucijska tekovina u
prehrani. Zato je prilog jegulji s ražnja blitva kuhana s krumpirima zalivena
maslinovim uljem zlatne boje koje je tradicionalno pripremljeno (masline stoje
nekoliko dana u moru). To ulje traže stariji ljudi koji nisu navikli na zelenkasta
djevičanska oporija ulja od iscijeđenih polusirovih maslina, moda koja nam se
nametnula iz Italije, a uvezena je preko Istre i došla je sve do Neretve. Oporo
djevičansko ulje, puno antioksidansa, dobije se uz manje muke, a produžit će
nam život na barem stotinu godina.
SUŠENA JEGULJA − poseban ukus i dodatna snaga
Moro bi poprečno narezanu ili uzduž rastvorenu usoljenu jegulju lišenu

otrovne krvi sušio u dimari onako kako se suši svinjsko meso. Prodimljenu i
osušenu jegulju u hladne bi zimske dane spremao s raštikom i krumpirima. Nije
poznato koliko energije jegulja izgubi sušenjem, ali ovaj je način spremanja
jegulje bio light u odnosu na ostale.
Da ne bismo pomisli kako je jegulja lokalni specijalitet i lokalni endem,
treba napomenuti da je ona tradicionalno jelo i u zemljama uz Sjeverno more.
Restorani u Hamburgu nude jegulju kao specijalitet. Kao što se na našim saj-
movima prodaju roštilji, tako se tamo prodaje piljevina, drvo i oprema (bačve)
za sušenje jegulje.
POVIJESNA MISIJA JEGULJE
Tko je u gladne dane mario za lešo hranu od koje se umire, od koje se

postaje pothranjen ili se u vlazi i smrzotini dobiva i tuberkuloza. Znaju svi za
vlak bez voznoga reda, za slavonsku maglu i za dalmatinsku hranu na lešo,
prehranu bez obvezatnoga špeka sapunjara debeloga 10 cm. I eto raznih bo-
245
vrankic.indd 245 2/1/12 5:50:55 PM

leščura! Negdje šezdesetih godina kad je došao prvi televizor u gostionu, Moro
je gledao kako Slavonke poskakuju u kolu, pjevaju, ciče, vrište, a na njima
skupa svilena izvezena narodna nošnja i zlatnici, pa je rekao: "Lako je njima
pjevati i skakati, najele se špeka, kulena, sira... A ovi naši polugladni ribari
uz more pojedu tek pokoju srdelu, počivaju u hladu pjevajući tužne pjesme o
moru, o galebu…"
Ljudi su tada fizički radili, pa nisu bježali od jakih masnoća. Kažu da je je-
gulja, skoro kao i janjetina, napravila najveći pomor u redovima socijalističkih
direktora (nazivanim gušanjerima), osobito onih težačkoga podrijetla. Svako
malo moglo se čuti za nečiji infarkt (ili infrakt, kako bi narod lakše izgovarao).
Jedni su dolaskom na funkciju odbacili motiku, drugi pušku izlazeći pregladnjeli
iz šume. Navukli bi odijelo, ali nastavili bi jesti kao da još uvijek kopaju, pa bi
se doslovno gušili u masnoćama. Koliko bi ih samo preživjelo da je tada bilo
klinike Magdalena i ugradnje potpornica (ili, kako Englezi kažu, stentova), tih
spasonosnih cjevčica!
JEGULJA SVUGDJE OKO NAS − NEKAD BILO
Kamioni magirusi, fapovi i dajcevi (Deutz) prevozili su neretvanski građe-

vinski pijesak (pržinu), izravno utovaren i još pun vode. Dok bi vozači objedo-
vali kod More, djeca su se verala po kamionu radoznalo promatrajući kako se
u mokrome pijesku izvija mnoštvo jeguljica. Danas u Neretvi nestaje pijeska,
a nestalo je i jeguljica.
Na internetu se može pročitati da jegulja naraste i do 133 cm, da bude
teška do 6,5 kg, a stara do 88 godina. A sve se više može pročitati i da su se
nekad vadile stotine kilograma jegulje u Krupi, Kutima, Vidu, ali i da je jegulje
sve manje i manje.
Svi se pitaju: "Gdje je nestala jegulja? Zašto je nema kao prije?" Pa, svi
je love, nema zakona ni pravila, riba je jednostavno izlovljena. Ali prije se
lovilo još i više, donosile su se stotine kilograma, mreže su se razapinjale preko
čitave rijeke. Govori se kako su ljudi dolje niže prije ušća pregrađivali Neretvu
mrežama pa bi se nalovilo sitne jegulje kojima bi se hranile kokoši.
KRIVCI ZA NESTAJANJE JEGULJE
Jadikuje se, krivi su pesticidi. Možda i jesu, ali Neretva je do 1990. godine
sve od iznad Mostara pa do Ploča bila izloženija raznim industrijskim pogo-
nima i njima zagađenija. Možda su uzrokom i svjetske klimatske promjene i
246
vrankic.indd 246 2/1/12 5:50:55 PM

poremećeni prirodni tokovi ili promjene magnetskih polja, zračenje mobitela,
satelita, brojni preleti zrakoplova... A možda su jegulje zbunjene gradskim
svjetlima Ploča, Rogotina, Opuzena, Komina, Metkovića i Čapljine. Jegulja
bježi od javne rasvjete od koje se ne vide zvijezde vodilje. Ne zna se više kad
je dan, a kad noć. Pivci ne čekaju zoru, nego kukuriču čitavu noć. Ali hajde
ti uvjeri gradonačelnike da se ne natječu koji će prije izbora postaviti više
stupova javne rasvjete!
Jegulja je primjerice iščezla i iz Vranskoga jezera (Pakoštane) u kojemu su
se nekad ugor i jegulja lovili u velikim količinama. Na kraju bi se sila nataknule
gliste, napravila bi se omča, pa bi se trstina zabacivala i odmah vadila i pri
svakome bi se povlačenju zakačila pohlepna jegulja.
Ljudi se čude kako čovjek oboli. Bolje bi pitanje bilo kako je čovjek uopće
zdrav, za to trebaju besprijekorno raditi brojni znanosti neobjašnjivi sustavi.
Isto tako treba se čuditi kako jegulja migrira deset tisuća kilometara do Sar-
gaškoga mora, tamo se izmrijesti i ugine te kako se njezina mlađ zna vratiti na
Neretvu, Trebižat, Krku, Zrmanju...
A možda se jegulja ne zna služiti Googleovim kartama ili ne zna na
Google upisati Neretva, Trebižat, Krupa ili Sargass sea, more usred mora, pa
se i ne snalazi u ovome poremećenom svijetu koji je pretjerano ovisan o Billu
Gatesu, HP-u, Microsoftu, Googleu.
MIRIS MORINE GOSTIONE
Moro bi ugošćivao kamiondžije, znali bi doći nogometaši Veleža, Dinama

i Hajduka, tu bi nailazila gospoda, direktori, umjetnici, težaci... Svima je bilo
zajedničko to što su bili ljubitelji jegulje. Za sve se gostioničare govorilo da su
suradnici Udbe, da im je Udba omogućila da rade jer su gostione čvorišta svih
priča i mjesta na kojima se sve može doznati i svakoga snimiti. Ali Moro nije
bio udbaš iako je ugošćivao i udbaše, one s višim činom koji su se voljeli nado-
jedati jegulje ili one niže mršavije doušnike koji su povazdan snimali nevažne
razgovore ispijajući špricere ili pak vlažeći usta lozom.
Iako je od zatvaranja gostione prošlo trideset godina, i danas zastane
pokoji putnik i upita za Moru i za gostionu. Sjeti se gostioničara koji nije imao
radno vrijeme, kojemu je bilo sasvim ljudski probuditi se u dva sata u noći, izva-
diti živu jegulju iz čatrnje i napraviti obrok gladnomu putniku namjerniku, a to
mu ne bi napravila ni vlastita žena, pogotovu ova moderna i emancipirana.
Još i danas iz zidova Morine gostione izlazi desetljećima upijan miris jegulje.
247
vrankic.indd 247 2/1/12 5:50:56 PM

BILJEŠKA
U Morino vrijeme nije bilo interneta, pa ništa o Mori i gostioni ne možemo

pronaći s pomoću Googleova pretraživača. Danas imamo internet, a nemamo
jegulje. Sve je manje i putnika koji zastanu i upitaju: "Je li živ Moro, je li ovdje
negdje bila njegova gostiona?" Ali možda će se i ova priča o jegulji i gostioni
Moro "prikvačiti" na www.
Kažimir Vrankić, Zagreb
248
vrankic.indd 248 2/1/12 5:50:56 PM

NERETVANSKA RIZNICA UMJETNINA I INIH VRIJEDNOSTI
20355 Opuzen, Podgradina 41
IZLOÆBENI DVOR NERETVANSKE RIZNICE UMJETNINA I INIH VRIJEDNOSTI
galerija
KUZMA KOVA»IΔ
PRVA POSTAJA KRIÆNOGA PUTA
ISUSA OSU–UJU NA SMRT

NA SKALINIMA K SVETOM ROKU
Podgradina − Opuzen
od utorka 2. kolovoza 2011.

do petka 30. rujna 2011.
otvorenje u 18.30 sati
249
kuzma.indd 249 2/3/12 2:54:54 PM

I. POSTAJA
ISUSA OSU–UJU NA SMRT

BOG stvori tu Neretvu i more Jadransko
i na zemlji muπko i æensko,
stvori Bog.
I odredi da kruh jedu svoj,
u znoju i mukama,
da djecu rađaju.
Rađaπe se tako i nasljedovaπe zemlju ovu
i rijeku, πto u more se
u dvanaest rukavaca ulijeva,
od prvih ljudi do Neretvana Hrvata,
ljubeÊi je viπe negoli æivot svoj.
©titeÊi je tijekom stoljeÊa,
ime gradeÊi sebi u njoj.
Tako u vremenu onom u kom
Isus navjeπÊivaπe Radosnu vijest.
I dok je sebi birao uËenike.
I kad je svoja zaËinjao Ëudesa.
Daleko od ovoga kraja,
Ëuo mu se glas.
»ulo se i za onoga πto ga je izdao,
i onoga πto ga je predao
da se razapne,
i potom je ruke prao
i pisao:
Isus
NazareÊanin
kralj
æidovski
Stjepan ©eπelj
250
kuzma.indd 250 2/3/12 2:54:55 PM

Kuzma Kovačić: Skice za prvu postaju, 2011.
251
kuzma.indd 251 2/3/12 2:54:55 PM

„ISUSA OSU–UJU NA SMRT"
PRVA POSTAJA KRIÆNOG PUTA U OPUZENU
Temom Kriænog puta poËeo sam se baviti prije trideset godina, joπ prije
davnoga hodoËaπÊa u Svetu Zemlju. Kroz sva moja razmiπljanja o toj kiparskoj
temi, joπ od nastanka skulpture „©esta postaja" (1981.), provlaËi se oblik −
metafora koji povezuje cjelokupni smisao i poruku Kriænog puta − Veronikin
rubac kao simbol susreta Boga i »ovjeka u ljubavi. Kad me je prijatelj Stjepan
©eπelj pozvao napraviti prvu postaju Kriænog puta u Opuzenu, traæeÊi rjeπenje
shvatio sam umah da upravo tim oblikom moæemo oznaËiti cjelinu i uputiti se
na ovaj Kriæni put. Prva postaja, postavljena na poËetku uspona prema groblju,
uz rijeku, iznad same ceste, smjerokaz je kretanja, znak πto poziva na Put
svakoga tko se tu zaustavi. Na prvim stubama koje vode prema groblju stoji,
dakle, bronËano „platno" (rahli „zid", prozraËan i ujedno teæak, „list" visok 2
m i πirok 1,7 m), u sebi zanjihano vjetrom (simbol prisutnosti Duha Svetoga),
koje u srediπtu − srcu Ëuva mali reljef, prizor na kojemu Krist u uzama stoji
pred Pilatom da mu se sudi. Ispod toga prizora ispisana je potresna ©eπeljeva
pjesma „Isusa osuđuju na smrt", koja se i likovno utkala u povrπinu cijele plo-
he bronËanoga tkanja „rupca" izrazujuÊi dramu Događaja. Svojom rahloπÊu
i zagibanoπÊu teπka bronca i stoji i lebdi, zatvara i otvara prostor simboliËki
povezujuÊi vrijeme i vjeËnost, jasnoÊom oblika uËvrπÊujuÊi cjelinu, a bogatstvom
detalja ispunjajuÊi prizor prve postaje i povrπinu Ëitavog reljefa. Takav i toliki
bronËani predmet u otvorenome drevnom prostoru Neretvanske doline evocira
veÊ samom svojom osobitom tvarnoπÊu i plavo−zelenom „patinom trajanja„ svu
naπu povijest: od Kristova vremena − antike, krπÊanskih stoljeÊa πto su proæela
æivot hrvatskog naroda koji od davnina ovdje obitava do nas danaπnjih koji
æelimo zahvaliti Bogu, predcima i braÊi kojoj danas sude.
Kuzma KovaËiÊ, autor
252
kuzma.indd 252 2/3/12 2:54:56 PM

Prva postaja, u atelijeru Kuzme KovaËiÊa
SKULPTURA SAZDANA OD ZRAKA
Pratim rad Kuzme KovaËiÊa od njegove hvarske izloæbe u Galeriji "Na

bankete" 1976. Iz izloæbe u izloæbu, svaki put ostajem iznenađen novim ki-
parskim rjeπenjima, novim iznimno vrijednim djelima. U (peËenoj) glini, gipsu,
bronci, drvu, limu, papiru, kartonu, kamenu, pijesku, poliesteru, koæi, vosku,
staklu... Uistinu nema materijala u kojemu se Kuzma KovaËiÊ ne oæivljuje. I
mnogi materijal, pokraj kojega inaËe svakodnevice prolazimo, pod Kuzminom
rukom zaæivi u Ëudesnoj raskoπi njegova kiparstva. To je malo kome polazilo za
rukom u povijesti hrvatskoga kiparstva. UËini nam se da on stvara nove materi-
jale ili ËeπÊe da ponovno upućuje na neke davno zaboravljene, a u rukama vr-
sna kipara, πto on uistinu jest, oni progovaraju pravim, teπkim, kao glagoljanje,
stoljetnim govorom. I iz te udaljenosti do nas, od biblijskih vremena u kojima
Isusu sude pa do ovih naπih dana, u kojima mreæe razapinju i nama sude i
naπemu hodu podmeÊu, Kuzma KovaËiÊ kreÊe se suvereno i kraljevski odgo-
vorno, za Ëovjeka, za rijeku, za drvo πto ponad nje raste, za kamen uzviπen do
253
kuzma.indd 253 2/3/12 2:54:56 PM

neba, do Boga koji je u svemu. Tako ovaj juænohrvatski prostor Neretve sada
povezuje i novo, treÊe kiparsko ostvarenje autora Kuzme KovaËiÊa, naπa prva
postaja, uz bronËana vrata na otoËiÊu Kljeπtcu u Kleku, na crkvici svjetioniku
posveÊenom Zvijezdi mora i sv. Nikoli Putniku, Hrvatskom pomorcu u spomen,
i kamenom zidani Spomenik Hrvatskoj slobodi u »apljini, na Trgu Hrvatske
slobode. OstajuÊi tako fasciniran pred izloπcima na jednoj Kuzminoj izloæbi,
prokomentirah mu je: "Prijatelju, nisam toliko bogat, ali jednoga dana, naËinit
Êeπ mi skulpturu od zraka!" Joπ ti samo ta nedostaje. Kuzma odπuti neko vrije-
me, pa onda doda s onom njegovom gotovo stidljivoπÊu u oËima: "Da... bome!"
VraÊali smo se viπe puta u naπim razgovorima temi zraka u skulpturi i onome
mojemu opažaju, koji se evo ostvaruje i u ovoj prvoj postaji Kriænoga puta u
Opuzenu. Vidim je u onim prolazima u bronci, propusima koji diπu s rijekom
nadohvat i s brdom πto se uzdiæe odmah iza bronËanoga reljefa ravno u nebo.
Takav je, eto, i u opuzenskom prostoru, tu u Podgradini, Kuzma KovaËiÊ, kipar
koji spaja i rijeku, i brdo, i nebesa u cjelinu bronËanoga lista πto titra u zraku
ili kako svjedoËi sam autor u sebi zanjihano vjetrom koji nije niπta drugo do
simbol prisutnosti Duha Svetoga. Vjerujem da je tako na najljepπi naËin otvoren
put prema Kalvariji, put ispleten trnovom krunom πto je nosi hrvatski neretvanski
puk uvijek ustajuÊi pod Kriæem, na biblijskoj stazi uskrsnuÊa.
Stjepan ©eπelj
Miroslav Klemm, Stjepan ©eπelj, Nikola PopiÊ i Kuzma KovaËiÊ
254
kuzma.indd 254 2/3/12 2:54:57 PM

SLOVO ENERIKE BIJAČ
Ovo mjesto na kojemu smo se okupili večeras nije uobičajeno mjesto oku-
pljanja u bilo koje svrhe i bilo kojim povodom. Time je jasno da se nešto važno
ovdje večeras događa.
Ovi skalini koji vode iz podnožja uzbrdo, od puta uz Malu Neretvu do
groblja i crkvice sv. Roka tako su stameni, nepomični, znakoviti, u svojoj priči
zgusnuti, u značenju bremeniti. Ovi skalini kazuju se razdjelnicom između ze-
mlje i neba, kala i zvijezda između života i smrti, u krajnjoj metafori − između
čovjeka i Boga!
Zato je odabir ovoga mjesta za Križni put po mnogo čemu izniman.
Ovi skalini pamte mnogu suzu, pamte samo boli i patnje koje su se njima
uspinjale, sasvim čovjekolike, prateći naše mile i drage na putu u vječnost. Iz
takva ljudskog ozračja − postavljanjem već Prve postaje Križnog puta − ovi
skalini dobivaju sakralno ozračje uznoseći Kristovu muku na križu. To je mjesto
gotovo idealno za dubinu priče/drame koju Križni put donosi, a isto tako za
promišljanje života i vlastita života unutar Univerzuma. Psihički moment koji se
postiže penjanjem uz skaline od postaje do postaje također je ovim rješenjem
snažno naglašen.
Samu Prvu postaju u izvedbi Kuzme Kovačića vidim kao otvorenu knjigu,
stranicu, list knjige u bronci koji se kao takav na simboličkoj razini životno stapa
s kamenom, s ovim okolnim krajolikom i tako podvlači dramu Kristove muke, ali
i nadu da nova stranica nosi pošteniji, pravedniji, ljudskiji lik života na zemlji.
Ali, tu stranicu čovjek mora okrenuti iskreno, bez judinske pohlepe i pilatovskoga
pranja ruku.
I, eto, upravo je to crta na kojoj se spaja djelo kipara Kuzme Kovačića sa
stihovima Stjepana Šešelja upisanima na ovoj Prvoj postaji. Tako se u poruci
ovoga djela sastaje sakralno i profano, zavičajno i univerzalno, u svakome slu-
čaju humanizmom zasićen pogled. Tako postavljena poruka Prve postaje život-
na je, duboko smislena i ujedno obećavajuća za slijed ostalih i cijeloga Križnog
puta koji će na skalinima k svetomu Roku u Podgradini trajati dugo u vremenu i
podsjećati na vertikale koje su mjera života na zemlji.
Enerika Bijač, Koprivnica
255
slovo enerike.indd 255 2/3/12 10:35:36 AM

PRVA POSTAJA KRIŽNOGA PUTA
Prva postaja križnog puta s prikazom Isusa kojeg osuđuju na smrt na

ovim skalinima k svetom Roku, grobljanskoj kapeli na vrhu stjenovitog brda nad
Podgradinom, postavljena je u duhu gesla isusovačkog reda AD MAIOREM DEI
GLORIAM, na sve veću slavu Božju. I u slavu pobožnoga neretvanskog puka
koji će pred njom moliti.
Pomišljam na meni poznate križne putove da ih usporedim s ovime u na-
stajanju. Jedan je onaj divan križni put uz romaničku kapelu u selu Bapska u
hrvatskome Srijemu čije su postaje građene u liku posve jednostavnih cigle-
nih stupova prekrivenih crijepom. Bez likovnih prikaza, tek označen rimskim
brojevima, savršeno uklopljen u krajolik, beskrajno je monumentalan u svojoj
jednostavnosti.
Drugi je onaj posve neobičan križni put na padini brijega pod baroknom
crkvom i samostanom otaca pavlina u Sveticama pokraj Karlovca u kojemu je
nekoć živio i svoja najvažnija nabožna djela napisao proslavljeni Ivan Beloste-
nec. Pobožni pavlini, pridošlice koji ponovno tamo žive, napravili su križni put
od čokota vinove loze.
Treći je onaj, možda mi i najdraži, križni put podno barokne crkve otaca
isusovaca na zagrebačkom Ksaveru. Svaka njegova postaja urešena je bron-
čanim reljefom s prizorom jednog važnog događaja hrvatske prošlosti. Taj me
se križni put uvijek posebno dojmio.
A sada je pred nama, dragi Neretvani, prva postaja križnog puta na ska-
linima k svetom Roku, djelo već proslavljenoga suvremenog hrvatskog kipara
Kuzme Kovačića. Kao povjesničar umjetnosti mislim o toj postaji kao početku
ostvarenja jedne velike zamisli, umjetničkoj materijalizaciji Kristove muke kojoj
je Kovačić tek začetnik. Slijedit će ga drugi hrvatski umjetnici, pa će na kraju,
kad jednom križni put bude dovršen, ovaj neretvanski puk dobiti u svoju baštinu
ne samo mjesta novih hodočašća, nego i umjetničku galeriju na otvorenome.
Galeriju koja će nadići okvire Podgradine, Opuzena i Neretve i biti na čast cijele
domovine Hrvatske. Galerije kakve možda ne će biti nigdje drugdje na svijetu.
Isusa osuđuju na smrt, ploča s reljefnim prikazom Krista pred Pilatom,
pod kojom se koči divan natpis iz pera hrvatskoga pjesnika Stjepana Šešelja:
256
klem-prva postaja.indd 256 2/1/12 5:53:00 PM

"BOG stvori tu Neretvu i more Jadransko, i na zemlji muško i žensko, stvori Bog
i odredi da kruh jedu svoj, u znoju i mukama da djecu rađaju...“ po mojemu je
sudu vrijedno umjetničko djelo na počast hrvatskoj umjetnosti. Postavljena na
početku skalina k svetome Roku, na lijepome i istaknutome mjestu, početak je
niza koji će svojim smještajem u krajoliku ostvariti divan susret djela prirode i
ljudskih ruku. Bit će to početak divnoga sklada koji će u godinama i desetljeći-
ma koja dolaze ushititi svakoga tko će skalinama kročiti.
Odajem stoga počast ovomu Kovačićevu djelu kao iskazu naših hrvat-
skih talenata i intelektualne snage naših ljudi. Vjerujem da će ga Neretvani
prihvatiti kao svoje vlastito. Neka im bude u zalog ljubavi prema Bogu i prema
umjetnosti.
Miroslav Klemm, Varaždin
257
klem-prva postaja.indd 257 2/1/12 5:53:01 PM

(NE)POZNATI SESVEĆANI: RAZGOVOR S JASNOM DRAGUN
NERETVANSKA BAJKA ZAŽIVJELA NA

SLIKARSKOME PLATNU
Jasna Dragun poznata je slikarica koja živi i radi u Sesvetama, no život

je od samoga početka nije držao prikovanu uz Zagreb. Rođena je u Tovarniku,
odrasla u dolini Neretve, a zahvaljujući svojemu članstvu u KUD-u "Metković"
te brojnim putovanjima osjetila je i Europu u njezinu punom smislu. Nomadski
način života, s obzirom na mnogbrojna mjesta u kojima je obitavala obogatili
su njezin stvaralački opus. Najčešći su joj motivi cvijeće i predivni pejzaži, pre-
slika njezinih uspomena iz neretvanskoga kraja. Sve mora odisati posebnom
dozom optimizma i vedrine jer kako voli sama istaknuti i ona je upravo takva,
vesela, komunikativna i otvorena, tako da drugi način izražavanja za nju ne
postoji. Sudbina ili ne, ali je danas njezina djela koja su dostupna po čitavu
svijetu vraćaju ponovno na stara putovanja. S nama je podijelila svoje životne
doživljaje.
258
dragun.indd 258 2/1/12 5:53:51 PM

1. Koji Vas motivi vode u postupku nastanka umjetničkih djela? U čemu pro-
nalazite nadahnuće?
Najvećim dijelom moje nadahnuće poseže u kraj u kojemu sam odrasla,

nekoć močvarno područje delte Neretve, danas bogatu neretvansku dolinu i
to ne da bih slikala krajobraze, nego moje sjećanje poseže dublje, u njezine
mirise kad se zabijeli cvijetom mandarina ili zažuti njezinim plodovima, za-
crveni šipcima, rijekom Neretvom u kojoj osjetim more, asocijacija na vodu
u svim njezinim oblicima, pa su stoga vjerojatno najvećim dijelom moj medij
vodene boje jer tom tehnikom mogu dočarati neukrotive, a postojane, prštave,
prozračno nježne, fluidne te uvijek svježe i blistave jednostavne motive kao što
su cvijeće ili pejzaži.
2. Izražavate li svojim slikama vlastite osjećaje ili trenutačna stanja u kojima

se tada nalazite?
Sve ono što sam ja odražava se u mojim radovima, tako moj cvijet nika-
da neće biti crn. Moja trenutačna stanja nemaju odraz u mojemu dubokom
senzibilitetu, pa tako ni na moje radove koji su naprosto jednostavni, vedri i
optimistični.
3. Kada ste otkrili svoj likovni talent?
Svoj sam likovni talent otkrila još u osnovnoj školi kad su svi moji radovi
bili na školskim zidovima te sam već tada osvajala nagrade u natjecanjima iz
slikanja, tj. njega je otkrila profesorica likovnoga odgoja, poslije likovne umjet-
nosti, Radojka Bagur koja me i danas prati te je ponosno održala kratki govor
na mojemu nedavnom, malom izlaganju u caffe baru "Srce" u zagrebačkoj
Petrinjskoj 13.
4. Putovali ste diljem Europe kao članica kulturno-umjetničkoga društva "Met-

ković". Koliko Vam je to pomoglo u stvaralaštvu?
Rad je u KUD-u "Metković" znatno obogatio moj život, ponajprije zbog

socijalizacije jer je to velika skupina u kojoj smo svi jednaki, gdje se poštuje dis-
ciplina i red. To je nešto čega se treba pridržavati da bi se održali mnogobrojni
koncerti i beskrajna putovanja koja su iza nas, zatim upoznavanja različitih
krajeva i kultura, stjecanje iskustava, slike kao uspomene i prijateljstvo koje
traje zauvijek bez obzira na udaljenost, naravno da je sve to ostavilo pozitivan
utjecaj i na moj likovni rad.
259
dragun.indd 259 2/1/12 5:53:52 PM

5. Jeste li uključeni u rad neke umjetničke skupine ili udruge i kako ona dje-
luje?
Članica sam HDLLU-a "Mansarda" i svakodnevno dežuram u galeriji

"Mansarda" u Sesvetama, rado izlažem sa sesvetskim likovnim umjetnicima u
galeriji "Kurija" na godišnjoj izložbi krajem svake godine, polaznik sam i škole
za slikanje u Narodnome sveučilištu Sesvete gdje sam nedavno imala izložbu
u galeriji "Oblok". Dakle, uključila sam se u sve što Sesvete pružaju na svojoj
likovnoj sceni, a vjerujem da bi moglo biti toga još i više jer Sesvete ipak pripa-
daju gradu Zagrebu.
6. Surađujete s inozemnim muzejima i galerijama te onima u Hrvatskoj. Mo-

žete li neke nabrojiti?
Moram istaknuti da je za bilo kakvu suradnju ili djelovanje povezano s

umjetničkim svijetom, ako nisi već neko poznato ime, najvažnija financijsko sta-
nje. Bez toga ne možeš nikuda krenuti. Dakle, u današnje se vrijeme informa-
tičke tehnologije većinom komunicira i izlaže na mreži, a to nije baš priznato
kod naših povjesničara umjetnosti. Ipak, to je način komunikacije, izlaganja,
260
dragun.indd 260 2/1/12 5:53:52 PM

prodaje i povezanosti s čitavim svijetom. Tako su moji radovi izloženi na broj-
nim mrežnim stranicama od Indije do Amerike, primam brojne pozive za izla-
ganja, ali tu je problem koji sam već navela na početku.
Ono što ću istaknuti jest Centar za kulturu Majdanpek s međunarodnom
izložbom "Žene slikari" gdje sam otišla razbiti sve predrasude koje nepotrebno
guše sve koji hodaju zatvorenih očiju i gdje sam primljena otvorena srca, a već
sam pozvana na desetu godišnjicu iduće godine.
Spomenula bih i galeriju "Razvid", POU Zaprešić gdje sam već drugi put
izabrana na zaprešićkom bijenaleu akvarel gdje, kako je rekao povjesničar
umjetnosti Stanko Špoljarić, već godinama traje kroz lirsku maznost omekšane
forme i udare čvrstih masa, "borba za prava akvarela".
7. S dobrim radom dolaze i nagrade. Koje za Vas imaju posebnu važnost i

zašto?
Posebno mi je važno priznanje na međunarodnoj izložbi i natjecanju u

modernoj umjetnosti u Litvi u kojoj sam među ogromnom ruskom i međunarod-
nom skupinom nominirana u dvjema kategorijama. Akvarel je nagrađen trećim
mjestom, a pejzaž prvim. Zašto? Zato što nije bitno tko si i što si, nije potrebno
dalje nabrajati.
8. Smatrate li da su Vam te nagrade otvorile vrata umjetničkoga svijeta, tj. da

ste napredovali više kao umjetnica?
Naravno da je svako priznanje dobro došlo, ali nema uspjeha bez veliko-
ga truda, upornosti, stalnoga rada, praćenja svih događanja na mreži te bez
dostatne novčane podrške. Naravno, mnogo pomaže i moja komunikativnost te
vedra, otvorena priroda duha.
9. Može li se u Hrvatskoj živjeti od slikarstva?
Danas se u Hrvatskoj teško živi, posebice od slikarstva. Ja to ne mogu.
10. Postoje li ljudi koje posebno cijenite u poslu kojim se bavite, one koji su Vas
na neki način nadahnuli?
Cijenim ljude koji vole ono što rade i poštuju one do sebe. Nakon mo-
jega se dolaska u Sesvete skupina akademskih slikara i kipara s poznatom
povjesničarkom umjetnosti Višnjom Slavicom Gabout svesrdno potrudila da mi
pomogne da učinim prvi korak, tj. da postavim moju prvu samostalnu izložbu u
galeriji "Kurija". Bila je to izložba za pamćenje i zahvaljujem im od srca.
261
dragun.indd 261 2/1/12 5:53:53 PM

11. Bavite li se još čime?
U vrijeme sam privatizacije ostala bez posla, tako je i danas...
12. Da niste umjetnica, što biste bili?
Bila bih profesorica umjetnosti ili jednostavno učiteljica likovnoga odgoja,

možda se to danas drukčije kaže, ali vjerujem da bih dobro prenijela svoje
znanje.
262
dragun.indd 262 2/1/12 5:53:53 PM

13. Koliko su Sesvete "kulturno uzdignute" što se tiče raznih izložaba, zbiva-
nja, priredaba itd?
Nemam prigovora trima točkama na kojima se događaju kulturna zbiva-

nja. Galerija je "Kurija" u pripremi izložbe slikara Ivice Kiša, Narodno sveučili-
šte ima najteži zadatak uz organizaciju različitih predstava i izložaba u galeriji
"Oblok, tu je još i rad s djecom koji je najosjetljiviji, zatim HDLLU "Mansarda"
priprema skupnu izložbu članova u knjižnici A. Cesarec, Ravnice, Zagreb. Da-
kle, svi dobro rade, ali da Sesvete imaju nekoga animatora kulture koji bi sve
to ujedinio i uskladio sa svim trima stranama, možda bi imale jednu veliku
kulturnu scenu, bijenale, trijenale ili neku međunarodnu izložbu u koju bi svi
bili uključeni.
14. Što možete reći svojim Neretvanima za kraj?
Što vam reći dragi moji prijatelji, sugrađani, Neretvani? Nedostajete mi vi

i moja lijepa dolina, kao da si nedostajem pomalo i sama, moj dom i sva moja
sjećanja. Te sam moje duboke osjećaje, kao takozvana umjetnica, prenijela na
podlogu, razlila razvodnjenu boju, prozračnom, fluidnom tehnikom akvarela,
ponajviše slikajući cvijeće iz svojega vrta kojega više nema, iz sjećanja i vedute
staroga Metkovića. Svaki moj rad priča priču te doziva stvarnost i sjećanje.
U gradu otuđenja i prilika, u kojemu trenutačno živim, ostvarujem upravo
ono što je nekoć davno predviđeno, a uz moj uporni rad i onu iskru likovnosti
postigla sam najveći mogući uspjeh upravo ove godine: međunarodna izložba
"Žene slikari", Majdanpek, Srbija; 6. Biennale akvarela, Zaprešić; međuna-
rodni natječaj 9 x 12, Mađarski multikulturni centar, Budimpešta, Mađarska;
izložbe članova Hrvatskoga društva likovnih i literarnih umjetnika "Mansarda"
u Etnografskome Muzeju Moravče i u knjižnici A. Cesarca, Zagreb; samostalna
izložba u galeriji "Oblok" u Narodnome sveučilištu Sesvete i samostalna izlož-
ba u caffe galeriji "Srce", Zagreb.
Da je to i više nego dovoljno za bilo čije jednogodišnje likovno djelovanje,
primijetilo je i uredništvo "Sesvetskih novina".
Dajana Kuraja, Zagreb
263
dragun.indd 263 2/1/12 5:53:54 PM

UDRUGA NARENTA
Poziv Uredništva Neretvanskoga zbornika da priredim jedan tekst o djelo-

vanju Udruge Narenta potvrdio mi je da je rad te novoosnovane udruge prepo-
znat u gradu Metkoviću, ali i u drugim krajevima u kojima žive naši Neretvani
koji rado prate što se događa u njihovu zavičaju.
Udruga Narenta nastala je kao neplanirani projekt koji je pokrenula sku-
pina mladih metkovskih intelektualaca, u prvome redu profesora i vjeroučitelja
koji su tijekom svojih razgovora i razmišljanja uočili da se u našemu društvu
događa sve snažniji prelazak na tzv. anonimno kršćanstvo te da su moralne i
opće ljudske vrijednosti naše kršćanske uljudbe gotovo prognane iz hrvatskoga
kulturnog i javnog života. U našoj je medijskoj javnosti premalo istinskih kršćan-
skih stavova, a to znači i kršćanskih intelektualaca koji znaju na istinski način
predstaviti kršćanski identitet iako smo prema mnogim statističkim podacima
o religioznosti zacijelo pri samome vrhu svjetske ljestvice vjerskih i kršćanskih
naroda. Razlog tome leži u činjenici da su spomenuti stavovi i vrijednosti su-
stavno zatirani za vrijeme gotovo polustoljetne vladavine Komunističke partije
kad se onemogućivao sustavan i slobodan rad na vjerskome odgoju koji bi se
iskazivao u dosljednosti života u javnosti. Osim toga, taj se postupak ubrzao
nakon pada komunističke diktature kada je nastupila druga diktatura, diktatura
neoliberalizma, relativizma i hedonizma koja je praćena burnim tranzicijskim
procesima u još nerazvijenome demokratskom sustavu.
Tijekom naših razgovora bili smo sve uvjereniji da institucijske reforme
nisu dovoljne za pokretanje Hrvatske, nego da je potrebna kulturna i moralna
obnova cjelokupnoga hrvatskog društva s pomoću autentičnih građanskih ini-
cijativa. Međutim i autentično civilno društvo, koje će uistinu biti korektiv hrvat-
skoga društva još je u povojima, a "najglasnije" su i medijski najpraćenije one
udruge koje ne zastupaju vrijednosti koje čine izvorište hrvatskoga kulturnog
i nacionalnog bića te koje uglavnom financiraju strana središta moći. U tome
smo neravnopravnome odnosu i omjeru snaga shvatili da je nužno potrebno
i krilo autentičnih, vrijednosno izvornih udruga utemeljenih na općeljudskim i
kršćanskim vrijednostima, a ujedno kritički raspoloženih prema bilo kojemu
odstupanju od državnih i općih interesa.
264
grmoja nikola-k.indd 264 2/1/12 5:54:38 PM

Prije nego što smo počeli pripremati statut i oko njega okupljati neovisne
i kršćanski usmjerene metkovske intelektualce i građane, stupili smo u kontakt
sa sličnim civilnim udrugama u Republici Hrvatskoj kako bi nas uputile u nači-
ne djelovanja u civilnome društvu. Za ime smo udruge uzeli toponim Narenta
kojim su stari Rimljani označavali rijeku Neretvu. Osnivačka je skupština odr-
žana 15. svibnja 2010. nakon što smo sastavili program i statut te obavili sve
pripremne radnje.
Naše smo predstavljanje metkovskim građanima održali 6. lipnja 2010.
u prepunoj Galeriji GKS-a u Metkoviću. U sklopu predstavljanja prof. Ladislav
Ilčić održao je predavanje "Možemo li sačuvati obiteljske i kršćanske vrijednosti
u procesu približavanja EU" kojim smo ujedno široj javnosti predstavili što će
biti u središtu našega zanimanja.
Kolovoske nas vrućine nisu pokolebale da nastavimo sa svojim djelova-
njem te smo 20. kolovoza u Galeriji GKS-a priredili tribinu "Politička korektnost
ili dosljednost" na kojoj je predavač bio dr. sc. Nino Raspudić, istaknuti hr-
vatski intelektualac i profesor na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
U svojemu je iznimno zanimljivom izlaganju dr. sc. Nino Raspudić potvrdio
naša razmišljanja da različite svjetonazorske i vrijednosne pozicije u javnome
govoru nisu ravnomjerno zastupljene te da je izgradnja autentičnoga civilnog
društva od velike važnosti za razvoj demokratskoga i pluralnoga društva.
Možda je jedno od naših najvažnijih, ali i najbolje posjećenih događanja
bilo predstavljanje hrvatskoga izdanja romana Otok svijeta koje je održano
u GKS-u 6. listopada 2010. u suradnji sa župama sv. Ilije i sv. Nikole, a na
koje je došao i sam autor, Kanađanin Michael O’Brien, jedan od najpoznatijih
svjetskih književnika koji se bave katoličkom tematikom.
Svoju smo brigu za metkovsku mladež i njihov zdrav te siguran razvoj
posvjedočili sa župama sv. Ilije i sv. Nikole 30. listopada 2010. organiziranjem
predavanja u GKS-u "Kockanje? Siguran gubitak!" koje je održao psiholog mr.
sc. don Boris Vidović.
Važno pitanje djelovanja kršćana u politici obradili smo u siječnju 2011.
kad smo priredili zanimljivu i izvrsno posjećenu tribinu "Kršćanin u politici"
na kojoj su govorili saborska zastupnica HSS-a Marijana Petir i predsjednik
Obiteljske stranke te začetnik pokreta Hrvatski rast Ivica Relković.
Manifestaciju "Dani života" pokrenuli smo u veljači 2011. godine. Tom
smo manifestacijom željeli popularizirati kulturu života i obitelji otvorene životu,
ali i utjecati na državnu te mjesnu politiku da veću pozornost posvete demograf-
skim mjerama te da u središte općih i posebnih interesa stave dobrobit obitelji,
djece i mladih.
Manifestacija je započela 4. veljače otvaranjem izložbe "Veliko DA ljud-
skom životu" koju je u suradnji s Lidijom Fodor, izvršnom voditeljicom Hrvat-
265

skoga saveza za život "CroVita", opširnim predavanjem predstavio dr. Petar
Krešimir Hodžić, ravnatelj ureda za obitelj HBK-a.
Riječ je o obrazovnoj izložbi koja se sastoji od dvadeset i osam panoa koji
čine skladan mozaik obrazovnih i sadržajnih tekstova, dijelova novinskih natpi-
sa, fotografija i umjetničkih reprodukcija te navoda poznatih osoba i dokume-
nata učiteljstva Katoličke Crkve. Manifestacija je nastavljena u subotu 5. veljače
predavanjem dr. Danijele De Micheli Vitturi, specijalistice obiteljske medicine i
članice HKLD-a, podružnice Split. U sklopu smo manifestacije održali i izvan-
rednu skupštinu na kojoj smo odlučili pristupiti savezu "CroVita" koji okuplja
udruge koje promiču ljudski život od začeća do prirodne smrti.
Osim već spomenutoga romana Otok svijeta u 2011. godini organizirali
smo predstavljanje još dviju knjiga. U veljači smo predstavili knjigu Goli na
Golom otoku − od imotske gimnazije do Golog otoka koja donosi izvorno i do-
kumentarno svjedočenje imotskoga odvjetnika Dinka Jonjića o njegovoj četvero-
godišnjoj robiji na Golome otoku. Na predstavljanju je o autoru i njegovu životu
govorio dr. sc. Ivan Jurić, a o knjizi i njezinoj važnosti prof. dr. sc. Branimir Lukšić
i sam autor Dinko Jonjić.
U ožujku 2011. organizirali smo predstavljanje knjige Žao mi je naro-
da s podnaslovom Biskupovih deset godina na medijskom poprištu gospićko-
senjskoga biskupa mons. Mile Bogovića. Riječ je o djelu koje na 624 stranice
donosi biskupove tekstove objavljene u javnim medijima, najvećim dijelom u
razdoblju njegove biskupske službe. Osim samoga autora knjigu su predstavili
književnik Hrvoje Hitrec, priređivač knjige Ante Bežen i predsjednik Društva
hrvatskih književnika Božidar Petrač.
Budući da je jedna od programskih smjernica Udruge Narenta sustavno
promicanje Domovinskoga rata i hrvatskih branitelja, priredili smo predstavlja-
nje Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata koji
je 8. prosinca 2010. u Galeriji GKS-a predstavio dr. sc. Ante Nazor. Brigu za
istinu o Domovinskome ratu pokazali smo i nakon sramotnih presuda hrvatskim
generalima u Haagu kada smo reagirali priopćenjem, ali i pokretanjem peticije
s braniteljskim udrugama grada Metkovića za oduzimanje statusa počasnoga
građanina Dubrovačko-neretvanske županije bivšemu predsjedniku Stjepanu
Mesiću zbog neovlaštenoga slanja transkripta u Haag.
Osim toga, uključili smo se i u inicijativu Udruge branitelja Domovinsko-
ga rata Podravka pod imenom Nek se zavijori kojom se željelo u povodu 20.
obljetnice početka agresije na Hrvatsku, Dana pobjede i Domovinske zahval-
nosti hrvatskom zastavom s kninske tvrđave simbolički povezati Knin s ostalim
gradovima diljem Hrvatske. U sklopu te inicijative udružili smo snage s podruž-
nicom Udruge veterana IV. gardijske brigade te smo 4. kolovoza 2011., dan
266

uoči proslave Oluje, na Predolcu postavili jarbol visok dvanaest metara na koji
smo izvjesili repliku zastave s kninske tvrđave dugu devet metara.
Program nam nalaže i osudu svih totalitarnih režima i djelovanje na oču-
vanju žrtava tih režima u sjećanju naroda, pa smo 22. kolovoza 2011. u povo-
du spomen-dana na žrtve totalitarnih režima organizirali tribinu "Odnos prema
totalitarnim režimima, njihovim zločinima i žrtvama". Gosti predavači bili su
Zvonimir Despot, urednik i kolumnist Večernjeg lista i Ivica Relković, građanski
aktivist iz Edukacijske udruge 1481 koja se bavi istraživanjem masovnih grob-
nica s kraja Drugoga svjetskog rata.
Sve vrijednosti koje smo tijekom svojih predavanja, tribina i aktivnosti pro-
micali morali smo pokazati na djelu za vrijeme velike poplave. Tada smo se
odazvali pozivu župnika sv. Nikole, don Senka Antunovića, i u suradnji s Cari-
tasom župe sv. Ilije organizirali humanitarnu akciju "Nek voda bude život" za
pomoć dijelu grada Metkovića na desnoj obali rijeke Neretve koji je pretrpio
iznimno velike materijalne štete od poplave.
Iz svega se spomenutoga može uočiti da se Udruga Narenta nije ograničila
na usko područje djelovanja, nego se u svojemu djelovanju dotaknula mnogih
važnih tema za cjelokupno hrvatsko društvo, ali i da se za kratko vrijeme svoje-
ga djelovanja iskazala kao jedna od najpoduzetnijih udruga na području grada
Metkovića. Mnoštvo aktivnosti Udruge Narenta još više dobiva na važnosti ako
se uzme u obzir da nijedna ustanova, osim mjesnih župa, nije novčano pomogla
njezin rad. Udruga se financirala zahvaljujući donacijama pokrovitelja, privat-
nih osoba, a ponajviše zahvaljujući pomoći vlastitih članova.
Udruga Narenta i u predstojećoj 2012. godini planira nastaviti s djelo-
vanjem te se s nekoliko projekata prijaviti na natječaje Grada Metkovića, Du-
brovačko-neretvanske županije, tijela državne uprave, nacionalnih zaklada i
gospodarskih subjekata. Nastojat ćemo i ubuduće, sukladno financijskim mo-
gućnostima, odgovoriti na anomalije u društvu te poticati javnu raspravu o svim
temama važnim za grad Metković i cjelokupno hrvatsko društvo.
Nikola Grmoja, Metković
267

ZA BOLJU NERETVU
Sitite se pogleda sa Rabe na Neretvu. Koja lipota? Aaa? Koliko ste puta
prošli i osin divljenja malo se ko pita koliko je tu truda uloženo i što se još može
učinit.
Za ovo što ću priporučit Neretvanima ideja mi je sinula još dok sam bija
mali, kada se jendečilo.
Kanali (jendeci) bliže rike, di je zemlja bila viša, bili su uži, a dalje od
rike, di je ledina bila niža, mora si kopat dubji i širi kanal da bi stvorija plodnu
zemlju. Ti su kanali znali bit široki od 2 do 4 metra (a i više) ovisno o tome u
kojemu se kraju (dilu) Neretve jendečilo.
U novije vrime kanali se više ne rade ručno (ne jendeči se), nego se izvode
bagerima, pa je širina kanala od 3 do 6 metara, a zna bit i veća.
Kako zemje nikada dovojno, ta je ideja prikazana na crtežu, di je prika-
zano kako se kanal (ili jendek, od turskog hendek) s nadsvođenjem može isko-
ristit kao nova parcela. U obrvu (ili u kanal uz obrvu) može se s jedne i druge
strane posadit loza, kivi ili neka druga penjačica kao grah i slično. I eto nove
proizvodnje! Ne triba orat ni frezat kanal, ne triba kosit travu itd.
268
vlahovic.indd 268 2/1/12 5:55:22 PM

Za izradu nadsvođenja kanala (odrine) može se koristit drvo ili armirani
beton ili armirani beton u kombinaciji s pocinčanim cijevima od 2 cola (1“ − 1
col − 2,54 cm) ili neka druga kombinacija.
Ispod odrine može se vozit trupa, lađa, splav od bačava i sl.
Već je ovo gore navedeno izvedeno u Crepini, a vi probajte pa ćete vidit da
sa malo novca dobijete novu parcelu. Svaki će korisnik prilagodit odrinu dimen-
zijama kanala te koristit najpovoljniji materijal i način izvedbe.
Osin ovog iman još puno ideja, kao i mnogi od vas, pa bi bilo dobro da
svoje ideje za BOLJU NERETVU izložite u našen zborniku ili na drugon mediju.
Iman i drugih ideja i žeja, pa sada i ode samo ukratko. Naime, u našoj
su Neretvi mnoge jaruge i kanali (jendeci) samovoljno i bezobzirno zatvoreni,
začepjeni, a i mrižama prigrađeni. S kojin pravon?
Od stare Austrije nikome nije padalo na pamet samovojno prigrađivanje
kanala i jaruga, tuđe mriže dizat i voćke brat. A sada? O tempora, o mores.
Valjda će naša draga Domovina uspit otvorit ono malo jaruga i kanala što
je ostalo od nekadašnje Neretve od Metkovića do Ušća.
Kad smo već u Metkoviću, nekada je vlak Ćiro do Ploča bija napredak za
Neretvu, ali danas je postojeća trasa vlaka smetnja (kočnica) razvoju desne stra-
ne Neretve.
Izmicanjen vlaka iz Kule, Krvavca, Luka, Komina, Banje, Rogotina, Čevelju-
še i Stabline sva bi navedena mista dobila nove kuće, nove gospodarske objekte
i sasvin nove mogućnosti u svakon pogledu. Za novu trasu vlaka koja mora u
budućnosti bit s dva kolosijeka struka će svoje odredit jer se po postojećoj trasi ne
mogu izvest dva kolosijeka. E da mi je to vidit!
U mome novon Kominu nova cesta di je nekada iša vlak, novi trgovi, nove
kuće itd. U ciloj našoj NERETVI novi proizvodni pogoni, hladnjače, prerada voća
i povrća, mladi obrazovani judi govore jezike, turizam konačno u Neretvi − a
možda je sve samo san.
Mislin da nije samo san i da će se sve ostvarit, sve zavisi od upornosti ljudi.
Na primjeru našeg društva dokazali smo da se sve što se sa srcen i vizijon
radi može ostvarit − PRAVI JUDI SVE MOGU.
Na osnivačkoj skupštini u kazalištu Komedija (11. vejače 2006.) kao inici-
jator osnivanja Društva Neretvana i prijatelja Neretve najavio san da ćemo imat
uređene prostorije Društva, da ćemo izdavat Zbornik i da ćemo svake godine
održavat Noć Neretvana. Sve smo snove ostvarili!
POČNITE I VI − USPIT ĆETE.
Počnimo svi mi − moramo sanjati i stvarati NOVU BOLJU NERETVU i
HRVATSKU.
Luka Vlahović, Zagreb
269
vlahovic.indd 269 2/1/12 5:55:22 PM

JUŽNJAČKE STRASTI
Šijavico, igra mi te ćaća!

Oću i ja pa osta bez gaća!
Puca banak, vino prska
Šijanje je igra drska.
Šije, šete, oto, nove, cinkve, kvatro, tuti,
Igraj brajo, šijaj kume, samo mi ne muti!
Šija, mura, šije-šete, mora, šijavica, bacanje prstiju, a u dolini Neretve

šijanje − omiljena je zabava neretvanskih težaka, igra puna strasti i žestine.
Kad se neki kontinentalac spusti do nas, nerijetko se susretne s nekim čudnim
događajem, koji ga zaprepasti svojom bukom, galamom, srčanošću. Međutim,
nije riječ o svađi, kako bi pomislio, nego o šijanju, staroj narodnoj igri koja se
igra duž naše obale, u zaleđu, na otocima te u zapadnoj Hercegovini.
Neki vele da šijanje potječe još iz starog Egipta, neki da su ga u našim
stranama udomaćili talijanski vojnici za vrijeme rata, dok stari ljudi pričaju da
Prije šijanja, za zagrijavanje, dupla briškula − šijački mataduri: Lovre Dugandžić i Slobodan Vujević
270
bokin.indd 270 2/1/12 5:56:05 PM

se šijalo još za vrijeme Austrije. Možda je dobilo ime po Maurima, koji su ga
donijeli u Italiju. Ako se utvrdi da je šijanje zapravo naslijeđe staro dvije tisuća
godina, bila bi to vrlo vrijedna činjenica, pravo malo blago. Šijanje se igra s
posebnom strašću u skladu s temperamentom ljudi iz naših južnih krajeva. Go-
tovo je nemoguće zamisliti Zagorca, Austrijanca ili Nizozemca da šija.
U nas se u Neretvi šija stojećki, a u mnogim mjestima između igrača stoji
banak ili tola (stol) po kojemu se udara i zovu punti. Psihološki je važno lupnuti
po toli kad se osvoji punat ili poviknuti: Moje! Lezi! Antino! i slično. Može se
šijati jedan na jedan ili u paru dva protiv dva, a često i tri protiv tri. Uz veliku
buku i galamu koju stvaraju igrači, bacaju se prsti i uzvikuju brojevi od 2 do
10 na jednome od talijanskih narječja (do, tre, kvatro, cinkve, šije, šete, oto,
nove, tuti...), ovisno o tome koji zbroj šijač očekuje. Treba pogoditi zbroj prstiju
na svojoj i protivnikovoj ruci. Tko pogodi, dobiva punat. Tko prvi dobije 16
punata, njegova je partija (igra).
Uglavnom se šija nedjeljom ili kad je neki svetac, na zogu (igralište za
buće) uz igranje buća ili čekajući red za buće. Često se kombinira više igara:
najprije briškula ili trešet, pa buće i onda šijanje, pa opet tako. Uz šijanje se
obvezno pije vino jer tko izgubi, mora donijeti bukaru domaćeg vina iz konobe.
Katkad se igra i o pečenog janjca (oni koji izgube ne smiju ga jesti) i tu nastaju
prave drame i napetosti jer ulog je velik. U toj igri nabijenoj silnim emocijama
šijači se znoje, skidaju ili bacaju košulju, viču, vrijeđaju, psuju, a gledatelji
uživaju u toj larmi, temperamentu i osebujnosti šijača. Iako se čini da će svakog
trena doći do fizičkog obračuna, na kraju sve završi miroljubivo, zajedničkim
ispijanjem buke i našom lijepom pjesmom, primjerice: Vozila se gožđena maši-
na od Komina sve do Rogotina...
Šijanje je igra muškaraca, a žene, posebno u prijašnja vremena, nisu
smjele prići i gledati tu neobičnu igru jer bi im odmah prišili da su muškare, što
bi im smetalo za bolju udaju. Ipak, cure su voljele dobre šijače, a nisu posebno
cijenile one momke koji ne znaju šijati, pa bi im posprdno znale zapjevati:
Koji momak ne zna šije-šete,
podajte mu iglu, pa nek plete!
Dok nisam otišao u Zagreb studirati, često sam i sam šijao u Kominu i
okolnim mjestima. U Kominu je uz buće te kartanje briškule, trešeta i mačka
šijanje jako popularno i ima dugu tradiciju. Nije bilo nedjelje da se u Kominu
nije šijalo. Šijalo se u konobama, na ulici, između kuća (radi bure), u školskim
dvorištima... Bilo je tu vrsnih šijača i borbe su bile napete i neizvjesne do kraja.
Ta mi se igra, što se kaže, uvukla pod kožu.
Tako sam još davne 1991. u povodu proglašenja nezavisnosti naše dr-
žave organizirao veliki šijački turnir u Kominu. Bila je to velika kominska fešta
271
bokin.indd 271 2/1/12 5:56:06 PM

za pamćenje. Šijalo se ispred kuće dunda Periše. Na ražnju su se vrtjela dva
janjca. Došlo je naroda iz okolnih mjesta kako bi uživali u šijačkim virtuozima.
Bio je to prvi turnir šijača u dolini Neretve.
Na turniru su sudjelovali sljedeći šijači: Andrija Kraljević, Slobodan Vuje-
vić, Ante Dugandžić, Božidar Dugandžić, Ican Jurković, Zdravko Šuman, Slo-
bodan Dugandžić, Pavo Šuman Redžo, Jure Kraljević Đorđi, Ante Šuman, Mate
Šprlje, Rade Jelavić, Mladen Šprlje, Ante Dugandžić Puko, Mirko Kraljević Mi-
lovanov, Marin Marušić, Andrija Buntić, Ivo Šuman i ja. Na turniru je pobijedio
Pavo Šuman Redžo, koji je osvojio veliki pehar i posebno priznanje te pečenog
janjca, kojega smo, ovoga puta, ipak svi zajedno pojeli uz obilje vina i ostale
neretvanske delicije. Redžo je u finalu pobijedio Juru Kraljevića 21:18 (finale se
šijalo do 21 punat), a ja sam u četvrtfinalu uvjerljivo izgubio od Ante Šumana
16:10. Opravdanje sam za tako loš rezultat našao u tome da sam bio previše
zauzet organizacijskim poslovima. Lijep izgovor, zar ne?! Eto, stvarno me nije
išlo, iako mnogi vele da nisam loš šijač.
Kominski šijački turnir: Andrija Kraljević protiv S. Dugandžića;

u pozadini: Zdravko, Božidar i Marin
U momčadskom dijelu turnira pobijedili su Pavo Šuman Redžo i Mladen

Šprlje koji su u finalu bili za nijansu bolji od Icana i Ive Šumana rezultatom
21:20. Bilo je to žestoko šijanje o kojemu se i danas često priča. Šprlje je
zadnji, pobjednički punat osvojio nakon desetak minuta neprestanog šijanja s
Icanom. Koja je to bila erupcija oduševljenja! To se zaista rijetko viđa. Poraženi
su morali obučeni skočiti u Neretvu, ali bilo je ljeto pa se moglo izdurat.
U Kominu ima dosta dobrih šijača. Šijaju gotovo svi muškarci u mjestu.
Mogli bismo lako nabrojiti one koji ne šijaju. Osim gore navedenih sudionika
272
bokin.indd 272 2/1/12 5:56:06 PM

turnira u Kominu su još dobri šijači i Ivo Visković, Trpimir Grgurinović, Borko Šu-
man, Ante Simun, a glasoviti šijači nekoć su bili i Milovan Kraljević, Stipo Kikin,
Ante Kapović Dimo, Vilim Jerković, Ante Dugandžić Golub, Ivan Medak Ićo...
Nije lako šijati. Moraš brzo zbrajati, pamtiti i uvijek biti spreman kojim će
te prstima protivnik dočekati. Običnog gledatelja kod te igre najviše zadivljuje
brzina: on sam jedva da je i uspio uočiti koliko je prstiju koji igrač podigao,
a šijači su već to utvrdili, zbrojili, pa zaključili da nijedan nije pogodio i već
su ponovno podignuli prste i uzviknuli novu prognozu zbroja prstiju. Sve to u
jednoj sekundi. Kakvo računalo!
Šijanje je igra znanja, brzine i vještine. Ima i šporke igre i blefa, ne postoje
pisana pravila i ide se na poštenu igru, iako neki skrivaju prste ili viču "moje", a
nije njihovo i čine slične šporkarije. Šijač mora u glavi voditi neku vrstu statisti-
ke, pamtiti što protivnik najčešće uzvikuje i kojim se brojem prstiju najčešće slu-
ži. Mora razraditi vlastitu taktiku, pa posezati za nekim trikovima koji će zbuniti
protivnika: ili više puta zaredom baciti isti broj prstiju ili pri svakom bacanju
imati različit broj prstiju. Mozak mora raditi punim kapacitetom. Svatko tko je
ikada promatrao šijanje morao je zaključiti da su igrači u izvrsnoj intelektualnoj
formi, a da sama igra razvija pamet.
Šije-šete, prsti lete, tko će biti bolji − Ican tare protivnika
Šijanje se nikad nije proširilo izvan uskih regionalnih granica. Naši su

južnjaci putovali na sjever i tamo se nastanjivali, ponijeli su sa sobom i mnoge
običaje iz svog rodnog kraja, ali šijanje ili šijavica nikad nije zaživjela na kon-
tinentu. Sjevernjaci je nikad nisu prihvatili, ali južnjaci nisu mogli tek tako odba-
citi ona iskustva i one vještine koje su stekli igrajući tu igru u svojemu zavičaju,
273
bokin.indd 273 2/1/12 5:56:06 PM

pa su se počeli tom sposobnošću služiti i u nekim drugim područjima života.
Oštrinu percepcije, brzinu računanja, smisao za taktiku i strategiju upotreblja-
vali su gdje su mogli: u poslu, trgovini, politici... Tu je bila njihova prednost pred
sjevernjacima, koji ne šijaju. Zato su južnjaci i brzo napredovali u poslovnome
svijetu, na fakultetima i zato su mnogo i učinili u privredi, politici, kulturi...
U današnje je vrijeme šijanja sve manje i manje, a u mnogim je mjestima
potpuno nestalo. Iako je pokojni dundo Periša rekao: "Brajo, šijanje nikad ne
će umrit, umiru samo judi. Šijavica ostaje za sve vikove", ipak su televizija,
internet i ostala čuda civilizacije učinila svoje. I u Neretvi se malo još gdje za-
čuje ono gromko: šije, kvatro, cinkve, moje, lezi! Šteta jer se u rijetko kojoj igri
ulaže toliko emocija i strasti, a gledatelji uživaju u zaista burnoj i neponovljivoj
predstavi.
Kao što reče, malo ozbiljno, malo u šali, naš vrli pisac Pavao Pavličić:
"Ako nema šije-šete, nema ni intelektulanog treninga, pa uskoro ne će biti ni lju-
di koji znaju brzo i točno misliti. A to bi moglo imati jako negativne posljedice
za privredu, politiku, kulturu. Zbog toga predlažemo da se češće organiziraju
turniri u šijanju što bi pridonijelo zdravlju nacije, a zasigurno i boljem razvoju
našeg turizma."
Zato, ajmo mi jednu zašijati: Šije-šete-oto-nove-tuti-kvatro-moja- šijaj!!!
274
bokin.indd 274 2/1/12 5:56:06 PM

BOĆARSKI KLUB NERETVA-SEZONA
2010. − 2011.
Dragi prijatelji, vatreni navijači i obožavatelji BK Neretve te ostali sve-

koliki puče neretvanski,
javljamo se iz bila svita s nekoliko slika iz života neretvanskog čovjeka kojeg je
život učinio dijelom zagrebačke svakodnevnice. U jednom od prošlogodišnjih
zbornika mogli ste pročitati nešto o boćarskom klubu Neretva koji djeluje u
Zagrebu okupljajući sinove Neretve pod sloganom "igraj kol’ko možeš, jedi
kol’ko hoćeš". Taj sažeti, ali podacima bogat članak sveobuhvatno je izvješće o
aktivnostima koje su obilježile pripremanje osnutka kluba i njegov rad tijekom
godine. Jedan takav ozbiljan tekst može sastaviti samo pametan čovjek i stra-
stven vizionar kao što je naš predsjednik.
Već prema ovome uvodnom dijelu slutite da ove godine autor članka nije
isti. Ovaj su put pero u svoje ruke uzeli sami igrači ne želeći uskratiti domaćoj
javnosti mnoge pikanterije i škerce vezane uz naš klub.
Prema službenim podatcima BK Neretva osnovan je 2008. godine kao
sportsko društvo pod okriljem Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu,
ali kao samostalna udruga. Osnivanje boćarskoga kluba bilo je potaknuto že-
ljom za daljnjim povezivanjem i međusobnim druženjem Neretvana okupljenih
oko Društva Neretvana i prijatelja Neretve. Neslužbena verzija priče govori o
želji, tj. potrebi starijih članova društva da nekako pobjegnu iz kuće. U tim sa-
mim početcima krilatica koja nas je pokretala bila je "kol’ko treninga, tol’ko ve-
čera". Tako od nekoliko zanesenjaka nastade relativno brojna družina. Nakon
obavljenih formalnosti povezanih s registriranjem i privlačenjem sponzora, koji
su se pobrinuli za klupske dresove i boće, uvidjeli smo da bismo trebali polako
početi s treninzima. Samom Božjom providnošću zakasnili smo s registracijom
pa smo prvu godinu morali propustiti natjecanja. To je zapravo omogućilo naše
upoznavanje s nekim pravilima sporta zbog kojega smo se okupili, ali i da pod
izlikom treninga potamanimo jedno osrednje stado janjaca. Iako naša prva
sezona nije bila natjecateljska, pojavili su se određeni organizacijski problemi
koji su nerijetko zadavali glavobolje našem predsjedniku. Teško je nekomu sa
275
boc klub.indd 275 2/1/12 5:56:57 PM

strane zamisliti kakvu je muku mučio da bi održavao kvalitetne menije istodob-
no pazeći na raznovrsnost jela.
U prvoj natjecateljskoj sezoni većina je prvi put igrala natjecateljsko bo-
ćanje. Teško je bilo pomiriti se s činjenicama da nema šponde i gađanja trljize.
Vjerovali ili ne, u natjecateljskom boćanju nema ni verbalnih provokacija ni
dobacivanja gledatelja sa strane. Do kraja sezone zaključili smo da onaj čovjek
kojeg zovu sudac nije tu zato da, poput sudca u ringu, smiruje zaraćene strane.
On ima neku šipku od pola metra kojom mjeri jesi li previše pomaknuo tuđu
buću i ako jesi, onda baci tvoju van, a tuđu vrati gdje je bila. Kao da to nije
dovoljno, protivnik je može ostaviti ako mu to više odgovara. Naravno da nam
se bilo teško prilagoditi tim nepravednim pravilima, ali nekako smo to uspjeli
svladati i završiti sezonu na sredini tablice. Mnogo smo se lakše prilagodili
aktivnostima nakon utakmice. Dapače, ićem i pićem smo dokazali da smo
dostojni i više lige.
Svladavši pravila i ponašanje na terenu, sljedeće smo sezone uspjeli izbo-
riti prelazak u višu ligu o čemu donosimo opširniji pregled.
Krenimo redom. Boćarska sezone ne poklapa se s kalendarskom godinom
pa za nas počinje Kupom kneza Domagoja, turnirom koji već drugu godinu za-
redom uspješno organiziramo. Na turniru je sudjelovalo osam klubova: neko-
liko lokalnih s kojima dijelimo domaći teren u Španskom, a ostali su mahom iz
najljepše nam doline. Turnir je osvojio Prud, što je potaknulo razne špekulacije.
Provodila se i interna istraga o događajima na turniru jer postoji opravdana
sumnja kako je naš predsjednik turnir namjestio svojim sumještanima. Sporni
detalj dogodio se u meču između mlade ekipe Neretve i Pruda kad je Udže-
276
boc klub.indd 276 2/1/12 5:56:57 PM

nija pogodio dvije buće zaredom (a to je najveća ostvarena serija u njegovoj
karijeri ). Predsjednik je kao vrelim uljem oparen izašao na platformu boćar-
skih terena s komadom kulena i malome zaprijetio da neće večerati ako tako
nastavi. To je preokrenulo tijek susreta jer je poznato da bi ovaj za kulen i sir
vita prodao i predsjednika i partiju i klub i... pitanje je bi li i ćaću i majku. Sve
se to ipak brzo zaboravilo uz neretvanski brujet, vino i feštu do kasno u noć.
Tako je završio tradicionalni drugi Kup kneza Domagoja, manifestacija koja je
u kratkome razdoblju postala nezaobilazan događaj u boćarskom svijetu.
U ligašku je sezonu BK Neretva ušla bez prevelikih ambicija. Prva je ligaš-
ka utakmica odigrana u Zaprešiću i izgubljena je s minimalnom razlikom. Nije
izgledalo tako loše; štafetu smo igrali prvi put i glatko izgubili, a u ostalim smo
se disciplinama dobro nosili. Osim toga, naš je Roćko imao veliki hendikep
kojega je stoički podnosio. Mijenjao je zube na akciji "staro za novo". Nakon
utakmice koju je izgubio, upitan od protivničkog igrača o razlozima svoje loše
igre, odgovorio je da ga bole zubi. Čovjeku nije bilo jasno koje veze imaju
zubi s boćanjem, ali mu je Roćko objasnio da je u našoj ekipi najvažnije imati
zdrave zube. Mora se spomenuti da je Roćko jedini član našeg kluba koji nije
Neretvanin. Za primanje u klub ovog mladića u ranim sedamdesetima osnovni
kriterij nisu bile igračke sposobnosti ni perspektivnost, nego mentalitet sličan
našem. Osim toga prošao je i zahtjevne kvalifikacije. Vožnja trupom, lovljenje
žaba, kušanje neretvanskoga brujeta i brzinsko ispijanje vina samo su neke od
lakših disciplina koje je morao uspješno svladati.
U vezi s ligom, pokazalo se da se po jutru dan poznaje. Prva je utakmica
bila ogledni primjer. Štafeta, s (ne više tako) mladim nadama Udženijom i Ča-
rom, gubila je bodove nepodnošljivom lakoćom. Srećko i Livi su stalno donosili
prednost pobjedama u preciznom izbijanju koju bi onda svi zajedno znalački
prosuli u zadnje četiri discipline. Rezultat svega bili su minimalni porazi. Pet od
prvih šest utakmica izgubljeno je minimalnim rezultatom. Praznovjerni strah od
ukletog poraza s rezultatom 8:6 razbili smo uvjerljivim domaćim porazom od
Adriatica s 14:0. Osvježeni spoznajom da nam ne prijeti ništa slično Dinamo-
vom europskom prokletstvu, nastavili smo gubiti različitim rezultatima.
U zimskoj je stanci BK Neretva nastupila u Zimskoj ligi. Bilo je nekoliko
dobrih nastupa i svakako je uočljiv napredak u odnosu na prošlu godinu. Ove
godine nismo nijednom falili dvoranu, a to se lani u organizaciji Marija Ta-
lajića znalo dogoditi. Inače, zimsku su ligu sustavno ignorirale naše najveće
klupske zvijezde i sav je teret pao na mlade snage koje su dokazale da se s
takvim pritiskom znaju nositi.
Ipak, nastavak sezone nije donio potrebne promjene, pa smo nakon prvog
dijela sezone koji je zaključen (pogađate već) minimalnim porazom od ljutitoga
rivala sa začelja BK Špansko imali impresivan omjer 0 − 7.
277
boc klub.indd 277 2/1/12 5:56:58 PM

U polusezoni je klub osvojio jedan turnir nastupivši u najjačem sastavu s
Jogijem, Roćkom i Livim. Bila je to najsvjetlija točka sezone, a osobito trojca koji
ga je osvojio. Neka navijače ne zbuni slika na kojoj pored spomenute trojice
zaslužnih stoji Udženija s pobjedničkim pokalom u rukama. Njegova je uloga
na tome turniru bila isključivo promatračka. Razlog briljantne igre našeg trojca
vjerojatno se krije u činjenici da se radilo o "open drink" turniru pa su naši
bećari tijekom cijeloga turnira imali u jednoj ruci čašu, a u drugoj boću te su
podgrijani stihovima Thompsonovih budnica razbijali sve što je stalo pred njih.
Udženija je svima prisutnima nudio visoke nagrade ako uspiju vidjeti Jogija bez
čaše u ruci. Još jedna zanimljivost (ili bizarnost) s tog turnira: do dana današ-
njeg ostao je nerasvijetljen misterij o tome što se točno događalo na samoj fešti
nakon završetka turnira. Već se mjesecima traži tajanstveni dobročinitelj koji je
ovu trojku razvozio kućama s obzirom na to da sami akteri ne znaju reći. Jogi
tvrdi da je on nekoga vozio doma, ali njegova priča graniči sa znanstvenom
fantastikom jer je već nakon dvije partije širio ruke na terenu kao da je oslo-
bodio Vukovar. Ipak, ovaj je osvojeni turnir srušio dva mita. Prvi, da naši starci
ipak mogu nekoga pobijediti te drugi, da Jogi i Livi ne mogu zajedno igrati.
Vratimo se ligaškim nastupima. Štafeta se malo popravila. Više po kilaži
nego po rezultatima. Podigli su svoje rezultate na razinu da više nisu izazivali
podsmijeh rijetkih gledatelja. Dojam je popravljen, porazi su ostali s iznimkom
jednoga neriješenog rezultata. Senzacionalnim transferom Zorana Glavinića i
revitalizacijom Jogija konkurencija se u štafeti pojačala, ali promjene u sastavu
štafete nisu zbunile protivnike. Zbog potrebne kondicije koju ova disciplina za-
htjeva za igrače štafete uveden je poseban režim prehrane. Obilniji, naravno.
Osobito to vrijedi za ona dva hrabra mladića koji su iznijela najveći teret na
svojim leđima ne mareći za podsmijeh protivnika ni za podbadanje suigrača.
U posljednjoj će se utakmici taj način prehrane pokazati kao pun pogodak, no
više o tome poslije.
U preciznom izbijanju sve je savršeno funkcioniralo. Osim onoga glatkog
poraza od Adriatica (koji je služio za skidanje loše aure od minimalnih poraza
− još jedna dobra odluka vodstva kluba) Srećko i Livi su svaki put uzeli barem
jednu pobjedu, a često i dvije. Nakon što je Srećko u utakmici protiv Ponikava u
Gajnicama izbacio bulin daleko izvan našega vidnog polja puknula je vijest da
je u Kominu, nakon epizode s varanom, viđen "neobičan leteći objekt, nevelik i
sličan kugli". Mjerodavna tijela još utvrđuju povezanost ovih činjenica.
U "pojedincu" Roćko nije baš briljirao kako smo već navikli. Struka smatra
da razloge tomu treba tražiti u činjenici da je obično igrao protiv najboljih
protivničkih igrača i da je imao probleme sa zubima. Bez ikakve zlobe mora
se reći da nismo primijetili naročitih problema dok je sa Zvonkom tamanio bilu
slaninu.
278
boc klub.indd 278 2/1/12 5:56:58 PM

U "krugu" također nije bilo osobite sreće. Obično bismo nekoga žrtvovali
za "krug" kako bismo sastavili jači par i trojku. Šarolikost izbora igrača za tu
disciplinu očitovala se monotonom jednoličnošću poraza. Katkad bi i protivnici
odlučili žrtvovati krug strahujući od Livog. U tome bi slučaju između našeg
žrtvenog janjca i onoga tuđeg uvijek pobijedio tuđi taman i s puntom razlike.
Inače, protivnički strah od Livog (i od Roćka) nije previše utemeljen. Njih su
dvojica protekle sezone bili poput Hajduka. Imaju ime koje protivnik uvaža-
va, obožavatelji se sjećaju njihovih velikih utakmica, ali im igra nije na razini
ugleda. To je inače najstrože čuvana tajna kluba, pa molimo da se s time ne
ide u javnost. Ako protivnici shvate da su ova dvojica kante za napucavanje,
morat ćemo iznova preslagivati i razmatrati strategije i taktike izbora igrača po
disciplinama. A u tome se i nismo baš iskazali.
Okosnica "trojke" uglavnom su bili Srećko i Čara, a treći je uskakao pre-
ma potrebi. I to je prilično dobro funkcioniralo i donijelo većinom pobjede.
Nastojat ćemo zaboraviti poraz trojke u gostima kod Adriatica kad je iz ruku
ispuštena već dobivena pobjeda u trojki i ukupno u meču. (To je isti onaj Adratic
koji nas je pošteno razbio kod kuće.)
U "dvojki" je uglavnom igrao Livi s Talajićem ili Barišićem, iako je i tu bilo
raznih promjena. Donekle je dobro funkcioniralo i donosilo bodove. Kao po
Murphyjevim zakonima događalo se da gotovo nikad te pobjede ne dolaze
zajedno u istome meču, a ako i dođu, onda opet budu nedovoljne za ukupnu
pobjedu.
Tako smo, manje ili više nesretno, došli do posljednjih utakmica u sezoni
s jednim neriješenim rezultatom i s jednim jedinim bodom. Pred nama još dvije
utakmice, a izravni nam se konkurent Špansko smiješi s pet bodova na pred-
zadnjemu mjestu. Pretposljednju utakmicu s ekipom iz Dubrave dočekali smo
baveći se raznim teorijama vjerojatnosti, matematičkim i statističkim izračunima
koje su naše mogućnosti ostanka u ligi izražavale veličinom statističke pogreške.
Neki su, uz te teorije, pribjegavali i teorijama zavjere, mita i korupcije, našim
tradicionalnim folklornim običajima. Sve su teorije pale u vodu nakon odigrane
utakmice. Svatko tko je gledao i sudjelovao u utakmici mogao je vidjeti da nije
bilo nikakvih spletki ni namještanja. Izgubili smo samo štafetu i dvojku te pobi-
jedili rezultatom 10:4. Kad je stigla vijest da je Špansko izgubilo 12:2, orila se
prvi put pjesma. Možda zbog prve pobjede, možda zbog poraza Španskog i
prilike da sami odlučujemo o svojoj sudbini, možda zbog odličnog crnog vina s
Pelješca, možda zato što je tu bio Josip Plećaš da je povede i Čara da ga prati,
možda zbog svega navedenog, u svakom slučaju − pjesma je pala.
Još je ostala posljednja utakmica s BK Špansko. Treba nam pobjeda. Bilo
kakva. Taman i na šake. Možemo mi to. Nismo bez razloga imali više večera
nego treninga. Da je riječ o povijesnoj utakmici, kakvima obiluje naša sportska
279
boc klub.indd 279 2/1/12 5:56:58 PM

povijest u svim sportovima, svjedočili su i pojačani treninzi. Umjesto uobičaje-
noga jednog treninga, bila su organizirana čak tri. Nikome nije promaklo da je
Jogi prisutan na svima. Od takve demonstracije volje, spremnosti i požrtvovno-
sti našega igrača, kojega se inače drži onim s najmanjim voljnim momentom,
prestrašile bi se i ekipe mnogo bolje od Španskog.
Napokon je stigao dan utakmice. Na domaćem terenu za obje ekipe ne-
koliko gledatelja. Podbadaju sa strane. Predvodi ih Jure Džimbeg, brat našega
bivšeg župnika iz sv. Ilije. Čovjek ne može vjerovati da je to ista majka rodila.
Mi skoro u punome sastavu. Srećko ne može igrati jer je iščašio rame, ali je tu.
Utakmica počinje štafetom. Iva zbog ozljede ne može trčati, pa za njih
trče Danijela i barba Mate. Jadni barba Mate. Bilo je to teško i gledati. Nije
da je trčao, ali ipak se kretao. Nije da je baš pogađao, ali je izbacivao balotu
za balotom. Neki su gledatelji otvorili kladionicu. Koeficijent na događaj "neće
doživjeti kraj utakmice" bio je manji nego na "neće pogoditi nijednu buću".
Mate je ipak doživio kraj utakmice na veliko zadovoljstvo organizatora koji
se obvezao da sljedeći put neće propustiti osigurati hitnu liječničku pomoć u
blizini igrališta. Špansko je imalo 10 pogodaka. Nije mnogo. Pojavila se nada
u prvu pobjedu u štafeti. Za nas trče Jogi i Čara. Čarinih uobičajenih sedam-
osam pogodaka u štafeti uz Jogijeve treninge uoči utakmice bili su jamstvo za
pobjedu. Ipak, nije išlo glatko. Štoviše, s jednim ili nijednim pogotkom u seriji
(serija ima četiri izbačaja) minutu prije isteka vremena imali smo šest pogodaka
i prva je pobjeda u štafeti izgledala daleko. S još jednim pogotkom obojice
u posljednjoj seriji Čara je morao pogoditi dvije buće za neriješeno, a tri za
pobjedu. Tu je došao do izražaja onaj posebni režim prehrane za sudionike
štafete. Kada drugim igračima u završnici nestaje snage, našima rastu krila.
Teško je dokazati da je izvor te snage u kilogramima janjetine, kremenadla i
kobasica, duzinama žaba, neretvanskim brujetima i siru vita, ali teško je to i
opovrgnuti. U svakome je slučaju Čara pogodio dvije za neriješen rezultat. S
obzirom na rezultat nije dobro, ali s obzirom na razvoj situacije "moglo je i
svršit gore". Nakon utakmice Čara se pravdao da dio krivnje za slabiju igru leži
u njegovoj potresenosti zbog nehumanoga postupanja prema barba Mati. Čari
je barba Mate inače prirastao srcu. A kako i ne bi kad mu barba Mate, čim
ga vidi, donosi hladan gemišt u krigli od pola litra. Najviše uzdrman okrutnim
postupkom prema Mati bio je mladi Udženija. Uobičajeni je Udženijin pozdrav
barba Mati bio: "O, barba Mate, još ste tu?! A ja već misu platio." Suznih je
očiju nakon utakmice priznao kako su mu prisjele sve šale na račun Matina
odlaska Bogu za kurire, posebno ona zadnja:
Udženija (s osmijehom od uha do uha): "Barba Mate, kad ćemo?"
Mate (s pomiješanim osjećajem zbunjenosti, nerazumijevanja i iznenađe-
nosti): "A di?"
280
boc klub.indd 280 2/1/12 5:56:58 PM

Udženija (naoko usput i preko volje): "A di ti još možeš otić?"
Budući da protivnik nije znao da Udženija neće nastupiti u štafeti, pojavile
su se opravdane sumnje da je uvrštavanje barba Mate u štafetu bio nesportski
potez kojim se nastojalo rastrojiti naše mlade snage. Budući da je povjerenik
lige ujedno i voditelj BK Špansko, vjerojatno se nastojao zataškati cijeli slučaj.
Nakon propuštene prilike u štafeti slijedilo je precizno izbijanje. Zvonko je
rutinski pobijedio Edu, što nije bilo teško jer Edo nije imao nijedan pogodak.
Zatim je igrao Roćko protiv Ive. Promašaj za promašajem, do zadnjih se
pozicija došlo s minimalnom Ivinom prednošću. No, Roćkovo se iskustvo po-
kazalo presudnim i donijelo je još dva vrijedna boda izborena protiv svjetske
prvakinje.
Dakle, u posljednje smo četiri discipline koje se igraju istodobno ušli s
dvjema pobjedama prednosti, što je značilo da su nam bile potrebne još dvije
pobjede. To za nas nije nikakva osobita prilika jer smo često propuštali pobije-
diti nakon prednosti ostvarene u preciznom izbijanju. Ovaj put nismo žrtvovali
krug, nego smo za krug odredili Livoga. Roćko u pojedincu je bio drugi "zicer".
Sastavili smo i nešto jaču trojku s Čarom, Jogijem i Josipom Plećašem. U paru
su igrali Zoran i Ante Barišić. Nakon polovice vremena bilo je izvjesno da Livi
neće imati problema u krugu, Roćko je tijesno gubio, dok je trojka također bila
u egalu (iako je povela s 5:0), a dvojka je iznenađujuće dobro igrala i vodila s
nekoliko punata razlike.
Zvonko je rutinski dovršio meč pobjedom prije ostalih. Roćko je teško izla-
zio na kraj i činilo se vjerojatnim da će naš drugi "zicer" izgubiti svoj meč.
Dvojka je dotle održavala i lagano povećavala svoju prednost. Ante Barišić
je valjanjem izluđivao protivnike, a Zoran solidno gađao pogodivši, izme-
đu ostalog, i bulin u ključnome trenutku kada su protivnici mogli uhvatiti pri-
ključak. U trojki je Čara odigrao utakmicu karijere pogodivši gotovo sve što
se moglo iznenadivši samoga sebe i suigrače te dovodeći protivnike na rub
očaja. Uz Jogijevo čvrsto valjanje i uz pomoć maloga Plećaša i poslije Mire
Čarapine, trojka je povećavala svoju prednost nakon izjednačenja na 5:5
ne dopustivši do kraja protivnicima uzeti ni punta. Bez većih su uzbuđenja
sve utakmice privedene kraju. Roćko je izgubio, trojka i par glatko pobijedili
za ukupnih 10:4. I… Slavlje je moglo početi. O(p)stanak u ligi je izboren.
U općoj euforiji nije se zaboravilo dobro pojesti i popiti nakon čega je nastav-
ljeno druženje s boćarima BK Španskoga uz vino i pjesmu. Zvijezda je večeri
bio stari Tadija iz BK Španskog koji se toliko oduševljeno veselio pjevajući do-
moljubne budnice da mu je u jednom trenutku ispala dentijera.
Sažmimo, iza našega je kluba još jedna uspješna sezona. Rezultatski je
možda moglo i bolje, ali je opstanak u ligi osiguran. Još je jednom potvrđeno
da smo jedna od najjačih ekipa za stolom. Našim utakmicama i treninzima
281
boc klub.indd 281 2/1/12 5:56:59 PM

prodefilirala su jata jegulja, žaba i lisaka te stada janjadi i ostalih beketala.
Zbog dopisa od Ministarstva poljoprivrede i gospodarstva smanjili smo potroš-
nju janjaca u odnosu na prethodnu godinu jer smo lani gotovo ugrozili matično
stado.
Nakon ljetne stanke čeka nas nova sezona i Kup kneza Domagoja. U
idućoj je sezoni cilj zadržati malog Plećaša u Zagrebu te uz ambicioznog i
perspektivnog Zorana te veće aktiviranje Ante Barišića pojačati igračku bazu.
Ostanak maloga Plećaša važan je i zbog dobre atmosfere u društvu i njegove
spremnosti da započne s pjesmom, ali i zbog bitnog smanjenja prosjeka godina
u klubu. K tome je kapetan Roćko primijetio da mali Plećaš i Zoran pojačavaju
konkurenciju u štafeti, a u vezi s tim Udženija mu je spremno odgovorio da onaj
tko ne prođe u štafeti može igrati pojedinca umjesto Roćka. Ta pomalo ohola,
ali ne i zlonamjerna reakcija mladoga Udženije još je teže shvatljiva ako se
uzmu u obzir rezultati štafete. Iako je očit napredak u toj za nas novoj disciplini,
štafetu još trčimo naopako − jedan vrti udesno, drugi u lijevo, a treći cik-cak.
Sve u svemu, bogatiji za novo iskustvo borbe za opstanak ulazimo u novu
sezonu u kojoj ne planiramo svojim navijačima priređivati slične napetosti. Do-
tada s velikim nestrpljenjem iščekujemo i pripremamo se za svladavanje svih
gastronomskih izazova kojih vjerujemo neće nedostajati.
Ante Čarapina, Mario Udženija, Zagreb
282
boc klub.indd 282 2/1/12 5:56:59 PM

Hrvatski Neretvanski Zbornik BR 4 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hrvatski Neretvanski Zbornik BR 4 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

9 771847 157004

1-2.indd 1 2/1/12 5:20:31 PM

Zamjenik glavnog urednika:

Likovno rješenje korica:

Grafičko oblikovanje i prijelom:

1-2.indd 2 2/1/12 5:20:32 PM

Kazalo.indd 283 2/2/12 8:35:09 AM

Kazalo.indd 284 2/2/12 8:35:09 AM

Lijepa naša domovino,

Mila, kano si nam slavna,

Teci Dravo, Savo teci,

Dok mu njive sunce grije,

3-4 himna.indd 3 2/1/12 5:21:04 PM

spomenik.indd 5 2/1/12 5:21:33 PM

karta Neretve.indd 6 2/1/12 5:22:02 PM

Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji Hrvatskoga neretvanskog zborni-

proslov-k.indd 7 2/1/12 5:22:50 PM

Stjepan Šešelj, Zagreb

proslov-k.indd 8 2/1/12 5:22:51 PM

dominikovic-k.indd 9 2/1/12 5:23:34 PM

dominikovic-k.indd 10 2/1/12 5:23:34 PM

dominikovic-k.indd 11 2/1/12 5:23:34 PM

Julio Dominiković, Metković

dominikovic-k.indd 12 2/1/12 5:23:34 PM

U novijoj hrvatskoj povijesti gotovo je nemoguće pronaći oproštajno pismo

Slika 1. Jure Kežić

kezic.indd 13 2/1/12 5:24:19 PM

Draga moja Anka!

kezic.indd 14 2/1/12 5:24:19 PM

dr. sc. Ivan Jurić, Metković

kezic.indd 15 2/1/12 5:24:19 PM

Neretva je imala vrlo burnu povijest. Od njezina je prvotnoga naseljenja

jurkovic.indd 16 2/1/12 5:25:21 PM

jurkovic.indd 17 2/1/12 5:25:22 PM

Još 1887. g. uvedena je izravna parobrodska linija Trst − Metković.

jurkovic.indd 18 2/1/12 5:25:22 PM

jurkovic.indd 19 2/1/12 5:25:23 PM

jurkovic.indd 20 2/1/12 5:25:24 PM

jurkovic.indd 21 2/1/12 5:25:24 PM

1967. g.: Muška klapa iz Opuzena Gusari s Neretve apsolutni je pobjednik 1.

jurkovic.indd 22 2/1/12 5:25:24 PM

jurkovic.indd 23 2/1/12 5:25:24 PM

jurkovic.indd 24 2/1/12 5:25:24 PM

Dragan Jurković Bokin, Zagreb

jurkovic.indd 25 2/1/12 5:25:25 PM

dodig-k.indd 26 2/1/12 5:26:28 PM

dodig-k.indd 27 2/1/12 5:26:29 PM

dodig-k.indd 28 2/1/12 5:26:29 PM

dodig-k.indd 29 2/1/12 5:26:29 PM

dodig-k.indd 30 2/1/12 5:26:29 PM

dodig-k.indd 31 2/1/12 5:26:30 PM

dodig-k.indd 32 2/1/12 5:26:30 PM

mr. sc. Radoslav Dodig, Ljubuški

dodig-k.indd 33 2/1/12 5:26:30 PM

UVOD I POVIJESNI OKVIR

volarevic.indd 34 2/1/12 5:27:08 PM

volarevic.indd 35 2/1/12 5:27:09 PM

Slika 1. Zemljovid doline Neretve s nalazištima spomenutima u tekstu

Današnje je selo Vid smješteno na brežuljku koji zadire u dolinu rijeke

volarevic.indd 36 2/1/12 5:27:09 PM

Početci života na ovome mjestu, poznati na temelju arheoloških nalaza

volarevic.indd 37 2/1/12 5:27:10 PM

volarevic.indd 38 2/1/12 5:27:10 PM