Enes Kišević

I ništa te kao ne boli

Dan je kao sunčan

Ti si kao veseo
Prolaziš kao ne vide te

Svima je kao lijepo

Svima je kao dobro
Svima je kao ludo

I ti si kao sretan.

....

Valcer kiše

Žureć pred kišom,

pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao

u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.

Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,

a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku

u isti mah drveće živi.
Drvo je most što diše
izmeđ mrtvih i živih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

Izgubljeni biser

Jučer, još se srećom osmjehivo dan.

Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je tražiti, znam.
Ali ja isto tako znam
da će sutra doći netko drugi
i naći moj biser,
dosnivati izgubljeni san.

Vatra vatru ne gori

Pod tvojim pasom -

korice vruće.
Pod mojim pasom
jatagan go.

U tvojim očima -
modar grom guče.
U mojim očima
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuće zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje

Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.

Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,

satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?

Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,

znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.

A međ njima diše

još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...

A što ako boginja neka

pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,

u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre

što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.

O kad bi moglo uho čuti

tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta

neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.

Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Prisutan kao svjetlost bez glasa.

Samo da se uz tebe budim,

meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim

prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Pa to je krasno

Vani su padali pijanci

umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar?
Ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona u opasnoj dobi,
a ja poput pijetla,
pričam joj pjesme.
Ona se divila:
bedrima, dojkama, kukovima...
Svim svojim sokovima,
ona se divila mojim stihekima,
a ja sam pio vinjak.
I jedino što je znala reći:
- Pa to je krasno.
I meni je sve bilo jasno.
I užasno. I strašno. I žao.
I sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina,
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina
plakala je.
I ne hoteći, griješila je
milujući jastuk,
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti,
a ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti.
I sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu.
Vatra se jarcala u kaminu...
A ona je pričala o svojoj mački,
i o ludnici u diskiću,
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola i deset milijuna na knjižici...

I meni je sad stvarno

sve bilo jasno,
i rekao sam djevojčici:
- Pa to je krasno.
To je, zaista, krasno.

I otišao sam padajući

sa snijegom po ulici.

A to je, zaista, krasno!

S glavom cvijeta

Presnen sam za ovu svjetlost jasnu,

presnen, za ovo tijelo u duši.
Ko cvijet što se lomi pod teškom glavom
i mene će tvoja ljepota da skrši.

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa
ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!' - vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

Neki stid

Na zlo sam odavno već okornjačio,

još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.

Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,

kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Snijeg u očima

Ne kloni mi, moja glavo,

to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne tazi me, vino žarko,

da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne nosi me, moj očaju,

ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.

I kada mi dušu sruše,

što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.

Ne smiješi se, moja glavo,

što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,
snijeg je pao,
snijeg je pao.

Buđenje

Da l' to moja glava sviće

na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam

kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce

kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,

osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,

da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije kruga

kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao

htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela

omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.
I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema

još kružim navikom kruga
još uvijek pjesmom pripradam svima
al' samo orla imam za druga...

Jutarnja molitva

Blagosiljam Te
što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usnuše sa mnom,
jutros već nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,

u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.

Sve što si mi darovao

primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.

Blagosiljam Te
što si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok i Ti mene nosiš.
Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju
i onda kada me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca Sunca.
Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlo

zanijemilo je pred Tobom.
drveće nema riječi:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema riječi:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema riječi:
u cvijetu Ti se smiješi.
I usta moja,
te rane otvorene,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,

razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraća očima svojim.

Valovi

Valovi, valovi,
dođite k meni,
Enesu.
Na moju obalu,
obalu moju
nebesnu.
Valovi, valovi,
oči vas moje
žedne su.
Valovi, valovi
dođite k meni,
Enesu.
Ne tamo valovi!
Pazite! Pazite.
Stijene su.

Nakit za dragulje

Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.

Zajedno ćemo svući tijela

Ne gusi krik poljupcima

pusti glas
pusti glas u noc
neka misle da radjamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svuci tijela
i smijat cemo se
i smijat cemo se i plakati
zajedno
jos samo malo
jos samo malo se drzi
za moje ruke od svjetla

Pogača

Još kao dječak sam u šumu nosio uže.

I nisam slutio nikakve varke
kada mi stabla ruke pruže,
ja sam samo skupljao suharke.

Uprtim zoru na ramena,

preklano janje oko vrata,
Nada mnom plast sunčana sijena
suče vatrom od suha zlata.

U ruci sjekira, zmija u procijepu.

Iz džepa, od starih očeviih hlača,
puši se istom ispečena, rumena, a slatkokora,
vruća ko duša,
moje drage Majke mala pogača.

Kao da suncem iz mene grije,

srce je moje od usta veće,
ogromnom snagom ljubavi bije.
prsnut će, iskočiti, poletjet će!

U kući je malokad bilo kruha.

Otac je u jesen s lišćem otišao.
A mi smo iz šume vukli. drva suha
da snijeg nam ognjište ne bi zatrpao.

Obnoć bi vjetar podvijena repa

kao mačak uz dimnjak mijaukao,
cvileći kroza san trošna crijepa
u meni bi šapom zagrebao.

Oporuka

Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu

da će jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom

kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,

padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:

spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,

jer nema tog izuma
koji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,

sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

Između dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.

Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

Sunce, vjetar i ti

Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišu

Žito će snivati Van Goga
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.

Odjenut ću te u haljine tanke

Tek tijelo da ti se sluti
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapahnuti.

Hodit ćeš sva izvan sebe

Od uzvišene neke slobode
Nedeljiva od svega što vidiš:
Od zraka, od zemlje, od vode.

Jablani dizat će glave

Ružama dah će stati
Za vitkom pojavom tvojom
Sve će se okretati

I šume, i brda, i ljudi,

I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.

I u tom, svemira verglu,

Gdje pršte u prozor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.

Vjetar odoleti neće,

Za kosu ćete ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat

"Moja si", siktat će vjetra

Za vratom studeni zubi.
Dobacit ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.

"Ne bježi", bjesnit će vjetar,

"Nećeš se oteti lako!"
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.

Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu

I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.

A zatim ću, tiho, u pjesmi

Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.

Tisuće svjetlosnih strijela

Kroz srce će ti sinut
Od nožnog palca do čela
nevidljiva vatra će liznut.

Osjetit ćeš u svakoj pori

Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje će rasti.

Osjetićeš pod čaškom pupka

Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamečić
Baci u vodu mirnu;

Krug za krugom topline

Krv će širiti vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.

Ode naša ludost divna

Kao da neko guske čerupa -

Nebo se zaperja
Ne znam što mi bi,
Podigoh ruku
I rekoh:
"Ode moj šal!"

"Ode moj šešir"

Ti prihvati igru,
I zakači šešir u zrak.
"Ode moja knjiga",
Uzvratih mirno.
Prestrašen graknu mrak.

"Ode moja tišina",

Ti radosno ciknu
"Adieux mon sher rochar!"
"Ode moja šubara"
Učtivo viknuh
"Moj kroljik daragoj,
Prašćaj!"

"Ode moj ogrtač",

Ti šapnu stidno,
Plešući valcer divljinom.

"Ode", zanijemih.
Gle, noć se gluha ogrnu pelerinom.

"Ode moj hubertus",

Naglasih značajno.
"Što je to za jednog kralja".
"Ode moja ogrlica",
Ti uzdahnu nježno -
I poprska krv koralja.

"Ode moj opasač"

"Ode moj pas".
U snu se osmijehnuše breze.
I haljina tvoja u slapu skliznu:
Dva uštapa prekriše zvijezde

Strepeći da ne vrisneš:
"Ode moje tijelo",
Povukoh te put kućnog dima.
Za nama snijeg je tragove meo..

O, ode naša ludost divna.

Starinski mirisi

Naša soba miriše po tamjanu,

Po starom vinu,
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zore

Slute se obrisi tijela što gore.

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.

Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,

Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Iskonski nagon stvaranja

Bježeći od smrti,
U pjesme,
Ili u tebe,
Ja sam na istom -
U biti.

Jer sve dok smrtnika bude -

I besmrtnih će biti.
U nama su samo oči žive

Nismo mi to
Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.

Ko oka dva
Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žubore

Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.
Na krevetu ležiš od sna ispijena.
Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.

Vani trešnja miri prvim pahuljama

Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.

Spavaš poput cvijeta u knjizi,

Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

Bijeli sni

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Škrguta.
Škripi.
Prosinac bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica

Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,

I sniježi,
Nebo se pred očima bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bježi
Cijepa se lavež pasa.

A negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar - vepar vije,
Gdje vučije oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.

Krhki leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,

I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,

Valovlje u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plaži

Još za njom uzdišu vali,
More je obalom traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,

I sniježi,
I vjetar - vepar vije...
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje

Ko bijesan pas bez lanca
Ko luđak u košulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.

Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.

Dok planina prahom se ruši,
More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

Noćno kupanje

Dišu dva otoka

Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene

Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.
Na stijeni mokre sjene.

Nečije grimizne šake

Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole

U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

Ona

Iza njena čela šumi vasiona

Sijaset svejtova iz ponora sja se
Dva sunca joj resi kruna misaona
pred ljepotom njenom svemiri se gase.

Zvjezdani kas

Vidio sam strijele

Konje bijele
Nebom prozvijezdaše
Noć im griva
Glavom prosipa se
Kopitama potkivaju put visina
Kajase im htjedoh prihvatiti
proguta ih jezdama prašina.

Valcer vir

Budi valcer vir

Vrtlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir
Budi sunce poezije

Budi sve što ja ne mogu

Što mi drugi zgazi uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu
Vrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesi

Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek ti miso resi
Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila žena

Uvijek više tajna budi
Budi šutnja al iskrena
Nek te vječno slute ljudi.

I daj duši svojoj strepnju

Neka čezne ljubi pati
Daj ljepoti smrti zebnju
I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora

Što je osmijeh oka krije
Budi žubor sa izvora
Budi sunce poezije.
Gradski akvarel

Stari park sjene zmijulje

Iz oka žarulje kaplje mrak
Usahlo jezero u riblje škrge
Nad gradom kašlje zrak.

Drveće tako teško diše

Iz pluća lišća sapinje dah
Uz hrast se breza savija stišće
Kroz struk joj struji samrtan strah.

U krošnjama oblaci hriplju

Krvavi mjesec niz granje plače
sipljiva zora u gnijezdu neona
Ulicom zeleni ispljuvak skače.

Točka izvan kruga se ruga

Od jedan se uvijek broji

Od jedan sve drugo postoji
I prije početka
Jedan bi
Jedan će doći i poslije svih
Jedan što sve drugo sadrži
Kako da se tog jednog
Riješimo
Množine je dug
Uhvatimo početaki beskraj
I vežimo
Dobili smo krug
I evo metaforosfera:
Vasiona je bezbroj krugova
U rukama nevidljivog žonglera
Koji hita i hvata
Svaki od nas
Osim kruga u kojem se okreće
Ima i krug u kojem se kreće
I svaki vapi
Ište
Kruga središte
A samo poneko od nas sanja
Iskočiti iz kruga
I ostati na nogama
S navitkom kretanja
Jedan je protiv sviju
Svi protiv jednog se biju
A ne smiju
A ne smiju
Ni jedan
Da budu svi
Ko jedan
Vaseljena pod svodom
Na jedan svedena
Smije se jedinstvena
Točka izvan kruga se ruga.

Mi smo se ipak negdje sreli

Izvan života izvan kruga
Iako sami još nas veže
Od misli most od suza duga.

U Budimpešti

- I košaru želite?
- I košaru dakako.
Zajedno s đurđicama.
Žofiku, ipak - šapnuh u sebi -
ne viđaš svakoga dana.

Zakoračih u kišu.
Đurđice dišu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?

- Nothing - izustim.
I cvijece pružim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.

Naiđoh na staricu.
Trotoar mete.
Priđoh bez riječi. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuče u moje srce,

svim prolaznicima
prilazih redom.
Đurđice sitne svima darivah -
svi lice imahu jedno.

Žofiki žurim.
Oči mi guču.
Budimpešta pod kišom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,

pješke bi došao da je vidi.

San bez snivača

Iza mene neće ostati

čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.

Samome sebi

Ne govori nikad o onom

što oči ne vide
Nemoj da tvoje se oči
rođenih usta stide.

Sizife brate

Znam da postojim ali sva moja nastojanja za održavanjem u prostoru samo su ništavna.
Znam da sam izgubljena točka izvan kružnice, izvan biti, znam da nikada neću ispjevati
svoj vjek, znam da nikad neću zaspati s idealom pod kosom, sva moja nadanja, traganja,
proždiru gladne staze uzaludnosti sva bespuća vode mom cilju Sizife brate i opet me
rođene misli lažu.
Postojiš