Novo ruho Martina Luthera – od heretika do „svjedoka evanđelja“ i „učitelja vjere“

Kako sam naslov ovoga članka pokazuje, život i djelo Martina Luthera, začetnika protestantizma,
počinje se sve više i u katoličkim krugovima prikazivati na jedan način koji ne odgovara povijesnoj
zbilji, odnosno na način da se on više ne poima kao heretik, psihički oboljela osoba (što je dokazano
relevantnim znanstvenim studijama) i kao osoba upitnoga morala, nego kao “svjedok evanđelja” i
“učitelj vjere”.

Autor članka – Antun Mrzlečki – godinama proučava djela Martina Luthera, kao i ona djela koja
govore o njegovu životu i radu, te na temelju toga istraživanja dolazi do zaključka da je pretjerano i
upitno katolicima prikazivati Luthera u nekom nedorečenom ekumenskom svjetlu, jer su neke
činjenice neoborive i ne smiju se prešućivati ili izvrtati. Pri tomu, između ostaloga, kao potvrdu
svojim tvrdnjama, donosi niz citata iz samih Lutherovih djela, javno dostupnih na Internetu, a koji
neoborivo pokazuju da se Luthera nipošto i ni na koji način ne može nazvati “svjedokom
evanđelja”. Štoviše, koliko je to pogrješno, svjedoči i činjenica da su njegove vjerski i ljudski
potpuno neprihvatljive ideje našle čak svoju izravnu primjenu u jednom od najbrutalnijih
totalitarizama 20. stoljeća. Stoga se čini razumnim upozoriti na opasnost kako ta nova, službena
katolička slika o Lutheru, podsjeća na opetovane pokušaje rehabilitacije Luthera, te se s pravom
pitamo gdje su tomu granice.

Polazeći od općega nepoznavanja života i djela Martina Luhera, štoviše i od velike

nezainteresiranosti za istinu, članak želi u dobroj nakani skrenuti pozornost katolicima na važnost
educiranosti o Lutheru, kako bi se jasno shvatilo da se oni koji ga nazivaju “učiteljem vjere” i
stavljaju ga za uzor katolicima, upuštaju u opasne sfere koje mogu s vremenom i kod nas dovesti
do sličnih raskolničkih posljedica, kako se to već odavno zbilo u Njemačkoj.
Od Martina Luthera (1483.-1546.), kao i od nekih drugih povijesnih osoba, stvoren je povijesni
konstrukt i mit, koji uglavnom ne odgovara stvarnom Lutheru. Većina onoga što mislimo da znademo
o Martinu Lutheru su klišeji. Nastale su legende o njemu, poput njegove navodne rečenice pred
carom Karlom V. u Wormsu 1521.: „Stojim ovdje, ne mogu drugačije, Bog mi pomogao, Amen“, što
nije rekao, i za što nema dokaza, nego je to kasnije ušlo u literaturu o Lutheru. Povjesničari gaje
utemeljene sumnje je li se 31. listopada 1517. uopće dogodilo pribijanje 95 teza na vrata crkve
dvorca u Wittenbergu. Drugi opet kažu da je čuveni događaj sa gromom, koji je Luthera ponukao
stupiti u samostan, mit, i drugo. U službenim pohvalnim govorima Martinu Lutheru povodom
proslave 500. godišnjice reformacije u Njemačkoj proglašuje ga se čak protagonistom slobode novog
doba, demokracije, začetnikom ljudskih prava, slobode religije, misli i tiska, i pravne države! Uzdiže ga
se u gotovo „svetca“, što nikada nije bio, i podmeće mu se dobrim djelom nauk, koji nikada nije
zastupao. Bio je, i razmišljao sasvim drugačije, nego što to odgovara mnogim današnjim (njemačkim)
političarima i teolozima, kako protestantskim, tako i katoličkim, i medijskom trendu. Od istaknutih
osoba Katoličke crkve čuju se izjave poput ove: „Cijeli Luther u zboru neskraćene povijesti vjere one
jedne Crkve, može za katolika svakako zadobiti jedno, upravo, proročko značenje. Pod ovim uvjetom
Luther može postati ‘svjedok evanđelja’, ‘zajednički učitelj’, možda čak ‘otac u vjeri’.“ Euforija za
Lutherom, kako se čini, proporcionalna je neznanju o njemu. Ovakve tvrdnje na neki način mogu
podsjećati na poznatu bajku „Carevo novo ruho“ Hansa Christiana Andersena (1805.-1875). Tržištu
knjiga za djecu o Lutheru, osim protestantskih, pridružio se i njemački katolički izdavač knjiga za djecu
Don Bosco Verlag iz München, sa četiri izdanja o Lutheru, u kojima se u nizu hagiografija Luthera
predstavlja katoličkoj djeci kao svetca.
„Pored skupine vodećih teologa i znanstvenika postoje priprosti vjernici, koji u odrasli i odgojeni u
evangeličkoj vjeri, koja u mnogo čemu više nije identična s luteranskom. Oni su, dabome, angažirani,
ali ne razlikuju svi jednako, a svoje krštenje i riječ sv. Pisma shvaćaju ozbiljno, te se trude svoj život
usmjeriti prema tome, a nisu opterećeni ‘teologijom’ s jedne strane, i točnim poznavanjem Luthera, s
druge strane. Nietzsche bi njihovu sliku o Lutheru nazvao ‘povijesnim konstruktom, na koji se nas
priučilo’. Na njima se pokazuje živa snaga krštenja i nefiltrirane Božje riječi. Najveću skupinu tvore
oni, koji se iznutra ne poistovjećuju ni sa svojom Crkvom, ni s temom i pitanjem Luthera, nego ga u
većini slučajeva prema potrebi uprežu u kola svojih vlastitih ideologija i interesa, koristeći se pri tom
višeznačnim izjavama za izgradnju i obranu svog koncepta. Analiziraju se mnogobrojni životopisi
Luthera i pismene obrade njegove teologije, tada se iskazuju poprijeko kroz konfesije dvije velike
skupine istraživača s različitim polazištima: Jedni polaze u većini od ‘priučene’ slike o Lutheru
i projiciraju ju na podatke i izvore kako bi usavršili svoju sliku o Lutheru; a drugi polaze obrnuto od
sigurnih podataka i izvora, i referiraju se i reflektiraju ih na još otvoren mozaik svojih dosadašnjih
rezultata istraživanja“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 20).

Bavljenje Lutherom može biti poučno, ukoliko se izdignemo od uhodanih klišeja i neznanja o njemu.
Uvjet je poznavanje njemačkog jezika, jer je u nas vrlo malo literature o njemu. Kada je riječ o
protestantizmu diljem svijeta izvan Njemačke i Skandinavije i protestantskim pokretima pod
utjecajem pijetizma, treba pripomenuti da Luther zauzima samo podređenu ulogu. Slavi ga se,
doduše, kao pokretača reformacije, ali se protestantizam tamo manje ravna prema njemu. On ne
zauzima položaj kao Papa u katolicizmu.

„Tko želi Luthera razumjeti, taj mora poznavati čimbenike njegova djetinjstva i mladosti, sliku svijeta i
filozofije koji ga obilježavaju, i prvotno razjasniti što on podrazumijeva pod tim terminima. Služiti se
istim rječnikom, još dugo ne znači imati iste pojmove i predodžbe. To što Luther podrazumijeva pod
pojmom Bog i Krist, to je nešto bitno drugačije od onoga što podrazumijeva Sveto pismo, koncili,
Katolička i Pravoslavna crkva. Slično vrijedi i za temeljne pojmove kao što su osoba i priroda, Trojstvo,
vjera, ljubav, milost, grijeh ili opravdanje. Tko ovo ne, ili premalo uzima u obzir, može doduše imati
veliku ljubav za ponovnim ujedinjenjem odvojenih kršćana, ali nije na najnovijem stanju
trezvenog istraživanja, koje napreduje.

Isto tako važno pitanje kao Lutherovi filozofsko-teološki preduvjeti, pitanje je njegove ličnosti.
Određeni načini doživljavanja i ponašanja izazivaju podsvjesno kod psihologa i psihopatologa
spontano posve određena obilježja bolesti, koja mnogo toga do tada nerazumljivog čine odjednom
razumljivim. Tko ne zapaža ili potiskuje ovaj značajan psihološki i teološki aspekt Lutherove ličnosti,
mora ga pogrešno vidjeti i prosuditi.“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 7).

Lutherova revolucija, njegov razoran subjektivizam i silna reinterpretacija cijele predaje vjere,
uključujući tekst Svetog pisma, trajno je obilježila duhovni razvoj novog doba. Stoga njegova osoba,
karakter i život igraju važnu ulogu u prosudbi povijesti reformacije.

U prosudbu i ocjenu Luthera, njegove teologije i nauka ubrajaju se: Njegove dualističke, proturječne i
blasfemične slike o Bogu, Isusu Kristu, o čovjeku, njegovo tumačenje Svetog pisma, izvrtanja i
odbacivanja temeljnih načela katoličke vjere, tradicije i dogma, tumačenje čovjekova pada, nijekanje
slobode volje, nauka o predodređenju i opravdanju, pomicanje zla na Boga, njegova čudna
kristologija, proturječna razmišljanja o Isusu Kristu, novi nauk o milosti, Svetom Trojstvu i čovjekova
stanja pod grijehom i milošću, utjecaj neoplatonizma, pseudohermetičke literature i gnoze, polemike
i proturječja u njegovom cijelom opusu, te konačno i njegova borba protiv svete mise i njenog
žrtvenog karaktera. Uz to nužno je potrebno uzeti u obzir i psihoanalitičke studije o njemu. Zbog
ekumenskih i političkih kalkulacija, nova se znanstvena istraživanja i kritične rasprave o Lutheru
nastoje potisnuti iz povijesnog i teološkog diskursa. Umjesto bavljenja s izvornom Lutherovom
teologijom ostaje se na uvriježenim klišejima o njemu: Tadašnje prilike i loše stanje Crkve i katolička
suodgovornost na tome, njegovom navodnom željom za reformom Crkve, pitanja lokalno ograničene
zloporabe trgovine indulgencijima, što mu je poslužilo kao vješalica ili okidač da istupi u javnost sa
svojim, dogmatski upitnim stavovima, vidljivo iz Lutherova dopisivanja s Erazmom Roterdamskim,
kada priznaje da mu uopće nije stalo do borbe protiv trgovine s oprostima, 95 teza, prijevod Biblije,
itd … Pod izvornom Lutherovom teologijom podrazumijeva se ono što je Luther stvarno naučavao, a
ne kako je Filip Melanchton (1497.-1560.) preformulirao Lutherovo shvaćanje Svetog pisma, koristeći
se njegovim formulacijama, i zapravo ga krivotvorio.

Pokušat ćemo kritički preispitati Luthera i izjave o Lutheru kao „zajedničkom učitelju vjere“ i
„svjedoku evanđelja“, koliko god to bilo nezahvalno i/ili jednostrano, ne želeći stavljati sol na stare
rane, ali i ne nasjedati uljepšanoj slici povijesnog konstrukta o Lutheru, pomalo kao u spomenutoj
bajci o carevom novom ruhu.

Nameće se pitanje: Što dovodi doktora teologije do njegovih izjava o Bogu poput, primjerice ove,
(WA 31 I, 249) „Bog proturječi sam sebi, stoga ne može biti Bog. On mora najprije postati
đavao. Zaključak, Bog ne može biti Bog.“), do tolike netrpeljivosti i čak pozivanja na usmrćivanje
različitih skupina ljudi, i to u ime Boga (WA Ti, 3, 75, 2911: „ … Ja, Martin Luther, u pobuni sam
zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je
vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“ Što je tomu
razlog? Je li Lutherova nominalistička i okamovska teologija kojom se godinama nadahnjivao ili
sofisticirana teološka problematika o oprostima?

Dio odgovora na to pitanje pružio je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger u njegovoj knjizi: Joseph
Ratzinger, Kirche, Ökumene und Politik. Neue Versuche zur Ekklesiologie, Einsiedeln 1987, str. 6:

„Ipak ostaje istinito da se religija uvijek može proizvesti samo religijom i da novi religiozni pokret
(poput reformacije) nastaje samo novim religioznim iskustvom kojemu možda pogoduje cjelokupna
situacija neke epohe, pa se ono pritom služi njenim sredstvima, ali se u njoj ne rasplinjuje. Ono
temeljno (u Lutherovu religioznom iskustvu) strahovanje je od Boga kojim je Luther u napetosti
između božanske zahtjevnosti i svijesti o grešnosti bio pogođen sve do najdubljeg temelja svoga
bitka – toliko da mu se Bog pojavljuje “sub contrario”, kao suprotnost sebe samoga, kao đavao koji
želi uništiti čovjeka.“

Neprijeporno je, Lutherov književni opus prožima religioznost i pobožnost. Luther nedvojbeno ima
važnu ulogu u povijesti razvoja njemačkog jezika, kojega je bitno odredio svojim prijevodom Biblije.
No, Luther nije kao prvi prevo Bibliju na jedan od njemačkih govora i time ju učinio dostupnom
Nijemcima. Prije Luthera, do u njegovo doba, od 1466. do 1522., bilo je 18 njemačkih prijevoda
Biblije, (14 na gornjonjemačkome govoru i 4 donjonjemačkom), ali u manjim nakladama, i 72
djelomična prijevoda. Ovi prijevodi nisu bili svojevoljni kao Lutherovi, i s mnogo manje filoloških
manjkavosti i prevodilačkih grješaka. Godine 1534. preveo je Bibliju i cijeli život ju usavršavao. No,
Luther iz Starog zavjeta izbacuje samovoljno kako mu odgovara Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu,
knjige Baruh, Juditu, Tobiju i Prvu i Drugu knjigu o Makabejcima. Evangelici drže da cijelo Sveto pismo
ukupno obuhvaća 66 knjiga, dok katolici priznaju i prihvaćaju stari popis od 72 knjige. Iz Novog
zavjeta izbacio je Jakovljevu poslanicu, gdje piše: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru,
a djelâ nema? Zar ga vjera može spasiti?“ (Jak 2, 14). Klasičan primjer krivotvorenja izvornog teksta
je: (usp. Drugu Pavlovu poslanica Solunjanima, 2 Sol, 2, 15 i Iv 21, 25), u Poslanici Rimljanima 3, 28
stoji: „ … jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja zakona“. Luther, međutim, prevodi:
„Tvrdimo da se čovjek opravdava samo vjerom bez vršenja zakona.“ Riječ „samo“ nema u izvorniku,
no, Luther ju jednostavno samovoljno ubacuje. Onima koji Bibliju ispravno prevode Luther se
izruguje. U njegovoj „Poslanici o prevođenju Wenceslavu Lincku“ („Sendbrief vom Dolmetschen an
Wenzeslaus Linck“) iz 1531. otvoreno priznaje i opisuje svoj stil prevođenja: „Ako se vaš papist
(katolik) mnogo muči s riječju ‘sola-samo’, tada mu, dakle, smjesta kaži: Doktor Martinus želi to tako
imati, i kaže: papist i magarac jedna su stvar. Tako ja to želim,tako to naređujem, umjesto razloga
stoji moja volja.“ Opravdava se, između ostaloga, kako znade da u izvorniku nema riječi „sola“, ali da
je to u duhu njemačkog jezika i opće razumljivo! Ovdje se zbog zadanog okvira ne možemo
podrobnije upustiti na mnoge druge Lutherove primjere samovoljnog tumačenja i krivotvorenja na
nešto više od sto mjesta biblijskog teksta.

Bio je skladatelj, glazbenik i pjevač (tenor). Svirao je renesansnu lutnju i pratio se sviranjem akorda
kod pjevanja. Predajom je sačuvano 36 njegovih crkvenih pjesama, a 45 je vjerojatno skladao, od
čega je za sveukupno 20 skladao melodiju. I sâm je protestantizam, neprijeporno, pridonio na
mnogim kulturološkim, gospodarskim, i znanstvenim područjima zapadne civilizacije i Novog svijeta.
Primjera radi, samo Johann Sebastian Bach (1685.-1750.) sa svojom veličanstvenom glazbom.

Ali, pored spomenutih zasluga njegov književni opus prožima govor mržnje: on sotonizira
neistomišljenike i protivnike; prost je i neotesan u polemici i prijeporima; blasfemičan, ohol i
netrpeljiv. Ne dopušta rasprave o svom nauku i nameće ga, tko je protiv, toga proklinje, pripisuje si
pravo mijenjanja i ukidanja vjerskih obreda i sakramenata i ređenja svećenika. Poziva na usmrćivanje
seljaka, protjerivanje Židova i palež njihovih sinagoga u ime Boga dajući sebi ulogu proroka kroz
kojega Bog progovara, i tako izokreće vjeru. Ovdje bi s psihijatrijskog gledišta moglo biti riječ o
psihozi i/ili religijskom ludilu. Danas bi ovakav vjerski fanatik u Njemačkoj, kao što to obrazlažu
njemački pravnici C. Sailer i G. J. Hetzel, Luther prema njemačkom kaznenom pravu bio uhićen i
osuđen zbog huškanja naroda (Volksverhetzung), poticanja na ubojstvo (njem. Anstiftung zum Mord),
narušavanja javnog reda i mira (njem. Landesfriedensbruch) i poticanja na teški palež (njem.
Anstiftung zur schwerer Brandstiftung). Stoga, Luther već samo zbog toga katolicima, vjernicima ne
može biti nikakav uzor i „učitelj vjere!“

Konačno, Crkva je na Tridentinskom saboru (1545.-1563.) ex cathedra osudila Lutherove

zablude. Luther za sobom nije ostavio sustavno izrađeni nauk, kao Jean Kalvin (1509.-1564.)
„Institutio christianiae religionis“. Zbog Lutherovog suradnika i tajnika Filipa Melanchtona (1497.-
1560.), Lutherove stvarne pozicije i izjave, ponajprije one kristološke, još i danas su jedva poznate.
Melanchton je u svojim „Loci communes rerum theologicarum“ iz 1521., prvoj luteranskoj dogmatici,
sažeo Lutherovu teologiju, izbacivši iz nje sve sablažnjivo i zaodjenio ju u novo ruho, i u daljnjim
nakladama Lutherov nauk oslabio. U nakladi iz 1535. Melanchton je već izmiješao novi Lutherov nauk
s tradicionalnim katoličkim naukom, da bi u izdanjima iz 1544. i 1559., nakon Lutherove smrti,
potpuno prešutio nauk o neslobodnoj volji i krivotvorio ga. Protestantska teologija, uz izuzetke, jedva
poznaje stvarnog Luthera i njegov cjelokupan opus. Njemačka filozofkinja i osnivačica akademije
Gustav-Siewerth, prof. dr. Alma von Stockhausen okupila je istraživače Luthera kako bi se očitovali o
njegovom cjelokupnom književnom opusu. Ispostavilo se da nisu ni redak pročitali, jer ne vladaju
srednjovjekovnim latinskim brzopisom. Jedini u svijetu koji je pročitao, proučio i prokomentirao
Lutherov cjelokupan opus, i to sedam puta tijekom 40 godina, bio je prelat Theobald Beer (1902.-
2000.), vodeći stručnjak za Luthera.

Terminologija: evangelički – protestantski – luteranski

Naziv „evangelički“ vuče svoje podrijetlo od samog Luthera, a naziv Evangelička Crkva prvi se put
službeno upotrebljava 1663. na državnom saboru u Regensburgu kad su protestantski knezovi
nastupili jedinstveno kao „corpus evangelicorum.“ Istoznačnice nazivu „evangelički“ jesu „luteranski“
i „protestanski.“ Pojam „luteranski“ prvi puta je prijezirno upotrijebio Lutherov protivnik Ivan
(Johannes) Eck, (zapravo Johannes Mayer, za razliku od protestantskog teologa Johanna Ecka, 1494.-
1554., op. A. M.) na što je njemački reformator oštro, ali uzaludno, protestirao predlažući naziv
„evangelički“ kao suprotnost svemu onome što je katoličko. Naziv „protestantski“ prvi put se
spominje 1529. kad je na saboru u Speyeru zaključeno da zemlje u kojima se Lutherovo naučavanje
nije još pojavilo ostanu za taj nauk zatvorene. Zbog takvog su stajališta evangelički staleži
uložili protest i po tom je protestu cijeli reformni pokret poprimio ime protestantizam. Naziv
„protestantski“ prožet je proturimskim tonom i označuje općenito sve crkve koje su nikle iz reforme u
16. stoljeću; manje polemički naziv je „evangelički“ koji nosi pozitivne elemente reforme ili pak onaj
„reformatorski“ koji ima nakanu izreći i naglasiti obnovu Crkve. U protestantskim zemljama
„evangelički“ znači „luteranski“, a naziv „reformatorski“ obično se pripisuje kalvinističkoj ili
zwinglijevskoj vjeroispovijesti. (Bilokapić, Ante: Teološke razlike u nauku Katoličke i Evangeličke crkve
– U povodu 500. obljetnice Martina Luthera [1483.-1546.], Crkva u svijetu, sv. 19., br. 1, 1984.).

Literatura

O Martinu Lutheru (1483.-1546.) postoji vrlo mnogo literature, najviše u Njemačkoj. U posljednjih sto
godina o njemu je više napisano, više je istražen s različitih gledišta i znanstvenih disciplina, nego li u
posljednjih 400 godina. Lutherova književna ostavština, ono što je naučavao i govorio, napisao na
latinskom i/ili njemačkom jeziku, i mješavinom oba, ono što su drugi za stolom kad je govorio
zapisivali (Konrad Cordatus, Veit Dietrich, Johann Schlaginhaufen, Anton Lauterbach i Johann
Aurifaber, potonji tek 1545./1546.), predstavlja najveći njemački književni opus, a sadrži 121 svezak u
formatu kvarto – 80.000 stranica. A još nije ni sve s latinskoga prevedeno na njemački. Znanstveno
istraživanje Luthera i sređivanje Weimarskog izdanja Lutherovih djela (WA-Weimarer Ausgabe),
započeto je 1883., a dovršeno 2009.

Njegov se opus sastoji i dijeli na:

 Tischreden (Govori za stolom) – 6 svezaka (WA TR)

 Deutsche Bibel (Njemačka biblija) – 15 svezaka (WA DB)

  Briefwechsel (Pismena korespondencija) – 18 svezaka (WA BR)

 Schriften/Werke (Spisi/djela) – 80 svezaka (WA).

Izdanja su:

 Weimarsko izdanje (WA)

 Erlangensko izdanje (EA)

 Walchovo izdanje (Walch)

 Braunschweiško izdanje (Br)

 Clemenovo (CI) ili Bonnsko izdanje (BoA)

 Münchensko izdanje Luthera (Mü)

 Luther Deutsch (LD)

 Calwer izdanje Luthera

 Martin Luther – Studijsko izdanje

 Martin Luther – Izabrana djela

 American Edition of Luthers Works (Am)

Na katoličkoj strani postoji također povijesna i suvremena katolička literatura o njemu. Unatoč
vremenskome razmaku, iz te se njegove velike pismene ostavštine, svjedočanstava suvremenika,
pristaša, suradnika, protivnika i crkvenih dokumenata, o Lutheru dobro znade kakav je čovjek bio.

O prezimenu

Lutherovo prezime nastalo je iz staronjemačkog imena „Liuther“ (liut + heri) ili „Lothar“ (hlut + heri).
Zapravo se prezivao „Luder“, ponekad ovisno o regiji rjeđe i Lutter, Ludher, Lüder, Lotter. Tek oko
1500. u njegovom su rodnom kraju prezimena pridodana kao dodatak imenu građana i seljaka,
postala uobičajena (vidi: Der große Brockhaus, 15. Aufl., Leipzig 1928 ff. Stichwort „Personennamen“,
Ziff. 3. „Die deutschen Familiennamen“). Kao „Martinus ludher ex mansfelt“ imatrikuliran je na
sveučilištu u Erfurtu 1501.

Kao „Luder“ u Njemačkoj se u srednjem vijeku prvotno smatrala životinja, koja se u sokolarstvu
koristila kao mamac za ptice grabljivice i/ili zvjerad – mrcina, strvina. Iz toga je nastala njemačka
uzrečica „Dem Teufel sein Luder“ – „Đavlu njegov luder“, pod čime se podrazumijeva svaki oblik
zavođenja na pohotu. Njemački glagol „ludern“ znači mamiti divljač strvinom, kao i raskalašeno
živjeti. „Luderleben“ i sinonim „Lotterleben“ znače razvratan, raskalašen život. „Luder“ u njemačkom
također znači „kuja“ i „drolja“. Od 1517., kada je počeo objavljivati, Martin Luder je svoje prezime
promijenio u „Luther“, što je svodio na „gospodara“, „gospodara nad ljudima“ (vidi: Luthers
Namensbüchlein, 1537, abgedrückt bei Walch 14. Bd., Halbs., 1284 ff., 1307) i vojvodu Leutheri-ja II.,
i grčku riječ „eleutherios“ – der Freie/Befreier – slobodnjak, osloboditelj (vidi: Bernd
Moeller,/Stackmann K. „Luder – Luther – Eleutherius. Erwägungen zu Luther’s Namen“, u:
Nachrichten der Akademie der Wissenschaften in Göttingen. Phil.-Hist. Klasse 1981., Nr. 7). Svoja je
pisma u početku potpisivao sa „F. Martinus Eleutherius August.“ (brat Martin,
osloboditelj/slobodnjak, augustinac) ili „F. Martinus Lutherius, August.“, vidi: npr. Lutherovo pismo
Spalatinu od 18. 5. 1518., otiskano kod Endersa, I, str. 191-193). Može se pronaći i dodatak “M.
Luther, Christi lutum“ (Kristova glina) u: K. H. Juergens, Luther von seiner Geburt bis zum Ablaßstreite
1483-1517, 3 Bde, Leipzig 1846/47, str. 11-13).

Djetinjstvo i mladost

Najopsežnija novija istraživanja o Lutherovom djetinjstvu i mladosti, njegovom socijalnom i

povijesnom okružju pružio je dr. Dietrich Emme (1924.-2015.) u svojoj knjizi „Martin Luther – Seine
Jugend- und Studentenzeit 1483-1505“ (4. izdanje 1986.). Ukratko, Luther je imao vrlo strog odgoj,
dobivao batine kod kuće i u školi, bježao od kuće zbog toga, pjevao u zboru „Chorus Musicus“ u crkvi
sv. Jurja u Eislebenu, i zarađivao si prošnjom pjevajući u malom zboru siromašne djece kao
„Kurrendensänger“ (prozvani njem. „Partekenhengste“- slično kao naši „kolendari“) od kuće do kuće,
kod sprovoda i dr. Leipciški profesor teologije Hieronymus Dungersheim (1465.-1540.) predbacivao
mu je „da se kao student gotovo utopio u lopovluku“, i da ima „priložnicu i vanbračnu djecu“
(Hieronimus Dungersheim von Ochsenfurt, Dadelung des obgesatzten bekenntnus …, str. 15, u:
Aliqua opuscula magistri Hieronymi Dungersheym … contra M. Lutherum, Leipzig, 1531.). Prije
nekoliko godina pronađena su pisma u kojima mu njegovi drugovi, ispičuture iz opisanih pijanaka
predlažu osloboditi ga iz samostana. Luther im odgovara: „Moram ostati u ovoj prokletoj kapuljači
(redovničko odijelo-habit), inače će mi odrezati vrat“ (Dietrich Emme, str. 63).

Iz Lutherovih izjava o sebi i njegovih pisama, kao npr. iz pisma od 20. rujna 1503. objavljenog u
„Degeringsche Briefsammlung“ (Degeringova zbirka pisama, Degering, str. 84-85) poznato je da je već
kao student bio neumjeren u jelu i piću, Luther priznaje: „ … spriječen neumjernošću u jelu i
pijanstvom, do sada sam vrlo malo dobroga napisao i pročitao, obzirom da stanujem kod ljudi, s
njima sam i ludovao …“ O tim njegovim istim manama Luther se u svojim pismima 1517. tužio
Johannu von Staupitzu (1460.-1524.) i 1521. Filipu Melanchtonu (Heinrich Grisar, str. 30). Po naravi je
u mladosti bio društven, pun životnog poleta i sklon piću, u čemu nije bio iznimka, jer je glavna mana
Nijemaca u to doba bila alkoholizam, ali i nasilju, što je naslijedio od oca, ljubitelj žena, i skrupulozan
kolerik. Poznate su njegove izreke: „Tko ne voli vino, žene i pjesmu, taj ostaje budala cijeli život“ i,
„Žderem poput Čeha, a ločem kao Nijemac“. Kao student prava hodao je po gostionicama sa svojom
lutnjom i prijateljima.

Pio je s vremenom sve više i više, sedam litara vina i pive na dan, i neumjereno jeo, što je dobro
dokumentirano od njega samog i svjedoka vremena, i vidljivo na njegovim portretima kako postaje
sve deblji i deblji pred kraj života. Čak se hvalio da je istodobno imao tri žene. Luther sâm priznaje „da
je bio veliki, teški i sramotan grješnik, da je svoju mladost proveo prokleto i promašeno, i da je
osim napasti požude, uglavnom bio podložan gnjevu, mržnji i zavisti, što nije mogao prebroditi“
(WA 26, 508, 32, i: Philip Melanchton, Vita Martini Lutheri, njemački prijevod u: Martin Luthers 95
Thesen, izd., Kurt Aland, str. 42-52). U dvadesetim godina kod njega se javlja psihička bolest, o kojoj u
literaturi postoje različita tumačenja. U pismu od 1. siječnja 1528. župniku Gerhardu Wiskampu iz
Herforda piše: „Istina je da je ovaj napadaj (tentatio-temptatio) najjači i da mi je poznat od moje
mladosti; no, ne bojim se još jednog (napadaja), koji bi se toliko strašno pojačao“ (WA Br 4, 319, 5).
Sotona ga je od mladosti cijeli život napastovao, o čemu postoje njegova svjedočanstva, poput: „On
(sotona) spava uz mene bliže nego moja Katarina i ne pušta me ni korak samoga.“

„Lutherova vjera u postojanje đavla bila je ortodoksna, premda prožeta praznovjerjem i djelomično
halucinogena. On ga je stvarno mogao ‘iskusiti’. Ne dade se sve psihopatološki
protumačiti. Učestalost, način i intenzivnost Lutherovih susreta s đavlom upravo su jedinstveni. Čak
E. H. Erikson u svojoj knjizi o Lutheru na str., 35. naglašuje: ‘Vrlo sumnjam u to da su njegovi susreti s
đavlom ikada bili prave halucinacije, i ne vjerujem da su dramatična razotkrivanja njegovih duševnih
patnja na istoj razini kao priopćenja nekog pacijenta’“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 114).

Slike tijekom povijesti

Razlikovale su se tijekom povijest s katoličke i protestantske strane. S katoličke strane od heretika do

današnjih izjava kao „svjedoka evanđelja“ i “zajedničkog učitelja vjere“. U osudama je bio odbjegli
redovnik, neposlušan, buntovnik koji je uništio jedinstvo Katoličke crkve i zapada, heretik, neprijatelj
Katoličke crkve i pape (luterani su papu smatrali antikristom). Protu-luterovska polemika i negativan
stav o Lutheru i reformaciji, započeti od Johannesa Cochläusa (1479.-1552.) jednog od najžešćih
Lutherovih protivnika, doživjeli su svoj kraj u spisima dominikanca i crkvenog povjesničara Heinricha
Susoa Deniflea (1845.-1905.) krajem 19. stoljeća, koji je imao pristup Vatikanskom tajnom arhivu i u
peru isusovca Heinricha Grisara (1845.-1932.). Neki su Lutherovu reformaciju tumačili kao revoluciju,
uzrok povijesti nesreća: 1517. (otpad od Rima), 1717. osnivanje prve slobodnozidarske lože u
Londonu (otpad od Crkve), Oktobarska revolucija 1917. (otpad od vjere). Tek manjim studijama i
konačno djelom „Die Reformation in Deutschland“ (1. izd. 1939./1940.), katoličkog povjesničara
reformacije i ekumeničara Josepha Lortza (1887.-1975.), i njegovom bespoštednom kritikom crkvenih
prilika u 16. stoljeću, katoličke suodgovornosti, percepcija Luthera i reformacije na katoličkoj se strani
počela službeno mijenjati. Za promjenu novije katoličke slike o Lutheru u Njemačkoj zaslužni su
teolozi i povjesničari Heinrich Denifle (1844.-1905.), Hartmann Grisar (1845.-1932.), Franz Xaver Kiefl
(1869.-1928.), Sebastian Merkle (1862.-1945.), Erwin Iserloh (1915.-1996.), Stephan Pfürtner (1922.-
2012.), Hermann Otto Pesch (1931.-2014.) i drugi. Ekumenski pokret nakon II. Vatikanskog sabora
(1962.-1965.), te dekret o ekumenizmu „Unitas redintegratio“ od 21. 11. 1964. učinili su svoje u tom
smislu.

Kod protestanata se slike o njemu razlikuju od razdoblja protestantske ortodoksije, pijetizma,

prosvjetiteljstva, u djelima njemačkih klasika, u romantizmu, nacionalsocijalizmu, socijalizmu-
komunizmu do suvremene protestantske. U Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi, tj. crkvenoj zajednici,
Luther je, naravno, sveprisutan. Po njemu se konačno ona i naziva, iako Luther to nije želio. Već od
samih početaka njegovi su ga pristaše gledali poput proroka Ilije, anđela s vječnim evanđeljem,
obnovitelja kršćanstva, kasnije njemačkog nacionalnog junaka i proroka Nijemaca sa svim kultom
ličnosti.

Primjeri slike o Lutheru iz prosvjetiteljstva

S jedne strane prosvjetiteljstvo jedva da ima pristup Lutheru, što je u prosvjetiteljstvu bilo usko
povezano s „optimističnom slikom o čovjeku“ zbog njegove teologije, nauka o opravdanju, itd.
„Čovjek je sam po sebi dobar“ (slobodni zidar, Jean-Jaques Rousseau, 1712.-1778.), „te se
odgovarajućim odgojem može skladno razviti. Sposoban je razumnim uvidom slijediti svoje
djelovanje.“ Obzirom da se na čovjeka nije gledalo kao na grješnika, shodno tome nije bilo potrebno
nikakvo otkupljenje. S druge se strane Luthera smatralo „osnivačem novog doba“, odobravala se
njegova kritika Rima, „srednjovjekovna uskogrudnost Crkve i dogmi“. Luther je bio navjestitelj
„slobode duha, savjesti, misli“, te ga se smatralo „duhovnim ocem prosvjetiteljstva“. Slobodni zidar i
najveći njemački književnik Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.) tipičan je primjer
ambivalentnog stava prosvjetiteljstva prema njemu: „Luther je genije … Ne znamo uopće koliko mu
reformacijom dugujemo … Postali smo slobodni od duhovne ograničenosti …“ No, njegovo se
priznanje uglavnom tiče osobe Luthera, a ne njegove vjere. Od toga se Goethe hladno distancira i
kaže: „Među nama govoreći, na cijeloj toj stvari (reformacije) nema ništa zanimljivog, nego samo
Lutherov karakter, i to je jedino što mnogima imponira. Sve ostalo je zamršena glupost.“

Nakon 1945.

Thomas Mann (1875.-1955.), njemački književnik i protestant, u Lutheru je vidio samo „opasne i
odvratne karakteristike Nijemaca utjelovljene u posebnoj mjeri u njemu“, „ono njemačko
separatističko-proturimsko, protueuropsko, luterovsko kolerično-grubo, bijesno, strašno robusno,
vulgarno, što izaziva moju instinktivnu odvratnost“. „On voli grditi, svadljiv je, od svega je srca
spreman na prolijevanje krvi“. Kasnije, pred kraj života, ublažio je ovaj stav.

Socijalistička slika o Lutheru

Za Friedricha Engelsa (1820.-1895.), njemačkog sociologa, filozofa i revolucionara, Luther nije igrao
nikakvu ulogu. Bivša komunistička istočnonjemačka DDR bila je zbog Lutherova rodnog grada
Eislebena prisiljena baviti se njime argumentacijama i stavovima poput „sekularizacijom koja je
proizašla iz reformacije, raspuštanjem samostana, slabljenjem vjerskog života i prakse,
vrjednovanjem svjetovnog života i svjetovnih zanata i ranograđanskom revolucijom.“ S druge je
strane komunizam snažno i odlučno odbijao i osuđivao Luthera zbog vjerskog i religioznog momenta
uopće (1843. „Religija je opijum naroda“, Karl Marx, 1818.-1883.). Etiketiralo ga se „slugom knezova“,
jer je u Seljačkom ratu (1524.-1526.) izdao seljake. Prvo ih je pobunio, a zatim izdao pozivajući
knezove na njihovo usmrćivanje.

Medicinska, psihološka i psihijatrijska tumačenja Luthera

Psihoanalitičari polaze od pitanja: U kojoj je mjeri Luther bio duševno bolestan, i u kojoj je mjeri
reformacija nastala iz njegovih psihopatoloških korijena. U to se ubrajaju djela protestantskih i
katoličkih autora, od još uvijek temeljne studije Gottlieba Heinricha Friedricha Küchenmeistera
(1821.-1890.) „Dr. Martin Luthers Krankengeschichte“, Leipzig, 1881., do djela u naše doba.
Standardna djela su: Paul Johann Stephan Reiter (1895.-1973.) „Martin Luthers Umwelt, Charakter
und Psychose, sowie die Bedeutung dieser Faktoren für seine Entwicklung und Lehre. Eine
historischpsychiatrische Studie“, 2 sv., Verlag von Levin & Munksgaard, Kopenhagen, 1937.-1941., i
Erik Homburger Erikson (1902.-1994.) „Der junge Mann Luther: Eine psychoanalytische und
historische Studie“, izvornik objavljen na engleskom 1958., W. W. Norton & Company, Inc., New York.

Na tom je tragu 1985. prof. dr. Albert Mock, katolički svećenik-redovnik, sveučilišni profesor, teolog,
psiholog i psihoterapeut objavio svoju knjigu „Abschied von Luther – Psychologische und
theologische Reflexionen zum Lutherjahr“ kod izdavača Luthe-Verlag u Kölnu. Mock uspoređuje slike
o Lutheru kod katoličkih i protestantskih autora, i dolazi do zaključka da su se na katoličkoj strani
odavno već udomaćile predodžbe o Lutheru, koje više odgovaraju ekumenskim ili ostalim
ideološkim pustim željama, nego li solidnom istraživanju povijesnih izvora. Kao psiholog, Mock se
bavi motivima Lutherovog razvoja, njegovim zvanjem, i ponajprije premalo uvažavanim izjavama u
njegovim govorima za stolom. „Postaje evidentno da se u Lutherovoj osobi pojavljuje upravo klasičan
primjer manično-depresivne bolesti“ (str. 32). “Lutherova vjera, čisto imanentno, egocentrično
zarobljena u sebe, i empirički neovisna, znak je njegove teške bolesti, i tragično postaje polazna točka
sudbonosnih zabluda u teologiji i filozofiji” (str. 83).

Lutherovo stupanje u redovništo

Pored događaju kod Stotternheima blizu Erfurta 1505., kada je Luther zapao u oluju, te pri udaru
groma u njegovoj blizini u smrtnome strahu zazvao svetu Anu, zaštitnicu rudara, te se zavjetovao se
da će postati redovnik, Dietrich Emme je u svom istraživanju otkrio jedan sasvim drugi razlog
Lutherova stupanja u samostan 17. 07. 1505. U „nezapaženom“ govoru za stolom WA TI sv. 1, str.
134, redak 32-35 Luther priznaje:
„Prema jedinstvenoj Božjoj odluci učinjensam za monaha, kako me ne bi zarobili. Inače bi vrlo lako
bio zarobljen. No, ovako to nisumogli, jer se cijeli Red za me zauzeo“. Upitno je da li se nekada, kada
je bilo više redovničkih zvanja, nekog kandidata primalo u redovništvo zbog oluje i grmljavine, te time
pretrpljenog straha. Danas zasigurno ne. Događaj kod Stotternheima zapisao je 16. lipnja 1539.
Anton Lauterbach u govoru za stolom (WA Tr 4, 440, 5).
Što je učinio Luther da mu je prijetila uhidba, te zbog čega on bježi u samostan, na tom je tragu
Dietrich Emme akribijski istraživao, te indicijama došao do zaključka da je Luther zbog dvoboja sa
svojim studijskim kolegom Hieronymusom Buntzom, kojeg je pri tom tankim mačem (repir) smrtno
ranio, pobjegao u samostan. Dvoboji među studentima bili su na dnevnom redu, no, prema
tadašnjem crkvenom i svjetovnom pravu, strogo zabranjeni i kažnjavani. Kako bi student izbjegao
kaznu, imao je izbor pobjeći u drugu kneževinu ili što dalje u inozemstvo, bijeg u samostan – crkveni
azil, ili se za njega preko veza zauzela neka utjecajna osoba pa se kazna ublažila, ili zataškala, ovisno o
vrsti kaznenog djela. Studenti su ionako bili iz bolje stojećih građanskih i plemićkih obitelji. Crkva je
nastojala tučnjave i dvoboje sa smrtnim posljedicama spriječiti. Kod ubojstva u dvoboju počinitelju je
prijetila ekskomunikacija i uskraćivanje crkvenog sprovoda, a s pravne se strane tada dvoboj sa
smrtnim posljedicama smatrao ubojstvom. No, tučnjave i dvoboje među studentima nije se moglo
potpuno spriječiti.

Već prije, možebitnog dvoboja s Hieronimusom Buntzom, saznajemo iz govora za stolom (WA Tr 1,
46, 18), koji je zapisao Veit Dietrich (1506.-1549.), kako se Luther 16. travnja 1503. u prisutstvu
jednog studijskog kolege na putu roditeljima od Erfurta za Mansfeld sâm mačem ranio: „Putem kući
udario je slučajno nogom o mač i pri tome je pukao vrh mača. (…).“ Rana je bila toliko opasna da je
gotovo iskrvario, i jedva se dovukao do sljedećeg naselja liječniku koji mu je spasio život. Upitno je da
li je stvarno došlo do samoranjavanja, jer su se mačevi dokazano nosili u koricama. Kako može mač,
prema izvještaju Veita Dietricha, slučajno puknuti i Luthera vrhom mača teško raniti – duljina mača
koji je u koricama – ako se Luther spotakao o mač i pri tome pao, to se događa u sekundi, a padom
na mač u koricama nemoguće ga je slomiti – izvlačenje mača iz korica i nespretno igranje mačem i
pad na mač? Emmeov zaključak: laž iz nužde. Indicijama zaključuje da je taj kolega s kojim je Luther
putovao bio Conradus Wigant, s čijim je ujakom, Thomasom Wigantom, Lutherov nasilan otac Hans
bio u svađi, vidljivo iz sudskih isprava iz 1499. Stoga je, prema Emmeu, vjerojatno došlo do dvoboja
između Luthera i tog studijskog kolege, čije su obitelji bile zavađene, pri čemu je Luther ranjen.
Obzirom da se to ranjavanje nije moglo prikriti, Luther je zbog prekršaja što je pogazio prisegu ne
upotrebljavati ga u dvoboju, koju su svi studenti morali polagati kada su dobili mačeve, morao
napustiti kolegij „Himmelspforte“, Kollegium Amplonianum, gdje je prvih semestara stanovao.

U svakom slučaju mladi Luther zasigurno nije bio miran i pobožan mladić. Filip Melanchton
izvješćuje 1546. u predgovoru Drugog latinskog Wittenberškog izdanja o Lutheru (str. 46), da je
upravo u to doba (1505. nakon možebitnog drugog dvoboja sa smrtnim ishodom) Luther imao
strašne napadaje straha i tjeskobe, od kojih je bio sav izvan sebe: „Ove su strahote bile najjače u
godini kada je izgubio jednog dobrog prijatelja, koji je, ne znam kakvom nesrećom ubijen.“ I
evangelički teolog Nikolaus Selnecker (1530.-1592.), u svojem životopisu Luthera
spominje ubojstvo jednog studijskog kolege Luthera. Pa, tko još k tome kao vjernik, radi takve drame
zbog gubitka prijatelja, ako ne zbog grižnje savjesti? Ovaj događaj, podsvjesno potisnut, manifestirao
se u samostanu u borbi za milosrdnim Bogom pretjeranim trapljenjem, praćeno dubokim
depresijama i psihozama, te nasuprot tomu, opet euforijom među subraćom. Ispovijedao se čak
nekoliko puta na dan. Njegov ispovjednik Johann von Staupitz (1465.-1524.) izgleda da je prozreo
psihološki problem Luthera. Rekao mu je: „Ti si luda. Bog se ne ljuti na tebe, nego se ti ljutiš na Njega.
Bog nije gnjevan na tebe, nego ti na Njega.“

U pismu od 9. rujna 1521. (WA 4, sv. 2, str. 384, redak 80 i d.) Luther piše Melanchtonu: „Bojim se da
sam isto tako bezbožno i zločinački položio zavjet. (…) Iz tog razloga osjećam se opravdan ako sve
zavjete odbacim, ili barem ih ispunim novim duhom. Povrh toga, ne ću ništa drugo tražiti, i ostajem
kod ovog mišljenja, jer je tu sasvim očito da se ovakvi zavjeti vrše i polažu protiv cijele prve zapovjedi,
protiv vjere i evanđelja kao najveće idolopoklonstvo, ako se vrše u takvom uvjerenju …“

Emme i Mock podastiru cijeli niz uputa i navoda kako bi dokazali ovu tezu o dvoboju, kao primjerice
sljedeću Lutherovu izjavu: „Ego fui monachus (bio sam monah) koji je ozbiljno želio biti pobožan. Što
sam dublje ulazio [u monaštvo], bio sam sve veći lopov et homicida fui (‘i bio sam ubojica’)“; (iz
propovjedi od 1529. o Dj 9,1 i d.; 24. siječnja 1529.; WA 29, str. 49 i d.). Godine 1517. Luther piše spis
o crkvenom azilu „O onima koji bježe u crkve, vrlo korisno za svjetovne sudce, crkvene vođe i prelate
samostana“! Barbara Emme je s latinskog izvornika iz WA sv. 1, str. 3-7, prevela spis na njemački.
Latinski naslov glasi: Tractatulus Doctoris Martini Lutherii, Ordinarii Universitatis Wittenbergensis, De
his qui ad Ecclesias confugiunt tam iudicibus secularibus quam Eecclesie Rectoribus et
Monasteriorum Prelatis perutilis. Prvo izdanje iz 1517. Luther je objavio anonimno, a sljedeće iz 1520.
pod svojim imenom. S očeve strane naslijedio je naglu narav. Muški potomci roda Ludera bili su
višestruko kažnjavani i osuđivani zbog nasilništva, što je dobro dokumentirano u ispravama, sudskim
protokolima i djelom u arhivu grada Mansfelda. Hans Luder, Martinov otac, zatukao je konjskim
hamom u svojem rodnom mjestu Möhra jednog seljaka. O tome se tri puta pisalo: 1535., 1537. i
1565. u javnim tiskovinama. Prvi je o tome 1535. pisao teolog Georg Witzel (1501.-1573.) u njegovom
spisu „De raptu epistulae privatae“ („O pljački jednog privatnog pisma“), što Luther nikada nije
opovrgnuo. Osim toga Luther je nekoliko puta izjavio da nije svojevoljno i rado postao redovnik, kao
u jednom govoru za stolom iz 1531. kada kaže: „Nisam rado postao redovnik“ (WA TR 2, 407, 28). U
jednoj propovijedi iz 1523. Luther kaže o svom stupanju u samostan: „Nisam imao volje za to od srca,
nego sam bio prisiljen na to, i morao sam to učiniti zbog kazne i sramote“ (Otto Scheel, Dokumente
zur Luthers Entwicklung, str. 29, Nr. 69, 2. naklada, Tübingen, 1929.). I u njegovom spisu „De votis
monasticis Martini Lutheri iudicum“ iz 1521. Luther izvješćuje o svom nedragovoljnom odlasku u
samostan: „Nisam sa zadovoljstvom i dragovoljno postao redovnik, a još mnogo manje zbog
trbuha, nego zbog straha i trepeta pred nenadanom smrću sam prisilno i iz nužde položio zavjet“
(WA W 8, 573, 31). Različite izjave Lutherovih suvremenika također upućuju na to da nije zbog oluje
kod Stotternheima otišao u samostan i da nije imao zvanje. Jedna od možebitnih mogućnosti je
oboje, i Stotternheim i dvoboj.

Knjiga Dietrich Emmea „Martin Luther – Seine Jugend- und Studentenzeit 1483-1505“, njegova
brizantna otkrića i istraživanja naišla su sve do 4. izdanja na kontradiktorne recenzije na njemačkom
govornom području. Ova knjiga, čije brizantne rezultate istraživanja Albert Mock koristi, te konstatira,
„čini zapravo sve dosadašnje životopise o Lutheru makulaturom“ (str. 22). Najznačajnija kritika bila je
ona Otta Hermanna Pescha, stručnjaka za Luthera, bivšeg dominikanca, velikog simpatizera i
apologeta Luthera, poznatog po njegovu zauzimanju za rehabilitaciju Luthera. Pristaše kritične slike o
Lutheru nastojao je potisnuti iz povijesnog i teološkog diskursa, zabraniti i ušutkati. No, Emmeu
priznaje „da njegova knjiga pruža danas još samo teško dostupan povijesni materijal i sliku Lutherove
okoline, što je odlična nadopuna dosadašnjih životopisa o Lutheru“ (O. H. Pesch, Warum ging Luther
ins Kloster, str. 260).

Klasik katoličke teološke literature o Lutheru

Klasik katoličke teološke literature o Lutheru do danas, tada vodećeg katoličkog stručnjaka za
Luthera, prelata Theobalda Beera (1902.-2000.), je „Der fröhliche Wechsel und Streit – Grundzüge
der Theologie Martin Luthers, (Johannes-Verlag, Einsiedeln, 2. vermehrte Auflage 1980, 563 Seiten,
Horizonte Neue Folge 19 (Erstausgabe Benno-Verlag, Leipzig 1974). Ova knjiga spada u obveznu
lektiru za sve koji su angažirani u ekumenskom dijalogu. Nakon što Beerova knjiga Luthera i njegov
nauk temeljito propituje, te pri tome odustaje od polemike ili psihološke interpretacije, posebno je
prikladna i za protestantske teologe.

Prof. Theobald Beer potjecao je blizu Landshuta u Donjoj Bavarskoj (Niederbayern), a 30-tih godina
20. stoljeća otišao je u biskupiju Dresden-Meißen. Zbog toga je bio dobro upućen i u protestantski
obilježenu kulturu, a ne samo u njihovu književnost. Pročitao je, kao jedini u svijetu, sedam puta 120
Lutherovih svezaka, te redak po redak komentirao i proučavao. Ovo se Beerovo izdanje nalazi u
Luther-institutu Gustav-Siewerth-Akademie. Postao je vodeći stručnjak za Luthera, koji je mogao
luteranske stručnjake o Lutheru poučavati i ispravljati.

Iz skraćene recenzije Beerove knjige mag. Wolframa Schremsa, katoličkog teologa, filozofa i kateheta
s bogatim iskustvom u međukonfesionalnom dijalogu:

„Ova stručna teološka knjiga, namijenjena stručnjacima, pretpostavlja natprosječnu teološku

prednaobrazbu. Tadašnji profesor Joseph Ratzinger, koji je Beera pozivao na sveučilište u Regensburg
na seminare, oduševljeno je hvalio njegovu knjigu. Osnovna izjava opsežnog djela jeste, da se Luther
odvojio od klasičnog katoličkog nauka o milosti, posebno od njegova tvorca Augustina i Tome
Akvinskog, te da je u tu svrhu uveo novu terminologiju, odnosno staru ispunio novim značenjem.
‘Utjecaj neoplatonizma, pseudohermetičke literature i gnoze (…) postavlja njegovu polemiku
usmjerenu protiv grčke filozofije i skolastike, u posve drugo svijetlo’ (Joseph Ratzinger). Često se zbog
proturječja ne može svesti na zajedničku točku: ‘Istraživači Luthera se žale: Lutherov govor može
čistog logičara dovesti do očaja, za koga su jednoznačnost korištenih pojmova i sredstva razmišljanja
glavni zakon. Ali nije to samo govor koji je u sebi proturječan, nego cijela stvar’ (173). Kako bi Lutheru
barem donekle udovoljio, prelat Beer stoga mora njegov nauk o milosti, vjeri i opravdanju, kristologiji
i antropologiji rekonstruirati na gotovo pet stotina stranica. (Od toga se, doduše, znatan dio odnosi
na znanstveni aparat s mnogim Lutherovim citatima na latinskom jeziku, koji su samo za stručnjaka,
te se za cjelokupno razumijevanje ne moraju čitati). Beer na nekim mjestima ističe gdje Luther skreće
od katoličkog nauka i Biblije. ‘Kako bi se razumio Lutherov zahtjev, ne može se polaziti od sv. Pisma
(…)’ (331) … Luther ne predbacuje samo papistima (tj. katolicima) to što zajedno miješaju dvije stvari,
nego smatra da Pavao u Galaćanima 3, 5.6 (‘Onaj, dakle, koji vam daje duha i čini među vama silna
djela, čini li to zbog djelâ zakona ili zbog vjere u Poruku? Tako Abraham povjerova Bogu, i uračuna mu
se u pravednost’.) vrijeđa pravila dijalektičkog zaključivanja, tj., ne razlikuje dostojanstvo i posljedicu
(u smislu Luthera) … I na klasičnom mjestu za termine gratia i donum, u Rimljanima 5, 15 (‘Ali s
darom nije kao s grijehom. Jer, ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila
milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu’), vidi Pavao na Lutherovo čuđenje
milost i dar zajedno u jednom zbivanju opravdanja (167). Sadržajno se kod knjige ‘Radosna mijena i
sporenje’, dakle, radi o onome što katolička teologija označuje kao admirabile commercium: Krist
preuzima ljudsku krivnju na se, i uzvraća joj participacijom u božanskoj naravi (usp. Drugu Petrovu
poslanicu 1, 4 ‘Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima, da po njima postanete
zajedničari Božanske naravi, umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude’). No, pri tome
Luther formulira nove i vrlo komplicirane nauke, odnosno misaone konstrukte, koji ne proizlaze iz
biblijskog teksta, nego raskidaju sa svim dotadašnjim kontinuitetom tumačenja Biblije. Kako bi
proveo svoje viđenje stvari, Luther mora čak i ljudsku narav prije istočnog grijeha označiti kao ‘izmet’
– čime ruglu izvrgava Stvoriteljevu mudrost, i što je u suprotnosti s izvješćem u knjizi Postanka (‘I
vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro’, Post. 1, 3). Lutheru se ovdje mora utvrditi srodstvo
s heretikom Marcionom iz Sinope (oko 85.-160.) i manihejstvom (3. st.), prema kojima bi stvaranje
bilo loše, odnosno zlo. I prava ljudska narav Isusa Krista spušta se na ‘ličinku’, što stvarno slabi ono
činjenično da je riječ tijelom postala (prema Ivanu 1,14 ‘I riječ tijelom postade’) te vodi prema
zastranjenjima koja se ne daju navesti (389). Kod Luthera se praktično raspada sve što pripada
zajedno. Beerov je zaključak da biblijska kritika Rudolfa Bultmanna nije otpad Lutherove kristologije,
nego njezina posljednja posljedica: ‘Budući da u filozofiji nema termina za supositum
(pretpostavku), Luther smatra da stoga mora rascijepiti personalno jedinstvo obje naravi u Kristu.
To čini jezičnim i misaonim sredstvima, koja se svode na filozofske i svjetonazorske koncepcije, koje
bi koncilski oci upravo trebali nadići i preoblikovati, kako bi postali instrumenti predikata suposita
(pretpostavke). Dok se oci bore za odgovarajući izraz jedinstva u Kristu, Luther je prisiljen uvesti
suprotnost u to isto otajstvo. (…) Ključevi što ih Luther koristi za otvaranje Svetog pisma oblikovani su
prema neoplatoničko-neopitagorejskoj filozofiji, utjecaju gnostičke slike o namamljenom Levitijanu, i
prema mijeni koja podsjeća na misterijske kultove. No, time se ne dobiva pristup Svetom Pismu,
štoviše, u njega se sve više unose proturječja, a vrata za njegovo razumijevanje se zatvaraju.
Bultmann pak, pozivajući se na Luthera, govori o velikoj zagonetki ili proturječju u Novom Zavjetu,
kako od navjestitelja postaje onaj sâm naviješten’ (405f). Beer se na jednom mjestu upušta na
Lutherovo psihičko stanje, ali to pobliže ne elaborira. Upućen čitatelj, međutim, razumije da silna
reinterpretacija cijele predaje vjere, uključujući tekst Sv. pisma, nosi u sebi nešto patološko.
Drugačije se ne da tumačiti zajedljivost odbijanja stvarnosti. Premda se Beer ne upušta u
karakteristično brutalnu Lutherovu dikciju, ipak upada u oči da na osnovi citata paušalno vrijeđa
skolastičke teologe prije njega i njegova vremena kao ‘sofiste’. To je u usporedi s ostalim Lutherovim
ispadima, doduše, relativno bezazleno, no što se tiče same stvari, nečasno i omalovažavajuće i vraća
mu se natrag. Ova knjiga spada u obveznu lektiru za sve angažirane u službenom katoličko-
luteranskom dijalogu. Nakon što Beerova knjiga Luthera uzima za ozbiljno i najtemeljitije propituje
njegov nauk, te pri tome odustaje od klasične polemike ili psihološke interpretacije, posebno je
prikladna za protestantske teologe.“

Evangelički teolog Rudolf Otto (1869.-1937.) u svojoj knjizi „Sveto“ utvrdio je: „Do granica duševne
bolesti vodilo je Luthera njegovo iracionalno doživljavanje duboko iracionalnog transcendentnog
objekta što se gotovo otima označivosti s ‘Bogom’. A to je tamna folija za posvemašnji Lutherov
vjerski život. Na bezbrojnim mjestima njegovih propovijedi, pisama, govora za stolom biva ta folija
vidljivom.“

Lutherova je slika o Bogu proturječna. S jedne je strane mračna, okrutna, iracionalna i izvrnuta, a s
druge kazuje o milosrdnome Bogu.

„Tko ništa ne zna o Lutherovoj bolesti ili je dovodi u pitanje, ne će biti dorastao njegovoj osobnosti,
pa silom prilika mora staviti mnoge upitnike. Ali ne samo njegova osobnost, nego i njegovo djelo,
njegova teologija, ostaje bez uzimanja u obzir ovih činjenica knjiga s mnogo pečata, jer njegov
duševno-duhovni poremećaj ulazi u to. Lutherovo teološko postavljanje pitanja u osnovi je
prapsihičko, zapravo psihopatološko. Njegova teologija nije samo pod utjecajem, nego je upravo pod
prisilom strukture njegove osobnosti i traumatičnih doživljaja. Ona je u svojoj jezgri genijalni pokušaj
samoizlječenja teološkim sredstvima, pa stoga nije teologija nego metapsihologija. Iskustveno
određena teologija može naviještanje učiniti živim i zornim, ali ona ‘priopćenje Božje‘ nikad ne smije
mjeriti s razumijevanjem propovjednika ili njegovih slušatelja, a još manje prema onome što je ljudski
‘oćućenoj‘ dosežnosti i sposobnosti preradbe. Uslijed bolesne poremećenosti njegove ćutilne funkcije
u depresivnom i maničnom smjeru i time uvjetovane nesposobnosti akomodacije, odabire Luther s
jedne strane ono, u smislu trenutačna emocionalnog stanja, a s druge strane tom diskontinuiranom
polariziranošću koja je već više rascjep on uvijek iznova dolazi do ambivalentnih i proturječnih
izričaja. Mišljenje i osjećanje kod njega nisu išli jedno prema drugom, razilaze se i odlaze u paradoks,
kolebaju se između teze i antiteze, ali ipak ne dolaze do sinteze koju on sasvim odlučno odbacuje kao
zabludu papista. S jedne strane njegova četverostruka ‘sola-teorija‘ koju on, doduše, racionalizirajući
nepopustljivo održava na snazi, s druge strane kompenzirajući opet nešto dohvaća u svojoj za njega
simptomatičnoj ‘dvostrukoj teoriji‘ (‘dvostruka pravednost‘, ‘dvostruki grijeh‘, ‘dvostruko
raspinjanje‘), kako bi je zatim odmah doveo u pitanje oštrim odbijanjem sinteze ili ‘miješanja‘, kako
ga on naziva“. (Albert Mock, str. 75).

Luther o Bogu

Kratice: WA = Weimarer Ausgabe – Weimarsko izdanje

EA = Erlanger Ausgabe – Erlangensko izdanje

LD = Luther Deutsch

Walch = Walchovo izdanje (Johann Georg Walch – 1693.-1775.)

Temeljno načelo kršćanstva je da Bog nije zao. „Kada Luther Bogu podmeće da ima zla u sebi, tada je
on već izvan kršćanstva“, kao što kaže prof. Albert Mock („Abschied von Luther“, str. 87). Ovim
dijaboličnim iskrivljivanjem suprotstavlja se kršćanski nauk: Sve što jest, stvoreno je dobro. Zlo koje je
u svijetu ne svodi se na Boga, nego na zloporabu naše slobode. Luther unosi u Boga podlu
proturječnost i unakazuje kršćanski nauk o Otkupljenju sve do njegove potpune nastranosti.

WA 1, 487; WA Ti, Nr. 963. „Bog je budala“ … („Deus stultissimus est, qui potentissimo hosti Satanae
hominem adeo infirnum opponit, similem arundini conquassatae“).

WA 31, 249 „Bog proturječi sam sebi (…deus sibi contradict …), stoga ne može biti Bog. On mora
prvo postati prvo đavao.“

WA 17, 1, 221: …da „se priroda mora užasnuti pred takvim božanskim veličanstvom.“

WA 17, 141: „Bog je strašniji i jeziviji od đavla. Jer on djeluje i postupa s nama silom, kinji nas i muči i
ne mari za nas.“

WA 47, 180: „U veličanstvu on je sažižući oganj.“

WA 28, 120: „Kad se čovjek pravo spomene Boga, prestraši mu se tada srce u tijelu i zacijelo bi
istrčalo na svijet.“
WA 28, 449: „On proždire čovjeka i ima toliki užitak u tome da svojom revnošću i gnjevom bude
natjeran na to da sažiže zlikovce. Kad to jednom počne, on tada više ne prestaje.“

WA 28, 561: „Onda ćemo naučiti kako je Bog sažižući oganj koji tu vlada i revnuje na obje strane.“

WA 28, 569: „Pa to je taj sažižući, proždrljivi oganj.“

WA 28, 578: „A budeš li griješio, on će te proždrijeti.“

WA 28, 584: „Jer Bog je oganj koji sažiže, proždire i revnuje, to je on, on će vas ubiti kao što oganj
sažiže kuću u pepeo i prah.“

WA Ti 6. 39, (6561): Iz Lutherova pisma Casparu Aquilamu, župniku u Salfeldu: on, Luther, piše da
„nije time bio samo jednom do smrtne opasnosti napadnut. (…) Poučavati, doduše, valja o Božjoj
neistraživoj i nepojmljivoj volji; ali se usuditi istu pojmiti, to je veoma opasno i pritom se lomi vrat.“

WA 40, 186: Luther neuvijeno kaže: „Bog nije nosiv za ljudsku narav“ (intolerabilis est humanae
naturae).

WA 28, 633: „To je najveći stupanj vjere, vjerovati da je dobrostiv onaj koji je spasio samo
malobrojne, a tolike proklinje; vjerovati da je pravedan onaj koji nas po svojoj volji čini nužno
vrijednima proklinjanja.“

WA 18, 618 f. : „Takav živi i pravi Bog otvoren je u svojoj slobodi i nužnosti.“

WA 56, 368, 26.29: „Tiranski postupa Bog, nije on otac nego protivnik.“

WA 18, 618, f : „ … da se slobodna čovjekova volja slisti svemoću Božjom … poput udara groma.“

WA 40, II, 417 : „Tako je proturječno moćan, da je on (Bog) dobro i zlo, dvije nezdružive stvari, svodi
na jedinstvo svoje vječne naravi.“

WA 18, 785 : „Naučavati svjetlo prirode kao i svjetlo milosti, da za osudu i prokletstvo čovjekovo nije
kriv siroti čovjek nego nepravedni Bog.ʺ

WA 31 I, 249 : „Sukob Boga s Bogom, njegova zloba, odnosno njegova vragolija – Bog ne može biti
Bog, on najprije mora postati đavao – može biti samo svladana samim Bogom.“

WA 2, 490, 13-15 : „Ali naše je jedino ime grijeh, laž.ʺ

Ovakvo Lutherovo poimanje Boga se prešućuje i potiskuje s propovjedaonica i oltara evangeličkih

crkava. Upućeni luterani u ove Lutherove izjave o Bogu i njegovim tamnim stranama pate od
ekleziogenih neuroza, tj. od neuroza koje su skrivljene – ovaj put – luteranskim naukom i odgojnim
utjecajima. To je utvrdio evangelički teolog i psihoterapeut Klaus Thomas (1915.-1992.), jer su njegovi
pacijenati velikim djelom bili evangelički pastori i njihove žene, vjeroučitelji, đakonise i studenti
teologije. Bio je poznat po svome veoma uspješnom telefonskom i ambulantnom dušobrižništvu za
potrebe životno umornih i očajanih ljudi, kao i na temelju svoga „Priručnika za sprječavanje
samoubojstva.“
Filozof Friedrich Nietzsche, sin pastora, sliku o Bogu i čovjeku, koju je odgojem stekao u očevom
župnom stanu, i neprijateljski prema životu nastrojeni prividni moral, poistovjetio je s kršćanstvom
kao takvim, kako bi sve odbacio.

Friedrich Nietzsche: „Tu kob se mora vidjeti iz blizine, još bolje, mora ju se doživjeti na sebi, od nje se
gotovo mora propasti, da tu više nema nikakve šale.“

Friedrich Nietzsche: “’Svatko je svoj vlastiti svećenik’ – iza takvih formula i njihovih seljačkih
prepredenosti krila se kod Luthera beskrajna mržnja prema ‘višim ljudima’ i vladavinom ‘višeg
čovjeka’ kako ga je koncipirala Crkva. On je razbio ideal koji nije mogao doseći, dok se borio protiv
degeneracije tog ideala, koji mu se gadio.ʺ

Friedrich Nietzsche: “Svećeniku je vratio natrag spolni odnos sa ženom, ali tri četvrtine
strahopoštovanja, za što je puk, ponajprije žena iz puka sposobna, temelji se na vjeri u to da će
izniman čovjek u toj točci, i u drugim točkama biti iznimka. Upravo ovdje ima vjera naroda u nešto
nadljudsko u čovjeku, u čudo, u Boga koji otkupljuje čovjeka, svog najfinijeg i škakljivog odvjetnika.”

Friedrich Nietzsche: “On (Luther) je u svemu nevin, nije znao što radi. Razvodnjavanje europskog
duha, poimence na sjeveru, njegovo ‘odobročuđenje’, to je Luteranskom reformacijom dobrano
uznapredovalo.” Iz: „Der Bauernaufstand des Geistes” u: Friedrich Nietzsche „Die fröhliche
Wissenschaft“.

Dio Lutherovih proturječja iz Lutherova predavanja o Poslanici Rimljanima iz 1515./1516. i iz velikog

komentara Poslanice Galaćanima iz 1535.:

1515./1516.: WA 56, 249, 24ff; BG 1, 214: „Heretici uvijek odaberu jedan ili više (ulomaka) iz vjerskih
sadržaja protiv kojih u svojoj oholosti statuiraju svoja gledanja, kao da to oni razumiju bolje od svih
ostalih … Tako se svaki oholica u svome gledištu suprotstavlja bilo zapovijedi ili savjetu onoga koji ga
na pravi način opominje poradi njegova spasenja. Stoga naše promišljanje uvijek mora ponizno
popustiti, da se ne sudaramo … s istinom koju na nizak način susrećemo i koja se protivi našem
viđenju … Uvijek je sigurnije poslušati što proturječi našem mišljenju, negoli ono što naše (mnijenje)
odobrava i blagonaklono priznaje, jer je u suglasju s nama.“

Iz Velikog komentara Poslanice Galaćanima iz 1535.:

WA 40 I, 167, 19: „Tako im ne želimo i ne možemo popustiti u tome da ljubavlju preoblikovana vjera
opravdava. Ovdje želimo biti kivni i tvrdoglavi.“

WA 40 I, 180, 19: “… Protiv pape hoću i moram se hvastati svetom ohološću.“

WA 40 I, 634, 29: „Dar proroštva i naš studij skupa s unutarnjim i vanjskim napastovanjima, otvaraju
nam razumijevanje Pavla i svih svetih knjiga.“

WA 40 I, 145, 18: „Tako se i mi možemo dičiti time da svoj nauk nismo primili od Pape.“
WA 40 I, 181 24: „Ja nikome ne popuštam i radujem se od srca, što ovdje mogu biti nazvan kivnim i
tvrdoglavim.”

WA 40 I, 182, 13: „Neka stoga kršćanin u stvarima vjere bude na najvećem stupnju ohol i tvrdoglav,
neka uopće ništa ne trpi, neka nikome ne popusti ni za dlaku …“

WA 40 I, 123, 15: „Proglašavamo prokletim svaki nauk koji odstupa od našega.“

WA 40, I, 178, 10: „Božanskim smo nalogom prisiljeni opirati se papi.“

WA 40 I, 181, 14: „Bezmjerno smo ponosni u Bogu, a ni anđelima na nebu ni Petru ili Pavlu, niti
stotini careva ni Papa pa ni cijelome svijetu nećemo popustiti ni za prst širine.”

O Kristu

Postoje Lutherove izjave gdje Krista označuje „grješnikom“, ali i one gdje ga označuje „slobodnim od
svakoga grijeha.“

WA 49, 121, 10: „Krist oboje, najveći i jedini grješnik na zemlji, i jedini pravednik i svetac“

WA 3, 156, 12: „Kao što se Krist istinski naziva Stijenom, ali je Stijena bio Krist, onda je Krist istinski
grijeh.“

WA 8, 87, 13, f: „Sâm Krist istinski je grijeh.“

WA 40 I, 433, 7 f: „Proroci su već predvidjeli to da će dolazeći Krist biti najveći razbojnik, bogohulnik,
oskrvnitelj hrama, lopov, jer on više ne hodi u svojoj vlastitoj osobi.“

WA 45, 371, 5-10: (Stoga je Krist) „Đavolski sin i ostavljen je.“

WA 40 I, 240: „Krist nije moja ljubav, jer me izjeda.“

WA Br 1, 35: „Stoga, dragi moj brate, nauči reći, ti, Gospodine Isuse, moja si pravednost, a ja sam tvoj
grijeh.“

WA 14, 86: “Kada sam pogledao Krista (raspelo), vidio sam đavla”.

WA Tr, 2, 107; D. Luther’s Werke, kritische Gesamtausgabe, Herman Bohlau Verlag, 1893., vol., 2 br.
1472, travanj-svibanj 1, 1532.: „Krist je kao prvi počinio preljub sa ženom kod bunara, o čemu nam
zbori sv. Ivan. Zar nisu svi o njemu govorili: ‘Što je to s njom radio?’ Drugo, s Marijom Magdalenom, i
treće, sa ženom uhvaćenom u preljubu, koju je tako lako otpustio. Tako je i Krist, koji je bio tako
čistog morala, morao biti kriv za blud prije nego je umro.“

O knjizi Otkrivenja
Sämtliche Werke, 63, str. 169-170: „Po meni knjiga Otkrivenja nema nikakav apostolski i proročki
karakter. Svatko može oblikovati svoj vlastiti sud o toj knjizi, a što se mene tiče, osjećam odvratnost
prema njoj, i za mene je ona dovoljan razlog da ju odbijem.“

O slobodnoj volji

WA, 18, str. 603: „Slobodna volja je laž.“

WA 18, 635: „Na ovaj je način ljudska volja postavljena između oba [Boga i sotone], sasvim poput
jahaće životinje, kada Bog na njoj sjedi, ona ide i želi kuda Bog to želi … Ako sotona na njoj sjedi, ona
ide i želi ono što sotona želi. A ona (volja) nema slobodu odluke otrčati jahaču ili ga potražiti, nego se
jahači sami bore za to da ju zadrže (jahaću životinju) i posjeduju.“

Ponešto iz Lutherove moralne teologije

„Ako suprug ne može, ima drugi koji može; ako žena ne da, uzmi služavku“ (O bračnom životu).

De Wette, vol. 2, str. 459: „Nije u suprotnosti prema Svetom Pismu ako čovjek ima više žena.“

„Rastava je diskutabilno pitanje da li je dozvoljeno. Što se mene tiče, ja preferiram bigamiju.“ Spis
„Vom ehelichen Leben“ (O bračnom životu).

„Brak je lijek za kurvanje.“

O sebi

Briefe aus Homberg, Luthers Werke II, Jena, 215: „Kao što ne mogu otkotrljati brda, stvarati nove
zvijezde, odgristi si nos, tako se ne mogu ostaviti razvratnosti.“

Kirchenpostille, Walch, XI, 730: „Ne mogu molitit, moram psovati, post je opak pred Bogom. Nema
pijančevanja, ni proždrljivosti, ni pijanstva koje bi bilo toliko loše kao post. Bilo bi bolje dan i noć
pijančevati.“

O svetoj misi
Od početka je Lutheru sveta misa bila omražena. Već kod njegove mlade mise Luther je usred misnog
kanona pobjegao od oltara i zaviknuo: „Ja nisam opsjednuti!“. Godine 1523. izrugivao se misnom
kanonu i zahtijevao da se misa „očistiti od svih nagrđivanja“. Nasuprot samim Isusovim riječima (!)
pretvorbe kaže Luther u svojem spisu „Formula Missae et Communionis“ iz 1523. „da misa nije
nikakva žrtva.“ „Smatramo ju sakramentom ili testamentom. Nazovimo ju blagoslov, euharistija ili
stol Gospodinov ili Gospodinova gozba ili communio. Neka joj se pridaje po volji svako pobožno
ime, samo neka ju se ne okalja titulom neke žrtve ili [dobrih] djela“ (WA 1. Abt., sv. 12, str. 208)!

Tischreden prema Aurifaberu, str. 223: „Bolje bi mi bilo da sam bio gostioničar za prostituke i
razbojnik, nego li što sam Krista petnaest godina s čitanjem misa tako žrtvovao i hulio.“

U Schmalkaldskim člancima 1537., Luther misnu žrtvu označuje kao:

„Grozotu … najveću od svih papinskih idolopoklonstava … opasna stvar … izmislena bez Božje volje
… zmajski rep sa mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo … Gdje se ruši misa, tu pada i
papinstvo.“

WA 6, 365: „Najgora zloporaba je, što je gotovo sav svijet sada iz mise napravio žrtvu.“

WA 10, 2, 220: „Ako uspijem ukinuti misu, tada vjerujem da sam potpuno pobijedio Papu. Na misu
kao na stijenu oslanja se cijelo papinstvo s njegovim samostanima, biskupijama, kolegijima, oltarima,
službama i naucima … Padne li svetogrdni i prokleti običaj održavanja misa, tada se mora sve
srušiti. Po meni je Krist započeo otkrivati grozotu pustoši koja stoji na svetom mjestu (Dn 9, 27), i
onoga uništavati, koji je ovdje došao uz đavlovu pomoću pod krivim čudima i varljivim
znakovima. Nadahnuće za takav nauk dao mu je sâm sotona kada je s njime vodio raspravu o svetoj
misi, što Luther priznaje u svojem djelu iz 1533. „Von der Winkelmesse und Pfaffenweihe.“

Veliki crkveni povjesničar reformacije Joseph Lortz (1887.-1975.) u svojoj je knjizi „Die Reformation in
Deutschland II“ na str. 304. zaključio da je glavni razlog vjerskog i društvenog rasula novije dobi
ukidanje i borba protiv svete mise!

Njegova oholost

„Želim svoj nauk imati neosuđen od svakoga, i od anđela. Jer, budući da sam siguran u njega, želim
biti vaš, i anđela sudac, kao što kaže sv. Pavao, da tko ne prihvati moj nauk, neka nije blažen. Jer on
je Božji, a ne moj; zato je moj (Lutherov) sud također Božji, a ne moj.“ (Wider den falsch genannten
geistlichen Stand des Papstes und der Bischöfe, Index verborum, Martin Luther’s German Writings,
1516-1525, Boston College 1999, Volume 10 / 2, str. 107.

EA, 61, 422: „Sv. Augustin i sv. Ambrozije ne mogu se sa mnom usporediti.“

WA 18, 401: „Što naučavam i pišem ostaje istinito, i kad bi se sav svijet srušio u komade.“

O seljacima:
Luther se pozivao na danu „Božju zapovijed“ i „providnost“ da knezovima dade naputak pobiti
seljake. Pomiče na Boga cjelokupan psihički kompleks razočaranja, bijesa, povrijeđeng ponosa, straha
od gubitka svoga utjecaja, žudnje za vlašću i agresije, na temelju čega je sročio svoje bezmjerne apele
za mlaćenje i usmrćivanje seljaka.

WA Ti, 3, 75, 2911: „Propovjednici su najveći ubojice, jer opominju nadleštvo svoje službe da imaju
kazniti zločeste lopove. Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti;
sva njihova krv na mome je
vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“

WA 17, 356: „Ne može postojati ništa otrovnije, škodljivije, đavolskije nego ti ljudi koji nisu radili ništa
drugo doli đavolska posla; oni su služili (…) đavlu pod prividom evanđelja.“ (WA 18, 358), zbog čega
su „ … zacijelo deset puta zaslužili smrt tijelom i dušom“; oni su prema tome đavli te stoga tvore
đavolski savez zlobe prokletstva (WA 18, 361). On pak, Luther, misli da u paklu više nema đavla, nego
je posvema ušao u seljake (WA 18, 359). Stoga neka „tko god može bježi od seljaka kao od samog
đavla“ (WA 18, 361).

WA 18, 361: „Tko nekog buntovnika najprije uzmogne zadaviti, čini pravo i dobro. Za javnog
buntovnika svaki je čovjek oboje, vrhovni i Božji krvnik, jednako kao kad oganj utrne onaj tko najprije
može gasiti, a taj je najbolji (…) Stoga neka tu navaljuje, davi i bode, potajice ili javno, tko god može.
(…) Jednako kao kad valja usmrtiti bijesna psa.“ (WA 18, 358). „Jer stotinu bi smrti pobožni kršćanin
trebao pretrpjeti prije nego što glede seljaka za dlaku popusti.“

Na Thomasa Müntzera, vođu seljaka, okomio se istom metodom vlašću izokrenute religije:
sotonizaciju i usmrćivanje u ime Boga koji govori samo kroz Lutherova usta. Lutherovo „Pismo
knezovima u Saskoj o buntovničkom duhu“ jedina je hajka protiv Münzera u kojoj on sasko plemstvo
poziva na to da silom ukloni toga „prokletoga Sotonu iz Allstedta“. Grdi ga kao „svjetoždersku
protuhu“ (WA 15, 214), kao „lažljiva vraga“, „đavla od glave do pete“, „lašca nad lašcima“ (WA 15,
215), „istjeranog Sotonu“ (WA 15, 211).

Münzer, nasuprot, Luthera je oslovljavao kao „brat Krmak“, „brat Nogotur“, „brat Lagodnjak“. Kao
prvi, i još prije Luthera, Münzer je svojim spisima „Njemačko-evangelička misa“ i „Njemačko crkveno
učiteljstvo“ stvorio njemačku liturgiju za puk. Müntzer: „Ah, kako slijepi i neuki smo mi ljudi, pa sebi
umišljamo da smo samo mi kršćani u izvanjskom okviru, pa se oko toga još svađamo kao mahniti ljudi
poput stoke.“

Luther se, međutim, još ne zadovoljava time da gospodarima koji dijelom čak nevoljko potežu mač na
seljake podari dobru savjest. On bi u njima htio rasplamsati entuzijazam koji se ravna po naputku
„Bog to tako hoće“, on u njima želi proizvesti duh mučenika. Odatle dolaze sljedeće nevjerojatne
Lutherove riječi koje znače gorostasno izvrtanje nepatvorena mučeništva: „Pa tako se onda može
dogoditi da onaj tko bude zatučen na strani vlasti biva pravim mučenikom pred Bogom, ako se bori s
takvom savješću, kako je rečeno. Pa on hodi u Božjoj riječi i poslušnosti“ (WA 18, 360). „Stoga, dragi
gospodari, rješavajte ovdje, spašavajte ovdje, pomažite ovdje, smilujte se sirotim
ljudima, neka bode, bije, davi ovdje, tko god može. Ako od toga umreš, blago tebi, blaženije smrti
nikad ne možeš dobiti. Pa ti tada umireš u poslušnosti Riječi Božje i zapovijedi iz Rim 13 i u službi
ljubavi (…) Ovdje neka svaki pobožni kršćanin govori: Amen. Jer molitva je prava i dobra i veoma se
sviđa Bogu, to ja znam. Ako netko misli da je to pretvrdo, on neka pomisli da je pobuna nepodnošljiva
i da se svaki čas ima očekivati smak svijeta“ (WA 18, 361).

Neke kolovođe seljaka Luterani su objesili naglavce, te ih zatim od mošnja do pupka rastvorili, sve
dok nisu umrli u najstrašnijim mukama. U pokolju je poginulo između 70.000 do 100.000 ljudi, među
kojima je bilo mnogo kolateralnih žrtava. U filmu Luther (2003.), koji je Luteranska crkva (tj. crkvena
zajednica) sufinancirala, priča se toliko krivotvori, da ispada kao da bi Luther bio preneražen zbog
pokolja. A u stvarnosti ga je poticao i zahtijevao.

A u spisu „O svjetovnoj vlast“, nasuprot kaže: „Među kršćanima neka ne bude nikakve vlasti“. Ovdje
knezove označuje kao „Božje batinaše i krvnike, koji ljude nesnosno opterećuju, te su stoga zaslužili
da ih Bog strovali sa stolca …, te najgore luđake i hulje na zemlji, koji (ljude) samo muče i gule.“

O papi

Papino prezime: „Farnese“ Luther pretvara u „Furzesel“ – „prdljivi magarac“.

„Papa je đavao; kad bih mogao ubiti đavla, zašto ne bi? (Martin Luther, Zwo harte ernstliche
Schriften Doct. Martini an den Christlichen Leser, 1518, Tomos 1, Punkt II., S. 24 und 24 b). Luther je
u svojim drugim spisima papu označavao „đavlom“. Tako npr. u njegovom spisu „Wider das Papstum
vom Teufel gestiftet (1545.) ili u njegovoj propovijedi „Heerpredigt gegen die Türken“ (1529., WA 30,
2, 169): „Vjerujem da je Papa zakukuljen i utjelovljen đavao, jer je antikrist“.

„Luther zahtijeva da se papi i kuriji otraga kroz vrat iščupaju jezici, i poput pečata na vješala čavlima
pribiju papinske bule u redoslijedu prema činu“ (Erik Erikson; Der junge Mann Luther, 1958, S. 227;
zitiert nach Friedrich Heer, Gottes erste Liebe, Esslingen 1967.).

O Turcima

Confutatio Alcorani, WA 53, 388: „Budući da Turci … ozbiljno vjeruju u Kuran, onda nisu vrijedni da ih
se naziva ljudima“

Tischreden, LD, sv. 9, Nr. 271: „Od Abrahama i praotaca izišli su oni, koji su Krista pribili na križ, od
rimske je crkve izišao antikrist, od apostola Juda i pseudoapostoli, … od Carigrada Turci, od pustinjaka
Arabije – Muhamed, od žene – brakolomstvo, od djevice kurva … od crkve dolaze krivovjerci. Od
hrane postaje izmet, od vina urin, od krvi gnoj. Od Luthera proizlaze Müntzer i pobunjenici – kojeg li
čuda, dakle, ako su zli među nama i od nas proizlaze?“

O vješticama
Više je vještica usmrćeno u to doba u protestantskim zemljama bez istrage, nego li u katoličkoj
inkvizciji, o čemu protivnici Katoličke crkve još uvijek brojčano pretjeruju. Luther se nije zauzimao
protiv progona vještica, kao što to neki tvrde, nego upravo suprotno.

„Vještice nemoj ostaviti na životu … Pravedan je to zakon da ih se usmrti. One čine mnogo štete …
Mogu i neko dijete začarati, tako da se stalno dere, i više ne jede, niti spava. Pogledaš li takve babe,
vidjet ćeš da imaju đavolsko lice. Vidio sam nekoliko takvih … neka ih se samo pobije“.
(„Hexenpredigt“ – „Propovijed o vješticama“ na temu iz Knjige Izlaska 22,17 od 1526., WA 16, 551).

„Zato neka ih se zatuče, jer opće s đavlom“. (Govori za stolom, navedeno prema „Drutenjagd in
Franken“, izd. Birke Grieshammer, Pyrbaum 1999.).

„Ako se ne obrate, predat ćemo ih krvnicima.“ Navedeno prema Hans-Jürgenu Wolfu, Sünden der
Kirche, Erlensee 1995., str. 717.

„Ovaj zakon mača postojao je od početka svijeta, … da se ubojice ubija. Nakon potopa Bog je to
izričito uspostavio i potvrdio, tako što u Knjizi Postanka 9,6 kaže: Tko prolije krv čovjekovu, njegova
krv neka se opet prolije od ljudi … Tko se mača laća, neka pogine od mača (Izvorno: ‘Tko prolije krv
čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti. Tko se mača laća, od mača će i poginuti) (Matej, 26, 52).
(Martin Luther, Die weltliche Obrigkeit und die Grenze des Gehorsamsin: Martin Luther
Taschenausgabe Band 5, Berlin 1982, 112).

O lihvarima

„ … kada se uličnim razbojnicima, ubojicama … odrubljuju glave i razapinje ih se na kotač, koliko više
bi se trebalo sve lihvare razapinjati na kotač i pustiti im krv i sve škrtce najuriti, prokleti ih i odrubiti
im glavu …“ (An die Pfarrherren wider den Wucher zu predigen. Vermahnung D. Martini Luther,
Anno 1540, Tomos 7, str. 415).

O prostitutkama

„Da sam sudac, onda bih takvu francusku, otrovnu kurvu dao razapeti na kotač i pustiti joj krv“ (Erste
Vermahn- und Warnschrift Luthers an die Studenten zu Wittenberg, am 13. 5. 1543 öffentlich an der
Kirche angeschlagen, Tomos 8, str. 172-172b).

„Tortura duhovnika“ bila je daleko oštrija od torture „krvnika“ (Johannes Matthäus Meyfart, 1635.,
navedeno kod Schustera, op. cit., str. 353). „Mučili su dušu tako dugo, dok su se osuđenici zbog
straha za spas duše prisilili na priznanja … Reformatori su bili prvi, koji su propovijedali teologiju
smrtne kazne, … kako bi na taj način iskorijenili grijeh“ (Schuster, op. cit., str. 354).
O hendikepiranoj djeci

No, kada se govori o djeci slična đavlu, od kojih sam neka vidio, držim da ih je ili đavao nagrdio, ali ne
začeo, ili da su to pravi đavliʺ (Opery exegetica, EA, II, str. 127).

Martin Luther: „Neka đavlu slična djeca pravi su đavli. Neka ih se utopi.“

Luteransko vjerovanje u vještice zadobiva dramatične razmjere, jer završava u shvaćanju da se

mentalno retardiranu djecu, za koje se vjerovalo da su đavolja djeca, treba utopiti.

Luther i Melanchton: „Nekrštena dojenčad ugrožena su od vječnog prokletstva. Protivnike krštenja

dojenčadi treba usmrtiti.“

„Krštenje djece, istočni grijeh … koliko god da su ovi članci važni, jer nema koristi izbaciti djecu iz
kršćanstva, i postaviti ih u neizvjesni stalež, ta dovesti ih do prokletstva … No, budući da je vidljivo i
da ima grubih i pogjrešnih članaka [kod onih druge vjere], zaključujemo da se u tom
slučaju tvrdokorne mora usmrtiti.ʺ

Stručno mišljenje koje je uz Lutherovo odobrenje sastavio Filip Melanchton „Ob christliche Fürsten
schuldig sind, der Wiedertäufer unchristliche Sekte mit leiblicher Strafe und mit dem Schwert zu
wehrenʺ („Jesu li kršćanski knezovi krivi, obraniti se od nekršćanske sekte anabaptista tjelesnom
kaznom i mačemʺ), 1536., Tomos 8, str. 383; Sadržajno isto stručno mišljenje Luther i Melanchton
objavili su već 1531. prvi puta.

Martin Luther, Caspar Cruziger i Johannes Bugenhagen su ga supotpisali. Svojim potpisom Luther ga
je u cijelosti sebi pripisao i prisvojio. U to se doba, već na 2. Carskom saboru (Reichstag) u Speyeru
1529. na pritisak klera zahtijevala smrtna kazna za roditelje, koji svoju novorođenčad odmah ne daju
crkveno krstiti. Evangelički su teolozi sada pozivali knezove neka se smrtne kazne stvarno bez milosti i
provode, i neka se ne postupa blago prema roditeljima, koji svoju djecu žele prepustiti kasnije da
sami o tome odluče.

Luther je preporučivao da takozvanu ‚podmetnutu‘ i ‚nakaznu‘djecu (njem. „Wechselbalg“) treba

utopiti, jer bi takva djeca bila samo bezdušni „komad mesa (‚massa carnis‘) koje je sotona podmetuo
u kolijevku, što ne uspijeva, nego samo ždere i siše“.

„Kada se govori o djeci slična đavlu, od kojih sam neka vidio, držim da ih je ili đavao nagrdio, ali ne
začeo, ili da su to pravi đavliʺ (Opery exegetica, EA, II, str. 127).

„Krštenje djece, istočni grijeh … koliko god da su ovi članci važni, jer nema koristi izbaciti djecu iz
kršćanstva, i postaviti ih u neizvjesni stalež, ta dovesti ih do prokletstva … No, budući da je vidljivo i
da ima grubih i pogrješnih članaka [kod onih druge vjere], zaključujemo da se u tom
slučaju tvrdokorne mora usmrtiti.ʺ

„Uvjerenje, da bi novorođenče koje nije odgovaralo tadašnjim predodžbama normaliteta, bilo

zamijenjeno, od sotonskih sila podmetnuto dijete, „Wechelbalg” – „podmetnuto-nakazno dijete”,
smanjivalo je mogućnost preživljavanja djeteta. Kako bi se sotonske sile potaklo da vrate dijete,
preporučivalo se takvo nakazno dijete ‘posvećenim šibama’ šibati do krvi, oduzimati mu hranu,
ostaviti ga i prepustiti sudbini, ili ubiti ga” (Dieter Mattner, Behinderte Menschen in der Gesellschaft,
Stuttgart, 2000., str. 22, s uputom na Hermanna Meyera, Geistigbehindertenpädagogik u: Geschichte
der Sonderpädagogik, Stuttgart, 1983., str. 91; Meyer upućuje na Lutherove govore za stolom br.
4513 i br. 5207).

U doba nacionalsocijalizma hendikepirane osobe, povjerene evangeličkim ustanovama za

hendikepirane u Neuendettelsau-u u Bavarskoj, pozivajući se na Lutherov nauk o državi (poslušnost
prema vlasti) izručene su državnim ustanovama. To da ih se usmrtilo, bilo je odgovornima poznato.

O anabaptistima

Njih se smatra „buntovnicima“ i „ubojicama“, premda gotovi svi mirno žive (Der 82. Psalm durch D.
M. L. geschrieben und ausgelegt, Anno 1530; Tomos 5, str. 74b – 76b).

„Nama je mnogo stalo do toga da se ove (anabaptiste, op. prev.), naprotiv, proklinju i da ih kao
proklete obznani kako bi se zastrašilo potomke od njihovog krivovjerja i pomoglo savjesti koja
sumnja i koleba se“ (WA Tr, LD, sv. 9, br. 272).

Luther i Židovi

Luther je jedva poznavao Židove, jer ih je bilo malo u njegovu zavičaju. Već u svojem „Prvom
predavanju o psalmima“ 1513./1514. Luther očituje uobičajen kršćanski vjerski antijudaizam (Dj 7,
51-52; Lk 19,44; Mt 27,25; Iv 8,44) i opravdava ga svojom biblijskom egzegezom. U pismu od 5.
kolovoza 1514. brani humanista Johannesa Reuchlina (1455.-1522.) koji se protivio paljenju židovskih
spisa. U spisu iz 1521. „Lobgesang der heiligen Jungfrau Maria, genannt das Magnificat“ zalaže se za
Židove, a u spisu iz 1523. „Das Jesus Christus ein geborener Jude sei“, zalaže se za tolerantan pristup
prema njima, i zauzima se za nenasilno misionarenje Židova i njihovu integraciju u društvo, nadajući
se da će se Židovi obratiti na kršćanstvo, tj. njegovoj reinterpretaciji krćanskog nauka. No, zbog
neuspjeha i razočaranja kod misioniranja Židova, od 1525. sve se više udaljava od te ideje. Bio je u
pismenom kontaktu (1537.) s Joselom von Rosheimom (1476.-1544.), glavnim predstavnikom židova
u Njemačkom Carstvu, koji je 1536. Luthera bezuspješno molio da ga primi u Wittenberg. U
Wittenbergu su ga jednom posjetili rabini, a jedan je pri tome uvrijedio Isusa. Luther se zbog toga
nekoliko puta u njegovim govorima za stolom prisjeća toga. Nakon što je 1534. objavio svoj prijevod
Biblije, stručnjaci, tj. docenti hebrejskog jezika koji su bili uglavnom konvertiti, kritizirali su njegov
prijevod. Luther je slabo poznavao hebrejski i grčki. Zbog svoje ohole naravi, nije želio priznati svoje
pogrješke u prijevodu. Ova je kritika duboko ranila njegov narcizam i pridonijela obratu njegova
neprijateljskog stava prema Židovima. K tome se i nadao kako će obratiti Židove, što se nije dogodilo,
nego je, nasuprot tome 1536. čuo kako neka sekta „Sabatera“ u Češkoj pokušava obratiti kršćane na
židovstvo. Sveukupno je iz ove njegove frustracije nastala njegova mržnja prema Židovima. Tomu je
pridonijela i njegova narav, ispadi poslovično poznatog Lutherova bijesa – „njem. Lutherzorn“, vjerski
fanatizam, vidjevši sebe oholo u pretjeranom htijenju i ambiciji u ulozi proroka kroz kojeg jedino Bog
progovara, kao najpametnijeg u cijelom kršćanstvu.

Martin Luther je objavio 16 spisa o Židovima:

 1514. Brief an Spalatin zu Johannes Reuchlin (WA, Briefe 1, Br. 7, str. 23-30)

 1513.-1515. Erste Psalmvorlesung (WA 3, str. 11-4, str. 462)

 1516. Römerbriefvorlesung (WA 56)

 1519. Sermon von der Betrachtung des heiligen Leidens Christi (WA 2, str. 136-142)

 1521. Lobgesang der heiligen Jungfrau Maria, genannt das Magnificat (WA 7, str. 601 i d.)

 1523. Das Jesus Christus ein geborener Jude sei (WA 11, str. 314-336)

 1523. Ein Sermon an den Jahrestag von der Beschneidung der Juden (WA 12, str. 400-407)

 1525. Ein Sermon von des jüdischen Reichs und der Welt Ende (WA 15, str. 741-758)

 1526. Vier tröstliche Psalmen an die Königin von Ungarn (WA 19 str. 542-615)

 1530. Brief zur liturgischen Gestaltung von Judentaufen (WA Briefe 5, str. 452, 1-28)

 1537. An den Juden Josel (WA Briefe 8, Br. 3157, str. 89-91)

 1538. Wider die Sabbather an einen guten Freund (WA 50, str. 312-337)

 1543. Von den Juden und ihren Lügen (WA 53, str. 417-552)

 1543. Vom Schem Hamphoras und vom Geschlecht Christi (WA 53, str. 579-648)

 1546. Eine Vermahnung wider die Juden (WA 51, str. 195 i d.).

U spisu „O Židovima i njihovim lažima“ iz 1543. Luther sotonizira Židove i nalaže program od sedam
točaka na koji način ih se treba „riješiti“: Paljenjem svih sinagoga, uništenjem njihovih kuća,
zaplijenom njihovih spisa, smrtnom kaznom za rabine, internacijom, oduzimanjem vlasništva i
prisilnim radom. Njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers (1883.-1969.) komentirao je to riječima:
„Što je Hitler činio, to je Luther nalagao s iznimkom izravnog usmrćivanja u plinskim komorama.“

WA 53, 488: „Pa niste vi (Židovi) vrijedni toga da izvana pogledate Bibliju, a kamoli da je čitate. Vi
samo trebate čitati Bibliju koja stoji svinji ispod repa te žderati i lokati slova koja tu sama ispadaju. To
bi bila Biblija za takve proroke koji riječ božanskoga veličanstva (…) tako svinjski ruju i trgaju.“

WA 53, 523: „Da se njihove sinagoge ili škole potpale ognjem, a ono što ne želi sagorjeti prekrije i
zatrpa zemljom, da nijedan čovjek tu ne vidi ni kamena ni taloga. A to neka se čini na čast našem
Gospodinu i kršćanskom svijetu.“

WA 53, 523: „Da se njihovim rabinima tijelom i životom zabrani da dalje naučavaju.“
WA 53, 524: „Da im se zabrani lihvarstvo te da im se oduzme sva gotovina i blago u srebru i zlatu te
da se ostavi na stranu za čuvanje.“

WA 53, 524: „Da se Židovima posve onemogući hod cestom, jer tu im nije nikakav posao, a oni nisu ni
gospoda ni službenici niti trgovci, niti što slično, pa neka ostanu doma.“

WA 53, 524: „Ako vi knezovi i gospoda tim lihvarima na uredan način ne zabranite cestu, tada želim
neka se jednom protiv njih skupi konjica, jer će oni iz ove knjižice naučiti što su Židovi i kako se s
njima postupa i da ih ne treba štititi.“

WA 53, 525: „Da se mladim jakim Židovima i Židovkama u ruke dade motika, sjekira, lopata, metla,
rogulje, vreteno i neka ih se pusti da u znoju svoga lica zarađuju svoj kruh kao Adamova djeca.“

WA 53, 536: „Da im se uzmu sve njihove knjige, molitvenici, talmudisti, pa i cijela Biblija i da im se ne
ostavi nijedan list i da im se sinagoge sažežu ognjem, pa neka tu baca tko god može sumpor i smolu.
Tko bi mogao dobaciti paklenu vatru, također bi bio dobar. I da bi Bog našu ozbiljnost i sav svijet
takav primjer htio vidjeti.“ „Neka im se zabrani da kod nas i naših javno hvale Boga, da mu
zahvaljuju i mole se pod gubitkom tijela i života.“

WA 53, 479: „Stoga, gdje vidiš pravog Židova, možeš se čiste savjesti i mirne duše prekrižiti i slobodno
određeno kazati: tu prolazi utjelovljeni đavao.“

WA 53, 482: „Stoga znaj, dragi kršćanine, i ne dvoji o tome da nakon đavla nemaš ogorčenijega,
otrovnijega, žešćega neprijatelja od pravog Židova koji s ozbiljnošću želi biti Židov.“

WA 53, 520: „Naime, da su oni krvožedne psine i ubojice cijeloga kršćanskog svijeta s punom voljom
već više od 1400 godina.“

WA 53, 527: „Zaključak, dragi knezovi i gospodo, ako vama što imate Židove među sobom ovaj moj
savjet nije po volji, domozite se boljega, da se i vi i mi rasteretimo nelagodna,
đavolskogtereta Židova, da ne budemo krivi pred Bogom. (…) Time želim očistiti svoju savjest i
osloboditi je krivnje, jer sam to vjerno pokazao i upozorio vas.“

WA 53, 528: „Ja da bih s takvom vražjom njuškom trebao jesti i piti ili govoriti. Onda bih se iz zdjele ili
lonca htio nažderati i nalokati kao da se time hoću pridružiti svim đavolima što prebivaju u Židovima i
tako se izruguju predragocjenoj Kristovoj krvi.“

WA 53, 528: „Jedna tako očajna, zatrovana, đavlom zagađena stvar je s tim Židovima, tako su nam tih
1400 godina bili naša muka, okuženost i sva nesreća i još uvijek jesu. Zaključak: u
njima imamo prave đavle, to nije drukčije. Tu nema nikakvog ljudskog srca prema nama poganima.
To oni uče od svojih rabina u đavlovim gnijezdima svojih škola.“

WA 53, 587: „Ovamo na poljubac! Đavao se posrao u hlače i opetovano ispraznio trbuh. To je pravo
svetište što Židovi i što Židov želi biti, ljubiti, žderati, lokati i klanjati se, a đavao neka opet ždere i
loče, što takvi učenici mogu bljuvati, gore i dolje izbacivati (…) Đavao ždere svojom anđeoskom
surlom i ždere s užitkom što Židov bljuje i raspršuje iz gornje i donje njuške.“

WA 53, 600: „Ovdje je u Wittenbergu na našoj župnoj crkvi isklesan kameni kip krmače, pod njom
leže mlada prasad i Židovi koji sisaju; iza krmače stoji rabin, svojom lijevom rukom podiže joj desnu
nogu, a lijevom rukom diže krmačin rep iznad sebe, saginje se i s velikim marom gleda krmači ispod
repa u Talmud, kao da bi htio pročitati nešto za što treba imati oštre oči, pročitati i ugledati nešto
izvanredno.“ Opis židovske krmače (Judensau) na gradskoj crkvi u Wittenbergu (oko 1440.).

WA 53, 601: „Gdje je to on čitao? U, grubo rečeno, krmačinoj stražnjici.“

WA 53, 538: „Neka Židovi drže jezik za zubima kod nas kršćana, da njihovo spominjanje Boga ne
dolazi do naših ušiju. Nego, tko to čuje od Židova, neka to prijavi vlastima, ili neka se na njih baca
svinjskim izmetom dokle god ih vidi i neka ih otjera. I tu neka nitko ne bude milosrdan ni dobrostiv,
jer se to tiče Božje časti i blaženstva svih nas (pa i Židova).“

WA 53, 538: „Tako moramo biti razdvojeni od njih, a oni istjerani iz naše zemlje.“

WA 53, 541: „Našim velikašima koji pod sobom imaju Židove želim i molim ih da imaju protiv tih
bijednih ljudi oštro milosrđe, kako je upravo rečeno; hoće li što (kako god je to ponešto neugodno)
pomoći, baš kao što čine vjerni liječnici, kad sveti oganj (crveni vjetar i groznica) uđu u noge (kosti).
Onda oni s nemilosrdnošću postupaju, režu, pile, pale meso, žile, kosti i hrskavicu. Tako neka se i
ovdje čini, neka se pale njihove sinagoge, neka se zabrani sve što sam gore spominjao, da ih se
prisili na rad i da se s njima postupa sa svom nemilosrdnošćukako je Mojsije činio u pustinji i pobio
tisuću njih da cijela gomila ne mora stradati (Izl 32,28). Oni zbilja ne znaju što čine, baš kao što ni
opsjednuti ljudi ne žele da znaju, čuju i uče. Zato se ovdje ne može vježbati milosrđe, da ih se jača u
njihovu biću. Ako to ne pomogne, moramo ih goniti kao bijesne pse, da ne budemo dionici njihovih
gnjusnih hula i svih poroka te da s njima ne zaslužimo Božji gnjev i budemo prokleti.“

WA 53, 542: „Ja sam svoje učinio, a svatko neka vidi kako će učiniti svoje. Ja sam ispričan.“

WA 53, 482: Stoga ih se često u pričama okrivljava da su trovali bunare, krali djecu i unakazivali ih,
kao u Trentu, Weissenseeu itd. Oni to zacijelo niječu. No bilo kako bilo, ja to znam da im ne manjka
puna spremna volja da djelom na to prionu, potajno ili javno. Stoga se dobro ogledaj oko sebe i
ravnaj se po tome. Ako učine nešto dobro, onda znaj da to nije iz ljubavi i da se ne događa tebi na
dobro.“ (usp. WA 49, 373): „Oni ga psuju i oskvrnjuju preko svake mjere, baš kao što se i mole: Mesija
je Davidov sin, a oni ga ipak psuju, zovu ga kurvinim sinom, ništarijom … a kad se domognu naše
djece, nabadaju ih.“

WA 53, 530: „Ja zacijelo znam da oni sve ovo poriču. Ali se sve podudara sa sudom Kristovim da su
otrovne, osvetoljubive, kućne zmije, ubojice i đavolska djeca, koji potajice bodu i čine štetu, jer to
ne uzmažu javno.“

WA 53, 530: „Tko ima volju ugošćivati, hraniti i štovati takve zmije otrovnice i mlade đavle, a to
znači najgore neprijatelje Krista Gospodina našega, tko žudi sebe grditi, pljačkati, pelješiti, sramotiti,
bljuvati, psovati i trpjeti sve zlo, taj neka bude odan tim Židovima. Ako to nije dovoljno, neka im se
zavuče u njušku i stražnjicu i neka se klanja istom svetištu, neka se diči time da je bio milosrdan i da je
jačao đavla u vrijeđanju našega dragog Gospodina i predragocjenu krv, kojom smo mi kršćani
otkupljeni. Tako je on onda savršeni kršćanin, pun djela milosrđa za koja će ga Krist nagraditi na
Sudnji dan sa Židovima u vječnom paklenom ognju.“
„Kada bih mogao, tada bih ga (Židova) oborio, i u mojem ga gnjevu probio mačem“, 1543., (Govor za
stolom, navedeno prema Hans-Jürgenu Böhmu, Die Lehre Luthers – ein Mythos zerbricht,
Eigenverlag, Postfach 53, 91284 Neuhaus, 1994., 250).

„Zao Židov ne će odustati da te isisava (gdje god može) i da te ubija.“

„Židovi mogu propisivati lijekove, od kojih (pacijent) za sat vremena, za godinu dana, te za deset ili
dvadeset godina mora umrijeti. Ovo umijeće znaju“ (Martin Luther, „Letzte Kanzelabkündigung vom
15. Februar 1546“ (Posljednja propovijed sa propovjedaonice od 15. veljače, 1546.), tri dana prije
njegove smrti u Eislebenu; navedeno prema Waltheru Bienertu, Martin Luther und die Juden,
Frankfurt, 1982., str. 174-177).

„Ove dangube i pljačkaši nisu vrijedni nikakve milosti i sućuti“ (Govor za stolom od 18. 12. 1536.,
navedeno prema Böhmu, str. 250).

„Neka ih se izbjegava …“ „Kada bih krstio nekog Židova, stavio bih mu kamen oko vrata i sunovratio
ga u (rijeku) Elbu …“

Lutherovo geslo „Židovi su naša nesreća“ postala je jedna od glavnih parola nacionalsocijalizma. Na
Lutherov se rođendan 10. 11. u noći od 9. 11. na 10. 11. 1938. dogodila „Reichskristallnacht“ –
„Kristalna noć“. Sinagoge su u Njemačkoj počele gorjeti i započeo je progon Židova. Luther je u doba
nacionalsocijalizma arhetip Nijemca, apostol, evanđelist njegovih dragih Nijemaca, borac, snagator,
istinski muževan i nacionalni junak svih Nijemaca. Junak, koji se usprotivio Papi, i time Njemačku
oslobodio od tuđinske vlasti. Predsjednik i kasniji zemaljski biskup tirinške Evangeličke Crkve (tj.
crkvene zajednice), Hugo Rönck, izjavio je: „Stoljećima nas opominje ostavština Martina
Luthera: ‘Takva čudesna vremena su sada, da neki narod nebo može prije zadobiti prolijevanjem
krvi, nego inače molitvom (Lutherova izjava) … Heil Hitler“. Ili izjava poput ove: „Luteransko
kršćanstvo jeste i ostaje najveće Božje otkrivenje na njemačkom jeziku.“ Adolf Hitler (1889.-1945.) i
njegovi nacisti obožavali su Luthera zbog njegovog vjerskog antisemitizma. Hiltler: „Luther je bio
veliki čovjek, div. S jednim zamahom probio je sumrak, vidio Židova kako ga mi tek danas počinjemo
gledati“. Biskupu Osnabrücka Wilhelmu Berningu (1877.-1955.) izjavio je 1936.: „Sprovodim samo
ono (sa Židovima), što je Crkva 1500 godina naučavala.“ Lutherov pamflet „O Židovima i njihovim
lažima“ iznova je objavljen u Njemačkoj, a zloglasne antisemitske novine „Der Stürmer“ fanatičnog
mrzitelja Židova, Juliusa Streichera (1885.-1945.) jedva su nadmašile Lutherove antisemitske parole
protiv Židova. Stoga se na Nürnberškom procesu, 29. travnja 1945., Streicher pozivao na stoljećima
stari antisemitizam u Njemačkoj i na Lutherovu knjigu „O Židovima i njihovim lažima“: „Dr. Martin
Luther bi danas umjesto mene ovdje sjedio na optuženičkoj klupi, ako se uzme u obzir ova knjiga“.
Nacionalsocijalisti su preuzeli ili prema drugim interpretacijama „zlorabili“ Lutherove upute kako se
riješiti Židova (plinskih komora nije bilo u Lutherovo doba). Njegova tri gnjusna spisa „O Židovima i
njihovim lažima“, „Pismo protiv Sabatera jednom dragom prijatelju“ i „O Schem Hamphorasu“ vrve
govorom mržnje i neljudskošću, što je u potpunoj suprotnosti s porukom evanđelja. U njima Luther
nadmašuje sve dotadašnje srednjovjekovne autore u njihovim izjavama protiv Židova (npr. Meliton
Sardski oko 189.; sv. Ivan Zlatousti, oko 349. – 407.; sv. Augustin, 354. – 430. … ) i njegove katoličke
suvremenike, poput njegovog protivnika Johannesa Ecka (1486.-1543.), koji je 1541. također napisao
vjerski antisemitski spis „Ains Juden büchlein Verlegung …“ Zasigurno se treba uzeti u obzir i tadašnja,
vjerska diskriminacija i predrasude prema Židovima. Lutherov je vjerski antijudaizam sljedećih 400
godina obilježio protestantsku sliku o Židovima, a na tome je izrastao antisemitizam (1879.) i i
nacionalsocijalizam. Upravo su 1933. na izborima s većinom glasova protestanti doveli Hitlera na
vlast. Nasuprot evangeličkim nacistima i rasistima „Njemačke crkve“ postojala je „Ispovjedna crkva“
kršćanskog otpora nacizmu, a jedan od osnivača bio je Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.),
protestantski teolog i borac protiv nacizma. Godine 2015. njemačka Evangelička crkva se konačno
službeno distancirala od Lutherovog vjerskog antisemitizma.

Ne začuđuje da mnogi Martina Luthera smatraju duhovnim ocem holocausta.

„Isto tako neka vlast kažnjava ili ne trpi one, koji naučavaju da Krist nije umro za naš grijeh, nego
svatko sam neka na tome dovoljno poradi … Mojsije u svom zakonu isto nalaže da se takvi klevetnici,
ta svi krivi učitelji, kamenuju. Tu neka se, dakle, ne raspravlja mnogo, nego neka se takva javna hula
također bez preslušavanja osudi“ (Der 82. Psalm durch D. M. L. geschrieben und ausgelegt Anno
1530, Tomos 5, str. 74b-76b).

O njegovim neprijateljima:

„Neka ih se pusti da umru kao psi i svinje“ (Vermahnung zum Sakrament, 1530., kod Hans-Joachima
Neumanna, Luthers Leiden, Berlin, 1995., str. 173).

„Volim fanatične i razbjesnjele zanesenjake; sami se ubijaju“ (Tischreden, LD, sv. 9, Nr. 279).

„Kršćani bi smrt mogli lako podnijeti kada ne bi znali da je gnjev Božji povezan sa smrću. To nam čini
smrt gorkom … Duh Sveti postavlja smrt za kaznu da nas straši – ne za šalu“ (LD, sv. 9, Nr. 814.816).

O ljudskoj volji

WA 18, 635: „Na ovaj je način ljudska volja postavljena između oba (Boga i sotone), sasvim poput
jahaće životinje, kada Bog na njoj sjedi, ona ide i želi kuda Bog to želi … Ako sotona na njoj sjedi, ona
ide i želi ono što sotona želi. A ona (volja) nema slobodu odluke otrčati jahaču ili ga potražiti, nego se
jahači sami bore za to da je zadrže (jahaću životinju) i posjeduju.“

„Tako vidimo da je kršćaninu dovoljna samo vjera; nije mu potrebno nikakvo djelo, kako bi bio
pobožan. Ako mu nije potrebno nikakvo djelo, onda je zasigurno oslobođen od svih zapovijedi i
zakona. Ako je oslobođen, tada je zasigurno slobodan. To je kršćanska sloboda, jedina vjera koja nas
čini da ne možemo dangubiti ili činiti zlo, nego da nam nije potrebno nikakvo djelo kako bi dospjeli
pobožnost i blaženstvo“ (Martin Luther, Von der Freiheit des Christenmenschen, izd. L. E. Schmitt,
1954., 3. naklada, str. 37,1 – 79,21; WA 7, 20, 24-38,15).

Lutherov poslovičan gnjev – njem. „Lutherzorn“

LD, sv. 9, Nr. 357: „Nemam bolji lijek nego gnjev. Jer ako želim dobro pisati, moliti i propovijedati,
onda moram biti gnjevan; tu mi se sva moja krv osvježi, pamet izbrusi i sve napasti odstupe“

O Božjoj kazni

LD, sv. 9, Nr. 655: „Bog kažnjava, ali potajno, ili siromaštvom, neku zlu ženu kroz neposlušnu djecu i
na mnoge druge načine. Kakvu, dakle, kaznu želiš li ti?“

O bolestima

LD, sv. 9, Nr. 678: „Ali oni (liječnici) ne vide u đavlu začetnika neke inače prirodne bolesti … Vjerujem
da je kod svih teških bolesti đavao začetnik i pokretač.“

O razumu

WA 51, 126; usp. WA 10 I, 1.326; WA 18, 164; WA 24, 182: „Razum je najveća kurva, koju đavao
ima.“

„Tko želi biti kršćanin, neka svojem razumu iskopa oči“ (Martin Luther, Gesamtausgabe in 25
Bänden, herausgegeben von Johann G. Walch, Concordia Publishing House St. Louis 1880-1910, Band
V, S. 452. Tischreden, Luther Deutsch, Nr. 604).

Savjet Melanchtonu

„Budi grješnik i griješi hrabro u Kristu, koji je pobjednik nad grijehom, smrću i svijetom. Mi moramo
griješiti tako dugo dok smo ovdje … Dovoljno je da smo kroz bogatstvo Božjeg veličanstva priznali
Janje, koje nosi grijeh svijeta. Od njega nas grijeh ne će otrgnuti, pa i da se tisuću i tisuće puta na dan
kurvamo ili ubijamo“ (WA, 2, 372, Cl. 6, 55, 32). Čovjek je prema Lutheru tako reći biće grijeha:

„Mi smo zarobljenici đavla, kao našega kneza i Boga, da moramo činiti što on želi i što nam
nadahnjuje“ (Tischrede: Tom. II. Wittenberg. Germ. fol. 226. Editio 1548).

Lutherovo razočaranje pred kraj života

Postoje Lutherova svjedočanstva o njegovom razočaranju i depresijama glede vjerskoga života i
razočaranju u njegove suradnike u njegovoj zamišljenoj „evangeličkoj teokraciji“, u uvjerenju o
skorom smaku svijeta u kojem je živio. Luther je tri puta najavio smak svijeta: 1532., 1538. i 1541.
„Što bi bilo od svijeta da nije došao moj nauk (Jenaer Ausgabe, VI, F. 117.)?“ „No, sada, hvala Bogu,
katekizam je poznat muževima i ženama, mladima i starima; znaju kako moraju živjeti, moliti, trpjeti i
umrijeti (Walch XVI., 2013)“. Protivnici mu odgovaraju: „Kada je bilo više bogohulnih djela, nego li
nakon tvog evanđelja? Kada su se ljudi više digli protiv vlasti, nego nakon tvojeg evanđelja? Kada je
bilo više krađa i razbojstava? Kada je bilo više preljuba, nego nakon što si pisao, neka je dozvoljeno
…? To nam je donijelo tvoje evanđelje (Herzog Georg von Sachsen an Luther, Walch XIX., 616).
Luther je jadikovao jer se stvarne prilike nisu mogle prikriti: „Svatko to vidi: Ljudi su sada bjedniji,
nemilosrdniji, bestidniji i bezobrazniji nego u doba papinstva (Walch, XIII., 19.).“ „Postali su
jednostavno stoka i nerazumne životinje (Walch, I., 615.)“. „Nažalost, naše je svakodnevno iskustvo
to, da ljudi sada pod vladavinom (njegovog, op. prev.) Evanđelja gaje veću mržnju i zavist; gore je sa
pohlepom i zgrtanjem novca, nego prije pod papinstvom (Walch,XIII., 2195.).“ „Što se više i dulje
propovijeda (njegovo op. prev.) evanđelje tim je gore (Walch, XII., 2120.).“ „Nezahvalni smo Bogu i
Njegovoj riječi; stoga će đavao koga smo izgnali, dovesti sa sobom sedam drugih, gorih od njega
samoga (Walch, VIII., 1012.)“. „Svi se hvale da su kršćani; svi su ponosni na svoju kršćansku slobodu.
No, istodobno slijede svoj zao nagon, i postaju pohlepni za novcem, pohotni, ponosni, zavidni, (…) To
me čini ponekad toliko nestrpljivim, da bih želio, da ove svinje, koje toliko gaze bisere pod svojim
nogama, radije su trebale ostati pod tiranijom Pape. Jer je nemoguće da bi se moglo vladati takvim
narodom Gomore (Wittenberg Ausgabe V, 413.).“ „Da mi Bog barem nije zamaglio oči, i da sam
barem predvidio ove sablazni, tada nikada ne bih započeo propovijedati evanđelje (Walch VI., 920;
WA 46, 53, 35; WA Ti 1, 96, 24).“

O njegovim neurozama straha posjedujemo i Melanchtonovo svjedočanstvo: „Kada je koncentrirano

mislio na Božji gnjev ili na Božji sud, spopao ga je odjednom takav strah da je gotovo izgubio svijest.
Osobno sam ga vidio kod jedne disputacije s učenjacima, zaprepašten njezinim ishodom, kako se
ispružio na svom krevetu u susjednoj sobi, jecajući i ponavljajući sljedeće: „Bog je sve ljude zatvorio u
grijeh kako bi im se smilovao“ (Melanchton, str. 46). A kada je jednom Melanchtona njegova stara
majka upitala da li da promijeni konfesiju, odgovorio joj je neka ostane katolkinja: „Nova je vjera
udobnija, no stara je sigurnija za spas.“ Znamo i za Lutherovu krizu na zajedničkoj molitvi u koru kao
redovnika. Kada je iz Markova evanđelja čitao o opsjednutom, pao je uz urlanje na tlo: „To nisam ja,
to nisam ja!“ Kada je vidio neko Raspelo gnjušio se, jer mu se Isus pričinjavao poput sotone. Iz
Lutherovih pisanih svjedočanstava Luther neuvijeno priznaje koliko ga je sotona napastovao,
prikazivao mu se, izrugivao mu se, kako mu je nitko drugi nego sotona ukazao na besmislenost misne
žrtve kod disputacije sa sotonom u njegovom srcu u vezi sv. mise. (spis „Von der Winkelmesse und
der Pfaffenweihe“, 1533.), a to nije katolička polemika. Na više od 9000 mjesta se u Lutherovim
djelima pojavljuje sotona. Sebe je smatrao najučenijim u cijelom katoličkom svijetu i papom broj 1.
Kada mu je proradila savjest, pitao se: „Martine, jesi li ti stvarno najučeniji u cijelom kršćanstvu?“ – to
je onda pripisivao utjecaju sotone. „Pri čemu kada sam uzeo neki nož u ruke odmah su me spopale
gadne misli, tako da nisam bio u stanju moliti i đavao me tada izbacio van iz sobe.“ „Svijet me se
zasitio, i ja njega.“ „Rastanak će se uskoro dogoditi. Ah, da sam Turčin kako bih se ubio …“ „Đavao
ljude prvo zavede na neposluh pa zatim na izdaju kao Judu; zatim ih toliko baca u očaj da
završavaju tako što se objese ili zadave. Jer đavlov glas ima tako strašan zvuk, da se ljude nakon
nekog noćnog dijaloga s demonom sutradan pronađe mrtve, što se meni često moglo dogoditi.“

Lutherova smrt 18. 02. 1546.

O Lutherovoj smrti postoje tri suprotna izvješća svjedoka-očevidaca:

 protestantsko izvješće „Historia“,

 izvješće „Civis Manfeldensis“ – „Građanina Mansfeldta“, tj. ljekarnika Johanna Landaua

 izvješće Lutherovog sluge Ambrosiusa Rudfeldta.

1. Protestantsko izvješće „Historia“

Ovo su opširno izvješće nakon Lutherove smrti sastavili pastori Johann Aurifaber, zapravo Johannes
Goldschmied (oko 1519.-1575.), Justus Jonas (1493.-1555.) iz Hallea i dvorski propovjednik Michael
Coelius ili Caelius (1492.-1559.), kako bi se suprotstavili glasinama o Lutherovoj smrti, koje su već
kolale dok Luther još nije bio ni pokopan. Stoga se Coelius 20. 02. 1546. u svojoj pogrebnoj
propovijedi u crkvi, gdje je Lutherov lijes bio izložen obrušio na „papiste“ (katolike) da šire „zle
glasine“ o Lutherovoj smrti, „da je pronađen mrtav u svojoj postelji.“ Međutim, u Eislebenu u to doba
više nije bilo katolika. U knjizi „Reformation I“ na str. 27. Ignaza von Döllingera (1799.-1890.) se
prema pismima Georga Wizela navodi da je već 1533. u Eislebenu bilo „jedva deset katolika, i da zbog
bojazni od Luterana nisu išli u crkvu“. Godine 1538. umro je posljednji katolik u Eislebenu.

„Historia“ je opširno izvješće i prikaz Lutherovih aktivnosti nekoliko dana prije njegove smrti, sam
opis njegove smrti, prema kojoj bi Luther u prisutnosti 17 svjedoka mirno i pobožno preminuo, opis
njegova sprovoda i pokopa. Izvješće je rasposlano na mnoge adrese. Prema ovom bi izvješću Luther
navodno već na minutu točno (!) u 20 sati obolio, zatim bi opet na minutu točno (!) od 22 sati do
jedan sat u noći „spavao prirodnim disanjem“, zatim opet obolio, ustao, hodao okolo, tužio se na
bolove, ležao na kauču, pa otišao ležati na krevet, molio se i svoju dušu preporučio Bogu. Među 17
svjedoka navodi se i grofica Mansfeld, koja bi mu ribanjem nekom vodicom pokušala oživjeti bilo (a
prema izjavi liječnika u drugom izvješću nije bilo nikakvog kucanja bila). No, grofica
Mansfeld, prosvjedovala je pismeno i opovrgla tu tvrdnju, pri čemu prema Didenkopu (Hildesheimer
Chronik fol. 248, 1546.) potvrđuje da nije nazočila Lutherovoj smrti, nego da je kasnije poput ostalih
ljudi došla vidjeti mrtvo tijelo u Lutherovoj kući i, da je Luther već bio mrtav („Wente dat bestan de
grafine von Mansfeld und itliche vom Adel, det se dr. Martin Luter hebben dot gefunden“). U toj se
kronici iz Hildesheima navodi i „da su sluge i mnogo drugih osoba izjavile i potvrdile da je Luther
pronađen mrtav. Jer to potvrđuju grofica Mansfelda i neki iz plemstva“ ( .. Aber darjegen dat ganze
husgesinde und vele andre lude mer geredet und bekennen, de Luter si ores erachtens dot gefunden.
Wente dat bestan de graffine von Mansfeld und itliche vom adel dat se dr. Martin Luter hebben dot
gefunden.“).

Glasine o Lutherovoj neprirodnoj smrti proširile su se munjevitom brzinom po tadašnjoj Njemačkoj

među katolicima, tako da je kardinal Stanislaus Hosius (1504.-1579.) u drugom izdanju svoje knjige
„Confutatio prolegomenon Brentii“ iz 1560. također preuzeo vijest da je Luther „sâm umro.“
Dvanaest godina nakon Lutherove smrti je francuski teolog Fontaine objavio svoju knjigu „Histoirie
catholique de notre temps“, te između ostalog piše „da zna kako među katolicima kolaju posve druge
glasine o Lutherovoj smrti, nego li u „Historiji“, te zaključuje: „Bez da se priklonim ijednoj strani,
barem je ovo sigurno, da je (Luther) pronađen mrtav u postelji, tj. da je izvješće ‘Historije’
neistinito.“ Katolički pisci 16. stoljeća slažu se u tome da je Luther pronađen mrtav u svojoj postelji.

Katolički svećenik, teolog, psiholog i sveučilišni prof. dr. Albert Mock u svojoj knjizi „Abschied von
Luther-Psychologische und theologische Reflexionen zum Lutherjahr“, Luthe-Verlag, Köln, 1985., na
str. 115. u bilješci 82. piše: „Usp. o tome (o Lutherovoj smrti): Nikolaus Paulus, Luthers Lebensende.
Eine kritische Untersuchung (Erläuterungen und Ergänzungen zu Janssens Geschichte des deutschen
Volkes), Freiburg, 1898. Preispitaju li se o Lutherovom svršetku života sve izjave svjedoka, onda
ostaje kao najobjektivnije i najpouzdanije izvješće izjava ljekarnika, pozvanog u tri sata u noći.
‘Službena’ pisma i izvješća Coeliusa, Jonasa i drugih ne drže vodu kod preispitivanja u pogledu
podudarnosti činjenica. Teorija Nikolausa Paulusa, kojoj se pridružuju Heinrich Grisar i svi Lutherovi
životopisci posljednjih desetljeća, nije više održiva nakon izvješća ljekarnika, koji je nepobitno priznat.
Analiza opisanih simptoma kod navodno malo prije mirno preminulog Luthera, s jedne strane (prema
kriterijima sudske medicine Alberta Ponsolda i drugih [sudskih forenzičara]), i ponašanja prisutnih
svjedoka, s druge strane (prema kriterijima sudske psihologije), vodi ka zaključku da je Luther
iznenada i neočekivano umro, te da su ga ‘prisutni svjedoci’ pronašli mrtvoga (usp. izjave dvaju
liječnika kod mrtvog Luthera i spontano-užasnuto ponašanje Jonasa). Prema navodu ljekarnika (‘visa
est enim tortura oris et dexterum latus totum infuscatum’) o već započetoj rigor mortis (mrtvačkoj
ukočenosti i hladnoći) Lutherova bi smrt uslijedila već prije jedan sat u noći …“

Mock tvrdi da je Luther umro zbog „kardiofobije-Da-Costa-sindroma“ iznenadno, kao što to u tom
izvješća pokazuje sudsko-medicinska i sudsko-psihološka analiza izvješća ljekarnika, te razgovor
pozvanih liječnika (str. 67).

2. Izvješće „Civis Manfeldensis“

Drugo izvješće očevidca-svjedoka je „Civis Manfeldensis – građanina Mansfelda“, ljekarnika Landaua,

pozvanog u noći. Došavši u Lutherovu kuću tamo nailazi već dvojicu liječnika, grofa Alberta von
Mansfelda, nekoliko osoba, i pastore Jonasa, Coeliusa i Aurifabera. Ovo izvješće u obliku obdukcijskog
nalaza potpuno drugačije prikazuje Lutherovu smrt („horrenda mors“), nego li „Historia“, kao strašnu
i iznenadnu, Lutherova lica iskrivljenoga i tamnog na desnoj strani. Liječnici konstatiraju da nema
bila, jedan kaže da izgleda kao da je zadavljen, burne reakcije Jonasa u šoku, vičući i za glavu se
držeći, pokušavanja oživljavanja mrtvaca do svitanja 18. 02. 1546., što se poduzima kod netom
utopljenih ili obješenih, a ne kod mirno i pobožno preminulih. Na inzistiranje Jonasa stavljaju mu
klistir, što i čine, iako jedan liječnik kaže „Pa, nema smisla, već je mrtav.“

Nakon Lutherove smrti 18. veljače 1546. pozvana su trojica slikara da ga portretiraju. Iz pisma
ljekarnika Johanna Landaua od 9. 07. 1546., upućenog njegovom rođaku Georgu Witzelu u
Regensburg, ne spominje se slikar iz Eislebena. Ali on zato tvrdi da je slikar Lucas Furtnagel, kojeg
označuje kao „pictor Hallensis“ naslikao dva portreta preminulog Luthera u njegovoj smrtnoj postelji,
i to „ut erat“ („kao što je bio“), tj. portretirao stvarni prikaz lica mrtvaca. Drugi dan je dobio
zapovijed da mrtvaca još jednom, uljepšano i bolje naslika, („ad huc semel et melius quidem quam
antea corpus mortui depingere“). No, ovaj se izvor osporavao, da nije pouzdan, i da je vjerojatno
polemički intoniran, jer se sve što bi bilo sumnjivo pokušalo sa protestanske strane osporiti, i svaki
trag u literaturi uništiti, što ćemo niže navesti. Na portretu je također vidljivo da mu mrtvačka
košulja sasvim prekriva vrat. Kod drugog Furtnagelova portreta lica mrtvog Luthera na desnoj bi
strani na Lutherovom vratu bio navodno vidljiv tamni flek (mjesto pritiska), što je sa stajališta sudske
medicine objašnjivo, jer nastaje prije smrti, a ostaje nakon smrti.

Tek 1592. talijanski svećenik (oratorijanac), pravnik i filozof Thomas Bozius ili Tommaso Bozio (1548.-
1610.) u svom djelu „De signis Ecclesiae“ (“O znakovima Crkve“), objavljenom 1592. u Rimu i 1593. u
Kölnu, u drugom svesku, lib. XXIII, cap. 3, prvi puta donosi izvješće da se Luther objesio. Nakon toga i
drugi katolički pisci (23) do 1688. preuzimaju ovu vijest. Ovo treće izvješće svjedoka i očevidca
Lutherove smrti potječe od njegovog sluge („famulus“) i odgojitelja njegove djece, Ambrosiusa
Rudtfelda, koji je Luthera navodno rano ujutro pronašao obješenog za krevet (baldahin) i, kojega
među 17 navodno prisutnih svjedoka Lutherove smrti spominje i izvjšće „Historia“, koji je uvršen u
opus Lutherovih djela.

3. Izvješće Lutherovog sluge Ambrosiusa Rudtfelda

Ambrosius Rudtfeld je 1537. imatrikuliran na sveučilištu u Wittenbergu kao „siromašan student“

(„armer Student“). Rudtfeld je bio „famulus“ (sluga) i odgojitelj Lutherove djece. Kasnije se vratio
Katoličkoj crkvi, i „kako bi si olakšao dušu“ dao svoje svjedočanstvo, koje se osporava.

Cijelo se izvješće, osim u latinskom izvorniku Thomasa Boziusa „De signis Ecclesiae“, nalazi u
latinskom izvorniku i njemačkom prijevodu u knjizi „Luthers Lebensende“ Paula Majunckea na
internetu kada se u Google utipka „Luthers Lebensende.“ 10-10).

Hrvatski prijevod:

„ …Vaše pobožne molbe potiču me, doduše, da nadiđem sav strah pred ljudskim gnjevom ili
zlovoljom, i da istini predam svjedočanstvo. No, mnogo više me na to sili strahopoštovanje pred
višnjim Bogom i svecima. Znam, naime, vrlo dobro da se divnim Božjim djelima treba svugdje odati
dolična pohvala, i da se više moram pokoravati Božjim, nego li ljudskim zapovijedima. Premda su mi
stoga vlastodršci Njemačke pod najstrožim prijetnjama zabranili bilo kome govoriti o strašnoj smrti
mog gospodara Martina Luthera, ipak ne ću to zatajiti, nego ću na slavu Kristovu i uzdizanje cijelog
katoličkog puka obznaniti to što sam vidio i prije svih drugih iskusio, i priopćio okupljenim knezovima
u Eislebenu, a da me na to ne potiče mržnja protiv nekoga, niti da me pokreće ljubav za korist.

Zbilo se to, dakle, jednog dana kad se Martin Luther u Eislebenu među istaknutim vlastodršcima
Njemačke vrlo dobro osjećao, i kada smo ga pripitog morali odvesti u postelju. Zaželjeli smo mu laku
noć, otišli u našu sobu i mirno zaspali ne sluteći ništa lošega. No, kada smo slijedećeg jutra došli k
našem gospodaru kako bismo mu po običaju pomogli prilikom odijevanja, vidjesmo, koje li boli, istog
našeg gospodara Martina jadno zadavljenog viseći na krevetu. Kod ovog toliko strašnog prizora,
obuzeti strahom, ali bez dugog oklijevanja pohitali smo njegovim jučerašnjim sustolnicima i
knezovima, kako bismo im objavili odvratnu Lutherovu smrt. Oni, obuzeti ne manjim strahom od
našega, počeše nam obećavati sve i svašta i zasipati nas molbama. Ponajprije da stvar moramo
zauvijek i vjerno držati u tajnosti da ništa ne izađe na vidjelo. Onda neka ružno Lutherovo mrtvo tijelo
oslobodimo užeta i položimo ga u postelju. Konačno neka među ljudima proširimo vijest da je moj
gospodar Martin umro iznenadnom smrću, što bismo na molbe knezova bili i učinili, poput straže na
grobu našeg Spasitelja podmićeni velikim obećanjima, da nam neka nesavladiva snaga istine nije
savjetovala nešto drugo – snaga, koju vjerojatno zbog straha i bojazni od ljudi ili zbog nade u dobit,
obuzdana na neko vrijeme ne možemo zauzdati, ali je zbog opomene vjere i grižnje savjesti ne
možemo zauvijek potisnuti.“

Ova Rudtfeldova izjava, dana u obliku protokola, poslana je kao prijepis u Rim, te carskim i
biskupijskim ustanovama i ponekim samostanima u Njemačkoj. Franjevac Heinrich Sedulius (1549.-
1521.), rodom iz Clevea u Nizozemskoj (od 1580.-1582. provincijal Tirolske franjevačke provincije),
objavio je dokument 1606. u svom djelu „Praescriptiones adversus haeresas“ – „Propisi protiv
heretika“, tiskanom u Antwerpenu kod izdavača Officina Plantiana, na str. 257. Sedulius je dobio uvid
u dokument u Freiburgu u Breisgau-u, gdje je bio definitor, i u posebnoj službi Ferdinanda
Austrijskoga, te se uvjerio u autentičnost dokumenta. Kaže da ga je dobio od „a fide digno viro“„od
jednog vjerodostojnog čovjeka.“

Za razliku kada je Luther 1537. zbog bolesti kamenca izjavio da osjeća blisku smrt, te se kod Coeliusa
ispovjedio i primio odrješenje, i molio ga da se pobrine za njegovu djecu, u „Historiji“ o tome nema
govora, premda bi se, navodno, nekoliko puta pomolio i imao vremena za ispovijed i odrješenje.
Navodno su i dvojica njegovih sinova bili prisutni u Lutherovoj kući, ali ne kad je umirao kod njegove
smrtne postelje.

Kartuzijanac Theodorus Petrejus (1567.-1640.) u svojoj je knjizi „Catalogus haereticorum“, objavljenoj

1629. u Kölnu, izd. Typis & sumptibus Petria Brachel preuzeo Rudfeldtovo svjedočanstvo, kao manje-
više i drugi katolički (23) pisci sve do 1688. sukladno ondašnjoj duhovnoj klimi i polemici.

Godine 1635. u Hamburgu je objavljen prvi odgovor „Lutherus Defensus“ kao osporavanje ovog
izvješća sa strane protestanata.

Prijepori o Lutherovoj smrti

Prijepori i polemika o Lutherovoj smrti u literaturi javljaju se zbog proturječja kod usporedbi s drugim
izvješćima svjedoka očevidaca, ponajprije izvješćem ljekarnika Landaua, jer bi Rudfeldt Luthera
pronašao ujutro obješenog, a u izvješću ljekarnika koji je pozvan u noći u Lutherovu kuću, pokušavalo
ga se na inzistiranje Justusa Jonasa oživjeti do svitanja.

Kod proturječnih izvješća povijesna kritika istražuje kojim se izvješćima može više vjerovati i koja su
vjerodostojnija. Protestansko izvješće sastavljeno je sa strašću, posebno Coeliusova propovjed na
Lutherovom odru u crkvi; on već unaprijed prije nego je Luther pokopan napada one koji „su već
iznijeli zle glasine i žele nešto drugo iznijeti na svjetlo dana.“ No, ne konkretizira točnije te „zle
glasine“, nego već unaprijed opovrgava da je Luther pronađen mrtav u svom krevetu. A to opet
opovrgava izvješće liječnika i ljekarnika, kao i Ambrosius Rudfeldt. Kod vijesti ili glasini o Lutherovom
suicidu se nikoga ne napada ili grdi, nego se ona postupno širi. Vrlo vjerojatno je ta vijesti doprla do
ljudi od samog Rudfeldta ili druge posluge. Od koga bi inače već narod to saznao, ako ne od najužeg
kruga osoba koje su imale pristup Lutheru? Katolici prepuštaju protestantima monopol pisanja
povijesti o tom događaju, jer se tek 46 godina kasnije nakon Lutherove smrti njegov možebitni suicid
pojavljuje u pisanom obliku kao protokol. Jedini katolički autor koji između 1546. i 1592. daje mig ili
aluziju na to, je franjevac Johannes Ras 1577. u svojoj knjizi „Quinta centuria“ na str. 477, objavljenoj
u Ingolstadtu (aludirajući na Luthera, kao „obješena redovnička riba“ – „gehenckter Mönchsfisch“).
Katolički su autori bili, dakle, suzdržljivi i oprezni u pisanju o Lutherovom suicidu, sve do Rudfeldova
pismenog izvješća. Poznato je da je Luther u svojim govorima za stolom već od 1532. nekoliko
puta nagovijestio da bi se najradije ubio, o čemu izvješćuje Schlaginhafen koji je to zapisao. Zatim je
Mathesius 1540. zapisao (Analecta Lutherana et Melanchthoniana, Tischreden Luthers und
Aussprüche Melanchtons nach Mathesius 1540-1542) kako je Luther rekao da kad je vidio neki
nož da se želio ubiti nožem, a kad je vidio neki konop da se želio objesiti. Aurifaber je oba navedena
mjesta preuzeo u Lutherove govore za stolom (Aurifaber, Luthers Tischreden, nastarije izdanje iz
1566., list 105 i 110), koje je zapisao, ali u blažem obliku. Luther je rekao da se želi objesiti o drvo.
Aurifaber nam priča kako je dobio nalog „paziti na Lutherovo tijelo“, no, u kritičnoj noći nije pazio na
njega. Čak i dozvani liječnici konstatiraju „da Luther izgleda kao zadavljen.“

Glavna proturječnost je u navodu vremena, jer su prema izvješću „građanina Mansefelda“ liječnici bili
pozvani „nakon polnoći“, a ljekarnik Landau „oko tri sata ujutro“, i Luther je već bio mrtav, te su ga
pokušavali oživjeti „do svitanja“, dok Rudtfeld svjedoči da ga je ujutro pronašao obješenog.

Sa stajališta povijesne kritike, Johannes Aloysius Kleis (1864.-1895.) – norveški katolički misionar, u
svojoj knjizi „Luthers ‘heiliges Leben’ und ‘heiliger’ Tod“ na str. 243.-244., piše: „Kao prvo treba
sljedeće spomenuti: Prvo izraz ‘sljedećeg jutra’ (postridie) je toliko rastezljiv, da isto može značiti ‘vrlo
rano ujutro’, jer je po običaju posluga uobičavala zagrijavati sobu prije nego se gospodar probudio, tj.
vrlo rano ujutro. U knjizi ‘Bekehrung deß Wohlgelehrten und Fürnemen Herrn Joannis Harennii’
(‘Obraćenje učenog i otmjenog gospodina Ivana Harenija’), tiskanoj u Ingolstadtu 1587., na str. 83
autor kaže da mu je jedan savjestan čovjek koji je bio na dan Lutherove smrti u Eislebenu, jamčio da
je Luther ‘nakon što je zdrav otišao u krevet četiri sata nakon toga pronađen mrtav’. Ljekarnik je
Luthera pronašao mrtvog, trbuha punog hrane i pića, jer je večer prije bio veseo, i po običaju mnogo
jeo i pio. Nevjerojatno je da je navečer u 20 sati već otišao na počinak, znajući da je inače sa svojim
gostima do kasno u noć jeo, pio i razgovarao. Njegovo ga je društvo, po običaju, vrlo vjerojatno oko 1
sat u noći napustilo. Kada je ‘Civis Manfeldensis’ sastavljao svoje izvješće odmah nakon smrti, on još
nije ni poznavao izvješće ‘Historia’, koje je kasnije sastavljeno. Već se prije opovrgalo izvješće
‘Historia’ prema kojem bi Luther u prisustvu 17 osoba preminuo. Zašto bi se pokušavalo oživjeti
mrtvog Luthera koji je ‘mirno i pobožno preminuo’? Luther je umro bez svjedoka. Upadljivo je u
Jonasovom izvješću ‘Historia’ da se Ambrosius Rudfeldt već u pet ujutro uputio zagrijati Lutherovu
sobu, a ona je već bila već zagrijana.“

Kleis nadalje piše kako se ,,ista elastičnost može primijeniti i na riječi ‘nakon polnoći’, jer je
nevjerojatno da bi mrtvo tijelo čovjeka koji je večer prije bio ‘dobre volje’, već kratko nakon tri sata
ujutro bilo ukočeno. (Rigor mortis – mrtvačka ukočenost, ovisno o vanjskoj temperaturi započinje 3-4
sata nakon kliničke smrti, a nakon 12 sati je potpuna, op. prev.) Konačno i protestantski propovjednik
Cyriacus Spangenberg (1528.-1604.) u svojoj 1572. tiskanoj ‘Mansfelder Chronik’, izvješčuje da je
‘Luther preminuo tek po danu’, a u pismu ‘Građanina Mansfeldta’ stoji da je ljekarnik prestao s
klistirom tek pred svitanje. A tko bi davao klistir mrtvacu četiri sata u dva pokusa? ‘Hora tertia’ u
‘Civisu’ je prema ‘Historiji’ ili jedan prekasan ili prerani termin. Suviše kasan, jer su liječnici navodno
oko 1 i 30 došli k Lutherovoj postelji. Suviše rano, s druge strane, jer je ljekarnik započeo sa svojim
pokusima s klistirom kada je mrtav Luther već ležao na mrtvačkom krevetu-odru (‘qui splendide
paratus erat’). No, ovaj krevet je prema ‘Historiji’ pripremljen tek dva i pol sata nakon dolaska
liječnika, u četiri ujutro, naime. Prema izvješću ‘Civisu’ već se dani kada ljekarnik prestaje sa svojim
pokusom. Stoga je navod u ‘Historiji’ da ljekarnik prestaje s uvođenjem klistira ‘oko 4 sata ujutro’
neistinit. Već po sebi je besmisleno, kako tvrdi ‘Historia’, imati od četiri do devet sati ujutro
pripremljen mrtvački odor za narod. Jedino sigurno je to da se mrtvaca maknulo u 9 ujutro u komoru.
Ljekarnik je morao još do osam ujutro eksperimentirati.“

Nadalje: „Premda se o jednoj takvoj povijesnoj temi kao o Lutherovoj smrti rijetko kada tako mnogo
pisalo, i to od 18. veljače 1546. do danas, ipak postoji osjetno pomanjkanje u literaturi. Dr. Majuncke
spominje da je u jednoj šleskoj knjižnici, tj. u učiteljskoj knjižnici katoličke gimnazije u Glogau (Glogow
u Poljskoj), čiji mu je kustos, prof. Scholz, dao sva djela o našem autoru na raspolaganje, od poznatog
djela Florimonda de Raemonda (1540.-1601.) o povijesti hereza, na mjestu gdje je riječ o Lutherovoj
smrti, pronašao cedulju, na kojoj je neki čitatelj rukopisa prije 150 godina napisao: ‘Kod jednog
drugog autora sam pročitao da se Luther ručnikom objesio’. Gdje se danas još može naći takav
‘autor’? Njegov spis izgleda da je barem iz svih javnih knjižnica potpuno uklonjen. To isto vrijedi i za
knjigu Karl von Kreutza, (ili Kreitz, 1607.-1660.) isusovca (prijašnjeg luteranskog propovjednika, op.
prev.), ‘Der Unvertheidigte Luther’ (‘Neobranjen Luther’), Braunsberg, 1655., koji također vrlo
nepovoljno izvješćuje o smrti ‘reformatora’, sudeći prema protestantskim citatima. U 12 kraljevskih i
sveučilišnih knjižnica također se uzaludno istraživalo. Prema mišljenju više sveučilišnih knjižničara ova
je knjiga ekspresno uklonjena iz javnih ustanova. Johann Christoph Gottsched (1700.-1766.) je 1742.
zahtijevao (kod prevođenja Baylova ‘Historisches Wörterbuch‘) da cenzori knjiga precrtaju i uklone
sve negativno o Lutherovoj smrti. Njegovoj su želji tek krajem 18. stoljeća udovoljili jozefinski cenzori
knjiga. Još se u doba Marije Terezije (1717.-1780.) moglo pronaći knjige s odgovarajućim citatima.
No, gore spomenutih spisa nema nigdje u javnim knjižnicama Austrije, ni u Beču, Pragu, Innsbrucku,
Krakovu, ni u Rusiji. U protestantskim zemljama nikada se nije tiskalo nešto nepovoljno o Lutherovoj
smrti“ (Johannes Olav Fallize, 1896.).

Teza o Lutherovom samoubojstvu pala je nakon 1688. zatim sve više u zaborav, slično kao i Lutherov
gnjusan protužidovski spis „O Židovima i njihovim lažima“ iz 1543., koji je tek u 19. stoljeću iznova
postao poznat. Tek nakon njemačkog „Kulturkampfa“, i donošenja protukatoličkih zakona, napada
kancelara Otta von Bismarcka (1815.-1898.) i protestanata na Katoličku crkvu u Njemačkoj, u namjeri
da je se ušutka, tezu je 1896. iznova publicirao Paul Majuncke (1842.-1899.), njemački katolički
svećenik, publicist i političar stranke „Zentrumspartei“, u svojoj knjizi „Luthers Lebensende“. Knjiga je
doživjela nekoliko naklada, ali i oštrih osporavanja. I do danas protestantski povjesničari osporavaju
tezu o Lutherovom samoubojstvu. Svaka se sumnja u to osporava, a povijesna se literatura o tome,
kao što smo pokazali, nastojala bezuspješno prikriti ili uništiti.

Izvješće „Historia“ je prema kriterijima sudske medicine i psihologije lažirano.

Manje poznato o Martinu Lutheru

U staroj katoličkoj literaturi postoje izvješća autora koji se pozivaju na očevidce o smradu koji se širio
iz Lutherovog olovnog lijesa na odru, i kasnije u sprovodnoj povorci, o „orintološkom čudu“ s nikad
do tada viđenim tisućama ogromnih gavrana na krovovima i krošnjama drveća tijekom cijele noći,
dok je Lutherov lijes još bio izložen u crkvi u Eislebenu, i njihovim groznim graktanjem, te kasnije
tijekom sprovodne povorke, o opsjednutima u dan Lutherovog sprovoda u Gheelu (srednja Belgija,
gdje miruju posmrtni ostatci sv. Dimfne kamo se dovodilo opsjednute, i njihovom priznanju kod
egzorcizama.

O tome je prvi pisao njemački isusovac i teolog Petrus Thyraeus (1546.-1601.) u svojoj knjizi „De
Daemoniacis“- „O opsjednutima demonima“ (I. disp. 8 sect. 11). On kaže, „da je to saznao od mnogih
ljudi“, jer je to bilo očito vidljivo svakome i nije se moglo tajiti.

Martin iz Cochema (1634.-1712.)

Poznati kapucin, umro na glasu svetosti, o Lutherovom svršetku napisao je sljedeće, manje-više isto
što i Petrus Thyraeus:

„Odmah nakon Lutherove smrti, mrtvo tijelo je toliko smrdilo, da nitko nije mogao izdržati u njegovoj
blizini, premda je bilo proljeće. Zato ga se odmah stavilo u olovni lijes, i otpremilo u crvu sv. Andrije.
Sva zvona grada zvonila su, a ispred mrtvačkih kola nosio se križ. Grofovi i sav narod slijedili su
povorku, a Jonas (Justus) održao je propovijed. Vojvoda Saske zatražio je od grofa Mansfelda
mrtvaca, kako ga bi se pokopalo u Wittenbergu. Uz pompu lijes je, prekrit crnim plaštem, stavljen na
kola, i mnogo ga je naroda pratilo za Wittenberg. Njegova ražalošćena opatica (supruga je bila bivša
redovnica) u nosiljkama je sa svojom troje djece slijedila lijes, a narod je tako vidio djecu, kao časni
ostatak njihovog proroka. Smrad mrtvaca bio je toliko jak, da mu se nitko nije mogao približiti. A to je
bio znak kako strašno njegova duša smrdi pred Bogom i anđelima. Mnogo gavrana, neuobičajene
veličine, pratilo je mrtvaca, leteći iznad njega cijelim putem, izvodeći pritom sramotnu buku, umjesto
ljupke glazbe.“

Što se tiče gavrana, doktor Tilmannus Bredenbach (Collation. sac. lib. 7. cap, 39) priča sljedeće: „Časni
gospodin NN, star i vrlo poznat po učenosti i pobožnosti, koji je još živ, pričao mi je, kako se tog dana
kada je Luther umro u Keelheimu u Brabantu dogodilo neobično čudo. Jer tamo na istom mjestu
miruje sveto tijelo kraljevske djevice i mučenice, svete Dimfne (zaštitnica psihičkih bolesnika), a u
njezinom svetištu Svemogući još dan-danas oslobađa neke opsjednute đavlom. Stoga se tamo stalno
nalaze opsjednute osobe, koje se tamo dovodi iz različitih mjesta. Kada su se tog dana, kada je Luther
umro, mnogi opsjednuti ponašali sasvim suprotno njihovom ponašanju, i bili potpuno mirni i tihi,
svatko se začudio i pomislio da su oni zaslugama Blažene Djevice Marije oslobođeni. Ali, nažalost,
sljedećeg su dana ovi jadni ljudi opet počeli strašno bjesnjeti, a zlodusi su ih mučili još više. Kada su ih
duhovnici zaklinjali i istodobno ispitivali, zašto su jučer bili tako tihi, a sada toliko bijesni, đavli su
rekli: ‘Naš poglavar je naredio da svi đavli otiđu na sprovod Martina Luthera, i istoga počaste svojom
prisutnošću i pjesmom. Jer, uvijek dolikuje onome, koji je mnoge duše odveo u pakao, da ga se i
velikom pompom također otprati u pakao’.“

Svjedočanstvo bl. Marije Serafine Michelli (1849.-1911.)

Dana 10. 11. 1883. časna je sestra Maria Serafina Michelli (proglašena blaženom 28. 05. 2011.) bila u
rodnom gradu Martina Luthera, Eislebenu, gdje se slavila 400-godišnjica njegova rođenja. Ulice su
bile pune naroda, a među mnogima tamo je bio i njemački car Wilhelm I., koji je predvodio
svečanost. Buduću blaženicu nije zanimao razlog tolikog oduševljenja. Htjela je pronaći crkvu kako bi
se pomolila pred Presvetim. Napokon je pronašla crkvu, no vrata su bila zatvorena. Kleknula je na
stepenice crkve i pomolila se. Budući je bila večer, nije primijetila da to nije bila katolička crkva, nego
protestantska. Ukazao joj se anđeo, koji joj reče: „Ustani, to je protestantska crkva“. Zatim je
nadodao: “Želim da vidiš kamo je osuđen Martin Luther, i kako u mukama trpi zbog svoje oholosti.“
Nakon tih riječi vidjela je strašan bezdan vatre, gdje su bile okrutno mučene duše. Na dnu ponora bio
je jedan čovjek, Martin Luther, koji se razlikovao od drugih. Bio je okružen demonima, koji su ga
prisiljavali da kleči, a svi su imali čekiće s kojima su uzaludno pokušavali zabiti mu veliki čavao u glavu.
Časna je bila uvjerena da je Martin Luther kažnjen u paklu posebno zbog smrtnog grijeha oholosti.
Oholost ga je dovela u otvorenu pobunu protiv Katoličke crkve. Njegovo ponašanje, stav prema crkvi i
njegove propovijedi bili su presudni za dovođenje mnogih duša u vječnu propast.

Izvješće iz Graza

„Bilo je to 1974. kada je jedan progresistički pokret za reformu katoličkog kalendara želio proglasiti
Martina Luthera svetcem i naučiteljem Crkve, a jedan je franjevac iz Graza (Austrija) digao svoj glas
protiv toga i propovijedao da je Luther u paklu. Najednom je fratar bio pozvan u neku kuću. Došavši u
tu kuću, tamo su ga dočekala petorica muškaraca. Na stolu se nalazila prekrivena zdjela, a u njoj
revolver. Rekoše mu da ne će prije napustiti prostoriju, dok ne dokaže da je Luther u paklu. Na stol je
postavljeno Presveto, svijeća i križ, i pater je počeo vrlo, vrlo dugo moliti. Zatražio je Rituale
Romanum s velikim egzorcizmom, koji mu je nabavljen. Slijedila je sat vremena duga molitva sa
zazivima. Kada je netko pokucao na vrata, muškarci rekoše „naprijed“, ali ništa se ne dogodiše. Tek
kada je svećenik rekao „naprijed“, vrata su se otvorila, i ušao je Luther, sav crveno užaren i zavezan
između demona. Kada je sve završilo, muškarci su se zahvalili i u bijegu napustili kuću. Svećenik je,
međutim, bio toliko šokiran doživljajem da nikada više nije propovijedao. Svećenik je već preminuo,
tako priča jedan svjedok koji je to čuo od njega“.

Izvor:

Sv. Pio iz Pietrelcine (1887.-1968.)

Fra Stefano Maria Minelli FF, osnivač Franjevaca Bezgrješne, izjavio je kako je sv. Pio iz Pietrelcine
rekao da je Martin Luther u paklu, i da će kršćani koji će slijediti njegov nauk završiti isto tako. Oni koji
se ne pokoravaju Papi i nauku Katoličke crkve, također idu u pakao. Otac Stefano Manelli FF, osnivač
Franjevaca Bezgrješne piše da je Martin Luther, koji je sebe nazivao Papa Luther 1, i proglasio da
Papa ide u pakao, bio veliki heretik.

Izvor:

Manelli, Stefano. Padre Pio said that Martin Luther is in Hell and Christians who follow him will meet
the same end.