Björndalska Trilogija

Roman iz života u Norveškoj

Autor: Trygve Gulbranssen

I VJEČNO PJEVAJU ŠUME

VJETAR S PLANINE

NEMA PUTA NAOKOLO

Preveo na hrvatski: Josip Tabak

I VJEČNO PJEVAJU ŠUME
 PRVI DIO

GLAVA I.

Vrletni grebeni nad Djevičanskom dolinom plavjeli su i mekšim se

obrisima zaodijevali u hladnom zraku jesenje večeri, a iza njih nebo u
smiraje plamtjelo u zažari crvenoj poput krvi. Na krajnjem grebenu
stajaše medvjed, mrk kao samo brdo, i njušeći gledaše u prostranu dolinu
s naseljima, gdje se magla povijala po jezerima i potocima.
U medvjeda je glava bila uglata i oštra, vrat dug i mršav, s tankim,
čupavim rutama. Ovih posljednjih jeseni nekako kasno ide u zimovište.
Ma koliko harao i u se trpao, malo je koristilo. Ona sigurna i sita
nabijenost i punoća koju je prijašnjih godina s jeseni u tijelu ćutio, nikako
da se vrati. A ove godine baš ga zlo snašlo. Negdje mu u utrobi bol zavrće,
te mu više nikakvo meso ne prija kao nekoć. Životinje što bi ih klao
ponajviše ostajahu nedirnute: pio bi samo toplu krv, žderao samo srca,
još napola živa, i druge lakše komade - i bio bi sit.
Ne može više ni za losom kroza šume, tijelo mu se odrvenjelo, umor ga
pritisnuo, a unutra bol grize i glođe. Možda je bol još odonda kad je od
čovjeka došla ona strašna grmljavina i prasak, gore na sjeveru, u
Björndalskoj šumi. Prasak mu se zabio u slabinu, te je krv curkom tekla,
i dugo ga je još bolo i glodalo. No nije li više mogao losa progoniti, mogao
je ovce razdirati, i mnogu je tako ovcu razderao i mnogu kravu zaklao.
Jesenas ljudi rano svitlali stoku, pa mu se dva-tri puta valjalo spustiti
u dolinu, usudio se prišuljati kućama u večernjoj tami i udariti na stajska
vrata, da dođe do krvi i mesa. Ljudi s vikom i povikom pojuriše za njim,
ali je on jednoga dohvatio šapom da se samo opružio po tlu, i više ga nisu
progonili.
Drukčiji su ljudi i psi tu dolje, u širokoj dolini, negoli gore na sjeveru,
u Björndalu - u Medvjeđoj dolini, gdje je pustošio u mladim godinama.
Tamo na sjeveru imađahu pse što su nasrtali, kevtali i grizli da se upravo
smeo, a ljudi nisu vikali ni halakali, nego su došli tako tiho da ih nije ni
opazio dok se ne bijahu dobrano približili. A onda se nešto prolomilo,
prasnulo i sijevnulo kroz kost i mozak, i dugo ga poslije boljelo u tijelu. A
u toj prostranoj dolini psi se bojažljivo šuljaju iza ljudi, te ima samo vike,

2
ali nikakva praska. Tu će ostati i po mraku prodrijeti u koju staju čim se
dolje svjetla ugase.
Dugo je stajao medvjed u mrkoj prilici prema nebu, što je sve više
tamnjelo i prelazilo u krv i noć. Glava mu bila oštra, vrat isturen i dug,
pokriven čupavim rutama, a tijelo golemo, no suho i mršavo, s lopaticama
što su se izbočile pod krznom. Bješe to stari medvjed, medvjed što
razdire...
v
Te večeri župljani stizali u skupinama na župni dvor. Župnik, gospodin
Diderich, očinski je vladao tom župom kad ne bijaše pukovnika na
Borglandu, a ovoga sad nije bilo kod kuće. Gospodin Diderich bijaše nov
u tom kraju, ali je već pokazao kakva je kova. Znao je liječiti ljude i
životinje, a za duhovnu dobrobit svoje pastve imao je snažan govornički
dar, pa je trebalo da nađe lijeka i protiv medvjeda i svakovrsnih drugih
nevolja.
U večernjoj zažari neba mnogi su vidjeli nekakav predznak - proricali
krv i nesreću, a neki je čak tvrdio da je vidio ognjen i krvav mač na nebu,
te su za njim i drugi govorili kako su i oni vidjeli taj znamen.
Sjedili su u dvorani na župnome dvoru i govorili o teškim vremenima:
neman im pokolj među ovce unijela, krave im razdire. Jesenas su stoku
pod krov utjerali kudikamo prije vremena, a onda ih stiglo nešto
nečuveno: vrata im na stajama bila razvaljena i u trijeske raznesena,
blago poklano, a druge životinje tako zastrašene da im se nije moglo prići.
Per Velt, sluga na Borglandu, dobio od grdosije jednu iza uha, te odonda
bez svijesti leži u postelji.
Nije to bio običan medvjed, nikako! Bijaše to zvijer kakve još nitko nije
vidio, snažna, mršava i uglata - zelenih, sjajnih očiju - i lisasta s jedne
strane, dobro su vidjeli, a takav nije nijedan medvjed na svijetu. Ljudi
čekaju u dvorani dušobrižnikovoj.
Gospodin Diderich pustio ih da čekaju. Ta slutio je što žele, pa mu
najprije valjalo razmisliti, da bi mogao pred njih kako treba i priliči.
U dvorani najposlije sve utihnulo. Blijedi i bespomoćni pogledahu
jedan u drugoga. Nekima se misli zacijelo dohvaćahu krvavoga nebeskog
mača i nesreće koja im se sprema - drugi možda mišljahu o tome kako će
kući po toj tami, sve prebirući u sebi neće li zvijer odnekle na njih.
Gdjekoji se opet ljutili na starca s Björklanda što ih je naputio da dođu

3
ovamo u to doba. Svakoga od njih mučila pomisao da je možda upravo
tog časa neman prodrla u njegovu staju i da mu stoku obara i kolje. I zašto
su zapravo došli ovamo? Kakva im savjeta i kakve im pomoći može itko
dati u njihovoj nevolji? Župnik se prošle nedjelje s propovjedaonice molio
Svevišnjem da ih poštedi kazne i nemani. Glas mu se orio crkvom kao
grmljavina, ali eto jada: svega dva dana poslije toga upao medvjed u staju
na Björklandu. I što sada tu župnik može? Podigli su hajku te sa psima i
puškama pošli na medvjeda, no psi na smrt preplašeni, a puške zarđale, i
nitko nije ni pomislio da opali kad je medvjed pred njih hrupio. Baš bruka
i sramota, svi stisli vatru tabanima i nàdali u dreku kad su vidjeli kako je
medvjed šapom dohvatio Pera Velta i kako je ovaj u zemlju zagrizao. Da
je barem pukovnik s Borglanda bio kod kuće! Hrabar je to ratnik, ali se
možda ni on ne bi htio dohvaćati s takvom nemani. Na župniku je dakle
da kaže svoju, mišljahu neki, kad je posrijedi neman koja nije od ovoga
svijeta.
U dvoranu uđe gospodin Diderich.
Svi ustadoše puni poštovanja, a starac s Björklanda morade izići s
onim što mu je na srcu. Župnik ih pozva da posjedaju, a sam im stojeći
poče govoriti Božje riječi o kaznama i o šibi, krotkoj i pobožnoj predanosti
i strpljivosti u nevolji.
v
I posljednja mrva hrabrosti nestade u srcu većine pri pomisli na
»nevolju« koja ih na povratku može zaskočiti u tami. Poslije župnikovih
riječi samo se još škrtome starcu s Björklanda nije govor uzeo. Jedini je
on prozborio i zatražio da se izvrši osveta nad onom nemani, osveta za
ovce i za valjanu junicu koju mu je zvijer raznijela u pregratku u staji. I
dođe na misao koju nitko od sakupljenih nije mogao iznijeti. Kašljucnu i
spusti i glavu što je mogao dublje, jer je znao kakav će dojam izazvati
svojim prijedlogom: ako i Svevišnji zakrati te ih ne usliša, onda nema
druge nego pokušati neće li đavo i njegovi pomoćnici na zemlji moći ono
što drugi ne mogu. Kašljucnu još jednom i pročisti grlo: nema li nikakva
izlaza, onda im se valja propitati u Björndalu može li im odande tkogod
priskočiti u pomoć.
Neki podigoše glavu, kušajući da se prikažu srditi, drugi se još više
pognuše i poklopiše, kao da se ne usuđuju nikome u oči pogledati. Kao
težak teret tištio je taj čas ukočene šije sakupljenih seljaka. Zar da oni koji
su u svemu veći i bolji negoli brđani u Björndalu - zar da oni koji su u

4
svemu ispred njih, sada od te bagre mole pomoć? No riječ je izrečena, te
bijaše kao da sva prsa lakše dišu. Ono najgore preturilo se preko glave,
sada kad se jednom izreklo. Nitko se nije usudio da štogod prigovori. Ali
tko da krene na sjever?
Ne bijaše posrijedi to hoće li ka Severu poslati kakva slugu ili koga
drugog, zato što ona čeljad previše diže nos. Da brđani napinju nos i da
se prkonje, moglo se lako vidjeti kad bi se ta bagra prevezla cestom ili kad
bi se, sasvim izrijetka, tkogod od nje pojavio na crkvenim vratima.
Šumovita, tamna gora dijelila naselja u ravnici od skupine majura u
Björndalu - gora puna šume mrčave u koju se od pamtivijeka nije usudilo
zaći nijedno kršteno čeljade iz ovoga kraja. Put u Björndal vodi upravo
kroz tu šumu - a tko zna što je iza nje? Po svoj prilici opet šuma, a možda
se i s medvjedom sukobiš nasred puta. A i ljudi što su tako oholi i ukočeni
kad siđu u dolinu, možda su još i divljiji negoli sam medvjed, kad čovjek
zađe na njihovo područje. Odvajkada su ljudi u dolini prezirno i ružno
govorili o gorštacima na sjeveru, te se sada boje vlastitih riječi. Nitko nije
pomišljao da će baš on morati na put. Nitko se nije usudio da spomene
čije ime. No - jednome je valjalo na put, nema tu druge.
Tada se gospodin Diderich iskazao kao pravi otac župe: je li tkogod
voljan da ga poveze, on je spreman da odmah sutra krene. Ostade na
onome koji je došao s prijedlogom, da on upregne, te starcu s Björklanda
ne bijaše ni kud ni kamo - morade kazati da je sporazuman.
v
Od davnine je ravni kraj bio obrađena zemlja sa stalnim žiteljstvom.
Šume su sve dalje i dalje potiskivane na istok i zapad. Najprije bi se u
šumu utisnuli proplanci s ispašom i branjevinom, zatim majuri, a
najposlije bi zaredala široka polja. Samo uz potoke i duž ograda, što su
odvajale majur od majura, stajalo lisnato drveće i podsjećalo da se tu
nekoć šuma prostirala.
Ali šuma - prava, golema šuma što bruji i pjeva - ta se pružala u daljini,
mogao si je samo nazrijeti iza svih polja na istoku i na zapadu. Površine u
dalekoj šumi što su pripadale pojedinim imanjima bijahu samo za kućne
potrebe, za malo građe, moradne li se gdjegod zamijeniti koja greda ili
brvno, i za ogrjev.
U staro doba te šume u unutrašnjosti, daleko od mora, nisu imale
nikakve vrijednosti. U prostranoj zaravni živjeli seljaci te obrađivali svoja

5
polja, kosili livade i uzgajali stoku. Nije im bilo u glavi da švrljaju po
šumama, nisu se brinuli za lov, nego su obarali i krčili, i tako se obrađena
zemlja protezala preko šumskoga tla na istok i zapad, a prema jugu redalo
se naselje za naseljem.
No, ima još jedan smjer, a to je sjever. Ravnici na sjeveru šuma je
kanda postojala od iskona. Tamna i golema pjevala je svoju staru pjesmu
povrh gorskih vrhunaca i kosina u beskraj prema sjeveru.
Šumskih divova i vila i svakojakih duhova bijaše u njoj, ondje su oni
nastan imali. Ljudima u ravnici ta je šuma na sjeveru služila da njome
djecu plaše. Nije stoga nikakvo čudo što su djeca rasla u vjerovanju da se
sve zlo ovoga svijeta sleglo u onu šumu i da odande vreba. Nešto je istine
bilo u tome strašenju, ne bijaše šuma prazno plašilo. Je li medvjed stigao
u krvav pohod naseljima, znalo se da se spustio iz šuma na sjeveru. Jesu
li se naokolo pojavili vukovi u čoporima što lutaju, kako je to bivalo u
staro vrijeme, znalo se da su se doklatili iz šuma i gora. Je li orao zakružio
nad pašom i ugrabio janje ili drugo blašče sitnog zuba, bilo je jasno da je
doletio sa sjevera. Je li se jastreb krvožedno ustremio na perad, mogao si
biti siguran da je odande došao. Je li se došuljala lisica da ukrade
najdeblju gusku, i njezin je trag upućivao na sjever. Kad bi se s jeseni
uzdao vjetar i zimi zahuktao brijući nad putovima i golim poljima, bio bi
to onaj najgori - sjevernjak. Svako je zlo dolazilo sa sjevera, iz šuma.
v
Ljudi različiti, pa ako se seljani iz doline nisu usuđivali u šumu, ipak
čovjek kroči posvuda, pa je tako bilo stanovnika i u šumama na sjeveru.
Možda su došli daleko sa sjevera, možda s istoka ili zapada - nitko to u
ravnici nije znao, a niti je itko umio reći kada se to zlo zbilo. Zacijelo je
odonda prošlo mnogo i mnogo ljudskih vjekova. Prolazila vremena, a
gore na sjeveru nikla skupina majura, i brđani se pokazivali na cestama u
ravnici. Između ljudi iz šuma i župljana iz ravnoga kraja nije bilo dodira,
nisu se jedni drugima približavali. Nikad jedni s drugima nisu riječi
izmijenili. Ponosno su seljani s ravnice, pripoljci, prolazili pokraj
»šumske čeljadi«, kad bi se susreli, nazivali ih grmaljima i malne ološem,
i nisu voljeli da se noću na njih namjere.
Kako su godine odmicale, seljacima se valjalo privikavati na to da na
svojim putovima sve češće susreću ljude sa sjevera. Nekoć su ovi, sva je
prilika, imali put zapadno kroza šume, prema drugim naseljima, ali je taj
zaboravljen kad se načinio bolji, prema jugu. Dolazili su sa svojom

6
robom, s kožom i s ostalim što su na jugu prodavali. Događalo se da su
trgovali u južnijim naseljima, ali nikad u tima najbližim, u ravnici. Plaćali
su u gotovu, i nikad nije bilo nikakve nevolje ni zla. Među njima bijaše
stasitih i oholih, što su s visoka gledali na seljake, pa su onda i ovi njih
mjerili prijekim okom.
Silazili brđani u dolinu, i što su, malo-pomalo, dolazili sve više u dodir
sa žiteljima u ravnici, to se među seljacima saznavalo sad ovo, sad ono o
životu gore na sjeveru. I premda ih seljaci nisu više nazivali grmaljima,
ipak su ih i dalje prezirali. Bijahu brđani »svijet iz šume«, čeljad koja se
malo cijenila, baš kô i sama šuma. Jedva da su ih smatrali kršćanima, a
pripisivahu im čarolije, divljaštvo i krvave tučnjave.

GLAVA II.

Sutradan poslije sastanka u župnome dvoru, putem se kraj Borglanda

provezoše dvojica ljudi u kolima u koja bijaše upregnut jedan konj.
Prođoše onuda i zaokrenuše na sjeverozapad oko strašnog ponora u
Djevičanskoj dolini, ispod crnih vrleti, pa usmjeriše put šuma što
okružuju majure u Björndalu.
Starac s Björklanda ljuto se pokajao i od srca se ponadao da će se i
župnik predomisliti. Ali u župni dvor u sam osvit stigao glas iz Böa, župi
na istoku, da je medvjed preko noći ondje pustošio. Župnik se baš ražestio
i samo navaljivao da im valja tjerati što god konj može brže. Bijaše on
skorašnji u toj župi, pa iako je dobrano znao kakvo je mišljenje o
Björndalu i ondješnjim ljudima, nije strah njime ovladao kao što je ušao
u kosti njegovim župljanima. No za sve vožnje nisu njih dvojica, župnik i
starac s Björklanda, izmijenili ni jedne riječi, a kad su prolazili ispod vrleti
duž Djevičanske doline, bijahu, štono riječ, uvukli dušu u se.
Dolje u dubini imahu nastan zamamne djevice što propast donose, i za
tamnih večeri dopirahu odande zvuci kao da su sa struna i kao da se
nekakav poj čuje. Ljudi koji su se uvečer usudili na onaj put, nikad se
poslije nisu vidjeli. Na vrletima s druge strane puta boravile vile i gorski
duhovi, i sablasno je bučilo ondje u noćno doba.
Šumoviti greben prema Björndalu bio mračan, s golemim drvećem što
je šumjelo prigušeno i nekako prijeteći. Tamo gdje se svijetljelo u šumi i

7
kuda se nesmetano moglo gledati na björndalske majure, ondje gdje se
put preko brijega počinje strmo spuštati, zaustaviše konja. Župnik uzvi
obrvama, a isto ih tako podiže i starac s Björklanda: blijedo jesenje sunce
prosulo svoju svjetlost po tako lijepu selu da je istog časa iščezlo sve zlo i
sav mrak što se pripisivao ljudima odande. Župnik se nakašlja, dok je
starac iza njega šutio. Povezoše se dalje, nizbrdo, i zaokrenuše na prvi
seoski dvor u naselju - na Hamarrbö.
Svima je starijim sinovima na tom posjedu od pamtivijeka bilo ime
Örnulf, ali su ih zvali samo Örn, to jest Orao. Uvijek ih bijahu dvojica s
tim imenom, ponekad i trojica, a bivalo je već da su se i četvorica zvala
Örn u isto vrijeme.
v
Dvojica ljudi što su se dovezli s juga vidješe na dvorištu govedaricu, i
ova u kuću odnese glas o njihovu dolasku. Dok su čekali, župnik se i starac
ogledaše po majuru. Promatrahu tamne brvnare kojima krovovi bijahu
obrasli obilnom travom, gledahu na šumu iza njih i na vrletne grebene
što se u svojoj modrini divlje propinju prema nebu, u teškoj prijetnji, kao
da će jednom pod sobom smrviti sav seoski dvor i sav život na njemu.
Najstariji Örn iziđe u pristrešje i zastade - bješe to starac što se
poštapao. Župnik mu mahne da priđe bliže, ali starina Örn na Hamarrböu
ustobočio se u svome pristrešju, i ne maknu ni štapom ni nogom, nego
samo istisnu:
„Gle, gle, župnik se dovezao“.
Župnik malko nabra čelo, ali odmah kaza zašto dolazi.
„Ah, tako, lovac medvjeda“, dočeka kratko starina i pokaza preko
selišta, ravno prema sjeveru: „Stari Björndal“.
Župnik pogleda onamo kamo je starac upro štapom. Onamo na
sjeveru, šumi na okrajku, visoko nad zaseokom, uzdizali se dvori s
mnogim velikim zgradama, tamnim kao i sama šuma, a na njima tek tu i
tamo odbljesak sunčane zrake na prozorskim staklima.
Župnik i starac s Björklanda već su čuli o tim dvorima što se zovu Stari
Björndal, i slutili su da je tu nešto neobično posrijedi. Odande su dolazili
kršni, stasiti ljudi što su s visoka gledali svakoga; ondje su u kola uprezali
crne, vatrene konje, koji su sve druge prestizali putem. Nešto je
izvanredno bilo u njima, nešto veličajno što su žitelji u ravnici mislili da
pristaje samo najvećima među njihovim ljudima - a nikako »svijetu iz

8
šume«. Glasovi što su se pronosili o ubijanju, o krvavim tučnjavama i
nasiljima, zahvaćali su i ljude s Björndala: i o njima se tako kazivalo.
No sve je to začudo splasnulo sada kad su vidjeli kako gore stoje dvori,
čvrsti i sigurni kao nikoji drugi što ih znaju. Možda je njima dvojici prošlo
glavom kako ljudi ozgor mogu imati i pravo da se onako drže. Župniku i
njegovu pratiocu u isti se čas objasni kako je zapravo neznatan taj njihov
posao oko medvjeda, i obojica se postidješe zbog klevetanja koje su slušali
i dalje pronosili. I upravo zato što se osjetio postiđenim, župnik se opet
obrati starini Örnu te ga upita ima li gdjegod na drugoj strani kakav lovac
medvjeda.
„E“, otegnu starac, „stranci treba da se obrate gore“.
Dvoje je župnik uočio u tom odgovoru: prvo - njega, župnika, naziva
strancem, a drugo - to mu je onda kao neki zakon da se strancima valja
pokazati na Starom Björndalu. Nema tu više što da se govori. Župnik i
njegov pratilac pozdraviše se sa starcem te krenuše dalje nizbrdo.
U zaravni bijaše više majura nego što mišljahu. Bijahu doduše maleni,
ali se imanje redalo za imanjem, s kućama, stokom i ljudima, što su
začuđeno gledali u župnika i njegova pratioca. Tu dakle po putovima ne
švrljaju medvjedi, i nije naselje samo pusta tamna šuma. Ima tu oranica
i livada između svijetlih brezika, a drveće, puno brsta, ubavo se uzdiže
oko kuća.
I župniku se misao zavrže u glavi. Prisjeti se kako je čuo da je neki
svećenik, jedan od njegovih prethodnika, korio ljude iz šume i govorio im
kako ne priliči kršćaninu da nosi oružje u hram Gospodnji, te odonda
brđani nisu ni dolazili u crkvu, osim kad posrijedi bijaše krštenje, ukop ili
vjenčanje. No brzo mu se stiša gnjev u srcu. Gle, zamjera ljudima što nose
oružje, a sam eto ide da u njih moli oružanu pomoć. Kad je upravo mislio
da gore na dvorima može uzeti zapovjedničko držanje, eto osjeća kako mu
izmiče tlo ispod nogu. Put kroza zaselak bijaše dulji nego što su mislili - a
mučan uspon uza stranu kamo su namjerili. Obojica se čudila kad bijahu
poviše i kad prolažahu između oranica i livada. Ljetina je doduše davno
bila spremljena pod krov, ali su im strništa pokazivala gdje je stajalo žito
i lan i gdje su se livade talasale za ljetnih dana. Došli su dakle među ratare
i kršćane.
Možda su se najviše začudili kad je konj stao na dvorištu, na kraju
njihova puta. Dvorište nije bilo veliko i prostrano kao u kasnija vremena,

9
ali ipak veće od običnog u ono doba, a mnoge čvrste zgrade sa širokim
zidovima bacahu po njem svoje goleme sjene. Tišina vladala na majuru,
sve bilo nekako neobično, pusto i tiho. Zacijelo je družina sjedila za
objedom, pa stoga nigdje nikoga na nogama. No i tihi dvori imaju oči koje
vide, i tako u pristrešje iziđe neki mladić. Bješe to sasvim plava pojava, s
plavom kosom što je na suncu sva izblijedjela, i s lijepim svijetlim licem;
oči mu pak neobično plave i oštre.
Gospodin Diderich pogleda iznenađen. Mnogo je on putovao, u
mnogim krajevima bio i mnoge je i različite ljude vidio na svome putu.
Taj mladić s gipkim, mekim hodom, vitkim stasom i lijepom uzdignutom
glavom podsjećao je župnika na ugledne ljude s kojima se susretao - na
vrlo ugledne ljude.
Oči ga nisu varale, u prostaka nije takav izgled.
Momak ga gledao nekako plašljivo, ispitivački. Župnik mu mahne da
priđe. Uvijek je tako činio. Nikad nije silazio kad se vozio između majura,
osim gdje je smrt u kući. Ljudi prilažahu tamo gdje on sjedi, i stajahu puni
poštovanja. Samo na velikom Borglandu, starome gospodskom sijelu u
ravnici, koračao je ponizno i smiješeći se.
Mladić priđe, a župnik mu reče kako želi govoriti s njegovim ocem.
„Zacijelo si gospodarev sin?“ - dometnu župnik.
Momak kaza da jest, te se vrati u kuću da zovne oca. Ubrzo eto ga opet,
ali dođe sam: otac veli da gospodin izvoli unutra.
Gospodin Diderich pocrvenje od ljutine:
„Ja sam župnik i želim govoriti s tvojim ocem, ako mu hoćeš poručiti“,
dočeka župnik. - „I kaži mu da mi se žuri“.
Momak i opet uđe u kuću, ali ponovno iziđe sam: otac poručuje da je
župnik dobro došao, neka samo uđe. Bijaše uboda u tim riječima.
Župnik visoko uzvi obrvama, a kutovi mu se usana zategnuše kad je
sišao i kad je velikim koracima za momkom prešao preko dvorišta te ušao
u kuću. Starac s Björklanda, začuđen, krenu za njim.

10
 GLAVA III.

Župnik i njegov pratilac uđoše u tamno predsoblje s vratima na obje

strane. Momak prođe kroz prostoriju iza desnih vrata te uđe u sobu do
nje, a župnik i starac za njim.
Tu se župniku promijeni izraz na licu. Ne bijaše baš malena soba u koju
su ušli. Jaki su stupovi nosili niski strop, a i zidne grede bijahu pogoleme.
Na dugom zidu prema jugu bio širok, onizak prozor s malim, mutnim
oknima, kroz koja je baš upadalo nešto zlaćana sunčanog sjaja. Na
zabatnom zidu na zapad, a u sjevernom kutu, izbočio se vjetrobran pred
jednim vratima, dok je u južnom kutu bio isti onakav prozor kao na zidu
u prančioku.1 Taj prozor na zapad bijaše otvoren, te je danje svjetlo koso
padalo po stolu što je ondje stajao. Na stolu ležala biblija i neka druga
knjiga, s tintarnicom i sa zašiljenim perima.
Župnik još jednom morade u sebi priznati kako nije došao među
grmalje. U ono doba još nije bilo mnogo seoskih dvorova gdje se čitala
biblija i gdje su znali pisati.
Sav je namještaj u sobi je čvrst i težak, i majstorski izrađen. Po
zidovima, gore u polutami ispod tavaničnih greda, i na samom stropu,
hladno se svjetlucalo oružje.
Župnik i björklandski starac samo se nijemo pogledaše.
Otvoriše se vrata, i neki čovjek uđe u sobu.
Koliko su vidjeli po momku i mogli prosuditi, taj mu čovjek očito bijaše
otac. No nije bio onako svijetle puti i kose, a lice u njega kruto, kao da je
od željeza. Ono kao da se kroz mnogo pokoljenja vježbalo da ne pokazuje
nikakva čuvstva - ni tuge ni radosti. Stroge riječi što župniku bijahu navrh
jezika kad je ovamo došao, ostadoše neizgovorene.
„Tu su sjedala“, kratko će čovjek, te sjedne uza zid, kamo ga sunce s
prozora nije dosezalo.
Sjede i župnik, a starac s Björklanda u svemu kao i Velečasni.
Župnik nije mislio da će mu posao biti tako težak. Sve mu misli
zastadoše pred tim čovjekom što sjedi uza zid, sve mu riječi zapeše u grlu.

1
Prančiok: manje, izdvojeno, često zavučeno mjesto okrenuto prema suncu, dobro osunčan
izdvojen vrt pri brdu; bilo kakvo, svako dobro osunčano mjesto.

11
 Oblak zasjeni sunce, soba potamnje. Župnikova zadaća ne postade
time ništa lakša. Tu, u toj velikoj polumračnoj sobi, bijaše mu kao da je
negdje u tuđini. No, valjalo je jednom progovoriti, pa kad se malo snašao,
riječi mu lijepo potekoše sustižući jedna drugu, te se sastaviše u izvješće
o tome što se zbilo u ravnici, a ne izostade ni posjet na Hamarrböu ni to
kako ih je starac odande uputio ovamo. Sada se eto uzdaju u njega i u
žitelje tu na sjeveru, mole da im se priskoči u pomoć protiv strašne
nemani što hara i pustoši.
Torgeir se zvao čovjek na Björndalu koji je sjedio tako nijemo uza zid
pred župnikom - nijemo, jer velečasnom na sve njegove riječi ne uzvrati
ni bijele ni crne. Tako župniku ne bi druge nego proslijediti gdje je stao:
kazivaše kako kršćanin mora pomoći kršćaninu u nevolji i kako se može
dogoditi da im se ljudi iz ravnice oduže kad pritisne zlogodina, ili pak u
kojoj drugoj prilici.
Tada Torgeir Björndal polako podiže pogled prema župniku:
„Ne treba da me opominjete na kršćansku dužnost, a mi odavde još
nismo od ljudi u ravnici tražili pomoć ni u zlogodini niti ikojom drugom
prilikom. Mi ćemo se i dalje snalazit kako znamo i umijemo i kako nam
je ljudska i muška dužnost“.
Župnik ustade i čovjeku kaza da će dobiti nagradu za svoj trud, ako
dođe. Župnik sâm bijaše škrt u svemu što je od vrijednosti, a takvi bijahu
i svi drugi u ravnici. Zato je to u njegovim očima bila zamamna ponuda.
Ustade i Torgeir Björndal te priđe prozoru, kao da će pogledati van; ali
staklo mutno i debelo, samo svjetlost propušta, a ne možeš kroza nj
gledati. Nato se sasvim okrene župniku te će odmjereno:
„I sami imamo medvjeda s kojima nam se valja biti, ovdje na sjeveru,
pa nam ne treba dolje na jug za njima“.
Župnik sad odbaci uznositost i dostojanstvenost te udari ravno i
pošteno - zamoli pomoć u Božje ime. I uze bez ikakva dometanja kazivati
kako su sami pokušali da ubiju onu neman, ali nisu uspjeli, nego im se po
zlu okrenulo; ne zaboravi spomenuti kako je to snažan i krvoločan
medvjed, sa zelenim sjajem u očima a lisast s jedne strane - tako golema
i strašna zvijer da su ljudi naprosto izludjeli od straha.
Torgeir se bijaše opet zagledao prema prozoru, ali kad je župnik
spomenuo kako je medvjed lisast s jedne strane, odjednom se okrenu te
uprije oči u župnika. Gospodin Diderich ustuknu za dobar korak, jer onaj

12
pogled bijaše kô udarac modrim čelikom. Dugo je Torgeir Björndal stajao
tako, a onda svrnu pogled preko župnika na sjeverni zid. Ondje je visjela
puška za lov na medvjede, duga i opasna - rđi na njoj ni traga. Najposlije
se tiho okrene te se dugo zagleda kroz otvoreni prozor na zapadnoj strani.
Sunce prosjalo po padini blijedim jesenskim sjajem. Nestade oštrine u
domaćinovu pogledu, lice mu opet postade željezno - nikakva na njemu
znaka što bi odavao misli. Torgeir Björndal ponovno sjede kraj južnog
prozora, gdje se sunce i opet zlatilo na staklima, uprije se laktima o
koljena pa se podnimi objema, položivši podbradak na šake.
Sjede i župnik. Nije se usuđivao dalje govoriti, samo se čudio i u
mislima pretitravao nije li štogod izrekao što bi domaćina moglo
ozlojediti.
Torgeir Björndal još se nije maknuo, ali mu se micahu vilice i usta, te
najposlije prozbori. Bijaše kao da samome sebi govori slažući misli i riječi.
Glas mu bio dubok i hrapav:
„Moj djed, očev mi otac, promijenio svijetom...“
Toliko domaćin, pa stade, a župnik ga u čudu pogleda, dok je starac s
Björklanda iskosio oči prema vratima, da vidi jesu li mu leđa slobodna.
„...poginuo od medvjeda“, nastavi Torgeir.
Župnik poče razabirati i napeto uprije pogled u domaćina. I starac s
Björklanda naže se naprijed i uze slušati otvorenih usta.
„I otac mi je tako umro, medvjed ga ubio“, proslijedi domaćin.
Starcu s Björklanda ote se dubok uzdah, a župnik uvuče dušu u se.
„Imao sam brata“, opet će Torgeir. „I on je nastradao od medvjeda i
poslije umro“.
Tu je Torgeir dugo šutio. Župnik je sjedio kao skamenjen, a starac iza
njega rasklopio je usta te izvalio oči, široko otvorene i tako ukočene da
mu je voda potekla niz nos.
Torgeir nastavi još tišim glasom:
„Imao sam tri sina. Sad ih imam dvojicu. Najstariji mi lani pošao na
medvjeda. Bijaše još mlađahan, i ja mu rekoh ne idi, ali on navro te otišao,
i evo se još nije vratio, nema ga“.
Domaćin govorio na otpočinke, duge stanke bijahu među tim riječima,
a posljednje mu dvije bile poput daška. To što je domaćin pripovijedao

13
zvučalo župniku i njegovu pratiocu kao kakva bajka, iz dalekoga nekog
vremena, iz dalekoga nekog svijeta.
Malo se uspravi čovjek koji je sjedio pred njima dvojicom, te i opet
okrenu lice prema otvorenom prozoru:
„Moj ih je djed“, produži „ubio sedamnaest - s posljednjim je i on
otišao“.
Dugo je šutio, a onda će polako:
„Tome je medvjedu bila svijetla šara sa strane, baš kô u lisasta konja...“
Župnik visoko uzvi obrvama, ruke mu malo zadrhtaše. Starac je za
njim objesio donju usnu i zaslinio u bradu; koljena mu se lako tresla.
Torgeir nastavi, ali tako tiho da mu se glas jedva čuo:
„I moj ih je otac ubio sedamnaest. Posljednji je njega usmrtio, a imaše
taj svijetlu prugu na boku, baš kô lisast konj“.
Zapucketa sjedalo pod starcem s Björklanda, a župnik je gotovo
zaboravio disati.
„Imamo ovdje dvije takve medvjeđe kože - i na jednoj i na drugoj nosili
smo mrtva tijela kući“.
Sunce zađe upravo kad je domaćin izrekao posljednje riječi. Tama
ispuni prostor jezom. Torgeir ustade i pogleda prema prozoru. Riječi mu
sad bijahu tvrde:
„Ja sam ih šesnaest ubio. Nisam kanio više loviti. No ako je taj vaš
lisast sa strane, onda je od onih što su mi ubili oca i djeda, pa mi stoga
nije druge, valja mi na nj. Na izmaku je s medvjedima, dolje u vas, sve mi
se čini, a možda je i meni kraj...“
Tu je župnik htio progovoriti, ali nije smogao ni jedne riječi. Nije bio
spreman za takvo što, nije mislio da će razgovor tako krenuti.
Torgeir im kaza da mogu kući. On će, veli, za njima. Ako im je s voljom
da štogod prezalogaje prije polaska, neka samo izvole, ima jela. No župnik
i starac ustadoše i tiho iziđoše. Poslije onoga što su čuli nisu na jelo
pomišljali.
Krenuše natrag i ni riječi putem ne izmijeniše.
v

14
 Sutradan eto ti rano nekog čovjeka sa sjevera u župni dvor. Poput
kakve jake životinje išao je mekim, sigurnim korakom, dugonog kô
sjeverni jelen. Pleća mu široka, držanje uspravno, glava uzdignuta, a na
njoj tijesno utaknuta kapa, sa zaslonom protiv sunca. Kaput mu kratak i
uzak, a pod njim prsnik od učinjene kože. Hlače mu odmah ispod koljena
stegnute do listova, na kojima su kožni ovijači pritegnuti remenjem, a
cipele mu meko uz nogu priljubljene. O jednom mu ramenu visi torba na
kaišu, o drugome puška. S desne za pojas - kratak, širok nož u koricama,
a na uzici vodi dva sivkasta psa. Sve na njemu na lovačku, sve kao
saliveno, ali na svemu tragovi od mnogog obilaženja šumama i vrletima.
Ne bijaše baš za svečane zgode ta odjeća, ali mu se zato na zapešćima i na
vratu sjala košulja tako bijela kako je samo sunce može obijeliti, a puceta,
sprijeda na prsniku, poput srebra.
Bješe to Torgeir Björndal.
Župnik se silno začudi te upita dolazi li to sam.
„Nisam sam“, odgovori Torgeir. - „Imam sa sobom pušku i pse“.
Lice mu bilo željezno, a glas takav da župnik više nije smogao riječi.
Torgeir htjede samo znati je li župnik još štogod čuo o medvjedu poslije
preksinoćne pohare u Böu. No župnik nije ništa više znao.
Utom Torgeir krenu, a župnik ostade gledajući za njim. Dugo ga je još
pratio pogledom.
v
Poslije one mòre i silnog straha, župljani odahnuše, osjetiše neku
sigurnost. Od majura do majura pronese se župom vijest o lovcu koji je
krenuo na medvjeda. Ona dvojica koja su išla po njega nisu ništa
pripovijedali o tome što su čuli i vidjeli. Ipak je starcu s Björklanda prešlo
preko usta toliko da je narod razabrao kako su s tim medvjedom đavolji
prsti posrijedi. Što je strijelac sam krenuo, bijaše hrabrost koje nitko nije
poimao, pa su stoga uzimali da je i tu nekakva čarolija.
Stare žene u suknjama i stare žene što ih nazivaju muškarcima, nadugo
i naširoko raspredahu po sobama i zakucima, sve domećući riječ na riječ.
Preklapahu o sinoćnjoj zažari na nebu i o krvavome maču, o zelenom
sjaju što medvjedu u očima sijeva - a zelene su mu oči od otrova i čarolija.
Pripovijedahu o tome kako je neman lisa sa strane, a ta joj opet biljega
odonda kad je đavo u nju ušao, govorili su i o lovcu koji je sam krenuo u

15
lov zato što u torbi ima neku čaroliju i što gađa nekakvom vražjom
puškom nabijajući je posvećenim srebrom.

GLAVA IV.

Dobrano na istok od Böa protežu se šume što pripadaju drugim

općinama, a golema su to prostranstva s divljim raslinstvom. Daleko iza
uzvisina i grebena ruši se strmenita padina prema rijeci što se pjeni u onoj
dubini brzajući u nedogled. Stara, tršava šuma čvrsto se ukorijenila u
rasjekline i pukotine, te svojim čupavim brstom skriva pogledu rijeku i
ponor.
Onoga dana kad je Torgeir Björndal krenuo na medvjeda, nije šuma
tamo na istoku, na padini, bila drukčija nego u sve ostale dane. Teški
tetrebovi bezbrižno gazili vrištinom i zobali plodove ljeta, borovke,
brusnice i crne borovnice - bobe modre, crvene i crne. Oštri papci teških
sjevernih jelena urezali duboke tragove u mahovini. Visoko gore, na
blijedom jesenskom nebu, kružio orao ploveći raširenih krila, a po svim
šumama sunce razlilo svoje meko, bijelo svjetlo.
Nije li to negdje šišarica pala s jele?
Zalepetaše krila, šušnu tetrijeb uzdigavši se, pa ko strijela sunu nad
ponorom i nestade.
Nije li to negdje zapucketala suha grana?
Tamo nad vrisištem i mahovinom kliznu uglata sjena što se tromo
pomicala prema klisurama nad ponorom. Za sjenom se teško gegala neka
golema, tamna zvijer i tiho se valjala naprijed, sve stajući tamo gdje bi
sjena odmakla. Bješe to medvjed, zvijer golema, ali ukočena od starosti i
mršavosti. Glava mu klimala na tanku, čupavu vratu, čeljusti mu napola
razjapljene, njuška njuši naprijed isturena, a uši osluškuju huku s rijeke.
Ide i gnječi bobe, gazi grmlje vrijeska i za teškim šapama ostavlja široke
tragove.
Je li gdjegod vjeverica skočila s grane na granu?
U snažnu zamahu medvjed se okrenu, osluhnu spuštene glave, a sitne
oči, što se iskre, uprije onamo kuda bijaše došao.

16
 Lako tapkanje životinja što brijegom jure, usopljeno dahtanje, a zatim
bijesan škamut2 i štektanje: lavež pasa prolomi tišinu.
Odakle tu taj stari medvjed, odakle ta bijesna zvijer što se propela sred
proplanka te udara oko sebe? Šape mu se okreću poput mlinskog kola
Pod slapom što huči. Psi štekću i laju, odskaču daleko nazad i opet
navaljuju, kostriješe se i bijesno reže, a sve nadglasava promuklo
mumljanje iz zapjenjenih medvjeđih ralja.
Je li to grom prasnuo?
Jedan od pasa uspje da zarije zube duboko medvjedu u bedro, ali ga
smjeri teška šapa. Poput grančice proletje pas zrakom i ostade ležeći
nekoliko hvati odande, u šumi iz koje bijaše došao: tijelo mu bilo razdrto,
crijeva pokuljala iz utrobe. Drugi pas, kad ostade sam, načas zasta
zbunjen, a medvjed se povuče dva-tri koraka prema padini. No pas opet
udari u štektanje.
Sad medvjedu kretnje postadoše mirnije. Vrebajući upilji zvijer pogled
u svoga bijesnog neprijatelja, i svaki put kada bi se pas usudio prikučiti
na dohvat, zamahnula bi tako snažno da bi tim udarcem i vola ubila; no
pas bi izmaknuo munjevito brzo.
Tako se ponavljalo korak za korakom prema padini, a onda se opet
razliježe prasak poput groma. Medvjed ponovno zamahnu, ali mu šapa
ne pogodi psa po sredini tijela, nego samo strugnu po dužini, i to bijaše
dosta: u visoku luku prozuja pas zrakom prema ponoru.
Medvjed se začuđeno obazre oko sebe. Je li gotovo s tom mukom? Ne,
nije, dobro pamti iz mladih dana. Jednom prije namjerio se na takve pse.
Bijaše to onda kad mu je prasak bolno zasvrdlao u slabini. Sada mu valja
dočekati najopasniju od svih životinja - čovjeka sa sjevera, ozgo s
Björndala.
Gipko poput risa šćućuri se medvjed i kliznu prema padini. Ne,
provalija vodi samo na zaravan dolje, odakle nema nikakva puta, te on
uspuza na rub nad njom, prebaci se preko bora što ga vjetar bijaše izvalio,
pa se stisnu u neku uvalicu iza njega. Istog časa ukoči se poput štapa.
Samo mu oči bijahu u pokretu, vrebajući: u mješavini ludog straha i
đavolske mržnje vrebahu i sijevaju ispod suhog borova stabla onamo
odakle su psi došli.

2
žagor, galama

17
 A onda se pojavi čovjek. Ne s bukom i vikom kao oni sa zapada, iz
ravnice. Ne! Pojavio se on sagnut i vrebajući kô lisica u česti i ris na grani:
oči budne i napete, uši osluškuju, nos hvata miris. Najopasnija životinja
na svijetu.
Čovjek je zacijelo našao svoga psa tamo u šumi. Očima prelazi po tlu,
široki tragovi medvjeđih šapa kazuju mu da je na pravom putu. Dugo se
zadržao na onome mjestu gdje je bješnjela borba sa psima, u ruci mu
spremna duga i opasna cijev iz koje se prasak razliježe.
Medvjedu vatra gorjela u tijelu. Pasji ugriz u bedro počeo mu zavrtati
u mesu, boli ga, te jedva mirno leži, a staro žiganje u slabini sve ga više
glođe i peče. Medvjed se baš razbjesnio. Što hoće taj čovjek tu što sa
sobom donosi sve nevolje i sav jad? Oh, kako ga unutra žeže i ujeda i kako
ga pasji ugriz pali!
Čovjek prilazio sve bliže i bliže, budan i napet, bez ijednog glaska i
šušnja. Eno promače dolje u prosjelinu gdje je medvjed najprije ostavio
tragove, eno sad kliznu na zaravan, upravo podno mjesta gdje medvjed
leži.
Bol u utrobi peče medvjeda kô živa vatra, sve više zavrće i steže, a pasji
ugriz u bedru bridi i siječe kao da su još zubi u mesu - krv mu u tijelu
udara, navire u mlazovima u glavu i šumi, i svijest mu oduzima. Bijesna
mržnja jedini mu je nagon - u jednome jedinom divljem zamahu baca se
dolje, skače na čovjeka što je na zaravni pod njim.
Torgeir Björndal stoji i gleda u dubinu pred sobom: nije li možda
medvjed gdjegod dolje. Kao da ga je slutnja pokrenula, opazi gdje se
medvjeđe tijelo ruši padinom, te u posljednji čas hitrom kretnjom
uzmaknu za korak i to ga spasi - izmaknu, te se medvjedova težina ne
obori na nj. Ali gle nevolje: puška mu omače u ponor - gotov je...
Ne, još nije, jer je čovjek sa sjevera, ozgo s Björndala, možda opasan i
bez puške.
A tako je i bilo: Torgeir Björndal, brži od medvjeda, malko se skupi te
glavom sunu medvjedu u prsa, snažno pod grlo, i upevši ramena i leđa u
čvrsto klupko snage, uprije lakte naprijed, a uto se oko njega sklopiše
medvjeđe šape.
Sve se zbilo u jednome jedinom dahu.

18
 Nad glavom mu se prolomi strašna medvjeđa rika, a goleme pandže
razdirahu mu leđa. Odjeća, meso i krv, sve se miješalo pod užasnim
šapama. Torgeir među to svinu ruku niz bok medvjedu, maši se noža,
malo se oduprije zvijeri o prsa, privuče nož do visine gdje bi joj trebalo da
bude srce, pa utisnu posjeklicu u trupinu i još njome zavrnu. Grčevit trzaj
prođe tjelesinom, pandže se još dublje zarinuše Torgeiru u leđa, a onda
izduši snaga strašne zvijeri, te medvjed i lovac padoše na tlo.
v
Kad se Torgeir probudio, razabra gdje leži s jednom rukom grčevito
stisnutom nožu oko drška, a s drugom zarinutom medvjedu u rutavi vrat.
Oprezno pogleda u stranu, uz padinu. Je li još na životu ili se to budi
poslije smrti? Ipak - živ je, vidi gdje se povija zvečac, a sitni zvončići u
pukotinama stoje onako kako ih je za života gledao, i njišu svoja svilena
modra zvonca.
Živ je dakle, a medvjed mrtav leži.
Trpak mu smiješak prijeđe licem. Nije eto zaostao za ocem i djedom,
valjan je kô i oni što bijahu. No odjednom ga podigoše ledeni trnci: a je li
to pravi medvjed?
Upe snagu, da ustane, ali mu leđa kao prebijena, a nepojmljiva mu
hladnoća sve tijelo prožela. Ipak uspje da se malko okrene, tako te mogaše
medvjedu zagledati bok. Ne, nije lisast. Zvjezdice mu sjevnuše pred
očima. Pokuša maknuti glavu, da zagleda s druge strane. Dugo još ostade
ležeći te oćutje kako mu tijelo drhti od studeni i napetosti - dugo osta tako
prije nego što se usudio da medvjedu pogleda drugu stranu. Polako
podiže glavu i sklopljenih vjeđa počeka časak, a onda pruži vrat i pažljivo
otvori oči. Gledao je ne trepćući. Tu na boku bijaše na krznu lisa, baš kô
u lisasta konja.
Steže ga u leđima od boli i hladnoće, sve mu tijelo kao od leda, a ipak
upire pogled medvjeda u lisasti bok. Opori smiješak opet mu zaigra na
ustima. Zatim sve prijeđe u rumen, u vatreno crvenilo i sjaj, a onda zapasa
tama, noć mrknu...
Došepa pas na tri noge - četvrta mu, prebijena, mlohava visi. Zlo se
jadnik proveo u onom letu zrakom, ali je toliko njuškao i naokolo tragao
padinom, dok nije pogodio kamo je htio. Najprije malo zalaja na
medvjeđu tjelesinu, a onda udari u radostan škamut prema gospodara.
No niti se miče medvjed niti gospodar. Cvileći, kevćući i mašući repom

19
šepao pas i obilazio u krugu, te se najposlije umiri i malo zastade, kao
začuđen, a potom okrenu tužno zavijati - u šumu i u vječnost.
v
Sutradan u prosvit jadan pas šepao preko široke ravnice i, nestao gore
prema sjeveru, na putu u Björndal. Još istog dana dovezoše se sa sjevera
dvojica sa psom; u kola bijaše upregnut crn konj. Pošto su se raspitali na
župnom dvoru, krenuše put Böa. Onda utjeraše kola na dvorište.
Obojica na kolima bijahu još mladi momci - jedan tanak i suhonjav,
svijetao kao ljetni dan, a drugi stariji, krupniji i tamniji u licu - obojica
visoki i stasiti, obojica odvažni.
Ostaviše konje i kola na Böu, pa sa psom zađoše u šumu.
v
Kad se k večeru usutonilo, čeljad na Böu vidje gdje se momci vraćaju
preko dalekih livada, odande s ispaše. Idu jedan za drugim i nešto teško
nose.
Najposlije eto ih na dvorište, oprezno spuštaju teret. Domaćin na Böu
prilazi sav u strahu. Na tlu leži medvjeđa koža, kroz šape provučena joj
dva duga štapa za nošenje. Koža oskudno obrasla dlakom, kao da je od
stara medvjeda, a na jednoj joj strani neobična, blijeda pjega. Na koži
mrtvo tijelo lovca što je jučer iz Böa krenuo na medvjeda. Desnica mu
zgrčena oko drška na kratku, široku nožu. I šaka i sječivo crni od krvi. Iz
stisnute ljevice vire čuperci s medvjeđeg krzna. Na mrtvacu lice poput
željeza, na ustima mu opor smiješak.
„U zao čas bijaše taj put“, protisnu domaćin, tek da nešto kaže.
Momci ne uzvratiše ni jedne, samo oboriše pogled k zemlji pa u stranu.
Domaćin im ponudi da jedu, a oni samo odmahnuše glavom. Potom
natovariše nosiljku na kola i, otklonivši svaku pomoć, krenuše put
sjevera.
Jesu li župljani u ravnici poslije toga događaja drugim očima gledali
ljude sa sjevera? Moglo bi se pomisliti da je tako, no ljudi nisu takvi -
svakako ne u ravnici. Bijaše za njih sramota što je jedan jedini čovjek
odande sa sjevera bio toliko hrabar i što je čak dao život da ubije tu neman
u koju je đavo ušao. Njegova hrabrost bijaše bruka po njih, a u jadnim i
sitnim dušama postiđenost urađa mržnjom, pa su tako župljani u ravnici
brzo zaboravili hrabrost te pustili da im u postiđenosti naviru iz usta

20
pogrde i svako zlo, kojim se nabacivahu na one ljude i na sve što bijaše sa
sjevera.
U novim naraštajima išla priča o tome i o drugim događajima iz
Björndala i hrabre brđane pretvarala u opasne lovce i - ubojice. Eto tako
svijet plaća...

GLAVA V.

Dani se nizali u godine, i mnogo je vremena minulo od onog događaja,

u ravnici više nikakvih medvjeda ni pustošenja. Događalo se doduše
ponekog ljeta da bi nestala ovca s paše, te bi se otkrio medvjeđi trag, no
to je bivalo sasvim izrijetka, a sve rjeđe što su godine odmicale.
Ljudi sa sjevera sve se češće sretali po putovima u ravnici. Bivalo je da
bi i poneki župljanin s juga otišao gore na sjever, za službom, pa se od
takvih saznavalo u ravnici štogod pouzdano o životu i ljudima u
Björndalu. Tako su na jugu naučili da razlikuju s kojega su majura neki
konji, a s kojega seoskog dvora pojedini ljudi. Je li konj bio dorat
zlatogrivac, znalo se da je s Hamarrböa; je li bio vatren vranac, crn kô
gavran, župljanin pripoljac suspregnuo bi dah i širom rastvorio oči, jer je
znao da je to zaprega sa Starog Björndala, a baš su crni konji bili najčešći.
Po svemu se razabiralo da stari Björndal neprestano ide unapredak i
postaje sve bogatiji posjed. I to već bijaše razlogom da ljudi budu nazubni
na one gore.
Zavist je stara riječ, i dobro uspijeva u ljudi.
v
Sve su se češće viđali čili-crni vranci, jaki i teški kasali su na jug i sjever
putem kroz naselja u ravnici, i sigurno su išli sve do grada, jer bi prošlo
po nekoliko dana prije nego što bi se vratili. S tovarom su odlazili, a često
se s tovarom i vraćali. Marljivi i posleni bijahu naočice ljudi u naseljima
gore na sjeveru. Župljani u ravnici čudili se što li to oni ozgo u grad voze,
ali nisu mnogo saznali.
U ono vrijeme kad su se počele i kad su učestale vožnje u grad, na
starom Björndalu upravljala dva mlada momka - ona dvojica što su išli
da traže oca u šumi na istok od Böa. Obojica bijahu ozbiljni i valjani

21
momci što su mladački zdušno i srčano prilazili svemu čega bi se
poduhvatili.
Tore, stariji, mogaše doduše bolje posavjetovati i zapòvjediti ali ni
mlađi mu brat, onaj lijepi i svjetlokosi mladić, koji se zvao Dag, nije za
njim zaostajao u odlučnosti i pouzdanosti, otkako se sasvim zamomčio.
Tore bijaše visok i plećat momak - snažan kao da je od stijene odvaljen.
Bio je on tamnoput i tamnije kose nego Dag, a oštra pogleda. »Živa slika
očeva, puki otac« - kazivali su ljudi.
I Dag bio čvrst i snažan, premda ne onako plećat, a k tome još i gibak
poput mačke i brz u svakome pokretu tijela. Bila u njega svijetla koža i
kosa, a sasvim modre oči, u kojima se neprestano radost zrcalila. Tako se
lijep momak još nije vidio u ovom kraju, govorili starci i tvrdili da je
najviše nalik na svog djeda.
Istina bila u glasovima što su doprli u ravnicu. Stari Björndal bijaše već
u ono doba velik i znatan seoski dvor, pa s gospodarenjem i s upravom
dvojice mladića ne bi baš najbolje išlo da im nije bilo Örna na
Hamarrböu, komu se za savjet obraćahu. Uz njegovu su pomoć sretno
prebrodili prve teške godine, a poslije se i sami snašli.
Odavno je bilo u običaju da se u grad dovezu poneka kola s finim
kožama i drugom robom koja se dobro plaćala. Ostale proizvode od
manje vrijednosti, iz šuma i s majura, slali su u bliža naselja, gdje je cijena
bila niža, ali kamo je put bio kraći.
U gradu su s vremenom došli u vezu s velikom trgovačkom kućom koja
se zvala Holder, a koja je trgovala i s gradovima u inozemstvu i mogla im
platiti najvišu cijenu za sve što imahu dobro i valjano. Seljaci iz Björndala
i dalje su trgovali s tom kućom, i nikad nisu bili prevareni.
Išlo tako godine i godine. A onda im rekoše u gradu da i drugo mogu
prodavati ako im je s voljom, i da su dobro došli sa svime što žele u novac
pretvoriti, a isto žele li kupiti što im treba. I tako su odonda vozili u grad
sve što imađahu za prodaju, a odande se vraćali s robom koja je njima
trebala. Od onog je vremena sva trgovina iz Björndala išla onamo.
Jednoj velikoj trgovačkoj kući onih dana trebalo je mnogo šta od ljudi
iz daleke unutrašnjosti, a i ona je njih mogla u mnogo čemu opskrbiti.
Mogla je kupiti svega i svačega i dobro platiti, a od vremena do vremena
kazalo bi se seljacima što joj treba iz njihovih šuma i majura. Björndalski

22
su seljaci tako zarana znali mnogo i mnogo toga pretvoriti u lijep novac,
prodati mnoge proizvode na koje drugi nisu pazili.
v
Jednog se dana Toreu Björndalu na putu u grad slomio kotač na
kolima. Dogodilo se to u blizini majura Gistada, u drugoj općini, južno od
župe u ravnici. Lijepo su ondje dočekali Torea, dali mu alat i pomogli da
namjesti kotač, i tom je prilikom Tore zašao malo u razgovor s ljudima na
onom posjedu. Od onog se vremena Tore često navraćao na Gistad kad bi
onuda prolazio. Poslije nije nikad propuštao da se na putu u grad malo
odmori na Gistadu. Navraćajući onamo sprijateljio se s jednom između
kćeri na onom imanju pa se još iste zime njome i oženio. Proslavili su
svadbu na Gistadu, slavlje potrajala nekoliko dana, kako bijaše red i
običaj.
Kasnije tazbini s Gistada valjade na sjever, u Björndal, da roditelji vide
kako je njihovoj kćeri. Poslije njihova posjeta zetu i kćeri pojačaše se
glasovi što su po selima kružili o blagostanju na Björndalu. Roditelji nisu
imali razloge da kriju kako im se kći dobro udala i usrećila.
Nakon nekog vremena dogodilo se da su braća s Björndala postali
svojta nekim župljanima u ravnici, jer se druga kći s Gistada udala za
nekog momka na posjed Böhle u onoj župi. I opet se slavila svadba na
Gistadu, ali na slavlje nije došao nitko s Björndala. Svadba te kćeri slavila
se u zimu poslije svadbe prve kćeri, a ova je u to doba upravo očekivala
dijete, pa nije mogla putovati, i tako su svi na Björndalu ostali kod kuće.
Bijaše ta svadba o Božiću, a poslije su na Böhleu slavili doček
mladenaca i svatova. Na tu je svečanost valjalo Dagu putovati, jer su iz
mladoženjine kuće poručili na Björndal da svakako tkogod od svojte dođe
na slavlje, a i mlada je nevjesta zamolila da ne izostanu sasvim sa te
svečanosti što se priređuje njoj u čast. Tako su Björndalci prvi put pozvani
u kuću u onoj župi, i tako se Dag odvezao onamo. No, kasnije se ljuto
pokajao, a imao je i zašto.

GLAVA VI.

Sve što bijaše od ugleda u župi, našlo se na svečanosti u Böhleu. Nije

bilo vremešnih ljudi, nego sve odreda mladost, jer je svečanost i

23
priređena za mladi svijet, s plesom i sviračima obilju bilo jela i pila, kako
i jest u božićno doba, pa kad se ples započeo, momci već razvezali jezike,
a pilo se i dalje, za plesa. Uvelike se unoćalo kad se zbilo ono što je Dag
kasnije požalio.
Nikad nije plesao do svadbe na Gistadu, no nije mu trebalo mnogo da
nauči. Lako je učio, imao dobar sluh, a bio gibak - riječju, kao stvoren za
ples. Na Böhleu je te večeri često plesao, igrao s mnogim djevojkama, pa
se ubrzo pokazao kao jedan od najspretnijih. Nije svima bilo po ćudi što
su djevojke tako često i rado plesale s tim šumskim momkom sa sjevera -
čak su na nj bacale oko i onda kad bi plesale s drugima, a to je uspirilo
zavist i raspretalo staru mržnju.
Dogodilo se te je Dag otišao po neku djevojku što je sjedila sa svojim
zaručnikom. Već je prije s njom igrao te večeri, ali je sada zaručnik rekao
svojoj zaručnici da više ne pleše s Dagom, pa kad je ovaj prišao, djevojka
ga odbila. Opazili to drugi koji bijahu u blizini, pa se nasmijali, a jedan
između njih napomenu nešto kako djevojke hoće da plešu s mladićima
koji se ne spotiču o vlastitu noge. Dag je uzeo da se time smjera na
nezgodu što se dogodila njegovu bratu na svadbi: kako Tore nije znao
plesati, to mu se za plesa na Gistadu jednom omakla noga, te je pao.
Mnogi se nasmijaše kad je momak ono napomenuo, i Dag po tome
razabra da su često spominjali nezgodu njegova brata te se izrugivali.
Nikad nije bio tako ukosit, tako bijesan kao u taj čas. I nije se toliko
žestio zbog toga što je sam na nišanu, nego mu bijaše žao brata, i zato je
u njemu sve uskipjelo: da su zbog onakve sitne nezgode čitavu godinu
dana uzimali njegova brata na jezik - e, to ga je dovelo do bjesnila. Dag
prezirno omjeri momka koji je ono priklopio, te mu kaza kako ne smije
da bude tako hitar na jeziku onaj koji se i sam trese na nogama. Dagu glas
žestoko drhtao, a oči mu zaiskrile kao da čelik sijeva.
Nitko se iz ravnice nije usudio još rječkati poslije toga. Razabrali su da
se Dag ražestio, a strah od ljudi iz Björndala bijaše im se u kosti uvukao.
Ono što se pričalo i što su sami pronosili o ljudima iz onog kraja, nije ih
moglo nimalo osokoliti.
No pokraj mladića što je izrekao onu drskost, sjedio je neki momak iz
druge općine, koji je došao u goste. Bješe to krupan jakota, momak
snažan i silno plećat, sa šakama poput medvjeđih šapa. Taj ustade tromo
i važno te dobaci Dagu da se požuri, ako mu je želja otići zdrav i čitav.

24
 Dag kratko uzvrati kako on sam odlučuje o tome hoće li otići ili ostati.
Bijaše očito da je strani momak navikao da odlučuje ondje odakle je
došao. Lice mu pocrvenje od bijesa te golemom šakom zamahnu na
udarac, kojim bi i vola oborio. Dag izmače udarcu spretno poput vretice,
te u isti mah zamahnu pesnicom i sad on udari.
Sve poustajalo te se sastavilo u krug - na pristojnu udaljenost, kako to
strah određuje.
Prvi put eto vide rođenim očima: doista su srčani ti ljudi ozgo iz
Björndala, a znaju se boriti. U krvi im je da se za život bore protiv
nevremena, protiv zvijeri i ljudi. Borili su se tako kroz mnoga pokoljenja,
pa naučili. Samo blijesak okom, i već uoče svaku opasnost, samo časak, i
već je odluka tu - ne treba im vremena, brzi su poput munje.
Dag Björndal bijaše kô i sav njegov rod. Svom širinom leđa, svom
duljinom ruke i svom snagom mladoga, divlje jakog tijela zamahnu na
udarac, kojim tako brzo i žestoko smjeri stranca u podbradak da se
izvrnuo na pod. Ne bijaše slabić taj momak, nikako: brzo skoči na noge,
ali tek što se osovio, već ga pogodi drugi udarac i obori opet na tlo - ali se
sad momak opruži koliko je dug i širok, i tako ostade.
Oni što su stajali naokolo, ni glaska da puste od sebe. No kad vidješe
da čovjek ne ustaje, a Dag kreće prema vratima, odjednom se trgoše. Kô
bučna kakva bujica što se ruši i pada, provali i suknu sva mržnja na
Björndalce što je u njima tinjala. Pogrde »Grmalj!« »Ubojica!« prolomiše
se zrakom, a udarci šakama i nogama zapljuštaše po Dagu.
Sve se to tako iznenada oborilo na nj da se malne srušio. A onda mu
sijevnu nož pred očima i žestoko ga žignu sjeknuvši između čela i uha.
Uzmuti se Dagu krv i pogled, sve mu pocrvenje pred očima, kao da je
sve učas ognjem planulo. Munjevito se brzo okrenu oko sebe i odbi
gomilu, a rukama, kô čeličnim kliještama, uhvati prvoga koji mu bijaše
na dohvatu, podiže ga uvis te njime pokosi sve što mu se ispriječilo na
putu. Naposljetku ga kao kakvu vreću baci na pod i onda uzdignute glave
čvrsto koraknu prema vratima. Sve se pred njim ugnulo ustranu.
Kad se našao vani, potraži konja te ga opremi, upreže ga u saonice i
krenu. Nitko se više nije usudio da mu priđe.
v

25
 Još se nije jutro zapažalo kad je Dag po mraku doteturao u tamno
predsoblje i spustio se na klupu kraj peći.
Tore se probudio na zveket praporaca te sa svijećom u ruci izišao u
samoj košulji. Bijaše radoznao, hotijaše štogod čuti o svečanosti. No kad
smotri brata gdje onakav sjedi, podiže svijeću i zagleda. A kad mu Dag
okrenu lice, valjade mu brže stisnuti šaku, da mu posvjet ne ispadne iz
ruke. Dagu lice osuto blijedim prošarama između krvavih mrlja, ruke mu
crne od krvi, odjeća sva razdrta, sva u krpama. Što se to zbilo?
Priđe bliže i stavi svijeću na rub zemljane peći. Prože ga drhtavica,
njega, Torea, koji bijaše kao da je od brda odvaljen: spopala ga treskavica,
nešto - od studeni, a najviše od napetosti.
„Jesi li se to izvrnuo na putu?“ - upita napokon.
Dag ustade. I on je drhtao. Okrenu lice od svjetla i kaza da se izvrnuo.
Vozio se, reče, tako žestoko te se noćas obistinilo, u jednoj se jedinoj noći
zauvijek potvrdilo sve ono zlo koje se o njima pripovijeda dolje u nizini.
Toreu se stijesni oko srca. Dag onda iziđe s istinom nasrijedu te naniza
bratu što je i kako je bilo. Dok je pripovijedao, Tore mu se sasvim
primaknuo. Teško se trzahu snažna ramena, pucketahu stisnute šake,
rutave noge stajahu na podu, kao da su konjske noge ondje stale, zategle
se na njima žile i tetive, titrali mišići kô u konja što ga ludo tjeraju.
„Nato pograbih jednoga između njih koji mi bijaše na dohvatu“,
naposljetku će Dag - „pa njime očistih sve oko sebe. A onda iziđoh te
krenuh kući“.
Za posljednjih riječi Tore se odjednom umirio, nestalo napetosti, samo
ga nešto prože, njime kanda prođe nešto kao zavist prema bratu. Kad se
jednom eto prikazala zgoda da se zavrgne tučnjava i da se najposlije
odmazdi onima dolje za sve zlo kojim se na njih nabacivahu, on je, gle,
ležao kod kuće i hrkao, a na plavome, ljepuškastom bratu eto je ostalo da
sam izvrši ono što su on i otac, i prije njih toliki drugi u rodu, od srca
priželjkivali.
No sad - što je, tu je, a ruku na srce: obavljeno je valjano, te nije potrebe
da se išta više i temeljitije uradi. Opor smiješak javi se Toreu na ustima,
zaiskriše mu se oči u kutovima. Brat brata pogleda zadovoljno.
„I nitko nije pojurio za tobom kad si izišao?“ - upita Tore.
„Nitko!“ - odgovori Dag.

26
 „A dosta je vremena prošlo dok si se spremio i krenuo?“ - priupita
Tore.
„Pa, koliko je već trebalo“, uzvrati Dag.
„I nitko se nije usudio da iziđe na pozdrav grmalju?“ - opet će Tore.
Daga je odavno minuo bijes. Razbor je opet proradio, misli su se
nametale, ali nimalo vedre. Nije mario za bratove dosjetke.
„Možda sam koga isprebijao na mrtvo ime“, mrko će Dag.
„Što je tko udrobio, to će i pokusati“, dočeka Tore.
„Možda sam koga i ubio“, nastavi Dag. - „Strani se momak srušio kô
klada i ostao opružen, a ni onaj kojim sam zavitlao i najposlije ga bacio
na pod, nije više ustao“.
„Tko vjetar sije, oluju žanje“, odvrati Tore, ali mu posljednje Dagove
riječi bijahu manje po volji.
„Zlo je to“, produži Dag. - „Ni dosad nije valjalo je li čovjek odavde sa
sjevera, odsad će biti još i gore. A sve samo zato što čovjek ne može da se
suzdrži“.
Tore sad ode predaleko, glas mu bijaše opor u odgovoru:
„Ti kao da nisi pri sebi! Ta od pamtivijeka ne slušamo drugo doli
pogrde kojima se na nas nabacuju. Samo nas kleveću i ocrnjuju. Noćas su
ti najposlije u svojoj zlobi sasuli otrov u lice, a ti, - da im ne odgovoriš? I
što misliš: što bih ja na to, što bi otac i svi preci? No zacijelo su dobro
dobili po njuški, da neće lako zaboraviti. Za ono što se zbilo odgovornost
je na njima“.
Tore pođe k vratima, ali se još jednom napola okrenu i pogleda brata.
Nitko na Toreu nikad nije vidio slabosti ili suza, no sad mu se oči caklile,
a glas mu podrhtavao:
„I ti, brate, tako...“
I u tim riječima obuhvati brata toplim pogledom. Nikad mu se nije
učinio tako lijep kao sada, dok tu stoji krvav i razderan. Osvetoljubivost
se duboko ukorijenila u Björndalcima, a Tore bijaše pravi sin svoga
plemena. Bješe njemu nešto veličajno što je Dag noćas iskalio prastaru
mržnju na župljane iz ravnice i što im je odmastio za svu porugu i prezir.
Dag je osvetio svoj rod, osvetio ga tako da su se župljani iz nizine naprosto
prestravili. Tore se oporo smješkao dok je odlazio. Dagu pri duši bijaše

27
drukčije. I on je u osveti bio tvrd i neumoljiv kô i njegov brat, ali je u
svemu mislio dalje nego Tore, i njega su, Daga, svu noć salijetale svakakve
misli.
v
Dolje se po selima nadugo i naširoko se raspredalo o događaju na
Böhleu. Stranog momka i onoga drugog što ga je Dag tresnuo o pod,
položili su u postelju, gdje su svu noć ležali bez svijesti. Kad je objutrilo,
stranac opet bijaše zdrav i čio, ali mu grdno otekao podbradak i oči mu
strašno podbuhle, pa takav nije mogao među svijet. Drugi je gore prošao.
I on je doduše došao k svijesti, ali mu leđa bijahu povrijeđena, razbolio se
i ostao u postelji. Bijaše kao da će svijetom promijeniti.
Pripovijedalo se kako je Dag isukao nož i kako je to ubojica od koga te
samo bog može obraniti. Domaćin na Böhleu svojim je rođenim očima
vidio tučnjavu - jedini je on od starijih ondje bio. On je kazao da Dag nije
potegao noža, te priklopio da je to najhrabriji momak što ga je ikad vidio.
No nitko nije mario za to, nego su se o noćnom događaju pronosili glasovi
što su dolazili iz zakutaka po kojima su se ljudi uvečer okupljali i naklapali
koješta bruseći jezike. Kazivali su i pronosili da je Dag potegao nož i da se
poslužio čarolijom, jer je vragu dušu zapisao: ta kako bi drukčije ijedno
kršteno čeljade moglo samo samcato izići nakraj s tolikim ljudima.
v
Dvadesetak dana poslije Božića eto ti kotarskog suca gore u Björndal:
doveze se u kočiji, s pandurom i s lisičinama, ali mu valjade nazad praznih
šaka. Dag bio u šumi, a sudac svoje gradio samo na onome rekla-kazala,
na pustom brbljanju dolje po selima, pa je zlo prošao kad je ustvrdio da
je Dag potegao nož. Za tu ga je tvrdnju Tore tako ispratio da i sudac i
pandur bijahu sretni kad se opet nađoše u kolima.
Momak kojim je Dag tresnuo o pod oporavio se i prizdravio, tako te
nije bilo tužbe zbog ubojstva, no po selima dolje u župi govorkalo se i
pronosilo kako su ljudi iz Björndala još i gori od ubojica. Kazivalo se kako
su se pobunili protiv kralja i vlasti i kako se ne boje ni Boga ni vraga.

28
 GLAVA VII.

Od slavlja na Böhleu Dagu ostali duboki i neizlječivi tragovi što će ih

nositi cijeloga svoga vijeka: na čelu brazgotina što ju je nož zarezao, a u
duši teška uspomena.
Spočetka, dok još bijaše u strahu zbog momka o kome se govorilo da
će umrijeti, toliko je strepio i toliko bio potišten da nikoga nije htio vidjeti.
Da, nepojmljive li strahote: ljudi će ga s pravom nazivati ubojicom! A kad
je doznao da je povrijeđenome bolje, njemu kao da se kamen sa srca
svalio, ispunio se radošću kakve nikad prije nije osjetio. Tamna sjena
sučeva posjeta prođe stoga kao nešto nevažno isprva, a kasnije bijaše
drukčije.
Jednog dana pripe skije i dugo ostade u šumi. U ono su vrijeme
krvožedni vuci pustošili Björndalskim šumama, i u zimsko se doba nitko
nije usuđivao na šumske putove i staze, daleko od kućâ i ljudi. No s
Dagom nije bilo tako. On je u šumi bio najopasnija životinja, a najradije
je sa sobom nosio sjekiru. Puška u cijevi ima samo jednu smrt kad naiđe
vučji čopor. A sjekira ruši svakim udarcem, pa ako joj Dagova šaka
obuhvaća šapište, smrt samo praska oko oštrice. Sâm je glavom bio u
kovačnici kad se sjekira kovala. Trebala je biti upravo onako uska, duga i
lagana kako je on htio, a željezo da bude baš onako teško kako je naumio.
Sam je izdjeljao držak, rezuckao ga i sjeckao, sve dok i oblikom, i
duljinom, i debljinom nije bio po njegovoj želji. Imali su na Björndalu
nekoliko zarđalih bojnih sjekira iz prastarih dana, i po njima je načinjena
Dagova. Odavno je zasijecala u medvjeđe glavurde i u vučje hrpte, i često
je bila crna od krvi - po dršku i sječivu.
No nije se Dag u šumi oslanjao samo na svoju sjekiru. Imao je on i skije
na nogama. I njih je sam načinio, lake i kratke, kakve i trebaju u onim
šumama, za one grebene i kosine, usjeline i jaruge. Nitko nije bio tako
spretan sa skijama na nogama kao Dag, nitko se tu nije mogao s njime
mjeriti. Samo ptice u zraku prolijeću brže - kazivahu oni koji su ga vidjeli.
Toga dana Dag zastao na Elgkollenu, šumovitu obronku na zapadu.
Naslonio se lako na smučarsku palicu, kapu drži u ruci, kosa mu se zlatna
kovrča na crvenom i hladnom zimskom suncu. Pod zavojem na čelu
žestoko bije u brazgotini. Dah mu se na studeni bijelo ovija oko lica, a
njemu vruće po tome ciču.

29
 Jurio je preko strmeni i padina, strelovito klizio niz obronke, vješto
zaobilazio stabla i mladice, spretno se saginjao ispod granja, sav se
naklanjao naprijed, protiv vjetra, gdje bi se put naglo spuštao, prigibao
koljena da održi ravnotežu u jarugama, munjevito se uklanjao kamenju i
panjevima, skakao preko izvaljenog drveća i za sobom ostavljao trag u
bijelom snijegu, između svih drugih tragova što su ostajali iza zvijeri,
divljači i ptica. Klizio je i promicao brdom i dolinom, ne misleći kamo
hita. Misli mu se namátahu oko nečega drugog, nešto je drugo u sebi
prebirao. Dugo je gledao dolje preko šume, upro pogled u krvavo-rumeno
sunce u zimskoj izmaglici. Dugo je gledao, ali mu oči nisu ništa vidjele:
bijaše on slijep od pustih mračnih misli. Ta bio je tako blizu
nepojmljivom: umalo što nije postao ubojica, umalo što mu na ruke ne
metnuše teške lisičine.
Odsad mu se valja u pamet uzeti, svom silom mora svladati vrelu krv i
zahvaliti Bogu što ga je ovaj put izbavio. Nije njegova zasluga što je dobro
prošao. Valja mu se čuvati i paziti da ne pusti maha svome bijesu i da
svoju snagu ne okrene protiv ljudi, jer nisu svi od istog kova, da izdrže,
pogotovu ne oni u nizini, koji su očito slabi. I zavrže mu se u glavi druga
misao, javi se uspomena na burnu noć. Znao je što sve govore i kakvim se
blatom župljani iz ravnice nabacuju na Björndal i na njegove žitelje. No
ipak je sa svim drukčije kad ti uvredu istresu baš u lice i kad te povrhu
ospu udarcima šakom i nogom i ubodima nožem.
Kô ružan i strahovit neki krik oćutje neprimirljivu mržnju i zavist onih
odozdo. Ona noć nalila mu je otrova u srce, te je i opet mrzio u žestoku
gnjevu, iz dna duše, a u toj mu mržnji lice postalo poput željeza. On koji
bijaše tako svijetao, tako plav i uvijek tako djetinjski vedar, s očima što se
neprestano smiju i sjaju od radosti - pretvorio je lice u željezo i postao
krut i zatvoren toga jedinog dana, unatoč suncu i plamenom nebu.
Poslali su za njim suca s pandurom i lisičinama. Žele ga vidjeti na
stratištu. A udariti ih ne smije - slabašni su, ne mogu izdržati, leđa im
pucaju, oči otiču, vilice im mekušne, ne mogu ni kaše žvakati. Pa što bi
onda čovjek s njima? Odjednom se uspravi i nekako uporno zagleda u
sunčanu rumen.
Jest, zavidni su im župljani iz ravnice, zavidni na blagostanju na
Björndalu, zavidni im na konjima što u grad voze bogate terete - znake
tog blagostanja - zavidni im na lijepim naseljima u šumi, što bi ih oni,
pripoljci, najradije vidjeli jadna i kukavna.

30
 Da, posjed i bogatstvo jedino je u glavi onima dolje, samo im se oko
toga misli vrzu - i oko njihove prastare nadutosti što su imali svoja polja
i njive, blago u stajama i talire u kovčezima, i što su od svoga dobrog žita,
maslaca i mesa mogli živjeti kô bubreg u loju, živjeti u milju i obilju
svakoga Božjeg dara, dok se ovdje gore, u šumi, u brašno miješala kora s
drveća, štedjelo se meso, a maslac se vidio samo na velike blagdane.
Sad mu je jasna sva njihova mržnja, zavist i zloba. Zavide im na
zalogaju u ustima, zavide im na ono malo ruha na tijelu, zavide im na
konju upregnutu u saone. Da, najradije bi oni da svi Björndalci uže
omaste. A eto, ne možeš im ništa. Ne možeš ogledati snagu svoje šake na
onim kukaveljima, ne možeš upotrijebiti mišicâ protiv njih, ali možeš
upeti sve sile i svu pamet da povećaš blagostanje na Björndalu, tako da ih
spopadne bijes i muka kad ga vide.
Sunce obavi snažan lik zlatno-rumenim sjajem. Nikad nije Dag osjetio
toliko snage u plećima kao sada kad je kapu stavio u džep, pritegao sjekiru
za pojasom, opipao brazgotinu pod ovojem na čelu, nagnuo se naprijed te
sunuo niza snježni obronak i nestao u šumskoj čestini, na putu kući - i
odmazdi.
Ide govor od usta do usta, kazuje čovjek čovjeku, pripovijeda žena ženi,
riječi svoje tkaju, žive i lebde, dok ne pogode onamo gdje zlo donose. Tako
se govorkanje iz župe u ravnici prenijelo na Hamarrbö, a odande na
Björndal - govorkanje što je nastalo poslije sučeva posjeta. Stigla
brbljarija Toreu do ušiju upravo onog dana kad je Dag bio u šumi. Nikada
Dag nije vidio brata tako ražešćena. Jedva je Tore mogao govoriti, koliko
bijaše bijesom uskipio.
„Mislim“, zausti Tore naposljetku - „valja nam upregnuti pa dolje u
župu!“
„Što ćeš ondje?“ - dočeka Dag, premda je naslućivao što je brat
namjerio.
Tore mrko pogleda, oči mu samo sijevnuše od srdžbe:
„Što ću ondje? - Zaći ću od majura do majura te svakoj živoj duši
istjerati šarene buhe iz kožuha! Što veliš, a?“
„Velim da nam se valja čuvati“, odmjereno će Dag.
„Čuvati se?“ - gnjevno će Tore. - „A ja velim, od njihovih podvala i laži
slabo ćemo se očuvati, ostanemo li ovdje u zapećku“.

31
 Dag razabra da tu prijeti pogibao. U takvu raspoloženju mogao bi brat
odjuriti dolje u selo i ondje bjesomučno pustošiti. Zna Dag još iz dječačkih
dana da Toreu ne možeš jarost utoliti kad ga jednom spopadne. Valja mu
dakle izići s nečim čime će bratove misli svrnuti na drugo.
„Zaboravljaš da se ovaj put poklapa s istinom to što nazivaš lažju“,
izusti Dag.
Tore široko upe oči u brata.
„Zar je ubojica onaj koji se šakama brani kad na nj navali čopor gori
od vukova? I zar je pobuna protiv vlasti kad čovjek suca upozori da se ne
oslanja na brbljanje?“
Dag je šutio časak, a onda odgovori:
„Možda je tako kako veliš, ali ja na to gledam nešto drukčije. Što danas
nisam ubojica, Tore, nije moja zasluga, jer da je onaj momak slučajno
umro, ne bi sudac samo onako otišao. A misliš li da bih pošao s njime i da
bih stavio ruke u lisice? Nikada, Tore! Učinio bih ono što o nama
pripovijedaju, pobunio bih se protiv vlasti, i kralja, i svega, te bih umakao
u šumu i zašao stazama po kojima bi se dobro čuvali da me slijede. Eto,
takvi smo!“
Ustade, a oči mu zaiskriše kad proslijedi:
„Bijasmo ovaj put blizu nesreće, i samo se za dlaku razminulo te se
nismo upropastili. Valja nam se zato uzeti u pamet, dobro otvoriti oči i
držati se podalje od ljudi. Ali ne treba opet da s uma smetnemo uzrok
nesreće koja nam umalo na vrat ne pade, a taj je uzrok pakost onih ozdo,
pakost iz puke zavisti. Zavidni su nam i mrze nas što nismo sitni i
bojažljivi, kako bi pristajalo ljudima iz šumske zabiti. Dugo sam se danas
bavio vani, jer sam o svemu tome razmišljao. I mislim, valja da iz njih
iščupamo tu pakost ili pak da je u njih tako duboko utjeramo da
popljesnivi. No ne može to biti u jedan dan, nego polako, ali zato
uspješnije“.
Torea se silno dojmilo to što je brat o svemu razmišljao. Već i prije
bijaše navikao da mlađi brat svojim savjetom priskoči u pomoć kad bi se
u tijesnu zavrnuli. Zato je šutio i Daga pustio da sa svojim naumom iziđe
nasrijedu.
„Pokazat ćemo im da smo vlasni i da imamo pravo raditi kako radimo
i držati se kako se držimo“, nastavi Dag. - „Proširit ćemo svoje oranice,

32
šume pretvoriti u livade, umnožiti stoku. Nećemo se zadovoljiti onim što
je i kako je oko nas, nećemo zastati na onom što je i kako je ostalo iza oca,
nego ćemo pokazati da smo stali na svoje noge. To je isto tako muški
govor kao što je i šaka slabićima pod nos. Malko nekog izdevetaš, pa što?
To ti bude pa i prođe, zaboravi se. Nego, mi ćemo sada nešto drugo, što
će dugo bridjeti i peći, pakosne će ćudi sa svakom godinom biti na sve
većoj muci“.
Tore kanda ne bijaše baš sasvim zadovoljan kad je Dag dovršio
besjedu.
„Misliš nekako drukčije od drugih“, preuze Tore. „Nadugo smjeraš i
nadaleko nišaniš, ali sve mi se čini, neće biti baš lako povećati imutak i
toliko krenuti unapredak da bude onako kako si naumio. Naši su se stari
svojski borili i mnogo muke vidjeli dok su dotjerali do ovog i stvorili što
imamo, i mislim, nitko nema prava da nas smatra sirotinjom“.
Dag ukosi pogled nekako pokraj njega. Bijaše već navikao da Tore sve
tjera po starom i da zazire od svega što bi bilo nalik na kakvu novinu. No
Dag je toliko o tome prebirao i razmišljao te je tvrdo nakanio da dokraja
provede naum.
„Sutra ću na put“, odveza Dag.
„Što? Kako?“ - u čudu će Tore, uprvši pogled u brata. - „Što si naumio?“
„Naumio sam otići u grad i... ondje ostati“.
Tore brzo maknu pogled s bratova lica što je neobično poblijedjelo.
Ledeni mu trnci prođoše tijelom. Dag je kanda sve ono što se zbilo uzimao
teže nego što je Tore pomišljao, i sad je možda ljut što ne nailazi na
oslonac koji je očekivao. I zato je valjda naumio da ide u grad i da ondje
ostane... »Nikad dovijeka!« - razmišljao je Tore. »Nikada, pa sve da je
Dag onima dolje za inat i uskos naumio graditi i vlastitu crkvu u
Björndalu - ne, nikad se ne smiju posvaditi. Ta što bi on kad bi Dag
otišao? Nije nevolja u tome kako bi se živjelo - ne, drugo je posrijedi: ta s
kime bi se razgovarao, s kime savjetovao?«
„A zašto bi ostao u gradu?“ - upita drhtavim glasom.
„Da nešto naučim“, odgovori Dag - „nešto računa i knjigovodstva, i
drugog što se desi. I da vidim na kakve ću ljude naići, ne bih li čuo štogod,
da nam pokoristi kad se vratim, jer ćemo onda drukčije usmjeriti, štošta
promijeniti“.

33
 Toreu su zasjale oči od radosti, te sve bijaše kako je Dag naumio. Tore
prionu još više nego Dag da se sve pripremi za polazak. Mnogo se puta
već Dag vozio u grad, ali je sada bilo kao da mu valja na dulji put,
kudikamo dulji, i Toreu se čas ovo, čas ono činilo da nije dovoljno lijepo i
dobro za Daga. Uvelike je timario konje i svjetlao opremu, dovodio u red
saone i protresao krzna - riječju, brinuo se o svemu. A kad je došao s
kesom, u kojoj bijaše toliko talira da bi ih doteklo i do Londona, naduši
se Dag smijati baš od srca, nasmija se kako se nije nasmijao sve od Božića.
I Tore se malo nasmija, gunđajući po običaju, te priklopi kako novac nije
naodmet kad čovjek dugo izbiva od kuće. I učenje stoji novaca, skupe su
knjige, a može čovjek poželjeti da i štogod drugo kupi. Imali su doduše u
trgovca Holdera u gradu novca na računu, no novac je ondje bio da se s
vremenom poveća kamatima, pa ga stoga nisu dirali. Naposljetku se
sporazumješe da Dag ponese novac sa sobom, a bude li mu previše, može
ga uknjižiti u Holdera.
Takav bijaše Tore, takav Dag - svagda dobri prijatelji.

GLAVA VIII.

U proljeće prije sjetve Dag se vratio. Mnogo je vidio, mnogo čuo, a

pametan kakav bijaše, svašta je naučio. Tore je više negoli itko drugi
opazio da se Dag promijenio, da je nešto neobično na njemu. Nekako je
otmjen i tuđ u odjeći i držanju, poneka mu se neobična riječ čuje u govoru.
Ali, trećeg dana po dolasku, izvuče Dag svoj stari kožuh te se uputi u
šumu.
U gradu je u se upio strane zvukove, štropot kotača na kolima, bahat
koraka na pločnicima, buku i galamu. Tu kod kuće drukčije se kolo kreće
na putu, ne treska, već lako vrka i šobonji, ljudi tiho idu, a na Björndalu
se i riječ izrijetka čuje. U gradu su svi zvuci i glasovi jaki i prodorni. A tu
kod kuće sve je drukčije, osobito u šumi, gdje su samo tihi i prigušeni
glasovi i sitan vêsak. Gradski su mu zvukovi i šumovi zaglušili uši, te je
bio baš kao gluh, dok nije došao u šumu, i tek mu se u njoj probudiše
osjetila. Opet je čuo tisuće blagih šumova - slušao kako vjetar ćarlija u
borovima, kako iglice šušte i grane se povijaju, slušao cvrkut ptica i meki
žubor vode. Svud tišina naokolo, čuje gdje mu srce udara u grudima. Tu
osjeti da je opet kod kuće, te se zakle da nikada više neće nadugo u grad.

34
 Uvečer, pošto se prohodao šumom, porazgovori se s bratom. Sjeli oni
kraj peći u predsoblju i lijepo se zavezli u razgovor, u toplu, uz čašicu ljute.
Tako su tek treći dan proslavili Dagov povratak kući. Ljudima na
Björndalu uvijek je trebalo vremena dok bi se otkrávili i među sobom
približili. O svakodnevnom nikad nisu trošili mnogo riječi. Dag uze
kazivati o ljudima s kojima se susretao, a oštro je i brzo zapažao, i znao
sve to lijepo iznijeti. Tore nađe da se već radi tih malih priča isplati otići
u grad, pa nije ni pitao što je Dag naučio, niti je o čemu razglabao.
Dobrano se unoćalo kad su pošli na počinak. Dag iznio sve čega se
sjećao. Sve osim jedne zgode koju namjerno nije spomenuo. U gradu mu
se omakla glupost, i zbog nje se baš ljutio. Evo što bijaše posrijedi. Jedne
večeri slučaj ga namjerio na nekog brodara što je imao nekakav stari broš
kupljen u Nizozemskoj. Broš bio zlatan i neobičan oblikom. Dogodilo se
te je Dag u brodara kupio broš, pa se poslije pokajao. Što će s brošem?
Nije mogao s njime pred brata pa naprosto: eto, kupio sam ovu
nepotrebnu sitnicu i za nju dao onoliko talira.
U gradu ga je koji put onaj veletrgovac pozvao k sebi u kuću, u goste,
pa tako i dan prije Dagova odlaska. Mlađa trgovčeva kći - zvala se Tereza
- bila ljubazna prema njemu, a one večeri upravo puna vedrine,
živahnosti i radosna smijeha. Dag joj tom prilikom poklonio broš i kazao
kako joj ga daruje u znak zahvalnosti na gostoljubivosti.
„Skupocjen je to broš“, dočekala ona - „previše skupocjen da bi se
poklanjao“.
I u tim mu riječima vratila dar. No on ga stavio na stol i rekao kako joj
ga poklanja jer je tako nakanio, a duguje joj zahvalnost na pažnji, prema
kojoj je taj darak baš sitnica.
Djevojka nato uzela broš i Daga pogledala nekako neobično.
Čudnovato se držala gospođica Tereza. Možda nije običaj da se tako finoj
gospođici poklanja takva beznačajnost? Očito posrijedi bijaše nešto oko
razlike u staležu, nešto čega nije razumijevao.
Odjednom je osjetio kako ga je zalio val vrućine. Možda je gospođica
pomislila da se u nju zagledao i da joj je zato poklonio broš? I možda ga
smatrala glupim što je toliko umislio i toliko se osmjelio. I sva sreća te mu
se ta misao nije zavrgla u glavi dok su stajali jedno prema drugom: ta
zacijelo bi od stida u zemlju propao.
v

35
 Dagu je dobro došlo sve što je naučio u gradu. Bilo je vrijeme da se o
mnogo čemu pobrine, da mnogo toga u red dovede što je išlo po
stareniku.
Sva zemlja u Björndalskom naselju pripadala je ljudima sa Starog
Björndala. Sve kuće i kolibe, zgrade i majuri, u naselju i tamo u šumama
sve to bijaše njihovo vlasništvo. Dotad se svatko u naselju imao većinom
brinuti sam za se, tu su ljudi u naselju imali gubitaka kao i posjednici na
Starom Björndalu. Od starine su tu navraćali kojekakvi potukači, između
majura švrljali torbari, pokućari, i odlazili od jednoga seoskog dvora do
drugoga te kupovali kožu i svakovrsnu drugu robu. A što su davali za
zamjenu, bijaše male vrijednosti. Malo-pomalo prodrli su svuda i svagdje
te jeftino živjeli. Odsada se sve ono što se moglo unovčiti, imalo slati na
dvor, i tu je svaki svoje naplaćivao u žitu ili u drugoj robi. Prvom
prigodom sve se otpremalo u grad i ondje pretvaralo u novac.
Ljudi se privikavali da bolje negoli dotad iskorišćuju vrijeme. Češće su
odlazili u šume loviti divljač, a u rijekama i potocima lovili više ribe nego
što im je trebalo. Male površine zasijane lanom bivale veće, množile se
ovce, jer je vuna došla na cijenu, a žene prele i tkale više nego što je trebalo
njima i njihovoj čeljadi. Što koja godina dalje, širile se njive i livade na
sjeveru, kako u naselju, tako i poviše, na samom Björndalu. Događalo se
te su mladi momci, što su prije švrljali po kući i dangubili, sada dolazili
Dagu te ga molili da im dopusti da krče šumu. A on im dopuštao i još im
na ispomoć davao konje i oruđe, te ih je dolazilo sve više i više.
Tako su urodili plodom prvi savjeti što ih je Dag davao ljudima u
naselju, bujao život i sve napredovalo bolje nego što je i sam mogao
pomisliti. Sve se češće po putovima viđali konji ozgo sa sjevera, bilo čili
vranci s Björndala, bilo pak dorati zlatogrivci s Hamarrböa - jer je čeljad
s Hamarrböa uživala povjerenje u svemu, pa tako vozila u grad robu, kad
bi Tore i Dag imali drugog posla. Vranci gazili odmjereno i polako dok bi
prolazili naseljem i šumom što je graničila sa župom u ravnici, a čim bi se
dohvatili ravna puta, pojurili bi kao vihor, i kuda bi naišli, protutnjili bi
kô tamna neka pogibao.
Jedne jeseni načinio se nov put u sjevernom dijelu župe u ravnici, od
drvoreda na Borglandu pa pravo prema šumi. Time su kanda moćni
posjednici na Borglandu htjeli pokazati kako u svojoj blizini ne žele one
divlje vožnje. Na Björndalu, dakako, bijahu zadovoljni novom cestom:
nije im više trebalo zaobilaziti u velikom luku oko Djevičanske doline.

36
 A onda došlo doba kad su se ljudi u jesenske dane skupljali da u šumi
sijeku stabla. I potekao život, zaredala vuča drveta po zimskim stazama u
šumi, gdje prije bijaše tako tiho. Nije se sjeklo drvo za nove brvnare u
naselju, nisu se stabla obarala ni za gradnju ni za ogrjev. Ne, to su drvo
spuštali u rijeku što teče sa sjevernih strana i huči u padu sjeverno od
dvora, zaokreće na istok oko naselja te onda vijuga prema jugu probijajući
se kroz provale između južnih šumskih padina i šuma na istoku, da bi se
ulila u veliku rijeku i s njome potekla kroz druge šume i naselja.
Naposljetku se kršni momci iz Björndalskih šuma ukrcaše na teretnjake
te se otisnuše u široki svijet, u Nizozemsku i sve do samog Londona.
Mig i savjet da u šumi sijeku drvo, da ga otpremaju i prodaju, dala im
je trgovačka kuća u gradu, i ondje se poslovalo i u knjige bilježilo. Dag je
upravljao svim poslovima oko šume i sječe, a Tore je na brizi imao posjed,
te je podizao kuću za kućom, brvnaru za brvnarom, žitnicu za žitnicom -
smještao pod krov ljude, stoku i plodine. Tore je doduše s prigovorima
dočekao Daga kad je ovaj prvi put izišao s osnovom o povećanju posjeda,
no kad se jednom počelo, Tore svojski prionuo na posao, te je radio od
ranog jutra do kasne večeri. Nove se oranice sterale gdje prije bijaše
ispaša, novi se pašnjaci sve dublje utiskivali u šumu. A još dublje unutri
krčila se česta i mrčava, širili se proplanci i krčevine, podizale se kolibe i
stvarale čistine oko njih.
I tako je tu potekao život kao prije u ravnici, šume morale uzmicati. No
ipak velika razlika bijaše u stvaranju života dolje u ravnici i gore na
sjeveru: ondje su lako sa šumom izišli nakraj, a tu gore bijahu šume
goleme i kao neizmjerne; ne možeš im kraja dogledati. Krčevine tu na
sjeveru otvarahu se kô sitna okca u beskrajnoj mrčavi.
Dag se sve više zadržavao u šumama. U jesen i u zimu bavio se sječom
i vučom drveta, a u drugo vrijeme lovom. Bila je prava rijetkost da ga kod
kuće zatekneš gdje miruje. Toreu se valjalo prihvatiti i drugoga, morao je
bilježiti u knjige, jer je Dag ponajviše bio vani. Vođenje knjiga naučio je
od Daga, i na sve je pomno pazio. Nitko ga nije mogao prevariti, a sam je
bio pošten prema svakome.
v
Promiče vrijeme, mjeseci se u godine krune. Kad oljeti, ziba se klasje
na poljima što svoj zeleni sag steru sve dalje i dalje naokolo dvora i naselja
u Björndalu. Kad se kasna jesen bâne i podzim primakne, odzvanjaju
udarci, razmahuju sjekire što šumu obaraju. Kad studen nahrupi i

37
snijegom zabijeli, uprežu se konji, drvo se vuče, a kad zima prevali i
proljeće se javi s nabujalom vodom, stabla se otiskuju niz rijeku, u grad
plove.
Ljetnim putovima i zimskim stazama, utrinom i prtinom kasaju konji
u grad i odande natrag, sve češće i češće. Raste blagostanje, širi se moć,
iz dana u dan, sve ide unapredak, od zore do mraka. A tamne se sjene
nadvijaju, klize povrh svega. Osvetljivost, ponos i prkos svemu - te tri
biljke bujno cvatu, rastu usporedo s blagostanjem. Kô ružne crne ptice
nad svime kruže i lebde osvetničke misli što ih u sebi gaje dvojica braće.
I morala je doći opomena.
Zbilo se to jedne večeri na izmaku zime. Tore išao na Böhle, u posjet
svojoj svasti. Upregnuo konja u saone, smjestio na njih ženu i dijete te
krenuo. Pošli su izjutra preko jezera Lysnea, gdje rijeka u ravnici zakreće
proširujući se u to jezero. Sretno su stigli na Böhle i ondje proveli divan
dan. No u zraku već bio dah proljeća, rijeka bujala pod ledom. Kad je
kasnog poslijepodneva, već prema večeri, konj kasao istim putem nazad,
prolomi se načeta kora, te konj i saone sa svima što na njima bijahu,
propadoše pod led.
Pozvaše Daga iz šume, te mnogi ljudi i konji krenuše na jezero. Razbiše
led i nađoše mrtva tijela - to bijaše sve.
v
Pošto se obavio ukop i po starom se običaju dala daća za upokoj dušâ,
te pošto se opet tišina uvukla na Björndal, Dagu bijaše kao da mu se
odjednom sav svijet izmaknuo ispod nogu. Bijaše mu kao da lebdi u zraku
- izvan svega. Oči mu, baš kao malom djetetu, začuđeno gledale naokolo.
Sve mu na svijetu bilo čudno i neshvatljivo. Kretao se kô u snu, išao kao
trapovijesan, ni za što se nije brinuo, jedva je znao da dani prolaze. Ljeto
za proljećem slijedilo, zima jesen ispraćala, jedno se za drugim vjenčavalo
starim tokom, ali Dag ničega da se lati, nigdje mira da nađe. Je li gdjegod
u kući, svaka mu sitnica govori o pokojnom bratu, spominje ga na one što
su bili pa prošli. Je li gdjegod u šumi, mòra mu na srce sjeda, salijeću ga
misli o onima na koje je mislio kad bi prije tuda prolazio. Je li se usudio
svrnuti na groblje, bilo mu kao da ga grobovi zovu i k sebi vuku. U njima
leže svi oni, ondje su svi njegovi. I mališan je ondje, leži u grobu onaj koji
je imao poslije njih naslijediti dvor i posjed.
Za što još da se bori na tom svijetu? Stara se izreka obistinila: što u
deset godina sagradiš, može se u jednoj srušiti. U mnogo čemu pošlo tako

38
na Björndalu u toj jednoj godini. Što je dobro i u redu, ruši se i propada.
A tako je i s ljudima, mnogim ljudima. Jesu li navikli da ih prati oštro oko,
izgube pravac te ne mogu sami nastaviti kad nad sobom nemaju toga
budnog oka. Nije tako sa svima, ali jest s mnogima i mnogima.
Te godine i opet navrnuli kojekakvi pokućari i potukači te se uvukli u
naselje kô i nekoć. Te godine nije mnogo kola odlazilo s tovarom u grad,
jer su trgovčići potukači uzimali sve i sva i zavežljaj po zavežljaj odvlačili.
Zla godina pogodila njive i livade, nije bilo pažnje pri sušenju, nije bilo
prave brige kad se ljetina unosila pod krov, tako je mnogo roda ostalo
vani, mnogo ga buđalo, tanjili se prihodi. A zima opet bila strahovita,
stegla studen kakve nisu pamtili. Zavrnuli se ljudi u nevolji, jer niti bijaše
dosta hrane čeljadetu niti dovoljno kime za stoku, a sve dobrim dijelom
stoga što nije bilo prave brige i pažnje. Žitelji u naselju okrenuli u staro
zlo, kupili i pod svoj krov unosili ljetinu s njiva i livada što pripadahu
Starom Björndalu. Bijaše toga i prije, ali je Tore znao uvesti red. Tek što
je počinuo u grobu, vratio se stari nered.
Na Björndalu morali su te zime kupovati žito u gradu, kako za sebe,
tako i da uzajme drugima u naselju, a od toga zajma ne bijaše nikad
vraćanja. A nisu opet ni sabirali brsta i mahovine, kao nekoć, kad bi
pritisla zla godina. I zato su u zimu morali stoku klati.
Ništa se od svega toga nije hvatalo Dagove svijesti. Njemu sve bijaše
pravo, ništa ga se nije ticalo. Kad mu je glavni sluga kazao kako ljudi
kradu ljetinu, ljutito se okrenuo.
„Pa što?“ - protisnu Dag. - „Za nekoliko godina ionako neće ničeg biti...
ni njih, ni mene ni tebe...“

GLAVA IX.

Ozbiljno se počelo o Dagu govoriti da nije pri zdravoj pameti. Ljudi ga

zaobilazili i u strahu promatrali kad bi naišli na nj. Noću nije spavao, a
obdan je ponajviše išao kao da sanja. O životu i o smrti satkao je svoje
misli, imao ih kao i svi drugi.
Uz ognjište u šumskim kolibama i uz vatru na otvorenu, znao je snatriti
u samoći, razmišljajući u osami. No tada je naprosto mislio o tome kako
je život kratak, a smrt duga - traje i traje, kraja joj nema. Ali ono što se

39
sada dogodilo, ne bijaše više smrt nekog pojedinca, nego nešto kudikamo
veće. Kô u svih starih gorštaka, i u njemu je bio jak plemenski osjećaj,
tako jak da je sebe smatrao samo prstenom u dugome rodovskom lancu -
prstenom što spaja one koji su živjeli u davno doba, s onima koji će istom
doći - bijaše on biòčug i pavta u dugome lancu što seže u beskraj, u
vječnost. I stoga smrt jednog pojedinca nije njemu značila kraj, baš
nikako. Mrtvac nastavlja život svoga roda, svojih potomaka. Tako je
umovao i gledao onda kad mu je otac stradao životom, tako će gledati i na
svoju smrt, kad mu jednom stane kraj uzglavlja.
A s bratovom smrću sve mu odjednom postalo drukčije, neshvatljivo
drukčije. Tore bijaše za nj kao samo pleme, kao sam rod - ta bio je
najstariji sin, prvenac i baštinik, imao ženu i dijete. A da je sada sam
postao nasljednikom i da se mogao oženiti, to Dagu nije bilo na pameti.
Otkad se zamomčio, sav se unio i uživio u to da bude bratov pomoćnik i
ništa drugo, tako te u njegovoj glavi, za sve crnine i tuge u kojoj sad
življaše, nije bilo mjesta ni za kakve druge misli. Predaja doduše kazuje
da su i po dva oženjena brata živjela na istoj djedovini, ali to bijaše sasvim
izrijetka. Nije se kanda smatralo da takvo što valja. I zato se ni rod nije
širio niti je trebalo dijeliti posjed. Živjeli su na jednom imanju, tijesno
povezani jedan uz drugoga - na to su ih gonila i prijašnja teška vremena -
a kasnije im valjalo držati zajedno zbog pakosti s kojom su ih susretali oni
iz ravnice.
Sva kazivanja što ih je čuo, iznose da je na Björndalu svagda bio jedan
rod - više duša što su živjele zajedno. Sada je eto ostao sam, a samac ne
čini roda. Nema nikoga s kim bi plovio u zlu i dobru. Rod je izumro.
Dag je vjerovao kao i njegovi preci da su strašni događaji samo kušnja
i kazne što ih Višnji šalje. Ništa ne biva bez volje božje. I sada je mnoge i
mnoge sate razmišljao o tome što li je to Višnji smjerao onim što se
dogodilo. Da je ta sudbina barem njega pogodila! Njega koji umalo te nije
ubio čovjeka. Ali Torea, koji nikome nije zla nanio, nikad, štono riječ, ni
mrava zgazio, i njegovu ženu, koja je svega svoga vijeka strpljivo i tiho
radila...? I mališana...?
Ne, u tome nije nalazio smisla. Prebirao je i prevrtao u glavi dan i noć,
razmišljao neprestano, sve mu žiće postalo poput sinjeg neizmjernog
mora po kojem se valovi sustižu polako i neprekidno, u nedogled.
Prolazilo je vrijeme, minula godina. Opet granulo proljeće, za njim
ljeto slijedilo. Drveće se lišćem zaodjelo, cvijeće bojama prošaralo, sva se

40
polja zelenilom prekrila. Ali Dag ništa ne opaža. Sva mu se nutrina u
misao prevratila, sav se pretvorio u puste misli, nasmrt umorne, misli što
plove i plove bez cilja, valjaju se poput valova preko sinjeg mora. Nikad
nije spavao, nikad bio budan. Ljudi se uklanjali gdje bi se pojavio, nijemo
se zgledali i kimali glavom. Lud pa lud govorahu odreda.
v
Jednog dana zbilo se nešto, a evo što i kako.
Dag se teturao oko zgrade, zastajkivao, sjedao pa ustajao i polazio
dalje... Gdje li je to, kakvi su to oko njega glasovi i kakva huka? Zacijelo je
negdje u blizini kuće, jer eto vidi naselje dolje pred sobom i šumovite
pristranke svud unaokolo. Dolje je eno naselje s brvnarama i kolibama, s
putovima i lugovima, s livadama i poljima. Njegov svijet, koji gleda i dan
i noć, svega svog vijeka. No nešto je neobično i nestvarno nad svime -
glasovi i zvuci sa svih strana, zuj i huka odasvuda.
A što li je to sa šumama? Gle, i one navrle sa svih strana, žive, kreću se.
Stabla se njišu kao trske na vjetru, duboko se k zemlji svijaju šumeći, opet
se ispravljaju i huje - miču se i pokreću, eto ih sve bliže i bliže k njemu.
Jesu li to šume na put krenule? Tutnji u njima i bruji, ori se i živi.
I bat i tapkanje mnogih šapa, mnogih i mnogih životinja odasvuda,
teški bahat i tihi topot, sve šapa do šape, s istoka i juga, iz golemih šuma
na sjeveru i zapadu. Sve se ori i praska od stabala što se ruše, sve se obara
i ljulja, tutnji zemlja. Pojavljuju se životinje u takvoj množini, i tako
zbijene, da šumu samo sravnjuju i gaze, valjaju se, nadolaze kô poplava,
polako ali nevjerojatno sigurno: teški medvjedi i strašni vukovi što se
šuljaju i prikradaju, gipke lisice i stari jeleni s rogovima poput granja.
Bliže se i primiču, stotine i stotine, tisuće i tisuće, polako, u beskraj, sve
zvijer do zvijeri, sve jedna drugoj izrebar. A nebo se zastrlo crninom,
raskrilili se orlovi i jastrebovi i svakovrsne druge ptice, plove raširenih
krila, tiho kruže i na zemlju vrebaju, spremne da se svakog časa okome i
ustreme.
Dolje pak u naselju šuljaju se ljudi putovima, pridolaze mnogi i mnogi,
potukači i skitnice, koje su nekoć tjerali od kuća i majura. Proviruju iza
kućnih uglova i ružno se cere i klibe. Povrvjeli kô mravi, primiču se sve
bliže i bliže. Mrmljaju i prijete, a iza njih s brežuljka kod Hamarrböa i
strmih šumskih padina, šuljaju se - ljudi iz ravnice. Kukavički se
zakljanjaju i šćućuruju za žbunje i grmlje, ali on ih sve vidi. Pucketaju

41
grane, praskaju stabla, buk i zuj od tisuću zvijeri što dolaze i strašljivaca
što se šuljaju...
Ćuti kako je malaksao, izdušila mu snaga, klonula volja, sav se u se
savro.
A sve se prikučuje i bliži, zvijeri i ljudi. Jasno vidi ljudske podmukle
poglede, gleda kako se krijese oči u životinja, razabire im razjapljene i
požudne ralje što su zaslinile i krvavo se zapjenile.
Odjednom začu nešto pokraj sebe, nešto ga dodirnu, prođe tik pokraj
njega, gotovo kroza nj, kliznu čovjek za čovjekom, sve bez glasa, svaki s
puškom, svaki naoružan. Neki tamni i ozbiljni, drugi svijetli, plavi kao što
je i sam, sa zlaćanom kosom i modrim radosnim očima, ali s oporim
smijehom na ustima. Svi redom plećati, a plavi opet, tako gipki tijelom i
tako laka koraka kao da će na ples. Kokoti na puškama napeti, gvožđa
očišćena, naprašnici nasuti barutom. Neki hladnokrvno nabijaju
harbijom. Mirno i bez žurbe kreću kućama. Čini mu se da ih sve poznaje.
Oni tamni sjećaju ga na Torea, a drugi na njega samoga. Njegov rod.
U tili čas sve se utiša u šumama, sve se umiri u naselju. Nestade
životinja i ljudi, buka za njima zamrije u daljini kao dašak vjetra i
najposlije utihnu. Dugo su naoružani ljudi nepomično stajali na okrajku
padine, kao neka ograda prema svemu svijetu, a onda nasta muk na nebu
i na zemlji...
No - Dag nije ništa shvaćao. Ta kamo su ovi odjednom nestali?
Maločas tu bijahu, a sad ih više nema. Ali se i opet podiže zuj i buka,
zabruja divljina sa svih strana, začu se zvrjanje sve bliže i bliže, dođe
sasvim blizu - javiše se ljudi što se šuljaju, životinje što vrebaju - uzbiba
se more mržnje što izbija iz zemlje, iz šume i zraka. Raste buka, obaraju
se stabla, orljava i glomot, prodorna rika - raste u grmljavinu, sve tamni,
crni u smrt...
A onda gromotan i leden prasak, kao da su sve puške ovoga svijeta
opalile u jedan mah. Potrese se i zadrhta zemlja i zrak, a vatra iz pušaka
uzvi se kô modrikast neki sjaj nad naseljem i nad svim šumama. I opet
sve utihnu - samo jedan šum ostade, šišulj daleko tamo u šumama, kao
šobonj što se čuje kad kiša kropi.
v
Golema breza na strmini jugozapadno od stare brvnare uzdizala se
ondje već stotine ljeta i bila najveća što se ikad vidjela. Kazivalo se, bude

42
li kakve štete tome drvetu, bit će to značajan predznak ljudima na
Björndalu.
A sad se to dogodilo. Grom brezi odbio vršak, odrezao ga, bacio te u
zemlju usadio, tako da je odrezani dio sada ondje stajao s granjem i lišćem
kao neka druga breza.
Ispod grana stare, goleme breze ustajao neki čovjek. Bio to Dag. Po
staroj navadi sklonio se tu od kiše i tako sjedio u svojoj rastresenosti i
sanjario, dok nije zadrijemao. Spavao Dag dok je nevrijeme trajalo, a
probudio se kad je grom udario. Nakon dugog i dugog vremena prvi put
eto je usnuo čvrstim snom, koji ga je okrijepio, pa se na trijesak probudio
vedar.
Dag istrepta san iz očiju, uprije pogled u novu brezu i poče u sebi
prebirati o svemu što mu se usnilo. Jest, tako to biva kad se čovjeku pamet
ukrade. Ne zna što je pričin, a što java, priviđa mu se i misli da stasito
drvo može učas niknuti na ledini. Provuče prstima kroz kosu te je
uzdjenu, pa priđe novoj brezi. Primi joj rukama grane i poče mirisati
svježe lišće. Da, da, lud je eto toliko te rukama može opipati i nosom
omirisati ono čega nema. Uzmaknu za koji korak pa sav u strahu upe oči
u brezu.
Tek pošto je poodmakao odande, opazi da stara breza nije više visoka
kao prije. Još jednom trže oči u nju pa ih svrnu dolje na novu brezu, i
objasni mu se veza. Sad vidje i crni trag, na jednoj i na drugoj, kud je
munja ošinula. Znači, nije mu se pamet sasvim pomutila, ali nuto - dugo
gledaše preda se - grom udario povrh njega, a stara golema breza, gle,
oštećena. Jasno se eto javio Višnji, ta kud bi jasnije.
Kiša najposlije patihnula, izdaždjelo se, a Dag sveudilj stajao na istom
mjestu, opuzao kao miš, ne mareći ni za što. Gledao je naselje, kao da ga
prvi put vidi, i ovako mu budnu jasno izišao san na oči, te je kanda čekao
da se sve ono ponovi. No tišina bila svuda poslije nevremena, samo meko
i čežnjivo šumjele šume na okolnim padinama. Tmasti oblaci što su se
nadveli nad naselje, počeli se tančati na zapadu, te onuda gdje se malo
progalilo, sunce provirilo pred smiraje i sa zapadnih pristranaka bacalo
preko naselja duge sjene i svijetle prošare. U vršikama najviših stabala
poigravale zlatne zrake i dopirale sve do brežuljaka na suprotnoj, istočnoj
strani. Tamne sjene i svijetle pruge neobično odudarale među sobom i
stvarale daljinu i goleme razmake. Naselje bilo nekako nestvarno, kô

43
zemlja iz bajke, a nad šumskom padinom, prema tmastim oblacima pod
južnim nebom, treperila duga.
Dagove oči, što su toliko vremena bile kao slijepe za sve, sad se širom
otvorile i čudile se uzvišenom prizoru, pa kad se okrenuo suncu na zapadu
i pogledao u zlatni sjaj daleko tamo iza tamnih oblaka, bijaše mu kao da
je zagledao u samo kraljevstvo nebesko.
v
Poslije pretrga kiša i opet sipila i tiho rominjala, a ovda-onda tutnjilo
s juga, u daljini. Dag se preodjenuo u suho i stupio u veliku sobu, u koju
nije zakoračio sve od posmrtne daće. Ta je soba služila samo za svečane
zgode, ali je u njoj, na stolu uz zapadni prozor, bilo nekoliko nabožnih
knjiga, u koje je htio zaviriti nakon današnjeg događaja. A da se danas
Božja ruka spustila na nj i na njegov rod, o tome bijaše tvrdo uvjeren.
Pažljivo uze staru bibliju u otvrdle ruke i poče listati. Otvorio je na
Starom zavjetu - kazna i osveta, i strašna srdžba Božja, izbijala iz svakog
retka. Zaklopi bibliju, sjede na stolac i, podnimivši se, utonu u misli.
Božja se srdžba eto na nj oborila, strašni ga gnjev dohvatio. Nema mu
koristi listati po knjigama. Kazna je posrijedi, pedepsa, to mu je jasno i s
time je načisto - ali s čega i zašto?
Svrnu misli na oca i na pretke o kojima je slušao. Po svemu što je čuo
i znao, bijahu to odreda bogobojazni ljudi. Uze razmišljati o svom ocu. I
on bijaše Božji čovjek, sasvim pouzdano, a kakvim se inače mislima nosio,
teško je pogoditi. Uvijek je bio škrt na riječima.
Odjednom podiže glavu sa šake kojom se bijaše podnimio, te uspravi
leđa. Pogodio je kanda u očeve misli: prisjetio se riječi što ih je otac često
uzimao, u svakodnevnom životu i u pitanjima vjere. Bjehu to dvije riječi:
čovječja dužnost. S njima mu u duhu uskrsnuše mnoge uspomene na oca.
Prije svega, otac smatraše da je čovjeku dužnost raditi od ranog jutra do
kasne večeri, kako bi zbrinuo sebe i svoju obitelj. Zatim je čovjeku
dužnost da ne psuje i da mu usta ne izbace bezbožne riječi. U tom pogledu
nije znao blagosti i popuštanja. Tu se Dag prisjeti najžešćih batina u
svome životu: izvukao ih je kad je jednom u bijesu nešto opsovao, a otac
to čuo. Dalje je čovjeku dužnost, smatraše otac, da se drži deset zapovijedi
božjih, da moli Očenaš i da strogo obdržava sve blagdane. Toliko je eto
Dag mogao iznaći o svome ocu, toliko se sjećao. I sam je bio odgojen u
tom duhu, te je mislio da se u životu donekle ravnao po tome.

44
 Otac je to očito naučio i preuzeo od svog oca, a ovaj opet od svoga.
Zašto je onda Višnji toliko gnjevan? Zar nisu svi ispunili svoju dužnost
prema nebeskom ocu? Stara samosvijest, svojstvena njihovu rodu, javi se
Dagu, te bijaše spreman da se popravda i sa samim Svemogućim. Ne, još
nije gotovo s tvrdim i žilavim rodom Björndalskim. Sam i napušten sjedi
tu, strava zbog bratova nesretnog svršetka još mu je svježa u pameti, pred
očima mu modrikasti oganj munje i crni trag na brezi - sjedi eto, ali još
nije slomljen. Još je kadar da ima svoje mišljenje, pa bilo to i pred samim
Gospodom.
Opet se naže k stolu i rukama seže za biblijom, ali je ne dirnu. Pogled
mu zape o neku drugu nabožnu knjigu, tako malenu da ju je svu mogao
šakom obuhvatiti. Dohvati je, a knjižica se otvori. Na prvoj strani stajaše:
»Dr. Dinnysön Jersin - Poučni spisi«, i još nešto ispod toga.3 Dok mu
misli lutahu daleko, namatajući se oko drugog, Dag čitaše:
»Ponajprije i vrhu svega svakome je krštenom čeljadetu dužnost
oprijeti se izvanjijem, debelijem, hotimičnijem i uobičajenim grijesima i
zlijem djelima štono ih zabranjuju kako Božje zapovijedi, tako i ljudski
zakoni...«
Odmah se Dagu misli svrnuše na to što mu oči gledahu, te pribrano još
jednom pročita te riječi i okrenu list. Na idućoj strani pisalo:
»A poslije toga, Božja je odredba i zahtjev da nam valja suzbijati i
potiskivati koli zle navade i strasti, toli pohlepu i pohotu što su nam se u
srcu ugnijezdile...«
Dag začuđeno gledaše ispred sebe. Božja se riječ dakle ne sastoji samo
od deset zapovijedi i od Očenaša. Uze dalje listati i tu i tamo čitati, ali
bijahu to ponajviše mjesta kojih nije razumijevao, dok ne naiđe na ovaj
stavak:
»Evo na priliku: kad kršćanin u mislima svojim gaji nenavist, mržnju
i srdžbu prema bližnjemu svomu, on je i ne izlije odmah, jer mu uvijek
nije prigode za to; al' zna on međuto ići dan za danom naokolo, sve
prevrćući u glavi i razmišljajući o sredstvu i načinu, o zgodi i osnovi, kako
bi iskalio osvetu, i u srcu se svome naslađuje s takvih namisli«.

3
Riječ je o nabožnopoučnim djelima danskog biskupa Jensa Dinesena Jersina (1588-1634), koja
se dijelom još i danas čitaju na danskom i norveškom selu. - Prev.

45
 Dag osjeti val krvi što mu je potekao zatiljkom i navro u glavu. Zar nisu
Tore i on svih tih godina živjeli s takvim osvetničkim mislima, snovali
osvetu župljanima u ravnici i osvetnički se naslađivali svakim napretkom,
svakim boljitkom i svim blagostanjem kojim ih je Višnji obdario?
U strahu gledaše van, prema golemoj brezi, i mislima se dohvaćaše
svojih predaka i svog oca. Od pamtivijeka su svi oni mislili da u čovječju
dužnost ide i osveta. Stara Ana Hamarrbö, koja je znala toliko priča o
njegovu rodu, jednom je pripovijedajući Toreu i njemu, kazivanje završila
riječima uznositosti: »Ni jedan od njih ne leži neosvećen«.
Prisjećao se onog dana kad je župnik ozdo došao njegovu ocu i molio
ga za pomoć protiv golemog medvjeda što je harao dolje u ravnici. Dag je
tada bio u predsoblju i prisluškivao. Sjećao se kako oca na ovaj pothvat
nisu mogle skloniti ni molbe ni obećanja. A kad je izišlo na vidjelo da je
taj medvjed jedan od onih od kojih je životom stradao njegov djed i
kasnije njegov otac, onda je Torgeir Björndal odjednom bio spreman i
suglasan. Nisu pokojnici smjeli počivati neosvećeni, sve dok šumom
švrlja i jedan jedini medvjed koji je potekao od onih razdirača.
Osveta, uvijek osveta.
Mišljaše dalje na kazivanja Ane Hamarrbö iz starijih vremena. Bijaše
tu i pričâ o krvnoj osveti. U ono mu je doba srce poigravalo od ponosa:
ponosio se smionošću svojih predaka. A sad je zbog njih bio kao u strahu.
Neko je vrijeme razgađao o svemu tome, a onda se malko uspravi: ta ne
kazuje li se u Božjim zapovijedima da valja poštovati svoje pretke? Zar da
se ne izvrši osveta nad svima onima što im bijahu neprijatelji?
Uspravi se sasvim, obrve mu se skupiše. Saletješe ga slike iz njegova
današnjeg sna. Živo je pred sobom vidio kako sve zlo i sva rugoba nestaje
čim mu na oči iziđu njegovi preci. Zar nije strah od teške osvete
Björndalaca držao na udaljenosti zvijeri i strašljivce, tako da se u naselju
moglo mirno živjeti?
Dag ustade.
Osjećaše da je u svome rodu duboko ukorijenjen, kao što je i golema
breza vani ukorijenjena duboko u zemlju. Može grom ošinuti i odbiti
vršak, ali je korijenje čvrsto u starome tlu. Ne možeš ga šale iščupati, nije
to samo tako... Te mu se nove misli baš nisu sviđale. Zar će sad osuđivati
svoje pretke i reći da su radili zlo i naopako - oni što su se u njegovim
očima uzdizali gotovo do neba visoko? Naumi da se oštro popravda sa

46
Svevišnjim, ali mu misli krenuše drugim vodama, te dozva u pamet kako
sad oko njega ne stoji njegov rod, kao što je stajao u snu. Svi su njegovi
pod crnom zemljom, a i njemu je samom suđeno da u nju legne, uskoro.
Polako i pipajući rukama opet se spusti na stolac, a mala knjiga koju je
onako srdito odbacio, opet mu se nađe u rukama. Kožni hrbat na knjizi
bio star i sasušen, a drvene korice, u koje bijaše uvezana, široko
rasklopljene, tako da se knjiga otvarala sama od sebe. I na nekoj strani
negdje pri kraju pročita: »Isto tako znam da mi osvetu valja Bogu
prepustiti...«
Duboko je razmišljao. Dobro je znao da se ljudske riječi mogu različito
tumačiti, ali je naučio da Božje smatra nečim što je sama čvrstina i u čemu
nema sumnje, a tu je eto crno na bijelu. I mišljaše i razvezivaše dalje. No,
ako se osveta ima prepustiti Bogu, onda je jasno kao na dlanu da je Bog
hoće i da za nju ima dan... Jest, Dagu bijaše u krvi da se svaka nepravda
mora osvetiti prije ili kasnije.
Odjednom mu od kose pa niz leđa prođoše ledeni trnci. Zar mu nije
Višnji pomogao u osveti i dao mu snage, tako te mu se posrećilo da se
onda na Böhleu obrani od onakve premoći? I zar nije sam Višnji poslije
uredio tako da mu na dušu ne padne ubojstvo i da mu se na ruku ne
namaknu sučeve lisičine? I kad su kasnije svojski pregli da sebi stvore
blagostanje, zar im nije sam Višnji priskočio u pomoć time što je šuma
došla na cijenu? A oni nisu bili zahvalni, nisu cijenili božje pomoći, i zato
ih je stigla kazna.
Ipak nije nalazio nikakve veze u tome što se rod održao toliko naraštaja
i trajao sa svim ubojstvima i osvetama, svađama i zadjevicama - ni u tome
da bi se sad imao zatrti zbog sitne osvete, kojom su se on i Tore nosili
samo u mislima.
Promicali sati, večer se spustila na dvore, raskrilila se po naselju.
Uskoro će i tama zapasati, a Dag sveudilj sjedi u velikoj sobi: podnimio se
jednom rukom i prkosno se sa svojim mislima nosi dalje, sveđer prebire
u glavi. Čovječja dužnost uporište mu je kojem se svaki put vraća kad se
u njem štogod razbije, i te dvije riječi narastoše i pretvoriše se u mišljenje
i zaključak do kojeg je najposlije došao. Mišljaše da je napokon shvatio
zašto je kazna došla baš sada.
Dužnost nije ista u sva vremena, ona se mijenja kako se i vremena
mijenjaju. Na tu je misao došao nakon današnjeg sna. U staro doba bijaše
nužno da čovjek štiti sebe i svoje od zvijeri i od ništarija. Zato su se njegovi

47
preci morali žestoko boriti, i zato su oko sebe i za sobom imali roda i
poroda. A sad je drukčije. On, Dag, imao je prilike da utjera strah u kosti
onima u ravnici, tako da su odonda bježali kud koji kad bi ih samo oštrije
pogledao, a potukačima bijaše od onog dana dovoljan i sam njegov pogled
pa da strugnu kao da im je đavo za petama. On i Tore znali su i to kako da
drugima utrape najteže poslove, a da sami uspravno idu naokolo i samo
pokazuju što treba raditi.
Preci su najviše potegli i učinili, a sad su nova vremena, koja su
neizmjernim šumama donijela vrijednost. Dužnosti sada nisu tako teške
s obzirom na vremenito, ali ih je Svevišnji učinio još težima u drugom
pogledu. Nema više razloga da se čovjek u srcu naslađuje s osvetničkih
misli. Ali - može li sada i živjeti poslije toga? Zar svojim precima ne
duguje osvetu za sav prezir kojemu bijahu izloženi i od kojega su trpjeli
za tolikih naraštaja? Zar dužnost da se osveti nije u samoj njegovoj krvi
kao neko nasljeđe?
Sumračje ljetne noći vani tkalo svoje tanano velo, a unutri u velikoj
sobi crni se pramenovi tame iskradali i tákali iz kutova i sa zidova i preli
oko Daga svoju mnogu i različitu pređu. Gore pod tavaničnim gredama
poneki blijedi odsjaj izvana još gasnuo tu i tamo na ulaštenim mjedenim
i željeznim bridovima starog oružja što je ondje smješteno u davne dane.
Negdje je gore i duga sjekira, najstarije oružje na Björndalu, na njoj je
srebrn križ urezan u željezo. Je li križ utisnut kao znamen što odgoni
nesreću, ili pak znači kakvu čaroliju, to nitko više nije znao. A pričalo se
da nije samo životinjska krv križ zalijevala. I drugo oružje gore pod
tavanicom moglo bi pripovijedati o oštrim sukobima čovjeka sa
čovjekom, o bijesnim, divljim riječima, o krvi što je tekla, i o tjelesima što
su padala da nikad više ne ustanu.
Noćas kao da je neki laki zuj i treperenje gore pod tavaničnim
gredama, jedva čujan zveket u željezu... I kao da su se ljudi, jaki poput
losa, podigli i u nijemoj prijetnji stali naokolo uza zidove i po kutovima -
tako se tama stisla oko Daga dok se upinjao da u sebi učvrsti novu volju i
nakanu i da se prođe svake osvete, mišlju i djelom. Zar ne bijaše kao da
su se svi preci čvrsto uhvatili za ruke, čovjek do čovjeka, od prvog u rodu
pa do oca i Torea? Ta ne osjeća li kako stari hvataju i stežu njegovu šaku
- stišću mu ruku, u znak da im valja držati zajedno u danima života i u
vječnosti smrti? Hoće li svoju ruku izvući iz tog stiska - otkinuti se iz
staroga rodovskog lanca?

48
 Dag se prignu na svome stolcu i nasloni čelo na stisnute šake. Bijaše
kao da prastaro oružje sve jače treska o grede i kao da se kruti ljudi
pomiču u sobi, polako mu se približuju i sastavljaju krug oko njega.
Lako pucketanje u gredama nad njegovom glavom začu se u tišini.
Nešto prozuja zrakom, lupnu kô udarac čekićem uz rub stola, tik kraj
njega, i zasiječe u pod. Dag bijaše toliko utonuo u misli i u snatrenje te je
trebalo vremena dok je u duhu pretitrao stvarnost koju je uhom uhvatio.
Podiže glavu, sveudilj sjedeći napola prignut, te uze napeto osluškivati.
Polako se uspravi i pogleda u pod. U sjeni stola, upravo do njegova
stopala, stoji duga sjekira: vrškom oštrice dobrano je zasjekla u pod. Dag
morade valjano uhvatiti da je izbije - toliko se bijaše zabila.
Dag zagleda usko sječivo na sjekiri. Bijaše crno od dima i rđom
izjedeno. Ne izbija li iz rđe jasno znak križa na jednoj strani? Dag čvrsto
protre palcem, a križ zasja srebrno-sivo na tamnom željezu. Čuo je
doduše, za tu sjekiru, ali se za očeva života nije nikad usudio taknuti u
staro oružje, osim sjekire koju mu bijaše dao kad se njegova kovala. A
kasnije imađaše drugih briga, te nije nalazio vremena za bajke i priče. Sad
je vidio da priča kazuje istinu i da postoji takva sjekira.
Zacijelo je popustio zarđali čavao, pa sjekira pala. Ipak je čudno što se
to dogodilo upravo onda kad je prvi put sjeo za taj stol, i što se sjekira
zabila tik kraj njega, kao što je i grom danas ošinuo povrh njega. Neobično
je i to što je posrijedi baš ona sjekira o kojoj se s tolikim uvjerenjem
pripovijedalo da su joj držak obuhvaćale i stezale rodovske šake u bijesu
i osveti.
Polako i opet podiže glavu. Oči mu modro krijesnuše u dugu i tvrdu
pogledu van, u ljetnu noć, nigdje se ne zaustavivši. Vilice mu se čvrsto
sastavile, usta stisnula, obrve izbočile nad očima, nosnice pokretale kô u
psa što njuši, a cijelo lice napelo, kao da se probija protiv oštrog vjetra.
Sad više nije mogao sumnjati u to da ga je Bog htio kazniti. Premda ga
je boljelo u srcu, možda i ne bijaše tako nemoguće podvrgnuti se Bogu
kako je spočetka mislio. Prepustiti osvetu Bogu, to nije isto što i okaniti
se osvete iz pustog kukavstva i slabosti. Pisano je, zakučasti su putovi
Gospodnji. Osveta je moja, ja ću je vratiti - tako eto piše. Ne koristi boriti
se protiv Svemogućeg, ta jasno mu se to pokazalo. Neka ga njegovi preci
sude kako ih volja, ako im je dano da ga sada vide.

49
 I da potkrijepi i zapečati tu odluku pred sobom i pred Svevišnjim, i
pred drugima koji su možda svjedoci straga u tami, zasiječe sjekirom u
potporanj u unutarnjem kutu vjetrobrana. Škripnu željezo u drvetu i
ondje ostade.
v
Mnoge je i mnoge godine duga sjekira stajala ondje kamo ju je Dag
zabio. Nitko nije mislio da je jednim udarcem onoliko zasjekla u tvrdu i
pretvrdu hrastovinu. Samo je Dag znao da ondje stoji kao biljeg i međaš
između staroga i novog vremena.

GLAVA X.

Nije samo uređenje računa sa Svevišnjim okrenulo Dagov život novom

stazom. Ujutro poslije one noći stiže pismo za Daga Björndala. Donio ga
netko tko se vozio u grad, a pisma u ono doba bijahu rijetkost. Došlo je s
kolima s Hamarrböa, pa Dag nije mogao pitati od koga je. Valjalo ga je
dakle otvoriti, no Dag ga je okretao i prevrtao snažnim rukama, ne znajući
što bi. Najposlije ode s njime u veliku sobu, jer događaj bijaše svečan.
Otvori zapadni prozor i sjede ondje gdje je sinoć sjedio. Još je dva-tri
puta okrenuo pismo, a onda izvuče nož iz korica te oprezno razreza omot.
Bio je to onaj isti nož kojim je odirao različite životinje u šumi - nož što
bijaše njegovo oruđe za sve. Sad ga je eto upotrijebio za omot na pismu.
Rastvori papir i potraži potpis. Je li mu to ruka zadrhtala ili je vjetar
ćušnuo s prozora?
Neobično mu se trese papir u ruci. Ime na dnu pisma jasno kazuje -
Tereza Holder.
Dugo je tako posjedio gledajući preko goleme breze na zapadna brda
prije nego se usudio čitati. Je li mu to mislima preletjelo sjećanje,
uspomena na iglu zapinjaču, na onaj broš iz Nizozemske? No davno je to
bilo, čitava je vječnost odonda protekla. Ili se sjetio onih dana kad je
odlazio u goste u veletrgovčevu kuću? Čudio se što su ga pozivali? Ne,
ništa tu nije bilo da bi se trebalo čuditi: i njegovu ocu i Toreu iskazivali su
istu takvu čast.
Jedino dolje u ravnici nisu cijenili ljude s Björndala. Ali gore, u svome
kraju, i u samom gradu, bijaše ta čeljad poštovana. Kod trgovca su,

50
dakako, smještali konje u staju kao i drugi, ali nisu noćivali ondje u
prenoćištima za seljake. Imali su drugo boravište i držali se odvojeno. Sve
je na njima bilo nekako drugačije nego na drugima. Ne samo da su bili
viši nego većina ljudi, već su i glavu nekako drukčije držali - uzdignuto,
junačno, slobodno. Malo su govorili, a brzo radili. Brzo dolazili i brzo
odlazili. Nisi Björndalce mogao pozvati za tezgu, na čašicu. Nisu ulazili u
razgovor s drugima, nisu imali vremena da preklapaju oko staja i da piju.
Zbog svega toga, a i zato što bijahu dobre mušterije, pozivani su kadikad
u goste kod trgovca. Drugog tu razloga nije bilo, pa Dag o tome nije ni
mislio. Mislio je na zlatnu zapinjaču, na broš. Odavno mu je to iščiljelo iz
pameti, odavno je smetnuo s uma onaj događaj, no sad ga se sjetio, a
jednako se prisjetio i neobičnog držanja gospođice Tereze u onoj prilici. I
pretitra u sebi što mu je sve onda prolazilo glavom. Od onog je vremena
ponajviše brat odlazio s robom u grad, a često i susjedi s Hamarrböa. Dag
nije imao volje. Poslije one gluposti s brošem nije htio više razgovarati ni
s kim iz one kuće.
Sjedi Dag u velikoj sobi i sve prebire i raspreda u mislima. Pročitao je
pismo, ali mu se time nije ništa razbistrilo, nije nimalo postao pametniji.
Obuzeo ga nov neobičan osjećaj, samo ne zna je li to zbog pisma ili od
ljetnog zraka što mu se na prozor toči i navire. Nikad nije dobivao pisma,
i već samo to da ima na svijetu netko tko na njega misli i eto piše mu
pismo, bijaše mu nešto neobično, nešto čudno. I možda je zato u pismu
nalazio nešto više nego je ono sadržavalo.
Uzela je, kazivaše gospođica Tereza, uzela je da mu piše, jer je čula
kako ga je zadesila velika nesreća i kako je ostao sam samcat na svijetu. A
u gradu se opet dogodilo da je njezin otac promijenio svijetom, umro
onoga istog dana kad se Tore utopio. Nije druge, tu je neka sudbina
posrijedi - pisala gospođica Tereza. Što li je time mislila? - Ona nije tako
sama, veli, kao što je on. Ima sestru i stričevu obitelj, a i druge rodbine.
Sada će se stričević oženiti te će stupiti u posao. I, jasno, stanovat će ondje
gdje je dosad bila ona sa sestrom. I tako će se njih dvije uskoro preseliti.
Ništa više ne bijaše u pismu. Jest, još nešto: pita neće li Dag jednom u
grad, jer bi rado da s njim i opet malo razgovara.
To bijaše sve, a ipak kao da mu se tim pismom nekako približila, bila
mu bliža nego što je mislio. Bijaše to kao neka povjerljivost prema
dobrom znancu, a što je čovjek poput Daga mogao iz toga razabrati i kako
o tome suditi?

51
 Svi se na Björndalu začudiše kad je Dag krenuo u grad. Mnogo je
vremena prošlo otkad se takvo što nije dogodilo. I po drugom su već
vidjeli da se Dag promijenio. I opet se brinuo oko mnogo čega na što nije
ni pomislio za ove minule godine, pa kad bi naišao na štogod da nije kako
treba, tako bio ošinuo pogledom da bi se ljudi u strahu uklanjali.
v
Kuća Holderovih u gradu stajala stiješnjena među drugim kućama, i u
onoj poslovnoj i prometnoj ulici činila se nekako skromna. I sam joj
natpis nad ulazom izblijedio od starosti, vrijeme ga nagrizlo, kiše ga
isprale. Nitko ne bi pomislio da je tu sjedište velike trgovačke kuće. Takva
kakva jest, već dva pokoljenja gomila u sebi bogatstvo, te je takva imala i
da ostane. Bješe to kuća na kat. U prizemlju joj bila trgovina sa svojim
životom i prometom od ranog jutra do mrkle noći, sa starom pisarnicom
i skladištem straga i u podrumu. Gore na katu bila i opet pisarnica, ali
malena, i sobe za pomoćnike i djetiće. Od ulične zgrade protezala se dva
krila s obje strane popločanog dvorišta i sezala daleko u dubinu. Tu u
prizemlju bijahu staje i mjesta za kola i saone, a gore na katu seljačke
odaje, tavan i tu i tamo još nešto skladišnog prostora. Izvana po zidovima
bila sva zbrka od stuba, pristrešja, hodnika i potkrovlja, s kutovima i
zavijucima, tako te je čovjeku trebalo sve to znati da bi se tu snašao.
Stražnja zgrada, što je zatvarala dvorište na drugom kraju, bila sasvim
drukčija nego što bi se očekivalo. Izbijala ona na drugu, mirnu ulicu, i na
toj je ulici kuća Holder pokazivala svoju moć, jer su tu, u toj zgradi, živjeli
Holderovi. Bijaše tu mnogo prozora na dvorište, s kuhinjom u prizemlju
i na katu. Gore na katu bile i djevojačke sobe, a pod njima nova
poslovnica, u kojoj su obavljali velike poslove.
U pročelju, prema tihoj ulici, stanovali vlasnici - i to u prizemlju stari
Holder, dok je na katu do pred godinu dana živio njegov sad pokojni brat.
Tu je i gospođica Tereza provodila svoje dane, ispunjene radom i
jurnjavom. Od mladosti bijaše navikla da ima pune ruke posla, još od
majčine bolesti, a poslije majčine smrti bijaše gospodarica u kuhinji, u
podrumu i svuda. Otac joj bio društven čovjek, volio da oko sebe vidi
zadovoljne i vesele ljude - što više veselih lica, to bolje. Tako je gospođica
Tereza imala posla uvrh glave.
A onda joj smrt iznenada ugrabi oca, i odjednom sve opustjelo, zacarila
se tišina u velikim sobama. U toj je praznini živjela godinjak dana, a njoj
se činilo da je mnogo godina tako prošlo, čitava vječnost. Bijaše dana kad

52
je osjećala kao da joj se već starost javlja. Za besanih noći, a često i u pô
bijela dana, prožimaše je jeza pri pomisli da bi joj se moglo dogoditi, i da
će vjerojatno tako i biti, da život provede neudata. Dok je otac bio na
životu, imala je toliko toga na što je mislila, te su joj godine samo
prolazile. Nije joj ostajalo vremena da misli na samu sebe i na godine što
je čekaju. Uvijek je posao u očinskoj kući smatrala nečim čime se mlada
djevojka bavi prije stvarnog života koji će tek doći sa svojim punim i
bogatim danima. A gle, sad je odjednom izbijena iz kolòmije, te već uteže
godinama, prije nego što je i počela svoj život.
U ranoj mladosti, kad se istom zadjevojčila, imala je doduše prosaca,
ali joj se nijedan nije činio pravim, a mislila je osim toga da ima dobrano
vremena pred sobom. Kasnije pak sve više izbijala njezina opora i oštra
ćud, te nikome od onih što su dolazili u kuću i gospođicu dobro poznavali
nije bilo ni nakraj pameti da se oženi Terezom Holder.
Ista je kô i njezina baka, očeva joj mati, na nju se uvrgla - kazivao svijet,
a to je mnogo značilo. Mnogi naime mišljahu da je baka, stara gospođa
Holder, udarila temelje blagostanju one kuće, jer onakve žene nije nitko
znao. Nalazila se svuda u svakom času, bila istodobno unutra i vani, svime
upravljala i sve držala u redu, ali teško da bi kome palo na um da se njome
oženi.
Što se Tereza više uvrgavala na svoju baku, prosaca oko nje bivalo sve
manje. Bijaše i opora u govoru - ne pristaje baš u svako društvo, mišljahu
mnogi. Rano je Terezi valjalo stati na vlastite noge, previše je u mladosti
boravila u kuhinji, nalazila posla i na dvorištu kad bi joj na um palo -
odatle zacijelo njezin opori govor i njezini tvrdi izričaji. Možda bi je
tkogod zaprosio i zbog njezina mnogog novca, no nitko se nije usudio, jer
svi su znali da je mudra i da se neće lako prevariti.
I tako se tišina sastavila oko gospođice Tereze.
Kasnije, kad je već stala na udadbu, odlučila je da se uda, ta mora
jednom. A sada joj se to činilo jedva vjerojatno. Ta tišina oko nje - nije li
to tišina u kojoj usidjelice traju svoje dane? Je li već zaplovila u tu tišinu,
hoće li se to u nju učahuriti? Bilo joj je trideset i jedno ljeto, na licu joj se
pokazivale sitne bore, kojih prije nije nalazila. Zar je zaista zaplovila da je
godine preklope?
Lebdio joj uz to pred očima primjer njezine sestre kao neka vječita
opomena. Gospođica Doroteja je bila pet godina starija, ni izdaleka nalik

53
na svoju sestru, nego slika i prilika svoje blage majke. Bijaše vrlo lijepa,
još i sada gdje ju je starost rano dodirnula svojom haljom. Fina, vitka i
otmjena, u svemu se pokazivaše prava dama. Za mladih je dana nešto
pobolijevala, tako da je na Terezi ostalo da poslije majčine smrti vodi
kućanstvo.
Imala je svoju historiju gospođica Doroteja. Četiri-pet svojih najljepših
godina bila je zaručena s nekim časnikom odlična roda. Trebalo je da to
bude tajnom, ali je sav grad znao. Nije se smjelo objaviti, jer je časnikova
obitelj smatrala da joj ne priliči »oroditi se s kramarima«. Naposljetku je
časnik našao drugu, koja je isto tako imala novaca, a bolje pristajala
plemenitaškoj krvi. Odonda više nije bilo života gospođici Doroteji, ona
kao da je dovjekovala svoj vijek.
Na ishodni dan očeve smrti potrudio se stric gore k njima, da ih
pozdravi. Bijaše lijepo od njega što se sjetio te obljetnice, ali je Tereza
ubrzo otkrila kako je stric već dugo čekao da izmine žalobna godina.
Nešto mu je na srcu što im želi reći, proslovio stric. Sin mu se ženi, pa ih
on, stric, očinski blago moli da bi se ogledale za kakvim drugim stanom,
kako bi se sin mogao gore u njihovu smjestiti. Prilično ih je neoprezno
nazvao dvjema usamljenim dušama - umalo što ih nije okrstio
usidjelicama, tako je Tereza odmah razabrala kako on zapravo misli da će
njih dvije samovati cijeloga svoga vijeka, pa da im neće trebati tolika
kuća. Gle kako on svoje snuje i tka, pomisli Tereza.
Njih bi se dvije dakle imale povući na samotnije mjesto, gdje će trošiti
manje novca, a njemu, stricu, imale bi prepustiti da sam upravlja
imutkom. Ali ne, brajane, odluči Tereza: udat ću se ja, ma i sama morala
muža tražiti i u prošnju ići.
U svoj pustoši i sjeti minule godine, u svoj tuzi kojom joj se duša
nasumorila, imaše Tereza samo jednu prošaricu povedrine, i tu je sitnu
problijesku, taj mali sjaj na golemoj tmori tako njegovala da se pretvorio
u pravo svjetlo. Bijahu to sitne uspomene što ih je odavno u sebi nosila, a
među njima i sjećanje na nekoga tko joj je jednom poklonio iglu
zapinjaču. Imala je mnogo drugih zapinjača i pribadača, mnogo broševa
i nakita što ga je dobila od oca ili naslijedila od majke, ali onome brošu
ne bijaše ravna po obliku i po izradi, a ni po težini suhog zlata. Nikad nije
dokučila zašto joj je darovao tu dragocjenost. Kazao je kako joj ga
poklanja u znak zahvalnosti na pažnji i na gostoljubivosti koja mu se
ukazivala, ali je za onih godina mnogo gostiju prošlo njihovom kućom, a

54
ona ni od jednoga nije dobila broša ili kakva drugog dara. Zar nije mogla
s razlogom pomišljati da je tu nešto drugo posrijedi, da se tu krije nekakva
namjera?
U časovima trijeznog razmišljanja nije vidjela nikakva osobita razloga
u tome poklonu: dao joj zapinjaču naprosto što mu je tako u ćudi. Ona je
naime ponešto i znala o njemu. Imao je tako neobično starinsko ime, zvao
se Dag. Spomenula ga jednom pred nekim svećenikom koji je u njih bio
u gostima i koji je bio poznat sa svoje učenosti. Svećenik joj rekao kako je
Dag ime nekog vođe iz drevnih vremena i kako se to ime sada ne uzima.
Ona mu nato pripovjedila kako poznaje čovjeka koji se tako zove, i kako
ga je pitala odakle mu to ime, a on joj odgovorio da je ono od davnine u
njihovu rodu. Svećeniku je bilo neobično, ali je dopustio da možda još
gdjegod ima potomaka starih rodova što su nestali iz povijesti.
Nikad pred Dagom nije spomenula svećenikovih riječi, ali u ono malo
navrata što ga je vidjela, svaki put se toga prisjetila, i bilo joj jasno da Dag
nije iz sasvim obična svijeta. A takav čovjek ima drugo u vidu, ne misli da
za ženu uzme stariju djevojku iz grada, djevojku što je zašla u godine kao
ona. A ni njezin novac nema za nj vrijednosti ni privlačnosti, jer je on od
imućna roda, kako je mogla razabrati iz očevih riječi.
Gospođica se Tereza, dakako, sa svojim mislima najvećma nalazila na
javi, razmišljala trijezno i razborito, i ne bi nju lako ponijeli snovi o
čovjeku kakav je Dag, no one joj zapinjače i sitnih uspomena što ih je u
sebi nosila nije nitko mogao oduzeti. I tako, unatoč svim minulim
godinama, nije mogla a da joj se misli ne svraćaju na nj, i to što dalje, sve
češće. Ta bio je tako različit od svih drugih, tako drukčiji, tako muškiji.
Misli se namatale i odmatale, dohvaćale se ovog i onog, dok je vrijeme,
promičući, svoje tkalo.
A onda došao stric sa svojim naumom i naklapanjem, i gospođici
Terezi bilo dosta. Od onog se dana nije s njome moglo u kući, pa kad je
stric nakon nekog vremena i opet došao s istim poslom, ona sjede i ni pet
ni šest - uze da piše Dagu. S kuhinjskog je prozora već prije među konjima
na dvorištu opazila dorata zlatogrivca, te je znala da su tu kola iz
Björndala i prava zgoda da otpremi pismo.
Teško joj je bilo pisati. Pošto je iznizala dva-tri retka na početku, dođe
joj na pamet da je ludo što čini: ne može samo tako nekome pisati, i još
muškarcu. Ali eto, čula je ono o njegovu bratu, istog dana i njezin otac

55
izvio svoj vijek, o tome će dakle pisati i s toga kraja početi. Nemire i
sumnje, što je zaokupljahu za pisanja, odlučno je makla od sebe.
A kasnije kajala se i dan i noć zbog toga pisma, tako te je jedva kad oči
sklapala i jedva što u usta uzimala. A najgore, nije se sjećala što je pisala.
Toliko je mislila za samog pisanja da se sada nije mogla prisjetiti koliko
je od svojih misli otkrila i u pismo stavila. Nije bilo dana ni časa, od ranog
jutra do kasne večeri, da nije nalazila posla u kuhinji i gledala na dvorište.
No u šarenilu i vrevi ljudi i konja što su dolazili i odlazili ne bijaše konjâ
koje je očekivala niti čovjeka komu se nadala, i svaki bi se put i stužila i
obradovala. Jest, i radovala se, jer bi ipak najgore bilo kad bi zaista došao.
Molila se, doduše, da dođe, priželjkivala da ga očima ugleda - ali što bi
ona i kako bi kad bi se zaista pojavio?
Djevojke u kuhinji bile u čudu s njezine jurnjave tamo-amo, i mislile
da se gospođici pamet prevrnula.
v
Gospođica Tereza i sestra joj Doroteja sjedile su poslije ručka uz
izbočeni prozor. Doroteja je u rukama držala svoje vječno šivenje, a
Tereza, koja je inače sve vukla i radila, nije sada bila ni za što - naprosto
je gledala u kuću na suprotnoj strani ulice. Ljetno se sunce preko svega
prelijevalo svojim blagim i zlatnim sjajem.
Gospođica Tereza ustade. Zar joj je suđeno da svoje danke provodi ne
grabeći u život pod suncem, nego da ga samo motri izdaleka, da ga gleda
iz prikrajka, s tiha prozora? Ne, ne bi ona bila što jest kad bi samo tako
pustila da život mimo nju projuri. Sasvim se uspravi i stisnu ruke na
prsima. Ne, ipak se ne kaje zbog pisma.
Dođe li, ona će mu lijepo iznijeti što je i kako je. Ništa ne mari što nije
takav red i običaj. Nikad uostalom nije na to gledala, a sad je krupno
posrijedi. Ako li ne dođe, eh, onda će već razmisliti i naći drugi izlaz - i
tako se barem umirila što se tiče njega, premda je osjećala da je drugi izlaz
gotovo nemoguć sada gdje su joj sve misli uza nj.
Sestra je Doroteja načas obuhvati blagim pogledom svojih lijepih očiju
- i nastavi da šije. Mnogo je šta vidjela i mnogo šta zapazila na svojoj sestri
u ovo godinjak dana. Dobro je znala da je Tereza u istoj borbi što je nekoć
i njezinu dušu razdirala, ali drukčije - u borbi između života i tihog
umiranja.

56
 S hodnika se začuše koraci. Najprije lako tapkanje djevojačkih nogu, a
onda teški muški bat. Gospođica Tereza podiže glavu te osluhnu, a
Doroteja svrnu pogled u sestru pa u vrata, sva u čudu i napetu očekivanju.
Djevojka otvori, u sobu stupi čovjek, a vrata se za njim zatvoriše.
Dag pođe kao da ispituje, ali priđe ravno Terezi te joj pruži ruku.
Doroteja rastvorila oči i začuđeno gledala, a Tereza stajala kao da se ondje
ukipila. Topla rumen kojom joj se obliše obrazi, i radost kojom su joj oči
zaiskrile, umekša joj tvrde crte, te joj lice bijaše gotovo lijepo.
Pozdravi se Dag s obadvjema i za zdravlje upita, a one mu poželješe
dobrodošlicu. Tereza mu primaknu stolac, a onda zaredaše o tome kako
je prošla čitava vječnost otkad je zadnji put u njih bio, zavezaše o tome
kako ga je zadesio težak udarac i kako je i njih snašla nesreća, i sve na tu
priliku. Tereza se raspripovijedala, kako se to već čini kad množinom
riječi valja prikriti tešku zbilju.
Donesoše na stol kolače i francusko vino te se ugodno zabaviše
razgovarajući o svemu i svačemu. Nakon malo vremena ustade gospođica
Doroteja te tiho iziđe.
Bijaše Dagu kao da sanja sjedeći ondje i slušajući mnoge i ugodne riječi
gospođica Tereze - sve mu to bijaše kao neka vedrina nakon smrtne tame
u onoj dugoj godini, te nije znao što je zapravo s tim neobičnim
događajem, nije se snalazio. Ali se odjednom prenu. Na ruci osjeti ruku,
gospođica Tereza iznenada zašutje. On upe oči u nju. U zanosu se nagnula
naprijed - ruka joj se našla na njegovoj povrh snažnog zglavka nad kojim
se bjelasa orukvica na košulji. Licem se okrenula ravno prema njemu, u
očima joj smrtna ozbiljnost. Grudi joj teško disahu. Usne se lagano
micale, ali se riječi sa njih nisu otkidale, nije mogla ni da zausti. Oči joj se
ostaklile i orosile, te ona načas obori pogled, i odmah ga zatim podiže.
Dobrano se promijenila od onih mladih dana kad ju je posljednji put
vidio. Nekako je ojačala i okrupnjela, uozbiljila se, ali je onog časa s lica
izbijalo nešto neizmjerno toplo i blago, te mu se činilo da je nikada nije
vidio tako lijepu.
Dok su sjedili i razgovarali, razabrala je da je njemu kod kuće pusto i
prazno nakon gubitka koji ga je zadesio. Stoga mu naposljetku reče:
„Valja vam se oženiti, dragi Björndale“.

57
 Dag je sjedio kao da osluškuje nešto sasvim izdaleka, iz strašne daljine.
A onda se naglo okrenu licem njoj i pogleda je tako te ona načas osjeti
kako se sva ukočila.
„Valjalo bi mi najprije znati ženu koja bi me htjela“, kratko će Dag.
Ruka joj zadrhta na njegovoj.
„Znam jednu“, tiho će ona.
Dag napola sklopi oči, kao da mu sunce u njih bliješti, uspravi leđa i
zategnu ramenima u svoj širini, kao da svu snagu upinje pod nekakvim
teškim bremenom. Oči mu se otvoriše kao da pitaju, pogledaše kao da
traže pomoć u nečem gdje se odlučuje o životu i smrti.
„Koja je to...?“ - upita kratko.
„Ja... ako vam je s voljom“, odgovori ona tiho, kao da šapće.
Oboje ustadoše u istom trenu... Prvi put u životu osjeti se Tereza
Holder sitnom - na širokim Dagovim grudima.
v
Dan se priklanjao k večeru, u sobi se mračilo.
„Mogu li reći Doroteji?“ - upita ga Tereza.
„Zar je tako nužno?“ - bojažljivo će on, pa se odmah požuri: „Da, da“.
- Slabo je on znao što govori.
Tereza iziđe po svijeću, a Doroteja uđe lako, poput vile što lebdi.
Dječački nespretno dočeka Dag njezine riječi i stisak ruke. Bijaše još dosta
svjetla s prozora da bi Dag razabrao kako je došla jako uzbuđena
događajem. Lice joj se podlilo lakim rumenilom, a kad mu se nasmiješila
kazujući mu ljubazne riječi, sve joj nježno i lepršavo biće bijaše tako
djevojački mlado i svijetlo da bi najradije i nju zagrlio.
Očiju gospođice Doroteje nije čovjek mogao zaboraviti. U njima bijaše
najveći dio njezine ljepote. Zaklapahu se prije nego što bi se nasmiješila,
a kad bi se pokazao osmijeh - s otvorenim već očima, činilo se da se u
njima sabrala sva dobrota. Kad god se smiješila, oči joj bijahu orošene
suzama, a to je dolazilo odatle što je gospođica Doroteja jako osjećala i
žalost i radost.
Za Daga se te večeri počeo novi život. Sve što je bilo prije, raščinjalo se
kao što se magla raščinja i diže, i odlazilo sve dalje od njega. Istom mu se
sada život započeo. Jedno mu se stvorenje predalo - u neizmjernoj

58
dobroti, a on se nije osjećao dostojnim toga. Drugo mu se približilo, kao
da je kakvo dijete nježno i povjerljivo priljubilo obraz uz njegov.
Nježnost i tople riječi bijahu prava rijetkost ondje gdje je on živio.
Bijaše to tuđe cvijeće u njegovu kraju. Poznavao je samo krute i odlučne
ljude djela - takvi su bili svi njegovi, a i on sam. Ostalo što je od ljudi vidio
i znao, bijaše sitničavost i zavist, jer su sitničavi i zavidni bili župljani u
ravnici.
A ovi ljudi s kojima se sada susreo, kao da su iz nekoga drugog svijeta.
Dag spomenu kako ima još nekog posla u gradu. Htio je u svoje noćište,
da bude sam i da sredi svoje misli. Gospođica se Doroteja začudila što mu
na um padaju nekakvi poslovi: zar večeras može misliti još na nešto?
Prostrla je stol, večerat će s njima.
»Jest, jest, ona zacijelo zna što i kako valja«, reče Dag u sebi, te ostade.
Sjedio je i čavrljao s Dorotejom, a Tereza se bavila u kuhinji i u pivnici.
No svaki je čas po štogod ulazila u sobu, kao da se uvijek iznova htjela
uvjeriti da je Dag doista unutri, u sobi.
U blagovaonici se prostro svečan stol, a to ne bijaše sitnica u kući
Holderovih. Bilo je na njemu mnogoga i teškog srebra, svakakva
skupocjenog pribora, najfinijega južnog vina i birana jela, prava divota.
Nikad još Dag nije sjedio za takvim stolom, pa ni tu, u toj istoj kući. I zato
mu se činilo da će biti poteškoća s tim novim svijetom u koji je došao.
Usred radosti osjećao je kao da ga dodiruje hladna ruka stvarnosti. A kako
Tereza, koja je navikla na takvu krasotu - kako li ona zamišlja život na
Björndalu? Ta zna li uopće da je ono taman šumski dvor, kojemu su zidovi
od brvana, a strop nizak?
„Tako ste se uozbiljili“, odjednom će Tereza, stavljajući mu ruku na
rame.
Dag je pogleda i zaustavi oči na njoj. Jest, valja da s njome otvoreno
govori. I uze joj pripovijedati kako se na Björndalu drukčije živi nego što
je ona navikla. Nije ništa uljepšavao, nego kazao kako je između ovog i
onog života razlika kô od neba do zemlje - htjede nadovezati još mnogo
riječi, ali ga gospođica Tereza prekide.
Tako joj se povjerljiv smiješak pojavi na licu, smiješak pun sigurnosti,
i takvom joj toplinom zasjaše oči da se sestra Doroteja baš začudila.

59
 Tereza odgovori kako je ona odrastao čovjek i kako zna što čini. Nije
se zaručila s njegovim posjedom; uzima ga kakav jest, i sasvim je
zadovoljna.

GLAVA XI.

Svevišnji je na se preuzeo osvetu za pakost župljana u ravnici. Njegova

se osveta žestoko na njih oborila. Stigla ih je u prvim jesenskim danima,
i to svadbom u gradu i dolaskom dviju otmjenih žena i mnogih kola što
bijahu krcata dragocjenosti. Čudom se čudili župljani u ravnici i bili
uvrijeđeni do dna duše. Bijaše to kao da im se preotela prastara slava i
premoć. Žene koje su došle bijahu kćeri iz ugledne kuće, od roda i staleža,
a sa sobom su dovezle svu silu talira i skupocjenih stvari.
I samoj gospoštiji na Borglandu valjalo se zamisliti nad događajem.
Već su prije čuli za Holderove, a kad su se tobože slučajno ali vrlo oprezno
propitali kod svoje rodbine u gradu, doznali su da je kuća Holder ugledna
i bogata i da se jedan njihov rođak, časnik, spremao da zaprosi jednu od
dviju Holderovih kćeri što su došle na Björndal.
Nisu se na Borglandu zamislili stoga što bi se možda zasjenila njihova
moć. Bila je ta moć tolika da se nije mogla zasjeniti, a granice
borglandskog posjeda daleko sezale. U to doba pod Borglandom bijahu
dva-tri tuceta majura i posjeda, a osim toga imala je gospoštija zemlje i
drugdje. U bogatstvu nitko se nije mogao mjeriti s gospoštijom na
Borglandu. Ni govora o kakvu uspoređenju, nitko nije mogao Borglandu
uz bok stati, a ipak su se ljutili zbog dvora na sjeveru. Nekakav ih nemir
obuzimao zbog Björndala.
Nitko nije smio nešto značiti osim Borglanda i njegove gospoštije. Od
davnine je ondje bilo sijelo svake moći i ugleda, i zato nitko onuda nije
smio prolaziti bâneći se i šepireći. A u posljednje vrijeme upravo se to
događalo - prolazili onuda hučno i bučno, i tjerali konje u trku čak i onda
kad bi susretali gospodu s Borglanda. Nisu oni sa sjevera usporavali
vožnju i nisu pozdravljali i poštovanje iskazivali, kao što su se uklanjali i
pozdravljali ostali župljani. Ne, prkosno su oni sa sjevera tjerali svoje
konje, prkosno i samouvjereno, ne gledajući na druge. A sad je iza tog
prkosa dolazila još i moć.

60
 v
Jedne jesenske večeri u smiraje vozio se Dag sa svojom ženom i svojom
svasti ravnicom prema sjeveru. Kad su stigli do tamne šumske padine,
sestre utihnuše, ušutješe. Dag je to opazio, i nikad mu se taj put kroza
šumu nije učinio tako dugim kao te večeri. No kad se dohvatio područja
gdje se šuma otvara prema naselju na sjeveru, osjetio se kao da je kod
kuće, postalo mu lakše pri duši poslije svih dana što ih je proveo u gradu,
a kad je ugledao odsjaj sunca na svojim oknima, ispunio se mirom i
sigurnošću. Pustio je konja da polako ide, a sestrama je pokazao prema
sjeveru, naznačujući cilj.
Tereza je znala da će u smiraje biti ondje, te je već dugo sjedila napeto
očekujući. Ona koja je inače tako razgovorljiva, sad je utihnula, i ni riječi
da progovori. Samo se uhvatila Dagove ruke i čvrsto je držala. Svakog je
dana i časa mislila na taj trenutak, i sad je najposlije ugledala mjesto gdje
će poživjeti najljepše godine života, gdje će djecu postaviti na noge i gdje
će jednom izvjekovati svoj vijek. I gospođica Doroteja obnijemjela, pa ni
glaska da od sebe dade, samo joj se oči biserom krune, samo joj se suze
omiču niz lice.
Krenuše niz brijeg, udariše preko Hamarrböa, pa dalje u naselje.
Nigdje nikoga vani, da ih pozdravi, ali su nazirali lica i osjećali oči što su
ih slijedile iz pristrešja i tamnih otvora na vratima.
Na Björndalu pred njih iziđe najstariji sluga i primi konja za vođice.
Preko dvorišta pale duge sjene s tamnih brvnara sa zapadne strane, a bilo
tiho i pusto, kao da ondje nema ni žive duše.
Dag im je već rekao da neće doći ni u kakvu krasotu. No i onome tko
dolazi iz velike gradske kuće, može se stari seoski dvor učiniti nečim
velikim. Tereza i njezina sestra osjetiše neku hladnoću u tijelu od
praznoće i pustoši što je izbijala iz velikog dvorišta i tamnih zgrada pa u
teškim mislima i gotovo u tjeskobi stupiše u pristrešje i zakoračiše preko
praga kad je Dag otvorio vrata, na kojima hladno zaškripje stožer.
Uz takve znamenite događaje, uz takve spomen-dane života vežu se i
slike tako čvrsto da se nikad više ne brišu iz pamćenja. Što se tiče Tereze
i Doroteje, one su se uvijek sjećale ugodnosti i domaće topline što je
izbijala iz kamina u prednjoj dvorani kad su prvi put onamo zakoračile.
U tili čas nestade umora što su ga osjećale nakon duga puta, i Tereza s
onih stopa htjede na ostala vrata, da razgleda dalje. I Dag je zacijelo bio

61
umoran poslije svega, ali ipak pođe da joj pokazuje. Mnogo bijaše vrata
na Björndalu, a Tereza neumorna, tako te je valjalo dobro obilaziti. Kad
se opet našla u prednjoj dvorani, gdje je sestra Doroteja sjedila i uživala
u toplini, osjeti takvu ugodnost i takvo unutarnje bogatstvo da je zagrlila
sestru, dok su joj na oči navrle suze radosnice.
Kuda god je prolazila, svi su pred njom ustajali u duhu poštovanja i
zadivljeno je gledali. Došla je eto u sasvim drugi svijet, u poseban svijet
ljudi i životinja - nisu oko nje putnici i tuđi konji na koje bijaše prije
navikla. Sve je to sada, ljudi i životinje, na njezinoj brizi, za čitava njezina
života.
Kad se u njoj slegla prva bura osjećaja, došla je i do riječi, te je Doroteji
pripòvjedila što je sve vidjela. A utom eto i Daga, pa u pokrajnjoj sobi
postaviše stol i nešto jela. Doroteja pođe naprijed, a za njom Tereza s
Dagom, držeći ga pod ruku.
„Tako se od srca radujem svemu“, izusti Tereza.
Stara je izreka da ti se valja roditi na selu, da bi mogao voditi seoski
dvor i gazdinstvo. I nitko na Björndalu nije od te otmjene gospođe iz
grada očekivao kakvo upravljanje. No s valjanim je ljudima nekako
neobično: gdje god ih staviš, brzo se snađu, te često u godinu dana nauče
ono što drugi ne mogu za cijeloga svog vijeka. Tereza nije vikla niti joj
bijaše u krvi da naokolo ide besposlena. Ona je voljela rad i bila za nj kao
stvorena. Osim toga bilo u njoj životne borbenosti i snage, koju je malo
upotrebljavala prijašnjih godina.
I ne potraja dugo, te se gotovo na svakom koraku počelo opažati da je
na posjed došla žena, i to valjana. Najprije se njezina ruka osjetila u
kuhinji, na jelu. Kuharica što je posljednje godine vodila kuhinju bijaše
stara, nepažljiva i u mnogo čemu nemarna. Često se događalo da bi joj
jelo ispalo sasvim naopako, i zato joj nije ništa koristilo što je na sva usta
opadala novu gospodaricu.
Dobro jelo snažnije govori od rđavih riječi, te je sva družina na posjedu
ubrzo opazila kakva je gospodarica i njezina ruka. I što je stara više
rogoborila i udarala na gospodaričinu strogost, to se oko Tereze stvaralo
više poštovanja, pa kad je razvezala kako gospodarica oko sebe dijeli
pljuske, svima bijaše samo na smijeh.
Nije Terezina ruka zastala samo na tome da gospodarenje u kuhinji
krene nabolje. Ubrzo su gospodaricu u svako doba dana vidjeli u stajama

62
i spremištima. Prošlo neko vrijeme, dakako, prije nego što se tu
umiješala, ali se nitko ni vani ni unutri nije osjećao sigurnim u ljenčarenju
i nemaru.
v
Kad je došlo doba da se počnu božićne pripreme, iz naselja dođoše
mnoge žene gore na Björndal. Tereza se začudila kad je ušla u kuhinju i
kad su žene pred njom ustale na poklon. Ona im samo uzvrati pozdrav i
brzo pođe onamo gdje bijaše Dag sa svojim knjigama i računima.
„Mnoge su nam žene došle u kuću“, prozbori Tereza. - „Što bi to one?“
„Božić se bliži“, kratko će Dag.
„Dobro je, Božić se bliži“, preuze Tereza - „ali što će toliki strani svijet
u kući?“
Sada Dag razabra kako je mnogo toga zaboravio da kaže svojoj ženi. I
odloži guščje pero te ustade.
„Nije to nikakav strani svijet“, reče Dag. „Običaj je da žene dođu ovamo
i da pomognu u božićnim pripremama, i u drugim poslovima, kad
ustreba“.
„Tolika pomoć...?“ - u čudu će Tereza, ništa ne shvaćajući.
„One pripadaju ovamo“, objasni Dag.
„Ali žive dolje u naselju“, preuze Tereza, čudeći se sveudilj. „Izgledaju
kao žene s dvorova i posjeda...“
„Jest“, dočeka Dag, te se ozbiljno i kao u neprilici zagleda preda se. - „I
ti seoski dvorovi i posjedi pripadaju ovamo“.
„Pripadaju ovamo?“ - opet će Tereza u nedoumici. - „Kaniš li time reći
da pripadaju nama?“
„Od davnine je naš sav Björndal“, kratko će Dag.
Blijeda, napola iščiljela uspomena javi se Terezi u pameti, nejasno se
prisjeti što je neki svećenik jednom kazao o Dagovu imenu. Više je dakle
u tom imenu nego što je mislila. Uzmaknu za korak, a u očima kao da joj
se pokaza nekakav strah. Mnogo je i mnogo talira donijela kad je ovamo
došla, ali posjedovati tolika naselja činilo joj se većim od bogatstva. Dugo
je gledala svoga muža, a onda se okrenu i pođe, ali na vratima stade
obuzeta drugim mislima.

63
 „Jest, Božić se bliži“, opet će Tereza. - „I kod kuće smo imali priprema,
a ovdje je zacijelo drukčije?“
„Možda“, kratko će Dag. - „Je li došla Ana Hamarrbö?“
Tereza nije znala imena nijednoj od žena što su došle, i sad kao da prvi
put malko klonu duhom. Ta bijaše na jedan mah toliko toga što nije
poimala.
„Anu ćeš poznati po tome što je viša od svih ostalih“, nadoveza Dag. -
„Kad ona dođe, onda je Božić na vratima. Prije nje ne smije nitko ni
prstom maknuti u božićnim pripremama“. I u smijehu nadoda: „Želimo
li da sve bude kako treba“.
„Zar je tako oštra ta Ana?“ - upita Tereza.
„Ama nije“, odgovori Dag otežući. - „Nije nikako, nego su se svi uvijek
po njoj ravnali. Vodila je ovdje božićne pripreme već davno prije nego što
sam se ja rodio, i bit će da ovamo dolazi već kakvih osamdeset godina“.
„Osamdeset godina!“ - povika Tereza. - „Pa onda joj je sada valjda
stotina!“
„A, neće biti toliko, ali se zacijelo dohvatila devedesete“, reče Dag. - „I
još je zdravlje služi“.
„I ona će, veliš, upravljati“, kaza Tereza, a glas joj bijaše nekako opor.
Dag je pogleda.
„Vele da je tako najbolje“.
„A zašto?“ - priupita Tereza, jer joj sve to bijaše neobično i čudno.
„Zato što je takav običaj iz davnih dana“, ozbiljno će Dag. - „Toliko je
toga na što valja paziti, treba gledati da se sve počne u pravi dan, posebnu
pozornost treba posvetiti svemu što živi na zemlji i pod zemljom, jer ima
toliko hudih sila, koje se mogu opaziti samo u božićno doba“.
„Pa to su same praznovjerice!“ - dočeka Tereza gotovo u strahu.
„Hja, što znamo?“ - preuze Dag. - „Jednom o Božiću kad je Ana bila
bolesna pa nije mogla doći, pivo ukisnulo, a svijeće nisu htjele pravo
gorjeti, nego su svjetlômrcale i gasile se, i još je svašta bilo, čega se više
ne sjećam“.
Tereza stajala u nedoumici, a kad Dag to vidje kaza joj kako je tu
mnogo šta drukčije od onog na što je navikla; neka pusti Anu da za Božić
upravlja po običaju, i neka pribilježi štošta, da bi sebi pomogla kad Ane

64
više ne bude. Nije to bilo po ćudi samovoljnoj Terezi, ali ostade pri tom
savjetu te iziđe.
Dag zastade časak-dva razmišljajući, a onda kimnu glavom te se
nasmija. Eto je Terezu odvratio od toga da dođe u nesuglasicu s
najopasnijom silom u naselju, i spriječio da s Anom Hamarrbö izumru
stari običaji. Znao je Terezu i bio je uvjeren da će se u svemu držati
staroga reda i da će sve u najmanju ruku biti onako kako je bilo za Anina
vijeka.
Tako je upravo mislila i Tereza kad je krećući u kuhinju prolazila kroz
predsoblje. U istom se času otvoriše vrata i unutra banu visoka, starački
ukočena pojava - Ana Hamarrbö. Terezi onog trenutka bi jasno da je to
ona.
Oštrim se pogledom omjeriše dvije žene: stara, koja je mnogo i mnogo
vremena bila sila u naselju, znala svako dijete u svakoj kući i kolibi i svake
godine upravljala blagdanskim pripremama na Björndalu, dulje nego što
se ijedno živo čeljade moglo sjećati - i pred njom nova žena, koja nikog ne
zna, ali koja će ipak tu upravljati u budućnosti, možda još mnoge i mnoge
godine pošto Ana bude već pod zemljom.
Ana je stala ravno prema kaminu, vatra joj prosjala po licu, tako da je
Tereza mogla na njemu razabrati sve crte koje rubac na glavi nije skrivao.
Lice u starice bilo kao stara, otvrdla koža. Ni djelić se nije pomicao, samo
su oči oštro i živo motrile pod sjenom pokrivke na glavi. Tereza je mislila
da će dobro promotriti Anu, ali je opazila da zapravo ova nju promatra.
Tereza joj priđe te joj pruži ruku, a ruka koju je sama primila bijaše suha
i tvrda, i hladna poput leda što je vani sve pokrio.
„Ne znam“, prozbori Tereza - „smijem li, ja, nova u kući, zaželjeti
dobrodošlicu nekome koji je tu dugo i odavno“.
Ana bez riječi skide rubac s glave te ga mirno i polako složi. Tako ju je
Tereza mogla bolje zagledati. Vidje kosu koja se sva srebrom osula, a
sveudilj padala u kovrčama, vidje naborano čelo, dugi orlovski nos i suha
usta što bijahu kao da su prošivena mnogim šavovima, vidje jaku bradu
što se izbočila svojom širinom, bez jamice, ali u otmjenu lûku. Takvo lice,
sa toliko odlučnosti i mirnoće, nije Tereza vidjela ni u jedne žene.
Napokon se u sebi upita nije li Ana gluha ili nijema, kad eto ne kazuje ni
bijele ni crne.

65
 Ana je pak složila rubac, opet čvrsto pogledala Terezu i najposlije
progovori. No riječi joj ne bijahu odgovor na ono što je Tereza rekla.
Bijahu to staričine misli.
„Nisi baš ovčica, kako vidim“, progovori starica.
Takvo što nije Tereza nikad čula, te nije znala bi li to uzela kao šalu ili
primila ozbiljno. Starica nije gledala na njezino začuđeno lice, nego
proslijedi u svojim mislima - glasno.
„Jest, bilo je krajnje vrijeme da na posjed dođe odlučna žena čvrste
ruke. A ti si ta, kako čujem. Samo ih zahvati i ne štedi, treba im tako,
lijenčinama“.
Terezi udari vrućina u lice kad je razabrala da je već i na drugi kraj
naselja doprlo kako se kadikad zaboravila te nekoga pljusnula.
A starica razvede misli:
„Želiš li da družinu dovedeš u stari red, onda zapovijedaj. Na kome je,
neka zapovijeda. Kako čujem, dobro ih hraniš, valjano im kuhaš, ne
dolijevaš vodu u juhu. Nećeš zato dobiti hvale. Od dobra se jela momci
razlijene. U tebe djevojke uvečer šiju svoju rubeninu. Zar za takvo što
nemaju slobodnih večeri o Uskrsu, o Duhovima i o Božiću? Želiš li očuvati
blagostanje, moraš djevojkama dati da uvečer okreću vreteno dok nad
njim ne zaspê, kao nekoć, jer će te inače, dijete moje, ostaviti bez krova
na glavom“.
Nikad u životu nije Tereza čula tako neuvijenih opomena. No nije se
mogla ljutiti, jer je razabrala da starica na dobro smjera svojim savjetima
- a osim toga, činilo joj se da te riječi dolaze iz minulih vremena, iz doba
njezine bake, očeve joj majke, i još iz davnijih dana, jer bi njezinoj baki,
da je živa, sada bilo osamdeset ljeta. Bijaše joj gotovo sablasno čuti i
slušati riječi nekoga tko je živio deset godina prije nego što se rodila
njezina baka. No to još nije bilo sve.
Ana Hamarrbö promjeri Terezu očima od glave do pete, pa će joj bez
okolišanja:
„Ovo ti je već četvrti mjesec od udaje, a kako vidim, još si vitka. Želiš li
da bude potomstva iza tebe, valja ti iskoristiti vrijeme dok si mlada.
Mislila sam da ću ovdje dočekati novi život prije nego što odem pod
ledinu. Zato ne smiješ prospavati svoje vrijeme“.

66
 Tereza nije znala bi li se nasmijala ili bi zaplakala. Nikad nije čula da
se o tome glasno govori, a ipak ne bi priličilo da se naljuti. Svidjela joj se
majka Ana, bilo joj nešto poznato u staričinu licu, nešto prisno i
povjerljivo, ali nije znala što je zapravo.
„Ne biste li štogod toplo u se, poslije vožnje po ovoj studeni?“ - upita
je Tereza da prijeđe na drugo.
„Obično uzimam juhu, ali ti se u to ne razumiješ, pa ti i ne spominjem“.
Tereza se nađe ponešto u neprilici, ali se brzo izvuče.
„Ne, ne razumijem se u to“, prihvati Tereza - „ali biste li kušali nešto
što sad u gradu piju? Zove se kava, a lijepo grije kad čeljade dođe sa
studeni“.
„Već sam čula o tome“, dočeka Ana. - „Zacijelo je ta kava vraški skupa“.
„Imam je još od kuće“, odgovori Tereza.
„Ljudi u gradu dopuštaju sebi štošta dobro. Ne bi bilo naodmet da
kušam“.
Tereza već pođe, ali se sjeti ostalih žena što bijahu došle. Spomenu to
Ani te upita što im treba dati.
„Vuk nije nikad bez hrane“, odgovori Ana. - Već će one da pobrinu za
se, kad da dođu i kad odlaze”.
Tereza to uze kao da prema njima nema nikakve obaveze, te ode
prirediti kavu. Kad se vratila u predsoblje, Ane ondje ne bijaše. Tereza
pogleda u blagovaonicu i nađe Anu: smjestila se lijepo za stolom, kao da
je uvijek ondje. Tereza izvadi kolače i zdjelice, a Ana joj uze oštrim okom
pratiti svaki korak.
„Spretne su ti ruke, kako vidim“, izusti starica. „Gle, i za mene si pekla
kolače“, nadoveza zatim.
»Trebala bi znati«, pomisli Tereza, »da mi svake nedjelje imamo kavu
i kolače«. No ne reče ništa.
A onda dođe čas kad je i majka Ana s Hamarrböa prvi put k ustima
prinijela zdjelicu s kavom. Tereza nije znala bješe li to od napetosti ili od
toga što se Ani ruka tresla, ali je starica prinosila kavu k ustima nekako
polako i svečano. Srknu starica dug srkljaj, pa još jedan i dva.
„Nije loše“, protisnu - „i dobro grije“.

67
 Ana Hamarrbö nije imala vremena da dugo sjedi za kavom. Tereza je
jasno razabrala da su starici prijali kolači i kava, jer je odmah zapitala
Terezu da joj kaže kako se pripravlja. Prvi put u pol stoljeća naučila je Ana
Hamarrbö nešto novo u kuharskom umijeću, i to od nove gospodarice na
Björndalu. Tereza joj kaza kako će joj dati kavova zrnja da ga ponese kući,
eda bi i njezin sin, stari Örn, mogao kušati.
Tako je Tereza u naselju stekla moćna prijatelja, i čitava se svog vijeka
radovala što nije za zlo uzela Anine opore riječi, izgovorene na početku.
v
Tek kad je Tereza ušla u ložnicu, postade joj jasno na koga je Ana
podsjeća. Ta nije li neka sličnost između nje i Daga? I kaza to mužu.
Dag je pogleda začuđeno.
„Zar su u tebe tako oštre oči?“ - nasmija se Dag. - „Valja se čovjeku
paziti pred tobom“.
„Što time misliš?“ - upita Tereza.
„Mislim eto da imaš pravo“, odgovori Dag. - „Vele da mi je Ana
Hamarrbö pratetka, sestra očeva mi oca, ali o tome ne treba govoriti“.
„A zna li to ona?“ - opet će Tereza.
„Dakako da zna. Ta zna ona sve o svakome, daleko unazad, i upravo je
nepojmljivo kako čeljade može toliko toga držati u pameti. Sjedila je ona
kraj svake kolijevke, uza svaku bolesničku ili samrtničku postelju u
naselju, a za takvih se zgoda mnoga pripovijeda“.
„Da pokušam s njome zapodjeti razgovor te je navesti da pripovijeda?“
- upita Tereza.
„O tome Ana sama odlučuje“, odgovori Dag. „Nisi li joj po volji, neće ti
ona prozboriti više od onoga da ili ne, pa da ne znam što poduzmeš. A jesi
li joj po ćudi, ne možeš je zaustaviti kad jednom odčepi, i valja ti se čuvati
puste bujice. Pokažeš li se strpljivom za njezina pripovijedanja, možeš joj
omiljeti, te ćeš ovda-onda štošta čuti. Ne pripovijeda ona svaki dan i ne
pripovijeda svakome“.
Predbožićni dani uposlili čeljad na Björndalu, Ana Hamarrbö preuzela
kormilo. Od rane zore do mrkle noći klalo se i varilo, peklo i kuhalo, pralo
i čistilo, kao da je Sudnji dan pred vratima. U ono se doba Božić dugo
svetkovao, i nikakva se posla koji se mogao obaviti prije, nisu žene smjele
dotaknuti za blagdana, ako su željele odvratiti nesreću od kuće.

68
 Žene iz naselja i djevojke išle na posao u redu kô vojnici, a momci klali,
nosili vodu i drva i pomagali u svim težim poslovima mirno i poslušno.
Ana nije trošila riječi. Oči joj bijahu svuda i na svemu, budne i oštre, a
koščati joj prsti u drhtavoj ruci opominjući upirali na sve strane. Više nije
trebalo. Bijaše upravo tako kao da iz njezina koštunjavog lika izbija neka
čarolija. I zaista je imala čarobnu moć nad ljudima. Koja bi rodilja
podnijela sramotu da na babine ne zovne Anu Hamarrbö? Tko bi
pomislio da liječi boljeticu na sebi, na svom čeljadetu ili na živini, ako se
zavadio ili porječkao s Anom? Samo se jednom nešto takvo dogodilo,
netko se usudio prigovoriti Ani. Davno je to bilo i nikad se više nije
ponovilo.
Tereza je radila kô i svi drugi. Dobro je pazila kud će Ana prstom,
slijedila njezin mig kao da drukčije i ne može biti, i u sebi hvalila Bogu što
je tako mudro izabrala. Ta kako bi bez Ane izišla nakraj s tolikim
poslovima. Bila bi ruglo svima u naselju i Dagu.
U ložnici je bilježila kako se i kada što obavlja, točno na dan i sat.
Ostala joj knjiga iza bake, očeve joj majke, u kojoj je ova na prvom listu
napisala krupnim, nesigurnim slovima: Kuhanje, pečenje i
prokapljivanje. Straga u knjizi bilo još praznih, požutjelih listova, i tu je
Tereza marljivo unosila što bi naučila. U svemu se, dakako, nije slagala sa
starom Anom. Ponešto je znala bolje, iz iskustva svoje bake ili iz svog
domaćinstva, no nije govorila. Držala je u pameti Aninu kratku izreku: na
kome je, neka zapovijeda.
Svakog jutra, podneva i večera Ana je sjedala za stol u blagovaonici i
jela zajedno s Dagom, Terezom i Dorotejom. Jednog će dana Ana Terezi.
„Kako čujem, svijeća ti u sobi gori do kasne noći. Bojiš li se mraka?“
Znala je Tereza da je velik grijeh paliti svijeću u nevrijeme, pa se uzela
ispričavati kako u knjigu zapisuje što valja zapamtiti od božićnih poslova.
Ana upravila preda se pogled svojih modrih očiju i podugo je tako sjedila
bez riječi. Tereza se prepala da Ana možda ne odobrava njezina bilježenja,
pa ju je gledala nekako tjeskobno.
No Ana najposlije progovori:
„Znaš dakle i pisati?“
„Znam“, potvrdi Tereza.
„U koga je slabo pamćenje, mora zapisivati“, proslijedi Ana.

69
 Terezi se učini da bi mogla ovaj jedini put pokušati ne bi li je Ana
pogledala i s druge strane, pa joj stoga kaza kako u knjigu ne zapisuje radi
same sebe: jednog dana neće biti ni Ane ni nje, pa novoj gospodarici koja
dođe može biti na korist kad uščita kako je Ana vršila božićne pripreme.
„Misli ti daleko sežu“, kratko će Ana, sveudilj gledajući preda se.
Malo kasnije eto Daga u dvoranu, na objed. Ana ustade te će mu na
polasku:
„U izboru žene bio si pametniji negoli mnogi u tvorne rodu“.
Dag se sprva malo začudi, a onda shvati i skrenu pogledom na Terezu.
Oči im se susretoše: i u jednima i u drugima radost se zrcalila.
v
Kad se Božić primaknuo, žene iz naselja bile gotove s poslom, pa su
odlazile noseći kućama svježe meso istom zaklanih životinja. Dva-tri
dana pred sam Božić posljednje poslove obavljale same žene s Björndala.
Majka Ana ostala sve do Badnjeg jutra. Nije htjela prije kući.
„Ima na Hamarrböu dosta ruku“, rekla je starica, a Tereza nije nimalo
sumnjala u to da sve one ruke rade onako kako ih je Ana naučila.

GLAVA XII.

Čudila se Tereza, a još više gospođica Doroteja, kako to te se još nitko

nije odvezao u crkvu otkad su došle na Björndal. Na tri dana prije Božića
Tereza podvečer prođe kroz prednju dvoranu i ondje se susretne s
Dagom.
„Valjda ćemo u crkvu na Božić ujutro?” - upita noseći u ruci kaput da
ga vani prozrači.
Dagu se lice odjednom ukoči, slediše mu se crte, tako da se Tereza
smela, gotovo uplašila. Glas mu bijaše promukao i nekako tuđ kad je
nakon stanke odgovorio:
„Imamo i tu u kući dosta knjiga u kojima se nalazi Božja riječ“.
Tereza razabra da se iza toga nešto krije čega sama ne može dokučiti.
Nije Dag bezbožnik, zna to dobro. Ali zašto onda neće u crkvu?

70
 „Nismo bile u crkvi otkad smo došle ovamo, Doroteja i ja, pa smo se
radovale Božiću i mislile da onda odemo onamo“, tiho će Tereza.
Dag se okrenuo od nje, te je sad sjedio prema kaminu, s laktima na
koljenima. Podnimio se obadvjema i tako stisnuo šake da su mu zglobovi
na njima pobijeljeli.
„U nas ovdje nije običaj da na Božić idemo u crkvu“, protisnu Dag.
Tereza je i predobro opazila kako on ne bi htio da se o tome više govori.
No premda je u njega ćud bila takva da se i Tereza u svoj svojoj
neustrašivosti skanjivala da mu se imalo protivi, ipak je morala da to
nekako razbistri.
„A zašto ne idete u crkvu?“ - upita Tereza.
Dag je sjedio nepomičan kao stijena. Nije prije mislio da će jednom do
toga doći. Mogao je doduše naći odgovor, ali je sva prilika da se Tereza ne
bi zadovoljila. Ozbiljno je to i za nju i za njezinu sestru. Za nuždu može ih
pustiti da odu, a sam da ostane kod kuće, no teško je za to naći valjan
razlog - osim da potegne staru priču o oružju. Ali s time ne može pred
Terezu, a još manje pred Doroteju. Moglo bi se pomisliti kako čovjek kao
Dag, u ono mjeseci što Tereza i Doroteja bijahu na Björndalu, još nije
naučio da shvaća misli dviju duša što su potekle iz svijeta koji je toliko
različit od njegova. Ali Dagov duh bijaše budan. Po izrazu na licima, po
riječima i glasu i po različitim sitnim kretnjama njih dviju Dag je manje-
više pročitao kakvo im je mišljenje o svemu što su vidjele i čule na
Björndalu.
Jest, znao je one koje su mu došle u kuću - ali razumjeti nešto nije isto
što i ravnati se po tome, a Dagova ćud ne bijaše nikako pristupačna za
nove životne oblike. Sjedio je pred kaminom i razmišljao. Ako Terezi i
Doroteji ispriča o starom prkošenju crkvi, one će se zaprepastiti nad
stoljetnom upornošću i tvrdoglavošću, a stare pak zavade i razdora
između Björndalaca i župljana u ravnici nije mogao pred njima dvjema ni
spomenuti. Takvo što bilo bi im na užas, jer im već plašilom bijaše oružje
u velikoj dvorani i mnogo šta od onog što su vidjele i čule. Čemu da ih još
više uplaši? Imao je već dosta mučnih časova da im objasni ovo ili ono, a
sad se baš zavrnuo u tijesnu, te ne vidi nikakva izlaza. Da ide u crkvu - to
nikako neće, neće s mnogih razloga.
Odjednom podiže glavu, kao da nešto osluškuje. Svi ti novi događaji u
posljednje pol godine kao da su prekrili borbe što ih je u rano ljeto vodio

71
sa sobom i sa Svevišnjim. Odonda je očvrsnuo u životu, a Višnji je otišao
s prvog mjesta. No sad mu dođe na um nešto što mu se nikad prije nije
objasnilo: ta crkva je kuća Božja... Saletješe ga sjećanja na noćne časove
u velikoj dvorani. Kad dobro razmisli, eto razabire da je Višnji imao
mnogo razloga da bude strog prema njegovu rodu. Gle, nije onda mislio
na to s crkvom, a sad jasno vidi. Riječi iz Terezinih usta opomena su od
samoga Svevišnjeg.
Te je večeri u staroj bibliji vidio mnogo šta u čemu onda nije nalazio
smisla. Puklo mu pred očima. Čitao je kako je smrtni grijeh opirati se sluzi
Božje riječi. Sad mu je Višnji jasno pokazao, nema tu nikakve sumnje. Ali
- i od Višnjeg je okrutno što to od njega traži. Ta kako će moći ljudima
pogledati u oči ako ode u crkvu! Svi dobro znaju kako se njegov rod držao
prema crkvi. Osim toga, dolje bi se tada prvi put sreo sa župljanima iz
ravnice - prvi put poslije onog što se zbilo na Böhleu. Da ode u crkvu, bilo
bi to kao skrušena molitva za oproštenje ne samo u Svevišnjega nego i u
svih župljana u ravnici! Svi bi se pripoljci podrugljivo smijali kad bi vidjeli
kako su se ponosni Björndalci naposljetku morali saviti i postati kao i
drugi. I povrhu što bi rekla Ana Hamarrbö na takvo gaženje svih običaja?
Muka bijaše sve to, prava kazna, ali sad je imao poštovanja pred
Svevišnjim. Božju je volju vidio Dag u svojoj ženidbi. Osveta i ujedno
njegovo uzdizanje - njegovo i njegova roda - bijaše u onom što je Svevišnji
time za nj učinio. I da mu se sada usprotivi bilo bi to isto što i zazivati
svaku nesreću na se i na svoje. Nema tu druge, valja u crkvu, pa sve da
čitava života bude pogrbljen pod teretom srama. U bibliji što je, to je -
Višnji je strog.
Dag ispravi vrat tako mučno kao da ga ispravlja posljednji put za svog
vijeka, te će Terezi suhim, oporim glasom:
„Dobro je, idemo ovaj put!“
I ne reče više ništa, nego ustade i kroz blagovaonicu prođe u ložnicu.
Tereza, sva u čudu, osta za njim gledajući.
Tu mu noć san nije dolazio na oči, te je dugo ležao budan. Jednom se
prignuo pred Svevišnjim, nasamu. Ali prignuti se na očigled svima, takva
se što još nije dogodilo u njegovu rodu. Vrijeđalo ga i peklo u ponosu kô
u dubokoj kakvoj rani.
Ujutro pripe skije na noge, prvi put poslije ženidbe, te kliznu u šumu
po snijegu ponovcu. I sad mu je šuma pomogla kô i često prije. Kad se

72
vratio kući, pošto je dan već prepolovio, ništa ga više nije tištilo. Naprotiv,
držanje mu bilo kakvo bijaše prije bratove mu smrti. Lice mu tvrdo i
hladno, a oko usta i u kutovima očiju kao da smiješak proviruje. Zovnu
najstarijeg slugu te mu nešto prišapnu, a ovaj na to prionu da upregne i
da krene. Kad konj bijaše upregnut u saone, Dag se poveze kroz naselje
sve do Hamarrböa. Zaustavljao se na svakom majuru gdje imađahu
konja, jer je na svakome takvu mjestu imao da nešto kaže. Kad se vratio,
povede dvojicu momaka u drvarnicu, gdje je s njima do kasne večeri
sjekao luč za duge zublje.
Za večerom u blagovaonici kaza Ani Hamarrbö:
„Na Božić ćemo u crkvu na ranu misu“.
„Dugo sam već slutila“, odgovori Ana suho.
S tvrdog joj i suhonjavog lica nitko nije mogao pročitati što misli.
v
Na Badnju večer sva se čeljad i družina na posjedu okupila u velikoj
dvorani za večerom. Bogojavljenska debela svijeća stajala na sredini
dugog stola. Dvije novoizlivene voštanice bile postavljene s jedne i s druge
strane velike biblije, što je ležala otvorena na Dagovu mjestu po dužini
stola. Dag i Tereza sjedili u naslonjačima, a svi drugi oko njih, u svečanoj
tišini. I samoj Doroteji bijaše svečano kô u crkvi kad je Dag uzeo čitati
ono mjesto iz Evanđelja koje se čita o Božiću. Tereza je na Björndalu, a
osobito u Daga, naišla na toliko toga u čemu nije bilo sklada, ali
najzagonetnije bijaše joj to što imaju tako divne običaje iz davnine, kao
što je taj za družinskim stolom, a s druge strane opiru se da idu u crkvu.
Poslije večere gospođica je Doroteja svirala božićne pjesme na svom
spinetu u blagovaonici. Svirka joj bijaše tako nebeski lijepa, sa tako
nježnim zvucima da se nitko nije usudio onamo dok je svirala. Usput je
malo i pjevala, a zvuci su imali neobičnu moć u tim sobama. Nov, svjetliji
život dahnuo u tamu tog prostora i zatreperio u njemu poput zvjezdana
sjaja.
Svi ubrzo pođoše na počinak, jer im je valjalo rano uraniti.
v
Kad su poustajali, vani bila još mrkla noć. U prednjoj dvorani oko
kamina visjela krzna i kože, da se malo stople. Oštro je vonjalo po starim
škrinjama, osjećao se miris trava protiv moljaca, a negdje kao da se nešto

73
osmudilo - iskočila iskra iz kamina i ugasila se u nekom krznu. Dag je
nešto gunđao kako kamin treba ložiti borovinom ili starom brezovinom.
„Tako, pa neće iskre iskakati“, kaza naposljetku.
S dvorišta se čulo rzanje i topot konja, škripa saona i zveket praporaca.
Navukoše na se krzna te iziđoše u zimsku noć. Terezi i Doroteji navukli
krznom podstavljene grijalice na noge i umotali ih u medvjeđe kože, pa
se onda uspeo i Dag te uzeo uzde u ruke. Za njima krenuše najugledniji
od družine u drugim saonama. U svemu bijahu četvere saone. Pripalili
luč na vatri u kaminu, te svatko dobi zublju što je pucketala: i Tereza i
Doroteja dobiše po jednu, a ostale se spremile u saone, da se pripale kad
prve dogore. Prije nego što su se sestre pravo i snašle, kliznuše saone da
je snijeg samo prašio naokolo. Niže u naselju svijetlile luči i čuo se zveket
praporaca s drugih majura, i što su dalje prolazili, zveket postajao jači, a
svjetala bivalo sve više.
Na Hamarrböu čekale ih dvoje saone, koje se svrstaše odmah iza prvih.
Tereza gotovo nije povjerovala rođenim očima kad je ugledala gdje iz
jednog krzna na prvim saonama s Hamarrböa proviruje oštro Anino lice.
Bijaše neshvatljivo što je i čeljad s Hamarrböa prekinula sa starim
običajem i što se i sama Ana povezla s ostalima. Kasnije je Tereza
razabrala da u svemu Björndalskom naselju ima samo jedan zakon, a to
je volja gospodara sa Starog Björndala. Zapovijedao je onaj koji je ondje
zapovijedao, bio on star ili mlad. Opazila je Tereza i to da riječi majke Ane
nisu prazan govor, nego njezino mišljenje, kojega se i sama drži i po
kojem živi. Kazala je majka Ana: na kome je, neka zapovijeda - pa kad je
Dag poručio da će u crkvu i da želi pratnju, čeljad s Hamarrböa nije se
skanjivala.
Polako i sigurno klizila povorka uz brežuljke od Hamarrböa pa kroza
šumu. Mnoge bile saone, pa zveket praporaca kao živi kakav val prolazio
zrakom od prvoga konja do posljednjeg u tome dugom nizu.
Gospođica Doroteja stisla se uza svoju začuđenu sestru i gledala
zvjezdano nebo što je sve vrijeme išlo ukorak s konjima. Pretitrala je
mislima mnogi prijašnji odlazak u crkvu o Božiću, Uskrsu i drugim
blagdanima, ali takve vožnje u crkvu nije nikad doživjela. Prislonila je
glavu Terezi na rame i napola sklopljenih vjeđa uzela slijediti zvjezdanu
stazu, dok joj je zveket praporaca oko ušiju povijao svoju zvonku i meku
pjesmu.

74
 Odjednom se prekinu ona mirna vožnja. Dag čvrsto prihvati uzde te
oštro podviknu konju, a vranac nato pojuri niz brdo prema župi u ravnici
da se snijeg naokolo razmetao i iskre skakale. Ostavili su već iza sebe
šumsku padinu, te Dag opazi svjetlucanje s dvorišta na Borglandu. Ondje
su svijetlile mnoge luči, i konji su zacijelo već imali krenuti drvoredom na
gospoštiji. Neka djetinja radost zasja Dagu na licu. Od davnine bio običaj
da nijedan konj ne krene u božićno jutro putem prema crkvi dok onuda
ne prođu konji s Borglanda. Plemići i časnici bijahu u ono doba velika
gospoda, bijahu kraljevski sjaj u kraju u kojem su živjeli.
Bijaše podaleko od šumske padine do onog mjesta gdje gospoštijski
put s drvoredom izlazi na glavnu cestu. Valjalo je onamo stići prije nego
što konji s Borglanda iziđu iz drvoreda i zagrabe cestom. Mnogo se htjelo
da bi uspio takav pothvat, ali je Dag brzo stvorio odluku, i vranac je divlje
jurio, prije nego što je zvonjava praporaca i svjetlost luči kô vodopad
kliznula s borglandskog dvorišta niz drvored. Trebalo je vremena dok su
se na gospoštiji snašli, jer se još nikad nije dogodilo da bi se brđani sa
sjevera umiješali među župljane iz ravnice na putu u crkvu.
S okolnih imanja u župi ljudi gledali taj neobični prizor, pa se još za
kasnijih pokoljenja pripovijedalo o tome događaju. Nikad se nije vidio
takav divan prizor kakav pružahu te dvije rijeke zveketa i svjetla što su
sjekle tamu, jedna sa sjevera, a druga sa zapada. Bijaše to luda vožnja, jer
bude li sudara u toj jurnjavi, onda neka Bog bude na pomoći ljudima i
konjima.
Gospođica Doroteja pribila se uza sestru, a Tereza iza sveg glasa vikala
Dagu da ne goni tako ludo. No Dag ne haje, već onako napola sjedeći,
napola stojeći u vučjem krznu, tjera li, tjera. Lice mu poput željeza, a oči
se krijese opasnom radošću. Dvije rijeke sve se više primiču jedna drugoj,
te se čini da nema sile na svijetu koja bi spriječila sudar ljudi i konja na
utoku drvoreda u cestu. Dag i opet kratko podviknu, a vranac se isteže
dug i gibak te zagrabi nogama što je mogao duže i brže.
Kad prve saone s Borglanda bijahu za jednu konjsku dužinu od glavne
ceste, björndalske onuda projuriše poput vihora. Dorati zlatogrivci s
Hamarrböa bijahu nešto zaostali za Dagovim vrancima, tako te konji s
Borglanda uskočiše u razmak, premda nije bio red uvrštavati se u drugu
povorku. Dag ču oštre muške povike, žensku kriku i laku škripu saona što
su strugale jedne o druge, ali se ne osvrnu, nego potjera dalje da je snijeg
samo prašio naokolo.

75
 Ubrzo iza sebe začu teško konjsko dahtanje, i u tili čas razabra u kakav
se mučan pothvat upustio. Teško se moglo utrkivati s oficirskim konjima
s Borglanda, a njegov je vranac već prešao toliki put od Björndala i još
imao za sobom toliku jurnjavu dovde. Cestu za Božić ponovno proprtili, i
na prtini, premda uskoj, bilo mjesta za dvoje saone usporedo, tako te ih
nije smio držati iza sebe, ako su htjeli da ga preteknu.
U isti čas prolomi se za njim oštar i zapovjedan povik, bijaše to očito
glas samog kapetana:
„U stranu, čovječe!“
Dag skrenu u stranu. Mogao je doduše povikom podbosti konja, no tu
je bilo najbolje da malo prikupi snage. Još je bio dug put do crkve. Sa
strane ga sustiže konj mrkalj, i Dag odmah opazi da je to snažna i čila
životinja. Od iskara s Terezine luči mrkalj se malko lecnu.
„Dolje luč tamo lijevo!“ - viknu oštro kapetan, a Tereza odmah spusti
zublju.
Borglandski je konj zagrabio te sustigao Björndalskoga. Čovjek i žena
što su sjedili u saonama napola se okrenuše i bijesno pogledaše Daga.
Bijaše to zaista kapetan i njegova žena, koju nazivahu »zlom«. Dag ih je
već i prije viđao na putu. Izbili mu usporedo sa svojim saonama, te Dag
pogleda njihova upravljača. Bio to naočit čovjek s oštrim orlovskim licem,
po svoj prilici neki poručnik.
Oganj na luči kapetanove žene cvrljio uz Terezino krzno. Sad se prvi
put u župi u ravnici začu zapovjedan Björndalski glas:
„Dolje luč tamo desno!“ - zagrmje Dag, a kapetanova žena, sva
zbunjena, spusti luč.
Kapetan i njegova žena ne mogoše a da se ne osvrnu i ne pogledaju iza
sebe.4 Kakva li načina i neobična tona od jednog seljaka! Bijaše to prvi
pravi susret između von Galla s Borglanda i Daga Björndala. Još su ih
čekala dva značajna susreta, ali oni to tada nisu znali.
Saone uporedile i tako jurile dalje. Tereza se u strahu skupila kad joj
se mrkalj približio s tvrđim batom svojih kopita, no sad joj usporedo
bijahu saone i ljudi u njima, i zato se ponosno uspravi. Tko zna nisu li
ulučile zgodu da se sa strane omjere očima - zla gospođa von Gall s

4
Premda su saone usporedo, kapetan i njegova žena osvrću se da pogledaju Daga - jer je na
svima tim saonama upravljačevo mjesto straga. - Prev.

76
Borglanda i Tereza Björndal premda je čeljadetu zastajao dah u strašnoj
onoj jurnjavi.
Iznenada upravljač borglandskih saona izvede brz i lukav pokret.
Njegov konj bijaše izbio za dva-tri lakta ispred vranca, te on sad ošinu
mrkalja, koji jurnu kô pomaman, a istodobno ga ukosi na vranca, te se
björndalske saone nađoše u snježnom zametu. Tako su borglandske
saone bile prve na cesti u božićno jutro, kako bijaše odvajkada...
No za njima neprestano slijedio vranac poput sjene, a straga se na tim
saonama u svoj veličini uspravio čovjek u vučini. Dagu se oči nisu više
krijesile radošću nego su sijevale poput čelika. I u Björndalskim saonama
nalazio se bič. Dag ga je rijetko kad upotrebljavao, a sad ga poteže te
sustiže prve saone i dođe im malko sa strane. Bijahu na pobrdalju kod
Volla, i odatle su mogli u daljini vidjeti crkvu kao slabo neko svjetlo što
treperi u tami. Odatle je put bez zakretanja vodio pravo prema uzvisini
na kojoj se nalazi crkva.
„Mjesta!“ - zagrmje Dag i popusti konju uzde, ali saone pred njim
zahvatile sredinom ceste, ne sklanjajući se u stranu.
Borglandska su gospoda svagda vodila povorku župljana na božićnu
misu i u svemu bila čast i dika cijele župe. A gle, sada dolazi taj čovjek iz
crne šume i zapovijeda njima, da mu se maknu a puta! Borglandske saone
i dalje se držale sredine ceste.
Dag je dobro znao svoga konja s mnogih dugih vožnja u grad za
posljednje pô godine, gdje je bilo kasa i galopa. Znao je vranca kao samog
sebe, znao je da je sada, nakon te kratke stanke, krepak i čio. Pretekne li
sada, bit će vožnje... Ali kako preteći kad ne daju prolaza, a ni do crkve
nije više daleko? Ne možeš ih preteći milom, a kako ćeš silom. No preteći
ih mora, jer je naumio da se prvi doveze pred crkvu, kako bi pokazao da
mijenja običaje ne samo među Björndalcima, nego ponešto i među
župljanima u ravnici, i da radi kô i njegovi preci - slijedi svoju volju. Tako
je naumio da im s lica jednom zauvijek makne hladni podrugljivi osmijeh.
Promaši li sada, bit će na porugu svoj župi i svuda će nailaziti na hladan
podsmijeh. Ali kako da pretekne borglandske saone?
Odjednom se domisli. Dobro je što točno zna put i na njemu se snalazi
i u tome sjaju luči što plamsaju. I sam život može time upropastiti, ali je
tu posrijedi nešto više od života: mora ih preteći! Dalje naprijed ima
dijelak na putu gdje je uz rub ceste okomita padina: ondje je na okrajku

77
ceste ispluženi snijeg sigurno sasvim odgurnut i bačen u dubinu, te po
rubu neće biti snježnog zameta da mu priječi prolaz. Dag dvaput omota
uzde oko lijeve šake, jer je upravo dolazio odsječak puta na koji je mislio.
Bič fijuknu zrakom, a vranac, kao da ga vražji vihor nosi, projuri tik uz
padinu okrajkom ceste. Na krajnjem rubu Dag opet skrenu konja prema
sredini ceste, pred borglandskog mrkalja. Saone su mu za trenutak
napola iskočile s puta, dijelak sekunde lebdjele nad ponorom kad su
projurile mimo borglandske. Sve se zbilo tako munjevito da nitko nije
stigao ni da krikne, a kad su björndalske saone projurile u brzini da ih
nitko više nije mogao dostići, stresoše se od jeze ne samo Tereza i
Doroteja nego i oni s Borglanda. Tu se izveo pothvat od kojeg je čovjeka
jeza hvatala.
Dag sve u šesnaest brisao pramke pjene sa svog vranca, kad su stigla
borglandska gospoda. Ošinu ga bijesan pogled, ali je on mirno i temeljito
otirao konja, dok mu se u kutovima očiju iskrila opasna radost. Tako je
Svevišnjem dano njegovo, a župljanima u ravnici njihovo - mišljaše Dag.
Ne bijaše mu ni nakraj pameti da mu je zapravo prkos i ponos bio glavni
i u onom što je smatrao pokajanjem pred Svevišnjim.
Ostale saone stizale jedne za drugima na prostor pred crkvom i redale
se oko dvojih prvih. Dag predade vranca na brigu svom najstarijem sluzi
pa s Terezom i Dorotejom mirno i sigurno uđe u crkvu. Na hladnome
njegovu licu nije ostavila nikakva traga strašna ona vožnja, kojom bijaše
malne u smrt zakoračio. Za njim i njegovima uđe čeljad s Hamarrböa i svi
ostali. Bijaše toga božićnog jutra toliko tih rijetkih polaznika u crkvi da su
oni koji su išli posljednji jedva našli mjesta.
Toga dana zbila se dva nečuvena događaja. Prvi je u tome što je
gospođa von Gall učinila nešto nevjerojatna u crkvenoj klupi borglandske
gospode okrenula se i bacila brz pogled onamo gdje je sjedio Dag
Björndal. Možda je zla gospođa htjela da zapamti lice onoga koji ju je, sve
ako bijaše i na časak, prisilio na posluh, jer se ona nije nikome
pokoravala.
Drugi je događaj u tome što je župnik, gospodin Diderich, tada već
star, pristupio Björndalskim saonama kad su Björndalci polazili kući, te
se s Dagom, Terezom i Dorotejom rukovao i pozdravio, kao što se
pozdravio i s borglandskom gospodom. Toga je dana u škrabici za
sabiranje milodara našao težak zlatnik, cijel cjelcat, čitavu svotu novca u
jednome jedinom komadu. Dogodilo se to prvi put za njegova vijeka, kao

78
što su i Björndalci prvi put bez nužde došli u crkvu - i još s tolikom
pratnjom. Da je zlatnik u vezi s njima, to je više nego sigurno.

GLAVA XIII.

S Terezom i Dorotejom mnoga su kola stigla na Björndal. Nisu htjele

ostaviti ništa od svega onoga što je njihov dom činilo jednom od bogatih
kuća u gradu. Ponijele su čak vino i rakiju što im se u bocama i bačvama
nalazila u podrumima još od očeva vremena. No na Björndalu opet sve
bilo drukčije nego što je Tereza zamišljala: sobe već krcate posobljem,
kuća puna pokućstva, pa sve što je došlo iz grada stavili u spremnice i na
tavane. Tereza se ispočetka žalostila, ali se nije usuđivala da štogod kaže
Dagu.
Onoga istoga dana kad je Tereza došla na Björndal, stigla i posljednja
kola, a na njima bila dva sanduka. Manji su smjestili u sobu u kojoj je
imala stanovati gospođica Doroteja, a veći - s kojim je bilo posla
nekolicini ljudi - ugurali u veliku spavaonicu. Dag nije ništa rekao na to
niti je ikad upitao što je u sanduku. Odonda je sanduk stajao ondje
privučen uza zid. Bijaše sa svih strana tako dobro okovan željezom te se
činilo da je sav od željeza. Bile na njem tri brave, sigurne od lopova, a na
ploči stajalo ime Holder i godina.
U blagovaonicu, koja ujedno bijaše danja soba, postavili spinet
gospođice Doroteje, a ostalo što je htjela smjestili joj gore u njezinu sobu,
gdje je po volji vladala.
Tereza je imala na umu da se prvom zgodom porazgovori s Dagom o
prostoru i pokućstvu, misleći da se ponešto može izbaciti, a što opet od
njezina unijeti i smjestiti u kuću. No kako je vrijeme odmicalo, Tereza je
sve više uviđala da bi na Björndalu bio krupan događaj da se štogod
mijenja. Valjalo je da sve ostane kako je prije bilo, te se nije usuđivala
Dagu štogod spominjati. S vremenom je počela razabirati da posoblje i
sve drugo lijepo pristaje i da je dobro upravo onako kako jest. No kadikad
bi ipak požalila za dragim stvarima iz roditeljske kuće, kojih više neće
gledati oko sebe. Vino i rakiju dobro su smjestili u najmračniji podrum.
Nikada na Björndal nisu dolazili gosti ili namjernici - boce i bačve iz
Holderova podruma nisu miješale svog veselja u život ljudi na tome
ozbiljnom dvoru. Možda se i zbog toga malko žalostila. No dani su joj

79
donosili toliko drugog bogatstva da joj nije preostajalo mnogo vremena
za takvo žaljenje.
Marno je nastojala da se uputi i uvješti u svemu što ide u vođenje
kućanstva i gospodarstva. Slušala je staru čeljad što kazuje o ženskim
poslovima, a znala se odvesti i Ani Hamarrbö, te je ondje hvatala i pazila
uhom i okom. Kome je do toga da nešto nauči, tome su mnogi putovi
otvoreni, a Tereza se svakim služila i svagdje učila. Pribivala je
svagdanjim poslovima u stajama i svinjcima, u kuhinji i drugdje - nalazila
se svagdje u istom času, kako kazivahu žene na posjedu. Uvečer bi se opet
čulo zujanje kolovrata, prolijetali čunci između potke i osnove na
tkalačkom stanu, kô i nekoć što prolijetahu.
I drugo je nešto unosilo sadržaj u Terezin život: otišla je zima, za njom
granulo je proljeće, nahrupilo preko brdâ, prošaralo björndalska polja i
livade, a sunce zasjalo iznad šuma i bregova. To prvo proljeće na
Björndalu i drukčije bijaše puno sadržaja i značenja u Terezinu životu.
Jednoga se dana odvezla majci Ani te s njom razgovarala u četiri oka.
Kad je izlazila da se opet uspne u kola, starica je mimo sve dotadašnje
običaje isprati sve do pristrešja. Starici ruke drhtale jače negoli ikad prije,
a u očima joj bilo više topline nego inače. Kad se Tereza odvezla i zamakla,
starica još dugo stajala ondje i pratila je očima: gledala majka Ana jesu li
se kola sretno spustila pristrankom. Stajala starica i gledala i jedina osim
Tereze znala da se u jesen mogu na Björndalu nadati djetetu. Nikad prije
nije Ana Hamarrbö bila tako mirna i sigurna za budućnost svijeta koji
smatraše svojim.
Za vrijeme stare gazdarice na Björndalu, Dagove majke, zvali su Anu
onamo kad je trebalo: u doba božićnih priprema, za poroda ili pak za
kakve bolesti. Izvan toga nije imala riječi, nije im trebalo njezina savjeta.
Ni u doba mlade gospođe, Toreove žene, nije bilo drukčije. Ni stara ni
mlada gospodarica nije nikad stupila nogom na Hamarrbö. I jedna bi se i
druga bila najradije riješila i njezinih savjeta i njezinih očiju u svojim
poslovima. Eto tako je osjećala majka Ana.
A onda je došla ta nova gospođa sa svojim novcem i svojom moći, sa
samovoljom i pljuskama i majka je Ana uzela kao sigurno da je time
ujedno došao i kraj njezinim uzvišenim i tradicionalnim zadaćama na
Björndalu i da će joj posljednje dane zagorčiti čama i pustoš. Išla je
doduše prije Božića na Björndal, ali je bila pripravna da ondje zatekne
nove gradske običaje i da je nitko ne dočeka dobrodošlicom. No čvrsto je

80
naumila i odlučila da ponosna onamo dođe i da ponosna ode, a ujedno se
spremila da gradskoj gospodi kaže zgoljnu istinu i da joj očita svoje.
No sve se krenulo drukčije.
Prijašnje gospodarice ne bi nikada privirile u kuhinju za božićnih
priprema, a Tereza, naprotiv, radila u kuhinji kô i sve ostale, bez ijedne
riječi, i još noću bdjela i upisivala slova koja nikad neće iz knjige, nego će
zauvijek u njoj ostati. A na Badnje jutro Ana hvalu dobila - prvi put što se
sjeća, i povrhu lijep dar: rubac za glavu od bijele svile s krasnim debelim
ružama što ih je umjetnički izvezla spretna ruka gospođice Doroteje. Bio
to tako divan, tako fin rubac, kao da ne bijaše za nošenje, nego samo za
čuvanje, pa ga majka Ana nije ni nosila, nego ga pohranila. Nikad prije
nije imala svile, i svaki put joj bila prava radost kad bi rubac uzela među
prste: tako je meko šuštala svila u njezinim tvrdim rukama.
Zatim se dogodilo da je Tereza došla na Hamarrbö i odonda se češće
onamo navraćala da u majke Ane zatraži savjeta. A sad je eto došla da njoj
prvoj donese vijest o novom životu što će doći.
Pokraj takve žene na Björndalu mogla je majka Ana mirno čekati dan
u koji će dovjekovati svoj vijek, jer će njezino djelo živjeti dalje, u sva
vremena.
Iste večeri Tereza kaza Dagu što je i kako je s njome. Dag samo kimnu
glavom, ali ne nađe riječi. Priđe joj te je zagrli i svoj obraz prisloni uz
njezin. A onda se odmaknu i dugo ostade okrenuta lica. Bio je kô i svi
njegovi prije njega: nježne riječi nisu prelazile preko njegovih usta, bijaše
nesretan i bespomoćan u takvim časovima. No Tereza ga je dobro znala,
vidjela je da su ga se njezine riječi duboko dojmile. Možda je stoga i uzela
da u taj čas iziđe s onim što joj bijaše na srcu i u misli.
Kaza mu naime kako se posljednjih nekoliko noći osjeća loše, te kako
bi joj učinio veliku uslugu kad bi naredio da ozgo snesu veliki krevet što
ga je donijela od kuće, jer joj je sadašnji kratak i neudoban. Gotovo se
začudila kad je pristao i upitao bi li htjela da ga odmah unesu.
„Ne večeras“, odgovori Tereza - „jer mi valja izvući svu posteljinu za nj.
Sutra do večeri sve ću urediti“.
Sutradan uvečer krevet iz Holderove kuće nalazio se u spavaonici.
Bijaše dug i širok, a po njem umjetnički urezane mnoge figure. Ozgo, s
nebnice, visio mek i težak zastor, sav islikan, a unutri mnogi jastuci,

81
plahte i pokrivači, bijeljela se posteljina, sva od najfinijeg lanena platna,
s čipkama i krasnim porubima.
Činilo se Terezi da je istom sada priredila pravu bračnu postelju.
Od srca se veselila tome prvom dijelu posoblja iz roditeljske kuće, što
će joj eto biti pred očima. A kasnije se dogodilo nešto drugo, i krupno.
v
Jednog dana na veliki Borgland stiže neki kapetan u službenom poslu
te se ondje zadrža nekoliko dana. Zvao se on Klinge. Čuo je gdje
pripovijedaju o Björndalu te razabrao da je onamo došla žena koja se prije
zvala Holder. Kapetan je bio na nekoliko svečanosti u Holderovoj kući, pa
sad zamoli da mu daju konja, jer bi da odjaše gore u posjet. Von Gallu se
već smrklo lice, ali se odmah javi njegova žena, kazujući kako je kapetanu
Klingeu zacijelo želja da ode onamo i da vidi kako je ondje. U sebi se
nadala da će udovoljiti svojoj radoznalosti te štogod čuti o tajanstvenom
dvoru na sjeveru, kad se kapetan vrati. Klinge dobi konja te odjaha.
Terezi topao val navro u obraze kad je stigao taj gost. Bješe to kao prvi
pozdrav iz onog vremena kad je živjela u gradu. Dag je valjda mislio na
onog momka s orlovskim nosom, onog poručnika s kojim se utrkivao o
Božiću, pa je zato i prema ovom časniku bio nekako nepovjerljiv. No kako
su ga Tereza i Doroteja dočekale srdačno i prijateljski, to i Dag najposlije
popusti.
Klinge bijaše živahan i vedar gospodin koji se nagledao svijeta i koji je
mogao pokazati ožiljke i brazgotine od rana što ih je zadobio u ratu u
južnim zemljama i u manjim okršajima sa Švedima. Mnogo je šta vidio te
je znao veselo pripovijedati o ratu i o ljubavi, a uz to mnogo piti i u svoje
i u tuđe zdravlje. Nazdravljao on Terezi i Doroteji, kucao se s Dagom i
praznio čašu tako brzo i temeljito kako to Dag još nikad nije vidio.
Pripovijedajući neku zgodu kapetan odjednom zastade pa se začuđeno
ogleda po blagovaonici. Zatim ustade te zaviri u veliku sobu pa u prednju
dvoranu.
„Kako vidim, niste sa sobom donijeli lijepo posoblje što ste ga imali u
staroj kući“, reče obraćajući se Terezi.
Tereza brzo pogleda muža te opazi da mu nije drago to pitanje, premda
mu je na licu još bio smiješak od posljednje kapetanove pričice.

82
 „Sve smo sa sobom donijele“, odgovori Tereza - „ali je tu bilo već dosta
pokućstva“.
„Onda vam nema druge nego proširiti kuću“, vedro će kapetan.
„To moj muž ne bi htio“, dočeka Tereza i krišom pogleda Daga.
Dagu se to nije sviđalo, pa mu se lice smrklo.
„Ne“, reče Dag - „dobro je ovako kako je sada“.
Kapetan razabra da je načeo nezgodan predmet za razgovor, a ujedno
osjeti da Terezi nije baš nezanimljiv njegov prijedlog.
„Dakako, dakako“, prihvati kapetan - „lijepo je i dobro tako kako je
sada, ali mnogi grade novo, a ženama je opet silno stalo do toga da oko
sebe gledaju svoje stare stvari. Možda bi se mogla podići nova kuća pokraj
ove?“
Dagu se na licu nije moglo ništa pročitati, a nije ništa ni uzvratio.
„Mogu vam napraviti nacrt kuće kakve se sada grade“, predloži
kapetan - „a vi onda razmislite“.
Dag se na to nasmiješi te kaza neka kapetan samo nacrta, a on će već
razmisliti.
„Dobro je“, preuze kapetan - „poslat ću vam nacrt, kad jednom
imadnem vremena“.
Nato veseli kapetan iskapi posljednju čašu, putničku, te odjaha natrag.
v
Gospođici Doroteji trebalo je tako malo mjesta na svijetu. Prve zime
pokazivala se sasvim izrijetka. Viđali su je samo za stolom u blagovaonici,
ali bi i tada brzo nestala. Svatko se na Björndalu čudio u čemu li to ona
provodi dane. No malo-pomalo po sobama se nizali lijepi vezovi i otkrivali
ponešto o njezinu bavljenju gore, a ponekad se iz blagovaonice čuli nježni
zvuci spineta. Djevojke pripovijedale kako gospođica gore u svojoj sobi
ima neko glazbalo sa strunama, kao neku lutnju, po kojoj prebire i usput
pjevuši. Inače njezin život bijaše velika tajna. Kad je došla na Björndal,
dali su joj sobu gore, kamo se išlo stubama iz predsoblja. To je prije bila
kao neka soba za gosta namjernika, s posteljom i stolom kao glavnim
posobljem. Da, bijaše ondje, dakako, i peć od lijevana željeza, ukrašena
anđelima i drugim likovima.

83
 Gospođica je Doroteja pitala Terezu bi li mogla štogod od svojih stvari
smjestiti gore u sobu, ali Tereza nije htjela da na svoju ruku odluči o tome,
nego je sestri kazala neka sama pita Daga. Bijaše to u prvom tjednu
njihova boravka na Björndalu.
Dag nije imao ništa protiv Dorotejine želje. Naprotiv, poslao joj
majstora Jörna, koga nazivahu nadimkom »Mangfoldig« to jest
Svestrani, jer je bio i stolar, i tesar, i pomagač u svakome drugom poslu
što se tražio u bilo kakvoj izmjeni ili popravku na dvoru. U Dorotejinoj
sobi bijaše Jörnu posla za više dana, jer ga je Dag uputio da pomno i
marljivo obavi sve što gospođica zatraži. I sam Jörn imađaše svojih
prijedloga, tako te ne bijahu male izmjene što su ih zajednički zamislili
gospođica i on.
Prije bijaše unutri samo malen prozor, jer je soba služila za spavanje,
a nije se mislilo na boravak u njoj preko dana. Jörn to spomenu Dagu i
kaza kako bi trebalo malko više urezati u zid i umetnuti veća stakla, da
bude svjetla.
Kad su se idući put kola vratila iz grada, dovezoše i staklo, pa Jörn
prionu da mijenja zid, a gospođici Doroteji valjade nekoliko noći spavati
na drugom mjestu. Kad je Doroteja opet došla u svoju sobu te vidjela što
je sve Jörn načinio, baš se ugodno iznenadila. Jörn je bio kojekuda po
svijetu i štošta naučio prije nego što se skrasio na Björndalu. Kad je počeo
piliti zidne grede, opazio je da podnice u sobi strše daleko van, iza zida,
kao da su nekoć mislili sagraditi ondje neko pristrešje ili balkon. I Jörn
lijepo načini malu verandu, u zidu ureza čitava vrata te ih ostakli.
Tako je dobila verandu ta soba u kojoj je gospođica Doroteja imala
provoditi svoje dane - verandu koja je gore visjela poput kakva gnijezda i
s koje se lijepo vidjelo naselje sve tamo do Hamarrböa.
Zatim je Jörn iz sobe iznio staro posoblje i uz pomoć drugih momaka
unio sve ono što je gospođica Doroteja željela da ima unutri. Ponajprije
neobično lijepu i veliku postelju, s likovima i cvijećem urezanim u drvetu,
s potpornjacima i sa zastorima od baršuna. Imali su što nositi, i bilo je
posla dok su postelju smjestili.
Potom su unijeli nešto što je gospođica Doroteja zvala kabinetom -
nekakav ormar sa mnogo prijekleta i vratašca, pa komodu, dva-tri
naslonjača, malen stol i naposljetku ogledalo s tolikim okvirima da je u
njemu jedva ostalo nešto mjesta za samo zrcalno staklo. Sagovi dođoše

84
na pod, gardine i zavjese na staklena vrata što vode na verandu, a onda
ukrasi i sitnice, kojima se Doroteja radovala pronalazeći ih i vadeći iz
sanduka i pretinaca, i upravo uživala razmještajući ih na njihova mjesta.
Djevojka koja je redila njezinu sobu pripovijedaše kako gore ima toliko
rijetkosti, slika, srebra, kutija i kojekakva uresa da se gotovo ne usuđuje
na vrata.
Nad uzglavljem imala gospođica Doroteja obješenu divnu stvarčicu
koju joj otac bijaše jednom donio iz katoličkih zemalja. Bilo to raspelo od
srebra, s čavlićima i slovima od čista zlata i s Kristovim likom od
bjelokosti. Neka je između djevojaka vidjela kako to raspelo svijetli u
mraku. Otkada se gospođica Doroteja smjestila u onu sobu, ondje je
uvijek mirisalo po cvijeću - miriše joj soba kao vrt u ljetni dan,
pripovijedahu u kuhinji.
Smjerna srca zahvaljivaše Doroteja Svevišnjemu što joj je milostivo
udijelio to ugodno mjestance u kojem će živovati svoje dane. U jednoj od
svojih kutija imala je tri teška zlatnika, što ih je također dobila od oca kad
se jednom vratio iz tuđine. Jedan je od ta tri zlatnika odlučila darovati u
crkvi u znak zahvalnosti, kad prvi put pođe onamo. I eto zato je gospodin
Diderich onoga božićnog jutra našao u škrabici onako neočekivan dar.
Svu je zimu gospođica Doroteja provela šijući i vezući pokraj peći, koju
je ložila brezovim cjepkama. A kad je granulo proljeće i kad se za njim
oljetilo, tek je onda zapravo spoznala kakav majstor bijaše Jörn
Mangfoldig. Mnogi je blaženi čas znala provesti na verandi što ju je
načinio Jörn, kad bi odande jutrom ili večerom promatrala krasni okoliš
i lijepe majure u naselju.
Mnogo sam izgubila u svojoj mladosti, mišljaše gospođica Doroteja, ali
sam sada mnogo dobila.
v
Jesen stigla i s njome prvi hladni zimski dah. Ana Hamarrbö došla na
Björndal, ali ne zato što bi Božić bio na vratima, nego stoga što su ondje
očekivali novi život. Prolazili dani, i što dalje, Terezi bivalo sve teže, loše
se osjećala. Trebala joj sva njezina velika snaga i volja da bi mogla
izdržati.
Upravo u to doba stigoše iz grada veliki svici papira s nacrtima i s
pismom od kapetana Klingea. Pisao kapetan kako nije zaboravio svog
obećanja, a nije stigao da se javi prije jer su ga priječile mnoge dužnosti.

85
Svima najljepše zahvaljuje na pažnji na koju je naišao onog dana na
Björndalu, a mogne li imati čast da im u gradnji posluži savjetom ukoliko
što od nje bude neka se pouzdaju u nj, on bi tada rado došao onamo.
Dag skupi obrve, jer mu kapetan nije učinio uslugu time što nije
zaboravio ono naklapanje o gradnji. No Terezi se pri pogledu na one lijepe
nacrte oblakšala njezina muka. Što su dani dalje odmicali, s Terezom
bivalo sve gore, pa Dag jedne večeri pokuša da obraduje ženu: kaza joj
kako bi u ljeto mogli pozvati kapetana i pomalo početi gradnju nove kuće.
S te pažnje, za koju je znala da Dagu bijaše teška, Tereza se toliko
obradovala da nije ni riječi smogla, nego su joj niz lice samo potekle suze
radosnice.
Promicali dani, na svijet došao dječačić.
Terezi se doduše činilo neobičnim što su Anine tvrde i poput leda
hladne ruke imale prve dotaknuti sićušni i topli život, no sve se dogodilo
tako brzo i sigurno te je Tereza, kad je sve lijepo minulo, zahvalila
Svevišnjem što joj se u teškom času našla na pomoći tako spretna ruka
kao što je Anina.
Poslali su pismo kapetanu Klingeu, u kojem su mu lijepo zahvalili na
nacrtima te mu javili da im je u svako doba dobro došao.
v
S prvim ljetnim danima stigao kapetan, a s njime došlo i novo doba na
Björndal. Kapetan naumio da poruši neke stare zgrade, ali se Dag tome
odlučno oprije. Nije bilo sasvim onako kako kapetan bijaše zamislio.
Novu su kuću gradili uz istočni zabat stare, i to kuću s velikim prozorima
i mnogo svjetla, a nisu katranili nego mazali, za razliku od svih drugih
zgrada na Björndalu.
Dag je jednom dao riječ pa se nije protivio, ali mu se nije sviđalo što se
ondje radilo i događalo. Dolažahu različiti strani ljudi da izvedu ovo ili
ono na novoj kući, a naposljetku eto nekoga da oslika zidove u velikoj
dvorani. Kapetan je ovda-onda morao odlaziti, pa se na kraju vratio sa
slikarom i sa još nekim čovjekom, koji je imao postaviti velika ogledala
između prozora te izvesti druge ukrase.
Jesen Dagu već bila više po ćudi. Naučio je da igra karata, te je proveo
mnogu ugodnu večer s kapetanom i stranim majstorima.
O jesenskoj ravnodnevici nova zgrada na Björndalu bila gotova, pa s
tavana i spremišta prenijeli Holderovo posoblje u novu kuću i lijepo je

86
namjestili. Stolice s kožnim sjedalima i naslonima, ukrašene pozlatom,
nizale se u dvorani, a svijećnjaci s mnogim svijećama bili obješeni o strop
te se zrcalili u zidnim ogledalima.
Po zidovima povješali slike Terezina oca i majke, djeda i bake, različite
druge slike, a slikar što je ukrašavao zidove načinio i velike portrete
Tereze i Daga. Ne bijaše na njima baš velike sličnosti, ali su se lijepo
isticali svježim bojama i pozlaćenim okvirima.
Namještajem iz Holderove kuće nisu se mogle ispuniti sve sobe, a Dag
se skanjivao da izda novac za novo posoblje. Tako se Jörnu Mangfoldigu
valjalo ogledati ne bi li izradio onako fine stolice i stolove. Spočetka mu
trebalo vremena - ta toliko neobično bijaše to inozemno pokućstvo. No
posrijedi je bila njegova čast i njegovo pošteno stečeno ime, jer ga je
družina počela već nazivati Jörn Enfoldig, to jest Jednostrani ili Priprosti.
Dugo je trajalo, ali je ipak došao dan kad je Jörn svladao teškoće i kad
se zaredala stolica za stolicom, dok se naposljetku nije pojavio i stol.
Jörnovo posoblje nije doduše bilo ravno inozemnom, no svatko se morao
diviti kako bijaše krasno izrađeno. Tako je majstor Jörn i opet opravdao
svoje staro ime Mangfoldig, to jest Mnogostruki ili Svestrani. Ljudi
naprosto nisu shvaćali odakle u onim izrađenim i skvrčenim prstima
onakva nevjerojatna spretnost.
U rano proljeće nova kuća trebala je biti sasvim gotova, ali još
spavaonicu nisu prenijeli onamo i još se nisu ondje smjestili. Tereza nije
ništa spominjala, Dag nije ništa govorio. Jednog dana susrete se Dag s
gospođicom Dorotejom prije objeda u prednjoj dvorani. Dagu se radost
zrcalila u očima, bijaše on dobre volje.
„E, valja nam ovih dana prenijeti tvoje stvari u novu kuću“, reče Dag.
Oh, kako ga je uplašeno pogledala gospođica Doroteja! Znala je da je
zapravo sestra u neku ruku prodrla s tom zamisli o novogradnji - ali što
da sada kaže?
„Uredili smo ti ondje lijepu i svijetlu sobu“, proslijedi Dag, a radost mu
u očima još više zaiskri.
„Najviše bih voljela kad bih mogla zadržati svoju staru sobu“, izusti
gospođica Doroteja.
„To sam i mislio“, dočeka Dag.

87
 „Mogu li onda ostati ondje?“ - upita Doroteja u napetu očekivanju, jer
je više negoli jednu noć bdjela i molila se za to.
„Kako god želiš“, odgovori Dag. - „Mislim da ni mi nećemo tako brzo
onamo“.
I tako se dogodilo nešto neobično: nova kuća ostala gotovo pusta.
Upotrebljavali su doduše novu veliku kuhinju, a i neke se djevojke i žene
s posjeda nastanile gore u potkrovlju, ali je na tom i ostalo.
Otišla stara kuhinja sa svoje dvije prostorije što bijahu između
predsoblja i novogradnje, pa i na toj strani uredili kao neku blagovaonicu
ili prednju sobu. Jörn Mangfoldig marljivo djelao stolice prema dobrim
starim stolicama na Björndalu, i klupe, i ormare, i stol s produžecima - i
tako je ondje gdje se nalazila stara kuhinja nastala lijepa soba.
Tereza je odlazila u novu kuću i pazila na red i čistoću, a znala je
ponekad i sjesti kraj staroga i udobnog posoblja iz roditeljskog doma te
štogod šivati. S proljeća i s jeseni onamo bi otpremila kolovrate i tkalačke
stanove da se iskoristi svjetlo s velikih prozora, ali ni ona nije osjećala
potrebe da ode iz svoje stare spavaonice. Velika joj slabost u životu bijaše
- Dag. Vidjela je kako je njemu najmilije da oko njega ostane sve po
starom, pa se od srca radovala da mu u tome ugodi koliko god može.
Priredili su svečanost i pozvali u goste starog strica Holdera i njegova
sina, pak kapetana Klingea i druge iz grada, čeljad s Böhlea i Gistada i
druge znance iz župe u ravnici, pa je bilo gozbe i veselja u novoj velikoj
dvorani, tako te nova kuća nije stajala bez koristi. U novoj i staroj kući
bijaše dosta mjesta, pa su gosti iz grada i ozdo iz ravnice mogli po istini
kazivati o veličini Björndala.
Sa sječom u šumama bilo promjena, već prema vremenu i njegovim
zahtjevima, no sve drugo u svem Björndalskom naselju išlo polako i
sigurno naprijed, a Dag budnim okom bdio nad svime.

GLAVA XIV.

U mjesecima između zaruka i svadbe Dag je nastojao da sve na imanju

dovede u red, ali se neprestano zaticao na pomisli: što bi Tore kazao na
to čega se poduhvaćao. Bijaše kao da je na kratko vrijeme uzeo u posudbu
dvor i posjed - tako mu se nestvarnim činilo da sam sada posjeduje sve te

88
zgrade, majure i šume. Znao je i osjećao da sam nije stvorio ništa od sve
te veličajnosti što ga okružuje.
Poslije svadbe osjećao je da je nekako čvršće na svojim nogama, jer
više nije bio sam na svijetu. No sveudilj mu se činilo da na sebi osjeća
budne oči svih predaka, koji su se za svoga dugog i mukotrpnog života
borili krčeći i obrađujući, gradeći i nastojeći da održe sve to što je danas
njegovo. Očito stoga nije pomišljao da dira u stare zgrade i stvari i u sve
ono što od starine bijaše u sobama.
Svadba i sve novo što je s njome došlo, pak utjecaj dviju žena u kući -
sve je to Dagu uvelike pomoglo da održi zavjet što ga je jednom dao
Svevišnjem: da će se okaniti osvete. Ali jake naravi moraju ići svojim
vlastitim putovima. Uporan značaj, kakav je naslijedio Dag, sa stoljetnom
snagom u sebi, ne može se naglo zaustaviti u jednom jedinom čovjeku,
nego traži i nalazi izlaze i zaobilaske, kao onda kad se Dag prvi put vozio
na božićnu misu. Dag je doduše popustio pred svevišnjim, ali je u istom
času skrenuo na stari put divljije i prkosnije negoli itko prije njega.
Jednim jedinim zavjetom, dobrom voljom i nakanom za jedne jedine
večeri ne može se čovjek osloboditi stare upornosti, i Dag bi s vremenom
i opet u sebi gajio osvetničke misli, da njegova ćud nije našla drugog
oduška.
Na Björndal stigli na uvid i potpis neki papiri u vezi s Terezinim i
Dorotejinim nasljedstvom. Dag je bio pozvan na sud, da se to uredi.
Bijahu posrijedi goleme svote, od kojih su mnoge imale i dalje ostati u
knjigama kod Holdera, a mnoge su opet bile slobodne. Dag je morao
potražiti odvjetnika u gradu, da bi se s njim posavjetovao u što bi uložio
novac. Imao je povrh toga dosta talira u sanduku, te je pomalo počeo
shvaćati kakva moć vlada svijetom. Novi put i odušak što je trebao
njegovoj ćudi, bijaše tvrd put novca. Možda je imalo neke veze s
množinom novca to što je bio popustljiv prema Doroteji u pogledu sobe i
što je prihvatio graditi kuću po Terezinoj želji.
Sestrama, dakako, nije bilo ni nakraj pameti da su zapravo donijele
pogibao na Björndal - opasni otrov novca. Dag je i prije imao već dosta -
toliki posjed, polja i šume, pa kad je još došao i Holderov novac, stvorilo
se pravo bogatstvo. A u bogatstvu i novcu uvijek je pogibao.
v

89
 Terezinu sinčiću prvencu bijaše više od tri godine kad je došlo drugo
dijete. I sad je bio sin, a Ana Hamarrbö i opet bila primalja. Prvom su sinu
nadjeli ime Tore, po pokojnome Dagovu bratu; drugoga su krstili imenom
Dag i slavili krstitke, koje su trajale tri dana i na kojima su se sastali
uzvanici sa svih strana. Bilo je tamno zimsko doba, pa se još dugo poslije
pripovijedalo o tome koliko je svijeća gorjelo tih dana na Björndalu. Ljudi
u naselju nisu naprosto mogli da se dovoljno nagledaju one rasvjete.
Neko vrijeme poslije toga dođe poruka s Hamarrböa da Tereza uzme
dijete sa sobom i da dođe onamo, jer se posljednjih dana majka Ana
razboljela. Tereza pođe s onih stopa.
Na Hamarrböu je uvedoše u »kuću« ili »ognjenicu«, prostoriju s
ognjištem, u koju nikad prije nije stupila. Tu nije bilo prozora, a na
ognjištu palucala slaba vatra, tako da unutri bijaše mračno. U zraku se
osjećao jak vonj, kao po paljenoj travi. Vrata se zatvoriše, a Terezu gotovo
obuze strah dok je sjedila sama u onoj polutami. Još se više uplašila kad
je odnekud iz mraka čula kao neki uzdah; ali se umirila na pomisao da je
to možda zapištalo u vatri na ognjištu.
Odjednom umalo što joj mali Dag ne ispade iz naručja. Odnekle se
začu uzdah, dubok kao da je dopro iz nutrine same zemlje. Tereza se
začuđeno ogleda oko sebe - sad joj se oči bijahu već privikle na tamu.
Pogleda prema postelji u tamnom kutu, na drugoj strani od ognjišta, i
vidje gdje Ana sjedi u kratku starinskom krevetu, a oči joj se odblijeskom
vatre s ognjišta krijese u tami poput dviju žerava.
Rubac joj glatko zategnut na čelu, iskrivljeni joj se starački prsti poput
pandža kakve grabljivice skvrčili na rubu kreveta, a usta joj jedan jedini
potez prošiven mnogim šavovima. Nos joj strši kô najneumitniji zakon
života.
„Dobar dan, majko Ana”, progovori Tereza, još napola uplašena, te
pođe prema postelji. - „Čujem da si se razboljela“.
Ana i opet duboko uzdahnu da uhvati zraka, te će onda kratko i suho:
„To je smrt!“
„Ne treba odmah tako misliti“, izusti Tereza, a oči joj se orosiše.
„Kad čeljade više nije ni za što, bolje da legne i da umre“, suho će Ana.
„Ta o Božiću si još bila bodra i krepka“, opet će Tereza.
Ana ne uzvrati, nego svrnu pogled na malog Daga.

90
 „Položi mališana ovamo“, reče nekako odrješito. - „Potakni vatru na
ognjištu!“
Napola uplašena, napola začuđena, položi Tereza malog Daga u krilo
Ani, koja je u postelji sjedila pokrivši ovčjom kožom svoja šiljata i savijena
koljena. Pošto je na vatru stavila suhe borovine, Tereza opet sjede kraj
postelje.
Ana je pograbila mališana svojim koštunjavim rukama kao kakvim
pandžama te sjela ondje kô golema kakva ptica grabljivica i gledala u sitno
biće u svom krilu. Mališan nije puštao glasa od sebe - samo je gledao
krupnim modrim očima. Vatra se na ognjištu rasplamsala te je sad
osvjetljavala Anu crvenim sjajem i crtala po zidu njezinu sjenu. A sjena
bila kô životinja: Anina koljena i mališan u njezinu krilu istegli se u
stražnji dio i u leđa one životinje, a od Anina tijela i glave postala šija i
glava životinje u sjeni. Životinja istezala vrat i uzdizala glavu kako je
plamen na ognjištu lizao i poigravao, tako te je životinja na sjeni rasla i
prijetila poput kakve nesreće.
Gledala to Tereza, te joj se nekako stijesnilo oko srca.
Sva se stresla kad je opet čula Anin glas. Ana pak samo uprla pogled u
mališana, a i njezine riječi kao da bijahu samo njemu upravljene:
„Ti imaš krvi“, reče gledajući oštro u dijete. - „Drugi će umrijeti“,
proslijedila je Ana, a glas joj bijaše nekako šupalj, kao da joj je ponestalo
daha.
Nakon stanke duboko uzdahnu i nastavi:
„Ti ćeš živjeti i rod poslije tebe, i uzdignut će ti se potomstvo, koliko se
već ljudi mogu uzdignuti“.
Bijaše kao da s Aninih usta uzlijeću velike, crne ptice, i kao da kruže
straga u tami.
Tereza je slušala otvorenih usta i ukočenih očiju, i grčevito se saginjala
naprijed, da uhvati riječi. A riječi dolazile jedva čujne i zvučale kô neka
priča iz davnine. Među njima bile su duge stanke, kad god bi Ana hvatala
dah.
„Zla sudbina je stigla kralja... rod mu morao bježati, svi njegovi... Neki
se otisnuše preko mora, u tuđinu, i ondje postadoše vođe... a drugi
krenuše u šume... Sa sjevera je došao Björndal, on, prvi od tvojih otaca, i
tu radio i gradio... Čeljad s Hamarrböa zapalila mu krov nad glavom... On

91
i jedan između njegovih sinova spasili se, probili se kroz oganj i oružje, i
nestali tamo dalje, u šumama... Dogodine gorio Hamarrbö, izgorio do
temelja... sa svime što je ondje bilo... Nove se kuće sagradile na sjeveru, i
odonda stoje...“
Tereza je gledala u sjenu na zidu, životinja se neprestano pomicala. Za
posljednje riječi životinja je visoko i ponosno uzdigla glavu, a onda mirno
i dostojanstveno spustila šiju, i tako ostade bez života, i nijedna više riječ
ne iziđe iz usta Ane Hamarrbö.
Tereza svrnu pogled prema Ani te skoči kriknuvši. Majka Ana je sjedila
ukočeno kao kip, s glavom naslonjenom na dasku vrh uzglavlja, visoko i
samosvjesno uzdignutom kô za čitava života.
Tereza oslobodi dijete iz ukočenih pandža, koje su ga još i u smrti
čvrsto držale kao svoje pravo i zakonito vlasništvo.
v
Tereza zamoli momka da brzo potjera, i tek kad se opet našla na
Björndalu, odahnu kao da joj je težak kamen pao sa srca. Mimo svaki
običaj upali dvije velike svijeće u svijećnjacima u blagovaonici i ondje
sjede držeći u krilu malog Daga. Kako je trgla i uprla, oči u dijete, nije ih
više ni dizala, bojeći se kanda da mu štogod ne naudi; a mališan je mirno
uzvraćao pogledom, kao da je samo po sebi razumljivo da na sebi osjeti
ruke i oči majke Ane za njezinih posljednjih časova i riječi.
Kad je ušao Dag te vidio svijeće i Terezino lice, samo kratko upita:
„Je li umrla?“
„Jest“, odgovori Tereza i nadoveza: „Jest, umrla je, a govorila je tako
neobično te sam sasvim smetnula s uma da joj dadem kapljice i konjak
što ga bijah ponijela da je okrijepim“.
„A što je to neobično rekla?“ - upita Dag.
„Uh, još me srsi prolaze. Spomenula je nešto kako će mali Dag živjeti,
a netko drugi umrijeti. Govorila je nešto o krvi i o nekom kralju i njegovu
rodu“.
Dag se malko osmjehnu, ali mu u očima ne bijaše radosti.
„Koliko ja znam“, reče Dag - „Ana to ne bi pripovjedila nijednoj ženi“.
„Pa i nije“, preuze Tereza: „Kazivala je to djetetu“.

92
 „Ostala je dakle dokraja dosljedna“, opet će Dag. - „Uvijek je smatrala
da sadašnje žene ne zaslužuju da čuju takve riječi. O tebi je doduše
drukčije mislila, ali ipak nije htjela da pobaši svoga starog mišljenja. Zato
je pripovijedala mališanu, da si mogla čuti“.
Tereza se osjeti nekako obogaćenom kad je to čula. Nikad joj Ana nije
kazala lijepe riječi, nikad ni pogledom nije pokazala da joj je sklona, njoj
ili drugima. Kao kakav stvor bez osjećaja hodila je svojim putem i vijek
svoj vjekovala, a posljednjeg je dana iskazala Terezi najveću čast, učinila
je iznimkom među ženama.
„Dokle je stigla u svome kazivanju?“ - upita Dag.
Tereza mu reče, a Dag nijemo kimnu glavom, zadovoljan kanda što
starica u kazivanju nije došla dalje. Da je stigla, zacijelo bi Ana ispričala
mnogu krutu priču. Dag je sada bio posljednji koji je sve čuo iz njezinih
usta. I mogao je sam odrediti što će dalje živjeti od svega starog što su
kroz tolika vremena pripovijedali djedovi unucima.
„Je li istina ono što je Ana pripovijedala o prvom čovjeku na
Björndalu?“ - odjednom će Tereza, i pri tom trže oči u Daga.
Dag odgovori nešto kako bi čovjek zapao u puste misli kad bi smatrao
istinom sve ono što se pripovijeda. A Tereza je o tome mislila svoje, pa je
još iste večeri zapisala sve čega se prisjećala iz Aninih riječi.
Prije svega, nije nalazila nikakva smisla u onom kako mali Dag ima
krvi i kako će živjeti, a drugi umrijeti. No drukčije je o tome mislio Dag.
Čuo je on kako je Ana to isto rekla o njemu i njegovoj braći, pa su mu
braća i pomrla ne ostavivši za sobom potomstva. Možda i jest zato one
večeri toliko prostajao uz postelju svoga starijeg sina, te je kasnije bio blag
prema malom Toreu i još mu odnejaka puštao sve po volji.
Dag je više vjerovao riječima Ane Hamarrbö nego što je to pred
drugima pokazivao.
v
Anin pogreb bio velik, a na pogrebnu daću na Hamarrbö došla i sama
čeljad sa Starog Björndala.
Stroga je i nemilostiva bila Ana za dugoga svog vijeka, ali se nalazila
na porodu gotovo svake duše u naselju, i za svega njezina života smatrali
su je pouzdanom obranom protiv bolesti i svakoga drugog zla. I zato nitko
nije pravo shvaćao da je više nema - bijaše kao da žitelji očekuju njezin

93
povratak. No kako je vrijeme protjecalo, ljudi se pomalo uvjeravali da se
starica, onako visoka i koštunjava, nikad više neće javiti na njihovim
vratima kad ih zlo snađoše i bolest ih u postelju obori. Ane Hamarrbö
nema više, otišla je zauvijek praznina se i pustoš spustila u naselje, pustoš
koja je prelazila u strah.
Tereza je o svemu tome razglabala i mozgala. I kad bi se dogodilo da
na svijet dođe dijete pa umre radi neznanja u okolini ili neopreza, počela
bi uviđati da joj je Ana ostavila kao neku baštinu. Ponešto je već zapazila
iz Anina rada, a i sama je znala ovo i ono u pogledu njege za različitih
bolesti - dijelom iz bilježaka svoje bake, a dijelom iz drugih izvora. I tako
je Tereza Björndal počela svojom valjanom rukom posezati u život i jade
svakoga doma u naselju. Dolazila je onamo gdje bi se bolest ili smrt javila,
donosila odjeću i hranu gdje bi trebalo, tako te je sigurnost išla svuda za
njezinim stopama. Poštivali su je od prvog dana, ali nitko nije mislio da
će u nje biti razumijevanja za toliko toga, pa su se i po seoskim dvorovima
i po kolibama čudili i divili koliko se toga može naći u jednome jedinom
čeljadetu.
S mnogim poslovima na dvoru i s drugim što je sada došlo, Terezi dani
postali kratki, i zato je bila škrta u riječi, brza u radu, stroga u postupku.
Samo je tako mogla sve u redu držati. Mnogo je radila sama, mnogo je
zahtijevala od drugih. »Prije nego što se i riječ izrekne, treba posao već
početi« - bijaše joj jedna od čestih uzrečica. Oko nje je svu godinu
predbožićna strka, kazivahu u naselju. Tako je rasla njezina moć i ugled,
i s poštovanjem se o njoj govorilo ne samo u Björndalskom naselju nego
i u župi u ravnici i daleko izvan župe. Često se vozila dolje u župu, često
išla u crkvu, i svaki put se ljutila gledajući starog župnika i njegovu
sporost, te bi je gotovo podilazila želja da u svoje ruke preuzme i poslove
u hramu Božjem.
U svojoj zaposlenosti, jurnjavi i strogoći neprestano je imala i jednu
veliku slabost - ljubav prema Dagu. Sred sve brige i zaposlenosti misli joj
najprije hrlile k njemu, i bio bi se Dag razmazio da u njega ćud i priroda
nije bila drugačija. Takvo što bijaše daleko od njega. Bijaše kao da on toga
i ne opaža. I sam je imao mnogo posla, išao svojim putovima i ostao jedini
nad kojim Tereza nije mogla potpuno raskriliti svoju skrb i brigu. Malo
su kad našli vremena da jedno s drugim razgovaraju, a kad bi se izrijetka
i nadala takva zgoda, nije bilo duga razgovora, jer se Dag u svojoj
svakidašnjici naučio malo govoriti. Čvrstom je rukom upravljao

94
posjedom, odlazio u šumu na sječu i lov, te ga dane i dane nije bilo kod
kuće. Onda bi opet odlazio u grad, uređivati novčane poslove, kako svoje,
tako i Terezine i Dorotejine. Rasporedio je novac i uložio ga na različita
mjesta, da ne bude velikih gubitaka propadne li ulog na jednoj strani. Za
to je imao sigurno oko.
Imali su srebra na Björndalu, no on ga je zgodimice još kupovao, a
znao je dolaziti kući s teškim zlatnim lancima i narukvicama za Terezu i
Doroteju. Radovale se njih dvije gdje na njih misli, ali je on možda imao
štogod drugo na umu: ma kakva vremena nastala, zlato će i srebro uvijek
imati vrijednost. Možda je Dag mislio i na to kako zlato i srebro daje sjaj
i uvećava svečanost. A Dagu nije bilo protiv volje kad bi mu u goste došli
vedri ljudi: i sam je sa svojima češće odlazio u goste i u pohode, čak i u
grad, te su on i njegovi dolazili u dodir s mnogim i različitim ljudima.
Nedavno su na Björndal pozvali iz grada krojača koji je nekoć radio za
Terezina oca: sad je gradski krojač Dagu krojio i šio svečana odijela na
gradsku.
v
Tri godine poslije smrti Ane Hamarrbö Tereza se jedne večeri vratila
kući nakon posjeta nekom bolesniku u naselju: vratila se odande i sama
bolesna. Bijaše ona u sedmom mjesecu trudnoće, a po nesreći dijete se
rodilo još iste večeri.
Bilo to žensko dijete ali mrtvo. Tereza se zbog toga silno ucvilila, te je
tjedan dana ležala u postelji. Smatrala je taj događaj kao neku kaznu koja
joj je poslana, te je otišla u crkvu na pričest, da se oslobodi grijeha. Poslije
toga bijaše nešto blaža prema ljudima - pol godine po prilici, a onda se
opet prometnu u onu prijašnju Terezu. Gospođice Doroteje kosnula se ta
nesreća još i više negoli same Tereze, pa se gospođica usudila da opomene
sestru. Bijaše to u vrijeme Terezine blagosti. Doroteja upozori sestru da
joj se valja u pamet uzeti: bude li još jednom blagoslovljena onakvim
darom Božjim, valja joj dobro paziti da onako bezglavo ne juri naokolo,
kako i opet ne bi pošlo po zlu.
Da, gospođica je Doroteja zaista bila tužna i žalosna... Ta nije mogla
zamisliti većeg blaženstva na zemlji doli da ima djevojčicu za koju bi se
brinula i skrbila i u kojoj bi iznova živjela svoj život.
I za dva Terezina sinčića najviše se brinula Doroteja. Otkad su toliko
odrasli da su mogli razumijevati riječi, svake su subote uvečer mogli

95
poslije kupanja gore u njezinu sobu, gdje su ih čekale mnoge krasote,
lijepe bajke i poneka pjesmica uz to. Ta ne bijaše za male dječake ljepših
časova od onih što bi ih provodili u sobi tetke Doroteje.

GLAVA XV.

Godina je godinu ispraćala, mijenjala se vremena vani u svijetu, a na

Björndalu sve bilo po starom. Dag je doduše rjeđe odlazio u šumu, a češće
u grad i drugamo. Imao je mnogo novčanih poslova, valjalo mu se brinuti
oko udjela u vlasništvu, trebalo je misliti na mnoge vrednote. Već se
šuškalo o njegovoj umješnosti u tom poslovanju, govorkalo se o tom
kakav je skupac i tvrdac. Kod kuće je međuto posjedom upravljala Tereza
svojom čvrstom i spretnom rukom, i sve ondje lijepo teklo po starome
dobrom redu, sve išlo unapredak, čeljad i blago i svekoliko gospodarstvo.
A dani preli svoju pređu, odmicale godine.
v
Jednog dana stigla na Björndal neka žena i sa sobom dovela kćer koja
se još nije zadjevojčila. Dođoše njih dvije i rekoše kako žele govoriti s
Terezom. Što je netko došao na Björndal, nije bilo ništa neobično, jer se
svaki dan to događalo. No, te dvije druge nisu bile iz Björndalskog naselja,
nego iz župe u ravnici. Mati što je došla sa svojom kćeri bijaše žena
bubnjara Krusea, koji je živio na nekom udaljenome malom majuru dolje
u ravnici. Kruseovi imađahu desetero djece, a ta im je djevojka bila
najstarije dijete. U kući se oni zavrnuli u tijesnu, te im valjalo djecu rano
razaslati u svijet. Smjeste li to najstarije dijete u kući takve ugledne i vrsne
gospodarice kakva je Tereza, pa ako se djevojčica pokaže marnom i
valjanom, lakše će im biti s ostalom djecom. Žena je govorila poput kakva
župnika, a Terezi, kô i svakom čovjeku, bilo drago čuti kako uživa ugled i
poštovanje čak i na onome udaljenom majuru. Tko zna nije li u tijeku
godina i Tereza štogod saznala o odnosu između Björndalskog naselja i
župe u ravnici, pa joj možda nije bilo protiv volje da ta razgovorljiva žena
pođe župom i uzme ponosno pripovijedati kako joj se kći lijepo smjestila.
Tako je Kristina Kruse u trinaestoj godini svog života, a u šesnaestoj
godini po Terezinoj udaji došla na Björndal.

96
 Tereza je ubrzo opazila kakva je duha to dijete, i zacijelo je s tom
novom djevojkom bilo nešto neobično, kad joj je Tereza dopustila da
uvečer bude slobodna ranije nego obično. Slobodne je časove djevojka
upotrebljavala da gore u sobi gospođice Doroteje uči čitati i pisati. Možda
je Tereza mislila da sestri Doroteji treba malo razgovora i zabave. Ta na
toliko je toga mislila Tereza. Kristina je učila da lijepo šije, da govori tiho,
da hoda, stoji i sjedi drukčije nego većina ljudi, a k tome da pomalo osjeća
i misli lijepo i uzvišeno kô i gospođica Doroteja, jer bijaše prijateljstva i
povjerenja među njima dvjema.
Doroteja je bila sretna što svake večeri ima u društvu Stinu, kako su
zvali djevojku. Doroteja nije imala mnogo duša s kojima bi izmjenjivala
misli. Bila je ona nekako po strani od života, kako je to u ono vrijeme često
bivalo s neudatim djevojkama. Bilo je doduše gostiju i svečanosti na
Björndalu, te je i gospođica Doroteja nalazila zabave - ali u
svakodnevnom životu nije sudjelovala. Još od roditeljske kuće bijaše
navikla da Tereza svime upravlja, pa se tako nastavilo i na Björndalu,
Doroteja se držala po strani. Mogla je s Terezom razgovarati za stolom, u
blagovaonici, ali je to bilo samo letimice, sasvim kratko, a Tereza je uz to
imala druge misli nego što bijahu Dorotejine. Nije nikad bilo prave
povjerljivosti među njima.
Dag bi je doduše susretao prijateljskim riječima, i često je imao želju
da s njome malo porazgovori. Pouzdano je znala da on o mnogo čemu
duboko razmišlja, ali se rijetko kad događalo da bi se našli nasamu, a k
tome bijaše nešto na njemu čega nije dokučivala. Bilo u njegovu biću kao
neka plahost i hladnoća koja nije dopuštala približavanja.
S dječacima je lijepo drugovala, dok bijahu maleni, ali s njima nije
mogla dijeliti svojih misli. A sad, kad su napola odrasli i kad su se drugim
zabavili i zanijeli, ne bijaše im ni nakraj pameti da slušaju njezine bajke.
Ona ih je i dalje voljela, a oni bijahu u svemu dobri i ljubazni prema njoj
- srce bi joj zaigralo od radosti kad bi ih samo vidjela, tako bijahu ljupki;
no da s njima dijeli svoje misli, ne, to nije mogla.
I tako su gospođici Doroteji prolazili dani, a da nije nalazila duše s
kojom bi se sprijateljila. Zato joj je Stina i postala tako draga. Mnogu je
večer sjedila gospođica Doroteja i napeto očekivala da čuje brze korake
uza stube i pažljivo kucanje na vratima. I kad bi Stina ušla, nanova
počešljana i sva blistava od zadovoljstva što je gotova s poslom,
gospođicom bi Dorotejom prostrujao val tople radosti. Stina je mogla biti

97
dionikom njezine radosti u šivanju i u drugome ručnom radu, tako je
lijepo razumijevala sve što bi Doroteja kazivala u svojim mislima i o
svijetu kako ga je ona gledala i poimala. Još je u nečemu uživala Doroteja:
voljela je da joj Stina svake večeri ponešto pripovijeda, gdje je bila i što je
radila i vidjela tokom dana. Tako je i Doroteja u neku ruku sudjelovala u
svagdašnjem životu u kući i na posjedu.
Doroteja je uredila da Stina dobije svoju sobu. Kazala je Jörnu da joj
načini ormar, i dala mu za to srebrn talir. Da neko čeljade između družine
dobije svoju vlastitu sobu, bijaše nešto nečuveno u ono doba, pa se Tereza
počela krstiti kad joj se to spomenulo. No Doroteja je gledala da Dag bude
prisutan kad se povede razgovor o tome, jer je od njega očekivala pomoć.
Iznijela je Doroteja kako nitko u kući ne može Terezi pod stare dane biti
toliko koristan koliko upravo Stina: kako je lijepo nadarena i bistra, može
sve naučiti i u sve se uputiti, pa bi bilo razborito da joj se da nešto
prednosti, a djevojka se neće zbog toga odmah uznijeti - za to će se
Doroteja već pobrinuti.
Tereza je gunđala opirući se, ali se umiješao Dag i kazao kako Doroteja
ima sasvim pravo.
„Mogu doći dani“, reče Dag Terezi - „te ćeš biti sretna da imaš od
pomoći mladu i spretnu ruku“.
Mislio je na Terezinu gojaznost i na to kako će joj za koju godinu biti
teško juriti naokolo kao što sada juri.
Tereza odmah popusti čim je čula Dagovo mišljenje - i tako je Stina
dobila svoju sobicu gore blizu Dorotejine. Pojavila se zavist među
družinom na posjedu, zbog te prednosti dane Stini, no razabrali su da je
djevojka pod Terezinim okriljem, pa su dobro pazili da ne pokažu svoje
zavisti. Što se tiče Stine, ona je od gospođice Doroteje dobila upute i
biblijske opomene, pa se nije nimalo uznijela, nego je išla mirna i krotka
među ostalima. Nije marila za zajedljive riječi što bi ih ovda-onda čula,
nego se pravila da ih ne čuje.
v
Obojici sinova na Björndalu bila u krvi ljubav prema šumi, i kad god
bi imali vremena, odlazili bi onamo. Odmalena su išli s ocem u lov, a
bijahu još dječaci kad su prvi put okinuli iz puške. Prigovarala Tereza,
Doroteja blijedjela od straha, a Dag se samo smješkao, i u očima mu se
zrcalilo zadovoljstvo dok bi govorio kako se momčićima valja pripraviti i

98
na gore od mirisa puščanog praha, žele li da postanu ljudi od oka. A kako
je Dag htio, tako je i bilo.
Dok dječaci bijahu maleni, pokušavaše Doroteja da ih poučava u ovom
i onom, a kad su malo ponarasli, imali su od vremena do vremena kućnog
učitelja na Björndalu, ali su oni naprosto bježali sa satova, kako to već
dječaci rado čine. Odlazili su u šumu, išli u lov.
Stariji, Tore, u mnogo čemu podsjećaše na Torea koji se utopio. Bijaše
on plećat i jak, teška tijela i tamnijeg lica, ali u opasnim mu očima bio
neki neobičan sjaj, u koji otac nije mogao prodrijeti, a i ćud mu bila
nekako neobična i kao tuča: »holderovska krv«, mišljaše Dag.
Sa petnaest godina Tore već počeo grliti djevojke na posjedu i otimati
im poljupce, kad bi mu se pružila zgoda. Došlo to Terezi do ušiju, pa se
ozbiljno porazgovorila s Dagom. Bilo to za nju nešto teško, krupno, služila
se oštrim riječima. No Dag je dočeka s hladnim mirom, ali ne zato što bi
možda i sam bio onakav. Takvo što nije se znalo u njegovu rodu, barem
koliko je njemu poznato. Svi su oni bili bojažljivi prema djevojkama, sve
do dvadesete, pa i tridesete godine. Nije spomenuo ništa o tome kako
misli da se momčić uvrgao na Terezina oca iz mladih dana. Samo je
kratko odgovorio, ali s takvim tonom da je Tereza razabrala da mu je to
posljednja u tom slučaju:
„Tako je dakle s momčićem. Dobro je, razmislit ću pa ću s njime
govoriti“.
I u tim riječima ode. Zacijelo su mu na pameti bile i riječi Ane
Hamarrbö. Prema tome, vjerojatno je da momku nije dosuđen dug život.
Neka mu barem bude lijepo dokle mu je suđeno. No nije mu se sviđala ta
crta na sinu.
Sutradan pozva Torea nasamo te mu iznese što je čuo. Momčić
pocrvenio kô šipurika i nije znao kamo bi od stida. Otac u njegovim očima
bio nešto najviše, i da je baš otac to saznao, bilo momku strašno,
nepodnošljivo.
„Ne smiješ tako“, kratko će mu Dag. - „Zlo biva ako se čovjek ne može
svladati. A ti se još nisi ni zamomčio“.
Bješe li stoga što se momčić okanio svoje navade, ili stoga što je znao
bolje kriti ali dugo poslije toga dana nisu roditelji ništa čuli o takvu
vladanju svoga sina.

99
 U mlađem sinu Dagu, otac je kanda ponovno proživljavao svoje mlade
dane. Ponekad se upravo zbunjivao koliko je nalazio sličnosti između
sebe i tog sina. U hodu, u pokretima, u vladanju - u svemu bila velika
sličnost među njima, s jednom razlikom: ocu se činilo da mu je sin nekako
finiji i vedriji nego što sam bijaše u svojoj jogunastoj mladosti. Ah to nije
značilo da je u sina bilo manje hrabrosti. Nikako! Događalo se zaista da
ih je mali Dag znao upravo preplašiti svojom hrabrošću. Zalazio je
duboko u šume, tako duboko da bi ondje prenoćio - takav to lovac bijaše,
lovac dušom i tijelom. Nikad se nije vraćao bez ubijene divljači. Kad mu
je bilo četrnaest godina, dogodilo se da je jednom tri noći ostao u šumi, a
kad se vratio, donio je kući medvjedu kožu na leđima. Otac Dag, kako su
ga počeli nazivati na posjedu, bijaše tako ponosan kad se sin vratio s
medvjeđom kožom, da je jedva mogao suze suzdržati: bijaše on ponosan
što mu je sinu u žilama potekla krv predaka, potekla tako snažno i silovito
da se ne može obuzdati.
Sprva reče sinu kako je ludo da takav momčić sam ide u potjeru za
medvjedom, a onda mu oštrim riječima spomenu kako mu mati i on, otac,
nisu dvije noći ni oka sklopili zbog njegove nerazboritosti. Još prije nego
što se momčić vratio, bijaše Dag naumio da ga svojski izdeveta vrati li se
živ i zdrav, ali od te nakane ne bi ništa. Pošto je ukorio sina, kaza mu neka
pripovijeda što je i kako je bilo. Momčić zbacio kožu s leđa, u neprilici
prelazio prstima po puški i gledao u pod, no onda podiže glavu i ravno
pogleda oca, a prve mu riječi bijahu:
„Pa i tvoj je otac sam išao u lov na medvjede“.
„Jest“, dočeka Dag otac, upinjući svu svoju volju da sakrije radost. -
„Jest, išao je, ali nije više bio dječak kad se na to osmjelio“.
Zatim je momčić morao pripovijedati, ali nije otezao, nego je sve iznio
u malo riječi. No iz zbijenih rečenica izdiže se slika momčića koji je povrh
bačije Röisle nanjušio medvjeđi trag te ga kao kakav pas, bez jela i
počinka, slijedio dan i noć dok nije prasnuo pucanj.
Sam je Dag prvoga medvjeda ustrijelio u svojoj šesnaestoj godini, i u
svemu ih je sedam oborio, pa je mogao i te kako dobro zamisliti kuda se
sve ovaj momčić probijao šumom i strminom.
„Uredi se malo pa idi u kuhinju, da se okrijepiš!“ - kratko će Dag sinu.
Dag pripovjedi Terezi kako je zamišljao dječakov lov, a Tereza se ljutila
i strahovala, ali se nadasve ponosila. Ostade sve pri tome da je dječak

100
morao obećati da više neće noću izbivati u šumi i da tako mlad neće sam
na medvjede.

GLAVA XVI.

Otac Dag je sve rjeđe i rjeđe odlazio u šumu, a najposlije je došlo

vrijeme kad onamo nije nikako ni išao. Ali se sve češće i češće vozio u
grad, a navraćao se i u župu u ravnici. Novac mnogo toga traži od vlasnika,
iziskuje njegovu dušu ako se ne uzme u pamet.
Odvjetnik je jednom dao Dagu mig da pomalo uzima novac što mu je
u Holdera uknjižen, i da ga ulaže u seoske posjede, poglavito u svome
kraju. Valja se čovjeku držati onih vrijednosti koje razumije i u koje može
imati uvida. Tako je govorio odvjetnik, a Dag je odmah shvatio. Holderov
sin, koji je odavno preuzeo posao u svoje ruke, opazio što se zbiva pa
napomenuo Dagu kako odvjetnici baš nisu anđeli i kako ih se čovjek mora
čuvati. A Dag mu odgovorio svojim oporim smijehom i rekao kako ni on
sam nije anđeo.
Još je uvijek Dag imao velik novac uknjižen u Holdera, ali je najveću
čest povukao i uložio u suvlasništvo i hipoteku, također u župi u ravnici.
Dag se i tu snašao, i svojom je pronicljivošću i dugim iskustvom postao
majstor u tome kako se novac umnaža i uvećava. U odvjetnika je uočio
jednostavni zakon da je put novca put tvrd i krut, a ljudi od kojih je
potekao nisu nikad bili blagi u onom što bijaše njihovo pravo. I kad bi
Dagovi dužnici došli moliti da im se odgodi i pomakne rok plaćanja, on bi
kratko odgovorio da pravo mora ići svojim tokom.
S godinama se i opet u južna sela uvukla neka hladna bojazan od
tamnoga dvora na sjeveru, bijahu u strahu od sjevera kô i nekoć. Dag
doduše nije nikome nanosio nepravde niti je ikad ikoga prevario, no nije
nikad odstupao od svog prava, ma kako teško to pravo pogađalo dužnika.
Pravo je išlo svojim ledeno-hladnim putem gdje bijaše posrijedi novac
Daga Björndala, i kad bi pritisla nerodica i zla godina, mršavi bi majuri
jedan za drugim prelazili u njegove ruke, a ponekad i koji deblji. Vranci s
Björndala i opet bijahu neka opasnost na putovima. Nitko nije volio da
na putu preko svog imanja čuje tvrdi bat njihovih kopita.

101
 I u Björndalskom naselju ovila se hladnoća oko Daga. Govorio je malo
i sažeto, te starci kazivahu kako je neobično sličan Ani Hamarrbö. Mnogi
mišljahu da je njezin duh poslije njezine smrti ušao u Daga i tu našao svoj
nastan.
Zarana se u njem ukorijenilo nepovjerenje prema župljanima u ravnici
i prema svakome tuđinu, a nepovjerenje je još poraslo u novčanim
poslovima. Ljudi brzo pokazivahu svoju himbu kad novac bijaše
posrijedi. Mnogi se ulagivahu i dolažahu s nepoštenim namjerama.
Odatle je o ljudima stekao ono mišljenje što ga o njima često imaju
bogataši, jer ovi vide ljude u njihovu najgorem poniženju, u koje zapadaju
kad se zavrnu u krutoj i ljutoj nevolji, ukoliko ih ne vide još u gorem: kad
ih goni strast.
S vremenom se i Dagu pojavila na licu crta nepovjerljivosti, čak je
izvanjim i unutarnjim očima svakoga gledao iskosa. Kako je uzrastom bio
viši od drugih, malko bi spustio glavu i napola okrenuo lice od onoga s
kojim bi govorio. Pri tom bi obrvu koja bijaše bliže subesjedniku malko
uzvio, te bi mu to oko gledalo strogo, ispitujući, dok bi mu drugo, sa
duboko spuštenom obrvom, ostajalo vrebajući. Često mu se trzala stara
brazgotina nad sljepoočicom, a s obje strane stisnutih usta javila bi se
kosa crta prije nego što bi ljudima odgovorio na njihove želje. Toliko je
njime ovladao otrov bogatstva da mu je ostavio trag i udario svoj biljeg
kako u nutrini, tako i na vanjštini. Rijetko se kad u Daga našla riječ za
bližnje, malo je smisla imao za drugo što ne bijaše u vezi s novcem i s
vrijednošću novca.
A što su o tome mislili njegovi najbliži? Najbliži ponajčešće i ne vide
što drugi vide. Promjene kojima su ljudi podložni zbivaju se tako tiho i
polako te je čovjeku potrebno zaista oštro oko da bi zapazio promjenu u
čeljadetu s kojim živi u zajednici iz dana u dan. Tereza je možda slutila da
je Dag krut prema ljudima u naselju, ali je i dalje osjećala staru ljubav
prema njemu te za sve nalazila ispriku. Malo je ona sebi dopuštala
vremena da o tome i razmišlja. Umjesto toga radije je pomagala ondje
gdje je bilo najpotrebnije. Bješe to više u skladu s njezinom ćudi i s
njezinim osjećajem za praktično, negoli da gubi vrijeme na razmišljanje
o manama i pogreškama drugih. I tako su se žitelji u naselju počeli sve
više obraćati Terezi kad bi trebalo da se štogod uradi. Život na posjedu i
u naselju malo-pomalo počeo prolaziti mimo Daga. On se sve više
predavao svome novom svijetu, i tu se učahurio.

102
 Njegovi su živjeli nekako za se. Dječaci išli svojim putem, Tereza nije
znala kamo bi prije od pusta posla, a Doroteja ponajviše bila u svojoj sobi.
No i u najkrućem čeljadetu naći će se meka crta, neko slabo mjesto, pa
tako ni Dag ne bijaše onako sretan kako je svijet o njemu mislio. Kad bi
uvečer sjedio sa svojima, znalo se dogoditi da bi podigao glavu s onog
čime bijaše zaposlen te bi, kao da nešto istražuje, zaokružio pogledom po
svima oko sebe. Onako uzdignute glave bijaše kô kakav usamljen orao,
činilo se da mu oči traže nešto izgubljeno. Dogodilo bi se ponekad da bi
se podiglo još nečije lice, i oči bi se tada susrele. Bijahu to oči gospođice
Doroteje. Dijelak sekunde pogledi bi se ukrstili, a onda bi oboje oborilo
glavu nad svoj posao.
v
U prisoju stare kuće, na južnoj padini prema naselju, cvale ruže od
davnine. Za Terezina vremena bijahu stigle druge čak iz Holandije i
drugih udaljenih krajeva, i tek je tada ružičnjak na Björndalu postao
zaista lijep. Za tmurnih dana bez sunca bijahu tu blijede ruže - bjelkaste,
žućkaste, a najviše blijedo-crvene. No kad bi sunce sjalo na nebu, i ruže
su sjale - svijetlo-bijele i svilenkaste, zlatno-žute i sasvim rumene poput
krvi - sjale ruže i širile miris daleko naokolo.
Gospođica Doroteja rado je u smiraje navraćala tu i sjedala na klupu u
dnu ružičnjaka. Bijaše kao da se tu ljeto raspjevalo, u zraku lebdio zuj
svakovrsnih kukaca, od mekog šuštanja sićušnih mušica do vrčanja i
brujanja krupnih bumbara.
Kad je tako jedne večeri prolazila cvjetnjakom, odjednom zastade
nasred puta i u čudu pogleda preda se. Dolje na klupi sjedio otac Dag.
Gospođica Doroteja, koja je bila puna obzira, ne htjede mu kvariti
večernjeg mira, i već krenu da se vrati. Dag se osvrnu te joj kimnu glavom.
Ne preostade joj drugo nego da proslijedi starim putem prema klupi i da
sjedne pokraj njega. Sjede Doroteja, a Dagova čvrsta i teška ruka nađe se
na njezinim slabašnim ramenima. Dagov pogled lutao negdje daleko,
tamo prema modrim šumskim padinama na istoku.
„Večeras tako lijepo mirišu ruže“, progovori Dag. -“ A ti ovamo
redovito dolaziš?“
„Tu je tako divan mir“, odgovori Doroteja drhtavim glasom što bijaše
gotovo kao šapat.
„Jesi li se koji put već pokajala što si došla na Björndal?“ - upita je Dag.

103
 Gospođica Doroteja zaklopi oči i sakri suze, a onda odgovori da se ni
časka nije pokajala, nego neprestano zahvaljuje Bogu i svima njima što
može tu živjeti.
„U ovo si posljednje vrijeme nekako blijeda“, opet će Dag. - „Muče li te
kakve brige?“
Doroteji se lice obli lakim rumenilom, suze se ne mogoše zadržati. Dag
je dakle bdio nad njom i mislio o tome što bi joj moglo biti, i zato je sjeo
na tu klupu, da s njome izmijeni koju riječ. Mogao je dakle i takav biti.
„Ne“, odgovori ona naposljetku - „ne muče me nikakve brige. Sve je
ovdje tako lijepo, pravo blaženstvo. Samo...“ - nadoveza poslije stanke -
„zdravlje mi možda nije kao prije. Tu me pokraj srca ponekad stežu
probodi, pa teško dišem. Čim pođem uza stube, već me hvata omaglica“.
Bješe li od sunca što je zapadalo za šume na zapadu ili pak od
Dorotejinih riječi, no Dagovim licem prijeđe sjena, i bore mu na čelu
postadoše dublje.
„Možda bi trebalo da neko vrijeme ležiš“, kaza Dag, a za se pomisli da
pošalje u grad po liječnika.
Sunce bijaše zašlo kad su ustali, i sjene se nadvijahu nad ružinim
grmljem. Dag nije skidao ruke kojom je obuhvatio Doroteju oko ramena.
Bijaše to kao da je napola nosi preko vrtnih puteljaka.
U ljetno doba stajahu vrata u predsoblju uvijek otvorena, da unutra
dolazi svjetlo i zrak, te je blaga svjetlost ljetne večeri ispunjala prostoriju
kad je Doroteja zastala podno stuba što vode u njezinu sobu, i okrenula
se prema Dagu:
„U ovo sam posljednje vrijeme mnogo mislila na svog oca“, reče
Doroteja slabašnim glasom. - „Mislila sam o njemu i o tebi. I on je imao
tako mnogo posla, posla s novcem, i onda je odjednom umro“.
Dag se trže, jer je slutio kakve su misli iza njezinih riječi. Eto, prvi put
se netko usudio da mu kaže nešto što bijaše nalik na prigovor. Svaki put
kad bi se ono iznad pognutih glava druge čeljadi susreo s Dorotejinim
očima, pomalo se čudio njezinu pogledu. Bijaše kao da se u njima cakle
suze sućuti, a nije tome dokučivao razloga. Zato je pokušavao da joj
štogod odgonetne s lica, te je otkrio crtu patnje, i to ga je i sklonilo da ode
u vrt, da s njome izmijeni koju riječ. Sad je razabirao što znači onaj izraz

104
u njezinu pogledu. Lice je nakrivio više negoli obično, a oko usta poigrao
mu ukočen i napola zbunjen osmijeh kad je odgovorio:
„Ta otac ti nije umro od novčanih briga...“
Doroteja stajala oborenih očiju, dršćući, kao da je stoji velika napora
da otvoreno iznese što misli i da makne poštovanje koje ju sputava,
poštovanje što ga kao i svatko drugi osjećaše prema ocu Dagu. Ali oni koje
ubrajaju u nježne i meke na tome svijetu, često znaju pokazati snagu koja
ne uzmiče ni pred snagom koje se svi plaše. Gospođica Doroteja, sve
onako nježna i krhka, kaza svoje mišljenje, oprezno doduše, ali sasvim
jasno.
„Ne, Dag“, reče tiho, gotovo šapćući, ali začudo jasnim riječima. - „Ne,
nije mi doduše otac umro od toga, ali se smrt može... svakome prišuljati.
Treba da se čovjek pripravlja, a ne da mu se misli kreću kojekuda“.
„Hja, može se čovjek pripravljati i pokraj toga“, uzvrati Dag, a u glasu
mu bijaše kao neki prizvuk uvrijeđenosti.
Doroteja stajala oborenih očiju kô i prije; disala je teško, kao da upinje
svu snagu da provede što je mnogo puta već prije nakanila, ali za što nije
nalazila hrabrosti ni prave zgode. I podiže oči prema njemu, kô u nekoj
tihoj molbi, te mu kaza više šaptom negoli glasom, ali sasvim odlučno:
„S novcem dolazi krutost i tvrdoća...“
Ljudi što žive na okrajku života ne posežući u nj, oni koji stoje izvan
života i ne sudjeluju u činima i riječima drugih, znaju opaziti i najmanju
sitnicu i povući zaključke sigurnije i razboritije negoli mnogi koji stoje
usred životne vreve. Dag i ostali mišljahu da je Doroteja izvan svega. Zato
ga i jesu toliko pogodile njezine riječi. Dobro je i predobro znao njezin
oprezni način u govoru, a da mu ne bi bilo jasno, da njezine riječi imaju
veće značenje i namjeru nego što to ona u svojoj obzirnosti može iznijeti.
Tako je ona o njemu i njegovu životu slutila i znala više nego što je on
držao mogućim. Prizvuk uvrijeđenosti iščezao je sad iz njegova glasa, i
jasno se vidjelo kako se trudi da mu riječi budu na mjestu dok je
izgovarao:
„Tko je savjestan, uvijek mu je na umu čovječja dužnost“.
U tome neobično teškom času oslonio se na očeve riječi.
Doroteja je već bila stavila nogu na prvu stubu, ali se još jednom
okrenu prema Dagu, pa će mu tiho, ali odlučno:

105
 „Dag, najveća je dužnost... milosrđe!”
v
Sutradan izjutra gospođicu Doroteju nađoše mrtvu u postelji. Tiho,
kako je hodila po zemlji, otišla je i u smrt.
Tereza bila neutješna u svojoj tuzi za sestrom i silno se žalostila što je
imala tako malo vremena za nju. Mladi Tore i Dag, i svi na posjedu, od
srca žalili za gospođicom Dorotejom, a najviše se ucvilila Stina Kruse.
Mnoge je časove proplakala tugujući iz dana u dan i moleći Boga da i nju
uzme.
Duga žalobna povorka, u kojoj se našlo cijelo naselje, ispratila je mrtvo
tijelo gospođice Doroteje na posljednje počivalište. A dani dolazili i
odlazili kô i prije, vjenčavali se svojim tokom nad posjedom i naseljem.
No kad je jesen došla sa svojom haljom te istegla sjene nad vrtom i
kućom, tada su žitelji vidjeli gospođicu Doroteju gdje šeta u vrtu, vidjeli
je kako stoji vani, na visokoj svojoj verandi, kô i nekoć, i kako gleda preko
naselja. Neki bijahu uvjereni da za tihih večeri čuju zvuke spineta iz
blagovaonice.
v
Kad se mrak smrkne sa svih strana, velika je u njega moć, što različito
djeluje na ljude, pa kad tama stisne zube, jedne će nagnati na zla djela, a
drugima opet utjerati strah u kosti. U ravnoj župi i još dalje na jugu mnogi
je i mnogi budan ležao u noćnoj tmini i ledenim se znojem preznojavao
misleći u strahu na nekoga što živi gore u šumskom kraju i sve ih drži u
svojoj vlasti. Drugi pak, što još ne bijahu potpali pod njegovu moć, ne
mogahu sklopiti oka od straha da im novčane zadužnice ne promijene
vlasnika i ne prijeđu u željezne ruke Daga Björndala. Nikad, ni u
najstarija vremena, nije strah od ljudi sa sjevera bio tako golem kao sada.
Jest, tama različito djeluje na ljude. U nekima budi nešto što spava za
bijela dana, nešto što se zove savjest. Poslije smrti gospođice Doroteje
zbilo se tako te se nešto probudilo u ocu Dagu i držalo ga budna duge noći.
Možda je bilo i tako da je tama jedne te iste noći držala budnim i njega i
njegove dužnike. A uzrok patnjama bijaše za sve njih u jednom - u novcu.
Jer novac upravlja svijetom i ljudima, kako siromašnima, koji ga nemaju,
tako bogatima, koji mu postaju robovi.
Poslije smrti gospođice Doroteje mnoge i različite misli salijetahu oca
Daga u noćnoj tami. Promijenila svijetom gospođica Doroteja, ali su

106
živjele neke njezine riječi, živo ih se Dag prisjećao, a osobito mu u pameti
ostala posljednja što ju je izrekla - milosrđe. Izrekla se ta riječ gotovo
šapatom, ali bijaše kao da je doviknuta gromkim glasom, te pritiskivaše
svojom težinom.
No, samo je u tami Dag tako osjećao, a po bijelu danu nije mu ništa
dolazilo do uha niti s uha na srce. Bijaše mu kao da je to neka nedjeljna
riječ, koja ne pristaje svednevici, ne ide u svakidašnjicu. Ne, Dagu ona
nije bila za svaki dan, pogotovu sada gdje mu je pod ruku došao sav
Dorotejin imutak: sada se poduhvatio da provede mnogo toga što prije
nije mogao, jer mu bijaše potrebna njezina privola i potpis. Prije je
Dorotejin novac držao napose, a sad je sve sastavio, staro Björndalsko
bogatstvo s imutkom Terezinim i Dorotejinim - sve sastavio u jedan jedini
iznos. Bijaše to svota što bi dostajala da u blagostanju poživi mnogo ljudi.
A gdje je mnogo novca, malo je savjesti, jer bogatstvo otupljuje i
zaglušuje, pa je tako otupilo i zaglušilo i Dorotejine riječi i ono malo
budnoće u Dagovoj savjesti.

GLAVA XVII.

Odmicalo je vrijeme, a godine su preklopile i kapetana Klingea, nekoć

tako bodra i vesela gospodina. Najahala ga starost, u tijelu mu vrtjela
kostobolja, žigale se stare rane i ožiljci - uspomene iz rata i mladih dana.
Previše je zagledao čaši u dno, te uza sve svoje sposobnosti ipak nije vršio
službu kako treba. Dalje od kapetana nije dotjerao - a i te su ga dužnosti
rano oslobodili i poslali u mirovinu. Kralj mu je udijelio nekoliko jadnih
talira na godinu i u ostalome prepustio njemu samom da od toga živi ili
umre. Za školnikom Marenom Jensom u gradu ostala kuća, u kojoj je
školnikova udovica iznajmila kapetanu jednu sobu. U toj je sobi kapetan
cio dan koračao gore-dolje, kô kakva zvijer u krletki.
»Kako je postalo tiho i pusto u svijetu!« - mišljaše kapetan. - »Ljudi su
postali otužni i dosadni, nekako su otupjeli, ne znaju za radost«.
Ništa više nije kao što je nekoć bilo, u njegovoj mladosti. Stari kapetan
nije shvaćao da se tišina i pustoš na njega slegla. Mnogi od njegovih
prijatelja bijahu prisukali svoj vijek i promijenili svijetom, a oni što su još
živjeli nisu mu se radovali, kad bi došao da uzajmi koji talir kako bi održao
život. Ni najbolji mu prijatelj i drug u oružju i vinu, delija i veseljak Barre,

107
nije više ni na kakvu utjehu. On je doduše dogurao do majora, ali je tu i
stao, a sada su i njega rano umirovili i dali mu milostinju od nekoliko
talira na godinu, da s njima umre od gladi.
v
Božić se primicao, a kapetan se Klinge zavrnuo u ljutoj nevolji. Ne
imađaše ni marke u džepu, da preko Božića nekako sastavi kraj s krajem,
a na muku mu još zajahala i jade uvećala stroga domarka: rekla mu da
mora dati nešto stanarine, ne želi li da o Božiću ostane bez krova nad
glavom.
Uzeo kapetan štap u ruke i u svome olinjalom kaputu sišao niza
škripave stube. Krenuo na svakodnevni obilazak ulicama, uzeo put pod
noge, a misao u glavu. Možda ne bi bilo naodmet da kupi malo puščanog
praha i valjanu kuglu za staru pištolju.
Jest, crno bilo pred njim, ali uza sve svoje mane ne bijaše on bezbožan
čovjek, i nije mu se mililo da umakne iz borbe koju mu je život naturio.
Vremena se zaista mijenjaju, jer ovo je sadašnje baš ludo. Sve je toliko
tiho i pusto da tako ne može ostati. Ta je udovica mogla pokazati barem
toliko milosrđa da ga ostavi na miru preko Božića. A od čega će on živjeti
svekolike te dane dok mu daleko poslije Božića stignu slijedeći taliri, i
čime će peć ložiti? Duhana nije primirisao već čitavu vječnost, a čašica...
Eh, to je gotovo san iz djetinjstva, prošlost daleka i nedohvatna.
Studen steže, za uši štipa, oči mu suze, neprestano ih mora otirati.
Upravo je i opet podigao rukavicu šaknjaču pred oči, kadli preda nj
izniknu i umalo što ga ne obori nekakav snažan čovjek u vučjem krznu što
se nenadano pojavio na uglu došavši iz neke pokrajne ulice. Obojica časak
zastadoše te se pogledaše.
„Hm“, progunđa kapetan za sebe, sjetivši se krasnih dana prije neko
pol ljudskog vijeka kad je zalazio na viđena mjesta. Toga bi čovjeka
prepoznao među tisućama. Nijedan drugi nije držao tako ramena i glavu.
Prepoznao ga kapetan, ali je gledao u stranu, mimo njega. Taj čovjek
sigurno neće prepoznati njega, siromaška. No odjednom se začu glas:
„Klinge!“
I debela šaknjača ispruži se prema kapetanu. Kapetan brzo pogleda
uzgor, u ono lice u ovčjem krznu, i oči se susretoše, ruke pružiše.

108
 „Prepoznajete starca i ne okrećete glavu od njega?“ - reče kapetan i u
očima Daga Björndala posramljeno pročita da su one već razabrale
njegov zao udes po njegovu patničkom licu i po olinjaloj odjeći.
„Prepoznajem, dakako“, odgovori Dag, a stroge mu oči pogledaše
prijateljskije. - „Zašto bih okrenuo glavu od tako vesela i ugodna
prijatelja?“
Hladan vjetar fijukao im oko ušiju, pa se Dag malko okrenuo i postavio
tako da se svojim širokim plećima ispriječio vjetru. U mislima Dag brzo
pretitra što se dogodilo s tim čovjekom; glavom mu prođoše različite
uspomene, koje ga ispuniše neobičnim osjećajem. Tog Božića nema im
Doroteje, njezino će mjesto ostati prazno. Tko zna ne bi li ona željela da
tkogod drugi bude na njezinu mjestu - netko koga bi to moglo obradovati.
Pustoš se razlila svom kućom otkad nema Doroteje. Jest, treba da ga
upita. I Dag upita kapetana je li se oženio ili je još samotni orao. A kad je
dobio odgovor, kaza kako mu je žao što sutra rano mora kući, jer bi inače
zamolio kapetana da pođe s njime.
„Eh“, prihvati kapetan - „bilo bi lijepo, zaista lijepo, vidjeti stara
ugodna mjesta...“
„Možda biste još danas mogli nekako urediti svoje poslove, pa da sutra
zajedno krenemo“, opet će Dag.
„Hja, možda, nije nemoguće“, preuze kapetan. - „Ako pravo pomislim,
i nema neke zapreke, baš nikakve“.
I sutradan u rano jutro krenuše saone s vrancem čvrsto i sigurno kroz
tamne ulice, a u saonama, umotan u krzna i kože, sjeđaše kapetan Klinge
pokraj Daga Björndala. Tako je Klinge došao na Björndal, da tu provede
Božić, i tih je dana Dag razabrao što je i kako je s kapetanom, i dobro vidio
kakav ga je nemio udes zadesio.
Na Sveta Tri Kralja uvečer kapetan i Dag ugodno zasjeli kraj kamina u
prednjoj dvorani s punim čašama pred sobom i s nabijenim lulama u
zubima. Dag bio neobično dobre volje. S kapetanom bilo tako da je iz
dana u dan odgađao svoj odlazak. No te je večeri nakanio da svakako
spomene o svom odlasku, i zato mu je raspoloženje jenjalo. Naposljetku
se odluči te natuknu kako mu se sutra valja oprostiti i otputovati.
„Hm“, protisnu Dag - „ako ti je s voljom da pustiš sve drugo, pa da
meni učiniš uslugu i ostaneš ovdje, da mi pomogneš oko pisanja, mogli
bismo surađivati i lijepo proživjeti slijedećih godina“.

109
 Kapetan Klinge ustade pa se pokraj Daga zagleda u vatru. Na licu mu
bila ozbiljnost kakve Dag nikad prije ne vidje na njemu. Bješe to ponosan
ratnik nekoć, taj kapetan, i sad se u njemu borio ponos. U grlu kao da mu
bijaše nekakav čvor kad je odgovorio da zahvaljuje na tako lijepoj ponudi,
ali da bi bilo previše, zaista previše, kad bi jedan stranac, kakav je on,
prihvatio takvu ljubaznost.
Dag ne uzvrati odmah. Ostavio je Klingeu vremena da razmisli, a i
samome mu je možda trebalo malko razmisliti o neobičnim osjećajima
što su ga sad opet dodirnuli. Kad je odgovorio, glas mu bijaše takav da
mu se morala razabrati ozbiljnost u riječima.
„Trebaš mi učiniti tu uslugu“, reče Dag - „jer imam prječeg posla negoli
da vodim knjige, a ti bi mi mogao i u drugom pomoći. Vidiš dakle da te
molim radi sebe“.
Kapetan nije imao mnogo izlaza pa da bira. Imao je zapravo samo taj
jedan, i razgovor se sveo na to da će kapetan ostati - do daljnjega. I tako
je kapetan ostao na Björndalu.
Za Daga je dogovor s kapetanom imao trostruku vrijednost:
ponajprije, bijaše mu to kao neko opravdanje pred Dorotejom i njezinim
riječima; drugo, trebao mu je netko za vođenje knjiga, a treće - nije
naodmet i nekako se posebno ističe da na posjedu imaš kapetana u službi.
Možda je u Dagu, koji se nakljukao novca, sticalaštvo prešlo u naviku, te
se u njemu javila i želja za moći, kako se već u različitim oblicima javlja u
bogataša. Imati jednog kapetana u službi, eh, takvo što nije baš malen
znak moći, ma i spao taj kapetan ponešto na niske grane.
v
Tekle su godine i promicale, i jednoga proljetnog dana, kad se poslije
blaga vremena iznenada zamrzlo, okliznula se Tereza na poledici te pala
onako teška i žestoko se ugruvala. Odonda je noge nisu više nosile. Došao
liječnik iz grada, ali ne bijaše pomoći, zaludu sve njegove kapljice i sve
njegovo umijeće. Ozlijedilo se nešto na leđima, u kičmi, došao kraj
Terezinoj jurnjavi. Neko je vrijeme ležala u postelji, ali joj dojadilo, pa
htjela ustati i ponovo se latiti posla. Sad je blagoslivljala onaj čas kad je
na posjed došla Stina Kruse, jer je Stini palo u dužnost da njeguje Terezu.
Jörn Mangfoldig ili Mnogostruki načinio gospodarici naslonjač na
kotačima, u kojemu se mogla voziti naokolo, i tim se izumom Tereza
oduševila kô dijete igračkom, te je uznosila Jörna riječima pohvale i

110
obradovala ga davši mu dva cijela talira. Ona koja je prije jurila od ranog
jutra do kasne večeri, uzlazila uza stube i opet dolje, sad se mogla kretati
sasvim malo i vrlo oprezno, a ponajviše je morala mirno sjediti u
blagovaonici. Imala je ondje stalno mjesto i sjedila uz prozor, odakle je
mogla vidjeti svakoga tko bi prolazio preko dvorišta.
Sprva mišljaše da će prizdraviti, ali što je vrijeme više promicalo,
bivalo joj sve jasnije da joj je takva sudbina. Bijaše to kao neka kazna s
neba, zato što je sve svoje misli upravljala samo na vremenito, samo na
zemaljske stvari, a malo se brinula o zagrobnom i vječnom. Sad je imala
vremena za razmišljanje, imala ga i na pretek, pa je zahvaljivala nebesima
što je pravodobno dobila tako temeljitu opomenu.
Razmišljala je tako dane i dane, tjedne i mjesece, a onda joj misli
svrnuše starom kolomijom, krenuše oko kuhinje i staje, vratiše se dvoru
i posjedu, dohvatiše se mjesta na kojima se nekoć najviše zadržavala. I
tada je Stina po cio dan trčala naokolo noseći Terezine zapovijedi, valjalo
joj juriti tamo-amo i pripovijedati gospodarici što su njezine mlade oči
vidjele na putu. Tako je u malo vremena Stina počela sve gledati
Terezinim očima, sve slušati Terezinim ušima i prenositi Terezino
mišljenje i zapovijedi kratkim i zbijenim Terezinim riječima. Sve Stinino
biće bijaše dobilo biljeg nečega starački ozbiljnog i strogog, jer je Stina
brzo učila i zapažala. Kad bi bila gotova s najgorim dnevnim poslovima,
morala bi ostati pokraj Tereze, i tako Stina nije imala ni časka slobodnog
vremena. Tereza je poučavaše u svemu što je sama sabrala i naučila za
svoga dugog rada.
S početka družini bilo teško snaći se i ravnati po strogim i zbijenim
riječima s mladih Stininih usta, a kasnije, kad su vidjeli da zna više negoli
većina u družini, i da su joj odluke uvijek na mjestu, bijaše i njoj lakše u
svemu. Stina je dobila mnogo toga što je ostalo iza gospođice Doroteje, te
se ubrzo razlikovala od svih djevojaka i žena na posjedu, kako cijelim
svojim bićem, govorom i načinom, tako i odjećom. Kako se odijevala
ruhom preminule gospođice, počeše je nazivati gospođicom Kruse - u
početku kao za porugu, a kasnije se naziv ustalio i uobičajio, pa su je
naskoro svi tako zvali.
v
Protjecalo je vrijeme nad Björndalom, prohujale godine, sinovi odrasli
i snagom se opasali.

111
 Mladi Dag ponajviše boravio u šumi - u jesen i u zimu bio tamo gdje se
drvo sjeklo i na rijeku odvlačilo, a ljeti išao u lov i odlazio daleka i od
krajnjih bačija, daleko na zapad i sjever, sve do gorskih visova. Kô i
njegovi preci, prometnuo se u najopasniju zvijer u šumi, lovio je i obarao
sve moguće životinje - medvjeda i vuka, risa i sjevernog jelena, kunu i
lisicu, orla i jastreba...
S Toreom bilo drugačije. I on je doduše imao divlje i snažno tijelo i
hrabro držanje svojih predaka, ali je bio vedrije ćudi i skloniji životnim
radostima. Često ga je otac opomenuo i dozvao mu u pamet njegovu
slabost prema ženama, ali s vremenom ta mu se mana sve više isticala, i
naskoro se po svim selima o njemu kazivalo kako se još nije rodila
djevojka koja bi odoljela čaru i snazi njegova pogleda.
Premda su svi to znali i premda su ga smatrali strašilom za žensku
čeljad, ipak su, gdje bi se god pojavio na kakvoj veselici ili svečanosti,
oblijetale žene oko njega kô noćne leptirice oko plamena na svijeći.
Bijahu ga poslali u grad, da nauči nešto više od drugih a možda i zato
da ga malo udalje iz onog kraja, ali ni u gradu nije s njime bilo bolje negoli
kod kuće, pa se najposlije vratio na postojbinu. Kazivalo se o njem kako
je mnoga djevojka, u gradu i na selu, isplakala oči zbog njega.

GLAVA XVIII.

Otkad se načinio novi put u Björndalsko naselje, ljudska noga nije više
pokročila starim. Nitko više nije sa strahom u srcu išao ili se vozio onuda,
nitko nije u zebnji i tjeskobi prolazio pokraj ponora u Djevičanskoj dolini
- ali što su godine prolazile, sve se više govorilo o ponoru, namatale se
priče o njemu, i svatko je znao za stari put.
Na zapad od toga puta uzdizale se hridi, kô crni divovi propinjale se
prema nebu, a na istok od puta rušio se ponor u tamu. Gore po hridini
kriještale sove i druga strašila, a kamenje, podrivano ledom i bujicama,
rušilo se niz urvinu. Dolje ukraj puta nazidalo se mnoštvo krupnih i sitnih
stijena, sve samih odvalina što su se odvalile i survale podrovane
tisućljetnom vodom i ledom. Drveće raslo po kamenim gromadama, koje
su poput obrežaka i oglavaka izvirivale iz mlade šume što je porasla oko
njih. Između stijena i sklopina raslo cvijeće i trava, paprat ponajviše.

112
Zmije i žabe krastače, gušteri i svakovrsni drugi gmizavci vrvjeli tu i živjeli
u sjeni između kamenja, grmlja i paprati. S jeseni i proljeća, i za kišovitih
ljetnih dana, tekla tu voda i kapala, šobonjile kapi, bujale vodòvalje,
žuborili brskuti...
Ponoru istočno od puta ni jedno ljudsko oko ne mogaše dna nazrijeti.
Prekrivalo ga drveće i grmlje, širili se ondje ogumci, bilo cvijeća i trave,
bujalo rašće na sve strane. A iz dubine dopirali neobični zvuci, čuli se
različiti glasovi. Mišljahu neki da to dolje potok huči brzajući pod
sjenama u dubini no stari su znali bolje...
Nadaleko i široko među župljanima pripoljcima spominjao se ponor
sa strahom u srcu, i nijedno se kršteno čeljade nije usuđivalo proći onuda.
Bivalo je u staro doba da su se nerazboriti ljudi usuđivali uvečer proći
onim putem, ali se nikad kasnije nisu vidjeli, ne bijaše im povratka
odande...
Jest, imali su starci što pripovijedati...
Okaljane djevice, što su oduzele život sebi ili svome djetetu, i drugi
nesretnici, koji ne počivaju u posvećenoj zemlji, imađahu nastan i
počivalište dolje, u ponoru Djevičanske doline. I zato nijedno ljudsko oko
nije moglo prodrijeti kroza sjene u onoj dubini, i zato je ozdo i dan i noć
dopirao plač i jauk.
I za najvedrijeg vremena i najjasnijih dana s večera se znala povijati
magla nad dubinom, a je li čovjek imao oštro oko, mogao je vidjeti da to
nije magla, nego da su to nage djevojke što raspuštene kose izvijaju svoj
ples, a iz dubine se uzdižu tako umilni i zamamni zvuci da im nijedan živi
čovjek ne može odoljeti.
Kad bi gore na urvini zahujalo i zatutnjalo, znalo se - bjehu to vile i
gorski duhovi, demoni i zabludjele duše što svoje kolo vode i u kovitlac
udaraju, i valjalo se tada prekrižiti onome tko bi to čuo.
v
Na Hovlandu, velikom posjedu istočno od puta što vodi na Borgland,
ugađali strune na violinama, za svečanost na koju su pozvali svu mladost
iz cijele župe sve što bijaše od ugleda. I s Björndala stigla kola i dovezla
samo jednog gosta - Torea. Svi se pogledi upraviše na nj kad je stigao.
Ljepšeg čovjeka nije nitko vidio. Oči mu bijahu prava opasnost, sve mu
tijelo sama snaga i pokret. No te večeri bijaše ta opasnost ipak nešto
manja, jer su očekivali mnogu uglednu čeljad. Očekivali su i posjet sa

113
samog Borglanda, a ondje je, na Borglandu, u to vrijeme bilo mnogo
gostiju. Viđen svijet bijaše onamo došao iz grada, i sad su svi imali stići
na Hovland. Nisu s Borglanda došli kolima, nego pješke, prečacem, jer
mladim ljudima bijaše milije ići pješke na svečanost, da bi tako išli i na
povratku. Sve se sjalo od odora, svijetlile se ulaštene čizme, blistala
puceta i kopče, živo se krijesile mlade oči, zveketale sablje kad je dolazila
mladost s Borglanda a pred svima, kao da je iznikla iz svega onog sjaja,
lebdjela Elizabeta Gall-Borglandska, najljepša među svima.
Ne, nije te večeri bilo nikakve opasnosti od očiju Torea Björndala - u
tome sjajnom i blistavom društvu. Bijahu tu mladi časnici s najvećim
imenima u zemlji, sinovi plemenitaša, ratnici u kraljevskoj vojsci. Tko bi
u takvu sjajnu i svečanu večer gledao na sina toga kraja - sina iz tamne
šume na sjeveru?
Tih i uspravan stajao Tore prekriženih ruku na grudima, kad su ušla
mlada gospoda s Borglanda. Svi koji su se skupili na Hovlandu bijahu kao
u nekom nestrpljenju - samo čekahu one s Borglanda. Svu im radost, sve
im riječi prigušivala napetost. Sve poustajalo sa stolica, svi se okrenuli
prema vratima kad su ulazili oni s Borglanda - samo jedan stajao mirno i
nepomično kao stijena: bješe to Tore Björndal. Stajao je leđima okrenut
prema vratima, s rukama na prsima, i ne maknu ni nogom ni rukom kad
su oni ušli. Kao po nekom nijemom dogovoru svi s Borglanda lakim
naklonom i udvornim smiješkom pozdraviše sve sabrane goste. Samo
čeljad s Hovlanda pozdraviše stiskom ruke. Tore ih promatrao kad su
prolazili, zapazio im milostive naklone i stajao kô i prije. Nisu ga se ticali.
Ali je li se možda on njih ticao? Je li se njegovo ime spominjalo na
Borglandu? Oči gospođice Elizabete bijahu obuhvatile i njega, a sada se
opet vratile onamo gdje je on stajao - gledale ga budno, kao da ispituju.
Znala ga je iz viđenja, sa susretâ u crkvi, iz ranijih godina. I zato je znala
tko je. Je li gospođici do ušiju dopro glas o bogatstvu na Björndalu ili pak
šuškanje o moći njegovih očiju i o njegovim opasnim susretima sa
ženama...? Violinom ječe strune, s flauta se zvuci rune, a dvoranom
menuet povijao lagan let...
Tore sveudilj stajao prekriženih ruku na prsima kad je gospođica
Elizabeta sa svjetla u dvorani pošla k vratima predsoblja. Je li ga
pogledala kad je naišla pokraj njega? Je li radi njega onuda prošla? Zar
joj tako malo znače svi oni kavaliri što ih je sa sobom dovela? Ili je možda

114
sve već podvrgla pod svoju vlast - osim ovoga jedinog? I je li joj stoga ovaj
misli zaokupio?
Izišla je u predsoblje, ali se brzo vratila. Pogleda ga očima u kojima je
vatra sijevala.
„Zašto ne plešete gospodine?“ - upita ga te mu priđe i ne čekajući
odgovora. - „Hoćete li zaplesati sa mnom?“
On kimnu glavom i onda podiže oči, pogledi im se susretoše. I ona,
gospođica Elizabeta von Gall, dobro osjeti opasnost u tim očima. Istina je
dakle ono što se pripovijeda.
Sudbina ima svoje pute. Stajao Tore te večeri ne mičući se sa svog
mjesta, stajao i razmišljao o riječima što mu ih je otac uputio na polasku
- opominjući ga da se lijepo vlada i da ne zavodi kćeri poštenih ljudi. I
zato kao da ga je neka ruka zadržavala i branila mu da te večeri pleše. A
ta njegova zamišljenost i bijaše ono što je pokrenulo Elizabetu. Ta
prkosna plemenitaška kći, umorna od kavalira s kojima se zabavljala iz
dana u dan, uvrtjela sebi u glavu da mora plesati upravo s onim koji se
držao podalje od svijetle svečane dvorane.
Jadna Elizabeta von Gall! Bijaše jaka kao mnogi ljudi i slaba kao
mnoge žene.
Imala je lijepa konja, kojega je voljela, milovala ga i u njušku cjelivala.
A onda ga udarala bičem i bola oštrim ostrugama. Imala je i lijepa psa. I
njega je voljela i nježno ga milovala. I njega je kadikad udarala bičem.
Ništa mu nije pomagalo cviljenje: ona ga još i više udarala.
Takva bijaše Elizabeta von Gall. I nju su, baš kao i njezinu majku, zvali
»zla«, ali je muškarci nazivahu »lijepa«. Voljela je osvajati muškarce,
zagrijati ih i zaluditi, da ih onda sledi jednim jedinim hladnim pogledom.
Takva bijaše njezina bolesna ćud. Je li što tražila u životu? Je li što tražila
među muškarcima? Jest, ali svi oni, čak i ratnici - sa svim kopčama i
remenjem bijahu tako bezvoljno meki kad bi ih lijepo pogledala. I zato je
možda tražila volju jaku kao što je njezina, ili još i jaču. Tražila je čovjeka
koji je čovjek, a taj bijaše pred njom.
Je li stoga prkosila svakom redu i običaju te potražila njega, koji je
samo promatrao radosti plesa? Je li se sjećala riječi što ih je o njemu čula?
Je li željela da izbližeg vidi tu opasnost u njegovim očima i da izmjeri
snagu njegove volje?

115
 Doplesaše u dvoranu, gospođica Elizabeta i Tore.
Zašto su ih sve oči pratile? Zato što su bili ljepši od drugih, ili zato što
su tako divno pristajali jedno uz drugo? Bijaše dosta razloga, dakako.
Tokom pokoljenja i pokoljenja živjeli su u tom kraju Borglanđani i
Björndalci - ali nikad nitko nije vidio da se među sobom pozdravljaju.
Prezir i mržnja priječila ih u tome.
A sad odjednom - mladi zajedno, u plesu, na tom podu, te večeri... Svi
se čudom čudili, jer gospođica Elizabeta nije štedjela osmijeha i pogleda
i duhovitih riječi, a i Tore se smiješio i žario, a oči mu se divno krijesile.
Otplesali su taj ples pa jedno i drugo onda plesalo s drugima, no najviše
su plesali zajedno, a često stajali jedno uz drugo te izmjenjivali vedre i
duhovite riječi.
No na Hovlandu su imali kćer što se zadjevojčila i stala na udadbu.
Zbog nje su i pozvali Torea. Ona ga je već prije susrela te je osjećala ljubav
prema njemu. Zato se brzo našla pokraj Torea čim je malo ostao sam, pa
su sad oni plesali. Gospođica je Elizabeta plesala svaki ples, ali je iščezao
smiješak s njezinih usana. Je li to ona nekoga slijedila očima kad bi u
plesu prošao pokraj nje? Jesu li joj to problijedjeli obrazi kad je vidjela
onu koja s njim pleše?
Za stanke između plesa i plesa bijaše osvježenja i okrepljenja, jela i
pila, te je dvoranom sve jače odzvanjao smijeh i razgovor.
v
Gospođica Elizabeta krenu kući još prije nego šta se svečanost završila.
Kaza kako se ne osjeća dobro, te zamoli svoga posljednjeg kavalira da je
otprati kući. Bješe to junak večeri, poručnik Ludvig von Margas. No
pobrinula se da je na odlasku vidi Tore Björndal. Dobaci mu u prolazu
nekoliko riječi, s prkosom u očima i porugom oko usta, a poručnik se kraj
nje glasno nasmija.
Tore dugo osta šuteći, a onda se okrenu i pođe za njima.
Već su zakrenuli u drvored na Borglanda Elizabeta i poručnik, kad
začuše brze korake za sobom. Stadoše oboje te u čudu pogledaše onog što
ih je sustigao, a golemi se i snažni poručnik čvrsto ispriječi između
Elizabete i Torea. Tore kaza kako želi nasamo izmijeniti riječ dvije s
gospođicom Elizabetom, ako gospođica dopusti. Zacijelo joj je htio
odgovoriti na posljednje njezine riječi. No lijepa je Elizabeta već kazala
svoju posljednju i nije htjela nikakvih riječi dalje. Uspravi svoj oholi vrat,

116
hladno i prezirno bljesnu očima te proslijedi svojim putem, zače u sjene
drvoreda.
Kad je Tore htio za njom, poručnik von Margas stavi mu svoju tešku
šaku na rame, da nasrtljivca odgurne u stranu. Nato pade udarac, brz kô
munja a težak gotovo kao smrt - i poručnik se opruži koliko je dug i širok.
Tore proslijedi drvoredom a poručnik osta na hladnom jesenskom putu.
Vjetar hujao među granjem i vijao uvelo lišće Toreu oko nogu.
Drvoredom što od ceste vodi na Borgland koračala je gospođica
Elizabeta, ponosna kô kakva kraljica. Bijaše nekako na pol puta kad ju je
Tore sustigao. Na mjesečini joj lice problijedje kao kamen kad je opazila
da za njom nije golemi i snažni poručnik, nego Tore Björndal, koga je
smrtno ranila podrugljivim riječima. Pogled nazad pokaza joj da
poručnika nema.
„Na odlasku ste mi zahvalili što sam vam bio ugodna igračka“, prozbori
Tore drhtavim glasom - „i rekli ste mi da mogu i dalje plesati s
praznoglavim ženama s kojima sam plesao. Rekli ste, zabavljalo vas da se
u dosadi malo mnome poigrate...“ - i u tim riječima Tore joj se sasvim
približi te proslijedi: „Ali mi na odlasku, gospođice Gall, niste dali ni
jednog poljupca“.
I nasred ponosnog borglandskog drvoreda Tore rukama obuhvati
Elizabetu von Gall, a ona, sva izvan sebe od pustog bijesa i straha, ne
izusti ni riječi. Unatoč svem otporu našla se kô kakva svilena lutka u
njegovu naručju, i dok je mjesec razlijevao svoju blijedo-modru svjetlost
a jesensko lišće šuškalo po putu, poljubio je Tore gospođicu Elizabetu da
su joj pukle usne i krv iz njih potekla.
„Sad i ja vama zahvaljujem na igri, lijepa gospođice“, reče Tore,
uljudno se nakloni, te ode.
Prođe pokraj nje i proslijedi drvoredom prema Borglandu. Bez
ogrtača, u lijepom svečanom odijelu i razbarušenih uvojaka skrenu te
udari na sjever, gdje stari put u Björndal prolazi pokraj ponora u
Djevičanskoj dolini. Poslije onoga što se zbilo nije više htio na Hovland.
Po kola može poslati ujutro.
Gospođica Elizabeta je stajala nijemo i ukočeno, s čipkastim rupčićem
na ustima što su krvlju prokapala. Kô kakav stup stajala gospođica nasred
puta. Možda joj nisu krvarile samo usne. Uvijek je bila ponosna i
samosvjesna, i sve i svakog prezirala. Njezina je volja svagda bila zakon -

117
do tog časa. No sad je kažnjena. Prvi put u životu namjerila se na nekoga
koji je njezinu volju čvrsto maknuo u stranu i porugu joj uzvratio
porugom. Je li ga zato mrzila?
Međuto se netko žurio drvoredom, pa se gospođica okrenu Borglandu
i nastavi put. Žurio se to poručnik, koji je napokon došao k sebi poslije
strašnog udarca.
„Je li vam što učinio?“ - upita je promuklim glasom, pun očaja.
„Upitajte njega, hrabri viteže!“ - odgovori gospođica i pokaza kuda je
Tore otišao.
Elizabeta nato ode ravno kući na Borgland, a poručnik von Margas
isuka mač i krenu putem prema ponoru u Djevičanskoj dolini. Valovi
ognja i crvenila zapljuskivali mu lice, jurio je sav izvan sebe, a mjesec mu
osvjetljivao put. Krajina zategla vjetrom, uzdao se vihor i cvilio
drvoredom, meo lišće na gomile i motao ga u kovitlac. Negdje pas zavijao
daleko dolje u ravnici, a sova kriještala na hridinama povrh ponora.
v
Vratio se poručnik. Mač mu još bijaše u ruci, ali se sada nije sjao na
mjesečini, kao što se sjao kad je odjurio. Kad je ušao u drvored, probudio
se na život nakon strašne opsjednutosti. Sav prestravljen zurio je u krvavu
oštricu i lijevom se primio za čelo.
U kakvo se to nedjelo upustio, za ime Božje? Časnik s kraljevskim
oružjem protiv goloruka čovjeka! Hrabri Margas! Zla Elizabeta okaljala
mu ime za sva vremena, život mu uništila!
Kao trapovijesan siđe s puta te mač sve do drška utisnu u zemlju.
Zatim ga očisti te ruke obrisa o travu. Stajao je teško naslonjen o neko
stablo u drvoredu. Zastenja jedan jedini put - neizreciva patnja bijaše u
tom uzdahu.
Odjednom kao da je nebo palo na zemlju - drvo na koje se naslonio
zaljulja se, zemlja se pod njim potrese. Odande gdje je izvršio svoje
strašno djelo prolomi se trijesak, kao da se snježne urvine obranjaju, i
zatutnja nešto duboko pod zemljom.
Blijed kô smrt, dršćući cijelim tijelom, stajao poručnik i hvatao dah.
Nije nikad vjerovao u sablasti, ali bijaše siguran da su se te noći otvorila
vrata paklena.

118
 Svečanost se na Hovlandu zacijelo završila, jer je začuo glasove ljudi
što se odozdo približavahu. Brzo se sakri u sjenu drveća i nestade prema
Borglandu.
Svu noć preleža budan, razmišljajući što da počne sutradan: da o
svemu izvijesti pukovnika i da njemu prepusti odluku, ili - što da uradi,
za ime Božje! Ujutro se našao rano na nogama, blijed da ne mogaše biti
bljeđi; ruke mu se tresle kô u groznici. Prvog susrete samog pukovnika.
„Jeste li čuli što je noćas bilo?“ - upita ga pukovnik.
»Zar je već izišlo na vidjelo?« - pomisli von Margas, a jezik mu se
prilijepi za nepce.
No pukovnik nije sačekao odgovor.
„Vrh na Storhammeru promijenio oblik“, proslijedi pukovnik. -
„Golema se hrid skotrljala u dubinu Djevičanske doline. Dugo smo ta
očekivali, ali je čudno što se to zbilo sad u jesen. Inače se takvo što događa
u proljeće, kad se led otapa. No hrid je sve ljeto bila nagnuta, i noćas ju je
vihor prevalio, pa se odronila“.
Pukovnik je još govorio, a poručnik razabra da se hrid srušila upravo
onamo gdje se ono dogodilo... i prvi put odahnu poslije toliko mučnih
sati. Ali s tim njegovoj muci ne bijaše kraj.
Kad je dan nešto odmakao, na borglandsko dvorište stigoše kola u koja
bijaše upregnut vranac. U kolima sjedio stari Dag. Prvi put za svih
pokoljenja kola s Björndala zaustavila se na Borglandu. Zatražio je
govoriti s gospođicom Elizabetom i s poručnikom koji se zove Margas.
Iziđe sam pukovnik, ledeno hladna lica.
„Što će vam njih dvoje?“
„Da govorim s njima. Važno je“.
Dag Björndal i pukovnik von Gall sreli su se sada drugi put.
Dag upita poručnika i gospođicu je li istina da je njegov sin Tore noćas
s Hovlanda išao za njima. Tako su mu naime kazali u župi.
„Jest“, odgovori gospođica Elizabeta - „otišao je starim putem na
sjever. Onamo gdje se noćas stijena srušila“. - nadoveza odmah zatim.
O odronu je otac Dag već čuo, i čelo mu se duboko nabora, ali se inače
ne opazi nikakva promjena na njegovu licu.
„Ništa mi drugo nemate reći?“ - upita smrknut.

119
 Nisu imali ništa više da mu kažu.
„A zar... nije došao kući?“ - priupita gospođica Elizabeta, a lice joj
pokazivaše kao da se u duši bori između radosti i crne žalosti.
„Nije“, odgovori otac Dag - „nije se vratio“.
Pogled mu dugo počinu na lijepom ali tvrdom licu gospođice Elizabete,
a onda na nemirnim poručnikovim očima i na njegovoj ruci što je drhtala.
Zatim Dag Björndal okrenu konja te se odveze - starim putem prema
ponoru u Djevičanskoj dolini. Izdaleka se moglo vidjeti razaranje. Stijena
što se skotrljala otkinula je širok dio puta i srušila ga u dubinu. Dag siđe
s kola te se poče spuštati u dubinu, dokle god bijaše moguće. Nije našao
nikakva traga Toreu, a odvaljena je stijena tako golema da je za vječna
vremena mogla i pedeset ljudi pokopati pod sobom. Putem se nije moglo
dalje, pa Dag morade okrenuti, pokraj Borglanda.
Na rasputici, gdje borglandski drvored izlazi na cestu, stajala
gospođica Elizabeta kad je Dag išao na povratku.
„Niste ga našli?“ - upita ona.
„Nisam“, odgovori Dag.
„Jeste li bili dolje u dubini?“, opet će ona, a glas joj zadrhta od straha,
ili možda od radosti.
„Jesam“, kratko će Dag pa krenu dalje.
Poručnik von Margas doznao je od gospođice Elizabete da se nije
našao nikakav trag. Gospođica je dobro vidjela kako mu se na izmučeno
lice spustio kao neki mir, pa zato odmah doda:
„Proboli ste ga s leđa?“
Poručnik posivje u licu, okrenu se i ode. Je li ga gospođica Elizabeta
vidjela kad se vratio i kad je - otirao mač, prije nego što se stijena srušila?
Poručnik von Margas nije to nikada doznao. Otputovao je još istog dana
i nikada više nije došao na Borgland.
A gospođici Elizabeti usne nikako da zacijele. Za hladna joj vremena
pucale i krvarile, a isto tako i po drugom vremenu. Je li možda ranu držala
otvorenom za uspomenu na jedinog muškarca koga je srela?
v
Po svem onom kraju ljudi tajanstveno kimali glavom kad bi se poveo
razgovor o Toreu Björndalu. Bijaše za njih cijela cjelcata istina da su ga

120
odvele one kojima je nastan u dubini Djevičanske doline. Poigravao se
djevojkama na zemlji i - da, nečuvene li strahote! - po mjesečini švrljao
oko ponora. Tko bi ikada pomislio da nekome može mozak toliko uzvreti!
Zato ga i jest zlo snašlo.
v
Toreova smrt je ostavila na Björndalu duboke tragove. Otac Dag
primio ju je doduše s najvećim mirom. Tako se barem opažalo na njemu.
Ispunile se riječi Ane Hamarrbö. On je to očekivao i bio spreman. No
mučno mu bilo pri duši što mu sin nije pokopan na posvećenom mjestu.
Mladi Dag postao turoban i samo odlazio u šumu. Rijetko je kad bio
kod kuće.
Terezu je taj udar najviše pogodio. Leđa joj se pogurila, i ta nekoć
snažna i čvrsta žena počela je ozbiljno slabiti. Jedne večeri na izmaku
zime gospođica Kruse, tiho kao uvijek, ušla u prednju dvoranu gdje je otac
Dag sjedio i razgovarao s kapetanom. Gospođica zamoli Daga da dođe
Terezi. On odmah ustade i uđe u blagovaonicu, gdje je Tereza sjedila u
svom naslonjaču. Kad je ušao, Tereza pruži ruke prema njemu, a on,
prilazeći, osjeti kako mu se oči čudno rose.
„Uskoro ću i ja otići“, zausti Tereza. - „Ćutim kako mi hladnoća
prožima sva leđa. Smrzava se život u meni“.
Dag dohvati stolicu i sjede prema Terezi. Ona mu primi obje ruke, a
glava joj umorno i bespomoćno klonu.
„Hvala ti, Dag“, proslijedi Tereza. - Od srca hvala na svemu, na svim
lijepim danima što smo ih zajedno proveli. Nadam se da će mi dobri Bog
oprostiti sve zlo što sam ga učinila“.
Dag joj obuhvati ruke nježno i pažljivo, kao da su dvije mlade ptice.
Glava mu se priklanjala sve dublje kao pod kakvim teškim teretom, a glas
mu jenjao do daška kad je odgovorio:
„Treba da ja tebi zahvalim na svim danima što si ih ovdje provela
boreći se za me i za moje“.
Gospođica Kruse bijaše u silnoj brizi tih posljednjih dana, jer je poslala
čovjeka u šumu, po mladog Daga, i kad je otac Dag izrekao te riječi, vrata
se otvoriše, i tiho poput duha uđe sin u sobu i napola kleknu pred majku.
Došao je ravno iz šume i tako jurio da mu je srce htjelo iskočiti iz grudi.
Tereza ga je gledala već kroz prvi veo smrti što joj se spustio na oči.

121
 „Jesi li to ti, sine moj?“ - reče Tereza i svoju mu drhtavu ruku položi na
glavu. - „Bog te blagoslovio što si došao“.
Bijahu to posljednje riječi Tereze Björndal. Mladi Dag zaplaka, prvi put
otkako je odrastao. Dugo je plakao za majkom. Činilo se da još toliko toga
ima što bi htio kazati majci - tisuće lijepih riječi što nikad nisu izrečene.
A sada je kasno. Dobrostiva i hrabra njegova mati zauvijek je otišla.
v
Ukop Tereze Björndal bijaše takav kakav se nije vidio u onom kraju.
Premda joj posljednjih godina tijelo bijaše kao mrtvo u naslonjaču, ljudi
joj dolažahu po savjet i pomoć u brizi i nevolji, a ona je hrabro
zatomljivala svoje vlastite boli i patnje, da bi do posljednjeg dana bdjela
nad brigama naselja i liječila njegove patnje. Koji imađahu konje i kola,
povezoše se, a ostali, koji ne mogahu naći mjesta, krenuše pješke - i tako
se sve, veliko i malo, staro i mlado, zaputilo dugim putem prema crkvi. I
iz župe u ravnici pristizao svijet i ulazio u pogrebnu povorku.
A poslije ukopa nastao muk i tišina - tiho u naselju, tiho na posjedu.
Ljudi bez riječi išli naokolo i plašljivo se ogledali oko sebe.
Mladi Dag odlazio u šumu, nitko nije znao kamo. Gospođica Kruse
obavljala svoje poslove tiho, kao da je kakav duh, a stari kapetan pažljivo
listao po svojim knjigama i papirima.
No stari Dag, koji je zveketom novca zatomio i zaglušio i posljednje
usrdne riječi gospođice Doroteje i samu uspomenu na nju, on koji je
zaustavio konja na borglandskom dvorištu i hrabro se sreo okom u oko sa
starim kraljem moći, pukovnikom von Gallom, on koji se spuštao u ponor
Djevičanske doline u koji ljudska noga nije stupila - hoće li taj Dag uspjeti
da zagluši i uspomenu na svoju ženu? Nije li i dalje sigurno kročio
zemljom, nije li i dalje u divljoj jurnjavi prelazio preko putova i preko
ljudske sreće? Čovjek koji je gotovo trideset godina bolovao od najteže i
najneizlječivije bolesti u životu, ne može se izliječiti u cigli jedan dan.
Ledena i otvrdla priroda što se cijeloga jednog ljudskog vijeka prožimala
krutošću i tvrdoćom, susrećući se okom u oko s najdubljom ljudskom
nesrećom, da bi mogla reći: pravo treba da se izvrši - takva kruta ćud
jedna je između onih mnogih bolesnih priroda koje su milijune i milijune
ljudi držale u nesreći kroz tisuće godina, i takav čovjek nije drugo doli
jedan od onih bolesnika što sa svojom bolešću idu u smrt, a te bolesti i ne
vide.

122
 I nije se sa smrću Tereze Björndal dogodilo nijedno od onih čuda što
ih u staro doba bijaše na svetačkim grobovima. Bolesnici nisu najednom
ozdravljali na dan njezine smrti. No, ima neka moć u dobrim ljudima, oni
su jaki i poslije smrti: događa se da i dalje žive - po svojim riječima i
djelima, a najviše po dobroti svoga srca.
Poslije Terezine smrti oca Daga počeli obuzimati osjećaji kakvi su ga
obuzimali u mladosti, kadno mu je brat onako rano i nenadano
izvjekovao svoj vijek. Tereza je doduše dugo bolovala, i njezina smrt nije
došla bez znaka i nagovještaja, ali čovjek koji se uživio u to da zgrće novac,
ne opaža znakova kojima smrt najavljuje svoj dolazak. Zato je Dagu
Terezina smrt došla neočekivano, i zato su ga na čas njezine smrti, i
poslije, saletjeli i pritisli osjećaji kakvih odavna nije znao. Pokrenulo se
nešto u njegovoj unutrašnjosti, nešto što nekoć bijahu osjećaji, a što se
umrtvilo na tvrdom putu novca.
Jest, i Dag je usporio korak poslije Terezine smrti, i on je osjetio tišinu
i tugovao na svoj način - tugovao nad svojom umrtvljenom tugom, žalio
nad svojom usahlom žalošću. Žalio je što ne može da žali kako bi trebalo
žaliti za čovjekom kakav bijaše Tereza. Razmišljao je o tome, i tako se ipak
zbilo čudo o Terezinoj smrti - Dag malo-pomalo počeo opažati svoju
bolest.
Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki ne samo za života nego i
poslije smrti, i Tereza je i dalje živjela u Dagovim mislima, u njegovim
samotnim noćnim časovima.

123
 DRUGI DIO

GLAVA XIX.

I opet granulo proljeće nad Björndalskim krajem. Breze i drugo drveće

po obroncima ulistalo mladim lišćem, lastavice veselo prolijetale zrakom,
brežuljci se prošarali cvijećem što se smiješilo u travi kô i svakoga Božjeg
proljeća, ne misleći na smrt.
Mladi Dag utonu u teške misli, duša mu se nasumorila, ali oči bile
budne i opažale sve, kô i prijašnjih dana. Vidjele su rani podbjel gdje niče
ukraj puta i nježni kopitnjak gdje se modri uz rub snježnih zameta u šumi;
široke mu grudi udisale miris proljeća i upijale dah života, a krv mu
snažno i zdravo strujala cijelim mladim tijelom. Takvi su zakoni života.
Stari Klinge, nekoć ratnik, grijao se svu zimu uz vatru na kaminu, što
se nikad nije gasila, te tako iz tijela tjerao kostobolju, a noću se zavlačio u
topla i debela krzna u postelji. A kad je granulo proljetno sunce i pozlatilo
pute i brežuljke, kapetan uspravio leđa i odbacio palicu kojom se
poštapao.
Ocu Dagu prvih tjedana poslije Terezine smrti slabo išao san na oči.
Ležao je budan i prebirao u sebi, razmišljao o svemu i svačemu. Vrijeme
što je proteklo od Terezina dolaska na Björndal pa do njezine smrti,
njemu se činilo nevjerojatno kratkim - a ipak je iznosilo trideset dugih
godina. Činilo mu se da je jedva imao vremena da se s njome malo
razgovori - eto tako su brzo godine prohujale. Imao je osjećaj kao da ju je
jedva i poznavao prije njezine smrti. Zatim ga obuzelo neko mučno
čuvstvo, prožeo ga neki osjećaj srama što ga zapljuskivaše u valovima, i
toga se osjećaja nije mogao osloboditi. Pritiskivaše ga kao nekakav dug
prema njoj - dug koji se ne može nikad izravnati i platiti, jer je ona mrtva.
On koji nikad nije imao samilosti sa svojim dužnicima, sad se eto
našao u dugu, postao dužnikom. U čemu je dug - s tim ne bijaše načistu,
a nije mu bilo jasno ni to da uopće što duguje. Samo je nešto tištilo
duboko negdje u njemu, ondje gdje je nekoć živjelo ono što se zove osjećaj
- u korijenskim žilicama slegla se neka tupa i daleka bol - sram, dug...
I dalje se vozio u grad i pohodio sela u ravnoj župi, odlazio na svoj tvrdi
obilazak. Jurili vranci i udarali kopitima, leden strah donosili gdje bi se

124
pojavili, i za sobom ostavljali mračni očaj, kô i prije. Jest, vozio se, ali ne
onako radosno kao prije, odlazio onamo više po staroj navadi, sve češće
izostajući, i što je vrijeme dalje odmicalo, sve se više događalo da
Björndalski vranac nije stizao kad su ga očekivali, nije ga bilo u određeni
dan.
Jednog dana pojavi se neki starac na Björndalu i zamoli gospođicu
Kruse da mu dopusti da ostane ondje. Gospođica nije znala što bi: starac
bio siromah u Boga, bez igdje ičeg pod kapom nebeskom, a tako je lijepo
i usrdno molio da je morala, ma kako bilo nepromišljeno, izići pred Daga
sa starčevom molbom. Dag je najprije hladno pogleda, a onda se nešto
lagano trže u staroj mu brazgotini nad sljepoočicom. Stisnuo je zube,
podigao željezno lice: i zagledao se u daljinu.
„Učini kako se običavalo činiti za Terezina vremena!“
I gospođica Kruse učini kao što je Teretna obično činila. Našlo se
mjesta za starca, a i za druge što su dolazili. Iznenadila se čeljad na
Björndalu, zadivili se žitelji u naselju, čudili se župljani u ravnici.
v
Dogodilo se da je otac Dag počeo odlaziti i dalje od dvorišta samo
nekoliko koračaja dalje, no takvo se što nije vidjelo već godine i godine.
Stajao bi tako s rukama na leđima, šaku bi čvrsto stisnuo i oborio glavu -
stajao kao da nešto osluškuje. A najčešće su ga mogli tako vidjeti kad bi
šumjela šuma i krajina vjetrom zategla.
Jednog dana toga ranog proljeća otac Dag dade gospođici Kruse
neobičan nalog: kaza joj da pripremi jela za dvojicu, da ga dostane za cio
dan, i da izvuče stara odijela i čizme od losove kože, za nj i za kapetana.
Ljudi naprosto nisu vjerovali svojim očima kad su sutradan izjutra vidjeli
oca Daga kako prti torbu s hranom te starim dugim korakom udara put
šume, s Klingeom iza sebe.
Za starog kapetana bijaše to tegoban put, kô neki usiljeni marš, te mu
valjalo često popostati, da odahne dušom, jer još nikad nije vidio da netko
tako grabi stazom kao što je grabio otac Dag. Kad se sunce sasvim ispelo
na nebu i dan prepolovio, bijahu stigli do velika jezera. Otac Dag kaza da
je to Röisla. Jezeru na sjeveru bila ispašarska koliba. Iz dimnjaka se
povijali plamenovi svijetla dima. Priđoše njih dvojica te uđoše. Mladi Dag
pekao ribu na žaru među kamenjem na ognjištu. Brzo se uspravi te im se
nasmiješi začuđen.

125
 Otac i sin ne pogledaše jedan drugoga - obojici na licu ležaše izraz neke
zbunjenosti. I nije bio baš običan taj susret. Bijaše kao da su se prvi put
susreli stari i mladi gospodar šume. Obojici se ubrazdi u pamet misao,
pretitraše u glavi koliko je vremena prošlo otkad su posljednji put zajedno
bili u šumi. Davno je to bilo, još dok je mladi Dag bio dječak, a odonda je
zagospodario šumama dokle god sežu.
A sad eto opet starog gospodara, pojavio se onaj koji je tu za svojih
mladih dana vladao snažnije negoli itko prije njega. Mladi stajao smeten,
ne znajući što da počne, a stari - gospodar onolikih majura, šuma i ljudi
na golemom prostranstvu - stajao tu kao da moli da smije sjesti i malo
počinuti u svojoj staroj kolibi.
Mladi Dag iziđe. Vani je imao još ribe i jednog tetrijeba, kojeg je trebalo
očupati. Bijaše najbolje da se nečim zaposli. Tako svima olaknu pri duši.
Kapetan sjede te izu čizme: nažuljale su mu se noge od pustoga onog hoda
i jurnjave. Sjede i otac Dag. Sprva glavu oborio preda se, bio kao
pokunjen, a onda mu oči počeše kružiti naokolo, kao da ga živo zanima
sve što bi obuhvatio pogledom, a i nosom kanda hvataše mirise.
Jučer je vidio sina gdje poslije ručka odlazi, te je mislio da će momak
ostati jedan dan u ribolovu. Što je otac htio od sina? I zašto je jadnog
kapetana vukao sa sobom u tu daljinu?
Stari Dag nije još bio sasvim načistu s time. Naprosto je došao tu, kao
što je dolazio u mladosti: nekoć je naime išao u šumu kad god bi mu nered
nastao u duši. A sad je mnoga toga bilo u neredu u njegovim mislima,
valjalo mu ih srediti. Možda ga je nešto vuklo i sinu - sinu njegovu i
Terezinu. A kapetana je htio imati pokraj sebe, da se ne nađe nasamu sa
sinom, jer njih dvojica, otac i sin, bijahu tako tuđi jedan drugome kako to
već često biva između oca i sina kod krutih i zatvorenih ljudi. Otac je Dag
možda često razmišljao o toj mladosti što je kraj njega rasla i odrasla,
stala na snagu i bljesnula čeličnim sjajem u očima. Jednog će se dana
mladić oženiti, i onda će, kako je to već od starine, nastati kao neka
ravnopravnost između oca i sina. A to se nije slagalo sa starčevim mislima
i pogledima. Ta bijaše u njega tako zapovjednička ćud da u njegovoj glavi
još zadugo nije bilo mjesta ni za kakvu ravnopravnost.
I eto zato se, dijelom, otputio od kuće - da sa svojim mislima dođe
onamo gdje šuma huji i bruji, no najviše zato da se nađe blizu mlada
čovjeka svoje vlastite krvi i da vidi ima li tu pomoći i lijeka velikoj
usamljenosti u kojoj poodavna živi.

126
 Mladi Dag gledao da makne od sebe sva čuvstva i osjećaje koji ga koče.
Očistio je ribu, oblijepio je glinom i spretno zapretao u žeravu, nad kojom
je tetrijeba uzeo vrtjeti na ražnju i polako peći. Protezao se te bio visok
poput sjevernog jelena, nisko se sagibao i pokazivao gipkost kakve
zvjerke, već prema tome kako je posao zahtijevao. Kapetan sjedio i
odmarao se gledajući nekako sjetno na mladost što je izbijala u svakom
pokretu mladog Daga. Otac međuto segnuo rukom u torbu te izvadio kruh
i maslac, potegao bocu s rakijom i poredao srebrne i kositrene čašice - te
nastadoše ugodni časovi, kojih nije nikad zaboravio ni jedan od njih
trojice.
Kapetan se naklopio na ribu, na pečenku i na kruh, čimkao i jeo
prstima i pri tom niz grlo salijevao rakiju, »da riba ima u čemu plivati i
da tetrijeb može kljucati« - kako je sam rado kazivao. Mladi Dag bio lak i
spretan, te je i za jela sveudilj nalazio vremena da dvojici vremešnih ljudi
priredi još poneki komad ribe ili pečenke. Starom se Dagu malo-pomalo
ispravljalo lice i glava izdizala iz uobičajenog iskrivljenog držanja, vedrilo
mu se čelo, sabirale se bore u kutovima očiju, pogled mu bivao topliji i
sav izgled dobroćudniji.
Otac i sin nisu među sobom ni riječi izmijenili. Što su imali da kažu
jedan drugome, to kazivahu Klingeu, koji tako bijaše kao neki posrednik
među njima dvojicom.
v
Od tog je dana počeo otac Dag češće odlaziti u šumu. Nije išao daleko,
nije zalazio duboko, nego tek toliko da sjedne i gleda naokolo, da oko sebe
osjeća dah i bruj velike šume i udiše miris crnogorice - da se u huju vjetra
što šumi u krošnjama, okruži živim uspomenama na mlade dane.
U svojoj je nutrini kopkao i tragao za nečim izgubljenim, za nečim što
je bilo pa prošlo. Možda je mislio da će mu šuma to vratiti, da će u njoj
naći što je izgubio. Nekoć je tako jako osjećao, ćutio tugu i radost, mržnju,
gnjev i sram, i povrhu ljubav prema rodu, posjedu i cijelom naselju. Eto
to je iščezlo iz njegove duše. Čovjeka je nestalo u njemu. Možda će mu
šuma i uspomene iz nje donekle pomoći da sitne žilice osjećaja što još
nisu usahle, ponovno nabujaju u korijenju te niknu na površje. Ta nisu li
iz toga gotovo usahlog panja izbile sitne i blijede mladice? Možda će one
bolje potjerati i zaodjeti se zelenilom bude li češće i marljivije zalazio u
svježu i životnu zemlju svoje mladosti. Tereza ga je malo razbudila svojom

127
smrću. Ona je za života sjedila uz mnogu i mnogu bolesničku postelju, a
poslije smrti sjedila je noću uz postelju svoga muža.
Već nakon prvog odlaska u šumu izmijenilo se lice ocu Dagu: glava mu
više nije bila nagnuta kao posljednjih godina, oči mu više nisu gledale
onako hladno. Jasno se opažalo kako otac oživljuje kad je sin kod kuće.
Kad nitko ne bi vidio, gledao bi mladića dugim i nekako ispitljivim
pogledom, kao da mu je istom sada jasno da ima sina.

GLAVA XX.

Ljeto oljetilo i minulo, jesen se banula i otišla, zima stezala pa i

prevalila - prohujala godina te i opet granulo proljeće, a za njim ljeto
pronijelo svoj sjaj gorom i nizinom.
Na Borglandu bilo gostiju za lijepih dana, jedni odlazili, drugi dolazili.
Potkraj ljeta te godine dođe neki major na Borgland. Zvao se on Barre, a
sa sobom je doveo svoju kćer, gospođicu Adelaidu. Taj major i pukovnik
na Borglandu bijahu drugovi, i u mladosti su zajedno proveli mnogo
ugodnih i sretnih dana. Sad im pak život svakome tekao drugom stazom.
Dok je pukovnik von Gall živio u milju i obilju na velikom i moćnom
Borglandu, major Barre kuburio u gradu boreći se s neimaštinom i s
dugovima.
Ljetni dani bili na izmaku i jesenske se magle već počele povijati
putovima i poljima. Došlo vrijeme za majora i njegovu kćer da se vrate u
grad, no dani odmicali, a njima se dvoma nije žurilo: majora je malo šta
vezalo za grad, a ni kći se nije bojala da će kamo zakasniti.
Gospođica Adelaida i gospođica Elizabeta šetale su vrtom i stazama,
no nisu bile prisne drugarice ni prijateljice, jer ni u jedne ne bijaše
srdačnosti. Gospođica Elizabeta proživjela tešku žalost, bila zavoljela
jednoga jedinog čovjeka, a taj umro, pošto je u njoj probudio jaku ljubav.
Odonda su joj kadikad krvarile usne, te ih je brisala čipkastim rupčićem i
dugo gledala u krvave mrljice.
Gospođica Adelaida, majorova kći, imala je buran život. U ranoj je
mladosti živjela na selu, na očevu imanju. Otac joj tada bijaše konjanički
poručnik, a kasnije kapetan, i kad bi bio kod kuće, pratila bi ga Adelaida
posvuda. Učila je upravljati kočijom i jahati kao dječak. Sve su joj

128
životinje bile prijatelji i sva se djeca skupljala oko nje. U svome krugu
bijaše ona sam život - u ono doba.
Kad je Adelaidi bilo deset godina, otputovala je s majkom baki,
biskupovoj udovici, i odonda nije kći vidjela oca, sve dok joj poslije
mnogo godina ne umrije majka i baka. Po nekim riječima što ih je čula
razabrala je da s ocem nešto nije u redu - spominjala se nekakva gospođa
i potrošeni majčin novac.
Poslije krasnog života na očevu imanju sad se Adelaida našla pod
strogom skrbi svoje bake. Bijaše baka otmjena i fina priroda, ali vrlo
samosvjesna i zapovjednička. Stara je gospođa živjela u uspomenama na
minule slavne dane kad je njezin rod bio među prvima u zemlji. Tako je
duboko živjela u tim uspomenama i sjećanjima, tako se sva zanijela
starom slavom, da je naokolo hodila poput kakve sablasti iz davno
minulih vremena. Strogo se držala svake forme, te sa svoje odmjerenosti,
neumoljivosti i strogoga i kritičkog pogleda bijaše strah i trepet svima. Od
njezinih su sredstava sad imale sve tri živjeti, a u koga su sredstva, u njega
je često i moć, pa je tako Adelaida odgojena u duhu svoje bake. Svakim su
joj danom ubijali u glavu starinske nazore o staležu i položaju, i bakina su
aristokratska shvaćanja ostavila duboke tragove u mladoj duši
djevojčinoj. Uspomene na vedro i šaroliko djetinjstvo venule u tome
ukočenom i jednoličnom životu, dok naposljetku ne usahnuše.
Adelaidi je valjalo mnogo učiti: glazbu i ručni rad, jezik francuski i
njemački, a ni u latinski i grčki nije smjela ostati sasvim neupućena -
mišljaše baka, koja je svoje mnogo znanje sabrala u ono strogo doba kad
su gospođice iz plemenitaških obitelji morale svašta znati. U bake u kući
bijaše mnogih i svakakvih knjiga, što su ostale iza biskupa, tako te
Adelaida nije imala vremena ni da sanja o djetinjstvu i o sretnim danima.
I majka i baka bijahu doživjele teških razočaranja, pa su često pred
djevojkom kazivale kako je ljubav i tome slično pusta laž i obmana, a
majka je kćeri povrh napominjala da su muškarci varalice pokvarenjaci,
valja joj se dakle dobro u pamet uzeti i držati se što dalje od njih.
Kad Adelaidi bijaše dvadeset godina, umrije joj majka, a malo zatim i
baka promijeni svijetom - i tako djevojci nije bilo drugog izbora: morade
svome ocu, koga je imala duboko prezirati, kako ju je majka učila. Uto je
doba otac upravo dobio obavijest da ga više ne trebaju u aktivnoj službi:
bijahu mu splasnuli i prihodi i raspoloženje kad je Adelaida došla. Nije
mu baš bilo po volji da mu u kući sjedi čeljade u koga je još i stroža i

129
zagrižljivija ćud negoli u njegove nekadašnje žene - čeljade koje će
osuđivati i kritičkim pogledom pratiti svaki njegov korak. Ipak je bilo
nešto privlačno na majoru, zacijelo je imao svojih vrlina, kad se unatoč
zloćudom njegovu udesu nije smanjio stari i veliki krug njegovih znanaca
i prijatelja. Neki mu je dalji rođak čak ponešto pomagao na različite
načine, tako te su se pomalo sređivale njegove prilike, postajao mu
snošljiviji oproštaj sa službom u vojsci i dolazak njegove kćeri, a i staro
mu se raspoloženje polako vraćalo.
Dobivao je pozive na slavlja i svečanosti kô i prije, te je odlazio i vodio
kćer sa sobom. Bijahu li posrijedi lijepe godine što ih je Adelaida dostigla,
ili pak vedrije strane života koje je sada vidjela, ali djevojka se očito počela
razvijati i vedriti. Kad je pomalo promijenila kroj haljinama, kad je
okrenula drukčije češljati i uzdijevati kosu i kad je nestalo prijašnje
ukočenosti u držanju, jednog dana upozoriše majora da u kući ima
ljepojku. Otada je počeo gledati kćer s poštovanjem, jer ljepota bijaše
nešto što je on cijenio. Istom je tada opazio da je u djevojke otmjen izgled
njezine bake, a uz to ponešto i vedrog i neskučenog držanja iz njegove
mladosti. Major Barre uze smanjivati svoje izdatke još brižnije negoli
prije, da bi se kći mogla bolje i ljepše odjeti, i tad se započe Adelaidin
pobjednički uspon. Sve su je oči pratile gdje god bi se pojavljivala, ali...
da, bijaše tu jedno, ali. Vremena se promijenila, novac postao i vrijednost
i najveće značenje, a novca Adelaida nije imala. A najgore još bijaše što je
imala nekakvu posebnu ćud, koja je oko nje stvarala kao neki oklop
nepristupačnosti. To, pa onda ono njezino znanje, a ponajviše njezin
hladni, kritički pogled, urodi najposlije time da su je susretali s nekom
vrstom straha.
Gajio je major nade i vjerovao da će već nešto biti, ali prikladna muža
svojoj kćeri nije vidio ni u jednome od onih mnogih prosaca što ih je
njezina neobična ljepota unatoč svemu okupljala oko sebe. Tako prođe
gotovo sedam godina, i baš prije nego što su toga ljeta otišli na ladanje,
pojavila se naposljetku Adelaidina sudbina - u liku nekog ljekarnika. Ovaj
je doduše najbolju mladost imao već iza sebe, ali su ga smatrali imućnim
čovjekom. Između oca i kćeri došlo do sukoba. Ona nije htjela ni da čuje
za ljekarnika, te kaza ocu kako uopće ne misli da se uda. A major se
ražestio pa joj rekao kako u vremenima kakva su sada, čeljade treba da se
upravlja po razboru i da se dobro uzme u pamet. Otišao je čak dotle te joj
spomenuo da je do ušiju zapao u dugove i da ne zna kako će se iskopati.
Adelaida se silno rasrdila gdje otac njezinu ljepotu smatra izvorom

130
prihoda za njezino i njegovo uzdržavanje. Uza svu ukočenost i ponos
počela je pomalo opažati, za tih godina u gradu, da se život ne sastoji od
pustih starih oblika i bakine otmjenosti. Uvidjela je da je novo doba
donijelo nove i drukčije poglede, drukčije se sada misli o plemstvu i
staležu, jasno je razabrala da ništa više nije kako je nekoć bilo. Uvidjela je
da je siromašna, i ta je spoznaja pomalo počela djelovati na nju. Ali
ljekarnika - ne! Udarala bi nogom o pod kad bi samo pomislila na nj.
Takav bijaše život Adelaide Barre kad je u najljepšoj mladosti hladna i
ogorčena šetala stazama i puteljcima s Elizabetom von Gall. Nisu bile
prisne druge, nikako, ali su ipak i jedna i druga imale svoje da
pripovijedaju. Adelaida se mnogo kretala u gradskim društvima, a o tome
je Elizabeta rado slušala.
Hodajući tako i pripovijedajući znale bi se ponekad otputiti niz
drvored te zaći cestom. Ondje im se kadikad valjalo brzo ukloniti u stranu
kad bi naišli konji sa sjevera. Bijahu ti konji crni poput gavranâ, a grabili
su kao da ih vihor nosi. A oni što bi sjedili u kolima projurili bi bez
pozdrava. Svi su drugi tu u poštovanju pozdravljali gospođicu Elizabetu,
a oni s vranim konjima samo bi projurili, kao da zemlja za njima gori.
Adelaida je dva-tri puta upitala odakle dolaze ti konji, ali je u odgovor
dobila samo kratko: sa sjevera. To je, dakako, bilo malo, da bi štogod
mogla razabrati, pa se stoga u nje probudila radoznalost. Jednog jutra,
kad je poranila da se prošeta vrtom, susrete brata Lorenca. Nitko ga nije
drukčije zvao. Bio to rođeni brat pukovnikov, ali čudak, koji se rijetko kad
pokazivao pred gostima. Zato je i izlazio jutrom u šetnju prije svih ostalih.
Glava u brata Lorenca bila nekako neobično nakrivljena kao da
neprestano nešto osluškuje, kao da se neprestano čuva nekakve pogibli.
Svega se bojao taj čovjek, a plašili su ga, da se ne bi pokazivao pred
ljudima. Sakrivahu ga dijelom zbog njegove maloumnosti, a dijelom stoga
što bi mu moglo na um pasti da kazuje kojekakve nesklapnosti. Mogao bi
pripovijedati kako je imao mnogo novca, u zlatu, srebru i papiru, pa sve
to izgubio. A i mnoge bi druge gluposti mogao iznizati. Pukovnik je
zacijelo imao svojih razloga da Lorenca drži podalje od ljudi.
I Adelaida je znala za njegova čudaštva, pa se nije prepala kad je izbio
pred nju na vrtnoj stazi. A tko zna nije li baš zato i poranila da ga
susretne? Možda i nije prvi put udovoljila svojoj radoznalosti raspitujući
se u njega za ono što joj drugi nisu htjeli da kažu. Adelaida prijateljski

131
pozdravi siromaška i nadoveza nekoliko napomena o hladnoći i o bliskoj
zimi.
Brat Lorenc nemirno žmirne očima, kao da mu jako sunce u njih
udara, te uzvrati da je po njegovu mišljenju Adelaida mnogo ljepša od
Elizabete - ne samo po imenu, te dometnu da je Elizabeta »zla i da će je
jednom đavo odnijeti«.
Adelaidu prođoše srsi. Učini joj se da baš nije tako lud. Djevojka spusti
glas te mu povjerljivo prišapnu nekoliko riječi: znala je da mora šaptati
nije li joj želja da mu misli pođu drugim pravcem. Prišapnu mu kako je
vidjela vatrene vrance gdje prolaze kao vihor, te ga kao u strahu upita
odakle dolaze. Lorenc slušao otvorenih usta, a kad je odgovarao, šaptao
je tako tiho kao da povjerava bogzna kakvu golemu tajnu. Odgovorio je
Adelaidi da konji dolaze s posjeda što se zove Björndal, gore na sjeveru. I
da uveća tajanstvenost, nadoveza nešto čime su njega plašili.
„Ondje gore”, reče - „imaju nekog kapetana po imenu Klinge. Taj je
ondje zatvoren, i hladno je oko njega i mračno. Nikad mu ne daju vatre
ni svjetla. Elizabeta mi je to rekla, a i mene će onamo otpremiti budem li
noću glasno govorio u sobi“.
Adelaida je doznala više nego što se nadala. To o kapetanu Klingeu
odmah će pripovjediti ocu, koji se svuda raspitivao i tragao za svojim
starim prijateljem. Zahvali bratu Lorencu, a on joj cjelunu ruku - bješe to
posljednji ostatak iz njegovih galantnih dana te se udalji uzdignute glave
i ponosno pokroči svojim putem.
Adelaida mišljaše na starog kapetana. Zašto li se skrasio gore na
sjeveru? Zacijelo nešto nije u redu. Sigurno je piće posrijedi. Zlo je
prošao, suviše zlo, rekao je njezin otac jer kapetan Klinge bijaše tako
dobar prijatelj. Ali zašto bi jadni kapetan bio zatvoren na pustome dvoru
gore na sjeveru?
Čim joj se toga dana pružila zgoda, Adelaida se s ocem nađe nasamu
te mu pripovjedi što je čula od brata Lorenca. Major Barre sav usplamtje.
Je li njegov stari i najmiliji prijatelj još na životu, i još tu u blizini, i
zatvoren, e, onda njemu, majoru, valja odmah onamo. Neće ni časa časiti.
Istom oko podneva stigla je Adelaida da mu to kaže, a pukovnik na
Borglandu našao se u neprilici: skanjivao se i premišljao bi li majora
pustio da se odveze na sjever i posjeti prijatelja. Major je morao Adelaidi
dati riječ da neće odati kako su to čuli od Lorenca, jer bi jadnika osuli

132
prijekorima. Zato ne bijaše spomena o zatvoru. Major je samo kazao kako
zna da mu je prijatelj na Björndalu i kako ga želi posjetiti, prije nego što
se vrati u grad. Major nije opazio kako se pukovniku smrklo lice kad se
spomenuo odlazak na Björndal. Bijaše on navro da ide, pa je naposljetku
dobio konja i kola.
Svima na čudo, a Elizabeti na užas, spremila se i Adelaida da krene na
sjever. Elizabeta je gošći naglasila kako nije dolično odlaziti na onakvo
mjesto; u glasu joj bilo i opomene i ogorčenosti, ali nije koristilo.
v
Dogodilo se tako da je i opet konj krenuo s velikog Borglanda na sjever,
put Björndala. Major se, kao i svaki stranac, zaustavio na Hamarrböu te
ondje pitao za Björndal i za kapetana Klingea, a onda produžio dalje.
Put prema Björndalu, uza strmi brežuljak, bio mučan za nenavikla
konja. Lagano su odmicali te imali dobrano vremena da gledaju stara
kvrgava stabla i mahovinom obraslu kamenu podzidu što se uzdizala od
drveta do drveta. Stigoše na dvorišnu kapiju, sastavljenu od tako golemih
stabala kakvih nikad nisu vidjeli, pa se uvezoše u dvorište što bijaše
uredno i čisto kao kakav pod. Tu i tamo na dvorištu se zelenjela trava, a u
sredini se uzdizao golem hrast sa tri odvode što su širile svoje grane.
U pristrešje iziđe budno oko onih dvora, gospođica Kruse. Izraz
začuđenosti bijaše joj na licu kad je ugledala došljake s Borglanda, ali kad
su ovi spomenuli Klingea, prijazno kimnu glavom.
Uvijek je bilo mračno u prednjoj prostoriji, jer u njoj ne bijaše prozora,
a svjetlost s ognjišta slabo koristila kad bi tkogod došao izvana prije nego
što bi se smračilo. Pridošli slabo mogahu štogod razlikovati unutri, no
nazreli su tešku mušku spodobu gdje ustaje s klupe kraj kamina. Priđe
čovjek te im čvrsto stisnu ruku. U taj čas eto i kapetana niza stube što
bijahu straga. Mogao je lijepo vidjeti pridošle, jer je na njih padala
svjetlost iz kamina. Kad ih spazi, morade se prihvatiti za priručje, koliko
se bijaše iznenadio.
„Šta to vide moje oči!“ - uzviknu Klinge. - „Jesi li to ti, dragi Barre. Gle,
stari vuk i lijepa gospođica Adelaida!“
Kapetan i major zastadoše časak gledajući jedan u drugoga, onda se
zagrliše. Major je htio da dobro zagleda Klingea u lice da vidi je li
zatvorenički blijedo. Ali lice u kapetana bijaše osmaglo od sunca i vjetra,
kô za mladih mu vojničkih dana. Pusta je dakle izmišljotina ono o

133
zatvoru. Adelaida se pribila uz vrata i stajala ondje kao da je na odlasku,
kadli se opet pojavi gospođica Kruse noseći dvije svijeće, koje postavi na
rub kamina.
Ništa nije majoru i njegovoj kćeri koristilo što su uvjeravali da im
odmah valja natrag. Morali su odložiti ogrtače i sjesti, ali u sobu nikako
ne htjedoše: moraju nazad, rekoše, valja im uzeti put preda se prije nego
što se umrači. No nije bila lako doći na Björndal pa odmah otići. Za
majora Barrea zaista ne bijaše lako, jer su na stol došle čaše, pa duhan i
glinene lule.
Major visoko uzvi obrvama i široko otvori oči kad je kušao prvu čašu.
Čega li sve na svijetu nije okusio njegov izvježbani jezik! Gutnu još gutljaj,
i već je znao. Ta kako je moguće? U toj daljini i u takvoj šumskoj zabiti, a
takav izvrstan konjak? Gutnu još gutljaj, ali nekako oklijevaše da ga
proguta. A onda u čudu pogleda u starog Daga, ali je ovaj mirno pušio
lulu i gledao u vatru. Na Borglandu nisu gostima nikad spominjali o
naselju na sjeveru ni o ljudima što ondje žive. Stoga major nije mogao ni
slutiti da se tu u podrumu nalaze tolike izvrsne boce iz Holderove kuće u
gradu. Stara u mnogima bijaše kapljica već kad su stigle ovamo, a za svih
tih godina što su tu proležale nije se mogla pomladiti. Gospođica je Kruse
od svoje stroge gospodarice naučila da ih drži u redu, pa kad su stigli gosti
sa onako otmjena i ugledna dvora, odmah je iznijela jednu od najboljih.
Gdje se u čaši iskri, razvezuju se jezici, pa će ubrzo riječi poteći preko
stola. Major se pribrao nakon prvog iznenađenja te pokazao kako je
majstor u razgovoru o svemu i svačemu. I u Dagu okopnjelo, a stari
kapetan bio kô u raju.
Kraj kamina stajao naslonjač s visokim naslonom i sa širokim
naslonima za ruku. Bijaše grubo izrađen, ali dobro obložen krznima i
jastucima. Tu je sjedila gospođica Adelaida, lijepo zavučena u sjenu i
podalje od muškog društva. Imala je veliku čašu slatkoga vina, koju je
stavila na ručni naslon. Je li se možda dosađivala, ili je oštri pogled načas
upravila tamo prema gospodi? Sjedila je neobično mirno.
Adelaida Barre nije bila od onih što se dosađuju kad se nitko ne bavi
njima i ne vrze oko njih. Baš se udobno smjestila i lijepo se osjećala u
sjeni. Samo se na vinskoj čaši na ručnom naslonu svjetlucao odsjaj vatre
s kamina. Nije bila sladokusac kao njezin otac i nije poznavala vina kao
što ih je on poznavao, ali je dobro znala da su joj čašu natočili plemenitom
kapljicom što se pije u svečane dane. Oko toga joj se časak namatahu

134
misli, te joj se činilo da skupocjeno vino upravo pristaje tome mjestu. U
svemu bila neka otmjenost, premda drukčija od one na koju bijaše
navikla. Možda joj je starina svega unaokolo davala takav dojam, ili je
možda dolazilo odatle što su joj se oči pomalo privikavale na polutamu te
je sve više razabirala oko sebe. Na jednom zidu visio zastor, star ali
majstorski otkan, s lijepim likovima i bojama. A ni vrata na koja su ušli
ne bijahu obična vrata, nego golema i teška, s umjetničkom rezbom, a
željezni okov na njima majstorski izrađen. Bilo je unutri mnogo šta da se
promatra, a Adelaida nije imala zatvorene oči.
Vani vjetar zahujao. Čula je daleko brujanje i za njim kô neki mukli poj
i zuj. Bijahu to zacijelo šume. Uze osluškivati te osjeti kao da nešto novo
i nepoznato struji njome iz tog prostora u kojem se nalazi i iz huja i pjesme
vjetra vani. Ta sve je tu drukčije negoli ondje gdje ona živuje i dane traje.
Tu je nad svime neka postojana i mirna moć i snaga, bliža samome životu,
jer je tu i život veći i drukčiji nego što ga je ona dotad vidjela.
A tamo podalje, za stolom, čaše se marljivo natákale. Major bio
govorljiv i vedar, razvezao mu se jezik, riječi teku li, teku, a stari kapetan
slušao priče i zgode što dozivahu u pamet minule dane.
Začuše se koraci u pristrešju, vrata se otvoriše i na njima se pojavi
čovjek iz tame. Pošto su se vrata opet zatvorila, unutri stajao došljak: u
ruci držao pušku i žmirkao prema svjetlu. Bio to neobičan momak,
razdrte odjeće i divlje razbarušene kose. To se mladi Dag vratio iz šume.
Kad uđe, pozdravi gledajući prema stolu, gdje bi obično uvečer sjedio
njegov otac ili pak stari kapetan. No kako sad bijahu trojica za stolom,
morade prići i pružiti ruku. Tako doznade tko je onaj treći, a kapetan kaza
majoru da je to gospodarev sin. Rekoše momku da u naslonjaču kraj
kamina sjedi majorova kći. Djevojka mu hladno kimnu glavom, a mlađi
Dag uzvrati pozdrav.
Adelaida nije nikad vidjela tako neobične pojave. Prvi joj osjećaj bijaše
strah, te umalo što nije viknula, no kad je momak pozdravio i nasmiješio
se ljudima za stolom, promijenila je mišljenje, jer to bijaše divan osmijeh,
a kad je pomnije zagledala te opazila kako mu crte na licu odaju smionost,
zavalila se dublje u naslonjač, dublje u sjenu, da bi ga mogla bolje
promotriti, a sama da ostane neopažena.
Dag dohvati klupicu i sjede pored kamina, po sredini; trljao je ruke i
malko se tresao, bijaše mu ugodna toplina. Ponudiše mu konjaka, a on
iskapi čašicu i više ne htjede. Stari pas, što je ležao u kutu kraj kamina,

135
došepesa veselo škamučući. Leže ispred Daga i poče njuškati vonj šume i
jezikom sezati za rukama koje su ga tapšale.
Adelaida sjedila zaklonjena u sjeni. Nitko nije mogao vidjeti kako
neprestano promatra mladog Daga, kako ne skida svojih lijepih očiju s
njega. Ono čega se u početku prepala bijaše njegova neuredna kosa i
odjeća. Nikad nije vidjela da itko takav dolazi među uredne ljude. No
poslije je po puški razabrala da je upravo došao iz šume. Bijahu mu
umazane i hlače i kaput, svi rubovi izlizani, a bijaše i poderanih mjesta.
Lijeva mu nogavica izdrta po koljenu. Na nogama mu stare, izlizane kožne
dokoljenke, ali su izvrsno pristajale. U svoj toj otrcanosti isticao se rub
košulje na vratu. Ovratnik bio bijel-bjelcat i oštro se ocrtavao na vratu
smeđu poput treslovine. Pogleda mu ručne zglobove, i odjednom se sva
strese. Oko lijevog mu zgloba i nešto poviše bio zavoj, a rukav mu zavrnut.
Taj je zavoj očito bio bijel, a sad je pokazivao krvave mrlje što su kroza nj
probile. Djevojka pogleda lice tome momku što je spokojno sjedio
zabavljen psom. Osmaglo lice pokazivaše volju i čvrstoću, ali bijaše na
njemu nešto mladalačko i umilno. Cio lik u momka odavao je snagu koje
se valjalo bojati, a kad bi se pokrenuo, pokreti mu bijahu meki i gipki kô
u kakve zvjerke: nikad takvih nije vidjela.
I opet je svrnula pogled na ručni mu zglob, ali se nije usuđivala da ga
išta upita. No kako je momak nešto dobroćudno govorio psu te mu se
smiješio, i kako je u tome osmijehu, bilo nečeg dječački vedrog, djevojka
se napokon osmjeli:
„Jeste li to u šumi ozlijedili ruku?“
„Ah, bio sam malo nespretan s orlom“, odgovori momak.
„S orlom?“ - u čudu će djevojka.
I rastvori širom oči. Slušala je doduše i čitala o orlovima, i vidjela ih na
slici, ali su oni za nju bili nešto što pripada nekakvu drugom i dalekom
svijetu, a ne njezinu, svijetu udaljenu tisuće i tisuće milja, a sada, gle, eto
je kraj čovjeka koji orla spominje kao da je kakva svagdanja sitnica.
„Jeste li se borili s orlom?“ - upita sva u napetosti.
„Nisam se borio nego sam pucao na nj“, odgovori momak. - „Pao je, ali
sam ga pogodio samo u krilo. A kad sam se približio, napao me je“.
„I onda ste ga ubili?“ - priupita i sva se strese.
„Jesam“, kratko će momak.

136
 Major uhvatio uhom posljednje riječi, pa se okrenu:
„Što, orla? Vidjeli ste orla?“
„Ubio orla!“ - odgovori Adelaida.
Takva zgoda bijaše nešto za Barrea, da može pričati kad se vrati u grad.
„A je li vam tu orao?“ - radoznalo će major.
„Jest, donio sam ga“, dočeka momak.
Major je htio da vidi orla i da pobliže čuje kako je sve bilo, ali mladi
Dag nije imao što da pripovijeda o tim sitnim događajima, jer njemu sve
to bijaše beznačajno.
Uđe na časak gospođica Kruse, da vidi treba li štogod gostima, pa joj
kapetan prišapnu kako bi major rado da vidi orla što ga je donio mladi
Dag. Djevojka kimnu i tiho iziđe.
Gospođica Adelaida ne skidaše pogleda s ovoja na Dagovoj ruci. Nije
shvaćala odakle joj to, ali se nosila željom da popravi i namjesti onaj ovoj,
jer je i o tome nešto učila. Ali ostade mirno u sjeni, u naslonjaču. Sve to
novo što je čula, vidjela i osjetila, prostruja njome poput kakva vala, i jad
joj pade na srce, tuga je obuze. Oćutje glad za istinskim, pravim životom,
jer je sad osjećala da ima i pravog života. Kako li neizmjerno dalek od
njezina živovanja i njezina društva bijaše pravi život. Glavom joj potekoše
uspomene, javiše joj se sjećanja na ljude s kojima se susretala -
nasmiješena lica, žene što bi s njome povjerljivo šaputale da bi odmah
zatim nju samu ogovarale pred drugima, udvarači i kavaliri što bi se
duboko klanjali, cjelivali joj ruku i sipali laske, da bi se časak poslije rugali
njezinoj ponositosti i njezinu siromaštvu. Da, sve ih je znala, njih i njihov
isprazni i lažni život.
Izvana netko jako zakuca i na vratima se pojavi neobična spodoba.
Bješe li to čovjek, životinja ili kakav duh, nije se moglo razabrati, no
prilika uđe i za sobom zatvori vrata. Bijaše to »Majstor«. Tako su ga zvali.
Kao što je Jörn Mangfoldig ili Mnogostruki u svoje vrijeme bio majstor u
svemu što se pravilo od drveta, tako je taj sada bio majstor na svom
području - naime u svemu gdje posrijedi bijahu kože i životinje. Dali su
mu orla da od njega štogod načini, jer kad Majstor prione, čuda stvara.
Gospođica Kruse poslala po nj, jer bi gospoda da vide orla, a Majstor ga
eto dovukao.

137
 Majstor je bio nizak rastom, a orao pak prava kraljevska ptica s
golemim krilima što su se vukla malenome majstoru oko nogu. Majstor
se polako gegao te podigao golemu pticu i raširio joj oba krila, tako da su
se protegla u svoj širini. Sav izgled i držanje Majstorovo bijaše sama
vjerodostojnost, i nitko Majstora nije mogao osumnjičiti s kakve varke ili
kovarstva. S pravom je on nosio svoje ime. Malko je možda orla podesio,
da ga lijepo pokaže. Je li mu to kroz vrat i kroz kljun proturio željeznu
šipku i držao je u zubima, njišući njome pomalo? Orao raširenih krila
lebdio pred kaminom, glava mu bila divlje uspravna, a na njoj stršio
strašan kljun. Bijaše pravi užas i strahota, baš pravi divlji gospodar zraka.
Majstor opet sastavi ptici krila i nestade u tamu. Za njim zapuhnu
hladan val. Mladi je Dag sjedio pred kaminom, leđima okrenut prozoru, i
dok je Majstor pokazivao pticu, on je nešto kazivao psu. Malko je
namrštio čelo kad je razabrao što se zbiva, ali se nije okrenuo. Ta nije mu
to bio prvi orao. Dok je Majstor pripovijedao o orlovima i razgovor tekao
za stolom, sjedila je Adelaida bez ijedne riječi i samo promatrala Dagovu
glavu i divlje kovrče na njoj.
Gospođica Kruse javi da je prostrt stol, ali to majora i njegovu kćer
samo podsjeti da je večer dobrano odmakla i da im valja odmah krenuti.
Plamtjela vatra u kaminu, visoko sezali plameni jezici i osvjetljavali
Adelaidu Barre kad se opraštala na vratima. Mladi ju je Dag dugo gledao,
a i stari, koji je tolike godine bio slijep za mnogo šta. I on je, otac Dag,
dugo i otvorenih očiju promatrao lijepu gošću što je prije sjedila skrivena
u sjeni kamina.
v
Godina išla starim tokom i zašla u kratke dane i duge noći, došla zima
sa snijegom, što je prekrio svu krajinu björndalsku i svu župu u ravnici.
Ledena se skrama uhvatila na jezerima i močvarama, ljudi sa sjekirama i
pilama odlazili u šume, s večera i u osvit modrikasti se dim uzdizao s
koliba u šumsku tišinu. Snažne ruke obarale stabla, konji odvlačili drvo
na gomile. Mirno i sigurno tekao život gdje je stari Dag vladao. A čili
vranci čvrstim kasom grabili cestom u grad i nazad, kô i svih minulih
godina.

138
 GLAVA XXI.

Otkucavao sat, dan gasnuo i večer osvajala.

U danjoj sobi majora Barrea sjedila gospođica Adelaida, sama nad
svojim vezivom. Ruke joj ispustile iglu i svilu i nemoćno počivale na stolu.
Vitka joj leđa lako naslonjena na naslon, nešto je neobično s njome. Oholi
se vrat večeras malko prignuo, nema onoga uznositog držanja što ga inače
danju pokazuje, i odatle joj izgled nekako blag i ženski. Možda ipak nije u
nje onakva hladnoća iza strogosti što je pred svijetom pokazuje? Vjeđe joj
napola spuštene nad lijepim očima, što su se povrh stola sanjarski
zagledale u daljinu.
Odjednom se povrati život u ruke što su mirno počivale. Ponovno se
prihvatiše vezenja, dok su oči kadikad pogledale u kazaljke na satu. I opet
eto minuo dan, otišao vjenčajući se svojim tokom. Vrat se polako
uspravljao, tako polako da se jedva moglo opaziti, i maloprijašnja blaga
slika iščeznu. Adelaida brzo ustade i priđe ogledalu. U sobi bila polutama,
gorjela jedna jedina tanka svijeća, ali se djevojčino lijepo lice i snažni joj
vrat ukaza kô svijetla slika iz tamne pozadine u ogledalu. Ispod lijepo
uzvijenih obrva sjale oči poput dviju jasnih i mirnih zvijezda. Usta joj
odlučna, ali u krasnim lukovima. Dugo je tako stajala u nijemu susretu sa
samom sobom. I opet se eto otočio jedan dan, dan njezine mladosti i
najljepših joj godina. Sjenka umornosti prijeđe joj ustima i pogledom,
laka poput lakog daška, no u istom času vrati joj se njezina ponositost i
njezin prkos.
Misli joj bijahu gdje su bile svakog časa danju, svakog budnog sata
noću za ovih posljednjih tjedana i čitavih mjeseci. Hoće li je stići ista
sudbina kô i njezinu majku što je zadesila, sudbina svih žena u njihovu
rodu, kako im se proricalo? Zar će samo ugledati obećanu zemlju, a nikad
u nju doći?
Sudbina njezine majke?
Kao da ju je zalio leden val i žilama joj prostrujao. Sudbina njezine
majke? Da, zašto ne? Nije isključeno. Ta majka joj bijaše lijepa kći
moćnog i uglednog biskupa, ako i ne bogata, ono imućna pa ipak...
Izvjekovala je svoj vijek kao zaboravljena supruga osiromašenog časnika.
Puna ledene strave sjećala se Adelaida posljednjeg stiska ruke svoje
majke i posljednjih joj, bolnih riječi na umiru:

139
 »Bog te čuvao kćeri, i poštedio te moje sudbine!«
Kakva prava ima ona, Adelaida, da se nada boljoj sudbini? Mati joj
bijaše imućna udavača, djevojka iz ugledne kuće, a ona, Adelaida, kći je
časnika koji je do vrata u dugovima. Ta ona je samo na ruglo i smijeh. I
ona je bila kô i sve žene njezina roda: nije se mogla otresti uvjerenja da je
nešto osobito, da je ljepša i pametnija od drugih - a eto se nosi mislima
obične, glupe žene. I to još ne bijaše sve: daleko su je sni nosili, gradila je
kule u zraku.
Jedan je jedini put bila na velikom posjedu gore u šumi, pa joj se već
nada usadila u taštu dušu. Sav je razum u njoj ustuknuo pred tim
maštanjem i tako je nerazborito sanjarila kao još nijedna djevojka. A ipak
- kako da se oslobodi te tlapnje?
Zašto je šuma onako brujala i pjevala kad je ona, Adelaida, sjedila
ondje u prednjoj dvorani. Zašto je u sebi osjećala neslućenu toplinu i
snagu, kao nikad prije u životu, kad je sjedila ondje i nosila se željom da
skine zavoj s krvave ruke i da liječi onu ranu? Zašto se radije i bolje
prisjećala velikog dvorišta na onome posjedu, s golemim sjenovitim
hrastom, negoli dvorišta na Borglandu, gdje je provela onolika vremena?
Zašto se sjećala svake i najmanje sitnice, plamsanja borovine u kaminu i
pucketanja u zidnim gredama kad je zapuhao večernji vjetar?
Odjednom se ogledalo pred njom zamuti, nestade ga. Oči joj postadoše
nekako neobične, niz lice joj kliznu nešto vlažno i toplo. Naglo se okrenu
od ogledala te izvadi rupčić. Brzo i odlučno obrisa pod očima - nestade i
suzâ i misli. Gospođica Adelaida uspravi vrat i opet zauze ponosno
držanje.
Ali nije mogla te večeri dugo držati glavu nad jakom strujom misli. Crta
vrata i opet se smekšavala, spuštala se glava. Sve što u njoj bijaše toplo i
srdačno, sve što u njoj bijaše žena, htjelo je zadržati taj san. Sve što je
vidjela i čula o tamnoj strani braka, o lažima u ljubavi, nosila je
neprestano kao neki oklop na sebi, oklop protiv svakog osjećaja i topline.
Hladno je i mirno gledala na svaku pomisao o ljubavi. Kavaliri s plesa i
vedri vitezovi s vožnje saonama nisu zasluživali njezina pogleda, nije ih
gledala. Svako udvaranje, svaku galantnost i lasku smatrala je pustom
lakrdijom. Sva dična gospoda iz društva i sa svečanosti ne bijahu joj drugo
doli puste figure u igri koja se nje ne tiče.

140
 Kad joj bijaše dvadeset godina, odbila je svoga prvog prosca, »dala
svoju prvu košaru«. Ismijala čovjeka glasno i nemilosrdno. Tako su joj se
beznačajnim činila njegova časna uvjeravanja. A onda su došli drugi. Sa
strahom je na to mislila. Naposljetku se pojavio taj ljekarnik, čovjek što
je jednom nogom već izišao iz života, ali bogat. Otac ju je dobrano
prekorio i objasnio joj kako svijet i život leži u novcu, a ne u praznu
maštanju i u pustoj ponositosti. Baš se ražestio kad je otpravila
ljekarnika. Ali se ljekarnik i opet pojavio, vrebao i čekao - čekao da se
ponos skrši u neimaštini i da se prigne ukočeni vrat. A jednom mora da
se uda. Nije se mogla pomiriti s mišlju da je snađe tužna sudbina tetke
Eleonore.
Tako eto mišljaše, i tako je uvijek mislila kad je razbor radio. Ali srce,
koje je obuzdavala i držala u strogosti i hladnoći za sve vrijeme otkad se
zadjevojčila, javilo se sada i kucnulo jedan jedini put, a ipak je sveudilj
odjekivalo i drhtalo u cijelom joj tijelu.
Dogodilo se to one večeri kad je sjedila u sjeni kraj kamina, u tamnoj
prednjoj dvorani. Onda je prvi put osjetila golemu snagu u životu.
Ponijela se željom što je izbila iz dubine njezine nutrine - željom da
oprezno prihvati krvavi zglob na onoj ruci. Osjetila je potrebu da se sagne
nad onu ruku i da na sebi oćuti pogled onih zapovjedničkih očiju. Prvi put
je osjetila radost da nešto pruži i da bude dobra, pa da požanje zahvalnost
i toplinu.
Kad je poslije o tome mislila, razabrala je koliko krivo bijaše njezino
dotadanje poimanje o uzvišenoj riječi ljubav. Rugala se toj riječi, jer u njoj
bijaše nešto što tako mnogo obećava, a ona je, Adelaida, iz iskustva u
svome roditeljskom domu i od drugih znala da se takve nade raspršuju i
da za njima stoji gorko razočaranje. Što je sada znala i osjećala, imalo je
vrlo malo veze s nadom da bi mogla mnogo dobiti. Zar se mogla nadati
nekoj srdačnosti od čovjeka kruta lica, kakvo bijaše u mladića što je sjedio
pred kaminom? Ne! Osjećala je samo neizrecivu potrebu da daje i da oko
sebe širi dobrotu. A to zacijelo bijaše ono što se zove ljubav.
Tako je mislila Adelaida Barre, i možda joj se činilo da je ona i tu
nekako viša i pametnija od drugih. No možda je zaboravila da se pita što
je to u njoj izazvalo onu potrebu da daje i pruža. Nije li to stoga što je
željela da prema njoj sine odsjaj zahvalnosti u najjačim očima što ih je
ikad vidjela? I nije li vidjela kako mu poput zlaćane zrake licem prelazi
osmijeh, vedriji i svjetliji negoli ijedan što ih je prije vidjela - osmijeh koji

141
bijaše kô sunčana zraka upravo zato što je prešao onim strogim licem?
Nije li čeznula za tim da joj se onaj osmijeh upravi još jedanput, još
mnogo puta? Nije li vidjela dvije snažne ruke kako miluju psa - čula i
prijateljske riječi upravljene psu - nije li vidjela kako se u mladim očima
odražava prijateljstvo prema starome, jadnom psu?
Jadna Adelaida Barre! Susrela se s bratom onog čovjeka čiji je izgled i
pogled zarobio mnoge žene, ali ovaj bijaše još opasniji, jer je bio ljepši i
snažniji, a osim toga krasila ga postojanost i poštenje, koje je njegovu
bratu nedostajalo.
Adelaida je razmišljala i nastojala, kô i mnoge žene, da bude načistu sa
sobom. Od one je večeri ostalo mnogo toga čega se živo sjećala. Po
strogim riječima i nazorima njezine bake, najstrašnije i najneoprostivije
na svijetu ako se čeljade ne odijeva lijepo i uredno prema svome staležu i
prema svojim mogućnostima. Ravnodušnost u tome smatraše baka za
nešto najgore na svijetu. I Adelaida se uvijek u životu držala tih riječi, i za
posljednjih je siromašnih godina radila i dan i noć da bi svoje i očevo ruho
održala u besprijekornom stanju. A eno, kad je bila na Björndalu,
domaćinov sin upao unutra razdrte odjeće i raščupane kose pojavio se u
posvemašnoj suprotnosti sa svim njezinim dotadašnjim nazorima, a ona
je ipak mislila da je ljudsku vrijednost našla baš u tom čovjeku, i zbog
njega joj se uzbudilo srce. Mnoge je misli namatala oko toga, a najposlije
je došla do zaključka da je on upravo onoliko pravi pravcati čovjek koliko
su drugi krive i smiješne figure, i da je stoga baš onakav kakvi bi, po
njezinu, ljudi morali biti. A gospođica je Adelaida imala instinkta.
Često je čula gdje kazuju kako je ona prava žena iz roda svoje majke, i
kad bi se to spomenulo, znala je o čemu je svijet šuškao. O ženama iz tog
roda govorilo se kako su sve redom lijepe i stasite, pametne i spretne u
svemu, ali im je srce hladno, a ponos neslomljiv, i sve su na nesreću
svojim muževima.
Bijaše to da se čeljadetu koža naježi. Sjećala se tetke Eleonore i njezinih
riječi da su žene iz njihova roda doduše ponosne ali nisu hladna srca - i
sad je dolazilo ono strašno čega se Adelaida upravo sjećala i što ju je toliko
mučilo: njihov ponos u srcu, rekla je tetka. Zato su mogle osjetiti ljubav
samo jedanput i nikad je više zaboraviti. I pođu li onda za drugoga, ne
polaze iz ljubavi, i odatle nesreća. Zato se tetka Eleonora, kako reče, i nije
udala, a ne bi smjela ni Adelaida. Ta sve ih progoni jednaka sudbina:

142
nikad im mužem ne postane onaj koga zavole. Zacijelo je jedna u njihovu
rodu nešto teško zgriješila, kazivaše tetka, i zato su zauvijek osuđene.
Adelaida se podnimila, na ruku naslonila tešku glavu. I njoj je dakle
sudbina da se susretne s nekim, da se u nj zagleda i nikad da ga ne
zaboravi, a nikad da ga za muža dobije. Sudbina joj je bila da dođe jedan
jedini put na Björndal, da joj jadi na srce padnu. I s njome se dakle tako
zbilo. A zašto bi uostalom baš ona, u svome siromaštvu, bila prva u svom
rodu slobodna od onog prokletstva? Ta druge iz njezina roda, koliko zna,
nisu ni pogleda uzdigle više nego što je pristojno i razborito. A ona? Je li
ona uzdigla pogled do pristojnosti i razboritosti? »Seljak«! - rekli bi u
njezinu društvu, pa bi u prepasti kršili ruke i krstili se od snebivanja, ali
bi se u sebi naslađivali njezinom sudbinom.
»Lažeš, Adelaida!«
Glasno i resko jeknuše te riječi sobom, tako te se Adelaida lecnula.
Riječi su izišle iz njezinih usta. Njezina ih je čestitost izmamila. Adelaida
se uspravi i ogleda oko sebe, kao da više nije sama.
»Jest, lažeš«, proslijedi tiše. »U svim svojim mislima prikrivaš nešto.
Sve ti se misli tobože okreću oko ljubavi i sudbine, a sasvim prešućuješ
zemaljskog mamona. Praviš se kao da živiš u doba svoje bake, te samu
sebe obmanjuješ da će ga tvoje društvo nazvati seljakom, ako ti se želje
ispune. Ne, draga Adelaida, ne!«
I opet je glasno govorila. Bijaše kao da se začuo glas njezine bake, te se
Adelaida strese, a nemirne joj ruke prihvatiše vezivo.
»Dobro ti je znano da su se vremena promijenila, znaš da u tvome
društvu mnogi uzdišu nad svojim siromaštvom, znaš da plemstvo i stalež
ne znače više što su značili prije nekoliko godina. Dobro znaš da bi se
mnoga i mnoga blagorodna gospođica smatrala sretnom kad bi se mogla
udati za momka s kakva starog dvora u pokrajini. Po onom što si čula na
Borglandu, i po onom što ti je otac kasnije saznao u gradu, dobro znaš da
je Björndal velik i bogat posjed. To ti možda samo tetošiš svoj ponos i svoj
san o bogatstvu? Svima onima za koje misliš da ti nenavide, od srca želiš
da dožive dan u koji će se tvoje siromaštvo prometnuti u bogatstvo,
priželjkuješ im gorki čas da te vide u sigurnosti, u milju i obilju, kad se
teška vremena što ih svi proriču budu oborila na svu zemlju i na njihove
glave.«

143
 Uspravi se svečano kô u crkvi, sklopi ruke, čvrsto ih stisnu, a riječi što
ih prošapta bijahu upravljene Bogu.
»Znam da visoko uzdižem oči. Znam da je Björndal velik i bogat
posjed, ali ništa o tome nisam znala ni mislila onda kad sam pomislila da
mu nešto budem, njemu, mladom gospodaru. Oče nebeski, tebi je znana
sva ova istina. Pusti kušnju na me - pomozi mi, izbavi me od svega onog
što me čini zlom i kukavnom. Dopusti mi da ga opet vidim, daj da budem
njegova. Daj mu znak da ću biti njegova žena u dobrim i u zlim
vremenima, u svemu, i kazni me zatajim li...«
Utonu opet u naslonjaču, glavu nadvi nad ručni rad, a ruke, kao u grču,
ispruži na stol. I uze šaputati druge riječi - tople, usrdne molitve... Lijepa,
čestita Adelaida bijaše usnula u danjoj sobi, naslonjena na stol, iščezla joj
svaka crta ponositosti, nestalo oholog držanja.
A ura, što su je nekoć donijeli iz Engleske, udarala svoje tika-taka, i na
brojčaniku joj stajale samo dvije riječi: Memento mori. Bijaše to crkvena
latinština što je kazivala kako čovjek treba da misli na smrt, ali za
Adelaidu to je uvijek značilo: Budi čestita - jer nikad nije imala prilike da
to čuje, nikad je na to nisu upućivali, i zato je to bila najstroža zapovijed
koju joj je nametnula misao na smrt. A ura išla i tákala vrijeme, odbijala
udarce svako pol sata.
Odbiše upravo dva po ponoći kad škljocnu ključ u vanjskim vratima i
kad major uđe u kuću. Bio je u veselu društvu kod dobrih prijatelja, i sad
se vratio pripit. Noćobdija ga pozdravio pun poštovanja kad je mimo nj
prošao, i sve je majoru na svijetu bilo kako treba i kako je red, samo jedno
nije vidio je svjetlo na svome prozoru, a to bijaše mimo svaki običaj, pa je
na nj djelovalo kao kakav zao znamen. Pjevušio je major neki od onih
lijepih starih napjeva iz Njemačke, iz vremena kad je ondje ratovao,
pjevušio te išao zadovoljan, kadli opazi svjetlo - i to u danjoj sobi, gdje
bijaše njegova postelja. Da je još bilo u Adelaidinoj sobi, ni po jada: ta ona
je u posljednje vrijeme postala tako čudnovata.
Oprezno otvori vrata i zatvori ih bez suviše buke. Gle, zaspala nad
ručnim radom! Pomalo se dakle opamećuje s obzirom na ljekarnika,
prionula da veze.
Majoru se brzo sve okrenulo na dobro. Nije on duboko kopkao po
ljudskoj duši, a jaka mu strana bijaše što se vrlo malo ljutio na ljudske
pogreške: brzo je u svakoga nalazio nešto čemu se mogao radovati. A

144
možda je i imao razloga da se raduje nad drugima, jer je samim sobom
bio malo zadovoljan. Božić bio gotovo na pragu, došla loša vremena, a
major se zavrnuo u tijesnu, novca u njega jedva koji groš. Ni jedan jedini
između mnogih njegovih prijatelja nije mu pisao kako bi ga želio o Božiću
u gostima. Majoru baš bilo teško pri duši: zar da sve blagdane provede u
kući, u samoći i neimaštini, s Adelaidom onako neraspoloženom i
sumornom.
Spusti pogled na kćer i kao da se malko sažali nad njom - no takvi se
osjećaji nisu mogli kod majora dugo zadržati, baš ako bi načas i našli
mjesta u njegovoj duši.
Na stolu bilo pismo za njega. Često ih dobivaše, jer je u gradu svidao
različite poslove časnicima koji bijahu u pokrajini, pa je od tih poslova
imao nešto malo prihoda. Otvori pismo - no dok je čitao, na licu mu se
pokazivala neka zamišljenost.
„Adelaida!“ - prilično će glasno major svojoj kćeri.
Adelaida se trže i zbunjeno se ogleda oko sebe. Pogled joj zastade na
uri: kazaljke na brojčaniku pokazivahu gotovo dva i pol po ponoći. Kao
žena kakva bijaše, nije od oca očekivala ukor što je spavala i ostavila
svjetlo da gori bez koristi. Sama je prva uzela riječ:
„Dolaziš tako kasno?“ - upita oca.
„Gle, glas je kćerin, a riječi majčine“, dočeka major u vedru
raspoloženju.
Adelaida istrepta drijem iz očiju i pogleda u očevo samozadovoljno
lice. Bijaše usnula kako s ocem razgovara o tome da za Božić pođu na
Borgland, jer su im ljetos ondje o tome govorili. Premda je bila puka
uljudnost, ipak je poziv izrečen, pa kako nemaju kamo poći, mogu na
Borgland. I zato, kad je vidjela zadovoljno očevo lice, pomisli da može
odmah i to spomenuti. Major se nakašlja i reče kako je dobio pismo. -
Jest, znam prihvati Adelaida.
„A bi li pogodila od koga je?“ - priupita major.
Već je opazila da nije obično poslovno pismo, kad ga otac onako drži i
gleda, te u mislima protitra od koga bi sve moglo biti, ali nije mogla
pogoditi.
„Ne možeš pogoditi?“ - vedro će major.

145
 „Ne mogu“. - No u isti čas prođe joj glavom misao poput sijevka: „Je
li... je li s Björndala?“ - prošapta Adelaida.
„Nisi baš loše pogodila“, dočeka major.
Adelaida zatvori oči i upravi misao k nebu. Ta nije li se večeras za to
molila Bogu? Zar su joj usrdne molitve zaista uslišane? Ali joj se ubrzo
prekide nit u mislima, jer joj major s radosnim osmijehom na licu kaza
neka još jednom pogađa. No Adelaida se nije mogla sjetiti nikakvih
drugih mjesta. Umorno prignu glavu, bijaše joj baš svejedno odakle je
pismo, kad već nije s Björndala. Major zacijelo nije vidio te promjene, nije
opazio kako je Adelaida iz živahnosti pala u crnu ravnodušnost. A kad je
promislio, razabra da možda i nije za nju toliko važno koliko za njega.
Možda neće htjeti ni da čuje, a što će on ako Adelaida kaže ne na ono što
u pismu stoji?
Major obori glavu, a pismo kao da uvenu u njegovoj ruci. Kad bi barem
progovorila i pokazala volju, imao bi razlog da plane i da kaže kako mu je
takva volja i gotovo. Uzburkalo se u majoru od mnogih čaša i zamutilo
mu se od dima iz mnogih lula. Nije vidio sasvim jasno, ali mu se činilo da
je od ponosne Adelaide ostala samo sjena.
„Hm“, javi se major - „već su dva i pol, pa nećeš li da pogađaš, moram
sam reći. Pismo je od starog Klingea, siromaška“.
Major svrnu pogled na papir, da nađe retke koje želi i tako njegovim
očima izmaknu značajan prizor.
Adelaida se sva promijenila. Od one sjene postade lavica. Zaboravi
svaki obzir i naglo se naže naprijed, grčevito se rukama prihvati za
naslone.
„Od Klingea?“ - prošapta Adelaida.
„Jest“, potvrdi major ne dižući pogled s pisma u kojem je tražio one
retke. - „Znam da si razočarana, ali ti se valja prikloniti. Ta on mi je dobar
stari prijatelj i drug u oružju, a ovog nam Božića nema drugog izbora.
Vremena teška, novaca malo, život siv i jednoličan. Valja nam se
zadovoljiti ovim što nam se pruža“.
Adelaida se pribrala. Ne izusti ni riječi nego se tiho nasloni i opet u
svom naslonjaču. Uspravila je vrat kô i obično, ali je ruke tako čvrsto
sklopila da su joj kosti pobijeljele.

146
 Major uzeo da joj glasno čita. U pismu bio poziv da o Božiću dođu na
Björndal. Na kraju je Klinge objašnjavao kako im valja putovati, da zbog
hladnoće što prije stignu. Mogu dobiti konje i s Björndala, stajalo u
pismu, ali će im onda na putu biti dosadna zastajkivanja, pa bi zato bilo
najbolje da mijenjaju konje od postaje do postaje, a na predzadnjoj čekali
bi ih konji s Björndala. Odgovor mogu ostaviti kod trgovca Holdera, gdje
će se podići kad idući put konji stignu u grad.
v
Adelaida nije ništa spremala za Božić prije nego što je stiglo Klingeovo
pismo, pa je stoga, kako u majorovu prilično iznošenom ruhu, tako i u
njezinu, bilo mnogo toga što je trebalo oprati i ušiti, dotjerati i utijati. Sve
ono na što se inače dugo skanjivala, sad je naprosto cvalo za njezinom
rukom, i predbožićni dani bijahu joj opet puni očekivanja i radosna
kucanja srca - puni sreće kao za najljepših joj mladih godina.
Tako su radosno zvoncali praporci na kolima onih dana kad bi im se
zvoncanje čulo za vožnje nekamo na božićni posjet, a za Adelaidu nikad
se ljepše nisu oglasili negoli onog jutra kad je konj počeo grabiti dugim
putem prema Björndalu.

GLAVA XXII.

Noć zapasala na Björndalu, noć uoči Svete Viktorije.5 Gospođica Kruse

tiho zatvori kuhinjska vrata. Napokon je mogla odahnuti. Nije za to imala
vremena cio posljednji mjesec. Božićne pripreme na Björndalu nije
običan čovjek mogao svladati; i gospođica je Kruse zahvaljivala Bogu što
je nije stvorio običnom. Sve se oko nje iscrplo od umora ovih posljednjih
večeri i sve je pozaspalo, samo je ona ostala na nogama, njezine snage kao
da bijahu neiscrpne. Nalazila se u poslu i dan i noć, svetkom i u radne
dane pod nedjeljom. Svima je trebala, sve nadgledavala, svime upravljala.
Njezina je moć bila neograničena u kuhinji i u smočnici, na tavanu i u
pivnici, u staji i u spremnici.
Ušla je u prednju dvoranu, podigla svjetiljku i ogledala se naokolo. Sve
je čisto i uredno, a sutra valja rasuti smreku po podu. Od nje je zrak tako

5
Noć između 22. i 23. prosinca. - Prev.

147
svjež. Uze čarkati u kaminu, da vidi ima li vatre u upretu. Potom i opet
podiže svjetiljku i tiho se uspe uza stube.
Pripreme za Božić su bile mučne kô i svih prijašnjih godina. Sve je
trebalo da bude kao za Terezinih dana i kao što je bilo za života Ane
Hamarrbö. I gospođica je Kruse znala za Anu. Anino je ime i dalje živjelo
na Björndalu i u cijelom naselju. I ove su se godine pripreme izvršile na
Aninu. Neke još sitnice što su ostale doći će na red ujutro. A onda, na
Badnju večer, loženje kupaonice, pa kupanje i još poneka malenkost.
Bijaše umorna dok se uspinjala, umorna ali zadovoljna. Sve joj je ove
godine ispalo kako treba, a u pravljenju slada osobito je uspjela. Dakako,
i nadjevenice su izvrsne, hladetina se reže kao da je sir, kolači milina ih
pogledati i kušati, a pogačice tanke i lomne poput suhog lišća, i to bijaše
ponajteže. Od početka pa do kraja nije skidala očiju s Marte, žene koja je
pekla kolače i pecivo: pazila je na nju, da ne bi zadrijemala kao lani.
Jest, sva je prilika da će ovaj Božić biti osobit. Premda je bila umorna
kao nikada dotad, nije htjela u postelju a da najprije Svevišnjem ne
zahvali na svoj pomoći i blagonaklonosti. Okrenuo joj je sve na dobro, jer
zna kakvi će im gosti doći u kuću. Gospođica je Kruse namatala svoje misli
oko gostiju što im dolaze.
U svom je životu vidjela dosta otmjena svijeta, ali još nikada nešto tako
fino kao što je majorova kći. Zaista je izvanredan događaj da takva
neobična ljepota i otmjenost dođe ovamo radi siromašna kapetana. A sad
je gospođica Adelaida imala opet doći. Gospođica je Kruse o tome
događaju raspredala svoje misli. Mladi je Dag već poodavno momak za
ženidbu, a u očima gospođice Kruse nijedna djevojka nije za njega.
Valjda će doći major i njegova kći? U pismu što je stiglo iz grada
odgovor je nekako polovičan. Kapetan misli da će njih dvoje doći, ali ni
on baš nije siguran. Uh, sva se zgrozila na pomisao kako bi Božić bio pust
i tužan bez gostiju. Kapetan bi se izjedao u duši što nije kadar ni toliko da
sebi dvoje čeljadi pozove u goste, a stari se Dag tako rado kartao uvečer,
pa bi i njemu bilo neprilično bez majora. Jest, ako valjano razmisli, za nju,
gospođicu Kruse, radost božićnih blagdana usko je povezana s dolaskom
gospođice Barre. Ne dođe li, ode joj pol radosti, uzalud joj sretno
dovršene pripreme, uzalud veselje zbog njih.
Gospođica je Kruse znala i to da bi dolazak majorove kćeri na Björndal
mogao označiti kraj njezinim sjajnim danima na tome dvoru. Dobro je

148
prošli put vidjela gradsku gospođicu i zapazila kako drži glavu, a s ljudima
u kojih je onakvo držanje nema šale. Ali ne smije čovjek misliti samo na
sebe - to je naučila od gospođice Doroteje, pokoj joj duši. No teško je biti
čovjek po Dorotejinim načelima. I gospođica je Kruse bila čovjek, premda
na to nije nitko mislio. I ona je imala svoju ljubav - čak dvije, Bog da
prosti. Jednu, da bude gospođica Kruse na Björndalu, a to ne bijaše malo,
s obzirom na to da joj je stari Dag povjerio da upravlja svime u kući. Bijaše
to čast što je sjala oko nje - nešto što njezina brbljava mati i otac
ispičutura, dolje u župi, nisu prešućivali kad bi se našli među svijetom.
Tako je i oko njih bilo nešto sjaja. Druga ljubav gospođice Kruse bijaše
ljubav prema mladom Dagu. Nikad joj nije uputio prijateljske riječi ili
aluzije kojom bi se njezina ljubav mogla napajati, ali se događalo da bi joj
zahvaljivao na ovom ili na onom, i to je poticalo ljubav gospođice Kruse.
Kad bi odlazio u šumu, u nje je uzimao hranu i čiste košulje, a na to je
silno pazio. Da je samo znao koliko li je pažljivo i strpljivo opšivala obrube
na košuljama i koliko li je marljivo njegovu rubeninu okretala na suncu.
Obje ljubavi gospođice Kruse mogla bi preuzeti gospođica Barre. Teško
je to biti čovjek po zapovijedi gospođice Doroteje, teško ljubiti bližnjega
svoga.
Gospođica Kruse uspela se uza stube i ušla u svoju sobu. Tu zastade u
mislima, naglo se okrenu i vrati se hodnikom do Dorotejine sobe,
pripremljene za gospođicu Barre. Uđe unutra i za sobom zatvori vrata.
Ovih je dana mnogo puta bila unutri i vidjela da je sve u redu, ali htjede
još jednom pogledati, dok je za vremena. Ona je navezivala svoje misli
oko tog posjeta, i dogodi li se ono što naslućuje, neće uditi bude li pažljiva
prema gospođici. Pozorno se ogleda oko sebe. Soba doduše nije velika, ali
gostinjske sobe u novoj kući, mišljaše gospođica Kruse, tako su malo
udobne, te je radije za gošću odabrala Dorotejinu sobu. To je najljepša
soba na svijetu, jer je u njoj stanovala gospođica Doroteja. Gospođica
Kruse ima toliko toga da zahvali pokojnoj gospođici Doroteji: tako
plemenite duše nije još nikad bilo na svijetu. Ostavila je za sobom pismo
u kojem stoji da se Kristini Kruse ima dati njezina ura, a ta je od
najskupocjenijeg zlata i tako lijepa te se činila svetinjom svakome tko ju
je vidio. Donesena je čak iz Nizozemske.
Gospođica se Kruse ogleda po sobi. Da, sve je kako valja, sve u
najboljem redu. Postelja spremna, samo posteljinu još navući. Pravo je
nebo taj krevet. Sa strana mu izrezbarene krasne figure, i stupovi mu i

149
nebnica ukrašeni rezbom, po njima divno cvijeće, šare i vijuge, ljepše
negoli u crkvi. Zavjesa je otkana tu na Björndalu, a gospođica ju je
Doroteja sama navezla i načipkala. U jastucima i blazinama pahuljice od
divljih pataka, lake i meke poput zraka, a navlake i plahte od najboljeg
lanena platna, koje se tkalo tu u kući, a bijelilo se na suncu po
Björndalskim pristrancima. Pred posteljom bilo prostrto risovo krzno,
najmekše i najtoplije na koje je čovjek mogao nogom stati.
Po zidovima visjele slike i kojekakve sitnice, a nad komodom lijepo
ogledalo. Podno ogledala gospođica Kruse stavila vijenac od žutog nevena
i zvečca. Takve je vijence plela ljeti, da ih ima za ukras u mrklim zimskim
danima.
Gospođica Kruse zadovoljno udahnu zrak kroz nos: tri se dana u sobi
ložilo da se sve zagrije, a na peć su stavili svježih jelovih grana, da se
rastjera ustajali zrak i da se zamijeni svježim i mirisnim. Jest, gradska
gospođica može mirne duše doći ovamo. Vidjet će da se na Björndalu
može lijepo živjeti, ma bila ona navikla na ne znam kakvu ljepotu.
v
Sutradan, još prije nego što je prosivio i prvi pamik zore nad šumama
na istoku, škripnuše vrata na družinskoj sobi: na dvorištu se zanjiha
svjetiljka i nestade za stajskim vratima. Bijaše to najstariji sluga, glavom
Syver Bakpaa: za njega je već počeo dan.
Valjalo mu toga jutra upregnuti konja u svečane, velike saone, i valjalo
mu samome krenuti - tako je odredio stari Dag. Ide eto po nekog majora
i njegovu kćer, a taj je major bio u ratu u mnogim zemljama; konjanički
je to major, strog gospodin, i zato ni na saonama ne smije biti mane -
rekla je gospođica Kruse. Valja mu dakle uzeti pastuha - premda je ovaj
nadasve jogunast i ćudljiv: ta za jednoga konjičkog majora potreban je
vatren konj i brza vožnja, to je jasno kao dan.
Da, treba da upregne Medonju. Od svih konja u njega su najšira prsa,
a juri li, juri, baš kô vihor. Šteta samo što su u takva konja ušli vrazi te mu
se kršteno čeljade jedva može približiti. Zato se nitko i nije usuđivao da
ga upreže, pa se Medonja razrastao, preko mjere okrupnjao i podivljao,
tako te se i Syver skanjivao da ga upregne.
Syver štropotao po staji. Tutnjilo od kopita, zveketali lanci, dok je
obavljao svoj posao. Iz svih pregradaka čulo se rzanje i frktanje. Sasvim u
dnu staje Medonja podigao glavu preko pregratka te prema Syveru frktao

150
raširenih nozdrva i bijelo iskrenutih očiju. Gle, Medonja je noćas i opet
imao posjet. Syver oprezno uđe u prijeklet i pogleda u jasle. Dakako, još
je sijena ostalo iza vražićaka. Medonja ga je toliko dobio da ga nije mogao
pojesti. Syver pogleda konja sa strane. Griva i rep, jučer tako lijepo
uređeni, danas su samo čupe i kovrče. Vražići su očito svu noć tuda
švrljali, pleli i mrsili.
Syver prijeđe prijeko, Žutki. Kobila nemirno rzala, očito bila gladna, a
jasle joj prazne i olizane. Jadna Žutka, vražići joj sve uzimali pa davali
Medonji, te on debljao iz dana u dan, a ona neprestano mršavila. Ne vole
vražići žutih konja, a Medonju su pazili i mazili da bijaše baš strahota. I
kako su uredno i čisto držali njegov pregradak! U drugih svake noći bijaše
na podu sijena i đubra, a u Medonje sve suho i čisto. A je li od njega palo
štogod đubra, palo bi u prolaz što je išao kroza sredinu staje, a pregradak
bi ostao čist, kao da je istom okidan i pometen.
Syver se odjednom trže. Odnekle se začu kao nekakav hihot. Bijaše
gotovo kao tanko mačje mijaukanje. Uplašen, poče brzo šaputati Očenaš.
Zna, kad izgovori molitvu, nemoćni su vražići do iduće noći. Zatim napoji
i nahrani Medonju. No kad mu četkom htjede prijeći po grivi, Medonja
okrenu glavu te uzvrnute gubice i iskešenih zuba seže za njim, da je sve
odjeknulo. Gle, što su ga noćas uzobijestili, prokleti gadovi. Sad, pošto je
iznizao Očenaš, ne čuju ga, pa ih može grditi.
Pošto je obišao svu staju, napuni zobnicu, da Medonji bude hrane za
vožnje, te još jednom pregleda opremu i ham s praporcima. U staji opet
nastade tama i tišina, koju je samo prekidalo uspavljujuće pucketanje
sijena pod konjskim zubima i kadikad koji udarac potkove o podnicu.
Svjetiljka i Syver njihali se sada kroz tamu prema kuhinji. Syver se mogao
nadati valjanu doručku u kuhinji prije te vožnje: ta Božić je, ako ćemo
pravo, već počeo. Zacijelo će ga zapasti dobar zalogaj i gutljaj.
Dan pomalo počeo sivjeti i prosvitati kad je Syver Bakpaa uzeo da
izvlači saone. Pomagali su mu i drugi, ali samo naoko: gdje su pale snažne
Syverove šake, tu bijaše malo posla za druge. Danas treba da uzme široke
putničke saone.
Dođe čas kad je valjalo izvesti Medonju. Eh, kakve li živosti i snage u
njemu! Jogunio se i poskakivao, grizao i udarao oko sebe, nije mu čovjek
mogao prići bez pogibli, no Syver je od gospođice dobio valjan gutljaj
božićne prepečenice, pa Medonji nije pomagalo njegovo bacanje i trzanje.
Zaigrao Medonja u snijegu da se sve prašilo naokolo, ali ga je Syver svojim

151
snažnim šakama čvrsto uhvatio za čuperak na čelu i za grivu, te je tako,
lagan na nogama, mogao obigravati i vrtjeti se s konjem kako god se ovaj
okretao. Bijaše pravi majstor taj konjušar Syver. Posred najdivljijeg plesa
zauzda Medonju, i dok se ovaj još nije ni snašao, bio je već opremljen te
je na njem sve zveckalo. Tek tada se Medonja donekle umirio. Činilo se
da je ponosan na sav sjaj svoje opreme. Ali kad je trebalo da ga upregne,
iznova se uzjoguni. Počeo se propinjati, bijesno njiskati i nogama udarati
da je snijeg letio naokolo. No, je li jednom oprema bila na konju, Syver je
bio siguran. Medonja morade u rukunice.
Jučer je Syver pregledao saone, a sad su djevojke pod nadzorom
gospođice Kruse donosile te u saone stavljale sve što može ustrebati na
toj studeni. Krzna i kože čuvali su u staroj spremnici, na sigurnu od
miševa, iza brava što su se mogle otvoriti samo velikim svežnjem ključeva,
a taj svežanj bijaše u gospođice Kruse. Momak obuje velike čizme, navuče
na se vučje krzno te se popne na svoje mjesto - bijaše i opet onaj Syver
Bakpaa kakva ga poznavahu svi brđani i pripoljci: s uzdama i s bičem u
ruci i s frkćućim vrancem pred saonama. Gospođica Kruse gledala je za
njim i tresla glavom. Načas se činilo da je konj naumio i usmjerio ravno
u nebo, a zatim krenuo preko dvorišta pa na vrata. Nasmiješi se tada
gospođica Kruse i zatvori vrata na ogradi. Eh, što li će se voziti njih dvoje,
major i njegova kći, gospođica Adelaida.
v
Dan odmicao, a nad Björndal se slijegao kao nekakav nemir. Dolazio
je taj nemir od staroga Daga. Svaki čas izlazio domaćin iz kuće i gledao
preko naselja, tamo prema brežuljcima kod Hamarrböa.
„Vjeruješ li doista da će se oni otisnuti na taj daleki put po ovakvoj
studeni?“ - upita Klingea.
Nemir je prešao i na starog kapetana, pa mu danas ruke dobrano
podrhtavale, ali se on uspravio, stavio ih na leđa, i nekako mu držanje bilo
dostojanstveno.
„Hja“, uzvrati kapetan - „morao bi tu biti kakav drugi razlog da Barrea
odvrati od puta, nešto krupnije, a ne zima i daljina. Ukoliko je uopće
nakanio da dođe ovamo“, nadoveza oprezno.
Starom se Dagu obrve nadvile nisko nad očima. Po njegovim bi
riječima čovjek pomislio da mu je zaista samo do koje partije karata, no
zapravo je s njime bilo drukčije, nešto ozbiljnije bijaše tu posrijedi.

152
Nelagodno mu bilo i pretitrati u glavi i upravo je strahovao pri samoj
pomisli na to da bi za Božić mogao ostati bez gostiju. Težak bi to i
sumoran bio blagdan kad ne bi imali posjeta. Za božićno doba vezuju se
tolike uspomene i sjećanja, i kako su ga obdan, pa čak i obnoć salijetale
mnoge i različite misli, bilo mu sada mučno da za svih tih dugih dana
bude usamljen. I kako bi pusto bilo u srcu da na Božić ide u crkvu bez
ijednog gosta! A kako bi sve bilo lijepo s majorom i njegovom kćeri. Eto,
to bijahu razlozi - a možda i neki drugi s kojih bi stari Dag teška srca
gledao gdje se Syver Bakpaa vraća praznih saona. Zapao je u misli i
sumnje poslije majorova nejasnog pisma, a pogotovu je dvoumio otkako
je studen stegla. Snijeg škripao i upravo jecao pod salincima i pod
nogama, a zrak se od puste studeni sav zgusnuo, tako te se sunce kroza nj
vidjelo samo kao kakva crvena mrlja.
v
Vani, u krčmi na Korsvollu Syvera lijepo dočekali, kô uvijek kad bi se
navratio tkogod iz Björndala. Uvalio se Syver u naslonjač čelo stola,
zasjeo kô kakav župnik, ili bilježnik u najmanju ruku, a bilo mu jela i pila.
Bijahu mu to najljepši dani, kad bi se tako vozio kroz naselja u ravnici.
Stari bi mu Dag dao novaca da može platiti svoj potrošak, a nije davao u
sitnu. Mogao je Syver mirne duše zadržati štogod za sebe, ali je bio pošten
čovjek, a uz to mililo mu se da ovako navraća s lijepim saonama, s čilim
vrancem i sa mnogo novaca. Tada je i Syver Bakpaa bio pravi gazda.
Kao što mu već bijaše u navadi, jeo je dobro i dugo, a onda u prisoblju
prilegao, da se odmori. Kazao je da ga probude kad stignu gosti iz grada.
v
Dan je odmicao, večer se bližila. Krčmar je dvadesetak puta prilazio
južnom prozoru, da vidi ne miče li se štogod dolje na putu, nema li barem
kakva znaka života. Studen išarala stakla na prozoru, navezla po njem
debelo ledeno cvijeće, tako te je krčmar morao duhati na staklo i noktom
strugati led, da bi mogao van proviriti. Možda su gosti iz grada što su
nakanili na Björndal, okrenuli natrag kad su osjetili koliko je studen
stegla. Ne bude li ih ubrzo, valja probuditi Syvera, kako bi mogao krenuti
prije mraka. Još jednom priđe prozoru te poče duhati i noktom strugati.
Svaki put bilo teže led odstraniti.
Što? Je li to inje na smrznutu staklu, ili to konj kasa dolje na putu, na
zaokretu? Jest konj je, jasno sad vidi. Saone su uske i nesigurne, ljuljaju

153
se i zakreću, a konj star, pa samo kadikad potrči. Bijaše to najstarije i
najjadnije kljuse s postaje Rödmyr.
v
Major Barre i gospođica Adelaida uđoše u krčmu na Korsvollu. Krajnje
je vrijeme, progunđa major. Od bijesa nije više vladao svojim glasom.
Oboje se bijahu gotovo ukočili od studeni, oboje gladni kô vukovi. Cijelim
putem major se jedio i žestio, psovao konja, saone, kočijaša i čitavo to
putovanje. Gospođica bijaše blijeda, iscrpljena.
Njihovi ogrtači nisu bili prikladni za tako dug put po takvoj studeni. U
kući su doduše imali debljeg i toplijeg ruha, ali ono više nije bilo takvo da
bi u njem mogli u posjet. I saone bijahu mršavo opremljene krznom, tako
da su prozebli do kosti. A najgore s nogama, gotovo ih nisu ni osjećali,
koliko su promrzle. Major grmio i kleo.
„Jesu li stigle kakve saone s Björndala?“ - upita u krčmi, i bijes mu
jenja kad je čuo da konj čeka već nekoliko sati, te je odmoran i spreman
da krene čim gospodin zaželi.
„Što misliš?“ - obrati se major svojoj kćeri. - „Ne bismo li odmah dalje?
Uskoro će večer“.
Kći se suglasi s ocem, i ona bijaše za to da krenu ne časeći časa. Krčmar
odmah skoči, oživje dvorana i staja. Major i kći opet navukoše ogrtače te
iziđoše na dvorište. Vani se već smračilo, ali je major ipak mogao toliko
pogledom razabrati da bijaše dosta da mu u grlu zapnu sve riječi o studeni
što bi ih iznizao u svojoj ljutitosti. Prvo što mu zape za oko i jezik mu
sveza, bijaše krupan vranac, tako živ i vatren da nije ni dvije noge mogao
podjednako držati na miru: nekako silovito upeo glavu uzgor, sav kipti od
snage i života, podrhtava i trza cijelim tijelom. Oprema se na njemu divno
sja, a dvostruki mu vijenac praporaca oko vrata zvoni i zvekeće na svaki
pokret tijela. Jedan mu se konjušar čvrsto pridržava za glavu, da ga zadrži
na jednom mjestu, ali vranac topoće i poigrava, pomiče se i gazi naprijed
i nazad i baca se u stranu - baš ni časak da bude na miru.
Kraj saona zaposlio se Syver oko krzna i koža. Visok i plećat, onako
snažan i težak u svojim kočijaškim čizmama, s kožnom kapom i vučjim
krznom na sebi bijaše kô kakav div u onoj polutami.
„Bi li gospođica krznene čizme? Hoće li i gospodin major?“
I nato dobiše krzna i koža da je gospođica pod njihovom težinom
gotovo pala na koljena, a u saonama čekala ih još krzna za noge. Kad su

154
sjeli, Syver ih još zastrije trima kožama - najprije ovčjom, zatim vučjom,
a povrhu golemom medvjeđom. I kako ih je još Syver omotao s krajeva i
osigurao!
„Valjda će već biti dosta!“ - reče major, ali mu nije bila protiv volje
briga i pažnja posvećena njemu i njegovoj kćeri.
„Brzo ćemo se voziti“, kratko će Syver - „a gore na sjeveru noćna je
studen oštra“.
A kad je Syver čvrsto i sigurno prihvatio uzde i bič i popeo se na svoje
mjesto straga, major razabra da će tu biti vožnje, i još kakve. U istom času
momak popusti uzde, a Medonja zagrabi kao vihor. Saone jurnuše tako
naglo da je putnicima gotovo zastao dah. Časak su saone izišavši iz
dvorišta klizile samo na jednom salincu, dok im se drugi uzdigao nad
snježnim zametom, no uskoro eto ih na glavnu cestu. Teške i široke saone
sad su brzo i sigurno odmicale, te majoru i njegovoj kćeri bijaše odmor i
užitak nakon one jadne vožnje. Majoru se vratila njegova vedrina, te se
on malko oslobodi krznâ i pokrivačâ da pogleda prema kćeri, a i ona se
iskopa tako da se mogahu vidjeti.
„Divota!“ - reče major.
Gospođica Adelaida mirno i ukočeno kimnu glavom, ali joj oči bijahu
svijetle. Major i opet utonu u svoje brdo od krzna protiskujući:
„Divota!“
Svaka Adelaidina misao bijaše ispunjena radošću zbog dolaska na
Björndal, ali razmisli li pravo, možda će joj biti još i gore da dođe onamo
i sve da vidi, a zatim - sve izgubi... Čime može krijepiti vjeru, s kojim se
pravom nadati da će se on, mladi Dag, u nju zagledati? Zar sve to nije
samo golo maštanje, pusta tlapnja? Možda će se prenuti oda sna čim
onamo stigne. Tko zna, možda on i nije onakav kakva ga ona zamišlja u
svojim mislima. Može biti da on i nije onaj što ga njezino srce želi.
Tako su se namatale njezine misli. Ali novo u njoj, ono što je prigušeno
zvonilo negdje u njezinim grudima, nije slijedilo njezinih misli, nego je
išlo svojim putem - toplo, osjećajno i radosno - ravno naprijed, baš kao
snažni konj pred saonama.
Medonja je neko vrijeme išao mirno. Praporci zveckali kao da negdje
zimski potok žubori, a salinci klizili po snijegu i škripali.

155
 Konj i opet zagrabi, saone povukoše, a major i gospođica trgnuše se iz
sanena mira. Praporci sad zveckali u bučnu slapu, a konj kasao, te se
činilo da saone gotovo jure zrakom. Gospođica Adelaida izviri te se ogleda
naokolo. Bijaše doduše tamno, ali svjetla s pojedinih imanja pokazivahu
sliku kraja kojim su prolazili. Poznavala je gospođica taj kraj, bijaše to
prostrana ravnica sa svojim naseljima. Tu je vjetar silovito hujao preko
širokih polja i studeno štipao po licu. Gospođica se i opet zavuče u krzno.
Bogata imanja brzo im se redala s obje strane. Nizale se goleme snijegom
pokrivene ravni, a ogoljela crna stabla tu i tamo duž potoka prekidahu
jednoličnost. Ovdje-ondje između snijegom zastrtih polja ponosno se
dizahu tamni seoski dvorovi, iz kojih je poneko malo zlaćano oko gledalo
van u zimsku noć. Stajale zgrade podalje od ceste, nekako neobične i
usamljene, a vjetar raznosio snježnu oprhu i britkom studeni šibao povrh
te prostrane ravni. Vozili su se sada pokraj crkve i župnoga dvora, put se
talasao. Domala ugledaše i svjetla s Borglanda. Oboje svrnuše pogled
onamo, ali ne rekoše ni riječi. Gospođica Adelaida još se više zavukla u
krzno kad su prolazili mimo Borgland i za sobom ga ostavljali. Srce joj
jako udaralo. Ulazili su sada u zemlju snova, u život ili smrt, u neizmjernu
radost ili crnu tugu, a krasno je bilo voziti se - u zemlju sudbine. Medonja
se i opet dobro stresao, praporci zazvoniše posljednji pozdrav župi u
ravnici, jer sad se björndalske saone dohvatiše šumske padine, uđoše u
goru.
v
Mračilo se na Björndalu, noć se bližila.
U prednjoj dvorani kapetan Klinge koračao gore-dolje, tresle mu se
šake na leđima. U naslonjaču pred kaminom sjedio stari Dag i gledao u
vatru. Usamljen bijaše na svijetu, nitko mu nije bio blizak od svih ljudi
kojima je vladao, tu na posjedu, u naselju i dolje u župi. Mnogu je sudbinu
držao u svojoj ruci, i osjećao je neku čežnju za životom i za ljudima, da, za
ljudima u svojoj blizini, ali svi bijahu tako daleko od njega. Čvrsto se
nadao da će ga gosti izvući iz osame u koju je zapao, izvući ga barem u to
božićno doba. A gle - nema ih.
Gospođica Kruse donijela im piva, da se nečim zabave, da nečim skrate
vrijeme, ali je pivo ostalo na stolu nedirnuto. Kapetan je sate i sate sjedio
uz prozor u novoj kući i poput jastreba vrebao i gledao prema
Hamarrböu, sve dok mu tama nije zastrla vidik, a Dag je samo izlazio i
ulazio, neprestance, cio dan. Već čitave sate nisu ni riječi prozborili.

156
 Na vratima se pojavi gospođica Kruse: kaza kako se ozdo s ceste čuju
praporci. I odmah iziđe, a kapetan ostade zablenut. Dag se i ne maknu,
samo malko oteže usta, kao u smiješak, te reče kako Syver ne može
zauvijek ostati na Korsvollu, pa stoga nije ni čudo što je krenuo kući. U
Dagovu glasu ćutjela se gorčina. Odjednom se začuše Medonjini praporci.
Nisu tiho zveckali kao na povratku s neuspjela puta, nego su veselo
pocinkivali, zvon im bio nekako pun i radostan. Ne bi se tako Syver vraćao
sam, ne bi na svoju ruku tako zveckao. Zveket praporaca dolazio sve bliže,
te i sam Dag okrenu glavu i uze napeto osluškivati, kao da mu ono
zveckanje može dati odgovor na koji toliko čeka. I zaista, bijaše kao
nekakav znak u onim valovima mekih zvukova, zvoncali praporci, i
najposlije im se pjesma razlegla dvorištem. I Dag i kapetan opet
osluhnuše: razabraše Syverov glas, začuše riječi gospođice Kruse - i
kapetan maknu ruke s leđa, pa se uspravi. Zapovjednički glas majorov
dopro mu do uha. Ustade i stari Dag pa s Klingeom priđe vratima te ih
otvori. Zima pred njih ubaci u sobu naručaj studeni, ali je oni i ne
oćutješe. U pristrešju se pojavi major u potpunoj putnoj opremi.
Nikad gospođica Adelaida nije bila tako bespomoćna i spora kao sada.
Isklepala se iz krzna i pokrivača, izvlačila noge iz krznenih čizama, ali
polako, sporo. Bijaše kao da se tim natezanjem od nečeg brani - nastoji,
kanda, da se ne završi lijep san, možda joj treba vremena da sredi misli,
da još nešto pretitra u glavi, prije nego što onamo stupi. Cijelim putem
kroza šumu prebirala je u sebi o tome i pribojavala se kakav li će susret
biti s onim koji je zauzeo toliko mjesta u njezinim mislima i snovima.
Mjesec se malko pokazao kad su se uvezli na dvorište, i sve je bilo upravo
onako veličajno kako je zamišljala - sve, zgrade, dvorište i duge plave
sjene. No najveće je još stajalo pred njom: susret s onim u kući.
Tamni krzneni ogrtač njezine majke, što ga je prepravila za sebe, lijepo
se ovijao oko njezina vitkog lika. Bijaše joj vruće od svega onog krzna i -
od napetosti, i stoga je, a možda i s drugih razloga, rastvorila ogrtač nad
grudima, te se vidio svjetlo-žuti čipkasti rubac oko snažnog lijepog vrata.
Polako stupi u pristrešje, svečano, kako i pristaje onome tko stupa onamo
gdje se odlučuje o životu i smrti, a onda uđe u prednju dvoranu. Oči su joj
možda tražile neko lice, jer joj pogled nemirno zaokruži naokolo. Njega
ondje nije bilo. Pozdravi je stari Dag i kapetan, zatim eto njezina oca i
gospođice Kruse. Ali mladog Daga ne bijaše. Oči joj se zacakliše od tuge,
soba joj se rasplinu u tami. U taj se čas otvoriše za njom vanjska vrata,

157
studen još jednom nahrupi unutra, i vrata se opet zatvoriše. Ona polako
okrenu glavu i tako sasvim izbliza pogleda u oči mladome Dagu.
On je najviše boravio u jednoj od starih zgrada što je stajala postrance,
sa zabatom prema dvorištu. Zvali su je »ognjenica« ili naprosto »stara
kuća«, i zacijelo je bila najstarija od svih kuća u Björndalu. Nasred poda
nalazilo joj se ognjište, prozora nije imala, a na krovu bila badža, kuda je
dim izlazio i svjetlost ulazila. Još kao dječak Dag je tu rado boravio i
poslije se tu najbolje osjećao, kraj svojih skija i pasa, oružja i ribarskog
pribora. Bijaše čuo zveket praporaca i strane glasove, pa je došao. Jesu li
njegove oči, koje su zapažale i najsićušniji život u šumskoj česti, sad
opazile i sve ono što se moglo vidjeti na gospođici Barre? Ono blijedo lice
što se odjednom tako zacrvenjelo? One velike i lijepe oči, koje se u
početku bijahu onako ocaklile tužnim sjajem, a onda odmah zaiskrile
životom? I napokon onaj vrat, čipke i vitki stas? Jesu li njegove oči sve to
opazile? Nakloni se i pozdravi, ali tek što podiže glavu, vidje kako su
njezine oči još uvijek kao ukrućene u onom istom pogledu. No u taj čas
pristupi gospođica Kruse: uslužno uze gošći putnu torbu te je tiho i
uljudno pozva, a gospođica Barre krenu za njom uza stube.
v
Ima li na svijetu išta ugodnije negoli poslije duga i naporna puta po
vjetru i studeni doći u toplo pa se ljudski odmoriti? Majora gotovo
zaboljelo srce od radosna uzbuđenja kad je vidio kako ga lijepo i srdačno
dočekuju, ljepše negoli ikad u njegovu životu. Stari Dag stisnu mu ruku
tako čvrsto da su mu kosti zapucketale, i mladi je Dag imao snage u šaci,
a stari mu Klinge uhvatio desnicu obadvjema svojim drhtavim rukama i
stisnuo koliko je god mogao, a onda je sve išao za njim te ga udarao po
ramenu i govorio kako je zaista lijepo od njega što je došao.
Major je u gradu čuo o velikom bogatstvu na Björndalu, pa je mislio da
će tu zateći mnoge goste i da će sa svojom kćeri biti samo neznatan gost
jadnog kapetana, daleko od svih tih bogatuna. A eto, dočekali ga nadasve
ljubazno, i taj stari Dag, što je po pričanju imao biti tvrd i ukočen
gospodin, gle, tako je srdačan u pogledu, u riječi i u stisku ruke, te se
majoru činilo da je pusta kleveta sve ono što su mu pripovijedali.
Gospođica Adelaida umalo što se nije srušila već u prednjoj dvorani -
od umora nakon duga puta po onoj studeni i od razočaranja što njega
ondje ne bijaše. A kad se pojavio i kad je vidjela da mu je lice kakvo je
zamišljala u svojim snovima, čak i čvršće i izrazitije, tada je osjetila da bi

158
mu mogla pasti u naručje. Jest, tako joj je srce ćutjelo, ali je misao i volja
nadvladala, i zato se držala uspravno. No u tome času slabosti nije ipak
imala toliko snage da brzo odvrati pogled, brzo koliko pristojnost traži,
ali joj se onda vratila snaga, te se žurno uspela, gore u svoju sobu, za
gospođicom Kruse.
U mnogim je gospodskim kućama gospođica Adelaida bila u gostima,
i lijepo su je i ljubazno dočekivali, ali toj sobi ne bijaše ravna nijedna
gostinjska soba koju je dotad vidjela. Od svoje je stroge majke naučila da
nikad svojih osjećaja ili misli ne otkriva pred poslugom. Ali se ta
gospođica Kruse nije ni po izgledu ni po ičemu drugom mogla ubrojiti u
družinu, a osim toga, večeras gospođica Adelaida jedva mogaše obuzdati
svoje misli i potisnuti svoje srce. Okrenula se doduše, da sakrije kako su
joj se oči orosile i zasjale, ali toplina u srcu istisnu riječi kojih nije mogla
zadržati:
„Zar ću tako lijepo stanovati?“ - izusti gospođica Adelaida, a glas joj
pridade riječima toplinu i prizvuk koji bijaše u mislima.
„Dakako, ako je gospođici s voljom“, kratko će gospođica Kruse.
Adelaida Barre svojim se lijepim osmijehom i orošenih očiju nasmiješi
gospođici Kruse:
„Kome ovo nije s voljom, taj i ne zaslužuje krova nad glavom“.
Te je riječi gospođica Kruse dobro sačuvala u pameti.

GLAVA XXIII.

Gospođica Barre je ostala sama u sobi. Jedna od djevojaka unese vrč

tople vode, za pranje ruku, i zdjelicu vruće juhe. Kad iziđe, Adelaida
povuče zasun na vratima i osjeti da je sad u miru i sigurnosti. Svijeća na
komodi gorjela mirnim i visokim plamenom, a u peći plamsala brezovina.
Lagan i ugodan miris kao od jelova granja, što li, miješao se s mirisom
brezovih cjepaka naslaganih kraj peći, a nad svime lebdi čist i nježan
miris - od čega, što li je? Gle, podsjeća je na bakine pretince, u njima je
tako mirisalo.
Sjede i utonu u velik, dubok naslonjač i zabaci glavu na sjajno-bijelu
prevlaku. Nikad se u životu nije osjećala tako ugodno, nikad je još nije

159
ispunio tako divan osjećaj pun domaćeg daha i topline s rođenog ognjišta.
Mati joj je bila stroga i nekako daleka, te je i u svoj život i u život drugih
unosila sjene i hladnoću. Zamrzao se i ukočio u njoj svaki smisao za
domaću ugodnost i toplinu još prije nego što je Adelaida došla na svijet,
a i sama je Adelaida, Bog da prosti, mislila samo na sebe i samo se o
svome brinula. A sad eto sjedi u toj sobi i osjeća fino i nježno biće
gospođice Doroteje, i sa svake strane i iz svakog kuta obuhvaća je i obavija
poput topline briga i pažnja gospođice Kruse. Dao Bog te ovaj Božić
potrajao i bio dug - dug kao nijedan u njezinu životu! Adelaida ustade i
priđe komodi i ogledalu. Uze razgovarati se s ogledalom, zače dirati
predmete na komodi, prijeđe prstima po čipkama na vezenu platnu kojim
komoda bijaše pokrivena. Zatim se umila, pred ogledalom malko uredila
čipke oko vrata i kovrče na kosi, a uto već zaškripaše stube i začu se
kucanje na vratima. Bijaše gospođica Kruse: javi da je jelo na stolu, pa
neka gospođica siđe, ako joj je s voljom. I pođe naprijed, da joj pokaže put
kroz prednju dvoranu u blagovaonicu.
Takav trenutak nije Adelaida još nikad doživjela. Onaj susret u
prednjoj dvorani bijaše samo kao letimičan pogled, a sad je trebalo da sa
svojom sudbinom sjedne za isti stol: imat će prilike da ga dobro promotri,
a i sama će biti izložena oku - na potpunoj svjetlosti. Bila je sretna, ali
podjednako i puna tjeskobe.
Kad je ušla, sve joj bijaše kao u magli, nije mogla dobro razabrati, ali
joj se pomalo oči privikavale. Oca i kapetana nije kanda ni gledala. Oči su
joj u pamet urezivale sliku staroga i mladog Daga. Njih dvojica bijahu
drukčiji nego što je mislila: bijahu njezinu svijetu bliži nego što je
vjerovala, kudikamo bliži, barem izvana. Nije mogla znati da im je
svečanu odjeću krojio i šivao krojač koga su pozvali iz grada, pa se čudila
njihovoj otmjenosti. Mladi se kanda nije najbolje osjećao u svome
svečanom odijelu, no onu pojavu, onaj uzrast i držanje teško i bijaše
skučiti u kakvo ruho. Bio je kao iz snova, drukčiji od svih ljudi. A stari Dag
koji je zalazio svuda, jer je bio tako bogat - vladao se prirodno, u skladu
sa svojim bitkom, hladna spokojnost i moć izbijala iz sve njegove pojave,
a oči mu, duboke i nedokučive, gledale negdje iznad sviju. Nikad se još
Adelaida nije ni pred kim osjećala tako malena i puna poštovanja kao
pred starim Dagom. Bijaše nešto u njemu kao da je razmislio i donio sud
o svim pitanjima života pa sad istraživački nepovjerljivo promatra i nju i
sve druge.

160
 Sjedili su za stolom, kako se slučilo: Adelaida ocu sa strane a nasuprot
mladom Dagu, do koga je sjedio Klinge, a čelo stola stari Dag. Nije imao
nikakvo povišeno sjedalo sa stupovima ili čime drugim, što nalazimo u
starim knjigama, ali je njegov stolac s naslonom bio najveći što ga je ikad
vidjela, sav ukrašen rezbom. Baš tako kako je sjedio stari Dag, zamišljala
je slike drevnih vođa o kojima je čitala. I druge stolice bijahu tu teške, te
joj je otac morao pomoći da bi svoju primakla k stolu. Sve u sobi bijaše
teško i njezinu oku neobično, kao iz davnih, pradavnih dana, kad je bilo
drugo doba i kad su živjeli drugi ljudi. Jedino spinet uza zid bijaše iz
njezina vremena. Osjećala je kao neku težinu, kao da se na nju nešto
svalilo, ispunilo je strahopoštovanje pred tim stvarima kao i pred ljudima.
A kad se oslobodila tih misli i pogledala preda se, po stolu, silno se
začudila.
Vidjela je mnogi i mnogi svečani stol, ali još nijedan nalik na taj. Stol
su u blagovaonici prostrli onako kako je to naučila Ana Hamarrbö u svojoj
mladosti, uz nekoliko dodataka iz Terezina vremena. Doduše, trebalo je
tako istom sutradan, na Badnjak, no na Björndalu se počeo Božić kad su
gosti stigli, i stoga je stol bio svečano prostrt večer prije, gostima za
dobrodošlicu.
Od davnine je običaj da se na stol iznosi i pokazuje što može kuhinja i
podrum, tako da svi mogu jesti i piti koliko im drago i birati po volji.
Božićni je stol na Björndalu, dakako, ostao što i prije - bilo na njem jela
još za stotinu ljudi, s čitavim svinjskim butinama i velikim komadima
mesa, sa svakakvim jelom što ga može pružiti šuma, voda i majur, sa
svinjetinom i teletinom, govedinom i bravetinom, janjetinom i
guščetinom, s pečenkom od različite divljači, ptica, zečeva i snježnih
jarebica što ih je mladi Dag donio ozgo gdje su se patuljaste breze
šćućurile uz visoke hridi. Bijaše suha mesa od sjevernog jelena,
nadimljene medvjedine, svakovrsne ribe, slatkovodne i morske, različita
kruha i sira, meda i maslaca, kolača i kuhana voća, a za pilo jaka piva i
rakije.
Teški sanduk, što ga je Tereza nekoć smjestila u spavaonicu, još je
stajao ondje, a stari Dag imao ključeve. Za svečane bi dane gospođica
Kruse odande uzimala što joj treba, jer ondje bijaše pohranjen sav
skupocjeni pribor i srebro iz Terezine roditeljske kuće u gradu, a sad se
ondje nalazilo i staro srebro koje se otprije nalazilo na Björndalu. Po stolu

161
te večeri vidjelo se da je gospođica Kruse otvorila kovčeg. Sa svih zdjela i
pladnjeva svijetlilo se teško srebro, a bijeli ubrusi svečano sjali.
Nikad se Adelaida nije našla u takvoj tjeskobi, nikad nije ćutjela takva
strahopoštovanja i nikad je nisu proželi takvi svečani osjećaji kao prvih
trenutaka za tim stolom. I zato se od srca obradovala kad je otac Dag
prekinuo veliku svečanu tišinu. Zahvaljivao je gostima što su došli u
posjet i što su po toj studeni prevalili toliki put i pristali da provedu Božić
daleko od kuće. Lijepo im se zahvalio, pozdravio ih dobrodošlicom i
zaželio im čestit Božić i svaku radost. Zatim ispiše prvu čašicu, a nato i
razgovor poteče živo i neusiljeno.
Adelaida je dobrano ogladnjela poslije puta, pa joj jelo išlo u tek - nije
se sjećala da joj je ikad tako prijalo. Rakija bijaše dobra, pivo svježe i jako,
a major svojski žedan nakon mnogih suhih dana u gradu. Rumen mu
podlila lice, a žar zaiskrio u ratničkim mu očima. Glas mu krupnjao, bivao
puniji i jači, a smijeh mu navirao iz dna grla, iz punih grudi. Otac Dag
bijaše doduše od onih što uvijek čuvaju mir i dostojanstvo, ali i on sada
postao srdačan, i radost mu se pokazivala u očnim kutovima. Nakon duga
čekanja i mrke zlovolje provalila iz njega radost, veselio se što su mu stigli
gosti, pa nije majora puštao da i čašicu sam popije. Kapetan je kanda bio
najslabiji u tom društvu; no Božić je jedanput u godini, pa se i on otkrávio,
radost ga prožela. I tako je u blagovaonici zavladalo veselje u društvu,
tekao glasan razgovor i zvonki smijeh odjekivao.
Nije se moglo drukčije, i dvoje mladih oživjelo, i na njih prešlo vedro
raspoloženje, ugrijalo ih jelo i pilo. Gospođici Adelaidi izbile dvije ruže na
obrazima, oči joj blistale poput dviju zvijezda, dok se pogled mladog Daga
prekrivao tamnim sjajem opasne dubine, a osmaglo mu lice postajaše još
zagasitije. Oči bi mu kadikad kliznule Adelaidinim licem, a izrijetka bi se
dogodilo da bi se i njezin pogled oprezno podigao i poput munje sijevnuo
preko stola. Tako im se oči susretoše, i trenutak su gledali jedno u drugo.
Osmijeh prijeđe jednim i drugim licem, a mladi Dag podiže čašu i
nazdravi.
„Jako je”, reče Adelaida, tek da nešto kaže.
„Jest, jako“, uzvrati mladi Dag i bojažljivo obori pogled i svrnu ga u
stranu.
Bijaše to dvoma mladih sav razgovor te večeri.
v

162
 Poslije večere svi ubrzo pođoše na počinak. Gostima je trebalo odmora
nakon duga puta. Major je gore u svojoj sobi brzo utonuo u san,
zadovoljan cijelim svijetom. No, nije li negdje gore sjalo na tamnom zidu
prema naselju? Nije li gorjela svijeća u sobi pokojne gospođice Doroteje.
Jest, gospođica Barre bijaše još budna. Htjela je razmjestiti svoje stvari u
komodi i sve urediti još te večeri, da bi potpunije mogla uživati u svakome
danu što ga tu provede. Valjalo je i kosu urediti za spavanje i povezati je
rupcem. Umornost neka dođe kad bude vrijeme. A zar je čudno što u toj
sobi nije pospana? Unutri je kao u bajci - toliko je tu dragih stvari. No
najposlije valjade joj ugasiti svijeću, da joj oči počinu. Samo da joj ujutro
ne budu umorne i bez sjaja. Golim nogama stade na risje krzno. Kako je
tu ugodno! Utonu u divnu, meku postelju. I ona će tu spavati? Kći
siromašna majora u postelji jedne kraljevne? Odjednom se lecnu. Kakav
je to neobičan sjaj nasred zida. Širom otvori oči. Da, razabire. Baš kô u
crkvi - Spasitelj na križu. Ali zašto se tako neobično svijetli? Dugo je
gledala kao začarana, a najposlije joj sinu - zraka svjetla padala na zid,
kroz zavjesu na postelji. Ipak se nije mogla osloboditi prvog dojma, pa je
i dalje kao omamljena gledala u požutjelu bjelokost i u zlatna slova. Svake
večeri za cijeloga svog života izmolila bi večernju molitvu - kratku dječju
molitvu od navike, upućenu Bogu koji bijaše stran i dalek, neizmjerno
dalek. I sad joj se ruke sklopiše, te uze šaptati usrdnu molitvu Bogu gore
na nebesima, ali joj molitva više bijaše upućena blizoj slici na zidu.
Zacijelo to nije bila prva usrdna molitva upravljena raspelu što je visjelo
na zidu povrh postelje.
Nestade i posljednjeg svjetla na tamnom zidu Björndalskom, i noć se
raskrili nebeskim svodom te zastrije svijet u nizini.

GLAVA XXIV.

U velikom naslonjaču Adelaida je sjedila uz prozor i šila. Primicala se

večer - Badnja večer. Prsti joj brzo prometali iglu, ali misli letjele još brže
od igle. Mislila je na mladog Daga. Nije ga bilo cio dan, ništa nije o njemu
čula. Nije se usuđivala da za nj pita. Gdje li je samo? Gdje se zadržava na
samu Badnju večer?
Zacijelo je negdje u posjetu, očito je otišao k onoj koju je htio vidjeti.
Tek joj je danas ta misao na um pala. Zacijelo ima djevojku, svoju

163
vršnjakinju, koju voli. Adelaida ustade i sva blijeda pogleda na staklena
vrata na verandi. Vani se mračilo, večer se bližila. Jest, očito je otišao da
se vidi s onom koju voli...
v
U zoru kliznule skije preko dvorišta pa na sjeverozapad, prema šumi.
Nakon nemirne noći i mučnih snova Dag je morao u šumu. Nikad nije
toliko čeznuo za šumskim prostranstvima kao sada, nikad mu misli nisu
bile tako uzmućene kao noćas. Zastao je na Elgkollenu i okrenuo se da
pogleda dvor i naselje što ga je ostavio daleko za sobom. Nad istočnim
šumskim padinama prosjala prva rumen na obzorju.
Dag bio odrastao momak, više nego odrastao; snagom se opasao, u
ramenima i u leđima jak kao medvjed, poput konja čvrst na nogama, a
gibak kô kakva zvjerka; imao je svoje mišljenje o svemu što se u životu
zbiva, i o svemu je mirno i sigurno prebirao u sebi i donosio sud. A ipak
mu se noćas zamrsili konci, misli mu se pobrkale.
Nadao se da će se sabrati tu vani, gdje je sve onako kao što je prije bilo.
Šuma brujala i šumila, vjetar hujao povrh snježnih zameta i pronosio svoj
otegnuti poj šumovitim vrhuncima na zapadu, prema Utheimu. Ali je
pogriješio kad je vjerovao da će tu lakše razmisliti o novim čuvstvima što
su se u njemu probudila. No ti novi osjećaji još su manje pristajali u
njegov mladi život tu vani negoli kod kuće.
Nešto je slično jednom ćutio i prije, ali je to onda bio neznatan, časovit
osjećaj: bijaše to kadno je taj major jesenas prvi put došao sa svojom
kćeri. Čudno kako mu se njezino lice odonda urezalo u sjećanje. Nije mu
bilo protiv volje kad je čuo da će i kći doći o Božiću. Nije ona bila prva
žena koju je promatrao. Odlazio je u grad i bio u društvu u Holderovoj
kući. Zalazio je i drugamo, a dok mu je mati bila na životu, dolazili su im
različiti gosti.
Da, žene su mu se približavale sa smiješkom u očima, i s različitim
malim lukavstvima, ali se to njega nije primalo, nije ostavljalo nikakva
traga u njegovu ozbiljnom duhu. A bratova mu sudbina lebdjela pred
očima kao opomena. Doduše, sve je češće odlazio put Utheima, a razlog
bijaše jasan - čemu kriti. Borghild, djevojka na Utheimu, imala je tako
velike i blage oči, a tako crvena i lijepa usta. Dah joj uvijek bio kratak i
vruć a grudi joj se nemirno nadimale kad bi on, Dag, sjedio ondje za
stolom i s njome čavrljao; imala je tako gipke bokove i čvrste noge kad bi

164
prolazila kroza sobu. Nije je doticao niti joj štogod govorio, ali je počeo o
tome razmišljati.
A s tom majorovom kćeri bijaše sasvim drukčije. Zar je na takvo što
mogao kod nje pomišljati. Ne, nikad. A ipak, kad je ona bila u blizini, zar
nije ćutio gotovo neku slabost od same radosti? Odakle mu ona toplina i
ona radost kad bi opazio da joj pogled počiva na njemu? I što znači to da
je pomišljao na nju kao na nešto svoje? On i gospođica Barre? Što li je to
mislio? Mogao je uzeti njezinu ruku, svima je ruku pružala. Ali da je primi
ma i za zglob na ruci - nemoguće. Iskliznula bi poput sjene. Borghildu na
Utheimu mogao je dodirnuti. Ali gospođicu Barre, s onim njezinim
vratom i očima - nju ne možeš dotaknuti rukom. Ali nisu hladne njezine
oči, u svoj onoj ponositosti neka se neobična dobrota u njima ogleda. Kao
da je u njima neizmjerno razumijevanje za sve.
Odakle mu te misli o njoj? Nije se zapravo usudio ni da je jedan jedini
put mirno i otvoreno pogleda. Večeras će je vidjeti pri punoj svjetlosti i
neće sjediti onako uzet kao sinoć. Nije doduše znao o čemu bi s njome
razgovarao, ali to će doći samo od sebe, jer joj mora čuti glas, njezin topli,
meki glas. Prijeđe rukom po kosi. Jest, sad je hrabar, i sve je lijepo - samo
da večeras ne bude onakav kao sinoć, kao da je s neba pao. A ne bi li
možda bilo bolje da se za božićnih dana drži podalje, da ostane u šumi?
Da pričeka i da se kući vrati tek kad ona ode?
Ode?! Njime prođe trzaj. Hja, bit će što ima biti. Jednog će dana ionako
otići.
Podiže glavu. Kakve su to gluposti, čemu tu stoji i razmišlja? Jasno je
da će ona otputovati kad Božić izmine. I sad je načistu: ne smije ni
pomisliti na to da će ona otputovati i odlaziti drugamo, možda na plesove
i na svečanosti, susretati se s drugima - puštati da je netko obujmi oko
pasa i da s njome pleše. A jednom će se i udati, za kakva časnika ili
pastora, poći za koga iz svijeta kojemu i sama pripada.
Pogleda u svoje ruke. Šuma je na njih utisnula svoj pečat, obilježila ih
sjekira i pila, tragove na njima ostavilo iverje i smola, prebojio ih gar i žar,
po njima svoju patinu prevukla vatra što ju je stakao na ognjištima po
kolibama, začađio ih dim i prah ih puščani osmudio, svojim ih vonjem
nakadile ribe i ptice, krvlju ih i utrobom natopile životinje velike i male.
Bijahu koščate te ruke, snažne i čvrste, osmagle na suncu i otvrdle na
vjetru i nevremenu. Pomisli na ruke svećenikove, kapetanove i majorove,
sjeti se drugih ruku što ih je viđao. Kako li samo bijahu bijele i meke.

165
 „Hm“, protisnu ispravljajući vrat i podižući oči. Čvrst pogled uprije
onamo preko polja i naselja. Manji i neznatniji od župnika, kapetana i
majora - i ma koga - ipak nije. I s time je načistu. A sveudilj je tu neka
razlika, krupna i jasna. Ali našto sve te misli. Nije ona za udaju, niti je za
to da je takne ma tko na svijetu.
Nije na Dagu ostalo bez traga to što mu je mati došla iz grada, iz blažeg
podneblja i povoljnijih prilika nego što su one u kojima je živio njegov rod
i u njima očvrsnuo. Ni nježno i profinjeno biće tetke Doroteje nije prošlo
mimo njega a da ga se nije dotaklo i ostavilo nešto traga. No, njegovim je
žilama tekla očeva krv, te je kao i otac mu i svi preci volio šumu i lov prije
svega. I kako god je dobro razumijevao ljude na svojoj postojbini, u
naselju i u šumama, tako je malo shvaćao druge. Gotovo kao kakva
zvjerka bijaše plašljiv od svega što je strano, bojao se svega što je tuđe.
Ipak nije mogao ostati bez Adelaidina pogleda, nije se mogao odreći
onih lijepih očiju ni oteti se njihovu čaru. Ne smije ona otići. Ali što će i
kako će? Što bi htio i što smjera?
Okrenu skije na zapad prema kosini što se s brda spuštala. Okomak
pod njima strmenit, a u dnu strmenice tekao potok. S onu stranu tog
prodola izvijao se šumovit pristranak drugog brda, za kojim je ležao
Utheim.
Modrikast dim uzdizao se povrh presrti, a vjetar donosio miris sve
donde gdje je Dag stajao. Otići će eto do Utheima i pozdraviti Borghildu,
a zatim se povući u šumu. Ne pristoji se doduše da na Božić izbiva od
kuće, ali kad je već sve u neredu i kud se sve izvrnulo, ne koristi i nema
smisla osvrtati se na red i običaj. I kliznu niz usjelinu u snježnim
zametima, pa preko potoka nastavi uspon onom šumovitom pleći na
drugoj strani.
Na Utheimu založi malko, da povrati dušu, jer se jutros jela nije ni
sjetio. Borghild mu prostrije stol kô i toliko puta prije. I njezin je otac
sjedio s njima i jeo, i pripovijedao o starom i uvijek istom iz svagdašnjice.
Bijaše to odmor Dagu, da sjedi tu i gleda kako sve teče svojim starim
tokom. A Borghild bila kô i uvijek. Oko glave joj uzdjenuta svijetloplava
kosa što sja svježe oprana, a velike joj modre oči, meke i blage, zaiskrile
toplom radošću.
Da, tu na Utheimu, kod starog Gundera i Borghilde, tu je u svemu
smisao. Ništa mu tu misli ne uzmućuje. Na tom je šumskom dvoru Dag

166
stari znanac, tu je u svom carstvu. Tu je on glava i poglavar, nitko mu tu
moć ne krade, nitko ga ne čini malim i nesigurnim. A ipak mu danas nije
sve onako kao prije. Oči gospođice Barre svuda su za njim, pa i tu.
v
Dvorana na Björndalu bila je zaista krasna. Nalazila se u zgradi što su
je svejednako zvali »nova kuća«, premda je sagrađena prije jednog
ljudskog vijeka.
Gospođica se Adelaida zacijelo silno začudila kad su je onamo pozvali
za stol na Badnju večer; možda i nije pravo vidjela kakva je to divna
dvorana; možda su joj misli bile drugdje, ili je samo gledala ljude - jer su
joj oči išle od jednoga lica do drugoga, kružile po mnogoj kućnoj čeljadi
što se tu skupila i šaputala ili pak šutjela u strahopoštovanju. Naposljetku
opazi nešto čemu se obradovala, jer su joj se oči odjednom zakrijesile. Je
li to i mladi Dag večeras došao kući?
Jest, Dag je došao.
Bio je daleko u šumama, ali kad se dan k večeru priklanjao, osjetio je
neku neodoljivu čežnju u sebi - čežnju za kućom i svečanim stolom na
Badnju večer, i za nekim koga je morao vidjeti. Požurio se pravo kući, i
još tu u dvorani, pošto se prije dotjerao i preodjeo u svečano ruho,
crvenjeli mu se obrazi i oči mu sjale, koliko se brzo vraćao, da stigne za
vremena.
Njih se dvoje nađoše blizu kad su pošli da sjednu za stol. Cio je
bogovetni dan Adelaida samoj sebi obećavala da će se boriti protiv svoje
sudbine. Dođe li večeras, ona će mu prići s osmijehom i s prijateljskim
riječima. Eh, kako je lako takvo što obećati, ali teško održati obećanje
teško za onoga tko je dobro odgojen i naučen da otmjeno i časno ide kroza
život. Dagovo ozbiljno lice, ona mu stasita i čvrsta pojava bijaše za nju
nešto poput mraza. Bio je tako drukčiji od svih ostalih, sasvim različit.
Kad su se našli za stolom i susreli, on je pogleda pravo u oči, a u pogledu
mu bilo nešto što ju je sjećalo na njegova oca, kad ju je ovaj jučer gledao.
Bijaše u tim očima kao neko pitanje - ali što su pitale, nije mogla dokučiti.
No ni s Dagom nije bilo bolje. Možda je, kad se večeras vratio kući,
imao jedinu želju da ga ona susretne tako da ubuduće bude slobodan od
svake misli na nju. Bude li samo malo ohola I ukočena - onakva kakva i
jest u suštini - i bude li joj hladan pogled, onda će je sasvim nestati iz
njegovih misli. Ali ne bijaše tako.

167
 Išla je uspravno kô kakva kraljica i gledala hladno, malne oholo, kad je
prolazila dvoranom, ali kad su se susreli za stolom, zatreptaše vjeđe s
dugim trepavicama, i sunce se pokaza. Bože mili, što li su joj lijepe oči, a
smiješak joj, neobično blag, njemu upravljen.
Na Björndalu bio običaj od starine da se sva kućna čeljad i sva družina
s posjeda nađe za istim stolom na Badnju večer. Stara je dvorana imala
prije dovoljno mjesta za sve, ali kako je koja godina odmicala, glava bilo
sve više, tako te je ondje najposlije postalo tijesno, pa su već dvadeset
godina proslavljali Badnjak u novoj dvorani. Sagrađena je još u vrijeme
kad je rokoko cvao u zemljama na Sjeveru, sagrađena za svečane prilike.
Imala je mnogo velikih prozora s bijelim gardinama, bila visoka i svijetla,
s figurama i slikama po zidovima i s mnogim ogledalima.
Za sve bijaše dovoljno stolicâ, najvećim dijelom fino izrađenih. Jedne
su iz Nizozemske, druge iz Engleske, neke su načinjene u Norveškoj, a
ima ih što ih je na Björndalu nekoć izradio Jörn zvani Mangfoldig ili
Mnogostrani. Ne bijahu dakle sve jednake, jer su potjecale iz različitih
vremena. Najfinije imađahu visoke naslone i kožne prevlake sa zlatnim
otiskom.
Bilo je svečanosti u toj dvorani u prijašnja vremena, bilo plesa i glazbe.
A davna je to prošlost, mišljaše Adelaida, jer je dvorana večeras tako
ozbiljna. Granati svijećnjaci na stropu ne bijahu upaljeni - zidovi, prozori
i kutovi stajali u tami. Sve se svjetlo sabralo na stolu, redale se po njemu
svijeće u svijećnjacima od srebra, mjedi i kovana željeza. Nasred stola bila
postavljena debela bogojavljenska svijeća u svijećnjaku od teškog srebra,
a pred njom ležala biblija, s visokim voštanicama s obje strane - kô u
crkvi.
Adelaida zacijelo nije vidjela mnogo od svega toga, ali svečanost tog
časa prožela je i nju. Bijaše tako tiho u dvorani punoj ljudi.
Za svakim mjestom na stolu stajale čašice natočene rakijom i čaše s
pivom, jelo se donosilo.
Došao čas kad je otac Dag uzeo čitati ono mjesto u Evanđelju koje se
čita o Božiću. Čitao je kô i svake godine prije. Ruke se sklopile, a glave
priklonile u tišini. Major, stari ratnik, skrstio ruke preda se, stavljao lijevu
šaku na desnu, pa desnu na lijevu: najposlije i on ruke sklopio. Adelaida
pogledala mladog Daga, koji joj je sjedio sa strane. Šake mu bile

168
sastavljene čvrsto, kao da je željezo u željezu. Malko se nagnuo prema
stolu, a glavu oborio, kao da osluškuje nešto u daljini.
Glas oca Daga krepko i svečano pronosio evanđeoske riječi i zvonio
prostorom, a pratilo ga samo pucketanje kad bi plamen na svijećama
proplamsao. Zrak bio težak od mirisa jela i svijeća, od svečanosti i od
blagdanski odjevenih ljudi. Adelaida je sve to osjećala, sjedila je pokraj
onog kome su joj misli hrlile, obuze je božićna radost kao nikad prije.
Biblijske slike - s pastirima i zvijezdom, sa stajom i jaslama i s kraljevima
s Istoka - tako joj živo prolazile pred očima kao za sretnih godina njezina
djetinjstva. Svi ljudi oko stola što su već poodavno na Björndalu, večeras
udivljeno promatraju oca Daga. Glas mu je tako neobičan - pun teške
ozbiljnosti odzvanja jače negoli ikojega prijašnjeg Božića. Najposlije otac
Dag svečano zaklopi bibliju i reče: Amen, a nato se začu škripa i
pomicanje stolica, oglasiše se ljudi oko stola i svi se u isti mah prihvatiše
jela.
Kao i svake godine na Badnju večer, jelo se sastojalo od istog - najprije
kaša, za podlogu, a onda jestvine s mesom. Bilo mesa koliko ga je tko htio,
rakija bila dobra, a pivo jako, kô i svih prijašnjih godina. I u gradu i na
selu Božić te godine bio oskudan, nevolja zemljom prošla, ali na
Björndalu sve bilo kô i uvijek, jer je stari Dag tako gospodario i upravljao
da nevoljna vremena iz svijeta nisu mogla u njegovo carstvo.
Da, Badnjak na Björndalu bijaše pravi Badnjak.
Kad su svi već okušali mesne zalogaje, otac Dag uze čašu u ruke i
pogledom zaokruži oko cijelog stola.
„Mnogu uspomenu budi ova večer“, kaza otac Dag. - „Sjećamo se
mnogog dobra kojim bijasmo darivani za čitave duge godine. Svatko treba
da na daru zahvali Svevišnjem, koji svime upravlja, a ja mu zahvaljujem
na milosti što nas je sve u zdravlju držao, te smo i opet svi okupljeni za
ovim stolom“.
Nato zazva Božji mir i sreću kući i svima odreda. Time je dan znak da
se prihvate čašice s rakijom.
Svuda za stolom poteče razgovor, susjed razgovarao sa susjedom,
spočetka još potiho i kanda bojažljivo, a malo zatim sve oživje u velikoj
dvorani. Pomicale se sjene po zidovima, a na stolu, između svih ljudi i
sjena, redao se niz svijeća što su gorjele i pucketale. Neke su se oči orosile
i zacaklile, i ondje gdje su sjedile žene izvukoše se rupčići iz džepova i

169
rukava, a koja ne imaše rupčića, prošla bi rukom preko očiju ili - ispod
nosa.
Adelaida pažljivo gledala ispod dugih trepavica, i mnogo od onoga što
je vidjela urezalo joj se u pameti. Nikad nije ni pomislila da će sjediti za
stolom i jesti sa tako različitim ljudima. Da se to dogodilo negdje prije i
na kojem drugom mjestu, uspravila bi vrat i ušiljila nos, no večeras se
približila životu, kakav se u različitim oblicima daje ljudskome
potomstvu.
U dnu stola, kraj vrata, bijahu ponajviše nadničari i potukači, neki
među njima i sasvim sijedi, starci kojima su se tresla usta i ruke. Neki su
gledali bojažljivo, prignuta vrata, drugi požudno vrebali jelo na stolu i
trpali u se, kao da su im to posljednji zalogaji u životu. Očito je život s
njima bio krut i nemilosrdan, pomisli Adelaida, te su rijetko kad imali
prilike da se nauživaju dobra jela. Svega se dohvaćale njezine misli, svega
što je pred sobom gledala, i za sve imaše razumijevanja.
Jest, mnogo je ljudi bilo na Björndalu tih dana, čeljadi svakakve, i svi
su sjedili za stolom. Bio tu Hans Rugoba i Espen Dronjo, Budalina Per i
Ola Dugonja, Jens Mutavac i Anetta Odrpanka. Bilo tu još mnogo tih i
takvih koji ne bijahu ni za što i do kojih nitko nije držao. A bijaše ih što
su svojim rukama još koristili, na priliku Jörn Mnogostrani, koji je nekoć
bio valjan stolar i tesar. Oči mu se nekako zamračile, ugaslo u njima
svjetlo, i tresle mu se ruke, ali je još valjao da štogod popravi kako je sam
govorio, te je na Björndalu imao siguran krov nad glavom, sve dok ne
izvjekuje svoj vijek. Bijaše on jedan od onih što su nasljeđivali odjeću i
obuću od starog Daga, pa se u svečane dane pojavljivao u čistu i urednu
ruhu. Uostalom, bijaše on majstor. »Svašta znam, pa sam nezamjenjiv«,
mišljaše o sebi.
Bilo za stolom i mladih i jakih ljudi. Tako Syver Bakpaa i drugi momci,
neki mlađi i obijesni, ali su se za stolom dobro pazili. Sjedili za stolom i
šumski radnici, među njima i sam Martin zvan Obarač, najjači drvosječa
i najspretniji u baratanju sjekirom. Lice mu sjalo od zadovoljstva, zdravlja
i snage, u svakom pokretu širokih mu ramena bilo čvrstine i sigurnosti.
Bio tu i kovač, žene i djevojke iz kuhinje i iz staja - velika se družina sastala
za svečanim stolom.
Pucketale i štropotale stolice, toptala obuća po podu kad je družina
ustajala i odlazila. Svi redom prolazili ispred domaćina, starog Daga, i
stiskom ruke zahvaljivali mu na časti i gozbovanju i svatko mu zaželio

170
čestit Božić. A stari domaćin svakom uzvraćao stiskom, što ove godine
bijaše nekako značajno čvrst. Zatim se stolice maknuše u stranu,
poređaše uza zidove i postaviše u druge sobe, stol se raspremio, te se
družina raziđe po okolnim zgradama na imanju, gdje je tko već stanovao.

GLAVA XXV.

Ugosnici povedoše goste u veliku sobu u staroj kući. Major i gospođica

Adelaida nisu prije vidjeli tu prostoriju, pa su se dobrano začudili kad su
ušli. Nije svagdje bio običaj da sagrade novu kuću, a staru da ostave
netaknutu, da stoji kakva je uvijek stajala. Velika ili svečana soba u staroj
kući bijaše kakva je bila u davno vrijeme, sa starinskim stolom i stolcima,
s ormarima i optočenim oknima, s oružjem na stropu i sa svojim
kositrenim i zemljanim vrčevima, drvenim posudama i željeznim
svijećnjacima.
Gospođica Kruse donese kavu i kolače na srebrnu pladnju. Posjedaše
za stol kraj kamina, a gospođica Kruse natoči kavu. Kapetan dođe s
duhanom i lulama. Pošto su popili kavu, gospođica Kruse donese vrč
jakog punča, a za gospođicu Barre finog vina.
Majoru se činilo da stari Dag ne želi bučnosti na tu svečanu večer, pa
zato nije govorio u sav glas, ali svoje glagoljivosti nije mogao suzdržati.
Govorio je o dvorani i o svemu u njoj, te zapitkivao sad ovo, sad ono, a
stari se Dag nije skanjivao da odgovara i da ponešto pripovijeda za što bi
major pokazivao radoznalost.
Mladi je Dag od stola u dvorani došao ovamo s gospođicom
Adelaidom, ali riječi ni večeras nije nalazio. Ona je doduše pokušala da
počne razgovor, te je kazala nekoliko riječi o svečanosti i o dvorani, ali joj
on kratko potvrdio, i to bijaše sve: njegova škrtost u riječima kao da joj je
svezala jezik, te ni ona nije više progovorila.
Možda je otac Dag opazio kako su mladi utihnuli, ili je mislio što drugo,
tko zna, ali se obratio sinu te mu rekao:
„Da je živa tetka Doroteja, sad bi nam na spinetu zasvirala koju
božićnu pjesmu“.

171
 Mladi Dag podiže glavu - u očima mu se čitala kao neka odsutnost
duha: kao da su ga prenuli iz njegovih misli što su išle sasvim drugim
tokom. Otac je tako neobičan večeras, neobičan u svemu.
„Tetka Doroteja“, ponovivši odgovori sin, a u očima mu se pojavi topao
sjaj. - „Da, ona bi nam svirala“.
Je li se to trgla gospođica Adelaida? Ne, nije - sjedila je ukočena poput
kakva kipa. A što je to s kapetanom? Pogled mu prelijeće s Adelaide na
majora, pa opet natrag. Najposlije će majoru:
„Zar nije tvoja kći naslijedila od majke glazbenu nadarenost?”
Adelaida podiže ruku da zaniječe, ali major već odgovori:
„Jest, zna svirati“.
Otac Dag okrenuo se prema njoj: pogled mu bijaše blag ali čvrst.
Gospođica Adelaida pocrvenje, pogleda ga kao da se ispričava, te ustade i
prijeđe u blagovaonicu.
v
Tišina legla među ljude i stvari u svečanoj sobi. Vjetar pjevao oko
kućnih uglova, na busove udarao u zidove, vatra u kaminu plamsala. Otac
Dag napeto osluškivao kad je Adelaida primakla stolac i podigla zaklopno
krilo na spinetu. Mladi Dag sjedio nagnuvši se naprijed, s laktima na
koljenima: podnimio se obadvjema i samo gledao u vatru.
U spinetu pokojne gospođice Doroteje krili se nježni zvuci, i gospođica
ih je Adelaida otkrivala prebirući po tipkama. Zvuci se zatim preliše u
napjev i u pjesme, stare drage pjesme što su zamrle i presahle s
Doratejinom smrti. Sad su se prelijevale u blagim valovima kroz tihu
večer - prolazile poput znanih slika iz starih dana.
Za nekog bijahu više negoli slike. U mladom Dagu budile su najljepše
uspomene, sjećanja na anđela što je jednom živio na zemlji, a i starom su
Dagu večeras prianjale za srce, jer su mu se oči prevukle neobičnim
izražajem, punim neke bespomoćnosti, izgubljenosti. Zacijelo su ga tu
svečanu večer saletjele mnoge uspomene. Ti se zvuci odavno nisu povijali
pod tim krovom, nisu se čuli otkako je Doroteja izvjekovala svoj vijek...
otkako je Tereza svijetom promijenila... Kad su se zadnji put sa spineta
runili zvuci, obje još bijahu na životu.
Mladom Dagu ote se dubok uzdah, možda je načas zaboravio disati.
Okrenu se u stolcu, te je sad mogao vidjeti gospođicu Adelaidu doduše

172
samo sa strane, ali u kakvoj slici! Gospođica je Kruse upalila dvije
voštanice što su uvijek stajale na spinetu, i sjaj je padao Adelaidi na lice.
Kosa joj sjala poput tamnog zlata, a ruke - one lijepe, nježne ruke meko
se spuštale po tipkama i prebirale, a za prstima zvuci izvirali.
Lice mladog Daga bijaše mrko kao mrkla noć. Gle, i tim je darom
obdarena gospođica Adelaida: umije svirati iste pjesme koje je svirala
tetka Doroteja, i još više zna. U njegovim je očima rasla sve više i više,
uzdizala se iznad drugih ljudi, odmicala sve dalje i dalje od njegova
svijeta.
Javio se major, zazvučao mu glas, gotovo kao zapovijed:
„Bi li nam, Adelaida, naposljetku malo zapjevala?“
Mladi Dag nije mogao skinuti očiju sa slike u blagovaonici. Vidje kako
se bespomoćno skupila poslije majorovih riječi, a onda se uspravila i
zabacila glavu. Izvi opet nove zvuke i zapjeva. Glas joj izvirao lijep i
baršunast, mek i čist, a iza riječi i zvukova treperio prizvuk sjete. Samo je
jednu pjesmu otpjevala, a zatim zaklopila spinet, ustala i tiho prišla stolu.
Otac Dag ustade bez riječi i ode u blagovaonicu. No nije onuda izišao
u predsoblje, nego je ušao u spavaonicu te ondje potražio ključ i otvorio
Terezin veliki sanduk. Neko je vrijeme premetao po sitnim pretincima, a
onda zaklopi sanduk i zaključa ga, pa se vrati u veliku sobu, k ostalima.
Tu sjede na staro mjesto, ali se okrenu prema gospođici Adelaidi.
Mladi je Dag uvijek poštovao oca, a večeras mu se upravo divio. Sam
eto sjedi bez riječi i ne usuđuje se da pogleda onamo gdje sjedi gospođica
Barre, a otac, gle, sve može i sve smije: ne samo da je gleda, nego se i
razgovara s njome, govori joj kao običnu čovjeku, obraća joj se gotovo kao
da je dijete pred njim.
„Mogao bih vam mnogo toga reći, gospođice Barre“, kaza otac Dag -
„ali sam ostario, pa ćemo se manuti toga. Doživio sam mnogu Badnju
večer, imao sam bližih i dragih, što su otišli susljedice. Dok ste svirali,
vidio sam ih sve oko sebe, bijahu mi pred očima, opet su se nalazili u ovoj
sobi. Vi ste tako mladi i lijepi, svijet je pred vama, možete na mnoga
otmjena mjesta, među otmjeni svijet, neobično ste nadareni, i svuda biste
naišli na hvalu i radost gdje biste se pojavili. A vi ste ipak došli ovamo, na
Björndal. Možda vam se čini da je ovdje dosadno, ali vam valja znati da
će ova Badnja večer nama ostati u divnoj uspomeni, uvijek ćemo se sjećati
vaše krasne pjesme i glazbe. Bog vas blagoslovio! Imam evo malen darak,

173
ako ga ne prezrete, da vam bude uspomenom na mlade dane provedene
na Björndalu“.
U starčevoj tvrdoj šaci nešto zlatno bljesnu i prijeđe u Adelaidinu
bijelu ruku. Bijaše to samo igla pribadača, ali neobična oblikom, broš od
čista zlata. Došla je nekoć iz Nizozemske, i stari ju je Dag u svojoj mladosti
darovao gospođici Terezi Holderovoj. Od Terezine smrti ležala je igla u
sanduku, i sad je ocu Dagu pala na um kad mu je gospođica Adelaida
svojom glazbom probudila stare uspomene.
Gospođica Adelaida, iznenađena, prošapta riječi zahvalnosti i kaza
kako ne može takvo što primiti, ali kad je u isti čas podigla oči i susrela se
sa starčevim pogledom, razabra da joj nema druge nego primiti dar.
Što li se to dogodilo? Zašto li je problijedjela, zašto ustala, prošla kroz
dvorane pa uza stube krenula u svoju sobu? Adelaida je bila jaka u jadu i
nevolji, čvrsta u zlu i nesreći: nikad tada nije plakala. Ali kad su posrijedi
prijateljske riječi... Na glupe laske i udvaranja na plesu ostajaše
ravnodušna, nije za njih marila. Ali iskrene, prijateljske riječi - ta kad ih
je mogla čuti? Eto, večeras joj ih izrekao stari Dag, izrekao ih te večeri
pune čuvstva, kad joj srce bijaše puno sjete. Nije sobom više vladala, nego
kad se uspela, baci se na postelju i briznu u plač, da u suzama izlije sav
jad i čemer, rasplakala se nad svim sivim danima što ih je proživjela bez
radosti i bez tople riječi. Tek pošto je odrasla, čula je eto prvu lijepu riječ,
prvi put joj netko progovorio toplo i prijateljski, i te su riječi morale doći
upravo s usana najstrožeg čovjeka što ga je ikad vidjela. Kako li je
čudnovat svijet, kako li su čudnovati ljudi! I sve to samo stoga što je
odsvirala nekoliko kratkih napjeva kao toliko puta prije - i otpjevala jednu
jedinu pjesmu. Da je njezina sjetna duša unijela zanosa, moći i čuvstva u
tu glazbu i topline u njezinu pjesmu - to nije slutila, a niti je znala kako
zvuci odliježu pod niskim stropom u staroj dvorani.
»Možete na mnoga otmjena mjesta, među otmjen svijet«, tako je
rekao. Da, na otmjena mjesta, gdje zlo šuškaju o njoj i na jezik je uzimaju.
Otmjen svijet. Zar on misli da ona ne zna na kakvu je mjestu sada?
Posljednje su godine donijele mnoge promjene, vremena su se silno
izmijenila. Mnogi su tako, što prije bijahu veliki, sada postali maleni.
Bogatstvo se prometnulo u neimaštinu u gradu i na selu. Otmjena mjesta.
Otmjen svijet. Koliko ih ona zna što su otmjeni izvana, veličina im na
površju, a iza otmjenosti, pod korom, bijeda ih glođe i nevolja izjeda, te

174
im je suđeno da se raspu u grubu i da propadnu. Da, čula je ona mnogo
šaputanje.
Tu, gdje je sada, nikoga u oči ne bodu nekakvom otmjenošću i
veličinom, ali svakog časa i dana što se čovjek tu zadržava, sve većma
razabire da su toj zgradi čvrsti temelji, i sve pred njim raste. Da je prije
znala što sada zna, ne bi se nikad usudila da misli ono što je mislila
jesenas i što je mislila za vožnje ovamo. Večeras je sve jasno vidjela u
dvorani s mnogom i različitom čeljadi i u velikim, sjajnim sobama:
veličanstveni okvir oko života velikih ljudi.
U ruci je stiskala skupocjeni broš, koji joj imaše biti uspomena na
mlade dane provedene na Björndalu, kako je kazao stari Dag. Jest, bit će
joj ta igla dragocjenom uspomenom na dane kad joj je srce bilo hladno.
v
U velikoj sobi nisu ništa opazili. A je li doista tako? Kad je Adelaida
izišla, mladi je Dag začuđeno podigao oči. Susreo je očev pogled i
razabrao da nije ništa. I stari je kapetan pogledao u istom pravcu, pa je i
on razabrao da se ništa nije dogodilo. Jedan gospodar bijaše na
Björndalu, i po njemu se sve ravnalo. Kad bi se dogodilo štogod s čega bi
bili u nedoumici, pogledali bi u nj i znali bi. Je li stari Dag sjedio i mirno
gledao preda se kao da se ništa nije zbilo, onda je to značilo da se nije
dogodilo ništa značajno i da je sve u redu. Major pogleda u druge i u sebi
prokle ženske hirovitosti. I on je razabrao da valja šutjeti.
Nitko nije opazio kad se Adelaida vratila - a ušla je dostojanstveno i
tiho. Prišla je starom Dagu i pružila mu ruku:
„Čime i kako da vam zahvalim na tako skupocjenu daru?“
Stari Dag uze joj ruku i samo je pogleda u oči. Ništa ne reče, ali mu oči
bijahu tako rječite i tako izražajne te je Adelaida osjetila da je dobila ne
samo dar nego i mnogo više... Dobro je što se na svijetu ne zna sve. Da je
Adelaida znala ili slutila da je jedno biće, koje starom Dagu bijaše
najdraže na svijetu, nosilo tu iglu četrdeset godina kao najdraži i najljepši
nakit, onda bi možda tome daru pridavala preveliko značenje.
Uvijek poslije kiše dolazi vedrina, pa je i za gospođicu Adelaidu sada
sunce sjalo u tami stare dvorane. Lagašna koraka pristupi svome ocu te
mu pokaza iglu koju je već prikopčala na grudi. Major visoko uzvi
obrvama i rastvori oči: ozbiljno je gledao u broš, zacijelo je mislio na

175
množinu talira što ih je pribadača vrijedila. Kapetan je očito razabrao
kakva je to igla, jer mu se na licu pokazivala zaplašenost.
Stari Dag prekide šutnju i kaza kako će se sutra rano svi povesti u
crkvu. Major nije obijao crkvenih pragova, nije bio nikakav bogomoljac,
no bio je vojnik stare škole, te je nadasve štovao troje: Boga, kralja i
domovinu. I kapetan mu je dao mig kako mu je jedina dužnost da se s
ostalima na Božić ujutro odveze u crkvu. Zato je major i odgovorio kako
ne treba da se zatre tako dobar stari običaj. Stari Dag nato pripomenu
kako će imati čast da sa sobom u prvim saonama poveze majora. Pogleda
zatim na gospođicu Adelaidu i na mladog Daga i kaza kako dvoje mladih
treba da krenu zajedno, a Syver Bakpaa vozit će kapetana i gospođicu
Kruse u trećim saonama. Adelaidi se obrazi podliše toplim valom, osjeti
kako joj se lice žari, pa zatvori oči i nasloni se duboko u naslonjač. Gle,
otac je Dag i na to mislio.
Stari Dag ustade. Žele li sutra rano biti na nogama, valja im sad na
počinak. Poželješe jedni drugima laku noć, svijeće se ugasiše.
Otac Dag posljednji je išao na počinak. Prešao je svoj stari put kroz
prednju dvoranu, da zaključa vanjska vrata. Svi su drugi koraci zamrli,
noćna se tišina spustila na kuću. Odjednom se trže. Je li pravo čuo? Zar
to vjetar vani tako neobično udara, ili doista čuje zveket praporaca? Jest,
čuje im sitni zvon, sve se više bliži. Eno, zveckaju na dvorištu, zastaju pred
vratima. Tko, za ime Božje, dolazi u to gluho doba, usred Badnje noći?
Čuje se tabanje čizama o koje se snijeg uhvatio, čuju se koraci u pristrešju.
Odjednom se uza škripu otvoriše vanjska vrata.
Stari se Dag i ne maknu - nikad on nije za strah znao. Upro je pogled u
otvorena vrata, gledao kako unutra prodire vjetar sa snijegom, kako zima
ubacuje svoje hladne naručaje. Ali se nitko ne pojavi. Iziđe na vrata i
pogleda van. Mjesec sjao između oblaka što su se nebom nagonili, tako te
je domaćin mogao ponešto vidjeti pred sobom. Gledao on i gledao, ali
nigdje ni konja ni saona, u snijegu nikakva traga ni od kopita, ni od čizme,
ni od salinaca.
Iziđe u pristrešje te uze osluškivati. Vjetar hujao povrh šuma, pronosio
pjesmu što je odjekivala nad najbližim poljima. Noćas su svi slobodni,
pomisli stari Dag.
»Slobodni su i nevezani svi oni koji su mrtvi i sputani« - tako je
govorila Ana Hamarrbö. A ona je vjerovala u mnogo šta, vjerovala da se

176
svašta zbiva u Badnjoj noći: da životinje govore u staji, da duhovi švrljaju
po gumnu i po žitnici i da sve što je neotkupljene duše luta naokolo i buči
na zemlji i pod njom.
Vrati se u kuću, zatvori vrata te zavrnu ključ u bravi i navuče zasun, ali
odjednom zastade. I prošlog su Božića pripovijedali da se isto zbilo u isti
sat - kazivala je to gospođica Kruse. Nije se onda za to brinuo, no sad mu
misli bijahu drukčije, pođoše drugim pravcem.
Imao je sina, koji mrtav leži pod stijenom u ponoru Djevičanske doline
- imao je sina, što je mrtav a nije pokopan u posvećenoj zemlji. Možda on
tako posjećuje svoj stari dom? Možda ima kakvu želju?
Stajao stari Dag, dugo stajao i osluškivao - ta ipak je to samo vjetar što
vani huči i pronosi svoju moć. Razmišljao starac, čelo mu se duboko
nabralo. Onda se uspravi - jest, - tako će učiniti: zatražit će od kovača da
mu skuje željezni križ; odnijet će ga župniku da ga blagoslovi u crkvi i da
nad njim očita molitvu, pa će sam sići u ponor - jer nitko se drugi neće
usuditi onamo - izvrtjet će stijenu i postaviti križ. Možda će onda mladiću
duša naći spokoja.
Stari Dag zapreta vatru u kaminu, udunu svijeće na spinetu u
blagovaonici i krenu u spavaonicu. Je li to zastao u tami? Zar još o nečem
razmišlja? Ide li to na počinak ili se vraća u veliku sobu? Jesu li ga to opet
zaokupile uspomene što ih je probudila gospođica Barre svojim
napjevima... uspomene na Doroteju i Terezu? Na njihovu toplinu i
čovječnost? Misli li na sve ono što su oko sebe širile i od sebe davale - što
su dale i njemu samome? I kako je on na sve to malo uzvraćao, i kako je
sitan kad se s njima usporedi. Je li mislio na tisuće svojih dana samoće
usred punog života? Je li mu na um palo kolike je vrijednosti izgubio,
mnoge godine potratio bez topline za se i za svoje, a sve hodeći tvrdim
putem novca?
Ima neka moć u dobrim ljudima. I poslije smrti mogu se javljati u
mnogim uspomenama, pa tako i u zvucima sa spineta.
v
Od ove božićne noći, prikazivalo se na Björndalu, javljale se sablasti.
Netko je kazivao kako su se svu noć čuli koraci iz velike sobe i iz
blagovaonice, a neka žena što je prolazila pristrešjem hodeći u novu kuću,
klela se i preklinjala kako je na mjesečini vidjela bijelu spodobu sa
šupljim očima iza stakla u blagovaonici, i da je to lice Ane Hamarrbö.

177
Drugi su opet u ponoć čuli vrisak, a žena što je vidjela ono lice nijekala je
da je to bio njezin vrisak. Jedno je, reče, sigurno: ne može se sjetiti da je
od straha vrisnula.
Sablasti se javljale u staroj kući, koraci odjekivali kroza sobe, blijeda
se lica bijeljela iza stakla, vrisak se prolamao u gluho ponoćno doba...

GLAVA XXVI.

Jutro se počelo rakijom natašte i sa nešto jela i pila u postelji, a onda

se odjeni pa u tami u saone.
Nije čudo što su iz borglandske klupe istezali vratove i dugo gledali kad
su major i Adelaida ušli u crkvu s Björndalcima. Budnim očima gospođice
Kruse učinilo se kao da je zla Elizabeta u licu problijedjela poput krpe kad
je vidjela Adelaidu pokraj mladog Daga. Što to ima da znači?
Kad su krenuli iz crkve, major i gospođica moradoše se pozdraviti sa
svojim starim prijateljima s Borglanda i s njima izmijeniti koju riječ, ali
nikad nisu naišli na tako hladan pozdrav kakav ih je tu dočekao. Adelaida
je ujedno opazila da se Borglanđani i Björndalci drže kao da se ne vide.
v
Kad su iz crkve stigli kući, stol u blagovaonici bio prostrt kô i prve
večeri. Najsvečaniji dio božićnih blagdana bijaše Badnja večer i misa
zornica na prvi dan Božića. Poslije toga dolazilo je božićno veselje, a ovo
se počelo za stolom u blagovaonici, na povratku iz crkve.
Vani još bila polutama, ali na stolu gorjele mnoge svijeće. Tako vesela
jutra nije major imao nikad u životu, i već se unaprijed radovao što će sve
moći da pripovijeda kad se vrati u grad. Ondje su vjerovali da se razumiju
u jelo i pilo, i da im je znano umijeće kako se pije rakija - no istom sada,
kad je došao na Björndal, poučio se u mnogo čemu. Tu je u rano jutro, još
prije nego što je oči otvorio, dobio nešto što krijepi dušu i srce, a onda,
prije nego što se izvukao iz perja, lijep zalogaj usoljena mesa s pivom
povrhu. Potom žustra i brza vožnja u dugoj povorci, sa svjetlom zubalja i
uza zvon praporaca, pa onda svečanost u crkvi. I još prije nego što su
drugi ljudi istreptali san iz očiju, tu je čovjek već povratio dušu krepkim
jelom i jakim pićem. Eh, to je život, to je nešto po njegovu ukusu - i jasno
i glasno izreče svoje mišljenje. S mnogim se i različitim ljudima susreo u

178
zavičaju i tuđini, u Norveškoj i u stranim zemljama, ali nigdje i nikad nije
naišao na čovjeka kao što je stari Dag, čovjeka od oka i veličajna u svemu,
pa k vragu njegov otmjeni prijatelj na Borglandu i sve ono što je taj mislio
sa svojim hladnim pozdravom.
Major se ogledao u mnogom kreševu, u mnogim okršajima, iznio
mnogu pobjedu s oružjem i čašom u ruci, ali taj susret i okršaj u
blagovaonici bijaše težak posao čak i za njega. Jeo je toliko da se morao
raskopčati, a stari mu je Dag tako često i postojano nazdravljao te je gost
jedva držao korak s domaćinom. Najposlije stari Dag ustade i kaza kako
bi malo podrijemao nakon jela; i ostali mogu trenuti koji časak, ako im je
s voljom, neće biti naodmet da se za njim povedu:
„Ta probudit će nas gospođica Kruse kad nam ustreba jesti“.
Uzeše se ispod ruke major i kapetan i tako pođoše uza stube. Ni jedan
ni drugi ne bijahu baš sigurni na nogama. Stari Dag ode u spavaonicu,
uspravan i čvrsta koraka, ali u njegovu je raspoloženju za stolom bilo neke
napetosti, pa je sad osjećao težinu i umor. Možda noćas nije dobro
spavao?
Mladi je Dag umjereno zalijevao zalogaje, Adelaidi pak, kao uvijek,
prva čaša bila i posljednja, ali i njih dvoje ustadoše i krenuše. Nisu imali
riječi, nisu znali što bi jedno drugome kazali, a možda su i oni bili malko
umorni nakon ranog odlaska u crkvu.
v
Dani su prolazile ugodno, vrijeme odmicalo u radosti - Adelaida teška
srca brojila svaki dan što bi izminuo. Mladi Dag i opet jednom uzeo skije
i odjurio u daljinu, kad su mu se misli najviše zamrsile, te je cio dan
proveo u šumi. Jaz između Adelaide i njega sa svakim danom bivao sve
dublji. Pokazalo se eto da ona zna udarati u glazbalo i vesti i čipkati još
finije nego što je i sama Doroteja znala, a kapetan je jednom napomenuo
kako ona zna i njemački i francuski.
Gospođica Adelaida žalila za svakim danom što je izmicao i odlazio u
nepovrat. Mislila je o svojoj sudbini i žalila što ne može njome upravljati.
Ali možda na svijetu ima drugih koji svojom rukom mogu posegnuti u
udes Adelaide Barre? Dogodilo se naime nešto što se dotad nije čulo.
Glasnik stigao na Björndal, stigao s mjesta koje se zove Borgland, i
donio poruku starom Dagu. Gospođica Kruse ušla i nešto prišapnula
starom Dagu, a ovaj izišao u prednju dvoranu. Čovjek koji ga je tu čekao

179
kaza kako je poslan da ih pozove na božićni ples na Borgland i kako su svi
s Björndala ondje dobro došli. Ne mogu li drugi doći, onda neka svakako
dođe barem gospođica Barre i mladi Dag Björndal, jer i jest ondje
svečanost ponajprije za mladost. Gospođici Kruse, koja je glasniku
donijela rakije i kolača, umalo što iz ruku ne ispade pladanj, koliko se
osupnula od čuda. A kad se takvi pozivi šalju, onda Sudnji dan nije
daleko.
A je li stari Dag rastvorio oči i u čudu zatražio da mu se ponove riječi?
Ne, on je dugo živio na svijetu i znao mnoge putove kojima ljudi idu. Nije
glasniku s Borglanda dao prilike da onamo odnese vijest kako se on, stari
Dag, začudio. Samo je načas pogledao prema vatri, a kad se opet okrenuo,
dade odgovor kako će sutra javiti može li tkogod doći: zasad neka na
Borglandu izruči kako im s Björndala zahvaljuju na pozivu.
v
Iziđe glasnik, isprati ga gospođica Kruse, a stari Dag sjede pred kamin.
U mladim godinama ne bi mu trebao jedan dan da odgovori onima na
Borglandu: odgovor bi odmah glasio ne. Ali se od onih dana mnogo toga
promijenilo na svijetu. Sad su povrh imali i goste u kući, a gostoljubivost
je iznad svega. Major i njegova kći imaju pravo da idu na borglandsku
svečanost, a žele li pratnju, valja im je dati. I druge misli saletjele starog
Daga, povrvjele iz davnih godina.
Nije on skorašnji na svijetu, zna možda više nego što drugi misle. Ima
on u gradu pravnog zastupnika: sastavlja taj spise i raspoređuje novac i
ovrhe - za njega i za druge. Možda je u njega Dag štogod načuo kako su se
teška vremena protegla i na Borgland. Možda su prodali dio ovog ili onog
posjeda što bijaše pod njima. Možda je i sam Dag iz druge ruke kupio
gdjegod koji lanac zemlje što je prije bio u borglandskom vlasništvu.
Mislio stari Dag i prebirao, boralo mu se čelo, a obrve se značajno
sastavljale. Je li ga štogod podsjetilo na kakav dan u šumi, iz mladih
godina, u lovu za lisicom ili risom? Bijaše kao da mu oči vrebaju kakvu
lukavu, gipku životinju.
Mnogi su mu dolazili posljednjih godina iz drugih sela i župa, ljudi koje
je otprije znao, i drugi kojih nikad nije vidio. Dolazili su u različitim
poslovima, a na kraju uvijek bijaše novac posrijedi.
A danas eto stigao glasnik s Borglanda, poslali čovjeka s pozivom na
božićni ples...

180
 Ustade pa prohoda gore-dolje. Čarape mu bijahu zategnute na
nogama, čvrsti mišići podrhtavali, a kopče na cipelama sjale, kao što staro
srebro sja. Frak stajao saliven na snažnim i širokim ramenima te se
sužavao niz leđa. Na prsima i na zapešću bijeljela se nabrana košulja i
odudarala od tamne, osmagle kože, a srebrna mu se kosa u neobuzdanim
kovrčama povijala oko glave. Uspravi se i zastade. Leđa su se doduše
ukočila pod teretom prohujalih godina, i kad ih je sada zategnuo nazad,
bijaše kao da mu je mladenačka snaga prostrujala ramenima.
Promjenljiva je ćud čovječja, ne možeš je ukrotiti, baš kao ni zvijer u
šumi.
Trideset je dugih godina Dag krotio svoju ćud, pokušavao da u sebi
suzbije želju za osvetom, pa je ove posljednje godine usadio u srce poneku
dobru mladicu, što je ponijela svježim izdancima i sad o Božiću
propupala: za božićnih je dana imao pred očima ženu koja ga je
podsjećala na nježno i tiho biće gospođice Doroteje i na Terezinu jaku
prirodu. Izazvala je u njem uspomene, tako te mu je postalo jasno čega
treba da se stidi i u čemu je njegova krivnja prema pokojnicama. Jest,
zakoračio je dobrom stazom.
A onda stigao glasnik, spomenuo Borgland... To mu se ime srušilo na
glavu, uskomešalo sve u njemu, i borbena se i uporna ćud staroga Daga
okrenu na svom putu, sasvim se okrenu. Bijaše tako lijepo i krotko
pokročio putem što ga vodi u blagi mir, a sad je i opet oživjela osvetljivost
u njemu, zatreperila u dnu njegove duše, i hladnoća ledenim valom zali
dobre mladice i pupoljke, mraz ih ošinu. Što je trideset godina kroćenja,
što je jedna jedina godina obraćenja i nekoliko blagih božićnih misli - na
tvrdom i divljem putu starodrevnog roda?
Nepregledan red tvrdokornih lovaca kliznu u prednju dvoranu i poče
se sastavljati oko starog Daga i siliti ga da se drži istog puta kojim su oni
išli kroza stoljeća. Pred oči mu iskrsnuše stare priče i njegove vlastite
uspomene i sjećanja na gorka vremena što ih je njegov rod morao
preturiti u ljutoj borbi za opstanak, a sve pokraj neizmjerne pakosti
pripoljaca, župljana iz nizine, pakosti na koju su brđani nailazili na
svakom koraku. I taj Borgland bijaše jaka utvrda u neprijateljskoj zemlji.
Prisjećao se kako je jedan jedini put zaustavio konja na borglandskom
dvorištu, prisjećao se pukovnikova ledenog prezira...

181
 Oči starog Daga bijahu ukočene, čvrsto uspravljene istom cilju kô i oči
njegovih predaka prije njega i u njemu. Osveta za svu nepravdu, udarac
za udarac... Napokon!
Čvrsto sastavi šake na leđima te se i opet ushoda gore-dolje. Poruka s
Borglanda...? Jesu li poziv poslali zbog majora i njegove kćeri? Jedva da
je tako. Ne mogu li drugi doći, onda neka svakako dođe barem gospođica
Barre i mladi Dag Björndal - tako glasi poziv. Hm! Njegove su oči sve
vidjele. Opazile su kako je u crkvi jedno lice problijedjelo. Bilo je to lice
zle gospođice Elizabete. A danas, gle, taj poziv mladima da dođu na ples...
Stari Dag stište oči, kao u prijetnji, a kad ih otvori, sjaj im bijaše ledeno
modar. Je li to ugledao risa - tu podmuklu i krvožednu zvijer? Ta je zvijer
jednom već raskidala jedan život što je potekao od njegove krvi. Zar se i
opet sprema na krvožedni skok? I je li posrijedi život ili novac? Na svojim
je novčanim putovima imao posla i s plemenitašima. Mislili su da ga
mogu pridobiti laskanjem i lijepim riječima. Tada su mu dobro dolazile
priče Ane Hamarrbö. Ne treba njemu laskanja, ne - njegovo korijenje seže
duboko u norvešku zemlju, dublje nego što mnogi misle. Njihova je
plemenitaška krv za neko pol tisućljeća mlađa od njegove loze. Priđe
kaminu. Glava se malko spustila, a leđa strahovito napela. Dođe li sad ris,
dočekat će ga golemi sjeverni jelen granatim svojim rogovima...
Podiže glavu i kimnu. A pukovnik se na Borglandu nije usprotivio tome
da pošalju glasnika na Björndal. Prodao je parcele zemlje koja mnoge i
mnoge godine bijaše u borglandskom vlasništvu. Prodao ih u ova
vremena, prodavao ih već nekoliko godina, možda dulje nego što je stari
Dag znao. Mirno se uspravi i pođe kroza sobe. Oči mu se zadovoljno
krijesile, ali opasno.
U velikoj sobi sjedio major i kapetan. Na stolu im stajali vrčevi s pivom.
Uza zapadni prozor sjedila gospođica Adelaida i polako listala neku
knjigu. Stari se Dag spusti u naslonjač, gutnu gutljaj piva i pogleda onamo
gdje je sjedila gospođica Adelaida.
„Biste li imali volje za božićni ples, gospođice Barre?“ - upita stari Dag.
Adelaida se naglo okrenu i začuđeno pogleda. Što to misli? Zar će tu
na Björndalu biti ples? Imala je sa sobom haljinu u kojoj bi se nekom rado
pokazala. Nije doduše nova, ali je tako fina, ukrašena vezom što ga je
sama navezla, a tako joj divno pristaje. Na to je mislila, i zato odgovori da
bi rado plesala.

182
 „Bio je tu glasnik s pozivom“, obrati se domaćin majoru. - „Ja sam star
i najbolje se osjećam kad sam kod kuće. A kako je s vama ratnicima?“
Major isturi trbuh i donju usnu. On se radovao što u miru može
provesti božićne blagdane, i čemu bi se sad mučio i natezao da se igra
kavalira. Čemu bi krepku staru prepeku mijenjao za tanki punč i za
nekakve slatke vodice? I zašto bi sa ženama i s drugima naklapao o teškim
vremenima kad evo može ugodno i lijepo sjediti uz obilno i krepko jelo i
uz mušku kapljicu te okrenuti brigu na veselje?
„Pokorno javljam da ću se držati vašeg društva: ne mičem se odavde
bez nužde i potrebe“, kaza major, i opazi da se radost zaiskrila starom
Dagu u očima.
Kapetan pak mišljaše kako nikome na plesu neće biti nikakve hasne ni
koristi od njegovih kostobolnih nogu, pa se tako i on pridružio njima
dvojici.
„E, onda vam se valja zadovoljiti Dagom da vam bude pratnjom i
kavalirom“, reče stari Dag i preko ramena pogleda gospođicu Adelaidu.
„A gdje će to biti ples?“ - upita Adelaida ne okrećući lica od prozora.
„Na Borglandu“, suho će stari Dag.

GLAVA XXVII.

Došao dan, večer mrknula.

Syver Bakpaa mučio se i znojio pridržavajući Medonju na mjestu dok
se Adelaida i Dag uspnu na saone. Kad se već vozi, mladi je Dag htio
vatrena konja. Izišao je i stari Dag te je s gospođicom Kruse dodavao
krzna i pokrivače, kao da će mu sin s gošćom na dalek put. Momak i
djevojka valjano gutnuli konjaka, da se ugriju - i da u dobru raspoloženju
odu na ples, kako reče stari Dag. A bijaše značenja u njegovim riječima.
Adelaida ovila svilen šal oko bijela vrata i visoko uzdigla ovratnik na
ogrtaču, usta joj bila nasmijana, a oči sjale velike i lijepe. Mladi ju je Dag
gledao, odvraćao oči od nje pa opet gledao, od konjaka mu se oči žarile,
bilo u njima prkosa i divljine. A na putu, u saonama i na zimi, osjećao je
kako mu francuska kapljica čestito krv grije, i trebalo je da se pazi
gospođica Adelaida, nije mu se smjela onako smiješiti ni gledati ga onako

183
toplo. I on je samo čovjek, mogao bi je putem privući k sebi i gotovo je
zdrobiti.
No nije bila tako sretna sudbina Adelaide Barre, da bi na tu stranu
krenula. Pratila ga je pogledom dok je pružao ruke i hvatao uzde. Na licu
mu bilo nešto zapovjedničko, snaga se pokazivala u crtama. Medonja
povuče, a dvorište, drveće i stupovi na ogradi samo kliznuše, sve proletje
poput munje, snježno površje uzbiba se, kô na moru valovi kad se
pognaju. Adelaida i opet pogleda u stranu. Nikad ga takva nije prije
vidjela, bijaše sav u djelu, a tu se ljudska narav najbolje očituje. Kožna
kapa bila mu visoko na čelu, ovratnik na krznenom ogrtaču široko
rastvoren, a u lice, upravljeno vjetru, čvrstina se urezala. Iščeznu iz nje
sumnja o tome osjeća li se privučena njemu samome, ili je privlači sve
ono veličajno što je oko njega: sad je znala - on je to, on prije svega, a sve
drugo samo je šum oko njega.
A Dagove misli svoje tkale, potka im bila kô i svih ovih dana.
Zapljusnula mu vrućina u lice, i odmah ga zatim studen val zalio kad je u
prednjoj dvorani vidio Adelaidu onakvu. Je li ikad mogao misliti - ne,
tako glup nije bio - misliti da će ona tu ostati dugo, dugo. A sad je vidio.
Ona je samo priviđenje, pričin koji lebdi i koji će nestati, odlepršati daleko
od njegova teškog svijeta. Nisu u nje samo one oči, na koje ne smiješ ni
pomisliti - ne, u nje su obrazi i vrat, usta i podbradak, sve kô kakav pričin,
i sve je to istom danas vidio. Usta se ta i ne zatvaraju sasvim, dvije su to
meke i drhtave usne, a oko njih smiješak, prava radost.
Gdje je to on, na što misli? Zar uopće misli? Ne, on se samo vozi, drži
uzde u rukama. Odmakli su, bijahu u ravnici. Sve se zbilo kao negdje
daleko od njega, kao da njega i ne bijaše.
Na borglandskom dvorištu redale se mnoge saone. Sa svih strana sjala
svjetla, njihale se svjetiljke u rukama konjušara. Pomagale mnoge ruke,
brzo se i spretno isprezali konji i saone se odvlačile u stranu, a u krzno
odjeveni ljudi kretali prema velikim ulaznim vratima. Gospođama
pokazivali put gore, na kat, a gospoda odlagala putnu odjeću u velikom
predsoblju. Promicao svijet onuda gdje je Dag stajao i čekao da gospođica
Barre siđe. Prolazili časnici u odorama i dame u lakim haljinama, a on ih
vidio samo kao sjene - toliko je bio izvan svake stvarnosti. Nalazio se u
svijetu kojemu nije pripadao.
Tu je eto stajao on, Dag Björndal, u prednjoj dvorani na moćnom
Borglandu. Što je tu tražio? Između svega onog što se za toliko vremena

184
okretalo protiv njegova roda, Borgland bijaše mjesto odakle je dolazio
najgori prezir. I on je, mladi Dag, slušao priče o tome. A sad eto stoji tu, i
on je među borglandskim uzvanicima, gost stiješnjen u svečano odijelo
što mu ga je jesenas skrojio i sašio gradski krojač. Sapelo ga to svečano
ruho, te se jedva kreće, a prokleti taj ovratnik, i kravata što ide uza
svečano odijelo, steže ga oko vrata poput omče. Sutra će daleko u šumu,
da se nauživa slobodna kretanja u širokoj i udobnoj odjeći. U tome se
svečanom ruhu osjeća ukočen baš kô kakav štap.
Sve mu se večeras čini nekako nestvarnim: mjesto na kojem se nalaze,
ruho što ga sapinje, i ona koju čeka. Kakve zapravo veze ima s njome?
Ona pripada ovamo, među ove časnike i lepršave, elegantne dame,
kojima se ne možeš približiti - ne takvih ruku kakve su u njega.
Svi ga gledali koji su onuda prolazili, osvrtale se za njim žene, a i
gospoda ga krišom promatrala. Sašaptavahu se tko bi mogao biti taj
naočiti čovjek. Među gostima bijaše i župljana iz ravnice koji su ga znali,
i ovi su potiho pripovijedali kako je to momak ozgo sa sjevera i kako je
nasljednik golema bogatstva. Ništa Dag nije zapažao od svega toga što se
oko njega zbivalo. Oružje, slike, umjetnički izrađene svijećnjake po
zidovima i sav ostali sjaj - sve su to gledale njegove oči, ali se ništa od
svega toga nije hvatalo njegove svijesti, jer ova bijaše zatvorena za sve oko
njega. Pa što onda hoće i što traži tu?
Neka se dama pojavi iz dvorane, dođe pozdravljajući goste naokolo,
uznosita i lijepa: bijaše to domaćica plesa, Elizabeta von Gall
Borglandska. Već je prije, doduše izrijetka, vidjela Daga u crkvi, pa tako i
sad na Božić, ali uvijek izdaljeg i uvijek u njegovu zimskom ruhu; osim
toga, gospođica je Elizabeta bila ponešto kratkovida. Sad pođe prema
njemu smiješeći se - prvi put mogaše ga vidjeti izbliza, licem u lice.
Zašto li su joj se oči rastvorile, kao od užasa, i zašto li je zatim
problijedjela u licu i posivjela, kao da joj je došao samrtni čas? Zašto li se
zanjihala kao stablo na vjetru, prije nego što je stigla da se uhvati za
naslon na stolici? Najposlije duboko udahne, i boja joj se počne vraćati u
lice, ali je prošlo nekoliko časaka dok se sasvim pribrala.
Gospođica je Elizabeta vidjela sablast iz carstva mrtvih. Netko koga je
jednom poslala u smrt, vratio se, stasitiji i ljepši nego prije. Od onog
vremena bijaše joj jasno da je njezinu vruću ljubav probudio jedan jedini
- onaj koga je nestalo u ponoru Djevičanske doline. A sad se eto vratio, i

185
gleda je netremice, zapovjednički. Hladni trnci prođoše joj tijelom kad je
prišla Dagu i pružila mu ruku na pozdrav i dobrodošlicu.
„Doveli ste i gospođicu Adelaidu?“ - upita, a glas joj bijaše tih i nekako
suh.
„Jesam, gospođica je Barre gore“, odgovori Dag.
Je li vidio što se zbivalo pred njegovim očima? Nije, ali je vidio gdje
Elizabeta dolazi. Znao je da je zovu »zla« i da je imala nešto s njegovim
bratom, one večeri kad mu je brata nestalo; i zato mu je valjda pogled bio
onako uporan i oštar kad je opazio gospođicu Elizabetu.
Laki koraci na stubama, i Dag sasvim svrnu pogled na Adelaidu, što je
silazila s tankim svilenim šalom na golim ramenima i rukama. Elizabeta
se doduše prijateljski pozdravi sa svojom prijateljicom, ali joj u pozdravu
nije bilo topline. Nato s ostalima pođoše kroz dvoranu. Dag bijaše kao
omamljen. Vidio je Adelaidu Barre u svečanoj haljini, a svi su govorili da
je Adelaida rođena za svečanosti. Lijepa je bila u sve dane, ali na
svečanostima upravo neprispodobiva. Oči joj pobjednički sjale, obrazi joj
se prelili nježnim rumenilom, a usta joj bila kao cjelov. I svu tu zamamnu
ljepotu štitio ponos i dostojanstvo, tako te se nitko nije usudio da joj
priđe. Vrat, grudi, ramena, i haljinu što se svilena oko nje steže i šušti -
sve je to Dag vidio, te je bio kao zaslijepljen. Nikad ona ne smije otići s
Björndala.
Poput sjenâ iz nekog drugog svijeta prolazio mimo Daga taj sjajni život
u dvoranama. Vijenci svijećnjaka na stropovima, lampete po zidovima,
ogledala i sav taj lijepi, svečano odjeveni svijet - sve je to jedrilo nekamo
ispred Daga, sve bilo daleko od njega. Ali su se susretali s gostima koji su
Adelaidu poznavali iz grada ili pak s prijašnjih navraćanja na Borgland,
te je bilo pozdravljanja, stiska ruku i razgovora, i tako je Dag morao i
duhom u svijet u koji je samo nogom stao. Valjalo mu, kô i svima
drugima, pozdravljati i odgovarati na pitanja. Naiđoše na vremešna
gospodina u sjajnoj odori. Bio to pukovnik glavom, moćni gospodar
Borglanda. Pukovnik je ljubazno i toplo pozdravio gospođicu Adelaidu i
potrudio se da za Daga nađe nadasve prijateljske riječi. Čak je, kad su
naokolo nosili punč za dobrodošlicu, sjeo s njima dvoma za jedan od
mnogih stolova. Pitao je za majora Barrea, raspitivao se za njegovo
zdravlje i prijateljski govorio, najprije s gospođicom Adelaidom, a onda
se obratio Dagu.

186
 „Vi gore na sjeveru i ne osjećate ova teška vremena?“ - reći će Dagu.
„Teška vremena?“ - u čudu će Dag. - „Zar su nastala nekakva teška
vremena?“
Pukovnik podiže glavu i još bolje pogleda u Daga. Zar se to momak s
njime šali, ruga se? Ali na Dagovu licu ležala oštrina i ozbiljnost - takvo
što ne bijaše moguće. Pukovnik izvuče iz džepa rupčić i drhtavom rukom
obrisa čelo i podbradak. Danas ga tako steže oko vrata, prava muka. Onda
će opet Dagu:
„Kako vam je otac, je li zdrav? Vodi li još uvijek sam svoje poslove?“
Dag uperi pogled u pukovnika. Nikad mu još nije na um pala misao da
bi očevo zdravlje moglo ikad krenuti tako da ne bi mogao sam upravljati
svojim poslovima.
„Dobro je“, odgovori Dag.
Pukovnik malko obori glavu, još jednom nazdravi prijateljski i onda se
udalji, kazavši kako ga dužnosti zovu pa mu valja dalje.
Gospođica Adelaida samo se čudila. Mislila je da je nekakvo
neprijateljstvo između Borglanđana i Björndalaca i da su se stoga
Borglanđani kod crkve onako hladno pozdravili s njome i s njezinim
ocem. A sad gle - eto ti pukovnika gdje se pozdravlja s Dagom kao s
jednim između prvih. Bijaše joj to neshvatljivo. A Dag je nazdravljao i
pogledom prelazio po njezinim oblim ramenima, po nasmijanom luku
njezinih usana i po njezinim očima.
Oči Adelaide Barre. Bjelilo im na jabuci modrikastobijelo, kô prozirni
porculan, s tajanstvenim sjenama pod dugim trepavicama, a unutri,
između sjena, zvijezde nebeske. Dag treptao očima, kô na žarkom suncu.
Ne, nikad ona ne smije s Björndala!
Odjeknuše zvuci glazbe - odnekle izdaljeg. Negdje zapljeskaše, ples se
počinje. Dag i opet sa strujom pođe kroz dvorane u veliko predsoblje pa
uza stube. I rukom i ustima pozdravljaše se s Adelaidinim znancima.
Gledao je vrevu ljudi koji ga se nisu ticali, slušao gdje mu spominju imena
od kojih nije ni jedno zapamtio. Glazba ih zvala gore, u veliku dvoranu.
Svečana dvorana na Borglandu bijaše nadaleko poznata kao najsjajnija
u tom kraju. Duž jednog zida nalazio se velik kamin, s figurama
isklesanim u kamenu; nad kaminom bilo ogledalo, a s obiju strana stajao
po jedan viteški oklop što su ga ljudi iz tog roda nosili u pradavna

187
vremena. Po zidovima visjela mnoga ogledala, mnogo oružje i grbovi -
samih von Gallovih i različite rodbine i svojte iz Danske i Njemačke.
Bijahu tu i mnogi obiteljski portreti, ponajprije uljene slike što prikazuju
samog pukovnika i zlu gospodu, a onda dugi nizovi portreta predaka
bližih i dalekih.
Glazba romorila, ples vrtio svoje kolo. Adelaida i Dag izgubiše se u
vrevi, i kad ju je Dag opet ugledao, Adelaida je već plesala s nekim
časnikom. Tako dakle, baš kako je i mislio. Nije ni mislio da će plesati s
njome, no ipak mu bijaše čudno pri duši gledajući je gdje pleše s drugim.
Iz dvorane vodila vrata u druge prostorije, gdje su vremešniji sjedili
kraj čaše, a mladost ulazila onamo da se i sama okrijepi kojim gutljajem
od plesa do plesa. Dag nađe mjesto u jednoj od tih prostorija te kao i
svatko drugi dobi čašu slatkog punča. Ljudi koji nisu imali kome da
nazdrave nazdravljahu njemu podižući čaše - ništa drugo nije vidio, a čuo
je samo bruj glazbe iz dvorane.
Kasnije u donjim prostorijama postaviše svečane stolove, pa i Dag
pođe sa strujom. Reda radi uzeo je nešto jela, ali jesti nije mogao. Za sve
vrijeme nije vidio Adelaide. Ona je zacijelo sjedila u kojoj dvorani više
unutri, dok je on, sišavši među posljednjima, sjedio u velikom predsoblju,
s gostima koji su pozvani iz puke uljudnosti jer bijahu susjedi. Brzo
ustade od stola pa opet ode gore, u onu pokrajnju prostoriju. Kao dalek
neki šum čuo je glasove i korake uza stube, kako su se gosti vraćali u
dvoranu. I opet se razlijegaše zvuci glazbe, i ples se započe iznova.
Stajao je leđima okrenut prema vratima i upravo još jednom napunio
čašu kadli ga neka ruka dirnu po ramenu. Okrenu glavu i ugleda lijepo
lice Elizabete von Gall. Gospođica mu se nasmiješila i uputila mu iste
riječi što ih je nekoć kazala njegovu bratu:
„Hoćete li zaplesati sa mnom?“
Dagovo raspoloženje krenulo tako da nije mario ni zašto na svijetu,
bilo mu svejedno što se zbiva. Izmorile ga puste misli, bijaše baš
rastresen. I zato je mogao i zaplesati ma s kime, pa je pokraj gospođice
Elizabete ušao u dvoranu.
Elizabeta je proživjela teške časove od onoga božićnog jutra u crkvi, pa
je iz dna duše zamrzila svoju nekadašnju prijateljicu Adelaidu. Ta što to
znači da je Adelaida na Björndalu? I još cijelog Božića. Dugo ondje traju
božićni dani - opasno dugo, kad je Adelaida mladom Dagu svaki dan pred

188
očima. Samo to ne, nipošto! Nikad ne smije biti da Adelaida postane
gospodaricom na Björndalu!
Sve što je još Björndal unekolike odvajalo od svijeta bijahu napola
zaboravljena govorkanja, ostaci starih zala što ih pripisivahu tim
brđanima. A dođe li sada onamo te ondje postane gospodaricom dama od
staleža i ugleda kao što je Adelaida Barre, sa svojim načinom i razborom,
sa svojim vezama, koje će joj opet otvoriti sva vrata čim ushtije da se vrati
u taj krug? A zaželjet će to i vratit će se Adelaida u svoj krug čim
siromaštvo u kojem se zavrnula bude zauvijek pokopano pod
Björndalskim bogatstvom. Što onda ako takva žena dođe na Björndal?
Sve ono što još drži Björndal podalje od svijeta tada će se raspasti u prah
pod Adelaidinim rukama, i björndalska će se moć raskriliti i protegnuti,
a možda će čak baciti u zasjenak i sam Borgland! I još za njezina života,
za života Elizabete von Gall Borglandske? Bi li to bila kazna za svu njezinu
obijest i za - sve ono zlo što ga je izazvala na svijetu?
Ne, nikad to ne smije biti! Ali kako da se spriječi?
Tako je gospođica Elizabeta došla ocu s prijedlogom da radi majora
Barrea i Adelaide pozove i Björndalce na božićni ples. Pukovnik je
najprije zinuo od čuda, ali je kasnije pristao. Gospođica Elizabeta nije
doduše ni sama bila načistu sa svojom osnovom, ali je mislila da će joj
vrijeme već pokazati pravi put i način.
A kad je došla željena večer, mnogo je šta krenulo drukčije nego što je
gospođica Elizabeta mislila. Ponajprije, sva je protrnula od pusta straha
kad je vidjela koliko je mladi Björndalac nalik na svog brata - u mnogome
čak isti, samo što je ovaj još ljepši i stasitiji, otmjen u svakom pokretu, i
povrh toga na licu mu i u svem držanju silna ozbiljnost, kakve u brata nije
bilo. Neprestano ga je i neopazice pratila pogledom i najposlije bî tako da
je i on postao dio njezine boli koja ju je snašla zbog brata. Nije te večeri
vladala sobom. Zaboravljala je dužnosti domaćice, a oni koji bi s njome
zapodijevali razgovor dobivahu čudne odgovore. Preturala misli
gospođica Elizabeta, a večer odmicala.
Vidjela je da momak ne pleše: ni brat mu u tome ne bijaše drukčiji. Ali
tko će znati što je tu posrijedi: možda se on i Adelaida ne žele baš
pokazati. Tvrdo je uvjerena da se njih dvoje vole. Zato je i smogla
hrabrosti te ga potražila. Ta ona je domaćica te priredbe, ima pravo na
jedan ples. A dalje će već vidjeti.

189
 Gospođica se Adelaida za tu večer dotjerala brižnije negoli ikad prije -
da bude ona sjajna Adelaida Barre koja privlači sve poglede na
sastajalištima otmjenog svijeta. A te je večeri htjela još i više, htjela je i
samu sebe nadmašiti - sve radi nekoga. Promatrala je svoju skladnu sliku
u ogledalu gospojinske dvorane, i prvi put tih božićnih dana oćutje staru
moć u sebi - moć za kaju je znala da je ima, ali kojom se namjerice nije
nikad poslužila, jer nije imala za koga. A sad se našla s Dagom u velikom
predsoblju - i on je bio svečano odjeven, i hrabrost joj splasnu, kô i uvijek
kad bi se on našao kraj nje: bijaše kao da se u njoj tiho i polako gasi plam
svečane večeri. Radovala se na samu pomisao da će njegove oči privući
na se barem tu jednu večer, a eto, on je privukao njezine, i to jače nego
prije.
Gospođici Adelaidi bijaše prvi ples prava muka - ah, kako li joj misli
bijahu daleko od plesa i smijeha! A Dag, gdje li je ostao? Nigdje ga ne vidi.
Baš je njemu stalo do plesa, mari on za takvo što koliko i za lanjski snijeg.
A njoj se valjalo neprestano vrtjeti po glatkom podu, dolazili stari i novi
znanci - svi su željeli da s njome plešu. Odmiče večer, a Daga sveudilj
nema, sve joj tješnje oko srca biva. Bijahu onda samo pusti sni kad je
mislila da će ugledati nešto topline u njegovim očima barem jedan jedini
put. Ništa mu dakle ona ne znači.
Poslije večere, kad se iznova zaplesalo, zamaglilo joj se pred očima. Sva
očajna stajala Adelaida Barre posred društva. Bijaše joj to kao neka
oproštajna svečanost, rastanak s radošću, životom i svime - njezin
posljednji bal. Nikad se više neće radosno spremati i odijevati za
svečanost, ovo je posljednji put. I zato je odjednom ponese žar: treba li da
kaže zbogom, dobro onda - ali s osmijehom na ustima. Nitko ne smije
vidjeti da svija vrat. I lebdjela je i lepršala između smiješka udivljenih
pogleda - kraljica plesa - posljednji put.
Plesala Adelaida, a u mislima joj stud i pustoš, jer je za nju presahla
sva radost na zemlji. Odjednom je nešto prože, kao da neki zuj njome
prože, vid i misli opet se vratiše, i ona jasno razabra sliku: Dag pleše - a s
njime Elizabeta, očima što opasno strijeljaju... Dag bio kao stvoren za
ples, onako vitak, lak na nogama i gibak poput zvjerke. Adelaidi
usplamtjele misli te žare i peku, strahota. Ta posljednja joj jadna utjeha
bijaše da Dag ni s kojom ne pleše.
Čula je šapat naokolo i vidjela kako se sve glave okreću. O njemu je sve
šaputalo, njega sve gledalo.

190
 Čekao je dakle onu koju voli, Elizabetu. Ta kako je ona, Adelaida,
mogla biti toliko slijepa. Kako prije nije na to pomislila? Oboje su tu iz
istog kraja, u istom kraju život provode. Ah, zato ju je Elizabeta onako
hladno pozdravila.
Bila stanka u plesu, sa slatkim punčom, kolačima i ostalim. Adelaidu
povedoše redu stolica gdje je kavaliri očekivahu sa svime što je mogla
poželjeti. Sjela Adelaida i naslonila se, a mir i toplina iz čaše vraćali joj
dušu, ponovno u nju život ulazio. I opet je mogla misliti. Došla je na
Björndal puna volje, htjela se boriti. Bila je ohola prema cijelom svijetu -
osim prema njemu. Za nj je htjela biti ženstvena, blaga i dobra. Obećala
je sama sebi da će posegnuti za svakim oružjem. A eto, večer već izmakla,
dobrano se unoćalo, i uskoro je kraj svečanosti, a ona se nije usudila da i
jedan jedini put zahvati u tkanje sudbine.
Ugodili glazbala, zvuci se nanovo razlijegali. Adelaida plesala i plesala,
nijedan ples nije propustila - a morala je gledati gdje Dag zaredom pleše
s gospođicom Elizabetom. Vidjela je kako se Elizabeta smije svojim
opasnim smijehom Dagu pravo u oči, vidjela gdje mu šapuće lijepe,
laskave riječi, vidjela kako se Dagu kao u omami bijele zubi u osmijehu.
v
Došao na red ples s mačevima.
Svi časnici, od starog pukovnika pa do najmlađega, isukaše mačeve pa
se poredaše jedni prema drugima, sve dva i dva, s uzdignutim, ukrštenim
čelikom. Svjetla sa svijećnjaka na stropu odražavahu se blistajući na
hladnom čeliku i bacajući odsjaj po svili dama koje su se u red svrstale.
Koja će biti prva među ljepoticama? Spomenu se ime, jedno, dva i više
njih, a među njima i ime gospođice Elizabete, ali se sve češće čulo i
najposlije svi povikaše: Adelaida Barre!
Blijeda u licu poput snijega vani, stala Adelaida na čelo ženskog reda i
pod svodom mačeva dostojanstveno koračala pred svima posljednji put.
Zatim sastaviše krug i zaokružiše naokolo, i zapjevaše staru pjesmu u
velikoj borglandskoj dvorani.
v
Glazbenici su imali posljednju stanku, ugađali glazbala da sviraju
posljednji ples te večeri.

191
 Adelaidi gorjelo čelo, sad opet bilo hladno poput leda, i sve tako
naizmjence, a misli joj bile teške kô i njezini jadi, crne kô i njezina tuga.
Poručnika što je bio kraj nje, ugrijalo piće. Šaptao joj iste tople riječi kô i
svi kavaliri prije njega. Večeras je mnogo puta zaplesao s kraljicom plesa,
pa se osjećao nekako siguran. Za posljednji ples nije ni molio, ta večeras
je njegova.
A u pokrajnjoj prostoriji u svom kutu sjedio Dag Björndal kô i prije.
Bijaše mu to najmračniji dan u životu, ali se ugrijao plesom, i popio više
nego ikad, pa mu porasla hrabrost. Plešući je prolazila ispred njega,
plesala svaki ples, jedan ju je za drugim obuhvaćao oko pasa, plesahu s
njome. Ta valja znati: nije ni jedan jedini put došla u njegovu blizinu.
Sami časnici oko nje, neprestano. Elizabeta von Gall bila je pažljiva prema
njemu, kazala mu nekoliko značajnih riječi. Što da o tome misli? Dobijesa
s njome i sa svim njezinim laskama. K vragu svi časnici - večeras valja još
zaplesati! Dag ustade i krenu u dvoranu.
„Posljednji ples!“ - zazvoni mu oko ušiju kad je stupio u dvoranu.
Brzo, kô kakva zvijer u šumi, otkri svoj plijen pa ravno k njemu kroz
rasvijetljenu dvoranu. Poručnik kraj Adelaide malko popravi opasač na
sebi, a onda se okrenu svojoj dami. Gospođica Adelaida uzdahnu - bijaše
to tih uzdah što se otkinuo baš iz srca - i već maknu nogom da ustane.
Razliježe se prvi takt glazbe, a nato se začu snažan glas:
„Gospođice Barre!“
Ona zadrhta te se okrenu.
„Mogu li s vama otplesati jedan jedini ples, posljednji?“ - Bijaše to Dag.
Za gospođicu Adelaidu poručnik više nije postojao. Ustala je kô u
nekakvu neshvatljivu snu. Grudi joj se nadimahu i spuštahu u drhtavu
disanju, zapala je u toplu, blaženu omamu. Nježno, kao da je to neko
perce, uze Dag Adelaidinu ruku, a svojom je drugom pažljivo obuhvati,
pažljivo ali čvrsto, kao željezom.
Eh, što li je glazba romorila i odjekivala u tome posljednjem plesu!
Kako li su samo svijeće plamtjele!
v
Medonja je ponosno grabio, saone jurile da je sve hujalo putem.
Naselja u ravnici bijahu već za njima, vozili se kroza šumu. Adelaida
širom otvorila oči. Jele i borovi promicali u brzom slijedu s obje strane,

192
nad njima zvijezde treperile, a Adelaida snatrila otvorenih očiju, još u snu
plesala, jedan jedini ples, možda posljednji u životu.
Sve one muke i sav onaj strah te večeri, pa onda posljednji ples - sve ju
je to strahovito iscrplo, i kad se šuma počela sve više otvarati dok su se
vozili niz brijeg, i kad je najposlije ugledala svjetlo na Björndalu, i svjetlo
na prozoru svoje sobe - nije se mogla više suzdržati, nego klonu ramenima
i glavu nasloni na Dagovo vučje krzno, a plač provali iz nje, suze joj
potekoše niz lice.
Mirno, kao da se nije ništa dogodilo, Dag uzde premjesti u lijevu -
bijaše dosta jaka - a desnom obuhvati Adelaidu oko ramena. Pogleda je
ponešto začuđen - takvo što nije on razumijevao - i samo bolje navuče
krzno oko nje. Drugi bi na njegovu mjestu možda upitao što joj je, ali Dag
ne bijaše takav. Gdje takvi jadi padnu na srce, ne treba pitanja. Kad bi ga
samog napala kakva tuga, boljelo bi ga u dnu duše, neizrecivo - toliko da
se nije moglo iskazati ni mnogim riječima - pa čemu onda pitati gdje
odgovora nema? Bio je samo pažljiv prema njoj, stavivši joj ruku na rame
i navukavši oko nje krzno, a ona je znala da joj on od srca želi dobro.
Saone su klizile, jenjavao je plač, ali je glavu i dalje naslanjala na
njegovo krzno, kao da joj je studeno. Ponosna gospođica Adelaida, koja
zbog životnih jada i nevolja nije suza lila, sad je plakala već drugi put ovog
Božića.
Kad su prolazili Björndalskim naseljem, još joj oči bijahu rosne, ali ne
više od suza i plača: bijaše joj to kô u bajci - sjediti tako s njime, sasvim
uza nj, dok saone huje putem i zvijezde nad šumom trepere. Kad je
Medonja zatopotao i zatutnjao preko mosta, Adelaida se brzo uspravi, ali
najprije oprezno utisnu cjelov u oštro vučje krzno, poljubac za koji nije
nitko saznao.
Kad se prošli put mladi čovjek s Björndala odvezao na svečanost, na
ples, nikad se više nije vratio. Možda je zato stari Dag bdio u
rasvijetljenim dvoranama - da vidi dvoje mladih kod kuće prije nego što
pođe na počinak. Ili je možda sjedio budan s kakva drugog razloga,
očekivao da štogod čuje. Major i kapetan nisu ništa izgubili što su ostali
kod kuće i što nisu išli na borglandsku svečanost. Gospođica im Kruse
priredila baš gospodsku večeru, s izvrsnim jelom, vinom, konjakom i
pivom. A onda su dugo sjedili uz karte i dobru kapljicu - bijaše to baš
prava večer za starog ratnika, kako kaza major.

193
 Izišli su u prednju dvoranu kad su čuli da mladi dolaze, pa se onda
poveo razgovor o plesu i o znancima s kojima se Adelaida susrela na
Borglandu. Najposlije bijahu u dvoranama pogašene svijeće, i na
Björndalu zavlada noć.
A tamo na velikom Borglandu plakala ohola gospođica, gorke suze
lila...
v
Božićno doba bližilo se kraju, osvanuo i dvadeseti dan po Božiću, i te
večeri major za stolom podiže čašu i ganut zahvali na svemu, na svim
lijepim danima, te reče kako mu sad valja u grad, kući.
Stari Dag kaza, po običaju, kako Božić traje dokle podrum daje, a u njih
je svega u obilju, te nema hitnje, ali major ostade pri svom naumu da im
sutra valja na put.
Donesoše vino na stol, za oproštaj, te opet bijaše sjajna večer. Trojica
vremešne gospode slavila i svetkovala, smijala se i šalila, i valjano u se
salijevala, ali za dvoje mladih bila večera tužna i žalosna. Sjedili su u
velikoj sobi, za stolom kraj kamina; večer bila na izmaku. Adelaidine oči
lutahu naokolo. Mladi Dag sjedio kao ukipljen, i ni riječi da protisne.
Ništa ona nije opazila za svih ovih dana - ništa što bi joj pokazalo da je on
voli. Cijeni je doduše - pokazuje to na svoj tvrdi način - možda mu je
malko i draga, ali ljubav - ne, to je njemu daleko i strano. Ili možda misli
na Elizabetu. Ona, Adelaida, eto će u grad, u tužne, sive dane, a njih će se
dvoje, Dag i Elizabeta, zacijelo susretati.
I zaklopi oči u jadu i tuzi, potisnu suze. Valja joj otvrdnuti za dane što
dolaze, ne smije popustiti i pokazati da su joj jadi na srce pali. To je
njezina tajna, njegovat će je kao kakvu svetinju, tu tajnu i lijepe uspomene
što ih sa sobom nosi u grad. Ispunila se tako njezina sudbina baš kao i
sudbina sviju žena u njezinu rodu. Ponosno će pred svima nositi svoju
tugu - kô i sve prije nje.
Oko Daga tama se sastavila kad je major za stolom spomenuo odlazak.
Sve mu misli odjednom zapele, jezik mu odrvenio: samo upeo oči, buljio
u prazninu. Nikad ona ne smije s Björndala! - da, tako je govorio u sebi,
ali poslije plesa na Borglandu, kad je vidio otmjeni svijet kojem ona
pripada, i kad je vidio kako ponosno korača pod svodom od mačeva, istog
mu je časa postalo jasno da njezin svijet nije njegov i da ona nikad neće
ostati na Björndalu. I dalje je doduše namátao misli oko prijašnjeg,

194
usmjeravao ih pravcem svoje volje, da ona mora ostati na Björndalu, ali
im se neprestano isprečivalo pitanje: »A zašto bi zapravo morala ostati?«
Dalje od toga nije te večeri dopro, sjedi eto pred kaminom - i dalje valjda
neće nikad ni doći.
Kad su odlazili na počinak, mladi Dag izvan običaja pruži majoru i
Adelaidi ruku, zaželjevši im laku noć: pred njom je stajao kao nespretan
kakav momčić, nesigurne ruke i oborene glave. Njih dvoje nije te noći
moglo usnuti. Gospođici Adelaidi puste misli tjerale san s očiju, a u staroj
kući Dag svu noć probdio sjedeći kraj ognjišta. U zoru se preobukao i
odjurio na skijama.
Kad su major i Adelaida ujutro krenuli, njega ne bijaše, još se nije
vratio.

GLAVA XXVIII.

Zima kô i prije prolazila Björndalskim krajem - dijelom s tihim,

sunčanim danima, dijelom sa snježnom mećavom i britkim sjeverom.
Konji kasali s teretom u grad i nazad, nosili pisma i papire, u novčanim i
drugim poslovima, kô i uvijek. Ponekad i starom Dagu valjalo u grad, gdje
bi ostajao po nekoliko dana. Odlazio je u župu dolje, vozio se po selima,
pa opet išao u grad, i dugo se ondje zadržavao.
Mladi Dag malo bio kod kuće. Zalazio on duboko u šume, sasvim gore
na sjever, pod vrhunce i hridi. Drvosječe i šumski radnici donosili gomile
krzna vučjeg i lisičjeg, kunovine i svakakve druge kože, i kazivali kako to
Dag šalje. Izrijetka je dolazio kući, a i tada ponajviše krvav i zaderan
vučjim ugrizima ili pak izubijan padom dok bi na skijama jurio niz
prijedore i usjeline. Jedva da mu otac bijaše tako smion lovac. Nešto je
bjesnjelo u njegovu mladom i snažnom tijelu - uspomena koju je htio
zatomiti.
Nikad više nije odlazio na Utheim...
v
Na Borglandu su zaredali turobni dani. Gospođica Elizabeta bila zla
prema ljudima i životinjama, bila još gora negoli prije, a usne joj često
krvarile te zime. Debele je sate znala prosjediti uz prozor, gledajući na
sjever, prema šumi što je zatvarala vidik. I svaki put kad bi se odande

195
pojavio vranac na putu, upinjala bi pogled svojih kratkovidih, gotovo
slijepih očiju, da bi mogla vidjeti tko je na saonama.
Pukovnik proživljavao crne dane. Nemirno je koračao po sobama i
hodao vani naokolo, i po cijele mu noći do jutra gorjela svijeća u
spavaonici.
Jednog dana pukovnik navuče putno krzno. Na dvorištu čekao kočijaš.
„Kamo si se to zaputio?“ - oštro će Elizabeta.
„Malo gore na sjever“, suho će i mirno pukovnik.
„Gore... na Björndal?“ - priupita Elizabeta.
„Da“, kratko će pukovnik.
„Što ćeš ondje, za ime Božje?“ - opet će Elizabeta, a glas joj, u strahu,
malaksao.
„Valjda naslućuješ“, i opet će kratko pukovnik.
„Ne, ne naslućujem... Ta nećeš valjda...“
„Reci samo, jer to i smjeram. Idem da vidim ima li još gdjegod na
svijetu mjesto gdje bi mi uzajmili koji talir...“
„Zar si, oče, poludio?“
„Možda. A možda mi je i potrebno da i opet jednom usnem i
prospavam jednu noć, jer mi već odavno ne ide san na oči. Valja da ti
kažem što je i kako je, mala gospođice. Prvoj i glavnoj ubilježbi Urlicha
von Wendta na Borgland odavno izminuo rok. Vjerovnik von Wendt
izgubio je sav svoj imutak, i prijeko mu je potreban novac, razumiješ li?
Slao mi je pismo za pismom. Posljednji put pisao mi je ravno mjesec dana
prije Božića i kazao, ne smognem li novac za jedan tjedan, bit će, veli,
prisiljen da proda hipoteku. Žao mu je, veli, ali drukčije ne može. Svakog
dana mogu nam na imanje pasti strani ljudi te i mene i tebe izbaciti iz
kuće“.
Sve se odjednom sruši oko gospođice Elizabete, nekoć tako ohole. Sve
joj to bijaše neshvatljivo. Blijeda kao kamen i sva dršćući pridrža se za
stol u prednjoj dvorani. Znala je doduše da nešto nije u redu, ali da je
došlo dotle - takvo što ne bijaše joj ni nakraj pameti, takvo što nije mogla
ni zamisliti.
Pukovnik zakopča krzneni ogrtač i okrenu se k vratima. Elizabeta
poput mačke skoči prema njemu.

196
 „Ne, nikad ne smiješ onamo!“ - povika kao izvan sebe.
„Koješta“, dočeka pukovnik i odgurnu je u stranu.
„Umrijet ću od srama!“ - zajeca Elizabeta - „Ubit ću se!“
U pukovniku von Gallu prevri. Brzo se obazre na sve strane, i kad vidje
da nema nikoga tko bi ga mogao čuti, provali u bijesu:
„Tako, sramiš se onih ozgo, je li? A možda je već prije trebalo da umreš
od srama!“
Staro, naborano lice problijedjelo, a glas samo sjekao. Iz pukovnika
provalila srdžba što se kupila mnoge godine, bijes što se možda gomilao
cijeloga njegova, života, buknule muke beskonačnih dugih noći.
„Ista si kô i tvoja mati. Zvali su je »zlom gospođom«, a i tebe tako zovu.
Ni ona ni ti niste mi pružile ni jedan radostan dan. Došla je ovamo, tvoja
mati, i nazvala me seljakom, jer ovdje nije bilo otmjenosti kô u njezina
oca. A onda sam dakako bio gospodin kad je valjalo da svojim potpisom
spasim njezinu obitelj od siromaštva i propasti. Tad su me zadesili prvi
veliki gubici, za njima zaredali mnogi drugi, a tvoja mati i ti samo ste
trošile i tratile, rasipale nemilice. Nikad vam ništa nije bilo dovoljno
dobro, a ja, budala, u svemu sam popuštao. Onda došla kruta vremena,
zaredale zlogodine. Dužnici nisu mogli ni talira da mi vrate, a svi ostali,
koji su ovdje slavili i plandovali u zlatno doba, odvratili se od mene, imali
su i svojih briga i jada. Borio sam se, mučio i premišljao dane i noći, ali
znam samo jednog čovjeka komu mogu poći i obratiti se, a to je starina
na Björndalu. To je doduše posljednje mjesto na koje mogu pomisliti, ali
zacijelo i posljednji izlaz, jer je Dag Björndal sigurno jedini čovjek u koga
za to ima dosta talira, a kako poznaje ovdašnje prilike, možda se neće
sustegnuti da uzajmi novac u ova nesigurna vremena. Ne vjerujem
doduše da će od toga što biti, nemam baš velike nade, s obzirom na sve
ono što je među nama bilo, ali ipak valja mi pokušati kad nema druge“.
Gospođica Elizabeta je zakrila lice rukama i stajala savijajući se i
njišući kô trska na vodi. Tako dakle? Kakve li strašne kazne! Možda se sad
sjetila mnogo čega, i u svojoj vlastitoj patnji možda prvi put shvatila kako
je njezina zloba i pakost teško pogađala i ranjavala druge. Svevišnji je
dakle odredio da je upravo onaj čovjek koga je najgore smjerila svojom
besavjesnošću i svojim paklenim zlom, sada jedini na svijetu koji je može
spasiti od najgoreg poniženja. Kô u nekoj magli gledala je oca kako odlazi
i za sobom zatvara vrata. U ušima joj šumjelo kao da se vodopad ruši,

197
osjećala je da će brzo pasti u nesvijest. Ali je još toliko bila žilava voljom i
ohološću da je stigla odvući se u svoju sobu i zatvoriti vrata za sobom prije
nego se srušila.
»Nitko joj ne smije vidjeti slabosti« - to joj bijaše posljednja misao.
Kô i uvijek, u pristrešje na Björndalu iziđe gospođica Kruse. Znala je
pukovnika sa susreta u crkvi i na drugim mjestima. Od onog poziva na
božićni ples prestala je da se čudi ljudskim postupcima.
„Gospodar nije kod kuće“, izvijesti gospođica. - „Otišao je u šetnju i
brzo će se vratiti. Neka gospodin pukovnik izvoli ući i malko počekati“.
U prednjoj dvorani odloži pukovnik krzneni ogrtač i velike krznene
čizme pa sjede pred kamin. Gospođica Kruse postavi svijeće na rub
kamina i donese rakiju i konjak, kô i uvijek kad bi tkogod došao. Pukovnik
je doduše zahvalio, kazavši kako neće ništa, ali je ipak, kad je gospođica
Kruse izišla, oprezno uzeo bocu, ulio malko u čašicu i kušao gutljaj.
Nasloni se opet u naslonjač te se ogleda po dvorani. Naumio je da dođe
ovamo kao čovjek kakav i jest - čovjek iz otmjena svijeta, pa da u laku i
vještu čavrljanju iziđe nasrijedu s poslom zbog kojeg i dolazi. Vezivao je
velike nade uz mnoge neobične riječi što će ih potegnuti pred tim
čovjekom, koji je uza sve svoje bogatstvo ipak neobrazovan seljak. Ali
poslije, kad su mu se stare i ukočene oči privikle na polutamu u tom
prostorju, i kad je već stekao dojam o svoj dvorani, poče se u nj nemir
uvlačiti. Gledao je u teški stol i čvrste naslonjače, a najviše u vrata. Rezba
na vratnici i teške šare i vijuge na umjetnički izrađenu željeznom okovu
potjecahu iz dalekih i drukčijih vremena. Bijaše to kao da se vrijeme tu
zaustavilo čitava stoljeća. Prastara i ponosna neka sigurnost počivala u
svemu i iz svega hladno i mirno izbijala, i gotovo ga prezrivo gledala -
njega, pukovnika.
Njegova namještena sigurnost polako se ljuštila s njega. Prezir prema
svemu što je tu na sjeveru - taj prezir u kojem je odgajan, odjednom iščeze
iz njegove duše, sasvim ga nestade. Nije tu bilo ništa skorašnje, nikakvo
samozadovoljstvo stvoreno kramarskim novcem iz grada. Ne, tu se
ogledala i tu je vladala stara, drevna sigurnost i čvrstina što ima korijenje
u zemlji - čestitost, solidnost i ustrajnost u radu i u životnoj borbi. Nije to
dakle mjesto na koje možeš doći s pustim frazama. Pukovnik zapade u
tjeskobu i nesigurnost, kako to već biva kad naiđeš na tvrd i neizopačen
život u starim, postojanim oblicima. Tu valja ravno i pošteno govoriti, a
ne zamotavati koješta, želiš li da te razumiju.

198
 Dotle pukovnik stiže u svojim razmišljanjima kad se vani, u pristrešju,
začuše koraci i kad se vrata otvoriše. Pukovnik ustade i pruži ruku, te
primi čvrstu i tešku šaku starog Daga. S domaćinom bijaše i kapetan, a
ovaj je znao pukovnika još odonda kadno je u davnim mladim danima bio
na Borglandu. Pukovnik pokuša da okrene u šalu:
„Kad vi niste htjeli k meni na ples, moradoh ja ovamo, da vas
pozdravim“.
Stari mu Dag pomože:
„Dobra je to misao; dani su ovdje jednolični, pa je čovjeku baš ugodno
kad mu netko dođe u posjet“.
„Bio sam slobodan te sam kušao iz ove boce, da ugrijem dušu“, preuze
pukovnik i pokaza na bocu na stolu. - „Izvrsna kapljica“.
„Jest“, potvrdi Dag - „dobar je konjak“.
Bilo je upravo doba ručku, i gospođica Kruse dođe po običaju i kaza da
je jelo na stolu. Pukovnik zahvali i reče kako nije za jelo, ali ipak pođe s
njima za stol: možda će među jestvinama iz kuhinje gospođice Kruse biti
štogod i za njegovo istančano i probiračko nepce, a vino i konjak razbit će
mu i maknuti mrko raspoloženje da načas zaboravi prokleti posao zbog
kojeg je došao.
Poslije objeda kapetan se ispriča i ode gore, u svoju sobu, da malko
počine. U posljednje je vrijeme nešto pobolijevao. I tako stari Dag
Björndal i pukovnik von Gall prijeđoše u veliku sobu. Bijaše im to treći
susret.
U kaminu plamsala vatra, a mutna stakla na prozorima stvarala
ugodnu polutamu. Pukovnik najprije govorio o teškim vremenima,
spominjao opću nevolju, a onda prešao na to kako oduvijek žive u tom
kraju, kako su davni susjedi i kako su ponešto ostarjeli. Dag na sve to ni
crne ni bijele - samo je pušio i odbijao dimove. I pukovnik je dobio
dugačku glinenu lulu, te je i on ovda-onda iz nje povlačio. Drhtavica ušla
pukovniku u ruke, a na modro-crvenom njegovu licu zatrzalo nešto u
naboranoj koži, ali u očima ostao isti zapovjednički pogled, a oko usta bila
urezana stara, odlučna crta. Nije došao kao prosjak. Bijaše on još
gospodar na Borglandu.
Dag je namatao svoje misli dok je zavaljen sjedio u naslonjaču i sa
strane pogledao pukovnika. Glavu je i opet nešto ukosio, kô u vremenu

199
prije Terezine smrti. Oko, okrenuto pukovniku, bilo mu otvoreno, dok se
drugo stiskalo vrebajući.
Nakon mnogog govora i okolišanja pukovnik najposlije iziđe nasrijedu
sa svojom željom. Kaza kako su vremena loša te nigdje čovjek ne može
doći do zajma, čak ni onda kad u zalog daje najsigurnije vrijednosti. Stoga
je eto pomislio na Daga, koji je susjed Borglandu te sve zna - pomislio na
njega ne bi li mu možda on dao zajam uz ubilježbu, dok ne izmine ovo
najgore doba.
Dag samo napomenu kako u ovaj čas nema mnogo raspoloživa novca i
kako mu je u tim prilikama teško, upravo nemoguće prodati i unovčiti
zaloge i hipoteke, ali - neka mu pukovnik kaže kolika je svota posrijedi,
pa će razvidjeti.
Pukovnik se bojao drukčijeg odgovora, te ga obliše i hladni i vrući
valovi, koliko se obradovao kad je vidio kako je Dag mirno dočekao
njegovo traženje. Bijaše to već napola obećanje. Zar je doista moguće da
mu taj čovjek što tu sjedi pod svojim niskim stropom, može i hoće u tim
teškim i nemogućim vremenima pružiti što mu treba? Ne, ne smije se
toliko nadati. Uz to, u ovu godinu dana doživio je mnoga razočaranja.
Možda mu se i taj čovjek ruga. I sin je bio tako čudan kad ga je ono na
plesu pokušao malko ispitati. Ti su ljudi zaista drugačiji, valja ih drugačije
prosuđivati. Možda je taj čovjek samo iz radoznalosti upitao za visinu
svote. No sad nije prilika za ševrdanje, valja kazati iznos. Pukovnik se
napola okrenu Dagu i kaza svotu. Bijaše to velik iznos, i zato je čvrsto
gledao, da vidi kako će riječ djelovati na drugoga.
Dag je sjedio ne mičući se. Ni najmanjim trzajem na licu nije odavao
svojih misli.
„Valja da vidimo“, kratko će Dag, i u tim riječima ustade te onako visok
i plećat iziđe iz sobe, a pukovnik osta za njim gledajući.
Kamo li će? Zar ima toliko talira u ovim vremenima kad drugi jedva da
imaju štogod u ruci? A lice mu se nije ni pomaklo kad se spomenula
golema svota! Za svog je života imao pukovnik posla s mnogim i različitim
ljudima, ali ovaj bijaše prava zagonetka.
Dosta potraja dok se stari Dag vratio. Sišao je u podrum i na nekom
mjestu odmaknuo kamenje. Imao je nekakve papire u željeznoj kutiji, u
sanduku duboko u zemlji; tu ih čuvaše od požara. Kad je najposlije ušao
u veliku sobu, držao je u ruci nekakav papir.

200
 »Hoće dakle napismeno, valja potpisati« - pomisli pukovnik, ali nije
pravo vjerovao da će sve tako lako proći.
Dag mirno sjede u naslonjač i razvi papir. Ne maknuvši ni jednom
crtom na licu pruži papir pukovniku.
„Možda se zbog ovoga uznemirujete?“, upita pukovnika.
Pukovniku zadrhta ruka, tako da je papir zašuštao. Vatra mu udari u
lice. Taj dakle čovjek na Björndalu posjeduje i čuva spise Urlicha von
Wendta o uknjižbi na Borgland! Zna i dan kada je spis sastavljen i kad se
uknjižba provela - zna da je blagostanje na Borglandu odavno samo pusta
riječ! Pukovnik von Gall grohnuo od starosti, sav se savro. Ali je bio od
valjana roda, u nevoljama otvrdnuo. Polako se uspravi i prijeđe rukom
preko rijetke kose, kao da želi izbrisati sa sebe i odagnati crne misli i bolna
čuvstva.
„Jest“, reče svečano - „to je taj papir“. - A onda će, pogledavši Daga: -
„Što kanite s njime?“
„Papir, dakako, ima svoju vrijednost“, kratko će Dag.
„Jednom ću ga svakako iskupiti“, izusti pukovnik, a glas mu bijaše
neobično slab.
Stari je Dag spustio glavu.
Nekoć je mislio o nekom čovjeku i upoređivao ga s risom; sad ga i opet
napala ta misao, te je spustio glavu, baš kô sjeverni jelen kad spušta
rogove da krvožednoj zvijeri zada smrtni udarac.
„Nećete ga iskupiti dok vam je kći na životu“, reče Dag, a u glasu mu
bijaše ledena hladnoća.
Pukovnik ga pogleda jednom, pa i drugi put trže oči na nj. Nije smio
tako, jer je Dag čvrsto upro u nj svoje modre i svijetle oči, te je pukovnik
osjetio kako mu Dag s lica čita kô iz otvorene knjige. Odao se da je
razumio Dagov sud o njegovoj kćeri i da mu nije nepoznato kako je i
Elizabeta možda dobrano kriva za smrt Torea Björndala, Dagova starijeg
sina. Ako Dag tako misli, onda su im odbrojani dani na Borglandu.
Pukovniku čelo postalo hladno poput leda, a od straha ga trnci prožimali,
kao da ga tkogod iglom bode. Odvrati oči i nasmrt blijed tupo pogleda u
pod.

201
 Dagu se obrve namrštile prijeteći. Lice mu se zateglo i ukočilo poput
željeza, održavao se na njemu njegov rod, bio to odraz kao prije stotine
godina. Bilo to lice kô u čovjeka što podiže oružje da smjeri neprijatelja.
Iz onog poziva o Božiću Dag je razabrao da s Borglanda može očekivati
nešto kao što je ovaj sadašnji posjet. Nešto po Božiću dobio je od pravnog
zastupnika vijest o uknjižbenom spisu. Bijaše posrijedi kudikamo veći
iznos nego što se on ikada usudio da uloži u jedan jedini posao, ali ga je
odvjetnik već sklopio za nj i kupio založnicu, smatrajući kupnju dobrom
prigodom. Dag je bio odlučan kod Holdera i oštar na drugim mjestima, te
je stvorio novac. Čak je segnuo rukom i u talire u podrumu, da dođe do
tog papira.
Onog dana kad se sa založnicom u džepu vozio kući, krijesile mu se oči
dok se obazirao po župi u ravnici i milostivo gledao prema crkvi. Ondje,
u crkvi, ima klupa što od pamtivijeka pripada Borglandu. U očima puka
bijaše to nadasve časno mjesto, kô neki prijestol. Sad je to mjesto imalo
promijeniti gospodara. Pobjednički je promatrao Borgland vozeći se
onuda. Misli mu kružile oko ukočene pukovničke figure i oko zle i ohole
gospođice. Mislio je kako će ih uskoro posjetiti, da im zahvali na pozivu.
Kad je došao kući, dugo je i temeljito razmišljao gledajući u papir.
Dugo mu je pogled počivao usmjeren na dva imena: Borgland i von Gall.
Bijahu ta dva imena najmoćnija što ih je znao, silno ga se doimahu od
najranije njegove mladosti - a sad, gle, može ih uzeti i staviti preda se na
stol, i pritisnuti ih šakom, jer bespomoćno, nepokretno leže na papiru.
Osvetljivost, za koju mišljaše da ju je suzbio u sebi, eto i opet oživjela u
njemu, buknula kô vihor. Ponijele ga misli o osveti sveg roda, za sve ono
u minula vremena, i za Torea, njegova sina - na redu je vraćanje duga
Borglandu, odmazda Borglančanima i ujedno svima pripoljcima, svima
im treba vratiti milo za drago, jer krv zaspati ne može. I sticalaštvo - ona
pohlepa za novcem, što se u posljednje vrijeme u njemu stišavala - i to u
njemu buknulo plamenom. Kad izminu ova zla vremena pa zaredaju
rodne godine na prostranim borglandskim poljima, u valjanu
gospodarenju, onda će mu se mnogostruko isplatiti ono što je izdao za tu
založnicu. I želja za vlašću koje nije bio svjestan, ali koja se u godinama
blagostanja razmahala - i ona je sada u njemu slavila svoje slavlje.
Njegovoj moći nema više granica...
Zapovijedi Božje, znamenja i znakovi, koji su mu u mladosti zadavali
tolike muke, o kojima je toliko mozgao i o njima opet počeo razmišljati u

202
posljednje vrijeme - odjednom izblijedješe u toj prevelikoj sreći njegovoj.
Bijaše kao da u njemu raste prkos - ispunjavao ga osjećaj kao da mu je
učinjena nekakva nepravda. Kad mu je bogatstvo ugrabilo i otelo druge
životne vrijednosti, on će ga zato sada upotrijebiti, služiti se njime - do
crne smrti. Smislio je kako će odvjetnik ili kapetan u njegovo ime pisati
na Borgland nižući ukočene rečenice te objaviti njegovu volju i zahtjeve.
Toliko se u to unio i uživio da se čak vježbao u ispisivanju svog potpisa s
osobito velikim slovima i s vijugama, kako se i pristoji kad je posrijedi
takvo pismo.
A sad eto došao sam pukovnik, prije nego što je on stigao da otpremi
pismo. Dag isprva mišljaše da je pukovnik načuo što je sa založnicom pa
zato došao na Björndal, da štogod ishodi lijepim riječima, baš kô i toliki
drugi. I zato se Dag spremio da ga dočeka hladno, kako mu već bijaše
običaj u takvim prilikama.
Na pukovniku ne bijaše više ni traga ponosnom držanju. Sva huda
sreća, sve muke za mnogih noći i dana, sve nevolje za mnogih dugih
godina sasvim su ga skršile. Uvijek se borio i nekako proturao, ali ga je
ovaj posljednji udarac ošinuo kao munja, pokosio ga. Sjedio je kao uzet.
Stari Dag sjedio u svom naslonjaču kao na prijestolju. Zategnutost na
licu nešto popustila, ali mu se čelo široko sjalo, uglato i kao kamen tvrdo,
pod valovitom kosom, začešljanom nazad. Koža mu na nosu bijaše
napeta, kost pod njom oštro se ocrtavala. Nosnice se pomicale prijeteći,
usne se čvrsto stisnule. Široka se brada čvrsto izbočila, a oči, modre i
hladne, usmjerile pogled pravo naprijed. Jasno mu se sad na liku
pokazivahu orlovske crte Ane Hamarrbö - stare crte njegova roda.
Tišina legla među ljude i stvari u velikoj sobi - grobna tišina. U kaminu
gorjela lanjska brezovina i plamsala bez ikakva šuma. Plameni jezici tiho
lizali i povijali se poput daška.
Dag sjedio nepomičan kao stijena, ali mu se zacijelo nekakva misao
zavrgla u glavi, jer je napetost na licu nešto popustila. Sjetio se da
pukovnik nije došao stoga što bi znao da je založnica na Björndalu. Ne -
došao je da traži zajam, pun nade i povjerenja došao s velikog Borglanda
ovamo na sjever, na Björndal. Hm, pomisli Dag dalje, možda si ipak znao
da je papir ovdje, pa si smislio da dođeš ovamo kô u nekom poštenju i
povjerenju. Dagovo nepovjerenje bilo golemo, nije poznavalo granica.

203
 Ipak, zategnutost na nosu polako popusti, usta se smekšaše. Onaj
poziv na ples o Božiću stigao je mnogo prije nego što je Dag i znao za
založnicu. Pukovnik je dakle još onda naumio da se s njime razgovori -
bijaše to kao neka priprema. Onda mu u današnjim povjerljivim riječima
ipak ima iskrenosti. Nije to nikakva sitnica što mu je pukovnik tako došao
te tu sjedi. Borgland i Borglanđani bijahu nešto najveće i najviše za Dagov
svijet i za svijet njegova roda - a sad je eto pukovnik došao k njemu, od
svoje volje, da u njega zatraži pomoć i zaštite od neminovne opasnosti što
mu prijeti iz vanjskog svijeta. Došao je u tvrdoj vjeri da je Dag toliko
moćan i imućan da mu može priskrbiti toliki novac i da je toliko
velikodušan te će mu priskočiti u pomoć, unatoč svemu što je bilo.
Pohlepa za novcem i želja za posjedovanjem moći obično idu
usporedo, jedna tik uz drugu, te ih je teško odvojiti - a ova potonja raste
s vremenom, sve većom biva kako čovjeka godine preklapaju. Nije
koristilo izlaziti pred Daga s otvorenim laskanjem o njegovoj moći - bio
je odveć mudar a da bi ga riječi zaslijepile. Ali tu bijahu posrijedi činjenice
koje su podizale njegovo osjećanje moći. Dolažahu k njemu, svi, i
pukovnik među njima, da u njega, moćnijeg, traže pomoći u obrani od
vanjskih opasnosti. Nije li to zadovoljština i njemu i svemu njegovu rodu?
Oči mu kružile naokolo, kao da traže neki uporanj, i odjednom mu pogled
zape o nešto i tu stade. Bješe to samo sjekira zacijepljena u gredu - ali
misli povrvješe, sve jedna drugu sustižući.
Svevišnji, da! Jednom je čvrsto obećao da će Svevišnjem prepustiti
osvetu. Hm, mnogo se šta odonda u svijetu zbilo, bijaše krupnih i
značajnih događaja, o tom je već razmišljao. U Francuskoj su ubili kralja
i mnoge ljude, svrgli Boga i nazvali to revolucijom. I ovdje se u otmjenom
svijetu uvriježilo da ne priznaju Boga. Narod još nije takav, seljak nije
dotle dotjerao, običan čovjek isti je kô i prije, ali Dag nije običan čovjek.
Bogatstvo ga je dovelo u vezu s različitim svijetom, s ljudima ovakvim i
onakvim, a on izvanredno dobro opaža, ima oštar razbor.
Ljudi žive bez Boga, a dolaze k njemu, Dagu, posežu za Božjim imenom
i svim svetinjama pogađajući se za niže kamate ili za odgodu roka, a ti isti
ljudi - čuo je i zna - inače odvrgavaju Boga. Sve to, dakako, nije utjecalo
na Daga toliko da bi i on okrenuo u bezbožnike, ali je pomalo i na nj
djelovalo - oduzelo sjaj njegovoj vjeri u Boga u njegovim najboljim
godinama te Svevišnjega pretvorilo u nekakva nedjeljnog, samo
blagdanjeg boga kojega nije miješao u svoju svakidašnjicu. Tako je u

204
radne dane pod nedjeljom mogao biti kruti novčar, a istodobno imati
ugovor sa Svevišnjim. Ipak se u dnu njegove duše nalazila stara
bogobojaznost, i poštivao je sve ono što bijaše sveto njegovu ocu i
njegovim precima.
Iskrsnuše mnoge uspomene, javiše mu se mnoga sjećanja iz onih dana
kad je sjekiru zacijepio u gredu prisjeti se misli o Božjoj kazni, prisjeti se
mračnih vremena. Uspravi leđa, čvrsto se zagleda u vatru u kaminu i poče
namatati druge misli. Osveta svemu što se isprečivalo njegovu rodu,
uvećavanje bogatstva, neizmjerna moć - sve to na jednoj strani, a na
drugoj: samo prezreni Bog i nekoliko otrcanih riječi iz biblije.
Ali, kao po nekoj čaroliji, opet trže oči u zabijenu sjekiru. U hladnoj
crnini izbočilo se željezo iz grede, s ušica vlaga u više od trideset dugih
godina povukla niz napuklo hrastovo šapište rđu i čađ u dugoj pruzi,
tamnoj poput starih krvavih tragova. Pomisli na svoj doživljaj sa
sjekirom, sjeti se kako je onda gledao Boga - u tvrdoj vjeri u njegovu
svemoć. U najtežoj borbi u svom životu sad se kanda opet našao pred
Svevišnjim. Bijaše kao da imaju nekakve stare račune što ih valja odmah
raščistiti - sada, ovog časa. Dag zatvori oči i u duhu preletje mnoge
godine, vrati se u daleku prošlost. Teško ga je Gospod kaznio bratovom
smrću, ali je i osvetu uzeo na se. Još jednom pokuša da poljulja svoju
vjeru u Boga, pokuša da se skrije iza svih poruga i sumnja što ih je čuo -
ali ne uspje.
v
Toliko je Dag utonuo u misli, zaronio do dna duše, svim svojim
osjetilima, da se malne začudio kad je trgnuo oči te vidio pukovnika i
založnicu. Zar je pukovnik još tu? Dagu se činilo da su godine prošle otkad
ga je vidio tu pred sobom, i da je nešto neobično s tim čovjekom, kao da
nije onaj isti pukovnik. Dotad ga je promatrao s mržnjom u očima te je
pred sobom vidio samo ukočenu, oholu spodobu koju je htio zgaziti. A
sad, nuto, gleda drugim očima - i pred sobom vidi pukovnika onakva
kakav i jest, vidi ga uništena, ostarjela, smrtno očajna.
U posljednje je vrijeme Dag obilazio šumama i drugim mjestima u
potrazi za domaćim, mirnim krajem, te je polako počeo gledati kao u
dobra, stara vremena, i u tome je svijetu imao i Borgland svoje mjesto.
Sjeti se misli što ih je raspredao ovih posljednjih dana, pa mu se
učiniše neshvatljivim. Zar je doista mislio da sebi podvrgne Borgland i da

205
odagna život iz onih zgrada? Zar se uistinu nosio mislima da oduzme sav
sjaj svijetu svoje mladosti, svijetu svega svoga roda? Zar je htio da pred
svevišnjeg stupi u otetoj crkvenoj klupi.
Dag pogleda pukovnika, promotri ga, a riječ koju je spominjala blaga
gospođica Doroteja - najsnažnija riječ u ljudskom govoru - javi mu se u
mislima: milosrđe! Nikad prije nije pravo shvaćao te riječi, ali mu se sad
objasnila, svanula mu pred očima u svoj snazi, i bijaše kao da je gospođica
Doroteja odjednom uskrsnula, stala tu tik do njega, i kao da je to samo
njezina riječ i ničija više, a on ćuti kako ga prožima toplina, osjeća kako
ga ispunja radost što se toj blagoj duši približio više negoli ikad prije. Hm,
može taj novac, tu svotu što je ispisana na založnici, smatrati
Dorotejinim, pa je to onda kao da se vrši njezina volja.
Odjednom mu na um pade nešto značajno. Čuo je, nešto od Tereze, a
više od kapetana Klingea, kako je na nekom časniku iz borglandske
porodice krivnja što se Doroteji razorio život. Dagu se lice i opet smrači,
a iz dna njegova bitka izbi kako je tu osveta posve razumljiva. Žena kakva
bijaše Doroteja ne smije ležati neosvećena...
Da sjekira nije bila zabijena u gredu u velikoj sobi, dogodilo bi se te bi
u Dagu posred njegova obraćanja, uza svu njegovu dobru volju i nakanu,
prevladala tisućgodišnja moć - progovorio bi u njemu drevni zakon što
traži osvetu. Jer uspomena na Doroteju bijaše mu draga i sveta gotovo kô
i uspomena na oca. Dagove su misli već toliko odmakle tim putem, te je
bio čisti slučaj što je opet pogledao sjekiru i tako se spomenuo da osveta
pripada Bogu. Obori glavu te se zamisli.
I sad mu popusti napetosti na licu, bijaše kao da se neka sjeta i blagost
razlila preko tvrdih crta. Podiže glavu i pogleda pogruženi lik pukovnikov.
Svevišnji je iskusan osvetnik, čovjek može mirne duše njemu prepustiti
svoju osvetu. Svevišnji je eto odredio tako da taliri prezrene Doroteje
spašavaju imutak i glavno sijelo roda koji ju je odvrgnuo smatrajući se
višim od nje: kakve li radosti i slasti zloj Elizabeti da jede kruh što joj ga
kao milostinju pruža otac onog čovjeka koga je ona gurnula u propast.
Starom Dagu na licu ne bijaše nikakva pobjedničkog slavlja, pala na nj
neobična sjeta. Upravo je mislio o riječima iz Evanđelja - da zlo valja
uzvratiti dobrim, jer tako je to sada s Borglandom. Misli mu dalje išle tim
putem, pa se dohvatile riječi što kazuju da nam valja i neprijatelje ljubiti.
Dosad mu to bijaše u bibliji nešto što je najmanje shvaćao. A eto, ne sjedi

206
li tu sa svojim ljutim neprijateljem i ne osjeća li prema njemu samilosti,
čak i nešto ljubavi?
Drugi neka odsad misle o Svevišnjem što ih volja, ali njegovo se
mišljenje neće više uzdrmati. Treba čovjek da se dobro u pamet uzme
pred nečim što je tako dalekosežno kao što su Božje riječi.
Zaškripao naslonjač kad se stari Dag okrenuo. Nakon duge šutnje ta
škripa pogodi pukovnika kao da je udaren, te se on lecnu i u strahu
pogleda u Daga. Nikad pukovnik nije vidio takve promjene pred svojim
očima kakvu je vidio na Dagovu licu. Posljednji pogled što ga je Dag
upravio na nj i suviše ga je jasno sjećao pogleda na licima što ih je
susretao u borbi na život i smrt, u dvobojima sabljom u koje se upuštao
za mladih dana. A sada ga evo Dag gleda kao prijatelj prijatelja.
Dag prozbori - kaza kako pukovnik može mirno i sigurno proživjeti sav
svoj vijek na Borglandu.
Takav neobičan obrat bijaše pukovniku teško shvatiti, pa je dugo ostao
bez riječi. Najposlije složi papir te ga pruži Dagu.
„Ne znam da li pravo razumijem“, napokon će pukovnik - „ali ako time
mislite da zadržite založnicu i da ne tražite ništa drugo doli kamata, onda
vam dugujem veliku zahvalnost, veću nego što mogu iskazati“.
„Ni s kamatama ne treba vam se žuriti“, dočeka stari Dag.
Pukovnik pred njim iziđe u prednju dvoranu. Dag ga zamoli da još
malko ostane, da se okrijepi kojim gutljajem, ali se pukovniku činilo kako
je svega dobio više negoli dosta, pa se spremi da odmah krene. Prije nego
što je otišao prihvati Dagu ruku te mu još jednom zahvali, ali oborenih
očiju.
Teško je prihvatiti dobrotu kao odgovor na zlo...

GLAVA XXIX.

Noć nad Björndalskim šumama, noć prije svanuća, s tisućama

životinja što se šuljaju i vrebaju - jedne na putu na pašu, a druge na
grabež. Noć pred osvitak nad šumama i nad starim posjedom.

207
 v
U kaminu u prednjoj dvorani oganj je plamsao, gorjela je borovina, svu
noć su poticali vatru. Za stolom sjedila su dvojica ljudi i pila. Gospođica
Kruse svu noć im donosila jaka punča i ovda-onda stavljala pred njih jela
i piva. Dok god je netko bio budan, i njoj valjalo bdjeti i služiti - takav u
ono vrijeme bijaše zakon za domaćicu, no takvo nešto kao noćas nije se
još dogodilo. U prednjoj dvorani sjedio stari Dag s kapetanom, u noći
poslije pukovnikova posjeta.
v
Kapetan Klinge pretrpio brodolom u životu.
Nikad nije odbio ni jedne čaše, i to bijaše njegova nesreća - kazivahu
neki koji mišljahu da znaju i da su pogodili. Ali jedna jedina nesreća ipak
će rijetko kad potpuno zgaziti čovjeka, i sva je prilika da je u životu
kapetana Klingea bilo i drugih krupnih jada. U mladosti je bio
širokogrudan prema prijateljima, a oni su ga u zahvalu izvarali za novac i
preoteli mu zaručnicu. I jednom i drugom nevoljom smjerali su ga upravo
oni kojima je najviše pomogao. Tako je izgubio vjeru u ljude pa je utjehu
našao u čaši. To je o kapetanu pripovijedao major Barre.
Onda kapetanu na muku pristala još i nevolja da su ga rano i jadno
umirovili, a takvo što ne prolazi bez traga. Klinge bijaše dotučen. U ono
doba kad ga je Dag poveo na Björndal, kapetan je već mnoge godine bio
bez ikakve veze sa životom. S pravom se moglo pomišljati kako sad ima
razloga da bude zadovoljan, tu na Björndalu, gdje je i opet poštovan i
koristan čovjek. Ali ljudsko srce nikad zadovoljno nije. Kapetan Klinge
potjecaše od staroga časničkog roda koji je kraljevoj vojsci dao mnoge
velike ratnike, pa je nekoć - sa onako bistrom glavom i s onakvim rodom
iza sebe - gajio mnoge nade. I zato za takva čovjeka bijaše mršava čast to
što je pisar na nekakvu zabačenu posjedu.
Kad se oprostio sa službom u vojsci, morao se uteći mislima i
razmatranjima da nekako preko glave preturi sive dane što su dolazili.
Tako je postao čitav mali filozof, ogorčeni mislilac što se sav u se
začahurio. Ponajviše je razmišljao o siromaštvu i bijedi, o neimaštini
svojoj i tuđoj, a otkad je došao na Björndal, mnoge je i mnoge misli
namatao i raspredao pišući pisma oštra sadržaja i unoseći krupne brojke
u knjige.
Tako na svijetu biva što mora biti. Neki to zovu Božjom voljom.

208
 Kad je stari Dag poslije pukovnikova posjeta osjetio želju i potrebu da
s nekim izmijeni koju riječ, nije imao izbora - morao je to biti kapetan. A
možda je Dag čak želio da razgovara upravo s Klingeom. Možda njegovu
oštrom oku nije izmaklo kako kapetanovo odobravanje dobročinitelju
nije uvijek baš iskreno. I kad je te večeri Dag zamolio kapetana da malko
prosjede i da se u miru porazgovore, Klinge se dobrano začudio, a kad je
gospođici Kruse rečeno da im svari lonac piva, Klinge se malne uplašio,
jer se takvo što nije događalo svaki dan. Pomislio je na pukovnika, koji je
tako tiho došao na Björndal i koga je poslije vidio gdje odlazi sasvim
skršen. Bit će dakle da se zbilo štogod krupno, da su veliki događaji
posrijedi, te je večeras potreban Dagu radi pisanja.
No sati se tákali u beznačajnu razgovoru o vremenu i ostalom, te su već
i treći vrč načinjali kad je Dag svrnuo razgovor na ono pravo. Klinge
izvalio oči kad je Dag spomenuo Boga i dužnosti što ih čovjek ima u životu
i kad je uzeo da o tom dalje raspreda. Klinge odgovarao izmičući kako je
znao i mogao, nije htio proturječiti onome čiji kruh jede, onome koji ga u
toj zimskoj večeri časti tako valjanom kapljicom. Bijaše kapetan Klinge i
odveć društven i prijateljski raspoložen a da bi zapao u kušnju da tako
divnu večer i raspoloženje pokvari okrećući u nekakvo protuslovlje i
iznoseći suprotno mišljenje.
Dag međuto namjerio i navro da večeras sazna što Klinge misli, pa je
najposlije ravno i otvoreno upitao: što misli kapetan, kakva je Božja
namjera s njima na svijetu. Klinge se sjeti poslovičnog rijeka kako i
najveći grešnici odlaze u samostan kad ih godine presvoje i starost
pritisne, pa prvo pomisli da Daga muči starost i savjest. Ali kad je vidio
kako je Dag upravo sada jak i snažan, i pun života, odbaci tu pomisao.
Dag je uostalom bio uvijek ozbiljan čovjek koji ima svoj sud o zagrobnom,
o životu poslije smrti, pomisli Klinge, pa neće onda biti da je u Daga
staračka pojava posrijedi kad mu je večeras nešto osobito na srcu.
Kad vidje da ne dobiva odgovora, Dag kaza kako je mnogo o tome
razmišljao, ali mu se, reče, u pustim sumnjama i neshvatljivostima čini
da se na tom putu i ne može naići na čvrsto tlo.
„Smisao je života možda upravo u tom da se uporno probijamo kroza
sve sumnje i nedokučivosti i da nikad ne pokleknemo. Tako svaki između
nas dostiže u zrelosti onaj stupanj koji odgovara njegovoj snazi i
sposobnosti, pa je onda taj stupanj zrelosti ujedno konačni plod i
posljedak svakoga života. Netko odmakne malo, drugi opet daleko dopre,

209
ali je pitanje je li učinio ono i onako što je i kako je najbolje znao i mogao.
Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, pa zato već samim tim imamo
ponešto odriješene ruke, dano nam je nešto slobode da se sami
oblikujemo. Možda upravo zato i nemamo određena puta kojim nam
valja ići. Zacijelo Višnji ima svojih namjera sa svim time“. - Tako je stari
Klinge govorio, nizao misli kojih prije nije nikome otkrio, a bijaše to istom
uz treći vrč.
Dag je dugo o tome razmišljao. Činio mu se spretnim taj odgovor, može
ga se držati dok ne dobije bolji: nije to ipak bio odgovor po njegovu. Htio
je imati pravac, nešto čvrsto poput stijene, nešto odlučno kakav i sam
bijaše.
Mišljaše da nije počinio otvorena grijeha protiv Božjeg zakona i
zapovijedi, ali je za teža i nejasna pitanja htio da ima čvrsto tlo, pa je u
tihoj izmjeni riječi, u tom razgovoru s kapetanom, pipao i tražio nešto
čvršće, nekakvo uporište i oslonac, dok su se sati tákali i noć odmicala.
Malo su jeli, a mnogo pili, poticali vatru u kaminu i zaboravili vrijeme i
prostor.
Vidje Klinge kako Dag više nema riječi da i dalje zaobilazi ono što ga
najviše izjeda i glođe i što im se obojici čini nemogućim da se izgovori i
spomene, a što ipak valja noćas raspraviti: bijaše posrijedi odgovornost
bogatstva. Obojici su riječi kružile oko toga, razgovor tekao i prekidao se,
ali nikako da u jezgru dirne. Pomalo već i vjetar novog dana žamorio oko
kuća, zaigrao danik povrh šuma i zavirio u naselje. Kao da se na ćuh vjetra
prenuo, okrenu se Dag od kamina, čvrsto uprije oči u kapetana te ga upita
neobično tiho:
„Što je čovjeku dužnost u novčanim poslovima: da se drži prava i
zakona, ili je tu... i štogod drugo?“
Klinge više nije bio onako uporan kao prije. I studen ga ponešto
dohvatila, te je onemoćao. Djelovale na nj i mnoge čaše jakog pića za te
duge noći, pa mu mutile razbor - ili je možda osjetio kako Dag želi da čuje
njegovo mišljenje bez uvijanja? Tolike je godine u svome životu morao
kazivati tuđa mišljenja umjesto svoga - sve zbog svoga siromaštva - te
prigibati vrat i ponicati pogledom. A sad je polako podigao glavu, podigao
je visoko i slobodno, te čvrsto pogledom prešao preko Daga i zagledao se
u žeravu. Gle, Dag ga je upitao nešto što bi sàm morao najbolje znati, jer
je o tome dugo i temeljito razmišljao.

210
 Klinge progovori, a glas mu bijaše kao odjek iz onog vremena kad je
bio pravi i istinski kapetan. Prozbori Klinge i kaza:
„Mnogo bi se bijede i tuge, što je ima u svijetu, moglo ublažiti kad bi
oni koji raspolažu novcem imali više duše i obzira u primjeni zakona i u
traženju svoga prava“.
Obojica su dugo šutjela, a onda opet progovori Dag, istim glasom kô i
prije:
„Rijetko se kad čuje prava iskrena riječ“.
Klinge namršti čelo, prože ga jetki ponos:
„Nije uvijek zgodno govoriti istinu, nije to probitačno za čovjeka
siromaha“, reče Klinge, a glas mu bijaše pun ogorčenosti. - „Novcem se
može sve kupiti: ljudi, duše, pa i jedan stari kapetan...“ - nadoda tiho -
„ali se iskrena riječ ne može kupiti. Iskrenost bježi pred novcem, izmiče
mu“.
Sada Dag podiže glavu i pogleda kapetana ispitljivo.
„Onda ti se, Klinge, ovdje nije sviđalo?“ - upita Dag.
„Hja“, odgovori kapetan ponešto uvijajući - „bezbrižnijih dana ne
može čovjek poželjeti, ali kad me pitaš, pravo ću ti reći: nije mi se baš sve
sviđalo. Hm, možda sam i previše iskren, možda ću se sutra pokajati...“
„Nećeš, ne boj se“, požurio se Dag. - „Radije mi kaži što ti se nije
sviđalo. Misliš li da sam suviše... tvrd?“
„Hm“, uzvrati Klinge - „novac je nešto stvarno. Misli su mi ponešto
uvele, ne znam da li baš pristaju...“
„Sam ću vidjeti pristaju li“. - odlučno će Dag - „Nego ja bih sada da
čujem tvoje mišljenje“.
„Dobro onda“, dočeka Klinge. - „Da pravo kažem, mnogo si mi se puta
činio tvrd i okrutan...“
„A zar čovjeku nije dužnost da zakonom i pravom sačuva što je
naslijedio?“ - priupita Dag. - „Zar da svoje potrati ili da preda prvoj
ništariji koja naiđe?“
Klinge je dugo razmišljao. Dag odjednom prijeđe u hladnu stvarnost,
da ga je teško mogao slijediti onaj koji je živio u nestvarnosti. I kapetanu
bijaše kao i mnogima drugim. Vidio je koliko je lakše reći kako nešto nije

211
trebalo negoli izići s drugim - reći što je i kako je trebalo. Ali toliko je o
tome mislio prije te je samo skupljao prijašnje misli...
„Ne“, kaza naglas - „ne treba ništarijama davati, jer to je samo bacanje
novca u vodu, a druge može ono što dobiju na laku ruku odvesti u lijenost.
Čovjek treba da je razborit i da pomogne ondje gdje misli da je korisno.
Mora biti pametan...“
Dag zabaci glavu, nasloni je o zid i u napetosti, ali mirno, gotovo
vrebajući, gledao je kapetana kad je ovaj iznio svoje mišljenje.
„Onda bi trebalo da čovjek ima božansku mudrost, pa da pogodi ono
pravo“, dočeka Dag, a u glasu mu se osjećao prizvuk poruge.
Kapetanovim licem prijeđe sjena, postidio se. Nije to sitnica, nije tako
lako naći čvrsto tlo na tom putu, u tim krupnim životnim pitanjima.
Zacijelo su one mnoge čaše ohrabrile Klingea, te je proslijedio u
mislima i u riječima. Podugo je razgađao, a onda mu se misli počeše i opet
oblikovati, jer ih je glasno kazivao, onako kako su mu dolazile. Ali se činilo
da ih ne iznosi dokraja, nije se kanda u njih pouzdavao, jer mu u riječima
bijaše pretrga, govoraše na prekide kao da pipa.
„Jest, trebalo bi tu božanske mudrosti... ali se čovjek, koliko god može,
mora pomoći razumom što ga ima... A onaj koji ima sposobnosti i
razuma, i koji poznaje ljude... onaj koji sve to ima, koji je sposoban da se
obogati i da stekne mnogo novca, da ga čuva i umnožava, taj mora imati
sposobnost i za to da novcem upravlja kako valja i kako Bog zapovijeda...
treba da pomaže ondje gdje misli da je korisno biti razborit... Valja da se
dobro uzme u pamet, da čini kako najbolje zna i umije, jer pođe li štogod
nakrivo, onda sve ode nizbrdo... Treba pokazati dobru volju, učiniti što se
može... Hoće se sposobnosti da bi se novac stekao, ali se te iste
sposobnosti traže da bi se novac razumno izdavao. Valja biti strog kad
čovjek misli da je tako pravo, a blag gdje mu se čini da tako koristi...
Nadasve pak treba dobre volje, a ne izgovarati se kako je teško...“
Kapetan je razveo govor, raspričao se, kao što se pripit čovjek zna
raspričati, jer trijezan baš ne bijaše sada stari Klinge.
Dag osta kakav je i bio. Sa značajnim, gotovo sjetnim osmijehom na
ustima pratio je kapetanovo nizanje, i dugo je još sjedio šuteći, pošto je i
zadnja riječ zamrla. Sjetio se sadržajne, značajne riječi koja mu bijaše u
mislima za susreta s pukovnikom i koju je čak poslušao, ali koja je i suviše

212
svečana i zamašna da bi se među ljudima mogla glasno izgovoriti,
pogotovu u taj čas. I zato umjesto tê, nađe prikladniju i kaza:
„Govoriš kô biblija, Klinge, a iz riječi ti razabirem da čovjek mora imati
srca“.
v
Prije nego što su pošli na počinak, kapetan je saznao i sve ono o
pukovniku, te je iz toga i čitava noćašnjeg razgovora stvorio drugu sliku o
Dagu, stekao o njemu drugi sud nego što ga je prije imao, i malko se
postidio što je toliko držao do svojih sudova, sad je vidio kako baš nije
pogađao. Dag je, nuto, sred svoga bogatstva mislio o tome i sve u djelo
proveo, uz golemu cijenu prije nego što je i stigao o svemu pravo da
razmisli. I tako se ponio prema pukovniku, tako uradio tu gdje je imao i
te kako razloga da učini drukčije...
I Dag je kapetana poštovao, a sada još i više. Od svakoga možeš nešto
naučiti. Mnogo toga ima u ljudima što se ne pokazuje svaki dan.
U spavaonici se Dag udobno pruži po sredini velike postelje. Da mu ne
bi smetala svjetlost dana što je svitao, mimo običaja navuče zavjese oko
postelje. Odavno već nije išao na počinak s takvim mirom u duši kao sada,
poslije tako duga dana.6 Ono s pukovnikom bijaše mučan i krupan posao,
ali se ne kaje što ga je odvalio. Onako kako ga je obavio, zakoračio je
pravom stazom.
Žuborio i ćarlijao jutarnji lahor, šaputao kroza šume i pronosio romor
i otegnuti huj preko dvorišta, a ljudi se počeli kretati i spremati za novi
dan. I dok je sve ustajalo na novo djelo, unutri, u kući, ležao moćni
gospodar šuma, što huje i bruje, i ljudi, koji se kreću, te upirao oči u tamu
za zastorima, upinjao se da sabere neke riječi u misao, u životno načelo
kojega će se držati da bi mogao vladati nad samim sobom. Ne bijaše mu
baš lako da u mnoštvu Klingeovih riječi nađe ono bitno, onu misao koja
mu je trebala.
Premetao Dag i prebirao, i najposlije se nečeg uhvatio. Sjetio se misli
što ih je namatao kadno je kapetan rekao kako čovjeku siromahu nije lako
ni zgodno da bude iskren. Dag je i prije ovda-onda nešto takvo osjetio, a
jasno mu je postalo tek na tome živom primjeru što ga je kapetan pružao,

6
U originalu zapravo dögn - dan i noć, dvadeset i četiri sata. (Često prevoditelju zatreba riječ za
takav pojam, i može je naći: red je vrijeme od 24 sata, kao što je čelo vrijeme od 12 sati; dva su
čela jedan red. Ali tko bi ga razumio kad bi tu riječ unio u tekst?) - Prev

213
i za Daga, koji nije mogao ni zamisliti da živi bez svoga slobodnog
mišljenja i da ga svakome otvoreno ne iznese - za Daga taj kapetanov
primjer postade strašna slika siromaštva, koje svojim teškim teretom
pritiskuje ljudski život. Siromaštvo ne čini čovjeka neslobodnim samo u
vremenitom, zemaljskom, nego i u velikom i bitnom. Dag pomisli na sve
zadužene, neslobodne ljude s kojima je dolazio u dodir u svojim
novčanim poslovima i o kojima je strogo sudio, jer su pokušavali da se
izvuku iz škripca u koji su zapali. Odsad će blaže suditi.
Između svih tih misli javljala se i oko ušiju mu zvonila prva zapovijed
njegova oca: čovjek treba da postane nezavisan, govorio otac i uporno se
za to borio svega svog vijeka. Sad zna: biti nezavisan i samostalan, to ne
znači samo - imati novca. Očeva riječ obuhvaća još nešto, kazuje: čovjeku
je dužnost da postane slobodan. A biti slobodan znači: ne biti rob ničemu.
Dag je u tome griješio čitava života. Dopustio je da novac njime ovlada,
dopustio da postane rob novca, te je bio sputan, neslobodan za najboljih
svojih godina. Mogao je pokazati srca, svu dobru i valjanu čeljad i družinu
koju mu je Višnji dao u kuću, mogao je usrećiti - mogao je, a sve je to
propustio. Tako se osamio u životu, a strašno je živjeti u osami.
Obdanica na posjedu bila u jeku, rad daleko odmakao kad je Dag
najposlije usnuo. Kasno mu se san spustio na oči, kasno je zaspao, ali je
sada barem znao svoju dužnost u životu. Valja mu postati slobodan čovjek
i toliko samostalan da može pokazati srca i tako i drugima pomoći da
postanu slobodni ljudi, ako je u njima volje za to.
Prije nego što je usnuo jedna mu od posljednjih misli bijaše kako na
svijetu ima mnogo ljudi što još nisu došli do te slobode - jedni stoga što u
najboljim mlađim godinama nisu mislili na to da im se valja osamostaliti,
a drugi stoga što su, kao on, bili u tome i previše marni.
v
Nije se moglo sakriti da je Dag Björndal stavio ruku na Borgland, i o
tom se šaputalo u župi, te se glas brzo pronio cijelim krajem. Stigla vijest
čak do grada i došla do ušiju majoru Barreu i njegovoj kćeri.
A zima međuto prošla, došlo proljeće - i drugi se glasovi pronosili
dolinom. Dag počeo pokazivati neobičnu blagost. Govorio je doduše
ljudima da ne pripovijedaju, ali ljudi ne mogu šutjeti. Vijesti o tome i
posljedice zlih vremena pokrenule su mnogoga da uzme put pod noge i
da dođe na Björndal, a Dag, koji je prije samo kratko i kruto odgovarao,

214
sad je puštao ljude da mu se izjadaju. Stare sobe na Björndalu štošta su
se naslušale, čule mnogu neobičnu sudbinu. Dag svakoga strpljivo slušao,
i svaki put se bogatio iskustvom, širilo se njegovo znanje o ljudima.
Razumno je ulazio u tuđe nevolje i prema svima imao obzira, te je mnogi
i mnogi koga je sudbina ljuto smjerila odlazio utješen.
„Valja ti pokušati da postaneš slobodan čovjek“, znao bi Dag reći - „ali
tako kako si dosad radio nećeš uspjeti. Mogu ti platiti tvoje dugove, no ti
ćeš nove na vrat naprtiti. Pozajmit ću ti nešto i pomoći da staneš na svoje
noge, ali ću doći da pogledam jesi li prionuo“.
Svojim je novcem, savjetom i razboritom strogošću pridizao ljude koje
je pogodilo siromaštvo i nesreća. A otpravljao je one koji mišljahu da će
lijepim riječima prikriti svoju lijenost i nesposobnost te izvući novčanu
pomoć za dalji nerad: takvi odlažahu neobavljena posla. Dag je brzo
upoznao tu vrstu ljudi, i zato se govorilo kako Dag vidi čovjeku u dušu.
Tako vjetar ozgo, iz sjevernih šuma, nije nosio samu studen i nevolju
dolje u župu, i vranci nisu bili na strah i užas. Mnogi i mnogi spominjahu
Dagovo ime u iskrenoj zahvalnosti, a neki ga izgovarahu gotovo u
strahopoštovanju. Dolje u župi još se po zakucima štošta šuškalo o
brđanima sa sjevera, jer stara mržnja i prezir dugo traje, ali se ipak nitko
nije usudio da štogod ružno kaže o starom Dagu. Svi su u njemu gledali
velika i časna čovjeka.
No nije im Dag bio velik zbog svoje plemenitosti. U tome svijet ne vidi
veličine. Ali što je radio drukčije nego drugi poslovni ljudi, bio drukčiji od
ostalih novčara i u postupcima se držao samo svog mišljenja - e, zato im
bijaše zagonetan, a ono što ljudi ne dokučuju, u njihovim očima postaje
veliko. Za ono malo ljudi što su vidjeli Dagovu plemenitost bijaše to samo
znak da je Dag ostario, gledali su u tome početak propadanja žilavog i
moćnog roda. Tako svijet sudi. U mladim je godinama čvrsto udarao
teškim šakama, a kasnije je bio nemilosrdan u novčanim poslovima.
Takvo što razumiju ljudi, i tu bijahu temelji poštovanja što je veličalo
njegova sadašnja dobra djela.
Dag se malo brinuo o mišljenju svijeta. Bilo mu dovoljno njegovo. Sad
je išao drugim, novim putem, ostavio se gomilanja novca te čvrsto i
odlučno, kako mu bijaše u naravi, pokročio najtežom stazom u životu:
počeo se brinuti o ljudima, pomagati bližnjega.

215
 GLAVA XXX.

Oljetilo u Björndalskom kraju, zelenjeli se bregovi, leptiri letjeli nad

livadama. A iza starih zidova na Björndalu ležao netko u znaku žetve, zreo
da ga pokosi kosa. Bio to stari kapetan Klinge. Doveli mu liječnika iz
grada, te ovaj pokušao s prašcima i kapljicama, a kad je odlazio reče
starom Dagu:
„Tu će uskoro biti daća“.7
v
Adelaida Barre je provodila život u gradu, išla istim putovima kô i
drugi, kretala se ulicama i zalazila gdje i prije za sunčanih ljetnih dana. I
kad bi se susretala sa znancima, smiješeći bi se pozdravljala s njima kô i
uvijek - čak se možda i više smiješila nego prije, jer takve su ponosne
duše.
Ljekarnik zalazio majoru u kuću, i sad se češće onamo navraćao,
dolazio radi nje, dakako. Bio on postariji, smješkao se vlažnih usana.
Adelaida o Božiću bila na Björndalu. Išla je onamo da bi sudbina mogla
s njome tjerati svoju igru. Nije joj na odlasku poželio ni sretan put, nije
joj rekao ni zbogom onaj koga je voljela. Ispunila se dakle njezina
sudbina, snašlo je ono što i njezinu majku i sve žene u njezinu rodu: i ona
se u životu susrela s onim koga voli, ali taj susret ujedno je i kraj njezinoj
ljubavi.
Ljekarnik koji joj u kuću svraćao imao novaca, a ona bila siromašna
djevojka. I zato ga nije otpravila. Radi oca, da mu ne zagorči stare dane,
a i zarad sebe, da ne bude sama pod jesen života, puštala je ljekarnika da
im u kuću dolazi, a ovaj dolazio, razgovarao i otezao. Bio je siguran za svoj
plijen, i nije se žurio. Volio je svoj momački život, pa ga je htio otegnuti
koliko god može.
Adelaidino srce poneki je put žestoko udaralo, ali se poslije primirilo.
Počela se smiješiti ljudima - bio to pusti pričin. A iza nje se svijet smijao.
Otac joj se postarao, utegao godinama i povrhu bio siromašan. Ali je
bio čio i veseo u prijateljskom društvu. Pozivali ga na mnoga mjesta u
gradu, bio je gost u mnogim otmjenim krugovima te je ondje o svemu

7
U narodu za parastos postoji izraz daća (od glagola dati, daje se), a u nekim krajevima naziva
se mrtveno ili podušje. Daća - daje se - u spomen pokojniku.

216
pripovijedao. Tako su znali gdje je sa svojom kćeri bio o Božiću - saznali
više nego što je i bilo, jer se major nije skanjivao ni bojao da tu i tamo
štogod dometne. A njegove se riječi pronosile od kuće do kuće - i rasle.
Žene se prihvatale onog iz majorova pripovijedanja gdje se spominjao
mladi čovjek sa sjevera - i lukavo, ženski, raspredale svoje misli. Zato je
dakle gospođica Adelaida na manjim svečanostima zimus bila toliko
odsutna duhom te na pitanja odgovarala kao da joj je štogod mozgom
zavrnulo. No visoko je gledala ta luda i naduta gospođica Adelaida, ali su
joj sada krila potkraćena. Stari bogati rodovi vani na selu neće u svoju
kuću siromašnih gospođica iz grada. I tako se naklapalo i preklapalo od
kuće do kuće, i rasla zluradost u srcima; takvi su ljudi - najčešće.
v
Gospođica Adelaida izišla za poslom, otišla da kupi štogod za jelo, a da
mnogo ne izda. Ljeto bilo u gradu, mlado i bujno ljeto u vrtovima i po
drveću, s ptičjom pjesmom i cvrkutom u modrom zraku. Sjećala se onih
vremena kad joj je ljeto donosilo radost i veselje. U sjeti i tihoj tuzi sjećala
se mladih, lijepih godina.
Vraćala se kući, prolazila popločanom ulicom. Tu i tamo između
kamenih ploča zelenjela se trava i mahovina. Bijaše već pred kućom -
redali se susjedni vrtovi, u kojima je sve cvalo i bujalo. Sve je očima
gledala, ali nije kanda vidjela, duša joj jedva štogod zapažala. Za njom
išao star i krivonog državni službenik, s torbom o ramenu. U ruci držao
pismo - bio on kraljevski listonoša. Kraj kućnih vrata gospođica se
Adelaida napola osvrnu da vidi tko to za njom udara potkovanim petama.
Poštar nosio pismo za njezina oca.
U sobi je dugo stajala kraj prozora držeći pismo u ruci. Gledala je iza
zavjesa i sad opažala da je nebo plavo, a susjedni vrt pun cvijeća. Pismo...
Ne nije jedno od onih što im obično stižu, nema službenog natpisa. Sjetila
se pisma što ga bijahu dobili prije Božića. Odonda je proživjela cio jedan
život u naizmjeničnoj radosti i tuzi. Od onog vremena doduše prošlo
svega pol godine ili nešto više - ali se to pol godine oteglo kô vječnost.
Onda pismo bijaše od kapetana Klingea, napisano izvježbanom rukom. A
na ovom sada slova gotovo kao naštampana, s velikim vijugama - zacijelo
je od nekoga tko samo izrijetka piše. Nije dakle ni od kakva znanca. Zašto
li se sjetila Klingeova pisma?

217
 I opet pogleda iza zavjesa te opazi kako sunce divno obasjava susjedni
vrt i kuću. No, valja joj još nešto posla obaviti dok otac dođe.
Mnogo je puta pogledala bijeli omot prije nego što je major stigao kući.
A zašto je prostrla stol prije nego što je spomenula o pismu? Nije li u
njezinu mrtvom srcu još tinjala negdje iskra koju se bojala ugasiti?
Jednom ipak mora - i pruži ocu pismo.
Major okretao pismo i zagledao ga sa svake strane. Najposlije se
nakašlja, pomislivši na dugove: možda se to javlja vjerovnik što novac
traži. I zato se majoru nije žurilo da otvori pismo. Gospođica Adelaida
nabadala po tanjuru pred sobom, ali ne uze ni zalogaj u usta. Major
naposljetku dohvati nož sa stola te razreza omot. Kako bijaše ponešto
dalekovid, držao je pismo podalje pred očima, da bi ga mogao pročitati.
Ozbiljno se nakašlja i širom rastvori oči.
„Valja nam na put“. - reče major - „Stari se Klinge razbolio, umrijet će“.
Adelaida prignula glavu, lice se spustilo gotovo do tanjura. Jesu li to
kanule suze po stolu.
„Zaprega će nas čekati na istom mjestu kô i prošli put“, nadoveza
major.
Slušala je očeve riječi, i bijaše joj kao da dolaze iz neke velike daljine.
Prihvatila se rukama za rub stola tako čvrsto da su joj članci pobijeljeli.
Cijelim joj tijelom prođe neka hladnoća, kao da je tresavica napada.
Stisnu zube, da ne bi zacvokotala. Studen je prožela sve do kosti. Još će
eto jednom, posljednji put, vidjeti dragi onaj kraj, a onda će kapetan
umrijeti - i svi će putovi biti odrezani.
v
Stigoše na Björndal nekako u smiraje. Sunce sjelo iza šuma na zapadu,
večer bila puna mirisa, odisala cvijećem i ljetom.
Susret s majorom bijaše nešto više nego što je kapetan mogao
podnijeti, te Klinge umrije još iste večeri. Sjena smrti razastrije se nad
kućama, proteže svoja crna krila nad cijelim imanjem, te su ljudi išli tiho,
ne puštajući ni glaska od sebe. Mladi Dag bio te večeri kod kuće pa nije
odlazio sve dok mrtvog kapetana nisu prenijeli na posljednje počivalište
i u zemlju spustili.
Bijahu došla dva-tri dalja rođaka pokojnog kapetana, pa se davala
svečana daća u velikoj dvorani, s velikim razmacima od stolice do stolice

218
oko velikog stola - a i župnik bijaše među gostima. Stari Dag, major i
župnik izgovoriše lijepe riječi kapetanu u slavu i spomen. Starom Dagu
ukoči se glas, a major u govoru zastajao tronut.
Sva kola i svi konji s Björndala vozili su čeljad i družinu u crkvu, drugi
stizali s Hamarrböa i iz naselja, tako te putem krenu velika povorka, da
otpravi mrtvo tijelo starog kapetana.
Sutradan po ukopu major spomenu kako bi trebalo da on i njegova kći
otputuju zajedno s Klingeovim rođacima.
„Ako biste mi, majore, učinili ljubav te ostali da u ovo prvo vrijeme ne
budem sam“, reče stari Dag - „nikad vam to ne bih zaboravio“.
Major pomisli kako ništa bolje i ne može poželjeti. Pružila mu se eto
zgoda da sa svojom kćeri i tog ljeta provede nekoliko dana vani, izvan
grada, i da uštedi koji jadni kraljevski talir što mu ga inače valjalo izdati
na jelo. Stade kao da razmišlja, a onda zahvali na prijedlogu i kaza kako
će gledati da ostane. Pisao je u grad i uredio tako da mu za njegova
izbivanja ono nešto sitnih poslova što ih imaše obavi neki časnik iz
njegova društva.
Zatim proteže svoje jake ruke i noge, proteže se da je zapucketalo u
svem njegovu tijelu, i poče provoditi ugodne dane na Björndalu. Pratio je
starog Daga obilazeći poljima i livadama, odlazio s njime na bačije,
zalazio duboko u šume te imao prilike da mnogo šta vidi - različitih ljudi,
životinja i poslova - i da o tome razgovara. Bijaše obilno jela i hladna
podrumskog piva cio tjedan, a u subotu uvečer i drugog pića, te major
salijevao u se, oprezno doduše, ali svojski. Bijahu to divni časovi za njega.
A kći ponajviše hodila gotovo kao u snu. Držala je glavu visoko i
ponosno kô i uvijek, i svima se smiješila svojim prividnim smiješkom,
lijepa - ali tiha i blijeda. Kad bi mladi Dag došao iz šume kući i koje večeri
jeo s njima u blagovaonici, znala bi osjetiti kako je hladnoća prožima i
tresavica spopada kad bi je on pogledao. Imala je nekoliko mjesta kamo
bi odlazila u svojim šetnjama, nekoliko mjesta koja joj bijahu najljepša na
svijetu: ružičnjak, modra laništa i ubavo mjestance podno šume. Jest,
divno mjestance, kô kakav ljetni hram, sa zelenim svodom od treperava
brezova lišća nad bijelim, svilenastim stablima, s mekom travom po tlu i
sa cvijećem svakojakim.
Tu je znala sjediti sama samcata i snatriti, gledati dolje na ljupki
Björndalski kraj i sanjariti, zanositi se u misli o tome kako bi za nju bila

219
najveća ljepota i sreća na svijetu da može tu proživjeti sve svoje dane,
vjekovati tu svoj vijek pokraj onog koga voli, u toj sigurnosti i blagostanju
nakon dugogodišnje neimaštine, i biti gospodaricom nad svim tim
carstvom, okružena sjajem moći kamo god stigne i gdje god se pojavi, kod
kuće i vani, i tamo među gradskim svijetom. »Seljak«, šaputali bi dok ne
bi vidjeli mladog Daga, ali onda kad bi se on uspravio i sa svoje ih visine
pogledao čvrstim i hrabrim svojim očima - onda bi zamrla i utihnula i
posljednja ružna riječ što bi se šaputala o Adelaidi Barre. Vidjeli bi da se
nije prodala za bogatstvo nego da je ljubav posrijedi, jer ništa drugo i ne
može biti nego ljubav. I maštala bi o tom kako bi bila neizmjerno dobra i
blaga prema svakom...
Takva bijaše Adelaida kraj sve svoje uznositosti. Čeznula je za svime
što je njezin ponos mogao poželjeti, a istodobno vjerovala da je skromna.
A kad bi ustala s mjesta svojih snova i maštanja, i sni bi se razbili i
raspršili. Za sve to dugo vrijeme, u čitavoj toj vječnosti od Božića, bilo joj
zgode da razmišlja i raspreda, te je razmislila i bila načistu sa svojim
životom. Znala je da ju je Bog doveo na Björndal samo da joj pokaže
zemlju njezinih snova, zemlju za kojom joj ponos i oholost čezne - doveo
je onamo da je zatim krajnje ponizi. Kao ljekarnikova žena, kupljena i
plaćena novcem, bit će ponižena u svačijim očima. Bog je kažnjava zbog
njezine oholosti i zbog oholosti njezine majke i svih žena u njezinu rodu.
Odlazilo ljeto, a ona se mirila sa sudbinom uzimajući je kao ispaštanje za
se i za sve svoje. Odsad joj valja živjeti u uspomenama, i tako će se tákati
dani njezina života i presti svoju pređu, dok je ne ispredu i dok najposlije
ne izminu, i jednom će svemu biti kraj.
Mladi se Dag neprestano bavio u šumama, izrijetka dolazio kući. Od
božićnih je dana u sebi nosio Adelaidinu sliku, nosio je u srcu i u mislima
kamo god išao i gdje god bio. Pusta lutanja šumom nisu mu donosila
mira. U lovu i radu nalazio zaborava - dok bi napetost trajala, ali kad bi
uvečer umoran i iscrpljen došao na počinak u kakvu kolibu ili spilju te
naložio vatru, iskrsnula bi slika u plamenu, pojavila bi se Adelaida kako
oholo stupa pod svodovima od mačeva ili kako se smješka svojim finim,
otmjenim smiješkom. A kad bi se opružio po jelovu granju i usnuo,
javljala mu se u snima - vitka i lijepa, s osmijehom na mekim ustima, s
pametnim očima i oholim vratom.
Nikad se neće oženiti, jer nijedna nije kao ona, a njome se ne može
oženiti, ni on niti itko na svijetu.

220
 Ponekad se silio da se pokaže kod kuće, da vidi je li doista onako lijepa,
i svaki put bivalo mu gore. Gospođica se Adelaida držala sve ponosnije i
oholije da svijet ne nasluti koliko je meka u srcu. A mladi Dag mislio da
joj je i duša kakva joj je vanjština.

GLAVA XXXI.

Minuli su ljetni dani, stigla jesen.

Jedne večeri major zahvali starom Dagu na divnom ljetnom boravku
te kaza kako će sutra na put. Spomenuo je to jedne srijede, ali stari Dag
reče da bi ipak mogli ostati još do nedjelje pa putovati u ponedjeljak. Pri
tom i ostadoše.
Za Adelaidu bijahu očeve riječi kô pogrebna zvonjava posljednjem
ljetu njezina života. Pomisli na dugi put u grad i na ljekarnikov vlažni
smiješak, sjeti se svega što je čeka, i te noći nije oka sklopila. Sva mladost
i životnost borila se u njoj, bila svoj posljednji boj.
v
Sutradan u rano jutro silazila Adelaida niza stube. Htjela je iskoristiti
svaki sat što je još ostao. San joj ionako nije išao na oči, nije mogla
spavati. I kad je oprezno otvarala vanjska vrata, u prednjoj se dvorani
začuše koraci i pojavi se otac Dag.
„Tako rano na nogama, gospođice Barre?“ - javi joj se stari Dag. -
„Hoćete li to u šetnju?“
„Hoću“, odgovori Adelaida - „valja mi iskoristiti vrijeme što još
ostaje...“
Je li stari Dag opazio neko treperenje u njezinu glasu koje mu bijaše
neobično? Pogled mu bio oštar, pun ispitivanja, gotovo vrebanja. U
mladosti je tako izoštrio sluh da bi u šumi čuo životinje mnogo prije nego
što bi ih ugledao. A onda je, kasnije u životu, osluškivao ljudske glasove,
istraživao izraz na ljudskom licu - u novčanim poslovima. U posljednje
pol godine opet se služio svojim lovačkim darom te istraživao ljude - radi
njih samih. Nije mu izmicalo ništa što se zbivalo u ljudima oko njega i što
ih je pokretalo - nije mu izmicalo ništa što je uho moglo uhvatiti i oko
zapaziti.

221
 U Adelaidinu glasu opazio je lako drhtanje. Njegovo je oko samo časak
vrebalo, te nitko nije mogao ni slutiti da on pozorno promatra.
„Ako vam je po volji ovakav star pratilac, i ja bih s vama“, reče stari
Dag. I po jutarnjem suncu krenuše preko dvorišta prema ispaši.
Govorio je Stari Dag o vremenu i o ljetu što je minulo, o cvijeću i
drveću, o pticama što su odletjele. Nijedan čovjek ne bijaše tako veličajan
u Adelaidinim očima kao stari Dag. Tih dugih ljetnih dana ponešto ga je
upoznala. Bijaše na njemu i oko njega neka moć i čvrstina, a dobrota u
njemu, u njegovoj nutrini. Da je kojom srećom u životu imala takva oca
koji sve oko sebe vidi i razumije sve, a ne samo svoje ja. Vrat joj se nije
uznosito kočio kad je stari Dag bio u blizini, i zato je sad išla oborene glave
i slušala sve što je on govorio.
Stigoše do breza što ih je jesen pozlatila, te mu Adelaida kaza kako je
tu često sjedila i slušala kako vjetar huji i lišće šušti, i gledala dolje u
naselje i daleko naokolo... I opet joj glas onako zatreperio, jedva čujno
zatitrao, ali je Dagovo uho i to uhvatilo. I kao što mu se oči nekoć
strelovito upravile onamo odakle bi čuo prvi lepet krila kakve ptice što bi
uzmahnula da uzleti, tako mu se i sad pogled okrenuo za Adelaidinim
licem. Možda je u sjaju njezinih očiju i u crtama na njezinu licu našao
potvrdu za ono što mišljaše da je razabrao iz njezina glasa.
Kraj breza zastadoše.
„Jeste li kad išli dalje?“ - upita je stari Dag.
„Nisam dalje išla“, odgovori Adelaida.
Pođoše dalje, nizdol prema rijeci, pa preko mosta opet gore, uz
pristranak, gdje pomalo već i šuma počinje. Išli su bez riječi, jer uspon uz
onu strminu ne bijaše lak. Kamenje izmicalo ispod nogu, odranjalo se i
valjalo niza stranu, ptice izvijale jutarnje zvuke, dolje hučio vodopad pod
njima, a šuma brujala i šaputala. Nikad Adelaidu nisu ispunjali takvi
osjećaji kao u taj čas kad je prvi put zašla u pravu šumu. Bijaše joj kao da
se nalazi na putu u nov i čudesan svijet.
Stari Dag udari stazom što vodi na Storkollen, i nije zastao sve dok nisu
izbili na proplanak s kojeg puca vidik prema jugu. Tu sjedoše na kamenje,
i Adelaida se, ushićena, zagleda u daljinu pred sobom. Nikad se još nije
uspinjala na takvu visinu. Dolje se vidio Björndalski kraj, cijelo naselje,
vidjeli su i istočni dio kuda rijeka vijuga, i modre šumske padine pod
suncem na istoku. Ali šume na zapadu i sjeveru nadmašile su i sve ono

222
što je zamišljala. Bijahu to goleme björndalske šume, sve bilo za bilom i
kòsina za kosinom.
Dag je sjedio i udisao, davao Adelaidi prilike da se nagleda vidika. Je li
možda čekao riječ od nje, da čuje što misli i kako joj se sviđa? Ne, nije mu
to trebalo, nije to čekao. Brzo ju je promotrio kad je prvi put pogledala u
daljinu. Ne može se riječima iskazati ono što su odavale njezine velike i
začuđene oči. Malo zatim stari Dag pokaza prema šumama na zapadu:
„Ondje se zadržava Dag“, reče i pri tom je pogleda.
Trebalo je vremena Adelaidi dok je smogla riječ, te najposlije protisnu:
„Tako? Ondje se zadržava?“
Stari Dag kimnu gotovo neprimjetno, te okrenu glavu i zamišljeno se
zagleda onamo, prema onim šumama. Adelaida je svojom voljom i
umijećem sakrila što osjeća. Bijaše ona od onih što ni za što na svijetu
neće da pokažu svojih osjećaja. Ali se toga jutra dvaput-triput dogodilo
da joj je u glasu zatreperio prizvuk što ga ne čuje ljudsko uho, i zato joj
instinkt nije na nj pazio. Nije mogla znati da uši starog Daga nisu obične.
Ustadoše pa istim putem krenuše natrag, niza strmen.
„Čovjek ogladni poslije ovakve jutarnje šetnje“, kaza stari Dag, i to im
bijaše sav razgovor na putu do kuće.
v
Prolazili dani, redali se jedan za drugim, pa tako i nedjelja osvanula,
posljednji dan Adelaidina ljetovanja. Sutradan su imali putovati. Suznih
očiju spremila je sve za polazak. Valjalo joj se zauvijek oprostiti s tom
sobicom u kojoj je stanovala. Bilo k večeru, dan gasnuo, a na maloj
verandi pred sobicom stajala Adelaida i gledala povrh naselja, preko
zlatnih polja i rujnih lugova. Jesen preko svega prevukla svoju halju,
banila se svuda, zahvatila i njezino srce.
Adelaida uđe u sobu i sjede u veliki naslonjač između postelje i
otvorenih staklenih vrata. Vjetar pirkao izvana i miješao se s mirisom
unutri, i slike svih mjesta kojima je tu prolazila miješale se s uspomenama
na lijepe časove što ih je provela u toj sobici - i sve to bijaše i previše za
njezino jadno srce. Stijesnilo joj se u grudima, te ona briznu u plač, suza
suzu sustizala, kao da će oči isplakati.
Začu se tiho kucanje na vratima, gospođica Kruse javi da je večera na
stolu. Adelaida zahvali skrivena iza zavjese na postelji. Potom uze prati i

223
otirati suze s lica, i najposlije uzdiže glavu, te joj držanje bijaše kô i uvijek.
Tako siđe na posljednju večeru u toj dragoj kući - uspravna i uznosita do
posljednjeg bolnog časa.
Siđe u prizemlje i začudi se kad vidje gdje je stol u blagovaonici prazan;
ali vrata u veliku sobu bijahu otvorena, i tu su te večeri prostrli stol. Nikad
tu nisu jeli za Adelaidina boravka na Björndalu, pa je razmišljala što to
znači. Njezin otac i stari Dag su stajali kraj kamina i razgovarali. Bijahu
još blagi dani, u kaminu nije vatra gorjela, nego u njoj bijaše za ukras
stavljeno granje s jesenjim lišćem. Kô i uvijek, bijaše polutama u velikoj
sobi, premda su na stolu gorjele svijeće.
Ni svečana dvorana, niti ikakva druga dvorana na svijetu, ne bijaše
ravna toj staroj, velikoj sobi kad je tako svečano uređena. Tu uz kamin
sjeđahu mnogi što su sada mrtvi, a na klupama za dugim stolom mnogi i
mnogi kojima je uspomena zaboravljena.
U Adelaidi kao da nešto prepuče kad je pogled svrnula na stol. Ne
bijaše prostrt za običnu večeru nego kao za svečanost - na njem nadasve
fin stolnjak s ubrusima i s priborom od teškog srebra. Svaka svijeća
usađena u srebrn svijećnjak, u bocama se iskri zlatno vino. Bit će to dakle
posljednja svečanost u spomen starog kapetana, a ujedno u čast njezinu
ocu i njoj, kad eto zauvijek odlaze... Iz tame kraj prozorskog stola uz
zapadni zid podiže se sjena. Adelaida protrnu cijelim tijelom, jer to bijaše
mladi Dag. Tu je dakle večeras, došao je iz šume da zaželi laku noć, kô i
onda o Božiću, ali sada posljednji put.
Čekali su samo nju, i zato odmah prijeđoše za stol. S dulje strane stola
starom Dagu postavili stolac s visokim naslonom, donesen iz
blagovaonice, te je sjedio leđima okrenut južnom prozoru; sučelice njemu
sjedio major, a na druga dva kraja mladi Dag i Adelaida. Njoj za leđima
bila vrata što vode u blagovaonicu. Sjedili su svečano udaljeni jedno od
drugoga, ali takav bijaše red. I bi kako je Adelaida slutila. Pošto su nešto
jeli i kušali vino, prozbori stari Dag. Spominjao se kapetana i svih dana
što su ih zajedno proživjeli, i na kraju zahvalio gospođici Barre i majoru
što su mu svojim boravkom na Björndalu olakšali teške časove
usamljenosti. I kad su nazdravljali, podiže i Adelaida čašu te srknu, ali joj
bijaše kao da pije svoju krv.
Major često pio i čestito iskapljivao - znao je da može tako kad je
svečanost u kući. Ali je neobično bilo što je i stari Dag praznio čaše do
dna, a u očima mu ležala teška ozbiljnost. Zašto je upriličio tu svečanost

224
u velikoj sobi? Bijaše li to uspomena na nezaboravne časove provedene u
toj sobi? Je li mislio na kapetana, koji je umro i otišao od njega upravo
onda kad su se onako zbližili? Poslije one duge noći, u kojoj su jedan
drugome otkrili svoje misli, mnogu su još večer proveli u ugodnu
razgovoru, prije nego što se kapetan razbolio. A u posljednje vrijeme, kad
je kapetan ležao bolestan, stari mu je Dag vjerno sjedio kraj postelje
svakog dana i mnogu, dugu noć. Izmjenjivali su tako misli o životu i o
smrti. Eto, na to je sada mislio stari Dag i pomalo na druge što su umrli i
otišli od njega.
Nije sada mislio kao nekoć. Nije u smrti svojih bližih i dragih gledao
kaznu njemu upravljenu, ali se sjećao svih razmišljanja iz onog vremena,
kad god bi ga smrt dodirnula. Nisu uzalud živjeli i nisu uzalud umrli
njegovi mili i dragi, nitko od njih nije utaman bio pa prošao. Znao je i
osjećao da je svaki od njih u životu i u smrti dao svoj dio onome što je
poslije oživotvoreno. Osjećaše ih u sebi, osjećaše kako u njemu i dalje
žive. U njemu su i sada gdje je nakanio da upravlja ljudima više negoli
novcem. Dobri ljudi ne žive uzalud, mišljaše stari Dag. I nježna i
povučena Doroteja, ono biće što je životom prošlo poput laka daška, i ona
je dala svoj dio primjerom i riječju. I stari kapetan što je tuda hodio kao
kakva sjena i on je za osame i pustih dana prevrnuo mnogu misao u glavi,
i njegova je teška sudbina dovela do zaključaka koji čovjeku dobro dolaze.
Dag je smatrao svojom dužnošću da se brine da život i smrt drugih ne
bude uzalud.
Sjedio je za svečanim stolom, a na časove, i podugo, niti je što čuo niti
je što vidio - toliko bijaše zadubljen u misli. Te su ga večeri saletjele
mnoge uspomene. Imao je vlast i moć nad ljudima - tu na posjedu i u
naselju, i tamo u šumama i daleko na jug, u nizini - bijaše kao kralj nad
mnogim životima. A ipak je i sada, videći kako su se drugi sagnuli nad
stolom, mogao podići glavu i zaokružiti pogledom naokolo s jednakom
usamljenošću u očima kô i onda, za Dorotejina života. Onome tko se
jednom usami lako se dogodi da zauvijek ostane usamljen.
Troje ostalih za stolom ponajviše držalo glavu oborenu. Adelaida i
mladi Dag nisu htjeli odati što se u njima zbivalo te teške večeri. I jedno i
drugo bijahu plašljivi i ponosni. Pričinjahu se kao da neprestano jedu, te
gledahu u svoje tanjure. Major se naklopio na jelo i pilo, gledao da u se
što više strpa i da što više popije za te posljednje svečane večere. Takve
prilike zacijelo neće više u životu imati.

225
 Mnoga se jela donosila na stol, bilo juhe, ribe i peradi, bilo divljači i
pečenke teleće i svinjske, bilo jesenjeg povrća i voća. I zalijevahu zalogaje
vinom, konjakom i jakim pivom. Gledajući taj stol nikad čovjek ne bi
pomislio kakva su se nevoljna vremena nadvila nad zemljom. Stari je Dag
budna oka išao kroza život, vidio kakva se vremena spremaju, dobivao
obavijesti iz grada, pa se znao snaći, imao velike mogućnosti. Mnoga su i
mnoga kola žita i drugog Božjeg dara stigla na Björndal. Od davnine su
ljudi u Björndalskom kraju znali kako se mijesi kruh od kore i brašna: po
obroncima rasla sva sila mladih jasika, i bilo mahovine i svakakva lišća,
trske i šaša za stoku, je li se čovjek brinuo na vrijeme. A Dag je na sve
mislio, tu na imanju i u naselju, i u pravo doba davao prave upute, kako
ljudima u Björndalskom kraju, tako i onima u ravnici za koje se brinuo.
Uz to, jesenje hladnoće ne bijahu tako oštre tu, u tome šumom i brdom
okruženom naselju, koliko bijahu oštre dolje, u ravnici, koju je vjetar
šibao. Stari Dag i njegovi ljudi sabrali su mnogo korisna znanja za teških
vremena što su ih proživjeli, a Dag se dobro sjećao i onoga što je nekoć
slušao. Sve im je to dobro dolazilo i još kako koristilo. Nevoljna su
vremena morala dugo potrajati da bi prodrla i na njegovo područje.
Je li mu to glavom prolazilo kad se onako zamišljeno zagledao preko
stola, povrh jela i povrh ostalih? Ne, misli mu se opet dohvaćahu dobrih
ljudi što su ga nekoć okruživali, te se namatahu oko njegova nauma da i
dalje provodi njihovu volju. A stari Dag bijaše jednostavan čovjek. Imao
je samo jedan način da održava njihovu volju na životu i da je provodi.
Njegov život bijaše djelo, a njegova misao priprema za to djelo.
U posljednje je vrijeme doduše učinio mnogo dobra, kako pripoljcima,
ljudima u nizini, ako i ljudima u šumama, u naselju i na posjedu. Sve su
to sitna dobročinstva o kojima nitko ne treba da zna - ali nema li on i
drugih, bližih, za koje bi morao nešto učiniti?
Ima eto sina, i taj će sve naslijediti poslije njega, pripast će mu u
baštinu novac i sve ostalo. Sin je dakle zbrinut. Stari Dag svrnu pogled na
Adelaidu i na majora, a onda dva-tri puta prijeđe očima od sina do
Adelaide i nazad. Vidio je kako se njih dvoje kao zabavilo jelom - a ne
jedu. Za jutarnje šetnje neki dan osjetio je da su Adelaidi jadi na srce pali.
A zar i momak nije nekako kao bez mira, nekako sav drukčiji, otkad je
gospođica Barre bila tu o Božiću? Oboje dakle kriju tajnu za koju i jedno
i drugo misli da je samo ono ima. Mislilo njih dvoje tako, a stari Dag
sračunavao i zbrajao njihove tajne kao brojke na papiru.

226
 Domaćin natoči punu čašu konjaka i nazdravi majoru; kad ju je spustio
na stol, bijaše prazna. Zagnao se u krupne misli. Mnogo je šta izvršio u
životu, imao je svakakvih poslova, ali se nikad nije bavio ljubavlju. U
kutovima očiju zasja mu nešto nalik na smiješak. Činilo mu se da baš nije
pozvan da bude uprosnikom za drugoga: ta ni samom sebi nije bio
uprosnik, ni sebi nije nekoć djevojku isprosio.
Pogleda u sinovo oboreno, tvrdo lice. Trebalo je hrabrosti da se
umiješa u njegove tajne. Pogleda i gospođicu Barre - na licu joj nekakav
ukočen izraz, ni ona kanda ne bijaše nimalo pristupačnija. Stari Dag i opet
natoči čašu do vrha te je iskapi i praznu stavi preda se.
Prošnja - eh, to ti je nešto između pitanja i molbe. A on nije znao ni
pitati ni moliti. Riječi što ih je on u životu izgovarao kazivahu da nešto
treba da bude. Prošnja - ne, to se ne slaže ni s čim u njemu. I opet napuni
čašu, ali je ne podiže.
Još je neko vrijeme stari Dag sjedio tako prebirući u mislima, a onda
malko prignu glavu i pogleda po stolu. Srebrna mu se kosa vila oko
sljepoočica, nos mu iskakao na licu velik i oštar, a oči bile skrivene pod
obrvama. Jedanput-dvaput tako kimnu glavom, a onda polako podiže
lice, na kojem se pokaza izraz kakav se obično pokazivao u važnim i
odlučnim časovima. Koža se zategla na kostima, kao da je okrenuta
oštrom vjetru. Uspravi se na svojoj stolici, onako krupan i snažan kô
sjeverni jelen, a sjena za njim isteže se uza zid i po stropu kô kakva neman,
kad se tako uspravan primaknuo svijećama na stolu.
Nakašlja se malko i pogleda prema Barreu, koji mu bijaše sučelice.
„Što velite na to, majore, da ovo dvoje mladih nisu nama starima ni
riječi spomenuli da su se zaljubili jedno u drugo?“
Troje oči trgoše se u isti čas u staroga Daga te ga gledahu jednako
zbunjeno. Prva se snašla gospođica Adelaida. Ona obori i oči i glavu, a u
lice joj udariše valovi naizmjeničnog rumenila i bljedila. Zatim dođe k
sebi i mladi Dag. I on obori glavu, ali mu vrućina podli osmagle obraze.
Nikad ne bi pomislio da otac može kazati nešto tako nasumce. Kako mu
se u glavi zavrgla takva misao?
I prvo će biti, mišljaše mladi Dag, da će Adelaida ustati od stola i
ponosno kao kraljica izići iz sobe, a za njom će odmah i major. Sve će se
prevrnuti. No ništa se nije dogodilo. Major samo bespomoćno svrnu
pogled sa starog Daga na kćer pa onda onamo gdje je sjedio mladi Dag.

227
 „Što to čujem?“ - protisnu major naposljetku. - „Je li moguće,
Adelaida? Je li istina?“ - Jezik mu bio težak od mnogih čaša, a sad mu
sasvim otežao i gotovo se ukočio kad je major ono čuo.
Adelaida nije smogla riječi, od nje ne bijaše odgovora. Sasvim se sagla
nad stol. Oči starog Daga bile mirne i tamne, ali im se u kutovima iskrila
kao neka veselost. Nije li on bio kao neka sudbina mnogim ljudima dolje
u ravnici? Ne bi li to mogao ponešto biti i najbližima oko sebe? Nije li se
sjetio vremena kad je bio takav momak, plašljiv i svojeglav? Zar da pusti
da dvoje mladih ostanu jedno bez drugoga kad se već vole? Ne, ne bi on
bio stari Dag kad bi to pustio i kad se ne bi malo pobrinuo za njih.
Sudbina Adelaide Barre, udes njezina roda? Kakve to veze ima s
Björndalom? Zar nije stari Dag sudbina za sve što tu živi?
Major gledao od jednoga do drugog i mislio koliko je to krupan
događaj za njegovu kćer i za njega samog. Ali nije mogao pravo da se
snađe u svemu tome i da sve pravo shvati. Život mu se nikad nije okretao
nabolje.
Stari Dag podiže čašu:
„Da nazdravimo mladima!“
Ispiše posljednju čašu te svi ustadoše od stola. Trebalo je da jedni
drugima čestitaju i da se porukuju, ali sve bijaše tako neobično da se nitko
nije snašao. Adelaida zahvali na večeri ne pruživši ruke: samo kliznu na
vrata u blagovaonicu pa dalje. Namjerila je gore, u svoju sobu. Ali
zamišljena zastade u dnu stuba i nasloni se na priručje tek što je njima
zakoračila.
Što se to zbilo? Jesu li to nestale iz njezina života sve nevolje poslije tih
nekoliko riječi što ih je izrekao stari Dag? Zar je to moguće? I po kakvoj
čaroliji on to zna o njoj - to za što ona mišljaše da nitko i ne sluti? Ali - je
li uopće istina? Voli li je Mladi Dag? Krv joj prostrujala tijelom da joj se
gotovo zamaglilo pred očima.
Koraci se začuše kroz blagovaonicu, čvrsti koraci. Dolazio je mladi
Dag. Čekao je sve dok ne bijaše siguran da je ona već gore u svojoj sobi.
Zastade kao prikovan kad ju je ugledao na stubama. Ona se polako okrenu
i pogleda. Bijaše on, ali mu lice mrko kô oblak zlogoda. Ipak ono nije
istina...
Najposlije se Dag pribra.

228
 „Ne smijete se ljutiti na me“, progovori - „nisam kriv za ono: otac je sve
izmislio“.
Adelaidi se oči rastvoriše kô u smrtnom strahu.
„Nije dakle istina?“ - protisnu Adelaida gotovo šapćući.
„Što to nije istina?“ - priupita mladi Dag.
„Ono... da me volite...“
Glas joj malaksa, kao da će u plač okrenuti.
„Ovaj... istina je“, odgovori Dag smeten kao kakav dječak.
Dok je stajala podno stuba, ne bijaše u Adelaide onoga uznositog
držanja. No na posljednje Dagove riječi opet se uspravi i ponosno diže
glavu, kao da gleda povrh cijelog svijeta. Dugo je tako stajala. Možda je
nešto čekala, ali se ništa nije dogodilo.
Je li to snaga starog Daga prešla u nju? Zar ju je on to poučio da
sudbinu valja uzeti u svoje ruke? Pokroči niz one dvije-tri stube te se
sasvim okrenu prema Dagu. Jedna jedina svijeća na kaminu osvjetljavala
je ono što se zbivalo.
Onako uspravna i držeći se svečano, stade preda nj, i ponosna kao
nikad prije polako zabaci glavu unazad i zatvori oči. Svjetlost je padala po
njoj, te joj lice zlatno prosjalo, a sladak miris, kô od ljetnog cvijeća,
prostrujao prema Dagu. Nije znao da je to despik. Stajaše kô ukočen i
gledaše, kao da čeka da nestane ta pojava, taj pričin. Njoj se usne malko
pokrenuše - bijaše kao da šapuću neku povjerljivu riječ, a Dag prikloni
glavu. Poljubio je Adelaidu Barre i okrenuo se, otišao natrag u
blagovaonicu i dalje. Nije je ni dodirnuo rukom. Adelaida stajala ondje
kao da se ukipila. Zar se zaista dogodilo?
Dugo je stajala ondje ne mičući se, a onda polako uspravi glavu. Istina
je dakle. Potvrdio je riječju da je istina, i u zalog dao joj cjelov, tu, na istom
mjestu gdje ga je prvi put vidjela... Sve životne brige i nevolje, svi jadi na
srcu, neimaština i sjene sudbine - sve nestade kô na suncu rosa, sve iščeze
pred riječju staroga Daga. Zar se ljudski život može tako oblikovati? Na
oči joj navriješe vrele suze, a onda se okrenu te pođe uza stube.
Ali ne! Zašto da ide gore u svoju sobu i zašto da plače u takvu večer?
Ne, bit će jaka, i dobra, prema nekome, prema njemu i prema svima. Oh,
da može dati barem malo iz svoga punog srca! Možda ipak! I tiho se
okrenu i još tiše pođe u blagovaonicu.

229
 Stari Dag bijaše predloži majoru da njih dvojica popuše lulu poslije
večere i da saliju koji dobar gutljaj, a major se nije protivio. I tako su njih
dvojica ugodno sjedila uz kamin i gledala u jesensko lišće u njemu, što se
žutjelo i crvenjelo poput vatre.
Starom Dagu značajno se promijenilo lice, ublažile se one crte i onaj
izražaj što podsjeća na orla samotnika. A bilo je valjana razloga toj
promjeni. Vodio je borbu u sebi, težu od svih drugih. Borio se u dubini
svoje duše, i tek mu je tada, tu za stolom, bilo jasno kakva je to borba.
Borio se u sebi između ljubavi koju je osjećao prema sinu i svoga
protivljenja da kraj sebe gleda nekoga sebi ravna. Istom tu za stolom
razabrao je kakvu je borbu imao odlučiti kad je naumio da približi dvoje
mladih. Najprije je osjetio neko protivljenje u sebi da sina vidi oženjena i
smještena na posjedu umjesto da ga drži u dobroj udaljenosti, u šumama.
Oženi li sina, morat će ga uvesti u novčane i sve druge poslove kojima je
volio sam upravljati, a rano je spoznao kakva je u njega, starca, želja za
vlašću.
Bijaše to kratka borba. Kad je vidio što se zbiva pred njim, postidi se.
Ta zar ionako neće sin jednom sve preuzeti? I nije li vrijeme da ga pouči i
u sve uputi? Zar neće sin nastaviti njihov rod? I u tim mislima stari Dag
oštro zagleda u svoju nutrinu. Koliko god čovjek zagledao u svoju dušu i
borio se sa sobom, svejednako ostaje u njemu tamna dubina, koja ga
može uplašiti.
Da, borba bijaše kratka. Želio je da sina ima na posjedu, uza se, da
bude okružen obitelju, kô u staro doba. I da Adelaida Barre bude tu, jer
se s njome, po svemu sudeći, može o svemu razgovarati, a uz to, lijepa je,
baš lijepa, milina je pogledati. Samo je u oči pogledati - to ti je kao da si
otišao u crkvu. Jest, želja mu je da ona bude tu, da on ima s kime
razgovarati. I tako će biti kraj toj usamljenosti.
I kad je tako sve razglobio i na jedno smislio, uspravio se i rekao one
smione riječi.
Za mlađih je godina često razmišljao i nagađao kakav li se smisao može
kriti u riječima što ih je Ana Hamarrbö znala ponavljati i govoriti kako će
se njegov rod uzdići koliko je to ljudima samo moguće. Da ne postižu
mnogi takvu pobjedu nad sobom kakvu je on izvojštio u ovu posljednju
godinu dana, toga nije bio svjestan.

230
 Nije bio malen korak u ljudskoj vrijednosti i dostojanstvu od prve
krvne osvete Björndalaca pa do oca Daga. Možda ne bijaše daleko do toga
da se ispune riječi Ane Hamarrbö, ma i ponešto drukčije nego što je mislio
stari Dag.
v
Sjedili su pred kaminom stari Dag i major. Mladi je Dag prošao kroza
sobe, a gospođica Barre prije njega. Stari je Dag dvaput-triput kimnuo
glavom kao da nešto sam sebi odobrava. A onda se sin vratio i sjeo za stol
kraj prozora, u tami. Vani počela kiša škropiti, šobonjile kapi i šuštale u
jesenskoj noći - ugodno bilo čovjeku u kući, u suhu i sigurnu.
Začuše se laki koraci u blagovaonici, tiho se otklopi spinet. Adelaida je
svirala, izvijala teške i lake zvuke, mukle i svijetle, duboke pjesme života,
tople kao krv. A onda se vrati k njima u veliku sobu, uspravna i svečano
lijepa, da im zaželi laku noć.
Stari je Dag sjedio i slušao svaki joj zvuk i kišu što je vani kropila i
rominjala, i sve mu drage uspomene uskrsnule i prolazile redom. Ustade
kad je ona ušla, i što se nije usudio mladi Dag, to je učinio stari. Raširi
ruke i privinu Adelaidu na svoje široke grudi. Tvrda mu ruka blago
počivala na njezinim plećima dok joj je nježno šaptao na uho:
„Kćeri moja...“

231
VJETAR S PLANINE
 PRVI DIO

GLAVA I.

Već cio niz godina nalazi se major Barre izvan službe, ali se na njemu
jasno razabire vojničko držanje kad onako uspravan i snažan korača
ulicom i maše štapom na kojem je glavica od kovine. Kasna je jesen razlila
vani svoju sivoću i blato, ali Barre nosi čizme dokoljenke i stupa čvrstim
i sigurnim korakom. Jedva on i zapaža da je blato na ulici - jer rijetko kad
pogleda u zemlju. Izbrijani mu se podbradak ukočeno smjestio među
rubovima oškrobljenog ovratnika nad sjajno-bijelim nabranim
grudnikom, a oči mu, širom otvorene, ravno gledaju naprijed, ali ne tako
kruto da kadikad ne bi dopustile kratak pogled ustranu, prema prozorima
za kojima stanuju znanci ili gdje je prije dan-dva opazio kakvo radoznalo
žensko oko što viri iza zavjesa.
Pokraj svih nedaća i unatoč siromaštvu u kojem se zavrnuo, major
Barre daleko je od toga da prevuče križ preko života. Šezdeset godina nije
nikakva starost za čovjeka njegova kova. Još mu se znaju zakrijesiti žive i
smione oči kad otkriju »štogod lijepo«, i kamo god bi došao i gdje god bi
se pojavio, javljalo se i vedro raspoloženje.
Iza ugla, tamo gdje počinje trg, išao pravni savjetnik Gabbe, stajući
oprezno s kamena na kamen gdje je blato poduboko. Na nogama mu
neizbježne cipele s kopčama i zategnute čarape oko vatiranih listova, a
ispod rukava na salonskom kaputu, priljubljenu uz tijelo, proviruju
čipkasti posuvraci nad zapešćem.
»Stara luda«, u sebi će Barre kad ga vidje, ali to ne reče, nego izdaleka
udvorno pozdravi kad je pravni savjetnik načas podigao pogled.
Gabbe se zaputio na drugu stranu ulice, ali zamišljeno stade kad opazi
majora, te onda podiže monokl i upravi svoj ispitni pogled u čovjeka koji
ga pozdravlja. Pošto je časak-dva razmislio, promijeni pravac i pođe
prema Barreu. Zastadoše, a sudski savjetnik još jednom promotri majora
kroza svoje staklo.
„Glasovi se pronose o vašoj gospođici kćeri, lijepoj Adelaidi“, tiho će
savjetnik miješajući „s“ i „z“.

233
 Preko Barreova lica, što je pokazivalo dobro raspoloženje, prijeđe
iznenađenje, javi se na njemu ozbiljnost, a oči pokazaše strog pogled.
„Glasovi“, to za nj bijahu »loše vijesti«.
Pravni savjetnik opazi promjenu na njegovu licu i brzo dometnu:
„Jest, Adelaida je uvijek pokazivala slabost prema Rousseauu...“
Dalje nije stigao, jer ga major prekide svojim jakim glasom:
„Kako? Slabost prema Rousseauu? A tko je to, taj Rousseau?“
Na modrikastim usnama pravnog savjetnika zaigra fin smiješak, pun
obzira, te stari gospodin uzvi obrvama, tako da su mu se izduljile otečene
vjeđe.
„Eh, eh, dragi majore“, oprezno nadoveza savjetnik - „ta valjda
poznajete toga buntovnog Švicarca...“
„Đavo me odnio ako sam ikad za nj čuo!“ - zagrmje Barre. - „Ne
poznajem vam ja nikakva Švicarca!“
Pravni savjetnik nervozno se ogleda naokolo. Taj se major Barre uvijek
lako uzbudi, ali to s njegovom kćeri zacijelo je gorka pilula, ako je priča
istinita. A pravni savjetnik bijaše silno radoznao, htio je da dozna što je i
kako je zapravo. Objasnio je Barreu tko je Rousseau i kako je »Nova
Heloiza« omiljelo štivo njegove kćeri Adelaide, a major morade priznati
da mu taj Rousseau nije baš sasvim nepoznat.
Da ne bi sa svojim cipelama stajao u blatu, pravni savjetnik predloži
da odu u klub, na čašu »porta«. Dok su ušli onamo, putem je iz majora
uspio istisnuti da mu se kći doista zaručila - na ladanju. Iz osjećaja takta
pravni savjetnik nije spominjao riječ „selo“ i „seljak“. Savjetnikovu ženu,
koja je s pokojnom majorovom ženom bila u daljem srodstvu, smjerio je
jučer lakši napadaj nesvjestice kad je čula o Adelaidinim zarukama.
Neprestano je i sa sve većim užasom ponavljala riječ „seljak“, te je
govorila kako se Adelaidina majka, a osobito baka, žena biskupa Ramera,
zbog tih zaruka zacijelo okrenula u grobu. Govorila je kako je Adelaida,
sa svojih dvadeset i sedam godina što će ih uskoro navršiti, već dobrano
zrela žena, i kako nije nikakva tajna da je dala riječ ljekarniku Bohru, a
on je ipak imućan gospodin, premda je malo zategao godinama. I gle, sad
je ona „otpravila“ ljekarnika radi jednog seljaka. U kući pravnog
savjetnika imali su za to samo jedno objašnjenje - da je onaj Rousseau,
koliko ga je čitala, zavrtio Adelaidi mozgom.

234
 Za stolom u klubu pokajao se pravni savjetnik što je, vođen svojom
radoznalošću, predložio da odu na čašu vina. Eto je već dobio potvrdu te
vijesti, i samo trati vrijeme što dalje sjedi s Barreom koji ga nikad nije
zanimao i koga on, savjetnik Gabbe, poslije toga događaja sa kćerkom,
nije mogao više ubrajati u svoj »krug«. Smetao ga je i žagor, buka i
udaranje kugla što dopirahu iz prostorije gdje se igrao biljar. Potegao je
svoju zlatnu burmuticu, na kojoj je rezbom ukrašen poklopac od
slonovače, kucnuo lagano po njoj i uzeo jedan štipac. Majoru to bijaše
zgodna prilika, te on odbi kamiš na glinenoj luli, nasadi je na dulac što ga
je izvadio iz džepa, pa se obojica uviše oblakom dima od loša duhana što
je upravo ujedao.
Savjetniku bijaše pri duši kao da je zabunom zapao u kakvu mornarsku
krčmu, pa je odlučio da skrati svoje muke. Izvukao je zlatni sat s debelim
zlatnim lancem i s privjescima što su zveckali i podugo je taj sjaj držao
pred sobom da blista pred svim očima.
„Za koji časak valja mi krenuti dalje“, reče te ispod dugih i uvelih vjeća
pogleda u Barrea.
A na majorovu licu nije bio samo obični izraz bezbrižnosti. U njegovim
se očima iskrilo zadovoljstvo, i pravni je savjetnik opazio to svjetlucanje
čim su se sreli. Ponovno je gospodin sa suda stavio monokl i majora
promotrio ispitivački - a ponešto i nervozno i nesigurno.
„Vas kao da ne brine sudbina vaše kćeri“, reče pravni savjetnik, a u
glasu mu treperilo jasno spočitavanje.
Major Barre izvadi lulu iz usta, malko se uspravi, u pogledu mu
bodrost:
„Ne“, on će sasvim mirno - „za nju nemam brige“.
Savjetniku se jedno oko, iza stakla, ukočeno zagleda, a drugo zažmirka,
nesigurno. Nakon duge šutnje Gabbe obori pogled i gucne malko iz čaše
pred sobom. Onda odjednom podiže pogled i upita:
„Kako se zove...“ - htio je reći „seljak“, ali se prekide i okrenu: - „Kako
se zove mjesto kamo odlazi Adelaida?“
„Björndal“, odgovori major, a oči mu zasjaše.
Mlohavo savjetnikovo lice pokazivaše neobičan nemir, a modrikaste
usne procijediše nekakav glas nalik na mljaskanje, kakav se već čuje u
starih ljudi.

235
 „Björndal“, tiho ponovi savjetnik i odsutan duhom upilji pogled u
jednu točku pred sobom. - „Jednom sam imao posla s nekim čovjekom
koji se zove Dag Björndal. Je li Adelaidin budući suprug u rodu s njime?“
„Jest“, odgovori major - „On je sin staroga Daga Björndala“.
Praskav glas, kao da se izvadio čep iz boce, izbi iz savjetnikovih usta, a
monokl pade na stol. Vjeđe, što su se inače tako izražajno skupljale i
razvlačile u svome nečujnom i sigurnom govoru, sada se sastaviše i
trznuše, savjetnikovo lice pokaza napola smušen izraz.
Major, koji se zavalio u naslonjač, pogleda u sparušenog savjetnika i
svojski potegne iz lule da prikrije smiješak.
Naposljetku se savjetnik sabere i stavi monokl na oko.
„A ima li tamo... mnogo braće i sestara?“ - upita nesigurno.
„Nema ih“, mirno će i jasno major Barre. - „Adelaidin budući jedinac
je u oca“.
I valjade mu snažno potegnuti iz lule da sakrije smijeh, jer je savjetnik,
onako zbunjen i otvorenih usta, izgledao vrlo glupo, i majoru se trebalo
baš upinjati da ne prasne u grohot.
„Jedinac Daga Björndala“, protisnu napokon pravni savjetnik - „e,
valja onda reći...“
Zamišljeno je pogledao preko stola i otkrio da su čaše prazne te naruči
da im se napune. Sasvim je smetnuo s uma da mu se još maločas žurilo i
da nije imao vremena da ga trati sjedeći s Barreom. Sad je prijateljski
nazdravio majoru, opet je izvadio burmuticu - nije mu se više žurilo, sad
je trebalo da sabere misli.
„Jeste li ono ondje bili ljetos?“ - upita majora.
„Jesam, a i zimus o Božiću“, odgovori Barre.
„A on, stari, zacijelo ima goleme posjede, majure, zgrade, šume i
novac...“ - Savjetnik je govorio tako tiho kao da govori sam sa sobom. - „I
očito je vrlo mudar u novčanim poslovima, razumije se on u to...“
„Sva je prilika“, potvrdi mu major.
„Ali“, iznenada će savjetnik digavši pogled - „zacijelo je ondje sve na
starinsku, i ukočeno; a takav je i on, škrt i tvrd čovjek, veoma tvrd...“
„Ah“, dočeka Barre - „na Björndalu ima starog i novog, a ja nisam imao
razloga da se i na što potužim ondje. I ja sam prije slušao kako je Dag

236
Björndal opasan čovjek i kako je pogibeljno imati posla s njime, ali otkad
ga poznajem, siguran sam da čovjek ne može naći boljeg prijatelja nego
što je on. I koliko god nekoć bio tvrd, mislim da nema toga čovjeka koji bi
mogao reći da mu je on nanio kakvu nepravdu“.
Barre se zanio, pa je govorio povišenim glasom, a pravni se savjetnik
požuri da uzvrati kako ni on nije čuo drugo doli da je ondje sve u
najboljem redu. I da izgleda ono što mu se omaklo o „staromodnom“ i
„ukočenom“, na kraju će uljepšavajući:
„Ali... Adelaidin budući suprug... on je posjednik“.
I pogleda olakšano i zadovoljno.
Na te se riječi major Barre nije mogao više svladati. Glasno se nasmija,
baš prasnu u smijeh i toliko se nadušio smijati da su svi u dvorani
začuđeno pogledali u nj. Pravni savjetnik bijaše sav zbunjen. Savjest mu
nije bila mirna zbog cijeloga njegova držanja, a sad je, eto, morao da
izazove još i taj smijeh, zbog kojega se na njih dvojicu upravila pažnja što
bijaše krajnje neugodna. Osjećao se kao da je na žeravi, znoj ga probio
ispod vlasulje, a nosio je on vlasulju, jer bijaše ćelav, premda je inače
tvrdio kako je nosi samo zato što poštuje dobre stare običaje.
Napokon se major umirio.
„Valja da mi oprostite, pravni savjetniče, što sam se morao smijati. Ali
kad čujem kako se na moga budućeg zeta priljepljuje naslov ‚posjednik‘,
postane mi zlo. On je, baš ako hoćete, seljak i šumar, lovac, ratnik, što god
vam drago, samo nije posjednik“.
I nove su čaše stajale prazne, pa se pravnom savjetniku već žurilo - htio
je što prije kući da ženi pripovijedi što je čuo i da joj kaže kako u pogledu
Adelaide može biti sasvim mirna; sve ako se major i smijao naslovu
„posjednik“, on će ga, pravni savjetnik, kod kuće svakako potegnuti. To,
pa ono bogatstvo Daga Björndala, u mnogome će uljepšati cijelu priču, a
osim toga, Adelaidin je budući muž u rodu s imućnim trgovcem
Holderom - jer je stari Dag Björndal bio oženjen trgovčevom stričićnom
Terezom Holder. I to je pravni savjetnik dobro znao. Čudno je koliko toga
čovjek zna, samo kad hoće da zna - pa je i tu važila ona da nije naodmet
ako se što više približiš novom bogatstvu u rodbini.
v
Pravni se savjetnik toliko žurio da stigne kući i da ispriča što je čuo, da
je u toj pustoj žurbi smetnuo s uma dostojanstveno mirno držanje što ga

237
je usvojio otkad je postao pravni savjetnik. Ljudi s kojima se susretao
osvrtali se i gledali za njim, čudeći se što li je to njemu.
Gospođa savjetnikovica, koja je muža upozoravala šta priliči čovjeku
njegova položaja i koja je bila silno otmjena, nije nalazila utjehe u onome
što joj je muž kazivao, nego je izražavala svoju žalost te i na francuskom i
na norveškom iskazivala koliko joj je Adelaida uvijek bila draga. Čak je
zaplakala nad mnogim Adelaidinim vrlinama nad njezinim znanjem
jezika, žalila za njezinim nenadmašnim francuskim, za njezinom
glazbenošću, za njezinim sposobnostima u vođenju kuće, njezinom
načitanošću, ljepotom i strogim, prema staležu primjerenim odgojem što
ga je stekla kod svoje bake biskupove udovice; u koje je našla zaštitu od
lakomislenosti ovoga našeg vremena, tako te je mogla očuvati svoj ugled
i neokaljano držanje. A sada će, avaj, sve te vrline otići jednome seljaku i
zakopati se u dalekom selu. Savjetnikovica je plakala i jecala u svoj
namirisani rupčić.
Pravni je savjetnik zinuo slušajući izljeve svoje žene i sve se više čudio.
Prije je iz tih usta često slušao kako je Adelaida uobražena i razmetljiva i
kako se iza njezine nadutosti krije praznina i siromaštvo. I najposlije
bijaše uvjeren da je svojim izvješćem razuvjerio ženu, pa je sad odjednom
u Adelaidi gledala utjelovljenje svih kreposti.

GLAVA II.

Mayor Barre je stanovao na kraju grada, u drvenoj kući koja se

sastojala od dviju malih soba i kuhinje. Ulice - ili, bolje reći, ceste i staze
- bijahu tamo na periferiji tako krivudave, a vrtovi pred pojedinim
kućama tako izbočeni da je među njima ostajao samo uzan prolaz.
Mjestimice su ograde čak toliko iskakale iz reda da su zatvarale put i
tvorile ćorsokake, pa je čovjeku valjalo okrenuti nazad i zaobilaziti, da
pogodi i da stigne kamo je namjerio.
Tako je i stara gospođica Eleonora Ramer morala napokon zamoliti
nekoga umazanog derana da joj pokaže put do kuće majora Barrea.
Zastala je pred vratima da uredi kovrče pod šeširom i nabore na haljini
pod ogrtačem, a onda duge crne rukavice pažljivo navuče do lakata i
premetnu mali suncobran iz ruke u ruku. Ni sada, u kasnu jesen, nije

238
mogla bez suncobrana. Prilično je tako popostajala pred vratima prije
nego što je pokucala. Njezin je posjet bio namijenjen Adelaidi, njezinoj
sestrični, koju nije vidjela ima sedam godina. Glas što je dopro do nje
bijaše povod da se iznevjeri svojoj staroj odluci da nikad više ne vidi
majora Barrea. Njezina se sestra razišla s majorom Barreom prije
sedamnaest godina, zbog njegovih starih priča u vezi sa ženama i zbog
njegove rasipnosti, i sve odonda nije gospođica Ramer vidjela majora.
Deset godina poslije rastave umrla je gospođa Barre, a onda je kći morala
prijeći ocu. Gospođica je Ramer, otkako živi u gradu, mnogo puta
zaželjela da posjeti svoju sestričnu, ali nije željela da vidi majora, a
Adelaida, opet, nije vjerovala da bi bila dobro došla svojoj strogoj tetki
otkako je prešla ocu. I zato je nije nikad posjetila, premda je mnogo puta
osjetila želju da se s njome razgovori. Bile su nekoć tako dobre prijateljice.
Gospođica je Ramer nekoliko puta premjestila suncobran iz ruke u
ruku prije nego što je konačno odlučila da pokuca. Otvorila je Adelaida, i
kad je gospođica Ramer čula da major nije kod kuće, mirno je ušla.
Adelaida se nije od toga neočekivanog posjeta mogla nadati samo dobrim
vijestima, ali se ipak najljubaznije nasmiješila, ponudila tetki stolicu i
otišla u kuhinju da pristavi vodu za čaj, a i zato da bi mogla pribrati misli
prije nego što dođe ono za što je znala da mora doći. Gospođica Ramer
temeljito se ogleda po uređenim, premda siromašno namještenim
sobama, i brzo prijeđe rukom preko očiju, da ne oda svoje uzbuđenosti,
kad je čula gdje se Adelaida vraća. Ni ona sama, gospođica Ramer, nije
imala bogzna što, ali je imala svoje lijepo staro pokućstvo i svoje stvari,
dok je ovdje samo stari sat na zidu i nekoliko sitnica pokazivalo da tu
stanuje bolji svijet.
Dok se varila voda za čaj Adelaida je izlazila i ulazila, ali tek pošto je
srknula malo čaja i pojela koji suhi kolačić s ukuhanim voćem, došla je
gospođica Ramer u kolotečinu. A to je značilo da je i opet bila nalik na
svoju majku, biskupovicu, koja se u govoru, kao što je poznato, nije
nimalo skanjivala.
„Jest, draga Adelaida“, započe ona - „sigurno ti je jasno kako me samo
nešto krupno može natjerati da prijeđem preko praga tvog oca... Jest,
posrijedi je tvoja udaja. Mogu već zamisliti da te otac na to sklonuo, pa
zato smatram za svoju dužnost da se s tobom porazgovorim. I sama znaš
kako su skromna moja sredstva i kako je oskudan dohodak što ga imam
od pouke u glazbi, ali ću sve rado dijeliti s tobom - da te od toga odvratim

239
i spasim. I ti možeš iskoristiti svoje znanje i svoje sposobnosti, pa ćemo
već nekako izlaziti nakraj“.
I nato priklopi nekoliko francuskih o tome kako je Mamon zaveo već
mnoge očajnike. Adelaida je sjedila oborene glave i svladavala smiješak.
„Ali, draga tetka, kako dolaziš na tu pomisao?“
„Pomisao?“ - oštro će gospođica Ramer. - „Zar si zaboravila koliko smo
o tome razgovarale? Zar ti nisam pripovijedala kako u životu prolaze žene
iz našeg roda? Zar ti nisam predočila žive primjere? Kako su sve pale u
nesreću? Zar se ne sjećaš sudbine svoje majke? Nisam li ti rekla da
nijedna iz našeg roda ne dobiva muža koga voli i da je nesreća stiže kad
ode za drugoga? Zaslijepilo te bogatstvo? Adelaida? Kad vidim kako ovdje
živiš skučeno, onda mi je i razumljiv tvoj korak. Ali se dobro uzmi u pamet
i pazi što radiš prije negoli bude kasno“.
„Ali, draga tetka...“ - htjede je prekinuti Adelaida.
„Ne, ne“, nastavi gospođica Ramer i čvrsto spusti zdjelicu - „ti ne znaš
što te čeka. Da je to barem čovjek od staleža i da je obrazovan, pa bi mogao
imati obzira prema tebi i tvojoj naravi, kao ljekarnik Bohr, ali...“ - zastade
i pogleda iznenađena.
Adelaida je ustala, a tetka buljila u nju ne shvaćajući - gledala njezin
vitki stas i ponosno uzdignutu glavu. Sad ustade i biskupska kći. Bila je
visoka kao i Adelaida, i unatoč njezinoj dobi - a bijaše se ona dohvatila
pedesete - bijaše na njoj jasnih tragova nekadašnje ljepote i držanja.
„U srcu se nadam da te bogatstvo nije toliko zaslijepilo“, reče odlučno
- „da više ne haješ za tetkino mišljenje i ne želiš ga čuti“. - Zatim brzo
nadoveza francuski: „Jesi li pomislila da time ne gaziš samo svoju
obrazovanost nego i prodaješ svoje tijelo?“
„Šuti!“ - viknu Adelaida i prinese ruke licu. - „Ja ga volim, tetka, i zato
mi ništa više ne kazuj!“
Gospođica Ramer ostade kao skamenjena. Pomicala je usne, ali ni
glaska nije protisnula - oči su joj samo zbunjeno gledale u Adelaidu.
„Voliš ga“, protisnu naposljetku. I tiho, da se jedva čulo, ponovi: -
„Voliš ga...“
v
Obadvije opet sjedoše, ali ni jedna ne dodirnu zdjelice i ne srknu čaja.
Gospođica Ramer bijaše sasvim zbunjena. Mislila je da će ponosnu

240
Adelaidu zateći gdje očajava i gdje zbog poniženja lije suze, te se nadala
da će svoju srdžbu moći iskaliti na bezobzirnome majoru što je prodao
svoju kćer. Nadala se, naposljetku, da će u svojoj plemenitoj milosrdnosti
odvesti Adelaidu sebi. Računala je da joj više neće trebati djevojka i da će
tako još i uštedjeti kad joj dođe Adelaida. A kad tamo, gle... svi joj se snovi
rasplinuli kao mjehur od sapunice.
Gospođica je Ramer dugo šutjela i gledala u svoju zdjelicu; gorko je to
kad dođeš javljajući se kao nekakav spasilac, a onda otkriješ da u onoga
koga si htio spasiti nema potrebe za spasenjem. I misli su joj neumorno
radile eda bi se nečega prihvatila i pronašla nešto od čega bi Adelaidu
mogla spasiti. Najposlije je to nešto poprimilo oblik.
„Nikad ti nisam, Adelaida, kazala koliko si samo slična svojoj baki“,
preuze ona. - „Kad te ovako gledam poslije tolikih godina što te nisam
vidjela, baš mi je pravo čudo koliko si nalik na moju majku. A znaš i sama
što se o njoj kazivalo. Imala je dvije mane. Bila je previsoka za ženu, a nos
joj bio istaknut, no inače je bila savršena. I u tebe su iste mane, ali si inače
lijepa, Adelaida. Da, lijepa, nema zbora. Uostalom, to i sama znaš“.
Adelaida je pocrvenjela i pokušala da razgovor svrne na drugo, ali se
gospođica Ramer zanijela u svoje, i više se nije dala zaustaviti.
„Baka ti je bila jako sretna što te imala kraj sebe u svojih deset
posljednjih godina. Nikad to nije spomenula pred tobom, ali je meni rekla
da si nevjerojatno učena. Ona i tvoja majka omogućile su ti da savršeno
naučiš francuski, a dobro si naučila i njemački i latinski, i nešto grčki.
Hvalila je i tvoju nadarenost za glazbu, a bila je zadovoljna i tvojim
domaćim poslovima. I sama znaš da nikad nije bila nikim i ničim
zadovoljna, pa kad te ona hvalila, onda to, Adelaida, i znači nešto. Bilo joj
je drago što su te njih dvije odgojile tako da nisi zapala ni u kakvu
ljubavnu priču, premda ti je bilo gotovo dvadeset godina kad je legla na
samrtnu postelju te mi to kazivala. Duboko je žalila sudbinu svih
siromašnih mladih djevojaka što su dopale ovom ili onom već u dobi od
trinaestak-četrnaestak godina i tek krizmane bile vezane za ovog ili onog
rasipnika. Htjela je da odrasteš prije nego što se odlučiš na izbor, a
posljednje što mi je kazala (tu gospođica Ramer briznu u plač) bijaše neka
te opomenem da budeš ustrajna i čvrsta dok ne dođe pravi, jer je, reče mi,
Adelaida određena za bolje“.

241
 Gospođica Ramer glasno zajeca, a i Adelaida brzo prijeđe rupčićem
preko očiju i ganuta obori pogled. Nije dosad ni slutila da je njezina baka
toliko mislila na nju.
Gospođica Ramer podugo sjedila i plakala, zagnavši se u svoje misli, a
onda se ponovno pribra i uspravi.
„Draga Adelaida“, opet će ona - „tebi je doduše dvadeset i sedam
godina, ali su se mnoge lijepo udale i u toj dobi, a znam da te mnogi
gledaju. Nije pametno da sa svim svojim vrlinama - sa svojom ljepotom,
znanjem, sposobnostima i finoćom - naprosto odeš na selo. Zar ti se i
samoj ne čini glupo da se zakopaš u onoj zabiti, daleko od ljudi, a samo
zato što si se zaludila tim rusoovskim mislima?“
„Rusoovskim?“ - Adelaida se odjednom uspravi.
„Da, kad već nije bogatstvo“, mirno proslijedi gospođica Ramer. - „I
sama kažeš da ga voliš, onoga o kome i tvoj otac veli da je ni više ni manje
nego surov seljak, da je lovac, čovjek iz šume... Jest, kad već nije bogatstvo
posrijedi, onda tu može biti samo jedno objašnjenje...“
Adelaida je ustala, glas joj tamno podrhtavao kad je upitala:
„Je li otac rekao da je Dag surov?“
Gospođica je Ramer zbunjeno i uplašeno zurila u svoju sestričnu, u tu
lijepu sliku, lijepu ali i punu prijetnje.
„Ne, nije baš to. Ali je svakako rekao da on nije nikakav posjednik,
nego da i sam radi, da je čovjek koji švrlja po šumi i... (tu glas gospođice
Ramer zadrhta)... i da je lovac. To je tvoj otac rekao pravnom savjetniku
Gabbeu“.
Mračna ozbiljnost na Adelaidinu licu pretoči se u vedar osmijeh. Znala
je da njezin otac smatra pravnog savjetnika za najveću budalu u gradu,
pa joj je bilo jasno zašto je to otac rekao baš njemu. I zato je opet mirno
sjela.
Gospođica je Ramer vidjela onaj Adelaidin smiješak što odaje mir i
sigurnost, pa je, možda podbodena njime, odapela svoju posljednju,
odlučnu strijelu.
„I ja sam čula da su ti ljudi na Björndalu bezobzirni i kruti, i zato te
pitam, draga Adelaida (sad gospođica Ramer i opet okrenu na francuski),
jesi li promislila o tome što znači s nekim dijeliti postelju...?“

242
 Dalje nije stigla, jer je Adelaida prekide, prestrašena:
„Ali, tetka...!“ - A onda nadoveza nešto tiše: - „Lijepa ti hvala što si
htjela da mi pomogneš, ali... sve je drukčije nego što misliš, mnogo
drukčije...“
Kad je tetka Eleonora ustala i htjela da ode, bila je toliko zbunjena kao
da se nalazila u posjetu u nekome sasvim drukčijem svijetu nego što je
njezin, a zaista i bijaše tako, taj je svijet bio njoj nov i stran.
A na vratima, izlazeći, reče:
„Dobro je, vidjet ću te ljude na svadbi“.
v
Kad je gospođica Ramer otišla, Adelaida mimo svaki običaj ostavi
čajno posuđe gdje je i bilo, te zamišljena sjede i podnimi se. Tetkin je
posjet toliko toga uzburkao u njoj. Uspomene na majku i baku i na
njihove riječi da su svi muškarci varalice. Ali nije u njezinu srcu bilo
mjesta za nepovjerenje prema onome koga je odabrala. Bila je tvrdo
uvjerena kako majka i baka, da su ga poznavale, ne bi izrekle onih gorkih
riječi. Sa svom svojom zrelosti i sa svim svojim vrlinama Adelaida je
vjerovala, kao što već žene vjeruju, u svoga odabranog.
Ali su se druge misli izvijale vezujući se uz bujicu riječi tetke Eleonore.
Nježno tetkino biće sa svojim se mislima zavlačilo u nju. Zašto ljudi ne
mogu jedan drugoga pustiti na miru?
I svadba! To je Adelaida odbijala od sebe. Zapravo je njezin otac imao
da drži svadbu i da se o tome brine, ali on za to nije imao sredstava. A
onda se umirila na pomisao kako i ne treba nikakva svadbenog slavlja,
nego će biti samo vjenčanje. Tetka, koja je bila tako razborita i koja je
znala da major Barre nema ni sredstava ni prostora za neko svadbeno
slavlje, ipak bijaše uvjerena da će se svadbovati svadba. I drugi su već o
tome šuškali. Što znači to?
Odjednom se našla u neprilici. I tetka i svi drugi nadaju se svadbi na
Björndalu, očekuju je i računaju s pravim seoskim svadbenim slavljem
što traje tri dana. Strogo su govorili o seljacima, riječi im bijahu pune
prezira, ali ih je neodoljivo mamilo bogatstvo, snaga, doživljaj i život.
Pred Adelaidinim očima prolazile slike: ljudi iz grada što ušmrkuju
duhan, žive na zbijenom prostoru i među sobom se žderu i glođu i veliko,
četverouglasto dvorište na Björndalu sa svim zgradama u ravnim

243
redovima uokolo i s dobrim razmakom i prostorom između ljudi, tako da
se slobodno diše.
Usred tih slika i misli iskrsnu joj u glavi kao neka mogućnost, čak
vjerojatnost da će stari Dag prirediti veliko svadbeno slavlje na
Björndalu. Haljina bijaše prvo na što je pomislila. Odakle da je nabavi?
Sve neugodno i mučno odbaci od sebe i poče se zamišljati kao mlada - i,
kao sve žene, uživala je pri pomisli na taj veliki dan. Onda odjednom u
njezinu duhu zasvrdlaše riječi tetke Eleonore i, suprotno većini žena, poče
u svadbenom prizoru gledati nešto ružno i odbojno. Zar nije odvratno kad
se svjetina natiskuje oko dvoje ljudi kojima bi trebalo mira i samoće? Taj
ružni stari običaj da se rođaci i prijatelji vrzu i guraju oko njih dvoje - na
njihovu putu u svadbenu noć - ne bi li ponovno osjetili okus svojih
doživljaja, ih pak, ako su neoženjeni, da izbliza osjete požudan drhtaj -
zar sve to nije odvratno?
Dugo je Adelaida Barre sjedila i zurila preda se. Njezine oči, koje su se
mogle mijenjati i prelaziti od najmodrije modrine u sivu boju kamena,
već prema svjetlu i raspoloženju, bijahu sada sive kao kamen, te se činilo
da u njezinoj duši blijedi i nestaje svaka boja i pline svaka uspomena na
lijepe snove, raščinjava se i utapa u sivoj magli, u kojoj ljudi tapkaju
naokolo napola slijepi. Da, tako ljudi jedni drugima zagorčavaju život.
Odjednom podiže glavu i maknu potištenost ustranu. Oči joj opet
oživješe i preliše se modrom bojom. Ima ona nekoga na svijetu, nekoga u
koga se može pouzdati, nekoga tko je život čvrsto uhvatio u šake. Nije tu
mislila na svog zaručnika - ne; mislila je na njegova oca. Mogla bi reći
starome Dagu Björndalu kako ona ne želi nikakva svadbenog slavlja, i ne
bi morala da mu objašnjava sve ono što se ne može nikome iznijeti. Znala
je da ne treba ništa više nego ga zamoliti da je poštedi, a on bi je samo
upitno pogledao, ali bi naslutio da ona ima svoje razloge za to, i ništa ne
bi pitao.
Morala se nasmiješiti. Jest, tako je kako je otac rekao. Nije stari Dag
nikakav posjednik, on je „samo seljak“. On je mjerio svojom mjerom,
upravljao se svojom ćudi. Trebale bi joj tisuće riječi da bi drugima
objasnila zašto ne želi slavlja, pa ipak se nitko od njih ne bi odrekao
svadbe - jer naprosto ne bi mogao da ispuzi iz svoje željice da i sam bude
na slavlju - i ta ih njihova sitna željica priječi da shvate ikakve druge
osjećaje.

244
 Stari Dag nije bio sputan nikakvim željama ni željicama. On je nikao i
odrastao u ljudskom soju koji je imao volju - i zato je bio pristupačan i
mogao shvatiti da i drugi mogu imati svoju i da i drugi mogu nešto željeti.
Ako mu kaže da ona ne želi svadbenog slavlja, pogledat će je zamišljeno.
Ali će imati na umu da nikad nije iznijela nikakvu bezrazložnu želju i
nikakvu besmislenost, pa će i shvatiti da je u nje zacijelo i neki razlog kad
je tako naumila. Ako mu i ne objasni ništa pobliže, ipak će on znati da je
tu posrijedi nešto o čemu joj je teško govoriti. On samu nevjestu smatra
svakako važnim sudionikom na svadbi, pa je očito da neće učiniti ništa
što bi se protivilo njezinoj volji.
Zagnala se u misli o tome, jer je sve to tako bilo u skladu s ostalim
lijepim slikama i ugodnim dojmovima o „bezobzirnom i krutom“ starcu
na Björndalu, koji će joj uskoro biti drugi otac.
Da, drugi otac.
I tada joj sinu: ni riječi neće ona spomenuti o svadbi. Ako je starom
Dagu volja da svadbuje svadbu te ako mu je do toga stalo, onda će se i ona
s time pomiriti kao i svi drugi, sve ako zbog toga i padnu ružne sjene na
dan velike prekretnice u njezinu životu.

GLAVA III.

Pravni savjetnik Gabbe nije nikad pomislio da će pod svoje stare dane
krenuti na takav dug i naporan put po lošim cestama i po lošem
jesenskom vremenu, a pogotovu nije mislio da će se u to upustiti da bi
stigao na seosku svadbu. Ali onaj u koga je onako uporna i voljom jaka
žena, kao što je gospođa savjetnikovica, mora prignuti šiju i biti spreman
da doživi i najnevjerojatnije.
I tako se zbilo da se i taj nadasve otmjeni i dostojanstveni bračni par
našao u dugoj svatovskoj povorci što je jednog dana potkraj mjeseca
studenog 1809. krenula prema sjeveru.
Na Korsvoll, posljednju postaju gdje se mijenja zaprega, poslali s
Björndala konje i kola da goste prevezu prema sjeveru, kroz općine u
ravnoj župi pa preko bregova i kroza šumsko naselje do dvora na
Björndalu. Pravni savjetnik bijaše među prvima što su stigli do Korsvolla,
te se silno začudio kad je vidio sva ona kola što su ondje čekala. Znao je,

245
doduše, o bogatstvu na Björndalu, ali, konačno, i bogatstvu ima granica.
Većina je tih kola, razumije se, posuđena s mnogih strana, da bi se gosti
zadivili. Titula što ju je nosio i položaj što ga je zauzimao još nisu iz
pravnog savjetnika istisnuli radoznalost obična čovjeka, pa je on uzeo da
ispituje kočijaše odakle su sve te kočije. Začudio se kad je razabrao koliko
ih je iz Björndala, ali mu je bilo drago što se potvrdila njegova slutnja da
su mnoga i s drugih imanja. Radost mu pak bijaše kratka vijeka, jer je
kočijaš, koji je i sam bio iz Björndala, zatim suho dodao da je stari Dag
vlasnik tih imanja, pa su dakle i ta kola njegova.
Pravni savjetnik kao da splasnu. Kočijaš je bio dovoljno lukav pa je
odmah naslutio šta se krije iza tog pitanja. Tu je pravni savjetnik dobio
prvu opomenu i potvrdu onoga što je već prije čuo: ako je čovjek seljak,
ne znači odmah da je i glup.
Nikad nije bio daleko od grada. I zato se s mračnim slutnjama u duši
otisnuo na to, po njegovu mišljenju, ne baš bezopasno putovanje. Na
najtežim zavojima i usponima išao je pješke pokraj kola - »da štedi
konja«, kako je govorio. Kad su se vozili kroza šumovite predjele, plašljivo
se osvrtao; a sada, kad su se u sumračje povezli ravnim krajem prema
sjeveru i ugledali pred sobom visoku björndalsku šumu, osjetili njezin
miris i čuli joj bruj, baš mu se stijesnilo oko srca. Uska cesta gore na
šumoviti greben pa dolje padinom u naselje, između čupavih divovskih
jela i omorika što su ga milovale svojim granama, bijaše pravnom
savjetniku kao kazna trčanja kroza šibe, bijaše mu to kao prolaz između
sablasti što se sašaptavaju. I kao što su odahnuli mnogi u prošlosti, tako
je i on odahnuo kad se šuma prorijedila i rasvijetlila i kad je mogao
pogledati dolje po kućama i kolibama u naselju.
I kao svi drugi, tako se i on zanio kad je ugledao dvor na Björndalu, što
se vidio izdaleka, taman, čvrst i moćan, s mnogim zgradama na rubu
šume, visoko nad ostalim krajem. Nije znao zašto zapravo, ali mu je nešto
kazivalo da to nisu neznatni ljudi, ta čeljad što je usred golemih šuma
iskrčila prostor za toliki dvor i podigla čvrste zgrade na mjestu odakle
puca tako divan pogled kao ozgo, sa staroga seoskog dvora.
Kočijaš je kazao nešto po čemu su dva otmjena gosta mogla razabrati
da je sve to što sada vide pred sobom - cijelo naselje, s kolima, zgradama
i kućama, i sa šumom naokolo, na sve strane stari posjed Björndalaca, i
pravni je savjetnik u glavi prevrtao i namatao misli o svemu što je čuo i
znao o moći staroga Daga nad mnogim imanjima i u samoj župi na jugu -

246
o njegovoj moći koja se raskrilila i na samu gospoštiju Borgland, što je
kao neko carstvo za sebe ležala utisnuvši se u kraj kojim su se provezli.
Koliko je sumrak dopuštao, pravni je savjetnik gledao i osvrtao se na
sve strane kad su krenuli niz padinu, u Björndalsko naselje. Zakrenuli su
kroz dvorište na Hamarrböu, gdje su prastare, tamne zgrade s malim
prozorima, širokim trjemovima i teškim krovovima. Taj prvi, tamni
seoski dvor u naselju već je ležao u dubokoj večernjoj sjeni pod brdskom
hridi što je za njim stršila tamnoplava i crna, i to bijaše i njima, kao i
tolikim drugima prije njih, prva neizbrisiva slika iz toga kraja.
Vozili su se dalje nizbrdo, već se umračalo. Nijedno drvo nije šuštalo,
bujno je lišće davno opalo i cvijeće je s obje strane puta davno uvelo, da
se opet pretvori u zemlju. Sve ono što je u ljetne dane resilo brežuljke kod
Hamarrböa, bijaše sada crn pepeo, ostale su samo padine s opasnim
zavojima i sipkim kamenjem - čuo se samo žubor vode i pritiskala tama u
zraku, u kojem te jesenska večer ispunjala grozom.
Put se spuštao između tamnih imanja u naselju, prelazio preko
njihovih dvorišta i pokraj malih, napola skrivenih zdanja. Negdje bi
zalajao pas, a tu i tamo žarilo se prozorsko okno za kojim je pucketala
vatra. Inače tama posvuda, kasna je jesen preko svega prevukla svoju
crnu halju. Pravni savjetnik i njegova otmjena supruga mišljahu na
Adelaidu, koja se, eto, sa svom svojom finoćom i ljepotom i sa svim svojim
vrlinama mora za cio svoj vijek vezati za taj sumorni kraj. Hladna ih groza
strese i jeza ih zali svojim studenim valom, a gospođa savjetnikovica
izvuče rupčić i jednim okrajkom obrisa oči.
Uplašiše se kad su teške potkove zatutnjile preko mosta od brvana,
odakle počinje dugi uspon gore prema dvoru na Björndalu, te široko
otvoriše oči kad vidješe kaka klize kroza širok drvored s teškim kamenim
ogradama, s podzidom što je obrasla mahovinom, i s golemim drvećem.
Kako su se uspinjali, tako se pogled sa strane otvarao prema jugu, i što je
ondje krajina dublje tonula i zavijala se u tamu, sve se više pretvarala u
tajnovitu zemlju sjenâ, nad kojom su se dizali. Bijaše im kao da je ovdje
svjetlije u zraku, a dah slobodniji sa svakim daljim korakom. A onda -
odjednom se u dnu drvoreda uzdiže pred njima trak svjetla, divan,
čudesan. Što su se više bližili, sve su bolje vidjeli da se drvored završava
sa dva golema stupa, što drže krov na kojem je busenje. Lavež pasa i
zveket lanaca kazivaše im da je to ulaz na dvorište. Ubrzo se i uvezoše.
Ono svjetlo što su ga vidjeli još izdaljeg, bijaše od svjetiljaka postavljenih

247
vani, i sad se nađoše posred čara moćnog starog dvora. Gledali su golemo
dvorište, lijepo je i uređeno, u tami tamo dalje razabireš čvrste zgrade,
mnogo ih je, a sastavljaju pravilan četverokut - oziduju dvorište na kojem
se u tamu uzdižu tri golema hrasta; zaostalo suho lišće na njemu zvecka
metalnim suhim zvukom na dašku vjetra - negdje prema vršikama, kamo
svjetlo nije dosezalo.
Pred širokim stubištem nove kuće kočijaš ustavi konje. Tu je kuću
nekoć, prije čitava ljudskog vijeka, sagradio kapetan Klinge, ali je još i
danas zovu novom, i nikada je zapravo nisu upotrebljavali. Tà bilo je
toliko dobrih starih zgrada na Björndalu, sagrađenih od najdebljih
stabala, po starom običaju: u njima su se gospodari Björndala najbolje
osjećali - a najčešće i gosti. Iz dugog trijema ili pristrešja vodila vrata u
staro predsoblje s velikim kaminom; to bijaše kao neka prednja dvorana,
i tu su u toku vremena dolazili i zadržavali se mnogi i različiti ljudi. Nova
je kuća sagrađena za volju Terezi Holder, ženi starog Daga, a majci
mladog Daga. Ona je došla iz grada, a bila je kći veletrgovca Holdera. Ona
i njezina sestra, gospođica Doroteja, donijele su toliko finog namještaja i
drugog krasa i opreme, i tada su podigli novu kuću, ponajviše zbog
pokućstva. Velika je to zgrada, sa mnogo prostorija, u prizemlju i gore na
katu, i s velikim prozorima. Otada su se uvijek služili velikom kuhinjom
u njoj, a velika se dvorana upotrebljavala svakog Badnjaka; tu su i u drugo
doba održavali svečanosti, tu se plesalo, a gosti stanovali u žutim i
modrim, crvenim i zelenim sobama i u drugim prostorijama. Ali je inače
ta novogradnja ponajviše stajala kao mrtva kuća. Posljednjih godina,
poslije smrti Doroteje i Tereze, stol u velikoj dvorani nove kuće prostirali
su samo na Badnjak uvečer, a tu se davala i posmrtna daća za njima
dvjema i za kapetanom Klingeom, koji je nekoć bio pisar na imanju.
Sada se pravni savjetnik Gabbe sa ženom dovezao pred novu kuću, pa
je i njih, kao i sve goste na Björndalu, dočekala gospođica Kruse, koja
bijaše kći bubnjara Krusea dolje iz župe u ravnici i koja je, zbog loših
prilika doma, došla ovamo još kao djevojče. Tu je stekla svoj strogi odgoj
i obrazovanje, provela najveći dio života na Björndalu i upravljala svom
poslugom u kući i na imanju.
Gospođica Kruse dočekala je goste ljubazno i dostojanstveno, odvela
ih gore u plavu sobu i kazala im u koliko ih sati očekuju na večeru.
Pravni savjetnik i njegova žena osvrnuše se po sobi i pogledaše jedno
u drugo; nato gospođa savjetnikovica razgrnu zavjese na prozoru, pa ona

248
i pravni savjetnik pogledaše prema jugu, u novembarsku večer, povrh
naselja. Ozgo mogahu još vidjeti sve do Hamarrböa i brdskih bila na
zapadu, a dolje padinu kojom su se uspeli i pod njom cijelo naselje. Nebo
bijaše olovno, kakvo već može da bude jesensko nebo, ali sa svijetlim
prugama što ih ostavljaše posljednji sijevak dana.
Pravni savjetnik i njegova žena opet se zagledaše, i gospođa
savjetnikovica ponovno izvadi rupčić i krajičkom lako prijeđe preko očiju;
ovaj put jedva da je utrla suzu od samilosti prema Adelaidi Barre.
Nekoliko kočija, sve jedna za drugom, stigoše s gostima iz grada; ostala
kola stizala su u dugim razmacima, već prema tome kakve imađahu konje
i kakva kočijaša i kako su se gosti putem snašli. Posljednji su imali
nepriliku s kolima, te su došli kasno. Jedini gost koji te večeri nije stigao
- bijaše Adelaida.
Novi je župnik bio rođak Adelaidine pokojne majke i biskupa Ramera.
On nije bio kao većina župnika onog vremena. On se strogo držao biblije
i dobrih starih običaja. Ako joj je želja da je on vjenča u svojoj crkvi, onda
joj noć prije svadbe valja provesti na župnom dvoru. I tako je major Barre
ostavio kćer na župnom dvoru, a sam se povezao dalje na Björndal. Sutra
će pravovremeno po nju, da krenu u crkvu. Stari Dag zamolio ga da ranije
te večeri dođe na Björndal, kako bi dočekao goste iz grada, koji njemu,
starom Dagu, bijahu većinom nepoznati. A major nije žalio što mora
ostaviti svoga strogog „rođaka župnika“, kako ga nazivaše, i što mora da
tu večer bude na Björndalu.
v
Major je dočekao goste i uputio ih što i kako treba, a baš je uživao
gledajući kako se čude lijepim sobama i posoblju, te mu je smijeh
odzvanjao za večerom i još dugo poslije.

GLAVA IV.

Dok je major uživao u večeri i u svečanosti, Adelaida je na župnom

dvoru sjedila za tihim stolom i slušala slovo što joj ga držaše pastor
pripravljajući je za sutrašnju svečanost i za njezin budući život na
Björndalu, dok se pastorova žena, kao jedini nijemi slušalac i svjedok,
držala silno ozbiljno i kimala glavom. U početku Adelaidi bijaše kao da

249
župnik time grubo i neovlašteno zadire u njezine osjećaje, koji su samo
njezini i ničiji više; s tim osjećajima, koji se drugoga ne smiju ticati, htjela
je da bude nasamu, ali je župnik očito mnogo nakanio kad je želio da ona
večeras bude na župnome dvoru. Adelaida, koja nije imala majke, a ni oca
s kojim bi se mogla razgovoriti i posavjetovati o krupnome i ozbiljnom,
polako je popuštala i najposlije su je umirile i zanijele ozbiljne i mudre
župnikove riječi, te je osjećala kako još nikad nije bila tako zaštićena i
nikad se nije nalazila okružena takvom brižljivošću.
Pastor Nils Ditley Ramer bio je strog starinski župnik i, premda se
držao starog reda, nije trpio nikakve gluposti. Događalo se da bi mu došli
ljudi iz zabačenih krajeva i, po starom običaju, ušli u čarapama. On ih je
odmah pozivao da obuju cipele. »Ni u crkvu ne idete u čarapama, a župni
dvor nije nešto više od kuće Božje, barem dok sam ja ovdje!« Takve su se
zgode pronosile među narodom, i ljudi su se divili istinitosti u
župnikovim riječima. U svojim je propovijedima često navodio ona
mjesta iz biblije što su ih sami znali te se držao pojmova i uspoređenja
koja im bijahu bliska. A kad su k njemu dolazili s kakvim poslom, nije ih
dočekivao tuđim riječima i govorom, nego se približavao njima, njihovu
jeziku i njihovu načinu mišljenja kako bi lakše dokučio što im je na srcu.
Uvijek su od njega odlazili sigurniji i smireniji.
Župnik je Ramer u svojoj vjeri bio čvrst kao stijena, i nije mu trebalo
da svoje propovijedi diže i zavija u oblake, nije ih začinjao učenim i
nerazumljivim riječima niti je potezao filozofske obrate. Uživljavao se on
u njihovo i neprestano im se približavao, i nakon nekoliko mjeseci sve
bijaše na najboljem putu. Ali je, gore na sjeveru, imao i jednu vanjsku
općinu, a odande su ljudi rijetko kad dolazili u crkvu. Sakupio je sve što
je mogao čuti o ljudima ozgo, ali izvještaji bijahu među sobom oprečni.
Jedni su glasovi kazivali o upornosti i o prkošenju crkvi i svemu drugom
- čak o samovolji i o tvrdokornosti gdje je posrijedi novac i imetak. Druge
su opet vijesti govorile o čovječnosti i širokogrudnosti što je ona čeljad
pokazuje prema onome koji se nađe u nevolji i nesreći. O ljudima ozgo
župnik je čuo i to da se strogo drže starih običaja svoga kraja, a bilo je
mnogo toga po čemu je naslućivao da žive kršćanski. Ali, sve na jedno, s
tim ljudima sa sjevera nikako nije mogao da bude načistu. Tako su se
držali povučeno od sviju i od svakoga - i od njega samog. A ipak je gore
bila moć - moć nad onim krajem i nad drugima. Tajanstvena moć nad
blagostanjem ljudi - čak nad njihovim mislima i osjećajima. Moć koju je
i sam osjećao. Moć bogatstva i - mistična moć jakih, potpunih i

250
nedokučivih ljudi nad običnim, nesigurnim, ništavim ljudima ovog
svijeta. Župnik bijaše radoznao, htio je da vidi kakva je to moć.
U čemu je njezina jezgra? Što je uzrok te su ti ljudi sigurni u sebe,
odakle im ta njihova sigurnost što sve druge plaši i što se kao sablast javlja
u tuđim mislima? Ne može joj izvor biti samo u bogatstvu. Zacijelo je
posrijedi pusta sebičnost, goli egoizam, ili pak nekakvo posebno
vjerovanje u Boga, ili pak jedno spojeno s drugim. Jer se egoizam i vjera
u Boga mogu miješati na mnogo načina. I upravo to pretvara župnički
poziv u vječnu borbu. Ljudski je mozak prihvatio Božju riječ, ali ju je
tumačio na svoju - ljudsko srce nije dopustilo da Božja riječ uguši egoizam
u njemu i da zauzme mjesto što ga zauzima sebičnost, nego je pomiješalo
jedno s drugim i uzelo da spaja takve goleme opreke.
Jest, razmišljao je župnik o ovom i onom, i uza sve oprečne vijesti ipak
je bio načistu o toj čeljadi na Björndalu. I u ono nekoliko puta što je starog
Daga vidio u crkvi, tako je pomno promatrao izražajno i čvrsto lice toga
snažnog i moćnog čovjeka da je, mimo svaki običaj, gubio nit u svojoj
propovijedi.
v
Tako je bilo sa župnikom Ramerom u ono vrijeme kad su mu javili da
će vjenčati Adelaidu Barre i mladoga Daga Björndala. Nijedan ga nalog
nije mogao iznenaditi koliko taj, i baš mu je trebalo vremena dok je sredio
misli. Ali mu je onda njegova dužnost jasno stajala pred očima. Bojao se
dodira s tim moćnim seljacima iz naselja na sjeveru - bojao se da ima
posla s njima, jer mu bijahu zagonetni. A sada, gle, dolazi njegova
rođakinja i veli da će onamo, na onaj dvor - da bude jedno s onim ljudima.
Sve se u njemu uskomešalo, bijaše mu to pravo čudo. U svom je
djelovanju imao nebesku pomoć u to je sada bio siguran. Tako je i pisao
majoru Barreu te zaručnici i njezinu ocu stavio na raspolaganje svoju
kuću pa je u čvrstoj pobožnosti dočekao majora i Adelaidu kad su stigli.
Župnik ih nikad prije nije vidio, ali je nešto čuo o majorovu životu i
njegovoj lakomislenosti i o ljepoti njegove kćeri i o njezinim mnogim
vrlinama. A činjenica što ju je odgojila udova biskupa Ramera dala joj je
poseban sjaj u njegovim očima. Što se major odvezao dalje, bilo je
župniku sasvim pravo. Pod svojim je krovom htio da ima kćer - kako s
obzirom na lijepi stari običaj, tako i s drugih važnih razloga. Bila mu je
dužnost da pokuša pridobiti Adelaidu Barre, kako bi time sebi otvorio put
u zatvoreni kraj gore na sjeveru, a možda jednom i u srce onih ljudi.

251
 Kad je major krenuo dalje, a Adelaida se preodjenula poslije putovanja
i iz svoje sobe došla dolje, župnik ju je dugo promatrao. U pastora Ramera
bijaše tako dobar i fin smiješak, imao je tako dobre i blage oči. Očito
divljenje što je sada izbijalo iz njegova smiješka - a onda ona njegova duga
šutnja, natjera Adelaidi rumen u lice. Ali smiješka nestade, na župnikovu
licu javi se sjena - bijaše u njegovim crtama neka sjeta. Mislio je na to
kako je Adelaidi, tako lijepoj i obrazovanoj, i sa tolikim vrlinama, suđeno
da postane gospodarica na onome šumskom dvoru - a iza toga je, kao i
toliki drugi, pomišljao na sjaj i moć bogatstva.
Ali kad je kasnije Adelaidi za stolom držao svoje slovo, ništa nije
spomenuo o tome kako je mislio i na ulogu koju je bog Mamon mogao
odigrati u njezinoj odluci. Lijepo je i jednostavno govorio samo o ljubavi
- i o sreći koja se smiješi ženi kad polazi za onoga koga voli. A kasnije je
zahvaljivao Bogu što on, župnik, u nekakvoj nepromišljenoj sućuti nije
zauvijek od sebe odbio svoju ponosnu rođakinju. Polako je i oprezno
Adelaidi iznio pred oči svečanu sliku važnog događaja u životu, događaja
što nastaje stupanjem u brak. A još je opreznije govorio kad je prešao na
obaveze i dužnosti što ih bračni drugovi imaju jedno prema drugome - ne
samo da u vremenitom budu vjerni i odani jedno drugome, nego da takvi
budu i u duhovnom pogledu, na putu u vječnost. Jest, lijepim joj je i
razboritim riječima iznio pred oči i stavio na srce dužnost da bude najbliži
dušobrižnik svome mužu - da sa sobom ponese sve ono duhovno blago iz
kuće svoje bake, biskupove udovice, i da ga donese u novi dom, da njezinu
mužu, čitavoj njezinoj okolini i djeci, kad je jednom imadne, bude
najdragocjeniji dar.
Adelaidin mozak, pri pomisli na sve ono što je čeka, bijaše ionako
krajnje napet, pa su je se župnikove blage i tople riječi duboko dojmile;
uza svu snagu volje nije se mogla svladati; suze joj navriješe na oči, te je
morala posegnuti za rupčićem.
Župnik je najprije pogleda uplašen, ali onda ustane, mirno priđe iza
njezina naslonjača i blago je pogladi po bujnoj kosi.
„Mnogo jada donosi život“, reče joj naposljetku - „i znam, Adelaida, da
si već podnijela mnoge kušnje. Ali budi vedra i s povjerenjem kreni u
budućnost koju ti je Bog odredio. Nemoj smetnuti s uma da ti se valja u
nj uzdati kad dođu brige. Sjeti se da sam ja njegov sluga i da ovdje na
župnom dvoru mislim na tebe i očekujem te, pa dođi k meni, ne samo u
jadu i nevolji nego i u radosti, kad god ustreba i kad god zaželiš“.

252
 GLAVA V.

Adelaida je te noći dugo ležala budna. Ustala je iz postelje, prišla

prozoru i pogledala prema sjeveru. Svuda samo tmina, ali joj bijaše kao
da svojim pogledom mora prodrijeti kroz noć, probiti očima tamu kroza
sve uzvisine i šume dogledati tamo na sjever sve do Björndala. Je li ondje
još svjetlo na prozorima? I je li on sada kod kuće - Dag? Ili se zadržava u
šumi? Na što on sada misli? Studen je zali hladnim valom, prosrsi je
strah. Je li sretan što je dobiva? Istinski sretan? Ili je u sumnji? Uvijek joj
se činilo da je on u sumnji u pogledu nje, još od lanjske jeseni, kad su se
prvi put jedne večeri sreli u prednjoj dvorani na Björndalu. Ona i otac
bijahu onamo krenuli s Borglanda da pozdrave očeva prijatelja, starog
kapetana Klingea, koji je ondje u svojstvu pisara provodio svoje
posljednje godine.
Zurila je u tamu i mislila na to kako je prvi put vidjela Daga u razdrtoj
odjeći, s krvavim zavojem na zapešću, poslije borbe s orlom, i kako je uza
sve to bio ponosan i lijep. Zamišljala ga je onakva kakav bijaše o Božiću,
kad je proživjela divne dane u sobi pokojne gospođice Doroteje. Kako je
bio plah, gotovo bez riječi, i samo ju promatrao očima koje su ispitivale i
divile se. Mislila je na Badnju večer, punu dojmova, na ples na velikom
Borglandu, na sjetnu vožnju natrag na Björndal s Dagom, na posljednju
večer, kad je rekao samo »Laku noć!« i odmah odjurio u šumu, i kako nije
bio kod kuće kad su ona i otac ujutro otputovali.
Mislila je na sve svoje strepnje, bojazni i sumnje što su je kasnije
mučile u gradu, i kako je u svom očaju naposljetku starom ljekarniku
obećala da će biti njegova.
Mislila je i na posljednji odlazak na Björndal, odlazak na pogreb
kapetana Klingea, mislila na to kako je s ocem ondje provela cijelo ljeto -
mislila na svoje samotne i tužne šetnje po ružičnjaku i na sva lijepa mjesta
oko Björndala, mislila na onu jutarnju šetnju sa starim Dagom, koji ju je
vodio na brijeg sjeverno od dvora, mislila na vidik što se ozgo pružao, na
pogled što je pucao preko Björndalskih šuma i naselja, tako divan kakav
nikad prije nije doživjela.
Sjećala se posljednjih dana na Björndalu, kad joj bijaše kao da je
završila svoj život i kad se pomirila sa strogom sudbinom: da ljekarniku
postane njegovateljica kad se vrati u grad. A onda je došla posljednja

253
večer s gorkim suzama u sobi pokojne gospođice Doroteje, kad se
spremala na put, i sa strepnjom na svečanoj oproštajnoj večeri u velikoj
dvorani - a onda je odjednom došlo ono nevjerojatno: kad je njezin očaj
došao do vrhunca, stari je Dag izrekao nevjerojatne riječi da su ona i
mladi Dag zaljubljeni jedno u drugo. Sjećala se silne zbunjenosti i ujedno
radosti, a onda straha da ipak nije istina da je Dag u nju zaljubljen. I kao
u tihoj pobožnosti pomisli na svoj susret s mladim Dagom one iste večeri,
podno stubišta u polutamnom predsoblju, kad se okrenula prema njemu,
a on joj dao poljubac, jedini dosad, i rekao da je istina da je voli.
Adelaida sjede i dršćući od studeni nalakti se na prozorski podboj te se
zagleda u tamu. Njezin se strah odbijao od tame i ponovno padao na nju,
osjećala ga je kao težak teret.
Stari je Dag odonda sve dogovarao i sve uredio s njezinim ocem. Ni
jedno jedino pismo nisu među sobom izmijenili ona i mladi Dag, ni riječi
jednu drugome napisali. Kad god bi došao, stari bi Dag izručio pozdrav
od sina. Ali ga mladi Dag zacijelo nije molio da pozdravi. Stari joj je Dag
donio i nakit, teške zlatne lance i zlatno prstenje, i rekao da je to od sina.
A je li mladi Dag uopće znao za te darove? Jedva. Oni nisu gotovo nikad
razgovarali jedan s drugim, otac i sin. Barem ona nije vidjela da
razgovaraju dok je bila na Björndalu. Nisu bili neprijatelji - naprotiv,
voljeli su se. Ali je mladi Dag bio prema svima tako šutljiv, i bijaše kao da
se stari Dag boji sina.
Tama se sastavljala oko Adelaide, natisnula se kao da joj nema kraja i,
premda nije imala obličja ni glasa, ipak je bila živa - pravi vrtlog u kojem
su se komešale sumnje i bojazni.
Možda je Dag sada promijenio mišljenje i namjeru? Možda se ne
raduje što je dobiva? Možda sve to i nije njegova odluka...? Možda je i
noćas odjurio u šumu kao i posljednje večeri onda poslije Božića pa se
sutra i ne vrati, jer mu sve to nije po volji...? Ili mu se štogod dogodi...?
Opasno je u Björndalskim šumama. Ima ondje medvjeda i vukova, ima
golemih sobova, a svuda strše klisure i zjape provalije, ruše se vodopadi...
A mladi je Dag tako neoprezno baratao svojom puškom. Jedan
nepredviđeni ili krivi hitac...
Adelaida ustade dršćući i vrati se u postelju, među hladne plahte. Bilo
je tako sumorno i hladno u velikim sobama na župnom dvoru - pripoljski
majuri i sam župni dvor imali su tako malo šume. Morali su štedjeti drva,
gotovo kao u gradu. Večeras su, doduše, naložili peć tu u sobi, ali se vatra

254
davno ugasila. Adelaida je mislila na Božićne dane što ih je provela na
Björndalu. Tamo je studen stezala oko kuće, ali je unutri, u sobama, vatra
plamsala u kaminima i pucketala u pećima, sluge i sluškinje neprestano
donosili drvo za ogrjev, a gore u sobi pokojne gospođice Doroteje, gdje je
ona stanovala za svog boravka na Björndalu, ležala je brezovina visoko
naslagana uza zid. Tu se moglo ložiti koliko te volja.
Eh, da, ona soba! Adelaida se skupila u hladnoj postelji. U sobi, u kojoj
je stanovala na Björndalu, nalazio se velik, topao krevet. Odnekle je iz
dalekog svijeta nekoć došao u finu gradsku kuću trgovca Holdera - a
odande na Björndal, s Holderovorn kćeri, gospođicom Dorotejom, koja je
bila tetka mladog Daga i koja je ondje stanovala sve do svoje smrti. Zato
su je zvali »gospođičina soba« i zato je ondje sve bilo tako fino kao nigdje
drugdje i mnogo ukrasa i srebrnine bijaše ondje u ladicama i na komodi.
A na zidu nad posteljom visjelo raspelo od slonove kosti, srebra i zlata.
Jedne je večeri Adelaida vidjela ono raspelo u neobičnom sjaju. Zraka
svjetla bijaše pala na zid, kroza zavjesu na postelji, prosjala upravo na
raspelo, ali nikad Adelaida nije mogla zaboraviti onaj neobični sjaj u tami.
Bilo je ondje tako udobno i ugodno, u velikom krevetu u onoj sobi na
Björndalu, bijaše ona soba kao neka kuća za sebe. Ugodno je bilo ležati
ondje, u toplini i sigurnosti, pod onim raspelom, dok se vani oluja
razmahivala. Ondje će i opet ležati sutra uvečer. Hoće li doista?
Odjednom joj postade vruće među hladnim plahtama. Nikad više neće
sama spavati u onoj sobi. Sutra će biti udata. Gdje će ona i Dag stanovati
na Björndalu?
Dag je uvijek, još od djetinjstva, stanovao sam, u jednoj od starih
zgrada što su je zvali »ognjenica«, a što je stajala postrance, sa zabatom
prema dvorištu. Tu je držao svoj ribarski pribor, tu su mu bili psi i oružje.
Nasred poda nalazilo se ognjište, prozorâ nije bilo. Na krovu bila badža,
kuda je dim izlazio i svjetlo ulazilo. Bijaše to najstarija zgrada na
Björndalu. Nije tu bilo mjesta za mladi bračni par. A u staroj kući, opet,
stanovao stari Dag, u velikoj spavaonici; nije odustajao od svojih navada
i običaja, ondje je bio, ondje i ostao.
Njima dvoma onda nema druge, valja im se smjestiti u novoj kući...
Kad god je mislila o povratku na Björndal, jedan joj dio radosti bijaše
u tome što će opet stanovati u »gospođičinoj sobi«, u onoj udobnosti i
ljepoti u malom i u velikom. Ona krasna postelja s rezbom u drvetu i s
teškim zavjesama, ormar, komoda, sanduci i veliki, duboki naslonjači, pa

255
onda balkon, gdje je prosjedila tolika jutra i večeri i gledala preko naselja
sve tamo do Hamarrböa... Istom joj se sada objasnilo da ta soba više neće
biti njezina. Ali... zar ne bi mogli ondje stanovati, Dag i ona? Ne, nije
mogla zamisliti snažnog i krepkog Daga kako se kreće među resama,
čipkama i ukrasnim sitnicama što su ostale za pokojnom gospođicom
Dorotejom - nije mogla zamisliti šape njegovih pasa po sagu i po risjem
krznu pred krevetom, ne bi tu pristajale puške po kutovima ni sjekira
između mirisnih bočica i srebrnih sitnica na komodi pokrivenoj vezenim
prekrivačem... Ne bi to Dag htio, a ni ona.
Razlika između nje i svega finog što je voljela, s jedne strane, i Daga, s
druge, sa svim onim životnim i surovim što ga okruživaše - ta joj je razlika
sada prvi put jasno izišla pred oči. Tješila se malko time što ga je uzela u
pamet dozivati onakva kakav bijaše onda na Borglandu, na onom plesu o
Božiću - lijep i pristao, s blistavom bjelinom oko vrata i oko zapešća,
uredne valovite kose i snažne pojave mirna i dostojanstvena držanja. A
inače, u druge dane, bijaše onakav kakva ga je vidjela prve večeri, kad je
razdrte odjeće banuo u predsoblje i sa sobom donio miris šume. A ona ga
je voljela upravo takva kakav jest, a ipak i drukčijeg, u svečanom ruhu.
Ali... on se nije mogao dobro osjećati ondje gdje bi ona najradije
stanovala... pa zašto bi se ona morala dobro osjećati tamo gdje bi on htio
stanovati?
Njezin bajni nastan, njezin dvor iz snova, bijaše ona sobica kako ju je
jednom uredila nježna i osjetljiva gospođica Doroteja - a njegov prisni
svijet bijaše polutama u staroj kući ognjenici, s krutim lovačkim priborom
i sa psima što naokolo njuškaju i tabaju.
Istom sada, noćas, istinska stvarnost jasno joj se javila u mislima. Ona
je dosad sve to otklanjala od sebe, nije htjela da o tome misli, a ipak se
život sastoji od toga. Sad su njezine misli bile nasamu s njome, u tami
nisu imale kamo odlutati, pa su se namátale i sabirale oko onoga što je
čeka. Neće dakle, kao prije, ležati u velikom krevetu sama. Prije ju je pri
pomisli na to ispunjala sama radost, a sada - sada nije bila sama radost.
U životu je Adelaida Barre ponajviše mislila na jedno: na samu sebe, i
tako je trajalo dvadeset i sedam godina - a sad se odjednom našla u
vrtlogu koji ju je povukao u nešto novo, u nešto u što je, doduše, sama
htjela, ali nikako tako naglo. Sve se zavrtjelo i krenulo tako brzo da u
svojoj ponešto krutoj naravi nije bila kadra da prati taj brzi slijed
događaja.

256
 Mislila je na Daga, s kojim će se sutra vjenčati - ostaje još nekoliko sati
do časa u koji će se s njime vezati za cio život. Tolike je sate dosad mislila
na njega - ali su joj misli uvijek bile nekako kao prigušene, jasnoću im
brkala toplina radosti. A sada, prije same odluke, u tami posljednje noći,
razbistrile se misli i šuljajući se krenule u obranu njezina j a. Kazivale joj
kako je izmijenila jedva desetak riječi s onim koji će od sutra njome
upravljati. Kao muž - ta ona ga zapravo i ne poznaje, nema o njemu
pojma, ne zna njegovih misli, ništa ne zna o njegovu životu.
Dugo je ležala tako skupljena, bijaše joj kao da ju je napao nekakav
nenadani strah koji ju ne ispušta, a onda joj glavom prođe misao: ta
kolikim je ženama u moru vremena to bila sudbina! Većina se udavala u
dobi od petnaestak-šesnaestak godina - pogotovu u gradu - ne znajući
ništa o životu, a ponajmanje o svome mužu. U njezinoj dobi mnoge su
imale već čopor djece - nalazile se posred zbilje života još prije nego što
su stigle i da ga počnu.
A ona je mnogo šta vidjela, čula i čitala, te je znala u što ide - a o čovjeku
ne stječeš znanje samo po riječima: u njezinoj dobi mnogo se šta može
vidjeti očima i čuti ušima. Ona je Daga dobro i često promatrala, i dobro
poznaje njegova oca, starog Daga. Mogla je dakle znati u što ide.
Jedan jedini put, poslije onoga prvog večernjeg susreta, molila je Boga
da joj dade da postane Dagovom ženom - da bude s njime u dobru i u zlu
- u svemu, i da je kazni ako zakaže. A sada, gle, kad je pred njom
ispunjenje njenih želja, pušta da je sumnje zaokupe. Ne! I Adelaida se
pruži i lijepo smjesti glavu na uzglavlju, sklopi oči, a misli joj ispuni
toplina radosti.

GLAVA VI.

Sve je prošlo. Major se odvezao po kćer, kočijašio mu najstariji sluga

na imanju, Syver Bakpaa, a u kočiju bio upregnut veliki pastuh Medonja.
U crkvi bilo svečano, ljudi se natiskivali. Župnik bio dostojanstven, jasan
i odrešit u govoru, nalazio je riječi što su s uha padale ravno na srce, a
zatim je vjenčanje obavio s takvom snagom i jasnoćom u glasu i s takvom
sigurnošću u samom obredu, kako je stari Dag mogao samo poželjeti kad
se u crkvi njegove župe vjenčaje njegov jedini sin pred tolikim ljudima iz
grada i sela što sve motre tako pomno.

257
 Duga, divna povorka kočija krenula je od crkve prema Björndalu. Svi
su sretno stigli i pri dolasku bili dočekani kusnim zalogajem i dobrim
gutljajem, po starom običaju, a onda su u najboljem raspoloženju prišli
svečanom svadbenom stolu u velikoj dvorani, i ondje se pjevalo, držali se
govori i zdravice po gradskom običaju. Svatko je iznio ono što mu je na
srcu, ljudi upućivali svoje riječi mladencima, dvojedinoj kraljevini
Danskoj i Norveškoj, kralju, domaćinu i slobodnim norveškim seljacima.
Na stolu bijaše mnogoga i raznolikog jela - pravo obilje, kao odvajkada za
svih svečanosti na Björndalu, bilo neobično finog vina, rakije i piva, a
srebrnine dovoljno za svakoga, i sve je teklo u besprijekornu redu: lijepo
odjevene djevojke, s imanja i one što su došle ozdo iz naselja, donosile na
stol i odnosile i brinule se da ugode gostima i da sve bude kako valja.
Oni koji su došli iz grada od samog su početka unijeli raspoloženje
pjesmom i govorom. Već su se unaprijed pripremili da svojski slave
seosku svadbu, i što je gozbovanje dalje odmicalo - onako sigurno,
spretno i beskrajno - tako je i raspoloženje raslo i nosilo sa sobom i onoga
koji bijaše mrgodan. Pravni savjetnik Gabbe podigao monokl, pogledao
prijeko, tamo gdje je sjedila njegova žena, i značajno uzvio obrvom, a i
drugi su izmjenjivali poglede koji mnogo kazuju.
Nekoć je na Björndal jedna žena dolazila i odlazila punih osamdeset
godina. Sve do duboke starosti strogo se i svečano pridržavala onoga što
je od najranije mladosti vidjela i čula o dobrim starim običajima, osobito
u pogledu kuhinje, spremanja i podvorbe. Zvala se Ana Hamarrbö, a bila
je u rodu s Björndalcima. Još dok je Ana bila na životu, došla je Tereza
Holder iz ugledne obitelji u gradu i postala gospodaricom na Björndalu.
Ona je preuzela i zadržala sve Anine običaje i na to dodala ponešto od
iskustva i običaja iz svoga velikog domaćinstva u gradu. Za Terezina
života sve je to preuzela u nasljedstvo gospođica Kruse te vodila
kućanstvo na Björndalu kao što je njime nekoć upravljala Ana Hamarrbö.
Tako gosti nisu imali prilike da misle na svoje inozemne običaje i
navade u pogledu jela i ostalog. Imali su i previše posla da kušaju sve ono
što se donosilo na stol, a što je mogla pružiti šuma i planina, more, jezero
i rijeka, staja i žetva na majuru.
v
Jest, sve je sada prebrođeno. Oko čaša punča brujali glasovi po svim
sobama. U sobicama stariji se kartali, u dvorani odlijegala glazba, a
mladost i sve ono što još ne bijaše staro vrtjelo se u plesu.

258
 Ali je bilo i takvih koji se nisu ni kartali ni plesali. Ti su ponajviše sjedili
u dvorani gdje su imali pregled svega što se zbiva. Tu se sastavljala glava
do glave i šaputalo se o svemu što su oči vidjele i što se toga dana
dogodilo. I u prisobljima pokraj dvorane bijaše onih što su samo
promatrali. Takvi su sjedili na zavučenijem mjestu da budu ili da se
osjećaju neviđeni, a da sami mogu gledati život što struji dvoranom.
Na takvu jednome mjestu sjedila je i stroga Adelaidina tetka Eleonora.
Imala je na sebi haljinu od teškoga svilenog damasta s bogatim naborima
- sasvim u suprotnosti s modom koja je tada vladala. I ona i njezina
haljina bijahu iz davno minulog vremena. Haljina joj nekoć, sva je prilika,
bijaše duboko izrezana pod vratom, ali je sada bila strogo zatvorena, a
pokazivala je tragove po kojima se vidjelo da je više puta prepravljana,
već prema modi i, još više, prema dobi vlasnice. Tetka Eleonora bila je
dijete jednog vremena kada je u svijetu vladala lakomislenost. Ali je ona
bila kći jednog biskupa i - napose - jedne biskupovice koja, zbog svoje
neumoljive strogosti u svakom pogledu, bijaše pravo strašilo za svu
okolinu; i tako je cio Eleonorin život krenuo sasvim drukčije nego što
onda bijaše običaj - potekao u suštoj protivnosti sa životom onog
vremena. Jednom je imala i neku ljubav, ali joj je do ušiju doprlo nešto
nepovoljno o prijašnjem životu njezina odabranika - i nato se povukla od
života. Je li se kasnije možda pokajala? Ništa nije svijetu odavala. A danas
su njezini pogledi pratili Adelaidu i Daga - pratili ih s neobičnim
zanimanjem.
Adelaida je zapazila izražaj u njezinim očima kad su te oči jednom
pogledale Daga, i Adelaida odonda nije mogla zaboraviti taj tetkin pogled.
Bijaše kao da se tetka Eleonora prenijela u njezin položaj i na njezino
mjesto, zanijela se u snove kao Dagova nevjesta.
Uvijek je Adelaida svoju tetku gledala kao čovjeka koji se nalazi
postrani, sasvim izvan žive struje života; a sada je opazila da je s tetkom
kao i s njom, opazila je srodnost između tetke i sebe. Iza krute i stroge
vanjštine mogao je žar života najjače buktjeti. Adelaidi bijaše žao tetke
Eleonore, i u sebi je zahvaljivala nebesima što njezina sudbina nije
krenula tom tužnom stazom - i odjednom kao da za Adelaidu sve postade
nekako vrednije i veličajnije. Toplina, o kojoj mišljaše da je mora obuzdati
u osjećajima i u držanju, sada uze maha. Bijaše kao da duboki i sjajni
pogled kojim je tetka Eleonora obuhvatila Daga, dopušta Adelaidi da

259
iziđe iz svoje krute suzdržljivosti i da bude ono što sada i jest pred Bogom
i pred ljudima - naime, udata.
Usamljena je sjedila tetka Eleonora, držala se ukočeno u visokom
naslonjaču, a svilena joj haljina padala u teškim naborima. Gdje je svjetlo
padalo na svilu, prelijevala se svila u krvavo-crvenom sjaju, a u sjeni
tamnjela i prelazila u crno. I njezine su oči pokazivale sličnu igru boja,
svjetla i sjene. Duboko su se crnjele pod trepavicama, živo se iskrile u
svojoj modrini gdje ih je svjetlo milovalo, a sjaj kao da se u njima palio
kad bi među mnoštvom otkrila Adelaidu ili Daga.
Tetka Eleonora bijaše posljednja bliža rođakinja Adelaidina s majčine
strane. Rekla je samoj sebi kako je njezina dužnost da prevali taj dugi put
do Björndala, da Adelaidi bude pomoć i oslonac kad zakorači u taj teški
dio svog života. A došla je i da vidi »te ljude« među koje Adelaida dolazi
i prilike u kojima će teći njezin budući život.
U tetkinim očima nije bilo blagosti kad je sinoć zakoračila preko praga
na Björndalu; ozlovoljila se kad je čula da je Adelaida, bez njezina znanja,
smještena na župnom dvoru te ne može biti kraj nje. Osobito je pomno
promatrala starog Daga, ali nije stekla nikakav drugi dojam doli taj da mu
je držanje dostojanstveno i da je u svemu daleko od onoga što je ona
mislila o njemu. I s njom bijaše kao i s tolikima drugim koji su došli na
Björndal. Postala je nesigurna. Dakako, s najvećom je napetošću
očekivala da vidi samog mladoženju, ali se on cijele te prve večeri nije ni
pokazao, pa je tetka stekla dojam da se ti ljudi drže svojih zakona i po
njima žive.
Došla je kao jedini bliži rod Adelaidin da joj bude okrilje i zaštita. Tako
je mislila, ali što je svadbeni dan dalje odmicao, sve je više odustajala od
te namisli. Pomno je promatrala starog Daga i mladoga kad su svečano
odjeveni prilazili k stolu. Smatrala je da u nje ima sposobnosti
rasuđivanja, pa je već počela osjećati kako je ispunja kao neki ponos pri
pomisli na budućnost svoje sestrične. A pogotovu se tetke dojmilo kad je
vidjela svečano prostrti stol, onaj život i onu vrevu u velikoj dvorani i u
pokrajnjim prostorijama, a ponajviše onu sigurnost u svemu. Bijaše tetka
sasvim pridobivena. I dok je onako sjedila u širokom naslonjaču, dok su
uzvanici ulazili i izlazili i svečanost brujala oko nje, osjećala se kao da je
zaplovila u jedan od najvećih događaja u svome životu.
Obavijestila se o svima na Björndalu pa je razabrala da tu bliži rod i
svojtu čine stari Dag, mladoženja, Adelaida i major Barre - i ona sama.

260
Njezina roda s majčine strane, koji je nekoć bio tako velik i moćan u
zemlji, više nema - i tako se dogodilo da je njegov posljednji izbojak,
Adelaida, opet tetki stvorila porodicu. Tetka se već toliko navikla da o
porodici misli kao o nečemu što pripada prošlosti, pa od svečanoga
svadbenog objeda nije više slušala ničije mišljenje o Björndalu. Tetki je
postalo jasno: sada, kad se Adelaida udala za mladoga Daga, čeljad na
Björndalu njezin je rod, njezina porodica, i od toga je časa sve gledala
drugim očima.
Sad je Eleonora Ramer sjedila u srednjoj sobi, oči je uprla u veliku
dvoranu i osjećala se kao domaćica, mlâdin najbliži rod po majci. Gledala
je Adelaidu s dubokim razumijevanjem, mladog Daga žarkim pogledom,
a staroga sa sve većim poštovanjem otkad je opazila onaj njegov mir i onu
njegovu sigurnost. Opazila je i posmijeh na ustima starog Daga kad se
ono držao govor o norveškom seljaku, i njegov hladni pogled kad su
uglednici iz grada počeli pokazivati snishodljivost. Sve ono u čemu se
odražavala moć i blagostanje kuće smatrala je za nešto svoje, i najposlije
je letjela na krilima ponosa gledajući pristale pojave starog Daga i
mladoženje i njihova besprijekorna odijela. Bijaše kao da joj je pogled na
njih dvojicu pokazao smisao mode toga napoleonskog vremena, mode što
je donijela odjeću krojenu tako da se priljubljuje uz tijelo, a ta je odjeća
isticala njihove snažne i krepke likove između kukavnih pojava što su se
inače viđale. A njih su dvojica sada - njezina porodica.
Od toga svog otkrića, doduše, nije mnogo imala, ali će kasnije za sve
biti prilike. Što joj se sviđalo htjela je pobliže promotriti. I tako je
gospođica Ramer sjedila u dostojanstvenoj povučenosti i budnim očima
pratila što se zbiva u velikoj dvorani i u prostorijama s obje strane, a
njezina su oštra osjetila hvatala riječi i poglede. Njezini znanci iz grada
morali su sada paziti i dobro se čuvati da im ne izmakne kakva riječ ili
pokret koji bi odavao obescjenjivanje ili porugu. Jednom bi ih to moglo
skupo stajati. Ona je imala svakojakih veza i bila utjecajna, a njezin je
jezik jasno kazivao istinu o ljudima koji joj se nisu sviđali: u tome nije u
nje bilo skanjivanja ni okolišanja.
Major Barre spomenuo je starom Dagu kako mu gospođica Ramer nije
baš poželjna na svadbi. Ona bi bila posljednja koju bi pozvao.
„Opasna je to žena, i teško onome koga ona svojim jezikom zahvati!“ -
Tako je rekao major, a onda nadodao uzdahnuvši: „Ali je čovjek ne može
mimoići“.

261
 Stari Dag nije pridavao mnogo važnosti majorovim riječima; njemu je
važnija bila činjenica da je gospođica Ramer Adelaidina tetka i prema
tome, sada kad se Dag oženio Adelaidom, jako bliza svojta Björndalcima.
Kasnije, u toku večeri, izmijenio je u prolasku nekoliko riječi s
Adelaidom i razabrao da njoj ta tetka nije deveta rupa na svirali, nego joj
je draga i mnogo joj je do nje stalo. I tako je stari Dag krenuo kroza
svečanu vrevu i prolazio iz jedne prostorije u drugu dok najposlije nije
pronašao gospođicu Ramer. Nije ga se dojmila osobito ugodno kad ju je
iz pokrajnje prostorije vidio gdje sjedi usamljena i ponosna kao kakva
kraljica, i trebalo mu je truda i svladavanja da priđe čeljadetu o kojem je
čuo da je opasno. Ne, stari je Dag u životu susreo mnoge ljude i nikoga se
nije bojao - dosad. Sin mu se danas oženio. Oko njega, starog Daga, bit će
dakle života, okružit će ga život kao u stara vremena. Kad sin bude išao u
šume, ostat će kraj njega Adelaida s kojom će moći da razgovara, i major
Barre koji će im biti čest gost. Pod stare dane bit će mu, eto, život ugodniji.
A doći će i djeca. Na tu pomisao starog Daga zapljusnu topao val od puste
radosti. Nikad u životu nije bio tako pun pouzdanja kao sada. I on je pio
kao i drugi i bio dobro raspoložen.
Trže se gospođica Ramer kad je ugledala lik staroga Daga. I ne hoteći
uze mahati lepezom ispred lica kad je stari Dag prikučio stolicu i sjeo
odmah pokraj nje. Zatim je spustila lepezu i uzela se igrati širokom
zlatnom narukvicom potežući je tamo-amo po zglavku. Ne, stari Dag nije
bio nesiguran, ali bi drugi bili da su se našli na njegovu mjestu. Gospođica
Ramer promatrala ga je iz blizine - prvi put otkako je postala svjesna da
su od danas u bližem rodu. Brzo je svladala prvi nemir, i njezine su ga
oštre oči sada pažljivo promatrale a da nisu buljile u njega. Nikad nije
vidjela prsnik na košulji tako lijepo nabran i tako snježnobijel, a nije
manjkao ni zlatni privjesak na prsluku. Drugi su naokolo zveckali sa više
privjesaka, a taj je bogati čovjek nosio samo jedan.
„Odavde ti promatraš ples?“ - upita stari Dag.
Gospođica Ramer malko se lecnula kad joj je rekao „ti“, ali je iz
njegovih usta zvučalo lijepo i kanda bilo jedino pravo i valjano.
„Da“, odgovori ona - „gledam ples i mladost i zabavljam se misleći na
Adelaidu, radujem se što će joj biti tako lijepo“.
Gle! Izrekla je to iskreno, sasvim otvoreno - dogodilo se to tako lako
gospođici Ramer. Stari Dag malko uzvi jednom obrvom te je pogleda.

262
Sjetio se majorovih riječi i bio na oprezu. Misli li ona to ozbiljno ili se iza
toga nešto krije? Ali nije mogao opaziti ni traga kakve dvosmislenosti u
svijetlim i iskrenim očima gospođice Ramer. Naprotiv, razabrao je da je
velika sličnost između nje i Adelaide, i zato mu glavom prođe misao kako
će Adelaida tu na dvoru i na imanju hoditi mnoge godine pošto njega
spuste u grob. Neko je vrijeme tiho i sjetno gledao preda se, ali onda
odlučno podiže glavu. Nije mu padalo na um da izrazi sumnju o tome
hoće li Adelaidi biti tako lijepo - kao što bi učinio drugi na njegovu mjestu,
da bi mu se rečeno opet potvrdilo. Ne, on je naprosto prečuo one riječi,
držao se kao da nisu ni izgovorene, te rekao:
„Adelaidi će očito biti drago ako neko vrijeme ostaneš ovdje, barem
preko Božića...“
Mnoge je pozive dobila gospođica Ramer - ali da ostane čitava dva
mjeseca, ne, to je nitko još nije molio. Dobro je znala da je se ljudi boje i
da je nitko ne želi dugo kod sebe, pa u tom pogledu nije bila tako sigurna
ni kod Adelaide. Odgovori, nesigurno i nekako oklijevajući, da lijepo
zahvaljuje na takvu pozivu ali u gradu je čeka kuća i u kući djevojka.
Adelaidi za ljubav može ostati još koji dan poslije svadbe - ali preko
Božića...? Tu se sjetila što je major u gradu pripovijedao o Božiću na
Björndalu, pa se onda okrenula licem prema starome Dagu:
„Da, Božić...“ - reče gospođica Ramer. - „Da, mnogo sam slušala o tome
kako su ovdje Adelaida i njezin otac proveli prošli Božić... Ako je to vaša
- ovaj - tvoja želja, onda ću vrlo rado doći o Božiću“.
Stari Dag, po običaju, malko počeka da promisli, a onda joj odgovori
neka samo odluči, ali, što se njega tiče, on misli i govori ozbiljno.
Gospođica je Ramer dobro opazila kako on nije navikao da ljudi
sumnjaju u iskrenost u njegovim riječima i namjerama, pa se gotovo
zaboravila te umalo što nije stavila ruku na njegovo rame; u posljednji se
čas trže, te joj lepeza ispade iz ruke.
„Već znam da vi, ovaj, da ti i misliš kako govoriš“, reći će mu gospođica
Ramer. - „Što mogu kad sam se već navikla da tako govorim. Dakle, ako
Adelaida želi, rado ću ostati koji dan, a smjednem li doći o Božiću, silno
ću se radovati“.
Stari Dag opet je pogleda. Nije mogao razabrati ništa drugo nego to da
je Adelaidina tetka iskreno i čestito čeljade, a ono što je o njoj rekao major

263
valja majoru upisati u grijehe. Jer stari Dag nije bio slijep, znao je on
majorove slabe strane.
I tako je sjedilo njih dvoje u pokrajnjoj sobi, gospođica Ramer i stari
Dag, i međusobno se pogledavalo, dok su oko njih brujali glasovi i zvonila
glazba. Promatrao je stari Dag njezinu finu staromodnu haljinu i ćutio
njezin miris i to ga je sjećalo na mlade godine, podsjećalo ga na njegovu
naočitu ženu i na njezinu finu i nježnu sestru gospođicu Doroteju. Mislio
je na njih obadvije. Kad je nakon stanke glazba opet odjeknula i zasvirala
jedan između starih plesova, podiže se stari Dag i nakloni se pred tetkom
Eleonorom. Njezinu uplašenost i njen izgovor kako već odavno nije
plesala, rasprši on jednim jedinim smiješkom. Svijet iz grada i sa sela
širom rastvori oči kad je vidio kako gospođica Ramer u teškoj i šuštavoj
svilenoj haljini pod ruku sa starim Dagom klizi u dvoranu; iza kartaških
stolova poustajali ljudi i s čašom u ruci izišli na sva vrata i buljili u
nevjerojatni prizor što im se pružio kad je stari Dag zaplesao s
gospođicom Eleonorom.
Što je stari Dag kasnije, kad je vidio da još zna plesati, zaplesao i s
mlâdom, bijaše nešto što se razumije samo po sebi, i još se dugo poslije
toga govorilo, ne samo u tom kraju nego i u gradu, kakva divna bijaše
slika kad je Adelaida na svadbenu večer plesala sa starim Dagom u velikoj
dvorani na Björndalu.
I starog je Daga ponijela svečanost, dobra kapljica i glazba. Uspravio
se u svoj visini, oči mu zasjale, kosa se zatalasala u toplini, i tako stari Dag
pružaše sliku koja se lako ne zaboravlja.

GLAVA VII.

Odmicala večer i u noć se pretákala, ali slavlju i čašću kanda ne bijaše

kraja. Jedna prostorija nalazila se odmah pokraj kuhinje; stajala je
zatvorena cijele večeri, ali sad u noć gospođica Kruse otvori na njoj vrata
i zamoli goste da uđu. Unutri bio prostrt dugačak stol, onakav kakvi su
obično bili stolovi o Božiću na Björndalu. Stol se savijao pod množinom
svih mogućih jela, i to u ono ratno vrijeme kad je u zemlji vladala oskudica
i kada se i u boljim kućama tanko jelo. U toj sobi i naokolo sve oživjelo,
jer se svatko morao sam poslužiti za dugim stolom. Gospođica Kruse i
dvije-tri starije djevojke stajale za svaki slučaj kraj stola, da se nađu na

264
usluzi. Inače je druga ženska čeljad otišla još tokom večeri. Djevojke što
su posluživale otišle su valjda za svojim dužnostima. Oko stola bilo živo,
uzimala se jela i brujali glasovi - čak i oni koji su se sve dotad držali
ukočeno, sad su se otkrávili te živnuli, rakija prije jela i jako pivo učinili
su svoje. U blagovaonici i po sobicama držali se govori manjim ili većim
skupinama - i mešetar je Rader za svoj račun držao govor, sasvim glasan
i jasan, kako se kasnije pripovijedalo. Glazbenici su za to vrijeme otišli u
kuhinju i kad su se ondje okrijepili, opet su se vratili, te je glazba ponovno
odjeknula velikom dvoranom, dok je još poneki zakašnjeli glas pjevao
svoju vinsku pjesmu za dugim stolom.
Žuti kabinet bijaše uređen kao soba u nekadašnjoj kući Tereze
Holderove u gradu. Bijelo, zlatom obrubljeno posoblje u stilu rokokoa
potjecalo je odande, a zidovi bijahu prevučeni žutim damastom. Tu su se
zadržavale najotmjenije gospođe, ukoliko nisu bile na svojim obilascima
kroz druge prostorije, da jednim okom paze na svoje muževe, a drugim
da otkriju štogod o čemu bi kasnije mogle iznositi svoju kritiku. Malko su,
reda radi, igrale l'hombre, ali su ponajviše govorile, često i prigušenim
glasom. Tu su jezici zahvatili starog Daga i mladoženju, pročešljali
njihovo držanje, a i samu Adelaidu temeljito prorešetali. Osobito je
njezina haljina bila predmet razgovora. Našle su da je previše skupocjena
za ženu koja je proizišla iz tako skromnih prilika. Osim toga, ta haljina,
kako su ocijenile, nije ni staromodna niti je zapravo po sadašnjem kroju i
modi, a to dolazi odatle što Adelaida, rekoše, uvijek hoće da bude nešto
posebno. A nije ni bijela, nego plava. Najviše su Adelaidi zamjerale što se
nije držala sadašnje mode da joj haljina bude zatvorena oko vrata.
Pokazati se kao mlâda, u njezinim godinama, razgolićena vrata i još sa
staromodnim krojem uz tijelo da se ističu grudi - to je naprosto izazovno.
Kad žena ima stas koji privlači muške poglede, onda je neukusno takvo
isticanje, a na sam dan vjenčanja upravo je nedostojno. Ako i ogrne
ramena svilenim šalom, nije ništa bolje, jer šal leprša i svaki čas klizne
nastranu.
Uz glazbu i uza zuj veselih glasova po sobama naokolo osjećale su se
sigurne i govorile možda i previše otvoreno o Adelaidinoj haljini i o tome
kako je prečesto plesala, sa svima, a nisu opazile ni jedan jedini znak
njezine sklonosti ili pažnje prema mužu - poslije jela jedva se i vidjela u
njegovoj blizini. Išle su dotle da su već žalile mladog Daga što ga je za
ženu zapala Adelaida Barre, spominjale su kako je cijele večeri zamišljen
i ozbiljan. Nitko ga nije vidio da se smije - mora tome biti nekakav uzrok.

265
Koliko su marno prionule da kude Adelaidu, nađoše da je predobar za
nju; isticale su njegovu ljepotu, njegovu pristalost, držanje i ozbiljnost - i
zaboravile što su prije o njemu mislile. Sada su nalazile da je ljepši i
pristaliji od Adelaide, a k tome još i bogat. A gle kako se Adelaida drži uza
sve to...
Usred te bujice riječi iznenada se nakašlja jedna između prisutnih
gospođa. Sve pogledaše onamo i odjednom nastade grobna tišina, koja
dugo potraja. Gospođica Ramer ušla je iz pokrajnje sobe i šuštala klizeći
onuda, veličanstveno uzdignute glave i sa zagonetnim smiješkom oko
usta.
Gospođe su dugo gledale za njom, a onda pogledale jedna u drugu;
zatim prošaptaše nešto francuski, i riječi opet potekoše, a razgovor krenu
starom stazom. Jezici zahvaćali gospođicu Ramer, njezinu oholost i
siromaštvo, njezinu smiješnu haljinu, iznosili kako hoda kao paunica i
kako se osjeća sudionikom toga bogatstva. Riječi bijahu probrane,
rečenice pomiješane s francuskim frazama i glatke poput svilenog
damasta na zidovima, a sadržaj im tako dobro pristajao boji zidova u
žutom kabinetu.
v
Adelaidina haljina napravljena je po neobičnoj zamisli, i zato bijaše
onakva. Stari Dag koji je mislio na sve, mislio je i na haljinu kad je čuo
imena svih uglednih osoba što ih je major Barre posjećivao sa svojom
kćeri i što ih je nakanio pozvati na svadbu. Stari je Dag odavna bio načistu
s majorovim prilikama, znao je on da u majora nema novaca, i zato je ne
okolišajući kazao kako se on, kao Adelaidin drugi otac, želi pobrinuti za
Adelaidinu haljinu - takvu kakva će priličiti onoj svečanosti i onim
odličnim uzvanicima. Zamolio je majora da jednu Adelaidinu haljinu
odnese krojaču, da se po njoj skroji i sašije nova; neka Adelaidi ništa ne
govori dok haljina ne bude gotova, a treba da bude od najskuplje svile i s
takvim ukrasom i obrubima kako krojač najbolje zna i umije.
Lake, jednostavne haljine u ono su se vrijeme šile kod kuće, a je li
trebalo da bude nešto osobito fino, uzimala se švelja u pomoć. Krojači za
dame bijahu izumrla rasa. Oni koji su preostali morali se hvatati drugog
posla da bi mogli živjeti. Starom Dagu i majoru nije to bilo poznato, pa je
major išao od jednoga do drugog krojača za koje je znao, a ishod pothvata
u koji su se trojica vremešnih ljudi upustila Adelaidi iza leđa, bijaše
duboko izrezana haljina modra kao nebo, od debele svile, u struku usko

266
priljubljena uz tijelo, sa širokim porubom na dnu, a taj porub od
tamnoplave svile bijaše izvezen zlatom; uz to je išao šal od iste
svijetlomodre svile kao i haljina, s jednakim tamnoplavim obrubom. Kroj
donjeg dijela haljine bijaše jednostavan i slobodan, kako je to onda
propisivala grčka moda, ali je gornji dio bio previsok, izrez dubok, a svila
preteška.
Kad je prvi put ogledala to krojačko djelo, Adelaida je baš zaplakala,
ali je major u svojoj zbunjenosti tvrdio kako je stari Dag želio upravo
takvu haljinu. Adelaida je razmišljala o tome, i nije joj išlo u glavu da je
baš takva želja starog Daga. Ali se divila kroju i majstorskom obrubu s
vezom. Stajala je na njoj kao salivena, i pošto je nekoliko puta ogledala
haljinu, pomirila se s mišlju da je nosi: ta valjda će krojač bolje znati
kakva je moda u svijetu nego što zna kakva švelja ili žena u gradu. A da je
sa svojom tamnoplavom kosom i svojim jasno-modrim očima lijepa u toj
haljini - to je znala sasvim dobro.
v
Gospođica Ramer uhvatila je ponešto od onoga što su gospođe govorile
o Adelaidi, jer je zamišljena zastala na vratima koja vode u veliku
dvoranu. Ali kad je ugledala Adelaidu, koja je u taj čas, ugrijana, završila
jedan ples, u očima gospođice Ramer kao da je zaplamsao modar plamen,
te ona sa značajnim smiješkom oko usta pođe Adelaidi u susret, a kad
dođe do nje, povuče je ustranu i s njome sjede na sofu.
„Tvoj je svekar neobičan čovjek“, reći će joj tetka Eleonora.
»Kako to misliš?« u sebi će Adelaida, ali ništa ne reče, nego samo
upitno pogleda tetku.
„Potrudio se da me potraži i dugo je sa mnom razgovarao. A valjda si
vidjela da smo i plesali?“
„Da.“ - preuze Adelaida - „Da si samo mogla vidjeti kako je s tobom
išao i koliko drži do tebe“.
„Hm“, kratko će gospođica Ramer, a topao val zali joj obraze, te ona
podigne lepezu. - „Jest, ostavio je sve drugo, da bi plesao s nama dvjema,
samo s nama. Zbilja neobičan čovjek“.
I nato kaza Adelaidi kako ju je pozvao da ostane na Björndalu, a ona
mu obećala da će ostati nekoliko dana i opet doći o Božiću. Adelaida se
najprije malko zamislila, a onda se sjeti kako bi divno bilo da tetki pokaže

267
sve naokolo, stare zgrade i sve u njima, i nasmiješi se u iskrenoj radosti:
reče kako će biti krasno ako tetka ostane, ali dugo, zaista dugo.
Gospođica Ramer je osjetila iskrenost u Adelaidinim riječima, i njezina
radost bijaše potpuna. Adelaida se dakle ne protivi da ona ostane;
Adelaida joj je dakle oprostila što joj se ona nije javljala sedam posljednjih
godina, i gospođica Ramer osjeti duboku radost koja čovjeka ispuni kad
nađe starog prijatelja.
Časak je zamišljeno promatrala Adelaidinu žarku ljepotu, te se i opet
u njezinim očima javi modri sjaj, kao onda kad je prolazila kabinetom, a
oko usta zatitra isti onaj značajni smiješak.
„Je li ti hladno, Adelaida?“ - upita gospođica Ramer.
„Nije, draga tetka“, odgovori Adelaida i pogleda je začuđeno.
„Mislim po tome što neprestano navlačiš šal oko sebe. Na ovoj vrućini
bolje je da ga složiš i nosiš u ruci“.
Adelaida obori glavu i poče se lagano hladiti lepezom.
„I, Adelaida, mogla bi se malo držati muža, kadikad. Prirodno je da
žena pokaže nešto pažnje prema svome mužu. I još takvom. Shvaćam i
jasno mi je da ga voliš“.
Adelaida još dublje sagne glavu i počne jače mahati lepezom.
Nije ništa odgovorila.
Gospođica Ramer upitno je pogleda, a onda je lepezom lagano lupi po
ruci.
„Veliko, sretno dijete“, reče joj francuski, ustajući.
Adelaida je pogleda kad je ustala i opazi da su se u njezine stroge tetke
orosile oči.
Neko je vrijeme Adelaida sjedila sama i razmišljala. Zatim i ona ustane
i lagano krene kroza sobe. Onima koji su htjeli plesati s njome odgovarala
je da je malko umorna. Najposlije ugleda Daga. Sjedio je razgovarajući s
potpukovnikom Baltom, koji bijaše jedan od starih prijatelja njezina oca
i, koliko je znala, strastven lovac. Potpukovnik bijaše krupna ljudina,
čovjek opravdano ponosan na svoje lovačke pothvate. Sad je bio u ugodnu
razgovoru s mladim Dagom, lijepo su razgovarali kao dvojica među
sobom jednaka, nazdravljali jedan drugome i ugodno se zabavljali.
Adelaida se mnogo puta susrela s Baltom i znala je koliko se taj drži iznad

268
mlađih i onih koji su po položaju ili po činu niži od njega. A sad, gle, njih
dvojica razvela živ razgovor; i sam Dag, koji inače nije bio govorljiv, sad
se raspričao nema sumnje, razgovaraju oni o lovu.
Ustadoše njih dvojica kad je ona prišla, ali ih ona, smiješeći se, zamoli
da opet sjednu i da nastave gdje su stali.
„Samo sam ponešto umorna od tolikog plesa pa sam htjela da se malo
odmorim“, reče Adelaida, ali ne uze stolicu što ju je ponudio potpukovnik,
nego sjede pokraj Daga.
Dag kao da nije znao može li opet sjesti na svoje mjesto, ali Balt tada
sjede, a Dag za njim.
„Zacijelo bi štogod popila“, reći će Dag, te odmah htjede da joj donese
čašu.
„Samo mirno sjedite“, reče mu potpukovnik. - „Adelaida će radije piti
iz muževe čaše“.
Dag se u neprilici nasmija, nasmija se i Adelaida te valjano poteže iz
Dagove čaše.
Balt zatim svrnu razgovor opet na prijašnje, te njih dvojica nastaviše
gdje bijahu stali.
Adelaida je sjedila naslonivši se na stolici pokraj muža; sada je prvi put
čula i slušala kako Dag razgovara s nekim drugim. Nije pratila njihov
razgovor, samo je sjedila i bila sretna. Ljudi su izlazili i ulazili, svirala
glazba, naokolo razgovor i smijeh, a netko je pjevao uz glazbu, tekla
zabava.
„Ipak“, opet će potpukovnik nakon nekog vremena - „vi biste zacijelo
htjeli plesati“.
I sve troje ustadoše. Adelaida poteže šal s ramena te ga složi i uze u
ruku, kako joj je savjetovala tetka Eleonora. Balt ju je oštro promotrio, a
onda preko njegovih oporih usta prijeđe osmijeh:
„Adelaida“, - reče potpukovnik - „dobila si sjajna lovačkog druga, ali si
i sama divan lovac!“
Malo zatim potpukovnik se srete s majorom Barreom te će, stavivši mu
ruku na rame:
„Imaš sada jednu obavezu, stari prijatelju: valja da me jednom povedeš
ovamo da s mladoženjom odem u šumu“.

269
 Barre je uvijek slušao kako svi žele s Baltom u lov. Balt je uvijek vodio,
a sad, gle, on bi za mladim Dagom.
Adelaida i Dag krenuše u dvoranu, na ples. Adelaidin je lijevi lakat
počivao na Dagovoj ruci, a rukom je lagano mahala lepezom i hladila
vruće lice. U desnoj je, spuštenoj ruci držala šal, koji je visio i vukao se po
podu. Ljubazno se naklonila gospođama. Sjaj od svijeća i žutih zidova
prelijevao zlatni odbljesak preko plave svile na Adelaidinoj haljini, a
njezina bista i zlatni vez na obrubima njezine haljine prekrili se finom
patinom kakva se vidi na staroj slonovači. Pravni savjetnik Gabbe, koji je
upravo naišao, podiže monokl i zadivljen upilji pogled u Adelaidu, a kad
je pojave nestalo, okrenu se svojoj ženi:
„Jesi li ikad takvo što vidjela?“ - upita pun udivljenja.
„Ne“, oštro će mu ona - „uistinu nisam“.
„Gotovo je nalik na tvoju, hm, koju si nosila na prijelazu stoljeća“,
nastavljao pravni savjetnik. - „No?“ - i ogleda se naokolo kao da pita.
Odjednom je nastala grobna tišina, a nakon dugog muka opet se ženski
jezici dohvatiše Adelaidine haljine, te nisu prestali cijele večeri, premda
je gospođama iznesena pod nos njihova lakomislenost iz nedaleke
prošlosti.

GLAVA VIII.

Kad su se Adelaida i Dag vraćali s plesa na svoje mjesto, susretoše

starog Daga. On je nazdravljao na sve strane i bio ljubazan sa svima, kako
je i dužnost domaćinu. Još mu je na licu bio odraz smiješka kad je, očito
pukim slučajem, naišao na dvoje mladih.
„Rado bih da nas troje načas skoknemo van“, reče te se okrenu i pođe
naprijed kroza sobe pa hodnikom sve do stuba. Adelaida prebaci šal
preko ramena, da se zaštiti od noćne hladnoće, a sve se čudila i u sebi
pitala što li je to stari Dag naumio.
Vani su gorjele dvije-tri svjetiljke i sumorno i nemoćno razbijale tamu,
a i s prozora je padalo svjetlo. Inače je cijelo dvorište prekrivala mrklina,
tama se stisla odasvuda, samo se na jednoj strani slabašno svjetlo borilo
s mrakom. Sablasno su svjetlucala hrastova stabla iz tmine na dvorištu.

270
Iz nove zgrade za njihovim leđima dopirao odjek glazbe. Sišli su niza
stube te izišli na debele daske što zbog blata u ovu kasnu jesen bijahu
položene na dvorište. Stari Dag išao sprijeda, a mladi za Adelaidom, koja
je išla u sredini, i tako krenuše u tamu ne kazujući ni riječi.
Glazba iz kuće slavlja polako je zamirala za njima, a novi zvuci izranjali
odande gdje se žutjelo ono slabašno svjetlo te postajali sve jači što se njih
troje više približavalo njihovu izvoru. Adelaida je napeto osluškivala.
Zacijelo nikad neće sasvim dokučiti tu neshvatljivu bajku što za nju bijaše
taj veliki seoski dvor. Uvijek nešto novo i neočekivano. Mukli bruj u
jednakomjernu i sigurnu taktu i neko podvikivanje i potcikivanje, sve
jasnije i jasnije, a između svega neobičan zvuk kakav Adelaida nikad nije
čula. Svirala je ona na više glazbala, poznavala i izvodila mnoge i mnoge
napjeve, u blagdane i za svečanosti, mislila je da poznaje svaku vrstu
glazbe, ali joj ta bijaše sasvim nova i strana.
Jest, ovo je njezin svadbeni dan, njezina svadbena noć. Neizrecivu je
brigu i muku premučila i neizmjernu radost proživjela očekujući taj čas.
Možda je i zato taj novi zvuk bio za nju tako zamaman. U tami je koračala
u susret jednoj bajki. Teško su i jednomjerno tutnjili mukli zvuci, čvrsto i
ritmički zvonili povici, čežnjivo i toplo pjevao glas. Sve nekako jednolično,
jednobojno, a ipak živo i drhtavo, kao nekakav grgut i gukanje. Bijaše to
kao neka žudnja za životom, kao neko uzlijetanje prema suncu. Kao tisuće
neizrečenih riječi, kao ono nešto neizrecivo u ljudskom srcu, neiskaziva
čežnja za nedokučivim.
Trak svjetla prema kojem su išli bivao sve jasniji. Iza malih i mutnih
okana škrto se prosipala svjetlost. U Adelaidi se stapala s toplim onim
zvukom, postajala jedno s njime, stapala njezin vid i sluh u jedno jedino
čulo koje je osjećalo s dvostrukom snagom.
Stari Dag zatoptao na pragu, zacviljeli željezni stožeri na vratima,
svjetlo prosjalo prema njima troma - bijaše Adelaidi kao da s Dagom
korača u nekakav nestvaran svijet. Vrata se za njima zatvoriše. Stari je
Dag zacijelo zamolio gospođicu Kruse da najavi njihov noćni posjet, jer
se ples u prostoriji za poslugu nastavio dalje, samo još jače. Toptanje po
podu, okretanje i lepršanje, djevojačko poskakivanje i momačko
podvikivanje, a kroza sve to i u svemu tome onaj zvuk iz nekog kuta u
tami, onaj zvuk što doziva i mami.
Iz polutame istupi momak i priđe starom Dagu. Kratak šapat, a onda
se momak vrati onamo gdje se svjetlost borila s mrakom i nestade.

271
Nastavljao se ples, viola ječala divlje, treperile na njoj strune. Adelaida
tonula u njezine zvuke, predavala se toj glazbi, osjećala je svim osjetilima,
a s tom glazbom osjećala sav ugođaj i sav smisao toga dana svog života.
Taj ples i ta glazba - bijaše to bujica što je rasla i nosila, bijaše to nešto što
je divljalo i bješnjelo, sve više i vrtoglavije, a onda odjednom - kraj.
Prilike što su se još maločas vrtjele po podu, kliznuše u sjenu i
nestadoše - utihla viola, prestao njezin jecaj. Odjednom sve zamuklo,
tišina legla po svemu. Ali je Adelaidi u ušima i dalje odjekivao ples, još je
u njima ječala viola, melodija živjela svojim životom i trajala - bez
glazbala, bez svirača - besmrtna.
Iz tame se pojavi djevojka sa tri čaše na drvenu pladnju. Troje pridošlih
uzme svako svoju. Kucanje čaša i zveka pehara tamo iz tame. Zapucketala
luč bačena u kamin, oživjela vatra, zaplamsao plamen, na svjetlu vatre
izranjala lica iz tame - mnoga: stara ukočenih očiju i mlada smionih
pogleda. Stari i mladi Dag stadoše iza Adelaide, plamen prosjao po
nesvjesti.
„Pijmo u mlâdino zdravlje!“ - reče stari Dag.
Tihi klokot praćen tihim mljaskanjem. Sve bez riječi. Opet se pojavi
djevojka s pladnjem, postaviše se tri čaše. Adelaida je sada opazila da
sama stoji na svjetlu, pa se povuče. Mladi Dag otvori vrata, otac krene za
njim, ali se onda napola osvrne te će onima za sobom:
„Zabavljajte se umjereno!“ - ali mu u glasu nije bilo ozbiljnosti.
I nato krenuše. Išli su kroz tamu po daskama što su škripale, odmicali
od glasova u prostoriji za poslugu, a primicali se brujanju i svjetlu što je
dopiralo iz nove kuće. Stari Dag odjednom zakrenu dugačkom daskom
koja je vodila prema starim zgradama, prema tamnom pristrešju.
Adelaida i Dag išli za njim radoznali. Adelaida je danas bila u jednoj
velikoj sobi u novoj kući; kad je došla iz crkve, onamo su je uputili, da se
preodjene; ondje će dakle stanovati ona i Dag.
Sad je ponovno stupila na staru stubu pa u predvorje, kamo je u jadu i
tuzi ulazila posljednjeg Božića i kasnije za ljetnih dana. Stari Dag otvori
teška vrata, zacvilješe željezni stožeri pod težinom - i tako uđoše u staru
prednju dvoranu. U kaminu je večeras gorjela vatra - još je i sad gorjela i
davala dovoljno svjetla onome tko je dolazio iz tame što se sastavljala vani
oko kuće. Stari Dag krenu uza stube što su pucketale pod njegovim teškim
korakom. Mladi pođoše za njim bez riječi. Kad bijaše gore, udari prema

272
sobi pokojne gospođice Doroteje te otvori vrata. Unutri vladao mrak.
Izvadi iz džepa kresivo - bijaše dakle pripravan za taj čas. Kresnu
ognjilom, ali se od izmamljenih iskara nije primio oganj na užegu.
Adelaida je ipak mogla razabrati da se nalazi na svome starom, dragom
mjestu. Stari Dag kresnu i opet, izvi se vatra, te on užeže svijeću na
komodi. Mirno priđe k peći, čučnu, otvori vratašca te kresivom upali
vatru; rasplamsa se suha brezovina.
Nato se stari Dag uspravi i rukom pokaza na mjesto između peći i
kreveta.
„Ovdje smo probili vrata“, reče te ih otvori.
Iz peći bijaše uzeo komadić upaljene brezovine - i sad na vrata krenu
nadesno, u tamu. Adelaida i Dag pođoše za njim. Od tavanskog prostora
što se ondje nalazio načinili su veliku sobu. Strop se i tu ponešto ukosio
prema jugu kao u »gospođičinoj sobi«, ali je na južnom zidu bio probijen
nizak prozor. U kutu bio sazidan kamin sličan onome dolje, u prednjoj
dvorani, a dim iz njega išao na isti dimnjak na koji i peć u »gospođičinoj
sobi«. Upaljena luč koju je u ruci nosio stari Dag, sada je pripaljivala suho
drvo oko klade u kaminu. Dva od dobrih starih naslonjača što ih je nekoć
načinio Jörn zvani Mangfoldig ili Mnogostrani, s visokim naslonom i s
priručjem, stajala pred kaminom, a kraj njih stol koji se može proširiti. U
krajnjem kutu, gdje se završavao kosi strop, bio smješten krevet, načinjen
prema starima, zapravo oblikom podešen prema onome što ga je mladi
Dag imao u staroj kući ognjenici, ali bijaše širi i dulji, a bez velikih ukrasa:
imaše samo nekoliko izrezbarenih vijuga. Ali zato na njemu bijahu lijepe
plahte i uzglavci što su sjali od bjeline. U stražnjem unutarnjem kutu
stajao velik ugaoni ormar, a do kreveta teška škrinja i komoda s
ogledalom. Na zidovima bile kuke od smrekovine. Pod bijaše čist da već
ne može biti čistiji, a pred krevetom prostrt uzak sag.
Stari Dag ogleda se po sobi. Leđima okrenut njima dvoma, reče tihim,
malko drhtavim glasom:
„Trebalo bi zapravo da se iselim, dolje, iz velike spavaonice. Mislio sam
o tome, ali nisam mogao. Iselit ću se, dakako, na groblje, jednom, ali dotle
želim da svoje noći provodim ondje. Ti, Adelaida, sada, gdje si postala
gospodaricom na dvoru i imanju, treba da odlučiš hoćete li vas dvoje
stanovati u novoj kući ili ti je možda ovdje milije. Otkad si posljednji put
bila ovdje, tvoja je soba netaknuta, a za Daga smo uredili ovu sobu. Znam
da se on najugodnije osjeća u staroj ognjenici, ali smo i ovdje ponešto

273
uredili tako da može svoje puške i ostalo objesiti na zidove, ako mu je
volja, i da može naložiti vatru kad dođe kući“.
Stari Dag okrene se prema kaminu i pogleda unutra. Pucnu negdje u
nekoj gredi, kako već biva u starim kućama kad se vrijeme mijenja, u
kaminu plamsala vatra a inače tišina svuda.
„Da“, proslijedi stari Dag - „treba da imate obzira sa mnom, starim
čovjekom, ako sve nije kako bi moglo da bude...“ A onda, okrenuvši se
njima dvoma onako kako su stajali - Adelaida na vratima, a mladi Dag iza
nje - reče podignuvši glavu i pogledavši ih ozbiljno: „I treba da se u svemu
držite Boga, dok sam ja na životu, a i kasnije. Tako je najbolje“.
Glas mu odavaše kako mu je bilo teško dok je donio odluku da im to
kaže. A sad je rečeno.
Mladi Dag išulja se u sobicu pa u hodnik kad je vidio da se otac sprema
da ide. Ali Adelaida nije mogla ni da se makne s mjesta. Kad je stari Dag
naišao pokraj nje, njoj šal iz ruke kliznu na pod, te se ona svekru obisnu
oko vrata, a suze joj potekoše niz obraze, nije ih mogla suzdržati. Kako li
je bila tužna ondje prijeko, u novoj kući, misleći da mora ondje stanovati
- ondje gdje su zidovi tako hladni i gdje se osjeća suhi vonj novog
pokućstva, tapeta i boje. A kako je pomišljala na staru kuću kojom je
toliko puta prolazila, tu kuću gdje u zidovima tako ugodno pucketa, gdje
je sve staro i ugodno, gdje ćutiš vatru i dim iz kamina i gdje te okružava
toplina staroga drvenog pokućstva i ljudskog života kroza stoljeća. Kako
je plakala za mnoštvom dragih stvarčica u sobi pokojne gospođice
Doroteje - plakala što više nikad neće tu spavati. A sada, gle, stari je Dag
sve uredio tako lijepo - tako kako je željela iz dna srca i duše, i povrhu se
i ispričavao što sve nije još i bolje.

GLAVA IX.

Oškrobljeni prsnik na košulji starog Daga postao malko vlažan; nije

više bio onako lijepo nabran ni onako bijel kao što bijaše kad je prolazio
kroza sobe i kroz dvoranu u novoj zgradi, ali su mu prsa bila isto onako
široka, a možda i nešto više nego prije. Mladi Dag nije doduše istisnuo ni
riječi o onome što misli, a ni Adelaida nije mogla ništa reći, ali mu je jasno
pokazala da je dobro učinjeno ono što je i kako je učinio. Bit će dakle kako

274
je i želio: dvoje mladih stanovat će pod istim krovom s njime, bit će
zajedno.
Razlijegali se zvuci glazbe, plesalo se u dvorani. Šaputalo se u tamnim
kutovima, orio se smijeh i brujali glasovi iz blagovaonice, gdje su neki
počeli iz početka. Činilo se da slavlju, gozbovanju i zabavi nema kraja.
Za Adelaidu bijaše to ne kao jedan, nego kao mnogo dana što su se
nanizali - mnogo dana punih doživljaja i napetosti, svečanosti i ugođaja,
raspoloženja i - nemira. Sada je čeznula za tišinom sobice u staroj kući.
Stari Dag nije gore ugasio svijeću, još je gorjela na komodi, i vatra u peći,
a vrata u Dagovu sobu ostala širom otvorena, i ondje sada sigurno plamsa
vatra u kaminu. Dok je plesala, mislila je najviše na to, a poslije nije na
drugo ni mislila. I krenu da potraži starog Daga. Kad ga nađe, šapnu mu
kako sada ide, te mu zaželje laku noć i zahvali na svemu. Stari Dag
najprije je malko razmišljao, a onda kimnu glavom i zavuče ruku u džep
na prsluku. Odatle izvadi malen ključ i dade ga Adelaidi.
„Pisaći stol i škrinje gore u sobici bile su zaključane kad si zadnji put
bila ondje. Sve što se tamo nalazi sada je tvoje. Ključevi od škrinja negdje
su u pisaćem stolu. Ne, ne treba da meni zahvaljuješ. To si naslijedila od
Doroteje Holder. Sjeti se nje katkad. Sprijateljit ćeš se s njome kad vidiš
sve njezine stvari. Gore je za tebe krzneni ogrtač, krzna je Dag sakupio.
Nije znao da ćeš prenoćiti na župnome dvoru, pa ga nisi imala za vožnju
u crkvu, kako je on namislio“.
Adelaidina šaka nestade u svekrovoj - stari je Dag stisnuo tu šaku u
svojoj nešto čvršće nego ikad prije. Adelaida nato krenu kroz dvoranu da
i tetki Eleonori zaželi laku noć, a i svome ocu, ukoliko nije u predobru
raspoloženju.
Stari Dag spuštene glave ostade gledajući za njom; njegove oči pratile
su njezinu pristalu pojavu, a pogled mu uze kliziti od jednoga lica do
drugoga, obuhvati sve koji ondje bijahu; u njegovim očima pokazao se
neki sjaj - zjenice kao da mu zaiskriše pobjedom. Od svoga najranijeg
djetinjstva osjećao je obescjenjivanje što su ga župljani iz ravnice
pokazivali prema njemu i njegovima - prezir pripoljaca prema brđanima,
i nikada se zapravo nije oslobodio toga osjećaja, unatoč svemu bogatstvu
što ga je nagomilao. I večeras je ovaj ili onaj, u zdravici za stolom ili u
nepromišljenim izjavama u razgovoru s njime, rekao ovo ili ono što mu
nije bilo po volji. Kazivanje Ane Hamarrbö iz davnih vremena - da je prvi
od njegova roda koji je stigao na Björndal bio kraljevske krvi - nije uzimao

275
za gotovo; nije to smatrao za pouzdano. Ali što su se njegovi preci borili
sa šumom i pobijedili, stvorili taj dvor i to naselje - to mu se činilo prilično
znatnim, i to je njemu i njegovima davalo prava da se mjere sa svakim. I
sama Adelaida - i ona s majčine strane potječe od ljudi koji su sigurno
ugledniji negoli itko od tih gostiju, a i otac joj je od valjana roda, koliko je
Dag čuo; i ta i takva Adelaida ulazi sada u njegov rod.
Stari Dag sasvim se uspravi i onako jak krene čvrsta koraka kroza silno
svjetlo. Suze kojima je Adelaida nakvasila prsnik na njegovoj košulji
bijahu za nj sam biser.
v
Adelaida je njima troma zaželjela laku noć. Što se tiče njezina oca, on
se ljutio što mu kći već odlazi na počinak i umalo da to nije kazao. Ali se
svladao i čak ju otpratio u staru kuću sve do prednje sobe, koju je Jörn
nekoć uredio i pregradio od stare kuhinje i njezinih dviju prostorija što
su se nalazile između predsoblja i nove zgrade. Tu ju je major Barre
pogladio po obrazu - prvi put od onog vremena kad je još bila
desetogodišnja djevojčica, i protisnuo nekoliko riječi kako mu mora
mnogo toga oprostiti, ali da je on bio vojnik pa je takav i ostao.
Neobično se Adelaide dojmila ta mala molba njezina bučnog i
samozadovoljnog oca. Sa svima svojim slabostima i manama bio je ipak
njezin otac, i upravo ju je on doveo na Björndal. Nije marila ni za nezgodu
što joj je valjalo po tami uza stube, sve je zaboravila - u pustoj želji da opet
vidi onu sobicu, sama.
Zatvorila je vrata za sobom i pobožno zastala. Vrata što vode u Dagovu
sobu bijahu odškrinuta - mogla je ondje u tami raspoznati samo žar u
kaminu. U njezinoj peći još je pomalo pucketalo, te ona otvori vratašca i
unutra nabaca nešto brezova drveta. Udisala je miris brezovine što bijaše
naslagana uza zid. Taj miris bijaše joj kao sama toplina, sva ugodnost i
udobnost ovog svijeta. Bijela i svilenasta stoji breza vani, na obronku i na
pašnjaku, ona je kraljevna ljeta - a zimi, u kući, tvrdo je drvo što širi miris
i daje toplinu. I rukom prijeđe po srebrnastoj kori jedne cjepke - bijaše to
kao neko milovanje.
Onda se uspravila te polako, svečana koraka, krenula kroza sobicu.
Jest, sve je kao što je prije bilo. Miris despika iz ladica - i teški sladunjavi
miris uvelih ruža u ćupiću na komodi. Sve je to gospođica Kruse spremila
još ljetos kad je Adelaida tu hodila u svom jadu i očaju prije nego što ju je

276
zaprosio stari Dag - jest, bijaše on uprosnik za nju i za mladog Daga, on
ih je oslobodio muke.
Adelaida bijaše gotovo nestašna kad je kao u nekom plesnom koraku
prišla komodi, podigla šupljikavi poklopac na ćupiću i duboko udahnula
onaj miris. Te suhe ruže, što su ljetos cvale dolje u ružičnjaku, još su u
sebi imale miris ljetnih dana i sunca. Opet je spustila poklopac i pogledala
u ogledalo nad komodom - zagledala duboko u svoje oči.
Nešto je danas opazila na sebi - otkako je župnik obavio vjenčanje, dao
joj je božansko pravo na ljubav i na život. Osjetila je kao da su u njoj dvije
prirode. Jedna bijaše njezine majke - opreznost, samosvladavanje - a s
druge strane bijaše kao neka nestašna radost koja se prelijevala preko
svega što je prije bilo. Je li se to očeva narav sada javila u njoj, ili se nešto
takvo nalazilo u njezine bake, ili u majke, ili pak u tetke Eleonore - prije
nego što su se te žene sledile i ukrutile?
Uspravila se i - počela da skida zlatne kolute pomoću kojih je kosu
uzdjenula na grčku, i teški su se uvojci valovito spustili oko njezina vrata.
Odjednom se sjeti svojih stvari u novoj kući. Kako će sada do njih?
Zabrinuta otvori najgornju ladicu komode, zatim nižu pa dalje. Tu su
njezine stvari. Gospođica Kruse mislila je i na to između tisuću drugih
poslova na koje je morala misliti u takav dan. Adelaida se okrenu i
pogleda u kut gdje je postelja, onamo prema staklenim vratima - i gle,
ondje visi i njezina putnička odjeća, a preko velikog naslonjača prebačen
ogrtač »od krzna što ih je Dag donio«.
Kao da je u crkvi, pokroči dva-tri svečana koraka - polako - i saže se
nad ogrtač. Bijaše to prvi dar što joj ga je darovao sam Dag, sam je
sakupio krzna. Oprezno uze ogrtač, podiže ga i pođe s njime prema
svijeći. Jest, sav je od kunovine - cio ogrtač. Zar ima toliko kuna na
svijetu? I premda se ništa nije razumijevala u lov, ipak joj bijaše jasno
koliko su napora i pažnje stajala Daga sva ta krzna malih, opreznih i
poput munje brzih životinja. Prinese ogrtač uz obraz, da pravo osjeti
toplinu mekoga krzna, i uze ga okretati i promatrati. Iznutra bijaše
podstavljen debelom svilom.
v
Adelaida je stavila ključ u sekreter, ali ga je opet izvadila i metnula u
jedan od pretinaca u najgornjoj ladici komode. Tajne njegovih mnogih
pregradaka mogu čekati do druge prilike, a isto tako i tajne što ih skrivaju

277
škrinje. Pogledala je da li raspelo još visi nad krevetom i razmaknula
zavjese da bi svijetlilo kao prve večeri. Zavirila je u Dagovu sobu da vidi
gori li vatra u kaminu. Ušla je i malko ondje posjedila na stolici, gledajući
u kvrgavu borovinu što je lijepo plamsala. Noćas je kanda to drvo puštalo
od sebe svu toplinu što ju je sabralo u stotinu godina. Ogledala se po
Dagovoj sobi - bijaše ondje škrt uređaj kao u kakva ratnika.
Vratila se nato Adelaida u svoju sobicu i spremila se na počinak, ali
prije nego što će u postelju, padne joj na um da ogleda krzneni ogrtač, te
ga navuče. Osjećala ga je na sebi kao neku neobičnu, meku i blisku toplinu
- sasvim drukčije nego ikada prije. Stavi bose noge u papuče, priđe
staklenim vratima što vode na mali balkon te ih otvori. Izišla je na tu malu
verandu ili balkon što je poput kakva gnijezda visio gore na zidu i uzvio
se nad naselje. Bijaše kao da je taj ogrtač što joj ga je darovao Dag htjela
ogledati na hladnome noćnom zraku. Bilo je sumorno vrijeme, sivo, bez
zvijezda i bez svjetla. Samo je strujao hladni dah jesenje noći, dolazio je
od šume i prodirao kroz mrak. A tama, ako i jest naokolo stisla zube,
bijaše noćas puna zvukova. Adelaida nije odmah razabrala kakvi su to
zvuci - misli joj bijahu odlutale daleko od svadbenog slavlja. A čuo se to
bruj ljudskih glasova i glazbe što se gubila u noćnoj tišini - iz dvorane u
novoj zgradi, i iz prostorije za poslugu tamo dolje, kad bi se svirači u
dvorani malo odmarali.
Zakopčala je ogrtač, uzdigla ovratnik i sjela vani na klupu. Bilo joj je
tako neobično slušati glazbu i bruj na tome mjestu, slušati je tako sama -
taj odjek njezina svadbenog dana. Bruj iz dvorane bijaše kao neki oproštaj
- oproštaj sa svima tamo dolje, s gradom, s prošlošću. Posljednji akord
njezina dosadašnjeg života. I plesni napjev uz cilik viole što je dopirao iz
prostorije za poslugu - taj novi zvuk bijaše kao zov novog života u koji
sada stupa.

GLAVA X.

Adelaida je na svijetu proživjela deset sretnih godina - bijahu to prve

godine njezina djetinjstva. Otac je tada od dragunskog poručnika postao
kapetan, a živjeli su na selu, na očevu imanju, sa mnogo stoke i čilih konja.
Kad je otac bio kod kuće, bilo je života i veselja, bilo je vožnje i jahanja, i

278
Adelaida, prije nego što je navršila desetu, bijaše pravi dragun na konju,
kako je govorio otac.
A onda je nastala neizreciva žalost - majka ju je sa sobom odvela baki,
i ondje su ostale. Otac nikad više nije dolazio, a ono malo šaputanja što je
o njem čula, učilo ju je da prezire onoga za koga je vežu njezine najsvjetlije
uspomene. Tako je u njezinu dušu usađeno prvo nepovjerenje prema
životu. U bakinoj je kući provela deset mirnih godina, ali u strogosti i bez
ikakve radosti.
Kad joj umrije majka, a malo zatim i baka, dvadesetogodišnjoj Adelaidi
nije bilo drugog izbora: morade prijeći svome ocu koga je, kako su je učili,
imala prezirati. Posljednjih sedam godina, što ih je proživjela u
siromaštvu i u gorčini, kod oca, duboko se usjeklo u njezinu dušu.
Zapravo je tih godina otkrila svoju ljepotu, i kraj oca vidjela sve radosti
vremena. Mnogo je puta Adelaida Barre bila i kraljica plesa, pa ipak...
Ozbiljnost iz bakine kuće i dalje ju je pratila - naučila je Adelaida da
zapaža bol iza smiješka na svečanostima i prazninu iza svih lijepih riječi i
laskanja. Izvana sjaj, na zabavama i svečanostima, a kod kuće jad i bijeda
- to bijaše uzrokom što je sav život gledala kao neku golemu laž.
A onda je u sivoću njezinih dana ušao Björndal. Od prvog časa silno se
Adelaide dojmio moćni seoski dvor koji je s plahom ozbiljnošću mladog
Daga u njezinu dušu urezao sliku ozbiljnosti i čestitosti - i ta slika bijaše
nešto sasvim u suprotnosti s lažnošću i lakomislenošću gradskog
takozvanog boljeg svijeta, koji luduje u plesu dok se rat razmahuje sa
svojim nesrećama i dok nevolja hara po kućama.
I ona koja bijaše tako zastrašena još od djetinjstva i koja se nikad nije
usudila da povjeruje ni u jednu od mnogih ljubavnih izjava i zakletvi što
su joj ih šaputali u zanosu, ona koja nije vjerovala ni u kakvo brbljanje o
odanosti - zanijela se ljubavlju prema čovjeku koji joj nikad nije rekao ni
jedne lijepe riječi.
U jednoj jedinoj neizmjerno dugoj godini proživjela je tako mnogo
ljubavnog jada, boli i straha, sve do očaja.
v
Sretna je bila Adelaida kad ju je župnik vjenčao i učinio jednim s onim
koga je htjela i odabrala - ujedinio ju s njim pred Bogom i pred ljudima, s
njime i s mjestom koje je njoj svijet istine. Jest, bila je sretna taj dan - i
mnogo, mnogo dana poslije - od silne sreće već joj se vrtjelo u glavi.

279
Plakala je od radosti u svojoj lijepoj sobici. Ona koja je u svakoj nedaći
tako visoko i ponosno dizala glavu, smekšala se u toplini čovječnosti i
osjetila potrebu da ovije ruke oko vrata - ako ne Dagu, onda, kad već nije
moglo biti drukčije, Dagovu ocu.
Ali čeljade koje je usred sreće svoga djetinjstva trovano i zatrovano
nepovjerenjem prema svome najdražem i odgojeno u mržnji prema
svome rođenom ocu, čeljade koje je proživjelo svoje zrele godine u goloj
sumnji - takvo čeljade postaje upravo onakvo kakva je bila Adelaida.
v
Koji tjedan poslije svadbe sjedila je jedne večeri u svojoj sobici. Stari
Dag dobio je ne baš pouzdanu vijest iz grada da se rat sa Švedima privodi
kraju i da će se možda obnoviti plovidba u Englesku - tišina što je neko
vrijeme vladala u šumama možda će se opet prometnuti u život i rad. I ne
čekajući ništa dalje, stari Dag odredi da se počne rad u šumi. Imao je
drveta dolje u gradu - silne množine koje nije mogao ukrcati ni unovčiti.
Sad su odjednom htjeli sve kupiti, po staroj niskoj cijeni, i platiti
bezvrijednim papirnim novcem. Ali ne! Kad nisu sve dosad obračunali i
platili, sada će biti po mome, mišljaše stari Dag. Po njihovu nenadanom
zanimanju i po njihovoj žustrosti zaključio je on svoje. Imao je mnogo
ljudi i konja koji su samo jeli, a od njih nikakve koristi: treba ih uposliti.
Kazao je svoje mišljenje sinu, i mladi Dag odluči da ode u šumu, da
pokrene posao; bijaše kao da mu se silno žuri i kao da mu valja što prije
onamo. Adelaidi se nekako stjesnilo oko srca kad je čula da kani otići -
krenuti istog dana kad je razgovarao s ocem.
Već više dana bijaše Dag odsutan, a Adelaida nemirna i zabrinuta. Ali
je mir starog Daga prigušivao nemir u njoj, te je opominjala sebe da bude
razborita.
I dok je te večeri sjedila sama u svojoj sobici, padne joj na um kako se
još nije poslužila ključem što joj ga je stari Dag dao one noći kad su slavili
svadbu. Tetka Eleonora dugo je boravila na Björndalu, Adelaidi nije
ostajalo vremena da na miru i sama bude u svojoj sobi, a uvečer bijaše
kasno, jer se kasno išlo na počinak. A stigle su i Adelaidine stvari, kolima
što su došla iz grada, a među njima bijahu i knjige što ih je naslijedila od
bake - knjige što su ležale u sanduku u očevoj kući. Stari Dag odmah je
odredio čovjeka da načini police po njezinoj želji - jednu u njezinoj sobi,
za njezine najdraže knjige, a dvije u jednome od prisoblja u novoj zgradi,
za ostale. Mnoge je lijepe časove provela u svojoj sobi odonda kad je tetka

280
otputovala, gledajući, listajući i čitajući svoje knjige, te se sjećala vremena
što ga je provela u bakinoj kući. Uza svu bakinu strogost bijaše ono ipak
lijepo doba u njezinu životu, a knjige su bile njezini prijatelji - knjige
biskupove.
Ali se večeras sjetila neobičnoga dvokrilnog ormara što je ondje uvijek
stajao zaključan i što ga je pokojna gospođica Doroteja nazivala sekreter;
stari Dag poklonio joj ga sa svime što bijaše unutri. Da kakav ormar ili
sanduk bude zaključan u gostinjskoj sobi, na to je bila navikla s drugih
mjesta gdje je boravila kao gost, i što onda - kad je prije boravila na
Björndalu - taj sekreter i sanduci bijahu zaključani, nije joj bilo ništa
neobično; uostalom, salijetale su je onda druge misli. Ali večeras...
Nemirno je izlazila na balkon pa se opet vraćala u sobicu, zavirivala je u
Dagovu sobu, ondje je u kaminu potpalila vatru, da joj u igri svjetla i sjene
bude života u tome mračnom prostoru, i mislila na večeri kad je s Dagom
do kasne noći znala tu sjediti pred kaminom. Dok bi tako sjedili, ona bi iz
njega vabila riječi i misli - o šumama i o ljudima - tako mu se približavala;
ali je uvijek osjećala da je neizmjerno daleko od njegove unutrašnjosti.
Namatala je misli o tome i vratila se u svoju sobicu, i odjednom joj
pade na um onaj ključ. Izvadi ga. Bijaše to ključ s ukrasima na glavici i sa
mnogo zubaca na bradici. Osjetila je kao neko drhtanje u ruci kad je ključ
stavila u sekreter gospođice Doroteje Holder.
Što li je moglo biti unutri - u ormaru jedne fine i bogate gospođice?
Kćeri jednog veletrgovca, koja bijaše lijepa kao anđeo, kako je razabrala
po riječima starog Daga; uostalom, njezinu je otmjenost i finoću vidjela i
sama, po uređaju u sobici. Ključ se lako okretao, kao da je brava istom
jučer njime zaključana, a krila se na vratima, jedno i drugo, tiho otvoriše
i povjerljivo pođoše prema njoj, rastvarajući se. Bijahu tako napravljena
- a napravio ih je nekoć baš pravi majstor - da su se polako otvarala sama.
Adelaida nije nikad smjela zaviriti u sekreter svoje majke. Baka je
odmah poslije majčine smrti ispraznila sve pretince, a i sam je bakin
sekreter stajao hladan i prazan kad je ona umrla. Nije za sobom ostavila
nikakve tajne. Takva je bila ona, a tako će valjda biti i ovdje. Tereza, mati
mladog Daga, preživjela je sestru Doroteju, a kad je i Tereza promijenila
svijetom, ključ je čuvao otac Dag. Zacijelo su sve ispraznili i spalili, kao
što je bilo i kod drugih. Ali ne - stari Dag, kad joj je predavao ključ, rekao
je kako je njezino sve što se nalazi u tom ormaru i u škrinjama. Ne, nikako

281
ne bi njemu priličilo i nije njegov običaj da svečanim riječima popraćuje
darujući nešto što je prazno i pusto.
Adelaida drhtavom rukom prihvati ručku najgornje ladice na lijevoj
strani te je izvuče. Unutri ležali - pisma, što li? - požutjeli od starosti. Nato
povuče onu do nje - a to u njoj debela knjiga, zacijelo biblija. Izvuče treću,
kad i opet knjiga. Uze je drhtavom rukom i otvori. Dan, mjesec i godina -
dnevnik. Slova, ispisana fino i kićeno, zaigrala joj pred očima, te ona
zaklopi knjigu i vrati je na mjesto. Bit će potrebni tjedni i mjeseci dok
bude kadra da je i opet otvori i prodre u njezine tajne - u tajne o
Björndalu, o njegovim ljudima i o samoj gospođici Doroteji.
Izvlačila je jednu ladicu za drugom. Ruke kao da su same činile svoje.
Bila je ona i previše žena - dobra i čestita kova - a da ne bi shvatila kakav
joj je dar i poklon time dao stari Dag. Ali je ona posjedovala i ono što
nazivaju bitno ženskim svojstvom - a žensko je zato što je ljudsko - naime,
bijaše radoznala. Ali kao da su samo njezine ruke bile radoznale. Izvlačile
su jednu ladicu za drugom, dok je ona mislila da se sama nalazi izvan
svega toga. Ladice sa čipkama i svilenim ovratnicima, i miris - ne od
despika, nego ostatak drugih, živih, zamamnih i toplih mirisa iz vremena
pompoznih haljina i visokih, teških frizura - jaki, opojni mirisi iz dalekih
južnih zemalja.
Jedna ladica bijaše nešto kraća od ostalih. Adelaida je znala što to
znači, i njezine ruke izvuku ladicu sasvim, a onda segnu u udubinu te iz
»tajnog« pretinca izvade kutiju koja se ondje nalazila. Nije osjećala
iznenađenja. Bijaše upravo onako kako i treba da bude u bajki. Teški
zlatni lanci i narukvice - jedan među njima debeo kao palac - prstenje s
blistavim dragim kamenjem, ogrlica sa mnogo bisera sprijeda, zlatna
ukosnica, a dolje, na dnu, dva krupna zlatnika.
Istom sada prosrsi je srh tjeskobe - spopade je onaj osjećaj koji snalazi
nesigurna srca kad im se ispune nade.
Za srećom je čeznula, ona kao i svi drugi. A njoj se ostvarila sreća
vjenčanjem, i ovom sobicom, i Dagom. Ali je bajka tražila sve više i više
pa se i to ispunilo: nikada joj kraja.
Još nije zavirila u požutjele papire, ni u listove biblije, ostavljene za
pisanje, ni u dnevnik - još nije pogledala ni u škrinje, a nije ništa znala ni
o onome velikom, onome najvećem u bajki - o šumama u koje Dag odlazi

282
i u kojima se zadržava, a nikad i neće ništa znati o tome dijelu björndalske
bajke.
Sve je tu kao što je stari Dag i kao što je mladi Dag. Tako je neizmjerno
daleko od njih. Čitala je knjige, čitala ih više nego većina ljudi. Sjedila je i
sjedila nad knjigama biskupovim, upijala u se sva mjesta šta ih je biskup
nekoć označio svojim perom. Poznavala je propovijedi i poglavlja pisana
o ljudima i za ljude, i nekoć je toliko držala do svog znanja. Jest, mislila
je nekoć da razumije ljude. Udvarači, svi ljudi u gradu, učiniše joj se
smiješno jednostavni i svi jednaki. Ali o ovim ljudima, kojima sada i sama
pripada - ne samo po riječima što ih je svečano izgovorio župnik nego i
po svemu što je bilo odonda - što ona zna o njima? Ovdje je godine i
godine živjela mati mladog Daga pošto joj je umrla sestra, toliko je
vremena tu provela, a nije dirnula stvari što su ostale za njezinom sestrom
- ni stari Dag nije se usudio da dirne ni ručku na sekreteru pokojne
gospođice Doroteje. Sve je tu prekrila patina starine, ležala tu posebna
prašina na svemu, a tajnovit miris parfema iz davnog vremena ležao u
papirima, u ovratnicima i vrpcama što ih ljudska ruka nije doticala već
godine i godine.
A sad je stari Dag njoj dao ključ što otvara bravu za kojom se nalaze
sve tajne gospođice Doroteje. Bezgranično povjerenje - prema pokojnici i
prema njoj samoj. Bez jedne jedine riječi uspio je da joj iskaže više dobra
nego svi drugi ljudi do tog časa. Takvo što nisu nikad bili kadri da izvrše
obični ljudi što se gube i utapaju u svojoj nesigurnosti i u svome
nepovjerenju prema sebi i prema svima. Nevjerojatno je kako je netko
mogao biti tako siguran!
Adelaidino prirođeno nepovjerenje prema svemu i prema samoj sebi
nije se rasplinulo pred tim dojmovima: od njih joj je samo strah svojim
srhom milio po hrptenjači. Kako će i čime će ona uzvratiti sve to što je
dobila, kakvo uzdarje da dade starom Dagu i kako da se pokaže dostojna
njegova neizmjernog povjerenja? Vidjela je mnogo lakomislenosti u
svijetu iz kojega je došla i u kojemu ništa nije sveto. Nije mogla ni slutiti
da su župnikove riječi na vjenčanju u crkvi za starog Daga riječi božanske
i vječne i da su je te riječi u njegovim očima učinile članom njegove
porodice. A u njegovu rodu nisu znali ni za kakvo kolebanje ili rastavu
kad je vjenčanje jednom objavljeno.
U mlađim je godinama otac Dag znao u srcu ponešto kriti od svoje žene
ili od njezine sestre. Ali je kasnije osjetio težinu života i imao prilike da

283
osjeti svu ozbiljnost smrti; i mnogo toga što ga je prije tištilo sad je postalo
sitno i nevažno. Toliko je toga naučio od nježne i profinjene gospođice
Doroteje dok je bila na životu. Možda će i Adelaida moći štogod naučiti iz
mrtvih ostataka Dorotejinih. Ako se na kojem listu u knjizi nalaze
zabilješke o njemu samom, ništa zato: njegova i Adelaidina čast sad je
jedna te ista.
Ali je Adelaida bila dijete svoga svijeta, i sve ovo ovdje bilo je njoj
neshvatljivo. Bijaše kao da dragocjeni sadržaj tog ormara baca svjetlo na
cio dar starog Daga, tako te poklon postaje neshvatljiv i gotovo pun neke
prijetnje. Pustila je da nakit i opet klizne na svoje mjesto, zatvorila ladice,
zatvorila vrata na ormaru i okrenula ključ u bravi.
Ustade nežno i prijeđe u Dagovu sobu. Tu nije bilo nikakvih tajni ni
dragocjenosti. Od svojih stvari donio je gore samo jednu pušku, i ta je
usamljena i hladna visjela o kuki na zidu. U kaminu ne bijaše od vatre
više ništa. Samo je jedna jedina slabašna žerava svijetlila između crnih
ugaraka.
Bijaše kao da u njezinoj sobici sve gubi sjaj za nju, kao da sve tone i
propada u mrak i tmini, a slabašna i kukavna žerava u kaminu jedina je
još točka koju mrak nije progutao. I sam je Dag negdje u tami, vani,
daleko od nje. Ono malo riječi što ih je ovda-onda uspjela izvući iz njega
tako je malo odavalo o njemu i tako malo kazivalo o njegovoj
unutrašnjosti. Ne poznaje ga ona, i zato bijaše kao da su bez vrijednosti
svi ti lijepi darovi, sve to povjerenje i sve te tajne. Jer je Dag za nju ostao
velika tajna - do njega je put tako beznadno dalek.
I nemir zbog toga što je doživjela u sobici poče se upredati u te nove
misli, dok se strah hvatao njezina srca i prevlačio po njem svoje ledeno
inje.
v
Nije poslije znala kako se dogodilo, ali je bez ikakve jasne namjere
ustala, izišla na hodnik i krenula niza stube. Što je mogla tiše otvorila je
teška kućna vrata, a onda je noge ponesoše preko trijema u mrak, onamo
gdje je mladi Dag imao svoje tajne - to jest prema staroj ognjenici od
teških brvana koju je na mračnom dvorištu samo naslućivala.
Je li zaista krenula onamo - i što je zapravo ondje htjela? Je li uopće
znala što želi?

284
 Iz pristrešja sišla je na debelu dasku što vodi preko dvorišta. Stara
ognjenica, bez prozora, ležala mračnija nego li i sam mrak, puna i
prepuna tajni, kao da će se od njih raspuknuti. Ali, ne svijetli li to neki
trak svjetla, gore na krovu, gdje bi imala da bude badža, otvor na koji dim
izlazi? I nije li to unutri kao nekakav šum - pas šuška, što li?
Adelaida zastade drhteći od straha, spremna da se i na najmanji šušanj
okrene i pobjegne. Ali se nije ništa čulo, bijahu to samo glasovi noći,
pucketanje u gredama, tiho kapkanje vode vani, a u zraku kao dah daleke
šume i vonj stare kuće i dima negdje s vatre.
v
Dugo je ondje stajala i osjećala tihi disaj noći kao neku opojnost što se
širila oko nj. Zatim se prenu te pođe prema vratima ognjenice i oprezno
pokuca. Odnekle se začuje muklo, jedva čujno režanje - zaista je negdje
pas režao, ali iznutra nikakva odgovora. Djevojke koje su mele pod u
ognjenici i pospremale krevet obavljale su svoj posao izjutra; nitko drugi
osim mladog Daga nije tu ulazio u drugo vrijeme, i tako bijaše već mnogo,
mnogo godina.
Adelaida okrenu kvaku i otvori vrata. Unutri osvijetljeno. Visoko se i
toplo povija plamen vatre na ognjištu i dim se vije, obavija krovne grede
i najposlije izlazi i kulja na badžu. Unatoč plamenu ništa se ne vidi od
dima, Adelaida samo nejasno razabire visok lik Dagov - istegao se kao
nekakva prijetnja tamo za vatrom na ognjištu. Večeras je Dag došao iz
šume, obrijao se i upravo u pukotinu drvenog zida zatákao zrcalo i britvu
kad je čuo da netko dolazi. Stajao je i u napetoj se pažnji okrenuo prema
vratima kad se dogodilo dotad nečuveno - da je netko uhvatio za kvaku i
ušao u njegovu spilju, noću.
Trebalo je vremena dok je Dag shvatio tko je to ušao, a što se tiče
Adelaide, ona bijaše toliko uzbuđena da se stresla kad su se za njom
zatvorila vrata.
Najposlije se Dagovim licem razli osmijeh, te se i Adelaida nasmiješi i
olakšano odahnu. Dag ukloni sa stolice kaput i prsnik te ih objesi o kuku
na zidu, a onda joj ponudi da sjedne, gurnuvši stolicu prema ognjištu.
Košulja na njemu bila razdrljena a rukavi zavraćeni do lakata. Sada je
zakopča i spusti rukave te sjede na tronožac prema vatri.

285
 Adelaida pogleda naokolo bijaše joj kao da je povrijedila neko pravo
time što je tako banula i prodrla u Dagov svijet djetinjstva, u kojem je on
živio mnogo godina prije nego što se ona pojavila u njegovu životu.
Ali nije mogla drukčije, morala je sve promotriti - krevet koji se
raspremljen isticao svojom bjelinom u tamnom kutu, zidove na kojima su
visjeli rogovi s puščanim prahom, puške i ražnjevi i mreže za ribolov.
Velik nož stajao zaboden u drveni zid, a drugi u koricama visjeli o
kukama. Sjekire stajale zabijene u debele grede, jednu je vidjela kako se
sja zacijepljena u balvan kraj kreveta. Po kutovima i uza zidove ležalo
ostalo oruđe i pribor, a remenje, konopi i komadi lanca - sve je to visjelo
o kukama među odjećom. Kraj kreveta ležao pas s glavom među prednjim
šapama i sjajnim očima gledao u Adelaidu, a drugi se pokraj Daga pružio
uz ognjište, u toplini. Čutio se vonj dima, stare kuće i pasa, plamen
poigravao oko cjepanica što su šištale na ognjištu, dim se širio naokolo i
povijao se prema badži, a negdje pucketalo u gredi.
Čudno je bilo Adelaidi da tu sjedi u posjetu kući svoga muža - jer da je
to njegov dom, u to nije sumnjala.
I Dagu je to bio neobičan trenutak. Da bi ga ona, koja se jednom zvala
Adelaida Barre, mogla posjetiti noću u ognjenici - bijaše posljednje na što
bi ikad pomislio. Sjedio je onako plećat i gledao u vatru. Taj posjet nije
bio prvi znak ljubavi što ga je dobio.
Unatoč svemu svome ponosu i unatoč svim opomenama što joj ih je
udijelila baka, bijaše Adelaida žena, i ona je zacijelo za njihovih
zajedničkih večeri izrekla mnogo više nego Dag, bila pažljiva i dobra
prema njemu i prošaptala mnogu lijepu riječ.
Dag nikad u životu nije naišao na zapreke. Sve je išlo po njegovoj volji.
Nekoć je bio jako tužan za majkom, kad je umrla; ali je smrt znana gošća,
i stari je ljudi moraju očekivati, to je prirodno. Jedina muka u njegovu
životu bijaše ono doba kad je toliko čeznuo za Adelaidom.
A onda je njegov otac, i za to, pronašao rešenje.

GLAVA XI.

I na Björndalu su, kao posvuda u zemlji u ono vrijeme, štedjeli žito

zimi; ali je zato bilo mesa i ribe i vodenastog gomolja koje se zove krumpir

286
i koje se po nalogu starog Daga sadilo na svakom slobodnom djeliću
zemlje u naselju, gore po krčevinama, a i na samom Björndalu, i sad im
je taj krumpir dobro dolazio. Mnogi su mislili: miješaš li kruh s vodom ili
s krumpirom, na isto ti izlazi - ali su s vremenom uvidjeli koliko je brašno
izdašnije kad se miješa s krumpirom, a i sa slaninom, mesom i ribom to
novo gomolje sasvim dobro prija.
v
Božić na Björndalu tekao kao i svake godine. Badnju večer, sa svom
kućnom čeljadi za stolom u velikoj dvorani, Adelaida je već doživjela lani;
ali ove godine kao da bijaše nekako svečanije. Možda joj se tako činilo i
zato što više nije bila gost, ali je najviše dolazilo odatle što joj je otac
pripovijedao kakva oskudica vlada drugdje. A na Björndalu bijaše kao
svih prijašnjih godina: kaše i mesa, rakije i piva za svakoga - nitko nije jeo
posno. Meso je prije bilo najželjenije, a ove se godine najviše tražila kaša.
I tetka Eleonora, koja nije zaboravila da o Božiću dođe u posjet,
začudila se i zadivila još i više negoli Adelaida prvi put i božićnom stolu u
dvorani, i mnoštvu čeljadi okupljene za tim stolom, i bibliji na stolu, sa
svijećama oko nje, i ozbiljnosti u kojoj je stari Dag čitao božićni tekst, i
svoj svečanoj dostojanstvenosti koja se vidjela na svemu i na svima.
Kasnije je rekla Adelaidi kako nikad prije nije tako snažno osjetila da
je Badnja večer najveća u godini.
Poslije božićnih blagdana provedenih na Björndalu major Barre bio je
nekoliko dana u gradu, ali se odande brzo vratio te je pripovijedao o
potresnim događajima što su se ondje zbivali: o nestašici žita, o tome
kako su ga dijelili u vijećnici, o strašnoj navali i o krvavom upletanju
policije koja je svojim pernim buzdovanima obuzdavala izgladnjele ljude.
Ali je pripovijedao i o nadama što ih je svijet polagao u oživljenje plovidbe
i u trgovinu s Engleskom. Stari Dag marljivo je te večeri točio i ovda-onda
ubacivao koju riječ i tako je od majora saznao sve što je ovaj čuo od
istaknutih ljudi, a napose o tome kako novac sve više gubi vrijednost.
Stari Dag bio već odavno bogat čovjek. Cio jedan ljudski vijek nije on
mislio na drugo doli na novac. Naučio je u to vrijeme da ne vjeruje
ljudima i da svoje povjerenje ne poklanja nikomu i ničemu. A onda je
razabrao koliko je drugog izgubio i koliko je radosti sebi uskratio radi
pustog novca. Prvo što ga je probudilo iz njegove tlapnje bijaše blaga
opomena koju mu je uputila gospođica Doroteja uoči svoje smrti. A kad

287
mu je i žena promijenila svijetom, spoznao je kako u trideset godina
njihova zajedničkog života gotovo nije našao vremena da s njome govori.
Odonda je u mnogom pogledu postao blaži te u novčanim poslovima nije
više bio onako nemilosrdan kao dotad; osjetio je potrebu da se približi
ljudima i da im pokaže kako dobra čeljad oko njega nije živjela uzalud,
nego je djelovala na nj i tako koristila svima onima s kojima je dolazio u
dodir na dvoru i u naselju, gore u šumama i dolje na jugu, u ravnoj župi.
Bijaše to njemu kao neka dužnost - obaveza prema ženi i svastici i
prema starom kapetanu Klingeu, koji je na Björndalu proveo posljednje
godine svoga života i udijelio mu mnogi valjan savjet.
U posljednje doba samo je još mislio na to da bude dobar i blag
gospodar ljudima kojima upravlja i da im, ako je moguće, bude prijatelj.
Zatim je mislio na sina i na Adelaidu - i namatao misli o tom kako će na
rodovskom stablu biti novih izdanaka. Mnogo je u sebi prebirao o tome,
bijaše kao da tone u maglu kad bi se mislima dohvaćao budućnosti u kojoj
će na svijet doći malen dječak koji će onda s njime tapkati kroza stare
sobe.
Od nekog vremena spopada ga nešto novo. Prije je bio pun
nepovjerenja prema ljudima - kad posrijedi bijaše novac; sada je u sebi
nosio novo nepovjerenje, i to - prema novcu. Bilo je toga novca i previše.
U trgovačkim knjigama njegova rođaka Holdera stajale su krupne brojke,
a u podrumu na Björndalu sanduk bio nabijen novcem - sve sam pust
papir. Imao je još mnogo građevnog drveta u gradu, koje se nije moglo
ukrcati kad je dopremljeno onamo. Nije za nj dobio nikakve doznake, ali
je sada dobivao pismo za pismom - nudili mu za drvo sve veće svote.
Bijaše ga ondje mnogo naslagano, silne gomile, a nove će stići na proljeće.
Obarali su stabla u šumi, mnogo je ljudi bilo zaposleno na sječi, sin mu je
s njima, stari Dag zna da posao teče kako treba.
Stabla su to iz njegovih šuma, vrijedi to drvo, i ne želi za nj papirne
krpe. Kad je mladi Dag jednom hitno tražio gotov novac, odgovorio mu je
rođak Holder kako mu je i samom potrebno srebro za kredit u Hamburgu,
i zato Dagu ne može isplatiti toliko. Stari je Dag malko razmislio o tome.
Sve je to dobro i lijepo s Danskom i Kopenhagenom, i s kraljem na
dvorima u Kopenhagenu, ali su se vrijednosti ondje najvećim dijelom
pretvorile u papir. Rođak Holder očito ima svoje planove s tim
Hamburgom, premda je to daleko u svijetu. Lijepo. Ali je on znao osjetiti
i ponešto je čuo od onog vremena. A tamo, u Hamburgu, račune prebijaju

288
u srebru, a to je nešto u što se stari Dag razumije. Kako bi bilo da za svoje
drvo traži srebro u Hamburgu, bez obzira na to išlo drvo u London ili u
Holandiju?
Marno je te večeri točio majoru Barreu, i u zgodan čas spomenuo mu
srebro i Hamburg i pustio ga da govori. A major je o tome mnogo čuo te
je sad živo i slikovito prenosio.
Kad je stari Dag išao na počinak, njegova je odluka bila čvrsta, znao je
što hoće. I tako je došlo da je za svoje drvo knjižio znatno manje svote
nego drugi, ali zato čvrste - u Hamburškoj banci.
Novac što ga je inače dobivao, ulagao je u zemljište i u robu, nabavio
je svakakvo moderno oruđe da mu služi na imanju i da bude za
posuđivanje ljudima u naselju, u šumi i dalje u nizini. A kad bijahu gotovi
sa sječom, odredio je da se grade staje za stoku sitnog zuba, po
krčevinama i bačijama, gdje ih prije nije bilo. Kupovao je konje i krave,
svinje, ovce i kokoši i davao ih na uzgoj svojim seljacima. Ipak je nekakav
izlaz što je stoka razmještena kojekuda, kazivaše u sebi stari Dag kad je
nakon slabe žetve zavladala oskudica u krmi.
Čili vranci s Björndala u čvrstu kasu grabili svojim starim putem
prema jugu i vraćali se s teškim teretom, a vozari istovarivali u večernjoj
tami i spremali u skladišta ne kazujući ni riječi o tome što donose i odakle
dolaze. Stari Dag imao je dužnost da se brine o mnogima, a i moć da se
probije u doba nevolje i oskudice. Morao je mnogima nabavljati žito za
sjetvu, krumpir i povrće za sadnju. Valjalo je dobavljati i novo žito za kruh
i još mnogo toga što je ljudima omogućavalo da dočekaju novu žetvu.
Kasnije je major Barre imao malo vremena da bi mogao dulje boraviti
na Björndalu, ali je ipak ovda-onda dolazio u kraći posjet i pripovijedao o
životu u gradu, o poplavi od papirnog novca, o ljudima koji su se naglo
bogatili, o gozbama sa šampanjcem, o lakomislenosti i o rasipanju. Ali je
pripovijedao i o činovnicima i drugima koji su imali siguran dohodak, i o
malom svijetu koji se zavrtao u svakoj nevolji.
v
Ljetni dani prolazili na Björndalu kô i prije, jednolično i polako,
kadikad kiša rominjala, da zatim opet sunce ogrije, bujalo rašće, zelenjele
se livade, zibalo se klasje na vjetru, rodno i zrelo.
Valjalo je sagraditi dvije nove suše da bi toga ljeta moglo sve sijeno
doći pod krov, i žitnice su bile sve pune, pa je trebalo graditi nove.

289
 Stari Dag bijaše svuda, nalazio se on na svakom poslu, od ranog jutra
do kasne večeri. Nikad radovi nisu tekli tako sjajno kao te godine, s
modernim oruđem, i nikad se nisu toliko radovali žetvi kao sada, poslije
one mršave i gladne godine.
Ljudi iz šume znali bi se noću došuljati do njiva i trgati još nezrelo
klasje. Momak koga su uhvatili na tom djelu morao je pred starog Daga:
osim ukora dobio je i zaušnicu. Neki dječak koga su jednog dana doveli
zbog istog djela toliko se uplašio da je od njega voda potekla po podu.
Morao je obećati da više neće krasti, nego da će se obratiti starom Dagu
bude li mu u majke što nedostajalo.
Rat harao u svijetu, a stari se Dag borio i skrbio za sve koji bijahu oko
njega. Ali nisu samo te izvanje brige pokrenule život u njemu. Bijaše nešto
i u samoj kući. On je, doduše, već odavno mislio svoje, ali je te jeseni bilo
tako tiho i tajanstveno oko njega da se upravo morao truditi kako bi
pokazao da ništa ne vidi i ne opaža.

GLAVA XII.

Stenjale stare zgrade na vjetru što se razmahivao za jesenskih noći.

Kad bi vjetrina razvalila krajinom, bijaše kao da se sve izvaljuje iz
zemlje i kao da se čitava kuća podiže te će u vihoru udariti u kovitlac.
Prskalo i škripalo u debelim brvnima i gredama, a onda mahom
prestajalo kad bi sjeverac legao. Bijaše kao da stara zdanja žive i pokreću
se s vjetrom i olujom.
v
Gore u sobici ležala Adelaida budna i osluškivala. Na komodi gorjela
svijeća. Vrata što vode u Dagovu sobu stajala otvorena - tako Adelaidi
bijaše sada po volji. Unutri je ležao Dag i spavao u mraku, ne dajući glasa
od sebe, ali je tamo u njegovoj sobi pucketalo u zidovima još jače.
Noćas je uždio vjetar, raskrivio se vihor tako te se čini da se sva kuća
diže i pada kao na moru val - ili je možda taj osjećaj samo od vrtoglavice?
I zar je već tako blizu to u nje? Imala je tako jasne znakove u toku dana i
uvečer. Onda je prestalo, a sad, evo, sve je počelo iznova. Prisiljavala se
da osluškuje vjetar, ali nije uspijevala.
v

290
 Možda je slabi jecaj prešao preko njezinih usana, jer je Dag odjednom
stao kraj njezine postelje. Nježno ju je gladio po ruci svojom tvrdom
šakom i gledao je upitno.
Vrškom jezika ovlažila je suhe usne i prošaptala:
„Zamoli gospođicu Kruse da dođe”.
Časak se igrao njezinom rukom, a onda je malko podiže, saže se i
lagano na nju utisnu cjelov. Kad se uspravio i krenuo, oči mu sjale.
Koliko li je puta Adelaida zaželjela da Dag učini tako - da učini što su
toliki drugi, prije, činili s njezinom rukom. Željela je da mu vidi glavu gdje
se tako prigiba pred njom. I najposlije se, eto, dogodilo. Htjela je da ga
drugom rukom pomiluje po kosi, ali više nije mogla.
Gospođica Kruse tiho uđe, prošapta nešto i sjede malo dalje, kraj
kreveta. Dag je krenuo po stručnu pomoć. Čulo se gdje kočija klopara u
daljini.
Adelaida pokuša da osluškuje nevrijeme i vjetar što vani fijuče, da
misli svrne na drugo; ali su bolovi bivali sve jači. Odjednom joj se u
mislima javiše slike o nečemu što je čitala u dnevniku gospođice Doroteje,
a kasnije saznala nešto pobliže od gospođice Kruse i od starog Daga - o
rodu i o ljudima, o rođenjima i o smrti tu na dvoru. Između bolova vidjela
je pred sobom Terezu, Dagovu majku. Toliko je puta gledala u njezin
portret u dvorani. Zašto nije na životu i sada? Gledala je pred sobom sliku
što ju je u svojim mislima stvorila o staroj Ani Hamarrbö, koja je bila tako
uzvišena i stroga i koja je ličila na starog Daga, jer je bila u rodu s
Björndalcima. Sve priče o Aninoj valjanosti stvorile su Adelaidi živu sliku
te stroge starice, te je sada mislila na Anu i na to kako nikada nije
pogriješila kraj kolijevke.
O onoj po koju je Dag sada otišao, nije Adelaida nikad ništa čula niti ju
je ikad vidjela, ali je zacijelo i ona valjana, i gotovo je neka sigurnost već
u samom njezinu imenu: Unn Hamarrbö.
Bila je praunuka stare Ane, a sama ju je Tereza Björndal uputila u
umijeće kako se pomaže u porodu i u bolesti, i ona je tu dužnost preuzela
na se kada Tereza više nije mogla pomagati nego je morala sjediti u svom
naslonjaču na kotačima. Tereza ju je svojedobno vodila sa sobom te se
mogla uvjeriti da je Unn u tom poslu spretna. Tako je Unn poslije
obavljala dužnost u kojoj su se toliko istakle Ana i Tereza.

291
 Unn je rano obudovjela. Kad joj je muž umro, vratila se kući na
Hamarrbö, te su je ljudi i opet zvali njezinim djevojačkim imenom. Sada
joj bijaše četrdeset i osam godina.
Adelaida je ležala kao u nekoj omamljenosti, od bolova i od priviđenja.
Ali je toliko vladala sobom da ni glas nije prelazio preko njezinih usana, i
ništa nije vidjela doli svojih utvara niti su joj uši išta hvatale. Zato i nije
čula ono što je čula gospođica Kruse - da su kola zakloparala po dvorištu
i da se netko uspinje uza stube.
Ništa nije Adelaida zapazila sve dok joj oči odjednom ne ugledaše živu
priliku - sliku koju je u duhu stvorila o Ani Hamarrbö, te se ona od užasa
malko pridiže u postelji i zbunjena se zagleda u pojavu što je iskrsla pred
njom.
„Ovo je Unn“, začuje glas gospođice Kruse kao negdje izdaleka.
Adelaida klizne opet na uzglavlje, prisili usne na mučan smiješak i
pruži ruku. Unn joj prihvati ruku, čvrsto, gotovo je privlačeći k sebi, te
sjedne na stolicu što bijaše stavljena kraj postelje.
Gospođica Kruse imala je, dakako, mnogo posla u času kao što je takav,
te se odmah udaljila kad je došla Unn, a Dagu rekoše kako bi bilo najbolje
da tu noć ide na počinak u staru ognjenicu. Tako Adelaida i Unn ostadoše
same. Unn je sjedila držeći i dalje Adelaidinu ruku u čvrstu stisku te se
duboko sagnula i uprla oči u Adelaidu, a Adelaida opet u nju.
Bijaše Adelaidi kao da se iznenada našla u živu susretu sa svom
snažnom prošlošću o kojoj se čitala i slušala s tolikim zanimanjem. Dok
je gledala Unninu stasitu pojavu, ono čvrsto lice s oštrim crtama i
svijetlim očima, bijaše joj kao da gleda prošlost Dagova roda i život na
Björndalu u dalekoj davnini.
I Unn je proživljavala svečan čas. Nije dosad vidjela Adelaide, ni onda
kad je o Božiću bila na Björndalu, ni onog ljeta, ni otkad se udala za Daga
- ali je o njoj čula, i to mnogo. Adelaidin dolazak u prostoriju za poslugu,
one noći kad se slavila svadba, bijaše nešto što se kao bajka pronijelo
cijelim naseljem i stiglo do krajnjih bačija - svuda se govorilo kako je bila
neizrecivo lijepa, sa zlatnim obručem u kosi, sa zlatnim ružama na haljini
i s blistavim zlatom na rukama. Unn nije očekivala ni vjerovala da bi je
mogli pozvati na Björndal, gdje je njezina prababa imala tolike časne
dužnosti. Zacijelo će, mislila je Unn, na Björndal pozvati babicu iz grada,

292
ili liječnika, ili pak oboje. A onda je sam Dag došao po nju, i ona sada sjedi
pokraj Adelaide, gleda je i drži njenu ruku u svojoj.
I tako su se gledale, Adelaida i ona, ushićene obadvije, a ni jedna nije
slutila što pokreće drugu i što se u njoj zbiva.
Unn bijaše slična prababi kao jaje jajetu, ali su njihove rođendane
jedan od drugoga rastavljale tri četvrtine stoljeća. Stara je Ana proživjela
djetinjstvo i mladost u teškim vremenima, tako te je u starosti postala
kruta, stroga i nemilosrdna. I Unnine su oči u svagdašnjem životu gledale
strogo, ali su znale biti i vrlo duboke i tople, a takve bijahu sada. Znale su
one biti i prodorne - prodornije nego što je i mislila. One su osvojile
Adelaidu, bijaše kao da ju taj pogled upravo nosi dalje od njenih bolova;
te su oči u nju ulile čvrstinu i povjerenje kad je došlo ono najteže.
v
Bijaše prema jutru. U sobici ležala Adelaida u postelji i držala
novorođeni život u naručju. Sve oko nje bilo svježe presvučeno i sjalo se
bjelinom. Stara kolijevka stajala pred krevetom, široka i čvrsta, ukrašena
rezbom gore i dolje, a puna fine rubenine, jastučića i čipaka što su visjele
sve do poda. Adelaidi oči sjale duboko i živo, na čelu joj tragovi preboljelih
muka, uvojci što su izvirivali ispod poculice lijepili se na vlažne
sljepoočice, a na lijepim joj ustima još nije sasvim iščezla bolna crta.
Iz Dagove sobe čulo se pucketanje u kaminu; naložili su ondje vatru da
bude tople vode, a lagano se ložilo i u peći, u sobici, radi maloga novog
života.
Dag je upravo otišao, pa je Adelaida sada čekala starog Daga. Zapala je
kao u neku toplu omamu od radosti što ju je preturila, što je dijete lijepo
i jedro i što je - sinčić.
Škripale stube, jedna po jedna, hodnikom se čuli koraci po podnicama
nije trebalo kucanja, dolazak starog Daga, bijaše dovoljno najavljen. Tiho
je zatvorio vrata, svečano prišao i sjeo, a onda se sagnuo i pogladio
Adelaidu po ruci dok je gledao mališana.
„Eh, Adelaida, i k tome sin!“ - prozbori stari Dag.
Adelaida mu ništa ne uzvrati, nije smogla riječi: oči joj se orosile, samo
je gutala i borila se da ne brizne u plač. Stari Dag bio je toliko ushićen i
zanesen da bi mogla glasno zaplakati od radosti. I njemu bijaše neobično
pri duši. Naglo je ustao, duboko udahnuo i malko okrenuo lice: zaustio je
da nešto kaže, ali je tek u trećem pokušaju uspio da progovori. Čule su se

293
stare riječi što su ih od pamtivijeka izgovarali nad svom novorođenčadi u
rodu:
„Bog blagoslovio tvoj dolazak na ovaj svijet, i pratio te u sve dane, i k
sebi te uzeo kad život izmine!“
Glas se stišao prema svršetku, i Adelaida opazi kako su se starom Dagu
oči napunile suzama kad je prema njoj digao ruku kao na pozdrav, a onda
se naglo okrenuo te izišao.
v
Bajka o Adelaidi namátala se dalje.
Sad je Unn Hamarrbö sama vidjela sobicu - uvjerila se da je istina što
su djevojke šaptale o srebru i o čipkama, o raspelu što svijetli u mraku, o
pokućstvu s rezbom ljepšom negoli u crkvi i o mirisu kao iz procvalih
vrtova. Unn je dobro promotrila Adelaidu i uvjerila se da je lijepa kao
nijedna druga, ali i nevjerojatno kruta ta donijela je krupno dijete na
svijet, a nije ni riječi protisnula. Takvo što nije bilo ugodno, i za večernjih
razgovora u kućama i kolibama, gdje se bajka o Adelaidi istegla u nešto
na čemu je gotovo neprirodan sjaj, bijaše riječi i o njezinu ukočenom
ponosu, govorilo se kako je kruta, bezosjećajna i neshvatljiva. I tako je
Adelaidina slika obilazila naseljem i šumom i dopirala svuda gdje je bilo
ljudi.
Unn Hamarrbö nije ni slutila da će njezine riječi o Adelaidi, što ih je
iznosila u svem poštovanju, naići na takvo tumačenje.
v
Adelaida bijaše sretna, neizmjerno sretna. Nikad u životu nije
zaboravila sreću koju je osjetila te jeseni i te zime. Kraj svega drugog što
joj bijaše srcu drago u toj sobici, imala je sada i svoje dijete u lijepoj
kolijevci, za koju je gospođica Kruse nekoć izradila i sašila svu sjajnu
opremu, još davno prije nego što se rodio Dag.
Svi su na Björndalu susretali Adelaidu puni poštovanja i pozdravljali
je već iz daljine, a stari je Dag svakog dana i časa pitao za mališana i
najposlije ga je smio čvrsto držati u naručju i valjano ga promatrati.
I mladi je Dag nalazio vremena da se bavi mališanom kad je bio kod
kuće. I još više: pomalo je gore u svojoj sobi počeo vješati sad ovo, sad
ono što je prije držao u staroj ognjenici. Trajalo je neko vrijeme dok je
Adelaida to opazila. Jedne kasne večeri - kad je Dag bio u šumi, a ona

294
htjela ugrijati malo vode - da ne smeta nikoga dolje, zapalila je vatru u
kaminu i sjela dok se voda ugrije. Kako je sjedila i ogledala se po sobi,
otkrije po zidovima ovo i ono čega prije nije bilo; dolje pak, u tamnom
kutu kraj kreveta, ležale čizme i jedna torba, a u gredu zacijepljena
sjekira.
Dag joj se dakle polako počeo približavati.

GLAVA XIII.

Božić su na Björndalu svečano slavili poslije tako dobre godine. Major

i tetka Eleonora došli u posjet, a i drugi gosti, te je bilo slavlja i plesa,
zdravica i pjesama.
Nekim gostima teško bilo pomiriti se s time da na Badnju večer sjede
za istim stolom sa svom poslugom i da pobožno slušaju kako stari Dag
čita božićni tekst iz biblije položene između svijeća, kao u crkvi. Još gore
bijaše što se starac te večeri rano povukao na počinak, najavivši im kao
nešto neopozivo da im ujutru valja uraniti - probudit će ih da se odvezu u
crkvu, na misu zornicu. Kakav je to način i postupak prema uglednim
gostima?
Ništa im nije pomoglo: probudiše ih u mrklu zoru i poslužiše u postelji,
i tako su jutro počeli rakijom natašte i zalogajem dok još nisu ni istreptali
san iz očiju. Svi se grozili i na samu pomisao na vožnju po noćnoj hladnoći
te srditi gunđali. Ali zvon praporaca i svjetlost zubalja putem i svečana
misa u crkvi djelovali su na njih kao i na druge. Ono naivno, prvotno u
njima probilo se kroz maglu izvještačenosti i gluposti u kojima su gledali
sadržaj i smisao svog života.
Zveket praporaca na konjskoj opremi povijao im oko ušiju svoju
zvonku i meku pjesmu, a vatra zubalja gorjela pucketajući i tako divno
sjala na snijegu i između stabala na putu dok su se vraćali na Björndal.
Zbog mnogih gostiju jeli su do toga dana samo u novoj zgradi, ali kad
su se vratili iz crkve, svečani su stol, kao i svake godine, prostrli u velikoj
sobi u staroj kući, a bijaše taj stol pokriven nevjerojatnim obiljem mesa,
ribe i svakojakoga drugog jela, kako je običaj od davnine. Svi se divili
množini i raznolikosti jestvina, tu se jelo sigurno, dugo i polako, i svakom
bijaše prilike da bira ono što mu je najmilije.

295
 Adelaida je mislila na prvi Božić za stolom u toj sobi i na
strahopoštovanje što ju je tada ispunjalo, i pitala se što li misle i što li
osjećaju ti koji su tu sada prvi put.
Ista je tišina tu vladala sada kao i onda, tišina legla na ljude i na stvari.
Bijahu obuzeti istim čuvstvom kao i ona nekoć: osjećali su
strahopoštovanje pred dahom starine i snagom prošlosti, bijahu puni
udivljenja prema vjerodostojnosti, miru i sigurnosti što izbijaše iz svega,
od zidnih brvana pa do umjetnički izrađenih naslonjača i do srebra na
stolu.
I kao jedan, svi se pogledi u početku upraviše u starog Daga. Nisu bili
s njime načistu. Adelaida se ugrize za usnu, da se ne nasmije. Tokom
jučerašnjeg dana i na početku današnjega stari Dag ovladao je tim
svjetskim ljudima, te su sada sjedili tihi i puni poštovanja. A toliko je
danas otegao dok je podigao čašu. Zacijelo je sinoć i jutros čuo štogod od
njihova gunđanja - imao je stari Dag fine uši - te je sada možda puštao da
im se svečanost duboko ureže u pamćenje.
Najposlije je podigao čašu i, kao obično, izgovorio nekoliko riječi u toj
svečanoj prilici. Zahvalio im je što su došli iz daleka da se ne zatru stari
običaji i podsjetio ih kako za stolom valja pomisliti i na bogate darove
Božje, a onda se sjetno nasmiješio, nazdravio i spustio ispražnjenu čašu.
Bijaše sada kao što je i prije bilo za tim stolom. Stari Dag nije više
prigušivao radost, a rakija i dobro pivo svima povrati dah, i kao što je
često bilo, smijeh i buka i sad ispuni dvoranu.
Tetka Eleonora zapazila je za stolom nešto od onoga što je Adelaida
osjećala, i preko njezinih usta prijeđe fin smiješak kad je starom Dagu
zahvalila na gozbi i na - vožnji u crkvu.
Adelaida je upamtila što je stari Dag rekao kako im se valja sjetiti
darova Božjih - za obilnim božićnim stolom. Sve je tu imalo svoj prastari
smisao.

GLAVA XIV.

Pokraj sve radosti te zime stari je Dag bio ponešto zabrinut. Nakon
bogate žetve, a još više zbog toga što je novac izgubio vrijednost, ljudi su
u okolini počeli da otkupljuju svoja založena imanja i plaćali su šakom

296
bezvrijednih papirnih novčanica - stotinu talira nije sada vrijedilo više od
nekoliko prijašnjih šilinga.
Mislio je na valjane talire, na srebrni novac što ga je davao kupujući
založnice pomoću kojih je preuzimao imanja po okolici. Bio je krut u ono
vrijeme, i njegovo je geslo glasilo da pravo mora ići svojim putem, ma
kako dužnik lijepo molio. A sad se već dvaput dogodilo da su mu ljudi
došli i od njega uzeli nazad svoje imanje, a njemu ostavili svežanj tričava
papira. Ali i to bijaše pravo koje je išlo svojim putem. Na papirnim
krpama stajale su ispravne brojke. A što novčanice nemaju vrijednosti,
nije krivnja na dužnicima. Mogao je i više toga doživjeti: zakonsko pravo
otkupa nasljednih imanja traje petnaest godina, a mnoga imanja nisu
toliko vremena bila u njegovu posjedu. Ponajviše je mislio na Borgland,
najveći posjed dolje na jugu, u ravnici; istom su dvije godine što je u
njegovim rukama. Tamo je još živio stari vlasnik, pukovnik von Gall, i
njegova zla kći Elizabeta, koja je nekoć Dagova starijeg sina, Torea,
takoreći gurnula u smrt, u ponor u Djevičanskoj dolini. Stari se Dag zaveo
te je uložio teške novce da bi kupio glavnu založnicu na Borgland, i poslije
je imanje prenio na se - »za svaku sigurnost«, kako je kazao njegov
odvjetnik u gradu.
Dvije su godine ondje radili mnogi njegovi konji, snažne mišice
njegovih ljudi i teško oruđe, ne samo u doba sjetve i žetve nego i u drugo
vrijeme, da bi se dovelo u red ono što je zanemareno ili propalo, i jesenas
se upravo začudio kad je vidio kolika se ljetina sakupila na tamošnjim
golemim poljima i livadama.
I sada, kad je sve doveo u red i podigao, sve će otići, i izgubit će sve što
je uložio. Bilo je, dakako, obijesno što se nepotrebno upuštao u tolike
poslove. Dovoljno je posjedovao na Björndalu, u naselju i u beskrajnim
šumama. Ali je mislio da će jednom biti još djece na Björndalu, mlađih
sinova. Najstariji bi baštinio Björndal, cio - kako je uvijek bilo, a drugi bi
mogao dobiti Borgland. Treći i ostali, kad bi ih bilo više, dobili bi svaki
svoj dio drugih posjeda što ih je imao dolje na jugu.
Jest, misli starog Daga letjele su na orlovskim krilima.
Sad je došao prvi unuk, a vrijednosti počele padati i zemlja počela
izmicati iz Dagovih ruku.
U to vrijeme u župi i naokolo počelo se pronositi kako stari Dag
upotrebljava krupne novčanice da pripaljuje lulu - za posuvracima nosi

297
pripaljače od samih talira. Neki su u tome vidjeli obijest, a drugi mišljahu
da se on izruguje vladi i upravi paleći lažni novac.
A da je svoju lulu pripaljivao cijelim jednim imanjem - to nitko nije
znao.
v
Zima stezala pa i prevalila, granulo proljeće godine 1811. Gdje su se
minulog ljeta na Björndalu zelenjele livade, tamo je sada u zemlji klijala
ozima raž, raž staroga Daga. Čovjek bi pomislio da već vidi zeleni sjaj na
brežuljku, ali to još nije bilo moguće u drugom tjednu mjeseca travnja. U
sušama ležale drljače s dugim željeznim zupcima i teškim željeznim
okovom, i teški plugovi s većim ralima i oštrijim crtalima nego ikada
dotad. Novo gospodarsko oruđe starog Daga. Björndalski konji, koji su
navikli na težak rad u šumama i na svakovrsnom tlu, nisu bili nemoćni na
borglandskoj mekoj zemlji, sve ako plug i drljača i jesu bili teži nego
obično i dublje sjekli u zemlju.
Bližilo se vrijeme kad je najstariji sluga s Björndala imao s radnicima i
s konjima doći da upućuje, zapovijeda i upravlja na starom posjedu
porodice von Gall, a pukovnik, star i drhtav, da motri iz svoga skrovišta u
vrtu, dok će gospođica Elizabeta viriti iza zavjese u svojoj sobi.
Pukovnik je oronuo otkako se ono prije dvije godine odvezao na
Björndal da u starog Daga traži zajam kako bi isplatio dospjelu hipoteku
na Borgland te vidio da je stari Dag kupio založno pismo. Pukovnik je,
doduše, i dalje mogao mirno živjeti na Borglandu i bez obračuna uzimati
iz gospodarstva što mu je trebalo, a stari Dag nije nikad onamo zakoračio;
pukovnik je već bio utučen zbog prijašnje nevolje, a otkad ga je pogodilo
ono sa založnicom, više nije bio ni za što. Gospođica Elizabeta, nekoć tako
lijepa i obijesna, nije odonda izišla iz kuće.
v
Bijaše drugi tjedan u travnju, sunce sjalo, laki se oblaci nagonili nebom
i ostavljali bijele pruge na svijetlom plavetnilu, a u visini kliktale ševe. U
zemlji sve bujalo i raslo, voda tekla, curila i žuborila u svim pukotinama i
brazdama.
Borglandski konjušar izveo pred vrata gospođičina tankonogog
tamnosmeđeg jahaćeg konja. Timario ga je i četkao što je mogao bolje, ali
kako je konj dvije godine stajao u konjušnici a da se nije kretao, nije ga
čovjek mogao dotjerati u red, a osim toga bijaše kao da se jadan konj ne

298
usuđuje ni zakoračiti. Ali su momku javili iz kuhinje da gospođica želi
izjahati, i tako mu nije bilo ni kud ni kamo nego se prihvatiti toga posla.
I kakva se to misao gospođici zavrgla u glavi? Izjahati! Kad su dvije godine
bili na miru, mogla je i dalje mirovati i pustiti druge na miru - mislio
konjušar dok se motao oko konja i nastojao da ga dotjera.
Zaškiljio je prema gospođici Elizabeti kad je gospođica, oholo i bez
pozdrava, baš kao nekoć, prišla i uzjahala. Resko mu zafijuka njezin bič
preko uha, dok je osorno upitala:
„Što! Zar se tako čisti konj?“
Bič i opet prasnu, ovaj put po konju, a i ostruge su zacijelo duboko
zabole, jer se konj stresao i digao glavu protisnuvši žalostan njisak, a onda
još žalosnije pokušao da zagrabi u trk; najposlije pokrenu noge i otkasa s
dvorišta pa niz drvored.
Momak ostade gledajući za njim i pritišćući uho rukom. Dok je tako
stajao, promrsio je otprilike isto što je o njoj znao reći pukovnikov suludi
brat Lorenc, koji je po Borglandu obilazio kao sablast:
„Đavo je živu odnio!“
Dolje na kraju drvoreda gospođica Elizabeta susrete bijednu i jadno
odjevenu djevojčicu, kćerku nekog radnika iz šume. Mala je zacijelo čula
mnogo zla o gospođici, jer je odmah potrčala u stranu, bez pozdrava, očito
da što prije izmakne odande. Ali gospođica Elizabeta zaustavi konja i
povika:
„Stoj!“
Djevojčica stade, a bič joj zafijuka s obje strane oko ušiju: zabolje je
kao da su joj odrezali oba uha. Debele masnice iskočiše joj preko oba
obraza i po vratu pod tankim pletenicama. Mala je vriskala da bijaše
strahota, a gospođica Elizabeta se uspravi u sedlu:
„Drugi put ćeš se pokloniti i pozdraviti!“
Onda ošinu konja i podbode ga ostrugama te odjaha u proljetno sunce,
uspravna i još lijepa, unatoč tome što je dvije godine provela između četiri
zida.
Gore na dvorištu momak krenu u staju, s rukom na uhu. Što treba da
znače sve te promjene u posljednje vrijeme? Suludi je Lorenc dvije godine
švrljao naokolo kako je htio, zalazio u staju, u prostor za poslugu i svuda,
te su se zabavljali i smijali njegovu brbljanju; a sad, od Božića, drže ga

299
opet u njegovoj sobi kao i prije što su ga držali, te smije vrtom prošetati
samo izjutra rano, prije nego što drugi ustanu. A sam pukovnik, koji se
naokolo vukao kao sjena, počeo se opet pokazivati svuda. Došao je da
pogleda konje - one koji još nisu prodani - i staro oruđe i sve drugo, te je
govorio kako sve oštećeno valja opet dovesti u red.
A sad eto i gospođice - pojavila se i ona sa svojom starom zloćudnošću,
prohtjelo joj se jahati.
Gospoštija na Borglandu nije dviju posljednjih godina imala veze ni s
kim. Zatvorili su se, od srama što su izgubili sve te više nemaju nikakve
riječi na Borglandu, nego im valja živjeti od milosti starog Daga
Björndala. Zato su i malo čuli i doznali o onome što se zbiva u svijetu; ali
ih je u poznu jesen neočekivano posjetio neki činovnik što je živio nešto
južnije, i od njega su doznali kako su se mnoga nasljedna imanja
oslobodila hipoteke i kako je u tu svrhu lako doći do papirnog novca.
Pukovnik je bio bezvoljan i slomljen, i najposlije se možda osjećao
zadovoljnim što netko jači i sposobniji upravlja golemim posjedom. Bio
je i dovoljno razborit da spozna kako još mnogo toga nedostaje na imanju,
sve ako i nije velika stvar da uzajmi novac za otkup. U stoci i u konjima
nije bilo obnove već godine i godine, najbolje su životinje bile prodane,
oruđe se nalazilo u beznadnom stanju, a zgrade propadale, kako to već
biva gdje siromaštvo glođe toliko vremena. Da se obnovi što ne valja i
nadoknadi što nedostaje - i za to treba novaca, a tu ne pomaže papirni
novac kao u otkupu. Za to su potrebne veće svote, po pravoj dnevnoj
vrijednosti, za svaku pojedinu životinju ili spravu.
A valja priznati: starac s Björndala bio je u svakom pogledu čovjek na
mjestu i nadasve pristojan. Prve godine, onda kad ih je pogodila nerodica,
prepustio im je svu ljetinu i još im priskočio u pomoć, usrdno i obilno, a
druge godine, koja je tako divno ponijela i urodila, sebi je odvezao tako
malo da je njima na Borglandu ostalo svega u izobilju. Pukovnik nije znao
za kolebanje u poimanju časti i dužnosti; u njemu se to shvaćanje
učvrstilo tokom mnogih pokoljenja. Dobro je znao što i koliko za
Borgland znači pomoć koju mu je stari Dag pružao u ljudima, konjima i
oruđu. U svome ponosu smatrao je za nepošteno da sve to zahvati povrh
vrijednosti što ih je stari Dag u valjanu novcu platio za založno pismo. To
bi mirisalo na nečasnost.

300
 Ali ga je gospođica Elizabeta podbadala, i dan i noć punila mu uši, sve
dok najposlije nije najavio otkup. A da se pukovnik ne bi predomislio,
uzela je njegovo pismo o najavi te ga tjedne i tjedne čuvala kod sebe.
Po očevim je riječima i po njegovoj nedoumici znala da mnogo toga još
nedostaje na Borglandu, pa se prema tome ravnala i donijela svoju
odluku. Nije htjela poslati pismo prije nego što ljudi s Björndala i ove
godine ne obave proljetne radove na Borglandu. Sve ako Björndalci time
i steknu pravo na žetvu (a ona to nije znala posigurno), barem će zemlja
biti obrađena, pa će se Björndalci i dalje brinuti i raditi kako su i počeli, a
njezin će otac dotle imati vremena da nađe zajam i namakne potrebni
novac i da nabavi životinje i oruđe.
Odlučila je da ne izlazi iz kuće dok ne pošalje pismo. A danas je u zraku
tako divan dah proljeća. Elizabeta se osjećala kao preporođena na
pomisao da će otac i ona opet postati gospodari Borglanda kao i prije, a
napose je uživala misleći kako li će se držati njezina nekadašnja
prijateljica Adelaida, koja se udala na Björndal - kako li će se držati i kako
će joj biti kad sazna da im je Borgland iskliznuo iz ruku. Elizabeta je danas
naprosto morala van, na sunce, da jaše starim putovima i da osjeća život
oko sebe poslije tolike povučenosti.
Elizabeta von Gall, koju su nazivali »zla«, jašući skrenu iz
borglandskog drvoreda malko na sjever, kuda put vodi prema Björndalu.
Svašta su o njoj šaputali. Ona je Torea Björndala natjerala da krene
starim putem oko Borglanda - u ponor u Djevičanskoj dolini, jedne noći
za mjesečine - i nitko ga poslije nije vidio. Njezin kavalir one večeri,
snažni poručnik von Margas, krenuo je one noći za njim, s mačem, a Tore
Björndal bijaše bez oružja. Odonda se Margas nikad više nije pojavio na
Borglandu - kažu da je otišao iz zemlje i da je pao u Napoleonovoj vojsci.
Jednom je na Borglandu pozvala Toreova brata, mladog Daga, da pleše s
njom, i cijelu je večer oblijetala oko njega; ali on nije mario za nju, nego
ju je prezreo te je najposlije plesao s Adelaidom Barre, koja mu je zatim
postala ženom.
Jest, mnogo se toga šaputalo o gospođici Elizabeti, o njezinoj đavolskoj
zlobi i okrutnosti prema ljudima i jadnim životinjama.
Sad je oholo jahala na sunčanom sjaju i malko krenula prema sjeveru.
Bila je tako kratkovida gospođica Elizabeta, ali su njene uši uhvatile
zvuk, čula je kako kloparaju kola što dolaze ozgo iz šume, a uskoro ih i

301
ugleda. Okrenula je tada konja i polako jahala natrag, prema drvoredu.
Ali su kola išla za njom i ušla na borglandski drvored. Ona nato ustavi
konja da vidi tko se to vozi.
Bio je to Syver Bakpaa, najstariji sluga s Björndala; išao je da pregleda
oruđe što su ga lani ostavili na Borglandu - da vidi ima li štogod što bi
trebalo popraviti prije proljetne sjetve. Tako su uvijek pravodobno radili
na Björndalu i svagdje gdje je upravljao stari Dag.
Gospođica je Elizabeta razabrala tko je, ali je i on svoje čuo o njoj pa se
sad dovezao čvrsto i sigurno, da se proveze pokraj nje - bez pozdrava,
samo što su mu oči kratko pogledale prema njoj.
„Zar ne znaš pozdraviti?“
I bič fijuknu zrakom, ali ga dočeka čvrsta šaka najstarijeg sluge, istrže
joj ga iz ruke - i bič, rastrgnut na četiri komada, odletje pred njezinim
nosom u blato na cesti.
Htio je Syver krenuti dalje, ali mu ona oštrim glasom zapovijedi da
stane.
„Van iz aleje!“ - povika Elizabeta. - „Šta tražiš ovdje?“
„Htio sam da malko pogledam oruđe“ - odgovori Syver.
„Ovdje nitko nema ništa da gleda! Nitko odande! Oruđe ćemo izbaciti
ovamo na cestu. Tu ga možete uzeti“.
„Tako mi je naredio stari Dag, i što on kaže ja izvršavam“.
Gospođica Elizabeta umirivaše konja, jer ga u bijesu bijaše podbola
ostrugama.
„Gledaj da se kupiš odavde! Nitko odande nema više što da traži ovdje!
Kaži tamo da otkupljujemo posjed, jest, odmah, sve je već napisano!“
„Napisano, možda“, polako će Syver - „ali ne i uručeno, dosad, a sada
je prekasno“.
I to rekavši otpljunu u velikom luku.
Gospođica Elizabeta problijedje u licu kao kamen.
„Prekasno...?“ - prošapta gotovo bez daha.
„Jest, za takvo što treba sada platiti u pravom novcu“, priklopi Syver.
- „Prema zakonskoj procjeni. Jučer je stiglo pismo od odvjetnika“.

302
 I u tim riječima Syver Bakpaa proveze se Elizabeti ispred nosa i nekako
posebno zakrenu i uveze se na borglandsko dvorište. Ulazio je u suše i
štropotao po njima, prevrtao drljače, plugove i lopate da je odzvanjalo
cijelim imanjem. Dok je stari Dag bio pun obzira i nije tu na posjedu nikog
uznemirivao, bio je Syver Bakpaa prava suprotnost. Znao je on kako je
gospoštija na Borglandu prezirala sve što je s Björndala, i ne samo njih
nego sve ljude uopće, a nije mu bila nepoznata ni zla ćud gaspođičina, pa
ga je upravo bridjelo da dohvati tu vražju ženu i da joj protrese kosti - ali
kako ćeš dohvaćati takvu gospoštiju?
Stari mu je Dag kazao da je odgodio proljetnu obradu, jer je tu kao i
drugdje očekivao otkup imanja, ali je onda iz grada stiglo pismo u kojem
odvjetnik javlja kako su dolje u Köbenhavnu odredili kraj papirnom
novcu: 5. travnja bio je posljednji dan za takva plaćanja. Ubuduće valja
vršiti procjenu. Syver je tu sam obrađivao tlo kako ga je upućivao stari
Dag. A da su u to uložene i da se tu kriju neisplative vrijednosti, pošto se
obavi propisana procjena - u to je Syver bio tvrdo uvjeren i toliko vjerovao
u svoj rad.
A pravo na otkup, koje je prije trajalo petnaest godina, sada je
ograničeno na pet, rekao je stari Dag. I da vidimo hoće li pukovnik i ona
naduta koza sabrati tolike svate u tri godine što još ostaju. Prije će
pozelenjeti od muke. Takvim bogatstvom raspolaže samo stari Dag,
mišljaše Syver. Da je Syver na mjestu starog Daga, ne bi on imao milosti
ni obzira prema čeljadi kao što su ti Borglanđani. I usred rada pripali lulu,
te je pušio i bučio kao da je on gospodar na Borglandu.
v
Pokazalo se da je sve točno što je rekao Syver Bakpaa. Gospođica je
Elizabeta poslala skoroteču općinskom glavaru i dobila odgovor da je
suviše oklijevala. Poslije toga ležala je dane i tjedne u postelji. I pukovnika
je to ljuto smjerilo, sada kad se već bio odlučio. Ali je već sutradan šetao
po svom vrtu, netko ga je čuo gdje i zvižduče - baš kao u dobra stara
vremena.
Pitao se Syver hoće li se stari Dag rasrditi kad mu on ispriča o svom
sukobu s gospođicom. Hoće li se razljutiti i narediti da se gospoštija
pokupi s Borglanda?

303
 Ali ne, stari je Dag jednom obećao pukovniku da može mirno živjeti na
Borglandu, do kraja svog života, i ne bi mu nikad palo na um da promijeni
odluku, jer je stari Dag držao riječ.
Kad se vratio na Björndal, Syver Bakpaa opiše događaj bez ikakve
žestine. Svoj je gnjev već istutnjio na Borglandu, pa je sada mogao mirno
pripovijedati o onome što se zbilo.
Pošto je ono primio povoljnu vijest što se tiče otkupa, stari je Dag bio
blag te je ozbiljno rekao Syveru:
„Mirne duše možeš pukovnika pozdravljati uljudno i s poštovanjem,
jer je nekoć bio vojnik“.
v
S Borglanda nisu ništa javljali o otkupu, pa su ljudi s Björndala, kao i
prije, s konjima krenuli na Borgland, na proljetne radove, pošto su obavili
sjetvu na Björndalu. Teški su plugovi čeličnim ralima orali dobru zemlju
i urezivali brazde dublje nego što su se urezivale za svih stoljeća prije
Dagova vremena.
A pukovnik stajao u vrtu iza grmlja i sjetno promatrao stari posjed
svoga roda, dok su se gore u sobi gospođice Elizabete micale zavjese iza
okana.
v
Stari Dag nije više bio nezadovoljan hodom pravde ni upravom u
zemlji i više nije lulu pripaljivao papirnim novcem.
Ljetina je dobro ponijela, a na Borglandu bijaše baš obilna žetva. A u
kasnu jesen dođe još jedan sinčić na Björndal.

GLAVA XV.

»Tuv poglavar - zao glavar«, govorio narod o načelniku Kristoferu

Tuvu.
Imao taj općinski načelnik dva imanja i na svakome ženu. S jednom je
bio rastavljen zakonski, ali ne i ljubavno, kazivao svijet; a imao je on i
drugih ljubavnih priča. Kad bi se zasitio, onda bi se kartao i opijao.
Pripovijedalo se kako bi znao ljude s ceste silom odvlačiti svojoj kući te ih
opijati i perušati u kartanju. A bijaše istina i to: kad bi ljudi došli k njemu

304
da plate daću ili da vrate dug, on bi ih nudio pićem i s njima se kartao, te
bi nesretnici odlazili kući temeljito poskubeni - s većim dugom na odlasku
nego na dolasku.
Imao je golema, crna holštajnskog psa kojega je uvježbao u različitim
majstorijama. O toj paklenskoj životinji namatale se mnoge priče, ali se
strašna psina nije nikad vidjela danju. Kasno uvečer, kad su karte klizile
i ljudi bučili nalivenih duša, a duhanski se dim povijao načelnikovim
uredom kao gusta magla, iskrsnuo bi pas kao kakav duh iz ovog ili iz onog
kuta - nitko nije znao odakle - te bi se smjestio pod stol za kojim se
kartalo.
Načelnik je mogao navratiti psa da se nakostriješi i da strahovito reži,
mogao ga je natjerati da se nevjerojatno istegne uvis i podigne cio stol.
Ljudi koji bi to prvi put vidjeli odjurili bi odande zaboravljajući dobiveni
novac, a poslije ga ne bi našli. Mnogim je nesrećama kumovao načelnik.
Nekoga bi gurnuo u propast zavedavši ga da se opija, a drugome bi na
kartama odnio i kuću i kućište.
Bilo je i drugih vlasti u tom kraju, ali njihovim predstavnicima nije bilo
uputno miješati se u načelnikove poslove, kad ni njihovi nisu bili mnogo
bolji.
v
Ljudi su sada kao i prije dolazili starom Dagu, dolazili iz bliza i daleka
da u njega uzajme manje ili veće svote. A on ih puštao da govore, bio
strpljiv i slušao, ali ne samo riječi nego i preljev u glasu, da bi razabrao
kada lažu, dok su mu oči budno gledale ispod obrva. Golemoj je većini
pomagao, i sve češće što su godine prolazile; a nije li kome vjerovao, tražio
bi ubilježbu, i mnogoga je koji prije nije bio za rad naučio da savjesno
radi. Unatoč njegovoj odmakloj dobi, vidjeli su njega i njegova vranca
svuda i po svakom vremenu. Odlazio je da vidi kako je kod onih kojima je
pomagao - i njegove su riječi i upute na mnogim mjestima pomagale više
nego novac. Bio je on dijete krutih vremena u krutome šumskom kraju.
Radio je dane i dane i borio se godine i godine po svakakvu nevremenu te
je stekao neizmjerno iskustvo, koje iz svoga života, a koje iz stare
mudrosti što se prenosila s pokoljenja na pokoljenje.
Silna je ozbiljnost ležala u držanju starog Daga i u stavu što ga je davno
zauzeo. Jednom je pronašao da je čovjeku dužnost da stane na svoje noge,
a kad jednom stane, dužnost mu je i drugom u tome pomoći. A kad je

305
jednom došao do te spoznaje, nije se zadovoljavao golim saznanjem, nego
ga je provodio i u djelo. I gdje nije mogao sam dospjeti, onamo je slao
najstarijeg slugu, Syvera. A gdje bijaše krupno posrijedi, ondje se ipak
pojavljivao sam stari Dag, uvijek.
Među onima što su dolazili starom Dagu i tužili mu se na svoju jadnu
sudbinu, našao se i poneki što je spominjao načelnika, opijanje i kartanje,
i čudovišnog psa. Stari se Dag malko sagnuo kad je drugi put čuo o tome,
ali bijaše on već star pa je i zaboravio.
v
Iz prednje dvorane na Björndalu vodila su vrata nalijevo u novu
blagovaonicu ili prednju sobu. Nova je bila samo utoliko što ju je nekoć
preuredio Jörn zvani Mangfoldig ili Mnogostrani. Prije je ondje bila
kuhinja u dvije prostorije dok se nije podigla nova zgrada. A onda su te
dvije prostorije preuredili i sastavili u jednu i tako dobili kao neku
blagovaonicu ili prednju sobu sa stolom, naslonjačima, stolicama i
pisaonikom - sve u stilu sa starim namještajem na imanju.
Kapetan Klinge, koji je starom Dagu vodio knjige i bio mu pisar, tu je
imao kao neku pisarnu, a poslije je to i bila pisarnica, s knjigama i
papirima u ormaru i s tintom i guščjim perima na stolu uz južni prozor.
Bila je to prilična prostorija s velikim kaminom koji je zidan osobito
široko i visoko da pokrije otvor nad nekadašnjim ognjištem u staroj
kuhinji. Otkad je umro kapetan Klinge, nije na imanju bilo drugog pisara.
A nije ga ni trebalo, jer nije bilo neke strke u novčanim poslovima.
Ali se događalo da je stari Dag imao da ondje štogod prolista i zabilježi.
I tako bi ovda-onda sjedio u toj sobi i marljivo radio. A Klingeov rukopis
budio u njemu mnoge misli, te je gotovo zaboravljao po što je zapravo
došao. Bijahu tako dobri prijatelji, on i Klinge, najposlije. Kapetan je sa
svima svojim slabostima bio kao neko sredstvo koje je pokretalo misli u
starom Dagu.
Jednog dana sjedio stari Dag u pisarnici za stolom kraj prozora i listao
po papirima, ali su ga preplavile uspomene na Klingea: sjedio je
zamišljen, podnimivši se, i kroz prozor gledao dolje na polja po kojima je
jesen prevukla svoju halju. Lula mu ležala na rubu stola, dogorijevala,
dim joj se u svijetlim prugama povijao prema vatri u kaminu pa gore u
dimnjak.

306
 Začulo se na vratima kucanje iz prednje dvorane, bila je to gospođica
Kruse s nekom ženom što je došla iz nekog udaljenijeg naselja na jugu da
govori s Dagom. Žena se poklonila na vratima kad ih je gospođica Kruse
zatvorila za njom, i još se dva-tri puta poklonila dok je najposlije sjela u
naslonjač kraj kamina što joj ga je Dag ponudio. On se pak okrene prema
njoj na svojoj okretnoj stolici što je načinjena po nacrtu kapetana Klingea,
i najposlije, nakon opširna uvoda, žena iziđe s onim što joj je na srcu.
Svjetlost s prozora i sjaj vatre iz kamina otkrivali su na njoj svu brigu i
tugu što joj se duboko urezala na licu. Nije se usudila da pogleda u starog
Daga. Njezine izrađene ruke neprestano se micale, vukle pregaču i
prelazile preko nje, i sve se žena njihala naprijed i nazad dok je kazivala
svoje.
Ono što je kazivala odnosilo se na načelnika. Muž joj pošao po zlu,
upao u načelnikovu mrežu, pa iz dana u dan ondje pije i karta se. Ne
usuđuje se da načelniku kaže ne, jer je već preko ušiju zapao u dugove pa
mora dalje igrati - a dugovi rastu li, rastu. A kad se i dogodi da na kartama
dobije, novac iščezava, jer đavolska ona psina obilazi oko stola, i čovjek je
sav prestravljen te je više mrtav negoli živ kad dođe kući. Sad je načelnika
i opet spopalo, te se već dva dana kartaju... “I samo Bog zna kako će se to
završiti“, reče žena naposljetku i duboko uzdahnu.
„Da, Bog to zna, možeš bit sigurna“, strogo će stari Dag.
Žena je duboko utonula u svoj jad da se lecnula kad su Dagove tvrde
riječi odjeknule sobom. Zbunjeno je kružila pogledom kad ju je nešto
mekše upitao:
„Što misliš, hoće li se njih dvojica i večeras kartati?“
Odgovorila je kako to u njih može potrajati i cio tjedan ako se
načelniku prohtije.
Stari Dag nije poznavao tu ženu, ali je naskoro razabrao da poznaje
njezina muža. Dvaput je pokušao da toga čovjeka svrati na pravi put
pomažući ga tako što mu je otpisao dug, posudio mu konje i opominjao
ga ozbiljnim riječima.
Provlačio je prste kroz kosu, stari Dag. Tanka koža na brazgotini nad
sljepoočicom, što je potjecala od neke tučnjave u mladosti, zadrhtala,
počela se trzati, usne mu se stisle, a brada se izbočila.
„Možeš, majčice, sada u kuhinju, da se malo okrijepiš, a ja ću dotle
upregnuti konja“, odlučno će stari Dag.

307
 „Bog mi bio na pomoći!“ - uzviknu žena. - „Nećeš valjda načelniku?
Opasno je to!“
Vrata se oštro zatvoriše za starim Dagom, a žena se uzvrpoljila i
zbunjeno se okretala tamo-amo, ali je najposlije pošla za njim i našla put
u kuhinju gdje je prije razgovarala s gospođicom Kruse.
v
Stari Dag vozio ženu kući, a večer odmicala. Žena ga je putem lijepo
molila da pričeka do sutra pa da onamo ode za bijela dana i nekoga
povede sa sobom - neka zbog nje ne srlja u nesreću. Opominjala ga neka
se uzme u pamet, jer načelnik nije običan čovjek nego vlast. „„A povrhu,
ima i psa u kojem je sam đavo!“ - strahovala je žena.
Stari Dag priveza konja za stup od dvorišnih vrata te blatnjavom
stazom krenu u tami prema načelnikovoj kući. Svjetlo iza zavjese, glasovi
i udarci po stolu jasno mu kazivahu kamo mu valja usmjeriti. Došao je do
ulaza. Vrata nisu bila zaključana; krenuo je onamo odakle su se čuli
glasovi. Mislio je da zbog psa ponese pištolj pokojnog kapetana i sjekiru.
Ali nije ponio ni jedno ni drugo. Jednom u mladosti umalo što nije i bez
oružja postao ubojica. Morao je paziti.
Došao je do načelnikove pisarne i otvorio vrata.
Užareno načelnikovo lice s ukočenim, od rakije pocrvenjelim očima
sjalo se kroz oblake dima nad plamenom svijeće, na kojem je upravo
pripaljivao glinenu lulu.
I usred svoga pijanstva načelnik je osjećao toliko poštovanja prema
starom Dagu da mu je ispala lula iz ruke, a on ostao sjedeći i buljio
ukočenih očiju. Ostala trojica što su sjedila za stolom, upiljiše u strahu
pogled prema vratima, dok su im glave, u kojima se pušilo od pića,
klimajući padale prema stolu.
Stari Dag zovnu po imenu muža one žene i strogo mu naredi da pođe
s njim. Ali se tada trže načelnik, vrati se u nj život. Nekoć je bio snažan
momak, i sva nepodopština u kojoj je ogrezao još ga nije toliko srušila da
bijes ne bi u njemu probudio nešto prijašnje snage i napržitosti. Kleo je -
najstrašnije što je stari Dag ikad čuo - a onda u isti mah navališe na Daga
i načelnik i golemi pas.
Dag je bio star, istina je, ali - u njegovoj glavi nije se pušila rakija; osim
toga, u svojoj mladosti mnogo je puta morao sunuti u borbu protiv
čovjeka i protiv životinje, munjevito brzo. Jednom je sa sjekirom što je

308
zujala u njegovoj ruci stajao usred vučjeg čopora, a istodobno udarao
nogama, i njegovo je stopalo razbilo mnogu vučju njušku i prebilo mnogu
vučju kičmu.
Samo jedan jedini udarac dlanom u bradu - i načelnik pade nauznak,
povukavši jednu stolicu sa sobom, a pas divlje zaurla da je odjeknulo
cijelom kućom. Ali stari Dag zakorači samo korak naprijed i stopalom
prebi psini kičmu, i urlanje prestade. Zatim dohvati čovjeka po koga je
došao te ga gurnu prema vratima, a prije nego što je i sam pošao za njim
baci svijeću sa stola, tako da je soba ostala u gustom mraku.
Vani svojski izmlati čovjeka, ugura ga u kola, odveze ga kući i izruči
ženi, a na kraju mu zaprijeti da će mu polomiti kosti ako još ikad prijeđe
preko načelnikova praga ili pak dodirne kartu.
v
Načelnik nije imao razloga da trubi o onome što se dogodilo, ali su
ostala trojica pripovijedala svoje - prenosili su što su vidjeli u svome
pijanstvu, a to nije bila malenkost. Po njihovu, stari je Dag razlupao
stolice u sobi, a psa zavitlao do tavanice, tako da je iz njega izletio đavo
strašno zavijajući i sa sobom odnio svjetlo kad je prolazio kroza zid. To
još bijaše najmanje što se govorilo, jer se priča namatala kao klupko. Ali
je ostala istina da je Dag načelniku očitao molitvu i da je zauvijek
dokrajčio njegove čarolije sa psom.

GLAVA XVI.

Došlo proljeće 1812, ali zapravo nije bilo proljeća - sama kiša i
mokrina. Na mnogim mjestima sijali su istom oko Svetog Olafa.8
Ni od ljeta ne bijaše ništa, samo kiše i oluje. I jesen izostala, ali je zato
zima uranila, i još kakva!
Jedne noći početkom rujna ošinuo mraz i sve sprljio - crn i smežuran
postao svaki plod, sve se sparušilo i nagnjilo od čega su ljudi imali živjeti
cijelu dugu godinu. A snijeg odmah oprašio i prevukao svoj bijeli
mrtvački pokrov preko polja, brda i nizina.

8
29. jula.

309
 v
Unatoč obilnom rodu posljednjih dviju godina stari Dag nije prodavao
žita. Mogao je za žito dobiti hrpe papirnog novca, ali se time nisu mogli
hraniti ni ljudi ni stoka. Sjećao se ne samo gladne godine 1810, nego je
imao na umu i prijašnje o kojima je čuo. Kod najpouzdanijih ljudi
sagradio je žitnice i spremišta i ondje je spremio sve viškove.
Sada je u rano ljeto razaslao svoje ljude svuda gdje mu bijahu
spremišta: bijaše to glavom Syver Bakpaa, s kovačem i stolarom i s teškim
bravama. Sva su okna bila učvršćena i zakovana, sva vrata zabravljena i
zaključana, a ključevi bili obješeni o kuke u sobi gospođice Kruse.
Dolje u naselju, u zaklonu kuća i živica, stajale u prančioku male
površine zaštićene od najljuće studeni, na šumskim krčevinama rastao
krumpir na južnim padinama, a i na Björndalu šume su ponešto priječile
nadiranje hladnoće. Ali vani na Borglandu, na otvorenim poljima, tamo
je studen sve uništavala i pokrivala snijegom.
Crna godina. Svuda se te godine, prema zimi, vidjeli odrasli i djeca
mlitava i podbuhla tijela i žuta lica od gladi, od kruha miješana s korom i
od puste vlage i mokrine. Srdobolja harala na sve strane, smrt kosila
nemilice, a iz staja dopiralo žalosno mukanje i blejanje životinja što su se
rušile od gladi.
I na Björndalu su tanko jeli. Stari je Dag štedio. Nitko nije mogao znati
koliko će trajati nevolja.
Ali je Božić bio kao uvijek. Najprije kaša, za podlogu, a onda meso i
slanina. Marljivo se klalo, a još se marljivije, po zapovijedi starog Daga,
postavljale zamke i stupice, jame i mreže.
„Šuma će nas spasiti ako se potrudimo da uzmemo ono što nam ona
može dati“, govorio stari Dag.
A šuma je zaista davala mnogo toga: mahovine i trave, lišća i mesa,
riba i ptica.
v
Sa svih strana dolazili oni koji bijahu ovisni o starom Dagu, i svi su
dobivali ponešto. Javio se i ponetko od onih što su otkupili i ponovno
stekli svoje imanje. Sad su ga htjeli Dagu dati za vreću žita. A Dag stajao
i provlačio ruku kroz kosu, premišljao. Onda i oni dobiše svoje, bez
protuvrijednosti. Imali su poslije o čemu razgovarati. Cijele zime ljudi

310
neprestano dolazili, a stari Dag davao, ali je morao ostaviti žita i za
proljetnu sjetvu.
Jednog dana u rano proljeće dođe načelnikov momak,
petnaestogodišnjak pjegava lica i prćasta nosa, da se raspita ima li u
starog Daga žita.
„Za općinski magazin“, reče momak.
Tada se zatrčao stari Dag, pa je kasnije morao izbrojiti mnogo talira
globe. Ščepao je momka za šiju i ubacio ga u njegova kola, a onda ošinuo
kobilu, sve bez ijedne riječi. Kad je kobila zagrabila s Björndalskog
dvorišta, Dag je još dugo gledao za načelnikovim kolima, mrk i pun
prijetnje. Općinski magazin? A zar stari Dag nije dijelio i bez općinskog
magazina? I još koliko! A zar je sebi dopuštao previše? I je li on ikad išao
u općinski magazin da prosjači ili itko od njegovih ljudi? Za žito što ga je
izdijelio mogao je, da ga je lani prodao, dobiti hrpe papirnog novca i njime
zatrpati načelnikova momka. Jest, ražestio se stari Dag. Imao je i on
pravo da se jednom naljuti.
v
Ispod klimavih podnica u spremištima, s tavana ljetnih staja, iz
zaključanih sanduka i sa svih mogućih mjesta vadili su na Björndalu u to
gladno proljetno doba žito za sjetvu. I nikada još nisu brazde bile uzorane
tako nagusto i nikad brane nisu branale tako temeljito kao u proljeće
1813. pod strogim nadzorom Syverovim. Ni jedna jedina šaka žita što ga
je stari Dag sačuvao za sjetvu nije smjela otići nastranu. Syver je dobio
upute i bio stroži negoli i sam stari Dag. Svako zrno trebalo je doći u
zemlju, a onda su ga brane odmah branale. Nije bilo ništa ni za vrapce ni
za vrane - ni jednog zrna te godine. Radije su sjeme dublje posijali, ma
niklo i nešto kasnije.
Ali - dugo je vrijeme, neizmjerno dugo, od sjetve pa do zrela žita. Čitava
vječnost za onoga koji je već napola mrtav od gladi još prije proljeća.
Mnogima bijaše tako te crne godine. I svi su dolazili na Björndal - svi koji
su imali neko pravo, a i mnogi drugi. Pouzdavali su se u starog Daga - više
nego u vlasti, više nego u vladu i u kralja.
Vjerovali su da je naprosto čarobnjak, jer su toliki pripovijedali kako
su od njega dobili žita.
Uza svu svoju nepokolebljivost i čvrstoću imao je stari Dag jednu
slabost, jedno ranjivo mjesto. Je li tkogod njemu, došao u nevolji i sasvim

311
uvjeren u pomoć, onda Stari Dag nije mogao reći ne. A gdje srce zbori,
često biva krivo, pa je tako i na Björndalu najposlije pošlo krivo. Stari Dag
jednog dana pregledao zalihe, pa se pokazalo da neće dostajati do žetve.
v
Konji išli u grad kao i prije - vozili onamo krzna da bi se za njih nešto
kupilo, ali žita nije bilo, nije se moglo kupiti. Stizala su i pisma, i jednog
dana stari se Dag odvezao u grad. Rođak Holder u jednome pismu
spomenuo mu nešto o tome kako srebro u Hamburgu znači brodove na
moru, a brodovi na moru mogli bi značiti žito, bude li sreće.
v
U kasno ljeto kad je nevolja već toliko pritisla da su ljudi od gladi padali
po cestama i umirali, doveze se neki čovjek na Björndal, kako bijaše
dogovoreno za slučaj da stigne brod. Dovezao se na kolima što bijahu
puna pšenice; raži nigdje nije bilo. Imao je i pismo u kojem Holder
poručuje da konji mogu doći.
Stari Dag priđe zapadnom prozoru u velikoj sobi, kao za mlađih godina
kad su mu stizala važna pisma, i ondje uze da čita što mu javljaju iz grada.
Pošto je pročitao pismo, ponovno ga savi i baci u prazni kamin, a onda
poput sjevernog jelena prođe kroza sobe pa van. Srebro je zaigrao, za
sebe, a nešto i za rođaka Holdera, da otpremi brod, i eto je uspio. Syver
Bakpaa dobio je nekoliko odrešitih uputa, i konj za konjem krenu prema
jugu. Nikad u ravnici nisu vidjeli takva prizora kao sada kad su
Björndalski vranci stizali jedan za drugim.
Brod može nevjerojatno mnogo ukrcati, a taj je mnogo ukrcao, golem
dio za Holdera, a za starog Daga koliko mu je trebalo do žetve i još
dobrano povrh toga da je mogao i prodati.
„Ali samo za srebro“, rekao je Stari Dag - „jer sam i ja srebrom platio“.
Srebra nije bilo u zemlji, tako se barem govorilo, ali su sada svi iznosili
stare talire i drugo, te je stari Dag dobio više srebra nego što je izdao, a
imao je i svoje žito povrhu.
„I opet ćemo tako“, reče rođak Holder - „tako možemo zaraditi“.
„Neću, imam dovoljno novaca“, odgovori stari Dag.
I tako se obistinilo što je svijet govorio, pokazalo se da stari Dag umije
čarati. Uskos svim vlastima i kraljevskim odredbama, čarolijom je
namaknuo žito i dao ga u ruke siromaha. Nikada nije bilo sasvim zlo

312
njegovim ljudima ni na Björndalu ni u naselju, a ni u šumama. Još je bilo
nešto zrnja na dnu ambara i spremišta, a sad je stiglo drugo žito.
Ali ozdo dolazili izgladnjeli pripoljci, i zacijelo je uživao što im može
pokazati svoju moć - tako su ljudi govorili, a možda su imali i pravo - ali
je od njegove volje nastalo žito, a žito je značilo život.
Da je stari Dag spasio mnoge, male i velike, iz ralja smrti u to doba - u
to nitko nije sumnjao.
Poslije toga krenuo je na obilazak po šumi, koji mu nije bio uobičajen,
i dobro se ogledao naokolo. Našao je zgodno povišeno mjesto odakle je
mogao daleko dogledati. I gledajući tako u dalj prebiraše po mislima. Žito
je dolazilo od srebra, a srebro od šuma. Srebro bijaše neprolazno - kao i
šume. Dao ga je za žito - ali mu se srebro vraćalo. Tako bijaše i sa šumom.
Vraćale se ma koliko ih sjekli - vječne kao srebro.

GLAVA XVII.

Bijaše lijepa jesen, žetva dobra, i sve na Björndalu išlo po volji staroga
Daga. Zima godine 1814. bila oštra, studen stezala, ljudi u gradu i drugdje
muku mučili, a na Björndalu gorjela vatra u kaminima sve hukćući, kô
uvijek za hladna vremena. Major Barre došao u goste i pripovijedao o
krupnim događajima što su se zbili vani u svijetu i o tome kako je na
Sjeveru sklopljen mir. Potkraj mjeseca veljače došao je opet te je kipteći
od bijesa kazivao kako je kralj u Köbenhavnu odstupio Norvešku
Švedskoj, sve bez mača.
„Što veliš na to?“ - na kraju će major upitati starog Daga.
„Danci ili Švedi, meni svejedno“.
Major na to poskoči kao da su ga šilom podboli:
„Ali su Švedi naš zakleti neprijatelj!“ - zagrmje on.
„Hja“, dočeka stari Dag - „jednom su Švedi izmlatili nas, drugi put mi
njih, tu je račun čist. Ali u svojim povijesnim knjigama ne mogu naći
drugo doli da smo Dance čvrsto dohvatili kad god smo ukrstili oružje, a
ipak su oni vladali u našoj zemlji stoljeća i stoljeća. A to mi ne izgleda čist
i pošten posao“.

313
 Major sjede razočaran. I o tome je stari Dag imao svoje mišljenje, i
njegov je pogled sezao daleko u prošlost, toliko daleko da ga major nije
mogao slijediti. I, ruku na srce, sud mu bijaše ispravan.
„Ali“, opet će major, još uvijek bijesan - „dobiti švedskog kralja!“
Za svega njegova vojničkog vijeka Švedi bijahu neprijatelji. Major nije
mogao prijeći preko toga. Za nj to bijaše isto što i predati se neprijatelju,
a to nije bilo po njegovoj ćudi.
„Hm“, oporo će stari Dag - „taj Christian Frederik, oko koga svi
oblijeću i koga svi slavite u našem glavnom gradu, veliki je ženskar, koliko
sam čuo. A novi kralj u Švedskoj, Carl Johan, taj se namirisao baruta“.
Stari je Dag ustao; kao prijetnja pojavio se njegov snažni lik u odsjaju
vatre iz kamina u prednjoj dvorani, gdje su sjedili, i osjećala se snaga u
njegovu glasu kad je rekao:
„Mislim, uostalom, da bismo mogli sami sobom upravljati, bez Danaca
i bez Šveda, kao što je bilo u staro doba. A ako za to nismo kadri, onda mi
je svejedno da li nad nama vladaju oni s juga ili oni s istoka. Ovdje na
Björndalu svoji smo na svome, i u to ime mogla bi nam gospođica Kruse
donijeti čaše. Što veliš na to?“
Neka tvrdoća, gotovo divljina, izbijala iz starog Daga za prvih riječi -
očito se bijaše u njegovoj najdubljoj unutrašnjosti javilo nešto prastaro, a
onda je to prekrio ljubaznim obratom na kraju.
Ćaskali su uz jako piće do kasne večeri i proveli su tako ugodne časove.
Ali major tu večer nije bio tako hitar na riječi kao inače. Zagnao se u misli.
Prvi put je, eto, osjetio nešto od Dagove prirode, ugledao ga onakva kakav
bijaše iznutra, pod korom svoje svakodnevne vanjštine. Na to prije nije
mislio. Ali bijaše razumljivo da čovjek koji je u životu toliko toga uradio i
stvorio zapravo u sebi krije neobičnu snagu.
Major je već i prije čuo da se Norveška treba osloboditi i onih s juga i
onih s istoka, ma kako moćni bili neprijatelji. Ali je on to uzimao za puke
rodoljubne fraze, bijaše mu to prazan govor. A sada, gdje je sa tolikom
silinom izbilo iz samog starog Daga, iz njegove unutrašnjosti, bilo mu je
nešto više nego gola fraza. U majorovim krugovima mnogi su čuli za
starog Daga. Zanimalo bi ih da čuju što je rekao. U njihovoj
bespomoćnosti moglo bi im to uliti snage.
v

314
 Stari Dag sve je manje mario za vanjski svijet. Unuci su rasli, jednome
sada bijahu tri, a drugome dvije godine. Stariji mališan švrljao posvuda,
a manji za njim tapkao na krivim nožicama i tepao. Stari Dag mnogo se
bavio dvojicom mališana, njihovim djetinjim mislima i njihovim malim
svijetom, te je sve zapažao i mogao se u sve uživjeti. Tražio je da mu
kočijaši na povratku iz grada donose slatkiše i različite sitnice, te bi
subotom uvečer sjedio pred kaminom u prednjoj dvorani, s jednim
unučetom na svakom koljenu, i tada bi vadio slatkiše iz džepova i nastojao
da im pripovijeda štogod što bi bila bajka barem za maštu starijeg
mališana. I Adelaida je sjedila u velikom naslonjaču kraj kamina, sa
svojim ručnim radom. Ali kad bi se tu našao i mladi Dag, onda djed nije
za unuke imao nikakve bajke. Otac i sin uvijek su se tuđili i sustezali jedan
pred drugim, i zacijelo je starom Dagu postalo jasno kako se nikad nije
bavio svojim sinovima koliko se bavio unucima.
Zaredali su tako ugodni dani na velikom, tamnom dvoru.
Adelaida bijaše sretna zbog djece i zbog djedove radosti s unucima - i
zbog toga što je mladi Dag sada sve više bio kod kuće. Rijetko se kad
zadržavao u staroj ognjenici, sve je više svog oružja i oruđa prenosio u
sobu do njezine. Počeo se zanimati i za njezine knjige te je mnogu ugodnu
večer sjedio kraj kamina i čitao. Mališani su jurili k njemu kad bi došao
kući. Stariji je imao krevetić u Dagovoj sobi, i svakog jutra, kad bi otac bio
kod kuće, capkao bi preko sobe u očevu postelju i ondje bi legao i snivao
jutarnji san, priljubivši se uza široka očeva leđa.
Koliko god se mladi Dag sustezao da pokaže osjećaje, ipak je Adelaida
opazila da djeca nisu među posljednjim razlozima s kojih joj muž češće
ostaje kod kuće. Kad bi došao, njima bijaše upravljen njegov prvi pogled,
a isto tako i posljednji kad bi odlazio. A kad je mislio da ga ona ne vidi,
znao bi, dok bi sjedio s mališanima na krilu, i rukom prelaziti po njihovim
ručicama i nožicama, kao da se čudi kako su divno oblikovani ti sićušni
ljudski udovi.

315
 DRUGI DIO

GLAVA XVIII.

Sreća je nestalan gost u ljudskom životu. Nitko ne zna kada ta gošća

dolazi, nitko ne zna kada odlazi.
Adelaida je, kao svaki čovjek, za teških godina priželjkivala sreću i
čeznula za njom. I javila joj se sreća, veća nego što se ikad usudila da
povjeruje i da joj se ponada. Ali nije bila sasvim sigurna da će sreća i
potrajati. U najsvjetlijim trenucima znala bi osjetiti srh nemira i tjeskobe.
Zacijelo će se nešto dogoditi. Tako joj lijepo ne može biti cijelog života.
Ali kad bi malo promislila, nije vidjela nikakve opasnosti, nije vidjela
odakle bi to nesreća mogla banuti. U carstvu starog Daga bijaše tako
sigurno.
v
Početkom ožujka oboljelo mlađe dijete. Užarenih obraza i sjajnih očiju
vikalo je i dan i noć za majkom, a ležalo je u teškom bunilu i kašljalo toliko
da mu se cijelo tijelo grčilo.
A onda umrije Adelaidin sinčić.
Ne može se riječima iskazati koliko je troje ljudi na Björndalu bilo
izvan sebe zbog toga nenadanog i neshvatljivog događaja.
Adelaida je i dan i noć sjedila kraj djeteta, a Dag i njegov otac obilazili
kao sjene oko postelje oboljelog mališana i stajali bespomoćni, kao
nijeme preplašene životinje. Pozvali su liječnika iz župe na jugu, i on je
sve pokušao, ali ljudska moć nije ništa mogla.
v
Jedne večeri, kad se mladi Dag vratio s kratka obilaska po šumi, sjedila
Adelaida u njegovoj sobi kraj postelje starijeg djeteta. Grcala je u plaču.
Dijete je jučer bilo pokunjeno, jutros se razboljelo, a večeras ležalo u
vrućici te plakalo i vikalo.
Jedva je to uspjela izreći koliko se gušila u suzama. Dag izađe bez
ijedne riječi, potraži Syvera i naloži mu da odmah upregne i pođe po
liječnika.

316
 Cijelu tu noć i još mnogo dana i noći sjedili su Adelaida i Dag uz
mališanovu postelju, izlazili i ulazili te opet sjedali, gotovo bez svijesti. I
stari je Dag vjerno sjedio kraj postelje svog unuka, a inače se ponajviše
saginjao nad biblijom i drugim nabožnim knjigama, uz zapadni prozor u
velikoj sobi. Lijevom je rukom trljao čelo i prolazio njome kroz kosu, što
mu se neobično ovjesila preko ušiju. Kadikad bi izvadio rubac iz džepa i
otirao njime oči i nos, a kadikad golom rukom. U kratko vrijeme toliko se
porušio i pogrbio.
Adelaida je nasamu očajno plakala zbog mlađeg djeteta, a ni pred
drugima nije baš mogla uvijek suzdržavati jecanje. Sad je strašno plakala
i tužila ne osvrćući se na druge. Jad ju satro, bol ju slomila. Sav njezin
prirođeni ponos, sve njezino naučeno svladavanje sve je to otišlo u
časovima straha i očaja kraj postelje bolesnog sinčića.
I mladi Dag morao se ovda-onda okrenuti i nadlanicom prijeći preko
očiju, a uzglavlje mu u to doba često bijaše vlažno.
Jedne večeri Adelaida klonu kraj postelje bolesnog mališana i ostade
ležeći, i nije se probudila kad ju je Dag podigao, odnio u postelju i pokrio.
Tolike je dane provela kraj djeteta i tolike noći probdjela.
Kasnije te večeri dođe gore stari Dag - i tako su uz dječji krevet sjedili
stari i mladi Dag, dok su se tákali tromi noćni sati.
Na stolu uz mališanovu postelju gorjela svijeća u nisku željeznom
svijećnjaku. Svijeća bila nešto nakrivljena, tako da se mosur loja, što se
topio, slijevao na jednu stranu. Mladi Dag sjedio okrenut od svjetla, a
stari tupo gledao u plamen, dok je osluškivao kratko i teško disanje
mališanovo. Gledao je u svjetlo i promatrao kako je izgorjeli vršak stijenja
s curkom loja zastao na rubu svijećnjaka i počeo ondje gorjeti kao drugi
stijenj pokraj svijeće. Od onoga što je gledao ništa nije prodiralo u
njegovu svijest, pa zato i nije useknuo svijeću, premda su mu oči zurile u
mali plamen koji je otapao svijeću pri dnu, tako da se počela naginjati.
Odjednom se stari Dag prenu i raširi oči, kao da je ukočeni pogled istom
sada onamo trgnuo. Svijeća je pala iz svijećnjaka i ležala na stolu - i
gorjela na oba kraja.
Leden srh prođe mu tijelom, ali nije smogao snage da ustane i da usadi
svijeću - nije više imao snage ni za što. U svijesti mu iskrsnu jedna od
prastarih izreka Ane Hamarrbö, a kazivala je otprilike: gdje svijeća gori s
oba kraja, tamo se smrt prikrada.

317
 Nije se usudio da pogleda prema mališanovoj postelji ni prema
mladom Dagu. Samo je zurio u svijeću što je ležala na stolu i topila se, dok
su joj oba plamena pucketala i svjetlòmrcala; ali je uhom hvatao disaj
malog bolesnika. U posteljici sve utihnulo - ni daha više.
Mladi Dag naglo ustade i saže se nad posteljicu. Ugasio se život i toga
njegova sina. Gledao je u mala usta što bijahu poluotvorena: male im
usne razdvojio umoran i mučan smiješak. Bijelo se i neobično sjali zubi
među vilicama. I oči bijahu poluotvorene, s bijelim sjajem pod
modrikastim vjeđama s dugim trepavicama. Zlatna kosa lijepila se na čelu
i sljepoočicama, cijelo lišce bijaše tako bespomoćno, iscrpljeno, umorno.
Najposlije ustane i stari Dag. Dostajao mu je letimičan pogled na
mališana. Brzo se okrene te iziđe; prinio je obje ruke licu. Dugo je i dugo
mladi Dag stajao uz postelju svoga sina, suze mu tekle niz lice i kapale
dolje na plahte. A svijeća gorjela i topila se po stolu, plamen najposlije
zahvatio i drvenu ploču - već se počeo osjećati vonj paljevine dok je Dag
napokon opazio.
v
Adelaidi bijaše da izludi od boli i jada što je spavala dok je sinak
izdahnuo. Kad se probudila iz teškoga sna i razabrala što se zbilo, sva je
bila izvan sebe, sva izludjela, bijaše kao zvijer u očaju, te se u neizmjernoj
boli skvrčila i naricala nad mrtvim sinčićem.
v
Unn Hamarrbö došla je i sada, kao što je došla i onda kad se mališan
rodio i kao što je došla kad je umrlo mlađe dijete. Pripremala je sve što je
potrebno i brinula se o svemu. S gospođicom Kruse i sa Syverom
pripremila je i obavila sve što je valjalo obaviti, i najposlije su mrtvog
mališana položili na odar.
Tako su na Björndalu dočekali proljeće 1814.
v
Kad je sve prošlo, Adelaida se osjećala jadnijom, negoli ikad u svome
životu. Svaka stvar u njezinoj sobi sjećala ju je na mališane, sve su to
dodirivale njihove ručice, stariji je tako radoznalo zapitkivao što je ovo,
čemu ono, i zašto je ovo ili ono baš u sobi. A u ladicama ležala njihova
dječja odjeća.

318
 Ali su prolazili dani i noći i u tjedne se krunili, a njezine misli, kao i
misli drugih ljudi, nisu se vječno mogle zadržavati samo kod pokojnika.
Mrtvi su mrtvi, a ona je na životu, bol i tuga pretvorila se u čežnju - za
njima i za životom - a čežnja se pretočila u jad nad samom sobom. Četiri
sretne godine provedene na Björndalu osjećala je kao neko ruglo i
sramotu. Samo su joj djeca davala pravo da bude i da se osjeća
pripadnikom Björndala. Po njima je ušla u rod s ljudima na Björndalu -
po svem onom što je bilo pa prošlo. Sada, kad više nema djece, ona je opet
izvan toga dvora - tuđinka i usamljena jadnica za koju nitko ne mari.
I stari Dag, koji je prije nalazio mnogo ljubaznih riječi za nju, sad je
naokolo išao nijem i duboko pognut, i najradije bi krenuo ustranu kad bi
ona naišla.
Jednog dana stiže mu pismo od njegova odvjetnika. Javljao mu
odvjetnik da je davno prošao posljednji dan petgodišnjeg roka za otkup
Borglanda i da je Dag sada nepovredljiv vlasnik toga posjeda. Zgužvao je
pismo i bacio ga u kamin, u vatru. To je učinio toga dana. Ali se kasnije
moglo vidjeti da se nečim živo bavi. Na licu mu se javila kruta crta, nešto
tvrdokorno. Jednog dana sjedne za stol kraj zapadnog prozora u velikoj
sobi. Kroz otvoren prozor pogled mu klizne po obroncima što su se
prekrili proljetnim zelenilom.
U mislima mu se neprestano vraćala mučna slika: svijeća na stolu kraj
mrtvačke postelje - i ne toliko sama svijeća koliko ona izreka Ane
Hamarrbö. Pod njegove stare dane u duh mu počela prodirati spoznaja
da stare izreke ne treba uzimati baš doslovno. Često kriju dublji smisao;
a izreka o svijeći zvučala je tako neobično.
Nikad ne bi pomislio da je moguće da svijeća sama od sebe počne
gorjeti na oba kraja, ali je, eto, vidio rođenim očima. I kako je sve bilo
shvatljivo baš uz mrtvačku postelju. Jer ljudi tada misle na drugo, a ne na
to da useknu svijeću. Ali stare izreke nisu samo kazivale da je svijeća koja
tako gori znak smrti kazivale su i o tome kako čovjek koji svijeću svog
života pripali s obje strane, mora tijelom uvenuti, a »novi život što ga na
svijet donese, smrt mu brzo sa sobom odnese«.
Takav otprilike bijaše zaključak. Stari je Dag razmišljao. Otac njegove
žene, trgovac Holder, bio je uživalac. On je svijeću svog života zapalio na
oba kraja, i umro je razmjerno rano, a tako i njegove kćeri. Gospođica
Doroteja nikad zapravo nije bila zdrava. Od Dagove dvojice sinova, što ih

319
je imao s Terezom, jednog je upropastila pohota i zadesila nesreća, te je
umro mlad, a kći što ju je Tereza nosila pod srcem došla je na svijet mrtva,
bijaše nedonošče.
To je jedna strana. A na drugoj se nalazi major, Adelaidin otac. Bio je
zapleten u nekakve novčane poslove ili prljavštine zbog žena, rastao se sa
svojom ženom te je prerano otpremljen iz službe. I, koliko je stari Dag
mogao razabrati, major nije mario za drugo doli za dobro jelo i jako piće,
nalazio se na Björndalu ili tamo u gradu. I on je svijeću svog života zapalio
na oba kraja, taj major.
Dag nije brzao, kao u mladosti, da krivnju za zlo koje se dogodilo svali
na Svevišnjeg. Valja razvidjeti nije li dio krivnje i na njemu. Adelaida je
kći majora Barrea, i Dag je znao da je premučila mnoge teške godine. Ako
i jest lijepa i naočita, ono ipak - moglo je u njoj biti nezdrave krvi. Mladi
je Dag sve svoje dane proveo u šumi i na zraku, a od toga se krv jača.
Snažan je, zdrav i otporan, to je sigurno. Ali da je on ujedno i unuk trgovca
Holdera, o tome nema sumnje.
I misli se starog Daga vratiše dvojici nedužnih mališana koji su se
morali tako rano rastati sa životom. Je li to zbog zlih djela što su ih njihovi
preci počinili prema samima sebi? Podigne desnu ruku i nadlanicom
prijeđe preko očiju. Još je dugo sjedio i gledao u obronke na zapadu, u
nježno zelenilo kojim se drveće počelo zaodijevati. Slika starijeg mališana
kako leži na odru tiho je klizila pred njim. Bio je dječačić tako lijep kad su
ga uredili za odar, ali bolnih crta nisu uspjeli maknuti. Upravo je cvao dok
je bio na životu, ali nije imao krvi da se odupre prvoj bolesti, mišljaše stari
Dag.

GLAVA XIX.

Prolazili dani, a stari Dag počeo hodati nešto čvršćeg koraka. Mnogi su
ga jadi zadesili u životu, ali se svaki put ponovno uspravio. Je li to opet
dolazio k sebi, oporavljao se - taj nerazorivi starac?
Major došao u posjet i pripovijedao o državnom saboru koji se upravo
sastao u Eidsvollu i o velikim događajima što su se zbili u zemlji i u svijetu.
Žalost što je ispunjala kuću bijaše kanda daleko od njegovih misli.

320
Govorio je kako mora doći do rata sa Švedima i savjetovao starom Dagu
da očisti sve svoje oružje, da lijeva metke i da se vježba u gađanju.
Bijahu li posrijedi majorove riječi ili je starog Daga snašlo štogod
drugo, ali se dogodilo ono što nije već mnoge godine: sutradan u rano
jutro vidješe ga gdje preko dvorišta ide s puškom o ramenu i kreće prema
šumi. Kad se podvečer vraćao, nosio je dobran svežanj snježnih jarebica.
Majoru je kazao da je bio malko u šumi. Nije spomenuo kako je išao da
iskuša svoje staro umijeće u gađanju. Major je ovaj put brzo otputovao.
Na Björndalu nije više bilo ugodno kao nekoć. Kći je provaljivala u plač i
na najmanju riječ, a stari Dag, ako i jest preda nj stavio dosta rakije, nije
pio, nego je majora u tome ostavljao sama.
Sutradan po majorovu odlasku stari je Dag rano ustao. Obrijao se,
premda je tjedan istom počeo, izišao je iz kuće i krenuo na jutarnju šetnju
kao prije tri-četiri godine. Zatim se vratio, ušao u svoju ložnicu, otključao
veliku škrinju i počeo kopkati u jednome od njezinih pregradaka; ovda-
onda izvadio bi kakvu stvarčicu što se sjala, a onda, zanesen u misli, sve
stavio na prijašnje mjesto i zaključao.
Malo kasnije uputio se prema staji i nešto rekao Syveru. Nije dugo
potrajalo te konj bijaše upregnut u kola, a stari se Dag pope i odveze.
Silno su se začudili na Hamarrböu kad je stari Dag s kolima skrenuo s
puta, dovezao se na njihovo dvorište sve do vrata i tu sišao. Prijateljski se
pozdravio s onima koji su izišli da ga dočekaju. Čvrsto je stisnuo ruku
starom Örnu, koji je premašio osamdesetu, a bio unuk Ane i otac Unne
Hamarrbö.
Na Hamarrböu bijaše mnogo čeljadi, stare i mlade. Sad se sve jedno za
drugim odšuljalo u sobu i posjedalo duž zidova, na nekoj udaljenosti od
starog Daga - iz poštovanja prema njemu; ali su morali unutra da ga
dobro vide sada kad im je tako blizu. Svi su se pitali što li znači taj posjet.
Stari Örn sjeo za stol. Unn donijela rakiju i dvije čaše, jednu za Daga, a
drugu za Örna, ali ništa za ostale.
Dag je malo mario za ono što je Örn govorio o vremenu, o proljeću i o
sjetvi, i samo bi tu i tamo kratko potvrdio. Dagovo čvrsto lice nekako je
oronulo, obrve mu pale na oči, ali je pogled klizio duž zidova i promatrao
čeljad što je ondje sjedila - bijaše taj pogled kao da nešto traži. Najposlije
se soba polako isprazni, nestade čeljadi: izišli su kako su i ušli, sve jedno
za drugim. Naposljetku ustade i Örn, a Unn ostade sa starim Dagom sama

321
za stolom. Kad stari Dag nema na srcu ništa što bi se ticalo starog Örna,
ništa u vezi s dvorom i gospodarstvom, i kad ne traži nikakvih obavijesti,
onda je zacijelo posrijedi njegova žalost i možda želi razgovarati s Unnom
- da dođe na Björndal i da tješi Adelaidu. Tko živi među šutljivim ljudima,
taj nauči da im pogađa misli i onda se po tome ravna.
Nije bilo mnogo riječi ni između Daga i Unne, ali dok su tako sjedili,
uđe Unnina kći. Bijaše u svojoj osamnaestoj godini, a silno nalik na majku
- lijep porod björndalske krvi na Hamarrböu. Donijela je nešto jela uz
rakiju, naklonila se starom Dagu, spustila pladanj na stol te izišla.
Malen, letimičan događaj, bez ijedne riječi, pa ipak se napne Unnino
čelo, a u očima joj gotovo nevidljiva promjena. Odmah zatim obori pogled
i protisne nekoliko tihih riječi - o Adelaidi, o vremenu i o poslu -
isprekidanih dugim stankama. Stari Dag odgovori joj samo ponekom
kratkom riječju; sjedio je šutljiv i duhom odsutan.
Naglo je ustao.
„Valja mi kući“, reče kratko.
Kad se popeo u kola, pogledom zakruži po svima koji se bijahu ondje
sakupili, kimnu glavom svima i nikome, a kad je krenuo i odvezao se,
nitko nije znao zašto je stari Dag došao na Hamarrbö.
Unn ga je ispratila u pristrešju i dugo je ondje stajala gledajući za njim.
Oči su joj neobično svjetlucale. U sobi nije njezinu pogledu izmaklo kako
su oči starog Daga, premda bijahu sakrivene pod obrvama, zaiskrile kad
je ušla njezina kći. Čak je brzo pogledao u djevojčino lice kad je stavila
jelo na stol; a kad je odlazila, i opet je pogledao za njom. Unn Hamarrbö
poznavala je ljude i u životu je već vidjela mnogi pogled.
»Siromah stari Dag«, prošapta kao za sebe kad su kola nestala niz
brežuljke. A kad se okrenula da uđe, zastade i opet, zagnavši se u misli.
»Jest«, reče napola glasno, »a još mu nije ni sedamdeseta«.
v
Mladi se Dag klonio svoje nove sobe otkad su mu djeca umrla, a čini se
da je izbjegavao i Adelaidu. Ponajviše se zadržavao u šumi, a kad bi na
kratko došao kući, noćio bi u staroj ognjenici. Zbog različita opasna
oružja što se ondje nalazilo, mališani nisu smjeli ulaziti u ognjenicu, i tako
u njoj nije bilo ništa što bi ga podsjećalo na njih. Sad je na mladom Dagu
bilo nešto mračno, kao neka prijetnja, i ljudi se bojali kad bi se susreli s
njegovim pogledom.

322
 I tako je njih troje - Adelaida, stari Dag i mladi - svako za se tražilo svoj
put iz neshvatljivosti smrti.
Adelaida je mislila na svoj jad i tugu, na svoj gubitak i - na samu sebe.
Stari Dag pomalo je mislio na budućnost svoga posjeda, na svoj rod i
na novu, snažnu krv.
A mladi Dag - je li on što mislio?

GLAVA XX.

Krajnja međa - Stijena smrti,

Na sjeveru smrt se krije,
južno - dôli, život vrije.
Smrt i život, s ledne hridi,
snijeg i zelen oko vidi.
O smrti bi u toj gori
pričao tko ozgo dođe,
ali govor takvog prođe
mrtav tko je - taj ne zbori.
Tko se uspne Stijenom smrti,
do noći će smrt ga strti.
Tu je staru izreku u stihovima mladom Dagu kazao njegov otac prije
četiri-pet godina, jedne večeri kad bijaše raspoložen.
„Bio si posvuda, i u planinama“, rekao mu stari Dag - „a jesi li vidio
Stijenu smrti?“
„Nisam“, odgovorio je mladi Dag. - „Ne znam ni za kakvu stijenu što bi
se tako zvala“.
„Trebalo bi pogledati kakva je to stijena“, rekao je stari Dag i ponovio
prvi redak. - „To bi imao biti sjeverni međaš našeg posjeda“. - Bijaše mu
stalo do toga da sinu spomene sjevernu granicu posjeda. - „I sâm sam
daleko išao i penjao se, ali nikad donde“, proslijedi stari Dag. A bila je to
jedna od Aninih izreka, i sama je Ana rekla da bi trebalo vidjeti što je s
tom stijenom“.

323
 I nato stari Dag ponovi dva posljednja retka. Bijahu spomenuta da
budu opomenom predaka, jer ih je od njih Ana preuzela, a isto tako
opomenom starog Daga sinu. Ali se sve davno istrlo iz pameti mladog
Daga. Nije on sakupljao nikakvih izreka niti je za njih mario.
v
Pjevaju björndalske šume, bruje od vjetra, od vode i ptičjih glasova.
Huji u drveću, žubore potoci, sve odzvanja od ptičje pjesme, graje i
cvrkuta.
Mladi je Dag polako išao po mahovini. Puška mu o ramenu, torba s
hranom i streljivom na leđima, a pas na mekim šapama čas je pred njim,
čas za njim, a čas opet obigrava oko njega. Od psa ni škamuta, ni glaska
od čovjeka, ne čuju se ta dva živa bića što se probijaju kroz blagi i vlažni
proljetni vjetar koji zemlju miluje svojim dahom i tako ugodno huji
šumom.
Daleko, daleko od Björndalskog dvora leže pištaline i tresetišta u
šumskoj tišini, a na sjever od njih počinje se tlo uspinjati, tu su guste
šumske padine na južnim gorskim obroncima, ali se sve više rijede što se
više uspinješ. Svijetli boríci steru se prema visini, ostavljajući brezove
pristranke, iza njih je tu i tamo poneka močvara, a dalje sve sami
kamenjar i pustopoljina; kamenjar prelazi u pusti svijet stijena i hridina
što se penju u visine i sastavljaju sljeme do sljemena.
Vitka borova stabla stajala u sunčanom sjaju kao pozlaćeni stupovi
kakva velebna hrama i uzdizala se prema nebeskom plavetnilu, ondje
gdje je Dag sa svojim psom zastao kraj neke kamene gromade i sjeo da se
odmori. Vjetar češljao borove krošnje i hujao u njima, a tamniji se tonovi
čuli u deblima kad bi vjetar ojačao. Tu na visini bio je suh, a ne onako blag
kao dolje u šumama. U njemu kao da se osjećao zimski dah. Dolazio je
ozgo sa sjevera, sa planina i sa hridi gdje je sveđer vladala zima.
Pas je njušio neobični miris vjetra i gledao u Daga. I on je u posljednje
vrijeme bio tako neobičan, taj njegov gospodar. Nikad više da ga rukom
pogladi, nikad da ga počeše iza uha, nikad prijateljske riječi, a rijetko kad
da ispali metak ili štogod zagrize. Nepomično je gospodar sjedio i gledao
preda se, tupo, ništa ne videći. Nije zamijetio ni kad mu je pas liznuo
ruku.
Dag ustade, i on kao da je nosnicama hvatao zrak, a onda prebaci
pušku i torbu i krenu prema vjetru, nekako divlje i slijepo.

324
 Nikad mu u životu nije ništa išlo krivo. Ono jest, izgubio je brata, ali je
to nekako bilo kao postrani, nije ga izravno pogodilo. Jest, smrt je
ugrabila tetku Doroteju, a onda mu je i majka umrla; ali da stari umiru,
pa to je prirodno, to je ono što se zove tok života, ili točnije, smrti. Imao
je i teških dana u početku svoje ljubavi prema Adelaidi, ali je ipak uvijek
osjećao da će se sve jednom urediti po njegovoj želji, a tako je najposlije i
bilo. Sve mu je u životu nekako uspijevalo, ništa mu se nije ispriječilo ni
otišlo nakrivo.
Dobio je i dva sina. Trebalo je vremena dok se pravo snašao s njima.
Bijahu tako sitni, kao kakvi crvići, u početku, i naprosto mu nije išlo u
glavu kako bi se od njih mogli razviti ljudi. Čini mu se da je osjetio
neobičan val topline u grudima kad je jednog dana došao iz šume i u
svojoj sobi vidio starijeg mališana kako pokušava da od jedne stolice
pretrči do druge. Ali ga je pravi val topline zalio tek onda kad je mališan
jednog dana ispružio prema njemu svoje ručice i protisnuo: „Ta-ta“.
Podigao je tada sinčića i čvrsto ga privinuo na grudi. Odonda nije više
nalazio mira ni u šumi ni na ikojem mjestu - uvijek je čeznuo za svojim
mališanima, htio je da ih vidi, htio je da uza se privine ta dva mala ljudska
bića koja su njegova krv i dah njegova života. Stariji je sinčić naposljetku
mogao govoriti gotovo već sve što je htio, i ma kako malen, bijaše to već
čitav čovjek. Radost i bučno veselje dvojice mališana kad bi došao kući,
osjećaj ugodnosti u starijeg djeteta kad bi se privilo k ocu i gunđalo od
zadovoljstva - jest, bijaše to nešto nenadoknadivo. A povrhu to što su
njegovi. Ispod sve hladne vanjštine u njemu je gorjela jednaka čežnja za
srdačnošću i nježnošću kô u drugim ljudima. To nešto iskonsko u sebi
nije on potratio u djevojačkim zagrljajima. Bijaše to u njemu neslomljivo
jako, bijaše ta težnja u njemu tako silna, od nje bi mu gotovo moglo srce
prestati da kuca.
Radost zbog Adelaide bijaše također velika, ali nikad tako burna.
Adelaida je bila odrastao čovjek, sa svojim mislima i s očima koje su ga
gledale - iz svijeta drugih ljudi. Prema njoj nikad se nije osjećao sasvim
siguran.
Ali sinovi - eh, oni bijahu njegova krv. A kako nije mogao shvatiti da
su otišli i da se - nikad više neće vratiti. Nikad to neće moći pravo shvatiti.
Ništa mu prije nije u životu išlo nakrivo. A sad je i smrt banula u njegov
dom, nahrupila i teško ga pogodila. Molio se nebesima, molio se svim

325
silama koje gospodare životom. A smrt je ipak došla - i uzela mu život i
srce iz grudi.
Sad se uspinjao uza stranu, uz obronke i brezike. Htio je daleko,
neizmjerno daleko od kuće. Daleko od života i od ljudi - izvan granica
života.
Pas je bijesno kevtao. Topao vonj zeca, snježnice i tetrijeba dopirao mu
do nosa sa svih strana. Ali uzalud on kevće i opominje, gospodar ništa ne
haje, pušku ne miče s ramena.
Između breza uzbrdica je rasla. Dugo su već nailazili na snježne zamete
i gazili po njima; ali dok prije bijahu zapusi samo tu i tamo, sad je snijeg
ležao posvuda. Jesenas je Dag tu ostavio jedne skije kad je obilazio zamke
za ptice. Našao je i mjesto i skije te ih pripeo na noge. Malo su izglodane
od vjetra i nevremena, ali ga ipak nose na snijegu.
Postade mu jasno da nikad prije nije tu bio u proljeće. I zato mu se
mnogo šta čini nepoznato. Oštro tu puše, huji preko snježnih nanosa,
rezak je to vjetar sa planine.
I kad se uspeo na jedno od gorskih bila s kojega mogaše vidjeti strme
obronke, sjede na kamen da odahne poslije teškog uspona. Do mjesta
gdje je sjedio išla provalija u lakom luku, rezala to bilo i pravila prijelom,
tako da pogled nije hvatao svu razdaljinu do najvišeg sljemena, ali su se
litice i gorske hridi dobro vidjele. I prije ih je vidio mnogo puta, ali onda
nije mario. A danas je tako hujalo od tih hridi, svjetlo i sjena izmjenjivali
se tako živo, dolje ostajale snježne plohe, a gore se oblaci navlačili preko
sunca i plovili udalj, tako te mu se činilo da se taj svijet vrhunaca pokreće
i živi svojim životom. Neobični vidik sasvim ga je zanio. Nikad prije nije
planinu vidio takvu.
Odjednom podiže glavu i zagleda se širom otvorenih očiju.
Brda su se u tom visočju završavala u golemu trupinu: bio je to
najjužniji od vrhunaca u tome spletu, a zvao se Volujska glava, jer je
oblikom podsjećao na vola što je ispeo hrbat, a glavu prijeteći oborio
među prednje noge. Ljeti i ujesen bijaše to goli kamen s ponekom prugom
snijega što prkosi na visini. Sada je to bio gotovo sam snijeg i led, osim
nekoliko tamnih kopnina na južnoj padini, nasuprot mjestu na kojem je
sjedio Dag. Načas sunce između oblaka prosja po trupini te je obavi
blistavim svjetlom, od kojega su odudarale duboke sjene.

326
 Lice smrti nacerilo se Dagu s te trupine: strašna glava sa svijetlim
čelom, svijetlim jarmenicama i nosnim hrptom, a s dubokim očnim
dupljama i nosnom šupljinom, i sa strašnim vilicama što su iskesile zube,
a među njima zjapi tama. I opet se navukoše oblaci i zastriješe sunce, a
golema trupina ostade sivo-modrikasta i bez lica.
Dag ustade, kliznu uvalom i zagleda se prijeko. Uvala na toj uzvisini
protezala se kao smrznuto more s oštrim grebenima oko kojih se pušio
snijeg. Ništa ne razmišljajući išao je na skijama dalje. Praskale su na
otvrdloj snježnoj kori, dok su mu oči neprestano gledale u kamenu
trupinu.
Odjednom zastade kao da se i sam skamenio. Sunce je i opet
pozlaćivalo krajinu, strašna slika goleme glave ponovno se svijetlila na
tamnoj pozadini što ju je sačinjavao gorski lanac u sjeni iza nje. Sada je
saznao gdje je sjeverna granica Björndala. Na proljetnom suncu nije bilo
teško naći Stijenu smrti.
Kao da ga goni nekakva sila kojoj se ne može oduprijeti, klizio je preko
snježnog površja, a sunce je sad neprestano sjalo i cijelo se vrijeme Dagu
cerila Stijena smrti. Što je prilazio bliže, sve je veće bivalo lice smrti i sve
se moćnije uzdizalo nad površjem - uzdizalo se nad svijetom i propinjalo
nebu pod oblake. Bijaše kako je otac rekao i kako je Ana rekla: trebalo je
vidjeti što je s tom kamenom gromadom. Ime Volujska glava dali su joj
zacijelo oni koji je nisu vidjeli u to doba godine. A možda samo u proljeće
izgleda ovakva kakva je sada.
Dok je Dag tako piljio u strašnu sliku i dok su skije pod njim praskale
po skrutnutome snijegu, nastojao je da se sjeti riječi iz stare izreke koju
je čuo od oca. Nije mogao točno u pamet dozvati onih riječi, ali se sjećao
njihova sadržaja - kazivale su da zemlja smrti leži za gorom, a južno se
nalaze doline života: ozgo, sa stijene, možeš vidjeti istodobno život i smrt,
i možeš pripovijedati o smrti, ako se odande vratiš a jezik ti se ne uzme.
Bi li čovjeka moglo stajati govora ako se malko uspne na hrid? Nije se
sjećao posljednjih redaka, ali je znao da je u njima nekakva opomena.
Pas je izranio šape na oštrom snijegu te je ostao tamo gdje Dag bijaše
spustio pušku i torbu. Stajao je ondje i drhtao i zurio prema stijeni. Možda
je i on zamijetio njezin oblik, jer je ovda-onda tužno zavijao prema hridini
i prema vjetru. Pas bijaše jedini svjedok Dagove mahnitosti i njegova
mučnog uspona na gotovo okomitu stijenu.

327
 Otkopčao je Dag skije, nisu mogle služiti na toj strmeni, a skrutnuti
snijeg i led bijahu dovoljno tvrdi da ga nose i bez njih. Gore na okomku
zadrža se malo i pogleda po tom svijetu hridina i snijega; južno od
snježnih ploha mogao bi nazrijeti šume, čini mu se, kad bi se popeo nešto
više. Odande gdje je stajao sve se rušilo okomito. Već od samog osjećaja
da je dolje pod njim sama strmen i vrtoglava dubina, i da nigdje nema
uporišta, bijaše dovoljno da mu zaklecaju koljena. Ali sad već bijaše
ravnodušan na sve. Je li na putu u život ili u smrt, ili pak u jedno i u drugo,
bilo mu je svejedno. Nije razmišljao, samo se penjao, sve više i više.
Hujao vjetar sa planine, pun prijetnje, ali ga on nije čuo: bijaše kao da
sva gora ječi, pronosila se huka, oštri naleti vjetra fijukali oko trupine i
boli ga ledenim iglicama, ali ih on nije osjećao. Čovjek na putu samovolje
i prkosa - sve bliže i bliže smrti.
Drhtao pas i zavijao prema vjetru, i pogledom pratio gospodara, koji je
sitan kao muha puzao rubom propasti, zastajao i gledao dolje po svijetu
iz ždrijela smrti. Stajao je upravo na mjestu što bijaše kao vododerina s
golemim kamenim gromadama s kojih je nestalo snijega na proljetnom
suncu, tako te su stijene kesile zube i tvorile vilicu.
Dag je morao malo zaobići da dopre dalje; tu se valjalo uspeti preko
snježne plohe što je tvorila jarmenice, pa onda gore k jednoj od dviju
kamenih urvina od kojih su potjecale kamene gromade na vododerini.
Urvine bijahu udubljene i crne, bez snijega, i one su stvarale duboke
duplje očiju smrti. Odatle je preko nosne kosti morao prema jednom
dijelu hridi što je, još pokriven snijegom, stajao između dviju tamnih
udubina. Tu je morao predahnuti. Čelo goleme kamene glave bijaše tako
presvođeno i strmo te se činilo da nije moguće ni za korak dalje. Ali je Dag
našao put preko obrva, krenuo dalje rasjelinom što je tvorila sljepoočicu
- i nestao.
Pas je divlje zavijao, cvilio gotovo kao dijete, kad je tako ostao sam i
napušten, na vjetru, i kad više nije vidio gospodara.
Posljednji dijelak nad provalijom, ona rasjelina, bijaše za Daga najteži
napor u svem njegovu životu. Već je izdržao mnogu tešku borbu sa
životinjama i s prirodom, penjao se mnogim okomcima i strmenima,
nalazio se nad divljim šumskim ponorima, da bi dopro do orlovskih
gnijezda ili pronašao medvjeda. Pa ipak, nikada nije morao napinjati
svaki mišić kao sada, svaku tetivu i svaki živac, da svlada taj posljednji,
zaleđeni dijelak puta.

328
 Gore na stijeni, gdje se ljeti vidjelo volujsko tjeme, a gdje se sada
nalazilo sljeme smrti, stajao Dag sav znojav i uzdrhtao te gledao udalj.
Mnogi su mu već vidici pucali pred očima s različitih visočina, ali sve to
nije bilo ništa kad se usporedi s prostranstvom što se sada pružalo
njegovu pogledu.
Beskrajne šume u dugim valovima, naselje kao sićušna usjeklina na
njihovu krajnjem rubu, a dalje na jugu svijetlo zelenilo ravnog kraja što
se steralo u nedogled. Da, odavde čovjek može vidjeti doline života to je
istina. A nije li rečeno da se odavde može vidjeti i zemlja smrti? Dag se
okrene. Volujska šija uspinjala se kao novi greben iza Stijene smrti. Kao
dim od žrtve paljenice kovitlao se snijeg s vrhunca i dizao prema nebu.
Dobar dijelak puta bijaše donde. Istom je sada Dag osjetio koliko je
umoran. Ali ga je nešto gonilo, morao je gore.
Na volujskoj šiji vjetar puhao sve oštrije. Dagu se valjalo upravo
šćućuriti da bi se mogao probiti dalje. A do najvišeg vrhunca morao je ići
pobaučke da ga vjetar ne odbaci nazad.
Okrvavljenih ruku probijao se naprijed, po glatkom kamenju, i dok mu
je mećava šibala po licu i zasljepljivala mu oči, upinjao se da svlada
posljednji odsječak i da stigne na sam vrhunac. Najposlije ugleda zemlju
smrti. Dugo nije mogao ništa razabrati, samo pusto more od snijega što
prši. Kad bi vihor na pretrge zastao, slijegalo se uzburkano snježno more,
a vrhunci izranjali iz bijelog mora pušeći se. Ah bijaše kao da se vihor
upravo pomamio kad je ugledao ljudsko lice na lubanji smrti. Udario je
mećavom u krug, okrenuo u kovitlac, navaljivao divlje i sa svom silinom,
fijukao po grebenima, krivio se oko hridi, tulio u provalijama, pištao u
rasjelinama, meo i rušio sve pred sobom, a najposlije uzvitlao snijeg da
sve bijaše poput mora što se zapjenilo bjeljavinom i mlatalo o hridi. A
vrhunci nestajali kao da tonu, iščezavali u silnoj mećavi pa opet izranjali
iz bijelog mora, uzdizali se sa snijegom što je zaigrao oko njih - poneki se
dizao iznad sve vijavice i u plavet pružao svoje sljeme što ga je sunce
zlatilo.
Dag se spusti s najvišeg vrhunca onamo gdje je prije bio - na tjeme
smrti. Tu je našao nešto zavjetrine. Pojedini su zamasi vjetra dopirali sve
dovde, ali je sunce malko grijalo s juga, kad ne bi bilo zastrto oblacima ili
zavijeno u snježnu vijavicu.

329
 Bio je iscrpljen i sav prozebao. Vjetar mu je prolazio kroz odjeću i kroz
kosti, prodirao u mozak. Bijaše to dah smrti.
Posljedice divljeg napora i upinjanja da dođe gore osjetio je istom
sada. Sav se tresući sjede na kamen - nasred tjemena smrti - i pogleda na
jug, prema dolinama života. Bješe li od umora ili od tog pogleda na jug,
ili pak od ledenoga svijeta što ga je vidio gore, na sjevernoj strani - ali
Daga odjednom ponese volja za životom. Istog trena postade mu jasno
što je tu tražio: išao je za smrću kad je krenuo onako naslijepo i počeo se
uspinjati. Želio je da se makne iz života, ali sada, kad je pogledao dolje po
zemlji života i pomislio na, sva draga mjesta ondje - sada nije htio
umrijeti.
Ali - može li živ stići dolje? Posljednje riječi u onoj izreki Ane
Hamarrbö, kojih se prije nije mogao sjetiti, sad mu odjednom uskrsnuše
u pameti, javiše se u svoj strahoti: Tko se uspne Stijenom smrti, do noći
će smrt ga strti. Sred one ledene studeni zali ga val vrućine. Eto sjedi i
prvi put gleda sve doline života u kojima je živio svoj divni život - a mogao
bi mu to biti posljednji dan. Izreke Ane Hamarrbö nikad ne promašuju,
kazivali starci. Sve se događalo kako je ona govorila. Jer to nisu bile
prazne izreke, nego iskustva razboritih ljudi, sažeta u riječi.
I nije trebalo neke velike pameti pa da čovjek razabere kako silazak niz
tu strmen može značiti smrt. Jeza ga spopade na pomisao da valja i sići
onuda kuda se uspeo u slijepom prkosu i mahnitosti. Iz iskustva je znao
da je deset puta teže sići negoli uspeti se.
Dogodilo se, eto, da je i Daga obijest daleko odvela, toliko daleko da je
uočio granicu svojih snaga. Samovolja njegova roda samu je sebe
nadmašila u mladom Dagu.
Unatoč svojoj čvrstini i snazi, tresao se i ježio pri pomisli na silazak.
Pokušao je da sam sebe uvjeri kako mora naći drugi put, kakav zaobilaz.
Ali je bio dovoljno pametan da uvidi kako bi ga tamo mećava mogla
zaslijepiti. Kud god krene, mogao bi naići na strmen poput zida, ili bi
snijeg mogao popustiti pod njegovim nogama.
Kušao je da razmisli kuda bi se mogao oprezno spustiti, ali bi mu se
zacrnjelo pred očima čim bi mu u duhu iskrsla slika strašne strmeni.
Navirale misli, zapljuskivale i odlazile, misli koje se nisu javljale dok su
mu noge stupale putem kojim se nikad više neće vratiti.

330
 Mislio je na Adelaidu. I prije je na nju mislio - ali samo kao na
privlačnu ženu. Sada je mislio na to kako i ona trpi zbog smrti njihove
djece - i kako bi mogao biti kod kuće te ju tješiti. Mislio je i na svog oca. I
njega je jad ubio - vidio je jasno - i zato je otac prerano ostario.
Jest, Dag je prvi put počeo shvaćati da mu ništa nije išlo krivo u životu,
ništa dotad, da je uvijek išao putem svoje volje i uvijek mislio samo na se.
Da mu je sada samo da živ siđe niz tu strmen, sve bi onda bilo drukčije.
Slika Adelaide i oca iziđe mu pred oči tako jasna i tako draga da mu se
pogled zamaglio. I eto, poslije svega drugog, njih će dvoje još tugovati i
zbog njega, zbog njegova nestanka. Snažno je osjećao u tom trenu koliko
ga njih dvoje vole - i silna ga je čežnja nosila za njima dvoma, želio je da
ih ponovno vidi i da osjeti kako se raduju što je opet među njima.
Naglo ustade i poče rukama udarati unakrst da se opet ugrije. Nije
opazio da je vjetar osilio, da je mećava zavila vrhunce i razmahala se sve
do njega. Nije ostajalo vremena da se dalje razmišlja: valja pokušati, pa
što sreća dâ. Šaptao je u sebi molitvu kad se spustio na sve četiri da viseći
nad ponorom pokuša u tvrdom snijegu naći oslonac svojoj nozi. Vjetar je
sablasno fijukao oko trupine, a u dubini što je zjapila pod Stijenom smrti
hučilo je nešto poput muklog smijeha.

GLAVA XXI.

Tri čovjeka krenula šumom na sjever da dovuku nekoliko stabala što

su zimus ostala zatrpana snijegom i zaboravljena. Vodili su sa sobom i
konja. Upravo su sjeli da se malo odmore, kadli dokaska pas mladog
Daga. Njuškao ih je i štektao. Momci pomisliše da će i Dag odmah za njim
pa ustadoše da se brže prihvate posla. Ali Dag nije dolazio, a pas štektao
sav uznemiren.
Jedan od momaka bijaše drvosječa Martin, zvani Hogger ili obarač, u
svom poslu najspretniji i najizdržljiviji u Björndalskim šumama, čovjek
hrabar, hitar i pametan. Pogleda psa jedanput-dvaput, uspravi se i drugoj
dvojici, što su se zaposlili oko debala, dobaci značajan pogled.
„Valjda se nije Dagu štogod dogodilo”, reče - „jer mi je baš čudan taj
pas“.

331
 Sva su trojica gledala u psa koji je neprestano mahao repom i »cvilio
baš kao dijete« - kako je kasnije pripovijedao Martin.
„Nije to bez razloga, nešto je tu posrijedi“, zaključi Martin i odluči da
razvidi što je.
Jedan od momaka morade poteći na dvor što ga noge nose, a s drugim
i s konjem krenu Martin onamo kamo je pas pokazivao put.
v
Stari Dag u sumračju sjedio u prednjoj dvorani kraj hladna kamina;
vrata prema blagovaonici stajala otvorena da bude više svjetlosti; uto
stiže momak iz šume. Brzo i gotovo bez daha čovjek iznese kako je Dagov
pas došao k njima i kako se zacijelo nešto dogodilo, jer pas bijaše baš
čudan.
I stari se Dag, kad je čuo vijest, mogao pod njezinim udarcem srušiti
kao i svatko drugi; ali se nije srušio - zbog opasnosti koja je prijetila.
Mirno je ustao, ali su mu drhtale ruke i glas mu treperio kad je čovjeka
uputio u kuhinju da se okrijepi jelom, da se odmori poslije duge trke, a
inače da šuti i da ne govori zašto je došao. Samo neka mu što brže pošalje
gospođicu Kruse u sobu.
Dođe gospođica Kruse, a Dag joj tiho reče što je posrijedi te zatraži
čizme i torbu s hranom. Čovjek je stigao iz velike daljine, a pas još i dalje
sa sjevera. Najbolje je da se spremi za dalek i težak put.
Bijaše već k večeru, ali se nad šumama raskrililo jasno proljeće, kad je
stari Dag prvi put poslije čitava ljudskog vijeka krenuo na dug put u svoje
šume. Dok još nije bio daleko od dvora i dok su ga još mogli vidjeti, držao
se mirno i bio staložen, ali gore na obroncima, gdje počinju šume, prelazio
je nadlanicom preko očiju i šaputao drhtavih usana: »Treba da budeš
milostiv prema meni, još ovaj put. Ne smiješ dopustiti da momak umre
prije mene.«
Pribere se, ogleda se i uzme razgovarati sa psom kojega je poveo sa
sobom; ali znani proljetni zvuci probudiše u njemu mnoge uspomene -
bijaše kao da mu srce krvari. Obuze ga strah kakva dotad nije znao.
Dršćući je šaptao iste riječi, dok se teško tijelo brzo kretalo naprijed,
nosile ga čvrste i na šumu navikle noge.
v

332
 Glasovi u starim brvnarama mnogostruki su - određuje ih vrijeme i
godišnje doba. Ali se neobični zvukovi oštro razlikuju od običnih,
zamjećuje ih onaj u koga je sluh.
Adelaida sjedila u sobici, u naslonjaču kraj balkonskih vrata,
podnimila se obadvjema i gledala kroza staklo van, u proljetnu večer:
gledala je i ne videći više, jer su je satirali teški jadi i puste joj se misli
rojile u glavi. Dok je tako sjedila i gledala van, dođe onaj čovjek iz šume i
uđe u prednju dvoranu. Njegovo žurno kucanje na vanjskim vratima i
njegove tihe riječi, izgovorene gotovo bez daha, nisu se, dakako, mogle
čuti gore do nje; ali je ona osjetila da su to neobični glasovi, i zato je ustala
te uzbuđena i puna straha krenula prema vratima.
Čula je kako gospođica Kruse brzo ulazi i još brže izlazi i kako se
ponovno vraća. Malo kasnije čula je poznati korak starog Daga, ali brži
nego obično, čula je kako se vrata otvaraju i zatvaraju, a čula je i staroga
psa, koji se inače izležavao i ljenčario kraj kamina, kako grebe po vratima
i cvili, jer bi i on da krene s njima. Zacijelo se stari Dag odjenuo za odlazak
u šumu kad pas tako grebe i cvili, a očito mu se i žuri.
Krv navrije Adelaidi u lice, i hladan je znoj obli po čelu, po vratu i niz
leđa. Zavrtjelo joj se pred očima. Kad Stari Dag kreće tako žurno u šumu,
i još uvečer, onda se nešto moralo dogoditi, zacijelo se nešto dogodilo
nekome...
Adelaida otvori vrata i strča niza stube. Stari joj pas priđe mašući
repom i cvileći. Zastala je nepomična i uzela osluškivati, kao da prigušene
riječi što su tu izgovorene još lebde u zraku.
Nato se začuju koraci, gospođica je Kruse prolazila kroz pisarnu. I ne
sluteći da je Adelaida u prednjoj dvorani, uđe onamo plačući. Strese se i
u strahu pogleda u Adelaidino blijedo i ukočeno lice.
„Što je, što se dogodilo?“ - protisnu Adelaida šapćući.
Gospođica Kruse jecajući iznese kako je stari Dag naložio da ništa ne
govori. I gospođica je Kruse šutjela što je mogla duže. Ali videći gdje
Adelaida sve više tuži i zapada u sve veći očaj, morade najposlije
progovoriti te joj za utjehu reče kako ne znaju ništa više doli to da je pas
došao - sam.
Adelaida nije točno znala što zapravo može značiti kad pas nekog lovca
dođe i opominje, a ni gospođica Kruse nije joj rekla da bi to moglo značiti
zlo. Ali je Adelaida znala da su Dagovi psi bili jedno s njime kao i on s

333
njima. Često je osjetila ljubomoru kad bi psi pojurili k njemu od puste
radosti što će s njima u šumu. Instinkt joj je sada govorio što znači kad se
taj pas vratio sam.
Dugo je tako stajala i osjećala kao da joj sva krv istječe iz žila, a onda
je duboko udahnula i rekla tihim drhtavim glasom:
„I ja ću u šumu“.
Nikad se još nije dogodilo da je koja žena s Björndala krenula u šumu;
a da je fino i nježno gradsko dijete, kakvo bijaše Adelaida, takvo što
izgovorilo - zvučalo je to gospođici Kruse kao sama ludost. Tješila je
Adelaidu, molila je, molila najusrdnije da ostane kod kuće, jer će zbog
svega pasti krivica na nju - ali ništa nije pomagalo. Adelaida bijaše čvrsta
u svojoj odluci. U očima gospođice Kruse rasla je u ponosnu, jaku
gospodaricu dvora koja je neumoljivo zapovijedala.
Gospođica Kruse uspjela ju je skloniti samo na to da u torbu uzme
nešto hrane, da obuje čvrste čizme, da se dobro odjene i da starog psa
čvrsto priveže sebi o ručni zglob da joj ne bi odjurio. To bijaše sve što je
gospođica Kruse mogla učiniti.
Adelaida je tako jako zatvorila vrata za sobom kad je krenula da se
gospođica Kruse nije usudila da ih opet otvori i pogleda za njom; valjalo
joj otići u blagovaonicu i odande gledati kroz prozor. Tu je gospođica
Kruse još dugo stajala i plakala, pošto je Adelaida nestala s vida. I tako
sve troje u šumi! Bog zna hoće li ikada od njih ikoga više vidjeti... Te je
večeri gospođica Kruse izmolila sve molitve koje je znala, pa ih onda
redala iznova.
v
Potkraj travnja na Sjeveru su večeri svijetle, ali je u šumama u to doba
dana već mračno. Stari je pas vukao uzicu i jurio njušeći trag starog Daga,
a Adelaida brzala za njim.
Stari je Dag znao sve prečace u šumama, još iz svojih mladih dana, ali
te njegove mučne staze nisu bile za ženske noge. Ni danas nije zaobilazio
strme uspone.
I tako se dogodilo da se Adelaida, nekoć kraljica plesa i najljepša i
najfinija među svima, morala te proljetne noći probijati pastirskim
stazicama kroz gustu šumu. Slušala je o medvjedima i o divljim sjevernim
jelenima, o opasnim gorskim ponorima i o dubokim i bezdanim
močvarama. Ali sada nije ni pomislila na to. Život i smrt nisu joj ništa

334
značili. Pouzdavala se u to da će stari pas naći put, a sve su joj misli bile
upravljene Dagu i o njemu slikale krvavu sliku. Očito se dogodilo jedno
od toga: ili je stradao u borbi s medvjedom (čula je kako je Dagov djed
izgubio život, i drugi prije njega), ili se srušio u ponor, ili je pak - Bog neka
joj oprosti zbog te misli - odapeo pušku u sebe.
Otkad su im umrla djeca, on bijaše kao da je sišao s uma; sjetila se toga
sada te je sebi spočitavala što je samo mislila na svoje jade.
Što god se dogodilo, ona je krivila sebe. Bijaše kao da u njoj progovara
stara izreka u njezinu rodu: sve su one na nesreću svojim muževima.
Toliko su joj misli krenule tim pravcem da je bila slijepa za sve oko sebe.
Ali šume nisu mjesto na kojem smiješ biti slijep - barem ne smije takav
da bude onaj koji njima prolazi prvi put.
Išli su preko nekog brijega kroz guste jele - stari pas Bister i Adelaida
- i upravo kad je trebalo da se počnu spuštati, zastade Bister, pronjuška
jedanput-dvaput i onda jurnu sa staze tako divlje da ga je Adelaida jedva
zadržala. Bijesno je režao zbog tog zadržavanja, a odmah idućeg trena
nešto zašuška u guštiku i teško kliznu niza stranu, tako da su grane
pucketale i lomile se, a kamenje se zakotrljalo niz brijeg i tutnjilo u dubini.
Adelaidu uhvati strah od šume, spopade je strava. Stajala je bez daha,
drhtala i napeto osluškivala - istom je sada opazila da šuma živi i da je
tisuću različitih glasova pod jednoličnim brujanjem vjetra. Sa svih strana
nešto šuška i žamori, a tama se sastavila i sklapa se oko nje - baš joj se
stijesnilo oko srca.
Sa zahvalnošću je sada mislila na gospođicu Kruse što ju je uputila da
sa sobom povede Bistera i što ju je tako dobro opremila. Da je ovamo
krenula bez psa, ne bi mogla naprijed ni nazad. Strah ju je natjerao da
malko misli i na sebe, a silazak niza stranu iziskivao je svu pažnju. Tako
je na trenutke zaboravila užas zbog kojega je i krenula u šumu.
Dolje podno brijega tekao potok. Bister je išao duž potoka sve do
mjesta gdje je ležalo veliko kamenje kojim se moglo prijeći. Na drugoj
strani valjalo je opet uzbrdo, a gore na vrhu stajala - kuća. Adelaida osjeti
da je mrtva-umorna, a i stari Bister očito bijaše već iscrpljen, jer je
njuškao i cvileći klimatao prema kući i ondje zastao ne hoteći dalje. Bijaše
to samo stara koliba, ali Adelaida i Bister klonuše na ležaj od suha granja
i brzo zaspaše.

335
 A šume šumile oko kolibe, brujao vjetar u granju vjetar što sjevernije,
u planinama, bijaše vihor.
v
Adelaida i Bister bijahu sutradan kao da su uzeti, odrvenile im noge.
Kad su krenuli pa dalje išli, bijaše već bolje, ali su se pred Adelaidom
pružale neizmjerne šume i bivale joj svakog sata sve veće i veće, a od
sinoćnje pojave sjevernih jelena u jelovu guštiku bila je u napetosti i
osjećala strah i po bijelu danu. I Bister je možda gubio ovda-onda trag,
jer su tako neobično krivudali, činilo se Adelaidi; ali su možda morali
zaobilaziti jezera i močvare i preoštre strmeni.
Čula je o planinama u kojima je Dag lovio snježnice, i kad ju je Bister
poveo prema padinama Skarfjella, mislila je da je sada pred njom ta
visoka gora; ali ona bijaše daleko odatle, neizmjerno daleko. Na Skarfjellu
su južne padine pošumljene, a ima nešto kržljavih borova i na vrhuncu,
ali Bister nije išao onamo. Našao je staru stazu što je obilazila zapadnim
obronkom, a kad bijahu na zavoju prema sjeveru, odjednom stade i leže
na tlo. Dugo je Adelaida u slijepom prkosu išla naprijed, te joj je u ušima
zujalo od navale krvi, a u ustima je ćutjela slan okus. Ta ubrzo će onamo,
mišljaše ona, jer su planine, po njezinu, bile straga, za šumom. Pogledala
je Bistera i uplašila se. Je li bolestan? Kako će sama pogoditi dalje? I uto
podiže pogled.
Šume se nastavljale prema sjeveru, sljeme za sljemenom a daleko na
obzorju nešto se svijetlilo u visini, prema nebu. Hladni lanac snježnih
vrhunaca plamsao kao oganj na jutarnjem suncu i bacao na zapad
tamnoplave sjene.
Adelaidi zastade dah. Zar je tako daleko do Dagove gore - i je li se ondje
ono dogodilo?
Nitko ne zna kako nastaju takvi osjećaji, ali Adelaidi bijaše kao da je
ono hladno svjetlucanje snježnih vrhunaca nekakav znak njoj - znak koji
je uvjerava da se ono dogodilo ondje.
Pogleda dolje, na Skarfjellsko jezero. Ležalo je u dubini, modro-zeleno,
prijeteći u sjeni podno planine. Velika voda što se uzbibala na vjetru -
pravo jezero. Nad dražicom na sjevernoj obali opazi zelenu čistinu.
Promotri pažljivije te u uvali ugleda čamac; na obali visjele mreže da se
osuše, a dalje u dnu stajala kuća, dimnjak joj se lako pušio. Tu dakle netko

336
živi. Adelaida osjeti neku toplinu. Možda tamo znaju nešto o onome što
se dogodilo?
Povuče malko uzicu, a Bister se odmah diže. On samo bijaše navikao
da se tu zastane i malo pogleda po okolišu. Odatle se valjalo spuštati, na
pojedinim mjestima niz veoma strme okomke, ali je za noge uvijek bilo
čvrsta uporišta.
Dolje na obali nalazio se pristan za čamce, i tu Bister poče lajati prema
suprotnoj obali. Nakon malo vremena iz kuće iziđe čovjek i pođe prema
čamcu. Rukom je zasjenio oči i gledao prema njima.
Naposljetku se čamac otisne od one obale i počne se polako približavati
- voda je tu bila vrlo široka. Čovjek je veslao okrenut cilju leđima, i
nekoliko se puta okrenuo, da ne izgubi pravac. Kad se približio s čamcem,
Adelaida ugleda najkuštraviju glavu koju je ikad vidjela, a kad je čovjek
pristao s čamcem i okrenuo lice, upravo se prestrašila. Nešto tako obraslo
i tako čekinjavo nije nikad vidjela među ljudima. Virile su samo oči i nos,
a sve drugo bijaše obraslo gustom dlakom. Kosa je tome čovjeku padala s
glave dolje po obrvama i preko očiju, a ostalo je pripadalo divljoj bradi.
Čovjek ne izusti ni riječi - samo je gledao i čekao. Nikad nije na Björndalu
vidio tu finu ženu, ali je čuo o njoj te je sada znao da je to ona - ali što je
došla sve do Skarfjella, bijaše to njemu nešto neshvatljivo, nekakva
čarolija. Takvo što još se nije dogodilo.
Bister uskoči u čamac, a Adelaida za njim; pošto je sjela, čamac se i
opet otisnu. Adelaida najposlije upita čovjeka zna li što se dogodilo Dagu.
Čovjek pročisti grlo i nakašlja se - bijaše baš kao stari sat prije nego što će
odbiti. Naposljetku protisne kako ništa ne zna. Bio je on od onih što ne
znaju prestati kad jednom počnu. Muklim, hrapavim glasom ponavljao je
Adelaidi ono što je i sama znala - kazivao kako je jučer u silnoj žurbi stigao
čovjek sa sjevera i kako je pred noć došao i sam stari Dag te otišao dalje,
a nije ništa okusio, ni od jela ni od pila.
Čovjek je htio da Adelaida malko sjedne za stol pred njegovom kućom,
a ona i sjede. Ima samo ribe i malko krumpira, reče, pa ako joj je s
voljom... Zahvalila mu je i otklonila, ali je on podsjeti kako takav put
kroza šumu umara i izjeda snagu, kako i sama zna. I zato, ako čovjek ne
jede, slabo će s mjesta, a pogotovu neće u njega biti brza hoda - i sve je
tako preklapao, ne prestajući ni časa. Govorio je i ponavljao jedno te isto,
kako već biva u priproste čeljadi kad izrijetka dođu do prilike da govore.
Skuhao je pastrve, ispekao krumpire na žaru te iznio jelo kako je najbolje

337
znao, na opranoj dasci koja mu je služila umjesto pladnja, a Adelaida je
malko jela da nešto unese u tijelo.
Čovjek ju je navraćao da ostane tu i ne ide dalje, nego da čeka dok se
drugi vrate. Kazivao joj kako su brda dalje sve gora, divljina sve veća, a
staze sve neprohodnije. A ako je baš na sve navrla da ide dalje, on će je
pratiti; uostalom - nije baš sigurno da se Dagu što dogodilo: ta i pas može
ondje zalutati; a ako se što i dogodilo, nije valjda tako zlo, ne treba odmah
misliti na najgore. Još je govorio i tješio ju kad su već dobrano odmakli
stazom prema sjeveru; ali Adelaida na kraju odlučno kaza da dalje želi
sama, te čovjek ostade. Stajao je tako i gledao za njom dokle god je
mogaše vidjeti, a onda poče nadlanicom prelaziti po svojim čupama, tamo
gdje mu bijahu oči.
Eh, kako bi je rado pratio ribar Börre - tako se on naime zvao. Potjecao
je on iz drugog kraja, a došao je u te šume zbog nekakva nesretnog
događaja u mladosti, kako se kazivalo. U starog Daga našao je zaklonište
i dobio dopuštenje da podigne kuću tu kraj vode. Donosio je na dvor ribu,
to mu bijaše kao neko oduživanje, ali je ondje za nju dobivao žito i drugi
živež. Kad bi na Björndalu imali goste ili kakvu svečanost, opskrbljivao je
dvor krupnim pastrvama, a najmilije mu bilo kad bi se svečanosti češće
održavale i gosti češće dolazili: kad bi tada došao s naručenom ribom,
dobio bi rakije i duhana, kave, bijelog kruha i maslaca, i s time se onda
vraćao kući.
Nitko na svijetu nije držao sjajnije gozbe nego Börre u svojoj kolibi
nakon takvih izleta. I on je imao svoj svijet i svoje društvo, a to su
sačinjavala ona trojica što su sada bila gore na sjeveru - sva trojica
nesretna.
Imao je neku svoju basmu i nekakvo čarobno znamenje kad mu je brzo
trebala obilna lovina za kakvu svečanost na dvoru; ni jedno ni drugo nije
olako potezao, nego samo onda kad bi se zavrnuo u tijesnu - ta inače bi
bila grehota, a još bi basma i znamen mogli izgubiti moć; ali kad je čovjek
u nevolji, onda mu i Bog dopušta da se posluži onim što ima.
I sad je tako otišao u kolibu, a onda dolje na obalu. Tamo je uprijekrst
stavio jednu kost od sjevernog jelena i jednu pseću; dugo ih je slagao i
namještao dok naposljetku nisu ležale kako treba i pokazivale četiri
strane svijeta, a sve je to vrijeme mrmljao nešto o unakrštenim kostima,
potezao svece i spominjao Blaženu Djevicu, i priklapao i nizao koješta što
nekoć bijaše latinština a sada goli besmisao. Najposlije ustade i sklopi

338
ruke te lica okrenuta prema vodi uze moliti Očenaš, ovaj put norveški i
naglas, i još priklopi kako moli za mladog Daga - da svakome bude jasno
i da gore na dvorima nebeskim ne bi krivo razumjeli.
v
Adelaida je išla kamo ju je Bister vukao, a tlo se sve više penjalo, dok
im je sunce zalazilo za leđima. Izbili su najposlije na uzvisine obrasle
boricima što ih je pozlaćivalo večernje sunce, i s njihovih su glavica
ugledali obronke s brezama na sjeveru; odande je dopirao hladan zrak
noseći sa sobom zimski dah što bi oštro rashlađivao nosnice kad bi vjetar
zapuhao ozgo. Jer sada nije puhalo samo sa sjevera nego je vjetar potezao
i sa zapada, donoseći topliji zrak. Tu su se večeras sastajali vjetrovi, to im
mjesto bijaše na prijemetu.
Bister se cijelo vrijeme probijao naprijed; nekoliko je puta nekako
neobično okrenuo glavu i njuškao sa strane, a sad je stao, okrenuo se
sasvim na zapad i marljivo njušio - ne više tlo, nego zrak što ga je donosio
vjetar. Naposljetku poteže nizbrdo na zapad, najprije tražeći i njušeći
pred sobom, a onda odjednom okrenu u režanje. Adelaida bijaše nasmrt
umorna - od napora, od oštroga proljetnog zraka i od pustih misli.
Najposlije je za Bisterom išla kao u nekoj omaglici i obamrlosti, ništa ne
videći i ništa ne čujući; ali se prenula kad je Bister naglo okrenuo i
povukao. Što li je sada Bisteru? Promijenili su pravac, ne idu prema
planini - a tamo se ono dogodilo, u to bijaše sigurna; ali je Bister bio
siguran u svoje i marno je vukao.
Išli su na zapad, zakrenuli i na jug pa opet stigli dolje u jelove šume.
Odjednom i Adelaida u jasnom zraku osjeti nekakav vonj, nešto kao miris
dima iz kamina kod kuće.
Od silne napetosti toliko se iscrpila da je jedva pokretala noge;
najradije bi sjela. Toliko je mnogo hodala da od umora više nije ni mislila
- činilo joj se da ide nakraj svijeta, jer, eto, nikako da stignu cilju. A možda
će sada naglo biti kraj tome putu, prestraši se Adelaida; možda će taj
konac biti strašan. I usred njezine umornosti obuze je užas. Grozne su joj
slike promicale pred očima i gomilale se u zbrci - slike pune okrutnosti,
sakaćenja, krvi, smrti...
Bister se probijao dalje i vukao, a ona puštala da je vuče; kadikad ga je
zaustavljala, nije htjela naprijed, bojala se da uđe u ono što je čeka. Neka
bolna toplina ispuni joj nosnice, navriješe suze i potekoše niz lice... Htjela

339
se osloboditi Bistera, pustiti ga neka sam ide, a ona da čeka, čeka... Ali je
uzica bila čvrsto ovijena oko njezine ruke, upravo se usjekla, u hodu nije
bilo moguće skinuti je i maknuti, a Bister je samo kretao dalje i vukao.
Nešto je prosinulo među drvećem - svjetlucala se voda u sumračju, a
na desetak koraka pred njima nalazila se koliba: dim se dizao nad krovom
od busenja, a na pukotinu od vrata provirivao trak svjetla.
Bister zareža, a iz kolibe mu odgovori drugo režanje i lavež, ali
Adelaida nije ništa vidjela ni čula, i nije ništa znala dok nije stala na vrata
te u svjetlu vatre s ognjišta ugledala Dagovo mrtvo tijelo opruženo na
ležaju a pokriveno bijednom kabanicom. Lijepo mu lice bijaše blijedožuto
poput voska, oči sklopljene, a na čelu krvav zavoj. Starog Daga i drugu
dvojicu vidjela je nejasno kao kakve duhove negdje u vječnosti - a onda
se sruši kraj Dagova ležaja.

GLAVA XXII.

I opet je čula glas - ne, ne vara se, sada više ne spava.

„Pusti!“ - reče onaj glas, a zvučao je tako poznato. Nije to bio nikakav
glas iz njezina sna o šumi i o brdima, nego glas iz stvarnosti. - „Pusti!“
Osjetila je željezne šake oko zglavaka: podigoše je i položiše ustranu.
Nešto je plamsalo i sjalo prema njoj - bijaše kao da joj se priviđaju
planinski vrhunci - ali ne, nije nikakav pričin nego zbilja, iza sjaja vide se
zidovi od brvana. Adelaida se uhvati za glavu te se pridigne.
Tamo je u odsjaju vatre stajao stari Dag, a ona dvojica sjedila kraj
ognjišta. Primila se za čelo i pogledala dolje i ustranu. Ne, nije san: ondje
je polegnuto tijelo njenog muža! Podigla je pogled pun molbe prema
starom Dagu, kao da ga tim pogledom usrdno moli neka joj kaže da nije
istina, da ništa na svijetu nije istina, i da je sve samo ružan san - cio život,
a da će ono pravo i istinito doći kasnije... jednom...
I opet klonu i kliznu pogledom po Dagu, po onim dragim i čvrstim
crtama - i po njegovoj ruci, desnoj, koja bijaše bliže, svoj umotanoj u krpe
što ih je krv promočila.

340
 Dok je tako pogledom prelazila po Dagu, odjednom širom otvori oči i
sva se sledi od jeze: Dag je pokrenuo rukom. Sva smućena u duši pogleda
u starog Daga; ali je on tamo stajao kao i prije - nije ništa opazio.
„Zar nisi vidio?“ - prošapta Adelaida.
„A što to?“ - upita stari Dag.
“Dag je maknuo rukom!“
„Da“, dočeka stari Dag i čudno je pogleda.
„Onda ipak nije mrtav?“ - uzbuđeno će ona.
„Nije... još...“ - tužno uzvrati stari Dag. - „Ali miruj, treba da se
odmoriš“, nadoda umornim, beznadnim glasom.
Adelaida prijeđe pogledom sa starog Daga na mladoga pa opet nazad,
a onda duboko udahnu te se sasvim uspravi.
Od prvog dana kad su se sreli pa do tog časa, stari je Dag Adelaidu
gledao onakvu kakva se pokazivala: lijepa i pristala, fina i obrazovana,
glazbeno nadarena i puna drugih vrlina, dobra i lijepa kći u kući, a isto
tako dobra i kao majka - ali, eto, djeca nisu bila jaka, podlegla su prvoj
bolesti koja ih je napala. Bila je ljupka mlada žena iz novoga, mekušnog
vremena, i ništa drugo. A gle, osmjelila se u šumu i dojurila sva izvan
sebe, u ovome ozbiljnom času. Sam Bog zna kako je uopće stigla u ovu
divljinu. Tako je nekako mislio stari Dag.
Adelaidi je naposljetku bilo jasno: Dag još nije mrtav. Oko toga kretale
se njezine misli, i ništa drugo nije vidjela ni čula. Da se negdje survao u
planini i da je možda ondje ležao na studeni i smrznuo se dok su ga
prenijeli ovamo - to je njoj bilo jasno, o tome joj nije trebalo pričati.
Nešto je čitala i mnogo slušala o njezi bolesnika, a nešto je od toga i
sama vidjela, i zato je, prije nego što je krenula od kuće, u torbu stavila
nešto od onoga što je najpotrebnije da se nađe pri ruci kad je posrijedi
nesreća i ozljeda.
Odložila je kaput i pokrivku s glave. Nestalo je umora. Nije gledala ni
starog Daga ni druge, nego je samo, kao da govori u prazninu prostorije,
upitala imaju li tu vode i kakvu posudu za kuhanje. Jedan od one dvojice
iziđe te se vrati i objesi brončani kotao nad vatru. Adelaida otvori torbu
te izvadi laneno platno u koje je umotala svoje stvari. Bijaše priličan
komad.

341
 Stari Dag ispočetka ju je samo gledao, kao da očekuje da će se opet
srušiti ili počiniti kakvu ludost. Naprosto ju nije više prepoznavao. Crte
joj na licu hladne i zategnute, oči oštre i jasne, usne se stisle, ostao od njih
samo uzan potez.
v
Dvojica ljudi što su našli Daga kod Volujske glave spomenuli su starom
Dagu kako je kamena trupina, kad su izbili na visočinu, imala neobičan
oblik - bila je kao nekakvo golemo lice.
„Kao glava smrti“, reče drvosječa Martin Obarač.
Na starog Daga spusti se kao neka ravnodušnost, neka tupost, kad je
čuo tu riječ. Da se i to obistinilo iz usta Ane Hamarrbö - da zaista postoji
Stijena smrti - raspršilo je i posljednju njegovu sumnju u njezine riječi. A
kad je zaista tako te postoji ta hrid, onda je očito istina ono o prijetnji u
njezinu stihu, o prijetnji onome tko se usudi na tu stijenu. Još mu bijaše
u svježu sjećanju kako se ispunilo ono što je rekla o svijeći pored
samrtničke postelje pa nije sumnjao u to što će sada biti s njegovim
sinom: bio je siguran da mu se bliži kraj. Osim toga, slutio je da mu se sin
popeo gore na strašnu stijenu da prkosi Bogu i smrti - jest, otišao je
onamo da se poslije smrti svoje djece oslobodi svega. A takva prkosa
Višnji ne podnosi.
I sam stari Dag i svi njegovi preci prije njega bijahu svojeglavi i
prkosni; ali je njegov sin prevršio mjeru. Višnji je pustio da se rod
iskorijeni sam. Eto, posljednji je njegov izdanak u pustom prkosu jurnuo
ravno u smrt.
Ljudi se pod udarcima mogu saviti i ponovno uspraviti. Stari je Dag u
životu pretrpio mnogu nedaću i podnio kaznu - ali se opet uspravio. A
sada je sve minulo, bilo pa prošlo. Tri mlada života njegove krvi ugasnula
se u kratko vrijeme - previše je to.
I stari je Dag imao u torbi nešto platna. Za to se pobrinula gospođica
Kruse, a drvosječa Martin povio je njime najteže ozljede na tijelu mladog
Daga. Stari Dag nije više bio ni za što otkad je čuo ono o stijeni. Cijelu noć
nije ni oka stisnuo, a i daleki i teški put dovde učinio je svoje.
v
Martin i onaj drugi povukoše se kad je Adelaida preuzela njegu, a stari
je Dag sjeo na klupu uza zid. Utučen i nasmrt umoran pratio je očima
kako je mladom Dagu skidala okrvavljene zavoje, prala i sušila rane i

342
kratkim i sigurnim pokretima stavljala čiste zavoje. Adelaida je prošlu
noć, u onoj kolibi, spavala kao klada, a osim toga - bijaše ona mlada.
Nikakav je umor nije sada otupljivao.
Kad je prvi put u životu vidjela Daga, imao je ruku povijenu zavojem,
poslije borbe s orlom. Nosila se onda željom da popravi i namjesti onaj
zavoj i da liječi one rane - i ta želja bijaše prva klica njezine ljubavi prema
njemu. Kasnije, u četiri sretne godine njihova braka, nekoliko se puta
vratio kući s ozljedama i ranama; ali nikad nije dopustio da mu ih ona
liječi i njeguje. Dječačka plašljivost. A sada joj, napokon, nije to mogao
zapriječiti.
Sva sreća, svi lijepi časovi od njihova prvog susreta - sve se sada u njoj
steklo u djelo, te je bila hitra i spretna i jasna u svakom pokretu.
Starom Dagu sve se češće sklapale vjeđe, i ubrzo je sjedio glave
naslonjene na zid i hrkao. Adelaida je ovda-onda pogledala prema njemu,
bilo joj ga silno žao. Sjećala se zanosnih časova kad ga je vidjela u svoj
njegovoj snazi, mislila je na ugled što ga je uživao po svim naseljima i po
svoj župi sve tamo do grada - a gle, sada kraj sve svoje moći i bogatstva
sjedi uza zid u jednoj od svojih starih koliba i spava satrven od briga i
jada, star, prastar. Tako život postupa s nama.
Nikakvo čudo, uostalom. Ali njoj, Adelaidi - da, njoj bijaše čudo. Kasno
noću mladi Dag dođe k svijesti, otvori oči i zagleda se u nju, u čudu. Dugo
je ležao bez ijedne riječi i gledao u tavanične grede, nastojeći da dozove u
pamet što se zbilo. Naposljetku se kanda svega sjetio, te pokuša da se
pridigne na lakte, ali mu se valjade okaniti. Adelaida mu je usrdno šaptala
neka mirno leži da ne povrijedi rane. Dosta je krvario. Dala mu je vode da
pije, majčinski ga milovala po obrazu i šaputala mu nježne riječi, tako da
su mu suze zablistale u očima.
Opazila je da mučno diše, te upita boli li ga.
„Boli“, protisnu on s blijedim smiješkom, i zavijenim rukama prijeđe
preko grudi.
„Žiga li?“ - upita ona.
„Žiga, kao nožem“, odgovori on i pokuša da se nasmiješi, ali umjesto
osmijeha na licu se pokaza bolna crta i kao nekakav opor smiješak.
Adelaida mu je polako i oprezno pomicala ruke i noge i pomno ga
pregledavala, ali ne nađe da je igdje išta slomljeno, a i leđa bijahu čitava.

343
Ali više rebara bijaše mu ugnječeno, glava dobrano ozlijeđena, a cijelo
tijelo gadno izubijano i ukočeno.
Valjalo je dakle vidjeti je li mu glava teško stradala i ima li gdjegod
unutarnjih ozljeda. Ako je tako, onda tu ona sama ništa ne može. Dag opet
pade u nesvijest, i dugo je tako ležao. Adelaida mu međuto rastvori odjeću
i ovije mu oko prsnog koša, pri dnu, komad platna da mu učvrsti rebra.
Zatim je platno malo sašila da ne popusti te ga čvrsto navukla naviše. Kad
s tim bijaše gotova, i pošto ga je opet pokrila, otkrije mu koljeno, na kojem
je opazila povredu, te ga ispere i poveže.
Jest, Adelaida je radila i trudila se, brinula se za Daga - i za svoj život.
Jer u životnom plamenu što sad u njoj bukti i daje joj snagu i razumnost
koja je potrebna u tome strašnom poslu - u tome se plamenu nalazi
ujedno i smrt: ugasi li se Dagu život, ode onda i njezin razum.
v
Tiho je postalo oko starog Daga. Nije više hrkao. Ali je sjedio isto
onako, glave naslonjene o zid. Vjeđe mu se malko micale. Probudio se, ali
nije htio smetati, nego je oprezno gledao ispod spuštenih vjeđa. Tamo
prijeko šaputali Dag i Adelaida. Vidio je kako Dagu šije i čvrsti ovoj oko
grudi i kako joj ruke okretno i marljivo rade, vidio je kako potiče vatru na
ognjištu, vidio na sjaju plamena njezino tvrdo lice na kojem se odražava
volja i odlučnost.
Stari Dag sasvim zatvori oči. Njegov sud o Adelaidi počeo se mijenjati
iz temelja. Sama je sa starim psom krenula u šumu i probila se kroz
divljinu na sjever. I poslije tolikog puta još je imala u sebi snage da se
bori, još imala srčanosti da se nosi s ovom nevoljom.
Njezino lice u odsjaju vatre pobudilo je u njemu te misli. Bijaše to
sasvim novo lice, nikad mu se prije nije pokazalo takvo. U tišini te kolibe
vodila se tiha ali žestoka borba: na jednoj strani stajale prastare krute
mudrosti Ane Hamarrbö i cijelog roda, i s njima smrt - a s druge se
nalazila Adelaida i ljubav. Jer tako, kao što je sada izgledala Adelaida, nije
mogla izgledati nijedna žena, ni u jedne nije moglo biti takvo lice - osim
u posljednjoj borbi za najdraže joj u životu, za ono što joj znači sve. Na
tom licu nije bilo nikakve milosti ni za stare izreke ni za išta drugo. A gdje
je prava ljubav posrijedi, ondje i Bog pomaže - vjerovaše stari Dag.
Kako se Adelaida sva predala njegovanju i sva se zanijela u svoj rad,
stari Dag polako se ispruži na klupi i sasvim utonu u san. Netko je drugi

344
odlučio da ovaj put bude jak u životu. Sada napokon može i on, stari Dag,
jednom otpočinuti.
v
Vihor i mećava oko Stijene smrti nanijeli i nagomilali smetove snijega
podno južne strane gdje se mladi Dag srušio. Kad se uspinjao, ležao je
zaletni snijeg podno najnižih padina, a onda je vihor meo sa sjevera i
zavijao mećavom oko stijene, tako da se snijeg nagomilao i u nametima
ležao na južnoj strani, u zavjetrini.
Tako vihor i mećava spasiše Dagu život. Ali stara izreka, posvećena
stoljećima, opasno se obistinila posljednjih mučnih sati, pratila ih još i
onda kad su Daga nosili u dolinu, i vrebala oko kolibe u kojoj je proležao
mnoge dane i noći. Smrt nije bila daleko od njega.
Drvosječa Martin i onaj drugi otišli na Björndal po odjeću, hranu i sve
ostalo što je Adelaidi trebalo za njegovanja i za boravka u toj kolibi. Nije
htjela nikakve ženske pomoći, odbila ju je. I tako se dogodilo da je to troje
ljudi mnogo dana i noći boravilo u toj kolibi - kako su tu boravili i živjeli
njihovi predi prije nekoliko stoljeća. Adelaida je bila domaćica, kuhala i
prala, a stari je Dag donosio vodu i brinuo se za vatru.
I dok su dani tako tekli, proljeće zašlo šumom, posulo brežuljke
zelenilom, prošaralo proplanke cvijećem, ispunilo zrak ptičjom pjesmom
i cvrkutom, pognalo potoke žuborom i sve ispunilo mirisom i svojim
blagim dahom.
Tako bijaše u šumama i ona dva dana kad je njih troje polako kretalo
najmekšim stazama od kolibe kraj Crnog jezera do bačije u Noćnoj dolini,
i odatle na Björndal, kući.
Kad je ono sama išla s Bisterom, Adelaida je išla kao slijepa. Sada je
proživljavala proljeće u šumama, u mirnoj i divnoj radosti. Tolike je noći
ležala u kolibi i osluškivala glasove šume - visoke zvukove kad sjevernjak
fijuče nad vrhuncima, i duboke, snene, kad zapuše jugozapadnjak. Na
tom putu čula je svaki glas i vêsak kojim se šuma javlja, svaki zvuk i žubor
koji u njoj živi. Da, bijahu to snažni doživljaji. Čula je riku sjevernih jelena
i rođenim je očima vidjela kako te goleme životinje zorom kreću preko
pištaline kod Trollfjella, vidjela je brzokrile ronce što su više riba nego
ptica; ronili su nevjerojatno dugo i letjeli nad samom površinom da je
pred njima voda prštala, a kričali da bijaše strahota.

345
 Stari Dag pokazivao joj tragove svih mogućih životinja - čak su južno
od Zelenog jezera naišli na svježe tragove medvjeđih šapa.
A sutradan put ih niz obronke vodio kroz neka od vanjskih naselja, pa
je vidjela tamošnje ljude, djecu i kuće onakve kakvi jesu - redali se pred
njenim očima Friland i Skya, Stjernebekk i Kastet, i veća naselja
Tjernsmo, Blaatjern, Barvoll i Steinrud.
Vidjela je björndalske bačije i ljetne staje kako leže u sitnogorici na
cvjetnim obroncima i zelenim livadama, s njihovim ogradama i
vratašcima kroz koja vodi put.
Čitav svijet novih dojmova donijela je u sebi kad je stigla kući.

GLAVA XXIII.

Ma kako se činilo neobično, taj događaj s Dagom, s onim okrutnim

početkom i blagim svršetkom, u Adelaidi je potisnuo daleko u pozadinu
jad i tugu koja ju je snašla zbog smrti njezine djece. U pojedinim
časovima, kad je mislila na smrtnu pogibao u kojoj se nalazio Dag, ili pak
na raznolikost šumskog kraja, znala je pasti u pusti očaj zbog djece: tada
bi računala koliko bi im sada bilo godina da su ostala na životu - i briznula
bi u ljuti plač.
U starom je Dagu taj događaj ostavio neizbrisive tragove; naglo je
stario i, kako već biva u staraca, vraćao se u dane svoje mladosti. I opet je
počeo da istražuje namjere Svevišnjega u nedavnim krupnim
događajima. Pomalo je mislio i na razloge koji su ga odveli na Hamarrbö
i naveli da pogleda Unninu kćer. Ali je sada u Adelaidi, iza lijepe vanjštine
i finoće, vidio i nešto drugo, jer je vidio kako se nije ničega plašila: bila je
valjan i hrabar čovjek. Možda je i trebalo da vidi jakost njezine ljubavi
koja može spašavati živote, a zacijelo i nove donijeti na svijet.
Mislio je stari Dag i na to kako bi možda trebalo da se odveze i da se
pozdravi s novim župnikom. Taj novi župnik, rođak Adelaidin, nije bio
nikakav čankoliz ni kukavica. A propovijedao je sasvim po ukusu starog
Daga. Doduše, činovnici i druge veličine dolje u župi - čuo je to stari Dag
- zbijali su šale na župnikov račun. Nazivali su ga „crkveni miš“ zbog
njegova siromaštva. Imao je mnogo djece i bio do vrata u dugovima.
Krstili su ga i imenom »Duh sveti«, jer je uvijek bio tako ozbiljan. I

346
krupniji među seljacima pripoljcima povodili se za gospodom i u tome
izrugivanju župniku, kao što su se za njima povodili i u drugome.
Još ni jednom nije stari Dag otišao na župni dvor, a taj novi župnik,
opet nije htio da se prvi približi, kao što je htio prijašnji. A starom Dagu
bilo teško da popusti, premda bi mu godilo da svojim posjetom župniku
zapanji pripoljce koji bi to tumačili na sve moguće načine. Imali bi o čemu
da raspredaju. Prkos i samovolja odavna su se ušuljali u dušu Daga
Björndala, ali, što se tiče njegovih namjera, one bijahu čiste.
v
Mladi Dag sasvim se doselio u sobu kraj Adelaidine. Morao se sada
držati kuće, daleko od šuma, dok rane ne prestanu žigati i dok mu rebra
ne srastu; i u glavi treba da mu se potpuno razbistri, jer su se tako
neobične slike javljale u njegovim mislima nakon one nesreće.
Šume i život što ga je u njima živio nisu ga sada vukli onako snažno
kao prije. Sve je više osjećao želju i potrebu da se odmori i da bude blizu
Adelaide. Više nije bila samo fina, lijepa i poželjna žena: ona je sada bila
toplina i radost oko njega. Nikad više nije spominjala djecu, nikad više
plakala (barem ne da bi on vidio), nikad više nije rekla tužne riječi. Držala
se hrabro i uspravno, bila čvrsta i jaka i uvijek neobično mirna. Brižno je
liječila njegove rane i ozljede kao da su na njezinu tijelu.
U početku je morao noćivati u njezinoj sobici, u velikoj, toploj postelji,
a kasnije više nije ni odlazio odande. Za prvih teških dana privoljela ga je
da sjedi na maloj verandi na suncu, i odonda je cio dan sjedio ondje.
Čitala mu je iz svojih knjiga i tumačila mu ovo ili ono, svirala mu i na
lutnji i tiho pjevušila, prvih večeri, a kasnije svaku večer bijaše tako.
Oprezno je zapitkivala ovo i ono te je tako mogla razabrati kako se
dogodila nesreća. Čak je uspjela da ga tu i tamo navrati da i sam
pripovijeda. Ona je sve to sabrala, sastavljala i povezivala riječi, a nešto je
pitala i starog Daga - i tako je naposljetku znala sve o staroj izreki i o tome
što je Dag doživio. I možda je upravo ona, na listovima neke knjige,
napisala priču o Stijeni smrti...

347
 GLAVA XXIV.

Tákala se proljetna noć. Nigdje vjetra, nigdje šušnja, samo dah

proljeća i noći na otvoren prozor gore u sobici. Zastor se tiho nadima i
talasa, leluja se krevetna zavjesa.
Riječi se začule u postelji, najprije nerazumljive kao neko gunđanje.
Adelaida se oprezno pridigne na lakte, ispruži ruke, nagne se nad Daga i
uzme osluškivati. Tako je nemirno spavao posljednjih noći, buncao i
govorio nešto nerazumljivo, mučio se da oblikuje riječi. Znala bi ga
probuditi da ga trgne iz mučnih snova. Sad je sjela u postelji i osluškivala.
Nije bilo pravo da tako prisluškuje, ali je noćas kušala da dokuči njegove
riječi. Možda će biti bolje ako sazna što je posrijedi, možda će poslije moći
da s njime o tome malo razgovara.
Dag je nešto buncao o travi, o potoku i o šumi, o vodenim ružama i o
lišću, o bujici i o jezeru, o plivanju i valovima... Slijedile su zatim mnoge
nejasne riječi, i ni jedne od njih nije razumjela dok odjednom nije povikao
kao u srdžbi:
„Ne, ne snijeg, nikakva stijena... duše... dolje u sjeni... gore na sunce...“
Riječi su bivale nejasnije, a onda nastade tišina.
Adelaida je dugo slušala, očekivala je štogod, ali je Dagovo disanje
postajalo sve jednakomjernije. Prigne se njegovim grudima i osluhne
disanje mu bijaše čisto, bez bolesnog šuma, a srce udaralo pravilno.
Ali njegova glava? Kakve li se misli u njoj kovitlaju? Pokušala je da i
tu, s praktičnim smislom žene, osluhne kao na grudima i na srcu. Ali
glasovi iz glave, koji su izlazili na jezik - ne, oni se nisu mogli osluhnuti.
Trava, vodene ruže, duše? Tko da to poveže i tko da tome dokuči smisao?
Glava mu, očito, još nije sasvim ozdravila, a glava je opasno mjesto. Ali
- živ je. I Adelaida se spusti, leže sasvim uza nj. Živ je, topao je, diše.
Primakla je obraz uz njegovo rame, sklopila oči i zaplovila u proljetnu
noć.
v
Sjedili su na balkonu pred sobicom, Adelaida i Dag. Na jednom i
drugom kraju stajala klupica, bijaše upravo toliko prostora da su mogli
ondje sjediti, oboje u isti mah. Više mjesta nije bilo.

348
 Adelaida je gledala na istok, prema šumskoj padini što je za sobom
skrivala istočnu među. Dag je gledao na jugozapad, prema Hamarrböu i
prema šumama na zapadu. Na istoku odskočilo sunce i obasjavalo
Adelaidi lice na kojem su se isticale oči, jasne i duboke kao gorsko jezero.
Pogled joj bijaše čvrst kad se obratila Dagu:
„Na što si mislio onda kad si s vrhunca gledao u zemlju smrti?“ - glas
joj je bio miran i ujednačen.
Dag polako okrenu lice prema njoj i pogleda je otvoreno. U njegovim
očima bilo je opet nešto od prijašnje izražajnosti i snage. Bile su modre,
jasne i sjajne, i kao da su nešto pitale.
„Kako ti znaš o tome što sam mislio?“ - priupita on, a značajan mu
smiješak prijeđe licem.
Adelaida brzo obori pogled, a rumen joj navrije u obraze. Je li se to
javila njezina savjest, ili je on opazio da je prisluškivala? Nije ga bilo lako
shvatiti. Ponekad je oprezan kao kakva zvjerka...
Zamijetio je njezinu zabunu, jer je pogledom opet kliznuo po naselju i
rekao kao da i ne govori njoj:
„Čovjek koješta misli u takav čas, a i poslije...“
Adelaidi se vrati njezin mir. Ruku koja joj počivaše na balkonskoj
ogradi pomače naprijed i malko se naže prema Dagu.
„I za druge bi moglo biti dragocjeno da znaju kakav dojam ostavlja
zemlja smrti“, reče mu Adelaida, a oko usta pokaza joj se osmijeh, malko
umoran.
„Ne može se o tome govoriti ovako na jutarnjem suncu“, reče Dag te
joj se nasmiješi ponešto sumorno.
„Onda možemo o tome razgovarati u tami“, dočeka Adelaida - „večeras
u postelji“.
„Hm“, uzvrati Dag, a lice mu pokaza zamišljenost - „moralo bi onda
biti zaista tamno“.
v
Istog dana stiže major Barre. I opet je imao krupnih novosti da
pripovijeda. Vijesti doduše nisu bile sasvim nove, jer su se pripovijedale
cijelog proljeća, a major je još za prošlog posjeta ponešto natuknuo. Ali
zbog svega onog što se te godine zbilo na Björndalu, nisu se mnogo brinuli

349
za događaje u svijetu. Major je pripovijedao o zaključcima sabora u
Eidsvollu, o ustavu i o izboru kralja; zvonkim glasom govorio je o
budućnosti zemlje.
Kao uvijek za majorova posjeta, tako su i sada u blagovaonici iznijeli
svečaniji objed na stol, a zbog značajnih novosti što ih je donio, ili pak s
kakva drugog razloga, ovaj put na stolu bijaše i vina. Major je u žaru
mnogo pio i raspripovijedao se o tome kako i Švedskoj, i Danskoj, i
velesilama treba pokazati šaku i kako valja pojačati oružane snage na
kopnu i na moru. Na kraju su se, eto, vratila velika i slavna vremena
Haralda Haarfagrea i Haakona Haakonssona, slava i veličina plovi u
Norvešku punim jedrima, i za koju godinu, kako je major izlagao, nije
sasvim isključen vikinški pohod preko Sjevernog mora.
I Adelaidu je ponijelo opće raspoloženje te je otvorenih očiju i užarenih
obraza slušala očev govor. I stari se Dag neko vrijeme zanosio, ali kad je
major okrenuo u prkošenje velesilama i spomenuo pohod za osvajanje
Engleske, rasplinu mu se raspoloženje. Na licu mu se javi hladan izraz, a
oči mu zasvjetlucaše:
„Najprije treba imati novaca u džepu, hrane u trbuhu i nešto uraditi
prije nego što se uzmemo napuhavati“, reče stari Dag.
Majora nije bilo lako zbuniti, bijaše on navikao da stari Dag kazuje
svoje mišljenje ne okolišajući; ali ipak taj prijelaz od svečanog
raspoloženja u gradu i od velikih govora na te Dagove hladne istine bijaše
za majora previše. Dugo je sjedio bez riječi, a to se njemu rijetko
događalo.
Adelaida se nije baš u svemu slagala sa starim Dagom. Neke joj se
njegove riječi nisu sviđale, i čak su je strašile, u početku. A sada se navikla
na njih, odavna. No, mogao bi to baš i drukčije kazati, mišljaše ona. I sada
je možda u sebi malo negodovala, zbog oca. Pogledala je u mladog Daga
da vidi kako su se njega dojmile sve te velike riječi, pogotovu poslije
preokreta do kojeg je došlo nakon upadice starog Daga.
Mladi je Dag sjedio nasuprot majoru, ali je njegov pogled išao pokraj
majora i pokraj sviju, onamo prema tamnom otvoru vrata što vode u
prednju dvoranu: bijaše to pogled čovjeka duhom odsutna, a i smiješak
mu pokazivaše da ne sudjeluje u onome što se zbiva oko njega.
»To je zbog glave«, mišljaše Adelaida; »ne bi smio piti vina ni rakije,
još nije zdrav«.

350
 Major se najposlije pribrao nakon onih riječi što su na njega djelovale
kao da su ga polili hladnom vodom, pa je sad svrnuo razgovor na drugo.
Pripovijedao je o velikim događajima u svijetu, o ratovima i o
Napoleonovoj sudbini...
Adelaida je promatrala svoga muža, ali je njegov pogled sveudilj bludio
dalje od njih, a smiješak, još uvijek isti, pokazivaše kako je odsutan
duhom.
v
Uvečer su sjedili u prednjoj dvorani, uz vatru u kaminu, jer je vrijeme
i opet oburilo. Imali su punč u čašama, pa je major zaboravio sve jade što
su se oborili na kuću, bio razgovorljiv, glasan i raspoložen. Bog ga stvorio
takva, i nitko se nije tome čudio. Ali je Adelaida raširenih očiju gledala
mladog Daga kako ispija čašu za čašom. Bilo je to sasvim neobično.
v
Kad je otišla gore na počinak, Dag je ušao u svoju sobu, upalio drva u
kaminu, sjeo pred vatru i u nju upiljio pogled. Adelaida je stala na vrata i
dugo ga promatrala. U očima joj se zrcalio strah kad je tiho kliznula
prema kaminu i sjela u drugi naslonjač što je stajao napola za Dagovim
leđima.
„Možda ne bi smio piti rakiju dok ti glava ne prođe“, blago će mu ona.
On napola okrenu lice prema njoj - na njemu isti onaj neobični
smiješak i isti onaj odsutni pogled u očima.
„Glava, veliš?“ - priupita on. - „Misliš li da nešto nije s njome u redu?“
„Da“, ona će tiho ali čvrsto. - „Ponekad tako čudno govoriš u snu, i tako
si šutljiv i odsutan duhom da te više ne prepoznajem. I smiješiš se tako
tužno“.
„Jest, jest“, uzvrati on - „takav postane čovjek kad se popne na Stijenu
smrti“.
„Ne smiješ misliti na to“, dočeka Adelaida. „Pokušaj da zaboraviš onaj
dan“.
„Onaj dan? Nije to samo dan. Bio sam gore mnogo, mnogo puta“.
Adelaida je uplašena buljila u njega, počela je drhtati od straha. Još je
dakle i gore s njegovom glavom nego što je mislila. Mora biti oprezna te
spretnim pitanjima izvidjeti kakvo je ta zlo s njime i koliko.

351
 „Zar si zaista tamo bio više puta?“ - upita što je mogla mirnije.
„Jesam“, odgovori joj te se i opet tužno nasmiješi. - „Nisu gore samo
hridi, snijeg i vihor; ima na Stijeni smrti nešto neobično“.
Možda piće bijaše uzrokom što se taj inače šutljivi čovjek večeras
raspričao. Gledao je u vatru i pripovijedao dalje:
„Bio sam ondje mnogo puta, ležao sam gore među oblacima i gledao
iza njih. Nije ono snijeg tamo, nisu stijene - ono su duše što su usidrene
u tamnim dubinama, neke dublje, neke pliće, a neke se penju u visine,
kao gorski vrhunci, do sunca“.
Adelaidu probi hladan znoj. O tom je govorio i u snu.
„Kao biljke rastu tamo, gusto kao vlati trave dolje u šumskim
potocima, kao vodeni cvjetovi i lokvanji po jezeru. Ne prši ono snijeg niti
vihor vije, ono su duše što se nagone, ali ne od vjetra. Pokreće ih čežnja
za nečim, protežu se prema nebu, lelujaju se kao trava u potocima, plove
tamo-amo kao lokvanji pred valovima, ali se ne miču s mjesta, čvrsto su
ukorijenjene tamo gdje su živjele i gdje ih je smrt zatekla“.
Nakon kratka predaha nastavi:
„Sve su tamne, one što su u najdubljim dubinama, a one što su poviše,
drugih su boja. Ima ih svakakvih. Jedne su gotovo krvave, druge gotovo
bijele, a one najviše upravo su kao tekuće zlato na suncu. Ondje se sve
talasa kao neizmjerno more. Tako je to tamo, za Stijenom smrti“.
Časak stade pa opet proslijedi:
„Na jug, prema dolinama života, s vrhunca je pogled kao preko cijelog
svijeta. Neobično je sjediti ondje, gledati i vidjeti cio život. Ljudi dolje u
nizini sićušni su kao sitni, jedva vidljivi plamičci, neki samo blijedo
svjetlucaju, kao krijesnice u ljetnu noć, drugi svijetle jače, a svi hrle prema
sjeveru, prema Stijeni smrti, neki brže, neki sporije, ali se svi pokrenu i
blîže se onamo čim se upale. Nalijeću jedni na druge, sudaraju se, guraju
jedni druge u smrt, a istodobno se njoj svi približuju, neprestano“.
I povlađujući sam sebi, produži:
„Jest, kiša pada i dan i noć na onim visinama, kiša životi. Mnogi su od
životnog plamena jaki, ali ružne boje. Prolaze valovi drugih ljudskih
svjetala prema hridi, sami sebe tjeraju onamo. Događa se to u doba rata,
a onda se potresa u ždrijelu smrti, kao od teškog i grohotnog smijeha.
Tako je strašno ondje da se smijeh prolama sam od sebe kad se ono vidi.

352
Tako je neshvatljivo da ga ljudski razum ne može pojmiti kad se ono
promatra ozgo, s lica smrti. Promatrati odande sav taj besmisao, koji se
zbiva na tome kratkom putu, otkad se upale ta ljudska svjetlašca pa dok
palucaju i lepršaju prema smrtnoj hridi te se ugasnu i postanu duša u
obliku biljke i usade se pokraj svih drugih ondje - to vidjeti već je dovoljno
da se čovjeku pamet pomuti...“
Adelaidi se vrtjelo od užasa. Dag je razbio glavu i, eto, sasvim šenuo
pameću. I dok je namatala strašne misli, Dag joj odjednom s vedrijim
smiješkom okrene lice te je jasno i čvrsto pogleda:
„Zacijelo misliš da sam poludio - ali možeš biti mirna. Samo sam
jednom bio gore, ali sam se u one visine prenosio u duhu i sanjao o njima.
Htio sam ti samo kazati nešto o priviđenjima, snovima i mislima što me
odonda zaokupljaju. Zacijelo dolaze od onog pogleda ozgo, jer je zaista
neobičan. A nešto je i od pada i od maštanja u vrućici, i od svega onog što
sam poslije sanjao. Dio može potjecati i od knjiga koje si mi davala da
čitam otkako smo se vjenčali. A mnogo je toga za mene postalo stvarnost“.
Za tih posljednjih riječi nestalo je njegova smiješka.
„Onda sam“, nadostavi - „išao u planinu u nakani da dokončam život.
A kad sam se našao na onoj hridi i kad sam vidio da gotovo i nema
mogućnosti da se živ vratim, i kad sam već mislio da je to kraj za sva
vremena, tada mi iskrsnu u pameti da sam cio život samo jurišao, išao
naslijepo, neke trideset i dvije godine, ne misleći na kraj, ne misleći da će
jednom doći neizbježni svršetak. Nisam mislio na takvo što. Nisam uopće
mislio, nego sam samo jurio i mahnitao, živio kao većina ljudi, kao da će
život trajati tisuće godina“.
Duboko je udahnuo, uspravio se i ponovno se zavalio u naslonjač. Lice
mu opet bilo okrenuto vatri, oči gledale kao u daljinu, ali nije bilo
smiješka oko usta.
Adelaida je samo gledala u nj. I pokraj ružnih brazgotina što su mu od
ozljeda ostale gore na čelu, bio je lijep - činilo joj se da ga ljepšeg nije
nikad vidjela. Istom je sada otkrila da ga nikad nije gledala kao potpuno
odrasla čovjeka. U njemu je ostalo nešto dječačko - u njegovoj plahosti, u
tome što u njegovim mislima ne bijaše prave ozbiljnosti, i što u životu nije
imao doživljaja koji bi ga ispunili razmišljanjem i dubinom. Bajka koju je
sada ispričao i njegov mir unesoše u nju nesigurnost. Teško ćeš mu odsad
pogoditi što misli o životu.

353
 Prije je osjećala poštovanje pred njim, gotovo neki mali strah od njega,
od njegove snage, od njegovih zahvata i njegove šutljivosti. A sada se tome
pridružila i ozbiljnost odrasla čovjeka.
„Zašto si se sve vrijeme smiješio dok je otac pripovijedao o događajima
u svijetu?“ - upita ga sasvim iznenada.
„Ah“, odgovori - „mislio sam kako se ljudi u životu muče i kinje
sitnicama kao da su namjerili živjeti svu vječnost, a zapravo smo svi na
kratku putovanju koje se zove život, putnici u vječnost. Slika o kojoj sam
ti govorio uvijek mi je pred očima, te se moram smijati kad vidim gdje se
ljudi s koječim natežu umjesto da misle na jedinu stvarnost, a ta je da smo
putnici na putu u Zemlju smrti. To je najveća stvarnost u životu, jedino
što znamo: da je život smrt. Kad čovjek uziđe na vrhunac i pogleda dolje
kako ljudi žive, pričinjaju mu s kao slijepi luđaci, a sam bijah jedan od
njih“.
v
Mladi se Dag oporavljao i s vremenom sasvim ozdravio te je jednog
dana opet krenuo u šumu. Morao je Adelaidi obećati da će biti oprezan i
da se više neće penjati na Stijenu smrti. Malko se nasmijao kad je čuo
njezine riječi te joj kazao kako ne osjeća nimalo volje da se opet popne
onamo.
v
Jednog dana Adelaida osjeti da opet nosi dijete pod srcem. Bijaše
sretna i u isto vrijeme nesigurna. Nije se mogla osloboditi slike da to novo
stvorenje, taj novi čovjek komu će dati život, odmah po dolasku na svijet
počinje put ka smrti. Mislila je o tome i već je naumila da se odveze
župniku: jednom mu je obećala da će doći bude li joj teško. U sreći je
zaboravila obećanje, a u jadu i tuzi za djecom nije mislila na župnika.
Ionako nitko ne može mrtvome vratiti život. Sada je mislila na župnika, a
još više na starog Daga.
Htjela je starom Dagu reći kako je s njome. Obradovat će se. Tako je
ostario u tuzi za mališanima koji su otišli. Mogla bi mu štogod kazati i o
dugom razgovoru s mladim Dagom, da čuje što on misli o tome. Jest,
nadala se da će on donekle suzbiti i ublažiti sve ono mračno što je izbijalo
iz riječi mladog Daga.
Bijaše već ljeto, a još uvijek hladno, pa su uvečer često ložili u kaminu
u prednjoj dvorani. Jedne večeri, kad je stari Dag sjedio ondje sam i pušio

354
svoju dugu lulu, dođe Adelaida i sa svojim pletivom sjedne tamo u veliki
naslonjač u kojem je sjedila kad je prvi put bila na Björndalu. Izmijeniše
najprije nekoliko riječi o vremenu.
Adelaida je morala malo ispitati starog Daga da nesreću svoga muža
poveže s ostalim događajima; uostalom, i onu su izreku o Stijeni smrti
čuli od njega. I tako je počela s toga kraja, spomenula riječi mladog Daga
i kazala što ona o tome misli, a nije zaboravila ni izostavila ni to kako
očekuje dijete. Šutio je na sve to, ali kad je spomenula dijete, glava kao da
mu se uzdiže i kao da mu se vrati staro ponosno držanje.
Razgovarali su tako i u razgovoru prelazili s jednoga na druge, dok
Adelaida ne svrnu onamo kamo je namjerila i htjela - naime, je li istina
da se svi životi rađaju da bi umrli.
Stari Dag kimnu na tu sinovu misao, potvrdi joj smiješeći se sumorno.
I sam je o tome razmišljao te došao do slična zaključka o životu i smrti.
Ali je on bio na tome svijetu duže nego njegov sin i nije samo živio
bezbrižnim životom misleći jedino na sebe. Proživio je stari Dag mnoge
mijene u životu i naučio da sve promatra sa svih strana, pa tako i samu
smrt. Slagao se s onim što je sin rekao, ali je ipak tražio zgodniji način i
blaže oblike, jer se valjalo obazreti na Adelaidu i misliti na stanje u kojem
se nalazila. A nadasve, u čovječjoj duši ima sila koja se uzdiže nad svime
i ide preko svega pa i preko smrti. Dugo je razmišljao da bi našao prave
riječi za ono što je htio. Što se tiče njegova mišljenja, bilo je ono čvrsto i
nepokolebljivo - ali samo za njega. A sad su trebale riječi da bi se to
mišljenje prenijelo drugome. Ustao je te se ushodao prostorijom, s
rukama na leđima, a lula mu visjela u jednoj šaci.
Adelaida pogleda prema njemu, suze joj navriješe na oči. Večeras mu
je dala uzdarje za sve ono čime ju je obdario. Bio je i opet onaj nekadašnji,
opet onakav kakav bijaše prije nego što su djeca umrla. Ono što mu je
šapnula o novom životu ukresalo je u njemu iskru. Brzo je prstima
provukao kroz kosu, tako da se opet zatalasala u živim valovima, a sad se
eto ushodao gore-dolje, zategao ramenima i uzdigao glavu kao u
najboljim svojim časovima. Toliko se o tome Adelaida zanijela u misli da
se trgla kad se stari Dag naglo okrenuo i stao pred nju. Dogurao je
naslonjač prema vatri i sjeo; naslonio se leđima, ali je glavu isturio, crte
mu na licu oštre i zategnute, nekako se neobično ističu u sjaju ognja.
Adelaida ga gledala sa strane, kao što je gledala i svoga muža, i pitala
se, hoće li i lice mladog Daga jednom biti tako izrazito i tako kao u stijeni

355
isklesano, kao što je u njegova oca. Bijaše kao da su se svi jadi i sve borbe
u životu starog Daga urezivali u to lice dok nisu stvorili onu izrazitost.
Naprosto nisi mogao svrnuti očiju s njega.
Ne okrećući glave i gledajući u vatru kao da ga u njoj privlači nekakvo
priviđenje, napokon je prozborio, počeo govoriti tiho i polako, ali riječi
bijahu čvrste.
„Jest, ono sa životom i sa smrću onako je kako veli Dag. Gledati na
život tako s visoka, vidjeti u njemu kratak put od vječnosti iz koje
dolazimo do vječnosti u koju odlazimo, to je prvi pogled koji je potreban
da bismo shvatili tu povezanost. Nosimo u sebi nešto božansko, iz
vječnosti u vječnost, ako na tome kratkom putu što ga zovemo život ne
projurimo slijepo...“
Mnogo je krupnih događaja bilo toga proljeća, i stari je Dag toliko
razmišljao. A sad je prvom zgodom htio nešto od svojih misli predati
Adelaidi i dalje preko nje svome sinu i onima koji bi mogli doći.

GLAVA XXV.

Stari je Dag dohvatio općinskog načelnika i dokrajčio njegove čarolije

sa psom. Odonda se načelnik kanio ljudi s kojima je Dag imao posla. Ali
je pio kô i prije, možda još i više, i kartao se i dan i noć, iz godine u godinu.
Jednog jutra nakon takve pijanke nađoše ga mrtva na stolici: ruka mu
grčevito obuhvaćala bocu s rakijom na stolu. Toliko je pio da ga je rakija
naprosto ubila.
Pokopan je kô i ostali, ali se na njegovu pogrebu dogodilo nešto
neobično. Župnik je održao čudan govor, najneobičniji što se ikad čuo u
takvoj prilici. Kazao je bez okolišanja da je načelnik u svakom pogledu
provodio bezbožan život i bio na sablazan cijeloj općini, a najposlije je
otišao sa svijeta pijan kakav je bio čitava života, te će pijan izići i pred
Božje lice. Jest, govorio je župnik pun svetog gnjeva, tako da su slušatelji
osjećali hladne trnce. Čak je natuknuo kako ne zna smiju li uopće
načelnika pokopati na posvećenu tlu: time je samo htio pokazati kako ga
ne smatra boljim od samoubojice.
Načelnik jedva da je imao kojeg prijatelja; ali je imao barem dvije žene
i veliko potomstvo, i cijela je ta porodica bila uvjerena da je ružno od

356
župnika što tako govori o mrtvu čovjeku, ma i sva župa znala i govorila da
je tako.
Svuda se pripovijedalo o tome događaju; predstavnici vlasti, činovnici
i ugledniji ljudi smatrali su da je župnik prevršio svaku mjeru i da njegov
čin iskače iz svakog okvira i reda.
Među onom uglednom gospodom zacijelo ih bijaše koji su imali
dovoljno razloga da se boje govora što bi ga takav župnik mogao održati
kad i njih budu pratili s ovog svijeta. I ma kako živjeli svoj život, svi ipak
mišljahu da na kraju imaju pravo na to da im župnik u oproštajnom
govoru izda dobru svjedodžbu.
Neki su imali dobrih veza, pa je došlo dotle da se jednog dana pojavio
i sam biskup u posebnoj vizitaciji - da izvidi što je i kako je s tim
nemogućim župnikom. Taj je biskup bio pravi sin svoga vremena. Nije se
dobro osjećao na hladnome župnom dvoru gdje je mnogo djece, a malo
vina, pa ni župnikova upravo biblijska nedjeljna propovijed nije bila po
njegovu ukusu. Nije propustio da župniku pokaže svoje nezadovoljstvo te
ga je na odlasku izravno ukorio zbog njegova govora na načelnikovu
pogrebu. Izjavio mu je kako je taj njegov govor izazvao gnjev, čak i
odbojnost, i da je njegov stav prema općinstvu neodrživ - uostalom, još
će župnik o tome pobliže čuti, kasnije.
v
Župnik Ramer bio je jak kad su posrijedi njegove propovijedi i njegova
služba; ali u drugome nije bio jak.
Nije on išao u red onih župnika koji umiju seljaka poučavati da bude
seljak. Ni sam nije bio nikakav poljodjelac, i gospodarstvo župnog dvora
nije bilo nimalo sjajno. I njega su kô i druge pritisle nevolje i zle godine, i
valjalo mu se baš mučiti da bi sastavljao kraj s krajem. I činjenica što se
nije znao slagati s moćnima u župi, pridonijela je svoje - prihodi mu
stančali. Nije bio nimalo praktičan - bijaše on prava suprotnost svega
praktičnog, te su ljudi pomalo gubili poštovanje pred njim, a ujedno im
splašnjavalo i poštovanje pred njegovom riječju. Ni on ni njegovi nisu
vezali prijateljstva ni s kim u župi. Ugledniji i bogatiji dvorovi bijahu mu
zatvoreni, a na malima nije župljanima padalo na um da pozovu župnika.
Njegovo žestoko osuđivanje lakoumnosti onog vremena, i još žešće osude
što ih je izricao i njima zahvaćao one koji se odaju piću, samo su još

357
pogoršavale ionako zao glas što ga je pratio zbog njegove strogosti i
nepristupačnosti.
Tako je župnik izgubio svaku vezu s okolinom i sve se više zatvarao
među svoja četiri zida. A nije mu bilo krasno ni kod kuće: na neurednu
župnom dvoru, sa zabrinutom ženom i jadnom djecom, ne može biti ni
govora o kakvoj udobnosti. I na sve je to župniku na vrat najahao novi jad
- došao, eto, biskup i zaprijetio mu na odlasku.
v
Bijaše prema proljeću godine l815. Župnik je sjedio u svojoj radnoj
sobi i zamišljeno gledao preko poljâ, gdje je tu i tamo još ležala poneka
krpa snijega.
Pred župnikom se nalazila otvorena biblija iz koje su stršili papirići -
znakovi što su pokazivali gdje je koje značajnije mjesto u knjizi. Kraj
biblije ležao papir s bilješkama za nedjeljnu propovijed, ali su župniku
posljednjih tjedana misli bile tako nemirne da ih nije mogao sabrati na
jedno.
Poslije biskupova posjeta slabo mu je išao san na oči, mnogu je noć
proležao u snòmorici, mučio ga strah, tištili ga oni prijekori. Mnogo se šta
nalazi iza toga, jasno je osjećao, mnogo se mržnje sabralo protiv njega, a
biskupovi prijekori i prijetnje značili su neizvjesnost i nesigurnost u
pogledu budućnosti.
Zar je možda bio suviše samovoljan ili nadut u svojoj službi? Je li
trebalo da u svome poslu i u svojoj dužnosti, a napose na ukopu
načelnika, udari lagodnim srednjim putem te izrekne samo nekoliko
općih riječi o Božjem milosrđu? Smatrao je da je ono prilika i vrijeme, a i
njegova dužnost, da temeljito prodrma i probudi sve one koji su zavedeni
te su pošli grešnim putem načelnikovim - uzeo je za dužnost da ih pokuša
privesti razmišljanju i obraćenju. Jest, sve zlo koje se u ljudskim srcima
možda nagomilalo poslije pogubnog načelnikova primjera htio je dobri
župnik iščupati iz korijena, i zato je ne ševrdajući i bez ikakva prikrivanja,
da svakome bude jasno, izrekao svoje mišljenje i kazao da je onakav život
za svaku pokudu i osudu i da je pravo prokletstvo.
A biskup je rekao kako nije na nama da sudimo i osuđujemo - čak je
župniku spomenuo farizeja i carinika.
Zar je on farizej?

358
 Zar da župnik ljude gura u još veće opačine i da bude blag prema
svemu tome? Jest, lako je to i udobno, ali - je li to nebeska volja?
Prebirao župnik u glavi, namatao puste misli koje su se dohvaćale
svega što su mu oči vidjele - a jasno su vidjele okopnjelu zemlju, i na njoj
tu i tamo koju krpu snijega. Jest, bliži se vrijeme proljetnih radova, a s
time rastu i brige, jer dolaze pusti izdaci - za sjeme, za zrnje i sjetvu, za
oruđe... Pali jadi na župnika, pritisle ga brige i nevolje. A povrh svega još
i ona neizvjesnost i nesigurnost zbog onoga što je biskup izrekao kad je
odlazio.
v
Dok je župnik tako razgađao i prebirao u glavi, začuše se kola i teški
topot konjskih kopita. Župnik se trže i osluhnu, a nemir mu se ušulja u
srce, strah mu dušu preplavi. Zar već tkogod stiže s odlukom koju je
najavio biskup?
Otvoriše se vrata, a u predsoblju odjeknuše odmjereni, čvrsti koraci.
Netko pokuca na vrata župnikove radne sobe, ali ne kao običan župljanin
pun strahopoštovanja, nego kao čovjek čvrst i siguran. Župnik nevoljno
ustane, okrene se prema vratima te duboko i gotovo dršćući udahne prije
nego što se odazvao i pozvao posjetnika da uđe.
„Naprijed!“ - reče što je mogao mirnije.
Vrata se nisu odškrinula oprezno ni polako kako se inače događalo,
nego su se sasvim otvorila, i to odjednom, a župnik samo rastvori oči i
ostade tako gledajući.
Prešao mu je preko praga upravo onaj čovjek komu se najmanje mogao
nadati - stari Dag Björndal. Posjetilac je čvrsto zakoračio unutra i župniku
pružio ruku.
Župnik je svojedobno bio pozvan na svadbu na Björndal, ali je u
posljednji čas otkazao. Ni on ni njegova žena nisu imali volje da se ondje
pojave među svom onom gospodom. Na takvu slavlju i na takvim velikim
svečanostima nikad se župnik nije dobro osjećao. A njegov nekadašnji
smioni naum da se približi ljudima iz šumskoga kraja neprestano se
odgađao, nikako da se ostvari, i kako su godine promicale najposlije je
splasnuo, izdušio. A ni Adelaida nije potražila župnika, nije joj trebao.
Župnik se zaposlio da primakne stolicu, papir s bilješkama stavio je u
bibliju, zaklopio knjigu te ju odložio, a pero i crnilo nekoliko je puta
spremao tamo-amo, koliko bijaše smeten. Najposlije sjede te začuđeno

359
lice okrenu neočekivanom posjetiocu. Valjda je i Dag, mišljaše župnik,
čuo ono o ukopu načelnika, pa je sada došao da se s njime pravda.
v
Svake su jeseni u župni dvor s Björndala dovozili sjevernog jelena - bio
je to najljepši izvanredni poklon što ga je dobivala popadija. A sjeverni
jelen brzo bi nestao u četi gladne djece. Župnik pomisli da bi ubuduće
mogao izostati i taj dragocjeni dar - i suza mu zablista u oku. Zar je već
došlo dotle da valja i na takvo što pomišljati, u ovaj čas kad je Dag prvi
put ušao u njegov ured?
Svakako bi trebalo da kaže koju riječ kako se raduje tome posjetu, kako
je počašćen, i trebalo bi da se ljubazno nasmije, kao što bi se inače uvijek
nasmiješio kad bi se s nekim našao u četiri oka. Ali u ovim besanim
noćima i u samotnim danima nemir mu se ušuljao u dušu, a misli mu se
namatale oko jednoga ranjivog mjesta - je li zaista radio kao farizej, i
kakve će od toga biti posljedice za njega i za njegove. Zato je zapao u
sumnju nije li možda i taj neočekivani posjet u kakvoj vezi s
negodovanjem na koje svuda nailazi. Eto, žele da od njega naprave
prosječnog župnika koji će točiti samo blage i beznačajne riječi.
Jedno je jedino znao posigurno: sjedi, eto, ogorčen i nijem i promatra
gosta pun iščekivanja. Stari je Dag malko pomaknuo stolicu i sjedio tako
da je leđa napola okrenuo prozoru, a pogledom, koji je prolazio mimo
župnika, klizio po sobi. Kako je župnik još uvijek šutio, Dag se okrene
prema njemu i pogleda ga upitno, dok mu se oko usta pojavio napola plah
smiješak.
„Ne znaš zašto sam došao?“ - upita Dag.
Župnik se malko prigne, a preko lica mu prijeđe sjena.
„Znam“, reče - „znam već zašto dolaze mogućnici svijeta...“
Dag uzvi obrvama i zagleda se u nj. Zamijetio je gorčinu u župnikovu
glasu. Ali mu smisao njegovih riječi nije bio jasan.
Odjednom župnik udari rukama po naslonima i naglo ustade.
„Znam već zašto dolazite. Svi ste bili ovdje, bilježnik, predstojnik,
biskup i drugi, i svi me hoćete natjerati da propovijedam po vašem!“
Ushodao se gore-dolje u ne baš svećeničkoj užurbanosti i oko sebe
mahao drhtavim rukama, a glas mu treperio od uzbuđenja, kao da će
svaki čas zaplakati.

360
 „Prijetite mi otkazom službe i bijedom u kojoj ću se naći sa svojima.
Ono što sam rekao o načelniku rekao sam po uvjerenju, a toga se i riječi
Božje držim i u svojim propovijedima. Jesi li čuo, Daže Björndale?“
I zastade pred starim Dagom mašući drhtavim rukama Promijenio se
izraz na licu starog Daga, začuđenost prešla u hladan mir.
Ustao stari Dag i ruku čvrsto spustio župniku na rame.
„Bi li sjeo?“ - reče mu. - „Hajde sjedi, pa ću ti kazati nekoliko riječi“.
Župnik ga pogleda zbunjeno. U Dagovu glasu nije bilo gnjeva ni
uvrijeđenosti kao u drugih. Bio je njegov glas tih i prijateljski.
Sjedoše obadvojica, i Dag se opet okrenu tako da župnika ne smeta
svojim pogledom.
„Nisam došao ovamo da govorim o takvu čemu, nego me ovamo vodi
nešto sasvim drugo. Ali kad već počinješ o tome i kad si zbog toga mnogo
pretrpio, onda ću ti i ja reći svoje mišljenje. Čuo sam nešto o tome, i ja bih
prije došao ovamo da sam znao što je i kako je. Nije na meni da govorim
o onome što si rekao o načelniku. On i ja nismo bili prijatelji. Ali ono što
propovijedaš, u crkvi ili nad grobom, to je za mene u svakom pogledu
ispravno. Mnogo sam šta radio i uradio u životu, ali mi ne pada na um da
jednog župnika učim kako se propovijeda: nisam toliko umišljen. Ali ako
ti je volja da čuješ moju, onda ti mogu reći da si najvaljaniji i najbolji
župnik koga sam ikad čuo“.
Župnik se nagne naprijed i zagleda se u Daga. Nije htio da mu izmakne
ni jedna jedina od tih mirno i ozbiljno izgovorenih riječi. Kad je Dag
ušutio, župnik samo prošapta:
„Zahvaljujem vam!“
Tako su sjedili župnik i Dag, a šutnja dugo potraja. Onda Dag okrenu
glavu i pogleda u župnika. Župnik je oborio pogled preda se: nalazio se na
prekretnici između prijašnjih briga i nevolja i ove sad radosti što ga je,
evo, zalila iznenada. Da pokaže kako ima još i više na srcu, Dag primakne
stolicu i priđe bliže, tako da je sjedio sasvim okrenut prema župniku, koji
ga je sada gledao nesiguran i kao da pita.
„Drugo je nešto posrijedi što bih ti htio reći ako dopustiš“.
Zatim, i ne čekajući, hoće li mu župnik dopustiti ili neće, Dag proslijedi
tiho i povjerljivo:

361
 „Loše radiš, župniče, ali ne u onom što si mi spomenuo, nego u drugom
pogledu. Zanemaruješ dvor i posjed, ženu i djecu, a i samoga sebe, i tako
gubiš ugled i poštovanje među svijetom, pa onda ni Božja riječ što je
propovijedaš, ne nailazi na plodno tlo. Ti bi se osjećao sigurnije i bio bi
jači i kod kuće, i među svijetom, i na propovjedaonici, kad bi bolje držao
svoje imanje i svoj dvor. I ne bi trebalo da se tako zavlačiš među svoja
četiri zida, kao što čujem da se zavlačiš. Brini se o svome gospodarstvu,
iziđi iz osame i hajde među ljude, pa ćeš bolje upoznati i njih i njihove
brige. Onda će te i više poštovati, te ćeš i sam biti čvršći i sigurniji kad ti
se štogod ispriječi na putu“.
Župnik pokuša da ustane, ali je ostao sjedeći te je rukama samo
prelazio po naslonima - nije znao što bi. I opet je potrajala duga šutnja.
Ali kako Dag nije pokazivao znaka da želi još štogod reći, župniku ne
preostade drugo nego da potraži odgovor.
„Na žalost, istina je što mi veliš...“ - najposlije će župnik. - „Ali sve što
čovjek poduzima u životu... stoji novaca, a ja novaca nemam...“
Stari Dag prekide ga nakašljavši se:
„Znam da si se zavrnuo u tijesnu i da si zadužen. I svijet zna, a to je zlo.
Uzajmio sam već mnogima koji mi nisu tako blizi kao što si mi ti; ako ti
je s voljom, mogu ti pomoći da se oslobodiš dugova i teških kamata s
kojima ti se valja boriti, kako čujem. Onda bi mogao nabaviti sve što ti je
potrebno na imanju, i tako bi postao slobodan čovjek“.
Župnik bijaše uzbuđen, rukom je prelazio preko očiju, a glas ga izdao
kad je nakon duge šutnje zahvalio. Najposlije protisnu kako poslije svega
što se zbilo, koliko naslućuje, neće dugo tu župnikovati.
Dag je htio da čuje što se zapravo dogodilo, pa je saznao kako su se
moćni upravo udružili protiv župnika, a čuo je i kako se biskup oprostio
sa župnikom.
Dugo je stari Dag razmišljao. Nije bio navikao da tko bude moćniji od
njega. Ali jedan biskup, eh, to je nešto posebno. Nikad nije vidio biskupa.
Najviše i najbliže što je imao s kakvim biskupom bijaše to što je Adelaida
unuka jednog biskupa. Dugo je prebirao u glavi - nije se mogao pomiriti
s mišlju da on, stari Dag, ne bi mogao izići nakraj i s tom pričom o
biskupu.
Najposlije u mislima sabere na jedno, te će odlučno:

362
 „Ovih ću dana svakako u grad. Vidjet ćeš, uredit ću to s biskupom“.
Župnik je znao za velike promjene što su se zbile poslije sabora u
Eidsvollu. Znao je da i sami činovnici, čak i najviši, imaju poštovanja pred
novom snagom na selu, i gotovo osjećaju strah od te zapravo stare snage
koja je opet postala tako moćna u saboru. »Seljaštvo je steklo silnu moć«,
govorilo se tada. I on je nešto čuo o tome pa se u svome jadu tješio nadom
da će se stari Dag odvesti u grad i da će tamo govoriti o njemu. Po onome
što je čuo, imao je Dag veliku moć, i ne jednu, a sada je za njim i politička
moć. Što on ne bi mogao urediti ako mu je zaista do toga stalo? Nitko ne
može znati što može poduzeti takav čovjek ako mu se usprotive.
Dugo je župnik sjedio i osjećao radost što je pokraj njega taj moćni
čovjek. Znao se moliti u noćnoj tami da mu nebesa pomognu i da ga upute
na pravi put - a sada, gle, došao sam stari Dag da mu bude pomoć koju
mu Svevišnji šalje.
Ali, - moglo bi to biti i kakvo iskušenje. Možda je to samo biočug u
lancu njegovih iskušenja? Razmišljao župnik i premišljao, na licu mu se
pokazivao sve veći mir i čvrstina - postalo to lice onakvo kakvo bijaše u
samotnim časovima kad se župnik čeličio da nastupa kao sluga
Gospodnji; jest, pokazala se na njemu strogost kakva se vidjela kad bi
izlazio na propovjedaonicu. Mnoge misli saletješe župnika, i on podiže
glavu i pogleda Daga u oči.
„Jesi li kada čuo o čovjeku koji se zove Tetzel?“ - upita župnik.
Dag sastavi obrve te se zamisli. Jest, čuo je to ime, ali - kakav je to
čovjek? Jest, nekoć je razmišljao o tome da li ono što nazivaju Luterovim
tezama nosi svoje ime po trgovcu oproštenjima, i sada se sjeti tko bijaše
taj čovjek. Ali nije mogao dokučiti što ga župnik to pita. Najposlije mu
odgovori tko je Tetzel.9
„Da“, odlučno će župnik - „nisam ja nikakav Tetzel. Ako si ovamo
došao u uvjerenju da bi novac i moć, koje mi nudiš u pomoć, mogli biti na
spas i korist tvojoj duši na onome svijetu, onda mi je dužnost da ti kažem
da bi bila prijevara kad bih to prihvatio. Mnogo si mi danas dao. I ja ću
malo dati, od ono malo što imam. Sada, gdje smo sami, hoću da te
podsjetim na to da Bog ne ubraja nikakav dar za kojim se krije namjera
da se time kupi milost i oproštenje. Novac i moć što ih imaš u životu samo

9
Johann Tetzel (1465 - 1519), dominikanski propovjednik. - Prev.

363
su talenti što si ih dobio na upravu, i radi se samo o tome kako ćeš ih
upotrijebiti i s kojom nakanom u srcu i u misli. Sam treba da sada odlučiš
mogu li prihvatiti tvoju pomoć ili ne mogu“.
Dag podigne glavu, ponosan kao orao, i najprije odmjeri župnika
hladnim pogledom, ali se onda svlada, prigne glavu te se zamisli,
prinijevši tvrde ruke na lice.
„Zar tako misle o meni?“ - upita Dag, a glas mu čudno zvučao, bio kao
napukao. - „Zar misle da želim kupiti oproštenje?“
Sad bijaše red na župniku da tješi. Ustao je, brzo prišao Dagu i stavio
mu ruku na rame.
„Ne, Daže Björndale, nitko mi nije o tebi rekao nešto takvo. Mnogi te
spominju kao dobra čovjeka. Ne smiješ moje riječi tako shvatiti. Htio sam
te samo opomenuti da razmisliš i spoznaš ako se slučajno varaš. Ima
neizmjerno mnogo onih koji se u tome varaju“.
Dag se i opet uspravi i čvrsto pogleda župnika. U očima mu se
odražavala sumornost i mirnoća. Sjećao se mnogih časova kada se i sam
bavio takvim mislima, i zato sada utiša svoj povrijeđeni ponos. Zacijelo
se i sam dugo u tome varao. Nije imao razloga da se osjeća uvrijeđen zbog
župnikovih riječi. Naprotiv, morao je osjećati poštovanje pred čovjekom
koji u takvoj nevolji pokazuje toliku hrabrost i toliko poštenje. Da je on,
Dag, koju godinu mlađi, sad bi župnik izgubio pomoć. Dogodilo bi se da
bi Dag naglo ustao i otišao. Ali starost i godine krote čovjeka i uče ga
teškom umijeću poznavanja samog sebe.
Dag se smiješio župniku te mu rekao da mirne duše može prihvatiti
zajam i zagovor u gradu - a i upute u pogledu gospodarstva.
„Uostalom“, na kraju će Dag - „nisam ovamo došao zbog tih poslova.
Samo mi je tako palo na um, usput, poslije onoga što si spomenuo na
početku“.
Župnik ga je gledao netremice, pogled mu bijaše pun ispitivanja.
„A radi čega si onda došao?“ - upita naposljetku.
Glas mu odavaše kako očekuje važan razlog koji će ga uvjeriti da Dag
zaista nije došao zbog onoga na što je on mislio i dan i noć.
„Došao sam da najavim krštenje“, reče Dag, a u očima mu se zaiskri od
ponosa i prave radosti.

364
 „Krštenje?“ - priupita župnik. - „Onda ste na Björndalu opet dobili
dijete?“
„Jesmo“, potvrdi Dag, a cijelo mu se, inače tako ozbiljno lice zasja od
radosti. - „Višnji nije tako strog kao župnik, on već starcu pomalo prašta“.
Župnik mu poprijeti prstom - i sam se morade nasmijati. Znao je u
kakvu su se tugu zavili na Björndalu kad su im umrla dva sinčića, a znao
je i to što Dagu, u svakom pogledu, znači dolazak novog djeteta. Imao je
volju da upita je li sin, ali se svlada. Izvadio je iz ormara maticu krštenih,
sjeo i spremio se da piše. Otvorio je stranu na kojoj bijahu upisana dvojica
prvih dječaka te najprije upisa puno ime i dan rođenja roditelja, a onda
upita kako će se dijete zvati.
„Torgeir, po mome ocu“, odgovori Dag.
Dakle, sin je.
„A zar ga nećeš krstiti imenom Dag“, upita župnik.
„Ne, ne njega“, odgovori Dag.
„Misliš, bit će ih još?“
„Mislim“, mirno će Dag, a župnik upisa.
Kad je napisano htio posuti pijeskom, nakašlja se stari Dag i reče:
„Možeš odmah upisati još jednoga, koji će se zvati Dag“.
Župnik ga pogleda udivljen.
„Jest, ovaj su put blizanci“, potvrdi stari Dag.
v
Poduzelo se sve moguće da dvoje novorođene djece ostane na životu.
Zato je stari Dag odlučio da se sam odveze župniku i da ih unese u maticu.
Tako je ujedno posjetio župnika - učinio nešto što je dugo namjeravao. U
duši je gajio nadu da bi mu Višnji to djelo mogao upisati u dobro i
dopustiti da djeca požive. Upravo je mislio na to onda kad ga je župnik
opominjao zbog oproštenja, i zato je oborio glavu.
Nije lako čovjeku da se, čineći dobra djela, liši svake pomisli na
oproštenje i nade u nj. Ali ono drugo, ono što je ponudio župniku, došlo
je u času kad je progovorila plemenitost.

365
 »Eh, eh«, reče samom sebi kad je krenuo kući - »i opet se razmećeš
svojim dobrim djelom, a zapravo ciljaš na posebni oprost koji bi za to
mogao dobiti.«
v
Stari se Dag odvezao u grad. S kime je govorio i što je poduzeo nikad
se nije znalo. Ali je stiglo biskupovo pismo župniku - pisao biskup kako
se na pouzdanu izvoru obavijestio o stanju u župi i kako nema nikakva
prigovora na župnikov rad.
Svako djelo dođe na vidjelo. Tako su se i oni koji su podbadali biskupa
najposlije raspitali o svemu i saznali da im je udarac promašio, i nije
ostala tajna da je Dag bio u župnome dvoru, a zatim i u gradu.
I ljudi su kimali glavom i govorili kako je stari Dag...
v
Na krštenje na Björndalu došao i župnik sa ženom i sa troje starije
djece. A nije to bio njihov posljednji posjet.
Inače je župnik sve više stjecao ugled, izlazio je među ljude, prema
Dagovu savjetu, i postao ugledan svećenik. S njegovim imanjem i s
njegovim novčanim poslovima imao je Dag uvijek brige - jer župnik nije
imao praktičnog smisla i nije se u tome snalazio. Istom kad je Dag došao
na misao da sve gospodarstvo i novčane poslove župnog dvora povjeri
župnikovoj ženi, i kad je dobio župnikovu privolu, nastala su i u tome
pogledu bolja vremena u župnikovu životu.

GLAVA XXVI.

»Gle, i opet!«
Velja-Marta, sluškinja na Borglandu, pridiže glavu s uzglavlja te bez
glasa sjede u postelji i poče osluškivati.
Uhvatila se za rub kreveta i drhtala da se pod njom sve ljuljalo,
cvokotala zubima - bijaše joj kao da joj hladna zmija gmiže po leđima.
Eto, i opet je jasno čula. Netko hoda po kuhinji. Poznaje ona tu škripu
tamo, pod pucketa - ne dolazi to sámo od sebe. Kad netko ide prema
velikom ormaru, onda tamo pucketaju daske na podu. Nema svjetlosti

366
kroza šipilo na vratima, mrak je tamo, nije ondje nikakvo čeljade.
Osluškivala je i osluškivala, ali je sve opet utihnulo.
Pobjeći iz službe i doći opet među ljude - jest, bolje tako nego da se
svaku noć prestravljuješ i da najposlije siđeš s uma. Ovdje na Borglandu
čovjek naprosto ne može više izdržati. U sobicu iza kuhinje neće je više
nitko živu natjerati. Jest, može se na to zakleti.
Pokušali su da se šale s njome i da je bockaju kad je u kuhinji
pripovijedala o noćnim sablastima, ali su i sami bili blijedi od straha. Nije
ona sama to doživjela bijaše i drugih koji su iz hodnika i sa stuba čuli
tuljenje, kao da zavijaju gladni psi, a odnekle su čuli i ružno grohotno
hihotanje kad su prošlog tjedna sjedili jedne večeri u kuhinji: ne, nije to
bilo od živa čeljadeta.
Ali što se sve na Borglandu događalo od pamtivijeka i koliko se tu
grijeha sabralo, nije se moglo pripovijedati krštenoj duši, pa stoga i nije
čudo da se tu javljaju sablasti.
»Pst, eto i opet, dvaput zaredom...« Velja-Marta pridiže se dršćući,
spremna da skoči s postelje. Čula je neki glas, kao da su se otvorila vrata
na ormaru - ali kako kad je uvijek zaključan...? Zveknulo je kao da je
udarila čaša o čašu ili kakva posuda o drugu, a onda kao da je netko kratko
prostenjao.
Zatim je podugo bila tišina, ali se sluškinja tresla, i valjalo joj proturiti
jezik među zube da joj se ne čuje cvokot.
»Hu - u...!« - Bijaše kao da nečije ruke grebu po zidu kraj vrata njezine
sobice.
Jasno su zaškripala vanjska kuhinjska vrata, jeziv krještav smijeh
razliježe se tamom, a onda kao da netko u muci zastenja, i sve prijeđe u
neku lomljavu, u neki zveket, kao da su se lanci razletjeli na sve strane po
podu, a po zidu sobice i po svim kutovima u kuhinji poče udaranje i
tutnjava, sve u jedan mah.
Velja-Marta skoči na pod i odšulja se za krevet: ondje se šćućurila
drhteći i cvokoćući te je ostatak noći provela prestravljena i sva izvan
sebe.
Već je zlo i nevolja kad se sablast javlja i obilazi naokolo; ali kad čitave
horde najedanput nahrupe, onda...
v

367
 Ujutro su kositreni tanjuri ležali po kuhinjskom podu i po kutovima.
Inače su stajali na polici uza zid do sobice. Vrata na ormaru nađoše
otvorena premda se na bravi nisu vidjeli nikakvi tragovi nasilja.
Da se na Borglandu javljaju sablasti, to su svi znali, ali ovo ipak bijaše
previše.
v
Onoga dana kad je gospođica Elizabeta saznala da je istekao krajnji rok
za otkup imanja te da je Dagovo pravo vlasništva neosporivo i da je
Borgland zauvijek izgubljen, uzela je toliko vikati na oca da je sva kuća
odjekivala, a netko je čuo kako je rekla da će sve zapaliti čim se stari Dag
ili Adelaida prvi put pokažu.
Zatim je nešto pljusnulo, kao da je pala pljuska, i onda je sve odjednom
utihnulo. Od toga dana, kažu, gospođica Elizabeta nije izlazila iz svoje
sobe. Kako je živjela bez hrane, bijaše zagonetka, ali nije htjela silaziti i
sjedati dolje za stol kad je pukovnik jeo, a niti je htjela da joj se jelo donosi
gore u sobu - nije htjela da živi od milosti starog Daga.
v
Brat Lorenc bio je opet slobodan i svoj gospodar otkad se Elizabeta
zaključala. Počeo je, kao i prije, da svuda ide, u svako doba dana i noći, i
da svuda zaviruje. Svakome tko je htio da ga sluša pripovijedao je svoje
smušene priče, te bijaše ljudima na zabavu.
Buncao je nešto kako je jedne noći zatekao Elizabetu gore na hodniku,
ali, dakako, što on priča same su gluposti. Mislio je da ju je vidio, jer se
uvijek nje bojao. »Đavo će je jednom živu odnijeti«, znao bi reći, a to mu,
mišljahu ljudi, bijahu jedine pametne riječi.
v
Pukovnik bijaše sad ovakav, sad onakav, mijenjalo mu se raspoloženje.
Ovda-onda znao bi uzdignuti glavu, htio vratiti svoje staro ukočeno
držanje, te bi zviždukao, no najčešće se zaboravljao te pognut i slomljen
išao svojim tihim putovima.
Godilo mu je što ga Syver Bakpaa pozdravlja s tolikim poštovanjem, a
kad je s Björndala dobio pismo u kojem ga stari Dag moli da pogleda ima
li štogod u kući što bi trebalo popraviti, osjećao se kao preporođen.
Upozoravao je, davao naloge, i naprosto je oživio dok su trajali popravci.

368
Kasnije ga je Dag molio da nadzire gospodarstvo dok Syver ne stigne na
žetvene radove.
I tako je pukovniku tekao život.
Da ga ne uvrijedi, Dag mu za njegov trud nije slao novaca, ali mu je iz
grada slao duhana, rakije i vina, i to se izravno predavalo pukovniku.
Ispočetka je pukovnik puštao da sve leži, nije darova htio ni pogledati, ali
je s vremenom popustio te je najposlije željno očekivao novu pošiljku.
Najgore bijaše s njegovom odjećom. Doduše, imao je dovoljno ruha iz
dobrih starih dana, ali nije bio užitak ići naokolo, kao što je brat Lorenc
dugo išao, u smiješnoj odjeći iz davno minulih vremena.
v
Syver Bakpaa prolazio pokraj borglandskog vrta prema poljima na
zapadnoj strani. Žetva bila u jeku, posla i na pretek. Ali je stari Dag rekao
Syveru neka uglavnom nadzire rad i neka se sam ne muči previše. Neka
ima na umu da je on najstariji sluga na Björndalu, a ne nadničar na
Borglandu.
Syver bijaše navikao da svojim medvjeđim, šapama prianja na najteži
posao i zato se u svojstvu nadzornika nije dobro osjećao, nije volio druge
nadzirati. Ali tu na Borglandu mora sada biti tako kako je odredio stari
Dag. Syver je premetao u ustima duhan za žvakanje i pljuckao. Kako je
išao, odjednom se zaustavi i proviri kroz grmlje u vrt. Eto, sad je i sam
vidio.
I prigne se Syver, sasvim se spusti i čučne - samo da što bolje vidi ono
čudo, a da sam ostane neopažen. Na licu mu bijahu mnoge duboke
brazde, bore i tragovi od ljetnog sunca i od zimskog vjetra, od teškog rada
i znoja. I svi ti nabori na njegovu licu smijahu se sada, pomicahu se u
smijehu, sakupljajući se oko očiju.
Šuljao se dalje i samo gledao, a te njegove oči, koje su znale biti tako
različite, čas oštre i vrebajuće, a čas lukave - sada su izražavale neobičnu
radost, bijahu vesele kao da vide nešto nadasve zabavno ili smiješno.
Podbradak, što ga je inače brijao svakog blagdana i nedjelje, a što danas,
potkraj tjedna, bijaše čekinjav - micao se tamo-amo kako se žvat duhana
premetao u ustima. Čučnuo Syver i podbočio se teškim svojim šapama na
kojima su kratko odrezani debeli nokti; gledao je i mrmljao zadovoljno.
S onu stranu grmlja bila čistina posuta šljunkom, a na čistini sjenica
ograđena živicom i zasjenjena starim stablima u velikome borglandskom

369
perivoju. Po sitnom šljunku tapkao brat Lorenc u svečanom ruhu iz doba
svoje blistave mladosti.
Kaput mu bio od žarkocrvena sukna, a ispod skutova virila izblijedjela
podstava koja nekoć bijaše svijetlomodra. Na prsniku od atlasa još je
ostalo nešto starog sjaja, no više je bio siv nego žut, a hlače od baršuna
pokazivale mnoge preljeve i sjale u raznim bojama, počev od
tamnomodre pa do blijedozelene. Čipke na ovratniku i na orukvicama
nisu u tome stoljeću bile bijele, a svilene mu čarape, koje također bijahu
nekoć bijele, sad su se tako otrcale te se činilo da su site života. Ipak je
brat Lorenc u tome starom svečanom ruhu, činilo se, još više sjao dok je
na jesenskom suncu tapkao naokolo na visokim potpeticama, palicu
savijao u rukama i kočio se s trorogim šeširom na zelenkasto-žutoj
naprahanoj vlasulji.
Pjevušio je taktove iz nekog menueta, pravio neobične korake, sve u
nekome kićenom držanju, i najposlije se lagano naklonio i zagrebao
malko nogom po šljunku, a sve je vrijeme palicu držao na ustima kao frulu
te zviždao - baš lijepo i veselo, mišljaše Syver.
Odjednom brat Lorenc spusti palicu i kimnu glavom, a na licu mu se
pokaza lukav izraz kakav se često javlja u luđaka. Držao je palicu pred
sobom te pokrenuo njome nekoliko puta, kao da kuca na kakva vrata.
„Jesi li unutri, Elizabeta?“ - prozbori, a u glasu mu se jasno razabirao
prizvuk poruge. - „Treba li da ti noćas donesem štogod jela iz kuhinje, da
ne moraš sama dolje?“
I nato se prolomi paklenski smijeh, toliko neugodan da Syver nešto
takvo strašno u životu nije čuo.
A kad je luđak zatim skinuo šešir, naklonio se i utisnuo cjelov sebi na
ruku, tako da mu se vlasulja nakrivila, a perčin pao na oko, prasnu Syver
u suh smijeh; brat Lorenc silno se od toga uplašio pa je strugnuo da se sve
prašilo; sakrio se on za sjenicom, a za njim na šljunku ostala i palica, i
šešir, i vlasulja. Syver se nadušio smijati da je sve odzvanjalo: takve
lakrdije nije još vidio.
v
Jednog dana morade pukovnik ostati u postelji: napao ga silan kašalj,
mučila ga vrtoglavica i groznica. Tresao se toliko da se krevet pod njim
drmao, kako je to pripovijedala djevojka koja je ondje spremala. Još je
trajala žetva, i svaki su dan išla kola između Björndala i Borglanda.

370
 I tako su i na Björndalu saznali da je pukovnik bolestan, te sutradan
stari Dag prvi put prijeđe preko praga na Borglandu. Brzo je ušao u
pukovnikovu spavaonicu noseći mu bocu najfinijega francuskoga
konjaka što ga je pukovnik imao piti u vrućem toddyju. I pri Dagovu
dolasku i pri odlasku malko se pomakla zavjesa gore za staklom u sobi
gospođice Elizabete.
v
Pukovnik je cijele večeri tražio toddy, te se već dobrano unoćalo kad je
sluškinja napokon mogla na počinak. Potjecala je iz Utbraate, a zvala se
Netta; bijaše ona već postarija, a poznavali su je kao istinoljubivu i
bogobojaznu ženu. Kad je po mraku uzišla uza stube na putu u svoju sobu,
opazi tračak svjetla na drugom kraju hodnika, tamo gdje je soba
gospođice Elizabete. Ondje je hodnik naglo zakretao, a vrata gospođičine
sobe nalazila se iza ugla, tako da se nisu mogla vidjeti iz dugog hodnika.
Ali kad bi vrata na njezinoj sobi stajala otvorena, mogao se vidjeti sjaj na
suprotnom zidu, a tako je bilo i sada.
Netta zastade; prenosila je težinu tijela s noge na nogu, neodlučna bi li
krenula u svoju sobu ili se sakrila podno stuba. Ono svjetlo iza ugla na
hodniku bijaše tamnocrveno i tako puno prijetnje. Uz to je nešto vonjalo
na paljevinu i na dim - da po nesreći nije... Netti srce poče divlje udarati,
kao da tkogod udara čekačem, sve brže i brže, počelo joj zujati u ušima,
sve jače i jače, sva se ukipila na mjestu te ni da nogom makne ni da oči
otrgne od onoga sablasnog sjaja...
Zacijelo su se vrata gospođičine sobe širom otvorila, jer je svjetlost
prosjala po zidu ušir i uvis, jasna i vatrena. Tamna sjena u svijetloj
pozadini bivala sve veća i sagibala se naprijed, na putu prema sobi...
Najednom liznuše plameni jezici oko one spodobe tako da su sve iskre
letjele naokolo. A onda - prodoran krik prestravljena čeljadeta prolomi se
svom kućom, zatim mukao pad, i sve opet potamnje i utihnu.
Nađoše Nettu podno stuba, izubijanu i krvavu, i napola onesviještenu.
Pojavi se pukovnik, s posvjetom u ruci: sav se tresao i teturao, što od
groznice, a što od pustog toddyja, djevojka i jedan momak također
dojuriše onamo.
Pukovnik upita kakva je to vika i lupa na stubama, a Netta protisnu
nesuvislo:
„Gospođičina soba... sam đavo... oganj i dim... iskre... vrisak...“

371
 „Hm dočeka pukovnik, odjednom trijezan i sav slomljen“.
Oborio je glavu i teško disao, nestalo mu zraka. Duboke brazde
usjekoše mu se u lice, koje se isklibi u boli i užasu. Podigne zatim posvjet,
drhtavom ljevicom sve ih odgurne ustranu i spotičući se zabrza gore, uza
stube.
Ostadoše gledajući za njim; djevojkama se koža ježila od pustog straha.
I momak je stajao bespomoćan i neodlučan, a onda se odšulja za
pukovnikom, uza stube. Začas eto ga već nazad, bez daha: bijaše pun
tajanstvenosti:
„Gospođica je mrtva“, reče momak.
Nije tom prilikom ništa spomenuo kako je stari i bolesni pukovnik
marljivo i nevjerojatno brza sabrao sve trijeske i pokupio sve krpe što su
ležale na podu gospođičine sobe, kad je momak za njim povirio na vrata.
I tako se obistinilo što je govorio ludi brat Lorenc: đavo je došao po zlu
gospođicu i živu je odnio.
„Neoprezno je baratala svijećom“, objasni pukovnik. - „Odjeću joj
sprijeda zahvatio plamen“.
v
Nitko se nije našao tko bi mrtvu gospođicu htio i dodirnuti poslije toga,
tako te je pukovnik sam morao da je položi u lijes. Zato i jest - od toga što
ju je morao dodirnuti - dobio po rukama ružne rane, koje će teško kad
zacijeljeti.

GLAVA XXVII.

Kazuje priča da je koliba na Vestlienu bila prva kuća koju je sagradio

daleki predak Björndalskog roda kad je sa zapada, bježeći pred
nadmoćnim neprijateljem, došao u ove šume. Koliba je i sad ondje, stoji
na zapadu ispred kamenih litica, stisla se među sitnim brezama koje tvore
krajnji rub šume podno gorskih hridi. Odande se može daleko dogledati
preko šumovitih grebena i padina što se na zapad spuštaju prema drugim
krajevima.
Sva nakrivljena i stara prastara, još prkosi vjetru i vremenu. Sušilo ju
i pržilo stoljetno sunce, kiša polijevala, vjetar šibao, zimska studen stezala

372
joj drvene zidove. Grede joj posivjele, brvna napukla do srčike, sve same
cjepotine. Pišti naježena koliba na vjetru, škripe šarke i stožeri, a kad
vihor jenja, onda i cio taj drveni sklop popusti, nagne se koliba nastranu,
sva se naheri. A obori li se bura na nju i baš se ljuto okomi, onda se koliba
trese i prkosi, ne popušta ona, ne miče se sa svog mjesta.
Jednog vjetrovitog dana u rano proljeće išao kroza šume na zapadu
neki čovjek što je krenuo iz doline. Sjeo je na obronku da se časak odmori
među borovima i gledao onamo odakle je došao, klizio pogledom niza
šumovite doline. Ovda-onda okrenuo bi glavu i osluškivao oko sebe,
vrebao očima na sve strane. Bijaše to surov mlad čovjek, divljeg izgleda,
sa sjekirom za pasom, s golemim šakama, što su bile crne od bojenja kože
ili od slična posla. Mješavina od kisela piva sa željeznom rđom, čime su u
ono vrijeme bojili kožu, još se dugo držala na rukama.
Dok je tako sjedio, čovjek je okretao šake te ih promatrao, kao da se
čudi što su tako crne. Zatim ustane, obazre se naokolo i otkrije kolibu
visoko gore među brezama.
Još je gore ležao snijeg, bijel bjelcat, kao usred zime. Čovjek se još
jednom obazre naokolo, oči mu zvjerale na sve strane, a najviše na onu
odakle je došao. Nato se požuri kroz borike, prema kolibi. Počelo je
sniježiti, a i puhalo je sve jače što se više uspinjao. Ali se on bodro probijao
protiv vjetra i plašljivo šibao očima lijevo i desno, a ponajviše natrag.
Mnogo je puta ostavio za sobom, prevaljujući preko bregova i uzvišica, a
još daleko bijaše koliba; posljednji uspon baš je mučan, snijeg sve dublji,
a vjetar studen, sve reže. Čovjek gazio po snijegu, koraci mu bivali sve
kraći; okrene se da promotri svoje tragove, nema pogibli, snijeg ih zavija,
mećava ih briše.
Mrtav-umoran otvori vrata na kolibi te uđe.
v
Mladi Dag imao je za sobom doživljaj kakav malo tko ima: jednom je
umro.
Onda kad je na Stijeni smrti izgubio uporište pod nogom te se strovalio
u ponor, mozgom mu je sijevnuo trenutak jasne svijesti i misli su uhvatile
kratku spoznaju: sada, sada se ide u smrt. Jest, bijaše kao da je sačuvao
sjećanje na taj trenutak - ne samo na udarce i rane što ih je zadobio u
padu, nego i na žestoki udarac u glavu koji je došao na kraju - udarac koji

373
je značio smrt. Svakakve su ga misli salijetale odonda - nisu ga mučila
samo ona priviđenja o kojima je pripovijedao Adelaidi.
Život je smrt, rekao je onda, i te riječi iz njegovih usta okrenule se
protiv njega, zasvrdlale u nj tako te je odonda kanda osjećao smrt u
mnogim stvarima, vidio ju svuda oko sebe, sasvim u blizini. Razmišljao
je o svome životu. Pretitrao je u pameti mnoge časove što ih proveo u
borbi s medvjedom i ranjenim sobom, u vratolomnom penjanju iznad
gorskih ponora tražeći jastreblja gnijezda i orlove, sjećao se kako je na
skijama znao juriti niza strmeni i kako je lakoumno išao po tankome
proljetnom ledu, kako je neoprezno baratao puškom, tako da mu je hitac
jednom oprljio kosu na sljepoočici.
Jednom se našao u zagrljaju smrti, ali je često prolazio tik uz nju. Smrt
se nalazila u životu. Mogao se držati kuće i majura i čuvati se. Ali su ljudi
umirali i kod kuće. Ubijao ih grom u njihovoj rođenoj kući, ubijala ih
konjska kopita, kola ih gazila, svakakve bolesti pogađale one što sjede kod
kuće. I njegova se mati pokliznula na poledici i od toga umrla. Ne, ništa
oprez ne koristi. Valja uzeti što dođe, valja se pomiriti s tim, nema tu
druge.
Tako je razmišljao mladi Dag i odlazio u šume, išao svojim starim
stazama ravnodušniji i neoprezniji negoli ikad prije. Mislio je da sada
poznaje smrt. Bijaše mu kao da su se uzeli za ruku, njih dvoje. Ali ga je
život uznemirivao. Sve je u životu tako nepostojano. Nije mogao
zaboraviti svoga starijeg sinčića, koji već bijaše čitav mali čovjek - sa
svakakvim mislima, riječima i pitanjima. Nikad mu se iz duše neće istrti
posljednja slika njegova mališana, nikad ono sitno, izmučeno lišce neće
nestati iz njegova sjećanja.
Dag je bio čitav i čvrst čovjek, kao i sav njegov rod prije njega, i volio
je svoga sinčića baš od sveg srca. Takvu bol, kao što bijaše gubitak toga
djeteta, ne bi više mogao izdržati.
Možda se zato nije toliko radovao novoj djeci, te se i opet držao dalje
od kuće, od sinova i od Adelaide, od imanja i života. Nije se više usuđivao
da opet štogod sasvim zavoli.
Kad je dugo izbivao od kuće, znala bi ga iznenada, sada kô i prije,
obuzeti čežnja za domom, za djecom i za Adelaidom, ponijela bi ga želja
da se vrati u svoju ugodnu sobu, što ga je čekala otvorenih vrata prema

374
sobici gdje se nalazi ono troje, ona tri života koja su njegova. I često je
znao naglo okrenuti na svom putu i pobrzati da do večeri stigne kući.
Tonuo je u ugodno večernje raspoloženje kad bi Adelaida svirala na
spinetu u blagovaonici i pjevala svoje zanosne pjesme što su mu prodirale
u mozak i srce, ili kad bi pjevušila uz lutnju u svojoj sobici ili pak pred
kaminom u njegovoj sobi, a glas joj srebrno žuborio.
Ali je rijetko kad dvije večeri zaredom bio kod kuće. Plašila ga životna
sreća. Bila je tako nepostojana, a on se predavao svim srcem. Nije toga
bio sasvim svjestan, ali ga je osjećaj opominjao, pa se držao podalje.
Adelaida nije mogla da shvati, pa je često bila upravo očajna. A kad bi
se Dag pojavio, onda bi zaboravljala sve brige... U njezinoj sreći bila je
samo jedna pukotina, pomisao koja je ispunjavaše jezom: Dag tako
lakomisleno ide po šumama, moglo bi se jednom dogoditi da se više i ne
vrati.
v
Istog dana kad se čovjek iz nizine na zapadu uspinjao prema kolibi na
Vestlienu, i mladi se Dag nalazio u šumama na sjeveru - naumio je da
krene na zapad, da vidi kako je tamo. Za njegova života ondje nije bilo
sječe. Možda ondje i nisu nikad sjekli. Gusta divlja šuma rasla ondje, a
vjetar tu i tamo obarao koje nagnjilo stablo.
S visina brzao potok i prolazio kroz jezero na zapadu; odatle se
probijao prema istoku i utjecao u rijeku koja se između obronaka spuštala
u Björndal. Htio je Dag da pogleda taj potok, sada kad se snijeg otapa, i
da vidi bi li se njime mogla slijedećeg proljeća spuštati stabla ako na
zapadu počnu sječu.
Baš se nalazio na putu onamo, kadli ga na vrhu borika spopade neki
nemir. Sjeverni je vjetar hujao s planina i donosio miris snijega, i to je u
Dagu budilo neku uspomenu. Podigao je glavu i uvlačio oštri zrak u
nosnice, a noge mu same krenuše prema sjeveru. Što li je htio gore, sada
u rano proljeće?
Već kod najviših borika naiđe na snijeg i zimski vjetar, a u brezicima
još sjevernije bijaše sve bijelo - još je zima ondje carevala.
Na kvrgavu boru nađe svoje skije, tu ih je jesenas ostavio. Stavi noge u
vezove i krenu na sjever, pravo u vjetar šta je sve više jačao i pretvarao se
u vihor...

375
 v
Uspeo se sve do sedla na sljemenu i dugo je ondje stajao, podrhtavajući
od umora nakon mučna uspona, te gledao kao onog proljeća prije dvije
godine, preko šume prema Stijeni smrti. Vijavica mu nanosila snijeg u
lice i hladila mu tijelo probijajući kroz odjeću, tako te mu se činilo da je
gol na toj studeni što mu je prodirala do kosti.
Ali se stijena nije vidjela. Samo je vjetar fijukao, zavijala mećava.
Najposlije se okrene pa s vjetrom klizne niz obronke s brezicama, kao
da će opet dolje, u borove šume. Ali kad se malo spustio, naglo zakrene
na zapad. Mogao bi prenoćiti u kolibi na Rausu, pa bi već u rano jutro bio
u blizini zapadnih šuma i onog potoka.
Vihor se razmahivao oko njega, ali je on sada odlučio: ide u kolibu na
Rausu. I kako smislio, tako učinio - zaista krene onamo. I znani putovi i
staze kojima čovjek često prolazi postaju duži dok vihor vije, otegnu se u
nedogled. Dagu, koji već otprije bijaše iscrpljen, otegao se taj put kao da
mu nema kraja. Možda je pogriješio u pravcu, nije znao gdje se nalazi, jer
je mećava zasljepljivala oči. Upeo je svu svoju snagu i volju, a ipak mu se
činilo da se i ne miče s mjesta.
v
Ni snijeg više nije bio bijel nego siv, bivao je sve tamniji.
Najposlije kao da se pred Dagovim očima sve u noć pretočilo, nigdje
više ni oblika ni obrisa.
U mrklini što mu se sastavila pred očima javile se svijetle pruge,
poigrao oko njega krvavo-crven sjaj, a onda i opet sve posivje i potamnje,
tama se smrknu, mrak preplavi. Osjetio je u ustima krv, gorkoslani,
bljutavo-slatki okus krvi, pa opet sol i zemlju, sve mu se uzbiba pod
nogama noge, skije, snijeg, čak i tlo, sve je nekamo izmicalo pod njim.
Zagrabi rukama u dubok snijeg i uprije se o zemlju koja se pred njim
uzdizala.
Prastari nagoni iza svake svijesti - životinja u njemu - najposlije mu
objasniše da pobaučke leži u snijegu. Nagonski je, bez ikakva
razmišljanja, djenuo noge u vezove na skijama te se osovio, a val krvi, koji
je pri tome pokretu prostrujao njegovim tijelom, zacijelo je u njemu nešto
probudio, tako te su mu se noge i opet pokrenule. Jest, kad se vihor toliko
razmahao i uskovitlao, i napola ga podigao nad snježno površje, i on će
naprijed.

376
 I kad se noćna vjetrina prvi put življe raskrivila nad snježnom
krajinom, Dag se sruši u zavjetrinu za kolibom na Vestlienu. Zalutao je
zbog vihora. Vjetar je najprije puhao sa sjevera, i po tome se Dag ravnao.
Okrene li tako da mu vjetar puše zdesna, znači da ide na zapad, prema
kolibi na Rausu, a ujutro bi onda krenuo prema jezeru i potoku. Ali je
vjetar zavrnuo te sve više puhao s istoka, a Dag - pazeći da mu vjetar
udara zdesna - sve više usmjeravao na sjever i tako sa sjeverne strane
zaobišao kolibu na Rausu.
U posljednjim je časovima osjetio kamo je stigao, jer je udario pravo
prema kolibi. Tu se sada napola pridigao i prstima pipao da nađe vrata. S
posljednjom iskrom života i životinje u sebi malko odškrinu vrata,
provuče noge kroz duboki snijeg i upade u kolibu. Vihor za njim žestoko
zalupi vrata.
Bijaše kao da se vihor upravo na nj okomio i samo na nj vrebao. Krivio
se oko kolibe, fijukao s padina, jurišao odasvuda. Rasla mećava i zavijala,
bjesnila kao pomamno more, udarala u kovitlac i zavijala, zamela kolibu
i svu noć bjesnjela nad njom.
v
Prolazili sati, tákala se noć, a vihor razvalio pomaman i kidao stoljetne
borove na visovima kao da su suhe trijeske, iskaljivao posljednji bijes
zime.
Kad se vihor najžešće razmahao i kad je koliba na Vestlienu nestala u
vijavici, zakovitla se pramen plavog dima iznad mjesta gdje je krov zapao
u snijeg. Dim je nestajao odmah kako bi se pomolio, ali je svejednako
izlazio, a vihor ga raznosio. Dag je prema jutru sjedio uz ognjište i pržio
slaninu.
Ukočen i krajnje iscrpljen ležao je noću na podu, s rukama pod glavom,
i spavao nekoliko sati. Kraj ognjišta je najprije sjedio ukočenih, utrnulih
udova, a sad se ugrijao na vatri i u nosnice uvlačio slastan miris pržene
slanine.
Podigao je glavu i uzeo osluškivati. Vihor i dalje bjesnio, ljuljala se
koliba, praskalo u gredama. Učini mu se da čuje i drugi šum iz blizine, ali
ne to je samo vihor. I opet se prigne k vatri.
Sluh, slutnja ili što drugo? Nitko ne zna što budna čovjeka čini tako
osjetljivim. Dag okrene glavu prema ležaju - a to ondje stoji smrt.

377
 Snažan, divlji čovjek, očiju ukočenih od pomame za ubojstvom - ili
možda od straha? - podigao sjekiru u teškim, crnim ručetinama što se
tresu.
Poletje sjekira, a čovjek jurnu na Daga, koji se sa svoje klupice vinu
prema razbojnikovoj nozi. Oštrica sjekire pogodi u kamen na ognjištu,
tako da su iskre iskočile.
Nekoliko trenutaka roktanja i divlje borbe između dvije zvijeri - a onda
bolan krik pun samrtnog straha, krik što je nadjačao i sam bijes vihora.
Jedna od životinja pridiže se na koljeno i sva drhteći uspravi se u svoj
veličini, a druga se koprcala na leđima. Ona što se uspravila priđe
vratima, otvori ih nogom i koljenom te izbaci onaj teret van, u mećavu i
vihor.
Vrata se ponovno zatvoriše, namače se zasun - i Dag opet stajaše u
svjetlosti ognjišta. Držak bačene sjekire izgarao u vatri, vonjala zagorjela
slanina, plameni jezici lizali oko tave.
Dag nije ništa vidio. Stajao je kao da se ukipio, samo mu se prsa
uzdizala i spuštala, a iz jednog mu rukava krv kapala na pod. Dobro što
ga sada nije vidjela Adelaida. Nije bio nimalo lijep. Kosa mu stršila u
divljim čupercima, odjeća mu u neredu. Ali to još ne bijaše najružnije na
njemu: lice mu je bilo strašno. Koža na čelu duboko se nabrala nad
nosom, obrve se skupile i stršile kao krila jastrebova, a oči ispod njih
mračno gledale. Modre boje oko crne zjenice gotovo je nestalo - raširile
se zjene strašno, crnjele se neugodno. Nos se stanjio, nosna kost iskočila
pod kožom, podrhtavale nosnice. Usta se iskrivila na lijevu stranu, a
stisnuti zubi sjali bijelo-žuto u nakaznu cerenju; ispod njih izbočila se
brada u prkosnu luku, koji je nekoć bio tako vidljiv i u Ane Hamarrbö, a
imaše ga i stari Dag. Glava bijaše nagnuta naprijed, podrhtavali mišići na
leđima, tako da su se ramena micala. Srce divlje udaralo u grudima.
Trebalo je vremena da se primiri životinja u Dagu kad se jednom
probudila i razbjesnila.
v
Tko bi opet pozvao ubojicu unutra pošto se maločas morao s njime
boriti na život i smrt da ga onemogući?
Dag je to učinio.
»Ta mogao bi se čovjek vani smrznuti«, pomisli Dag te povuče zasun i
otvori vrata. Nije više sniježilo, ali je puhalo podjednako hladno, vjetar

378
kovitlao pahuljice u zraku. Čovjek je još ležao ondje kamo ga je Dag bacio
- prekrio ga snijeg, tako da se nije vidio dok se Dag nije spotaknuo o njega.
Dag ga uvuče u kolibu, uze ga okretati i osluškivati mu kucanje srca. Jest,
živ je, ali mu jedna ruka mrtvo leži preko grudi, premda, koliko se Dag
sjeća, nije bio nikakav kržljavac ni šeprtlja kad su se borili.
U šumi je Dag štošta doživio, svakakve ozlijede. Često se događalo da
mali ljudi istave ruku kad se muče s teškim stablima. Valjda je i taj onako
strašno viknuo, jer mu se istavila ruka. Dag ga postavi tako da može
učiniti što je potrebno kako bi se ruka naravnala i smjestila. Zacijelo mu
je dodirnuo ozlijeđenu ruku koja se, osim toga, ukočila od studeni. Čovjek
se probudio iz omame i buljio u nj u divljem strahu. U istom trenutku
izvede Dag pokret koljenom i obadvjema rukama, i istavljeni zglob uskoči
na svoje mjesto. Čovjek još nije bio toliko pri svijesti da bi mogao shvatiti
što se zbiva, i zacijelo je pomislio da ga taj divovski jaki čovjek kani
osakatiti. Osjetio je strašan bol i zavikao toliko da je Dagu još dugo
odzvanjalo u ušima.
Trebalo je vremena dok mu je razjasnio što je posrijedi. Čovjek
najposlije dođe k sebi i razabra. Ustao je i sjeo na ležaj: ondje se držao za
bolesno rame i buljio u Daga. Ovda-onda probili bi ga hladni trnci te bi
zacvokotao. Bijaše to zacijelo od bola i hladnoće, a možda i od straha zbog
nečega.
Dag ga nije gledao - samo je prišao ognjištu i uklonio tavu s vatre.
„Zbog tebe mi je i slanina izgorjela“, reče kao da je to nešto gore nego
udarac sjekirom.
Željezno sječivo užarilo se u vatri, držak izgorio. Dag bijaše navikao da
brižljivo postupa s oruđem. I zato izvadi sječivo iz vatre. Zatim stavi tavu
pred vrata da se ohladi. Kad se dovoljno ohladila, opet je donese kraj
ognjišta, uzme drugu slaninu iz torbe, nareže je i počne pržiti.
Čovjek na ležaju izvalio oči koliko je požudno zurio i hvatao miris. Nije
vjerovao rođenim očima kad mu je Dag prišao s tavom, s klupicom i
torbom, postavio sve preda nj i uzeo da reže kruh.
„Zacijelo si gladan“, reče Dag, a čovjek nije odbijao.
Dag je imao svoj nož i njime je nabadao pržene kriške slanine; čovjek
je zdravom rukom morao kidati i mrviti kruh i njome uzimati slaninu, te
bi kadšto malko opekao prste te puhao u njih i u slaninu.

379
 Kad su utažili prvu glad, Dag upravi pogled u nj i nasmija se mirnim
dječačkim smijehom.
„Gadna si se zanata prihvatio“, reče čovjeku pred sobom.
Čovjek se strese i pogleda u Daga. Zatim promotri svoje crne ruke i
progunđa da je po zanatu postolar.
„Lešinar“, hladno će Dag i čvrsto ga pogleda u oči koje su izmicale
pogledu.
Čovjek htjede upitati što Dag time misli, ali dobi odgovor prije nego
što je izgovorio pitanje.
„Zašto si ga ubio?“
Onaj više nije pokušao da niječe. Sjedio je oborene glave i drhtavih
ruku i pripovijedao prastaru priču o nevjernoj ženi, o rakiji i prejakom
udarcu koji bijaše smrtonosan.
Na kraju je htio da čuje zar mu se poznaje da je ubojica, kad je Dag to
rekao tako sigurno.
„Ah“, odvrati Dag - „kad se netko bez posla penje po mećavi u ovu
pustoš i sjekirom napada nedužna čovjeka, onda mu se očito radi o
životu“.
Čovjek upita hoće li ga Dag predati vlastima; dok je to pitao, oči mu
bijahu ukočene od straha.
„Ja sam ovdje vlast“, odgovori Dag. - „Kad se nevrijeme utiša, odvest
ću te u kolibu kod Crnog jezera i ondje ću te zatvoriti. Onaj će zatvor dobro
pristajati tvojim crnim rukama“.
Onaj je buljio u Daga. Nikada još nije naišao na tako čudna čovjeka:
lijep je, a jak kao životinja; hladan je u pogledu i neumoljiv u govoru, a
ipak... unio ga je u kolibu i spasio ga od sigurne smrti u snijegu, namjestio
mu istavljenu ruku i dao mu hrane. Je li istina ono što je rekao o zatvoru,
ili je šala?
Kasnije ga Dag upita zašto ga nije ubio dok je ležao na podu i spavao.
„Spavao si ovdje?“ - u čudu će onaj. - „I ja sam spavao, ovdje na ležaju,
a kad sam se probudio, ti si tu sjedio i pržio slaninu“.
„I odmah si pošao da udariš s leđa?“ - hladno će Dag.
Čovjek ga je dugo gledao, zatim je opet promotrio svoje ruke, a onda
protisnuo nešto kako je bio lud od straha i mislio da ga Dag progoni.

380
 „Kad si jednog ubio, mislio si valjda da možeš i dalje ubijati što ti je na
putu?“
Dag ustade te iziđe na vrata da vidi kakvo je vrijeme. Vjetar se vani
nešto slegao.
v
Dag je odveo čovjeka na istok, do kolibe na Crnom jezeru, i pokazao
mu unutri sjekiru, lonac i drugo oruđe, ostavio mu ostatak hrane što se
nalazila u torbi te mu rekao neka se zasad tuda nastani. Bude li ga tko
progonio, može pobjeći ravno na sjever i sakriti se u planinama.
„Uostalom, možeš sebi iskrčiti nešto šume ako ti je s voljom“, reče mu
Dag. - A na polasku mu zaprijeti: „Ali ako mi koga ovdje ubiješ, onda ti
nema nikakva skloništa!“
Čovjek pogleda u Daga: ovaj se put nije šalio.
v
Dag opet usmjeri na zapad, a kad je pogledao potok, kojim je namislio
spuštati debla, zamišljen krenu kući.
Razmišljao je o onome čovjeku i o ribaru Börreu. Dagov je otac dao
Börreu sklonište: i Börreu je ruka zbog njegove odabranice bila jednom
preteška. Eto, tako život zna okrenuti u besmisao, te onaj nagon koji bi
imao stvarati živote dovodi čovjeka dotle da drugome uzme život.
Mislio je i na to kako je išao gore da gleda Stijenu smrti, a stijena je
kanda poslala na nj vihor koji ga umalo nije usmrtio; a kad nije uspjela,
okrenula je vjetrom i natjerala ga ubojici u kolibu.
Ali se on nije ljutio na stijenu. Bila je u svom pravu. Nije trebalo da se
onamo penje i da još ponovno dođe i pokaže kako je na životu; nije trebalo
da joj prilazi upravo onda kad je izdizala lice u proljetnom vihoru i
prijetila životu.
Što je i sada iznio živu glavu, bijaše mu pravo čudo. I u mislima pretitra
riječi što ih je jednom izrekla Adelaida. Ona se za nj moli, rekla je - moli
se svake večeri.
v
Mladi je Dag prolazio kroza šume, išao na jug - možda da se vrati kući:
ta mnogo je toga doživio ovaj put.

381
 Nije vladarskim pogledom klizio naokolo po zemlji svojih otaca, nije
uzdizao glavu, nije se oholio. Išao je prignute glave, imao je o čemu da
razmišlja.
Znao je nešto o smrti, ali ništa o životu.

GLAVA XXVIII.

Blizanci na Björndalu prve su godine toliko vikali i toliko majku

zaposlili da nije imala ni časka mira ni počinka, te ju je čovjek u ljeto jedva
mogao prepoznati. Strah poslije smrti dvojice prvih mališana bijaše u njoj
toliki da je bdjela i dan i noć, a pridonijelo je svoje i to što ih je odjednom
dvoje došlo na svijet.
Stari se Dag zadovoljno smješkao gledajući ta dva živahna stvorenja.
Djevojke koje su se brinule oko djece nazvaše »lijepim« onoga koji se prvi
rodio, a drugoga nazvaše naprosto »drugi«. Unn Hamarrbö, koja i ovaj
put bijaše primalja, dobro je pazila koji je prvi, jer taj je i glavni
nasljednik. Stari je Dag upitao više puta je li sigurna, te je tako čudno
očima prelazio s »lijepoga« na onoga »drugoga«; ali mu se najviše pogled
zadržavao na »drugome«. Unn nije bila u sumnji koji je od njih dvojice
prvi došao na svijet. Mlađi, komu su na krštenju nadjenuli ime Dag, nije
bio lijep. Na njemu bijaše nešto uglato i nedovršeno, ne samo kad je istom
rođen nego i mnoge mjesece kasnije. Adelaida je to i sama jednom
spomenula kad ga je redila.
„Oh“, tješio ju je stari Dag - „i sa mnom je i s Dagom bilo tako, i mi smo
na svijet došli neizrađeni, ali nas je kasnije život sasvim dobro otesao“.
Tada je Adelaida razabrala na što je on mislio kad je Unnu pitao je li
sigurna koji je prvi rođen. Njemu bi najviše bilo po volji da je onaj drugi
bio prvi.
v
U kasnu jesen, poslije smrti gospođice Elizabete, stari je Dag ponovno
došao na Borgland, ali ne više u posjet bolesniku. Ovaj put pazio je i
uredio tako da prije njega stigne na Borgland pošiljka iz grada, kako
pukovnik ne bi bio u neprilici čime će ga počastiti kada dođe.
Razgovarali su te večeri o koječemu, pukovnik i on, i stari mu Dag tom
prilikom kaza kako bi rado kupio sav namještaj i sve što je u kući, sve

382
poprijeko, tako da bude njegovo vlasništvo. Pukovnik će, dakako, i dalje
tu stanovati dok živi i svime se služiti.
Pukovnik mu odgovori po istini da je sve pokretne vrijednosti, srebro
i ostalo, malo-pomalo već rasprodao, a što se tiče namještaja i opreme,
sve je loše i malo vrijedi. Ipak su na kraju napisali ispravu kojom
pukovnik sav namještaj i uređaj na Borglandu predaje u vlasništvo Dagu
i njegovim nasljednicima, kad on i njegov brat Lorenc budu dolično
pokopani.
Nato mu je Dag poslao novaca i jednog stolara da na Borglandu sve
temeljito popravi i uredi. Dag je tako stekao pravo da pazi da sve bude i
ostane onako kako je bilo od davnih vremena dok se netko jednog dana
tamo ne useli kao pravi vlasnik. A tu je stari Dag očito imao na umu
Adelaidina mlađeg sina.
v
Jest, stari je Dag mnogo toga imao na pameti. Radovao se mališanima
i brinuo se za njih, uređivao sve tako da jednom mognu postati
samostalni, slobodni ljudi - mislio je daleko unaprijed. Ali kraj svih tih
briga nije zaboravljao ni njihovu majku. Još prvog ljeta poslije njihova
rođenja htio ju je poslati na zrak i kretanje, ali se ona nije usudila da i na
kratko vrijeme ode od njih. Vidio je kako slabi i koliko je iscrpljena, jer je
dobro pamtio. Sjećao se kako je nekoć bila lijepa i čila Adelaida Barre.
Prvo ljeto i zimu valjalo mu se strpjeti, ali na početku novog ljeta stiže
iz grada lijep konj. Stari je Dag ovda-onda znao kupiti kakva vranca kad
bi naišao na kojega što mu se činio da bi bio dobar za osvježenje krvi
vranaca na Björndalu. Novi što je sada stigao bijaše smeđ, kratke i sjajne
dlake: nije to bio čvrst konj za rad, i teglenje, nego visokonoga, plemenita
životinja drhtave ljepote. Kad je stari Dag pozvao Adelaidu da ga vidi, njoj
se učini da tako lijepa konja još nije vidjela.
„Vele da potječe iz Engleske“, reče stari Dag. - „Tvoj je, sad možeš
jahati kad zaželiš“.
Adelaida sprva nije shvatila zašto joj ga daje. Kasnije se sjetila kako mu
je jednom pripovijedala o svome djetinjstvu, kako se s ocem utrkivala u
jahanju kad bijaše desetgodišnja djevojka i kako se silno radovala. Sada
se branila kazujući da je ono davno bilo, ne zna više jahati, a osim toga -
taj je prekrasni konj nešto previše za nju.

383
 Stari joj Dag odgovori kako je toliko toga dala na Björndalu da jedan
konj prema tome ne znači ništa, ne zaslužuje da se o tome govori, a tko je
jednom u životu jahao, znat će i sada.
„Ti si još mlada“, doda na kraju - „a konj je miran i siguran, možeš biti
bez brige“.
I sedlo su donijeli iz grada, pa je Adelaida najposlije privoljela i
pokušala da oprezno jaše niz drvored i kroz naselje. Konj je išao da bijaše
milina, te je ubrzo izjahivala svakog dana, a zrak i sunce vratiše joj krv u
obraze, koji prije bijahu blijedi od dugog boravljenja među četiri zida.
v
Jedne joj se večeri priključi stari Dag. Išao je pokraj nje dok je jahala
niz drvored. Podno drvoreda odvajala se staza nalijevo i vodila u čestar
što je zatvarao pogled na okoliš. Dag joj dade znak da pođe za njim. Staza
je neko vrijeme išla između lijeska, a zatim se iznenada pokaže divan
kutak koji Adelaida još nije vidjela. Tu su na istočnoj strani ljetos bile
livade, njima je sada ćarlijao blag lahor i donosio miris trave i cvijeća što
se kupalo na večernjem suncu, dok je grmlje i lisnato drveće zatvaralo
vidik naokolo.
U tome moru trave stajao brezik s bijelim stablima i lišćem što treperi.
Svijetlio se brezik na suncu, ali unutri, u gustišu, bijahu tajanstvene sjene.
Stari Dag zagazi livadom i dade Adelaidi znak da krene za njim.
Stigoše do brezika pošto su prešli preko cvjetnog saga i preko kamene
gromade što je tu nabacana kad su nekoć stvarali polje na tome tlu. Dag
je koračao sprijeda, a konj za njim. Adelaida se morala sagibati na konju
dok su prolazili ispod niskih grana. Što su dublje zalazili, sve se više
svijetlilo među stablima, a onda odjednom Adelaida, sva u čudu, zaustavi
konja.
Tu unutri bijaše kao neka crkva, kao neko svetište.
Visoka i uspravna brezova stabla stajala u jednaku krugu oko zelene
čistine, a oko unutrašnjeg kruga drveća pružao se vanjski, još viši. Sva su
stabla bila visoka i prava, kao da su prije stajala gušće pa brzo morala rasti
da u visini nađu svjetla i sunca svojim krošnjama. Neka bijahu mlada i
djevojački nježna, vitka rasta i sjajne, srebrno-bijele kore, dok se na
drugim vidjela starost, kora im ispucala i kvrgava, s crnim mrljama na
bjelini, ali su se protezala uvis i stajala tu kao stupovi u bajki, a krošnje
im se ponosno dizale prema nebu.

384
 Večernje sunce još stajalo visoko kao usred ljeta i pozlaćivalo stabla na
istočnoj strani zelene čistine, dosezalo još krajnji rub tratine i davalo
prilike cvijeću da pokaže svoje boje.
Stari je Dag šutio cijelim putem od drvoreda dovde. Adelaida ga je
dobro poznavala pa je i sama bila tiha. Ali nije znala što je time sada
namjeravao - možda joj je samo htio pokazati kako je tu lijepo, lijepo do
suza, jer je ljudski život tako kratak i ima tako malo ljeta.
Najposlije ga tiho upita:
„A što je ovo zapravo?“
„Ah“, odgovori stari Dag - „jednom si mi pripovijedala kako ne možeš
nikada zaboraviti dugi brezov drvored kojim si jahala gore-dolje kad si
bila djevojčica. Nemam za te brezova drvoreda, i treba vremena dok se
zasadi. Ti bi ostarjela, a mene više ne bi bilo dok bi drvored narastao. Zato
sam prošlog ljeta pogledao ovuda i jesenas dao posjeći neka stabla,
odstraniti panjeve i malko poravnati zemlju. Proljetos smo ovdje posijali
travu i prokrčili čestar da se može lako prolaziti između stabala. Sad
možeš jahati unutrašnjim i vanjskim krugom naokolo koliko ti volja. A
zaželiš li se livade, eto ti je iza vanjskog brezova kruga, sva je prohodna“.
Adelaida je gladila svilenasti konjski vrat i gledala dolje u starog Daga.
Stajao je odmah do nje, sastavljenih nogu, i ozgo gledan bijaše tako silno
plećat - pravi div, ali nije gledao u nju, nego je nekako neobično prignuo
glavu i klizio pogledom po tratini i naokolo, gdje su se povlačile večernje
sjene po stablima i gdje je sunčani sjaj polako blijedio po krošnjama. Star
čovjek stoji na suncu u smiraj dana, zagnao se u misli što ih nitko ne može
pogoditi - kao da stoji u hramu što ga je sagradio sam Višnji...
Njezini su osjećaji s godinama postali jači od njezine volje. Nije mogla
drukčije nego da sklopi ruke na konjskom vratu, prigne lice nad njim i
zaplače. Stari Dag kratko je pogleda, ali se opet okrene, i dalje utonuo u
šutnju.
Kad je utihnuo njezin plač i kad se opet pribrala, reče joj:
„Pusti konja da jednom obiđe naokolo prije nego krenemo kući“.
Bez ijedne riječi ona okrene konja u brezov krug i polako objaše oko
tratine iza prvih stabala. Stari Dag pratio ju je očima, okrenuo se kad se
vratila i pred njom pošao putem kojim su i došli.
v

385
 Kad su sjedili za večerom u blagovaonici, Adelaida reče:
„Nešto tako lijepo nisam još nikad vidjela. Čovjek naprosto postaje
bolji kad prolazi tamo između breza. Ali kako si došao na sve to, na taj
drvored vječnosti?“
„Oproštenje“, kratko će stari Dag.
„Što misliš time reći?“ - upita Adelaida.
„Pitaj... župnika“, tiho joj odgovori stari Dag.
v
Jest, tako se dogodilo da je druga počela jahati putovima, godinu
poslije smrti Elizabete von Gall. Adelaida je odlazila sve do župnog dvora,
a znala je posjetiti i pukovnika na Borglandu i pozvati ga da dođe u
Björndal, da se malo karta s njezinim ocem. I pukovnik je dolazio i dobro
se osjećao. Nikome na svijetu nije više ništa dugovao. Bio je slobodan
čovjek i živio na Borglandu, i znao da će pristojno biti sahranjen kad
umre. Nakon mnogih mučnih godina to mu bijaše doba mira i sigurnosti.
Stari mu je Dag napismeno potvrdio taj mir i tu sigurnost.
Jest, Adelaida je jahala i odlazila na mnoga mjesta, bila je svuda u
naselju, išla i na Hamarrbö, ali se najčešće navraćala na one livade na
istočnoj strani i u onaj brezik, a njezina se konja smio dotaći samo Syver
Bakpaa. on se o njemu brinuo i čistio ga da mu se dlaka sjala kao svila, a
ljudi su ga i zvali »Adelaidin svilenko«.
„Ponosno sjedi na konju“, reći će jednom stari Dag.
„Zna se, dragunska krv!“ - dočekao major Barre i busnuo se šakom u
grudi.

GLAVA XXIX.

„Hodi časak ovamo“, jednog će jutra stari Dag Adelaidi te otvori vrata
pisarne. Ona ga pogleda uplašeno i pođe za njim.
U posljednje se vrijeme toliko postarao, postao tako šutljiv, nije u
njemu bilo radosti. Čak ni mališani u svojim pokušajima da mu se uspužu
na koljena nisu ga više mogli nasmijati kao prije.

386
 Zatvorio je za sobom vrata i teškim koracima krenuo pred njom prema
ormaru, izvadio odande nekoliko knjiga te ih položio na stol kraj prozora.
„Sjedi tu“, reče joj, a ona ga pogleda zbunjena.
Zar da sjedne na stolicu starog Klingea za njegov pisaći stol? Ali je stari
Dag samo gledao u knjige, a rukom pokazao na stolicu. Adelaida priđe
oklijevajući te sjede.
Sunce je koso padalo po stolu i sasvim obasjavalo staroga Daga dok je
tako sjedio kraj nje. Adelaida je svekra promatrala sa strane. Još joj se
nikada nije činio tako star i sijed - i same njegove oči, što su znale tako
modro sjati, nekako su izblijedjele, nestalo sa njih sjaja.
Nalaktio se na stol, prešao rukom preko čela, a onda je nadnio nad oči.
„Jednog je dana i meni kraj“, prozbori - „a Dag je još uvijek nekako
izvan sebe od onoga događaja na Stijeni smrti. I tako si ti, Adelaida,
najjača u kući, pa ti pomalo valja preuzimati brigu oko onoga što će djeca
jednom preuzeti. Valja ti ovda-onda pregledati knjige, kad smogneš
vremena, a ako štogod ne razumiješ, pitaj mene. Vidjela si odakle sam ih
uzeo, pa ih opet možeš staviti onamo“.
Adelaida je gledala u nj, a onda svrnu oči na knjige i na ormar. Ta
pisarna sa svojim velikim prozorom uvijek joj je bila ugodna. Ali unatoč
suncu što je zlaćane trake prosipalo po sobi i unatoč ugodnu mirisu
duhana, koji je očito tu ostao od Klingeova vremena. Adelaidi se
odjednom ta prostorija učini mračnom i hladnom: bijaše joj kao da su je
prosrsili hladni trnci kad je čula riječi starog Daga.
Protisnula je nešto kako će on živjeti još mnoge godine, ništa mu nije,
zdrav je, nema žurbe ni potrebe da tko drugi preuzima knjige ili što drugo.
Najposlije je zaplakala nad starim Klingeovim knjigama, nije znala što bi.
Stari Dag samo ustade i zamoli je da pođe za njim. Reče kako joj mora
pokazati i štošta drugo. Glas mu bio umoran i bezbojan.
Adelaida kao u snu krenu za njim kroz prednju dvoranu i kroz
blagovaonicu i prvi put prijeđe preko praga velike spavaonice.
Unutri jedan prozor bio otvoren, zastor se nadimao i talasao, i lagano
se i dostojanstveno micala i zavjesa na velikoj postelji što je jednom prije
mnogo godina stigla iz Holderove kuće u gradu. Do zida stajala neobično
velika škrinja, okovana željezom.

387
 „U ovoj se škrinji“, reče stari Dag - „nalaze stolnjaci i srebrni pribor,
dijelom Holderov, a dijelom stari Björndalski. A u jednom je pretincu
nakit. Ključeve ćeš dobiti poslije“.
Tamo kraj postelje uze poveliko dlijeto i svjetiljku, izvuče u njoj malko
stijenj te je upali. Zatim otvori bravu na podrumskim vratašcima na podu
za krevetom, dade znak Adelaidi i pođe pred njom niza stube. Memljiv
zrak zapahnu Adelaidu kad je pošla za njim, i samo nesalomljiva volja
starog Daga mogla ju je pokrenuti da siđe onamo.
Podrum bijaše prazna prostorija bez oblika, uklesana u samoj stijeni.
Na tlu ležala manja gomila ravna kamena. Stari Dag dlijetom razmače
kamene ploče, zatim uze ljestve i spusti ih u otvor. Siđe on, a za njim
Adelaida. Dolje se nalazila dva sanduka. Dag otvori jedan, podigne
poklopac na jednoj pregradi, segne rukom, izvadi nekoliko snopova
papira te ih iznese na svjetlost svjetiljke.
„Ovo su isprave o kupovini nekretnina i dokumenti o novcu što mi ga
ljudi duguju“, reče te ih opet stavi na mjesto i položi na njih poklopac.
Zatim makne kožni pokrivač kojim bijaše pokrivena glavna pregrada
u sanduku.
„Ovo je truli novac“, reče te brzo i gotovo srdito poče vaditi pregršt
papirnog novca preko ruba na sanduku i bacati ga po tlu. - „Ali ovdje na
dnu“, nadoveza - „ima nešto srebra, dijelom od starine, a dijelom od žita
što mi ga je svojedobno nabavio rođak Holder. Imam nešto srebra i u
Hamburgu, od prodanog žita, upisano je gore u knjigama, a potvrda je
ovdje među ispravama što sam ti ih pokazao. Nešto sam srebra spremio i
ovamo, leži kraj staroga. Sada ćemo malo odbrojiti“, - u glasu mu bijaše
ravnodušnost.
Iz jednog džepa izvadi kesu od učinjene kože, raširi je i otvori. Rukom
kojom je držao otvorenu kesu nasloni se na rub sanduka, a drugom,
sagnuvši se, poče vaditi šaku po šaku srebrnih talira, te ih naglas i
ravnodušno brojati u kesu. Mnoge je stotine ubacio prije nego što je
zavezao kesu. Još jednom zagrabi šakom dolje u sanduk, da vidi koliko je
ostalo: dolje mu za šakom još uvijek potezala mukla zveka. Ništa ne reče,
nego samo steže vrpcu na kesi te je zaveza i spusti kesu na tlo. Zatim
nogom skupi papirni novac na hrpu, baci je u sanduk, stavi kožnu
prekrivku i spusti poklopac. Na podu je tu i tamo ležala još poneka razdrta
novčanica.

388
 „Držim ovo u podrumu zbog požara“, reče te s kesom pod miškom
krenu sa svjetiljkom naprijed, a Adelaida za njim. Opet je kamene ploče
stavio na mjesto, zatvorio vratašca na podu u spavaonici i krenuo u
pisarnu. Ondje istrese kesu na stol i zamoli Adelaidu da prebroji. Bez
ijedne riječi - kao na nekom drugom svijetu - izbrojila je nevjerojatnu
gomilu srebra: ništa nije manjkalo od broja što ga je spomenuo stari Dag.
Znao je on brojiti, stari.
Kad bijaše gotova, on gomilu dogura na rub stola te je istrese u kesu i
čvrsto zaveza. Zatim izvadi pečat i pečatnjak, otkine u ormaru komad
papira, upali svijeću te zapečati kesu.
„Ljudsko blago“, reče jednako ravnodušno kao i prije. - „Novac za
oprost“, doda zatim.
Adelaida podiže glavu i pogleda ga upitno. Eto, i opet je spomenuo
riječ koju je rekao one večeri kad joj je pokazao neobični brezik.
»Oprost«, rekao je i onda, te dodao: »Pitaj župnika.«
v
Sa srebrnim novcem što ga je izbrojao stari Dag odvezao se Syver
Bakpaa kotarskom predstojniku. Tu je svotu imao stari Dag uplatiti u
novu zemaljsku banku koja se osnivala. Većina ih nije uopće imala srebra,
drugi pak vrlo malo, a neki nisu htjeli da daju svoje srebro pa su za svaki
srebrni talir koji nedostaje morali platiti dvadeset i pet papirnih - i
predstojniku su trebali teški sanduci i posebna kola za sve te papirne
krpe.
v
„Sve je mukom zamuklo kad sam na stol bacio vreću sa srebrom“,
pričao je kasnije Syver Bakpaa. - „I kako su samo izvalili oči dok su brojili
novac, ti državni činovnici s dugim nosovima i naprahanim vlasuljama!“

GLAVA XXX.

Raspoloženje starog Daga mijenjalo se. Neke dane znao bi se igrati s

djecom te je bio upravo radostan, u druge nisi od njega ništa vidio doli
sivoće, a takvi sivi dani bijahu najčešći.
v

389
 Jednoga jesenskog dana Adelaida odjaha na župni dvor. Htjela je od
župnika da čuje što to stari Dag misli kad spominje oprost i kad joj veli:
»Pitaj župnika.«
Pripovjedila mu je što joj je govorio stari Dag, ali ni župnik nije znao
kakav bi smisao mogao biti u tim riječima.
„A zar niste ni jednom govorili o oprostu?“ - upita Adelaida.
Nato se župnik sjeti o čemu su sve razgovarali kad mu je stari Dag prvi
put došao u posjet, te joj, što je bolje znao, ponovi što su onda govorili o
Tetzelu i o svemu drugom.
Adelaida je jahala dugim putem natrag, a još nije razabirala veze - ako
je uopće bilo neke veze - između sadašnjeg sumornog raspoloženja u
kojem se nalazi stari Dag i one riječi što je davno izrečena. Pitao je
župnika zar ljudi o njemu, starom Dagu, misle da kani kupiti oprost. Već
i sama pomisao da se tako tumače njegova dobra djela mogla ga je strašno
ozlojediti, ali je on bio i previše svoj, i previše Dag Björndal, da bi se dalje
brinuo o tome što svijet o njemu misli ili govori.
Nešto od te riječi zacijelo se zasvrdlalo u nj i možda se povezalo s
mislima o smrti što ih je namatao poslije smrti prve djece i poslije onoga
nemilog događaja s mladim Dagom. Bijaše kao da mu je sve postalo
ravnodušno, kao da ga se cio svijet ništa ne tiče.
Bila je zabrinuta i zbog muža. I opet se najvećma bavio u šumi, rijetko
je kad bio kod kuće, a i njegova se duša nasumorila, bio je sjetan i neveseo.
Jest, događalo se da se zaboravljao i usred igre s djecom, te bi mu misli
nekamo odlutale, i odsutan duhom samo bi gledao preda se.
Valja joj upeti da ih obojicu vrati životu, jer će inače i u njoj uvenuti
hrabrost i volja za životom. Stari je Dag rekao da je ona sada najjača.
Onda treba da i u tome bude jaka.
v
Jednog dana stari Dag nije došao u blagovaonicu na doručak, te
Adelaida upita gospođicu Kruse gdje li bi mogao biti. Gospođica Kruse
objasni joj kako je u rano jutro krenuo od kuće odjeven za šumu i s torbom
u kojoj je hrane za nekoliko dana.
Takvo što nije se dogodilo od nesreće mladog Daga; a ni prije, već čitav
ljudski vijek nije stari Dag, koliko je čula, ostajao preko noći u šumi.

390
Naglo ustade od stola, nije više mogla progutati ni zalogaja, te naredi da
joj pripreme odjeću, čizme i jelo.
Već je prije jednom išla u šume. Onda bijaše proljeće s dugim danima,
a sada je jesen i duge su noći. Nije bilo ni nekadašnje hrabrosti - ali mora
pokazati jakost, kako je rekao stari Dag.
v
Stari pas Bister uginuo je lani, pa je Syver Bakpaa doveo Adelaidi
drugoga, s oštrijim njuhom, i na duljoj uzici.
I tako je Adelaida još jednom sama krenula u velike šume.
Posljednji njezin dojam iz šuma bijaše onaj što ga je donijela na
povratku iz kolibe na Crnom jezeru. Bijaše onda svijetlo i bujno proljeće
- u šumama i u njoj. A sada je svuda jesen pala.
v
Nije se Adelaida osjećala jakom kada je pas njuškao i išao s njome po
kamenoj obali na istočnoj strani jezera Röisle. Već je podne prepolovilo i
dobrano prevalilo, a ona još nije sjela da se odmori ni da uzme zalogaj -
samo je išla dalje, sat za satom.
Osjećala se neizrecivo usamljena na svijetu. Toliko joj je toga nestalo i
otišlo sa starim Dagom. Istom joj je sada, na tome usamljenom putu,
postalo jasno koliko joj on znači i koliko se sve to vrijeme osjećala
zaštićena kod njega na Björndalu. Jest, istom je sada spoznala što znači
taj jaki i postojani čovjek za svu svoju okolinu.
Stari je Dag rekao da je sada ona najjača - ali se ona nije osjećala
jakom. Možda će jednom - mnogo kasnije - postati jakom kao što je bila
njezina baka; ali sada ne, nije jaka. Još nije htjela da bude jaka, htjela je
da se odmori od prijašnjeg života, htjela da bude mala, da još neko
vrijeme bude pod zaštitom starog Daga.
v
Voda na Röisli bibala se i mlatala o kamenu obalu - zapljuskuju spori
valovi kao da se sama umornost ondje glasa, umor u vjetru, umor u
svemu, činilo se Adelaidi.
Pas potezao uzicu i njuškao, a onda odjednom stao i podigao glavu. Još
jednom onjuši u zraku, prisno zalaja i pojuri iz sve snage. Adelaida
morade brže pokretati nogama, i to ju je trglo iz misli u koje se zagnala.
Pažljivo se obazre naokolo i kliznu pogledom po vodi, jesenski sivoj, što

391
je mlatala u jednoličnim malim valovima. Na jezeru bio otok, gusto
obrastao velikim jelama. Činilo se Adelaidi da se tamo zavukla neka tajna
i odijelila se od svijeta. Gledala je onamo, ali je pas marno potezao uzicu,
te joj je valjalo paziti i na put kojim prolazi; ali je ipak gledala onamo,
preko vode.
Iza jezera pokazao se malen zaljev, s travom što je rasla sve do vode.
Što su dalje išli, otok je sve više ostajao postrani, a pred Adelaidom
otvarale se livade preko kojih je jesen prevukla svoje žutilo i na kojima
nekoć bijaše ispaša Röisla. A sasvim gore u šumarku pokaza se malena
koliba što je ostala od onog vremena kad je tu bila bačija. Sve je tu
izgledalo pusto i mrtvo.
Čestar kojim je morala proći odsiječe joj vidik na jug i zapad. Podosta
su išli kroz guštik, a onda se odjednom među drvećem pokaza otvor kroz
koji se vidio katun. Zadrhtala su joj usta kad je ugledala starca kako u
sporim, ravnodušnim kretnjama vješa mreže na vanjski zid kolibe. Bijaše
to stari Dag. U posljednje vrijeme često joj se činio starim, tamo kod kuće,
ali joj tako star kao sada nije nikad izgledao.
Orošenih očiju i drhtavih usana uputi se k njemu kad je on čuo da
netko dolazi i kad se naglo okrenuo.
Zastali su i gledali jedno u drugo - dugo. Adelaida je promatrala ono
izražajno lice koje je sada tako ostarjelo. I kakav je očaj ležao u onome
sivom i tužnom pogledu!
Stari je Dag gledao u Adelaidu. Uvijek je bila lijepa - ali tako lijepu
kakva je sada nije ju još nikad vidio. Bijaše takva dubina u njezinim
krupnim i živahnim očima, a bore, što su joj izbrazdale čelo i usjekle se
oko usta otkad je na Björndalu, samo su je poljepšale i učinile tako milom.
Bijaše to lice jedne majke.
Dugo je trebalo dok je stari Dag progovorio. Kaza joj kako nije trebalo
da se muči radi njega, ne zaslužuje on to.
Adelaida se borila da suzdrži suze. Htjela je da bude jaka, ali joj je glas
podrhtavao. Najposlije jecajući protisne da bi mogao krenuti s njome kući
i ne ostavljati je tako sasvim samu.
„Dag odlazi od kuće, ti odlaziš - s kime onda da razgovaram? Zar ne
možemo govoriti jedno s drugim, zar mi ne možeš reći što je, zar ne
možemo jedno drugome pomagati dok živimo?“

392
 Stari Dag stajao kao postiđen - dijelom što je zbog njega prevalila toliki
put, a dijelom zbog njezinih riječi. Kaza kako mu valja sabrati misli, a gdje
bi mu drugdje bilo lakše nego u toj osami koja mu je znana još iz mladosti.
Adelaida morade pomisliti na ono što je čula o životinjama kad
iznemognu od starosti ili čega drugog: nastoje da se povuku onamo
odakle su došle te se skrivaju od svačijih pogleda, da umru nasamu. A sad
je eto i stari Dag otišao - vratio se u šume.
v
Stari Dag najposlije objesi mreže pod grede u kolibi, zatvori vrata i
krene za Adelaidom. Pošto su neko vrijeme prolazili šumskom osamom,
izmijenivši samo tu i tamo koju kratku riječ, napokon se nešto odvali u
njemu, te on poče govoriti, a Adelaida razabra da je upravo ona kratka
župnikova riječ bila ono s čime se nije mogao pomiriti. Svrdlala je u
njemu i prešla u njegove misli o smrti, očajno se s njima spojila.
Adelaida je oprezno nastojala da mu pomogne te ga je polako navratila
da govori i da se nađe u nekadašnjem raspoloženju, i uskoro su išli
šumskim padinama jedno do drugoga: stari je Dag govorio, Adelaida
slušala.
„Tako sam, Adelaida, različito mislio o životu i o smrti, o ljudima i o
Bogu za ovih dugih godina što sam ih poživio. Ljudi, koji me drže za
lukavca u novčanim poslovima, smatraju da sam u svemu drugom
neznalica. Može to u neku ruku biti istina, ali nije sasvim. U mladosti sam
neko vrijeme živio u gradu i uvečer sjedio u gostionicama i na drugim
mjestima gdje se sakuplja svijet, te sam imao prilike da čujem razna
mišljenja o svemu i svačemu, a kod Holdera dolazio sam u dodir s
različitim ljudima; poslije posla nalazio sam se s odvjetnikom i s drugima.
Nisam dakle razmišljao samo na Björndalu. Čuo sam u svome životu
različitih mišljenja o takozvanoj stvarnosti, neki su tvrdili da i nema
razlike između čovjeka i životinje. Ali se mi, Adelaida, ipak razlikujemo
od životinje. Kad dođemo u godine i steknemo više razuma, postajemo
svjesni da moramo umrijeti. A životinja to ne zna. Što drugi zovu
stvarnošću, o tome još manje znamo. U životu ide kojekako - s imutkom,
zdravljem i svime. Nitko ne zna kako će s obzirom na to proći u životu. A
kad je riječ o smrti, tu nema razlike: pogađa svakoga, svi za nju znaju, ona
je jedina stvarnost koju znamo unaprijed i na koju nam se valja
spremiti...“

393
 Nakon kratka predaha proslijedi: „A misli što ih imamo o svemu pa
tako i o smrti, i one su stvarnost. Nitko mi u tome pogledu ne može drugo
reći. Ako ih i ne možemo uhvatiti rukama, ipak su nešto stvarno, baš kao
što je stvarnost da evo živim i da evo koračam u ovaj večernji sat. Možemo
se poživinčiti ako nam je volja, možemo juriti kroza život ne misleći na
drugo doli na jelo i pilo, baš kao i životinja, i možemo to nazivati
stvarnošću. I sâm sam nekoć tako živio, mnoge godine. Ali mi je sada
ostala samo koja godina za razmišljanje... da razmišljam o drugoj
stvarnosti, o onoj koja je u vezi sa smrću. Ako nam je dan razum po
kojemu smo svaki dan svoga života svjesni smrti, onda nam je taj razum
i za to da se spremamo za smrt, to jest da život živimo ljudski, a ne
životinjski. Jer imamo u sebi snagu i misli, volju i osjećaje što sežu dalje
od smrti... Ne može čovjek sve zaodjenuti pravom riječju, pa ako sve i ne
mogu izreći riječima kako bih htio, u meni su različiti osjećaji i čuvstva
koja štošta kazuju, a i ta su čuvstva, po mome mišljenju, stvarna baš kao
i novac i hrana. Da, ti su osjećaji i ta čuvstva dio mene samoga, dio toliko
stvaran, da bih se srušio kad bi ih nestalo iz mene. I tada bi bilo kako je
Dag jednom rekao: da je život smrt“.
Glas starog Daga, inače tako miran, postao je nekako neobičan, bivao
sve živahniji što je dalje govorio, a u posljednjim riječima kao da bijaše
neki bolan prizvuk, drhtaj iz njegove najdublje unutrašnjosti.
Adelaida je išla oborene glave i gledala preda se, ali nije ništa vidjela -
ni staze ni kamenja, ni trave ni grmlja što je stajalo sa strane kao kakva
živica. Kad je ušutio, podigla je lice i zagledala se u daljinu - u zvijezde što
su se palile na nebeskom plavetnilu dok se na zemlju spuštala večer.
I opet se čuo glas starog Daga.
„Eto, to je bilo u meni u ovo posljednje doba, to da se razletio krov pod
kojim sam živio. Otišla je radost koju sam prije osjećao. Kriva je ona
župnikova riječ o oprostu. Vraćajući se odande temeljito sam o tome
razmišljao, i poslije se uvijek vraćalo. Pokušao sam jednom da stvorim
svoj sud o životu, o dužnostima na putu u smrt. I držao sam se čvrsto svog
nazora i tako postupao s ljudima oko sebe, s ljudima koji idu istim putem,
to jest u smrt - i pokušao sam da ih oslobodim tereta i muke, kako bi našli
vremena da razmišljaju na tome putu. A sad eto vidim da je sve ono što
sam činio i učinio, sve ono što sam mislio - sve bilo samo zato da sebe
spasim, da sebi olakšam savjest. Sve je bilo kao iz proračuna - da za malo
dobijem mnogo...“

394
 Adelaida je u svoje vrijeme čula mnoge propovijedi i marljivo čitala
biskupove knjige, a i sama razmišljala. Ali te riječi, izgovorene glasom
tako nasmrt ozbiljnim, tako bezutješne, iz usta toga najjačeg čovjeka koga
je ikad poznala, bijahu joj kao sama smrt. Riječi na koje je ona mislila
uvele su, rečenice koje je znala presušile su, ništa je nije moglo utješiti.
Stari Dag promozgao je sve mogućnosti prije nego što je došao do toga
jednostavnog zaključka. Znala ga je dobro iz mnogih njihovih ranijih
razgovora koji su se svačega doticali.
v
Prolazili su pokraj neke ljetne staje. Za ljetnih večeri krave su unutri
mirno ležale u mraku i uživale u blagom vremenu, a sada je šumilo
naokolo u jelama, javljali se glasovi jesenske večeri, pucketalo u stajskim
vratima. Stadoše na nogostup i prijeđoše preko ograde, Adelaida i stari
Dag, te blagom padinom krenuše dalje kroza šumsku tamu. Žaba iskoči
iz grabe i nestade u mraku, jež zabrza preko kamenja te iščeze - svuda
inače mir i tišina, čuje se samo lagan šum u krošnjama.
v
Snijeg već obijelio sve vrhunce, ali ga je danju sunce otapalo. Visoke
planine u silnoj daljini sjale se bjelinom, ali ispred njih, iznad kamenog
površja, iznad borika i brezika, iznad brdskih bila stajala Stijena smrti sa
snijegom na tjemenu i sa snježnim plohama sa strane, i jasno se moglo
vidjeti odakle joj to ime.
Jesensko sunce zlatilo se u smiraje sa zapada, prelazilo u rumen i
prevlačilo krvav sjaj preko Stijene smrti dok je tonula u tamu. Dok je
sunce zapadalo digao se vjetar i zahujao s planine.
Načas utihne kao presječen, da još jače razvali povrh pašnjaka - sabire
se za planinom te onda nahrupi i udara na busove. Još je jednom
uzmaknuo, utihnuo u jecaju, povukao se u carstvo vrhunaca, da zauši po
bregovima, zadre u šume i zategne niz ravni, pa opet iznova. Mrmorio je
i hučio za Stijenom smrti, obigravao oko nje fijukom da sa žestinom
gornjaka jurne ozgo te pročešlja šumu i umije svijet. Hladan je brzao
ravnim krajem, gdje su ljetos bila polja, a sada stajala sama suha strnjika
- hladan kao u sam podzim.
v
Adelaida i stari Dag zastadoše malko na zavoju niz veliku padinu
odakle se mogao dogledati dvor i naselje. Po slaboj svjetlosti s prozora

395
naslućivao se četvorokut Björndalskog dvorišta. Na Hamarrböu i na
nekoliko mjesta u naselju treperila blijeda svjetlost, ali su se gore, na
nebeskom plavetnilu, javljale zvijezde jedna za drugom, dok se na
sjeveru, u šumama, vjetar nadimao i sve više krivio.
Dok su tako stajali u tami jedno do drugoga - dvoje jadnih ljudi u
snažnom bruju šume pod zvjezdanim nebom - Adelaida se dosjeti kakav
će odgovor dati starom Dagu, odgovor u skladu s riječima što ih je nekoć
sam rekao njoj za utjehu. Ali odakle će smoći hrabrosti da mu ga kaže?
Najposlije se domisli kako će i to izvesti.
Sretna se sada vraćala sa starim Dagom iz šuma, sretna je u tami
silazila niza strmen na posljednjem dijelu puta.
v
Nešto su založili u blagovaonici da se okrijepe te onda sjeli pred kamin
u prednjoj dvorani. Stari je Dag prvi put nakon duga vremena zapalio lulu
te je polako odbijao dimove i gledao u žeravu.
Olakšalo mu što se mogao povjeriti Adelaidi, ali su se misli i dalje
namatale oko staroga, glava mu se spuštala, a lula ostala zaboravljena.
Adelaida ustane i polako se uspne uza stube, u svoju sobu. Sada se
osjećala jakom. Stari Dag gledao ju je sa strane kad se vratila noseći u ruci
podebelu knjigu: bibliju s križem i sa zaponima. Lagan val topline zalije
Dagu obraze: zar Adelaida misli da nije pokušao da u knjigama nađe mir
svojim mislima, u bibliji kao i drugdje?
Ali je ona prilazila polako i nekako svečano, a biblija bijaše neobično
fina. Nema druge, valja je pogledati.
Prišla je sasvim do njega i stavila mu bibliju u ruke.
„To je djedova biblija“, reče.
„Tvoga djeda, biskupa?“ - upita Dag te je pogleda.
„Jest“, odgovori ona. - „Bio je jak čovjek kao i ti, a ipak je i on imao
svojih iskušenja. Naći ćeš mnoge bilješke u njoj, i listove ispisane
njegovim rukopisom, pa ćeš, čitajući ih, vidjeti kako je on našao svoj mir.
A na prvoj strani napisao je nešto za tebe“.
„Za mene?“ - u čudu će stari Dag.
Znao je, naime, da je biskup umro onda kad se Adelaida rodila, i zato
ju je čudno pogledao.

396
 „Jest, za tebe i za sve druge“.
I nato se Adelaida opet uspe uza stube i uđe u svoju sobicu, umorna
nakon mučna dana, ali sretna kako već odavna nije bila. Sagnula se nad
svoje mališane koji su spavali u svojim kolijevkama i disali zdravo i
jednakomjerno, zatim otvorila staklena vrata, izišla na balkon i pogledala
na nebo gdje su zvijezde sada bile tako guste i tako sjale trepereći da je
plavetnilo bilo još samo kao kakva tanka koprena. Sklopila je ruke i
šaputala molitvu za starog Daga dolje u prednjoj dvorani, za mladog Daga
u šumi, za svoju djecu u sobici, za cijelo naselje, i malo, na kraju, za sebe.
v
Stari Dag sjedio držeći u rukama zaklopljenu bibliju. Bijaše mu kao da
se u njemu upalila iskra nade - da će možda u bibliji jednog biskupa naći
odgovor na svoja pitanja; da, mora ga tamo naći.
Najposlije ustane te s biblijom pod miškom uđe u spavaonicu. Upalio
je svijeću, otvorio bibliju na komodi i uzeo čitati ono što je stajalo na
prvom listu i na što ga je Adelaida upozorila.
Opet se uspravi i razočaran upilji pogled preda se. Prošetao je nekoliko
puta gore-dolje po sobi, s rukama na leđima, zatim prišao prozoru i
pogledao van. Nebo se osulo zvijezdama, bijaše prekrasno. Stajao je tako
i gledao gore i preko naselja u tamu. Dolje je još svijetlilo ponegdje, a i na
Hamarrböu. Opet je uzdigao glavu i dugo gledao u zvjezdano nebo, a onda
polako počeo da se razodijeva.
Kad je bio spreman na počinak i kad je već prišao postelji, okrene se i
ponovno priđe komodi i ponovno pročita što piše na prvom listu
biskupove biblije. Stajali su ondje stihovi sa sjetnim, nabožnim mislima,
a posljednji je stih kazivao kako je molitva svjestan čovjekov put k
Višnjemu.
Toliko je i prvi put pročitao i bio razočaran. A sada je pri dnu pročitao
naknadno dodane riječi:
»Ali su dobra djela više od molitve, čovječnost vrednija od pobožnosti.«

397
NEMA PUTA NAOKOLO
 PRVI DIO

GLAVA I.

Mekkal Hogger brzo se i tiho probijao u mraku, kako je već mogao po

strništima tamo na istočnoj strani. Valjalo mu se svojski poštapati da bi
prelazio preko graba i jaraka, a kad bi mu pod stopalom prasnula i
provalila se ledena kora na kakvoj splaki ili lokvi, jadnik bi se toliko
prepao da se jedva držao na nogama.
Kad se dohvatio puta, oprezno je išao po travi što je rasla uz rub te se
osvrtao i osluškivao ne bi li uhvatio kakav zvuk ili glas s majura; ali se
nigdje nije ništa čulo, samo mu je oko nogu šuškala i nježno pucketala
smrznuta trava, a u zraku bio lagan huj, kao da je to obična, tiha noć u
kasnu jesen. Činilo mu se da čak prema nebu vidi zabat i krov kuće na
majuru, ali ne može to biti po takvoj mrklini - bit će to pusti pričin.
Tišina oko njega, pa onda to što je izmakao na cestu a da ga nitko nije
opazio, učiniše svoje, te je najposlije odahnuo nakon napetosti, osvrnuo
se i tužno gledao onamo gdje su se kuće krile u tami.
Bijaše ondje posljednji seoski dvor na kojem je služio kao pošten
radnik i sluga. Gospodar mu je sinoć izrekao osudu. Kazao je kako je radi
njega išao župniku - i sad neka Mekkal bude miran i neka ne tare glavu,
on je na župskoj brizi. Treba samo da se javi župniku i...
Gospodar mu je izrekao tu osudu bez pô muke, čak mu je u glasu nešto
treperilo po čemu si mogao zaključiti kako je uvjeren da čini dobro djelo.
Mekkal steže uza se zavežljaj s rubljem - da vidi jesu li u njega još
onakvi osjeti kao onda dok bijaše radnik i sluga. Ni u što više nije sasvim
siguran. Nevjerojatno je kako jedna jedina riječ iz usta nekog čovjeka
može u drugome toliko zasvrdlati u uhu da sav protrne i cijelo mu tijelo
obamre. Noćas je, ležeći na svom ležaju u staji, uvlačio u nos miris zrele
slame i topli stajski vonj, i rukama je pipao po drvetu oko sebe te se gotovo
čudio kako se može micati i kako može ćutjeti mirise baš kao i prije nego
što je gospodar spomenuo riječ župska briga.
Osjetio je kao nepojmljivu nepravdu kad je riječ bila izgovorena. On
koji je cijepao što je mogao bolje i donosio drva u kuću tako da ih nikad
nije nedostajalo, i pomagao u svemu što su od njega tražili, i bio koristan

399
na svakom koraku... zar tako da završi? Tko je jesenas unio i pod krov
spremio brane i plugove, maknuvši ih odande kamo su ih bacili da rđaju
među koprivama? Tko je bez ičije riječi podupro straga drvarnicu sa dvije
grede kadno se nakrivila i umalo što se nije srušila? Mnogo je toga on
uradio, ali tko je to znao? A sad, gle, čovjek mora još čuti da nije vrijedan
jela...
Tako je najprije mislio - ali je čudno kako takva značajna riječ može
djelovati na čovjeka. Otišao je sav njegov mir i njegova sigurnost. Postao
je zbunjen - naprosto nije znao što da misli. A jesenas ga drži trgavica,
zavrće u kostima. Došlo je dotle da mu se baš grstilo kad je valjalo
prihvatiti sjekiru, i prvi bi zamasi izjutra bili prava muka, pucketalo mu u
ukočenim ramenima, škripale kosti kao nepodmazane, a leđa, kad bi
ustajao sa slame - eh, zlo je i naopako kad je radnik i sluga star i bolestan...
Možda je još najbolje kako je gospodar rekao: da ode na sigurno -
daleko od majura. Na sigurno, jest, ali sa ženom i s djecom oko sebe, a ne
ovako sam samcat, okružen sažalnim pogledima onih koji bijahu
pametniji. Iskusio je on kako je to biti sam i osjećati takve poglede.
Ležao je noćas i razdirao se razmišljajući o tome, i muku je mučio
kazujući u sebi: »Uh, samo da dođe proljeće s toplijim danima i umine
ova kostobolja, pa da vam pokažem kakav sam ja radnik i poslenik.« A
onda se sjetio: »Jest, proljeće, ali ga valja dočekati. A ja nemam mjesta
gdje da prezimim«. Gospodar je bio tako odlučan da nije dopuštao
pogovora, a on, Mekkal, ne može ni pomišljati na to da gdjegod na
drugome mjestu traži posla, sada, pred zimu, kad svatko ima i previše
čeljadi.
Ne, nema tu izlaza: je li čovjek predan župi na brigu, nema više nazad,
pa baš da ga ljetno sunce i pomladi. Ne može krenuti ni u drugu župu, jer
tko je náhranik u jednoj, bit će otjeran iz druge i vraćen natrag, i samo će
doživjeti ruglo i sramotu, jer takav je zakon.
Nije noćas oka sklopio koliko su ga zapljuskivale puste misli, a onda
mu se naposljetku zavrže u glavi da mu valja ustati i uzeti put pod noge
prije nego čeljad poustaje, valja da kao čestit čovjek prođe malo selom -
posljednji put prije nego što ode župniku. Malo je bilo kuća koje ga nisu
vidjele pod svojim čvrstim krovom, onda dok bijaše mlađi i gipkiji u
leđima. Treba da još jednom vidi ovo ili ono mjesto za koje ga vezuju
kakve uspomene - sjećanje na kakvu djevojku ili dvije što su se malko

400
borile oko njega, onda... i na štošta drugo, na lijepe časove i na jade, na
teške ali snažne dane, jest, na mnogo toga što u životu biva.
Mekkal se probijao kroza život. Kao dječak, tamo odakle je rodom,
cijepao je sitna drva, zatim krupnija, a kad je odrastao, obarao je stabla;
zbog snage koju je pokazivao zamahujući i udarajući sjekirom dobio je
nadimak Hogger ili Obarač. Od prvog udarca podno stabla pa dok se ne
bi srušilo trebalo je njemu tako malo vremena da bijaše pravo čudo. A
kasnije je ponovno cijepao vrljike i naramke drveta za ogrjev - i sad
najposlije opet sitna drva.
I dok je tako stajao u jesenskoj noći i gledao natrag, prema majuru,
znao je da je za njim ostala zacijepljena sjekira u panj na kojem se cijepa
- jedini znak i biljeg što je ostao za njegovim dugim životom, radom
ispunjenim. Ujutro će netko drugi izvaditi sjekiru odande - i tako neće na
svijetu ostati znaka ni traga za Mekkalom Hoggerom.
Nadimak, koji bijaše njegov ponos, jer je značio nešto više od drugih -
ne, nitko ga više neće spominjati. Na muku i smetnju bit će odsad svuda
kamo dođe, i neće manjkati mučnih napomena o tome kako jede općinski
kruh.
Drhtale su mu izrađene, mršave ruke, a grudi mu razdirao i pod grlo
mu navirao trpak osjećaj, kao onda dok je još mogao plakati. Još je
jednom ukočenim očima pogledao prema majuru što se zavio u tamu, a
onda polako i oprezno pokrenu noge po travi na rubu da ne pravi suvišne
buke lomeći i provaljujući ledenu skramu na splakama i lokvama po cesti.
Mislio je valjda na to kako čovjek treba da ide tiho kad izlazi iz života.
v
Ujutro je dug pogrbljen starac stajao iza malena jasenika tamo gdje put
zakreće: stajao je ondje i gledao prema župnom dvoru. Donja mu se usna
drhtavo ovjesila u bradu, a oči mu ukočeno zurile kao u strahu. Bijaše to
Mekkal Hogger.
Jutros je već bio na tri mjesta u župi. Kako je pomalo dolazio k sebi i
kako se počelo daniti, javljala se u njemu neka nada. U svoje doba nije on
bio običan radnik. Bilo je na njemu nešto posebno. Zato valjda neće biti
baš sasvim sigurno da mu je suđeno da padne župi na brigu upravo onog
časa kad je jednom gazdi palo na um da tako kaže. Valjda će se još netko
naći kome je on potreban. Ta on se u mnogo šta razumije.

401
 S tim mislima i osjećajima nekako se prenuo i ustobočio, postao hrabar
i siguran, kad je dugim i čvrstim korakom, kako je već mogao, stupio na
prvo dvorište nakon čitava sata mučna hoda. Namislio je da se drži kao
da se nije ništa dogodilo i da se ponudi - ta poznaju ga u toj kući iz njegova
najboljeg vremena. Ali su se ondje samo zgledali, a izraz sažaljenja, koji
nisu mogli sakriti u očima kad su ga vidjeli onakva, oduze mu svu
hrabrost. Dali su mu jela, izmijenili su koju o vremenu - i onda je polako
krenuo dalje. Još se dvaput usudio da okuša sreću u kućama gdje je bio
rado gledan radnik i sluga u godinama svoje snage, ali su se i ondje samo
zgledali, ponudili mu jela i razgovarali o svakodnevnom. Nitko nije ništa
spomenuo ni jednom jedinom riječju, ali su mu njihovi pogledi rekli sve
što je potrebno da bi shvatio kako je sada kraj i kako mu se zauvijek valja
oprostiti s pomišlju da bude samostalan i da se sam izdržava. Život je
krut, ne poznaje milosti.
Spominjao se sada mnogo toga na čemu se prije nije zadržavao. Na
nekome mjestu gdje je davno radio bijaše momak koji je nekom starcu
dobacio kako je žvakanje kaše najveći i najteži posao za koji je podoban.
I on se, Mekkal, onda smijao s ostalima...
v
Sada eto stoji iza jasenika i bulji. Župni mu je dvor nekoć bio ugodno i
dostojanstveno mjesto te je gotovo ostajao bez glave, koliko se osvrtao
kad bi prolazio onuda. Sada je mislio na ono što je slušao o starcima koji
su ovamo dolazili u istom poslu za kojim je i sam krenuo - kako su ih
kljukali biblijskim riječima i svakovrsnim opomenama u pogledu
zahvalnosti i kazivali im kako im se valja pripremiti za posljednji put.
Jest, župni dvor, koji mu prije bijaše kao neka svečanost, sada mu je
bio kao sam ulaz u životnu bijedu. Bijaše kao da stabla oko župnog dvora,
lipe što ih je jesen ogolila, sežu za njim svojim granama i pokazuju mu
nos - jest, kao da se i one zgledaju među sobom i na vjetru šapću o njemu.
Dolje na putu začuo je štropot kola. Kliznuo je u jasenik i sakrio se za
neko stablo, tako da je iza zaklona mogao gledati na cestu. Najposlije se
kola pokazaše. Mekkala Hoggera nešto prosrsi od glave do pete. Morade
se lijevim ramenom nasloniti na jasenovo stablo, dok mu je lijeva ruka
zarila nokte u tvrdu koru na drvetu, a desna se stegla u drhtav i grčevit
zahvat oko štapa. Zavežljaj s rubljem pade mu do nogu.

402
 Ta moglo je doduše biti takvih konja i na drugim majurima, ali taj
dorat zlatogrivac izaziva u Mekkalu bolnu uspomenu na njegovu snažnu
i sretnu mladost.
Rodio se on u šumskom kraju daleko na sjeveru, u Björndalskom
naselju: na južnoj strani toga naselja ležaše majur što se zvao Hamarrbö,
a na tome su posjedu imali bijelce kao što je taj. Sve je više zurio i
naprezao ukočeni pogled - i što se konj više približavao, Mekkal se jače
tresao. Jest, prepoznao je rodovske crte na licu onog čovjeka u kolima.
Bijaše to zaprega s Hamarrböa. Još dugo pošto su kola i konj nestali iz
vida stajaše Mekkal pokraj stabla i, kao da je sišao s uma, gledaše prema
sjeveru. Klecala mu koljena, a ruke - jedna sveudilj držeći se stabla, a
druga opirući se o štap - bijahu jedino što ga je držalo da se sasvim ne
savre i ne skljoka. Visoko nad njim tromo se i polako pokretale grane na
vjetru pokazujući prema nebu kao nekakav znak da su one sada kao neki
znamen nad čovjekom koji se ruši, a koji zaslužuje bolju večer života.
Nijedan čovjek nije toliko siromašan da ne bi imao svijetlih uspomena.
Mekkal Hogger imađaše čitav svijet dobrih uspomena - ali ih je morao
goniti od sebe da bi mogao izdržati sadašnjost kakva mu se objavila.
Bijaše on rodom iz šumskog kraja gore na Björndalu, ondje je odrastao
u beskrajnim šumama i postao čovjek, postao nešto ispred ostalih. Ondje
je on stekao svoj nadimak, koji ga je stavljao ispred drugih jakih ljudi što
su ondje obarali stabla.
I dogodilo se jedne noći, kad su pekli rakiju i razgovarali o ženama, da
je podivljao. Razgoropadio se i sjekirom dohvatio nekog momka i još iste
noći umakao prema jugu, pobjegao što je mogao dalje. Kasnije je čuo da
je čovjek prebolio, pa se on, Mekkal, vratio prema sjeveru do te župe, ali
se nikad nije usudio dalje.
U mladosti je čuo mnogu dobru riječ što mu ju je upućivao onaj koji je
posjedovao šume i zemlje gore na sjeveru. Zvao se Dag Björndal, a bio je
onda mlad, tek oženjen; žena mu se zvala Tereza, a bijaše došla iz grada.
Mekkal ne bi htio da se s njime ikad više susretne. Stari Dag Björndal,
kako su ga sada zvali, odonda se silno obogatio, kako je Mekkal čuo, i
postao krut i nemilosrdan. Vele da se u posljednje doba umekšao, ali je
za Mekkala ostala Dagova slika onakva kakvu ju je ponio iz mladosti.
Onda je Dag bio škrt u govoru ali iskren. Od jedne jedine lijepe riječi što
bi je čuo od njega mogao je čovjek dugo živjeti, a Mekkal je baš čuo takvu
lijepu riječ. Nije htio da se susretne s Dagom poslije one divlje noći, nije

403
htio da ga zahvati jedan od onih hladnih pogleda i možda jedna od onih
riječi kojima je Dag znao čovjeka upravo pokositi.
Izminula su desetljeća, a Mekkalu je život, u snažnim godinama poslije
toga, bio kao rijeka puna mahnitih bukova i hučnih brzaca. Sve je stare
uspomene i sjećanja zatomljivao neprestanim radom u radne dane i
igrom sa ženama i bančenjem u slobodno vrijeme. Pod starost je maknuo
od sebe svaku misao na godine mladosti, naprosto nije mogao o njoj da
misli. Ali je imao sina gore u šumskom kraju. Sin je dobio nadimak po
ocu - zvali su ga Martin Hogger, koliko je čuo. Za tihih časova događalo
se da bi mislio na tog sina koga je jedva i vidio. Baš bi trebalo da jednom
vidi momka. Ali je prigušivao te misli.
Onda je sve tamo u šumskom kraju izgubilo svaki smisao, kako je čuo.
Mladi Dag, sin starog Daga, Mekkalova vršnjaka, i sam je doveo ženu iz
grada, a ta je bila toliko otmjena da sada ondje na sjeveru ništa više ne
može biti onako kao što je nekoć bilo.
Riječi o tome bijahu i na jad i na utjehu.
Mekkal stajao za jasenom blizu župnog dvora, vilicu prislonio uz tvrdu
koru i gledao prema sjeveru za doratim zlatogrivcem, koji se više nije čuo
i koji je davno nestao s vida.
Bijahu li to grane nad njegovom glavom ili bijaše nešto u njemu od
zaboravljenih uspomena koje žive premda zapretane - nad njim kao da
nešto kliznu i projedri, zašapta blag i mekan glas, kao da se na dahu vjetra
zanjihala jelova grana puna zelenih iglica. Kad je Mekkal došao k sebi,
zateče se kako stoji obuhvaćajući obadvjema hladno jasenovo stablo. Štap
mu je pao pokraj zavežljaja s rubljem. Uspomene što ih je u njemu
probudio dorat zlatogrivac s Hamarrböa buknule su tako silovito u onom
stanju u kojem se nalazio da je naprosto izgubio svijest.
Pustio je stablo, dohvatio zavežljaj i štap, uspravio se i, prije nego što
je pravo i došao k sebi, već je krenuo dalje od župnog dvora - uputio se
cestom prema sjeveru. Iako je zapravo trebalo da zakrene prema župnom
dvoru, noge su ga ipak ponijele na sjever.
Između njegovih želja, osjećanja i slutnja zapalucala je svijest: ta može
sebi dopustiti dan-dva slobode prije nego što zakorači na župni dvor, u
životnu bijedu. Jela će ionako dobiti kamo dođe, a naći će se već i kakav
ležaj preko noći. Ako od toga i bude veće kostobolje - pa što! Ionako više
nije za rad, gurat će kako može. Nešto od ravnodušnosti iz njegovih

404
snažnih dana javilo se opet u njemu. Slijedio je časovito raspoloženje i
tako je sudbinu uputio drugim smjerom.

GLAVA II.

Mekkal Hogger imao je sreće. Na nekim kolima povezao se daleko na

sjever po župi u nizini. Nikada tu nije tražio posla. Odvajkada je ravni kraj
bio u neprijateljstvu s brđanima na sjeveru, odakle i sam potječe. Pripoljci
nisu trpjeli onih iz šumskog kraja. Znao je to, i zato nije imao volje da se
miješa i dolazi u dodir s ljudima koji su neprijateljski raspoloženi prema
njegovoj postojbini.
Nakon vožnje, nastavio je put pješke cestom što se čas penjala, čas
spuštala sve do uzvišica kod Hovlanda. Tu je sjeo na kamen kraj puta:
bijaše se umorio od penjanja, ponestala mu daha.
Sasvim na sjever, preko borglandskih polja, mogao je sada dogledati
šumske padine za kojima se nalazi Björndalsko naselje - i bijaše kao da
mu se uši naćuljuju da osluhnu bruj i nosnice šire da omirišu dah onih
pustih šuma. U duhu mu se javljalo doba mladosti pune uspomenâ.
Sjedio je tako i razmišljao o sebi. Kakav ga to posao vodi ovamo?
Posao? Zar ne smije malko obilaziti po šumskom kraju i udahnuti miris
prave šume, još jedan jedini put prije nego što iziđe iz života? Jest, zar je
kakvo zlo ako iziđe na prvi proplanak u šumi, sjedne ondje kraj ograde
uvečer i pogleda po naselju u kojem je u svojoj mladosti bio poznat i
cijenjen u svakoj kući i kolibi? Nekoć je ondje bila bačija, planinski stan
kamo su izgonili ovce na pašu, i sad je ondje pastirska koliba. Mogao bi
ondje nastrijeti nešto jelova granja i prenoćiti. Drveni zidovi nisu gori od
zidova u staji u kojoj je noćivao posljednjih godina.
Štošta ga je opet kočilo i zadržavalo - ponajprije strah da se vrati među
onaj stari svijet gdje bi ga mogli prepoznati i razabrati u kakvu je stanju.
Kad starac, kao što je on, baza vani sa zavežljajem pod miškom i u to doba
godine, onda nije teško pogoditi da je ostao bez krova nad glavom. A na
muku mu još zajahala nevolja: noge mu nekako odrvenile i otekle za one
vožnje a poslije hoda na koji ne bijaše vičan. Ali je u njemu bila neka
upornost: zainatio se, opet ustao te uzeo put pod noge. I koliko god mu je

405
razbor kazivao da mu se valja vratiti na jug, nešto ga je neprestano kretalo
naprijed, tjeralo na sjever.
Prošetao je pogled borglandskim drvoredom kad je naišao onuda.
Gospodsko sijelo bijaše jednako dostojanstveno kao i posljednji put kad
ga je vidio. U ono je vrijeme upravo ta gospoštija gledala, tako s visoka na
sve njih iz šume, ali se sada, kako je čuo, dogodilo nevjerojatno - da je
stari Dag Björndal postao vlasnik i tu, na Borglandu. Jest, mnogo se šta
dogodilo ondje na sjeveru otkad je on, Mekkal, otišao da živi na jugu -
jest, mnogo se toga zbilo, i čovjeku naprosto ne ide u glavu. Dag Björndal
bijaše nešto najviše u njegovu životu onda - a odonda je neprestano
rastao, išao naviše, naprosto ne poimaš. Ali nema nikakve veze sa starim
Dagom to što se on, Mekkal, sada probija prema šumi da ozgo niz padinu
posljednji put baci pogled po naselju. Nema to ništa zajedničko ni s kojim
čovjekom.
Odjednom neobičan, topao osjećaj ispuni Mekkala. Osjetio je prvi
daleki dah što dolazi od šuma. Vjetar mu je donio bruj i svježinu šume -
stari, znani huj prave šume, njezin bruj i miris. Noge mu krenuše brže,
živnuše - već mnoge godine nisu bile tako lake, i neka mu se snaga
ulijevala u žile, nešto - iz onih vremena. Počeo je pjevušiti kroza zube, čak
je na prvoj šumskoj padini potiho zapjevao neku staru pjesmicu, koja mu
nije dolazila na pamet svih ovih godina:
Ko volja je sjekire brid:
gdje udari, puca i hrid,
siječe i ruši gdje dohodi,
ko volja krči kud prohodi.
Ko sjekire brid volja je britka,
kad strune ječe i plesna bitka;
u skupu djevâ momak tad vlada;
nagoni ovce ljupkoga stada.
Ni volja britka ni sjekire brid
nemaju brane, satiru i hrid:
jezik će ženski volju zaglušit
i sjekire brid on će otupit.

406
 Naglo je zastao i osluhnuo. Zar je pjevao naglas da ga je tko mogao
čuti? Ne pristoji se da čovjek siromašan i star izgubi pamet i toliko
zastrani te okrene pjevati putem. Ali je on samo mrsio kroza zube, a nije
pjevao. Bodro je koracao dalje i tiho pjevušio hodeći gustom šumom.
Tamo gdje put pravi posljednju okuku prije nego što zavijuga između
posljednjih stabala Mekkal zastade i poče duboko disati. Već je i večer
mrknula, ali se još nije toliko umračalo da ne bi mogao vidjeti cijelo
naselje, eno tamo s one čistine, a donde je još samo koji korak.
Valjalo mu razmisliti prije nego što prijeđe tih nekoliko koraka. Eto je
išao i pjevao, jest, vratila mu se stara lakomislenost, koja ga je odvela u
mnogu nesreću u životu. Uza svu nevolju u kojoj se zavrnuo i uza sve jade
što su ga snašli jutros, eto se mogao poduhvatiti da dođe sve dovde i još
da putem pjeva kao u sretne dane mladosti - posred sve nesreće što mu je
zajahala na vrat. Eto je ostario, omatorio da više nije ni za što - ali još nije
imao vremena da bude i odrastao. Kimao je glavom. Bijaše kao da se ne
smatra dostojnim da ide dalje.
Bio je doduše valjan i snažan radnik u svoje vrijeme, ali ga je inače
uglavnom pratila lakomislenost, i zato je, eto, zapao u takvo stanje.
Svome rodnom kraju bio je samo na sramotu. Odavno se bavio tim
mislima, ali je sada, nekoliko koraka pred ponovnim viđenjem, njime
snažno ovladala pomisao na životni brodolom.
Mekkal bijaše stigao do ograde. Trebalo bi je popraviti, zabiti novo
kolje. U svoje je vrijeme vidio mnoge ograde i plotove, razumio se on u to,
i tako su mu se u svečane osjećaje upletale misli o poslu, kako već biva
kod onih koji su bili valjani i čestiti radnici.
Sjeo je na kamen kraj ograde, kao da se krije, i zakružio pogledom po
naselju. Vidik je bio drugačiji nego što je zamišljao. Kuće bijahu nekako
zbijenije među sobom, udaljenosti manje, sve bijaše uže i tješnje nego što
je nosio u sjećanju - tako već biva čovjeku kad ponovno vidi zavičaj pošto
je dugo proboravio u kraju gdje su razmjeri veći. Bijaše to u početku kao
neko razočaranje; a onda poče gledati pomnije, ozbiljno zagleda naokolo.
Dolje, na brežuljcima s lijeve strane, opazi krovove na Hamarrböu.
Bilo je tamo više zgrada, i Mekkal se sjećao lijepih večeri što ih je ondje,
zbrinut i poštovan, provodio među dobrom čeljadi. Pri pogledu na one
zgrade javiše mu se sjećanja, uzavreše u njemu uspomene - i tako bijaše
sa svakim mjestom dolje u naselju na kojem bi mu oko zastalo. Pogledao

407
je prema padinama na zapadu. Visoko gore, između Barvolla i Steinruda,
nastale su nove krčevine s novim kućama. Jest, mnogo se toga
promijenilo za ovih godina što je izbivao.
Najposlije podiže i upravi pogled ravno preko naselja na sjever, prema
Björndalu. Ondje je sve nekako veće nego u njegovo vrijeme.
Čuo je već o velikoj novoj kući koju su sagradili godinu dana poslije
njegova odlaska, ali sve bogatstvo o kojem je slušao i uspomene na sve
lijepe dane što ih je ondje proveo, pridonijele su svoje, te mu se sada činilo
da je stari Dag još veličajniji nego što je bio u njegovu sjećanju.
Večer se spuštala na svijet. Olovno-sivo novembarsko nebo padalo sve
niže i niže, bijaše kao da će poleći po krovovima u naselju, sastaviti se za
zemljom i ugušiti i posljednji sijevak dana.
Zapalucala svjetlost tamo iz tame na sjevernoj strani, na nekoliko
prozora na Björndalu, onda se pojavila dolje na Hamarrböu i još tu i tamo
po naselju.
Mekkal je obrasli podbradak tako čvrsto pritisnuo o praštac na ogradi
da ga je upravo boljelo, ali je on to osjećao samo kao malen dio golemog
zla što mu se oborilo na glavu.
Bilo je stare i siromašne čeljadi i tu u naselju i u šumama. Jest, čuo je
o tome kako tu i sada vlada drevni običaj da starci dolaze iz drugih krajeva
i borave na Björndalu. Ali tu još nikome nije palo na um, kao onima na
jugu, da čovjeka obilježe i ožigošu da je na župskoj brizi, to jest da više
nije ni za što. Tu starci idu naokolo i korisni su koliko im već zdravlje
dopušta - a osim toga, svi tu znaju da će i sami ostarjeti ako požive, pa
zato nema razloga da budu nemilosrdni prema starcima.
Tu u šumi ljudi misle dalje od nosa i drukčije rasuđuju, to je sasvim
drugi svijet. A i on je ovamo pripadao, ali se iskvario i odmetnuo, i nikad
se više ne može tu pokazati.
I dok je tako prebirao u sebi i razgađao, u glavi mu se zavrže nešto
lakomisleno. Njegova stara smionost nije se još sasvim ugasla. Razbor se
u njemu borio, ali je lakomislenost rasla. Zašto da se ne osmjeli preko
naselja, sada po mraku, pa na sjever, na Björndalsko dvorište, ovaj jedini,
posljednji put, da osluhne život u onim zgradama i bruj iz velike šume? A
onda se može okrenuti pa opet na jug odakle je i došao.

408
 Razbor se u njemu borio i opominjao ga da bi mogao naletjeti na koga
starijeg tko bi ga mogao prepoznati po njegovoj dugoj spodobi i po
zatubastom nosu. Ali su se noge već pružile i uzele put poda se, pa su i
one i štap zaklimale nizdol prema naselju, unatoč svoj njegovoj volji da se
posluži razumom i da okrene natrag.

GLAVA III.

Mekkal je kroz naselje išao istim putem kojim je u mladosti tako često
išao u posjete, na ples i na sijelo. Bilo je mnogo toga čega se ne bi rado
sjećao, ali su se uspomene i slike redale kako je prolazio pokraj znanih
mjesta. Tu je pokraj puta znao sjediti s ostalim mladim svijetom za
svijetlih ljetnih noći ili u tamne jesenske večeri i sudjelovati u svemu čega
se već mladost poduhvaća.
Sad je opet išao uzbrijeg prema Björndalu i zašao u drvored s
kamenom podzidom. Mučan mu bijaše uspon, uspuhao se, pa mu valjade
sjesti, da povrati dušu. Sjeo je na kamenu podzidu, leđima se naslonio na
neko staro stablo i gledao nazad preko naselja što se prostrlo kao neka
zemlja mira dolje u tami gdje je ovdje i ondje treperilo poneko sitno
svjetlo. Znao je da i tamo dolje među četiri kućna zida može biti bolesti i
smrti i drugih jada, ali je bilo i izlaza, a nikoga nisu stavljali na župsku
brigu - ne, to nikako.
Osluhnuo je. Bijaše kao da je dopro odjek znane pjesme, negdje iz
daljine. Malko je i puhalo nad golemim šumama. Mučno je ustao. Noge
mu se ukočile, stijesnilo se u grudima. Eh, šume!
Jest, tu je on odrastao - i proživio svoje najljepše dane. Da mu je samo
još jednom proći njihovim padinama i stazama, otići tamo do Frilanda i
Röisle i na sjever do kolibe kraj Crnog jezera i drugih mjesta gdje je
proživio toliko divnih i silnih dana i gdje je uživao mnogi časak mira!
Nadlanicom prijeđe preko očiju i zastade savijen u leđima baš kao lûk.
Teško je kad čovjek grohne od starosti, a na nj navale tolike uspomene.
v
Jedan od dvaju teških stupova na ulazu na Björndalsko dvorište
pokrenu se u tami. Bijaše kao da je sa strane dobio grbu. Grba se pomicala
i bivala veća i onda je odjednom nestade - da se pojavi s druge strane. To

409
je Mekkal Hogger stajao za stupom, gledao na dvorište i u se uvlačio stari
znani miris dvora i šume. Tu i tamo prosjala bi svjetlost s prozora, ali je
na sve pala takva neobična tišina da se usudio odlijepiti od stupa i
zakoračiti nekoliko koraka na dvorište, pa još malo, tamo prema novoj
kući. Isteže se da zaviri onamo gdje je svjetlost - sigurno je to kuhinja jer
se svjetluca posuđe po zidovima, a i neka se žena kreće unutri. Još ih
bijaše ondje, tamo dalje, jer je žena svaki čas okretala glavu, govorila i
smijala se nekome. On se sjeti da je gladan, toliko je vremena prošlo što
nije jeo.
Bio je sve nerazboritiji što je dan dalje odmicao. Kako bi bilo da sad
uđe u kuhinju i nazove im dobru večer? Nekoć su ljudi tu ulazili u svako
doba. Svi su dobivali jela, a oni što bi došli kasno dobili bi i noćište. Tamo
za poljima na istočnoj strani bile su prije pojate za ovce, a i sad su ondje.
Stoje prazne, sada u poznu jesen. U nekoj bi mogao ležati dok se dan ne
zapozna. Dobije li nešto jela, može opet otići, ne smetajući dalje. Nema u
kuhinji nikoga tko bi ga poznao, nema dakle nikakve opasnosti.
Primicao se sve bliže, sasvim se prikučio i najposlije promotrio cijelu
kuhinju. Kako li je lijepo i uredno unutri. Previše fino a da se takav ondje
pojaviš. Ali se utješi na pomisao da su ondje već vidjeli mnogo takvih golja
i odrpanaca. I s tom utjehom krenu prema vratima. Provukao je prste
kroz bradu, snimio šešir i doveo kosu u red i sve pritegao na sebi prije
nego što je stao na kuhinjski prag, zakucao i otvorio vrata.
Četiri žene upiljiše pogled u njega kad je u svoj bijedi upao unutra i za
sobom zatvorio vrata. Jedna među njima očito bijaše ona koju su zvali
gospođica Kruse. Već je i po vanjštini i po držanju bila drugačija od
ostalih. Bijaše ona kći bubnjara iz župe u ravnici. Čuo je da je ovamo došla
još kao sasvim mlado djevojče, da je od Tereze, žene starog Daga, naučila
kako se vodi domaćinstvo i da je iznad svih žena na Björndalu.
Ona ga je u prvi mah pogledala možda oštro i upitno, ali je onda rukom
pokazala na dugi stol. Bijaše to kao neka uputa ili nalog djevojkama.
Odmah je zatim izišla.
Djevojke nisu gledale blago kad bi im tko tako upao u kuhinju - a njega
nisu gledale nimalo dobroćudno. Osjećao je da na njemu nema mjesta ni
zakrpe koju nisu promotrile, ali jedna između njih naposljetku reče neka
sjedne za stol, jer bi zacijelo štogod pojeo.
„Hvala vam na dobroti“, prihvati Mekkal i sjede za stol, na klupu.

410
 Ljepše bi bilo da je to stara, polumračna kuhinja u kojoj je proveo
toliko ugodnih časova. Eto je najposlije ušao u Björndalski dvor, ma
koliko bilo nepojmljivo. Dali su mu kašu i zdjelu topla mlijeka, ali je i
jedno i drugo prijalo drugačije negoli i na kojem drugom mjestu. Zatim
je dobio komad kruha i poveliku prženu ribu. Takvo što nisu siromasi
dobivali dolje u župi, kod pripoljaca. Ondje su davali hladnu kašu i
surutku, i ništa drugo.
v
Mekkal nije htio da smeta ni da bude na teret. Ne, nikako. Brzo je pojeo
svoje, izrazio čast i hvalu te ustao, ali s mukom: danas mu je svako
ustajanje bivalo sve teže. Noge odrvenile, a disanje mučno, pritisla
zaduha. Da je na kojem drugom mjestu, ipak bi djevojkama kazao koju
lijepu na rastanku, a imao je on toga u zalihi; ali ovdje, na ovome dvoru,
ispao bi čovjek laskavac i lažljivac. Kimnuo je svakoj ponaosob i krenuo
prema vratima.
Uto se otvoriše neka vrata u kući - i Mekkal se sav ukoči. Zazuja mu
oko ušiju, a pred očima mu se sve zavrtje uokrug.
Sa strane je ravno prema njemu išao - stari Dag. Bio je onda još mlad
kad ga je Mekkal posljednji put vidio, ali ni sad nisi mogao pogriješiti da
je to on. Ista visina, ista dostojanstvenost. Nije se postarao ni pogrbio
toliko koliko on. Mekkal okrenu lice i pokuša da proslijedi dalje, ali Dag
stade preda nj i oštro ga pogleda.
Mekkal je jednom izbliza vidio jastreba nad plijenom. U očima starog
Daga bijaše sada nešto što ga je podsjetilo na tog jastreba iz davno
minulih dana. Dakle će se ipak dogoditi da on, Mekkal, nakon svih tih
godina čuje hladno mišljenje starog Daga o svojoj stranputici i da bude
sramotno otjeran pred očima svih tih žena.
„Čini mi se da je to glavom Mekkal Hogger?“
Mekkal iskosa pogleda u Daga. Gle, glas mu nije hladan, a riječi su mu
tako neobične. I opet ga pogleda, ravnije, drhteći nesiguran. Bijaše
navikao da strahuje od svega, život mu nije bio milostiv. Ništa više nije
razumijevao, znao je samo to da mu je ponestalo daha kad je protisnuo
svoje promuklo:
„Da, ja sam...“
Stari Dag reče nekoliko tihih riječi, pa djevojke naprosto nisu shvaćale,
a Mekkal još manje, kad mu je domaćin kazao da pođe za njim - u kuću.

411
Dag je imao da nešto kaže tamo u kuhinji, ali se odmah vratio te pošao
naprijed, a Mekkal nabadao za njim kao trapovijesan - kroza sobe i
hodnike u novoj kući pa onamo u staru kuću, onuda gdje prije bijaše
kuhinja a sada pisarna s knjigama i papirima na stolu kod prozora, a
zatim u staru prednju dvoranu ili predsoblje, gdje je nekoć bio toliko puta,
dolazeći za različitim poslovima. Nije nikada tu sjedio, ali sada stari Dag
primače naslonjač prema kaminu i reče mu neka sjedne, te i sam sjede u
blizini.
Bijaše ista ona nekadašnja ugodnost i udobnost u prednjoj dvorani.
Ništa se nije promijenilo svih ovih godina. Mekkal drhteći priđe i sjede.
Ništa nije razumijevao, ali i nije bilo nešto što bi takav mogao razumjeti.
Možda ga je stari Dag samo htio izvesti iz kuhinje da bi mu mogao održati
slovo. Ali zašto da sjedne? I zašto je Dagov glas tako tih?
Ugodno je djelovala ona polusvjetlost što se širila od vatre u kaminu -
Mekkalovoj bijedi nije trebalo nikakva jakog svjetla, a blizina vatre
nevjerojatno je godila zglobovima poslije dugog i hladnog dana. Ali se
Mekkalove misli vratiše i ponovno zakružiše oko toga kako je sve to
neshvatljivo. Nikad se u njegovo doba nije dogodilo da bi kakva starca
potukača uveli u prednju dvoranu, pa ni sama kućna čeljad nije ondje
nikad sjedila. Samo bi se kazalo najpotrebnije, ili pak izmijenilo pitanje i
odgovor, i gotovo.
Stari je Dag bez riječi sjedio kraj stola i samo gledao u vatru. Mekkal
ga je promatrao sa strane, ali je brzo svrnuo pogled. I sad u starosti bijaše
Dag naočita pojava, i Mekkal, koji je znao da su njih dvojica poprilici
vršnjaci, nije mogao pojmiti kako netko može tako nositi svoje godine. Ali
nije zbog toga Mekkal onako brzo odvratio pogled. Bijaše neka smirenost
na licu starog Daga, i zato je Mekkal svrnuo poged u stranu.
Očito je bilo nešto čega se sjećao iz svoga dugog i punog života, nešto
u što drugi ne treba da se miješaju.
Otvoriše se vrata za Mekkalom, začuše se koraci mladih nogu po podu,
i nešto zveknu za njim na stolu, a onda se koraci udaljiše i vrata se opet
zatvoriše.
Stari Dag najposlije progovori.
„Bio sam u kuhinji da im kažem da mi daju štogod toplo. Išao sam
noćas u šumu, podaleko, i bio sam ondje cio dan, pa sam malko prozebao.
I ti si danas dugo bio vani?“

412
 Mekkal se okretao i gnijezdio ne bi li se kako smjestio u naslonjaču da
može gledati prema stolu. A ondje bijahu postavljene čaše i vrč iz kojeg se
diže vruća para. Stari Dag natoči čaše i pričeka da Mekkal pruži ruku za
svojom. Nato uzeše piti. Duhan i glinene lule bijahu odmah pokraj čaša.
Pošto je odložio čašu, Mekkal je dugo sjedio onako porebarke; bijaše
kao da se ukočio. Davno je prošlo ono doba kad je posljednji put u se salio
štogod jako i toplo. Ovo doduše nije bilo onako jako kako nekoć bijaše
navikao. Ali je unutri bilo konjaka, to je oćutio, a bijaše i zaslađeno, vruće
i dobro začinjeno. Dag mu pokaza na lulu, a Mekkal je dohvati, napuni je
duhanom pa se saže vatri i pripali.
Mekkal se nije pravo snalazio u svemu tome. Bijaše to najčudnovatiji
dan u njegovu životu. Počeo je tako mračno da naprosto nije mogao
shvatiti, a evo se završio tako svijetlo da mu pamet staje.
I dok je o tome namatao misli, opet se otvoriše vrata i začuše se koraci
po podu. Nekoliko tihih riječi između neke djevojke i starog Daga - i nato
se domaćin obrati Mekkalu:
„Gdje ti spavaš?“
Zvučalo je to kao da je Mekkal bio odsutan samo tjedan dana. Kad je
bio tu na dvoru, obično je spavao u družinskoj sobi, ali ne želi da sada
smeta momcima, ionako ih dosta ima. U staji se u njegovo doba nalazio
drven ležaj - u staji je, uostalom, spavao svih ovih posljednjih godina, i to
u lošoj, koja prokišnjava, a na Björndalu je staja čvrsta i topla, dobro to
zna. Spomenu kako će mu biti lijepo mogne li spavati u staji: bit će sam.
„Nećeš ondje imati mira“, reče stari Dag. - „Smetat će te konji, a i oni
što ujutro rano dolaze da uprežu“.
Ali Mekkal ostade uporan. Mogne li ondje spavati, reče, on je
zadovoljan i najljepše zahvaljuje.
Stari ga je Dag dugo gledao, a onda djevojka dobi nalog i ode. Domalo
eto je opet: donijela je svjetiljku i ponovno izišla.
Tako su Dag i Mekkal sjedili i praznili vrč, a Dag je ponešto
pripovijedao o ljudima u šumi i tu na dvoru, spominjao one što su tih
godina otišli pod zemlju, i ni jednom jedinom riječju nije upitao gdje je
Mekkal bio svih tih godina.
v

413
 Ispraznile se čaše, i vrč, ugasile se lule. I Dagovo pripovijedanje bijaše
gotovo. Mekkal ustade iz naslonjača uze svjetiljku i onda priđe kaminu da
je upali. Pošto je upalio stijenj u svjetiljci i kad je već krenuo prema izlazu,
odjednom zastade, držeći svjetiljku pred sobom i buljeći u nju. Ruka mu
je drhtala, svjetiljka se tresla. Stajao je leđima napola okrenut Dagu.
„Trebalo bi da zamolim oproštenje...“ - progovori Mekkal promuklim
i drhtavim glasom - „za ono, onda...“
Dag bijaše utonuo u svoje misli, ali sad brzo okrenu glavu i pažljivo
pogleda u Mekkala što je stajao pognut, dok je svjetlost svjetiljke
obuhvaćala njegovu visoku i mršavu spodobu. Što on to misli? Možda ne
podnosi jako piće? A onda Dagu sinu da to iz Mekkala večeras progovara
sjećanje na stari događaj koji ga je prije toliko godina natjerao da ode u
svijet. Bijaše taj događaj prekretnica u njegovu životu.
„Nije to nešto o čemu bi trebalo govoriti, barem ne za starce kao što
smo mi“, čvrsto će Dag te u isto vrijeme uprije pogled u Mekkala, jer je
ovaj drhtao kao prut na vodi kanda se sve više grbio, a svjetiljka se tresla
kao da će mu ispasti iz ruke.
Ne okrećući se, Mekkal stavi svjetiljku iza sebe na rub stola.
„Neću lagati“, reče - „valja mi nazad, na jug, na župsku brigu. Evo,
našto sam spao, nisam više radnik...“
Posljednje je riječi izgovorio gotovo šapatom.
Stari Dag nije ustao. Samo je sjedio i čvrsto gledao u Mekkalovu jadnu
priliku. Očito se Mekkal slabo hranio u posljednje vrijeme, a i dugi ga je
put iscrpio, pa su čaše punča jako djelovale na nj, tako da se u njemu opet
probudio stari ponos i prkos, a ta je svojstva Dag vidio u njega u mladosti,
a i onda kad je Mekkal otišao s postojbine. Valjalo je dakle paziti da ga ne
podjari. I zato će mu Dag mirno i čvrsto:
„Mogao bi sad ostati ovdje. Ne treba da se naokolo priča kako ovdje
nemamo mjesta za naše vlastite“.
Dvije riječi naše vlastite tako se kosnuše Mekkala da je iz njega
provalio plač i jecanje. Sasvim je okrenuo leđa onamo gdje je sjedio stari
Dag, prinio ruke k licu i zaplakao tako ljuto kao što samo krut muškarac
može zaplakati.
Dag je vidio nesreću mnogih ljudi, a imao je i svojih jada, pa je Mekkalu
dao vremena.

414
 Pošto je plač najposlije utihnuo, začu se Mekkalov glas između jecanja:
„Nisam više ni za što... pusta kostobolja... baš ni za što...“
Stari je Dag malko počekao, a onda će mu mirno:
„Nas smo dvojica nekako podjednaki, ni ja više nisam ni za što,
Mekkale. Možeš koji put, ako ti je s voljom, nasitniti nešto drveta, a inače
možeš švrljati šumom ili gdje ti se već sviđa. I ja tako radim, ponajčešće“.
Mekkal je neko vrijeme šutio i slušao, ali onda opet provali u plač.
Plakao je kao da će isplakati nesreću čitava jednog života, bijaše mu baš
da pukne.
Nato stari Dag ustade i polako krenu prema njemu.
„Tvoji su uvijek bili ovdje, a još su i sada. Imaš pravo da budeš ovdje,
prije negoli itko od onih što dolaze ovamo. Ima mjesta za tebe, i jela, i ono
malo odjeće što ti treba... Inače, možeš po volji švrljati oko kuće, i po
šumama, ti baš kao i ja. A i što bismo drugo? Ionako imam previše pustog
papira...“
Za posljednjih riječi osjećala se neka gorčina u glasu starog Daga.
„Nalazimo se pred posljednjim putovanjem, obojica“, nastavi stari
Dag. - „Smrkava se oko nas, Mekkale... valja nam se snalaziti...“
Tako je najmoćniji čovjek u svem onom kraju govorio starome
Mekkalu Hoggeru - ili je možda govorio samom sebi?
v
Vrata se zatvoriše, Mekkal je sišao niz one dvije-tri stube, stupio na
brvno i tu zastao, pridigao svjetiljku i obazreo se naokolo.
Za sobom nadesno vidio je novu kuću, bijaše to čvrsta građevina -
zatim se redao niz starih zgrada s trijemom na zapadu, a odmah dalje
stajala stara ognjenica, kô uvijek. Na zapadnoj strani dvorišta redale se
prema sjeveru staje, konjušnice i spremišta; na sjevernoj strani uzdizala
se družinska i druge zgrade, a nasred dvorišta suknuo u visinu hrast u tri
odvode te se činio kao živ na onoj svjetlosti što je poigravala kako se
svjetiljka pomicala.
Spodbio je zavežljaj i štap pod lijevu mišku a desnom posvjetljivao
pred sobom na putu u staju. Naknadno se ponešto ljutio na se zbog onog
cmoljenja u prednjoj dvorani - ali što je mogao kad su ga preplavile tolike

415
uspomene nakon toga dugog i napornog dana. Nema u njega više zdravlja
za takve obilaske i putovanja, sav se razdesio.
Ali je čuo mnogo značajnih riječi, a sva ona besprimjerna čast i čest
koja mu se iskazala bijaše upravo neshvatljiva. Gospodnja ruka ne čini
ništa bez nekog smisla - čuo je kako je to rekao pastor na nekom ukopu -
a evo je i njemu današnji dan donio dva značajna događaja. Najprije je
vidio kola s Hamarrböa pa je tako odlučio da krene na sjever, a onda je
sam stari Dag - jedini čovjek koji ga je mogao prepoznati - došao u
kuhinju u posljednji čas, kad je Mekkal već krenuo, a Dag, zna se, ne ulazi
u kuhinju mnogo puta u godini. Prije se nije nikada događalo da bi zavirio
onamo.
Duž debelih trenica i preko zaleđenih lokvica i smrznute trave što je
šuškala i pucketala dođe Mekkal do stajskih vrata. Nisu to bila nikakva
izvaljena ni nakrivljena trula vrata od dasaka kao dolje na jugu. Ta su
vrata stajala u dovratnicima baš kao slavina, bila su čvrsta i željezom
okovana, a nisu građena samo da služe kao pregrada nego da budu brana
od studeni izvana, i ne s nekakvom rezom ili čavlom za pritvaranje nego
s ručkom koja se otvarala izvana i iznutra. Mekkal je otišao odavde ima
četrdesetak godina, ali je tu sve kako je i bilo - i sve čega se sjećao iz onog
vremena tako je navalilo na nj i toliko su ga zapljusnule uspomene te
bijaše kao da je prošlo samo nekoliko dana otkako je posljednji put
uhvatio za ručku na vratima björndalske staje.
Posvijetlio je u tamu u staji, prešao preko praga i za sobom zatvorio
vrata. Unutri podiže svjetiljku i obazre se na sve strane. Prednji prostor
bijaše odvojen vratima od dasaka što bijahu samo pritvorena - zrak bijaše
ispunjen botkim vonjem i toplinom od konjâ, a iz otvora gore na sjeniku
visjelo sijeno sve do poda i ugodno mirisalo. Na vješalicama bila
poredana različita konjska oprema, a podno opreme stajala klupa za rad
sa svakovrsnim alatom. Sve kao i onda kad je posljednji put, mlad, zdrav
i bezbrižan, stupio ovamo...
Nalijevo stajao stari drveni ležaj uz debeli južni zid od teških brvana,
za kojim se i opet nalazio sjenik. Za tim zidom nabijeni su bezbrojni
vozovi sijena i slame. Moglo je vani puhati koliko hoće, ni dašak nije
dopirao od toga zida, a vanjski zid gdje su se nalazila vrata, taj bijaše
debeo da već ne mogaše biti deblji - sazdan od prastarih debelih stabala,
od brvana što su gotovo srasla među sobom.

416
 Stavio je svjetiljku na radnu klupu i obazreo se. Sjena njegove duge
spodobe protegla se po podu i po zidu i oštro se ocrtavala, bijaše kao neka
živa pratnja.
Ležaj ili krevet imađaše ne samo pokrivače nego i plahte, jastuk i
košulju prebačenu preko uzglavnice. Sve bijaše od gruba platna, ali sve
oprano i prokuhano da je upravo mirisalo. Bijaše ta dobrodošlica svakom
potukaču koji bi se obreo na Björndalu, kako je to svojedobno uvela u
običaj Tereza, žena starog Daga.
Mekkal Hogger uze prekápati. Posljednjih je godina sam morao
sapunom prati svoje rublje, kao i svi starci tamo južnije, ali je sve manje
imao volje i vremena za to, i sve se češće događalo da bi rublje samo ovlaš
oprao. Miris rubenine na tom krevetu bijaše tako neobičan da je starac
zastao kao u blagdanjem raspoloženju. Danas je petak, a sutra subota, s
loženjem i pranjem u kupaonici. Kad drugi budu gotovi sutra uvečer, uzet
će i on naramak drva u drvarnici pa će se oprati i okupati za blagdan.
Sjetio se ugodnog osjećaja čistoće što ga čovjek ćuti poslije. Sutra će
uvečer, nakon kupanja, navući čistu košulju i spavati među plahtama kao
nekoć.
I tako Mekkal Hogger navuče sijena iz sjenika i nameta ga na pod
pokraj kreveta - nabi s jednog kraja nešto više, da mu bude uzglavlje -
zatim svuče dva-tri konjska pokrovca i neko olinjalo vučje krzno sa zida,
stavi svjetiljku pokraj sebe na pod te leže zadovoljan na sijeno, i
najposlije, pošto se ušuškao i uvio u pokrovce i pokrio vučinom, ugasi
svjetiljku.
Uvlačio je u se sve one mirise što su se miješali - vonj staje i
novonamazane kožne opreme, miris sijena i dah čistoće kojim je odisala
svježa rubenina gore na krevetu. Unutri se čulo šuškanje što je dolazilo
od konja, a vani obigravao vjetar oko zidova, uzalud tražeći ulaz - sve je
oko Mekkala stvaralo divan osjećaj ugodnosti i sigurnosti.
Ležao je i u mraku mislio na krevet u kojem će spavati sutra - i na život
kakav će biti odsada. Izbirljiv nije nikad bio. Znao bi zanoćiti gdje se nađe,
na jelovim iglicama na podu kakve kolibe, a često i pod otvorenim nebom,
baš kao kakva umorna životinja. Ali se onda kad bijaše u šumi često
kupao. Naučio je da nalazi put u kupaonicu u zimsko doba i na rijeku za
toplih jetnih večeri. Onda je ležao gore s tolikim znojnim momcima - ali
je sada tomu kraj.

417
 Tamo gdje je hodio za svojih najsnažnijih dana - u šumama, tamo je
bilo kiše i vjetra, snijega i svježega šumskog zraka.
Ležao je i osluškivao vjetar što se čuo kao daleka pjesma nad šumama
i nad dolinom i smiješio se u sebi. Kroz debele zidove od brvana neće
ovamo prodrijeti nikakav vjetar. Kostobolju što bi mu noću obično
svrdlala u tijelu, kad bi po njemu kroz trule zidove prolazio hladni dah,
večeras jedva i osjeća.
I dok je tako prebirao u sebi, svaki čas bi mu se misli ponovno
dohvaćale nevjerojatnog događaja - da je večeras sjedio u prednjoj
dvorani sa samim starim Dagom, i pušio lulu pred njim, i pio jako piće.
Sutra će sve biti kao da je samo sanjao, jer nikad se na svijetu nije takvo
što dogodilo siromahu potukaču. Mekkal nije imao ni najmanjeg pojma
da je Martin, njegov sin, spasio Dagova sina unijevši ga pod krov onda
kad je mladi Dag ležao gotovo mrtav podno Stijene smrti i da bi čast koja
se iskazuje njemu, Mekkalu, mogla imati uzrok u tome događaju.
Misli mu se počeše namatati oko mnogo čega. Krenuše onim mjestima
na kojima je proživio svoje najbolje dane, a koja su, eto, opet blizu. Jasno
je gledao jednu sliku za drugom, kao da mu je baš sve pred očima: potok
na ljetnom suncu kraj kojega je pripremao jelo; zaljev na jezeru gdje je
lovio ribu; kolibu u koju je dolazio uvečer, staro bijedno zdanje ograđeno
ruševnom ogradom. Javljale se i sitnije slike iz dječačkih dana: hlače sa
zakrpom, poderana cipela promočena od snijega, siva mačka -
beznačajnosti koje su u ono vrijeme bile žive i značajne.
Sluga koji je rano ujutro došao da upregne konje ugleda Mekkala na
podu. Začudio se da netko tu leži pa priđe i posvijetli krzno, čvrsto
stisnute šake, bradato lice s otvorenim ustima, ukočene oči. Posvijetli i
opet - po licu, i opipa čovjeku ruke. Bijahu ukočene i mrtvački hladne.
Naglo se okrenu i potrča preko dvorišta - onamo prema kuhinji, jedinom
mjestu gdje je u kući gorjelo svjetlo.

GLAVA IV.

Gologlava, siromašna djevojka skrene s ceste u borglandski drvored.

Poderane joj cipele bijahu sasvim promočene od proljetne raskvašenosti:
umorna i ravnodušna gazila je i bućkala posred splaka i poplavica.

418
 Zvala se Jonetta, a bila je iz Söstua, gore na južnoj padini podno
vrletnih grebena nad Djevičanskom dolinom. Već nekoliko godina prelazi
ona taj put svakog proljeća, u isti dan sredinom travnja. Baka joj, majka
njezine majke, živi na istočnom kraju šume, pa Jonnetta svake godine na
bakin rođendan odlazi onamo s čestitkom i sa zavežljajem.
Na tome je putu prije šest godina doživjela nešto čega se mora sjećati
kad god prolazi drvoredom - jest, sjećat će se toga do smrti. Bijaše onda
niz drvored dojahala neka dama. Jonetta je potrčala među drveće, da
izmakne odande, jer je ona dama bila gospođica Elizabeta Borglandska.
Ali ju je Elizabeta zaustavila i ošinula bičem po jednome i po drugom
obrazu, zato što se nije poklonila i pozdravila. Odonda je prošlo šest dugih
godina, i gospođica je Elizabeta odavno mrtva; ali je onaj mučni doživljaj
i strah od zle gospođice bio uzrokom što je Jonetti srce jače udaralo kad
god bi prolazila drvoredom. Bijaše kao da i sad jasno pred sobom vidi i
gospođicu i konja...
Jonetta odjednom zastade kao ukočena i rukom se uhvati za grudi kao
da želi primiriti srce. Izbuljivši oči od straha, maknu se s puta i kliznu za
neko drvo: odande je zurila sva prestravljena dok joj se srce, udarajući
divlje, gotovo ispelo pod grlo.
Sasvim u dnu drvoreda, zakrenuvši s borglandskog dvorišta, pojavi se
konj, a na konju dama, vitka i uspravna - baš kao gospođica Elizabeta.
Jonetta je čula kako su gospođicu viđali gdje jaše naokolo još dugo pošto
bijaše pokopana - ali je to uvijek bilo u sumrak, a ne u pol bijela dana kao
sada.
Konj se približavao mirnim korakom, a dama je sjedila na konju
nepomično i prijeteći, činilo se Jonetti. Djevojka se, dršćući, skupila za
stablom - bijaše kao da unaprijed osjeća fijuk biča oko ušiju. Zaklopila je
oči i stisla se uza stablo dok se konjski topot čuo sve bliže. Eto je konj
minuo kraj nje, ali se ništa nije dogodilo: topot kopita, škripa sedla,
pucketanje uzda - sve je prošlo mimo nju.
Jonetta je žmirkala i gledala, a onda se uspravi i duboko odahnu. Tako
je živo mislila na strašnu uspomenu da upravo bijaše izvan sebe.
Nije to tuda projahala nikakva sablast - bila je to glavom Adelaida
Björndal.
Jonetta iziđe iza stabla i ostade gledajući za jahačicom. Mnogo je čula
o Adelaidi i o njezinu konju svilenku koji je svojedobno stigao čak iz

419
Engleske i kojega nitko na svem Björndalu nije smio dodirnuti nego
jedino glavni sluga Syver Bakpaa. A svi su o Adelaidi znali mnogo
pripovijedati - ali bijaše kao da se nitko to ne usuđuje danju, nego se
šaputalo u kući uvečer kraj ognjišta.
I stari Dag Björndal sa svom svojom moći bijaše kao neka bajka
ljudima u šumi i naokolo, ali je to bila bajka koja se mogla shvatiti. A
kazivanja o Adelaidi bijahu svakako nešto što je izlazilo iz običnih okvira
- bijahu kao priče o utvarama, prikazama i nadnaravnim stvarima.
Nitko u tom kraju nije prije vidio tako lijepo stvorenje - oko nje kao da
se uvijek širi miris cvijeća, pripovijedala čeljad s Björndala. Ruho joj je od
tako fine tkanine da sva šušti pri svakom pokretu, a kad bi kod kuće imali
goste, nosila je takve haljine da si joj mogao vidjeti oblike. Kad bi se
ukrasila, nosila bi nakit i prstenje od čistoga zlata, tako da se izdaleka
sjalo i svjetlucalo. Nikad ne ide brzo, nikad ne govori glasno. Je li dobre
volje ili je srdita, ne možeš znati, jer uvijek govori tiho, jednakim glasom.
Ni vlas se, kazivahu, ne pomakne na njezinoj glavi, sve je uvijek na istom
mjestu. Ne spava u istoj sobi s mužem nego ima svoju. Zovu tu sobicu
»gospođičina« po tetki njezina muža koja je ondje stanovala mnoge
godine; sve je ondje tako fino i tako puno svakojakog krasa da se djevojke
jedva usuđuju štogod dodirnuti. Adelaida je kći dragunskog majora i zato
tako uspravno sjedi u sedlu; ona je unuka nekog biskupa, pa je učena
gotovo kao kakav župnik.
Tako se i još više pripovijedalo o njoj, i sve je to bilo kako-tako
razložito. Ali bijaše i drugog, i kad bi čeljad govorila o tome, još se tiše
šaputalo. Bila je tako izdržljiva i kruta da od sebe nije dala ni glaska kad
je na svijet donijela dijete, a s vremenom je postala tako zla prema mužu
da se s njome nije moglo izdržati. Jednom se sama uputila u šumu i otišla
daleko, daleko, a pratio ju je samo star pas: takvo što nije prije učinila
nijedna žena. U tom kao da bijaše nešto neljudsko.
v
Eto, tako je narod pripovijedao o Adelaidi, a bila je to osma godina
kako je gospodarica na Björndalu - bijaše proljeće 1817.
Danas je brzo odjahala na Borgland da posjeti svoju tetku, Eleonoru
Ramer, koja se ondje nastanila otkako je minule zime preminuo stari
pukovnik. Od roda Gallovih na Borglandu je ostao još samo suludi brat
Lorenc, jer kad je pukovnik umro, nitko od posluge nije htio da ostane na

420
dvoru: ondje su se javljale sablasti i prikaze, te čeljade nije od njih noću
imalo mira.
Gospođica Ramer bila je o Božiću na Björndalu te je čula to o
Borglandu. Kazala je kako će kuća propasti ne bude li ondje nikoga, a
grehota je da ludog Lorenca ostave ondje sama. Stari Dag možda je
pomislio da su sredstva tetke Eleonore u tim teškim vremenima sada na
izmaku i da joj ne bi bilo naodmet da se negdje skrasi i nastani, ali je ipak
bila samo šala kad ju je upitao bi li htjela voditi kućanstvo na Borglandu.
Gospođica je Ramer bez premišljanja odgovorila da će ona već
rastjerati sve sablasti ako stari Dag kani snositi troškove.
I tako su obiteljsko pokućstvo tetke Eleonore dovezli iz grada, i tetka
se uselila na borglandsku gospoštiju i smjestila se ondje tako temeljito
kao da je cio život samo na to čekala. Sa svojih pedeset i sedam godina
bila je još uvijek pristala gospođa - izdaleka si mogao vidjeti da je kći
jednog biskupa i odvjetak staroga i valjanog roda. Bila je uvijek žena
odlučna, ali joj skučene prilike i stroga ogorčenost djevojaštva dosad nisu
dopuštale da se razmaše i da pokaže svoju energiju. I zato bijaše vrhunac
njezina života kad je kao gospođica prešla na Borgland.
Poljodjelskim radovima i dalje se upravljalo s Björndala, ali na veliku
dvoru ima svaki dan posla, uvijek treba da se štogod uradi, a gospođica je
Ramer rasla na selu onda kad joj otac bijaše još župnik, te je izmalena bila
upućena u gospodarstvo. I tako je na pusti stari Borgland i opet ušao život
i pokret. Vratila se stara posluga, i sve je opet teklo kao u dobra stara
vremena.
Gospođica Ramer odabrala je sebi sobu pokojne gospođice Elizabete.
Jedna od starih djevojaka koja je ondje pospremala rekla je da se baš u
toj sobi javljaju najgore prikaze, a kad opomena nije koristila, spomenula
je kako je đavo odnio gospođicu Elizabetu živu - upravo iz te sobe.
„Onda je i vrijeme da se ondje sve temeljito očisti i prozrači“, kratko je
odgovorila gospođica Ramer i na užas sviju uselila se u tu sobu.
Na slijedećoj službi Božjoj nakon toga dogodilo se nevjerojatno: netko
je sjedio u borglandskoj klupi kad su ljudi došli u crkvu. Glas se brzo
pronio župom od kuće do kuće, te su tako saznali o gospođici Ramer koja
se doselila na Borgland. Znali su i to da je ona biskupska kći i da je u
dalekom srodstvu s njihovim župnikom, koji se također zove Ramer, ali
kad se ni stari Dag kao vlasnik Borglanda nije ni jednom pojavio u toj

421
klupi, ipak je, mišljahu, preuzetno od gospođice Ramer što prisvaja to
mjesto.
Izjahavši iz borglandskog drvoreda Adelaida je zakrenula prema
sjeveru. Jučer je stigao njezin otac, major Barre, te je stari Dag rekao kako
kani sutra prirediti malu zakusku, pa neka se pozove tetka Eleonora. I
tako je Adelaida svoje jahanje danas skrenula na Borgland, nije trebalo
slati nikoga drugog.
Zaustavila je konja na cesti i gledala na daleka polja i livade. Od jezera
Lysnea daleko na istoku čulo se gakanje i kričanje divljih gusaka i pataka
koje su se ondje odmarale na svome proljetnom letu prema sjeveru, put
Björndalskih šumskih jezera, a ovda-onda prolomio bi se promukli krik
sjevernog ronca. U zeleno obrasloj bari kraj puta kreketale žabe i u
hladnoj vodi slavile proljeće, a na površini se uhvatila debela žabokrečina.
Na sve strane budilo se proljeće, ali Adelaida kao da nije ništa opažala.
Bijaše kao da se njezin pogled diže iznad svega zemaljskog i uranja u
neizmjernu nebesku plavet. Opet je okrenula konja prema sjeveru i
oborene glave gledala u konjski vrat; tako je polako jahala dalje. Nije bilo
ni traga života ili radosti na njezinu licu ni u njezinu držanju - ništa, samo
hladna, otmjena ljepota.
S obronaka u prančioku dizala se topla para, kao s livada ujesen.
Adelaida je imala neobično jako čulo mirisa, te bijaše kao da su je istom
mirisi podsjetili da je proljeće, i tek se tada prenula. Zaustavila je konja
gore u breziku gdje počinje šuma, te je dugo i pažljivo gledala dolje u
nizinu.
Jest, granulo je proljeće, razabire se po ptičjem pjevu i cvrkutu, po
lahoru što živo ćarlija i po mirisu i pari što se uzdiže s obronaka okrenutih
jugu.
Opazila je sada i maloga žutog leptira što ju je pratio cijelim putem od
borglandskog drvoreda, a oćutjela je i opori i svježi miris breza oko sebe
i vidjela tamnoljubičasti preljev, prvi znak proljetnog života na crnim
brezovim granama. I na njezinu zamišljenom licu javi se sjaj života koji
se budio. Vidjela je tamno, svježe zelenilo na jelovu granju, na mahovini
i na grmlju kad je jahala kroza šumu. Riđovka šušnu kao strijela s puta u
jarak, sa svih strana čula se ljupka popijevka drozdova.
Jest, proljeće je vani, svuda - osim u njoj.

422
 Na proplanku pred Björndalskim naseljima zaustavi konja i treći put i
upravi pogled prema zgradama na Björndalu. Toliko je nekoć čeznula za
onim tamnim dvorom gore, a sada joj je ono dom već osmu godinu - u
bujnoj radosti i u crnoj žalosti, u svim raspoloženjima između tih dviju
krajnosti, između tih dviju obala kojima protječe ljudski život.
Bilo je bogatih godina i u njima takvih mijena te nikad nije ni slutila
da bi život mogao tako postupati s ljudima.
Imala je prijatelja oko sebe, od starog Daga pa do najstarijeg siromaha
što je šepesao preko dvorišta. Pozdravljali su je, divili se njezinoj ljepoti i
željeli joj svako dobro. Imala je i dva mališana, sada su im dvije godine:
tako veselo viču i oko nje se vrte čim je vide da joj naprosto biva toplo oko
srca. Posvuda je blagostanje i udobnost oko nje - a ipak je nekako tako
kao da joj se ne žuri kući i kao da ima neizmjerno mnogo vremena da tu,
u zaklonu stabala, sjedi na konju i da bez radosti i kao odsutna gleda
onamo gdje bi imala da bude sva sreća njezina života. Mali, žuti leptir
lepršao je oko nje, ali ga više nije vidjela.
Dogodilo se nešto ovih proljetnih dana te je izgubila tlo pod nogama, i
sve je postalo neshvatljivo.

GLAVA V.

Stari Dag prelazio preko dvorišta na Björndalu: dolazio je sa sjevera,

iz šume i s pašnjaka. Nije išao tako dugim koracima kao u mladim
godinama, ali je na njemu još ostalo nešto od njegova starog lovačkog
hoda. Danas je bio daleko pa se uhodao, jer si mogao vidjeti nešto od stare
lakoće i gipkosti u njegovu držanju i kretanju. Čizme mu bijahu mokre i
zablaćene sve do vrha - zacijelo je gazio daleko od puta.
Nosio je kapu u ruci, a nije koracao oborene glave kao što je ponajviše
išao u posljednje vrijeme. Bijaše kao da mu se lice uspravlja i pomlađuje
na proljetnom zraku; srebrno-bijela kosa talasala mu se nad čelom i nad
sljepoočicama, kako već biva s neposlušnom kosom kad se čovjek ugrije.
Sasvim sprijeda na dvorištu, odakle si s ulaza mogao vidjeti daleko niz
drvored, stari Dag iznenada okrene glavu. Još je on imao oštar sluh te je
čuo konjski topot i ugledao Adelaidu kako kroz drvored jaše oborene
glave kao da se zagnala u duboke misli. Ali nije zastao niti joj je pošao u

423
susret kao toliko puta prije. Naprotiv, požurio se dalje, a kad je ušao u
prednju dvoranu, nije ondje objesio kaput o kuku na vratima i nije sjeo
da izuje čizme kao što mu inače bijaše navada. Ne, toliko mu se žurilo da
je i kapu zaboravio: ni nju nije objesio, nego ju je i dalje nosio u ruci. Gazio
je blatnjavim čizmama po čistom podu prednje dvorane, ušao u
spavaonicu, namaknuo zasun na vratima i zastao kao da nešto osluškuje.
Zadihao se poslije brzog hoda.
U spavaonici sve bijaše onako kao u Terezino doba. Još se ondje
nalazio veliki krevet sa svim rezbarijama i s teškom zavjesom, a na svome
je mjestu stajala i komoda i teški, željezom okovani sanduk sa
srebrninom. Ali se kraj prozora sada nalazio stol i na njemu debela biblija
i druge knjige, a za stolom stajao velik i čvrst naslonjač, jedan od onih što
ih je nekoć načinio Jörn zvani Mangfoldig ili Mnogostrani.
Stari je Dag zimus izgorio mnogo svijeća u spavaonici, sjedio je za
stolom, čitao i razmišljao do kasne noći tako te mu je prešlo u naviku da
ujutro kasno ustaje.
Bio je u svoje vrijeme krut čovjek, bio je tvrda srca prema ljudima -
radi bogatstva i novca. Smrt i usamljenost umekšale ga, a riječi i primjeri
dobrih ljudi svrnuli ga na plemenitije staze. I tako je postao pravedan i
razuman čovjek. Prošao je kroz mnoge borbe dok je uspio da nađe sklad
s dobrim ljudima što ih je smrt pokosila oko njega i dok je uspio da u svoje
misli utisne čovječnost i plemenitost umjesto novca i posjeda, i to mu je
pružalo trenutke sreće između golemih jada što su se na njega oborili
smrću i nesrećom njegovih najbližih.
A onda su došle velike sumnje. I zato je onda otišao duboko u šume,
daleko od ljudi, kao u teškim časovima u mladosti - da nađe mira i da
sredi misli.
Tada je Adelaida došla po nj i odvela ga kući. Razgovarao je s njome
dok su šumom prolazili na putu kući te joj otkrio svoje misli. A ona mu je
dala bibliju svoga djeda biskupa sa svim njegovim zabilješkama u njoj.
Bila je hrabra i odlučna i zamolila ga da pročita što je biskup napisao na
prvom listu u svojoj bibliji - kao posvetu svim ljudima. Bijaše ondje
zapisan kao neki psalam, stajali ondje stihovi s nabožnim mislima, a
posljednji je kazivao kako je molitva čovjekov put k Višnjemu. A na kraju
je biskup još dodao: »Ali su dobra djela više od molitve, čovječnost
vrednija od pobožnosti.«

424
 Stari je Dag mnogo razmišljao o tome dok je za tamnih jesenskih večeri
i olujnih zimskih noći čitao tiskane strane i rukom pisane bilješke i dok
bi s Adelaidom uvečer razgovarao kraj vatre u prednjoj dvorani.
v
Sad je stari Dag sjeo u naslonjač za stolom. Nije čitao pobožnih knjiga.
Samo je izuo čizme, pa opet ustao, objesio kaput o kuku na zidu i tako
zastao nasred sobe. Pogled mu je pao na knjige na stolu. Odavna nije ništa
čitao, ali to nije htio reći Adelaidi niti joj vratiti knjige. I tako su ležale
ondje, a on se u večernjim razmišljanjima i dalje nosio jednim te istim
mislima...
Adelaida se uspela u svoju sobicu. Kao u snu prošla je njome, otvorila
staklena vrata što vode na balkon i spustila se u široki naslonjač,
iscrpljena od jahanja i jakoga proljetnog zraka. Bijaše kao da je upela i
posljednju snagu da se uspravno drži na konju i da stigne kući.
Mališani bijahu dolje u kuhinji. Bila je sasvim sama, ni za što
sposobna.
Vidjela je staroga Daga kako u odjeći za šumu prelazi preko dvorišta, a
opazila je i to kako se trgnuo i pružio korak kad ju je ugledao i kako u
predsoblju nije objesio kapu ni kaput ni izuo čizme. Bježao je od nje.
Nikomu dakle nije više potrebna na tome svijetu.
Njezinim sinčićima istom su dvije godine, njima je svakako potrebna
skrb, i kad bi se potukli ili im se što ispriječilo, odmah bi došli majci, a i
inače su trčali njoj - kad oca nije bilo u blizini. Vidjela je već sada da će s
tim mališanima biti isto što i s prvom dvojicom koju je smrt ugrabila: kad
se otac bude vraćao iz šume kući, njih će nešto neodoljivo vući u sobu do
njezine, onamo ka psima, oružju, vatri u kaminu i tajanstvenoj polutami.
Tko izrijetka dolazi, rado je viđen.
Jest, u Adelaidi kao da se zbog toga javljao nemir, zametala se u njoj
klica zavisti prema mladome Dagu. Zimus se držao na sve većoj
udaljenosti, njegovo odlaženje u šumu bivalo sve češće, a boravak ondje
sve duži. Sve se češće događalo da je i ono malo što bijaše kod kuće dolje
u staroj ognjenici, kao nekoć. On kao da joj jasno pokazivaše svoju
ravnodušnost, a kad ju je jednom na povratku našao kako u prednjoj
dvorani sjedi sa starim Dagom i povjerljivo s njime razgovara, u njegovim
je očima kanda sijevnula mržnja na nju. Nije s njome razgovarao osim
najpotrebnijeg, i sve je manje mario za nju.

425
 Pod težinom svega toga što ju je tjeralo da se osjeća suvišna i
bezvrijedna, sve je više zalazila u razgovore sa starim Dagom, a razgovori
se sve više kretali oko zagrobnog. To što je starom Dagu u doba njegovih
sumnja bila oslonac, bijaše joj sada utjeha za sve drugo, i taj se osjećaj
miješao u vijuge njihovih rasprava o životu i smrti, stapao se s njima i
postajao kao neka omama i brana protiv svakoga drugog razočaranja.
I zato joj bijaše kao težak udarac kad je neki dan jasno razabrala da je
stari Dag odavna izgubio stari interes za njihove razgovore. Bila je slijepa
što to već prije nije opazila.
Nadala se, ipak, da je to samo prolazna pojava, ali što se više bližilo
proljeće, to je stari Dag imao sve manje vremena i strpljenja da s njome
na miru sjedi i da raspreda. Jednoga od prvih dana mjeseca travnja -
oćutjela je toga dana proljetni dah u zraku - stari je Dag krenuo u šumu,
prvi put otkad se ono jesenas vratio s njome. Otišao je prije nego što je
ona ustala, a uvečer, uoči odlaska, nije joj ništa spomenuo. Vratio se kući
kasno, sav umoran, te je odmah poslije večere otišao na počinak.
Otada je više puta odlazio a ni jedne riječi nije trošio da joj objasni tu
promjenu. Kadšto bi uzeo pušku sa sobom i poveo psa i tada bi se vratio
s lovinom, a svaki put bijaše kao da mu se vraća stara snaga.
Jučer, kada je stigao Adelaidin otac, major Barre, stari je Dag sjedio s
njime u prednjoj dvorani i zadržao se uvečer nešto duže nego što mu
bijaše u običaju te je pio s njime i slušao njegovo vedro ćeretanje, a
najposlije je zamolio Adelaidu da sutra u goste pozove tetku Eleonoru.
Danas je i opet rano krenuo u šumu ne brinući se o majoru, a kad ga je
maločas Adelaida vidjela na dvorištu, požurio se prije nje u kuću da se
presvuče pa da i večeras opet sjedi s njezinim ocem.
v
Adelaida je sjedila kraj balkonskih vrata u svojoj sobi i razmišljala o
svemu tome. Je li potištenost starog Daga bila samo trenutno jesensko
raspoloženje prije zimske tame? I je li sadašnja njegova promjena neka
proljetna slutnja novog života i ljeta? Možda ništa u ljudskom životu nije
ozbiljno ni postojano - nije li sve samo časovito raspoloženje i pusta
promjena? Zar je i sam stari Dag, najpotpuniji čovjek koga je ikad srela,
bez čvrste cjelovitosti? Je li razlog u tome što na nj djeluju godišnja doba,
kako je čula da djeluju na stare ljude. Mračna bezvoljnost ujesen i zimi, a

426
nove nade kad se bliži proljeće i ljeto? Je li istina da oni što su odrasli i
žive u prirodi podliježu toj promjeni jače nego ljudi u gradu?
Bijaše joj kao neka utjeha u tome da će sve, kad opet dođe jesen, biti
onako kao što je bilo zimus - jest, ali slaba utjeha, tanka kao paučina.
Ponajprije, nije vjerovala da je u starog Daga ćud tako lako pokretljiva, a
drugo, nikad u nje neće više biti onog povjerenja i one sigurnosti kao
onda. To je u njoj zauvijek razoreno.
Bi li joj stari Dag još kazao koju riječ o tome što se u njemu zbiva? Ili
mu ni samom nije jasno? Bijaše kao da mu pred njom nije čista savjest.
Bježao je od nje, danas je to jasno vidjela.
Bilo joj je kao nešto sveto što se umjela čovjeku unijeti u dušu, i još
najvećem čovjeku koga je ikad srela. Zaboravila je jad i tugu - i sav razbor.
Sada je eto beskorisna - nikomu više potrebna...
v
Po kolibama i kućama u šumi i u naselju, i župom dolje na jugu,
šaputali su o Adelaidi Björndal, o tome kako joj je u životu lijepo u svakom
pogledu, o tome kako je uznosita i kruta i kako je zla prema mužu. A gore
u lijepoj sobici sjedila Adelaida i gledala preda se, ukočenih očiju.
Eto joj je trideset i pet godina, i mnogo je toga prošla i mnogu gorčinu
doživjela, još od djetinjstva. Roditelji joj se rastavili kad joj bijaše deset
godina, a onda je deset godina živjela pokraj svoje životom ogorčene
majke i svoje stroge bake, a kad su one umrle, živjela je u siromaštvu kraj
svoga nestaloženog oca, čija je slabost prema ženama i prema piću bila
općepoznata.
Sad je evo osmu godinu na Björndalu gdje je, kako mišljahu, živjela u
slasti i lasti. Ali je i tu imala teških jada. Kad su joj umrla dva prva sina,
dugo je bila na rubu pameti, a onda se dogodila nesreća njezinu mužu,
gore na stijeni smrti. Sva izvan sebe jurnula je onda u šumu i mnoge se
dane i noći borila, svom snagom što je imaše u tijelu i u duši, da mladom
Dagu spasi život, a zatim je tjedne i mjesece živjela u strahu da je možda
u onoj nesreći, poslije pada sa stijene, izgubio razbor.
Nikad nije shvaćala svoga muža. Bijaše kao da je došao iz nekoga
sasvim drugog svijeta nego što je svijet u kojem je živjela ona i ljudi koje
je poznavala i susretala. I sama je bila ponosna i suzdržljiva prema
svakome, ali kad se udala, preplavila ju je topla radost što eto ima kraj

427
sebe čovjeka pred kojim može otvoriti srce i živjeti bez one krute
uznositosti i bez spona što ih nameće život.
U prvo je vrijeme proživjela divne dane, ali je onda Daga nešto vuklo u
šumu, a ona je godinu za godinom razbijala glavu razmišljajući nije li ga
kakvom riječju, pogledom ili čime drugim uvrijedila, jer odonda kad je
prvi put krenuo u šumu ništa više nije bilo kao prije. Od toga vremena
bijaše kao da je uvijek na oprezu, kao da preza od nje ili od nečega u sebi
- kao da ga njegov lako povredljivi ponos sili da uvijek bude suzdržljiv,
ponos koji je u njemu bio budan kad god bi ga ponijeli osjećaji.
Poslije velike nesreće u planinama neko je vrijeme bio drukčiji. Bijaše
kao da mu je susret sa smrću učinio sve u životu jednostavnijim. Nekako
se umekšao, bilo je u njega i predanosti, koju nikad poslije nije mogla
zaboraviti. Očito je to bilo u vezi sa svim onim što je učinila boreći se da
ga spasi. Ali kad je opet otišao u šumu, vratila mu se stara ćud koju je
zapazila u napola dozrelih momaka, a u mladog je Daga inače bilo mnogo
toga što podsjeća na dječaka.
Bilo je dana kad je zbog toga osjećala oštru napetost koja je u njoj bila
neprestano živa i udvostručavala njezinu bol zbog njegove
nepristupačnosti.
Zar se nikad neće približiti veličajnosti koju je nazrijevala iza njegove
suzdržljivosti i povučenosti, ili je samo mislila da je nazrijeva? Možda se
i ne krije ništa veliko iza one dječačke plahosti? I što bi imalo značiti ono
što u posljednje vrijeme onako ogorčeno sijeva očima?
v
Da, nad sretnim životom Adelaidinim, o kojem su ljudi govorili,
nadvijale se velike sjene i svu joj sreću potamnjivale. Ali svijet o tome nije
znao, jer je Adelaida šutjela.
Kušnja i nevolja nikad ne dolaze same, nego uvijek jedna drugu vuče.
Adelaida je bila satrvena zbog nesklada s mladim Dagom, a sad joj je na
muku pristala još i nevolja sa starim Dagom i s njegovim preokretom. I
na sve to zajedno još i drugi jad koji ju muči.
U posljednje pol godine njezin je otac rijetko kad došao u posjet na
Björndal. Stari mu je Dag, kako je rekao sam major, postao nešto što
suviše miriši na kršćanstvo i na svetost. Major koji bijaše uživalac života
nije se dobro osjećao gdje nije bilo veselja i mnogih punih čaša - i

428
Adelaida je na njem, u dva posljednja posjeta, a pogotovu jučer, opazila
jasne znakove oronulosti i brzog propadanja.
Kad je sinoć kroz pisarnu prolazila prema prednjoj dvorani, vidjela je
kroz otvorena vrata kako otac, koji je za stolom sjedio leđima okrenut
njoj, iskorišćuje priliku kad nema starog Daga koji je načas izišao, te puni
veliku čašu konjakom i naglo je ispija. Ona se brzo zaklonila za zid u
pisarni i ondje je stajala dršćući od straha i srama od toga ružnog prizora.
v
Adelaida ustane iz naslonjača, izađe na balkon i rukama se upre u
ogradu. Vitki joj lik bijaše još uvijek uspravan, kretnje gipke, a lice lijepo
unatoč svemu, premda je život u nj utisnuo svoje tragove. Čelo joj se
rijetko kad izravnalo posljednjih mjeseci, pa se u nj usjekli nabori. Nekoć
tako lijepe i mirne obrve sada su se skupile i stvarale nad nosom jasne
crte bola.
Oči su joj pogled uprle u daljinu, prema proljetnom nebu nad šumama
- ali u njima ne bijaše suza.

GLAVA VI.

Adelaida je vidjela kako dolje, cestom kroz naselje, prolaze kola s

Borglanda. Sada je dočekala tetku Eleonoru na kućnim vratima. Znala je
da to tetka od nje očekuje.
Nije bilo teško razabrati da je gospođica Eleonora Ramer u rodu s
Adelaidom. Ono jest, Adelaida je bila višeg rasta i čvršća nego što je
njezina tetka bila u mladosti, ali je sličnost inače bila upadna, vidjela se
na prvi pogled.
Gospođica Ramer imala je svoja vrlo određena životna pravila i svoja
načela. Jedno među njima bijaše i ovo: kad bi je pozvali u goste, i još tako
formalno kao ovaj put, ona bi nastojala da njezini ugosnici osjete kako je
ushićena pozivom. Uvjeravala je kako se radovala baš kao dijete otkad je
Adelaida jučer bila kod nje pa sve do ovog časa kad je evo stigla na to
drago joj mjesto. Njezine inače tako stroge crte bijahu sami osmijeh, ali
je Adelaida osjećala kako pametne tetkine oči, unatoč osmijehu, prelaze
po njezinu licu kao da nešto istražuju. Minule noći Adelaida je spavala
jedva sat, i toliko su je razdirale puste misli te je jedva suspregla želju da

429
se baci u naručje svoje jake tetke i da joj isplače svu svoju tugu i nesreću
- da joj izniže sve svoje jade i nevolje, velike i male - ali je kod svoje stroge
bake, i kasnije u životu, prošla kroz krutu školu te je i sada znala da se
drži uspravno, da bude sabrana i da nađe prikladne riječi dobrodošlice.
v
Adelaida je već u različitim raspoloženjima prilazila teškom stolu u
blagovaonici, s onim teškim naslonjačima oko njega: od prvog Božića kad
je bila gost na Björndalu pa do ovog posjeta - ali se još nikad nije osjećala
tako bezvrijednom i tako udaljenom od ljudi i od svega kao danas. Sjela
je na svoje uobičajeno mjesto u dnu stola. Stari Dag sjedio je u svome
visokom naslonjaču na drugom kraju, mladi Dag pokraj njega, a između
Adelaide i njega smjestila se tetka Eleonora. Major je samo izdaleka i
hladno pozdravio tetku Eleonoru i bilo je upadno kako je nastojao da
dođe na drugu stranu stola.
Da, njih petero bijahu čudan skup na tome prvom svečanom sastanku
te godine. Je li čvrsti pogled starog Daga mirno i sigurno počivao na
svima? Ne, nije na svima - nije na Adelaidi. Bijaše napadno kako se trudi
da gleda lijevo i desno i preda se u tanjur, samo ne pravo preko stola,
prema Adelaidi.
Adelaida je imala samo jedno mjesto kamo da gleda: bila je to tetka
Eleonora. Nije mogla podići oči prema starom Dagu, a lijepo ali hladno i
ravnodušno lice mladog Daga uhvatila je pogledom samo jedanput. Bilo
je i to dovoljno - umalo što joj suze nisu navrle, te je morala duboko
udahnuti da se izvuče iz nevoljkog osjećaja nekakve nejasne krivnje i
gorkih prigovora što se u njezinu srcu stapahu u jednu bol kad je vidjela
neveseli izraz. Majorovo crveno lice, na kojem se prije odražavalo
samozadovoljstvo, sada je pokazivalo crte mučnog nemira i jasne tragove
propadanja. Nije mogla da ga pogleda.
Tetka je Eleonora neprikriveno prezirala majora dvadeset i pet godina,
odonda kad se razišao s njezinom sestrom - »da bi mogao šalabazati«,
kako je izjavljivala ne okolišajući kad bi se o tome poveo razgovor.
Major je imao takvu narav da nije nikoga mrzio. Kraj svih svojih mana
i pogrešaka ipak je toliko poznavao samog sebe da je bio svjestan svojih
slabosti i zato je uvijek bio umjeren i blag kad je trebalo da izrazi svoj sud
o drugima. Iako je major živahno ćaskao o svemu i o svima kad bi bio u
gostima na Björndalu, starom je Dagu upalo u oči da njegov gost ipak nije

430
nikad ni o kome izrekao ni jedne zle riječi. Samo kad bi se razgovor svrnuo
na gospođicu Ramer, major bi odjednom ušutio.
Morala se mnoga čaša istočiti majoru niz grlo dok je uzmogao pomiriti
se s time da mu za istim stolom, sučelice, sjedi gospođica Ramer. Pio je
brzo i žustro dok najposlije nije oslijepio za njezine hladne poglede, jer
kad su ustali od stola, njegova je duša već bila nalivena i nalazila se, štono
riječ, u sedmom nebu. Njegove su dosjetke danas nekako nategnute i
usiljene, ne vrcaju kao nekoć, smatrao je stari Dag; ili mu se to, mišljaše,
samo čini tako.
Je li spomenuo major ili je pak predložio stari Dag, ali su zaključili da
se kava i piće posluže vani, u vrtu pred novom zgradom, jer bijaše lijep
proljetni dan, sunce sjalo toplo kao da je ljeto. Adelaida i tetka Eleonora
uzeše ogrtače, dok su muškarci ionako bili dovoljno toplo odjeveni.
Uz južni, suncem obasjani zid već se zazelenjelo nekoliko grmova, a
kraj jedne od vrtnih stazica svijetlila se modra šumarica što ju je Adelaida
lani donijela iz šume i ondje zasadila. Stol i male drvene stolice stajahu
pred vrtnim vratima dvorane, i onamo su im iznijeli kavu i kolače, a
kasnije je došao mirisni toddy i konjak za muškarce, a vino za dame.
Kad bi nanizao priličan broj čaša, majora bi ponijela neodoljiva želja
da drži govor. Zacijelo je jednom ubrao pljesak za neki govor koji mu se
posrećio, i odonda nije propuštao prilike. Ovaj put dogodilo se to već kod
drugog toddyja. Kucnuo je u čašu, ustao, isturio svoja široka prsa i
nakašljao se. Adelaida je oborila glavu, a gospođica Ramer okrenula lice
ustranu. Major je govorio vrlo prigušenim glasom i u dugim, kitnjastim
rečenicama, u kojima bi se tu i tamo zapleo, tako da u njima ne bijaše
smisla, ali je neumorno tjerao dalje, spominjao proljeće i sunce, govorio
o životu, o slobodi, o domovini. I na kraju je zapjevao:

»For Norge Kjæmpers Födeland...

Obada koji mu se prilijepio na čelo otjera vještom kretnjom i nastavi
silno ozbiljno, glasom koji je više recitirao negoli pjevao:

... Vi denne Skaal vil tömme«10

10
»Za Norvešku, zemlju boraca...
...Ispit ćemo ovu čašu«
početni tihovi iz rodoljubne pjesme Norges skaal (»Norveška nazdravica«) što ju je
ispjevao norveški pjesnik Johan Nordahl Brun (1745 - 1816). - Prev.

431
 Gospođica Ramer samo stisnu usne, ustade i, ostavivši neispražnjenu
svoju čašu vina, kruto i oholo promače kroz vrata dvorane, a malo zatim
ustade i Adelaida i krenu za njom, ukočena i blijeda lica. Upravo sada,
gdje osjeća i vidi da je suvišna, još je i njezin otac načinio od sebe budalu
- ta ishlapjela ispičutura!
v
Mladi Dag bijaše se napola okrenuo Adelaidi kad je pošla, i u njegovu
inače tako tvrdom pogledu bijaše neka bespomoćnost, gotovo sućut. Kad
mu je nestala s vida, i on odjednom ustade i oborene glave krenu kroz vrt.
Podno stare kuće, gdje ga je grmlje sakrivalo od majorovih i očevih očiju,
zastane i preko naselja zagleda se u proljetnu večer. Nešto je treperilo u
njem, nešto je uzdrhtalo pod onom korom izvanjeg mira.
Imao je svojih dubljih razloga što nije učinio ono što mu je sunulo
glavom. Htio je malko utješiti Adelaidu zbog onoga što joj je priredio
njezin otac, a što ju je, kako je vidio, toliko pogodilo - htio ju je potapšati
po ramenu i kazati joj kakvu lijepu riječ. Time bi Adelaidu, tu ucviljenu
dušu, obradovao da bi joj potekle suze radosnice - ali je zakrenuo iza ugla
stare kuće i ušao u staru ognjenicu. Kad se umračalo, polako je prelazio
preko dvorišta, kao da švrlja besposlen, ali je bio u lovačkoj odjeći, a kad
se dohvatio pašnjaka i nestao svakome iz vida, onda je krenuo odahnuvši,
slobodan od svih tmurnih misli i od svakog sjećanja na pijanog gosta. Na
Utheimu imao je psa i pušku. Borghild, djevojka s Utheima, koju je nekoć,
prije mnogo godina, rado posjećivao, odavno se udala i otišla odande.
Sada je ondje živio samo stari Gunder, njezin otac, sa čangrizavom
starom sluškinjom, pa se sada mladi Dag mogao onamo navraćati kad bi
odlazio u šumu ili se odande vraćao.
v
Stari Dag ostao je gledajući za dvjema ženama, a kad je otišao i njegov
sin, ustade i on i predloži majoru da prošetaju vrtom. Major nije mogao
otrgnuti očiju s onih čaša na stolu. Kaza da će odmah doći, pa kad je stari
Dag zamaknuo iza prvih grmova, major napuni čašu konjakom te je
iskapi u dva gutljaja. Zatim oprezno ustane, upne se i unekolike pogodi
svoje staro, uspravno držanje, i najposlije, u početku nešto nesigurna
koraka, krene za starim Dagom. Stari Dag nije odmakao daleko. Vratio se
u susret majoru, sastao se s njime odmah iza još gologa grmlja, i u očima
mu se vidjela neka zamišljenost kad je majora prijateljski uhvatio ispod
ruke da ga odvede dalje od boce i od vrta.

432
 v
Od tog dana majoru se činilo da su mu piće nekako škrto odmjeravali.
Stari Dag nije ga ni na čas ostavljao sama s bocom konjaka. Ali je za
majora ipak bio svakog dana lijep gutljaj, kakav i pristaje gostu koji će
uskoro opet otputovati. Stari Dag pozvao ga da s njime krene u šumu po
tome lijepom proljetnom vremenu, a major pokaza kako se tome raduje.
Čak mu se vratilo nekadašnje dobro raspoloženje, lako je i veselo čavrljao
o svemu i svačemu, pripovijedao stare i nove pričice i vesele zgode, vratio
mu se njegov stari humor - i bez prekomjernog pića. Šalio se s
djevojkama, pa je čak i za ukočenu gospođicu Kruse našao vedru i
prikladnu riječ i hvalu za njezino kuharsko umijeće i za njezinu
brižljivost. I opet je bilo kao prije - major Barre postao je neodoljiv, pa je
svima bio drag, bilo im po ćudi ili ne bilo. Samo s tetkom Eleonorom nije
nikako mogao nakraj. Ona više nije ni privirila na Björndal sve dokle je
znala da je major ondje.
v
Bijaše li zbog majorove živahnosti ili s čega drugog, stari Dag sve se
više krávio, sve je više u njemu bilo života. Kad je Adelaida poslije one
zimske natmurenosti prvi put čula gdje se smije, silno se začudila. Nije
znala objasniti je li to znak da se stari Dag sve više udaljuje od svega onog
što im bijaše zajedničko, a time i od nje same, ili pak sve dolazi odatle što
je osjećala golemi razmak između njegova tmurnog raspoloženja za tihih
zimskih večeri i njegove sadanje vedre ćudi. Ne, nije to znala objasniti -
ali je moglo biti i jedno i drugo.

GLAVA VII.

Ljeto se smiješilo krajini, sunce sjalo nad naseljem i nad svim šumama
naokolo. Dugonog starac po ljetnoj žezi išao preko smrećáka kod
Steinruda, na zapadnim bregovima Björndalskog kraja.
Sve je oko Steinruda dobro održavano, a same smreke bijahu
njegovane kao da su dio kakva vrta. Bijaše kao da stari Espen Steinrud
svuda stiže sa svojom lopatom i svojim košem svakojaka gnojiva. Bilo
kako bilo, uvijek je ondje, štono riječ, sve pjevalo od čistoće i sve se divno
zelenjelo, nešto ljepše već i ne možeš poželjeti. Majčica Steinrud od
smrekovih je mladica kuhala uvarke što bijahu lijek od svakakvih bolesti,

433
a kuhala je i sokove od smrekinja. I tako su ondje rasle same smreke,
uspravne i visoke, sve jednako obrezane nizale se jedna do druge baš kao
mlade djevojke - milina ih pogledati.
Tu i tamo stajale gomile kamenja što pokazivahu kako se tu valjalo
mučiti da se dobiju zelene površine. Nije baš bilo neopasno na ljetnoj žezi
sjesti na takvu hrpu: bijahu one nastan riđovkama. Ali je starac mirno i
bezbrižno sjeo na kamenje i pogledom zaokružio naokolo. A oku se
pružao krasan vidik na bregove, između stabala mogao si niz istočnu
padinu dogledati sve dolje do naselja.
Da je čeljad na Steinrudu, tamo iza uzvisine, slutila tko tu sjedi na
kamenju, sve bi ostavila, te bi staro i mlado polako prišlo i gledalo. Starci
sa Steinruda vidjeli su ga doduše koji put, ali to bijaše prije i samo
letimično, kad bi dolje na dvoru imali posla; ni tada se nikad nisu
usuđivali da ga bolje promotre, a mlađi ga nisu još nikad vidjeli. Ali bi ga
i stari i mladi htjeli jednom dobro pogledati.
Bijaše to stari Dag: opet je izduhnuo iz kuće i krenuo u šume. Inače je
uvijek, kad bi odlazio u šume, udarao prema sjeveru, jer ono bačija što ih
bijaše u tom smjeru, ležaše razdaleko jedna od druge, pa je mogao proći
između njih i zaći u gustu šumu i mrčavu a da ni na koga ne naiđe na
svome putu.
Ovamo na zapadnoj strani bio je samo jednom od svoje mladosti, a
bijaše to onda kad je mladog Daga snašla nesreća i kad su ga on i Adelaida
poslije otpratili kući. No i onda su tim putovima prošli samo tako.
Na ovoj zapadnoj strani bile su kolibe češće, nisu ležale onako
razdaleko kao na sjevernoj, pa gotovo i nije bilo moguće a da koga ne
sretneš.
Sa svog mjesta na kamenju stari se Dag temeljito ogleda naokolo.
Poznavao je čeljad u svakoj kolibi i znao koliko tko valja i za što je
sposoban, iako je posljednjih desetljeća rijetko kad zavirio ovamo. Dobro
je upamtio tko je uvijek tražio pomoć, tko se opet nikad nije javljao. A
pitao je Syvera Bakpaa i druge koji su poznavali prilike, te bi ovda-onda
štogod čuo.
Steinrud bijaše jedno od znatnijih mjesta gdje se vršila sječa; tu se u
staji nalazio jedan od konja što su se upotrebljavali za vuču stabala, a kad
nije bilo vuče mogli su ga upotrebljavati za druge poslove; da, imali su na
Steinrudu konja, ali je bilo i drugih takvih većih mjesta sječe pa se čeljad

434
na njima ipak znala zavrnuti u tijesnu i zatražiti pomoć. A sa Steinruda
nikad nije stigao takav glas, nije se stari Dag mogao sjetiti da su ondje
ikad zapali u škripac.
Tuda je danas prolazio na priličnoj udaljenosti, skrivajući se za niskim
jelama, ali je dobro promatrao brvnare. Prostranu staju i spremište dao
je sagraditi prije nekoliko godina, u teško ratno vrijeme; i jedno i drugo
moglo se dakle smatrati za novo. Ostale brvnare bijahu prastare, ali
njegovu oku nije izmaklo da su unatoč tome dobro očuvane. Marljivo su
premazivane katranom, i čeljad nije žalila truda da tu i tamo, gdje bijaše
potrebno, stara natrula brvna i grede zamijeni novima. Ništa nije puštao
s vida što ga je moglo zanimati na njegovu obilaženju šumom. A tu, oko
Steinruda, sve se blagdanski sjalo.
Vidio je po obrađenim plohama zemlje kad je onuda prolazio, po
pašnjaku i svemu - da tu tlo samo po sebi ne stvara blagostanja: posvuda
kamenje, tlo mršavo i stjenovito. I kad su se tu tako održali, onda su to
valjani ljudi.
Ustane i pođe dalje, polako: ta nikamo mu se ne žuri. Šake je sastavio
na leđima, i dok je tako išao, lovački mu se nož njihao tamo-amo. Nije
imao kape, kosa mu bijaše dovoljno gusta da mu glavu štiti od sunca.
Ponajviše je išao prignute glave, ali bi ovda-onda ispravio šiju te gledao
drveće i osluškivao šumske glasove. Bijaše kao da namjerno hoda
polagano i da se odmara poslije svoga dugog i borbom ispunjenog života
i kao da je pošao da malko obiđe svoj posjed i da se ogleda po svojoj
postojbini.
Oko pašnjaka bijaše tu ograda, ali on nije pošao duž nje da nađe kakav
propust. Stavio je nogu na ogradu, rukama se uhvatio za kolac na njoj i
jednim zamahom eto ga s drugom nogom na vrh ograde: u jedan skok
nađe se u grmlju borovnice na drugoj strani. Nije to doduše bio momački
zamah, ali nije bila ni staračka nepokretnost.
Šuma je tu bila gušća i, što dalje, granje se sve više prepletalo i visjelo
kao u nekakvim dugim bradama. Tlo je bilo vlažno, a malo zatim već je
stari Dag ćutio vonj močvare. Tu bi negdje morao biti Stjernebekk, mjesto
na kojem su se ljudi uvijek s mukom probijali. Nije se iz mladosti sjećao,
a ni kasnije nije čuo da je to močvarno tlo.
Stari se Dag bijaše popeo nešto više obronkom, pa je sad ozgo vidio
brvnare na Stjernebekku: bijahu dolje, niže pištaline pokraj koje je

435
prošao. Potok po kojemu je to mjesto dobilo ime tekao je stražnjim
krajem močvare, i više to i nije bio nikakav potok. Po sredini močvare još
se moglo razabrati da je tu nekoć bilo jezerce: sad su ga proljetne vode
prepunile te se izlilo na sve strane; svakog proljeća i jeseni izlijevala se
močvarna voda u polja, pa tlo bijaše kiselo. Ljetina tu kasno dozrijeva, a
studen rano steže - i to je jedan od uzroka, umovaše stari Dag, s kojih ljudi
tuda ne mogu da se osove kako bi trebalo.
A zna on put i način kako da se tomu doskoči i da to mjesto opet bude
plodno kao što je bilo kad se prvi put obrađivalo. Vodu valja opet odvesti
u potok, a treba prokopati jarke i očistiti staro korito.
v
Simen Stjernebekk upravo je pred drvarnicom cijepao drva kad se stari
Dag spuštao niz potok. Simen nadnese ruku nad oči da ih zaštiti od sunca
te uze gledati i žmirkati da vidi kakav to stranac silazi niz obronak.
Spustio je ruku i zatreptao vjeđama pa je opet podiže i još jednom dobro
zagleda. Ruka mu nato klonu, a desnica kojom je držao sjekiru na panju
ispusti držak, te sjekira pade na zemlju. Simen ostade kao da se ukipio, a
onda obrisa ruke o hlače: pomisli kako nije dobro da bude sam kad su po
srijedi važni događaji i zato se odmače od panja i odjuri u kuću.
Kad se stari Dag približio, Simen i njegova žena pokazaše se iza kućnog
ugla. Znali su da je stari Dag u životu imao posla s najrazličitijim ljudima
i da je u svakom susretu on bio najveći i svaki put bio bogatiji i moćniji.
On bijaše najznatniji i najmoćniji čovjek što su ga oni sreli u životu, a
Simen Stjernebekk i njegova žena bijahu tako neznatni. Povukoše se kad
je došao stari Dag, zakrenuše iza kućnog ugla pa na vrata.
Dag polako uđe u kuću i sjedne na tronožac, koji bijaše tako trošan da
se svakog časa mogao razletjeti. Simenu prođe glavom ta misao, ali od
straha nije smogao ni riječi, a što se tiče njegove žene, ona je samo tiho
išla za mužem.
Je li posjetilac opazio njihovu zabunu i je li vidio da su u neprilici, njih
dvoje nije znalo; samo je rekao:
„Bio sam gore i malko pogledao. Uredit ćemo potok da ti zemlja opet
dođe do zraka. A treba li ti inače štogod, samo dođi“.
v
Simen i njegova žena ostadoše na vratima gledajući za njim, i tako su
stajali i gledali još i onda kad ga je već nestalo dolje u guštiku. I nisu toliko

436
ostali nijemi na vratima zbog njegovih riječi i zbog obećanja u njima -
koliko zbog toga što je ušao u njihovu kuću i sjedio na njihovu klimavom
tronošcu.
v
Stari Dag niza stranu išao kući. Šake je i opet sastavio na leđima, igrao
se lovačkim nožem, ali nije više išao oborene glave. Motrio je raslinje i
stabla i gledao dalje povrh naselja i prema Björndalu, koji se u dubini tu
i tamo pomaljahu između drveća.
Kad je malo odmakao šumom, zastade i osluhnu: čuo je dječje glasove.
Očito su se tu igrala djeca sa Stjernebekka. Ljudima što su mnogo obilazili
šumom i lovili svakovrsnu divljač već je u krvi da zastanu ili da tiše
koracaju čim uhvate kakav glas ili šum. Stari Dag pomisli da će se govoriti
o tome kako su vikali i bučili kako to samo djeca znaju. Bijahu na okupu
četiri dječaka i jedna djevojčica, od šišarica i od štapića načinili su veliko
stado. Dag ih je slušao i gledao iz svoga zaklona iza ljeskova grmlja.
Najmanji dječak predloži da načine i medvjeda koji će uzbuniti cijelo
stado - da im u igri bude više živosti. Podebeo češer povukao je po tlu, ali
ne niz ljuske nego obratno, tako da su se nadigle: trebalo je da to bude
medvjed, ali su ostali smatrali da im je taj medvjed previše sličan ostalim
šišaricama što prikazivahu krave.
Dok su se o tome prepirali, stari Dag iščupa smrekov korijen, otrese s
njega zemlju te ga malko obreže nožem. Zatim odgrne nešto vrijesa i
mahovine pa korijen nekoliko puta ugura u zemlju da pocrne svijetla,
obrezana mjesta. Držao je rezbu pred očima; jest, oblik je tu, a i veličina
je dobra u usporedbi sa šišaricama što prikazivahu kravlje stado. Medvjed
je doduše imao tri noge, a od četvrte samo polovinu, ali su niti od korijena
visjele kao čupave rute. Pošto je tako ogledao izrađevinu, hiti je preko
ljeskova grmlja usred stada oko kojega su djeca klečala i ležala zanesena
igrom. Sve petero pogledaše prema nebu, a bijahu se tako zabezeknuli da
je stari Dag jedva suspregao smijeh. Najstariji dječak najposlije se usudi
da uzme medvjeda. Držao ga je tako da ga svi vide, a oni gledahu
zapanjeni. Ali najstariji dječak bijaše dovoljno bistar da razabere da je tu
izrađevinu načinio nož, pa je ustao, obazreo se na sve strane i najposlije
krenuo oko ljeskova grmlja - ali je stari Dag dotle već nestao u obližnjem
čestaru. Nekoć se znao šuljati za različitom divljači, pa mu nije bilo teško
da neopažen izmakne jednom dječaku.

437
 Kad su djeca došla kući i pripovijedala o neobičnoj zgodi te pokazala
medvjeda, roditelji se značajno zgledaše, a Simen uze izrađevinu te je
stavi na policu.
Stari Dag pomisli da će se govoriti o tome kako je bio na Stjernebekku:
čeljad na Steinrudu bit će postiđena i osjećat će kao uvredu ako samo
prođe kraj njih a ne navrati im se u kuću. Valjalo mu je brzo odmicati da
izmakne dječaku, pa se u žurbi ugrijao i uznojio. Ali nije bilo druge,
valjalo je i onamo; krenuo je tako uza stranu, na Steinrud. Ipak, prije nego
što će ući onamo, sjedne da se malo odmori i da odahne.
Zacijelo su ga vidjeli s prozora, jer kad je ušao, sjedili su nekako
ukočeno prije nego što su ustali. Ali tu nisu bili u neprilici kao na
Stjernebekku. Ono pouzdanje koje im je dopuštalo da se uvijek sami
probijaju i da na vrijeme dođu na posao oko sječe ili žetve davalo im je i
sada sigurnost, u tako neočekivanu događaju kao što je taj. Jest, došao je,
eto, stari Dag, ali se njima ne treba ničega bojati, uvijek su vršili svoju
dužnost.
Stari Espen obrisao je nekoliko puta ruke o hlače, kako i pristaje prije
nego što ćeš se s nekim porukovati, ali je počekao da najprije gost pruži
ruku. Stari Dag rukova se s njime, s njegovom ženom i s njegovom kćeri.
Sinovi bijahu otišli u lov na pastrve.
Tu se žena nije plašljivo šuljala iza muževih leđa. Donijela je tavu s
hladnom prženom slaninom, stavila dvije cjepke drveta na oprani stol i
na njih tavu, kako su ondje običavali. Dok je na to narezala nekoliko kriški
kruha, njezin je muž dohvatio piće s police na zidu.
Ponajprije, stari Dag bijaše gladan nakon današnjeg hoda - bio je vani
još od ranog jutra - a drugo, njegovo blagostanje nije ga nikad priječilo da
sjedne za stol s malim ljudima. Kriške slanine i mast debelo je namazao
na kruh i zatim iskapio dvije-tri čaše s Espenom.
Tu na Steinrudu, vidio je, imaju staklene prozore, i sve je u njih lijepo
uređeno - tako lijepo da naprosto nije znao kako bi im i čime mogao biti
od pomoći.
Kad je ustao da krene, žena Espenu nešto prišapne na uho.
U ono zlo doba papirnog novca stari je Dag sve svoje prihode ulagao u
stoku i oruđe. Na raznim je mjestima podigao staje i u njih smjestio stoku.
Na Steinrud je otpremio tri krave, osam ovaca i košaru pića, i sada je

438
Espen navrnuo razgovor na tu stranu i upitao kada Dag želi da mu se to
vrati.
„Hvala na jelu i na časti“, nato će stari Dag, te im pruži ruku i krenu
svojim putem.
I tako je obišao sva mjesta u šumi i posjetio sve svoje dužnike.
v
Radnici s konjima stigoše na Stjernebekk, navukoše granja i drveta, a
onda su Simen i žena, i stariji dječaci, naizmjence bdjeli i na kamenoj
gromadi u koritu potoka održavali vatru sve do kasnog ljeta. Nato su jaki
momci čvrstim udarcima teških maljeva pokušali svoje, ali im ne
pomogoše ni mišice ni čekići - valjade im se okaniti toga pothvata. Vodom
uglačani kamen bijaše debeo i tvrd - i bio je vraški mučan posao da se
razdrobi vatrom ozgo. Pokušaše da ga otkopaju ne bi li mu kako vatru
podmetnuli ozdo; ali je bio i suviše obla oblika, bez ikakve pukotine, a nije
bilo ni mogućnosti da se potok skrene naokolo. Svi su znali da ne mogu
starom Dagu doći i reći da je posao neizvediv. I stoga im nije ostalo drugo
nego da naljeto počnu iznova.
Mnoge su se psovke izrekle na račun močvare i potoka, kamena i
Simena Stjernebekka, ali nijedna nije dohvatila ime starog Daga.
Prolazili dani i tjedni, izminula godina te došlo vrijeme da se izvrši
volja starog Daga - tu kao i u svemu drugom. Smiono momče sa
Steinruda, kad je granulo to drugo ljeto, spremi se za posao te pozove
Simena i njegova najstarijeg sina da mu pomognu u održavanju vatre.
Valja, reče, i dan i noć nametati drvo da kamen na vrhu bude vraški vruć.
A na Björndalu se opskrbio dlijetom i mlatom. I kad je prionuo da buši,
nije odustao sve dok u vrućoj kamenoj gromadi nije nastala prva
pukotina. Otada nije mirovao mnoge dane i noći sve dok nije probijena
dobrana usjeklina na hrptu tvrde i uporne stijene. Mnogi je obilazio oko
stijene i nizao kletve i psovke, ali malo volje pokazivao da i sam pomogne.
A momak sa Steinruda nije imao vremena za riječi, ali je imao volje da
probije kamen.
Poslije je, uz pomoć Simena i njegovih, načinio put od stabala, granja
i šiblja sve do vodene rupe nasred močvare, gdje se nekoliko ugojenih
pastrmki umorno praćakalo još odonda kad je jezerce bilo veće i svježije.
Čitavo kasno ljeto i još duboko u jesen radio je momak na tome da
vodu navrne u stari potok. U početku se mulj sve više sabirao tamo gdje

439
je kopao Onda je momak otišao na Björndal, govorio je ondje sa Syverom,
pa su zatim dopremljena mnoga kola kolaca i šiblja na močvaru i time su
utvrđivali zidove na prokopu.
v
Kad je za jesenskih kiša močvara narasla i kad je prijetilo da se štetna
močvarna voda izlije dolje po poljima na Stjernebekku, jedne kišne večeri
Simen i momak sa Steinruda stajahu svaki na svojoj strani potoka, gdje
je močvarna voda nabijala treset prema stijeni. S jarkom donde bijahu
malne gotovi te su se spremali da prekopaju i taj posljednji dio. Svojski
su prionuli, te je voda najposlije počela malo-pomalo otjecati u staro
korito. Nije to doduše bio nikakav hučan protok kao kruna njihova dobro
obavljena rada, kako su se zapravo nadali; ne, ispočetka to bijaše samo
neznatno, sporo otjecanje.
Lopila krupna jesenja kiša, očepila pusta i lila kao iz kabla, zaista bijaše
najbolje skloniti se pod krov. Simen je na to mislio te nešto i spomenuo.
Nato momak sa Steinruda zagazi posred prokopa u močvari i uze kao
mahnit lopatom bacati treset na obje strane. Simen nije bio čovjek koga
bi mogao ponijeti takav primjer. Ostao je sa svojom motikom na rubu, a
kad ih je noć obavila mrakom, odložio je oruđe i rekao da ide kući po
večeru. Momak u prokopu ništa mu ne uzvrati: samo je kopao i kopao te
i dalje bacao treset na ovu i na onu stranu.
Simena dugo nije bilo natrag, a kad se najposlije pojavio s jelom,
momak bijaše toliko odmakao da Simenu naprosto nije išlo u glavu.
Momak uze nešto jela što ga je Simen donio te odmah nastavi da kopa.
Kad je počelo svitati, Simen i opet spomenu kako bi valjalo skloniti se
pod krov, jer je kiša lijevala kao da se nebo otvorilo.
„Još samo korica“, odgovori momak i nastavi posao.
Simen je kopao, ali kao da se i nije micao s mjesta, dok je momak vidno
odmicao dalje.
Prestala je kiša i već je toliko odanilo da se sunce na jugu naziralo kroz
oblake, kad momak sa Steinruda i vodeni pritisak proguraše posljednji
ostatak tresetnog zida kroz usjeklinu u stijeni, te voda poteče u staro
korito.

440
 GLAVA VIII.

Dva mališana u jutarnjem polumraku iziđoše iz sobe mladog Daga.

Ostaviše za sobom otvorena vrata te bosonogi i u dugim noćnim
košuljama dotabaše do stuba. Jedan se ispne na nožne prste da dosegne
priručje na ogradi a drugi ga prihvati za ruku, i tako niza stube stignu u
prednju dvoranu.
Malko su tu postajali, jer posvuda bijaše neobično mirno. Zatim
dođoše do vrata blagovaonice, povukoše tešku kvaku i vrata se otvoriše.
Uzeše osluškivati, jer im je sada do ušiju dopro nekakav jednoličan zvuk,
neko brujanje kakvo nikad prije nisu čuli. Ali se opet uzeše za ruke te
preko sobe prijeđoše sve do vrata spavaonice. Ono je zujanje dopiralo iz
djedove sobe. Zastadoše i nasmijaše se, zadovoljno namigujući jedan
drugome. Gle, opet je nešto izmudrijao da ih uplaši.
Dugo su stajali pred vratima i osluškivali, a onda se jedan protegne da
dohvati kvaku. Povuče je dolje, ali mu onda kvaka izmače iz ruke, a u isti
se čas odškrinuše vrata. Zujanje što je dolazilo iz sobe odjednom prestade.
Mališani se zgledaše, bijahu se uplašili što je kvaka škljocnula i što je onaj
zuj tako iznenada prestao. Stajali su i ozbiljno gledali jedan drugoga i oko
sebe, a u očima im se javila sumnja kad su unutri čuli pucketanje i
šuškanje. A kad im je do ušiju doprlo tabanje bosih nogu što su se
približavale, bili bi najradije udarili u bijeg.
Vrata se sasvim otvoriše, pred mališanima pojavi se djed - u dugoj
noćnoj košulji činio im se kudikamo viši nego inače. Noge mu bijahu
teške, crvene i plavkaste, na njima iskočile debele žile, a listovi sve do
gležanja obrasli dlakom. Takvo što još nisu vidjeli. Razbarušena mu kosa
padala na čelo, a nad ušima i na tjemenu stršila u zrak. Oči mu najprije
bijahu velike i oštra pogleda - pravi zlopogleđa - a onda odjednom
postadoše blage i prijazne. Rukom prijeđe po kosi tako da mu je sada u
valovima padala po glavi kao obično, od čela prema zatiljku, a zatim se
sagne njima dvojici, nasmiješi im se svojim sjetnim smiješkom i podigne
ih u naručje, jednoga na jednu, a drugoga na drugu ruku. Odmah
zaboraviše sve ružno što su vidjeli, osjetiše se sigurni i zaštićeni na
njegovim jakim rukama. Bijaše im nešto novo, pravi doživljaj kad ih je sa
sobom uzeo u svoj veliki krevet i kad je ondje ležao između njih: jedan
mu s ove, a drugi s one strane. Osjetili su da je tu drukčiji miris nego u
majčinoj ili očevoj postelji, ali su i to odmah zaboravili kad su sjeli kraj

441
njega i kad je on mirno okretao glavu na jastuku, gledao jednoga pa
drugog i s njima čavrljao.
Kad god bi otac otišao od kuće, a oni pitali za njega, odgovaralo im se
da je u šumi. Kad bi djed bio vani, a oni pitali za njega, u odgovor bi dobili
da je u gradu ili da je dolje u župi, a još najčešće da je u šumi. U šumi u
koju oni nisu smjeli. Kad bi mališani krenuli onamo, uvijek bi se netko
pojavio te ih vratio. I objašnjavao bi mališanima da bi ondje mogli
zalutati, zaglibiti se u močvari, pasti u ponor ili pak naići na medvjeda.
Umiljavali su se ocu i molili da ih povede u šumu, a on im uvijek
odgovarao: - „Kad porastete...“
Onda su salijetali djeda, a njegov odgovor bijaše uvijek isti. Ali se jučer
zagnao u druge misli i očito bio rastresen kad je odgovorio:
„Sutra, ako sad odmah pođete na počinak da biste ujutro mogli rano
ustati".
Mališani su se obično budili rano ujutru i onda bi ih Adelaida slala u
Dagovu sobu. Ondje su imali svoje drvene konjiće, sjekire i puške i
svakovrsne druge igračke koje im je načinio otac i djed ili tkogod drugi.
Ondje bi onda grajali i bučali, i tako bi ona imala koji časak mira i počinka
a ujedno bi osluškivala što mališani rade i kako se igraju.
Zbog napetog očekivanja obadvojica su se jutros probudila ranije nego
obično, te su se, još onako u samoj košulji, išuljali iz očeve sobe i onda
sišli niza stube da pripaze da im djed ne bi izmaknuo.
Stari Dag nije isprva shvaćao što to misle i na što smjeraju svojim
govorom o šetnji u šumu, a onda se prisjeti svoga neopreznog obećanja
kojim ih je htio namamiti da odu na počinak. Mislio je da će oni to
prespavati i zaboraviti, ali mu sada nije bilo protiv volje što su tako upeli
da s njime pođu u šumu.
Doduše, rado bi da još malo podrijema, pa je i pokušao da ih pokraj
sebe umiri, ali su se oni meškoljili i nemarno prevrtali te bi ubrzo opet
sjedili kraj njega. Razmišljao je o tome kako bi najbolje mogao nategnuti
i izvrnuti svoje sinoćnje riječi, ali se onda predomisli i odustane od te
nakane. Ne treba da im u sjećanju djed ostane kao čovjek koji nije održao
danu riječ. Doduše, istom su im tri i pol godine ali su čvrsti na nogama,
može ih malko povesti sa sobom. Ono jest, može se Adelaida uzbuditi i
uzbuniti, ali će se to već preturiti.
v

442
 Adelaida nije ništa shvaćala kad su mališani dojurili unutra i kazali
kako će s djedom u šumu i kako bi im djed mogao umaknuti ne budu li se
brzo obukli. Pokušala je najprije da ih ušutka, korila ih i prijetila im šibom
ako ne odu u sobu i tamo ne nastave igru, ali oni ni da čuju: toliko su upeli
u svome te joj se i samoj učini da ima nešto posrijedi s tim djedovim
obećanjem.
Nije htjela poći k njemu da ga pita. Radije je djecu obukla. Ako i nije
ništa posrijedi, barem su za danas odjeveni.
Dok ih je odijevala, u sebi se pitala i čudila što li je to sada. Stari Dag
bijaše joj sve zagonetniji. Sad eto hoće da prvi povede djecu u šumu. I
sama ih je vodila u šetnju naokolo, po livadama i gajevima, ali u šumu...
ne, za šumu više nije imala hrabrosti. Naprosto joj nije išlo u glavu kako
se mogla već dvaput uputiti onamo, u one puste daljine, i još sama. Ali je
bilo još mnogo šta oko nje čega Adelaida nije razumijevala. Bijaše kao da
se u njoj sve slomilo i razbilo u ove dvije posljednje godine. Otišla je
životna hrabrost.
Jesenas je čekala da se stari Dag za dugih i tamnih večeri vrati
ozbiljnosti i knjigama a s time i njihovim razgovorima. Jer ti razgovori sa
starim Dagom, prijašnjih jeseni i zima, bijahu joj nešto uznosito, nešto
kao odlazak u crkvu. Sve ono što je pripovijedao iz svoga dugog i bogatog
života, o svojim borbama i nevoljama, sve one njegove misli o životu i o
smrti - sve se to uzdizalo nad njima kao kakav crkveni svod dok bi tako
uvečer sjedili i razgovarali u prednjoj dvorani.
Jesenas se toliko nadala, mislila da će se to vratiti, i opet je čekala ovih
posljednjih dana, kad je jesen prevukla svoje žutilo po drveću a vjetar
počeo po bregovima vitlati uvelo lišće - nadala se da će se stari Dag vratiti
onome što u njezinim očima bijaše najveće na njemu i što njoj samoj
bijaše kao neka smjernica u životu.
Noćas se bura nadvila nad šumama, krivio se vihor oko kućnih uglova.
Dugo je ležala budna i osluškivala snažne zvuke - bijahu tako u skladu i u
sazvučju sa svime što je u njoj samoj, vjetra cvil i fijuk nosio ju preko
života i vremena, prebacivao je u vječnost...
Život i vrijeme ne pitaju više za nju, nije im potrebna - nikomu nije
potrebna. Jest doduše mališanima, nešto malo. Ali - dokle i to?
Oko toga namátahu se njezine misli dok je oblačila mališane, a kad im
je najposlije obuvala čizmice, već su je suze oblijevale.

443
 Nije više shvaćala starog Daga. Sigurno je i on čuo noćašnji vjetar,
oštar je u njega sluh za takve šumove, znala je to; a eto će upravo sada
povesti sa sobom najmlađe izdanke svoga roda i s njima krenuti protiv
vjetra i jurnuti u tu jesensku huku.
v
Mališani blizanci mnogo su puta vidjeli majku uplakanu. Bijahu na to
navikli. Torgeir koji je prije došao na svijet, a bio lijep i silno sličan
Adelaidi, obisnu se majci oko vrata kad je čuo kako plače, a onda brže-
bolje sunu prema vratima. Drugi koji se zvao Dag i bio viši, uglat i
»nedovršen«, oborene je glave gledao u nju kad je zaplakala. Nije se
približio da je zagrli i utješi nego je izmakao za bratom, a na vratima se
okrenuo te je pogledao dugim i ozbiljnim pogledom. Još prije nego što su
sišli niza stube, obojica su zaboravila i majku i njene suze.
v
Stari Dag dočekao mališane na vratima blagovaonice. Obično su jeli u
kuhinji, ali je danas za njih prostrt stol u blagovaonici.
U to malo vremena otkad su mališani sišli k njemu pa do sada gdje su
se pojavili odjeveni, starom Dagu mnoge su misli prošle glavom. Dok su
ležali, Torgeir je glavu primakao djedovoj i svoje tople obraščiće prislonio
uz djedovo lice. Na krutome životnom putu starog Daga nije bilo mnogo
nježnosti pa mu tada bijaše kao da je to malo, toplo lišce iščeprkalo iz
njega nešto iz davna minulih dana.
I tako je našao da mališani ubuduće treba da jedu u blagovaonici, s
njime, svaki dan. Dosad su ih vodili u kuhinju da jedu, da mu ne smetaju.
A sada je htio da ga smetaju, htio da kraj sebe osjeća njihovu buku i život.
Jednom i tako treba početi, pa neka bude - odmah danas!
Stari Dag sjedio je u svome visokom naslonjaču na gornjem kraju stola,
a mališani mu s jedne i s druge strane, uspeli se te kleče na svojim
stolicama. To im bijaše najljepši dan u životu. U obične dane nisu nikad
dobivali jaja, a sad im djed nožem prepolovio jaje i svakome polovinu
stavio na krišku kruha. Treba da se dobro nahrane, reče im, jer je naporno
ići po šumi. Da za njega nije ostalo ni jedno jaje, to nisu opazili.
v
Kad su već stajali u prednjoj dvorani, spremni za polazak, stari Dag
zastade na trenutak da razmisli, a onda se odluči: dohvati pušku s kuke i
objesi je o rame. Kad to vidješe, mališani u tren oka jurnuše uza stube.

444
 „Kamo ćete?“ - upita ih djed.
„Po svoje puške!“ - odgovoriše mališani u jedan glas.
Kad su sišli sa svojim puškama, bijahu strašno nesretni što im na
puškama nema remena da ih objese o rame kao djed. I ne preostade mu
druga nego da na putu preko dvorišta svrne u staju: ondje im na puške
pričvrsti remen. Kad su izišli i krenuli preko dvorišta prema sjeveru,
Adelaida stajaše uz prozor u blagovaonici i gledaše kroza staklo. Sprijeda
je išao stari Dag, visok I uspravan kao u svojim najboljim danima, s
puškom i s naprtnjačom. Odmah za njim koracao Torgeir s drvenom
puškom što mu je stršila nad glavom, a koji korak za njim stupao mali
Dag.
Adelaida je vidjela po stolu da su djeca jela s djedom u blagovaonici.
Život je tu išao svojim tokom, i tako bijaše u svemu, bilo veliko ili malo. I
bijaše razumljivo. Samo - prolazio je pokraj nje, ona mu više nije bila
potrebna.
v
Gore na padini zapadno od Utheima nalazio se proplanak, a na južnom
obronku tlo bilo ponajviše kamenito, ali je tu i tamo pružalo paše ovcama.
Tu je stari Dag sjeo s mališanima, tu su jeli i odmorili se, i djeca bijahu
oduševljena onim što je djed nosio u torbi: bijahu to sve slasni zalogaji.
Potkraj puta malko su se vajkali, bili su gladni i žedni, ali je djed išao dalje
da ih privikne na ustrajnost koja je potrebna u šumi. Naumio je da bez
odmora stignu do proplanka, a oni su valjano capkali za njim.
Stari Dag dobro se obukao, jer je bila jesen i vjetrovito vrijeme, a
valjalo je misliti i na to da će s mališanima polagano ići i često se
odmarati. Sada se, dobro odjeven i zaštićen, leđima naslonio na toplu
stijenu koju je sunce ugrijalo te je slušao vjetar što je hujao proplankom,
vijao čistinama, brujao šumom i na mahove prestajao da zauši novim
busom. Oblaci se nebom nagonili, derali se u pramenje, istezali se u
bičeve i nestajali, a novi se skupljali za njima, sve jedan drugog sustižući.
Djeca bijahu sita i zadovoljna nakon dugog hoda. Valjala su se oko njega,
potezala ga za hlače, čavrljala i nizala svoja pusta pitanja. Neće im ovo biti
jedini izlazak sa mnom u šumu, odluči u sebi stari Dag gledajući ih.
Odjednom ustane, izvadi nož iz korica i odreže granu s jelova grma što
je stajao nad glatkom stijenom na koju se dotle stari Dag naslanjao.
Spretno gotovo kao u mladosti udalji se odande četiri-pet koračaja, sagne

445
se te granu položi na zemlju. Onda se uspravi, pogleda u mališane pa u
granu i provuče ruku kroz kosu.
„Hej, što radite!“ - glasno će im djed.
Mališani se okrenu. On im dade znak da priđu, da nešto vide, a oni
odmah onamo. Još dok su išli šumom, djed im je govorio o kamenju i o
biljkama, o drveću i o pticama, pokazivao im tragove lisice i zeca, risa i
hrčka i mnogo toga što oni nisu ni opažali. Neizmjerna bijaše njihova
vjera u njegove sposobnosti.
Pokaza im jelovu granu na zemlji i upita bi li je mogli pokrenuti. Oni
je odmah htjedoše prihvatiti, ali ih on zadrža.
„Hej, ne tako! Jer to nije nikakva mudrost. Nego stanimo ovamo,
podalje, pa da je odavde pokrenemo ne dirajući je“.
Nisu razabrali kamo to smjera: stajali su pokraj njega i samo bijelo
gledali. A djed nekoliko puta snažno zatopta nogom po tlu i protisnu
nekakav neobičan glas. Grana se malko pokrenu, a onda naglo kliznu
dalje. Zaustavila se u sjeni podno neke smreke. Takvo čudo nisu mališani
nikad vidjeli. Upitaše djeda može li još jednom granu pomaknuti tako iz
daljine.
„Hja, možda još jednom“, odgovori djed.
Uhvatili su mu se čvrsto za ruke dok su polako prilazili bliže; bijahu
ponešto u strahu zbog toga čuda. Stari Dag i opet zatopta nogom i
protisnu isti onakav glas kao prije - a grana se pomače i odjuri u najbližu
sjenu.
„Ne možemo više“, kaže djed. - „Sada nam valja kući“. Reče im neka
idu i uzmu njegovu torbu i pušku, i tek što su se okrenuli, on brzo priđe
grani i digne je s leđa nekog ježa kojega djeca bijahu uplašila a koji mu je
poslužio za tu majstoriju. Odmah zatim eto ga kraj puške, prije mališana,
jer bijaše napunjena.
Stari Dag krenu niza stranu, a za svaku nogavicu držao mu se jedan
mališan. Nosio je sada pušku u ruci te išao kao da im sprema kakvo novo
iznenađenje. Mališani bijahu na oprezu, pogledahu jedan u drugoga, a
onda oba gore u djeda; pokušavali su da drže puške kao što je on držao
svoju i napeto su očekivali. Stari Dag ih opominjao svaki čas - šš! - da ne
govore i da ne staju na grančice na putu, nego da idu sasvim tiho. Ta im
napetost bijaše gotovo nepodnošljiva. Krenuše kroz čestar drugim putem,

446
a ne onim kojim bijahu došli. Tu se neprestano izmjenjivala svjetlost i
tama, šuškanje i tišina, sve bijaše tako neobično i tajanstveno.
Na zaokretu pred nekom čistinom čuše škripav glas, baš kao da je
negdje kolo škripnulo, i prije nego što su išta opazili prolomi se hitac nad
njima i razliježe se naokolo. Ukočiše se od straha i uhvatiše se djedu za
noge.
„Skoknite onamo za jasiku pa ćete na tlu naći poveliku pticu“, reče im
on.
Časak su se skanjivali a onda krenuše. Dugo su tražili, jer ptica nije
ležala odmah za jasikom, ali je najposlije nađoše. Slika male čistine usred
šume, s jasikovim lišćem i s drugim jesenjim bojama naokolo i s dvojicom
mališana što su između sebe vukli tetrijeba držeći ga za krila - ta slika
izazva treptanje u očima starog Daga: malko je zažmirkao i potegnuo zrak
kroz nos.
v
Hodeći niza stranu izbiše i opet kao na neki proplanak; tu je u davno
vrijeme bio požar. Samo je ovdje-ondje raslo nešto mahovine, vidjele se
crne stijene i ostaci drveća koje je tu nekoć šumilo. Stari Dag sjede i otvori
torbu, a mališani se kao dva psića odmah nađoše kraj njega. Sjaj
neizrecive radosti javio se na licu starog Daga kad su mališani sjeli uz
njega; svaki je dobio nešto u svoje ručice, te su jeli i žvakali. Nadimala se
njegova široka prsa, a kad je izdahnuo, ču se nešto iz njegove najdublje
unutrašnjosti, nešto kao: »Gospode«. Mališani trgoše oči u nj i upitaše
što je rekao, a on im samo odmahnu glavom i nastavi da jede.
Dok je stari Dag spremao torbu, mališani se zabavljali klizanjem po
mahovini; nisu imali vremena da paze što će djed. A on podigne pušku i
torbu i zovne ih da krenu. Oprezno je i polako išao niza stranu kao da se
boji da mu se ne oklizne noga po kliskoj mahovini.
Taj odlazak s djedom u šumu bijaše mališanima prva uspomena u
životu, i nikad je nisu zaboravili.

GLAVA IX.

Umorna poslije naporna dana, Adelaida se polako stubama uspinjala

u svoju sobicu. Kad je ušla, upali svijeću i pogleda se u ogledalu. U očima

447
joj se javio novi sjaj i novi život: sadašnji joj umor ne bijaše više
bezvoljnost i beznadnost nego zdrav umor poslije naporna dana. Život ju
je naglo privukao k sebi, tražio je njene snage.
Gospođica Kruse, to neumorno i tako otporno čeljade, oboljela je
potkraj ljeta, pa je u kasnu jesen morala nekoliko dana ostati u postelji, i
tako je Adelaida sada prvi put priskočila u pomoć i zahvatila u
svakodnevni život i rad. Bijaše joj naporno, ali je u tome nalazila
zadovoljstvo: nije se bojala posla, mogla je pokazati da nije beskorisna.
U kuhinji nastalo čuđenje kad se umiješala i počela se brinuti o
gospodarstvu i kad je tihim, otmjenim glasom uzela naređivati što treba
raditi. I kako li se sve brzo i lijepo obavljalo oko nje, kako mirno i gotovo
bez riječi. Bijaše joj kao dah novog života ono poštovanje s kojim su je svi
susretali.
v
Stajala je pred ogledalom u sobici i pokušavala da pogledom prodre
sebi u dušu, kao toliko puta prije; ali se okrene i nesigurnim korakom
počne šetati po sobi tamo-amo. Ne, ogledalo nije pokazivalo, oči nisu
mogle vidjeti ono što je najdublje u čovjeku, ono što je u dnu njegove
duše. A u njezinoj duši nije više bilo ničega, sve se ugasilo. Njezino
zadovoljstvo na poslu u kuhinji ne bijaše unutarnja radost nego samo
veselje u novoj igri koja se sutradan zaboravljala. Ne bijaše to ništa dublje.
v
Potok koji je prije protjecao iza gospodarskih zgrada i tekao dolje u
naselje, navrnuli su jesenas kroz vrt niže kuće i tuda je sada žuborio i
spuštao se u malim bukovima prije nego što je utjecao u svoje staro korito
dolje u naselju.
Bila je to namisao starog Daga, on je to proveo iz pažnje prema
Adelaidi. Jednom mu je u razgovoru spomenula kako je bila negdje gdje
su u vrtu imali potok. Sada, nakon mnogo vremena, sjetio se toga jer su
gore na zapadnim pristrancima navraćali u staro korito neki potok što je
promijenio tok te se izlijevao.
Znala je doduše da stari Dag više drži do djela nego do riječi, ali je njoj
sada trebala baš riječ, jedna jedina riječ povjerenja. A nitko se nije njoj
obraćao s povjerenjem - nitko.
Dječje je posteljice premjestila u Dagovu sobu kad je oboljela
gospođica Kruse. I onako je za njih bilo malo mjesta u njezinoj sobici, a

448
kako je navečer dolazila kasno na počinak, bijaše najbolje da djecu
premjesti da ih noću ne smeta. Otvorila je vrata na Dagovoj sobi i tiho
ušla da vidi jesu li mališani dobro pokriveni. Torgeir je mirno spavao pod
pokrivačem, ali je mali Dag ležao razotkriven te se okrenuo na stranu kad
se nada nj sagnula.
„Tata!“ - javi se mališan.
„Nije tata, nego mama“, tiho će ona. - „Samo ću te pokriti“.
„Tata!“ - opet će mali Dag, sada glasno.
„Tata nije tu“, prošapće ona te ga pokrije.
Mališ otvori oči i pogleda ozbiljno:
„Pa sad je bio ovdje!“
Sav taj mališanov razgovor o ocu bijaše Adelaidi kao nož u srce.
Pokušala je umiriti malog Daga te mu rekla da je to sanjao. Ali sinčić
ostade pri svome: „Bio je ovdje!“
„Tiho!“ - reče mu Adelaida. - „Lezi i spavaj. Tata nije bio ovdje“.
Nato mališ sjede u postelji te će ozbiljno: „Bio je!“
„A jesi li s njim razgovarao?“ - upita Adelaida.
„Nisam, spavao sam“, odgovori mališ.
„Onda ne možeš znati da li je bio ovdje“.
Mališan je malko razmišljao.
„Ipak“, reče odlučno - „tata je stavio lice na moje čelo, i onda sam se
probudio, a kad sam ga htio pogledati, već je bio na vratima i zatvorio ih
za sobom. Zovnuo sam ga, ali nije odgovorio“.
Adelaida ga je polako umirila pa se vratila u svoju sobicu. I njoj se već
prije činilo da je Dag kadšto bio kod kuće, a ona to nije znala, te da je
noćio dolje u staroj ognjenici gdje je boravio prije nego što se oženio. A
sada je mali Dag to tako određeno tvrdio. Znači, Dag je bio gore u sobi,
pogledao djecu pa opet sišao u ognjenicu. Čeznuo je za djecom te ih
poljubio u čelo - kad je mislio da spavaju.
v
Adelaida otvori staklena vrata, iziđe na balkon te uzme osluškivati
šumove jesenske noći. Danas su očito odveli potok u novo korito - čula
mu je žubor, taj novi glas što se slijevao s ostalim noćnim šumovima.

449
Mislila je na mnoge sretne časove što ih je tu proživjela među teškim
trenucima. Kako li bi uživala u tihom žuboru vode u potoku kad ne bi bila
tako osamljena...!
Zagnala se u misli i tražila uzroke toj osamljenosti... Kakvi su razlozi
što se svi tako udaljuju od nje.... Što ih goni da je zaobilaze i ostavljaju....
Razgađala je i namatala misli, ali njezina pitanja ostadoše bez odgovora.
Vratila se unutra, zatvorila vrata i polako se počela razodijevati.
Odjednom se sjeti da je još netko tako osamljen i da leži bolestan, svega
nekoliko koraka dalje hodnikom.
I gospođica Kruse bijaše osamljena iako su joj dani bili ispunjeni
radom i jurnjavom od ranog jutra do kasne večeri. Njezini roditelji, dolje
u ravnom kraju, bijahu umrli, a braća i sestre razišli se svako na svoju
stranu. Braća se poženila, sestre se poudale, neke pak bijahu u službi, a o
nekima nije ništa znala.
Adelaida je zamijetila mnogu promjenu u očima gospođice Kruse kad
bi ovda-onda imala posla s mališanima ili s njihovim stvarima. Napeti,
gotovo oštri izraz što bi ga imala u očima dok bi obavljala svoje dnevne
poslove nekako se umekšavao kad bi se bavila djecom: namjesto krutoće
javljao joj se u očima sjaj - rekao bi, sad će se te oči orositi. Ali je Adelaida
u takvim trenucima u njezinim očima čitala i neku bol i tugu. Imala je
bogate dane u svojim mnogostrukim poslovima, gospođica Kruse, ali je
njezino srce čeznulo i za drugim.
Adelaida je naumila, prije nego što pođe na počinak, da malko zaviri k
njoj i da joj kaže koju ugodnu riječ. Tuži se što njezini ne mare za nju, a
sada eto ne haje za drugoga i ne pomišlja da bi neko čeljade, koje dan na
dan živi kraj nje i kojemu nitko nije bliži od nje, moglo čeznuti za
prijateljskom riječi.
Zatvorila je vrata svoje sobice i uputila se hodnikom. Tek što je
pokročila korak-dva, naču neki glas, bolan, prigušen jauk koji je sjeknuo
kroza svu njenu bol i kroza svu njenu zabrinutost. Ukočila se od straha i
zastala kao ukopana. Napeto je osluškivala. Glas se i opet javi, a njezina
ukočenost prijeđe u drhtavi život. Noge su joj doduše još bile kao
prikovane za pod, ali je srce burno udaralo, trzalo se kao u samrtnoj
stravi, a misli se uskovitlale kao suho lišće kad ga vihor zahvati.
Bilo je nešto s tom bolesti gospođice Kruse - nešto što ju je jedan jedini
put navelo na pomisao nije li se možda gospođica Kruse zaboravila s

450
kojim muškarcem; ali je Adelaida odmah odbacila tu misao od sebe.
Gospođica Kruse nije se nikad ni u što upuštala s momcima na dvoru a
nije odlazila s Björndala otkad joj je umrla majka prije dvije godine. Ali -
pade sada Adelaida na um - zar nije u posljednje vrijeme nosila haljine
što ih je naslijedila od gospođice Doroteje, haljine koje bijahu
staromodne, široke i pune nabora?
I opet se Adelaidi stisnu krv u žilama, spopade je strah od kojeg joj se
tijelo kamenilo. Ona promjena na starom Dagu valjda nema veze s
njome? Opet je starac vozio kroza župu dolje na jugu, kao nekoć, i s
puškom je odlazio u šumu kao u mladosti, a u očima mu je vidjela trag
stare neobuzdanosti. A mladi Dag...? Izrijetka se s njim nalazila, samo za
stolom u blagovaonici - zar nije čudno kako mu je glava uvijek oborena?
I crte na licu napete kao da će svakog časa planuti?
Opazila je Adelaida kako se gospođici Kruse muti pogled kad god se
susretne sa starim Dagom ili s mladim. Bijaše kao da će pred jednim ili
pred drugim odjednom splasnuti uspravno držanje gospođice Kruse i kao
da će svaki čas izgubiti ravnotežu. Jedno se nadovezivalo na drugo, poput
usova navirale puste misli i zapljuskivale Adelaidu sa svih strana.
Tko bi to mogao biti? Koji od njih dvojice? Kao živa rana urezivalo joj
se u dušu i u tijelo da je to zacijelo jedan od njih...
Ogorčenost i mržnja na gospođicu Kruse izmjenjivala se s očajanjem
zbog muške surovosti koja je mogla sve odbaciti nastranu, odbaciti svaki
obzir prema njoj i prema jednoj gospođici Kruse koja ih je vjerno služila
već desetljeća radeći i dan i noć - toj jadnici koja sada nije jaukala samo
zbog tjelesnog bola nego još više od boli i jada što trud i mar čitava njezina
života sada propada u sramoti.
Pri pomisli na to nestade sve Adelaidine gorčine: sva se pretvorila u
suosjećajno srce kad je prišla vratima gospođice Kruse.
Vrata bijahu zaključana, nije pomagalo kucanje, nisu koristile molbe.
Iznutra nikakva glasa u odgovor.
Adelaidi se jednom već dogodilo da joj se pokvarila brava na vratima.
Nije htjela nikog uznemiravati pa se sama pomučila. Kad je pritisnula
kvaku, snažno je uprla ramenom o vrata i brava je popustila.
Nije Adelaida bila samo odvjetak ponosnih i dostojanstvenih žena s
majčine strane, nego je u sebi imala nešto od tvrdih ratnika iz očeva roda.

451
Uhvatila je za kvaku na vratima gospođice Kruse i čvrsto je povukla dolje
a u isti čas snažno i svom svojom težinom uprla ramenom u vrata.
v
Još nikada, činilo se Adelaidi, nije jesenska noć bila tako tiha kao sada
kad se s nekim svežnjem u krvavoj plahti šuljala iz sobe gospođice Kruse
pa niza stube u predsoblje i ondje zastala dršćući... Nikakva glasa izvana,
nigdje ni zuja ni zvuka da joj bude saveznikom - ni ćuha od vjetra, a novi
potok kao da je stao i presušio, vani sama grobna tišina. A unutri, među
kućnim zidovima, gdje je željela da bude tiho - tu su škripali i podovi i
zidovi...
Prišla je vratima pisarne i pokušala da tiho pomakne prastaru
prijevornicu, ali je vraški zaškripala...
Adelaida prođe predsobljem novogradnje, kroza sobe i dvoranu u koju
se na velike prozore točio sablastan sjaj, pohitje prema vratima i nađe se
u vrtu. Nadala se da će negdje uz novi potok naći kakvu lopatu.
Časak zatim, sasvim dolje u dnu vrta, zveckala je u noćnoj tami
željezna lopata udarajući o šljunak u zemlji.
v
Vrata pisarne zatvoriše se škripnuvši, i Adelaida uđe u prednju
dvoranu. Odahnula je iz dna grudi, podigla glavu i osluhnula. Noć izvana
nije odavala ni veska ni glaska, a ni unutri nikakva šušnja. Nigdje ništa,
samo napetost oko nje i nemirno kucanje srca u njoj.
Obećala je gospođici Kruse i zaklela se životom i svime što joj je
najsvetije da nitko neće ništa doznati. Kad je vidjela da je posrijedi
mrtvorođenče, odmah je znala što joj je činiti. Nitko osim gospođice
Kruse i nje ne smije o tome znati. I ona koja se jednom zvala Adelaida
Barre i kojoj nekoć takvo što bijaše toliko daleko, eto je drugoga tješila u
njegovoj boli i nesreći, našla put u dušu jednog čeljadeta, šaptala mu i
obećavala da će mu biti zaštita u njegovu jadu i očaju: gospođica Kruse
već će se oporaviti, pa kad ustane, opet će preuzeti svoje poslove i voditi
ih kao i prije - kao da se ništa nije dogodilo.
Kad se Adelaida opet našla u prednjoj dvorani, bijaše joj kao da sve to
i nije učinila ona nego neki drugi, strani čovjek. A onda joj u mozgu poče
kopkati misao: kako to da nije smogla snage da iz gospođice Kruse pokuša
izvući tko je zapravo posrijedi - tko je otac djeteta? Možda je u onoj zabuni
zaboravila da to pita, a možda nije htjela ionako izmučeno čeljade

452
stavljati na nove muke pitanjima koja bi ga mogla još više poniziti: iz ono
malo riječi što ih je jadnica protisla u suzama. Adelaida je razabrala kako
je gospođica Kruse strahovito postiđena što je Adelaida tako dobra prema
njoj.
Pod svom težinom onoga što ju je snašlo i osjećajući u ušima zveckanje
lopate, Adelaida se uspravi, svjesna svih misli koje su joj se komešale
glavom i koje će na nju navirati noćas i ubuduće. Treba li iskoristiti ovaj
čas sada gdje je gospođica Kruse toliko izmučena i od nje tražiti određen
odgovor? Ne, unatoč svoj uzbuđenosti i svemu bijesu što se u njoj dizao,
nije se mogla pomiriti s mišlju da bude tako nemilosrdna prema
nesretnom stvorenju.
Ona sada treba da gospođici Kruse bude jedina pomoć sve dok
bolesnica ne stane na noge. Ne smiju se tu miješati i upletati brbljave
djevojke željne ogovaranja, ni one iz kuhinje ni druge.
U svojoj je sobici stajala u svjetlu svijeće što je gorjela na komodi. Oči
su joj, kako je to jednom rekao stari Dag, zurile kao u neku praznu
vječnost. Crte na licu bijahu zategnute, usne grčevito stisnute, na
obrazima vidjeli se tragovi suza. Stari Dag ili mladi Dag - svejedno, isto je
zlo. Sve što je nekoć bilo lijepo u životu u njezinim mislima, zauvijek je
postalo ružno i krvlju poprskano.
U dubini svoje duše mrzila je svoga muža, njegova oca i - unatoč svoj
sućuti - gospođicu Kruse.
v
Kad su se za Adelaidom zatvorila vrata, iz tame u blagovaonici neka je
prilika u mekim papučama tiho ušla u prednju dvoranu. Na slabom sjaju
od žara u kaminu isticale se u tami crte starog Daga. Gledao je gore uza
stube, a onda nakrivio glavu kao da nešto osluškuje. Najposlije, sasvim
prignute šije, polako se okrenu prema žaru u kaminu. Crte na licu
postadoše jasnije. Bijahu kao da su se ukočile u očaju - od bola, od gnjeva
ili srama? I oči mu bijahu ukočene, pogled prazno zurio u žar kao da pred
njim, sa žeravom što gasne, nestaje sav smisao života.

453
 GLAVA X.

Stari Dag u sumračje polako silazio niza strmen na Storkollenu. Bilo je

potkraj mjeseca studenog, mrak gust a tlo klisko od suhomrazice, pa je
zato išao oprezno.
Puščana cijev stršila mu za ramenom, a dva planinska zeca i dva-tri
crna tetrijeba njihala mu se o boku. Major bijaše došao u posjet, ali nije
htio s njime u šumu. I tako je stari Dag krenuo sam, jer je naprosto morao
u šumu te je odlazio onamo sve češće i češće. I u to godišnje doba šuma je
i oku i srcu pružala ljepotu, na pištalinama s vrijesom redala se jedna boja
za drugom, a za njima se bregovi plavjeli. U šumskim glasovima kao da
se javljao zov mladosti, u duši je stari Dag osjećao sve jaču vezu sa davno
minulim danima, iskrsavale uspomene iz djetinjstva. Prisjećao se mnogih
lijepih časova što bijahu kao neka zemlja mira i blaženstva. Jest, trebalo
mu je sada mira nakon svega što mu je život naprtio.
I dok je tako išao, osluškivao je huk vodopada. Rijeka je gore na
pištalini nekako kao ukroćena od studeni i ne huči vodopad onakvom
orljavom kao u ranu jesen. Dok je prelazio preko mosta, kroz tamu je
upinjao pogled dolje prema vodenici. Na posljednjem brvnu zastade
oborene glave kao da nešto razmišlja. Je li što ugledao dolje u tami što se
skrkla nad vodom i oko nje? S rukom na ogradi stupi korak nazad pa opet
za jedan korak.
Čudnovato! Kroz vodenu prašinu dolje pred mlinom kao da treperi
sićušno svjetlo i probija tamu. Trebalo je da čovjek ima oštre oči da bi ga
uopće zamijetio, pogotovu kad se nosi drugim mislima; ali su u starog
Daga još bile dobre oči.
U družinskoj sobi, u kuhinji i drugdje znali su stari pripovijedati o
glasovima i o plavim plamičcima oko starog mlina dolje kod vodopada, a
Sven Barskolt rođenim je očima, kad se jedne jesenje večeri vraćao iz
šume, vidio kako se duh koji stanuje u mlinu penje uz vodopad i hoda po
pjeni tako lako kao što čovjek ide ravnim putem. Ušao taj duh ili patuljak
pravo u mlin, i to kroza zid, i pokrenuo mlin da melje naprazno, te se
nadizala buka gora negoli huk vodopada a iskre vrcale na sva šipila i
prosipale se van u tamu. I zbog svega što se pripovijedalo bijaše došlo
dotle da nitko, kad bi se umračalo, nije od svoje volje prelazio preko toga
mosta.

454
 Stari Dag kimnu glavom i opet se zagleda dolje u tamu. Nekoć ga nisu
plašile besmislice ni praznovjerje. Bijaše on jedini živi čovjek koji je sišao
u ponor u Djevičanskoj dolini, kamo su mnogi namamljeni i našli smrt i
gdje je i njegov stariji sin izgubio život. I drugi se put spustio onamo i
postavio križ u golemu odvaljenu stijenu što je pod sobom pokopala
njegova sina.
Ali su odonda prohujale mnoge godine, i stari Dag nije više imao one
hrabrosti. Dugo je stajao na mostu i zurio dolje u mrak. Kad mu se učinilo
da je ono ipak svjetlo, već je nestalo - a mogla bi to biti i vodena prašina
što dolazi kako se voda u padu rasprskava: jednom prsne i skoči povisoko,
a drugi put manje, pomisli hladno. Ali gle, eno i opet sićušnog svjetla!
Zacijelo na neku pukotinu izbija iz mlina, ovamo prema pjeni.
Skine pušku s ramena i stazom pokraj vodopada počne silaziti prema
mlinu: lijevom je pridržavao cijev a desnom kundak pokraj obarača.
Zastao je dolje u mraku i osluhnuo. Nato skrene sa staze, prođe
vrištinom do obale i približi se mlinu iza grmlja što se sa sjeverne strane
naginjalo prema vodopadu.
Malo zatim zaškripe vrata, pruga svjetla prereže tamu, a piskutav
starački glas reče:
„Laku noć, majore. Kad opet zaželiš dobar gutljaj, naći ćeš ga ovdje u
mlinu gdje ga možeš na miru uživati“.
„Hvala“, progunđa major. - „Bila je valjana kapljica“.
I teturajući prođe pored Daga te se uputi stazom gore.
Stari Dag nije sada ušao u mlin. Nema koristi govoriti s pijanim
ljudima. Možda će se ovamo navratiti koji drugi dan. Tu dakle spremaju
žito i peku rakiju. A major je to pronjuškao i sigurno mu ovo nije prvi
dolazak ovamo. Sjetio se stari Dag kako je major već nekoliko puta uvečer
temeljito nalio dušu - a poslije samo dva-tri groga. Znači, ovamo je
dolazio uvečer kad je on, stari Dag, bio u šumi.
Stari je Dag počekao dok major dobrano odmakne naprijed, a onda je
polako krenuo za njim. Kad je došao kući, zatekao je majora kako nalaže
drva na vatru u kaminu, u prednjoj dvorani. Barre se uspravi, raspoložen
je, oblizuje se očekujući valjan grog od konjaka da zalije lošu mlinarevu
rakiju. Ali kako stari Dag nije pokazivao namjere da iz kuhinje zatraži
grog, major postade nemiran kao da su mravi u nj ušli. Neprestano se

455
vrtio, kretnje mu izražavale nespokojstvo, oči sijevale, a od njegova
vedrog razgovora ne bijaše ni traga. Nakon malo vremena udari mu u
glavu sva ona loša rakija koju je u se salio u mlinu; počelo mu se štucati
te bijaše kao da će se sasvim skljokati.
Odjednom ustade i ukočeno zagleda preda se:
„Moram još večeras otputovati“.
Stari Dag promatrao ga zamišljeno:
„Ostani još noćas“, reče mu. - „Kamo si navro?“
Ali major krenu prema stubama teturajući:
„Idem po svoje stvari“.
Dok se major mučio uza stube, stari je Dag dugo gledao za njim. Kad
pogodi u svoju sobu, već će zaspati, pomisli stari Dag.
No ipak se major vrati i počne natezati putnu torbu i prtljati oko svojih
stvari. Na stubama je izgubio ravnotežu i umalo što se nije srušio. Ali je
najposlije sretno stigao dolje. Stari je Dag mislio na to kako je Adelaida
zacijelo sve to čula. U posljednje je vrijeme tako hladna i blijeda i nekako
kao izvan svega. Slabo jede i naprosto kao da vene. Odlučio je da se jedne
večeri porazgovara s njome, ali je još uvijek imao dosta posla sa samim
sobom.
Koliko god stari Dag pokušavao da zadrži majora, nije koristilo: onaj
je svejednako tesao svoje - valja mu odmah na put, i gotovo. Rekao je kako
mora obaviti nešto neodloživo: bio je, reče, na to sasvim zaboravio, pa mu
sada valja na put, bio dan ili noć. Stari je Dag, dakako, mislio svoje:
posrijedi je rakija na Korsvollu, prvoj postaji gdje se mijenjaju konji.
Nikad nije vidio majora tako uzbuđena, i u bistroj glavi starog Daga
zavrže se misao. Ustao je te preko dvorišta otišao u družinsku prostoriju.
Kad se vratio, major je sjedio u naslonjaču i hrkao, ali se prenuo čuvši da
se vrata otvaraju.
Malo zatim pred vratima je već stajao najstariji sluga Syver Bakpaa s
konjem upregnutim u kočiju i s putnim krznima i pokrivačima. Major se
pridigne, padne opet u naslonjač, ali se onda osovi te krene van, prema
kočiji. Dugo se Syver trudio oko majorovih stvari dok ih je prenio i dobro
smjestio, a onda se zabavio i još više vremena utrošio dok je prostro
pokrivače na sjedalo, lijepo smjestio majora i dobro ga i brižno pokrio da
mu ne bude hladno i da mu vožnja bude što ugodnija. Zatim se sjeti da je

456
zaboravio vreću u kojoj je zob pa ode u staju da je donese. Za sve je to
trebalo vremena, i tako kad se on vratio, major u kočiji hrkaše sve u
šesnaest. Syver se pope na svoje sjedalo i krenu konja, ali umjesto da
preko dvorišta izveze kočiju na izlaz pa van, on zakrenu te oprezno zaveze
naokolo po dvorištu pa se opet lijepo zaustavi pred kućnim vratima. Iziđe
stari Dag, te on i Syver majora onako umotana u krzna i pokrivače
unesoše u predsoblje pa kroz blagovaonicu u Dagovu spavaonicu. Tu ga
položiše na pod i dobro pokriše.
Stari Dag upozori Syvera da o tome ništa ne priča. I tako se dogodilo
da Syver, koji je rado pripovijedao o svojim vožnjama, nije nikada pričao
o toj najkraćoj vožnji u svome životu.
v
Kad se probudio na podu u Dagovoj spavaonici, major se nije ničega
sjećao - sve što je bilo sinoć, njemu se istrlo iz pameti. Mislio je da ga je
svladao grog te nije mogao uza stube i da ga je onda stari Dag smjestio
ondje.
Toga dana nije se dobro osjećao, bio je zbunjen i nekako malen i tih,
nije se usuđivao Adelaidi na oči jer se bojao da je opazila što je bilo. I zato
je odmah pristao kad ga je stari Dag pozvao da pođu u šumu. Obojica su
ponijela puške, jer major nije bio loš lovac samo kad jednom odluči da
pođe.
Nadao se major jutarnjem gutljaju za stolom u blagovaonici, u nagradu
za to što je pristao da krene sa starim Dagom, ali se prevario. Ipak nije
stari Dag bio tako tvrda srca: kad su prvi put sjeli da se odmore, gore nad
Utheimom, otvorio je torbu, natočio majoru dobru čašu, a iz pristojnosti
i sam gutnuo gutljaj. Ali je odmah začepio bocu i opet je stavio u torbu.
Major je toga dana bio krotak i nije se ljutio na škrtost starog Daga:
bijaše od danas sama čednost i mekoća. Samo je nemirno šibao pogledom
tamo-amo jer je slutio da stari Dag nešto sprema: stari je Dag na polasku
rekao kako će možda prenoćiti u šumi - a major je to čuo.
v
U šumama na sjeverozapadnoj strani, daleko iza svih koliba, nalazila
se prastara bačija i jezero. Ispaša se zvala Röisla, a tako i jezero, a od
nekadašnje bačije ostala samo malena koliba na zapadnoj strani stare
ispaše gdje su rasle breze i sitne jele.

457
 Stari je Dag jednom išao onamo sa starim kapetanom Klingeom, koji
je nekoć u njega bio pisar i vodio knjige. Kapetan i stari Dag bijahu tada
ondje našli mladog Daga, koji ih je pogostio, te su se odmorili i okrijepili
dušu, a bijahu to časovi zadovoljstva što ih stari Dag nije nikad zaboravio.
Odonda je još jednom bio ondje - kadno je po nj došla Adelaida i odvela
ga kući. Bilo je to ujesen prije dvije godine.
Oba puta išao je onamo kad mu bijaše teško pri duši, i oba puta zagnao
se u duboke misli.
U mladosti je mnoge dane proveo ondje. Dalje im nisu dopuštali da
idu, jer tamo dalje, u ono doba, bijaše nesigurno zbog medvjeda i vukova.
Jest, za kolibu na Röisli vezivale se mnoge uspomene starog Daga -
uspomene iz svijetlih i bezbrižnih dana, a isto tako iz teških dana koji su
ga snalazili u životu.
v
Podne bijaše dobrano prevalilo kad su Dag i major stigli onamo. Jezero
se pušilo od studeni, u zaljevima se nad vodom prevukla tanka ledena
skrama, ali je zrak bio miran i jasan, s blijedim sunčanim svjetlom.
Premda je koliba stajala prazna i napuštena, bijaše ipak kao da ondje
nikad nije vladala baš posvemašna pustoš. Na zidovima visjele mreže
spremne za upotrebu, na ležaju bilo jelovo granje koje još nije sasvim
uvelo, u kablu bilo nešto vode, a drveni ugalj na ognjištu još se nije raspao
u prah. Ovda-onda znao bi se u kolibu navratiti mladi Dag ili tkogod
drugi, a zimi su tu boravile drvosječe.
Major i stari Dag objesiše puške i torbe; stari Dag isitni nešto drveta i
naloži vatru, a major ode po vodu, te su ubrzo nastavili kotlić na vatru.
Stari Dag iznio je mreže van da se prozrače na vanjskom zidu, a onda
nasiječe jelova granja za ležaj. Pošto su objedovali, krenuše s puškama
svaki na svoju stranu u šumu ne bi li iznenadili kakvu pticu što sjedi na
grani. U dugim razmacima odjeknula su tri pucnja. Stari Dag donio je
tetrijeba, a major je poplašio jednog zeca i bio dovoljno brz i spretan da
na nj opali i da ga pogodi. Osim toga, ustrijelio je i jednoga malog
tetrijeba. Bio je ponosan na svoj lovački uspjeh.
Dolje na obali ležao čamac - tek su ga nedavno izvukli na vodu, i
zapasaše nekoliko mreža za noć. Puhao je lagan vjetar večernji, vodeno se
površje nabiralo, istezale se srebrnaste i sive pruge, tmasti tamnomodri
oblaci prelijevali nebom, u šumama javljao se bruj.

458
 Kad im se vatra lijepo rasplamsala i kad su, svaki na svojoj strani
ognjišta, sjedili sa zapaljenim lulama, tada više nije ništa ostalo od
majorove sitne taštine i ponosa zbog njegova lovačkog uspjeha.
Tko je za punoće svog života boravio u šumi, njemu šuma ostaje puna
uspomena, čitava života taj će se sjećati što je u njoj proživio. A u dan kao
što je ovaj u šumi, oživjet će u njemu mnoge slike što bijahu zapretane u
sjećanju.
Major je u mladosti živio na posjedu u pokrajini; odlazio je tada, a i
kasnije, u lov, te je tako prošao mnogim šumskim krajem prije nego što
je posljednjih godina na Björndalu ovda-onda pratio starog Daga na
njegovim odlascima u šumu. I kad se jutros probudio tužan, a poslije
mnogog vremena ispunjena šturim danima, sivoćom i nesretnim pićem,
ovaj današnji dan u šumi bijaše mu kao neki svijetli blagdan, bijaše to
susretanje sa davno minulim vremenima kada još nije izgubio poštovanje
prema samom sebi, bijaše to susret s onim danima kad je još imao
ljudskog dostojanstva. I dok je tako sjedio tu, na klimavu tronošcu kraj
ognjišta, i odbijao dimove iz glinene lule, njegove su misli prolazile
putovima kojima je danas prošao, namátale se oko onoga što se javljalo
iza slika koje je gledao: te su misli svoje tkale i plele se oko lijepih dana
njegova života - misli prele svoju pređu, navirale uspomene, zapljuskivala
sjećanja. Zaboravio je da povlači dim iz lule, zaboravio je sve oko sebe,
samo je postojao taj pogled unutra i unazad, a glava se priginjala... Kako
li je neizmjerno daleko ono vrijeme kad je nešto držao do sebe... Bijaše to
kao neka nedostižna zemlja, neki daleki svijet u koji nema povratka.
Uvijek nizbrdo, sve niže i niže...
Voda uzavrela u loncu; stari Dag ubaci u nju nekoliko jaja i uze da
sprema večeru. Stavio je tavu na vatru i pržio slaninu, i bio je baš zaposlen
kad se major najposlije uspravio. Je li ga stari Dag promatrao dok je
major onako plovio morem svojih misli s onu stranu vatre i dima - tko bi
znao.
Dok su jeli, stari bi Dag ovda-onda kazao koju riječ. I major je jeo, ali
ne onako kako bi se inače naklopio na jelo poslije valjana hoda po šumi,
a i ono malo njegovih riječi nije pristajalo onome što bi kadikad protisnuo
stari Dag.
Poslije večere opet zapališe lule; major je gajio neku nejasnu nadu da
će ga stari Dag osloboditi tereta njegovih misli i da će mu sada pružiti ono

459
u čemu je inače nalazio spasonosni zaborav. Šibao je pogledom prema
torbi starog Daga u kojoj se nalazila boca s rakijom.
Stari Dag sjedio je opruživši noge prema ognjištu. Šaka u kojoj je držao
lulu počivala mu na koljenu. Nametao je dosta drva na vatru i dodavao
šaku po šaku kore koju je dohvaćao s poda, i kako je vatra zahvaćala koru,
to je dim bivao gušći te se kao kakav stup uzdigao gore prema badži - živi,
uzbibani stup među njima dvojicom.
Stari se Dag nakašlja ali ne podiže glave:
„Zacijelo znaš što se dogodilo s gospođicom Kruse?“ - reče mirno.
Tronožac pod majorom oštro zaškripa. Podosta je vremena prošlo dok
je major odgovorio:
„Ne... A zar joj se što dogodilo?“
Majorov glas bijaše prigušen, zvučao je strano.
„Ti bi to morao najbolje znati“, mirno će stari Dag.
„M... ne... što time misliš?“
„Znaš ti dobro, otac si. Ali je dijete bilo mrtvo“.
Tronožac ni da škripne, ni riječi u odgovor s onu stranu dima.
Vjetar je hujao nad okolnim šumama, pronosio svoj bruj i huk,
jenjavao u meke uzdahe i nestajao udalj zamirući nad jezerom, pa se opet
javljao češljajući šumu i pronoseći svoj poj - i tako je nekoliko puta
zašuštao i zabrujao, legao i utihnuo prije nego što je opet škripnuo
tronožac pod majorom, koji je sad protisnuo promuklim glasom što se
jedva raspoznavao:
„A zna li što Adelaida?“
Stari Dag odgovori mirno kao i prije:
„Sama je svojim rukama pokopala mrtvo tijelo svoje polusestrice ili
polubrata, u mrkloj noći, dolje u vrtu“.
Glas nalik na jauk razli se od majora, kao početak nekoga prodornog
jecaja; škripne tronožac - i major ustade, zakri lice rukama i, protisnuvši
jecaj, sunu na vrata. Stari se Dag i ne pomače; samo je, sagnut, zurio u
vatru. Jedva čujan zvuk, kao da je zagrebla kovina po drvenom zidu
izvana, i stari Dag podigne glavu i ogleda se po kolibi. Njegova je puška
visjela na zidu, ali je major zaboravio da unese svoju.

460
 Stari Dag jurnu van pa iza ugla kolibe. Trebalo je nekoliko trenutaka
dok je mogao barem nešto raspoznati na tmurnoj mjesečini, a onda se u
dva-tri brza i duga koraka nađe kraj puške te nogom udari u kundak. U
isti čas prasne hitac, a puška muklo padne na tlo. Major zaglavinja
naprijed, klecnuše mu koljena, i on se sruši.
Pucanj se orio i razlijegao šumama, i još je dugo odzvanjao u ušima
starog Daga koje bijahu navikle na pucnjavu. Stari Dag ostade kao
ukopan i pogleda dolje u majora.
Je li bio suviše okrutan u svojim riječima? Mislio je da mora izreći
nekoliko oštrih riječi da majora trgne iz njegove ravnodušnosti. Ali čovjek
sebi ne oduzima život zbog jedne riječi ma kako bila kruta. Majorova
vedra ravnodušnost bijaše dakle samo nešto izvanje. A iznutra je to dugo
bio crni jad, i na taj posljednji udarac sve se u majoru slomilo.
Major je zlo vodio život, zlo činio, ali su zlo činili i drugi, na svoj način,
mišljaše stari Dag kad je pokleknuo i prislonio uho majoru na leđa da
osluhne. Ali je sada i previše šumilo u ušima staroga Daga, nije mogao
razlikovati kucanje srca od bruja iz šume i od pucketanja smrznute trave.
Podigne glavu i uzme osluškivati noćne zvuke što ih je vjetar donosio
iz šume, od stabala i ozdo s jezera. Ti mu zvuci pokrenuše misli - mislio
je na to kako se osjećao kao nekakav pravednik pred tim nevoljnikom i
bio ogorčen zbog njegove bezobzirnosti prema jadnici kao što je
gospođica Kruse, prema Adelaidi i prema njima svima.
Pred zbiljom smrti sad je jasno vidio svoju krutu ravnodušnost prema
svojima najbližima i prema svima u ono vrijeme kad se samo nosio
mislima o novcu i bogatstvu. Kolike li je onda svojom krutošću
nepotrebno gurnuo u nesreću! Kolikim je kućama donio brigu i nevolju!
Njegova je bezobzirnost bila zakonita i poštovana - jest, bila je kao neko
priznato pravo, dok su majorovu svi osuđivali. Spoznaja do koje se stari
Dag dovinuo posljednjih godina jasnije se negoli ikad prije uzdizala sada
dok je klečao do majora - spoznaja da u doba svoje krutosti nije bio ni za
dlaku bolji od majora: nije dakle imao ni najmanje prava da ga osuđuje.
Takve su se misli starom Dagu rojile u glavi kad je raskopčao kaput,
izvukao košulju i od nje oderao komad. Napravio je neku vrstu zavoja,
stavio ga majoru na čelo i svezao oko glave da malko zaustavi krv a onda
ranjenika unese u kolibu. Padne mu na um kako ga je i sinoć unosio i kako

461
se tada osjećao višim od njega. Sad mu je valjalo pokušati da ga sam unese
bez ičije pomoći i bez ikakva oholjenja.
Davno je minulo ono doba kad je stari Dag posljednji put pokazao
svoju divovsku snagu, ali je ipak podigao teškog majora, prebacio ga sebi
preko ramena, unio ga u kolibu i ondje ga položio na ležaj, na leđa.
Nabaca luči na vatru tako da je proplamsala te prinese kabao s vodom do
ležaja. Skinuo je majoru zavoj, namočio ga i njime oprao sa čela krv i čađ
od baruta. Metak mu je razderao čelo ozdo gore, a je li i prodro unutra,
nije se u polutami moglo vidjeti. Krv je neprestano tekla. Oči majoru nisu
bile otvorene kao što je Dag inače viđao u mrtvaca; bio je još topao, ali i
nije prošlo toliko vremena da bi se mogao ohladiti.
Dok je stari Dag bio zaposlen oko toga da mu raskopča odjeću ne bi li
mu čuo kucanje srca, major zatrepta vjeđama, otvori oči i zbunjeno
pogleda oko sebe. Dag mu pruži lončić vode, ali se on ne pomače da pije,
samo je očajna pogleda buljio gore u grede pod krovom. Dag mu stavi
mokri ovoj na čelo da mu krv ne curi po licu. Stajao je tako i gledao u
majora.
Bilo je sada nešto sasvim strano na majorovu licu, nešto tvrdo i
odlučno; takav je zacijelo bio kad je odapeo obarač na puški.
„Mogao bi kazati koju riječ“, reče stari Dag.
Major malko makne ustima koja su sada bila tako šutljiva. Usne mu se
nekoliko puta pomakle i opet smirile, no najposlije izusti:
„Mogao si mirne duše doći nešto kasnije... i svemu bi sada bio kraj“.
U majorovu inače tako vedrom glasu sada se odražavao takav jad da je
srce kidao, te stari Dag ne uzmože protisnuti ni riječi u odgovor.
„Sada više nemam mjesta na svijetu, poslije onog što si spomenuo“,
nastavi Barre nesigurnim glasom, gotovo šapćući. - „U svoj tami oko sebe,
koju sam i sebi i drugima zakrivao pustim govorom i brbljanjem, imao
sam samo jedno mjesto na kojem još bijaše svjetla“.
Major pošutje časak, a onda nastavi jednako tihim glasom:
„Sve je bilo sama izvanjost i površnost, to kao i sve drugo kod mene,
mnoge godine. Ali me to svjetlo zahvatilo u unutrašnjosti dublje nego što
sam i sâm znao. Osjetio sam to kad si mi ono rekao. Imao sam jedno
jedino svjetlo, a to bijahu posjeti ovamo, tebi i Adelaidi, jadnici. I kad sam
razabrao kako sam najposlije sve razorio, i kako sam i tu na Björndalu

462
uništio svoje jedino svjetlo, pa kad si mi na kraju rekao ono... Ne, nijedan
čovjek ne može živjeti bez svoga svjetla u tami, ma kako bilo sićušno, a
meni se i posljednje ugasilo kad si mi spomenuo ono o Adelaidi i ono o
vrtu...“
Majoru se usta zatvorila i zadrhtala, vjeđe se sklopile, a suze potekle
niza sljepoočice.

GLAVA XI.

Vraćajući se s Röisle stari je Dag razmišljao bi li se mogao složiti s

majorom pa da kod kuće kažu kako je major pao i onu ružnu ranu na čelu
dobio udarivši o stijenu. Ali bi to bila laž o nečemu ozbiljnom, i stoga
odustane od te namisli. Da kaže kako je major neoprezno baratao
puškom, ni to se doduše ne poklapa s istinom, ali mora tako reći, zbog
samog majora, a pogotovu zbog Adelaide.
v
Najposlije je stari Dag smislio tako da major, kad dođu kući, legne u
postelju, u kojoj sobi u novoj zgradi, da bi imao mira od djece i bio podalje
od svake buke dok ne dovezu liječnika.
Stigao je liječnik i očistio ranu. Metak je probio čeonu kost iznad duplje
i prošao tako blizu mozga da je liječnik na polasku prišapnuo starom
Dagu kako nije siguran kamo će to krenuti. Major mora ležati na miru, a
on će opet doći za koji dan. Boji se da bi moglo doći do zagnojavanja rane
ili do otrovanja od barutnog praha, jer je hitac ispaljen iz takve blizine.
v
Adelaida je u djetinjstvu rukovala očevim oružjem, a i tu je na
Björndalu bilo pušaka. Imala je dovoljno zdravog razuma, ali je dva-tri
prva dana bila silno pogođena očevom nesrećom, a zbunjivala ju je i
njegova neobična ozbiljnost, i tako nije imala vremena za sumnje.
I gospođica je Kruse već prilično vremena opet bila na svome poslu.
Adelaida joj je kazala, što je mogla odrečenije, da i dalje može mirno
upravljati svime kao i prije, sve je zaboravljeno i nitko neće ništa doznati.
A gospođica je Kruse od ranog jutra do kasne večeri išla naokolo, ali je
nestalo one prijašnje sigurnosti u njezinu glasu, a u njezinim očima više

463
nije bilo onoga čvrstog pogleda kao nekoć. Razboljela se pa više nije i ne
može da bude ona nekadašnja, mislili su drugi.
v
Adelaida je pozvala gospođicu Kruse u svoju sobu. Sjedila je u velikom
naslonjaču kraj staklenih vrata kad je ušla gospođica Kruse. Bijaše to
četvrtog dana pošto je major legao u postelju. Adelaida je sjedila
zakrivajući lice obadvjema, ali je uzdignula glavu i brzo rukama prešla
preko očiju kad je čula korake na stubama.
Gospođica je Kruse poslije one noći svaki put trnula od straha kad bi
razgovarala s Adelaidom: bojala se da bi moglo doći ono pitanje. Nekoć
je gospođica Kruse bila sigurna i jaka, okruživao ju ugled što ga je stekla
još za Terezina vremena. A kad je Adelaida došla na Björndal, postala je
gospođica Kruse nesigurna, bila je u neizvjesnosti što će i kako će dalje
biti. Ali je Adelaida imala svojih briga i nije vidjela razloga zašto bi se
miješala u poslove gospođice Kruse koji su vođeni tako dobro i temeljito.
Poslije nesreće Adelaida je počela da pokazuje drugo lice. Za bolesti
gospođice Kruse morala se i sama latiti posla pa je stekla dobar uvid u
sve. I uz najbolju volju da se uzdigne iznad svega sitnog, ipak nije mogla
zatomiti sve u sebi - ta bila je i ona samo čovjek. Nakon onog poniženja
gospođice Kruse, u Adelaidi se i nesvjesno javio ljudski nagon, težnja da
se istakne nad drugim kad je prilika za to. Uza svu naklonost koju je
osjećala prema gospođici Kruse, u Adelaidi je svrdlalo i ogorčenje pri
pomisli tko li je od njih dvojice otac djeteta, pa je i to moglo imati utjecaja
na njezino držanje.
Pred gospođicom Kruse iskrsavala je jedna druga Adelaida: držanje,
glas, izraz lica sve je to sadašnju Adelaidu sa svakim danom sve više
udaljavalo od one prijašnje.
v
Gospođica Kruse zastala je kraj vrata. Između nje i Adelaide bijaše
cijela dužina sobe. U posljednje vrijeme kad je gospođica Kruse bila
pozivana ovamo. Adelaida je uvijek hladna i ukočena stajala nasred sobe
i izdavala svoje naloge gotovo bez glasa, ali određeno i nekako odozgo.
Gospođica Kruse osjećala je to sve jače što ju je više zamarala svagdanja
jurnjava i noću mučio neprestani strah od pitanja koje se jednom moralo
izreći. A poslije toga pitanja bit će odbrojeni dani njezina boravka na
Björndalu.

464
 I dok je tako stajala kraj vrata, sve je odavalo njezinu uzbuđenost od
očiju pa do ruku. I to što Adelaida nije stajala na sredini sobe kao obično,
i što ne ustaje nego sjedi tamo u dnu, u naslonjaču, pognuta - od toga joj
je strah još više stegao srce, tako da joj je zazujalo u ušima a pred očima
joj se zamaglilo.
Adelaida se uspravi kao da će ustati, ali ostade i dalje onako, a pogled
uprije u pod. Ni jednom nije pogled svrnula onamo gdje je stajala
gospođica Kruse te bijaše kao da se svakom riječi sve dublje pogružuje
kad je najposlije protisnula:
„Je li to bio... moj otac?“
Od gospođice Kruse ne dođe ni jedna riječ u odgovor. Samo joj se
zanesvijesti, i ona se sruši kraj vrata.
Adelaidi se glas starog Daga činio tako nesigurnim kad joj je kazao da
joj je otac neoprezno baratao puškom. Očev uplašeni pogled i ona rana
na čelu pobudiše najposlije njezinu sumnju - i u istom času kad joj se
misao dohvatila mogućnosti da je ono otac učinio namjerno, na nju se
nadovezala druga misao - da je jedna nesreća u vezi s drugom. Opazila je
i uzbuđenost gospođice Kruse kad bi joj major rekao koju laskavu riječ.
Nakon dva mučna dana i dvije besane noći htjela je da danas s time
bude načistu.
v
Tákali se sati, i mnogi su prošli otkad je gospođica Kruse bila u sobi.
Adelaida je bila sama, sjedila je u naslonjaču kao i onda.
U svem svome jadu morala je tješiti gospođicu Kruse. Bijaše ju podigla,
odvela u njezinu sobu i ondje položila na postelju kao da je dijete
posrijedi. Ali je prije toga gospođica Krose morala da joj sve kaže, da
otvori pred njom svoju dušu.
Već je sate i sate Adelaida tako sjedila i mislila o gospođici Kruse i o
sebi samoj. Svoj teški jad morala je sama snositi - jad zbog toga što se muž
udaljio od nje i što je izgubila povjerenje starog Daga. A ipak ju je zapalo
sve bogatstvo života, ima svoje mališane i treba da bude strpljiva... A sada
je doznala o sudbini jednoga drugog čovjeka, sudbini koja bijaše sam
životni jad i bijeda, jer ono što je drugima značilo sreću, gospođici je
Kruse donosilo strah i muku i nepodnošljivo kajanje.

465
 Strogo je Adelaida sudila svoga muža, starog Daga i gospođicu Kruse,
a sada je eto doznala da je sama osramoćena - ona zajedno sa svojim
ocem.
Svaku je životnu nedaću dosad dočekivala ponosna držanja i crpla
snagu u tome ponosu i nesavitljivosti. Sada je sve otišlo. Prignula se i lice
duboko uronila među šake. Život nikad da obustavi te puste udarce što
pljušte po njoj. I uvijek tako, bez prestanka. Ti su udarci priprema - za
smrt.
Netko se uspinjao stubama, koraci teški i čvrsti. Adelaida podiže glavu
i osluhnu, a onda brzo ustade i priđe ogledalu. Rupčićem prijeđe preko
očiju i lica, zagladi kosu i već po navadi zauze staro držanje, uspravi se.
Glavom joj se rojile misli. Zašto li to dolazi stari Dag? Nije ušao u njenu
sobu odonda kad su se rodili blizanci, prije tri godine i po... Da nije što
naslutio o njezinu ocu i o gospođici Kruse? Smrknu joj se pred očima već
pri samoj pomisli na ono što bi mogao reći. Dolazi li da je pita? I što da
mu odgovori?
Uđe stari Dag. Zastao je na sredini sobe i ogledao se naokolo kao da je
prvi put u toj prostoriji. Obrve mu se sastavile, čelo nabralo, teška je
ozbiljnost na njemu.
Adelaida uzmaknu korak-dva, stade za veliki naslonjač i prstima
potitra po njemu:
„Zar nećeš sjesti?“ - protisnu naposljetku.
„Hoću“, reče on te priđe i sjede.
„Posljednja dva dana nisi ulazila k ocu“, on će joj mirno. - „Pita za
tebe“.
Adelaida se polako okrene prema staklenim vratima na balkonu.
Stajala je oborene glave i gledala u tanku zavjesu na staklu. Stari ju je Dag
promatrao kako svaki čas podiže glavu i kako joj se javlja ukočena crta na
podbratku.
„Ne smijemo osuđivati“, mirno će joj on. - „Možda ni sami nismo
uvijek pokazivali dovoljno obzira prema bližnjima“.
Adelaida se lecnu. Na što on smjera? Zna li štogod ili misli da ona
osuđuje oca zbog pića? Stari je Dag pogleda. Opazio je njezinu
bespomoćnost koja je odjednom odnijela ono njezino uspravno držanje.
Uspravio je leđa, ali je oborio glavu i gledao u pod.

466
 „Sve što je tebi znano znam i ja... ono s gospođicom Kruse... i sve
drugo“, reče čvrsto.
Adelaida bijaše slomljena. Plakala je okrenuta prema zavjesi. Dakle je
stari Dag sve znao, i sad je došao da je tješi, baš u času kad se sav život
smračio oko nje. Pustio ju je da se isplače, podigao je glavu i obazreo se
opet po sobi kao da se čudi što je tu sve tako kako jest.
„Jest, takvo što bolan je udarac ponosu“, reče nekako teško i polako. -
„Ali kako vidiš, Adelaida, život razbija i ništi naš ponos, i najbolje
razumijemo život kad je ponos skršen“.
Ustao je, zakoračio korak-dva prema vratima, ali se okrenuo te opet
pogledao u nju.
„Ostaje mnogo toga da kažemo jedno drugome, ti i ja, ali večeras moraš
svom ocu, nije sigurno hoće li još dugo...“
I u tim riječima stari Dag iziđe, a stube zaškripaše pod njegovim
korakom.
v
Kad je stari Dag izišao, Adelaida se okrenula i ukočen pogled uprla u
vrata. Time što joj je rekao da sve zna, Stari je Dag maknuo grozu s onoga
što se dogodilo. Kad on zna, onda je sve lakše podnijeti. Došao je eto k
njoj da joj kaže i da je utješi, i još je obećao da će biti razgovora među
njima dvoma, vratit će se dakle stara povjerljivost. Od toga joj topli srsi
prođoše tijelom, zali je val koji donosi utjehu. Mislila je na sebe, kao
uvijek.
Kad je rekao kako nije sigurno hoće li joj otac još dugo, sve je iščezlo,
sve otišlo na te posljednje riječi starog Daga: nestalo je mržnje prema ocu,
iščiljela sramota, okopnio jad kao snijeg na suncu, nestalo sve muke što
joj je danas pritiskala misli i razdirala osjećaje.
Pred očima joj se javi slika u kojoj je jasno vidjela oca kako se s njom
u njezinu svadbenu noć pozdravlja dolje kod pisarne, kako je prati sve do
prednje sobe u staroj kući - kako ju je pogladio po obrazu, zaželio joj laku
noć i protisnuo nekoliko riječi da mu ona mora mnogo toga oprostiti, ali
da je on bio vojnik pa je takav i ostao. Molio ju je da mu oprosti što je
takav kakav jest. A je li mu ona ikad oprostila?
Mrzila ga je i prezirala još odonda kad joj bijaše desetak godina, u toj
ju je mržnji odgajala njezina nesretna majka, a mržnja i prezir samo se

467
još pojačavahu zbog njegovih slabosti. Jest, mrzila ga je i stidjela ga se sve
do ovog časa. Stari mu je Dag oprostio u svoj svojoj strogosti, ali ona nije.
Nikada nije ništa učinila da ga obraduje - nikad nije za njega imala
topla osjećaja.
Sada gdje joj je riječ starog Daga zazvonila u ušima kao zvon što se
odrunio s mrtvačkog zvona - sada je istom vidjela oca kako je u mislima
stajao pred njom svih ovih godina i molio oproštenje i možda mrvu
prijateljstva. Da ga je one noći poljubila u obraz ili barem prijateljski
pogledala ali ne, ona je bila zabavljena samo sobom, mislila je samo na
sebe i otrčala dalje... Možda mu je u mnogim godinama gorčine mogla
malko pomoći da mu je uputila koju prijateljsku riječ - jest, da ga je barem
jednom, kad se s Björndala vraćao u grad u svoje jadne prilike, zamolila
da uskoro opet navrati i da joj je dobro došao... Ali ne, umjesto svega toga
ona je bila nijema i ukočena i svojim mu je držanjem samo pokazivala
kako se raduje što on odlazi...
Dok je silazila niza stube pa kroz pisarnu ulazila u novu zgradu,
saletjele su je sve drage uspomene na oca. Kako li se kao djevojčica
radovala kad bi u raspoloženju došao kući sa svojim veselim pričama!
Učio ju je da jaše i bio je onda sva njezina radost.
I između tamnih slika kasnijih godina, između neugodnih sjećanja
vezanih za nj, prvi put joj iskrsnu spoznaja da zapravo njemu i njegovu
prijateljstvu sa starim kapetanom Klingeom duguje svoj dolazak na
Björndal, gdje je našla smisao i sadržaj svoga života, sa svim njegovim
jadima i radostima.
A sad otac eto leži svega nekoliko koraka daleko od nje, a ona nije
onamo povirila već dva dana i dvije noći - leži nasmrt bolestan i nesretan
i uzalud očekuje nju, jedini izdanak svoje krvi.
v
Adelaida tiho pokuca na vrata plave sobe, otvori ih i pogleda unutra.
Zavjese bijahu navučene, ugodno je gorjela vatra u peći, upaljene svijeće
stajale s obje strane uzglavlja. Otac s praporom okrene malko glavu i
pogleda prema vratima. Laka sjena nevoljkosti što bi joj obično preletjela
licem kad bi ugledala oca, sada je nestala pod dojmom velike promjene
koja se s njime zbila. S bijelim ovojem na čelu i s onom ozbiljnošću i
napetim crtama na licu imao je na sebi nešto od pravog ratnika dok je

468
onako širok i miran ležao na velikoj dvostrukoj postelji. U očima mu zasja
kad je vidio da je to ona, ali je odmah prigušio pogled.
Adelaida je duga stajala u predsoblju podno stuba da se umiri prije
nego što pođe gore. Nije red da ga uzbuđuje. Sad je sjela do postelje, ali
nije gledala u njega nego joj je pogled klizio po pokrivaču. Nije sprva znala
što bi rekla, ali je nastojala da svojim držanjem pokaže blagost i sućut.
Dolje se u predsoblju umirila, ali joj mir nije trebao. Nasamu je često
odlučivala da će se promijeniti, ali čim bi se našla pred nekim, ma bio to
i tkogod od njezinih najbližih, odmah bi se ukočila, osjetila se sputanom.
Eto, još je prije kojeg časa u sebi razmahala čitavu buru prekoravajući
se i kazujući kako treba da pokaže toplinu i osjećaje - a sad, gle, sjedi i
razmišlja je li uistinu tako da se otac nalazi na rastanku sa životom, ili će
opet biti kako je bilo prije. Bijaše kao da ona izračunava i slika koliko
može otrgnuti od svoje unutrašnjosti. Njezina sposobnost da pokaže
dobrotu nije bila isto što i njezina želja za tim - čak ni u tome trenutku.
Ima li ona u sebi očevu toplinu i srdačnost i majčinu ukočenost? I je li
strogi odgoj u pravcu samosvladavanja što ga je stekla u majke i bake u
odlučnoj dobi između desete i dvadesete godine - tolika ušao u njezinu
krv i meso da ga se više ne može osloboditi?
Sva muka i sve nagle promjene što ih je proživjela u ta dva mukotrpna
dana i dvije besane noći - sve je to učinilo da je samu sebe sada vidjela
jasnije negoli ikad prije: ali vidjeti nije isto što i biti kadar promijeniti se.
Otac je opet okrenuo glavu da mu ravno počiva na uzglavlju te je
prazno zurio preda se.
Stari mu je Dag gore na Röisli rekao da Adelaida zna sve - i to što se
držala dalje od njega dva posljednja dana i dvije noći, bijaše mu znak da
ona naslućuje što je i kako je s tim pucanjem. Nedostajala mu je, i pitao
je za nju, ali kad je došla, bila mu je samo hladna uspomena na njezinu
majku. A ipak mu je bilo drago što tu sjedi - nešto više nije nikad ni
očekivao. Miran i zategnutih crta na licu ležao je sve te neobične dane u
postelji, a mislima se neprestano dohvaćao svoga prohujalog života -
života tako puna promjena, a tako prazna i besadržajna.
Adelaida ga upita kako mu je, a on odgovori s prizvukom uobičajene
nehajnosti:
„Hja, čas ovako, čas onako“.

469
 Ona se nosila sa svojim mislima, neprestano je nastojala da nađe onu
toplinu i srdačnost koju je osjećala dok je išla ovamo, ali nije bila kadra
da išta od toga pokaže - tu pred njim. Dvadeset i pet dugih godina osjećala
je nesklonost prema njemu, neku odbojnost, a sad je još došlo i to - gore
negoli išta prije. Pa kako onda da se prelomi i da prijeđe preko svega?
Odjednom kao da joj se leđa uspraviše sama od sebe i ona podiže glavu
kao da nešto osluškuje. Bijaše to mirni glas starog Daga, njegove riječi u
njezinoj sobi - sad su joj ponovo zazvonile u ušima. Bijahu uzmakle iza
iznenadne zabrinutosti za očev život, a sad su se opet javile: »Jest, takvo
što bolan je udarac ponosu. Ali život razbija i ništi naš ponos, i najbolje
razumijemo život kad je ponos skršen«.
Leđa se i opet poviše, glava se spusti. Zvučale su te riječi kao pouka od
starog Daga, pouka koju je sam zacijelo temeljito iskusio. I nije joj to
kazao u takvu času tek onako, nego uvjeren da će joj takva pouka biti i
potrebna. Je li joj to ponos začepio usta te joj priječi da pokaže ono što je
htjela a nije mogla pokazati? Je li se u godinama nevolje toliko izvježbala
u krutom držanju da sada ni sama nema moći nad sobom? Pokušala je da
u držanju pokaže najveću mekoću, da vidi može li to pomoći - a u daljem
je slijedu misli ispružila ruku i stavila je na očevu postelju. Bijaše kao da
ju nešto zadržava, no ipak je oprezno ali odlučno stavila ruku na očevu.
Njemu se rame i ruka zamjetno trgnuše. Prvi put u dvadeset i šest
godina dotakla ga se njegova kći koju je pokušavao u sjećanju sačuvati
kao živahno i dobrodušno dijete - svih ovih dvadeset i šest godina. Major
Barre sklopi oči. Toplina Adelaidine ruke bijaše mu kao neka sveta radost
koju je davno jednom uživao i koja je sada opet prostrujila njime. Ležao
je kao u strahu da bi se njena ruka mogla povući, a misli koje su mu
prolazile glavom i koje se inače ne bi nikad izrekle sada su se pretočile u
ganutljive, plahe i tihe riječi:
„Ne mogu očekivati da mi oprostiš... sav jad koji sam ti naprtio,
Adelaida... ali sam te ipak volio više nego što si mogla opaziti“.
U vrućem valu stida sjetila se sada kako je on u svome siromaštvu
ograničavao svoje radosti i ostajao bez mnogih svojih skromnih užitaka
da bi njoj nabavljao lijepe haljine kad se vratila k njemu, pošto joj je umrla
majka i baka. Sada je Adelaida pretitrala u mislima i sjetila se mnogih
žrtava što ih je podnio radi nje.

470
 Nije znala uzvratiti na njegove riječi, nije mu mogla reći: »I ja sam tebe
voljela«, jer to naprosto nije bila istina. Osjetila je kako joj naviru suze te
je htjela ustati i otići, ali prije nego što se i snašla čula je svoje vlastite
riječi:
„Jadni, jadni tata...“
I briznu u plač. Jednom je rukom držala njegovu, a drugom je
zaklanjala lice i plakala, plakala zbog njega i zbog sebe.
Adelaida je otišla. Major je ležao sam u plavoj sobi. Kad je odlazila,
spomenuo je Adelaidi kako bi rado razgovarao sa starim Dagom ako još
nije legao te ako mu nije neprilično. Vrijeme sporo prolazi onome koji
nešto čeka, a major je žudno čekao.
Čuo je kako se otvaraju vrata i kako škripe stube, čuo je korake po
hodniku, ali nisu bili koraci starog Daga. Bijaše to samo jedan između
slugu: imao je bdjeti u pokrajnjoj sobi da se majoru nađe pri ruci ako mu
što ustreba. Hladan osjećaj usamljenosti preplavi majora Barrea. Takav
će dakle biti svršetak - jer da je to svršetak, bijaše mu sasvim jasno. Žigala
rana u glavi, na mahove se javljala nesvjestica.
Negdje dolje škripnuše vrata, netko je išao uza stube pa hodnikom.
Major je zaustavio dah i napeto osluškivao, a onda odahnu s olakšanjem:
bijaše to korak starog Daga.
v
Stari Dag ušao je u pokrajnju sobu i momka koji je imao stražariti
poslao na počinak. Sam je htio noćas bdjeti pokraj majora: spavao je
nekoliko sati i zato je došao kasno.
Mnogo je prijatelja imao major Barre u životu, ali takva prijatelja kao
što je stari Dag - ne, takva nije nikad imao, kazivaše u sebi.
Dag je od ranog jutra bio uz ranjenika koji se nekoliko puta
onesvješćivao. Major je zaželio da vidi Adelaidine mališane pa ih je Dag
doveo gore a major se s njima veselio i šalio, ali kad su otišli, zajecao je te
se i opet onesvijestio. Kad je stari Dag došao da čuva noćnu stražu, nešto
je za sobom nosio u ruci i onda to oprezno stavio na stolić do postelje.
Major je okrenuo oči na tu stranu i opazio da je to čašica i nešto u njoj.
Liječnik je doduše rekao da mu ne smiju dati ništa što grije krv, jer bi to
moglo izazvati smrt, ali Dag nije vjerovao da bi jedna mala čašica mogla
ikako nauditi čovjeku kakav je major. Kapljica francuskog konjaka iz

471
Terezina doma, mišljaše Dag, zacijelo će mu prijati poslije tolikog ležanja:
uvijek je na nju mislio, pa neka mu bude ta mala radost.
Major je obično u takvoj prilici bio hitar i nije otezao, ali je sada pio
polako, gotovo na kapi, i turobno gledao čašicu. Tko zna nije li mu
posljednja.
v
Stari Dag drijemao u naslonjaču ali bi ovda-onda pogledao prema
postelji. Major je spavao čitava tri sata tako da je sve odjekivalo. Sad se
probudio i pogledao oko sebe. Dag ga opomene da mirno drži glavu, a on
posluša.
„Adelaida je bila ovdje“, zamišljeno će stari Dag.
Majorovim licem preletje trzaj. Zaklopio je oči, te Dag opazi kako mu
je disanje teško i kako mu se ispod vjeđa krune kapi i niz lice otiskuju.
„Adelaidin mi je dolazak“, tiho će tronuto major - „dozvao u pamet
mnoge uspomene, sjetio me onih vremena kad je još bila djevojčica. Bili
su to svijetli dani u mome životu. Zatim je okrenuo hladan vjetar, i sve je
pošlo nizbrdo, kao nekoć u momačkim godinama“.
Dag ukosi pogled prema njemu. Major je podugo šutio a onda opet
progovori - glas mu bijaše jači i nekako treperav:
„Ne, neću da govorim o svijetlim danima. Sve sam razorio u svome
životu, svima oko sebe zagorčio dane, svome ocu i majci, svojoj ženi, onda
Adelaidi i svima drugima, a sada i vama ovdje, i gospođici Kruse, jadnici,
koja je još jedina vjerovala da nešto vrijedim u životu“.
v
Obojica su dugo šutjela. Ni jedan ni drugi nije čuo kako se vani
razmahuje vjetar noćnik niti su čuli kako u peći huči. Njihove su misli bile
daleko, lutale nekuda iznad vremena i prostora. Najposlije progovori stari
Dag:
„Hja, junak baš nisi bio“.
Majora kao da nešto probode. Unatoč svim zabranama podiže glavu,
čak se malko podiže uprvši se na lakat i zagleda se u Daga kao da pred
sobom vidi sablast.
Jednu jedinu čvrstu točku i oslonac imao je major u svom životu: ako
i nije bio besprijekoran kao čovjek i vojnik, ipak je bio junak, neustrašiv

472
ratnik. Još se i sada govorilo o njegovoj odlučnosti i ludoj hrabrosti koju
je pokazivao u trenucima pogibelji.
„Zar ja da nisam bio junak?“ - protisnu naposljetku.
Stari je Dag podugo sjedio kao da ništa ne vidi i ne čuje, a kad je
progovorio, riječi mu potekoše mirno, u njima nije bilo žestine kao u
majorovu pitanju.
„Ne mislim na onakvo junaštvo, nego na drugu, dugu borbu u nama
samima, a u toj unutarnjoj borbi nisi bio junak. Uvijek si popuštao svojim
željama, nikad im se nisi opirao, a to je loše jer donosi nesreću i čovjeku
samom i svima drugima oko njega. Svoj si život vodio ludo. Nije mi ni
nakraj pameti da te osuđujem. Nemam na to nikakva prava, ali su mi na
umu tvoje riječi, ono što si sam rekao kako se nisi borio nego si puštao da
te struja nosi... Tjerala te uvijek naniže, te sada razmišljaš o svom porazu.
Eto, na to sam mislio“.
Barre je ponovo spustio glavu na jastuk, a stari Dag nastavi, najprije
tiho, a onda podižući glas pri kraju.
„I ja sam imao svojih poraza i ne znam kakvi me još čekaju... ali se
moramo boriti i opirati sve dok nas ne obavije tama smrti“.
Pogledao je u majora. Ovaj je prazno zurio preda se; njemu kao da još
otprije bijaše dosta tih propovijedi. Ali Dag nastavi tiho, gotovo šapćući:
„I najposlije si borbi okrenuo leđa i htio umaknuti“.
Major okrene glavu prema njemu te ga pogleda pažljivo i upitno.
„Nisi htio da se boriš dokraja“, odlučno će Dag.
Sad je major razabrao da to Dag misli na onaj hitac, i odmah mu licem
prijeđe val vrućine a disanje mu postade nepravilno.
Najposlije reče:
„Možda je istina... to što veliš... da se nisam opirao i da sam se uklanjao
borbi. Ali u mome slučaju nije to bilo isto što i kod drugih... u meni je to
nekako bilo drukčije i jače... Ne znaš ti to...“
I nato je Dagu pripovjedio ponešto iz vojničkog života, pripovijedao
mu o drugovima koji su pretjerivali u piću i ljubakanju, i eto zato je takav
kakav jest. Bilo je to ono isto što je rekao i Adelaidi, samo sada mnogo
jasnije i otvorenije.

473
 Stari Dag podiže glavu i udahnu dublje, a oči mu pokazaše nešto od
one stare oštrine: „Misliš li možda da mi ostali nismo imali nikakvih
iskušenja? I ja sam ih imao u mladosti, i ovdje na domu i kad bijah u
gradu. I ja sam zapadao u napast kad bih vidio ljepotu, ali sam se borio i
svladavao tako da sam počeo zazirati od žena. A poslije, kad sam se
obogatio, bilo ih je podosta koje su me gledale. Misliš li da sam bio slijep
ili kljakav? Ne, brajko, morao sam i ja voditi svoju borbu da se spasim. A
bilo je i mnogo drugih iskušenja i napasti, pogotovu jer bijah tvrdoglav,
častoljubiv i željan da neprestano zgrćem novac. Jednom sam mislio da
sam u svojoj borbi izvojštio pobjedu, ali je onda krenulo nizbrdo. Čitavih
trideset godina bio sam zaslijepljen novcem prije nego što sam se trgnuo
i počeo borbu iznova. Čovjek mora da podnese poraz, ne smije se
prepustiti nego uvijek treba da bude spreman za novu borbu. Potrebna je
za to odvažnost kao i vojniku usred najžešće bitke... časovi borbe postaju
nam u životu svijetle točke, a sve je drugo mrak i mrtvilo“.
Major nije ništa govorio, ali mu je Dag mogao po očima vidjeti da
pažljivo sluša. Podugo su tako šutjeli, ali u Dagu kao da bijaše nekakav
nemir, kao da mu nešto leži na srcu, te on najposlije protisnu:
„Jest, nema izmicanja, nema puta naokolo, čovjek mora svoju borbu
voditi do kraja“, - izgovorio je te riječi žurno kao da se boji da bi mogle
ostati neizrečene.

GLAVA XII.

Stari je Dag razmišljao o sudbini majora Barrea i dobro je razabrao da

Adelaida nije marila za oca, a i njezino držanje prema mužu - eh, i to ti je
nešto u čemu se čovjek ne može razaznati ni snaći. Ono jest, i samu je
sebe nadmašila onda u kolibi na Crnom jezeru kad se borila da mužu
spasi život, a i njemu je samom, starom Dagu, bila pravi blagoslov,
neustrašiva na djelu i na riječima, one teške zime kad je bio tako raskidan
u duši. Jest, jest, ali bi ipak mnogo šta u majorovu životu bilo drukčije da
je imao kakav oslonac. Ali gle - sam poznaje majora Barrea već desetak
godina: mogao mu je i sam biti neki oslonac i potpora. Imao je doduše
mnogih obaveza u životu, ali je ipak mogao malko misliti i na nekoga tako
bližnjeg, na nekoga tko je također djed mališanima na Björndalu.

474
 Stari Dag sjedio je i danas kraj majorove postelje, ali nakon jučerašnjih
riječi nije sada znao ništa da kaže, a ni major nije smatrao da bi sam imao
još štogod reći. I tako im u današnjem razgovoru ne bijaše značenja.
Poslije svega što se dogodilo stari Dag nije se mogao osloboditi pomisli
kako bi zapravo bilo najbolje da major sada umre, ali je odjednom eto
preumio. Nešto ga je tjeralo da popravi što je propustio. I ta jaka želja da
major preživi postala mu sad uvjerenje, i prije nego što je i sam bio
načistu poče govoriti.
„Kad opet staneš na noge, Barre, onda prenesi svoje stvari iz grada pa
se smjesti ovdje u novogradnji. Onda nas dvojica možemo odlaziti u
šumu, loviti divljač i lijepo provoditi dane, a možemo koji put i ozbiljno
razgovarati“.
Za prvih riječi major je okrenuo glavu i ukočenim se pogledom
zagledao u Daga, kao da se probudio iz smrti, a onda smjesti glavu na
jastuk kako mu je liječnik naredio, ali su mu oči i dalje budno gledale u
Daga.
Kad je Dag ustao da krene, uhvati majorovu ruku. Barre ne izusti ni
riječi, samo je teško disao. Dag nikad nije zaboravio taj njegov pogled.
v
Major Barre umrije još iste noći.
Odmah su poslali po Unnu Hamarrbö, a ona dođe da bdi pokraj
mrtvaca, kako bijaše stari običaj...
Adelaida je istom ujutro saznala za očevu smrt, pa kad je sa starim
Dagom ušla u plavu sobu, Unn već bijaše makla podvezač s majorova
podbratka i utege s njegovih vjeđa. Stavili su čiste jastučnice i plahte:
upravo su sjale bijele i nategnute, i na njihovoj bjelini ležao plavkast
odsjaj sa sobnih zidova. A visoko na jastucima počivala majorova glava s
bijelim-bjelcatim zavojem oko čela.
v
Adelaida stajaše kao da se ukočila. Je li njezin otac bio takva ljudina?
Sve ono nezdravo, otečeno i podbuhlo bijaše nestalo kao da je rukom
odneseno. Lice bilo nekako čvrsto i odlučno, guste obrve uzvijene u
snažnim lukovima a nos smiono iskočio. Usta s punim ali lijepo
oblikovanim usnama čvrsto zatvorena a snažna crta podbratka završavala
sliku izdanka dugih oficirskih naraštaja.

475
 Pogled na tu sliku mnogo je toga pobudio i u srcu starog Daga, i dugo
je Dag stajao nepomično prije nego što je duboko uzdahnuo i rekao
glasom u kojem se osjećala težina:
„Mir tvojoj uspomeni, majore“.
A onda priđe postelji, uze Barreovu ukočenu ruku u svoju u znak
posljednjeg pozdrava.
„I hvala ti na svemu dobru“, reče promuklo.
Suze potekoše Adelaidi niz lice, zaplakala je ali nije pristupila postelji.
Možda zato što je ondje stajao stari Dag, a možda opet stoga što je Unn
sjedila ukočena i kruta uza zid, a tko zna - možda i zato što ju je njezin
kruti i neprirodni odgoj i njezin kasniji razvoj priječio i sada, kao u svim
velikim trenucima, da pokaže svoje uzbuđenje i svoje osjećaje?
v
Još poslije prvoga liječnikova posjeta bijahu poslali glasnika u grad da
obavijesti Barreove rođake i najbliže prijatelje. Došli su prekasno da
majora još zateknu na životu, ali su u pravo vrijeme stigli na pogreb. Dva
dana i dvije noći bijaše kuća puna gostiju.
Za stolom u dvorani, prije nego što su pokojnika odvezli u crkvu,
mnogo se lijepih riječi izreklo o majoru Barreu - više negoli za čitava
njegova dugog života.
v
Kad su se ujutro odvezli i posljednji gosti, Adelaidi se činilo da je s
njima nestalo i posljednjeg glaska i svakog znaka života.
Otkad je gore u sobici saznala od gospođice Kruse cijelu istinu, sasvim
se povukla od svakog upravljanja kućom. Sav teret posla u dane pogreba
i posmrtne daće počivao je na leđima gospođice Kruse, koja je, tiho ali
potpuno, opet preuzela svoje stare dužnosti.
Dok su gosti bili u kući, Adelaida je potiskivala misli, ali kad su otišli,
odjednom su zapljusnule. Gorko je sebe prekoravala što nije bila
pažljivija prema ocu, što posljednjih dana nije bila češće uz njega, što nije
s njime bila prijaznija i što mu nije ni dodirnula ruku dok je mrtav ležao
u plavoj sobi. Sve ju je to neprestano mučilo.
Mališani po cio dan bijahu ponajviše prepušteni sami sebi. Dolazili su
u kuhinju u vrijeme jela, a inače jurili naokolo po dvorištu i švrljali po
zgradama gdje bijaše zaposlen tkogod od služinčadi. Adelaida se njima

476
bavila samo izjutra kad bi ih odijevala, i navečer kad bi ih lijegala na
počinak. U vrijeme jela bila je dolje u blagovaonici sa starim Dagom. Ali
i on bijaše šutljiv i zamišljen.
Mladi je Dag na dan ukopa bio kod kuće, ali odsutan duhom i tako
mračan u licu da ju je upravo u srce bolo - a još je iste večeri opet otišao.
v
Adelaida je spremila djecu na počinak. Njihove su posteljice bile u
Dagovoj sobi otkad se ono razboljela gospođica Kruse pa su i ostale ondje,
ali je Adelaida noću ostavljala otvorena vrata.
Pošto je legla djecu, stala je pred ogledalo u svojoj sobici, ali se nije
gledala u oči ni u lice da na njemu ne vidi očaj. Promatrala je samo kosu
dok ju je po običaju redila prije nego što će dolje u blagovaonicu, na
večeru.
Ni stari Dag ni Adelaida nisu pravo jeli niti su što govorili. A kad su
ustali od stola, ona samo prošapta:
„Laku noć“.
I krenu u prednju dvoranu, u očajnu večer i besanu noć.
Stari se Dag nakašlja te će joj tihim glasom:
„Mogla bi večeras malko ostati ovdje“.
Te su riječi bile tako neočekivane i toliko su iznenadile Adelaidu da je
zastala na vratima prednje dvorane, onako s jednom nogom već na pragu:
bijaše kao da ih želi čuti još jedanput. Polako se okrenula i pogledala ga
začuđeno. U pogledu joj bila napetost kao da očekuje neku nesreću, te
stari Dag od tog pogleda izgubi svoju nit i zastade: u njezinim je očima
čitao sav očaj što se nakupio u njezinu srcu.
Priđe joj bez riječi, stavi joj ruku na rame i povede je u veliku sobu.
Povukao je kvaku i otvorio teška stara vrata. Unutri bijaše mrak, ali stari
Dag priđe kaminu te upali vatru: drva uvijek bijahu pripremljena, s
granjem i suhom mahovinom, trebalo je samo ukresati i potpaliti.
„Možemo sjesti ovdje“, reče stari Dag pošto je upalio vatru i primaknuo
kaminu dva naslonjača.
Adelaida sjede u jedan ali ga okrenu tako da može pregledati cijelu
prostoriju. Zelenkasta prozorska stakla na istočnom i južnom zidu
oživješe na sjaju vatre. Oružje obješeno o tavanične grede i na zidove

477
uvijek je u Adelaidinim očima toj staroj sobi davalo izgled neke stroge
ozbiljnosti. Ta stara velika soba bijaše joj kao neki svjedok prastarih dana
kad je život bio tvrd i okrutan i kad među ljudima nije bilo milosti. A
dojmovi što ih je nosila u sebi ovih posljednjih godina i najnoviji događaji
kojima je pribivala ovih posljednjih dana, bijahu uzrokom što joj se sada
ta velika stara soba nije više činila tako vremenski udaljena: život je tvrd,
još uvijek, krut je i nemilosrdan.
Misli o tome pretočiše se u druge, i sad se sjeti kako u toj sobi nije bila
od prošlog Božića. Dohvatila se mislima onih dalekih i lijepih časova što
ih je tu proživjela, spomenula se neizrecive radosti što ju je tu zapala
usred teške ozbiljnosti. Dozvala je u pamet prvi Božić tu na Björndalu,
sjetila se sve tuge i radosti što su je onda zapljuskivale - u ušima joj
ponovno rominjale kapi kiše što je škropila one jesenje večeri, najljepše u
njezinu životu, kad je stari Dag rekao da je mladi Dag voli.
Mnogo se odonda dogodilo, uspomene jasno iskrsavale, zaplavila
pusta sjećanja. Širom otvorenih očiju zurila je u vatru, a nije ju vidjela:
samo su se slike javljale i sustizale, jedna drugu ispraćale.

v
Glas starog Daga prenu je iz snatrenja. Svekar bijaše uvjeren da mu se
snaha zagnala u misli na svog oca.
„Jest“, reče stari Dag - „mnoge se misli čovjeku zavrgnu u glavi kad mu
tkogod od najbližih promijeni svijetom i ode da se više nikad ne vrati.
Često sam o tome razmišljao, te mi se čini da smo istom nakon takva
jednog događaja onakvi kakvi bi ljudi zapravo morali biti. Tada nam
pogled prelazi preko onog na čemu se naša sitničava misao inače
zadržava, a što nam tako iskrivljuje sliku naših bližnjih. A kad nas potrese
takav jedan događaj, kad nam od bližnjih ostane samo uspomena, onda
se ponajviše sjećamo samo onog što bijaše dobro u našim bližnjima i što
smo možda u njima mogli još i razviti da smo toj njihovoj dobroj strani
posvetili nešto pažnje i pokazali im da smo je zapazili. Tako malo mislimo
na to da pomognemo jedan drugomu u tome kratkom životu“.
Stari Dag nije time mislio samo na sebe: te su riječi bile upućene i
Adelaidi, ali on nije ni slutio koliko su je one bolno pogodile. Začuđeno ju
je pogledao kad je čuo gdje je zajecala, a onda opet svrnu oči prema vatri

478
u kaminu dok je ona plakala: bijaše to ljuti plač kakav je u nje vidio samo
onda kad su joj umrla dva prva sinčića.
Najposlije se Adelaida umirila, prestalo je trzanje, samo bi joj se ovda-
onda oteo dubok uzdah ili jecaj. Jenjala i vatra u kaminu, samo su još
pištali plamečci što su poigravali oko ugaraka, a stari se Dag podnimio i
gledao u vatru što je dogorijevala.
„Jest, jest“, reče tiho - „kad čovjek pogleda unatrag na život, vidi toliko
tuge da bi mogao presvisnuti. Ali...“
I podiže glavu a crte mu na licu odavahu sigurnost i čvrstinu kao uvijek
u odlučnim časovima.
„Ali, Adelaida, život nas traži dokle god dišemo. Ma što nas snašlo,
valja da to dočekamo puni čvrstine, valja nam nastojati da u svoju
svagdašnjicu unesemo nešto od onoga čemu nas je naučila bol i naše misli
što smo ih raspredali u sebi dok su nas jadi bili“.
Je li se stari Dag zagnao u misli ili je htio ostaviti Adelaidi vremena da
upije njegove riječi - ali dugo je šutio. Bijaše kao da premišlja o tome što
će joj reći.
„Već sam se mnogo puta kanio da ti kažem koju nadovezujući na naše
nekadašnje razgovore uvečer, one jeseni i zime prije dvije godine. Često
sam odonda zavirivao u bibliju tvoga djeda biskupa i razmišljao o mnogo
čemu u njoj. Došao sam i do nekih zaključaka te sam ih uzimao za svoja
načela, kojih sam se odonda držao u životu. Sve dosad nisam nalazio
pravih riječi kojima bih ti mogao objasniti što i kako mislim... Ali bih
večeras mogao pokušati. Vidiš, sve ono o molitvi i na tu priliku... nije baš
ništa, i ništa čovjeku ne pomaže. To je uvidio i sam tvoj djed biskup...
Dobra su djela zaista nešto više nego pusta i prazna molitva, čovječnost
je vrednija od pobožnosti. Kad već naše snage ne sežu iznad života, onda
ih valja upotrijebiti u samom životu. Ne smijemo se gubiti u pustim
knjigama ni u praznu govoru, ne treba da jadamo, nego treba da radimo
i stvaramo. Zadovoljimo se time što smo ljudi i budimo ljudi. Ništa ne
držim do toga da meljem nekakve molitve, bolje je držati se čestita djela.
Život od nas traži djela, a za djela se mnogo hoće. Molitva je nešto prazno
i nikom ne koristi, a djela se traže i - na korist su i nama i drugome. Sve
mi je postalo tako jednostavno i jasno. Čovjek treba da je spreman na
pomoć, jer to je pravi put volje: koristiti drugima kao i samom sebi. Sada

479
shvaćaš zašto opet obilazim svojim krajem i zašto odlazim u šumu. Svuda
čovjek ima pune ruke posla ako je voljan da radi i pomaže...“
Adelaida brzo obori oči kad je stari Dag okrenuo glavu i pogledao
prema njoj. Još su joj u ušima odzvanjale njegove čvrste riječi, a njegovo
lice činilo joj se kao sama sigurnost i mir posred njezina očaja.
v
Teško se penjala uza stube, bijaše joj kao da nosi težak teret na
plećima.
Stari Dag sam se oslobodio tame koja ga je okruživala - sam, bez
njezine pomoći. Sada je i opet stajao usred života, mirniji i čvršći negoli
ikad prije. Nikad više neće s njome zapodjenuti razgovor o tome.
Sve što je govorio lijepo se slušalo, i sve je pravo što je rekao - ali ne
vrijedi i za nju. Kako da ona izvrši neka djela...?
Jadnija negoli ikad uđe u svoju sobicu.

GLAVA XIII.

Stari Per Barvoll i neko momče s Frilanda zaposlili se vukući debla na

obalu rječice južno od Crnog jezera. Danju bijaše vrijeme blago, ali noću
hladno, debla se prevukla tankom ledenom skramom pa su bila kliska.
Per je bio još dovoljno spretan i snažan da uz malo pomoći izlazi nakraj s
poslom oko debala, ali je danas sve išlo teško i sporo, a momčić, još
sasvim mlad, sve otpuhivao sopćući kad god bi Per sjeo na deblo da malo
otpočine.
Per je gledao na zapad, prema blijedom suncu na hladnom i sivom
februarskom nebu, i samo je mislio na to kako će uskoro usmjeriti korak
prema kolibi na sjevernoj strani jezera pa naložiti vatru na ognjištu i
zapaliti lulicu. Ali je još rano, valja im maknuti deblo koje pridržava
čitavu gomilu drugih, treba svakako prirediti nešto i za sutra. Momčić i
Per mučili se da zahvate i da maknu deblo s mjesta, obilazili oko njega,
promatrali ga s ove i s one strane, čizmama razgrtali snijeg, češali se pod
kapom pa opet prianjali, ali stablo ni makac. Kad su se baš vraški
namučili, čuše kako skije klize po snijegu: mladi Dag stajaše pred njima.

480
 Imao je crtu što mu se usjekla niz obraze, crta se mogla istegnuti gore
u dobrodušan osmijeh a isto tako i napeti se u tvrdoću i oštrinu, samo
nikad nisi mogao pravo znati kada će se dogoditi jedno, a kada drugo, jer
s njime nikad nisi bio načisto. Oči mu ponajviše bijahu mutne, kao u
nekoj turobnosti, ali su znale i modro sijevnuti, zaiskriti se veselo. Kad bi
radost nešto potrajala te se crta pomicala gore u osmijeh unatoč vidljivu
protivljenju, onda bi se na tome strogom licu javljalo nešto lijepo, prelazio
njime topao val što bi ga umekšavao tako te se doimalo svakoga tko bi ga
vidio prvi put.
Ali mu sada ni u očima ni na licu ne bijaše nikakve mekoće kad je
prišao bliže: čitala se ondje samo gola ravnodušnost.
Per se uspravi ponešto postiđen što se upravo okanio jalova posla kad
ga je Dag gledao - ali što da radi kad se deblo ne da ni pokrenuti. - Sve
sâm led, ne može čovjek valjano prihvatiti - reče Per. Dag klizne sasvim
do debla, smakne skije s nogu, opkorači deblo te se sagne nada nj.
„Ili kuj, il' ne mrči gaća!“ - reče te obavi ruke oko debla i trže ga uvis da
je sve zapucketalo.
Zatim opet pripe smučke i odjuri bez riječi.
v
Stari Per Barvoll umoran sjedio kraj ognjišta u kolibi kod Crnog jezera,
sisao lulu i potezao iz nje ne bi li još štogod izvukao iz ostataka duhana u
njoj i odbio još koji dim. Obrazi mu se uvlačili i otpuštali a brada se micala
tamo-amo. Kako su znali da je Dag u blizini, nisu mogli ostaviti posao, te
su još do večeri svojski prionuli a događaj s Dagom bijaše kao taman
oblak nad njihovim danom. Pošto su povečerali, momčić je odmah legao
na počinak, a Per je, mrzovoljan, još sjedio sa svojom lulom.
Odjednom se trže te osluhnu, a onda brzo turi lulu u džep i pljucnu u
vatru.
Skije se postaviše uza zid i Dag uđe u kolibu. I on sjede kraj vatre -
tresao se od studeni što je vani stezala. Per se pitao bi li trebalo da ga
ponudi jelom; ali je Dag donio sa sobom svoju torbu s hranom i objesio
je na zid - zacijelo će se sam za sebe pobrinuti. Dag je počeo pušiti istom
dvije-tri posljednje godine, a i tada izrijetka. No sada je izvadio iz torbe
glinenu lulu i svitak duhana.
Opet sjede uz ognjište, izvuče nož iz džepa, pročeprka njime po glavi
od lule i onda prinese žeravu.

481
 Per je, skutren na svome mjestu, pratio očima svaki Dagov pokret i nije
se mogao suzdržati a da čujno ne udahne miris duhana kad se dim počeo
povijati.
Dag pogleda prema njemu, segne rukom u džep te izvuče svitak
duhana.
„Prihvati!“ - reče te mu ga dobaci.
Per nije bio dovoljno brz da dočeka i uhvati pa je morao potražiti svitak
pod stolcem.
„Ne, hvala lijepa, svaka čast i čest, ali to ne mogu primiti“, blebetao Per
u neprilici, čačkao po luli i najposlije ustao da vrati svitak.
„Samo ga uzmi i ne brigaj“, reče mu Dag.
„Zar cio svitak?“ - upitat će Per.
Dag nije odgovorio, a Per opet sjede na svoj tronožac i poče okretati
lijepi svitak u rukama i ogledavati ga sa svih strana.
v
U kolibu na Crnom jezeru Dag se nije navratio sve od onog vremena
kad ga je snašla nesreća na Stijeni smrti. Onda su ga ovamo donijeli, pa
je došao njegov otac i Adelaida, njegovali ga i nad njim bdjeli mnoge dane
i noći. Topao val navrije mu u lice pri pomisli na njihovu brigu i pažnju. I
Adelaida je onda, a i neko vrijeme poslije, bila sasvim drukčija negoli
obično. Kao da mu se oči orosiše kad je pomislio na to. Jest, takvi su onda
bili jer im se činilo da će umrijeti. A poslije su postali drukčiji, sve se
promijenilo. Zašto li se danas navratio ovamo i ušao u kolibu? Je li možda
osjećao da je bio grub prema jednom starcu pa je sada to htio popraviti?
v
Minulo proljeće u cvatu, oljetilo ljeto pa i prevalilo, jesen ga ispratila.
Mladi Dag jednoga sunčanoga jutra uzeo put pod noge, krenuo od
istoka prema Skarfjellu. Nebo bilo jesenski svijetlo i prozirno, baš kao
umiveno, ispelo se nekako više nego inače. Na toj strani kuda je išao raslo
više jasika, jarebika i breza negoli crnogorice, a kako bijaše doba kad lišće
pada, tlo se osulo svakojakim bojama. U sjeni sjalo inje a lišće u prisoju
bilo tamno od vlage.
Dag je išao po prošarama što ih je sunce kroz napola obnaženo granje
šaralo po tlu, stupao putem što ga je oživljavala ta igra svjetla i sjene, i

482
dok je tako koracao, pogledom je klizio po opalom lišću pa onda oči
uzdizao u prozračne visine. Udisao je hladni, suho-jasni zrak, a kad bi
izdahnuo, pred njim se stvarao pramen bjeličaste pare. Gipko se i oprezno
kretao - jutarnja budnost kucala mu u svim osjetilima.
Od pre nekog vremena spopada ga za večernje tame čudan osjećaj,
njemu je kao da ga sa svih strana nešto pritješnjuje, čuje gdje grančice
oko njega pucketaju ćuti kako se nešto meko šulja za njim, oprezno i
opasno, i onda nestaje u noći.
Bi li to mogao biti stari prepredenjak medvjed što se poduhvatio da ga
slijedi, nakan da ga najposlije razdere? Ili je možda čovjek? Ali kad bi
sutradan, za vidjela, tražio tragove, nije mogao ništa otkriti: nigdje baš
nikakva sugreba ni slijeda. Da je medvjed toliko lukav da stavlja šape
samo na kamen - ne, to ne možeš zamisliti. A oni sićušni tragovi što ih je,
kako mišljaše, mogao zamijetiti na mahovini i na vrijesku injem
pokrivenu završavahu se u nekakvu otisku u kojem ni u snu nisi mogao
vidjeti medvjeđu šapu. Sve što se mogaše pomisliti izlazilo, kanda, samo
na jedno: da to bijaše podjednako lukav šumski svat što je nosio meku
obuću od losove kože. I sam se njome služio kad je htio da se prišulja
osobito opreznim životinjama. Dok još bijaše momčić, dobio je od oca
takvu obuću; nikad nije vidio da je drugi nose.
Negdje tuda švrljao je nekoć ubojica koji je došao iz drugog kraja i na
nj nasrnuo sjekirom u kolibi na Vestlienu, i pravo je čudo kako je onda iz
te pogibli izvukao živu glavu. Da se to sada onaj suklata ne šulja za njim
spremajući osvetu za ono što je poslije izvukao?
Mladi Dag kiptio je bijesom zbog te niskosti i lukavštine. Naumio je da
jedne noći naloži vatru i smjesti se u zasjedu, ali najprije valja naći mjesto
gdje će mu leđa biti sigurna - a onda neka lupež dođe! Spremit će mu on
doček!
Takve mračne misli natjerale su Daga da u to sunčano jutro uzme put
pod noge i krene u šumu, gore prema Skarfjellu. Bijaše daleko onamo, ali
je ondje znao mjesta gdje može ležati bez straha od napada s leđa i gdje
može naložiti vatru. Kad vatra bude dogorijevala te se na posljednjem
proplamsaju ocrta iz tame njegov usnuli lik, onda bi mogao doći onaj koji
se za njim šunja.
Šumom obrasla pobrdica kojom se Dag uspinjao vodila je prema
sljemenu što bijaše kao kakav oglavak; odmah iza tog izbreška sterale se

483
pištaline i močvare s prugama čvrsta tla načičkana brezovim ogumcima.
Gore na oglavku Dag odjednom zastade kao ukopan. U kratku trzaju
smače pušku s ramena i pokleknu jednim koljenom držeći u lijevoj
puščanu cijev a desnom hvatajući kundak iza obarača.
Na nekoj prevlaki u blatu stajao sjeverni jelen, snažna životinja, budno
mirna sred pustoši i tišine što se sklopila naokolo. Tanak veo sumaglice
nisko se povijao nad močvarom prema istoku a u sivom maglenom
pramenju lebdjele svilenkasto-bijele meke čupe trave pahulje.
Dagove ruke stezale pušku, htjele da slijede staru navadu: samo su se
prsti grčili, no tijelo inače bilo savršeno mirno, bez ikakva pokreta. Oči su
mu najprije hladno sijevnule, kao uvijek prije kakva brzog čina, ali su se
zatim smekšale i prešle u tih i blag pogled upravljen u daljinu. Jelen
ispruži duge, svjetlijom dlakom obrasle stražnje noge i spusti slabine,
prednji dio tijela ostade ustobočen u svoj snazi i visini. Njuška se podiže
u zrak kao da će sad odjeknuti snažna rika - stražnje lopate njegovih silnih
rogova polegoše prema grivi, vlažne drhtave nozdrve što su njuškale
vjetar sjale se na suncu. Para toplog daha prođe niz tijelo jake životinje.
Dagu se učini da još nikad nije vidio takvu krasotu od snage, ali nikad
prije nije ni imao vremena da gleda: ispalio bi hitac istoga onog časa kad
bi opazio divljač. I opet će tako biti, ali je danas nekako drukčije, tako mu
je čudno pri duši. Kad bi jelen tamo ostao, najradije bi mu prišao, uhvatio
ga za rogove i prodrmao, počeškao ga po grivi i ispod vrata.
Životinja se očito osjećala sigurna u svojoj golemoj snazi, kao što se i
Dag osjećao prije nekoliko godina. Sada je kod kuće postao nesiguran, a i
ovdje u šumi nešto vreba na nj. Zar da sada tome sigurnom životu, toj
životinji koja ništa ne sluti, stjera podmuklo olovo u srce? Ne, neka ostane
za drugu zgodu kad se bude drukčije osjećao. Zar se izrodio? Ne, nije, on
je samo jedno sa šumama, osjeća zajednicu s njima.
Nikad se nije tako osjećao povezan sa šumama i sa svime što u njima
živi u miru koji je i njega jednom obuhvaćao. Osjećao je kao neku bolnu
opomenu: eto, kovarstvo života sada i na njega vreba u šumi.
Povuče ruku s obarača i dlanom lako pljesne po kundaku. Jelen naglo
obori glavu i rogove, kao da se želi učiniti što manjim i nevidljivim, skoči
kao strijela i odjuri u borovu šumu s onu stranu kaljuge.
v

484
 Gore na zapadnoj padini Skarfjella svjetlucala sićušna vatra kao
zvijezda i bivala sve jasnija i jasnija kako je večer s mrakom lijegala po
šumama.
Dag je išao starom stazom što se vijugava uspinjala zapadnom stranom
te stigao do uvratina prije nego što je sumrak preplavio jasnoću jesenskog
dana. Odatle je gledao dolje na južne prodole i gore na sjever prema
vrhuncima što su se, snijegom obijeljeni, izvijali u nebesku plavet. Stajao
je tako i gledao i mislio na to kako se onda usudio onamo - uspeti se na
samu Stijenu smrti dok se ondje još razmahivao zimski vihor.
v
Leđima naslonjen na stijenu sjedio Dag i večerao, dok je pred njim
gorjela vatra što je pištila i buktjela na vjetru, bacala iskre prema njemu i
plamenim jezicima lizala uvis kad bi se vjetar odbio od stijene. Naokolo
rasli kržljavi borovi i jele što ih je vjetar očupao i polegao po tlu - jadno
drveće, kvrgavo i vijugavo, s granjem samo na jednoj strani. Bijaše među
njima i poneka breza i jarebika.
Vjetar tu bio hladniji nego što je Dag mislio, obigravao oko stijene i
zavlačio mu se za leđa sa svojom hladnoćom. Nastro je poda se iglica i
granja, nametao ga i oko sebe, ali od spavanja, kako vidi, nema noćas
ništa.
Dok je žvakao kruh, ušima je hvatao šumove na sve strane a očima
probijao tamu. Ipak, pošto je povečerao i zavezao torbu, postade mirniji.
Vatra i umornost poslije duga hoda učiniše svoje te mu se dijelom vratila
uobičajena ravnodušnost; naslonivši lakte na koljena, podnimi se
obadvjema i poče snatriti kraj vatre. Tu na Skarfjellu nekako se neobično
otezao vjetra huk, u njemu kao da se javljao odjek iz daljine i
beskonačnosti. Dolje niže, gdje su šume, nije tako provijao, nego je
šumorio blago i odande donosio romor što te u san uljuljava, a u dubini
mlatila u jezeru voda o kamenu obalu. Dagu se glava sve više priklanjala
vatri i sve je rjeđe otvarao oči da pogleda oko sebe.
I dok je tako kunjao, odjednom podiže glavu između dlanova i ukočeno
se zagleda u tamu za vatrom. Tamo gdje se istegla staza javljalo se nešto
iz tame, na svjetlu vatre kao da se izvila ljudska prilika - jest, nešto je
visoko baš kao čovjek, ukazalo se načas i odmah nestalo. Ali ono što mu
je pogled tako ukočilo nije bila toliko sama ta iznenadna pojava koliko

485
nešto drugo: učinilo mu se da je u onoj spodobi nazreo nešto što je
podsjećalo na lik starog Daga.
Je li to ocu došao smrtni čas, i bješe li to nagovještaj smrti što ga je
uznemirivao posljednjih noći? Čuo je da se takvo što događa. Ljudi iz
šume znali su pripovijedati o tome. Ali, je li bio sasvim budan kad mu se
učinilo da je vidio onu spodobu, ili je bio u polusnu? Teško je reći.
Dok je tako razgledao opet se nagne k vatri, ali ga sad uši nisu varale,
jasno je čuo neki šum: podiže i opet glavu, a uto njegov otac iskrsnu iz
tame.
Uskovitlale se misli u Dagovoj glavi. Dakle mu je to otac u posljednje
vrijeme bio za petama - odatle oni šumovi u kojima se nije mogao snaći,
nejasni su tragovi dakle potjecali od njegove obuće načinjene od kože
sjevernog jelena. Ali - zašto je otac išao za njim tako po tami, zašto se nije
pokazivao?
„Bijaše večeras mučno dovde“, reče stari Dag teško dišući. Ugrijao se i
uznojio nakon uspona uza strmen.
Kraj vatre bio povelik, mahovinom obrastao kamen, i stari Dag sjede a
pušku i torbu spusti pokraj sebe. Gledao je u vatru pa u tamu, a onda
upravio pogled prema zvjezdanom nebu i dugo je tako ostao, kao da želi
pronaći i prebrojiti sve zvijezde nebeske. Zatim je opet gledao u vatru -
samo ne u sina. Stari Dag, koji je prema svakom istupao tako sigurno,
uvijek je bio nesiguran u blizini svoga sina, otkako je sin odrastao. Jest,
one davne i odlučne večeri izgovorio je one riječi što su poslije sastavile
Adelaidu i mladog Daga - ali to ujedno bijaše sve čime je posegnuo u život
svoga sina.
Nekakva se nepremostiva plahost usjekla između oca i sina, nikako da
se otkrave jedan prema drugome - baš kao dva tuđinca. Onih godina dok
je mladi Dag rastao, majka je imala pune ruke posla oko kućanstva i oko
briga za cijelo naselje te joj je malo vremena ostajalo za djecu, a osim toga,
kako je koji sin rastao, sve je više odlazio svojim putem, kao što već biva
sa sinovima, i majka ih na tom putu nije mogla pratiti. A otac je bio toliko
zabavljen svojim novčanim poslovima da je ostajao upravo slijep za sve
oko sebe, pa tako i za svoje sinove. Stariji koji se unekoliko uvrgao na
djeda s majčine strane, starog trgovca Holdera, i bio vedriji i otvoreniji
negoli inače rod Björndalski, volio je obilaziti kojekuda i zabavljati se sa
ženama, te je najposlije zaglavio u ponoru Djevičanske doline. Mladi Dag

486
koji je toliko bio sličan ocu da se stari Dag koji put gotovo plašio kad bi to
vidio, bijaše prepušten samom sebi te je išao svojim putovima, a oni su
ga vodili u šumu.
Nitko nije znao što se zbiva u duši mladog Daga. Po prirodi je bio
šutljiv, kakav već bijaše njegov rod, a od života u šumi i u osami nije
postao nimalo razgovorljiviji. Koliko je on opazio od očevih poslova, je li
vidio onaj tvrdi put novca i što je o tome mislio kad je odrastao, to otac
nije mogao znati, a još je manje znao da li sin razmišlja o tome kako se
otac zapravo malo brinuo o njemu.
I tako se starom Dagu, kao mnogome na svijetu, dogodilo da se u svoj
svojoj sigurnosti osjećao nesigurnim upravo pred onim koji mu bijaše
najbliži u životu. I kad je posljednjih godina spoznao i uzeo kao svoju
dužnost da se približi ljudima oko sebe i da im što više pomaže - sina se
nije sjetio.
Kad je ono oko majorove smrti razabrao da svakom čovjeku treba neki
oslonac, njegovi su ga samoprijekori opomenuli i upozorili na to kako
postoji još netko tko mu je sasvim blizu i ima pravo na njegovu pomoć.
Mladi Dag nije o svemu tome imao pojma, nije mogao znati kakvu je
borbu otac u sebi vodio dok je u tami išao u njegovoj blizini i kako je često
u posljednji trenutak znao odustati od svoje nakane da s njim razgovara
nasamu. Jedanaest je godina minulo od onog vremena što je stari Dag
pokušao da se približi sinu: bijaše to onog proljeća poslije Terezine smrti;
poveo je onda sa sobom kapetana Klingea da ne bude sam sa sinom. Stari
Dag nije se mogao sjetiti da je ijednom u posljednjih dvadeset godina
razgovarao sa sinom u četiri oka, osim što bi s njime u prolazu izmijenio
koju riječ o vremenu ili čemu nevažnom.
v
Mladi Dag sjedio je nagnut prema vatri, kô i prije, podnimivši se
obadvjema. Jedanput-dvaput pogledao je u oca pa onda i sam svrnuo i
uperio pogled gore prema nebu da vidi ne promatra li otac nešto osobito.
Večernji je vjetar ponešto legao ali bi ovda-onda potegao hladnom
strujom oko stijene, a ozdo od šuma i s jezera dopirao bruj i
zapljuskivanje.
Stari Dag stavi nešto drveta na vatru i uze pogledom slijediti kako se
plamen izvija i dim gubi u tami.
„Jesi li ove godine vidio kojeg medvjeda?“ - progovori najposlije.

487
 Sin kao da je morao razmisliti:
„Ne, još nisam ove godine, samo sam vidio tragove sjeverno od Crnog
jezera i kolibe na Vestlienu i odavde na istok. I ribar Borre vidio je trag
dolje kod jezera“.
„Jelen je jesenas nekako smion“, reče stari Dag.
Mladi Dag kratko ga pogleda. Je li otac bio tako blizu za njim da je
vidio ono s jelenom na blatu?
„Svuda jelenji tragovi i balega“, opet će stari Dag.
Tako je stari sjedio i navraćao razgovor na ovo i na ono, ali bi svaki put
prošlo podosta vremena dok bi opet počeo. Nije gledao u sina, gledao je
samo u vatru, u tlo, u brda, a ponajviše u nebo koje se sve više osipalo
zvijezdama.
On i sin naniješe još granja te prirediše ležaj i za njega, pa su sada ležali
- mladi Dag uza stijenu, a stari kraj kamena na kojem je prije sjedio. Torbe
su metnuli pod leđa, puške stavili odmah kraj sebe i ležali nalaktivši se
desnim laktom na granje i podnimivši se; i tako su gledali u vatru. Imali
su jednake navade.
Dugo su tako ležali bez riječi, dok će stari Dag najposlije prilično
nesigurnim glasom:
„Zacijelo si vidio ili čuo da sam nekoć bio tvrd i krut... u poslovima, u
novcu, u svojim pravima i sličnom... Čovjek u tome katkad zađe
stranputicom. Većinom su ljudi takvi da im nikad nije dosta te grabe sve
dok ne odu pod zemlju. Ali nije to smisao života, ne... Gramzljivost onih
koji su u životu napredovali nepotrebno ojađuje i otežava ljudima život
koji je ionako težak. Čovjek treba da pokaže kako ima srca, treba da bude
plemenit želi li da nađe svoj mir... Samo ako je takav, onda može koristiti
drugima. Mnogo ćeš imati, i velika će biti tvoja odgovornost kad me
naslijediš. Valja ti se čuvati danguba i gotovana koji bi da žive na tuđi
račun. Ali za one koji se trude i muče koliko god mogu, da, za njih se valja
zauzimati“.
v
Tako je i na tu priliku govorio stari Dag.
Mladi je Dag mirno ležao; niti se micao niti je gledao u oca. Kad je
razabrao kamo otac smjera, obraz mu se malko razvuče te se pokazao
nabor, ali se okamenio na pol puta i prešao u tvrd i neprirodan

488
polusmiješak. Ispod napola sklopljenih vjeđa oči su mu zaiskrile prema
vatri.
Bijaše nešto na njemu što je pokazivalo kao da je on davno već stvorio
o tome svoj sud.
v
Cijelu noć studen se vukla oko stijene, i nije se moglo ni pomisliti na
spavanje. Kad je zora prosivjela, okrenuo hladan gornjak sa sjevera i
počeo se kriviti gore oko hridi i fijukati preko kržljavog drveća što je
visjelo nad ponorima.
Stari Dag ustane ježeći se od studeni. Bijaše legao uznojen pa se noću
prehladio. Prebacivši preko ramena torbu i pušku i već napola okrenuvši
leđa prema sinu, nakašlja se te će mu promuklim glasom:
„Gledaj da se nekako pomiriš s Adelaidom“.
Mladi je Dag ustao i dugo gledao za ocem koji je polagano ali sigurno,
čvrsta koraka, silazio niz obronak prema stazi i onda nestao na zavijutku.

GLAVA XIV.

Odavno se u sobama stare kuće nije ništa mijenjalo, ali se ove godine
dogodila promjena: postavili su uru u prednjoj dvorani. Ukočeno je i
ponosno visjela na zidu kraj vrata od pisarne, udarala svoje jasno tika-
taka i otkucavala svaki puni sat, i dan i noć.
Ta ura bijaše jedini dio uređaja što je Adelaidi ostao od oca i bio joj
uspomenom na njegov rod, i po njezinoj su želji uru postavili u prednju
dvoranu. U njezinoj sobici nije za nju bilo mjesta, a glasno tiktakanje i
odbijanje sati nije bilo prikladno za spavaonicu. U doba njezina djeda
stigla je ura iz Engleske i na njoj je stajala godina i ime londonskog
majstora, a na brojčaniku, na kojem su kazaljke brojile vrijeme u vječnost,
bilo napisano: »Memento mori«.
Ta je ura podsjećala Adelaidu na tolike tmurne časove iz onog vremena
kad je živjela u siromaštvu u očevoj kući, spominjala je tužnih dana i
činila ju blagom i strpljivom u njezinim sadašnjim jadima. Uza sve to što
je stara ura u njoj budila tužne uspomene, bijaše ona Adelaidi i živa
utjeha. Kad god bi onuda prošla, uvijek bi je morala pogledati, a čistila ju

489
je i pazila kao da je ta ura kudikamo više njezina negoli sve drugo što sada
posjeduje.
v
Poslije noći provedene na Skarfjellu stari Dag stigao je kući tek kasno
uvečer. Bio je dobre volje, kao čovjek koji je izvršio dužnost i oslobodio se
tereta koji mu je dugo ležao za vratom. Pošto se u spavaonici preobukao,
sjeo je pred kamin u prednjoj dvorani i popio vrč vruća punča, dobro
začinjena. Osjećao je da mu je još u kostima noćna studen što ju je
nakupio gore u planini, pa je prišao sasvim k vatri i nabacao na nju mnogo
brezovine. Činilo mu se da mu još nikad nije toplina toliko godila: bijaše
baš prava blagost ta vatra izvana a toplo piće iznutra. Nabio je lulu i odbio
dva-tri dima, ali mu nije prijalo: prehlada mu večeras stezala grlo.
Sat kraj vrata od pisarne začegrta prije nego što će otkucati. Stari Dag
okrene se u naslonjaču te je tako gledao u uru dok je odbijala svojih deset
srebrno-jasnih otkucaja.
Kako je ugodna ta ura! Otkako je tu, čovjek se ne osjeća tako usamljen.
Udara ona svoje odmjereno tika-taka, broji vrijeme, a kad otkucava, ti su
otkucaji kao da se negdje rune zvuci s kakva zvona. A i one riječi na
brojčaniku, što mu ih je Adelaida objasnila, nešto su sasvim ozbiljno i ne
mogu biti naodmet onome kome su pred očima.
Opet se okrenuo k vatri, ponovno nametnuo brezova drveta i još bliže
primaknuo naslonjač, tako da su mu noge počivale na kamenom rubu, te
je osjećao toplinu kako mu se u trncima, kao neki svrbež, penje po
listovima.
v
Ujutro je za doručka u blagovaonici djed kašljao i kihao da su se
mališani smijali na sva usta. I on se smijao s njima dok je brisao znoj sa
čela. Kasnije ih je poveo sa sobom na uobičajenu jutarnju šetnju na
pašnjake. Po travi bijaše pao mraz tako da su stopala ostavljala jasne
tragove. Stariji je mališan išao za njim i pokušavao da svojim stopalima
staje u njegove tragove, ali kratke nožice nisu dosezale.
„I pravo je tako“, reče mu stari Dag - „da još za vremena stupaš tragom
svoga djeda“.
Malo zatim stavi ruku na glavu manjeg unuka koji mu je tiho tapkao
sa strane.

490
 „Borglanđanine“, tiho će djed kao za se.
Mališani su pitali gdje je bio posljednjih dana, a on im je nato
pripovijedao o Skarfjellu, kazivao im kako ondje borave vile i gorski
duhovi što odvaljuju i prevrću teško kamenje te se ono hučno kotrlja dolje
u jezero tako da ribar Borre svaki put odskoči u svojoj postelji i nađe se
čak tamo na drugoj obali. Mnogo je toga znao djed pripovijedati o
šumama, kad bi samo počeo. Ali se danas brzo umorio i pustio mališane
da se sami igraju.
v
Bili su gore navrh pašnjaka, a stari je Dag otišao sve do ograde što je
ispašu odvajala od šume; ondje je sjeo na kamen i leđima se naslonio na
ogradu.
Noćas je strašno kašljao te sada bijaše umoran i iscrpljen. Na mahove
bi ga držala studen da ga je gotovo spopadala tresavica, a onda bi ga opet
oblijevali valovi vrućine tako da se sav znojio. Osjećao se sve umorniji.
Jutarnje sunce obuhvaćalo ga svojim zrakama, ali više nije grijalo, sad u
poznu jesen nije više imalo snage.
Odande od šuma pirkao lagan vjetar te nosio uvelo lišće po tlu i kidao
s grana ono koje još bijaše zaostalo. Stari se Dag osvrne i pogleda najbliže
jele koje stajahu za njim: bijaše kao da one odmaraju svoje grane na
vjetru. Nikad prije nije na to pomislio, ali je danas tako osjećao, jer mu se
i samom kanda htjelo mira i počinka. Dobro se naslonio na ogradu i
zatvorio oči: i same misli koje su mu se inače tako kovitlale u glavi sada
kao da su se odmarale na lakom pirkanju, nestajale u dahu vjetra.
Prijateljski bruj šume koji mu se ugnijezdio u ušima i u srcu od prvog
dana kad se pokrenuo njegov razum, sad se sasvim pretočio u nj, slio se s
njime. Bijaše mu kao da bi mogao kliznuti s kamena, opružiti se po tlu,
postati malen, pretvoriti se u zemlju, u ništa, nestati u tome blagom bruju
šume.
Žestok kašalj propara mu grudi i prenese ga natrag u stvarnost. Ustao
je i krenuo, jer tako bijaše i najbolje - stići kući prije nego što mu se
smrkne pred očima.
Dozvao je djecu, uzeo ih za ruku, i tako s jednom sitnom ručicom u
svakoj svojoj šaki krenuo niz pašnjak kući. Mališani upirali pogled gore u
njega, a on stiskao njihove ručice čvršće nego što bijahu navikli kad bi

491
tako išli u šetnju ili se vraćali: valjalo im se upinjati da održe korak s
njime, pa nisu ništa govorili.
v
Stari Dag jedva je dočekao da se spusti u naslonjač pred kaminom u
prednjoj dvorani. Činilo mu se da tu nije dovoljno toplo pa je na vatru
nametnuo još dosta drva, sve dok se nije rasplamsao silan oganj.
Adelaida iziđe iz pisarne namjerivši da se uspne uza stube.
„Žestoko ložiš“, reče mu ona.
„Da, ložim, hladno je ovdje“, dočeka on.
Dobro ga je pogledala a onda polako krenula uza stube.
v
Stari Dag nije se dizao iz postelje. Nitko, ni najstariji na dvoru, nije se
sjećao da je stari Dag ikad ležao u postelji i bolovao. Rekao je doduše da
je samo umoran i da se želi jedan dan čestito odmoriti - ali je ipak u danu
na svu kuću legla neka neobična tišina. Ni sutradan se stari Dag nije
pojavio za stolom u prednjoj dvorani, a jelo, što su mu ga odnijeli u
spavaonicu, vratili su u kuhinju nedirnuto.
Adelaida mišljaše da mu možda nije po volji da mu dođu u spavaonicu,
ali kad je i sutradan ostao u postelji, uđe k njemu.
Stari Dag pridigne glavu s jastuka kad je vidio da je to ona, sjedne u
postelji a jastuke uzdigne za leđima te se nasloni; lijevu je ruku ispružio
na rub postelje a desnu preda se na pokrivač, kao da želi pokazati kako je
zdrav i čio.
Adelaida se trudila da joj izraz lica ostane svakidašnji; sjela je do
kreveta i gledala u starog Daga, ali ne ravno nego nekako kao pored njega.
„Ležim i pomalo ljenčarim“, reče stari Dag, a glas mu bio kao obično
kad bi štogod prijateljski napomenuo. No u isti čas napade ga silan kašalj,
a kad je zatim rupčićem obrisao usta, Adelaida vidje tamnocrvenu mrlju.
- „Samo sam malo grohnuo od toga silnog kašlja“.
Nije znala kako će svrnuti razgovor na liječnika, ali najposlije odluči
da udari ravno te reče kako valja poslati po liječnika. Stari Dag pogleda je
začuđeno.
„Misliš li to ozbiljno?“ - upita on te rupcem prijeđe preko znojnog čela;
glas kao da mu je nešto podrhtavao.

492
 Ali se onda opet nasmiješi i namjesti se udobnije.
„Hja, kad čovjek iz dana u dan hoda naokolo čitave tri četvrtine stoljeća
pa se zalijeni jedan jedini dan, eto ti ih odmah gdje mu prijete liječnikom,
te mu neće biti druge nego ustati“, reče dobroćudno i mirno.
Adelaida pokuša još jednom, ali on odlučno odbije.
„Želio bih samo da mi netko ovdje pazi na peć, i treba mi štogod da
popijem pa ću spavati i opet biti zdrav. Zamoli Syvera da mi ovamo
pošalje Evena Steinruda. On je razbio stijenu gore na Stjernebekku
održavajući na njoj vatru, pa će znati da je održava i u peći“.
Glas starog Daga zvučao je prilično čvrsto, ali se Adelaidi ipak činilo
da u njemu čuje stran prizvuk.
Ustala je, nasmiješila se usiljeno i rekla što je mogla mirnije: „Dobro
je da ti nije ništa“.
v
Dugo je potrajalo dok je stigao Even Steinrud. Adelaida se jedva
svladavala, a kad je ušla u svoju sobicu, briznula je u plač. Nije znala
koliko je ondje ležala na postelji i plakala, ali su zacijelo prošli mnogi sati,
činilo joj se, dok se najposlije toliko umirila da je mogla kroz otvor na
kuhinjskim vratima prenijeti nalog starog Daga. Poslije joj se činilo kao
nešto nestvarno i neshvatljivo da je bila dolje kod kuhinjskih vrata, jer je
i dalje samo plakala cio dan i noć, osim ono nekoliko časaka dok je djecu
spremala na počinak. Usnula je tek u prvi pramik zore - sva iscrpljena
zaspala je na postelji, odjevena.
Ljudi plaču nad sobom, te je i Adelaida neprestano tužila i jadikovala:
eto, ode joj i ono posljednje što je imala u životu...
v
Syver Bakpaa nije znao što se dogodilo kad je dobio nalog starog Daga,
a momak sa Steinruda zavrnuo se u tijesnu, zapao u nepriliku. Jedva je
kad i vidio starog Daga i nikad nije nogom stupio preko praga njegove
kuće. Sada mu je Syver objasnio da mu se valja spremiti i poći: najprije
će ući u prednju dvoranu, ondje će izuti cipele, proći kroz blagovaonicu
pa skrenuti nalijevo i zakucati ondje na vratima, jer to je spavaonica
starog Daga.
Even je ne trepćući učinio kako mu je rečeno, ali je i dva i tri puta
ispružio ruku i opet je vraćao prije nego što je pokucao na vratima

493
spavaonice. Bio je on od sigurne i čvrste čeljadi ali, eto, tu se skanjivao:
može tu biti kakva zabuna - no najposlije oprezno pokuca.
Stari Dag i opet se podigne u postelji, a Even pristupi i počeka oborena
pogleda.
„Momak tvoga kova može bez brige podići pogled“, reče stari Dag. -
„Znam za tvoje djelo na Stjernebekku. Zato sam i odredio da pomažeš
Syveru. Ni on više nije mlad, godine ga preklopile pa jednom treba da ga
netko zamijeni. A ti naćuli uši i dobro otvori oči. Mnogo se toga može
naučiti od čovjeka kakav je Syver. Prioneš li, možeš postati glavni sluga“.
v
Even Steinrud oprezno zatvori vrata spavaonice i tiho se udalji u
blagovaonicu pa u veliku staru dvoranu. Ondje, kako mu je rekao stari
Dag, legne na klupu uza zid spavaonice i umota se u medvjedinu. Ondje
je mogao čuti kad mu stari Dag pokuca u zid te se mogao služiti posebnim
vratima u sjevernom kutu pred kojima je vjetrobran - ne mora prolaziti
kroz prednju dvoranu i uznemirivati čeljad škripom dvojih-trojih vrata u
kući, rekao mu je stari Dag. Mislio je stari Dag time na Adelaidu - ne mora
ona znati da je s njime tako zlo i da mu je potrebna pomoć.
v
Stari Dag napola se probudio poslije noći provedene u groznici.
Škripnuli su stožeri na vratima, nešto je stajalo do njegove postelje.
Pridigne se da može pogledati preko kreveta - a kad tamo, to mali Dag
stoji ondje i gleda u nj kao da nešto očekuje.
„Hoćeš li to umrijeti, djede?“ - upita mališ napeto.
Licem starog Daga prijeđe trzaj, ali je podigao glavu i čvrsto pogledao
u mališana.
„Gdje si to čuo?“ - upita ga.
„U kuhinji“, odgovori mališan. I nadoveza: - „A zašto ćeš umrijeti?“
„Sve što živi mora jednom umrijeti“.
„Zar i ja?“
„Da, i ti, jednom“.
„Ali ću dugo živjeti, daleko je donde?!“
„Jest, svi misle tako“.

494
 Uplašena sluškinja poviri na vrata i odvede mališana.

GLAVA XV.

Stigao je liječnik i poslije rekao Adelaidi kako treba da budu spremni

na sve. Došao je i župnik, ali kako je stari Dag ležao u ognjici i u bunilu,
nije mogao s njime govoriti, te se župnik opet odvezao kazavši kako će
doći kasnije.
Adelaida je zamolila Evena da joj odmah javi čim bolesnik dođe k
svijesti, ali je već i večer mrknula, a on još nije pokucao na njezina vrata.
Bila je u smrtnom strahu da je možda već kraj, ali kad je ušla u
spavaonicu, vrati joj se boja u obraze od radosti što je opet došao k sebi.
Opazila je da su unutri uređivali za njezin posjet - i zato je dugo trajalo.
U peći je plamsala vatra tako da je pucketalo u dovratniku koliko se
ugrijao. Brezovo je drvo bilo uredno naslagano uza zid, u sobi sama
urednost i čistoća. Krevetna zavjesa bijaše pomno navučena, samo je na
strani prema prozoru bila odmaknuta i uredno nabrana. Tu je, do
uzglavlja, bio i noćni stolčić a na njemu svijeća, vrč s vodom i čaša.
Lijekovi bijahu odstranjeni. Jastuci bijahu nanovo presvučeni, stavljena
nova posteljina, sve glatko i bijelo. Stari Dag pridigne leđa te se nasloni
na podmetnute jastuke.
Adelaidina majka bijaše umrla od upale pluća, i Adelaida je iz njezinih
riječi znala kako sada starom Dagu svrdla u glavi i reže u prsima i koliko
je iscrpljen kašljem i ognjicom. A ipak mu je volja toliko jaka te je zatražio
da sve bude u redu oko njega prije nego što ona uđe. A nije htio ni ležati,
kako bi mu bilo potrebno, nego se eto upinje i sjedi kao da nije ništa
ozbiljno posrijedi. Even mu je pomogao da se i obrije, jer bijaše obrijan i
svježe umiven. Kosa mu nije bila počešljana, nego samo rukama
zaglađena i zabačena nazad, a košulja na vratu otvorena. Obrazi mu
gorjeli u groznici, lice jasno pokazivalo koliko ga je bolest poharala, ali se
njime razlijevao mir. Upale oči bijahu tamnije negoli obično, ali jasne i
pune pouzdanja.
„Valja ti gledati da ozdraviš, da ubrzo opet mogneš van, na svježi zrak“,
reče Adelaida kad je sjela; nastojala je da joj glas bude što običniji.

495
 Stari Dag zavali glavu na najgornji jastuk i uprije pogled ravno preda
se, pokraj nje.
„Udahnuo sam već sav zrak što mi ga je život odredio“, mirno će on.
Adelaida nije znala što da odgovori na to, pa je podugo vladala šutnja.
Tada zaškripa drvenina pod starim Dagom, podigne on glavu s jastuka,
te će onim čvrstim glasom koji je i posred te ozbiljnosti imao prizvuk tihog
humora:
„Čovjek ne bi smio da umre ležeći u postelji; trebalo bi zapravo da
padne mrtav usred svoga posla, u životnoj borbi...“
Pošto je nekoliko puta kratko i brzo udahnuo i izdahnuo, proslijedi:
„Ali i to ima svoj smisao. Čovjeku se tako pruža prilika da razmisli o
svemu dobru što mu ga je život udijelio, o svim blagodatima za koje on
nije imao vremena“.
Sada se Adelaida usudila da mu se oprezno uteče u riječ.
„Ti nisi bio strog i krut... već dugo“.
„Uvijek imamo izgovora“, dočeka on te opet položi glavu na jastuk i
zaklopi oči.
Po stisnutim mu usnama i sastavljenim obrvama Adelaida razabra da
su ga spopali bolovi. Vlažan sjaj izbi mu po čelu, pojača se crvenilo na licu.
Dah mu se ubrzao i postao hroptav, kao da nema vremena ni za potpun
udisaj ni izdisaj, a onda navali kašalj. Adelaida obori glavu i čvrsto stište
vjeđe, ali joj suze ipak potekoše niz lice. Bijaše kao da se prsa starog Daga
razdiru sve odozdo pa do grla. Po onome što joj je kazivala majka, očito
je strašno trpio.
Sve ima kraj, pa je i to minulo. Položio je glavu na jastuke da se odmori.
Usta su mu bila napola otvorena, hropteći je hvatao zrak. Na jabučicama
pojaviše se tamnocrvene mrlje a na čelu izbile krupne kapi znoja što je
curio na obje strane.
Adelaida je htjela da dohvati rubac s jastuka i da mu otare čelo - ali je
on zovnuo Evena u pomoć, nije htio ženske samilosti. Otrla je svoje suze
i sjedila oborene glave ne gledajući u starog Daga. Zagnala se u misli o
životu i o smrti - i o tome kako se većini ljudi život završava teškim
bolovima, za kojima stoji groza smrti. Mirni glas starog Daga trže je kao
iz nekoga teškog sna:

496
 „Bolest treba da svojski upre, želi li svladati ovakvoga kakav sam ja“,
reče stari Dag.
Kad je podigla glavu te ga pogledala, mogla je vidjeti kako on sjedi
prkosno pridignute glave, na kojoj je kosa maknuta s jakog čela i zabačena
nazad, i s iskrom poruge u očima što su duboko upale pod gustim
obrvama, ali se u kutovima usana pokazivala trpkost.
„Položi glavu na jastuk pa se odmaraj“, zamoli ga ona glasom u kojem
se pokazivao sav njen jad.
On trgne ramenima, uvali se nazad u jastuke, navuče oko sebe
pokrivače, ali se glava ne spusti nego se još više podigne - pokaza se na
njemu nešto od onoga starog i sigurnog držanja.
„Uskoro će biti i previše vremena za odmaranje“, reče stari Dag. -
„Možda je ovo posljednja večer što razgovaramo“.
Adelaidi u grlo, u glavu i u oči nagrnu topao val boli prije nego što će
zaplakati, ali nije briznula u plač: val se zaustavio i sledio. Smrt je, čini se,
tako blizu da nema smisla roniti suze. Jest, smrt je blizu, ali nekako
drukčije nego što je bila uza samrtnu postelju njezine majke, bake i oca -
bijaše kao da je sada i sama, posred života, okružena hladnom smrti, jer
je starog Daga poznavala do dna duše i znala mu misli bolje negoli i u
koga od svojih rođenih, i jer joj on bijaše sve ono što joj nisu bili njeni
roditelji.
Sve ju je to nagnalo u plač, ali joj je stari Dag jednom rekao da mora
biti jaka. I ona se uspravljala te bi duboko udahnula kad bi joj iz grla
potekao plačni val i nagonio joj suze na oči.
v
Iz pustih misli prenu je glas starog Daga:
„Samo sam zbog jednoga još nemiran, a to je Dag. Ne znam što je to s
njime. To treba ti da raščistiš, Adelaida. Dobre je on jezgre, i dobro je u
njega srce, premda se čini da je teško do njega doprijeti. A valja da se i s
tetkom posavjetuješ gdje je potrebe. Ona je razborito čeljade“.
Izgovarao je te riječi tako mirno i obično te se Adelaida čudila kako je
to mogla misliti da starom Dagu stoji smrt već kraj uzglavlja. Nakon toga
krenuše joj misli oko onoga što je rečeno, to jest oko mladog Daga. Riječi
starog Daga bijahu joj kao svjetlo u tami. Neće dakle biti sasvim sama na

497
svijetu kad umre stari Dag. Na životu je još mladi Dag, iako je daleko od
nje. Postala je skromna. U glavi joj se zavrže misao:
„Jesi li poslao obavijest Dagu?“ - upita Adelaida.
„Jesam“, odgovori stari Dag - „ali nije sigurno hoće li stići kući... prije
nego što odem... Našli smo se u šumi neku večer. Pozdravi ga i kaži mu
da sam mnogo mislio na njega“.
Adelaida uze razmišljati. Nikad nije vidjela ni čula da razgovaraju
među sobom. Jesu li se to slučajno sreli, ili je stari Dag htio da ga nađe. I
zašto? O čemu su razgovarali? I jesu li se razišli u neprijateljstvu kad stari
Dag nije odmah poslao po njega? I je li to uzrok njegova nemira i brige
zbog mladog Daga?
Brzo su i živo Adelaidina razmišljanja skrenula od samrtne postelje i
pošla strujom misli o njezinu životu - pohrlile joj misli mladom Dagu.
Umalo što se nije zaboravila i usred smrtne tame žustro upitala o čemu
su to njih dvojica razgovarala. Ali ju je stari Dag zaustavio na tom putu.
Trgnuo ju je u sadašnjost govoreći joj:
„Kad me pokopate, ne stavljajte željezne ploče na moj grob. Imena i
slova, i brojke s godinama, ništa to ne vrijedi u vječnosti. Pustite neka na
dijelku zemlje pod kojim ležim raste trava i sitno cvijeće, i od drveta iz
šume načinite križ pa mi ga postavite na grob. Kad drvo istrune, onda me
se nitko više neće sjećati. Drvo možete donijeti odande iza sjeverne
ograde na pašnjaku, kod bijelo-sivog kamena, jer je to bilo posljednje
mjesto na kojem sam sjedio i osjećao... šumu“.
Za posljednjih riječi glas mu je malko zadrhtao, sasvim malko, ali kad
ga je Adelaida pogledala, vidjela je da mu se oči nisu nimalo orosile -
bijaše na njima samo ukočeni sjaj od groznice, a glava jednako uzdignuta
nad jastukom, držanje čvrsto. Čula je već kako seljačke žene na samrtnoj
postelji dijele ruho i nakit među svoje kćeri - mirno kao da je posrijedi
kakav svakodnevni posao - ali da bi stari Dag, čiji je stav prema smrti
poznavala, mogao misliti na takvo što, i još u takvu času, to joj bijaše
neshvatljivo.
Dok se saginjala nad noćni stolić da usekačem usekne svijeću da bi
bolje gorjela, starog Daga ponovno napadne kašalj, gore negoli prije, te je
pao nazad na jastuk i disao isprekidano i teško kao da u njegovim plućima
više nema mjesta za zrak.

498
 Adelaida tiho ustade. Kad god se zakašljao, trpjela je zajedno s njim.
Uzela je rubac s jastuka te bi mu obrisala čelo i lice i otrla mu krv s usta,
a zatim mu je dobro navukla pokrivače te mu opet brisala lice. I kad je
ponovno sjela, bijaše joj kao da ju je zalio topao val utjehe sred njezina
očaja. Leži li on u nesvijesti, ili je opazio što je uradila, sada joj je
svejedno. Prvi put se, eto, dotakla njegova lica - smjela mu iskazati
uslugu.
v
S očiju starog Daga nestalo je onoga jakog sjaja. Posivjele su i prešle u
blag pogled što je obuhvaćao ljupku i lijepu ljudsku priliku kraj njegove
postelje. Tamnjele su te oči i najposlije su mogle samo nejasno nazirati
obrise ljudske prilike pred sobom.
Šuplje je hroptao i disao koliko su mu pluća dopuštala, a onda se čuše
riječi - ali tako tiho da je Adelaida iza njih mogla čuti žubor potoka i blagi
bruj šume:
„Htjela si me prije tješiti, Adelaida, upozoravajući me na dobro koje
sam učinio posljednjih godina ili, bolje, na zlo koje nisam učinio. Ali u
jednome dugom ljudskom životu mnogo dobra ostaje neizvršeno, a
mnogo zla izvršeno. Sve naopako. Ne može se to zanijekati, ni kod mene
ni kod drugih. Može se čovjek truditi i upinjati po svojoj najboljoj volji i
znanju, ali ne dotjera daleko: ne da mu njegova sebičnost. Takvi smo jer
dajemo prednost razumu i oprezu, a ni jedno ni drugo ne seže daleko,
svakako ne preko svakidašnjice. Ali negdje u nama ima nešto mnogo jače,
samo je to potisnuto negdje u dubinu, potisla ga naša ljudska jurnjava i
gramzljivost. Mislim tu na čovječnost, osjećaj, plemenitost, ili nazovi je
kako hoćeš. Seže mnogo dalje nego naš razum i naše misli, seže sve do
vječnosti. I to bi trebalo da nam bude prvo i iznad svega. Odatle nam
izvire toplina i hrabrost, sve ono što nas kreće da činimo nešto iznad
kratkog razuma i hladne nepovjerljivosti...“
v
Starog Daga i opet je napao kašalj - sad bijaše kao da se u njegovim
prsima bori život i smrt. Adelaida je rukama zakrila lice i oči, a onda i uši,
samo da ništa ne vidi i ništa ne čuje. Zatim ga uze ponovno otirati rupcem
- stajala je nad strogim licem sa nasmrt umornim zatvorenim očima i
stisnutim ustima. Dihao je tako kratko te se činilo da će mu za slijedećeg
izdisaja nestati žitka.

499
 Nestade sve razboritosti i opreznosti u nekoć tako ukočene Adelaide
Barre. Sada je to ustuknulo pred jačim silama. Njezini prsti prijeđoše po
sljepoočicama starog Daga, nagnula se nad njegovo lice, usta joj
dodirnuše njegovo čelo.
Poslije toga sjedila je uspravnih leđa i uzdignute glave, ali sva
zadihana, i u strahu gledala u lice starog Daga. Je li bio budan kad se
zaboravila? Je li budan sada? Hoće li se opet probuditi?
Večer se prelila u noć, promicali noćni sati, a Adelaida sjedila i bdjela
ne odvraćajući pogled s postelje, ustajala kadikad da uredi jastuke i
navuče pokrivače oko starog Daga te opet sjedala, dok se žubor potoka u
vrtu i udaljeni bruj šuma stapao s ubrzanim disanjem bolesnikovim...
v
Adelaida je zaspala. Trgla se u strahu, jer se nešto pomaklo, i kad je
otvorila oči, vidje gdje se stari Dag pridigao - sjedi u postelji, desnu je
ruku ispružio na rub kreveta, tik do nje, glava mu pala na prsa. Pogled
grozničavih očiju ukočeno je upro preda se, ne gleda u nju. Ali onda kao
da živnu, glava se malko podiže, u lice kao da se vrati stari život, upale oči
budno pogledaše, pokrenuše se usta, a iz grla i grudi što su hvatale zrak
izbiše riječi:
„Radost i mir... to je ono za čim mi ljudi čeznemo u životu... A
čovječnost... to je jedini put koji vodi onamo... vidim to sada kad gledam
unazad u svoj život... Valja tome cilju ići ravno i voditi svoju borbu do
kraja... nema izmicanja, nema puta naokolo...“
Pošto je to izrekao, stari Dag opet klonu nazad, na jastuke. Adelaida je
sjedila ruku sastavljenih na koljenima i slušala uzdignute glave jer joj se
činilo da posljednje riječi nisu zamrle sa zvukom, nego da još lebde u
zraku, ondje gdje ih je postavio glas starog Daga...
v
Nije znala koliko je tako sjedila zadubljena u misli o tome i o drugome.
Žubor potoka u vrtu i huj vjetra u šumama čuo se jasnije - inače svuda
duboka tišina.
Ustala je, pristupila postelji i htjela navući pokrivače, ali joj ruke
klonuše kao obamrle.
Stari Dag Björndal izrekao je svoju posljednju...

500
 DRUGI DIO

GLAVA XVI.

Izminuli dani i noći dok su mladog Daga pronašli u šumi, a kad je

došao kući, bio je otac mrtav.
Dag je dugo ostao u spavaonici gdje je stari Dag ležao na odru. Kasnije
je razgovarao s gospođicom Kruse te je čuo da je dolazila gospođica
Ramer, da su obavijestili Holdera, Adelaidinu rodbinu i ostale i da
pripremaju ukop. Gospođica je Kruse opazila kako je suza zablistala u
njegovim ukočenim očima kad se okrenuo i otišao prema staroj ognjenici.
Tu je proveo dane prije ukopa i nije dolazio prijeko na objed ni na večeru.
Više mu nisu vidjeli suze na oku, ali mu je u pogledu bilo nešto dječački
bespomoćno, kao da od svega toga ništa ne shvaća, i svakog je dana dugo
ostajao kraj oca, a netko je kazivao da je ondje prosjedio cijelu posljednju
noć - bez svijeće.
Goste je dočekivao sasvim odsutan duhom, pozdravljao ih stiskom
ruke i kojom riječju, ali mu je pogled bio upravljen kao nekamo u daljinu,
baš da nikoga i ne vidi i ne gleda. Gospođica Ramer morala je preuzeti
dužnost domaćice, jer je i Adelaida bila nekako kao izvan svega i sva
smućena. Većinom se držala osame i tiho plakala, a kad bi se morala
pokazati, lice bi joj se ukočilo te bijaše kao kakva maska. Jedva je smogla
da Dagu kad je prošao kraj nje, u predsoblju nove zgrade, izruči posljednji
očev pozdrav.
v
Kad je sve prošlo i kad su gosti otišli, i Dag je odmah otišao u šumu ali
se, mimo svaki običaj i navadu, vratio još istog dana. Sasvim se nastanio
u ognjenici te ondje provodio najviše vremena. Samo su ga zorom i
večerom mogli susresti vani; kad bi ga nenadano zatekli, izraz mu na licu
bijaše kao u čovjeka koji je šenuo pameću, a u cijelom mu držanju bilo
nešto staračko, napose u plećima, te je silno podsjećao na starog Daga.
Ni s Adelaidom nije bilo ništa bolje, rijetko se kad pokazivala izvan
svoje sobice, a i tada uvijek uplakana i smućena.
Syver Bakpaa i gospođica Kruse brinuli se o svemu što je potrebno, i
sve je izvana teklo u najboljem redu - ali je Dagova i Adelaidina

501
bespomoćnost prelazila na svu čeljad u kući, na sve u naselju i u šumi -
čak tamo do pripoljaca u ravnoj župi gdje je stari Dag vladao. Bijaše kao
da se nešto mora dogoditi sada kad je stari Dag otišao - nekakva nesreća
za sve...
Na te zle slutnje nadovezivalo se ono što je ljude inače mučilo i o čemu
su govorili - sa zlim predosjećajima stapala se briga oko svakodnevnog:
oko cijena krumpiru, oko slabog unovčenja građevnog drveta, a iz
gradova su još stizale strašne vijesti o tome kako i najveći trgovci
propadaju, sve jedan za drugim.
v
I te se godine slavio Božić. Gospođica Kruse nije zaboravila svojih
dužnosti.
Na Badnju večer bio je u dvorani u novoj zgradi prostrt stol kao i svih
prijašnjih godina te se sabrala sva čeljad, sve do posljednjeg onemoćalog
starca. Stajali su duž zidova u sjeni i promatrali dugi stol na kojem bi
zatitrali plamenovi svijeća kad god bi tkogod ušao na vrata. Svjetlucale su
čaše i poigravale sjene za svakom stvari što je stajala na stolu.
Svima se ote čujan uzdah kad je ušla Adelaida, blijeda i ledena, kao
uvijek u posljednje vrijeme. Kimnula je glavom na obje strane, odsutna
duhom, te je preko stola uprla pogled u daljinu. Sve je inače bilo kao i
nekoć - stara biblija bila rasklopljena nasred stola, ležala između dviju
debelih bogojavljenskih svijeća, sučelice mjestu što je pripadalo starom
Dagu.
Prosrsi je nešto kad ugleda gdje su za stol postavljeni visoki drveni
naslonjači starog Daga i Tereze doneseni iz blagovaonice. Za Adelaidina
vremena nikad se tu nije za božićnim stolom nalazio Terezin naslonjač.
Zašto li su ga večeras donijeli?
Otvoriše se vrata za njom i u dvoranu uđe tetka Eleonora. Tada
Adelaida shvati. Tetka je tu bila koji dan prije Božića i nešto se dogovarala
s gospođicom Kruse. Ali - i sad Adelaidu prođoše srsi - hoće li Dag doći i
sjesti na očevo mjesto? I hoće li biti kadar da pročita biblijski tekst?
Iako se nije ništa vidjelo ni čulo, ipak bijaše kao da je neka strepnja
prošla kroza sva srca. Adelaida je opazila kako ju tetka oštro gleda sa
strane, ali ona nije odvraćala očiju od stola. Svi pogledi bijahu uprti u
Adelaidu. Osjećala je to ali nije mogla da se pokrene, stajala je kao uzeta.
Bijaše li pričin ili stvarnost, ali je ćutjela kako se oko nje širi kao neki

502
nemir i kako prelazi u tihu napetost. Čula je - ona kao i svi oko nje - kako
se otvaraju i zatvaraju vanjska vrata, kako netko prolazi predsobljem i
kako najposlije - kakva li olakšanja! - Čvrsto hvata za kvaku na vratima
dvorane, i svi su olakšano odahnuli kad je ušao Dag i za sobom zatvorio
vrata.
Adelaida ga načas pogleda sa strane kad je prolazio pokraj nje. U očima
mu bio izraz srditosti, kao poslije nesnosne borbe, ali crte na licu
pokazivahu odlučnost. Ne zastajući ode ravno prema očevu mjestu, i kad
je stavio ruku na naslon, svima kao da pade kamen sa srca. Počeše svi
prilaziti i sjedati za stol, bojažljivije negoli prijašnjih godina, ali su ipak
svi posjedali. Adelaida sjede u Terezin naslonjač, ali joj bijaše kao da to
ne sjeda ona, nego neka druga, strana osoba. Toliko je puta u blagovaonici
sjedila u tome drvenom naslonjaču s visokim naslonom, ali ovdje, za
božićnim stolom, bijaše to sasvim drukčije - bijaše kao da ju taj naslonjač
opominje kako sada počinje život u svoj ozbiljnosti. Gledala je prema
suprotnom zidu gdje je visjela slika hrabre Dagove majke, ali je od te slike
vidjela samo svijetlu mrlju u tami. Svrnula je pogled u Daga pokraj sebe i
vidjela kako mu ruke drhte pod stolom.
Počeo je da čita božićni tekst, spočetka nesigurno, a zatim sve sigurnije
i jačim glasom, ali je zastajao, ispravljajući krivo izgovorenu riječ, i
najposlije došao do kraja.
Dvoranom kao da prođe uzdah olakšanja kad se i to preturilo. Adelaida
je poslije toga dugo sjedila oborene glave i zatvorenih očiju. Bijaše joj to
jedan od najmučnijih časova u životu.
v
Što bijaše upretano javlja se iz upreta, strah oživljuje u ljudima, vreba
oko kućnih uglova, raste s mrakom zimske noći, stišće zube s tamom i
posvuda iskače kuda je nekoć stari Dag sigurnost pronosio. Jer kad bi se
sada što dogodilo, nitko nije znao kamo bi se i kome obratio: na Daga,
onakva i u onakvu stanju, nitko nije ni pomišljao, a što se tiče Adelaide,
njezina je nepristupačnost stvarala jaz između nje i drugih.
v
U zimu je Dag počeo dolaziti u blagovaonicu i tu je jeo. Njegovi sinovi,
kakvi već jesu dječaci, zalijetali se k njemu u ognjenicu i neprestano mu
bili za petama. Mladost zanosi, a Dag nije baš bio sasvim bez osjećaja.
Valjalo mu se prikloniti njihovu navaljivanju pa je jednom sjeo u

503
naslonjač starog Daga i doručkovao s njima. A onda mu je valjalo uvijek
tako: svako jutro došli bi mališani po njega i nisu htjeli da doručkuju dok
on ne dođe.
Dag je toliko žalio za dvoma prve djece što su umrla te se nikad nije
usudio da se pravo zbliži s tom dvojicom sinova. Jer ako ih jako zavoli pa
onda opet nešto dođe te mu ih ugrabi, sve bi se tada smrklo oko njega.
Pogledao bi ih kadgod dok spavaju, jer to nije onako, mišljaše, kao kad bi
se radovao s njima dok su budni, dok ga gledaju i s njime čavrljaju.
Lako mu je bilo da ih drži dalje od sebe dok je živio stari Dag, ali sada
neočekivano prodrli jednog jutra, dojurili u staru ognjenicu pa k njemu
na krevet. Zatekao ga je taj njihov nenadni posjet i nešto je u njemu
oživjelo u svemu onom neshvatljivom što se sastavilo oko njega.
Zaboravio se te mu je u očima zaiskrila radost, crte se oko usta razvukle
u smiješak - i tako ode njegova usamljenost.
Sinovima je uskoro pet godina. Jasno su djeca opazila na očevu licu
smiješak kakav se nikad prije nije pokazao, i ponio ih je taj smiješak, kao
što je nosio i sve druge. Djeca imaju osjećaje što ih odrasli nemaju. Čeznu
za nečim sigurnim, za nečim što će u zametku suzbiti ljudski strah u
njima, pa kad se pokaže takav znak, osjećaju srce i dobrotu u čovjeku, bio
taj u dronjcima ili u svem sjaju.
Nije bilo te sile na svijetu koja bi ih natjerala da puste oca na miru
poslije tih jutarnjih časova. Dag je dobro slutio kamo to vodi i zato je
jednog jutra zaključao vrata na staroj ognjenici, a kad su oni izvana uzeli
udarati i lupati, oštro im reče kako želi mir: neka idu i doručkuju s
majkom. Nisu hajali nego su i dalje lupali, a on nato priđe vratima te im
podvikne gromkim glasom kojega su se bojali i najkrući ljudi u šumi, neka
se kupe kako im je rekao, jer će inače biti batina.
Odjednom nastade tišina pred vratima, a Dag se spremi za šumu, uze
pušku i skije da na nekoliko dana izmakne djeci i onome opasnom u sebi
i da se malo sabere.
Ali kad je otvorio vrata, nađe mališane gdje kao dva psića sjede na
pragu jedan do drugoga i dršću od studeni.
„Nemate pameti!“ - reče bespomoćno i uplašeno.
I ubaci pušku i skije unutra te s mališanima krenu u blagovaonicu da
ih nekako uvede u kuću.
v

504
 Tako su djeca navikla oca da opet ulazi u kuću, priučila ga da s njima
uvečer sjedi kraj kamina u prednjoj dvorani prije nego što odu na
počinak, a jednom im je čak pripovijedao o nekom bauku u šumi, i s time
bijaše sve gotovo - oni su dobili igru. Poslije je dva-tri puta pokušao da se
izvuče - jednom oštrim riječima, a drugi put batinama - te ih potjerao uza
stube, ali je onda čuo kako cio sat plaču u sobi, a to nije mogao podnijeti.
I tako su mališani svaku večer provodili svoje, ali su i znali gdje su
granice njegovoj strpljivosti te bi se lijepo pokupili i poslušno krenuli uza
stube kad bi se priča završila.
I što nisu mogli odrasli, to su postigla djeca: uspjela su da im se otac
zadržava u kući, da dolazi na jelo u blagovaonicu i da uvečer sjedi kraj
kamina.
Tako je Dag imao prilike da vidi kako ljudi dolaze iz okolice i
razgovaraju s Adelaidom, odlaze u pisarnu te otplaćuju dugove i donose
kamate. Kad je prvi put to vidio, nešto mu je sjeknulo mozgom, a drugi
put je gledao u vatru u kaminu i prolazio prstima kroz kosu, kao da o
nečem razmišlja.
Stari je Dag jednom pokazao Adelaidi poslovne knjige i račune te joj
stavio na dušu da ih vodi i da se o njima brine kad njega više ne bude. Dag
je tako izvan svega, od onog događaja na Stijeni smrti - rekao je tada.

GLAVA XVII.

Jednog vedrog zimskog dana Adelaida je sjedila nad knjigama u

pisarni. Sunce bacalo svoje zrake po stolu a u kaminu za njom gorjela
vatra hukćući. Dok je tako bila zabavljena pisanjem, odjednom se otvore
vrata i uđe Dag. Očekivala je da će se on, kao obično, okrenuti i otići. Ali
ne, on mirno za sobom zatvori vrata i priđe stolu. Nije gledao u nju nego
samo u knjige.
„Možda bih i sam mogao nakraj s ovim ovdje“, reče a glas mu bijaše
neobično hladan.
Adelaida je u posljednje vrijeme nešto živnula kad je osjetila da bi tu
mogla biti korisna, jer nije vjerovala da se Dag išta razumije u poslove.
Odložila je pero, tiho ustala te izišla bez ijedne riječi. U Dagovim je očima

505
razabrala blijesak iste one ogorčenosti koju je već i prije koji put vidjela
kad bi je našao gdje sjedi u razgovoru sa starim Dagom.
Sve je dakle svršeno među njima dvoma.
Kad je Adelaida izišla, bijaše kao da se prkosna Dagova šija nešto
prignula dok je neodlučan stajao kraj stola. Sjeo je na stolicu, nalaktio se
na stol i, podnimivši se, dugo gledao preda se. No najposlije trže pogled
te uspravi leđa, kao da sa sebe želi stresti svako razmišljanje i svaku
nedoumicu. Dugo je listao po knjigama te bijaše kao da su ga brojke
zanijele, jer su mu oči živnule, a nad njih se nadvile i sastavile obrve te ih
zasjenjivale, ali se iz sjene živo iskrilo. Silno je tako bio nalik na nekoga
što je tu sate i sate provodio nagnut nad knjigama u doba kapetana
Klingea - podsjećao je na starog Daga u dane njegove krutosti kad nije
imao smilovanja ni prema kome na svijetu.
Ali je tvrdoća u Dagu ubrzo opet pokazala mekše crte. Očito je Klingeov
rukopis probudio u njemu uspomene na starog kapetana. U mladosti je
često tu sjedio pokraj starog kapetana kad bi otac bio u gradu ili negdje
za poslom te slušao njegove priče i gledao kako on upisuje u knjige. A stari
iskusni Klinge, koji imađaše svoje mišljenje o svemu, pripovijedao ovo i
ono i usput mu pokazivao za što je koja knjiga, kamo treba unositi otplate,
gdje knjižiti kamate, i još mnogo toga - sve opširno i strpljivo,
ponavljajući jednom i više puta. Dag doduše nije imao mnogo smisla za
sve to, ali je brojka - brojka, i kada to znači novac, nije onda posrijedi
mačji kašalj, a sad su te knjige i taj novac njegova svojina.
Listao je i pažljivo gledao, a onda ustane, sve ravnodušno pokupi i
strpa u ormar.
v
Nedjelju dana poslije toga dođe neki čovjek - lukavac s izgledom
dobričine - i reče kako donosi novac, a Dag s njime ode prijeko, u pisarnu.
Radilo se o kamatama. Dag primi novac i uknjiži. A što se tiče samog
zajma, reče došljak, stari ga je Dag otpisao. Kad je čovjek otišao, Dagu
pade na um da siđe u podrum gdje su ležale založnice i novčana pisma da
ih slučajno ne zahvati požar. Našao je njegovu založnicu, ali na njoj ne
bijaše ništa o kakvu otpisu ili oprostu, a sve je inače bilo pomno zapisano.
Dag se, zamišljen, počeša po bradi te opet spremi papir.
Tijekom proljeća i ljeta bilo je i drugoga po čemu je Dag mogao
zaključiti da ga ljudi ne uzimaju ozbiljno. I opet je počeo odlaziti u šume

506
gdje su ga znali i poštovali. Dugo zatim nije ulazio u pisarnu, nego samo
onda kad bi imao štogod upisati. Bijaše kao da se boji te sobe i da se kloni
svega šta se odnosi na gospodarstvo. Sa Syverom i drugima razgovarao je
osorno i pokazivao nesigurnost.
v
Bila mršava žetva te godine, došla tužna jesen, s bijedom u gradu i na
selu, zavlada nesigurnost i strah.
Naokolo po naselju huktale sovuljage i javljala se druga strašila - čak i
sami glasovi šume zvučali drukčije nego prije, bijahu kao uzdasi i jauci u
večernjoj tažni. Ljudi išli tiše i osluškivali oko sebe - i, dakako, čuli su
svašta.
A onda izišlo da su dvojica u isto vrijeme vidjela jedno te isto - da su
vidjela njega, i tu sad nema što da se sumnja. Jedne večeri dok su tmasti
oblaci plovili nad šumama vidjeli su ga gdje dolazi iz tame s pašnjaka pa
preko dvorišta ide u pristrešje te onda u prednju dvoranu - ne otvarajući
vrata. Nitko nije spominjao imena, a svi su znali tko je taj koji u grobu
nije našao mira jer je poslije njegove smrti svuda nastao nered i zbrka.
U ravnoj župi čuli su topot konjskih potkova, u kasnu večer i u gluho
doba noći, a netko ga je i vidio kako se vozi. Vidjeli su vranca u teškom
kasu, i njega u kolima - sjedi snažan i siguran kô i prijašnjih godina...
Per Langmo u sumrak stajao pred svojom stajom i gledao kako cesta
vijuga prema sjeveru. Laka se magla pred vjetrom večerinom vukla po
vlažnoj zemlji, padala po cesti i razdirala se na grmlju duž jaraka. Još prije
tjedan dana valjalo mu ići gore na obračun. Htio je moliti da mu oproste
polovinu kamata zbog mršave žetve i zbog cijena koje ga ubijaju, ali je
prolazio dan za danom, a njemu novac trebao i za druge stvari, i tako
izminuo cio tjedan, a novac što ga je sastavljao cijelu godinu - planuo na
drugo. Ali onaj »mladac« gore i nije tako loš, vele ljudi, pa može čovjek
metnuti na sreću da odgodi plaćanje do bolje zgode. Samo - ima u svemu
tome jedna muka: čuo je i on kako se stari naokolo vozika u tami, i nije to
Peru bilo nimalo po ćudi. Ako je istina da se stari pojavljuje čas ovdje, čas
ondje - što li će onda biti od onoga koji nije podmirio duga a po nesreći
natrapa na staroga?
Okrenuo se Per prema dvorištu. Mogao bi doći kraj noćnom miru, ode
njegov san - ako je istina ono što se pripovijeda. Odjednom se lecnu. Ne

507
čuje li se to topot kopita, ozgo sa sjevera? Stijesnilo mu se oko srca. Da
umakne u kuću, ili da ostane gdje i jest, pa da prizna i zamoli milost?
I zar se ta strahota mora dogoditi baš njemu? Ne, nije više bilo sumnje,
jasno se čuje topot, tutnji cestom... Per ustukne korak-dva: tamo kroz
grmlje vidi kako cestom juri vranac da se magla samo razbija u pramenje.
Ah, što da radi pred takvom sablašću i prikazom s onog svijeta? Srce mu
palo u pete, cvokotao je i drhtao cijelim tijelom baš kao prut na vodi.
Bio je sav izvan sebe kad je konj usporio kas i skrenuo na dvorište... A
kad su se kola zaustavila ravno pred njim, bio je više mrtav negoli živ.
Trebalo je vremena dok je Per shvatio da je to pred njim živ konj i živ
čovjek. I kad su se kola odvezla s dvorišta i nestala prema sjeveru, još je
dugo stajao na mjestu kao da je ondje ukopan. Bio je to dakle onaj mladac
ozgo - a tako je nalik na svog oca iz onoga krutog vremena da je čovjeka
upravo hvatao strah.
„Nisi izvršio svoje obaveze. Dajem ti tjedan dana da sve urediš“, samo
mu je to rekao Dag i nestao.
Tjedan dana! Znači, od sutra mu, od ranog jutra, valja zaredati i kucati
gdje god ima kakve rodbine pa moliti i prosjačiti. Jer ne smije sada Dagu
na oči ni sa šilingom manje, a valja s novcem doći u određeni dan: ne
dođe li, bit će mu onda navrat-nanos iz kuće i s posjeda, kao u kruto doba
staroga. I o tome je dosta čuo.
Ali je nevjerojatno koliko su se ljudi mogli varati! Slušao je čas ovdje,
a čas ondje kako je mladac kao lud poslije one nesreće u planini, naprosto
šenuo pameću, pa eto ti! A kad tamo, gle, on je baš kao i stari - i riječju i
vanjštinom.

GLAVA XVIII.

Adelaida uđe u svoju sobicu i zastane za odškrinutim vratima da

prisluškuje. Nije lijepo prisluškivati, ali joj sada nije bilo druge.
Djeca su otišla na Borgland, tetki Eleonori, i ondje su imala prenoćiti.
Ako mali Dag, mišljaše tetka, treba da jednom preuzme Borgland, dobro
je onda da se još u djetinjstvu privikne na mjesto na kojem će živjeti. Jest,
tako je rekla, ali Adelaida nije pravo znala ne želi li tetka radi sebe same

508
da ima djecu kraj sebe. Uza svu strogost, toliko je dobrote u njezinim
očima i tako je strpljiva s djecom.
Adelaida je prisluškivala. Ona i Dag sami su večerali u blagovaonici i
nisu progovorili ni riječi. Bijaše kao da je sve ono nesigurno i plašljivo
otpalo s njega, otopilo se kao snijeg na suncu. U njegovu držanju, u
njegovu pogledu bijaše nešto čvrsto, nešto što se vidjelo na starom Dagu
za najboljih mu godina. Jedne večeri dugo je sjedio u pisarni a ujutro se
odvezao na jug i ostao do mraka. Od toga joj dana nije rekao ni riječi, a
čula je kako dolje u prednjoj dvorani govori odsječno i otresito, čak i sa
samim Syverom. I s djecom je bio sasvim drukčiji, te su mu se mališani
plašljivo uklanjali s puta.
Još joj je nešto sinoć udarilo u oči: nije ga čula da izlazi na vrata
prednje dvorane na putu u staru ognjenicu; ali nije dalje o tome mislila
nego je legla i zaspala.
A sada je osluškivala. Ostao je za stolom kad je ona otišla, nalaktio se
na stol i podnimio, kao da je namjerio dugo ostati i ne micati se odande.
Vrata između blagovaonice i prednje dvorane ostala su, kao obično, širom
otvorena, tako te je mogla čuti kad je ustao od stola.
Dugo je stajala prisluškujući kad je čula škripu. Razabrala je da mu
koraci idu - ravno prema spavaonici starog Daga. Škljocnula je kvaka,
vrata se otvorila i zatvorila, a iznutra se još navukao i zasun. Što je tamo
htio i zašto se zatvorio? Adelaida je još više odškrinula svoja vrata,
otvorila ih i najposlije zastala kraj stuba i uzela osluškivati.
Na podu u spavaonici nalazi se otvor kroz koji se silazilo u podrum, a
ondje su bili pohranjeni vrijednosni papiri. Kani li sići onamo? Je li
postao kakav je nekoć bio stari Dag? Lakom za novcem? Ne, nije čula da
su se pomaknula vratašca na podu, nisu se čuli koraci niza stube što vode
u podrum.
Ali - nije li to škripnuo stari krevet? Je li to legao - u postelju starog
Daga?
Adelaida se vrati u svoju sobicu i tiho zatvori vrata. U peći bijaše vatre,
užegla je na njoj svijeću i stavila je na komodu.
Večeras je tako pusto i prazno oko nje u toj sobici, a otvorena vrata
prema Dagovoj sobi činila joj se kao tamni otvor što vodi u noć i vječnost.

509
 Bijaše joj sprva neshvatljivo što se Dag povukao u očevu spavaonicu;
ali što je više o tome razmišljala, postajalo joj to sve shvatljivije. Minulo
je više od godine dana što je stari Dag umro. U toj je spavaonici spavao
njegov otac pa sada može i Dag. Ondje je kraj starog Daga ležala i Dagova
majka, Tereza Holderova...
Učini joj se tada da sasvim blijedi i u nepovrat nestaje sav sjaj njezine
sobice...
v
Oni koji su dolje u ravnici mislili da je mladac gore na Björndalu lud i
da ga mogu prelastiti što se tiče kamata i rokova, ljuto su se prevarili kad
im se Dag pojavio na vratima. I nije im ostalo drugo nego da odlaze na
sjever i da plaćaju kao i prije, a uvečer prije roka došao je i Per Langmo.
Adelaida je svaki put napeto prisluškivala na vratima svoje sobice kad
bi tkogod došao, ali je uvijek čula samo pozdravljanje u prednjoj dvorani,
jer bi onda došljak ušao u pisarnu i vrata bi se zatvorila.
Per nije mogao sakupiti cio iznos pa je to odmah spomenuo u prednjoj
dvorani i zatražio odgodu.
„Ah, ti kukavelju!“ - čula je Daga gdje kruto i ružno govori te je uzmakla
od vrata.
Zatim su ušli u pisarnu te više nije ništa čula sve dok Per nije kroz
prednju dvoranu krenuo prema izlazu. Obećao je da će ostatak donijeti za
tjedan dana, ali ga Dag prekide:
„Možeš mirne duše pričekati i pol godine“.
Glas mu nije bio tako osoran kao prije, ali je bio odlučan i čvrst.

GLAVA XIX.

Jedne sunčane nedjelje u veljači stajala Adelaida kraj staklenih

balkonskih vrata, odmaknula zavjesu i gledala dolje na naselje.
Na balkonskoj ogradi gostili se vrapci i žutovoljke na novom snopu
žitnog klasja što ga je jučer ondje stavila, a sjenice kljucale i čupkale
grumen loja što im ga je ondje privezala. Trebalo je i njoj društva. Danas
je bila vani, prošetala malko, ali je vjetar bio oštar, studen ujedala. Nije
to bio običan vjetar što se razmahuje i huči, nego nekakvo krivljenje što

510
reže i bode. Zacijelo se nadigao strahovit vihor gore u planini, a ovo su
ovdje samo drhtaji što su prokapljivali kroza šume, ali su ipak čovjeku
prodirali u kosti.
Čas je promatrala ptice, a čas joj pogled sezao dolje povrh naselja.
Plavkasta je mećava zavijala oko kuće, a tamo kod Hamarrböa pomet
udarao u vrtloge što su podugo stajali poput kakvih stupova prije nego što
bi se oborili i nestali. Snježne kitine slagale se na sjevernim zidovima kuća
i hvatale se za stabla, a smetovi što ih je vjetar nanio ležali duž ceste što
je otvrdla na studeni i bila kao pometena.
Adelaida odjednom živnu. Na brežuljcima iza Hamarrböa ugledala je
konja i saone. Tko bi se to mogao voziti po takvoj studeni? Tetka je još
jučer bila na Björndalu - dakle nije ona. Konj je duboko zapadao u snježne
nanose, ali je po tvrdom putu brzo odmicao. Ugledala je i kočijaša straga
na saonama. Zacijelo su to saone s postaje na Korsvollu - možda kakav
gost iz grada. Ali kakav je to važan posao što ga tjera na tako dalek put po
ovoj studeni?
v
Adelaida se silno začudila kad je kroz prozor u blagovaonici vidjela da
se u saonama pred pristrešje dovezao sam stari Holder. Njegov sin, tri
godine stariji od Daga, bio je ovdje na ukopu starog Daga. Stari Holder,
vršnjak pokojnikov, nije se onda osjećao dobro. A sada, gle, došao po
tome strašnom vremenu.
Dozva Adelaida u pamet kako joj stari Dag nekom prilikom spomenuo
da Holderovi poslovi ne idu više sjajno. Teško je u njega utjerivao novac
za drvenu građu i za drugo što je stari Dag onamo otpremao. A te je
godine i tetka Eleonora, koja se uvijek dopisivala sa znancima u gradu,
doznala da tamo propada jedna trgovačka kuća za drugom.
S tim posjetom kao da nisu čisti poslovi, sumnjivo je to. Ali je ljubazno
dočekala staroga na kućnim vratima, a on bijaše uljudan i udvoran kao
uvijek. Poslije nekoliko riječi kojima je izrazio kako žali što je stari Dag
tako naglo promijenio svijetom, uzeo uvjeravati Adelaidu kako se nije
nimalo promijenila nego je uvijek jednako mlada i lijepa.
Dođe i Dag te gospođici Kruse dade ključeve od velike škrinje u
spavaonici, i tako su za ujaka Holdera prostrli svečani stol u blagovaonici,
sa srebrninom i s bijelim stolnjakom. On je zapravo bio samo stričević
Dagove majke, ali su ga zvali ujakom još od onog vremena kad je Dag bio

511
dijete, i na tome je ostalo. Uvijek je sa sobom donosio darove i vedrinu,
pa ga je Dag volio. Za stolom se na Holderovu licu vidjela neka umornost,
neka mučna crta, i njegov je smiješak bio nekako usiljen i neprirodan. Ali
su ga i godine dobrano preklopile.
Kad su poslije jela sjedili u prednjoj dvorani, Holder je svaki čas
svraćao pogled prema vratima pisarne i najposlije će Dagu suhim
staračkim glasom:
„Rado bih da s tobom o nečemu govorim“.
Dag se u čudu trže i pogleda ga ispitljivo, ali ustade i krenu s njime u
pisarnu. Adelaida je sjedila uspravljenih leđa, u nepodnošljivoj napetosti.
Trebalo bi da Dag zna ono što joj je onda rekao njegov otac.
Bila bi joj dužnost da mu to kaže. Ali kako sada? Da pokuca i da Daga
zovne van? Ne, ne bi bilo zgodno. Radije će pokušati da ga zovne ustranu
pošto njih dvojica završe razgovor. Ta neće se ništa odmah dogoditi.
Ustala je i otišla gore u sobicu. Obuzeo ju je strah, predosjećala je neku
opasnost.
v
U pisarni gorjela vatra u kaminu. Na tom vjetru i hladnoći dimnjak je
dobro vukao tako te je na časove u njemu samo huktalo.
Dan se polako priklanjao k večeri dok su njih dvojica razgovarala. Dag
sjedio na okretnoj stolici nalaktivši se na pisaći stol, lice okrenuo vatri u
kaminu, kao što je običavao sjediti uvečer kad bi završio posao u pisarni
i zaklopio knjige. Holder sjedio lijevo od njega, u jednom od čvrstih
naslonjača što ih je nekoć načinio Jörn Mnogostrani. Polovinu je lica
okrenuo vatri a drugu polovinu desno, prema Dagu.
Holder je pripovijedao o vremenima što su nastala poslije
napoleonskih ratova, o nesreći i o bijedi što hara po svim zemljama i o
glupoj carini koja se posljednjih sedam-osam godina u Engleskoj plaća
na daske i na svaku drugu drvenu građu tako da čovjek više izgubi nego
što zaradi otpremajući onamo brodske tovare, a lani njegovi kupci u
Londonu nisu mogli ni platiti.
„Hoćeš li onda vratiti građu?“ - upita Dag.
„Vratiti?“ - u čudu će Holder pogledavši ga. - „Prodana je. Prodali su
je, a ne mogu meni platiti“.

512
 Dag nije ništa shvaćao. Nije mu išlo u glavu kako netko može preuzeti
robu, prodati je, a ne platiti. Htio je da čuje da li zakon dopušta takvo što.
„Dopušta“, - kratko će Holder. - „Sila zakon mijenja, ni moji kupci nisu
mogli naplatiti od svojih kupaca, i eto to je. Novac zapeo“.
Ipak Dag nije shvaćao kako se nisu pobrinuli za novac kad su naumili
da kupuju. Ne ide dakle svuda na svijetu onako kako je on zamišljao.
Kredit bijaše njemu nepoznat. O stečaju je doduše već čuo ali je mislio da
do njega dolazi kad ljudi potrate svoj novac pa ga više nemaju. A od toga
što je Holder pripovijedao bijaše mu najnevjerojatnije upravo to da se
takvo što događa u Londonu, u tome, kako je čuo, najbogatijem gradu na
svijetu.
Holder je gledao u nj sve začuđenije i nemirnije i najposlije mu znoj
izbi po čelu. Evo, treba da nešto kaže - a kako da to objasni tome čovjeku
koji tako malo zna o promjenljivim prilikama u životu jednog trgovca?
Nije htio ništa da rješava naprečac pa je uzeo da naširoko pripovijeda
o sadašnjim vremenima - u svakom slučaju više i opširnije nego što mu
bijaše namjera. Izložio je kako ta vremena utječu i na njegove poslove, i
najposlije spomene kako sada ne nalazi puta ni načina da za proteklu
godinu prebije račun s Björndalcima.
Dag je iz svojih knjiga znao da ima velikih potraživanja kod Holdera i
da mu kod njega stoje krupne svote, pa mu nije bilo važno da se računi
izravnaju za proteklu godinu: rekao je neka se sadašnji dugovi pridodaju
starim iznosima.
v
Holder je ponešto odahnuo kad je vidio kako je Dag mirno dočekao to
o obračunu: sad je stari trgovac podugo sjedio ne govoreći, kao da se
odmara poslije napetosti. Najposlije dva-tri puta duboko uzdahne, a onda
iziđe s neobičnim pitanjem:
„Znaš li da ti je otac imao srebra u Hamburgu?“
Dag trže oči u njega.
„Znam“, reče - „stoji u knjigama. A događa li se što i u Hamburgu?“
„Ne, ništa, samo... ovaj... A znaš li koliko?“
Dag se smeo: Što se to zapravo tiče drugih? Ali je znao svotu pa je
spomene.

513
 Holder živnu kad je čuo iznos, ali mu podbradak i opet upade među
rubove oškrobljenog ovratnika - bijaše kao da izrazom lica i držanjem želi
pokazati duboku potištenost. Podugo je sjedio bez riječi i vrškom jezika
vlažio suhe usne dok su mu se prsti desne ruke igrali privjeskom na
prsniku.
Najposlije se nakašlja i progovori:
„Nije posrijedi samo to što ne možemo urediti račun s vama“, glas mu
je odjednom zvučao starački i bezutješno - „nego, ovaj, bojim se da je s
nama gotovo i da smo sasvim propali ako nam ne priskočiš u pomoć u
teškoćama u koje smo časovito zapali. Kad bi nam htio uzajmiti polog u
Hamburgu, spasio bi time mnoge, jer mnogi ovise o nama, a mogućnosti
postoje. Mnogi od onih koji su se u dobra vremena upustili u trgovinu, a
nisu se u nju razumjeli te tako pokvarili posao, sada su izbijeni iz
kolotečine. A upravo sada ima lijepih izgleda da se pridignu, uz oprez i
strpljivost. I eto“ - tu Holder zastane, obori pogled i opet ga nesigurno
podigne - „ti bi time mogao spasiti kuću i ime svoje majke i tetke
Doroteje“.
Po tome kako su izgovorene posljednje riječi vidjelo se da ih stari baš
s mukom izgovara; »ali sila zakon mijenja«...
Dag je sjedio nepomično, gledao je u vatru. Crte na njegovim obrazima
oštro se urezale i spustile. Nije mislio da će mu se odmah nakon očeve
smrti oboriti na glavu nešto tako krupno i ozbiljno. Bio je toliko bistar da
razabere kako otac namjerno nije htio da taj novac pohrani kod Holdera.
A bilo je još novaca i u sanduku u podrumu, jer čovjek nikad ne zna što
ga čeka. Takom godine ima svakakvih izdataka, dospijevaju kojekakvi
rokovi, vidio je to u knjigama; ali se on još uvijek tako malo razumije u
takvo što te bi najradije da ga sve to mine dok se bolje ne uputi u sve čime
mu valja upravljati.
Kako li bi bilo dobro da više o tome zna i da se može s kime
porazgovoriti. Tu mu se misli dohvatiše Adelaide. Zacijelo je mnogo šta
čula od oca...
Odjednom se Dag prenu kao da ga je nešto podbolo. Ustao je, prišao
ormaru i otključao jedan pregradak. Jučer je tu spremio sve papire iz
podruma da pogleda ovo i ono, a još ih nije stigao vratiti na staro sigurno
mjesto. Izvuče sada svežanj s hamburškim papirima a ostale opet
zaključa.

514
 v
Tek kad se Holder sutradan prijepodne odvezao i kad se Dag,
oprostivši se s njime u pristrešju, vratio u prednju dvoranu, usudi se
Adelaida da naposljetku upita:
„A što je zapravo htio?“
Dag se trže, bijaše kao da bi radije prošao pored nje ne dajući joj
odgovora, ali mu se lice ukruti i on joj odgovori:
„Da uzajmi novaca“.
„A je li ih dobio?“ - priupita Adelaida bezbojnim glasom.
„Jest, ono u Hamburgu“.
„Sve?“ - provali iz Adelaide kao da je prostenjala u nesreći.
Dag se zbuni. Imala je pravo. Nije mu ni palo na um da bi Holder
mogao i s manjim biti zadovoljan. Ali sad je gotovo.
„Jest, sve“, odgovori on odlučno kao i prije.
„Očito je onda vrlo zlo s njima“, oprezno će Adelaida.
„Jest, o tome je i govorio“, potvrdi Dag.
Adelaida se lecnu. Dakle mu je Dag uzajmio sav golemi polog u
hamburškoj banci, potpuno svjestan teškog Holderova položaja.
„Bez nevolje ne ide čovjek u daljinu po ovakvoj studeni“, reče Dag.
Po prizvuku u njezinu glasu razabrao je što je time mislila pa zato, već
odlazeći, nadoveza:
„To mi je majčin rod“.
Posljednje riječi nisu bile potrebne, mišljaše Adelaida. Bijaše joj to kao
neki prijekor zato što se miješa u njegove poslove.
Poslije smrti starog Daga često ju je spopadao osjećaj nesigurnosti, a
sad se ozbiljno počela bojati. Gle, Dag je krut i odlučan prema sitnim
ljudima koji mu duguju nešto malo, a na drugoj strani tako olako daje u
zajam takve krupne svote. Što li se sve neće dogoditi drugi put?
Slijedećih je dana Dag prema svima bio osorniji negoli ikad prije; jest,
bijaše kao da ni djecu više ne gleda. Kad bi pokušali da s njime
razgovaraju, nije odgovarao.
v

515
 Jedne večeri kad je Dag sjedio pred kaminom u prednjoj dvorani, siđe
Adelaida niza stube i tiho ondje sa svojim ručnim radom sjedne u
naslonjač sa strane odakle je mogla promatrati Daga, a sama ostati u
sjeni.
Pošto je dobro promotrila njegovo oboreno lice, stijesni joj se oko srca.
Bilo je nešto strašno u cijelome njegovu skupljenom i oronulom liku da
su joj ruke naprosto klonule u krilo. Kosa mu u neredu padala po čelu, oči
se sjajile ispod napola sklopljenih vjeđa, a jake i opasne ruke bile tako
čvrsto stisnute kao da sam sebe drži svom snagom. Nije samo bilo nešto
strašno na njemu nego i nesretno.
Sada je prvi put jasno razabrala da se iza svega njegova neshvatljivog
držanja u posljednje vrijeme krije nešto drugo - da je naime nesretan,
silno nesretan.
Oči joj se orosiše suzama te je progovorila prije nego što se i snašla:
„Zar mi ne možemo biti... drukčiji jedno prema drugome...?“
On otvori oči kao da je tamo u vatri ugledao nešto neshvatljivo, polako
podigne glavu kao da osluškuje nešto isto tako neshvatljivo, a onda
ustane, teško, kao u nepodnošljivoj napetosti, i okrene se onamo gdje je
ona sjedila:
„Zato što nisi mene voljela, onda kad si se udala ovamo“. - Rekao je to
takvim glasom te se činilo da mu se svaka riječ samo mrvi među zubima.
I u isti čas kao da nestade njegove napetosti. Okrenuo se i nestao u
tami prednje dvorane, a ona mogaše čuti kako za sobom zaključava vrata
spavaonice.
Ona strašna pojava, onaj njegov lik što sav drhti i treperi, one
zategnute crte na licu i oči mračne od mržnje, cijela ona spodoba što ju je
vatra iz kamina tako jasno ocrtavala prema tamnoj pozadini - sve se to
usjeklo Adelaidi u mozak kao nešto najstrašnije što je ikad vidjela. I riječi
- one strašne riječi kojima ju je dotukao. Jest, dotukao, jer je sada svemu
kraj.
v
Ujutro je Dag na skijama krenuo u šumu. Dani koji su sad zaredali, a
on izbivao od kuće, bijahu najteži u Adelaidinu životu. Nejasne slutnje o
tome da je zacijelo bilo i razloga onim strašnim riječima nagonile su joj
puste misli u kovitlac, a iza svega u njoj iz dana u dan rasla bojazan da bi

516
mogao zapasti u mahnitost i počiniti nešto kao ono onda u planini i da ga
više neće nikad vidjeti. Dovijala se svakojako i trgala pamet da joj se
najposlije već vrtjelo u glavi - razmišljala nije li ga povrijedilo ono njezino
zapitkivanje o zajmu Holderu i da možda on po tome zaključuje da je njoj
do novca i da se zato udala ovamo. Ali je već prije toga, poodavno, opazila
mržnju u njegovim očima. Nastojala je da mislima dokuči nije li možda
čuo da je bila zaručena s drugim, onda kad ih je stari Dag sastavio. Ali nije
valjda tako lud te misli da je mogla voljeti starog ljekarnika. A možda je
opet zato takav što misli da nije voljela ljekarnika pa se ipak za nj zaručila
radi novca. Možda Dag misli da se i za nj udala zato. Sve je više zapadala
u očaj, strah u njoj tinjao i dan i noć.
v
Jedne večeri bijaše se spremila za počinak kadli začuje kako se
otvaraju i zatvaraju kućna vrata. Jesu, njegovi su koraci - kroz prednju
dvoranu i blagovaonicu ravno prema spavaonici - ali nisu čvrsti i brzi
koraci kao obično, nego nekako umorni... dvanaesta je večer kako je
otišao u šumu.
Nije znala zašto, ali je prišla ogledalu i ondje je vidjela ukočeno lice
svoje bake. Ustukne užasnuta. Toliko je oronula u posljednje vrijeme,
toliko se postarala...
Što joj je ono rekao stari Dag na samrti? Jest, ako štogod nije u redu
neka se porazgovori s tetkom Eleonorom, ona je tako razborita.
Razborita, jest. Adelaida protrnu pri pomisli na tetkinu otvorenost.
Nema u nje uvijanja, nego ravno u lice. Pa ipak, valja pokušati. Ujutro će
odjahati na Borgland da čuje stroge tetkine riječi. Podnijet će prijekore
samo da nađe neki izlaz iz te tame što se sastavila oko nje.
Večeras je barem otpala zabrinutost i strah zbog Daga. Odmah je
usnula - prvi put nakon dugog vremena.

GLAVA XX.

Otvoriše se vrata na Borglandu, gospođica Ramer pokaza se na pragu:

pažljivo je i prijateljski gledala kako Adelaida sjahuje i kako se onda
uspinje uza stube u trijemu dok sluga odvodi konja u staju.

517
 Adelaida se okrijepila dugim snom te noći i jahanjem na svježem
zraku. Pred tetkinim je ispitljivim očima prolazila što je mogla bodrije
kroza sobe pa onamo u plavi kabinet na jugoistočnom uglu u koji je sjalo
prijepodnevno sunce kroz lake zavjese na velikim prozorima.
„Znaš, Adelaida“, - vedro je prekori tetka - „tako ići, ne, to više nije red.
Žena koja se dohvaća četrdesete, i takav hod i lakoća, ne, to se nikako ne
slaže“.
Nitko nije bio dalji od smijeha nego Adelaida kad je danas došla
ovamo, ali je morala razvući lice i nasmiješiti se. Uvijek je tetka nalazila
štogod čime je tješila i razvedrivala ljude oko sebe otkako je postala
gospodaricom na Borglandu.
Kad se čovjek može radovati od jutra do večeri, onda je razumljivo da
mu nešto radosti ostaje i za druge - odgovorila je gospođica Ramer kad
joj je Adelaida jednom izrazila kako se divi njezinu vedrom raspoloženju.
Tetka sebi primakne naslonjač a za Adelaidu stavi jastuke na divan.
„Namjeravala sam da se sutra odvezem k tebi, da se porazgovorim s
tobom i da vidim što ti je na srcu“, reče tetka s jasnim prizvukom
ozbiljnosti u glasu. - „Dok ja skočim te nam štogod pripremim, ti se možeš
isplakati, pa nam poslije neće biti smetnje u razgovoru“.
I u tim riječima odlebdi tetka iz sobe, ali na vratima puna sućuti
pogleda u Adelaidino iznenađeno lice.
v
Vratila se tetka s čajem i kolačima i stavila pladanj na stol.
„Zbog toga tvog lica radije ćemo se odreći djevojaka i njihovih
radoznalih očiju“, reče i sjede u naslonjač.
Pošto je nalila čaj i pošto su ga srknule, tetka uspravi leđa:
„A sada da čujemo! Zatvorila sam sva vrata, nitko nas neće iznenaditi.
Riječ je dakle o Dagu i o tebi“.
Adelaida podigne glavu i začuđeno pogleda u tetku.
„Eh, eh“, proslijedi tetka čas ozbiljno, čas šaljivo - „trebalo bi da čovjek
bude kudikamo gluplji nego što sam ja, doista, pa da ne vidi kako vas
dvoje jedno drugom otežavate život. Vidjela si i proživjela dosta jada u
životu. Ne bi trebalo da još njeguješ nesreću sebi i drugima, kako to radi
većina ljudi, pa onda to nazivaju stvarnošću i sudbinom kojoj se ne da

518
izmaći. Nisi ti tako luda. Zacijelo si naumila da to dokrajčiš te si došla da
sa mnom razgovaraš o tome“.
Tetka Eleonora morala je prepletati šalu i ozbiljnost kako bi sestričnu
navela da govori. Tetkine tihe riječi, pune razumijevanja, i ono kako bi je
potapšala po ramenu i pogladila po kosi - sve je to Adelaidu podsjećalo
na sretne dane djetinjstva kad bi tetka dolazila u posjete i unosila
svježinu, svjetlost i toplinu u Adelaidin ukočen i hladni život kod stroge
bake. I najposlije je Adelaida progovorila. Počela je pripovijedati, sprva
daleko zaobilazeći, ali je naposljetku iznijela sve jade što su joj pali na
srce, jer ju je tetka pametnim riječima umjela navratiti da kaže što joj
muči dušu.
Inače tako ukočena, gospođica Ramer sve se više primicala Adelaidi,
ruku je položila na naslon na divanu i gotovo zagrlila Adelaidu, a licem se
unosila u njezino, kao da želi upiti svaku sitnicu iz njezina kazivanja, dok
su joj oči i izraz na licu bili u skladu sa svakom Adelaidinom riječju, baš
kao da joj život ovisi o tome.
v
Gospođica je Ramer u svoje vrijeme dobila od starog Daga
ovjerovljenu ispravu da može ostati na Borglandu do svoje smrti; u
ispravi su bila naznačena sva njezina prava i sve njezine dužnosti. Bila je
tu i obaveza da se brine o pukovnikovu suludom bratu Lorencu do kraja
njegova života, a isto tako bijahu jasno određena i njezina prava ako mali
Dag još za njezina života preuzme Borgland. Ona treba da bude osigurana
i da živi na miru, rekao je stari Dag. A htjedne li još pripaziti na Adelaidu
i na Daga, i na djecu, ako još bude živa dok oni odrastu, onda mu je vratila
uslugu i odužila mu se više nego što i treba.
Jest, gospođica je Ramer bila sigurna na Borglandu. Ali ona nije išla u
red ljudi koji primaju, a ne uzvraćaju, pa stoga nije nikad zaboravila tih
posljednjih riječi starog Daga. A u njezinu srcu nije briga za bližnje bila
na posljednjem mjestu. Adelaida joj je već odavna bila najdraža u njezinu
rodu, osjećala se gospođica Ramer i obavezna prema njoj, ali isto tako i
prema želji pokojnikovoj, i koliko je god voljela Adelaidu, nije nikad
dopuštala da joj čuvstva budu iznad dužnosti i obaveza, a pogotovu je to
imala na umu danas.
v

519
 Kad je Adelaida dovršila ispovijed kazavši što joj je ono Dag rekao u
prednjoj dvorani - da ga nije voljela kad se udala na Björndal, tetka
Eleonora odobravajući kimnu glavom te će tihim glasom, kao da samo
potvrđuje svoje misli:
„I pravo je rekao“.
„Što?“ - trže se Adelaida kao iza sna te prestrašena upilji pogled u
tetku.
„Jest, sasvim pravo“, ponovi tetka mirno, ne osvrćući se na Adelaidinu
naglu kretnju.
„Što time misliš?“ - uzbuđeno će Adelaida.
I već htjede ustati, ali joj tetka stavi ruku na rame te je zadrža a sama
podiže glavu i uspravi leđa:
„Samo mirno sjedi, Adelaida, posrijedi je nešto krupno i ozbiljno, i o
tome treba da dobro razmislimo“.
Glas joj bijaše tih, ali jasan i odlučan. Zatim je gospođica Ramer opet
prignula glavu i poluzatvorenih očiju zagledala se ustranu, u daljinu, kao
da osluškuje nešto izdaleka.
Adelaida je prestrašena gledala u nju. Što to ona misli, za ime Božje?
Sunce se sada javilo s juga, prigušeno je sjalo kroza zavjese na južnom
prozoru i osvjetljavalo Adelaidin vrat i pleća i obuhvaćalo lik tetke
Eleonore. Gospođica Ramer kimne dva-tri puta i podigne glavu. Duboko
je uzdahnula kao da su joj misli bile daleko odlutale, tako daleko da je i
zaboravila disati.
„Jest, tako je to“, reče upravljajući pogled pokraj Adelaide prema
istočnom prozoru. - „Jest, tako je to u životu. Zaboravljamo onoga tko
nam je najbliži“.
„Što time misliš?“ - najposlije će Adelaida.
„Ah, mislila sam na nešto drugo“, reče Eleonora kao odsutna duhom.
„Nešto drugo?“ - u čudu će Adelaida.
Bila je sva smućena. Namučena i očajna, došla je ovamo da se izjada u
nadi da će tu naći utjehe i razumijevanja - a kad tamo, eto sluša kako za
nešto najstrašnije i najbesmislenije što je čula u životu, tetka sada veli da
je sasvim pravo, a osim toga misli i na nešto drugo.

520
 „Da“, proslijedi tetka Eleonora saginjući se da nalije šolju hladnog čaja
- „na nešto drugo, a ipak na ono isto o čemu si pripovijedala“. Srknula je
malko čaja da dobije vremena i da sabere misli.
„Misliš li ti zaista da nisam voljela Daga?“ Adelaidi je glas drhtao od
uzbuđenja.
„Tako nekako“, glasio je suhi odgovor.
„Znači li to da sam voljela sebe?“
„Gotovo svi volimo sebe, a vjerujemo da volimo druge. Ali sada ne
mislim na to“.
„A koga sam onda, po tvome, voljela, za ime Božje?“
„Starog Daga“.
v
Adelaida klonu kao da su je proboli, ali opet dođe k sebi te je kukala i
uvjeravala, i dugo je trebalo dok se umirila. Zatim je tiho plakala i
rupčićem otirala oči.
„Razmisli sama o tome kad se umiriš“, - na kraju će joj tetka.
Poslije duge šutnje i jecanja Adelaida će tiho:
„Misliš da je na to smjerao Dag?“
„Upravo na to“.
„A zašto?“
„Baš to i kanim da ti objasnim. Prilično je jednostavno, a ipak ne znam
odakle da počnem“.
v
Tetka Eleonora ustane, prohoda gore-dolje, pogleda kroz prozor na
snijegom pokrivenu krajinu, gdje se na južnim obroncima polako počelo
otapati, tu i tamo ponešto razmjesti po sobi, a onda stakne vatru.
Naposljetku sjedne i okrene se Adelaidi:
„Jesi li opazila kako Dag u posljednje vrijeme postaje sve sličniji ocu?“
„Jesam“.
„I što dalje, bit će mu sve sličniji. I ne samo izvana. U njega je očito ista
ćud kao što je bila u staroga, a svoju snagu i sposobnost nije nikad mogao
upotrijebiti. Jesi li mislila o tome?“

521
 „Nisam“.
„Često sam to promatrala na seljacima kad sam u mladosti živjela na
selu, a kasnije sam to vidjela u trgovačkim obiteljima u gradu. Ondje gdje
se sin mora iz dana u dan ravnati prema jakom ocu, sin obično ostaje u
sjeni. Svi pravi muškarci osjećaju neku potrebu za odgovornošću, žele da
budu odgovorni za nešto i za nekoga oko sebe, ako ni za što drugo, a ono
barem za svoj dom, za svoju ženu i djecu. Osjećanje odgovornosti jedan
je od najjačih oslonaca u životu muškarca, ono ga zadržava i odvraća od
mnogoga zla u koje bi inače možda upao. Sjeti se starog Daga: čovjek bi
pomislio da ga je tjerala samo želja za vladanjem i posjedovanjem. A
zapravo bijaše posrijedi stari rodovski osjećaj odgovornosti za boljitak
svoje okoline, samo što je on u mladosti u tome pretjerivao. A kad su
zaredala iskušenja i napasti za njegovih kasnijih godina, i opet možeš
vidjeti kako se uvijek navraćao na tu odgovornost: oko nje su neprestano
kružile njegove misli“.
Pošto je časak-dva predahnula, tetka Eleonora nastavi:
„A onda je pogriješio. Usred sve silne brige za druge zaboravio je na
svoje rođene, kao što već često biva. Znaš da roditelji s djecom vrlo malo
govore o svojim životnim borbama. Zato svi moraju počinjati život sasvim
ispočetka, i zato čovječanstvo napreduje tako sporo. Stari je Dag
zaboravio ili naprosto nije vidio da mu je sin davno odrastao, a nije imao
kamo da svrne snage i sposobnosti koje je baštinio od oca, a napose ono
osjećanje odgovornosti koje je toliko izrazito u njihovu rodu. Dag je
doduše imao posla oko sječe i inače u šumama, ali je i to bilo samo po
očevim uputama. Nije imao stvarne odgovornosti. Dag možda ni sam nije
bio svjestan toga da njegovo osjećanje odgovornosti ostaje zapostavljeno
i možda nije vidio veze između uzroka i posljedice, ali je to ćutio i zbog
toga je bio nesiguran i nekako kao otuđen od života, kao što i sama znaš“.
Malko je tetka Eleonora pretitrala u mislima a zatim nastavila:
„Nesreća koja ga je snašla u planini, nije bila samo posljedica njegove
boli zbog smrti njegove djece, nego bijaše i neki očaj zbog samoga sebe.
U njemu je proklijao osjećaj odgovornosti za djecu, a onda je odjednom
iščupan. Poslije nesreće, ni stari Dag ni ti niste bili sigurni nije li mu se
štogod pozlijedilo u glavi, i tako se dogodilo da ste vas dvoje bili neka
zajednica bez njega. A ti si sve više popuštala svojoj želji da se osloniš na
starog Daga, a sve si manje pokušavala da vršiš svoju dužnost, to jest da

522
sačuvaš povjerenje svoga muža. Tako je on izgubio i ono malo
odgovornosti koju je mogao osjećati prema tebi“.
Adelaida je prestrašena gledala u tetku, ali se gospođica Ramer nije
dala zbuniti.
„Gledaš me prestrašeno, Adelaida, ali šuti i čekaj da dovršim... Mislila
si da radiš sve najbolje ako sviraš i pjevaš kad je on kod kuće i da si time
izvršila svoje dužnosti. Ali si na njega gledala kao na kakva dječaka, i tako
si se držala, i to sve više kako su godine prolazile. Ti si sa starim Dagom
sjedila i razgovarala u prednjoj dvorani kada ti se muž vraćao iz šume i
nisi nikada pitala kako mu je niti si se inače brinula o njemu. Vidjela sam
to, ali sam mislila da je to od tvoje plahosti i da se nekako stidiš da pred
drugima pokazuješ pažnju i nježnost prema njemu. A sada, poslije svega
što si mi rekla, jasno razabirem povezanost. Je li ti sada jasno zašto je iz
Dagovih očiju izbijala ogorčenost kad bi vidio gdje si neprestano
zabavljena sa starim? Dagu je trebalo nekog oslonca u svoj njegovoj
nesigurnosti, njemu više negoli ikomu drugom. I umjesto da mu ga
pružiš, ti si ga činila još nesigurnijim. Ne spominjem ti sve ovo da bih te
prekorila nego da bih ti objasnila što i kako mislim. U svemu onome što
si proživjela i pokraj oca kakva si imala - jest, oprosti mi što ti to velim -
bilo je sasvim prirodno što si u svome strahu za život i sigurnost postala
bespomoćna i što si tražila oslonca u onako čvrsta čovjeka kakav bijaše
stari Dag. Potječe to još od prvog Božića što si ga provela na Björndalu, i
onda ste ti i stari postali povjerljivi jedno prema drugome. Bila si sretnija
nego što si i znala, čak i onda kad si mislila da tuguješ zbog Daga. Staromu
je pripadala tvoja prava ljubav, a Dag je nikad nije imao“.
v
Adelaida je sjedila nalaktivši se na bočni naslon divana i podnimivši se
te je prazno gledala prema istočnom prozoru, kao da je život izgubio za
nju svaki smisao. Sve njezine lijepe uspomene na starog Daga postale su
sive i bezbojne.
Tetka joj nije ostavila mnogo vremena nego je produžila:
„A kad je otac umro, Dag je došao iz šume. I mnoge je sate danju
proveo kraj njega, i cijelu posljednju noć, kao da se hvatao za nj, ne
shvaćajući ni samog sebe niti išta drugo, jer bijaše otišao onaj koji je
dotad upravljao svime, pa i njim samim. I to je pojačalo njegovu bol što
je izgubio oca i što zapravo nije dospio da ga zatekne na životu i da se s

523
njime oprosti. Poslije toga nije više bio ni za što kadar, čak ni da ide u
šumu. Ali nas život ipak tjera da plovimo njime, a ovaj put su se mališani
pobrinuli za to. Zatim je Dag vidio kako ti dolaze ljudi u novčanim
poslovima te mu je najposlije sinulo kako ste ga ti i stari godine i godine
zanemarivali ili držali u pozadini. Vidio te kako vodiš knjige i kako si u to
upućena, a ne on. U svojoj sebičnosti nisi ni pomislila koliko ga je to
moralo vrijeđati. I tada se prenuo i sve preuzeo, ali bijaše nesiguran. One
noći kad je sjedio nad knjigama, razabrao je da dužnici, koji su za života
njegova oca uredno plaćali, sada postaju nemarni, ne uzimaju ga ozbiljno,
nego nekako kao da prelaze preko njega - baš kao i ti i svi ostali u kući.
Tako mu je njegov položaj postao jasan, i zato se iz dana u dan vozio po
okolici da ljudima pokaže kako se varaju o njemu. Otada je postao osoran
prema svima, da im pokaže, a možda još ponajviše samom sebi, kako ga
ne mogu mimoići. Jest, Adelaida“, nastavi tetka - „tvoj muž više nije
mladi Dag Björndal, onaj što s puškom o ramenu švrlja po šumi: naprotiv,
on je možda na samom putu da se izgubi u prkosu, kao što se stari nekoć
izgubio u svome sticalaštvu. Onaj zajam Holderu može imati svoj uzrok u
Dagovoj ljubavi prema majci i tetki, ali isto tako može mu uzrok biti i u
prkosu. Možda je, kako si mi pripovijedala, u knjigama vidio da je Holder
s isplatama zaostao nekoliko godina, i da si ti, budući upućena u poslove,
morala to znati, a on o tome nije čuo ni riječi. Možda ga je upravo srdžba
na te natjerala da učini što je učinio. Da tako iskali svoj bijes. Odgovor
koji si od njega dobila u prednjoj dvorani jasno pokazuje da je za
Holderova posjeta imao na pameti oca i tebe. Sve što je pretrpio u
godinama svoje nesigurnosti, a nije progledao povezanosti, sve se to
možda u njemu sakupilo u mržnju na te i onda provalilo. Opasna je u
njega ćud. Vidjela si to po njegovu slijepom i bijesnom usponu na opasnu
hrid, a možda i po tome događaju s Holderom i po riječima što si ih od
njega čula u prednjoj dvorani“.
Tetka Eleonora primi za ruku Adelaidu koja je sjedila sva slomljena.
Neobično su zaiskrile tetkine oči kad je produžila.
„Čovjek ne može niže pasti, Adelaida, nego što padne kad sjedi
skrštenih ruku i sam sebe sažaljuje. Gore glavu! Nema ljepše utjehe u
životu nego što je utjeha koju čovjek sam izbori. Sada možeš pravo Dagu,
porazgovori se s njime. Odbaci sve predrasude o tome kako si pametnija
i učenija od njega. To i jest ono što te najviše smetalo. Ti si učila nešto
drugo i znaš nešto drugo nego on. I to je sve. On nije čitao tolike knjige
kao ti, ali on zna svoje i ima svoj svijet, a taj je možda i vredniji. Imat ćeš

524
još dosta muke da pratiš njegove misli ako uspiješ da mu se približiš.
Čovjek se ne nalazi uzalud usred teškog rada i ne živi u šumi desetke
godina a da ne razmišlja o zbilji života. I sama sam mnogo naučila od
radnikâ ovdje na Borglandu. Prikloni svoju oholost pred ljubavlju ako je
prema njemu osjećaš. A ako je ne osjećaš, onda nam je sav ovaj razgovor
samo presipanje iz šuplja u prazno. Mogu se ja varati u ovom ili u onom,
ali ne vjerujem da ne osjećaš ljubavi“.
v
Svilenko je s Adelaidom poigravao i cupkao niz borglandski drvored
pa onda zaokrenuo cestom prema sjeveru. Njezin je pogled počivao na
sjajnoj konjskoj koži, bijaše joj kao da još uvijek pred sobom gleda kako
se prema njoj okrenula lijepa konjska glava s plemenitim i jasnim očima
dok je silazila niza stube na borglandskom trijemu. Ništa više nije znala.
Riječi tetke Eleonore ponijele su svu njezinu svijest i odvele je nekamo u
vječnost.
Topot potkova po drvenom mostu, ondje gdje počinje Björndalski
drvored, bijaše joj kao odjek života što ga je jednom proživjela. Uspravila
se i udisala čisti i hladni dah što ga je vjetar donosio iz šuma.
v
Dok je konj polako išao uz drvored, polagano se vraćala i njezina svijest
sa svim tetkinim riječima, a povrh svih onih riječi klizile su njene misli...
Dag je potpun čovjek, on radi po svojoj volji, bez obzira na očeve
zapovijedi. Jer živi vladaju, a ne mrtvi.

GLAVA XXI.

Adelaida zatvori vrata na Dagovoj sobi.

Bijaše to druge večeri poslije njezina posjeta tetki na Borglandu. Danas
je opet tetka poslala kola po djecu i poručila da će dječaci prenoćiti kod
nje. Adelaida je naslućivala što se time namjerava. Bijaše prešutjela tetki
kako Dag već poodavno noćiva u staroj ognjenici i kako se sada preselio
dolje u veliku spavaonicu. Ona je u tome gledala kao neko poniženje za
sebe te nije mogla da to spomene. Tetka je očito poslala po mališane da
bi se Dag i ona večeras mogli nesmetano porazgovoriti.

525
 Ali je Dag otišao u šumu jučer, prije nego što je ona odjahala na
Borgland, i još se nije vratio. A nije se ni osjećala sposobnom za razgovor
s njime. Bijahu tako nesređeni osjećaji što ih je u njoj pobudio razgovor s
tetkom, a osim toga tištio ju je i nekakav teret krivnje.
Pokušala je da makne od sebe tetkine savjete, nosila se mišlju da će se
pomiriti s Dagom, a da ne mora voditi duge i teške razgovore. Jer samo
što bi i pomislila na razgovor s Dagom, već bi ga vidjela pred sobom i čula
kako joj dobacuje one gorke riječi. Nije htjela niti je mogla da još jednom
vidi onakvo lice. Odonda joj se ušuljao strah u srce, naprosto se bojala
Daga, i ništa je nisu mogle osokoliti tetkine riječi. Sinoć joj je, sve dok nije
zaspala, ležalo kao težak teret na grudima ono što je tetka kazala. Cio
današnji dan nastojala je da sve to odagna od sebe, ali sad uvečer počelo
ju je opet mučiti.
Bila je u Dagovoj sobi, vidjela prazne dječje postelje, i Dagov napušteni
krevet, i cio taj hladni i tamni prostor. Osjetila je ledene ježure, bijaše joj
kao da je sada odjednom postalo mrtvo nešto što je nekoć tu bilo živo -
postalo mrtvo za sva vremena.
Kao da joj je upravo olaknulo kad se opet našla u svojoj sobici i
zatvorila vrata.
Zaklopila je oči i vidjela Daga pred sobom, onakva kakav je često sjedio
pred kaminom i kakva ga je gledala u različitim prilikama svih ovih
godina. Izišla joj pred oči ona njegova plahost, gotovo dječačka
nesigurnost, što je često bila tako ljupka, a opet toliko podsjećala na
nedoraslost da Adelaida nije smatrala mogućim dijeliti s njime ozbiljne
misli. S jedne strane to, a s druge ono neobjašnjivo što je osjećala u
njegovoj prirodi, pa onda opet ono što je kazala tetka Eleonora - da je u
njega opasan pogled i da bi se moglo sve u njemu okrenuti u mržnju na
nju. Jasnije negoli ikad prije iziđe joj pred oči neobična činjenica - da je
već dvanaestu godinu njegova žena a zapravo ga još ne poznaje. Ono
najunutarnije u njemu pred njom je zavijeno tamom, u svojoj duši ostao
je za nju nepoznanica - i sada je vidjela kako se iz toga nepoznatog javljaju
sjene pune prijetnje, javlja se ono što joj je stari Dag nekoć pripovijedao
o svojoj ćudi u mladosti o mržnji, osveti i bešćutnosti.
To o bešćutnosti teško da bi se moglo povezati s Dagom. Njegova bol i
žalost za djecom koju je smrt ugrabila, mnogo su joj odavale, a isto tako i
njegovo držanje prema djeci, prijašnjoj i sadašnjoj, njegov postupak sa
psima i naposljetku mnoge i mnoge crte u njegovu odnosu prema njoj.

526
Jest, pravo je rekao stari Dag: u Daga je dobro srce, ali je teško do njega
a njoj je sada neizmjerno daleko donde. Znala je staru izreku: od mržnje
se srce ledi.
Njezina krivnja zbog Dagove natmurenosti, o čemu joj je govorila tetka
Eleonora, izaziva u njoj strah od svega što bi moglo zaprijetiti iz neznanih
dubina njegove duše - iz baštine prastaroga tvrdokornog roda...
Uplašena, Adelaida podigne glavu i osluhne. Nije li to štropotnulo u
pristrešju, nisu li to skije prislonjene o zid pred kućnim vratima? Jest,
pravo je čula, otvorila su se vrata. Dagov je to korak, ali ne umoran i
ravnodušan kao zadnji put, nego lagan i bodar.
Čula je kako je objesio kaput, otišao prema pisarni pa onda u kuhinju.
Zatim se vratio u prednju dvoranu, sjeo te izuo čizme, primakao se
kaminu i naložio drva na vatru. Čula je kako iz kuhinje izlazi neka od
djevojaka i kako zvecka staklo. Znači, zatražio je da mu donesu topla pića
kao što je običavao i stari Dag kad bi se vratio sa studeni.
Nije čula ni jedan jedini glas što bi odavao kolebljivost ili nesigurnost.
To se iz svojih šuma vratio kući sigurni posjednik baštine što ju je za
sobom ostavio stari Dag - došao je eto kući i sjeo za svoje ognjište.
To ju je ponijelo silnom željom da se oslobodi obamrlosti i muke i da
se vrati u život. Prišulja se k vratima i uze osluškivati svaki i najmanji
zvuk, a misli joj se počeše bistriti. Sasvim ju je presvojila tetkina tvrdnja
da je njezina ljubav pripadala starom Dagu. Ali nije bilo sasvim tako, ne
tako jednostavno kako misli tetka. Poslije tetkinih riječi bijaše kao da su
njene misli čamile u mračnu zatvoru, a sada kao da su se oslobodile.
Zazirala je od razgovora s Dagom, bojala se da učini kako joj je tetka
savjetovala, osjećala se baš kao osuđenica. Ali ju je poduzimao i strah da
bi Dag mogao ustati, otići iz prednje dvorane i zatvoriti se u spavaonicu
prije nego što ona siđe i s njime se porazgovori. U posljednje je vrijeme
brižno kao nikad prije redila svoju kosu i haljine. Priđe ogledalu te zagladi
kosu i popravi bijele obrube na ramenima i na grudima. Kad je htjela
prihvatiti za kvaku na vratima, povuče ruku sebi.
Zastala je, valjalo joj se sabrati. Još prije tetkina savjeta odbacila je
svaku uznositost, nestala je sama od sebe ove posljednje godine, a i
njezina je oholost poodavno otišla istim putem, ali ipak ne smije biti
naglosti, valja postupati promišljeno. Prvi put eto će govoriti s Dagom kao
odrastao s odraslim.

527
 Otvorila je vrata i tiho ih zatvorila za sobom te krenula niza stube, ne
brzajući.
Dag je sjedio na očevu mjestu - u naslonjaču na uglu stola, nagnut
prema vatri koja mu je osvjetljavala lice. Adelaida nije na tome licu mogla
otkriti ništa od one odbojnosti ili trpkosti što se u posljednje vrijeme na
njemu javljala prije nego što bi njegov pogled prelila mržnja. Vidjela je
mirno i zamišljeno lice, ali je iz njega izbijala neka nepokolebljiva tvrdoća
i hladna volja te su joj trnci prošli leđima.
Kad je stala na najdonju stubu, Dag ustade a da mu se nije pokrenula
ni jedna crta na licu, te se pomače iza stola, nakan da ode.
„Bi li htio još malo počekati? Htjela bih da s tobom o nečem govorim“.
Adelaidin glas bijaše tih i mekan.
Dag zastade, lijeva mu šaka počivaše na stolu. S onom sjenom što se za
njim istegla po zidu činio se Adelaidi nekako viši nego inače i širi u
ramenima. Na odsjaju vatre vidjela mu se brazda duboko urezana na licu
kraj usta, i ta se brazda pomakla i savila u jedva zamjetljiv luk. U
Adelaidinim očima bijaše to kao početak opora smiješka.
Stupila je s posljednje stube u svjetlo i zastala pred Dagom - držeći
pred sobom šaku u šaci, a glave prirodno uzdignute. Dok je silazila niza
stube obnovio joj se u duhu dojam što ga je stekla o prednjoj dvorani kad
je tu prvi put bila one daleke jesenske večeri. Zidovi od debelih brvana,
niski strop s jakim gredama što su se uvile i duboko napukle nad
kaminom, kao da se vječno bore da se oslobode natkrova nad ognjištem,
toga tereta što su im ga ljudi naprtili prije mnogo i mnogo vremena - pa
onda ona teška kućna vrata s lijepom rezbom u drvetu i sa čvrstim
željeznim okovom - sve joj je to ponovno iskrslo pred očima.
I dok je tako sada stajala pred Dagom, osjećala se baš kao i onda kad
je prvi put tu bila. Dag pripada ovamo od svoga prvog daha, i on je jedno
po krvi i po misli s onima koji su od pradavnih vremena savijali ovo
gnijezdo. A ona je ovamo došla kao već odrastao, gotov čovjek, prije
nekoliko godina, i nije tu uhvatila korijena.
Tako se dobro sjećala mnogo čega što se dogodilo tu u prednjoj
dvorani, sve do posljednje večeri kada joj je Dag rekao one krute riječi i
pokazao joj ono strašno lice. Preko mnogih svečanih večeri što ih je tu
provela u razgovoru sa starim Dagom, misao joj se vrati na onu daleku
večer kad joj je mladi Dag tu podno stuba dao prvi, bojažljivi poljubac.

528
Bijaše joj kao da i sad osjeća toplo kucanje srca. A iza svih uspomena
javila se ona prva večer kad je Dag sjedio tu pred kaminom.
Osjećala se i opet samo kao gost, kao i onda. Stari Dag bio je tu jedini
njezin oslonac, a sad ga više nema, otišao je.
Ali joj se valja oprostiti prije nego što se povuče u samoću svoje sobice,
ili prije nego što ode na Borgland. Htjela je da bude poštena - prema
starom Dagu, prema mužu i prema sebi, a onda neka dođe kraj. Drugo
poniženje nikomu ne koristi.
Daga se dojmio ton u njenu glasu kakav prije nije čuo pa je zastao da
čuje, ali kad izminu neko vrijeme a ona više ništa ne reče, on okrenu glavu
te je pogleda. Ništa se nije pomaknulo na njegovu licu, ali se hladni njegov
pogled nešto umekšao. Vidio je pred sobom čeljade u svečanu držanju -
no ipak je nešto neobično na njoj: uspravna je doduše, ali nema one stare
ukočenosti ni uznošenja, nego je na njoj nešto blago.
Adelaida dočeka njegov pogled i ne trepnuvši.
„Jesi li ono htio reći da sam voljela tvog oca?“ - upita ga sileći se da joj
glas ne zatreperi.
On je začuđeno pogleda i jedva primjetno kimnu glavom.
„Da“, nastavi ona mirnim glasom - „voljela sam tvog oca i voljet ću ga
do kraja života. Tvoj je otac bio jak i - dobar. Ali sam voljela i tebe, koliko
si mi to dopuštao i koliko su dopuštali događaji i raspoloženja u našem
životu. Često mi se slika tvog oca stapala s tvojom u jednu, likovi vam
prelazili u jednoga jedinog čovjeka sa svim svojstvima koja su mi bila
draga. Tvoja zagonetna dječačka narav godila je svemu što je u meni bilo
mlado i neposredno, dok je sigurnost i čvrstoća tvog oca značila za me
odmor od mojih razmišljanja i strahovanja za život, koji mi je prije bio i
gorak i nesiguran“.
Dag je priklonio glavu. Lice mu i dalje pokazivalo nepomičnost, ali se
činilo da pažljivo sluša. Adelaida je nastavila, ali joj je glas izgubio onu
mirnoću koju je željela zadržati.
„Tako sam skrpila cijelu ljubav, ali ipak, u mojoj duši, nije bila cijela:
za takvu potpunost hoće se da i misli i osjećaji pripadaju jednom
čovjeku“.
Izmakla Adelaidina pažnja, uzalud upinjanje. Prepala se zvuka u
svome glasu, zvuka što je pokazivao oživjele osjećaje u njoj. Bijaše joj u

529
tome času bolno jasno da će potpunost kojoj Dag sada kreće od njega
učiniti ono za čim je čeznula svih ovih godina. Postat će on pouzdan
čovjek komu bi se mogla povjeriti i s kojim bi mogla o svemu raspravljati,
a ispod sve zrelosti i snage ostala bi u njemu ona njegova mladost, ona
dječačka ćud i dobrodušan osmijeh kraj sve strogosti, samo ako uza se
bude imao nekoga tko bi to održavao.
I upravo sada kad je postao gotov čovjek koji bi mogao ispuniti svu
njezinu dušu i srce i sve njezine rastrgane dijelove sastaviti u cjelinu, eto
će ga izgubiti. Otići će u nepovrat sve ono što bi ona mogla biti njemu,
sada pošto je upila u se riječi i misli starog Daga i obogatila se onim što je
naučila i iskusila za svojih gorkih godina među ljudima u svijetu. Jest,
upravo sada kad konačno osjeća da bi mu se mogla sva predati, bez
ikakvih granica...
Stajala je oborenih očiju. Sad ih podiže te ga pogleda. On je mirno
stajao na istom mjestu, ali mu je s lica nestalo onoga što bijaše početak
opora osmijeha, a nestalo je ujedno i one najgore tvrdoće. Sad je na sebi
imao mnogo od onoga lijepog i divljačkog momka koji je osvojio njezine
osjećaje kad su prvi put sjedili pred kaminom. Sjaj vatre počeo joj
potitravati u očima na koje su navrle suze.
Adelaida se trže kad se Dag pomakao. Prišao je kaminu te nogom
gurnuo poveliku glavnju u vatri tako da su iskre poletjele. Njegovi
ravnodušni pokreti i onaj čvrsti udar nogom po glavnji bijahu joj kao
ubod u srce. Bijaše kao da je dobila odgovor na sve svoje riječi i na sve
ono o čemu je razmišljala i što je osjećala tada i poslije. Kao da onaj
udarac nije pogodio glavnju nego njezino srce.
Učini joj se da joj nestaje daha, soba i sve u njoj poče se polako okretati
oko nje a pod se zaljulja. Najposlije duboko udahne, i vrati joj se svijest.
Dag više nije stajao pred kaminom, prošao je iza stola, napola pokraj nje,
kao da će kroz blagovaonicu pa na počinak. Onda se okrenuo i zastao, sa
šakom na stolu, i gledao u vatru, na tri koraka od nje.
Glavnja u kaminu gorjela nejednako. Plamenovi oko nje lizali sad
ovdje, sad ondje, kao da traže mjesto za koje bi se prihvatili. Adelaida
pogleda u Daga. Vatra ga je obasjavala na mahove, već kako bi poigravali
plameni jezici. Bijaše kao da se oko njega bori svjetlo s tamom, a crte se
na njegovu licu mijenjale - od vatre u kaminu ili od nečega u njemu - kao
da se i u njegovoj duši vodi slična borba. Plamsanje u kaminu jenjavalo,
pucketala posljednja vatra.

530
 Dagova se spodoba sve više stapala s tamom - samo bi je tu i tamo
slabašno osvijetlio koji proplamsaj. Adelaidi je bilo kao da vidi kakav lik
iz priča starog Daga. Bijaše kao da je ono vajkadašnje najdublje i
najopasnije u Björndalskom rodu sad oživjelo u Dagu na crvenom sjaju
žerave: bio je to lovac čije oči i uši vrebaju na životinje što klize šumama,
lovac što u krajnjoj napetosti suspreže dah prije časa u koji će mu jedan
život pasti žrtvom.
I posljednje pucketanje zamrije u kaminu, sklopila se tama. Adelaida
se u strahu trže nazad kad je osjetila da prilazi k njoj, ali su se njegove
ruke već stegle oko nje.
v
Mjesec je sjao kroz prozor u spavaonici. Zavjesa na postelji odmaknuta
je s one strane gdje je prozor te mjesečina pada na jastuke. Adelaida
okrene lice prema mjesecu. Nešto je nerazumljivo mrmljala u snu i
spavala dalje. Kosa joj se, zlaćana, talasala na uzglavlju. Otkako je
odrasla, eto je prvi put legla bez kapice.
Dag se povukao u gornji kut kreveta te se više naslanjao nego što je
ležao, poduprvši se laktom o jastuke za sobom. Ležao je onako kako je
ležao tolike noći na ležajima u kolibama ili na jelovu granju kraj vatre
gledajući u žeravu.
Sad je gledao u Adelaidino lice. Nikad na njezinu licu nije vidio takva
mira kakav se sada po njem razlio - milina ga pogledati. U posljednje
vrijeme mnogo je razmišljala i malo spavala.
A sam je mnogo spavao, mišljaše. Jest, možda je i previše spavao u
životu.
Nije skidao pogleda s Adelaide. Lice joj je u posljednje doba bilo tako
ukočeno i napeto, i nekako ostarjelo, a oko usta nabrao se umor. Činilo
mu se da se ona suviše napreže i da se kinji zbog njega i zbog svega. Ali je
večeras u prednjoj dvorani opazio, po njezinu izgledu i po glasu, da se
prevario u mišljenju. Iako nije previše pazio na ono što je rekla o ocu,
razabrao je i po njezinim riječima i po glasu da ju je to mučilo. A njegov
ju je prkos priječio da mu priđe i da se objasne. Njemu se činilo da se
Adelaida ne može pomiriti s time što je sada on gospodar na dvoru i na
posjedu. Bijaše umislio da ona drži samo do oca.
Ali kad je onako uspravna i lijepa stajala pred njim u prednjoj dvorani,
saletjele su ga mnoge uspomene - sjetio se koliko ju je nekoć volio. I čudio

531
se kako u čovjeka može biti takva glava ili srce da se njegova nekadašnja
čežnja za takvom ljepotom, može okrenuti u nešto sasvim suprotno.
Slike iz onog vremena, onaj prvi Božić i zatim dugi ljetni posjet, sa
svom onom čežnjom u kojoj je izgarao, opet mu se javile pred očima, i
onda mu je, kad se ugasila vatra u kaminu, samo jedno ostalo na umu -
kako je glupo i nepotrebno da se njih dvoje tako kinje.
Poslije su dugo razgovarali u tami postelje prije nego što se mjesec
pokazao. Čuo je mnogu skladnu riječ i savjet gospođice Ramer. Bilo mu
je tako lako pri duši i tako svijetlo da nije mogao spavati. Najradije bi bio
ustao i gledao sve oko sebe novim očima.
Dag se primakne Adelaidi da joj bolje zagleda u lice. Nestalo je s njega
one hladnoće i ukočenosti. Nešto je nježno i mladenačko ležalo na
njezinim obrazima, usta se pri disanju živahno pomicala u laku drhtaju.
I kako je nevjerojatno lijepa, još uvijek, sa svojim uzvijenim obrvama,
dugim vjeđama i gustim tamnim trepavicama, i s onom kosom oko sebe.
Toliko mu je toga rekla kako joj je bilo teško ove posljednje godine - i
mnogih prije u životu - i kako se morala neprestano boriti i upinjati da se
prikaže drukčijom nego što bijaše u duši, da ne iznemogne i ne poklekne.
Molila ga je da razgovara s njome o svemu, bilo krupno ili sitno, da dijeli
s njom dobro i zlo i da se ne zatvara u se. Spomenula je i to kako želi imati
nekoga u koga se može pouzdati i na koga se može osloniti u životu.
Dag je gledao prema blijedom mjesecu, kao za tolikih noći u šumama.
Jest, reče u sebi, treba joj netko na koga se može s pouzdanjem osloniti.
Lice mu bijaše obasjano mjesečinom, duboke brazde usječene mu na čelu
- od jada i razmišljanja, i od vječne napetosti svih snaga u lovu na
svakovrsne zvijeri i divljač, po svakom vremenu i zemljištu. Jest, brazde
što ih vrijeme donosi, ali ujedno i tvrde crte što pokazuju neslomljivu
volju. A oči bile budne, jasne i mlade.
Pogledao je opet dolje na Adelaidu pa preda se. Bijaše kao da bdi kraj
vatre do sebe - i kraj vatre duboko negdje u sebi...

GLAVA XXII.

Nikad Adelaidi nisu ljeta bila tako svijetla i divna, nikad se prije nije
osjećala tako sigurnom i nikad joj u životu nije bilo tako lijepo kao tih

532
godina kada su Dag i ona postali prijatelji i kad je među njima zavladao
sklad.
Od tog vremena noćivala je u velikoj spavaonici, a svoju je sobicu na
katu upotrebljavala samo danju. Sjedila je ondje sa svojim ručnim radom
ili bi pisala, jer je počela da zapisuje staru predaju koju je čula od starog
Daga ili od one Unne Hamarrbö i koju je nalazila u Dorotejinim i
Terezinim knjigama. Sasvim se saživjela s Dagom i s njegovim radom, sve
se više unosila u prošlost i u sadašnjost, a njezina je praktična ženska
narav promatrala okolinu sve pažljivije.
I Dag se smirio. Prijateljstvo s Adelaidom i sve ono što je od nje saznao
o ocu bijaše mu uporište i davaše mu volju za životom, te je s godinama
postao jak i odlučan.
Bodrio je Adelaidu i tetku da pozivaju rođake i znance iz grada i ljude
iz okoline, i svake se godine održavala svečanost s plesom u dvorani na
Björndalu i na Borglandu. Svečano su proslavljali Badnju večer kao u
doba starog Daga, zvoncali praporci na odlasku u crkvu a Dag nije više
zastajkivao kad bi čitao božićni tekst u bibliji. Bijaše Dagu kao da ga
svuda, kuda god krene, prati sama sigurnost, radost i čvrstoća kakve
nikad prije nije osjetio.
Obnovio je i stari običaj koji se zabacio u strogo vrijeme njegova oca;
ujesen, prije nego što bi počeli sječu, pozvao bi na Björndal sve šumske
radnike na sastanak i dogovor da im preda oruđe i da se s njima
sporazumije o tome gdje da obaraju drvo. Sastanak se održavao u velikoj
dvorani stare zgrade; poslije dogovora imali su gozbu na kojoj nije
nedostajalo jela i pića, a Dag je sjedio među svojim ljudima.
Zaredale su i teške godine kad se drvo slabo tržilo i kad je bilo mnogo
zastoja, ali je Dag znao doskočiti svim teškoćama. Kad su cijene žitu i
drvetu bile najniže, on je veću pažnju posvetio stoci. Stare bačije, ljetne
staje i šumske ispaše bile su tada temeljito iskorištene. Kad su carine u
Engleskoj onemogućile da se onamo šalje građevno drvo od pet-šest
lakata duljine, krenuo je onim krajem uzduž i poprijeko da vidi bi li kome
trebalo i najposlije se prihvatio posla te je uredio riječni tok da može drvo
splavariti u veće daljine. Svuda je prednjačio gdje god bijaše posrijedi
kakav novi posao - baš kao i njegov otac nekoć.
A ipak je u Dagu bilo nešto do čega Adelaida nije mogla prodrijeti i što
je u njoj izazivalo nemir: bio je previše obziran prema Holderu - i prema

533
drugima. Strogost koju je prve godine poslije očeve smrti pokazivao
prema malim ljudima bijaše zapravo samo prkos ili nesigurnost, kako je
tetka mislila, jer se poslije nije nikad pojavljivala.
v
Prolazilo vrijeme, došla godina 1826.
Dječacima bijaše jedanaest godina, odlazili su u šumu, išli posvuda
naokolo. Prije je Torgeir bio vođa u svim njihovim pothvatima, a sada ga
je pretekao mali Dag. On je sada prednjačio u svemu što bi smislili ili
izvodili. Uglat, nedovršen i dugonog bijaše još uvijek, ali je počeo da
dobiva pravo obličje - tesao se, govorili ljudi.
Adelaida ih je nekoliko godina poučavala gore u njihovoj sobici te su
već davno znali čitati, pisati i računati, a sada su učili i druge predmete.
Kadikad bi se potužila Dagu kako previše švrljaju naokolo.
„Pusti ih neka još malo uživaju u svojoj slobodi, jer će uskoro ionako
župniku na vjeronauk. A onda im valja ozbiljno na posao“.
Adelaida je sanjala o tome da će jedan od njih, svejedno koji, ići u grad
u školu i da će postati jest, možda oficir. To bi priličilo onome koji će
preuzeti Borgland. Ali se nije usuđivala da dođe Dagu s takvim
prijedlogom. A da će poslije krizme ozbiljno na posao - to je značilo da im
se valja prihvatiti rada na dvoru i posjedu. Nije se mogla sprijateljiti s
time da obojica pođu tim putem: da joj je barem jednoga dati u grad, u
školu; ali bijahu slabi izgledi za to.
v
Neki čovjek koji je na kolima odvezao teret u grad pa se vratio odande,
donio je kratku i jasnu vijest od Holdera da mu treba novaca. Stari je
Holder umro lani, a sad je poslove vodio njegov sin. Nije više bio mlad -
prebacio je on četrdeset i sedmu.
Dag je doznao da je Holder sam sišao u družinsku prostoriju i čovjeku
dao tu poruku. Dag je mogao misliti u kakvu se stanju taj nalazi kad se ne
skanjuje da o tome govori pred drugima. Najbolje je da odmah krene u
grad.
Dok se vozio onamo, prebirao je mnoge misli. Njegov je otac
posljednjih godina života sredio sve oko sebe, obnovio i uredio sve na
dvoru i naokolo po posjedu tako te nisi mogao naći trule grede u radničkoj
kolibi dokle god si išao šumom, nikome nije nedostajalo oruđa, sve bijaše

534
kako red i običaj zahtijeva. Pobrinuo se i za gospođicu Ramer na
Borglandu, sve je uredio i zapisao da bude mirna do kraja života. Vidio je
Dag prijepis njezinih papira u sanduku u podrumu. I Holderu je
pomagao, odgađao mu obračune iz godine u godinu, i još mu uzajmio
novaca da nekako preturi teška vremena.
Ali tek što mu je otac umro, već su došli novi događaji - tražili su od
njega novac i drugu pomoć. Trebalo je da čovjek bude budan i da radi svoj
posao ma kako mu dojadilo. Gdje nema ljubavi prema poslu - kao u
Holdera - ondje ništa ne pomaže, ni novac niti išta drugo.
Opazio je i to kako je Adelaida namjerila nešto s dječacima, ne bi li se
uspeli naviše - ali ne, ništa od toga, tako je odlučio. Valja u njima
probuditi volju za radom, odmah s njima na posao čim se krizmaju, a
dotle neka se upoznaju sa šumom. Dobro je za mladost da se progiba i da
se uznoji. Ljudi bez snage u rukama nisu ni za što.
Daga je zaboljelo srce kad se pokraj dućana dovezao na popločeno
dvorište Holderove trgovačke kuće. Dagovi su rođaci tu trgovali preko
stotinu godina, tu se rodila njegova čestita i dobra majka i tetka Doroteja.
Obadvije su tu odrasle i živjele u toj kući prije nego što su došle na
Björndal.
Prije je tu vrio život, vrvjeli ljudi i konji. A sada vidiš samo par kljusadi
- inače sve prazno i pusto.
Bio je čvrsto odlučio da pred Holderom udari šakom po stolu i da mu
kratko i jasno kaže da s Björndala više ne može ništa dobiti, ni novaca ni
robe. Ali kad je vidio svu tu pustoš i kad se sjetio dana što ih je tu proveo
u djetinjstvu i u mladosti, s ocem, majkom i tetkom Dorotejom - kad se
sjetio svečanih i lijepih časova doživljenih u toj kući, nešto mu je zastalo
u grlu, nekakva mu se težina svalila na grudi.
Bi li njegov otac mogao reći ne da je sada na njegovu mjestu? Bi li to
otac mogao - on koga su za ovu kuću vezale tolike uspomene?
Putem je razmišljao kako ne smije dopustiti da tako ide dalje, sve ako
bi i htio. Na njemu leži odgovornost za tolike ljude, za dvor i posjed, za
obitelj. Ni onako mu nije bilo lako da sve to održava. Mnogi je veliki
posjed propao posljednjih godina. Ali, s druge strane, ne može pregorjeti
da mirno gleda kako ide na bubanj Holderova trgovačka kuća.
Dag priveže konja, objesi mu zobnicu i počne promatrati staru
trgovačku kuću, sa svim onim stubištima i pristrešjima, hodnicima i

535
potkrovljima. Stajao je kao i mnogi njegovi prije njega, ali takav mučan
čas nije nitko od njih doživio.
Dag uđe u stražnju zgradu, što je zatvarala dvorište na drugom kraju,
i pope se na kat. Jedna od djevojaka odvede ga u danju sobu. Dag je dobro
znao da je tu na katu nekoć živjela njegova majka, ali nije znao da su se
upravo u toj sobi njegova mati i otac dogovorili o zajedničkom životu -
prije gotovo pol stoljeća.
Neko je vrijeme stajao sam unutri, a onda priđe divanu i sjede.
Promatrao je kuću preko puta koju je obasjavalo sunce kasnog ljeta. Nije
mogao znati da je tu nekoć sjedila i njegova mati te isto tako promatrala
kuću na suprotnoj strani ulice i mislila na njegova oca.
Otvoriše se vrata, ude Holder crvene glave i ne baš siguran na nogama.
Pozdravi rođaka širokim pokretima i obaspe ga bujicom riječi o novim
trgovačkim slomovima u Londonu i svim mogućim isprikama.
Djevojka donese vino i čaše, a Holder natoči i odmah svoju salije u se.
Dag nije svoju čašu ni taknuo. Holder svoju ponovno natoči te i nju
istrusi.
„Jesi li donio novaca?“ - upita mirno, kao s nekim pravom.
Dag je mrko gledao preda se, i samo bi ovda-onda ukosio pogled prema
njemu.
„Koliko ti zapravo treba?“ - upita Dag.
Holder spomenu tako veliku svotu, i to samo kao privremenu pomoć,
da je Dag istog časa zaboravio sve svoje osjećaje.
Rođak Holder nastavi, sve u lakom tonu i sve onako ovlaš, da upravo
sada može napraviti izvrstan posao koji će odmah sve popraviti. A onda
Dag treba da mu malo kasnije uzajmi isto toliki iznos pa će kuća Holder
uskrsnuti u svem nekadašnjem sjaju. On, Holder, jamči za to. Još je
priklopio kako je njegov otac, stari Holder, bio suviše sitničav, i zato je
sve išlo krivo, nije mogao naprijed. A priliku valja ščepati, ne smiješ je
propustiti kad je tu. Dag ustade.
„Došao sam da tražim novac“, reče hladno. - „Što veliš na to?“
Holder se samo zavali u naslonjač, ruke mu klonuše preko priručja a
noge mu se široko ispružiše.
„Ovdje nitko ne može ništa tražiti“, reče - „ovdje više nema ništa“.

536
 „Vidim da tu nema ništa“, odvrati Dag - „jer sam nisi ništa“.
Holder nije posljednjih godina nigdje imao kredita doli u Daga, pa je
tako Dag mogao raspolagati onim što je još ostalo. Dag je dao odvjetniku
svoje upute, i tako je napisano da sin »mladog Holdera«,
dvadesetogodišnjak, pokuša da oprezno vodi dućan i da se sasvim
obustavi svaka veletrgovina, a sve prostorije da se iznajme, osim dviju
soba nad dućanom, u kojima će stanovati otac i sin. Ako ni to ne
pomogne, onda će sve na dražbu.
Odvjetnik se smješkao kad je sve bilo napisano.
„Trebalo je tako još dok vam je otac bio na životu“, reče Dagu.
Tako se najvećim dijelom bogatstvo koje je nekoć iz Holderove kuće
stiglo na Björndal vratilo onamo odakle je i došlo.

GLAVA XXIII.

Jednog dana u kasnu jesen godine 1830. sjedio Dag za stolom u

pisarni.
Papire što ih je imao pred sobom brzo je odložio kad je ušla Adelaida,
a jednu je knjigu rastvorio tako da su svi ostali pod njom.
Na Adelaidi su se u posljednje vrijeme opažali znaci starenja. Prošlo
doba cvata, godine učinile svoje, nekakva je ukočenost ovladala njome u
svakodnevnom životu te joj se čeljad na dvoru radije uklanjala s puta.
Prišla je ravno pisaćem stolu i sjela na stolicu sa strane a rukom se
naslonila na stol. Davno je to bilo kad joj je Dag oduzeo poslovne knjige.
Nakon pomirenja često se događalo, kad bi Dag bio odsutan, da je
preuzimala račune od ljudi što su natovarena kola vozili u grad pa se
vraćali, ili pak od onih što su iz okolice dolazili da vrate dug ili plate
kamate, a ona je brižno upisivala, i s vremenom je bilo tako da su se njih
dvoje izmjenjivali na poslu oko knjiženja, kako bi već koga zapalo.
Po onom kako je Adelaida ubilježavala, po njezinim pitanjima i po
papirićima s brojkama i zbrajanjima što bi ostali u kakvoj knjizi, Dag je u
posljednje doba stjecao o njoj dojam koji mu se baš nije sviđao. Mirisalo
je to na cicijašenje.

537
 Pripisivao je to godinama siromaštva u njezinoj mladosti i srodnosti
karaktera između nje i njezine bake, koja je u svojim skučenim prilikama
morala nekoliko puta u ruci prevrnuti svaki šiling prije nego što bi ga
izdala. Ali su odonda prošle mnoge godine pa bi se Adelaida već mogla
odviknuti od te sitničavosti, mišljaše Dag. A nije mu na um padalo da ju
je možda sam natjerao na to, zaplašivši je zajmovima što ih je godine i
godine davao Holderu.
Dolazila mu je s kojekakvim sitnicama, spominjala mu kako je vidjela
gdje šumski radnici odnose ovo i ono, drugi uzimaju do čega mogu doći u
kuhinji, a ostali koji imaju posla po spremištima i smočnicama smažu
štogod slasno kad god stignu.
Takvo mu je nešto iznijela i sada dok je sjedila kraj stola u pisarni.
„Naše oči vide toliko toga u svijetu“, odgovori joj Dag - „ali ne treba
svemu pridavati važnosti ni sve uzimati k srcu. Na jednom dvoru i
posjedu mnogo se šta događa što se baš ne može strogo proknjižiti. Život
je pun takvih neproknjiživih sitnica. Kad ljudima sve ostavljaš slobodno,
onda sami paze i štede, ne treba čuvara“.
Dagovo lice i glas djelovali su na nju nekako neobično odlučno i
odrešeno. Uostalom, u posljednje je vrijeme mnogo toga neobično na
njemu pa se na tome nije dalje zadržavala. Ali nije ona došla njemu u
pisarnu samo zbog tih sitnica. Malko se zamislila o tome što je rekao a
najviše o onome što je sama još imala da kaže; kako se već odavno više ne
boji Daga, iziđe nasrijedu s onim što je naumila:
„Jesenas još nitko nije donio novac, ni otplate ni kamata. Jesi li to već
opazio?“
Dag je podugo gledao preda se, kao da ga je njezino pitanje nekako
iznenadilo, a onda mirno odgovori:
„Ne treba da razbijaš glavu zbog nečega takvog. Rekao sam im da ove
godine mogu izostati s plaćanjem. Poslije ovako mršave jeseni svatko
ionako ima brige uvrh glave“.
Sastavio je obrve, pogledao dolje u otvorenu knjigu i segnuo za
papirima pod njom, ali onda povuče ruku.
Adelaida se trže kad je naglo ustao. Lice mu nije pokazivalo blagost.
Ušetao se prostorijom tamo-amo, a onda zastao kraj prozora i gledao na
dvorište. Zatim se okrene:

538
 „Često sam se navraćao ljudima dolje u ravnici te sam vidio kako žive.
Nije im lako, imaju na vratu poglavara i predstojnika. I kad znam kako je
njima i kakve ih nevolje biju, onda mi je mučno i naprosto ne mogu
gledati da čitavu godinu strahuju i skucavaju talire koji nam baš nisu
potrebni“.
Adelaida je gledala taj neobični mladenački žar u Daga, i u njoj se
počeše miješati misli o tome s mislima o onom što je rekao.
„Treba da mislimo na budućnost i na svoje sinove“, najposlije će ona.
„Godine tvoje mladosti zaplašile su te više nego što sam vjerovao kad
toliko razmišljaš o budućnosti“, dočeka Dag. - „Što se izgubilo zbog
Holderovih londonskih poslova, to je bilo pa prošlo. Sada je kraj tim
gubicima, više se onamo ne otprema roba utaman niti se ondje ulaže
novac otkad postoje banke. I sama to znaš iz naših knjiga, vidjela si da se
imetak uvećava. Znaš da sada siječemo drvo od deset lakata i postižemo
bolje cijene“.
Časak je zastao.
„A što se tiče naših dječaka“, nastavi Dag - „za njih sam bez brige.
Promatrao sam ih na poslu i u šumi. Žilavi su oni, poštuju ljude koji znaju
svoj posao, primaju savjete ne dižući nos. Nema bojazni za budućnost,
možeš biti mirna. Kad su dječaci voljni da rade i uče, pa kad jednom dođe
vrijeme da sami vode svoje poslove i da upravljaju, onda će upravljati
razumno i pravedno, i više ništa ovdje ne treba. Na mnogim je mjestima
ovdje krš i kamen, ali ima i dobrog tla, šume i paše, a na Borglandu je
dobra zemlja i dobar urod onih godina kad se sve ne smrzne. I valjan
svijet živi oko tebe, Adelaida, sve čestita čeljad na dvoru, u naselju i u
šumi“.
Dag je pristupio korak-dva bliže i spustio glas koji se bijaše nešto
povisio.
„Ne smije čovjek škrtariti, ne smije biti cicija prema ljudima. To samo
stvara zlu krv, jer onda nitko neće raditi više nego što baš mora. Koliko
znam, u okolini nije nitko oskudijevao dok god je bilo štogod u našim
spremištima. Spomenula si kako uzimaju i odnose iz smočnice ili iz
kuhinje. To im ponajviše dopušta gospođica Kruse, jer je tako naučila od
moje majke“.
Adelaida se polako naslonila, zavalila se na naslon i samo gledala. Još
nikad nije od Daga čula toliko riječi u jedan mah pa je razabrala da je očito

539
mnogo razmišljao o tome. Osjećala je te riječi kao tihe prijekore.
Posljednje su riječi bile jasno upućene njoj, pa iako nisu došle nenadano,
ipak su je pekle.
Čula je i slušala, čak je i sama zapisivala, kako je Dagova mati bila
brižna prema svima i skrbila se za sve kojima je trebalo njezine pomoći, i
kako je bila hrabra kad je trebalo, ali i puna dobrote koja se pokazivala u
svemu što je činila.
v
Adelaida je mnogo razmišljala o Dagovim riječima, jer je uvečer, u
tami postelje, upitala:
„Mislim da nitko i ne želi da odlazim ljudima kao što je odlazila tvoja
majka?“
„I ja tako mislim“, jasno će Dag.
Adelaida je dugo šutjela, a onda opet upita glasom koji bijaše sasvim
drukčiji negoli inače:
„A što misliš, što bih ja mogla učiniti?“
I opet duga šutnja i najposlije Dagov odgovor:
„Postati pristupačna. Da se ljudi oko tebe usude da s tobom govore. A
onda će već doći i drugi. Ima toliko toga o čemu bi da razgovaraju s tobom
jer si razumna i obrazovana. Imaju ljudi briga i neprilika s djecom i sa
stokom, s bolestima i sa svagdašnjicom, ali treba da pokažeš plemenitost
i dobrotu, pokaži da imaš srca i osjećaja, jer se inače neće nitko usuditi
ovamo“.
Sada je Dag izrekao riječ koju je toliko puta spomenuo stari Dag. Sama
ju je Adelaida prenijela Dagu i mislila da u nje ima srca i osjećaja. A sada
je to isto čula od Daga. Sve joj se kovitlalo u glavi. Što li on time misli?
„Misliš li da nemam srca?“ - upita ga najposlije.
„Imaš, ali se sledilo“, odgovori Dag.
Adelaida je toliko razmišljala da ju je već oblijevala vrućina. Noćas joj
je eto, u njezinoj četrdeset i osmoj godini, naposljetku postalo jasno da je
uvijek imala dobro i toplo srce - za sebe, ali ne i za druge.
Namatala je misli dalje. Ta ju je spoznaja skinula s visine na kojoj
mišljaše da se nalazi nad drugima. Bijaše joj kao da se prvi put spustila u
red običnih ljudi i osjetila potrebu da se sakrije među sebi ravne. U isti

540
čas kad je osjetila kako tone, bijaše kao da se jedna glava uzdiže nad
svima: bila je to glava starog Daga. Najprije mu se u pogledu čitala
bespomoćnost kao onda kad ga je ona, Adelaida, našla na Röisli i odvela
ga kući; polako postajaše pogled sve čvršći i najposlije su te oči gledale
jasno i čvrsto ispod obrva, kao onda kad joj je objasnio što on misli o
smislu života.
Pokraj starog Daga javi se drugi lik - bijaše Dagov - a iskočio je još više
zbog onoga što joj je danas kazao. I stari je Dag za svojih posljednjih
godina znao odgađati ljudima plaćanja i čekati ih - ali je uvijek mislio
kako će se platiti jednom kasnije. Tako je i stajalo u njegovim knjigama.
A koliko je ona danas razumjela Daga, razabrala je da on nije čekao ničije
molbe nego je ljudima sam najavio kako jesenas ne treba da plaćaju...
Njezina se baka nekoć borila s dugovima, a i njezin je otac u svoje
vrijeme nabavio novac uz tako strašne uvjete da je jednom zagrmio:
Sam je đavo izmislio kamate! Adelaida bijaše valjan i čestit čovjek - ali
jedan od prosječnih. Iznad prosjeka nije se uzdizala. Vidjela je i gledala
ljude kako tonu u dugove i dave se kao pod nekom morom koje se nikad
ne mogu osloboditi. I zato nije mogla shvatiti Daga - nije joj išlo u glavu
kako je mogao krenuti naokolo i najaviti da tolikim ljudima skida brigu s
vrata i oslobađa ih te more za čitavu jednu godinu. Nikad nije čula da je
itko došao na takvu neshvatljivu namisao.
Voljela je Daga ali nikad, svih tih godina, nije osjetila nešto takvo kao
sada. Još su joj u ušima odzvanjale njegove posljednje riječi - ono da joj
se srce sledilo.
Glas joj bijaše sasvim promijenjen kad je upitala:
„Što treba da radim?“
Odgovor dođe bez ikakva skanjivanja:
„Da se otkraviš prema najbližima, a ostalo će doći samo od sebe“.
Adelaida je, jednom prije mnogo godina, odlučila da pomogne
gospođici Kruse i zagrijala se za tu namisao. Ali, kao i uvijek, dalje od
namisli nije otišla.
v
Dva dana poslije Adelaidina razgovora s Dagom u pisarni doveze se s
juga neki čovjek na Björndal. Želio je da govori s Dagom.

541
 Dag ga je primio u prednjoj dvorani, te je Adelaida gore u svojoj sobici
mogla čuti svaku riječ. Došljak reče kako ne dolazi da se tuži ali mu je
nešto na srcu i nikako mu ne da mira. Njegov susjed duguje Dagu dvaput
toliko koliko on; čuo je kako je i tome susjedu oprošteno - ne treba da
plaća kamate, premda iznose dvostruko. Ne dolazi, reče, da se tuži ne,
nipošto ali, eto, mora spomenuti da je tako i da je onaj oprost njemu
donio za polovinu manje negoli susjedu.
Dag je pustio čovjeka da do kraja izgovori svoje ali ipak nije mogao
mirno sjediti i slušati njegova pusta izlaganja i one isprike. Kad je Dag
ustao, ustade i čovjek te se poče okretati kako je Dag koračao dvoranom
gore-dolje i obilazio oko njega u sve užim krugovima. Gledajući kako mu
se Dag kao u nekoj prijetnji sve više približava a ne kazuje ni riječi, čovjek
se najposlije ukroti toliko da mu je presahnuo govor: više nije mogao da
protisne ni riječi nego je samo stajao i zbunjeno vrtio glavom.
Dag je mislio da je pravično postupio prema svojim dužnicima, i sad
ovo griskanje i meketanje bijaše prvi odjek. Teško spusti ruku na
došljakovo rame:
„Znaš li“, reče - „što si vozio u kolima cijelim dugim putem od kuće pa
dovde?“
Čovjek nije znao odgovoriti.
„Sam vražji nakot kojega ti se valja dobro čuvati: zove se zavist. Ako joj
podlegneš, nećeš u životu imati ni jednoga radosnog dana. Od nje ljudi
postaju nakaze“.
Čovjek se poče izvlačiti i ispričavati, ali ga Dag prekide:
„Ne treba mi nikakvih isprika. Nisi ti jedini. Svi mogući ljudi pate od
te bolesti. Vozi se kući i misli na svoju ženu i djecu, na stoku i na posao, i
uzdravlju!“
Čovjek sunu na izlaz ali se na pragu okrenu te još stiže da kaže kako je
svemu kriva njegova žena - ona ga je naputila ovamo.
„Odlazi!“ - zagrmje Dag i za njim zalupi vrata.

542
 GLAVA XXIV.

Čovjek ne mijenja ćudi tako lako, ali gdje je dobra volja, može se
mnogo kad je jasan cilj pred očima.
Riječi starog Daga bijahu Adelaidi kao skladni zvuci na kojima se duh
odmara. Nisu joj postale kao neki zahtjev kojemu bi morala udovoljavati
i pokušavati da ga izvrši. Bijahu više kao prijateljski savjet te su se kao
neka blagost pretákale u njezino biće.
A sada joj je Dag govorio ne libeći se, pokazao joj da nema puta
naokolo nego da valja udariti ravno - pokazao joj put u njezino vlastito
srce i kroza nj.
I tako je Adelaida najposlije počela malo-pomalo otvarati svoje srce,
otvarati ga ozbiljno i tako dopustila da se polako odmrzne i otkravi
njezino ledeno biće na toplini srca.
Počela je s gospođicom Kruse: zamolila ju je da koju od svojih
večernjih dužnosti prepusti komu drugom pa da uvečer, kad nema Daga
dođe u prednju dvoranu, ili pak gore u njezinu sobicu, da njih dvije malo
prosjede zajedno kraj svoga ručnog rada i da razgovaraju.
U početku se gospođica Kruse bojala tih poziva, ali ju je Adelaidina
smotrenost i razboritost polako oslobodila te bojazni, i najposlije se
gospođica Kruse cio dan radovala očekujući večer. Ti večernji razgovori
bijahu joj kao odbljesak njezinih najljepših uspomena - njezinih sjećanja
na večeri što ih je nekoć provodila tu u sobici s gospođicom Dorotejom,
onda dok ona, gospođica Kruse, bijaše samo mala Stina.
Tiha radost gospođice Kruse prelazila je na Adelaidu, bijaše kao da je
oblijeva toplina, i tako se u Adelaidi počeše pokretati nova osjećanja i novi
životni poticaji.
Kako je gospođica Kruse polako izlazila iz svoje učahurenosti, tako je
Adelaida od nje sve više doznavala o ljudima na posjedu i u naselju i o
radnicima u šumi. Ponešto joj je u toku godina kazivao i stari Dag, ali su
sadašnja izvješća bila bliža i podrobnija. Gospođica je Kruse dobro
poznavala ljude, dolazili su joj sa svojim nevoljama, iznosili joj svoje jade.
Potkraj zime vladalo je toliko povjerenje među njima dvjema da je
gospođica Kruse dolazila Adelaidi i s njome se savjetovala kad bi komu
trebalo pomoći, dogovarale se njih dvije o svakom pojedinom slučaju, i

543
tako je Adelaida najposlije počela ozbiljno sudjelovati u životu ljudi oko
sebe i sve je više osjećala na sebi moć starog Daga i njegove blage
zapovijedi.
v
Dag je sjedio u pisarni i pušio dugu očevu lulu. Bijaše to jedne večeri
potkraj ožujka. Zima vani, premda se bližila kraju, žestoko šibala repom
i prašila snijegom ponovcem, a unutri gorjela vatra u kaminu.
Upravo su maloprije večerali u blagovaonici dječaci, Adelaida i Dag.
Dječaci su otišli gore u svoju sobicu, a Adelaida i gospođica Kruse sjedile
u prednjoj dvorani.
»Kako li je ugodniji i ljepši život u posljednje vrijeme«, mišljaše Dag.
Dječaci koji su se u mlađim godinama bubetali i tukli, kako to već biva
u to doba, tako te ih je Dag morao kao mladu štenad hvatati za šiju i dobro
protresti - sada su se razvili u valjane momke otkako su mogli okušati
svoje snage na poslu. Uvijek nešto pripremaju i nečim se bave, gore u
sobici ili gdje drugdje, barataju oružjem i oruđem i lijepo se slažu.
Znao se raspitivati u ljudi koji su s njima radili i nikad nije čuo drugo
doli samo dobro. Rado su priskakali u pomoć, bili radini, druževni i
srdačni, nisu se prenemagali. Jest, malog su Daga morali ponekad i
zadržavati, jer kako bijaše u nerazboritoj dobi, pokazivao je suviše
smjelosti i previše se pouzdavao u svoje još nejake snage. Ali je Dag
mogao biti miran, imali su razborite ljude oko sebe koji se ni pred
njegovim sinovima nisu skanjivali da u pravo vrijeme kažu pravu riječ.
I Adelaida je krenula pravim putem, bijaše Dag zadovoljan. Sitničavost
što je prijetila da će se u njoj dalje razviti, sad je, čini mu se, sasvim
nestala. Kao da ju je netko rukom odnio. I dobro je tako, jer mu nikakva
sitničavost nije po ćudi.
I Holderov dućan u gradu kao da je krenuo. S mladim Holderom nije
bilo muke, dobro su ga naputili Dag i odvjetnik. Ali je uvijek bilo
natezanja s njegovim ocem, uvijek je taj rogoborio i gunđao. U malom se
stanu, govoraše, osjeća kao u zatvoru pa radije neće ni da se pokazuje
vani. Gotovo i nije izlazio. Dag mu je rekao da je sam tome kriv, ali ako
hoće, može prijeći na Borgland, ima ondje mjesta koliko želi. Na to je
Holder odgovorio kako je Dag ionako s njime bezdušno postupao - zar ga
pod stare dane želi još i poseljačiti. Nije se Dagu sviđao ton u kojem je

544
Holder izgovorio riječ »poseljačiti« pa se mogao samo radovati što mu taj
teret nije pao na vrat.
v
Dag je sjedio pred kaminom, noge je opružio na kameni rub. Zagnao
se u misli. Briga zbog Holdera i sve ono zbog čega je prije razbijao glavu
sada je s dimom otišlo kroz dimnjak, a došle su druge misli.
Kao i toliko puta prije, krenule su njegove misli prema šumskim
padinama pa sve više dok se nisu dohvatile Stijene smrti, gdje je jednom
doživio tako snažne doživljaje.
Kako li je drukčiji svijet kad se gleda ozgo. Beskrajne šume u dugim
valovima, naselje kao sićušna usjeklina na njihovu krajnjem rubu, a dalje
na jugu svijetlo zelenilo ravnog kraja što se stere u nedogled. Stajao je
onda gore i gledao smrti u oči. I kad je valjalo sići odande kamo se bijaše
uspeo u svome slijepom prkosu i mahnitosti, osjećao je kako je život
kratak, a smrt duga, i bijaše mu neshvatljivo kako ljudi na tome kratkom
životnom putu mogu jedni druge gurati u smrt.
A ipak - nije li i sam za svojih mračnih godina tonuo u mržnju prema
svojima najbližim? I nije onda na pameti imao onaj pogled ozgo i one
lijepe misli.
Ali otkad se pomirio s Adelaidom i čuo sve ono što mu je pripovijedala
o borbi i o mislima s kojima se nosio njegov otac, bijaše mu kao da se
neprestano vraća u svoju mladost. Onaj pogled sa stijene na ljudski život
bio mu je jasnije pred očima nego ikad prije. Ali je to dolazilo odatle što
je odonda sam dublje proniknuo u život. Bijaše strahovita udaljenost
između onih godina mraka i mržnje što ju je nosio u sebi - i ovih sadašnjih
misli o životu, misli što su u njemu postajale sve jasnije.
Razmišljao je o onome čovjeku s juga što mu je došao sa svojom
zavišću. Otpravio ga je oštrim riječima ali se u mislima često navraćao na
taj događaj. I onda mu je prvi put postalo jasno da je on, Dag Björndal,
uvijek postupao drukčije negoli većina ljudi - možda zato što sam nikad
nije imao nevolja, nikad mu nije išlo krivo u životu.
Svi oni lijepi dani provedeni u šumi i u prirodi - jest, i oni su pridonijeli
svoje, ali je ipak imao glavnu prednost pred drugima u tome što nije nikad
osjetio glavobolje zbog golog opstanka. Nikad u životu nije morao misliti
na krutu riječ: borba za život. Jest, i on je valjano zagrabio u život, ali
nikad pod pritiskom borbe za opstanak, nikad »pod moraš«.

545
 On je prvi u svome rodu bio oslobođen toga, dok su svi njegovi preci,
morali voditi ljutu borbu.
Onog je čovjeka s juga osudio i oštro prekorio zbog njegove zavisti. Ali,
kad pravo razmisli, možda onaj čovjek nikad nije bio bez brige za
opstanak? Takav lako postane zajedljiv i sitničav.
Dag ustane te se ushoda po sobi.
Po onome što je čuo od Adelaide, njegov je otac onda došao do
spoznaje i zaključka da čovjek koji ne mora voditi borbu za opstanak ima
drukčije i strože obaveze prema zajednici i prema vječnosti, i te se
obaveze ne iscrpljuju mislima na spas duše, nego valja izvršiti dužnost
prema svojima bližnjim. Tko hoće, neka se moli, ali su dobra djela ono
što se traži, čovječnost je vrednija od pobožnosti. Plemenitost, to je iznad
svega. I toliko je to njegovu ocu ležalo na srcu da se nije mogao pouzdati
u Adelaidu nego je sam one noći došao gore k njemu, na Skarfjell, da mu
to kaže. Jest, mnoge se dane morao boriti protiv plahosti što se bijaše
usjekla između njih dvojice, ali ga je nešto tjeralo da mu kaže što i kako
misli o životu, da mu iznese svoje mišljenje do kojega je došao poslije
teških borba i iskušenja. I kazao mu je to one hladne jesenske noći gore u
planini. Bio im je to ujedno i posljednji susret, te je noći Dag posljednji
put vidio oca na životu, i valja poštovati riječi čovjeka koji bijaše posvećen
smrti.
v
Dag otvori jedan od prijekleta u ormaru te izvadi neke papire. Bijahu
to oni isti što ih je onoga jesenskog dana, u istoj nakani, imao pred sobom
na stolu pa ih pokrio knjigom kad je ušla Adelaida.
Sad ih stavi u džep i zatvori prijeklet. Neko je vrijeme stajao zamišljen,
a onda pokraj stola priđe prozoru i otvori ga. Sjedio je tako i gledao u
proljetnu noć.
No proljeće još ne bijaše. Početkom mjeseca vrijeme je doduše otoplilo
te se led na rijeci počeo kretati, a šumska jezera, živa pokopana pod
ledenom pločom, počela se oslobađati svoga pokrova. Zatim je opet
zastudjelo, prosipio snijeg iz oblaka i sve prekrio te su se opet vozili
saonama. Ali se mogla čuti huka s rijeke u daljini - orljava dolazila od leda
što se krhao.
Udahnjivao Dag zamamni dah predjarja, upijao jaki miris ranog
proljeća i snijega. Otišla je zima, to je još samo, ljutita, šibala repom na

546
odlasku. Jest, proljet samo što nije granula. Valja mu dakle provesti što
je naumio i odvesti se u grad - otići odvjetniku. Ujutro će krenuti.
v
Ima u ljudskoj duši tajna o kojima ni najbliži ništa ne slute. Adelaida
je osjećala da u Dagovoj duši nešto drijema, skriveno dublje od svega što
je poznavala. Ključ tih tajna ležao je pred njom, ali ga nije vidjela.
Bijaše troje ljudi što su starog Daga u svoje vrijeme trgli iz njegove
uspavanosti i dozvali ga svijesti. I Dag ih poznavaše jer su i na njega
utjecali, a bilo je to u njegovoj mladosti, kad se oblikuju misli kojima se
svatko kasnije vraća u životu - dok mu je duh još svjež. Bijahu to troje:
Dagova mati sa svojim zdravim razumom i plemenitošću, tetka Doroteja
sa svojim budnim i osjećajnim bićem i stari kapetan Klinge sa svojim
teškim mislima o nesreći što ljude pogađa siromaštvom.
Premda je često izbivao od kuće i boravio u šumi, Dag je imao moć
zapažanja te su njegove oštre oči zapazile mnogo toga iz očeva ondašnjeg
postupanja - više nego što bi tko i pomislio. I mogao je o tome razmišljati
mnoge i mnoge dane što ih je proveo hodeći po šumi ili sjedeći noću kraj
vatre. Uostalom, tko i sam sudjeluje u ljudskoj trci, nikad ne može vidjeti
onako kako vidi onaj koji stoji postrani: i Dagu je sa strane pogled bio
jasniji, mogao je bolje zapažati svu ljudsku sitničavost.
Dag bijaše šutljiv, nitko nije znao ni slutio što on misli o svemu onome
što je vidio i čuo, gledao i slušao. Onda na Skarfjellu pokazao mu se na
licu opor polusmiješak kad je otac rekao:
»Gramzljivost onih koji su u životu napredovali samo nepotrebno
ojađuje i otežava ljudima život, koji je ionako težak«.
Nije s Adelaidom mogao razgovarati o tome - zbog oca, ali jednom
mora pokazati što i kako misli, i to djelom, još prije nego što pokaže
riječju.
Dag zatvori prozor i pođe prema prednjoj dvorani, ali zastade nasred
sobe. Posijedjela mu kosa na sljepoočicama, uskoro mu je pol stoljeća, ali
je uspravan gotovo kao u mladosti.

547
 GLAVA XXV.

Sa svih strana prilazili ljudi: most bijaše srušen. I da nesreća bude još
veća, na mostu se nalazio dječak.
Skupina djece igrala se na trulom mostu, sve sami dječaci, jer su oni
uvijek ondje gdje se nešto zbiva i gdje ima napetosti.
Odavna se nitko nije vozio preko tog mosta, a razboriti su ljudi govorili
i opominjali da je dotrajao i da bi ga sada mogao odnijeti proljetni led na
rijeci, ali su upravo zbog toga djeca hrlila onamo. Stoji most otkako su
živi, mišljahu djeca, pa će valjda stajati još taj dan. I od napasti eto ti
nesreće.
Svi su se drugi domogli obale, samo se mali Iver Tjernbraaten, koji je
uvijek propuštao pravi trenutak, srušio s mostom u rijeku. Prihvatio se i
držao za zaleđeni srednji stup u rijeci te nije mogao ni tamo ni amo. Pod
njim tekla nabujala rijeka a ledene plohe i gromade udarale o ruševine
mosta, krhale se i kovitlale i plovile dalje. Iza mosta stvarala rijeka brzicu
što je vukla led, a stupovi koji su još stajali i ostaci mosta što su visjeli,
ljuljali se i podrhtavali prijeteći da se svakog časa otrgnu.
Na jednoj i na drugoj obali sabirali se ljudi i s užasom gledali mladi
život koji se svakog trena imao srušiti u dubinu. Jer mališanu na onom
stupu nije bilo spasa. Po ostacima mosta što su još visjeli nije se moglo
onamo, a nijedan čamac nije mogao proći između ledenih gromada.
Muškarci, žene i djeca dolazili sa svih strana, ali nisu ništa mogli:
stajali su bespomoćni i slušali orljavu rijeke i prodorni vrisak nesretnog
dječaka i gledali kako plohe leda plovca trgaju i sa sobom odnose komad
po komad od onog što je još ostalo od mosta.
Nebo bijaše teško i tmurno, povlačili se po njemu oblaci, večer se
spuštala.
v
Dok su ljudi tako stajali i s užasom promatrali tu nesreću, cestom s
juga doveze se neki čovjek. Očito je opazio ljude sakupljene kraj rijeke i
srušeni most jer je zaustavio konja.
Svi pogledaše tko je. Nekoliko mališana odjuri prema njemu da mu
kažu što se dogodilo.

548
 Bio je to Dag Björndal, vraćao se iz grada. Nije ni dočuo što mu kazuju
zadihani dječaci nego je odmah krenuo konja gore prema mostu.
Svi kao da odahnuše kad je on prišao. Ne stoga što bi vjerovali da on
tu može nešto učiniti nego zato što su znali da su sad slobodni od
odgovornosti: ondje gdje je jedan Björndalac nemoćan, svima je savjest
čista.
Dag zaustavi konja ondje gdje se put naglo spušta prema mostu.
Sjedeći u saonama pogleda dolje. Svi su gledali u njega očekujući da će
zavrtjeti glavom. Ali je on gledao niz rijeku pa opet uz vodu te se počešao
pod kapom.
Dječak dolje na stupu zacijelo se onesvijestio, jer od njega dugo ne
bijaše nikakva glasa, ali je sad opet vikao tako da je svima prodiralo kroz
mozak.
Dag okrenu konja s puta te se sa saonama uspe gore navrh obale. Očito
je htio da sve bolje vidi i pregleda. Taj konj i taj čovjek u saonama, onako
kako su se tamno ocrtavali prema nebu, bijahu nešto sablasno ljudima
sakupljenim dolje na drugoj obali - bijahu im kao neki predznak događaja
koji nadilaze svako razumno poimanje.
Oni koji su se nalazili s ovu stranu rijeke pođoše gore prema Dagu.
Držali su se na nekoj udaljenosti, ali ipak dovoljno blizu da vide njegovo
tvrdo, istureno lice, njegov mirni pogled što je išao uz rijeku pa niz nju i
ruku koja je lako zatezala uzde da konja drži u pripravnosti.
I tim ljudima bijaše sve to neshvatljivo, predosjećali su nešto što iskače
iz prirodnih okvira. Vidjeli su kako mu je pogled zapeo o nešto gore na
rijeci i kako mu oči vrebaju, polako mu pogled klizi niz vodu i nešto budno
prati.
Stari su se ljudi sjećali kako se nekoć stari Dag ludo i smiono utrkivao
sa samom smrću kad se provezao rubom ponora samo da prije
Borglanđana stigne pred crkvu. Sjećali su se mnogih priča o smionosti
Björndalaca, ali da bi se tkogod usudio na munjevitu vožnju preko
ledenih santa, i to u času kad se proljetni led na rijeci krha, sudara i nabija
- ne, to se još nije dogodilo... Nitko nije ni slutio da Dag čeka upravo na
takvu priliku. Mahnita je to smjelost, tu gdje je rijeka tako široka i gdje su
truli stupovi jedini otpor struji i brzici. Sve je to Dag vidio, ali...

549
 Neka žena što je stajala sasvim dolje kraj srušenog mosta, došla je sada
među druge. Bila je majka onoga dječaka. Držala je pregaču pred licem,
plakala i kukala i gurala se između drugih prema Dagu.
„Zar nema spasa, zaboga?“ - zavapi nesretna žena.
Dag je pogledom pratio ledenu odvalinu što je naletjela na srušeni
most i zapela među stupovima. Manje odlomine nalijetale na nju i slagale
se iza nje i ruševina što su ostale od mosta. Praskale su i pomicale se, dok
je struja pod njima mrmljala i vukla, ali su se ledene plohe sve više
skupljale i natiskivale jedna na drugu.
Dječak je i opet počeo vikati - bijaše to vrisak pun strave, nešto
nepodnošljivo. Njegova je mati neprestano jadala i kukala pred Dagom.
I Dag je imao sinove, bili su iste dobi kao onaj nesretnik, i jako ih je
volio. Očiju upravljenih na rijeku reče tiho, kao da odgovara na
jadikovanje one majke:
„Neka bude, u ime Božje!“
I popusti uzde, zviznu bičem.
Jurnuo je s konjem i saonama niza strmen da je snijeg sve prašio - pa
onda na led na rijeci. Kopita su udarala čas po ledu, čas zapadala u vodu,
visoko je prskalo oko konja, jedna mu noga u vodi, druge tri vani, ali je
jurio preko rijeke u bijesnoj vožnji.
Dag se u vožnji sagne nadesno iz saona, pruži ruku i trgne dječaka k
sebi, a u tom času popuste ostaci i razvaline... Konj i saone, led i stupovi
- sve nestade sa strujom i brzicom, sve prekriše valovi i pjena...
Nitko kasnije nije znao je li imao otvorene oči i gledao, ali su svi vidjeli.
Dugo je trebalo dok su se mogli maknuti s mjesta, ali se najposlije
pokrenuše jedan za drugim, krenu siva povorka niz obalu u sumrak.
v
Našao se netko prisutna duha pa upregao konja i odvezao na sjever da
izvijesti o događaju.
Mnogi konji i mnogi ljudi s upaljenim zubljama krenuli tu noć s
Björndala. Kad su ulazili u ravnicu, podijeliše se, tako te su jedni prešli
preko rijeke sjevernim mostom da se pri svjetlu zubalja pretraže obadvije
obale.
v

550
 Adelaida je svu noć neprestano izlazila na balkon gore u svojoj sobici i
zamagljenih očiju gledala u tamu prema uzvisinama na Hamarrböu.
Upravo je htjela ući, kadli opazi nešto kao neko slabašno svjetlo iz
šume na onoj strani. Nestalo je pa opet izronilo iz tame, a onda jasno
razabra da se pomiču zublje.
Spuštale su se tako sporo onuda, strašno sporo. Adelaida zatvori oči i
zatetura prema vratima, ali opet dođe k sebi i uprije pogled onamo. Sad
su zakrenuli na dvorište na Hamarrböu, vidjela je svjetlo prosjalo po
zgradama. Ali gle - ne kreću dalje. Zašto su ondje zastali?
Zazvonilo joj u ušima, bijaše joj kao da čuje odjek mrtvačkog zvona što
je zvonilo na sahrani starog Daga, a u toj zvonjavi mogla je čuti sebe kako
šapuće:
„Došli su po Unn, da bdi kraj mrtvaca. Dag je mrtav“.
v
Mali Dag ugledao je očevo lice u nekoj tihoj riječnoj uvali te je s
Martinom Hoggerom zagazio u vodu. Našli su ga zajedno s dječakom, oko
koga se stegnula ukočena Dagova ruka.
Dagova lijeva sljepoočica bijaše smrskana santom ili stupom, i taj ga
je udarac očito usmrtio, mišljaše Martin - ta inače bi se mogao s dječakom
dohvatiti obale. Jer se Dag nije prvi put vozio preko leda na rijeci i nije
prvi put propao u vodu. Bio je svjestan pogibli ali nije mogao gledati onog
dječaka u samrtnoj opasnosti, reče Martin i nadoveza:
„Dag je uvijek bio tako meka srca“.
v
Nisu samo Unnu poveli sa sobom na povratku: netko je otišao i na
Borgland po gospođicu Ramer. S pravom su mislili da bi mogla trebati
Adelaidi.
Kad je tetka ušla gore u sobicu, našla je Adelaidu gdje u nesvijesti leži
na podu. Istom je trećeg dana mogla Adelaida sići dolje u staru ognjenicu.
„Unn je odredila da Daga polože onamo - jer je ondje najviše boravio“,
reče ona. Ali je imala i drugo na umu.
Na ognjištu su održavali vatru dok je Adelaida došla.

551
 Dag je ležao na krevetu tako da mu se vidjela desna strana lica, dok je
lijeva, smrskana, bila okrenuta zidu. Plamen s ognjišta bacao topao sjaj -
gotovo kao dašak života i mladosti - na čvrste i lijepe crte na Dagovu licu.
Dugo je Adelaida stajala ukočeno i gledala dok se nije srušila preko
kreveta.
Uz donji kraj sjedila Unn Hamarrbö nepomična lica. Približavala se
sedamdesetoj ali je svoje dužnosti obavljala neumorno, kao i stara Ana
nekoć.
Na vratima stajala gospođica Ramer. Prevalila je sedamdeset i drugu
te je u posljednje vrijeme naglo ostarjela i pogrbila se. Kosa joj bijaše
bijela kao snijeg, glas joj zvučao suho i starački, ali je još uvijek svima
govorila jasnim riječima.
Prišla je Adelaidi kad joj je načas prestao plač, uhvatila je pod ruku te
joj pomogla da ustane.
„Ne smijemo oplakivati čovjeka kao što je Dag“, reče joj tetka
Eleonora. - „Dao je život za drugoga, uzdigao se koliko se čovjek može
najviše uzdići“.
Adelaida se sjeti proročanstva Ane Hamarrbö o kojem je čitala u
zapisima Dagove majke. Okrenula se na vratima, te je još dugo gledala u
Dagovo lice koje je ležalo u svjetlu ističući se iz tame u pozadini.

GLAVA XXVI.

Dosta je vremena trebalo dok se Adelaida malko pribrala nakon udarca

koji ju je zadesio, i kad se potkraj ljeta počela pokazivati vani, ljudi su
samo gledali za njom. I lice joj je i držanje bilo takvo kao da je za mnogo
godina ostarjela u tih nekoliko mjeseci.
Syver Bakpaa, iako su ga godine preklopile, nije još sasvim grohnuo od
starosti: brinuo se on o gospodarstvu na Björndalu i na Borglandu, kako
mu je to povjerio stari Dag, a pomagao mu je Even Steinrud koji ga je
imao naslijediti u poslu kad on onemoća.
Martin Hogger preuzeo je vođenje poslova u šumi, pa je ondje sve tako
kao i prije.

552
 Dječaci su s mladalačkim žarom pomagali svuda gdje je trebalo, a
inače su sa psima i puškama odlazili u šume te išli istim putovima kojima
je prolazio stari Dag u mladim i starim godinama i kojima je njihov otac
neumorno hodio za života. Spavali su noću na ležajima u kolibama ili kraj
vatre na otvorenu, kako se uvijek radilo u njihovu rodu.
v
Jedne je večeri Adelaida sjedila u pisarni sagnuta nad knjigama.
Bijaše jesen, vrijeme kišno i vjetrovito. Vihor zavijao i huktao u
dimnjaku a oštre kišne kapi udarale u prozor. Te jeseni došla je malko k
sebi i postala svježija. Tetka ju je marljivo pohađala i podsjećala na riječi
starog Daga što ih je Adelaida jednom spomenula: ma što nas snašlo,
valja da to dočekamo puni čvrstine, jer nas život treba i traži. Uvijek
naprijed dokle god živiš. Rješavala je zaostatke i unosila u knjige, bijaše
se mnogo toga nakupilo. Malo-pomalo budila se njezina jaka priroda, te
se Adelaida polako počela u pisarni osjećati bolje. Sitni ljudski znakovi
što se zovu brojke, pokrenuli su u njoj nešto što su drugi ljudi imali u krvi
već mnoga i mnoga pokoljenja. I kako je sada bila upućena na samu sebe,
opet se počela nositi mišlju da sve uredi što bolje i sigurnije oko sebe i oko
svojih dječaka.
Zbrojila je sve svote što ih je potraživala u općini na jugu i sračunala
kakve su od njih kamate i koliko bi to iznosilo u toku godina kad bi se sve
položilo u banku.
Dok je Adelaida sjedila u pisarni, na dvorište se dovezoše kola. Čula je
glasove gospođice Kruse i nekog čovjeka.
Ustala je i otišla u prednju dvoranu. Bijaše ondje neki čovjek iz grada
- činio joj se poznatim ali se nije mogla sjetiti tko je dok nije kazao svoje
ime.
Bio je to Dagov odvjetnik, a pravno je zastupao i starog Daga, kao i
njegov otac nekoć, tako te je dobro poznavao prilike na Björndalu.
Došao je da se s Adelaidom porazgovori o ovom i onom, ali mu se valja
najprije preodjenuti poslije vožnje po ovome pasjem vremenu. Gospođica
Kruse odvede ga u plavu sobu u novoj zgradi.
Prostrli su stol u blagovaonici. Odvjetnik bijaše okretan čovjek koji je
znao mnogo toga pripovijedati iz grada i drugih zemalja. Dječaci su
napeto slušali, gutali njegove riječi. I Adelaidi je taj dah iz svijeta značio

553
pravo osvježenje, ali se neprestano pitala što li je toga zaposlenog čovjeka
dovelo ovamo.
U pisarni je Adelaida ponudila odvjetniku piće, lulu i duhan, kako i jest
red, te je posjetnik uskoro uzeo da govori o svemu što se dogodilo i na
kraju je spomenuo zašto dolazi.
Dag je bio kod njega kad je posljednji put išao u grad - i donio mu sva
novčana pisma koja se tiču zajmova u općini na jugu. Rekao je kako ih se
želi odreći pa je zatražio od odvjetnika da na njima napiše što je potrebno
i što zakon traži, a on će ih onda potpisati i vratiti dužnicima. I tako bi bili
prekriženi svi dugovi. Kazao je kako ima dovoljno za se i za svoju obitelj
pa nema razloga da druge drži u nevolji takvim papirima.
Odvjetnik nikad prije nije čuo nešto tako besmisleno. Kazao je Dagu
kako je to duga priča, treba vremena dok se sve napiše što zakon traži, pa
mu se valja s potpisivanjem strpjeti do druge zgode kad dođe u grad.
Učinio je tako da bi Dag mogao o svemu još promisliti, ali je, eto, sve
ispalo drukčije. Daga više nema. Čekao je pol godine, da je ne bi
uznemirivao, a sad je evo došao, i uvjeren je da će ga Adelaida valjano
nagraditi što je njoj i djeci spasio tolike vrijednosti.
Oprezno je još priklopio kako je čuo za onu Dagovu nesreću u planini
i kako Dag poslije onog pada nije bio sasvim kao ostali. Spomenuo je kako
su mnogi rodovi znali propasti zato što bi se u njima pojavio poneki član
koji bi rasuo ono što su drugi stekli. Najljepše se izražavao o starom Dagu,
spomenuo je kako je to bio dalekovidan i smotren čovjek, i bila bi prava
šteta, reče, da njegovo životno djelo tako propadne.
Adelaida sprva nije znala što da misli o svemu tome ni što da kaže. Ono
s papirima moglo se još nekako dovesti u vezu s Dagovim držanjem u
posljednje vrijeme. Ali sve ono što je rekao odvjetnik zvučalo je tako
jednostavno i jasno, a ipak u dnu duše nije mogla shvatiti kako se čovjek
može odreći tolikih vrijednosti.
Nije joj baš išlo u glavu ni ono kako je Dag prošle jeseni mogao
dužnicima oprostiti kamate za jednu godinu, pa je naumila da jednog
dana siđe u podrum i da pregleda sve ono u sanduku.
Razmišljala je, okretala i gledala s ove i s one strane, ali joj u svemu
tome razmišljanju o Dagu i oko njega bijaše jasno samo jedno: bile su to
brojke. A brojke su nešto na što valja paziti, naučila je to od bake: ne
smiješ ih ni smanjiti ni baciti od sebe.

554
 Još kad je pratila odvjetnika do predsoblja nove zgrade, mislila je kao
i on. Ali je kasnije, noću, vidjela pred sobom Dagovo lice, čvrsto i jasno,
kao onda kad joj je u pisarni govorio kako mu je mučno i kako ne može
gledati da ljudi čitavu godinu strahuju i skucavaju talire što ih otkidaju
od usta - a njima na Björndalu nisu baš potrebni. Znala je iz poslovnih
knjiga da njoj i njezinim sinovima taj novac nije prijeko potreban, ali nije
naodmet da ga čovjek ima u zalihi, zlu ne trebalo.
Adelaida nije nalazila mira od Dagovih očiju. Svuda su je slijedile,
svuda ih je vidjela pred sobom, u snu i svakoga budnog časa noću -
neprestano ih je gledala, jasne, odlučne i ozbiljne, i kad je zora prosivjela,
odmah je ustala: tek što se dan zapoznao, poslala je kola po tetku
Eleonoru.
Kad je odvjetnik kroz pisarnu ušao u prednju dvoranu, na putu u
blagovaonicu na doručak, eto već i tetke Eleonore: na kućna vrata banu i
ona u prednju dvoranu. U posljednje je vrijeme ozlijedila nogu pa je išla
poštapajući se.
„Da, da, evo i mene. Adelaida“, - javi se tetka. - „Upinjem se ne bih li
otišla, ali, kako vidiš, šepesam i sve sam sporija, ne stižem lako do smrti.
Valja ti se strpjeti još koji godinjak dana“.
Adelaida se nasmiješi njezinoj trpkoj šali te je pozva za stol. Poslije
doručka Adelaida zamoli odvjetnika da malko sjedne i počeka u prednjoj
dvorani, jer bi da nešto govori s tetkom.
Gore u sobici pripovjedi Adelaida tetki što joj je kazao odvjetnik te je
upita što ona misli o tome.
„Dobro pripazi na papire, a toga zakutnjaka zamoli da što prije ode“,
odlučno će i jasno tetka Eleonora.
„Jest, ali...“ - započe Adelaida.
„Nema tu nikakvog ali, ako želiš da u grobu imadneš mira“, prekide je
tetka oštro. - „Otpravi najprije onog dolje, da poslije možemo mirno
razgovarati“.
Adelaidi valjade dolje da otpremi odvjetnika. Rekla mu je da će zasad
zadržati papire i o svemu promisliti.
Tek kad je tetka čula kako su kola otkloparala preko dvorišta,
šepesajući iziđe iz sobe, spusti se niza stube te okrenu u pisarnu; tu sjede
kraj stola i počeka.

555
 Uđe Adelaida te je ispitljivo pogleda kad ju je vidjela gdje sjedi kraj
stola.
„Što mi je činiti?“ - upita Adelaida.
„Valja ti se trgnuti“, strogo će joj tetka - „i već jednom razumjeti
čovjeka s kojim si izrodila djecu na svijet. Otvori prvi papir i napiši što ti
kazujem: »Po volji moga muža Daga Björndala, plaćeno...« Naznači iznos
i potpiši“.
Adelaida je promatrala tetkino naborano lice i srebrno-bijelu kosu. Zar
tetka više nije pri zdravom razumu kao prije? Je li joj i pamet posijedjela,
izvjetrila?
„Jesi li sigurna da je Dag...?“ - započe Adelaida.
„Jesam“, kratko će i odlučno tetka. - „Još nisam ni gluha ni slijepa.
Znam što je htio. Borgland i Björndal nemaju dugova, kako i sama znaš.
A znaš li što to znači u vrijeme kad su svi drugi do vrata u dugovima?
Njegovi će sinovi baštiniti ta dva posjeda, pa budu li valjani kao što je
mislio da će biti, onda im ništa više ne treba. A pođu li po zlu, neće im
koristiti nikakve zadužnice ni kamate. Osloboditi se pohlepe za novcem
najteže je umijeće u životu. Stari se borio da se otrese te napasti, ali je Dag
stigao dalje“.
Tetka Eleonora mučno ustane, boljela je noga. A onda će suho i
odrješito:
„Gle, došao čovjek iz grada da govori o Dagovu razumu... Ako je novac
najveći zakon u životu, onda u Dagovoj glavi nije sve bilo u redu. Ali ako
zapovijed života glasi da ljudi imaju biti najprije ljudi, širokogrudni i
plemeniti, onda je u Dagovoj glavi bilo jasnije negoli i u kojoj što je znam
u životu“.
To rekavši ode tetka, a Adelaida uze pisati.
v
Jesenski je vihor nasrtao sa planine, ali su ga šume zaustavljale. Sa
žestinom gornjaka obigravao je oko kućnih uglova, hujao povrh naselja i
razvaljivao niz ravni, fijučući hitao u svijet.

556
 BILJEŠKA O PISCU

Pisac ove knjige rodio se u Oslu 1894, a potekao je od drevnoga

seljačkog roda. Prije nego što se proslavio svojim književnim djelima bio
je trgovac i poslovni čovjek u prometu duhanom u Oslu, a zatim je mnoge
godine bio sportski novinar, te je mnogo učinio za razvitak lake atletike u
Norveškoj. Nakon nevjerojatno velika književnog uspjeha valjalo mu se
poslije nacističke provale u Norvešku povući na selo u okružju Östfoldu
(jugoistočno od Osla). Tu se bavi poljodjelstvom i gajenjem stoke, i više
se ne vraća u grad. Više se ne bavi ni književnim radom, nego živi na
lovorikama. Tu je dočekao i smrt, 1962.
Iz razgovora što ga je neki novinar vodio s Gulbranssenom prije
dvadesetak godina, a što su ga prenijele različite novine norveške i
danske, razabiremo da je Trygve Gulbranssen bio silno oduševljen svojim
tadašnjim poslom.
„Kad sam ovdje bio konfiniran za vrijeme rata i kad u Norveškoj nije
bilo igre ni sporta - veli Gulbranssen - prešao sam na krave. I tu se mogu
brojati bodovi baš kao u sportu. Valjalo mi startati na drugom području i
početi sasvim iznova. Poslije se polako išlo naprijed, došlo je do
izjednačenja, bilo je pretrčavanja i zaostajanja. A zaželim li se zabave,
odem svojoj teladi i razmišljam. Toliko toga može čovjek naučiti kad
gleda telad...“
Gulbranssenova tri „romana o šumi“:
 Og bakom synger skogene („I vječno pjevaju šume“), 1933;
 Det blåser fra Dauingfjell („Vjetar sa planine“) 1934; i
 Ingen vei går utenom („Nema puta naokolo“) 1935
...doživjela su neobično velik uspjeh, te je bilo mnogo izdanja u velikim
nakladama, a prevedena su na dvadeset i nekoliko jezika, pa je i u
prijevodima djelo doživjelo mnogo izdanja i velikih naklada. Kritika je
svuda to djelo dočekala s pohvalama, osobito u Americi, Engleskoj,
Njemačkoj, Francuskoj, Danskoj i Švedskoj; samo je jedan dio norveške
kritike u svoje vrijeme zamjerao piscu te iznosio kako mu je stil tu i tamo
ponešto opor, a psihologiziranje ponekad nekritički romantično. Mi

557
bismo toj kritici možda još dodali da opis ljudi ne ide baš u dubinu i da je
opći ton naivno romantičan.
Ali su te zamjerke Gulbranssenovu djelu sitne kad se usporede s
vrijednostima u njemu, a napose s onim obiljem umjetničkih ljepota i sa
zvonkošću jednostavna i jedra norveškog jezika u njemu, jezika što buja i
teče. Naši čitatelji, na žalost, nisu mogli osjetiti tih ljepota, jer je sve ono
lijepo i zanosno u tome djelu bilo upropašteno mucanjem i golim
neznanjem u prijašnjem „prijevodu“, koji nije ni vidio originala.
Gulbranssenova tri romana, koje strana kritika naziva „norveškom
trilogijom“, čine svaki cjelinu za sebe, te se mogu odvojeno čitati. U njima
je pisac obuhvatio život u norveškom planinskom kraju, u vrijeme koje je
točno obilježeno. Opisuje u njima jednostavne ljude, koji imaju dosta
sličnosti sa bosansko-hercegovačkim i crnogorskim gorštacima; ti su
likovi ukorijenjeni u zemlji, slobodoljubivi, dobrano patrijarhalni,
poznaju svu skalu ljudskih osjećaja, a nadasve su pošteni, hrabri, odlučni
i ustrajni. Ne smijemo ih gledati iz naše perspektive, nego, gledajući ih i
sudeći, treba da imamo na umu njihovo vrijeme i njihov prostor.
Iz čitava djela izbija toplina i čovječnost, pisac se umije uživjeti u tuđe
boli i nije samo velik u opisivanju prirode nego i ljudske veličine i
sudbine. To je djelo melodija života, snažan opis mjesta i vremena, opis
pun boje - »to je djelo«, kako veli kritičar u „Daily Telegraphu“, »puno
snage, ljepote, sklada i pravog pripovijedanja«.
Gulbranssenovi romani imaju sve osobine dobrih romana, kako u
cijeloj kompoziciji, tako i u iznošenju pojedinog. Cijelo je djelo
jednostavno, razumljivo i puno plemenitosti, ono je, riječju, djelo zrela
pisca. Da ima zanimanja u drugih norveških pisaca, a napose u Olava
Duuna i Olava Gullvaaga - o tome nema nikakve sumnje. Prikazujući nam
historiju jednog roda, pisac nam pokazuje koliko je vode proteklo od onog
vremena kad su daleki preci toga roda, barbari, vodili tešku i krvavu
borbu za opstanak i kad su mrzili, osvećivali se i ubijali - pa do novijeg
vremena, u kojemu u taj rod prodire spoznaja o dužnosti ne samo prema
svome srodniku po krvi nego dužnosti čovjeka prema čovjeku uopće. Da
čovjek ne bude čovjeku vuk, nego brat: ne »homo homini lupus«, nego
»homo homini frater«. Već je stari Dag bio čovjek koji zna što su dužnosti
i koji osjeća odgovornost - »homo observantissimus omnium officiorum«,
ali je njegov sin još dalje dotjerao. Kad prijeđemo preko nekih naivnosti
u knjizi - naivnosti za nas, danas i ovdje - vidjet ćemo da nam ostaje dosta

558
toga o čemu i sada možemo razmišljati, i da događaji, premda smješteni
na daleki Sjever i u doba napoleonskih ratova, obuhvaćaju toliko ljudskog
i općeg da ni danas ne gube na aktualnosti.
Gulbranssenova trilogija o šumi prenesena je i na film (1957), koji se
dugo prikazivao u Norveškoj i koji je naišao na sjajan odjek kod publike i
kritike.
J. T.