O P Ć I U V O D U B I B L I J U

Suvremena biblijska znanost obuhvaća više disciplina: opći uvod u

Bibliju; uvode u pojedine biblijske knjige; hermeneutiku ili znanost
tumačenja Biblije; biblijsku povijest i geografiju; biblijsku
arheologiju, koja proučava biblijski svijet na temelju iskopina;
biblijsku filologiju ili proučavanje biblijskog rječnika na temelju
usporedne literature Starog Istoka. Sve to služi egzegezi ili
primijenjenoj hermeneutici, tj. tumačenju pojedinih knjiga, odlomaka,
riječi i rečenica.
U ovom kratkom napisu, prema naravi našega izdanja, iznose se
najnužnija znanja o Bibliji na temelju više-manje opće suvremene
biblijske znanosti. Najprije donosimo Opći uvod u Bibliju, a zatim
uvode u pojedine knjige zajedno s kratkim tumačenjima njihovih
najvažnijih, odnosno nejasnih mjesta.

ŠTO JE BIBLIJA?

Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj
način smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi
zavjet.
Prije nego raščlanimo svako od tih imena, treba upozoriti na opći
značaj Biblije. Kršćani je proučavaju kao svoju normativnu, za život
smjerodavnu knjigu u kojoj oni nalaze poruku — riječ Božju (Rim
15,4; 2 Tim 3,16 i 1 Pt 1,19). No, Biblija je uz to i spomenik historije
čovječanstva, jedna od najstarijih knjiga, u kojoj je genij Hebreja na
svoj način asimilirao i dalje obogatio razmišljanje i mudrost drevne
Mezopotamije i Egipta, da je onda, obogaćenu grčkim genijem, po
Novom zavjetu i daljnjem kršćanskom razmišljanju unese u tadanji
grčko-rimski svijet. Tako je ona ušla u temelje naše evropske kulture
i civilizacije. Dovoljno je spomenuti da su kod nas Slavena, kao i kod
drugih evropskih naroda, prvi pisani spomenici — prijevodi nekih
dijelova Biblije na staroslavenski (usp. V. Štefanić, Spomenici
staroslavenske Biblije u Enciklopediji Jugoslavije 1, Zagreb 1955, str.
496—498). Bez Biblije, dakle, ne možemo proučavati nastanak ni
razvoj svoje vlastite pismenosti, a bez nje — bez njezine povijesti,
tematike i simbolike — ostaje nam nerazumljiva golema evropska i
domaća umjetnička baština: književna, glazbena, kiparska i
slikarska.
Samo ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je bila stara fenička luka,
poviše današnjeg Bejruta u Libanonu. Feničanima dugujemo početke
našeg alfabeta; oni su bili i glavni trgovački posrednici pisaćeg
materijala. Zato je njihova trgovačka luka Biblos odredila u grčkom
2

naziv knjige: he biblos, a u deminutivnom pluralu ta biblia — knji-

žice. Već 2 Mak 8,23 zove zbirku hebrejskih svetih knjiga biblos, a Dn
9,2 biblioi. U 1. Pismu Klementa Rimskoga (krajem I st.) imamo
naziv: ta biblia. Za poklonike ove zbirke, dakle, bila je ona Knjiga, tj.
knjiga nad knjigama. Taj je naziv preko latinskog ušao u sve
evropske jezike.
I drugi je naziv Sveto pismo ili jednostavno Pismo biblijski utemeljen.
Tako se osobito u spisima NZ-a oko 50 puta nazivaju spisi SZ-a (npr.
Lk 4,21; Rim 1,2 i dr.). U njima se dakle gledalo osmišljenje
pismenosti jer su oni — kako će se izraziti carigradski patrijarh sv.
Ivan Zlatousti u IV st. — »pismo Božje čovječanstvu«.
I naziv Stari i Novi zavjet traži svoje razjašnjenje. Prema Bibliji,
središnji događaj u povijesti hebrejskog naroda, Izraela, jest sinajski
Savez-Zavjet (Izl 24,1—8). Pod tim znakom stoji sva susljednja
povijest naroda, o tom pjevaju psalmi, s tim u vezi nastupaju i grme
proroci, a u Novom zavjetu Krist se prikazuje kao onaj koji — prema
proročanstvu Jeremijinu 31,31 — ostvaruje u svojoj krvi »Novi savez«
Boga s čovječanstvom (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; 1 Kor 11,25
i velik dio poslanice Hebrejima). Naziv, dakle, Stari i Novi zavjet —
točnije: Savez — želi označiti prvenstveno dva vremenska razdoblja:
a) vrijeme priprave i očekivanja Isusa Krista i b) vrijeme Isusa Krista
koje je, prema Bibliji, konačno vrijeme čovječanstva koje ide u susret
velikom Danu (usp. Otk 16,14; Mt 2436; 1 Sol 5,2 i dr.).
U sadašnjem, već gotovo dva tisućljeća ustaljenu redoslijedu, Biblija
se otvara Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom.
Tako Biblija obuhvaća razdoblje od vremena kad je stvoreno »nebo i
zemlja« (Post 1,1) do velikog preobražaja kad će nastati »novo nebo i
nova zemlja« (Otk 21,1). Prema katoličkom popisu, koji je najveći,
Biblija sadržava 46 biblijskih knjiga SZ-a i 27 knjiga NZ-a: ukupno
73 knjige. Te su knjige po sadržaju i po književnim vrstama
raznorodne (povijesti, poslovice, religiozno pjesništvo, proročko
govorništvo itd.), a k tome su raznovremene: ako uzmemo u obzir
usmenu predaju kasnije zapisanu, one su nastale u velikom rasponu
između 1300. god. prije i 100. god. poslije Krista. Popis pojedinih
knjiga i njihove kratice donijeli smo na početku knjige.

JEZIK BIBLIJE, NAJSTARIJI PRIJEVODI I DANAŠNJI TEKST

Većina biblijskih knjiga SZ-a napisana je hebrejski; neka poglavlja

Daniela (2,4b—7,28) i Ezre (4,8-4,18 i 7,12— —26) napisana su
aramejski; grčki je napisan sav NZ, a od SZ-a Knjiga mudrosti i II
Makabejska. Izvornik nekih knjiga, hebrejski ili aramejski, izgubljen
 3

je — sačuvane su samo u grčkom prijevodu: Judita, Tobija, Baruh, Si-

rah, dijelovi Daniela i Estere i, vjerojatno, I Makabejska.
Najvažniji prijevodi starine jesu: Septuaginta ili Prijevod
Sedamdesetorice (kraće: LXX) i Vulgata (kraće: Vg). Septuaginta je
nastala negdje u III—II st. pr. Krista. Samo ime tog prijevoda temelji
se na legendi koja je nastala na temelju pisma Pseudo-Aristeje: na
molbu Falereja, knjižničara glasovite knjižnice u Aleksandriji u
Egiptu, Ptolemej Filaret (285—246 pr. Kr.) pozvao je iz Palestine 72
Židova, vješta grčkom jeziku, koji da su preveli SZ s hebrejskoga na
grčki. Zapravo, Septuaginta nije nastala sva u isto vrijeme; od knjige
do knjige prijevod je više ili manje uspio. Ona je, međutim, dragocjen
svjedok staroga hebrejskog teksta. Vulgata je latinski prijevod koji
supstancijalno potječe od sv. Jeronima. On je na poziv pape Damasa
pristupio temeljitoj reziviji dotadašnjega starog latinskog prijevoda,
Vetus latina. Svoj je posao izveo između god. 383. i 406. Preveo je
većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne
preuzeo iz staroga latinskog prijevoda, a neke je samo ispravio, npr.
evanđelja. Vulgata je važna zato što je gotovo isključivo istom po njoj
Biblija bila pristupačna cijeloj Evropi i što se na njoj temelje svi
evropski prijevodi gotovo do naših dana.
Izvornici (autografi) pojedinih biblijskih knjiga, dakako, izgubljeni su:
bili su napisani na trošnu materijalu (papir, pergamenat), a osim toga
— od njih nas rastavljaju tisućljeća. Sačuvali su nam se samo kasniji
prijepisi (apografi): bogatije grčki, siromašnije hebrejski. Do nedavna
su se izdanja hebrejske Biblije temeljila na prijepisu istom iz XI st.:
Codex Leningradensis. Danas smo se izvornicima približili barem za
1000 godina. Od god. 1947. dalje pronađen je u Kumranu kraj Mrtvog
mora — Mrtvomorski rukopisi — bogat biblijski materijal iz II—I st.
pr. Krista i I—II st. po Kr.
U kojem je odnosu naš današnji tekst — dakako, na hebrejskom, odn.
aramejskom i grčkom — prema tekstu izvornika? Na to znanstveno
odgovara posebna znanost: biblijska tekstualna kritika. Izvorni su
tekstovi putem prijepisa došli do nas barem u svojoj supstancijalnoj
istovjetnosti. Do te tvrdnje, koja je danas, nakon Kumrana, još očitija,
dolazi se znanstvenim uspoređivanjem (tekstualna kritika) najstari-
jih prijevoda i sačuvanih prijepisa, tzv. biblijskih kodeksa i papirusa.
Postoje doduše razlike u pojedinim tekstovima, tzv. varijante ili
inačice, kakve se susreću u svim starovjekovnim knjigama, ne samo
kod biblijskih nego i kod klasičnih, grčko-rimskih pisaca. U tom je
Biblija u kudikamo boljem položaju nego klasici: gotovo svi klasici
došli su do nas u malo prijepisa, a samo ih je nekoliko starijih od IX
st. po Kr. Za Bibliju imamo dragocjene grčke prijepise već iz IV st., a
nakon kumranskih otkrića posjedujemo i hebrejske prijepise čak iz III
st. pr. Kr.
4

Od najvažnijih biblijskih rukopisa navodimo samo neke:

a) hebrejski:
Papirus Nash: sadržava cijeli tekst Dekaloga (Deset zapovijedi
Božjih) prema Izl 20,2—17 i Pnz 5,6—12, i početak odlomka »Šema
Israel« (prema Pnz 6,4 sl). Nađen je u Egiptu god. 1902, a zove se po
svome prvom posjedniku. Čuva se u Cambridgeu. Papirolozi ga
stavljaju na prag I stoljeća. To je do Kumrana bio jedan od najstarijih
sačuvanih primjeraka biblijskoga hebrejskog teksta.
Izaijin rukopis (stručno: IQIsa): sadržava gotovo cijeli Izaijin tekst. To
je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu god. 1947.
Samuelov rukopis (4Q Samb): sadržava važne dijelove Knjige
Samuelove. Nađen je također u Kumranu, a ocijenjen je kao jedan od
najstarijih dosad poznatih biblijskih rukopisa: stavljaju ga u III st. pr.
Kr.
Lenjingradski kodeks (L ili B 19a), koji je prepisan u Kairu god. 1008.
nastojanjem Arona Ben Moše Ben Ašera. Sadržava cijeli SZ te je,
zajedno s Alepskim kodeksom, najstariji kompletni hebrejski rukopis
koji zasad posjedujemo. Na njemu se temelji današnje kritičko izdanje
hebrejskog teksta Biblia hebraica, 3. izdanje koje je god. 1929.
priredio R. Kittel.
b) grčki:
Papirus Rylands (P52) najstariji je dosad poznati odlomak NZ-a.
Čuva se u glasovitoj engleskoj knjižnici Johns Rylands Library, a
nađen je početkom ovog st. u Egiptu. To je zapravo papirić 9×6 cm,
ispisan s obje strane, a sadržava nekoliko redaka Ivanova evanđelja
(Iv 18,31—33 i 1837—38). Značajan je stoga što ga papirolozi
stavljaju u prvu polovicu II st. te tako obara teorije o kasnom
postanku Ivanova evanđelja.
Papirus Bodmer (P66) čuva se u Bodmerijanskoj biblioteci u Ženevi.
Nedavno ga je pronašao i izdao V. Martin. Značajan je zbog svoje
starine (potječe iz oko 200. god.) i zbog sadržaja: sadržava dobar dio
Ivanova evanđelja (Iv 1,1—14,26) i još nekoliko odlomaka slijedećih
poglavlja.
Vatikanski kodeks (B) čuva se od XVI st. u Vatikanskoj knjižnici, a
sadržava cio Stari zavjet (u prijevodu Sedamdesetorice) i Novi zavjet.
Broji 734 sačuvana folija; početni (Post 1,1 - 46,28) i završni (Heb 9,15
i dalje) foliji izgubljeni su. Smatra se nestorom biblijskih kodeksa.
Prepisan je vjerojatno u Egiptu u IV st. Paleografski i kritički, s
obzirom na vjernost, stručnjaci biblijske kritike ocjenjuju ga kao
najbolji.
Sinajski kodeks (S) sadržava također cio Stari i Novi zavjet. Našao ga
je god. 1844. C. von Tischendorf u manastiru sv. Katarine na brdu
Sinaju; ponio ga sa sobom u Leipzig, odakle je rukopis dospio u
 5

biblioteku u Petrogradu (Lenjingradu). God. 1933. otkupio ga je

British Museum za 100.000 funti.

PRISTUP BIBLIJI

Bibliji kao i svakoj knjizi starine, a pomalo kao i svakoj drugoj knjizi,
treba pristupiti, recimo, pod njezinim kutom promatranja. Važno je
uočiti nakanu s kojom je napisana, prilike u kojima i za koje je
nastala, njezin povijesni, geografski, socijalni i religiozni ambijent. S
tim u vezi treba upozoriti barem na neke činjenice, i to ponajviše: 1.
na hebrejski način mišljenja i izražavanja; 2. na raznorodnost
biblijskih književnih vrsta; 3. na raznovremenost postanka pojedinih
knjiga; 4. na povijesne i geografske okvire Biblije; 5. na postupnost
religiozne misli u Bibliji; 6. za kršćane na inspiraciju ili bogoduhost i
na kanonicitet ili »crkvenost« Biblije.

1. Hebrejski način mišljenja i izražavanja

Hebrejski je rječnik vrlo siromašan, i zato su pojedine riječi pune
sadržaja.
Odatle velike mogućnosti da se misao izrazi u malo riječi s velikim
nijansama sadržaja. Zato je nemoguće rječnički jednoznačno prevesti
osobito pjesničke i poslovične dijelove Biblije. Nosilac je izraza glagol.
S tim u vezi značajno je dvoje: hebrejski jezik nema prezenta, nego
samo — ako se tako smije reći — perfekt i futur. To već, donekle,
izražava svu egzistencijalnu napetost svake misli, a donekle i same
egzistencije koja se sva poima između perfekta i futura. Dok je, dakle,
glagol »vremenima« siromašan, bogat je oblicima: postoji sedam
glagolskih oblika u kojima isti glagolski korijen poprima nova
značenja, nekako kao ubijam — ubijam se — koljem (okrutno ubijam)
— dajem zaklati — zaklan sam itd. Tako postoji velika mogućnost
nijansirana glagolskog izražavanja. Gradnja rečenice vrlo je
jednostavna: hebrejski gotovo da ne poznaje zavisnih rečenica, već
samo usporedne; zato praktički prevladava veznik »i«, što uvjetuje
određenu suhoću i monotoniju jezika, a misao ostavlja nedorečenu, s
otvorenim mogućnostima da sugovornik bolje ili lošije intuira misao.
Dok je naš zapadnjački — u temeljima grčko-rimski — način govora
logičan, subordiniran, s mogućnostima apstrakcije, hebrejski je
paradoksalan, koordiniran, konkretan. Odatle, već po strukturalnoj
jezičnoj uvjetovanosti, kod Hebreja, pa ni u Bibliji, zapravo nije bilo
filozofije, osim možda u Knjizi Mudrosti, koja je nastala u doba
susreta hebrejskog genija s grčkim. Hebrejski je stil slikovit i
konkretan; voli jake izraze; smione metafore, fantastične slike;
emfaze i hiperbole. Pa i najduhovnije i najapstraktnije stvarnosti pri-
6

kazuje materijalnim terminima. Odatle u Bibliji antropomorfizmi i

antropopatizmi koji mogu smetati suvremenog čitatelja: i o Bogu se
govori kao da ima ljudsku fiziologiju i psihologiju: ima oči, uši, ruke
— srdi se, kaje, ganut je. Tu ne valja otprve zaključiti da je posrijedi
rudimentarnost religiozne ideje: izraz je često uvjetovan samim
mogućnostima jezika i stila.

2. Različite književne vrste

Razumijevanju Biblije mnogo pridonosi proučavanje tzv. književnih
vrsta. Tome je pridonijela suvremena arheologija; ona je — nakon
prvih svojih zahvata u Mezopotamiji i Egiptu početkom prošlog
stoljeća — iznijela silno bogatstvo stare egipatske, a osobito
mezopotamske literature, s kojom je i biblijska srodna. Brzo se uočilo
da je Stari Istok imao druge književne ukuse i izražajne oblike nego
naš, kako rekosmo, u temeljima grčko-rimski literarni svijet, i zato
Bibliju treba i literarno, a osobito idejno, vrednovati u okviru svijeta
u kojem je nastala, prema ukusu ondašnjeg načina pisanja i
izražavanja.
Prema uobičajenoj, iako vrlo općoj, podjeli biblijske se knjige i pod
književnim vidom dijele na: povijesne, mudrosne i proročke. Unutar
te podjele treba upozoriti na raznorodnost »povijesnih« knjiga. Prije
svega, svi se učenjaci slažu da su Hebreji — pogotovu u usporedbi s
ostalim narodima Staroga Istoka — imali razvijen smisao za povijest
(Pnz 6,10 sl; 7,1 sl; 26,5—9 i dr.), ali u sasvim specifičnom pravcu koji
se ne može mjeriti kategorijama klasične grčko-rimske povijesti, a još
manje našima. Biblijske povijesne knjige ne teže da napišu susljednu
povijest, već potomstvu prenose najznačajnije činjenice koje ponajpače
osvjetljuju Savez Jahve s Izraelom. Osim toga, njihovo shvaćanje
vjernosti izvorima bilo je takvo te ih nerijetko tako prenose da ih
među sobom ne ujednačuju: zato u biblijskim knjigama susrećemo
neujednačene dvostruke izvještaje (dublete) o istim događajima i sl. K
tome, kad je riječ o kategoriji povijesnog u Bibliji, treba istaknuti da
uz »znanstvenu« ili dokumentiranu povijest, koliko je to bilo moguće u
ono vrijeme, u Bibliji nalazimo zapisanu i pučku povijest: ona se
prenosila usmenom predajom koja je tijekom stoljeća stereotipizirana,
epopejizirana, uljepšana, razvučena. Moderni pojam povijesti drukčiji
je od staroga: povijest u starini nije sebi cilj, nego »magistra vitae«.
Uza strogo povijesne izvještaje (npr. 1 i 2 Sam) nalazimo stare
usmene predaje (npr. Povijest Abrahamova), pa i romansirane
prikaze (Tobija). Poseban povijesni ukus starine jesu tzv. genealogije
ili rodoslovlja koja u svojim nizovima nekada prenose slijed individua,
a drugi put slijed cijelih klanova.
Biblijska literatura, kao uostalom i srodna mezopotamska i
egipatska, ima ukus za tzv. »knjige mudrosti«. U toj mudrosnoj ili
 7

sapijencijalnoj književnosti sabrano je opće ljudsko iskustvo o prirodi,

čovjeku i Bogu. Tu osobito dolaze do izražaja temeljni zakoni
hebrejske stilistike koja voli: a) postupno izražavanje; b) usporednost
misli ili paralelizam; c) poseban poredak riječi; d) zaokruženost ili in-
kluziju. Misao se, dakle, ne izražava odjednom, u svoj svojoj nutarnjoj
zamršenosti, sa svim svojim odnosima. Semit voli da se misao
oslobađa postepeno, na mahove, u više predaha. Veznik »i« samo
naznačuje, a ne dovršava idejnu povezanost rečeničnog sklopa.
Što se tiče usporednosti misli ili paralelizma, razlikuju se uglavnom
tri vrste paralelizma: 1. sinonimni — gdje druga rečenica sinonimnim
izrazima samo proširuje i pojašnjuje prvu; npr. Ps 18,2: »Nebesa
pripovijedaju slavu Božju — i djela ruku njegovih očituje svod
nebeski«; 2. antitetički — da bi se istakla misao prve rečenice, u dru-
goj se izriče protivna stvarnost; npr. »Mudar sin veselje je očevo — a
budalasto dijete tuga je materina« (Izr 10,1—2); 3. sintetički — druga
rečenica i izražajno i misaono upotpunjuje prvu; npr. Sir 3,6—7:
»Onaj koji poštuje oca imat će veselje u svojoj djeci — i bit će uslišan u
dan molitve.«
Uz usporednost misli treba upozoriti i na tzv. ulančanost misli
ulančanošću riječi: u rečenički sklop nova se misao upleće ne toliko
logičkim slijedom koliko uzajamnim nadovezivanjem riječi, npr. u
Ivanovu proslovu: »U njoj bijaše život — i život bijaše svjetlo ljudima
— i svjetlo svijetli u tami — i tama ga ne obuze.« Time je omogućeno
sažeto i skicirano izražavanje i neka, po sebi laka i nenametljiva, ali
napeta zagonetnost koja slušatelja, odn. čitatelja, poziva da se s
piscem sumisli i da sam do kraja domisli. Tako se misao smireno i go-
tovo neprimjetno pomiče, samu sebe cijelu i u dijelovima tumači i
osvjetljuje, te se dojmljivo pamti.
Posebno mjesto u biblijskoj literaturi zauzimaju Psalmi, specifična
forma biblijskog pjesništva (v. Uvod u Knjigu psalama).
U proročkim knjigama Biblije treba razlikovati proroštvo kao sadržaj
(pretkazivanje budućnosti) i kao posebnu književnu vrstu u kojoj se
autoritativno — pozivajući se na Božji autoritet i posebno poslanje —
šibaju narodni poroci, izriču teške prijetnje pojedincima i narodima.
Unutar toga razlikuju još i apokaliptičku književnu vrstu, u kojoj se
sadržaj iznosi u ruhu viđenja, tajnovitih slika, brojeva, simbola, te se
u slikama kozmičkih i povijesnih katastrofa prošlosti naviješta
budućnost, da bi se — često prikriveno — izrekao sud o sadašnjosti. U
proročkoj i apokaliptičkoj književnoj vrsti nalazi se mnogo snažnih
govorničkih elemenata i uzvišene pjesničke dikcije.
Spomenuli smo najvažnije književne vrste, osobito u SZ-u. Dakako,
biblijski pisac ima smisla i za basnu (Suci 9,7—15) i za alegoriju (Ez
34; Iv 10).
8

U Novom zavjetu ističu se dvije književne vrste: a) evanđeoska

povijest sa specifičnim kerigmatičkim, tj. vjerovjesničkim ciljevima —
i b) epistolarna, poslanička, osobito u Pavlovim poslanicama. Unutar
toga treba upozoriti na evanđeoske parabole ili prispodobe, koje se
pod književnim vidom mogu smatrati kao Isusov doprinos svjetskoj
književnosti (npr. Mt 13).
Književne vrste od knjige knjizi, pa i unutar pojedinih knjiga, u
širokoj ljestvici variraju. Kad ih poznajemo, bolje razumijevamo
Bibliju. To ističe II Vatikanski koncil u Konstituciji »Dei Verbum« o
Sv. pismu, br. 12: »Da na vidjelo izađe namjera hagiografa (pisaca Sv.
pisma), treba se među ostalim obazirati i na književne vrste. Istina
se, naime, drugačije i drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su
ili — na različit način — povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u
drugim vrstama govora. Tumač, nadalje, mora istraživati smisao što
ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima,
prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih
vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme.«

3. Raznovremenost biblijskih knjiga

Biblija dakle nije odjednom nastala: ni kao zbirka, a ni pojedine
knjige. Zato uz raznorodnost njezinih vrsta treba uzimati u obzir i
raznovremenost njezinih knjiga, odn. njihovih dijelova.
Počeci pismenosti dokumentirani su najstarijim biblijskim knjigama
(Izl 37,14 i 34,28 o Mojsiju i Suci 8,14 o nekom mladiću) i tzv.
Gezerskim kalendarom koji je, prema sudu arheologa, »školska
zadaća« dječaka Abije iz X st. pr. Kr. Iz Biblije saznajemo da je u
Izraelu vrlo rano postojala prava književnost — dakako, spočetka
najviše sačuvana usmenom predajom, a onda i pismeno. Najstarije
predaje koje su — nekoć usmeno prenošene — konačno našle mjesta u
Bibliji, sežu u davna tisućljeća. Neki poetski fragmenti u starijim
knjigama (npr. Br 21,14.27; Jš 10,13; 2 Sam 1,18), zatim neki
juridički odlomci (npr. tzv. Knjiga Saveza u Izl 20,22—23,14 i »Deset
zapovijedi« u Izl 20 i Pnz 5) upućuju na veliku starost. Jezgre —
osobito povijesnih knjiga, koje izvješćuju o starim vremenima Izraela
— sastavljene su za usmeno prenošenje: ritmom i posebnim poretkom
riječi omogućuju pametovanje. Stručnjaci u tkivu povijesnih knjiga
otkrivaju više ciklusa usredotočenih: a) na drevne osobe, graditelje
povijesti (ciklus patrijarški, Mojsijev, sudački, Saulov...); b) na ključne
događaje (ciklus izlaska, pustinje, sklapanja Saveza); c) na svetišna
mjesta (ciklus Beer Šebe, Šekema, Kadeša, Betela...) itd.
Književna aktivnost živnula bi u političkim i religioznim
preporodima. Zato se kao predstavnici njezinih velikih epoha mogu
označiti: 1. Mojsije, XIII/XII st.; 2. David i Salomon, X st.; 3.
djelovanje proroka, osobito Izaije, VIII st.; 4. kralj Jošija i prorok
 9

Jeremija, VII/VI st.; 5. Ezra i Nehemija s nizom malih proroka, V/IV

st.; 6. doba Makabejskog otpora, II st.; 7. novozavjetna književnost,
naše I st. S tim u vezi treba upozoriti još na dva fenomena koja nisu
svojstvena samo Bibliji nego se susreću i u drugim starim
književnostima: 1. ne samo što Biblija nije nastala odjednom, nego se
i u pojedinim njezinim knjigama može otkriti više slojeva; 2. zato se
autorstvo pojedinih knjiga ne poklapa uvijek s našim suvremenim
shvaćanjima autorstva. Danas npr. nijedan kvalificirani egzeget ne
tvrdi da bi Mojsije, prema našem današnjem smislu autorstva, bio
autor cijelog Petoknjižja, ili David većine psalama, ili Izaija cijele
današnje Knjige Izaijine. Kako je onda stara židovska i kršćanska
predaja, mogla te spise pripisati Mojsiju, odn. Davidu ili Izaiji? U sta-
rini je postojalo organsko i dinamičko shvaćanje autorstva, a ne —
kao danas - individualno i statičko, što to znači? Početni autor neke
jezgre povijesti, odn. zakona, pjesama, proročanstava - jezgre koja se
usmeno ili pismeno prenosila — dao je knjizi ime i autoritet. Očito je
dakle Mojsije kao narodni vođa, organizator i zakonoša ostao u
svijesti Izraela autor Petoknjižja, koje su stari Hebreji nazvali Tora
— Zakon. A velik dio psalama nosi Davidovo ime jer je on, prema
Bibliji, organizator hramskog bogoštovlja i, dosljedno, svetog
pjesništva i glazbe. »Knjiga« je, dakle, na neki način bila više svojina
zajednice za koju je napisana i u kojoj se čuvala te sa zajednicom
rasla: njezina osnovna jezgra proširivala se novim dijelovima, a u
svjetlu novih događaja i produbljenog razmišljanja čak se i
modificirala dok nije poprimila definitivni oblik. Tako se slobodno
može reći: SZ plod je duge predaje koja je vjerno prenošena i slobodno
tumačena; vjernost i sloboda dva su temeljna zakona koja su odredila
specifičnu formaciju zbirke SZ-a.
Suvremeni se bibličari nastoje našim kriterijima što više približiti
tome da točno odrede starost pojedinih knjiga, odn. njihovih dijelova, i
da utvrde, prema našem današnjem shvaćanju autorstva, u kojem im
je smislu autor onaj čije ime nose. Zbog nedostatka povijesne
dokumentacije kao i zbog razdaljenih vremena, nije lako za svaku
knjigu SZ-a sa sigurnošću odrediti kad je konačno ustaljena. Općenito
se smatra da je u tom odlučnu ulogu odigrala velika narodna,
politička i religiozna obnova kojoj su nakon sužanjstva, dakle u V/IV
st., bili začetnici Ezra i Nehemija. Knjiga Sirahova, iz početka II st.,
nabraja gotovo cijeli kanon SZ-a. A Kumranska otkrića potvrđuju
koliko su pomno Židovi čuvali svoje svete knjige. Dakako, za knjige
NZ-a dokumentacija je mnogo dostupnija i u pogledu vremena
postanka (sve su nastale unutar našeg I st.) i u pogledu autora.

4. Povijesni i zemljopisni okviri Biblije

10

Sva je Biblija povijesno i geografski uvjetovana. To je njezina

osobitost među svim ostalim religioznim knjigama čovječanstva:
njezina je misao duboko ukorijenjena u vrijeme i u tlo na kojem je
niknula. Zato je Biblija nerazumljiva bez svoga povijesnog i
zemljopisnog okvira. Ograničenost ovog napisa ne dopušta da uđemo
u pojedinosti. Upozoravamo stoga na kronološku tablicu koja je
dodana na kraju knjige i na zemljopisne karte na koricama Biblije.
Od vremena Abrahamovih, kada se zapravo počinje biblijska povijest,
pa sve do Otkrivenja, koje je puno povijesnih prisjećanja i natuknica,
biblijska je misao uklopljena u zbivanja na starom Srednjem istoku.
O tom, s obzirom na vrijeme Abrahamovo i Mojsijevo, piše L. Woolley,
Počeci civilizacije (Historija čovječanstva, sv. I, knj. 2, Izdanje
Naprijed 1966, str. 485-494 s pripadnim bilješkama na str. 509—511).
Arheološka iskapanja u Egiptu, Mezopotamiji i Palestini osvijetlila su
mnoge biblijske stranice. Biblijskom poviješću i misaonošću odlučuju
sve migracije, invazije, dizanja i padovi okolnih naroda, usponi i
katastrofe različitih imperija — sve se to odrazilo ne samo u povijesti
Izraela nego i u razvoju religiozne biblijske poruke. Dovoljno je samo
spomenuti doba kralja Nabukodonozora, pad Jeruzalema god. 587. i
babilonsko izgnanstvo: suvremena arheološka otkrića osvijetlila su
mnogo toga što smo do sada znali samo iz biblijskih knjiga (2 Kr, Jr,
Ez i dr.).
Biblijska se povijest odvijala na području koje obuhvaća više-manje
sav stari Srednji istok: u Mezopotamiji, Egiptu, a nadasve od XIII st..
pr. Kr. u Palestini. Paradoksalno, Palestina — zemlja koju je Izrael
primio u baštinu — dobila je ime po zakletim neprijateljima Izraela,
Filistejcima (Pelištim). U Bibliji se ta zemlja zove, prema
starosjediocima, Kanaan; zatim zemlja Izraelova (1 Sam 13,9 i Ez
7,2); Sveta zemlja (Zah 2,16); Obećana zemlja (Heb 11,9); Zemlja (Mt
5,4) i konačno Judeja (Lk 1,5; Dj 10,37), po glavnoj pokrajini koja je
sa središnjim gradom Jeruzalemom i u starini (do Nabukodonozora
god. 587) i u rimsko vrijeme (do god. 70. po Kr.) sačuvala barem neku
samostalnost. Biblijska misaonost, pojmovanje i slikovitost govora
duboko su ukorijenjeni u palestinski krajolik.

5. Postupnost religiozne misli u Bibliji

Da bi se ispravno ocijenio religiozni sadržaj Biblije, treba imati na
umu i postupnost njezine religiozne misli. I vjernici Biblije, koji u njoj
nalaze Božju objavu, smatraju da je u njoj religiozna misao dana i u
okvirima ljudskog razmišljanja; ono ima svoju povijest, a u njemu
sudjeluju i pojedinci i zajednica, i epohe, i susreti sa susjednim
religioznim mišljenjem itd. Svakako postoji razvoj od kolektivne
religioznosti u doba cvata monarhije od X st. dalje pa do izvijanja
individualne pobožnosti u doba narodnih katastrofa, pod utjecajem
 11

velikih proroka Jeremije i Ezekiela u VI st. i dalje. Postoji usavršenje

bogospoznanja od Abrahamova Boga Svesilnog do Kristova Oca na
nebesima; od samoobjave Božje u Izl 3,14 do »Bog je ljubav« u 1 Iv
4,16. Ni bračni moral nije u Bibliji odjednom formuliran: Krist
ispravlja kriva shvaćanja koja su dugo tolerirana: Mt 5,27 sl i 19,1—
9. Velik je raspon od početnih, vrlo nejasnih predodžbi prekogrobnosti
koje se skrivaju u starozavjetnoj riječi i pojmu Šeol (što smo mi češće,
možda manje točno ali nama prilagođeno, preveli Podzemlje) pa do
novozavjetnih izraza kojima se, osobito na temelju Kristova
uskrsnuća, opisuje život vječni: 1 Kor 15. Dugo je sazrijevala Kristova
»nova« zapovijed (Iv 13,34) od usko shvaćene ljubavi prema
bližnjemu-sunarodnjaku u Lev 19,18 do zapovijedi ljubavi prema
neprijateljima u Mt 5,44 i Lk 6,27.35. Uskogrudno nacionalističko
shvaćanje Boga u SZ-u preobražava se u univerzalističke navještaje
proroka, osobito u divnom završetku Jonine knjige, dok konačno Krist
ne navijesti Boga »koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i
dobrima...« (Mt 5,44). Najzrelija pak formulacija zakona ljubavi u
jedno spaja ljubav prema Bogu i prema bližnjemu: od Isusovih pouka
(osobito u Mt 22,34-40; Mk 12,28—38; Lk 10,25-28) pa do Ivanove
formulacije: »Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac
je...« (1 Iv 4,20—21).
Tu činjenicu postupnosti religiozne misli u Bibliji svi uočavaju: jedni
u tom gledaju puku evoluciju, a drugi — koji Bibliju primaju i kao
svjedočanstvo — u tom razvoju gledaju, kako bibličari vole reći,
božansku pedagogiju ili, kako se izrazio u IV st. Ivan Zlatousti, Božju
susretljivost koja se prilagođuje čovjeku.

6. Biblija u kršćanskim zajednicama

Kršćanske zajednice — katolička, pravoslavna i protestanske —
smatraju Bibliju u određenom smislu vjeroobvezatnom,
smjerodavnom za život. Na temelju same Biblije ističu tri temeljna
njezina svojstva: ona je knjiga u specifičnom smislu nadahnuta, inspi-
rirana — crkvena, kanonska — spasiteljski istinita. Posljednji
dokumenat u kojem je npr. Katolička crkva izložila svoj temeljni stav
prema Bibliji jest Konstitucija II Vatikanskog koncila o Objavi.
Biblija se sama predstavlja kao nadahnuta knjiga, tj. da joj je, uz
njezine ljudske autore, začetnik Bog. Na to upozorava npr. uvod
proročkih besjeda: »Ovako govori Jahve Gospod« i zaključak: »Neum
Jahve — riječ je Jahvina.« Sam Isus Krist pozivao se na SZ kao na
Božju riječ (npr. Mt 22,23), a tako i apostoli. Izričito to formulira sv.
Pavao u 2 Tim 3,16—17 (usp. 2 Pt 1,20): »Svako je Pismo od Boga
nadahnuto — grčki: theopneustos, bogoduho — i korisno za pouku, za
karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji
bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi (dosl. za svako dobro
12

djelo).« Od svog početka Crkva je i apostolskim spisima — evanđelji-

ma i poslanicama — pridavala takav autoritet, kako svjedoči 2 Pt
3,15—16 i prvi popisi biblijskih knjiga, npr. Muratorijev fragmenat.
— Crkvenost ili kanonicitet Biblije sastoji se u tom da se u Bibliju,
kao zbirku svetih knjiga, računaju samo one koje se takvima
odvajkada priznaju u Crkvi, koja ih prima, čuva i tumači kao knjige
koje su njoj napisane. A ona u njima traži nadasve spasiteljsku istinu,
ili »znanost spasenja« (usp. Lk 1,77), na što upućuje navedeni tekst 2
Tim 3, 16—17 i Rim 15,4. Dakako, taj stav kršćanskih zajednica o
bogoduhosti Biblije ne isključuje, nego još više naglašava i njezinu
ljudsku uvjetovanost. Zbog toga veliki biblijski instituti znanstveno
istražuju Bibliju u njezinoj mnogostrukoj uvjetovanosti: povijesnoj,
zemljopisnoj, literarnoj itd.

IZVORI I LITERATURA

Naš se prijevod temelji na kritičnim izdanjima biblijskih izvornika:

Biblia hebraica, edidit RUD. KITTEL, textum masoreticum cura vit P.
KAHLE. Editionem septimam auxerunt et emendaverunt A. ALT et
O. EISSFELDT. Editio nona emendata tvpis editionis septimae
expressa. Privilegierte Wurttembergische Bibelanstalt. Stuttgart7
(1951).
Novum Testamentum graece et latine apparatu critico instructum
edidit AUGUSTINUS MERK S. J. Editio nona. Sumptibus Pontificii
Instituti Biblici. Romae 1964.
Septuaginta id est Vetus Testamentum graece iuxta LXX interpretes,
edidit ALFRED RAHLFS. Vol. I—II. Editio sexta. Privilegierte
Wurttembergische Bibelanstalt. Stuttgart.
Novum Testamentum graece et latine, edidit E. NESTLE. Editio
vicesima tertia. Stuttgart 1957.

Od starih prijevoda prevodioci su se obazirali na Septuagintu (v. gore)

i na Vulgatu:
Biblia Sacra Vulgatae editionis. . . editio emendatissima apparatu
critico instructa cura et studio Monachorum Abbatiae Pontificiae
Sancti Hieronymi in Urbe Ordinis Sancti Benedicti. Marietti (1959).

Od modernih prijevoda služili smo se:

La Sainte Bible traduite en français sous la direction de l'École
Biblique de Jerusalem. 3e edition revue. Les editions du Cerf, Paris
1961—1966.
La Bible. L'Ancien Testament. Bibliotheque de la Pleiade. Edition
publiee sous la direction d'EDOUARD DHORME, de l'Institut. Vol.
I—II. Editions Gallimard (Bruges 1956).
 13

La Sainte Bible. Version complete d'apres les textes originaux par les
moines de Maredsous. Edition de Maredsous (1953).
Die Bibel. Die Heilige Shrift des Alten und Neuen Bundes. Dritte
Auflage. Herder. Freiburg— Basel—Wien (1966).
Die Heilige Schrift. Vol. I—VI. Echter-Verlag Wurzburg 1956—1960.
La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali con note, a cura del
Pontificio Instituto Biblico di Roma. Casa editrice Adriano Salani
(Roma 1961).
La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali a cura dei professori di
Sacra Scrittura O.F.M. sotto la direzione del Rev. P.
BONAVENTURA MARIANI. Garzanti (Milano 1964).
La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali e commentata a cura e
sotto la direzione di Mons. SALVATORE GAROFALO. Marietti 1963.
The Jerusalem Bible. Darton, Longman and Todd. London (1966).
The Holy Bible. Revised Standard Version. Prepared by the Catholic
Biblical Association of Great Britain. Catholic Truth Society. London
(1966).
The Holy Scriptures According to the Masoretic Text. A New
Translation with the Aid of Previous Versions and with Constant
Consultations of Jewish Authorities. The Jewish Publication Society
of America. Philadelphia 5714-1954.
Pismo Swiete Starego i Nowego Testamentu w przekladzie z jezykow
oryginalnych opracowal zespol polskich biblistow pod redakcia
Benedyktynow tynieckich. Wydawnictwvo Pallotinum. Poznan 1965.

Hrvatski prijevodi (potpuni):

Sveto pismo Starog' zakona Sixta V. P. naredbom prividjeno i
Klementa VIII pape Vlastjom izdano; Sada u Jezik Slavno-Illyricski
Izgovora Bosanskog prinesheno. PETAR KATANCSICH posthumno
izdao Grgur Čevapović. Svezak I—IV. U Budimu 1831.
Sveto pismo Novog' zakona. Svezak I—II. Isti.
Sveto pismo Staroga i Novoga uvita iz latinskoga s obzirom na
matične knjige izbistreno i iztumačeno po IVANU MATIJU
ŠKARIĆU, Svetoga bogoslovja naučitelju; davninah Svetoga pisma,
uvođenja u Svete knjige Staroga uvita, njihovoga tumačenja, i
iztokostranskih jezikah u općenom simeništu u Zadru bivšem učitelju, i
ost. Slog (svezak): I—XII. U Beču. 1861.
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo i bilješke priredio Dr. IVAN
EVANĐELIST ŠARIĆ, nadbiskup vrhbosanski. Izdala »Akademija Regina
apostolorum«. Svezak I-III. Sarajevo 1941—1942. Drugo popravljeno izdanje:
Madrid 1959.
Sveto pisma Novoga zavjeta. Preveo iz izvornog teksta i bilješke priredio Dr.
FRANJO ZAGODA, sveučilišni profesor. Naklada dra. Stjepana Markulina.
Zagreb 1925. Drugo izdanje 1938-1939. Treće izdanje 1946.
14

Sveto pismo. Novi zavjet. S izvornoga grčkog teksta preveo i bilješkama

popratio Dr. fra LJUDEVlT RUPČIĆ, hercegovački franjevac. Pastoralna
biblioteka. Izdaje: Prof. zbor Franjevačke Teologije u Sarajevu. (Sarajevo
1961.) Drugo izdanje 1967.
Evanđelje. Život i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta, Riječima četvorice
Evanđelista. Sveti tekst s grčkog izvornika preveo i hrvatsko izdanje priredio
O. BONAVENTURA DUDA, franjevac. Izdalo Hrvatsko književno društvo
sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1962.

Srpski prijevodi:
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Stari zavjet Gj. Daničić; Novi
zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić. (Pregledano izdanje) London 1962.
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Dr. Lujo Bakotić. Izdanje
Britanskog biblijskog društva. London 1933.

Slovenski prijevod:
Sveto pismo Stare zaveze. Iz hebrejskega jezika prevedel Dr. MATIJA
SLAVIČ (in Dr. JAKOB ALEKSIČ), tekste iz grčkega jezika pa Dr.
FRANČIŠEK JEKE. Del I-III. Založil Lavantinski Škofijski ordinariat v
Mariboru (1960—1962).
Sveto pismo Nove zaveže. Prevedli Dr. FRANČIŠEK JERE, Dr. GREGORIJ
PEČJAK in Dr. ANDREJ SNOJ. Založil Lavantinski škofijski ordinariat v
Mariboru (1961).

Osim tih cjelovitih prijevoda »posebno su nam poslužili i neki djelomični:

Liber Psalmorum cum canticis breviarii Romani. Nova e textibus primigeniis
interpretatio latina cum notis criticis et exegeticis cura Professorum Pontificii
Instituti Biblici edita. Editio altera. Romae 1945.
Le Livre de Job. Texte et commentaire. Par JEAN JULIEN WEBER. Desclee
et Cie. Paris, Tournai, Rome 1947.
Knjiga o Jobu. Stihometrijski prijevod s bilješkama. Priredio: Dr ANTUN
SOVIĆ. Bogoslovska smotra XXIX (1941). 5, 320-340; 6, 385-414; XXX (1942),
1. 1-42.
Epitre aux Romains. Traduction Oecumenique de la Bible. 2e edition revue.
L'Alliance biblique universelle et Les editions du Cerf 1967.

Druga pomagala:
Biblija u Hrvatska enciklopedija, 2, str. 470b— 504b. Izdanje Hrvatskog
izdavalačkog bibliografskog zavoda. Zagreb 1941.
Biblija u Enciklopedija Jugoslavije, 1, 494a— 504a. Izdanje i naklada
Leksikografskog zavoda FNRJ. Zagreb 1955.
CULLMANN, Oscar, Le Nouveau Testament. »Que sais-je?«. Le point des
connaissances actuelles. Presses universitaires de France. Paris 1966.
 15

DE VAUX, R, Les institutions de l'Ancien Testament. Vol. I—II. Les editions

du Cerf, Paris 1958-1960.
ROBERT, A. — FEUILLET, A, Introduction a la Bible. Tome I—II. 2e
Edition revue et corrigee. Desclee et Cie (1959).
Synopsis Quattuor Evangeliorum. Locis parallelis evangeliorum et patrum
adhibitis edidit KURT ALAN. Wurttembergische Bibelanstalt Stuttgart
(1964).

Rječnici:
GESENIUS, Wilhelm, Hebraisches und aramaisches Handworterbuch uber
das Alte Testament, in Verbindung mit Prof. Dr. H. ZIMMERN, Prof. Dr. W.
Max MULLER u. Prof. Dr. O. WEBER bearbeitet von Dr. Frants BUHL.
Unveranderter Neudruck der 1915 erschienenen 17. Auflage. Springer-
Verlag. Berlin—Gottingen— Heidelberg 1962.
ZORELL, Franciscus, Lexicon Hebraicum et Aramaicum. Pontificium
Institutum Biblicum. Roma 1960.
SCHLEUSSNER, J. F., Novus thesaurus philologico-criticus sive Lexicon in
Septuaginta et reliquos interpretes Graecos. Vol. I—V. London 1820-1821.
BAUER, Walter, Griechisch-Deutsches Worterbuch zu den Schriften des
Neuen Testaments und der ubrigen urchtistlichen Litteratur. Funfte,
verbesserte und stark vermehrte Auflage. Verlag Alfred Topelmann. Berlin
W 1958.
ZERVVICK, Max, Analysis Philologica Novi Testamenti graeci. Editio altera
emendata. Sumptibus Pontificii Instituti Biblici. Romae 1960.
ZORELL, Franciscus, Lexicon Novi Testamenti. Editio altera novis curis
retractata. Sumptibus P. Lethielleux, editoris. Parisiis 1931.
16

Uvodi i napomene uz knjige Staroga zavjeta

PETOKNJIŽJE

Petoknjižje, nazvano tako prema grčkom Pentateuhos (pet smotaka, svezaka),

jest prvi i temeljni dio Biblije. Židovska ga tradicija,, prema središnjoj temi
koju obrađuje, poznaje pod imenom Zakon, Tora. Da se već u starini dijelio u
pet knjiga, najbolje svjedoči grčki prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta =
LXX). U tom prijevodu ima i svaka pojedina knjiga prema svom specifičnom
sadržaju svoj poseban naziv. Grčke nazive LXX-e u polatinjenu obliku
zadržavaju, uz latinsku Vulgatu, i drugi stari i moderni prijevodi, čuva ih i
naša Biblija, samo ih, slijedeći dosadašnju slavensku i hrvatsku tradiciju,
prevodi: Genesis - Postanak, Exodus - Izlazak, Leviticus - Levitski zakonik,
Numeri - Brojevi, Deuteronomium - Ponovljeni zakon.
Cijelo Petoknjižje jedinstvena je sadržajna cjelina. Uokviruju ga dva zna-
čajna termina: počeci svijeta, ljudskog roda i izabranog naroda (Post) – te
posljednje pripreme za ulazak u Obećanu zemlju (kraj Pnz). U tom se okviru
zbivaju središnji događaji izraelske prošlosti i utvrđuju temeljne misli cijeloga
SZ-a: izlazak iz egipatskog ropstva, izabranje, obećanje, sklapanje Saveza,
oblikovanje Zakona i putovanje kroz pustinju. U svemu su posebno
istaknuti Božji zahvati u život pojedinaca i svega naroda. Božja djela
iskustveno dovode Izraelce do spoznaje da je Bog velik, nazočan i dobar.
Među njegovim djelima Biblija posebno ističe oslobođenje Izraelaca iz Egipta
(Izl 1-l5) i njihov ulazak u Obećanu zemlju (Jošua). S vremenom će ovi
događaji, kao osobit Božji dar, postati slika konačnog izbavljenja i spasenja.
Time pokazuju i pravu narav i književnu vrstu Petoknjižja: to je religijska
povijest ili, kako suvremeni bibličari vole reći, povijest spasenja (Pnz 26,5-10;
Jš 24).
Povijest izabranog naroda počinje s izlaskom iz Egipta i sklapanjem sinajskog
Saveza (oko 1250). Nastajanjem izraelske nacionalne svijesti počinje i
stvaranje Biblije u širem smislu. Ono što Biblija donosi o ranijim događajima i
misli koje pripisuje prijašnjim vjekovima jest, kako se smatra, židovska
razradba prijašnjih predaja i domišljanje istaknutih ličnosti židovske starine.
Među njima, s obzirom na Petoknjižje, prvo, ali ne i isključivo mjesto pripada
Mojsiju, organizatoru religije Izraelaca, njihovu prvom vođi i zakonodavcu.
Naknadne razradbe i razmišljanja nad primljenom drevnom baštinom kao i
nad događajima nakon izlaska iz Egipta zbivaju se u različitim predajama. U
Petoknjižju im nalazimo očite tragove. Literarna je kritika — započinje s
radovima J. Astruca 1753, K. H. Grafa 1866. i J. Wellhausena 1876—1878.
— uočila složenost i neujednačenost biblijskih izvještaja: dvojako pisanje
Božjeg imena (Jahve i Elohim), različit stil, ponovljene izvještaje o istim
događajima (Post 1,1—2,4 i 2,4—3,24; 4,17 sl i 5,12—17; 6-8), varijante u
zakonima, različitost tendencija. Ima hipoteza koja to nastoji protumačiti
 17

razlikovanjem četiriju predaja ili dokumenata koji se prepleću u Petoknjižju.

Premda je hipoteza sporna i samo jedna od mnogih, ona je danas
najrazrađenija i može poslužiti boljem razumijevanju teksta i barem
približno pokazati kako je taj dio Biblije nastao. Prema toj hipotezi:
Najstarija je jahvistička predaja ili dokumenat (nazvana tako zbog učestalosti
Božjeg imena Jahve u jednima umjesto češćeg imena Elohim u drugim
tekstovima). Redigirana je u Judeji u vrijeme kralja Salomona kao reakcija
na unošenje egipatske mudrosti, na oponašanje kanaanskog kulta i na sve što
je moglo otuđiti narod od Jahve i Mojsijevih zapovijedi. Jahvu smatra
sveopćim Bogom: gospodarom prirode i povijesti koji želi preko Judeje vladati
svim narodima. Božju nazočnost predočuje najsmionijim antropomorfizmima
(Bog posjećuje Adama i Evu u raju; pravi im odjeću od krzna i s njima govori).
Odiše religijskim optimizmom. Jahve je u toj predaji ljudima ujedno bliz i
transcendentan. Njegovu transcendenciju izražava simbolika zabranjenog
voća, nedostiživost neba u pokušaju gradnje babilonske kule, i sl. Sve su
zakonske obaveze usmjerene na kult Jahve. Značaj im je više kultni nego
moralni. Predaji se pripisuju Post 2-4; 6,1-8; 6-9; 11; 15; 18; 19,1-29 i dr.
Elohistička predaja ili dokumenat oblikovana je nešto prije propasti Samarije
(721) u sjevernom kraljevstvu. Pridaje veliku važnost Josipu, praocu
sjevernih plemena. Navodi mnoga mjesta i događaje iz toga područja.
U događajima iz južnog kraljevstva slijedi jahvističku predaju. Od
jahvista se najočitije razlikuje: u isticanju Božje transcendencije, u
produhovljenju zakonskih obaveza, u pounutrašnjenju Jahvina kulta.
Već se nazrijeva proročki duh: upozorava se na opasnosti pukoga
vanjskog štovanja Boga. Nema antropomorfizama. Božja se volja ot-
kriva u vizijama, u snovima ili po tzv. Urimu i Tumimu (Pnz 33,8—
10). Stil nema živahnosti, nije slikovit ni dramatski, već bezbojan i
suzdržljiv; sa manje nacionalnog žara. Tekstovi te predaje: Post 20;
21,8—20; 22,1—14; 41; Izl 1,15—22; 2,1—15 i dr.
Deuteronomist je predaja (dokumenat) koja nadmoćno prevladava u
Ponovljenom zakonu. Razvijaju je poslije pada sjevernoga kraljevstva
svećenici oko jeruzalemskog Hrama prispjeli sa Sjevera. Dorađivana
je sve do V stoljeća. Ističe jednakost svih sinova Izraelovih,
jedinstveni kult, jedno mjesto štovanja Boga te poziva da se izbje-
gavaju poganska svetišta susjednih kanaanskih plemena i drugih
naroda. Govori koje pripisuje Mojsiju vrlo su srdačni, humani i
uvjerljivim tonom nastoje pozvati narod na vjernost i spreman odaziv
Božjoj ljubavi očitovanoj u velikim događajima izraelske prošlosti.
Predaja je imala velik udio u nacionalnoj i religijskoj obnovi koju je
počeo kralj Jošija (621). Usp. još uvod u Pnz.
Nekako u isto vrijeme nastaje i svećenička predaja. Stvara je
jeruzalemsko svećenstvo iz Levijeva plemena (već od Mojsija
određeno za kult), nezadovoljno deuteronomističkim shvaćanjem o
jednakosti svih Izraelaca i kulta (2 Kr 23,9; Pnz 18,8). Odviše ističe
18

vanjski vid kulta i vršenje vanjskih propisa kao put da se narod

posveti i privede Božjoj svetosti (Lev 19,2). Prva njezina pismena
redakcija potječe vjerojatno iz doba Jošije (621). Ove ideje i cijela
predaja sačuvane su uglavnom u trećoj knjizi Petoknjižja, u
Levitskom zakoniku, iako je susrećemo i u drugim dijelovima (Post
1—2, 4a; 5; 6,9—22; Izl 1,1—5).
U Petoknjižju se dakle slijevaju različite predaje. One su primljenu
Mojsijevu baštinu preformirale, proširile i životno prilagodile
potrebama svoga vremena i prilika. Ako se to smetne s uma,
Petoknjižje ostaje nejasno u svojoj složenosti i različitosti tendencija.
Kad se Mojsije naziva autorom Petoknjižja, onda se želi reći: on je
svojim nastupom, djelima i zakonodavstvom, a vjerojatno i nekom
pismenom ostavštinom, udario temelje izraelskoj naciji, religiji i
kasnijim gibanjima, predajama i, dosljedno, knjigama koje od njega
dobivaju svoj bitni sadržaj i narav.
Radi se dakle o poznatoj stvari: u starini knjige općenito, a biblijske
napose, nisu nastajale kao što nastaju danas. Suvremeni pisac
(redovito pojedinac) zastarjelu knjigu zamjenjuje novom, aktualnijom.
Biblijski su autori brižno (Crkva vjeruje: pod posebnom Božjom
inspiracijom) čuvali primljeni poklad, posuvremenjivali ga,
prilagođavali ga svojim prilikama, tumačili ga, zaodijevali u
formulacije koje su im odgovarale i kakve je život tražio, te unosili
dodatke. Knjiga je nastajala i rasla sa životom i vremenom.

KNJIGA POSTANKA

Knjiga Postanka sadržajna je osnovica cijeloga SZ-a. U njoj hebrejski

pisac u najširim okvirima otkriva biblijski smisao stvaranja i
povijesti. Smišljeno postavlja (gl. 1—11) temelje osnovnim
starozavjetnim mislima o Bogu stvoritelju i gospodaru svijeta i
povijesti, koji izabire i štiti najprije praoce, patrijarhe, a zatim njihov
narod, Izraelce, s kojima počinje spasenje cijelog čovječanstva (gl.
12—50).
Gl. 1—11, dakle, razlikuju se od ostalog dijela knjige time što
obrađuju općečovječanska pitanja o podrijetlu i sudbini čovjeka, o
problemima dobra i zla i sl. Ta su pitanja inače središnja tema
sapijencijalne literature V i IV st. pr. Kr. S druge pak strane jasno
znamo da Izraelca neobično zanima u prvom redu njegova prošlost.
Za svoju, religijski shvaćenu, povijest ima upravo istančan smisao.
Na temelju tih uvida danas se općenito smatra da su gl. 1—11
konačno redigirane u V/IV st. pr. Kr. Izrael je tada, pošto je kroz duge
vjekove svoje povijesti doživljavao svoga Boga — Boga povijesti, došao
u dodir s drugim narodima, osobito sa spekulativnim Grcima. Sintezu
 19

povijesnog doživljavanja Boga i spekulativnog razmatranja nalazimo

u tzv. sapijencijalnoj literaturi. U nju idu i ova poglavlja Knjige
Postanka. Misaonim razrađivanjem iskustva o Bogu povijesti dolazi
do spekulativnog pojma o Bogu stvoritelju. U tom su duhu sada
konačno redigirane prastare predaje i, slijedeći logiku kompozicije,
stavljene na početak Biblije. Budući da upravo ova poglavlja obrađuju
općeljudska pitanja i da se nalaze odmah na početku Biblije, dakle na
mjestu gdje još nismo mogli ući u biblijski jezik i mentalitet —
psihološki je lako moguće da ih suvremeni čitalac umjesto biblijskim
čita svojim (prirodno)znanstvenjačkim očima, što vodi u bitno
neshvaćanje. I ovdje valja imati na umu da su ova poglavlja nastala u
semitskoj sredini i da im odatle valja tražiti smisao.
Ni Knjiga Postanka, a tako ni cijela Biblija, nije i ne može se uzeti
kao izvor prirodoznanstvenih naučavanja (prirodne su znanosti
nekoliko tisućljeća mlađe od nje). Njezina je nakana: religijski
osmisliti svijet i događaje u njemu. Ruho, pojmovi o svijetu i prirodi,
pripada vremenu i sredini u kojemu je nastalo. Ovaj uvid u pravu
narav knjige nije samo pomoć čitaocu nego i temeljna norma za
njezino znanstveno proučavanje.

1,1—2,4: Prvi izvještaj o stvaranju, izrađen u svećeničkoj predaji, mnogo je

apstraktniji, logički razrađeniji i iscrpniji od drugoga (2,4b— 25), koji potječe iz
jahvističke predaje. Pisac, želeći dati teološki i liturgijski smisao svemu stvorenom,
smišljeno slijedi okvir židovske sedmice koja se završava sedmim danom kao danom
savršenstva (7 je simbolički broj za puninu i savršenstvo, mir i Božji blagoslov). Tim
danom završava Bog buđenje stvorova iz »pustoši i praznine« (hebraizam: iz ničega).
Živi stvorovi pojavljuju se redom prema dostojanstvu. Na kraju, kao kralj i kruna
svega stvorenja, pojavi se čovjek: slika Božja. Taj opis, uvjetovan spomenutim
idejama, složen je arhitektonski: prva tri dana ispunjena su dijeljenjem: svjetla od
tame, gornjih od donjih voda, kopna od mora, a druga tri dana uresivanjem: svoda
većim i manjim svjetlilom i zvijezdama; vode ribama; kopna biljkama, pticama,
životinjama i čovjekom. U stvaranju je Bog »slijedio« red i način kojim je Izraelac kao
čovjek primitivne spoznaje svijeta i prirode uočavao i shvaćao stvari oko sebe. Neke
sličnosti s orijentalnim kozmogonijama ističu transcendentnost Biblije: ona jedina
poznaje jednoga Boga koji postoji prije svijeta i sam bez ikakva napora stvara sve nebo
i zemlju. Usp. Ps 33,6; Jdt 16,17; 2 Mak 7,28; Izr 8,22; Iv 1,1-3. U tekstu je naglašeno:
Bog je sve stvorio, sve ovisi o njemu, od njega je i sedmi dan u koji je sve blagoslovio.
To je jaki poziv svećeničke predaje na svetkovanje subote, posljednjeg dana, s kojega
kao s vrhunca silazi Božji Blagoslov na sve ostale dane sedmice. Tako je radio Bog,
tako ima raditi i čovjek stvoren na njegovu sliku.

Načinimo čovjeka — hebr. adam što od 4,25 postaje vlastito ime.

2,4b—25: Drugi izvještaj o stvaranju nadovezuje se mehanički na prvi izvještaj. Na to

upućuje ime Božje Jahve, Bog: Jahve je iz jedne, Elohim iz druge predaje. Opis,
usredotočen isključivo na čovjeka, bogat je simbolikom i vrlo smionim antropomorfnim
hebrejskim načinom izražavanja: Jahve, Bog, napravi (hebr. umijesi) čovjeka od praha
zemaljskoga kao lončar (usp. Bog-lončar Iz 30,16; Jr 18,1; Ps 95,5; 33,15; 94,9; Job
4,17: »umijesi Joba u utrobi matere njegove«; Rim 9,20). Tim izrazom izražena je
narav, lomnost i ovisnost čovjeka o Bogu. Živa duša u smislu: živo biće. Slikovit i
20

simbolički opis postanka žene (21—23) izazvan je željom pisca da protumači muževlju
prirođenu težnju prema ženi i njihovu povezanost. Znao je da se posebna težnja i
ljubav obično zasniva na krvnoj vezi: na mesu i kostima. Srodnost se u Bibliji
izražavala: kost od mojih kostiju i meso od mesa mojega (Post 29,14; 37,27; 2 Sam
1943). Tako je i Adam oslovio Evu (23). Pisac je opravdao tu izjavu simboličkim
opisom o stvaranju Eve od Adamova rebra. Tekst utvrđuje jednakost muža i žene,
psihološko i fiziološko jedinstvo dvaju bića koja sačinjavaju stvorenje zvano čovjek
(usp. Mk 10,6 sl; Ef 5,31).

2,8—20: Raj zemaljski kao oaza prema poimanju pisca i ondašnjih njegovih čitalaca
nužni je okvir za bolje uživljavanje u nutarnju radost, sreću i mir prvoga čovjeka u
prijateljstvu s Bogom (Izl 11,6-9; Am 9,13).

2,18: pomoć, doslovno: pomagačicu.

3,1—24: Biblija je dugo tumačila zlo u Izraelu kao posljedicu klanjanja zlatnom teletu
pod Sinajem (Izl 32,1—6): »Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi« (Jr
31,29.30). Kad su Židovi došli u dodir s drugim narodima, kojima, iako im nisu praoci
bili pod Sinajem, »trnu zubi«, nametnulo im se pitanje zla u svijetu uopće. Odgovor
daje opis o prvom grijehu čovjeka. Zlo ne potječe od Boga, koji je sve stvorio dobro, već
od čovjeka i napasnika — zmije. Sav stari Istok pridaje u svojim mitologijama i
idolatriji posebno mjesto zmiji. Za izabrani narod idolopoklonstvo — najteži prekršaj
— bijaše neprestana napast jer su im ga susjedni Kanaanci i drugi narodi nametali.
Zmija je bila najbolji simbol i tog prvog napasnika. Mudr 2,24; Iv 8,44; Dj 12,9; 20,2
vide u zmiji đavla.
Čovjek zaveden jede voće sa stabla spoznaje dobra i zla: 2,17; 3,6. Jesti voće sa stabla
dobra i zla znači pokušati steći moć odlučivanja što je dobro, a što je zlo. Budući da to
pripada jedino Bogu Stvoritelju, koji jedini poznaje svoje stvorove i zna što im
odgovara a što ne, atentat na njegovo gospodstvo znači ujedno i poremećaj vlastite
ravnoteže. Adam i Eva sami su to ustanovili: Tada se obadvoma otvoriše oči i vidješe
da su goli (3,7). Mudr 2,24 i Rim 5,12 nalazi u tom prekršaju tumačenje kasnijih pre-
kršaja i ljudske bijede, tj. zla u svijetu. U semitskom je poimanju veza među ljudima
kudikamo jača nego u nas. Ljudi sačinjavaju jedinstvo koje stručnjaci nazivaju »la
personalite corporative« — društvena osobnost. Svaki je pojedinac kao dio
jedinstvenog organizma. Taj je pojam najprije primijenjen na klan, kasnije na pleme,
pa na narod i konačno na cijelo čovječanstvo. U tom se poimanju lakše shvaća kako se
krivnja i zasluga jednoga odrazuje na svima: solidarnost s Adamom i solidarnost s
Kristom, novim Adamom (Rim 5). Takvo je shvaćanje sigurno stvarnije od našeg
individualističkog.

3,8: korak, dosl: glas, šuštanje.

3,15—19: U tim recima želi pisac svesti sva zla koja prate čovjeka na isti izvor:
Adamov prekršaj. On ne može još riješiti pitanje zla bez nečije krivnje. Taj će problem
polagano osvjetljavati Start zavjet (Job, Izaija u pjesmi o sluzi Jahvinu), ali će konačno
rješenje donijeti tek Novi zavjet: »Rabbi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se
slijep rodio? — Nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji — odgovori Isus — već je rođen
slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela« (Iv 9,2 sl). A najbolji odgovor dan je
samom patnjom i smrću pravednika Krista.

3,15: Taj nam stavak očituje biblijski optimizam. Kao što Bog ne ostavlja izabrani
narod u njegovoj nevolji, već ga uvijek iznova diže i budi mu nadu u bolji ishod (u
Egiptu, u izgnanstvu) — dok njegova neprijatelja bije i uništava — tako ni ovdje (ni u
potopu) ne ostavlja čovjeka. On mu budi nadu, i to ovdje prvu nadu, u konačnu
 21

pobjedu nad neprijateljem (Proto-evanđelje). Tek se u svjetlu Evanđelja dade naslutiti

dalekosežnost toga retka (Rim 16,20; Lk 10,17—20; 1 Kor 2,9). — On je prema
izvorniku: Vulgata ima ipsa — ona.

4,1—24: Iz izvještaja proviruje već razvijena civilizacija i kult. Uz Kajina postoje ljudi
koji bi ga mogli ubiti i njegov klan koji ga može osvetiti. Iz konteksta se vidi da se
izvještaj ne odnosi samo na Adamove sinove (usp. 5,1 bilj.); Kajin je praotac
Kajinovaca — Kenijaca (Suci 1,16; 4,11; 1 Sam 15,6). Jahvistička je predaja uzela taj
izvještaj iz njegova povijesnog konteksta i postavila na početak čovječanstva da mu
time prida opći značaj: buna čovjeka protiv Boga izaziva bunu čovjeka protiv čovjeka,
dapače brata protiv brata.

4,7: kao zvijer na pragu. U nedavno otkrivenim asirskim dokumentima srodna riječ
rabsiu označuje neku vrstu demona. Možda bi prema tome trebalo prevesti: kao
zloduh na pragu.

4,25: Adam se ovdje uzima kao vlastito ime prvog čovjeka (hebr. adam = čovjek, usp.
1,26 i dalje).

5,1 sl: Ovdje se nastavlja svećenička predaja iz prvoga poglavlja. Listom patrijarha
pisac želi ispuniti dugi period od prvog čovjeka do potopa (6,5 sl), a tako i kasnije u
11,10—32 od potopa do Abrahama. Nabraja ukupno dvadeset patrijarha: 10 prije, a 10
poslije potopa. Ta rodoslovlja donose ustaljena imena od kojih se mnoga nalaze i u
jahvističkoj predaji (4,17 sl). Brojevi godina života različiti su od onih u Sama-
rijanskom Petoknjižju i LXX. Neobično dugi život starijih patrijarha naglo se smanjuje
kod kasnijih. To se najvjerojatnije može postaviti u vezu sa širenjem zla: dugi život
znak je Božjeg blagoslova (Izr 10,27; Iz 65,20). Rodoslovljem se utvrđuje podrijetlo i
zakonska pripadnost pojedinom plemenu, klanu ili rodu (usp. Mt 1,18; Lk 3,23 sl).

6,1—11: Tekst (dosta nejasan, osobito u r. 4) navodi razloge koji su naveli Jahvu da
kazni ljude potopom. Pisac se oslanja na pučku legendu o gorostasima Nefilim, koji bi
bili orijentalni titani rođeni iz veze nebeskih i zemaljskih bića (Ez 32,17; Sir 16,7; Br
13,13). Pisac ne ulazi u provjeravanje te legende. Njome želi istaći veličinu zla i
opačine.

6,5—9,17: U tom se odsjeku prepleće jahvistička i svećenička predaja. Poštovanje

obiju predaja odrazuje se u neslaganju i nekoj nedosljednosti u opisima, npr. o broju
sabranih životinja u korablji (7,2—3 iz J i 6,19—20 iz P/svećeničke predaje) i o
trajanju potopa (7,4.10.12.17; 8,6.10.12 7,6.10.24; 83—5.13.14). Poznate su i druge
izvanbiblijske predaje o potopu, ali ih ova nadilazi religijskim i moralnim sudom.
Biblijski izvještaj ne ovisi ni o jednoj od njih, već ima s njima zajednički izvor u
pučkom sjećanju o jednom ili drugom potopu u dolini Eufrata i Tigrisa, koje je ta
predaja uveličala do svjetskih kataklizama. Biblijski je pisac sadržaj te predaje uzeo
kao vječnu pouku o Božjoj pravdi i milosrđu (Heb 11,7; usp. Lk 17,26; Mt 24,37 sl; 1 Pt
3,20-21).

6,14: od smolastoga drva, prema dosadašnjim rječnicima. Nedavno je C. Gordon

dokazao da gofer označuje trstičnu stabljiku.

6,20 i 8,21: Nerazumni stvorovi i priroda dijele sudbinu čovjeka (usp. Rim 8,19—22).

7,1: obitelj, dosl. dom (u širem smislu).

7,11: provaljivanje gornjih i donjih voda (1,7) znači vraćanje u prvotni kaos (1,2).
22

9,1 sl: Ovdje kao na početku (1,22) Jahve iznova blagoslivlje ljude.

9,11: To nije obostrani već jednostrani ugovor zasnovan na Božjoj inicijativi, tj. ljubavi
i milosrđu. Savez obilježen proteže se na sva stvorenja; onaj s Abrahamom odnosit će
se na njegovo potomstvo, a s Izraelom samo na sinove Božjeg naroda (Post 15; 17; Izl
19,1).

9,22: Prilično prezirno govori o susjednim narodima. Tako ističe praoca Kanaanaca u
osobi Hama koga je Noa prokleo. Praoca Kenijaca (Kajinovaca) vidjet će u bratoubojici
Kajinu, a praoca Amonaca i Moabaca u Amonu i Moabu koji su rođeni iz rodoskvrne
veze Lotovih kćeri s ocem (19,30—38).

10,1 sl: U obliku rodoslovlja nabrajaju se narodi koje je Izraelac mogao poznavati tek
u doba Salomonovo. Nabrajanje slijedi više povijesne i geografske okvire nego etničke
veze: sinovi Jafetovi jesu narodi Male Azije i Sredozemnih otoka; Hamovi sinovi su
stanovnici Egipta, Etiopije, Arabije i Kanaana koji su bili dugo pod vlašću Egipta
(1500—1200). Između ta dva područja smještaju se sinovi Semovi: Elamci, Asirci,
Aramejci i preteče Hebreja. Redaktor, svodeći sve narode na isti korijen, želi istaći
njihovo jedinstvo i raširenost (1032), što je u njegovim očima plod Jahvina blagoslova
(9,1).

11,1—9: Opis potječe iz jahvističke predaje i nalazi manje sretno rješenje za raširenost
naroda od netom spomenutog izvještaja iz svećeničke predaje. Ovaj opis nastaje
možda na temelju pučke legende razvijene oko ruševina jednog od mnogih
monumentalnih zigurata u Mezopotamiji, građevina koje su služile kao nacionalno,
kulturno i religijsko središte te predstavljale sveto mjesto susreta ljudi i bogova. Tekst
nadopunjava 10. glavu: nesuglasje između ljudskih i Božjih planova katastrofalno
utječe na tok povijesti. Kolektivni prekršaj, koji se poput Adamova (3. gl.) sastoji u
oholom pothvatu, kažnjen je rasipanjem naroda i miješanjem jezika, što u ondašnjem
načinu izražavanja znači neslogu i međusobno nerazumijevanje. Svi će narodi biti opet
sabrani ujedno tek Kristovim dolaskom (Dj 2,5—12; Otk 7,9—10). Tekst doziva u
pamet Ps 127,1.

11,10—32: Rodoslovlja što se svode na lozu iz koje poteče Abraham. (Usp 5,1 sl i bilj.)

11,27: Ovdje se počinje povijest izabranog naroda: Abram i Saraja, kojima će imena
kasnije (17,5-15) biti izmijenjena u Abraham i Sara, Nahor djed Rebeke (24,24) i Lot
praotac Moabaca i Amonaca (19,30—38). Pradomovina im je Haran (24,4.10; 29,4) u
sjeverozapadnoj Mezopotamiji. Izvanbiblijski izvori svjedoče da su imena iz ro-
doslovlja 11,10—32, kao Peleg, Serug, Terah i Nahor, bila uobičajena u toj pokrajini
zvanoj Padan Aram ili Aram Naharajim. Seljenja na zapad bila su česta početkom
drugog tisućljeća kad su iz arapske pustinje počeli prodirati Amorejci.

Izak i Jakov amorejska su imena. Hamurabijev zakonik i druge zbirke zakona

sadržavaju propise i običaje vrlo slične onima kojih se držao Abraham (o kupovini, o
pravu sestre i sl.). Ti su mezopotamski običaji i zakoni, prema nalazima u Mari, Nuzi i
Uru, kodificirani između 1400. i 1200, ali su na snazi bili i ranije. Nije opravdano
sumnjati u povijesnu osnovanost glavnih izvještaja o Abrahamu, koga stručnjaci naj-
bolje smještaju oko 1850.

12,1: Čovječanstvo je raspršeno. Izrael predstavljen u Abrahamu (1—3) izabran je da

ispuni posebnu ulogu u Božjem planu (Iz 19,24; Dj 3,25—26; Rim 4,13). Svu svoju
sudbinu (kako pokazuje i ovaj tekst) povezuje s praocem, koji sa ženom nerotkinjom
 23

(1130) ostavlja svoj kraj i slijedi Božji poziv. Abrahamu Bog obećava: zemlju, veliko
potomstvo i blagoslovljeni utjecaj na druge narode (r. 3). Svojim spremnim odazivom
postaje uzorom pouzdanja u Jahvu, žive, prokušane i djelotvorne vjere (usp. Heb
11,8—12) koja će kasnije biti još više iskušana (gl. 22). Time postaje praocem
izabranoga naroda, koji će se moći samo slijedeći njegovu vjeru pozivati na njega kao
svoga oca (Rim 4; Gal 3,7).

12,6 sl: Šekem je mjesto na raskrsnici putova istok—zapad, sjever—jug, između Ebala
i Gerizima. Cvao je, kako su pokazala arheološka iskapanja, u drugom tisućljeću (34,4;
Pnz 1130; Jš 24,26).

12,10 sl: Sličan opis nalazimo u gl. 20. i 26,1—11. Želi se istaći ljepota pramajke svega
naroda i spretnost praoca, a tako i zaštita Jahve nad njima. Nalazimo se u vremenu
kada savjest ne zabranjuje uvijek laž i kada je život muža cjenjeniji od časti žene. Sara
je bila Abrahamova
polusestra (20,12). Takva je ženidba kasnije zabranjena (Lev 18,9.11; 20,17).
Čovječanstvo i u Bibliji dolazi postepeno do sve dubljih moralnih osjećaja. Kao brat
jedne ovakve sestre, Abraham je po ondašnjim zakonima imao veća prava. O tom
svjedoče hetitski zakoni.

13,10: Jordanska dolina. Izvornik ima Kikkar — Pogača. Riječ je o dolini sjeverno od
Mrtvog mora, koja ima oblik pogače.

14,1 sl: Opis dolazi, čini se, iz nepoznata prastarog dokumenta koji je isticao
Abrahamove ratničke sposobnosti (15), o kojima nema drugdje ni spomena, njegovu
širokogrudnost (22) i veze s Jeruzalemom (16), kasnijim središtem židovstva. Teško je
rekonstruirati povijesni događaj i odgonetnuti spomenuta imena. Izvještaj najbolje
pristaje u prvu četvrtinu drugog tisućljeća. Kad bi se našao spomenuti dokumenat,
Abraham bi zauzeo u svjetskoj povijesti određenije mjesto.

14,17: Melkisedek (kanaansko ime kao i Adonisedek, Jš 10,1) — prikazan bez

podrijetla i potomstva — kralj je Salema (Jeruzalema, Ps 76,3). štovatelj je El Eliona
— Boga Svevišnjega, prvoga u kanaanskom panteonu i istovjetnoga s Bogom
Abrahamovim (17,1; Br 24,16; Ps 46,4). Melkisedek prinosi žrtvu u kruhu i vinu. Kao
kralj i svećenik ulazi u hebrejsku predaju kao mesijanski kralj (Ps 110,4) te u Novi
zavjet kao tip Isusa Krista kralja i svećenika (Heb 5,5; 7) koji poput njega i sam
prinosi žrtvu u kruhu i vinu (Mt 26,26 par. i 1 Kor 11,23).

15,1—19: Prema poimanju pisca ovih redaka, Jahve jamči Savezom ne samo
Abrahamu nego i svemu narodu da će ispuniti svoja obećanja. Bog ne ispunja odmah
svoje obećanje, ali ga i ne opoziva: želi tako Abrahamu i Izraelcima u Egiptu (13—16)
utvrditi pouzdanje i ojačati vjeru u se (6). Obred sklapanja Saveza (7—12 i 17—18)
ustaljen je vrlo rano na Istoku: između pola rasječenih životinja prolazili bi oni koji su
sklapali savez zaklinjujući se na neraskidivu vjernost. (Usp. osobito Jr 34,18 sl.)
Zadimljen žeravnjak i goruća zublja simbol su prisutnosti Boga (Izl 3,2; 13,21; 19,18;
Ps 104,3-4; Ez 1,27), s kojim se Savez sklapa.

15,16: Amorejci su stanovnici Kanaana. Još nisu toliko sagriješili da bi ih trebalo

kazniti izgonom iz njihove zemlje. Izgnat će ih Abrahamovi potomci, Izraelci, nakon
četiri naraštaja.

15,18: Tako rasprostranjeno kraljevstvo ostvareno je s Davidom (Pnz 11,24; 2 Sam 8,3;
usp. 1 Kr 4,21; 8,65).
24

16,7: Anđeo Jahvin (22,11; Izl 14,19; 3,2; Suci 2,1) jest sam Jahve koji se očituje u vid-
ljivom obliku. U kasnijim tekstovima kod Daniela (3,49 sl; 10,13—21), Ezekiela (40,3
sl) i Zaharije (3,1 sl; 1,11) pojam anđela dobiva osobni značaj.

17,1 si: Potječe iz svećeničke predaje i donosi drugu verziju Saveza s Abrahamom.
Prva (15 gl.) je iz deuteronomističke predaje. El Šadaj je Božje ime iz
predmojsijevskog vremena; potječe vjerojatno iz Mezopotamije. Abraham — Abram.
Ime nije izvorno hebrejsko, već akadsko ili ugaritsko, ali je pohebrejeno da bi moglo
značiti: otac mnogih naroda (5): ne samo Izraelaca po Izaku već i Edomaca i
Jišmaelaca po Jišmaelu (18).

17,9—14: Obrezanje je stari obredni običaj inicijacije i kod susjednih naroda. U

biblijskim tekstovima izvor mu je raznovrsno objašnjen (Izl 4,24—26; Jš 5,2—9).
Ovdje je taj čin vanjski znak pripadnosti zajednici Saveza (11). Obrezanje dobiva svoju
zakonsku snagu tek ulaskom u Obećanu zemlju. Kao i drugi vanjski čini, tako će i ovaj
postati često samo vanjska formalnost, pa će već Pnz 11,7 i Jr 4,4; 30,6 upozoravati na
nutarnje obrezanje srca. (Usp. Rim 4,11.)

18,1 sl: Idiličan prikaz istočnjačkog gostoljublja. Teško je reći tko su Abrahamovi
gosti. Prvotna predaja vidi u njima tri čovjeka, a jahvistički redaktor (18,22; 19,1), čini
se, Jahvu u pratnji dvaju anđela (usp. Hebr 13,2). U tekstu se izmjenjuju jednina i
množina; to je trag kasnije ruke. Hrast, dosl: hrastovi, cerje.

18,16 sl: Općenje s istim spolom bilo je često u susjedstvu Židova. Ono dobiva naziv
sodomija, po Sodomi gdje je taj grijeh bio kažnjen potpunim uništenjem. U izabranom
se narodu kažnjavao smrću (Lev 18,22; 20,13).

18,23: Kolektivna odgovornost: Vidi bilješku uz 3,1—24. Abraham kao zagovornik: Lk

16,24.

19,1—38: Kazna Sodome duboko je usječena u svijest kasnijih pokoljenja (Pnz 29,23;
Iz 1,9; Jr 49,18; Am 4,11; Mudr 10,6-7; Mt 10,15; Lk 17,28 sl; 2 Pt 2,6; Jud 7).

19,6—11: Usp. zločin u Gibeji (Suci 19,22—30). Zaštita gosta smatrala se svetijom
dužnošću od čuvanja ženske časti.

19,23 sl: Sumpor i vatra kao posljedica potresa i eksplozije zemnih plinova uništili su,
prema predaji, nekoć plodni kraj (13,10) na južnom dijelu Mrtvoga mora. Geološki je
utvrđeno da je taj predio, iz novijeg geološkog doba, još dosad nemiran. Osim Sodome i
Gomore prokleti su i Adama i Sebojim (Post 14; Pnz 29,22; Hoš 11,8). Tada je pošteđen
Soar na jugoistočnoj obali (13,10; Pnz 34,3; Iz 15,5; Jr 48,34), ali je u rimsko doba
iščezao u potresu. Najteže Božje kazne koje će se kasnije i u NZ naviještati bit će oganj
i sumpor.

19,26: Stara predaja vidi u nekom ženskolikom stupu soli Lotovu ženu. U Džebel
Usdumu Arapi i danas za jedan takav stup kažu da je Lotova žena.

19,30—38: Vidi bilješku uz 9,22. Taj se opis služi predajom Moabaca i Amonaca kojom
su se oni ponosili kao dokazom čistoće svoje rase. Tako će se Judino pleme ponositi
svojom praroditeljkom Tamarom, koja je rodila djecu sa svekrom (38). No Levitski je
zakonik osuđivao rodoskvrnuće (18,6—18), te je slučaj Lotovih kćeri postao pred
Židovima sramotom.
 25

20,1 sl: Usp. 12,10—20 bilj. Šur je, prema Albrightu, zid kojim je Egipat bio opasan sa
sjevera.

21,18: utješi ga. Dosl. učvrsti ruku svoju na njemu.

22: Ova je predaja povezana s nekim izraelskim svetištem gdje se, za razliku od
kanaanskih običaja, nisu smjeli žrtvovati ljudi (14). Svi su prvorođenci pripadali Bogu
(Izl 22,29), ali nisu smjeli biti žrtvovani, nego otkupljeni (Izl 13,13; 34,19—20; Lk
2,23—24). U tom slučaju, gdje je Abraham u kušnji očitovao svoje pouzdanje u Boga (1
Sam 15,22 sl; Ps 51,18) i ljubav prema savršenstvu (Mudr 10,5; Sir 44,20; Heb 11,17
sl; Jak 2,21), Bog se odriče svoga prava nad prvo-rođencima i mjesto čovjeka sam
dovodi drugu žrtvu (Izl 13,2.11—16; 34,19—20); na Abrahama izlijeva svoj već prije
obećani blagoslov (16). Kasnije će i pokoji Izraelac, pod utjecajem Kanaanaca, prinositi
ljudske žrtve (2 Kr 16,3; 21,6; 23,10; Jr 7,30; 10,5; 16,20; 20,26).

23: Kupoprodajni je ugovor napravljen prema hetitskim zakonima: Ako netko kupi
cijelo polje, ima platiti kralju daće; ako kupi samo dio, nije dužan, već gospodar većeg
dijela. Stoga Hetit želi prodati Abrahamu cijelo polje, a ne samo pećinu. U tom je
grobu uza Saru pokopan Abraham (25,9—10), Izak (35,20), Rebeka (49,31), Jakov
(50,13) i Lea (49,31).

24,50: ni da ni ne. Dosl. ni zlo ni dobro, ništa.

26,35: Zbog njih su Izak i Rebeka bivali zle volje.

27,1 sl: U starožidovskom je shvaćanju blagoslov, kao i prokletstvo, značio ne samo

podjeljivanje ili oduzimanje prava, već je obilježavao i samu osobu, njezin značaj i
sudbinu (Br 22— 24). On je bio neopoziv. Prema hetitskim zakonima nije uvijek
morao biti baštinik prvorođe-nac, već onaj koga je otac odredio. Ezav, praotac
Edomaca, izraelskih neprijatelja (36,1 sl), prikazan je prezirno: svoje prvenstvo
prodaje za leću (25,32), a Jakov, praotac Izraelaca, Božji je štićenik koji mimo ljudskog
računa dobiva baštinu (25,53; usp. Mal 1,2; Rim 9,13). Pisac tog izvještaja ne brine se
mnogo o moralnosti Jakovljeva čina. On želi istaknuti njegovu vještinu i naklonost
koju je uživao kod Jahve i svoje majke. Jakov je međutim svjestan da je krivo uradio
(27,45; usp. 31,21). Sam pisac, čini se, osuđuje čin kad opisuje kaznu koja je pogodila
Jakova.

27,27: Blagoslov i prokletstvo više se odnose na potomke Ezava i Jakova nego na njih
same (usp. 25,23).

29,6: Je li zdravo? Dosl. semitski: Je li u miru, s mirom.

29,31—30,22: Usp. 35,21—26; Izl 1,1 sl. Tekst povezuje dvanaest plemena s praocem
Jakovom, koji dobiva ime Izrael (32,39; 35,10), što prema tumačenju samoga teksta
znači Onaj koji se borio s Bogom i ljudima, ali bi etimološki značilo bolje: »Neka se
Jahve pokaže jakim« (Hoš 12,3—4). U ovim recima imamo pred sobom pučka
tumačenja imena koja se ravnaju po vanjskoj sličnosti i zvuku riječi, a ne ispituju
korijen pojedinih riječi (kao znanstvena etimologija).

30,37 sl: Očit je trag pučke predaje.

34,24: Imati pravo izaći na gradska vrata znači: sudjelovati u gradskim poslovima, tj.
punoljetnošću steći »pravo glasa«.
26

36,31: Očit dokaz da je tekst konačno redigiran poslije prvoga izraelskog kralja, koji je
vladao i Edomom (2 Sam 8,13—14) pošto je ovaj izgubio kralja nakon 150 godina (usp.
Br 20,14).

37,1 sl: Izvještaj o Josipu (37; 39—47; 50) pisan je posebnim književnim stilom.
Josipova »povijest« dio je »povijesti« Jakova, koji umire na kraju pripovijedanja
(49,33). Tekst nas prenosi u vrijeme prijelaza iz nomadskoga u sjedilački život. Sav je
usmjeren na pouku koju će izreći u 50,2 i 45,5—8: Božji promisao koji put okreće na
dobro i najsramnija ljudska djela — braća prodaju Josipa Jišmaelcima, prema jednoj
(37,25), ili Midjancima, prema drugoj predaji (37,26.36); Potifarova žena kleveće
Josipa (38,14), ali Jahve i jedno i drugo okreće na dobro. Josipovim dolaskom u Egipat
pripremljen je trnovit ali i slavan tok izraelske povijesti: oslobođenje iz ropstva
(50,20).

37,35: Šeol je prema SZ mjesto gdje borave »sjene« mrtvih. Sići u Šeol = umrijeti.

47,31: Tada se Izrael duboko prignu na uzglavlju. Doslovnije, ali stilistički slabije:
»Izrael, od uzglavlja na krevetu, duboko se nakloni.« Smisao je: Izrael se nalazio kod
uzglavlja i odatle se duboko naklonio.

49,1: Prema predaji, Jakov govori svojim sinovima o onome što je dugo iskustvo reklo
o pojedinim plemenima. To je zapisano negdje za Davidova vremena (8—12) i ne ide ni
u jednu od četiri predaje od kojih je Knjiga satkana.

49,22: Neki bibličari misle da ovaj nejasni redak valja prevesti: »Josip je divlje
ždrijebe, divlje ždrijebe kraj izvora, divlja magarad na obronku.«

KNJIGA IZLASKA

U žarištu cijele izraelske povijesti, kako svjedoče psalmi 113. i 43. i

mnogi drugi biblijski tekstovi, stoji izlazak iz Egipta i sklapanje
sinajskog Saveza. To su upravo teme Knjige Izlaska. Knjiga Postanka
završava se s Josipovom nadom i oporukom: »Ja ću, evo, naskoro
umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u
zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.«
(Post 50,24) Knjiga Izlaska nadovezuje se na završetak te oporuke i
opisuje izlazak Izraelaca iz ropstva. Nepodnosivo stanje Izraelaca u
Egiptu dokrajčeno je, prema njihovu uvjerenju, oslobodilačkim
zahvatom Božjim. Oni su u tom izlasku upoznali Boga kao dobrostiva
pomoćnika i zaštitnika i osjetili duboku zahvalnost prema njemu. Ta
je spoznaja urodila zanosom koji je Mojsiju omogućio da od dvanaest
plemena stvori jedan narod, kojemu je usadio pouzdanje i nadu u
bolju budućnost zajamčenu sinajskim Savezom i koji je kao Božji
narod kroz pustinju doveo u predvorje Obećane zemlje. Povijesni
sadržaj tih predaja potvrđen je mnogim arheološkim nalazima u
Egiptu i u Palestini. Prema njima se, u skladu s biblijskom
kronologijom, izlazak iz Egipta smješta u XIII stoljeće. Ali povijesnost
ni u ovim opisima nije temeljna, premda je bitna. Izraelski je narod
 27

već od početka u povodu tih događaja ustanovio velike blagdane, kao

što su Pasha i Blagdan pedesetnice, koji žive kroza svu povijest i
ulaze u Novi zavjet kao simboli izbavljenja. Knjiga se dijeli u dva
odsjeka: izbavljenje iz Egipta (1,1—15,21) i sklapanje sinajskog
Saveza, s obrednim propisima bogoslužja (19,1—40,38). Međusobno ih
povezuje izvještaj o putovanju kroz pustinju (15,22—18,27).
U Knjizi Izlaska Mojsije je istaknut kao Božji posrednik i vođa
naroda. Kao što Abraham ostaje kroza svu Bibliju čovjek vjere, tako
Mojsije ostaje čovjek Zakona. Mojsije postavlja izabranom narodu
temelje na kojima će kasnije pokoljenje graditi nacionalnu i duhovnu
svijest.

1,1 sl: Kratko upućivanje u daleku prošlost (usp. Post 46,27), da sa 6. r. počne stvarni
sadržaj knjige: izlazak iz Egipta.

1,8—13: Vjerojatno misli na novi režim koji nastaje nastupom XIX dinastije pod
Setijem I (1308—1290) i Ramsesom II (1290—1224). Oni su prenijeli prijestolje iz
Tebe u Ramses, raniji glavni grad Hiksa, Avaris ili Tanis. Izraelci su utvrđivali
egipatske gradove Ramses i Piton vrlo mučnim radom (usp. 2 Sam 20,24; 1 Kr 4,6;
5,28 sl).

2,10 sl: Mojsije — Moše — valjda je egipatpatsko ime sastavljeno poput imena
Tutmosis, Ptamosis i sl. od korijena msi — roditi — i imena nekog božanstva.
Hebrejska pučka predaja tumači to ime riječju maša — izvući. Josip Flavije i Filon
Aleksandrijski donose o Mojsiju više neprovjerljivih i legendarnih podataka, sličnih
onima o Kini, Romulu i Remu. I babilonski je kralj Sargon, po predaji, izvučen u
košari iz vode.

2,15: Midjanska zemlja nalazi se istočno od Akabskog zaljeva.

3,1: Horeb (po elohisti i deuteronomisti) = Sinaj (u jahvisti i svećeničkoj predaji).

Nalazi se na istočnom dijelu Sinajskog poluotoka. Vjerojatno je tu bilo midjansko
svetište. Gorući grm: znak Božje prisutnosti (vidi bilješku uz Post 15,17). Eduard Fleg
u duhu talmudske predaje tumači gorući grm vrlo potresno: Bog se javlja u grmu boli,
jer trpi kad trpe Hebrejci. To odgovara riječima: Vidio sam jade svoga naroda u
Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao
...«

3,8 sl: Zemlja kojom teče med i mlijeko česta je metafora (Br 13,27; 14,8; 16,14; Pnz
4,3; 11,9; 26,9.15), poznata i iz Ugarita u drugom obliku: »Nebesa rose uljem, a potoci
teku medom«; za polunomade — raj.

3,14: Ja sam koji jesam — Ehje ašer ehje. »Onaj koji jest« — u hebr. Jhvh, izvorno se
izgovaralo Jahve. Izgovor Jehova nepravilan je. Kad se iz strahopoštovanja Izraelci
nisu usuđivali izgovarati to ime, zamjenjivali bi ga sa Adonaj (Gospodin) ili šema
(Ime); u novije vrijeme (750—1000. po Kr.), masoreti — židovski učenjaci —
potpisivali su pod ime Jhvh samoglasnike navedenih riječi: Adonaj ili Šema i uveli
kod neupućenih zabunu u čitanju. Ja sam koji jesam ne znači vječnost i
transcendentnost Božje biti, već Božju nazočnost i brigu u povijesti izabranog naroda.

4,1—9: čudesni znaci odrazuju tragove praznovjerne magije koja je cvala u Egiptu.
Mojsije nadilazi vješte egipatske vrače (7,11.22; 8,18-19; 9,11).
28

4,17: Usp. Rim. 11.

4,22: Ovdje dolazi ime Izrael prvi put primijenjeno na izabrani narod (Jr 31,9; Hoš
11,1)

5,7: Slama se stavlja u glinu da bi se ova bolje stegla.

7,1: Prorok u biblijskom smislu jest onaj tko govori mjesto nekoga, a ne tko proriče.

7,14: Sva su egipatska zla osim posljednjeg u biti poznate prirodne nedaće koje češće
udaraju Egipat. Biblijski pisac vidi u njima posebni Božji zahvat. Trebalo je da ta zla
dovedu faraona do spoznaje da je Jahve Gospodar (7,5; 14,4), i da tvrdoća faraonova
srca uvjeri Izraelce da im je Jahve jedini osloboditelj (11,17; 12,51; 14,13.30).

7,28: pod sačeve. Nesigurno je značenje riječi tannur. Možda znači: krušna peć.

8,12: Komarci, tradicionalni prijevod. Noviji bibličari misle da je riječ o ušima ili
buhama. Teško je odlučiti, jer imenica kinnam dolazi samo ovdje.

10,19: Crveno more. Dosl.: Trstično more, po morskom raslinju što se vidi na njegovu
dnu.

12,1 sl: Pasha je najstariji i najveći izraelski blagdan. Slave ga i u Egiptu (3,18; 5,1).
Ujedinjuje u sebi nomadski Blagdan beskvasnih hljebova. Slavili su ga noću pri
punom svjetlu proljetnog ekvinocija 14. abiba, kasnijeg nisana (ožujak—travanj).
Povezani s izlaskom Izraelaca iz Egipta — u proljeće izabranoga naroda — ti
ujedinjeni blagdani dobivaju kasnije veliko značenje: Izraelci će slaviti Pashu kao
uspomenu na izbavljenje iz ropstva; sačuvat će sve bitne oblike stare proslave kao što
su klanje janjeta i beskvasni hljebovi, a dodat će pripovijedanje mladima o velikim
djelima što ih je Jahve učinio njihovim ocima. Taj veliki blagdan sa svim svojim
bogatstvom bit će najbolji okvir u koji će Krist smjestiti svoj prijelaz iz smrti u život i
donijeti, prema izvještajima novozavjetnih knjiga, novo oslobođenje cijelom čovje-
čanstvu. Tako će Pavao moći reći: »... naše je pashalno janje, Krist, žrtvovano« (1 Kor
5,7). Kao što su prvorođenci Izraelaca bili oslobođeni krvlju staroga, tako su svi ljudi
oslobođeni krvlju Novoga Janjeta: Rim 3,25; 5,9; Ef 2,13; 1 Iv 1,7; 1 Pt 1,19; Otk 1,5 i
dr.

12,6: kad se suton spusti. Dosl.: između dvije večeri Smisao je: između zapada sunca i
potpune noći (Samarijanci) ili: »između nagiba i zalaza sunca« (farizeji, Talmud). Isto
je u r. 29,29 i Br 27,4.

12,37: Šest tisuća pješaka, povrh žena i djece (usp. Br 11,21) značilo bi broj od dva i po
milijuna ljudi. Toliki svijet ne bi bila podnijela ni pokrajina Gošen ni južnopalestinska
pustinja. Broj dolazi iz liste brojenja sadržane u Br 1,17—46 te je, bez sumnje, uvelike
pretjeran. (Vidi bilješku uz Br 1,1—54.)

12,40: Teško je iz Biblije odrediti vrijeme što su ga Izraelci proveli u ropstvu. Postoje
razne nesuglasne predaje. Izl 6,16—20, čini se, računa sa 160 godina; ovaj tekst, sa
430; Post 15,13 i Dj 7,6, sa 400 godina. Stručnjaci, na temelju povijesnih podataka i
arheoloških nalaza, smatraju najvjerodostojnijom predaju o 400 godina (otprilike).
Prvi semitski tragovi u Egiptu pojavljuju se u vrijeme prodora Hiksa 1720. (Post 45,10
sl), a izlazak Izraelaca iz Egipta pada u polovicu 13. st.
 29

13,13: Dosl. slomi joj vrat. Semitski idiom prevodimo hrvatskim.

14,7: štitonoše. Dosl. treći (momak u bojnim kolima).

14,15: Prijelaz preko Crvenoga mora opisan je na osnovi triju predaja. Prema
jahvističkoj, Bog vjetrom suši vodu (r. 21); prema svećeničkoj, Mojsije dijeli vodu
(r.16.26), a prema cionističkoj, anđeo Jahvin stoji kao obrana između Egipćana i
Izraelaca (r.l9). Taj događaj spasenja za Izraela (14,13; 14,30) nadživljuje Stari zavjet i
ulazi u Novi kao slika spasenja osobito po krsnoj vodi kroz koju prolaze članovi novog
Izraela. (1 Kor 10,1; Ef 5,26 i dr.)

15,1 sl: Taj je himan sličan mnogim psalmima gdje se Gospodin veliča zbog velikih
djela koja je izveo u povijesti izabranoga naroda (Ps 114; 77,17—19).

15,21: konjanikom. Izvornik može značiti i gonič, kočijaš.

15,22 sl: Vrijeme pustinjskog života vrijeme je velikih kušnja (1 Kor 10,1 sl; Iv 6,31).

16,4: Mana je najvjerojatnije izlučina nekoga pustinjskog šiblja. Pisac vidi u njoj
posebni Božji dar. Na to se pozivaju i Psalmi (105,40), Knjiga mudrosti (16,20 sl), a u
NZ Pavao (1 Kor 10,3) i Ivan (6,48—56).

19,16 sl: Pretpostavlja da Jahve stoluje na nebesima, a brda da su mjesta susreta s

njime (24,1—11; Post 11,1—9), jer su na njima obično svetišta. Grmljavina, munje i
gust oblak znaci su kojima se Bog javlja (Ps 18,8 sl; 29,3 sl; 77,17 sl; 97,2 sl; usp. 1 Kr
19,12). Zbog nekih podataka čini se da je opis nastao pod utjecajem kulta u kojem se
slavila sinajska objava: liturgijska priprema ista kao za blagdan (19,14 sl; usp. 1 Sam
21,4—6), trube (19,16.19; usp. Post 35,2; 2 Sam 6,15); opis svetoga mjesta (19,12; usp.
Br 1,51). Smisao je takva opisa: tko pribiva proslavi blagdana, kao da proživljava prvu
sinajsku objavu. Jahve koji se objavio svome narodu na Sinaju nazočan je u kultu.
Objava se nastavlja (Ps 50 i 81).

20,1—20: Deset zapovijedi kratki je sadržaj obveza prema Bogu i prema bližnjemu. U
nekim tekstovima nazivaju se Deset riječi (34,28; Pnz 4,13; 10,4). Izvorno su svakako
te zapovijedi bile kraće. Predaja je neke protumačila i sačuvala ih u dvije verzije: ovoj i
u Pnz 6,6—21.

20,4: protiv idola, slika i kipova; Jahve je nevidljiv i ne može ga predstavljati nikakav
rukotvoreni lik. Pogani su smatrali da bogovi utječu na prirodne sile ponajviše preko
svojih kipova ili likova. Jahve se međutim objavio svome narodu povijesnim
događajima, i to u tuđoj zemlji (Hoš 13,4; Pnz 29,25). Njegova se djelotvornost ne može
svesti ni na koje mjesto ili kip. Praviti kip Jahvi značilo bi u ono vrijeme pokušati ga
izjednačiti s drugim bogovima.

20,7: Zloupotreba Božjega imena. Ime se na Istoku poistovjećuje sa stvarju ili osobom
koju označuje. Tako i u Bibliji: ime Božje treba »posvetiti« (Iz 29,33); ono je izvor
spasenja (Ps 54,3); utočište i obrana (Ps 20,3; Izr 18,10). To se ime, kako slijedi iz
drugih biblijskih tekstova, ne smije upotrebljavati u magiji, vračanju, krivokletstvu i
laži.

20,8 sl: Subota — sabat znači počinak.

20,22—23,33: Knjiga saveza prekida kao umetak redoslijed izvještaja o sklapanju

Saveza. Uz Knjigu obreda (Izl 34,11—26), svetosti (Lev 17—25) i Ponovljenog zakona
30

(Pnz 12,26) ova nastaje samostalno u elohističkoj predaji nakon ulaska u Obećanu
zemlju, kad su se životne prilike izmijenile i kada je bilo potrebno nadopuniti sinajsko
zakonodavstvo. Da bi to kasnije zakonodavstvo dobilo svoju zakonitost, postavila ga je
predaja uz Deset riječi kao sastavni dio Saveza. Ta se knjiga dijeli na društveno i
kazneno pravo, pravila bogoslužja i društveni moral.

21,9: sa kćerju, tj. sa slobodnom djevojkom.

21,23: Osveta je kod starih naroda sveta obveza. Spominje je i Post 4,15 u vezi s
Kajinom. Nalazi se i u Hamurabijevu zakoniku. Njome se štiti obitelj, rod ili klan, ali
mora biti umjerena, tj. ograničena (Lev 24,19—20; Pnz 19,21; Post 4,23—34). Novi
zavjet donosi, naprotiv, zakon ljubavi i praštanja: Mt 4,45; 5,39.

22,19: izručen prokletstvu, potpuno uništen. Tim je riječima preveden (i opisan) korijen
hrm. Znači: Bogu posvetiti, učiniti (nešto) Božjom svojinom. Nakon rata, koji bi
Izraelci, prema bibl. knjigama, vodili u ime Boga i s njegovom pomoću, sve je
pobijeđene i sav plijen trebalo »posvetiti« Jahvi, tj. potpuno uništiti. Htjelo se reći:
Izraelski su ratovi Božji, ne osvajački; ratovi koji ne idu za plijenom. Usp. Iš 6,17; Br
31,15—23; Pnz 3,7; 20,13 sl. Istom se kasnije Božja vlast očituje kao očinstvo prema
svim narodima (Ez 18,23.32; Mudr 1,13; 12,15—20; Mt 5,43—48).

23,15: Blagdan beskvasnog kruha (usp. 12, 15—20; 13,3—10) jest Pasha.

23,16: Blagdan žetve jest Pedesetnica (Lev 23,15—21), kasniji blagdan Zakona danog
na Sinaju. Toga je dana uz buku s neba kao kad puše silan vjetar sišao Duh Sveti nad
apostole (Dj 2,1; usp. 20,16). Upadna je sličnost s davanjem Sinajskog zakona (usp.
19,16 sl). To je davanje Novoga zakona upisanog u srca. Usp. Jr 31,31; Ez 36,25 sl;
Rim 8,2—4; 2 Kor 3,3—6.

24,1—18: Nastavlja se opis iz 20,1—21. Savez je sklopljen na osnovi Deset riječi. U

tekstu se prepleće jahvistička (1—2; 9—11) i elohistička (3—8) predaja. Prema prvoj,
ovaj je Savez sklopljen gozbom pred Jahvom, a prema drugoj, škropljenjem naroda
krvlju izlijevanom i po žrtveniku. I jedan je i drugi činilac ulazio u bit sklapanja starih
saveza. U Bibliji ima nekoliko saveza sklopljenih gozbom (Post 31,54; 26,26—31; 1
Sam 11,15; 1 Ljet 29,21 sl). Sklapanje saveza krvlju ovdje je jedinstveno. Takva
obreda u Starom zavjetu ne nalazimo. Ima takvih običaja kod Arapa, koji ili miješaju
međusobno krv, ili piju krv jedan drugoga. Krv je prema semitskom i uopće
istočnjačkom shvaćanju nosilac života (Lev 17,11). Miješanjem krvi povezuje se život.
Izlijevanje krvi po žrtveniku, koji predstavlja Jahvu, i škropljenje naroda znači
uspostavljanje životne veze između Jahve i naroda. Jahve stupa u životnu vezu s
narodom.
Novi zavjet jasnije će istaći ulogu krvi i gozbe u sklapanju Novoga saveza (Mt 26,26; 1
Kor 11,25; Heb. 13,20; Iv 6,53.56).

253: fine kože. Iz izvornika nije jasno o kakvim se kožama radi. Isto je u 35,7.

25,16: Svjedočanstvo su ploče sa Deset zapovijedi (v. r. 21).

25,17: Pomirilište je pokrov Kovčega saveza.

28,40: . . . ispuni im ruke vlašću. Čini se da su im u ruke stavljali žrtve u znak

prenošenja svećeničke vlasti.

29,6: sveti vijenac znak je posvete.

 31

32,1—6: Prvi čin idolopoklonstva u koje će narod i kasnije često upadati. Došao je
poslije velikog čina Božje dobrohotnosti. Jahve se opet smilovao: milost — grijeh —
milosrđe opća je shema odnosa Jahve i naroda kroz misao Staroga zavjeta (osobito
Post 2,8—20; 3,1—24; 3,15; 12,1—3). Taj se grijeh smatra izvornim grijehom
izabranoga naroda (usp. Post 3,1—24 i bilješku).

32,15—20 nadovezuje se na Jahvino obećanje iz 24,12. Pisani dokumenat u dvije

kopije (na dvije ploče) uobičajen je u sklapanju saveza: svakoj je stranci pripadala
jedna. Budući da je Jahve saveznik naroda kojem je on i gospodar (teokracija), obje su
se ploče čuvale u njegovu Kovčegu, koji se zbog toga i zvao Kovčeg saveza (25,10).
Uništenje dokumenata značilo je prekid saveza (32,19).

34,29 sl: usp. 2 Kor 3,6—9. Pavao tumači tekst: zastrto lice znak je ropstva (Hram, Ži-
dovi pokrivene glave čitaju Bibliju, žene moraju biti pokrivene glave); otkrito lice,
znak slobode.

LEVITSKI ZAKONIK

Levitski zakonik u prvom je redu knjiga kulta. Nosi ime po

svećenicima koji su pripadali Levijevu plemenu (8—10). Izvještaji te
knjige vrlo su značajni za razumijevanje židovstva, a pružaju i velik
doprinos povijesti religija uopće.

Knjiga se sadržajno može smatrati sintetičkim prikazom žrtava,

svećenstva i liturgijske prakse o židovstvu. Svoje posljednje
sređivanje doživljava poslije izgnanstva, ali donosi propise iz daleke
prošlosti. Neki od njih potječu iz kanaanskog kulta, drugi iz agrarnog
kulta prapovijesti, a neki iz asirsko-babilonskog ili egipatskog svijeta;
neki iz vremena prije, a neki i poslije Mojsija. Izraelci su ih
djelomično primili od susjednih religijskih običaja. Toj raznovrsnoj
orijentalnoj baštini Izraelci su utkali svoj vlastiti duh, sačuvan od
praotaca i razrađivan tijekom povijesti.

Knjiga se dijeli na odsjeke: 1. Žrtveni obrednik (1—7). U njemu

nalazimo nabrojene žrtvene prinose Izraelaca kao nomada. 2.
Posveta, prava i dužnosti svećenika (8—10). Ističe svećenstvo i
levitstvo kao zakonito predstavništvo kulta. S tom je službom
svećenika i levita povezana i služba tumačenja volje Božje. Budući da
oni djeluju iz središta judaizma (Hrama), njihov je utjecaj vrlo jak i
kult Bogu prožima sav društveni život Izraela. 3. Obredna čistoća i
nečistoća (11—16). Svi orijentalni tabui što su ih Izraelci baštinili i
čuvali u svome društvenom životu dobivaju u Bibliji religijski značaj
te se uzakonjuju i religijskim propisima. Za Bibliju ne postoji tako
podjela na profane i religiozne manifestacije života. 4. Zakon svetosti.
U duhu svećeničke predaje, vršenje svih obrednih propisa, u koje su
32

uključeni i društveni, omogućavalo je ljudima susret sa svetim

Bogom. Koliko je uzakonjivanje cjelokupnog života i razrađivanje
Zakona u pojedinosti moglo uščuvati izabrani narod kao odijeljenu i
»svetu« zajednicu (êdah), toliko je moglo dovesti i doista dovelo do
židovskog formalizma, koji će doći do kulminacije kod farizeja i
doživjeti tešku osudu Isusa Krista i njegovih apostola.

1,1 sl: Prema svećeničkoj predaji, Levitski bi zakonik potjecao od Mojsija koji da ga je
primio od Jahve za vrijeme putovanja kroz pustinju (Izl 25,22; 26,1—7; 40,16—38;
usp. 7, 37-38). Prema općem sudu stručnjaka, ovi se zakoni nadovezuju na one iz Izl
25-32 — koji su ondje izvan svoga konteksta — i imaju zajednički izvor iz kasnijeg
vremena, vjerojatno iz doba sudaca ili kraljeva.

1,9 sl: Žrtva paljena Jahvi na ugodan miris (Post 8,21—22, Ef 5,2) poklonstvena je
žrtva. Pošto bi na nju položili ruke u znak sjedinjenja s njome, palili bi je, i dim bi se
dizao prema nebesima — prema Jahvi (Pnz 33,10; Ps 51,21; 1 Sam 7,9), da ih »miriše«,
tj. ugodno primi. Iako je svaka žrtva prinos kojim čovjek očituje svoju odanost Bogu,
paljenica se smatrala najsavršenijom žrtvom, jer se sva, pretvorena u dim, diže k
Jahvi (Ef 5,2) i time najbolje simbolički očituje povratak čovjeka k Bogu.

2,1 sl: Žrtva prinosnica sastojala se u prinosu poljskih plodova ili nečeg najboljeg iz
stada. Dio se spaljivao, a dio blagovao. Za razliku od poganskih žrtava, u Hebrejaca
prinos nije hrana Jahvi.

3,1 si: Žrtve pričesnice idu u vrlo stari pbjik žrtvovanja (Izl 24,11; Pnz 12,7.18; 1 Sam
9,11—14.22—24); uz njih je neizostavno vezana sveta gozba naroda, prinosioca i
svećenstva, kojom se označuje zajedništvo svih s Jahvom.

4,1 sl: žrtve okajnice prinosili su za okajanje prekršaja iz nepažnje. Svećenička predaja
ne zna za okajanje svojevoljnog prestupka (BT 15,30 sl; Heb 5,2). On se uglavnom
kažnjavao smrću.

5,3 sl: Usp. 4,23.28. To je ondašnje mišljenje: nesvjestan grijeh postaje svjesnim. Ono
je kasnije kod proroka i u Novom zavjetu (Rim 14,23) usavršeno isticanjem osobne i
svjesne odgovornosti.

5,5: Žrtva nije magički čin. Ona samo simbolizira nutarnje raspoloženje te stoga za
oproštenje, uz priznanje, traži i naknada štete (19,5) pred Bogom i pred ljudima.

5,7: Ako mu sredstva ne dopuštaju. Dosl. Ako mu ruka ne dosegne tipičan je primjer
komkretnog mišljenja u Semita.

6,1-7,37: Sadržava dodatke ranijim propisima o žrtvama.

6,2-3 Usp. 2 Mak 1,18-36 o značenju trajne vatre u 1. st. pr. Kr. To je simbol trajne
službe Jahvi (24 gl; Izl 29,38—42; Br 38,3—8 i 2 Kor 16,15).

7.11 sl: Usp. Post 14,18 i Mt 26,26; 1 Kor 11,23.

9,8.15: Usp. Heb 5,3—4.

11,1—15: Ti su propisi nasljeđe starih običaja i propisa koje su Izraelci prihvatili u

susretu s drugim narodima ili ih stekli sami u, svojoj prošlosti. U njima ima
orijentalnih tabua. »Čisto« je ono što se može približiti Jahvi, a »nečisto« ono što nije
 33

za kult ili žrtveni prinos. »Čiste« su životinje koje se smiju žrtvovati, a »nečiste« one
koje, bilo stoga što se prinose drugim bogovima, bilo što su mrske čovjeku, ne spadaju
među žrtvene prinose (Lev 11). Ukoliko čistoća dolazi u vezu s kultom, ona se
izjednačuje sa svetošću (11,44; 11,2; 17,1 sl). Proroci će isticati čistoću srca (Iz 1,16; Jr
33,8; usp. Ps 51,12) i pripremati izjave Isusa Krista (Mt 15,10—20), koji će osloboditi
svoje sljedbenike toga jarma (Mt 23,24—26; usp. Dj 10,9—16; 11,1—8). Vidi uvod u
Levitski zakonik.

16,6: arnebeta. Ostavili smo neprevedeno. Moderni prijevodi i Vulgata imaju zeca.
LXX: dasypous, kojega, prema Schleussneru, Plinije razlikuje od zeca.

13,1—59: Pod gubom se razumijevaju sve kožne bolesti.

17,1 sl: Svetost je najizrazitiji Božji pridjevak u Bibliji (Lev 11,44-45; 19,2; 20,7.26;
21,8; 22,32; Izl 6,3). Taj pojam prvenstveno znači odijeljenost, nedostupnost i
nedohvatnost, sve što uključuje strahopoštovanje (33,20; Izl 3,5). Takva se svetost
pridaje i stvarima i osobama koje su u posebnom kultnom odnosu s Bogom: Hram,
posuđe, svećenici i žrtveni prinosi. Sve stvari i osobe u kultu imaju odgovarati Božjoj
svetosti (19,2).

19,3: Bojati se znači u biblijskom rječniku: poštovati, cijeniti, ljubiti.

20,5: da se odaju bludu s Molekom. U Bibliji je Jahve prikazan kao zaručnik svoga
izabranog naroda. Zato se otpad od njega zove preljubom i bludom (usp. proroke,
osobito Iz, Ez, Hoš).

25,8 sl: Sveta Jahvina zemlja, prema biblijskom poimanju, dana je cijelom narodu.
Jahve se stoga brine da ne prijeđe u trajni posjed pojedinaca. Svake pedesete godine
vraća se kupljeno zemljište prvom gospodaru, najčešće siromahu. Svake sedme godine
morala je, jer je Jahvina, i zemlja počivati i donositi rod bijednicima. Bilo je propisano
da se u jubilarnoj godini i robovi puste na slobodu (Izl 21,2 sl), ali se Izraelci toga nisu
držali (Jr 34). Ta se godina zvala jubilejskom, prema jobelu — trubi kojom se davao
znak za njezin početak (r.9).

26,6: Kad vam obustavim namicanje kruha. Izvornik — tipično semitski, konkretno:
»kad vam razlomim posljednji štapić kruha«.

26,30: uzvišice — bamot jest terminus technicus za mjesta krivog kulta, žrtvovališta.
Bila su obično, ali ne uvijek, na uzvišenim mjestima.

27,28: Usp. Izl 22,19 bilj.

KNJIGA BROJEVA

Naslov ove knjige o hebrejskoj Bibliji glasi: U pustinji. Taj naslov više
odgovara sadržaju knjige nego naslov Brojevi. Ovaj se odnosi samo na
prva poglavlja i na neke dijelove, a ne na sadržaj cijele knjige. Od
grčkog prijevoda LXX preuzeli su ga svi ostali, pa i naš prijevod.
Knjiga se dijeli na slijedeće odsjeke: 1. Priprava za odlazak sa Sinaja
(1,1—10,10); 2. Putovanje prema Kadešu, odakle je izvršen napad na
34

južni Kanaan (10,11—21,13); 3. Put od Kadeša do Transjordanije

(21,14—36,13). Čitalac će u Knjizi Brojeva lako uočiti mnoge sličnosti
s izvještajem Levitskog zakonika i Knjige Izlaska. To su osobito
poglavlja 1—10, 15—19 i 28—30. Izvor je te sličnosti svima
zajednička svećenička predaja (v. Uvod u Petoknjižje). Ali se Knjiga
Brojeva ne nastavlja ni na Izl ni na Lev. Ona sadržava vrlo stare
predaje koje su zajedničke svim knjigama Petoknjižja. Suvremeni
bibličari stavljaju njezinu posljednju redakciju u vrijeme poslije
izgnanstva. Svrha je knjige da izraelske religijske zajednice utvrdi na
starim predajama koje govore o događajima iz pustinje. Prema tim je
predajama Mojsije stvarao religioznu svijest svoga naroda na osnovi
jedinstvene vjere, jednoga kulta, istih zakona i vjernosti istom
Savezu. Suha nabrajanja rodoslovlja po kojima knjiga i dobiva ime
Brojevi žele zajamčiti Izraelcima jednakost njihove krvi. A primjerima
iz prolaska pustinjom želi Knjiga poučiti narod da je Bog njihov
suputnik i u toku njihova povijesnoga hoda. Kao što je On bio nazočan
u šatoru u pustinji, tako je nazočan i u Hramu u Jeruzalemu. Nevolje
izgnanstva, i one u pustinji, treba da budu pouka kako Bog kuša i
odgaja narod, a ne povod za mrmljanje protiv njega.
U toj se knjizi neprestano prepleću povijesni događaji sa zakonskim
propisima. To svjedoči da se zakoni temelje na povijesti i da povijest
uči što znači obdržavanje ili kršenje propisa; što znači vjernost, a što
nevjernost prema Bogu-suputniku.

1,1—54: Naredbu za popis, prema svećeničkoj predaji, dao je Mojsije. Levijevo je

pleme isključeno iz popisa (Izl 28,1—5). Ono ie posvećeno bogoslužju (r.47—54), a ne
ratovanju. Jedna od glavnih zajedničkih obveza svih plemena jest sudjelovanje u
ratnim pothvatima (gl. 32). Pleme obuhvaća više rodova ili klanova, a svakom stoje na
čelu očevi obitelji. Broj je boraca silno velik (r. 46): 603.550 (neznatno je manji u 26,51;
usp. Izl 12,37—42 i 38,26). Nikako ne može odgovarati vremenu Izlaska, kad je u
vrijeme sudaca u šest plemena bilo samo 40.000 ratnika (Suci 53). Poznato je da
brojevi u semitskih naroda ne znače samo količinu već imaju često i simbolički smisao.
Mnogi međutim stručnjaci tumače taj veliki broj pogrešnim prevođenjem dvoznačne
riječi alaf: tisuća i rod (1 Sam 10,19). U tom bi slučaju npr. Rubenovo pleme brojilo ne
četrdeset i šest tisuća i pet stotina (r. 21) već četrdeset i šest rodova sa ukupno pet sto-
tina momaka. Dosljedno tome bi se svi muževi sposobni za vojsku sveli na ukupno
5550.

1,52: Svatko kod svoje zastave. Možda: »svatko kod svoje čete«. Posrijedi je riječ degel,
koje značenje nije posve jasno. Isto u 10,14.

5,1—29 smatra se dodatkom zakona o čistoći (Lev 11—16).

6,1 sl: Nazireat je položaj onoga tko se, za cio život ili neko vrijeme, zavjetovao na po-
sebnu službu Bogu (Suci 13,5; 1 Sam 1,11; Am 2,11—12). Taj se položaj očituje
uzdržljivošću od vina (Jr 35; Lk 1,15), nošenjem duge kose (Suci 13,4—5) i čuvanjem
obredne čistoće (Br 6,7). Poznati su nazirejci Samuel, Samson i Ivan Krstitelj (usp. Dj
18,18; 21,23—26).
 35

6,23: Taj se »Aronov« blagoslov podjeljivao u jeruzalemskom hramu: Ps 31,17; 121,7—

8; 122,6 sl; Iv 14,27; 17,11—12.

7,1: Nastavlja se svećenička predaja prekinuta 5. i 6. glavom.

7,89: Usp. Izl 25,17—22; Lev 16,28 sl.

9,8: Taj redak svjedoči o laganom razvoju i promjenljivosti zakonskih propisa pod utje-
cajem novih okolnosti.

11,25: Primili su samo privremeno taj dar.

12,11: Mojsije je veći od Arona, a Krist veći od Mojsija u posredovanju kod Boga (Heb
1,25 sl).
13,23: Slikoviti i hiperbolički prikaz vinorodne doline Eškola kod Hebrona.

14,20: Slava Jahvina (usp. 6,3; Hab 33; Ps 57,6; 72,19) izraz je kojim se izražava Božja
nazočnost, svemoć, svetost i sjaj. Riječ znači i Božje očitovanje (Izl 24,15 sl; Pnz 5,24).

14,45: Na ovo se nadovezuje 20,12 sl.

15,19: Prikaz putovanja kroz pustinju prekida svećenička predaja o žrtvama i kultu
(Izl 29,41; Lev 23,18).

1530: naumice, dosl. (semitski konkretno): uzdignute ruke.

15,39: na nevjeru, dosl. na blud: Lev 20,5 bilj.

16,33: Šeol je podzemlje (Pnz 32,22; Izl 14,9), mjesto kamo silaze svi mrtvi (Post 37,35;
1 Sam 28,19; Ps 89,49; Ez 32,17—32); ondje provode sjetan život (Prp 9,10) te ne mogu
ni Boga slaviti (Iz 38,18; Ps 6,6). Sankcija po smrti javlja se tek potkraj Staroga
zavjeta (Mudr 3—5; 2 Mak 7,9; 13,38).

17,1—28 = (u LXX i Vg) 16,36—17,13.

21,1 sl: Upadno je sličan s događajem iz Izl 17,1—7. Razlika je u tom što je ondje
Jahve naredio Mojsiju da udari o stijenu, a ovdje mu se to računa u zlo (usp. 1 Kor
12,4; Pnz 6,16; 9,22; Ps 95,8). Ondje Mojsije ne zaslužuje nikakve kazne, a ovdje je,
čini se, kažnjen time što neće moći uvesti Izraelce u Obećanu zemlju (20,12). Pnz,
slijedeći drugu predaju, vidi razlog iste Mojsijeve kazne u tom što se opro da napadne
Kanaance (1,37; 3,26; 32,51; 33,8). To izgleda vjerojatnije. A kad Br 14,15 sl iznose isti
slučaj u vezi s napadom na Kanaance, nema spomena ni o kakvoj Mojsijevoj krivnji,
dosljedno tome ni kazni. Kaznu, koja u Pnz slijedi pobunu Mojsija i Izraelaca,
redaktor Br postavlja uz neposluh kod Meribe (udaranje po stijeni), čini se da je
redaktor Br, mimoišavši krivnju koju Mojsiju pripisuje Pnz, našao opravdanje za
kaznu u udaranju po stijeni i smjestio je u 20,12, a ne poslije 14,45. Time dolazi u
nesklad sa Izl 17,1—7 i sa Pnz 1,17. Očito je da kasnije predaje traže razlog zašto
Mojsije nije mogao uvesti narod u obećanu zemlju. Taj razlog nalaze u dva različita
Mojsijeva prekršaja.

21,6: Mjedena zmija — usp. Pnz 21,6 i 1 Kor 10,9. Asirski anali i Herodot spominju
opasne krilate zmije.
36

22—24: U tim se poglavljima neskladno izmjenjuju opisi iz jahvističke i elohističke

predaje. U 22 su obje, 23 je više elohističko, a 24 više jahvističko. Bileam, prorok s
obale Eufrata — ne zna se kako — štuje Jahvu (2,18), pa ne može djelovati protiv
Izraela. U 21—35 očita je nedosljednost sa 15—20. Reci 21—35 jesu iz jahvističke
predaje: iznose pučku legenda punu humora. Magarica govori i shvaća više nego
prorok. Lik Bileama ocrtan je negativno i u Pnz 23,5-6; Jš 24,9—10; Neh 13,2; 2 Pt
1,15 sl i dr.

24.17: U Mezopotamiji je zvijezda znak božanstva i deificiranog kralja. U Egiptu se

kralj po smrti pribrajao zvijezdama. Kralj i baštinik kraljevstva nazivaju se
»zvijezdama« (usp. Iz 14,12). Taj redak doziva u pamet Davidovu monarhiju.

29,12: Blagdan sjenica (Pnz 16,13—15; Lev 23, 23—36; Ez 45,25) ustaljen je ovim
propisima poslije izgnanstva, kad su mnogi hodočasnici dolazili u Hram (Iv 7,2).

31,1 sl: O svetom ratu i heremu vidi Izl 22,19 bilj.

PONOVLJENI ZAKON

Knjiga Ponovljenog zakona usko je povezana s nacionalnom i

vjerskom obnovom koju je, uz pomoć proroka Jeremije, proveo kralj
Jošija (621). Temelj te obnove, prema 2 Kr 22—23, jest »Knjiga
zakona«, nađena u Hramu! Ta »Knjiga zakona« jest Ponovljeni zakon.
Kraljevi prije Jošije, osobito bezbožni Manaše (2 Kr 21), nisu vodili
narod putem obećanja zadanih Jahvi pri sklapanju Saveza na Sinaju.
Pronađeni je Zakon pobožnog Josiju upozorio na te obveze. Zato on sa
svim narodom obnavlja Savez s Jahvom (2 Kr 23, 1-3).
Ali Ponovljeni zakon nije samo »ponovljeni«, nego je nadasve »obnov-
ljeni« Mojsijev Zakon: primijenjen i prilagođen prilikama i potrebama
Jošijina vremena. On je, možemo tako reći, duh Mojsijeva Zakona
zaodjeven u ruho obnoviteljskog zanosa Jošijina vremena. Odatle
specifična tematika ove knjige. Dok je prvi Mojsijev Zakon, sačuvan u
starijim dijelovima Petoknjižja, upravljen zajednici koja živi u vrlo
primitivnim prilikama, bavi se stočarstvom, još ne poznaje kralja,
dotle Ponovljeni zakon govori ljudima koji već poznaju suce, kraljeve,
svećenike i proroke, ljudima koje više dira humani poziv na
zahvalnost i ljubav prema Bogu (usp. osobito 6,4 sl) nego strogost
prijetnja i krutost zakletava. Zato su omiljele teme Ponovljenog
zakona: Izrael je narod Božji (4,24 sl), izabrani (7,6), njegov zbor
(5,19); stoga su svi Izraelci braća (15,7 i dr.). Sve ove njihove
povlastice plod su izvanredne, »ljubomorne« (6,15) ljubavi Božje (7,8).
I zato su pozvani da Bogu uzvrate tu ljubav, da ga ljube »svim srcem
svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom« (6,4 sl) i da
priznaju kako ih on »odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina
svoga« (8,5). Zakon za Izraelca više nije neumoljivi imperativ, nego
 37

»Riječ posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš«

(31,14).
S pravom je dakle Ponovljeni zakon nazvan »Teologijom Božjega
naroda i životvorne Riječi« (Cazelles).

1,1 sl: S onu stranu Jordana — posrijedi su vrlo stare predaje.

1,5: razlagati. Doslovno: urezivati (usp. 27,8).

1,9: Usp. obećanja dana Abrahamu (Post 12,7; 15; 26,2-5; 28,13-15).

1,9—12: Usp. Br 11,14—17; Izl 18,13—26.

1,37: Usp. Br 20,12 bilj.

2,1 sl: Autor želi istaknuti kako Jahve štiti sve potomke Abrahamova roda, a ne samo
Izraelce; Edomci, potomci Ezavovi (Post 36,1—8) prebivali su južno od Mrtvoga mora
(Br 20, 14—21). Moapci i Amonci, Lotovi potomci (Post 19,37), stanovnici
Transjordanije, uživaju ista prava (2,9). Horejci su ostaci naroda koji je u Abrahamovo
vrijeme bio vrlo velik (Post 14,6; 36,20—30). Edomci su ih potisnuli (Pnz 2,22). O
njima svjedoče stari arheološki nalazi u Nuzi (Jorgan Tepe), u Arafi (Kirkuk) i u
Ugaritu.

2,7: Pnz osobito ističe Božji promisao koji je pratio narod u nevoljama, da bi svoje
suvremenike obodrio u njihovim nevoljama (8,2; 29,5; usp. Izl 33,14—16; 34,9—10;
Neh 9,20—21), napose u vrijeme izgnanstva.

2,28: Kaftorci su narod koji je došao s Krete (Kaftor, Am 9,7) oko 1200. Zovu se
Filistejci. U rimsko je vrijeme cijela Judeja po njima dobila današnje ime — Palestina.

2,34: prokletstvom udarismo, usp. Izl 22,19 bilj.

4,20: Narod njegove baštine, tj. povlašteni, izabrani, njemu najmiliji narod, koji jedini
štuje pravoga Boga (usp. 7,6 sl). Kad bude obnovljena kuća Davidova, i Edom će
postati baština Jahvina (Am 9,12). U njemu će pred Jahvom biti predstavljeni svi
poganski narodi (Am 1,11 sl; Iz 63,1—4). U Jahvin dan u to će kraljevstvo ući svi
preživjeli (Zah 14,16), jer je spasenje dar za sve (Iz 49,6; 7,6—13).

6,4 sl: Ovdje prvi put dolazi do izražaja osjećaj izabranoga naroda da je ljubimac Božji
i svijest da mora uzvratiti Jahvi ljubav za ljubav (4,37; 7,8; 10,15). Ta ljubav uključuje
strahopoštovanje, služenje i vršenje zapovijedi (6,13; 10,12—13; 1,11). Te riječi još i
danas u molitvi ponavljaju pravovjerni Židovi. Slične zapovijedi o ljubavi odjekuju u 2
Kr 23,25 i Hoš.

6,6: Proroci, osobito Jeremija i Hošea, žigošu manjke u ljubavi. Isus će, navodeći riječi
iz Pnz 6,5, istaknuti ljubav prema Bogu kao najveću zapovijed (Mt 22,37), a Ivan će
istaći sinovsku odanost prema Bogu (1 Iv 4,18).

6,8: . . . na ruku . . . povez medu očima. Znači: Zakon valja imati uvijek »pri ruci«,
»pred očima«. Krist je strogo ukorio farizeje koji su to doslovno shvaćali, nosili zapise
na rukama i čelima.
38

7,6 sl: Tekst donosi pojam i razloge. Izraelova izabranja: Jahvina ljubav i vjernost
sklopljenom Savezu što iz te ljubavi proizlazi. Iza- branjem se narod odjeljuje od
drugih poganskih naroda te postaje svet (Pnz 26,19). Tekst podsjeća na 1 Kor 1,25—
27.

11,32: To je drugi govor koji se nastavlja u 26,16—28,69, jer ga prekida umetak u

ponovljenom zakonu (12—26).

12,2 sl: Centralizacija kulta u jeruzalemskom hramu jedna je od glavnih osobina

deuteronomističke predaje. Uspostavom središnjeg kulta i rušenjem kanaanskih
svetišta po palestinskim brežuljcima pokušava se zajamčiti pravo štovanje Jahve te
obnoviti jedinstvo naroda. Ni za vrijeme sudaca (Suci 6,28; 13,16), ni pod Salomonom
(1 Kr 3,4), ni kasnije do Jošijine obnove (2 Kr 23), uza sva nastojanja proroka, nije u
tome mnogo učinjeno. A ni Jošija nije, zbog rane smrti, uspio dovršiti započeto djelo.

12,9—10: Počivalište. Često je u Bibliji Obećana zemlja prikazana kao Počivalište,

mjesto gdje će Jahve narodu pružiti mir, spokoj.

12,12: U vašim gradovima. Dosl. u vašim vratima. Vrata u Bibliji često znače grad.
1
3,16: kleto uništenje. Usp. Izl 22,19 bilj.

14,7: arnebeta. V. Lev 11,6 bilj.

18,18: Usporedno s najavom osnivanja kraljevstva (17,14-20) najavljuje se osnivanje

profetizma (usp. bilješke uz proročke knjige). Ovaj je tekst vrlo mnogo utjecao na
njegovo formiranje i djelovanje.

19,21: Usp. Izl 21,23 sl bilj.

21,23: Usp. Gal 3,13; Iv 19,31 o skidanju Kristova tijela s Križa.

25,5 sl: I kod Hetita i Asiraca postojala je leviratska ženidba (levir - djever), tj.
ženidba koju sklapa udovica bez muškog potomstva s bratom svoga muža.
Prvorođenac iz takva braka bio bi nosilac imena i baštinik pokojnikov (Post 38,9—10;
Ruta 2,20; 4). Obveza je bila stroga (Post 38,9; Br 35,19).

29,18: Nek povodanj utaži žeđ. Sarkastično želi, čini se, reći: mnoštvo zloće
(»povodanj«) ne utažuje žeđ (za srećom). Prijevod nije siguran.

32,15: Ješurun je pjesnički naziv za Izraela (usp. 33,5).

POVIJESNE KNJIGE

Iako i mnogi dijelovi Petoknjižja imaju pečat povjesnosti, njihov je

specifični sadržaj stara židovska tradicija označila: Tora — Zakon, jer
govore o etničkoj, etičkoj i religioznoj formaciji izabranog naroda.
Stoga se u užem smislu povijesnima zovu knjige koje slijede, a
možemo ih podijeliti u tri dijela: 1. Jošua, Suci, Ruta, Samuel I i II,
Kraljevi I i II (hebr. ih Biblija zove »rani proroci«) izlažu izraelsku
povijest od osvojenja Palestine do babilonskog sužanjstva, god 587; 2.
 39

Ljetopisi (ili Dnevnici) I i II, Ezra i Nehemija obuhvaćaju izraelsku

povijest od početaka (Ljetopisi) pa do obnove židovske zajednice iza
babilonskog sužanjstva, oko god. 430; 3. Tobija, Judita, Estera
osvjetljuju neke pojedinačne događaje VII—V st., a Prva i Druga
knjiga o Makabejcima izvješćuju o sudbonosnim danima izabranog
naroda u II st pr. Kr.
Nije bez značenja što se najstarije od tih povijesnih knjiga u hebr.
Bibliji zovu »rani proroci«. Smatralo se da je Jošuu napisao sam
Jošua, Suce Samuel, Prvu o Kraljevima Jeremija. Iako im, danas
znamo, pisci ne bijahu proroci, one po svom shvaćanju povijesti nose
snažan proročki pečat: ne pišu »profanu«, nego religioznu povijest; ne
mare toliko za susljednost koliko za reljefnost, da do izražaja dođu,
kako Biblija voli reći, »djela Božja« u povijesti Izraela. (U tom smislu
tipičan je Ps 79.) Predaje i dokumenti, od kojih su satkane te knjige,
potječu iz najstarijih vremena, iako su same knjige kasnije nastale,
odn. prerađene ili preinačene i upotpunjene. A napisane su tako da
povijest bude poruka ondašnjoj sadašnjici. To je specifično u bibl.
povijesti.
Povijesne su knjige krcate povijesnim i zemljopisnim podacima i
zahtijevaju opširna arheološka objašnjenja, što prelazi opseg našeg
izdanja. Upućujemo na zemljopisne karte na koricama i na
Kronološku tablicu na kraju knjige, str. 337—356.

JOŠUA

Jošua, čije ime nosi ova knjižica, pomoćnik je (1,1) i nasljednik

Mojsijev. Dovršio je djelo koje je Mojsije započeo: Mojsije je izveo
Izraelce iz Egipta, vodio ih kroz pustinju (Izl, Br), a Jošua ih je uveo u
Obećanu zemlju.
Sva je izraelska povijest usmjerena prema Obećanoj zemlji. Zato je
ulazak u nju vrlo svečan trenutak: u njemu Izrael vidi ispunjenje svih
obećanja što mu ih je Jahve dao (v. osobito Post 15,18; 17). A u
kasnijoj će biblijskoj, i izvanbiblijskoj, literaturi Obećana zemlja
postati simbol eshatološke, konačne, Obećane zemlje u kojoj će ta
obećanja biti do kraja ispunjena.
Sadržajno dakle Jošua nastavlja, i djelomično dovršava, povijest
Izlaska koji je opisan u različitim dijelovima Petoknjižja. Zbog toga su
ga neki stručnjaci smatrali dijelom ovoga potonjega i govorili o
Šestoknjižju. Ali su novija istraživanja pokazala da je točnije smatrali
ga početkom povijesnih knjiga, s kojima je duhom i stilom srodan.
Pažljivu je čitaocu kroz cijelu knjigu jasno: ovo nije knjiga povijesti ili
zemljopisa Obećane zemlje (takve se knjige nisu pisale u biblijska
vremena), nego knjiga s naglašenom religioznom tendencijom. Ušavši
40

u Obećanu zemlju, narod se duboko i trajno utvrdio u uvjerenju da je

Jahve pravi Bog, gospodar svijeta i povijesti: Jahve je ispunio svoja
obećanja i time svim budućim pokoljenjima zajamčio vjernost i
očinsku brigu za svoj izabrani narod. Zato događaji ovdje opisani
odjekuju svom Biblijom.

1,1 sl: Jošua je nazvan Mojsijevim pomoćnikom (Izl 24,13; 33,11; Br 11,28; 19,21). Taj
se naziv upotrebljavao za visoke kraljevske činovnike (1 Ljet 27,1 i dr.). Na kraju
knjige Jošua dobiva ime koje je nosio Mojsije: sluga Jahve (24,29). Ističe se zakonitost
Mojsijeva nasljednika.

1,4: Usp. Pnz 11,24—25; Post 15,18; Izl 23,31. Te su granice ostvarene za Davidova
vladanja.

1,6—9: Uvjet za sigurnost i mir, prema deuteronomistu, jest vjernost obvezama

Saveza.

2,1 sl: Rahaba: usp: Heb 11,31 i Jak 2.25.

3,1 sl: Opis prijelaza preko Jordana upadno je sličan izvještaju o prijelazu preko
Crvenog mora (Izl 14,5—31). Sam tekst povezuje ta dva događaja (3,7; 4,14.23).

5,13—6,27: Opis rušenja jerihonskih zidina sastavljen je od dvije predaje: prema

jednoj, Izraelci šutke obilaze zidove šest dana, a samo sedmoga dana trube u trublje
(6,4), a prema drugoj (6,8 sl), trube svih sedam dana. Izvještaj podsjeća na liturgijske
svečanosti: protkan je svečanim liturgijskim stilom, spominje se sedmica, svećenici,
oplećak, trube. (Usp. Br 10,9; 2 Lj 13,14.15.) Možda se ovaj događaj slavio u liturgiji.
Jerihon je najstariji grad što ga poznaje arheologija. Star je oko 10.000 godina. Za
izraelskog osvajanja (oko 1200. pr. Kr.) imao je već dugu povijest iza sebe.

6,17: 'herem'. Usp. Izl 22,19.

7,2—5 i 8,1—29: A], današnji Et-Tell, arheološki istražen 1933—34.

7,6 sl: Jošuina molitva slična je Mojsijevim molitvama (Izl 32,11; Br 14,13—16; Pnz
9,26) ali se u njoj nalaze značajne novine: izraz Gospod Jahve npr. vrlo je čest tek u
proroka (211 puta kod Ezekiela).

8,30—35: Usp. Pnz 27,4—5; 11,29—30: dvije predaje.

9,1—27: Gibeon — El Džib. Arheološki je utvrđeno da postoji od g. 3000.

10,10 sl: ističe posebni zahvat Jahvin i moralnu osudu Izraelovih neprijatelja (usp. 2
Sam 18,8). O tuči: Iz 30,30; Job 38,12—23; Sir 46,4-6.

10,12: Knjiga Pravednika izgubljena je zbirka pučkih pjesama (2 Sam 1,18).

10,13: Zbog ovoga je stavka, krivo shvaćena osuđen Galileo Galilei. Do nesporazuma
ne bi bilo došlo da se uočila činjenica da Biblija nema nakanu tumačiti prirodne
pojave, nego im - onakvima kako ih vidi ono prastaro vrijeme - daje religiozni smisao.

11,1—23: Hasor je mjesto u jordanskoj dolini između jezera Hule i Kinereta.

Nastanjeno ie od mlađeg brončanog doba do XII st. i kasnije u doba helenizma.
 41

Najvjerojatnije je da su ga Izraelci razorili. Iskapanja je vodio dr Y. Yadin 1955. i

1958.

12,11: Lakiš — zapadno od Hebrona. Razoren 588. Arheološki istražen 1932. Nađeni
su zapisi iz posljednjeg mjeseca njegova opstanka.

12,16: Betel je nastanjen već g. 2100.

12,21: Megido iskapan 1925—29. Napučen u brončano doba pa do konca trećeg

tisućljeća.

12,24: Tirsa je bila Omrijeva prijestolnica prije Samarije.

16,6: Na ovom je mjestu iz izvornog teksta ispalo nekoliko riječi.

19,1 sl: Čini se da Šimunovo pleme nije imalo svojega područja (Post 49,7). Ono se
stapa s Judom. U doba kraljeva ojačalo se (1 Ljet 4,24—42). To je pleme živjelo
posebnim životom na Judinu teritoriju i zato se posebno spominje.

19,49: Posljednji redaktor sažima 14,1 i 18,1 ne vodeći računa o Gilgalu (14,6). U Post
49 i Pnz 33 nalazi se opis tih područja.

20,1 sl: Kod svih starih naroda postoji lična osveta. Da se ipak sve ne bi prepustilo
samovolji pojedinaca, uvedeno je u Bibliji pravo azila (Pnz 19,1—13). To su pravo
imali neki gradovi i svetišta (1 Kr 1,50—51; 2 Sam 14,4—21). Na zahtjev gonitelja
pravi bi i dokazani krivci bili predani (Br 35,11—28).

21,1 sl: Ova je glava sastavljena u svećeničkoj predaji: nema spomena starim
svetištima u Betelu, Silu i Gilgalu (usp. 1 Ljet 6,39—66).

21,36—37: prema LXX i 1 Ljet 6,63-64.

24,1 sl: Ovaj je Jošuin govor sličan posljednjim govorima Mojsija (Pnz 31), Samuela (1
Kr 2,1—9) i Matatije (1 Mak 2,49—68). Riječi velikih ljudi imale su u starini trajan
utjecaj na buduća pokoljenja. Prp 44—50.

24,13: Velika skupština u Sekemu znači obnovu sinajskog Saveza (r. 25—28), tj.
prihvaćanje vjere u Jahvu Boga izraelske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (20).
Savez u Šekemu važan je povijesni događaj: ulaskom u Obećanu zemlju sva plemena
jačaju svoje religijsko i političko jedinstvo. One skupine naroda koje su se pridružile
sjevernim plemenima doživješe ovdje svoj prvi Savez (usp. 17,2 sl).

KNJIGA O SUCIMA

Knjiga o Sucima sadržajno se nadovezuje na Jošuu: Jš 24,28—31 =

Suci 2,6—10. Izvješćuje o događajima od Jošuine smrti do Samuelova
rođenja, 1220/200—1040. Suci su drevni junaci, vođe — npr. Gideon,
Jifitah, Samson koji su u svoje vrijeme izveli ovo ili ono pleme, odn.
klan iz teških situacija, napose u sukobima s poganskim
starosjediocima Palestine ili susjednim plemenima. Po Bibliji, oni su
izvršivali zadaće koje im je postavio sam Jahve, zaštitnik svoga
42

naroda. Opći uvod u povijest sudaca čitamo u 2,6—3,6: Jahve je svet,

on je Bog velikih obećanja. Narod njegova Saveza treba da mu ostane
vjeran. Ako sagriješi, bit će kažnjen; ako se pokaje, Jahve je
milosrdan pa će oprostiti. Tako u knjizi svaki sudac nastupa
podjednako: narod, koji je sagriješio, ali koji se, kažnjen, pokajao,
Jahve po nekom izabranom junaku izbavlja iz nevolje. Opisi upućuju
na nakanu redaktora svih drevnih povijesti: on se ne zanima
prvenstveno za točne povijesne podatke, nego religijski ocjenjuje
narod i suce. Zato od podataka i iz predaje odabire samo ono što
potkrepljuje pouku koju želi dati.
U knjizi se prepleću predaje sjevernog i južnog kraljevstva. Mogla je
dakle nastati tek nakon pada sjevernog kraljevstva, god 721;
izbjeglice iz izraelskog kraljevstva donijele su tada u Judeju svoje
predaje. A budući «da je knjiga protkana deuteronomističkim duhom
(usp. Pnz 28), smatra se da je konačno redigirana u vrijeme Ezrine
obnove, nakon Kirova edikta 538. Povratnicima iz babilonskog
sužanjstva mogla je izvrsno poslužiti kao poticaj na vjernost Savezu i
Zakonu: usp. Sir 46,11—12; Heb 11,22—32; 12,1—2. Iako je ova
knjiga relativno kasno redigirana, sadržava vrlo stare predaje što
plastično rišu, pomalo surov, polunomadski život sudačkih vremena.

1,1 sl: Knjiga o Sucima razlikuje se od Jošue (10,1 sl) u opisima osvajanja Palestine.
Po Sucima se osvajanje odvija polagano; vode ga pojedina Izraelova plemena, svako na
svom području. Kanaanci i Perižani starosjedioci su Palestine; još će stoljećima
Izraelci s njima ratovati.

2,13: Baal i Aštarta (asirska Ištar), imena kanaanskih božanstava.

2,17: Iznevjeriše se, dosl. bludu se odadoše. Nevjera Jahvi često se u Bibliji naziva
preljubom: v. 8,26.33 i Ez 16,1 bilj.

3,13: Palmov grad = Jerihon.

4,1 sl.: Pod pritiskom Kanaanaca izraelska se plemena pokušavaju sjediniti.

5,1 sl: To je jedan od najstarijih primjera hebr. poezije — oda, puna lirike i dramatike,
nadahnuta povijesnim događajem. Svjedoči kako je kult i odanost Jahvi bila duhovna
veza koja je sjedinjavala sva izraelska plemena. Tekst je, zbog svoje starine, dosta
nejasan, i zato je prijevod ovdje-ondje konjekturalan.

6,1 sl: Opis osvjetljuje stanje Izraelaca u vrijeme sudaca. Izraelci, nekoć nomadi,
postadoše zemljoradnici. Neprestano su izvrgnuti navalama susjednih nomada.
Podlegli bi pod utjecaj kulta Baala i susjednih poganskih bogova u kojih su u
nevoljama tražili pomoć. Elita je ostala vjerna Jahvi.

8,27: Efod, bogoslužno odijelo velikog svećenika: Izl 25,7; 28,4—31. U nevjeru, dosl. u
blud, v. 2,17 bilj.

8,30—31: O tadanjem mnogoženstvu usp. Mt 19,3—9. Prema starim ondašnjim

običajima, žena bi ostala kod svojih, a djeca bi pripala klanu muža.
 43

11,30—40: Jiftah zavjetuje svoju kćer za žrtvu pod utjecajem vjerske zablude naroda
među kojima je živio: usp. 11,1—3 i 2 Kr 3,27. To je inače Zakon zabranjivao: Lev
18,21; 2 Kr 23,10 i dr. Biblija izvješćuje o činjenicama, a da ih tim ne odobrava.
Oplakivaše . . . djevičanstvo, jer za Izraelku bijaše nesreća ostati neudatom, bez djece:
Post 61,1—5; 1 Sam 1,10; Mudr 3,13 i dr.

12,5: Nazirej = Bogu posvećen, usp. Br 6,2.13.18.21; Amos 2,11.

13,1 sl: Samson je, za razliku od drugih sudaca, s Filistejcima imao osobne obračune.
Pučka predaja u Izraelu, koji je bio u neprestanim borbama s Filistejcima, gledala je u
njemu jamstvo Jahvine pomoći: 13,25; 14,6.19; 15,16; 16,28.

17,1 sl: Optužuje se pleme Danovo što je podiglo vlastito svetište. To je bio put
kasnijem razjedinjavanju kraljevstva: usp. 1 Kr 12,30.

17,5: Efod — v. 8,27 bilj. Terafi: kućni kumiri, 1 Sam 15,23; Ez 21,26 i dr.

19,1 sl: Usp. Post 19,1—11. Opis ističe tešku kaznu koja je pogodila Benjaminovo
pleme zbog kršenja gostoprimstva.

RUTA

Ova knjižica u idiličnom obliku i vrlo živopisnim slikama opisuje

Davidovu prabaku Rutu. Pisac možda i nesvjesno ulazi u obranu
stranih naroda. Moapkinja Ruta prihvaćajući Jahvu, Boga svoje
svekrve, kao svojega Boga postaje pramajkom najvećega kralja. Po
jeziku i stilu stručnjaci zaključuju da je knjiga nastala u vremenu
nakon sužanjstva, a po idejama koje zastupa, kažu određenije: da je
nastala neposredno prije Ezrine i Nehemijine obnove (oko 550). Ta je
obnova postavila čvrste propise o zabrani mješovitih ženidaba, o
rodbinskim ženidbama te o leviratu (Ez 9,10; Neh 13,1—13.23.27).
Ti su propisi već prije nego što su postali zakonom, izazvali oporbu
konzervativnijih krugova u narodu. U tim je krugovima mogla nastati
i ova knjižica, koja donosi pouku o Jahvinoj brizi za sve ljude i brani
stare običaje o ženidbi i leviratu, posvećene Rutinim primjerom.
Da li je Ruta povijesni izvještaj ili samo literarna kreacija? Nemamo
dovoljno dokaza da na to pitanje sa sigurnošću odgovorimo. Svakako,
ako nije povijesni izvještaj, onda je njezina biblijska pouka mnogo
jača i izričitija: tada su sve pojedinosti namjerno izabrane da bolje
izraze nakanu pisca.
Ruta je, unatoč svojoj kratkoći, veoma uspjelo književno djelo. Na
mahove sliči pjesmi u prozi. Na njoj su se inspirirali mnogi veliki
lirici. Victor Hugo ima u svojoj zbirci La legende des siecles (Legenda
vjekova) pjesmu Booz endormi (Booz spava). A John Kaats u sedmoj
strofi svoje Ode slavuju (Ode to a Nightingale) sjeća se Rute i misli da
je i ona, dok je »tužna srca, puna nostalgije stajala suzama oblivena
44

pokraj žita u tuđini«, možda slušala onakvu slavujevu pjesmu kakvu

on sluša. A naš Nazor ispjevao je također lijepu pjesmu Ruta Moapka.

1,2: Imena su simbolična. Mahlon znači iznemoglost; Kiljon — iscrpljenost; Orpa —

koja okreće leđa; Ruta — prijateljica; Noemi — moja milost; Elimelek — moj Bog je
kralj.

1,17: Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom. Dosl. »Tako neka mi učini Jahve
i tako neka doda.« Vrlo česta formula prisizanja.

2,2: To je bilo pravo siromaha, ali je korištenje njime ovisilo o milosti gospodara. U
koga nađem milost: tko mi bude sklon, naklon. Vrlo česta semitska formula (2,13).

2,5: Na istoku je svaka žena pripadala mužu, bratu ili gospodaru.

2,20: Ovdje se provodi u djelo zakon o leviratskoj ženidbi (Pnz 25,5 bilj.). Skrbnik —
goel: onaj tko se brine za bratovu udovicu.

4,18: To rodoslovlje potječe od druge ruke. Pisano je drukčijim stilom i iskače iz

konteksta cijele knjige. Evanđelje spominje Rutu u Kristovu rodoslovlju (Mt 1,3—5;
Lk 3.13—33).

KNJIGE O SAMUELU

Prva i Druga knjiga o Samuelu (prema LXX: Prva i Druga o

Kraljevima) izvorno nisu dvije knjige, nego jedna. Sadržajem se
nastavljaju na Knjigu o Sucima (usp. Suci 13—16 i 1 Sam 4—6).
Opisuju događaje od početka hebrejske monarhije do posljednjih
godina kralja Davida (1040—970). Zbog pogrešna tumačenja teksta 1
Ljet 29,29 nastaje stara predaja da ih je napisao Samuel, pa je i u
njihov naslov kasnije stavljeno Samuelovo ime. Ali knjige ne potječu
od Samuela niti je on središnja ličnost u njima. Samo prvi dio prve
knjige govori o njemu. Drugi dio prve knjige (1 Sam 16—2 Sam 1)
govori o Šaulu, a cijela druga knjiga gotovo isključivo o Davidu, tako
da bi se ova mogla nazvati i »Knjiga o Davidu«.
Knjige nas upućuju na teškoće u kojima su se nalazili vođe izraelskog
naroda kad su uspostavljali religijsko i nacionalno jedinstvo. Isprva je
svako pleme bilo zaokupljeno svojim brigama i sukobljavalo se sa
svojim neprijateljima. Tek kad su Filistejci postali svima zajedničkim
neprijateljem, probudila se u njima nacionalna svijest i želja da se
ujedine pod zajedničkim vođom — kraljem. Prvim je kraljem postao
Šaul (1 Sam 11). Ali se on iznevjerio Jahvi; Jahve ga je odbacio (1
Sam 15,23), a na njegovo mjesto izabrao pastira Davida. David podiže
svojom mudrošću i snagom kraljevstvo do velevlasti: širi mu granice,
stiče vazale i sprema Hram. Ni David nije uspio ujediniti plemena:
 45

sjeverna su plemena uvijek sačuvala neku neovisnost (2 Sam 11,11;

24,9). Zbog toga će kasnije doći do rascjepa kraljevstva (1 Kr 12).
David ostaje uzorna ličnost i velik kralj u cijeloj starozavjetnoj
književnosti. Njegov grad postaje svetim gradom, a njegovo
kraljevstvo slikom novog mesijanskoga kraljevstva (2 Sam 7) koje će
izrasti iz njegova doma (Am 9,11; Hoš 3,5; Iz 9,1—6; 11,1—9; Jr 30,9;
23,5—6; Ez 34,23—24; 37,24—25; Sir 46,13—47,11). Novi zavjet
povezuje ga s Mesijom koji je izišao iz njegova roda (Iv 7,42; Mt 1,1;
Lk 2,4; Mk 10,47-Mt 21,9 i dr.).
Stručnjaci drže da je ova knjiga nastala iz dva raznodobna izvora.
Jedan od njih, stariji, imao bi potjecati iz Salomonova doba. U njemu
se osnivanje kraljevstva ocjenjuje kao Božji blagoslov. Samuel je
manje istaknut; on je više skromni prorok nego vođa naroda; Šaul je
plemenit, ali nesretan, a David je pravi junak, ali ima i ljudskih
slabosti. Druga je knjiga nastala uglavnom na temelju toga izvora.
Mlađi izvor imao bi potjecati negdje iz posljednjih desetljeća
monarhije (750—650). U tom se izvoru ističu ove misli: Samuel je bio
sudac i pravi vođa naroda; Jahve mu je bio sklon (7,7— —17); osuđuje
se osnivanje monarhije (1 Sam 8,11—22; 12,19). Kralj David bio je
vrijedan i bogobojazan (13,14; 16,13; 24,16—21).
Ove značajke i različite tendencije važne su za razumijevanje knjige.
Pokazuju da knjiga iznosi povijest ne po zakonima moderne
historiografije, nego s poučno-religioznim ciljem: na povijesnim
činjenicama želi pokazati da je Jahve pravi kralj izraelske zajednice.

Prva knjiga o Samuelu

1,3: Sebaot, prema LXX Sabaot, označuje vlast. Obično se prevodi: Jahve nad
Vojskama. »Vojska« su zvijezde i kozmičke sile (Post 2,1). Ali se često pod time
razumijeva i Jahve kao gospodar izraelskih četa. Jahve je, naime, svojom nazočnošću,
simboliziranom u Kovčegu saveza, sudjelovao u izraelskim bojevima (1 Sam 4,3). —
Šilo je današnji Seilun, 20 km južno od Naplusa, gdje je najvjerojatnije već za vrijeme
Jošue (Jš 18,1) sagrađeno svetište.

1,7: U Šilu je postojao pravi hram, a ne samo šator kao u pustinji.

1,11: Samuel je, izmoljen poput Izaka (Post 17,12), i Ivana Krstitelja (Lk 1,13), bio
nazirej (usp. Br 6,1; Suci 13,5).

1,20: Samuel, izv. Šemuel, od Šem El — Ime Božje.

2,1 sl: Usp. Marijin hvalospjev (Lk 1,46—55). Slično Sef 2,3.

8,1 sl: Osnivanje kraljevstva znači velik preokret u religijskoj i nacionalnoj povijesti
Izraela. Promonarhijski stav izražen je u 9,1—10,16; i gl. 11, a protumonarhijski,
kasniji, u 8; 10,17
sl; i gl. 12.
46

9,12: Na uzvišicama blizu gradova podizala su se kanaanska svetišta. Kasnije ih

zamjenjuje Jahvin kult dok nije uspostavljeno jedinstveno središnje svetište u
Jeruzalemu (Pnz 12,2).

10,5: V. Uvod u proročke knjige.

13,1: Prepisivanjem su ispale brojke iz izvornika. Dj 13,31 kažu da je Šaul vladao 40

godina.

14,18: Posavjetuj se s Jahvom tumačenje je tehničkog izraza primakni oplećak.

14,41: Urim i Tumim, riječi neobjašnjenog porijekla. Označuju kamenčiće, kocke ili
štapiće koji su se izvlačili iz posebne vrećice zvane efod (oplećak) da bi se dobio
odgovor božanstva u dvojbenim pitanjima: Izl 28,6; Lev 8,7—8. Nakon Davida više se
ne spominju (usp. Ezr 2,63; Neh 7,65).

18,16: Jer ih je on vodio... Dosl. jer on je izlazio i ulazio pred njima. Dosta je čest
idiom. Spominju se krajnje točke, a misli se na sve što je njima obuhvaćeno.

25,22: sve muško, ili: sve do pseta (25,34).

28,3: Nekromancija (zazivanje duhova pokojnika) bila je u izabranom narodu

Zakonom zabranjena (Lev 19,31). Ali se toga Izraelci nisu držali (2 Kr 21,6; Iz 8,19). U
ovom je slučaju — prema mišljenju pisca — Šaulova lakovjernost i igra jedne žene
izazvala Jahvu da dopusti Samuelovu duhu objavljivanje i proricanje budućnosti (usp.
Ljet 10,13; Sir 46,20).

28,6: Urim. V. 14,41 bilj.

31,1—13 = 1 Ljet 10,1—12.

Druga knjiga o Samuelu

5,1—3 = 1 Ljet 11,1—3.

5,8: prorov, izv. sinnor = prorov kroza stijenu za opskrbu vodom za vrijeme opsade. Je-
dini izvor vode u Jeruzalemu nalazi se izvan gradskih zidina.

5,11—21 = 1 Ljet 14,1—16.

6,1—16 = 1 Ljet 13,1—14.

6,17—18 = 1 Ljet 16,1—3.

7,1—17 = 1 Ljet 17,1—15.

7,1 sl: Ovo je obećanje izraženo suprotnim izjavama. Neće David graditi Jahvi Dom
(Hram), već će Jahve na Davidu sagraditi novi dom (dinastiju). Obećanje se odnosi na
trajnost Davidove loze na izraelskom prijestolju (12—15). Sam tekst nadilazi u
proricanju prvoga Davidova nasljednika Salomona i usmjeruje se na jednog idealnog
kralja. Tu nalazimo prve tragove mesijanizma. Dj 2,30 primjenjuje taj tekst na Isusa
Krista.

7,18—29 = 1 Ljet 17,16-27.

 47

8,1—18 = 1 Ljet 18,1—18.

10,1—19 = 1 Ljet 19,1—19.

12,13: Davidova je moralna veličina u priznanju krivnje i pokajanju. Taj će njegov čin
ostati trajno u svijesti Izraelcima (Ps 51) i nadahnut će velika muzička djela na temu:
Miserere.

21,18—20 = 1 Ljet 20,4—8.

22 = Ps 18.

23,13—23 = 1 Ljet 27,2—15.

24,1-4 = 1 Ljet 21,1—5.

24,10—17 = 1 Ljet 21,7—17.

24,18—25 = 1 Ljet 21,18—28.

KNJIGE O KRALJEVIMA

Knjige o Kraljevima (izvorno ne dvije, nego jedna) nastavljaju

religijsku povijest izabranoga naroda od vremena kralja Davida do
izgnanstva. Kao uvod služi svečani prikaz kralja Salomona s
njegovim sjajem i bogatstvom. U 1 Kr 12,16 opisuje se rascjep kra-
ljevstva na dvoje: sjeverno — izraelsko — i južno — judejsko. U 1 Kr
14 — 2 Kr 17 opisuju se kraljevi jednoga i drugoga kraljevstva
izmjenično po sličnoj shemi. Za judejske kraljeve shema je:
sinhronizacija s kraljem sjevernoga kraljevstva, dob kralja kada je
stupio na vlast, trajanje njegove vlasti, ime njegove majke i religijski
sud o njemu. Za kraljeve sjevernoga kraljevstva shema je:
sinhronizam s kraljem na jugu, trajanje vlasti, negativan sud o
njegovu vladanju zbog prihvaćanja religijske i nacionalne politike
njegova prethodnika Jeroboama, koji je proveo shizmu. 2 Kr 18,1—
25,21 ostaje samo južno kraljevstvo, ali se zbog Ezekijine i Jošijine
reforme, kojoj je bila svrha sjediniti oba kraljevstva, spominje i
sjeverno područje (2 Kr 18—20; 22— 23).
Iz naravi opisa, izričitih sudova koje pisac donosi ne samo o pojedinim
kraljevima već i o pojedinim događajima, te po posebnoj brizi koju
pokazuje za Hram i kult, Zakon i njegove obveze, vidljivo je da se radi
o religijskoj povijesti. Svi se događaji i osobe ocjenjuju s
deuteronomističkog gledišta: odbacuje se svaki i najmanji ostatak
poganstva, štiti se jedinstvo kulta i Hram. Obdržavanje obveza
Saveza donosi mir i blagostanje (1 Kr 3,10 i dr.), prekršaj donosi
propast i pojedincu i samom Salomonu (1 Kr 11,9—13,31), i narodu (2
48

Kr 17). Propast i jednog i drugog kraljevstva o tom svjedoči (1 Kr

12,16). Prema samom tekstu, Knjige o Kraljevima nastaju na osnovi
triju izgubljenih izvora: Povijesti Salomona, Kraljevskih anala iz
Judeje i Kraljevskih anala iz Samarije (1 Kr 11,41). Stručnjaci vide u
knjizi tragove dviju redakcija starih dokumenata i predaja. Jedna bi
imala potjecati iz vremena prije sužanjstva: Hram još postoji (1 Kr
8,8), Edom je još pod vlašću Jude (2 Kr 8,22) do 'današnjega dana', a
opis Jošijine obnove tako je zanosan te je nemoguće zamisliti da je
knjiga nastala nakon prekida te obnove (2 Kr 22,8 sl). Druga predaja
potječe iz vremena sužanjstva; nastala je nakon g. 561, kad je, kako
izvješćuje 2 Kr 25,21, Evil-Merodak pomilovao Jojakina.
O vrijednosti povijesnih izvještaja knjige i njezine kronologije sudovi
su različiti. Međutim, uz manje ili veće kronološke ispravke koji se
mogu provesti uspoređivanjem s točnim i pouzdanim asirskim
analima, Knjige o Kraljevima pružaju općoj svjetskoj povijesti onoga
vremena vrlo dragocjene podatke.
Knjige Ljetopisa imaju s Knjigama o Kraljevima mnogo doslovno
paralelnih odlomaka. Donosimo najvažnije (»Sadržajno« (S) znači da
sličnost nije verbalna):

1 Kr 2,10-11 = 1 Ljet 29,26-27 (S)

3,4—15 = 2 Ljet 1,3—12
5,15—29 = 2,2-17 (S)
6,1 sl usp. 3,1—13
7,23—26 = 4,2-5
7,40—46 = 4,11—18
8,1-9 = 5,2—10
8,10—13 = 5,11—6,2
8,14—52 = 6,3-40
8,62—66 = 7,4-10 (S)
9 = 7-8 (S)
10,1—26 = 9,1—24
11,41—43 = 9,29-31
12,1—20 = 10
14,21—22 = 12,13—14 (S)
14,25—28 = 12,2.9—11 (S)
15,11—12 = 14,1—3
15,13—15 = 15,16—19 (S)
15,16—22 = 16,1—6
15,23-24 = 16,11—14 (S)
22,1-35 = 18,2—34
2 Kr 8,17-24 = 21,5—10.20
8,25-29 = 22,1-6
9,21 = 22,7-8
 49

9,27 = 22,8-9
11,1-20 = 22,9-23,21
12,1-17 = 24,1-16 (S)
12,18-22 = 24,23-27 (S)
14,1-20 = 25,1-4,11-12,17-28
14,21-22 = 26,1-2
15,1-7 = 26,3-4.21-23
15,32-37 = 27,1-4.7-9
16,1-4 = 28,1-4
16,10-20 = 28,26-27
18,1-3 = 29,1-2
18,4 = 31,1
18,9 sl = 2 Kr 17,3-6
18,13 = 2 Ljet 32,1 = Iz 36,1
18,17-37 = 2 Ljet 9-19 = Iz 36,2-22
19,1-9 = Iz 37,1-9
19,9-34 = Iz 37,9-35
19,35-37 = 2 Ljet 32,21-22= Iz 37,36-38
20,1-11 = Iz 38,1-8
20,12 sl = Iz 39
21,1-9 = 2 Ljet 33,1-10
22,1-2 = 2 Ljet 34,1-2
22,3-20 = 2 Ljet 34,8-28
23,1-3 = 2 Ljet 34,29-31
23,4-25,17 = 2 Ljet 34-36 (S)
24,18-20 = 2 Ljet 36,11-12=Jr 52,1-3
25,1-8 = Jr 39,1-10
25,22-24 = Jr 40,7 sl
25,27-30 = Jr 52,31-34

Prva knjiga o Kraljevima

Gl. 1-2 sastavljaju 2 Sam 13—20.

1,20: Pravo nasljedstva još nije poznato: sam kralj bira sebi nasljednika.
33: Prije proroka san je bio redovito sredstvo priopćavanja između Jahve i ljudi: Post
20,3; 31,11; Br 12,6.

3,7: Vladati, dosl. »izlaziti i ulaziti«. Idiom uključuje sve čine što ih kralj (ili tko drugi)
vrši od svoga »izlaska« pred narod do »odlaska« od njega. Usp. Pnz 31,2; 1 Sam 18,13;
29,6; 2 Ljet 1,10; 23,10; Ps 121,8.

4,8—11.13: prepisivanjem je ispalo ime.

4,13: Salomon je prvi istaknutiji mudrac u Izraelu. Čini se da je i sam sastavio jedan
dio mudrosne književnosti (usp. uvod u Mudre izreke).
50

6,1 sl: Hram je imao tri glavna dijela: trijem — Ulam; velika sala — Hekal (nazvana
kasnije Svetište) i treća, ponešto povišena prostorija — Debir, nazvana Svetinjom nad
svetinjama (Najsvetije). U Debiru se nalazio Kovčeg saveza. Tamo je smio ući jednom
godišnje, na Dan pomirenja, veliki svećenik (Lev 16). Hram je religijsko središte
Izraela, mjesto koje je »Jahve sebi izabrao«. U Novom zavjetu on ustupa mjesto
posvudašniem klanjanju Bogu »u duhu i istini« (Iv 4,23). O dimenzijama Hrama v. Izl
26 i 36. Ez 40—42 govori o idealnom Hramu nakon izgnanstva.

6,21: Na početku retka izvornik ima: »I obloži Salomon Hram iznutra čistim zlatom i
prebaci zlatni lančić.« Toga dodatka nemaju važniji rukopisi LXX.

7,6: Završetak retka u izvorniku veoma nejasan: »Trijem je stajao pred njima i
pretkrovlje pred njima.«

7,46: Dolini — kikkar: usp. Post 13,10 bilj.

10,1 sl: Saba se nalazi na jugoistočnom dijelu Arapskog poluotoka. Kao što je Taršiš
predstavljao krajnji zapad (Ps 72,10; Ez 38,13) njima poznatog svijeta, tako je i Saba
značila krajnji jug (Iz 45,14; Mt 2,11).

11,13: Salomon je dovodio mnoštvo stranih žena iz diplomatskih i političkih razloga.

Njima je prepuštao preostala poganska svetišta i tako polako uvodio zemlju u
idolopoklonstvo.

11,30: Taj gest proroka označuje podjelu kraljevstva: 10 plemena pripadalo je

Jeroboamu, a Judino i Šimunovo Roboamu.

12,2: Izrael odsad označuje sjeverna plemena.

12,28: Jeroboam nije kanio uvoditi novu religiju. Htio je samo dati narodu vidljive
simbole za Jahvu te je uveo neke elemente iz susjednih religija. Time je sveo jahvizam
na razinu tih religija. Taj će postupak slijediti i drugi sjeverni kraljevi. Knjige o
Kraljevima, a tako i Knjige Ljetopisa, zbog toga će ih oštro osuđivati.

14,10: Mokri uza zid: usp. 1 Sam 25,22 bilj.

15,6: Ovaj redak ispuštamo jer je kasniji umetak.

16,23: Omri je bio veliki izraelski kralj. Prenio je prijestolnicu iz Tirse (usp. Pj 6,4) u
Samariju.

19,8 sl: usp. Izl 19,1 sl. Da bi spasio Savez i čistoću vjere, Ilija, prema predaji, polazi
na mjesto sklapanja Saveza i utvrđivanja vjere (Izl 3 i 33,18—34,9). On povezuje svoje
djelo s Mojsijevim. Zbliženi po sinajskoj objavi, Mojsije će i Ilija biti svjedoci i
novozavjetne objave za Kristova preobraženja (Mt 17,1-9).

19,12: Silan vihor, potres i sijevanje očitovali su na Sinaju nazočnost Božju (Izl 19). U
ovom su tekstu samo Božja prethodnica; šapat blagog lahora simbolizira Božju
duhovnost i intimnu povezanost s prorokom.

Druga knjiga o Kraljevima

1,2: Baal-Zebub (Baal-muha), mjesto pravilnog Baal-Zebul (Baal-knez) jest igra

riječima kojom pisac ismijava kanaansko božanstvo (usp. Mt 10,25).
 51

1,13: Neka bude dragocjen ... znači: poštuj, cijeni.

2,16—18: Bezuspješno traganje za Ilijom znači samo da ga nema među smrtnicima.

Elizej je krio njegovu sudbinu. Tekst ne opravdava predaju da Ilija nije umro. O
njegovu povratku vidi Mal 3,23.

3,4: »Mešin stup« govori o pobjedi Moabaca nad Izraelcima pod Omrijem i Ahabom;
prešućuje manje slavne događaje koje Biblija donosi.

4,29 sl: Nije posrijedi magična moć štapa, već, kako slijedi, moć prorokove molitve.

5,1 sl: Guba koja se spominje u tim recima nije ona u današnjem smislu, već neka
kožna bolest (usp. Lev 13,1 sl).

5,15 sl: Jahve, pravi Bog, na posebni se način brine za svoj narod u izraelskoj zemlji.
Zato Naaman uzima nešto zemlje da na njoj može častiti Jahvu i u Damasku. Rimon,
drugo ime za Hadad, glavno je damaščansko božanstvo.

6,22: Izraelci nisu ubijali ratne zarobljenike (usp. 1 Kr 20,31), osim u slučaju »herema«
(usp. Izl 22,19).

9,17: S mirom — dobro, zdravo, u redu.

10,1: Sedamdeset je simbolički broj za cijelo potomstvo (usp. Post 46,27; Suci 8,30, 9,2;
12,14.)

10,10: Izostala, dosl.: »pala na zemlju«.

15,19: Tiglat-Pileser III (745—727) nakon osvojenja Babilona (729) nazvao se Pulu.

16,3: proveo svoga sina kroz oganj. Riječ je o žrtvi u čast Moleka (usp. 23,10).

17,7 sl: Ovi reci ne potječu svi iz iste predaje. Glavni pisac knjige vidi tešku krivnju
sjevernoga kraljevstva u religijskoj shizmi (1 Kr 12,26—33). Kasniji dodatak u duhu
deuteronomista i proroka, napose Jeremije, optužuje sjeverno kraljevstvo zbog
smkretizma i posebnih svetišta (7b—18).

18,4: Ezekija (721-693) ruši sva sporedna svetišta i usredotočuje sav kult na
Jeruzalem. Time prethodi Jošijinu obnovu (usp. gl. 23).

2,020: Jedini izvor vode nalazi se izvan zidina: usp. 2 Sam 5,8 bilj.

22,8: Knjiga zakona jest najvjerojatnije Ponovljeni zakon ili barem njegovi
zakonodavni dijelovi: prema središnjoj temi cijele Biblije, zove se Knjiga Saveza (23,2,
usp. Pnz 52; 28,69). Ta je knjiga bila izgubljena ili sakrivena za vrijeme kralja
Manašea (693-639), koji je kao asirski vazal krvavim terorom uvodio asirski kult.

23,4: Nebeska vojska jesu zvijezde.

KNJIGE LJETOPISA
52

Knjige Ljetopisa (prema LXX i Vg: Paralipomenon), a tako i Ezra i

Nehemija, posebna su vrsta biblijskih povijesnih knjiga. Svima im je
zajednički autor. To se očituje u stilu, osnovnim mislima, a napose u
izričitom povezivanju svršetka Ljetopisa s početkom Ezre (2 Ljet
36,22—23 = Ezr 1,1—3). Pisac je vrlo vjerojatno neki levit iz
Jeruzalema koji se suživio sa svojom sredinom i vremenom. On piše
poslije nastupa Ezre i Nehemije, a prije postanka Knjige Sirahove,
koja je nastala u II stoljeću (pod njegovim je utjecajem).
Izvješćuje o sredini, gdje uza svećenstvo i levite, prema
deuteronomističkoj i svećeničkoj predaji iz Petoknjižja, veliku ulogu
igraju pjevači i niži kler, hramska posluga i svjetovnjaci: svi koji su
bili okupljeni oko kulta i Hrama. Na sve se protežu blagodati žrtava
pričesnica. Ističe se zajedništvo svih plemena. Ni pogani nisu sasvim
isključeni iz Hrama. Da bi potkrijepio te ideje, poziva se pisac na
Davidovo žezlo, pod kojim su se nalazili svi »sinovi izabranoga
naroda«. U Davidovo je vrijeme bilo ostvareno idealno kraljevstvo. Na
taj ideal upućuje pisac i svoje sunarodnjake. To je glavni ton kojim su
prožete sve te knjige. Pisac veliča Davida, vjernog izvršitelja Saveza,
davaoca propisa o Hramu i žrtvama, a slavi i njegov dom, koji je
nosilac žezla (gl. 17).
1 Ljet 1—9 donosi rodoslovlja Judina plemena, levitskog roda i
stanovnika Jeruzalema. Želi dokazati njihovu zakonitu povezanost s
Davidom, koji je središnja ličnost Knjige (10—29).
U 2 Ljet 1—9 riječ je o Salomonu i gradnji Hrama. Nakon shizme
(931) pisac je zauzet isključivo Judom. On sudi kraljeve po njihovu
odnosu prema Savezu i prema tome kako ostvaruju Davidove planove
(2 Ljet 10—36). Veliku važnost daje Ezekijinoj i Jošijinoj obnovi (2
Ljet 28—36).
Poput Knjiga o Kraljevima, i ove knjige imaju teološke i odgojne, a ne
čisto povijesne pretenzije. Autor želi štititi nosioce religijskog života
svojih dana i pokazati idealnu sliku Božjega kraljevstva. Glavni izvori
za ovu knjigu jesu Knjige o Samuelu i o Kraljevima (usp. Uvod u
Knjige o Kraljevima), zatim Knjiga Postanka, Izlaska i Brojeva, te
Jošua i Ruta. Sam Pisac navodi još »šesnaest dokumenata«. Radi se
najvjerojatnije o nekoj kronici sa šesnaest naslova. Nesuglasja u
izvještajima sa starijim povijesnim knjigama pripisuju se nakani
pisca da idealizira prošlost, jer pred sobom ima odgojni cilj.

Prva knjiga Ljetopisa

1,1 sl: Svećenička rodoslovlja u Knjizi Postanka ističu Abrahama kao onoga po kome
dolazi blagoslov na sve narode (12,3). Ovdje se središnje mjesto pridaje Davidu,
prototipu Mesije (Mt 1,1—17; Lk 3,23—38). On je okružen svećenicima, levitima i
pjevačima.

1,5: Sin u hebrejskom znači rođenog sina, ali i potomka u širem smislu.
 53

5,27—41: Lista velikih svećenika do izgnanstva. Usporedna je s listom Davidovih

potomaka iz gl. 3. Čini se da pisac slijedi misao Ez i Zah, koji izraelsku zajednicu
grade na svećenstvu i kralju.

8,33: Pisac donosi listu Davidovih potomaka po povratku iz izgnanstva da istakne

trajnost Davidove dinastije.

15,5: Braća ne znače u hebrejskom samo rođenu braću, nego i rođake. Ovdje je riječ
upotrijebljena u onom širem smislu.

16,8—22 = Ps 105,1—15.

16,23—33 = Ps 96.

16,34—36 = Ps 106,1.47—58.

21,1 sl: Započinje glavni dio knjige: gradnja Hrama, uređenje kulta i svećenstva. U
središtu nove izraelske zajednice, prema Ljetopisima, nalazi se kralj David, jer je
njegova dinastija nosilac mesijanskih obećanja (2 Sam 12,7).

24,23: Neki rukopisi LXX imaju: »Sinovi Hebronovi: Jerija prvi, Amarja drugi . . .«

Druga knjiga Ljetopisa

1,10: Upravljati ovim narodom: usp. 1 Kr 3,7 bilj.

4,17: Jordanska ravnica: usp. Post 13,10.

11,18: Usp. isti prigovor Salomonu: 1 Kr 11.

13,5: osoljeni savez. Dosl. »Savez soli«; znači nepokvarljiv, koji se neće razvrgnuti.

19,1 sl: Pisac se zanima za religijsku povijest i za religijsku politiku: poput proroka
Hošeje, Izaije i Ezekiela, prigovora sklapanju saveza s drugim narodima.

28,14—15: Tekst podsjeća na usporedbu o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25—37).

31,18: Zbor — kahal — označuje uvijek zajednicu svećenstva i svjetovnjaka. Svi

blaguju iste žrtvene prinose i svi se posvećuju svetim gozbama (35,12 sl i 30,24).

33,11 sl: Jedini cilindar asirskoga kralja Asarhadona (680—669) spominje među
njegovim vazalima Manašea, a Asurbanibal (668—633) naziva ga svojim podanikom.
Čini se da nije bio zatočen on, već Jojakin (Ez 19,9).

EZRA I NEHEMIJA

G. 538. pr. Kr. perzijski kralj Kir posebnim ediktom odobrava

Izraelcima povratak u domovinu.
Čini se da su se Izraelci vraćali u domovinu u četiri navrata: prvi put
g. 538, za Kira, pod vodstvom Šešbasara, koji je počeo gradnju
54

Hrama; drugi put za Darija I (521—485), pod vodstvom Zerubabela i

Jošue, koji na poticaj Hagaja i Zaharije g. 515. dovršiše Hram; treći
put za Artakserksa I (464—423), pod vodstvom Nehemije, koji podiže
jeruzalemske zidove. On je obnovitelj izraelske zajednice u društve-
nom i religijskom pogledu (Neh 1,4—10). Četvrti put za Artakserksa
II (404—358), pod vodstvom Ezre, koji je obnovio Savez naroda s
Jahvom (Neh 8). O tim događajima izvješćuju Ezra i Nehemija.
Pažnja im je usredotočena na obnovu izraelske zajednice, Jeruzalema
i Hrama. Obnova je postavila u središte pažnje Mojsijev Zakon, a to je
potpomoglo stvaranje čvrste nove zajednice nakon sužanjstva. Ali je
prenaglašeno, gotovo isključivo vanjsko i formalističko obdržavanje
Zakona polako dovelo do kasnijeg židovskog ekskluzivizma. To se
odrazilo osobito u farizejskoj stranci, koja je nastala negdje početkom
I stoljeća pr. Kr., a protiv koje se osobito Krist borio za
pounutrašnjenje religioznosti.
Pri čitanju Knjige dobro je voditi računa o poremećaju redaka. Neki
su dijelovi iz Nehemije dospjeli u Ezru i obratno. Stoga bi trebalo
čitati ovim redom: Ezr 1; 2,1—70 (Neh 7,6—13a); 3,1—4,6; 4,24—
6,22; 4,7—23; Neh 1,1—73; 11—13; 9,38—10,39; Ezr 7—10; Neh 8,1—
—9,37.

Ezra

1,2: Perzijanci su štovali »bogove nebeske«. Prema njima je i Jahve nazvan Bog
nebeski. Kasnije (1 Mak 2,21) Židovi će ga, iz poštivanja, zvati jednostavno: »Nebo«: 1
Mak 2,21 bilj.

2,43: Netinci, Netinim (natan — dati). Bili su potomci ratnih zarobljenika iz doba
Salomona. Služili su u Hramu: Jš 9,27; Neh 11,3; Ez 44,7-9.

2,63: Namjesnik, dosl. Tiršata, počasni naslov državnika.

7,6: Književnik, dosl. »brzopisac« (usp. Ps 45,2), bio je službenik na dvoru. Ovdje taj
naziv ima i religijsko značenje. To je onaj koji narodu čita, prevodi i tumači Zakon, tj.
zakonodavac ili književnik. Ta je služba bila razvijena poslije sužanjstva i u Kristovo
vrijeme.

9,1 sl: Mješovite ženidbe nisu u staro vrijeme bile zabranjene (Post 41,45; 48,5 sl; Br
12,1 sl). Do zabrane je došlo kasnije (Pnz 7,1—4) da bi se izbjegle opasnosti
idolopoklonstva. Još se kasnije kao razlog zabrane isticala i čistoća krvi (9,2).

Nehemija

3,1 sl: Ova glava sastavljena ie od podataka sadržanih u arhivu Hrama i Nehemijinih
uspomena. Govori o topografiji Jeruzalema (usp. 2 Sam 5,9 sl; 2 Kr 14,13) i političkoj
geografiji područja pokrajine Judeje nakon izgnanstva.

3,33—4,16: Nehemija ostvaruje nade izgnanika (Iz 54,11—12; usp. Neh 13). Okolni
narodi, osobito Samarijanci (usp. Ezr 4,23), vide u tom pothvatu težnju Židova za
osamostaljenjem, i zato ga osujećuju.
 55

6,10 Hekal: usp. 1 Kr 6.

7,72b: nastavlja Ezr 8,36. Ezra je došao iz Babilona proglasiti Zakon: Ezr 7,25—26. To
je značilo obnovu Saveza s Jahvom.

8,14 sl: usp. Lev 23,33—36.39—43. Ondje grančice služe za ophod, a ne za pravljenje
šatora kao ovdje.

10,1 sl: nastavlja u 10,29.

12,27 sl: Ovaj se obred smješta bolje u kontekst 6,16. Pisac o njemu izvješćuje ovdje jer
ga želi postaviti u vezu s posvetom Hrama.

TOBIJA, JUDITA I ESTERA

Ove su knjižice pisane hebrejskim ili aramejskim jezikom, ali su se,

osim Estere, sačuvale samo na grčkom, i to u nekoliko različitih
recenzija. Esterin je, međutim, hebrejski tekst različit od grčkoga.
Tobija i Judita nisu ušle u hebrejski ni u protestantski kanon.
Sve te knjige odrazuju posebnu književnu vrstu. Vrlo su slobodne u
iznošenju povijesnih i geografskih podataka: naglašenije nego ostale
biblijske knjige očituju da im je glavni cilj ne povijest, nego pouka što
iz povijesti proizlazi.

Tobija

Knjiga o Tobiji zapravo je povijest jedne obitelji. Pokazuje velike

sličnosti s opisima Knjige Postanka i s pripoviješću o Ahikaru,
poznatu u istočnjačkoj mudrosnoj književnosti (usp. 1,22; 2,10; 11,18;
14,10). Tobit je pobožan i bogobojazan Židov iz Ninive. Spremno vrši
djela milosrđa. On oslijepi. Njegov rođak u Ekbatani ima nesretnu
kćer Saru koju je opsjeo sotona; sotona ubija sve njezine muževe. I
Tobit i Sara mole smrt. Bog im šalje svoga poslanika Rafaela, koji im
pripremi veliku radost i utjehu. Rafael je uputio Tobitova sina Tobiju
kako će vratiti vid ocu i Saru osloboditi od sotone. Pošto je postigao i
jedno i drugo, oženi se Sarom. Knjiga želi pokazati kako Bog vodi ne
samo velike povijesne događaje nego i pojedine obitelji, i kako obilno
nagrađuje dobročinstva i milostinju. Pisana je u IV ili III stoljeću pr.
Kr.
Stil i način izražavanja odaju semitskog autora. Djelce je vjerojatno
napisano na hebrejskom ili, još vjerojatnije, na aramejskom jeziku
(Jeronim je u 4 st. još imao aramejski predložak za svoj prijevod), ali
je do nas došlo samo u grčkom prijevodu, i to u nekoliko različitih
recenzija. Naš prijevod slijedi recenziju sačuvanu u rukopisima A i B
56

(aleksandrijski i vatikanski); mjestimično popunjavan recenzijom S

(sinajskog) rukopisa.

4,17: Zapovijed potječe iz Ahikara (v. Uvod). Zakon je zabranjivao donositi prinose
mrtvacima. Pisac tu zapovijed ovdje primjenjuje na dijeljenje milostinje (r. 16).

5,4: Anđeo je u najstarijim tekstovima Biblije sinonim za (nevidljivog) Boga. Ovdje i u

svim kasnijim tekstovima, taj pojam označuje svore-nje različito od Boga. Anđeli su
Božji službenici, glasnici, posrednici između njega i ljudi.

6,8: To je stari način liječenja, poznat i u Egiptu (Plinije, Galijen, Marcel).

6,12: Prema starom običaju iz vremena Patrijarha (Post 24) ženidba se sklapala
unutar klana (4,12—13). Odatle vjerojatno i zakon o leviratu (Pnz 25,5). U Palestini se
time sprečavao utjecaj Kanaanaca na Izraelce (Br 36).

14,4: Jona. S ima Nahum. Vjerojatno se odnosi na Nah 1—3.

Judita

Judita je jedan od najdramatskijih biblijskih opisa. Iako je sadržaj

najvjerojatnije samo piščeva literarna fikcija, on je svojom poukom i
idejom vrlo stvaran. Čini se da se autor namjerno udaljio od svakog
povijesnog i zemljopisnog konteksta da bi lakše istakao pravi smisao
knjige. Knjiga veliča židovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko
nacionalna, zakonska i praktična da se zapravo izjednačuje sa samim
životom naroda i domoljubljem. Obrana domovine jest obrana života i
vjere. Holoferno, navodni Nabukodonozorov vojskovođa, utjelovljena
je neprijateljska sila; Judita — Židovka — simbol je židovskog
naroda, koji, bijedan i osiromašen poput udovice Judite, dolazi u
sukob sa svojim neprijateljem. Prizor se događa u Ezdrelonu blizu
Harmagedona (usp. Otk 16,16). Knjiga je pisana apokaliptičkim
stilom, u Palestini u vrijeme grčke vladavine, u II ili početkom I
stoljeća pr. Kr.
I Judita je, poput Tobije, izvorno napisana hebrejskim ili aramejskim
jezikom, ali nam se sačuvala samo u grčkom prijevodu. Vulgata,
napravljena prema aramejskom prijevodu, znatno se razlikuje od toga
prijevoda (LXX).
»Djelce se odlikuje izvanrednom umjetničkom snagom. Zbijenost
izražavanja, fino zapaženi detalji i plastični opisi podsjećaju češće na
neka od najuspjelijih ostvarenja Flaubertova i Gideova pera. I nije
čudo što je Judita i u prošlosti i u sadašnjosti privlačila mnoge
umjetnike kista i dlijeta (Botticelli, Donatello), pisane riječi (Hebbel) i
zvuka (Honegger). I 'otac hrvatske umjetničke književnosti', Marko
Marulić (1450—1524), napisao je svoj religiozni ep 'Juditu' (Venecija
1521) potaknut ovim biblijskim djelom. Tko se od znalaca naše stare
 57

književnosti čitajući ovu izvanrednu prozu neće sjetiti veoma uspjelog

Marulićeva opisa Juditina kićenja i Holofernove vojske?« (Delorko.)

1,1: Nabukodonozor, babilonski kralj, nije se nikada zvao asirskim kraljem niti je
vladao u Ninivi.

3,8: Asirski i babilonski vladari nisu nikada sebi prisvajali naslov božanstva. Prvi su
se Seleukovići, po primjeru Aleksandra, smatrali bogovima.

5,9 sl: Usp. Post 11,31—12,5; 42,1—5; 46,1—7.

5,11 sl: Usp. Izl 1,8—14.

5,12 sl: Usp. Izl 7—12; Br 21,21—32.

8,1: Judita u svojoj pobjedničkoj pjesmi nastupa kao personifikacija svoga naroda
(16,2.4).

8,25: Pouka koju pisac Joba nije poznavao: patnje pojedinaca nisu kazna, nego kušnja.

10,13 sl: Pisac, u duhu svoga vremena, smatra da je dopušteno prevariti neprijatelja
(usp. Post 27,1-25; 34,13-24; 37,32-34; Hoš 2,1-7).

16,1: Ta je pjesma složena po uzoru na hvalospjeve u Psalteriju.

Estera

Estera je po sadržaju slična Juditi: jedna žena spašava svoj narod od

neprijatelja. Jako je istaknuto izraelsko domoljublje i ponos. Dok
opisuje događaje iz vremena perzijske vladavine (538—333), pisac
misli na svoje suvremenike (živi u vrijeme Makabejaca).
Pripovijedajući im kako je Bog spasio svoj vjerni narod u prošlosti, on
želi održati njihovu nadu u sadašnjim nevoljama. Poslužio se za to
starim predajama o životu Židova pod Perzijancima. Usvaja i
tradicionalno obrazloženje nastanka Blagdana Putim (9,20—32).
Djelo je do nas doprlo u dva »izdanja«: hebrejskom i grčkom. Grčki je
tekst za otprilike dvije trećine dulji od hebrejskoga. Naš prijevod
slijedi hebrejski tekst i u nj kurzivom umeće iz grčkoga one dijelove
kojih hebrejski nema.

1,1a: Ahasver (dosl. Ahašveroš), hebrejsko ime za Kserksa (LXX: Artakserkso).

2,7: Ime Estera dolazi vjerojatno od babilonskog »Ištar«, a možda i od perzijskog

»stareh« — zvijezda.

3,9: Ja ću izbrojiti . . . kao odštetu za posao kojim bi Židovi državi koristili.

4,17a: To je tipičan primjer najstarije starozavjetne molitve.

4,17b: Opasnost moja u ruci mojoj znači: posežem za opasnošću, izlažem se opasnosti.
58

7,8: Pokriše lice Hamanu, kao svakome koga su vodili na vješala.

KNJIGE O MAKABEJCIMA

God. 331. pr. Kr. Aleksandar Veliki (336—323) skršio je perzijsku

vlast; nastaje helenistička epoha. Nakon Aleksandrove smrti njegovi
generali podijeliše vlast. Palestina je najprije potpala pod vlast
egipatskih Ptolemejevića, do god. 197, a zatim sirijskih Seleukovića.
Najteže doba nastade pod Antiohom IV Epifanom (175—164/163) koji
je počeo provoditi prisilnu helenizaciju te izazvao narodni otpor pod
vodstvom svećenika Matatije i njegovih pet sinova, od kojih se
najistaknutiji zvao Juda, s nadimkom Makabej (možda: Malj). Po
njemu su se prozvale ove dvije knjige i cijelo to razdoblje, uglavnom
od 175. do 134. pr. Kr., kad je zavladao Ivan Hirkan, veliki svećenik i
etnarh. Osnovni sadržaj ovih knjiga izražava sukob dvaju svjetova,
dvaju mentaliteta: židovskog i helenističkog. U borbi protiv nadiranja
tuđinske civilizacije i kulture Židovi su istovremeno nastojali sačuvati
i čistoću svoje religije i narodnu samostojnost. Zakon, Hram, vjera
otaca stoje u središtu borbe koja se opisuje kao ponovno osvajanje
Svete zemlje.
Pisac Prve knjige nije nam poznat; po svemu, bio je Židov, jer dobro
poznaje geografiju i topografiju Palestine, upućen je u bibl. literaturu
i stil; mjestimice piše kao očevidac. Piše dakle potkraj II st. Knjiga je
bila izvorno napisana hebrejski ili aramejski, ali je do nas došla samo
na grčkom. Sv. Jeronim vidio je i hebrejski primjerak. Historijska
kritika priznaje piscu povjesničarsku vrsnost. Izvještaj mu je
jednostavan, trijezan, jasan, objektivan, a opet plastičan i razrađen
(usp, 4,1—24; 6,28—54; 7,26—50). Poslužio se arhivskom
dokumentacijom: 14,49; 16,24. Kronološki su mu podaci točni i
provjereni. (Kronologija polazi od god. 312, tj. od ere Seleukovića.) Ali
piščev cilj nadilazi povijesne pretenzije; knjiga mu ima izrazit
religiozni cilj: utješiti i ohrabriti vjerne Židove da revnuju za čistoću
vjere, za očuvanje Saveza, za svetost Hrama i bogoštovlja, za vjernost
Zakonu.
Druga knjiga o Makabejcima podosta se razlikuje od prve. Pisac joj je
također bezimen, ali vjerojatno izvanpalestinski Židov, helenistički
naobražen. Knjiga je izvorno napisana grčki. U njoj pisac, kako sam
veli, sažima monumentalno djelo Jasona Cirenca (i pisac i djelo dosad
je nepoznato). Stil je piščev povijesno-patetički; on nije prvenstveno
povjesničar, nego govornik i moralizator koji želi pokrenuti čitatelja.
S te polazne točke valja ocjenjivati pojedine odlomke u knjizi, koja je
ipak u osnovici povijesna. Teološki, ova je knjiga, uz Knjigu Mudrosti,
 59

najbolji svjedok židovske vjere i pobožnosti na pragu kršćanske ere:

usp. izlaganje o stvaranju (7,23.28 sl) o uskrsnuću, prekogrobnoj
naplati i vječnom životu (7,11.22.29.33.37; 14,15.46), o vrijednosti
mučeništva (7,32—38), itd.
Teško je točnije odrediti kad je Druga knjiga napisana; prema njenim
podacima, bilo je to između 124. i 63. god. pr. Kr. Njezin je pisac
obilno iskoristio podatke iz Prve knjige o Makabejcima. Odatle tolika
usporedna mjesta, na koja upozorava ova tablica:

1 Mak 2 Mak
1,10—15 4
16-28 5,1—20
29—32 21-26
33—40
41—45 6,1-9
54.59
56-63 10-11
18-7,42
2,1—28 usp. 527
29—38 usp. 5,25; 6,11
39—48
49—70
3,1—26 8,1-7
27—37 usp. 10,10-13
3,38—4,25 8,8-29; 34—36
30—33
4,26-35 11,1—12
13—21; 27-38
36—61 10,1-8
5,1—67 10,14-23; 12,1-45
10,24—38
6,1—16 9. usp. 1,13-17
11,22—26
17 10,9—11
18—27
28—54 13,1—22
55—63 23-26
7.1—4 14,1-2
5—25 3-4
26—32 5-30
33—38 31-36
37-46
39-49 15
60

Prva knjiga o Makabejcima

1,1: Kitim = prvenstveno Cipar, a onda narodi u zemljama zapadno od Palestine,

dakle i Makedonci.

1,10 sl: Nakon kratka uvoda o Aleksandru Vel. (336—323) pisac odmah prelazi na
Seleukovića Antioha Epifana IV (175—164/163), pod kojim je počela prisilna
helenizacija u Palestini (usp. r. 41-51).

1,29: v. 3,10. To je prema 2 Mak 5,24 Apolonije.

1,49: Antioh III priznao je Mojsijev zakon kao građanski zakon god. 198. Antioh IV
dokida tu povlasticu te vjernost Zakonu smatra političkim otporom. Istom Antioh V
uspostavlja vjersku slobodu: 6,57—61; 2 Mak 11,22—26.

1,54: v. Dn 9,27 bilj. Antioh IV 8. prosinca 167. podiže u Hramu kip Zeusu
Olimpskom, što se smatra najvećim oskvrnjenjem. U hebr. Grozota pustoši (Šikuc
šomem) namjerno izvrće aram. ime kipa Baal Šamem, gospodar neba.

2,1 sl: Početak Makabejskog otpora koji se razbuktio u sveti rat u 2,39—5,68.

2,21: Ne dalo Nebo... U to vrijeme Židovi se čuvaju spomenuti ime Božje: 3,18.19.50.60
i dr.

2,26: Br 25,6—8.

2,42: Hasidejci (= Pobožni), posebna zajednica ljudi odanih Mojsijevu zakonu.

Potpomagali su Makabejski otpor (2 Mak 14,6). Iz njih su se razvili farizeji i
Kumranska zajednica.

2,52—60; r. 52 = Post 15,6; r. 53 = Post 37,39—41; r. 54 = Br 25,6 sl; r. 55 = Br 27,18

sl; r. 56 = Br 13,30; r. 57 = 2 Sam 7,16; r. 58 = 1 Kr 19,10.14; 2 Kr 2,1 sl; r. 59 = Dn
3,28; r. 60 = Dn 6,22 sl; 14,31 sl.

3,4: Post 49,9.

3,37: Bilo je to u proljeće god. 165. Daljnji izvještaj v. gl. 6.

3.49: Br 6,1 sl.

4,59: To je najmlađi blagdan u žid. kalendaru, Blagdan posvete (obnove) Hrama: v. Iv

10,22.

6,1 sl: Taj se izvještaj nastavlja na 337.

6,16: Antioh IV umro je u listopadu god. 163. pr. Kr.

7,13 si: Hasidejci (v. 2,42 bilj.) bili su za Alkima jer bijaše iz roda Aronova.

7,17: Ps 79,2-3.

7,26: Nikanor, v. 3,38 sl i 2 Mak 14—15.

10,1: Bilo je to god. 152.

 61

10,20: Tako Jonatan postade nosilac velikog svećeništva i građanske i vojne vlasti (v.
r. 65), što je predstavljalo cilj Makabejskog otpora prema 3,43.

12,9: Tu se prvi put u SZ-u spominje zbirka bibl. knjiga kao Ta biblia ta hagia, tj.
Svete knjige, za koje su se Makabejci kao za svoju svetinju borili (1,57), u njima tražili
savjeta (3,48) i utjehe (12,9 -= Rim 15,4): usp. 2 Mak 2,13 i 8,23.

13,42: Bilo je to god. 142.

16,23—24: Knjiga svršava s prvim Hasmonejcem, kraljem i svećenikom Ivanom

Hirkanom (134—104).

Druga knjiga o Makebejcima

1,1 sl: Knjiga se počinje sa dva pisma kojima se pozivaju Židovi u Egiptu, gdje je bila
jaka žid. kolonija već od VI st., da i oni svetkuju novi Blagdan posvećenja Hrama (1
Mak 4,59). Susljednjih 10 poglavlja (do 10,8) opravdava tu svetkovinu.

1,9: Godine sto osamdeset, i osme — 124. pr. Kr.

1,10: Aristobul je poznat Židov iz Aleksandrije koji je napisao alegorijska tumačenja

Petoknjižja.

2,1 sl: Makabejsko doba vrlo je simpatiziralo proroka Jeremiju (v. 15,13—16). Njemu
su se pripisivale Tužaljke, Pismo protiv idolatrije (Bar 6) i mnogi apokrifi. Iz jednog
takvog potječe, valjda, ovo što slijedi. U r. 4 aludira se na brdo Nebo: Pnz 34,5.

2,8: Slava i Oblak (znak Božje nazočnosti): v. Izl 16,10; 40,34—36; Ez 43,4 sl; 1 Kr
8,10 sl i dr.

3,1: Onija III bijaše veliki svećenik od 198. do 176, kada ga je potkopao brat mu Jason.
Pogubljen je god. 170: 4,3. Pohvalu mu piše Sir 50,1 sl i 2 Mak 4,5—6; 15,12.

3,9—15: Jason je uveo mnoge helenske običaje koji su pravovjernim Židovima bili
mrski: gimnazij, vježbalište (r. 9.12), kazalište (r. 14), efebij, društvo mladića između
18 i 20 god., gdje su se vježbali u oružju i održavali, recimo, književne kružoke; petaz
(r. 12), šešir sa širokim obodima.

5.1: 1 Mak 1,17—20. Bilo je to god. 168.

7,1 sl: Ovo poglavlje izvješćuje o tipičnim primjerima progonstva; puno je teoloških re-
fleksija; svaki od sedmero braće ističe nešto novo: r. 2 = vjernost i odmetništvo; r. 9 =
smrt i uskrsnuće; r. 11 = mučeništvo i nagrada; r. 14 = mučenici, progonitelji i
uskrsnuće; r. 16 sl = izabrani rod i prokleto sjeme; r. 18 = grijeh i kazna; r. 28 =
stvaranje i uskrsnuće; r. 30—38 doktrinalni zaključak. Ovaj je odlomak značajan u
postupnom objavljivanju nauke o uskrsnuću: ona se naslućuje u Iz 26,19 i Job 19,26—
27, dok se jasno izražava u Dn 11 (također u vezi s Antiohovim progonstvom) i ovdje u
r. 9.11.14.23.26.29 — v. još 2 Mak 12,38-46 i 14,46. Pod utjecajem grčke filozofije
Mudr 3,1—5 govori o besmrtnosti, a ne o uskrsnuću tijela. U sklopu židovske misli
koja čovjeka shvaća kao cjelinu, to se dvoje sjedinjuje: vjera u besmrtnost duše i u
uskrsnuće tijela.

8,23: Sveta knjiga, usp. 1 Mak 12,9.

62

9,1 sl: Muke Antiohove potanko se opisuju kao kazna Božja progonitelju, osobito za
muke sedmero braće.

10,1 sl: Ovo je središnja glava u knjizi: što pogani porušiše, Židovi grade; oskvrnut
Hram biva posvećen; dokinuti se blagdani ponovo uvode, osobito Blagdan posvećenja
Hrama.

10,9 sl: Kao što je I dio knjige opravdao postanak Blagdana posvećenja Hrama, tako
ovaj II dio opravdava postanak Dana Nikanorova u 15,36.

14,12 sl: I opet trag vjere u prekogrobni život (usp. gl. 7 bilj.) i u zagovor pokojnih
svetih za žive.

12,38 sl: Juda vjeruje u uskrsnuće (v. gl. 7 bilj.), ali i u mogućnost očišćenja od grijeha
nakon smrti, što se postiže molitvom i žrtvom preživjelih (v. r. 42 i 43). To je jedini
tekst iz SZ-a koji se može navesti za dokaz čistilišta.

15,35—36: Pobjeda Jude Makabejca nad Nikanorom slavit će se uoči dana

Mordokajeva, tj. uoči Blagdana Purima (v. Est 9,20.22).

PSALMI

Kao i drugi narodi starog Orijenta, posjedovao je Izrael istančan

smisao za pjesnički način govora, za slikovito i snažno izražavanje;
imao je bogato razvijen osjećaj za ritam, a napose za paralelizam, koji
je glavno obilježje hebrejske poezije (drugi polustih razvija, sličnim ili
suprotnim riječima ponavlja, razrađuje misao prvog polustiha).
Pjesme nalazimo gotovo u svim dijelovima SZ: one su, osobito u
Prorocima, izmiješane s prozom. Ipak izraelska religiozna lirika
nalazi svoj najjači izražaj u zbirci od 150 pjesama koje se u
hebrejskom nazivaju »himni«, pohvalnice, hvalospjevi, a u grčkom
»psalmi« (pjevanje uz pratnju glazbala sa strunom, psalterija).
Redni brojevi psalama u hebr. izvorniku nešto se razlikuju od
brojenja u starom grčkom (Septuaginta) i latinskom (Vulgata)
prijevodu, gdje se Ps 9—10 i Ps 114—115 uzimaju kao jedan psalam,
dok se Ps 116 i 147 razdvajaju u po dva psalma. Brojenje kakvo je u
Septuaginti i Vulgati postalo je tradicionalno do naših dana. U našem
prijevodu psalme brojimo prema hebrejskom, a u zagradu stavljamo
tradicionalni broj.
Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po
književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Imamo tri glavne
skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno lučiti,
te se i međusobno miješaju i jedan oblik često nestaje i prelazi u drugi
u istom psalmu.
 63

1. Himni ili hvalospjevi. U tu skupinu ubrajamo Ps 8, 19, 29, 33, 46—

48, 76, 84, 87, 93, 96-100, 103—106, 113, 114, 117, 122, 135, 136,
145—150. Sastav im je gotovo uvijek jednak. Iza poziva na hvalu
Boga slijedi glavni dio u kojem se iznose razlozi ove hvale, a to su
čudesa u prirodi, napose stvaranje, i čudesno Božje djelovanje u
povijesti spasenja. Unutar ove skupine sadržajem se izdvajaju dvije
vrste psalama: Kantici Siona (46, 48, 76, 87) i Psalmi Jahve Kralja
(47, 93, 96—98) u kojima se zapaža proročki utjecaj univerzalnosti
Jahvina kraljevstva i eshatološka usmjerenost.

2. Prozbeni psalmi ili tužbalice. To su molbe u nevolji upravljene

Jahvi. Tužbalice mogu biti općenarodne, ako nevolja pogađa sav
narod. Takvi su Ps 12, 44, 60, 74, 79, 80, 83, 85, 106, 123, 129, 137. U
teškim časovima, u ratu, porazu, za suše i nerodice, u vrijeme
različitih pošasti, za navale skakavaca i u drugim nesrećama
naređivan je post, i vjernici bi dolazili u Svetište da izmole Božju
pomoć. Ovakvi prozbeni i pokornički dani jesu okviri ovakvih
psalama. Ako nevolja pogađa pojedinca, imamo individualne,
pojedinačne tužbalice. Ovamo pripadaju Ps 3, 5—7, 13, 17, 22, 25, 26,
28, 31, 38, 42-43, 51, 54—57, 59, 63, 64, 69— 71, 77, 86, 102, 120, 130,
140—143. Obično počinju zazivanjem Boga da pritekne u pomoć.
Tada iznosi molitelj svoju nevolju pred Jahvom, i to u slikama, koje
su već poprimile ustaljeni obrazac, da se stvarno stanje molitelja-
patnika jedva može raspoznati: smrtna pogibao, bolest, neprijatelji,
krive optužbe pred sudom, progonstvo, grijesi. Molba prelazi u čvrsto
pouzdanje da će biti uslišana, a pouzdanje se oslanja na Božje
milosrđe i vjernost; molitelj se sjeća prijašnjih uslišanja, priznaje
svoje grijehe ili ističe vlastitu nedužnost. Često prozbeni psalam
postaje izričito pjesma pouzdanja (Ps 4, 11, 16, 23, 62, 121, 125, 131).

3. Psalmi — zahvalnice. Mogu biti zahvalnice naroda ili pojedinaca.

Ovamo ubrajamo Ps 18, 21, 30, 33,34, 40, 65-68, 92, 116, 118, 124,
129, 138, 144. Veoma su bliski himnima. Hebrejac za pojmove
»hvaliti« i »zahvaljivati« upotrebljava istu riječ. Iza uvodne najave
zahvale slijedi jezgra psalma u kojem se spominje primljeno
dobročinstvo. Slično prozbenim psalmima, opisuje se nevolja, navodi
se usrdna molitva za pomoć, uznosi se spasiteljski Božji zahvat. Za-
ključak je često pouka i opomena nazočnima.

U ove temeljne oblike bili su tijekom vremena unošeni novi elementi.

Proroštva susrećemo u Ps 2, 50, 75, 81, 82, 85, 95, 110. Proročkom
porukom prožeti su Kantici Siona i Psalmi Jahve Kralja. Nauka
izraelske mudrosti odražava se u poučnim psalmima (Poučni psalmi i
mudrosne pjesme). Ovamo idu npr. »alfabetski« psalmi (9, 10, 25, 34,
64

37, 111, 112, 119, 145), psalmi o Zakonu (1, 19, 119), psalmi o životu
usklađenu s voljom Božjom (14, 15, 24, 32, 52, 62, 101, 112, 127, 133).
Posebno treba spomenuti »Pjesme kralja«. To su psalmi pisani u
različitim književnim formama, sežu do kraljevskih vremena i odnose
se na izraelskoga kralja, npr.: proroštvo za kralja (2, 110), molba ili
zahvala za kralja (20, 21, 61, 72, 84), molitva za kralja (18, 28, 63,
101).
Kralj se izabranog naroda, budući da je pomazan, zove »pomazanik«
(hebr. Mašiah, Mesija). Najvećem od svih kraljeva, Davidu, Jahve je,
prema 2 Sam 7,16, obećao da će mu »prijesto (dinastija) ostati
dovijeka«! To se proroštvo vrlo često spominje u Bibliji. Oko njega se s
vremenom sve jasnije oblikovala nada u jednog Davidova potomka po
kome će Bog ispuniti svoj spasiteljski plan. Uz kralja-pomazanika
vezano je tako očekivanje Pomazanika — Mesije. Zbog toga su mnogi
kraljevski psalmi, u djelomično prerađenu obliku, postali mesijanski
psalmi. Izričito o Mesiji govore Ps 2, 45, 72, 110 (Ps 110 je u NZ od
svih psalama najčešće citiran). K tome su NZ i prvobitna Crkva cio
niz psalama, ili dijelova psalama, koji nisu izvorno mesijanska
primijenili na Krista kao Mesiju (Ps 8, 16, 22 35, 40, 41, 68, 69, 97,
102, 118, 119).
Kao što je stara tradicija pripisala Salomonu mudrosne knjige, tako je
i psalme pripisala Davidu, velikom pjesniku i organizatoru kulta u
Izraelu. Sasvim je vjerojatno da mnogi psalmi sežu do Davida. Samo
je teško u pojedinim slučajevima to dokazati. Naslovi psalama — koji
se inače ne smatraju nadahnutim biblijskim tekstom — ne pružaju
nam sigurno svjedočanstvo, jer izvorno označuju samo pripadnost ne-
koj zbirci pjesama, a ne ističu autorstvo. Brižljivom se analizom može
utvrditi povezanost pojedinog psalma s drugim spisima SZ (npr. s
Ponovljenim zakonom, s nekim proročkim ili mudrosnim spisima). To
nam može pružiti dragocjene podatke za određivanje vremena
postanka.
I Knjiga psalama ima povijest svoga razvoja. Kao živa molitva
doživjela je ona tijekom izraelske povijesti mnoga prilagođivanja
novim religioznim pogledima, preinake, nadopune i razvoj. U njihovu
nastajanju i njihova je liturgijska upotreba u Hramu igrala izvjesnu,
iako ne isključivu, ulogu. Mnogi psalmi izričito su povezani sa
službom Božjom, npr. Ps 20, 26, 27, 66, 81, 107, 116, 134, 135. Kao
pjesme koje se pjevaju u Hramu raspoznaju se Ps 48, 65, 95, 96, 118.
Psalmi 120—134 pjesme su hodočasničke: Izraelci su ih pjevali kad su
hodočastili u Svetište.
Psalmi su postali knjiga za molitvu i za pjevanje u Hramu i
sinagogama. U njima se odražava sva biblijska pobožnost. U njima se
otkriva cijeli Stari zavjet, što Izraela oduševljava za Boga Saveza,
nalazi ovdje svoj neprolazni izraz. Psalmi žive i dalje u kršćanstvu.
 65

Oni su službena knjiga molitve Crkve. Punina objave u Kristu

dopušta da se Psalmi pokazuju u novom svjetlu. Oni su zaista
kršćanska molitva ili — kako kaže Augustin — Evanđelje Isusa Kri-
sta prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu.

2,7 sl: Pomazanik temelj svoje vlasti i svoje podrijetlo otkriva formulom koja se na
istočnim dvorovima primjenjivala prigodom ustoličenja kralja. Obećanje dano Davidu
(2 Sam 7) dobiva ovdje svoj duboki smisao. Poslanica Heb 1,5, zatim kršćanska
tradicija i liturgija primjenjuju ovo mjesto na vječno rođenje Božje Riječi.

3,1: Usp. 2 Sam 15,18.

3,6: Jutarnje buđenje poseban je čas uslišanja (Ps 5,4; 17,15; 30,6; 46,6; 49,15; 57,9;
73,20; 90,14; 130,6; 143,8). Zora i svjetlo simboliziraju spas, a mrak i noć simboliziraju
kušnju i nesreću.

4,7b: Dosl. »Podigni (pogrešno: istraži, okušaj) na nas svjetlo lica svoga« česta je biblij-
ska slika. Izražava Božju blagonaklonost, dobrotu.

5,11: Osjećaj božanske pravde, s kojom je pravednik povezao svoj život i sudbinu, često
u psalmima prelazi u vapaj za Božjom osvetom protiv neprijatelja, rušitelja Božje
pravde (Ps 10,15; 31,18; 54,7; 58,7; 59,12 sl; 63,23-29; 79,12; 83,10—19; 104,35;
109,6—20; 125,5; 137,7-9; 139,19-22; 140,10—12). Objava o prekogrobnom životu i
nagradi nije još jasna. Pravda Božja mora se pokazati na ovoj zemlji. Istom kasnije
postaje Objava sve jasnija. Božja pravda nadilazi naše poimanje (Job). U Novom
zavjetu Krist će objaviti ljubav kao jedino mjerilo života; ona mora obuhvaćati i
neprijatelje (Mt 5,43—48). Kršćanin ne nosi u svom srcu mržnju, nego zaziva Božju
pravednost protiv snaga grijeha i zla koje priječe ostvarenje Božjega kraljevstva.

Ps 6 prvi je od pokorničkih crkvenih psalama (+ 32; 38; 51; 102; 130; 143).

6,2 sl: Nevolja i bolest, po ondašnjem shvaćanju, kazna je za grijeh. Ozdravljenje znači
i oproštenje krivnje.

6,6: Po nepotpunoj objavi pravednik može samo na ovom svijetu ispuniti uvjete Božjeg
Saveza hvalom, kultom i služenjem. U Šeolu je život tih, smanjen, zamire (30,10;
88,11—13; 115,17; Iz 38,18 sl; Prop 9,5). Objava postepeno otkriva nauku o
prekogrobnom životu.

8,3: Usp. Lk 19,40.

8,6: Od Boga (Elohim): Vjerojatno misli na misteriozna bića koja okružuju Božji
prijesto (Ps 29,1). Iako je čovjek jadan u sebi, ipak je stvoren na sliku Božju i kao
takav gospodar je nad prirodom. 1 Kor 15,27 i Ef 1,22 primjenjuju taj redak na Krista.

Ps 9 i 10 izvorno je jedan psalam, kako svjedoče grčka i latinska Biblija i akrostih

(označen sa strane).

Ps 11,1: Gora je mjesto utočišta (Post 19,17; Ez 7,16; Mt 24,16).

11,6: Dio, dosl. kalež (vjerojatno se misli na posudicu u kojoj su se miješale kocke)
označuje čas dobru sudbinu (Ps 16,5; 23,5), čas opet zlu (Ps 75,9; Mt 20,22; Otk 14,10).
66

11,7: Čovjek Boga ne može vidjeti (Izl 33,20; Iv 1,18). Gledati lice njegovo znači
boraviti u Božjoj blizini i, poput sluge, budno i pažljivo vrebati na njegov mig (Ps
16,11; 17,15; 24,6; 27,8; 105,4).

14: Opak način života dovodi do prezira i nijekanja Boga. Usp. Rim 1. Ps uz male
izmjene ponavlja Ps 53.

15: Svećenička pouka na vratima Svetišta. Usp. Izl 20,1.

16,5: kalež. V. 11,6 bilj.

16,8: zdesna, kao odvjetnik svomu štićeniku.

16,10: Nada u uskrsnuće. Usp. Dj 2,25—28; 13,33-37.

18: Uz male preinake nalazi se u 2 Sam 22.

18,3: U psalmima susrećemo za Boga ove nazive: Hridina (31,4; 42,10), Pećina (19,15;
28,1; 31,3; itd.). To su slike nečega pouzdanog, nepromjenljivog, čvrstog, na što se
čovjek može osloniti. Snago spasenja moga, dosl. rože spasenja moga. Rog je znak
snage i moći (75,5.6.11; 89,18 itd.). Dakle: snažni spase moj.

18,5: Vode, valovi, često simboliziraju smrtnu opasnost (Ps 32,6; 40,3; 42,8 itd.).

18,11: Kerubi, babilonski Karibu, mitološka bića, stražari su na vratima hramova i

palača. U Bibliji su simboli Božje nazočnosti, u Hramu im likovi služe za Božji prijesto
(1 Sam 4,4; 2 Sam 6,2; usp. Izl 25,18; Ez 1,5 sl).

19: Himan slavi Boga, stvoritelja neba, posebno stvoritelja sunca (na starom Orijentu
sunce je simbol pravde [Mal 3,20; Mudr 5,6]) i Zakonodavca.

19,5: usp. Rim 10,18.

Ps 20 i 21 tvore diptih: U Hramu se uz prinošenje žrtve u nazočnosti kralja i vojske

intonira molitva za uspjeh u ratu (Ps 20), a nakon rata molitva zahvalnica (Ps 21).

22: Evanđelje gleda u ovom psalmu opis duševnih i tjelesnih patnja Kristovih (Mt
27,35.39.46; Mk 15,34). Usp. Iz 52,13—53,12.

23: izljev je mirna i vedra predanja Bogu, dobrom pastiru (1—4) i gostoprimcu (5—6)
koji pripravlja mesijansku večeru. Krist se progla-šuje dobrim pastirom (Iv 10,11; Lk
15,4—7). Liturgija ga aplicira na sakramentalni život koji izvire iz krštenja i
euharistije.

24: Hodočasnici putuju na blagdan u Jeruzalem. Kao i u Ps 15, svećenik na ulazu u

Hram traži od njih moralnu besprijekornost. 7—10 slavi ulazak Jahve nad Vojskama
koji je nazočan nad Kovčegom saveza (usp. 2 Sam 6).

25: Psalam je alfabetski.

27: Sastavljen je od dva dijela, koje povezuje ista ideja: pouzdanje u Boga. Prvi dio
(1—6) po svojoj umjetničkoj snazi i po dubokoj religioznosti ide u bisere Psalterija.
 67

28: Vapaj hodočasnika za pomoć protiv neprijatelja. Iza primljene pomoći slavi
Gospodina (6—7) i dodaje molitvu za kralja i narod (8—9).

29: Oluja bjesni nad Sredozemljem i kreće prema Istoku. Stari zavjet u olujama vidi
objavu Božje moći i slave, koja obara neprijatelje, a svojima daje mir. Bog sam stoluje
na nebu, okružen anđelima (sinovi Božji). Ipak Bogu nije stalo do uništenja, već do
»slave« Božje. Vrijedno je svrnuti pažnju na arhitekturu psalma, osobito na tzv.
progresivni paralelizam (drugi polustih pobliže tumači misao prvoga).

29,6: Sirion je sidonsko ime za Libanon (Pnz 3,9), visoki planinski splet u Siriji.

30: Čovjek koji je bio teško bolestan, već gotovo u Podzemlju (Šeolu; tj. umro, r. 4),
zahvaljuje za ozdravljenje i pripovijeda kako je dobar Jahve. Tipičan psalam-
zahvalnica.

30,10: Krv je prema bliblijskom shvaćanju sijelo života (Post 9,6; Lev 1,5; Ps 72,14
itd.).

31: Pošto su mu uslišane molitve, dolazi vjernik u Hram gdje zahvalu prepleće svojim
nekadašnjim molitvama i pouzdanjem.

31,6 izgovorio je Isus na križu (Lk 23,46).

32: Drugi pokornički psalam, veoma drag sv. Augustinu, izražava radost i mir savjesti
što ga osjeća onaj komu je, nakon priznanja, oprošten grijeh.

34: Alfabetski psalam mudrosne literature: Nakon zahvalne molitve vjernika slijedi
(12—23) pouka učitelja mudrosti. Svoje »sinove« = učenike, djecu.

35,27: zanimljiv motiv kojim molitelj Boga »potiče« na uslišenje.

36,7: Božji vrhunci jesu najviši vrhunci. Usp. Ps 68,16; 80,11.

36,10: život znači mir, blagostanje, sreću. Izvor života u psalmima znači mudrost
(13,14; 16,22; 18,4) i strah Božji (14,27).

37: Alfabetski, mudrosni psalam, »ogledalo Providnosti« (Tertulijan). Prividna sreća

bezbožnika ne smije vjernika uskolebati, jer za njih nema sretne budućnosti.

38: Vapaj teško pritisnutog vjernika, koji priznaje svoje grijehe (pokornički psalam).
Mnogi dijelovi podsjećaju na Joba i Iz 53.

40: Zahvalna molitva (1—12) duboke nutarnje spoznaje da poslušnost Božjoj volji više
vrijedi nego žrtve (usp. Heb 10,5—7). Redak 14—18 tjeskobna je prošnja koja postaje
Ps 70.

41: Bolestan (»smrti predan«) čovjek gleda kako njegovi neprijatelji očekuju njegovu
smrt, a i prijatelji ga ostavljaju. Jedino mu je utočište milosrdni Bog.

41,14: Doksologija kojom se završava prva knjiga Psalama.

Ps 42. i 43. sačinjavali su prvotno jedan psalam; na to upućuje ponavljanje istog

refrena. Pobožni Izraelac živi na izvorima Jordana, poganska okolina izruguje se
68

njegovu vjerskom uvjerenju. On ipak u srcu ima samo jednu želju, a to je: domovina,
Hram kao hodočasničko mjesto, blizina Božja.

42,7: Brdo Misar, danas Zaorah, nalazi se nedaleko od izvora Jordana.

44: Tužbalica naroda prigodom teške nacionalne nesreće i poniženja. Kao i Ps 74, 79,
80, može se odnositi na razorenje Jeruzalema (god. 587). Reci 18—23, prema mišljenju
nekih, dodani su za makabejskih vremena (oko 175 pr. Kr.).

45: Ovaj je psalam vjerojatno svadbena pjesma posvećena nekom od izraelskih

kraljeva. Već je izraelska predaja tumačila ženidbenu vezu kao sliku veze između
Boga, odnosno Mesije, s izabranim narodom (Ez 16,8—13; Iz 62,5; Pj 3,11 sl).
Poslanica Hebrejima (1,8—9) primjenjuje na Krista pohvale upravljene ovdje kralju.
Pjesnik najprije upravlja riječ kralju Mesiji (3—10), a zatim kraljici (11—17).

45,7: Ime »bog« u Bibliji pridaje se anđelima (Ps 8,6), vladarima i sucima (Ps 58,2),
Mojsiju (Izl 4,16; 7,1), pojavi Samuela (1 Sam 28,13), kući Davidovoj (Zah 12,8), Mesiji
(Iz 93).

45,9: Smirna je mirisna smola što kaplje iz nekog drveta u Arabiji. Aloja je mirisavo
drvo iz Indije (Pj 4,14; Iv 19,39). Kasija je mirisava korica.

45,10: Zlato ofirsko (južna Arabija) smatra se najdragocjenijim (usp Iz 22,13; Job
28,16).

45,13: Tir, najbogatiji grad istočnog Sredozemlja, predstavnik je pogana i njihovih

vladara. Sve bogatstvo svijeta slijeva se u Izrael, sve za ures i nakit zaručnice. To je
obećanje mesijanskim vremenima.

46: Kantik Siona. Božja nazočnost štiti sveti grad. Simbolične vode, naklonost Božja,
čisti ga i čini plodnim, novim Edenom.

46,4: slika je kaosa; prema mišljenju tadašnjeg svijeta, zemlja počiva na stupovima,
nad bezdanom (Ps 24,2). Ako stupovi popuste, voda nadire i prekrije bregove. — Jahve
nad Vojskama (Jahve Sebaot): Bog svemirskih konstelacija, Bog anđeoskih četa, Bog
izraelskih četa.

47: Eshatološka vizija. Univerzalnost Božjeg kraljevstva: Savez s Abrahamom

proširen je na cijelo čovječanstvo. Svi su narodi pridruženi izabranom narodu. Jahve
je jedini kralj svijeta. Kralj Izraelov ulazi uz obredno klicanje sviju naroda u Hram.
Prvi je od »Psalama kraljevstva«.

48: Jeruzalem i brdo Sion izbavljeni su iz velike pogibli. Neprijateljske su snage

slomljene. Slijedi svečana procesija, u kojoj sudjeluju i ostali stanovnici zemlje.

48,3: U babilonskim i feničkim pjesmama slave se visoke planine sjevera kao brdo
»bogova« (usp. Iz 14,13; Ez 28,6.15 itd.). Pravi, krajnji sjever, »brdo bogova«, jest Sion,
na kojem boravi pravi, živi Bog.

48,8: Brodovi Taršiša čvrsti su brodovi za daleka putovanja. Ipak ni oni ne mogu
odoljeti snažnu vjetru. Takav je bio poraz neprijatelja.

49: Rješava zagonetku života na način starozavjetnog Mudraca.

 69

50: Duboko religiozan i snažan pjesnik obara se na čisto vanjsko štovanje Boga, koje je
uzrokom zanemarivanja ćudorednih zahtjeva religije, svetosti života. (Usp Iz 1,10—
20; Jr 7,21—23; Am 5,21—27; Mih 6,1—8.) Ovu proročku poruku dovest će Krist do
zadnjih konsekvencija (Iv 4,23). Poniznost, iskrenost, općeljudsko osjećanje i svakome
tako blizak osjećaj boli i kajanja, usvojili su ovaj psalam kao veoma prikladan izraz za
sva vremena. Izraelska tradicija pripisuje ga Davidu (2 Sam 11,12).

50,7: Svaki se čovjek rađa nečist (Job 14,4), i zato je sklon grijehu (Post 8,11). I Bog
mora to jadnom grešniku uzeti kao olakotnu okolnost. Na ovaj se redak idejno
nastavlja Rim 5,12—21.

51,9: Izop je biljka koja služi za očišćenje (Lev 14,4; Br 19,18).

51,12: Oproštenje grijeha smatra se božanskim činom. Zato i psalmist upotrebljava

glagol stvoriti: on označuje radnju koju isključivo izvršuje Bog.

51,16: Krv prolivena: time se više aludira na preranu smrt kao na kaznu za grijeh
nego na umorstvo.

51,20 sl: Dva posljednja stiha dodana su poslije izgnanstva.

52,2: Usp. 2 Sam 22,9.

53: Recenzija elohističke tradicije Ps 14 sa završnom molbom za tešku povijesnu

situaciju.

54: Tradicija i ovaj psalam nepoznatog prognanika povezuje sa 2 Sam 23,19.

55,16: Nagla i prerana smrt smatrala se kaznom kojom se kažnjava bezbožnik (Ps
73,19; 102,25; Iz 38,10; Jr 17,11; Job 15,32).

56: Usp. 1 Sam 21,11 sl.

57: Slikama iz rata i lova opisuje psalmist svoje neprijatelje. Reci 8—12 (Ps 108,2—6)
svečana su zahvala za spasenje.

57,1: Usp. 1 Sam 24,4 sl.

58: U duhu starih proročkih poruka naviješta nepravednim sucima čas božanske
pravde.

58,2: moćni, dosl. bogovi, usp. Ps 45,7.

59,17: jutrom. Molitelj je vjerojatno nepravedno osuđen (r. 4,8,13). Jutrom se sudilo.
Nevoljnik očekuje zato jutrom Božju pomoć.

60: Reci 3—7 tužaljka su naroda u teškoj ratnoj nevolji. Reci 8—14 (= Ps 108,7—14)
pjesnički iznose obećanja Božja: Bog će Palestini pripojiti susjedne zemlje.

60,10: Sud iz kojega se umivam znači: služit će mi. Moab leži uz Mrtvo more. Baciti
obuću bijaše znak preuzimanja vlasti (Pnz 25,9; Rut 4,7).

61: Plač zatočenog levita koji je daleko od Siona (2—5). Njemu je Bog nada i obrana.
Zatim slijedi molitva za kralja (6—8).
70

65: I za obilne kiše i plodne godine narod zahvaljuje Stvoritelju prirode. 10—14:
pjesnički opis proljeća u Judeji.

66: Liturgijska zahvala za zajednicu. Stilom i sadržajem podsjeća na drugi dio Iz.
Prijelaz preko Crvenog mora i preko Jordana (r. 6.) često su spojeni (Ps 74,13—15;
114).

68: Himan zahvale evocira velika razdoblja povijesti Božjeg naroda u trijumfalnom
prolazu Jahve: izlazak iz Egipta, putovanje kroz pustinju, pobjede u sudačko vrijeme
(Debora, Gideon, r. 12—15), ustoličenje na Sionu (David, Salomon), povijest Ilije i
Elizeja, tragična sudbina obitelji Ahabove, svečana proslava Pashe u vrijeme kralja
Ezekije (25—28), i na kraju otvara pogled na univerzalnost spasenja.

68,15 Salmon, strmi bregovi Araunitide.

69: Psalam je vjerojatno sastavljen od dvije zasebne pjesme, U prvom dijelu (1—30)
psalmist snažnim slikama opisuje svoje patnje koje trpi od nepravednih upravitelja.
Mržnja na neprijatelja i revnost za slavu Božju prepleću se u duhu starozavjetnih
tužbalica. Drugi dio (31—37) zahvala je i nada. Iv 15,25; 2,17; Rim 15,3; Mt 27,34.48
primjenjuju ovaj psalam na Krista.

70: Uz neznatne preinake elohistička tradicija Ps 40.

72: Prikazuje idealnu sliku kralja, koji vlada vječnim kraljevstvom, koji ne poznaje
granicu u pravdi i dobru. Posvećen je Salomonu, pravednom i mirotvornom kralju,
bogatom i slavnom, koji je idealan lik budućega Mesije. Židovska i kršćanska tradicija
gledaju u njemu lik Mesije, kako su ga prorekli Iz 9,5; 11,1—15; Zah 9,9 sl.

72,18—21: Doksologija i završetak druge knjige psalama.

74: Izvorno opisuje opustošenje Hrama za kralja Nabukodonozora god. 587. Proročki je
glas tada zašutio (9). Židovska tradicija vidi u bezumniku (22) Antioha Epifana,
»ludoga kralja«, koji je spalio hramska vrata i obeščastio Svetište (1 Mak 4,38; 2 Mak
1,8).

75: objavljuje sud nad bezbožnicima (3—6) koji će biti univerzalan (7—9), a
pravednicima će donijeti radost i kliktanje (10—11).

75,7: Četiri strane svijeta: pustinja je jug, bregovi (Libanon) sjever.

76: Eshatološki himan. Kao i Ps 46 i 48, polazi od poraza Sanheribova god. 701. (2 Kr
19,35), što postaje simbol spasenja za sve potlačene (10). Salem (3), pokraćeno ime za
Jeruzalem.

77: Psalmist se u doba teške kušnje za babilonskog sužanjstva sjeća Jahvina

dobročinstva prema svome narodu, čudesa ostvarenih u Izlasku (17—20), i to mu
ulijeva nadu da će Bog i dalje biti uza svoj narod.

78: Razmatranje nad poviješću izraelskog naroda od izlaska iz Egipta do Davida. Uza
sva velika čudesa narod je bio nevjeran svome Bogu, posebno Efrajim, i zato je Bog
zabacio Efrajima i Šilo, njegovo svetište, a izabrao je Davida i Sion. Psalmist svoju
nauku iznosi u poslovicama. Iz ovog razmatranja izvodi moralno-religioznu pouku za
 71

sadašnjost i budućnost, da ne bi narod ponovo upadao u grijehe otaca, da ga ne bi

stigla ista kazna.

79: Jeruzalem su razorili Babilonci 587.

80: Tuguje nad katastrofom Sjevernog kraljevstva (2—3), koje su (722) opustošili
Asirci, i nad katastrofom Jude g. 587.

81: Blagdanski psalam. Tradicija ga povezuje uz Blagdan sjenica. Bio je to najveći

blagdan, spomen na boravak u pustinji i na primanje Zakona na Sinaju. Slavio se u
sedmom mjesecu (jesen) uoči uštapa i trajao je osam dana. To je bio i mjesec početka
građanske godine. Sada je to kod Židova psalam za Novu godinu.

82: U eshatološkoj perspektivi psalmist proročkim stilom upravlja riječ nepravednim

sucima (= »bogovi«, Božji zastupnici) i upravljačima.

82,6: Nalazimo u Iv 10,34—36 u drugom kontekstu.

83: Prijetnje protiv deset tradicionalno neprijateljski raspoloženih susjednih naroda.

83,10—12: Oreb, Zeb, Zebee i Salmana, midjanski knezovi koje je potukao Gideon
(Suci 7,25; 8,10—21). Sisera je vojvoda kanaanskoga kralja Jabina (Suci 4,2; 5,20—
26).

84: Silna čežnja za Hramom olakšava teškoće putovanja. Ide među »psalme Siona«,
koji slave Gospodina, što stoluje na Sionu, izvoru sreće i milosti za hodočasnike (6—9)
i za službenike hrama (5.11).

85: Psalmist podsjeća na mesijanski mir koji su proroci Izaija i Zaharija prorekli, i
tako povratnicima koji se vraćaju u domovinu iza Kirova edikta god. 538 pr. Kr.
ulijeva svetu nadu. Slava Božja (10) vratit će se u porušeni Hram i Sveti grad koji
bijaše ostavila (Ez).

87: Proročka vizija: Sion, grad Božji, postat će duhovna majka i duhovna prijestolnica
sviju naroda. Egipćani (= Rahab), Etiopljani, Siro-Palestinci, Mezopotamci postat će
građani Siona. To je volja Božja (4—5). Već Izaija govori o Sionu kao plodnoj zaručnici
Gospodnjoj (62,5 sl), koja je slika Crkve (Ef 5).

89: Kraljevstvo je najdublje poniženo. Ččini se da je Bog svoju ruku digao od njega i
zaboravio na obećanja koja je dao. Slavi Stvoritelja (6—19), govori o Mesiji (20—38),
tuguje nad nacionalnim porazom (39—46) i završava molitvom pouzdanja u Boga
(47—52).

89,11: Rahab je mitološka neman, koja simbolizira vodeni kaos (Job 7,12), katkad
oznaka za Egipat.

89,53: Doksologijom se završava treća knjiga psalama.

90: Ovo je najuzvišenija elegija o prolaznosti ljudskoga života i jedan od najljepših

psalama.

95,8: Usp. Izl 17,1-7; Br 20,2—13.

95,10: Usp. Br 14,22—35.

72

100: Ovaj su psalam naizmjence pjevali različiti korovi za svečanog ulaska u Hram.

102: Pokornički psalam. U njemu se prepleće individualna tužbalica s općenarodnom

(v. Uvod u psalme). Spada među remek-djela poezije i vjere u Psalteriju.

103: Svojom tematikom pripravlja i podsjeća na tematiku NZ, osobito 1 Iv 4,8.

104: Nadahnut je Post 1.

104,35: Aleluja (izv. Halelujah) znači: Hvalite Jahvu.

105: Psalam je zahvalni himan za obećanja dana patrijarsima o Obećanoj zemlji i

ispunjenje toga u Izlasku 8—15: povijest patrijarha (Post 12,10—20; 15; 20; 26.1—11);
16—23: Josipova (Post 37—47); 24—27: Mojsijeva (Izl 1—4); 28.36: egipatskih zala (Izl
7—12); 28—36: hodanja pustinjom (Izl 13—17); 44 sl: ulaska u Kanaan (Jš 1—8).

106: Nastavlja i popunjuje povijest svoga naroda iz Ps 105: ističe nezahvalnost naroda
prema Bogu Saveza. To je narodno priznavanje grijeha počinjenih, optužbe pred
Bogom, iz koje se rađa pouzdana molitva da Bog i dalje prati svoj narod (usp. Dn 9).
Doksologijom r. 48 završava se četvrta knjiga Psalama.

107: Zahvalna pjesma spašenih u pogiblima u pustinji (4—9), zatočenih (10—16),

bolesnih (17— 22), u pogiblima na moru (23—32).

108: Uz neznatne je izmjene sastavljen od Ps 57,8-12 i Ps 60,7—14.

109: Nepravedno optužen i oklevetan zaziva Božju osvetu. U pretjeranu istočnjačkom

stilu gomila proklinjanja, vjerojatno 6—15 izražavaju tužbu tužitelja. Za
razumijevanje teških i smionih izraza potrebno je znati: 1. SZ još nije postigao visinu
novozavjetne objave zapovijedi ljubavi; u njemu vlada zakon »oko za oko«; 2. izrazi su
izrečeni istočnjačkim jezikom, i ne smiju se uzimati zapadnjački; 3. pjesnik još ne
poznaje prekogrobnu Božju plaću za ljudska djela; stoga se sve odvija na ovom svijetu.

110: Univerzalno kraljevsko dostojanstvo i vječno svećenstvo jesu prerogativi Mesije.

NZ vrlo često ovaj psalam primjenjuje na Krista: Mt 22,41—44; Mk 16,19; Dj 5,31;
7,55 sl; Rim 8,34; Ef 1,20; Heb 1,13; 5,10; 6,20; 7,11—28; 10,12 sl; 1 Kor 15,25; Otk
19,11.16.

110,3: Prema LXX i Vg prijevod bi glasio: »U tebe je vlast od dana tvog rođenja, u
svetom te sjaju rodih kao rosu prije Danice.« Smisao se izvornika, koji donosi naš
prijevod, bolje uklapa u kontekst.

111: Psalam je alfabetski, pa mu rečenice nisu suvislo povezane.

113—118: sačinjavaju Halel, pjesme hvale i pjevaju se o blagdanima i za pashalne

gozbe (usp. Mt 26,30 par).

114: Nedostiživom ljepotom slavi prijelaz preko Crvenog mora (Izl 14,15—31) i preko
Jordana (Jš 3—4). U grčkom i latinskom prijevodu ovaj je psalam spojen sa slijedećim.

115: Liturgija sastavljena od molitve zajednice, svećeničkog nagovora i blagoslova.

Bitni je sadržaj nemoć i ništetnost mrtvih idola u usporedbi sa živim Bogom.
 73

116: Psalam blagdana zahvale za razna uslišenja. Psalam je jedan. Misli nisu strogo
povezane. U latinskom i grčkom prijevodu retkom 10 počinje se drugi (115) psalam.
Obred zahvale (4) sačuvan je u liturgiji židovskoj i kršćanskoj (usp. 1 Kor 10,16).

118: Psalam se pjeva u korovima kod svečanog ulaska u Hram. Pojedinci ili cijele
zajednice izrazuju zahvalu: drugi polustih redaka.

118,22: Usp. Mt 21,42; Dj 4,11; 1 Pt 2,7.

118,26a: Usp. Mt 21,9; 23,39.

119: Najduži psalam. Svakih osam redaka započinje se jednim slovom hebrejskog
alfabeta. Svaki redak, izuzev 122, sadržava jedan termin koji izražava Zakon. Ovo je
najkarakterističniji spomenik izraelske pobožnosti prema Božjem Zakonu.

120—134: Zovu se hodočasnički psalmi; pjevali su ih hodočasnici na putu u Jeruzalem.

Usp. 84,6.

120: Pravednik se, progonjen, osjeća tako osamljen kao da boravi na krajnjem sjeveru
(Mešek, područje na Kavkazu, gdje će vladati Gog: Ez 38,2) ili u pustinji Sirsko-
arapskoj (Kedar), među barbarskim narodima.

123: Možda je molitva zajednice koju, pošto se vratila iz sužanjstva, ismjehuju i

preziru pogani.

126: Izražava radost prvih povratnika iz sužanjstva nakon Kirova edikta. Slika je
mesijanskih dana, kad će i Negeb (= južna pustinja) postati plodan. Ipak radost nije
potpuna. Zato se i završava molbom za raspršene.

129: Slikovito opisuje mnogobrojna iskušenja svoga naroda za Izlaska iz Egipta,

boravka u pustinji i ulaska u Obećanu zemlju, ali i kazne neprijatelja Božjeg naroda.

130: Najpoznatiji pokornički psalam. Pjesnik gleda bezdan svojih opačina, bijedu
grijeha. Vizija zla u njemu se pretvara u poniznu molitvu, punu pouzdanja u Boga
Spasitelja.

131: Duša djeteta ne poznaje ambicija niti nemira na krilu majke. Takav mir i spokoj
uživa Izrael na krilu Božjem. Usp. Iz 30,15.

132: Liturgijska pjesma; u prvom dijelu izmjeničnim korovima upravlja se molitva za

kralja iz kuće Davidove i za njegov narod; od r. 11 iznose se Božja obećanja dana
Davidu i njegovu potomku. Psalam je mesijanski, posebno r. 17—18.

133: Dvjema jasnim slikama: mirisavo ulje za posvete velikog svećenika, i svježina
rose koja pada na Hermonu i osvježuje Sion, opisuje zajedništvo svećenika i levita u
Hramu i u Svetom gradu.

134: Posljednja »hodočasnička pjesma«. Hodočasnički zbor poziva svećenike da ne

prestaju ni noću slaviti Boga, svećenički kor blagoslovom se oprašta od hodočasnika.

135,15—20 isti je kao Ps 115,4—11.

137: Remek-djelo biblijske lirike. Duboko osjećajna pjesma težnje vjernog Izraelca za
domovinom; evocira grozotu opustošenja Jeruzalema god. 587.
74

139: Nedostiživim pjesničkim slikama hvali Božje sveznanje i njegovu posvudašnjost i

stvoriteljsku mudrost. Od r. 19 brani se protiv klevetnika, koji mu predbacuju i
idolopoklonstvo.

143,6—7 = 18,15—17.

146: Otvara treći Halel (mali Halel = 113—118, veliki = Ps 138): Ps 146—150, koji
Židovi mole kao jutarnju molitvu.

147,15: Riječ je prikazana kao glasnik, personicifirana. Usp. Ps 107,20; Iz 55,11; Iv

1,14; osobito 2 Sol 3,1. Psalam je u izvorniku po obliku i sadržaju jedan: grčki i
latinski prijevodi dijele ga (od r. 12) na dva psalma.

149: Pobjednička pjesma iz vremena Nehemijine obnove.

150: Završava se doksologija pete knjige Psalama (usp. Ps 41,14; 72,18-20; 89,52;
106,48), ali, prema ostalima proširena i snažna — dostojan završetak cijelog
Psalterija: sva živa bića uz skladnu pratnju svih instrumenata neka hvale Jahvu.

MUDROSNE KNJIGE

U tzv. mudrosnu književnost SZ ubrajaju se: Job, Mudre izreke,

Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga
Sirahova. Kako je ime Mojsijevo povezano uz Petoknjižje i Davidovo
uz Psalterij, tako je i ime Salomonovo povezano uz mudrosnu
književnost. Salomon je utemeljio pisarsku školu u Jeruzalemu,
promicao je i njegovao mudrosnu književnost, i sam je bio cijenjen
kao najveći mudrac svoga vremena.
Mudrosna književnost nije nešto specifično izraelsko. Postojala je
davno prije pojave Izraela. Bila je razvijena u Egiptu na dvoru
faraonovu, u Mezopotamiji, na cijelom plodnom srpu. Poznati su bili
mudraci kanaanski, edomski i arapski. I najljepša je pohvala za
Salomona to da njegova mudrost nadvisuje svu mudrost sinova
Istoka i Egipta (usp. 1 Kr 5,11).
Mudrosna književnost razvijala se na kraljevskim dvorovima: ta je
»mudrost« bila povlasticom obrazovanih ljudi, vodećih krugova i
upravljača zemlje. Do nje se ne dolazi filozofskom refleksijom, već se
ona temelji na tradiciji i vlastitom životnom iskustvu, i ta se stečena
životna mudrost predaje drugima redovito u sažetim mudrim
izrekama (mašal) koje sadržavaju pravilo života i pokazuju put k
uspjehu i istinskoj životnoj sreći. Životna istina izrečena sažeto,
konkretno, jednostavno, a ipak životno snažno, često hiperbolično
izražava dublje, stvarnije, osobnije čovjekov odnos prema životu i
svijetu.
Izraelska mudrosna književnost u početku se razvijala na
kraljevskim dvorovima i u sličnim prilikama. Ona se bavi sudbinom
 75

pojedinca, želi ga poučiti i uvesti u pravu životnu mudrost, koja

jedina omogućuje uspjeh i životnu radost. U starijim mudrosnim
tekstovima ne nailazimo na velike religiozne teme SZ kao što su
obećanje, izbor, Savez, Zakon, spasenje, kojima su prožeta povijesna i
proročka djela. Mudrac prije svega gleda na životne okolnosti
pojedinca u sadašnjem vremenu, i ne zanima ga toliko ni religiozna
prošlost njegova naroda, ni Hram, ni svećenstvo, ni kult. Ipak je i ova
životna mudrost u najdubljoj dubini prožeta vjerom u Jahvu. Ona se
razlikuje od mudrosti susjednih poganskih naroda po tome što je ona
bitno religiozna, monoteistička, ćudoredna. I to se sve očitije vidi u
novijim djelima mudrosne literature. Suprotnost: mudrost — ludost
postaje pravednost — bezbožnost. Mudrost je isto što i Zakon; mudar
je onaj koji živi po Zakonu i Boga časti dužnim bogoslužjem. Sva
ljudska mudrost dolazi od Boga, ona je Božji dar. Sama božanska
mudrost čovjeku je nedokučiva, od vječnosti je kod Boga, sudjeluje u
stvaranju, izlazi iz usta Svevišnjeg i poslana je Izraelu, slika je Božje
slave (Sir 24).

JOB

Knjiga o Jobu bez sumnje je jedno od najljepših i najpotresnijih djela

ne samo u biblijskoj nego i u svjetskoj literaturi (E. Dhorme).
Uspoređuju ga s Božanstvenom komedijom, Parsifalom i Faustom: u
toj tetralogiji po starini i sadržaju Knjiga o Jobu zauzima prvo mjesto
(A. Sović). Sam Goethe piše da se inspirirao Jobom, osobito za svoj
Prolog u nebesima na početku Fausta.
Problem pravednika koji trpi susreće se i u izvanbiblijskim
istočnjačkim književnostima. Poznajemo dva akadska »Joba« i jednog
sumerskoga (2. tisućljeće pr. Kr.), a tako i dijalog što ga neki
egipatski patnik vodi sa svojom dušom. U grčkoj literaturi nalazimo
slične motive o Prometeju, Edipu i Heraklu. Sve to dokazuje da je
posrijedi općeljudski problem.
Kratki uvod u prozi (1—2) prikazuje Joba kao čovjeka pobožna,
pravedna, bogata i sretna. Satan pred Bogom tvrdi da je Job
pravedan zato što mu to jamči zemaljsku sreću. Bog dopušta Satanu
da na Joba svali različite nevolje. I Job bude lišen velikog bogatstva i
djece, bude pogođen teškom bolešću; vlastita ga žena prezre, te bude
izbačen iz kuće. Dolaze tri prijatelja da ga tješe.
Slijedi glavni dio knjige, dijalog između Joba i njegova tri prijatelja.
Prijatelji zastupaju tradicionalnu tezu: Trpljenje je kazna za grijeh.
Job trpi, dakle je grešnik. Job se brani, izjavljuje svoju nedužnost i
poziva se na pravednog Boga. Ovaj dio završava se himnom mudrosti
76

u gl. 28, Jobovom tužbom nad izgubljenom srećom, gl. 29—30, i

zakletvom da je nedužan, gl. 31.
Nenadano se pojavljuje, a tako i nestaje, nova osoba, Elihu. I on u
svoja četiri govora u gl. 32—37 zastupa tradicionalnu tezu o nagradi,
ali unosi nešto novo: bol može biti sredstvo pročišćenja i škola
poniznosti. Konačno se pojavljuje sam Bog, na koga se Job pozvao.
On pokazuje svoju nedokučivu mudrost i svemoć, koja se otkriva u
djelima stvaranja. Tako neizravno odgovara na Jobov problem: Ako
je tako malen da ne može shvatiti tajne prirode, kako može i misliti
da će riješiti problem trpljenja, koji je kudikamo teži. Job priznaje da
se čovjek ne može s Bogom parbiti, već se mora podložiti njegovoj
mudrosti i providnosti (38,1-42,6).
U epilogu (42,7—17) Bog vraća Jobu prijašnju sreću, i to povećanu,
jer se Job odrekao vlastite pravednosti i postao pred Bogom
»siromah«.
Starozavjetna nauka o naplaćivanju za dobra, odn. zla djela nije
prelazila granica ovozemaljskoga života. Prekogrobni je život za
Izraelca bio boravak u Šeolu (Podzemlju), gdje nema ni radosti, ni
spoznaje, ni djelovanja, ni nade. Onamo se nije mogla smjestiti
nikakva nagrada za dobra djela u ovom životu. Ali iskustvo pokazuje
kako u ovom životu plaća nije adekvatna: često pravednici mnogo
trpe, a zli uživaju. Rješenje se toga problema isprva tražilo u
kolektivnoj odgovornosti: pravednik trpi zbog nepravednika. Semit je
imao mnogo jače nego zapadnjak razvijen osjećaj za zajednicu:
obitelj, klan, pleme, narod.
Proroci, međutim, ističu individualnu odgovornost: svatko će biti
nagrađen ili kažnjen za svoje čine (v. osobito Ez 14 i 18). Tako se
problem trpljenja nametnuo u svoj svojoj oštrini i mučnosti. Na nj
pokušava odgovoriti Knjiga o Jobu.
Rješenje što ga daje Knjiga o Jobu bilo je za onaj stupanj objave
dovoljno, ali nije konačno. NZ taj će problem konačno riješiti ne
filozofski nego egzistencijalno: »mudrošću križa«, tj. njegovom
otkupitelj skom moću i prekogrobnom plaćom koja se bitno temelji
na Kristovu uskrsnuću (usp. osobito 1 Kor).
Job je, literarno, jedan od najljepših dragulja Biblije. Najuzbudljivija
su svakako poglavlja 29—31 u kojima Job izlijeva svu gorčinu
ojađene duše. Divni su opisi: zemlje (38,4—7), mora (8—11), zore
(12—15), Seola (16—18), svjetla i tame (19—21), snijega, kiše i leda
(22-30), zvijezda (31-33), oluje (34—48) itd.
Junak knjige nije izmišljeno lice. Vjerojatno je živio u vrijeme
patrijarha. Tradicija je njegovu dramu, iskitivši neke pojedinosti,
usmenim ili pismenim putem prenosila s pokoljenja na pokoljenje.
Pisac knjige živio je negdje u V st. pr. Kr. On je Izraelac: dobro
poznaje problematiku izraelskih mudraca. Dobar je psiholog: zna u
 77

malo riječi zorno ocrtati i najdublje psihičke borbe i sukobe. Dobro

poznaje i prirodne znanosti svoga vremena. Poslužio se tradicijom o
Jobu, pravednom poganinu (Us se nalazi u Edomu ili u Arabiji), da
bi rješenje problema što šire postavio.
Knjiga ima svoj dugi povijesni razvoj. Vjerojatno je kasnije umetnut
Himan mudrosti, gl. 28, i Elihuov govor, gl. 32—37, koji se stilom,
rječnikom i slijedom misli razlikuje od ostalog dijela knjige.
Tekst Knjige o Jobu došao je do nas prilično oštećen: bio je književno
i idejno težak pa se prepisivanjem iskvario. Stoga je često vrlo teško
shvatiti ga jednosmisleno. Naš se prijevod nastoji što tješnje
priljubiti uz kritično izdanje izvornika. Gdje su bile nužne korekture
teško ili nikako razumljiva teksta, slijedili smo uglavnom Jeruza-
lemsku Bibliju, napose onda kad se njezini ispravci temelje na
Septuaginti. Ovdje-ondje poslužio nam je i rukopisni prijevod Silvija
Grubišića.
Karakteristično je za hebrejsku poeziju da lako prelazi iz dijaloga u
monolog, iz monologa u solilokvij; iz jednine u množinu, iz jednog
lica u drugo. Tu smo karakteristiku nastojali zadržati i u prijevodu,
gdje god to nije bilo nauštrb jasnoći i smislu.

1,1: Us leži jugoistočno od Palestine, u području Edoma: Post 36,28; Tuž 4,21.

1,2: Brojna obitelj poseban je znak blagoslova. Pučkom je pripovijedanju svojstvena

upotreba brojeva: 7 za dragocjenije, 3 za manje dragocjeno (usp. 2 Kr 11,3).

1,3: među svim istočnjacima. Dosl. među svim sinovima Istoka. To su arapska i
aramejska plemena istočno od Mrtvog mora i Jordana (usp. Suci 6,3; 8,10; Jr 49,28).

1,5: Job je svećenik svoje velike obitelji. — Blagosloviti, eufemistički izraz uza sveto
ime Jahve za prokleti.

1,6: Sinovi Božji jesu Božji dvorjanici, anđeli (38,7; Post 6,1-4; Ps 29,1; 89,7). Satan
znači tužilac, protivnik. Označuje biće zlo u sebi (Zah 3,1—2), vlastito ime (1 Ljet
21,1), zle sile (Lk 10,18). U Otk 12,9; 20,2 sinonim je za zmaja, zmiju, đavla (usp. Post
3,1). Pojavljuje se kao protivnik čovjeka, ali nije neovisno biće: samo uz Božje
dopuštenje može utjecati na čovječju sudbinu.

1,8: Moj sluga, bibl. = Božji miljenik (usp. Pnz 34,5; Jš 1,1 itd.).

1,15: Sabejci, južnoarapsko nomadsko pleme.

1,16: Oganj Božji, grom (2 Kr 1,10—12).

1,17: Kaldejci, aramejsko pleme. Takav napadaj svojstven je nomadima.

2,4: Koža za kožu, pučki izraz, vjerojatno znači: trgovac kožama sve daje samo da svoju
kožu spasi; i Job ostaje pravedan samo da spasi svoj goli život.

2,11: Imena upućuju na Edom i arapsko područje. Edom i »Istok« za Izraelca su

domovina mudrosti (usp. 1 Kr 5,10—11; 10,1—3; Izr 30,1).
78

3,1 sl: »Pjesma nad pjesmama pesimizma«. Job pravedan, pa trpi. »Svetac, pa osuđen«
—zvučilo bi to u kršćanskom jeziku. Ne ruši li se time vjera u pravednog Boga?

3,3—12: Usp. Jr 20,14—18.

3,8: Levijatan je mitološko biće početnog kaosa. Pučka se mašta boji da se on ne bi pro-
budio i red u svijetu pretvorio opet u početni kaos. Vjeruje se da spava u moru, u vodi;
zato označuje i krokodila (40,25).

4,19: Čovječje tijelo kuća je od blata (Post 3,19).

5,1: Sveci su anđeli, posrednici i zagovornici ljudi (33,23—25).

5,4: Vrata gradska jesu mjesto suđenja.

5,17: Svesilni, Šadaj, ime je Božje u doba patrijarha (usp. Post 17,1).

5,19: Šest-sedam, semitski izraz, označuje sve. Usp. Izr 6,16 sl; 30,15 sl.

5,23: Kamenje smeta seljaku; čini zemlju neplodnom.

6,1 sl: Gl. 6. i 7. naglašuje da Jobova tužba dolazi od gorčine boli (6,2—4); napada
bezosjećajnost prijatelja koji mu još povećavaju bol; tuži se Bogu zašto ga bije: sve kad
bi i bio grešnik, čovjek je jadno biće, ne bi trebalo da ga Bog kažnjava.

6,10 Sveti je Jahve: usp. Iz 6,3; Hab 3,3.

6,19: Tema je oaza i važno stjecište karavana u sjeverozapadnoj Arabiji; usp. 1,15.

7,9: Šeol je mjesto kamo silaze svi ljudi poslije smrti. Odatle nema povratka: 10,21;
14,7— 22; 16,22.

7,17: Usp. Ps 8,5 sl. Ovdje ironično.

8,10: Srce je u semitskom poimanju organ intelektualne spoznaje: pamćenje, razum,

razbor.

9,6: Po tadašnjoj slici svijeta zemlja počiva na stupovima. Bog ih potresa, i nastaju
potresi; 38,6; Ps 75,4; 104,5.

9,13: Rahab je ime za prvotni kaos (v. 3,8) koji je Bog Stvoritelj svladao: 26,12. To je,
nadalje, pjesničko ime za more (Ps 89,11), posebno Crveno more. Odatle sinonim za
Egipat (Iz 30,7; Ps 87,4).

10,4—7: Sveznajući poznaje dubine srdaca, ne treba da muči Joba da mu dokaže svoju
nevinost.

10,10: Stara medicinska znanost zamišljala je oblikovanje embrija kao zgrušavanje

majčine krvi pod utjecajem sjemena.

10,21—22: Opis Šeola, podzemlja, prema shvaćanju Izraelaca (v. 7,9).

11,9: Svijet je podijeljen na četiri zone: nebo, Šeol, more i zemlju.

 79

13,19: Job je toliko svjestan svoje nevinosti da bi umro kad bi mu se dokazala krivnja.

13,21: Usp. 9,34.

14,1: Usp. 15,14; 25,4; Sir 10,18.

14,2: Usp. Ps 37,2; 90,5-6.

14,4: Riječ je o fizičkoj, ritualnoj nečistoći, s kojom se svaki rađa, a ona uključuje i mo-
ralnu slabost, sklonost grijehu.

14,11—12: Objava o uskrsnuću na kraju vremena još je vrlo nejasna (usp. 19,25 sl).

14,13: I u neugodni Šeol Job bi se rado sklonio dok traje Božja srdžba.

14,21: U Šeolu ne zanimaju čovjeka brige ovozemnog života, pa ni one najmilije.

15: Prijatelje sablažnjuje ovakav govor Jobov, pa opet nastupaju, ali sada oštrije
prijete teškim kaznama što čekaju grešnika koji se ne popravlja. Elifaz smatra da Job
svojim govorima ruši temelje pobožnosti. Ne samo što se time protivi tradicionalnoj
nauci ljudske mudrosti već i pred Bogom postaje krivac, bezbožnik.

15,7—8: Ironičnim pitanjima žele dokazati preuzetnost Jobovu. Navod Izr 8,25b
označuje Adama. Starost znači iskustvo i mudrost. Job nije star, još manje mudar, jer
je mudrost rođena prije bregova (Izr 8,25).

15,19: Elifaz se, osim na svoje iskustvo, poziva i na nauku otaca, iz vremena kad u ze-
mlji nije živio nijedan tuđin, tj. poganin, koji bi svojim poganskim nazorima mogao
iskvariti nauku pobožnosti.

15,27: Po starozavjetnom shvaćanju, buna na Boga izvire iz oholosti, a oholost iz

raskošna života. Tip je bezbožnika ugojen čovjek: usp. Pnz 32,15; Ps 73,4 sl.

15,28-33: Kazna bezbožnika izražena je raznim slikama: porušena kuća, iščupano

stablo, opustošen vinograd.

15,28: Grad udaren heremom, kletim uništenjem (v. Izl 22,19 bilj.; Pnz 13,17; Jš 6,26).

16,13: Bubrezi se smatraju sjedištem osjećaja i vitalnosti.

16,18: Krv neprekrivena zemljom viče za osvetom: Post 4,10; 37,26. Job se osjeća već
mrtvim. Njegova krv izlivena na zemlju bit će vapaj njegove molitve pred Bogom. Ona
će biti njegov svjedok, a sam Bog njegov branitelj: 19,25 sl.

18,5—6: Gašenje svjetiljke znak je nesreće, uništenja kuće i obitelji.

18,13: Prvorođenče smrti jest guba ili kuga, bolest smrtonosna.

18,14: Vladar strahotâ jest personificirani Šeol: v. 7,9 bilj.

18,15: Tuđinac, prijevod nesiguran. Možda: Lilit, ženski demon podzemlja u pučkoj
vjeri: usp. Iz 34,14.
80

19: Vrhunac tragedije: Job, razočaran u prijateljima, obraća se, pun vjere i nade,
milosrdnom i pravednom Bogu.

19,23—24: Tri načina pisanja: u knjigu, na olovnim pločama i, najtrajnije, na kamenu.

Job želi da što trajnije bude zapisano što slijedi: tako to smatra važnim.

19,25—27: Grčki, sirski i latinski prijevodi vide ovdje nauku o uskrsnuću. LXX: »Znam
da je vječan onaj tko treba da me oslobodi na zemlji i da uskrisi moju kožu koja ovo
trpi. Jer od Gospoda mi u dio pade to što ću sam spoznati, što će vidjeti moje oko, ne
netko drugi.« Vulgata: »Znam da Otkupitelj moj živi, i da ću u posljednji dan
uskrsnuti iz zemlje; ponovo ću se zaodjeti kožom i u svom tijelu vidjeti Boga svoga: ja
ću ga vidjeti, ne netko drugi«. Prema originalnom tekstu ta nauka nije jasna. Joba su
prijatelji proglasili grešnikom. Na zemlji nema više što očekivati. Smrt je tu. Ipak
vjeruje u Boga, koji će se za nj zauzeti i poslije smrti. Vjeruje da će »vidjeti« svog
Spasitelja. Vjera u uskrsnuće i život blaženstva dodirnuto je već u 14,13—17, ali se
brzo ugasila: 14,18—28. Sada je jača. Ali ie i to samo trenutačno svjetlo, priprava na
konačnu objavu uskrsnuća u 2 Mk 7,9 i u gledanje Boga iza smrti: Mudr 2—4 i NZ.

19,25: Izbavitelj, izv. Goel, znači izbavitelj (Lev 25,23—55; Rut 2,20; 3,9), izvršitelj
krvne osvete (Br 35,19—27). Bog je branitelj i spasitelj svoga naroda i osloboditelj
potlačenih.

20,12—16: Bezbožniku se nepravedno bogatstvo pretvara u otrov.

21: Job završava drugi ciklus govora: odbija rješenje da je bezbožnik u potomstvu
kažnjen. Ta potomstvo nije krivo.

21,22 sl: Job ironički odgovara: Providnost ima svoje zakone.

21,32: I pogreb je bezbožnika svečan, a grobovi im urešeni.

22,1 sl: Prijatelji su već iscrpli svoje u prvom ciklusu: Božja dobrota, u drugom: Božja
Providnost. Sad samo oštro napadaju.

22,5—9: Podsjeća Joba na grijehe protiv pravednosti i ljubavi: lihva (Izl 22,26; Pnz
24,10), škrtost (Iz 58,7; Tob 4,11); velika imanja u suprotnosti su sa Zakonom (Izl
23,10; Lev 25,3—7).

22,12—16: Glavna je krivnja pomanjkanje straha Božjega; slična je krivnja izazvala

potop: Post 6,5—7,24.

22,24: Bezbožnik je čovjek koji svoje pouzdanje stavlja u bogatstvo, a ne u Boga: usp.
31,34; Ps 49,7; 52,9; Izr 11,28.

24,13: Svjetlost je slika prava i pravednosti: usp. Hoš 6,5; Sef 3,5.

24,17 sl: sadašnji poredak teksta ne da se shvatiti. Pokušali smo uspostaviti prvobitni
poredak. R. 18 sl dolazi nakon 27,23.

25,3—6: Čete su zvijezde (Iz 40,26), odn. anđeli (1 Kr 22,19), a posebno sunce, simbol
Božje pravednosti, koje otkriva svaku ljudsku nepravdu.

26,5: Mrtvi, dosl. refaim ili sjene mrtvih, usp. Ps 87,11; Iz 14,9.
 81

26,6: Bezdan smrtni, dosl. Abadon, simbol Šeola — sakriven je čovjeku, ali otkriven
pred Bogom.

26,7: Sjever je, prema prastaroj slici svijeta, misteriozno područje odakle dolaze oluje.
Počiva nad praznim prostorom kao i zemlja.

26,12: Rahab je personificirano more: 9,13 bilj. Ovdje se podrazumijeva pramore,

Tehom: Post 1,2. U pučkoj mašti to znači prvotni kaos.

26,13: Brza Zmija, kao i Rahab, personificirana je kozmička rušilačka sila. Sinonim
Levijatana, koji označuje vjerojatno olujne oblake: 3,8 bilj.

27,3: Dah Božji princip je života: Post 2,7.

28,1 sl: Znamenita pjesma mudrosti, koja govori o postanku i naravi mudrosti,
vjerojatno je postojala zasebno, a naknadno je ovamo uvrštena kao preludij za rješenje
Jobova problema.

28,3: U rudnike čovjek unosi svjetlo: što je bilo skriveno, izlazi na vidjelo.

28,4: Posao je u rudnicima težak. Obavljaju ga zarobljenici i robovi.

28,7—8: Pjesnički opis smjelosti prodiranja u dubine zemlje, kamo ni grabežljiva ptica
ne može.

28,13: Zemlja živih, ova zemlja: Iz 38,11.

28,22: Smrt, personificirana kao gospodar Šeola: v. 7,9 bilj.

29,11—20: Radi boljega smisla prebačeno iza 29,25.

30,12—15: Slike uzete iz opsjedanja grada.

31: U ovoj obrani Jobovoj nalazimo najčistiji moral Staroga zavjeta, veoma blizak
Evanđelju: pravednost nije samo u izbjegavanju grijeha već i u kreposnu djelu.

31,10: Okretati mlin smatralo se ropskim poslom.

31,13 sl: Zakon je propisivao prava robava (usp. Izl 21,1—11) i tako ublažio njihovo
stanje. Usp. Gal 3,28.

31,23: Iza r. 23 bolje pristaju rr. 38—40a.

31,27: Poljubac je izraz klanjanja.

31,31: Gospoprimstvo je naglašena krepost u starom i današnjem Orijentu.

31,35: Posljednju riječ, dosl. Tau, posljednje slovo alfabeta. U feničkom pismu to je
slovo imalo oblik križa.

31,36: Optužba se krivcima stavljala na leđa ili na čelo, kao natpis na križu Kristovu:
Mt 27,37 par.

31,38-40: iza 31,23.

82

32-37: Elihu se ne spominje na početku ni na koncu. Naglo se pojavljuje i iščezava.

Tema, stil, rječnik njegovih četiriju govora razlikuje se od prijašnjih. Tumači se stoga
razilaze. Jedni u tom vide kasniji umetak. Drugi smatraju i to originalnim dijelom,
vrhuncem knjige: jedinim rješenjem koje je SZ mogao dati o problemu zla.

32,19: Novo vino ne razdire nove mjehove: usp. Lk 5,37. Snaga riječi Elihuovih takva
je da bi, da je vino, rastrgla i nove mjehove.

33,4: Usp. Post 2,7.

33,9—11: Odnosi se na 9,21; 13,24—27.

33,12: Bog je neizmjerno nad čovjekom; njegovi računi i planovi čovjeku su nedostiživi.

36,29: Po pučkoj vjeri, Bog prebiva i prolazi u olujnom oblaku: Ps 18,12—14.

36,32—37,5: Grom je pjesniku kao Božji glas: Ps 29.

37,7: Zapečatiti ruke, znači mirovati. Snažne oluje prekidaju svaku ljudsku djelatnost.

37,18: Ogledala su bila izlivena od metala najčešće od bakra: Izl 38,8.

38,1: Bog se pojavljuje u svojoj veličini, kao onaj koji može kazati posljednju riječ: usp.
Ps 18,8—16; 50,3; Nah 1,3; Ez 1,4.

38,7: Zvijezde jutra, zvijezde stvaranja i anđeli sačinjavaju nebesku vojsku: Post 2,1; 1
Kr 22,19. Polaganje temeljnog kamena svemiru popraćeno je pjesmom, svirkom i
plesom (usp. Ezr 3,10 sl; Zah 4,7).

38,8: Krilo majčino mora jest veliki bezdan iz kojeg su izašle potopne vode: Post 7,11.

38,10: Bog je protiv kaotičnog čudovišta postavio granice, obale.

38,13 sl: Zemlja je kao sag. Zora ga strese da ispadnu zlikovci.

38,14: Zemlja je u tami kao bezlična masa. Čim se pojavi zora, ona se preobražava kao
da je mekana glina u koju pečatni žig utiskuje svoju sliku i oblači je u divna odijela.
Stari su pečati imali sliku koja se utiskivala u glinu ili vosak.

38,15: Tama je svjetlost bezbožnicima, jer oni noću rade (usp. 24,13—17).

38,19—21: Svjetlo i tama, prema tadašnjoj slici svijeta, samostalna su bića; imaju
svoja obitavališta, kamo se opet vraćaju tajnovitim, čovjeku nepoznatim, putovima.

38,21: Zajedljiva ironija.

38,31—32: Bog upravlja zvijezdama kao kočijom. Tumačenje je pojedinih konstelacija

nesigurno.

38,36: Ibisu su pridavali sposobnost da predosjeti poplavu Nila, a pijetlu da naviješta

dan, oluju, posebno kišu.

39,6: Gotovo sve pustinje Istoka prekrivene su solju.

 83

39,13—18: Noj je za istočnjake pojam glupe životinje. Ipak i on u opasnosti spretno

umakne lovcu.

39,24 sl: Konj je u starom Orijentu služio samo za rat.

40,1 sl: Ovdje se brojenje u izvorniku razlikuje od brojenja u Vulgati. 40,1—5 = (u Vg)
39,31-35; 40,6-32=40,1-27; 41,1=40,28; 41,2-26=41,1-25.

40,1—5: Job će zašutjeti. Božja djela ne smiju se kritizirati, već ih treba u šutnji
razmatrati.

40,9—14: Bog podrugljivo nudi Jobu neka uzme uzde svijeta u ruke i pokaže svoju
moć, pa onda može kritizirati.

40,15: Behemot — »životinje«, označuje snažnu i surovu životinju, vjerojatno nilskog

konja.

40,25: Levijatan je mitološko čudovište kaosa. Ovdje označuje krokodila, simbol

Egipta: v. 3.8 bilj.

41,2b—3: Nerazborito ie s Bogom se prepirati: grešnik neće proći bez kazne, kao što ne
ostaje nekažnjen mjedan koji se s Levijatanom ogleda.

41,5: Dosad je Levijatan opisan kao životinja prema kojoj je čovjek nemoćan (40,25—
41,2a), sada se opisuje kao kralj oholica, najstrašniji među zvijerima.

41,25—26: Prikazuje krokodila kao neobuzdanu snagu koja radi što hoće. Obje zvijeri
imaju iste karakteristike: neobuzdanu i opasnu snagu. Slike su zlikovaca i tirana koji
muče mirne ljude. Možda su i simboli ondašnjih svjetskih sila Egipta i Sirije,
neprijateljskih Izraelu. To daje Jobu dublji odgovor na mučno pitanje zašto zlo: i ove
divlje sile ulaze u Božji plan.

42,2-6: Neposredni doživljaj (r. 5) Božje mudrosti i svemoći nije, istina, potpuno
rješenje Jobove životne zagonetke, ali tu Job upoznaje kako je malen da sve to uopće
shvati, i da Bog sve upravlja mudro i dobro.

42,7—17: Job je opet stari sretni patrijarh, prokušan u kušnji; on postaje posrednik
kod Boga kao Abraham, Mojsije, Samuel, Jeremija. Predoznačuje i Slugu Jahvina koji
svojim patnjama daje zadovoljštinu za druge. Usp. Iz 53,12.

42,14: Imena kćeri odgovaraju ukusu Istoka: Jemina = golubica, Kasija = mirisno ulje,
Keren-Hapuk = rog pomasti za oči.

42,15: Kćeri redovno nisu bile baštinice imanja. Kad i one uz brojne sinove primaju
baštinu, znak je izvanrednog bogatstva i ugleda porodice.

MUDRE IZREKE

Ova je knjiga tipičan primjer biblijske mudrosne literature. To je

skup više zbirki izreka napisanih u različitim vremenima. U njoj
možemo pratiti razvoj mudrosne književnosti u Izraelu: u prva
84

vremena životna je mudrost bila izražena mudrom izrekom (mašal),

poslovicom, maksimom u jednom ili u dva stiha, a zatim se razvila u
usporedbu, alegoriju, poučni nagovor i moralnu pouku. To nam
omogućuje da utvrdimo vrijeme postanka pojedinih dijelova ove
zbirke. Najstariji dio knjige sačinjavaju dvije velike zbirke poslovica
(10—22 i 25—29) koje se pripisuju Salomonu. Za drugu se kaže (25,1)
da su je sakupili ljudi kralja Ezekije (oko 700). Na Istoku je običaj da
se mudrost i mudrosna književnost pripisuje kraljevima. Osim toga,
semitski mentalitet ne ide za egzaktnošću pojedinosti, nego za onim
što je bitno. Dosta mu je stoga da od Salomona potječe ova književna
vrsta i osnovna zamisao knjige, pa da sve što joj je kasnije nadodano
njemu pripiše.
U (kratkim mudrim izrekama dana je životna mudrost koja vodi k
sreći u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Iako to nije uvijek
naglašeno, ova se životna mudrost temelji na vjeri u Boga i na
predanju Bogu, jer početak je mudrosti strah Božji (1,7). Pojedine
mudre izreke dopiru do Salomonovih vremena. Mnogima je mogao
biti autor sam Salomon, koji se u tradiciji slavi kao osnivač ove
književne vrste u Izraelu (1 Kr 5,12). Na tu su jezgru tijekom
vremena bile nadodane druge manje zbirke kojima je teško odrediti
vrijeme postanka i porijeklo. To su dvije zbirke Izreke mudraca (22,17
— 24,22; 24,23—34), Riječi Agura (30,1—14), Brojčane izreke (30,15-
33) i Riječi Lemuela (31,1—9). Zaključna pohvala kreposne žene,
supruge, gospodarice, majke (31,10—31), i uvod (1—9), nastali su
sigurno nakon babilonskog sužanjstva. Sve ove zbirke sakupio je u
jednu knjigu nepoznati autor negdje u 5. ili 6. st pr. Kr. Pouka
izraelskih mudraca imala je velik utjecaj na izabrani narod. Ona je
pripremala njegov Ostatak na dolazak evanđeoske poruke. U NZ ova
se knjiga navodi četrnaest puta, i preko dvadeset puta na nju se
aludira. Isus Krist jest Utjelovljena Mudrost, veća od mudrosti
Salomonove (Mt 12,42). Ova nam je mudrost i danas korisna, jer se
istinska religioznost i kršćanska savršenost može razvijati samo na
naravnim, ljudskim moralnim temeljima koje su nam u ovim mudrim
izrekama ostavili stari nadahnuti izraelski »mudraci«.

1,7: Početak znači bitak, korijen. Strah Gospodnji, u Bibliji opći izraz za vjeru,
poslušnost, pobožnost, ljubav prema Bogu. Ostavljamo ovu, već uhodanu sintagmu;
izvornik ima: strah Jahvin, strah od Jahve.

1,20: Mudrost je personificirana kao u 8,1;9,1.

1,21: Gradska vrata jesu mjesta sastanaka i sudišta.

2,16 = 7,5. U prvom dijelu (1—9), koji je novijeg datuma, često upozorava na opasnost
preljuba (usp. 2,16—19; 5,2—23; 6,24—7,27).
 85

2,17: Iako nisu poznati obredi pri sklapanju braka, uvijek se brak smatrao svetim, pod
posebnom zaštitom Boga Saveza. Usp. Sir 23,23; Jr 3,1—13. Preljub se smatra
prekidom Saveza s Bogom i vodi u Šeol (2,18; 5,5—6; 7,26—27).

3,18: Stablo života u raju slika je mudrosti, izvor života. Usp. 11,30; 13,12; 15,4.

3,22: Duša u SZ označuje potpunu osobu, dušu i tijelo, jastvo.

3,28: Bližnji prvotno označuje druga, prijatelja, općenito čovjeka s kojim nas vežu
neke posebne veze. I Izr ima ovo šire značenje (usp. 6,1.3.29; 25,9; 27,17). Tekst
pripravlja Mt 5,43 sl.

3,31: Sreća bezbožnika uvijek je pravednom Izraelcu bila napast (usp. 24,1.19; Ps 73),
sablazan (Jr 12,1; Job 21,7).

5,3: Usp. 2,16 sl. Iza babilonskog sužanjstva jednoženstvo se sve više smatra idealom.
Iako je po općem zakonu na Istoku, pa i kod Izraelaca, posebno u kraljevsko vrijeme,
mnogoženstvo bilo rašireno, brakolomstvo se uvijek smatralo teškim prijestupom.

5,9 sl: Brakolomstvo je štetno, osiromašuje, stvara robove.

5,15 sl: Slikama preporučuje bračnu vjernost zakonitoj ženi.

6,1—19: Četiri opomene, umetnute kasnije, prekidaju temu o brakolomstvu.

6,1: Jamstvo je stari običaj u Izraelu. Često se u mudrim izrekama upozorava da se

treba čuvati nerazborita jamstva (11,15; 17,18; 20,16; 22,26; Sir 29,16—20). To znači
da je pitanje bilo aktualno.

6,6: Upoznavanje prirode ide u mudrost.

6,11 = 24,24: Lijenčina brzo osiromaši.

6,16: »Brojčana izreka« posebna je književna vrsta biblijske književnosti. Usp. Am

1,3.6.11.13; Iz 17,6; Prop 11,2; Sir 23,16 sl: 25,7; 26,5—7; 28; 50,25; Izr 30,15—31.
Obuhvaća mudru izreku, zagonetku i usporedbu u isto vrijeme. U njoj je osobito
naglašeno ono što ističe posljednji broj (ovdje sedam).

6,20: Nastavlja temu o brakolomstvu iz gl. 5.

6,26: Preljubnica je opasnija od prostitutke, jer se ova zadovoljava plaćom, dok

preljubnica traži cijeli život.

6,30 sl: I mala se krađa kažnjava, kako se neće brakolomstvo.

6,31: Sedmerostruko znači »mnogo«, »temeljito« (sedam je broj potpunosti,

savršenstva).

7,14: Usp. Lev 7,16 sl.

8,22: Personificirana mudrost. Usp. Job 28; Bar 3; Sir 24. To je još samo pjesnička
personifikacija. Kršćanska tradicija još tamo od Justina (2. st.) vidi ovdje nagovještaj
novozavjetne objave o Kristu.
86

8,27: Po tadašnjoj slici svijeta, zemlja počiva na pramoru. I gore tu imaju svoje
temelje.

8,31: Mudrost boravi i djeluje među ljudima. Bar 3,38.

9,7—12: Kasnije umetnute izreke.

10,1: Počinje prva velika zbirka Salomonovih izreka, najstariji dio knjige. Izreke se
nižu bez unutrašnje povezanosti.

10,10: Usp. 6,13.

13,9: Svjetlost je slika sreće i spasenja.

13,14: Izvor životni = životno drvo 3,18. Slično 14,27.

13,24: Mudrosna književnost — biblijska, a tako i egipatska — preporučuje strogost u

odgoju djece.

14,26: Sinovi Božji jesu oni koji se Boga boje. Idejna priprava za NZ.

15,11: Abadon znači Propast, Ponor, boravište mrtvih. Usp. Otk 9,11.

15,26: Obredni izrazi »mrsko« i »nečisto« uzeti su ovdje u ćudorednom smislu.

15,27: Mitom se često naziva nepravedno stečen dobitak.

16,4: Zlikovci su stvoreni da se u dan njihove nesreće pokaže Božja pravednost.

16,6: Ljubav i vjernost često su spojeni izrazi i izražavaju mišljenje i držanje vjernog
čovjeka, njegov odgovor na ljubav i vjernost Boga Saveznika.

16,11: U Bibliji često se ističe pravednost u trgovini: 11,11; 20,10.23.

16,15: U ožujku/travnju pada »kasna kiša«, uvjet dobre ljetine.

16,25 = 14,12.

16,33: Aludira na efod. Usp. Izl 28,6; 1 Sam 2,28.

17,11: Glasnik — možda anđeo smrti, Izl 12,23; slično glasnik smrti 16,14.

18,1: Vjerojatno se misli na nevjerna prijatelja; 17,9.

18,8 = 26,22.

18,10: Ime Božje označuje Božju osobnost, snagu.

19,1: Usp. 28,6.

19,7: Prema LXX. Izvornik je oštećen.

19,24 = 26,15.
 87

20,5: Mudar vidi i skrivene planove drugoga.

20,20: Svjetlo i tama slike su sreće i nesreće.

20,25: Zavjete treba pravovremeno i potpuno ispuniti.

21,2 = 16,2.

21,9: U uglu ravna krova, kakvi su na Istoku, može se za silu stanovati.

21,11 = 19,25.

21,18: Vjerojatno hoće reći da na opaka napada zlo koje bi inače salijetalo pravednika.

22,2: Usp. 29,13

22,3 = 27,12.

22,13 = 26,13: izgovor da ne mora ništa raditi.

22,16: Bog sve pravedno poravnava i protiv ljudskog iščekivanja.

22,20: Broj trideset (22,20—24,22) vjerojatno dolazi od egipatske mudrosne

književnosti Amenemopea. (10. st. pr. Kr.), na kojoj se pisac nadahnjivao.

23,26: Srce = spremnost.

23,27 sl: Usp. slične izraze u gl. 5—7.

23,29—35: Pučka podrugljiva pjesma.

24,10: »Na muci se poznaju junaci.«

24,19 sl: Usp. 23,17; Ps 37,1.

24,23 sl: Zakon naređuje sucima da ne gledaju tko je tko (Lev 19,15; Pnz 1,17). Proroci
to svagda naglašavaju (Am 2,6; 5,7.10; Iz 10,2; Mih 3,9; Jr 5,28). Mesija će to potpuno
ostvariti (Iz 11,3—5, Jr 23,5-6; Ps 72,4.12.14).

24,30—34: Usp. Ps 36,35 sl i Izr 23,29—35; 27,23-27.

24,33 sl: Usp. 6,10 sl.

25,2: Božje djelovanje ostaje uvijek tajanstveno. Kralj kao sudac mora točno istražiti
čovjekovo djelovanje.

25,7: Usp. Lk 14,7—11.

25,22: Usp. Rim 12,20.

26,7 sl: Slika bezvrijednosti.

26,13: Usp. 22,13.

88

26,15 = 19,24.

26,22 = 18,8.

26,26: Zbor je skup naroda i mjesto suđenja.

27,12 = 22,3.

27,13 = 20,16.

27,14: Brzo se uvidi himba u ranom glasnom pozdravu. Talmud zabranjuje

pozdravljati prije jutarnje molitve.

28,2: Možda misli na česte promjene dinastije u sjevernom kraljevstvu, dok u Judi
stalno vlada Davidova dinastija.

28,6: Usp. 19,1.

28,8: Zabrana kamata. Usp. Izl 22,24; Lev 25,36 sl; Pnz 23,20. Nepravedno stečeno
imanje konačno pada u ruke siromaha.

28,12 - 28,28; usp. 11,10; 29,2.

28,13: Usp. Lev 5,5; Br 5,7; Ps 32,5.

29,24: Svečano se izricalo prokletstvo protiv nepoznatog zločinca i protiv pritajenih

svjedoka. Usp. Lev 5,1; Suci 17,2.

30,1: Masa je pokrajina južno od Palestine, ime jišmaelskog plemena u Arabiji (Post
25,14). Mudrost »sinova Istoka« (Br 24,21) bila je cijenjena. U blizini se nalazi i
domovina Joba i njegovih prijatelja. Usp. Jr 49,7; Bar 3,22 sl.

30,4: Podsjeća na Joba 38.

30,5: Usp. Ps 18,31.

30,6: Usp. Pnz 4,2; 13,1; Otk 22,18 sl.

30,7—9: Biser cijele knjige.

31,1: Vidi 30,1.

31,4: Isticanje štetnosti vina karakteristika je pustinjskog morala (usp. Jr 35) i kod
modernih Arapa.

31,10—31: Alfabetska je pjesma, kao Tužaljke i neki (noviji) Psalmi.

31,31: Na vratima: u javnom životu, koji se u starom Orijentu odvijao na gradskim

vratima.

PROPOVJEDNIK
 89

Naslov knjige (hebr: Kohelet, LXX: Ekklesiastes) označuje službu ili

djelatnost onoga koji u zajednici (hebr: kahal, LXX: ekklesia = zbor,
ovdje zbor učitelja i učenika mudrosti) vodi glavnu riječ, govori,
poučava, »propovijeda«. Tema knjige — Sve je ispraznost — ne
obrađuje se logičkim i suvislim redosljedom misli, nego se razvija u
različitim varijacijama, snažnim kontrastima, u koje autor unosi
vlastite refleksije u prvom licu, opomene u drugom licu i opća
razmatranja uz pojedinačne mudrosne izreke. Sve je ispraznost: i
muka, i rad, i moć, i bogatstvo, i ljubav, i život, pa i sama mudrost.
Sve je podložno promjenama i prolaznosti. Život je, prema
Propovjedniku, niz nesuvislih i nevažnih čina što se završavaju
bijednom starošću (12,1—7) i neumitnom smrću. Smrt sve
izjednačuje: mudrace i luđake, bogataše i siromahe, ljude i životinje
(3,14—20).
Problem trpljenja postavlja Propovjednik još pesimističnije od Joba.
Bol i patnja, misli on, nužno su povezane s našom egzistencijom i
ostaju neriješena tajna. Tu i tamo Propovjednik kao da svojim
skeptičnim i pesimističkim gledanjem osuđuje život, u kojem kao da
vidi samo gorčinu, tamu i stravičnost. Neki su mu pisca nazvali
materijalistom, epikurejcem, skeptikom. Pomnija analiza pokazuje da
on to nije. Posjeduje prave pojmove o Bogu i životu (3,10—17), vjeruje
u prekogrobni život i Božji sud (8,12; 9,1). On samo osuđuje
grozničavo traganje za srećom i upućuje na »zlatnu sredinu«. Sreća se
može naći, poučava on, samo ako je razborito i umjereno tražimo.
Pitanje je trpljenja u Propovjedniku jasno i akutno postavljeno, ali
nije pružen odgovor koji bi mogao zadovoljiti. Ipak, time što postavlja
problem, Propovjednik utire put njegovu rješenju. On, očito, nije
zadovoljan tradicionalnim rješenjem nego traži novo. Novo rješenje
nalazimo djelomično u Knjizi Mudrosti, a potpuno u životu i nauci
Isusa Krista. Formulirat će ga Rim 8,18: »Patnje sadašnjeg vremena
nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.«
Pisac Propovjednika predstavlja se kao sin Davidov, kralj u
Jeruzalemu (1,1 .12 sl). To je, očito, književna fikcija, uobičajena u
starini oupće, a u mudrosnoj literaturi napose (v. Uvod u Mudre
izreke). Kasnije pisac govori kao podanik koji daje upute kralju (4,13;
8,1—4), a na kraju i kao mudrac (12,9). Zbog nesuvislo prepletenih,
često međusobno suprotnih misli neki naslućuju da je ovu knjižicu
napisalo više (susljednih) autora. Drugi opet, pozivajući se na
jedinstvo djelca, stila i načina izražavanja, misle da je ono djelo samo
jednog autora.
Knjižica je vjerojatno napisana negdje u 3. st. pr. Kr., kad je i u
Palestinu počela prodirati helenistička kultura, koja je svijet zanosila
čisto ovozemaljskim vrednotama. Tada je, u duhu biblijske tradicije,
bilo potrebno istaknuti da isključivo ovozemaljske vrednote ne mogu
90

posvema usrećiti čovjeka. To je, semitski, često učinjeno tako snažno

i smiono te se čini da je Propovjednik otišao u protivnu krajnost: u
prezir tih vrednota. U svakom slučaju njegova pouka o prolaznosti
zemaljske raskoši i bogatstva pripravlja svijet na primanje
evanđeoske poruke: »Blago vama, siromasi« (Lk 6,20).

1,2: Ispraznost odgovara hebrejskoj riječi, koja doslovno znači: dah, dašak, uzdisaj. U
prenesenom smislu: nestalnost, besmislenost, ništetnost stvari i posebno nemoć stvari
da otkrije čovjeku tajne Božje nacrte. I to je temeljna nota knjige. Ispraznost nad
ispraznošću je superlativ.

1,4 sl: Prema ondašnjoj skici svijeta zemlja je nepomična ploha nad bezdanom; oko nje
se okreće sunce.

1,8: Moguć je i drugi smisao: »Sve je mučno više nego se može izreći. Oči se nisu do
sita nagledaie ni uši dovoljno naslušale.«

1,9: Ništa nema novo pod suncem, dvadeset puta ponovljen izraz; očituje dubinu
filozofske (feničke, ne pitagorejske) misli i stalnost fizičkih zakona.

1,11: Čovjek brzo pada u zaborav sa svim svojim dostignućima (usp. 2,16; Mudr 2,4).

2,4: Luksuzne građevine Salomonove: 1 Kr 7; 9,15—19.

2,5 sl: Raskošni kraljevski vrtovi: 2 Kr 25,4.

2,8: Usp. 1 Kr 10,14—29; 11,1—3.

2,10: Kratko, časovito veselje bila je jedina, nedovoljna plaća za toliki trud.

2,24: Svagdanji su užici Božji dar, i Bog nam ih daje da ih uživamo. Tako se
nadvladava pesimizam. Ali jednako tako i epikureizam, jer ne misli na neograničenu
težnju za užicima i radostima života. Usp. 2,1—11.

3,1—8: Vrijeme i trajanje ljudskih čina određeno je. Bog sve vodi i usmjeruje prema
određenoj svrsi.

3,7: Deranje haljina znak je žalosti i bola.

3,12: Usp. 2,24; 5,17; 8,15; 9,7.

3,16: Usp. 8,10-14.

3,18—22: Čisto naravno promatranje umiranja ne pruža utješnu nadu. Ne samo da

nema razlike između smrti mudraca i luđaka (2,24) nego ni između smrti čovjeka i
životinje. Oboje se vraća zemlji (Ps 49,13.21; Job 183,). Vjera u blaženu besmrtnost još
je maglovita. Ali ovdje nije riječ o njoj, nego o fizičkoj smrti.

3,21: Gore i dolje nije ovdje »nebo« i »Šeol«. Životinje ne idu u Šeol. Želi samo naglasiti
da u umiranju nema razlike. Usp. Sir 40,11.

3,22: Usp. 2,24.

 91

4,4—6: Napor i velika žurba isto su tako ludost kao što je i lijenost. I ovdje vrijedi
zlatna sredina, umjeren rad.

4,17: Slijede poučne opomene učitelja mudrosti učeniku. Najprije o kultu. Usp. 1 Sam
15,22: Iz 1,10-17; Hoš 6,6; Izr 21,3.27 itd.

5,1: Usp. Sir 7,14; Mt 6,7.

5,3 sl: Pnz 23,22—24.

5,5: Izr 20,25 Anđeo, poslanik, vjerojatno je svećenik (Mal 2,7).

5,8: Izvornik je vrlo nejasan. Prevedeno po smislu.

5,9—16: Priprava evanđeoskog odricanja (Mt 6,19-21; 24,25-34).

5,13—14: Usp. Job 1,13—21.

6,3: Potpunoj sreći nakon blagoslovljenog života pripada i počinak u grobu.

6,10: Dati nekome ime znači: odrediti mu bitak (Post 2,19 sl), u život ga pozvati (Iz
43,1). Bog je sve odredio za svakog pojedinca. Besmisao je buniti se protiv Božjih
odluka.

6,12: Usp. 3,22; 7,14.

7,1: Dobro ulje znak je veselja i bogatstva.

7,16: Pretjeranost vodi do neuravnoteženosti i u moralno- religioznom životu i u

praktičnom.

7,20: Usp. 1 Kr 8,46; Job 14,4; Ps 1303; Jak 3,2.

7,25 si: Ne misli na svaku ženu, već pokvarenu, ženu zavodnicu, kao i Izr 5,3—14;
7,5—27. Usp 9,9.

7,28: Istočnjački pretjerano hoće reći: Poštena muža moguće je naći, ali čestitu ženu
veoma rijetko.

8,15: Usp. 2,24; 3,12.22; 9,7—10.

9,2 sl: Svršetak je svima jednak.

9,11 sl: Uspjeh ne ovisi samo o osobnom zalaganju i sposobnostima, već ovisi i o okol-
nostima i o Bogu (11,5). Propovjednik često govori o Božjoj svemoći (2,24—26; 3,9—17;
5,1—6. 17—19; 6,2; 7,14; 11,5) i vjeruje da Bog sve upravlja, iako se čini da iskustvo
uvjerava o protivnom (9,1).

10,15: Ludo, nerazborito uložen trud oduzima svaku nadu u uspjeh.

12,1: Starost je Izraelu obećana kao velika blagodat, nagrada za pravedan život (Pnz
5,16. 33; 11,9.21 itd.). Za Propovjednika ona nije neko dobro, već jadno i tužno čekanje
smrti.
92

12,2—4: Opis starosti. Neki tumači vide ovdje učinke što ih ona proizvodi na čovječjem
tijelu: nestanak svjetla (2), podrhtavanje udova, ispadanje zuba, gubitak vida (3)
piskutav govor (4). Drugi opet vide starost uspoređenu s tamnom zimskom noći, koja
odnosi svaki šum.

12,7: Prah i duh sastavni su dijelovi čovjeka. Duh je životni princip. Taj je sličan u
čovjeku i u životinji (3,21).

12,8: Propovjednik završava svoje razmatranje o bijedi i veličini čovjeka istim riječima
kao što je i počeo 1,2. Taj se književni postupak zove inkluzija.

12,9—14: Mudračev učenik iznosi sud o svom učitelju i daje konačnu pouku.

12,10: Najbolje što se može o piscu kazati: mudru misao izražava prikladnom formom.

12,11: Vjerojatno je smisao: mudre izreke jednoga mnogima su poticaj i vodič.

12,13 sl: Glavna svrha cjelokupne mudrosne književnosti je strah Božji (5,6; 7,18;
8,18) i držanje Božjih zapovijedi.

PJESMA NAD PJESMAMA

Remek-djelce Pjesma nad pjesmama, od davnine zanosi ljude

najrazličitijih nazora i tendencija: mistike, svece, bibličare; pjesnike,
slikare, estetičare; zaručnike, poklonike plemenitih osjećaja i iskrene
ljubavi.
Nastala je najvjerojatnije negdje u 4. st. pr. Kr. Tradicija (1,1) je
doduše pripisuje Salomonu (oko 1000. pr. Kr.), ali čitalac već zna da
je to literarni pseudonim (usp. Uvod u Mudre izreke).
Po sadržaju je ona pjesma o ljubavi. Samo se tumači već preko
dvadeset stoljeća muče da odgonetnu o kojoj je ljubavi riječ. Svi su do
18. st. smatrali da Pjesma nad pjesmama uznosi uzajamnu ljubav
Jahve i njegova izabranog izraelskog naroda, odnosno, primijenjena
na NZ, međusobnu ljubav Krista i Crkve. U cijeloj se Bibliji veza
između Jahve i Izraela izražava pojmovima i slikama zaručničke i
bračne ljubavi. To je osobito često i snažno kod proroka (Hoš 2—3; Iz
5,1; 50,1; Jr 2—3; Ez 16 itd.). I u NZ-u Krist sam sebe naziva
zaručnikom (Mt 9,15; 25,1 sl; Lk 3,35). Njemu Otac priprema svadbu:
Mt 22,2. Crkva je zaručnica (Iv 3,29; 2 Kor 11,2; 5,25-33; Otk 21,9)
koja se sprema na svadbu (Otk 19,9) i čezne za svojim Zaručnikom
(Otk 22,17). Čini se dakle sasvim naravno da se i zaručnička ljubav
opjevana u Pjesmi nad pjesmama u biblijskom kontekstu shvati kao
ljubav Boga prema ljudima.
Ali od 18. st. sve se jasnije kristalizira mišljenje da je u Pjesmi
opjevana ljubav između zaručnika i zaručnice. Biblija često, napose
Propovjednik i Sirah, ističe uzvišenost te ljubavi. To tumačenje
potkrepljuje i činjenica da se u Pjesmi Bog nikada izričito ne
 93

spominje. Rječnik i izražaj, osim toga, upućuju na čeznutljivu

zaručničku ljubav, a iz konteksta nigdje nije jasno da bi je trebalo
shvatiti alegorički.
U izvorniku nema nikakvih naslova, ni podjele teksta, ni oznake lica.
Zato i ovo posljednje tumačenje ima mnogo nejasnoća. Radi li se o
jednoj ili o više pjesama? Ako ih je više, što svaka od njih znači?
Kada je i za koju zgodu nastala? Ako je po sadržaju jedna i
jedinstvena, valja li je smatrati dramskom kantatom,
dijalogiziranom poemom, lirskim dijalogom, dramskom radnjom ili
dramskom recitacijom? I nadasve: radi li se samo o dvoje za-
ljubljenih, ili je riječ o više djevojaka i mladića, ili pak o jednoj
djevojci o koje se ljubav otima više muškaraca? U ovom bi drugom
tumačenju trebalo odgovoriti i na pitanje: kako je i zašto ova pjesma
(odnosno zbirka pjesama) ušla u jednu zbirku izričito religioznih
knjiga kakva je Biblija? Na sva ta pitanja još nema pravog i dobro
obrazloženog odgovora. Postoje samo hipoteze koje s više ili manje
vjerojatnosti zastupaju jednu ili drugu od nabrojenih mogućnosti.
Zato smo smatrali da je najbolje te u prijevodu budemo što
neutralniji. Naslovi koje smo morali dodati radi razumijevanja
teksta svjedoče da nismo mogli ostati sasvim neutralni. Naš prijevod
oslanja se na tumačenje koje se može ovako formulirati: Pjesma (ili
pjesme) najprije se pjevala za vrijeme svadbenih svečanosti (koje na
Istoku još i danas traju po više dana): opjevala je zaručničku i bračnu
ljubav u prigodi nastajanja novog obiteljskog ognjišta. Uvrštena u
Bibliju (ako nije bila sastavljena baš za nju), na temelju novog
konteksta, mogla je dobiti i novu funkciju: da veliča ljubav Jahve
prema njegovu narodu i težnju Izraela da i posred politeizma što ga
okružuje ostane vjeran ljubavi Jahve, koga smatra svojim
Zaručnikom. U svakom slučaju to je Pjesma nad pjesmama —
najljepša, najuzvišenija pjesma.

1,4: Prema istočnjačkom običaju zaručnik se časti kao kralj (1,12; 3,9.11).

1,5 sl: Zaručnica je djevojka sa sela. Braća prema njoj nisu baš ljubezna (8,8—10). —
Kedarci su pastirska plemena u sjevernoj Arabiji. Njihovi su šatori od kozjih koža. —
Kćeri jeruzalemske jesu prijateljice zaručnice; one je prate i tumače njezine osjećaje.

1,7 sl: Zaručnik je sada pastir kao i zaručnica.

1,13: Smirna je mirisava smola. Nosi se na prsima; simbol je neraskidljive ljubavi

zaručnice prema svom zaručniku.

1,14: Engedi, grad na zapadnoj obali Mrtvog mora, poznat po vinu. Zemljopisni i
povijesni podaci samo su simbolično uzeti u Pjesmi.

2,1: Šaron je osobito bujna i plodna dolina uz Sredozemno more, između Jafe i
Karmela.
94

2,7: Refren (3,5; 5,8; 8,4).

2,10—14: Dražestan, jedinstven opis proljeća u Palestini.

2,14: Zaručnica je na nepristupačnu mjestu.

3,5: Usp. 2,7.

3,6—11: Prema orijentalnom običaju svadbena se povorka slavi kao kraljevska (u Pj.
Salomonova). Povorka, još danas, kreće noću uz pjesme i plamen zubalja (usp. Mt
26,6 sl).

4,1: Gilead, pokrajina u Transjordaniji, poznata po bogatim pašnjacima.

4,4: Hiperbolične, za nas neobične, istočnjačke usporedbe.

4,5 sl: Usp. 2,16.

4,8: Amana je dio Antilibanona gdje izvire rijeka Amana, danas Barada, koja protječe
kroz Damask. — Senir je amorejsko ime za Hermon (Pnz 3,9). Spominjući udaljene i
visoke gore želi kazati da ljubavi zaručnikovoj ne smeta ni daljina, ni visina, ni
opasnosti (usp. 2,8 sl. 17; 8,14).

4,10: Usp. 1,2—4.

4,12: Vrt zatvoren, zdenac zapečaćen slika su moralne čistoće i netaknutosti

zaručnice.

4,15: Živa voda posebno se cijeni na Istoku, koji oskudijeva vodom (Izr 5,15).

5,2—7: Podsjeća na 3,1—5.

5,5: Smirna slikovito označuje pozdrav.

6,4: Tirsa (»ugodna je«) jest prijestolnica sjevernoga kraljevstva prije utemeljenja
Samarije (1 Kr 16,23). Jeruzalem i Tirsa, prijestolnice južnoga i sjevernoga
kraljevstva. Možda je to aluzija na izabrani narod (usp. Jer 3,18).

6,8—12: Slično kao i 3,6—11. Slika je uzeta iz života istočnih vladara. Privilegirane
žene jesu kraljice; milosnice su žene nižeg ranga. Brojevi označuju veliki harem
Salomonov. Sve one moraju ustupiti mjesto jedinoj izabranoj (r. 11; usp. 7,13).
Alegorijski: prvenstvo među svim narodima pred Jahvom ima Izrael.

6,11: Teško mjesto. Nije sigurno tko govori: zaručnik ili zaručnica. Usp. 7,13.

7,1—6: Iza svadbene povorke slijedi logorski ples zaručnice. U laganoj haljini
zaručnica izvodi svoj ples između dva reda mladića, zaručnikovih prijatelja, koji prate
pokrete udaranjem ruku. Opis zaručnice kao i 5,10—16, odozdo prema glavi. Slike
označuju ljepotu, dražest, plodnost, privlačnost zaručnice.

7,1: Sulamit, žensko ime načinjeno prema Salomon, znači Mira, koja je našla svoj
mir, blaženstvo i sreću.
 95

7,3: I danas istočnjaci na gumnima žito ukrašuju cvijećem. Usp. 4,15.

7,5: Hešbon, znamenit grad u Transjordaniji, poznat po svojim basenima. Iskapanja

su otkrila te basene.

7,6: Karmel se poradi svoga položaja i bogatih vinograda smatra najljepšom gorom u
Palestini.

7,14: Mandragora i drugi plodovi jesu slike, a po pučkom uvjerenju i sredstva za

jačanje ljubavi i plodnosti (Post 30,14—16).

8,3 sl = 2,26 sl; 3,7.

8,6—7: Vrhunac cijele pjesme: pobjeda, trajnost i vrijednost ljubavi.

8,11—12: Samostalna pjesmica. Bajoslovno blago Salomonovo ne može je udaljiti od

ljubavi i vjernosti prema njezinu zaručniku, jer ona pripada samo njemu. Neki ovdje
vide aluzije na neka razdoblja izraelske povijesti.

8,11: Baal Hamon vjerojatno je simbolično ime za Palestinu.

8,13—14: Završna, nedovršena pjesma. Teško se uklapa u kontekst. Možda izvorno

nije spadala ovamo.

KNJIGA MUDROSTI

Ovu knjigu grčka Biblija zove Mudrost Salomonova, a latinska

Knjiga Mudrosti. Knjiga ističe vrijednost mudrosti u životu
pojedinaca i u povijesti čovječanstva, osobito u povijesti izabranog
naroda. Stoga je neki nazvaše »religioznom filozofijom povijesti«.
Mudrost, o kojoj je riječ, nije samo čovjekovo odličje; nije samo Božje
svojstvo, nego se poosobljena upotrebljava kao Božji sinonim: usp. Izr
1,20—33; Sir 24.
Pisac se predstavlja uobičajenim književnim pseudonimom mudrosne
hebrejske literature kao Salomon: 9,7—8.12. Knjiga je djelo
nepoznata autora, napisana je izvorno grčkim jezikom, i to u Egiptu,
vjerojatno u Aleksandriji, važnom središtu židovstva u doba
helenizma. Govori o progonstvima i o negativnom djelovanju
židovskih odmetnika koji, zadojeni epikurejstvom, napustiše vjeru
otaca i Zakon. Zato se smatra da je napisana u prvoj polovici I st. pr.
Kr. kao najmlađa knjiga SZ-a. Pisac se obraća svojim
sunarodnjacima, Židovima, da ih učvrsti u vjernosti i štovanju
pravoga Boga, da ih ohrabri u kušnjama i očuva od zavodljivosti
poganske civilizacije. Računa i na pogansko čitateljstvo kojemu
progovara prilagođenim jezikom; govori im o ludosti idolatrije i želi ih
privesti Bogu svojih otaca. Zato nastoji što jasnije izložiti nauk o
Bogu (teologija) i o čovjeku i njegovoj sudbini (antropologija). Bog je
stvoritelj, svemoguć i pravedan, svakome naplaćuje po djelima;
96

milosrdan je i pun ljubavi prema ljudima. U Knjizi Mudrosti prvi put

se u Bibliji postavlja pitanje Božje opstojnosti: po načelu uzročnosti
svaki čovjek može doći do spoznaje Boga — usp. 13,1—9; Rim 1,18 sl.
Antropološki je ova knjiga već na pragu NZ-a: čovjek je stvoren za
život (1,12—15); smrt je na svijet ušla zavišću sotone (2,24), ali je ona
za pravednika samo prijelaz u besmrtan i neraspadljiv život (2,23;
3,4; 6,18—19; 8,17; 15,3), dok teško pogađa nepravednika (1,16;
2,21—24; 5,6—13). Zato se pravednik, sin Božji, predaje vodstvu
mudrosti; cijeni i zemaljske vrednote (8,5; 9,14), ali im pretpostavlja
duhovne, kao što krepost (8,6—7), prijateljstvo s Bogom (7,14) i dr.
Pisac dobro poznaje filozofska strujanja svoga vremena i njihov
rječnik. Služi se filozofskim pojmovima i terminologijom, ali u
novom, bogatijem i dubljem značenju. Tako i sadržajno i rječnički
Knjiga Mudrosti pripravlja NZ. Zato su je osobito cijenili u Pracrkvi.
Napose joj je srodno Ivanovo evanđelje.

1,1: Pisac se u prvom redu obraća etnarsima, glavarima židovskih općina i

sunarodnjacima koji su u tjeskobi. Pravednost je sinonim za mudrost (usp. 6,10), a
znači potpun sklad misli i djela s voljom Božjom, koja je objavljena u propisima,
Zakonu i savjesti.

1,3: Bezumnih po Bibliji — onaj tko grijesima Boga vrijeđa.

1,5: sveti duh ovdje je isto što i božanska mudrost, princip odgoja i moralnog života.

1,6: bubrezi, sjedište strasti i nesvjesnih poriva: Izr 23,16; Ps 16,7; Job 19,27. Srce,
sjedište misli i volje, svjesnih razumskih i čuvstvenih poriva: Izr 2,2; Jr 11,20. Skupa
označuju sav čovjekov duševni život: Ps 7,10; 26,2; Jr 11,20; 20,12 itd.

1,7—8: SZ poznaje Boga kao jedinog stvoritelja: Post 1. Novost je ovih redaka: Duh
Božji sve povezuje. To synehon termin je stoičke filozofije. U NZ-u to je rečeno o
Kristu: Kol 1,17.

1,14: Podzemlje, Had, ovdje ne znači boravište mrtvih, nego personificira moć smrti:
Otk 6,8; 20,14.

2,8: Pogani su se na gozbama ovjenčavali ružama.

2,10—11: Zakon nalaže poštivanje ubogih, udovica i staraca: Lev 19,32. Ali ovdje su
zakonom sila i strast.

2,13: Usp. Rim 2,17—20. Sin Gospodnji počasno je ime za pravednika: usp. 2,16.18;
5,5;, 9,4.7; 18,4.13.

2,17—20: Kršćanska tradicija čita ovdje proroštvo o trpljenju Kristovu: usp. Mt 27,43,
5,18; 19,7.

2,23: Post 1,27.

2,24: đavao: usp. 1,13; Rim 5,12 sl; Post 3,19.

 97

3,4: Tu se prvi put u Bibliji pojavljuje izraz besmrtnost, ali pojam, sada izražen
filozofskim jezikom, pripravljaju Ps 16,10—11; 17,15; 49,16 i dr.

3,5: Usp. Ps 66,10; 119,75; Rim 8,18; 2 Kor 4,17 sl.

3,11: Usp. 1,5; 2,12; 6,7; 7,14.

3,13 sl: Pisac ispravlja neka zastarjela židovska shvaćanja koja u mesijanskoj
budućnosti i savršenijem Zakonu nemaju mjesta: i nerotkinja (usp. Hoš 9,11 sl) i
uškopljenik (usp. Iz 56,3—5) mogu postati dionici Božjeg blagoslova.

4,7—19: Dug život nije uvijek Božja nagrada pravedniku: usp. Pnz 5,16; Izl 20,12;
Am 5,14. Zato ni prerana smrt pravednikova nije kazna: sazreo je kreposnim životom
i naći će mir.

4,19: Usp. Iz 14,19.

5,17—23: Sudbina bezbožnika opisuje se slikama apokaliptičke borbe posljednjih

vremena: usp. Ez 38—39; Iz 24—27; Otk 20,7—10.

5,22: Aluzija na čudesa prigodom prijelaza Izraelaca preko Crvenog mora (Izl 14,26—
30) i na nabujali Kišon u Sucima 5,21.

6,2 sl: Usp. Rim 13,1 sl; Iv 19,11. Ali će glavari biti strože suđeni zbog odgovorna
položaja: r. 5 sl.

6,12—21: Mudrost je ovdje personificirana, nastupa kao divna žena, usp. Sir 51,13—
21. Sve privlači na zaručničku ljubav (vjerojatno je u to vrijeme već bilo poznato
alegorijsko tumačenje Pjesme nad pjesmama). Ta ljubav uključuje, prema r. 18,
obdržavanje Zakona: Izl 20,6; Pnz 5,10; 7,9; Sir 2,15; Iv 14,15.21 i dr.

7,1—14; Mudrost se ne stječe plemenitim podrijetlom, nego molitvom, usp. 9,1—3 i 1

Kr 3,7-13.

7,17—21: Prema predaji Salomon je posjedovao enciklopedijsko znanje koje je stekao

po Mudrosti: usp. 1 Kr 3,5—12; 5,8—14.

7,22—8,1: Pohvala Mudrosti dolazi do vrhunca. Nabrajaju se njezina svojstva —

dvadeset i jedno (7 × 3) — koja NZ pridijeva Kristu: r. 26 = Iv 1,19; r. 25 = Heb 1,3;
Kol 1,15.

8,7: Četiri »stožerne« kreposti susrećemo prvi put kod Platona, zatim kod stoika.
Pravednost je u bibl. smislu skup svih kreposti: 1,1.

8,8: Usp. 1 Kr 5,12; 10,1—3; Prop 2,9; Sir 47,15-17.

8,11: Usp. 1 Kr 3,17—28.

8,20: Prema kontekstu ovdje se ne misli na predpostojanje duša u Platonovu smislu,

niti na seljenje duša, nego se tumači r. 19: duša je odličnija od tijela.

9,1—18: Usp. 1 Kr 33—9. Bog otaca, posebno patrijarhâ (Post 32,10) i Davidov (1 Kr
3,6).
98

9,4: Prisjednica prijestola pjesnička je presonifikacija Mudrosti, što NZ pridijeva

Kristu: Mt 26,64; Lk 22,69; Heb 1,3.

9,8: Usp. 2 Sam 7,13 i 1 Kr 5,15 si. Hram je slika svetog šatora (Izl 25—27) i
nebeskog Jeruzalema (Otk 8,3-4; 11,19; 13,6).

9,15: Izrazi podsjećaju na Platona, ali je slika i biblijska: Job 4,19 (2 Kor 4,7) i Iz
38,12 (2 Kor 5,14). Duša i tijelo sastavni su dijelovi čovjeka: 1,4; 8,19 sl; 15,8.11.16;
16,14. O opreci duše i tijela usp. Gal 5,17 i Rim 7,14—25.

10,1 sl: Tekstovi koji slijede, kao mala »teologija povijesti«, krcati su bibl.
reminiscencijama: r. 1-2 = Post 1,28 i 3,5; r. 3-4 =Post 4,8 sl i gl. 7—8 (Kajinov zločin
počeo je u Bibliji pokvarenost koja će dovesti do potopa); r. 5 = Post 11,1—9 (Kula
babilonska) i Post 22 (Kušnja Abrahamova); r. 6—9 = Post 19 (Sodoma i Gomora); r.
10—12 = Post 27—28 (Jakov i Ezav); r. 13—14 = Post 37—41 (Josip); r. 15-21 = Izl 7-
15.

11,1—4: Sveti prorok = Mojsije: Pnz 18,5.18. On je oruđe Mudrosti: Izl 17; Br 20;
21,33—35; 31,1 sl. Od r. 4 više se ne spominje Mudrost (osim u 14,2.5) nego, mjesto
nje, kao njezin sinonim: Božji duh (11,20; 12,1), Božja riječ (12,9; 16,12; 18,5), Božja
ruka (11,17; 14,6; 16,15; 19,8), Božja mišica (11,21; 16,16).

11,5 sl: Počinju se nabrajati egipatska zla u sedam antiteza: isto je čudo za Egipćane
Božji bič, za Izraela Božje dobročinstvo (r. 10 sl. = Pnz 8,2—5). Najprije se spominje
prva antiteza (ostale od gl. 16 dalje): vode Nila u krv pretvorene (Izl 7,14 sl) kazna su
za okrutni zakon o hebr. novorođenčadi u Izl 1,15 sl.

11,14: usp. Izl 2,1—10 i 5,2—5; 7,13—22 i dr.

11,15—16: Egipćani su štovali kao božanstva životinje, pa su životinjama kažnjeni:

žabama (Izl 8,1—2), skakavcima (Izl 10,12 sl) i dr — po zakonu: Kakva krivnja —
takva kazna (Post 9,5; Izl 21,24 sl i dr.).

11,17—20: Od tvari bezoblične — usp. Post 1.

12,3—5: Kanaanci, prvotni stanovnici Svete zemlje, bijahu Bogu odvratni zbog
idolatrije i žrtvovanja djece: Pnz 18,9—14 i 12,31.

12,8: Ose — vjerojatno grčki prijevod prema Izl 22,28; Pnz 7,20; Jš 24,12.

12,20: Poznata misao SZ-a da Bog svoj narod kaznama i kušnjama odvraća od zla
(Am 4,6), ovdje je primijenjena na pogane.

13,1 sl: Ovaj je odlomak napisan pod utjecajem grčkoga duha: svijet je umjetničko
djelo, koje nužno ima svoga Tvorca, umjetnika.

13,3—5: Helenist je imao smisao za ljepotu. Usp. Rim 1,18—19.

14,3: Riječ providnost potječe iz filozofskoga grčkog rječnika, ali je pojam biblijski:
usp. Ps 145,8.9.15.16; 146,9 itd.

14,6 sl: Usp. Post 6—7.

14,12: Usp. Rim 1,24-32; Ef 4,17—19.

 99

14,22—23; Usp. 12,4 sl; Rim 1,18—32; Lev 18,21.

15,10—14: Aludira na Iz 44,20.

15,19: U početku stvaranja Bog je blagoslovio svoja stvorenja (Post 1,22.28; 2,3), ali
proklinje zmiju (Post 3,14). Mnoge životinje koje Egipćani štuju nečiste su (Lev
11,41—44). Zato nad tim životinjama-božanstvima leži Božje prokletstvo.

16,1 sl: Pisac nastavlja s antitezama, započetim u 11,5—14 (v. bilj.). Sa više pjesničke
mašte i na pučki način razlaže egipatska zla prema Izl 7—14: r. 2 = Izl 16,13; Br 11;
r. 5—8 = Br 21,4—9 (i Izraelce je Bog zbog nevjere kaznio zmijama); r. 9 = Izl 8,16 sl i
10,4 sl (a Egipćane muhama i skakavcima); r. 15—29 = sedmo egipatsko zlo (Izl
9,17—23) uspoređuje se s manom, Božjim dobročinstvom Izraelu (Izl 16,4 sl).

16,20: Mana, anđeoska hrana (Ps 77,25), slatka poput meda (Izl 16,31), simbolizira
Božju milinu (Ps 34,9; 119,103).

17,3 sl: Tajni grijesi vjerojatno su grijesi razvratnog misterijskog kulta: 14,23 sl.
Deveto zlo, tamu (Izl 10,21—23), pisac pjesnički opisuje na temelju rabinskih legendi
(midraš) i vlastite refleksije.

18,4: Usp. Iz 2,3; Mt 5,17-48.

18,5: Faraon je naložio da pobiju novorođenčad (Izl 1,15—22). Za kaznu će mu biti

usmrćeni prvorođenci u Egiptu (Izl 12,29 sl) i cvijet vojske u Crvenom moru (Izl 14,26
sl).

18,9: Pasha se slavila po kućama, i zato tajna žrtva: usp. Izl 12,27; Pnz 16,5. Ona je
povezivala pobožnu djecu pravednikâ, Izraelce u zajednicu ljubavi. Ta se žrtvena
gozba blagovala uz pjevanje Halela, tj. alelujskih psalama, Ps 113—118.

18,14-16: Tu je riječ Božja personificirana (v. 12,9) kao izvršitelj Božje kazne nad
Egiptom (Izl 11,4; 12,29): usp. Hoš 6,5; Iz 55,11; Jr 23,29; Ps 33,6... Heb 2,2. Božićna
liturgija primjenjuje ovaj tekst, ali spasiteljski shvaćen, na Utjelovljenje.

18,20: Pokolj u Kadešu, Br 17,6—15.

18,24: Usp. Izl 28,17—21.29.36.

19,1-4: Izl 14,1—10.

19,8 sl: Izl 15.

19,12: Čudo s prepelicama, Br 11,31.

19,14: Usp. Post 19,4—11.

19,18—21: Bog je gospodar svemira, zato mu se priroda pokorava te djeluje čudesno.

19,19: Pjesnički opis na temelju Izl 8,2.

KNJIGA SIRAHOVA
100

Poznat nam je pisac, a približno nam je poznato i vrijeme postanka

ovog »spjeva vjere Izraelove«, koji u grčkoj Bibliji nosi naslov Mudrost
Isusa, sina Sirahova, a u latinskoj Ecclesiasticus, hrv. Crkvenica.
Sirah je — prema 50,27 — prezime pisca; zato noviji bibličari ovu
knjigu jednostavno zovu Knjiga Strahova. S hebrejskoga ju je na
grčki preveo Sirahov unuk u 38. g. egipatskog kralja Euergeta (II), tj.
132. god. prije Krista, kako doznajemo iz proslova. Hebrejski je dakle
izvornik napisan oko 190. pr. Kr.
Mali izraelski narod u to vrijeme proživljava teške dane. Palestina
prelazi pod vlast Seleukovića (god. 197). U zemlju sve jače prodire
poganski grčki način života i gledanje na svijet. Vladajuća stranka
širom otvara vrata zavodljivoj poganskoj kultura. Ubrzo će je
pokušati i silom provesti u narodu. Mnogi se odriču vjere otaca i
kidaju Sveti savez. U tim teškim i napetim religioznim i kulturno-
povijesnim prilikama Sirah pruža svom narodu, napose mladićima i
duhovnim vođama, praktične moralne opomene, pouke i smjernice,
koje crpe iz bogate prošlosti i vjere, iz Biblije i povijesti, da se snagom
vjere i tradicije mogu oduprijeti kobnim strujanjima izvana.
Sirah je učen učitelj mudrosti, pismoznanac, dobar poznavalac
Zakona i otačke Predaje. Putovao je svijetom, dobro poznaje strujanja
u svijetu, sam je bio izložen mnogim opasnostima i potvorama (34,12;
51,2—12). Veći je dio života proveo u svom rodnom gradu
Jeruzalemu. On je predstavnik »pobožnih« (hasidim), ispunjen
revnošću za Hram i kult, pun poštovanja prema svećenstvu, vjeran
izvršitelj Zakona. Svoje opsežno znanje i bogato osobno iskustvo
ostavio je u knjizi koja je po njemu dobila ime.
Na početku daje kratku pouku o mudrosti, koja se subjektivno
poklapa sa strahom Božjim, a objektivno je isto što i božanski Zakon:
1,1—30. Zatim slijedi prvi dio (2,1—42,14): zbirka mudrih izreka,
međusobno slabo povezanih; savjeti za bogobojazan život; opomene za
čuvanje vjernosti; životna pravila mladima i starijima, roditeljima i
djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i
priprostom narodu, u duhu stare izraelske mudrosne književnosti, a
posebno knjige Mudrih izreka. U drugom dijelu (42,15—43,33) izlaže
se teologija povijesti — »povijesti spasenja«. Ona se počinje
stvaranjem (Pohvala stvaranju: 42,15—50,21) i čudesno se nastavlja
u povijesti izabranog naroda (Pohvale otaca: 44,1—50,21). Uza sve
zapreke i zastranjivanja ljudskoga roda. Bog ostvaruje svoj plan
spasenja. Knjiga se završava himnom zahvale za izbavljenje (51,1—
12) i poticajem da ljudi stječu mudrost.
Nauk je tradicionalan. Mudrost je dar Božji. Početak mudrosti jest
strah Božji. Ona donosi uspjeh i sreću. Knjiga šuti o prekogrobnom
životu i o nagradi poslije smrti. Ističe vjeru u Božju pravednost,
 101

osjeća tragičnu važnost časa smrti, ali ne zna kako će Bog platiti
svakome po djelima njegovim. Ipak unosi nešto novo: mudrost
poistovjećuje sa Zakonom (24,23 sl), a opsluživanje Zakona se
ostvaruje u što savjesnijem bogoštovlju (35,1—10). Povijest spasenja
ostvaruje se u velikim ličnostima povijesti izabranog naroda, koje su
ujedno uzori mudrosti, vjernosti Savezu i zakonskoj pobožnosti. Pisac
iskazuje posebnu ljubav svećenstvu; oduševljeno govori o velikim
svećenicima Aronu, Pinhasu i o pojavi velikog svećenika Šimuna II
(oko 200. god.). Razmatra divnu prošlost svoga naroda i s tugom
gleda na sadašnjost moleći Boga da se smiluje Sionu i da ispuni
obećanje te opet procvatu kosti »dvanaest proroka« i umnože se
»spasitelji« njegova naroda: 46,12; 49,10.
Povijest teksta ove knjige zadaje posebne teškoće. Izvorni je hebrejski
tekst izgubljen. Crkva je prihvatila grčki tekst kao kanonski. U novije
vrijeme ponovno su pronađene (u Kairu i Kumranu) preko 3/5
hebrejskog teksta. Te je tekstove sabrao Lévi Izrael, The Hebrew Text
of the Book of Ecclesiasticus. Leiden 1951. Rabini doduše često
navode Knjigu Sirahovu; ipak je ne nalazimo u popisu svetih knjiga
Sinagoge. Crkva od svog početka smatra knjigu svetom i kanonskom.
NZ rjeđe je navodi, ali je kršćanska liturgija, uza Psalme, od svih
knjiga SZ-a najviše upotrebljava.
Podjela teksta na retke nije uvijek ista u grčkom i u Vg. Vulgatina
numeracija gotovo je uvijek za nekoliko brojeva viša od one u grčkom.
Naš prijevod slijedi grčko brojenje prema izdanju Rahlfsa. Zato nekih
brojeva nema, jer je ovo izdanje izbacilo retke koji su naknadno ušli u
tekst. Prevodiočev Proslov nije sastavni dio knjige i nije kanonski. Tu
nam grčki prevodilac, piščev unuk, daje važne podatke o piscu,
mjestu i vremenu u kojem je prijevod nastao, o nakani i načinu rada.
Židovsko ime Ješua, grecizirano Jesus, u to vrijeme zamjenjuje
prvotni oblik Jehošua = Jahve je spasenje. Ovdje prvi put susrećemo
razdiobu hebrejske Biblije na Zakon, Proroke i ostale spise (= Pisci).
Naobrazba tu znači pouku (Job 2,12), ukor (Iz 53,5) i opomenu (Job
36,10). Mudrost je moralni odgoj, koji se stječe naobrazbom.

1,1: To je temeljna tvrdnja za izraelsku mudrosnu književnost. Usp. Iz 2.6; Mudr 7,25;
Bar 3,9-38.

1,4: Vulgata dodaje r. 5: Izvor je mudrosti Božja riječ na nebesima, i njezini su putovi
vječne zapovijedi.

1,11: Strah Gospodnji snažan je izraz za pobožnost i ljubav Božju: 2,15.

1,12: Rana smrt smatra se kaznom: 2,3; 7,17.36; 9,11 itd.

1,14: Usp. Izr 1,7; Ps 111,10.

102

1,26: Usp. Mt 19,17.

2,1: Usp. 4,17; 33,1; 44,20. Privlačiva helenistička civilizacija odvlačila je Izraelce,
napose mlađe, od vjere i ćudoređa otaca.

2,5: Usp. Iz 48,10; Ps 12,7; Izr 17,3.

2,18: Usp. 2 Sam 24,14.

3,2: Usp. Izl 20,12.

3,17—24: Usp. 1,1—10; 18,4—8; Ps 131,1; 139,6; Izr 30,1-4; Job 5,9; 9,10.

3,30: Milosrđe ima snagu ispaštanja grijeha (3,3.14 sl; 17,22; 29,12).

4,10: Branitelj i pomagač sirota i udovica nalazi u Bogu oca i postaje sin Svevišnjemu,
a sirote i udovice njegova su djeca: 23,14; 51,10; Izl 4,22; Pnz 32,6; Iz 63,16; 64,7; Jr
3,19; Hoš 11,1; Mal 1,6; 2,10; Izr 2,16.18; 14,3.

4,17: Usp. 2,1; 6,25.

4,20—31: Židovi su u napasti da se postide svoje vjere pred helenističkim svijetom: 1

Mak 1,12—17; 2 Mak 4,11—16.

5,1: Usp. Ps 62,11; Lk 12,19.

5,14: 14,1; 16,6—18; 20,17—19.

6,2 sl.: Strast (hebr. duša) ima snažnu rušilačku moć. Ovdje se misli na grijehe jezika.

6,22: U hebr. igra riječju: musar = stega i udaljen, nedostupan.

6,25: Usp. Mt 11,29.

7,5: Usp. Job 9,2.20; Ps 143,2; Prop 7,16.

7,7: U cijelom SZ-u oštro se osuđuje pristranost na sudu: Lev 19,15; Iz 1,17.23; Izr
17,15; 24,23 sl itd.

7,9: Okorjelost u opačini ne može izbrisati ni žrtveni dar.

7,14: 11,8; Mt 6,7.

7,15: Post 2,15; 3,17—19.

7,18: Ofir, zemlja zlata, nalazi se u jugozapadnoj Arabiji (1 Kr 9,28itd.).

7,21: Zakon traži oslobođenje roba u sedmoj godini (Izl 21,2; Pnz 24,1).

7,24 sl: Usp. 42,9—14.

7,27: Usp. 3,1—16; Job 4,4.

7,29—31: Br 18,11—18; Lev 5,6; 7,32; Pnz 18,3.

 103

7,32: Usp. Pnz 14,29; 26,12 sl.

7,33: Mrtvomu dostojan ukop: usp. 38,16; 2 Sam 2,5; Jr 22,19; Iz 34,3; Tob 1,17; 2
Mak 12,38—46.

7,34: Usp. Job 30,25; Rim 12,15.

8,8: Usp. 11,1; 20,27; 39,4.

8,9: Rabini su uvelike cijenili predaju otaca; usp. Pnz 4,9; 11,9; Job 8,8; 12,12.

9,5: Izl 22,15 sl; Pnz 22,29.

9,9: Usp. Pnz 22,22; Izr 5,5; 7,26 sl.

9,12: sreća im neće trajati — još za života će biti kažnjeni.

10,4: Izr 21,1; Rim 13,1.

10,6: Slično u 2 Mak 9,9—12; Jdt 16,17; Otk 12,23.

10,25: Usp. Gal 3,28; Kol 3,11; Flm 16.

10,31: 19,25.30; 11,1.

11,5: Usp. Prop 4,13 sl.

11,26: U dan smrtni: tu nije riječ o nagradi poslije smrti. Usp. 21; 18,24.

12,4: Hebr: Ne daj mu oružje, da te njim ne napadne. Krist je usavršio ovu zapovijed:
Mt 5,43-47.

12,7: Isto što i 12,4a. Tako je samo u grčkom tekstu.

12,9: i neprijatelj mu je prijatelj, prijevod prema hebrejskom tekstu.

12,15: Ispravljeno prema hebrejskom.

12,18: To su znakovi prezira i zluradosti: usp. Ps 22,8; 109,25; Mt 27,39; Ez 25,6; Nah
3,19.

13,10: Izr 25,6 sl.

13,14: Kasniji umetak. U grčkom ga nema.

13,25: 12,8; 26,4; Prop 8,1; Izr 15,13.

14,1: Mt 5,1—12. Usp Ps 1; 32; 119.

14,4: Usp. r. 15; Ps 39,7; Prop 2,21; 6,2; Job 27,13-17.

14,12: Ugovor Podzemlja jest dan smrti, usp. Iz 28,15.18.

104

14,16: Iz 14,10; Job 3,13—19; 14,1.

14,17: Usp. Iz 50,9; Job 13,28; Ps 102,27.

14,19: Otk 14,13 dopunjuje misao.

15,1: Tu je mudrost izjednačena s pobožnošću i obdržavahjem Zakona (1,15; 17,11 sl;

19,20; 24,7—12; Bar 4,1).

15,2: Mudrost kao zaručnica: 51,13—21; Izr 7,4; Mudr 8,2.9.

15,5: U liturgiji primijenjen tekst dodaje, prema latinskom: i napunja ga duhom

mudrosti i razuma i zaodijeva haljinom slave.

15,11: Usp. Izr 193; Rim 9,19; Jak 1,13.

15,16: Usp. Pnz 11,26; 30,15.19; Jr 21,8.

15,20: Misao se nadovezuje na r. 11.

16,6: Usp. Br 16,25—35; pobuna Korahova.

16,7: Post 6,4.

16,8: Post 19,14—29.

16,9: Narodi kanaanski: Izl 22,33; 33,2; Pnz 7,1.

16,10: Br 14,22 sl. Šest stotina tisuća: Izl 12,37; Br 11,12.

16,22: ugovor — s Podzemljem: 14,12 bilj.

16,23: Usp. Ps 14,1.

17,1: Post 1.

17,2: Usp. Post 1,26.28; Job 14,1.5.

17,13: Usp. Izl 19,11; 20,18.22.

17,14: Izl 20,1—17.

17,16.18.21: Čini se da su glose ušle u nekoje kodekse.

17,27: Promatranjem mrtvaca došlo se do zaključka da u Podzemlju nije moguće

slaviti Boga. (Usp. Iz 38,18 sl; Ps 115,17 sl; Bar 2,17.) Objava je još nepotpuna.

17,32: Sile na visokim nebesima, zvijezde.

18,13: Usp. Iz 40,11; Jr 31,10; Ez 34,11; Iv 10,11.

18,24: Ne misli na sud iza smrti.

18,28 sl: kao 15,10; 16,25.

 105

19,17: Usp. Lev 19,17 sl.

20,29 sl: Usp. Mt 13,53; 25,25.

21,1: 5.5; 19,13 sl; Iv 5,14; 8,11.

21.10: Usp. Mt 7,13.

21,13: Dosl. »Mudračeva spoznaja raste poput poplave.«

21,15: Baciti iza leđa znak je prezira. Usp. Iz 38,17; Ez 23,35.

21,16b: Dosl. »Na usnama se razboritoga nalazi milina.«

21,20: Prop 7,6.

21,26: Usp. 5,11—13; 8,9; Izr 10,14. Smisao: bezumnik govori bez promišljanja, a
mudračeve su riječi dobro promišljene.

21,27: Grčki tekst ima izraz »sotona«.

22,6: Usp. Izr 13,24; 19,18; 22,15; 23,13—14; 29,15.17 itd.

22,11: Post 50,10.

22,22: 8,17; 19,8—15; 27,16—21.

23,9: Običaj prisizanja bio je dosta čest. Usp. Izr 3,26; 5,22; 6,2; Mt 5,34—37; Jak
5,12.

23,16: Brojčana izreka kao 25,1 sl. Usp. Izr 30,15 bilj.

23,17: Usp. 26,12; Izr 9,17; 30,20.

24,1: Kao i u Izr 8, mudrost je personificirana. Usp. Job 28; Bar 3,9—4,4.

24,3: Vulgata dodaje »prvorođena prije svih stvorova«. Pjesnička refleksija nad Post
1,3: Božja mudrost isto je što i Božji Duh.

24,4: Stup dima prijesto je Jahvin u njegovu narodu. Usp. 13,21-22.

24,8: Stvaralačka univerzalna mudrost postala je mudrost objavljenog Zakona.

Vulgata ima: Koji me stvori, počinuo je u mojem šatoru, i na kraju dodaje: I među
mojim izabranicima pusti korijenje.

24,9: Ovisno je o Izr 8,22.

24,10: I bogoslužje je djelo Mudrosti. Zakon uređuje bogoslužje, a Zakon je isto što i
Mudrost (24,23 sl).

24,12: Vulgata: I u zboru svetih moj je boravak.

106

24,13: Hermon (Vulgata: Sion) je u Antilibanonu; Engadi (Vulgata: Kadeš), oaza na

Mrtvome moru.

24,17: Vulgata ima još: Ja sam majka lijepe ljubavi, i straha, i spoznaje, i svetog
ufanja. U meni je sva milina življenja i istine, u meni je sva nada života i kreposti.

24,21 sl: Vulgata dodaje: Koji mene slave, imat će život vječni.

24,22: Mudrost je poistovećena sa Zakonom.

24,23: Post 2,10—14.

24,29: Mudrac je mali potočić koji postaje velika rijeka. Usp. Iv 7,38.

24,31: Rijeka i more (mudrost) ne mogu biti privatno vlasništvo.

25,12: 26,1—4.13—18.

25,18: Izr 1,14.

25,23: Post 3,6; 2 Kor 11,3; 1 Tim 2,14.

25,26: Zakon je dopuštao rastavu (Pnz 24,1—4), ali u početku nije bilo tako (Post 2,24;
Ef 5,31). Usp. Mt 19,3—9.

26,13: Usp. 26,1—4; 36,27—31; Izr 31,10—31.

26,19—27: Ispuštamo s najboljim grčkim kodeksima.

28,2: Usp. Mt 6,12.

28,3: Bolest se smatrala posljedicom grijeha (Iv 9,2).

28,5: 14,17; Ps 78,39; Mt 16,17.

28,14: Treći jezik. = jezik koji sije razdor među dvojicom; po rabinskoj literaturi:
klevetnik, zlobnik (Job 36,33; Ps 101,5; 145,2).

28,17—26: Jak 3.

29,1: Zajam bez kamata propisan je u Zakonu: Pnz 15,7—11.

29,6: Mogne li dužnik nekako platiti, donese vjerovniku polovicu posuđenoga, a

smatra da je ovaj time na dobitku. Ako pak ne smogne potrebnu svotu, onda mu
vjerovnik otima imanje pa ga time čini svojim neprijateljem.

29,10: Blago se skrivalo pod kamenom u zemlji. Usp. Mt 25,18.

29,12: Milostinja je blago pohranjeno u riznicu. Novi zavjet će reći: blago pohranjeno u
nebu.

29,17: Mnogi su morali otići u tuđinu (28,14 sl).

29,19: Usp. Izl 22,24 sl; Lev 25,36 sl; Pnz 23,20 sl.
 107

29,21: Usp. Izr 10,4 sl; 12,11; 14,4; 27,23—27 itd.

29,24 sl; Job 15,16; 21,20.

30,1: Usp. Izr 23,13.

30,7: Nježnost u odgoju opaka sina još više potiče na zlo. »Rane« se mogu uzeti
doslovno ili u prenesenom smislu.

30,17: Počinak vječni još nema kršćanskog sadržaja.

30,25: Svi grčki rukopisi stavljaju 33,16—36,20 ispred 30,25—33,16. Sirski prijevod,
latinski i fragmenti hebrejskog imaju ovaj raspored.

31,3: 41,1; Lk 12,19.

31,8: Mt 19,23 sl.

31,13: Mt 20,15.

31,15: Mt 7,12; 22,40.

31,27 sl: Ps 104,6 sl; 1 Tim 5,23.

32,5: Iz 5,12; Am 6,5 sl.

33,7 sl: Post 1,14; 2,3; Izl 20,11.

33,13: Usp. Jr 18,4-6; Iz 45,9; Rim 9,19—23.

33,25: Biblija je prema robovima dosta stroga: Izl 21,20—21; usp. Mt 18,34. Ipak i oni
po Zakonu imaju svoja prava: Izl 21,1—6; Lev 25,46; Pnz 15,12—18; usp. Ef 6,9; Flm
16.

34,1: Jr 293; Lev 19,26; Pnz 13,2—6; 18,9—14.

34,25: Tko dotakne mrtvaca, upada, prema Br 19,11, u obrednu nečistoću.

35,8: O desetinama usp. Lev 27,30—32; Pnz 14,23.28; 2 Kor 9,7.

36,1: Narodna nevolja budi težnje za mesijanskim vremenima spasenja.

36,2: Tuđinci su helenisti, odnosno njihovi saveznici Seleukovići.

36,10: Mesija će opet sakupiti raspršena plemena: Iz 27,13; 49,22; 60,4.9.

36,11: Izl 4,22; Pnz 32,5 sl. 18; Jr 31,9.

36,13: Kao nekoć (1 Kr 8,11) u posljednjim će danima Hram opet biti mjesto Božje
nazočnosti (= Slava). Usp. Iz 4,5; Ez 8,4 itd.

36,14: prva stvorenja su Izraelci.

108

36,25: Post 2,18.20.

37,1: 6,5—17; 12,8 sl; Izr 20,6.

37,19 sl: zanemaruju svoju vanjštinu.

38,5: Izl 15,23-25.

38,15: Usp. Lev 26; Pnz 28; Job 4,7 itd.

38,17: Po 22,12 vrijeme žalosti traje 7 dana. Talmud kaže: 3 dana za plač, 7 dana za
tugovanje i 30 dana za njegu kose i brade.

38,33: Zakon je dar Saveza s Bogom.

39,1: Tri dijela hebrejske Biblije: Zakon, Mudrost i Proroci. Usp. Proslov.

39,17: Prema istočnjačkoj slici svijeta, svaka prirodna sila (svjetlo, tama, oblaci,
vjetar) ima svoje spremište.

39,23: Misli vjerojatno na Sodomu i Gomoru i na uništenje Kanaanaca.

39,26: Usp. Pnz 32,13 sl.

39,29: Vatra = munja. Usp. Izl 9,22 sl; Ps 148,8; Bar 6,62.

40,8 sl: Usp. Iz 51,19.

40,14: ona = vjerojatno bujica.

40,19: U djeci koja nose ime očevo, u gradovima koji nose ime utemeljitelja
(Aleksandrija, Antiohija) čovjek nekako nastavlja život. Ali koji nađe mudrost, postiže
vječnu slavu.

41,11: Ime = slava.

42,15: U mudrosnoj literaturi mudrost je stvoriteljica, ovdje Riječ stvara (usp. Post 1;
Ps 33,6; Mudr 9,1.2; Iv 1,1).

42,18: Znaci vremena su zvijezde. Općenito se smatralo da je budućnost već upisana

na nebu.

43,1: Usp. Dn 3,52—90; Ps 19,5 sl; 136; 145.

43,5: Usp. Ps 19,6.

43,7: Dva velika židovska blagdana — Pasha i Blagdan sjenica — počinjali su s punim
mjesecom (usp. Izl 23,14).

43,25: Usp. Ps 104,25 sl; 107,24.

44,1: Sirah povezuje slavu Boga sa slavom otaca od Henoha do velikog svećenika
Šimuna. Hvali njihovu vjernost Bogu i Zakonu i njihovu pobožnost. Usp. Ps 78; 105;
106; 135; 136; Mudr 10—19; Heb 11.
 109

44,16: Post 5,22—24.

44,17: Proročka nauka o »Ostatku« aplicirana je na pravednog Nou.

44,18: Usp. Post 9,11.15 sl.

44,19: Post 17,4 sl.

44,20: Post 12,3; 26,5; Heb 11,8; Post 15,18; 17,2—9: Post 17,10—24.

44,21: Post 12,3; 13,16; 15,18; 18,18; 22,16-18; 26,3-5.

44,22: Post 17,19; 26,3.

44,23: Izrael = Jakov. Post 32,29; 35,10.

45,1: Usp. Izl 2.

45,2: Usp. Izl 4,16; 7,1.

45,3: Usp. Izl 7—11 i Izl 33,18—33.

45,4: Br 12,3.7; Heb 3,2.5.

45,5: Izl 20,21; 33,11; Pnz 36; 33,10.

45,6: Zbog službe Aron dobiva nadimak »svetac«. Usp. Br 16,5.7; Ps 106,16.

45,8: Izl 28 i 39.

45,10: Oplećak = efod v. Izl 28,6—14. Urim i Tumim Izl 28,30.

45,12: Usp. Izl 28,36—39.

45,14: Usp. Lev 6,7—11.

45,15: Aron Lev 8.

45,16: Usp. Br 16,5-7; 17,20.

45,18: Br 16.

45,23: Usp. 50,24b; Br 25,7—13; 1 Mak 2,54.

46,1: Ime Jošua znači »Jahve spašava«.

46,2: Usp. Jš 8,18.26.

46,3: Jš 1,5; 10,14.

46,5 sl: Jš 10,11.

46,7: Br 14,6—38.
110

46,8: Br 14,24; 26,65; Pnz 1,36.38.

46,9: Usp. Jš 14,13—15.

46,13: Usp. 1 Sam 1,11.

46,14: 1 Sam 7,5.16.

46,15: 1 Sam 3,19—21.

46,16: 1 Sam 7,9 sl.

46,17: 1 Sam 7,10. Grom = glas Jahvin (Ps 29,3).

46,18: 1 Sam 7,13.

46,19: 1 Sam 12,1—5.

46,20: 1 Sam 28,6-25.

47,1: 2 Sam 7; 12.

47,2: Usp. Lev 4,8.

47,3 sl: 1 Sam 17.

47,6: 1 Sam 18,6-8; 29,5.

47,7: 2 Sam 5,17—25; 8,1—14; 21,15-22.

47,8: Usp. 2 Sam 23,1.

47,9: 1 Ljet 15,16—16,43; 25.

47,11: 2 Sam 12,13.

47,13: 1 Kr 5,15—8,66.

47,14: 1 Kr 5,12—14.

47,18: 2 Sam 12,25.

47,19: 1 Kr 11,1—10.

47,21: 1 Kr 12,16-20.

47,22: Davidovu potomstvu dano je obećanje (2 Sam 7,15 sl), i to je utjeha za

sadašnjost i nada za budućnost.

47,24 sl: Uvodi idolopoklonstvo (1 Kr 12,28-32; 14,16), a to će dovesti do asirskog

sužanjstva (1 Kr 14,15 sl; 2 Kr 17,21—23).

48,2 sl: 1 Kr 17,1; 18,38; 2 Kr 1,10.12.

 111

48,5 sl: 1 Kr 17,17—24.

48,6: 1 Kr 21,20—24; 2 Kr 1,4.6.16 sl.

48,7: 1 Kr 19,15—17; Sinaj = Horeb.

48,9: 2 Kr 2,1—11.

48,10: Mal 3,23 sl. Kasnije židovstvo vjeruje da će se Ilija vratiti na kraju vremena.
Usp. Mt 17,10-13.

48,12: 2 Kr 2,9—11.

48,13: 2 Kr 13,21.

48,15: Asirsko sužanjstvo Izraela, usp. 47,24.

48,17: 2 Kr 20,20.

48,18 sl: 2 Kr 18,13—19,37.

48,23: 2 Kr 20,8—11.

48,24 sl: Usp. Iz 40—45 ili 24—27.

49,1: 2 Kr 22,1—23,30.

49,2: 2 Kr 21.

49,5: Usp. Bar 4,3.

49,6: 2 Kr 25,8 sl.

49,7: Usp. Jr 38,6.

49,8: Ez 1 i 10.

49,9: Ez 14,14.20.

49,10: Prvi put spominje se dvanaest (»malih«) proroka kao jedna cjelina.

49,11 sl: Ezr 3-6.

49,14: Usp. 44,16.

49,15: Post 50,25; Izl 13,19.

50,1—4: Šimun, veliki svećenik od 218. do oko 192. pr. Kr. Josip Flavije (Starine XII,
3,3) piše da mu je Antioh III dao odobrenje za gradnju god. 198.

50,5: Usp. Lev 16,24.

112

50,15: Usp. Br 15,7.10; 28,7—10.14. Ovaj obred nije opisan u Zakonu. Možda je iz
kasnijeg vremena.

50,20: Samo na Dan pomirenja izgovaralo se sveto ime »Jahve«.

50,28: Usp. 51,30.

51,1: Usp. 2 Sam 22 = Ps 18. Ta, izvorno individualna, molitva postaje molitva
zajednice.

51,7: Usp. Iz 63,5.

51,8: Ps 25,6.

51,12: Hebrejski tekst dodaje litaniju, sličnu Ps 136 i židovskoj Šemone esre. Iza
svakog zaziva ponavlja se refren jer vječna je ljubav njegova!
Slavite Gospoda jer je dobar,
jer vječna je ljubav njegova!
Slavite Gospoda hvale dostojna,
Slavite čuvara Izraelova,
Slavite stvoritelja svemira,
Slavite otkupitelja Izraela,
Slavite sabirača raspršenog Izraela,
Slavite graditelja svoga Grada i Svetišta,
Slavite promicatelja doma Davidova,
Slavite onoga koji sinove Sadokove izabra
za svećenike,
Slavite štit Abrahamov,
Slavite hrid Izakovu,
Slavite Jakog Jakovljeva,
Slavite onoga koji je izabrao Sion,
Slavite Kralja kraljeva nad kraljevima,
Koji podiže jakost puku svojemu,
Slavu svima svojim svecima,
Sinovima Izraelovim, narodu, koji mu pristupa
Aleluja!
Ta je litanija vjerojatno kasniji, možda liturgijski umetak.

51,15: Usp. 1 Kr 3,6—9; Mudr 7,7; 8,19—9,18.

PROROCI

Prorok u biblijskom smislu — prema najvjerojatnijem temeljnom

značenju hebrejske riječi nabi — jest pozvani glasnik (usp. Izl 7,1).
Grčka riječ profetes, prorok, znači u prvom redu ne onoga tko proriče
buduće stvari, nego čovjeka koji govori u ime nekoga drugoga. Proroci
su, prema Bibliji, ljudi koje Bog poziva za svoje glasnike: oni
objavljuju njegovu poruku. Sami tvrde da ih Bog poziva tako
neodoljivo te se ne mogu oduprijeti (usp. Jr 20,7—9 i dr.). On stavlja
svoje riječi u njihova usta (Jr 1,9), i oni ne mogu šutjeti. Postavlja ih
 113

za znak u Izraelu ne samo po njihovim riječima nego i po njihovim

činima, cijelom njihovom egzistencijom.
Prvi i najveći prorok SZ jest Mojsije: usp. Izl 20,19—21; Pnz 5,23-28;
34,10—12. Prema Pnz 18,18 on je uzor svih proroka. NZ će u njemu
vidjeti prototip Isusa Krista proroka (usp. npr. Iv 1,17).
Na prijelazu iz razdoblja sudaca u doba kraljeva djeluje prorok
Samuel: 1 Sam 1—12. Knjige o Samuelu i o Kraljevima spominju
proročke zajednice (»sinove proroka«). U tim se knjigama iscrpno
govori i o najznačajnijim prorocima: Natanu, Iliji, Elizeju. To bi,
prema hebrejskoj Bibliji, bili »prijašnji proroci« (tako hebrejska Bi-
blija zove naše povijesne knjige: Jošuu, o Sucima, o Samuelu i o
Kraljevima).
»Potonji proroci« hebrejske Biblije oni su koji se obično nazivaju »Pro-
roci-pisci«: oni kojih su riječi i djela zapisana u odnosnim proročkim
knjigama. To su tri »velika« (Iz, Jer, Ez; Dn hebrejski kanon ne
svrstava među proroke) i 12 »malih« (nazvani su tako ne po važnosti
nego po opsegu). Zovu se »Proroci-pisci«. Time se ne misli reći da su
oni kao »pisci« (u današnjem smislu te riječi) jednim potezom napisali
sve ono što je napisano u knjigama koje nose njihova imena. Ove
knjige, naprotiv, imaju svoju dugu povijest i sastavljene su od
različitih elemenata: proročkih pouka, prijetnja, prijekora, njihovih
autobiografskih i biografskih podataka i izvještaja o njima. Važnu
ulogu u formiranju tih knjiga imaju krugovi učenika i duhovni
baštinici proroka. U njima i dalje živi proročka pouka; oni su njihovu
usmenu ili pismenu predaju sakupili, u jedno sabrali i tokom
vremena dosta toga doradili, preradili, prilagodili ili dodali. Ovo je
potrebno imati na umu da bi se mogao razumjeti današnji književni
sastav ovih knjiga; tko zna kako su te knjige nastajale, lakše će
shvatiti manjak jasne kronološke povezanosti ili sistematičnosti u
njima.
Proroci, idejni vođe teokracije, čuvari Saveza i graditelji budućnosti,
čine bilo cijeloga Staroga zavjeta. Oni razmišljanjem nad prošlošću,
suživljavanjem sa suvremenošću i dubokim nutarnjim iskustvom,
uronjeni u promisao svoga Jahve, doživljuju njegovu objavu, koju
posebnim žarom najavljuju narodu. Oni od 9. do 4. st. prate povijest
Izraela: njegove lomove i boli. Puni su optimizma, jer vjeruju u
konačnu pobjedu pravde i ćudoređa, te tako vode narod od sinajskog
do Novog saveza, od zakona do slobode, od kamenih ploča do ljubavi
(Jr 31,31; Ez 36,25 sl), od slova do duha, od prvog do drugog Mojsija.
Otkrivajući duhovnost, transcendentnost, svemoć, pravdu, dobrotu i
blizinu Jahve istovremeno ukazuju na ljudsku osobnost, odgovornost
i nutarnju vrijednost čovjeka u poslušnosti i odazivu Božjoj ljubavi.
Ističući »obrezanje srca« i obnovu duha produhovljuju religiju, čiste
114

je od formalizma i samo vanjskog vršenja Zakona. Time daju

značajan doprinos općem personalizmu i humanizmu.
U društvenim odnosima nastoje uspostaviti bratstvo i jednakost u
pravednim plaćama, malim posjedima i humanom upravljanju.
Proroci su revolucionari čovjekove nutrine i odatle započinju obnovu
društva.
Kao savjetnici dvora, ulaze službeno i u politički život, gdje se kao
branitelji Božjeg gospodstva i moralnog monoteizma protive
sklapanju saveza sa susjednim narodima. Ti su savezi češće dovodili
do ratova i do religijskog sinkretizma, tj. do slabljenja izabranoga
naroda.
Jeka proročkog navještaja dopire do nas u knjigama koje nose
njihova imena. Iz tih knjiga dade se sagledati ne samo domašaj i
narav proročke djelatnosti već i način i ton njihovih nastupa. Uz
kratke, tipično proročke izričaje koji se obično počinju riječima:
»Ovako govori Jahve« ili »Riječ je Jahvina«, nalaze se ondje i
prijekori; oni se služe i liturgijskim oblicima, propovijedima,
sudskim govorima, pogrebnim žalobnicama, pučkim tužaljkama,
himnima i simboličkim činima. U svim se tim navještajima odražava
duboko samouvjerenje proroka da govore Božju riječ.

IZAIJA

U hebrejskoj Bibliji i Vulgati stoji Izaija na prvom mjestu u proročkim

spisima (u Septuaginti su prije njega »mali proroci«). Dijeli se u dva
vrlo različita dijela: 1—39 i 40—66. Potonji se dio stilski i sadržajno
dade podijeliti na dva manja različita dijela: 40—55 i 56—66. Zbog
toga se govori o Protoizaiji (1—39), Deuteroizaiji (40—55) i Tritoizaiji
(56—66). Želi se istaći da postoje barem tri suauktora ili redaktora
Izaijine knjige. A kako cijela knjiga odiše istim duhom, stručnjaci
smatraju da ju je konačno sredio netko iz Izaijine škole koja je
nastavila djelo svoga velikog učitelja (8,2).
Proroku se Izaiji s pravom pripisuje samo prvi dio knjige. On je član
ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik. Pozvan je u
proročku službu i djeluje kao savjetnik dvora u vrijeme Ahaza i
Ezekije, tj. u vrijeme političkog preokreta u Palestini i na Istoku
(740—700). Asirska se moć silno uzdigla dolaskom na prijestolje
Tiglat Pilesera III (745—727) i prijetila redom svim susjedima. Sirski
kralj Resin i izraelski kralj Pekah sklopiše savez u koji su htjeli uvući
i Ahaza. Kad je Ahaz to odbio, oni mu navijestiše rat (sirsko-
efrajimski). Protiv savjeta proroka Izaije Ahaz je pozvao u pomoć
asirskog vladara i svladao protivnike. Izazvan i kasnijim
protuasirskim djelovanjem u Siriji i u sjevernom izraelskom
 115

kraljevstvu, asirski je kralj zauzeo Damask (732) i Samariju (721).

Time propada i Sirija i sjeverno izraelsko kraljevstvo.
Ahaza je naslijedio sin Ezekija. On je najvjerojatnije onaj knez mira i
Emanuel što ga Izaija naviješta kao znak Ahazu (7,14). Prema Novom
zavjetu (Mt 1,23), taj je Emanuel slika Isusa Krista.
Ezekija je u suradnji s Izaijom počeo obnovu (2 Kr 18,3—7; 2 Ljet
29,1—31). U to vrijeme počinje se deuteronomistička redakcija
Petoknjižja (usp. uvod u Petoknjižje). Kasnije je Izaija nastojao
odvratiti kralja od saveza s Egiptom. Iz toga vremena potječu govori
protiv stranih naroda (28—32). Ezekija je ipak po nagovoru Egipta
napao Filistejce, asirske saveznike, i time izazvao Sanheriba. Kad se
htio predati protivniku, Izaija ga je bodrio da to ne čini. Asirci su se
povukli (36—39). Sa 700. godinom Izaiji nestaje traga. Poput svojih
suvremenika, Amosa, Hošeje i Miheja, Izaija osuđuje društvene
nepravde kao zlo po kojem se Juda nalazi u vrlo bijednom položaju
pred Jahvom. On sokoli svoje slušaoce da s pouzdanjem u Jahvu
provode život. Njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti
blagoslov.
Prvi dio (1—39) dijeli se na: 1. Proroštvo protiv Jude i Izraela prije
sirsko-efrajimskog rata (1—5); 2. Knjiga o Emanuelu, gdje su
sadržani govori iz vremena sirsko-efrajimskog rata (6—12); 3.
Proroštvo o stranim narodima (13—23); 4. Izaijina apokalipsa (24-27);
to je dodatak njegovih učenika; 5. Pjesme o Samariji i Judeji protiv
njihove politike i protiv poganskih naroda (28—35); 6. biografski po-
daci o proroku (36,39); i to je dodatak njegovih učenika.
Drugi se dio (40—55) naziva Knjigom utjehe (40,1; usp. Sir 48,24);
otkriva drugačiju povijesnu pozadinu: Jeruzalem je razoren, narod u
sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. I stil i
sadržaj upućuje na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog
sužanjstva. Pisac se zanosi konačnim oslobođenjem. U povijesnim
događajima on čita Jahvine planove koji se protežu od stvaranja do
izbavljenja. Najveći je grijeh ne vidjeti taj promisao Jahve. U tom se
dijelu nalaze četiri pjesme o Sluzi Jahvinu. One sadržajno odskaču od
ostalog teksta. Po značajkama koje se pridaju tom Sluzi teško je
otkriti o kome je riječ: da li o patničkom izabranom narodu, o njegovu
vođi ili o nekoj povijesnoj ličnosti. Najvjerojatnije je riječ o idealnoj
osobi: štovatelju Jahve, zakonodavcu, nosiocu tuđih krivnja, onome
koji svojom patnjom spašava i sabire rasijane narode. On je kao janje
vođen na klanje (53,7). Novi zavjet prepoznaje u njemu Isusa Krista
(Mt 3,17; Lk 4,17—21; Dj 3,13; 8,32—33).
Isus Krist, prema tim tekstovima, utjelovljuje u sebi mnoge značajke
toga Sluge.
Treći je dio knjige (55—66), najvjerojatnije, zbirka raznih anonimnih
pisaca iz doba izganstva (60—62) i nakon njega (56,58,66). Neki
116

stavci sigurno govore o Izraelcima u domovini gdje se zalažu za

obnovu Hrama i kulta.
Izaijina poezija ide u najljepše stranice SZ. Smatra se klasikom
Biblije. Pravi je umjetnik: zna jednako lijepo izraziti prijeteći govor
snažne oštrine kao i svečani hvalospjev, bogatstvo i smionost svoga
predodžbenog svijeta. I u najvišoj strastvenosti zna sačuvati pravu i
plemenitu mjeru.
A svojim bogatstvom i mesijanskim idejama Izaija ide u red
najistaknutijih proročkih spisa. Njezin je upliv na druge knjige
upadan, a Novi zavjet navodi tu knjigu više nego ikoju drugu.
Njezinim citatima počinje svoje propovijedi Ivan Krstitelj, a sam Isus
javno nastupa prvi put u Nazaretu otvarajući proroka Izaiju (Lk
4,16—21; Mt 12,17—21; Mk 4,11—12).

2,22: Usp. Post 2,7. Smisao je: svaki čas može izdahnuti.

4,2: Izdanak i plod zemlje označuju Mesiju (Jr 23,5-6; Zah 3,8; 6,12) ili Ostatak Izraela
koji ima procvjetati iz korijena i nastaviti život nakon izgnanstva. Bog ljubi svoj narod
i brine se da u svim nevoljama sačuva dio Izraela, Ostatak: Am 3,12; 5,15; 9,8—10; Iz
6,13; 73; 10,19 sl; 37,4.31 sl; Mih 4,7; 5,2; Sef 2,7; 3,12 sl; Jr 3,14; 5,18; Ez 5,3.9. S tim
su Ostatkom najuže povezana mesijanska očekivanja u konačno ostvarenje novoga
kraljevstva u kojem će biti sabrani svi Izraelci.

5,16: Svetost je vlastitost kojom se Bog »odjeljuje« od svih stvorenja, nadvisuje ih tako
da ga ona ne mogu okaljati. U odnosu s ljudima Bog očituje svoju svetost u
pravednosti, osobito u nagrađivanju dobra i kažnjavanju zla. Ali pravednost se Božja
osim toga očituje u milosrđu i dobroti. Jer je pravedan, ostaje vjeran svojim
obećanjima i prašta (Mih 7,9; Ps 51,16). Najveća će se pravednost ostvariti u
mesijansko vrijeme, kad će Bog ljudima dati nešto od svoje svetosti (Iz 1,26; 4,3; usp.
Mt 5,48). Izaija se može nazvati prorokom Božje svetosti (usp. 63; 1,26; 4,3).

7,3: Šear Jašub simbolički je naziv za Ostatak (v. 4,2 bilj.). Ako se na me ne oslonite
znači: ako ne budete vjerovali.

7,9: Vjerovati kod proroka znači osloniti se na Jahvu, pouzdati u nj. To se pouzdanje
zasniva na Božjim obećanjima i izabranju (Pnz 7,6). Isključuje oslanjanje na bilo koga
(30,15; Jr 17,5; Ps 52,9).

7,14: Nije sasvim jasno u čemu se sastoji znak obećan Ahabu. Mnogi misle da je
posrijedi skoro rođenje Ahabova sina i nasljednika Ezekije, koji će nastaviti kraljevati
u Izraelu. Neće dakle kraljevstvo propasti, kako se Ahab bojao. U najpogibeljnijim
danima Natanovo je proroštvo o trajnosti Davidove loze (2 Sam 7,14) uvijek, osobito
kod proroka, budilo nadu u budućnost izabranoga naroda. Međutim, svečanost
navještaja, zatim simboličko ime novoga kralja (Immanu-El znači »Bog s nama«) kao i
osobine koje prorok pridaje tom kralju, upućuju na to da proročanstvo nadilazi jednu
konkretnu ljudsku osobu te daje naslutiti da je riječ ili o sudbini cijeloga Izraela ili,
štoviše, o jednom idealnom kralju — Mesiji (7,22; 9,1—6; 11,1—9; usp. Mih 5,2). Tako
je ovo proroštvo shvatio NZ i cijela kršćanska tradicija (Mt 1,23; 4,15—16; Iv 1,5).

7,15: Djevica, hebr. almah, naziv za djevojku dozrelu za udaju. Za djevicu hebrejski
jezik ima riječ betulah (Izl 22,15; Lev 21,14; Pnz 22,19; Tuž 5,11; Post 24,16; Suci
 117

21,12). U grčkom prijevodu (LXX), premda grčki jezik za djevojku ima posebnu riječ
neanis, na ovom se mjestu prevodi almah sa parthenos = djevica. Time svjedoči da su
stari Hebreji, ili barem grčki prevodioci u 3. st. pr. Kr., almah na ovom mjestu
shvaćali i u smislu djevica. Tako ju je shvatio i evanđelist (Mt 1,23) kad je primjenjuje
na Mariju, majku Isusa Krista.

7,15: Vrhnje i med nomadska je hrana. Znači: miran, staložen život. Dok ne nauči...
dok ne dođe k upotrebi razuma.

11,1: Riječ je o kralju Mesiji koji će biti obdaren svim krepostima: mudrošću i
razumom kao Salomon, razboritošću i jakošću kao David, znanjem i strahom Božjim
kao patrijarsi i proroci Mojsije, Jakov i Abraham.

14,4: To je mašal — satira na račun propalog tiranina, vjerojatno Sargona II ili

Sanheriba, nadopunjena za vrijeme izgnanstva u proslavi smrti nekog babilonskog
kralja.

14,8: Cedri libanonski: asirski i babilonski kraljevi sjekli su mnogo cedrova

libanonskih.

16,9: Krik — ratni.

17.11 Adonisu su sadili vrlo kratkotrajne biljke.

18,1: Krilatih kukaca: u Egiptu i Sudanu ima mnogo komaraca. Čamci od rogoza, usp.
Plinije, Hist, nat. VI, 55-57.

18,2: Brzi skoroteče: glasnici faraonovi neka se vrate u Egipat i prestanu u Judeji
snovati savez protiv Asirije.

19,23: Tekst je ispravljen prema rukopisima u najnovije vrijeme otkrivenim u

Kumranu kod Mrtvog mora.

21,10: Omlaćeno žito, čedo gumna, jest pogaženi narod.

21,12: Dolazi oslobođenje (jutro) pa opet ropstvo (noć); ako se Edom obrati, ropstvo
neće biti zauvijek.

21,16: Kedarci su arapsko pleme: Jr 2,10, 49,28; Ez 27,21; Iz 42,11, 60,7.

22,9: Usp. 2 Kr 20,20; 2 Ljet 32,4 i 1 Kr 72 sl.

23,4: Primorci se često u Bibliji nazivaju »sinovima mora«. Smisao: Sidonci će

propasti, neće se više rađati.

24—27: Ovo je vjerojatno najnoviji dio Iz. Spada u apokaliptičku literaturu, kakvu
nalazimo u Danielu i Zahariji (9—11). Autor kroz neposredne događaje naviješta
konačni »sud Jahvin«.

24,23: Pocrvenjet će što su pobožanstvenjeni.

28,10: To je onomatopeja: zvuči kao tepanje djeteta. Nepoučljivi slušači tako su

ismjehivali prorokove govore kojih nisu shvaćali. Izazija im odgovara da će doista čuti
118

govor osvajača koji će im se, jer ga neće razumjeti, činiti kao tepanje (r. 13). Smisao je
riječi: »Zapovijed na zapovijed, pravilo na pravilo; malo ovamo, malo onamo.«

29,1: Ariel: Lav Božji, simboličko ime za Jeruzalem.

36—39 = 2 Kr 18—20.

40,9: Izvornik dopušta i prijevod: Glasnice radosne vijesti Sionu.

41,14: Otkupitelj, hebr. goel, u prvom redu je osvetnik prolivene krvi (Br 35,19) i onaj
koji izbavlja sužnje dužnike, te bližnji rođak koji je zakonom bio obvezan braniti
udovicu (Rut 2,26). Riječ se primjenjuje i na Boga koji osvećuje potlačene i oslobađa
svoj narod: Job 19,25; Ps 78,35; Tuž 3,58 i dr. U tom smislu riječ dolazi vrlo često u
psalmima i u drugom dijelu Izaije (44,24; 49,26). NZ pridaje taj naziv Isusu Kristu,
otkupitelju od grijeha (Otk 9; Gal 3,13; 4,5; 1 Kor 6,20; 7,23; Tit 2,14).

42,1 sl: U drugom dijelu knjige nalaze se četiri pjesme o Sluzi Jahvinu (42,1—9;
49,1—16; 50,4—11; 52,13—53,12). One govore o Sluzi koji se po nekim značajkama
može poistovetiti s Izraelom (41,8), ali se po drugim značajkama vidno od njega
razlikuje: predstavljen je kao osoba. Bog ga je pozvao već od majčina krila (49,1.5),
napunjen je duhom Božjim (42,1), učenik je kome je Jahve otvorio uši da u njegovo
ime poučava narod (50,4—5); premda je nevin, postupat će s njime kao sa zločincem, i
bit će predan na sramotnu smrt (53,4—12), ali će se uistinu sam predati za grešnike i
nositi njihovu krivnju (53,8—9), Bog će primiti njegovu patnju kao žrtvu pomirnicu i
sve spasiti po njoj (53,6.10—12). Sluga Jahvin tako će sačuvati potomstvo i oko sebe
okupiti sve izbavljene (53,12) ne samo iz Izraela (49,5—6) već iz svih naroda (42,6;
19,6). NZ u tom Sluzi vidi Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17—21; Dj 3,13: 8,32—33), koji
je ujedinio u sebi značajke Kralja-Mesije, sina Davidova (2 Sam 7,1; Iz 7,14), i
značajke »Sluge patnika«.

43,24: Trska, riječ je o mirisnoj trski koja se upotrebljavala u istočnjačkim kultovima.

44,9: Svjedoci njihovi, oni koji ih štuju. Opozicija s r. 8.

45,14 sl: Taj univerzalizam koji predviđa sakupljanje sviju naroda oko Jeruzalema da
služe Bogu Izraela pojavljuje se u Iz 2,2—4 (= Mih 4,1—3), Jr 12,15-16.19-21; Sef
3,9—10. To je jedna od glavnijih tema Knjige utjehe – drugog dijela Knjige proroka
Izaije (Iz 42,1-4.6; 45,14-16.20—25; 49,6; 55,3—5; 60), a česta je i poslije sužanjstva:
Zah 2,15; 8,20-23; 14,9—16; Ps 87 i sav Jona.

48,1: Iz voda Judinih vjerojatno znači: iz sjemena Judina.

48,4: Okorjelost Izraela klasična je tema kod proroka i u povijesnim knjigama (Izl
32,9; Pnz 9,13; 2 Kr 17,14; Jr 7,26); Izrael postaje slijep i gluh (Iz 6,9—10; 42,19.20;
43,8) pred Jahvom, odbija da mu služi i zbacuje sa sebe jaram Zakona (Jr 2,20; 5,5).
Zato ga Gospod kažnjava, te Izrael savija šiju pod jarmom stranih naroda (Pnz 28,48;
Jr 27,8.11; 28; 30,8; Iz 9,3; 10,27). Bog ipak ne zabacuje svoj narod (28,9.11).

50,1: Izrael je Jahvina žena: osobito Hoš 2,4—9. Otpusno pismo: Pnz 24,1—4.

51,17: Slikoviti izraz čaša gnjeva Jahvina vrlo je čest u Bibliji i označuje kazne kojima
kažnjava grijeh (Jr 13,13; 25,15-17; 48,26; 49,12; 51,7; Ez 23,32—34; Hab 2,15—16;
Ob 16, Zah 12,2; Ps 75,9; Tuž 4,21; Otk 14,10; 16,19; 19,15). Čaša je služila za
izvlačenje kocaka u čaranju i gonetanju sudbine (Ps 11,6; 16,5).
 119

54,8: Vječna ljubav Jahvina prema njegovu narodu (Jr 31,3; Sef 3,17; Pnz 4,37; 7,8;
10,15; Iz 43,4) slična je ljubavi oca prema djeci (Hoš 1,6; 2,3.25; Jr 31,20; Iz 49,14—
16), čežnji čovjeka za ženom (Hoš 2,16-17.21-22; 3,1; Jr 2,2; 31,21-22; Ez 16,8.60; Iz
62,4—5). Očituje se u posvemašnjoj darežljivosti (1 Iv 4,10.19), nepokolebivoj vjernosti
(Rim 11,29) i stvaralačkoj sili (1 Iv 3,1—2).

55,4: Savez vječan: usp. 59,21; 61,8 i Jr 31,31 bilj.

57,5: Aluzija na kanaanski kult. Pnz 12,2; 2 Kr 17,10; Jr 7,31; Ez 10,20 sl.

57,6: Glatko su kamenje častili kao bogove.

57,9: Moleku su žrtvovali djecu.

603: Bogatstvo mora dolazi iz velikih pomorskih zemalja Fenicije i Grčke lađama sa
zapada, a bogatstvo s Istoka i Egipta dolazi sirskom i sinajskom pustinjom
karavanama. Midjan, Efa i Šefa arapski su narodi.

60,16: Grudi. To LXX tumači: bogatstva.

JEREMIJA

Djelovanje proroka Jeremije pada u posljednja desetljeća južnog

kraljevstva: 625—587. On je svjedok i sudionik vrlo dramatičnih
zbivanja starog Istoka koja su zahvatila i Palestinu: prati uzdizanje
novobabilonskog carstva i pad dotadašnje asirske sile; doživljuje
Nabukodonozorov prodor u Palestinu 605, opsjedanje i osvajanje
Jeruzalema 597. te konačno razorenje grada i drugo veliko
izgnanstvo Židova u Babilon 587. Sam nam Jeremija, čovjek dubokih
osjećaja, u svojim govorima i ispovijestima otkriva svoju bol.
Kad kronološkim redom poredamo povijesne izvještaje njegove knjige
(19,1—20,6; 26; 36; 45; 28—29; 51,59—64; 34, 8—22; 37—44) i
njegove autobiografske »ispovijesti« (11,18—12,6; 15,10—21; 17,14—
18; 18,18—23; 20,7—18), dobivamo, uz pomoć ostalih povijesnih
dokumenata, ovu historijsku pozornicu njegova djelovanja. Kao
savjetnik Jošije, prema Bibliji (2 Kr 22—23; Jr 36-40) jednoga od
rijetkih dobrih kraljeva, pokušao je u narodu nastaviti obnovu koju je
bio počeo prorok Izaija s kraljem Ezekijom (2 Kr 18—20). Kad je
opala asirska moć, pružila se prilika da se sjeverno kraljevstvo otme
stranoj vlasti i združi s Jeruzalemom. U zemlji punoj idola, razvrata,
tlačenja i nepravde počela se tada buditi nada u novo uređenje
vjerskoga, društvenog i političkog života izabranog naroda. God. 622.
nađen je stari dokumenat, Ponovljeni zakon, koji je imao poslužiti kao
osnovica obnove.
Uto je egipatski faraon Neko II, hoteći predusresti
Nabukodonozorovu navalu, pošao u pomoć svome savezniku Asiriji.
120

Dok je prolazio Palestinom, Jošija mu se opro i pao u boju kod

Megida g. 609. Time je osujećena obnova i izgubljena politička
nezavisnost. Egipćani su Judeji nametnuli kralja Jojakima, koji nije
slijedio politiku svoga oca. Prevladavalo je uvjerenje da se
Jeruzalemu i kraljevstvu ništa ne može dogoditi jer je Hram
nepovrediv i bogoslužje u njemu osigurava spas. Jeremija je stoga
oštro napadao i Hram, i raskošno bogoslužje, i obrezanje, i državno
uređenje. Kralj je 597. odveden u izgnanstvo, da Nabukodonozor na
njegovo mjesto postavi najmlađeg Jošijina sina Sidkiju. No i Sidkija
se poveo za Egiptom: udružio se s njim u savez protiv babilonskog
carstva. Jeremija se tomu bezuspješno protivio. Dospio je dvaput u
zatvor (Jr 36—40). U to se vrijeme već obraća izgnanicima u
Babiloniji: u njima vidi klicu željene obnove (24,29). Nabukodonozor
587. zauzme Jeruzalem, skine Sidkiju i postavi na prijestolje
Gedaliju. Ovaj je slušao Jeremiju i nastojao oko mira i nutarnjeg
blagostanja (40,12), ali ga je neki fanatik ubio. Mnogi su Judejci, u
strahu od asirske osvete, pobjegli u Egipat te silom odveli onamo i
Jeremiju. Ondje je prorok izrekao posljednji govor (44) i iščezao iz
javnosti.
Dok je osjećajni Jeremija kao patnik i izgnanik sudjelovao u ovim
burnim događajima, nije mogao ne sjetiti se teških trenutaka iz
prošlosti svoga naroda. Kao pravi Izraelac shvatio je povijest kao
učiteljicu života. U prošlosti je Jahve uvijek uspješno izbavljao narod
iz nevolja. To će učiniti i sada. Narod može propadati, Hram se može
rušiti, Jeruzalem može biti opustošen, ali se nutarnja veza s Jahvom
ne može prekinuti: v. osobito »Knjigu utjehe« (30—31). On stoga
poziva svoje sunarodnjake na pounutrašnjenje Saveza s Jahvom, na
»obrezanje srca«, i pripravlja ga na Novi savez koji će Jahve sklopiti s
narodom u duhu i po srcu. Pravu vezu između Jahve i njegova
naroda izražava slikom, u Bibliji tako čestom, zaručničke ljubavi (2,2;
3,11), koja nužno mora biti uzajamna.
Hebrejski se tekst Jeremijine knjige prilično razlikuje od grčkoga
teksta. U knjizi, osim toga, ima dosta ponavljanja, umetaka, a podaci
su u njoj i logično i kronološki slabo povezani. Sve to upućuje na dugu
povijest postanka ovog spisa. Pojedini su njegovi dijelovi najprije
usmenom predajom prenošeni, prerađivani, možda i pismeno
fiksirani, dok ih neki redaktor, brižno pazeći da ništa ne propadne,
nije konačno skupio u jednu knjigu. Na takav nas zaključak upućuje
osobito gl. 36, koja izvješćuje o tom kako je Baruh sređivao
Jeremijine govore.
Radi lakšeg snalaženja u tekstu donosimo tablicu iz koje se vide
razlike u poretku tekstova u hebrejskoj i grčkoj Bibliji (hebrejska je
numeracija, koju slijedimo u našem prijevodu, prije znaka
jednakosti, a grčka iza njega): 1,1—25,13 = 1,1—25,13; 25,15—38 =
 121

32,1—24; 26—43 = 33—50; 44 = 51,1—30; 45 = 51,31—35; 46 = 26;

47 = 29,1—7; 48 = 31; 49,1-6 = 30, 17—22; 49,1—22 = 30,1—16;
49,23—27 = 30,29—33; 49,28—33 = 30,23—28; 49, 34—39 = 25,14—
19; 49,42 = 25,20; 50—51 = 27—28; 52 = 52.

1,11—12: I u hrv. kao i u hebr. postoji dojmljiva igra riječju: badem (šaked) — bdim
(šakad): usp. 31,8; 44,27.

2,1 sl: U gl. 2—6 uglavnom se izvješćuje o prvoj djelatnosti Jeremijinoj, prije Jošijine
obnove god. 621.

2,2: Usp. Hoš 2,17 (u r. 5 = Hoš 9,10)

2,10: Otoci kitimski, Cipar i otočja Sredozemlja; Kedar, nomadsko pleme u

Transjordaniji. Dakle: Idite na Zapad i na Istok.

2,16: Pobijeđenima bi u znak sramote obrijali glavu: Iz 3,7.

2,20: Na uzvišicama se vršio idolatrijski kult, koji proroci, kao nevjeru Jahvi, šibaju
kao bludničenje: Ez 16,1 bilj.

2,21: Iz 5,1 sl.

3,1 sl: Izrael bludnica, usp. Pnz 24,1—4; Ez 16, 1 bilj.

3,17: v. Ez 48,35.

3,24: Baal, izv. Bošet = Sramota, pogrdno Ime za poganskog boga.

4,2: Ako se Izrael obrati, baštinit će blagoslove Abrahamove: Post 12,3; 18,18; 22,18;
26,4.

4,4: Fizičko obrezanje ne znači ništa ako srce nije »obrezano«, Bogu odano: 6,10;
9,24—25; Pnz 10,16; 30,6; Ez 44,7; Dj 7,51; Rim 2,25 sl; 1 Kor 7,19; Gal 5,6; 6,15; Fil
3,3; Kol 2,11; 3,11.

5,1 sl: Uzroci narodne propasti: a) praktički ateizam (r. 3,12—13), bludnost (r. 7—8),
socijalne nepravde (r. 26—29), za što su odgovorni glavari (r. 4—5) i svećenstvo (r.
31).

5,12: Ps 14.

6,17: V. Ez 3,16 bilj. Stražari = proroci.

7,1 sl: Poveži s gl. 26. Hram posvećen Jahvinom prisutnošću (1 Kr 8,10 sl.; Pnz 4,7)
smatrao se nepovredivim. Jeremija propovijeda da materijalni Hram neće zaštititi
vjerolomne: usp. Mih 3,12 i Ez 11,23. Ta i u Šilu je nekoć bilo Jahvino svetište, a eno,
razoreno je: 1 Sam 9,18; 3,2-15; 4,18; usp. Ps 79,56—72.

7,11: Mt 21,13.

7,18: Kraljica neba, babil. božica Ištar.

122

7,21: Jeremija se bori za nutarnje bogoštovlje kojemu su podređeni vanjski čini, a ne

obratno: usp. 4,4 bilj; 7,1 bilj.

7,30: Grozote, hebr. šikuc, pogrdno ime za poganska božanstva.

7,31: Uzvišice tofetske, gdje su poganskom bogu Moleku žrtvovali djecu: 2 Kr 16,3;
21,6; Pnz 12,31. Tofet valjda označuje peć u koju su bacali ljudske žrtve. Dolina Ben-
Hinom, podno Jeruzalema.

10,12—16 = 51,15—19; usp. 40,19 sl; 41,6 sl; 44,9—20; Bar 6; Dn 13,65—14,42; Mudr
13,11—19.

10,19—20: Tužaljka personificirane Judeje.

10,25: Ps 79,6-7.

11,1 sl: Usp. 2 Kr 23,2—3. Jeremija je potpomagao kralja Jošiju u tzv.

deuteronomističkoj obnovi Saveza s Jahvom. R. 3 = Pnz 27,26; r. 4 = Pnz 4,20; r. 5 =
Pnz 7,12—13; 6,3; 10,15; 29,27; r. 8 = Pnz 29,18.

11,13: 2,28.

12,1 sl: usp. Job 21; Ps 49; 73.

13,1—11: Simbolička vizija: kao što je prorok odbacio istrunuo pojas, ures svoje
odjeće, tako će Jahve odbaciti svoj izabrani narod zbog nevjere.

15,2: 43,11.

15,10—21: Ove retke smatraju intimnom ispoviješću proroka koji doživljava krizu i
obnovu svog zvanja.

16,14—15: 23,7—8.

17,7: Ps 1; 40,5.

17.14—18: Možda te retke treba spojiti s 15, 10—21.

18,1 sl: I opet simbolička akcija kakve često u proroka susrećemo, a znači: Jahve
može u svaki čas uništiti Izrael zbog njegovih grijeha.

18,19 sl: I opet, možda, odlomak iz Jeremijinih ispovijesti, v. 15,10 sl; 17,14 sl i 20,7
sl.

19,1 sl: Nova simbolička akcija (v. 18,1 sl bilj.).

19,6: Tofet, v. 7,31 bilj.

20,7—18: Usp. 15,10 sl i 17,14 sl. Redak 14: usp. Job 3,3.

21,1 sl: Smatra se da gl. 20 izvješćuje o događaju za opsade Jeruzalema god. 588.

22,10—11: Jošija je poginuo u bitki kod Megida, a njegov sin Joahaz ili Šalum
odveden je u Egipat: 2 Kr 23,30-33.
 123

23,1 sl: Usp. Ez 34,4—6.

23,5—6: = 33,15—16. Izdanak u r. 5 naziv je budućeg Mesije: 2 Sam 8,15; Iz 9,5—6;

11,1—5; Zah 6,12; 3,8. Jahve Pravednost naša bit će ime Mesijino: Rim 3,21 sl; Mt
22,45; Iv 18,36. U hebr. je tu igra riječju: kralj Sidkija — Jahve Sidkenu, od riječi
sedek = pravednost.

23,7—8: = 16,14—15.

23,19—20: = 30,23—24.

23,33: Češće se proroštvo u izvorniku zove Breme Jahvino: Iz 13,1; 14,8; 19,1; Zah
9,1; 12,1; Mal 1,1.

24,7: Usp. 31,31—33.

25,11 sl: Sedamdeset godina izražava koliko će, okruglo, trajati babilonsko
sužanjstvo: usp. 27,7; 29,10; 2 Ljet 36,21 i Dn 9. Po jednima, babilonska hegemonija
u Palestini počinje se god. 604. (2 Kr 24,1; Dn 1,1) a svršava se god. 439. Po drugima
treba računati od pada Jeruzalema god. 587. do ponovnog zidanja Hrama god. 515.

25,13b—38: To se može uzeti kao uvod u gl. 46—51.

26,6: 7,12 bilj.

26,18: Mih 3,12.

26,22: Usp. 36,25 (Elnatan) i 2 Kr 22,12.14 (Akbor).

30,1 sl: Smatra se da je veći dao Knjige utjehe (usp. Iz 40 sl) napisan u doba Jošijine
obnove, od god. 621. do 609, kad su u narodu procvale mesijanske nade: a) Jahve još
ljubi Izraela (koji je od 721. u izgnanstvu asirskom): 31,3.15—20; Hoš 11,8—9; b) on
će opet skupiti Izraelove izgnanike: 30,3; 31,2—14; Hoš 10,11; c) Sion će postati
središte jedinstva između Izraela i Jude: 31,1.6; Iz 11,10—16. Tijekom vremena,
nakon god. 587, ta su proroštva o Izraelu proširena i na Judu (Judeju) kako se nalaze
u sadašnjem tekstu Jeremijinu.

30,23—24: = 23,19—20.

31,2—6: Mesijanska vremena navješćuju se kao novi Izlazak. Usp. Hoš 2,16—17 i
11,1—9 (Iz 54,8).

31,15—22: U Rami, 9 km sjev. od Jeruzalema, gdje je bila sahranjena Rahela, mati

plemena Benjaminova (1 Sam 103), bio je Nabukodonozorov logor gdje su se
prikupljali izgnanici za Babilon (Jr 40,1). Jahve tako osjeća za svoj narod da ga, kad
bi i htio, ne može udariti: Jr 31,9; Iz 49,15; Hoš 11,8, te već misli kako da dovede
izgnanike natrag. Unutar tog konteksta smješta se zagonetno mesijansko
proročanstvo Žena će okružiti Muža, što se može na temelju teksta na više načina
shvatiti: a) u budućim vremenima bit će takav poredak da će žene dostajati da budu
zaštita muževima; b) u duhu Hošeinih slika: Žena = Izrael; okružiti = ljubavlju.
štovanjem; Muža = Mesiju (Iz 7,14 i Mih 5,3).
124

31,23—30: Mozaik malih proročanstava, možda iz različitog vremena. U r. 29 usp. Ez

183.

3131—34: To je vršak poruke Jeremijine, a donekle i SZ-a: usp. 32,38—42. Nekoć je

Jahve sklopio Savez s Abrahamom (Post 15, usp. Jr 34,18—19), a onda po Mojsiju sa
svim Izraelom (Izl 24,1—8). Narod se odvrgao od Saveza nevjerom Jahvi, zbog čega je
došlo najprije asirsko (god. 721), a onda babilonsko sužanjstvo (god. 587). Ali Jahve
ostaje vjeran; on obećava Novi savez (usp. Ez 11,19 i 36,26—27) koji će biti savršeniji
od prvog poglavito u trojem: a) u oproštenju grijeha — r. 34, usp. Ez 36,25.29; Ps
51,3—4.9; b) u osobnoj odgovornosti i plaći = r. 29, usp. Ez 14,12 sl; c) u
pounutrašnjenju religije, tj. Zakon neće više biti napisan na kamenim pločama, nego u
srcu = r. 33 (24,7; 33,39). Pod utjecajem Duha Božjega koji daruje čovjeku »novo srce«
(Ez 36,26—27; Ps 51,12; Jr 4,4), čovjek će se iznutra osjećati odanim Bogu = r. 34 (Hoš
2,22 sl.). Taj će Savez, proriču proroci, biti vječan: Jr 32,40. Uspostavio ga je Krist,
prema Mt 26,28 i Lk 22,20 (usp. 1 Kor 11,25 i Heb 8,8—12). Najkraći izraz, koji ističe
savezničku prisnost između Jahve i njegovih, čitamo u 31,1 = 7,28; 11,4; 24,7; 32,38.

32,1 sl: Događaj se zbio za vrijeme opsade Jeruzalema: simbolička akcija ističe da će
narodna nesreća biti privremena.

32,35: 7,31 bilj.

33,11: Ps 136,1.

33,15-18: 23,5—6.

34,9—14: Lev 25,10.39—46; Pnz 15,12—15.

34,18—19: Obred svečane nagodbe, saveza, vršio se tako da bi ugovarači prošli kroz
dvije pole rasječena teleta, u znak da si zadaju riječ na život i smrt, usp. Post 15,9 sl.
Budući da su se Judejci odvrgli od Saveza Jahvina, stići će ih sudbina teleta: pola će
ih ostati u zemlji, a pola će otići u izgnanstvo.

35,1 sl: Rekabovce, pustinjsko nomadsko pleme, prijateljsko Izraelcima, Jahve hvali
nevjernom Izraelu kao primjer vjernosti.

36,1: 2 Kr 24,17—20.

38,13: 39,15 sl.

39,15 sl: 38,13.

41,9: 1 Kr 15,16-22.

43,11: 15,2.

44,17: Nebeska kraljica, babilonska božica Ištar, v. 7,18.

46,1 si: Proročanstva protiv narodā (gl. 46—51) nastavljaju se na 25,13—18. Tu ima
mnogo povijesnih i zemljopisnih podataka koje, zbog ograničenosti prostora, nije
moguće pojedinačno tumačiti.

46,2—12: Vrlo sugestivan odlomak Jeremijin, proroštvo protiv Egipta: r. 2 povijesni

podatak (bitka kod Karkemiša, na gornjem Eufratu, gdje su Babilonci pod
 125

Nabukodonozorom god. 606/605. izvojevali odlučnu pobjedu nad egipatskim faraonom

Nekom); r. 3-4: neposredno pred bitku faraon izdaje zapovijedi; r. 5—6 = iznenadni
poraz Egipćana; r. 7—8 = početak pohoda, samosvijest Egipta; r. 9 = opet neposredno
pred bitku faraon izdaje zapovijedi plaćeničkoj vojsci; r. 10 = teologija poraza: faraon
Neko kažnjen je zbog pogibije kralja Jošije kod Megida, god. 609; r. 11—12 = rugalica.

49,9: Ob 5—6. U r. 14—16 = Ob 1—4.

49,18 sl; 50,44—46.

50,40 = 49,18; r. 42-43 = 6,23—24; r. 44-46 = 49,19—21.

51,15—19 = 10,12—16.

51,57 = 51,39.

52,1 sl = 2 Kr 24,18—25.30, Jr 39,1—10.

TUŽALJKE

Tužaljke, prema latinskom Lamentacije, sadržavaju pet malih elegija

koje pjevaju o propasti Jeruzalema, o razorenju Hrama i kobi
izabranoga naroda god. 587. Hebrejska i kršćanska tradicija pripisuje
ih Jeremiji, v. 2 Ljet 35,25. Tužaljke su, u izvorniku, zanimljive zbog
svoje posebne književne vrste i zbog metrike i strofike. Treća je
tipičan primjer za tzv. individualne tužaljke, a peta za kolektivne,
narodne žalopojke. Prve su četiri spjevane u ritmu nadgrobnica, hebr.
kinah, koji donekle odgovara pentametru sa 3 + 2 naglaska:
nedovršenost drugog polustiha označuje zastajanje daha, pri čemu bi
se i glas spustio kao izraz boli. Osim toga, prve četiri tužaljke
spjevane su alfabetski: svaka od 22 strofe počinje susljednim slovom
hebr. alfabeta: Alef, Bet, Gimel... Treća je još složenija: svaka se
strofa sastoji od tri distiha od kojih se svaki počinje istim slovom
alfabeta. Peta; prema Vulgati Molitva Jeremijina, ima također 22
strofe, samo ne alfabetizirane, a ritam joj je heksametarski, 3 + 3
naglaska. Svih pet tužaljki prodahnute su dubokom boli, tugom,
kajanjem, ali i nepokolebljivom nadom da Jahve neće zauvijek
ostaviti svoj narod. U izvorniku se usporedbe sa zaručnicom, ženom,
udovicom još snažnije doimlju, jer su u hebrejskom imenice narod,
grad, Jeruzalem ženskog roda. Životnu uvjetovanost Tužaljki (»Sitz
im Leben«) naslućujemo iz Jr 41,5: pjevale su se u liturgiji narodne
žalosti na spomendan razorenja Hrama: Zah 7,3; 8,19; Jl 2,15—17 i
7,2—3. U kršćanskoj liturgiji pjevaju se u dane muke Isusove, na
Veliki četvrtak, petak i subotu.
126

BARUH

Knjiga nosi naziv Jeremijina pomoćnika i tajnika Baruha (Jr 32,12;

36,4). Dijeli se na dva različita dijela. Prvi dio sačinjava uvod 1,1—14
i ispovijedanje krivnje cijeloga naroda 1,15—3,8. Taj je dio pisan
prozom. Drugi dio donosi dvije pjesme: jednu o mudrosti (3,9—4,4), a
drugu o obnovi Izraela (4,5—5,9). Različitost stila, dikcije i pogleda
svjedoči o različitim autorima. Prvi je dio, čini se, u Babiloniji napisao
sam Baruh i poslao ga da se čita u Jeruzalemu za blagdan okajanja
grijeha.
Iz knjige se vidi kako je bila čvrsta veza između Izraelaca u
izgnanstvu i onih u domovini. Ta je veza održavana istim Zakonom,
običajima, molitvom, a nakon podizanja Hrama, bogoslužjem i
Svetištem.
Posljednja redakcija knjige izvršena je oko 150—60. g. pr. Kr. U
grčkoj Bibliji (LXX) 6. glava stoji kao posebno Jeremijino pismo
sužnjima u Babilonu. U toj se glavi napada idolopoklonstvo i ona vrlo
upadno sliči Jr 10,1—16 i iz 44,9—20.

1,2: Pete godine, na petu godišnjicu pada Jeruzalema, koju su vjerojatno slavili u
izgnanstvu kao i u Palestini (Zah 7,3).

1,14: Blagdan sjenica (Izl 23,14). Zborovanje se održavalo prvoga i osmoga dana
Blagdana: Lev 23,35—36.

6,3: Koji se nose na leđima: aluzija na poganske procesije u Babilonu.

6,42: O svetoj prostituciji u čast božice Ištar obilno govore tekstovi pisani klinovitim
pismom.

EZEKIEL

Propast Jeruzalema i južnoga kraljevstva znači i politički i religijski

prijelom u izraelskoj povijesti. U tom trenutku nastupaju proroci kao
nosioci nacionalne svijesti i čuvari religioznog poklada. Uz Jeremiju
se u to doba posebno ističe Ezekiel. Njihove su knjige bile u rukama
izgnanicima u Babilonu. Dok je Jeremija ostao u Jeruzalemu i
kasnije, odveden u Egipat, završio život odijeljen od svoga naroda,
Ezekiel je (591—570) svojom nazočnošću u progonstvu dizao duh i
budio nadu svojim sunarodnjacima. Pažljivim čitanjem njegove knjige
otkrivamo svježeg propovjednika, jakog čovjeka koji se ljudski obraća
ljudima, razgovara s njima, osvjetljuje im stvarnost simbolima,
slikama i prispodobama koje su kod njega vrlo česte i izvanredno
snažne. U viziji vatrenih Jahvinih kola (gl. 1) želi istaći kako je Jahve
spreman da pomogne narodu: nije vezan na Hram, nego je svugdje
 127

nazočan. A vizijom o uskrisenju suhih kostiju (37,1—10) ukazuje na

Jahvinu svemoć kojom može oživiti svoj narod. Uporno naglašuje
Jahvinu ulogu u zbivanjima da bi i Izraelci i drugi narodi spoznali i
priznali Jahvu: »I znat će da sam ja Jahve« — zaključak je gotovo
svakog Ezekielova izvještaja. U bespomoćnom i beznadnom narodu
održava nadu o povratku u domovinu, o obnovi Hrama i bogoslužja.
Njihov pravedni i sveti Bog podići će pod novim Davidom, dobrim
pastirom, novi Izrael (34,23—31). Sam će im Jahve dati novo srce i
novi duh da bi svi narodi mogli spoznati kako je Bog svet (36,26).
Ezekiel, svećenik, uređuje već plan novoga društva i bogoslužja (40—
48). On je jedan od rjeđih biblijskih pisaca koji u židovskoj religiji
sintetizira materijalni i duhovni elemenat: poštuje Zakon, bogoslužje
i Hram, toliko da su ga neki smatrali začetnikom farizeja, a s druge
strane »novi Izrael« gradi na »novom duhu i novom srcu«, tj. na
nutrini koja je daleko od svakog farizejskog formalizma.
I upravo navještajem Novoga saveza, a tako i slikom o izgubljenoj
ovci i dobrom Pastiru, Ezekiel pripravlja Novi zavjet, a svojim
živopisnim slikama pruža sadržajne motive kršćanskoj umjetnosti.
Knjiga nam se u glavnim crtama očituje kao pomno smišljena i dobro
povezana cjelina. Nakon uvoda (1—3) slijede prijetnje Judi i
Jeruzalemu (4—24), pa proroštva protiv pogana (25—32), zatim
događaji za vrijeme opsade Jeruzalema i nakon nje (33—39) i
konačno dosta minuciozno razrađen plan za buduću obnovljenu
zajednicu (40—48). Ipak mnoga paralelna mjesta, prekidi, umeci i
proširenja upućuju na postepeni literarni razvoj ovoga djela. Njegovu
sadašnju jedinstvenost valja pripisati konačnomu redaktoru, koji
svakako potječe iz svećeničkih krugova.

1,1—3: Poziv Ezekielov: godine tridesete, možda od početka vjerske reforme kralja
Jošije god. 621, ili je Ezekielu tada bilo 30 godina; četvrtog mjeseca, Tamuza (lipanj-
srpanj); Kebar je rukav Eufrata; izgnanstvo — Nabukodonozor je prisilno deportirao
velik broj Judejaca u Kaldeju = Babilon (v. 3,11.15; 9,24 i inače vrlo često u Ez).
Jojakin, a valjda u to doba i Ezekiel, deportiran je god. 597: 2 Kr 24,12.

1,3—28: Viđenje Jahvinih kola. Dok Ezekiel opisuje svoj poziv (usp. Iz 6,1—8), jedva
nekako izražava zapažaje svoje vizije; odatle — kao i u drugim njegovim vizijama —
dosta nejasnoća. Sa sjevera, tradicionalnog božanskog boravišta. Četiri bića, očito
prema Ez 10,5 sl kerubini (usp. Izl 25,18 i dr.), kakve je Ezekiel vidio toliko puta
naslikane po zidovima Babilona. Čovjek, lav, vol, orao — inteligencija, snaga, moć,
gospodstvo (kako su Babilonci prikazivali svoja božanstva) u službi Jahvinoj. Cijela
zemlja i nebo, prema r. 26, samo su »kola« prijestolju Boga koji, dok se sve kreće,
sjedi. Oganj označuje sjaj, toplinu i moć Božju: Post 15,17; Izl 3,2; 19,18 i dr. Duga je
znak Božje blagosti: Post 9,9 sl; Otk 4,5. Cijela slika hoće izraziti temeljnu poruku
izgnanicima: Bog je posvuda, dakle i uz njih, a ne samo u Palestini: usp. Izl 24,15—
17; 2 Kr 8,10 sl; 2 Ljet 5,13—14.

2,1—10: Sine čovječji, tipičan izraz u Ez, a označuje Božju uzvišenost, sićušnost
čovjekovu. Ovako govori Jahve Gospod, također čest izraz u Ez, a ističe autoritet
128

prorokovih riječi: za njihovu sigirnost i obistinjenje jamči Jahve. Ruka ispružena i

svitak: Jahve svom proroku predaje poslanje i objavu, naviješta kazne nevjernom
narodu.

3,8: Jr 1,18; Iz 50,7.

3,12: Viđenje ie prestalo, ali ie ostavilo duboke tragove u duši prorokovoj. Ne zna se
gdje je bio Tel-Abib.

3,16—21: Čuvar ističe prorokovu odgovornost: Iz 52,8; 56,10; Jr 6,17; Ez 33,2—7. Ako
ne izvrši poslanje, bit će kažnjen kao ubojica: Post 9,5; 42,22.

3,22 sl: U Ezekielu imaju veliko značenje simboličke akcije, kao na pr. susljedna u 4,1
sl; usp. 4,4; 24,27; 33,21.

4,1 sl: Čitav niz simboličkih akcija: r. 1—2 = Jeruzalem će biti opsjednut; r. 3 =
uzalud će tražiti pomoć od Jahve: između Boga i naroda podignut je zid; r. 4—7 =
nepomičnost prorokova označuje doba izgnanstva Izraela od god. 721, i Jude od god.
587; r. 9—17 = bit će opća oskudica. Šekel je u ono doba iznosio oko 10 gr; šestina hina
- naša 1 l. K tome, živjet će među poganima: r. 12 sl — usp. Hoš 9,3; Dn 1,8.
5,1 sl: Zarobljenicima bi obrijali glave: Iz 7,20. Trećina će stanovništva u gradu
izgorjeti; trećinu će mač posjeći; trećinu će odvesti u izgnanstvo. Sačuvat će se samo
mali Ostatak, jezgra novog Izraela: usp. 11,13—20; 37,12; Jr 24 i 29 i dr.

5,9: Gadosti vrlo često u Ez označuje idole i idolatrijski kult kojem se odaše Izraelci i
Judejci, a koji je često bio spojen s bludništvom: Pnz 17,2-4; 20,18 i dr.

5,10: To označuje unutarnje nerede: Iz 9,19—20.

6,1 sl: Gore Izraelove — uzvišice na kojima se vršio razbludni poganski kult: 1 Kr
1231; 2 Kr 23,15; Jr 7,31. I opet Ostatak u r. 8—10: oni će se obratiti.

7,1 sl: Ovo je proroštvo vjerojatno iz god. 588, dakle neposredno prije pada Jeruzalema
god. 587 pr. Kr.: propast je tu!

7,10 sl: Evo dolazi, dadako, Dan Jahvin (r 7): usp. Iz 2,2 sl; 7,21; Am 5,18; Sef 1,7.14. .
. Ovi su reci u izvorniku vrlo nejasni: čini se da ukratko izražavaju socijalne nepravde
protiv kojih grmi Jahve. Nitko neće umaći: r. 15—27. Neke izraze odavle nalazimo u
eshatološkom govoru Isusovu: Mt 24,16—18.

6,1—11,25: Tumači ističu da gl. 8—11 čini cjelinu: 1. gl. 8 Jahve pokazuje Ezekielu u
viđenju gadosti idolatrijskog kulta u Hramu jeruzalemskom; 2. gl. 9 naviješta Božju
kaznu; spasit će se samo obilježeni božanskim biljegom; 3. gl. 10—11 uglavnom
naviješta da će Jahve ostaviti Hram, u njemu više neće stanovati Slava (Prisutnost)
Jahvina — Hram će biti razvaljen. U sklopu toga prorokuje se Novi savez: 11,15 sl.

8,3—5: ljubomora ... vjerojatno je kip božice Aštarte u Hramu (2 Kr 21,3—7), što
izaziva Jahvinu ljubomoru: usp. Izl 34,14; Pnz 32,16 i dr.

8,6—18: Gadosti, v. 5,9 bilj. Sav je Hram oslikan idolima kojima se iskazuje štovanje.
Tamuz je bio najprije sumersko, pa babilonsko, a onda sirijsko (pod imenom Adonis)
božanstvo: usp. Dn 11,37.

9,1: Usp. Iz 37,36.

 129

9,4: Slovo Tau u hebr. ima oblik križa, a znak je pripadnosti i zaštite: Post 4,15; Otk
7,2.

9,5—7: Opisuje razorenje Jeruzalema

10,1 sl: Viđenje je slično onom u gl. 1, a hoće reći da će Jahve ostaviti Jeruzalem: v.
11,22 sl.

11,3—12: Osjećaju se sigurni, kao meso u kotlu. Na tu uzrečicu nadovezat će svoje

prijetnje Ez 24,1—14. No, Jahve ismjehuje tu sigurnost: r. 4—12.

11,14—21: S Ostatkom, s onima koji se obrate i opet postanu vjerni, Jahve će sklopiti
Novi savez: usp. Ez 36,26—27 i Jr 31,31—33. Novo srce, prema sirskom prijevodu;
drugo, prema LXX-i; jedno (da samo Jahvu ljube), prema hebr.

12,1—19,32: Ova su poglavlja zaokružena cjelina. Prorok ispravlja lažne nade u

narodu: 1. gl. 12,1—20 = izgnanstvo je, unatoč njihovim nadama, neminovno, a to
prorok naviješta simboličkom akcijom; 2. gl. 12,21—28 = uzalud se tješe da se već
dugo zla prorokuju, a još ih nema, jer da se odnose na daleka vremena; 3. gl. 13-14 =
uzalud se tješe optimističkim lažnim proročanstvima te se ne popravljaju i ostaju u
svojoj zloći; 4. gl. 14,12—23 = uzalud se tješe što među njima ima pravednika: oni će
ostati, a zlikovci će propasti (spasit će se samo Ostatak obraćenih); 5. gl. 16 = neće ih
spasiti ni to što su Izabrani narod, jer ne žive dostojno svog izabranja; 6. gl. 17 (već
16,53—63) = ipak će od Ostatka nastati novi narod; 7. gl. 18 = posred sveopće kazne
Jahve gleda na pojedince pravednike, a to samo potiče na brzo osobno obraćenje. Ova
poglavlja (uz Ez 33,10—20) zauzimaju vrlo važno mjesto u postupnosti objave SZ-a
jer, uz naglašenu kolektivnu odgovornost i religioznost dosadašnjih knjiga, ističu
osobno zalaganje.

12,12: 2 Kr 25,4—7.

13,1 sl: Slično udara po lažnim prorocima Jr 23,9 si.

13,17 sl: Lažne proročice krive su još i zato što promiču magiju i sujevjerje.
Pojedinosti je teško razumjeti.

14,12 sl: Grijeh naroda, vjerolomna Savezu (Izl 19,1—20,17), veći je nego Sodome i
Gomore, koje bi Jahve bio poštedio da je u njima bilo pravednika: Post 18,20 sl. Noa,
Daniel, Job — tipični pravednici.

15,1 sl: Izrael se često slika kao bujan vinograd. Pnz 32,32; Ps 80,9—16; Iz 5,1-7; Jr
2,21. Sada neplodan, nizašto je.

16,1 sl: Odlomak je tipična teološka alegorija povijesti Izraela; a) r. 1-2 = uvod; b) r.
3-14 = Jahve izabra Izrael (Sinajski Savez kao ženidba); c) r. 15—34 = nevjera
Izraelova u pustinji; d) r. 35—52 = kazna Jahvina zbog nevjere; e) r. 53-63 =
proročanstvo o novom, vjernom Izraelu. Izrael — žena Jahvina: tipična je proročka
alegorija: Ez 6,9; 23,3 sl; Hoš 2,9; Iz 5,1; 54,5; 62,4 sl; Jr 2,2; 3,1 sl i dr. Slika je
neposrednija u hebrejskom, gdje su ž. roda imenice: narod, grad, Jeruzalem. Preljub i
bludničenje u ovom kontekstu imaju tri značenja, uzajamno uvjetovana: a) privatni i
javni nemoral; b) prianjanje uz poganstvo; c) kriva politika udruživanja s poganskim,
narodima — Egiptom, Asirijom, Babilonijom (usp. gl. 23).
130

16,20 sl: Pnz 12,31; Lev 18,21.

16,35 sl: Poganski narodi s kojima se Izrael udruživao i zbog toga padao u
idolopoklonstvo, bit će mu kaznitelji, a kažnjen će biti kao bludnice — smrću: Lev
20,10; Pnz 22,22 i dr.

17,1 sl: Orao = Nabukodonozor (v. r. 12). Vrh cedra = Jojakin. Zemlja trgovaca =
Babilon. Sjeme zemljino = kraj Sidkija, odan Nabukodonozoru (r. 6): 2 Kr 24,12—17.
Drugi orao = Egipat, s kojim se poslije Sidkija udružio (r. 7 sl), unatoč savezu s
Nabukodonozorom (r. 13). Tako je došlo do propasti god. 587. (2 Kr 24,12 sl) koju
opisuje Ez 17,11—21 i 21,23 sl. Grančica u r. 22 jest budući Mesija: Iz 11,1 sl.

18,1 sl: Potreba osobnog obraćenja: v. Uvod i gl. 12. Poglavlje je puno bibl.
reminiscencija.

19,1 sl: Gl. 19 nastavlja se na gl. 17. U izvorniku je sastavljena u ritmu tužaljki, kao
sprovodna pjesma. Lavica u r. 2 i loza u r. 10 = zemlja izraelska, Lavići, odn. grane =
kraljevi, knezovi. Istočnjak u r. 12 = Nabukodonozor. Zemlja suha u r. 13 = Babilon.
U r. 6 i 9 aludira se na sudbinu Joahaza (2 Kr 23,31) i Joakina (2 Kr 24,8—17).

20,1—24,27: Četiri glavna razloga propasti Judeje: 1. gl. 20 = nevjera izabranoga

naroda (ali se od r. 30 dalje naviješta spasiteljska kazna, da se narod obrati i doživi
novi »izlazak« u r. 41); 2. gl. 21 = protubabilonski savez zbog kojega će
Nabukodonozor kazniti nevjernog Sidkiju (usp. 17,1 bilj.) i njegove protubabilonske
saveznike Amonce; Nabukodonozorov pohod prorokuje simbolička akcija u 21,23 sl; 3.
gl. 22 = nedjela Jeruzalema: politička ubojstva, idolatrija, nemoral, nasilje itd., zbog
čega je Jahve zapalio peć u Jeruzalemu da očisti svoj narod: 22,17 sl; 4. gl. 23 = velika
i snažna alegorija kojom prorok grmi protiv saveza s okolnim poganskim narodima
kao protiv bludničenja, v. 16,1 bilj. Ohola = Samarija. Oholiba = Jeruzalem.

24,1 sl: prosinac—siječanj god. 589/588. O opsadi Jeruzalema: 2 Kr 25; Jr 52.

Alegorički se opsjednuti Jeruzalem uspoređuje s uzavrelim kotlom: Ez 11,3; Jr 1,13—
19.

24,15 sl: Prorok ne smije plakati za pokojnom ženom: ni Jahve neće protužiti nad
kažnjenim Izraelom.

25,1 sl: Amon, narod uz Mrtvo more, zakleti neprijatelj Izraela: Post 19, Suci 10,1—
11,40 i dr. Moab, južno od Amona: Post 19,30-38; Iz 15—16; Jr 4,1 sl. Edom, potomci
Ezavovi, tradicionalni neprijatelji Izraela već od Post 25—33 (usp. 2 Kr 24,2; Jr 27,1
sl).

26,2: Tir se radovao padu Jeruzalema, svoga trgovačkog rivala, jer je bio na
raskrsnici putova, Vrata naroda.

27,1 sl: Tužaljka nad Tirom, trgovačkim centrom, u slici potopljene lađe.

28,20: Sidon, fenički grad blizu Tira.

29,1 sl: U prosincu-siječnju god. 588/587, neposredno prije Nabukodonozorove

invazije, Ezekiel uspoređuje nadutost egipatskog faraona Hofre s mitskim
krokodilom kojega je ubio Jahve. Uzalud se Izrael u nj uzdao: r. 6 = Iz 35,7; 26,6; 2 Kr
18,21.
 131

30,1—32,32: Nastavljaju se proroštva protiv Egipta, koji se u gl. 31 uspoređuje s

cedrom (usp. gl. 17), a u gl. 32 opet s krokodilom (usp. gl. 29). U 31,17 sl sjene
pokojnika sarkastički pozivaju faraona da im se pridruži.

33,21 sl: U siječnju god. 585. neki bjegunac javlja izgnanicima u Babilonu iz 1.
izgnanstva god. 597. da je Jeruzalem pao; bilo je to god. 587. Tom prilikom Ezekiel
prokazuje uzrok nesreće: krivo samopouzdanje i opći nemoral (usp. 11,14—21 i
18,6.10—12).

34,1 sl: Jedna od najljepših Ezekielovih alegorija. Jahve grmi — kao u 22,23—31 —
protiv narodnih vođa, pastira Izraelovih: Iz 40,11; Jr 10,21; 23,1 i dr. Sam će Jahve
biti pastir: r. 11—16 = Ps 23. Naviješta se idealni pastir-Mesija; r. 23 = usp. Hoš 1,11;
Mih 5,4; Iv 10,11—16. Pod njim će se uspostaviti Savez mira: Iz 54,10; 11,7—8; Hoš
2,18, te će nastati opće blagostanje mesijanskih vremena: usp. Iz 9,3—6; 11,6—9;
32,1—5; Am 9,13 sl; Hoš 2,23 i dr.

35,1 sl: U mesijanskim vremenima Božji narod neće imati neprijatelja. Edomci, koji
obitavaju po gorju seirskom, tip su svih neprijatelja Izraelovih: v. 21,5 bilj.

36,1 sl: a) nasuprot gl. 35 blagoslivlju se gore Izraelove — Izrael: r. 1—15; b) Izrael je
doduše kažnjen zbog grijeha: r. 16—19 = gl. 20; c) ali da se ne bi pogrdilo ime Jahvino,
kao da on ne spašava svoj narod, Jahve će radi svojeg imena spasiti Izrael: r. 21—24;
d) jedan od najljepših odlomaka SZ-a: spasenje = nutarnja obnova (kao i inače u Ez):
usp. Jr 31,31 sl; Ps 51,12— 14; Iv 3,5.

37,1 sl: a) viđenje u r. 1—14 prorokuje obnovu Izraela, a u klici označuje uskrsnuće.
Suhe kosti, tj. bez života: Iz 58,11; Izr 3,8. Sastav ljudskog tijela u r. 6 sl podsjeća na
Joba 10,11 sl. Oživljenje kostiju podsjeća na prvo stvaranje. — b) Izrael i Juda, dosad
razjedinjeni, bit će jedan narod: r. 15—28. To označuje simbolička akcija u r. 15—19.
Sluga moj David — pastir u r. 24: v. Ez 34,23 (2 Sam 7,14 i Ps 89). — c) Novi savez:
11,19 sl; 3626 sl.

38,1—39,29: Ova se poglavlja, najzagonetnija u cijeloj knjizi, zovu Ezekielova

apokalipsa: usp. Iz 24—27; Dn 7—12; Zah 9—14. Ne treba se stoga truditi oko
povijesnih identifikacija. U apokaliptičkom jeziku Gog — možda prema imenu Gigesa,
kralja Lidije sredinom VII st. — samo je simbol svih urotnika protiv Boga i Božjeg
naroda: usp. Otk 20,8. On će na Jahvin narod povesti — namamljen od samog Jahve
— udružene narode: a) da izvrši spasiteljske Božje kazne nad Izraelom koji će Jahve
konačno spasiti, pa da b) budu uništeni svi protubožji urotnici.

40,1—48,35: I ova poglavlja zatvorena su cjelina. Prorok vizionar nastupa i kao

reformator: izlaže razrađen plan o vjerskoj i političkoj obnovi novog, mesijanskog
naroda; staro zakonodavstvo, na temelju novih iskustava, prilagođuje novim
vremenima (Ezekielov Zakon-Tora). Novi narod imat će: 1. novi Hram-Dom — gl.
40—43,12 jer će Bog biti u svom narodu (48,35); 2. novo, sveto svećenstvo — gl.
43,13—44,27; 3. savršeno bogoslužje — gl. 44,28—45,15; 4. novo, sveto kneževstvo —
gl. 45,18—46,24; 5. novi Jeruzalem i nova Sveta zemlja postat će cijela Hram-Dom
Jahvin: Slava Jahvina prebivat će posvuda i u svima — gl. 47—48 (usp. Iv 1,14 i Otk
21—22). U duhu Ezekielove knjige, ova poglavlja — slike i mjere i sl. — treba shvatiti
vise simbolički i teološki nego realistički. Inače, za razumijevanje pojedinosti trebalo
bi imati pri ruci vrlo razrađen arheološki komentar, osobito u pogledu opisa Hrama i
hramskog bogoslužja. Posljednje riječi knjige izražavaju njezinu bitnu poruku: Jahve
šam — Jahve je ovdje, odn. ondje, usp. Iz 60,14 i proročanstva o Emanuel — Bog s
nama u Iz 7,14 i Iv 1,14.
132

DANIEL

U hebrejskoj Bibliji smješten je Daniel među Ketubim, tj. pisce

(poučne). Grčki prijevod (LXX) i Vulgata ubrajaju ga među »velike«
proroke. To je prvi biblijski apokaliptički spis. Apokaliptične opise
nalazimo već kod Izaije (24—27), Ezekiela (1,4—28; 10, 1—22; 37,1—
14; 40—48), Zaharije (9—14) i Joela (3—4). Ta književna vrsta
nastaje u vrijeme nacionalnih potresa. Prvotni joj cilj nije da opisuje
povijesna djela, nego da ih osmisli. Pisac, uvjeren da je Bog planirao
tok povijesti, simbolima i znakovima nastoji otkriti (apokalypto) tajnu
povijesti, tj. konkretne događaje protumačiti kao prolaznu kušnju
koju treba izdržati dok umjesto nje ne dođe trajni mir. U apokrifnoj,
izvanbiblijskoj, literaturi ima više djela te književne vrste. Obično
nose ime velikih ljudi iz prošlosti: Adama, Henoka, Noe, Abrahama i
dr.
U Dn 11 do u pojedinosti opisane su prilike i vrijeme progonstva
Židova pod Antiohom IV Epifanom (175—164), a ne spominje se
pobjeda Makabejaca g. 165. Iz toga se zaključuje da je knjiga nastala
neposredno prije g. 165. Napisao ju je neki pobožni Židov koji je za
prvi dio (1—6) upotrijebio još živu predaju o Danielu iz teških vre-
mena babilonskog sužanjstva (Ez 14,14; 28,3; 1 Mak 2,59—60). Na
poznatim primjerima prošlosti htio je svojim sunarodnjacima buditi
nadu u konačni trijumf nad neprijateljima. Uvjet je vjerno i ustrajno
čuvanje svoje religije po Danijelovu uzoru.
U drugom dijelu knjige (7—14) u četiri viđenja pisac želi pokazati
kako su tjeskobe ondašnjeg progona ipak podnošljive; jer će se one
završiti sigurnom pobjedom »svetih« kad se pojavi Sin čovječji i
uspostavi Božje kraljevstvo (Dn 7,13; 3,33; 4,31; usp. Mt 24,30; 26,64;
Mk 13,26; Lk 21,27; Otk 1,7; 14,14; 2 Sol 1,7). Time se i Danielova
knjiga svrstava u red mesijanskih navještaja, i dosljedno među pro-
ročke knjige, i to vremenski najbliže Novom zavjetu.

1,1-4: Jojakim, god. 609—598: 2 Kr 24,1-7; 2 Ljet 36,5—8. Šinear = Babilon. Kaldejci
= Babilonci: 2 Kr 25.

1,8: Jdt 11,12: 12,1—9; 2 Mak 6,7—8.18 sl.

2,1: Kronološki podaci Knjige Danielove više-manje samo su približni: piscu očito nije
stalo toliko do povijesne točnosti koliko do pouke koju daje povijest.

2,4b—7,28: Ovaj odlomak došao je do nas samo u prijevodu LXX, na grčkom.

2,20—23: r. 20 = Ps 41,14; Neh 9,5 i Job 12,13; r. 22 = Job 12,22. Bog — svjetlost: Izl
24,17; Ez 1,27; Hab 3,4; Iz 60,19 sl; 1 Iv 1,5-7; 1 Tim 6,16; Jak 1,17.
 133

2,28—45: Na svršetku dana = u mesijansko doba. Slijedi prva alegorija Danielove

knjige koja tajnovito opisuje susljedne imperije: r. 38 = novobabilonsko; r. 39 =
medijsko i perzijsko; r. 40 sl grčko, pod Aleksandrom Velikim, koja će se iza njegove
smrti razdijeliti, osobito na Ptolemejeviće u Egiptu i Seleukoviće u Siriji koji će
pokušati da se ojačaju uzajamnim ženidbama (r. 43). U r. 44 naviješta se eshatološko
kraljevstvo: usp. još 3,33 (100); 4,31; 7,14 i dr. Na to se proroštvo nadovezuje Kristovo
propovijedanje Kraljevstva, osobito u Mt. Ono će razbiti: usp. Ps 2. Kamen s brijega:
usp. Ps 118,22 i Iz 28,16; Mt 21,42 sl.

3,1: Prema LXX i Teodocionu dogodilo se to 18. godine kraljevanja Nabukodonozorova.

Kip je podignut, vjerojatno, na spomen kraljevih pobjeda, kako je to bio običaj. Tako je
Antioh Epifan podigao kip Zeusa Olimpskog.

3,6: Takvu kaznu spominju tekstovi iz doba Hamurabija. Usp. Jr 29,21 sl.

3,24a—90: Ovih redaka nema sadašnji hebr. tekst. Nalaze se u LXX i Teodocionu; r.
25-45 pokornički je psalam, a r. 57—90 biblijska je Pjesma stvorenja Stvoritelju. Oba
odlomka krcata su biblijskim reminiscencijama, osobito psalamskim.

3,25(92): Sin božji = anđeo: v. r. 28(95).

4,5: Baltazar — Bal od Bel, usp. 14,1 sl. Duh Boga Svetoga prevedeno prema
Teodocionu. U hebr. duh svetih bogova, što više pristaje u usta Nabukodonozorova.

4,7—9: Usp. Ez 31,3 sl; r. 9cd usp. Mt 13,21 sl.

4,10: Stražar = anđeo, usp. Tob 12,15; Iz 62,6 sl.

4,13: Promijeniti srce bibl. = izgubiti razum: 1 Sam 21,14. Sedam vremena, možda:
sedam godina.

4,30: Knjiga Danielova opisuje Nabukodonozororu bolest kao neku vrst duševnog
poremećenja koje zovu »insania zoanthropica«, poživo-tinjenje. U posebnoj književnoj
vrsti Knjige Danielove tim se opisom želi prvenstveno istaknuti da su svi kraljevi i
njihova kraljevstva u ruci jedinoga Gospodara.

4,31—32: Odlomak je bogat bibl. reminiscencijama: Sir 18,1; Iz 40,22 sl; Job 9,12; Iz
45,9.

5,1: Baltazar od Bel-šar-usur = Štitio Bel kralja! Baltazar nije bio sin nego unuk
Nabukodonozorov, i nikada nije bio babilonski kralj. Kronološki podaci Knjige
Danielove češće su približni: 2,1 bilj.

5,25: Stara tradicija shvatila je ove tajnovite riječi u duhu susljednih redaka: izbrojen
— izmjeren — razdijeljen. A moglo bi ih se shvatiti kao nazive novca: mina — šekel
— pola mine. Tada se tim hoće nagovijestiti sve manja vrijednost i slabljenje
susljednih kraljevstava, odn. kraljeva.

6,1: Usp. 2,1 bilj. i 9,1 bilj.

6,11: 1 Kr 8,44; Ps 55,18 (jutarnja, podnevna i večernja molitva).

6,19: Suložnice, riječ u izvorniku nije jasna.

134

6,25: Prema »ius talionis« u Pnz 21,21: »kako—tako«.

7,1 sl: Druga Danielova alegorija, slična onoj u gl. 2. Njezin eshatološki smisao
najbolje tumači Otk 13,1—18. Četiri vjetra su simbol zla. Veliko more = neprijateljska
moć. Temeljna simbolika ove glave: A) Četiri nemani = prema r.17, četiri susljedna
carstva, neprijateljska Božjem narodu (r3 lav = babilonsko; r.5 medvjed = po svoj
prilici, medijsko; r.6 leopard = perzijsko; r.7 = grčko). Deset rogova = strahovita moć.
Mali rog = Antioh Epifan, progonitelj Židova, simbol Antikrista. — B) Pradavni (dosl.
Stari (pun) danā) = Bog, gospodar povijesti, usp. Job 36,26; Ps 102,25 sl; Iz 41,1. -C)
Sin Čovječji (r.13) = budući Mesija, pobjednik, usp. Mt 24,30; 26,64 i dr. — D) Sud
nad kraljevstvima svijeta: r.9—10.13—14.22—27. — E) Sveci Svevišnjega — Božji
narod, usp. Izl 19,6 i 1 Pt 2,5.9. Oni će suditi zajedno s Mesijom: usp. Mt 19,28; Lk
22,30; Otk 3,21 i 20,4.

7,23—27: Alegorija se osobito zadržava na četvrtoj nemani — grčkom kraljevstvu, po

prostranstvu dotada najvećem: i ono će propasti, a mesijansko neće (r.27). U r.25
valjda se aludira na prisilnu helenizaciju Antioha Epifana, koji je dokinuo subotu i
blagdane: 1 Mak 1,41 sl.

8,1: Baltazar, v. 5,1 bilj.

8,3—14: Tumačenje viđenja v. u r.19—26: Ovan = kraljevstvo medijsko i, jače od

njega, perzijsko. Jarac r.5 = grčko kraljevstvo. Aleksandar Veliki tako je brzo pokorio
narode kao ne dodirujući tla. U r.8 aludira se na brzu smrt Aleksandra; umro je u 33.
godini, a carstvo mu medu se razdijeliše četiri generala: Kasandar, Uzimah, Seleuk,
Ptolomej. Mali rog = Antioh Epifan IV (god. 175-164. pr. Kr.) koji je zavojštio na
Egipat (jug), Perziju (istok) i na Divotu = Obećanu zemlju, Palestinu: usp. još
11,16.41 (Ez 20,6 i Zah 7,14). U r.10 biblijskim rječnikom opisuje se drskost
Antiohova: Iz 14,13; Job 20,6. Antioh se podigao na samoga Boga, Zapovjednika
Vojske: 1 Mak 1,21 sl i 1,54 sl. Svagdašnja žrtva, usp. Izl 29,38-46. U r.12 aludira se
na to što je Antioh postavio idol na žrtvenik Hama. To je grozota pustoši u 11,31: usp.
1 Mak 1,54. Dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara = nešto više od tri godine, jer se
svagdašnja žrtva prinosila večerom i jutrom. Uistinu, Antiohovo progonstvo trajalo je
od 168. do 165. pr. Kr.

9,1: Darije je zavladao god. 522, iza Kira i Kambiza, ali nije bio Medijac nego
Perzijanac, ne sin nego otac Artakserksov. Posrijedi je, dakle, ili pogreška
prepisivača ili je pisac, slijedeći više pučku povijest, zamijenio slijed i imena. Pošto je,
dakle, Babilon pao (Jr 25,12), Daniel istražuje kad će se obistiniti daljnje proročan-
stvo o sedamdeset godina: Jr 29,10. Kaldejci = Babilonci.

9,4—19: Pokornička molitva Danielova, slična onima iz Ezr 9 i Neh 9, puna je bibl.
reminiscencija. Usp. npr. r.14 = Jr 1,11—12; 31,28; 44,27.

9,24—27: Sedamdeset sedmica može, općenito, označavati određeno vrijeme ili 70 X 7

godina — oko 490 godina: do mesijanskih vremena, kad će se pomazati Sveti nad
svetima, Mesija. Prvo razdoblje obuhvaća (r.25) sedam sedmica, tj oko 49 godina,
koliko je trajalo babilonsko sužanjstvo, do Kirova dekreta god. 538. Drugo razdoblje
traje 62 sedmice, tj. oko 434 godine, što bi, približno, dovelo do vremena progonstva
Antioha Epifana. Knez Pomazanik mogao bi biti Kir, osloboditelj od izgnanstva,
predslika budućeg Mesije: Iz 41,1; ili prvi svećenik iza izgnanstva, Jošua: Hag 1,1.14.
Pomazanik pogubljen možda veliki svećenik Onija III, ubijen početkom progonstava
god. 171. pr. Kr.: 2 Mak 4,30—38. Narod jednog kneza, vjerojatno Antioha IV Epi-
 135

fana. Inače je taj dio teksta u izvorniku možda naumice nejasan, kao uvijek u
apokaliptici. Antiohovo progonstvo trajat će pola sedmice, 167—164. pr. Kr. (usp. 1
Mak 10 sl). Grozota pustoši (usp. Mk 24,15): Antioh je Hram Jahvin posvetio Zeusu
Olimpskom te je Zeusov kip postavio u Hramu, što je za Židove bilo najveće
oskvrnjenje. Iza toga dolaze mesijanska vremena, koja — prema Danielu — počinju s
makabejskim otporom. Neki predlažu drugo izračunavanje koje, ako se počinje od
Ezre i Artakserksova edikta o gradnji Jeruzalema god. 458, dolazi točno do Krista.

10,1: Kir je vladao od god. 539.

10,13: Knez — smatralo se da svako kraljevstvo ima svog anđela čuvara: borba među
anđelima ističe napetost među kraljevstvima. Mihael je zaštitnik Izraela.

10,20 sl: poredak i smisao ovih redaka nije jasan.

11,2: Daniel spominje samo četiri perzijska kralja; drugi ga ne zanimaju: Kambiz do
god. 522, Darije I do god. 486, Kserkso I do god. 465: on je pohodom na Grčku oko god.
480. utvrdio perzijsku vlast.

11,5-39: Kralj Juga, Ptolemej I Soter (323— 285). Od njega se odmetnuo njegov
general Seleuk Nikanor i osnovao sirijsko kraljevstvo god. 312. Napetosti su htjeli
izgladiti ženidbama između dvije kuće; oko god. 250. Ptolemej II je dao svoju kćer
Bereniku za ženu Antiohu II, ali ju je ovaj otpustio. Laodika, prva žena Antiohova,
dala je pogubiti i muža i Bereniku i njezina sina. Izdanak, Ptolemej III, brat
Berenikin. Kralj Sjevera, Seleuk II, sin Laodikin. Njegov sin u r.10 = Antioh III
Veliki. U Judeji su, prema r.14, bile dvije stranke, jedna za Egipat, druga za Siriju.
Divota = Palestina, v. 8,9 bilj. Antioh III dao je Ptolomeju za ženu svoju kćer
Kleopatru, vještu diplomaciji; ali ona prionu uza svoga muža protiv oca: r.17.
Bahatost Antioha III slomio je god. 189. Lucije Kornelije, prisilivši ga na mirovni
ugovor: r.18. Malo zatim ubijen je u Perziji: r.19. Njega je naslijedio Seleuk IV, koji je
u diku kraljevstva, tj. u Jeruzalem, poslao utjerivača poreza: 2 Mak 3. Tako je na-
stupio Antioh IV Epifan (175—164): usp. 1 Mak 1—6 i 2 Mak 4—10. Knez Saveza jest
veliki svećenik Onija, usp. 9,25 bilj. Antioh IV krene na Egipat (r.25) i zarobi kralja
egipatskog Ptolemeja VI, koga su njegovi izdali. Drugi Antiohov pohod na Egipat
završio je porazno god. 168. Kitimski brodovi, prema Vulgati rimski. Vraćajući se iz
Egipta oba je puta Antioh harao Palestinom: r.28 i r.30 sl. Pomogli su mu otpadnici
od Saveza. Tom prilikom oskvrnjen je Hram i u Hramu je postavljena grozota pustoši
(v. 9,27 bilj.), kip Zeusa Olimpskog. Nastalo je veliko progonstvo: r.32 sl. (usp. 1 Mak
1—2; 2 Mak 6—7). Najveći je zločin Antiohov vlastito pobožanstvenjenje (r.37) i što je
uveo kult boga tvrđave, Zeusa, odn. Jupitra, a zanemario kult sirijskog božanstva
Miljenika žena = Tamuza Adonisa (Ez 8,14).

11,40—45: Možda su ovi reci samo rekapitulacija svih ratnih pohoda Antioha IV da
navijeste njegov svršetak. Kad bude na vrhuncu moći — r.45 (Divota = Palestina, v.
8,9) — doći će mu iznenadni kraj: 1 Mak 6,1—17.

12,1: Knjiga — usp. Iz 4,3; Otk 3,5; 13,8; 20,15.

12,3: Jedno od rijetkih mjesta SZ gdje se izričito naučava uskrsnuće: usp. Iz 26,19; 2
Mak 7,9-14.23-36; 12,43-46. V. Mt 25,46.

12,3: Mudr 3,7; 1 Kor 15,41 sl.

12,11—12: Usp. 8,14 bilj.

136

13,1 sl: Što donosimo u gl. 13 i 14, ne nalazi se u hebrejskom izvorniku nego samo u
Septuaginti i Vulgati. Suzana u hebr. znači Ljiljana.

13,5: Židovski tumači misle da se tu navodi Jr 29,21—23.

13,22: Prema Lev 20,10; Pnz 22,22; Iv 8,4—5.

13,32: Usp. Br 5,11—31.

13,34: Usp. Lev 24,14.

13,53: Usp. Izl 23,7.

13,62: Usp. Pnz 19,16—21.

14,1: Oval je odlomak nadahnut borbom protiv idolatrije: Mudr 13—15. Bel je jedno od
imena Marduka, zaštitnika Babilona.

DVANAEST PROROKA

Knjiga Sirahova (2. st. pr. Kr.) spominje »dvanaest proroka« i vidi u
njihovim spisima posebnu zbirku:
A što se tiče dvanaest proroka,
procvale im kosti iz rake njihove
jer su utješili Jakova
i izbavili ga ufanjem i nadom
(49,10).
To znači da su te knjige u 2. st. pr. Kr. smatrane posebnim dijelom
Biblije. Budući da su opsegom malene, nazivaju se one same, kao i oni
proroci čija su imena u njmovim naslovima, malim prorocima.

A m o s , prorok pravde
Amos djeluje u sjevernom kraljevstvu u doba Jeroboama II (786—
746). Taj je kralj dobrim trgovačkim vezama uspio podići ugled zemlji
i pružiti velikom dijelu naroda blagostanje. Vanjski sjaj i bogatstvo
očitovalo se i u bogoslužju koje je, raskošno, prikrivalo mnoge nerede i
društvene nepravde. Niži su slojevi naroda bili izloženi tlačenju. Te je
pojave mogao uočiti samo čovjek poput Amosa koji kao pastir dolazi s
juga. Zapanjuje ga vanjski sjaj i razočarava se nad neredima. Uzrok
svemu tomu vidi u vezama koje su postojale s idolopokloničkim Tirom
i bogatim Sidonom koji opoganjuju dvor i Svetište. Promatrajući
veliku razliku između velikih i malih, istupa kao prvi branitelj
narodnih prava. Taj svoj nastup zasniva na Jahvi koji je sama pravda
i red. Jahve će pravdu provesti, jer je on gospodar (9,11—15).
 137

1,3 sl: Govori protiv stranih naroda, sastavljeni svi po istoj shemi, stereotipnim
izražajnim oblicima, pokazuju Božju pravdu koja doseže vrhunac u govoru protiv
Izraela. Brojčana poslovica, poznata u hebrejskoj i ugaritskoj književnosti, osobito je
česta u Mudrim izrekama (usp. 30,15—33 bilj.).

2,7: Riječ je o svetoj prostituciji (Pnz 23,19 sl) koja je prešla iz kanaanskog u izraelski
kult.

2,8: Leže kraj žrtvenika. Riječ je o žrtvenoj gozbi.

3,2: Spoznati u biblijskom jeziku znači izabrati, odijeliti, uzljubiti (Post 18,19; Pnz
9,24; Mudr 10,5; Jr 1,5; Hoš 13,4). Ovdje označuje prednost izabranoga naroda, ali
uključuje i jaku obavezu Izraela na pravdu (Am 9,10; Mih 3,11).

3,14: Žrtvenik je imao rogove: Izl 27,2.

4,1: Bašan u Transjordaniji mjesto je poznato po pašnjacima i stadima. U Ps 22,13

spominju se bašanski bikovi kao simbol snage. Pod bašanskim kravama razumijevaju
se nećudoredne samarijanske žene.

4,4: Prema ovom tekstu, nije toliki grijeh posjećivati shizmatičko svetište koliko
sjajem kulta pokrivati nepravdu i nećudoređe (5,21 sl).

5,15: Josip je Sjeverno kraljevstvo (Izrael).

5,18: Izrael je očekivao Božju pomoć, a Amos mu proriče Jahvin dan, dan nesreće,
tame i suza. To je dan Božjega gnjeva protiv grijeha okorjelog naroda. Predsužanjski
proroci razumijevaju pod tom nesrećom i najezde susjednih naroda. U vrijeme
sužanjstva Jahvin dan postaje danom utjehe: srdžba će se Božja očitovati na
neprijateljima (Ob 15; Iz 13,6.9; Jr 50,27; 51,2). Taj dan označuje obnovu Izraela (Am
9,11; Iz 11,11; 12,1; 30,26; Jl 3,4; 4,1). Poslije sužanjstva označuje sud Božji koji će
dati pravednima slavu, a zlima propast (Mal 3,19—23; Job 21,30; Izr 11,4).

5,22: Proroci su se često obarali na religijsko licemjerstvo. Mnogi su smatrali da su

njihovi odnosi s Bogom u redu ako su obavili stanovite obrede, iako su prezirali
najosnovnije propise o društvenoj pravdi i ljubavi prema bližnjemu (1 Sam 15,22; Iz
1,10-16; Hoš 6,6; Mih 6,2-8; Jr 6,20; Jl 2,13; Zah 7,4—6). Psalmi će zahtijevati
nutarnje raspoloženje koje odgovara vanjskim žrtvama, a NZ donijet će konačno
svjetlo u odnosu čovjeka prema Bogu (Lk 11,41—42; Mt 7,21; Iv 4,21-24.)

5,26: Sikut i Kevan, asirsko-babilonska božanstva.

6,1: Lažna sigurnost nakon pobjede Jeroboama II: Usp. 2 Kr 14,25.

6,10: Jahvino se ime ne smije spomenuti, vjerojatno od straha da ne bi kaznio

preživjele.

7,4: Pozvati oganj kao kaznu česta je slika zasnovana na dugim predajama o kazni
Sodome i Gomore (Post 19,24—25,28) i na prirodnoj pojavi suše koja je sve uništavala.
U hebr. suša je često istovetna s vatrom (Am 1,2; 4,6—8). Ta će slika ući i u NZ gdje se
najavljuje kazna vječnim ognjem (Mt 3,12; Mk 9,42 i dr.).

7,14: Proročki sin, pripadnik proročkog bratstva. Usp. Uvod u Proroke.

138

8,5: Efa je novac, šekel je mjera. Dakle: dvostruka nepravda.

8,9: Jahvin će dan biti praćen kozmičkim znakovima: potresom (Am 8,8; Iz 2,10; Jr
4,24), pomrčinom sunca (Am 8,9; Jr 4,23). Kasniji će proroci te znakove još pojačati
(Sef 1,15; Iz 13,10; 34,4); usp. Mt 24,29; Dj. 6,12—14 i Mt 24,1 sl.

8,14: Grijeh samarijski. Možda Ašima (vlastito ime božanstva) mj. ašma, grijeh.

9,1: Udari glavice ... pragovi znači od vrha do dna sve je srušeno.

9,12: Nad kojima je sazvano ime moje znači: što meni pripadaju.

H o š e a , prorok Božje ljubavi

Hošea djeluje u sjevernom kraljevstvu neposredno nakon Amosa.
Amos je nastupio kao stranac i u vrijeme mira, a Hošea kao domaći
sin u vrijeme najezde Asiraca (v. Uvod u Iz). Sam prorokov život može
se smatrati zornim utjelovljenjem drame koju je iznio u knjizi.
Sadržaj je njegove knjige tužba na nevjernost i »preljubništvo« Izraela
prema Jahvi. I sam prorok imao je ženu preljubnicu. Volio ju je
trajno, tražio i opraštao joj. Iz drame vlastitog života mogao je
shvatiti ljubomoru Jahve prema svom narodu. U svetištu gilgalskom
(9,15) Izrael se odao idolopoklonstvu, drugim bogovima, što u
biblijskom rječniku znači preljub i bludništvo koje se doista u
poganskim svetištima i provodilo (sveta prostitucija). Knjiga se dijeli
na dva dijela, 1—3 i 4—14. Tekst je vrlo težak, oštećen i mjestimice
teško svatljiv. Ali je sav ujedinjen strastvenom ljubavlju kojom Jahve
želi spasiti Izraela. Bog je nepromjenljiv, ali ne kao hladni kamen, već
nepromjenljiv u sveudilj velikoj ljubavi prema svome narodu (11,8—9;
2,25).

1,2 sl: Bračna veza kao simbolička slika odnosa Boga i izabranoga naroda dolazi do
izražaja osobito kod ovoga proroka. Ona je i inače česta u Bibliji (Iz 1,21 sl; Jr 2; 3,1 sl;
Ez 16,23; Iz 50,1; 54,6 sl; 62,4 sl; a u NZ Mt 22,1 sl; 25 1 sl; Ef 5,21).

2,16: Život u pustinji prikazan je kao izgubljeni ideal (Am 5,25; Hoš 13,5). Izrael je
tada još bio dijete (Hoš 11,1—4) i nije poznavao stranih bogova.

2,22: Spoznati Jahvu znači za Hošeju ne samo razumsku spoznaju već i vjernost
Savezu, bogoljubnost i čestitost (4,2; 6,6).

4,15: Bet Aven (kuća ništavila) hotičan je preziran nadimak za Bet El (kuća Božja).

5,8—6,6: Cijeli se stavak odnosi na sirsko-efrajimski rat (735—734). Usp. 2 Kr 16,5 sl

bilj.

5,13: U Asiriju... Velikome kralju, aluzija za danak koji je Manaše plaćao Tiglat
Pileseru III (738): usp. 2 Kr 15,19, i na poziv što ga je Ahab uputio Tiglat Pileseru III
(735), usp. 2 Kr. 16,7—9.

6,7: Adam, mjesto idolopoklonstva kod ušća rijeke Jabok.

 139

7,4: Slike znače: zavjera je učinjena s predumišljanjem.

7,11: Izrael je kao zaplašeni golub koji leti u svim pravcima tražeći saveze da izbjegne
lovcu (2 Kr 15,19—20; 17,3—4).

8,1: Prorok je božji stražar (Jr 6,17, Ez 3,7; 33,7) koji upozorava na opasnost.

8,5: tele: usp. 1 Kr 122832.

8,9: Usp. Ez 16,32—34.

8,10: Asirski se kralj nazivao kraljem knezova.

9,10: Baal-Peor, mjesto na ulazu u Palestinu gdje su Izraelci počeli uvoditi poganski
kult (Br 25,1—5). Ljubimci su kumiri.

9,15: U Gilgalu je uspostavljeno kraljevstvo (1 Sam 11,14). Kasnije je kraljevstvo

Šaulovo upravo tu prokleto (1 Sam 13,7—14; 15,20—23).

10,4: Ironija: Zakon je postao zla trava i otrovna biljka (usp. Am 6,12).

12,1 sl: Vrlo težak tekst. Miješaju se događaji iz vremena proroka s uspomenama na
patrijarhe.

12,8: Kanaan je prezirno ime za Izrael. Znači: trgovac. Izrael je poprimio trgovački
duh od Kanaanaca — »trgovaca«.

12,10: Dani Sastanka, aluzija na boravak pod Sinajem, gdje je Jahve — po Savezu —
»susreo« narod: Izl 5,1; 19,9.17; 33,17; Pnz 9,10; 18,16.

12,13: Usp. Post 25,20; 28,2.5-7.

12,14: Riječ je o Mojsiju, koga Pnz 18,18 smatra uzorom svih proroka.

M i h e j , navjestitelj Mesijina dolaska

Prorok djeluje u Judeji u vrijeme kralja Ezekije: usp. Uvod u Izaiju.
Kao Amos na sjeveru, žigoše on na jugu društvenu nepravdu, tlačenje
i druga zla koja su pogađala osobito malene i nemoćne. Kako je
potjecao iz nižega sloja, najavio je da će spas Izraelu donijeti upravo
maleni (to je istaknuto i na drugim mjestima Biblije; David pastir), pa
proriče (5,1 — usp. Mt 2,5 sl; Iv 7,52):
A ti, Betleheme Efrato,
najmanji među kneževstvima
Judinim, iz t e b e će mi izaći
onaj k o j i će vladati Izraelom.
A Jeruzalemu i svim velikima u njemu koji tlače malene najavljuje
propast (3,9.12): usp. Jr 26,18.

1,10: Igra riječima Gat i tagiddu (kazujte), Leafra i afar (prašina), Saman i jasea
(izašla je), itd.
140

4,1—3: Iz 2,2—4.

5,1: Efrata je staro ime za Betlehem. Prorok, čini se, upotrebljava taj naziv da bi
označio plodnost toga mjesta (efrata — plodnost). Iz Betlehema ima poteći Mesija kao
potomak kralja Davida, koji je iz Betlehema (1 Sam 17,12; Ruta 4,11.17.18—22). Usp.
Mt 2,6.

6,1: Bregovi su posebna mjesta susreta ljudi i Boga i stalni svjedoci Božje brige za
narod: Sinaj, Nebo, Ebal, Gerizim, Sion, Karmel i dr. Ona su često i personificirana
(Post 49,26; 2 Sam 1,21; Ez 35—36; Ps 68,16—17). Ovdje se spominje njihova trajna
čežnja za Jahvnim glasom.

S e f a n i j a , navjestitelj Jahvina dolaska

Pisac knjige dobar je poznavalac Jeruzalema, dvora, Hrama i
bogoslužja te bi najvjerojatnije mogao potjecati iz kraljevskoga roda
(možda je bio potomak kralja Ezekije 716—687: usp. 1,1). Oštar
kritičar izopačenosti koja je vladla u kultu (1,4—6.8.9.12; 3,1—7), čini
se da je bio prethodnik Jošijine obnove. Djeluje oko 640—630. Knjiga
se dijeli na tri poglavlja i tri glavne teme: osuda Jude zbog religijskog
sinkretizma; Jahvin sud nad stranim narodima; utjeha i bodrenje
onih koji strpljivo čekaju »dan Jahvin«. Opis Jahvina dana
nadahnjuje Joela i inspirira srednjovjekovnu sekvenciju »Dies irae« i
druga velika glazbena djela.

1,2 sl: Proroštvo je, bez sumnje, izrečeno prije Jošijine reforme (621).

1,7 sl: Dan je Jahvin kao neko liturgijsko žrtvovanje. Žrtva su stanovnici Judeje. Oni
su određeni za uništenje poput onih koji su bili uništeni u religijskim pokoljima za
vrijeme Ilije (1 Kr 18,19—40) i Jehua (2 Kr 10,18—27).

1,14: Jahvin dan očitovanje je Božje svemoći. Bog nastupa kao ratnik (Izl 15,3; 2 Sam
5,24; Ps 18,8—15 i dr.). Ovaj put on nastupa protiv svoga naroda. Ti reci nadahnjuju
Joela 2,1—11.

2,3: Skromni i siromašni (hebr. anavim) često se spominju u Bibliji. Za mudrosnu

književnost siromaštvo je plod lijenosti (Izr 10,4), ali za proroke siromasi su oni koji su
potlačeni. Proroci traže pravdu za siromašne, malene i potrebite (Am 2,6; Iz 10,2).
Ponovljeni zakon želi humanijim zakonodavstvom zaštititi bijednike (Pnz 24,10 sl). Sa
Sefanijom pojam siromaštva dobiva moralni i eshatološki prizvuk (3,11 sl; usp. Mt 5,3
sl; Lk 1,52; 6,20; 7,22). Anavim su Izraelci koji su najviše otvoreni prema Bogu. Mesija
će upraviti svoj navještaj upravo njima: Lk 4,18 usp. Iz 61,1. Mesija će sam biti
siromah i skroman (Zah 9,9 usp. Mt 21,5) i potlačen (Iz 53,4).

2,11: Otoke Sredozemnog mora smatrali su krajnim točkama zemlje. Ističe se

religiozni univerzalizam mesijanskog vremena.

2,12: Etiopijom se ovdje smatra Egipat.

3,11 sl: Prorok ovdje vidi ostvarenje ideala spomenutog u 2,3. Ovi reci donose
najpotpuniji opis siromaštva u SZ.
 141

N a h u m , prorok Božje pobjede

Čitalac će u teškim prijetnjama koje su upravljene Ninivi, i u živom
opisu njezina razaranja što su ga imale izvesti novobabilonske sile,
prepoznati pero suvremenika koji je doživio propast višestoljetne
asirske vlasti i buđenje velikih nada s obzirom na obnovu Izraela. Pad
Ninive (612) znači za proroka oslobođenje izabranog naroda od
neprestanih prijetnja i očiti je znak Božje svemoći koja uništava i
najjače njegove neprijatelje. Jaki nacionalni osjećaji naveli su proroka
da opiše Jahvu kao kruta i bešćutna osvetnika nad Ninivom. To
odudara od sveopćeg Božjeg očinstva i ljubavi prema svim narodima
pa i prema Ninivi, kako svjedoči knjiga proroka Jone. Takvi će jaki
nacionalni osjećaji biti uskoro prigušeni daljnjim prodorom Kaldejaca,
Novobabilonaca (Habakuk) i padom Jeruzalema (Jeremija).
Knjiga je pisana 626—612. god. pr. Kr., tj. neposredno prije pada
Ninive. Nahum nije navjestitelj novih budućih i nepredviđenih
događaja, već u svjetlu svojih religijskih spoznaja tumači ondašnja
povijesna zbivanja. Značenje je njegova djela u tom što događaje
prenosi u bogoslužje, tj. u natpovijest gdje žive kao trajni poticaj,
nada i znak neprekidna ostvarivanja istoga Božjeg plana spasenja
(2,1).

1,2: Ovaj alfabetski psalam (usp. Ps 31,10) pjeva o Božjoj srdžbi (Br 11,33; 2 Sam 6,7;
21,14; 24,1; Ps 2,12; 60,3; 79,5; 110,5) i uvodi u proročku besjedu protiv Ninive.

1,11: Riječ je vjerojatno o Sanheribu: 2 Kr 18-19.

3,6: Niniva se uspoređuje s bludnicom, ali se Nahum ne obara toliko na njezino

idolopoklonstvo koliko na pohlepu i vještinu kako se obogatila na račun drugih
naroda. Jahve će je svući i osramotiti kao što se kažnjavaju preljubnice.

H a b a k u k , navjestitelj Božje tajnovitosti

Knjiga je sastavljena od raznolikih dijelova: početak je npr. u stilu
knjiga mudrosti, a završetak je liturgijska molitva. Svi su dijelovi
povezani jednom mišlju: Božji su putovi tajnoviti (1,13); Jahve bira
pogane i neprijatelje kao oruđe kojim kažnjava svoj narod (2,4). Jahve
ipak nije sfinga ni hladno kameno veličanstvo. On odgovara (1,5—
6.10,11) ne cinički već očinski. Tako Habakuk shvaća i donosi Jahvine
odgovore (1,12—13; 2,1). Jahve ostaje i u objavi Velik i Tajnovit (3,2—
4).
Habakuk se pojavljuje neposredno nakon Nahuma. Prati naglo
širenje novobabilonskoga carstva poslije bitke kod Karkemiša (605)
kojom konačno propada asirska moć na Istoku. Nova sila još je veća
opasnost za njegov narod. U razgovoru s Jahvom prorok iznosi svoju
tugu i strah, upravlja Jahvi molitvu i zaklinje ga da spasi svoj narod
(1,2—2,5); u drugom dijelu (2,6—20) prorok napada stranoga bezbožnog
142

osvajača (Novobabilonce), a u trećem dijelu pjesničkim izrazom želi

razbuditi kod Izraelaca nadu u konačnu pobjedu i trijumf.

2,4: Ta izjava (usp. Iz 3,10—11) izražava sadržaj viđenja. Vjera, tj. vjernost Bogu,
njegovoj riječi, glavna je značajka pravednikova, usp. Hoš 2,22; Jr 5,1.3; 7,28; 9,2. Ona
mu jamči za sreću i život: Iz 33,6; Ps 37,3; Izr 10,25. Tko je nema, propada. Prvo je
udes Jude, drugo Babilona. Na ovaj se tekst poziva sv. Pavao izlažući nauk o
opravdanju vjerom: Rim 1,17; Gal 3,11; Heb 10,38.

H a g a j , prorok obnove
S Hagajem, u doba poslije babilonskog sužanjstva, počinje se novo
razdoblje proročke djelatnosti. U proročkim navještajima prije
sužanjstva, do god. 587, prevladava kazna, tijekom sužanjstva utjeha,
a poslije sužanjstva obnova. Hagaj djeluje u vrijeme vrlo značajno za
cijelo susljedno židovstvo, kada se naime poslije sužanjstva stvarala
nova zajednica. Hagaj i Zaharija svim silama nastoje da se što prije
sagradi Svetište i obnovi cio život. Oni potiču političkog vođu
Zerubabela i religijskog vođu velikog svećenika Jošuu da ne klonu u
nastojanju oko podizanja Hrama (1,15; Ezr 5,1). Knjiga je nastala oko
g. 520. pr. Kr., a Hram je dovršen g. 515. pr. Kr. Oko Hrama budi se
nada da će doći do obnove Davidova doma i da će se osnovati
mesijansko kraljevstvo. To će još jače istaći Zaharija.

2,6 sl: Prema Hagaju, Bog vodi cijelu povijest. Kad prorok naviješta skoru propast,
svijet se još nalazi u miru pod upravom Darija. Potres svijeta, a tako i izgradnja
Hrama (r.7), bit će preludij mesijanskog doba.

2,9: Hram postaje s Ezekielom središnja mesijanska tema. U tom najavljenom Hramu,
koji će sagraditi Herod Veliki, pojavit će se Isus Krist.

2,23: Zerubabel je uzet, izabran za posebnu ulogu u »povijesti spasenja«. Tako je Jahve
izabrao Abrahama (Jš 24,3), Levite (Br 3,12), Davida (2 Sam 7,8) i dr. Kao pečatnjak,
koji se brižno čuvao i nosio o vratu (Post 38,18), ili na prstu (Jr 22,24).

Z a h a r i j a , prorok mesijanskih nada

Prorok je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće
obnove iza babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu
Hrama, vjere i ćudoređa, u perspektivi velikih mesijanskih nada.
Njegova se knjiga dijeli na dva vrlo različita dijela: gl. 1—8 i 9—14.
Prvi je dio svakako Zaharijin, potječe iz god. 520/518. pr. Kr. U
snažnim slikama i vizijama proriče se budućnost Hrama koji se
upravo tada ponovno gradio. Drugi se dio naslovom, sadržajem i
stilom znatno razlikuje od prvoga, te je po nekim bibličarima zbirka
različitih tekstova, sabranih negdje u IV st. i dometnutih knjizi
Zaharijinoj. Tu se već pojavljuje jaka grčka sila, Javan, koja prijeti i
Jeruzalemu. Tekstovi su bogati mesijanskim idejama o obnovi doma
Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će poslužiti
 143

novozavjetnim piscima da orišu lik Isusa Mesije: Mt 21,4—5; 27,9;

26,31; Mk 14,27; Iv 19,37.

1,1: To je bilo god. 520, dva mjeseca prije prvog proročanstva Hagajeva.

1,7 sl: Konjanici označuju anđele, nadglednike na sve četiri strane svijeta: usp. 6,2 sl.
Sedamdeset godina: Jr 25,11 bilj. Mjeračko uže zidarevo = ponovo će se zidati: Ez 40,3.

2,1 sl; Četiri roga označuju snažna kraljevstva. Mjerenje Jeruzalema označuje ne samo
materijalnu nego i narodnu, vjersku i ćudorednu obnovu.

3,1 sl: Usp. Job 1,6. Jošua, v. Ezr 3,2. Promjena haljina označuje oproštenje i milost
(Mt 22,11—12; Lk 15,22).

3,8—10: Zagonetan mesijanski tekst. Jošua i drugovi znak su skorih mesijanskih

vremena. Izdanak = budući Mesija (Zah 6,12; Jr 23,5 bilj). Hram (= kamen) već mu se
gradi. Sedam očiju označuje budnu nazočnost Jahvinu (4,10). Loza i smokva označuju
plodnost i sigurnost budućih vremena.

4,1 sl: Svijećnjak je simbol Hrama i Boga koji bdi nad dvije masline, nad Jošuom i
Zerubabelom, pomazanicima. Uza sve teškoće, Zerubabel će Jahvinom pomoću izvesti
veliko djelo zidanja Hrama: gore će mu s veseljem davati kamenje.

5,5 sl: Efa ovdje znači poveći sud za mjerenje žita (oko 35 l). Žena označuje
pokvarenost koju Jahve tjera iz svoje zemlje u Šinear, u Babilon.

6,1 sl: Jahve zapovijeda velikim pokretom nebeskih i zemaljskih sila da dovede svoje
izgnanike u Palestinu. Izdanak je Mesija, koga označuju Jošua i Zerubabel: v. 3,8—10
bilj. On će biti nosilac svećeničke i kraljevske vlasti: Lk 1,5—35.

7,1 sl: Bilo je to god. 518. Proroci: Hagaj i Zaharija. Plakati petoga mjeseca: u povodu
spomendana na razorenje Hrama, v. 2 Kr 25,8—9. Sedmoga mjeseca, u povodu
spomendana na ubojstvo Gedalije, v. Jr 41,1—2.

8,19: Post četvrtoga mjeseca, u povodu spomena na pad Jeruzalema; desetoga mjeseca,
u povodu spomena na početak opsade Jeruzalema: Kr 25,1—5.

9,9—10: Usp. Sef 3,14—17. Mesija je pravedan, pobjedonosni kralj, ali krotak i
ponizan (jaše na magarcu): Mt 21,4-5; Iv 12,14-15.

9,11: Krv Saveza, v. Izl 24,4—8 i Mt 26,28.

10,3: Ez 34. Pastiri = glavari naroda; jarci = aristokracija.

11,4 sl: Odlomak o dva pastira vrlo je zagonetan: kao i Ez 34, šiba glavare izraelske
koji se ne brinu za narod, i proriče dolazak jednoga dobrog pastira. Već je Pracrkva
čitala ovu glavu kao proročanstvo o Mesiji koga će njegov narod, osobito glavari
naroda, odbaciti. U tom smislu tipičan je r.12 = Mt 27,3—10. Teško je reći na koga
prorok misli u r.8 i u r.15 sl (usp. Mt 12,20 i Iv 10,12-13).

12,10: Probodeni u ovom eshatološkom kontekstu podsjeća na Iz 52,13—53,12:

mesijanska era spasenja ovisi o trpljenju i smrti misterioznog Sluge Jahvina. Iv 19,37
primjenjuje ovaj redak na smrt Isusovu.
144

13,7: Mt 26,31; Mk 14,27.

14,20—21: U mesijansko vrijeme sve će postati sveto.

M a l a h i j a , prorok novog bogoštovlja

Knjiga potječe od anonimnog proroka iz vremena kad se pripremala
velika obnova koju su proveli oci novog judaizma Ezra i Nehemija.
Naslov dolazi od 3,1: — Maleaki — M o j glasnik. Pisac je dobro
upućen u stanje 500—450. g. pr. Kr. kada je Hram već sagrađen, život
još nesređen, a izvana neprestano stižu prijetnje Edomaca. Prorok
govori u duhu Ponovljenog zakona i glavne su mu teme: vjernost
Savezu, čistoća bogoslužja i društvena pravda. S tog stanovišta i
ocjenjuje nedostatke u Svetištu, kod svećenstva i u društvu — osobito
mješovite ženidbe i rastavu braka. Jahve će pokazati svoju vlast nad
svim narodima, i svi će mu prinositi čist prinos slaveći njegovo ime po
svoj zemlji. Konačni cilj obnove jest: »čisto bogoštovlje« i mir i sloga u
narodu. U Dan Jahvin bit će otkriveni i kažnjeni zlotvori. Ovaj spis
svojim se mesijanskim i apokaliptičkim mislima približava NZ-u.

1,2: Ljubio sam vas: Pnz 7,7 sl.; Hoš 11,1; Ez 16.

1,3: Ezav mi omrznu: Manje sam ga ljubio (usp. Rim 9,11—13).

1,11: Ovdje se naviješta savršeno bogoslužje mesijanskih vremena. Cijela kršćanska

tradicija, potvrđena Tridentskim saborom, vidi ovdje naviještenu novozavjetnu žrtvu.

2,3: Izmetine vaših svetkovina, tj. žrtvovanih životinja.

2,7: Pnz 31,10—13; 33,10.

2,10: Savez s Bogom uključuje lojalnost prema ljudima. Jednog Oca: Jr 31,9: Hoš 11,1.

2,14—16: Na ove se misli izravno nastavlja Mt 5,31-32; 19,4-6.

3,1: Glasnik, preteča Jahvin (Iz 40,3), identificiran je kasnije s Ilijom (Mal 3,23). Mt
11,10 primjenjuje ovaj tekst na Ivana Krstitelja, koga smatra novim Ilijom (Mt 11,14).
Anđeo Saveza, različit od glasnika, jest sam Jahve (Izl 3,2; 23,20; Post 16,7 bilj). Mt
11,10 primjenjuje ga na Krista.

3,20: Sunce pravde znači sunce snage i pobjede (kao u Iz 41,2). Taj je izraz utjecao na
nastanak krašćanskog blagdana Božića i Bogojavljenja.

3,23: Prema 2 Kr 2,11—13, Zidovi su očekivali ponovni dolazak Ilije. To je značajna

tema židovske eshatologije (usp. Sir 48,10 i apokrifnu Knjigu Henoka). Isus Krist
ustvrdio je da je Ilija došao u osobi Ivana Krstitelja (Mt 17,10— 13; Mk 9,2-13; Mt
11,7—14): izvršio je poslanje koje su Židovi očekivali od Ilije.

O b a d i j a , apokaliptički prorok
Kada je Jeruzalem pao pod babilonsku vlast (587), susjedni su se
Edomci (Post 36,1-8; 19,43) vrlo drsko i smiono ponijeli prema Judeji te
 145

zauzeli njezin južni dio (10—14). To je u Izraelaca izazvalo gorko

negodovanje. Odatle žučljivi proročki napadi na taj narod: Jr 49,7—22
i ova knjiga 1—9. Budući da su ti tekstovi napadno slični — a
Jeremijin sporan — može se zaključiti da ga je Obadija preuzeo iz
usmene predaje proročkih krugova. — U drugom dijelu (15—18)
prorok naviješta propast Edoma (Edom je doista g. 312. pr. Kr. pao
pod vlast Nabatejaca), a u završnim recima (19—21) tu najmanju
knjigu Biblije zaključuje Jahvinim danom kada će obnovljeni Izrael u
Obećanoj zemlji doživjeti procvat. Knjiga je pisana između g. 587. i
312. pr. Kr.

1 sl: Simbolički prikaz saveza protiv Edoma, usp. Jr 4,5; 50,2.

2—8: Jr 49,7.9—10.15—16.

3: Kuće edomskoga glavnoga grada bijahu udubene u stijeni. Odatle mu u hebr. ime
Sela, u grčkom Petra.

18: Dom Jakovljev = Juda; dom Josipov = Izrael; dom Ezavljev = Edom.

21: Kraljevstvo Jahvino, izraelski eshatološki poklik: Ps 22,29; 103,19; 145,11—13. Za

Izraelca to je vrhunac i osmišljenje sve povijesti.

J o e l , prorok Duha Božjega

U spisu proroka Joela Bog nije samo ideja, nešto apsolutno i
numinozno, nego je on — još jasnije nego u ostalim knjigama SZ-a —
živi i zamjetljivi upravljač kozmičkih i povijesnih zbivanja. Jahvin
plamteći žar i snaga izražena je biblijskim izrazom ruah — duh, i to
duh ne u smislu zapadnjačkog, intelektualističkog pojmovanja, nego
kao stvaralačka snaga: Ps 32,6. Toj snazi stoje na raspolaganje
prirodne sile, ali ne zato da njima uništi čovjeka, nego da ga privede
te se, pritisnut nevoljama, baci u naručaj Jahvin. Pokloniti se Jahvi
ne znači »pasti« pred njim, nego uzvinuti se, uzdići se; Jahvin sud ne
znači propast nego milost. Navala skakavaca, inače česta na Istoku,
daje proroku povoda da ukazuje na Božji sud nad narodom i da poziva
na obraćenje: 1,2—2,27. Iz toga se izvija pouka o Danu Jahvinu: 2,28—
3,21. Joel obogaćuje stare proročke navještaje apokaliptičkim slikama
i liturgijskim izrazima. Tim što ističe ruah — duh Božji, nadovezuje
se na Jeremiju i Ezekiela, upotpunjuje ih, te utire put novozavjetnoj
pneumatologiji, nauku o Duhu Svetom: Dj 2,17—21; Rim 8; 2 Kor 3,3—
9 (v. Izl 23,16 bilj.). Biblijski stručnjaci stavljaju Joela između god. 400.
i 300, u vrijeme perzijske prevlasti u Palestini. To zaključuju iz ovih
činjenica: a) Joel je pod snažnim utjecajem Jeremije i Ezekiela; b) ne
spominje Asirce ni Babilonce; c) Hram je opet sazidan; d) ističe
svećenstvo i bogoslužje.
146

1,5: U izvorniku postoji igra riječju: šod = pustošenje, Šadaj = Svesilni.

2,1: Trubom, odn. rogom, upozoravalo se na opasnost: Am 3,6; Hoš 5,8; Ez 33,3.6. U
proročkom rječniku tim se uvodi u kaznena proroštva: Iz 18,3; Hoš 8,1; Jr 4,5; 6,1, a
osobito u navještaj Dana Jahvina: Jl 2,1; Sef 1,16; Otk 8,6—9,21. Truba će sazvati i na
»sudnji dan«: Iz 27,13; 1 Sol 4,16—17; 1 Kor 15,52.

3,1—5: Ovo mesijansko proroštvo naviješta Dan Jahvin: r.3—4 — sveopće spasenje:
r.5 — i dar Duha Jahvina »svakom tijelu«, svima: r.1—2. To je proroštvo Petar
primijenio na događaj Duhova: Dj 2,16—21. To se proroštvo nadovezuje na Jr 31,34;
Ez 36,26 i dr.

4,2 sl: Jošafat, hebr. = Jahve sudi. Prema. r.14, Dolina Jošafat (= Dolina suda
Jahvina) nalazi se blizu Jeruzalema. Pučka je predaja od IV st. pr. Kr. smješta u
Cedronsku dolinu gdje je još i danas, radi te simbolike, s jedne strane židovsko, a s
druge muslimansko groblje.

J o n a , prorok sveopćeg spasenja

Knjiga Jonina, za razliku od svih ostalih proročkih knjiga, ne donosi
nikakvih prorokovih govora ni protiv Izraela ni protiv susjednih
naroda, nego vrlo živopisno ocrtava dramu njegova proročkog poziva i
odaziva Božjoj volji. U drugim proročkim knjigama prorok je sav
zauzet kako će ostvariti Božje zamisli; ovdje nas sastavljač Knjige o
Joni suočava s prorokom koji svim silama nastoji izbjeći poslanju koje
je dobio od Boga. Uistinu, bio je to pretežak zadatak za jednog
Izraelca, osobito za Galilejca Jonu (2 Kr 14,25) u vrijeme Jeroboama
II (786—746), kada je osobito bila jaka nacionalna svijest. A Jona je
bio pozvan da naviješta spasenje smrtnom neprijatelju Izraela:
asirskoj prijestolnici Ninivi. Dramatski opisi Jonine prvotne
pustolovine i konačnog posluha izražavaju stoljetnu dramu
izabranoga naroda koji se bori između partikularizma i
univerzalizma. Izraelci su teško shvaćali svoj pravi poziv: da ljubav i
brigu kojom Jahve njih okružuje protegnu ne samo na svemir (Post
1—3) nego i na sve, osobito susjedne narode (Post 12,1—3; Iz 42,6—7;
49,6 i dr). Knjiga o Joni posebna je književna vrsta, s jakim
alegoričkim i paraboličkim elementima: sastavljena prema starijoj
predaji i pomalo legendarnoj povijesti, tumači stoljetnu dramu
poslanja Izraela koja se raspleće istom u nalogu Isusa Krista (Mt
28,1) i u djelovanju »apostola naroda« sv. Pavla (Rim 11,11—12).
Knjiga je sastavljena u IV ili III st. te pod jakim utjecajem Jeremije i
Izaije, tipičnog univerzalista SZ-a, ispravlja pretjerani nacionalizam
Ezre, Nehemije i Ljetopisa. Poruka joj je sažeta u 4,10—11.