Umberto Eco

Tajanstveni plamen
kraljice Loane

Naslov izvornika
Umberto Eco
The Mysterious Flame of Queen Loana
 Prvi dio

NEZGODA
 1. NAJOKRUTNIJI MJESEC

“A kako se vi zovete?”
“Ĉekajte, navrh mi je jezika.”
Tako je sve započelo.
Osjećao sam se kao probuđen iz dugog sna, ali sam ipak još lebdio u
nekom mliječnom sivilu. Ili, nisam bio budan nego sam sanjao. Bio je to
čudan san, bez slika, pun zvukova. Kao da ne vidim, ali čujem glasove
koji mi pripovijedaju što trebam vidjeti. A govorili su mi da još ne vidim
ništa osim isparavanja uzduţ kanala, tamo gdje je krajolik nestajao.
Brugge, pomislio sam, bio sam u Bruggeu, jesam li ikada bio u mrtvom
Bruggeu? Tamo gdje se magla leluja između tornjeva poput tamjana koji
sanja? Sivi grad, tuţan kao grobnica ukrašena krizantemama, gdje
gusta magla visi razlivena s fasada poput tapiserije...
Moja je duša brisala stakla tramvaja ne bi li utonula u pokretnu
maglu svjetala. Magla, moja neoskvrnjena sestra... Gusta, neprozirna
magla koja je obavijala zvukove i iz koje su izvirala priviđenja bez
oblika... Na kraju sam stigao do golema ponora i ugledao vrlo visok lik
obavijen rupcem, lica blistave bjeline netaknuta snijega. Zovem se
Arthur Gordon Pym.
Ţvakao sam maglu. Priviđenja su prolazila, usput me dodirivala,
iščezavala. Male svjetiljke u daljini svjetlucale su poput varavih,
svjetala na groblju...
Netko hoda pokraj mene bez šuma, kao da ima bose noge, hoda bez
potpetica, bez cipela, bez sandala, trak magle mi klizi niz obraz, gomila
pijanih urla tamo dolje, na kraju pristaništa. Pristanište? Ne kaţem to
ja, to su glasovi.
Magla stiţe na mačjim šapicama... Bila je takva magla da je
izgledalo kao da je svijet iščeznuo.
Pa ipak je s vremena na vrijeme bilo kao da otvaram oči i vidim
bljeskove. Ĉuo sam glasove:
“Nije to koma u pravom smislu riječi, gospođo... Ne, nemojte se
zabrinjavati zbog ravnog encefalograma, zaboga... Postoji reakcija...”
Netko mi je bacao svjetlo u oči, ali je nakon svjetla opet bio mrak.
Osjetio sam ubod igle, negdje.
 “Vidite, ima motilitet...”
Maigret je utonuo u tako gustu maglu da čak ne vidi ni gdje će
staviti nogu... Magla vrvi ljudskim oblicima, kipi intenzivnim i
tajanstvenim ţivotom. Maigret? Elementarno je, dragi Watsone, deset
malih Indijanaca, a u magli nestaje baskervilski pas.
Zavjesa sivih para je malo pomalo gubila sivkaste tonove, voda je
postala vrlo topla, a mliječna nijansa sve intenzivnija... Zatim nas je
povuklo ţdrijelo slapa, gdje se golemi bezdan širom rastvarao da nas
proguta.
Ĉuo sam ljude koji su govorili oko mene, htio sam viknuti i upozoriti
ih da sam ovdje. Brujanje je bilo neprestano, kao da me proţdiru neki
nepostojeći dadaistički strojevi šiljastih zubaca. U kaznenoj sam
koloniji. Osjetio sam teţinu na glavi, kao da su mi navukli ţeljeznu
masku. Ĉinilo mi se da vidim plava svjetla.
“Promjeri zjenica su asimetrični.”
Misli su mi bile isprekidane, sigurno sam se upravo budio, ali
nisam se mogao pomaknuti. Kad bih barem mogao ostati budan. Jesam
li ponovno spavao? Sate, dane, stoljeća?
Magla se vratila, glasovi u magli, glasovi o magli. Seltsam, im Nebel
zu uiandern! Koji li je to jezik? Ĉinilo mi se da plivam u moru, osjećao
sam da sam blizu plaţe, ali nisam uspijevao doplivati do nje. Nitko me
nije vidio, a plima me nanovo odnosila.
Molim vas, recite mi nešto, molim vas dotaknite me. Osjetio sam
neku ruku na čelu. Kakvo olakšanje. Neki drugi glas: “Gospođo, postoje
priče o pacijentima koji se iznenada probude i odu vlastitim nogama.”
Netko mije dosađivao isprekidanom svjetlošću, titrajima zvučne
vilice, kao da su mi pod nos stavili posudicu gorušice, a zatim češanj
bijeloga luka. Zemlja miriše na gljive.
Drugi glasovi, ali iznutra: duge jadikovke parnjače, bezoblični
popovi u magli idu u koloni u San Michele in Bosco.
Nebo je od pepela. Magla uz rijeku, magla niz rijeku, magla koja
grize ruke male prodavačice ţigica. Prolaznici s mostova koji vode na
Išle of Dogs gledaju najniţe nebo magle i sami obavijeni maglom, kao u
nekom balonu obješenom ispod turobne magle za koju nisam vjerovao da
ju je smrt toliko iscrpila. Miris ţeljezničke stanice i čađe. Neko drugo
svjetlo, blaţe. Ĉini mi se da razabirem, kroz maglu, zvuk škotskih gajda
koji se ponavlja u pustari.
Drugi dugi san, moţda. Zatim neko razvedravanje, kao u čaši vode
i anisa...
Bio je preda mnom, iako sam ga još uvijek vidio kao sjenku. Osjećao
sam kako mi je glava zbrkana, kao da sam se probudio nakon što sam
previše popio. Mislim da sam s mukom nešto promrmljao, kao da sam u
tom trenutku prvi put progovorio:
“Slaţu li se Posco reposco flagito s neodređenom budućnošću? Cujus
regio ejus religio... je li to augsburški mir ili je to praško izbacivanje kroz
prozor?” a zatim: “Magla i na apeninskoj dionici Autosole, između
Roncobilaccia i Barberina del Muggela...”
Nasmiješio mi se s razumijevanjem:
“A sad dobro otvorite oči i pokušajte pogledati oko sebe. Shvaćate li
gdje smo?” Sada sam ga bolje vidio, imao je kutu - kako se to kaţe? -
bijelu.
Skrenuo sam pogled, a uspio sam pomaknuti čak i glavu: soba je
bila jednostavna i čista, nešto malo metalnog namještaja svijetlih boja,
ja sam bio u krevetu, s cjevčicom utaknutom u ruku. S prozora je, kroz
spuštene venecijanere, ulazila oštrica sunca, proljeće naokolo blista u
zraku i po poljima likuje.
Prošaptao sam:
“Mi smo... u bolnici, a vi... vi ste liječnik. Je li mi bilo loše?”
“Da, bilo vam je loše, kasnije ću vam objasniti. Ali sada ste opet pri
svijesti. Samo hrabro. Ja sam doktor Gratarolo. Oprostite što ću vam
postaviti nekoliko pitanja. Koliko vam prstiju pokazujem?
“To je ruka i to su prsti. A ima ih četiri. Ima li ih četiri?”
“Točno. A koliko je šest puta šest?”
“Trideset šest, to je očito.” Misli su mi tutnjile u glavi, ali gotovo da
su same dolazile. “Zbroj površina kvadrata... nad obje katete... jednak je
površini kvadrata nad hipotenuzom.”
“Ĉestitam. Mislim da je to Pitagorin poučak, a u gimnaziji sam
imao dvojku iz matematike...”
“Pitagora Samošanin. Euklidovi elementi. Beznadna usamljenost
paralela koje se nikada ne susreću.”
“Ĉini se da je vaše pamćenje u odličnom stanju. Kad je već o tome
riječ, kako se zovete?”
Eto, tu sam oklijevao. Pa ipak, imao sam ga na vrhu jezika. Nakon
trenutka najnormalnije sam odgovorio.
“Zovem se Arthur Gordon Pym.”
“Vi se tako ne zovete.”
Naravno da je Gordon Pym bio netko drugi. On se više nije vratio.
Pokušao sam se nagoditi s liječnikom.
“Zovite me... Ismail?”
“Ne, vi se ne zovete Ismail. Potrudite se.”
Jedna riječ. Kao da lupaš o zid. A bilo mije lako reći Euklid ili
Ismail, kao izgovoriti eci peci pec, ti si mali zec. Ali reći tko sam, bilo je
kao okrenuti se natrag i eto ti zida. Ne, ne zid, pokušavao sam
objasniti:
“Nije to kao da osjećam nešto čvrsto, to je kao da hodaš po magli.”
“Kakva je magla?” upitao je.
“Magla na nakostriješene breţuljke sipeći silazi, a na maestralu
urliče i bjelasa se more... Kakva je magla?”
“Ne dovodite me u nepriliku, ja sam samo liječnik. A osim toga,
travanj je, ne mogu vam je pokazati. Danas je 25. travnja.”
“Travanj je najokrutniji mjesec.”
“Nisam baš jako obrazovan, ali mislim da je to neki navod. Mogli
ste reći da je danas dan oslobođenja. Znate li koja je ovo godina?”
“Zasigurno je nakon otkrića Amerike...”
“Zar se ne sjećate nekog datuma, bilo kojeg datuma prije... vašeg
buđenja?”
“Bilo kojeg? Tisuću devetsto četrdeset peta, završetak Drugog
svjetskog rata.”
“Nije dovoljno. Ne, danas je 25. travnja 1991. Vi ste rođeni, čini mi
se, krajem 1931., pa stoga samo što niste navršili šezdeset.”
“Niti pedeset devet i pol.”
“Izvrsno, što se tiče sposobnosti računanja. Vidite, imali ste, kako da
to kaţem, nezgodu. Iz nje ste se izvukli ţivi, čestitam. Ali očigledno još
uvijek nije sve u redu. Blaţi oblik retrogradne amnezije. Ne brinite,
ponekad kratko traju. Budite ljubazni, odgovorite na još neka pitanja.
Jeste li oţenjeni?”
“Vi mi to recite.”
“Da, oţenjeni ste, vrlo ljupkom gospođom koja se zove Paola i koja je
bila uz vas dan i noć, tek sam je jučer navečer prisilio da ode kući, inače
bi se srušila. Sada kad ste se probudili, nazvat ću je, ali morat ću je
pripremiti, a prije toga moramo napraviti i druge provjere.”
“A što ako je zatim zamijenim za šešir?”
“Što kaţete?”
“Postoji muškarac koji je zamijenio svoju ţenu za šešir.”
“A, Sacksova knjiga. Poznati slučaj. Vidim da ste načitan. Ali to nije
vaš slučaj, inače biste već mene zamijenili za peć. Nemojte se
zabrinjavati, moţda je nećete prepoznati, ali je nećete zamijeniti za
šešir. Vratimo se vama. Dakle, zovete se Giambattista Bodoni. To vam
ništa ne govori?”
Sada je moje pamćenje letjelo poput jedrilice među brdima i
udolinama, po beskrajnom obzoru. “Giambattista Bodoni je bio slavni
tiskar. Ali siguran sam da to nisam ja. Mogao bih čak biti i Napoleon i
bilo bi isto kao Bodoni.”
 “Zašto ste rekli Napoleon?”
“Zato što je Bodoni bio iz Napoleonova razdoblja, više ili manje.
Napoleon Bonaparte, rođen na Korzici, prvi konzul, ţeni Josephinu,
postaje carem, osvaja pola Europe, gubi kod Waterlooa, umire na Svetoj
Heleni, peti svibnja 1821., on bje kao nepomičan.”
“Morat ću se vratiti k vama s enciklopedijom, ali koliko se sjećam,
vaše je pamćenje dobro. Ali se ne sjećate tko ste.”
“Je li to loše?”
“Da budem pošten, dobro nije. Ali niste prvi kome se događa takva
stvar, izaći ćemo iz toga.”
Zatraţio je da podignem desnu ruku i da si dotaknem nos. Odlično
sam shvaćao što su desnica i nos. Pun pogodak. Ali je osjećaj bio posve
nov. Dotaknuti si nos to je kao da ti je oko navrh kaţiprsta i gledaš se u
lice. Imam nos. Gratarolo me nekakvim malim čekićem kucnuo po
koljenu, zatim tu i tamo po nozi i po stopalima. Liječnici ocjenjuju
reflekse. Ĉini se da su refleksi dobri. Na kraju sam se osjećao
iscrpljenim i mislim da sam ponovno zaspao. Probudio sam se na nekom
mjestu i promrmljao kako nalikuje kabini svemirskog broda, kao u
filmovima (kakvim filmovima, pitao je Gratarolo, u svim, odgovorio
sam, općenito, zatim sam naveo Star Trek). Ĉinili su mi stvari koje
nisam shvaćao, aparatima kakve nikad nisam vidio. Mislim da su mi
zagledali u unutrašnjost glave, ali sam ih bez razmišljanja puštao da
rade, uljuljkan laganim brujanjima i povremeno bih se ponovno
uspavao.
Kasnije (ili idućeg dana?), kad se Gratarolo vratio, baš sam
istraţivao krevet. Opipavao sam plahte, lagane, glatke, ugodne na
dodir; osim deke koja je pomalo bockala jagodice prstiju; okretao sam se
i rukom lupao po jastuku, uţivajući u činjenici da propada u njega.
Ĉinio sam pljus pljus i silno se zabavljao. Gratarolo me upitao mogu li
ustati iz kreveta. Uspio sam uz pomoć sestre, stajao sam na nogama,
iako mi se u glavi još vrtjelo. Osjećao sam kako mi noge gaze pod, a
glava mi je visoko gore. Tako se dakle stoji na nogama. Na napetoj niti.
Kao mala sirena.
“Samo hrabro, pokušajte otići u kupaonicu i oprati zube Tamo bi
trebala biti četkica za zube vaše supruge.” Rekao sam mu kako se zubi
nikada ne peru tuđom četkicom, a on je primijetio da supruga nije
stranac. U kupaonici sam se vidio u ogledalu. Barem sam bio prilično
siguran da sam to ja, jer zrcala, zna se, odraţavaju ono što je pred njima.
Blijedo i iscrpljeno lice, duga brada, dva povelika podočnjaka. Baš dobro,
ne znam tko sam, ali otkrivam da sam čudovište. Ne bih se volio susresti
noću u pustoj ulici. Mister Hyde. Raspoznao sam dva predmeta, jedan se
zasigurno zove pasta za zube, a drugi četkica. Treba započeti s pastom,
iscijediti tubicu. Vrlo ugodan osjećaj, trebao bih to često činiti, ali se u
određenom trenutku treba zaustaviti, ta bijela pasta na početku napravi
plop, poput mjehura, ali potom sva izađe kao le serpent aui danse. Ne
cijedi više, inače ćeš učiniti kao Broglio s mekim sirevima stracchinima.
Tko je Broglio?
Pasta je odličnog okusa. Odlično, reče vojvoda. To je wellerizam. To
su dakle okusi: nešto što ti miluje jezik, ali i nepce, a čini se da je jezik
taj koji raspoznaje okuse. Okus mente a la hierbabuena, a las cinco de
la tarde... Odlučio sam i učinio ono što svi čine u takvim slučajevima,
brzo, ne razmišljajući previše: prvo sam četkao gore i dolje, zatim
slijeva nadesno, zatim po svim zubima. Zanimljivo je osjetiti čekinje
kako ulaze između dva zuba, vjerujem da ću od sada nadalje prati zube
svaki dan, lijepo je. Prešao sam četkicom i po jeziku. Osjeti se kao neki
jeţur, ali napokon, ako se previše ne pritisne dobro je, i upravo je to
trebalo, jer su mi usta bila puna naslaga. A sada, pomislio sam, treba
isprati. Nalio sam vodu iz slavine u čašu i prinio je ustima, radosno
začuđen zvukom koji je stvarala, još boljim ako se zabaci glava i...
progrglja? Grgljanje je dobro. Napuhao sam obraze, a zatim sve izbacio.
Sve sam ispljunuo. Pljussss.... slap. Usnama se sve moţe napraviti, vrlo
su pokretljive. Okrenuo sam se, Gratarolo je bio tamo i promatrao me
kao da sam cirkuska atrakcija, pa sam ga upitao je li to dobro.
Savršeno, rekao mije. Moje su automatske radnje, objasnio je, sasvim u
redu.
“Ĉini se da je ovdje gotovo normalna osoba.” primijeti sam, “samo što
to moţda nisam ja.”
“Vrlo duhovito, a i to je dobar znak. Ispruţite se ponovno evo, pomoći
ću vam. Recite mi: što ste upravo učinili?”
“Oprao sam zube, vi ste to zatraţili od mene.”
“Naravno, a prije no što ste oprali zube?”
“Bio sam na ovom krevetu, a vi ste mi govorili. Rekli ste mi da je
sada travanj 1991.”
“Upravo tako. Kratkotrajno pamćenje funkcionira. Recite, sjećate li
se slučajno koje je marke pasta za zube?”
“Ne. A trebao bih?”
“Nikako. Marku ste zacijelo vidjeli dok ste tubicu uzimali u ruku,
ali kad bismo morali registrirati i sačuvati sve podraţaje koje
primamo, naše bi pamćenje bilo zbrka. Zbog toga odabiremo,
filtriramo. Učinili ste ono što svi čine. Ali pokušajte se sjetiti
najznačajnije stvari koja vam se dogodila dok ste prali zube.”
“Kad sam četkicom prešao preko jezika.”
 “Zašto?”
“Jer su mi usta bila puna naslaga, a nakon toga sam se osjetio
bolje.”
“Vidite? Izdvojili ste element najizravnije povezan s vašim
osjećajima, s vašim ţeljama i ciljevima. Ponovno osjećate.”
“Lijep je osjećaj četkati jezik. Ali ne sjećam se da sam ga ikad prije
četkao.”
“Doći ćemo do toga. Vidite, gospodine Bodoni, pokušavam vam to
objasniti bez kompliciranih riječi, ali nezgoda je sigurno utjecala na
neka područja vašeg mozga. Mi sada, iako svakoga dana izađe neka
nova studija, o cerebralnim područjima ne znamo još onoliko koliko
bismo ţeljeli. Osobito što se tiče raznih vrsta pamćenja. Usudio bih se
reći da bismo, da se ovo što vam se dogodilo sada dogodilo za deset
godina, bolje znali voditi vaš slučaj. Nemojte me prekidati, shvatio sam,
da vam se to dogodilo prije stotinu godina već biste bili u ludnici i gotova
priča. Danas o tome znamo više, ali ne dovoljno. Primjerice, da niste
mogli govoriti, odmah bih znao koje je područje zahvaćeno...”
“Brokin centar.”
“Bravo. Ali Brokin je centar otkriven prije više od stotinu godina.
Međutim, još je uvijek predmet rasprave gdje ti mozak čuva sjećanja,
što sigurno ne ovisi samo o jednom području. Ne ţelim vam dosađivati
znanstvenim terminima koji bi vam uz ostalo povećali zbrku u glavi
znate, kad vam zubar nešto napravi na zubu vi ga nekoliko dana i dalje
dotičete jezikom, ali kad bih vam rekao, recimo, da za vaš hipokampus
nisam toliko zabrinut kao za vaše čeone reţnjeve i, moţda, za desnu
orbito frontalnu koru, vi biste se pokušali tamo dotaknuti, a to nije isto
kao istraţivati usta jezikom. Frustracije bez kraja. Stoga zaboravite što
sam vam upravo rekao. A osim toga, svaki je mozak različit od drugih, a
naš mozak je izvanredno prilagodljiv, moţe se dogoditi da za neko
vrijeme bude sposoban nekom drugom području povjeriti ono što
oštećeno područje više ne moţe obavljati. Pratite li me, jesam li dovoljno
jasan?”
“Vrlo jasan, nastavite. Ali zar vam ne bi bilo jednostavnije reći da
sam ja onaj iz Collegna bez pamćenja?”
“Vidite kako se sjećate čovjeka iz Collegna koji je izgubio pamćenje
tog klasičnog slučaja? Jedino se sebe, što nije klasičan slučaj, ne
sjećate.”
“Više bih volio da sam zaboravio Collegno i da se sjećam gdje sam
rođen.”
“Bio bi to rjeđi slučaj. Vidite, odmah ste prepoznali tubu paste za
zube, ali se ne sjećate da ste oţenjeni - a u stvari sjećanje na dan
vlastita vjenčanja i prepoznavanje zubne paste ovise o dvije različite
moţdane mreţe. Imamo različite vrste pamćenja. Jedno se zove
implicitnim i omogućuje nam da bez napora izvodimo niz stvari koje smo
naučili, poput pranja zuba, uključivanja radija ili vezivanja kravate.
Nakon eksperimenta sa zubima, spreman sam se okladiti da znate
pisati, a moţda čak znate voziti auto. Kad nam pomaţe implicitno
pamćenje, nismo čak ni svjesni da se sjećamo, djelujemo automatski.
Zatim je tu eksplicitno pamćenje, ono po kojemu se sjećamo i znamo da
se sjećamo. Ali ovo eksplicitno pamćenje je dvojno. Jedno je ono koje se
sada naziva semantičkim pamćenjem, javnim pamćenjem, ono po kojem
se zna da u lastavica ptica, da ptice lete i imaju perje, ali i da je
Napoleon umro... onda kad ste to rekli. I čini mi se da je to pamćenje vas
u redu, moţda čak i suviše, jer vidim da vam je dovoljno dati input i
počinjete povezivati sjećanja koja bih označavala školskima, ili
pribjegavati ustaljenim izrazima. No, to je prvo koje se stvara i u
djeteta; dijete brzo nauči prepoznat; automobil ili psa i stvoriti opće
sheme, zbog čega će, kad je jednom vidjelo vučjaka, a rekli su mu da je
to pas, i kad vidi labradora reći da je pas. Međutim, djetetu će trebati
više vremena da razradi drugu vrstu eksplicitnog pamćenja koje zovemo
epizodnim ili autobiografskim. Kad vidi psa, ono se nije u stanju odmah
sjetiti da je mjesec dana ranije bilo u bakinu vrtu i vidjelo psa te da je
ono samo doţivjelo oba ta iskustva. Epizodno pamćenje uspostavlja veze
između onoga što smo danas i onoga što smo bili, inače kad kaţemo 'ja'
mislimo samo na ono što osjećamo sada, ne na ono što smo osjećali
ranije, što se upravo gubi u magli. Vi niste izgubili semantičko pamćenje
već epizodno, to jest epizode svog ţivota. Dakle, rekao bih da znate sve
ono što znaju i drugi, pa pretpostavljam kad bih vas upitao koji je glavni
grad Japana...”
“Tokio. Atomska bomba na Hirošimu. General MacArthur...”
“Dosta, dosta. Vi kao da se sjećate svega onoga što se doznali, jer ste
to negdje pročitali ili čuli, ali ne i onoga što je povezano s vašim
izravnim iskustvima. Vi znate da je Napoleon poraţen kod Waterlooa,
ali pokušajte mi reći sjećate li se svoje majke.”
“Mama je samo jedna, mama je uvijek mama... Ali svoje se mame ne
sjećam. Pretpostavljam da sam imao majku, jer znam da je to zakon
vrste, ali... eto... to je magla. Slabo mije, doktore. Grozno. Dajte mi nešto
da me ponovno uspava.”
“Sad ću vam dati nešto, već sam previše od vas traţio. Lijepo se
ispruţite, eto tako... Ponavljam vam, to se događa, ali se i liječi. Uz
mnogo strpljenja. Reći ću da vam donesu nešto za piće, čaj na primjer.
Volite li čaj?”
 “Moţda da, a moţda ine.”
Donijeli su mi čaj. Bolničarka mije pomogla da sjedne a oslonjen na
jastuke i stavila pokraj mene kolica. Nalila vodu koja se pušila u šalicu
u kojoj je bila vrećica. Samo polako, vrelo je, rekla je. Kako polako?
Njuškao sam šah. i osjećao neki miris, dolazilo mije da kaţem, po dimu.
Mislio sam isprobati okus čaja, pograbio sam šalicu i gumu i uţasno.
Vatra, plamen, udar u ustima. To je dakle vreli čaj. Tako mora biti i s
kavom ili kamilicom, o čemu svi pričaju Sada znam što znači opeći se.
Svi znaju da ne treba diran vatru, ali nisam znao u kojem se trenutku
moţe dotaknuti vruća voda. Moram naučiti razumjeti granice, trenutak
kad moţeš ono što prije nisi mogao. Mehanički sam puhao u tekućinu,
zatim sam je miješao ţličicom dok nisam odlučio da bih opet mogao
pokušati. Sada je čaj bio mlak i ugodan za piće. Nisam bio siguran
kakav je okus čaja, a kakav okus šećera, jedan je trebao biti opor, a
drugi sladak, ali koji je sladak, a koji je opor? No, cjelina mi se sviđala.
Uvijek ću piti čaj sa šećerom. Ali ne vruć.
Ĉaj me smirio i opustio, pa sam zaspao.
Ponovno sam se probudio. Moţda zato što sam u snu češao prepone
i mošnje. Oznojio sam se pod pokrivačem. Rane od dekubitusa? Prepone
su vlaţne, ali kad ih prejako trljaš, nakon prvotnog dojma snaţnog
zadovoljstva, osjeća se neugodno trenje. S mošnjama je ljepše: prelaziš
prstima preko njih, rekao bih njeţno, ne pritišćući testise i osjetiš nešto
zrnasto i blago dlakavo; lijepo je češkati se po mošnjama, nije da svrbeţ
odmah nestane, čak postaje jačim, ali onda je još ljepše nastaviti.
Zadovoljstvo je prestanak boli, ali svrbeţ nije bol, to je poziv da si
priskrbiš zadovoljstvo. Zov puti. Popuštajući mu, činiš grijeh. Razborit
mladić usne leţeći na leđima ruku prekriţenih na grudima, kako u snu
ne bi počinio nečista djela. Ĉudna stvar, taj svrbeţ. A i moja muda. Ti si
mudonja. Ovaj baš ima muda.
Otvorio sam oči. Preda mnom je bila gospođa, ne baš mlada, učinilo
mi se preko pedeset, s boricama oko očiju, ali blistava lica, još svjeţeg.
Poneki sijedi pramen, gotovo neprimjetan, kao da ga je namjerno
izbijelila, kao znak koketerije, gotovo kao da kaţe ne ţelim izgledati kao
djevojka, ali dobro nosim godine. Bila je lijepa, ali je kao mlada morala
biti prekrasna. Milovala mije čelo.
“Yambo”, rekla mi je.
“Koji Jambo, gospođo?”
“Ti si Yambo, tako te svi zovu. A ja sam Paola. Tvoja supruga.
Prepoznaješ li me?”
“Ne gospođo, oprosti, ne Paola, strašno mije ţao, liječnik ti je
sigurno objasnio.”
 “Objasnio mije. Više ne znaš što se dogodilo tebi, ali izvrsno znaš
ono što se dogodilo drugima. Budući da sam ja dio tvoje osobne priče,
ne znaš da smo oţenjeni više od trideset godina, moj Yambo. A imamo i
dvije kćeri, Carlu i Nicolettu i tri predivna unučica. Carla se rano
udala i ima dvoje djece, Alessandra od pet i Luču od tri godine.
Giangio, Giangiacomo, Nicolettin sin, također ima tri godine. Rođaci
blizanci, govorio si. A bio si... jesi... i opet ćeš biti predivan djed. Bio si i
dobar otac.”
“A... jesam li dobar muţ?”
Paola je podigla pogled prema stropu:
“Još smo tu, zar ne? Recimo da u trideset godina ţivota ima i uzleta
i padova. Svi su te uvijek smatrali zgodnim čovjekom...”
“Jutros, jučer, prije deset godina, vidio sam u zrcalu grozno lice.”
„Nakon onoga što ti se dogodilo, to je najmanje vaţno. Ali bio si, i
još uvijek jesi, zgodan čovjek, imaš neodoljiv osmijeh i poneka ti nije
odoljela. Nisi ni ti, uvijek si govorio da se svemu moţe oduprijeti osim
napasti.”
“Molim te da mi oprostiš.”
“Eto, poput onih koji su gađali Bagdad inteligentnim raketama, a
zatim se ispričavali što je poginulo nešto civila.”
“Rakete na Bagdad? Toga nema u Tisuću tjednoj noći.”
“Bio je rat, Zaljevski rat, sada je završen, ili moţda nije. Irak je
izvršio invaziju na Kuvajt, umiješale su se zapadne zemlje. Zar se
ničega ne sjećaš?”
“Liječnik kaţe da je epizodno pamćenje - ono koje je kor. mene
izgleda otišlo u tilt povezano s osjećajima. Moţda projektili na Bagdad
u meni izazivali neke osjećaje.”
“I te kako. Uvijek si bio uvjereni pacifist i taj te rat uznemirio. Prije
gotovo dvjesto godina Maine de Biran je likovao tri vrste pamćenja,
ideje, osjećaje i navike. Ti par; ideje i navike, ali ne pamtiš osjećaje, a
baš oni najviše ; padaju tebi.”
“A kako ti znaš sve te lijepe stvari?”
“Po struci sam psiholog. Ali čekaj trenutak: upravo si re kao da je
tvoje epizodno pamćenje otišlo u tilt. Zašto si upotrijebio taj izraz?”
“Pa tako se kaţe.”
“Da, ali to je nešto što se događa kod flipera, a ti si... bio si lud za
fliperima, poput djeteta.”
“Znam što je fliper. Ali ne znam tko sam ja, razumiješ? Magla u
dolini rijeke Pad. Kad je o tome riječ, gdje smo?”
“U dolini Pada. Ţivimo u Milanu. U zimskim se mjesecima iz naše
kuće vidi magla u parku. Ţiviš u Milanu i baviš se antikvarnim
knjiţarstvom, imaš studio starih knjiga.”
“Prokletstvo faraona. Kad već jesam Bodoni, a krstili su me imenom
Giambattista, drugačije i nije moglo završiti.”
“Završilo je kako valja. U tvom te zvanju smatraju stručnjakom,
nismo milijunaši, ali ţivimo dobro. Pomoći ću ti, oporavit ćeš se malo
pomalo. Moj Boţe, kad samo pomislim, mogao si se više i ne probuditi,
a ovi su liječnici bili sjajni, na vrijeme su te pokupili. Ljubavi moja,
mogu li ti zaţeljeti dobrodošlicu? Ĉini se kao da me susrećeš prvi put.
Dobro, da te sretnem, sada, prvi put, svejedno bih se udala za tebe. U
redu?”
“Vrlo si draga. Trebam te. Ti si jedina koja mi moţe ispričati mojih
posljednjih trideset godina.”
“Trideset i pet. Susreli smo se na sveučilištu, u Torinu, ti si baš
trebao diplomirati, a ja sam bila brucošica izgubljena na hodnicima
Palazza Campana. Upitala sam te gdje je neka dvorana, ti si me odmah
upecao i zaveo naivnu gimnazijalku. Zatim, jedno za drugim, bila sam
premlada, ti si potom proveo tri godine u inozemstvu. Nakon toga smo
počeli ţivjeti zajedno govoreći kako je to za probu, najzad sam ostala
trudna pa smo se vjenčali, jer si bio plemenit čovjek. Ne, oprosti, i zato
što smo se voljeli, stvarno, a osim toga sviđalo ti se postati ocem. Samo
hrabro, tata, pomoći ću ti da se svega sjetiš, vidjet ćeš.”
“Osim ako sve ovo nije neka urota, pa se ja u stvari zovem Srećko
Otpirač i bavim se provalništvom, a ti i Grata mi pripovijedate gomilu
gluposti, jer ste moţda, recimo tajni agenti, trebate mi dati laţni
identitet kako biste me poslati da špijuniram s one strane Berlinskog
zida, pa...”
“Nema više Berlinskog zida, srušili su ga, a i rusko carstvo odlazi k
vragu...”
“Isuse, okreneš na trenutak glavu i vidi što se dogodi. U redu, šalio
sam se, vjerujem ti. Što su to Brogliovi stracchini?”
“Kako? Stracchino je mekani sir, ali tako ga zovu u Pijemontu, dok
se ovdje u Milanu zove crescenza. Zašto govoriš o stracchinima?”
“Bilo je to dok sam gnječio tubu paste za zube. Ĉekaj. Postojao je
neki slikar koji se zvao Broglio, nije uspijevao ţivjeti od svojih slika, ali
nije htio raditi, jer je govorio da ima neurozu. Ĉini se da je to bila
isprika kako bi ga sestra uzdrţavala. Konačno mu prijatelji pronalaze
posao u nekom poduzeću koje je proizvodilo ili prodavalo sireve. Prolazio
je ispred velike hrpe stracchina umotanih u pakete od poluprozirnog
voštanog papira i nije se uspio oduprijeti iskušenju, zbog neuroze
(govorio je): uzimao ih je jednog po jednog i gnjec, gnječio ih dok meki sir
nije počeo izlaziti iz paketa. Nakon što je uništio stotinjak stracchina
dobio je otkaz. Sve zbog neuroze, govorio je da su za njega sgnache i
strachen bili poţuda. Bogami, Paola, pa ovo je sjećanje iz djetinjstva! Zar
nisam izgubio sjećanje na svoja prošla iskustva?”
Paola se počela smijati: “Oprosti, sad mi pada na pamet. Naravno,
to je nešto što si saznao kao dijete. Ali si često pričao tu zgodu, postala
je dijelom tvog repertoara, moţe se reći, uvijek si nasmijavao svoje goste
pričom o slikarevim stracchinima, a oni su je potom prepričavali
drugima Naţalost, ti se ne sjećaš nekog svog iskustva, jednostavni znaš
priču koju si mnogo puta izrecitirao i koja je za tren postala (kako bih
to rekla?) javnim dobrom, poput priče i Crvenkapici.”
“Već si mi postala neophodnom. Zadovoljan sam što s mi ţena.
Hvala ti što postojiš, Paola.”
“Moj Boţe, još prije mjesec dana bi rekao da je to kič izra koji se
koristi u sapunicama...”
“Moraš mi oprostiti. Ne uspijevam reći ništa što mi dola;' iz srca.
Nemam osjećaja, imam samo izreke vrijedne spomena.”
“Jadni dragi.”
“I to mi se čini ustaljenim izrazom.”
“Glupane jedan.”
Ova me Paola stvarno voli.
Proveo sam mirnu noć, tko zna što mije Gratarolo stavio u venu.
Budio sam se postupno i vjerojatno su mi oči još bile zatvorene, jer sam
čuo Paolin glas koji je šaptao, bojeći se da me probudi: “A zar to ne bi
mogla biti psihogena amnezija?”
“Ništa nije isključno,” odgovorio je Gratarolo, “uzrok ovakvim
nesrećama uvijek mogu biti neodredive napetosti. Ali vidjeli ste
kartone, oštećenja postoje.”
Otvorio sam oči i rekao dobar dan. Bile su tu i dvije ţene i troje
djece, nikad ih nisam vidio, ali sam pretpostavljao tko su. Bilo je
uţasno, hajde još nekako ţena, ali kćeri, moj Boţe, one su krv tvoje krvi,
a unuci još i više, tima dvjema djevojkama su oči blistale srećom, djeca
su se htjela popeti na krevet, hvatala su me za ruku i govorila mi bok
djede, a ja ništa. Nije bilo čak ni magle, bila je, kako to reći, apatija. Ili
se to kaţe ataraksija? Kao da gledam ţivotinje u zoološkom vrtu, mogli
su biti majmunčići ili ţirafe. Naravno da sam se smješkao i govorio
ljubazne riječi, ali sam iznutra bio prazan. Na pamet mi je pala riječ
sgurato, ali nisam znao što znači. Upitao sam Paolu: to je pijemontski
izraz koji označava dobro oprani lonac koji si zatim dobro istrljao ţicom,
kako bi postao kao nov, sjajan sjajan da čišći ni ne moţe biti. Eto, tako
sam se i ja osjećao potpuno sgurato. Gratarolo, Paola i djevojke
utiskivali su mi u glavu tisuće pojedinosti iz moga ţivota, no bilo je to
kao da suhi grah upada u lonac, a ostaje sirov, ne otapa se ni u kakvoj
juhi i ni u kakvom vrhnju, ništa što bi mi potaklo okus, ništa što bih
poţelio ponovno kušati. Učio sam stvari koje su se dogodile meni, kao da
su se dogodile nekom drugom.
Milovao sam djecu i osjećao njihov miris, ali ga nišani mogao
definirati, osim da je vrlo njeţan. Jedino mije padati na pamet da su to
mirisi svjeţi poput dječje puti. I doisui moja glava nije bila prazna, tamo
su se vrtjela sjećanja ko nisu moja, markiza je u pet izašla usred našeg
ţivotna pura Ernesto Sabato i djevojčica dolaze iz polja, Abraham roči
Izaka Izak rodi Jakova Jakov rodi Judu, Roko i njegova braća, zvonik
otkucava svetu ponoć i tada ugledah njihalo, na rukavcu jezera Como
spavaju ptice dugih krila, monsieurs les anglaisje me suis couche de
bonne heure, ovdje se stvara Italija ili se ubija mrtav čovjek, tu quoque
alea, vojnik koji bjeţi zaustavi se, lijep si, braćo Italije potrudite se još
malo, plug koji zaore brazdu dobar je i za drugi put, Italija je stvorena,
ali se ne predaje, borit ćemo se u sjeni i brzo je večer, tri ţene oko srca a
bez vjetra, nesvjesno barbarsko koplje sa šiljkom kojem si pruţao ruku
djetešca, ne traţi riječ poludjelu od svjetla, od Alpa do Piramida išao je u
rat i stavio kacigu, ţivahne moje riječi navečer za one četiri pošalice od
njih tucet, uvijek slobodna na pozlaćenim krilima, zbogom planine koje
izvirete iz voda, ali moje je ime Lucija, ili Valentino brbljavi Valentino,
Guido htio bih da nebo promijeni boju, upoznah podrhtavanje oruţja
ljubavi, de la musiaue ou marchent des colombes, svjeţa i bistra je noć i
vođa, prosvjetljujem se poboţno govedo, iako je govorenje uzaludno vidio
sam ih u Pontidi, a u rujnu idemo tamo gdje cvjetaju limuni, ovdje
počinje pustolovina Pelejeva Ahila, mjesecom osunčana reci mi što činiš,
u početku je zemlja bila kao nepokretna, Licht mehr Licht uber alles,
kontesa, što je to uopće ţivot? tri ćuka na komodi. Imena, imena, imena,
Angelo Dall'Oca Bianca, lord Brummell, Pindar, Flaubert, Disraeli.
Remigio Ţena, Jurasik, Fattori, Straparola i ugodne noći, Pompadour,
Smith and Wesson, Rosa Luxemburg, Ţeno Cosini, Palma Stariji,
arheopteriks, Ciceruacchio, Matej Marko Luka Ivan, Pinokio, Justina,
Mana Goretti, bludnica Taida govnavih noktiju, osteoporoza, Saint
Honore, Bakta Ekbatana Perzepolis Suza Arbela Aleksandar i gordijski
čvor.
Enciklopedija je padala po meni u rasutim listovima i dolazilo mi je
da se branim rukama kao usred roja pčela. A u međuvremenu su djeca
govorila djede, znao sam da bih ih trebao voljeti više nego samog sebe, a
nisam znao koga zvati Giangio, koga Alessandro, a koga Luča. Znao
sam sve o Aleksandru Velikom, a ništa o mom malenom Alessandru.
Rekao sam da se osjećam slabim i da ţelim spavati. Izašli su, a ja
sam zaplakao. Suze su slane. Dakle, još imam osjećaje. Da, ali nove, od
danas. Oni od nekada više nisu bili moji. Tko zna, pitao sam se, jesam li
ikada bi religiozan: sigurno sam, kako god bilo, izgubio dušu.
Sljedećeg me jutra, bila je tu i Paola, Gratarolo posjeo za stolić i
pokazao mi cijeli niz obojenih kvadratića, vrlo mnogo njih. Pruţio mi je
jednoga i zapovjedio da kaţem koje je boje. Din din din crvena cipelica,
din din din koje boje je? Boja drijemeţa, boja ciklame, izađi van ili stiţu
garibaldinci! Sa sigurnošću sam prepoznao prvih pet ili šest boja,
crvenu, ţutu, zelenu i tako dalje. Naravno da sam rekao A noir, E blanc,
I rouge, U vert, O Bleu, voyelles, je dirais quelque jour vos naissance
latentes, ali sada primijetio da pjesnik ili netko u njegovo ime laţe. Što
znači da je A crno? Ĉinilo se kao da sam po prvi put otkrio boje: crvena
je bila vrlo ţivahna, ţarko crvena, čak i previše jaka - ne, moţda je jača
bila ţuta, poput svjetla koje mi se iznenada upalilo pred očima. Zelena
mi je davala osjećaj mira. Problem je nastao s drugim kvadratićima.
Koja je ovo? Zelena, govorio sam, ali je Gratarolo bio uporan, koja vrsta
zelene, po čemu je drugačija od one druge? Hmm. Paola mi je
objašnjavala da je jedna zelena boje sljeza, a druga boje graška. Sljez je
vrsta biljke, odgovorio sam, a grašak povrće koje se jede, bobice unutar
dugačke i kvrgave mahune, ali nisam nikada vidio ni sljez ni grašak.
Nemojte se zabrinjavati, govori Gratarolo, u engleskome ima više od tri
tisuće naziva boja, ali ljudi ih obično znaju nabrojati najviše osam, u
prosjeku znamo prepoznati dugine boje, crvenu, narančastu, ţutu,
zelenu, plavu, modru i ljubičastu, ali već između modre i ljubičaste ljudi
ne znaju dobro razlikovati. Treba mnogo iskustva da bi se znalo
razlikovati i imenovati nijanse, a slikar to zna raditi bolje od, recimo,
taksista, kojemu je dovoljno raspoznava boje na semaforu. Gratarolo mi
je dao papir i olovku. Pišite, rekao mi. Napisao sam
“Što dovraga trebam pisati?” i činilo mi nikada ništa drugo i nisam
radio, flomaster je bio mek dobro je klizio papirom. “Pišite ono što vam
padne na pamet,” rekao je Gratarolo.
Pamet? Napisao sam: ljubav što mi u mislima govori, ljubav što
pokreće sunce i druge zvijezde, zvijezde u kojima je zapisan naš ţivot,
često sam u ţivotu susretao zlo, ah ţivote ah ţivote moj ah srce srca
ovoga, srcu se ne naređuje, De Amicis, od prijatelja me sačuvaj Boţe, o
Boţe s nebesa da sam lastavica, da sam vatra zapalio bih svijet, ţivjeti
plamteći i ne osjećati zlo, zlo ne činiti i straha ne imati, strah čini
devedeset osamdeset sedamdeset tisuću osam stotina šezdeset,
ekspedicija Garibaldijevih tisuću drugova, tisuću i ne više tisuću,
čuđenje dvije tisućite i pjesnici su čuđenje na svijetu.
“Napiši nešto iz svoga ţivota,” rekla je Paola. “Što si radio s
dvadeset godina?” Napisao sam: “Imao sam dvadeset godina. Nikome ne
bih dopustio reći kako je to najljepše doba ţivota.”
Liječnik me upitao što mi je prvo palo na pamet kad sam se
probudio.
Napisao sam:
“Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio zatekao se u svom
krevetu pretvoren u kukca.”
“Moţda je to dovoljno, doktore,” rekla je Paola. “Nemojte ga previše
prepustiti tim asocijativnim lancima, inače će mi poludjeti.”
“Da, a sada vam izgledam zdrav?”
Gotovo iznenada Gratarolo mi je zapovjedio:
“A sad se potpišite, bez razmišljanja, kao da je to ček.”
Bez razmišljanja. Napisao sam “G.Bodoni”, sa završnom viticom i
okruglom točkom na i.
“Vidite? Vaša glava ne zna tko ste, ali vaša ruka zna. Bilo je to
predvidivo. Probajmo još nešto. Pričali ste mi o Napoleonu. Kako je
izgledao?”
“Ne uspijevam dozvati njegovu sliku. Dovoljna je riječ.”
Gratarolo je upitao Paolu znam li crtati. Ĉini se da nisam neki
umjetnik, ali se snalazim toliko da ponešto načrčkam Zatraţio je da mu
nacrtam Napoleona. Napravio sam nešto ovakvo.

“Nije loše,” komentirao je Gratarolo, “nacrtali ste svoju mentalnu

shemu Napoleona, trorog, ruka u prsluku. Sada ću vam pokazati niz
slika. Prvi niz, umjetnička djela.”
Dobro sam reagirao: Mona Lisa, Manetova Olimpija, a ovo je neki
Picasso ili netko tko ga dobro oponaša.
 “Vidite da ih prepoznajete? Sad prelazimo na suvremene osobe.”
I na drugi niz fotografija, osim ponekog lica koje mi ništa nije
govorilo, odgovorio sam na zadovoljavajući način: Greta Garbo,
Einstein, Toto, Kennedy, Moravia i kojim su se poslom bavili. Gratarolo
me upitao što im je zajedničko. To što su slavni? Ne, to nije dovoljno,
nešto drugo. Oklijevao sam.
“To da su sada svi pokojni,” rekao je Gratarolo. “Kako, zar i
Kennedy i Moravia?”
“Moravia je umro krajem prošle godine, a Kennedy je ubijen u
Dallasu 1963.”
“O jadnici, ţao mi je.”
“To što se ne sjećate Moravije gotovo je normalno, umro je nedavno,
vidi se da niste imali dovoljno vremena utvrdi događaj u semantičko
pamćenje. Međutim, ne razumijem ovo za Kennedyja, to je stara priča,
za enciklopediju.”
“Jako ga je potresla priča o Kennedyju,” rekla je Paoli. “Moţda se
Kennedy spojio s njegovim osobnim sjećanjem Gratarolo je izvukao
druge fotografije. Na jednoj su bile dvije osobe, a prva sam sigurno bio
ja, počešljan i pristoji odjeven, neodoljiva osmijeha, kako je rekla Paola.
I druga osoba imala simpatično lice, ali nisam znao tko je.
“To je Gianni Laivelli, tvoj najbolji prijatelj,” rekla Paola. “Sjedili
ste u istoj klupi od osnovne do srednje škole.
“A tko su ovi?” upitao je Gratarolo izvlačeći drugu fotoi fiju. Bila je
to stara fotografija, ona s frizurom iz tridestih i u bijeloj haljini
pristojno izrezanoj, s nosićem kao krumpirćem, malim, malim,
majušnim, a on sa savršenim razdjeljkom, moţda s malo briljantina,
izraţena nosa, vrlo otvorena osmjeha. Nisam ih prepoznao (umjetnici?
Ne, premalo glamoura i premalo poziranja, moţda mladi bračni par), ali
sam osjetio kao neko stezanje u gornjem dijelu ţeluca i - ne znam kako
to reći - blagu nesvjesticu. Paola je to primijetila: “Yambo, to su tvoji
mama i tata na dan vjenčanja.”
“Jesu li još ţivi?” upitao sam.
“Nisu, odavno su umrli. U automobilskoj nesreći.”
“Uznemirili ste se gledajući tu sliku,” rekao mi je Gratarolo. “Neke
slike u vama nešto bude. To već jest neki put.”
“Ma kakav put, kad nisam u stanju pronaći ni tatu i mamu u toj
vraţjoj crnoj rupi,” uzviknuo sam. “Vi mi kaţete da su ovo dvoje bili moji
majka i otac, sada to znam, ali to je sjećanje koje ste mi vi dali.
Od sada nadalje sjećat ću se te slike, a ne njih.”
“Tko zna koliko ste se puta, u ovih posljednjih trideset godina, sjetili
njih i zato što ste stalno gledali tu sliku. Ne razmišljajte o pamćenju kao
o skladištu gdje odlaţete sjećanja i zatim ih vadite onakva kakva su se
učvrstila prvi put,” rekao je Gratarolo. “Ne bih ţelio biti previše stručan
ali pamćenje je stvaranje novog profila ţivčanog uzbuđenja.
Pretpostavimo da vam se na nekom mjestu dogodilo neko drugo
neugodno iskustvo. Kada se kasnije sjećate tog mjesta ponovno
aktivirate onaj prvi obrazac ţivčanog uzbuđenja, sa sličnim ali ne
jednakim profilom uzbuđenja koje je bilo izvorno stimulirano. Stoga
ćete, sjećajući se, osjetiti nelagodu. U stvari, sjećanje je obnavljanje, čak
i na temelju onoga što smo saznali ili rekli nakon nekog vremena. To je
normalno, tako se mi sjećamo. Govorim vam to kako bih vas ohrabrio da
reaktivirate profile pobuđivanja, tako da svaki put ne kopate kao
opsjednuti da biste pronašli nešto što je već tu, svjeţe kakvo vjerujete da
ste ga pohranili prvi put. Lik vaših na ovoj slici je ono što smo vam mi
pokazali i što mi vidimo. Vi trebate krenuti od te slike kako biste
ponovno sastavili nešto drugo, i samo to će biti vaše sjećanje. Sjećati se
to je posao, nije luksuz.”
“Mračna i trajna sjećanja,” recitirao sam, “taj ostatak smrti koji
napuštamo ţiveći...”
“Sjećanje je i lijepo,” rekao je Gratarolo. “Netko je rekao da
sjećanje djeluje kao konvergentna leća u mračnoj komori: sve
fokusira, a slika koja iz toga proizađe poprilično je ljepša od
izvornika.”
“Pušio bih,” rekao sam.
“Znak da se vaš organizam vraća na normalne tokove. Ali bolje je
da ne pušite. A kad se vratite kući, umjereno s alkoholom, ne više od
čaše uz obrok. Imate probleme s tlakom. Inače vas sutra neću pustiti
izaći.”
“Pustit ćete ga kući?” upitala je Paola pomalo uplašena.
“Došao je trenutak zbrajanja računa. Gospođo, vaš mi se suprug, s
fizičke strane, čini dovoljno samostalnim. Neće nam pasti niza stube
pustim li ga. Ako ga zadrţim ovdje, izmučit ćemo ga gomilom testova,
sve su to umjetna iskustva i sad već znamo što će iz toga proizaći.
Vjerujem da bi mu povratak u njegovo okruţenje činio dobro. Ponekad
više pomaţe ponovno osjetiti okus domaće hrane, miris, recimo? O tim
nas je stvarima knjiţevnost podučila bolje od neurologije...”
Nisam se htio praviti vaţan, ali napokon, ako mi je preostalo samo
to prokleto semantičko sjećanje, da ga baren iskoristim:
“Proustova madeleine,” rekao sam. “Zadrhtao h od okusa lipova čaja
i pogače, osjeća silnu radost. I ponovi i se pred njim pojavljuje prizor
nedjelja u Combrayu s tetom Leonie... Ĉini se da je tu neko nehotično
sjećanje udova, noa i ruke su pune utmutih sjećanja... A tko je bio onaj
drugi Ništa ne prisiljava sjećanja da se ukazuju kao mirisi i plamen.”
“Znate o čemu govorim. Ĉak i znanstvenici nekada više w ruju
piscima nego svojim strojevima. Vi ste, gospođo, gotov iz struke, niste
neurolog nego psiholog. Dat ću vam nekoliko knjiga da ih pročitate,
neke slavne saţetke kliničkih slučaj e-. i odmah ćete shvatiti koji su
problemi vašeg muţa. Vjeri da će mu boravak u blizini vas i vaših kćeri
te povratak na posao pomoći više nego da ostane ovdje. Dovoljno je da
dnom tjedno navrati do mene i pratit ćemo njegov napreci;; Vratite se
kući. Pogledajte oko sebe, pipajte, njuškajte, čita novine, gledajte
televiziju, idite u lov na slike.”
“Pokušat ću, ali ne sjećam se slika, ni mirisa, ni okusa Sjećam se
samo riječi.”
“Ništa zato. Vodite dnevnik svojih reakcija. Radit ćemo na tome.”
Počeo sam voditi dnevnik.
Dan kasnije sam se spakirao. Sišao sam s Paolom. Očito, u bolnici je
sigurno klimatizirani zrak, jer sam iznenada shvatio, tek tada, stoje
toplina sunca. Blaga toplina još slabog proljetnog sunca. I svjetlo:
morao sam stisnuti oči. Ne moţe se gledati u sunce. Soleil, soleil, faute
eclatante...
Kad smo stigli do auta (nikad viđenog), Paola mije rekla da
pokušam. “Uđi, ubaci odmah u prazan hod, zatim upali motor. Dok si još
uvijek u praznom hodu, dodaj gas.” Kao da ništa drugo i nisam radio,
odmah sam znao gdje staviti ruke i noge. Paola je sjela pokraj mene i
rekla mi da ubacim u prvu, skinem nogu sa spojke, blago dotaknem gas,
tako da se pomaknemo samo metar ili dva zatim zakočim i ugasim
motor. Tako bismo, da sam pogriješio, u najgorem slučaju završili u
nekom grmu vrta. Ali prošlo je dobro. Bio sam vrlo ponosan. Kao izazov,
odvozio sam i metar unatrag. Zatim sam izašao i prepustio volan Paoli i
krenuli smo.
“Kakvim ti se čini svijet?” pitala me Paola.
“Ne znam. Kaţu da mačke, kad padnu s prozora i lupe se u njušku,
kasnije više ne osjećaju mirise, a budući da ţive po njuhu, više ne znaju
prepoznavati stvari. Ja sam mačak koji je razbio nos. Vidim stvari,
znam, naravno, što su oni tamo dolje dućani, tu prolazi neki bicikl, evo
drveća, ali ih nekako... ne osjećam ih, kao da pokušavam navući nečiji
tuđi sako.”
“Mačak koji njuškom pokušava navući sako. Mora da su ti se i
metafore poremetile. Trebat će to reći Gratarolu, ali proći će.” Auto je
išao, ja sam gledao naokolo, otkrivao sam boje i oblike jednog
nepoznatog grada.
 2. ŠUŠTANJE KOJE STVARA LIŠĆE

“Kamo sada idemo, Paola?”

“Kući, našoj kući.”
“A zatim?”
“Zatim ćemo ući i ti ćeš se raskomotiti.”
“A zatim?”
“Zatim ćeš se lijepo istuširati, obrijati, pristojno se odjenuti, zatim
ćemo jesti, a zatim ... što bi ţelio raditi?”
“Baš to ne znam. Sjećam se svega što se dogodilo nakon mog
buđenja, znam sve o Juliju Cezaru, ali ne uspijevam smisliti što dolazi
poslije. Sve do jutros nisam brinuo o onome poslije, nego tek o onome
prije, čega se nisam mogao sjetiti. Ali sad kad idemo ka... prema
nečemu, vidim maglu i ispred, ne samo straga. Ne, to ispred nije magla,
to je kao da su mi noge mlitave i ne mogu hodati. Kao da skačem.”
“Skačeš?”
“Da, ali da skočiš, moraš se odraziti prema naprijed, a kako bi to
učinio moraš uzeti zalet, pa se dakle moraš vratiti unatrag. Ako se ne
vratiš natrag, ne ideš naprijed. Eto, imam dojam da bih, ako ţelim reći
što ću raditi poslije, morao znati puno toga o onome što sam radio prije.
Pripremiš se učiniti nešto kako bi promijenio nešto što je bilo prije. Sada
kad mi kaţeš da se moram obrijati, znam zašto, prođem rukom po bradi,
osjetim da je čekinjasta, trebam obrijati te dlake. Isto je ako kaţeš da
moram jesti, sjećam se da sam posljednji put jeo jučer navečer, juhicu,
pršut i kompot od kruške. Ali, jedno je reći da ću se obrijati ili jesti, a
drugo kazati što ću raditi poslije, tijekom vremena, mislim. Ne
razumijem što znači reći tijekom vremena, jer mi nedostaje nešto
tijekom vremena što je bilo prije. Jesam li jasan?”
“Govoriš mi da više ne ţiviš u vremenu. Mi jesmo vrijeme u kojem
ţivimo. Jako si volio stranice svetog Augustina o vremenu. Uvijek si
govorio da je bio najpametniji čovjek od svih ljudi koji su ikada ţivjeli.
On uči mnogim stvarima i nas, današnje psihologe. Ţivimo u tri
trenutka: očekivanja, pozornosti i sjećanja, a ni jedan ne moţe bez onog
drugog. Ne moţeš teţiti budućnosti, jer si izgubio svoju prošlost. A
znanje o tome što je činio Julije Cezar ne pomaţe ti da saznaš ono što bi
ti trebao činiti.”
 Paola je vidjela da mi se ukočila čeljust. Promijenila je temu:
“Prepoznaješ li Milano?”
“Nikad vidio.” Ali kada smo stigli do trga, rekao sam: “Dvorac
Sforzesco. A zatim dolazi Duomo. Pa Posljednja večera i Pinacoteca di
Brera.
“A u Veneciji?”
“U Veneciji su Canal Grande, most Rialto, i San Marco, i gondole.
Znam sve što piše u vodičima. Iako moţda u Veneciju nikada nisam
otišao, a u Milanu ţivim trideset godina, za mene je Milano kao
Venecija. Ili kao Beč: Kunsthistonsches Museum, treći čovjek, Harry
Lime na kotaču u Prateru kaţe da su Švicarci izumili sat s kukavicom.
Lagao je: sat s kukavicom je bavarski.”
Ušli smo u kuću. Lijep stan s balkonima okrenutima prema parku.
Doista sam vidio drvored. Priroda je lijepa kao što kaţu. Namještaj je
starinski, očigledno sam imućan. Ne znam kamo krenuti, gdje je
dnevna soba, gdje kuhinja. Paola mi predstavlja Anitu, Peruanku koja
nam pomaţe u kući, sirotica ne zna bi li me radosno dočekala ili bi me
pozdravila kao posjetitelja, trči naprijed i natrag, pokazuje mi vrata
kupaonice i stalno ponavlja:
“Pobrecito el senor Yambo, ay Jesusmaria, evo čistih ručnika,
gospodine Yambo.”
Nakon uzbuđenja oko odlaska iz bolnice, prvog susreta sa suncem,
prijevoza, osjećao sam se oznojenim. Ţelio sam ponjušiti svoja pazuha:
miris mog znoja nije mi zasmetao, mislim da baš nije bio jak, ali sam se
od njega osjetio ţivim bićem. Tri dana prije no što se vratio u Pariz,
Napoleon je Jozefini poslao poruku neka se ne pere. Jesam li se ikada
prao prije vođenja ljubavi? Neću se usuditi to pitati Paolu, a osim toga,
tko zna, moţda s njom da, s drugima ne - ili obrnuto. i Lijepo sam se
istuširao, nasapunao sam lice i polagano se obrijao, bilo je losiona blagog
i svjeţeg mirisa, počešljao sam se. Već izgledam mnogo pristojnije. Paola
me odvela u garderobu: očigledno mi se sviđaju samtaste hlače, pomalo
grubi sakoi, vunene kravate blijedih boja (sljez, grašak, smaragd? imena
znam, ali ih još ne znam primijeniti), karirane košulje. Ĉini se da imam
i tamno odijelo za vjenčanja i sprovode.
“Lijep si kao i prije,” rekla je Paola kada sam se odjenuo leţerno.
Provela me kroz dugi hodnik prekriven policama punima knjiga.
Pogledao sam im hrpte i većinom ih prepoznavao. Hoću reći,
prepoznavao sam naslove, Zaručnici, Bijesni Orlando, Mladi Holden.
Prvi put sam imao dojam da se nalazim na mjestu na kojem se osjećam
ugodno. Izvukao sam jedan svezak, ali još prije nego što sam pogledao
ovitak, desnom sam ga rukom uzeo za hrbat, a lijevim palcem brzo
prešao unatrag preko stranica. Sviđao mi se zvuk, proizveo sam ga više
puta i upitao sam Paolu bih li moţda trebao vidjeti nogometaša kako
udara loptu. Paola se nasmijala, čini se da su postojale knjiţice koje su
kruţile u našem djetinjstvu, neka vrsta kina za siromahe, nogometaš je
mijenjao poloţaj na svakoj stranici, a listajući brzo stranice vidjelo se
kako se kreće. Uvjerio sam se da to svi znaju: htio sam zapravo reći da
to nije bilo sjećanje nego samo znanje.
Knjiga je bila Balzacov Otac Goriot Ne otvarajući je, rekao sam:
“Otac Goriot se ţrtvovao za kćeri, jedna se zvala Delfina, čini mi se,
zatim na scenu stupaju Vautrin alias Collin i ambiciozni Rastignac,
Pariz za nas dvoje. Jesam li mnogo čitao?”
'Ti si neumorni čitatelj. Izuzetna pamćenja. Znaš napamet hrpu
pjesama.”
“Jesam li pisao?”
“Ništa svoga. Govorio si da si jalovi genije, na ovom se svijetu ili
čita ili piše, a pisci pišu iz prezira prema kolegama, kako bi povremeno
imali štogod dobra za pročitati.”
“Imam mnogo knjiga. Oprosti, imamo.”
“Tu ih ima pet tisuća. I uvijek se nađe neki blesan koji uđe i kaţe
koliko knjiga imate, jeste li ih sve pročitali?”
“A što ja odgovaram?”
“Obično odgovoriš: nijednu, zašto bih ih inače čuvao ovdje, čuvate li
vi moţda mesne konzerve pošto ste ih ispraznili? Onih pedeset tisuća
koje sam već pročitao poklonio sam zatvorima i bolnicama. A blesan
zatetura.”
“Vidim mnogo stranih knjiga. Vjerujem da znam nekoliko jezika.”
Stihovi su mi sami došli:
“Le hrouillard indolent
de Vautomne est epars...
Unreal City, - under the
broionfog ofa unnter dawn,
a crotud fhovued over
London Bridge, so many,
had not thought death had
undone so many...
Spdtherbstnebel, kalte Traume,
uberfloren Berg und Tal,
Sturm entblattert schon die Bdume,
und sie schaun gespenstig kabl...
Pero el doctor no sabia,” zaključih,
“que hoy es siempre todavia...”
 “Ĉudno, od četiri pjesme tri govore o magli.”
“Pa znaš da se osjećam kao u magli. Samo stoje ne uspijevam
vidjeti. Znam kako su je vidjeli drugi: Zasjalo je iza zavoja kratkotrajno
sunce, grm mimoze u najbjeljoj magli.”
“Bio si očaran maglom. Govorio si da si u njoj rođen. I godinama si,
kada bi u nekoj knjizi naišao na opis magle, to obiljeţavao na margini.
Zatim si malo pomalo davao da ti fotokopiraju tu stranicu u studiju.
Vjerujem da ćeš tamo ponovno pronaći svoj dosje magla. A osim toga,
dovoljno je pričekati, magla će se vratiti. Iako to više nije ona
nekadašnja magla, u Milanu ima previše svjetla i previše noću
osvijetljenih izloga, magla otklizava duţ zidova.”
“Ta ţuta magla što leđima otire stakla, ţuti dim koji svoju njušku
otire o stakla, oblizne svojim jezikom uglove večeri, zastane nad
ustajalim lokvama u kanalima, pusti da mu na leđa padne čađa koja
pada iz dimnjaka, obavije se oko kuće i padne u san.”
“Tu sam i ja znala. Zalio si se da više nema magli tvoga djetinjstva.”
“Moje djetinjstvo. Postoji li ovdje neko mjesto gdje drţim knjige iz
vremena kad sam bio dijete?”
“Ne ovdje. Vjerojatno su u Solari, u kući na selu.”
Tako sam saznao priču o kući u Solari i svojoj obitelji Tamo sam
rođen, pogreškom, tijekom boţićnih blagdana 1931. Kao mali Isus. Djed i
baka s mamine strane umrli su prije nego što sam se rodio, baka s tatine
strane umrla je kad sam imao pet godina. Preostao je otac mog oca, a mi
smo bili jedini koji smo preostali njemu. Djed je bio čudna osoba. U gradu
u kojem sam se rodio imao je dućan, gotovo skladište starih knjiga. Ne
starinskih i vrijednih knjiga, kao ja, već samo polovnih knjiga te mnogih
stvari iz devetnaestoga stoljeća. K tome je volio putovati pa je često
odlazio u inozemstvo. U to je doba odlaziti u inozemstvo značilo u
Lugano, u najboljem slučaju u Pariz ili Munchen. A tamo je sakupljao
stvari sa štandova, ne samo knjige, nego i kino oglase, figurice,
razglednice, stare časopise. Tada nije bilo svih tih sakupljača starih
stvari kao danas, rekla je Paola već je imao pokojeg privrţenog kupca ili
je moţda sakupljao sebi za dušu. Nije mnogo zarađivao, ali se zabavljao.
A zatim je dvadesetih godina od djedova brata dobio u nasljedstvo kuću u
Solari. Golema kuća, da je samo vidiš Yambo, stro povi sami nalikuju
Postojnskoj jami. Bilo je mnogo zemlje naokolo, djed ju je dao u zakup, iz
toga je dobivao dovoljno za ţivot pa se nije morao mučiti s prodajom
previše knjiga Ĉini se da sam tamo proveo sva ljeta svog djetinjstva,
boţićne i uskrsne blagdane te mnoge druge blagdane i dvije uzastopne
godine između četrdeset treće i četrdeset pete, kad je u gradu počelo
bombardiranje. Tamo su još uvijek morali biti sve djedove stvari, a i moje
školske knjige i igračke.
“Ne znam gdje su, jer se činilo da ih ti više ne ţeliš vidjeti Tvoji
odnosi s tom kućom su uvijek bili čudni. Djed je umro od velike tuge
kada su tvoji roditelji poginuli u toj automobilskoj nesreći, otprilike baš
kad si završavao gimnaziju...”
“Ĉime su se bavili tata i mama?”
“Tvoj je otac radio u nekom uvoznom poduzeću, na kraju mu je
postao i direktorom. Tvoja je mama bila kućanica, kao što su to bile
pristojne gospođe. Otac je konačno uspio kupiti auto, ni manje ni više
nego Lanciu, a dogodilo se to što se dogodilo. Nisi nikad bio previše
jasan na tu temu. Trebao si krenuti na fakultet, a ti i tvoja sestra Ada
odjednom ste izgubili cijelu svoju obitelj.”
“Imam sestru?”
“Mlađu od tebe. Uzeli su je k sebi u kuću brat tvoje majke i njegova
ţena, jer su postali vaši zakonski skrbnici. Ali Ada se rano udala, s
osamnaest, za jednoga koji ju je odmah odveo ţivjeti u Australiju. Malo
se viđate, u Italiju dolazi vrlo rijetko. Ujak i ujna su prodali vašu kuću u
gradu i gotovo svu zemlju u Solari. S onim što su dobili mogao si se
uzdrţavati na studiju, ali si se odmah osamostalio od ujaka i ujne, jer si
dobio stipendiju za studentski dom pa si otišao ţivjeti u Torino. Od tog
trenutka kao da si zaboravio Solaru. Ja sam te prisilila, nakon što su se
rodile Carla i Nicoletta, da ljeti idemo tamo. zrak je prijao djeci i silno
sam se izmučila da dovedem u red krilo u kojem boravimo. Nerado si
tamo odlazio. Djevojke je oboţavaju, to je njihovo djetinjstvo, i sada s
malenima tamo provode sve vrijeme koje mogu. Ti si tamo dolazio zbog
njih. ostajao bi dva tri dana, ali nisi ulazio u ono što si nazivao
svetištima, svoju nekadašnju sobu, sobe bake i djeda i roditelja, na
tavane... S druge strane, uza sve te sobe, tamo bi mogle ţivjeti tri obitelji
a da se nikada ne sretnu. Šetao si malo po breţuljcima, a onda bi se
uvijek pojavilo nešto hitno što bi te prisililo da se vratiš u Milano.
Razumljivo je, smrt roditelja kao da je podijelila tvoj ţivot na dva dijela,
prije i poslije; moţda te kuća u Solari podsjećala na svijet koji je zauvijek
nestao pa si napravio rez. Uvijek sam pokušavala poštivati tu tvoju
suzdrţljivost, iako me koji put ljubomora navodila na misao da je to
samo izgovor i da se zbog drugih stvari sam vraćaš u Milano. Ali
pustimo sad to .”
“Neodoljiv osmijeh. Ali zašto si se udala za čovjeka koji se smije?”
“Jer si se lijepo smijao i nasmijavao me. Kao mala stalno sam
spominjala svog školskog druga, Luigino je učinio ovo, Luigino je
učinio ono, svakog sam se dana vraćala kući pripovijedajući nešto što je
učinio Luigino. Moja je mama posumnjala da tu postoji simpatija, pa me
tako jednog dana upitala zašto mi se Luigino toliko sviđa. A ja sam
odgovorila: zato što me nasmijava.”
Iskustva se brzo nadoknađuju. Iskušao sam okuse nekih jela - ona u
bolnici su sva imala jednaki okus. Senf na kuhanom mesu je vrlo
primamljiv, ali meso je vlaknasto i uvlači se među zube. Upoznati
(prepoznati?) djelovanje čačkalica. Moći si prebirati po čeonim
reţnjevima, odstraniti talog... Paola mije dala okusiti dva vina i za ono
drugo sam rekao da je neusporedivo bolje. Dakako, rekla je, prvo vino je
za kuhanje, u najbolju ruku sluţi za pirjano meso, a drugo je Brunello.
Dobro, rekao sam, glava mi je takva kakva jest, ali nepce funkcionira.
Poslijepodne sam proveo opipavajući razne stvari, isprobavao sam
pritisak ruke na čaši za konjak, promatrao kako se kava uspinje u
aparatu za kuhanje kave, jezikom sam liznuo dva meda različite
kakvoće i tri vrste marmelade (više mi se sviđa ona od marelice),
navlačio sam zavjese u dnevnom boravku, cijedio limun, uranjao ruke u
vrećicu s grizom. Zatim me Paola povela u kratku šetnju parkom.
pogladio sam koru drveća, osjetio sam šuštanje koje stvara lišće (duda?)
u rukama onoga tko ga bere. Prolazeći pokraj cvjećara na Largo Cairoli,
Paola si je dala napraviti buket cvijeća nalik harlekinu, za što je cvjećar
rekao da se to ne radi, a kod kuće sam pokušavao razlikovati mirise
cvijeća i različitih trava. I vidje Bog sve stoje učinio, i bijaše veoma
dobro, rekao sam s olakšanjem. Paola me upitala osjećam li se kao Bog,
odgovorio sam da sam citirao tek toliko da citiram, ali sam sigurno
Adam koji otkriva svoj Rajski vrt. Ali čini se Adam koji brzo uči,
zapravo sam na polici vidio bočice i kutije deterdţenata i odmah sam
shvatio da ne smijem dirati drvo dobra i zla.
Nakon večere sjeo sam u dnevni boravak. Tamo je stolac za ljuljanje
i instinktivno sam se zavalio u njega.
“To si uvijek činio,” rekla je Paola, “i tu bi ispio svoj večernji
whiskey. Mislim da bi ti ga Gratarolo dopustio.” Donijela mije bocu
Laphroaiga i natočila mi popriličnu količinu, bez leda.
Promućkao sam tekućinu u ustima prije no što sam progutao.
“Ukusno, osim što pomalo miriše na naftu.”
Paola je bila oduševljena:
“Znaš li da se tek nakon rata, početkom pedesetih godina, počeo piti
whiskey, ili su ga moţda ranije pili fašistički glavešine u Riccioneu, ali
obični ljudi ne. A mi smo počeli piti whiskey kad smo imali oko dvadeset,
rijetko jer je bio skup, ali bio je to kao neki usputni ritual. A naši su nas
starci gledali i govorili kako moţete piti takvo nešto što podsjeća na
naftu.”
“Gledaj, okusi me ne podsjećaju ni na kakav Combray.”
 “Ovisi o okusima. Nastavi ţivjeti i otkrit ćeš onaj pravi.” Na
stoliću je bio paketić Gitanesa, papier mais. Zapalio sam, halapljivo
udahnuo, zakašljao se. Povukao sam još nekoliko dimova i ugasio.
Polagano sam se ljuljuškao, sve dok me nije počeo obuzimati san.
Probudili su me otkucaji ure njihalice i gotovo sam prevrnuo
whiskey. Ura je bila iza mene, ali prije nego što sam uspio razaznati
gdje je otkucaji su prestali, pa sam rekao:
“Devet je.” Zatim Paoli: “Znaš li što mi se dogodilo? Zadrijemao
sam i ura me probudila. Prve otkucaje nisam jasno čuo, hoću reći
nisam ih brojao. Ali čim sam odlučio brojati shvatio sam da su tri već
prošla, pa sam mogao nastaviti brojati, četiri, pet i tako dalje. Shvatio
sam da mogu reći četiri i čekati peti, jer su jedan, dva i tri već bili, a
na neki način sam to znao. da je četvrti udarac bio prvi kojeg sam
postao svjestan, povjerovao bih da je šest sati. Vjerujem da se naš
ţivot tako odvija, samo ako u pamet dozoveš prošlost moţeš
predvidjeti ono što će se dogoditi. Ja ne mogu izbrojiti otkucaje svog
ţivota, jer ne znam koliko ih je bilo prije. S druge strane, zadrijemao
sam jer se stolac već neko vrijeme ljuljao. A zadrijemao sam u
određenom trenutku, jer je bilo i prethodnih trenutaka i jer sam se
prepustio očekujući sljedeći trenutak. Ali da nije bilo onih prvih
trenutaka da me dovedu u odgovarajuće stanje, da sam se počeo
ljuljati u bilo kojem trenutku, ne bih iščekivao ono što je moralo doći.
Ostao bih budan. I za usnuti potrebno je sjećanje. Ili nije?”
“To ti je efekt snjeţne grude. Lavina krene prema dolini, ali se
spušta sve brţe i brţe kako malo pomalo raste i sa sobom nosi teţinu
onoga što je bilo prije. Inače ne bi bilo lavine, ostala bi zauvijek mala
gruda snijega koja se nikada ne spušta.”
“Jučer navečer... u bolnici, dosađivao sam se pa sam počeo pjevušiti
neku pjesmicu. Došla mije sama od sebe, kao i pranje zuba... Pokušao
sam dokučiti zastoje znam. Ponovno sam je počeo pjevati, ali
razmišljajući o pjesmi više mi nije dolazila sama od sebe, pa sam se
zaustavio na jednoj noti. Zadrţao sam se dugo na njoj, barem pet
sekunda, kao da je sirena ili neka ţalopojka. No dobro, kasnije nisam više
znao nastaviti, a nisam znao nastaviti jer sam izgubio ono stoje dolazilo
prije. Eto, takav sam ja. Zaustavio sam se na dugoj noti, poput pokvarene
gramofonske ploče, a budući da se ne mogu sjetiti početnih nota ne
uspijevam završiti pjesmu. Pitam se što bih eventualno trebao završiti i
zašto. Dok sam pjevao ne razmišljajući, ja sam bio ja, upravo za trajanja
svog sjećanja koje je u tom slučaju bilo sjećanje.. pa recimo, moga grla, s
onim prije i s onim poslije koji se povezuju, a ja sam bio cijela pjesma i
svaki put kad bih je počinjao moje su se glasnice već pripremale titrati
zvukove koji su trebali nadoći. Mislim da tako radi i pijanist, odsvira
jednu notu i već pripremi prste da po tipkama udare ono što će doći
kasnije. Bez prvih se nota ne stiţe do posljednjih, po grešno se svira, a od
prvih do posljednjih se dođe samo ako u nama na neki način već postoji
cijela pjesma. Ja više nt znam cijelu pjesmu. Ja sam... kao drvo koje gori.
Drvo gon ali nema spoznaju o vremenu kad je bilo netaknuto deblo niti
ima načina da sazna da je to bilo i kada se zapalilo. Dakle, gori i gotovo.
Ja ţivim u čistom gubitku.”
“Ne pretjerujmo s filozofijom..” prošaptala je Paola.
“Ne, pretjerujmo. Gdje drţim Ispovijedi svetog Augustina?”
“Na onoj su polici enciklopedije, Biblija, Kuran, Lao Tze i filozofske
knjige.”
Otišao sam pronaći Ispoiajedi i u kazalu sam potraţio stranice o
sjećanju. Sigurno sam ih pročitao, jer su sve bile podcrtane. Stiţem
tada na polja i prostrana područja sjećanja, kad sam tamo unutra
prizivam sve slike koje ţelim, neke se prikazuju odmah, druge moram
ţeljeti duţe, gotovo kao da bivaju izvađene iz tajnijih skrovišta... Sve te
stvari sjećanje prikuplja u svojim prostranim špiljama, u svojim tajnim
i neizrecivim naborima, u golemu dvorcu svoga sjećanja raspolaţem
nebom i zemljom i morem zajedno, tamo susrećem i sebe samoga... Moć
sjećanja je veličanstvena, moj Boţe, njena neizmjerna i duboka
sloţenost pobuđuje gotovo osjećaj straha, a to je duh, i to sam ja sam...
Po poljima i dupljama, u bezbrojnim pećinama sjećanja, neprocjenjivo
napučenima bezbrojnim vrstama stvari, svim tim mjestima kojima
prolazim, sada letim amo tamo, ne nalazeći nigdje granica... “Vidi,
Paola,” rekao sam, “ti si mi pričala o djedu, o kući na selu, svi mi
pokušavate vratiti znanje, ali da bih ga tako prikupio, da bih stvarno
naselio te pećine, trebalo bi mi za to svih šezdeset godina koje sam do
sada proţivio. Ne, tako se ne moţe. Ja sam moram prodrijeti u pećinu.
Poput Toma Sawyera.”
Ne znam što mije Paola odgovorila, jer sam se i dalje ljuljao na
stolcu pa sam se ponovno uspavao.
Vjerujem kratko, jer sam čuo da zvoni, a bio je to Gianni Laivelli.
Moj drug iz klupe, bili smo nerazdvojni. Zagrlio me poput brata, bio je
dirnut, već je znao kako se treba ponašati prema meni. Ne brini se,
rekao mi je, o tvom ţivotu znam više nego ti. Ispričat ću ti ga nadugo i
naširoko. Rekao sam mu hvala ne, jer mije u međuvremenu Paola
ispričala priču o nama. Zajedno od osnovne škole do gimnazije. Zatim
sam ja otišao studirati u Torino, a on je studirao ekonomiju i trgovinu u
Milanu. Ali, kako se čini, nismo se izgubili iz vida, ja prodajem stare
knjige, on pomaţe ljudima plaćati ili ne plaćati poreze, trebali smo otići
svatko na svoju stranu, a mi smo međutim poput obitelji, njegova se
dva unuka igraju s mojima, a za Boţić i Novu godinu uvijek smo
zajedno.
Hvala ne, rekao sam mu, ali Gianni nije mogao šutjeti. A budući da
se on sjećao, činilo se da ne shvaća da se ja ne sjećam. Sjećaš li se,
govorio je, onoga dana kad smo u razred donijeli miša kako bismo
prestrašili profesoricu iz matematike i kad smo išli na izlet u As ti da
bismo vidjeli Alfierija, a na povratku smo saznali da se srušio avion s
nogometašima Torina, i onda kad smo... “
“Ne, ne sjećam se, Gianni, ali tako dobro pričaš da gotovo kao da se
sjećam. Tko je bio bolji od nas dvojice?”
“Naravno ti u talijanskom i filozofiji, a ja u matematici, vidiš kako
smo završili.”
“Ah, da, Paola što sam ja diplomirao?”
“Knjiţevnost, diplomski rad na temu Hypnerotomachia Poliphili.
Nečitljiv, barem meni. Zatim si otišao u Njemačku na specijalizaciju iz
povijesti stare knjige. Govorio si da s imenom koje su ti podvalili nisi ni
mogao drugačije, a osim toga tu je bio i djedov primjer, ţivot među
rabljenim knjigama. Kad si se vratio, pokrenuo si bibliografski studio,
prvo u sobičku i s ono malo novca što ti je preostalo. Zatim ti je dobro
krenulo.”
“A znaš li da prodaješ knjige koje koštaju više od Porchea?” rekao je
Gianni. “Predivne su kad ih uzmeš u ruku i znaš da su stare petsto
godina, a papir ti pod prstima još uvijek proizvodi zvuk škrip škrip kao
da su tek izašle iz tiskarskog stroja...”
“Samo polako,” govorila je Paola, “o poslu ćemo govoriti sljedećih
dana. Sada ga pusti da se ponovno navikne na kuću. Moţe li whiskey koji
podsjeća na naftu?”
“Kakvu naftu?”
“To je nešto što znamo samo ja i Yambo, Gianni. Ponovno počinjemo
imati tajne.”
Kad sam Giannija otpratio do vrata, on me uhvatio za ruku i
šapnuo mi urotničkim tonom: “I tako još uvijek nisi ponovno vidio lijepu
Sibillu...”
A tko je ta Sibilla?
Jučer su došle Carla i Nicoletta s cijelim obiteljima, čak i s
muţevima. Simpatični su. Poslijepodne sam proveo s djecom. Njeţni su,
počinjem ih voljeti. Alije i nezgodno, u izvjesnom sam trenutku postao
svjestan da ih cmačem, grlim, osjećam njihov miris čistoće, mlijeka i
pudera, i upitao sam se što radim s tom nepoznatom djecom. Da moţda
nisam pedofil? Drţao sam ih podalje od sebe, igrali smo se zajedno,
traţili su da izigravam medvjeda, a što dovraga radi djed medvjed,
postavio sam se četveronoške i reţao arfff grrr grrr, a oni su mi skakali
na leđa.
Polako, u godinama sam i bole me leđa. Luča me bum bum iz
vodena pištolja, pa sam pomislio da je mudro da padnem na leđa i
umrem. Riskirao sam lumbago, ali sam uspio. Još sam uvijek slab i kad
ustajem vrti mi se u glavi. Ne smiješ to raditi, rekla mi je Nicoletta,
znaš da imaš ortostatički tlak. Zatim se ispravila: “Oprosti, više to ne
znaš. No dobro, sad to opet znaš.” Novo poglavlje mog ţivota koje
ispisuje netko drugi. Ne, naprotiv, neki drugi.
I dalje ţivim od enciklopedije. Govorim kao da sam oslonjen o zid i
nikada se ne mogu okrenuti unatrag. Moja su sjećanja duboka samo
nekoliko tjedana. Sjećanja drugih ljudi proteţu se na stoljeća. Prije
nekoliko večeri okusio sam liker od oraha. Rekao sam: “Karakteristični
miris gorkih badema. – U parku sam vidio dvojicu policajaca na
konjima: “O šarce, šarce.” Udario sam rukom o brid i dok sam sisao
malu ogrebotinu i pokušavao kušati okus svoje krvi, rekao sam: “Ĉesto
sam bol ţivota susretao.” Počeo je pljusak i najzad sam se razdragano
veselio: “Završilo je nevrijeme.”Obično idem rano spavati i komentiram:
“Longtempsje me suis couche de bonne heure.”
Snalazim se sa semaforima, ali sam neki dan ulicu prelazio na
mjestu koje mi se činilo mirnim, pa me Paola jedva na vrijeme uhvatila
za ruku, jer je dolazio auto. “Pa izračunao sam udaljenost,” rekao sam,
“i uspio bih.”
“Ne, ne bi uspio, jer je taj auto brzo vozio.”
“Ma daj, pa nisam valjda naivčina,” reagirao sam. “Vrlo dobro znam
da automobili gaze pješake, čak i kokoši, a da bi ih se izbjeglo koči se, pa
onda izlazi crni dim, pa zatim treba izaći iz auta kako bi se ručicom
pokrenuo motor. Dva muškarca u ogrtačima, s velikim crnim
naočalama, a ja s ušima koje dopiru do neba.” Odakle mi ta slika?
Paola me pogledala. “Znaš li kojom najvećom brzinom smiju voziti
automobili?”
“Pa, rekao sam, čak i osamdeset na sat...” Međutim, čini mi se da sad
idu i znatno brţe. Vidi se da čuvam samo saznanja iz vremena kad sam
dobio vozačku.
Začuđen sam, jer dok prelazim Largo Cairoli na svaka dva koraka
susrećem crnca koji mi ţeli prodati upaljač. Paola me povela da se
provozamo biciklom po parku (vozim se biciklom bez problema) i
začudio sam se kad sam oko jezerca vidio mnogo crnaca koji udaraju u
bubanj. “Pa gdje smo mi to?” rekao sam, “u New Yorku? Otkada ima
toliko crnaca u Milanu?”
 “Već neko vrijeme,” odgovorila je Paola. “Ali više se ne govori crnci,
nego crnoputi.”
“A u čemu je razlika? Prodaju upaljače, dolaze ovamo udarati u
bubanj, jer vjerojatno nemaju ni liru da odu u kafić, ili tamo moţda nisu
dobrodošli, meni se čini da su u crnoputi očajni kao i crnci.”
“Ukratko, sad se tako kaţe. I ti si tako govorio.”
Paola je primijetila da griješim kada pokušavam govorit! engleski, a
ne griješim kad govorim njemački ili francuski “Ĉini mi se očiglednim,”
rekla je, “francuski si morao usvojiti još kao dijete, pa ti je ostao na
jeziku kao što ti je bicik! ostao u nogama, njemački si proučavao iz
udţbenika dok si studirao, a ti o udţbenicima znaš sve, dok si engleski
naučio putujući, kasnije, on je sastavni dio tvojih osobnih iskustava u
posljednjih trideset godina, pa ti se samo djelomice zakvačio za jezik.”
Samo, još uvijek sam slab, uspijevam se nečim baviti pola sata,
najviše sat, zatim se idem malo ispruţiti. Paola me svakog dana vodi
kod ljekarnika izmjeriti tlak. Treba paziti i na dijetu: malo soli.
Ponovno sam počeo gledati televiziju, to me manje umara. Gledam
nepoznatu gospodu koja su predsjednik savjeta i ministar vanjskih
poslova, kralj Španjolske (nije li to bio Franco?), bivši teroristi
(teroristi?) pokajnici i ne razumijem dobro o čemu pričaju, ali učim
gomilu stvari. Sjećam se Mora, usporednih teţnji istom cilju, ali tko ga
je ubio? Ili se u strci avionom srušio na Poljoprivrednu banku? Neki si
pjevači udijevaju kolutiće u usnu resicu. A muškarci su. Sviđaju mi se
priče u nastavcima s obiteljskim tragedijama u Texasu, stari filmovi s
Johnom Wayneom. Akcijski me filmovi uznemiruju, jer su u njima
strojnice koje jednim rafalom unište sobu, prevrnu automobil koji
eksplodira, ljudi u potkošuljama koji jednim udarcem ruke natjeraju
drugoga da proleti kroz prozor i okomito se strmoglavi u more, a sve
zajedno, soba, auto, staklo, u pet sekunda. Prebrzo, pleše mi pred
očima. I čemu tolika buka?
Neku me večer Paola odvela u restoran.
“Ne brini, poznaju te, ti zatraţi uobičajeno.” Dobrodošli, kako ste
dottor Bodoni, već vas nema poprilično dugo, što biste večeras ţeljeli.
Uobičajeno. Gospodin se stvarno razumije, pjevuckao je gazda. Dakle,
špageti sa školjkama, riba s gradela, Sauuignon i zatim kolač s
jabukama. Paola je morala intervenirati kako bi me spriječila da traţim
još gradeljade. “Zašto, ako mi se sviđa?” upitao sam, “Moţemo si to
priuštiti, čini mi se, pa ne košta cijelo bogatstvo.” Paola me pogledala
zamišljeno, a zatim je, uzimajući me za ruku, rekla: “Vidi Yambo,
sačuvao si sve svoje automatske radnje i odlično znaš kako se drţe noţ i
vilica ili kako se ulijeva piće. Ali ima stvari koje stječemo osobnim
iskustvom, dok odrastamo. Dijete ţeli pojesti sve što mu se sviđa, po
cijenu boli u trbuhu. Mama mu malo pomalo objašnjava da mora
kontrolirati svoje nagone, jednako kao što mora činiti sa svojom ţeljom
da piški. I tako dijete, koje bi, da o njemu ovisi, nastavilo kakati u
pelene i pojelo toliko Nutelle da bi završilo u bolnici, nauči prepoznati
trenutak kada mora prestati jesti, iako se ne osjeća sitim. Kad
odrastemo, naučimo se zaustaviti, primjerice, nakon druge ili treće čaše
vina, jer znamo da onaj put kad smo ga popili cijelu bocu poslije nismo
uspjeli zaspati. Dakle, moraš ponovno naučiti uspostaviti pravilan
odnos prema hrani. Razmisli dobro i naučit ćeš to za nekoliko dana. U
svakom slučaju, ništa od ponavljanja.”
“Naravno, Calvados,” zaključio je gazda donoseći kolač. Pričekao
sam Paolin znak potvrde i odgovorio: “Calva sans dire.” Vidi se da je on
već znao moje igre riječima, jer je ponovio: “Calua sans dire.” Paola me
upitala na što me podsjeća Calvados, odgovorio sam da je dobar i tu
stvar prestaje.
“Pa ipak, njime si se napio tijekom onog putovanja po Normandiji...
Polako, ne misli na to. U svakom slučaju, uobičajenome dobra formula,
ovdje uokolo ima cijeli niz mjesta gdje moţeš ući i traţiti uobičajeno, pa
ćeš se ugodno osjećati.”
“Sad je već jasno da se snalaziš sa semaforima,” rekla je Paola, “a
naučio si koliko brzo voze automobili. Moraš pokušati samostalnu šetnju
oko dvorca, a zatim Largom Cairoli. Na uglu je slastičarnica, oboţavaš
sladoled i praktički ţive na tvoj račun. Pokušaj naručiti uobičajeno.”
Nisam čak ni trebao reći uobičajeno, sladoledar je odmah kornet
napunio stracciatellom, evo, kao i obično, dottore. Ako mi se
stracciatella sviđala, bio sam u pravu, izvrsna je Ugodno je otkriti
stracciatellu sa šezdeset godina, kako ide ona Giannijeva šala o
Alzheimeru? Lijepo je što svakog dana susrećeš mnoštvo novih ljudi...
Novi ljudi. Tek sam završio sa sladoledom, nisam pojeo kornet do
kraja i odbacio sam posljednji dio - zašto? Paola mije kasnije objasnila
da mije to bila stara manija, još me kao maloga mama naučila kako
vršak ne treba jesti, jer je to dio koji je sladoledar drţao svojim ne baš
čistim rukama, to je još iz vremena kad su sladolede prodavali na
kolicima - kad sam vidio da mi se pribliţava neka ţena. Elegantna,
moţda nešto više od četrdeset godina, pomalo drskoga lica na pamet
mije pala Dama s hermelinom. Već mi se izdaleka nasmiješila pa sam
se pripremio, namjestio lijep osmjeh, jer Paola kaţe da je moj smiješak
neodoljiv.
Došla mi je ususret i zgrabila me za obje ruke: “Yambo, kakvo
iznenađenje!” Ali morala je u mom pogledu uhvatiti nešto neodređeno,
osmijeh nije bio dovoljan. “Yambo, zar me ne prepoznaješ, pa zar sam
toliko ostarjela? Vanna, Vanna...”
“Vanna! Sve bolje izgledaš. Baš sam bio kod okuliste i stavio mi je u
oči nešto za širenje zjenica, pa ću nekoliko sati nejasno vidjeti. Kako si
damo s hermelinom?” Vjerojatno sam joj to već ranije rekao, jer sam
imao dojam da su joj zasuzile oči.
“Yambo, Yambo,” prošaptala je pomilovavši me po obrazu. Osjetio
sam njen parfem. “Yambo, izgubili smo se izviđa. Uvijek sam te ţeljela
ponovno vidjeti, da ti kaţem kako ćeš mi, iako je bilo kratko, moţda je to
bila moja krivnja, uvijek biti draga uspomena. Bilo je... lijepo.”
“Prelijepo,” rekao sam, s nešto osjećaja i izgledom nekoga tko se
prisjeća vrta uţitaka. Vrhunska izvedba. Poljubila me u obraz, šapnula
mi da ima isti telefonski broj i otišla. Vanna. Očigledno iskušenje kojem
se nisam znao oduprijeti. Muškarci, kakvi nitkovi. S De Sicom.
Prokletstvo, kakvo je to zadovoljstvo imati aferu ako je kasnije ne
moţeš, neću reći ispričati prijateljima, nego barem povremeno ponovno
okusiti, za olujnih noći dok uţivaš pod pokrivačima?
Još od prve večeri, pod pokrivačima, Paola me uspavljivala milujući
me po glavi. Sviđalo mi se osjećati je u blizini. Je li to bila ţelja?
Konačno sam nadvladao stidljivost i upitao je vodimo li još uvijek ljubav.
“Umjereno, više iz navike,” rekla mije. “Osjećaš ţelju?”
“Ne znam, znaš da još uvijek imam malo ţelja. Ali pitam se bi li...”
“Nemoj se pitati, pokušaj spavati. Još si slab. A osim toga, nikako ne
bih ţeljela da vodiš ljubav sa ţenom koju si tek upoznao.”
“Avantura u Orient Expressu.”
“Strašno, pa nismo u Dekobrinu romanu.”
 3. MOŢDA ĆE TE NETKO OSKVRNUTI

Znam se kretati izvan kuće, čak sam naučio kako se ponašati prema
onome tko me pozdravi: promatranjem osmijeha, izraza i ljubaznosti
onog drugog odmjeravaš svoj osmijeh, izraze iznenađenja, radost ili
ljubaznost. To sam isprobao sa stanarima zgrade, u liftu. A to dokazuje
da je društveni ţivot samo pretvaranje, rekao sam Carli koja mije
čestitala. Kaţe da me ova situacija učinila cinikom. Dakako, ako ne
počneš razmišljati kako je sve to komedija, upucaš se.
Ukratko, rekla mi je Paola, vrijeme je da odeš u ured. Sam, vidjet
ćeš se sa Sibillom i osjetiti čime te nadahnjuje tvoje radno mjesto.
Prisjetio sam se onoga Giannijeva šaptaja o lijepoj Sibilli. “Tko je
Sibilla?”
“Tvoja pomoćnica, tvoja factotum, sjajna je i ona je ovih tjedana
obavljala sve u studiju, danas sam je nazvala i bila je vrlo ponosna zbog
ne znam kojeg izvrsnog posla što ga je zaključila. Sibilla, nemoj me
pitati za prezime, jer ga nitko ne zna izgovoriti.
Poljakinja. U Varšavi je bila na specijalizaciji bibliotekarstva pa kad
se tamo reţim počeo raspadati, još prije pada Berlinskog zida, uspjela je
dobiti dopuštenje za studijsko putovanje u Rim. Zgodna je, čak i previše,
pa je vjerojatno otkrila način kako ganuti neku krupnu zvjerku.
Ĉinjenica je da se, kad je jednom stigla ovamo, više nije vratila i
potraţila je posao. Pronašla je tebe, ili si ti pronašao nju i već ti gotovo
četiri godine pomaţe. Danas te očekuje, zna što ti se dogodilo i kako se
treba ponašati.”
Dala mi je adresu i telefonski broj ureda, nakon Largo Cairoli ulazi
se u Via Dante i prije Loggie dei Mercanti - a da je to loţa vidi se i golim
okom - skreće se lijevo i stigao si. “Pojavi li se neki problem, uđi u kafić i
nazovi nju, ili mene, poslat ćemo vatrogasnu ekipu, ali ne vjerujem da
će trebati. Ah da, imaj na umu da si sa Sibillom počeo govoriti francuski,
kada ona još nije znala talijanski i niste nikada prestali. Vaša mala
igra.”
Puno je svijeta u Via Dante, lijepo je prolaziti pokraj mnoštva
neznanaca a ne biti obvezan prepoznavati ih, da je ti sigurnost, shvatiš
da je i sedamdeset posto drugih u stanju u kakvom si i sam. Zapravo bih
mogao biti netko tko je upravo stigao u ovaj grad, osjeća se pomalo
usamljenim, ali se navikava. Osim što sam ja netom pristigao na ovaj
planet. Netko me pozdravio s vrata kafića, nije bilo zahtjeva za
dramskim prepoznavanjem, mahnuo sam rukom u znak pozdrava i taje
proba prošla glatko.
Otkrio sam ulicu i studio poput izviđača koji dobiva u lovu na blago:
dolje jednostavna ploča, Studio Biblio, nisam baš bio osobito maštovit,
ali barem zvuči ozbiljno, kako sam ga i mogao drukčije nazvati, Alla
Bella Napoli? Pozvonio sam, popeo se, na prvom su katu vrata već bila
otvorena, a Sibilla na pragu.
“Bonjour Monsieur Yambo... oprostite, Monsieur Bodoni...” Kao da je
ona izgubila pamćenje. Bila je uistinu vrlo lijepa. Duga i ravna plava
kosa uokvirivala je predivni oval njena lica. Bez imalo šminke, moţda
nešto vrlo malo na očima. Jedini pridjev koji mije padao na pamet bio je
vrlo ljupka (koristim stereotipe, znam, ali zahvaljujući njima mogu se
kretati među drugima). Na sebi je imala traperice i majicu s natpisom,
Smile ili nešto slično, koja je isticala stidljivo, njene djevojačke grudi.
Oboje smo bili zbunjeni. “Mademoiselle Sibbila?” upitao sam.
“Oui,” odgovorila je brzo, “ohui, houi. Entrez.”
Poput njeţnog jecaja. Prvi oui ispustila je gotovo normalno, odmah
zatim drugi kao da udiše, kratkim šumom iz grla, a potom treći kao da
ponovno izdiše uz nezamjetno upitni ton. Sve je navodilo na pomisao o
djetinjoj zbunjenosti, a istodobno o senzualnoj srameţljivosti. Pomaknula
se u stranu da me propusti. Osjetio sam njen diskretni parfem.
Da sam trebao reći kako izgleda bibliografski studio, opisao bih
nešto vrlo slično ovome što sam vidio. Police od tamna drva prepune
starih knjiga, a stare knjige i na teškom, četvrtastom stolu. U kutu
stolić s računalom. Dva zemljovida u boji sa svake strane prozora s
mliječnim staklima. Prigušeno svjetlo, velike zelene lampe. Iza jednih
vrata dugačak sobičak, izgledao mi je kao radionica za pakiranje i slanje
knjiga.
“Dakle, vi ste Sibilla? Trebam li reći mademoiselle ili tako nešto,
kaţu mi da imate neizgovorljivo prezime...”
“Sibilla Jasnorzewska, da, ovdje u Italiji stvara probleme. Ali vi ste
me uvijek zvali Sibilla i gotovo.” Prvi put sam vidio da se smije. Rekao
sam joj da se ţelim priviknuti na posao, htio sam vidjeti najvrjednije
knjige. Zid u dnu sobe, rekla mi je, i uputila se pokazati mi pravu policu.
Hodala je tiho, jedva dotičući tenisicama pod. Ali moţda je tapison
prigušivao njene korake. Nad tobom, mlada djevo, kao da stoji sveta
sjenka, samo što nisam glasno izgovorio. Umjesto toga sam rekao: “Tko
je Cardarelli?”
“Što?” upitala je okrećući glavu, a kosa se zalelujala. “Ništa,”
odgovorio sam. “Pokaţite mi.”
Lijepe knjige s mirisom starine. Nisu sve imale naslove na hrptu koji
bi kazivali što su. Izvukao sam jednu. Instinktivno sam je otvorio kako
bih potraţio naslovni list s nazivom, ali ga nisam našao. “Inkunabula,
dakle. Uvez od svinjske koţe iz šesnaestoga stoljeća, s hladnim tiskom.”
Rukama sam prelazio po koricama i ćutio taktilno zadovoljstvo. “Blago
pohabane korice.” Listao sam je dotičući stranice prstima kako bih vidio
šušte li kao što je rekao Gianni. Šuštale su. “Ţivahno, a i s marginama.
Ah, blage mrlje po rubovima na posljednjim listovima, crv na posljednjoj
signaturi koji ne šteti tekstu. Lijep primjerak.” Pogledao sam kolofon,
znajući da se tako zove i sricao : “Venetiis mense Septembri... tisuću
četiristo devedeset sedme. Ali moglo bi biti...” Vratio sam se na prvu
stranicu: Iamblichus de mysteriis Aegyptiorum... To je prvo izdanje
Ficinovog Jambliha, zar ne?”
“Da, prvo... monsieur Bodoni. Prepoznajete ga?”
“Ne, ništa ne prepoznajem, morate to naučiti, Sibilla. Jednostavno
znam da je prvi Jamblih kojega je preveo Ficino iz tisuću četiristo
devedeset sedme.”
“Ispričavam se, moram se naviknuti. To je zato što ste bili tako
ponosni na taj primjerak, uistinu predivan. I rekli ste da se za sada ne
proda je, ima ih vrlo malo u opticaju, pustimo da se pojavi na nekoj
licitaciji ili u nekom američkom katalogu, jer su Amerikanci dobri u
podizanju cijena, zatim ćemo u katalog staviti naš primjerak.”
“Ja sam, dakle, lukav trgovac.”
“Ja sam govorila da je to samo izgovor, kako je ţelite zadrţati malo
za sebe da je povremeno gledate. Ali budući da ste bili odlučili ţrtvovati
Orteliusa, reći ću vam dobru vijest.”
“Orteliusa... kojeg?”
“Plantinova iz 1606., sa 166 slika u boji i Parergonom. Ondašnji
uvez. Bili ste tako zadovoljni što ste je pronašli, kupivši za malo novaca
cijelu biblioteku komendatora Gambija. Konačno ste je odlučili staviti u
katalog. A dok vam... A dok vam nije bilo dobro, uspjela sam je prodati
jednom kupcu, jednom novom, nije mi se učinio pravim bibliofilom, prije
je jedan od onih koji kupuju zbog ulaganja, jer su mu rekli da cijena
starih knjiga sada brzo raste.”
“Šteta, profućkan primjerak. A... za koliko?”
Kao da se bojala izreći iznos, uzela je karticu i pokazala mije. “U
katalog smo stavili Cijena na upit i bili ste spremni pregovarati. Ja sam
odmah rekla najvišu, a ovaj nije ni zatraţio popust, potpisao je ček i
otišao. Na nokat, kako se kaţe u Milanu, ni trepnuo nije.”
“Dotle smo danas stigli...” Nisam više imao pojma o današnjim
cijenama. “Ĉestitam, Sibilla, a koliko smo je mi platili?”
“Rekla bih ništa. To jest, s ostatkom knjiga iz biblioteke Gambi
malopomalo ćemo mirno povratiti iznos koji smo platili za sve, paušalno.
Pobrinula sam se da ček poloţim u banku. Budući da u katalogu nije
bilo cijene, vjerujem da uz pomoć gospodina Laivellija i na poreznom
planu moţemo vrlo dobro proći.”
“Dakle, ja sam jedan od onih koji izbjegavaju porez?”
“Ne, Monsieur Bodoni, vi radite ono što rade vaše kolege, u načelu
plaćate sve, ali kod nekih uspješnih poslova malo se, kako se to kaţe,
preurede papiri. Vi ste devedeset pet posto pošteni porezni obveznik.”
“Nakon ovog posla bit ću to samo pedeset posto. Negdje sam
pročitao da svaki građanin mora platiti porez do posljednjeg novčića.”
Izgledala mije poniţena. “Ali ne mislite na to,” rekao sam joj očinski, “o
tome ču ja razgovarati s Laivellijem.” Očinski? Rekao sam gotovo
grubo: “Sad me pustite da malo pogledam druge knjige.” Povukla se i
otišla sjesti za računalo, bez riječi. Pregledavao sam knjige, listao ih:
Commedia, izdanje Bernardina Benalija iz 1491., Scotov Liber
Phisionomiae iz 1477., Ptolomejev Quadripartito iz 1484.,
Regimontanusov Calendarium iz 1482. - ali sam i sa sljedećim
stoljećima bio prilično opskrbljen, evo lijepog izdanja Zoncovog Nuovo
teatro i Ramellija koji je bio prava divota... Poznavao sam svako od tih
djela, poput svakog antikvara koji napamet zna velike kataloge, ali
nisam znao da imam primjerke tih djela.
Očinski? Izvlačio sam knjige i vraćao ih na mjesto, ali sam zapravo
razmišljao o Sibilli. Gianni mije ono natuknuo, bez sumnje zlobno; Paola
je do posljednjeg trenutka odugovlačila govoriti mi o tome, a upotrijebila
je gotovo sarkastične izraze, iako joj je ton bio skoro neutralan, zgodna
je, čak i previše, vaša mala igra, ništa posebno zajedljivo, ali mi se
učinio kako umalo nije rekla tiha voda brijege dere.
Jesam li bio u vezi sa Sibillom? Izgubljena djevojka koja dolazi s
Istoka, sve je zanima, susreće zrela gospodina - a kad je došla imao sam
četiri godine manje - osjeća njegov autoritet, konačno on je gazda, o
knjigama zna više od nje ona uči, upija svaku njegovu riječ, divi mu se, a
on je susreo idealnu učenicu, lijepu, pametnu, s onim njenim oui oui oui
poput ustreptalih jecaja, počinju zajedno raditi, svakoga dana po cijeli
dan, sami u tom studiju, suradnici u mnogim malim i velikim
trouvailles, jednog se dana okrznu na vratima, to je trenutak i veza
započinje. Ali zašto, u mojim godinama, ti si djevojčica, potraţi zaboga
mladića svojih godina, ne uzimaj me ozbiljno, ali ona ne, Yambo, ovo je
prvi put da takvo što osjećam. Prepričavam li ja to film koji svi znaju?
Zatim se nastavlja kao u filmovima ili romanima: Yambo, ja te volim, ali
ne bih mogla i dalje tvojoj ţeni gledati u lice, tako je draga i ljubazna,
imaš dvije kćeri i djed si - hvala ti što me podsjećaš da sam već jednom
nogom u grobu, ne nemoj tako govoriti da sam naj... naj... naj... čovjek
kojeg si ikada upoznala, momci mojih godina su mi smiješni, ali moţda
je dobro da odem - čekaj, moţemo biti dobri prijatelji, dovoljno je da se i
dalje viđamo svakog dana - ali zar ne shvaćaš da upravo zbog
svakodnevnog viđanja ne bismo nikad mogli ostati prijatelji - Sibilla, ne
govori tako, budimo pametni. Ona jednog dana prestaje dolaziti u
studio, ja joj telefoniram da ću se ubiti, ona mi kaţe ne budi djetinjast,
toutpasse, ali zatim se ona vraća, nije izdrţala. I tako se to nastavlja
četiri godine. Ili više ne?
Ĉini se da znam sve te otrcane klišeje, ali ih ne znam vjerodostojno
iskombinirati. Ili su sve te veze uţasne i veličanstvene upravo zato što
se svi klišeji prepleću na nevjerojatan način i više ih ne moţeš razmrsiti.
Ali, kad ţiviš neki klišej, to kao da je prvi put i ne osjećaš sram.
Bi li to bila vjerojatna priča? Ovih mi se dana činilo da više nemam
ţelja, ali čim sam je vidio shvatio sam što je ţelja. I to za ţenom koju
sam sreo prvi put. Zamisli tek da je viđaš, pratiš, da je gledaš kako klizi
oko tebe kao da hoda po vodi. Naravno, kaţem to tek tako, ne bih
nikada započeo, u stanju u kojem sam sada, takvu vezu, a osim toga, bio
bih zadnji nitkov prema Paoli. Sibilla je za mene bila kao Bezgrešna
djevica, ma nije mi ni u mislima. Sjajno. A ona? Ona bi još uvijek mogla
biti usred te veze, moţda me htjela pozdraviti sa ti ili samo imenom,
srećom što se na francuskom koristi vous i kad se s nekim spava, moţda
mi se ţeljela baciti u zagrljaj, tko zna koliko je i ona patila ovih dana, i
evo vidi me kako dolazim lijep poput sunca, kako ste mademoiselle
Sibilla, molim vas ostavite me da gledam knjige. Hvala, vrlo ste ljubazni.
I shvaća da mi nikada neće moći ispričati istinu. Moţda je bolje tako,
vrijeme je da si nađe dečka. A ja?
Da baš nisam sasvim u redu piše na kliničkim kartonima. O čemu ja
to mozgam? S lijepom djevojkom u studiju, naravno da Paola glumi
ulogu ljubomorne supruge, to je samo igra između starih supruţnika. A
Gianni? Gianni je govorio o lijepoj Sibilli, moţda je on izgubio glavu
zbog nje, dolazi stalno u studio izgovarajući se porezom, a onda se
zadrţava pretvarajući se da je opčinjen šuštavim stranicama. On je taj
koji se zaljubio, ja nemam veze s tim. Gianni je taj, i on u dobi kad je već
jednom nogom u grobu, koji mi pokušava oteti, koji mi je oteo ţenu mog
ţivota. Zvuči smiješno: ţena mog ţivota?
Vjerovao sam da ću uspjeti suţivjeti s tolikim ljudima koje ne
poznajem, ali ovo je najteţa zapreka, barem od onog trenutka kad sam
si utuvio u glavu te staračke maštarije. Ono što mi uzrokuje bol jest to
da bih joj mogao nanijeti bol. Dakle, da vidim... Ne, prirodno je da se
svojoj usvojenoj kćeri ne ţeli nanijeti bol. Kćeri? Neki dan sam se
osjećao kao pedofil, a sad otkrivam da sam sklon incestu? Najzad, veliki
Boţe, tko je uopće rekao da smo vodili ljubav? Moţda je bio samo
poljubac, moţda samo jednom, moţda platonska privlačnost, ja sam
razumio ono što je ona osjećala ili obrnuto, ali nijedno od nas o tome nije
nikada govorilo. Ljubavnici Okruglog stola, četiri smo godine spavali s
mačem između nas. Oh, imam i Stultifera nauis, čini mi se da nije prvo
izdanje, a osim toga i nije baš neki lijepi primjerak. A ovaj De
proprietatibus rerum Bartolomea Anglica? Sav je rubriciran, od početka
do kraja, na starinski način, šteta što je uvez moderan. Razgovaramo o
poslovima. “Sibilla, Stultifera naitis nije prvo izdanje, zar ne?”
“Naţalost nije, monsieur Bodoni, naše je Olpeovo izdanje iz tisuću
četiristo devedeset sedme. Prvo je također Olpeovo, izdano u Baselu, ali
1494., i to na njemačkom, Das Narren Shyff. Prvo latinsko izdanje,
poput našeg, pojavljuje se devedeset sedme, ali u oţujku, dok je naše,
ako pogledate u kolofon, iz kolovoza, a između njih su jedno izdanje iz
travnja i jedno iz lipnja. Ali nije u pitanju datum, nego sam primjerak,
vidite da baš i nije poţeljan. Ne kaţem da je to primjerak koji treba
ostati u studiju, ali ne treba se baš ni hvaliti njime.”
“Koliko toga vi znate, Sibillo, što bih ja bez vas?”
“Vi ste me tome naučili. Kako bih napustila Varšavu, morala sam
izigravati grande savante, ali da nisam srela vas, ostala bih glupa
kao i kad sam došla.”
Divljenje, privrţenost. Pokušava li mi nešto reći? Mrmljam:
“Les amouremcfervents et les savants austeres...” Preduhitrim je:
“Ništa, ništa, pala mije na pamet jedna pjesma. Sibillo, da razjasnimo
nešto. Moţda ću vam, nastavimo li ovako, izgledati gotovo normalan,
ali ja to nisam. Sve ono što mi se dogodilo ranije, razumijete, sve, baš
sve, kao da je ploča po kojoj su prešli spuţvom. Ja sam u
neoskvrnutom crnilu, ako mi opraštate tu proturječnost. Morat ćete
me razumjeti, ne očajavajte i... biti mi blizu.” Jesam li dobro rekao?
Učinilo mi se savršenim, moglo se shvatiti na dva načina.
“Ne brinite, Monsieur Bodoni, sve sam shvatila. Ja sam tu i ne idem
nikuda. Ĉekam...”
Jesi li stvarno tiha voda? Kaţeš li da čekaš da se sasvim oporavim,
kao što očigledno i svi drugi čine, ili čekaš da se ponovno sjetim te veze?
Ako je tako, što li ćeš sljedećih dana učiniti kako bi me podsjetila na
nju? Ili bi svim srcem ţeljela da se sjetim, ali nećeš ništa učiniti, jer nisi
tiha voda, nego si ţena koja voli i šuti jer me ne ţeli uznemiriti? Patiš,
ali ne daš da to drugi vide, jer si to divno biće kakvo jesi, ali govoriš
samoj sebi kako je to konačno dobra prilika da se saberemo, i ti i ja? Ti
se ţrtvuješ, nikada nećeš učiniti ništa da me podsjetiš, nećeš mi
pokušati gotovo slučajno dodirnuti ruku jedne večeri, kako bih ja okusio
svoju madeleine - ti koja s ponosom svih ljubavnika znaš da druge
moţda ne uspijevaju učiniti da osjetim mirise na Sezame otvori se, a ti
bi, ako samo poţeliš, to uspjela, bilo bi ti dovoljno okrznuti mi lice
svojom kosom dok se saginješ kako bi mi dala karticu. Ili da ponovno
kaţeš, kao slučajno, onu banalnu rečenicu koju si mi rekla i prvi put,
koju smo četiri godine uljepšavali i citirali je poput magične formule,
onu čije smo značenje i moć znali samo ti i ja, osamljeni u našoj tajni?
Primjerice: Et mon bureau? Ali to je Rimbaud. Pokušajmo razjasniti
barem nešto.
“Sibillo, moţda me vi oslovljavate monsieur Bodoni zato što izgleda
kao da sam vas danas sreo prvi put, ali smo radeći zajedno vjerojatno
već prešli na ti, kao što se i događa u takvim slučajevima. Kako ste me
zvali?” Pocrvenjela je, ponovno je ispustila onaj modulirani njeţni jecaj:
“Oui, oui, oui, uistinu, zvala sam te Yambo. Od početka si nastojao da se
osjećam ugodno.”
Oči su joj zablistale srećom, kao da joj je sa srca pao veliki teret. Ali
obraćanje sa ti ništa ne znači, čak se i Gianni neki dan smo Paola i ja išli
k njemu u ured - i njegova tajnica oslovljavaju sa ti.
“E pa dobro!” rekao sam vedro, “neka sve bude kao i prije. Ti znaš
da mi moţe pomoći ako sve bude kao prije.”
Kako li će to shvatiti? Što li za nju znači da sve bude kao prije?
Kod kuće sam proveo besanu noć, a Paola me milovala po glavi.
Osjećao sam se kao preljubnik, iako nisam učinio ništa. S druge strane,
nisam se zabrinjavao za Paolu već za sebe. Ljepota voljenja je,
razmišljao sam, u sjećanju da si volio. Ima ljudi koji ţive od samo jednog
sjećanja. Eugenia Grandet, primjerice. A pomisao da si volio, a ne moţeš
se sjetiti? Još gore, moţda si volio, ne sjećaš se toga, a sumnjaš da nisi
volio. Ili, u svojoj taštini nisam uzeo u obzir drugu priču, ja ludo
zaljubljen pokušavam je osvojiti, ali ona me dovodi u red, ljubazno, blago
i odlučno. Potom ona ostaje, jer sam ja pristojan gospodin i od toga se
dana ponašam kao da se ništa nije dogodilo, njoj je u stvari dobro u
studiju, moţda si ne moţe priuštiti da izgubi dobar posao, moţda je bila
polaskana mojim potezom, moţda i nije bila toga svjesna, ali njena je
ţenska taština ganuta, ne priznaje to ni samoj sebi, ali osjeća da nada
mnom ima određenu moć. Allumeuse. Još gore, ta mije tiha voda
progutala brdo novaca, navela me da radim ono što ona hoće, očigledno
je da sam sve njoj prepustio, uključujući naplate, uplate i moţda
podizanje novca u banci, a ja sam otpjevao kukuriku profesora Unratha,
bio sam propao čovjek, sad više iz toga ne mogu - moţda me ova sretna
nezgoda izvuče iz toga, nije svako zlo za zlo. Kakav sam to bijednik, kako
mogu do te mjere uprljati sve što taknem, moţda je još uvijek djevica, a
ja od nje činim kurvu. Kako god bilo, čak i sama sumnja, iako
opovrgnuta, pogoršava stvar: ako se ne sjećaš da si volio, ne moţeš znati
niti je li onaj kojeg si volio vrijedan tvoje ljubavi. Ona Vanna koju sam
sreo prije nekoliko jutara, to je bio jasan slučaj, flert, noć ili dvije, zatim
moţda nekoliko dana razočaranja i bilo je gotovo. Ali ovdje su u igri
četiri godine moga ţivota. Yambo, da se moţda sada ne zaljubljuješ,
moţda prije nije bilo ništa, a sad trčiš ususret svojoj propasti? Samo zato
što si umislio da si tada bio proklet pa ţeliš ponovno naći svoj raj? A
koliko je samo budala koje piju da bi zaboravile, ili uzimaju drogu, ah,
da mogu, rado bih sve zaboravio, kaţu. Ja samo znam istinu: zaboraviti
je okrutno. Postoje li droge za sjećanje?
Moţda Sibilla...
Evo, opet počinjem. Kad te vidim gdje prolaziš na kraljevskoj
udaljenosti, raspuštene kose i uspravna ko kopljanik, obuzme me
vrtoglavica.
Sljedećeg sam jutra pozvao taksi i otišao kod Giannija u ured. Pitao
sam ga sasvim otvoreno što zna o meni i Sibilli. Izgledao je zaprepašten.
“Ali Yambo, svi smo pomalo zaljubljeni u Sibillu, ja, tvoji kolege,
mnogi tvoji kupci. Ima ljudi koji dolaze k tebi samo ostaje, jer sam ja
pristojan gospodin i od toga se dana ponašam kao da se ništa nije
dogodilo, njoj je u stvari dobro u studiju, moţda si ne moţe priuštiti da
izgubi dobar posao, moţda je bila polaskana mojim potezom, moţda i
nije bila toga svjesna, ali njena je ţenska taština ganuta, ne priznaje to
ni samoj sebi, ali osjeća da nada mnom ima određenu moć. Allumeuse.
Još gore, ta mije tiha voda progutala brdo novaca, navela me da radim
ono što ona hoće, očigledno je da sam sve njoj prepustio, uključujući
naplate, uplate i moţda podizanje novca u banci, a ja sam otpjevao
kukuriku profesora Unratha, bio sam propao čovjek, sad više iz toga ne
mogu - moţda me ova sretna nezgoda izvuče iz toga, nije svako zlo za
zlo. Kakav sam to bijednik, kako mogu do te mjere uprljati sve što
taknem, moţda je još uvijek djevica, a ja od nje činim kurvu. Kako god
bilo, čak i sama sumnja, iako opovrgnuta, pogoršava stvar: ako se ne
sjećaš da si volio, ne moţeš znati niti je li onaj kojeg si volio vrijedan
tvoje ljubavi. Ona Vanna koju sam sreo prije nekoliko jutara, to je bio
jasan slučaj, flert, noć ili dvije, zatim moţda nekoliko dana razočaranja
i bilo je gotovo. Ali ovdje su u igri četiri godine moga ţivota. Yambo, da
se moţda sada ne zaljubljuješ, moţda prije nije bilo ništa, a sad trčiš
ususret svojoj propasti? Samo zato što si umislio da si tada bio proklet
pa ţeliš ponovno naći svoj raj? A koliko je samo budala koje piju da bi
zaboravile, ili uzimaju drogu, ah, da mogu, rado bih sve zaboravio,
kaţu. Ja samo znam istinu: zaboraviti je okrutno. Postoje li droge za
sjećanje?
Moţda Sibilla...
Evo, opet počinjem. Kad te vidim gdje prolaziš na kraljevskoj
udaljenosti, raspuštene kose i uspravna ko kopljanik, obuzme me
vrtoglavica.
Sljedećeg sam jutra pozvao taksi i otišao kod Giannija u ured. Pitao
sam ga sasvim otvoreno što zna o meni i Sibilli. Izgledao je zaprepašten.
“Ali Yambo, svi smo pomalo zaljubljeni u Sibillu, ja, tvoji kolege,
mnogi tvoji kupci. Ima ljudi koji dolaze k tebi samo da bi vidjeli nju. Ali
to je šala, srednjoškolska. Šalimo se uzajamno, a često smo zbijali šale i
s tobom; znamo mi da ima nešto između tebe i lijepe Sibille, govorili
smo. A ti bi se smijao, ponekad bi napravio scenu, kao da daješ na
znanje kako je to nešto neviđeno, a ponekad bi govorio da prestanemo s
tim, jer bi ti mogla biti kćer. Igre. Zbog toga sam te one večeri upitao za
Sibillu, mislio sam da si je već vidio, ţelio sam saznati kakav je dojam
ostavila na tebe.”
“Nisam ti nikada ništa pričao o sebi i Sibilli?”
“Zašto, zar je bilo nešto?”
“Ne pravi se pametan, znaš da sam bez sjećanja. Ovdje sam kako
bih tebe pitao jesam li ti ikada išta ispričao.”
“Ništa. K tome si mi uvijek govorio o svojim avanturama, moţda da
bi u meni izazvao zavist. O Cavassijevoj, o Vanni, o Amerikanki na
salonu knjiga u Londonu, o lijepoj Nizozemkici zbog koje si tri puta išao
u Amsterdam, o Silvani...”
“Ma daj, pa koliko sam ja to veza imao?”
“Mnogo. Previše za mene koji sam uvijek bio monogaman. Ali o
Sibilli, kunem ti se, nikada nisi ništa rekao. Pa što si to uvrtio u glavu?
Jučer si je vidio, nasmiješila ti se, pa si pomislio da je nemoguće imati je
u blizini i ne razmišljati o tome. To je ljudski, za nju zaista ne bi mogao
reći tko je ta grdoba... A osim toga, nitko od nas nije nikada uspio saznati
ima li Sibilla neki svoj ţivot. Uvijek vedra, spremna pomoći svakome kao
da tu uslugu čini samo njemu, moţe biti koketna upravo zato što nikada
nije bilo ničega. Ledena sfinga.” Gianni je vjerojatno bio iskren, ali to nije
značilo ništa. Ako mi se sa Sibillom dogodila vaţnija od svih ostalih veza,
ona Prava, jasno je da to nisam ispričao ni Gianniju. To je moralo ostati
divnom urotom između mene i Sibille.
Ili ne. Ledena sfinga, izvan radnog vremena ima svoj ţivot, moţda
je već s nekim u vezi, njena stvar, ona je savršena, ne miješa posao i
privatni ţivot. Ugriz ljubomore prema nepoznatom suparniku. A ipak
netko će oskvrnut vrelo ustašca tvojih, netko tko neće ni znati za to,
ribar što traţi spuţve, taj rijetki dobit će biser.
“Imam za tebe jednu udovicu, Yambo,” rekla mije Sibilla
namigujući. Postajemo prisni, baš lijepo. “Kakvu udovicu?” upitao sam.
Objasnila mije da antikvari mojega ranga imaju neke svoje načine
nabavljanja knjiga. Ima tipova koji svrate u studio pitajući te vrijedi li
štogod ta knjiga, a vrijedi li nešto ovisi o tome koliko si pošten,
naravno, nastojiš nešto i zaraditi. Ili je tip kolekcionar u teškoćama,
zna vrijednost onoga što ti nudi, pa u najboljem slučaju moţeš izvući
tek nešto malo iznad cijene. Jedan od načina je kupovanje na
međunarodnim draţbama, a na njima napraviš dobar posao samo ako
si jedini koji je shvatio vrijednost knjige, ali tvoji konkurenti baš i nisu
budale. Marţa je minimalna i postaje zanimljivom tek ako je knjiga
izuzetno vrijedna. Zatim kupuješ od kolega, jer netko moţe imati
knjigu koja njegovu klijentelu ne zanima, pa drţi nisku cijenu, a ti
međutim poznaješ opsjednutog ljubitelja. Najzad, postoji metoda
lešinara. Pronađeš velike osiromašene obitelji, s drevnom palačom i
starinskom bibliotekom, pričekaš da umre otac, muţ ili ujak, jer
nasljednici već imaju dosta problema s prodajom namještaja i nakita, a
ne znaju kako procijeniti tu gomilu knjiga koje nisu nikada otvorili.
Obično se kaţe udovica, ali to moţe biti unuk koji ţeli unovčiti malo, ali
odmah, još bolje ima li problema sa ţenama ili drogom. Tada odeš
pogledati knjige, provedeš u tim mračnim sobama dva tri dana i odlučiš
se za strategiju.
U ovom je slučaju doista bila u pitanju udovica; Sibilla je od nekoga
dobila informaciju (to su moje male tajne, rekla je zadovoljno i
vragolasto), a čini se da ja znam s udovicama. Zatraţio sam od Sibille da
me prati, jer moţda sam ne bih prepoznao pravu knjigu. Kakva divna
kuća gospođo, da, hvala, moţda ste za konjak. Zatim, kreneš prekapati,
bouquiner, broivsing... Sibilla mije šaptala pravila igre. Obično nađeš
dvije ili tri stotine svezaka koji ništa ne vrijede, odmah prepoznaš
različite pandekte i teološke disertacije koje završavaju na štandovima
sajma Svetog Ambrozija, ili tucete svezaka iz osamnaestoga stoljeća s
Telemahovim pustolovinama i utopijskim putovanjima, svejednako
uvezane, dobro dođu dekoraterima koji ih kupuju na metre. Zatim puno
toga iz šesnaestoga stoljeća, maloga formata, Ciceroni i Retoričke ad
Herennius, bezvrijedne knjige koje završavaju na štandovima na trgu
Fontanella Borghese u Rimu, a kupuju ih za dvostruko od njihove
vrijednosti oni koji poslije govore kako imaju knjige iz šesnaestoga
stoljeća. Ali, traţi, traţi, pa sam tamo i ja primijetio Cicerona, da,
pisanog aldinskim kurzivom i ni više ni manje nego Cronaca di
Norimberga u savršenom stanju, jednog Rolewincka, Kircherovu Ars
magna lucis et umbrae s predivnim gravirama i sa samo nekoliko
potamnjelih stranica, što je za papir iz tog vremena rijetkost, čak i
prekrasnog Rabelaisa, izdanje Jeana Frederica Bernarda iz 1741., tri
sveska kvart formata s Picartovim vinjetama, divan uvez u crvenom
marokenu, zlatotisak na koricama, zlatne šare i ukrasi na hrptu, omoti
od zelene svile sa zlatnom čipkom - koje je pokojnik briţljivo prekrio
plavim papirom da ih ne ošteti, pa na prvi pogled nisu ostavljali nikakav
dojam. Naravno, nije Cronaca di Norimberga, šapnula mi je Sibilla, uvez
je moderan, ali zanimljiv za ljubitelje jer je s potpisom Riviere & Son.
Fossati bi je odmah uzeo - kasnije ču ti reći tko je on, sakuplja uveze.
Na kraju smo izdvojili deset knjiga za koje ćemo izvući barem sto
milijuna, ali i više ako ih dobro prodamo; samo je Cronaca mogla donijeti
najmanje pedeset milijuna. Tko zna zašto su tu bile, pokojnik je bio
biljeţnik, a biblioteka mu je bila statusni simbol, ali sigurno je bio škrt i
kupovao samo ako nije morao puno potrošiti. Ove dobre knjige sigurno je
slučajno kupio prije četrdeset godina, kad su se prodavale jeftino. Sibilla
mije objasnila kako se to radi u ovakvim slučajevima, ja sam pozvao
gospođu i činilo se kao da sam se oduvijek bavio tim poslom. Rekao sam
joj da tu ima puno toga, ali malo vrijedi. Tresnuo sam joj na stol najlošije
knjige, potamnjelih stranica, s mrljama od vlage, slabih spojeva, s
marokenom na koricama koji je izgledao kao da je preko njega prošao
brusni papir, tragovima moljaca poput čipke, pogledajte ovo Dottore,
govorila je Sibilla, ovako iskrivljene neće se ni pod prešom vratiti u
normalno stanje, a ja sam spomenuo sajam Svetog Ambrozija.
“Ne znam čak ni hoću li ih uspjeti sve tamo izloţiti, gospođo, a vi
shvaćate da ako ostanu u kući troškovi skladišta se penju do zvijezda.
Nudim vam pedeset milijuna za cijelu partiju.”
“To zovete partijom?!” A, ne, pedeset milijuna za tu divnu
biblioteku, njen je muţ potrošio cijeli ţivot da bi je skupio, to je uvreda
uspomeni na njega. Prijelaz na drugu stratešku fazu: “Dakle gospođo,
gledajte, nas zanima najviše ovih deset knjiga. Ţelim vam izaći ususret
pa vam nudim trideset milijuna samo za njih.” Gospođa računa, pedeset
milijuna za golemu biblioteku su uvreda svetoj uspomeni na pokojnika,
trideset za samo deset knjiga je dobar posao, za ostatak će pronaći
nekog drugog manje izbirljivog i puno dareţljivijeg antikvara. Sklopljen
posao.
Vratili smo se u studio veseli kao djeca koja su upravo izvela neki
nestašluk. “Je li to nepošteno?” upitao sam.
“Ma ne, Yambo, svi tako rade.” I ona citira, kao i ja. “Da je dopala
šaka nekom tvom kolegi, dobila bi još manje. A osim toga, vidio si
namještaj, slike i srebrninu, to su ljudi puni novaca koje baš briga za
knjige. Mi radimo za one koji uistinu vole knjige.”
Što bih ja bez Sibille. Odlučna i ljupka, domišljata poput golubice. I
opet sam počeo maštati, ponovno ulazeći u vraţju spiralu iz prethodnih
dana.
Srećom, posjet udovici me sasvim obesnaţio. Odmah sam se vratio
kući. Paola je primijetila da joj već nekoliko dana izgledam bljeđi nego
obično, previše se zamaram. Bolje je da u studio idem svakog drugog
dana.
Prisiljavao sam se misliti na nešto drugo: “Sibilla, moja ţena kaţe da
sam sakupljao tekstove o magli. Gdje su?”
“Bile su to uţasne fotokopije, pa sam ih malo pomalo premjestila u
računalo. Nemoj se zahvaljivati, bilo je vrlo zabavno. Potraţit ću ti
datoteku.”
Znao sam da postoje računala, (kao što sam znao da postoje
zrakoplovi), ali sam ga, naravno, prvi put dotaknuo.
Bilo je isto kao s biciklom, stavio sam na njega ruke, a moje su se
jagodice svega same sjetile.
O magli sam sakupio barem stotinu pedeset stranica citata. Izgleda
da mije doista bilo stalo do nje. Evo Abbottova Flatlanda: zemlja sa
samo dvije dimenzije, gdje ţive jedino plošni likovi, trokuti, četverokuti
i mnogokuti. Kako se međusobno prepoznati ako se ne vide iz visine, a
zamjećuju samo linije? Zahvaljujući magli. “Gdjegod postoji poprilična
količina Magle, eto kako predmeti na određenoj udaljenosti, recimo od
jednog metra, postaju osjetno manje jasni od onih koji su na devedeset i
pet centimetara; kao posljedica toga, a uz iskustvo paţljivog i stalnog
promatranje veće ili manje jasnoće, u stanju smo s velikom preciznošću
zaključiti kako izgleda promatrani predmet.” Blago tim trokutima koji
tumaraju kroz gustu maglu i nešto vide, evo jednog šesterokuta, evo
jednog paralelograma. Dvodimenzionalni, ali sretniji od mene. Ĉinilo mi
se da većinu tih citata znam napamet.
“Kako to,” upitao sam kasnije Paolu, “ako sam zaboravio sve ono što
se odnosi na mene? Ja sam svojim osobnim zalaganjem sakupio zbirku.”
“Sjećaš ih se,” rekla mi je, “ali ne zato što si ih sakupio, nego si ih
sakupio zato što ih se sjećaš. One su dio enciklopedijskog znanja, poput
drugih pjesama koje si mi recitirao prvog dana kad si došao kući.”
U svakom slučaju, prepoznavao sam ih na prvi pogled. Počevši od
Dantea:
Ko kad se magla stane da rastvara, i pogled otkrit pomalo se trudi,
što bješe skrito od zgusnutih para, tako, kad prozrijeh gusti mrak i
hudi...
D'Annunzio je ispisao lijepe stranice o magli u Notturnu: “Netko
bešumno hoda pokaj mene, kao bosih nogu da je... Magla ulazi u usta,
osvaja pluća. Leluja prema Canalazzu i tu se nakuplja. Neznanac
postaje siviji, laganiji; postaje sjenka... Iznenada nestaje ispod kuće gdje
je antikvarnica.”
Eto, antikvarnica je kao crna jama: ono što u nju upadne više se ne
pojavljuje.
Tu je i Dickens, klasični početak Bleak Housea: “Magla posvuda.
Magla uz rijeku, gdje teče između otočića i zelenih livada; magla niz
rijeku gdje teče prljava između redova brodova i prljavštine koje stiţu do
obala velikog (i prljavog) grada...” Nalazim Emily Dickinson: “Let us go
in; the fog is rising.”
“Nisam znala Pascolijeve stihove,” govorila je Sibilla. “Slušaj kako
su lijepi...” Sad mi je bila blizu kako bi vidjela zaslon računala, stvarno
bi mi mogla kosom dotaknuti obraz. Ali nije to učinila. Zanemarivši
francuski, izgovarala je talijanski s blagim slavenskim naglaskom:
Nepokretno u laganoj sumaglici drveće i dugačke jadikovke
parnjače.

Sakrivaš stvari daleke

Ti maglo nedodirljiva i blijeda,
Ti dime koji još izvireš, Uzoru...

Zaustavila se na trećem citatu:

“Magla... štene?”
“Stenje.”
“Ah.” Izgledala je uzbuđena što je naučila novu riječ.

Magla stenje, udarit će vjetar

Što lišćem oštrim puni jarak;
Njeţno u ţivicu suhu baca se Crvendać;
Ispod magle titra glas Iz tršćaka jeza,
grozničava Iznad magle
u daljini uzdiţe se zvonik...
Dobra je i magla u Pirandella, osobito kad pomisliš da je Sicilijanac:
“Magla se mogla rezati na kriške... Oko svake svjetiljke zijevao je
krug svjetla.” Ali, zatim još je bolji Savinijev Milano: “Magla je udobna.
Pretvara grad u golemu bombonijeru, a njegove stanovnike u isto toliko
čokoladnih bombona... Kroz maglu prolaze ţene i djevojke u
kapuljačama. Blaga para pojavljuje se oko nosnica i poluotvorenih
usta... Susrećemo se u salonu izduţenom zrcalima... grlimo se još uvijek
mirišući na maglu, dok magla vani pritišće na prozor i diskretno ga
zamućuje, tiha, zaštitnička...” Milanske magle Vittorija Serenija: Uzalud
vrata odškrinuta večeri maglenoj Nitko se ne uspinje i ne silazi osim
Udarca magle i prodavača novina glas - čudno - milanski Tempo i alibi i
blagodat magle, okultne su stvari idu sigurno, prema meni se kreću
miču od mene prošlost povijesti nalik poput sjećanja: dvadeset trinaest
trideset tri godine slične brojevima tramvajskim...
Svašta sam sakupio. Evo Kralja Learea (“Ljepotu njenu okuţite vi,
močvarne magle - kad vas noćno sunce izvuče!”). A Campana? “Kroz
otvor na crvenim nagrizenim bedemima u magli se tiho otvaraju duge
ulice. Zla para magle čami među palačama i sakriva vrhove tornjeva,
duge tihe ulice puste su kao nakon pljačke.” Sibilla se oduševljavala
Flaubertom: “Bjeličasti je dan prolazio pokraj prozora bez zavjesa,
nazirali su se vrhovi drveća, a još dalje velika livada do pola utonula u
maglu koja se pušila na mjesečini.” Ili Baudelaireom: “Sada je more
magle natapalo zgrade i one koji umiru u dubini hospicija.”
Izgovarala je tuđe riječi, a meni se činilo kao da dolaze iz samog
izvora. Moţda će netko oskvrnuti vrelo ustašca...
Ona je bila tamo, a magla nije. Drugi su je vidjeli i raspršili u
zvukove. Moţda ću jednog dana zaista moći proniknuti u maglu, bude li
me Sibilla povela za ruku.
Već sam nekoliko puta bio na kontroli kod Gratarola, a on je
općenito odobravao ono što je učinila Paola. Cijenio je što sam sad već
gotovo posve neovisan, tako se uklanjaju barem prve frustracije.
Mnoge sam večeri proveo igrajući scarabeo s Giannijem, Paolom i
kćerima, kaţu da mi je to bila omiljena igra. Lako pronalazim riječi,
naročito one najzamršenije poput akrostiha (uhvatim se za akro) ili
zeugma. Uvrstio sam jedno i jedno u na početke dviju okomitih riječi,
krenuo od prvog crvenog polja prvog vodoravnog reda, stigao do
sljedećeg i sastavio emfiteuza. Dvadeset jedan bod pomnoţen s devet,
plus pedeset nagradnih bodova zato što sam iskoristio svih svojih
sedam slova, dvjesto trideset i devet bodova samo u jednom krugu.
Gianni je pobjesnio, sva sreća što si izgubio pamćenje, vikao je. On to
radi ne bi li mi ulio pouzdanje.
Ne samo da sam izgubio pamćenje, nego moţda sad već ţivim
izmišljena sjećanja. Gratarolo je spomenuo činjenicu kako su, u
slučajevima kakav je moj, ljudi izmišljali komadićke prošlosti koje
nikada nisu proţivjeli, tek toliko da bi imali dojam kako ih se sjećaju.
Jesam li moţda Sibillu uzeo kao izgovor?
Morao sam nekako izaći iz toga. Boravak u studiju postao je muka.
Rekao sam Paoli: “Rad umara. Gledam samo i uvijek isti dio Milana.
Moţda bi mi činilo dobro neko putovanje; studio napreduje sam po sebi,
a Sibilla već priprema novi katalog. Mogli bismo otići, recimo, u Pariz.”
“Pariz je još uvijek prezamoran za tebe, to putovanje i sve ostalo. Da
malo razmislim.”
“Dobro, u Pariz ne, ali u Moskvu, u Moskvu...”
“U Moskvu?”
“To je Ĉehov. Znaš da su mi citati jedine svjetiljke u magli.”
 4. SAM LUTAM GRADOM JA

Pokazali su mi mnogo obiteljskih fotografija koje mi, očigledno,

ništa nisu rekle. S druge strane, tu su samo slike otkad sam upoznao
Paolu. Slike iz djetinjstva, ukoliko ih ima, negdje su u Solari.
Telefonom sam razgovarao sa sestrom u Sidneyu. Kad je saznala da
sam loše htjela je odmah doći, ali upravo je bila podvrgnuta osjetljivoj
operaciji pa su joj liječnici zabranili tako naporno putovanje.
Ada je pokušala obnoviti neke uspomene, zatim je prestala i
zaplakala. Rekao sam joj, tko zna zašto, neka mi, kada dođe, na poklon
donese kljunaša da ga drţim u dnevnom boravku. Prema svojim
saznanjima, mogao sam traţiti i klokana, ali očigledno znam da prljaju
kuću.
U studio sam odlazio samo po nekoliko sati dnevno. Sibilla priprema
katalog i naravno da se dobro snalazi s bibliografijama. Na brzinu bacim
pogled, govorim kako sve divno napreduje, zatim kaţem da imam
dogovor kod liječnika. Sa strepnjom me gleda dok izlazim. Pa zna da
sam bolestan, zar to nije normalno? Ili misli da je izbjegavam? Pa neću
joj valjda reći “ne ţelim da mi budeš izgovor za stvaranje izmišljenih
sjećanja, jadna moja ljubavi”?
Pitao sam Paolu kakvi su moji politički stavovi: “Ne bih ţelio otkriti
da sam, recimo, nacist.”
“Ti si, što se ono kaţe, dobar demokrat,” rekla je Paola, “ali više
instinktivno nego ideološki. Uvijek sam ti govorila da je tebi politika
dosadna - a ti si me, zbog prepirke, zvao lapasionaria. Kao da si
pribjegao starim knjigama iz straha ili prezira prema svijetu. Ne,
nepravedna sam, nije to bio prezir, jer si se uzbuđivao oko velikih
moralnih problema. Potpisivao si apele mirovnjaka i nenasilnih
skupina, ljutio te rasizam. Ĉak si se upisao u neko udruţenje protiv
vivisekcije.”
“Ţivotinja, pretpostavljam.”
“Naravno. Vivisekcija ljudi naziva se ratom.”
“A jesam li bio... uvijek takav i prije nego što sam te sreo?”
“O djetinjstvu i mladosti nisi govorio. S druge strane, u tim te
stvarima nikad nisam uspjela shvatiti. Oduvijek si bio mješavina
milosrđa i cinizma. Ako je netko bio osuđen na smrtnu kaznu, ti si
potpisivao peticiju protiv, slao si novac za komunu narkomana, ali ako
bi ti rekli da je deset tisuća djece poginulo, recimo, u plemenskom ratu u
centralnoj Africi, ti bi slijegao ramenima kao da kaţeš svijet je takav i
tu se ništa ne moţe. Uvijek si bio čovjek vesele ćudi, volio si lijepe ţene,
dobro vino, dobru glazbu, ali meni se činilo kao da je to vanjska ljuska,
način da se sakriješ. Kada bi se prepustio, govorio bi kako je povijest
krvava zagonetka, a svijet pogreška.”
“Ništa mi neće moći izbiti iz glave kako je ovaj svijet proizvod
nekog mračnog boga čije sam sjene ja produţetak.”
“Tko je to rekao?”
“Više ne znam.”
“Mora postojati nešto što te uplelo u to. Ali si se uvijek trudio
punom snagom kad je netko nešto trebao; kad je bila poplava u Firenci,
dragovoljno si otišao izvlačiti iz blata knjige Nacionalne biblioteke. Eto,
bio si samilostan prema malim stvarima, a ciničan prema velikim.”
“To mi se čini ispravnim. Radiš samo ono što moţeš. Ostalo je Boţja
krivnja, kako je govorio Gragnola.”
“Tko je Gragno?”
“Ni to više ne znam. Vidi se da sam to nekad znao.” Što li sam to
nekad znao?
Jednog sam se jutra probudio, skuhao si kavu (bez kofeina) i počeo
pjevušiti Roma nonfar la stupida stasera. Zašto mi je pala na pamet ta
pjesma? Dobar znak, rekla je Paola, opet počinješ. Dakle, čini se da sam
svakog jutra, dok bih si pripremao kavu, pjevao neku pjesmu. Nema
nikakva razloga zašto mi je pala na pamet ova umjesto neke druge. Sva
ispitivanja (što si noćas sanjao, o čemu smo sinoć pričali, što si čitao
prije no što si zaspao?) nisu nikada dala neko pouzdano objašnjenje.
Moţda su mi zvučno sjećanje budili, recimo, način navlačenja čarapa,
boja košulje, limenka koju bih ugledao krajičkom oka.
“Jedino si,” primijetila je Paola, “uvijek pjevao samo pjesme iz
pedesetih pa nadalje, u najboljem bi se slučaju vraćao pjesmama s prvih
festivala u Sanremu, Vola colomba bianca vola ili Papaveri e papere.
Nikada nisi išao unatrag, nisi pjevao pjesme iz četrdesetih, ili
tridesetih, ili dvadesetih.” Paola mije spomenula Sama lutam gradom ja,
veliki hit iz poslijeratnog razdoblja, koji se čak i njoj, koja je u to vrijeme
bila još djevojčica, urezao u sjećanje, jer su ga neprestano izvodili na
radiju. Naravno, činilo mi se da je znam, ali nije me posebno zanimala,
kao da su mi otpjevali Castu divu, a zapravo izgleda da nikada nisam
bio neki ljubitelj lirske opere. Ne moţe se ni usporediti s Eleanor Rugbu,
na primjer, ili sa Que sera serd, whatever will be will be, ili Sono una
donna non sono una santa. A što se tiče starijih pjesama, Paola je moje
nezanimanje za njih pripisivala nečemu što ona naziva potiskivanje
djetinjstva. Također je tijekom godina primijetila da sam dobar
poznavatelj klasične glazbe i jazza, rado sam odlazio na koncerte, slušao
ploče, ali nikada nisam poţelio uključiti radio. U najboljem slučaju
slušao bih ga u pozadini ako bi ga netko drugi upalio. Očigledno mi je
radio bio, kao i kuća na selu, nešto iz drugih vremena.

*****

A sljedećeg jutra, kad sam se probudio i pripremao kavu, pjevao

sam:
Sama lutam gradom ja Prolazim kroz gomilu koja ne zna Koja bol
moju ne vidi Dok traţim te, sanjam te, a više nemam te... Uzalud
pokušavam zaboraviti Prva ljubav zaborava nema Upisano je ime, ime u
dubini srca moga spava Upoznala sam te i sada znam da si ljubav prava
Prava ljubav, velika ljubav.
Melodija je izlazila sama od sebe. Oči su mi zasuzile.
“Zašto baš ta?” upitala je Paola.
“Eto tako. Moţda zato što se zvala Traţim te. A koga, ne znam.”
“Savladao si barijeru četrdesetih godina,” uzvratila je Paola
znatiţeljno.
“Nije to,” odgovorio sam, “nego sam osjetio nešto iznutra. Kao neki
jeţur. Ne, ne kao jeţur. Kao da... Znaš Flatland, i ti si ga pročitala. Pa
eto, oni trokuti i oni kvadrati ţive u dvije dimenzije, ne znaju što je to
debljina. Sad zamisli da ih netko od nas, koji ţivimo u tri dimenzije,
dotakne odozgo. Osjetili bi nikad prije iskušani osjećaj i bili bi
nesposobni reći što je to. Kao kad bi k nama došao netko iz četvrte
dimenzije i njeţno nas dotaknuo iznutra, recimo po pilorusu, donjem
otvoru ţeluca. Što osjećaš kad ti netko poškaklja pilorus? Rekao bih...
neki tajanstveni plamen.”
“Što znači tajanstveni plamen?”
“Ne znam, došlo mije da tako kaţem.”
“Jesi li to isto osjetio kada si vidio fotografiju svojih roditelja?”
“Gotovo da. To jest ne. Ali zapravo, zašto ne? Gotovo isto.”
“To je zanimljiv znak, Yambo, treba ga zabiljeţiti.”
Ona se uvijek nada da će me izbaviti. A ja sam moţda osjetio
tajanstveni plamen razmišljajući o Sibilli.

*****
 Nedjelja. “Pođi prošetati,” rekla mi je Paola,” činit će ti dobro. Drţi
se ulica koje poznaješ. Na Largu Cairoli je onaj štand sa cvijećem koji je
obično otvoren i praznikom. Neka ti naprave lijepi proljetni buket, ili
buket ruţa, ova kuća izgleda kao mrtvačnica.”
Sišao sam na Largo Cairoli, ali je štand bio zatvoren. Tumarao sam
po Via Dante do Via Cordusio, skrenuo desno prema Borsi i vidio da se
nedjeljom tamo sastaju kolekcionari iz cijeloga Milana. Uzduţ Via
Cordusio štandovi s markama, uzduţ cijele Via Armorari stare
razglednice i figurice, a cijeli su Passaggio Centrale zauzeli prodavači
starog novca, sličica svetaca, olovnih vojnika, ručnih satova, pa čak i
telefonskih kartica. Kolekcionarstvo je analno, trebao sam znati, ljudi
su spremni sakupljati sve, čak i čepove Coca-Cole, uostalom telefonske
kartice koštaju manje od mojih inkunabula. Na Piazzi Edison, slijeva
štandovi s knjigama, novinama, reklamnim plakatima, a nasuprot čak i
neki koji prodaju raznu kramu, svjetiljke Liberty, dakako laţne,
posluţavnike s cvijećem na crnoj podlozi, balerine od porculana.
Najednom su se štandu nalazile četiri zapečaćene valjkaste posude,
s nekom vodenastom otopinom (formalinom?) u kojoj su lebdjeli oblici
boje bjelokosti, neki okrugli, neki u obliku graha, povezani vrlo bijelim
nitima. Bila su to morska stvorenja, trpovi, komadići polipa, izblijedjeli
koralji, a mogli su također biti bolesna tvorevina nakazne mašte nekog
umjetnika. Yvesa Tanguva?
Vlasnik mi je objasnio da su to testisi psa, mačka, pijetla i još neke
ţivotinje, zajedno s bubrezima i tim stvarima. “Vidite, to je sve iz
znanstvenog laboratorija devetnaestoga stoljeća. Ĉetrdeset tisuća
svaki. Samo posude vrijede dvostruko, to je staro barem stotinu pedeset
godina. Ĉetiri puta četiri je šesnaest, ja ću vam sva četiri dati za sto
dvadeset tisuća. Dobar posao.”
Ti su me testisi očarali. Konačno nešto što ne bih trebao poznavati
po semantičkom pamćenju, kako je govorio
Gratarolo, a nisu ni dio mog prošlog iskustva. Tko je ikada vidio
pasje testise same za sebe, hoću reći, bez psa? Pretraţio sam dţep,
sveukupno sam imao četrdeset tisuća, a na štandu baš ne moţeš platiti
čekom.
“Uzet ću one pseće.”
“Griješite što ostavljate one druge, bila je to jedinstvena prilika.” Ne
moţe se sve imati. Vratio sam se kući sa svojim psećim mudima, a Paola
je problijedjela: “Ĉudno je, uistinu izgleda kao umjetničko djelo, ali gdje
ćemo to drţati? U dnevnom boravku, tako da nam svaki put kad nekom
gostu ponudiš pistacije i masline iz Ascolija taj povrati na tepih? U
spavaćoj sobi? Oprosti, ali ne. Drţat ćeš to u studiju, moţda pokraj koje
lijepe knjige o prirodnim znanostima iz sedamnaestoga stoljeća.”
“Mislio sam da sam napravio dobar posao.”
“Ali, shvaćaš li da si ti jedini čovjek na svijetu, jedini na licu zemlje
od Adama nadalje, kojega je ţena poslala da kupi cvijeće, a vraća se
kući s parom psećih muda?”
“Ako ništa drugo, to je za Guinessovu knjigu rekorda. A osim toga,
to znaš, bolestan sam.”
“Izgovori. Bio si lud i prije. Ne misliš valjda da je slučajno što si od
sestre zatraţio kljunaša. Jednom si u kuću htio staviti fliper iz
šezdesetih koji je koštao kao Matisseova slika i proizvodio paklenu
buku.”
Paola je već znala za tu trţnicu rabljenih stvari, štoviše rekla je da
sam i ja morao znati za nju, jednom sam tamo pronašao prvo
nerazrezano izdanje Papinijeva Goga, s originalnim koricama, za deset
tisuća lira. I tako me sljedeće nedjelje htjela pratiti, nikad se ne zna,
rekla je, postoji rizik da se vratim kući s testisima dinosaurusa, pa će
trebati pozvati zidara da proširi vrata kako bi ih mogli unijeti. Marke i
telefonske kartice nisu u meni budile radoznalost, ali stari časopisi jesu.
Stvari iz našeg djetinjstva, rekla je Paola. A ja: “Pustimo sad to.” Ali
sam u jednom trenutku ugledao Mickeyev almanah. Instinktivno sam
ga uzeo u ruku. Nije bio jako star, bio je to reprint iz sedamdesetih kao
što se moglo zaključiti po straţnjoj strani korica i cijeni. Otvorio sam ga
na sredini: “Ovo nije original, jer oni su bili tiskani u dvije boje, u
nijansi cigle i kestenjastoj, a ovaj je tiskan u bijeloj i plavoj.”
“Kako to znaš?”
“Ne znam, samo znam.”
“Ali naslovnica reproducira onu originalnu, pogledaj datum i cijenu,
1937., lira i pedeset.”
Bjelkino blago, isticalo se na raznobojnoj naslovnici. “Ovdje su
pogriješili stablo,” rekao sam.
“U kom smislu?”
Na brzinu sam prelistao almanah i sigurnim sam pokretom došao do
pravih prizora. Ali kao da nemam volje pročitati ono što piše u
oblačićima, kao da su ispisani nekim drugim jezikom, ili su se slova
izmiješala. Radije sam napamet recitirao.
“Dakle, Mickey Mouse i Horacije su sa starim zemljovidom otišli
potraţiti blago koje je zakopao djed krave Bjelke ili djedov brat,
natječući se s laskavim gospodinom Squinchom i podmuklim Hromim
Dabom. Stigli su na mjesto, pogledali zemljovid, trebalo je krenuti od
velikog drva, povući crtu prema manjem drvetu i napraviti trokut.
Kopaju kopaju, ali nema ničega. Sve dok Mickeyu Mouseu nije sinula
ideja, zemljovid je iz 1863., prošlo je više od sedamdeset godina,
nemoguće da je tada tamo bilo to malo stablo, dakle stablo koje sada
izgleda veliko je ondašnje malo stablo, a veliko se srušilo, ali moţda su
tu još njegovi ostaci. I doista, traţe traţe, i evo komada panja, ponovno
iscrtaju trokut, ponovno kopaju i evo tamo, baš u toj točki, blaga.”

“Otkuda to znaš?”
“To svi znaju, zar
ne?”
“Naravno da ne znaju,” rekla je Paola uzbuđena. “To nije
semantičko pamćenje. To je autobiografsko pamćenje. Ti se sjećaš
nečega što te se dojmilo kad si bio dijete! A to ti je prizvala ova
naslovnica.”
“Ne, nije slika. Moţda prije ime, krava Bjelka.”
“Rosebud.”
Naravno da smo kupili almanah. Večer sam proveo nad tom pričom,
ali iz nje nisam ništa više izvukao. Znao sam je, i to je sve, nikakav
tajanstveni plamen.
“Neću se više izvući iz ovoga, Paola. Nikada neću ući u spilju.”
“Ali odmah si se sjetio priče o dva stabla.”
“Proust se barem sjećao tri. Papir, papir, poput svih knjiga u ovom
stanu i onih u studiju. Imam sjećanje od papira.”
“Iskoristi papir, budući da ti madeleines ništa ne govore. Nisi
Proust, u redu. Nije to bio ni Zasetskij.”
“Carneade, tko je pak to bio?”
“Gotovo sam sasvim zaboravila, ali me podsjetio Gratarolo. Zbog
profesije kojom se bavim, nisam mogla, a da ne pročitam Izgubljeni i
ponovno pronađeni svijet, klasični slučaj. Samo što je to bilo prije puno
vremena i to zbog akademskog razloga. Danas sam je ponovno paţljivo
pročitala, to je sjajna knjiţica koju prolistaš za dva sata. Dakle, Lurija,
veliki ruski neuropsiholog, pratio je slučaj tog Zasetskija, kojega je
tijekom posljednjeg svjetskog rata pogodila krhotina granate i
povrijedila mu lijevu okcipitoparijentalnu stranu mozga. I on se budi,
ali u uţasnom kaosu, ne uspijeva čak ni shvatiti poloţaj svog tijela u
prostoru. Ponekad misli da su mu dijelovi tijela promijenjeni, da mu je
glava postala prekomjerno velika, da mu je trup izuzetno mali, da su
mu se noge premjestile na glavu.”
“Ne sliči mi na moj slučaj. Noge na glavi? A penis na mjestu nosa?”
“Ĉekaj malo. To s nogama na glavi mu se događalo samo ponekad.
Najgore je bilo sa sjećanjem. Svedeno na komadiće, kao da se pretvorilo
u prah, puno gore nego tvoje. Ni on se nije sjećao ni gdje je rođen ni
imena svoje majke, ali nije više znao ni čitati i pisati. Lurija ga je počeo
pratiti, Zasetskij ima ţeljeznu volju, ponovno uči čitati i pisati, i piše,
piše. Dvadeset pet godina zapisuje ne samo ono što iskopava iz
opustošene pećine svoga sjećanja, nego i ono što mu se iz dana u dan
događa. Kao da njegova ruka, svojim automatizmima, uspijeva dovesti u
red ono što glava ne uspijeva. Kao da je ono što je pisao bilo pametnije
od njega. Tako se, malo pomalo, ponovno pronašao na papiru. Ti nisi kao
on, ali dojmilo me se što je stvorio sjećanje od papira. I za to mu je
trebalo dvadeset pet godina. Ti papire već imaš, ali to očito nisu ovi
ovdje. Tvoja je pećina u kući na selu. Znaš, o tome sam mnogo
razmišljala ovih dana. Previše odrješito si zaključao papire svoga
djetinjstva i svoje rane mladosti. Moţda tamo ima nečega što će te dobro
uzdrmati. Učini mi sad to sveto zadovoljstvo i otiđi u Solaru. Sam, prvo
zato što ne mogu napustiti posao, drugo zato što po mom mišljenju
moraš sve obaviti sam. Ti i tvoja daleka prošlost. Ostani tamo koliko
treba i vidi što će se dogoditi. U najgorem ćeš slučaju izgubiti tjedan
dana, moţda dva, ali ćeš biti na čistom zraku koji će ti činiti dobro. Već
sam telefonirala Amaliji.”
“A tko je Amalija, Zesetskijeva ţena?”
“Ne, njegova baka. Nisam ti ispričala baš sve o Solari. Još od
vremena tvoga djeda tamo su bili napoličari, Maria i Tommaso, zvan
Masulu, jer je tada oko kuće bilo mnogo zemlje, osobito vinograda i dosta
stoke. Maria te odgojila i silno te voljela. Ali i Amalija, njena kći, koja
mora biti desetak godina starija od tebe, bila ti je kao starija sestra,
dadilja i sve ostalo. Bio si njen idol. Kad su ujak i ujna prodali zemlju,
uključujući i kućicu u planini, ostali su još mali vinograd, voćnjak,
povrtnjak, svinjac, kunićak i kokošinjac. Više nije imalo smisla govoriti o
napoličarenju, a ti si sve ostavio Masulu, kao da je to njegovo, uz uvjet da
se obitelj brine za kuću. Kasnije su umrli i Masulu i Maria, a Amalia se
nikada nije udala - nije bila neka ljepotica - i ostala je ţivjeti tamo,
prodaje jaja i piliće u selu, mesar dolazi kad treba zaklati svinju, rođaci
joj pomaţu prskati lozu i kad treba obaviti berbu, ukratko zadovoljna je,
osim što se osjeća pomalo usamljenom, pa je sretna kad djevojke dođu
tamo s djecom. Plaćamo joj za ono što potrošimo, jaja, piliće ili salame, a
za voće i povrće ne ţeli ni čuti - to je vaše, kaţe. Zlatna ţena i vidjet ćeš
kakva kuharica. Na pomisao da ćeš doći izbezumila se, pa Signorino
Yambo ovo, pa Signorino Yambo ono, koja divota, vidjet ćete da ću ga
izliječiti od te njegove bolesti salatom koju voli...”
“Signorino Yambo. Kako otmjeno. Usput, zašto me zovete Yambo?”
“Za Amaliju ćeš biti Signorino i sa osamdeset. A što se tiče Yamba,
to mije objasnila upravo Maria. To si ti odlučio kao mali. Govorio šija se
zovem Yambo, onaj s čuperkom. I tako si za sve postao Yambo.”
“S čuperkom?”
“Očito si tada imao neki zgodan čuperak. A nije ti se sviđalo ime
Giambattista, što čak i mogu razumjeti. Ali ostavimo sad anagrafske
probleme. Ti odlaziš. Ne moţeš ići vlakom, jer bi morao četiri puta
presjedati, nego će te odvesti Nicoletta.
Ionako mora pokupiti stvari koje je tamo ostavila za Boţić, zatim se
odmah vraća natrag i ostavlja te u Amalijinim rukama koja će te
maziti, ona se zna pojaviti kad je trebaš i nestati kad ţeliš biti sam.
Prije pet godina u kuću smo uveli telefon, pa se moţemo čuti svakog
trena. Pokušaj, molim te.”
Zatraţio sam nekoliko dana da o tome razmislim. Ja sam prvi
govorio o nekom putovanju, kako bih izbjegao poslijepodneva u studiju.
Ali jesam li doista ţelio izbjeći poslijepodneva u studiju?
Bio sam u labirintu. Kojim god smjerom da krenem, to nije onaj
pravi. A osim toga, odakle sam htio izaći? Tko je rekao Sezame, otvori
se, ţelim izaći? Ja sam ţelio ući, kao Ali Baba. U pećine sjećanja.
Sibilla se pobrinula za rješenje mog problema. Jednog je
poslijepodneva ispustila neodoljivi jecaj, blago je porumenjela (u krvi
koja raspršuje plamen po tvom licu, svemir se smije), nekoliko je
sekundi mučila smotuljak kartica koje je imala ispred sebe i rekla:
“Yambo, moraš biti prvi koji će to saznati... Udajem se.”
“Kako to, udaješ se?” reagirao sam kao da kaţem “kako si to
dopuštaš?”
“Udajem se. Znaš ono kad muškarac i ţena razmijene prstenje, a
drugi po njima bacaju riţu?”
“Ne, hoću reći... napuštaš me?”
“A zašto bi? On radi u arhitektonskom birou, ali još ne zarađuje
puno, morat ćemo oboje raditi. A osim toga, zar bih te ikada mogla
napustiti?”
 Zario mu je noţ u srce i dvaput ga okrenuo. Kraj Procesa, štoviše,
kraj procesa.
“Je li to nešto... što već dugo traje?”
“Ne dugo. Susreli smo se prije nekoliko tjedana, znaš kako to ide.
Dobar je momak, upoznat ćeš ga.”
A kako to ide. Moţda je i prije bilo drugih dobrih momaka, moţda je
iskoristila moju nesreću da okonča nepodnošljivu situaciju. Moţda se
bacila na prvoga koji je naletio, skok u neizvjesno. A u tom sam joj
slučaju dvaput nanio bol. Ali tko joj je nanio bol, budalo? Sve se odvija
onako kako se obično odvija, mlada je, susreće nekoga svoje dobi, prvi
put se zaljubljuje... Prvi put, slaţeš se? A ipak netko će oskvrnuti vrelo
ustašca tvojih, bit će mu sreća i milost što te ni traţio nije...
“Morat ću ti nešto lijepo pokloniti.”
“Ima vremena. Odlučili smo sinoć, ali ţelim pričekati da se ti
oporaviš, tako da mogu uzeti tjedan dana godišnjeg bez griţnje
savjesti.”
Bez griţnje savjesti. Kakva tankoćutnost.
Kako je ono išla posljednja kartica o magli koju sam vidio? Kad smo
stigli na Rimsku postaju, uvečer na Veliki petak, a ona se udaljila u
vagonu utonulom u maglu, učinilo mi se da sam je izgubio zauvijek,
nepovratno.
Priča je završila sama od sebe. Štogod da se ranije dogodilo, sve je
izbrisano. Nova novcata crna ploča. Odsada nadalje samo kao kćer. Sada
sam mogao otputovati. Dapače, morao sam. Rekao sam Paoli da ću otići
u Solaru. Bila je sretna.
“Vidjet ćeš da ćeš se dobro osjećati.”
“Prinče, prinče, je li odluka tvoja sad ta - toga moţda ne bi bilo da se
pitam ja - već je to odlučila vještica mi ţena - u našoj kući uvijek je
zadnja njena.”
“Stvarno si zloban. Na selo, na selo.”
Te večeri, dok mi je Paola u krevetu davala posljednje preporuke
pred odlazak, pomilovao sam joj grudi. Njeţno je zaječala i osjetio sam
nešto što je nalikovalo ţelji, ali pomiješano s njeţnošću, moţda
zahvalnošću. Vodili smo ljubav.
Kao i s četkicom za zube, očigledno je moje tijelo sačuvalo sjećanje
kako se to radi. Bilo je to mirno, u polaganom ritmu. Ona je prva
doţivjela svoj orgazam (uvijek je tako, rekla mi je kasnije), ja malo
zatim. Konačno, bilo mi je prvi put. Stvarno je lijepo kako govore.
Nisam bio time iznenađen: kao da sam to već znao, u glavi, a tijelom
sam tek tada otkrio da je to istina.
“Nije loše,” rekao sam spuštajući se na leđa, “sad shvaćam zašto
ljudi toliko drţe do toga.”
“Isuse,” komentirala je Paola, “dogodili mi se čak i da razdjevičim
svog muţa sa šezdeset godina.”
“Bolje kasno nego nikad.”
Ali nisam mogao izbjeći, dok sam s Paolinom rukom u ruci tonuo u
san, postaviti si pitanje bi li sa Sibillom bilo isto. Budalo, mrmljao sam
dok sam polagano gubio svijest, ionako to nikada nećeš znati. Otputovao
sam. Nicoletta je vozila, a ja sam je promatrao, iz profila. Sudeći po
mojim fotografijama iz doba vjenčanja, nasledila je moj nos, a. također i
oblik usta,. Bila je doista moja kćer, nisu mi podvalili plod tuđe krivnje.
(Budući da joj se izrez blago rastvorio, iznenada joj na grudima primijeti
zlatni medaljon s fino ugraviranim Y. Veliki Boţe, reče, tko vam ga je
dao? Oduvijek sam ga imala sa sobom, gospodine, već sam ga imala kad
su me kao dojenče našli na stubištu samostana klarisa u Saint-Aubanu,
reče ona. To je medaljon tvoje majke vojvotkinje, uzviknuh! Imaš li
moţda četiri mala madeţa u obliku kriţa na lijevom ramenu? Da.
Gospodine, ali kako vi to moţete znati? Pa onda, onda si ti moja kći, a ja
sam tvoj otac! Oče, oče moj! Ne, nemoj se sada onesvijestiti, čedno
nevinašce. Sletjet ćemo s ceste!)
Nismo razgovarali, ali već sam shvatio da Nicoletta po prirodi nije
baš pričljiva, a u tom je trenutku vjerojatno bila i zbunjena, bojala se da
će mi natuknuti nešto što sam zaboravio, a nije me ţeljela uznemiriti.
Samo sam je upitao u kojem pravcu idemo: “Solara je na granici između
Langhe i Monferrata, prelijepo mjesto, vidjet ćeš, tata.” Sviđalo mi se
što me zove tata.
Na početku, kad smo izašli s autoceste, vidio sam oznake koje su mi
govorile o poznatim gradovima, Torino, Asti, Alessandria, Casale. Zatim
smo se uputili sporednim cestama gdje su table navodile mjesta za koja
nikad nisam čuo. Nakon nekoliko kilometara ravnice, nakon udoline, u
daljini sam nazreo plavičasti obris nekih breţuljaka. U jednom je
trenutku taj obris nestao jer smo bili pred bedemom od drveća, pa se
automobil uvukao u prolaz između gustog lišća, zbog čega sam pomislio
na tropsku prašumu. Que me font maintenant tes ombrages et tes lacs?
Ali kad smo prošli taj prolaz, a činilo se da i dalje nastavljamo
ravnicom, već smo bili u kotlini koju su bočno i straga nadvisivali
breţuljci - očigledno smo neprimjetno zašli u Monferrato i stalno se
uspinjući, okruţile su nas uzvisine, a da to nisam ni primijetio i već
smo ulazili u neki drugi svijet, u svetkovinu još mladih vinograda. Bili
su to, gledano iz daljine, vrhovi raznih visina, neki su tek izbijali
između niţih vršaka, drugi su bili strmiji, a mnoge od njih su
nadvisivale građevine - crkve ili velike seoske kuće i nekakve kule -
koje su se tamo ustobočile prekomjerno drsko i umjesto da te vrhove
blago nadopune, one kao da su ih gurale prema nebu.
Nakon oko sat vremena putovanja među tim breţuljcima, gdje se
nakon svakog zavoja otvarao različit krajolik, kao da smo iznenada
prešli iz jedne pokrajine u drugu, u određenom sam trenutku vidio
oznaku na kojoj je pisalo Mongardello. Rekao sam: “Mongardello. Zatim
Corseglio, Montevasco, Castelletto Vecchio, Lovezzolo i tu smo, zar ne?”
“Kako znaš?”
“Pa to svi znaju,” rekao sam. Ali to očigledno nije bila istina, pa u
kojoj se to enciklopediji govori o Lovezzolu? Zar počinjem prodirati u
pećinu?
 Drugi dio

SJEĆANJE OD PAPIRA
 5. BJELKINO BLAGO

Dok sam se pribliţavao mjestima svoga djetinjstva zaista nisam

shvaćao zašto kao odrastao nisam rado odlazio u Solani. Ne toliko zbog
same Solare, tek malo više od velikog sela u kotlini sred vinograda na
niskim breţuljcima, pokraj kojeg se samo prolazilo, nego zbog onog
kasnije, kad počinje uspon. U određenom trenutku, nakon
mnogostrukih zavoja, Nicoletta je ušla na sporedni puteljak pa smo
produţili barem dva kilometra uzduţ nasipa, širokog tek toliko da se
dva automobila jedva mimoiđu, koji se s obje strane spuštao pokazujući
dva različita krajolika. Zdesna krajolik Monferrata, sazdan od vrlo
mekanih vršaka opasanih drvoredima kojih je postupno bilo sve više,
zelenih nasuprot bistrom nebu ranog ljeta, u sat kada se (znao sam)
pomami podnevni demon. Na drugoj su se strani već vidjele prve kreste
Langhe s oštrijim i manje raznovrsnim uzvisinama, poput slijeda lanaca
koji se niţu jedan za drugim, svaki u daljini obiljeţen drugom bojom, sve
dok nisu nestali u plavetnilu onih najudaljenijih.
Otkrivao sam taj krajolik prvi put, pa ipak sam ga osjećao svojim i
imao sam dojam da bih, kad bih se upustio u ludu jurnjavu po
dolinama, znao gdje stati i kamo krenuti. U izvjesnom smislu to je bilo
jednako kao i kad sam, onog dana kad sam izašao iz bolnice, uspio voziti
automobil koji nikada nisam vidio. Osjećao sam se kao kod kuće.
Obuzela me neodređena radost i sreća bez sjećanja.
Nasip se nastavljao usponom uz breţuljak koji ga je iznenada
nadvisio i, nakon drvoreda divljeg kestena, evo kuće. Zaustavili smo se
u dvorištu išaranom gredicama cvijeća, a iza građevine se nazirao malo
viši breţuljak gdje se prostiralo ono što je trebalo biti Amalijin mali
vinograd. Na dolasku je bilo teško odrediti oblik te goleme kuće s
velikim prozorima na prvom katu, čiji je prostrani središnji dio, s
balkonom ispod kojeg su lijepa hrastova vrata bila uglavljena u
polukruţni luk, gledala ravno na drvored, dok su dva kraća bočna krila
imala skromnije ulaze. Nije se moglo vidjeti koliko se kuća proteţe na
straţnjoj strani, prema breţuljku. Iza mojih leđa dvorište se otvaralo
prema krajolicima kojima sam se upravo bio divio, uz pogled od sto
osamdeset stupnjeva, jer se prilazni drvored malo pomalo uzdizao, a
cesta kojom smo prošli nestajala prema dolje, ne ometajući pogled.
 Bio je to samo kratki dojam, jer se usred glasnih povika veselja
odmah pojavila ţena koja, po onome kako su je opisali, nije mogla biti
nitko drugi nego Amalia, kratkih nogu, poprilično jaka, neodređene dobi
(kako mi je najavila Nicoletta, između dvadeset i devedeset godina), lica
nalik suhom kestenu, obasjana nezadrţivom radošću. Ukratko, obred
dobrodošlice, poljupci i zagrljaji, stidljive nespretnosti za kojima bi
odmah uslijedio uzvik prekinut rukom brzo prinesenom ustima (sjećate li
se Signorino Yambo ovoga i onoga, ste prepoznali, što ne, i tako dalje,
dok ju je Nicoletta iza mojih leđa vjerojatno mrko gledala).
Zbrka, premalo prostora za razmišljanje ili pitanja, tek toliko
vremena da se istovari prtljaga i odnese u lijevo krilo, ono u koje se
naselila Paola s djevojkama i u kojem bih i ja mogao spavati, osim ako
ne ţelim stanovati u središnjem dijelu, onom mojih bake i djeda i moga
djetinjstva, koje je uvijek ostalo zatvoreno, poput nekog svetišta (“znate,
ja tam' idem brisat' prašinu i nekad prozračim, al' zbilja samo rijetko,
da se ne naprave loši mirisi, a da ne remetim mir 'nutra u sobama koje
su meni k'o da sam u crkvi”). Ali one goleme prazne sobe u prizemlju
ostajale su otvorene, jer su se tamo čuvale jabuke, rajčice i mnoge druge
dobre stvari da dozru ili se očuvaju na hladnom. I zaista, kad smo
napravili nekoliko koraka po tim predvorjima, osjećao se oštar miris
začina, voća i povrća, a na velikom stolu već su bile prve smokve,
stvarno prve; nisam si mogao uskratiti kušanje jedne i usudio sam se
reći kako je to drvo zaista oduvijek bilo osobito - ali Amalia je uzviknula
“kako, to drvo, ta drva, pet ih ima, to vi dobro znate, a jedno je ljepše od
drugoga!” Oprostite Amalia, malo sam rastresen, pa naravno, uz te sve
vaţne stvari koje imate u glavi Signorino Yambo - hvala Amalia, kad bih
barem zaista imao puno takvih stvari u glavi, nezgoda je što su sve
odletjele, pufff, jednog jutra krajem travnja, pa mi je svejedno je li to
jedna smokva ili ih je pet.
“Ima li već groţđa u vinogradu?” upitao sam, tek toliko da pokaţem
kako su mi pamet i osjećaji aktivni.
“Pa sad su to još slabunjavi grozdovi koji izgledaju k'o djeca u
maminom trbuhu, makar je ove godine uz ovo toplo vrijeme sve dozrelo
prije nego inače i nadajmo se da će još padati kiša. Ima vremena da ga
vidite, groţđe, jer tu ste do rujna. Daklem, ste si bili malo bolesni i
gospođa Paola mi je rekla da vas moram oporavit', sa zdravim i
hranjivima stvar'ma. Pripremila sam za večeru ono što ste volili k'o
mali: salaticu s uljem i sosom od paradajza, komadićima celera i sitno
kosanim lukom i sa svim travama kak' to Bog zapov'jeda, a imam i
kruha kakav volite, onog finog za močanje. A onda bude bilo pile, al' ono
moje, ne valjda ono iz dućana koje se šopa sa svim i svačim, ili više
volite kunića s ruţmarinom. Kunića? Kunića, idem odmah po vratu
lupit' najljepšega, jadna ţivina, al' taki ti je ţivot. Moj Bog, Nicoletta
stvarno odmah odlazi? Baš šteta. Nema veze, ostajemo tu nas dvoje, vi
radite šta 'oćete, jer ja neću zabadati nosa. Vidite me samo ujutro kad
vam donesem bijelu kavu i kad se bude jelo, a ostalo vrijeme vi idete i
kruţite kak' vam se sviđa.”
“Dakle, tata,” rekla mi je Nicoletta dok je tovarila stvari koje je došla
uzeti, “čini se da je Solara daleko, ali iza kuće je puteljak koji vodi
nizbrdo ravno u selo, zaobilazeći sve zavoje ceste. Tamo je pomalo strma
nizbrdica, ali s nekom vrstom stubišta, pa si odmah u nizini. Ĉetvrt sata
za odlazak i dvadeset minuta za povratak uzbrdicom, a uvijek si govorio
da je to dobro za kolesterol. U selu ćeš naći novine i cigarete, ali kaţeš li
Amaliji, ona će otići u osam ujutro, ionako ide svojim poslom i zbog mise.
Ali moraš joj na komadić papira napisati naziv novina, i to svaki dan,
inače će zaboraviti i riskiraš da ti sedam dana donosi isti broj Gentea ili
Stopa. Stvarno ti ne treba ništa drugo? Ţeljela bih ostati s tobom, ali
mama kaţe da će ti dobro činiti ako ostaneš sam među svojim starim
stvarima.”
Nicoletta je otišla, Amalia mi je pokazala moju i Paolinu sobu (miris
lavande). Stavio sam svoje stvari na mjesto, presvukao se u udobnu
odjeću koju sam tamo našao, uključujući i cipele izgaţenih peta, stare
barem dvadeset godina, baš za zemljoposjednika i pola sata sam s
prozora gledao breţuljke na padinama Langhe.

***
Na kuhinjskom stolu bile su novine iz boţićnog razdoblja (bili smo tu
posljednji put za praznike) i počeo sam ih čitati dok sam si nalijevao
čašu muškata, spremnog u vjedrici s ledenom vodom iz bunara. Krajem
studenog Ujedinjeni narodi su odobrili uporabu sile za oslobađanje
Kuwaita od Iračana, upravo je za Saudijsku Arabiju krenulo prvo
američko naoruţanje, govorilo se o posljednjem pokušaju Sjedinjenih
Drţava da se u Ţenevi pregovara sa Saddamovim ministrima kako bi ga
se uvjerilo da se povuče. Novine su mi pomogle rekonstruirati pojedine
događaje i čitao sam ih kao da su to posljednje vijesti.
Odjednom sam shvatio da ujutro, u onom uzbuđenju zbog
putovanja, nisam obavio nuţdu. Otišao sam u kupaonicu, sjajna prilika
da završim pregled novina, i s prozora sam ugledao vinograd. Spopala
me misao, bolje reći stara ţelja, da potrebu obavim među redovima loze.
Stavio sam novine u dţep i otvorio, ne znam je li slučajno ili
zahvaljujući nekom svom unutarnjem radaru, vratašca na straţnjoj
strani. Prošao sam kroz vrlo dobro odrţavani povrtnjak. Sa strane
gospodarskog krila nalazile su se drvene ograde, a po kokodakanju i
roktanju koji su se čuli, vjerojatno su tu bili kokošinjac, kunićak i
svinjski tor. U dnu povrtnjaka bio je puteljak kojim se uspinjalo do
vinograda.
Amalia je bila u pravu, listovi loze još su bili mali, a zrna su
nalikovala bobicama. Ali osjećao sam da sam u vinogradu, s grumenjem
zemlje koje sam gazio svojim izlizanim potplatima i čupercima korova
između redova loze. Instinktivno sam pogledom potraţio stablo breskve,
ali ga nisam vidio. Ĉudno, bio sam pročitao u nekom romanu da među
redovima loze - po kojima još od malena moraš hodati bos, malo
zadebljanih peta - postoje ţute breskve koje rastu samo u vinogradima,
rastvaraju se pritiskom palca, a koštica iz njih izlazi gotovo sama, čista
kao nakon kemijskog postupka, osim pokojeg crvića, debelog i bijelog,
koji djelićem ostaje pričvršćen za nju. Moţeš ih pojesti, a da i ne osjetiš
baršunastu koţu, od čega te prođu srsi od jezika do slabina. Na trenutak
su me prošli srsi u slabinama.
Ĉučnuo sam, u velikoj podnevnoj tišini prekidanoj cvrkutom ptica i
cvrčanjem cvrčaka, i ispraznio crijeva.
Silly season. He read on, seated calm above his own rising smeli.
Ljudska bića vole miris vlastitih izmeta, ali ne i smrad tuđih. Konačno,
oni su dio našeg tijela.
Osjećao sam iskonsko zadovoljstvo. Lagano pokretanje sfinktera,
među tim zelenilom, prizivalo mi je zbrkana prethodna iskustva. Ili je to
instinkt vrste. Ja imam tako malo osobnog, a toliko opće vrste (imam
pamćenje ljudskog roda, a ne osobno) da sam moţda jednostavno uţivao
u zadovoljstvu koje je osjetio već neandertalac. On je sigurno imao
manje toga za pamćenja od mene, nije znao čak ni tko je Napoleon.
Kad sam bio gotov, palo mi je na um da bih se trebao obrisati
lišćem, to je morao biti automatizam. Imao sam sa sobom novine, pa
sam istrgnuo stranicu s televizijskim programima (ionako su bili stari
šest mjeseci, a osim toga, u Solari nema televizora).
Ustao sam i pogledao svoj izmet. Lijepa zavojita arhitektura koja se
još pušila. Borromini. Vjerojatno su mi crijeva u redu, jer je poznato da
se nad tim treba zabrinuti samo ako je izmet previše mekan ili čak
tekući.
Prvi put sam vidio svoje govno (u gradu sjediš na školjki i bez
gledanja odmah povučeš vodu). Već ga zovem govno, kako vjerujem da to
ljudi čine. Govno je najosobnije i najintimnije što imamo. Ostalo mogu
znati i drugi, izraz lica, pogled, kretnje. Ĉak i tvoje golo tijelo, na moru,
kod liječnika, dok vodiš ljubav. Ĉak i misli, jer ih obično izraţavaš, ili ih
drugi pogađaju iz tvog pogleda ili zbunjenosti. Naravno, bit će tu i tajnih
misli (Sibilla, primjerice, ali tu sam se djelomično izlanuo pred Giannijem
i tko zna je li nešto naslutila, moţda se upravo zbog toga udaje), ali
općenito se i misli iskazuju.
Govno međutim ne. Osim u vrlo kratkom razdoblju tvog ţivota,
kada ti mama mijenja pelene, kasnije je samo tvoje. A budući da moje
sadašnje govno baš i nije trebalo biti različito od onog koje sam
proizvodio tijekom svog prošlog ţivota, eto kako sam se u tom trenu
ponovno zdruţio sa satnim sobom iz zaboravljenih vremena i doţivio
prvo iskustvo koje se moglo povezati s bezbrojnim drugim prethodnim
iskustvima, čak i onima kad sam kao dijete obavljao nuţdu u vinogradu.
Kad bih dobro pogledao uokolo, moţda bih još pronašao ostatke
kakice iz tog doba i, ako ispravno iscrtam trokut, Bjelkino blago. Ali tu
sam se zaustavio. Govno još uvijek nije bilo moj lipov čaj - i stvarno bih
volio vidjeti kako se mogu pretvarati da sflnkterom provodim svoje
recherche? Za pronalaţenje izgubljena vremena ne treba nam proljev
nego astma. Astma je zračna, to je dašak (iako mučan) duše: ona je za
bogate koji si mogu priuštiti sobe obloţene plutom. Siromasi, na
poljima, ne prazne dušu nego tijelo.
Pa ipak se nisam osjećao osiromašenim, već zadovoljnim, kaţem
uistinu zadovoljnim, kako to još nisam osjetio od buđenja. Putovi
Gospodnji su doista bezbrojni, pomislio sam, prolaze čak i kroz otvor na
straţnjici.
Tako je dan završio. Lutao sam malo po sobama lijevog krila, vidio
sam sobu koja je sigurno pripadala unučićima (velika soba s tri kreveta,
krpenim lutkama i triciklima ostavljenima po kutovima), u spavaćoj
sobi bile su posljednje knjige koje sam ostavio na noćnom ormariću,
ništa osobito značajno. Nisam se usudio zaci u staro krilo. Strpljenja,
moram se naviknuti na mjesto.
Jeo sam u Amalijinoj kuhinji, okruţen starim naćvama, stolovima i
stolcima još od njenih roditelja i mirisom glavica češnjaka obješenih o
grede. Kunić je bio ukusan, ali je salatica bila vrijedna cijelog tog
putovanja. Uţivao sam u umakanju kruha u taj ruţičasti umak išaran
uljnim mrljama, ali bilo je to zadovoljstvo otkrića, a ne sjećanja. Već sam
znao da od svojih osjetilnih kvrţica ne trebam očekivati nikakve pomoći.
Poprilično sam popio: vino iz tih krajeva vrijedi kao sva francuska vina
zajedno.
Upoznao sam se s kućnim ţivotinjama: Pippom, starim olinjalim
psom, sjajnim čuvarom, kako me uvjeravala Amalia, iako baš nije
ulijevao povjerenje onako star, na jedno oko slijep i kako se činilo
oglupio, i tri mačka. Dva su bila mrzovoljna i tvrdoglava, a treći je bio
neka vrsta crnog angora mačka, guste i mekane dlake, a hranu je znao
traţiti umiljato, grebući me po hlačama i dajući znak zavodljivim
mijaukanjem. Mislim da volim sve ţivotinje (zar se nisam upisao u neko
udruţenje protiv vivisekcije?), ali se instinktivnim simpatijama ne moţe
zapovijedati. Treći mačak mi je bio ljubimac i njemu sam davao najbolje
zalogaje. Upitao sam Amaliju kako se mačke zovu, a ona je odgovorila
da mačke nemaju imena, jer nisu kršćani kao psi. Pitao sam mogu li
crnog mačka zvati Matu, odgovorila je da mogu ako mi nije dovoljno
micmicmic, ali joj se na licu vidjelo da misli kako oni iz grada, pa čak i
Signorino Yambo, imaju mnogo cvrčaka u glavi.
A cvrčci (oni pravi) su vani stvarali zaglušujuću buku, pa sam ih
otišao slušati u dvorište. Pogledao sam u nebo nadajući se da ću na
njemu otkriti poznate likove. Zvijeţđa, samo zvijeţđa iz astronomskog
atlasa. Prepoznao sam Velikog Medvjeda, ali kao jednu od onih stvari o
kojima sam toliko slušao. Zar sam došao sve dovde da bih shvatio kako
su enciklopedije u pravu? Rede in interiorem hominem i pronaći ćeš
Laroussea.
Rekoh sam sebi: Yambo, imaš sjećanje od papira. Ne od neurona,
nego od stranica. Moţda će jednog dana izmisliti neku elektronsku
vragoliju koja će računalu omogućiti putovanje kroz sve stranice
ispisane od početka svijeta do danas i prijelaz s jedne na drugu dodirom
jagodice, a da više ni ne shvaćaš gdje se nalaziš i tko si, a onda će svi
biti poput tebe.
U očekivanju da steknem još mnogo supatnika, pošao sam spavati.
Tek što sam zadrijemao, čuo sam da me netko doziva. Pozivao me da
izađem na prozor upornim i isprekidanim “pssst, pssst”. Tko me to
mogao zvati izvana, obješen na ţaluzine? Naglo sam ih rastvorio i vidio
bjeličastu sjenku kako bjeţi u noć. Kako mije Amalia objasnila
sljedećeg jutra, bila je to sova: kad su kuće prazne, te ţivotinje vole
ţivjeti, ne znam je li pod krovom ili u oluku, ali čim primijete da ima
ljudi mijenjaju utočište. Šteta. Jer ta mije sova, koja je bjeţala u noći,
opet probudila ono što smo Paola i ja opisali kao tajanstveni plam. Ova
sova ili neka druga iz njene bratovštine očigledno mi je nekad
pripadala, budila me nekih drugih noći i drugih je noći bjeţala u mrak,
kao neki nespretan duh glupko. Glupko? Ni tu riječ nisam mogao
pročitati u enciklopedijama. Dakle dolazila mi je iznutra ili od ranije.
Imao sam nemirne snove i u jednom sam se trenutku probudio s
jakim bolom u grudima. Isprva sam pomislio na infarkt - zna se da tako
počinje - zatim sam ustao i bez razmišljanja otišao potraţiti torbicu s
lijekovima koju mi je dala Paola i uzeo sam Gastal. Gastal, dakle
gastritis. Napad gastritisa dobiješ kad pojedeš nešto što nisi smio.
Zapravo, jednostavno sam se prejeo: Paola mi je rekla da se kontroliram;
dok je ona bila u blizini pazila je na mene kao pas čuvar, sada to moram
naučiti raditi sam. Amalia mi ne bi mogla pomoći, jer prema seljačkoj
tradiciji zdravo je puno jesti, a nezdravo je samo kad nemaš što za jesti.
Koliko toga još moram naučiti.
 6. NUOVISSIMO MELZI

Spustio sam se u selo. Pomalo je naporno popeti se natrag, ali bila je

to lijepa i okrepljujuća šetnja. Sva sreća što sam sa sobom ponio
nekoliko šteka Gitanesa, jer tamo imaju samo Marlboro Light. Ipak je to
selo.
Ispričao sam Amaliji zgodu sa sovom. Nije se nasmijala kad sam
rekao da sam pomislio kako je to neki duh. Postala je ozbiljna:
“Sove nisu duhovi, to su dobre ţivotinje koje nikome ne čine zlo. Ali
tamo dolje - a pokazivala je u smjeru Langhi - tamo još uvijek ima
coprnica. Šta su coprnice? Skoro me je strah to i izgovorit', ali vi bi to
trebali znat', jer je moj siroti tata vama stalno prič'o te priče. Bud'te
mirni, ovdje neće doć', one idu strašit' seljake neznalice, ne gospodu koja
moţda znaju pravu riječ koja će ih natjerat' u bijeg glavom bez obzira.
Coprnice su zle ţene koje lunjaju noću. Još bolje ak'je magla ili oluja,
onda se osjećaju k'o u svojoj kući.”
Nije htjela reći ništa više, ali je spomenula maglu, pa sam je upitao
ima li tu puno magle.
“Puno? Isuse i Marijo, i previše. Nekad se ne vidi od mojih vrata do
početka drvoreda, ma šta ja govorim, odavde ne vidim prednju stranu
kuće, a ak' u njoj ima koga, navečer se jedva moţe vidjet' svjetlo koje
dolazi s prozora, k'o da gori svijeća. A čak kad magla i ne dođe dovde, da
samo vidite tamo prema breţuljcima. Nekad se do određene točke niš' ne
vidi, zatim nešto izviri, neki vrh, neka crkvica, a onda opet bijelo pa
bijelo. K'o da su tam' negdje prolili vjedro mlijeka. Ako u rujnu još
budete ovdje, moţda ćete je već vidjeti, jer u ovim krajevima magle ima
gotovo uvijek, osim između lipnja i kolovoza. Tamo u selu ţivi neki
Salvatore, Napolitanac koji je prije dva'eset godina doš'o ovamo radit',
znate, kod njih je bila velika bijeda, i još se nije navik'o, on kaţe da je
kod njih lijepo vrijeme i na Bogojavljenje. Da samo znate kol˙co se puta
izgubio u poljima, malo je trebalo da padne u brzicu, pa su ga noću išli
traţit' s baterijama. “Ko zna, moţda su oni i dobri ljudi, ne kaţem, ali
nisu k'o mi.”

Recitirao sam u tišini:

 I dolinu promotrih: nesta listom sve!
Potopljeno! More, ko ravnice,
sivo, bez vala, bez ţala, svud isto.
I jedva ču se, čudna mjestimice,
malih i dirljivih krikova galama:
izgubljene u praznu svijetu ptice.
Kosturi bukvi ko da vise prama,
nebu, i ko da sanjam ruševine i mir
sred mjesta pustinjskog i sama.
Ali na trenutak su ruševine i
samotna zdanja koje sam traţio,
ako su postojali, bili ovdje,
suncem obasjani, a jednako nevidljivi,
jer je magla bila u meni.
Ili sam ih moţda trebao potraţiti u sjeni?
Kucnuo je trenutak.
Morao sam ući u središnje krilo.

Rekao sam Amaliji da tamo ţelim ići sam, odmahnula je glavom i

dala mi ključeve. Ĉini se da ima mnogo soba, a Amalia ih sve drţi
zaključanima, jer se nikada ne zna hoće li naići neki zlonamjernik.
Stoga mi je dala sveţanj velikih i malih ključeva, neki su bili hrđavi,
govoreći mi kako ih sve zna napamet, ali ako baš ţelim ići za svoj račun
morat ću se potruditi i svaki put ih sve isprobati. Kao da govori: 'To i
zasluţuješ, jer još uvijek imaš svoje mušice k'o kad si bio mali.”
Amalia je vjerojatno tuda prošla rano ujutro. Dan ranije ţaluzine su
bile zatvorene, a sada su bile pritvorene, tek toliko da svjetlost prodre na
hodnike i u sobe, da se vidi kuda hodaš. Iako je Amalia povremeno
dolazila prozračiti, ostao je ustajali miris. Nije bio neugodan, već kao da
je izbijao iz starog namještaja, iz stropnih greda, iz bijelog platna
raširenog preko naslonjača (nije valjda tu sjedio Lenjin?).
Okanimo se sad pustolovine, probavanja i ponovnog isprobavanja
raznih ključeva, zbog čega mi se činilo da sam glavni tamničar u
Alcatrazu. Pristupno stubište vodilo je u dvoranu, neku vrstu dobro
namještenog predsoblja, s naslonjačima u lenjinskom stilu, baš tako, i s
nekim uţasnim krajolicima slikanima u ulju, stilom devetnaestoga
stoljeća, lijepo uokvirenima na zidovima. Još nisam poznavao djedov
ukus, ali Paola mi ga je opisala kao čudnog kolekcionara: nije mogao
voljeti te mazarije. Dakle, morale su to biti obiteljske stvari, moţda
slikarski pokušaji nekog pradjeda ili prabake. Uostalom, u polumraku
te prostorije jedva su se i primjećivale, a izgledale su kao mrlje na
zidovima, pa je moţda bilo primjereno da budu tamo.
Dvorana je s jedne strane vodila na jedini balkon na pročelju, a s
druge u dva prostrana i mračna hodnika koji su se protezali duţ
straţnje strane kuće, zidova gotovo potpuno prekrivenih starim
gravirama u boji. U desnom su hodniku bili dijelovi Imageri d'Epinal
koji su prikazivali povijesne događaje, Bombardement d'Alexandrie,
Siege et bombardement de Pariš par les Prussiens, Les grandes journees
de la Revolution Francaise, Prise de Pekinpar les Alliees, a ostalo su bile
španjolske gravire Los Orrelis, niz malih čudovišnih bića, Colecion de
monos filarmonicos, Mundo al reves i dvije gravire alegorijskih stuba s
različitim razdobljima ţivota, jedna za muškarce, jedna za ţene; na
prvoj stubi kolijevka i djeca s hodalicama, a zatim postupno sve do
odrasle dobi na najvišoj stubi, s lijepim i blistavim likovima na
olimpijskom postolju; potom polagano spuštanje sve starijih likova, koji
se na posljednjoj stubi svode, kako je to htjela Sfinga, na stvorenja s tri
noge, dva drhtava savijena suharka i štapom, pokraj slike smrti koja
čeka.

Prva su vrata vodila do prostrane starinske kuhinje, s velikom peći i

golemim kaminom u kojem je još uvijek visio bakreni kotao. Sve
pokućstvo je iz davnih vremena, valjda ga je naslijedio još djedov stric od
svoga oca. Sada su to sve već bili antikviteti. Kroz prozirna stakla
kredenca vidio sam tanjure na cvjetove, lončiće za kavu i šalice za bijelu
kavu. Instinktivno sam potraţio drţač novina, dakle znao sam da
postoji. Bio je tamo, obješen u kutu prema prozoru, od pirografiranog
drva, s velikim plamtećim makovima na ţutoj podlozi. Ako je tijekom
rata nedostajalo drva i ugljena, kuhinja je vjerojatno bila jedino
zagrijano mjesto, pa tko zna koliko sam večeri proveo u toj prostoriji...
 Zatim je tu bila kupaonica, i ona u staromodnom stilu, s golemom
metalnom kadom i savijenim slavinama nalik vodoskocima. Ĉak je i
umivaonik izgledao kao škropionica. Pokušao sam otvoriti vodu i nakon
niza štucaja iz slavine je potekla ţuta tekućina koja se počela
razbistravati tek nakon dvije minute. Školjka i ispirač podsjetili su me
na Terme Reali s kraja devetnaestoga stoljeća.
Nakon kupaonice, posljednja su vrata vodila u sobu s malo
namještaja od zelenkasta drva ukrašena leptirima, krevetićem na
kojem je oslonjena o jastuk sjedila lutka Lenči, kitnjasta koliko to samo
moţe biti krpena lutka u stilu tridesetih godina dvadesetoga stoljeća.
To je sigurno bila soba moje sestre, o čemu je svjedočilo nekoliko
haljinica u ormariću, ali čini se da su maknuli sav ostali namještaj i
zauvijek je zatvorili. Zaudarala je na vlagu.
Nakon Adine sobe, na kraju hodnika nalazio se ormar: otvorio sa ga,
još se osjećao snaţan miris kamfora i tu su bile uredno poredane izvezene
plahte, prekrivači i perina.
Ponovno sam prošao hodnikom do predsoblja i zaputio se na lijevu
stranu. Tu su na zidovima bile njemačke gravire, vrlo precizne izrade,
Zur Geschichte der Kostiime, divne ţene s Bornea i lijepe Javanke,
kineski mandarini, Slaveni iz Šibenika s lulama dugima koliko i brkovi,
napoletanski ribari i rimski razbojnici sa širokocjevnim starinskim
puškama, Španjolci iz Segovije i Alicantea, ali i povijesni kostimi
bizantskih careva, papa i vitezova iz feudalnog doba, templara, dama iz
četrnaestoga stoljeća, ţidovskih trgovaca, kraljevskih mušketira,
kopljanika i napoleonskih grenadira. Njemački je graver svaku osobu
uhvatio u odjeći za posebne prilike, tako da se nisu samo moćnici
ukazivali oteţali od ogrlica, oboruţani pištoljima s kundacima
ukrašenima arabeskama, paradnim oklopima i u raskošnim
dalmatikama, nego su se čak i najubogiji Afrikanac i najosiromašeniji
pučanin pojavljivali s raznobojnim šalovima oko struka, šeširima s
perjem i raznobojnim turbanima.
 Moţda sam, prije nego u mnogim pustolovnim knjigama, šarenu
mnogostrukost rasa i naroda na zemlji istraţio na tim gravirama,
uokvirenima tankim okvirima, od kojih su mnoge već izblijedjele, jer su
godinama bile izloţene sunčevu svjetlu, a mojim su očima bile prikaz
čudesnog. “Rase i narodi na zemlji” ponovio sam glasno i pomislio na
dlakavu stidnicu. Zašto? Prva su bila vrata blagovaonice koja je na kraju
također bila povezana s predvorjem. Dva kredenca toboţe iz petnaestoga
stoljeća, s vratnicama od raznobojnih stakala u obliku kruga i romba,
nekoliko sklopivih stolaca bez naslona baš kao u drami Večeri bezdušnih
šala i luster od kovana ţeljeza iznad velikog stola. Rekao sam “kopun i
kraljevske okruglice”, ali nisam znao zašto. Kasnije sam pitao Amaliju
zašto bi u blagovaonici na stolu trebali biti kopun i kraljevske okruglice i
što su kraljevske okruglice.
Objasnila mi je da na Boţić, svake godine koju nam naš Gospodin
pošalje na zemlju, boţićni ručak podrazumijeva kopuna sa slatkom i
ljutom gorušicom, a prije toga kraljevske okruglice, a to su ţute kuglice
koje se namaču u kopunovoj juhi, a zatim tope u ustima.
“Kraljevske su okruglice bile tako dobre, zločin je što se više ne
rade, moţda zato što su otjerali kralja, jadan ti je i on, baš bih rado
otišla reć' koju r'ječ Duceu!”
“Amalia, Ducea više nema, a to znaju čak i oni koji su izgubili
pamćenje...”
“Ja se u politiku ne razum'jem, al' znam da su ga jednom otjerali, pa
se onda vratio. Kaţem vam ja, on negdje čeka i jednog dana, nikad se ne
zna... U svakom slučaju, vaš gospodin djed, neka mu Bog oprosti, drţao
je do kopuna i kraljevskih okruglica, inače to nije bio Boţić.”
Kopun i kraljevske okruglice. Jesu li mi ih u pamet prizvali oblik
stola i luster koji je zacijelo osvjetljavao te tanjure krajem prosinca?
Nisam se sjetio okusa kraljevskih okruglica, samo imena. Poput one
enigmatske igre koja se zove Meta asocijacija: stol se mora povezati sa
stolcem, ili objedom ili juhom. Meni je prizivao u pamet kraljevske
okruglice, zbog asocijacija među riječima.
Otvorio sam vrata druge prostorije. Bila je to spavaća soba i na
trenutak sam oklijevao ući u nju, kao da je to zabranjeno mjesto. Oblici
pokućstva učinili su mi se golemima u polusjeni, a krevet koji je još
uvijek imao baldahin izgledao je kao oltar. Moţda je to bila djedova
spavaća soba u koju se nije smjelo kročiti? Je li tu umro, iscrpljen od
boli? Jesam li bio tu da ga posljednji put pozdravim?
I naredna je prostorija bila spavaća soba, ali s pokućstvom iz
neodredivog razdoblja, moţda pseudo baroka, bez kutova, sve zaobljeno,
zaobljene su bile i bočne vratnice velikog garderobnog ormara sa
zrcalom i komoda. Tu me ponovno nešto stisnulo u ţelucu, kao kada sam
u bolnici vidio fotografiju svojih roditelja na vjenčanju. Tajanstveni
plamen. Kada sam tu pojavu pokušao opisati doktoru Gratarolu, on me
upitao je li to bilo nalik ekstra sistoli. Moţda, odgovorio sam, ali bilo je
popraćeno blagom toplinom koja se penje u grlo - onda nije, rekao je
Gratarolo, ekstra sistole nisu takve.
Ugledao sam knjigu, malu, uvezanu u smeđi uvez, na mramoru
noćnog ormarića s desne strane i krenuo sam ravno prema njoj kako bih
je otvorio, govoreći “riva la filotea”. Riva la filotea, na dijalektu znači da
stiţe... ali što? Imao sam osjećaj da me ta tajna prati već godinama, s
tim pitanjem na dijalektu (ali jesam li govorio dijalekt?) La riva? Saca l'e
clariva? Što to uopće stiţe, filotea, trolejbus, tramvaj koji vozi noću,
tajnovita ţičara?

Otvorio sam knjigu s osjećajem da činim svetogrđe; bila je to La

Filotea milanskog svećenika Giuseppea Rive iz 1888., antologija
molitava, poboţnih razmišljanja, s popisom praznika i svetačkim
kalendarom. Knjiga je sad već bila gotovo bez uveza, a stranice su se
pod prstima skoro raspadale čim ih dotakneš. Poboţno sam ih ponovno
stavio na njihova mjesta (pa ipak mije zanimanje paţljivo postupati sa
starim knjigama), ali sam vidio da na hrptu, na crvenom umetku,
zlatnim ali već izbijedjelim slovima piše “Riva La Filotea”. To je morao
biti nečiji molitvenik koji se nikada nisam usudio otvoriti, ali koji mije,
tim nejasnim natpisom u kojem se nije razlikovao naslov od autora,
najavljivao predstojeći dolazak nekog uznemirujućeg vozila motkom
povezanog s električnom ţicom. Zatim sam se okrenuo i vidio da se na
zaobljenim stranicama komode nalaze dvoja vratašca: poţurio sam, dok
mije srce počelo jače tuči, otvoriti ona desna, ogledavajući se oko sebe
kao da se bojim da me uhode. Unutra su bile tri police, također
zaobljene, ali prazne. Bio sam uznemiren kao da sam nešto ukrao.
Moţda se i radilo o nekoj staroj krađi: išao sam njuškati po tim
policama, jer je tamo moţda bilo nešto što ne bih trebao dirati ili vidjeti,
pa sam to činio potajno. Sad sam već bio siguran u to, gotovo policijskim
zaključivanjem: to je bila soba mojih roditelja, Filotea je bio molitvenik
moje majke, na tim sam policama komode čeprkao po nečem osobnom,
primjerice, staroj prepisci, ili novčaniku, ili omotnici s fotografijama koje
nisu stale u obiteljski album. ..
Ali ako je to bila soba mojih roditelja, budući da mije Paola rekla da
sam se rodio ovdje, na selu, onda je to bila soba u kojoj sam došao na
svijet. Normalno je da se ne sjećaš sobe u kojoj si rođen, ali nije li ta soba
koju su ti godinama pokazivali govoreći ti da si u njoj rođen, na tom
golemom krevetu, u kojem si se ponekih noći, leţeći između mame i tate
pretvarao da spavaš, gdje si tko zna koliko puta, već odbijen od sise,
poţelio još udisati miris grudi koje su te dojile, morala ostaviti barem
neki trag u tim prokletim vijugama. Ne, čak je i u ovom slučaju moje
tijelo sačuvalo sjećanje samo na neke više puta ponovljene pokrete i
ništa više. Bolje reći da bih, kad bih to htio, instinktivno mogao ponoviti
pokrete sisanja usta koja hvataju dojku, ali tu bi sve i završilo, jer ne bih
znao reći čije su to grudi bile i kakav je bio okus mlijeka.
Je li vrijedno truda roditi se, a zatim se toga ne sjećati? A jesam li,
tehnički govoreći, uopće ikada rođen? To su rekli drugi, kao i obično. Po
onome što ja znam, rodio sam se krajem travnja, sa šezdeset godina, u
bolničkoj sobi.
Gospodin Pipino rođen je star, a umro kao dijete. Kakva je to priča?
Dakle, gospodin Pipino rađa se u glavici kupusa sa šezdeset godina,
lijepe bijele brade, započinje cijeli niz pustolovina, svakim se danom
malo pomlađuje sve dok ne postane dijete, potom dojenče i gasi se dok
ispušta svoje prvo (ili posljednje) kmečanje. Mora da sam tu priču
pročitao u nekoj knjizi iz svoga djetinjstva. Ne, nemoguće, zaboravio bih
je kao i sve ostalo, vidio sam je s četrdeset godina u nekoj povijesti
dječje literature - zar nisam sve znao o djetinjstvu Vittorija Alfierija, a
ništa o svom?
U svakom slučaju morao sam se baciti na ponovno stjecanje svojih
osobnih podataka, ovdje, u tami tih hodnika, barem zato da bih mogao
umrijeti u pelenama i konačno vidjeti lice svoje majke. O Boţe, a ako
izdahnem gledajući lice debele primalje s brkovima ravnatelja osnovne
škole.
Na kraju tog hodnika, nakon klupe s naslonom pod posljednjim
prozorom, bila su dvoja vrata, jedna na kraju, druga lijevo. Otvorio sam
ona na kraju i ušao u prostranu radnu sobu, bezličnu i ozbiljnu. Stol od
mahagonija kojim je dominirala zelena lampa poput onih u sveučilišnoj
knjiţnici, osvjetljavala su dva prozora obojenih stakala koja su gledala
na straţnju stranu lijevog krila, na moţda najtiši i najskrovitiji dio
kuće i nudila divan prizor. Između tih prozora portret starijeg
gospodina sijedih brkova, koji kao da još pozira seoskom slikaru
Nadaru. Nije moguće da je slika bila ovdje dok je djed još bio ţiv,
normalna osoba ne drţi vlastiti portret pred očima. Nisu ga mogli
staviti ni moji roditelji, budući je djed umro nakon njih i to upravo od
bola zbog njihova gubitka. Moţda su ujak i ujna, kad su prodavali kuću
u gradu i okolna polja, preuredili tu sobu kao neki kenotaf. Zapravo
ništa nije otkrivalo da je to bilo mjesto za rad, prostor za ţivot. Bilo je
mrtvački ozbiljno.
Na zidovima drugi niz Images d'Epinal s mnogobrojnim vojnicima
u modrim i crvenim odorama, koje su sad već postale plave i ruţičaste,
Infanterie, Cuirassiers, Dragons, Zouaves.

Iznenadila me knjiţnica koja je također bila od mahagonija:

prostirala se uzduţ tri zida, ali je bila gotovo prazna. Na svakoj su polici
bile raspoređene samo dvije ili tri knjige, za ukras, upravo onako kako to
rade loši arhitekti koji naručitelju osiguravaju potvrdu laţne kulture,
ostavljajući prostora za Lalujue vaze, afričke idole, srebrne tanjure,
kristalne kugle. Ali tu čak nije bilo ni tih komada skupe biţuterije: samo
stari atlasi, serija francuskih časopisa na satiniranom papiru,
Nuovissimo Melzi iz 1905., rječnici francuskog, engleskog, njemačkog,
španjolskog. Nije moguće da je djed, knjiţničar i kolekcionar, ţivio pred
praznom knjiţnicom. I doista, na jednoj se polici u srebrnu okviru
nalazila fotografija, očigledno snimljena iz jednog kuta ove sobe dok je
sunce ulazilo kroz prozore i obasjavalo pisaći stol: djed je sjedio pomalo
iznenađena izraza lica, bez sakoa (ali u prsluku) i gotovo da se uvukao
između dviju gomila papira koje su zakrčile stol. Iza njega, police su bile
pretrpane knjigama, među kojima su se uzdizale hrpe novina
naslaganih bez reda. U kutu, na podu nazirale su se druge hrpe, moţda
časopisa, i kutije pune drugog papirnatog materijala za koje se činilo da
su tamo bačene baš zato da ih se ne baci. Eto, takva je bila djedova soba
kad je u njoj ţivio, skladište spasitelja svih tiskanih materijala koje bi
drugi bacili u kantu za smeće, potpalublje ukleta broda koji prevozi
zaboravljene dokumente iz jednog mora u drugo, mjesto na kojem se
izgubiš ako ţeliš prekopavati po svakom snopu ili hrpi. Gdje su nestale
sve te divote? Smjerni su vandali očigledno uklonili sve što je moglo
stvarati nered, sve van. Sve prodano nekom bijednom staretinaru,
bačeno? Moţda nakon ove čistke nisam više ţelio vidjeti te sobe, moţda
sam pokušao zaboraviti Solaru? Pa ipak sam u toj sobi, godinu za
godinom, vjerojatno sate i sate proveo s djedom, otkrivajući s njim tko
zna kakva čuda. Zar mi je oduzeto i to posljednje uporište moje prošlosti?
Izašao sam iz radne sobe i ušao u sobu na lijevoj strani, dosta manju
i manje ozbiljnu: pokućstvo je bilo svjetlije, moţda ga je napravio mjesni
stolar, jednostavno i trebalo je biti dovoljno jednom djetetu. Krevetić u
kutu, brojne police praktički prazne, osim reda lijepih crvenih uveza. Na
učeničkom radnom stoliću uredno su bili poredani crna torba na sredini i
druga zelena lampa, a bio je tu i pohabani primjerak latinskog rječnika
Campanini Carboni. Na jednom zidu, pričvršćena dvama čavlićima,
slika koja mije izazvala još jedan vrlo tajanstveni plamen. Bio je to
ovitak glazbene partiture, ili plakat za ploču Htio bih letjeti, ali sam
znao da upućuje na neki film. Prepoznao sam Georgesa Formbyja,
njegov konjski osmijeh, znao sam da pjeva prateći se na ukuleleu i
ponovno sam ga vidio kako motorom posve bez kontrole ulijeće u stog
sijena, izlazi na drugoj strani usred kokošjeg kriještanja, dok pukovniku
u prikolici u ruku pada jaje, lijepog li jajeta za tebe - a zatim sam vidio
Formbyja kako se strmoglavljuje u nekom starinskom zrakoplovu u koji
se greškom uvukao, potom se propinje, uzdiţe i ponovno pada
obrušavajući se - o kako je to smiješno, da umreš od smijeha, “gledao sam
ga tri puta, gledao sam ga tri puta”, gotovo sam povikao. “To je
najsmješnija kino predstava koju sam ikada gledao,” ponavljao sam a
govorio sam kino s vrlo otegnutim i, kako se očigledno u ono doba
govorilo, barem još na selu.
Ovo je sigurno bila moja soba, krevet i pisaći stol, ali osim tih malo
stvari ostalo je bilo ogoljeno, kao da je to soba velikog pjesnika u rodnoj
kući, dobrovoljni prilog na ulazu, a sve je postavljeno tako da osjetite
miris neminovne vječnosti.

Ovdje su napisane Pjesma o kolovozu, Oda za Termopile, Elegija za

umirućeg lađara... A on, Velikan? Njega više nema, iscrpila ga je sušica
u dobi od dvadeset i tri godine, upravo na tom krevetu, a pogledaj klavir,
još uvijek otvoren kako ga je On ostavio posljednjeg dana koji je proveo
na ovom svijetu, vidite? Na središnjoj tipki la još ima tragova mrlje krvi
koja mu je pala s blijedih usana dok je svirao Preludij za kapljicu vode.
Ova soba samo podsjeća na njegov kratki ovozemaljski ţivot, koji je
proveo pognut nad svojim papirima s kojima se toliko namučio. A papiri?
Pa oni su zatvoreni u Biblioteci rimskog internata i mogu se vidjeti samo
uz pristanak Djeda. A Djed? On je mrtav.
Bijesan, vratio sam se u hodnik i pokazao se na dvorišnom prozoru,
dozivajući Amaliju. Zar je moguće, pitao sam je, da u tim sobama više
nema ni knjiga ni ičeg drugog, da u mojoj sobi više nema igračaka?
“Ali, Signorino Yambo, vi ste u toj sobi još ţivjeli kad ste bili učenik,
sa šesna'st ili sedamna'st godina. I mislite da ste tada htjeli zadrţat'
svoje igračke? Pa kako to da vam padaju na pamet sada, nakon pedeset
godina?”
“Nije vaţno. A djedova radna soba? Vjerojatno je bila puna stvari.
Gdje su one završile?”
“Gore na tavanu, sve je na tavanu. Sjećate se tavana? Izgleda k'o
groblje, a meni izaziva tugu kad idem tamo, a penjem se samo da stavim
naokolo tanjuriće s mlijekom. Zašto? Pa zato da namamim ove tri kućne
mačke da odu gore, a kad su već tamo nek' se pozabave lovom na miševe.
To je bila ideja vašeg gospodina djeda: na tavanu ima mnogo papira, pa
miševe treba drţat' podalje od njih, jer zna se, na selu smo, štogod smo
pokušavali... Kako ste vi rasli, neke su stare stvari završavale na
tavanu, k'o i lutke vaše sestre. A kasnije, kad su vaši ujak i ujna tu
umiješali svoje prste, ma neću kritizirat', ali mogli su ostavit' barem ono
što se tu zateklo. Ali ne, k'o da je veliko spremanje prije praznika. Sve
van i na tavan. Jasno da je taj kat na kojem ste vi sada post'o
mrtvačnica, a kad ste se vratili s gospođom Paolom niko se nije htio
miješat' u to i zato ste o'šli stanovat' u drugo krilo, koje je jadnije, al' ga
je lakše odrţavat', a gospođa Paola ga je pristojno sredila...”
Ako sam u velikom krilu očekivao Ali Babinu pećinu sa svim onim
ćupovima punima zlatnika, dijamanata velikih kao lješnjak i letećim
sagovima spremnima za polijetanje, grdno smo se prevarili, Paola i ja.
Odaje s blagom bile su prazne. Je li moţda trebalo otići gore na tavan i
donijeti ponovno dolje sve ono što bih tamo našao, kako bismo ih vratili
u njihovo prvotno stanje?
Dakako, ali trebao bih se sjetiti kakvo je to prvotno stanje bilo, a
zapravo sam trebao proći svu ovu muku upravo zato da se toga sjetim.
Ponovno sam ušao u djedovu radnu sobu i primijetio da se na stoliću
u kutu nalazi gramofon. Ne onaj stari gramofon, već gramofon s
ugrađenim zvučnikom. Po dizajnu je morao biti iz pedesetih godina,
samo za ploče na sedamdeset i osam okretaja. Djed je, znači, slušao
ploče? Sakupljao ih, kao i sve druge stvari? A gdje su? Jesu li i one na
tavanu?
Počeo sam prelistavati francuske časopise. Bile su to luksuzne revije,
u stilu secesije, sa stranicama koje su nalikovale minijaturama,
oslikanih rubova i ilustriranima u boji u prerafaelitskom stilu,
bljedunjave dame u razgovoru s vitezovima Svetoga Grala. I zatim
pripovijesti i članci također uokvireni viticama od ljiljana, a stranice o
modi već u stilu Art Decoa, s tanahnim gospođama, paţ frizurama,
haljinama od sifona i vezene svile, spuštena struka, golih vratova i
velikih izreza na leđima, usana krvavo crvenih poput rana, s dugačkim
cigaretnicima iz kojih se vuku lijeni krugovi plavičasta dima, šeširi s
velovima. Ovi beznačajni umjetnici zaista su znali dočarati miris pudera.
U tim su se revijama smjenjivali čeznutljivo vraćanje stilu Liberty
koji je upravo prošao i istraţivanje onoga što je u modi, a moţda je baš
pozivanje na netom zastarjelu ljepotu davalo patinu plemenitosti ponudi
buduće Eve. Ali na jednoj sam se Evi, koja je očito odnedavno izašla iz
mode, zaustavio uz lupanje srca. Nije to bio tajanstveni plamen, bila je
to dobra stara tahikardija, trzaj izazvan čeţnjom za sadašnjosti.
Bio je to ţenski profil, duge zlatne kose, prikriveni znak palog
anđela. U mislima sam recitirao:

Dugački ljiljani posvećene bljedoće

Umiru na rukama tvojim poput ugasle svijeće.
Sa prstiju svojih širiš čeznutljive mirise
U iscrpljeni dah najvećeg bola.
Iz tvojih svijetlih halja izvire polako
Ljubav i agonija.

Bogami, ja sam taj profil sigurno već vidio, kao dijete, dječak,
mladić, moţda još na pragu odrasle dobi i urezao mi se u srce. Bio je to
Sibillin profil. Sibillu sam dakle poznavao još od pamtivijeka, a prije
mjesec dana u studiju sam je jednostavno prepoznao. Ali to mi je
prepoznavanje, umjesto da me obraduje i potakne na ponovne njeţnosti,
sada nagrizalo dušu. Zato što sam, vidjevši Sibillu, u tom trenutku
shvatio da sam ponovno darovao ţivot kameji svog djetinjstva. Moţda
sam to već bio napravio kad sam je sreo prvi put: odmah sam na nju
pomislio kao na predmet ljubavi, jer je predmetom ljubavi bila ta slika.
Zatim, kad sam je ponovno susreo nakon buđenja, pripisao sam nam
zgodu koja je bila samo moja ţelja dok sam još bio dijete. Zar između
mene i Sibille nije bilo ničega osim tog profila? A što ako između mene i
svih ţena koje sam poznavao nije bilo ničeg drugog osim tog lica? Što ako
sam cijelo vrijeme samo priţeljkivao lice koje sam vidio u djedovoj
radnoj sobi? Iznenada je potraga na koju sam se spremao u tim sobama
poprimila neku drugu dimenziju. Nije to više bio samo pokušaj da se
sjetim onoga što je bilo prije no što sam napustio Solaru, nego i da
shvatim zašto sam nakon Solare učinio ono što sam učinio. Alije li
uistinu bilo tako? Ne pretjeruj, rekao sam sebi, zapravo si vidio sliku
koja te podsjetila na ţenu koju si sreo tek jučer. Moţda te taj lik podsjeća
na Sibillu smo zato što je njeţna i plava, a nekoga bi drugoga podsjetila
na, recimo, Gretu Garbo ili djevojku iz susjedstva. Ti si taj koji si još
opsjednut, pa poput onoga iz vica (ispričao mi ga je Gianni kada sam mu
govorio o testovima u bolnici) u svim mrljama od tinte koje ti pokaţe
liječnik uvijek vidiš istu stvar.
Ali, napokon, ovdje si kako bi se ponovno susreo s djedom, a misliš
na Sibillu?
Dosta tih revija, razgledavat ću ih kasnije. Odmah me privukao
Nuotdssimo Mete iz 1905., s 4260 gravira, 78 ilustracija pojmova iz
raznih područja, 1050 portreta i 12 litografija u boji, u izdanju Antonija
Vallardija, Milano. Ĉim sam ga otvorio i ugledao te poţutjele stranice sa
slovima veličine sloga osam i male crteţe na početku najznačajnijih
natuknica, odmah sam potraţio ono za što sam znao da tu moram
pronaći. Mučenja, mučenja. I zaista, evo je, stranica s raznim vrstama
mučenja, uranjanjem u kipuću vodu, razapinjanjem na kriţ, aculeom,
gdje ţrtva biva podignuta pa zatim spuštena da straţnjicom padne na
jastuk od zašiljenih ţeljeznih šiljaka, mučenjem vatrom, prţenjem
tabana, roštiljem, ukopavanjem u zemlju, lomačom, kotačem, deranjem
koţe, raţnjem piljenjem, okrutnom parodijom opsjenarske predstave, pri
čemu je osuđenik u sanduku, a dvojica krvnika imaju velike nazubljene
pile, samo što bi ovdje subjekt na kraju doista bio prepiljen na dva
dijela, komadanjem gotovo nalik prethodnom, osim stoje ovdje sječivo
pokretala poluga koja je po svoj prilici morala nesretnika podijeliti po
duţini, zatim potezanjem pri čemu je krivac bio vezan konju za rep, pa
zavrtnjima u stopalima i, najupečatljivije od svega, kolcem - u to doba
nisam ništa znao o šumama onih koji su nabijani na kolac, pa zapaljeni,
pri čijoj je svjetlosti grof Drakula večerao, i tako dalje, trideset vrsta
mučenja, jedno groznije od drugoga.
Mučenja... Da sam zatvorio oči odmah pošto sam otvorio tu stranicu,
mogao bih ih navesti jedno po jedno, a blagi uţas i tiho ushićenje koje
sam osjećao bili su moji vlastiti od tog trenutka, a ne onog drugog koga
više nisam poznavao. Koliko li sam se dugo morao zadrţati na toj
stranici. Ali koliko tek na drugima, od kojih su neke bile u boji (a do njih
sam stizao čak i ne gledajući u abecedni redoslijed, kao da slijedim
pamćenje jagodica svojih prstiju): gljive, mesnate, a najljepše od svih one
otrovne, muhara s crvenim klobukom išaranim bijelim, otrovno ţuta
brezovka, bijela pupavka, ludara, rusula, poput mesnatih usta otvorenih
u grimasi; zatim okamine s megaterijem, mastodontom i moom; antički
instrumenti (ramsinga, rog, trublja, lutnja, rebek, Eolova harfa i
Solomonova harfa); zastave cijeloga svijeta (sa zemljama koje su se zvale
Kina i Cocincina, Malabar,

Kongo, Tabore, Marates, Nova Granada, Sahara, Samos, Sandwich,

Vlaška, Moldavija); prijevozna sredstva, omnibus, faeton, fijaker,
landauer, kupe, jednopreţna kočija, lagana kočija na dva kotača,
diliţansa, etrurska dvokolica, biga, slonovska kula, srednjovjekovna
bojna kola sa zastavom, berlina, nosiljka, nosila, sanjke, kolotura,
teretna kola; jedrenjaci (a ja sam vjerovao da sam iz tko zna kojih priča
o morskim pustolovinama usisao pojmove kao što su brigantin, krmeno
jedro, krmena sljemenjača, košno kriţno jedro, pramčano kriţno jedro,
košnjača, pramčano sljemeno jedro, letnjača, fiok, prečkica, sošni
deblenjak, sošnjak, kosnik, koš, bok, prihvati sošno jedro vraţji tudtk,
vođo palube, trup tisuće jedrenjaka, grmljavina Hamburga, odriješi
gornje jedro, svi na lijevi bok, obalna braćo!); i još uz to stara oruţja:
buzdovan, bič, sabljetina krvnika, jatagan, bodeţ s tri oštrice, kratki
mač, helebarda, arkebuza, lumbarda, ovan, katapult; pa gramatika
heraldike: polje, vrpca, motka, pojas, priječnica, partija, presjek, isječak
umetnut u četverokut grba... To je bila prva enciklopedija u mom ţivotu
i mora da sam je dugo prelistavao. Rubovi stranica bili su istrošeni,
mnoge su natuknice bile podvučene, ponekad su se sa strane pojavljivale
zabilješke pisane dječjim rukopisom, ponajviše prijepisi teških pojmova.
Ova je knjiga korištena do krajnjih granica, čitana, iščitavana i
pohabana, a mnogi su se listovi sad već odvajali.
Zar se na ovome oblikovalo moje početno znanje? Nadam se da nije,
podsmjehnuo sam se nakon što sam pročitao neke natuknice, i to
upravo one najviše podcrtavane:
Platon. Znač. grčki filoz., najveći filoz. antike. Bio je učenik Sokrata,
čije je učenje izloţio u Dijalozima. Sakupio je lijepu zbirku antičkih
predmeta. 429.-347. p.n.e.
Baudelaire. Pariški pjesnik, neobičan i neprirodan u stvaralaštvu.
Očigledno je da se čovjek moţe osloboditi i loše naobrazbe. Zatim sam
odrastao i povećao svoje znanje, a na fakultetu sam pročitao gotovo
cijelog Platona. Nikada nisam našao potvrdu da je sakupio lijepu zbirku
antičkih predmeta. A ako je to ipak bila istina? Što ako mu je upravo to
bilo najvaţnije, a sve ostalo je bilo samo zato da bi zaradio za kruh i
mogao si priuštiti taj luksuz? Konačno, ona mučenja jesu postojala, ali ne
vjerujem da knjige iz povijesti koje kruţe školama podučavaju o njima,
što je loše, zaista trebamo znati od kakva smo materijala sazdani, mi,
Kainovo pleme. Jesam li dakle odrastao misleći da je čovjek
nepopravljivo zao, a ţivot priča puna krika i bijesa? Je li zbog toga Paola
govorila da sam slijegao ramenima kada je u Africi umrlo milijun djece?
Je li me Nuovissimo Melzi učinio sumnjičavim spram ljudske prirode?
Nastavio sam ga prelistavati:
Schumann (Rob.) Slav. njem. sklad. Napisao Raj i Peri, mnoge
simfonije, kantate, itd. 1810.-1856. - (Clara). Vrsna pijanistica, udovica
preth. 1819.-1896.
Zašto “udovica”? Godine 1905. oboje su već duţe vrijeme bili mrtvi,
pa zar se moţda kaţe da je Kalpurnija bila udovica Julija Cezara? Ne,
bila mu je supruga, iako ga je nadţivjela. Zašto je onda udovica samo
Clara? Dragi Boţe, Nuovissimo Melzi je bio sklon čak i tračevima: nakon
smrti muţa, a moţda čak i prije, Clara je imala vezu s Brahmsom.
Navode se datumi (Melzi, kao i proročište u Delfima, niti kaţe niti
skriva, samo napominje), Robert umire kad je njoj tek trideset sedam
godina, a suđeno joj je ţivotariti još sljedećih četrdeset. Pa što je u toj
dobi trebala raditi lijepa i vrsna pijanistica? Clara pripada povijesti kao
udovica, a Melzi je to zabiljeţio. Kako sam kasnije doznao Clarinu
priču? Moţda tako što mi je Melzi razbuktao znatiţelju s onim “udovica”.
Koliko riječi znam zato što sam ih tamo naučio? Jer i sada znam, s
nepokolebljivom sigurnošću i usprkos oluji u mozgu, da je glavni grad
Madagaskara Antananarivo. Tamo sam susreo pojmove koji su imali
okus čarobne formule: Aspis cerastes, benzen, djeva, dogmatika,
grancigula, ispaša, jetkač, krvavica, maţenje, nečist, neprikriven,
ognojak, rešetar, rukoljub, šaralo, zavrljačiti, zrcalce, ţderpčanik,
Adrast, Allobrogi, Ritciu, Caffiristan, Dongola, Assurbanipal,
Filopator... Prelistao sam atlase: neki su bili vrlo stari, još od prije rata
1914 - 1918., a u Africi su još uvijek bile njemačke kolonije, označene
plavosivom bojom. U svom sam ţivotu sigurno pregledao puno atlasa -
zar nisam netom prodao Orteliusov? Ali tamo su neka egzotična imena
zvučala poznato, kao da sam trebao krenuti od tih stranica kako bih
ponovno došao do nekih drugih stranica. Što li je povezivalo moje
djetinjstvo s Deutsch-Ostafnkom, Nederlandsch-Indijom i naročito
Zanzibarom? U svakom slučaju, bilo je neosporno da ovdje u Solari
svaka riječ priziva neku drugu. Hoću li se po tom lancu uspeti i do
posljednje riječi? Koje? “Ja”?
Vratio sam se u svoju sobu. Učinilo mi se da jedno znam bez dvojbe.
U Campanini-Carbonijevu rječniku nije postojala riječ govno. Kako se to
kaţe na latinskom? Što li je uzviknuo Neron kad je vješajući sliku
čekićem opalio po prstu? Qualis artifex pereo? Kad sam bio dijete to su
sigurno biti ozbiljni problemi, a sluţbeno obrazovanje nije davalo
odgovore. Mislim da se tada pribjegavalo neškolskim rječnicima. I
doista, evo Melzi biljeţi i merda, govno, govnarija, govnarski, govnar,
govnište, riječ koja označava mjesto puno nečisti, merdocco, „melem za
odstranjivanje dlaka koji posebno upotrebljavaju Ţidovi” - pa sam se
pitao koliko to dlaka imaju Ţidovi. Odjednom, kao da mi je nešto sinulo
u glavi i začuo sam glas: “U mom rječniku kod kuće piše da je pitana,
kurba, ţena koja se sama prodaje.” Netko, moţda školski drug, pronašao
je u nekom drugom rječniku ono čega nije bilo čak ni u Melziju zadrţao
je u svojim ušima zabranjenu riječ u poludijalektalnom obliku (riječ je
trebala biti putan'na, kurva) i mora da me dugo intrigiralo ono “sama
prodaje svoje tijelo “. Što li je to moglo biti tako zabranjeno u
prodavanju, recimo, bez trgovca ili knjigovođe? Jasno je da je kurva iz
mudrog rječnika obavljala prodaju sebe, svoga tijela, ali moj je
informator to mentalno preveo na jedini način koji je njemu imao smisao
zlobne aluzije, od svih onih koje je čuo u kući: “E, lukavica je ona,
prodaje samu sebe ...”Jesam li nešto ponovno vidio, mjesto ili dječaka?
Ne, ponovno su se pojavile samo rečenice, sljedovi riječi, napisanih u
pripovijesti koju sam nekoć pročitao. Flatus vocis.
Uvezane knjige nisu mogle biti moje. Sigurno mi ih je dao djed, ili
su ih ujak i ujna prenijeli tamo iz djedove radne sobe, iz očitih
scenografskih razloga.

To su većinom bili cartonnes iz Collection Hetzel, sva Verneova

djela, crveni uvez s pozlaćenim crtama, šareni omoti sa zlatnim
ukrasima... Moţda sam svoj francuski naučio iz tih knjiga, pa sam i tu
bez pogreške pronašao najpoznatije slike: kapetana Nema koji kroz
veliki prozor Nautilusa gleda divovskog polipa, zračni brod Robura
Osvajača, načičkan tehnološkim šiljcima, balon koji pada na Tajanstveni
otok (Penjemo se? - Ne, naprotiv, spuštamo se! - Još gore, gospodine
Ciro, padamo!), golemi projektil koji se ustremljuje prema Mjesecu,
pećine u središtu zemlje, Keraban tvrdoglavi i Michel Strogoff... Tko zna
koliko su me uznemirivali ti likovi koji su se uvijek pojavljivali iz tamne
pozadine, nacrtani tankim crnim potezima što se izmjenjuju s
bjeličastim ranama, svemir bez homogeno grundiranih kromatskih
područja, vizija stvorena od ogrebotina, pruga, zasljepljujućih odsjaja
zbog odsustva tragova, svijet viđen vlastitom mreţnicom ţivotinje,
moţda ga takvim vide bikovi, psi ili gušterice. Svijet koji se noću
potajice promatra između vrlo tankih traka ţaluzina. Kroz te sam
gravire ulazio u crnobijeli svijet privida: podizao bih oči s knjige, izlazio
iz nje, ranjavalo me podnevno sunce, zatim ponovno dolje, poput ronioca
koji zaranja u dubinu gdje se boje više ne razlikuju. Jesu li po Verneu
snimani filmovi u boji? Što Verne postaje bez tih rezbarija, tih
ogrebotina koje stvaraju svjetlost samo tamo gdje je rezbarov instrument
izdubio ili ostavio ispupčenje na površini?
Djed je dao uvezati i druge sveske iz istog razdoblja, ali je sačuvao
stare ilustrirane ovitke, Pariški mangup, Grof Morite Cristo, Tri
mušketira i druga velika djela popularnog romantizma.

Evo dvaju izdanja, Sonzognovo talijansko Kapetan Satana i

Jacolliotovo francusko Les ravageurs de la mer. Gravire su iste, tko zna
koju sam verziju pročitao. Znao sam da se u izvjesnom trenutku trebaju
odigrati dva uţasna prizora u prvom opaki Nadod jednim udarcem sjekire
odrubljuje glavu dobrom Haraldu i zatim ubija njegova sina Olausa, a u
drugom, na kraju osvetnik Guttor grabi Nadodovu glavu i počinje je
postupno stiskati svojim snaţnim rukama sve dok mozak jadnika ne
šikne do stropa. Na toj ilustraciji oči ţrtve i krvnika gotovo da iskaču iz
duplji.
 Najveći dio radnje odvija se u ledenim morima, pokrivenima
polarnom izmaglicom. Nebo je boje sedefa, a gravire ga čine maglovitim i
u suprotnosti s bjelinom leda. Zastor od sivih para, intenzivnija mliječna
nijansa... Vrlo sitan bijeli prah, nalik pepelu, pada na kanu... Iz dubina
oceana diţe se zasljepljujući odsjaj, nestvarna svjetlost... Pljusak bijela
pepela, kroz koji se na trenutke naslućuje kaos nestalnih oblika... I
ljudski lik neizmjerno viši od svakog drugog stanovnika zemlje, obavijen
plaštem, blistavo bijela lica boje netaknuta snijega... Ne, što to govorim,
to su sjećanja iz neke druge priče. Bravo, Yambo, imaš izvrsno
kratkotrajno pamćenje. Zar to nisu bile prve slike, ili prve riječi kojih si
se sjetio pri buđenju u bolnici? To mora biti Poe. Ali ako su se te Poeove
stranice tako duboko urezale u tvoje javno sjećanje, zar to nije bilo zato
što si kao mali privatno vidio blijeda mora kapetana Satana?
Ostao sam čitati (ponovno čitati?) knjigu sve do večeri, primijetio
sam da sam počeo čitati stojećke, zatim sam se šćućurio, ramenima
oslonio o zid, s knjigom na koljenima, zaboravivši na vrijeme, sve dok me
iz tog transa nije došla probuditi Amalia vičući: “Pokvarit ćete vid, stalno
vam je to govorila vaša sirota mama! Bogo moj blagi, umjesto da odete
van, jer je poslijepodne danas bilo da ljepše nije moglo bit'. A niste mi čak
došli ni jest' u podne. 'Ajde, idemo idemo, vrijeme je za večeru!”
Dakle ponovio sam neki stari običaj. Bio sam posve iscrpljen. Jeo
sam poput dječaka koji mora popraviti krvnu sliku i narasti, a odmah
zatim otišao u krevet. Obično sam, rekla je Paola, dugo čitao u krevetu
prije nego što bih zaspao, ali te večeri ništa od knjige, kao da mi je tako
naredila mama.
Odmah sam zaspao i sanjao juţna kopna i mora načinjena od dugih
pruga kreme raspoređene po tanjuru marmelade od kupina.
 7. OSAM DANA NA TAVANU

Što sam radio posljednjih osam dana? Ĉitao sam, najčešće na

tavanu, ali se sjećanje na jedan dan miješa sa sjećanjem na drugi. Znam
samo da sam čitao neumjereno i mahnito.
Nisam sve čitao od početka do kraja. Neke sam knjige, neke
knjiţice, samo prelistavao, kao da nadlijećem krajolik, a prelijećući ih
znao sam da već znam što u njima piše. Kao da samo jedna riječ priziva
drugih tisuću, ili se razvija u zbijeni saţetak, poput onih japanskih
cvjetova koji se stavljaju u vodu kako bi se rascvjetali. Kao da se nešto
samo od sebe taloţilo u mom sjećanju, kako bi postalo društvo Edipu ili
Hansu Castorpu. Drugi put bi mi kratki spoj izazvao neki crteţ, tri
tisuće riječi za jednu sliku. Ponekad bih čitao sporo, uţivajući u
rečenici, odlomku, poglavlju, ćuteći valjda one iste osjećaje koje je
izazvalo prvo i zaboravljeno čitanje. Suvišno je i spominjati cijeli niz
vrlo tajanstvenih plamova, blagih tahikardija, iznenadnih rumenjenja
što su ih mnoga od tih čitanja nakratko izazivala - a potom su se
raspršivala kao što su i došla, kako bi ostavila mjesta novim navalama
vrućine.
Tijekom osam dana, kako bih uţivao u svjetlosti, rano sam ustajao,
penjao se i tamo ostajao do zalaska sunca. U podne bi mi Amalia, koja
se prvi put prestrašila ne nalazeći me, donosila tanjur s kruhom i
salamom, ili sirom, dvije jabuke i bocu vina (“Bogo, Bogo, ovo će se
stvorenje ponovno razbolit' i što ću ja reć' gospođi Paoli, učin'te to barem
zbog mene, prestan'te s time jer ćete mi oslijepit'!”). Zatim bi odlazila
plačući, a ja bih iscijedio gotovo cijelu bocu i nastavio prevrtati listove u
stanju pripitosti i očigledno je da više nisam mogao spojiti prije i poslije.
Ponekad bih silazio ruku punih knjiga i zavlačio se negdje drugdje,
kako ne bih ostao zarobljenikom potkrovlja.
Prije no što sam se popeo nazvao sam kući da javim novosti. Paola
je htjela znati o mojim reakcijama, a ja sam bio oprezan: “Upoznajem se
s mjestima, vrijeme je divno, šećem po otvorenom, Amaliaje pravo srce.”
Upitala me jesam li već bio kod mjesnog ljekarnika da mi izmjeri tlak.
Trebao sam to činiti svaka dva ili tri dana. Nakon onog što mi se
dogodilo ne smijem se šaliti. I nadasve tablete, ujutro i navečer.
Uz nešto malo griţnje savjesti, ali uz čvrsti profesionalni alibi,
odmah zatim sam telefonirao u studio. Sibilla se još uvijek bavila
katalogom. Skice bih mogao imati za dva ili tri tjedna. Uz mnoga i
očinska ohrabrenja spustio sam slušalicu.
Pitao sam se osjećam li još što za Sibillu. Ĉudno je to, ali već su prvi
dani u Solari sve prebacili u neku drugačiju perspektivu. Sibilla je sada
postajala kao neko daleko sjećanje iz djetinjstva, dok je ono što sam
postupno iskopavao iz magli prošlosti postajalo mojom sadašnjošću.
Amalia mi je bila objasnila da se na tavan ulazi iz lijevog krila.
Zamišljao sam drvene, zavojite stube, a umjesto toga su bile komotne i
pristupačne kamene stube - kako bi inače, kasnije sam shvatio, prenijeli
gore sve ono što su tamo strpali?
Koliko mije bilo poznato, nikada nisam vidio neki tavan. Istini za
volju, ni neki podrum, ali postoje raširene ideje o podrumima,
podzemnim, mračnim, vlaţnim, u svakom slučaju prohladnim, tamo se
odlazi sa svijećom. Ili bakljom. Gotički je roman prepun podzemnih
prostorija kojima tumara mračni Redovnik Ambrozije. Prirodni
podzemni podrumi poput pećina Toma Sawyera. Tajna mraka. Sve kuće
imaju podrum, ali nemaju sve tavan, osobito ne u gradu, gdje imaju
potkrovlje. Zar uistinu nema literature o tavanima? Pa što je onda
Osam dana na tavanu? Pao mi je na pamet naslov, ali ne i ostalo. Ako
ga i ne prođeš cijelog odjednom, shvatiš da se tavan kuće u Solari
prostire kroz sva tri krila: ulazi se u prostor koji se proteţe od pročelja
prema straţnjoj strani zgrade, ali se zatim otvaraju uţi prolazi i
pojavljuju pregrade, daščane pregrade koje dijele pregratke, područja
određena metalnim policama i starim sanducima, izlazi iz beskonačnog
labirinta. Odvaţivši se jednim hodnikom lijevo, skrenuo sam još jednom
ili dvaput i ponovno sam se našao pred ulaznim vratima.
Neposredni dojmovi. Toplina, prije svega, kao što je i prirodno u
potkrovlju. Zatim svjetlost: dijelom dolazi iz niza otvora na krovu koji se
vide i kad se promatra pročelje, ali su većim dijelom iznutra zakrčeni
nagomilanom starudijom, tako da se ponekad sunce jedva probije
stvarajući ţute snopove u kojima se vidi komešanje bezbrojnih sitnih
čestica koje otkrivaju da i u okolnoj polusjeni pleše mnoštvo monada,
klica, prvobitnih atoma, uhvaćenih u braunovom molekularno gibanje,
ta prva tijela koja vrve u praznini - tko li je o tome govorio, Lukrecije?
Ponekad bi te zrake zablistale na staklima nekog rastavljenog kredenca
ili zrcalu toaletnog stolića koji, promatran iz nekog drugog vidnog kuta,
izgleda kao bilo koja tamna površina oslonjena o zid. A onda, tu i tamo
tavanski prozorčići, izvana zastrti skorenim desetljetnim tragovima
kiše, ali još uvijek u stanju oblikovati na podu svjetlije područje.
Najzad, prevladavajuća boja. Boja tavana je, s obzirom na grede, tu i
tamo nagomilane sanduke, velike kartonske kutije, ostatke oštećenih
komoda, boja stolarije, sazdana od mnogo nijansi smeđe boje, od
ţućkaste nijanse nelakiranog drva do njeţne boje javora, pa do tamnijih
nijansi komoda s kojih se lak gotovo oljuštio, prelazeći na boju bjelokosti
papira koji vire iz kutija.
Ako podrum najavljuje podzemni svijet, tavan obećava pomalo
ocvali raj, gdje se mrtva tijela pojavljuju u prašinastom sjaju, biljnom
elizeju u kojem se osjećaš, budući da nema zelenja, kao u sasušenoj
tropskoj šumi, u umjetnom tršćaku gdje se umačeš u vrlo ugodnu saunu.
Mislio sam da podrumi, svojim amniotskim vlagama, simboliziraju
prihvaćanje majčine utrobe, ali evo kako je ova zračna utroba to
zamijenila svojom gotovo ljekovitom toplinom. I u tom svijetlom labirintu
u kojem je bilo dovoljno podignuti dva crijepa da bi se našao pod
otvorenim nebom, provijavao je zadah zatvorenog, miris tišine i mira.
S druge pak strane, nakon nekog vremena više nisam ni osjećao
toplinu, obuzet ludilom da sve otkrijem. Jer je zasigurno moje Bjelkino
blago bilo tamo, samo što bih morao dugo kopati, a nisam znao odakle
početi. , Morao sam potrgati mnoge paučine: mačke su se pozabavile
miševima, rekla je Amalia, ali se Amalia nikada nije pozabavila
paucima. Ako se i nisu posvuda raširili bilo je to zbog prirodne selekcije,
jedna generacija ugine, a njene se paučine raspadnu, i tako iz sezone u
sezonu.
Počeo sam prekapati po nekim policama riskirajući da prevrnem
kutije koje su tamo bile nagomilane. Jer djed je očito sakupljao i kutije,
naročito metalne i raznobojne. Limene kutije ukrašene povijesnim
slikama, keksi Wamar s krilatim dječačićima na ljuljački, kutijica s
tabletama Arnaldi, ili ona sa zlatnim rubom i biljnim motivima za
briljantin Coldinava, kutija s perima za pisanje Perry, raskošna i sjajna
kutija s olovkama Presbitero, još uvijek uredno poredanima i
nenaoštrenima, poput redenika i najzad limenka kakaa Talmone, Due
Vecchi - ona njeţno nudi probavljivi napitak nasmiješenom djedu,
ancien regime, još uvijek odjevenom u culottes. Spontano mije došlo da
to dvoje časnih staraca poistovjetim s djedom i bakom koje jedva da sam
upoznao.
Zatim mi je u ruke došla kutija Effervescente Brioschi, u stilu kraja
devetnaestoga stoljeća. Neka fina gospoda ushićeno kušaju običnu
stolnu vodu iz čaša za šampanjac koje im je ponudila ljupka konobarica.
Prve su se toga prisjetile moje ruke. Uzme se prva vrećica s bijelim i
mekanim prahom i polagano se istrese u grlić boce pune vode iz pipe,
zatim se posuda malo protrese, kako bi se prašak dobro rastopio i ne bi
ostao zgrušan u grliću; potom se uzme druga vrećica, u kojoj je prašak
zrnat, od vrlo sitnih kristala, pa se i ona istrese, ali brzo, jer se voda
odmah počne pjeniti, pa treba brzo zatvoriti čep s oprugom i pričekati da
se kemijsko čudo dovrši u toj iskonskoj juhi, kroz grgotanje i pokušaje
tekućine da u mjehurićima izađe kroz pukotine gumenih brtvi. Na kraju
se oluja smiruje, a voda je gazirana i spremna za piće, stolna voda,
dječje vino, mineralna spravljena u kući. Pomislio sam: acgua visci.

Ali nakon mojih ruku, pokrenulo se i nešto drugo, gotovo kao i onog
dana pred Bjelmnim blagom. Traţio sam neku drugu kutiju, zacijelo iz
kasnijeg razdoblja, koju sam mnogo puta otvarao prije nego što bismo
sjeli za stol. Slika je bila nešto drugačija: i dalje ista fina gospoda koja
iz dugačkih šampanjskih čaša kušaju tu divnu vodu, ali se na stolu
jasno uočava kutija potpuno jednaka onoj koja je u ruci; a na toj su
kutiji bila nacrtana ista fina gospoda koja piju za stolom na kojem se
pojavljuje druga kutija stolne vode, i ona s crteţom iste fine gospode
koja... I tako u nedogled, znao si da bi bilo dovoljno povećalo ili vrlo
snaţan mikroskop kako bi se vidjele druge kutije nacrtane na
kutijama, en obime, kao kineske kutije ili babuške. Beskraj, viđen
očima djeteta prije no što je saznalo za Zenonov paradoks. Trka da se
stigne do nedostiţnog cilja, ni kornjača ni Ahilej ne bi nikada stigli do
posljednje kutije, do posljednje fine gospode i do posljednje konobarice.
Još kao mali naučimo metafiziku beskonačnog, infinitezimalni račun,
samo što onda još ne znamo što naslućujemo, a to bi mogla biti slika
Vraćanja u Beskrajnost, ili obratno, strašno obećanje Vječnog Povratka
i prolaţenje vjekova koji jedan drugom grizu rep, jer bi moţda, kad
stigneš do posljednje kutije, ako posljednja uopće postoji, na dnu tog
vrtloga otkrio sebe samog s početnom kutijom u ruci. Zbog čega sam se
odlučio baviti antikvarnim knjiţarstvom, ako ne zbog toga da ponovno
uzađem do čvrste točke, onog dana kad je Gutenberg tiskao prvu
Bibliju u Mainzu? Barem znaš da prije nije bilo ničega, ili još bolje, bilo
je nečeg drugog, ali znaš da se moţeš zaustaviti, inače više ne bi bio
knjiţar nego dešifrant rukopisa. Odabire se zanimanje koje postoji
samo pet i pol stoljeća, jer kao djeca maštamo o beskraju kutija za
pravljenje mineralne vode.

Sve te stvari nakupljene na tavanu nisu mogle biti u djedovoj radnoj

sobi ni negdje drugdje u kući, dakle, čak i kad je radna soba bila
napučena biljeţnicama, mnoge su stvari već bile ovdje gore. Dakle, tu
gore sam obavljao svoja brojna dječja istraţivanja, tu gore su bili moji
Pompeji gdje sam odlazio otrgnuti zaboravu daleke nađene stvari koje
potječu od prije moga rođenja. Kao što to radim i sada, tamo sam
pronalazio prošlost. Ponovno sam slavio Ponavljanje. Pokraj limenih
kutija nalazile su se i dvije kartonske kutije pune paketića i kutija
cigareta. Djed je i njih sakupljao, a sigurno ga je stajalo popriličnog
truda odlaziti potkradati putnike, tko zna kamo i odakle, jer u to doba
sakupljanje malih stvari nije bilo organizirano kao danas. Bile su to
marke za koje se nikad nije čulo, Mejin Cigarettes, Makedonia, Turkish
Atika, Tiedemann's Birds Eye, Calypso, Cirene, Kef Orientalske
Cigaretter, Aladdin, Armiro Jakobstadt Golden West Virgiania, El Kalif
Alexandria, Stambul, Sasja Mild Russian Blend, raskošne kutije sa
slikama paše i kediva te istočnjačkih odaliska, kao na Cigarillos
Excelsior De la Abundancia, ili engleskih vrlo nalickanih mornara u
bijelom i plavom, s njegovanom bradom kralja Đure, moţda petog, a
zatim kutije za koje mi se činilo da ih prepoznajem, kao da sam ih viđao
u rukama gospođa, kutije Eva boje bjelokosti i Serraglio, te konačno
papirnati paketići, zgnječeni i savijeni, u narodu omiljenih cigareta, kao
što su Africa ili Milit, koje nitko nikada nije ni pomislio sačuvati, ali
bogu hvala što je tko zna tko pokupio jednu iz smeća, za buduće
sjećanje.
Zadrţao sam se barem deset minuta na zgnječenoj i poderanoj kutiji
s natpisom N° 10 Sigarette Macedonia, lire 3, mrmljajući: “Duilio, od tih
će ti Macedonia poţutjeti jagodice...” O svom ocu nisam znao još ništa,
osim što sam sad već bio siguran da je pušio te Macedonie, i to moţda
baš te iz ovog paketića, i da se moja majka ţalila zbog tih jagodica ţutih
od nikotina, “ţutih poput tablete kinina”. Nagađati očevu sliku preko
blijedog tonaliteta tanina nije bilo mnogo, ali dovoljno da opravda
putovanje u Solaru.

Prepoznao sam i čuda iz susjedne kutije kojoj me privlačio jak miris

jeftinih parfema. Još ih se moţe naći, ali su vrlo skupi, vidio sam ih prije
nekoliko tjedana na štandovima Cordusija, to su kalendarići iz
brijačnice, tako nepodnošljivo namirisani da čak i nakon pedeset i više
godina zadrţavaju nešto mirisa, na njima simfonija koketa, raspojasanih
dama u krinolinama, ljepotica na ljuljačkama, izgubljenih ljubavnica,
egzotičnih plesačica, egipatskih kraljica... Ţenske frizure kroz stoljeća,
Damice amajlije, Talijansko nebo s Marijom Denis i Vittoriom de Sicom,
Njeno veličanstvo ţena, Saloma, Mirisni almanah stila ampir s Madame
Sans Gene, Tout Pariš, Grand Savon Quinquine, univerzalni toaletni
sapun, antiseptički, vrlo dragocjen u toplim podnebljima, protiv
skorbuta, malarijskih groznica, suhog ekcema (slike s Napoleonovim
monogramom, Bog zna zašto, ali na prvoj se stranici pojavljuje Car koji
od Turčina prima obavijest o velikom izumu i odobrava ga. Ĉak i jedan
kalendarić s pjesnikom prorokom D'Annunzijem - brijači nisu imali
srama.

Njuškao sam nekako oprezno, poput uljeza u zabranjenom

kraljevstvu. Kalendarići iz brijačnice mogli su bolesno zapaliti maštu
djeteta, moţda su mi bili zabranjeni. Moţda bih na tavanu shvatio
nešto o nastajanju svog seksualnog znanja.
Sunce je sad već okomito udaralo u tavanske prozorčiće, a ja nisam
bio zadovoljan. Vidio sam mnogo toga, ali ni jedan predmet koji je bio
stvarno i samo moj. Nasumce sam kruţio pa me privukla zatvorena
komoda. Otvorio sam je, bila je puna igračaka. Proteklih sam tjedana
vidio igračke svojih unučica, sve od obojene plastike, većinom
elektronske. Sandro mije odmah rekao neka ne bacim kutiju od novog
motornog čamca koji sam mu poklonio, jer bi na dnu trebala biti
baterija. Moje nekadašnje igračke bile su drvene i limene. Sablje, puške
s čepom, mala kolonijalna kaciga iz vremena osvajanja Etiopije, cijela
vojska malih olovnih vojnika i drugih većih, od mrvljiva materijala, neki
od njih sad već bez glave, neki bez ruke ili samo sa šiljkom od ţeljezne
ţice oko kojeg bi se stavljala nekakva lakirana glina. Sigurno sam iz
dana u dan ţivio s tim puškama i tim osakaćenim vojnicima, obuzet
ratnim zanosom. Dakako, u to je doba svako dijete bilo odgajano u
kultu rata.
Ispod su bile lutke moje sestre koje joj je moţda proslijedila moja
majka, a ona ih je dobila od moje bake (sigurno su to bila vremena kada
su se igračke nasljeđivale): porculanski ten, ruţičasta ustašca, zaţareni
obrazi, haljinica od organdija i oči koje se još tromo pomiču. Jedna je, kad
sam je protresao, još izgovorila mama. Prekapajući po raznim puškama
pronašao sam čudne, plosnate vojnike izrezane iz drveta, postavljene na
kotačiće, s crvenom kapom, plavom dolamom, dugim hlačama, crvenima
sa ţutom vrpcom. Nisu imali ratničke crte lica, već groteskne, s
krumpirastim nosovima. Pomislio sam da je jedan od njih bio kapetan
Krumpirko iz regimente vojnika iz zemlje Dembelije. Bio sam siguran da
su se tako zvali.
Najzad sam izvukao limenu ţabu koja je još uvijek ispuštala jedva
zamjetni kre kre ako joj zgnječiš trbuh. Ako ne ţeli mliječne karamele
doktora Osima, pomislio sam, hoće li htjeti vidjeti ţabu? Kakve veze
ima doktor sa ţabom? Kome sam je htio pokazati? Mrka tmina. Trebalo
je porazmisliti o tome.
Gledajući i dotičući ţabu, spontano mije došlo da kaţem kako je
Medo Angelo morao umrijeti. Tko je bio Medo Angelo? I kakve je veze
imao s limenom ţabom? Osjetio sam neko titranje, bio sam siguran da
me i limena ţaba i Medo Angelo vezuju za nekoga, ali u ravnodušnosti
svog posve verbalnog sjećanja nisam imao drugih uporišta. Ipak sam
promrmljao dva stiha: “Stani Krumpirko kapetane - na čelo povorke čim
svane”. A zatim više ništa, bio sam ponovno u sadašnjosti, u smeđoj
tišini tavana.
Drugog mi je dana u posjetu došao Matu. Odmah mi se popeo na
koljena dok sam jeo, pa sije priskrbio korice sira. Nakon sad već
uobičajene boce vina, krenuo sam nasumce dok nisam ugledao dva
velika klimava ormara koji su stajali uspravno nasuprot krovnom
otvoru, zahvaljujući primitivnim drvenim klinovima stavljenima kako
bi ih odrţali manje više okomitima. Malo sam se pomučio otvoriti
prvoga koji samo što se nije srušio na mene, a čim sam ga otvorio kiša
knjiga sasula mi se na noge. Nisam uspio zaustaviti to rušenje, činilo se
da te stoljećima zarobljene buljine, šišmiši, sove drijemavice, ti duhovi u
boci, samo čekaju nekog nesmotrenka da im podari njihovu prkosnu
slobodu.
Među knjigama koje su mi se nagomilale oko nogu i onima koje sam
na vrijeme pokušavao izvući kako i one ne bi pale, otkrio sam cijelu
biblioteku - što govorim, vjerojatno skladište iz djedove stare trgovine u
gradu koje su se ujak i ujna riješili.
Ne bi mi nikada uspjelo sve pregledati, ali sam već bio kao gromom
ošinut prepoznavanjima koja su se u trenutku pojavljivala i nestajala.
Bile su to knjige na različitim jezicima i iz različitih razdoblja, neki mi
naslovi nisu izazivali nikakav plamen, jer su pripadali već poznatom
repertoaru, poput mnogih starih izdanja ruskih romana, osim što me,
već pri prelistavanju stranica, začudio čudan talijanski, koji dugujemo -
kako su govorile naslovnice - gospođama dvostrukih prezimena koje su
očigledno Ruse prevodile s francuskog, jer su imena likova imala
nastavke na ine, recimo Myskine i Rogozyne.
Mnogi su se od tih svezaka, već pri samom dodiru listova, u ruci
pretvarali u prah, kao da papir nakon desetljeća grobnog mraka ne
uspijeva podnijeti sunčevo svjetlo. U stvari nije podnosio dodir prstiju i
godinama je leţao u očekivanju da se rascijepi na najsitnije komadiće,
mrveći se na rubovima i kutovima u tanke listiće.
Privukao me Martin Eden Jacka Londona pa sam nesvjesno
potraţio posljednju rečenicu, kao da su moji prsti znali što tamo mora
biti. Na vrhuncu svoje slave Martin Eden se ubija pustivši se da klizne
u more s prozora prekooceanskog broda, osjeća vodu koja mu polagano
prodire u pluća, posljednjim tračkom svijesti spoznaje nešto, moţda
smisao ţivota, ali “čim ga je saznao, prestao ga je znati”.
Treba li stvarno traţiti to posljednje otkriće, ako se potom u
trenutku kad ga se stekne tone u mrak? To ponovno otkriće kao d a j e
bacilo sjenu na ono što radim. Moţda bih se trebao zaustaviti, budući da
mi je sudbina već darovala zaborav. Ali sad sam već započeo pa sam
mogao samo nastaviti.

Dan sam proveo čituckajući tu i tamo, ponekad sam intuitivno

osjećao da sam se velikim majstorskim djelima, za koja sam drţao da
sam ih upio u svoje javno i odraslo sjećanje, prvi put pribliţio u
skraćenim izdanjima za djecu “Scala d'Oro”. Poznato su mi zvučale
pjesme iz Košarice, dječje poezije Angiola Silvija Novara: Što to zbori
oţujska kišica što zvonko lupka po starom crijepu krova, po suhom
triješću vrta? Ili Proljeće dolazi plešući, plešući dolazi na tvoja vrata,
znaš li reći što ti donosi? Vjenčiće od leptirića, zvončiće od slakova.
Jesam lija tada znao što su slakovi i triješće. Odmah potom su mi se
pred očima stvorile naslovnice iz serije Fantomas koje su mi govorile o
Pendu de Londres, Crvenoj osi ili o Kravati od uţeta, s njihovim
mračnim zbivanjima i potjerama po pariškoj kanalizaciji, djevojkama
koje se pojavljuju iz grobnice, raskomadanim tijelima, odrubljenim
glavama i liku princa zločina u fraku, uvijek spremnog da se ponovno
pojavi i svojim podrugljivim smijehom zagospodari noćnim i podzemnim
Parizom.

A zajedno s Fantomasom evo i serije o Rocamboleu, još jednom

gospodaru zločina, gdje na početku stranice Nevolje Londona čitam ovaj
opis:
Na jugozapadnom uglu Wellclose Squarea nalazi se uličica široka
oko tri metra; na sredini ulice uzdiţe se kazalište, čija se najbolja mjesta
prodaju za dvanaest novčića, a u parter se ulazi za peni. Vodeći glumac
je crnac. Tamo se puši i pije za vrijeme predstave. Prostitutke koje
odlaze u loţe su bosonoge, a parter je pun lopova.
 Nisam uspio odoljeti privlačnosti zla pa sam ostatak dana posvetio
Fantomasu i Rocamboleu, lutalačkim i ţivahnim štivima, miješajući ih s
pričama o drugom kriminalcu, ali ipak dţentlmenu, Arsenu Lupinu, i o
još većem dţentlmenu, vrlo elegantnom Barunu, aristokratskom
kradljivcu nakita koji se raznoliko prerušava, pretjerano
anglosaksonskog izgleda - mislim da ga je nacrtao talijanski crtač
anglofil.
Zadrhtao sam pred lijepim izdanjem Pinokija koje je 1911. ilustrirao
Mussino, stranica okrnjenih i umrljanih bijelom kavom. Svi znaju o
čemu pripovijeda Pinokio, o Pinokiju sam zadrţao veselu, bajkovitu
sliku i tko zna koliko sam je puta ispričao svojim unučićima
razveseljavajući ih, pa ipak sam osjetio jezu pred uţasnim
ilustracijama, u samo dvije boje ţutoj i crnoj, ili zelenoj i crnoj, koje su
me u svojim secesijskim viticama spopale bujnom bradom Vatroţdera,
uznemirujućom tamnomodrom kosom vile, noćnim viđenjima Asasina
ili riktusom Zelenog Ribara. Jesam li se moţda za olujnih noći šćućurio
pod pokrivačima, nakon što sam gledao tog Pinokija? Prije nekoliko
tjedana, kad sam Paolu upitao zar svi ti filmovi na televiziji, puni
nasilja i ţivih mrtvaca, nisu štetni za djecu, rekla mije da joj je jedan
psiholog otkrio da u cijeloj svojoj kliničkoj karijeri nije nikada susreo
dijete traumatizirano nekim filmom, osim jednom, a to je dijete, do srţi
neizlječivo povrijeđeno, upropastila Snjeguljica Walta Disneya.
 A uostalom otkrio sam da iz jednako tako uţasnih vizija potječe i
samo moje ime. Evo Ĉuperkovih pustolovina izvjesnog Yamba, a
Yambove su bile i druge knjige pustolovina, s još art nouveau crteţa i
mračnom scenografijom, dvorcima koji se ističu na vrhu planine,
crnima u mrkloj noći, sablasnim šumama s vukovima zaţarenih očiju,
podmorskim pojavama u stilu domaćeg i suvremenog Vernea, i
Ĉuperka, malenog i draţesnog dječarca s čuperkom fantastičnog
razmetljivca: “Golemi čuperak kose koji mu je davao čudan izgled, tako
da je nalikovao na perušku za prašinu. A on je, znate, drţao do svog
čuperka!” Tu je rođen Yambo kakav jesam i kakav sam ţelio biti. E pa,
naposljetku, bolje to nego poistovjetiti se s Pinokijem.
Je li to bilo moje djetinjstvo? Ili gore od toga? Jer sam prekapajući
dalje na svjetlost dana ponovno iznio različita godišta (omotana u plavi
pak papir i učvršćena elastičnim vezicama) Ilustriranog časopisa o
putovanjima i pustolovinama na kopnu i moru. Bio je to tjednik, a
djedova je zbirka sadrţavala brojeve iz prvih desetljeća stoljeća, uz još
pokoji primjerak francuskog izdanja Journal des Voyages.
 Mnoge su naslovnice prikazivale okrutne Pruse koji su puškom
ubijali hrabre Zuave, ali se uglavnom radilo o nemilosrdno okrutnim
pustolovinama u najudaljenijim zemljama, kineskim kulijima
nabijenima na kolac, raspojasanim djevicama koje kleče pred
natmurenim Vijećem desetorice, redovima odrubljenih glava nabijenih
na šiljate kolce pred potpornim zidovima neke dţamije, pokoljima djece
koje su izvršili izviđači Tuarega oboruţani zakrivljenim sabljama,
tijelima robova koje su rastrgali golemi tigrovi - činilo se kao da je
stranica s mučenjima iz Nuovissimo Melzija nadahnula nastrane
crtače, obuzete neprirodnom pomamom za nadmetanjem: bila je to
izloţba Zla u svim njegovim oblicima.
Suočen s tolikim mnoštvom i ukočen od sjedenja na tavanu, donio
sam časopise u veliku sobu s jabukama u prizemlju, a budući da je tih
dana vrućina postala nepodnošljivom, imao sam dojam da su sve jabuke
poredane po velikom stolu pljesnive. Kasnije sam shvatio da je miris
plijesni dolazio upravo iz tih stranica. Kako su mogle mirisati na vlagu
nakon pedeset godina u suhoj atmosferi tavana? Moţda hladnih i
kišnih mjeseci tavan i nije bio tako suh, jer je upijao vlagu iz krovova,
moţda su ti časopisi prije no što su tamo stigli desetljećima bili u
nekom podrumu u kojem je voda curila sa zidova, gdje ih je djed
pronašao (i on se morao udvarati udovicama), pa su toliko istrunuli da
nisu izgubili miris ni od topline koja ih je osušila. Samo što mi plijesan,
dok sam čitao strašne zgode i nemilosrdne osvete, nije prizivala dojam
okrutnosti, već sam se sjetio tri kralja i malog Isusa. Zašto, kakve sam
ja to ikad veze imao s kraljevima i kakve veze imaju tri kralja s
pokoljima na Sargaškom moru?
 Na trenutak je moj problem ipak bilo nešto sasvim drugo. Ako sam
pročitao sve te priče, ako sam sigurno vidio sve te naslovnice, kako sam
mogao prihvatiti da proljeće dolazi pjevajući? Jesam li moţda imao
instinktivnu sposobnost da svijet dobrih obiteljskih osjećaja razdvojim
od tih pustolovina koje su mi govorile o okrutnom svijetu oblikovanom
prema Grand Guignolu, svijetu razdiranja na komadiće, deranja koţe,
lomača i vješanja? Prvi je ormar bio potpuno ispraţnjen, iako nisam
mogao sve pregledati. Trećeg sam se dana latio drugog, manje
natrpanog ormara. U njemu su knjige bile uredno poredane, ne onako
kako bi se za to ljutito pobrinuli moji ujak i ujna, s namjerom da
natrpaju kramu koje su se htjeli osloboditi, nego kao što bi to nekad
ranije učinio djed. Ili ja. Sve su to bile knjige najprimjerenije djetinjem
uzrastu i moţda su pripadale mojoj osobnoj maloj biblioteci. Izvukao
sam cijelu Salanijevu zbirku Biblioteka moje djece, čije sam naslovnice
prepoznavao i čije sam naslove izgovarao još prije nego što bih svezak
izvukao - Dječak koji je stigao s mora, Nasljedstvo Ciganina,
Pustolovine Sunčanog cvijeta, Pleme divljih zečeva, Zlobni duhovi,
Zatočenice Casabelle, Obojena dvokolica, Sjeverna kula, Indijska
narukvica, Tajna ţeljeznog čovjeka, Cirkus Barletta..., s istom
sigurnošću s kojom se u katalozima kolega ili u biblioteci neke udovice
prepoznaju najpoznatije knjige poput Minsterova Cosmographia ili
Campanellina De sensu rerum et magia.
Previše je toga, da sam ostao na tavanu zgrčio bih se poput grbavca
iz Notre-Dame. Pokupio sam naramak i sišao. Mogao sam otići u radnu
sobu, sjesti u vrt, ali sam umjesto toga, iz nekih tajanstvenih razloga,
htio nešto drugo.
Otišao sam iza kuće, krenuo sam udesno, tamo gdje sam prvog dana
čuo rovanje svinja i kvocanje kokoši. Tamo, iza Amalijina krila kuće, bilo
je gumno kao ona nekadašnja, po kojem su čeprkali pilići a još naprijed
vidjeli su se kunićnjaci i torovi.
U prizemljuje bila velika prostorija puna poljoprivrednog alata,
grablja, vila, lopata, vjedara za vapno, starih čabrova.
Na kraju gumna, jedna je stazica vodila u voćnjak, uistinu bogat i
pun hlada, pa sam došao u napast da se popnem na granu stabla,
opkoračim je i tamo počnem čitati. Moţda sam tako radio kao dječak, ali
sa šezdeset godina nikad previše opreza, a osim toga, noge su me već
vodile negdje drugdje. Kroz zelenilo sam se zaputio kamenim stubištem i
sišao u okrugli prostor okruţen zidićima prekrivenima bršljanom. Baš
nasuprot prilaza, uza zid, bila je fontana s vodom koja je ţuboreći curila.
Puhao je lagani vjetrić, tišina je bila potpuna, pa sam se šćućurio na
izbočini kamena između fontane i zida, spremajući se na čitanje. Nešto
me dovelo ovamo, kamo sam moţda dolazio upravo s tim knjigama.
Prihvatio sam taj izbor svojih animalnih nagona i uronio u svoje
sveščiće. Ĉesto bi mi se cijela zgoda vraćala u sjećanje preko samo jedne
ilustracije.
Za neke sam, po crteţima iz četrdesetih godina i po imenu autora,
shvatio da su talijanski, poput Tajanstvene ţičare ili Pravog milanskog
vragolana, a mnoge su bile nadahnute rodoljubnim i nacionalističkim
osjećajima. Većina ih je bila prevedena s francuskog, napisali su ih
izvjesni B. Bernage, M. Goudareau, E. De Cys, J. Rosmer, Valor, P.
Besbre, C. Peronnet, A. Bruvere, M. Catalanv - znatan popis neznanaca
kojima talijanski izdavač moţda čak ni ime nije znao. Djed je sakupio i
izvornike koji su se pojavili u Bibliotheque de Suzette. Talijanska su
izdanja izašla sa zakašnjenjem od desetljeća ili dva, a ilustracije su
upućivale na najmanje dvadesete godine. Kao mali čitatelj sigurno sam
morao doţivjeti tu ugodno zastarjelu atmosferu i tim bolje: sve se
događalo u nekom prošlom svijetu, a ispričala su to gospoda koja su
ostavljala dojam kao da se radi o gospođama koje pišu za djevojčice iz
dobrih obitelji.
Na kraju mi se činilo da sve te knjige pripovijedaju istu priču:
obično tri ili četiri dječaka plemenita roda (čiji su roditelji tko zna zašto
uvijek negdje na putu) dolaze k ujaku u stari dvorac, ili na neko čudno
poljoprivredno imanje i upadaju u uzbudljive i tajanstvene pustolovine
po kriptama i kulama zatim otkrivaju blago, spletku nevjernog
upravitelja, dokument koji propaloj obitelji vraća vlasništvo koje je
prigrabio zli rođak. Sretan završetak, proslava hrabrosti dječaka,
dobroćudne primjedbe ujaka ili djeda i bake o opasnostima takve lude
smjelosti, pa makar bila iz plemenitih pobuda.
Po radnim se bluzama i klompama seljaka vidjelo da su priče
smještene u Francuskoj, ali su prevoditelji napravili čuda od
prilagođavanja kako bi imena prebacili na talijanski i kako bi izgledalo
da se zgoda odvija u nekoj našoj pokrajini, unatoč krajoliku i arhitekturi
koji su malo podsjećali na Bretanju, a malo na pokrajinu Auvergne.
Imao sam dva izdanja očigledno iste knjige (M. Bourceta), ali se ona
u izdanju iz 1932. zvala Nasljednik Ferlaca (a imena likova bila su
francuska), a u izdanju iz 1941. to je postao Nasljednik Ferralbe s
domaćim glavnim likovima. Bilo je jasno da je u međuvremenu neka
viša odredba ili spontana cenzura nametnula talijaniziranje događaja.
I evo konačno je objašnjen izraz koji mi je prošao kroz glavu dok sam
ulazio na tavan: dio serije bila je i knjiga Osam dana na tavanu (imao
sam i izvornik, Huitjours dans un grenier), prekrasna zgoda o djeci koja
na tavanu svoje kuće na tjedan dana smještaju Nicolettu, djevojčicu
pobjeglu od kuće - i nisam znao je li mi ljubav prema tavanu došla od tog
štiva ili sam tu knjigu pronašao upravo kruţeći tavanom. I zašto sam
svojoj kćeri dao ime Nicoletta?

Nicoletta je na tavanu bila s mačkom Matuom, veličanstvenim i

posve crnim angorskim mačkom i eto odakle mi ideja da imam svog
vlastitog Matua. Crteţi su prikazivali malenu djecu, lijepo odjevenu,
ponekad i u čipku, plave kose i njeţnih crta lica, a ni majke nisu bile
ništa lošije, imale su njegovane paţ frizure, spušteni struk, suknje do
koljena s trostrukim volanom i jedva naglašena aristokratska poprsja.
U ta dva dana uz fontanu, kako je danje svjetlo slabilo mogao sam
raspoznavati tek slike, razmišljao sam kako sam sigurno na stranicama
Biblioteke moje djece razvio svoju sklonost za fantastično, dok sam ţivio
u kraju gdje su se, iako se autor zvao Catalany, glavni likovi morali zvati
Liliana ili Maurizio.
Je li to bilo nacionalističko obrazovanje? Jesam li shvatio da su ta
djeca, koja su mi prikazana kao mali i hrabri zemljaci iz mog doba,
ţivjela u stranoj sredini desetljećima prije mog rođenja?
 Vrativši se na tavan, na kraju tog praznika pokraj fontane, pokupio
sam omot povezan uzicom koji je sadrţavao tridesetak nastavaka (svaki
po šezdeset čentezima) s pustolovinama Buffala Billa. Nisu bili sloţeni
po redu objavljivanja, a pogled na prvu naslovnicu izazvao je izbijanje
cijelog niza tajanstvenih plamova. Briljantni medaljon: Buffalo, šaka
stisnutih otraga, samo što se nije ustremio mrka pogleda na bandita u
crvenkastoj košulji koji mu prijeti pištoljem.
Dok sam gledao taj broj 11 iz serije, već sam unaprijed znao druge
nazive Mali glasnik, Velike pustolovine u šumi, Divljak Bob, Don
Ramiro trgovac robljem, Prokleti ranč... Primijetio sam da je na
naslovnici pisalo Buffalo Bili - junak prerije, dok je unutarnji naslov bio
Buffalo Bili - Talijanski junak prerije.

Slučaj je - barem za knjiţara antikvara - bio jasan: bilo je dovoljno

vidjeti prvi broj nove serije iz 1942., gdje upadljiva bilješka poludebelim
tiskom kaţe da se William Cody u stvarnosti zove Domenico Tombini i
da je Romanjolac (kao i Duce, iako je bilješka srameţljivo prelazila preko
te izvanredne podudarnosti). Godine 1942. već smo bili u ratu - čini mi se
- sa Sjedinjenim Drţavama i to je sve objašnjavalo. Izdavač (Nerbini iz
Firence) je tiskao ovitak u doba kad je William Cody mirno mogao biti
Amerikanac, a zatim je odlučeno da junaci moraju biti uvijek i samo
Talijani. Nije preostajalo ništa drugo, iz ekonomskih razloga, nego
zadrţati stari ovitak u boji i prepraviti samo prvu stranicu.
Baš čudno, pomislio sam tonući u san nad posljednjom pustolovinom
Buffala Billa: napajao sam se francuskim i američkim pustolovnim
materijalom, ali naturaliziranim. Ako je to bilo nacionalističko
obrazovanje dječaka tijekom diktature, radilo se o prilično blagom
obrazovanju.

Ne, nije bilo blago. Prva knjiga koju sam sljedećeg dana uzeo u ruku
bila je knjiga Pine Ballario Talijanski dječaci u svijetu, modernih
ilustracija, izraţajnih u igri crnih i crvenih površina. Nekoliko dana
ranije, kad sam u svojoj sobici vidio Verneove i Dumasove knjige, imao
sam osjećaj da sam ih čitao šćućuren na nekom balkonu. Tada na to
nisam obratio pozornost, bio je to samo bljesak, običan dojam deja vu.
Međutim, sad sam razmišljao kako se u sredini djedova krila zgrade
doista nalazi balkon i očito je da sam tamo gutao te pustolovine.
Kako bih ponovno stvorio balkonsko iskustvo, odlučio sam tamo
pročitati Talijanske dječake u svijetu, pa sam to i učinio, pokušavajući
sjesti tako da mi noge vise dolje, provučene kroz prečke ograde. No, moje
noge sada više nisu prolazile kroz ta suţenja. Satima sam se prţio na
suncu, sve dok ono nije obišlo prednju stranu kuće, pa je temperatura
postala umjerenijom. Ali tako sam mogao osjetiti andaluzijsko sunce,
kako sam ga tada zamišljao, iako se događaj odvijao u Barceloni.
Skupinu mladih Talijana koji su s obitelji izbjegli u Španjolsku, zatekla
je antirepublikanska pobuna Generalisimusa Franca, samo što su u
mojoj priči uzurpatori bili pripadnici Crvene Milicije, pijani i ţedni krvi.
U mladim se Talijanima ponovno javlja njihov fašistički ponos, u crnim
košuljama neustrašivo jure Barcelonom obuzetom uličnim nemirima,
spašavaju mali barjak s Case del Fascio koju su republikanci bili
zatvorili, a hrabri glavi junak čak uspijeva preobratiti oca, socijalistu i
pijanicu, na Duceovu riječ. Štivo od kojeg sam trebao usplamtjeti
fašističkim ponosom. Jesam li se poistovjećivao s tim talijanskim
dječacima, s malim Pariţanima izvjesnog Bernagea ili s gospodinom koji
se naposljetku još uvijek zvao Cody a ne Tombini? Tko je prebivao u
mojim dječjim snovima? Talijanski dječaci u svijetu ili djevojčica s
tavana? Povratak na tavan poklonio mije dva nova uzbuđenja. Nadasve
Otok s blagom. Naravno da sam prepoznao naslov, to je klasika, ali sam
zaboravio priču, što je znak da je postala dijelom mog ţivota. Trebala su
mi dva sata da ga pročitam u jednom dahu, ali sam se iz poglavlja u
poglavlje prisjećao što treba uslijediti. Vratio sam se u voćnjak na čijem
sam kraju primijetio grmlje divljeg lješnjaka i tu sam, sjedeći na zemlji,
naizmjence čitao i kljukao se lješnjacima. Kamenom sam ih razbijao tri
ili četiri odjednom, otpuhivao komadiće ljuski i ubacivao plijen u usta.
Nisam imao bačvu jabuka u koju se uvukao Jim kako bi prisluškivao
tajni sastanak Long Johna Silvera, ali sam tu knjigu uistinu morao
pročitati tako, gutajući suhu hranu kako se to radi na brodovima.

Bila je to moja priča. Na temelju oskudna rukopisa, naprijed na

otkrivanje blaga kapetana Flinta. Pred kraj sam otišao po bocu rakije
koju sam zamijetio u Amalijinu kredencu, pa sam tu gusarsku priču
izmjenjivao s dugačkim gutljajima. Petnaest ljudi nad tijelom mrtvaca,
johoho, i boca ruma.
Nakon Otoka sam naletio na Priču o Pipinu koji se rodio star, a
umro kao dijete Giulija Granellija. Onu koja mi se prije nekoliko dana
ponovno pojavila u sjećanju, samo što mije knjiga pripovijedala o još
toploj luli, ostavljenoj na stolu pokraj glinena kipića starčića, koja
odlučuje dati toplinu tom mrtvom predmetu kako bi ga oţivjela i iz
njega nastaje mali časni starac. Puer senex, vrlo stari otrcani izraz. Na
kraju Pipino umire kao dijete u kolijevci i uz pomoć vila uzdiţe se na
nebo. Verzija koje sam seja sjećao bila je bolja, Pipino se rodio star u
jednom kupusu, a umro kao dojenče u drugom. U svakom slučaju,
Pipinovo putovanje prema djetinjstvu bilo je moje vlastito. Moţda bih se
i ja, vraćajući se u trenutak rođenja, raspršio u ništa (ili u sve) kao on.
Te je večeri nazvala Paola, vrlo zabrinuta što se više nisam
javljao. Radim, radim, rekao sam, ne brini se zbog tlaka, sve je u
redu.

Sljedećeg dana sam ponovno prekopavao po ormaru u kojem su

bili svi Salgarijevi romani, cvjetnih ovitaka, gdje su se kroz blage
zavijutke pojavljivali mračni i okrutni Crni gusar, kao gavran crne
kose i lijepih crvenih usana fino ocrtanih na sjetnom licu, Sandokan
iz Dva tigra, s okrutnom glavom malajskog princa nakalemljenom na
mačkasto tijelo, pohotna Surama i prkosi iz Malezijskih gusara. Djed
je sakupio španjolske, francuske i njemačke prijevode, v Bilo je teško
reći otkrivam li ponovno nešto ili jednostavno aktiviram svoje
sjećanje od papira, jer se još i danas o Salgariju stalno govori, a
istančani mu kritičari posvećuju razvučene članke iz kojih se cijedi
nostalgija. Ĉak su i moji unučici proteklih tjedana pjevali “Sandokan
Sandokan”, a čini se da su ga gledali na televiziji. O Salgariju sam
mogao napisati natuknicu za malu enciklopediju i bez dolaska u
Solaru.
I Sigurno sam te knjige progutao kao dijete, ali ako je trebalo
obnoviti individualno sjećanje, ono se miješalo s onim općim. Knjige koje
su moţda najviše obiljeţile moje djetinjstvo bile su one koje su me bez
potresa vraćale mom odraslom i neosobnom znanju. dalje vođen
instinktom, veliki sam dio Salgarija pročitao u vinogradu (ali sam zatim
neke sveske odnio u spavaću sobu i nad njima proveo sljedeće noći). I
među trsjem je bilo vrlo toplo, ali me sunčana pripeka pripremila na
pustinje, prerije i šume u plamenu, na tropska mora gdje su trepang
ribari uz obalu skupljali morske trpove, a kad bih povremeno digao
pogled da obrišem znoj, kroz vitice loze i drveće koje je nicalo na rubu
breţuljka ugledao bih baobab, divovske pombose poput onih koji su
okruţivali kolibu Giro-Batola, mangrov, palmin kupus s brašnjavom
pulpom okusa badema, sveto drvo banian iz crne prašume, gotovo da
sam čuo zvuk ramsinga i očekivao sam da vidim kako se između redova
loze pojavljuje neka lijepa babirusa da se okrene na raţnju između dviju
rašljastih grana zabodenih u zemlju. Volio bih da mi Amalia za večeru
pripremi blaciang, za kojim luduju Malajci, mješavinu isjeckanih račića
i riba, ostavljenih da istrunu na suncu, a zatim posoljenih, čiji je miris
čak i Salgari smatrao odvratnim.

Kakva divota. Moţda sam zbog toga, kao što mi je rekla Paola, volio
kinesku kuhinju, a osobito peraje morskog psa, lastavičja gnijezda
(sakupljena među ptičjim gnojem) i abalon, toliko ukusniji koliko više
zaudara na truleţ.
Ali, na stranu blaciang, što li se događa kad talijanski dječak
negdje u svijetu čita Salgarija, čiji su junaci često obojeni, a bijelci zli?
Nisu bili omraţeni samo Englezi, nego i Španjolci (koliko li sam samo
morao mrziti markiza od Montelimara). Ali, ako su tri gusara, Crni,
Crveni i Zeleni bili Talijani, a k tome i grofovi od Ventimiglie, drugi su
se junaci zvali Carmaux, van Stiller ili Yanez de Gomera. Portugalci su
se sigurno doimali dobrima, jer su bili pomalo fašisti, ali zar i Španjolci
nisu bili fašisti? Moţda je moje srce snaţno lupalo za hrabrog
Sambiglionga koji je ispaljivao kanonade čavala, a da se nisam ni
upitao s kojeg Sundskog otoka potječe. Kammamuri i Suvodhana su
mogli biti jedan dobar, a drugi zao, iako su obojica bili Indijci. Mora da
je Salgari poprilično pobrkao moje prve pokušaje pribliţavanja
kulturnoj antropologiji.
Zatim sam s dna ormara izvukao časopise i knjige na engleskom.
Mnogi brojevi časopisa The Strand, sa svim pustolovinama Sherlocka
Holmesa. U to doba sigurno nisam znao engleski (Paola mi je bila rekla
da sam ga naučio tek kao odrastao), ali je srećom tu bilo i mnogo
prijevoda. Međutim, najveći dio talijanskih izdanja nije bio ilustriran,
pa sam moţda čitao na talijanskom, a zatim u The Strandu traţio
odgovarajuće slike.
Cijelog sam Holmesa odvukao u djedovu radnu sobu. Njena je
građanska atmosfera bila prikladnija za ponovno oţivljavanje tog svijeta
u kojem su pred kaminom u Baker Streetu uglađena gospoda sjedila
usredotočena na svoje mirne razgovore. Tako različito od vlaţnih
podzemnih prostorija i jezovitih odvodnih kanala u koje bi kliznuli likovi
iz francuskih feuilletons. Ono malo puta što se Sherlock Holmes
pojavljuje s pištoljem uperenim u Imminalca, to je uvijek s ispruţenom
desnom nogom i rukom, gotovo u poloţaju kipa, ne gubeći
samopouzdanje, kako i dolikuje gentlemanu.
Upalo mi je u oči gotovo opsjednuto ponavljanje slika Sherlocka
Holmesa kako sjedi, s Watsonom ili s drugima, u ţeljezničkom odjeljku,
u brougkamu, pred kaminom, u naslonjaču prekrivenom bijelom
tkaninom, na stolcu za ljuljanje, pokraj stolčića, moţda pri zelenkastoj
svjetlosti lampe, pred tek otvorenim kovčegom ili dok stojeći čita neko
pismo ili odgonetava šifriranu poruku. Te su mi slike govorile de te
fabula narratur. Sherlock Holmes sam bio ja, u samom tom trenutku,
obuzet nalaţenjem tragova i ponovnim sastavljanjem prošlih događaja o
kojima prije ništa nisam znao, ostajući u kući, na zatvorenom, čak
moţda (da pregledam sve te stranice) na nekom tavanu. I on je, kao i ja,
nepokretan i odvojen od svijeta odgonetavao prave znakove. Njemu je
uspijevalo ponovno prizvati nestalo. Hoću li i ja u tome uspjeti? Barem
sam imao uzor. A kao i on, morao sam se boriti s maglom i u njoj. Bilo je
dovoljno samo nasumce otvoriti Grimiznu sobu ili Znak četvorke:
Bila je rujanska večer i još nije bilo ni sedam sati, ali danje bio
sumoran i na veliki se grad spustila gusta i vlaţna magla. Oblaci boje
blata ţalosno su klonuli na blatnjave ulice. Uzduţ Stranda svjetiljke su
bile samo zamagljene mrlje raspršena svjetla koje su na blatni pločnik
bacale krugove slabe svjetlosti. Ţuti odbljesak izloga lelujao se u zraku
punom para i bacao prljavi i nestalni sjaj preko velikih prepunih ulica.
Bilo je, po meni, nečeg tajanstvenog i fantomskog u toj beskonačnoj
povorci lica koja su se probijala kroz uske trake svjetla - lica tuţnih i
radosnih, uznemirenih i zadovoljnih.
Bilo je to tmurno i maglovito jutro. Sivkasti veo visio je s krovova
zgrada i izgledao kao odbljesak blatnjavog sivila ulica. Moj je prijatelj
bio sjajno raspoloţen i hodao je brbljajući o violinama iz Cremone i
razlikama između jednog Stradivarija i jednog Amatija.
Što se mene tiče, bio sam šutljiv, jer su mi to dosadno vrijeme i taj
tuţni posao kojim smo se bavili pritiskali dušu.
Kao suprotnost tome, navečer sam, u krevetu, otvorio Salgarijeve
Tigrove Mompracema:
U noći 20. prosinca 1849. vrlo snaţni uragan bjesnio je nad
Mompracemom, divljim otokom, poznatim po zlu, jazbinom strašnih
gusara, smještenim u Malezijskom moru, nekoliko stotina milja od
zapadnih obala Bomea. Nebom su, gonjene neodoljivim vjetrom, poput
neobuzdanih konja i neprestano se miješajući, jurile crne mase oblaka
koje bi, s vremena na vrijeme, ispuštale na mračne hridi otoka
goropadnepljuskove... Tko bi uopće bdio uto doba i po takvoj oluji na
otoku krvoţednih gusara?... Jedna je soba tog prebivališta osvijetljena,
zidovi su joj prekriveni crvenim tkaninama, baršunima i brokatima
velike vrijednosti, ali tu i tamo izlizanim, razderanim ili umrljanim, a
pod se gubi pod debelim slojem perzijskih sagova, blistavih od zlata... U
sredini stoji stol od ebanovine sa sedejhom intarzijom i urešen srebrnim
ukrasima, prepun boca i čaša od najčišćeg kristala; u kutovima se
uzdiţu velike police, većim dijelom uništene, natrpane vazama krcatima
zlatnim narukvicama, naušnicama, prstenjem, medaljonima,
dragocjenim crkvenim stvarima iskrivljenim ili zgnječenim, biserima
koji nesumnjivo potječu iz čuvenih cejlonskih ribnjaka, smaragdima,
rubinima i dijamantima koji svjetlucaju poput mnoštva zvijezda pod
odbljescima pozlaćene lampe obješene o strop... U toj tako čudno
namještenoj sobi, u naslonjaču bez jedne noge, sjedi muškarac: visoka je
stasa, vitak, snaţne muskulature, energičnih crta lica, muških i
ponosnih i neke čudne ljepote.
Tko je bio moj junak? Holmes, koji je pred kaminom čitao pismo, a
sedampostotna otopina (op.p. kokaina) činila ga je uljudno začuđenim,
ili Sandokan koji je mahnito trgao svoje grudi izgovarajući ime
oboţavane Marianne?
Zatim sam sakupio druga izdanja u mekom uvezu, tiskana na
jeftinu papiru, a vjerojatno sam ih ja dokrajčio dok sam ih mnogo puta
mrmljajući čitao i ispisivao svoje ime na marginama mnogih stranica.
Bilo je knjiga potpuno uništenih uveza i samo su se čudom još drţale
zajedno, druge sam vjerojatno ja popravio zalijepivši im stolarskim
ljepilom novi hrbat od plavog pak papira.
Više nisam mogao gledati čak ni naslove, a na tom sam tavanu osam
dana. Znao sam, sve bih morao ponovno pročitati od početka do kraja, ali
koliko bi mi vremena trebalo za to? Pod pretpostavkom da sam naučio
sricati slova na kraju svoje pete godine ţivota i da sam među tim
otkrićima ţivio barem do gimnazije, trebalo bi mi barem deset godina, a
ne samo osam dana. I to ne računajući da su mi brojne druge knjige,
osobito ako su bile ilustrirane, ispričali roditelji ili djed dok još nisam
znao čitati.
Da sam među tim papirima htio obnoviti cijeloga sebe, postao bih
Funes el Memorioso, ponovno bih proţivio trenutak po trenutak sve
godine svojega djetinjstva, svako šušketanje lišća koje sam slušao noću,
svaki miris bijele kave koji sam osjetio ujutro. Previše. A što ako su
ostale samo i uvijek i opet riječi, kako bi još više smutile moje bolesne
neurone, ne pokrećući nepoznatu razmjenu koja bi otvorila slobodan
put mojim najistinskijim i najskrivenijim sjećanjima? Što činiti? Lenjin
na bijelom naslonjaču u predvorju. Moţda sam sve učinio pogrešno, a
moţda je Paola sve učinila pogrešno: da se nisam vratio u Solaru bio
bih samo ishlapio, povratak ovamo mogao bi me učiniti ludim.
Natrpao sam ponovno sve knjige u dva ormara, zatim odlučio
napustiti tavan. Ali sam na tom putu primijetio niz kutija na kojima su
bile naljepnice, ispisane lijepim, gotovo gotičkim rukopisom: “Fašizam”,
“40. godine”, “Rat”... Te je kutije sigurno ovdje smjestio još djed. Druge
su kutije izgledale nešto novije, ujak i ujna su sigurno bez kriterija
iskoristili prazne kutije koje su tamo gore pronašli, Azienda Vinicola
Fratelli Bersano, Borsalino, Cordial Campari, Telefunken (je li u Solari
bio neki radio?).
Nisam se mogao prisiliti da ih otvorim. Morao sam izaći odande i
prošetati po breţuljcima, tu ću se vratiti kasnije. Sad sam već bio na
izmaku snaga. Moţda sam imao temperaturu. Pribliţavalo se vrijeme
zalaska sunca i Amalia je već glasno dozivala najavljujući mi
finanzieru, na maslacu spravljeno jelo od sitneţi peradi, iznutrica i
gljiva zalivenih vinom, za prste polizati. Prve nejasne sjene koje su
osvajale najskrovitije kutove tavana obećavale su mi zasjedu nekog
Fantomasa koji je samo čekao da padnem pa da mi se baci na leđa,
zaveţe me konopcem i objesi nad ponorom nekog bunara bez dna.
Najviše zato da samom sebi dokaţem kako više nisam dijete koje bih
ponovno ţelio biti, neustrašivo sam se skanjivao zaviriti u najmanje
osvijetljeno područje. Sve dok me ponovno nije zapahnuo miris stare
plijesni. Izvukao sam, u blizini krovnog prozora kroz koji su još
dopirale posljednje zrake kasnog poslijepodneva, veliki sanduk čiji je
poklopac bio paţljivo zaštićen pakpapirom. Kad sam razmotao taj
prašni prekrivač, pod prstima su mi se našla dva sloja mahovine, prave
mahovine, iako sasušene, s toliko penicilina da sam za tjedan dana
mogao poslati kući cijelu koloniju iz Ĉarobnog brijega i zbogom svi oni
lijepi razgovori između Naphte i Settembrinija. Bile su poput zelenih
busena, ubrane s crnicom ispod njih koja ih je drţala na okupu, i da ih
se stavilo jednu pokraj druge od njih se mogla napraviti livada
prostrana kao djedov stol. Ne znam kojim čudom, moţda zbog područja
vlaţnosti koje se stvorilo pod zaštitom papira, zahvaljujući brojnim
zimama i danima kada su krov tavana tukle kiša, snijeg i tuča,
mahovina je sačuvala nešto od svog oštrog vonja.
Ispod mahovine, umotani u spiralne strugotine koje se vade pomalo
da se ne ošteti ono što obavijaju, koliba od drva ili kartona, oblijepljena
obojenim gipsom, s krovom od zbijene slame, mlin od slame i drva, s
kotačem koji se jedva jedvice još uvijek okreće i brojne male kućice i
dvorci iz obojena kartona koji su, na nekoj uzvisini, bili u perspektivi
pozadina kolibi. I najzad, između strugotina, evo figurica, pastira s
janjetom na ramenima, brusača, mlinara s dva magarčića, seljanke s
košarom voća na glavi, dva gajdaša, Arapina s dvije deve, tri kralja - evo
ih tu - oni više mirišu na plijesan nego na tamjan i mirisnu smolu i,
konačno, magarac, vol, Josip, Marija, kolijevka, Djetešce, dva anđela
raširenih ruku, ukočena u slavi koja traje najmanje stoljeće, zlatna
repatica, savijeno platno koje je iznutra bilo plavo i izvezeno zvijezdama,
metalna kadica ispunjena cementom kako bi se stvorilo korito rječice, s
dva otvora za ulaţenje i izlaţenje vode i ono zbog čega sam pola sata
zakasnio na večeru da bih o tome razmislio, čudan stroj napravljen od
staklena cilindra iz kojeg su izlazile dvije duge gumene cijevi.
Kompletne boţićne jaslice. Nisam znao jesu li djed i roditelji bili
vjernici (moţda moja majka, ako je već na noćnom ormariću drţala
Filotejuj, ali je sigurno oko Boţića netko taj sanduk izvlačio iz zaborava i
u nekoj su se donjoj sobi postavljale jaslice. Ganuće od jaslica: činilo mi
se da to osjećam, ali sam se bojao da je to predvidljiva reakcija
zajednička svima. Pa ipak me te figurice nisu podsjećale na neko drugo
ime, nego na drugu sliku koju nisam vidio na tavanu, ali je moţda
morala biti negdje drugdje, tako mi se ţivom činila u tom trenu.
Što su za mene značile jaslice? Između Isusa i Fantomasa, između
Rocambolea i Košare, između plijesni triju kraljeva i onih nabijenih na
kolac Velikog Vezira, čije li sam ideje ja slijedio?
Shvatio sam da su ti dani na tavanu loše potrošeni; ponovno sam
pročitao stranice koje sam prelistavao sa šest ili s dvanaest godina,
druge s petnaest, i svaki put bi me dirnule različite zgode. Na taj se
način ne obnavlja sjećanje. Sjećanje miješa, ispravlja, transformira, to je
istina, ali rijetko brka kronološke udaljenosti, moraš vrlo dobro znati je
li ti se nešto dogodilo sa šest ili s deset godina, čak sam i ja sada znao
razlikovati dan ponovnog buđenja u bolnici od dana kretanja za Solani i
vrlo dobro sam znao da je između jednoga i drugoga postojalo
sazrijevanje, mijenjanje mišljenja, uspoređivanje iskustava. Međutim, u
ta tri tjedna upio sam sve, kao kad sam kao mali sve to progutao
odjednom i u dahu - pa nije ni čudo što sam imao dojam da sam
ošamućen opojnom mješavinom.
Dakle, morao sam se odreći te grande bouffe starih papira, vratiti
stvari na njihova mjesta i gustirati ih tijekom vremena. Tko bi mi
mogao reći što sam to pročitao i vidio s osam, a što s trinaest godina?
Porazmislio sam malo o tome i shvatio kako je nemoguće da među svim
tim kutijama nema mojih školskih knjiga i biljeţnica. To su dokumenti
koje treba pronaći, dovoljno je slijediti njihovu poduku i pustiti da me
vode za ruku.

Za večerom sam ispitivao Amaliju o jaslicama. I te kako je djed

drţao do njih. Ne, on nije odlazio u crkvu, ali su jaslice bile kao
kraljevske okruglice, ako ih nema nije Boţić, a da nije imao unuka,
moţda bi ih postavio za sebe samoga. Počeo bi raditi početkom prosinca,
a pogleda li se dobro po tavanu, našlo bi se cijelu konstrukciju na koju
se stavljalo platno s nebom, s mnogo malih svjetiljaka unutar pozornice
od kojih bi zvijezde svjetlucale. “Kak' su bile lijepe jaslice vašeg
gospodina djeda, menije dolazilo da se svake godine rasplačem. A voda
je stvarno tekla u rijeku, tako da se jednom izlila, namočila svu
mahovinu koja je te godine bila svjeţa svjeţa, a na mahovini su nikli
mnogobrojni plavi cvjetići i to je stvarno bilo čudo Djetetovo, čak i
ţupnik je doš'o vidjet' i nije vjerov'o vlastitim očima.”
“A kako je uspijevao da voda teče?”
Amalia je pocrvenjela i nešto je promrmljala, a zatim se odlučila: “U
sanduku od jaslica, a ja sam svake godine nakon Bogojavljenja pomagala
sve to raspremit', mora postojat' još nešto, k'o neka boca od stakla bez
grlića. Jeste 1' je vidli? No dobro, moţda se to sad više i ne koristi, al'
bila je to naprava, s dopuštenjem, za klistiranje. Znate 1' što je klistir?
Tim bolje, tako vam ne moram objašnjavat', jer me sram. Pa dakle,
vašem je gospodinu djedu pala na pamet ideja da ispod jaslica stavi
napravu za klistiranje, a kad se cijevi okrenu na pravi način voda izlazi i
onda se vraća ispod. Predstava, kaţem vam ja, ma kakvo kino.”
 8. KAD RADIO

Nakon osam dana na tavanu odlučio sam sići u mjesto da mi

ljekarnik izmjeri tlak. Previsok, sto sedamdeset. Gratarolo me otpustio
iz bolnice s obvezom da ga zadrţim na oko sto trideset, a sto trideset je
bio kad sam krenuo za Solaru. Ljekarnik je rekao da, ako mi ga mjeri
nakon silaska niz brijeg do sela, nije ni čudo što je visok. Da mi ga je
izmjerio ujutro čim sam ustao bio bi niţi.
Gluposti. Ja sam znao što je bilo, danima sam ţivio kao opsjednut.
Nazvao sam Gratarola, upitao me jesam li radio nešto što nisam smio,
pa sam morao priznati da sam prenosio sanduke, pio barem bocu vina
za obrok, pušio po dvadeset Gitanesa dnevno i izazvao mnoštvo blagih
tahikardija. Ukorio me: ja se oporavljam, pa ako tlak bude previsok
moţe se ponoviti nezgoda, a moţda neću proći tako jeftino kao prvi put.
Obećao sam mu da ću se čuvati, povećao mije količinu tableta i dodao
druge za izbacivanje soli putem urina. Rekao sam Amaliji da manje soli
hranu, a ona mije rekla da su tijekom rata, kako bi dobili kilogram soli,
morali izvoditi čuda i davati po dva ili tri kunića, pa je dakle sol boţji
dar, a kad ona nedostaje hrana nema nikakva okusa. Rekao sam joj da
mi ju je zabranio liječnik, a ona mi je odvratila da doktori previše
studiraju, a onda su veći magarci od drugih i ne treba ih slušati - samo
pogledaj nju, nikada vidjela liječnika u svom ţivotu i evo je, s navršenih
sedamdeset satire se cijeli boţji dan u tisuću poslova, a nije imala čak
ni išijas kao svi ostali. Nije vaţno, izbacit ću njenu sol kroz svoj urin.
Umjesto toga, trebalo je prestati s posjetima tavanu, više se kretati,
opustiti se. Nazvao sam Giannija: ţelio sam saznati govori li i njemu
nešto sve ono što sam tih dana pročitao. Ĉini se da su nam iskustva bila
drugačija - njegov djed nije sakupljao stvari koje su izašle iz mode - ali
su nam mnoga štiva bila zajednička, pa i zbog toga što smo si uzajamno
posuđivali knjige. Pola sata smo se ispitivali o pojedinostima o Salgariju,
trivial games, kao u nekom televizijskom kvizu. Kako se zvao onaj Grk,
prokleta duša radţe od Assama? Teotokris. Kako lije bilo prezime lijepe
Honorate koju Crni Gusar nije smio voljeti, jer je bila kći njegova
neprijatelja? Van Guld. Za koga se udaje Darma, kći Tremal-Naika? Za
Sira Morelanda, sina Suvodhanova.
Pokušao sam i s Ĉuperkom, ali Gianniju to ništa nije govorilo. On je
više čitao stripove i tu sije pribavio zadovoljštinu zasipajući me bujicom
naziva. Stripove sam vjerojatno i ja čitao, pa su mi neka imena koja je
Gianni spominjao zvučala poznato: Zračna banda Munja protiv
Flattaviona, Mickey Mouse i Crna Mrlja, nadasve Cino i Franco... Ali
im na tavanu nisam našao traga. Moţda je djed, koji je volio Fantomasa
i Rocambolea, smatrao stripove tričarijama koje kvare djecu. A
Rocambole to nije?
Jesam li odrastao bez stripova? Beskorisno je nametati si duge
predahe i prisilne odmore. Obnovila mi se pomama za istraţivanjem.
Spasila me Paola. Tog je istog prijepodneva, oko podne, iznenadno
stigla s Carlom, Nicolettom i troje djece. Nisu je razuvjerili moji rijetki
telefonski pozivi. Kratak izlet, tek toliko da te zagrlim, rekla je,
vraćamo se prije večere. Temeljito me istraţivala, odmjeravala me.
“Udebljao si se,” rekla mi je. Na sreću nisam bio blijed, uza sve ono
sunce koje me ulovilo na balkonu i u vinogradu, ali sam se sigurno malo
udebljao. Rekao sam da je to zbog Amalijinih večerica, a Paola je obećala
da će je pozvati na red. Nisam joj rekao da sam danima bio negdje
šćućuren i da se satima ne bih ni pomaknuo.
Treba nam lijepa šetnja - rekla je - pa sam s cijelom obitelji krenuo
prema Conventinu koji i nije bio neki samostan već tek kapelica koja se
ocrtavala na nekoliko kilometara udaljenoj uzbrdici. Uspon je bio
neprekidan pa zato gotovo neprimjetan, osim nekoliko desetaka metara
pri kraju i dok sam hvatao dah poticao sam malene da uberu stručak
ruţa i ljubica. Paola me grubo pozvala da njušim mirise, a ne da citiram
Pjesnika, zato stoje Pjesnik lagao, poput svih njegove vrste; prve ruţe
cvatu nakon što su ljubice odavno ocvale, a u svakom slučaju ruţe i
ljubice se ne mogu povezati u jednom stručku, pokušajte da biste se
uvjerili.
Kako bih pokazao da ne pamtim samo odlomke iz enciklopedije,
razmetao sam se nekima od priča koje sam tih dana naučio, a djeca su
skakutala oko mene razrogačenih očiju, jer te priče nikada nisu čula.
Sandru, najvećemu, ispričao sam Otok s blagom. Rekao sam mu
kako sam se, krećući iz krčme “K Admiralu Benbowu” ukrcao na
Hispaniolu s Lordom Trelawneyem, doktorom Livesevem i kapetanom
Smollettom, ali se čini da su mu dvojica najsimpatičnijih bili Long John
Silver zbog drvene noge i onaj nesretnik od Bena Guna. Razrogačio je
oči uzbuđen, kao da naslućuje gusare u zasjedi među grmljem, govorio
je još još, a bilo je dosta, jer kad je blago kapetana Flinta jednom
osvojeno, priča završava. Umjesto toga smo dugo pjevali Petnaest ljudi
nad tijelom mrtvaca, yohoho i boca ruma...
Dao sam sve od sebe da za Gaingia i Luču dozovem u pamet
vragolije Giannina Stoppanija iz Gian Burrascina ţurnala. Kad sam
utaknuo štap u dno vaze s jasenkom tete Bettine i upecao zub
gospodina Venanzija nisu se mogli prestati smijati, koliko su od toga
mogli razumjeti s tri godine, a moţda su se moje priče više sviđale Carli
i Nicoletti, kojima o Gian Burrasciju, tuţnog li znaka ovih vremena,
nitko nikada nije ništa ispričao.

Ĉinilo mi se kako bi njima bilo zanimljivije da im ispričam kako

sam, u ulozi Rocambolea, uklonio Sir Williama, svog učitelja u umijeću
zločina, sad već slijepog, ali još uvijek nezgodnog svjedoka moje
prošlosti, srušivši ga na pod i zabivši mu šiljastu pribadaču u zatiljak, a
kasnije obrisavši malu mrlju krvi koja se stvorila u kosi, kako bi svi
pomislili da je to bio moţdani udar.
Paola je vikala da takve priče ne bih smio pričati djeci, a sreća je što
u naše vrijeme po kući više nema pribadača, jer bi inače završilo tako
da bi to iskušali s mačkom. Ali više od ostalog bila je zaintrigirana
činjenicom da sam sve te zgode ispričao kao da su se dogodile meni.
“Ako to činiš da bi zabavio djecu,” govorila mi je, “to je u redu, inače
se previše uţivljavaš u ono što čitaš, a to znači da posuđuješ tuđe
sjećanje. Je li ti jasna razlika između tebe i tih priča?”
“Ma daj,” govorio sam, “bez pamćenja jesam, ali lud nisam, radim to
zbog malenih!”
“Nadajmo se,” rekla je. “Ali došao si u Solaru ponovno pronaći
samoga sebe, jer si se osjećao potlačenim enciklopedijom sačinjenom od
Homera, Manzonija ili Flauberta, a zašao si u enciklopediju
paraliterature. To i nije neki dobitak.”
“Naravno da je,” odgovorio sam, “prije svega zato što Stevenson
nije paraliteratura, a drugo zato što nije moja krivnja što je taj kojega
ţelim ponovno pronaći gutao paraliteraturu, a najzad upravo si me ti
poslala ovamo, s tom pričom o Bjelkinu blagu.” 'To je točno, oprosti mi.
Ako osjećaš da ti koristi, nastavi. Ali oprezno, nemoj da te sve to što
čitaš zatruje.” Kako bi promijenila temu upitala je za tlak. Lagao sam
joj: rekao sam da sam ga upravo izmjerio i da je sto trideset. Bila je
sretna zbog toga, jadnica.
Kad smo se vratili s izleta, Amalia je priredila finu uţinu i svjeţu
limunadu za sve. Zatim su otišli.
Te sam večeri bio dobar i otišao spavati vrlo rano.
Narednog sam jutra ponovno prošao kroz sobe staroga krila koje
sam zapravo razgledao samo na brzinu. Ponovno sam ušao u djedovu
spavaću sobu koju jedva da sam bio i pogledao, obuzet
strahopoštovanjem. I tu su bili komoda i veliki ormar sa zrcalom, kao i u
svim starinskim spavaćim sobama.
Otvorio sam ga i doţivio veliko iznenađenje. Na dnu, gotovo
sakrivena obješenim odijelima koja su zadrţala miris starog naftalina,
nalazila su se dva predmeta. Gramofon s trubom, i to od onih koji se
ručno navijaju, i radio. I jedan i drugi su bili prekriveni listovima
časopisa koje sam ponovno sloţio: bio je to Radiocorriere, izdanje
posvećeno radijskim programima, broj iz četrdesetih godina.
Na gramofonu je još uvijek bila stara ploča na sedamdeset osam
okretaja, ali prekrivena slojem prljavštine. Trebalo mije pola sata da je
očistim, pljujući na rupčić. Naslov je bio Amapola. Stavio sam gramofon
na komodu, navinuo ga i iz trube je izašao neki nejasan zvuk. Melodija
se jedva prepoznavala. Stara je sprava već bila u stanju staračke
demencije i tu se više ništa nije moglo. Uostalom, već je morala biti za
muzej još kad sam bio dijete. Ako sam ţelio slušati glazbu iz tog vremena
morao sam koristiti gramofon iz radne sobe. A ploče, gdje li su one?
Trebao bih pitati Amaliju.

* * *
Radio je, iako zaštićen, u pedeset godina ipak prekrilo toliko prašine
da se po njoj moglo pisati prstom i morao sam ga paţljivo očistiti. Bio je
to lijepi Telefunken boje mahagonija (eto otkud ambalaţa koju sam
vidio na tavanu), sa zvučnikom prekrivenim tkaninom debelih vlakana
(koja je moţda sluţila da glas bolje zvuči).
Pokraj zvučnika nalazila se skala sa stanicama, mračna i nečitka, a
ispod tri gumba. Očigledno je to bio radio s elektronskim cijevima, a
kad sam ga protresao, čulo se da unutra nešto zvekeće. Još uvijek je
imao ţicu s utikačem.
Odnio sam ga u radnu sobu, paţljivo ga poloţio na stol i uključio
utikač u utičnicu. Malo čudo, dokaz da su se u ono vrijeme izrađivale
solidne stvari: iako slabo, lampica koja osvjetljava skalu sa stanicama
još je radila. Ostalo nije radilo, očigledno su cijevi pregorjele. Pomislio
sam kako bih negdje, moţda u Milanu, mogao pronaći nekog od onih
zaljubljenika koji znaju popraviti te prijemnike, jer imaju skladište
starih dijelova, poput onih automehaničara koji osposobljavaju
automobile iz onog doba, koristeći dobre dijelove automobila koji su
otišli na otpad. Zatim sam pomislio što bi mi mogao reći stari električar
pun narodskog zdravog razuma: “Ne ţelim vam otimati novac. Gledajte,
ako vam ga i popravim, nećete čuti ono što se emitiralo tada, nego ono
što se emitira sada, pa je onda bolje da si kupite novi radio, jer će vas to
stajati manje nego da se popravlja ovaj.” Vraţji čovjek. Igrao sam od
početka izgubljenu utakmicu. Radio nije stara knjiga koju otvoriš i
nađeš što su mislili, rekli i tiskali prije petsto godina. Na tom bih radiju
čuo, nešto malo kreštavije, uţasnu rock glazbu ili kako je već danas
zovu. To je kao da se pretvaraš kako na kvrţicama jezika osjećaš onaj
peckavi dodir mineralne vode dok ispijaš San Pelegrino upravo kupljen
u samoposluzi. Ta mi je pokvarena kutija obećavala zauvijek izgubljene
zvukove. Kad bih ih barem mogao vratiti, poput Pantagruelovih
zamrznutih riječi... Ali ako bi se moje cerebralno pamćenje jednog dana i
moglo vratiti, sjećanje sazdano od hercovskih valova sad je već bilo
nepovratno. Solara mi nije mogla pomoći nijednim zvukom, osim
zaglušujućom bukom svojih tišina. Ipak je još ostala osvijetljena skala s
imenima stanica, ţutim za srednje, crvenim za kratke, zelenim za duge
valove, imenima nad kojima sam vjerojatno dugo sanjario, pomičući
pokretnu kazaljku i pokušavajući čuti nepoznate zvukove iz čarobnih
gradova poput Stuttgarta, Hilversuma, Rige, Tallina. Imena koja nikad
ranije nisam čuo, a koja sam moţda povezivao s Makedonijom, Turskom
Atikom, Virginijom, Al Kalifom i Istanbulom. Jesam li više sanjario nad
atlasom ili ovim popisom stanica i njihovim šapatima? Ali bilo je tu i
domaćih imena, poput Milana i Bolzana. Zapjevušio sam: Kad radio
prenosi iz Torina Znači da te večeras čekam kod Valentina, ako
odjednom dođe do promjene programa Znači: pazi, došla je mama.
Radio Bologna, znači srce te sanja Radio Milano, iz daleka dolaziš
ovamo Radio San Remo, večeras se moţda sretnemo...
Imena gradova su još jednom bile riječi koje prizivaju neke druge
riječi.
Odoka, aparat je bio iz tridesetih godina. Mora da je u to doba radio
bio skup, a u obitelj je ušao tek u određenom trenutku, kao statusni
simbol.
Htio sam nekako saznati kako se radio koristio tijekom tridesetih i
četrdesetih. Ponovno sam nazvao Giannija.
Na početku je rekao da bih ga trebao platiti prema pogodbi, budući
da ga koristim kao ronioca za izvlačenje potonulih amfora na površinu.
Zatim je ipak dodao ganutim glasom: “Eh, radio... Mi smo ga dobili tek
oko 1938. Bili su skupi, moj je otac bio sluţbenik, ali ne kao tvoj, radio
je u nekom malom poduzeću i malo zarađivao. Vi ste ljeti odlazili na
odmor, a mi smo ostajali u gradu, navečer smo se odlazili rashladiti u
javne parkove, a jednom tjedno na sladoled. Moj je otac bio šutljiv
čovjek. Tog se dana vratio kući, sjeo za stol, pojeo u tišini zatim je na
kraju izvukao papirnatu vrećicu s kolačima. Kako to, pa nije nedjelja?
upitala je moja majka. A on: eto tako, prohtjelo mi se. Pojeli smo
kolače, a zatim je on, češkajući se po glavi, rekao: Maro, čini se da smo
ovih mjeseci dobro radili i danas mije gazda poklonio tisuću lira. Moju
majku samo što nije udarila kap, podigla je ruke do usta i uzviknula:
O, Francesco, pa onda ćemo si kupiti radio! Eto tako. Tih je godina bila
popularna pjesma Tisuću lira mjesečno kad bih imao ja. Bila je to
pjesma o malom sluţbeniku koji je sanjao plaću od tisuću lira kojom bi
mladoj i slatkoj ţenici kupio mnoge stvari. Dakle tisuću lira je bilo
dobra plaća, moţda je to bilo više nego stoje dobivao moj otac, u svakom
slučaju bilo je to kao trinaesta plaća koju nitko nije očekivao. Tako nam
je radio ušao u kuću. Da razmislim, bila je to Phonola. Jednom tjedno
davao se operni koncert Martini i Rossi, a nekog drugog dana komedija.
Eh, Tallin i Riga, kad bi barem bili na mom sadašnjem radiju koji ima
samo brojke... A zatim, tijekom rata, jedina zagrijana prostorija bila je
kuhinja, radio smo premjestili tamo, pa bismo navečer, sasvim tiho, da
nas ne bi uhitili, slušali Radio London. Zatvoreni u kući s prozorima
prekrivenim plavim pakpapirom, onim za pakiranje šećera, zbog
zamračenja. A tek pjesme! Kad se vratiš, ako hoćeš sve ću ti ih
otpjevati, čak i fašističke himne. Znaš da nisam neki nostalgičar, ali
ponekad poţelim čuti fašističke himne, kako bih se ponovno osjećao kao
onih večeri pokraj radija... Kako je govorila ona reklama? Radio, glas
koji očarava.”
Zamolio sam ga da prestane. Istina je, ja sam ga pitao o tome, ali
sada zagađuje moju tabulu rasu svojim sjećanjima. Te večeri sam morao
ponovno sam oţivjeti. Bile bi drugačije: on je imao Phonolu, a ja
Telefunken, a zatim moţda je on podešavao na Rigu, a ja na Tallin. Ali
jesmo li zaista mogli uhvatiti Tallin i zatim čuti kako govore estonski?
Sišao sam na jelo i, za inat Gratarolu, popio sam, ali samo da
zaboravim. I to baš ja, da zaboravim. Ali morao sam zaboraviti
uzbuđenja posljednjeg tjedna i potaknuti ţelju za spavanjem u
popodnevnoj sjenci, ispruţen na krevetu s Tigrovima Mompracema koji
su me nekoć moţda drţali budnim do sitnih sati, ali su se posljednje
dvije večeri pokazali blagotvorno uspavljujućim.
Ali, između pune vilice za mene i ostatka za Matua, pala mi je na
pamet pomisao, jednostavna, ali vrlo očigledna: radio prenosi ono što ide
u program sada, ali na gramofonu slušaš ono što je bilo na ondašnjoj
ploči. To su Pantagruelove zamrznute riječi. Kako bih imao dojam da
slušam radio od prije pedeset godina, trebale su mi ploče.
“Ploče?” zakmečala je Amalia. “Bolje razmišljajte o 'rani, ne
razmišljajte o pločama da ta dobra 'rana ne ode ukrivo i postane otrovna
pa onda hajd' doktoru! Ploče, ploče, ploče... O svetetipalente, pa one
uopće nisu na tavanu! Kada su vaši gospoda ujak i ujna sve sklanjali, ja
sam im pomagala i ... čekajte čekajte... pomislila sam da ako te ploče
koje su bile u radnoj sobi sve moram odnijet' gore, poispadaće mi iz
ruku i razbiće se po stubama. I ondak sam ih ugurala... ugurala sam
ih... oprostite znate, nije da me pamet više ne sluţi, iako bi to u mojoj
dobi bilo dopušteno, pa ipak je prošlo punih pedes't godina, a nije baš da
sam pedes't godina ostala ovdje i stalno mislila na te ploče. Ali evo,
kakva glava! Sigurno sam ih tutnula u sanduk što stoji ispred radne
sobe vašeg gospodina djeda!”
Preskočio sam voće i popeo sam se pronaći sanduk. Nisam mu
obraćao previše pozornosti tijekom svog prvog posjeta: otvorio sam ga i
evo ploča, jedna na drugoj, sve dobre stare ploče na sedamdeset i osam
okretaja, u svojim zaštitnim omotima. Amalia ih je tu spustila bez nekog
reda, a bilo je tu svega. Potrošio sam pola sata da ih prenesem na stol u
radnoj sobi pa sam ih počeo odlagati nekim redom na policu. Djed je
zacijelo bio ljubitelj dobre glazbe, bili su tu Mozart i Beethoven, operne
arije (čak i jedan Caruso) i puno Chopina, ali i partiture pjesama iz tog
doba.
Pogledao sam stari Radiocorriere: Gianni je bio u pravu, postojao je
tjedni program operne glazbe, komedije, pokoji rijetki simfonijski
koncert, radio vijesti, a ostatak je bila laka glazba, ili melodika, kako se
tada govorilo.
 Trebao sam dakle ponovno preslušati pjesme, a to je moralo biti
zvučno okruţenje u kojem sam odrastao - moţda je djed u radnoj sobi
slušao Wagnera, dok je ostatak obitelji slušao pjesmice s radija. Odmah
sam raspoznao Tisuću lira mjesečno kad bih mogao imati Innocenzija i
Sopranija. Djed je na mnoge omote napisao neki datum, ne znam je li to
bio datum kad se pjesma pojavila ili onaj kad je kupio ploču, ali sam
pribliţno mogao odrediti godinu kada se pjesma već ili još izvodila na
radiju. U ovom se slučaju radilo o 1938. godini, Gianni se dobro sjećao,
pjesma se pojavila kad su u njegovoj kući kupili Phonolu.
Pokušao sam pokrenuti gramofon. Još je uvijek radio: zvučnik baš i
nije bio neko čudo, ali moţda je bilo dobro da sve krči kao nekada. I tako,
s osvijetljenom skalom radija, kao da aparat radi i pokrenutim
gramofonom slušao sam emisiju iz ljeta 1938. godine:

Tisuću lira mjesečno

kad bih mogao imati
uistinu sretan mogao bih ţivjeti.
Mali posao, ne traţim drugo,
mogu radit' i sretan biti dugo.
Ţelim kućicu u cvijeću
za veliku sreću i tebe
mladicu za ţenicu slatkicu.
Tisuću lira mjesečno
kad bih mogao imati,
tebi poklone htio bih kupovati i
najljepše na svijetu tebi darivati.

Pitao sam se prethodnih dana kakav je to bio podvojeni ja dječaka

izloţenog porukama o nacionalnoj slavi, dok istodobno mašta o maglama
Londona gdje sreće Fantomasa koji se bori protiv Sandokana, među
tučom čavala koja probija grudi i otkida ruke i noge pristojno zgranutih
zemljaka Sherlocka Holmesa - a sad sam shvaćao da mi je tih istih
godina kao ţivotni ideal radio predlagao ţivot računovođe malih
zahtjeva, koji priţeljkuje samo mir periferije. Ali moţda je ta pjesma bila
iznimka.
Trebao sam nanovo posloţiti sve ploče, i to po datumima, ako ih je
bilo. Morao sam ponovno proći, godinu za godinom, stvaranje svoje
svijesti pomoću zvukova koje sam slušao.
Tijekom tog svog pospremanja, ponešto mahnitog, kroz nizanje
ljubavi, ljubavi ruţe mi donesi, ne ti više nisi moja djevojčica,
zaljubljena djevojčica, postoji crkvica ljubavi skrivena usred cvijeća,
vrati se malena moja, sviraj samo za mene ti o violino u noći, ti
boţanska glazbo, da si moja samo sat, cvjetić na livadi i ćiribiribin,
među izvedbama orkestara Cinica Angelicija, Pippa Barzizze, Alberta
Semprinija i Gornija Kramera, na pločama koje su se zvale Fonit,
Carisch, His Master Voice, s psićem koji uzdignute njuškice sluša
zvukove koji izlaze iz trube gramofona, naletio sam na ploče fašističkih
himni koje je djed povezao uzicom, kao da ih ţeli zaštititi ili odvojiti. Je
li djed bio fašist ili antifašist ili ništa od toga? Probdio sam noć slušajući
stvari koje su mi zvučale poznato, iako sam se od nekih pjesama
prisjećao samo riječi, a od drugih samo melodije. Svakako sam morao
poznavati klasičnu fašističku pjesmu Giovinezza, mislim da je bila
sluţbena himna svakog skupa, ali nisam mogao ni zanemariti da sam je
vjerojatno na svom radiju slušao neposredno nakon Zaljubljenog
pingvina, kojeg je pjevao, kako je pisalo na omotu ploče, Trio Lescano.
Ĉinilo mi se da te ţenske glasove već odavno poznajem. Njih tri su
uspijevale pjevati u intervalima terce i sekste, uz učinak prividne
kakofonije koja je uhu zvučala vrlo ugodno. I dok su me talijanski
dječaci u svijetu učili da je najveća povlastica biti Talijan, sestre
Lescano su mi pjevale o nizozemskim tulipanima.
Odlučio sam izmjenjivati himne i pjesme (vjerojatno su mi tako
stizale i putem radija). S tulipana sam prešao na himnu Balilla, a čim
sam stavio ploču i sam sam je počeo pjevati kao da je recitiram
napamet. Himna je veličala tog hrabrog mladića (prethodnika fašista,
budući da je, kao što enciklopedije znaju, Giovan Battista Perasso, zvan
Balilla, ţivio u osamnaestome stoljeću) koji je bacio kamen na
Austrijance izazvavši tako ustanak u Genovi.
Fašizmu zacijelo nisu bile neugodne terorističke akcije, a u svojoj
sam verziji Giovinezze čak čuo stihove Orsinijevu bombu ovdje imam - s
bodeţom strave, a čini mi se da je Orsini pokušavao ubiti Napoleona
III.
Ali, dok sam tako slušao, spustila se noć i iz povrtnjaka, ili s
breţuljka, ili iz vrta dolazio je snaţan miris lavande i drugih trava koje
ne poznajem (timijan? bosiljak? ne vjerujem da mi je botanika ikada
bila jača strana - a osim toga, ipak sam ja taj kojeg su poslali po ruţe, a
kući se vratio s pasjim mudima - moţda su to bili tulipani iz
Nizozemske). Je li mirisalo i drugo cvijeće koje me Amalia naučila
prepoznati, dalije ili cinije?
Pojavio se Matu i počeo se trljati o moje hlače predući. Ugledao sam
ploču s mačkom na omotu i njome zamijenio himnu Balilla, prepuštajući
se toj mačjoj jadikovki. Maramao, zašto si uginula? Jesu li Balille stvarno
pjevale Micamacu? Moţda sam se morao vratiti reţimskim himnama.
Matuu i nije trebalo biti vaţno promijenim li pjesmu. Udobno sam sjeo,
uzeo sam ga na koljena češkajući mu desno uho, pripalio sam cigaretu i
obavio Juli immersion u svijet jednog Balille.
Nakon sat vremena slušanja, u glavi mi je nastala zbrka od
junačkih fraza, poticaja najuriš i na smrt, poziva na poslušnost Duceu,
sve do krajnje ţrtve.

Poput Vestina ognja koji izbija iz njena hrama, na krilima i

plamenu mladost ide, muška će mladeţ rimskom voljom biti boj, baš nas
briga za dan zatvora, baš nas briga za tuţnu sudbinu samo da
pripremimo ove snaţne ljude koje baš briga ako i umru sad cijeli svijet
zna da se crna košulja nosi za borbu i umiranje, zdravo o Kralju
Imperatoru novi zakon Duce dade Svijetu a Rimu novo Carstvo,
pozdravljam te draga Virginija i odlazim, jer zove me Abisinija, ali
vratit ću se i iz Afrike poslat ću ti lijepi cvijet koji se rađa pod nebom
ekvatora Nica Savoja kobna Korzika Malta utvrda rimskog duha, naš
Tunis obale planine i more odjekuju slobodom.
Jesam li ţelio talijansku Niču ili tisuću lira mjesečno, čiju vrijednost
nisam znao? Dječak koji se igra puškama i olovnim vojnicima ţeli
osloboditi kobnu Korziku, a ne divljati među tulipanima i zaljubljenim
pingvinima. Pa ipak, pustimo sad Balille, slušao sam Zaljubljenog
pingvina dok sam čitao Kapetana Satanu i jesam li tada zamišljao
pingvine u ledenim morima Sjevera? A prateći Put oko svijeta u
osamdeset dana, jesam li vidio Phileasa Phogga kako putuje kroz polja
tulipana? A kako sam pomirio Rocambolea i njegovu pribadaču s
kamenom Giovana Battiste Perassa? Tulipan je bio iz 1940. godine kad je
započeo rat: sigurno sam tada pjevao i Giovinezzu, ali tko mi kaţe da
kapetana Satanu i Rocambolea nisam pročitao 1945., kad je rat završio,
kad se fašističkim pjesmama izgubio svaki trag?
Trebalo je svakako pronaći moje školske knjige. U njima bi mi se
pred očima pojavila moja prva prava štiva, pjesme s datumom rekle bi
mi kojim sam ih zvukovima popratio i moţda bi se raščistio odnos
između baš nas briga za tuţnu sudbinu i masakra kojima me privlačio
Eustrirani časopis o putovanjima i pustolovinama. Beskorisno je da si
namećem nekoliko dana počinka. Narednog jutra morao sam se ponovo
popeti na tavan. Ako je djed bio metodičan, školske knjige ne bi trebale
biti daleko od sanduka s dječjim knjigama. Ako ujak i ujna nisu sve
ispremiješali. v Za sada sam bio umoran od poziva na slavu. Pojavio sam
se na prozoru. Dok se obris breţuljaka isticao mračan spram neba, noć
bez mjesečine bila je izvezena zvijezdama. Zašto mi je pao na pamet taj
otrcani stari izraz? Sigurno je dolazio iz neke pjesme. Gledao sam nebo
onako kako sam nekoć čuo da o njemu pjevaju.
Počeo sam prekopavati po pločama i odabrao sam sve one koje su
svojim naslovom podsjećale na noć i neki zvjezdani prostor. Djedov je
gramofon već bio od onih na koje se moglo staviti više ploča naslaganih
jedna na drugu, tako da kad jedna završi druga pada na tanjur. Baš kao
da mi radio sam svira, a ja ne moram okretati gumbe. Pustio sam prvu
ploču i prepustio se zibanju na prozorskoj dasci, pod zvjezdanim nebom
iznad sebe, uza zvuk tolike dobre loše glazbe koja je u meni trebala
nešto probuditi.

Noćas blista na tisuće zvijezda...

Noć sa zvijezdama i s tobom...
Pričaj mi, pričaj mi pod zvijezdama,
reci mi najljepše stvari,
u slatkoj čaroliji ljubavi...
Tu pod nebom Antila,
gdje zvijezde su iskre, s
puštaju se tisuće mirisa ljubavi...
Mailu, pod nebom Singapura,
u snu zvijezda zlatnih rodila se ljubav naša...
Pod nebom zvijezda koje nas gledaju,
pod nebom zvijezda ţelim te cjelivati...
S tobom, bez tebe,
pjevamo zvijezdama i mjesecu,
tko zna moţda me zadesi dobra sreća...
Mornarski mjesec,
 ljubav je lijepa ako se ne uči,
Venecija mjesec i ti,
s tobom sami sami u noći,
s tobom pjevuše pjesmu...
Mađarsko nebo, uzdasi čeţnje,
s beskonačnom ljubavlju mislim na tebe...
Lutam tamo gdje je nebo uvijek plavo,
čujem vrapce koji lete
iznad drveća i cvrkuću odozgo...

Posljednju sam ploču vjerojatno pogrešno stavio, nije imala nikakve

veze s nebom, bio je to puteni glas, poput nadahnutog saksofona, koji je
pjevao:Tamo gore na Copacabani - na Copacabani ţena je kraljica ţena
je vladarica...

Uznemirila me buka udaljenog motora, moţda nekog auta koji je

prolazio dolinom, osjetio sam nagovještaj tahikardije pa sam rekao u
sebi: “To je Pipetto!” Kao da se netko prikazao točno u očekivanom
trenutku, pa ipak me njegov dolazak uznemirio. A tko je bio Pipetto?
To je Pipetto, govorio sam, ali bile su to samo, još jednom, moje usne
koje su se sjetile. Samo flatus vocis. Tko je bio Pipetto nisam znao. Ili,
nešto u meni je to znalo, samo što se to nešto šutljivo naslađivalo u
ozlijeđenom području moga mozga. Sjajna tema za Biblioteku moje
djece, Pipettova tajna. Je li to moţda bila talijanska prilagodba, recimo,
Lantenacove tajne?
 Razbijao sam glavu nad Pipettovom tajnom, a moţda nije bilo
nikakve tajne, osim one koju je radio kasno navečer prišapnuo svima.
 9. ALI PIPPO TO NE ZNA

Bilo je i drugih dana (pet, sedam, deset?), a uspomene na njih se

stapaju i moţda je to dobro, jer ono što mi je nakon toga preostalo bilo je,
recimo, bit montaţe. Slijepio sam sasvim različita svjedočanstva, reţući i
spajajući, koji put prema prirodnom slijedu ideja i osjećaja, koji put
prema opreci. Ono što mi je ostalo više nije ono što sam vidio i čuo ovih
dana, pa čak ni ono što sam mogao vidjeti i čuti kao dijete: bio je to
figment, pretpostavka razrađena sa šezdeset godina o onome što sam
mogao misliti s deset. Premalo da bih rekao “znam da se tako dogodilo”,
dovoljno za izvlačenje iz zaborava, na listovima papirusa, onoga što sam
vjerojatno tada mogao osjećati.
Vratio sam se na tavan i već sam se pobojao da od školskih stvari
nije ostalo ništa, kad mije pogled pao na veliku kartonsku kutiju
zatvorenu ljepljivom vrpcom na kojoj se pokazao natpis “Osnovna i
srednja Yambo”. Bila je još jedna s natpisom “Osnovna i srednja Ada”.
Ali nisam trebao obnavljati i sjećanja svoje sestre. Imao sam dovoljno
posla sa svojima.
Ţelio sam izbjeći još jedan tjedan s visokim tlakom. Pozvao sam
Amaliju i ona mije pomogla prenijeti kutiju u djedovu radnu sobu. Zatim
sam razmišljao kako sam osnovnu i srednju školu morao pohađati
između trideset sedme i četrdeset pete, pa sam dolje odnio i kutije na
kojima je pisalo “Rat”, “40. godine” i “Fašizam”.
Sve sam ih ispraznio u radnoj sobi i posloţio na različite police.
Knjige iz osnovne, udţbenici iz povijesti i zemljopisa iz srednje, a zatim
mnoge biljeţnice, s mojim imenom, godinom i razredom. Bilo je mnogo
novina. Ĉinilo se da je djed, od rata u Etiopiji nadalje, sačuvao značajne
brojeve, onaj s povijesnim Duceovim govorom o osvajanju Carstva, onaj s
objavom rata 10. lipnja 1940. godine i tako dalje, sve do bacanja atomske
bombe na Hirošimu i završetka rata. Zatim su tu bile razglednice,
proglasi, letci, nekoliko revija.
Odlučio sam nastaviti metodom povjesničara, provjeravajući
svjedočanstva međusobnom usporedbom. To znači, ako sam čitao knjige
i biljeţnice iz četvrtog razreda osnovne, 1940-1941. godine, prelistavao
sam novine iz istih godina i, koliko god sam mogao, na gramofon
stavljao pjesme iz istih godina.
 Pomislio sam da ako su knjige bile reţimske, reţimske su morale
biti i novine, a zna se, primjerice, da Pravda iz Staljinova vremena
dobrim Sovjetima nije davala točne vijesti. Ali morao sam promijeniti
mišljenje. Koliko god bile blago propagandističke, talijanske su novine,
čak i u doba rata, omogućavale da se shvati što se događa. S
vremenskim odmakom djed mije davao veliku poduku, građansku i
historiografsku ujedno: treba znati čitati između redaka. A između
redaka je on čitao, podvlačeći ne toliko naslove ispisane velikim
slovima, koliko bilješke, novinske člančiće, vijesti koje su mogle proći
nezapaţeno pri prvom čitanju. Naslov u Corriere della Sera od 6-7.
siječnja 1941. je govorio: “Bitka na Bardijskoj bojišnici nastavljena je
velikom ţestinom”. U sredini stupca ratni je bilten (svakog se dana
pojavljivao jedan i činovnički nabrajao čak i broj srušenih
neprijateljskih zrakoplova) ravnodušno izjavljivao da su “druga
uporišta pala nakon hrabrog otpora naših trupa koje su protivniku
zadale znatne gubitke”. Druga uporišta? Iz konteksta se shvaćalo da je
Bardia u sjevernoj Africi pala u engleske ruke. U svakom slučaju, na
margini je djed označio crvenom tintom, kao i u mnogim drugim
brojevima: “RL, izgubljena B. 40.000 zatoč.” RL je očigledno značilo
Radio London, a djed je uspoređivao vijesti Radio Londona s onim
sluţbenima. Ne samo da je Bardia izgubljena, nego se četrdeset tisuća
naših vojnika moralo predati neprijatelju. Kao što se vidi, Corriere nije
lagao, nego je u najboljem slučaju smatrao sigurnim ono oko čega je bio
suzdrţan. Isti Corriere je 6. veljače imao naslov: “Protunapadi naših
postrojbi na sjevernoj bojišnici istočne Afrike”. Koja je to bila sjeverna
bojišnica istočne Afrike? Dok su se u mnogim brojevima od prethodne
godine, kada su davali vijest o prvim prodorima u Britansku Somaliju i
Keniju, pojavljivali precizni zemljovidi kako bi se vidjelo gdje
pobjedonosno prelazimo granicu, u toj vijesti o sjevernoj bojišnici
zemljovida nije bilo i samo ako bih potraţio u nekom atlasu shvatio bih
da su Englezi prodrli u Eritreju.
Corriere od 7. lipnja 1944. godine pobjedonosno je ispisao naslov
iznad devet stupaca: “Vatrena moć njemačke obrane pobjeđuje savezničke
jedinice na obalama Normandije”. Što su Nijemci i saveznici radili na
obalama Normandije? Zato što je 6. lipnja bio slavni Dan D, početak
invazije, a novine su, u kojima dan ranije o tome sigurno nije bilo vijesti,
smatrale da se to podrazumijeva, osim što su naznačile da maršal von
Rundstedt zacijelo nije dopustio da ga iznenade, pa je plaţa bila puna
neprijateljskih leševa. Nije se moglo reći da to nije bila istina.
Mogao sam nastaviti tom metodom i prepoznati slijed stvarnih
događaja, zahvaljujući fašističkom tisku pročitanom onako kako treba i
onako kako su vjerojatno svi činili. Upalio sam skalu radija, pokrenuo
gramofon i ponovo proţivljavao. Naravno, bilo je to kao oţivljavanje
nečijeg tuđeg ţivota.
Prva školska biljeţnica. U to su nas doba učili prije svega vući
poteze, a na slova abecede se prelazilo tek kad smo bili u stanju
ispuniti cijelu stranicu dobro poredanim crtama, sasvim ravnim.
Uvjeţbavanje ruke i zapešća: rukopis je nešto značio tada kad su
pisaće strojeve imali samo po uredima. Prešao sam na Knjigu za prvi
razred “koju je sastavila gospođica Maria Zanetti, s ilustracijama
Enrica Pinochija”, Drţavna knjiţnica, Godina XVI.

Na stranici s prvim dvoglasima, nakon io, ia, aia, postojao je Eial

Eial i liktorski snop pruća. Abeceda se učila na zvuk “Eia Eia Alala!”,
danuncijevski povik, koliko ja znam. Za B su bile riječi poput Benito, te
cijela stranica posvećena Balillama. Upravo kad je moj radio pjevao
neke druge slogove, ba ba, baciami piccina. Kako li sam samo naučio B,
kad vidim da ga moj Giangio još brka s V i kaţe vuk umjesto buk?
Balilla i Sinovi Vučice. Stranica s dječakom u odori, crnoj košulji i
nekakvim bijelim remenima prekriţenima na grudima te slovom M u
sredini. “Mario je čovjek,” kazivao je tekst.
Sin Vučice. Danas je 24. svibnja. Guglielmo nosi lijepu novu odoru,
odoru Sina Vučice. “Tata, i ja sam Duceou mali vojnik, zar ne?
Postat ću Balilla, nosit ću mali barjak, imat ću karabin, postat ću
fašistička mladeţ. Ţelim ja vjeţbati poput pravih vojnika, ţelim biti
najbolji od svih, ţelim zavrijediti mnoga odličja...”
Odmah zatim stranica koja je nalikovala na images d'Bpinal, ali nisu
bili Zuavi ili francuski oklopnici nego odore raznih postrojbi fašističke
mladeţi.
 Za učenje glasa ta knjiga je davala primjere bataljun, mitraljez i
kopljanik. I to djeci od šest godina. Onima kojima proljeće dolazi
pjevajući. Međutim, negdje na sredini početnice učili su me nešto o
Anđelu Ĉuvaru:
Dječak ide putem dugim, sam samcat i ne zna kamo hodi... Dječak
je malen, a polje široko, al' ga Anđeo gleda i vodi.
Kamo me trebao odvesti Anđeo? Tamo gdje je pjevao mitraljez?
Koliko sam znao, između Crkve i Fašizma odavno je potpisana nagodba,
pa su nas dakle sad morali obučavati da postanemo Balille, ali da ne
zaboravimo ni anđele.

Jesam li i ja prolazio ulicama grada u odori? Jesam li htio otići u

Rim i postati junakom? Na radiju se sada izvodila ratna himna koja je
izazivala slike mimohoda mladih crnokošuljaša, ali se odmah zatim
prizor mijenjao i ulicom je sada prolazio izvjesni Pippo kojega su majka
priroda i osobni krojač slabo obdarili, pa je povrh prsluka nosio košulju.
Razmišljajući o Amalijinu psu, vidio sam tog prolaznika potištena lica,
vjeđa koje padaju preko vodnjikavih očiju, blesava i krezuba osmijeha,
dviju iščašenih nogu i ravnih tabana. Ali ako je imao noge i stopala,
morao je biti neki drugi Pippo; čini mi se da je imao neke veze s
Bjelkinim blagom, ali tu vezu nisam uspio spoznati. Kakva je veza
između Pippa i Pippetta?
Pippo iz pjesme nosio je košulju povrh prsluka. Ali glasovi na radiju
nisu izgovarali “košulja” nego “košuljaaa” (povrh kaputa nosi sako -
povrh prsluka mu košuljaaa...). Tako je moralo biti kako bi se riječi
uklopile u glazbu. Imao sam osjećaj kao da sam napravio istu stvar,
samo u nekoj drugoj prilici. Ponovno sam otpjevao Giovinezzu koju sam
slušao večer ranije, ali izgovarajući za Benita i Mussolinija, Eja Eja
Mala. Nismo pjevali Za Benita Mussolinija nego Za Benita i
Mussolinija. To i je očigledno bilo eufonično, sluţilo je da Mussoliniju
dade veću snagu. Za Benita i Mussolinija, povrh prsluka košuljaa.
Ali tko je prolazio ulicama grada, Balille ili Pippo? I kome su se
ljudi smijali? Moţda je reţim u Pippovu slučaju primjećivao blagu
aluziju? Moţda nam je baš ta narodna mudrost gotovo djetinjastih
pjesmica činila podnošljivijom herojsku retoriku kojoj smo stalno bili
izvrgnuti?Misli su mi gotovo odlutale negdje drugdje kad sam stigao na
stranicu o magli.
Slika: Alberto i njegov otac, dvije sjene izdvojene od drugih sjena,
potpuno crnih, što se zajedno ocrtavaju na sivu nebu na kojem se
pojavljuju, a obrisi gradskih kuća samo u nešto tamnije sivoj boji. Tekst
mije kazivao da ljudi u magli izgledaju kao sjene. Je li magla stvarno
takva?
Zar to sivilo neba ne bi trebalo obavijati, poput mlijeka ili poput vode
i anisa, čak i ljudske sjene? Po onome što je govorila moja zbirka navoda,
u magli se sjene ne izdvajaju nego nastaju iz nje, stapaju se s njom: u
magli vidimo sjene čak i tamo gdje nema ničega, a ne vidimo ništa tamo
gdje će se zatim sjene pojaviti... Pa zar mije knjiga za prvi razred osnovne
dakle lagala čak i o magli? U stvari, završavala je prizivanjem lijepog
sunca koje bi došlo raspršiti maglu. Govorila mi je da je magla
neizbjeţna, ali nepoţeljna. Zašto su me podučavali da je magla loša, ako
mi je poslije ostala mračna čeţnja za njom? Mračan, zamračenje. Riječi
koje prizivaju druge riječi. Tijekom rata, rekao mije Gianni, grad je
utonuo u mrak, kako ga neprijateljski bombarderi ne bi raspoznali, a s
prozora kuća se nije smio vidjeti ni tračak svjetlosti. Ako je bilo tako, tada
se magla blagoslivljala, jer je na nas širila svoj zaštitni plašt. Magla je
bila dobra.
 Naravno da mi knjiga za prvi razred koja je nosila datum iz 1937.
godine nije mogla govoriti o zamračenju. Govorila je samo o dosadnoj
magli, poput one koja se dizala na nakostriješene breţuljke. Prelistao
sam knjige iz sljedećih razreda, ali nije bilo naznaka o ratu, čak ni u
knjizi za peti razred, koja je bila iz 1941. godine - a rat je već bio počeo
godinu dana ranije. To je još bilo izdanje iz prethodnih godina i u njemu
se govorilo samo o herojima španjolskog rata i o osvajanju Etiopije.
Nije bilo lijepo u školskim knjigama govoriti o ratnim nedaćama, pa
se izbjegavala sadašnjost kako bi se uznosile prošle slave.
U knjizi za četvrti razred, 1940-1941., a bila je jesen prve godine
rata, bile su samo priče o slavnim akcijama iz Prvog svjetskog rata, sa
slikama koje su prikazivale naše pješake na Krasu, gole i mišićave
poput rimskih gladijatora.

A na drugim su se stranicama pojavljivale, kako bi pomirile Balille s

Anđelom, priče o Badnjoj večeri, pune blagosti i dobrote. Budući da
ćemo cijelu talijansku istočnu Afriku izgubiti tek krajem četrdeset prve,
kad je ta knjiga već kruţila po školama, tamo su se još šepurile naše
ponosne kolonijalne postrojbe, pa sam tako vidio somalskog Dubata u
njegovoj lijepoj karakterističnoj odori, prilagođenoj običajima tih
domorodaca koje smo mi prosvjećivali, golog poprsja, osim bijela pojasa
za koji se vezivao redenik.
Popratna je pjesma bila: Legionarski orao širi svoja krila nad
svijetom: samo će ga Bog zaustaviti. Međutim, Somalija je već u veljači
bila pala u ruke Engleza, moţda dok sam prvi put čitao tu stranicu.
Jesam li to znao dok sam čitao?

U svakom slučaju, u istoj sam početnici čitao i prerađenu Košaricu:

Zbogom bijesu oluje!

Zbogom buci grmljavine!
 Bjeţe oblaci i ostaje nebo čisto...
Utješeni svijet šuti.
Nad svaku se izmučenu stvar
poput melema spušta
vedri prijateljski mir.

A rat koji traje? U knjizi za peti razred nalazilo se razmišljanje o

rasnim razlikama, s malim poglavljem o Ţidovima i paţnji koju je
trebalo pokloniti tom plemenu nevjernika koje se “lukavo ubacilo u
redove Arijevaca... i ucijepilo je nordijskim narodima novi duh sazdan od
merkantilizma i ţeđi za zaradom”. U velikim sam kutijama izdvojio i
neke brojeve Obrane rase, časopisa nastalog 1938. godine i ne znam bi li
djed ikad dopustio da mi dođe u ruke (ali zna se, prije ili kasnije
posvuda bih zabio nos). Bilo je tu fotografija Aboridţina uspoređenih s
majmunima, a i drugih koje su prikazivale čudovišni rezultat miješanja
Kineskinje i Europljanina (bile su to pojave degeneracije koje su se, čini
se, dešavale samo u Francuskoj). Lijepo se govorilo o japanskoj rasi, a
navodile su se nezaobilazne stigmate engleske rase, ţene s podvaljcima,
čila gospoda s alkoholičarskim nosovima, a jedna je karikatura
prikazivala ţenu s britanskom kacigom, bestidno pokrivenu sa samo
nekoliko listova Timesa raspoređenih u tutu, baletnu haljinicu: ţena se
promatrala u zrcalu, pa je tako Times, sa suprotne strane, postao Semit.
A što se tiče pravih pravcatih Ţidova trebalo je samo odabrati: cijela
smotra kukastih nosova i neurednih brada, prasećih i senzualnih usta
sa stršećim zubima, kratkih lubanja, istaknutih jagodica i tuţnih očiju
Jude jeruzalemskog, neumjerenih trbušina ratnih bogataša u fraku, sa
zlatnim lancima od sata preko prsluka, grabeţljivih ruku ispruţenih
prema bogatstvima proleterskih naroda.
Djed je, vjerujem, umetnuo među te stranice propagandnu
razglednicu koja prikazuje odvratnog Semita, s Kipom slobode u
pozadini, koji pruţa stisnute šake prema onome tko gleda. U svakom
slučaju, bilo ih je za svakoga, jer je druga razglednica prikazivala
pijanu Crnčugu s kaubojskim šeširom kako ručetinama s pandţama
opipava bijeli pupak Miloske Venere. Crtač je zaboravio da smo i Grčkoj
objavili rat, pa što nam je stoga trebalo biti vaţno ako taj grubijan
pipka rukama okrnjenu Grkinju, čiji muţ hoda okolo u suknjici i s
pomponima na cipelama?
 Za razliku od toga, revija je prikazivala pravilne i muţevne profile
talijanske rase, a kako Dante i neki vojskovođe baš i nisu imali mali i
ravan nos, u tim se slučajevima govorilo o “orlovskoj rasi”. Ako me zov za
odrţanjem arijevske čistoće svojih zemljaka i nije baš sasvim uvjerio, u
svojoj sam čitanci imao snaţnu pjesmu o Duceu (Ĉvrstamu brada i još
čvršća grud. - Korak k'o da hoda stup. - Glas ujeda kao vode stud) i
usporedbu između muških crta lica Julija Cezara i Mussolinija (a da je
Cezar spavao sa svojim legionarima to ću saznati tek kasnije, iz
enciklopedija).
Talijani su svi bili lijepi. Lijep Mussolini koji se u broju Tempa,
ilustrirana časopisa, na naslovnici pojavljuje na konju s isukanim
mačem (bila je to fotografija, prava, a ne alegorijska izmišljotina - zar je
dakle naokolo hodao s mačem?) kako bi proslavio ulazak u rat; lijepa
crna košulja koja objavljuje bilo Mrzite neprijatelja, bilo Pobijedit
ćemo!, lijepi rimski mačevi ispruţeni prema obrisu Velike Britanije,
lijepa seljačka ruka koja savija palac prema Londonu u plamenu, lijep
ponosni legionar koji se ističe na ruševinama uništenog Amba Alagija
obećavajući: Vratit ćemo se!
 Optimizam. Radio mije i dalje pjevao da je bio nizak i debeo, zvali
su ga Bombolo, pokušao je plesati, počeo teturati premet je napravio,
ovamo se stropoštao, onamo odskočio poput lopte i zlom sudbom u kanal
je pao al'je na površinu isplivao. Ali u mnogim časopisima i reklamnim
oglasima nadasve su lijepe bile djevojke čiste talijanske rase, bujnih
grudi i mekih oblina, sjajni strojevi za proizvodnju djece, nasuprot
koščatim i anoreksičnim engleskim ljepoticama i ţeni krizi (op. p.
suprotnost fašističkom idealu ţene majke) plutokratske prošlosti. Lijepe
su bile gospođice koje su se pojavljivale na natjecanju Pet tisuća lira za
osmijeh, i lijepe izazovne gospođe, straţnjica dobro oblikovanih
zavodničkom suknjom, što ţustra koraka prelaze reklamni plakat, dok
me radio uvjerava da će biti lijepe oči plave i da će bili lijepe oči crne, ali
mi zbog ţenskih nogu srce trne. Prelijepe su bile djevojke iz pjesama,
kako talijanske seoske ljepotice, “jedre seljančice”, tako i gradske
ljepotice poput milanske “lijepe malene” što blago napudrana lica šeće
vrlo napučenim ulicama, ili ljepotice na biciklima, simbolu drske i
razuzdane ţenstvenosti vitkih, skladnih i lijepih nogu.
Ruţni su, naravno, bili neprijatelji, a na nekim su se primjercima
tjednika za djecu Talijanske fašističke mladeţi, Balilla, pojavljivale De
Setine ilustracije s pričama koje su se rugale neprijatelju, uvijek
ţivotinjski karikaturalnom: Zbog straha od rata - kralja Đuricu od
Engleske panika hvatatraţi se pomoć i zaštita - od ministra
Ciurcillonea, a zatim se upleću ona druga dva nevaljalca, zli Roosevelt,
Rusueltaccio, i strašni Staljin, crveni bauk Kremlja. Englezi su bili
nevaljali, jer su upotrebljavali zamjenicu Lei, dok su dobri Talijani
morali koristiti, čak i u međusobnom oslovljavanju samo onaj vrlo
talijanski Voi. Ono malo što se zna o stranim jezicima: Englezi i
Francuzi koriste Voi (uou, vous), dok je Lei vrlo talijanski, tek ostatak
iz španjolskog, ali smo sa španjolskim frankistima sad već bili kao prst i
nokat. S druge strane, njemački Sie je Lei ili Loro, a ne Voi. U svakom
slučaju, moţda zbog nedovoljnog poznavanja svega stranog, tako je
odlučeno na visokom mjestu, a djed je o toj stvari sačuvao isječke, vrlo
jasne i prilično stroge. Bio je čak i dovoljno oštrouman da sačuva
posljednji broj ţenskog časopisa Lei, u kojem se najavljuje da će se od
sljedećeg broja zvati Annabella. Bilo je očigledno da taj naziv revije, Lei,
nije pristojno obraćanje savršenoj čitateljici (“oprostite Vi gospođo”) nego
je to bilo obraćanje ţenskoj publici (govorimo o zamjenici ona, Vi, o njoj,
ne o njemu). Pa ipak je Lei, iako u drugoj gramatičkoj ulozi, postao
tabu. Pitao sam se je li ta epizoda nasmijavala i ondašnje čitateljice,
međutim stvar se dogodila i svi su je progutali.
Zatim su tu bile kolonijalne ljepotice, jer iako su negroidni tipovi
nalikovali majmunima, a Abesinci bili ugroţeni mnogobrojnim
bolestima, lijepa je Abesinka bila iznimka. Radio je pjevao: Tvoje crno
lišće, Abesinko lijepa, u nadi čeka da se već bliţi sat kad ćemo blizu
tebe biti, mi ćemo ti drugi zakon dati i kralja drugoga.
A što bi se trebalo raditi s lijepom Abesinkom govorile su
karikature u boji De Sete, onog istog koji je nacrtao i Ciurcillonea, na
kojoj se vide talijanski legionari koji kupuju polugole crnkinje na trgu
robija i šalju ih u domovinu prijateljima, kao poštanski paket. A ţenske
su ljepote Etiopije bile još od početka osvajačke kampanje dočaravane
tuţnom, sjetnom i, kako je red, karavanskom pjesmom:

Idu karavane Tigra

i ja prema zvijezdi
koja će sad blistati i
još više od ljubavi sjati.

A ja, u tom vrtlogu optimizma, što li sam mislio? To su mi govorile

moje biljeţnice iz prvih pet razreda. Bilo je dovoljno pogledati im ovitke
koji su već poticali na razmišljanje o hrabrosti i pobjedi. Osim nekih, od
bijelog i čvrstog papira (sigurno su bile najskuplje) koje su u sredini
nosile portret nekog velikana (sigurno sam razbijao glavu oko
zagonetnog i nasmiješenog lica i imena gospodina zvanog Shakespeare i
zacijelo sam ga izgovarao onako kako se piše, budući da sam perom
podebljao slova, kao da ih ispitujem ili pamtim), a ostalo su bile slike
Ducea na konju, junačkih boraca u crnim košuljama koji bacaju ručne
bombe na neprijatelja, vrlo sitnih torpednih čamaca kako potapaju
goleme neprijateljske oklopnjače, kurira s uzvišenim osjećajem
poţrtvovnosti kako, ruku raznesenih granatom, nastavljaju trčati pod
štektanjem protivničkog mitraljeza, noseći poruku među zubima.
Učitelj (zašto učitelj, a ne učiteljica? Ne znam, došlo mi je reći
“gospodine učitelju”) nam je diktirao glavne odlomke povijesnog
Duceova govora na dan objave rata 10. lipnja 1940., umećući u njega,
prema novinskim izvještajima, reakcije nepregledne gomile koja ga je
slušala na Piazza Venezia:
Borci na zemlji, moru i u zraku! Crne košulje revolucije i legija!
Muškarci i ţene Italije, Carstva i Kraljevine Albanije! Poslušajte! Sat
obiljeţen sudbinom kuca na nebu naše domovine! Sat neopozivih odluka!
Objava rata je već uručena (klicanje, glasni povici “Rat! Rat!”)
veleposlanicima Velike Britanije i Francuske. Krenimo u boj protiv
plutokratskih i reakcionarnih demokracija Zapada koje su, u svako
doba, sprečavale napredovanje, a često ugroţavale i samo postojanje
talijanskoga naroda...
Prema zakonima fašističkog morala, kad imaš prijatelja s njim
stupaš do kraja (povici Duce! Duce! Duce!). To smo učinili i činit ćemo s
Njemačkom, s njenim narodom, s njenim divnim oruţanim snagama.
Uoči ovog događaja od povijesne vaţnosti, naše se misli okreću Njegovu
Veličanstvu Kralju Imperatoru (iz mnoštva provaljuje klicanje upućeno
obitelji Savoia) koji je, kao i uvijek, predstavljao duh naše Domovine. I
pozdravljamo glasno Fiihrera, vođu velike savezničke Njemačke (narod
dugo kliče na spomen Hitlera). Italija, proleterska i fašistička, treći put
se uzdigla, snaţna, ponosna i jedinstvena kao nikada (mnoštvo
jednoglasno viče: “Da!”). Parola je samo jedna, određena i za sve
obvezujuća, ona već leti i pali srca od Alpa do Indijskog oceana:
pobijediti! I pobijedit ćemo! (a iz naroda izbija gromoglasno
odobravanje).
Sigurno je radio tih mjeseci počeo emitirati Pobijediti, u skladu s
riječima Vođe: Očeličen tisućama strasti zazvonio je Italije glas!
“Centurije, kohorte, legije, ustajte, kucnuo je čas!” Naprijed mladosti!
Svaki lanac, svaku prepreku
svladat ćemo mi!
Prekinut ćemo ropstvo
koje nas guši u našem
moru zarobljeni!
Pobijediti! Pobijediti! Pobijediti!
A pobijedit ćemo na nebu,
kopnu i u moru!
To je parola vrhovne volje
Pobijediti! Pobijediti! Pobijediti!
po svaku cijenu!
ništa nas neće zaustaviti!
Naša srca kliču od veselja
ţude poslušati!
Naša se usta zaklinju:
 Pobijediti il' umrijeti!

Kako li sam doţivio početak rata? Kao lijepu pustolovinu započetu

uz rame njemačkog kamerada. Zvao se Richard, a o njemu sam 1941.
slušao na radiju: Kamerade Richarde, dobrodošao... Kako je tih slavnih
godina izgledao kamerad Richard (a metrika nas je očigledno
prisiljavala da njegovo ime izgovaramo kao francuskog Richarda, a ne
njemačkog Richarda) govorila mije razglednica na kojoj se on pojavljuje
uz talijanskog kamerada, obojica iz profila, obojica muţevna i odlučna,
pogleda uprta u pobjedu, svoj krajnji cilj.
Ali moj je radio, nakon Kamerada Richarda, već emitirao (sad sam
već bio uvjeren da je to izravni prijenos) drugu pjesmu. Taje bila na
njemačkom, bila je to tuţna ţalopojka, gotovo poput posmrtne koračnice
za koju mi se činilo da je u istom ritmu s neznatnim trzajima moje
utrobe, pjevao ju je duboki i promukli ţenski glas, očajnički i grešnički:
Vor der Kaserne, vor dem grofien Tor - štand eine Laterne und steht sie
noch davor...
Djed je imao tu ploču, ali ja tada nisam mogao razumjeti pjesmu na
njemačkom.

I doista sam odmah zatim poslušao talijansku ploču, gdje je prijevod

prije bio parafraza, ili prepjev:

Svake večeri pod tom svjetiljkom

blizu vojarne čekao sam te ja.
I večeras ću čekati,
 i zaboravit ću cijeli svijet,
s tobom Lili Marleen,
s tobom Lili Marleen.
Kada po blatu moram gaziti
pod svojim plijenom
osjećam da teturam.
Što će biti sa mnom?
Ali onda se smiješim
i mislim na tebe,
na tebe Lili Marleen,
na tebe Lili Marleen.

Iako talijanske riječi to nisu govorile, u njemačkima ulična

svjetiljka izranja iz magle, Wenn sich die spdten nebel drehn, dok se
magla puši. Ali u svakom slučaju u ono doba nisam mogao shvatiti da je
pod svjetiljkom (vjerojatno je moj problem bio samo kako se svjetiljka ne
smije paliti tijekom zamračenja) taj tuţni glas u magli bio glas one
tajanstvene kurbe, ţene koja sama obavlja trgovinu svojim tijelom. Zbog
toga sam, godinama kasnije, zabiljeţio Corazzinijeve stihove: Tmuran i
ţalostan u samotnoj - ulici, pred vratima bordela - slabi dobri tamjan u
kadionia - moţda je to magla od koje zrak je mračan k'o u tamnici.
Lili Marleen se pojavila nedugo nakon uzbuđenog Kamerada
Richarda. Ili smo mi bili optimističniji od Nijemaca, ili se u međuvremenu
nešto dogodilo, jadni se kamerad rastuţio i umoran od gaţenja po blatu
sanjao je samo da se vrati pod tu svjetiljku. Ali počinjao sam shvaćati da
mi je sam slijed propagandnih pjesama mogao reći kako se od sna o
pobjedi stiţe do sna o gostoljubivim grudima prostitutke, koja je očajna
kao i njezini klijenti.
Nakon početnog oduševljenja navikli smo se ne samo na zamračenje
i, pretpostavljam, bombardiranje, nego i na glad. Zašto bi se inače
malom Balilli trebalo preporučivati, 1941. godine, da na svom balkonu
uzgaja mali ratni povrtnjak, ako ne zato da bi i s najmanjeg prostora
mogao dobiti nešto povrća? I zašto Balilla više ne prima vijesti od oca s
bojišnice?
Dragi tata pišem ti a moja ruka gotovo drhti, shvaćaš i sam. Već si
mnogo dana daleko od mene i više ne govoriš gdje ţiviš. Suze koje mi
natapaju lice su suze ponosa, vjeruj mi. Vidim te kako širiš lijep osmijeh
i svog Balillu čvrsto grliš. I ja se borim, i ja vodim svoj rat, s vjerom,
ponosom i disciplinom, ţelim da zemlja moja urodi plodom, i obrađujem
povrtnjak svako jutro... Ratni povrtnjak! I molim Boga da pazi na tebe
taticu moga.
 Mrkve za pobjedu. S druge strane, pročitao sam u jednoj biljeţnici
neku drugu stranicu gdje nam je učitelj rekao da zabiljeţimo kako su
naši neprijatelji Englezi narod koji jede pet obroka. Sigurno sam
pomislio kako i ja imam pet obroka, bijelu kavu s kruhom i
marmeladom, uţinu u deset u školi, ručak, uţinu i večeru, ali moţda sva
djeca nisu bila te sreće, a narod koji jede pet puta dnevno morao je
izazivati negodovanje kod onih koji su na balkonu morali uzgajati
rajčicu.
Pa zašto su onda Englezi bili tako mršavi? Zašto se na razglednici
koju je sakupio djed, iznad natpisa Šutite! pojavljuje pakosni Englez koji
nastoji ispipati vojne podatke koje neoprezni talijanski kamerad izlane,
pa makar i u baru? Pa kako je to moguće, ako je cijeli narod kao jedan
jurnuo na oruţje? Je li bilo Talijana koji su špijunirali? Zar Duce
maršom na Rim nije porazio prevratnike, kako su mi objašnjavale
pripovijesti iz čitanke?
Razne stranice biljeţnica govorile su o sad već skorašnjoj pobjedi.
Ali dok sam čitao, na ploču gramofona dospjela je prekrasna pjesma.
Pričala je o posljednjem otporu našeg uporišta Giarabub u pustinji, a
slučaj onih koje su opsjedali, koji su na kraju pobijedili glad i
nedostatak streljiva, uzdigao se do epskih razmjera. Nekoliko tjedana
ranije gledao sam na televiziji, u Milanu, film u boji o otporu Davija
Crocketta i Jima Bowieja u tvrđavi u Alamu. Ništa nije tako uzbudljivo
kao topos opsjednute tvrđave. Pretpostavljam da sam tu tuţnu elegiju
pjevao s istim onakvim osjećajima s kakvima dječak danas gleda neki
vestern.

Pjevao sam da slom Engleske treba započeti od Giarabube, ali me

pjesma morala podsjetiti na Maramao, zašto si uginula, jer je slavila
poraz - a o tome su mi govorile djedove novine: oaza Giarabub u
Cirenaiki je pala nakon herojskog otpora, upravo u oţujku četrdeset i
prve. Oduševljavati narod porazom činilo mi se pomalo očajničkom
mjerom.
A ona druga pjesma, iz iste godine, koja je obećavala pobjedu? Sad
dolazi ono pravo! To pravo se obećavalo za travanj, kad smo izgubili
Adis Abebu. U svakom slučaju, “sad dolazi ono pravo” se govori kad je
vrijeme loše, a postoji nada da će se stvari promijeniti. Zašto je (u
travnju) trebalo doći ono pravo? Znak da se te zime, kada se pjesma
prvi put pjevala, priţeljkivao preokret sudbine. Sva je herojska
propaganda kojom su nas hranili nagovještavala razočaranje. Stoje
značio refren “Vratit ćemo se!” ako ne da se ţeli, da se nada, da se
vjeruje u povratak tamo gdje smo bili poraţeni? Je li tada nastala
himna Bataljuna S?

Duceovi bataljuni,
bataljuni smrti,
stvoreni u ime ţivota,
u proljeća bitka započinje
kontinenti plamte i cvjetaju!
Za pobjedu nam trebaju
Mussolinijevi hrabrošću
naoruţani Lavovi.
Bataljuni smrti,
bataljuni ţivota,
započinje ponovno bitka,
bez mrţnje ni ljubavi nema.
“S” crveno jednake sudbe,
crna vrpca fašistici mladoj
mi smo smrt vidjeli s dvije bombe
i cvijetom u ustima.

Prema djedovim datumima, sigurno je bila iz 1943. i još je govorila o

nekom drugom proljeću, dvije godine kasnije (u rujnu ćemo potpisati
primirje). Zanemarujući prikaz smrti dočekane s dvije bombe i cvijetom
u ustima, koji me sigurno očarao, zašto se bitka ponovno morala
obnoviti u proljeće, zašto je ponovno morala započeti? Je li se dakle
zaustavila? Pa ipak su nas naveli da je opjevamo, u duhu neuništive
vjere u konačnu pobjedu.
Jedina optimistična himna koju mi je radio nudio bila Pjesma
podmorničara:

“Morem širokim brodeći,

gospođi Smrti i Sudbini
u lice se smijući...”

Ali te su me riječi podsjećale na druge, pa sam potraţio pjesmu

Gospođice ne gledajte mornare.
Tu pjesmu sigurno nisam pjevao u školi. Očigledno ju je emitirao
radio. Radio je emitirao i himnu podmorničara i molbu gospođicama,
samo u različito vrijeme. Dva svijeta.
I dok sam slušao druge pjesme, činilo se kao da ţivot teče dvama
kolosijecima, s jedne strane ratni izvještaji, s druge stalna lekcija
optimizma i radosti koje su naši orkestri neštedimice širili. Započinjao je
španjolski rat, a Talijani su umirali i s jedne i s druge strane, dok nam
je Vođa lansirao plamene poruke kako bi nas pripremio na veći i krvaviji
sukob? Luciana Dollivar je pjevala (kakav slatki plamen) ne zaboravi
riječi moje, dušo ti ni ne znaš ljubav što je, Barzizzin je orkestar svirao
zaljubljena djevojko, noćas sam te sanjao, na srcu mi spavaš i smiješak
mi daješ, dok svi pokraj tebe ponavljaju fiorin fiorello l'amore e bello. Je
li to reţim slavio seosku ljepotu i plodne majke namećući porez na
celibat? Radio je upozoravao da ljubomora više nije u modi, to je ludost
koja se više ne rabi.
Je li izbio rat, je li trebalo zamračiti prozore i biti prikovan uz radio?
Alberto Rabagliati nam je šaptao molim te da stišaš svoj radio ako ţeliš
čuti otkucaje srca moga. Je li loše započela kampanja u kojoj ćemo
morati “lomiti kičmu Grčkoj”, a naše su trupe počele umirati u blatu?
Nema straha, ljubav se ne vodi kad kiša pada.
Zar to Pippo stvarno nije znao? Koliko je duša imao reţim? Bjesnila
je pod afričkim suncem bitka kod El Alameina, a radio je emitirao hoću
ţivjeti tako sa suncem na čelu i pjesmom sretnom, blaţeno. Krenuli smo
u rat sa Sjedinjenim Drţavama, naše su novine slavile japansko
bombardiranje Pearl Harbora, a na radiju se emitiralo pod nebom
Havaja, siđeš li jedne noći, sanjat ćeš raj (ali moţda radioslušateljstvo
nije znalo da je Pearl Harbor na Havajima i da su Havaji američki
teritorij). Paulus se predao u Staljingradu među gomilom leševa s obiju
strana, a mi smo slušali imam kamičak u cipeli, joj, koji mi zadaje jaku
jaku bol.
Počinjalo je savezničko iskrcavanje na Siciliji, a radio nas je
podsjećao (glasom Alide Valli!) da ljubav nije, da ljubav nije takva da se
moţe rasipati poput zlata u kosi. Došlo je do prvog zračnog napada na
Rim, a Jone Caciagli je cvrkutao, noću i sami, sami ti i ja s rukom u
ruci, do zore sutrašnjeg dana. Saveznici su se iskrcavali u Anziju, a na
radiju se stalno vrtjela Besame, besame mucho, došlo je do pokolja u
Ardeatinskim jamama, a radio nas je razveseljavao pjesmicama
Crapapelata i Dove sta Zaza, Milano je bio mučen bombardiranjima, a
Radio Milano je emitirao La gagarella del Biffi Sedla...

A ja, kako sam ja doţivljavao tu shizofrenu Italiju? Jesam li

vjerovao u pobjedu, jesam li volio Ducea, jesam li ţelio mrijeti za njega?
Jesam li vjerovao u povijesne fraze Vođe koje nam je učitelj diktirao:
plug ore brazdu, ali je mač brani, ići ćemo ravnim putom, napredujem li
slijedite me, uzmaknem li ubijte me?
Pronašao sam u biljeţnici iz petog osnovne, 1942., godine XX
fašističke ere, školsku zadaću:
TEMA - “O dječaci, vi cijeloga svog ţivota morate biti čuvari nove
herojske civilizacije koju Italija sada stvara” (Mussolini). SASTAVAK -
Evo kako prašnom cestom napreduje kolona djece. To su Balille koji,
ponosni i hrabri, pod blagim suncem ranog proljeća, stupaju
disciplinirano i slušaju odlučne zapovjedi koje im daju njihovi časnici:
to su dječaci koji će s dvadeset odloţiti svoja pera i pograbiti pušku
kako bi obranili Italiju od neprijateljskih opasnosti. Te Balille koje
subotom viđamo kako prolaze ulicama, a ostale dane uče pogrbljeni
nad školskim klupama, postat će u primjerenoj dobi vjerni i
nepotkupljivi čuvari Italije i njene civilizacije.
Tko bi mogao pretpostaviti, dok gleda te legije “Marsa mladeţi”
kako prolaze, da će ti golobradi mladići, mnogi od njih još uvijek u
fašističkoj mladeţi, natopiti svojom krvlju uţareni pijesak Marmarica?
Tko pretpostavlja, gledajući te vesele dječake uvijek spremne na šalu,
da za nekoliko godina mogu i umrijeti na bojnom polju s imenom Italije
na usnama?
Moja misao koja me uporno pratila bila je ova: kad odrastem, bit ću
vojnik. A sad, kad na radiju slušam o bezbrojnim hrabrim djelima, o
junaštvu i samoprijegoru naših srčanih vojnika, ta se ţelja još više
učvrstila u mom srcu i nijedna je ljudska sila neće moći odatle
iskorijeniti.
Da! Bit ću vojnik, borit ću se i bude li to Italija htjela, umrijet ću
za njenu novu, herojsku svetu civilizaciju koja će donijeti blagostanje
svijetu, a Bog je htio da je ostvari Italija.
Da! Vesele i šali sklone Balille poput odraslih postat će lavovi u
slučaju da se neki neprijatelj usudi oskvrnuti našu svetu civilizaciju.
Borili bi se kao razjarene zvijeri, padali bi i dizali se kako bi se opet borili
i pobijedili, tako da Italija, besmrtna Italija, ponovno trijumfira.
Uz nadahnjujuću uspomenu na protekle pobjede, s rezultatima
sadašnjih pobjeda i s nadom u buduće koje će ostvariti Balille, današnji
dječaci, a sutrašnji vojnici, Italija će i dalje nastaviti svoj slavni put
prema uzvišenoj pobjedi.
Jesam li stvarno vjerovao u to, ili sam ponavljao ustaljene izraze?
Što su govorili moji roditelji kad bi vidjeli da kući donosim te sastave s
odličnom ocjenom? Moţda su i oni vjerovali u to, jer su slične izraze
upijali čak i prije fašizma. Koliko se o tome zna, nisu li se i oni rodili i
odrasli u nacionalističkoj klimi koja je Prvi svjetski rat veličala kao
pročišćenje i zar futuristi nisu govorili da je rat jedina higijena svijeta?
Među knjigama na tavanu dopao mije ruku stari primjerak De
Amicisova Srca, u kojem sam, među herojstvima malog padovanskog
domoljuba i Garroneovim plemenitim djelima, pročitao stranicu na kojoj
Enricov otac ovako piše sinu, u pohvalu Kraljevske vojske:
Svi ti mladi puni snage i nade mogu od danas do sutra biti pozvani
da brane našu Domovinu, a za nekoliko ih sati puščano ili topovsko zrno
moţe cijele raznijeti. Svaki put kad na proslavi čuješ da se viče: ţivjela
vojska, ţivjela Italija, zamisli s one strane regimente koje prolaze, bojno
polje prekriveno leševima i natopljeno krvlju, pa će ti tada povik ţivjela
vojska izaći iz još većih dubina duše, a predodţba Italije izgledat će ti
ozbiljnijom i većom.
Dakle, ne samo ja, nego su i moji preci bili podučavani da ljubav
prema vlastitoj zemlji shvaćaju kao danak u krvi i da se ne zgroze pred
poljem natopljenim krvlju već da ih to potakne. S druge strane, zar prije
stotinu godina najslađi pjesnik nije pjevao O sretnih li, dragih i
blagoslovljenih starih vremena kada su u smrt za Domovinu ljudi trčali
u odredima?
Shvatio sam kako mi čak ni masakri iz Ilustriranog časopisa o
putovanjima i pustolovinama nisu trebali izgledati posve neobičnima,
jer smo odrasli na kultu uţasa. Nije bila riječ samo o talijanskom
kultu, jer sam upravo u pripovijestima iz Ilustriranog časopisa čitao o
drugim veličanjima rata i otkupljenjima kroz pokolj, a izgovarali su
ih herojski francuski poilus, koji su od sramote kod Sedana stvorili
svoj ljuti i osvetnički mit, kao što ćemo mi to učiniti s Giarabubom.
Ništa ne pokreće na holokaust više od mrţnje zbog poraza. Tako su
nas učili ţivjeti, očeve i sinove, pripovijedajući nam kako je lijepo
mrijeti.
Ali koliko sam uistinu htio umrijeti i što sam znao o smrti? Upravo
je u čitanci za peti razred bila priča Loma Valente. Te su stranice bile
najpohabanije u cijeloj knjizi, naslov je bio olovkom obiljeţen kriţićem,
mnogi odlomci podvučeni. Bila je to herojska epizoda iz Španjolskog
rata: bataljun Crnih strijela drţi poloţaje pod jednim vrhom, na
španjolskom loma, oštrim i neravnim, koji baš nije pogodan za napad.
Postrojbom zapovijeda dvadeset četverogodišnji tamnokosi atleta
Valente koji je u domovini studirao knjiţevnost i pisao poeziju, ali je
također pobijedio u boksu na fašističkim sportskim igrama pa se
dragovoljno prijavio za Španjolsku, gdje se trebaju “boriti i boksači i
pjesnici”. Valente zapovijeda napad svjestan opasnosti, priča opisuje
razne faze tog herojskog pothvata, Crveni (“prokleti bili, gdje su? zašto
ne izlaze van?”) pucaju iz svih svojih oruţja, pravi pljusak “kao da
bacaju vodu na poţar koji se širi i pribliţava”. Valente načini još
nekoliko koraka kako bi osvojio vrh, kad mu oštar i iznenadan udarac u
čelo ispuni uši zaglušnom bukom:
Zatim mrak. Valenteouoje lice na travi. Mrak je sada manje cm;
crven je. Junakovo oko bliţe zemlji vidi dvije tri vlati trave debele kao
kolci.
Prilazi vojnik, šapće Valenteu da je vrh osvojen. Umjesto Valentea
sad govori autor: “Što to znači umrijeti? To je riječ koja obično izaziva
strah. Sad kad umire, a to zna, ne osjeća ni toplo, ni hladno, ni bol.” Zna
samo da je obavio svoju duţnost i da će loma koju je osvojio nositi
njegovo ime.
Iz drhtanja koje je popratilo moje ponovno čitanje sada, kad sam
odrastao, shvatio sam da mi je tih nekoliko stranica prvi put
pripovijedalo o istinskoj smrti. Ta slika vlati trave velikih poput kolaca
čini se da se nastanila u mom sjećanju od pamtivijeka, jer sam ih
čitajući gotovo vidio. Dapače, čini mi se da sam kao dijete više puta
ponavljao, kao sveti obred, silazak u povrtnjak, gdje bih se ničice
ispruţio, s licem gotovo zgnječenim uz neku mirišljivu travu, kako bih
uistinu vidio te kolce. To je čitanje bilo propast na putu u Damask, koja
me moţda zauvijek obiljeţila. Bilo je to onih istih mjeseci kad sam
napisao sastavak koji me toliko uznemirio. Je li moguća tolika
dvostrukost? A moţda sam priču pročitao nakon sastavka i od toga se
trena sve promijenilo?
Stigao sam do kraja svojih osmoškolskih godina koje su završavale
Valenteovom smrću. Srednjoškolske su knjige bile manje zanimljive,
govoriš li o sedmorici rimskih kraljeva ili o polinomima, bio ti fašist ili
ne, moraš reći više ili manje iste stvari. Ali iz srednje škole bilo je i
biljeţnica s “Kronikama”. Došlo je do nekih reformi programa i više se
nisu davali sastavci na zadanu temu, očigledno su nas poticali da
pripovijedamo epizode iz našeg ţivota. A promijenila se i nastavnica
koja je čitala sve kronike i crvenom olovkom biljeţila ne ocjene nego
kritički komentar o stilu ili domišljatosti. Iz nekih riječi tih biljeţaka
(bila sam zadivljena ţivahnošću kojom...) shvatio sam da se radilo o
ţeni. Svakako pametnoj ţeni (moţda smo je oboţavali, jer sam, čitajući
te poruke ispisane crvenom bojom, osjećao da je sigurno bila mlada i
lijepa te, Bogznazašto, ljubiteljica đurđica) koja nas je pokušala
potaknuti da budemo iskreni i originalni.
Jedna od najhvaljenijih kronika bila je ova, s datumom iz prosinca
1942. godine. Tada sam već imao jedanaest godina, ali sam je napisao
samo devet mjeseci nakon prethodnog sastavka: KRONIKA - Nelomljiva
čaša Mama je kupila nelomljivu čašu. Ali odpravog, stvarnog stakla, i to
me čudilo jer, kad se ovaj događaj zbio niţe potpisani je imao svega
nekoliko godina i njegove mentalne sposobnosti još nisu bile tako
razvijene da bi mogao zamisliti kako čaša, slična onima koje padajući
proizvode tres (priskrbljujući priličnu količinu pljusaka) moţe biti
nelomljiva.
Nelomljiva! Ĉinilo mi se magičnom riječju. Ponovno pokušavam
jednom, drugi put, treći put, čaša pada, odskakuje uz vraţju paklensku
buku i zaustavlja se netaknuta.
Jedne večeri dolaze poznanici i ponude mi čokoladne bombone
(zabiljeţiti da su tada još postojale te slastice, i to u izobilju). Punih
usta (ne sjećam se više je li “Gianduia” ili “Strelio” ili “Caffarel-
Prochet”), upućujem se u kuhinju i vraćam sa slavnom čašom u ruci.
“Dame i gospodo,” uzvikujem glasom vlasnika cirkusa koji poziva
prolaznike da prisustvuju predstavi, “predstavljam vam čudesnu čašu,
posebnu, nelomljivu. Sad je bacam na pod i vidjet ćete da se neće
razbiti,” i dodajem ozbiljno i svečano, “OSTAT ĆE NETAKNUTA.”
 Bacam i... ne treba ni reći, čaša se razleti u tisuću komada. Osjećam
da crvenim, gledam zastrašen te krhotine koje, obasjane svjetlošću
lustera, svjetlucaju poput bisera .... i briznem u plač. Kraj moje priče.
Pokušavao sam je sada analizirati kao da je klasični tekst. Pripovijedao
sam o predtehnološkom društvu u kojem je nelomljiva čaša bila
rijetkost, a za probu bi ljudi kupovali samo jednu. Razbiti je nije bilo
samo sramota, nego i vulnus prouzročen obiteljskim financijama. Dakle,
priča o porazu na svim bojišnicama. Moja se priča prisjećala, 1942
godine., razdoblja prije rata kao sretnog vremena kada su još bili
dostupni čokoladni bomboni, i još k tome strane marke, a gosti su se
primali u dnevnoj sobi ili u blagovaonici osvijetljenoj lusterom. Poziv
koji sam uputio skupu nije oponašao povijesne pozive s balkona Palazzo
Venezia, ali je imao groteskni ton ponuđača kojeg sam moţda čuo na
trţnici. Prizivao sam okladu, pokušaj pobjede, neprolaznu sigurnost i
tada sam, uz lijepi antiklimaks, preokrenuo situaciju i priznao da sam
izgubio.
Jedna od prvih uistinu mojih priča, a ne ponavljanje školskih
klišeja, pa čak ni podsjećanje na neki lijepi pustolovni roman. Komedija
o neisplaćenoj mjenici. U tim krhotinama koje su obasjane lusterom
svjetlucale (laţno) kao biseri, ja sam, kao jedanaestogodišnjak slavio
svoj vanitas vanitatum i javno iskazivao kozmički pesimizam.
Postao sam pripovjedačem propasti, čiji sam lomljivi predmet
predstavljao. Postao sam egzistencijalno, iako ironično gorak, potpuno
sumnjičav, nepropustan za bilo kakvu iluziju.
Kako se moţeš toliko promijeniti u roku od devet mjeseci? Prirodno
odrastanje, naravno, odrastajući postaješ lukaviji, ali bilo je tu još
nečega: razočaranje izazvano neodrţanim obećanjima o slavi (moţda sam
i ja, još u gradu, čitao novine koje je podvukao djed), susret s
Valenteovom smrću, herojski čin koji se razrješavao u viziji onih uţasnih
kolača trulozelene boje, posljednje ograde koja me dijelila od podzemnog
svijeta i od ispunjenja prirodne sudbine svakog smrtnika.
U devet sam mjeseci postao mudar, a ta je mudrost bila sarkastična
i zbunjena.
A sve ostalo, pjesme, Duceovi govori, zaljubljene djevojčice i viđena
smrt s dvije bombe i cvijetom u ustima? Sudeći po naslovima na
biljeţnicama iz srednje škole, prvi sam razred, kad sam napisao tu
kroniku, završio još u gradu, a dva sljedeća u Solari. Znak da je obitelj
odlučila definitivno se skloniti na selo, jer su i kod nas počela prva
bombardiranja. Postao sam građaninom Solare, na vrhuncu sjećanja na
onu razbijenu čašu, a druge su kronike, one iz drugog i trećeg razreda
srednje škole, bile samo sjećanja na ona lijepa prošla vremena, kada bi
se za zvuk sirene znalo da je to tvornička sirena i govorilo “podne je,
tata se vraća kući”, i na priče kako bi bilo lijepo vratiti se u grad u
kojem vlada mir, maštanja o Boţićima d'antan. Odloţio sam odoru
Balilla i postao malim dekadentom, već osuđenim na potragu za
izgubljenim vremenom.
A kako sam proţivio godine od četrdeset treće do kraja rata, one
najteţe, s partizanskom borbom i Nijemcima koji više nisu bili
kameradi? Ničeg nema u biljeţnicama, kao da je bio tabu govoriti o
groznoj sadašnjosti, a nastavnici su nas poticali da to ne činimo.
Nedostajala mi je još jedna karika, a moţda i mnoge. U određenom
trenutku sam se promijenio ali nisam znao zašto.
 10. ALKEMIĈAROV TORANJ

Osjećao sam se zbunjenijim nego kad sam stigao. Ranije se barem

nisam sjećao ničega, apsolutno ničega. Sada se još uvijek nisam sjećao,
ali sam previše naučio. Tko sam zapravo bio? Sve zajedno, i Yambo iz
škole i iz javnog obrazovanja koje se odvijalo kroz fašističku
arhitekturu, propagandne razglednice, zidne proglase, pjesme, i Yambo
Salgarija i Vernea te kapetana Satana, okrutnosti Ilustriranih časopisa
o putovanjima i pustolovinama, Rocamboleovih zločina i Fantomasovih
Pariš Mysterieuxa, magli Sherlocka Holmesa, ili još uvijek Yambo sa
Ĉuperkom i neslomljivom čašom?
Zbunjen sam telefonirao Paoli, govorio joj o svojim nemirima, a ona
se nasmijala.
“Yambo, za mene su to samo zbrkana sjećanja, zadrţala mi se slika
poneke noći u skloništu protiv zračnih napada, iznenada bi me probudili
i odnijeli dolje, vjerojatno sam imala četiri godine. Ali oprosti, daj da
budem psiholog: dijete moţe ţivjeti u različitim svjetovima, kao što rade
naša djeca, koja nauče upaliti televizor i gledaju dnevnik, a onda hoće
da im pričamo bajke i listaju knjige ilustrirane zelenim čudovištima
ljubazna pogleda i vukovima koji govore. Sandro stalno govori o
dinosaurima koje je vidio u nekom crtanom filmu, pa ipak ne očekuje da
jednoga od njih sretne na uglu ulice. Ja mu pričam Pepeljugu, a on se
zatim u deset diţe iz kreveta i krišom, da roditelji to i ne primijete,
gleda s vrata televizor i vidi marince kako ubijaju deset kosookih samo
jednim rafalom strojnice. Djeca su puno uravnoteţenija od nas, odlično
razlikuju bajku i stvarnost, jednom su nogom ovdje drugom ondje, ali se
nikada ne zabune, osim neke bolesne djece koja su gledala Supermana
kako leti, pričvrstila si ručnik na ramena i bacila se kroz prozor. Ali to
su klinički slučajevi, a krivnja je gotovo uvijek na roditeljima. Ti nisi bio
klinički slučaj i odlično si se snalazio između Sandokana i školskih
knjiga.”
“Da, ali koji je svijet za mene bio svijet mašte? Onaj Sandokanov ili
onaj gdje Duce miluje sinove Vučice? Rekao sam ti za taj sastavak, zar
ne? Ali jesam li se s deset godina doista htio boriti kao razjarena zvijer i
umrijeti za besmrtnu Italiju? Kaţem s deset godina, kad je već vjerojatno
postojala cenzura i već su nam bombardiranja bila na grbači, a godine
1942. naši su vojnici u Rusiji umirali kao muhe.”
“Ali Yambo, kad su Carla i Nicoletta bile male, a i ne tako davno s
našim unučićima, govorio si da su djeca laskavci. Toga bi se morao
sjećati, jer se dogodilo samo prije nekoliko tjedana: Gianni je došao k
nama kad su i djeca bila ovdje i Sandro mu je rekao: Tako sam
zadovoljan kad dođeš k nama, striče Gianni.' 'Jesi li vidio koliko me
voli,' rekao je on. A ti: 'Gianni, djeca su laskavci. Ovaj ovdje zna da mu
uvijek donosiš ţvakaću gumu. To je sve.' Djeca su laskava. I ti si to bio.
Ţelio si samo zasluţiti dobru ocjenu i pisao si ono što se sviđalo učitelju.
Osvrni se na Totoa kojega si uvijek smatrao učiteljem ţivota: rodiš se
kao laskavac, pa sam se, skromno, i ja takav rodio.”
“Ti previše pojednostavljuješ. Jedno je biti laskavac prema stricu
Gianniju, a drugo prema besmrtnoj Italiji. A osim toga, zašto sam onda
godinu kasnije već bio majstor skepticizma i onom sam pričom o
neslomljivoj čaši napisao alegoriju o svijetu bez cilja - jer je to ono što
sam htio reći, osjećam to.”
“Jednostavno zato što si promijenio nastavnika. Novi nastavnik
moţe osloboditi kritički duh koji ti onaj drugi nije dopuštao razviti. A
osim toga, u toj je dobi devet mjeseci cijelo jedno stoljeće.”

* * *

Nešto se moralo dogoditi u tih devet mjeseci. To sam shvatio

ponovno ušavši u djedovu radnu sobu. Nasumce listajući, dok sam
ispijao kavu, iz jedne sam hrpe izvukao humoristični tjedni časopis s
kraja tridesetih godina, Bertoldo. Broj je bio iz 1937., ali sam ga sigurno
pročitao sa zakašnjenjem, jer ranije ne bih znao cijeniti te izduţene
crteţe i uvrnuti humor. Ali sada sam čitao dijalog (pojavljivao se tjedno
u malom uvodnom stupcu na lijevoj strani) koji me se moţda dojmio
upravo tijekom tih devet mjeseci duboke preobrazbe:
Bertoldo prođe među svom tom gospodom iz pratnje i odmah sjedne
pokraj Velikog vojvode Trombonea koji gaje, blage ćudi i ljubitelj
doskočica, u tom duhu počeo ljubazno ispitivati.
VELIKI VOJVODA: Dobar dan, Bertoldo, kako prođe kriţarski rat?
BERTOLDO: Dostojanstveno.
VELIKI VOJVODA: A djelo?
BERTOLDO: Uzvišeno.
VELIKI VOJVODA: A pobuda?
BERTOLDO: Plemenita
VELIKI VOJVODA: A zanos ljudske solidarnosti?
 BERTOLDO: Dirljiv.
VELIKI VOJVODA: A primjer?
BERTOLDO: Svijetao.
VELIKI VOJVODA: A inicijativa?
BERTOLDO: Srčana.
VELIKI VOJVODA: A ponuda?
BERTOLDO: Dragovoljna.
VELIKI VOJVODA: A drţanje?
BERTOLDO: Izvrsno.
Nasmija se Veliki Vojvoda i pozvavši svu dvorsku gospodu da se
okupe oko njega, naredi Ustanak grebenara (1378.), nakon čega se svi
dvorani vratiše na svoja mjesta, pa tako Veliki Vojvoda i seljak
nastaviše razgovarati.
VELIKI VOJVODA: Kakav je radnik?
BERTOLDO: Surov.
VELIKI VOJVODA: A hrana?
BERTOLDO: Jednostavna, ali zdrava.
VELIKI VOJVODA: A predio?
BERTOLDO: Plodan i sunčan.
VELIKI VOJVODA: A narod?
BERTOLDO: Vrlo gostoljubiv.
VELIKI VOJVODA: A pogled?
BERTOLDO: Divan.
VELIKI VOJVODA: A okoliš?
BERTOLDO: Ĉaroban.
VELIKI VOJVODA: A dvorac?
BERTOLDO: Gospodski.
Nasmija se Veliki Vojvoda ipozvavši sve dvorane da se okupe oko
njega naredi napad na Bastilju (1789.) i poraz kod Montapertija (1266.),
nakon kojih se svi dvorani vratiše na svoja mjesta, pa tako Veliki
Vojvoda i seljak nastaviše razgovarati...
Ovaj je razgovor istodobno izvrgavao ruglu jezik pjesnika, novina i
sluţbene retorike. Da sam bio bistar dječak, nakon tih dijaloga ne bih
mogao napisati sastavke poput onog iz oţujka 1942. Bio sam spreman
za nelomljivu čašu.
Bile su to samo pretpostavke. Tko zna koliko mi se drugih stvari
dogodilo između herojskog sastavka (o junaštvu) i razočarane kronike
(razbijenih iluzija). Odlučio sam ponovno odgoditi svoja istraţivanja i
čitanja. Spustio sam se u selo: već sam popušio Gitanes i morao sam se
priviknuti na Marlboro Light - i bolje je tako, manje ću pušiti, jer mi se
ne sviđaju. Ponovno sam navratio kod ljekarnika da mi izmjeri tlak.
Vjerojatno me razgovor s Paolom umirio, jer je tlak bio oko sto
četrdeset. Oporavljam se.
Na povratku sam poţelio pojesti jabuku pa sam ušao u donje
prostorije središnjeg krila. Motajući se među voćem i povrćem, vidio
sam da su neke velike sobe tog prizemlja korištene i kao skladište, a u
dnu jedne prostorije bila je gomila leţaljki. Jednu sam si odnio u vrt.
Sjeo sam, preda mnom se pruţao krajolik, čituckao sam novine, ali
primijetio sam da me sadašnjost baš i ne zanima pa sam leţaljku
okrenuo i počeo promatrati pročelje kuće i breţuljak iza nje. Pitao sam
se što traţim, što hoću, zar ne bi bilo dovoljno ostati ovdje i promatrati
breţuljak koji je tako lijep, kao stoje govorio onaj roman, kako li se
zvao? Podići tri šatora, o Gospode, jedan za tebe, jedan za Mojsija i
jedan za Iliju te ţivotariti bez prošlosti i bez budućnosti. Moţda je to
raj.
Ali je đavolska moć papira imala više uspjeha. Nakon nekog
vremena počeo sam maštati o kući, zamišljajući se junakom iz Biblioteke
moje djece pred dvorcem Ferlac ili Ferralba, u potrazi za kriptom ili
hambarom gdje je sigurno leţao zaboravljeni pergament. Pritisne se
sredina ruţe utisnute u grb, zid se otvara i pojavljuje se spiralno
stubište... Gledao sam tavanske prozore na krovu, zatim prvi kat s
prozorima djedova krila, sad već širom rastvorenima kako bi osvijetlili
moja lutanja. Nesvjesno sam ih prebrojavao. U sredini je balkon
predsoblja.. Lijevo tri prozora, prozor blagovaonice, spavaće sobe djeda i
bake te sobe mojih roditelja. Desno prozori kuhinje, kupaonice i Adine
sobe. Simetrično. Prozor djedove radne sobe i prozor moje sobice su
lijevo, ali se ne vide, jer su na kraju hodnika, tamo gdje pročelje zatvara
kut s našim krilom, pa prozori gledaju na bočnu stranu.
Obuzeo me osjećaj nelagode, kao da je nešto poremetilo moj osjećaj
za simetriju. Hodnik na lijevoj strani završava mojom sobom i djedovom
radnom sobom, ali onaj s desne strane prestaje odmah iza Adine sobe.
Dakle, hodnik je s desne strane kraći nego s lijeve. Amalia je prolazila
pa sam je zamolio da mi opiše prozore na svom krilu. “To je lako,” rekla
mi je, “u prizemlju, tamo gdje jedemo, znate, onaj prozorčić je od
kupaonice, a nju je vaš gospodin djed dao napraviti upravo za nas, jer
nije htic da idemo u grmlje kako to čine drugi seljaci, sveta duša. A
ostali, to su ondak ona druga dva prozora koje vidite tamo, to je
skladište s poljskim alatima, a moţe se ući i odostraga. Na katu iznad
eno tamo je prozor moje sobe, a druga dva su od sobe mojih sirotih
roditelja i njihove blagovaonice, a ostavila sam ih kakve jesu i nikad ih
ne otvaram zbog poštovanja.”
“Dakle, posljednji je prozor blagovaonica, a ta soba završava na
uglu između vašeg i djedova krila,” rekao sam. “Naravno da da,”
potvrdila je Amalia, “ostalo su prostorije gospodarova krila.”
Sve se doimalo tako prirodnim da je više ništa nisam pitao. Ali sam
otišao prošetati iza desnog krila, na područje gumna i kokošinjca.
Odmah se vidi straţnji prozor Amalijine kuhinje, zatim rasklimana
kapija kroz koju sam prošao prije nekoliko dana i ulazi se u spremište
poljoprivrednih alata koje sam već bio posjetio. Primijetio sam da je
spremište previše dugačko, pa se dakle nastavlja preko ugla koji desno
krilo sačinjava sa središnjim dijelom: drugim riječima, spremište se
nastavlja ispod završnog dijela djedova krila pa naposljetku gleda i na
vinograd što se vidi s prozorčića s kojega se naziru prvi obronci
breţuljka.
Ništa neobično, pomislio sam, ali što je na prvom katu iznad tog
produţetka, s obzirom na to da Amalijine sobe završavaju na uglu
između dvaju krila? Drugim riječima, što je iznad toga, a što odgovara
prostoru koji na lijevoj strani zauzimaju djedova radna soba i moja
sobica?
Izašao sam na gumno i pogledao gore. Vidjela su se tri prozora, kao
što su tri bila i na drugoj strani (dva od radne ijedan od moje sobe), ali
su kapci na sva tri prozora bili zatvoreni. Poviše, uobičajeni krovni
otvori tavana koji se, kao što sam već znao, neprekinut nastavljao duţ
cijele kuće.
Pozvao sam Amaliju koja je baš nešto radila po vrtu i upitao je što
se nalazi iza tih triju prozora. Ništa, odgovorila mije najprostodušnije
stoje mogla. Kako ništa? Ako postoje prozori, mora biti nešto, a nije
Adina soba, čiji prozor gleda na dvorište. Amalia me pokušala naprečac
prekinuti: “Bili su to posli vašeg gospodina djeda, ja ništa ne znam.”
“Amalia, ne pravite me budalom. Kako li se ulazi tamo gore?”
“Ne ulazi se, tamo nema više ničeg. Sigurno su to odnijele
coprnice.”
“Rekao sam vam da me ne pravite budalom. Vjerojatno se ulazi iz
vašeg prizemlja ili s neke proklete druge strane!”
“Ne psujte molim vas, jer proklet je samo vrag. Što 'oćete da vam
kaţem, vaš me gospodin djed natjerao da se zakunem da ništ' neću ni
zucnut' o onome gore, a ja neću prekršit' zakletvu da me vrag stvarno ne
odnese.”
“Ali kad ste se zakleli i na što?”
“Zaklela sam se one večeri kad su posije po noći stigle Crne brigade
i vaš je gospodin djed rek'o meni i mojoj mami zakun'te se da ništa ne
znate i da ništa niste vidjele, čak vam ne dam da vidite išta od onoga što
radimo ja i Masulu, a to je bio moj jadni ćaća, jer ako poslije dođu Crne
brigade pa vam stanu prţit' tabane, nećete moć' izdrţat' i reć' ćete nešto,
pa je bolje da ništa ne znate, jer su to gadni ljudi, čak i onoga kome su
već odrezali jezik znaju natjerati da progovori.”
“Amalia, ako su još bile Crne brigade, to je bilo prije gotovo četrdeset
godina, i djed i Masulu su mrtvi, vjerojatno su mrtvi i oni iz Crnih
brigada, zakletva više ne vrijedi!”
“Vaš gospodin djed i moj jadni ćaća su stvarno odavno mrtvi, jer
uvijek oni najbolji odu prvi, al' za one druge ne znam, jer je to b'jedni soj
koji nikad ne umire.”
“Amalia, nema više Crnih brigada, rat je završio već davno, nitko
vam više neće prţiti tabane.”
“Ako vi tako kaţete za mene je to evanđelje, al' je još ţiv Pautasso,
koji je bio u Crnim brigadama i dobro ga se sjećam, tad je mor'o imat'
manje od dvajst godina, u Corsegliu je i jednom mjesečno dolazi u Solaru
po svojim poslima, jer je u Corsegliu pokrenuo ciglanu i obogatio se, a u
selu još ima onih koji nisu zaboravili što je učinio, pa kad ga vide
prelaze na drugu stranu. Makar više i ne prţi nikom tabane, zakletva je
ipak zakletva, pa mi čak ni ţupnik ne moţe dat' razrješenje.”
“Dakle meni, koji sam još uvijek bolestan, a moja se ţenanadala da
ću se kod vas početi oporavljati, vi to nećete reći, pa makar mi to loše
činilo.”
“Dabogda me grom na mjestu ubio ako vam ţelim učiniti neko zlo,
signorino Yambo, al' zakletva je zakletva, jeP tako?”
“Amalia, čiji sam ja unuk?”
“Vašeg gospodina djeda, k'o što sama riječ kaţe.”
“I djedov sam glavni nasljednik, gospodar svega ovoga što se ovdje
vidi. U redu? A ako mi vi ne kaţete kako se ulazi tamo gore, to je kao da
kradete od mojega.”
“Dabogda me ovog istog časa smrt liznula, ako ţelim ukrast' išta od
vašeg, ma jel' se ikad čulo nešto slično, ja, koja se cijeli ţivot ubijam za
ovu kuću da bude k'o biser!”
“A osim toga, budući da sam djedov nasljednik, sve ono što sad
govorim isto je kao da je to izrekao on, ja vas svečano razrješujem vaše
zakletve. U redu?”
Iznio sam tri vrlo uvjerljiva argumenta: svoje zdravlje, svoje pravo
vlasništva i izravno podrijetlo, sa svim prednostima prvorodstva. Amalia
se nije mogla oduprijeti, popustila je. Signorino Yambo vrijedi puno više
od ţupnika i Crnih brigada, ili ne?
Amalia me povela gore do prvog kata središnjeg krila, sve do kraja
hodnika s desne strane tamo gdje, nakon Adine sobe, završava ormarom
koji zaudara na kamfor. Zatraţila je da joj pomognem barem malo
pomaknuti ormar i pokazala mi da iza njega postoje zazidana vrata.
Tuda se nekoć ulazilo u kapelicu, jer je u kući, dok je još bio ţiv onaj
pradjedov brat koji je sve ostavio djedu, bila u upotrebi kapelica, ne jako
velika, ali dovoljno da se nedjeljom sluša misa s obitelji, a svećenik je
dolazio iz sela. Kad ga je zatim naslijedio djed koji, iako je drţao do
jaslica, nije odlazio u crkvu, kapelica je napuštena. Iz nje su izvukli
klupe i postavili ih tu i tamo po velikim prostorijama u prizemlju, a ja
sam, budući da je nitko nije koristio, zatraţio od djeda da mi dopusti da
tamo dovučem neke police s tavana kako bih na njih stavio svoje stvari -
često sam se tamo odlazio skrivati i bogznašto raditi. Kad je to kasnije
saznao ţupnik iz Solare, zatraţio je da odnese barem posvećeno kamenje
s oltara kako bi se izbjeglo svetogrđe, a djed mu je dopustio uzeti i kip
Bogorodice, uljanice, pliticu za hostiju i tabernakui Jednog kasnog
poslijepodneva, a bilo je to vrijeme kad su partizani već bili oko Solare
pa su selo drţali malo oni, a malo Crne brigade, a tog su zimskog
mjeseca tu bile Crne brigade, dok su se partizani utvrdili gore u
području Langhi, netko je došao reći djedu da treba sakriti četiri dječaka
koje progone fašisti. Moţda još nisu bili partizani, koliko sam razumio,
nego bjegunci koji su pokušavali tuda proći upravo zato da bi stigli do
pokreta otpora tamo gore u planini.
Nas i roditelja nije bilo, otišli smo na dva dana u posjetu bratu moje
majke koji se sklonio u Montarsolo. Bili su tamo samo djed, Masulu,
Maria i Amalia te je djed natjerao dvije ţene da se zakunu kako nikada
neće progovoriti o tome što se upravo događa, štoviše, poslao ih je ravno
na spavanje. Samo što se Amalia pretvarala da odlazi u krevet, a
smjestila se na neko mjesto s kojeg je vrebala. Ti su dječaci stigli oko
osam, djed i Masulu su ih uveli u kapelicu, dali su im nešto za pojesti,
zatim su otišli po cigle i kante sa ţbukom i sami su, iako nisu bili tog
zanata, zazidali vrata i stavili na njih taj ormar koji je ranije bio negdje
drugdje. Tek što su završili, stigle su Crne brigade.
“Da samo znate kak'e su to face bile. Srećom je onaj koji je
zapovijed'o bio fina osoba, nosio je čak i rukavice, a prema djedu se
ponaš'o pristojno, jer su mu očito rekli da je jedan od onih koji imaju
zemlje, a vrana vrani oči ne kopa. Obilazili su ovo i ono, popeli su se čak
i na tavan, ali se vidio da im se ţuri, a učinili su to tek tollco da kaţu da
su i tamo bili, jer su još morali otić u mnoge seoske kućice u kojima su
mislili da ćemo mi seljaci lakše sakriti nekog svog. Nisu otkrili ništa,
onaj s rukavicama se isprič'o zbog smetnje, rek'o je ţivio Duce, a vaš su
djed i moj ćaća, koji su bili veliki lukavci, isto rekli ţivio Duce i amen.”
Koliko su ta četvorica tajnih posjetilaca ostala tamo gore? Amalia to
nije znala, bila je nijema i gluha, znala je samo da su nekoliko dana
Marija i ona morale pripremati košarice s kruhom, salamom i vinom, a
onda je odjednom to prestalo. Kad smo se mi vratili, djed je jednostavno
rekao da je pod kapelice počeo popuštati, da su postavljena privremena
pojačanja i da su zidari zatvorili ulaz, kako bi se izbjeglo da mi djeca
odlazimo tamo iz znatiţelje i ozlijedimo se.
U redu, rekao sam Amaliji, objasnili smo tajnu. Ali ako su ušli
unutra, tajni posjetioci su morali i izaći, a Masulu i djed su im čak
nekoliko dana nosili hranu. Dakle, i nakon što su vrata zazidana, ipak
je morao ostati neki prilaz.
“Kunem vam se da se nisam čak ni zapitala jesu li prolazili i kroz
koji otvor. Štogod je radio vaš gospodin djed za mene je bilo dobro.
Zazid'o je? Zazid'o i za mene kapelica više nije postojala, pače ne postoji
više ni sad i da me vi niste natjerali da progovorim bilo bi k'o da sam je
potpuno zaboravila. A zašto govorite o zahodu?”
“O prilazu1, o prolazu kroz koji su ulazili i izlazili.”
“A moţda su im hranu davali kroz prozor, a ovi su konopom vukli
gore košaricu, a moţda su neke druge noći i izašli kroz prozor. Jel'
tako?”
“Nije, Amalia, jer bi inače jedan prozor ostao otvoren, a jasno je da
su svi prozori zatvoreni iznutra.”
“Uvijek sam ja govorila da ste vi najpametniji od svih. Na to nisam
pomislila, vidi ti. Pa kud' su onda prolazili moj ćaća i vaš gospodin
djed?”
“E da, that is the question.”
“Štooo?”
Makar i sa četrdeset pet godina zakašnjenja, Amalia je ispravno
uočila problem. Ali morao sam ga riješiti sam. Prošao sam oko cijele
kuće ne bih li otkrio neka vratašca, otvor, rešetku, ponovno sam prošao
uzduţ i poprijeko prostorija i hodnika središnjeg krila, prizemlja i prvog
kata, pretraţio sam, poput pripadnika Crnih brigada, prizemlje i prvi
kat Amalijina krila. Ništa.
Nije trebalo biti Scherlock Holmes da dođeš do jedinog Neprevediva
igra riječi: tal. accesso i cesso mogućeg odgovora: u kapelicu se ulazilo i
s tavana. Iz kapelice je na tavan vodilo malo zasebno stubište, samo što
je na tavanu izlaz bio sakriven. Od Crnih brigada, ali ne od Yamba.
Zamislimo samo kako se vraćam s puta, djed nam govori da kapelice
više nema, a ja se time zadovoljavam, tim više što izgleda da sam tamo
stavio stvari koje su mi bile jako vaţne. Izviđač tavana kakav sam bio,
sigurno sam taj prolaz dobro poznavao, pa sam i dalje odlazio u
kapelicu, čak i s većim uţivanjem nego prije, jer je postala moje
sklonište, a kad sam bio tamo nitko me nije mogao pronaći.
 Preostalo mi je samo da se popnem na tavan i istraţim desno krilo.
Upravo je započinjalo nevrijeme, pa dakle nije bilo prevruće. S manje
sam napora mogao obaviti ne baš lagani posao, jer je trebalo pomaknuti
sve ono što su tamo nagomilali, a u tom kmetskom krilu nema
kolekcionarskih komada, nego starudija, stara vrata, grede sačuvane od
neke obnove, koluti stare bodljikave ţice, razbijeni toaletni stolići,
mnoštvo starih prekrivača koje su konop i voštano platno jedva drţali
na okupu, neupotrebljive naćve i škrinje stoljećima izjedane crvima,
nagomilane jedne na drugima. Premještao sam stvari, daske su mi
padale po leđima, ogrebao sam se hrđavim čavlima, ali od tajnih prolaza
ni traga.
Zatim sam pomislio da ne trebam ni traţiti vrata, jer nikakva vrata
nisu ni mogla biti na sva četiri vanjska zida, na dugim i na kratkim
stranama. Dakle, ako ne postoje vrata, postoji otvor u podu. Baš sam
glup što na to nisam ranije pomislio, jednako se tako događalo i u
Biblioteci moje djece. Nisam trebao pregledavati zidove nego pod.
Lako je to reći, ali pod je bio gori od zidova, morao sam preskakati
ili gaziti svakojake stvari, neuredno porazbacane daske, mreţe od nekog
uništenog kreveta ili leţaja na rasklapanje, snopove građevinskih
ţeljeznih sipki, prastari volovski jaram, pa čak i konjsko sedlo. A usred
svega toga grude mrtvih muha, još iz prethodne godine, koje su tamo
pobjegle od prve studeni ne bi li je izdrţale, ali nisu u tome uspjele. Da i
ne govorim o paučini koja se protezala s jednog kraja na drugi, poput
nekoć raskošnih zavjesa neke uklete kuće.
Krovne su prozore osvjetljavale vrlo bliske munje, tavan se zamračio
iako na kraju kiša nije ni pala, a nevrijeme se sasulo negdje drugdje.
Alkemičarov toranj, tajna dvorca, zatočenice Casabelle, Morandeova
tajna, Sjeverni toranj, tajna ţeljezna čovjeka, stari mlin, tajna
Acquafortea ... Sveti boţe, bio sam usred pravog nevremena, jedna mi
munja moţe srušiti krov na leđa, a ja sve to proţivljavam kao antikvarni
knjiţar. Mogao bih napisati novu priču, Antikvarov tavan, i potpisati se
kao Bernage ili Catalanv. Srećom, najednom mjestu sam se spotaknuo:
ispod sloja bezobličnih stvari bilo je nešto nalik stubi. Raščistio sam
prostor oderavši si ruke i evo nagrade hrabrome dječaku: poklopac u
podu. Ovuda su prolazili djed, Masulu i bjegunci, a ovuda sam prošao
tko zna koliko puta i ja, ponovno oţivljavajući pustolovine već odsanjane
na mnogim listovima papira. Kakvo divno djetinjstvo.
Poklopac nije bio velik i lako se podizao, iako sam podigao i oblak
sitne prašine, jer se u tim pukotinama nakupila već gotovo
pedesetogodišnja prašina. Što se treba nalaziti ispod poklopca? Ljestve,
elementarno, dragi Watsone, ne previše strme, pa čak ni za moje udove
sad već ukočene od dva sata tegljenja i sagibanja; dakako da sam u ono
doba sve to obavljao u jednom skoku, ali ipak se pribliţavam
šezdesetima, a tu se ponašam poput djeteta sposobnog da grize nokte na
nogama (kunem se da na to nikada nisam pomislio, ali čini mi se
normalnim da, u krevetu po mraku, pokušam ugristi palac na nozi, tek
tako za okladu).
Ukratko, sišao sam. Bio je gotovo potpuni mrak, tek izbrazdan po
kojim tračkom svjetlosti koja je prolazila kroz kapke koji su sad već loše
prianjali. U mraku je taj prostor izgledao golem. Odmah sam krenuo
otvoriti prozore: kapelica je, kao što se moglo i pretpostaviti, velika
koliko djedova radna soba i moja soba zajedno. Bilo je tu uništenih
ostataka pozlaćenog drvenog oltara, a na oltar su još bila oslonjena četiri
madraca: leţajevi bjegunaca, naravno, ali nije ostao nikakav drugi trag
od njih, znak da je kapelicu i kasnije netko posjećivao, barem ja.
Uzduţ zida nasuprot prozorima vidio sam police od nelakirana
drva, pune tiskanih papira, novina ili časopisa u hrpama nejednake
visine, kao da je riječ o raznim zbirkama. U sredini, dugački stol s dva
stolca. Blizu onih vrata koja su sigurno bila ulazna (obiljeţena grubim
zidarskim radom koji su djed i Masulu obavili za jedan sat, sa ţbukom
koja se izlijevala između cigli - zidarskom ţlicom mogli su sve izravnati
sa strane hodnika, ali ne i iznutra) nalazio se prekidač za struju.
Okrenuo sam ga bez nade i doista se ništa nije upalilo, iako je sa stropa
visjelo nekoliko ţarulja na jednakoj udaljenosti, svaka ispod svog
bijelog tanjura. Moţda su u pedeset godina miševi izgrizli ţice, ako su
kroz otvor uspjeli doći dovde - ali miševi, zna se ... A moguće je da su
djed i Masulu sve oštetili dok su zazidavali vrata.
U to doba dana bilo je dovoljno i danje svjetlo. Osjećao sam se poput
Lorda Carnavona koji nakon milenija kroči nogom u Tutankamonovu
grobnicu, a jedini je problem da ga ne ubode tajanstveni skarabej koji je
milenijima tamo u zasjedi. Unutra je sve bilo onako kako sam
vjerojatno ostavi posljednji put. Štoviše, nisam trebao previše otvoriti
prozore, tek toliko da vidim, kako ne bih pomutio tu uspavanu
atmosferu.
Još se nisam usudio čak ni pogledati čega ima na policama. Štogod
tamo bilo, to je bilo moje i samo moje, inače bi ostalo u djedovoj radnoj
sobi i ujak i ujna bi to strpali na tavan. Pa zašto bih se sada pokušavao
sjetiti? Sjećanje je u najgorem slučaju rješenje za ljudski rod kojemu
vrijeme istječe, a ono što prolazi je prošlo. Ja sam uţivao u čudu
započinjanja ab ovo. Ponovno sam radio stvari koje sam radio tada,
poput Pipina sam izlazio iz starosti kako bih stigao do svoje rane
mladosti. Od toga sam trenutka trebao zadrţati u pamćenju samo ono
što mi se dogodilo kasnije, jer će to ionako biti isto kao i ono što mi se
događalo nekoć.
U kapelici se vrijeme zaustavilo, zapravo nije, kretalo se unatrag,
kao kad se kazaljke sata postave na prethodni dan i nije vaţno što
pokazuju današnja četiri sata, dovoljno je znati (a to sam znao samo ja)
da su to četiri sata od jučer ili od prije stotinu godina. Tako se sigurno
osjećao Lord Carnavon.
Da me sad ovdje otkrije Crna brigada, pomislio sam, vjerovala bi da
tu stojim ljeti tisuću devetsto devedeset prve, dok bih ja (samo ja) znao
da sam tu ljeti tisuću devetsto četrdeset četvrte. A onaj bi časnik s
rukavicama morao skinuti kapu, jer ulazi u Hram vremena.
 11. TAMO GORE NA COPACABANI

Mnoge sam dane proveo u kapelici, a kada se spuštala večer

pograbio bih snop stvari i odlazio u djedovu radnu sobu pregledavati ih
po cijelu noć, pod zelenom lampom, s upaljenim radijem (kao što sam sad
već vjerovao), kako bih spojio ono što sam slušao s onim što sam čitao.
Police u kapelici su sadrţavale dječje časopise i stripove moje
mladosti, neuvezane, ali dobro sloţene na uredne hrpe. To nisu bile
djedove stvari, a datumi su počinjali s 1936. i završavali oko 1945.
Moţda je, kao što sam već pretpostavio razgovarajući o tome s
Giannijem, djed bio čovjek iz drugih vremena pa je više volio da čitam
Salgarija ili Dumasa. A ja sam, kako bih potvrdio prava na vlastitu
maštu, drţao te stvari izvan dometa njegova nadzora. Ali ako su neka
izdanja potjecala iz 1936. kad još nisam išao u školu, to znači da mije
netko drugi, ako nije djed, kupovao te dječje časopise. Moţda je došlo do
nekih zategnutosti između djeda i mojih roditelja, “zašto mu dajete to
smeće u ruke?” - a oni su popuštali, jer su neke od tih stvari i sami čitali
kao djeca.
I doista, na prvoj su hrpi bila neka godišta časopisa Corriere dei
Piccoli, a brojevi iz 1936. nosili su natpis “Godina XXVIII” - ali ne
fašističke ere, nego od osnutka. Dakle, Corriere dei Piccoli je postojao
od prvih godina stoljeća, pa je razveseljavao djetinjstvo moga oca i moje
majke - moţda se njima više sviđalo prepričavati mi ga, nego meni to
slušati.
U svakom slučaju, prelistavati Corrierino (došlo mi je samo od sebe
da upotrijebim deminutiv) bilo je kao nanovo oţivljavati one nemire koje
sam osjetio prethodnih dana. U Corrierinu se na potpuno jednaki način
govorilo i o fašističkim podvizima i o svjetovima iz mašte naseljenima
grotesknim i bajkovitim bićima. Nudio mi je priče ili ozbiljne stripove
fašistički potpuno pravovjerne, zajedno sa stranicama sa sličicama koje
su, barem koliko se zna, bile američkog podrijetla. Jedini je ustupak
tradiciji bio, u pričama koje su izvorno sigurno imale tekst u oblačićima,
što su ukinuli te balloons, ili su ih prihvaćali samo kao dekoraciju: sve
priče iz Corrierina imale su samo dugačke prozne natpise za ozbiljne
pripovijesti i rimovane dječje pjesmice za komične priče. Evo ovdje
počinju avanture - gospodina Bonaventure, i sigurno su mi nešto govorile
zgode tog gospodina u nevjerojatnim, gotovo trapezastim bijelim
hlačama, koji bi svaki put za neki svoj posve slučajni postupak kao
nagradu dobivao milijun (u vrijeme pjesme o tisuću lira mjesečno), a u
sljedećoj bi priči ponovno bio siromah u očekivanju nove nenadane sreće.
Moţda je bio rasipnik, kao i gospodin Pampurio koji je iako sasvim
zadovoljan - u svakom nastavku - ţelio promijeniti stan. Ovi su mi se
stripovi, po stilu i po potpisu crtača, činili pripovijestima talijanskog
podrijetla, kao i dogodovštine mravca Formichina i cvrčka Cicalonea,
šjor Calogera Sorbara koji se sprema za torbara, Martina Muma, lakšeg
od perca pa leti nošen vjetrom, profesora Lambicchija koji je izumio
čudesnu superboju od koje slike oţivljavaju, a kuću uvijek opsjedaju
najneugodniji likovi iz prošlosti, hoćeš bijesni Orlando Paladino, hoćeš
neki kralj s igraćih karata, srdit i osvetoljubiv što su ga izvukli iz
njegova kraljevstva u Zemlji Ĉudesa.

Ali su sigurno američki bili nadrealni krajolici po kojima su se kretali

mačak Felix, seoski derani Bim i Bum, Fortunello, Arcibald i Petronilla
(gdje u interijerima nalik na Chrvsler Building likovi sa slika izlaze iz
okvira).
Bilo je nevjerojatno da mi Corrierino donosi i pustolovine vojnika
Marmittonea (odjevenog točno kao i moji vojnici iz zemlje Dembelije!)
koji bi svaki put, što zbog svoje nesretne sudbine, što zbog gluposti
generala s ukrasnim obrubima i s renesansnim brkovima, završio u
zatvoru.
Taj Marmittone je u sebi imao vrlo malo ratničkog i fašističkog. Pa
ipak su mu dopustili suţivot s drugim pričama koje su pripovijedale,
prije epskim negoli grotesknim tonom, o mladim talijanskim herojima
koji su se borili kako bi civilizirali Etiopiju (u priči Posljednji ras
Abesinci koji su se opirali najezdi nazivani su “razbojnicima”) ili su, kao
u Heroju iz Villahermose, podupirali trupe frankista protiv okrutnih
republikanaca, sve samih crvenokošuljaša. Naravno da mi ta posljednja
priča nije govorila da, iako su se neki Talijani borili uz falangiste, drugi
su se borili na drugoj strani, u Internacionalnim brigadama.

Uz zbirku Corrierina, bila je tu i zbirka tjednika Vittorioso i

njegovih velikih albuma u boji, od 1940. nadalje. Dakle, kad sam imao
oko osam godina sigurno sam teţio odraslom štivu, stripovima.
I tu je vladala potpuna podvojenost, pa se s divnih zgoda u
Zoolandiji, s likovima poput ţirafe Giraffone, ribice Apriline i
majmunčića Jojoa, ili s tragikomičnih pustolovina Pippa, Pertica i
Palla, ili Alonza Alonza zvanog Alonzo, uhićenog zbog krađe ţirafe,
prelazilo na proslavu prošlih slavnih djela naše zemlje i na priče
izravno nadahnute ratom u koji je trajao.
Najviše su me se dojmile priče o legionaru Romanu, zbog gotovo
inţenjerske preciznosti ratnih strojeva, zrakoplova, oklopnih vozila,
torpiljerki i podmornica.
Izvještivši se preispitivanjem sukoba u djedovim novinama, sad sam
naučio provjeravati datume. Primjerice, pripovijest Prema T.I.A.
započinjala je 12. veljače 1941. Upravo su u siječnju Englezi napali
Eritreju, a 14. veljače će zauzeti Mogadiš u Somaliji, ali ukratko, činilo
se da je Etiopija još uvijek čvrsto u našim rukama, pa je bilo opravdano
premjestiti heroja (koji se tada borio u Libiji) na istočnu afričku
bojišnicu. Poslali su ga u tajnu misiju da Vojvodi od Aoste, tada
vrhovnom zapovjedniku snaga u istočnoj Africi, odnese povjerljivu
poruku, a krenuo je iz sjeverne Afrike, prolazeći kroz angloegipatski
Sudan. Ĉudno, budući je postojao radio, a na kraju će se saznati da
poruka zapravo nije bila povjerljiva jer je glasila “Oduprijeti se i
pobijediti”, kao da Vojvoda od Aoste tamo dangubi. U svakom slučaju,
Romano je krenuo sa svojim prijateljima i doţivio razne pustolovine s
divljim plemenima, engleskim oklopnim vozilima, zračnim borbama i
svim onim što je crtaču omogućavalo da crta sjajne metalne površine.
U brojevima od oţujka, kad su Englezi već prodrli duboko u
Etiopiju, jedini za kojeg se činilo da to ne zna bio je Romano, koji se
putem zabavljao lovom na antilope. Petoga travnja je evakuirana Adis
Abeba, Talijani su se utvrdili u Gala Sidamu i Amhari, a Vojvoda od
Aoste se zabarikadirao u Amba Alagi. Romano je i dalje napredovao
ravno kao strijela, dopustivši si čak i da uhvati slona. Vjerojatno su on i
njegovi čitatelji mislili da još mora stići do Adis Abebe, gdje je međutim
već ponovno došao negus, lišen vlasti točno pet godina ranije. Ipak,
istina je da je u broju od 26. travnja hitac iz puške razmrskao Romanov
radio, ali to je znak da ga je imao i ranije, pa nije jasno kako ga nisu
obavijestili o svim tim događajima.

Polovinom svibnja sedam tisuća vojnika iz Amba Alagija, lišenih

hrane i streljiva, predalo se, a s njima je zarobljen i Vojvoda od Aoste.
Ĉitatelji Vittoriosa to nisu morali ne znati, ali to je morao primijetiti
barem jadni Vojvoda od Aoste, međutim 7. lipnja Romano stiţe k njemu
u Adis Abebu i nalazi ga ţivahnog i ozarenog optimizmom. I doista,
vojvoda čita poruku i potvrđuje: “Naravno, i odupirat ćemo se sve dok ne
postignemo pobjedu.” Jasno je da su slike bile nacrtane mjesecima
ranije, ali pred slijedom događaja redakcija Vittoriosa nije imala
hrabrosti prekinuti nastavke. Nastavili su misleći da djeca neće znati o
mnogim kobnim vijestima - a moţda je tako i bilo.
Treća je zbirka bila Topolino, tjednik koji je osim priča Walta
Disneva o Mikiju Mausu i Paški Patku, jednako tako objavljivao i zgode
hrabrih Balilla, poput “Mali od podmornice”. Ali upravo sam iz nekih
godišta Topolina mogao razabrati slijed događaja do kojih je došlo oko
1941., kada su u prosincu Italija i Njemačka najavile rat Sjedinjenim
Američkim Drţavama - otišao sam ponovno provjeriti u djedovim
novinama i bilo je upravo tako, naime vjerovao sam da su u određenom
trenutku Amerikancima dojadile Hitlerove podvale pa su ušli u rat,
međutim ne, Hitler i Mussolini su objavili rat njima, misleći moţda da
ih uz pomoć Japanaca za nekoliko mjeseci mogu uništiti. Budući da je
očigledno bilo teško odmah poslati neku skupinu SS ili Crnih košulja da
osvoje New York, započelo se ratom stripovima, već od prije nekoliko
godina, pa su balloons nestali, a zamijenili su ih natpisi ispod sličice.
Zatim su, kao što ću to vidjeti u drugim stripovima, američki likovi već
neko vrijeme polako iščezavali, a zamijenile su ih talijanske imitacije i,
najzad, a vjerujem da je to bila posljednja i bolna prepreka koja je
trebala pasti, ubijen je Topolino. Iz tjedna u tjedan, bez ikakve najave,
nastavljala se ista Topolinova pustolovina, kao da se ništa nije dogodilo,
ali glavni je lik sada bio izvjesni Toffolino, ljudski, a ne ţivotinjski lik, s
četiri prsta na svakoj ruci kao i ostale Disneveve antropomorfne
ţivotinje, a njegovi su se prijatelji zvali Mimma umjesto Minnie i Pippo.
Kako li sam tada primio tu propast cijelog jednog svijeta? Moţda
potpuno mirno, s obzirom da su Amerikanci u trenutku postali zli. Ali,
jesam li tada bio svjestan toga da je Topolino Amerikanac? Sigurno sam
proţivio cijeli niz dramatičnih preokreta i dok sam se uzbuđivao zbog
preokreta u pričama koje sam čitao, preokrete u Povijesti koju sam ţivio
smatrao sam običnima.
Nakon Topolina dolazila su neka godišta Avventurosa i tu se sve
mijenjalo. Prvi je broj bio od 14. listopada 1934.
Sigurno ga nisam ja kupio, jer sam u to doba imao manje od tri
godine, a ne bih rekao ni da su mi ga kupili tata i mama, jer njegove
priče nikako nisu bile dječje, bili su to američki stripovi zamišljeni za
odrasliju publiku, iako ne u potpunosti zrelu. Dakle, bili su to primjerci
koje sam kasnije ugrabio, razmjenjujući ih za druge stripove. Ali sigurno
sam nekoliko godina kasnije ja kupio albume velikog formata, vrlo
šarenih naslovnica, na kojima su se pojavljivali razni prizori iz zgoda
koje su unutra ispričane, kao u najavama “pogledajte uskoro” u kino
dvoranama.
I taj tjednik i ti albumi sigurno su mi otvorili oči prema novom
svijetu. Počevši od prve pustolovine, na prvoj stranici prvog broja
Avventurosa, naslovljene Uništenje svijeta.

Junak je bio Flash Gordon koji je zbog spletke koju je udesio

izvjesni doktor Zarkoff, završio na planeti Mango kojom vlada okrutni i
nemilosrdni diktator, dijabolični Ming, azijatskog imena i crta lica.
Mongo: kristalni neboderi koji se uzdiţu na svemirskim platformama,
podmorski gradovi, kraljevstva koja se proteţu uzduţ drveća goleme
šume i svakojaki likovi, od Ijudilavova s bujnim grivama, do
ljudisokolova i ljudivračeva kraljice Uraze, svi oni odjeveni leţerno
sinkretički, bilo u odore koje podsjećaju na kinematografski srednji
vijek, poput mnogih Robina Hooda, bilo u najprimitivnije oklope i
kacige, a ponekad (na dvoru) u odore konjanika ili kopljanika ili
draguna iz opereta s početka stoljeća. A svi oni, i dobri i loši, bili su
neprikladno opremljeni istovremeno bilo hladnim oruţjem ili
strelicama, bilo čudesnim puškama sa zrakama koje ubijaju, kao što se
i njihova oprema mogla sastojati i od starih bornih kola oboruţanih
srpovima na bokovima i međuplanetarnih raketa šiljasta vrha i ţivih
boja, poput autića za sudaranje u luna parku.
Gordon je bio lijep i plavokos poput arijevska junaka, ali me priroda
njegove misije sigurno zapanjila. Koje sam heroje do tada upoznao? Od
školskih knjiga do talijanskih stripova, bili su to hrabri ljudi koji se bore
za Ducea i na zapovijed čeznu za smrću; u djedovim romanima iz
devetnaestoga stoljeća, ako sam ih u to doba već čitao, bilo je odmetnika
koji se bore protiv društva, gotovo uvijek iz osobnih probitaka ili iz
sklonosti zloći - osim moţda grofa Monte Krista koji se, međutim, ipak
ţelio osvetiti zbog nepravdi koje je pretrpio on, a ne društvo.
Naposljetku, čak i sama tri mušketira koji su bili na strani dobra i
kojima nije nedostajao neki njihov osjećaj za pravdu, činili su ono što su
činili zbog osjećaja pripadnosti skupini, kraljevi ljudi protiv
kardinalovih ljudi, zbog neke koristi ili zbog nekog promaknuća u čin
kapetana.
Gordon ne, on se borio za slobodu protiv tiranina; moţda sam u to
doba mislio da je Ming poput uţasnog Staljina, crvenog bauka Kremlja,
ali u njegovim crtama lica nisam mogao ne prepoznati našeg domaćeg
Diktatora, koji je imao neprijepornu moć nad ţivotom i smrću svojih
podanika. Dakle s Flashom Gordonom stekao sam prvi pojam o heroju -
naravno da sam to mogao reći tek proteklih dana, ponovno ga čitajući, a
ne u ono vrijeme - nekakvog oslobodilačkog rata koji se vodi negdje u
Apsolutnom Drugdje, u kojem na udaljenim galaktikama eksplodiraju
utvrđeni asteroidi.
Prelistavajući ostale albume, u crescendu tajanstvenih plamenova od
kojih sam svezak za sveskom sve više gorio, otkrivao sam junake koje mi
moje školske knjige nikada nisu spomenule. Cino i Franco istraţivali su
prašumu, u pravoj simfoniji blijedih boja i svijetlo plavim košuljama
Patrole slonovače, naravno i zato da obuzdaju nepokorna plemena, ali
ponajviše kako bi zaustavili trgovce slonovačom i robovima koji su
iskorištavali kolonijalno stanovništvo (koliko zlih bijelaca protiv dobrih
ljudi crne koţe!), u uzbudljivu lovu i na trgovce i na nosoroge, u kojem se
njihovi karabini ne oglašavaju s bang bang ili naprosto pum pum kao u
domaćim stripovima, nego s crack crack, a taj mi se crack na neki način
sigurno urezao u najtajnije zakutke čeonih reţnjeva koje sam pokušavao
otvoriti, jer sam te zvukove još ćutio kao egzotično obećanje, kaţiprst koji
mi ukazuje na neki drugačiji svijet. Još jednom su zvukovi, ili još bolje
njihova transkripcija više nego slike imali moć dozvati mi u sjećanje
postojanje nekog traga koji mi je još izmicao.
Arf arf bang crack blam buzz cai spot ciaf ciaf clamp splash crackle
crackle crunch deleng gosh grunt honk honk cai meow mumble pant plop
pwutt roaaar dring rumble blomp sbam buizz schranchete slam puff puff
slurp smack sob gulp sprank blomp squit swoom bum thump plack clang
tomp smash trač uaaaagh vrooom giddap yuk spliff augh zing slap zoom
zzzzzz sniff... Zvukovi. Sve sam ih vidio, prelistavajući strip za stripom.
Još kao mali sam se školovao na flatus vocis. Među različitim,
zvukovima na pamet mi je pao sguisss, a moje se čelo orosilo znojem.
Pogledao sam svoje ruke, drhtale su. Zašto? Gdje li sam pročitao taj
zvuk? Ili je to moţda jedini koji nisam pročitao nego čuo?

Osjetio sam se ugodno susrevši se sa svescima o Fantomu,

odmetniku na strani dobra, gotovo homoerotično zategnutom u crveni
priljubljeni triko, lica jedva prekrivena malom crnom maskom koja
dopušta da se vidi ţivotinjska bjelina očiju, ali ne i zjenice, čineći ga još
tajanstvenijim.
Vjerojatno je doista doveo do ljubavnog ludila lijepu Dianu Palmer
koja bi, ponekad kad bi ga uspjela poljubiti, s drhtajem osjetila
muskulaturu junaka pod tkaninom pripijena trikoa koji nikada nije
skidao (kadikad bi ga, ranjenog hicem iz vatrena oruţja, njegovali
njegovi divlji pomoćnici stavljajući mu kirurški povez, ali uvijek iznad
tog trikoa, sigurno vodonepropusnog, s obzirom na to da je ostajao
pripijen čak i nakon što bi izronio poslije dugog ronjenja u vrelim juţnim
morima).
Ali ti su rijetki poljupci bili čarobni trenuci, jer bi mu Diana na neki
način izmakla, ili zbog nekog nesporazuma, ili zbog nekog čeznutljivog
suparnika, ili zbog drugih hitnih obveza lijepe međunarodne putnice, a
on je nije mogao pratiti i njome se oţeniti, onako sputan naslijeđenom
prisegom i osuđen na vlastitu misiju: da štiti stanovništvo bengalske
prašume od lopovluka indijskih gusara i bijelih pustolova.
Kasnije, ili istodobno sa sličicama ili pjesmama koje su me
podučavale kako pokoriti divlje i okrutne Abesince, naletio sam na
junaka koji je s Bandar Pigmejcima ţivio bratski i s njima se borio
protiv zlih kolonijalista - a Guran, vrač Bandara, bio je mnogo
obrazovaniji i mudriji od nepoštenih nevaljalaca blijede koţe koje je
pomogao potući, ne kao vjerni Dubat, nego kao punopravni partner i
član te dobrohotno osvetničke mafije.

Zatim su tu bili drugi junaci koji se i nisu doimali osobito

revolucionarnima (ako sam proteklih dana tako mogao zamišljati svoje
političko sazrijevanje), poput mađioničara
Mandrakea, za kojeg se čak činilo da svog roba Lotara, iako s njim
postupa kao s prijateljem, koristi kao tjelesnog čuvara i vjernog slugu.
Ali i Mandrake je, koji je zle pobjeđivao snagom magije, a jednim bi
pokretom ruke protivnikov pištolj pretvarao u bananu, bio građanski
junak, bez crvene ili crne odore, već uvijek besprijekoran u fraku i
cilindru. A građanski je junak bio i Tajni agent X9, u trench coatu,
sakou i kravati, koji nije uhodio neprijatelje reţima, nego razbojnike i
barune lopove, štiteći porezne obveznike malim i draţesnim dţepnim
pištoljima, koji bi se ponekad pojavljivali onako vrlo fini čak i u rukama
plavokosih, paţljivo našminkanih dama u svilenim haljinama izreza
ukrašena perjem.
Bio je to drugačiji svijet koji mi je trebao uništiti jezik za koji se
škola trudila kako bi me naučila ispravno ga koristiti, jer su
anglikanizirani prijevodi bili samo pribliţno talijanski (lik u
Mandrakeu je govorio: “Ovo je kraljevstvo od Sakija... Ako se ne varam
on moţda špijunirati nas!” - a na prvom ili jednom od prvih albuma
Mandrakea, na ovitku je ime junaka bilo napisano “Mandrache”). Ali
zar je to vaţno? Jasno je da sam u tim albumima punim gramatičkih
pogrešaka susretao junake drugačije od onih koje mi je nudila sluţbena
kultura i moţda su me te sličice kričavih (ali tako hipnotičkih!) boja
navele na različito viđenje Dobra i Zla. Bilo je još toga. Odmah pored
bila je cijela zbirka Zlatnih albuma s prvim podvizima Mikija Mausa,
koji su se događali u gradskoj sredini koja sigurno nije bila moja (ne
znam jesam li u to doba shvaćao je li to neki gradić ili velika američka
metropola). Miki Maus i vodoinstalaterov pomoćnik (o, neizrecivi
gospodin Cijević!), Miki Maus i lov na blago, Miki Maus i sedam
duhova, Miki Maus i Bjelkino blago (evo ga, konačno jednak milanskom
anastatskom pretisku, samo u oker i smeđoj boji), Miki Maus u Legiji
stranaca - ne zato što je vojnik ili razbojnik, nego zato što je zbog
građanske duţnosti prihvatio da bude uključen u međunarodnu
špijunsku aferu pa se u Legiji stranaca susretao s uţasnim
pustolovinama, u kojima su ga progonili nevjerni Grillo Grifi i
zlonamjerni Hromi Dabo - Miki Maus, sav treperim od sreće, iz pustinje
ţiv izać neće...

Sudeći po poraţavajućem stanju mojeg primjerka, najčitaniji od svih

bio je Miki Maus novinar: bilo je nezamislivo da reţim dopusti
objavljivanje zgode o slobodi tiska, ali vidi se kako drţavnim cenzorima
ţivotinjske priče nisu izgledale stvarnima i opasnima. Gdje li sam čuo
“to ti je tisak, ljepoto moja, i ti tu ništa ne moţeš učiniti”? To je moralo
biti kasnije. U svakom slučaju, Miki Maus uz vrlo oskudna sredstva
pokreće svoje novine Odjeci svijeta - prvi broj izlazi s groznim
tiskarskim pogreškama - i neustrašivo nastavlja objavljivati ali the
news that'sfit toprint, iako ga bezobzirni gangsteri i potkupljivi
politikanti svim sredstvima pokušavaju zaustaviti. Tko mije ikada
govorio, do tada, o slobodom tisku sposobnom oduprijeti se svakoj
cenzuri?

Neke su se tajne moje djetinje podvojenosti počele razjašnjavati.

Ĉitao sam školske knjige i stripove i vjerojatno sam na stripovima
mukotrpno sagradio građansku svijest. Zbog toga sam, naravno,
sačuvao ove krhotine svoje uništene prošlosti, čak i poslije rata, kada bi
mi u ruke došle stranice američkih novina (moţda su ih donijele
američke trupe), s nedjeljnim stripovima u boji koji su me upoznali s
drugim herojima, poput Lila Abnera ili Dicka Tracvja. Vjerujem da ih se
naši predratni izdavači nisu usuđivali objavljivati, jer je crteţ bio
pretjerano modernistički i podsjećao je na ono što su nacisti nazivali
degeneriranom umjetnošću.
Hoću li se kasnije, kad postanem stariji i mudriji, na poticaj Dicka
Tračeva pribliţiti Picassu?
Sigurno ne na poticaj ondašnjih stripova, s izuzetkom Gordona.
Reprodukcije su, moţda izravno preuzimane iz američkih izdanja i bez
plaćanja prava, bile loše otisnute, često nejasnog crteţa i sumnjivih boja.
Da i ne govorim o drugim stranicama nakon zabrane uvoza s
neprijateljskih obala, kad se Fantom pojavio u zelenom trikou i s
drugim osobnim karakteristikama, kao loša imitacija nekog domaćeg
crtača. A da i ne spominjem autarkične junake koje su vjerojatno
smislili kao opreku panteonu iz Avventurosa, vrlo vješto nacrtane, iako
sve u svemu simpatične, poput golemog Dicka Fulminea, istaknute
musolinijevske brade, koji bi šakama uništavao razbojnike koji naravno
nisu bili arijevska podrijetla, poput Crnca Zamba, Juţnoamerikanca
Barreire, a kasnije mefistofeliziranog Mandrakea, zlog i zločinačkog
Flattaviona, čije ime podsjeća na prokletu iako neodređenu rasu, koji
frak američkog mađioničara zamjenjuje otrcanim šeširom i kabanicom
kakve seljaci nose nakon rada u polju. “Naprijed, golubići moji, priđite
samo,” vikao bi Fulmine svojim neprijateljima u izguţvanim jaknama i s
kačketima, pa udri po njima osvetničkim šakama. “Pa ovo je demon,”
govorili su odmetnici, sve dok se u mraku ne bi pojavio četvrti
Fulmineov zakleti neprijatelj, Bijela maska, koji bi ga drvenim batom ili
vrećom pijeska udario u potiljak, a Fulmine bi se srušio govoreći
“Kvra...!” Ali nakratko, jer bi se, iako sapet lancem u nekoj samici u
kojoj voda prijeteći raste, jednim trzajem mišića oslobodio spona i
odmah zatim uhvatio i isporučio načelniku (čovječuljku okrugle glave
čiji je monobrk više nalikovao brku nekog bankara nego Hitlerovom)
cijelu bandu propisno zapakiranu.
Voda koja se diţe u samici sigurno je bila topos u stripovima svih
zemalja. Osjetio sam kao neku ţeravicu na prsima, a u ruke sam uzeo
strip Juventus Pikova petica - Posljednja epizoda Stjegonoše smrti.
Ĉovjek u jahaćem odijelu, s cilindričnom crvenom maskom koja mu
prekriva cijelu glavu i širi se u veliki grimizni ogrtač, raskrečenih nogu,
ruku podignutih uvis, udova lancima prikovanih za zidove kripte, a
netko je odčepio ţilu podzemne vode koja ga postupno treba potopiti.

Ali dodaci tih stripova sadrţavali su druge, još zanimljivije priče u

nastavcima. Jedna se zvala U kineskim morima, a glavni su likovi bili
Gianni Martini i njegov brat Mino. Vjerojatno mi se činilo čudnim da
dva mlada talijanska junaka doţivljavaju pustolovine u području gdje
nismo imali kolonija, među istočnjačkim gusarima, nitkovima
egzotičnih imena, prelijepim ţenama još egzotičnijih imena poput
Drusille i Burme. Ali svakako sam primijetio različitu kvalitetu crteţa.
Među malobrojnim američkim stripovima, moţda pribavljenima '45. od
vojnika, kasnije sam vidio da se ta priča u stvari zove Terry and the
Pirates. Talijanski je strip bio iz godine 1939., pa je dakle još iz tog doba
nametnuta talijanizacija stranih priča. Uostalom, u svojoj maloj zbirci
inozemnog materijala primijetio sam da su tih godina Francuzi Flasha
Gordona preveli kao Guya Eclaira.
Više se nisam mogao odvojiti od tih naslovnica i od tih sličica. Kao
da si na nekom partvju i imaš dojam da sve prepoznaješ, ćutiš onaj deja
uu osjećaj za svaku osobu koju susretneš, ali ne moţeš reći ni kada si je
sreo ni tko je ona - a u iskušenju si da svakog trena uzvikneš kako si
stari moj, pruţajući i odmah zatim povlačeći ruku iz straha da ne
napraviš neku glupost.
Neugodno je ponovno posjećivati svijet u kojem se zatekneš prvi
put: kao da si povratnik u nečiju tuđu kuću. c Nisam čitao nekim
slijedom, ni prema datumima, niti prema serijama i likovima.
Preskakao sam, vraćao se natrag, s junaka iz Corrierina prelazio na
junake Walta Disneya, događalo mi se da uspoređujem patriotske priče
s Mandrakeovim dogodovštinama u borbi protiv Cobre. I upravo
vraćajući se na Corrierino, na priču o posljednjem rasu, gdje se junak,
fašistički omladinac Mario, suprotstavlja rasu Aituu, ugledao sam
sličicu od koje mije srce zastalo i osjetio sam nešto vrlo nalik erekciji - ili
bolje reći nešto blaţe, što bi se trebalo dogoditi onome koga je zadesila
impotentia coeundi. Mario bjeţi Rasu Aituu odvodeći sa sobom Gemmy,
bjelkinju, Rasovu ţenu ili prileţnicu, koja je već shvatila da je
budućnost Abesinije u izbaviteljskim i civilizatorskim rukama Crnih
košulja. Aitu, bijesan zbog izdaje zle ţene (koja je međutim u konačnici
postala dobra i kreposna) izda naredbu da se spali kuća u kojoj se
skriva dvoje bjegunaca. Mario i Gemmy uspiju se popeti na krov i tu
Mario primijeti golemu euforbiju. “Gemmy,” kaţe on, “uhvatite se za
mene i zatvorite oči!”

Nezamislivo je da bi Mario mogao imati nečasne namjere, osobito u

takvom trenutku. A Gemmy je, kao i sve junakinje iz stripova, bila
odjevena u mekanu tuniku, svojevrsni peplos, ţensku gornju halju koja
otkriva ramena, ruke i dio grudi. Kao što su to prikazivale četiri sličice
posvećene bijegu i opasnom skoku, peplosi se, zna se, osobito ako su
svileni, podignu najprije na gleţnju, zatim na listu, a ako se ţena u
strahu čvrsto uhvati za vrat fašističkog omladinca, takav zagrljaj ne
moţe drugo nego postati grčevit, a njen se obraz, zacijelo namirisan,
priljubljuje uz njegov oznojeni vrat. Tako se na četvrtoj sličici, dok se
Mario hvata za granu euforbije, zaokupljen jedino time da ne padne
neprijatelju u ruke, Gemmy, sad već sigurna, opušta i kao da suknja
ima prorez, lijeva joj je noga ispruţena i već obnaţena sve do koljena,
otkrivajući lijepi list, oplemenjen i izduţen šiljastom potpeticom, dok se
od desne noge vidi samo gleţanj - ali budući da je noga bila koketno
podignuta pod pravim kutom prema izazovnom bedru, haljina se
(moţda zbog vrelog vjetra s etiopskih anda) vlaţno priljubljivala uz
tijelo, tako da se jasno uočavala zaobljenost straţnjice i modeliranost
cijele noge. Nemoguće je da crtač nije bio svjestan erotskog efekta koji
stvara i sigurno se oslanjao na različite filmske uzore ili baš na
Gordonove ţene, uvijek obavijene tijesno pripijenim haljinama
ukrašenima dragim kamenjem.
 Nisam mogao reći je li to bila najuzbudljivija slika koju sam ikada
vidio, ali je sigurno (ako je datum Corrierina bio 20. prosinca 1936.) bila
prva. Niti mogu zaključiti jesam li sa četiri godine već iskusio fizičku
reakciju, rumenilo, uzdah divljenja, ali je sigurno ta slika za mene bila
prvo otkriće vječnog ţenskog, tako da sam se pitao jesam li nakon toga
još uvijek mogao staviti glavu na majčine grudi s istom neduţnošću kao
prije.
Noga koja izviruje iz dugačke i mekane, gotovo prozirne haljine i
ističe obline tijela. Ako je to bila iskonska slika, je li ostavila traga?
Počeo sam nanovo prolaziti stranicama i stranicama koje sam već
pregledao, očima sam traţio i najsitnije razderotine na svim rubovima,
blijede otiske oznojenih prstiju, zguţvotine, uši na gornjim uglovima
listova, blago ostrugane površine po kojima kao da su prsti prešli više
puta.
A pronašao sam i cijeli niz razgolićenih nogu koje proviruju iz
proreza mnogih ţenskih haljina: proreze ima odjeća ţena na Mongu, i
Dale Arden i Mingove kćeri Aure, i odaliski koje uveseljavaju carske
zabave, prorez imaju i raskošni negliţei gospođa na koje je nailazio
Tajni agent X9, prorez imaju tunike opakih djevojaka iz Zračne bande
koju je Fantom kasnije razbio, naslućivao se prorez na crnoj večernjoj
haljini zavodljive Dragon Lady iz Terry i pirati... Sigurno sam sanjario o
tim putenim ţenama, dok su ţene u talijanskim časopisima pokazivale
noge lišene tajni, od suknje koja seţe do koljena do golemih peta od
pluta. Ali noge, ali noge... Koje li su to noge koje su mi probudile prve
porive, jesu li to bile noge lijepih kitničarskih pomoćnica i domaćih
ljepotica na biciklima, ili noge ţena s drugih planeta i udaljenih
megalopolisa? Bilo je očigledno da su me sigurno više privlačile
nedokučive ljepotice nego ljepota djevojke ili zrele gospođe iz susjedstva.
Ali tko bi to uopće mogao reći?
Ako sam i maštao o ţeni iz najbliţeg susjedstva ili o djevojčicama
koje su se igrale u parkiću u blizini kuće, to je ostala moja tajna, o kojoj
izdavačka industrija nije primila ni objavila vijest.
 Kad sam završio s hrpom stripova, izvukao sam niz pojedinih
brojeva ţenskog časopisa Novella koji je sigurno čitala moja majka.
Dugačke ljubavne priče, poneka profinjena ilustracija vitkih ţena i
gospode britanskog profila, fotografije glumica i glumaca. I sve to u
tisuću nijansi smeđe boje, a smeđa su bila čak i slova tekstova.
Naslovnice su bile galerija ljepotica iz tog vremena, ovjekovječenih u
izuzetno krupnom planu, a kad sam ugledao jednu od njih, srce mi se
brzo stisnulo, kao da ga je liznuo platneni jezičak. Nisam se mogao
oduprijeti porivu da se nagnem nad tim licem i da svoje usne poloţim na
njezine. Nisam oćutio nikakav fizički osjet, ali baš sam to kriomice
učinio 1939., sa sedam godina, kad sam već sigurno bio ţrtvom nekih
nemira. Je li to lice nalikovalo Sibilli? Paoli? Vanni, dami s hermelinom,
ili drugima čija mije imena Gianni s podsmjehom spomenuo, Cavassi,
američkoj knjiţarici na Salonu knjige u Londonu, Silvani, ili lijepoj
Nizozemčici zbog koje sam tri puta odlazio u Amsterdam?

Moţda nije nijednoj. Zacijelo sam stvorio, uz pomoć mnogih slika

koje su me očarale, svoj idealni lik i kad bih pred sobom imao lica svih
ţena koje sam volio, mogao bih iz njih izvući arhetipski profil, nikada
dostignuti Ideal za kojim sam teţio cijeloga ţivota. Je li bilo kakve
sličnosti između Vanninog i Sibillinog lica? Moţda više nego što se
činilo na prvi pogled, moţda vragolasti nabor smiješka, način na koji
pokazuju zube kad se smiju, kretnja kojom uređuju kosu. Bio bi
dovoljan i jednostavan pomak ruke...
Ţena koju sam upravo poljubio na slici bila je drugačijeg kova. Da
sam je susreo tog trenutka, ne bih je udostojio ni pogleda. Bila je riječ o
fotografiji, a fotografije se uvijek doimaju vezanima za neki trenutak,
nemaju platonsku lakoću crteţa što ti da je mogućnost nagađanja.
Ljubeći je nisam poljubio sliku predmeta ljubavi, nego drskost spola,
napadnost usana obiljeţenih upadljivom šminkom.

To nije bio treperav i čeznutljiv poljubac, bio je to primitivan način

priznavanja postojanja puti. Vjerojatno sam tu epizodu odmah
zaboravio, kao nešto mračno i zabranjeno, dok mi se Abesinka Gemmy
činila uzbudljivim ali ljubaznim likom, ljupkom dalekom princezom,
samo za gledanje, ali ne i za pipanje.
Pa kako sam onda sačuvao te majčine časopise? Vjerojatno sam se u
poodmakloj adolescenciji, moţda već kao učenik srednje škole, kad sam
se vratio u Solaru pozabavio obnavljanjem onoga što mi se već tada
činilo dalekom prošlošću, pa sam praskozorja svoje mladosti posvetio
ponavljanju izgubljenih koraka djetinjstva. Već sam bio osuđen na
nadoknađivanje sjećanja, samo što je tada to bila igra i imao sam na
raspolaganju sve svoje madeleines, a sada je to, međutim, bio očajnički
izazov.
U kapelici sam ipak nešto shvatio o svom otkriću puti i o načinu na
koji nas i oslobađa i podjarmljuje. No dobro, to je ipak bio način da se
izbjegne robovanju povorkama u odorama i bespolnom carstvu Anđela
čuvara.
Je li to bilo sve? Osim, primjerice, boţićnih jaslica na tavanu, još mi
ništa nije govorilo o mojim vjerskim osjećajima, a činilo mi se
nemogućim da ih dijete ne gaji, iako odgajano u laičkoj obitelji. I nisam
otkrio baš ništa što bi me odvelo do onoga što se događalo od 1943.
nadalje. Moguće da je to bilo upravo između 1943. i 1945., nakon što je
kapelica bila zazidana, kad sam odlučio tamo sakriti najintimnija
svjedočanstva djetinjstva koje se već nejasno rasplinjavalo u krhkosti
sjećanja: počinjao sam postajati muškarcem, u odraslu dob sam ulazio
upravo u vrtlogu najcrnjih godina, pa sam u kripti odlučio sačuvati
prošlost kojoj sam odlučio posvetiti nostalgiju odrasla čovjeka.
Među mnogim stripovima o Ĉinu i Francu konačno mi je u ruke
došlo nešto zbog čega sam osjetio da sam na pragu konačnog otkrića.
Strip je imao višebojnu naslovnicu, a zvao se Tajanstveni plamen
kraljice Loane. Tu se nalazilo objašnjenje tajanstvenih plamenova koji
su me uznemirili nakon buđenja, pa je putovanje u Solaru konačno
dobilo neki smisao. Otvorio sam strip i naletio na najblesaviju priču
koju je ljudski um ikada mogao smisliti. Bila je to vrlo nesuvisla priča
koja je propuštala vodu na sve strane, zgode su se ponavljale, ljudi su
se naprečac zaljubljivali bez ikakva razloga, a Cino i Franco su
kraljicom Loanom bili pomalo očarani, a pomalo su je smatrali
zlokobnim stvorenjem.
Cino i Franco s dvojicom prijatelja, u središtu Afrike, zateknu se u
tajanstvenom kraljevstvu u kojem jednako tako tajanstvena kraljica
čuva vrlo tajanstveni plamen koji daruje dug ţivot ili čak besmrtnost,
budući da Loana, uvijek prekrasna, vlada divljim plemenom već dvije
tisuće godina.
U određenom je trenutku na scenu ušla Loana, a nije bila ni
privlačna ni uznemirujuća: prije me podsjećala na neke parodije iz
nekadašnjeg varijetea koje sam nedavno gledao na televiziji. Što se
ostatka priče tiče, sve dok se zbog ljubavne boli nije bacila u bezdan,
Loana je, besmisleno zagonetna, tumarala amotamo tim vrlo
šeprtljavim zbivanjima bez imalo privlačnosti i psihologije. Samo se
ţeljela udati za nekog Ĉinova i Francova prijatelja koji je nalikovao
(kao jaje jajetu) princu kojeg je voljela prije dvije tisuće godina i kojeg je
dala ubiti, a zatim okameniti, jer je odbio njene draţesti. Nejasno je
zašto bi Loani trebao moderni dvojnik (a osim toga, ni on je ne ţeli, jer
se na prvi pogled zaljubio u njenu sestru), budući da je svojim
tajanstvenim plamenom mogla vratiti ţivot mumificiranom ljubavniku.
Uz ostalo, kao što sam to već bio vidio u drugim stripovima, ni
fatalne ţene ni sotonski muškarci (poput Minga s Dale Arden) nisu
nikada ţeljeli posjedovati, silovati, zatočiti u svom haremu, tjelesno se
sjediniti s predmetom svoje uspaljenosti. Uvijek su se s njima ţeljeli
vjenčati. Protestantsko licemjerje američkih izvornika ili pretjerana
čednost koju je talijanskim prevoditeljima nametnula katolička vlast
zaokupljena demografskom bitkom?
Da se vratimo na Loanu; slijedile su razne završne katastrofe,
tajanstveni se plamen zauvijek gasi, pa zbogom besmrtnosti za naše
glavne junake, a nije ni vrijedilo truda da toliko vuku noge kako bi stigli
čak dotle, kad na kraju izgleda da im i nije bilo toliko stalo da dođu do tog
plamena, a započeli su cijeli taj urnebes kako bi ga pronašli, ali moţda
više nije bilo stranica na raspolaganju, strip je trebalo nekako završiti, a
autori se više nisu snalazili kako i zašto su ga uopće započeli.
Ukratko, vrlo glupa priča. Ali očigledno mi se dogodilo kao i s
gospodinom Pipinom. Kao mali pročitaš neku priču, zatim ona u tvom
sjećanju naraste, preoblikuješ je i uzdiţeš, pa zatim sasvim suhoparnu
zgodu pretvaraš u mit. Zapravo, ono što je očigledno potaknulo moje
uspavano sjećanje nije bila priča sama po sebi, nego njen naslov. Očarao
me izraz tajanstveni plamen, da i ne govorim o Loaninu milozvučnu
imenu, iako je u stvarnosti bila mala hirovita umišljenica preodjevena u
bajaderu. Proţivio sam sve godine svog djetinjstva - a moţda i kasnije -
njegujući ne sliku nego zvuk. Zaboravivši onu “povijesnu” Loanu,
nastavio sam slijediti usmenu auru drugih tajanstvenih plamenova. I
mnogo godina kasnije, narušena sjećanja, obnovio sam ime plamena ne
bih li definirao odsjaj zaboravljenih uţitaka.
Magla je, kao i uvijek, još bila u meni, samo povremeno provrtana
odjecima jednog naslova.

Gurajući nasumce ruke ovdje i ondje, izvukao sam album duguljasta

formata uvezan u tkaninu. Ĉim sam ga otvorio shvatio sam da je riječ o
zbirci maraka. Zacijelo mojoj, jer je na početku nosila moje ime i datum
kad sam ih vjerojatno počeo sakupljati, 1943. Album je bio gotovo
profesionalne izrade, s listovima koji su se mogli vaditi, a bio je
organiziran po zemljama, abecednim redom. Marke su bile učvršćene
preklopcem ali su neke, marke talijanskih pošta iz tih godina, s kojima
sam moţda započeo svoje falatelističko doba, nalazeći ih na omotnicama
ili razglednicama, bile zadebljale, pozadina im je bila hrapava, nečim
obloţena. Zaključio sam da sam ih u početku lijepio u neku biljeţnicu
koristeći gumirabiku. Kasnije sam očito naučio kako se to radi, pa sam
pokušao spasiti tu koncepciju zbirke uranjajući listove biljeţnice u vodu,
marke su se odlijepile, ali su zadrţale neizbrisive znakove mog
neznanja.
Da sam kasnije naučio kako se to radi vidjelo se iz knjige koja je bila
ispod albuma, kopija Kataloga Yverta i Telliera iz 1935. Vjerojatno je
bila dijelom djedove krame. Naravno da je za ozbiljnog kolekcionara iz
1943. taj katalog već bio zastario, no menije očigledno bio dragocjen, ali
ne zato što sam iz njega saznavao nove cijene i posljednja izdanja, nego
metodu i način katalogiziranja.
Gdje sam nabavljao marke tih godina? Je li mi ih davao djed ili su se
u dućanu mogle kupiti omotnice sa sortiranim komadima, kao što je to
još i danas slučaj na štandovima između Via Armorari i Cordusio u
Milanu? Vjerojatno je da sam sav svoj bijedni kapital uloţio kod nekog
trgovca papirom u gradu, koji je prodavao upravo neiskusnim
kolekcionarima, pa su dakle oni primjerci koji su meni izgledali kao iz
bajke zapravo bili obične marke iz optjecaja. Ili je moţda tih ratnih
godina, budući da su sve međunarodne razmjene bile blokirane - a u
određenom trenutku i one domaće - na trţištu bio u optjecaju vrijedan
materijal po niskoj cijeni, jer ga je prodavao neki umirovljenik kako bi
mogao kupiti maslac, kokoš ili par cipela.
Za mene je taj album sigurno bio, prije nego li predmet od
vrijednosti, stjecište slika iz sna. Plameni ţar bi me obuhvaćao pri
pogledu na svaki lik. Ma kakvi stari atlasi. Nad tim sam albumom
zamišljao plava mora uokvirena grimizom Deutsch-Ostafrike, u spletu
linija kao na arapskom tepihu na tamnozelenoj podlozi vidio sam kuće u
Bagdadu, na tamnoplavom polju uokvirenom ruţičastim divio sam se
profilu Đure V. gospodara Bermuda, u tonovima pečene cigle mnome je
zagospodarilo bradato lice paše ili sultana ili radţe drţave Bijawar,
moţda jednog od Salgarijevih indijskih prinčeva, a salgarijanski su
odjeci sigurno obogatili i mali pravokutnik boje zelena graška na kojem
je pisalo Labuan Colonv, moţda sam čitao da je započeo rat za Gdansk
dok sam rukovao markom boje vina s pečatom Danzig, na marki drţave
Indore čitao sam five rupies, maštao o čudnim domorodačkim pirogama
koje su se isticale na podlozi boje šeboja jednog dijela Britanskih
Salamunskih otoka. Brbljao sam nad krajolikom Guatemale, nad
nosorogom iz Liberije, nad nekim drugim domorodačkim plovilom koje je
dominiralo na velikoj marki Papue (što je manja drţava, veća je marka,
upravo sam to naučio) i pitao se gdje li su Saargebiet ili Swaziland.

Putovao sam širokim svijetom samo posredstvom marke, onih

godina kad smo bili kao ograđeni nesavladivim preprekama, stiješnjeni
između dviju sukobljenih vojski. Ĉak su i ţeljezničke veze bile
prekinute, iz Solare do grada se moţda moglo stići samo biciklom, a ja
sam prelijetao iz Vatikana u Portoriko, iz Kine u Andoru. Posljednja
me tahikardija obuzela pred dvjema markama otočja Fidţi. Nisu bile ni
ljepše ni ruţnije od drugih. Jedna je prikazivala domoroca, na drugoj je
bila karta otočja Fiji (kako li sam to izgovarao?) Moţda su me te marke
koštale dugih i napornih razmjena pa sam ih volio više od drugih,
moţda me zadivila preciznost zemljopisne mape koja mi je govorila o
otocima s blagom, moţda sam tek na tim malim pravokutnicima naučio
ime tih teritorija koje nikad nisam čuo. Ĉini mi se da je Paola rekla
kako sam si utuvio u glavu da jednom ţelim otići na Fidţi, pregledavao
sam prospekte putničkih agencija, ali sam to stalno odgađao, jer je
trebalo otići na drugu stranu kugle zemaljske, a ići tamo na manje od
mjesec dana nije imalo smisla.
I dalje sam zurio u te dvije marke i spontano mi je došlo da
zapjevam pjesmu koju sam slušao nekoliko dana ranije Tamo gore na
Copacabani. A s pjesmom mi se vratilo i Pipettovo ime. Stoje povezivalo
marke s pjesmom, a pjesmu s imenom, samo imenom, Pipetto?
Tajna Solare bila je u tome što sam se svakim korakom pribliţavao
rubu otkrića, a zastao bih na rubu litice nevidljivog klanca u magli.
Poput Vallonea, pomislio sam. Ali što je to Vallone?
 12. SADA DOLAZI ONO NAJBOLJE

Pitao sam Amaliju zna li štogod o nekom Valloneu. “Naravno da

znam,” odgovorila je, “Vallone, eh... Samo se nadam da vam nije palo na
pamet ić' tamo, jer je već bilo opasno kad ste bili mali, al' sad kad s
dopuštenjem i niste više dječačić, završit će tako da ćete se ubit'. Paz'te,
jer ću ja nazvat' gospođu Paolu, da znate.”
Razuvjerio sam je. Samo sam htio znati što je to.
“Vallone? Dovoljno je da pogledate s prozora svoje sobice i u daljini
se vidi vrh breţuljka na kojem se uzdiţe San Martino, gradić, ma kakav
gradić, seoce s najviše stotinu ljudi, sve gadni neki ljudi ako baš 'oćete
znat', a zvonik im je viši neg' je selo široko, jer stalno pričaju da tamo
imaju tijelo Blaţenog Antonina, koji izgleda k'o rogač s licem crnim k'o
suha kravlja balega, izvin'te na toj r'ječi, a ispod halje strše prsti što
izgledaju k'o suharci i moj je jadni ćaća prič'o da su prije sto godina
izvukli iz zemlje nekog “ko je već zaudarao, stavili na njega ko zna
kakvu svinjariju i metnuli ga pod staklo ne bi 1' štogod zaradli od
'odočasnika, a onda ionako nitko ne ide tamo, a ljude baš briga za
Blaţenog Antonina koji nije ni neki svetac iz ovi' krajeva, nego su ga
izabrali u kalendaru stavljajuć' prst tamo di se otvorio.”
“A Vallone?”
“Vallone je to što se u San Martino stiţe samo putom koji se stalno
penje, pa je sad to i s autom vel'ka muka. Nije to put k'o u nas pa da
pristojno vijuga oko breţuljka i malo pomalo stiţe gore. Da bar je! Ne,
ide gore sasvim ravno il' skoro ravno i zato je tak'a muka. A znate 1'
zašto tako ide? Zato što na toj strani di se put penje, brijeg San Martino
ima drveća i poneki vinograd pa su morali stavit' pojačanja da bi ih
mogli ić' obrađivat', a da ne kliznu nizbrdo straţnjicom po zemlji, a na
svim drugim dijelovima brijeg se spušta strmo k'o provalija, sve samo
trnje i ţbunje i kamenje, nema se di nogu stavit', i to je Vallone, di su se
neki i ubili jer su riskirali i ne znajuć' kakva je to strašna beštija. Još
kakotako ljeti, al' kad dođe magla, bolje ti je uzet' konop i odma' se
objesit' na gredu na tavanu neg' ić' po Valloneu, jer se tako barem prije
ubiješ. Ako imaš hrabrosti pa odeš gore, e tu te dočekaju coprnice.”
Bilo je to treći put da mi Amalia govori o vješticama, ali na svako
pitanje kao da je pokušavala izbjeći odgovor, a nisam shvaćao je li to
zbog strahopoštovanja ili zato što na kraju krajeva ni ona sama nije
znala tko su. Mora da su to bile vještice koje su nalikovale usamljenim
babuskarama, ali kad se spuštala noć okupljale su se u najstrmijim
vinogradima i na prokletim mjestima kakvo je Vallone kako bi obavile
neke čarolije s crnim mačkama, kozama ili otrovnicama. Opake kao
otrov, zabavljale su se bacanjem uroka na one koji bi im se suprotstavili
i upropaštavale njihove ljetine. “Jednom se jedna pretvorila u mačku i
ušla je u neku ovdašnju kuću odnoseć' d'jete. Tako je jedan susjed, koji
se boj'o i za svoje d'jete, provodio noći uz kolijevku sa sjekirom, pa kad je
mačka ušla, jednim joj je udarcem otkinuo šapu. Zatim mu sine pogana
mis'o i odlazi kod starice koja je stanovala nedaleko i vidio je da joj iz
rukava ne viri šaka i pit'o ju je kako to, a ova se počela izmotavat' da se
reţuć' korov ozlijedila srpom, onda je on rek'o da ja to malo vidim, a ona
nije imala ruku. Ona je bila ta mačka, pa su je tako oni iz sela uhvatili i
spalili.”
“Je li to istina?”
“Istina il' ne, tako mije pričala moja baka, iako se taj put moj djed
vratio kući vičuć' coprnice coprnice, jer se vrać'o iz gostionice s
kišobranom preko ramena, a svaki bi ga čas nelco uhvatio za dršku i ne
bi ga pušt'o ić' napr'jed, al' je moja baka rekla šut' nesrećo jer drugo i
nisi, nacucl'o si se k'o čep pa si tetur'o s kraja na kraj puta i sam si gur'o
dršku među grane drveća, ma kakve coprnice su te spopale, pa udri po
njemu. Ja ne znam jesu 1' sve te priče istinite, al'je nekoć u San
Martinu bio neki svećenik koji je nešto petlj'o s duhovima, jer je bio
mason k'o i svi svećenici a u coprnice se dobro razumio, al' ako si dao
milodar crkvi skinuo bi ti uroke i bio si miran godinu dana. Godinu
dana, e da, a onda novi milodar.”
Ali problem Vallonea, objasnila je Amalia, bio je taj što sam se, kad
sam imao dvanaest ili trinaest godina, tamo penjao s druţinom nitkova
poput mene koji su bili u ratu s onima iz San Martina, a htjeli su ih
iznenaditi uspinjući se s te strane. Da me ona vidjela da idem tuda, na
ramenima bi me donijela kući, ali ja sam bio poput bjelouške i nitko
nikada nije znao u koju sam se rupu sakrio. Vjerojatno mi je zbog toga,
dok sam razmišljao o rubu i ponoru, na pamet pao Vallone. I u ovom
slučaju samo jedna riječ. Do sredine jutra više nisam razmišljao o
Valloneu. Iz mjesta su telefonirali da je za mene stigla preporučena
pošiljka. Sišao sam po nju. Paket je stigao iz studija, a bili su to probni
otisci kataloga. Iskoristio sam priliku da svratim kod ljekarnika: tlak mi
se ponovno popeo na stotinu sedamdeset. To je zbog uzbuđenja u
kapelici. Odlučio sam dan provesti mirno, a špalte su bile dobra prilika
za to. Međutim, upravo su mi te špalte mogle podići tlak na stotinu
osamdeset, a moţda su u tome i uspjele.
Nebo je bilo zastrto oblacima i u vrtu je bilo ugodno. Opruţen i
udobno smješten, započeo sam ih pregledavati. Stranice još nisu bile
prelomljene, ali su tekstovi bili besprijekorni. Na jesenjem otvorenju
sezone predstavljamo se dobrom ponudom vrijednih knjiga. Izvrsno,
Sibillo!
Upravo sam htio preskočiti prividno bezazleno izdanje
Shakespeareovih djela, kad sam se zaustavio na naslovu: Mr. William
Shakespeares Comedies, Histories, & Tragedies. Published according
to the True Original Copies.
Samo što me nije zadesio srčani udar. Ispod Bardova portreta,
izdavač i datum: “London, Printed by Isaak Iaggard and Ed. Blount.
1623”. Provjerio sam kolacioniranje i mjere (točno 43,2 puta 22,6
centimetara, bile su to vrlo široke margine) kao gromom ošinut i
munjom pogođen, sakkaroa, pa to je izgubljeni infolioiz 1623.!
Svaki antikvar, a vjerujem i svaki kolekcionar, povremeno mašta o
devedesetogodišnjoj staričici. Staričica s jednom nogom u grobu, nema ni
lire da si kupi lijek, i dođe ti reći da ţeli prodati knjige svoga pradjeda
koje su joj ostale u podrumu. Odeš pogledati, tek toliko da se uvjeriš,
ima tu desetak bezvrijednih svezaka, zatim iznenada opaziš veliki loše
uvezani in falio, s koricama od vrlo izlizanog pergamenta, ovici su
nestali, spojevi samo što se nisu raspali, uglove su izgrizli miševi i
mnogo je mrlja. U oči ti udaraju dvije kolone ispisane goticom, prebrojiš
redove, ima ih četrdeset i dva, ţurno pogledaš kolofon... To je
Gutenbergova Biblija s 42 reda, prva knjiga ikad otisnuta na svijetu.
Posljednji primjerak koji je još kruţio trţištem (drugi su već izloţeni
pogledima u slavnim bibliotekama) nedavno je na draţbi potukao rekord
od tko zna koliko milijardi, a kupili su ga japanski bankari, mislim, koji
su ga odmah zaključali u sef. Novi primjerak, u slobodnom optjecaju, ne
bi ni imao cijenu. Moţeš zatraţiti za njega koliko god ţeliš, fantastilijun
milijarda.
Gledaš tu staričicu i shvatiš kako bi, ako joj kaţeš deset milijuna,
već bila sretna, ali te grize savjest: ponudiš joj sto, dvjesto milijuna, s
kojima će se moći pokrpati još ono malo godina koliko joj je preostalo
ţivota. A zatim naravno, kad stigneš kući drhtavih ruku, više ne znaš
što bi učinio. Da bi prodao knjigu trebao bi pokrenuti velike aukcijske
kuće koje bi ti progutale tko zna koliki komad plijena, a druga bi
polovica otišla na poreze, kad bije htio zadrţati za sebe, ne bije mogao
pokazati nikome, jer da se proširi glas, na vratima kuće bi ti se pojavili
lopovi iz pola svijeta, a i koje bi to zadovoljstvo bilo imati tako
izvanrednu stvar, a da drugi kolekcionari ne pozelene od zavisti?
Zaboravi na osiguranje, onesvijestio bi se od cijene. Što trebaš učiniti?
Dati je na čuvanje Općini koja će je staviti u oklopljenu vitrinu, recimo,
u dvoranu dvorca Sforzesco, s četiri naoruţane gorile koje će nad njom
bdjeti danju i noću. Tako bi svoju knjigu mogao razgledavati samo
usred gomile danguba koji izbliza, ţele vidjeti najrjeđu stvar na svijetu,
A što ti radiš, laktom gurneš najbliţeg sebi i kaţeš mu da je knjiga
tvoja? Je li to vrijedno truda?
I tada pomisliš, ne na Gutenberga, nego na Shakespeareov in folio.
Moţda vrijedi koju milijardu manje, ali je poznat samo kolekcionarima,
bit će lakše i prodati ga i zadrţati ga. Shakespeareov in folio: san broj
dva svakog bibliofila.
Na koliko ga je procijenila Sibilla? Zabezeknuo sam se: milijun, kao
za bilo koju knjiţurinu? Zar je moguće da nije bila svjesna što ima u
rukama? I kad je uopće dospio u studio, zašto mi ništa nije rekla?
Otpustit ću je, otpustit ću je, mrmljao sam ljutit.
Nazvao sam je i upitao shvaća li stoje stavka 85. kataloga. Ĉinilo se
kao da se snebiva od čuda, to je nešto iz sedamnaestoga stoljeća, nije čak
ni osobito lijepa na izgled, štoviše vrlo je zadovoljna što ju je već prodala,
baš nakon što mi je poslala probne otiske kataloga, uz samo dvadeset
tisuća lira popusta, pa je sad već mora maknuti iz kataloga, jer čak nije
bila od onih knjiga koje ipak ostaviš u katalogu i ispod njih napišeš
“prodano”, tek toliko da pokaţeš kako imaš dobrih stvari. Samo stoje
nisam ţivu progutao, kad se počela smijati i rekla mi da se zbog tlaka ne
smijem uzrujavati.
Bila je to samo šala. Uvrstila je tu stranicu da vidi čitam li pozorno
probne otiske i je li moje učeno pamćenje još uvijek u dobrom stanju.
Smijala se vragoljasto, ponosna na svoju šalu - koja je među ostalim,
ponavljala neke slavne sprdnje koje koristimo mi fanatici, a postoje i
katalozi koji su i sami ušli u antikvarijat upravo zato što su nudili neku
nemoguću ili nepostojeću knjigu, pa bi na to nasjeli čak i stručnjaci.
Dječja posla, još sam rekao, ali sad sam se već počeo smirivati.
“Platit ćeš mi to. Ali ostatak stranica je savršen ne trebam ti ih ni slati,
nemam nikakvih ispravaka. Moţemo nastaviti, hvala.”
Opustio sam se: ljudi ne misle na to, ali nekome poput mene, u
stanju u kojem jesam, čak i neduţna šala mogla bi izazvati konačni
udar.
Dok sam završavao telefonski razgovor sa Sibillom nebo je postalo
olovno: nadolazilo je novo nevrijeme, ovog puta stvarno. Uz takvo
svjetlo, bio sam razriješen obveze ili napasti da odem u kapelicu.
Međutim, mogao sam provesti barem sat vremena na tavanu koji su još
uvijek osvjetljavali krovni prozori, tek toliko da nastavim njuškati.
 Nagrađen sam pronalaţenjem još jedne goleme kutije, bez natpisa,
koju su sklepali moji ujak i ujna, pune ilustriranih časopisa. Sve sam
odnio dolje i počeo neobavezno listati, kao što se radi u zubarskoj
čekaonici.
Gledao sam neke filmske časopisa s mnogo fotografija glumaca. Bili
su to naravno talijanski filmovi, ali i ovdje je vladala puna i izmirena
podvojenost, s jedne strane propagandni filmovi kao što su Opsada
Alcazara i Pilot Luciano Serre, a s druge filmovi s gospodom u
smokinzima, vrlo razmaţenim ţenama u kao snijeg bijelim liseuses te
luksuznim namještajem, s bijelim telefonima pokraj bludnih kreveta - i
to u doba kad su, pretpostavljam, svi telefoni bili crni i zakvačeni za
zid...
Ali bilo je i fotografija iz stranih filmova i osjetio sam neki vrlo blagi
plamen pri pogledu na senzualno lice Zarah Leander ili Kristine
Sonderbaum u Goldene Stadtu.

I na kraju, mnogo fotografija iz američkih filmova, s Fredom

Astaireom i Ginger Rogers koji plešu kao vilinski konjici, pa John
Wayne u Poštanskoj kočiji, U međuvremenu sam ponovno uključio ono
što sam sad već smatrao svojim radijem, licemjerno zanemarujući
gramofon koji je omogućavao da se radio čuje, pa sam među pločama
izabrao naslove koji su mi nešto kazivali. Moj Boţe, Fred Astarire je
plesao i ljubio Ginger Rogers, ali su istih tih godina Pippo Barzizza i
njegov orkestar svirali melodije koje sam znao, jer su dijelom glazbenog
odgoja svih nas. Bio je to jazz, iako posve talijaniziran, ploča se zvala
Serenitd, a radilo se o obradi melodije Mood Indigo, druga ploča je
prekršena u Sa stilom, a bila je In the mood, dok je Saint Louis Blues
postao Tuge svetoga Luja (kojega, Luja Devetog ili Luja Gonzage?). Sve
bez riječi, osim onih prilično glupih o tugama svetog Luja, kako se ne bi
odalo podrijetlo glazbe koja baš i nije bila arijevska.
Ukratko, uz jazz, Johna Waynea i stripove iz kapelice, moje je
djetinjstvo proteklo u učenju da trebam proklinjati Engleze i obraniti
se od američkih crnčuga koji ţele oskvrnuti Veneru Milosku, a
istovremeno sam se napajao porukama koje su stizale s druge strane
oceana.
S dna kutije sam izvukao i zamotuljak pisama i razglednica
adresiranih na djeda. Na trenutak sam oklijevao, jer mi se učinilo
svetogrđem prodirati u te osobne tajne. Zatim sam pomislio kako je
djed bio primatelj, a ne autor tih sastavaka, a prema autorima nisam
morao imati nikakva obzira.
Prelistao sam te poslanice bez nade da ću u njima pronaći išta
vaţnog, međutim ne: odgovarajući djedu, te osobe su, vjerojatno
prijatelji od povjerenja, spominjale stvari o kojima je on pisao i iz toga
je proizašao precizniji portret djeda. Počinjao sam shvaćati stoje mislio,
s kakvim se prijateljima druţio, a koje je razborito podrţavao iz daljine.
Ali tek kad sam vidio bočicu bio sam u stanju rekonstruirati
djedovu “političku” fizionomiju. Trebalo mije nešto vremena, jer je
Amalijinu priču trebalo uzeti s rezervom, ali bilo je tu pisama iz kojih su
djedove ideje jasno izlazile na vidjelo, a pojavljivale su se i neke
napomene o njegovoj prošlosti. I najzad mu je jedan s kojim se
dopisivao, a kojem je djed 1943. ispripovijedao završnu epizodu priče s
uljem, čestitao na dobrom pothvatu. Dakle, bio sam oslonjen na prozor,
pisaći stol ispred mene, a u pozadini police. Tek sam tada primijetio da
na vrhu police koja je bila preda mnom stoji bočica od tamnoga stakla,
visoka desetak centimetara, bočica za lijek ili za nekadašnji parfem.
Znatiţeljan, popeo sam se na stolac da je dohvatim. Poklopac s
navojem bio je hermetički zatvoren i na njemu je još bilo crvenih
tragova starog pečatnog voska. Pogledao sam unutra i protresao je,
činilo se da u njoj nema ničega. Otvorio sam je uz nešto napora i unutra
sam vidio nešto kao male mrlje neke tamne tvari. Ono malo mirisa što
je još dopiralo iznutra bilo je jako neugodno, poput desetljećima
sasušene truleţi.
Pozvao sam Amaliju. Je li išta znala o tome? Amalia je oči i ruke
podigla prema nebu i stala se smijati. “A, još je uvijek tu, to ricinusovo
ulje!”
“Ricinusovo ulje? To je bio purgativ, mislim...”
“Dakako, ponekad su ga davali i vama djeci, al' ţličicu, da vam
isprazni crijeva ako vam je što zapelo u trbuščiću. I odmah zatim dvije
vellce ţlice šećera, da prikrije okus. Al' su vašem gospodinu djedu dali
više toga, ne samo tu tamo bočicu, nego barem triput tol'ko!”
Krenuli smo od činjenice da je Amalia, koja je tu priču čula više
puta od Masulua, započela govoreći kako je djed prodavao novine. Ne,
bile su to knjige, a ne novine, rekao sam ja. Ali ona je ustrajala na tome
(barem sam ja to tako razumio) da je on najprije prodavao novine. Zatim
sam shvatio otkuda ta nesuglasica. U tim se selima prodavač novina još
nazivao novinarom. Ona je govorila novinar, a ja sam to prevodio kao
prodavač novina. Međutim, Amalia je ponavljala ono stoje čula da drugi
govore, a djed je stvarno bio novinar, i to od onih koji rade u novinama.
Kao što je izlazilo na vidjelo iz dopisivanja, to je radio do 1922., a
novine su bile neki dnevni listi ili socijalistički tjednik. U to su doba,
neposredno prije Marsa na Rim, skvadristi, članovi prvih fašističkih
odreda u Italiji, hodali naokolo s batinama i mlatili prevratnike po
grbači. A onima koje su stvarno htjeli kazniti davali bi popriličnu dozu
ricinusova ulja, kako bi ih očistili od njihovih krivih ideja. Ne ţličicu,
nego barem četvrt litre. Tada se dogodilo da su skvadristi upali u
sjedište novina gdje je djed radio; računajući da se rodio negdje oko
1880., godine 1922. bio je najmanje četrdesetogodišnjak, dok su krvnici
bili mnogo mlađi derani. Sve su porazbijali, uključujući i strojeve male
tiskare, namještaj su pobacali kroz prozor, a prije no što su ispraznili
prostoriju i vrata zatvorili s dvije čavlima pribijene daske, uhvatili su
dvojicu nazočnih urednika, izbatinali ih koliko je trebalo, a zatim ih
napojili ricinusovim uljem. “Ne znam znate 1' to, signorino Yambo,
jadničak kojeg natjeraju popit' to čudo, ako se i uspije vratit' kući svojim
nogama, nemojte da vam kaţem di provede sljedeće dane, to je moralo
biti tak'o poniţenje da se ni izreć' ne moţe, ne smije se tako postupat' s
čeljadetom.”
Moţe se naslutiti, iz savjeta koje mu je napisao jedan milanski
prijatelj, kako je od toga trenutka (budući da će nekoliko mjeseci kasnije
fašisti doći na vlast) djed odlučio napustiti novine i aktivan ţivot, otvorio
je svoju trgovinicu starih knjiga i dvadeset je godina u tišini ţivotario,
pišući ili razgovarajući o politici samo s pouzdanim prijateljima.
Ali nije zaboravio tko mu je osobno nalio ulje u usta, dok su mu
njegovi prijatelji drţali nos začepljenim.
“Bio je to neki Merlo, vaš ga je gospodin djed oduvijek poznavao, a
dvadeset godina nije ga nikada gubio iz vida.”
Doista su neka pisma obavještavala djeda o tome što se događalo s
Merlom. Napravio je skromnu karijeru centuriona u Duceovoj Miliciji,
bio je zaduţen za nabavu, pa mu se sigurno nešto zalijepilo i za prste,
jer sije kupio kuću na selu.
“Oprostite, Amalia, shvatio sam priču o ulju, ali što je bilo u bočici?”
“Ne usudim se ni reć' vam, signorino Yambo, bila je to gadna
stvar...”
“Kako ću razumjeti što se dogodilo ako mi to ne ispričate, Amalia,
hajde, potrudite se.”
I tada je, upravo zato što sam to bio ja, Amalia pokušala objasniti.
Djed se vratio kući, tijela oslabljena uljem, ali još uvijek neukroćena
duha. Pri prva dva praţnjenja nije imao vremena razmišljati o tome što
se događa, a još je i dušu izbacio iz sebe. Pri trećem ili četvrtom
praţnjenju, odlučio je isprazniti crijeva u posudu. U nju je nakapao ulje
pomiješano s onim što izađe kad se popije purgativ, kako se izrazila
Amalia. Djed je ispraznio bočicu ruţine vodice svoje ţene, dobro je oprao
i u nju pretočio i ulje i ono drugo. Zavrnuo je čep i sve zatvorio pečatnim
voskom, tako da taj liker ne ishlapi i zadrţi netaknutim svoj buke, kao
što se to radi s vinima.
Bočicu je čuvao u svojoj kući u gradu, a kad smo se svi sklonili u
Solaru, donio ju je u svoju radnu sobu. Vidi se da je Masulu mislio kao i
on, a znao je tu priču, jer bi svaki put kad bi ulazio u radnu sobu
(Amalia je virila ili prisluškivala) pogledao bočicu pa zatim djeda i
napravio istu kretnju: ispruţio bi ruku naprijed, dlanom prema dolje,
zatim bi okretao zapešće tako da dlan bude okrenut prema gore i
govorio prijetećim tonom: “S'as gira...” Što je značilo ako se preokrene,
ako se jednog dana stvari promijene. A djed bi, osobito kasnijih godina,
odgovarao: “Preokreće se, preokreće, dragi Masulu, oni su se već
iskrcali na Siciliji...”
Najzad je stigao i 25. srpnja. Veliki savjet je prethodne večeri
pritijesnio Mussolinija, kralj ga je razvlastio, dvojica karabinjera su ga
ugurala u ambulantna kola i odvela tko zna kamo. Fašizam je završio.
Mogao sam se prisjetiti tih trenutaka, pronalazeći koješta u zbirci
novina. Krupni naslovi, pad reţima.
Najzanimljivije je bilo vidjeti novine od sljedećih dana. Sa
zadovoljstvom su obavještavale o gomilama koje ruše Duceove kipove s
postolja ili pijukom odbijaju fašističke oznake s pročelja javnih zgrada,
kao i o glavešinama reţima koji se preoblače u civilna odijela i nestaju iz
vida.
 Dnevni listovi koji su do 24. srpnja uvjeravali o veličanstvenom
drţanju talijanskog naroda zbijenog oko svoga Ducea, već su 30. likovali
zbog raspuštanja Fašističke komore i Udruga te zbog oslobođenja
političkih zatvorenika. Istina je da se od danas do sutra promijenio
direktor, ali se ostatak redakcije zasigurno sastojao od istih ljudi kao i
prije: prilagodili su se, a mnogi od njih su, nakon što su godinama drţali
jezik za zubima, sada dobili lijepu zadovoljštinu.
Ali kucnuo je i djedov trenutak. “Preokrenulo se,” rekao je
jezgrovito Masulu i ovaj je shvatio da se mora prihvatiti posla. Pozvao je
dvojicu momaka koji su mu pomagali na poljima, Stivulua i Gigia,
obojicu lijepa stasa, lica crvena od sunca i od Barbere, s takvim
mišićima, osobito Gigio, kojeg bi pozivali da golim rukama izvlači kola
kad se zabiju u jarak, pa ih je poslao u potragu po susjednim selima,
dok se djed spustio do javnog telefona u Solari i informirao se kod svojih
prijatelja u gradu. Najzad su 30. srpnja otkrili gdje je Merlo. Njegova je
kuća ili seosko imanje bilo u Bassinascu, nedaleko od Solare, i tamo se
kriomice povukao, ne svraćajući pozornost na sebe. Nikada nije bio
krupna zvjerka pa se mogao nadati da će ga zaboraviti.
“Otići ćemo tamo drugoga kolovoza,” rekao je djed, “jer mi je baš
drugoga kolovoza prije dvadeset i jedne godine dao to ulje, a otići ćemo
nakon večere, prvo zato što je tada manje vruće, a drugo zato što će
Merlo tada taman završiti s jelom poput nekog prepošta, pa je to pravi
trenutak da se pomogne njegovoj probavi.”
Uzeli su kočiju i o zalasku sunca krenuli u Bassinasco.
Stigavši do Merla pokucali su, on je došao otvoriti, kockasti mu je
ubrus još bio oko vrata, tko ste i tko niste, naravno da mu djedovo lice
ništa nije govorilo, ugurali su ga unutra, Stivulu i Gigio su ga posjeli
drţeći mu čvrsto ruke iza leđa, a Masulu mu je začepio nos palcem i
kaţiprstom koji su mu inače bili dovoljni za odčepljivanje demiţona.
Djed se mirno prisjetio priče od prije dvadeset i jedne godine, dok je
Merlo odmahivao glavom, kao da ţeli reći kako se radi o pogreški, jer ga
politika nikada nije zanimala. Završivši svoje objašnjenje, djed ga je
podsjetio kako su ga, prije no što su mu sasuli ulje u grlo, s nekoliko
udaraca štapom potaknuli da zatvorena nosa kaţe alala. On je
miroljubiva osoba i ne ţeli koristiti štap, pa dakle ako Merlo ţeli
ljubazno surađivati bolje je da taj alala. 'kaţe odmah, kako bi se izbjegle
neugodne scene. A Merlo je, nazalnim naglaskom uzviknuo alala, što je
bila jedna od rijetkih stvari koje je naučio raditi.
Nakon toga mu je djed utaknuo bočicu u usta prisilivši ga da
proguta sve ulje, s onoliko fekalija koliko ih je bilo u otopini, sve dobro
odstajalo na pravoj temperaturi, godište tisuću devetsto dvadeset drugo,
kontroliranog podrijetla.
Izašli su dok je Merlo klečao lica oslonjena o pod od opeka,
pokušavajući povratiti, ali su mu nos drţali dovoljno dugo začepljenim
da je otrov sišao do samog dna ţeluca.
Amalia nije nikada vidjela gospodina djeda tako blistava kao te
večeri, po povratku. Ĉini se da je Merlo bio toliko prestrašen da se čak ni
nakon 8. rujna, kad je kralj zatraţio primirje i pobjegao u Brindisi, kad
su Nijemci oslobodili Ducea, a fašisti se vratili, nije priključio Socijalnoj
Republici nego je ostao kod kuće obrađivati povrtnjak - dosad je sigurno i
on umro, bijednik, govorila je Amalia, a po njoj, ako se i htio osvetiti i
reći to fašistima, te je večeri bio toliko prestrašen da se više i nije sjećao
lica onih koji su mu ušli u kuću, a i tko zna kolike je druge prisilio da
popiju ulje. “A onda, ja mislim, moţda ga je i neko od tih drugih
godinama drţ'o na oku, pa je moţda progut'o više tak'ih bočica, kaţem
vam ja, vjerujte mi vi, a od tih te stvari prođe volja da se baviš
politikom.”
Eto dakle tko je bio djed, a to objašnjava podcrtane novine i slušanje
Radio Londona. Ĉekao je da se preokrene.
Pronašao sam primjerak lista s datumom 27. srpnja, u kojem u
zajedničkoj poruci Demokratska kršćanska partija, Partija akcije,
Komunistička partija, Talijanska socijalistička partija proleterskog
jedinstva i Liberalna partija razdragano slave kraj reţima. Ako sam tu
poruku vidio, a sigurno jesam, morao sam odmah shvatiti da su te
partije, ako su se pojavile preko noći, već i prije postojale, i to negdje u
tajnosti. Moţda sam tako počeo shvaćati što je to demokracija.
Djed je također drţao glasila Republike Salo, a u jednome od njih, R
Popolo di Alessandria (kakvo iznenađenje! tu je pisao i Ezra Pound!),
pojavljivali su se okrutni stripovi protiv kralja kojeg su fašisti mrzili, ne
samo zato što je dao uhititi
Mussolinija, nego i zato što je zatraţio primirje, pobjegavši na jug i
pridruţivši se omrznutim Angloamerikancima. Stripovi su bjesnjeli i na
sina Umberta koji ga je slijedio. Obojicu su ih prikazivali neprestano u
bijegu, kako diţu oblake prašine, kralj je nizak, gotovo patuljak, a princ
visok kao motka, pa su jednoga nazvali Najbrţom noţicom, a drugoga
Stellassom Nasljednikom. Paola mi je rekla da sam uvijek bio
republikanskih razmišljanja, a vidi se da sam prvu lekciju dobio upravo
od onih koji su kralja učinili carem Etiopije. Kad već govorimo o
putovima providnosti.
Upitao sam Amaliju je li mi djed ispričao priču o ulju. “Kako ne?
odma' drugi dan. Bio je tako zadovoljan! Sjeo je na vaš krevet, netom
ste se probudili i isprič'o vam cijelu priču, pokazujuć'vam bočicu.”
“A ja?”
“A vi, signorino Yambo, k'o da vas sad gledam, plješćete rukama i
vičete bravo djede, bolji si od gudona.”
“Od gudona? A što je to?”
“A otkud znam? Ali to ste vikali, kunem se, k'o da vas sad čujem.”
Nije bio gudon, bio je Gordon. U djedovom sam činu slavio pobunu
Gordona protiv Minga, tiranina iz Monga.
 13. BLJEDUNJAVO DJEVOJĈE

U djedovoj sam pustolovini sudjelovao s oduševljenjem čitatelja

stripova. Ali od sredine 1943. do kraja rata u zbirkama iz kapelice nije
bilo više ničega. Samo stripovi iz '45., koje sam sakupio od osloboditelja.
Moţda od polovine četrdeset treće do polovine četrdeset pete stripovi
više nisu izlazili ili nisu stizali u Solaru. Ili sam moţda, nakon 8. rujna
'43., nazočio stvarnim događajima, s partizanima, Crnim brigadama
koje su prolazile pokraj kuće i s tajnim lecima koji su bili tako
fantastični da su nadmašili sve ono o čemu su mi mogli pričati moji
dječji časopisi. Ili sam se osjećao prevelikim za stripove, pa sam upravo
tih godina prešao na literaturu s više začina: Grofa Morite Krista ili Tri
mušketira.
U svakom slučaju, sve od tada, Solara mi nije vratila ništa što bi
uistinu bilo samo moje. Nanovo sam otkrio ono što sam pročitao, ali to
su pročitali i mnogi drugi. Na to se svodila cijela moja arheologija: osim
priče o nelomljivoj čaši i zgodne anegdote o djedu (ali ne o meni), nisam
ponovno oţivio svoje djetinjstvo, već djetinjstvo cijele jedne generacije.
Sve do tada, najjasnije su mi stvari pripovijedale pjesme. Otišao
sam u radnu sobu ponovno uključiti svoj radio i na njega stavio
nasumce odabrane ploče. Prva pjesma koju mi je radio ponudio ponovno
je bila jedna od onih ţivahnih bezumnosti koje su pratile
bombardiranje:

Sinoć dok sam šetao

dogodilo mi se nešto:
jedan mladić ludi
pribliţio mi se vješto.
Pozvao me da sjednemo
u udaljeni restoran
pa mi govorom čudnim
stavi dušu na dlan:
djevojku jednu već
dugo znam, kosa joj ţuta
kao zlatni san,
al' joj o ljubavi svojoj
 govoriti ne znam.
Carolina, moja baka
reče mi da je zaljubljena
duša svaka u doba njeno
govorila od jutra do mraka:
ţelio bih tvoju crnu
kosu ljubiti, usne
i iskrene oči velike cjelivati.
Ali to ne mogu
svom dragom blagu reći
jer bih se na toj kosi
zlatnoj mogao opeći!

Druga je pjesma zacijelo bila starija i srcedrapateljnija: sigurno bi

moja majka od nje zaplakala.

Bljedunjavo djevojče
susjedice slatka s
petoga kata
Napulj sanjam
svake noći već
dvadeset godina
od njega daleko.

... moj sinak

latinsku knjigu staru
listajući našao je pogodi!
spomenak mali
zašto mi je u očima
zablistala suza?
tko zna, tko zna zašto...

A ja? Stripovi iz kapelice su mi govorili kako sam otkrio spolnost - a

ljubav? Je li Paola bila prva ţena u mom ţivotu?
Bilo je čudno da u kapelici nema ničega što bi upućivalo na
razdoblje između moje trinaeste i osamnaeste godine. Pa ipak sam
tijekom tih pet godina, prije nesreće, još posjećivao kuću.
Palo mi je na pamet da sam vidio tri kutije, ne na policama, nego
oslonjene o oltar. Nisam baš obratio pozornost na njih, onako obuzet
šarenom čarolijom svojih zbirki, ali moţda je tamo bilo još nečeg
vrijednog pretraţivanja.
 Prva je kutija bila puna fotografija iz moga djetinjstva. Očekivao
sam tko zna kakva otkrića, ali ništa. Samo sam osjetio veliko i poboţno
ganuće. Nakon što sam vidio fotografiju roditelja u bolnici i djedovu u
radnoj sobi, razabirao sam i svoje, različita uzrasta sudeći po odjeći,
prepoznavajući ih kao ranije ili kasnije, ovisno o duţini suknje moje
majke. Ja sam sigurno bio onaj dječak sa šeširićem za sunce koji se na
kamenu igra s puţem; ona djevojčica koja me skrušeno drţi za ruku
bila je Ada, Ada i ja smo bili stvorenja u bijeloj odjeći, gotovo frak za
mene, gotovo vjenčanica za nju, na dan prve pričesti ili krizme; ja sam
bio drugi Balilla zdesna, postrojen s malom mušketom poloţenom na
grudi, s nogom naprijed; i to sam bio ja, malo stariji, uz bok američkog
vojnika crne koţe, koji se smije sa svih šezdeset i četiri zuba, moţda
prvi osloboditelj kojeg sam susreo i s kojim sam se dao ovjekovječiti
nakon 25. travnja.
Samo me jedna fotografija doista dirnula: povećana instant
fotografija, što se vidjelo po neizoštrenosti, a prikazivala je dječaka koji
se pomalo zbunjen saginje, dok se manja djevojčica uzdiţe na bijelim
cipelicama, stavlja mu ruke za vrat i ljubi ga u obraz. Tako su nas
mama ili tata iznenadili, dok me Ada spontano, umorna od poziranja,
nagradila sestrinskim osjećajem.
Znao sam da sam ja taj dječak, a ona ta djevojčica, i nisam mogao a
da se ne raznjeţim nad tim prizorom, ali to je bilo kao da sam scenu
gledao na filmu i kao stranac se raznjeţio nad umjetničkim prikazom
bratske ljubavi. Kao kad te gane Milletov Angelus, Havezov Poljubac ili
prerafaelitska Ofelija, koja pluta na pokrovu od sunovrata, lopoča i
zlatoglava.
 A jesu li to zlatoglavi? Kako da znam, još je jednom riječ pokazala
svoju moć, a ne slika. Ljudi govore da imamo dvije polutke mozga,
lijevu, koja upravlja racionalnim odnosima i verbalnim jezikom i desnu,
koja se bavi osjećajima i vizualnim svijetom. Moţda mi se paralizirala
desna polutka. Ili ne, jer evo me kako umirem od iscrpljenosti u potrazi
za nečim, a istraţivanje jest strast, a ne jelo koje se jede hladno kao
osveta.
Ostavio sam fotografije koje su u meni budile samo čeţnju za
nepoznatim i prešao na drugu kutiju.
Sadrţavala je svete sličice, na mnogima je bio Domenico Savio, don
Boscov učenik, čiju su revnu poboţnost slikari prikazivali portretirajući
ga izguţvanih hlača koje su visjele ispod koljena, kao da po cijeli dan
kleči zadubljen u molitvu. Zatim knjiţica uvezana u crno, sa crvenim
rubovima poput brevijara, Razborit mladić tog istog don Bosca. Bilo je to
izdanje iz 1847., u prilično lošem stanju i tko zna tko mi ga je proslijedio.
Poučna štiva i zbirke himni i molitava. Mnogo pozivanja na čistoću kao
kraljicu kreposti.
I u drugim su se brošurama pojavljivala gorljiva nagovaranja na
čistoću, pozivi na suzdrţavanje od poročnih predstava, sumnjivih
posjetitelja, opasnih štiva. Ĉini se da je od svih zapovijedi najvaţnija
šesta, ne počini nečista djela, i prilično su jasne razne poduke koje se
tiču zabranjenih diranja vlastita tijela, sve do savjeta da navečer legneš
nauznak, ruku prekriţenih na grudima, kako bi spriječio da se trbuh
dotiče madraca. Preporuke kako treba izbjegavati dodir sa suprotnim
spolom bile su rijetke, kao da za nešto takvo jedva da i postoji
mogućnost, spriječena strogim društvenim pravilima. Najveći je
neprijatelj bila, iako se ta riječ rijetko spominjala, i to češće obzirnim
opisnim izraţavanjem, masturbacija. Mali je priručnik objašnjavao da su
ribe jedine ţivotinje koje masturbiraju: vjerojatno je aludirao na
izvanjsku oplodnju, jer mnoge vrste riba rasipaju spermatozoide i jaja u
vodu, a zatim se voda pobrine za oplodnju - ali te jadne ţivotinjice nisu
grešne zato što se pare u neodgovarajućoj posudi. Nema ni riječi o
velikim majmunima koji su po vokaciji onanisti. I muk o
homoseksualnosti, kao da nije grijeh ako daš da te dira sjemeništarac.
Uzeo sam u ruke i vrlo pohabani primjerak Malih mučenika don
Domenica Pille. To je priča o dvoje poboţnih mladih, njemu i njoj, koje
antiklerikalni masoni posvećeni Sotoni podvrgavaju najgroznijim
mukama, a iz mrţnje prema našoj svetoj vjeri ţele ih navesti na radosti
grijeha. Ali zločin se ne isplati. Kipara Bruna Cherubinija, koji je za
masone isklesao Kip Svetogrđa, noću probudi prikaza Volfganga
Kaufmana, njegova sudruga u bančenju. Nakon svoje posljednje orgije,
Volfgang i Bruno bili su sklopili pakt: prvi koji umre prikazat će se
prijatelju da mu kaţe što ga čeka u onostranosti.

I Volfgang se post mortem pojavljuje iz maglice Tartara, obavijen

plaštem, širom razrogačenih očiju na mefistofelovskom gospodskom licu.
Iz njegove uţarene puti isijava neka zlokobna svjetlost. Prikaza se
predstavlja i objavljuje: “Pakao postoji i ja sam u njemu!” I zatraţi od
Bruna, ako ţeli opipljiv dokaz, neka ispruţi desnu ruku; kipar posluša,
a prikaza pusti da na nju padne kap znoja, koja kroz Brunovu ruku
prolazi kao da je rastopljeno olovo.
Datumi s knjige i brošura, ako ih je i bilo, ništa mi nisu govorili, jer
sam ih mogao čitati u bilo kojoj dobi, pa stoga nisam uspijevao reći jesam
li se prakticiranju poboţnosti posvetio zadnjih godina rata ili nakon
povratka u grad. Je li to bila reakcija na ratna zbivanja, način
suočavanja s nemirima puberteta, ili niz razočaranja koji su me uputili u
gostoljubivi zagrljaj Crkve?
Jedini pravi komadići mene samoga nalazili su se u trećoj kutiji. Na
samom vrhu, nekoliko brojeva Radiocorrierea iz četrdeset sedme i
četrdeset osme, s nekim označenim i bilješkama popraćenim
programima. Rukopis je nedvojbeno bio moj, pa su mi stoga te stranice
govorile o onome što sam samo ja ţelio slušati. Osim pokojeg noćnog
programa posvećenog poeziji, podvučene su bile komorna i koncertna
glazba. Bili su to kratki predasi između dviju emisija, rano ujutro,
poslijepodne ili kasno navečer: tri etide, nokturno, a za duţih predaha i
cijela sonata. Samo za ljubitelje, na programu u vrijeme slabe
slušanosti. Nakon rata, kad sam se vratio u grad, vrebao bih dakle te
glazbene prilike o kojima sam malopomalo postajao ovisan, prilijepljen
uz sasvim utišani radio, kako ne bih ometao ostatak obitelji. Kod djeda
je bilo ploča klasične glazbe, ali tko mi kaţe da ih nije kupio kasnije, i to
upravo zato kako bi potaknuo moju novu strast? Ranije bih poput tajnog
agenta obiljeţio one rijetke prilike u kojima sam mogao slušati svoju
glazbu i tko zna koliki bih bijes osjetio odlazeći u kuhinju na danima
očekivani sastanak, bez mogućnosti da išta čujem zbog drugih ljudi koji
su tamo nešto petljali, brbljavi dostavljači, ţene koje su pospremale ili
razvlačile tijesto za tjesteninu.
Skladatelj kojeg sam podvlačio s najviše pretjerivanja bio je Chopin.
Odnio sam kutiju u djedovu radnu sobu, uključio sam i gramofon i skalu
svog Telefunkena te započeo svoju posljednju potragu uz zvuke Sonate u
B-molu, opus 35.
Ispod Radiocorrierea bilo je biljeţnica iz vremena gimnazije, između
četrdeset sedme i pedesete. Primijetio sam da sam imao uistinu sjajnog
profesora filozofije, jer je najveći dio onoga što o tome znam bilo upravo
ovdje, u mojim bilješkama. Zatim su tu bili crteţi i sličice, šale koje sam
izvodio sa svojini školskim drugovima i slika razreda na kraju godine,
svi svrstani u tri ili četiri reda s profesorima u sredini. Ta mi lica nisu
ništa govorila, pa sam se čak namučio prepoznati samog sebe, povodeći
se ponajviše isključivanjem, hvatajući se zadnjih pramenova
Ĉuperkovih čuperaka.
Evo još jedne biljeţnice pomiješane sa školskima, koja je započinjala
datumom iz 1948., ali dok sam je listao postupno su se ukazivale razlike
u rukopisu, tako da je moţda sadrţavala i tekstove iz sljedećih triju
godina. Bile su to pjesme.
Tako loše pjesme mogle su biti samo moje. Mladenačke bubuljice.
Vjerujem da smo sa šesnaest godina svi pisali pjesme, to je faza
prijelaza iz mladenaštva u odraslu dob. Više ne znam gdje sam pročitao
kako se pjesnici dijele na dvije kategorije, na dobre pjesnike koji u
određenom trenutku uništavaju svoje loše pjesme i odlaze prodavati
puške u Afriku, i na loše pjesnike koji ih objave i nastave pisati sve do
smrti.
Moguće je da to i nije bilo baš sasvim tako, ali moje su pjesme bile
loše. Ne grozne ili odvratne, što bi moglo navesti na pomisao o mom
izazivačkom duhu, nego očigledno banalne. Je li vrijedilo truda vratiti
se u Solaru kako bih otkrio da sam bio piskaralo? Ali mogao sam imati
barem jedan razlog za ponos, neuspjela sam djela zatvorio u kutiju, u
kapelicu zazidana, ulaza i bacio se na sakupljanje tuđih knjiga. Sigurno
sam oko osamnaeste godine bio zadivljujuće bistar i opasno
nepodmitljiv.
 Ali ako sam ih sačuvao, pa makar i sakrivši ih, do tih pjesama sam
na neki način ipak drţao, čak i nakon što su bubuljice prošle. Kao do
svjedočanstva. Zna se da onaj tko je uspio istjerati trakavicu čuva
njenu glavu u alkoholnoj otopini, a drugi čini to isto s kamenom koji su
mu izvadili iz ţučnog mjehura.
Prve su pjesme bile tek skice, kratke objave o divotama prirode, kao
što treba raditi svaki pjesnik početnik: zimska jutra što kroz inje daju
naslutiti vragolastu ţudnju za travnjem, zbrka lirske suzdrţanosti o
tajanstvenoj boji kolovoske večeri, mnogo, previše mjesečine i samo
jedan trenutak srameţljivosti:

Što ti radiš mjeseče na nebu,

reci mi što radiš?
Vodim svoj ţivot,
svoj ţivot izblijedjeli
jer sam hrpa zemlje i
mrtve uvale i dosadni
vulkani ugašeni.

Tako mi Boga, pa i nisam bio toliko glup. Ili sam moţda upravo
otkrio futuriste koji su htjeli ubiti mjesečinu. Međutim, odmah zatim
pročitao sam nekoliko stihova o Chopinu, o njegovoj glazbi i njegovu
nesretnom ţivotu. Razmislimo malo, sa šesnaest ne pišeš pjesme o
Bachu koji se zbunio tek onog dana kad mu je umrla ţena, pa je
pogrebnicima, kad su ga upitali kako da organiziraju pogreb, odgovorio
neka pitaju nju. Chopin kao da je stvoren da rasplače
šesnaestogodišnjaka, odlazak iz Varšave s Costanzinom vrpcom u srcu,
smrt koja prijeti u osami Valldemosse. Tek odrastajući shvatiš da je
napisao dobru glazbu, prije toga plačeš.
Sljedeće su pjesme bile o sjećanju. Još s mlijekom na usnama, a već
sam se brinuo kako sakupiti sjećanja koja jedva da su počela blijedjeti od
vremena. Jedna je pjesma kazivala: Gradim si sjećanja.
Ţivot proteţem na ovu obmanu.
Svaki trenutak koji prođe
svaki čas okrećem lagano
jednu stranicu rukom koja drhti.
A sjećanje je onaj val koji
mreška brze vode i nestaje.
Kratke rečenice, kako sam to sigurno naučio od hermetika. Mnogo
pjesama o pješčanom satu koji vrijeme prede u tanku nit i predaje ga
silnim hambarima sjećanja, himna Orfeju (sic) u kojoj ga upozoravam da
se nitko dvaput ne vraća u kraljevstvo sjećanja - da pronađe netaknutu -
neočekivanu svjeţinu prve krađe. Preporuke meni samome, nisam trebao
potratiti - ni jednog jedinog trenutka... Divno, bilo je dovoljna samo
jedno prekomjerno nabreknuće u mojim arterijama i sve sam profućkao.
U Afriku, u Afriku, prodavati puške.
Uz ostali lirski sitneţ, pisao sam ljubavne pjesme. Dakle, volio sam.
Ili sam bio zaljubljen u ljubav, kao što se događa u toj dobi? Ali govorio
sam o nekoj njoj, kolikogod neopipljivoj:
Biće zatvoreno u toj nepostojanoj tajni koja mi te čini dalekom
moţda si rođena samo da ţiviš ove stihove, a ti to ne znaš. Dovoljno
trubadurski stihovi, a gledajući unatrag i ponešto muški šovinistički.
Zašto je to biće rođeno samo da ţivi moje jadne stihove? Ako nije
postojala, bio sam monogamni paša koji od njeţnog spola stvara tijelo
za svoj zamišljeni harem, a u ovakvim se slučajevima to zove
masturbacija, iako se ejakulira guščjim perom. A ako je Biće zatvoreno
bilo stvarno biće koje to nije znalo? Tada sam ja budala, ali tko je ona?
Preda mnom nisu bile slike, nego riječi, a tajanstvene plamenove
nisam osjećao samo zato što me kraljica Loana razočarala. Ali nešto
jesam slutio, tako da sam neke stihove mogao predvidjeti malo pomalo
kako sam čitao: jednog ćeš dana nestati - i moţda je to bio san. Poetski
prizor nikada ne nestaje, pišeš kako bi ga učinio vječnim. Ako sam se
bojao da će se raspršiti, to je bilo stoga što je pjesma bila slabački Ersatz
za nešto čemu se nisam uspio pribliţiti. Nesmotreno sam sagradio - na
nepostojanom pijesku trenutke - u nazočnosti jednog lica, samo jednog
lica. Ali ne znam trebam li ţaliti za trenutkom - kad sam se namučio
stvoriti svijet. Stvarao sam svoj svijet, ali zato da bih nekoga prihvatio.
Naime, čitao sam opis koji je bio previše podroban da bi se odnosio
na izmišljeno biće:
Prolazila je ništa ne sluteći s novom frizurom, bio je svibanj, a
učenik do mene (bio je stariji visok i plav) s flasterom na vratu smijući
se govorio je prijateljima da je to sifuoma.
A dalje se spominjala ţuta jakna, poput vizije Anđela od šeste trube.
Djevojka je postojala, pa nisam valjda mogao izmisliti tu bitangu sa
sifilomom. A što s ovom, među posljednjima iz ljubavne sekcije?

Jedne sasvim obične večeri,

tri dana prije Boţića
odgonetao sam ljubav prvi put.
Jedne sasvim obične večeri
kad je na ulicama bio ugaţeni snijeg
stvarao sam buku pod jednim prozorom
 nadajući se da će me netko vidjeti
kako bacam grude i mislio sam
da je to dovoljno da me uvrsti
među odabrane muškarce.
Kolika li su godišnja doba
izmijenila moje stanice
i tkiva ne znam ni trajem li u sjećanju.
Samo ti, samo ti, nestala
tko zna kamo (gdje li si?)
onakva kakvu te još nalazim
u mišiću srca svog
s istim čuđenjem od
tri dana prije Boţića.

Tom sam Biću zatvorenom, vrlo stvarnom, posvetio tri godine svog
odrastanja. Zatim sam je (gdje li si?) izgubio. A moţda sam u vrijeme kad
su umrli moji dragi roditelji, a ja se preselio u Torino, odlučio prestati s
tim, o čemu svjedoče posljednje dvije pjesme. Bile su umetnute u
biljeţnicu, ali nisu bile ispisane rukom nego pisaćim strojem. Ne vjerujem
da se u gimnaziji koristio pisaći stroj. Dakle ta su dva posljednja
pjesnička pokušaja potjecala s početka fakultetskih godina. Ĉudno je da
su bila tu, jer su mi svi govorili kako sam prestao odlaziti u Solaru baš
uoči tih godina. Ali moţda sam, nakon djedove smrti, kad su se ujak i
ujna svega rješavali ponovno ulazio u kapelicu, upravo zato da bih
zapečatio sjećanja kojih sam se odricao, pa sam ovdje tutnuo i ta dva lista
kao oporuku i oproštaj. Oni zvuče kao rastanak, kao da sređujem račune
i s poezijom i s blagim preljubima, ostavljajući ih iza sebe. Prva je
kazivala:
O, Renoirove bljedunjave gospođe,
Manetove dame na balkonima,
kavane s terasama po bulevarima,
i bijeli suncobran na otmjenim kočijama,
uvenuo je i posljednji cvijet pri zadnjem
Bergotteovom uzdahu...
Pogledajmo se u oči:
Odette de Crecu bila je obična bludnica.
Druga je imala naslov Partizani.
Bila je sve što je ostalo od mojih sjećanja od četrdeset treće do kraja
rata.
Tatino, Gino, Ras, Lupetto, Sciabola,
 što ste silazili jednog proljetnog dana
pjevajući zviţdi vjetar
i urla oluja kako bih opet ţelio ona ljeta
iznenadnih puščanih hitaca iz visine
u tišini podnevnog sunca
poslijepodneva provedenih
u očekivanju vijesti izgovorenih
poluglasno Deseta odlazi, sutra silaze
Badoglianci, ruše straţarnicu
putem za Orbegno ne moţe se više proći,
odnose ranjene kalešom
ja sam ih vidio u blizini Oratorija
a podnarednik Garranije
zabarikadiran u Općini...
Zatim iznenada pomamna buka, pakleni štropot, kuckanje po zidu
kuće, glas iz drvoreda... I noć, tišina i pokoji pucanj od San Martina, i
posljednji progonitelji...
Ţelio bih sanjati ta beskrajna ljeta koja su se hranila izvjesnošću
poput krvi i vremena u kojima su Talino, Gino i Ras moţda pogledali u
lice istini.
Ali ne mogu, još postoji moja straţarnica na putu za Vallone. Stoga
zatvaram biljeţnicu uspomena. Sad su već prošle svijetle noći za kojih
partizan u šumi pazi da ptičice ne pjevaju kako bi ljepotica mogla
spavati.
Ti su stihovi ostali zagonetka. Dakle, proţivio sam razdoblje koje je
za mene bilo herojsko, barem dok sam druge smatrao glavnim likovima.
Dok sam na pragu odrasle dobi nastojao srediti sva istraţivanja o svom
djetinjstvu i mladenaštvu, pokušao sam prizvati u sjećanje neke
trenutke ushićenja i izvjesnosti. Ali zaustavio sam se pred blokadom
(posljednjom straţarnicom tog rata koji se vodio ispred moje kuće) i
popustio sam pred - čime? Pred nečim čega se više nisam mogao ili htio
prisjetiti, a što je imalo neke veze s Valloneom. Još jednom Vallone.
Moţda sam tamo vidio coprnice i moţda me taj susret naučio da sve
trebam izbrisati? Ili sam moţda, kad sam već postao svjestan da sam
izgubio Biće zatvoreno, od ostalih dana i od Vallonea napravio alegoriju
tog gubitka - i zbog toga u nepovredivi sanduk u kapelici odlagao sve
ono što sam bio do tog trenutka?
Ništa drugo nije preostalo, barem u Solari. Mogao sam samo
zaključiti da sam se nakon tog odricanja, već kao student, odlučio
posvetiti starim knjigama, kako bih se okrenuo tuđoj prošlosti u koju
nikako nisam mogao biti upleten.
 Ali tko je bilo to Biće koje me, bjeţeći, navelo da odloţim u arhivu i
svoje srednjoškolske godine i vrijeme provedeno u Solari? Jesam li i ja
imao svoje bljedunjavo djevojče, slatku susjedicu s petoga kata? Ako je
tomu tako, bila je to opet i samo još jedna pjesma koju bi prije ili kasnije
svi otpjevali.
Jedini koji je o tome mogao nešto znati bio je Gianni. Kad se
zaljubiš, i to po prvi put, povjeriš se barem drugu iz klupe.
Nekoliko dana ranije nisam htio da maglu mojih sjećanja Gianni
raščisti mirnim svjetlom svojih vlastitih, ali sada sam mogao pribjeći
samo njegovu sjećanju.
Već je bila večer kad sam ga nazvao i razgovarali smo nekoliko sati.
Započeo sam izdaleka, govoreći o Chopinu, i shvatio sam da je u to doba
radio za nas uistinu bio jedini izvor divne glazbe koja nas je
oduševljavala. U gradu se, tek u doba trećeg razreda gimnazije, najzad
pojavila udruga prijatelja glazbe, koja bi povremeno upriličila klavirski
ili violinski koncert, u najboljem slučaju neki trio, a iz našeg smo
razreda išli samo četvorica, gotovo potajno, jer su ostali nevaljalci
nastojali ući jedino u javnu kuću, iako još nisu imali osamnaest godina,
a nas su gledali kao da smo pederi. No dobro, imali smo neka zajednička
uzbuđenja, mogao sam se odvaţiti.
“Znaš li jesam li u prvom gimnazije počeo misliti na neku
djevojku?”
“Dakle i to si zaboravio. Moţda u svakom zlu ima i nečeg dobrog.
Zašto ti je bitno da to znaš, prošlo je toliko vremena... Ma daj, Yambo,
misli na zdravlje.”
“Ne budi govno, otkrio sam ovdje neke stvari koje me zanimaju.
Moram znati.”
Ĉinilo se da oklijeva, a zatim je dao oduška sjećanjima, i to s velikim
ţarom, kao da je taj zaljubljenik bio on. A zapravo je gotovo i bilo tako,
jer je (rekao mije) sve do tada bio imun na ljubavne patnje, pa se zanio
mojim povjeravanjima, kao da je priča bila njegova.
“A osim toga, bila je doista najljepša u razredu. Ti si bio zahtjevan.
Zaljubljivao bi se, da, ali samo u najljepšu.”
“Allors moi, j'aime qui?... Mais ćela va de soi! - J'aime, mais
c'estforce, laplus belle qui soit!”
“Što je to?”
“Ne znam, palo mije na pamet. Ali pričaj mi o njoj. Kako se zvala?”
“Lila. Lila Saba.”
Lijepo ime. Pustio sam da mi se rastapa po ustima kao da je med.
“Lila. Lijepo. Pa dakle, kako se to dogodilo?”
“U prvom gimnazije mi muški smo još bili dječarci s prištićima i u
pumpericama. One su u istoj dobi već bile ţene i nisu nas čak ni gledale,
radije su očijukale sa studentima koji bi ih sačekivali pred ulazom. Tek
što si je vidio, bio si očaran. Kao Dante i Beatrice, a ne govorim to
slučajno, jer smo u prvom razredu morali proučavati Novi ţivot i bistre
svjeţe blage vode, a to je bilo jedino što si znao napamet, jer kao da se
govorilo o tebi. Ukratko, kao da te grom pogodio. Nekoliko si dana bio
potpuno izbezumljen, s knedlom u grlu, i nisi ni dotaknuo hranu, pa su
tvoji mislili da si se razbolio. Zatim si htio saznati kako se zove, ali se nisi
usudio naokolo raspitivati kako to svi ne bi primijetili. Srećom je u
njenom razredu bila Ninetta Foppa, simpatična djevojka s lišćem
vjeverice, koja ti je bila susjeda i skupa ste se igrali još kao djeca.
Susrevši je na stubama i pričajući o drugim stvarima, upitao si je kako se
zove ona s kojom si je vidio dan ranije. Tako si saznao barem ime.”
“A zatim?”
“Kaţem ti, postao si zombi. A budući da si u to vrijeme bio vrlo
religiozan, otišao si kod svog duhovnog učitelja, don Renata, jednog od
onih svećenika koji se vozikaju na motoriću, a na glavi nose beretku i
svi su govorili kako je širokih nazora. Ĉak ti je dopuštao čitati
zabranjene autore, jer treba razvijati kritički duh. Ja ne bih imao
hrabrosti ispričati nešto takvoga svećeniku, ali ti si to nekome morao
reći. Znaš, bio si poput onog iz vica, koji doţivi brodolom i nađe se na
pustom otoku, sam s najljepšom i najslavnijom glumicom na svijetu,
dogodi se ono što se mora dogoditi, ali on ipak nije zadovoljan i nema
mira sve dok je ne nagovori da se odjene u muškarca i nagorjelim
plutom nacrta brkove; tada je uhvati ispod ruke i kaţe joj, da samo
znaš moj Gustave koga sam povalio...”
“Ne budi prost, za mene je to ozbiljna stvar. Što mi je rekao don
Renato?”
“A što misliš da će ti reći svećenik, pa makar bio i širokih nazora?
d a j e tvoj osjećaj plemenit i lijep i u skladu s prirodom, ali da ga ne
smiješ pokvariti pretvarajući ga u fizički odnos, jer treba biti čedan do
braka, pa stoga to moraš zadrţati kao tajnu u dubini svog srca.”
“A ja?”
“A ti si to kao đula zadrţao duboko u srcu. Po mom mišljenju i zato
što si se luđački bojao pribliţiti joj se. Samo što ti dubina srca nije bila
dovoljna pa si došao sve to ispričati meni, koji sam ti čak morao
pomagati.”
“Kako, ako joj se nisam pribliţavao?” ' “Stvar je u tome što si
stanovao tik iza škole, kad se izlazilo bilo ti je dovoljno skrenuti iza
ugla i bio si kod kuće. Djevojčice su, prema pravilniku ravnatelja,
izlazile nakon dječaka. Tako si riskirao da je nikada ne vidiš, osim da
se kao budala posadiš ispred stubišta gimnazije. Zapravo smo i mi i
djevojke morali prijeći park i ući na trg Largo Minghetti, a zatim bi
svatko krenuo svojim putom. Ona je stanovala na samom Largo
Minghetti. Ti bi izlazio, pretvarao se da me pratiš do kraja parka, pazio
bi kad izlaze djevojke, vraćao se natrag i prolazio mimo nje dok je
dolazila sa svojim prijateljicama. Prošao bi pokraj nje, gledao je i
gotovo. Svaki bogovetni dan.”
“I bio sam zadovoljan?”
“Ma naravno da nisi. I tada si se počeo dovijati svemu i svačemu.
Uključivao si se u dobrotvorne akcije kako bi od ravnatelja dobio
dopuštenje da ideš po učionicama prodavati ulaznice za tko zna što,
ulazio bi u njen razred i zadrţavao bi se pola minute duţe uz njenu
klupu, makar traţeći ostatak da joj uzvratiš. Izmislio si i zubobolju, jer
je zubar tvojih roditelja bio baš na Largo Minghetti, a njegovi su prozori
gledali na balkon njene kuće. Tuţio si se na uţasne bolove, a zubar više
nije znao što da radi, pa je za svaki slučaj bušio. Puno si se puta dao
bušiti ni za što, ali bi dolazio pola sata ranije, kako bi bio u čekaonici i
zirkao kroz prozor. Naravno, ona se nikad nije pojavila na balkonu.
Jedne si večeri, kad je padao snijeg, a mi u skupini izlazili iz kina,
organizirao rat grudama, baš na Largo Minghetti, urlajući kao
opsjednut pa smo pomislili da si pijan. Učinio si to nadajući se da će ona
čuti graju i pojaviti se, a zamisli samo kakav bi dojam ostavio. Umjesto
nje pojavila se neka zla starica koja je vikala da će nazvati
redarstvenike. A zatim tvoja genijalna zamisao. Organizirao si reviju,
predstavu, veliku gimnazijsku priredbu. Riskirao si da padneš prvi
razred, jer si razmišljao samo o reviji, tekstovima, glazbi, scenografiji. I
najzad uspjeh, tri reprize kako bi se omogućilo cijeloj školi, uključujući
obitelji, da u veliku dvoranu dođu vidjeti najveću predstavu na svijetu.
Ona je došla dvije večeri za redom. Glavna je točka bila gospođa Marini.
Ona je bila profesorica prirodopisa, mršava, kose u punđi, bez grudi
(ravna kao daska), s velikim naočalama od kornjačevine i uvijek u crnoj
kuti. Ti si bio mršav poput nje, pa si se kao od šale prerušio u nju. Iz
profila si bio pljunuta ona. Ĉim si izašao na pozornicu prolomio se
pljesak kao za Carusa. A Marinijeva je za vrijeme sata izvlačila iz
torbice pastilu za grlo i po pola sata bije premještala s jednog obraza na
drugi. Kad si ti otvorio torbicu i pretvarao si se da stavljaš pastilu u
usta, a zatim si jezikom prelazio po obrazu, no dobro, kaţem ti, nastao je
pravi urnebes, tutanj koji je potrajao dobrih pet minuta. Jednim jedinim
pokretom jezika stotinu ljudi si doveo do spazma. Postao si junak. Ali
bilo je jasno da si se zanio, jer je ona bila tamo i jer te gledala.”
“Zar nisam pomislio da bih se u tom trenutku trebao osmjeliti?”
 “Dakako, a obećanje don Renatu?”
“Dakle, osim kad sam joj prodavao ulaznice, nikad nisam s njom
razgovarao?”
“Nekoliko puta. Primjerice, vodili su cijelu školu u Asti gledati
Alfierijeve tragedije, kazalište je poslijepodne bilo samo za nas, pa smo
nas četvorica čak osvojili loţu. Ti si promatrao ostale loţe i parter
traţeći nju, pa si primijetio da je završila straga na pomoćnom sjedalu s
kojega se ništa ne vidi. U pauzi si kao slučajno prošao mimo nje, rekao
dao, pitao je sviđa li joj se, ona se poţalila da ne vidi dobro, a ti si joj
rekao da imamo krasnu loţu s jednim praznim mjestom ako ţeli doći.
Došla je i sve ostale činove gledala je naginjući se naprijed, a ti si ostao
sjediti na jednoj od onih klupica u dnu loţe. Više nisi vidio pozornicu,
ali si zato dva sata zurio u njen potiljak. Gotovo kao orgazam.”
“A kasnije?”
“Kasnije ti je zahvalila i pridruţila se prijateljicama. Bio si ljubazan
i zahvalila ti je. Rekao sam ti, one su već bile ţene i na nas nisu
obraćale nikakvu paţnju.”
“Iako sam bio junak predstave u gimnaziji?”
“Dakako. Vjeruješ li da se ţene zaljubljuju u Jerrvja Lewisa? Misle
da je dobar i gotovo.” Dobro, Gianni mije upravo pričao običnu priču o
gimnazijskoj ljubavi. Ali nastavak te priče pomogao mije da nešto
shvatim. Prvi razred gimnazije proţivio sam kao u bunilu. Zatim je
došao raspust, a ja sam patio kao ţivotinja, jer nisam znao gdje je ona.
Po povratku ujesen, nastavili su se moji tihi obredi oboţavanja (a u
međuvremenu, to sam ja sad znao, a Gianni nije, i dalje sam pisao svoje
pjesme). Bilo je to kao da sam s njom iz dana u dan, pa i noću,
pretpostavljam.
Ali sredinom drugog razreda Lila Saba je nestala. Napustila je školu
i kako sam saznao od Ninette Foppe, čak i grad, s cijelom obitelji. Bila je
to neka mračna zgoda o kojoj je i Ninetta malo znala, samo poneki trač.
Njen je otac zapao u neke neprilike, nešto kao laţni stečaj. Sve je
ostavio u rukama odvjetnika i pobrinuo se za posao u inozemstvu, u
očekivanju da se sve sredi - a nikad se nije sredilo, jer se više nisu
vratili.
Nitko nije znao gdje su završili, neki su govorili u Argentini, neki u
Brazilu. U Juţnoj Americi, u vrijeme kad je za nas i Lugano bio kraj
svijeta. Gianni se potrudio: čini se da je njena najbolja prijateljica bila
izvjesna Sandrina, ali ta Sandrina iz odanosti nije ništa govorila. Bili
smo uvjereni da se dopisuje s Lilom, ali šutjela je kao grob - osim toga,
zašto bi baš nama trebala išta reći.
Proveo sam tako godinu i po dana, prije mature, u napetosti i
tugovanju, pretvorio sam se u ruševinu. Mislio sam samo na Lilu Sabu i
gdje li se nalazi.
Zatim se činilo, pričao je Gianni, da sam odlazeći na fakultet sve to
zaboravio, između prve godine i diplome imao sam dvije djevojke, a
kasnije sam sreo Paolu. Lila je trebala ostati lijepa uspomena
mladenaštva, kao što se svima događa. Ali ja sam, međutim, ostatak
svoga ţivota teţio za njom. Ĉak sam htio otići u Juţnu Ameriku,
nadajući se da ću je sresti na ulici, tko zna, negdje između Ognjene
zemlje i Pernambuca. U trenutku slabosti priznao sam Gianniju da sam
u svakoj ţeni s kojom sam bio u vezi traţio Lilin lik. Ţelio sam je vidjeti
barem još jednom prije no što umrem, nije mi bilo vaţno kakva je
postala. Pokvario bi sjećanje, govorio je Gianni. Nije vaţno, nisam mogao
ostaviti taj račun neriješenim.
“Ţivot ti je prolazio u traganju za Lilom Sabom. Ja sam govorio da je
to isprika za susrete s drugim ţenama. Nisam te baš ozbiljno shvaćao.
Da je stvar ozbiljna, shvatio sam tek proteklog travnja.”
“Što se dogodilo u travnju?”
“Yambo, to ti ne bih ţelio reći, jer sam ti to ispričao baš nekoliko
dana prije tvoje nesreće. Ne kaţem da tu ima neke izravne veze, ali
pustimo sad to, barem da ne izazivamo nesreću, ionako je po meni to
nebitno...”
“Ne, sad mi moraš sve reći, inače će mi skočiti tlak. Hajde, van s
tim.”
“Dakle, prvih dana travnja otišao sam u naš kraj odnijeti cvijeće na
groblje, kao što povremeno radim, pomalo iz čeţnje za našim starim
gradom. Otkad smo ga napustili ostao je kakav je i bio, tako da se
osjećam mladim kad se u njega vratim. Tamo sam sreo Sandrinu, i ona
ima oko šezdeset kao i mi, ali nije se čak ni puno promijenila. Otišli smo
na kavu i prisjećali se starih vremena. Riječ po riječ i upitao sam je za
Lilu Sabu. Zar ne znaš, rekla mi je (a kako sam zaboga to mogao znati?),
zar ne znaš da je Lila umrla odmah nakon što smo maturirali? Ne pitaj
me od čega i kako, rekla je, slala sam joj pisma u Brazil, a njena mi ih je
mama poslala natrag rekavši mi što se dogodilo, zamisli, jadnica,
umrijeti s osamnaest godina. I gotovo. Zapravo, to je i za Sandrinu bila
stara i završena priča.”
Ĉetrdeset sam godina patio zbog utvare. Prekinuo sam s prošlošću
na početku fakulteta, od svih uspomena nisam se oslobodio jedino
uspomene na nju i, ne znajući to, uzalud sam se vrtio oko groba. Vrlo
poetično. I srceparajuće.
“Ali kakva je bila Lila Saba?” ponovno sam pitao. “Reci mi barem
kakva je bila.”
 “A što ţeliš da ti kaţem, bila je lijepa, sviđala se i meni, a kad sam ti
to govorio bio si sav ponosan, poput nekoga kome kaţu da ima
lijepu ţenu. Imala je plavu kosu koja joj se sezala gotovo do struka, lišće
između anđeoskog i đavolskog, a kad bi se smijala vidjeli bi joj se gornji
sjekutići...”
“Valjda postoji neka njena fotografija, razredna slika iz gimnazije!”
“Yambo, gimnazija, naša nekadašnja gimnazija je šezdesetih godina
izgorjela u poţaru, zidovi, klupe, dnevnici, sve. Sad postoji nova zgrada i
grozna je.”
“Ali njene prijateljice, Sandrina, pa valjda imaju fotogranje...”
“Moguće, ako hoćeš pokušat ću, iako baš i ne znam kako bih to
pitao. Inače, što moţeš učiniti? Nakon gotovo pedeset godina čak ni
Sandrina više ne zna reći u kojem je gradu ţivjela, imao je neko čudno
ime, nije to bio neki poznati grad kao recimo Rio, ţeliš li liznuti prst i
prijeći svim telefonskim imenicima Brazila da vidiš hoćeš li naći Sabe?
Moţda ih nađeš tisuću. Ili je otac, bjeţeći, promijenio ime. Pa i da odeš
tamo, koga ćeš naći? Njeni su roditelji vjerojatno umrli, ili su otupjeli,
jer su već prevalili devedesetu. Za ćeš im reći oprostite prolazio sam
usput pa bih ţelio vidjeti fotografiju vaše kćeri Lile?”
“Zašto ne?”
“Ma daj, zašto bi i dalje jurio za tim tlapnjama? Ţivot ide dalje. Ne
znaš čak ni na kojem groblju potraţiti njen nadgrobni kamen. A osim
toga, nije se ni zvala Lila.”
“A kako se zvala?”
“Hu, bolje da sam šutio. Sandrina mi je to spomenula u travnju i taj
čas sam to ti rekao, jer mi se podudarnost učinila čudnom, ali odmah
sam vidio da te to pogodilo više no što je trebalo. Previše, ako dopustiš,
jer je to samo podudarnost. Dobro, reći ću ti i to. Lila je bilo ime odmila
za Sibillu.”
Profil koji sam kao dijete vidio u francuskom časopisu, lice koje sam
kao dječak susreo na gimnazijskim stubama, a zatim druga lica, koja su
moţda sva imala nešto zajedničko, Paola, Vanna, lijepa Nizozemčica, pa
sve do Sibille, ove ţive koja će se uskoro udati, pa ću dakle i nju
izgubiti. Stafetna utrka kroz godine, u potrazi za nečim čega više nije
bilo ni dok sam još pisao svoje pjesme.
Recitirao sam:

Sam sam, oslonjen

u magli na stablo u drvoredu...
a u srcu mom nema ničeg
osim uspomene na tebe,
 blijede, beskrajne, izgubljene
u hladnim svjetlima daleko
sa svih strana među drvećem.

Ova je lijepa, jer nije moja. Sjećanje beskrajno, ali blijedo. Među
svim blagom u Solari nedostaje fotografija Lile Sabe. Gianni moţe
prizvati njeno lice kao da je to bilo jučer, a jajedini koji imam pravo na
to - ne mogu.
 14. HOTEL TRIJU RUŢA

Imam li još posla u Solari? Ionako se najvaţniji događaj mog

mladenaštva odigrao negdje drugdje, kasnih četrdesetih godina u gradu
i u Brazilu. Ta mjesta (moja tadašnja kuća i gimnazija) više ne postoje,
a moţda više ne postoje ni ona daleka mjesta na kojima je Lila
proţivjela posljednje godine svog kratkog ţivota. Posljednji dokumenti
koje mi je Solara mogla ponuditi bile su moje pjesme koje su mi dale
naslutiti Lilu, ali ne i vidjeti njeno lice. Ponovno se nalazim pred zidom
magle.
Tako sam razmišljao jutros. Jednom nogom bio sam već na odlasku,
ali sam se htio još jednom oprostiti od tavana. Bio sam uvjeren da tamo
gore više nemam što traţiti, ali me pokretala neostvariva ţelja da
pronađem neki presudni trag.
Ponovno sam prošao tim već poznatim prostorima: ovdje igračke,
ondje ormari puni knjiga... Primijetio sam da je, ugurana između
ormara, ostala još jedna zatvorena kutija. U njoj su bili romani, klasici
poput Conrada ili Zole te popularna proza poput pustolovina Crvenog
jaglaca barunice Orczy...
Bio je tu i talijanski prijeratni kriminalistički roman, Hotel triju
ruţa Augusta Marije de Angelisa. Još je jednom izgledalo kao da knjiga
pripovijeda moju priču:
Kiša je lijevala u dugačkim mlazovima koji su u odbljescima svjetala
izgledali kao srebrene niti. Raspršeni, neprozirni pramenovi magle svojim
su iglicama prodirali u lice. Pločnicima je lelujavo klizila beskonačna
povorka kišobrana. Automobili u sredini ceste, pokoja kočija i prepuni
tramvaji. U šest poslijepodne bilo je potpuno mračno, tih prvih
prosinačkih dana u Milanu.
Tri su ţene prolazile u ţurbi, isprekidano, činilo se na mahove,
prekidajući koliko su mogle povorku prolaznika. Sve tri su bile odjevene
u crno, po modi od prije rata, sa šeširima od koprene i perlica...
A bile su toliko nalik jedna drugoj da bi ih, da nije bilo vrpci
različite boje - sljeza, ljubičaste, crne - zavezanih u čvor ispod brade, svi
mogli smatrati priviđenjem, uvjereni da tri puta zaredom vide istu
osobu. Iz Via dell'Orso skrenule su u Via Ponte Vetero i kad su bile na
kraju osvijetljenog pločnika, sve tri su odjednom uskočile u mrak Piazze
del Carmine...
Ĉovjek koji ih je slijedio i koji je oklijevao da ih dostigne kad su
prelazile preko trga, zaustavio se pred pročeljem crkve, na kiši...
Drţanje mu je bilo prezirno. Zurio je u crna vratašca... Ĉekao je,
neprestano zureći u vratašca crkve. Povremeno bi neka crna sjena
prešla preko trga i nestala kroz vratnice.. Magla se zgušnjavala. Prošlo
je pola sata i više. Izgledalo je da se čovjek pomirio sa sudbinom...
Kišobran je naslonio na zid da se ocijedi, a ruke je trljao polaganim
ritmičkim pokretima, koji su pratili neki unutarnji monolog...
Ĉekao je, neprestano zureći u crkvena vratašca. Povremeno bi neka
crna sjena prešla preko trga i nestala kroz vratnice. Magla se
zgušnjavala...
S Piazze del Carmine ušao je u Via Mercato a zatim u Pontaccio, a
kad se našao pred velikim staklenim vratima koja su vodila u prostrano
osvijetljeno predvorje, otvori ih i uđe. Na staklima vrata pisalo je
velikim slovima: Hotel triju ruţa.
Bio sam to ja: u raspršenoj magli nazirao sam tri ţene, Lilu, Paolu
Sibillu, koje su u tom dimu bile neraspoznatljive i u trenutku su nestale
u mraku. Beskorisno ih je i dalje traţiti ionako je magla postajala sve
gušćom. Moţda je rješenje bilo negdje drugdje. Bolje je skrenuti u Via
Pontaccio, ući u osvijetljeno predvorje nekog hotela (ali zar se predvorje
ne bi otvorilo prema prizoru zločina?). Gdje lije bio Hotel triju ruţa?
Bilo gdje, što se mene tiče. A rose by any other name.
Na dnu kutije bio je sloj novina, a ispod novina dva starija sveska
velikog formata. Jedan je bio Biblija s Doreovim ilustracijama, ali u tako
jadnom stanju da bi se mogla prodati još samo na uličnim štandovima.
Uvez drugog sveska, od polukoţe, nije bio stariji od stotinu godina, bez
natpisa na pohabanom hrptu, kartonskih korica s izblijedjelim
mramornim šarama. Ĉim sam ga otvorio, otkrio sam da je to svezak iz
sedamnaestoga stoljeća.
Tiskarski slog i tekst u dvije kolone u meni su izazvali uzbunu, pa
sam odmah okrenuo naslovnu stranicu: Mr. William Skakespeares
Comedies, Histories & Tragedies. Portret Shakespearea, printed by
Isaac Iaggard...
Ĉak i potpuno zdravom čovjeku takav bi trouvaille mogao izazvati
infarkt. Nije bilo nikakve sumnje, i ovog puta to nije bila Sibillina šala:
bio je to infolio iz 1623., potpun, širokih margina i s nekoliko blijedih
mrlja.
Kako li je ta knjiga dospjela u djedove ruke? Vjerojatno kupnjom
kompletnog materijala iz devetnaestoga stoljeća od idealne staričice
koja nije cjepidlačila oko cijene, jer je to nalikovalo prodaji glomaznog
otpada prodavačima rabljene robe.

Djed nije bio stručnjak za stare knjige, ali nije bio ni neuk. Sigurno
je shvatio da je riječ o izdanju određene vrijednosti, moţda je bio i
sretan što ima sabrana djela Shakespearea, ali nije mu palo na pamet
pogledati aukcijske kataloge, koje nije ni imao. Pa kad su ujak i ujna sve
pobacali na tavan, tamo je završio i in falio i odleţao na njemu četrdeset
godina, kao što je već negdje drugdje čekao duţe od tri stoljeća.
Srce mije lupalo kao ludo, ali nisam obraćao paţnju na to.
Sad sam ovdje, u djedovoj radnoj sobi, drhtavim rukama dodirujem
svoje blago. Nakon tolikih provala sivila ušao sam u Hotel triju ruţa. To
nije Lilina fotografija, nego poziv za povratak u Milano, u sadašnjost.
Ako je ovdje Shakespeareov portret, tamo će biti Lilin portret. Bard će
me povesti do moje Dark Lady.
S ovim in foliom proţivljavam roman mnogo uzbudljiviji od svih
tajni dvoraca koje sam proţivio među zidovima Solare, tijekom gotovo tri
mjeseca visokog tlaka. Uzbuđenje mi muti misli, a do lica mi uzlaze
valovi vrućine.
To je zacijelo onaj završni udar u mom ţivotu.
 Treći dio

OI NOETOI
 15. NAJZAD SI SE VRATILA, PRIJATELJICE MAGLO!

Prolazim tunelom fosforescentnih zidova. Jurim prema udaljenoj

točki koja mi se ukazuje kao primamljivo sivilo. Je li to iskustvo smrti?
Koliko je poznato, onaj koji je to iskusio i vratio se natrag pripovijeda
upravo suprotno, prolazi se mračnim i vrtoglavim prolazom te se izlazi u
slavlje zasljepljujuće svjetlosti. Hotel triju ruţa. Dakle, ili nisam mrtav,
ili su oni lagali.
Gotovo sam na samom izlazu iz tunela, uvlače se isparenja koja se s
one strane zgušnjavaju. Uţivam u njima i gotovo ne primjećujući
krećem se tim krhkim tkanjem lelujavih dimova. To je magla: ne ona o
kojoj sam čitao ili o kojoj su mi drugi pripovijedali, prava magla i ja sam
u njoj. Vratio sam se.
Oko mene magla se podiţe kako bi svijet obojila mekom
nepostojanošću. Kad bi izronili obrisi kuća, vidio bih maglu kako
podmuklo dolazi izjedati krov, odgrizajući ga na bridovima. Ali već je
progutala sve. Ili je to moţda magla na poljima i breţuljcima. Ne
shvaćam lebdim li ili hodam, ali i na tlu je samo magla. Ĉini se da
tapkam po snijegu. Uranjam u maglu, ispunjavam njome pluća,
ispuhujem je, okrećem se u njoj poput delfina kao što sam nekoć sanjao
da plivam u kremi... Prijateljica magla dolazi mi ususret, okruţuje me,
prekriva me, obavija me, diše me, miluje mi obraze, a zatim se uvlači
između ovratnika i brade i bocka mi vrat - miriše oštro, na snijeg, na
piće, na duhan. Hodam kao što sam hodao ispod portika u Solari, gdje
nikada nisi pod vedrim nebom, a portici su niski kao svodovi vinskog
podruma. Et, comme un bon nageurqui se parne dans l'onde, - tu
sillonnes gaiement Vimmensite profonde - avec ime indicible et male
uolupte.
Nekoliko silueta mi dolazi ususret. Isprva nalikuju divovima s
mnogo ruku. Iz njih se širi blaga toplina, pa se pri njihovu prolasku
magla razilazi, vidim ih kao da ih osvjetljava slabašno svjetlo ulične
lampe, izmičem se od straha da će se obrušiti na mene, nadvisuju me, a
ja prolazim kroz njih kao što se to događa s prikazama, i one se rasplinu.
To je kao kad si u vlaku i gledaš kako se u mraku pribliţavaju signali, a
zatim vidiš kako ih mrak guta i nestaju.
Sad se pojavljuje podrugljiva prilika, sotonski klaun u zelenom i
plavkastom trikou koji na grudima stišće neki mlitavi oblik, nalik
ljudskim plućima, a iz razjapljenih mu usta sukljaju plameni jezici.
Navaljuje na mene liţući me poput bacača plamena i odlazi, ostavljajući
slabašni trag topline koja na nekoliko trenutaka obasjava onaj
fumifigium. Prema meni se kotrlja globus nad kojim stoji golemi orao, a
iza grabeţljivca se pojavljuje blijedo lice sa stotinu olovaka koje strše na
glavi poput kose koja se nakostriješi od straha... Poznajem ih, bili su mi
društvo kad sam leţao s temperaturom i osjećao se uronjenim u
kraljevske okruglice, u zagnojene ţute vrutke koji su ključali oko mene,
dok sam se kuhao u njihovoj juhi. Sada sam, kao i onih noći, u mraku
svoje sobe, kad se odjednom otvaraju krila starog tamnog ormara i iz
njega izlaze brojni ujaci Gaetani. Ujak Gaetano je imao trokutastu
glavu, šiljastu bradu i kovrčavu kosu koja mu je na sljepoočicama
stvarala kao dvije izrasline, sušičavo lice, turobne oči i zlatan zub u
sredini niza kvarnih zuba. Kao i čovjek s olovkama. Ujaci Gaetani su
najprije izlazili u parovima, zatim su se umnoţavali i plesali po mojoj
sobi pokretima marioneta, ruke bi savijali geometrijski, a ponekad bi
umjesto štapa drţali drveno ravnalo dugačko dva metra. Vraćali bi se
pri svakoj sezonskoj gripi, pri ospicama ili šarlahu, kako bi opsjedali ona
kasna poslijepodneva kad raste temperatura, a ja sam ih se bojao.
Zatim bi odlazili kao što su i došli - moţda su ponovno ulazili u ormar, a
kasnije, kad bih ozdravio, bojaţljivo sam ga otvarao kako bih mu pedalj
po pedalj pregledao unutrašnjost, ne nalazeći skriveni prolaz iz kojeg su
se pojavili.

Kad sam ozdravio susretao sam, i to rijetko, ujaka Gaetana na

korzu nedjeljom u podne, nasmiješio bi mi se svojim zlatnim zubom,
pomilovao obraz, rekao mi dobar dečko, dobar, i odlazio. Bio je prava
dobričina i nikada nisam shvatio zašto me dolazio progoniti kad sam
bio bolestan, niti sam se usuđivao pitati moje roditelje što je tu
sumnjivo, ljigavo, pomalo prijeteće u ţivotu ujaka Gaetana, u samome
njegovu biću.
Što sam ono rekao Paoli kad me zadrţala da ne završim pod
kotačima automobila? Da znam kako automobil moţe pregaziti kokoši,
da bi se izbjegle treba kočiti, zatim se pojavi crni dim zbog kojeg je
potrebno da ga dva čovjeka u ogrtačima s velikim crnim naočalama
ponovno pokrenu ručicom. Tada nisam znao, a sada znam, oni su se
pojavljivali nakon ujaka Gaetana u napadima mog bunila.

Oni su ovdje, nenadano ih susrećem u gustoj magli.

Jedva ih izbjegavam, automobil je antropomorfno nakazan i iz njega
izlaze maskirani ljudi koji me pokušavaju uhvatiti za uši. Moje su uši
postale jako dugačke, astronomski magareće, mlohave i dlakave, a seţu
sve do Mjeseca. Pazi, jer budeš li zločest, osim Pinokijeva nosa, dobit ćeš
i Meove uši! Zašto u Solari nije bilo te knjige? Ja ţivim u Meouim ušima.
Pamćenje mi se vratilo. Samo što se sad - previše se potrudilo -
sjećanja vrtloţe oko mene kao slijepi miševi.
Temperatura se sad spušta nakon posljednje tablete kinina: moj
otac sjedne pokraj mog krevetića i čita mi poglavlje iz Ĉetiri mušketira.
Ne tri, četiri. Radijska parodija koja je cijelu naciju prilijepila uz
aparate, jer je bila povezana s nagradnom igrom: kupovali su se
čokoladni bomboni Perugino, u svakoj su se kutiji nalazile sličice u boji
likova iz emisija, zatim su se sakupljale u album i natjecalo se za
mnogobrojne nagrade.
Ali samo onaj tko je imao sreću da dobije vrlo rijetki lik Okrutnog
Saladina, dobio bi Fiat Balillu, pa se cijela zemlja trovala čokoladnim
bombonima (ili ih poklanjala bilo kome, rođacima, ljubavnicima,
susjedima, nadređenima) ne bi li osvojili Okrutnog Saladina.
U pripovijesti koju ćemo sada ispričati - vidjet će se perjanice -
mačevi, rukavice, dvoboji i zasjede - lijepe ţene i ljubavni sastanci...
Objavili su čak i knjigu, s mnogo duhovitih ilustracija. Tata bi čitao, a ja
bih tonuo u san gledajući sličice kardinala Richelieua okruţena
mačkama, ili sličice lijepe Sulamite.

Zašto je u Solari (kada? jučer? prije tisuću godina?) bilo toliko

djedovih tragova, a nijedan tatin? Zato što je djed trgovao knjigama i
časopisima, pa sam i ja čitao knjige i časopise, papir, papir, papir, dok je
tata radio po cijeli dan i nije se bavio politikom, moţda kako bi zadrţao
posao. Kad smo bili u Solari, nekako bi uspijevao doći krajem tjedna, a
ostalo vrijeme ostajao je u gradu pod bombardiranjem, a pojavljivao bi se
uz moj krevet samo kad bih se razbolio.
Bang crack blam clamp splash cracle cracle crunh grunt pvvutt
roaaar rumble blomp sbam buizz schranchete slam sprank blomp
swoom bum thump clang tomp trač uaaaagh vrooom augh zoom...
Kad bi grad bio bombardiran, s prozora u Solari vidjeli bi se
udaljeni bljesci i čuo bi se tutanj nalik grmljavini. Promatrali smo tu
predstavu, znajući da je moţda u tom trenutku tata zarobljen pod
ruševinama neke zgrade, ali smo istinu mogli saznati tek u subotu kad
se trebao vratiti. Ponekad su bombardirali utorkom. Ĉekali bismo ga
četiri dana. Rat nas je učinio fatalistima, bombardiranje je bilo kao
nevrijeme. Mi djeca i dalje smo se mirno igrali u utorak navečer,
srijedu, četvrtak i petak. Ali jesmo li uistinu bili mirni? Zar i nas nije
obiljeţila tjeskoba, zaprepaštena i oslobođena tuga koja obuzme onoga
tko ţiv prolazi poljem po kojem su razasuti leševi? Tek sada shvaćam da
sam volio svog oca i sad mu ponovno vidim lice, obiljeţeno ţivotom
punim ţrtvovanja - teško je radio kako bi stekao automobil koji će ga
doći glave, moţda je to činio ne bi li se osjećao nezavisnim od djeda,
veselog viveura bez financijskih briga, koji je štoviše bio ovjenčan
herojstvom zbog svojih političkih grijehova i osvete nad Merloom. Tata
je pokraj mene i čita mi laţne pustolovine d'Artagnana, koji je na knjizi
prikazan s pumpericama, kao igrač golfa. Osjećam miris majčinih grudi,
kada bih se došao ispruţiti na krevetu, a mama bi mi, mnogo vremena
nakon što me prestala dojiti, odloţivši Filoteu, tihim tonom pjevušila
himnu Djevici, što je za mene bilo kromatsko uzdizanje Preludija u
Tristanu.
Kako to da se sada sjećam? Gdje li sam? Prolazim maglovitim
panoramama do vrlo ţivih slika domaćih prostorija i vidim uzvišenu
tišinu. Oko sebe ne osjećam ništa, sve je u meni. Pokušavam
pomaknuti prst, ruku, nogu, ali kao da nemam tijelo. To je kao da
plutam u ništavilu i klizim prema bezdanima koji prizivaju bezdan.
Da me nisu drogirali? Ali tko? Gdje li sam bio u trenutku kojeg se
posljednjeg sjećam? Kad se probudiš, obično se sjećaš što si radio prije
odlaska u krevet, čak i toga kako si zaklopio knjigu i odloţio je na noćni
ormarić. Ali događa se i da se probudiš u nekom hotelu ili čak u
vlastitoj kući, ali nakon dugog boravka negdje drugdje, pa traţiš svjetlo
na lijevoj strani, a ono je desnoj, ili pokušavaš ustati s kreveta na
pogrešnoj strani, jer misliš da si još uvijek na nekom drugom mjestu.
Sjećam se kao da je bilo sinoć, prije no što sam zaspao, tata mi čita
Ĉetiri mušketira, znam da je to bilo prije barem pedeset godina, ali
mučim se kako bih se sjetio gdje sam bio prije no što sam se ovdje
probudio.
Nisam li bio u Solari sa Shakespeareovim infoliom u rukama? A
zatim? Amalia mi je stavila LSD u juhu pa sad lebdim ovdje, u magli
koja vrvi likovima koji se pojavljuju iz svake pukotine moje prošlosti.
Baš sam glup, a tako je jednostavno... U Solari sam imao drugu
nezgodu, mislili su da sam umro, pokopali su me, a ja sam se u grobu
probudio. Ţiv sahranjen, klasična situacija. Ali u takvim se slučajevima
uznemiriš, mičeš udovima, lupaš o stijenke cinčanog lijesa, ponestaje ti
zraka, hvata te panika. Međutim ne, ne osjećam se kao tijelo, beskrajno
sam miran. Proţivljavam samo uspomene koje me salijeću i uţivam u
njima. U grobu se tako ne budiš.
Znači da sam mrtav, a onostranost je ovo monotono i mirno mjesto
na kojem ću zauvijek proţivljavati svoj prošli ţivot, gore po mene ako je
bio grozan (bit će to pakao), inače će biti raj. Ma nemojte! Recimo da se
rodiš grbav, slijep i gluhonijem, ili su oni koje voliš poumirali oko tebe
kao muhe, roditelji, ţena, sin od pet godina, zar onostranost ne bi bila
ponavljanje, drugačije ali neprestano, patnji koje si proţivio? Pakao
nisu les autres, nego ostatak smrti koji napuštamo ţiveći? Ĉak ni
najokrutniji od bogova ne bi mogao zamisliti takvu sudbinu za nas.
Osim ako Gragnola nije u pravu. Gragnola? Ĉini mi se da sam ga
upoznao, ali se sjećanja sudaraju i moram ih srediti, svrstati u red,
inače ću se ponovno izgubiti u magli i ponovno će se pojaviti klaun iz
Thermogenea.
Moţda nisam mrtav. Inače ne bih ćutio zemaljske strasti, ljubav
prema roditeljima, nemir zbog bombardiranja. Umrijeti znači osloboditi
se iz ciklusa ţivota i otkucaja srca. Kolikogod uţasan pakao bio, sa
zvjezdanih udaljenosti znao bih sagledati što sam bio. Nije pakao
oguliti koţu u kipućoj smoli. Razmišljaš o zlu koje si počinio, nikad ga
više nećeš se moći osloboditi i to znaš. Ali bio bi čisti duh. Međutim, ja
ne samo da se sjećam noćnih mora, ljubavi i radosti, ja sudjelujem. Ne
osjećam svoje tijelo, ali čuvam sjećanje na njega i patim kao da ga još
imam. Kao što se događa onima kojima odreţu nogu, a oni osjećaju da
ih još boli.
Počnimo ispočetka. Zadesio me drugi udar, ovog puta jači od prvoga.
Previše sam se uzrujao, najprije na pomisao o Lili, a kasnije zbog in
folija. Tlak mije sigurno narastao do vrtoglavih visina. Pao sam u komu.
A vani, Paola, moje kćeri, svi oni koji me vole (i Gratarolo koji se
šakama tuče po glavi što me otpustio, a moţda me trebao zadrţati pod
strogim nadzorom barem šest mjeseci) smatraju da sam u dubokoj komi.
Njihovi aparati kaţu da moj mozak ne da je znake ţivota i očajavaju
pitajući se trebaju li okrenuti prekidač ili čekati, makar i godinama.
Paola me drţi za ruku, a Carla i Nicoletta sviraju ploče, jer su pročitale
da te i u komi neki zvuk, glas ili bilo kakav poticaj mogu iznenada
probuditi. One bi tako mogle i godinama, dok sam ja priključen na
cjevčicu. Osoba s trunčicom dostojanstva rekla bi isključimo to odmah,
kako bi se te jadnice konačno osjetile očajnima, ali slobodnima.
Uspijevam razmišljati o tome kako bi trebali isključiti prekidač, ali to
im nisam u stanju reći.
Iako u dubokoj komi, to svi znaju, mozak ne da je znake aktivnosti,
ja ipak mislim, osjećam, sjećam se. Da, ali to je ono što pripovijedaju oni
izvana. Prema znanosti, mozak da je ravni encefalogram, ali što znanost
zna o lukavstvima tijela? Moţda na njihovim zaslonima valovi mozga
izgledaju ravni, a ja razmišljam svojom utrobom, vrhovima prstiju,
mudima. Oni vjeruju da nemam moţdanu aktivnost, ali još imam
unutarnju aktivnost.
Ne mogu reći da kad mozak više ne reagira, još uvijek negdje
funkcionira duša. Samo kaţem da njihovi aparati biljeţe moje moţdane
aktivnosti samo do određene granice. Ispod tog praga ja i dalje
razmišljam, ali oni to ne znaju. Kad bih se probudio i to ispričao, netko
bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za neurologiju i sve te aparate poslati
u staro ţeljezo.
Kad bi se moglo ponovno isplivati iz magli prošlosti i otkriti se, ţiv i
snaţan, onima koji su me voljeli i onima koji su priţeljkivali moju smrt.
“Gledaj me, ja sam Edmond Dantes!” .liko li se puta grof Monte Kristo
ukazao onima koji su ga smatrali mrtvim? Svojim nekadašnjim
dobročiniteljima, ljubljenoj Mercedes, onima koji su naredili njegovu
nesreću, “gledaj vratio sam se, ja sam Edmond Dantes.”
Ili kad bi se moglo izaći iz ove tišine, zalepršati bestjelesno po
bolničkoj sobi, gledati one koji plaču pokraj mog nepokretnog tijela.
Prisustvovati vlastitu pogrebu, a istodobno letjeti, neometan tijelom.
Dvije ţelje svih nas, ostvarene jednim udarcem. Umjesto toga, sanjam
zarobljen u svojoj nepokretnosti...

Doista ne teţim nikakvoj osveti. Ako imam ikakvih razloga za

tugu, to je zato što se osjećam dobro, a ne mogu to reći. Da barem
mogu pomaknuti prst, očni kapak, odaslati neki signal, pa makar
Morseovim znakovima. Ali ja sam sav sazdan od misli, bez mogućnosti
djelovanja. Nikakvih osjeta. Ovdje sam moţda tjedan dana, mjesec,
godinu, i ne osjećam otkucaje srca, ne osjećam podraţaje ni gladi ni
ţeđi, ne spava mi se (moţda me i plaši to neprestano bdijenje), ne
znam ni praznim li se (moţda putem cijevi koje sve obavljaju same),
znojim li se, čak ni dišem li. Koliko ja znam, izvan i oko mene nema
čak ni zraka. Patim pri pomisli na Paolinu, Carlinu i Nicolettinu
patnju, koje me smatraju nemoćnim, ali posljednje što bih trebao
učiniti jest prepustiti se toj patnji. Ne mogu na sebe preuzeti bol
cijeloga svijeta - neka mi bude dopušten dar okrutne sebičnosti. Ţivim
sa samim sobom i za sebe samoga i znam ono što sam nakon prve
nezgode bio zaboravio. To je za sada, a moţda i zauvijek, moj ţivot.
Dakle, preostaje mi samo čekanje. Probude li me, bit će to
iznenađenje za sve. Ali mogao bih se i nikad ne probuditi, pa se moram
pripremiti na to neprestano podsjećanje. Ili ću moţda još kratko
potrajati, a zatim se ugasiti - pa stoga treba iskoristiti te trenutke.
Kad bih odjednom prestao razmišljati, što bi se potom dogodilo? Bi
li započeo neki drugi oblik onostranosti sličan ovom mom sasvim
osobnom sadašnjem svijetu, ili bi zauvijek bili mrak i nesvjesnost?
Bio bih lud da vrijeme koje mi je dano potratim na postavljanje tog
problema. Netko mije, moţda slučaj, pruţio priliku da se prisjetim tko
sam. Pa da je iskoristimo. Bude li ičega zbog čega se treba kajati, obavit
ću čin pokajanja. Ali da bih se pokajao, najprije se moram prisjetiti što
sam učinio. Za one nepodopštine kojih se sjećam, Paola ili udovice koje
sam obmanuo vjerojatno su mi već oprostile. I najzad, zna se, postoji li
pakao, prazan je.
Prije nego što sam zapao u ovaj san, na tavanu u Solari pronašao
sam limenu ţabu na koju su se nadovezivali ime Mede Angela i rečenica
“karamele doktora Osima”. To su bile riječi. Sada vidim. Doktor Osimo
je ljekarnik na Corso Roma, glave ćelave poput jajeta i nebesko plavih
naočala. Svaki put kad me mama povede sa sobom u kupovinu i uđe u
ljekarnu, čak i ako kupi samo kolut hidronlne gaze, doktor Osimo
otvara visoku staklenu posudu punu mirišljavih bijelih kuglica i
poklanja mi paketić mliječnih karamela.
Znam da ih ne smijem odmah sve pojesti, moraju mi potrajati
barem tri ili četiri dana.
Nisam ni primijetio - imao sam manje od četiri godine - da je mama,
pri posljednjem izlasku, imala trbuh veći nego inače, ali su me nakon
posljednje posjete doktoru Osimu, jednog dana poslali da siđem na donji
kat i povjerili me gospodinu Piazzi. Gospodin Piazza ţivi u golemoj sobi
nalik prašumi, punoj ţivotinja koje se čine ţivima, papagaja, lisica,
mačaka, orlova. Objasnili su mi da kad neka ţivotinja ugine, umjesto da
je sahrani on je ispuni slamom. Sad su me posjeli kod njega, a on me
zabavlja objašnjavajući mi imena i osobine raznih ţivotinja i provodim
ne znam koliko vremena u toj divnoj nekropoli u kojoj smrt izgleda
ljubazna, staroegipatska, a ima miris koji udišem samo na tom mjestu,
pretpostavljam da su to kemijski preparati, zajedno s mirisom prašnog
perja i stavljene koţe. Najljepše poslijepodne moga ţivota.
Kad je netko sišao po mene i vratio me u kuću, primijetio sam da mi
se tijekom boravka u kraljevstvu mrtvih rodila sestrica. Donijela ju je
primalja koja ju je pronašla u kupusu. Iz bjeline čipke, od sestrice
proviruje samo kugla glave pomodrjela od navale krvi, a na noj se otvara
crna rupa iz koje izlaze prodorni krici. Ne, ništa joj nije, kaţu mi: kad se
sestrica rodi, ona to tako radi, jer je to njen način kojim kaţe da je
zadovoljna što sad ima mamu i tatu i maloga brata.
Vrlo sam uzbuđen i predlaţem da joj odmah dam jednu od karamela
doktora Osima, ali mi objašnjavaju da netom rođena djevojčica nema
zuba, pa siše samo mamino mlijeko. Bilo bi baš lijepo hitnuti bijele
kuglice i ubaciti ih u tu crnu rupu. Moţda bih osvojio zlatnu ribicu.
Trčim do ormarića s igračkama i uzimam limenu ţabu. Jest da se
sestrica tek rodila, ali zelena ţaba koja krekeće kad joj se pritisne trbuh
moţe je samo zabaviti. Ništa od toga, odlaţem i ţabu i povlačim se sav u
čudu. Ĉemu onda sluţi nova sestrica? Zar nije bilo bolje ostati sa starim
ptičurinama gospodina Piazze?
Limena ţaba i Medo Angelo. Na tavanu su mi oboje pali na pamet,
jer je Medo Angelo povezan sa sestricom, ali kasnije kad je već bila
sudrug u mojim igrama - i pohlepna za mliječnim karamelama.
“Prestani Nuccio, Medo Angelo ne moţe više.” Koliko sam samo puta
molio svog rođaka da prestane sa svojim mučenjima. Ali bio je stariji od
mene, svećenici su ga poslali u internat, cijeli dan ukočen u odori, pa si
je davao oduška kad bi se vratio u grad. Na kraju duge bitke
igračkama, zarobio bi Medu Angela, zavezao ga za naslon kreveta i
podvrgavao nezamislivim šibanjima.
Medo Angelo, otkad sam ga imao? Sjećanje na njegov dolazak gubi
se u vremenu kad, kako mi je rekao Gratarolo, još nismo naučili
uređivati naša osobna sjećanja. Angelo, plišani prijatelj, ţućkast,
pokretnih ruku i nogu poput lutaka, tako da moţe sjediti, hodati,
podizati ruke prema nebu. Bio je velik, dostojanstven, imao je dva sjajna
i vrlo ţiva oka. Ja i Ada smo ga izabrali za kralja naših igračaka i
olovnih vojnika i lutaka.
Starost ga je, izlizavši ga, učinila još dostojnijim poštovanja. Stekao
je neki svoj šepavi ugled koji je s vremenom sve više rastao otkako je,
poput junaka mnogih bitaka, izgubio oko i ruku.
Prevrtali bismo klupicu koja bi postajala brod, gusarski jedrenjak,
ili verneovsko plovilo četvrtastog pramca i krme; Medo Angelo bi sjedio
za kormilom, a pred njim su se, spremni za daleke pustolovine,
ukrcavali vojnici iz Zemlje Dembelije s Kapetanom Krumpirkom, koji su
zbog svoje veličine bili vaţniji, iako komičniji, od ozbiljnih suboraca,
glinenih vojnika koji su već tada bili veći invalidi od Angela, neki bez
glave ili udova, a iz njihovih su tijela od prešanog, ali sad već prhkog i
izblijedjelog materijala, izvirivale kuke od ţeljezne ţice, kao da su
mnogobrojni Long John Silveri. Dok je to slavno plovilo isplovljavalo iz
Mora dječje sobe, prelazilo Ocean Hodnika i pristajalo u Arhipelagu
Kuhinje, Angelo se šepirio među svojim liliputanskim podanicima, ali
taj nerazmjer nas nije smetao, jer je veličao njegovo Guliversko
Veličanstvo.
S vremenom je Medo Angelo, zahvaljujući svom velikodušnom
sluţenju, onako sklon svim vrstama akrobacija, ţrtva bijesa rođaka
Nuccia, već izgubio i drugo oko, drugu ruku, a zatim i noge. Dok smo
Ada i ja rasli, iz njegova su osakaćena trupa počeli provirivati čuperci
slame. Naši su roditelji sve više gunđali da to olinjalo tijelo počinje
hraniti kukce, moţda kulture bacila, pa su nas tjerali da ga se riješimo,
uz oštru prijetnju kako će ga baciti u smeće kad budemo u školi.
Adi i menije već bilo ţao ljubljenog Medu, tako boleţljivog i
nesposobnog da se sam drţi uspravno, izloţenog polaganom vađenju
utrobe i onom nedostojnom istjecanju unutarnjih organa. Prihvatili
smo misao da mora umrijeti - štoviše, već smo ga trebali smatrati
pokojnim pa mu je stoga trebalo prirediti dostojnu sahranu.
Bilo je rano jutro kad je tata netom upalio kotao koji zagrijava sve
radijatore u kući. Stvorila se polagana i dostojanstvena povorka. Uz
kotao su postrojene sve preţivjele igračke, pod zapovjedništvom
Kapetana Krumpirka. Svi stoje u urednim redovima, u stavu pozor,
odaju počast poraţenima, kako i dolikuje. Ja idem naprijed noseći
jastuk na kojem je ispruţen već gotovo pokojnik, a slijede svi članovi
obitelji, uključujući i kućnu pomoćnicu, ujedinjeni u istom tuţnom
štovanju.
S obrednom skrušenošću upravo uvodim Medu Angela u ţdrijelo tog
plamtećeg Baala. Angelo se, sad tek samo vreća slame, ugasio u samo
jednom plamsaju.
Bio je to proročki obred, jer se nekoliko mjeseci kasnije ugasio i
kotao koji se najprije loţio kamenim ugljenom, a kasnije, kad je
antracita nestalo, jajolikim komadima ugljene prašine.
Ali nastavak rata je i to racionalizirao, pa smo u kuhinji morali
nanovo osposobiti staru peć, poprilično sličnu onoj koju ćemo kasnije
koristiti u Solari, koja je mogla progutati drvo, papir, karton i brikete
od prešanog materijala boje vina, koje su gorjele slabo i sporo i davale
privid plamena.

Smrt Mede Angela me ne ţalosti niti mi izaziva navale sjete. Moţda

je tako bilo sljedećih godina, moţda sam to opet osjetio kad sam se kao
šesnaestogodišnjak bacio na ponovno osvajanje neposredne prošlosti, ali
sada ne. Sada ne ţivim u protjecanju vremena. Sada za mene vrijeme
više ne teče. Sada sam, blaţen, u vječnoj sadašnjosti. Angelo mi je pred
očima, na dan njegova pogreba kao i u danima njegova trijumfa, mogu se
premještati s jedne uspomene na drugu i svaku ţivim kao hic et nunc.
Ako je to vječnost, divna je, i zašto sam morao čekati šezdeset godina
prije nego što je zasluţim?
A Lilino lice? Sada bih ga trebao vidjeti, ali sjećanja kao da mi
nadolaze sama, jedno po jedno, redom koji su sama odabrala. Dovoljno je
pričekati. Ništa drugo mi i ne preostaje.
Sjedim u hodniku, pokraj Telefunkena. Emitiraju neku komediju.
Tata je prati cijelu, a ja mu sjedim u krilu, s palcem u ustima. Ne
shvaćam ništa od tih zgoda, obiteljskih tragedija, preljuba, iskupljenja,
ali me ti udaljeni glasovi uvode u san. Odlazim na spavanje traţeći da
vrata moje sobe ostanu otvorena, tako da vidim svjetlo iz hodnika. Još u
njeţnoj dobi postao sam vrlo bistar i naslutio da darove Sveta tri kralja
u bogojavljenskoj noći zapravo kupuju roditelji. Ada u to ne vjeruje, ne
mogu malu djevojčicu lišiti iluzija i u noći petog siječnja očajnički se
trudim ostati budan, kako bih čuo što se tamo vani zbiva. Ĉujem kako
raspoređuju darove. Naredno ću jutro hiniti radost i zapanjenost zbog
čudesnog događaja, zato što sam prepredenjak i ne ţelim da se ta igra
prekine.
Znam ja to odavno. Naslutio sam da se djeca rađaju iz mamina
trbuha, ali to ne govorim. Mama priča s prijateljicama o ţenskim
stvarima (ta i taje, hm, u drugom u stanju, ili ima neke priraslice tamo,
hm, na jajnicima), jedna od njih je ušutkuje upozoravajući je da se dijete
mota naokolo, a mama kaţe kako nije vaţno, jer smo u toj dobi blesani.
Ja uhodim iza vrata i proničem u tajne ţivota.
Iz kruţnog krila mamine komode izvukao sam knjigu. Nije istina d a
j e smrt Giovannija Mosce, uljudnu i ironičnu jadikovku o ljepotama
zagrobnog ţivota i o milini leţanja pod ugodnim pokrovom zemlje. Sviđa
mi se taj poziv na smrt, moţda je to moj prvi susret sa smrću, prije
zelenih kolaca junaka Valentea. Ali jednog jutra, u petom poglavlju,
slatka Maria koju je u trenutku slabosti prihvatio grobar, osjeti u trbuhu
lepet krila. Od tog trenutka autor je bio srameţljiv i samo je spomenuo
nesretnu ljubav i dijete koje će se roditi. Ali sada si dopušta realističan
opis koji me uţasava: “Trbuh joj je, od tog jutra, oţivio šumovima i
drhtajima, poput kaveza u kojem su vrapčići... Dijete se micalo.”
To je prvi put da čitam, na nepodnošljivo realan način, o trudnoći.
Ne iznenađuje me ono što sam saznao, što samo potvrđuje ono što sam
već i sam razumio. Ali sam uplašen mišlju da će me netko iznenaditi dok
čitam taj zabranjeni tekst i shvatiti da sam saznao. Osjećam se
grešnikom, jer sam prekršio zabranu. Odlaţem knjigu u komodu,
nastojeći izbrisati svaki trag svog bespravnog uplitanja. Znam tajnu, ali
to znanje mi se čini kaţnjivim.
To se dogodilo mnogo prije nego što sam poljubio lice lijepe filmske
zvijezde na naslovnici Novelle, a povezano je s otkrićem rođenja, a ne
seksa. Poput nekih primitivnih naroda koji, priča se, nikada nisu uspjeli
dovesti u izravnu vezu seksualni čin i trudnoću (zapravo, devet mjeseci
je cijelo stoljeće, govorila je Paola) i menije dugo trebalo da shvatim
tajanstvenu vezu između seksa, aktivnosti odraslih i djece.
Ĉak se ni moji roditelji nisu zabrinjavali da bi me mogli obuzeti
uznemirujući osjećaji. Vidi se da ih je njihova generacija iskusila sa
zakašnjenjem, ili su zaboravili na svoje djetinjstvo. Ja i Ada idemo
rukom u ruci s roditeljima, susrećemo nekog poznanika, tata kaţe da
idemo pogledati Zlatni grad, ovaj se zlobno smiješi gledajući nas malene
i šapće kako je film “pomalo nepristojan”. Tata nehajno odgovara:
“Pobrinut ćemo se da ne gleda ono što ne treba.” A ja sa srcem u grlu
pratim vruće zagrljaje Christine Sonderbaum.
U hodniku u Solari, dok sam razmišljao o izrazu “rase i narodi
svijeta” pala mije na pamet dlakava stidnica. Zapravo, evo me tu, s
nekim prijateljima, moţda u vrijeme srednje škole, u radnoj sobi oca
jednoga od njih, gdje se nalaze svesci Biasuttijevih Rasa i naroda
sirijeta. Brzo listamo stranice dok ne stignemo na onu na kojoj je slika
kalmučkih ţena, d poil, gdje se vidi spolni organ ili njihovo krzno.
Kalmuke, ţene koje trguju svojim tijelom.
Ponovno sam u magli, koja suvereno vlada u tami zamračenja, dok
se grad trudi nestati pred nebeskim očima neprijateljskih zrakoplova, u
svakom slučaju nestaje pred mojim, koje ga gledaju sa zemlje. Hodam u
toj magli kao na slici iz prve čitanke, drţeći za ruku tatu s istim
onakvim borsalino šeširom kao i gospodin iz knjige, ali u manje
elegantnom kaputu, iznošenijem i spuštenih ramena, a raglan - a još je
iznošeniji moj, s tragom rupice za gumb na desnoj strani, što je znak da
je preokrenut od nekog starog očeva kaputa. U desnoj ruci otac nosi, ne
štap za šetnju, nego električnu lampu, ali ne onu s baterijom: ova se
napaja trenjem, poput svjetla na biciklu, pritiskanjem neke vrste
otponca s četiri prsta. Blago zuji, a pločnik osvjetljava taman koliko je
potrebno da se vidi neka stuba, ugao, početak kriţanja, zatim prsti
smanjuju pritisak i svjetla nestaje. Nastavljamo desetak koraka, na
temelju onog što smo nakratko vidjeli, naslijepo, a zatim se na trenutak
svjetlo ponovno pali.
U magli se mimoilazi s drugim sjenama, ponekad se promrmlja
neki pozdrav, riječ isprike, i čini mi se ispravnim činiti to šaptom, iako,
ako dobro o tome promislim, bombarderi mogu vidjeti svjetlost, ali ne
mogu čuti glasove, pa se dakle po toj magli moglo kretati i pjevajući na
sav glas. Ali nitko to ne čini, jer kao da mi našim mukom hrabrimo
maglu da štiti naše korake, učini nas nevidljivima, nas i ulice.
Treba li uopće tako strogo zamračenje? Moţda samo da nas umiri,
jer kad su htjeli bombardirati ionako su dolazili danju. Usred noći su
zasvirale sirene. Mama plačući budi nas djecu - ne plače iz straha od
bombi nego zbog našeg upropaštenog sna - navlači nam kaputić preko
pidţame i silazimo u sklonište. Ne u sklonište u našoj kući, koje je tek
podrum ojačan gredama i vrećama pijeska, nego u sklonište kuće preko
puta, sagrađene trideset devete, kad se već predviđao rat. Do tamo se ne
stiţe preko dvorišta odvojenih zidićima, nego obilazeći kvart trkom,
uzdajući se u činjenicu da su sirene zasvirale kad su zrakoplovi bili još
dovoljno udaljeni.
Protuzrakoplovno sklonište je lijepo, s onim svojim cementnim
zidovima izbrazdanim ponekim potočićem vode, s blijedim ali toplim
svjetlima, svi odrasli sjede na klupama i čavrljaju, a mi djeca trčkaramo
po sredini. Udarci protuzračne obrane stiţu prigušeni, svi su uvjereni da
će sklonište izdrţati ako bomba i padne na kuću. Nije istina, ali pomaţe.
Obilazi ga potpuno zaokupljen nadstojnik zgrade, maestro Monaldi, moj
učitelj iz osnovne škole, poniţen što nije imao dovoljno vremena da
odjene odoru centuriona Milicije, sa skvadrističkim odličjima. U to je
doba netko tko je sudjelovao u Marsu na Rim bio kao povratnik iz
velikih Napoleonovih bitaka - i tek mi je nakon 8. rujna četrdeset treće
djed objasnio da je to bila šetnja sitnih lupeţa, naoruţanih štapovima, i
da je kralj izdao naredbu, jedna skupina pješaštva ih je mogla uništiti
na pola puta. Ali kralj je bio Najbrţa noţica, a izdaja mu je bila u krvi.
Dakle, maestro Monaldi šeće među stanarima, smiruje ih, brine se
za trudne gospođe, objašnjava kako su to male ţrtve koje treba podnijeti
za konačnu pobjedu. Svira sirena za prestanak uzbune, obitelji izlijeću
na ulicu. Gospodin kojega nitko nije poznavao, a sklonio se k nama jer
ga je uzbuna iznenadila dok je bio na ulici, pripaljuje cigaretu. Maestro
Monaldi ga grabi za ruku i sarkastično upita zna li da je rat i
zamračenje.
“Ĉak i kad bi gore još bio neki bombarder, ne bi vidio svjetlo ţigice,”
kaţe ovaj i ponovno počinje pušiti.
“Aha, vi to znate?”
“Naravno da to znam. Ja sam kapetan, pilot, i letim na
bombarderima. Jeste li vi ikada bombardirali Maltu?”
Pravi heroj. Bijeg maestra Monaldija koji se puši od bijesa, veseli
komentari stanara, govorio sam da je napuhanko, takvi su svi koji
zapovijedaju.
 Maestro Monaldi i njegovi sastavci o herojima. Vidim sebe navečer,
mama i tata nada mnom. Sutradan će u razredu biti sastavak za
sudjelovanje u školskom natjecanju iz kulture. “Kojagod tema bila,”
kaţe mama, “bit će o Duceu i ratu. Pa stoga pripremi lijepe fraze koje
ostavljaju dojam. Primjerice, vjerni i nepodmitljivi čuvari Italije i njene
civilizacije, rečenica je koja uvijek dobro prolazi, bez obzira na temu.”
“A što bude li tema bitka za ţito?”
“Svejedno je ubaci, upotrijebi malo mašte.”
“Sjeti se da vojnici svojom krvlju natapaju uţareni pijesak
Marmarica,” predlaţe tata. “I ne zaboravi da je naša civilizacija nova,
herojska i sveta. To uvijek ostavlja dobar dojam. Ĉak i ako je bitka za
ţito.”
Ţele sina koji dobiva dobru ocjenu. Opravdana teţnja. Ako dobra
ocjena ovisi o znanju o paralelama, uči se iz knjige za geometriju, mora
li se govoriti kao Balilla, uči se napamet ono što jedan Balilla mora
misliti. Ne postavlja se pitanje je li to opravdano ili ne. Konačno, moji
roditelji to nisu znali, ali čak i peti Euklidov poučak vrijedi samo za
ravne površine, tako idealno ravne kakve u stvarnosti ne postoje.
Reţim je bio ravna površina kojoj su se svi do sada prilagodili.
Zanemarujući krivuljaste vrtloge u koje paralele ulijeću ili se beznadno
razdvajaju.
Ponovno vidim kratki prizor koji se vjerojatno dogodio nekoliko
godina ranije. Pitam:
“Mama, što je to revolucija?”
“To je kad radnici dođu na vlast pa odrube glave svim sluţbenicima
kao što je tvoj otac.”
Taman dva dana nakon onog sastavka dogodila se epizoda s
Brunom. Bruno, dva mačja oka, šiljasti zubi i mišje siva glava na kojoj
se pojavljuju bijele mrlje, kao od alopecije ili lišaja. Bili su to oţiljci od
krasta. Siromašna su djeca uvijek imala kraste po glavi, i zato što su
ţivjela u ne baš čistom okruţenju i zbog avitaminoze. U osnovnoj školi
smo ja i De Caroli bili razredni bogataši, tako se tada mislilo; zapravo,
naše su obitelji pripadale istom društvenom sloju kao i učitelj, ja zato
što je moj otac bio sluţbenik i nosio kravatu, a moja majka šešir (pa
stoga nije bila ţena nego gospođa), a De Caroli zato što je njegov otac
imao malu prodavaonicu tkanina. Svi drugi su bili iz niţih slojeva, s
roditeljima su još uvijek razgovarali na dijalektu, pa su zato stalno
radili pravopisne i gramatičke pogreške, a najsiromašniji od svih je bio
Bruno. Bruno je imao poderanu crnu kutu, nije imao bijeli ovratnik, a
kad ga je i imao bio je prljav i izlizan i, naravno, nije imao plavu mašnu
kao pristojna djeca. Imao je kraste, pa je zato bio izbrijane glave, to je
bila jedina njega za koju je obitelj znala, čak i protiv ušiju, a bijele su
mrlje ostajale od već ozdravljenih krasta. Obiljeţja niţeg poloţaja.
Učitelj je sve u svemu bio dobar čovjek, a s obzirom na to da je bio
skvadrist osjećao se obveznim podučavati nas muški, pa nam je zadavao
snaţne pljuske. Ali nikada meni ni De Ĉaroliju, jer je znao da ćemo reći
našim roditeljima koji su mu bili ravni. Budući da je stanovao u istom
bloku kuća, ponudio se da me svakog dana prati kući po izlasku iz
škole, zajedno sa svojim sinom, kako se moj otac ne bi mučio da dolazi
po mene. I zato što je moja majka bila rođakinja snahe ravnateljice
osnovne škole, pa nikad se ne zna.
Za Bruna su međutim pljuske bile svakodnevne, jer je bio ţivahan
pa je dakle imao loše vladanje i pojavljivao se u razredu u masnoj
kuti. Uvijek je Bruna slao u kut i izlagao ga ruglu.
Jednog je dana Bruno došao u školu nakon neopravdanog izostanka
i učitelj je zasukao rukave kad je Bruno stao plakati i kroz jecaje dao
naslutiti da mu je umro otac. Učitelj je bio ganut, jer su čak i skvadristi
imali srca. Naravno, za njega je socijalna pravda značila milostinju, pa
je od sviju nas zatraţio prilog. I naši su roditelji imali srca, jer je
sljedećeg dana svatko od nas došao s ponekim novčićem, iznošenim
odijelom, staklenkom marmelade, kilogramom kruha. Bruno je dobio
svoj trenutak solidarnosti.
Ali tog istog jutra, dok smo stupali po dvorištu, počeo je hodati
četveronoške, pa smo svi pomislili kako je stvarno zločest kad čini takve
stvari, a netom mu je tata umro. Učitelj je vikao kako mu nedostaje i
najosnovniji osjećaj zahvalnosti. Postavši siroče dva dana ranije, odmah
se okoristio dobročinstvom svojih drugova i već je bio sklon prijestupu; s
obzirom na to iz kakve je obitelji, više se i ne moţe iskupiti.
Kao drugi sporedni lik te male drame, na trenutak sam bio u dvojbi.
Već sam je osjetio i jutro nakon sastavka, probudivši se nemiran i
pitajući se volim li doista Ducea, ili sam licemjeran dječak koji tako samo
piše. Gledajući Bruna kako hoda na sve četiri, shvatio sam da je to bio
ispad dostojanstva, način da odgovori na poniţenje koje je pretrpio zbog
naše ljigave velikodušnosti.
To sam još bolje shvatio nekoliko dana kasnije, najednom od onih
fašističkih subotnjih sastanaka, na kojima smo bili poredani svi u
odorama; naše su bile blistave, Brunova ista kao i kuta za radne dane,
plava marama loše zavezana, a morala se izgovarati prisega. Centurion
je govorio: “U ime Boga i Italije, priseţem da ću izvršavati Duceove
naredbe i sluţiti svim svojim snagama, a ako je potrebno i svojom
krvlju, ciljevima fašističke revolucije. Priseţete li?” I svi smo morali
odgovoriti: “Priseţem!” Dok smo svi vikali 'priseţem!' Bruno - koji je bio
pokraj mene i čuo sam ga vrlo dobro - viknuo je: “Doseţem!” Pobunio se.
Bio je to prvi put da sam nazočio činu pobune.
Je li se pobunio samovoljno ili zato što mu je otac bio pijanac i
socijalist kao i onom talijanskom dječaku u svijetu? Sada shvaćam da je
Bruno bio prvi koji me podučio kako reagirati na tu retoriku koja nas je
gušila.
Između sastavka u mojoj desetoj godini i kronike u jedanaestoj, na
kraju petoga razreda osnovne škole, preobrazila me Brunova poduka. On
je bio revolucionarni anarhist, ja tek pomalo skeptik, pa je njegov
“doseţem” postao mojom nelomljivom čašom.
Jasno je da sada, u tišini kome, bolje razumijem ono što mi se
dogodilo. Je li to ono prosvjetljenje koje i drugi imaju kad im kucne čas
pa se, kao u Martinu Edenu, u tom trenu sve shvati, ali čim se sazna, to
se i prestane znati? Ja, kome još nije kucnuo taj čas, u prednosti sam
pred onima koji umiru. Razumijem, znam, čak se i sjećam (sada) da
znam. Jesam li ja takav sretnik?
 16. VJETAR ZVIŢDI

Htio bih se sjetiti Lile... Kako je Lila izgledala ? Iz izmaglice ovog

polusna pojavljuju mi se druge slike, ali to nije ona.
Pa ipak, neka bi osoba u normalnim okolnostima morala moći reći
ţelim se sjetiti prošlogodišnjeg odmora. Ako je sačuvala ikakav trag,
sjetit će se. Ja ne mogu. Moje je sjećanje člankovito, poput trakavice, ali
za razliku od tog plošnjaka nema glavu, luta labirintom, a svaka točka
moţe biti početak ili kraj putovanja. Moram pričekati da sjećanja dođu
sama, slijedeći neku svoju logiku. Tako se hoda kroz maglu. Po suncu
stvari vidiš iz daleka i moţeš odlučiti promijeniti smjer kako bi naišao
na nešto određeno. U magli ti netko ili nešto dolazi u susret, ali ne znaš
tko je to sve dok ti ne bude blizu.
Moţda je to normalno, ne moţeš imati sve u samo jednom trenutku,
sjećanja u slijedu, kao raţnjić. Što li je ono rekla Paola o magičnom
broju sedam, o kojem govore psiholozi? S popisa se lako sjetiš do sedam
elemenata, kasnije više ne ide. Niti sedam. Tko su sedam patuljaka?
Ljutko, Veseljko, Pospanko, Stidljivko, Burko, Učo... A zatim? Uvijek
nedostaje sedmi patuljak. A sedam rimskim kraljeva? Romul, Numa
Pompilije, Tul Hostilije, Servije Tulije, Tarkvinije Prisko, Tarkvinije
Oholi... A sedmi? Aha, Kihavko.
Mislim da je moje najranije sjećanje pajac odjeven kao glavni
bubnjar vojnog sastava, u bijelu odoru s kepijem, a ako ga naviješ
ključićem on lupa po svom bubnju. Je li doista tako, ili sam ga tijekom
godina tako preinačio koristeći prisjećanja svojih roditelja?
 Nije li to moţda prizor sa smokvama, ja pod drvetom, a seljak koji
se zvao Quirino vere se ljestvama da mi ubere najbolju smokvu - samo
što tada još nisam znao izgovoriti riječ figa i rekao sam siga?
Posljednje sjećanje: u Solari pred infolijem. Jesu li Paola i drugi
primijetili što mije bilo u rukama kada sam odjednom zaspao? Moraju
ga dati Sibilli, odmah, ostanem li ovako godinama neće moći platiti
troškove, morat će prodati studio, a zatim Solaru, pa moţda ni to ne bi
bilo dovoljno, dok mi s in folijom mogu platiti vječni boravak u bolnici, s
deset bolničara, pa je dovoljno da me dođu vidjeti jednom mjesečno i
zatim se mogu se vratiti vlastitim ţivotima.
U susret mi dolazi drugi lik koji mi se ceri pokazujući mi besramnu
gestu. Kao da me, pograbivši me s leđa, obavio sobom i raspršio se u
magli.
Pokraj mene prolazi bubnjar s kepijem. Sklanjam se u djedovo
naručje. Osjećam miris lule dok obraz naslanjam na njegov prsluk.
Djed je pušio lulu i mirisao na duhan. Zašto u Solari nije bilo njegove
lule? Bacili su je prokleti ujak i ujna, nije im se činila vaţnom, glave
onako izlizane plamenom mnogih ţigica; bacili su i pera i bugačice, ne
znam što još, naočale, čarapu s rupom i posljednju, još napola punu,
kutiju duhana.
Magla se raspršuje. Sjećam se Bruna na sve četiri, ali se ne sjećam
Carlina rođenja, dana kad sam diplomirao, prvog susreta s Paolom.
Ranije se nisam sjećao ničega, sada se sjećam svega iz prvih dana svoga
ţivota, ali se ne sjećam kad je Sibilla prvi put ušla u moj studio traţiti
posao - ili kad sam napisao svoju posljednju pjesmu. Ne uspijevam se
sjetiti lica Lile Sabe. Sjetiti se njega, vrijedilo bi cijelog ovog sna. Ne
sjećam se Lilina lica koje sam posvuda traţio tijekom svog odraslog
ţivota, jer se još ne sjećam svog odraslog ţivota, niti onoga što sam
ulazeći u odrasli ţivot ţelio zaboraviti. Moram čekati, ili se pripremiti na
beskonačno kruţenje stazama svojih prvih šesnaest godina. Moglo bi
dostajati, kad bih ponovno proţivio svaki trenutak, svaki događaj,
potrajao bih u ovom stanju drugih šesnaest godina. Bit će mi dovoljno,
stigao bih tako do sedamdeset šest, razuman ţivotni vijek... A Paola se
pita treba li isključiti prekidač.
Ali zar ne postoji telepatija? Mogao bih se usredotočiti na Paolu i
intenzivno razmišljati kako bih joj poslao poruku. Ili pokušati sa svjeţim
i praznim dječjim umom. “Poruka za Sandra, poruka za Sandra, ovdje
Sivi Orao iz Fernet Branca, ovdje Sivi Orao, odgovorite. Prijem...” A taj
bi mi prenio: “Roger, Sivi Orle, čujem te glasno i jasno...”
U gradu se dosađujem. Ĉetvorica nas u kratkim hlačama i igramo se
na ulici ispred kuće, gdje prođe jedan automobil na sat i vozi polako.
Usuđuju se pustiti nas da se tamo igramo. Igramo se pikulama,
sirotinjskim igračkama, dobrima i za one koji nemaju drugih igračaka.
Ima ih glinenih, smećkastih i staklenih, prozirnih s raznobojnim
šarama, a druge su mliječno bijele isprugane crvenim. Prva igra, rupa:
pikule se odbacuju sa sredine ulice, preciznim udarcem kaţiprsta koji
klizi po palcu (ali oni najbolji kliţu palcem po kaţiprstu), u rupicu
iskopanu u pločniku. Ima ih koji pikulu utjeraju prvim udarcem, inače
se ide po fazama. Druga igra, spanna cetta koju smo u Solari zvali cicca
spanna. Kao kod boćanja, treba doći blizu prve pikule, ali ne bliţe od
pedlja koji se mjeri s četiri prsta.
Divili smo se onima koji su znali zavrtjeti zvrk. Ali ne zvrk bogate
djece, metalni s raznobojnim prugama, koji se navija višekratnim
pritiskanjem okrugle drške na poluzi, a zatim ga se pusti, pa se okreće
iscrtavajući višebojne vrtloge, nego drveni zvrk, pirlu ili mongiu, neku
vrstu ispupčenog cunja, trbušaste kruške koja završava čavlom, a tijelo
je obiljeţeno nizom spiralnih ureza. Obavija se špagom koja ulazi u
ureze, zatim se slobodnom vrhu d a j e jak trzaj kojim se povlači špaga i
mongia se okreće. Ne znaju to svi raditi, meni ne uspijeva jer sam
razmaţen skupljim i lakšim zvrkovima - pa mi se druga djeca rugaju.
Tog se dana nismo mogli igrati, jer su uzduţ pločnika bila neka
gospoda, u sakoima i s kravatama, koja su nekom motičicom vadila
korov. Rade bez nekog zanosa, polako, i jedan od njih počinje razgovarati
s nama, informirajući se o raznim igrama pikulama. Kaţe da je on kao
mali igrao krug: nacrtali bi krug kredom na pločniku ili štapom na
zemlji, u njega bi postavili pikule, zatim bi većom pikulom pokušavali iz
kruga te pikule istjerati, a pobijedio bi onaj koji bi ih najviše istjerao.
“Poznajem tvoje,” rekao mi je, “pozdravi ih od gospodina Levija, onog iz
dućana šeširima.”
Ispričao sam to kod kuće. “Oni su Ţidovi,” rekla je mama, “moraju
ići na prisilni rad.” Tata je podigao pogled prema nebu i rekao “ma!”
Kasnije sam otišao u djedov dućan i upitao ga zašto Ţidovi idu na
prisilni rad. Rekao mije da se prema njima ponašam pristojno ako ih
ponovno sretnem, jer su to dobri ljudi, ali mi za sada neće objasniti tu
priču, jer sam još premali. “Šuti i ne pričaj o tome naokolo, posebno ne
učitelju.” Jednog dana će mi sve ispričati. S'as gira.
Tada sam se samo pitao kako to da Ţidovi prodaju šešire. Šeširi koje
sam viđao po plakatima obješenima na zidove ili na reklamama u
časopisima bili su gospodski i elegantni.
Još nisam imao razloga zabrinjavati se zbog Ţidova. Tek kasnije, u
Solari, djed mije pokazao novine iz 1938. u kojima su objavljeni rasni
zakoni, ali sam trideset i osme imao šest godina i nisam čitao novine.
 Zatim, jednog dana više nismo vidjeli gospodina Levija i ostale
kako plijeve pločnik. Mislio sam tada da su ih pustili da se vrate kući,
nakon male pokore. Ali poslije rata sam čuo kako netko priča mami da
je gospodin Levi umro u Njemačkoj. Nakon rata sam već naučio mnoge
stvari, ne samo kako se rađaju djeca (uključujući i pripremne radnje
devet mjeseci ranije), nego i kako umiru Ţidovi. Moj se ţivot promijenio
sklanjanjem na sigurnije, u Solani. U gradu sam bio potišteno dijete
koje se nekoliko sati dnevno igralo s drugovima iz škole. Ostalo bih se
vrijeme sklupčao uz knjigu ili vozio na biciklu. Jedini čarobni trenutci
bili su oni koje sam provodio u djedovu dućanu: on bi razgovarao s
pokojim kupcem, a ja bih kopao i kopao, zaslijepljen stalnim otkrićima.
Ali tako sam postajao sve osamljenijim i ţivio samo sa svojim
maštarijama.
U Solari, gdje sam sad već sam silazio do seoske škole i skitao
poljima i vinogradima, bio sam slobodan, preda mnom se otvaralo
neistraţeno područje. I imao sam mnogo prijatelja s kojima sam se
potucao naokolo. Glavna nam je misao bila napraviti kolibu.
Sad ponovno gledam cijeli ţivot u Oratoriju, kao na filmu. Sjećanje
više nije ispresijecano, nego povezani slijed...
Koliba nije morala biti poput kuće, s krovom, zidovima i vratima.
Obično je to bila neka rupa, neka graba na kojoj se mogao napraviti
pokrov od granja i lišća, kako bi ostala otvorena puškarnica s koje se
nadgledalo udolinu ili barem zaravan. Uperili bismo štapove i pucali
kao da su strojnice. Kao u Giarabubu, mogla nas je poraziti samo glad.
Počeli smo odlaziti u Oratorij, jer smo na kraju nogometnog
igrališta, na uzvisini iza zidića pronašli idealno mjesto za kolibu.
Odatle smo mogli strojnicom gađati svu dvadeset dvojicu igrača
nedjeljne utakmice. U Oratoriju smo bili prilično slobodni, tek oko šest
bi nas sakupili za poduku iz vjeronauka i za blagoslov, a ostatak
vremena smo radili što smo htjeli. Bili su tu primitivni vrtuljak,
nekoliko ljuljački, mala pozornica na kojoj sam prvi put glumio prizore
iz Malog Pariţanina. Tu sam dobro ovladao prednjim dijelom pozornice,
što će me mnogo godina kasnije učiniti nezaboravnim u Lilinim očima.
Dolazili su i stariji dječaci, pa čak i mladići - nama su izgledali vrlo
stari - koji su igrali stolni tenis ili se kartali, ali ne za novac. Onaj
dobričina, don Cognasso, direktor Oratorija, nije od njih traţio da se
ispovijedaju, bilo je dovoljno da dođu tamo umjesto da u skupinama
biciklima odlaze u grad, čak i uz prijetnju iznenadnog bombardiranja,
zbog nastojanja da se popnu u Crvenu kuću, bordel poznat u cijeloj
pokrajini.
Nakon 8. rujna u Oratoriju sam prvi put čuo govoriti o partizanima.
Isprva su to bili dječaci koji su samo pokušavali izbjeći ili novo
regrutiranje Socijalne Republike ili racije Nijemaca koji bi ih slali na
rad u Njemačku. Zatim su ih počeli nazivati pobunjenicima, jer su ih
tako nazivala sluţbena priopćenja. Tek smo nakon nekoliko mjeseci
saznali da ih je deset strijeljanojedan je bio iz Solare - a kad smo čuli da
im Radio London upućuje posebne poruke, tada smo ih počeli nazivati
partizanima, ili patriotima, kako im se više sviđalo. U selu su svi bili za
partizane, jer su to sve bili momci iz tih krajeva, a kad bi se pojavili,
iako su sada svi imali nadimke, Jeţ, Munja, Plavobradi ili Jaki, i dalje
smo ih zvali onako kako smo ih ranije poznavali. Mnogi od njih bili su
mladići koje sam viđao u Oratoriju kako se kartaju, u bijednim i
rasparanim jaknicama, a sad su se pojavljivali s kapama sa šiltom,
redenikom preko ramena i strojnicom, remenom s obješenim dvjema
ručnim bombama, poneko čak i s pištoljem u koricama. Nosili su crvene
košulje, ili jakne engleske vojske ili hlače sa štitnicima kraljevskih
časnika. Bili su prekrasni.
Već četrdeset četvrte bi se pojavljivali u Solari, brzim upadima u
trenutcima kad tamo nije bilo Crnih brigada. Ponekad bi se spuštali
badoljovci, s plavim maramama, govorilo se da su za kralja, a u napad
su odlazili još uvijek vičući Savoia. Ponekad su to bili garibaldinci, s
crvenim maramama, koji su pjevali pjesme protiv kralja i Badoglia, i
zviţdi vjetar, urla oluja, - cipele su poderane, pa ipak treba poć, -
osvojiti crveno proljeće, - gdje izlazi sunce budućnosti. Badoljovci su bili
bolje naoruţani, govorilo se da Englezi šalju pomoć njima, a ne drugima
koji su svi bili komunisti. Garibaldinci su imali strojnice poput onih
Crnih brigada, zaplijenjene u nekom okršaju ili nekom prepadu na
oruţarnicu, a badoljovci su imali najnoviji model engleskih Stenova.
Sten je bio lakši od strojnice, imao je prazni kundak, kao profil od
ţeljezne ţice, punjač mu je bio sa strane, a ne ispod. Jednom mi je jedan
od njih dopustio da ispalim metak. Uglavnom su pucali kako bi ostali u
formi i da se pokaţu pred djevojkama.
 Jednom su došli fašisti iz San Marca, pjevali su San Marco! San
Marco! - zar je vaţno ako se umire.
Ljudi su govori da su to bila dobra djeca iz dobrih obitelji, koja su
moţda krivo odabrala, ali prema narodu su se ponašali dobro, a ţenama
su se udvarali pristojno.

Međutim, oni iz Crnih brigada bili su oslobođeni iz zatvora i

popravnih domova (bilo je i šesnaestogodišnjaka) i samo su htjeli da ih
se svi boje. Vremena su bila teška, pa se nismo smjeli uzdati ni u one iz
San Marca.
Idem s mamom u selo na misu, a s njom je gospođa iz vile nekoliko
kilometara od nas. Uvijek je ljuta na svog napoličara koji je potkrada
pri podnošenju računa. A budući da je napoličar crveni, ona je postala
fašist, barem u smislu da su fašisti protiv crvenih. Izlazimo iz crkve, a
dva časnika San Marca pogledavaju gospođe, više ne baš tako mlade, ali
su još uvijek dobro izgledale - a osim toga, zna se, vojnici kljucaju tamo
gdje mogu. Pribliţavaju se pod izlikom da traţe neku informaciju, jer
nisu iz ovih krajeva. Dvije se gospođe ponašaju ljubazno (konačno, to su
dva zgodna mladića) i pitaju ih kako se osjećaju tako daleko od kuće.
“Borimo se kako bismo ovoj zemlji vratili njenu čast, moje gospođe, onu
čast koju su neki izdajnici uprljali,” odgovara jedan od dvojice. A susjeda
komentira: “To je lijepo od vas, a ne kao onaj gospodin o kojem sam
govorila.”
Jedan od njih se čudno nasmije i kaţe: “Rado bismo znali ime i
adresu tog čovjeka.”
Mama je problijedjela, zatim pocrvenjela, ali se dobro izvukla: “Ah,
znate poručnice, moja prijateljica je govorila o nekom tipu iz Astija koji
je u ove krajeve dolazio prošlih godina, a sad tko zna gdje je, kaţu da su
ga otpremili u Njemačku.”

“Tako mu i treba,” smiješi se poručnik i ne navaljuje. Uzajamni

pozdravi. Na povratku mama promrsi kroz zube onoj nesmotrenoj ţeni
kako u ova vremena treba paziti što govori, jer ne treba puno da nekoga
strijeljaju.
Gragnola. Posjećivao je Oratorij. Uporno je traţio da ga zovu
Gragnola, ali su ga svi zvali Gragnola, aludirajući na gragnuola di colpi,
kišu udaraca. On bi ponavljao kako je miroljubiv čovjek, a prijatelji su
mu odgovarali: “Ma daj, kao da ne znamo...” Šuškalo se da odrţava vezu
s garibaldinskim brigadama u planinama - štoviše, neki su govorili da
je on veliki vođa i da više riskira ţiveći u selu nego da se negdje skriva,
jer ako ga jednog dana otkriju, strijeljat će ga u tren oka.
Gragnola je sa mnom glumio u Malom Pariţaninu, a kasnije me i
zavolio. Htio me naučiti igrati tresetu. Vidi se da mu je neugodno s
drugim odraslima, pa je duge sate provodio brbljajući sa mnom. Moţda
je to bila njegova pedagoška sklonost, jer je bio nastavnik. Ili je moţda
znao da govori takve budalaštine da bi ga, da ih je pričao naokolo,
smatrali antikristom, pa se pouzdavao samo u dječaka. Pokazivao mi je
tajna glasila koja su kradom kruţila iz ruke u ruku. Nije mi ih
ostavljao, jer, govorio je, koga uhvate s tim, strijeljaju ga. Tako sam
saznao za Ardeatinsko krvoproliće u Rimu. “Naši su drugovi gore u
brdima,” govorio mi je Gragnola, “upravo zato da se takve stvari više ne
bi događale. A Nijemci, kaputtf Pripovijedao mi je kako su tajne partije
koje su se javljale preko takvih glasila postojale još prije dolaska
fašizma i preţivjele su u ilegali, u inozemstvu, njihove su velike vođe
radile kao masoni, a ponekad bi ih Duceovi slugani raspoznali i batinali
do smrti.
Ne znam što je Gragnola predavao u obrtničkoj školi, odlazio bi
svakog jutra na biciklu i vraćao se polovinom poslijepodneva. Zatim je
morao prestati, pričalo se da je razlog tomu bio što se dušom i tijelom
posvetio partizanima, drugi su šaputali da nije mogao nastaviti, jer je
bio sušičav. Gragnola je doista imao izgled sušičavca, pepeljasto lice, s
dvije bolesno crvene jagodice, upalih obraza, ustrajnog kašlja. Imao je
kvarne zube, šepao je i bio pomalo grbav, ili je imao iskrivljenu
kralješnicu s istaknutim lopaticama, a ovratnik jakne mu je stajao
odvojeno od vrata, pa je u odjeći izgledao kao da je u vreći. U kazalištu
bi uvijek dobivao uloge negativaca ili šepavog čuvara neke tajanstvene
vile.
Bio je vrelo znanja, svi su to govorili, više puta su ga pozivali da
predaje na sveučilištu, ali je on odbio zbog svojih učenika. “Gluposti,”
objasnio mi je. “Yambine, predavao sam samo u školama za siromašne,
kao zamjena, jer zbog ovog prljavog rata nisam čak ni diplomirao. S
dvadeset godina poslali su me poraziti Grčku, ranili su me u koljeno, ali
nije vaţno, jer se jedva vidi, ali u tom blatu sam uhvatio neku grdnu
bolest i od tada nisam prestao pljuvati krv. Ali da mi Debeloglavi
dopadne šaka ne bih ga ubio, jer sam naţalost kukavica, ali bih ga toliko
udarao po straţnjici dok ga ne bih onesposobio za još ono malo ţivota,
nadam se, što mu je ostalo, Juda laţljivi.”
Pitao sam ga zašto dolazi u Oratorij, budući da su svi govorili kako
je ateist. Odgovorio mi je da dolazi zato što je to jedino mjesto gdje se
moţe vidjeti s ljudima. A osim toga, nije ateist nego anarhist. Tada
nisam znao što su anarhisti, pa mije on objasnio da su to ljudi koji ţele
slobodu, bez gospodara, bez kralja, bez drţave i bez svećenika. “Ali
nadasve bez drţave, a ne kao oni komunisti u Rusiji koji imaju drţavu
koja im govori čak i kad moraju ići na zahod.” Pripovijedao mi je o
Gaetanu Bresciju koji se, ne bi li kaznio kralja Umberta što je dao
masakrirati radnike u Milanu, uputio iz Amerike bez povratne karte,
gdje je mogao mirno ţivjeti, pošto su ga izvukli ţdrijebom i krenuo ubiti
kralja.
Zatim su u zatvoru ubili njega, a rekli su da se objesio zbog griţnje
savjesti. Ali anarhist nikada nema griţnju savjesti zbog akcija koje
poduzima u ime naroda. Pripovijedao mi je o vrlo umjerenim
anarhistima koji su morali emigrirati iz zemlje u zemlju, jer su ih
progonile sve policije, a pjevali su Addio Lugano bella.
A zatim mi je opet ruţno pričao o komunistima koji su anarhiste
izbacili iz Katalonije. Pitao sam ga zašto se, kad je protiv komunista,
pridruţio garibaldincima, s obzirom da su oni komunisti. Odgovorio
mije da prvo, svi garibaldinci nisu komunisti i da među njima ima
socijalista pa čak i anarhista, a drugo, da je u tom trenutku neprijatelj
nacifašizam, a u takvim slučajevima ne treba previše cjepidlačiti. “Prvo
da zajedno pobijedimo, a račune ćemo sređivati kasnije.”
Potom je dodao da je u Oratorij dolazio, jer je to dobro mjesto.
Svećenici su bili loš soj, ali su bili poput garibaldinaca, i među njima je
bilo dobrih ljudi. “Posebno u ova vremena, kad nitko ne zna gdje će
završiti ti dječaci koje su još do prošle godine podučavali o knjizi i
karabinu. U Oratoriju ih barem ne puštaju da se upropaste, uče ih da
budu pošteni, iako pretjeruju oko masturbacije, ali nije bitno, jer vi to
ionako radite, pa se u najboljem slučaju kasnije ispovijedate. Stoga
dolazim u Oratorij i pomaţem don Cognassu da navede djecu na igru.
Kad se ide na misu, stojim na kraju crkve u tišini, jer Isusa Krista
poštujem iako ne i Boga.” Jedne nedjelje kad nas je u dva poslijepodne
u Oratoriju bilo vrlo malo, ispričao sam mu o svojim markama, a on mi
je rekao da ih je nekoć i on sakupljao, ali ga je po povratku iz rata
prošla vonja i sve je pobacao. Ostalo mu ih je samo dvadesetak i rado će
mi ih pokloniti.
Bio sam u njegovoj kući i plijen je bio čudesan, jer su tu bile dvije
marke otoka Fidţi koje sam dugo ţelio iz kataloga Yverta i Telliera.
“Zar imaš i Yverta i Telliera?” upitao me zadivljeno.
“Da, ali stari...”
“Ti su najbolji.”

Otoci Fidţi. Eto zašto su me toliko očarale te dvije marke u Solari.

Nakon što mi ih je Gragnola poklonio, odnio sam ih kući kako bih ih
stavio na novi list svog albuma. Bila je zimska večer, tata je stigao dan
ranije, ali je već tog poslijepodneva otputovao, kako bi se u grad vratio
još za vidjela.
Bio sam u kuhinji glavnog krila, jedinom zagrijanom prostoru u
kući, jer smo imali dovoljno drva za ognjište. Svjetlo je bilo slabo. Ne
zato što bi se u Solari osobito drţalo do zamračenja (pa tko bi nas
bombardirao?), nego zato što je svjetiljka bila prigušena sjenilom s
kojeg su visjeli nizovi perlica, gotovo nalik ogrlicama za poklon
domorocima s Fidţija.
Ja sam sjedio za stolom baveći se svojom zbirkom, mama je
pospremala, moja se sestra igrala u kutu. Radio je bio upaljen. Upravo
je završila “milanska” verzija Što se događa u kući Rossi, propagandni
program Republike Salo, gdje članovi jedne obitelji raspravljaju o
politici i zaključuju, naravno, da su saveznici naši neprijatelji, partizani
banditi odbjegli iz vojske zbog lijenosti, a na sjeveru se upravo brani
čast Italije uz bok njemačkim kameradima. Ali postojala je, naizmjence,
svake druge večeri, “rimska” verzija, u kojoj su Rossijevi bili druga
obitelj istog imena, ţivjeli su u Rimu koji su sad već okupirali saveznici,
pa su konačno shvatili koliko je bilo bolje kad je bilo gore, zavidjeli su
zemljacima na sjeveru koji su ostali slobodni pod barjacima Osovine. Po
načinu kako je moja majka odmahivala glavom, vidjelo se da u to ne
vjeruje, ali je program bio vrlo ţivahno napravljen. Ili ga se slušalo ili se
gasio radio.
Kasnije bi ga (a sada bi dolazio i djed koji je do tada izdrţavao u
svojoj radnoj sobi s grijalicom pokraj nogu), mogli podesiti na Radio
London.
Započinjao je nizom udaraca u timpan, gotovo kao u Beethovenovoj
Petoj, zatim bi se čulo uvjerljivo “buona sera” pukovnika Stevensa, s
naglaskom koji je podsjećao na sinkronizirane Stanlija i Olija. Drugi
glas, na koji nas je navikao reţimski radio, bio je glas Marija Appeliusa
koji je svoje ohrabrujuće pozive na pobjedničku borbu zaključivao sa
“Neka Bog prokune Engleze!” Stevens nije proklinjao Talijane, štoviše
pozivao ih je da se raduju s njim zbog poraza Osovine, o kojoj nam je
pripovijedao iz večeri u večer, kao da ţeli reći “zar ne vidite što vam radi
taj vaš Duce?”
Ali njegove kronike nisu pričale samo o bitkama na otvorenom
polju. Opisivao je naš ţivot, ljude poput nas koji svake noći prilijepljeni
za radio aparat slušaju Glas Londona, svladavajući strah da nas netko
moţda špijunira i da bi nas mogao poslati u zatvor. Pripovijedao je našu
povijest, povijest svojih slušatelja, a mi smo mu vjerovali, jer je točno
opisivao ono što smo radili, mi, ljekarnik na uglu i čak - govorio je
Stevens - zapovjednik karabinjera koji je sve znao i podmuklo šutio.
Tako je rekao, a ako nije lagao o tome, mogli smo mu vjerovati i za
ostalo. Svi smo znali, čak i mi djeca, kako je i to njegovo bila
propaganda, ali nas je privlačila ova umjerena propaganda bez
herojskih fraza i poziva na umiranje. Zahvaljujući pukovniku Stevensu,
riječi kojima su nas svakodnevno kljukali činile su nam se pretjeranima.
Ne znam zašto, ali tog sam gospodina - koji je bio samo glas - vidio
kao Mandrakea: elegantnog u svom fraku, njegovanih brčića, samo
malo više prošaran sjedinama nego mađioničar, sposoban da svaki
pištolj pretvori u bananu.
Nakon što bi pukovnik završio, započinjale su posebne poruke za
partizanske brigade, jednako tajanstvene i privlačne kao marka iz
Monserrata: Poruke za Franchi, Sretan nije sretan, Kiša je prestala,
Moja brada je plava, Giacomome ljubi Muhameda, Orao leti, Sunce se
ponovno rada...
Vidim sebe kako se još uvijek divim markama Fidţija, ali odjednom,
između deset i jedanaest, začuje se brujanje na nebu. Gase se svjetla i
trči se na prozor sačekati prolazak Pipetta. Ĉuje ga se svake noći,
manjeviše u isto vrijeme, ili je barem tako govorila legenda. Neki su
govorili da je to engleski izviđač, neki da je američki zrakoplov koji
dolazi padobranom spuštati pakete, hranu i oruţje partizanima u
planini, moţda ne daleko od nas, na obroncima Langhe.
I jedne večeri bez zvijezda i bez mjesečine, ne vide se svjetla u dolini
ni obrisi breţuljaka, a nad nama prolazi Pipetto. Nitko ga nikada nije
vidio: to je samo buka u noći.
Pipetto je otišao i ove je večeri sve prošlo na uobičajeni način, pa se
vraćamo posljednjim pjesmama na radiju. Te noći moţda će
bombardirati Milano, čopori vučjaka po vrhovima progone ljude za koje
radi Pipetto, a radio, onim glasom uspaljena saksofona pjeva Tamo na
Capocabani, na Capocabani ţena je kraljica, ţena je vladarica, i da je
naslutiti onu čeznutljivu filmsku zvijezdu (koju sam moţda vidio na slici
u Novelli). Ona silazi lagano niz bijelo stubište čije se stube osvjetljavaju
kako na njih spusti nogu, okruţena mladićima u bijelim frakovima koji
skidaju cilindre i s oboţavanjem padaju na koljena kad ona prolazi. Tom
Capocabanom (to nije bila Copacabana, nego baš Capocabana) ova mi
vrlo putena ţena odašilje jednako tako egzotičnu poruku kao i moje
marke.
Zatim emisije završavaju raznim himnama slavi i osveti. Ali ne
treba odmah ugasiti radio i mama to zna. Nakon što je već izgledalo d a
j e radio zašutio do narednog dana, začuje tuţni glas koji pjeva:

Vratit ćeš se meni jer na nebu

piše da ćeš se vratiti.
Vratit ćeš se ti to znaš,
da sam tako jak jer vjerujem u tebe.

Tu sam pjesmu ponovno čuo u Solari, ali je to bila ljubavna pjesma

koja je glasila Vratit ćeš se meni jer si jedini san srca mog. - Vratit ćeš se
- ti jer bez tvojih njeţnih poljubaca ono neće ţivjeti. Dakle, ono što sam
slušao tih večeri bila je ratna verzija koja je u srcima mnogih morala
zvučati kao obećanje, ili zov upućen nekome tko je daleko i moţda se u
tom trenutku smrzava u stepi ili je pred streljačkim vodom. Tko je
puštao ovu pjesmu u to doba noći? Neki nostalgični sluţbenik, prije no
što bi zatvorio radijsku kabinu ili netko tko je slušao nečiju naredbu
odozgo? Nismo to znali, ali taj bi nas glas pratio do praga sna.
 Gotov je jedanaest, zatvaram album s markama, vrijeme je za
spavanje. Mama je pripremila opeku, pravu pravcatu opeku, koju bi
stavila u pećnicu sve dok se ne ugrije toliko da je ne moţe uzeti u ruku;
umotala bije u vunenu tkaninu i uvukla pod pokrivač da zagrije cijeli
krevet. Ugodno je na nju prisloniti stopala kako bi se ublaţio svrbeţ od
ozeblina, od kojih bi nam tih godina (hladnoća, avitaminoza,
hormonalne oluje) naticali prsti na svim četirima udovima i ponekad se
zagnojili u vrlo bolne rane.
Pas cvili iz nekog imanja u dolini.
S Gragnolom sam pričao o svemu. Pripovijedao bih mu o svojim
štivima, a on bi oduševljeno raspravljao o tome: “Verne je,” govorio bi,
“bolji od Salgarija, jer je znanstven. Stvarniji je Cyrus Smith koji
proizvodi nitroglicerin od Sandokana koji ranjava grudi vlastitim
noktima samo zato što se zaljubio u petnaestogodišnju droljicu.”
“Zar ti se ne sviđa Sandokan?” upitao sam ga.
“Po meni, bio je pomalo fašist.”
Rekao sam mu da sam pročitao De Amicisovo Srce, a on mi je rekao
neka ga bacim, jer je De Amicis fašist. “Shvaćaš li,” govorio je, “svi su
protiv jadnog Frantija koji potječe iz nesretne obitelji koja se iz petnih
ţila trudila udovoljiti onom fašisti od učitelja. A o čemu ti pripovijedaju?
O dobrom Garroneu koji je bio dupelizac, o malom lombardijskom
izviđaču koji umire, jer je neki nesretnik od kraljevskih sluţbenika
poslao dječaka da vidi dolazi li neprijatelj, o sardinijskom bubnjaru
kojega šalju da bude vjesnik usred bitke, a zatim se onaj odvratni
pukovnik, nakon što je jadničak izgubio nogu, baca na njega raširenih
ruku, kako bi ga tri puta poljubio u srce, stvari koje se ne rade tek
ranjenom dječaku, pa je čak i pukovnik kraljevske pijemontske vojske
trebao imati malo zdravog razuma. Ili o Corettijevu ocu, koji je dlanom
još uvijek toplim od rukovanja s onim mesarom od kralja pomilovao
sinčića. Uza zid, uza zid! Takvi kao De Amicis otvorili su put fašizmu.” v
Objašnjavao mi je tko su bili Sokrat i Giordano Bruno. I Bakunjin, za
kojeg nisam dobro razumio tko je bio i što je rekao. Pripovijedao mi je o
Campanelli, Sarpiju, Galileju, koje su bacili u tamnicu ili su ih svećenici
mučili jer su htjeli širiti načela znanosti, a neki su si morali prerezati
vrat, kao Ardigo, jer su ga gospodari i Vatikan onemogućavali na sve
načine.
Budući da sam u Nuovissimo Melziju pročitao natuknicu Hegel
(znač. njem. filoz. iz panteističke škole) upitao sam ga tko je to bio.
“Hegel nije bio panteist, a tvoj je Melzi neznalica. Moţda bi Giordano
Bruno mogao biti panteist. Panteist kaţe da je Bog posvuda, čak i u
onom govancu od muhe koju tamo vidiš. Moţeš si zamisliti kakvo je to
zadovoljstvo, biti svugdje je kao da nisi nigdje. No dobro, za Hegela to
nije bio Bog nego Drţava koja je morala biti posvuda, dakle bio je fašist.”
“Ali zar nije ţivio prije više od stotinu godina?”
“A kakve to veze ima? Ĉak je i Ivana Orleanska najčišća fašistkinja.
Fašisti su oduvijek postojali. Još od vremena... još od vremena Boga.
Uzmi, primjerice, Boga. Fašist.”
“Ali zar ti nisi ateist koji kaţe da Bog ne postoji?”
“Tko je to rekao, don Cognasso koji nikad ne shvaća ama baš ništa?
Ja vjerujem da Bog postoji, naţalost. Samo što je fašist.”
“Ali zašto je Bog fašist?”
“Slušaj, ti se premlad da ti drţim predavanje iz teologije. Krenimo
od onoga što znaš. Izrecitiraj mi deset zapovjedi, budući da vas u
Oratoriju tjeraju da ih naučite napamet.”
Izrecitirao sam mu ih. “Dobro,” rekao je, “sad pazi. Među tih deset
zapovjedi, ima ih četiri, pazi dobro, ne više od četiri koje savjetuju dobre
stvari - iako i te, ma dobro, kasnije ćemo to. Ne ubij, ne ukradi, ne reci
laţna svjedočanstva i ne poţeli ţenu bliţnjega svoga. Ova posljednja je
zapovijed za muškarce koji znaju stoje čast, sjedne strane ne nabijaj
rogove svojim prijateljima, a s druge, pokušaj sačuvati obitelj, i to mogu
prihvatiti, anarhija se ţeli osloboditi i obitelji, ali ne moţe se sve postići
odjednom. Što se tiče ostalih triju, slaţem se, ali to je onaj minimum koji
ti savjetuje i zdrav razum. Ĉak i ako ih moraš odvagnuti, laţi svi
govorimo, makar s dobrom namjerom, dok ubiti, ne, to se ne smije,
nikada.”
“Ĉak ni ako te kralj pošalje u rat?”
“U tome i jest stvar. Svećenici ti kaţu da ako te kralj šalje u rat
moţeš, dapače, moraš ubiti. Odgovornost je na kralju. Tako se
opravdava rat, što je gadna neman, osobito ako te u rat poslao
Debeloglavi. Vidiš da se u zapovijedima ne govori da u ratu moţeš ubiti.
Kaţu ne ubij, točka i gotovo. A zatim...”
“Zatim?”
“Pogledajmo druge zapovijedi. Ja sam gospodin Bog tvoj. To nije
zapovijed, jer bi ih inače bilo jedanaest. To je prolog. Ali lopovski prolog.
Pokušaj shvatiti: Mojsiju se ukaţe neki tip, a zapravo se čak ni ne
pojavi, začuje se glas tko zna odakle, a zatim Mojsije odlazi kazati svom
narodu da se mora pokoravati zapovijedima jer dolaze od Boga. Ali tko
kaţe da dolaze od Boga? Taj glas: 'Ja sam gospodin Bog tvoj.' A što ako
nije? Zamisli da te zaustavim na ulici i kaţem ti da sam karabinjer u
civilu, te da mi moraš dati deset lira kazne jer se tom ulicom ne smije
prolaziti. Ako si lukav, ti ćeš mi reći: a tko mi jamči da si karabinjer,
moţda ti ţivotariš od toga da obmanjuješ ljude. Pokaţi mi isprave.
Međutim Bog dokazuje Mojsiju da on jest Bog zato što mu to kaţe i
gotovo. Sve započinje laţnim svjedočenjem.”
“Ti vjeruješ da zapovijedi Mojsiju nije dao Bog?”
“Vjerujem da je to bio upravo Bog. Kaţem samo da se posluţio
trikom. Uvijek je tako radio: moraš vjerovati u Bibliju, jer je nadahnuta
Bogom, ali tko je to rekao da je Bibliju nadahnuo Bog? Biblija. Shvatio si
nedostatak? Ali idemo dalje. Prva zapovijed kaţe da nećeš imati drugih
bogova uz njega. Tako ti taj gospodin zabranjuje da misliš, recimo, na
Alaha, na Budu i moţda čak na Veneru - a istini za volju, takvog komada
imati za boţicu i nije tako loše. Ali to jednako tako znači da ne smiješ
vjerovati u, recimo, filozofiju, znanost i ne smije ti pasti na pamet ideja
da čovjek potječe od majmuna. Samo on i gotovo. Sad pazi, zato što su sve
ostale zapovijedi fašističke, napravljene su tako da bi te prisilile da
društvo prihvatiš takvo kakvo jest. Spomeni se svetkovati dan
Gospodnji... Što kaţeš na to?”
“Pa, zapravo naređuje da ideš na misu nedjeljom, što je loše u
tome?”
“To ti govori don Cognasso koji, poput svih svećenika, ni najmanje
ne poznaje Bibliju. Probudi se! U primitivnom plemenu poput onoga koje
je Mojsije izveo u šetnju, to je značilo da moraš promatrati obrede, a
obredi sluţe za zaglupljivanje naroda, od prinošenja ljudskih ţrtava do
skupova Debeloglavog na Piazzi Veneziji! A zatim? Poštuj oca i majku.
Šuti, nemoj mi reći da je ispravno slušati roditelje, to vrijedi za djecu
koju još treba voditi. Poštuj oca i majku znači da poštuješ ideje starijih,
da se ne opireš tradiciji, da ne pokušavaš mijenjati način ţivota
plemena. Razumiješ? Ne odrubljuj glavu kralju, kako to naprotiv Bog
zapovijeda - to jest prašta, što bi naposljetku i trebalo učiniti ako
mislimo svojom glavom, osobito s kraljem kakav je patuljak Savoj koji je
izdao svoju vojsku i poslao u smrt svoje časnike. A tada shvatiš da čak i
ne ukradi nije onako neduţna zapovijed kako izgleda, jer naređuje da ne
diraš privatnu imovinu, a to je imovina onih koji su se obogatili kradući
od tebe. Kad bi barem tu bio kraj. Nedostaju još tri zapovijedi. Što to
znači ne sagriješi bludno? Razni don Cognassi te ţele uvjeriti da ta
zapovijed sluţi samo tome da te spriječi da navlačiš onu stvar koja ti visi
među nogama, a uznemirivati kamene ploče zbog ponekog
samozadovoljavanja već mi se čini besmislenim. A što da radim ja koji
sam promašaj, ona dobra ţena od moje majke nije me učinila lijepim, uz
to sam i šepav, a ţenu koja jest ţena nisam nikada dotaknuo? Pa zar mi i
taj odušak treba uskratiti?”
U to doba sam znao kako se rađaju djeca, ali mislim da sam imao
nejasne ideje o onome što se događa prije toga. Od svojih sam drugova
čuo da pričaju o samozadovoljavanju i drugim dodirivanjima, ali se
nisam usuđivao to dalje produbljivati. Ali nisam se ţelio obrukati pred
Gragnolom. Nijemo i skrušeno sam odobravao.
“Bog je mogao reći, recimo, moţeš općiti, ali samo da napraviš
djecu, osobito jer ih je tada na svijetu bilo premalo. Ali deset zapovijedi
to ne govore: s jedne strane ne smiješ ţeljeti ţenu svog prijatelja, a s
druge ne smiješ sagriješiti bludno. Sve u svemu, pa kad onda općiš?
Zakon treba napraviti tako da bude dobar za cijeli svijet, Rimljani koji
nisu bili Bog napravili su zakone koji još i danas vrijede, a Bog ti baci
deset zapovijedi koje ti ne kaţu najvaţnije stvari? Ti ćeš mi reći: da, ali
zabrana nečistih djela je zabrana općenje izvan braka. Jesi li siguran
da je zaista tako? Što su bila nečista djela za Ţidove? Oni su imali vrlo
stroga pravila, na primjer nisu smjeli jesti svinjetinu, ni goveda ubijena
osim na određeni način, a rekli su mi čak ni neke vrste sitne bijele ribe.
Dakle nečista djela su sve stvari koje vlast zabranjuje. A koje to? Sve
one koje je vlast definirala kao nečista djela. Dovoljno je izmisliti,
Debeloglavi je smatrao nečistim pričati loše o fašizmu, pa te slao u
progonstvo. Bilo je grešno biti neţenja pa si plaćao porez na celibat. Bilo
je grešno mahati crvenom zastavom. I tako dalje, i tako dalje, i tako
dalje. I sad dolazimo na posljednju zapovijed, ne poţeli nikakve tuđe
stvari. A jesi li se ikada pitao čemu ta zapovijed, kad već postoji ne
ukradi? Ţeliš li imati bicikl kao onaj tvog prijatelja, jesi li sagriješio?
Ne, ako mu ga ne ukradeš. Don Cognasso ti kaţe kako ta zapovijed
zabranjuje zavist, koja je sigurno ruţna stvar. Ali postoji loša zavist,
kad tvoj prijatelj ima bicikl, a ti ga nemaš, pa poţeliš da slomi vrat na
nizbrdici, i dobra zavist, kad i ti poţeliš takav bicikl, pa radiš kao lud
da bi ga mogao kupiti, makar i rabljeni, a upravo dobra zavist pokreće
svijet naprijed. A zatim, postoji još jedna zavist, a to je zavist
pravednosti, ona zbog koje ne moţeš shvatiti da netko ima sve, a da
postoje ljudi koji umiru od gladi. I ako osjetiš tu lijepu zavist, koja je
socijalistička zavist, potrudit ćeš se ostvariti svijet u kojem je bogatstvo
bolje raspoređeno. Ali upravo ti to zapovijed zabranjuje: ne poţeli više
od onoga što imaš, poštuj poredak vlasništva. Na ovom svijetu postoje
oni koji imaju dva polja ţita samo zato što su ih naslijedili, i oni koji na
njima kopaju za komad kruha, a tko kopa ne smije poţeljeti gazdino
polje, jer inače propada drţava i imamo revoluciju. Deseta zapovijed
zabranjuje revoluciju. Dakle, dragi moj dječače, ne ubij i ne ukradi od
siromaha kakav si i ti, ali poţeli ono što su ti drugi ukrali. To je sunce
budućnosti i zbog toga su naši drugovi gore u planini, da istjeraju
Debeloglavog koji je došao na vlast zahvaljujući novcu zemljišnih
posjednika i Hitlerovih Švaba, a Hitler je htio osvojiti svijet kako bi
onaj Krupp koji proizvodi Debele Berte mogao prodati više topova. A ti,
što li ćeš shvatiti o tome, ti kojeg su odgajali tjerajući te da na pamet
naučiš prisegu poslušnosti Duceovim naredbama?”
“Ne, ja razumijem, iako ne sve.”
“Nadajmo se.”
Te sam noći sanjao Ducea.
Jednog smo dana otišli do breţuljaka. Mislio sam da će mi Gragnola
pričati o ljepotama prirode, kao što je to jednom već učinio, ali tog mi je
dana pokazivao samo mrtve stvari, sasušenu goveđu balegu po kojoj su
zujale muhe, viticu s peronosporom, cijeli niz hrastovih gusjenica koje
su krenule usmrtiti drvo, krumpire s klicama većima od gomolja koje je
sad već trebalo baciti, strvinu neke ţivotinje napuštene u jarku, a više
se nije razaznavalo je li to kuna bjelica ili zec, jer je već bila u
uznapredovalu stanju raspadanja. A pušio je jedan Milit za drugim,
odlično za sušicu, govorio je, dezinficira pluća.
“Vidi, dječače, svijetom vlada zlo. Dapače, Zlo s velikim slovom. I ne
govorim samo o zlu kad netko ubije bliţnjeg svog kako bi mu ukrao dva
novčića, ili zlu SS-a koji vješa naše drugove. Govorim o Zlu po sebi, onom
zbog kojeg se moja pluća raspadaju, ljetina propada, a tuča dovodi do
bijede vlasnika malog vinograda, kojem je to sve što posjeduje. Jesi li se
ikada upitao zašto postoji Zlo na svijetu, prije svega smrt, kad ljudi
toliko vole ţivjeti, a jednog lijepog dana smrt odnese i bogate i
siromašne, pa čak i djecu? Jesi li ikada čuo da netko priča o smrti
svemira? Ja čitam pa znam: svemir, cijeli svemir, zvijezde, Sunce,
Mliječna staza, svi su poput električne baterije koja radi, radi ali se ipak
prazni i jednog će se dana potrošiti. Kraj svemira. Zlo nad zlima je što je
i sam svemir osuđen na smrt. Još od rođenja, da tako kaţem. A je li lijep
ovaj svijet u kojem postoji Zlo? Zar ne bi bio bolji svijet bez Zla?”
“E da,” filozofirao sam.
“Sigurno, neki kaţu da je svijet nastao pogreškom, svijet je bolest
svemira koji se već i sam po sebi nije osjećao dobro a jednog mu se lijepog
dana pojavio taj razmetljivac od Sunčeva sustava i mi s njim. Zvijezde,
Mliječna staza i Sunce ne znaju da moraju umrijeti pa se s tim ne
zamaraju. Ali iz bolesti svemira rođeni smo mi, koji smo na našu nesreću
veliki lukavci pa smo shvatili da moramo umrijeti. Tako ne samo da smo
ţrtve Zla, nego to i znamo. A to je baš pravo veselje.”
“Ali ateisti kaţu da svijet nije nitko napravio, a ti kaţeš da nisi
ateist...”
“Nisam, jer ne uspijevam povjerovati kako su sve te stvari koje
vidimo oko sebe, svijet u kojem rastu drveće i voće, Sunčev sustav i naš
mozak, nastali slučajno. Predobro su napravljeni. Pa je stoga morao
postojati neki stvaralački um. Bog.”
“A zatim?”
“A zatim, kako pomiriti Boga i Zlo?”
“Ne mogu ti odmah reći, daj da malo promislim...”
“Pa da, daj da malo promislim, kaţe on, kao da stoljećima i
stoljećima najvrsniji umovi nisu o tome razmišljali...”
“I do čega su došli?”

“Ni do čega. Zlo su, rekli su, na svijet donijeli pobunjeni anđeli. Ali
kako? Bog sve vidi i predvidi, pa zar nije znao da će se pobunjeni anđeli
pobuniti? Zašto ih je stvorio ako je znao da će se pobuniti? Poput nekog
tko popravlja gume na automobilu, a zna da će za dva kilometra
eksplodirati. Bio bi blesav. Međutim ne, on je stvorio anđele, kasnije je
bio silno zadovoljan, vidi kako sam domišljat kad znam stvoriti i
anđele... Zatim je pričekao da se pobune (tko zna kako je slinio dok je
čekao da naprave taj pogrešni korak) pa ih je strmoglavio u pakao. Ali
tada je on čudovište. Drugi su filozofi mislili drugačije: Zlo ne postoji
izvan Boga, on ga nosi u sebi, poput bolesti, i cijelu vječnost pokušava ga
se osloboditi. Jadničak, kamo sreće da je tako. Ali budući da znam da
sam sušičav, nikada neću imati djece, kako ne bih stvorio nesretnike, jer
sušica prelazi s oca na sina. A Bog, koji zna da ima tu bolest, krene
napraviti svijet kojim će, kako god dobro ispao, vladati Zlo? To je čista
pakost. A osim toga, netko od nas moţe napraviti dijete i ne htijući to,
jer se jedne večeri malo previše zaigrao i nije upotrijebio kondom. Ali
Bog je stvorio svijet, jer je to htio.”
“A ako mu se omaklo, kao što nam nekad pobjegne pipi?”
“Ti misliš da si izrekao nešto smiješno, ali to je upravo ono o čemu su
razmišljali drugi vrsni mozgovi. Bogu se svijet omakao, kao što se nama
omakne kad nam se piša. Svijet je posljedica njegove inkontinencije, kao
kod nekoga kome je povećana prostata.”
 “A što je prostata?”
“Nije vaţno, zamisli da sam dao neki drugi primjer. Ali gledaj, ako
mu se svijet omakao, jer ga Bog nikako nije uspio zadrţati, a sve je to
posljedica Zla koje nosi u sebi, onda je to jedini način da se Bogu
oprosti. Mi smo u govnima do očiju, ali ni njemu nije ništa bolje nego
nama. Ali sad će popadati kao trulo voće sve one lijepe stvari koje ti
pripovijedaju u Oratoriju, o Bogu koji je Dobro i savršeno biće koje je
stvorilo nebo i zemlju. A nebo i zemlju je stvorio upravo zato što je bio
vrlo nesavršen. Pa je tako napravio zvijezde poput baterija koje se ne
pune.”
“Ali oprosti, moţda je Bog stvorio svijet u kojem smo mi unutra
predodređeni da umremo, ali to je učinio da nas stavi na kušnju i da
zasluţimo raj, pa dakle i vječnu sreću.”
“Ili uţivamo u paklu.”
“Oni koji popuste đavolovim iskušenjima.”
“Ti govoriš kao teolog, a svi oni snuju prijevaru. Oni govore kao i ti,
da Zlo postoji, a Bog nam je dao najljepši dar na svijetu, a to je naša
slobodna volja. Moţemo slobodno raditi ono što nam naređuje Bog, ili
ono što nam predlaţe đavo, a ako i odemo u pakao, to je upravo zato što
nismo stvoreni kao robovi nego kao slobodni ljudi, samo što smo svoju
slobodu loše iskoristili, ali to je već naša stvar.”
“Baš tako.”
“Baš tako? Ali tko ti je rekao da je sloboda dar? Ili, pazi da ne
pomiješaš stvari. Naši se drugovi u planini bore za slobodu, ali to je
sloboda protiv drugih ljudi koji su nas htjeli pretvoriti u mnogo malih
strojeva. Sloboda je lijepa stvar između čovjeka i čovjeka, ti nemaš pravo
natjerati me da radim i mislim ono što ti hoćeš. A osim toga, naši su
drugovi bili slobodni odlučiti hoće li ići u planinu ili će se sakriti negdje
drugdje. Ali sloboda koju mi je dao Bog, kakva je ta sloboda? To je
sloboda da idem ili u raj ili u pakao, bez srednjeg puta. Ti se rodiš i
prisiljen si igrati tu partiju briškule, a ako je izgubiš patiš cijelu
vječnost. A ako ja tu partiju ne ţelim igrati? Debeloglavi, koji je među
mnogim lošim stvarima vjerojatno ipak napravio i koju dobru, zabranio
je kockarnice, jer u njima ljudi dođu u iskušenje pa se upropaste. I ne
vrijedi reći kako čovjek ima slobodu tamo otići ili ne. Bolje je ljude ne
dovoditi u iskušenje. Bog nas je, međutim, stvorio slobodnima i vrlo
slabima, izloţenima iskušenjima. Pa je li to dar? To je kao da te bacim
niz ovu nizbrdicu i kaţem ti da ne brineš, jer se slobodno moţeš
uhvatiti za neko deblo i ponovno se popeti, ili se otkotrljati dolje dok ne
postaneš kao sjeckano meso kakvo jedu u Albi. Ti bi mi mogao reći: pa
zašto si me gurnuo dolje, kad mije ovdje bilo tako dobro? A ja ti
odgovaram: da provjerim koliko si jak. Lijepa šala. Ti nisi htio
dokazivati da si jak, ti bi više volio da nisi pao.”
“Sad me zbunjuješ. Koja je, dakle, tvoja ideja?”
“Jednostavna je, samo što još nitko na to nije mislio. Bog je zao. Zašto
ti svećenici govore da je Bog dobar? Jer nas je stvorio. Ali upravo je to
dokaz da je zao. Bog nema Zlo kao što mi imamo glavobolju. Bog jest Zlo.
Moţda, s obzirom na to da je vječan, prije milijardu godina nije bio zao.
Moţda je to postao kao ona djeca koja se ljeti dosađuju pa počinju
muhama otkidati krila, da im prođe vrijeme. Gledaj, ako razmišljaš da je
Bog zao, cijeli problem Zla postaje sasvim jasan.”
“Onda su svi zli, čak i Isus?”
“A ne! Isus je jedini dokaz da barem mi ljudi znamo biti dobri. Istini
za volju, nisam siguran da je Isus sin Boţji, jer kako se moţe roditi tako
dobar stvor od oca s toliko zloće, to si ne znam objasniti. Nisam čak
siguran ni da je Isus doista postojao. Moţda smo ga mi izmislili, ali
upravo je to čudo, da nam je pala na pamet tako lijepa zamisao. Ili moţda
jest postojao, bio je bolji od svih i govorio da je sin Boţji, jer je imao dobro
srce, kako bi nas uvjerio da je Bog dobar. Ali ako dobro čitaš Evanđelje,
shvatiš da je i on na kraju uvidio kako je Bog zao: uplašio se u masliniku
i zatraţio da mu da onaj kaleţ, ali ništa, Bog ga ne sluša; viče na kriţu
oče moj zašto si me napustio i ništa, Bog se okrenuo na drugu stranu. Ali
Isus nas je naučio što čovjek moţe učiniti da popravi Boţju zloću. Ako je
Bog zao, pokušajmo barem mi biti dobri, praštati si međusobno, ne činiti
si zlo, njegovati bolesne i ne osvećivati se za uvrede. Pomaţimo si
međusobno, budući da nam on ne pomaţe. Shvaćaš li koliko je velika bila
Isusova ideja? I tko zna koliko se Bog rasrdio. Isus je bio jedini pravi
neprijatelj Boga, ma kakav đavo; Isus je jedini prijatelj nas jadnih
nesretnika.
“Nisi valjda heretik, poput onih koje su spalili...”
“Ja sam jedini koji je shvatio istinu, samo stoje ne mogu naokolo
pričati jer bi me spalili, pa sam je ispripovijedao samo tebi. Prisegni da
to nećeš nikome reći.”
“Priseţem,” prekriţio sam prste na usnama kako bih pokazao da ću
šutjeti kao zaliven.
Primijetio sam da Gragnola ispod košulje uvijek nosi dugačku
koţnatu vrećicu obješenu oko vrata.
“Što ti je to, Gragnolo?”
“Kirurški noţić.”
“Učio si za liječnika?”
“Studirao sam filozofiju. Kirurški mije noţić poklonio liječnik moje
pukovnije u Grčkoj, prije nego što je umro. 'Meni više ne treba,' rekao
mije, 'trbuh mije otvorila granata. Više bi mi trebala ona kutijica kakve
ţene imaju, s iglom i koncem. Ali ovakva se rupa ne šije. Uzmi ovaj
kirurški noţić za uspomenu na mene.' I ja ga stalno nosim sa sobom.”
“Zašto?
“Zato što sam kukavica. Zbog onoga što radim i zbog onoga što
znam, ako me SS ili Crne brigade jednog dana uhvate, mučit će me. Ako
me budu mučili ja ću progovoriti, jer se bojim boli. I poslat ću u smrt
svoje drugove. Dakle ako me uhvate, prerezat ću si grkljan kirurškim
noţićem. Ne boli, to je samo sekunda i sguisss. Tako ću ih sve
nasamariti: fašiste koji ništa neće saznati, svećenike jer ću izvršiti
samoubojstvo, a to je grijeh, i Boga jer umirem kad ja hoću, a ne kad on
odluči. I fućka mi se!
Gragnolini su me govori ispunjavali tugom. Ne zato što sam bio
siguran da su loši, nego zato što sam se bojao da su dobri. Bio sam u
iskušenju da o tome popričam s djedom, ali nisam znao kako bi reagirao
na sve to. Moţda se on i Gragnola ne bi razumjeli, iako su obojica bili
antifašisti. Djed je svoje probleme s Merlom, a i s Duceom, riješio na
veseo način. Djed je spasio četvoricu dječaka u kapelici, narugao se
Crnim brigadama i gotovo. Nije odlazio u crkvu, ali to ne znači da je bio
ateist, inače ne bi napravio jaslice. Ako je vjerovao u Boga, bio je to
veseli Bog koji bi se dobro nasmijao da je vidio Merla koji pokušava
izbljuvati dušu - djed je Bogu prištedio muku da šalje Merla u pakao,
sigurno bi ga nakon sveg onog ulja poslao u čistilište, kako bi mu
omogućio da ga se u miru oslobodi. Gragnola je međutim ţivio u svijetu
koji je zločesti Bog pokvario, a vidio sam ga da se njeţno smješka samo
kad mije pripovijedao o Sokratu i Isusu. Obojicu su, pomislio sam, ubili,
pa nisam shvaćao stoje tu smiješno.
Pa ipak nije bio zao, volio je ljude oko sebe. Ljutio se samo na Boga,
što je morao biti veliki napor, jer to je kao da bacaš kamenje na
nosoroga, a ovaj to uopće ne primjećuje i nastavlja po svom, dok ti
pocrveniš od bijesa i udari te kap.
Kad sam to sa svojim drugovima započeo Veliku igru? U svijetu u
kojem su svi pucali jedni na druge trebao nam je neprijatelj. Odabrali
smo one iz San Martina, sela na vrhu koji se obrušavao u Vallone.
Vallone je bio još gori nego što mi ga je opisala Amalia. Stvarno se
nije moglo uspeti - a da ne govorimo o silaţenjujer bi se spotaknuo na
svakom koraku. Tamo gdje nije bilo trnjište zemlja se odronjavala, pa
kad bi pomislio kako si posred šikare akacije i grmlja murve vidio prolaz
i povjerovao da si došao na stazu, to je zapravo bio kamenjar koji je tu
slučajno nastao, nakon deset koraka počeo bi kliziti, zatim bi se
stropoštao preko ruba i pao barem još dvadeset metara niţe. Ako bi i
stigao ţiv do dna, jer nisi polomio kosti, trnje bi ti iskopalo oči. A osim
toga, pričalo se da tamo ima otrovnica.
Oni iz San Martina su se luđački bojali Vallonea, čak i zbog
coprnica, pa su ljudi koji su u kući drţali svetog Antonina, mumiju koja
kao da je izronila iz grobnice kako bi rodiljama usirila mlijeko, stvarno
vjerovali u coprnice. Bili su savršeni neprijatelji, jer su za nas svi oni
bili fašisti. Zapravo nije bilo tako, nego su se dva brata koja su tamo
ţivjela pridruţila Crnim brigadama, dok su u selu ostala dvojica mlađe
braće koji su bili kolovođe te bande odozgo. Ukratko, selo je bilo
privrţeno onim svojim sinovima koji su otišli u rat, pa ljudima iz San
Martina, šaputalo se u Solari, ne treba vjerovati.
Bili oni fašisti ili ne, govorili smo kako su dječaci iz San Martina zli
kao zvijeri. Ţiviš li u ukletom mjestu kakvo je San Martino, da bi se
osjetio ţivim moraš svakog dana smisliti neku psinu. Zbog škole su
morali silaziti u Solaru, a mi iz mjesta gledali smo na njih kao da su
Cigani. Mnogi od nas donosili su skromnu uţinu, kruh i marmeladu, a
oni su bili sretni ako bi im dali crvljivu jabuku. Ukratko, nešto su
morali činiti pa su nas više puta zlostavljali kamenjem dok smo bili na
vratima Oratorija. Trebali su za to platiti. Dakle, morali smo se popeti
do San Martina i napasti ih dok se na crkvenom trgu igraju loptom.
Ali do San Martina se uspinjalo potpuno ravnom cestom bez zavoja,
a sa crkvenog trga se moglo vidjeti da netko dolazi. Tako ih nikada ne
bismo mogli iznenaditi. Sve dok Durante, seljak ogromne glave i crn
kao Abesinac, nije rekao kako ih moţemo iznenaditi ako se popnemo uz
Vallone.
Da bismo se uspeli uz Vallone, valjalo se pripremiti. Za to nam je
trebalo nekoliko mjeseci; prvog dana iskušali smo deset metara, pamteći
svaki korak i svako udubljenje, pokušavali sići stavljajući noge jednako
kao i pri uspinjanju a dan kasnije vjeţbali smo na sljedećih deset
metara. Iz San Martina se nije moglo vidjeti da se netko uspinje, pa smo
imali vremena koliko nam je trebalo. Ništa nismo smjeli prepustiti
slučaju, morali smo postati poput onih ţivotinja, zmija i guštera, koje su
na Valloneu bile kao kod kuće.
Dvojica od nas su uganuli noge, jedan se zamalo ubio i ogulio je
dlanove kočeći niz strminu, ali na kraju smo bili jedini na svijetu koji su
znali kako se uspinje Valloneom. Jednog smo se poslijepodneva odvaţili
krenuti, uspinjali smo se sat i dulje, tako da smo stigli zadihani, a izbili
smo iz grmlja točno ispod San Martina, gdje između kuća i provalije
postoji puteljak zaštićen zidićem, upravo zato da stanovnici ne bi padali
kad noću tuda prolaze. I baš na dijelu gdje smo izbili, u zidiću je bila
raspuklina, rupa, kroz koju smo mogli proći. Nasuprot tog prolaza bila
je uličica u kojoj su bila vrata ţupne kuće, a na kraju uličice izlazilo se
na crkveni trg.
Na trg smo upali upravo kad su se oni igrali slijepog miša. Odličan
pogodak: jedan nas ne vidi, a drugi skakuću ovamo i onamo, nastojeći ga
izbjeći. Ispalili smo naše streljivo, jednoga smo pogodili posred čela, a
drugi su pobjegli u crkvu traţeći pomoć od ţupnika. Za sada je to bilo
dovoljno, odlazimo uličicom do prolaza pa niz Vallone. Ţupnik je stigao
vidjeti tek naše glave kako nestaju među grmljem, dobacio nam je
uţasne prijetnje, dok mu je Durante vikao “evo ti ga na!”, lupivši lijevom
rukom po desnoj.
Ali dječaci iz San Martina postali su lukavi. Shvativši da se
uspinjemo Valloneom, stavili su straţe na prolaz. Istina je da se moglo
stići blizu zida prije nego što nas primijete, ali samo blizu: posljednji su
metri bili na otvorenom, među vrlo niskim šibljem koje je ometalo hod,
pa je straţa imala vremena dati znak opasnosti. Na kraju uličice
pripremili su grude od na suncu sasušenog blata, pa su nas odozgo
gađali, prije nego što bismo stigli do puteljka. Bila je šteta toliko se
mučiti da bismo se naučili uspinjati uz Vallone, a onda sve to morati
napustiti. Sve dok Durante nije rekao: “Naučimo se penjati po magli.”
Početkom jeseni u tim je krajevima bilo magle koliko god poţeliš. Za
maglovitih dana, ako je magla bila ona prava, Solara bi nestajala u
dolini, nestajala bi i djedova kuća i jedva bi iz sveg tog sivila izbijao
zvonik Svetog Martina. A stojiš li na zvoniku, čini ti se da si na zračnom
balonu koji plovi iznad oblaka.
U takvim slučajevima mogli bismo stići do zidića gdje se i magla
zaustavljala, a oni nisu mogli stajati cijeloga dana gledajući ni u što,
naročito kad se spuštao mrak. A kada bi se zainatila, magla bi prelazila
i zidić i preplavljivala crkveni trg.
Uvjeţbati uspinjanje Valloneom po magli bilo je posve drugačije
nego uspinjati se po suncu. Morao si baš sve naučiti napamet, znati reći
ovdje je takav i takav kamen, tamo pazi jer počinje gusto gusto trnje,
pet koraka (pet, ne šest ili četiri) udesno zemlja se odronjava d a j e
milina, kad si stigao do velikog kamena, baš lijevo od njega počinje
laţna staza, pa ako kreneš tamo strmoglaviš se niz vrlet. I tako dalje.
Dakle, istraţivalo se za vedrih dana, zatim bi se tjedan dana
vjeţbalo tako da se u glavi ponavljaju koraci koje treba učiniti. Ja sam
pokušao nacrtati kartu, kao u pustolovnim knjigama, ali polovina mojih
prijatelja nije znala čitati kartu. Gore po njih, ja sam je urezao u glavu,
pa sam uz Vallone mogao ići zatvorenih očiju, a njime uspinjati u
maglovitoj noći bilo je gotovo isto.
Nakon što su svi naučili put, još smo nekoliko dana svi vjeţbali po
vrlo gustoj magluštini, nakon zalaza sunca, da vidimo moţemo li stići
do zidića prije nego oni odu na večeru.
Nakon mnogih pokusa, pokušali smo s prvom ekspedicijom. Kako
smo uspjeli doći gore, ne znam, ali smo stigli baš kad su oni, na trgu još
slobodnom od magle, prodavali zjakejer u mjestu kakvo je San Martino ili
si na trgu i ništa ne radiš, ili ideš u krevet nakon što si pojeo juhu od
starog kruha i mlijeko.
Došli smo na trg, propisno ih izmlatili, narugali im se dok su se
sklanjali u kuće i vratili se natrag. Spuštanje je bilo gore od penjanja, jer
ako se posklizneš uspinjući se, još se moţeš uhvatiti za šiblje, ali ako se
posklizneš kad silaziš, gotov si, a prije nego se zaustaviš noge ti krvare, a
hlače su ti zauvijek uništene. Ali stigli smo, pobjednićki i trijumfalno. Od
tada smo se ohrabrivali i na druge upade, a oni nisu mogli postavljati
straţe i po mraku, jer se većina njih plašila mraka, zbog coprnica. Mi smo
bili iz Oratorija i za coprnice uopće nismo marili, jer smo znali da je
dovoljno izreći polovinu Zdravomarije i one ostanu kao paralizirane. Tako
smo nastavili nekoliko mjeseci. Zatim smo se umorili; uspinjanje više nije
bilo izazov, jer smo to znali napraviti po svakakvom vremenu.
Nitko u mojoj kući nije nikada saznao tu priču o Valloneu, inače bih
dobio dobrih batina, a kad bismo gore išli po mraku, rekao sam da idem u
Oratorij gdje su pokusi za komediju. Ali u Oratoriju su to svi znali, a mi
smo se šepirili, jer smo u cijelom kraju bili jedini koji su dobro upoznali
Vallone. vi Bilo je to jedne nedjelje u podne. Nešto se događalo, svi su to
već primijetili: u Solaru su stigla dva kamiona Nijemaca, pretraţili su
pola mjesta, a zatim pošli putem prema San Martinu.
Već rano ujutro spustila se gusta magla, a magla danju gora je od
one noću, jer ima svijetla, a moraš se kretati kao da je mrak. Nije se čuo
čak ni zvuk zvona, kao da to sivilo sluţi umjesto prigušivača. Ĉak je i
cvrkut vrapčića obamrlih među granama drveća stizao kao kroz vatu.
Trebalo je pokopati nekog čovjeka, vlasnici mrtvačkih kola nisu htjeli
krenuti putem prema groblju, a grobar je poručio da toga dana on
nikoga neće pokapati, jer bi spuštajući kovčeg netko mogao pogriješiti pa
bi on sam mogao upasti u raku.
Dvojica iz mjesta pošla su za Nijemcima kako bi otkrili što ovi hoće,
vidjeli su ih kako s naporom stiţu do početka uspona za San Martino,
upaljenih svjetala koja se vide tek s udaljenosti manjoj od metra, zatim
se zaustavljaju ne usuđujući se nastaviti dalje. Svakako ne kamionima,
jer nisu znali što ih čeka na toj uzbrdice, a nisu htjeli završiti u nekoj
provaliji - a moţda su mislili da ima i izdajničkih zavoja. Ali nisu se
ohrabrili poći ni pješke, jer nisu poznavali mjesto. Netko im je objasnio
kako se do San Martina moţe uspeti samo tom cestom, i da se po toj
magli nitko ne moţe spustiti drugom stranom, preko Vallonea. Tada su
na kraj ceste stavili prepreke i stajali su tamo s upaljenim svjetiljkama i
uperenim oruţjem kako bi spriječili da itko prođe, dok je jedan od njih
urlao na poljskom telefonu, moţda traţeći pojačanja. Oni koji su
špijunirali čuli su da puno puta ponavlja volsunde, uolsunde. Gragnola
je odmah objasnio da su sigurno traţili Wolfshunde, a to su vučjaci.
Dok su Nijemci tamo stajali, oko četiri poslijepodne, kad je sve još
bilo gusto sivo, ali svijetlo, vidjeli su da netko silazi na biciklu. Bio je to
ţupnik San Martina koji je tim putem išao tko zna kolike godine, pa se
znao spustiti kočeći čak i nogama. Vidjevši svećenika Nijemci nisu
zapucali jer, kako ćemo kasnije saznati, nisu traţili svećenike nego
kozake. Ţupnik je objasnio više kretnjama nego riječima kako neki
čovjek umire u kolibi u blizini Solare i traţi zadnje pomazanje (pokazao
je sve potrebno u torbi pričvršćenoj za upravljač) i Nijemci su mu
povjerovali. Pustili su ga da prođe pa je ţupnik otišao u Oratorij tajno
razgovarati s Don Cognassom.
Don Cognasso nije bio čovjek koji se bavi politikom, ali je znao tko i
kako, te je gotovo i ne govoreći rekao Gragnoli da i drugovima ispriča
sve što treba reći, jer se on u te stvari niti hoće niti moţe miješati.
Odmah se stvorila skupina mladih, oko kartaškog stola, ja sam se
ubacio iza onih posljednjih, pomalo šćućuren da me ne primijete. I slušao
sam ţupnikovu pripovijest.
S njemačkim je trupama bio i odred kozaka. Mi to nismo znali, ali je
Gragnola o tome bio obaviješten. Zarobili su ih na ruskoj bojišnici, ali su
se kozaci iz nekih svojih razloga ljutili na Staljina, pa su mnoge od njih
uvjerili (za novac, zbog mrţnje prema Sovjetima, da ne bi trunuli u
nekom zarobljeničkom logoru, ili kako bi s kolima, konjima i obitelji
mogli napustiti ruski raj) da se prijave za pričuvnu vojsku. Većina se njih
borila u istočnim pokrajinama, u Carniji, gdje su ih se silno bojali, jer su
bili tvrdi i okrutni. A jedna je turkestanska divizija bila čak oko Pavije, a
ljudi su ih zvali Mongolima. Neki bivši ruski zarobljenici, ako i nisu bili
kozaci, potucali su se s partizanima također i po Pijemontu.
Sad su već svi znali da će se rat završiti, a osim toga onih osam
kozaka o kojima se govorilo bili su ljudi sa svojim vjerskim načelima.
Nakon što su vidjeli spaljivanje dva ili tri sela i vješanje nekoliko
desetaka jadnih ljudi, a još više nakon što su dvojicu njihovih strijeljali,
jer su odbili pucati u starce i djecu, rekoše kako oni više ne mogu ostati s
SS trupama. “I ne samo to,” objašnjavao je Gragnola, “ako Nijemci izgube
rat, a sad ga već jesu izgubili, što će učiniti Amerikanci ili Englezi?
Zarobit će kozake i vratiti ih Rusima, budući da su saveznici. U Rusiji,
oni će biti kaputt. Pa onda pokušavaju stati na stranu Saveznika, kako bi
im nakon rata ovi pruţili negdje utočište, izvan pandţa onog fašiste
Staljina.
“Naime,” govorio je ţupnik, “ona osmorica su čula kako se priča o
partizanima koji se bore kao saveznici Engleza i Amerikanaca pa
pokušavaju doći do njih. Imaju neke svoje ideje i dobro su se obavijestili:
ne ţele se priključiti garibaldincima, nego badoljovcima.”
Ne znam točno gdje su dezertirali, ali uputili su se prema Solari, jer
im je netko rekao da su badoljovci u tim krajevima. Prešli su kilometre i
kilometre pješice, izvan putova, krećući se samo noću, pa im je trebalo
dvostruko vremena, ali ih je SS slijedio u korak i bilo je pravo čudo da su
uspjeli stići do nas, moljakajući za hranu u ponekoj seoskoj kući, stalno
u opasnosti da nalete na ljude koji će ih odati, sporazumijevajući se kako
su mogli, jer su svi natucali ponešto njemačkog, ali je samo jedan znao
talijanski.
Dan ranije, kad su primijetili da su ih SS-ovci otkrili i samo što ih
nisu uhvatili, popeli su se do San Martina, misleći kako odande mogu
nekoliko dana pruţati otpor i cijeloj bojni, a osim toga vrijedilo je
umrijeti hrabro. A i zato što im je netko rekao da tamo postoji izvjesni
Talino koji poznaje nekog drugog koji im moţe pomoći. Već su bili
skupina očajnika. U San Martino su stigli noću i susreli se s tim
Talinom, ali im je on rekao d a j e gore neka fašistička obitelj, a u
seocetu od nekoliko kuća sve se odmah sazna. Jedino što mu je palo na
pamet bilo je da ih skloni u ţupnu kuću. Ţupnik ih je prihvatio, ne zbog
političkih razloga niti zbog dobra srca, nego zašto stoje shvatio da je
gore ostaviti ih da se vrzmaju naokolo nego ih sakriti. Međutim, nije ih
mogao dugo drţati. Nije imao dovoljno hrane za osmoricu ljudi, a od
straha je pozelenio, jer ako stignu Nijemci brzo će pretraţiti svaku
kuću, uključujući i ţupnu.
“Momci, pokušajte shvatiti,” rekao je ţupnik, “i vi ste pročitali
Kesselringov proglas, posvuda su ga zalijepili. Pronađu li ih kod nas,
spalit će mjesto, a ako ovi u zao čas zapucaju, sve će nas poubijati.”
Naţalost, Proglas feldmaršala Kesselringa smo i mi vidjeli, a i bez
proglasa se znalo kako SS ne mari za pojedinosti i da su već spalili
nekoliko sela.
“A zatim?” pitao je Gragnola.
“Zatim, vidjevši maglu koja se milošću boţjom navalila na nas, a
budući da Nijemci ne poznaju poloţaje, netko iz Solare mora doći po
te blagoslovljene kozake, povesti ih dolje i odvesti do badoljevaca.”
“A zašto mi iz Solare?”
“In primiš, iskreno govoreći, ako o tome razgovaram s nekim iz San
Martina, glas će se proširiti, a u ova vremena, što se manje govori to
bolje. In secundis, zato što su Nijemci zauzeli cestu i njome se ne moţe
proći. Dakle, ne preostaje ništa drugo do li sići niz Vallone.” Ĉuvši da se
spominje Vallone, svi su rekli pa nismo valjda ludi, po takvoj magli, a
zašto onda o tome ne razmišlja taj Talino, i slične stvari. Ali prokleti je
ţupnik, nakon što ih je podsjetio da Talino ima osamdeset godina i da iz
San Martina nije silazio ni po suncu, dodao - a ja tvrdim da je to učinio
kako bi nam se osvetio zbog lupanja srca koje smo mu izazvali mi dječaci
iz Oratorija: “Jedini koji znaju kako se ide preko Vallonea, čak i po magli,
su vaši dječaci. Budući da su tu vratolomiju naučili kako bi izvodili
lupeštine, neka onda jednom svoje talente iskoriste za neko dobro. Neka
jedan od vaših dječaka pomogne kozacima da siđu.”
“Kriste,” rekao je Gragnola, “čak ako i pretpostavimo da svi budu
ovdje dolje, što da se radi, da ih zadrţimo ovdje u Solari pa u
ponedjeljak ujutro umjesto da ih pronađu kod vas, nalaze ih kod nas
pa će nama zapaliti selo?”
U skupini su bili i Stivulu i Gigio, dvojica koja su išla s djedom i
Masuluom natjerati Merloa da popije ricinusovo ulje, a vidi se da su i
oni imali neke veze s onima iz Otpora. “Smirite se,” rekao je Stivulu,
koji je bio najbistriji, “badoljovci su ovoga trenutka u Orbegnu, a do njih
ni SS ni Crne brigade nisu nikad dospjeli, jer su visoko u brdima, a
svojim engleskim strojnicama, koje su prava stvar, nadziru cijelu dolinu.
Odavde do Orbegna, čak i po magli, Giglio koji poznaje cestu i s
Bercellijevim kamionetom kojemu smo postavili svjetla baš za maglu,
stiţe se za dva sata. Recimo za tri, jer se već spušta mrak. Sad je pet,
Giglio je tamo u osam, upozorava ih oni se spuštaju malo niţe i čekaju
na kriţanju za Vignolettu. Zatim se kamionet vreća ovamo oko deset,
recimo i jedanaest i sakrije se u šumarku u podnoţju Vallonea, tamo
gdje je kapelica Bogorodice. Netko od nas, poslije jedanaest krene uz
Vallone, ode po kozake u ţupnu kuću, spusti ih, utovari u kamionet i oni
su prije jutra s badoljovcima.”
“A mi ćemo proći sve to prenemaganje riskirajući svoju koţu zbog
osam mameluka ili Kalmuka ili Mongola štogod bili, koji su sve do jučer
bili s SS-om?” upitao je jedan crvene kose, za kojeg mislim da se zvao
Migliavacca.
“E pa dečko, promijenili su mišljenje,” rekao je Gragnola, “i to je već
nešto dobro, ali to je i osam kršnih momaka koji dobro pucaju pa će
dobro posluţiti, nije to malo.”
“Posluţit će badoljovcima,” podigao je glas Migliavacca. “Badoljovci
ili garibaldinci, svi su oni borci za slobodu i, kao što se oduvijek
govorilo, računi se polaţu kasnije, a ne prije. Moramo spasiti kozake.”
Imaš ti pravo. Ionako su sovjetski građani pa stoga iz velike
domovine socijalizma,” rekao je izvjesni Martinengo, koji baš nije
dobro shvatio sve to odlučivanje prema prilikama. Ali, bili su to
mjeseci kad se svašta događalo, poput one priče o Ginu koji je bio u
Crnim brigadama, i to jedan od najzagriţenijih, zatim je pobjegao kako
bi se pridruţio partizanima, pa se u Solari pojavio s crvenom
maramom ali, budući da je bio nerazborit, zbog neke se djevojke vratio
kad to nije smio, Crne brigade su ga uhvatile i strijeljale u Astiju
jednog ranog jutra.
“Ukratko, moţe se,” rekao je Gragnola.
“Ima samo jedan problem,” rekao je Migliavacca. “I sam velečasni je
rekao kako se uz Vallone znaju popeti samo dječaci, a ja ne bih miješao
dječake u tako osjetljivu stvar. Na stranu i zdrav razum, mogu o tome
kasnije naokolo pričati.”
“Ne,” rekao je Stivulu. “Primjerice, ovdje je Yambo kojeg niste ni
primijetili, a sve je čuo. Kad bi njegov djed znao da to govorim, ubio bi
me, ali Yambo je na Valloneu kao u svojoj kući, a dječak je ne samo
pametan, nego je i od onih koji ne govore, dajem ruku u vatru za to, a u
njegovoj obitelji misle isto što i mi, pa dakle nema nikakve opasnosti.”
Mene je probio hladni znoj i pa sam počeo govoriti da je kasno i
čekaju me kod kuće.
Gragnola me povukao na stranu i napričao mi puno lijepih stvari.
Kako je to za slobodu i za spas osmorice jadnih nesretnika, da se i u
mojoj dobi moţe biti heroj, da sam konačno po Valloneu hodao mnogo
puta i da ovaj put neće biti drugačije od onoga prije, osim što ću sa
sobom imati osam kozaka i moram paziti da ih putem ne izgubim, da su
Nijemci na cesti i čekaju kao budale, a ni ne znaju gdje je Vallone, da će
i on poći sa mnom, iako bolestan, ali se ne povlači pred duţnošću, da se
ne ide u jedanaest nego u ponoć, kad svi moji već budu spavali i ja mogu
šmugnuti van da me ne primijete, a sljedećeg me jutra vide u krevetu
kao da ništa nije bilo. I sve tako dok me nije hipnotizirao.
Na kraju sam pristao. Zapravo, bila je to pustolovina o kojoj sam
kasnije mogao pričati naokolo, partizanska stvar, nešto od onih poteza
kakve ni Gordon nije imao u šumi Arboria. A niti Tremal- Naik u Crnoj
prašumi. Još bolje od Toma Sawyera u tajanstvenoj pećini. Pa ni Patrola
bjelokosti nije se po prašumama nikada tako izloţila opasnostima. Sve u
svemu, bit će to moj trenutak slave, i to za Domovinu, i to onu pravu, ne
pogrešnu. I to bez šepurenja naokolo s redenikom i Stenom, bez oruţja,
goloruk kao Dick Fulmine. Riječju, sve ono što sam pročitao vratilo mi se
dobrim. Ako poslije i moram umrijeti, konačno ću vidjeti vlati trave
poput kolaca.
A budući da sam bio pametan dječak, odmah sam sve raspravio s
Gragnolom. Rekao je da kad za sobom vučeš osam kozaka postoji
opasnost da ih putem izgubiš, pa nam zato treba poduţi konopac da se
poveţemo kao što to čine alpinisti, tako će jedan slijediti drugoga iako
ne zna kuda ide. Ja sam bio protiv, jer ako smo vezani za isto uţe,
padne li prvi povući će za sobom sve. Umjesto toga treba ponijeti deset
komada konopca; svatko čvrsto drţi i kraj konopca onoga ispred i
početak konopca onoga otraga, a kad osjetiš da onaj drugi pada odmah
pustiš svoj kraj, jer bolje samo jeda nego svi. Bistar si ti, rekao je
Gragnola.
Uzbuđen, upitao sam ga hoće li poći naoruţan, a on je rekao da
neće, prvo zato što ni običnoj muhi nije u stanju učiniti ništa naţao, a
osim toga bude li Bog htio da dođe do okršaja kozaci imaju oruţje, i
najzad, ako ga kojim prokletim slučajem uhvate, on je nenaoruţan i
moţda ga neće odmah strijeljati.
Otišli smo ţupniku reći da smo se dogovorili i neka kozaci budu
spremni poslije jedan u noći.
Oko sedam sam se vratio kući na večeru. Sastanak je bio u ponoć u
kapelici Bogorodice, a da bismo stigli trebalo nam je tri četvrt sata brzog
hoda. “Imaš li sat?” upitao me Gragnola. “Ne, ali u jedanaest, kad svi
odu u krevet, otići ću u blagovaonicu gdje je zidni sat.”

Večera u kući, glava mi gori, nakon večere se pretvaram da slušam

radio i gledam marke. Nezgoda je što je i tata tu jer se po toj magli nije
usudio vratiti u grad, pa se nadao da će se moći vratiti narednog jutra.
Međutim, otišao je u krevet vrlo rano i mama s njim. Jesu li u to vrijeme
moji roditelji još uvijek vodili ljubav, nakon što su prevalili četrdeset
godina? To se pitam sada. Vjerujem da seksualnost naših oca i majke
ostaje tajnom za sve nas, a prvotni je prizor Freudova izmišljotina.
Moţeš misliti što bi dopustili da ih vidimo. Ali sjećam se jednog
razgovora moje majke s nekim prijateljicama, početkom rata, kad je tek
prešla četrdesetu (čuo sam je kako govori naglašenim optimizmom
“konačno, ţivot počinje s četrdeset godina”): “Ah, moj je Duilio u svoje
vrijeme obavio svoju ulogu...” Kada? Do Adinog rođenja? Zar poslije
roditelji više nisu imali odnos? “Tko zna što mi to sprema Duilio, sam u
gradu, s tajnicom svog poduzeća?” šalila se ponekad moja majka po kući
s djedom. Ali govorila je to u šali. Je li moj jadni tata stiskao nečiju ruku
tijekom bombardiranja ne bi li se malo ohrabrio? U jedanaest, kuća je
utonula u tišinu, a ja sam bio u blagovaonici, u mraku. Povremeno bih
palio ţigicu da vidim sat. U jedanaest i petnaest klisnuo sam van,
uputivši se po magli prema kapelici Bogorodice.
Hvata me strah. Sada ili tada? Vidim slike koje se ne uklapaju.
Moţda su stvarno postojale coprnice. Ĉekale su me iza neke šikare koju
po toj magli nisam ni mogao vidjeti: bile su tamo, isprva umiljate (tko je
rekao da se pojavljuju kao krezube starice? moţda su imale prorez na
haljini), a zatim će u mene uperiti svoje strojnice i raspršit će me u
simfoniju crvenkastih rupa. Vidim slike koje se ne uklapaju...
Gragnola je bio tamo i ţalio se što kasnim. Primijetio sam da drhti.
Ja ne. Ja sam sad bio u svom elementu.
Gragnola mi je pruţio kraj konopca i započeli smo put prema
Valloneu.
Ja sam u glavi imao kartu, ali Gragnola je na svakom koraku
govorio o Boţe padam, a ja sam ga bodrio. Bio sam vođa. Dobro sam
znao kako se hoda po prašumi ako su okolo Suvodhanini thugs. Noge
sam pomicao kao da slijedim neku glazbenu partituru, vjerujem da tako
rade pijanisti - rukama, mislim, ne nogama - i nisam napravio nijedan
pogrešan korak. A on se, iako me pratio, često spoticao. Kašljao je.
Morao sam se okrenuti i povući ga za ruku. Magla je bila gusta, ali ako
smo bili pola metra jedan od drugoga mogli smo se vidjeti. Vukao bih
konopac, a Gragnola bi se pojavljivao iz pare koja se, onako gusta,
gotovo odmah razrjeđivala, i pojavio bi mi se iznenada, poput Lazara
koji se oslobađa rupca.
Uspon je trajao dobar sat, ali bili smo unutar prosjeka. Gragnoli sam
samo preporučio da pazi kad stignemo do kamena. Ako umjesto da ga
zaobiđe i krene ravno, pogriješi i skrene ulijevo, jer se pod nogama osjeća
šljunak, završit će u provaliji.
Stigli smo na vrh, do prolaza u zidiću, a i San Martino je bio
potpuno nevidljiv. Idemo ravno, rekao sam mu i ulazimo u uličicu.
Odbroji najmanje dvadeset koraka i na vratima smo ţupne kuće.
Pokucali smo na vrata, prema dogovoru, tri udarca, zatim stanka pa
nova tri udarca. Ţupnik nam je došao otvoriti, blijed poput prašnih
skrobuta ljeti uzduţ puta. Osam kozaka je bilo tamo, naoruţanih kao
razbojnici, a uplašenih kao djeca. Gragnola je razgovarao s onim koji je
znao talijanski. Znao ga je prilično dobro, ako se izuzme čudan naglasak
ali, kao što to ljudi rade sa strancima, Gragnola mu je govorio u
infinitivu.
“Ti ići ispred svojih i slijediti mene i dijete. Ti reći svojima što ja reći
i oni raditi ono što ja reći. Razumije?”
“Razumijem, razumijem. Spremni smo.”
Ţupnik, koji samo što se nije napunio gaće, otvorio nam je vrata i
pustio nas u uličicu. No, baš u tom trenutku začuli su se iz daleka, od
tamo gdje cesta ulazi u mjesto, njemački glasovi i zavijanje pasa. “Boga
li ti laţljivoga,” rekao je Gragnola, a ţupnik nije ni trepnuo. “Švabe su
došle gore, imaju pse, a pse baš briga za maglu kad idu po njuhu. Kog
vraga sada da radimo?”
Vođa kozaka je rekao: “Ja znam kako oni rade. Jedan vučjak na njih
petoricu. Mi svejedno moţemo krenuti, moţda naletimo na one bez psa.”
“Rien ne va plus,” rekao je Gragnola koji je bio učen. “Ići polako. A
vi pucati samo ako ja reći. Pripremiti rupčići ili krpa i druge konopce.”
Zatim je objasnio meni: “Poţurit ćemo uličicom i zaustaviti se na uglu.
Ako nema nikoga, jednim skokom smo na zidiću i dalje niz padinu. Ako
netko dođe i još s psima, u govnima smo. U najgorem slučaju pucat ćemo
u njih i u pse, ali ovisi koliko će ih biti. Ako su bez pasa, pustit ćemo ih
da prođu i doći im s leđa, vezati ih, nagurati im krpe u usta tako da ne
mogu vikati.”
“A onda ih ostavimo tamo?”
“Ma ne. Vodimo ih sa sobom niz Vallone, ništa nam drugo ne
preostaje.”
Ponovno je na brzinu objasnio stvar kozaku, a ovaj je to ponovio
svojima.
Ţupnik nam je dao krpe i vezice sa svetog crkvenog ruha. Idite,
idite, rekao je, i neka vas Bog čuva.
Uputili smo se prema uličici. S ugla su se čuli njemački glasovi koji
dolaze slijeva, ali bez laveţa ili cviljenje pasa.
Spljoštili smo se iza ugla. Ĉuli smo dvojicu kako se pribliţavaju,
međusobno razgovarajući, vjerojatno psujući što ne uspijevaju vidjeti
kuda idu. “Samo su dvojica,” objasnio je Gragnola znakovima. “Pustimo
ih proći i onda na njih.”
Dvojica Nijemaca, koje su poslali izviđati na ovu stranu dok su drugi
poveli pse oko trga, dolazila su gotovo pipajući, s uperenim puškama, ali
nisu vidjeli čak ni ugao uličice i prošli su ga. Kozaci su se bacili prema
tima dvjema sjenama i pokazali da znaju raditi svoj osao. U sekundi su
obojica bila na zemlji s krpom u ustima i svakoga od njih drţala su
dvojica onih goropadnika, dok im je treći vezivao ruke iza leđa.
“Gotovo je,” rekao je Gragnola. “Sad ti Yambo baci njihove puške s
onu stranu zidića, a vi gurati Nijemce iza nas dvojice, dolje kuda mi ići.”
Bio sam uţasnut, ali sad je Gragnola postao vođa. Bilo je lako proći
zidić, Gragnola je podijelio konopce. Svi su, osim prvog i posljednjeg,
imali obje ruke zauzete, jednu konopcem sprijeda, drugu konopcem
straga. Ako moraš gurati dvojicu vezanih Nijemaca ne moţeš drţati svoj
konopac, pa je prvih deset koraka skupina išla naprijed gurajući se, dok
nismo zašli u prvo grmlje. Tada je Gragnola pokušao preustrojiti
skupinu, dvojica koja su vukla Nijemce vezala su svaki svoj konopac za
remen svog zatočenika, dvojica koja su ih gurala drţala su ih desnom
rukom za ovratnik, a lijevom su hvatala konopac druga koji je bio
otraga. Ali, samo što smo se pripremili na ponovno kretanje, jedan se
Nijemac odmah spotaknuo i pao na leđa vodiča koji mu je prethodio,
povlačeći za sobom onoga koji ga je drţao i lanac se prekinuo. Kozaci su
kroza zube propis tali riječi koje su na njihovu jeziku zacijelo bile
psovke, ali su imali zdravog razuma učiniti to bez vikanja. Jedan se
Nijemac, nakon prvog pada, pokušao podići i udaljiti od skupine, dvojica
kozaka su tapkala za njim i gotovo ga izgubila - samo što ni on nije znao
kamo treba ići i nakon nekoliko koraka je skliznuo licem naprijed, pa su
ga opet uhvatili. U toj guţvi mu je ispao šljem. Vođa kozaka nam je dao
na znanje kako ga ne smijemo tamo ostaviti, jer ako dođu psi slijedit će
miris i pronaći naš trag. Tek u tom trenutku smo primijetili da je drugi
Nijemac gologlav. “Vrag odnio te nitkove,” promrmljao je Gragnola,
“šljem mu je pao kad smo ih uhvatili u uličici, dođu li tamo s psima imat
će trag!” Tu se ništa ne moţe. I stvarno, prešli smo još nekoliko metara i
odozgo smo čuli glasove i lajanje pasa. “Stigli su do uličice, ţivotinje su
nanjušile šljem i pokazuju im da smo došli s ove strane. Samo mirno i
tiho. Prvo, moraju otkriti prolaz, a ako ne znaš gdje je, nije lako. Drugo,
moraju sići. Ako se psi ne usude i krenu polako, polako će ići i oni. Ako
psi krenu brzo, oni ih neće uspjeti pratiti, već će dupetom tresnuti o
zemlju. Oni nemaju tebe. Yambo, kreni naprijed što brţe moţeš,
hajdemo.”
“Pokušat ću, ali bojim se.”
“Ma ne bojiš se, samo si nervozan. Duboko udahni i kreni.”
Samo što se nisam napunio gaće kao ţupnik, ali sam znao i da sve
ovisi o meni. Stiskao sam zube, tog trena bih radije bio Giraffone ili Jojo
nego legionar Romano, Horacije ili Bjelka radije nego Miki Maus u kući
sedam duhova, gospodin Pampurio u svom stanu radije nego Flash
Gordon u močvarama Arborije, ali kad si na balu moţeš samo plesati.
Jurnuo sam niz Vallone što sam ţurnije mogao, ponavljajući u glavi sve
korake.
Dvojica su zatočenika usporavala kretanje, jer su s onim krpama u
ustima teško disali i zaustavljali se svake minute. Nakon dobrih četvrt
sata stigli smo do kamena, tako sam dobro znao kako mora biti tamo,
da sam ga dotaknuo ispruţenih ruku još i prije nego sam ga ugledao.
Morali smo ga zaobići, ali ne udaljavajući se, jer ako se krene udesno
stiţe se do ruba i do provalije. Glasovi odozgo čuli su se i dalje
razgovijetno, ali nismo shvaćali je li zato što Nijemci glasnije viču kako
bi nahuškali jogunaste pse ili zato što su savladali zidić pa nam se
pribliţavaju.
Ĉuvši glasove svojih drugova, dva su se zatočenika pokušavala
istrgnuti, kad i ne bi padali pretvarali su se da padaju, pokušavajući se
otkotrljati na stranu, bez straha da će se ozlijediti. Shvatili su da ne
smijemo pucati u njih kako nas ne bi čuli i da će ih, gdje god završili, psi
pronaći. Više nisu imali što izgubiti i poput svih onih koji više nemaju
što izgubiti, postali su opasnima.
Iznenada su se začuli rafali. Ne uspijevajući sići, Nijemci su odlučili
pucati. Ali, prije svega, pred sobom su imali stotinu osamdeset stupnjeva
Vallonea i nisu znali kuda smo mi otišli, pa su zato pucali u svim
smjerovima. Osim toga, nisu pojma imali koliko se Vallone brzo spušta u
nizinu (jer strm je Vallone), pa su pucali gotovo horizontalno. Kad bi
pucali u našem smjeru čuli bismo metke kako nam fijuču iznad glava.
“Idemo, idemo,” govorio je Gragnola, “neće nas uhvatiti.”
Ali prvi Nijemci su se počeli spuštati, procijenili su nagnutost
terena, a i psi su krenuli u točno određenom smjeru. Sad su pucali
prema dolje, manjeviše prema nama. U šikari smo čuli šuškanje
metaka koji su nam padali blizu.
“Nema straha,” rekao je kozak, “ja znam Reichuieite njihovih
Maschinen.”
“Domet njihovih strojnica,” došapnuo je Gragnola.
“Da, to. Ako se oni ne spuste još niţe, a mi brzo krenemo, metci više
neće stizati do nas. Dakle poţurimo.”
“Gragnola,” rekao sam s golemim suzama u očima, silno ţudeći za
svojom mamom, “ja mogu ići brţe, ali vi ne moţete. Ne moţete vući za
sobom ovu dvojicu, beskorisno je da ja jurim kao koza kad zbog njih
gubimo vrijeme. Ostavimo ih ovdje, inače ću, kunem ti se, navratnanos
pobjeći za svoj račun!”
 “Ostavimo li ih ovdje začas će se osloboditi i pozvati svoje,” rekao je
Gragnola.
“Ja ću ih ubiti kundakom strojnice, neće biti buke,” promrmljao je
kozak.
Pomisao da se ubiju ta dvojica jadnika zaledila me, ali sam se smirio
čuvši Gragnolu kako reţi: “Nema koristi, Boga li ti laţljivoga, ako ih i
ostavimo ovdje mrtve, psi će ih nanjušiti, pa će drugi znati kojim smo
putem krenuli,” a od uzbuđenja više nije govorio u infinitivu. “Jedino što
moţemo učiniti jest da ih gurnemo u smjeru suprotnom od našeg, tako
će psi otići na tu stranu, a mi ćemo dobiti deset minuta, a moţda i više.
Yambo, zar ovdje desno nije laţna staza koja vodi u ponor? Dobro,
gurnut ćemo ih odavde, rekao si da onaj tko ide s te strane ne
primjećuje škrapu i survat će se, a psi će povući Nijemce sve do dna.
Prije nego što se oni oporave od tog pada, mi smo u dolini. Tko odavde
padne, ubije se, zar ne?”
“Ne, nisam rekao da se sigurno ubiješ ako padneš. Polomiš si kosti,
a ako krene loše udariš glavom...”
“K vragu, kako to da si prije govorio jedno, a sad drugo? A ako se
ovoj dvojici u padu odveţu konopci, kad stignu dolje imat će još dovoljno
daha da viču i upozore svoje na oprez!”
“Dakle, moraju pasti kad su već mrtvi,” komentirao je kozak, koji je
znao kako se stvari odvijaju na ovom prljavom svijetu.
Bio sam vrlo blizu Gragnoli i mogao sam mu vidjeti lice.
Ako je ikada bio blijed, sad je bio bljeđi no ikad. Stajao je očiju
uprtih gore, kao da od neba traţi nadahnuće. U tom trenu čuli smo frr
frrr metaka koji su prolazili blizu nas u visini čovjeka, jedan od
Nijemaca gurnuo je svog čuvara, obojica su pali na zemlju, i kozak je
jauknuo jer ga je ovaj glavom udarao po zubima, igrajući na sve ili
ništa i nastojeći izazvati buku. U tom se trenutku Gragnola odlučio i
rekao: “Ili oni ili mi. Yambo, krenem li udesno, koliko koraka moram
napraviti do ruba?”
“Deset koraka, deset mojih, recimo osam tvojih, a gurneš li nogu
naprijed već osjetiš nizbrdicu. Od početka nizbrdice do ruba su četiri
koraka. Iz opreza, računaj tri.”
“Dakle,” rekao je Gragnola obraćajući se vođi, “ja idem naprijed, vas
dvojica gurate ovu dvojicu Švaba, drţite ih čvrsto za ramena. Ostali
ostaju i čekaju ovdje.”
“Što ćeš učiniti?” pitao sam cvokoćući zubima.
“Šuti tamo. U ratu smo. I ti čekaj. To je
naredba.”
Nestali su desno od kamena i progutao ih je fumifugium. Ĉekali
smo nekoliko minuta, čuli smo kotrljanje kamenja i nekoliko muklih
udaraca, zatim su se pojavili Gragnola i dvojica kozaka, bez Nijemaca.
“Idemo,” rekao je Gragnola, “sad moţemo brţe nastaviti.” Stavio mi je
dlan na ruku, osjetio sam kako drhti. Sad kad je bio na manjoj
udaljenosti, ponovno sam ga mogao vidjeti: popeo se u vesti do grla, a
sada mu je na grudima visjela njegova vrećica s kirurškim noţićem i kao
da ga je izvlačio. “Što si učinio s onima?” upitao sam ga plačući.
“Ne misli na to, tako je trebalo biti. Psi će osjetiti miris krvi i druge
će odvući tamo. Spašeni smo, kreni dalje.”
A vidjevši da su mi oči raskolačene: “Ili oni ili mi. Dvojica protiv
desetorice. Rat je. Kreni dalje.”
Nakon gotovo pola sata, tijekom kojih smo odozgo slušali bijesne
povike i cvileţ, ali ne iz smjera kojim smo sišli, a i bili su sve udaljeniji,
stigli smo na put u podnoţju Vallonea. Nedaleko nas u šumarku je čekao
Gigiov kamionet. Gragnola je ukrcao kozake. “Ja idem s njima kako bih
bio siguran da su stigli do badoljovaca,” rekao je. Pokušavao je ne gledati
mene i ţurilo mu se da me vidi kako odlazim. “Ti idi onuda i vrati se
kući. Obavio si svoju duţnost. Ako je netko za nešto kriv, to sam samo
ja.”
Unatoč hladnoći, u kuću sam ušao preznojen i iscrpljen. Sklonio sam
se u svoju sobicu i ţelio sam provesti besanu noć, ali bilo je još gore, jer
bih onako iscrpljen povremeno zadrijemao na nekoliko minuta i vidio
bih strica Gaetana, više njih, kako plešu prerezana grla. Moţda sam
imao temperaturu. Moram se ispovjediti, moram se ispovjediti, mislio
sam.
Sljedećeg jutra bilo je još gore. Morao sam ustati manjeviše kad i svi
ostali, kako bih pozdravio tatu koji je odlazio, a mami nije bilo jasno
zašto izgledam tako ošamučeno. Nekoliko sati kasnije stigao je Gigio
koji se odmah zapričao s djedom i Masuluom. Dok je izlazio, dao sam
mu znak da dođe u vinograd, a meni nije mogao ništa prešutjeti.
Gragnola je otpratio kozake do badoljovaca, a zatim se, s Gigiom i
kamionetom, vratio prema Solari. Badoljovci su mu rekli da ne moţe
noću naokolo hodati nenaoruţan; saznali su da je u Solaru prispio odred
Crnih brigada kako bi pomogao svojim kameradima. Dali su mu
karabin.
Između odlaska i povratka do raskriţja Vignoletta trebala su im tri
sata. Vratili su kamionet na Bercellijevo imanje i krenuli putem za
Solaru. Mislili su da je sve gotovo, nisu se čuli nikakvi zvukovi, pa su
hodali mirno. Koliko se moglo razabrati u onoj magli, gotovo je svitalo.
Nakon sve one napetosti bodrili su jedan drugoga lupajući se po
ramenima i stvarajući buku. Tako nisu primijetili da su se oni iz Crnih
brigada pritajili u jarku i uhvatili su ih samo dva kilometra od mjesta.
Uhvatili su ih s oruţjem, što ovi nisu mogli objasniti. Ubacili su ih u svoj
kamionet. Bila su samo petorica, dvojica su sjedila naprijed, dvojica
unutra, tako da su ih stalno imali na oku, a jedan je stajao na prednjoj
papučici kako bi pomogao bolje vidjeli u magli.
Nisu ih čak ni vezali, dvojica koja su ih nadzirala sjedila su sa
strojnicama na koljenima, a njih su bacili na pod kao vreće.
U određenom trenutku Gigio je čuo neki čudan zvuk, kao paranje
tkanine, i osjetio kako mu po licu štrca ljepljiva tekućina. Jedan od
fašista je začuo hropac, upalio je bateriju i vidio Gragnolu prerezana
grla, s kirurškim noţićem u ruci. Dvojica fašista stanu psovati,
zaustavili su kamionet, traţili da im Gigio pomogne odvući Gragnolu uz
rub ceste. Već je bio mrtav, ili je upravo umirao, prolijevajući posvuda
krv. Izašla su i ostala trojica i međusobno su se okrivljavala, govorili su
da nije smio tako umrijeti, jer su ga u stoţeru morali natjerati da
progovori, pa bi ih sve strpali u zatvor, baš su bili blesani što nisu
zavezali zatočenike.
Dok su tako urlali nad Gragnolinim tijelom, na trenutak su
zaboravili na Gigia, a on je, u toj zbrci, pomislio sad ili nikad. Skočio je u
stranu, preko jarka, znajući da je tamo nizbrdica. Ovi su ispalili
nekoliko metaka, ali on se već otkotrljao nizbrdo poput lavine, a zatim
jurnuo u šumarak. Po toj bi magli bilo kao da traţiš iglu u plastu sijena,
a ni fašistima se nije dalo dizati veliku dreku, jer im je postalo jasno da
sad moraju sakriti Gragnolin leš i vratiti se u stoţer pretvarajući se da
te noći nikoga nisu uhvatili, kako ne bi imali neugodnosti sa svojim
vođama.
Toga jutra, nakon što su se Crne brigade otišle sastati s Nijemcima,
Gigio je poveo nekoliko prijatelja na mjesto tragedije i nakon kratkog
traţenja po jarcima pronašli su Gragnolu. Svećenik iz Solare nije htio da
se njegov leš stavi u crkvu, jer je Gragnola bio anarhist, a već se saznalo
i da je bio samoubojica, ali je don Cognasso rekao da ga odnesu u
crkvicu u Oratoriju, jer Gospodin bolje zna pravila od svojih svećenika.
Gragnola je mrtav. Spasio je kozake, mene je smjestio na sigurno,
zatim je umro. Znao sam vrlo dobro kako je to bilo, previše puta mije to
najavljivao. Bio je kukavica i bojao se da će, budu li ga mučili, sve reći,
odati imena i poslati u propast svoje drugove. Zbog njih je odlučio
umrijeti. Samo tako, sguisss, kao što sam siguran da je učinio i s
dvojicom Nijemaca, a moţda kao neko izvršenje pravde. Hrabra smrt
jednog kukavice. Platio je jedini čin nasilja u svom ţivotu tako se očistio
i od one griţnje savjesti koju je nosio na plećima, a koja mu je morala
biti nepodnošljivom. Nasamario je sve, fašiste, Nijemce i Boga, samo
jednim potezom. Sguisss.
A ja sam bio ţiv. Nisam si to mogao oprostiti.
Ĉak se i u mojim sjećanjima magla prorjeđuje. Vidim sad partizane
kako pobjednički ulaze u Solaru, a 25. travnja stiţe vijest o oslobođenju
Milana. Ljudi se roje na ulicama, partizani pucaju u zrak, stiţu šćućureni
na blatobranima svojih kamioneta. Nekoliko dana kasnije vidim kako
alejom divljih kestena na biciklu stiţe vojnik odjeven u maslinasto zeleno.
da je na znanje da je Brazilac, veselo odlazi istraţivati to egzotično
mjesto. Zar su i Brazilci bili s Englezima i Amerikancima? Nitko mi to
nikada nije rekao. Drole de guerre.
Prolazi tjedan dana i stiţe prvi američki odred. Svi crni. Svoje šatore
smještaju u dvorište Oratorija, a ja se sprijateljujem s katoličkim
kaplarom koji mi pokazuje sliku Svetog Srca koju stalno nosi u dţepiću.
da je mi novine sa stripovima Lil Abnera i Dicka Tracvja te nekoliko
chetuingguma, koje mi dugo traju, jer navečer grudu vadim iz usta i
stavljam je u čašu, kao stari ljudi protezu. Zauzvrat mi da je znati kako
bi ţelio jesti špagete pa ga pozivam kući, uvjeren da će mu Maria
pripremiti i agnolotte, jastučiće od tjestenine nadjevene mesom, u umaku
od zeca. Ali kad smo stigli, kaplar vidi da u vrtu sjedi drugi Crnac, s
činom majora. Ispriča se i odlazi, zapanjen.
Amerikanci su traţili pristojan smještaj za svoje časnike, pitali su i
djeda, pa im je obitelj stavila na raspolaganje lijepu sobu u lijevom
krilu, upravo onu u kojoj je Paola kasnije napravila našu spavaću sobu.
Major Muddy je debeljuškast, s osmjehom Louisa Armstronga i
uspijeva mu da ga djed razumije; osim toga zna i nekoliko riječi
francuskog, jedinog stranog jezika koji su obrazovani ljudi tada kod nas
znali, i na francuskom razgovara s mamom i drugim gospođama iz
okolice, koje dolaze u vrijeme čaja vidjeti osloboditelja - čak i ona
fašistkinja koja je mrzila napoličare. Sve oko stolića u vrtu,
pripremljenog s lijepim servisom, u blizini dalija. Major Muddy kaţe
“mersi bocou” i “oui, madam, moi ossi j'aime le champeign”. Ponaša se s
uglađenim dostojanstvom Crnca koji je konačno primljen u kući
bijelaca, i još k tome dobrostojećih. Gospođe si došaptavaju vidi kakav
dţentlmen, a kad pomisliš da su nam ih ocrtavali kao pijane divljake.
Stiţe vijest da su se Nijemci predali. Hitler je mrtav. Rat je gotov. U
Solari prave veliku proslavu na ulicama, grle se, neki plešu na zvuk
harmonike. Djed je odlučio da se odmah vraćamo u grad, iako počinje
ljeto, jer je već svima dosta sela.
Ja izlazim iz tragedije, usred mnoštva blistavih ljudi, sa slikom
dvojice Nijemaca koji se strmoglavljuju niz provaliju, i Gragnole, djevca
i mučenika iz straha, ljubavi i inata.
 Nemam hrabrosti otići do don Cognassa i ispovjediti... a zapravo
što? Ono što nisam učinio, čak ni vidio, nego samo pogodio? Budući da
nije bilo ničega što mije trebalo oprostiti, ne moţe mi se ni oprostiti.
Dovoljno da se osjetiš zauvijek prokletim.
 17. RAZBORIT MLADIĆ

Oh, kakvu bol i muku osjećam - na pomisao da sam vas uvrijedio, o

Gospodine... Jesu li me to naučili u Oratoriju ili sam to pjevao po
povratku u grad?
U gradu se ponovno pale noćna svjetla, ljudi opet izlaze na ulice čak
i navečer, popiti pivo ili pojesti sladoled u lokale za zabavu radnika
uzduţ rijeke, otvaraju se prvi kinematografi na otvorenom. Sam sam,
bez prijatelja iz Solare, a još nisam ponovno sreo Giannija kojega ću
vidjeti tek početkom gimnazije. Navečer izlazim s roditeljima i
neugodno mije, jer ih više ne drţim za ruku, ali se još ni ne udaljavam
sam. U Solari sam bio slobodniji.
Ĉesto idemo u kino. Otkrivam nove načine suzbijanja rata u
Naredniku Yorku i Yankee Doodle Danduju u kojem mi stepanje Jamesa
Cagneva otkriva postojanje Broadwaya: Fm Yankee Doodle Dandy...
Stepanje sam susretao u starim filmovima Freda Astairea, ali
Cagnevevo plesanje djeluje silovitije, uvjerljivije i više oslobađajuće.
Dok je Astaireovo bilo divertissement ovo drugo osjećam kao da je
obvezno, a u stvari je čak i domoljubno. Domoljublje koje se izraţava
kroz stepanje je otkriće, claqu.ett.es umjesto ručnih bomba i cvijeta u
ustima. A osim toga, privlačnost pozornice kao modela svijeta i
neizbjeţnosti sudbine, the show must go on. Učim o novom svijetu iz
musicals koji stiţu sa zakašnjenjem.

Casablanca. Victor Laszlo koji pjeva Marseljezu... Dakle, svoju sam

tragediju proţivio s prave strane. Rick Blaine puca u majora Strassera...
Gragnola je bio u pravu, rat je rat. Zastoje Rick morao napustiti Usu
Lund? Zar se ne smije voljeti? Sam je zacijelo major Muddy, ali tko je
Ugarte? Je li to Gragnola, izgubljena i nesretna kukavica koju će na
kraju uhvatiti Crne brigade? Ne, po svom bi podrugljivom podsmijehu
prije bio kapetan Renault, ali on se zatim s Rickom udaljava u magli
kako bi se pridruţio Otporu u Brazzavilleu i s prijateljem veselo ide
ususret svojoj sudbini...
Ali, Gragnola me neće moći slijediti u pustinju. S Gragnolom nisam
proţivio početak nego kraj lijepog prijateljstva. A nemam propusnicu da
izađem iz svojih sjećanja.
Novinski su kiosci puni novina s novim nazivima i izazovnih
časopisa, čije naslovnice prikazuju djevojke ili s velikim izrezima ili s
tako pripijenim majicama da se ocrtavaju bradavice. Raskošne grudi
dominiraju filmskim plakatima.
Oko mene se ponovno rađa svijet u obliku dojki. Ali i gljive. Vidim
fotografiju bombe koja pada na Hirošimu. Pojavljuju se prve snimke
Holokausta. To još nisu gomile leševa koje će se viđati kasnije, nego
fotografije prvih oslobođenih, upalih očiju, grudiju kao u kostura na
kojima se vide sva rebra, velikih laktova koji spajaju dva suharka od
podlaktice i nadlaktice. Sve do sada o ratu sam primao neizravne vijesti,
brojke, deset srušenih zrakoplova toliko mrtvih i toliko zatočenika,
glasove o strijeljanju partizana iz mog područja ali, osim one noći u
Valloneu, nikada nisam bio izloţen pogledu na neko nagrđeno tijelo - pa
uostalom čak ni te noći, budući da su Nijemci bili još ţivi kad sam ih
vidio posljednji put, a sve ostalo sam proţivio u svojim noćnim morama.
Traţim na tim fotografijama lice gospodina Ferrare koji je znao igrati
boce, ali i da jest na njima, ne bih ga prepoznao. Arbeit machtfrei.

U kinu se smijemo dosjetkama Abbotta i Costella. Bing Crosbv i

Bob Hope stiţu s uznemirujućom Dorothv Lamour, u propisnom
saarongu, putuju prema Zanzibaru ili Timbuctuu (Road to...) a svi
misle, kao i već tisuću devetsto četrdeset četvrte, kako je ţivot lijep.
Uvijek u podne na biciklu idem kod crnoburzijanca koji bi za nas
djecu imao, svakog dana, dva peciva od bijelog kruha, prvog koji smo
ponovno počeli jesti nakon onih ţućkastih i slabo pečenih prutova
napravljenih od nitastih vlakana (mekinje, govorili su) koje smo glodali
nekoliko godina i koji bi ponekad sadrţavali i komad konopca ili čak
ţohara. Idem na biciklu podići simbol blagostanja koje se ponovno rađa
i zaustavljam se pred kioscima. Mussolini obješen na Piazzale Loreto, a
Claretti Petacci je nečija samilosna ruka sigurnosnom iglom pričvrstila
suknju između nogu jer joj je ţeljela prištedjeti posljednju sramotu.
Komemoracije za ubijene partizane. Nisam znao da su ih toliko mnogo
strijeljali i objesili. Pojavljuju se prve statistike o mrtvima u upravo
završenom ratu. Pedeset pet milijuna, kaţu. Što je Gragnolina smrt
prema tom pokolju? Moţe li Bog stvarno biti zao? Ĉitam o procesu u
Nurnbergu, svi su obješeni osim Goringa koji se otrovao cijanidom što
mu ga je ţena proslijedila dajući mu posljednji poljubac. Pokolj u
Villarbasseu označava povratak slobodnog nasilja, sada se opet ljude
moţe ubijati iz čistog osobnog interesa. Zatim ih hvataju i svi su
strijeljani ranom zorom. I dalje se strijelja u znak mira. Osuđena je
Leonarda Cianciulli koja je tijekom rata od svojih ţrtava kuhala sapun.
Rina Fort udarcima čekića ubija ţenu i djecu svog ljubavnika. Jedne
novine opisuju bjelinu njenih grudi koja je tako očarala njenog
ljubavnika, mršava čovjeka pokvarenih zuba kao u ujaka Gaetana. Prvi
filmovi koje me vode gledati pokazuju mi Italiju iz poslijeratnog
razdoblja s uznemirujućim “segnorinama” koje su, kao i ranije, svake
večeri pod svjetiljkom. Sam lutam gradom ja...
Ponedjeljak je, trţno jutro. Oko podneva stiţe rođak Moţem. Kako li
se ono zvao? Ada je izmislila to Moţem, jer je rekla kako on umjesto
“mogu” govori “moţem”, što mi se činilo nemogućim. Rođak Moţem je s
nama bio u vrlo dalekom srodstvu, ali nas je upoznao u Solari i nije
mogao doći u grad, rekao je, a da nas ne svrati pozdraviti. Svi smo znali
da očekuje poziv na ručak, jer si nije mogao platiti restoran.
Nikada nisam shvatio kojim se poslom bavi, osim što traţi neki
posao.
Vidim rođaka Moţema za stolom, srče svoje ditaline u juhi ne
ostavljajući ni kapljicu, preplanula i mršava lica i ono malo kose briţno
počešljane prema natrag, u jakni izlizanih lakata. “Shvaćaš Duilio,”
govorio je svakog ponedjeljka, “ne ţelim ja nikakav poseban posao.
Zaposlenje, u poludrţavnoj ustanovi, minimalnu plaću. Dovoljna mi je i
kapljica. Ali svakog dana takva kapljica, trideset kapljica svakog
mjeseca.” Izveo bi tada kretnju kao s Mosta uzdisaja, glumio kapljicu
koja mu pada na gotovo ćelavu glavu, uţivao u slici te blagotvorne
muke. Kapljica, ponavljao je, ali svakog dana.
“Danas samo što mi nije uspjelo, išao sam razgovarati s Carlonijem,
znaš, onim iz poljoprivredne zadruge. Moćan je. Imao sam pismo
preporuke, pa znaš da si danas bez pisma preporuke nitko i ništa. Kad
sam jutros krenuo kupio sam na stanici novine. Duilio, ja se ne bavim
politikom, zatraţio sam bilo kakve novine, a nisam ih čak ni pročitao, jer
smo u vlaku stajali i jedva sam se drţao uspravno. Savio sam ih i stavio
u dţep, kao što se i radi s novinama, ako ih i ne pročitaš dobro dođu
sljedećeg dana da nešto u njih umotaš. Odem kod Carlonija, taj me
primi vrlo ljubazno, otvori pismo, ali vidim da me krišom gleda preko
lista. Zatim me se riješi s nekoliko riječi, govoreći da nemaju u planu
nova primanja u sluţbu. A ja izlazeći primijetim da su novine koje su mi
u dţepu Unitd. Ti znaš Duilio da ja mislim kao vlada, uvijek, zatraţio
sam bilo kakve novine, nisam čak ni primijetio da mi je dao te
komunističke. Taj mi je vidio Unitd u dţepu i riješio me se. Da sam
novine presavio na drugu stranu, sad bih, moţda... Kad se netko rodi
nesretan... To je sudbina.”
U gradu su otvorili plesnu dvoranu, a njen je junak rođak Nuccio
koji je izbjegao internat; sad je već mladić ili, kako se to kaţe, kicoš (već
mi se činio strašno odraslim kad je šibao Medu Angela). Na veliki ponos
njegovih rođaka, u mjesnom tjedniku se čak pojavila i njegova
karikatura na kojoj se savija u tisuću pokreta (kao ujak Gaetano, ali
slobodnije) u izluđujućem plesu, boogietuoogieju. Još sam premali, ne
usuđujem se i ne mogu ući u tu dvoranu čije obrede osjećam kao
vrijeđanje Gragnolina prerezanog grla.
Vratili smo se baš početkom ljeta, pa se dosađujem. Vozim se
biciklom, u dva poslijepodne, gotovo opustjelim gradom. Iscrpljujem se
na otvorenom, kako bih izdrţao dosadu tih sparnih dana. A moţda i nije
zbog sparine, moţda je to velika sjeta koju nosim u sebi, jedina strast
grozničave i usamljene rane mladosti. Vozim se na biciklu, bez
prestanka, između dva i pet poslijepodne. Za tri sata obiđeš grad mnogo
puta, dovoljno je samo mijenjati rute, jurnuti centrom grada prema
rijeci, zatim krenuti obilaznicom, ponovno se vratiti nakon prelaska
regionalne ceste koja ide prema jugu, vratiti se stazom prema groblju,
zaokrenuti ulijevo prije ţeljezničke postaje, ponovno u centar ali
sporednim ulicama, ravnima i praznima, zaci na veliki trţni trg,
preširok, okruţen porticima uvijek izloţenima suncu, s koje god strane
ono bilo, koji su u dva poslijepodne pustiji od Sahare. Trg je prazan pa
ga moţeš prijeći biciklom, siguran da te nitko ne vreba i da nitko neće
mahati izdaleka. Jer i kad bi netko koga poznaješ prolazio onim kutom
na kraju trga, vidio bi ga premalog, kao i on tebe, tek obris obasjan
suncem. Zatim se motaš po trgu u velikim koncentričnim krugovima
poput strvinara, samo što nema strvine na koju bi se okomio.
 Ne lutam nasumce, imam ja cilj, ali ga propuštam, često i namjerno.
Na kiosku na postaji vidio sam izdanje Atlantide Pierrea Benoita,
staro moţda nekoliko godina, sudeći po cijeni za koju mi se čini da je
prijeratna. Naslovnica je privlačna, velika dvorana s mnogo kamenih
uzvanika, što mi obećava priču kakvu nikada nisam čuo. Ne košta
mnogo, ali u dţepu imam točno taj iznos i ništa više. Ponekad se
ohrabrim doći do postaje, siđem s bicikla, ostavim ga na pločniku, uđem,
četvrt sata promatram knjigu. Stoji u vitrinici i ne mogu je otvoriti kako
bih vidio što mi moţe dati. Pri četvrtoj posjeti prodavač novina gleda me
sumnjičavo, a ima vremena koliko hoće da me nadgleda, jer u tom
trijemu nema nikoga, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, nitko ne čeka.
Grad je samo prostor i sunce, pista za moj bicikl bubuljičavih
guma, a knjiga na postaji je jedino jamstvo da ću, preko te fikcije,
ponovno moći ući u manje očajnu stvarnost.
Oko pet to dugo zavođenje - između mene i knjige, između knjige i
mene, između moje ţelje i otpora beskonačnog prostora - to ljubavno
pedaliranje u ljetnoj praznini, taj bolni koncentrični bijeg, dolazi kraju:
odlučio sam, iz dţepa vadim svoje bogatstvo, kupujem Atlantidu,
vraćam se kući i šćućurim se kako bih je pročitao. Antinea, prelijepa
femme fatale, ukazuje se odjevena u egipatski klaft (što li je klafi? mora
biti nešto veličanstveno i izazovno što istodobno pokriva i otkriva) koji
se spušta niz njenu gustu i kovrčavu kosu, tako crnu da postaje plava, a
dva kraja teške pozlaćene tkanine dopiru do vitkih bokova.
“Imala je tuniku od crnog vela sa zlatnim odsjajima, vrlo laganu,
prostranu, zatvorenu tek šalom od bijela muslina, izvezenog
perunikama od crnih perla.” Pod tom se odjećom pojavljuje tanahna
djevojka, izduljenih crnih očiju, osmijeha kakav još nije viđen u ţena s
Orijenta. Tijelo joj se ne vidi ispod tog vraţjeg raskošnog ruha, ali
tunika je izazivački otvorena sa strane (ah, prorez), njene su njeţne
grudi otkrivene, ruke gole, a ispod velova se naziru tajanstvene sjene.
Zavodnica, a oporo djevičanska. Za nju se moţe i umrijeti.
Zatvaram zbunjen knjigu kad se u sedam vraća moj otac, ali on
jednostavno misli kako mu ţelim zatajiti činjenicu da čitam. Primjećuje
da previše čitam i da kvarim vid. Kaţe mojoj majci da bih trebao više
izlaziti, voziti se biciklom.
Ne volim sunce, a ipak sam ga u Solari dobro podnosio. Primjećuju
da često škiljim i mrštim nos: “Ĉini se kao da ne vidiš, a to nije istina,”
grde me. Ĉekam jesenje magle. Zašto bih trebao voljeti maglu, kad se
moja noć uţasa ostvarila upravo u magli Vallonea? Zato što me i tamo
magla zaštitila, pruţajući mi opet konačni alibi. Bila je magla, ništa
nisam vidio.
 S prvim maglama ponovno nalazim svoj stari grad, a oni preveliki i
sneni prostori se gase. Praznine nestaju, a iz mliječnog sivila, na
svjetlosti svjetiljaka, ni iz čega se pojavljuju bridovi, uglovi,
neočekivana pročelja. Utjeha. Kao pri zamračenju. Generacije i
generacije su napravile, osmislile i nacrtale moj grad tako da ga se vidi
u suton, kad se hoda uza same zidove. Tada postaje lijep i zaštitnički.
Je li se te godine, ili naredne, pojavio prvi strip za odrasle, Grand
Hotel? Prva slika prvog fotoromana dovodi me u iskušenje i navodi na
bijeg.
Ništa u odnosu na ono što sam pronašao u djedovu dućanu,
francuski časopis od kojeg sam se, čim sam otvorio stranicu, zajapurio od
srama. Pograbio sam ga, ugurao u košulju i odmaglio. Kod kuće sam,
ispruţen na krevetu i listam ga leţeći na trbuhu, pritišćući stidnu kost o
madrac, upravo onako kako nas priručnici o poboţnosti savjetuju da ne
smijemo raditi. Na jednoj stranici, dovoljno malena ali izuzetno uočljiva
slika Josephine Baker razgolićenih grudi.

Piljim u te namazane oči kako ne bih gledao grudi, zatim se pogled

pomiče, to su (mislim) prve grudi u mom ţivotu, jer one Kalmuke dpoil,
goleme i mlohave, nisu bile takve.
Nalet slasti prolazi mi venama, u dnu grla osjećam neki opori
ostatak okusa, pritisak na čelu, slabost u preponama. Podiţem se
preplašen i vlaţan, pitajući se kakva me to strašna bolest snašla,
ushićen tim topljenjem u praiskonskoj juhi.
Vjerujem da je to bila moja prva ejakulacija; mislim da je to bilo više
zabranjivano nego prerezati grkljan nekom Nijemcu. Ponovno sam
sagriješio one večeri u Valloneu kad sam bio nijemim svjedokom tajne
smrti, a sad sam uljez koji je prodro u zabranjene tajne ţivota. U
ispovjedaonici sam. Usplamtjeli kapucin me dugo zadrţava razgovorom
o kreposti nevinosti.
Nije mi rekao ništa što već nisam pročitao u malim priručnicima u
Solari, ali moţda sam se nakon tih njegovih riječi vratio Razboritom
mladiću don Bosca:
Ĉak i u vašoj njeţnoj dobi nečastivi vam postavlja zamke kako bi
vam ukrao dušu vašu... Jako bi pomoglo sačuvati vas od napasti kad
biste ostali daleko od takvih prilika, od sramotnih razgovora, od javnih
priredaba u kojima nema ničeg dobrog... Pobrinite se da uvijek budete
nečim zauzeti, kad ne znate što biste radili, ukrašavajte oltare,
namještajte slike ili sličice... Ako se i tada iskušenje nastavi prekriţite
se, poljubite neku blagoslovljenu stvar i recite: Sveti Alojzije, učini da
ne uvrijedim Boga svoga. Spominjem vam tog sveca, jer je Crkva
predloţila da on bude posebni zaštitnik mladih...
Prije svega izbjegavajte društvo osoba suprotnog spola. Dobro
upamtite: ţelim red da mladići nikada ne smiju uspostaviti nikakve
bliskosti s djevojkama... Oči su prozori preko kojih grijeh nalazi put do
našeg srca... stoga se nikada ne zaustavljajte kako biste promatrali
stvari koje su iole suprotne čednosti. Sveti Alojzije Gonzaga nije htio ni
da mu se vide stopala prilikom lijeganja u postelju ili dizanja iz nje. Nije
si dopuštao da gleda u lice ni vlastitu majku... Dvije je godine proveo
kod španjolske kraljice u svojstvu počasnog paţa i nikada je nije
pogledao u lice.
Nije lako ugledati se na svetog Alojzija, cijena izbjegavanja
iskušenja čini se prilično visokom, budući da se mladić “bičevao do krvi,
stavljao ispod plahti komadiće drveta kako bi se mučio i u snu, ispod
halje je sakrivao konjske mamuze jer nije imao kostrijeti; traţio je da mu
bude neudobno i dok stoji, i dok sjedi i dok hoda...” Međutim, ispovjednik
mije kao primjer kreposti predloţio Domenica Savija, čije su se hlače
izobličile od previše klečanja, ali su njegove pokore ipak manje krvave od
pokora svetoga Alojzija, i potaknuo me na promatranje preblaga lica
Marijina, kao primjera svete ţenske ljepote.
Pokušavam se pomamiti za uzvišenom ţenstvenošću. Pjevam u
dječačkom zboru, u apsidi crkve i tijekom nedjeljnih izleta u pokoje
svetilište:

Od zore Ti uzdiţeš se ljepša,

Svojim zrakama da razveseliš zemlju,
a među zvijezdama koje nebo zatvara
 nema ljepše zvijezde od Tebe.
Lijepa Ti si kao Sunce,
bjelja od Mjeseca,
a najljepše zvijezde nisu lijepe kao Ti.
Oči Tvoje ljepše su od mora,
čelo Tvoje je boje ljiljana,
obrazi Tvoji koje Sin cjeliva
dvije su ruţe, a usta su cvijet.

Moţda se pripremam, a to još ne znam, na susret s Lilom koja je

sigurno jednako tako nedostiţna, blistava u svom sedmom nebu, ljepota
gratia sui, oslobođena puti, sposobna zaokupiti um bez poticanja
slabina, pogleda uprta negdje drugdje, na drugog gospodina, i ne pilji
onako vragolasto u mene kao oči Josephine Baker.
Duţnost mi je platiti, kroz meditiranje, kroz molitvu i kroz
odricanje, grijehe svoje i onih koji me okruţuju. Posvetiti se obrani vjere,
dok mi prvi časopisi i prvi zidni proglasi počinju pričati o crvenoj
prijetnji, kozacima koji čekaju da napoje svoje konje u škropionicama
Svetog Petra. Pitam se zbunjen kako to da su kozaci, Staljinovi
neprijatelji, koji su se ni više ni manje nego borili s Nijemcima, sada
postali njegovi glasnici smrti i moţda će htjeti poubijati i sve anarhiste
poput Gragnole. Vidim da su vrlo slični onom crnčugi koji je oskvrnuo
Veneru Milsku, a moţda je i crtač još uvijek isti, samo se uputio u neki
novi kriţarski rat.
Duhovne vjeţbe u malom samostanu na otvorenom polju. Miris
ustajalosti iz blagovaonice, šetnje po klaustru s bibliotekarom koji mi
savjetuje da pročitam Papinija. Nakon večere upućujemo se na kor
crkve, pod svjetlošću samo jedne velike debele voštanice i svi zajedno
recitiramo Vjeţbu za dobru smrt.
Duhovni voditelj nam čita odlomke o smrti iz Razboritog mladića:
ne znamo gdje će nas smrt iznenaditi - ne znaš hoće li te zadesiti u
tvom krevetu, na poslu, na cesti ili drugdje, puknuće vene, upala
sluznice, izljev krvi, vrućica, neka rana, potres, grom, dovoljni su da te
liše ţivota, a to moţe biti i za godinu dana, za mjesec, za tjedan, za sat,
a moţda upravo kad završiš čitanje ovog razmatranja. U tom ćemo
trenutku osjetiti kako nam je glava pomućena, oči bolne, jezik suh,
grlo stisnuto, guši nas u grudima, krv nam se ledi, tijelo je iznemoglo,
srce slomljeno. Ĉim izdahnemo dušu, naše će tijelo odjeveno u nekoliko
prnja biti bačeno da umre u jami i tamo će ga cijeloga izjesti miševi i
crvi, a od nas će ostati samo nešto ogoljenih kostiju i malo smrdljive
prašine.
 Zatim molitva, pa dugo zazivanje u kojem se nabrajaju svi
posljednji trzaji umirućega, grčenje svakog uda, prvi drhtaji,
pojavljivanje bljedila dok se ne ocrtaju facies ippocratica i završni
hropac. Nakon što su definirani osjećaji, poloţaji tijela i muka trenutka,
svaki se opis tih četrnaest faza smrti (ţivo ih se sjećam samo pet ili
šest) završava s Isuse milostivi, smiluj mi se.
Kada moja nepokretna stopala osjete da je moja zadaća na ovome
svijetu blizu završetku, Isuse milostivi, smiluj mi se.
Kada te moje drhtave i ukočene ruke više ne budu mogle stiskati,
Raspeće moje drago, i protiv svoje volje te pustim da padneš na postelju
bola svoga, Isuse milostivi, smiluj mi se.
Kada moje oči pomućene i izobličene uţasom predstojeće smrti budu
uprle u Tebe svoje onemoćale i umiruće poglede, Isuse milostivi, smiluj
mi se..
Kad moji blijedi i olovno sivi obrazi izazovu kod nazočnih saţaljenje
i uţas, a moja se kosa natopljena samrtničkim znojem nakostriješi na
glavi najavljujući moj skorašnji kraj, Isuse milostivi, smiluj mi se.
Kad moja mašta uznemirena groznim i zastrašujućim priviđenjima
bude uronjena u smrtnu tugu, Isuse milostivi, smiluj mi se.
Kad izgubim sva svoja osjetila i cijeli svijet nestane iz mene, a
ja budem stenjao u nemirima posljednje agonije i jadu smrti, Isuse
milostivi, smiluj mi se.
Pjevati psalme u mraku razmišljajući o vlastitoj smrti. To mi je bilo
potrebno kako više ne bih mislio na smrt drugih. To Vjeţbanje ne
proţivljavam s uţasom, nego spokojno, svjestan činjenice da su svi
ljudi smrtni. Ta poduka iz Postojanja za Smrt pripremila me za
moju sudbinu, koja je pak sudbina svih. Gianni je u svibnju
ispripovijedao šalu o onom doktoru koji je neizlječivo bolesnom
čovjeku savjetovao pješčane kupke. “Ĉine li dobro, doktore?”
“Ne osobito, ali se čovjek navikne biti pod zemljom.”
Upravo se navikavam.
Jedne je večeri duhovni učitelj stajao ispred ograde oltara,
osvijetljen - on, mi, cijela kapela - samo jednom debelom voštanicom
koja ga obavija svjetlošću ostavljajući mu lice mraku. Prije nego što smo
se rastali, ispripovijedao nam je ovaj događaj. Jedne noći, u samostanu
štićenica, umrla je djevojka, mlada, poboţna i prelijepa, a sljedećeg
jutra, smjestivši je na mrtvački odar u brodu crkve, za nju su izgovarali
molitve za pokojnike. Ali u jednom trenu leš se pridigao, otvorenih očiju
i kaţiprsta ispruţena prema svećeniku koji sluţi misu i izgovorio je
muklim glasom. “Oče, ne molite za mene! Ove mi je noći pala na pamet
nečista misao, samo jedna - i sada sam prokleta!”
 Groza prolazi auditorijem i širi se crkvenim klupama i svodovima,
izgleda kao da je od nje zatreperio i plamen debele voštanice. Učitelj nas
nagovara da pođemo u krevet, ali se nitko nije pomaknuo. Stvara se
dugačak red pred ispovjedaonicom, svi su zaokupljeni time da se snu
prepuste tek nakon što ispovjede čak i najmanji nagovještaj grijeha.
U prijetećoj utjehi mračnih lađa, bjeţeći od zala ovog stoljeća,
provodim svoje dane u ledenim zanosima u kojima i boţične pjesme, pa i
jaslice iz mog djetinjstva koje su mi pruţale utjehu, znače ono što
rođenje Djetešca znači za uţase ovog svijeta:
Spavaj, ne plači, Isuse mili, spavaj, ne plači, Spasitelju moj... Te
drage oči, djetešce lijepo, brzo zatvori pred uţasom mračnim. Zašto te
bodu slama i sijeno? Da sačuvaju više svjetlosti tvoje. Poţuri, zatvori oči
da barem san lijek bude svakom bolu. Spavaj, ne plači, Isuse mili,
Spavaj, ne plači, Spasitelju moj.
Jedne nedjelje me tata, zaneseni oboţavatelj nogometa i pomalo
razočaran takvim sinom koji dane provodi uništavajući si oči nad
knjigama, vodi na utakmicu. To je drugoligaški susret, tribine su gotovo
prazne, išarane tek bojama malobrojnih prisutnih, poput pjega na
bijelim stubama usijanima od sunca. Na zviţduk suca igra se
zaustavila, jedan od kapetana prigovara, a ostali se igrači besciljno
kreću igralištem. Nered majica dviju boja, vrludanje atleta obuzetih
dosadom po zelenoj livadi, u nekom raspršenom neredu. Sve je stalo.
Ono što se događa odvija se usporeno, kao u ţupnom kinu gdje zvuk
odjednom završava mijaukanjem, pokreti postaju oprezniji, završavaju
isprekidano na nepokretnom fotogramu, a slika se rastače na zaslonu
poput rastopljenog voska.
I u tom sam trenutku doţivio otkrivenje.
Sada shvaćam, bio je to bolan osjećaj da je svijet lišen cilja, lijeni
plod nesporazuma, ali u onom sam trenu to što sam osjećao mogao
prevesti samo u: “Bog ne postoji.”
S utakmice izlazim obuzet probadajućim grizodušjem i odmah trčim
ispovjediti se. Usplamtjeli ispovjednik od prošli put sada se smiješi
popustljivo i dobrohotno, pita me kako sam došao do tako besmislenih
misli, spominje ljepotu prirode koja pretpostavlja kreativnu volju koja
unosi red, a zatim opširno govorio o consensus gentium: “Sinko moj, u
Boga su vjerovali najveći pisci poput Dantea, Manzonija, Salvaneschija,
veliki matematičari poput Fantappiea, zar ţeliš biti lošiji od njih?”
Suglasnost tih ljudi na trenutak me umiruje. Vjerojatno je utakmica
kriva za to. Paola mi je rekla da nikada nisam išao na nogometne
utakmice, u najboljem bih slučaju na televiziji gledao odlučujuće susrete
Svjetskog prvenstva. Sigurno mije od tog dana ostalo utuvljeno u glavi
kako odlazeći na utakmicu gubiš dušu.
Ali ima i drugih načina da je izgubiš. Drugovi iz škole počinju
šaptom pripovijedati priče i smijuljiti se. Nagovješćuju nešto, prosljeđuju
jedan drugome časopise i knjige koje su ukrali kod kuće, govore o
tajanstvenoj Crvenoj kući u koju se u našoj dobi ne moţe ući, daju i
posljednji novčić kako bi pogledali komični film u kojem se pojavljuju
raspojasane ţenice. Pokazuju mi fotografiju Ise Barzizze, vrlo oskudno
odjevene na nekoj modnoj reviji. Ne mogu je ne pogledati kako ne bih
ispao licemjeran, pogledam je i, kao što je poznato, svemu se moţe
odoljeti osim iskušenjima. Ranog poslijepodneva potajno ulazim u kino,
nadajući se da neću susresti nikoga tko me poznaje; u Dva siročića (s
Totoom i Carlom Campaninijem) Isa Barzizza, s drugim štićenicama,
zanemarujući upozorenja nadstojnice samostana, ide se gola tuširati.

Tijela štićenica se ne vide, samo sjenke iza zavjesa tuša. Djevojke se

prepuštaju svom kupanju kao da je to ples. Trebao bih se ići ispovjediti,
ali mi ti obrisi u sjećanje vraćaju knjigu koju sam odmah zatvorio u
Solari, preplašen onim što upravo čitam. To je Hugoov Ĉovjek koji se
smije.
U gradu je nemam, ali sam siguran kako u djedovu dućanu postoji
primjerak. Nalazim je dok djed s nekim razgovara i šćućuren ispod
police grozničavo okrećem zabranjenu stranicu. Gwynplainea, kojega su
comprachicos tako uţasno nagrdili da izgleda kao cirkuska maska i
društveni ološ, iznenada prepoznaju kao Lorda Clancharlieja, engleskog
pera i nasljednika golema bogatstva. I prije nego u potpunosti shvati što
mu se dogodilo, uvode ga veličanstveno odjevenog poput plemića u
čarobni dvorac i evo niza divota koje tamo otkriva (sam u toj blistavoj
pustoši), soba i odaja od kojih se zavrti u glavi ne samo njemu nego i
čitatelju. Luta iz sobe u sobu dok ne stigne do loţnice gdje na krevetu,
pokraj kade spremne za djevičansku kupku, ugleda golu ţenu.
Ne doslovno golu, vragolasto primjećuje Hugo. Bila je odjevena. U
vrlo dugačku košulju tako tananu da izgleda kao da je mokra. I zatim
slijedi sedam stranica opisa kako izgleda gola ţena i kako ona izgleda
Ĉovjeku koji se smije, koji je do tada neporočno volio samo jednu slijepu
djevojku. Ţena mu izgleda poput Venere usnule u beskraju svoje pjene i
polagano se pomičući u snu sastavlja i rastavlja zavodljive krivulje
ljupkim gibanjem vodene pare, koja na plavetnilu neba oblikuje oblake.
Hugo komentira : “Gola ţena je naoruţana ţena.”
Ova ţena, Josiane, kraljičina sestra, iznenada se probudi, prepozna
Gwynplainea i započinje ţestoki čin zavođenja kojemu se nesretnik sad
više ne zna oduprijeti, ona ga dovodi do vrhunca ţudnje, ali mu se još ne
podaje. Iz nje provaljuju maštarije uzbudljivije od njene nagosti, u
kojima se prikazuje djevicom i prostitutkom, ţeljnom uţivanja ne samo
u čarima teratologije koje joj Gwynplaine obećava, nego i u sablazni koju
će taj izazov stvoriti u svijetu i na dvoru, tim se mislima zanosi ova
Venera koja od svog Vulkana očekuje dvostruki orgazam, i zato što ga
posjeduje i zato što će to javno pokazati.
I dok je Gwynplaine već spreman na predaju, stiţe poruka kraljice
koja javlja svojoj sestri da su Ĉovjeka koji se smije prepoznali kao
zakonitog Lorda Clancharlieja i da joj je određen za muţa. Josiane
komentira “pa nek' bude”, diţe se, pruţa ruku i (prelazeći s ti na w) kaţe
onome s kojim se htjela divlje sjediniti: “Izađite.” I komentira: “Budući
da ste moj muţ, izađite... Nemate pravo biti ovdje. Ovo je mjesto mojeg
ljubavnika.”

Veličanstvena izopačenost - ne Gwynplaineova, već Yambova. Ne

samo da mi Josiane da je više od onoga što mije obećala Isa Barzizza iza
zavjese, nego me osvaja svojom bestidnošću: “Vi ste moj muţ, izađite,
ovo je mjesto mojeg ljubavnika.” Je li moguće da je grijeh tako
bezobrazno neodoljiv?
 Ima li na svijetu ţena kakve su Lady Josiane i Isa Barzizza? Hoće li
mi se dogoditi da ih susretnem? Hoću li ostati kao gromom pogođen -
sguisss - pravedno kaţnjen za moje maštarije?
Ima ih, barem na filmskom platnu. Opet poslijepodne, potajno,
otišao sam pogledati Krv i pijesak. Oboţavanje kojim Tyrone Power
pritišće svoje lice na krilo Rite Hayworth uvjerava me da postoje
naoruţane ţene iako nisu gole. Samo ako su bezočne.

Biti intenzivno odgajan u uţasu od grijeha, a zatim biti njime

osvojen. Kaţem sebi kako je sigurno zabrana zapalila maštu. Stoga
odlučujem da moram, kako bih izbjegao iskušenje, izbjegavati principe
čednog odgoja: ijedno i drugo su demonske spletke i međusobno se
podupiru. Ta me slutnja, moţda krivovjerna, pogodi poput udarca
bičem.
Sasvim se povlačim u svoj svijet. Posvećujem se glazbi, stalno
prilijepljen uz radio u poslijepodnevnim satima ili rano ujutro, ali
simfonijski koncert je ponekad i navečer. Obitelj bi htjela slušati nešto
drugo. “Dosta tih naricaljki,” ţali se Ada, neprobojna za muze. Jednog
nedjeljnog jutra na korzu susrećemo ujaka Gaetana, sad već ostarjelog.
Izgubio je čak i onaj zlatni zub, moţda ga je prodao tijekom rata.
Raspituje se dobrohotno o mojem učenju, tata mu kaţe da sam u ovom
razdoblju opsjednut glazbom. “A, glazba,” kaţe oduševljen ujak Gaetano,
“kako te samo razumijem, Yambo, ja oboţavam glazbu. I to svu, znaš?
Bilo koje vrste, glavno da je glazba.” Razmišlja trenutak pa dodaje:
“Samo da nije klasična glazba. Tada gasim, naravno.”
Ja sam izuzetno biće, prognano među malograđanima. Još se
ponosnije zatvaram u svoju osamu.
U antologiji za četvrti razred gimnazije naišao sam na stihove nekih
suvremenih pjesnika, otkrivam da nas beskraj moţe prosvijetliti, da
moţemo susresti nevolju ţivljenja i da nas zraka sunca moţe probosti.
Ne razumijem sve, ali mi se sviđa pomisao kako samo to ti danas
moţemo reći, ono što nismo, ono što ne ţelimo.
U djedovu dućanu nalazim antologiju francuskih simbolista. Svoj
bjelokosni toranj. Utonem u mračni i duboki sklad, posvuda traţim de
la musiaue avant toute chose, slušam tišine, biljeţim neizrecivo,
promatram vrtoglavice.
« Ali kako bi se slobodno suočio s tim knjigama, treba se osloboditi
mnogih zabrana i odabirem duhovnog vođu o kojem mi je govorio
Gianni, svećenika širokih pogleda. Don Renato je gledao Idući svojim
putem s Bingom Crosbvjem, u kojem se američki katolički svećenici
odijevaju u duhovnike (anglikanske) i za klavirom pjevaju
Tooralooralooral, Tooraloorali oboţavanim djevojkama.

Don Renato se ne moţe odijevati kao Amerikanci, ali pripada

novom naraštaju svećenika s beretkom koji se voze na motociklu. Ne
zna svirati klavir, ali ima malu zbirku ploča dţeza i voli dobru
literaturu. Kaţem mu kako su mi savjetovali Papinija, a on mi kaţe da
najzanimljiviji Papini nije onaj nakon preobrazbe, već onaj prije. Široki
pogledi. Posuđuje mi Dokončanog čovjeka, moţda vjerujući kako će me
iskušenja duha spasiti od iskušenja puti.
To je ispovijed nekoga tko nikada nije bio dijete, a imao je nesretno
djetinjstvo starog zamišljenog i nabusitog čangrizala. To nisam ja, moje
je djetinjstvo u Solari bilo (nomen omen) sunčano. Ali izgubio sam ga u
samo jednoj noć kaosa. Nabusito se čangrizalo, o kojem sada čitam,
spašava pohlepom za znanjem, trošeći se nad svescima “sa zelenim i
iščupanim hrptom, prostranih, širokih, izguţvanih stranica, crvenkastih
od vlage, često napola razderanih ili prljavih od tinte.” To sam ja, ne
samo na tavanu u Solari, nego u ţivotu koji sam kasnije odabrao.
Nikada nisam izašao iz knjiga: to znam sada, u neprestanom bdijenju
svoga sna, ali to sam shvatio u trenutku kojega se sada sjećam.
Taj čovjek, izgubljen još od rođenja, ne samo da čita, nego i piše. I ja
bih mogao pisati, kako bih vlastita čudovišta nadodao onima koja
prolaze morskim dnom svojim nečujnim šapama. Taj si čovjek uništava
oči na stranicama na kojima uprljanom tintom iz tintarnica, čije je dno
ljepljivo od taloga poput turske kave, ispisuje svoje opsesije. Uništio ih je
još kao dječak čitanjem uz svjetlo svijeće, uništio ih je u polumraku
biblioteka, kapci su mu crveni. Piše uz pomoć jakih leća, u neprestanom
strahu da će oslijepiti. Ne postane li slijep, postat će ukočen, ţivci su
oštećeni, osjeća bolove i obamrlost jedne noge, nehotični pokreti prstiju,
jaka probadanja u glavi. Piše tako da debele naočale dodiruju papir.
Ja dobro vidim, vozikam se na biciklu, nisam čangrizalo - moţda
već imam svoj neodoljivi smiješak, ali čemu mi on sluţi? Ne ţalim se što
mi se drugi ne smješkaju, nego ne nalazim razloga da se ja drugima
smješkam...
Ja nisam poput propalog čovjeka, ali bih to htio postati. Kako bih od
njegove mahnite pomame za knjigama napravio priliku za svoj bijeg od
svijeta, ali ne u samostan, već bih sagradio samo svoj svijet. Alija ne
idem prema preobraţenju, ja iz jednog dolazim. Traţeći neku drugačiju
vjeru, zaljubljujem se u dekadente. Braćo, tuţni ljiljani, venem od
ljepote... Postajem bizantinskim eunuhom koji gleda kako prolaze veliki
bijeli barbari i stvara mlitave akrostihove, uz pomoć znanosti uvodim
himnu duhovnih srca, u činu svoje strpljivosti prelistavam atlase,
herbarije i crkvene obrede.
Još uvijek mogu misliti o vječnom ţenskom samo ako je izobličeno
neprirodnošću i nekim bolesnim bljedilom. Ĉitam i zaţarim se, sve je u
glavi:
Ta samrtnica čije je ruho doticao sprţila ga je kao najvatrenija ţena.
Nema bajadere na obalama Gangesa, odaliske u Istambulskim
kupeljima, ne bi nikada mogla postojati naga bakantica od čijeg bi
stiska srţ u njegovim kostima uzavrela, više nego od dodira,
jednostavnog dodira te krhke i grozničave ruke čiju je vlaţnost osjećao
kroz rukavicu koja ju je prekrivala.
To čak ni ne trebam priznati don Renatu. To je knjiţevnost i smijem
se baviti njome, iako mi govori o izopačenoj nagosti i hermafroditskim
dvosmislenostima. Dovoljno dalekima mom iskustvu da bih popustio
njihovim čarima. To je riječ, nije put. Pred kraj drugog razreda gimnazije
u ruke mi je dospjela Huvsmansova A rebours. Njegov junak, Des
Esseintes, dolazi iz stare obitelji kršnih i jednolikih ratnika, usukanih
brkova, ali postupno portreti predaka daju naslutiti uzastopno slabljenje
loze, iscrpljene prevelikim brojem brakova među srodnicima; njegovi
preci već izgledaju obiljeţeni viškom limfe u krvi, pokazuju mekušne
crte, anemična i nervozna lica. Des Esseintes se rađa obiljeţen tim
atavističkim zlima: ima ţalosno djetinjstvo kojem prijete skrofule i
uporne groznice, majka mu, visoka tiha i blijeda, uvijek sakrivena u
mračnoj sobi jednog od njihovih dvoraca, pri blijedoj svjetlosti abatjoura
koje je brani od previše svjetlosti i od buke, umire kad je imao
sedamnaest godina. Dječak prepušten samome sebi prelistava knjige i za
kišnih dana tumara poljima. “Velika mu je radost bila sići u dolinu i doći
do Jutignvja,” mjestašca smještenog u podnoţju breţuljka. U Valloneu.
Ispruţi se na livadi, sluša prigušeni šum vodenica, zatim se penje na
vrhove s kojih vidi dolinu Seine koja se proteţe u nedogled, miješajući se
s plavetnilom neba, a crkve i toranj u Provinsu koji kao da podrhtavaju
na suncu, na zlatastoj prašini u zraku.

Ĉita i mašta, napaja se samoćom. Odrastao, razočaran

zadovoljstvima ţivota i bijedom pisaca, sanja o profinjenom samotnom
mjestu, privatnoj pustinji, nepokretnoj i hladnoj arki. Tako si gradi svoje
pustinjačko obitavalište, posve umjetno, gdje u vodenastom polumraku
stakala koja ga odvajaju od tupog prizora prirode, pretvara glazbu u
okuse, a okuse u glazbu, očaran je mucavim latinskim dekadencije,
prstima dotiče beskrvne duge haljine i poludrago kamenje, da je optočiti
oklop ţive kornjače safirima, orijentalnim tirkizima, hijacintom iz
Compostelle, akvamarinima i rubinima iz Sundermanije, svijetlo
sivkastoplavkastim.
Od svih poglavlja volim ono u kojem Des Esseintes odluči prvi put
izaći iz kuće kako bi posjetio Englesku. Na to ga potiče maglovito
vrijeme koje vidi oko sebe, nebeski svod koji se proteţe jednoliko pred
njegovim očima poput sivkaste podstave. Kako bi bio u skladu s
mjestom na koje će otići, odabire par čarapa boje uvelog lišća, odijelo
mišje sive boje, s kockama boje lave i zlatastim točkama, na glavu
stavlja polucilindar, uzima torbu s preklopom, vreću za spavanje, kutiju
za šešir, kišobrane i štapove i uputi se prema postaji.
Ali, stigavši u Pariz već iscrpljen, u kočiji kruţi kišnim gradom u
očekivanju polaska. Plinske svjetiljke koje mu namiguju kroz maglu
usred ţućkastog kolobara već mu nagovještavaju jednako tako kišni
London, golem, beskrajan, koji miriši na ţeljezo, koji se puši u
magluštini, sa svojim redovima dokova, dizalica, vitala i vreća. Zatim
ulazi u neku krčmu, pub u koji dolaze Englezi, među redove bačvi
ukrašenih kraljevskim grbom, sa stolićima prekrivenima keksima
Palmers, slanim dvopekom, mince pies i prţenim kruhom, te unaprijed
uţiva u nizu egzotičnih vina koja se tamo nude, Old Pori, Magnificent
Old Regina, Cockburn's Very Fine... Oko njega sjede Englezi: blijedi
svećenici, lica nalik prodavačima tripica, drugi s ovratnicima od brade
slične onima velikih majmuna, kučinaste kose. Prepušta se, u tom
varavom Londonu, zvuku stranih glasova i bučanju tegljača na rijeci.
Izlazi omamljen, nebo je sišlo dotaknuti tijela kuća, lukovi Rue de
Rivoli izgledaju mu kao mračan tunel iskopan ispod Temze, ulazi u
drugu krčmu gdje na šanku strše pipe iz kojih izvlače pivo, promatra
krupne Anglosaksonke, zuba širokih poput lopatica, vrlo dugačkih
dlanova i stopala, koje ţestoko navaljuju na tjesteninu s kuhanim
mesom u umaku od gljiva, zapečenu poput torte. Naručuje oxta.il,
haddock, roastbeef, dvije pinte alea, pomalo gricka Stilton i završava s
čašicom brandyja.
Dok traţi račun, vrata krčme se otvaraju i ulaze ljudi koji sa sobom
donose miris mokrog psa i kamenog ugljena. Des Esseintes se pita zašto
uopće prelaziti la Manche: ionako je već bio u Londonu, ponjušio je
mirise, iskušao hranu, vidio karakterističan namještaj, zasitio se
britanskog ţivota. Traţi da ga odvedu kočijom natrag na postaju Sceaux
i vraća se s prtljagom, torbama, prekrivačima i kišobranima u svoj
uobičajeno skrovište, “osjećajući sav fizički i moralni umor čovjeka koji
se vraća kući nakon duga i opasna putovanja.”
Takav postajem i ja: čak se i za proljetnih dana mogu kretati u
uterusnoj magli. Ali samo bi bolest mogla (i činjenica da me ţivot
odbacuje) u potpunosti opravdati moje odbijanje ţivota. Moram dokazati
sebi samome da je moj bijeg dobar i častan.
Otkrivam dakle da sam bolestan. Ĉuo sam pričati kako se bolesti
srca otkrivaju po ljubičastoj boji usana, a upravo se tih godina moja
majka ţali na kardiološke smetnje. Moţda ne ozbiljne, ali je cijela obitelj
njima zaokupljena više nego što treba, na granici hipohondrije.
Jednog jutra, gledajući se u zrcalo, vidim da su mi usne ljubičaste.
Sišavši na cestu, počinjem bezumno trčati: teško dišem i u prsima
osjećam nepravilne otkucaje. Dakle bolujem od srca. Osuđen na smrt,
kao Gragnola.
Ta kardiološka bolest postaje moj pelin. Pratim njeno napredovanje,
vidim da su mi usne stalno sve tamnije, obrazi sve mršaviji, dok prve
mladenačke akne daju mome licu boleţljivo crvenilo. Umrijet ću mlad,
kao sveti Alojzije Gonzaga i Domenico Savio. Ali, zbog pobune mog
duha, lagano sam preformulirao svoju Pripremu za dobru smrt:
malopomalo sam kostrijet zamijenio za poeziju. Ţivim u zasljepljujućim
sutonima:
Doći će dan: to znam
kad će ova krv vrela
najednom nestati
a moje će pero uz oštar prasak
pisati prestati...i tada ću umrijeti.

Umirem, ali više ne zato što je ţivot zao, nego zato što je u svojoj
bezumnosti tako obićan i umorno ponavlja svoje obrede smrti. Laik
pokajnik, logoreični mistik, uvjeravam sebe kako je najljepši od svih
upravo nepronađeni otok koji se pojavljuje ponekad, ali samo izdaleka,
između Tenerifa i Palme:
Pramcima dodiruju tu blaţenu obalu: među nikad viđenim cvijećem
palme visoke strše miriše boţanstvena šuma gusta i ţiva plače
kardamon, znoje se smole...
Javlja se mirisom poput kurtizane Nepronađeni otok... ali ako pilot
naprijed krene brzo se rasprši kao uzaludan privid oboji se plavom
bojom daljine.
Vjera u neshvatljivo omogućuje mi da zatvorim svoju pokajničku
zagradu. Ţivot razborita mladića obećao mije, kao nagradu, nju koja je
lijepa kao Sunce i blijeda kao Mjesec. Ali samo jedna nečista misao
mogla bi mi je zauvijek oduzeti. Nepronađeni otok, međutim, budući
da je nedostiţan, ostaje zauvijek moj. Privikavam se za susret s Lilom.
 18. LIJEPA SI TI KAO SUNCE

I Lila se rodila iz knjige. Upravo sam krenuo u gimnaziju, na pragu

šesnaeste godine, i kod djeda se namjerio na Rostandova Cgrana de
Bergeraca u talijanskom prijevodu Marija Giobbea. Zašto nije bio u
Solari, na tavanu ili u kapelici, ne znam. Moţda sam ga čitao i ponovno
čitao toliko puta da se na kraju raspao. Sad bih ga mogao recitirati
napamet.
Priču znaju svi, vjerujem kako bih, da su me i nakon nezgode pitali
o Curanu, znao reći o čemu se tu radi, o melodrami pretjeranog
romantizma koju putujuće druţine povremeno izvode. Ali znao bih reći
ono što svi znaju. Ostalo ne, to otkrivam tek sada, kao nešto povezano s
mojim odrastanjem i s mojim prvim ljubavnim drhtajima.
Cvrano je čudesan mačevalac, genijalni pjesnik, ali ruţan, potišten
zbog svog golemog nosa (moglo bi se primjerice - reći mu agresivnim
tonom: “Da takav imam nos - odrezat' bih ga odmah dao!” - Prijateljski:
“Kad pijete morate pecat' - u čaši; čašu neku prikladnu nađite sebi!” -
Opisno: “To je stijena! To je vrh! Rtu stvari. Ma ne! To poluotok jest,
časna riječ!”).
Cvrano voli svoju rođakinju Roksanu, precieuse boţanstvene ljepote
(Ja volim, prirodno je, najljepšu od svih njih!). Ona mu se moţda divi
zbog njegova umijeća, ali on se nikada ne bi usudio izjaviti joj svoju
ljubav, srameći se svoje ruţnoće. Samo jednom, kad ona zatraţi
razgovor s njim, ponadao se kako bi se nešto moglo dogoditi, ali
razočaranje je njegovo okrutno: ona mu priznaje da je zaljubljena u
prelijepog Christiana koji je upravo ušao u Gaskonjske kadete, pa moli
svog rođaka da ga zaštiti.
Cvrano napravi krajnju ţrtvu i odluči voljeti Roksanu govoreći joj
kroz Christijanova usta. Stoga on Christijanu, lijepom, hrabrom ali
neobrazovanom, došaptava najslađe ljubavne izjave, piše umjesto njega
vatrena pisma, jedne se noći zamijene pod njenim balkonom kako bi joj
šaptao slavnu pohvalu poljupcu, a zatim se Christian penje po nagradu
za toliko umijeće: Penjite se, dakle, da uberete ovaj cvijet ţelje, ovaj
miris duše, ovaj zujpčele, ovaj trenutak beskonačni... “Penji se, dakle,
zvijeri,” Cvrano će gurajući suparnika i dok se ono dvoje ljube, plače u
sjeni okusivši svoju slabu pobjedu, jer na tim ustima njene drhtaue
usne - ljube riječi koje sam ja izrekao malo prije.
Cvrano i Christian odlaze u rat, sve zaljubljenija Roksana krene za
njima osvojena pismima koje joj Cvrano šalje svakog dana, ali priznaje
rođaku kako je shvatila da u Christijanu voli, ne fizičku ljepotu već srce
i osobit duh. Voljela bi ga i da je ruţan. Cvrano shvati kako je on taj
kojeg voli i baš u trenutku kad je spreman otkriti joj sve, Christiana
pogodi neprijateljski metak i on umire.
Roksana se u suzama savija nad tijelom nesretnika, a Cvrano
shvati kako joj to nikada neće moći reći.
Godine prolaze, Roksana ţivi povučeno u samostanu, neprestano
misleći na izgubljenog dragog i čitajući svakog dana njegovo posljednje
pismo, umrljano krvlju. Cvrano, prijatelj i vjerni rođak, posjećuje je
svake subote. Ali te subote, ranili su ga politički protivnici ili zavidni
pisci, i taji Roksani kako ispod šešira ima okrvavljeni zavoj. Roksana
mu pokazuje, prvi put, posljednje Christijanovo pismo, Cvrano ga čita
na glas, ali Roksana primijeti d a j e pao mrak i ne shvaća kako on još
uvijek moţe odgonetavati te izblijedjele riječi i u trenutku joj sve
postane jasno: on napamet izgovara svoje posljednje pismo. Ona je, u
Christianu, voljela Cvrana. / četrnaest je godina on skrivao tajnu -
glumeći zabavnu ulogu prijatelja! Ne, pokušava poricati Cvrano, nije
istina, ne, ne, ljubavi moja draga - nikada vas nisam volio!
Ali tada heroj posrne, stiţu vjerni prijatelji koji ga prekore što je
ustao iz kreveta i otkrivaju Rossani kako je na samrti. Cvrano,
naslonjen o drvo, oponaša pokrete posljednjeg dvoboja protiv sjeni svojih
neprijatelja, zatim pada. Dok govori kako će sa sobom u nebo ponijeti
samo jednu neokaljanu stvar, svoju perjanicu, monpanache (a tom
riječju završava i drama) Roksana se nagne nad njim i poljubi ga u čelo.
Taj poljubac jedva da se i spominje u didaskaliji, nijedan lik o njemu
ne govori, bezosjećajni reţiser ga moţe čak i zanemariti, ali mojim očima
šesnaestogodišnjaka postao je središnjim prozorom, i ne samo da sam
vidio Roksanu kako se naginje, nego sam sa Cvranom prvi put osjetio,
tik uz lice, njen mirisni dah. Taj poljubac u articulo mortis Cvranu je
nadoknadio onaj drugi, koji mu je ukraden, i nad njim se svi u kazalištu
raznjeţe. Taj posljednji poljubac je lijep, jer Cvrano umire upravo u
trenu kad ga dobiva, pa mu dakle Roksana još jednom izmiče, ali upravo
sam zbog toga, uţivjevši se u lik, bio ponosan. Umirao sam sretan, a da
voljenu nisam ni dotaknuo, prepuštajući je njenom nebeskom stanju
neokaljana sna.
S Roksaninim imenom u srcu, još mi je samo preostalo dati joj lice.
A bilo je to lice Lile Sabe.
Kako je rekao Gianni, vidio sam je jednog dana kako silazi niz
gimnazijsko stubište i Lila je zauvijek postala mojom.
Papini jeo svom strahu od sljepoće i o svojoj pretjeranoj
kratkovidnosti napisao : “Sve vidim nejasno, kao u nekoj, za sada, blagoj
blagoj magli, ali sveopćoj i neprestanoj. Izdaleka, navečer, svi mi se
likovi miješaju: muškarac zaogrnut plaštem moţe mi izgledati kao ţena;
mali mirni plamičak kao dugi trag crvene svjetlosti; barka koja se spušta
rijekom kao crna mrlja na njenom tijeku. Lica su svijetle mrlje; prozori
tamne mrlje na kućama; drveće mračne i zbijene mrlje koje se izdiţu iz
sjene i tek tri ili četiri najveće zvijezde svjetlucaju na nebu za mene.” To
se sada događa meni, u mom najbudnijem snu. Znam sve, otkako sam se
ponovno probudio u korist sjećanja (prije nekoliko sekunda? tisuću
godina?), crte lica mojih roditelja, Gragnole, doktora Osima, maestra
Monaldija i Bruna, svima sam savršeno vidio crte lice, osjetio njihov
miris i zvuk glasa. Sve oko sebe vidim jasno, osim Lilina lica. Kao na
onim fotografijama na kojima lica budu zamućena, kako bi se sačuvala
privacy okrivljena maloljetnika ili neduţne ţene nekog čudovišta. Vidim
Lilin mršavi profil u njenoj crnoj kuti, mekani hod dok je slijedim poput
potkazivača, raspoznajem otraga lelujanje njene kose, ali još ne
uspijevam raspoznati lice.
Još uvijek se borim protiv prepreke, kao da se bojim da neću moći
podnijeti to svjetlo.
Opet vidim sebe dok pišem pjesme za nju, Biće sputano u toj
nepostojanoj tajanstvenosti, i izvan sebe sam, ne samo zbog sjećanja na
svoju prvu ljubav, nego zbog patnje što ne mogu prepoznati, sada, njen
smiješak, ona dva zubića o kojima je govorio Gianni - on, prokletnik,
koji zna i sjeća se.
Samo polako, dajmo našem sjećanju vremena koliko mu treba. Za
sada mi je dovoljno ovako, a kad bih disao, dah bi mi postao mirnijim,
jer osjećam da sam stigao na svoje mjesto. Lila je nadohvat.
Vidim sebe kako ulazim u ţenski razred kako bih prodao ulaznice,
vidim oči Ninette Foppe nalik tvoru, pomalo bezbojan Sandrinin profil i
evo me zatim pred Lilom, pokušavam reći nešto zabavno dok traţim
novac da joj uzvratim, a ne nalazim ga, ne bih li produţio svoje stajanje
pred tom ikonom koja se još raspršuje, poput zaslona televizora koji tek
što se nije pokvario.
U srcu osjećam neizmjeran ponos zbog one kazališne večeri, kad
sam hinio da u usta stavljam pastilu za grlo gospođe Marini. Kazalište
se ori, obuzima me neizreciv osjećaj neograničene moći. Sljedećeg dana
to sam pokušao objasniti Gianniju. “Bio je to,” govorio sam mu, “učinak
pojačavanja, čudo megafona: uz minimalni utrošak energije izazoveš
prasak i osjećaš kako uz malo truda stvaraš golemu silu. U budućnosti
bih mogao postati tenorom za kojim luduju mase, junakom koji uz zvuke
Marseljeze vodi deset tisuća ljudi u propast, ali zacijelo ne bih nikada
više mogao osjetiti onaj opojni osjećaj kao jučer navečer.” i Sada osjećam
upravo to. Ja sam tamo, jezikom prelazim s jedne strane obraza na
drugu, čujem odjek koji dolazi iz dvorane, imam nejasnu ideju gdje bi
Lila mogla biti, jer sam prije predstave krišom pogledao razmičući
zastor, ali ne mogu okrenuti glavu u tom smjeru jer bih sve upropastio:
gospođa Marini, dok joj pastila putuje po obrazima, mora stalno biti u
profilu. Ja mičem jezikom, govorim gotovo zbrdazdola glasom kvočke
(uostalom ni gospođa Marini nije bila ništa suvislija), usredotočen sam
na Lilu koju ne vidim, ali ona vidi mene. Tu apoteozu doţivljavam kao
spolni čin, spram kojeg je prvi ejaculatio praecox nad Josephinom Baker
bio dosadno kihanje.
Sigurno sam nakon tog iskustva odlučio poslati k vragu don Renata
i njegova podbadanja. Što vrijedi čuvati tu tajnu u dubini srca, ako se
njome ne moţemo opijati udvoje? A osim toga, kad si zaljubljen, ţeliš da
ona sve zna o tebi. Bonum est diffusivum sui Sad ću joj sve reći.
Radi se o tome da bih je trebao susresti, ne na izlazu iz škole, već
kad sama ulazi u kuću. Ĉetvrtkom je imala sat ţenskog tjelesnog odgoja
i vraćala se oko četiri. Danima i danima sam pripremao pristupni govor.
Rekao bih joj nešto duhovito, kao ne boj se ovo nije otmica, ona bi se
nasmijala, rekao bih joj kako mi se događa nešto neobično, što nikad
prije nisam iskusio i kako mi moţda ona moţe pomoći... Što bi to moglo
biti, pomislila bi ona, jedva se i poznajemo, moţda mu se sviđa neka od
mojih prijateljica, a nema hrabrosti.
Ali zatim bi, poput Roksane, shvatila za tili čas. Ne, ne, draga moja
ljubavi, nikada te nisam volio. Eto, bila je to dobra tehnika. Kazati joj
da je ne volim i ispričati se zbog te nepaţnje. Ona bi shvatila tu
dosjetku (pa nije li precieuse?) i moţda bi se sagnula nada mnom kako
bi mi rekla, recimo, neka ne budem glup, ali s neočekivanom njeţnošću.
Pocrvenjevši, prstima bi mi dotaknula obraz. Ukratko, početak bi bio
majstorstvo dosjetljivosti i profinjenosti; neodoljivo - jer voleći je, nisam
mogao ni zamisliti da ona ne dijeli moje osjećaje. Griješio sam, kao i svi
zaljubljeni, pruţio sam joj svoju dušu i traţio od nje ono što bih ja
učinio, ali tako se to događa tisućama godina. Inače knjiţevnost ne bi ni
postojala.
Odabravši dan, sat, stvorivši sve uvjete za sretno odvijanje Prilike, u
deset minuta do četiri bio sam pred ulazom u njenu kuću. U pet minuta
do četiri pomislio sam kako prolazi previše ljudi i odlučio sam pričekati
unutra, u dnu stubišta.
Nakon nekoliko stoljeća koja su protekla između pet do četiri i četiri
i pet minuta čuo sam je kako ulazi u predvorje. Pjevala je. Pjesmu o
dolini, uspijevam se prisjetiti samo neke nejasne melodije, ne i riječi.
Bile su to godine kad su pjesme bile uţasne, ne poput onih iz mog
djetinjstva, bile su to glupe pjesme glupog poslijeratnog razdoblja,
Eulalia tornjići iz Forlija, Vatrogasci iz Viggiuja, Kakve jabuke, kakve
jabuke, Gaskonjski kadeti ili, u najboljem slučaju, ljigave izjave ljubavi
poput Poleti nebeska serenado ili Da mije zaspati tako u tvom zagrljaju.
Mrzio sam ih. Rođak Nuccio je barem plesao američke ritmove. Pomisao
kako bi ona mogla voljeti takve stvari moţda me na trenutak zapanjila
(ona je morala biti osobita poput Roksane), ali ne znam jesam li u tim
trenutcima baš puno razmišljao. U stvari, nisam slušao, jednostavno
sam iščekivao da se pojavi i barem sam dobrih deset sekunda podnosio
tu vječnost punu strepnje.
Stupio sam naprijed upravo kad je ona stigla do stuba. Kad bi mi to
pričao netko drugi, primijetio bih da bi nam tada dobro došle strune,
kako bi uzvisile iščekivanje i stvorile atmosferu. Ali u tom trenutku
dostajala mije bijedna pjesmica koju sam upravo bio osluškivao. Srce mi
je tako snaţno lupalo da sam tada, baš taj put, s razlogom mogao
pomisliti kako sam bolestan. Naprotiv, osjećao sam se ispunjenim
divljom snagom, spremnim na taj uzvišeni trenutak.
Pojavila se preda mnom, zaustavila se iznenađena. Upitao sam je:
“Stanuje li ovdje Vanzetti?”
Ona je odgovorila ne.
Rekao sam joj hvala, oprosti, pogriješio sam.
I otišao sam.
Vanzetti (tko je to uopće?) je bilo prvo prezime koje mije, onako
obuzetog panikom, palo na pamet. Kasnije te večeri uvjeravao sam se
kako je dobro što se sve tako zbilo. Bila je to krajnja domišljatost. Da se
počela smijati, da mi je rekla što ti pada na pamet, vrlo si drag, hvala ti,
ali druge mi se stvari motaju po glavi, što bih nakon toga? Bih li je
zaboravio? Bi li me poniţenje navelo da je smatram glupačom? Bih li joj
se sljedećih dana i mjeseci prilijepio za leđa poput papira za hvatanje
muha moljakajući drugu priliku, postajući tako gimnazijskim ruglom?
Šuteći, međutim, sačuvao sam sve ono što sam već imao i ništa nisam
izgubio.
Bilo je sigurno kako joj se druge stvari motaju po glavi. Ponekad ju
je na izlazu iz škole dolazio sačekati student, visok, plav. Zvao se Vanni
- ne znam je li imenom ili prezimenom - i onom prilikom kad je na vratu
imao flaster zaista je rekao prijateljima, vesela obješenjačka izgleda,
kako je to samo sifilom. Jednom je došao na Vespi.
Vespa se tek nedavno pojavila. Imali su je samo, kako je moj otac
govorio, razmaţeni momci. Imati Vespu za mene je bilo kao otići u
kazalište i gledati razgolićene balerine. Bila je na strani grijeha. Neki bi
drugovi skočili na nju na izlazu iz škole ili bi navečer stizali na mali trg
na kojem bismo razvezli dugačka čavrljanja na klupama, pred fontanom
koja obično nije radila, neki od njih su pripovijedali ono što su čuli da se
govori o javnim kućama ili o časopisima Wande Osiris - a onaj tko je čuo
da se o tome priča poprimao je u očima drugih bolesnu karizmu.

Vespa je u mojim očima bila grijeh. Nije bila napast, jer nisam
uspijevao ni zamisliti da je i ja imam, prije je bila dokaz, i očigledan i
nejasan, onoga što bi se moglo dogoditi kada se udaljiš s druţicom koja
sjedi na straţnjem sjedištu s nogama na jednoj strani. Nije bila predmet
ţelje, bila je simbol nezadovoljenih ţelja, i to nezadovoljenih zbog
svjesnog odbijanja. Onog dana kad sam se s Piazze Minghetti vraćao
prema gimnaziji kako bih je presreo zajedno s njenim prijateljicama,
nije bila u skupini. Dok sam ubrzavao korak bojeći se da će mi je neko
ljubomorno boţanstvo oteti, događalo se nešto uţasno - mnogo manje
sveto, ili - ako i jest bilo sveto - pakleno. Ona je još bila tamo, pred
stubištem gimnazije, kao da čeka. I evo ga (na Vespi) stiţe Vanni. On je
ukrcava, ona se priljubi uz njega, kao što je uobičajeno, provukavši mu
ruke ispod pazuha i drţeći mu se za grudi, i oni odjure.
Već je bilo vrijeme kad su suknje zadignute gotovo iznad koljena iz
doba prije rata, i one zvonaste do koljena koje su uljepšavale djevojke
Ripa Kirbvja u prvim američkim stripovima iz poslijeratnog razdoblja,
zamjenjivale dugačkim suknjama, širokim, do sredine listova.
Nisu bile ništa pristojnije od onih drugih, dapače, imale su neku
svoju nastranu ljupkost, prozračnu i obećavajuću eleganciju, a još i više
ako bi zalepršale dok bi djevojka nestajala u zagrljaju svog kentaura.
Ta je suknja bila srameţljivo i vragolasto lelujanje na vjetru,
zavođenje širokom, posredničkom zastavom. Vespa se udaljavala
kraljevski poput lađe koja na svojoj brazdi ostavlja pjevuckajuću pjenu i
prevrtanje tajanstvenih delfina.
Ona se tog jutra udaljavala na Vespi, a Vespa je za mene postajala
još većim simbolom muke, uzaludne strasti.
 Ipak, još jednom vidim suknju, bojnu zastavu njene kose i nju,
uvijek s leđa.
Ispričao sam to Gianniju. U Astiju, tijekom cijele jedne predstavu
gledao sam joj samo potiljak. Ali Gianni me nije podsjetio - ili mu
nisam dao vremena za to - na drugu kazališnu večer. U grad je stigla
druţina koja je nastupala u Cyranu. Bilo je to prvi put da imam priliku
vidjeti ga na pozornici, pa sam uvjerio četvoricu svojih prijatelja da
predbiljeţe mjesta na galeriji. Unaprijed sam uţivao u zadovoljstvu i
ponosio se što unaprijed znam sve replike u ključnim trenucima. Došli
smo prije vremena, bili smo u drugom redu. Malo prije početka u
prvom se redu smjestila, upravo ispred nas, skupina djevojaka. Bile su
to Ninetta Foppa, Sandrina, još dvije i Lila.
Lila je sjela ispred Giannija, koji je bio pokraj mene, pa sam je stoga
opet gledao u potiljak, a pomičući glavu mogao sam joj promatrati profil
(sada ne, Lila je uvijek i još rasplinuta poput solarizirane fotografije).
Brzi pozdravi, i vi ste tu, kakva slučajnost, i gotovo. Kao što je rekao
Gianni, mi smo bili premladi za njih, pa ako sam bio junak s pastilom u
ustima, bio sam to poput Giannija i Pinotta, kojima se smiju, ali se u
njih ne zaljubljuju.
Meni je u svakom slučaju bilo dovoljno. Pratiti Cyrana, rečenicu po
rečenicu, s njom ispred sebe, umnoţavalo je moju vrtoglavicu. Više ne
mogu reći kakva je bila Roksana koja je glumila na pozornici, jer sam ja
imao svoju Roksanu, s leđa i sa strane. Ĉinilo mi se da sam zapazio
kada je dramu pratila s ganućem (a koga neće ganuti Cyrano, napisan
tako da od njega proplače čak i srce kameno?) i bio sam potpuno
uvjeren da je dirnuta, ne zajedno sa mnom, nego nada mnom i zbog
mene. Više nisam mogao ni poţeljeti: ja, Cvrano, i ona. Ostali su bili
nepoznato mnoštvo.
Kad se Roksana sagnula poljubiti Cvranovo čelo, postao sam s
Lilom jedno. U tom trenu, iako to nije znala, nije mogla ne voljeti me.
Konačno, Cvrano je čekao godinama i godinama dok ona konačno nije
shvatila. Mogao sam čekati i ja. Te sam se večeri uzdigao na nekoliko
koraka od sedmog neba.
Voljeti potiljak. I ţutu jaknu. Onu ţutu jaknu u kojoj se jednog dana
pojavila u školi, blještava na proljetnom suncu - i o kojoj sam kasnije
pisao pjesme. Otada više nisam mogao vidjeti ţenu u ţutoj jakni i ne
osjetiti zov, nepodnošljivu nostalgiju.
Sada razumijem ono što mije Gianni govorio: cijelog sam svog
ţivota, u svim svojim avanturama, traţio Lilino lice. Cijelog sam ţivota
čekao kako bih odigrao završni prizor iz Cyrana. Šok koji me moţda i
doveo do nezgode, bilo je otkriće da mi je taj prizor bio zauvijek
zabranjen.
Sada shvaćam da mi je Lila sa šesnaest godina dala nadu da ću,
otvarajući se novoj ljubavi prema ţivotu, zaboraviti noć u Valloneu. Moje
su bijedne pjesme zamijenile Pripremu za Dobru Smrt. S Lilom u blizini,
ne kaţem mojom, nego preda mnom, proţivio bih gimnazijske godine -
kako to reći - u usponu, i polako bih se ponovno pomirio sa svojim
djetinjstvom. Kad je Lila naglo nestala, sve do praga fakulteta ţivio sam
u nekom neizvjesnom čistilištu, a zatim - kad su i sami simboli tog
djetinjstva, djed i roditelji, definitivno nestali - odustao sam od svakog
pokušaja dobronamjernog ponovnog čitanja. Izbrisao sam i započeo od
nule. S jedne strane, bijeg u utješno i obećavajuće znanje (pa ipak sam
diplomirao na temu Hypnerotomachia Poliphili, a ne na povijesti
Pokreta otpora), a s druge susreo sam Paolu. Ali, ako je Gianni bio u
pravu, u pozadini je ostalo neko nezadovoljstvo. Sve sam izbrisao osim
Lilina lica i još sam ga traţio u mnoštvu, u nadi da ću ga sresti ne
vraćajući se unatrag, kao što se to radi s pokojnim stvarima, nego idući
naprijed, u potrazi za koju sada znam da je uzaludna. Prednost je mog
sadašnjeg sna, s njegovim munjevitim kratkim spojevima, u labirintu, -
štoJiako prepoznajem izmjenjivanje različitih razdoblja, \ihfmogu
prelaziti u oba smjera, budući da sam ukinuo kazaljku vremena - i
prednost je što sad mogu sve ponovno proţivjeti, osim što više nema
naprijed i natrag, unutar kruga koji bi mogao potrajati geološkim
erama, a u tom krugu ili spirali, Lila je uvijek i opet pokraj mene, u
svakom trenutku mog plesa zavedene pčele oko ţute peludi njene jakne.
Lila je prisutna kao Medo Angelo ili doktor Osimo, ili gospodin Piazza,
Ada, tata, mama, djed, a iz tih sam godina ponovno otkrio miomirise i
mirise iz kuhinje, a noć u Valloneu i Gragnolui shvaćao sam smireno i sa
ţaljenjem.
Jesam li sebičnjak? Paola i djevojke čekaju tamo vani, zahvaljujući
njima mogao sam si četrdeset godina dopuštati svoju potragu za Lilom,
u pozadini, a ţiveći s obje noge na zemlji. Zahvaljujući njima izašao sam
iz svog zatvorenog svijeta, pa iako sam se vrtio između inkunabula i
pergamenata, ipak sam uvijek stvarao novi ţivot. One pate, a ja se
osjećam blaţenim. Najzad, zar sam ja tome kriv, van se ne mogu vratiti,
pa je dakle ispravno što uţivam u tom stanju neizvjesnosti. Toliko
neizvjesnom da čak mogu posumnjati kako između sada i trenutka u
kojem sam se probudio ovdje gdje jesam, iako sam proţivio gotovo
dvadeset godina, ponekad i trenutak po trenutak, nije prošlo više od
nekoliko sekunda - kao u snovima, u kojima se čini dovoljno zadrijemati
na trenutak i u tren oka se proţivi vrlo dugačka priča.
Moţda uistinu jesam u komi, ali u komi se ne prisjećam, nego
sanjam. Znam za neke snove u kojima nam se čini da se sjećamo i
vjerujemo kako je ono čega se sjećamo istinito, zatim se probudimo i
moramo zaključiti, nevoljko, kako ta sjećanja nisu bila naša. Sanjamo
laţna sjećanja. Primjerice, sjećam se kako sam više puta sanjao da
konačno opet dolazim u kuću u koju odavno nisam odlazio, ali kamo
sam se već odavno trebao vratiti, jer je bila neka vrsta tajnog pieda-
terrea u kojem sam ţivio i tamo sam ostavio mnoge svoje stvari. U snu
sam se savršeno sjećao svakog komada namještaja i svake sobe u toj
kući, ali me najviše razljutilo što sam znao da nakon blagovaonice, u
hodniku koji vodi prema kupaonici, moraju biti vrata koja vode u drugu
sobu, međutim vrata tamo nije bilo, kao da ih je netko zazidao.
Probudio bih se prepun ţelje i nostalgije za tim svojim sakrivenim
skloništem, ali čim bih ustao shvatio bih kako je sjećanje pripadalo snu
i da se te kuće nisam mogao sjetiti jer je - barem u mom ţivotu - nikada
nije ni bilo. Tako da bih često pomislio kako u svojim snovima
preuzimamo tuđa sjećanja.
Ali, je li mi se ikada, u nekom snu, dogodilo da sanjam neki drugi
san, kao što to sad činim? Evo dokaza da ne sanjam. A osim toga, u
snovima su sjećanja nejasna, neodređena, dok se ja sad sjećam, stranicu
po stranicu, sliku po sliku, svega onoga što sam prelistavao u Solari
posljednja dva mjeseca. Sjećam se stvari koje su se zaista dogodile.
Ali tko mi kaţe da mi se sve ono čega se sjećam tijekom ovog sna
doista dogodilo? Moţda moji otac i majka nisu imali takva lica, moţda
nikada nije postojao nikakav doktor Osimo, ni Medo Angelo, moţda
nikada nisam proţivio noć u Valloneu. Još gore, čak sam sanjao kako se
budim u nekoj bolnici, da sam izgubio pamćenje, da imam ţenu koja se
zove Paola, dvije kćeri i troje unučadi. Ja nikada nisam izgubio
pamćenje, ja sam netko drugi - a Bog zna tko - koji se zbog neke
nezgode nalazi u ovoj situaciji (koma ili čistilište), a sve ostalo bili su
likovi koji su kao optička varka izronili iz magle. U suprotnom, sve ono
za što sam vjerovao da se sjećam do sada ne bi bilo zastrto maglom, koja
i nije bila ništa drugo nego li znak kako je moj ţivot san. To je bio citat.
A što ako su i svi ostali citati, one koje sam izgovorio doktoru, Paoli,
Sibilli, sebi samome, bili samo proizvod istog upornog sna? Zar Carducci
ili Eliot, Pascoli ili Huvsmans, i svi ostali za koje sam vjerovao da su
enciklopedijsko sjećanje, ne bi ni postojali? Tokyo nije glavni grad
Japana, Napoleon ne samo što nije umro na Svetoj Heleni, nego se nije
ni rodio, ako išta postoji izvan mene to je paralelni svijet u kojem tko
zna što se događa i što se dogodilo, moţda meni slični - i ja sam - imamo
koţu prekrivenu zelenim krljuštima i četiri uvlačive antene iznad
jedinog oka.
 Ne mogu dokazati da to nije upravo tako. Ali ako sam unutar svog
mozga izmislio cijeli jedan svijet, svijet u kojem nisu samo Paola i
Sibilla, nego u kojem je također napisana Boţanstvena komedija i
pronađena atomska bomba, pokrenuo bih izumiteljsku sposobnost koja
nadmašuje sposobnosti pojedinca - uvijek pod pretpostavkom da sam ja
pojedinac i ljudsko biće, a ne rupičasti koralj međusobno povezanih
mozgova.
A što ako mi Netko projicira film izravno u mozak? Mogao bih biti
mozak u bilo kakvoj otopini, u juhi s biološkom kulturom, u staklenoj
posudi u kojoj sam vidio pasje mošnje, u formalinu, a netko mi šalje
podraţaje kako bi me uvjerio da sam imao tijelo i da su drugi postojali
oko mene - a postoji samo mozak i Stimulator. Ali da smo mozgovi u
formalinu bismo li mogli pretpostaviti kako smo mozgovi u formalinu ili
tvrditi da to nismo? Kad bi bilo tako, mogao bih samo čekati druge
podraţaje. Idealni gledatelj, ţivio bih taj san kao neku beskonačnu
večer u kinu, vjerujući da film govori o meni. Ili ne, ono što sanjam
samo je film broj deset tisuća devetsto devedeset devet, a ja sam već
odsanjao drugih deset tisuća i nešto, u jednom sam se poistovjetio s
Julijem Cezarom, prelazeći Rubikon, patio sam kao vol za klanje zbog
dvadeset tri uboda bodeţom, u drugom sam bio gospodin Piazza i
slamom ispunjavao lasice, u još jednom Medo Angelo koji se pitao zašto
ga spaljuju nakon tolikih godina časne sluţbe. U jednom sam mogao biti
Sibilla koja se uznemireno pita hoću li se jednog dana uspjeti sjetiti
naše veze. U ovom bih trenutku bio neki privremeni ja, sutra ću moţda
biti dinosaurus koji počinje patiti zbog zaleđivanja koje će ga ubiti,
prekosutra ću ţivjeti ţivotom marelice, vrapca, hijene, suharka. f Ne
uspijevam se prepustiti, ţelim znati tko sam. Jedno shvaćam jasno.
Sjećanja koja su se opet pojavila od početka onoga za što vjerujem da je
moja koma, su mračna, maglovita i posloţena u mozaik, s prekidima,
nedoumicama, pukotinama, nedostajućim dijelovima (zašto se ne
uspijevam sjetiti Lilina lica?). Naprotiv, sjećanja iz Solare i ona iz
Milana nakon buđenja u bolnici su jasna, predu se logičnim slijedom,
mogu ih ponovno srediti u vremenskim fazama, mogu reći da sam
Vannu sreo na Largo Cairoli prije nego što sam kupio pasje mošnje na
onom štandu na Cordusiju. Naravno, mogao sam sanjati da imam
nejasna sjećanja i jasna sjećanja, ali me dokaz o toj razlici tjera na
odluku. Kako bih uspio preţivjeti (čudan izraz za nekoga poput mene
koji bi već mogao biti mrtav) moram odlučiti da su Gratarolo, Paola,
Sibilla, studio, Solara skupa s Amalijom i s pričama o djedovu
ricinusovu ulju sjećanja iz stvarnog ţivota. Tako to radimo i u
normalnom ţivotu: moţemo pretpostaviti da nas je prevario neki zao
duh, ali kako bismo mogli ići dalje ponašamo se kao da je sve ono što
vidimo stvarno. Ako se prepustimo, ako posumnjamo da postoji svijet
izvan nas, više nećemo djelovati i u prividu koji je stvorio zao duh past
ćemo sa stuba, ili umrijeti od gladi.
Upravo sam u Solari (koja postoji) čitao svoje pjesme koje govore o
Biću i u Solari mi je Gianni telefonom rekao kako biće postoji i zove se
Lila Saba. Dakle, čak i u mom snu Medo Angelo moţe biti iluzija, ali Lila
Saba je stvarnost. S druge strane, ako samo sanjam, zašto san ne bi bio
tako velikodušan da mi vrati i Lilino lice? U snovima ti se pojavljuju čak
i pokojnici koji ti daju broj lota, zašto mi upravo Lila mora biti
uskraćena? Ako se ne uspijevam svega sjetiti, to je zato što, izvan sna,
postoji prepreka koja me iz nekog razloga sprečava da prijeđem na
drugu stranu.
Naravno, nijedno od mojih zbrkanih razmišljanja ne stoji. Mogu
krasno sanjati kako postoji prepreka, a moţe biti da mi Stimulator
odbija (iz zloće ili samilosti) poslati Lilinu sliku. U snovima ti se
pojavljuju poznate osobe, ti znaš da su to oni, pa ipak im ne vidiš lica...
Ništa u što bih se mogao uvjeriti ne odolijeva logičkoj kušnji. Ali
upravo činjenica da se mogu pozvati na logiku dokazuje kako ne
sanjam. Sanje nelogičan, a sanjajući na to se ne ţališ.
Stoga odlučujem da se stvari odvijaju na određeni način i baš bih
volio vidjeti tko će mi doći ovamo proturječiti.
Kad bih uspio vidjeti Lilino lice, uvjerio bih se da postoji. Ne znam
od koga zatraţiti pomoć, sve moram učiniti sam. Ne mogu zamoliti
nikoga izvan sebe, a i Bog i Stimulatorako i postoje - su izvan sna. Veze
s izvanjskim su prekinute. Moţda bih se mogao obratiti nekom
privatnom boţanstvu, čije su mi slabosti poznate, ali koje bi mi barem
trebalo biti zahvalno što sam mu podario ţivot.
A kome ako ne kraljici Loani? Znam, vraćam se na svoje sjećanje od
papira, ali ne mislim na kraljicu Loanu iz stripa, već na svoju,
priţeljkivanu na mnogo eteričnije načine čuvaricu plamena uskrsnuća,
koja okamenjene leševe moţe vratiti iz bilo koje daleke prošlosti. i Jesam
li lud? I to je razumna pretpostavka: nisam u komi, zatvoren sam u
letargičnom autizmu, vjerujem da sam u komi, vjerujem kako ono što
sam sanjao nije istinito, vjerujem da imam pravo učiniti to istinitim. Ali
kako luđak moţe stvoriti razumnu pretpostavku? A osim toga, lud si
uvijek s obzirom na mjerila drugih, ali ovdje drugih nema, jedina sam
mjera ja, a jedina prava stvar je Olimp mojih uspomena. Zatočen sam u
svojoj maglovitoj usamljenosti, u tom surovom samoljublju. Pa onda, ako
je moje stanje takvo, zašto praviti razliku između mame, Mede Angela i
kraljice Loane? Ţivim neku iščašenu ontologiju. Imam neku
neograničenu moć stvarati vlastite bogove i svoje vlastite Majke.
I tako sada molim: “O dobra kraljice Loano, u ime tvoje očajničke
ljubavi, ja te ne molim da ponovno probudiš iz njihova kamenog sna
svoje tisućgodišnje ţrtve, nego samo da mi vratiš jedno lice... Ja, koji
sam iz najdublje lagune svoga prisilnog sna vidio ono što sam vidio,
traţim od tebe da me podigneš gore, prema prividu zdravlja.”
Zar se čudom ozdravljenima ne događa da, samo zato što su izrazili
svoju vjeru u čudo, budu izliječeni? Stoga silno ţelim da me Loana
ozdravi. Toliko sam napet u toj nadi da bi me, kad već ne bih bio u komi,
udarila kap.
I napokon, veliki Boţe, vidio sam. Vidio sam kao apostol, vidio sam
središte svog Alepha iz kojeg se ne ukazuje beskonačni svijet nego zbrka
mojih sjećanja. Tako se snijeg na suncu otpečaćuje i tako se iz lišća na
vjetru pojavljuje Sibillina presuda.
Ili, sigurno sam vidio, ali prvi dio moje vizije bio je tako
zasljepljujući da sam kasnije ponovno zapao u nešto kao magloviti san.
Ne znam moţe li se u snu sanjati da spavaš, ali sigurno je da, ako
sanjam, sanjam i da sam se sada probudio i da se sjećam onoga što sam
vidio.

Bio sam pred stubištem svoje gimnazije koje se onako bijelo

uspinjalo prema neoklasicističkim stupovima koji su uokvirivali ulazna
vrata. Bio sam kao očaran u duši i čuo neki snaţni glas koji mi je govorio
“ono što ćeš sada vidjeti zapisi u svoju knjigu, jer to nitko neće pročitati,
budući da samo sanjaš da to pišeš!”
Na vrhu stubišta pojavilo se prijestolje, a na prijestolju je bio čovjek
zlatna lica, mongolskog i okrutnog smješka, glave okrunjene plamenom
i smaragdima, a svi su podizali pehare kako bi iskazali počast njemu,
Mingu Gospodaru Monga.

A na prijestolju i oko prijestolja stajala su četiri Stvorenja, Thun

lavljega lica, Vultan sokolskih krila, Barin, princ Arborije i Uraza,
kraljica ljudi čarobnjaka. Uraza je silazila stubama obavijena
platnenima, a ostavljala je dojam velike razvratnice ogrnute grimizom i
skrletom, ukrašene zlatom, dragim kamenjem i biserima, opijene krvlju
ljudi pristiglih sa Zemlje, i kad sam je ugledao začudilo me čudo veliko.
 A Ming je sjedeći na svom prijestolju govorio kako ţeli suditi
ljudima sa Zemlje i cerekao se nepristojno pred Dale Arden, naređujući
neka je daju kao hranu Zvijeri izašloj iz mora.
A Zvijer je imala uţasan rog na čelu, širom razjapljenu gubicu i
šiljaste zube, šape grabeţljivca i rep kao u tisuću škorpiona, a Dale je
plakala i zazivala pomoć.
A kako bi pomogli Dale, sad se penju vitezovi podmorskog svijeta
Korelije na kljunastim čudovištima sa samo dvije noge i dugačkim
repom morske ribe...
A Ljudi Ĉarobnjaci odani Gordonu, na kolima od zlata i koralja koja
vuku zeleni grifoni duga vrata posutog krljuštima...
A Frijini kopljanici dolaze na snjeţnim pticama uvijenih kljunova
poput pozlaćenih rogova i najzad na bijeloj kočiji, pokraj Kraljice
Snjegova, stiţe Flash Gordon i viče Mingu kako veliki turnir Monga
samo što nije počeo i kako će platiti za sva svoja zlodjela.

A na Mingov znak s neba su se na Gordona obrušili Ljudi Sokoli koji

su zamračili oblake poput roja skakavaca, dok su se Ljudi Lavovi
mreţama i pandţastim trozubima branili na trgu ispred stubišta i
pokušavali zarobiti Vannija i druge studente koji su došli s drugim
rojem, na Vespama, i bitka je bila neizvjesna.
I nesiguran u ishod te bitke Ming je dao drugi znak, pa su se
njegove nebeske rakete podigle visoko prema suncu i baš su lansirane
na Zemlju kada su, na Gordonov znak, poletjele druge nebeske rakete
doktora Zarkoffa i na nebu se zametnula veličanstvena bitka, uz fijuke
smrtonosnih zraka i plamenih jezika, i zvijezde s neba kao da su padale
na Zemlju, a rakete su prodirale u nebo i uvijale se rastopljene poput
knjige koja se savija i došao je dan Kimove Velike igre, a obavijene
višebojnim plamenima sad su se na tlo obrušile druge nebeske rakete
Minga, prevrćući Ljude Lavove na trgu. A Ljudi Sokoli su se
strmoglavili obavijeni plamenima.

A Ming Gospodar Monga ispusti krik ranjene zvijeri, njegovo se

prijestolje prevrne i otkotrlja stubištem gimnazije rušeći njegove
plašljive dvoranine.

A kad je tiranin umro, nestale su odasvud pristigle Zvijeri, dok se

ponor širom rastvorio pod nogama Uraze koja je propadala u sumporni
vrtlog, Grad od kristala i drugog dragog kamenja uzdigao se u visinu,
pred stubištem gimnazije i iznad nje, poduprt zrakama svih duginih
boja, visina mu je bila dvanaest tisuća stadija, a njegovi zidovi od
jaspisa sličnog čistom staklu bili su od stotinu četrdeset četiri lakta.
I u tom trenutku, nakon nekog vremena istodobno sazdanog od
plamena i pare, magla se razrijedila i sada sam vidio stubište, slobodno
od svih nemani, bijelo na travanjskom suncu.

Vratio sam se u stvarnost! Svira sedam truba, a to su trube iz

Orkestra Cetra maestra Pippa Barzizze, Orkestra Meiodica maestra
Cinica Angelinija i Orkestra Ritmo Sinfonico maestra Alberta
Semprinija. Gimnazijska su vrata širom otvorena, a otvorenima ih drţi
molijerovski doktor iz Cachet Fiata koji lupkajući štapom najavljuje
smotru arhonta.
I evo ih kako silaze niz obje strane stubišta, prvi su izašli muškarci,
raspoređeni poput povorke anđela u silasku sa svih sedam nebesa, u
sakoima na pruge i bijelim hlačama, poput mnoštva prosaca Diane
Palmesi.
A u dnu stubišta sada se pojavljuje Mandrake the Magician,
mađioničar koji nehajno vrti svoj štap. Uspinje se cilindra podignuta na
pozdrav dok se, pri svakom koraku, stube osvjetljavaju, i pjeva III build
a Stairway to Paradise, with a new step ev'ry day. I am going to get
there at any priče, Štand aside. Vam on my way!
Madrake sad upire svoj štap prema gore, kako bi najavio silazak
Dragon Lady, obavljenu crnom svilom, a na svakoj stubi studenti
padaju pred njom na koljena i podiţu slamnate šešire u znak divljenja,
dok ona pjeva toplim glasom saksofona Sentimentalna ova noć
beskrajna, ovo jesenje nebo, ova uvenula ruţa, sve govori o ljubavi
mome srcu koje se nada i očekuje večeras radost jednog, samo jednog
sata s tobom.

A poslije nje silaze, konačno su se vratili na naš planet, Gordon,

Dale Arden i doktor Zarkoff, pjevaju Blue skies, smiling at me, nothing
but blue skies do I see, Bluebirds, singing a song,nothing but bluebirds,
ali day.
Slijedi ih Georges Formbv sa svojim ukuleleom, struţe uz svoj
konjski osmijeh It's in the air this funny feeling everywhere, that makes
me sing uiithout a care today, as I go on my way, it's in the air, it's in
the air... Zoom zoom zoom zoom high and low, zoom zoom zoom zoom
here we go...
Silazi i sedam patuljaka, ritmički recitiraju imena sedam rimskih
kraljeva, osim jednog, zatim idu Miki Maus i Mini, pod ruku s Horacijem
i Bjelkom natovarenom dijademima iz svog blaga, u ritmu Pippo Pippo
to ne zna. Slijede Pippo, Pertica i Palla, pa Cip i Gallina te gusar Alvaro
s Alonzom Alonzom zvanim Alonzo, već uhićenim zbog krađe ţirafe, a
rukom pod ruku kao stari drugovi Dick Fulmine, Zambo, Barreira,
Bijela maska i Flattavion, deru se, partizan u šumi, a zatim svi dječaci iz
Srca s Derossijem na čelu, s Malim lombardskim izviđačem i
Sardinijskim bubnjarom, pa Corettijev otac ruke još tople od kraljeva
dodira, a svi skupa pjevaju Zbogom lijepi Lugano, izbačeni bez krivnje
anarhisti odlaze, dok Franti, u posljednjoj klupi, kajući se, šapće spavaj
ne plači slatki Isuse.

Pršte vatrometi, suncem obasjano nebo radosno je od zlatnih

zvijezda, a niz stubište jurne čovjek iz Thermogenea i petnaest ujaka
Gaettana, glava načičkanih olovkama Presbitero, koji razglobljuju udove
u ţestokom stepanju, Fm a yankee doodle dandy, roje se veliki i mali iz
Biblioteke moje djece, Gigliola iz Collefiorita, pleme divljih zečeva,
gospođica iz Solmana, Gianna Preventi, Carletto iz Kernoela,
Rampichino, Editta iz Ferlaca, Susetta Monenti, Michele iz Valdarte i
Melchiorre Fiammati, Enrico iz Valnevea, Valia i Tomarisco, a nad
njima lebdi zračna prikaza Mary Poppins, svi s vojnim kapama dječaka
iz Via Paal i vrlo dugačkih nosova kao Pinokio. Stepanje Mačke i Lisice
i ţandara.
Zatim se, na znak psihopompa, sprovoditelja duša, pojavljuje
Sandokan. Odjeven je u tuniku od indijske svile, u struku sapetom
grimiznim šalom ukrašenim dragim kamenjem i turban učvršćen
dijamantom velikim poput lješnjaka. Iz pojasa mu vire kundaci dvaju
pištolja osobite izrade, a iz korica optočenih rubinima zakrivljena sablja.
Baritonskim glasom pjeva Mailu, pod singapurskim nebom, zastrtim
zvijezdama od zlata, rodila se ljubav naša, a slijede ga njegovi tigrići, s
jataganom među zubima, ţedni krvi, koji veličaju Mompracem, našu
malu flotu koja se narugala Engleskoj, pobijedila u Aleksandriji, Malti,
Sudi i Gibraltaru...
Evo sada Cvrana de Bergeraca, isukana mača, koji nazalnim
baritonom i širokom gestom pita mnoštvo: “Znate li rođakinju moju,
kakav originalan tip, moderna, prilično ljupka, nema joj ravne. Ona
pleše boogiewoogie, pomalo zna engleski, prilično ljubazno zna
promrmljati foryou.”
Iza. njega stiţe njeţna Josephine Baker, ali ovog puta d poil, poput
Kalmućanki iz Rasa i naroda svijeta, nema ništa osim suknjice od
banana oko struka i njeţno spominje O kakvu patnju i bol osjećam, na
pomisao da uvrijedih vas, o Gospode.
Silazi Diana Palmer pjevajući U n'y a pas, U n'y a pas d'amour
heureivc, Yanez de Gomera cvrkuće iberski O Maria ti, daj da te ljubim
ja, o Maria ti, ţelim te voljeti, gledaš li me ti ne mogu odoljeti, zatim stiţe
krvnik iz Lilla s Miladv de Winter, on plačući grca zlatnih niti tvoja kosa
plava i ustašca mirisna, a onda joj naglim pokretom odrubi glavu,
sguiss, i Miladvina se ljubavi vrijedna glava, obiljeţena utisnutim
ljiljanom na čelu, otkotrlja do dna stubišta, gotovo do samih mojih nogu,
dok četiri mušketira pjevuckaju falsetom she gets too hungryfor dinner
at eight, she likes the theatre and never comes late, she never bothers
ivithpeople she'd hate, that's why Milady is a trampi Silazi Edmond
Dantes pjevušeći ovog puta prijatelju moj plaćam ja plaćam ja, a opat
Faria koji ga slijedi obavijen pokrovom od platna za vreće, prstom
ukazuje na njega i kaţe to je on, to je on, da, da to je upravo on, dok Jim,
doktor Livesev, Lord Trelawney, kapetan Smollett i Long John Silver
(preodjeven u Hromog Dabu, koji na svakoj stubi jednom lupne nogom i
tri puta protezom) osporavaju pravo na blago gusara Flinta, a Ben Gun s
osmjehom Grilla Grinja izgovara stisnutih zuba cheese! Uz buku
teutonskih čizama silazi kamerad Richard, a njegove claquettes klepeću
u ritmu Neui York, New York, it's a uionderful totun! The Brorvc is up
and the Battery's dotun, i Ĉovjek koji se smije pod ruku s Lady Josiane,
nagom kako to samo naoruţana ţena moţe biti, čineći barem deset
koraka po svakoj stubi, skandira I got rhythm, I got music, I got my girl,
uiho could askfor anything more?
A uzduţ stuba sada se proteţe, nekim scenskim čudom koje je
smislio doktor Zarkoff, dugačka svjetlucava jednotračna ţeljeznica
kojom dolazi Filotea, stiţe do vrha, ulazi u atrij gimnazije i kao iz neke
vesele košnice s nje silaze, prolazeći stubištem prema dolje, djed, mama,
tata koji drţi sasvim malenu Adu za ruku, doktor Osimo, gospodin
Piazza, don Cognaso, paroh iz Sam Martina i Gragnola omotan
armaturom koja mu podupire vrat, poput Erica von Stroheima, tako da
mu gotovo uspravlja leđa, i svi pjevaju:
Obitelj raspjevana od večeri do jutra tiho tiho, polako polako, potajice
ide Trio Lescano neki uvijek ţele Boccaccinija, neki orkestar Angelinija, a
neki su širom otvorenih ušiju za Alberta Rabagliatija. mama ţeli
melodiju, a kćer međutim hoće maestra Petralija kad odsvira akord u G.
 I dok nad svima lebdi Meo, sa svojim velikim ušima koje hvataju
vjetar, divno magarećim, u razuzdanom mnoštvu upadaju svi dječaci iz
Oratorija, ali u odorama Patrole Bjelokosti, guraju naprijed Fanga,
gipku crnu panteru, i pjevajući egzotične psalme prolaze karavane iz
Tigraija.

Zatim nakon nekoliko pucnjeva, crack crack, u nosoroge u prolazu,

podiţu oruţje i šešire na pozdrav njoj, kraljici Loani.
Ona se ukazuje u svom neporočnom grudnjaku, suknji koja joj
gotovo otkriva pupak, lica prekrivena bijelim velom, s perjanicom na
glavi i prostranim ogrtačem koji leluja na slabom vjetru, vrckajući
ljupko između dvojice Maura odjevenih poput careva Inka.
Silazi prema meni poput djevojčice iz Ziegfield Follies, smiješi mi
se, da je mi znak ohrabrenja, pokazuje mi vrata škole na kojima se sada
ukazuje don Bosco.
Slijedi ga don Renato koji mu pjeva iza leđa u odjeći anglikanskog
svećenika, mističan i širokih pogleda, duae umbrae nobis una facta
sunt, infra laternam stabimus, olim Lili Marleen, olim Lili Marleen.
Svetac vedra lica, halje umazane blatom i stopala stiješnjenih
salezijanskim cipelama, sa stube na stubu pokušava izvesti step, a pri
tom ispred sebe drţi, kao da je Mandrakeov cilindar, Razboritog
mladića, a meni se čini da govori omnia munda mundis, i mladenka je
spremna i dano joj je da se odjene u predivnu i čistu finu tkaninu, njen
će sjaj biti sličan najdragocjenijem kamenu, ja sam ti došao reći što se
uskoro mora dogoditi...
Imam pristanak... Dvojica redovnika se raspoređuju na suprotnim
stranama posljednje stube i izvode blagu kretnju prema vratima, kroz
koja upravo izlaze djevojke iz ţenske škole, noseći veliki prozirni veo
kojim se obavijaju, raspoređene u obliku njeţne ruţe i u protusvjetlu,
gole, podiţu ruke pokazujući iz profila svoje djevičanske grudi. Došao je
trenutak. Na kraju te blistave apokalipse pojavit će se Lila.
Kakva će biti? Treperim i unaprijed zamišljam.
Pojavit će se šesnaestogodišnja djevojka, lijepa poput ruţe koja se u
svoj svojoj svjeţini otvara prvim zrakama lijepog rosnog jutra, u
dugačkoj

modroj halji od pojasa do koljena obavijenoj srebrnom mreţicom,

koja iako oponaša boju njenih zjenica, ni izdaleka se ne moţe usporediti
s njihovim nebeskim plavetnilom, ni blagim i čeznutljivim sjajem, i bit
će uronjena u bujne plave uvojke, meke i sjajne, obuzdane tek vijencem
od cvijeća; bit će osamnaestogodišnje stvorenje prozirne bjeline, njena
put oţivljava ruţičastim nijansama, poprimajući oko očiju blijedi odsjaj
akvamarina, dok se na čelu i na sljepoočnicama naziru male plavkaste
ţilice, njena će joj njeţna plava kosa padati niz obraze, njene oči, njeţno
plave, izgledat će kao da lebde u nečem vlaţnom i blistavom, osmijeh će
joj biti osmijeh djevojčice, ali kada postane ozbiljna, s obje strane usana
ukazat će joj se sitna i treperava bora; bit će sedamnaestogodišnja
djevojka, vitka i elegantna, struka tako tanahnog da bi ga i samo jedna
ruka mogla obujmiti, koţe poput upravo rascvjetana cvijeta, kose koja
joj se spušta u slikovitom neredu poput zlatne kiše na bijeli prslučac
koji joj pokriva grudi, dok savršeni oval njezina lica nadvisuje smiono
čelo, put će imati zagasitu bjelinu, baršunastu svjeţinu latice kamelije
jedva osvijetljene suncem, a zjenica, crna i blistava, pustit će da se tek
nazre, u kutovima kapaka zastrtih dugačkim trepavicama, plavkasta
prozirnost očne jabučice.
Ne. Njena tunika smiono rastvorena sa strane, ruke gole,
tajanstvene sjenke koje se naziru ispod velova, polako će se nešto
otkopčati ispod kose i u jednom trenutku dugačke će svile koje je
obavijaju poput pokrova pasti na pod i moj će pogled prijeći po cijelom
njenom tijelu, pokrivenom samo vrlo pripijenom bijelom haljom,
sapetom u struku zlatnom zmijom s dvije glave, dok ona drţi ruke
prekriţene na grudima, poludjet ću zbog njenih androginih oblika, zbog
one njene puti bijele poput jezgre bazge, onih njenih usta s usnama
grabeţljivice, one plave vrpce baš ispod brade, anđeo s misala činom
nekog perverznog minijaturiste odjeven u mahnitu djevicu, na njenim
ravnim grudima prsa, mala ali točno naznačena, izdignut će se
razgovijetno i oštro, linija struka malo će se proširiti na bokovima i
izgubiti u predugim nogama Eve Lucasa von Levdena, zelene oči
dvosmislena pogleda, velika usta i uznemirujući smiješak, kosa boje
starog zlata, cijela će glava poricati neduţnost tijela, uspaljena himera,
krajnji napor umijeća i sladostrašća, čarobno čudovište, razotkrit će se u
svom punom sjaju, iz rombova lazurnog kamena krenut će arabeske, a
po sedefastim intarzijama klizit će svjetla duginih boja i prizmatski
bljesak, bit će poput Lady Josiane, u ţaru plesa velovi će se odriješiti,
past će svila protkana zlatom, bit će odjevena samo u zlatninu,
svjetlucave minerale, ogrlica će joj stiskati struk poput oklopa, a
predivna kopča, veličanstveni dragulj bacat će svoje bljeskove u
razdjeljak grudi, na bokovima će biti opasana pojasom koji sakriva
gornji dio bedara po kojem udara golemi privjesak izlijevajući rijeku
granata i smaragda, na njenom sad već gotovo golom tijelu trbuh će se
izviti kao luk, a udubina pupka nalikovat će pečatu od oniksa mliječnih
tonova, pod ţarkim svjetlima koja će se zrakasto širiti oko njene glave
svi će brušeni rubovi dragog kamenja planuti, kamenje će oţivjeti
ocrtavajući njeno tijelo uţarenim linijama, ubadat će je po vratu, po
nogama, po rukama platnenim vršcima, rumenim poput ţerave,
ljubičastim poput mlaza plina, plavičastim poput plamena alkohola,
bijelim poput zraka zvijezda, ukazat će mi se moleći me da je bičujem,
drţeći u rukama redovničku haljinu od kostrijeti, sedam svilenih vezica
u znak prezira prema sedam smrtnih grijeha i sedam čvorova na svakoj
vezici za sedam načina da se zapadne u smrtni grijeh, ruţe će biti
kapljice krvi koje će procvjetati na njenoj puti, bit će tanka poput
voštanice u hramu, oko će probosti mač ljubavi, a ja ću u tišini htjeti
poloţiti svoje srce na lomaču, ţeljet ću da se bljeđa od zimske zore,
bjelja od voska, ruku sakupljenih na ravnim grudima, drţi uspravna
poput koplja u svojoj halji, crvena od krvi mrtvih srca koja su za nju
iskrvarila.
Ne, ne, od kakve se to loše knjiţevnosti dajem zavesti, pa nisam više
neki razdraţljivi mladac... Jednostavno bih je htio onakvu kakva je biia i
kakvu sam je tada volio, samo lice nad ţutom jaknom. Ţelio bih
najljepšu kakvu sam ikad mogao zamisliti, ali ne ljepoticu zbog koje su
se drugi uznemirivali. Bila bi mi dovoljna čak i krhka i bolesna kakva je
vjerojatno bila u svojim posljednjim danima u Brazilu, i ponovno bih joj
rekao ti si najljepše od svih stvorenja, ja ne bih uzmaknuo pred tvojim
umornim očima i tvojim bljedilom ni za ljepotu nebeskih anđela! Ţelio
bih je vidjeti kako izranja usred potoka, sama i nepomična, dok gleda
prema moru, stvorenje nekom čarolijom pretvoreno u čudnovatu i lijepu
morsku pticu, dugih tankih ogoljenih i njeţnih nogu poput čaplje, i ne
uznemirujući je svojom ţeljom prepustio bih je njenoj daljini, daleku
princezu...
Ne znam je li to tajanstveni plamen kraljice Loane koji upravo
plamti u mojim kao pergament sasušenim reţnjima, je li neki eliksir
upravo pokušava oprati uglačane listove mojeg sjećanja od papira, još
uvijek ometanog mnogim mrljama koje čine nedokučivim onaj dio teksta
koji mi još izmiče, ili sam ja taj koji pokušava natjerati svoje ţivce na
nepodnošljivi napor. Kad bih u tom stanju mogao drhtati, zadrhtao bih,
iznutra se osjećam uzburkanim kao da izvana plutam po olujnom moru.
Ali to istodobno nalikuje najavi orgazma, u mom se mozgu šupljikava
tkiva ispunjavaju krvlju, nešto tek što nije eksplodiralo - ili se rascvalo.
Sada, kao onog dana u veţi, najzad ću vidjeti Lilu, koja će silaziti još
uvijek srameţljiva i vragolasta u svojoj crnoj kuti, lijepa poput sunca,
bijela kao mjesec, lagana, i nesvjesna da je središte, pupak svijeta.
Vidjet ću joj ljupko lice i lijepo oblikovani nos, usta koja će tek neznatno
otkriti dva gornja sjekutića, nju poput angorskog kunića, mačka Matua
koji mijauče jedva drhteći svojim mekanim krznom, nju golubicu, lasicu,
vjevericu. Spustit će se poput prvog inja i ugledati me, blago će ispruţiti
ruku, ne da me pozove, nego kako bi me spriječila da još jednom
pobjegnem.
Najzad ću znati kako do beskraja izvoditi završni prizor svog
Cyrana, znat ću što sam traţio cijeloga ţivota, od Paole do Sibille i bit
ću nanovo sjedinjen. Bit ću u miru.
Samo pazi. Neću je smjeti još jednom pitati “stanuje li ovdje
Vanzetti?” Konačno ću morati iskoristiti Priliku.
Ali blagi mišje sivi fumifugium se upravo širi na vrhu stubišta,
zastirući ulaz.
Osjećam udar hladnoće, podiţem pogled. Zašto sunce postaje crno?