FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

Seminarski rad iz Novinarske stilistike

Tema: ” Karakteristična leksika tv serijala Đekna”

Profesor: Jasmin Hodžić Studenti: Bajram Osmanović,4868/ž

Džemil Ahbabović,

Sumeja Suljić, 4904/ž

 UVOD:

Miodrag Karadžić (scenarist) i Živko Nikolić (režiser), nakon velikog uspjeha drame Đekna još
nije umrla, a ka’će, ne znamo, snimili su seriju istog naziva, u kojoj u deset epizoda prepričavaju
dogodovštine crnogorske patrijarhalne porodice. Miladin je djed, seljak, odgojen u tradiciji života
koji se temelji na nekim osnovnim vrijednostima što su ih poštovali i njegovi preci i koji se ruše u
sudaru s tekovinama civilizacije što prodire i donose nove spoznaje o životu i moralu. Iako
svjestan da se stari svijet oko njega ruši, ali u nemogućnosti da se prilagodi istom on reagira
pogrešno: tradicionalnim načinom razmišljanja pokušava razriješiti savremene zavrzlame, ali
pravi još veće probleme. Prvi problemi nastaju nakon odlaska unuka Miše u “bijeli svijet” zbog
školovanja i saznanja da od toga nema ništa i da se unuk lijepo provodi daleko od kuće. Miladin
potom odlučuje da pošalje sina Radosava po unuka, a kako bi skupio novac za putovanje prodaje
konja seoskom špekulantu Joksimu. Problemi se povećavaju nakon što se ispostavi da Joksim
nema novca, iako je konja odveo te izbjegava plaćanje. Djed Miladin poduzima očajnićki potez-
odlazi u posudbu, smatrajući kako će mu “svijetao obraz” pomoći i otvoriti vrata. To, naravno i
nisu svi problemi, nova bolna iznenađene uslijede, a porodica, nekad čvrsta jedinka počinje da se
osipa. U seriji nastupa ista glumačka ekipa kao i u drami Đekna: Drago Malović, Veljko Mandić,
Ljiljana Krstić, Arijana Čulina, Boro Begović, Vesna Pećanac i drugi. Snimatelj je Slavko
Todorović, a scenograf Boško Odalović. U narednom tekstu fokusirat ćemo se na leksiku tv
serijala Đekna, te pobliže prikazati sve karakteristike tadašnjeg govora i načina izražavanja.
Leksika crnogorskog jezika:

Leksika je skup riječi koji čine jedan jezik, koji varira u okovima tog jezika. U ovom
dinamičnom sistemu, riječi su neprestano rađaju, umiru da bi se opet rodile sa novim značenjima,
ulaze u jedan jezik iz drugog i tako dalje. Formiranje leksike je proces koji se ne završava, a
današnji izgled našeg riječnika dugujemo neprestanom razvijanju jezika kroz vijekove, stoljeća i
stalnom bogaćenju novim riječima.

Samosvojni crnogorski jezik je sociolingvistički i etnički sistemski posebit i zasebit jezik

samobitnoga crnogorskog naroda i nacije, isto kao što su to drugi srednjejužnoslovenski i
slovenski bliski jezici, a ne dijalektska drugačica svesrpskog ili svehrvatskog jezika koja se
izgoni i razura kao arhaizam, provincijaliza, narodni neknjiževni jezik i sl., jer se ne uklapa u
apstraktnu normu “opčene pravilnosti” tkv. svesrpskog jezika. Razureni crnogorski jezik se
revitalizuje kroz primjenu crnogorske norme “opčene pravilnosti” što se ostvaruje kroz uspostavu
jedinstva standardnoga govornoga i pisanog, narodnog i književnog, javnoga i zvaničnog jezika.

Jezik tradicionalnih Crnogoraca predvukovski crnogorski jezik je uveliko ostvarivao načela

narodnosti, narodni duh koji čini sastav Vukove jezičke forme. U predvukovskom i prelaznom
razdoblju, dosegao je jedinstvo standardnoga (interdijalektalnog) govornog i pisanog, narodnoga
i knjizevnog, javnoga i zvanicnog crnogorskoga jezika. Imenovali su ga kao slovenski jezik,
ilirski jezik, jezik slaveno-serbski, naski jezik, a nikada srpski jezik. Izraz “srpski jezik” kao i da
nije uopste postojao u njihovoj svijesti i rjecniku, navlastito Svetoga Petra Crnogorskoga, koji je
smatrao da oni koji se “stide svojim narodnim jezikom zboriti” (koji imaju kompleks jezičke
inferiornosti), i koji tudjim jezikom zbore, uzdižu tudju naciju, a “svoju otadžbinu preziru”.

Crnogorci su zborili i pisali svojim, maternjim, crnogorskijem jezikom u staroslovenskoj

redakciji. U objavljenijem svjedočanstvima i književnim djelima došla je do izražaja izvornost
crnogorskoga jezika, čija se osobitost i posebitost ne ogleda samo u izvornoj leksici, morfologiji,
no i u (njima odnositeljnoj) sintaksi i tačnopisu. Izgradio se i uobličio u opšti, nad-dijalekatski tip
jezika.

Tradicionalni Crnogorci znali su (i) u pisanom govoru da oblikuju i nove riječi, da ih kuju
prilagođavanjem sopstvenoj morfologiji jezika pomocu prefiksa, da ih kombinuju radi
neponovljivosti i iznijansiranoga značenja, da drugotuju korijensku osnovu i drugim načinima.
Sve to bogatstvo riječi je u tzv. srpskom/hrvatskom jeziku stanovito trijebljeno
U crnogorskom jeziku su tuđice- strane i internacionalne riječi dobijale ne samo posebito, posve
izvorono cronogorsko značenje, no su i fonetsko-morfoloski prilagođa vane, npr: kvalitada
(kakvoca, kvalitet), kvantitada (kolicina, kvantitet), novitada (novost, novina, novela, novitet),
komunitada, komunita (komuna), kontada (racunica, racunanje – od konat), paradoksada
(paradoks), skandala f. (od skandal- sukob, bruka), kao i kovanica barunada za barune (barone
nižega ranga u posprdnom značenju). U tom smislu i stilu se mogu prilagođavati i druge strane
riječi, npr.: subjektivitada (subjektivitet), individualitada (individualitet), kolektivitada
(kolektivitet), objektivitada (objektivitet). Nacionalitada (nacionalitet). Prilagodjavaju se i naske
rijeci: pristaš (pristalica), pamtisa, junosa.