Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama

zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju
posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih
priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno
djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu
cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu
vrstu duhovne biografije.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog
sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i
Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54
godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu,
jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i
njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i
prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za
razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog
djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o
mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još
umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj
zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o
ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i
zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo
bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.

Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo
sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.

U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu,
javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu
kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u
posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana
Batića.

Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.