Professional Documents
Culture Documents
1982 - HABERMAS - Problem Legitimacije U Kasnom Kapitalizmu PDF
1982 - HABERMAS - Problem Legitimacije U Kasnom Kapitalizmu PDF
Jürgen Habermas
Urednici
DANKO GRLIĆ
PROBLEMI LEGITIMACIJE
IVAN KUVAČIĆ
ANTUN ZVAN
U KASNOM KAPITALIZMU
Preveo
MARIJAN BOBINAC
Stručni redaktor
LINO VELJAK
Naslov originala
Jürgen Habermas
LEGITIMATIONSPROBLEME IM SPÄTKAPITALISMUS
© Suhrkamp Verlag, Frankfurt/Main, 1973.
Predgovor
1
Usp. i moj pogovor džepnom izdanju knjige Erkenntnis und Inte
resse (1973).
7
SADRŽAJ
Predgovor 7
9
kojemu je na neko vrijeme uskraćena mogućnost da bude Društvenim se znanostima danas nudi sistemsko-teorijski
subjekt u punom posjedu svojih snaga. shvaćen pojam krize 6 Krize nastaju kada struktura nekoga
društvenog sistema dopušta manje mogućnosti rješavanja
S krizama povezujemo predodžbu objektivne sile koja ne problema no što bi se moralo upotrijebiti za održanje
kom subjektu oduzima dio suvereniteta koji mu normalno ustrojstva sistema. U tom su smislu krize stalne smetnje
pripada. Shvaćajući neko događanje kao krizu dajemo mu, integraciji sistema. Protiv društvenoznanstvene upotreblji
prešutno, normativni smisao: rješenje krize donosi oslobo vosti toga koncepta može se primijetiti da ne uzima u obzir
đenje subjektu u nevolji. To postaje jasnije ako s medi interne uzroke 'sistematskog' forsiranja kapaciteta usmje
cinskoga prijeđemo na dramaturški pojam krize. U kla ravanja (ili 'strukturalnu' nerješivost problema usmjera
sičnoj estetici od Aristotela do Hegela kriza znači prekret vanja). Ni društvene krize sistema ne rađaju se zahvaljujući
nicu nekoga sudbonosnog procesa koji, uz svu objektivnost, slučajnim promjenama okoline nego po strukturalno za
ne prodire jednostavno izvana niti ostaje van identiteta u snovanim imperativima sistema koji su nespojivi i ne mogu
njemu sukobljenih lica. Proturječnost, koja se očituje u se hijerarhijski poredati. Strukturalno zasnovane proturječ
katastrofičnom zaoštrenju sukoba djelovanja, utemeljena nosti mogu se, naravno, imenovati samo ako možemo na
je u strukturi sistema djelovanja i u sistemima osobnosti vesti ustrojstveno važne strukture. Takve se strukture mo
samih junaka. Sudbina se ispunjuje u otkrivanju sukob raju dati razlikovati od elemenata sistema koji se smiju
ljenih normi o koje se razbija identitet učesnika ukoliko mijenjati, a da sistem kao takav ne izgubi svoj identitet.
oni sami ne smognu snagu da povrate svoju slobodu time Bitne primjedbe na sistemskoteorijski pojam društvene
što razbijaju mitsku silu sudbine stvaranjem novog iden krize proizlaze iz poteškoće oko jednoznačnog određivanja
titeta. Pojam krize, izveden iz klasične tragedije, odgovara granica i ustrojstva društvenih sistema u jeziku teorije
pojmu krize iz povijesti spasenja. 2 Preko filozofije povi sistema. 7
jesti 18. stoljeća prodire ta figura misli u evolueionističke
teorije društva 19. stoljeća.3 Tako Marx po prvi puta raz Organizmi imaju jasne prostorne i vremenske granice; nji
vija društvenoznanstveni pojam krize sistema. 4 Na toj po hovo je ustrojstvo karakterizirano poželjnim vrijednostima
zadini govorimo danas o društvenim ili privrednim krizama. koje mogu oscilirati jedino unutar empirijski odredivih to
Ako je možda riječ o velikoj privrednoj krizi s početka lerancija. Nasuprot tomu, društveni se sistemi mogu odr
tridesetih godina, Marxove se konotacije ne mogu zaobići. žati u vrlo kompleksnoj okolini time što mijenjaju ili ele
Dogmatsko-povijesnim tumačenjima Marxove teorije krize mente sistema ili poželjne vrijednosti ili, pak, oboje, kako
ne bih dodavao druga tumačenja, 5 nego bih htio sistematski bi se održali na novom nivou usmjeravanja. Ako se sistemi,
uvesti društvenoznanstveno upotrebljiv pojam krize. međutim, održavaju time da mijenjaju oboje, svoju gra
nicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi oštrinu. Jedna
2 K. Löwith, Weltgeschichte und Heils geschehen, Stuttgart 1953. te ista promjena sistema može se tada pojmiti i kao pro
3H. P. Dreitzel (urednik), Sozialer Wandel, Neuwied 1967; L. Skiair, ces učenja i izmjena i kao proces raspadanja i slom sistema:
The Sociology of Progress, London 1970.
4 R. Koselleck, Kritik, und Krise, Freiburg 1961; J. Habermas, Theorie ne može se jednoznačno razlučiti da li je stvoren novi si
und Praxis, Frankfurt 1971, str. 244 i dalje. stem ili se, pak, stari regenerirao. Nisu sve strukturne pro-
5
J. Zeleny, Die Wissenschaftslogik und das Kapital, Frankfurt 1968;
H. Reichelt, Zur logischen Struktur des Kapitalbegriffs bei K. Marx, 6
M. Jänicke (urednik), Herrschaft und Krise, Opladen 1973, posebno
Frankfurt 1970; M. Godelier, System, Struktur und Widerspruch im prilozi Jänickea, K. W. Deutscha, W. Wagnera.
'Kapital', Berlin 1970; M. Mauke, Die Klassentheorie von Marx und 7
J. Habermas, N. Luhmann, Theorie der Gesellschaft oder Sozial
Engels, Frankfurt 1970. technologie? Frankfurt 1971, str. 147 i dalje.
10 11
mjene nekoga društvenog sistema istovremeno i krize. Očito krizu samo onda kada to kažu njegovi članovi niti je u
se područje tolerancija u kojem se smiju kretati poželjne krizi uvijek kad to oni kažu. Po čemu bismo mogli raz
vrijednosti nekoga društvenog sistema, a da on, ne bude likovati krizne ideologije od temeljitih iskustava krize ako
ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo niti da izgubi svoj bi se društvene krize mogle utvrđivati jedino pomoću fe
identitet, ne može obuhvatiti objektivističkim pristupom nomena svijesti?
teoriji sistema. Sistemi se ne predstavljaju kao subjekti;
samo se subjekti, kako uči predznanstvena jezička praksa, Krizna događanja svoju objektivnost zahvaljuju okolnosti
mogu uplesti u krize. Tek kada članovi društva iskuse struk što proizlaze iz neriješenih problema usmjeravanja. Pri to
turne promjene kao kritične po ustrojstvo i svoj socijalni mu djelatni subjekti uglavnom nisu svjesni problema usmje
identitet osjete ugroženim, možemo govoriti o krizama. ravanja; no, oni stvaraju prateće probleme koji na speci
Smetnje integracije sistema ugrožavaju ustrojstvo samo
fičan način djeluju na njihovu svijest — i to upravo ugro
u mjeri u kojoj je u opasnosti socijalna integracija, tj. kada
žavanjem socijalne integracije. Pitanje je, međutim, kada
je osnova suglasnosti normativnih struktura toliko ošteće
se pojavljuju problemi usmjeravanja koji ispunjavaju taj
na da društvo postaje anemično. Krizna stanja imaju oblik
dezintegracije društvenih institucija. 8 uvjet. Pojam krize, primjeren društvenoj znanosti, mora,
shodno tomu, obuhvatiti svezu sistemske i socijalne inte
gracije. I izraz »socijalna integracija« i izraz »sistemska
I društveni sistemi imaju svoj identitet, a mogu ga i izgu
integracija« potječu iz različitih teorijskih tradicija. O so
biti; jer, historičari su u potpunosti u stanju da revolucio-
cijalnoj integraciji govorimo s obzirom na sisteme institu
niranje neke države ili propast nekog imperija razlikuju od
cija u kojima su podruštvljeni subjekti koji govore i dje
pukih strukturnih promjena. Pri tomu se oni utječu tuma
luju; društveni se sistemi ovdje pojavljuju u aspektu svijeta
čenjima pomoću kojih se članovi nekog sistema međusobno
života koji je strukturiran simbolički. 9 O sistemskoj inte
identificiraju kao pripadnici iste grupe te preko toga grup
nog identiteta potvrđuju identitet svoga ja. U pisanju po graciji govorimo, pak, s obzirom na specifične aktivnosti
vijesti prekid tradicije, kojim interpretativni sistemi sa za usmjeravanja jednoga samoregulativnog sistema; društveni
jamčenim identitetom gube svoju socijalno-integrativnu sistemi pojavljuju se ovdje u aspektu sposobnosti održa
snagu, vrijedi kao indikator sloma društvenih sistema. U vanja svojih granica i svoga ustrojstva savladavanjem kom
toj perspektivi neko društvo je izgubilo svoj identitet čim pleksnosti nestalne okoline. Obje paradigme, i svijet života
se sljedeće generacije više ne prepoznaju u nekoć konsti i sistem, imaju pravo; problem predstavlja njihovo pove
tutivnoj predaji. I taj idealistički pojam krize ima, sva zivanje.10 U aspektu svijeta života tematiziramo normativne
kako, svoje poteškoće. Prekid tradicije predstavlja, u naj
9
manju ruku, netočan kriterij, budući da se mediji predaje P. Berger, Th. Luckmann, Die gesellschaftliche Konstruktion der
Wirklichkeit, Frankfurt 1969.
i oblici svijesti povijesnoga kontinuiteta sami povijesno 10
Fenomenologija (A. Schütz) i socijalna kibernetika označavaju
mijenjaju. Osim toga i suvremena svijest o krizi često se pojmovne strategije koje stiliziraju svaka po jedan od tih dvaju
post festum ispostavlja lažnom. Neko društvo ne upada u aspekata. Iz društvenoznanstvenoga funkcionalizma su proizašli po
kušaji da se uzme u obzir dvostruki aspekt društva i da se povezu
8
paradigme svijeta života i sistema (Parsons u Working Papers po
Ovaj pojam anomije je razložen u društvenoznanstvenoj literaturi kušava kategorijalno povezivanje teorije sistema i djelovanja; Etzi-
od Durkheima do Mertona te u istraživanjima anomičnoga, posebice oni sposobnost kontroliranja i obrazovanja konsenzusa poima kao
kriminalnog ponašanja koja se nastavljaju na Mertona. Sažeto u dvije dimenzije sistema; Luhmann sistemskoteoretski reformulira
knjizi: T. Moser, Jugendkrimalität und Gesellschaftsstruktur, Frank temeljni pojam 'smisla' koji je uvela fenomenologija. Ti su po
furt 1970. kušaji poučni za problem primjerenoga konceptualiziranja društve-
12 13
strukture (vrijednosti i institucije) u nekom društvu. Mi Socijalna evolucija, koja se vrši u tri dimenzije: u razvoju
analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama so proizvodnih snaga, u porastu autonomije sistema (vlasti)
cijalne integracije (u Parsonsovom jeziku: Integration i pat- i u promjeni normativnih struktura, u analitičkim se grani
tern maintenance), dočim nenormativni sastavni dijelovi si cama teorije sistema preslikava jedino na razinu rasta moći
stema vrijede kao ograničavajući uvjeti. U aspektu sistema redukcijom složenosti okoline. Ta se projekcija može po
tematiziramo u nekome društvu mehanizme usmjeravanja kazati na Luhmannovoj preformulaciji temeljnih sociološ
i proširenje područja djelovanja kontigencije. Mi analizi kih pojmova. Na drugim sam mjestima pokušao dokazati 11
ramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama sistemske da zahtjevi za valjanošću, kao što su istina i ispravnost/pri
integracije (u Parsonsovom jeziku: adaptation i goal-attain- mjerenost, konstitutivni za kulturnu reprodukciju života,
ment) dočim poželjne vrijednosti označavaju podatke. Shva
gube smisao diskurzivne održivosti ako ih se shvati kao
timo li neki društveni sistem kao svijet života, aspekt usmje
medije upravljanja i stavi na istu razinu s drugim medi
ravanja se gubi; smatramo li neko društvo sistemom, ne
jima, na primjer s vlasti, novcem, povjerenjem, utjecajem
uzima se u obzir aspekt valjanosti, dakle okolnost što se
društvena zbilja sastoji od fakticiteta priznatih, često kon- itd. Teorija sistema može za svoje predmetno područje do
trafaktičkih zahtjeva spram valjanosti. puštati jedino empirijska zbivanja i prilike i mora probleme
valjanosti prevoditi u probleme ponašanja. Stoga Luhmann
Sistemskoteoretska pojmovna strategija unosi jamačno i želi provesti rekonceptualizacije pojmova kao što su spo
normativne strukture u svoj jezik, no ona svaki društveni znaja i diskurs, djelovanje i norma, vlast i ideološko oprav
sistem koncipira iz njegovog centra usmjeravanja. Tako u danje, s onu stranu kojih je tek moguća diferencijacija iz
diferenciranim društvima politički sistem (kao izdiferen- među aktivnosti organskih i socijalnih sistema (to vrijedi
cirani centar usmjeravanja) zauzima nadređeno mjesto čak, po mome mišljenju, i za Luhmannov pokušaj uvođenja
spram sociokulturnoga 10a, i ekonomskog 1 0 b sistema. S jed diferencirajućih temeljnih pojmova smisla i negacije). Pred
noga radnog papira preuzimam sljedeću shemu: nosti obuhvatne pojmovne strategije pretvaraju se u poj-
movno-imperijalističke slabosti čim se osamostali aspekt
usmjeravanja, a predmetno područje društvenih znanosti
suzi na potencijale selekcije.
14 15
daje, a s druge strane nenormativnih zahtjeva sistemske in
tegracije: u poželjnim vrijednostima spajaju se kulturne
definicije društvenoga života i imperativi opstanka koji se
mogu rekonstruirati teorijom sistema. Za analizu te po
vezanosti, međutim, dosada su nedostajala uvjerljiva kon
ceptualna sredstva i metode.
18 2* 19
Društveni sistemi mogu se nasuprot vanjskoj prirodi odr (istina) i mijenjanju normativnih struktura (ispravnost/pri
žati instrumentalnim djelovanjem (po tehničkim pravili mjerenost). Ti se razvoji odvijaju prema obrascima koje
ma), a nasuprot unutrašnoj prirodi komunikativnim dje se može racionalno rekonstruirati i koji su logički među
lovanjem (prema važećim normama) budući da se na socio sobno neovisni. Povijest svjetovnoga znanja i tehnologije
kulturnom stupnju razvoja životinjsku ponašanje reorgani jest povijest s obzirom na istinu kontroliranih upjesha u
zira pod imperativima zahtjeva za valjanošću.15 Ta se re sukobu s vanjskom prirodom. Sastoji se od nekontinuira-
organizacija odvija u strukturama jezički proizvedene in nih, ali trajno kumuliranih zbivanja. Poznavanje empirij
tersubjektivnosti. Jezična komunikacija ima dvostruku skih mehanizama nužno je radi objašnjavanja svjetsko-po-
strukturu: komunikacija propozicionalnim sadržajima dopu vijesno kumulativna karaktera znanstvenoga i tehničkog
štena je samo uz istovremenu metakomunikaciju interper- napretka, međutim, ono nije i dostatno; štoviše, za razvoj
sonalnim odnosima. 16 Time se izražava specifično ljudsko znanosti i tehnike moramo pretpostaviti jednu unutarnju
ukrštanje kognitivnih aktivnosti i motiva djelovanja s je logiku kojom je unaprijed utvrđena hijerarhija nepovrat
zičnom intersubjektivnošću. Jezik funkcionira kao transfor nih nizova.17 Ograničenja razvojnog obrasca, rekonstruk
mator: uvođenjem fizičkih zbivanja, kao što su osjeti, po cija kojega je racionalno moguća, ogledaju se u trivijalnu
trebe i čuvstva, u strukture jezične intersubjektivnosti, unu iskustvu da se kognitivni pomaci, dok se ne slomi konti
trašnje se epizode ili doživljaji pretvaraju u inteneionalne nuitet predaja, ne mogu lako zaboraviti te da se svako
sadržaje, i to spoznaje u izjave, a potrebe i čuvstva u nor odstupanje od ireverzibilnog pravca razvoja osjeća kao re
mativna očekivanja (propisa, odnosno vrijednosti). Ta trans gresija koja zahtijeva svoju cijenu.
formacija proizvodi razliku s mnogo posljedica, i to, između,
s jedne strane, subjektivnosti mišljenja, htijenja, radosti i Manje je trivijalna okolnost da se ni kulturni život ne po
neugode, te, s druge strane, između izjava i normi koje se korava proizvoljnim definicijama. Budući da se i podruštv-
pojavljuju sa zahtjevom za općenitošću. Općenitost ovdje ljavanje unutarnje prirode odvija putem diskurzivnih zahtje
znači objektivnost spoznaje i legitimnost važećih normi. va za valjanošću, i mijenjanje normativnih struktura bit će
Zajedništvo koje je konstitutivno za društveni svijet ži
usmjeren proces poput povijesti znanosti i tehnike. Inte
vota, osigurava se i objektivnošću spoznaje i legitimnošću
gracija unutarnje prirode ima kognitivnu komponentu. Na
važećih normi. Strukture jezične intersubjektivnosti su kon
putu od mita preko religije do filozofije i ideologije, sve
stitutivne za iskustva i instrumentalno djelovanje isto kao
se više nadaje zahtjev za diskurzivnim ispunjenjem norma
i za načine mišljenja i komunikativno djelovanje. Na ra
zini sistema te iste strukture reguliraju kontrolu vanjske i tivnih zahtjeva za valjanošću. Poput spoznavanja prirode
integraciju unutrašnje prirode, dakle, procese podruštvlja- i tehnologije i slike svijeta slijede u svome razvoju neki
vanja koji se odvijaju pomoću kompetencije podruštvljenih obrazac koji dopušta racionalno rekonstruiranje sljedećih,
individua nad navlastitim medijima za istinitost sposobnih deskriptivno pobrojanih pravilnosti:
izjava i normi koje trebaju opravdanje.
— ekspanzija svjetovnoga područja nasuprot sakralnoj
sferi;
Povećanje autonomije sistema (moć) ovisi o razvoju u pre
ostalim dvjema dimenzijama: o razvoju proizvodnih snaga 17
Time ne bih htio ustvrditi da interni regulativi znanstvenoga si
stema mogu dostatno pojasniti povijest znanosti. Usp. o tome za
15
Ovu ću tezu razložiti u okviru teorije komunikativnoga djelovanja. nimljive teze G. Böhmea, W. van den Daelea, VV. Krohna, Alterna
16
Usp. moje pripremne bilješke u vezi s teorijom komunikativne kom tiven in der Wissenschaft, Z. F. S. 1973. str. 302 i d.; isti autori,
petencije, u: Habermas, Luhmann, op. cit., str. 142. i d. Finalisierung der Wissenschaft, Z. F. S. 1973.
20 21
— tendencija od jake heteronomije spram rastuće autono rast kompleksnosti u organizacijskim oblicima nekog dru
mije; štva razaraju normativne strukture koje se sužavaju, te
— izbacivanje kognitivnih sadržaja iz slika svijeta (od koz dokidaju granice participacije koje sa stajališta usmjera
mologije prema čistome moralnom sistemu); vanja nisu funkcionalne — zbivanje, dakle, koje se danas,
— od partikularizma roda do univerzalistiekih i istovre primjerice, uvijek može promatrati prilikom modernizacije
meno individualističkih orijentacija; zemalja u razvoju. Dalo bi se zamisliti i ukazati na pro-
— rastuća refleksivnost modusa vjerovanja koje se očituje blematičnije slučajeve. Normativne se strukture mogu ne
na sljedećem nizu: mit kao neposredno življen orijenta- posredno preokrenuti kognitivnim disonancama između
cijski sistem, učenje, objavljena religija, umska religija, svjetovnog znanja, proširenog razvojem proizvodnih snaga,
ideologija.18 i dogmatienosti nasljeđenih slika svijeta. Budući da su
mehanizmi koji prouzrokuju pomake u razvoju normativ
Sastojci slika svijeta koji im osiguravaju identitet i djeluju
nih struktura neovisni o logici njihova razvoja, nije a for
socijalno integrativno, a to su moralni sistemi i pripadne
tiori sigurno da će razvoj proizvodnih snaga i porast ka
interpretacije, povećanom kompleksnošću slijede jedan
paciteta usmjeravanja točno izazvati normativne promjene
obrazac koji na ontogenetskoj razini ima paralelu u logici
koje odgovaraju imperativima usmjeravanja društvenoga
razvoja moralne svijesti. I kolektivno postignuto stanje
sistema. Empirijsko je pitanje, prije svega, da li se i kojim
moralne svijesti ne može se, dok postoji kontinuitet pre
dijelom selekcijska prednost koju kontrola vanjske prirode,
daje, zaboraviti kao ni kolektivno postignuto znanje — što,
vršena zahtjevima za istinitošću, unosi s potencijalom se
međutim, ne isključuje regresiju.19
lekcije, prednost, dakle, koja će se putem integracije unu
tarnje prirode, vršene zahtjevima za ispravnošću i primje-
Ad b) Ovdje ne mogu pratiti zamršene međuovisnosti iz
renošću, opet proigrati u obliku samoproizvedene složenosti.
među mogućih razvoja u dimenzijama proizvodnih snaga,
Ne možemo isključiti slučaj da će porast proizvodnih snaga
kapaciteta usmjeravanja i slika svijeta (odnosno moralnih
koji povećava moć sistema dovesti do promjena u nor
sistema). Čini mi se, međutim, da je upadljiva asimetričnost
mativnim strukturama koje će ujedno ograničiti autono
oblika reprodukcije sociokulturnoga života: dok razvoj pro
miju sistema, budući da donose nove zahtjeve za legitima
izvodnih snaga stalno širi prostor kontingencije društve
cijom i time sužavaju prostor za varijaciju poželjnih vri
noga sistema, evolucijski pomaci u strukturama interpre-
jednosti. (Kasnije ću obraditi tezu da je taj slučaj nastupio
tativnih sistema ne pružaju uvijek selekcijske prednosti.
u kasnom kapitalizmu, budući da poželjne vrijednosti, do
Naravno da rastuća autonomija sistema i odgovarajući po-
puštene na području legitimacije jedne komunikativne eti
18 ke, nisu spojive sa eksponencijalnim rastom kompleksnosti
R. Döbert, G. Nunner, Konflikt und Rückzugspotentiale in spät
kapitalistischen Gesellschaften (rukopis MPIL, str. 14—15); R. Dö sistema, a druge se legitimacije ne mogu proizvoditi uslijed
bert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien für logike razvoja.) Tvrdnja da poželjne vrijednosti društvenih
den sozialwissenschaftlichen Funktionalismus — diskutiert am Bei
spiel der Evolution von Religionssystemen, disertacija, Frankfurt sistema povijesno variraju, mora se dopuniti utoliko što
1973; usp. također interesantnu konstrukciju N. Luhmanna, Reli je varijacija poželjnih vrijednosti ograničena logikom raz
gion — System und Sozialisation, Neuwied 1972, str. 15. i d. voja struktura slike svijeta koje ne stoje na raspolaganju
19
U vezi s konceptom razvojne logike u kognitivističkoj razvojnoj imperativima rasta moći.
20
22 23
S tim je u vezi još jedna osobitost društava: unutarnja pri dino na logici proširenja autonomije sistema (moći), nego
roda ne pripada okolini sistema na isti način kao što je to se socijalna evolucija više odvija u granicama logike svijeta
slučaj s vanjskom prirodom. S jedne strane organski sup života, čije su strukture određene jezički stvorenom inter-
strati podruštvljenih individua uopće nisu, kako to možemo subjektivnošću i počivaju na zahtjevima za valjanošću koje
proučavati na psihosomatici poremećenih organskih toko se može podvrći kritici.
va21, naprosto izvanjski društvenom sistemu; s druge, pak,
strane, nakon svoje integracije u društveni sistem unutarnja Ad c) Ako sam ispravno opisao konstituente društvenih si
priroda ostaje nešto poput unutrašnje okoline, budući da stema, onda se kapacitet usmjeravanja mijenja ovisno o
se podruštvljeni subjekti u razmjeru svoje individuacije rastućoj kontroli vanjske prirode i o povećanoj integraciji
suprotstavljaju utapanju u društvo. Socijalizacija, podruštv- unutrašnje prirode. U obadvije se dimenzije evolucija vrši
ljavanje unutarnje prirode, ne može se poput proizvodnje, u obliku usmjerenih procesa učenja, koji se odvijaju preko
podruštvljavanja vanjske prirode, zadovoljavajuće shvatiti diskurzivno ispunjivih zahtjeva za valjanošću: razvoj pro
kao redukcija složenosti okoline. Dok je normalno da se izvodnih snaga i promjena normativnih struktura uvijek
reduciranjem složenosti okoline povećava sloboda kretanja slijede logiku rastućega teoretskog odnosno praktičkog uvi
sistema, dotle progresivno podruštvljavanje unutarnje pri da. 24 Obrasci koje se može racionalno rekonstruirati i koji
rode prije ograničava prostor kontingencije sistema. Čini se zasnivaju na kolektivnim procesima učenja, dakle na
se da rastom individuacije jača otpornost podruštvljenih
povijesti svjetovnoga znanja i tehnologije, s jedne strane,
individua na odluke izdiferenciranog centra usmjeravanja.
te na promjeni strukture interpretativnih sistema koji osi
Normativne strukture djeluju nasuprot imperativa širenja
guravaju identitet, s druge strane, obrasci su koji, dakako,
moći poput mehanizama samosputavanja. To bi se u okviru
objašnjavaju samo logički nužan slijed mogućih razvoja.
logike samoregulativnih sistema moglo izraziti samo tako
Faktički razvoji, međutim, inovacije i stagnacije, pojava
da je unutarnja priroda istovremeno i okolina sistema i
element sistema. Na isti paradoksalan način je i subjektu, kriza, produktivno i neproduktivno širenje kriza, itd. mogu
sposobnom da govori i djeluje, njegova vlastita priroda se objasniti jedino pomoću empirijskih mehanizama. Te
dana kao život i kao tijelo.22 Mislim, naravno, da paradoksi meljni se mehanizam društvene evolucije uopće nalazi, kako
ukazuju samo na nepreciznost jedne previše razvučene teo mi se čini, svakako u automatizmu da se ne može bez uče
rije sistema. Njih će nestati ako svijet života i intersub- nja: nije učenje, nego je neučenje fenomen koji valja ob
jektivnosti uzmemo kao nadređeno gledište, a ne sistem i jasniti na nekom socio-kulturnom stupnju razvoja. U tome
samoreguliranje, te ako se socijalizaciju unaprijed pojmi se i sastoji, recimo, umoost čovjeka; samo na toj pozadini
kao individuaoiju — što predstavlja svezu shvatljivu sa sta je vidljiva nadmoćna neumnost povijesti toga roda. For
jališta teorije jezika, koja, međutim, ako se inzistira na malna gledišta za razgraničenje različitih nivoa učenja re
teoriji sistema, dovodi jedino do besmislica.23 I društva su zultiraju iz okolnosti što učimo u dvije dimenzije (teoret
također sistemi, no njihov se način kretanja ne zasniva je- skoj i praktičnoj), te što su ti procesi učenja povezani sa
zahtjevima za valjanošću koje se može diskurzivno ispu
niti. Nerefleksivno učenje odvija se u okolnostima u kojima
21
A. Mitscherlich, Krankheit als Konflikt, 2 sveska, Frankfurt 1966/
/1967; K. Brede, Sozioanalyse psychosomatischer Störungen, Frank
furt 1972. 24
22 U teorijama sistema društvenoga razvoja K. W. Deutscha (Nerves
H. Plessner, Die Stufen des Organischen und der Mensch, Berlin of Government, 1963) i A. Etzionija (The Active Society, 1968) zato
1928. s pravom u središtu analize stoje koncepti učenja, pojmovi koji su,
23
Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 155. i d. naravno, preuski da bi obuhvatili diskurzivno učenje.
24 25
se implicitno postavljeni teoretski i praktički zahtjevi za Nadalje, shema ne odslikava područja uistinu dostupna
valjanošću naivno predmnijevaju, te prihvaćaju ili odbi institucionaliziranim djelomičnim diskursima. Nastankom
jaju bez diskurzivnoga razmatranja. Refleksivno učenje od filozofije po prvi puta se sastavni dijelovi mitskih predaja
vija se diskursima u kojima tematiziramo praktičke zahtjeve oslobađaju za diskurzivna razmatranja; no, klasična filo
za valjanošću, koji su ili postali problematičnima ili su zofija shvaća i postupa s praktički relevantnim tumače
problematizirani institucionaliziranom sumnjom, te ih na njima kao s teoretskim pitanjima, a tehnički primjenljivo
temelju argumenata prihvaćamo ili odbijamo. Nivo učenja empirijsko znanje potcjenjuje, držeći da se od njega ne
koji neka društvena formacija omogućuje može ovisiti o može izvesti teorija. Međutim, nastankom moderne zna
tomu da li princip organizacije društva dopušta: a) dife nosti upravo se to područje empirijskog znanja uključuje
rencijaciju između teoretskih i praktičkih pitanja, i b) pri u refleksivne procese učenja. U filozofiji se istovremeno
jelaz s nerefleksivnoga (predznanstvenoga) na refleksivno afirmira tendencija koja je vodila do pozitivizma, tenden
učenje. Odatle se nadaju četiri moguće kombinacije od cija spram razlikovanja teoretskih i praktičkih pitanja pre
kojih su, ako sam u pravu, tri historijski realizirane: ma njihovome logičkom obliku, ali s ciljem da se iz diskursa
isključe praktička pitanja: ona se više ne smatraju »spo
sobnima za istinitost«. 26 Suprotno tomu, institucionalizacija
Teoretska i praktička pitanja
Učenje općih praktičkih diskursa značila tri nov nivo učenja društva.
nediferencirana diferencirana
nerefleksivno X — Ako su točna određenja konstituenata društvenih sistema,
refleksivno X X provizorno uvedena od a) do c), imat će smisla pokušaj
traženja organizacijskih principa koji utvrđuju kapacitet
učenja, a time i nivo razvoja nekog društva s obzirom na
Ta je shema, naravno, nedostatna i za vrlo grubo pribli
proizvodne snage i interpretativne sisteme koji osiguravaju
žavanje, budući da pojmove (teoretsko/praktičko) 25 , izvede
identitet, dakle principe koji će ograničavati moguć porast
ne logikom diskursa, unosi u raznorodne interpretativne si
sposobnosti usmjeravanja. Marx je različite društvene for
steme i, k tomu, ne razlikuje ostaju li teoretska i praktička
macije određivao in terms raspolaganja sredstvima za pro
pitanja nerazlučena samo u vladajućem interpretativnom
izvodnju, tj. kao proizvodne odnose. On podiže nukleus koji
okviru ili, pak, u samoj životnoj praksi. Magijske i animi
organizira cjelinu do razine na kojoj se normativne struk
stičke slike svijeta navode na zaključak o životnoj praksi
ture isprepleću s materijalnim supstratom. Proizvodni se
koja zanemaruje onu razliku, dok mitske slike svijeta koeg
odnosi, naravno, ne smiju — ukoliko treba da predstavljaju
zistiraju sa svjetovnim znanjem koje se akumulira i naslje
organizacijske principe društva —izjednačavati s uvijek od
đuje na područjima društvenoga rada, tako da je praktički
ređenim historijskim oblicima vlasništva nad sredstvima
već provedeno razlikovanje između tehnički primjenjivoga
za proizvodnju. Organizacijski principi su visokoapstraktna
znanja prikladna za teoretiziranje i praktički relevantnog
određenja koja definiraju prostore mogućnosti. Uz to, go
tumačenja prirodnoga i socijalnog svijeta života.
vorenje o proizvodnim odnosima navodi na usko ekonomi
25
stičko tumačenje. Koji djelomičan sistem u nekome društvu
J. Habermas, Wahrheitstheorien, u: Festschrift für Walter Schultz,
Pfullingen (izlazi uskoro); u vezi s logikom diskursa: St. Toulmin, 24
The Uses of Argument, Cambridge 1964; P. Edwards, Logic of Moral J. Habermas, Wozu noch Philosophie? u: Philosophisch-politische
Discourse, New York 1955. Profile, Frankfurt 1971.
26 27
može preuzeti funkcionalni primat 27 , tj. vođenje socijalne niti treba da predstavljaju niti da nadomještaju teoriju so
evolucije, bit će, međutim, određeno principom organizi cijalne evolucije; one jedino služe egzemplarnom uvođenju
ranja toga društva. jednoga pojma. Svakoj od triju društvenih formacija opisat
ću odlučujući organizacijski princip, naznačiti prostore mo
gućnosti koje on pruža socijalnoj evoluciji, te ukazati na
3. Ilustracija društvenih organizacijskih principa tip krize koji on dopušta. Organizacijski se principi bez
Držim da je svrsishodno razlikovati četiri društvene for teorije socijalne evolucije, na koju bih se mogao osloniti,
još uvijek ne mogu apstraktno formulirati, nego će ih se,
macije: onu koja prethodi visokoj kulturi, tradicionalnu,
možda, induktivno sakupiti, te objasniti s obzirom na in
kapitalističku i postkapitalističku. Ako izuzmemo društva
stitucionalno područje koje ima funkcionalni primat za
koja prethode visokokulturnima, radi se o klasnim društvi
svaki od stupnjeva razvoja (rodbinski sistem, politički si
ma (pri čemu državnosocijalistička društva s obzirom na
stem, privredni sistem).
političko-elitističko raspolaganje sredstvima za proizvodnju
nazivam postkapitalističkim klasnim društvima):
Društvene formacije koje prethode visokokulturnim
Društvene formacije formacijama
koje prethode visokokulturnim
visokokulturne Organizacijski princip tih društava 29 tvore primarne uloge
tradicionalne starosne dobi i spola. Institucionalno jezgro je rodbinski
moderne
sistem koji na tom stupnju razvoja predstavlja totalnu in
v. , kapitalističke
Klasna d r u š t v a „ . , . . , . ,. stituciju. Obiteljske strukture određuju cjelokupni društve
(liberalni kapitalizam)
ni saobraćaj; one istodobno zajamčuju i socijalnu i sistem
(organizirani kapitalizam)
sku integraciju. Slike svijeta i norme jedva da su diferen
postkapitalističke
cirane: izgrađene su oko ritualiziranja i tabuiziran ja koji
postmoderne
ne traže nikakve nezavisne sankcije. Taj je princip orga
nizacije spojiv s obiteljskim i rodovskim moralom: nisu
Ispitivanje tendencija krize u kasnokapitalističkim i post
moguća vertikalna ili horizontalna podruštvljavanja, koja
kapitalističkim društvima počiva na interesu za istraživa prekoračuju granice rodbinskog sistema. Proizvodne se
njem mogućnosti jednoga »postmodemog« društva pri čemu snage u rodbinski organiziranim društvima ne mogu po
se ne misli samo na novo ime za začuđujuću vitalnost ostar većavati eksploatiranjem radne snage (povećanje stupnja
jela kapitalizma, 28 nego i na historijski nov princip organi izrabljivanja fizičkom prisilom). Mehanizam učenja, ugra
zacije. Htio bih na tri društvene formacije pojasniti što đen u funkcionalni krug instrumentalnog djelovanja, vodi
je to društveni princip organizacije, te kako se iz njega kroz duga razdoblja do jednoga, kako se čini, uređena
mogu izvesti određeni tipovi krize. Ove nevezane primjedbe
29
27
T. Parsons, Societies, u: Evolutionary and Comparative Perspecti
O tome pojmu usp. N. Luhmann, Wirtschaft als soziales Problem, ves, Englewood Cliffs 1966; G. Lenski, Power and Privilege, New
u: Soziologische Aufklärung, Opladen 1970, str. 226—227. York 1966; Sahlins, Service, Evolution and Culture, Ann Arbor 1968;
28
D. Bell, The Post-Industrial Society: The Evolution of an Idea, daljnja literatura u Edera, Mechanismen der sozialen Evolution,
u: Survey 1971, str. 102. i d. loc. cit.
28 29
niza s novostima manje važnosti.30 Na stupnju razvoja koji vara institucionalno razdvajanje sekularnih i sakralnih sila.
prethodi visOkokultunnim društvenim formacijama, ne po Novi princip organizacije dopušta znatan porast autonomije
stoji, izgleda, sistematski motiv za stvaranje viška proiz sistema; on pretpostavlja funkcionalnu diferencijaciju i
voda koji bi prelazio dobra nužna za zadovoljavanje osnov omogućava izgradnju generaliziranih medija (moći i novca),
nih potreba, niti onda kada to dopušta stanje proizvodnih te refleksivnih mehanizama (pozitivno pravo). Taj se pro
snaga.31 Budući da iz organizacijskoga principa ne proizlaze stor za porast kapaciteta usmjeravanja dobija uz cijenu na
nikakvi proturječni imperativi, vanjske će promjene biti čelno nestabilne klasne strukture. U klasnim je društvima
one koje će previše zahtijevati od usko ograničena kapa pomoću privatnoga vlasništva 33 nad sredstvima za proizvod
citeta upravljanja rodbinski organiziranih društava i koje nju institucionaliziran odnos moći koji stalno ugrožava so
će potkopavati obiteljske i rodovske identitete: uglavnom cijalnu integraciju, jer suprotnost interesa, etablirana u
demografski rast u vezi s ekološkim faktorima, prven klasnom odnosu, predstavlja konfliktni potencijal. Suprot
stveno međuetnička ovisnost kao posljedica trampe, rata nost interesa između društvenih klasa može se, dakako, la
i osvajanja.32 tentno održavati u okviru legitimnoga vladajućeg poretka
i privremeno se integrirati. To je djelo ideologija ili slika
svijeta koje služe legitimaciji: one ne dopuštaju javno te-
Tradicionalna društvena formacija matiziranje i ispitivanje kontrafaktičkih zahtjeva za valja-
Organizacijski princip je klasna vlast u političkome obliku. nošću normativnih struktura. Proizvodni odnosi imaju ne
Nastankom birokratskoga aparata vlasti iz rodbinskoga se posredno politički Oblik, tj. ekonomski su odnosi regulirani
sistema diferencira centar usmjeravanja koji će omogućiti legitimnom vlašću. Vladajući se poredak opravdava vraća
prijelaz proizvodnje i raspodjele društvenih dobara s obi njem na tradicionalne slike svijeta i konvencionalnu dr
teljskih oblika organizacije na vlasništvo nad sredstvima žavnu etiku.
za proizvodnju. Rodbinski sistem nije više institucionalni
nukleus cijeloga sistema; svoje funkcije vlasti i usmjera Novi princip organizacije uz znatno vertikalno diferenci
vanja on predaje državi. To je početak funkcionalnog spe ranje zadržava horizontalno podruštvljavanje u uskim gra
cificiranja i autonomiziranja tokom kojega će obitelj sa nicama pomoću nepolitičkih odnosa razmjene (lokalni saj
svim izgubiti svoje ekonomske fun'kcije, a djelomično i movi, grad—selo). Politička klasna vlast zahtijeva posre
svoje socijalizacijske funkcije. Na visokokulturnom stupnju dovanje rodovskih morala etikama države koje ostaju ovi
razvoja nastaju podsistemi koji pretežno služe ili integra sne o tradiciji, dakle partikularističke; ona je, međutim,
ciji sistema ili socijalnoj integraciji. U njihovu se čvorištu nespojiva s univerzalističkim oblicima saobraćaja. Proiz
nalazi pravni poredak koji regulira privilegirano raspola vodne snage rastu u klasnom sistemu društvenoga rada po
ganje sredstvima za proizvodnju i stratešku primjenu moći većavanjem stope eksploatacije, dakle organiziranim pri
kojoj je, pak, potrebna legitimacija. Diferencijaciji između silnim radom, tako da nastaje društveno stvoren višak pro
aparata vlasti i pravnog poretka na jednoj, i kontrafaktič- izvoda, koji se potom privilegirano prisvaja. Porast proiz
kih opravdanja i moralnih sistema na drugoj strani, odgo- vodnih snaga svakako je ograničen itrajnom prirodnošću
tehničkih novina (tehnički iskoristivo znanje ne povećava
30
C. Levi-Strauss, Das wilde Denken, Frankfurt 1968, pogl. 1; M. se refleksivnim učenjem).
Sahlins, Stone Age Technology, Chicago 1972. 33
31
R. L. Caneiro, A Theory of the Origin of the State, u: Science Izraz »privatno« ne upotrebljavam ovdje u uskome smislu mo
1970, str. 733. i dalje. dernoga građanskog privatnog prava, već jedino u smislu »privi-
32
Op. cit., str. 736—737. legiranoga« raspolaganja.
30 31
S tradicionalnim se društvima javlja tip krize koja proiz stitucionalni nukleus cjelokupnoga sistema; štoviše, moder
lazi iz unutarnjih proturječnosti. Proturječnost postoji iz na upravna država, čiji je prototip analizirao Max Weber35,
među zahtjeva za valjanošću sistema normi i opravdavanja postaje komplementarnom ustanovom samoregulativnoga
stanja, sistema koji izrabljivanje ne smiju eksplicitno do tržišnog prometa. 36 Država spram van osigurava teritorijalni
pustiti, i klasne strukture koja privilegiranu prisvajanje integritet i konkurentnost domaće privrede, kao i prije,
društveno proizvedenoga bogatstva čini pravilom. Problem političkim sredstvima. Dotada prevladavajući medij usmje
kako da se društveno proizvedeno bogatstvo nejednako ras ravanja, naime, legitimna vlast, služi u prvom redu odr
podijeli, a ipak legitimno, privremeno se rješava ideološkim žavanju općih proizvodnih uvjeta koji omogućuju tržišno
osiguravanjem zahtjeva za valjanošću. Budući da tradicio reguliran proces oplođivanja kapitala; razmjena ovdje po
nalna društva u kritičnim situacijama svoj prostor usmje staje dominantnim medijem usmjeravanja. Nakon što se
ravanja povećavaju pojačanom eksploatacijom radne snage, potvrdio kapitalistički način proizvodnje, vršenje vrhovne
dakle pojačavaju vlast ili, neposredno, povećanom fizičkom vlasti unutar društvenoga sistema može se ograničiti: a)
prisilom (dobre indikatore daje za to povijest kaznenoga na zaštitu građanskoga privatno-pravnog saobraćaja (poli
prava), ili, posredno, generaliziranjem prisilnih davanja (sli cija i pravosuđe), b) na zaštitu tržišnoga mehanizma od
jedom radne, proizvodne i novčane rente), krize će u pra autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. zakonski pro
vilu rješavati problemima usmjeravanja koji povećanom pisi o zaštiti radnika), c) na ispunjenje proizvodnih pret
represijom proizvode potrebu za povećanjem autonomije postavki čitave privrede (javno školstvo, transport i sao
sistema; ona opet dovodi do gubitaka legitimacije koji, pak, braćaj), i d) na prilagođavanje privatnopravnoga sistema
imaju kao posljedicu klasne borbe (često u vezi s vanjskim potrebama koje nastaju iz procesa akumulacije (porezno,
konfliktima); klasne borbe, naposljetku, ugrožavaju soci bankovno i poduzetničko pravo). 37 Ispunjavajući ta četiri
jalnu integraciju i mogu dovesti do pada političkog sistema zadatka država osigurava postojane pretpostavke procesa
i do novih legitimacijskih osnova, tj. do novoga grupnog
reprodukcije kao kapitalističkoga procesa. Iako se je in
identiteta.
stitucionalna diferencijacija između područja sistemske i
socijalne integracije začela još u tradicionalnome društvu,
Liberalnokapitalistička društvena formacija ekonomski je sistem i dalje ostao ovisan o legitimaciji koju
dobiva od sociokulturnoga sistema. Tek relativno osa
Princip organizacije je odnos najamnoga rada i kapitala, mostaljivanje ekonomskoga od političkog sistema omo
ustanovljen u građanskome sistemu privatnoga prava. Na gućava da se u građanskom društvu uspostavi jedno pod
stankom sfere prometa privatnih i autonomnih posjednika ručje koje se oslobađa tradicionalnih veza i prepušta stra-
roba bez uplitanja države, tj. teritorijalno-državnom insti teško-utilitarističkim djelatnim orijentacijama sudionika tr
tucionalizacijom tržišta dobara, kapitala i rada, te etabli žišta. Konkurirajući poduzetnici svoje odluke donose prema
ranjem svjetske trgovine, iz političko-ekonomskoga sistema
35
34
se izdvaja »građansko društvo«, koje predstavlja depoli- Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, Köln 1956, str. 1034. i d.
36
tizaciju odnosa klasa i anonimiziranje klasne vlasti. Država Usp. također N. Luhmann, Knappheit, Geld und die bürgerliche
Gesellschaft, u: Jahrbuch für Sozialwissenschaft, sv. 23, 1972, str.
i politički zasnovan sistem društvenoga rada nisu više in- 186. i d.
37
34
To je model koji treba označiti zenit jednoga vrlo kompleksnoga
Usp. pojmovno-povijesne studije M. Riedela, Studien zu Hegels povijesnog razvojnog procesa. O sistematskoj povijesti kapitalizma
Rechtsphilosophie, Frankfurt 1969; isti autor, Bürgerliche Gesel još uvijek najbolji cjelokupan prikaz: M. Dobb, Studies in the De
lschaft und Staat bei Hegel, Neuwied 1970. velopment of Capitalism, London 1947.
36 37
funkcije moguće je samo time što se odnos klasa u liberal različita teorijska govora. Da bi se izbjegli nesporazumi,
nome kapitalizmu institucionalizira iznad tržišta rada, pa uvrstio bih ovdje jedno pojašnjenje pojmova.
se tako i depolitizira. Time što se izvor društvenoga bogat
stva, tj. proizvodna snaga radnika, pretvara u robu, kao i Kategorija proturječnosti toliko je istrošena upotrebom
time što se društveni kapital reproducira pod uvjetima na da se često upotrebljava u istome značenju kao i »antago
jamnog rada, procesi rada i razmjene poprimaju dvostruki nizam«, »suprotnost«, »konflikt«. Prema Hegelu i Marxu
karakter koji je analizirao Marx: radni procesi, proizvodeći konflikti su, međutim, samo pojavni oblik, empirijska stra
upotrebne vrijednosti, služe stvaranju vrijednosti razmje na neke temeljne logičke proturječnosti. Konflikte se može
ne; procesi razmjene, regulirajući putem novčanog meha pojmiti tek pozivanjem na operativno djelotvorna pravila
nizma alokaciju radne snage i roba, služe formiranju i oplo u skladu s kojima se pojavljuju inkompatibilni zahtjevi ili
đivanju kapitala. Tržište pri tomu preuzima dvostruku funk intencije unutar nekog sistema djelovanja. Između zahtjeva
ciju; s jedne strane funkcionira kao mehanizam usmjera ili intencija ne mogu, pak, postojati »proturječnosti« u isto
vanja u sistemu društvenoga rada, kojim se upravlja po me smislu kao između izjava; a sistem pravila prema kojem
sredstvom novca, a s druge strane institucionalizira nasilni se prave iskazi (dakle mišljenja i aktivnosti u kojima su
odnos između vlasnika sredstava za proizvodnju i najamnih utjelovljene neke intencije), vidljivo je drukčiji od sistema
radnika. Kako se socijalno nasilje kapitalista u obliku pri pravila prema kojima oblikujemo izjave i u pogledu istini
vatnoga radnog ugovora institucionalizira kao odnos raz tosti ih mijenjamo. Drugim riječima: dubinske strukture
mjene, kao i time što je oduzimanje privatno raspoloživoga nekoga društva nisu logičke strukture u užem smislu. S
viška vrijednosti stupilo na mjesto političke ovisnosti, tr druge strane, u iskazima se uvijek upotrebljavaju propo-
žište istodobno s kibernetičkom preuzima i svoju ideološku zicionalni sadržaji; logika koja bi mogla opravdati spomi
funkciju: klasni odnos može u nepolitičkom obliku najamne njanje »društvenih proturječnosti« morala bi time biti i
ovisnosti poprimiti anoniman lik. Stoga kod Marxa teo logika upotrebe propozicionalnih sadržaja u govornim ak
retska analiza oblika vrijednosti ima dvostruku zadaću, tj. tima i djelovanjima. Ona bi se morala proširiti na komu
da otkrije princip usmjeravanja tržišnoprivrednoga prome nikativne odnose između subjekata koji posjeduju sposob
ta, kao i temeljnu ideologiju građanskoga klasnog društva. nosti govorenja i djelovanja — biti, dakle, prije univerzalna
Teorija vrijednosti istodobno služi analizi funkcije privred pragmatika negoli logika.
39
38 39
ljavanje potreba, jednom riječju: represiju potreba. Komu primiti imanentan odnos spram logičkih kategorija. Pro
nikacija između sudionika tada je sistematski iskrivljena blemi integracije sistema bit će sposobni za istinitost samo
ili blokirana: proturječnost, koja pod uvjetima prisilne in ukoliko su definirani nekim konačnim brojem saopćivih
tegracije ne može doći do izražaja kao proturječnost iz (i funkcionalno ekvivalentnih) rješenja. Svakako, odnos
među objavljenih intencija neprijateljskih strana, niti se spram istine, koji imaju problemi usmjeravanja, u prvome
može riješiti strateškim djelovanjem, poprima logičan ob redu postoji za promatrača (odn. teoretičara sistema), a ne
lik proturječnosti između intencija, za koje subjekti misle nužno i za članove problematiziranog sistema djelovanja.
da ih slijede, i njihovih, kako to kažemo, nesvjesnih mo I problemi socijalne integracije (konflikti se mogu pojmiti
tiva ili interesa na kojima se utemeljuju. Čim inkompati kao njen izraz) su isto rako sposobni za istinitost budući
bilnost dođe do svijesti, konflikt će postati vidljiv: nespo da se konkurentni zahtjevi mogu razumjeti kao preporuke
jivi interesi spoznat će se kao suprotni interesi. 40 za zajedničke obavezne norme djelovanja (a i kao upozore
nje u vezi s njima), norme o čijim bi se konkurentnim za
I teorija sistema se mora baviti logikom sistema pravila htjevima za valjanošću moglo odlučiti u jednom praktič
u skladu s kojom može doći do inkompatibilnosti. Ako se nom diskursu. Međutim, odnos sistematski izazivanih kon
u nekoj danoj okolini postavlja više problema no što ka flikata interesa spram istine ne postoji samo za sociologa,
pacitet usmjeravanja sistema omogućava da ih se riješi, već i za same članove analiziranog sistema djelovanja (za
dolazi do logički izvedivih proturječnosti koje, uz cijenu razliku od analiza sistema, kritika se, stoga, odnosi na svi
propasti, zahtijevaju promjenu sistemskih struktura (pro jest adresata, oia koju je moguće prosvjetiteljski djelovati).41
mjenu ili gubitak elemenata koji su dotada spadali u 'stalno Pojavom klasne strukture dolazi do onih proturječnosti
stanje'). Te se 'proturječnosti' uvode s obzirom na probleme koje rezultiraju iz privilegiranoga prisvajanja društveno
održanja stanja; stoga ih se ne može dovesti u vezu a li proizvedenih dobara. U tradicionalnim se društvima takve
mine, kao dijalektičke proturječnosti, s komunikativnim od proturječnosti manifestiraju neposredno na razini suprot
nosti interesa djelujućih strana; u liberalnom kapitalizmu
nosima između subjekata koji posjeduju sposobnost govo
klasni se antagonizam održava na razini problema uprav
renja i djelovanja ili, pak, između grupa subjekata. Kon
ljanja. Pri tom u prvi plan stupa dinamički aspekt: budući
flikti se mogu i u okviru teorije sistema pojmiti kao izraz
da društvo s kapitalističkim načinom proizvodnje postiže
neriješenih sistemskih problema; međutim, termin »protu
sposobnost relativno stalnog razvoja tehničkih proizvodnih
rječnost« koji smo zadržali ne bi trebao ukloniti razlike
snaga, privredna kriza označava obrazac kriznog toka pri
između logike samoregulativnih sistema i logike svakidašnje vrednoga rasta.
komunikacije.
40 41
rječnosti koja se može rekonstruirati pomoću teorije si Privredna kriza je u historiji svijeta prvi (i možda jedini)
stema. Akumulacija cjelokupnoga kapitala odvija se peri primjer krize sistema koju karakterizira dijalektička pro
odičkim smanjivanjem vrijednosti sastavnih dijelova kapi turječnost između članova jedne interakcijske sveze in terms
tala; takav oblik odvijanja je ciklus krize. U vidu akumu strukturalno nerješivih proturječnosti sistema ili problema
lacije kapitala predstavlja se obrazac razvoja koji samoga usmjeravanja. Tim pomakom sukoba interesa na razinu
sebe negira tako što se, s jedne strane, masa razmjenskih usmjeravanja sistema, krize sistema dobivaju objektivnost
i upotrebnih vrijednosti (dakle kapital i društvena dobra) s mnogo kontrasta: one imaju karakter prirodnih katastrofa
akumulira putem povećanja relativnog viška vrijednosti, a koje izbijaju iz središta jednog sistema svrsishodno-racio-
to znači putem tehničkoga napretka uz intenzivno ulaganje nalnog djelovanja. Dok su u tradicionalnim društvima su
kapitala i istodobnu uštedu troškova; s druge se, pak, stra kobi između društvenih (klasa bili posredovani ideološkim
ne na svakome novom stupnju akumulacije sastav kapitala oblicima svijesti, pa su time posjedovali sudbinsku objek
mijenja na štetu varijabilnoga kapitala (kojime se kupuje tivnost jednog odnosa zasljepljivanja, u liberalnom se ka
radna snaga), kapitala kojem je jedini cilj ostvarenje viška pitalizmu klasna suprotnost premješta iz intersubjektivno-
vrijednosti; odatle Marx izvodi tendenciju sve niže profitne sti svijeta života u njegov supstrat: profanirani ostatak ide«
stope i sve slabijeg impulsa za nastavljanje procesa aku ologije robnog fetiša istodobno predstavlja uistinu funkcio
mulacije. U vidu realizacije kapitala nadaje se ista protu nirajući princip upravljanja privrednoga sistema. Stoga pri
rječnost tako što, s jedne strane, na svakome novom stup vredne krize gube svoj sudbinski, samorefleksiji dostupan
nju akumulacije porastom viška vrijednosti raste i poten- karakter i zadobivaju objektivnost neobjašnjivih kontin-
cijallno društveno bogatstvo, a što se, s druge strane, po gentnih prirodnih događaja. Prije no što se refleksijom mo
trošna moć masa, a time i izgled za oplođivanje kapitala, že uništiti već potisnuto ideološko jezgro, valja ih podvrg
može povećati u istoj mjeri samo ako bi vlasnici kapitala nuti objektiviziranu ispitivanju tokova sistema. To se oči
tuje u Marxovoj kritici političke ekonomije.42
odustali od odgovarajućih dijelova svog viška vrijednosti:
stoga proces akumulacije mora zastati zbog izostalih mo
Iako teorija vrijednosti treba ispuniti i zadatak kritike rob
gućnosti realizacije ili zbog izostalog interesa za investiranje.
noga fetiša (i izvedenih kulturnih fenomena građanskoga
društva), 43 ona je neposredno analiza sistema privrednog pro
Prekid procesa akumulacije poprima oblik uništenja kapi
cesa reprodukcije. Pri tomu se osnovni pojmovi teorije vri
tala; to je ekonomski pojavni oblik realnoga društvenog
jednosti određuju strateški tako da se postavke koje re
zbivanja koje pojedine kapitaliste razvlašćuje (stečaj), zultiraju iz teorije proturječne akumulacije kapitala dadu
a radne mase lišava njihovih sredstava za život (nezaposle preobraziti u djelatno-teoretske pretpostavke teorije klasa.
nost). Privredna se kriza neposredno pretvara u socijalnu Marx ostavlja otvorenom mogućnost ponovnog pretvaranja
krizu jer, otkrivajući suprotnost društvenih klasa, vrši prak ekonomskih procesa oplođivanja kapitala, koji se doga
tičku ideološku kritiku samoprikazivanja jedne sfere dru đaju u granicama klasne strukture, u socijalna zbivanja
štvenoga saobraćaja, sfere koja je samo prividno bez moći. između klasa — on je autor i 18. brumairea i Kapitala.
Privredna kriza proizlazi iz proturječnosti imperativa si
stema i ugrožava integraciju sistema; ona je istodobno i 42
N. Neuendorff, Der Begriff des Interesses, Frankfurt 1973.
43
društvena kriza u kojoj se sukobljavaju interesi djeluju- Adorno vi radovi su danas egzemplarni za kritiku kulture koja
ćih grupa, čime se dovodi u pitanje i socijalna integracija uvijek ostaje na kritici fetiškoga karaktera robe, v. primjerice T
W. Adorno, Kulturkritik und Gesellschaft, u: Prismen, Frankfurt
društva. 1955, str. 7. i dalje.
42 43
Upravo to sociološko ponovno pretvaranje jedne imanent
no utemeljene ekonomske analize pričinja poteškoće u pro 2
mijenjenim uvjetima organiziranoga kapitalizma. Pitanje na
koje još uvijek nije dostatno odgovoreno, a koje glasi: Has Tendencije kriza
capitalism changed? 44 formulirao bih ovako: Da li je te
meljna proturječnost kapitalističke društvene formacije ne u kasnom kapitalizmu
promijenjeno djelotvorna u pojavnim oblicima organizira
noga kapitalizma ili se, pak, promijenila logika krize? Ili
je kapitalizam, možda, prešao u postkapitalističku društve
nu formaciju koja je prevladala oblik toka ekonomskog
rasta praćenog krizama? U našem kontekstu moram zanemariti vrlo kompleksan pri
jelaz s liberalnoga na organizirani kapitalizam, prijelaz koji
se je događao u interesantnim nacionalnim varijantama, 45
i ograničiti se na model najvažnijih strukturalnih osobina
organiziranoga kapitalizma (1), da bih, nakon toga, izveo
moguće klase kriznih tendencija do kojih u toj društvenoj
formaciji može doći (2—3). Nije nimalo lako empirijski
utvrditi kojom će se vjerojatnošću pojavljivati rubni uvjeti
pod kojima će se moguće krizne tendencije zbilja pojaviti
i nametnuti se; dosada spoznati empirijski indikatori su
nedovoljni. Stoga ću se ograničiti na prezentaciju najvaž
nijih argumenata i protuargumenata (4—7). Takva argu-
mentacijska skica ne može, naravno, nadomjestiti empirij
ska ispitivanja, već eventualno može upućivati na takva
ispitivanja.
44 45
ranjeni tržišta roba, kapitala i rada; a s druge strane time trolira država, ili o privatnim farmama koje žive od dr
što intervencionistička država uskače u sve veće funkcijske žavnih narudžbi. Na monopolističkom i javnom sektoru pre
praznine tržišta. Širenje oligopolističkih struktura tržišta vladavaju industrije s intenzivnim učešćem kapitala, a na
znači, doduše, kraj kapitalizma konkurencije; kako, među sektoru konkurencije prevladavaju industrije s intenzivnim
tim, poduzeća proširuju svoju vremensku perspektivu, a učešćem rada: tamo je organski sastav kapitala velik, ovdje
time i kontrolu nad svojom okolinom, upravljački se me je malen. Na monopolističkome i na javnom sektoru stoje
hanizam tržišta neće dokinuti tako dugo dok se odluke o nasuprot poduzeća jaki sindikati, dok na sektoru konku
investicijama donose prema kriterijima rentabilnosti pri rencije radništvo nije tako dobro organizirano; tomu od
vrednih pogona. Na isti način i dopunjavanje i djelomično govaraju i različiti nivoi nadnica. Na monopolističkome
supstituiranje tržišnog mehanizma državnim intervencijama sektoru možemo promatrati relativno brza napredovanja u
znači kraj liberalnoga kapitalizma; međutim, u kojem god proizvodnji. Na javnome sektoru poduzeća ne trebaju ra
da se obujmu administrativno ograniči područje privatno- cionalizirati u jednakoj mjeri, na području konkurencije
-autonomnog prometa posjednika roba, političko planiranje ona to ne mogu.48
alokacije nedostatnih resursa neće stupiti na snagu tako
dugo dok se ukupni društveni prioriteti tvore prirodno, nai
me kao popratne posljedice privatnih poduzetničkih strategi Administrativni sistem
ja. U naprednim kapitalističkim društvima mogu se privred
Državni aparat ispunjava brojne imperative privrednoga
ni, administrativni i legitimacijski sistem na visokom stup
sistema koje se može razvrstati prema dva gledišta. Sred
nju uopćavanja okarakterizirati na sljedeći način:
stvima globalnog planiranja on regulira razvitak cjelokup
ne privrede; on, nadalje, stvara i poboljšava uvjete za ko
rištenje viška akumuliranoga kapitala.
Ekonomski sistem
Šezdesetih su godina razni autori na američkom primjeru Globalno planiranje negativno se određuje na granicama
razvili model triju sektora ikoji počiva na razlikovanju iz privatno-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvod
47
među privatnoga i javnog sektora. Proizvodnja privatne nju (sloboda investiranja privatnih kompanija se ne smije
privrede je tržišno orijentirana, pri čemu se prvi se'ktor ograničavati), a pozitivno se određuje pri sprečavanju ne
stalno regulira 'konkurencijom, dočim je drugi sektor od stabilnosti. Što se toga tiče, mjere fiskalne i novčane po
ređen tržišnim strategijama oligopo'la koji dopuštaju »com- litike koje reguliraju privredni tok, te pojedinačne mjere
petitive fringe«. Suprotno tomu, na javnom su sektoru, po koje trebaju regulirati investicije i ukupnu potrošnju (do
sebno kao posljedica proizvodnje oružja i svemirske opre djela kredita, garantiranje cijena, subvencije, zajmovi, se
me, nastale velike kompanije, koje pri svojim dnvesticij-, kundarna podjela dohotka, državne narudžbe usmjeravane
skim odlukama mogu u velikoj mjeri operirati neovisno o konjunkturnom politikom, indirektna politika tržišta rada
tržištu; tu se radi ili o kompanijama koje direktno kon- itd), imat će reaktivan karakter strategija sprečavanja u
48
47
M. D. Reagan, The Managed Economy, New York 1963; A. Shon- J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, S. Francisco (izlazi
field, Modem Capitalism, London 1965; P. K. Crosser, State Capi- uskoro). O'Connorov model tri sektora razložen je na američkome
talism in the Economy oj the U. S., New York 1960; J. Galbraith, primjeru; za SR Njemačku i druge evropske zemlje mora se vje
The New Industrial State, London 1967; M. Weidenbaum, The Mo rojatno modificirati. S tim u vezi U. Rodel, Zasummenfassung kri
dern Public Sector, New York 1969; S. Melman, Pentagon Capitalism, tischer Argumente zum Status der Werttheorie und zur Möglich
New York 1970. keit einer werttheoretischen Krisentheorie (rukopis MPIL).
46 47
okviru jednog sistema ciljeva koji je karakteriziran čisto Dok poboljšanje međunarodnih tržišnih pozicija, potražnja
formalno traženim poravnavanjem konkurentnih imperati države za neproduktivnim upotrebnim dobrima i mjere za
va stalnog rasta, stabilne vrijednosti novca, pune zaposle usmjeravanje kapitala omogućavaju ili poboljšavaju šanse
nosti i uravnotežene vanjskotrgovinske bilance. za ulaganje, kod ostalih je mjera (izuzev posljednje) to
doduše popratni efekt, no cilj je povećanje produktivnosti
Dok globalno planiranje manipulira rubnim uvjetima od rada, a time i »upotrebne vrijednosti« kapitala (osigurava
luka privatnih kompanija, kako bi korigiralo tržišni me njem kolektivnih potrošnih dobara i kvalificiranjem radne
hanizam s obzirom na disfunkcionalne popratne posljedice, snage).
država će nadomjestiti tržišni mehanizam posvuda gdje
stvara i poboljšava mogućnosti oplođivanja viška akumu
Legitimacijski sistem
liranoga kapitala:
S funkcionalnim slabostima tržišta i disfunkcionalnim po
— »jačanjem nacionalne konkurentnosti«, organiziranjem pratnim posljedicama tog mehanizma usmjeravanja dolazi
međunarodnih privrednih blokova, imperijalističkim osigu do rasapa i bazične građanske ideologije pravedne razmjene.
ravanjem međunarodne raslojenosti itd; Povratno vezivanje privrednoga uz politički sistem, što na
stanovit način repolitizira proizvodne odnose, stvara s dru
— neproduktivnom državnom potrošnjom (vojna i svemir ge strane pojačanu potrebu za legitimacijom: državni apa
ska industrija); rat ikoji više ne osigurava samo — kao što je to bio slučaj
u liberalnome kapitalizmu — opće proizvodne uvjete u
— strukturno-političkim usmjeravanjem kapitala na tržiš- smislu pretpostavki opstojnosti procesa reprodukcije, već
no-autonomno zapostavljene sektore: se u nj inicijativno uključuje, mora se, kao i pretkapitali-
stička država, legitimirati, no bez mogućnosti povratka na
— poboljšavanjem materijalne infrastrukture (prometni, tradicionalne rekvizite koji su pokopani i istrošeni tokom
školski i zdravstveni sistemi, centri za odmor, gradsko i razvitka kapitalizma. Preko univerzalističkih vrijednosti si
regionalno planiranje, stanogradnja itd.); stema građanske ideologije prava su građana, pored toga,
postala općima, među njima i pravo sudjelovanja na po
— poboljšavanjem nematerijalne infrastrukture (opće una litičkim izborima. Stoga pribavljanje legitimacije može biti
pređivanje znanosti, investicije u istraživanje i u razvojne neovisno o mehanizmu općih izbora samo u izvanrednim
aktivnosti, posredovanje kod patenata itd.); okolnostima i privremeno. Problem koji time nastaje rje
šava se sistemom formalne demokracije. Participacija gra
— povećavanjem produktivne moći ljudskoga rada (sistemi đana u procesima obrazovanja političkih odluka, dakle ma
općeg obrazovanja, programi obrazovanja i preškolovanja terijalna demokracija, morala bi ukazivati na proturječnost
itd.); između administrativno podruštvljene proizvodnje i još uvi
jek privatnoga prisvajanja i korištenja viška vrijednosti.
— nadomještanjem socijalnih i materijalnih troškova kao Da bi spriječio tematiziranje te proturječnosti, administra
posljedica privatne proizvodnje (potpora za nezaposlene, tivni sistem mora biti dovoljno autonoman prema legitimi-
socijalno staranje; ekološke ištete). rajućem oblikovanju odluka.
50 4* 51
preko kretanja nadnica postižu kvazipolitičke kompromise svijest se fragmentira. Klasni kompromis, sastavni dio
sa svojim sindikalnim kontrahentima. U onim granama in strukture kasnoga kapitalizma, omogućuje da (skoro) svat
dustrije monopolističkoga i javnog sektora koje su središnje ko u jednoj osobi učestvuje i da je time pogođen; uz jasnu
za privredni razvoj, dobit će radna snaga svoju »političku« (i rastuću) nejednaku raspodjelu posjedovanih vrijednosti
cijenu. »Tarifni partneri« pronalaze široku zonu kompro i moći može se, naravno, dobro razlučiti tko više pripada
misa, budući da se narasli troškovi nekih faktora mogu jednima, a tko drugima.
prebaciti na cijene i budući da zahtjevi koji se postavljaju
državi (a koji smjeraju na podizanje produktivnosti, kva Pitanje o tomu da li su se i, možda, kako su se klasna struk
lificiranje radne snage i poboljšanje socijalnog stanja rad tura, stvorena u liberalnome kapitalizmu, a time i društveni
nika) srednjoročno konvergiraju. 56 Monopolistioki sektor princip organizacije mijenjali uslijed klasnih kompromisa,
može u stanovitoj mjeri eksternalizirati klasni sukob. Po ne može se ispitati s gledišta pojašnjavanja uloge principa
sljedice tog imuniziranja prvobitne konfliktne zone su: oskudice i novčanog mehanizma na razini društvenog siste
a) disparitetni razvoj nadnica i/ili zaoštravanje tarifnih bor ma. 59 Jer, monetiziranje zemljišnoga posjeda i rada, pro
bi u javnoj službi57, b) trajna inflacija s odgovarajućom vre vedeno u kapitalizmu, te »rastuće monetiziranje upotrebnih
menskom preraspodjelom na štetu neorganiziranih radnika Vrijednosti i životnih područja koja su dosada bila nepri
i drugih marginalnih grupa, c) trajna kriza državnih finan stupačna novčanoj formi«, nisu ključni indikatori za to da
cija povezana s javnim siromaštvom, tj. pauperizacijom jav je razmjena ostala dominantnim medijem usmjeravanja dru
nog sistema saobraćaja, školstva, stanogradnje, zdravstva, štvenih odnosa. 60 Politički postignute pretenzije na upotreb
i d) nedovoljna ujednačenost neproporcionalnih razvoja u ne vrijednosti izbjegavaju robni oblik, pa i ako ih se za
privredi, kako po sektorima (poljoprivreda), tako i regio dovoljava monetarnim obeštećenjima. Za klasnu je struk
nalno (rubna područja). 58 turu presudno da li se realna zarada zavisnih radnika ob
jašnjava, kao i prije, nekim odnosom razmjene ili se, pak,
U desetljećima poslije drugoga svjetskog rata u najnapred proizvodnja i prisvajanje viška vrijednosti ograničavaju i
nijim kapitalističkim zemljama uspjelo je (usprkos maj modificiraju političkim odnosima moći umjesto da ovise
skim događajima u Parizu) održavanje klasnog konflikta la jedino o tržišnome mehanizmu. Teorija kasnoga kapitaliz
tentnim u obliku zametka; zatim, uspjelo je vremensko ma mora pokušati da razjasni ova pitanja:
produžavanje konjunkturnoga ciklusa i pretvaranje perio
dičnih naleta smanjivanja vrijednosti kapitala u inflacijsku prvo,
trajnu krizu s blažim konjunkturnim oscilacijama te, na — nude li strukture kasnoga kapitalizma prostor za evolu
posljetku, široko filtriranje disfunkcionalnih popratnih po cijsko samodokidanje proturječja podruštvljene proizvod
sljedica zauzdane privredne krize i, potom, njihovo širenje nje za nepoopćive ciljeve?
preko kvazi-skupina (kao što su potrošači, učenici i rodi
telji učenika, sudionici u prometu, bolesnici, starci itd.) ili, — ako nude, koja dinamika razvoja vodi u tome smjeru?
pak, preko prirodnih skupina s malim stupnjem organi — ako, pak, ne nude, koje su to krizne tendencije na ko
zacije. Time se razrješava socijalni identitet klasa, a klasna jima se očituje privremeno zatomljen, ali ipak nerješen
klasni antagonizam?
56
J. O'Connor, The Fiscal Crisis of State, loc. cit. 59
57
W. Vogt, Eine Theorie der ökonomischen Stagnation, u: Leviathan, N. Luhmann, Knappheit, Geld und bürgerliche Gesellschaft, op.
br. 2 (1973). cit., str. 194—195.
60
58
C. Offe, Politische Herrschaft, loc. cit. U. Rodel. Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit.
52 53
Zatim, 2. Problemi posljedica kasnokapitalističkog rasta
— jesu li strukture kasnoga kapitalizma dostatne za traj Rapidni procesi rasta kasnokapitalističkih društava kon
no ovladavanje privrednom krizom? frontirali su sistem svjetskoga društva s problemima koji
— ako nisu, hoće li privredna kriza, kako je to očekivao se ne mogu razumjeti kao krizne pojave, specifične za sis
Marx, preko socijalne dovesti do političke krize, drugim tem iako su mogućnosti pristupa krizi sistemski-specifično
riječima: može li u svjetskim razmjerima doći do klasne ograničeni. Pri tome mislim na ometanje ekološke ravno
borbe? teže, na povredu zahtjeva za konzistentnošću sistema osob
— ako ne može, kamo se pomiče privredna kriza? nosti (otuđenje) i na eksplozivno opterećenje međunarodnih
Naposljetku, odnosa. Rastućom složenošću sistem svjetskoga društva po
— zadržava li ta pomaknuta kriza oblik sistema ili, pak, miče svoje granice u prostore oko sebe, tako da dosiže gra
moramo računati s različitim kriznim tendencijama koje nice kapaciteta i vanjske i unutrašnje prirode. Ekološke
zajednički djeluju? ravnoteže označavaju apsolutnu granicu rasta; manje očite
— ako je točno ovo potonje, koje onda krizne tendencije antropološke ravnoteže označavaju granicu koja se može
kod kojih društvenih grupa poprimaju drugi tok? prekoračiti samo po cijenu promjene sociokulturnog iden
— da li očekivan anomični potencijal dopušta usmjereno titeta društvenih sistema. Samodestruktivno ugrožavanje
političko djelovanje ili on prije dovodi do neusmjerene dis- međunarodne ravnoteže jest na koncu problem posljedica
funkcionalizacije djelomičnih sistema? rasta destruktivno primjenjivih proizvodnih snaga.
54 55
nomskim potrebama sve većeg stanovništva i rastućega pro rast stanovništva i proizvodnje, tj. širenje kontrole nad
izvodnog korištenja prirode, suprotstavljeni su kao materi vanjskom prirodom, jednoga dana mora naići na granice
jalne granične veličine: s jedne strane iscrpijivi resursi (po biološkog kapaciteta okoliša.
vršina obradive i nastanjive zemlje, te pitka voda i hrana;
zatim, sirovine koje se ne regeneriraju: minerali, goriva To vrijedi, ali ne kao specifičnost, za sve složene društvene
itcL); s druge strane nenadomjestivi ekološki sistemi koji sisteme. Za sisteme su specifične, međutim, mogućnosti
apsorbiraju štetne tvari poput radioaktivnog otpada, ugljič otklanjanja ekoloških opasnosti. Kapitalistička društva ne
nog dioksida ili otpadne topline. Procjene Forrestera i dru- mogu slijediti imperative ograničavanja rasta bez odusta
gih61a o granicama eksponencijalnoga rasta stanovništva, in janja od njihova organizacijskog principa, budući da prije
dustrijske proizvodnje, iskorištavanja prirodnih resursa i laz s iskonskoga kapitalističkog rasta na kvalitativan rast
zagađenja okoliša zasnovane su svakako na slabim empirij zahtijeva planiranje proizvodnje koje je usmjereno na upo
skim temeljima. Mehanizmi rasta stanovništva poznati su trebnu vrijednost. Razvoj proizvodnih snaga se, međutim,
isto koliko i maksimalne granice Zemljine mogućnosti ap- bez povrede logike sistema nikako ne može osloboditi impe
sorbiranja samo najvažnijih štetnih tvari. Osim toga, tehno rativa proizvodnje zasnovane na razmjenskoj vrijednosti.
loški razvoj ne možemo predviđati u tolikoj mjeri da sazna
mo koje će se sirovine u budućnosti moći tehnički nadomje
stiti ili ponovo prerađivati. Antropološka ravnoteža
56 57
pribavljanju usko opisanih motiva; tomu će poslužiti pri stupnja razvoja proizvodnih snaga koje, uslijed tehnički
bavljanje generalizirane spremnosti na odobravanje (koja neutralnih osnova, mogu poprimiti i oblik destruktivnih
u političkim sistemima ima oblik masovne lojalnosti). Sve snaga (a to su one uslijed naravi međunarodnih odnosa i po
dok imamo posla s takvim oblikom socijalizacije koji unu primile). U vojnim sistemima djelovanja postojeće se snage
tarnju prirodu uvlači u komunikativnu organizaciju pona naizmjenično pojavljuju u aspektu vanjske prirode: u orga
šanja, neće biti zamisliva legitimacija normi djelovanja niziranoj borbi na život i smrt fizičko uništenje protivnika
koja jamči i približno nemotivirano akceptiranje odluka: je ultima ratio. Danas tim sistemima po prvi puta stoji
motiv spremnosti za konformnost prema nekoj, sadržajno na raspolaganju tehnički potencijal koji životno opasno
još neodređenoj sili odlučivanja jest očekivanje da će se ta oštećenje prirodnog supstrata dovodi u područje ostvarlji-
sila primjenjivati u skladu s legitimnim normama djelova voga. Stoga međunarodni odnosi stoje pod historijski no
nja. »Posljednji« motiv za spremnost da nekoga slijedim vim imperativom samoograničavanja. 65 To vrijedi, ali ne
jest uvjerenje da me se u dvojbenom slučaju može diskur kao specifičnost, za sve društvene sisteme koji su militarizi-
zivno uvjeravati.63 Ta bi se granica, uvjetovana potrebi- rani u visokom stupnju, no mogućnosti obrade tog proble
tošću legitimacije normi i zavisnošću motivacije o uvjer
ma ograničene su specifičnostima dotičnog sistema. Efi
ljivim tumačenjima, mogla ukloniti jedino ako bi se iznala
kasno razoružanje, doduše, uzmu li se u obzir pokretačke
ženje motiva zamijenilo komunikativnom strukturom dje
snage kapitalističkih i postkapitalističkih klasnih društava,
lovanja: mijenjati bi se morao oblik socijalizacije, a s nji
nije vjerojatno; reguliranje utrke u naoružavanju nije,
me i identitet samih sociokulturnih sistema. Tek kada mo
međutim, nespojivo sa strukturom kasnokapitalističkih dru
tivi djelovanja ne bi više bili posredovani normama kojima
štava a limine, ukoliko se ne postigne izravnavanje efekta
je potrebno opravdanje, a strukture osobnosti ne bi svoje
kapaciteta državne potražnje za neproizvodnim potrošnim
jedinstvo morale pronalaziti u intenpretativnim sistemima
dobrima povećavanjem upotrebne vrijednosti kapitala.
koji jamče identitet, moglo bi nemotivirano prihvaćanje od
luka postati rutinom kojoj nema prigovora,64 tj. spremnost
na konformnost bi se mogla proizvoditi u proizvoljnim raz 3. Klasifikacija mogućih tendencija kriza
mjerima. (U 3. dijelu vratit ću se na pitanje da li u kasno-
kapitalističkim društvima stupanj vlastite složenosti, po Ostavimo sada po strani globalne opasnosti koje su pojave
stignut u međuvremenu, već iziskuje raspadanje komunika posljedica kapitalističkog rasta i ograničimo se na sistemski
tivnih organizacija ponašanja.) specifične tendencije kriza. Krize mogu nastati na različi
tim mjestima; isto su tako različiti i pojavni oblici u koji
ma neka krizna tendencija napreduje do svoga političkog iz-
Međunarodna ravnoteža
Na drugoj razini, pak, prisutne su opasnosti od samouni Mjesto nastajanja Kriza sistema Kriza identiteta
štenja svjetskog sistema upotrebom termonuklearnog oru ekonomski sistem ekonomska kriza
žja. Akumulirani potencijal uništenja posljedica je visokog politički sistem kriza racionalnosti kriza legitimacije
sociokulturni sistem kriza motivacije
63
Usp. poglavlje Kompleksnost i demokracija.
64
N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, u: Soziologische 45
C. F. v. Weizsäcker (urednik), Kriegsfolgen und Kriegsverhütung,
Aufklärung, Opladen 1970, str. 170. München 1971, uvod.
58 59
bijanja, tj. do delegitimacije postojećega političkog siste goj verziji državni aparat samoniklo ne slijedi logiku zako
ma. S tim u vezi vidim četiri moguće krizne tendencije (v. na vrijednosti nego svjesno zapaža interese ujedinjenih
tablicu na str. 59). monopolističkih kapitalista. Ta posrednička, kasnome kapi
talizmu primjerena teorija ne poima državu kao slijepi or
Ekonomske krizne tendencije gan procesa oplođivanja, nego kao moćnoga općeg kapita
lista koji akumulaciju kapitala čini sadržajem političkoga
Ekonomskom sistemu je potreban input rada i kapitala; Out planiranja.
put se sastoji od potrošnih vrijednosti koje se prema količini
i vrsti raspodjeljuju između društvenih slojeva. Za kapitali
stički način proizvodnje nije tipična kriza uzrokovana ne Političke krizne tendencije
dovoljnim inputom. Poremećaji liberalnoga kapitalizma bile
Političkom je sistemu potreban input što difuznije masov
su krize outputa koje su uvijek iznova kroz krizni ciklus do
ne lojalnosti; output se sastoji od administrativnih odluka
vodile u pitanje sistemski konformnu raspodjelu vrijed
koje je donijela vrhovna vlast. Krize outputa imaju oblik
nosti. Pri tome izraz »sistemski konforman« obuhvaća sve
krize racionalnosti: administrativnom sistemu ne uspijeva
obrasce distribucije terećenja i obeštećenja koji su dopu
da imperative usmjeravanja koje dobiva od privrednoga
šteni u varijacijskom prostoru legitimirajućeg sistema vri
sistema učini kompatibilnima niti da ih ostvari. Krize to«
jednosti. Ako u kasnome 'kapitalizmu postoje ekonomske
puta imaju oblik krize legitimacije: legitimacijskom siste
krizne tendencije, to znači da državne mjere koje interve
mu ne uspijeva da u ispunjavanju preuzetih imperativa
niraju u proces oplođivanja nisu ništa manje podložne
usmjeravanja privrednog sistema održi potreban nivo ma
spontanim ekonomskim zakonima negoli procesi razmje
sovne lojalnosti. Iako obje krizne tendencije nastaju u po
ne, pa su tako izložene logici ekonomske krize kako je ona
izražena u zakonu tendencijskog pada profitne stope. Pre litičkome sistemu, one se ipak razlikuju u svome pojavnom
ma toj tezi država nastavlja politiku kapitala drugim sred obliku. Kriza racionalnosti je premještena kriza sistema
stvima.658 Izmijenjeni pojavni oblici (poput krize državnih koja, poput ekonomske krize, proturječnost podruštvljene
financija, trajne inflacije, rastućih dispariteta između jav proizvodnje prema nepoopćivim interesima izražava kao pro
nog siromaštva i privatnog bogatstva itd.) objašnjavaju se turječnost imperativa usmjeravanja. Krizna tendencija pre
činjenicom što se samoreguliranje procesa oplođivanja sada ko dezorganizacije državnog aparata prelazi u gubitak legi
vrši i preko legitimne vlasti kao medija upravljanja. Među timacije. Suprotno tomu, kriza legitimacije je neposredno
tim, kako je krizna tendencija i dalje određena zakonom kriza identiteta; ona ne ide na ugrožavanje integracije sis
vrijednosti, tj.: strukturalno izazvanom asimetrijom u raz tema, već proizlazi odatle što ispunjavanje državnih zada
mjeni najamnoga rada za kapital, državna intervencija neće taka planiranja dovodi u pitanje strukturu depolitizirane
moći kompenzirati tendenciju pada profitne stope, nego je javnosti, a time i formalno-demokratsko osiguranje privat-
možda posredovati, tj. provoditi samim političkim mjerama. no-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
Stoga će i ekonomska krizna tendencija napredovati preko
socijalne krize i dovesti do političkih borbi u kojima opet O krizi racionalnosti u strogome smislu moći će se govoriti
dolazi do izražaja klasna suprotnost između vlasnika kapi samo ako ona stupi na mjesto ekonomske krize. Logika
tala i masa ovisnih o najamnome radu. Prema jednoj dru- problema oplođivanja neće se tada odražavati samo u jedno
me drugom mediju usmjeravanja, naime u mediju legitim
65a Usp. E. Mandel, Der Spätkapitalismus, Frankfurt 1972. ne vlasti, već će se, štoviše, pomicanjem kontradiktornih
60 61
imperativa upravljanja s tržišnog prometa u administrativ rubne uvjete političkog sistema: time se širi područje dis
ni sistem promijeniti i sama logika krize. Ta je tvrdnja za kurzivnog obrazovanja volje — postupak koji pogađa trajno
stupljena u dvije verzije. Prva verzija polazi od poznate važne strukture depolitizirane javnosti.
teze o anarhiji robne proizvodnje koja je sastavni dio trži
šnoga prometa. 66 U kasnome kapitalizmu, s jedne strane,
raste potreba za administrativnim planiranjem u cilju osi Sociokulturne krizne tendencije
guranja oplođivanja kapitala, dok, s druge strane, privatno- Sociokulturni sistem dobiva svoj input i od ekonomskoga i
-autonomno raspolaganje sredstvima za proizvodnju zahtije
od političkog sistema: robe i usluge koje se mogu kupovati
va ograničenje državnih intervencija i protivi se planskome
i kolektivno potraživati, pravni i upravni akti, javna i soci
koordiniranju proturječnih kapitalističkih interesa pojedi
jalna sigurnost, itd. Krize outputa obaju prethodno spome
naca. Drugu verziju razložio je Offe.67 Time što izjednačuje
nutih sistema istodobno su i ulazne smetnje sociokulturnog
slabosti privrednog sistema koji se sam blokira i preuzima
sistema koje potom prelaze u uskraćivanje legitimacije. Do
tržišno-komplementarne zadatke, država će logikom svojih
sada spominjane krizne tendencije mogu izbijati samo preko
sredstava usmjeravanja biti prisiljena da sve više dopušta
sociokulturnoga sistema, budući da je socijalna integracija
sistemu tuđe elemente. Na administrativno usmjeravanom
nekoga društva ovisna o outputu tog sistema, i to nepo
području ne mogu se preuzimati i obrađivati problemi pri
sredno o motivacijama koje taj sistem pruža političkom sis
vrednoga sistema kojime se upravlja imperativima oplođi
temu u obliku legitimacije, a posredno o radnim motivacija
vanja, a da se ne prošire orijentacije tuđe dotičnoj strukturi.
ma koje pruža sistemu obrazovanja i zapošljavanja. Kako
sociokulturni sistem (za razliku od ekonomskoga) ne orga
Deficit racionalnosti javne uprave znači da državni aparat u
nizira sam svoj input, ne može doći do (sociokulturno izaz
danim rubnim okolnostima ne može provesti dovoljno pozi
vane) krize inputa. Krize koje nastaju na tome mjestu,
tivne aktivnosti usmjeravanja u odnosu na ekonomski sis
uvijek su krize outputa. Moramo računati s kulturnim kriz
tem: deficit legitimacije znači da se legitimacijski djelotvor
nim tendencijama kada se normativne strukture toliko pro
ne normativne strukture ne mogu administrativnim sred
mijene u skladu s njima svojstvenom logikom da se, s jedne
stvima stvarati ili održavati u dovoljnoj mjeri. Tokom ka strane, poremeti komplementarnost između zahtjeva držav
pitalističkog razvoja politički sistem nije pomicao svoje nog aparata i sistema zapošljavanja, a s druge strane iz
granice samo u ekonomski sistem, on ih je pomicao i u među interpretiranih potreba i legitimnih očekivanja čla
sociokulturni sistem. Širenjem racionalnosti organizacije nova društva. Dok se krize legitimacije svode na to što pro
raspadaju se i slabe kulturna nasljeđa, samo ustrojstvo mjenama u političkom sistemu (i kod nepromijenjenih nor
tradicije izmiče administrativnom zahvatu — nasljeđa važna mativnih struktura) nastaje i potreba za legitimacijom s
za legitimaciju ne mogu se regenerirati administrativno. kojom, pak, pribavljanje legitimacije ne održava korak, do
Osim toga, administrativna obrada kulturnih materija ima motivacijskih kriza dolazi uslijed promjena u samome so
za posljedicu javno tematiziranje duhovnih sadržaja i nor ciokulturnom sistemu.
mi s jakom tradicijom koji su dosada spadali u kulturne
U kasnome kapitalizmu takve se tendencije ocrtavaju i na
66
J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt und politisches razini kulturnoga nasljeđa (moralni sistemi, slike svijeta) i
System, Frankfurt 1970, str. 248. i dalje.
67
C. Offe, Tauschverhältnis und politische Steuerung, u: Struktur na razini strukturne promjene odgojnog sistema (škola i
probleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt 1972, str. 27. i dalje. obitelj, masovni medij). Na taj se način troši rekvizitorij
62 63
tradicije od kojega su u liberalnom kapitalizmu živjeli d a t a k b i t i m o ž d a t e š k o rješiv; nerješiv je m e đ u t i m , iz prin
država i sistem društvenoga r a d a (odbacivanje tradiciona cipijelnih razloga, ali samo o n d a a k o se u okviru teorije so
lističkih sadržaja); u p i t a n j e se, zatim, dovode i b i t n i sastav cijalne evolucije ne uspiju u t v r d i t i nivoi razvoja, a na t o m
ni dijelovi g r a đ a n s k e ideologije (ugrožavanje g r a đ a n s k e te p u t u i granice (koje osiguravaju identitet) varijacije po
obitelj sko-strukovne privatnosti). Preostali sastavni dijelovi željnih stanja nekoga društvenog sistema. 6 8
g r a đ a n s k i h ideologija (vjera u znanost, u m j e t n o s t poslije
a u r e i univerzalistički vrijednosni sistemi) tvore, s druge Isti m a k r o f e n o m e n i svakako m o g u biti izrazom različitih
strane, n o r m a t i v n i okvir koji nije funkcionalan; kasni ka kriznih tendencija; svaki pojedinačni a r g u m e n t krize, ako se
pitalizam stvara »nove« p o t r e b e koje ne može zadovoljiti .6711
iskaže t o č n i m , predstavlja dovoljno objašnjenje nekoga mo
gućeg kriznog slučaja; m e đ u t i m , objašnjenje zbiljskih kriz
Naš a p s t r a k t n i pregled mogućih kriznih tendencija u kas
nih slučajeva može n a d o p u n i t i veći b r o j a r g u m e n a t a . Ana
n o m k a p i t a l i z m u služi u analitičke svrhe; t v r d i m da su
kasnokapitalistička društva, uz p r e t p o s t a v k u da uopće nisu litičku cjelovitost m o g u ustvrditi samo za krizne tendencije,
prevladala kapitalizmu svojstvenu osjetljivost na krize, ali ne i za listu objašnjujućih a r g u m e n a t a na koje b i h se u
ugrožena najmanje j e d n o m od mogućih kriznih tendencija. daljnjem tekstu u k r a t k o o s v r n u o :
Temeljna p r o t u r j e č n o s t kapitalističkog sistema dovest će
do toga da ceteris p a r i b u s ili
Krizne tendencije Prijedlozi za objašnjenje
— e k o n o m s k i sistem ne proizvodi p o t r o š n e vrijednosti u ekonomska, kriza: a) državni aparat kao izvoran provedbeni
p o t r e b n o j mjeri, ili organ zakona vrijednosti;
— a d m i n i s t r a t i v n i sistem ne donosi p o t r e b n u m j e r u racio b) državni aparat kao planer-agent ujedi
n a l n i h odluka, ili njenja »monopolnoga kapitala«,
kriza razaranje administrativne racionalnosti pu
— legitimacijski sistem ne pribavlja generalizirane motiva
racionalnosti: tem
cije u p o t r e b n o j mjeri, ili
c) suprotstavljenih kapitalističkih pojedinač
— sociokulturni sistem ne generira u p o t r e b n o j mjeri ta'kvu
nih interesa:
svijest k o j a bi motivirala na djelovanje.
d) trajno nužne proizvodnje sistemu tuđih
struktura.
Izraz »potrebna mjera« o d n o s i se na obujam, kvalitetu i
legitimacijska e) sistemske granice i
v r e m e n s k u dimenziju d a n i h dostignuća sistema (vrijednost,
kriza: f) neželjene popratne posljedice (politizira
a d m i n i s t r a t i v n a odluka, legitimacija i svijest) p r i č e m u se
nje) administrativnih uplitanja u kulturno
ne isključuju supstitutivni odnosi između pojedinih dimen
nasljeđe.
zija istog dostignuća s i s t e m a i između različitih dostignuća
motivacijska g) erozija strukturno važnih tradicija;
sistema m e đ u s o b n o . D r u g o je pitanje, m e đ u t i m , da li se
kriza: h) postavljanje pretjeranih zahtjeva putem uni-
dostignuća dijelova sistema dovoljno operacionaliziraju i
rerzalističkih vrijednosnih sistema (»nove«
izoliraju i da li se kritička p o t r e b a za t i m dostignućima mo
potrebe).
že dovoljno specificirati. Iz p r a g m a t i č k i h će razloga taj za-
68
"* Ovu tezu razlaže H. Marcuse, Konterrevolution und Revolte, R. Döbert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien,
Frankfurt 1973. loc. cit.
66 5* 67
klasna struktura, dakle pitanje na koje je moguć jedino koje su još uvijek djelotvorne, i njima suprotstavljenoga
empirijski odgovor, ne smije se unaprijed riješiti na anali političkog upravljanja u kojem dolazi do izražaja pomak
tičkoj razini. Apsolutiziranje pojmovne strategije teorije proizvodnih odnosa.
vrijednosti onemogućuje teoriji ekonomskih kriza provedbu
empirijskog ispitivanja. I Marx je svoje nastojanje da eko Držim da je radi preciznijeg shvaćanja tog pomaka potreb
nomskom analizom zakona kretanja pri formiranju kapita no analitički razlučiti četiri kategorije djelovanja države
la dođe do kriznoga razvojnog obrasca cjelokupnoga dru ukoliko se ono odnosi na imperative privrednoga sistema.
štvenog sistema (uključujući političke sukobe i funkcije dr
žavnog aparata), mogao obrazložiti jedino time da je klasna — Da bi se neki način proizvodnje konstituirao i kao takav
vladavina poprimila nepolitički oblik razmjene najamnoga održavao, moraju se realizirati neke strukturne pretpostavke:
rada za kapital. Ta se je nevjerojatna konstelacija ipak država osigurava sistem privatnoga prava s osnovnim insti
promijenila otkada se socijalnointegrativne funkcije održa tucijama vlasništva i slobode ugovora; ona štiti tržišni sis
vanja legitimne vlasti više ne mogu provoditi sistemsko- tem od autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. uvođe
integrativnim funkcijama tržišta i zastarjelim tradicional njem normalnoga radnog dana, donošenjem zakona o kar
nim sredstvima pretkapitalističkoga porijekla, nego opet telima i stabiliziranjem monetarnoga sistema); država, na
prelaze na politički sistem. Budući da djelatnost države sli dalje, ispunjava proizvodne pretpostavke nužne za cjelo
jedi deklarirani cilj usmjeravanja sistemom uz sprečavanje kupnu privredu (npr. školsko obrazovanje, transport i sao
kriza i da je time klasni odnos izgubio svoju političku for braćaj); potiče međunarodnu konkurentnost domaće privre
mu, klasna se struktura mora potvrđivati u borbama za ad de (npr. trgovinskom i carinskom politikom) i reproducira
ministrativno posredovano raspoređivanje porasta društve samu sebe vojnim održavanjem nacionalnog integriteta pre
nog proizvoda. Stoga se klasnu strukturu može neposredno ma van i poluvojnim suzbijanjem sistema neprijateljskih
aficirati i političkim sukobima. U takvim okolnostima se snaga prema unutra.
ekonomski procesi više ne mogu imanentno poimati kao
kretanja ekonomskoga sistema koji se sam regulira. Zakon — Proces akumulacije kapitala zahtijeva prilagođavanje
vrijednosti mogao je dvostruki karakter procesa razmjene pravnoga sistema novim oblicima organizacije kompanija,
(kao procesa usmjeravanja i kao procesa eksploatacije) izra konkurencije, financiranja itd. (npr. stvaranjem novih prav
ziti jedino pod uvjetom da se klasna vladavina provodi ne nih institucija u bankovnom i poduzetničkom pravu, mani
politički, pod uvjetom koji je u liberalnome kapitalizmu pulacijom poreskim sistemom itd.). Pri tomu se država ogra
ničava na tržišno komplementarne prilagodbe procesu na
približno ispunjen. Danas o konkretnim konstelacijama mo
čiju dinamiku ona ne vrši nikakav utjecaj, tako da i dru
ći, koje se više ne može unaprijed određivati putem auto
štveni organizacijski princip i klasna struktura ostaju ne
nomno djelotvornog mehanizma tržišta rada, ovisi kako će
taknuti.
se i u kojoj mjeri ovladavati ekonomskim procesima i osigu
ravati eksploataciju. Danas država mora obavljati funkcije
— Od toga valja razlikovati djelatnosti države na supstitu
koje se ne mogu objasniti ni s obzirom na strukturne pret
iranju tržišta, kojima nije svrha pravno opravdavanje
postavke načina proizvodnje niti se mogu izvesti iz imanen
nastalih ekonomskih situacija, nego one u reakciji na sla
tnog kretanja kapitala. To se kretanje više ne odvija putem
bosti ekonomskih pokretačkih snaga omogućuju nastavlja
tržišnog mehanizma koji je moguće obrazložiti teorijom vri
nje procesa akumulacije koji nije više prepušten svojoj vla
jednosti, nego je rezultanta ekonomskih pokretačkih snaga,
stitoj dinamici i time stvaraju nove ekonomske situacije, i
68 69
to bilo stvaranjem i poboljšavanjem mogućnosti ulaganja ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno
(državna potražnja za neproduktivnim potrošnim dobrima), sti koje konstituiraju način proizvodnje. Kriteriji razgrani-
bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje viška vrijed čavanja nisu opseg i tehnika državnog djelovanja, već su
nosti (državnim organiziranjem znanstveno-tehničkoga na to njegove funkcije: liberalno-kapitalistička država stupa u
pretka, stručnim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se akciju, ako je naš model ispravan, da bi osigurala struktur
slučaja dira u društveni organizacijski princip kao što to ne pretpostavke načina proizvodnje te da bi, dopunjujući
pokazuje nastanak javnoga, sistemu tuđeg sektora. tržišni mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula
cije kojim upravlja tržište; doduše kasnokapitalistička dr
— Naposljetku, država kompenzira disfunkcionalne poslje žava čini to isto, čak i u većem opsegu i tehnički djelotvor
dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova nije, no te zadaće može ispuniti jedino istodobnim uskakiva-
kapitala ili u organiziranome radništvu i drugim organiza njem u funkcionalne praznine tržišta, zahvatima u proces
cijski sposobnim grupama izazivale politički provedive re akumulacije i kompenziranjem njegovih politički nepodnoš
akcije. Tako, s jedne strane, država preuzima eksternalizira- ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvrđuju se reakcije
ne troškove posljedica privatne privrede (npr. štete koje se na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moći,
nanose okolišu), ili strukturno-političkim mjerama osigura — i to s posljedicom da se djeluje i na princip društvene or
va opstanak ugroženim sektorima (npr. rudarstvu i poljo ganizacije koji se, pak, zasniva na institucionalizdranju ne
privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije organiziranog tržišta rada.
koje traže sindikati i reformističke partije s ciljem pobolj
šavanja socijalnog položaja ovisnih radnika (one historijski Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri
započinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj je svega su karakteristična tri razvoja: promijenjeni oblik
šavanja na području tarifnog radnog i socijalnog prava proizvodnje viška vrijednosti koja dira u društveni princip
sežu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Počeci organizacije; kvazipolitioka struktura nadnica koja izraža
tih državnih izdataka, klasificiranih danas kao »social ex va klasni kompromis; rastuća potreba za legitimacijom po
penses« i »social consumption«, velikim se dijelom mogu litičkoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na
svesti na zasluge politički izborenih zahtjeva organizirano upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, već prema prilikama,
ga radništva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb konkuriraju potrebama oplođivanja kapitala.
74
nu vrijednost.
a) Nastanak nekoga javnog sektora obilježje je, među osta
Za organizirani kapitalizam tipično je djelovanje države u lim, i brige države za proizvodnju kolektivnih potrošnih do
vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloženo analitičko bara, koja ona, ponašajući se štedljivo, stavlja u obliku
razlikovanje empirijski je u mnogim slučajevima teško ocr materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje
tati stoga što kasnokapitalistička država rješava zadaće iz 75
za privatnu upotrebu. U toj funkciji država poboljšava upo
prvih dviju kategorija u znatno proširenom opsegu i, narav trebnu vrijednost pojedinačnih kapitala jer kolektivna po
no, pomoću iste tehnike kao i novonastale zadaće; tako je, trošna dobra služe povećanju produktivnosti rada, pri če
primjerice, monetarna politika danas srž državnoga global mu se ono, govoreći jezikom teorije vrijednosti, izražava u
nog planiranja, iako osiguranje međunarodnog prometa nov- pojeftinjenju 'konstantnoga kapitala i u povećanju stope vi-,
73
J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, loc. cit. 75
P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str.
74
Ovdje predložena analitička razlikovanja proizašla su iz disku 188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritäten und technologische Ent
sije sa Sigrid Meusohel. wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje.
70 71
to bilo stvaranjem i poboljšavanjem mogućnosti ulaganja ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno
(državna potražnja za neproduktivnim potrošnim dobrima), sti koje konstituiraju način proizvodnje. Kriteriji razgrani
bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje viška vrijed čavan ja nisu opseg i tehnika državnog djelovanja, već su
nosti (državnim organiziranjem znanstveno-tehničkoga na to njegove funkcije: liberalno-kapitalistička država stupa u
pretka, stručnim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se akciju, ako je naš model ispravan, da bi osigurala struktur
slučaja dira u društveni organizacijski princip kao što to ne pretpostavke načina proizvodnje te da bi, dopunjujući
pokazuje nastanak javnoga, sistemu tuđeg sektora. tržišni mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula
cije kojim upravlja tržište; doduše kasnokapitalistička dr
— Naposljetku, država kompenzira disfunkcionalne poslje žava čini to isto, čak i u većem opsegu i tehnički djelotvor
dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova nije, no te zadaće može ispuniti jedino istodobnim uskakiva-
kapitala ili u organiziranome radništvu i drugim organiza njem u funkcionalne praznine tržišta, zahvatima u proces
cijski sposobnim grupama izazivale politički provedive re akumulacije i kompenziranjem njegovih politički nepodnoš
akcije. Tako, s jedne strane, država preuzima eksternalizira- ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvrđuju se reakcije
ne troškove posljedica privatne privrede (npr. štete koje se na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moći,
nanose okolišu), ili strukturno-političkim mjerama osigura — i to s posljedicom da se djeluje i na princip društvene or
va opstanak ugroženim sektorima (npr. rudarstvu i poljo ganizacije koji se, pak, zasniva na institueionaliziiranju ne
privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije organiziranog tržišta rada.
koje traže sindikati i reformističke partije s ciljem pobolj
šavanja socijalnog položaja ovisnih radnika (one historijski Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri
započinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj je svega su karakteristična tri razvoja: promijenjeni oblik
šavanja na području tarifnog radnog i socijalnog prava proizvodnje viška vrijednosti koja dira u društveni princip
sežu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Počeci organizacije; kvazipolitička struktura nadnica koja izraža
tih državnih izdataka, klasificiranih danas kao »social ex- va klasni kompromis; rastuća potreba za legitimacijom po
penses« i »social consumption«, velikim se dijelom mogu litičkoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na
svesti na zasluge politički izborenih zahtjeva organizirano upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, već prema prilikama,
ga radništva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb konkuriraju potrebama oplođivanja kapitala.
74
nu vrijednost.
a) Nastanak nekoga javnog sektora obilježje je, među osta
Za organizirani kapitalizam tipično je djelovanje države u lim, i brige države za proizvodnju kolektivnih potrošnih do
vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloženo analitičko bara, koja ona, ponašajući se štedljivo, stavlja u obliku
razlikovanje empirijski je u mnogim slučajevima teško ocr materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje
tati stoga što kasnokapitalistička država rješava zadaće iz 75
za privatnu upotrebu. U toj funkciji država poboljšava upo
prvih dviju kategorija u znatno proširenom opsegu i, narav trebnu vrijednost pojedinačnih kapitala jer kolektivna po
no, pomoću iste tehnike kao i novonastale zadaće; tako je, trošna dobra služe povećanju produktivnosti rada, pri če
primjerice, monetarna politika danas srž državnoga global mu se ono, govoreći jezikom teorije vrijednosti, izražava u
nog planiranja, iako osiguranje međunarodnog prometa nov- pojeftinjenju konstantnoga kapitala i u povećanju stope vi*
73
J. O'Connor, The Fiscal Crisis oj the State, loc. cit. 75
P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str.
74
Ovdje predložena analitička razlikovanja proizašla su iz disku 188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritäten und technologische Ent
sije sa Sigrid Meusohel, wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje.
70 71
ška vrijednosti. 76 Isti efekt ima državna organizacija obra produktivan, jer tada ne bi imao niti netto-efekta na proiz
zovnog sistema koji kvalifikacijom povećava produktivnost vodnju viška vrijednosti. Marx je točno uvidio »da čak i pri
ljudskoga rada. 77 Time se mijenja oblik proizvodnje viška danoj veličini kapitala koji funkcionira, njemu pripojena
vrijednosti. 78 Nakon što je povećavanje apsolutnog viška radna snaga, znanost i zemljište (ekonomski se pod time
vrijednosti fizičkom prisilom, produžavanjem radnoga da imaju podrazumijevati i svi predmeti rada koji postoje bez
na, zapošljavanjem manje plaćene radne snage (žene, djeca) sudjelovanja čovjeka) čine elastične potencije kapitala koje
itd. došlo do svojih prirodnih granica još u liberalnome mu u stanovitim granicama dopuštaju slobodniji prostor ne-
kapitalizmu, što pokazuje uvođenje normalnoga radnoga zavistan od njegove vlastite veličine« (usp. MED, t. 21, str.
dana, povećavanje relativnog viška vrijednosti je isprva po 537); no on je i »znanost« i »zemlju« mogao shvatiti kao
primilo oblik korištenja postojećih ili drugdje ostvarenih besplatno kolektivno potrošno dobro, a da refleksivni rad,
pronalazaka i informacija za jačanje tehničkih i ljudskih uložen u njihovo proizvođenje, nije morao držati svojevr
proizvodnih snaga. Tek državnom organizacijom znanstveno- snim proizvodnim faktorom. Varijabilni kapital, utrošen
tehničkoga napretka i sistematski provođenom ekspanzijom kao dohodak za refleksivni rad, indirektno gledajući uložen
naprednijega obrazovnog sistema postat će i proizvodnja je produktivno, budući da sistematski mijenja uvjete pod
informacija, tehnologija, organizacija i kvalifikacija, koje kojima se iz produktivnog rada prisvaja višak vrijednosti,
služe povećavanju produktivnosti, sastavnim dijelom samo te tako posredno pridonosi proizvodnji većeg viška vrijed
ga proizvodnog procesa. Refleksivan rad, tj. rad koji se nosti. Ovo razmatranje pokazuje da klasični temeljni poj
primjenjuje na sama sebe u cilju povećanja produktivnosti movi teorije vrijednosti nisu dostatni za analizu državne
rada, mogao se isprva smatrati kolektivnim potrošnim do politike obrazovanja, tehnologije i znanosti, te da je, s dru
brom prirode; danas se on, međutim, pounutrašnjuje u ge strane, empirijski upitno da li novi oblik proizvodnje
kružnom privrednom toku. Jer, država (ili privatne kompa viška vrijednosti može kompenzirati tendenciju pada profit
nije) upotrebljavaju sada kapital da bi kupile indirektno ne stope, tj. suprotstaviti se ekonomskim krizama. 80
produktivnu radnu snagu znanstvenika, inženjera, nastav
nika itd. i da bi proizvode njihova rada pretvorile u potro b) U monopolističkom je sektoru ostvarena koalicija izme
šna dobra navedene kategorije pomoću kojih se snizuju tro đu udruženja kompanija i sindikata koja dovodi do kvazi-
škovi.79 Ako se ostaje pri dogmatskoj pojmovnoj strategiji politiokog dogovaranja o cijeni röbe »radna snaga«: meha
i refleksivan rad (u Marxovu smislu) poima kao neproduk nizam konkurencije se na tim »tržištima rada« nadomješta
tivan rad, previdjet će se specifična funkcija rada za pro kompromisom između organizacija na koje je država preni
ces oplođivanja. Refleksivni rad nije produktivan u smi jela legitimnu vlast. Ta erozija mehanizma tržišta rada ima,
slu direktne proizvodnje viška vrijednosti, ali nije ni ne- naravno, ekonomske posljedice (svaljivanja faktorskog po
76
većanja troškova na cijene proizvoda); no to su posljedice
S tim u vezi u zadnje vrijeme H. Holländer, Das Gesetz des ten dokidanja nepolitičkoga klasnog odnosa. Sistemom tarifno
denziellen Falles der Profitrate, Regensburg 1972, Diskussionsbei
träge zur Wirtschaftswissenschaft. izborenih »političkih«81 nadnica uspijeva se, prije svega na
77
E. Altvater, F. Huiskens (urednici), Materialien zur Politischen privrednim sektorima s intenzivnim rastom i kapitalom,
Ökonomie des Ausbildungssektors, Erlangen 1971. ublažiti .suprotnost između najamnoga rada i ikapitala, te
78
A. Sohn-Rethel, Die ökonomische Doppelnatur des Spätkapitalis dovesti do parcijalnoga klasnog kompromisa. Prema Marxo-
mus, Neuwied 1972, svodi promijenjenu proizvodnju viška vrijed
nosti na promjene u strukturi proizvodnje i nadnice.
80
79
O'Connor razlikuje apsolutnu, relativnu i »indirektnu« proizvod U. Rodel, Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit.
nju viška vrijednosti. 81
Taj je izraz uveo R. Hilferding.
72 73
vome shvaćanju analiza prisilnog formiranja cijena na orga općega izbornog prava). Tu jedna pojmovna strategija izno
niziranim tržištima principijelno je moguća i u okviru teo va zaobilazi specifičan problem, i to strategija koja gra
rije vrijednosti — neka se roba može prodavati i iznad svo đansku demokraciju dopušta jedino kao nadgradnju kapi
je vrijednosti. Pri tomu je, međutim, cijena radne snage talističke klasne vlasti. U mjeri u kojoj država više ne pred
kao robe mjerilo za određivanje vrijednosti. Kvazipolitičko stavlja samo nadgradnju jednoga nepolitičkog klasnog od
prisilno formiranje cijena na tržištu rada se stoga ne može nosa, formalnodemokratska će se sredstva pribavljanja le
analogno razmatrati; jer, ono pomoću prosječnog nivoa gitimacije iskazivati neobično restriktivnima. Pod takvim
nadnica određuje veličinu vrijednosti kojom bi se morala okolnostima, naime, administrativni će sistem biti prisiljen
mjeriti odstupanja radne snage koja je prodana iznad vri da iz raspoloživih poreskih sredstava zadovoljava zahtjeve
jednosti. Nije nam poznat nikakav standard za troškove usmjerene na upotrebnu vrijednost. Tako dugo dok je kapi
reprodukcije radne snage, standard koji je neovisan o kul talistički privredni sistem iz samoga sebe proizvodio nosi
turnim normama — a niti Marx ne polazi od takvoga stan vu ideologiju, nije moglo dolaziti do usporedivoga proble
darda. 82 Naravno, može se opet inzistirati na dogmatskoj poj ma legitimacije (koji postavlja restriktivne uvjete za rje
movnoj strategiji i definiciju prosječne nadnice izjednačiti šavanje problema oplođivanja kapitala). Novi problemi le
s troškovima reprodukcije radne snage. No, tada se na gitimacije ne mogu se podrediti jednome preuopćenom
analitičkoj razini prejudicira empirijski značajno pitanje imperativu samoodržanja, budući da ih se ne može ri
o tomu da li je politički i sindikalno organizirana klasna ješiti bez osvrtanja na zadovoljenje legitimnih potreba, tj.
borba stabilizirajuće djelovala na sistem možda samo stoga raspodjelu upotrebnih vrijednosti, dok interesi oplođiva
što je u ekonomističkom smislu bila uspješna i da je stopu
nja kapitala upravo taj moment osvrtanja ne dopuštaju.
izrabljivanja osjetno promijenila u korist najbolje organizi
Problemi legitimacije ne mogu se svesti na probleme oplođi
ranih dijelova radništva.
vanja kapitala. Budući da je osnovom reprodukcije postao
klasni kompromis, državni aparat mora svoje zadatke u eko-
c) Naposljetku, proizvodni odnosi su se promijenili i zbog nomskome sistemu izvršavati pod ograničavajućim uvje
toga što je supstituiranje odnosa razmjene administrativno tom, tj. da se masovna lojalnost istodobno osigura i u okvi
vezano uz jedan uvjet; za administrativno planiranje mora ru formalne demokracije i u skladu s važećim univerzalisti-
postojati legitimna vlast. Funkcije državnoga aparata, koje čkim vrijednosnim sistemima. Ti legitimacijski pritisci mo
u kasnome kapitalizmu rastu, te širenje administrativno gu se smanjiti jedino strukturama depolitizirane javnosti.
obrađivanih društvenih materija, jačaju potrebu za legiti Strukturalno osigurana privatnost građana postaje nužnom
macijom. Pri tomu se ne radi ni o kakvoj tajanstvenoj veli budući da ona nema nikakvih funkcionalnih elemenata. Ti
čini; potreba za legitimacijom rezultira iz lako spoznatiji- me nastaje jedna nova razina pojavljivanja kriza, razina
vih funkcionalnih uvjeta administrativnog sistema koji us koju je nemoguće zamijeniti s ortodoksne pozicije.
kače u funkcionalne praznine tržišta. Sada se je liberalni
kapitalizam konstituirao u oblicima građanske demokracije, Teorija ekonomskih kriza poprima kod vodećih istočnonje
što se može objasniti iz konteksta građanskih revolucija. mačkih ekonomista revizionističku verziju. Teorija državno-
83
Stoga se sve veća potreba za legitimacijom mora danas za monopolističkoga kapitalizma ne izmiče navedenim pri-
dovoljavati sredstvima političke demokracije (na osnovi 83
Institut f. Gesellschaftswissenschaften beim ZK der SED (ur.),
82
Imperialismus heute, Berlin 1965; R. Gündel, H. Heininger, P. Hess,
Marx govori o historijskome i moralnom elementu u određivanju K. Zieschang, Zur Theorie des staatsmonopolitischen Kapitalismus,
vrijednosti radne snage kao robe, Das Kapital I, str. 179. Berlin 1967.
74 75
mjedbama jer polazi od pretpostavke da je iskonska pove nog planiranja u kasnome kapitalizmu. Reaktivno izbjega
zanost kapitalističkog procesa reprodukcije razbijena držav- vanje kriza je pokretački oblik onih birokracija koje u svoj
nomonopolističkim planiranjem. Umjesto spontanoga djelo sistem unose planiranje. Razne birokracije, pored toga, ne
vanja ekonomskih zakona pojavljuje se centralno upravlja dovoljno koordiniraju, te zbog svoga nedostatnog kapaciteta
nje aparatom proizvodnje. Visok stupanj podruštvljenosti percipiranja i planiranja ovise o utjecaju svojih klijenata. 85
proizvodnje dovodi od konvergencije između pojedinačnih
interesa velikih korporacija i općekapitalističkog interesa Upravo nedostatna racionalnost državne uprave osigurava
za očuvanjem sistema, i to tim više što je postojanje siste promicanje organiziranih djelomičnih interesa. Pri tomu
ma ugroženo konkretnim postkapitalističkim društvima i se upravo one proturječnosti koje postoje između kapita
unutrašnjim snagama koje transcandiraju sistem. Tako se lističkih pojedinačnih interesa, između pojedinačnih inte
obrazuje općekapitalistički interes koji udružene monopole resa i općekapitalističkog interesa i konačno između sistem
svjesno promiče pomoću državnog aparata. Tome novom ski specifičnih interesa i poopćivih interesa, premještaju u
stupnju svijesti odgovaralo bi kapitalističko planiranje ko državni aparat.
je proizvodnju viška vrijednosti osigurava na taj način što
odlučivanje o investicijama djelomično uskraćuje tržišnome Još se manje, s druge strane, može empirijski potkrijepiti
mehanizmu. Formalno proklamirano udruživanje moči mo pretpostavka da država djeluje kao agent ujedinjenih mo
nopola i moći državnog aparata tumači se u smislu teorije nopolista. Teorija državnomonopolističkoga kapitalizma pre
agenture; društvena se centrala navodno podređuje općeka- cjenjuje (isto kao i zapadne teorije elita) značenje osobnih
kontakata i direktnih normiranja djelovanja. Istraživanja
pitalističkom interesu time što jedan, po sebi napredan oblik
u vezi s regrutiranjem, sastavom i interakcijom raznih elita
organizacije upravljanja proizvodnjom ostaje usko vezan za
moći ne mogu u dovoljnoj mjeri objasniti funkcionalne
funkciju oplođivanja kapitala. Otvorena repolitizacija kla
veze između ekonomskoga i administrativnog sistema.86 Pri
snoga odnosa omogućuje, s druge strane, politički pritisak
mjerenijim ini izgleda model teorije sistema koji je izradio
na državno-monopolističku vlast koji mogu vršiti demokrat
Offe sa svojim suradnicima, model koji razlikuje strukturu
ske snage (sjedinjene po obrascu narodnoga fronta). I teo
administrativnog sistema od procesa koji se u njemu zbi
rija državnomonopolističkoga kapitalizma polazi od toga da
vaju, procesa rješavanja sukoba i iznalaženja suglasnosti,
se osnovna proturječnost kapitalističke proizvodnje ne za
odlučivanja, primjene itd. Pri tomu Offe »strukturu« poima
hvaća novim oblicima organizacije, već da se, naprotiv, za
kao skupinu sedimentiranih pravila izbora koja prejudici
oštrava; sada, međutim, ekonomska kriza neposredno zado
raju što se ima priznati kao materija koju valja regulirati,
biva politički oblik. što tematizirati, što, s kojim prioritetom i kojim kanalima
zbiljski javno regulirati itd. Vremenski stabilni obrasci za
Toj se teoriji mogu uputiti dva prigovora.84 Kao prvo, pret štite i zapostavljanja administrativnog djelovanja koji su
postavka da bi državni aparat, bez obzira u čijem interesu, objektivno, to znači neovisno o izraženim namjerama upra
mogao aktivno planirati, razvijati i promicati jednu central ve, funkcionalni za oplođivanje kapitala, mogu se objasniti
nu privrednu strategiju, empirijski se ne može dokazati.
85
Teorija državnomonopolističkoga kapitalizma ne uviđa (isto J. Hirsch, Funktionsveränderungen der Staatsverwaltung in spät
kapitalistischen Industriegesellschaften, u: Bl. f. dt. u. int. Politik,
kao ni zapadne tehnokratske teorije) granice administrativ- 1969, str. 150. i dalje.
86
84
C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str.
M. Wirth, Kapitalismustheorie in der DDR, Frankfurt 1972. 66. i dalje.
76 77
pomoću pravila selekcije kojima se prethodno odlučuje o metni sistemi, znanstveno-tehnički napredak, stručno obra
uvažavanju odnosno suzbijanju određenih problema, tema, zovanje): snosi, nadalje, troškove socijalne potrošnje koja
argumenata i interesa. 87 je posredno vezana za proizvodnju (stanogradnja, promet,
zdravstvo, slobodne vrijeme, obrazovanje, socijalno osigu
ranje); snosi troškove socijalnog zbrinjavanja, osobito ne
5. O teoremima krize racionalnosti zaposlenih te, na koncu, eksternalizirane troškove ugrože
nosti okoliša privatnom proizvodnjom. Ti se izdaci, u kraj
Način funkcioniranja kasnokapitalističke države ne može se
njoj liniji, moraju financirati iz poreza. Državnom aparatu
primjereno pojmiti niti prema modelu nesvjesno djeluju-
stoga predstoje dva zadatka: s jedne strane, treba namak
ćega provedbenog organa ekonomskih zakona sa stalnim
nuti masu poreza iz profita i dohodaka i raspoloživu masu
spontanim djelovanjem, a niti prema modelu nekoga agen
poreza upotrijebiti tako racionalno da se mogu izbjeći
ta sjedinjenih monopolnih agenata koji radi po određenom krizna ometanja rasta; s druge strane, selektivno uvođenje
planu. Država, uvučena u proces reprodukcije, promijenila poreza, spoznatljivi obrazac prioriteta njihove upotrebe i
je odrednice samog procesa oplođivanja. Na osnovi klasnoga same administrativne aktivnosti trebaju imati takvu struk
kompromisa administrativni sistem dobiva ograničeni ka turu da se može zadovoljiti nastala potreba za legitimaci
pacitet planiranja koji se može iskoristiti u okviru for jom. Ako država zataji na prvom zadatku, dolazi do defi
malno demokratskog pribavljanja legitimacije u svrhu re cita administrativne racionalnosti; zataji li, pak, s obzi
aktivnog izbjegavanja krize. Pri tome, općekapitalistički in rom na drugi zadatak, doći će do deficita legitimacije (o
teres održanja postojećeg konkurira s proturječnim intere tomu se govori u sljedećem odjeljku ovoga poglavlja).88
sima pojedinih frakcija kapitala s jedne strane, a s dru
ge, pak, strane s poopćivim, spram upotrebnih vrijednosti
Deficit racionalnosti može nastati jer kontradiktorni im
orijentiranim interesima raznih grupa stanovništva. Krizni
ciklus, vremenski raspodijeljen i ublažen u svojim socijal perativi usmjeravanja, koji uzrokuju iskonsku samoniklost
nim posljedicama, zamjenjuje se inflacijom i trajnom kri anarhične robne proizvodnje i njezina rasta u obliku krize,
zom javnih financija. Empirijsko je pitanje ukazuju li ti počinju sada djelovati unutar administrativnog sistema. Tu
fenomeni na uspješno ovladavanje ekonomskom krizom ili promijenjenu tezu o anarhiji navodi, među ostalima, Hirsch
89
samo privremeno premještanje u politički sistem. To u s primjerima iz privredne administracije. Teza ima sta
krajnjoj liniji ovisi o činjenici da li kapital, koji je ulo novitu deskriptivnu vrijednost jer se može pokazati da su
žen indirektno produktivno, postiže takvo povećanje pro vlasti uz malen kapacitet percepcije i planiranja i nedo
duktivnosti rada koje je kod sistemski funkcionalne ras voljno koordiniranje između sebe često ovisne o toku in
podjele porasta produktivnosti dovoljno da osigura ma formacija svoje klijentele tako da ga ne brane prema
sovnu lojalnost, te da istodobno održi u toku i proces distanci potrebnoj za autonomne odluke. Pojedini sektori
akumulacije. Državna se blagajna opterećuje općim troško privrede mogu istodobno privatizirati neke dijelove javne
vima sve podruštvljenije proizvodnje: ona snosi troškove uprave tako da se time konkurencija između pojedinačnih
imperijalističkih tržišnih strategija i troškove potražnje za interesa u društvu premješta u državni aparat. Teorem kriza
neproizvodnim upotrebnim dobrima (naoružanje i osvaja počiva, dakle, na razmišljanju da rastuće podruštvljavanje
nje svemira); snosi, potom, troškove za infrastrukturne ak
tivnosti koje su neposredno vezane za proizvodnju (pro- 88
V. 6. odjeljak ovoga poglavlja.
89
J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt, op. cit., str.
87
Ibidem, str. 78. i dalje. 248. i dalje.
78 79
proizvodnje, koja je stalno usmjerena na ispunjavanje pri mora pretrpjeti i onoga što se već drži nepodnošljivim,
vatnih ciljeva, postavlja državnom aparatu neostvarive, pa može prilagoditi sve više dezorganiziranoj okolini.
stoga i paradoksalne zahtjeve. S jedne strane, država treba
preuzimati funkcije jednoga općeg kapitalista, dok s druge b) Važnije je jedno drugo gledište. U ekonomskome siste
strane međusobno konkurentni pojedinačni kapitali, sve mu utvrđena su i prije pravila strateškoga djelovanja i di
dok se ne ukloni sloboda investiranja, ne mogu obrazovati menzije dobiti i gubitka; medij razmjene ne dopušta rje
kolektivnu volju, a kamoli je provesti. Tako nastaju me šenja konflikata na način stalne i naizmjenične adaptacije
đusobno proturječni imperativi da se poveća kapacitet pla djelovanja — usmjeravajući princip optimiranja dobiti nije
niranja države s ciljem općekapitalističkog planiranja i da na raspolaganju. Administrativni sistem, međutim, održava
se upravo to povećanje spriječi jer bi ugrozilo ustrojstvo sa sredinama o kojima ovisi pregovore prilikom kojih je
kapitalizma. Stoga se državni aparat koleba između očeki orijentiran na kompromis: »bargaining« je zasnovan na re
vane intervencije i prisilnog odustajanja od intervencije, cipročnom prilagođavanju očekivanih struktura i vrijedno
između po sistem opasnog osamostaljivanja od njegovih snih sistema pod pritiskom. Reaktivni modus kretanja stra
adresata i potčinjavanja njihovim partikularnim interesima. tegija i izbjegavanja, izraz je ograničene sposobnosti mane
Deficiti racionalnosti neizbježan su rezultat klopke odnosa,
vriranja nekoga državnog aparata koji svojim partnerima
klopke u koju upada kasnokapitalistička država i u ko
u pregovorima kao suprotnu razinu od organiziranih po
joj se njezine proturječne aktivnosti moraju još više za
jedinačnih interesa i od općekapitalističkoga interesa za
mrsiti. 89 "
održanjem stanja može predočiti poopćive interese popu
lacije. Primjena legitimne moći zahtijeva uvažavanje ne
Navodim niz razmišljanja koja osporavaju valjanost tog
ujednačenosti legitimacije na različitim interesnim područ
argumenta:
jima, koje, inače, u nekome sasvim legitimiranom sistemu
razmjene ne može biti.
a) Pomicanjem temeljne kapitalističke proturječnosti iz
ekonomskoga u administrativni sistem, mijenjaju se i terms
njegovoga mogućeg rješenja. U ekonomskome sistemu pro c) Na koncu, krizne tendencije se ne mogu putem kolek
turječnosti se očituju neposredno u odnosima između ve tivnog upravljanja nesvjesno svladati na isti način kako
ličina vrijednosti, a posredno u socijalnim posljedicama se to čini partikulariziranim djelovanjem individualnih su
gubitka kapitala (stečaja) i oduzimanju sredstava za život dionika na tržištu. Razlikovanje između procesa koji se
(nezaposlenost). U administrativnom se sistemu proturječ odvijaju samoniklo i planiranja više se, naime, kod medija
nosti očituju u iracionalnim odlukama i u socijalnim po vlasti ne može tako oštro razdvojiti kao kod strateških
sljedicama administrativnih promašaja, tj. u dezorgani- igara, u kojima intencionalno poštivanje pravila može imati
zaciji nekih područja života. Stečaj i nezaposlenost su lako neželjene popratne posljedice. Izbjegavanje krize se, napro
raspoznatljive granice rizika za neispun javan je funkcija; tiv, tematizira kao cilj djelovanja. Za karakter procesa od
dezorganizacija nekih područja života kreće se, međutim, lučivanja koji se nalaze u procjepu između samoniklosti i
u kontinuumu. A teško je i reći gdje su tu granice tole planiranja, karakterističan je modus opravdavanja prema
rancije i u kojoj se mjeri percepcija onoga, što se još kojem se ravnaju administrativni sistem i njegovi partneri
u pregovorima: traženo odnosno željeno administrativno dje
89a
C. Offe govori o »političkoj dilemi tehnokracije«. lovanje uvijek se opravdava racionalnošću sistema koja se
84 85
motivirati svoje partnere na suradnju. Grubo rečeno, kasni tvorenih procesa razmjene koji se odvijaju jedino putem
kapitalizam ne mora biti oštećen ako sredstvo usmjera tržišta. Nakon što je uklonjena liberalnokapitalistička za
vanja vanjske stimulacije zakaže na određenim područjima preka koja proistječe iz fetiškog karaktera robe (te nakon
ponašanja na kojima je do toga trenutka funkcioniralo; što su svi sudionici postali manje ili više dobrim prakti
on će svakako zapasti u nevolju kada administrativni si čarima teorije vrijednosti), može se ponovo uspostaviti sa-
stem više ne može preuzimati strukturno važne funkcije pla moniklost ekonomskih procesa na nivou političkoga sistema,
niranja jer mu izmiče kontrola nad područjima ponašanja međutim u sekundarnome obliku: država mora zadržati sta
koja su relevantna za planiranje, kojim ju god on sred novitu količinu nesvjesnosti kako joj iz njezinih funkcija
stvima uopće vršio. Međutim, ta se prognoza ne može iz planiranja ne bi proizašle neke odgovornosti koje ona ne
voditi iz nestajanja racionalnosti kod uprave, nego jedino bi mogla preuzeti, a da ne prekorači svoja ovlaštenja. Tako
iz nestajanja sistemski nužnih motivacija (usp. 7. odjeljak se ekonomske krizne tendencije nastavljaju na razini ubi
ovog poglavlja). ranja i svrhovito racionalnog trošenja potrebnih fiskalnih
sredstava. Međutim, aktivnost države bi prisilnu granicu
mogla naći, ako se ne želimo poslužiti ekonomskim kriznim
6. O teoremima krize legitimacije teoremima, samo na raspoloživim legitimacijama. Sve dok
se motivacije utvrđuju na normama koje trebaju opravda
Koncept krize racionalnosti obrazovan je po uzoru na po nje, uvođenje legitimne vlasti u proces reprodukcije značit
jam ekonomske krize. Prema njemu kontradiktorne impe će da »temeljna proturječnost« može izbiti na vidjelo sa
rative usmjeravanja promiču pripadnici administracije pu sumnjom u norme koje se još uvijek zasnivaju na admi
tem svrhovito racionalnoga djelovanja (a ne više sudionici nistrativnom djelovanju — i izbit će ukoliko se odgovara
tržišta); ti se imperativi manifestiraju u proturječnostima juće teme, problemi i argumenti ne izbjegnu dovoljno se-
koje neposredno ugrožavaju integraciju sistema d za po dimentiranim prethodnim odlukama. Svladavanjem eko
sljedicu imaju ugroženost socijalne integracije. nomske krize i njezinim transformiranjem u sistemsko
preopterećivanje javnih budžeta, nestaje i njezina lika pri
Već srno vidjeli da se s ekonomskom krizom sistema može rodne sudbine društva. Ako krizno rukovodstvo zakaže,
računati samo dok politički sukobi (klasne borbe) odra udaljit će se od programatskih htijenja koja je samo po
žavaju i ne mijenjaju institucionalne rubne uvjete kapita stavilo, a kazna, koju za to valja platiti, sastoji se u odu
lističke proizvodnje (primjer: čartistićki pokret i uvođenje zimanju legitimacije, tako da se prostor za djelovanje sma
normalnoga radnog dana). U mjeri u kojoj je sam klasni njuje upravo u trenutku kad bi ga se moralo drastično
odnos repolitiziran i u kojoj je država preuzela uloge i povećavati.
supstituiranja i kompenziranja tržišta (te u kojoj omogu
ćuje postojanje »elastičnijeg« oblika proizvodnje viška vri Taj se teorem krize zasniva na općem mnijenju da se so
jednosti), klasna se vlast više nije mogla vršiti u anonim cijalni identitet, koji se posredno određuje osiguravanjem
nom obliku zakona vrijednosti. Otada mnogo više ovisi o sistemske integracije, može uvijek napadati na bazi klasnih
faktičkim konstelacijama vlasti da li i kako se može osi struktura. Jer, u fokusu ubiranja, specifičnog po slojevima,
gurati proizvodnja relativnog viška vrijednosti putem jav i partikularističke upotrebe oskudne poreske mase, koju
noga sektora i kako izgledaju terms klasnoga kompromisa. upotrebljava i prekoračuje politika kojoj je cilj spriječiti
Time se, doduše, krizne tendencije pomiču iz ekonomskoga krizu, koncentriraju se, kako to pokušava pokazati O'Con-
u administrativni sistem, ali raspao se je medij u sebe za- nor, problemi koji proizlaze iz prerađene i transformirane
86 87
temeljne proturječnosti društvene proizvodnje za nepoop- Kulturne predaje imaju svoje vlastite i povredive uvjete
ćive interese. S jedne će strane administrativni i fiskalni reprodukcije. One su »žive« sve dok se mogu reproducirati
filter ekonomski uvjetovanih kriznih tendencija učiniti ne samoniklo ili, pak, hermeneutičkom sviješću (pri čemu her-
preglednijim frontove mnogostruko fragmentiranih, klasno meneutika kao učeno izlaganje i primjena tradicije ima
relevantnih sukoba; klasni kompromis slabi organizacijsku osobinu da kida samoniklost tradicije, a da je ipak održi
sposobnost latentno postojećih klasa. S druge će strane na refleksivnome nivou96). Kritičko usvajanja tradicije uni
konflikti koji odatle proizlaze biti žešći, budući da se ne štava samoniklost u mediju diskursa (pri čemu se posebnost
odlikuju objektivnošću sistemske krize, već neposredno pro te kritike 97 sastoji u njezinoj dvostrukoj funkciji da pre
vociraju pitanja legitimacije. Odatle se i objašnjava funk tenzije na valjanost, koje se diskurzivno ne mogu ispuniti,
cionalna potreba za što većom mjerom nezavisnosti admi razrješava na ideološko-kritičkoj ili analitičkoj razini, ali
nistrativnoga od legitimacijskog sistema. da istodobno predaju lišava njezinih semantičkih poten
cijala98). I kritika je utoliko, ništa manje no hermeneutika,
Tomu služi razdvajanje instrumentalnih funkcija uprave oblik usvajanja tradicije; u oba slučaja prihvaćeni kulturni
od izražajnih simbola koji izazivaju nespecifičnu spremnost sadržaji sadržavaju svoju imperativnu snagu, tj. osigura
za povinovanjem. Poznate strategije te vrste su personali- vaju kontinuitet povijesti putem kojega se pojedinci i sku
ziranje stručnih pitanja, simbolička primjena postupka sa pine mogu identificirati sa sobom i s drugima. Kulturna
slušanja, ocjena eksperata, pravničkih zahtjeva itd., ali ta predaja gubi upravo tu snagu kada se objektivistički pri
kođer i reklamne tehnike koje oponašaju oligopolističku prema ili strateški primjenjuje. U oba slučaja uvjeti re
produkcije kulturne predaje trpe štetu, a tradicije se praz
konkurenciju, koje istovremeno i potvrđuju i eksploatiraju
ne: to pokazuje efekt muzealiziranja uživajućeg historizma
postojeće strukture predrasuda, te apeliranjem na osjeća
isto kao i efekt istrošenosti prilikom eksploatiranja kultur
je, pobuđivanjem nesvjesnih motiva itd. neke sadržaje ispu
nih sadržaja u administrativne i tržišno-strateške svrhe.
njavaju pozitivno, a druge, pak, negativno. 95 Legitimacijski
Očito je da tradicije sadržavaju legitimaeijsku snagu sve
negativno uspostavljena javnost ima, prije svega, funkciju
dok ne iskoče iz interpretativnih sistema koji osiguravaju
da pozornost strukturira nekim tematskim područjima, tj. kontinuitet i jamče identitet.
da svrati pažnju s drugih tema, problema i argumenata i
da time onemogući obrazovanje mnijenja. Politički sistem Sistematska granica pokušaja da se legitimacijske deficite
preuzima zadatke oko planiranja ideologije (Luhmann). Pri nadomjesti usmjerenom manipulacijom, sastoji se dakle
tomu je međutim, prostor za manipulaciju usko ograničen od strukturalne razlike među područjima administrativnog
jer kulturni se sistem prema administrativnim kontrolama djelovanja i kulturne predaje. Neki argument za krizu odat
odnosi neobično rezistentno: ne postoji nekakvo admini le se, naravno, može konstruirati samo u vezi s jednim dalj
strativno proizvođenje svijesti. Komercijalno proizvođenje njim gledištem, prema kojemu ekspanzija aktivnosti države
i administrativno planiranje simbola iscrpljuje normativnu svoju popratnu posljedicu ima u natproporcionalnom rastu
snagu kontrafaktičkih pretenzija na valjanost. Pribavlja potrebe za legitimacijom. Taj rast smatram vjerojatnim
nje legitimacije postaje samodestruktivnim čim se prozre
96
modus tog »pribavljanja«. H. G. Gadamer, Wahrheit und Methode, Tübingen 1969.
" A. Wellmer, Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus, Frank
furt 1969, str. 42. i dalje.
93
M. Edelmann, The Symbolic Uses of Politics, Chicago 1964; isti 98
J. Habermas, Bewußtmachende oder rettende Kritik? U: Zur Ak
autor, Politics as Symbolic Action, Chicago 1971. tualität Walter Benjamins, Frankfurt 1972, str. 173. i dalje.
88 89
ne samo stoga što širenje administrativno prerađenih ma tencijal opravdanja tradicija pokrenutih iz njihove samo-
terija zahtijeva masovnu lojalnost za nove funkcije držav niklosti. Dokine li im se njihova neupitnost, stabilizacija
ne aktivnosti, nego i stoga što se tim širenjem pomiče i pretenzija na valjanost uspijevat će jedino putem diskursa.
granica političkoga prema kulturnome sistemu. Pri tomu Stoga će ometanje onih sastojaka koji se razumiju sami
se ono, što je u kulturi po sebi jasno, a do tada je bilo po sebi, pospješavati politizaciju onih područja života koja
rubnim uvjetom političkoga sistema, sada uključuje u po se dotada moglo smatrati privatnom sferom. To, međutim,
dručje planiranja administracije. Tematiziraju se, primje predstavlja opasnost građanskome privatizmu koji je ne
rice, predaje kojih u javnoj programatici, a posebno u prak formalno osiguran putem struktura javnosti. Zahtjevi za
tičkim diskursima, nije bilo. Primjer neposredno admini participacijom i alternativni modeli, posebice na područ
strativne obrade kulturne predaje je planiranje obrazova jima kulture kao što su školstvo i visoko školstvo, tisak,
nja, posebice planiranja curriculuma. Dok je dosada škol crkva, kazalište, izdavaštvo itd., isto su tako indikator za
ska uprava trebala jedino kodificirati prirodno izgrađen to kao i rastući broj inicijativa građana. 101
kanon, planiranje curriculuma se zasniva na premisi da
bi obrasci predaje mogli biti i drukčiji: administrativno pla U tom kontekstu mogu se tumačiti i zahtjevi za participa
niranje vrši univerzalan pritisak za opravdanjem na jednu cijom te pokušaji koji su se s njom vršili. Budući da se
sferu koja se isticala upravo snagom samolegitimiranja. 99 administrativno planiranje sve više bavi kulturnim siste
Za posredno ometanje onoga što se u kulturi razumije sa mom, tj. dublje usađenim predodžbama o normama i vri
mo po sebi nadaju se primjeri iz regionalnoga i gradskog jednostima onih na koje se to odnosi, te ugrožava tradi
planiranja (privatno vlasništvo nad zemljištem), planiranja cionalne stavove, raste i prag prihvatljivosti. Radi uvođe
u zdravstvenom sistemu («besklasna bolnica«), te, napo nja inovacija u proces planiranja, uprava eksperimentira
sljetku, planiranja obitelji i bračnog prava (koje seksualne s učešćem onih na koje se inovacije odnose. Naravno, funk
tabue valja ublažiti i koje prepreke za emancipaciju valja cije takvoga učešća u državnome planiranju su ambiva
ukloniti). Kontingentna svijest se naposljetku više ne pro lentne. 102 Pojavljuju se sive zone kod kojih nije unaprijed
izvodi samo za tradicionalne sadržaje, nego i za tehnike odlučeno da li se potreba za reguliranjem sukoba povećava
predaje, tj. socijalizacije. Formalno školsko obrazovanje
ili smanjuje. Što se više planeri u procesu planiranja pri
konkurira već kod djece predškolske dobi s obiteljskim
siljavaju na postizanje sporazuma, tim prije valja računati
odgojem. Problamatiziranje odgojnih iskustava može se oči
s opterećenjem čiji je uzrok u dvama oprečnim motivima:
tati na narodno-pedagoškim zadacima koje škole zastupaju
s jedne strane u preopterećenosti pretenzijama za legiti
putem institucija roditeljskog prava i individualnog savje
macijom kojima administrativni sistem ne može udovoljiti
tovanja, isto kao i na dotičnoj pedagoško-psihološkoj znan
pod uvjetima asimetričnoga klasnog kompromisa, a s dru
stvenoj publicistici. 100
ge strane u konzervativnim otporima planiranju koji ogra
ničavaju vremenski horizont planiranja i smanjuju stupanj
Na svim razinama administrativno planiranje ima neželjene inovacija. Socijalnopsihološki se oba motiva mogu integri
efekte uznemiravanja i objavljivanja, efekte koji slabe po- rati u isti opozicijski interpretativni obrazac tako da otpore,
99 koje inače valja analitički razdvajati, mogu zastupati iste
U Saveznoj Republici je diskusija potaknuta knjigom S. B. Ro-
binsohna, Bildungsreform als Revision des Curriculum, Neuwied 101
1967. H. E. Bahr (urednik), Politisierung des Alltags, Neuwied 1972; C.
100
Interesante argumente razlaže U. Oevermann u jednom rukopisu Offe, Bürgerinitiativen, u: Strukturprobleme, op. cit., str. 153. i dalje.
102
o strategiji istraživanja Instituta za istraživanje obrazovanja, Ber R. Mayntz, Funktionen der Beteiligung bei öffentlicher Planung,
lin 1970. u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 341. i dalje.
90 91
frakcije. Stoga je primjena »participacije kao proizvodne Zašto se, međutim, razine pretenzija ne bi zadržale unutar
snage« (Naschold) ekstreman i za upravu riskantan model granica operativnosti političko-ekonomskoga sistema? Mo
nadomještan) a legitimacijskih deficita. guće je ipak da se stopa rasta pretenzija dozira tako da
sistemu usmjeravanja i zbrinjavanja nameće upravo one
Navedeni argumenti potkrepljuju tvrdnju da kasnokapita- procese prilagođavanja i učenja koji su mogući u okviru
listička društva imaju nevolja s legitimacijom; da li se granica postojećeg načina proizvodnje. Da je dosada tako
njima, međutim, može obrazložiti nerješivost problema le i bilo potvrđuje poslijeratni razvoj naprednih kapitalističkih
gitimacije, tj. prognoza krize legitimacije? Čak ako bi dr društava. 104 Sve dok državni socijalni program skupa s
žavnom aparatu i uspjelo da poveća produktivnost rada raširenom tehnokratskom sviješću koja odgovornost za teš
i da distribuira dobiti od produktivnosti tako da bi se osi koće u nejasnim slučajevima pripisuje sistemskim prisi
gurao privredni rast, doduše ne bez smetnji, ali svakako lama na koje se ne može utjecati, održava dovoljnu mjeru
lišen kriza, taj bi se rast odvijao po prioritetima koji se državnoga privatizma, nedostatak legitimacije se ne mora
ne bi izgrađivali ovisno o poopćivim interesima stanovni prometnuti u krizu.
štva, nego iz privatnih ciljeva za optimiranjem dobiti. Pri
oritetni obrasci koje je Galbraith analizirao sa stajališta Offe i njegovi suradnici potiču na razmišljanje o tomu da
»privatno bogatstvo protiv javnoga siromaštva«,103 proizlaze li upravo oblik pribavljanja legitimacije ne primorava kon
iz klasne strukture koja se drži u stalnome latentnom sta kurentne partije da se programatski nadmeću i time sve
nju: ta klasna struktura je u krajnjoj liniji uzrok legitima- više povećavaju očekivanja stanovništva. Odatle bi mogao
cijskog deficita. Vidjeli smo da država ne može jednostavno rezultirati neizbježan jaz između nivoa pretenzija i nivoa
upravljati kulturnim sistemom, već da, štoviše, ekspanzija uspjeha, jaz koji dovodi do razočaranja birača. 105 U tome
područja državnog planiranja problematizira ono što se u bi slučaju konkurentno-demokratski oblik legitimacije pro
kulturi razumije po sebi. »Smisao« je resurs kojega ima uzročio troškove koje ne može snositi. Pod pretpostavkom
sve manje i manje. Zato su, međutim, kod građana sve veća da bi se taj argument u dovoljnoj mjeri mogao empirijski
očekivanja koja su usmjerena na upotrebnu vrijednost, a dokazati, razjasnilo bi se zašto se u kasnokapitalističkim
to znači očekivanja koja se mogu kontrolirati prema uspješ društvima uopće zadržava formalna demokracija. Nju bi
nosti. Rastući nivo pretenzija odnosi se proporcionalno pre se, imamo li, naime, u vidu uvjete funkcioniranja admini
ma rastućoj potrebi za legitimacijom: fiskalno crpljeni re strativnoga sistema, moglo isto tako zamijeniti varijantom
surs »vrijednost« mora supstituirati ograničeni resurs »smi konzervativno-autoritarne države blagostanja koja bi poli
sao«. Legitimacije koje nedostaju moraju se nadomjestiti tičko djelovanje građana reducirala na neriskantnu mjeru
na sistemski konforman način. Kriza legitimacije nastaje u ili, pak, varijantom fašističko-autoritarne države koja sta
trenutku kada pretenzije za sistemski konformnim nado- novništvo drži na relativno visokom nivou stalne mobil
mjestcima rastu brže od raspoložive mase vrijednosti ili, nosti, a da se pri tomu ne opterećuje socijalnom politikom.
pak, ako iskrsnu očekivanja koja se ne mogu ispuniti si Očevidno je da su te dvije varijante s razvijenim kapita
stemski konformnim nadomjestcima. lizmom, gledajući dugoročno, teže podnošljive od ustava
partijsko-državne masovne demokracije, budući da socio-
103
S tim u vezi sada: H. P. Widmaier, Machtstrukturen im Wohl
fahrtsstaat, Regensburger Diskussionsbeiträge zur Wirtschaftswissen 104
A. Shonfield, Modem Capitalism, loc. cit.
schaft, 1973. 105
C. Offe, Krisen und Krisenmanagement, op. cit., str. 220.
92 93
kulturni sistem proizvodi zahtjeve kojima se u autoritarno Oba su motivaoijska obrasca od strukturalne važnosti za
zasnovanim sistemima ne može udovoljiti. politički i ekonomski sistem. Ako namjeravamo braniti
tvrdnju da se ti motivacijski obrasci sistematski uništa
To razmišljanje potkrepljuje moju tezu da samo krut so vaju, preuzimamo obavezu da dokažemo dvije nezavisne
ciokulturni sistem, koji nije moguće proizvoljno funkcio- teze: prvo, moramo dokazati razorenost predaja u čijem su
nalizirati za potrebe administrativnog sistema, može obja kontekstu do sada ti stavovi nastajali; drugo, moramo po
sniti preobrazbu pomanjkanja legitimacije u krizu legiti kazati da se za istrošene predaje ne mogu pronaći funk
macije. Legitimacija krize može se predskazati jedino ako cionalni ekvivalenti, budući da to onemogućava logika raz
se sistematski proizvode očekivanja koja nije moguće ispu voja normativnih struktura. (Smatrajući motivacijske obra
niti ni raspoloživom masom vrijednosti, a niti sistemski sce kulturnim obrascima s jakom tradicijom, polazim od
konformnim nadoknadama. Ona se, dakle, mora zasnivati
suviše pojednostavljene pretpostavke da se sindromi stavo
na krizi motivacije, tj. na diskrepanciji između potrebe
va, tipični za neko društvo, moraju na bilo koji način re
za motivima koje najavljuju država, obrazovni sistem i si
prezentirati na razini socijalizacijski djelotvornoga kultur
stem zapošljavanja, s jedne strane, te motivacije koju nudi
nog sistema vrijednosti; ja, dakle, računam s korespondi-
sociokulturni sistem, s druge strane.
ranjem značenjskih struktura na razinama interpretiranih
potreba i kulturne predaje. 106 Pri tomu ne zanemarujem sa
7. O teoremima krize motivacije mo supkulturne razlike, nego i važan sociološki aspekt da
li se i, po mogućnosti, na koji način kulturni obrasci odra
Kriza motivacije nastaje, po mome mišljenju, u trenutku
žavaju na strukture pojedinaca putem socijalizacijskih usta
kada se sociokulturni sistem tako promijeni da je njegov
nova i odgojne prakse, 107 te, prije svega, psihološko pitanje
output nefunkcionalan za državu i za sistem društvenoga
od kojih se komponenata sastoje motivacijski obrasci uve
rada. Najvažniji motivacijski doprinos koji on postiže u
deni s gledišta funkcionalnih imperativa. Recimo još da je
kasnokapitalističkim društvima sastoji se od sindroma gra
đanskoga i obitelj sko-profesionalnoga privatizma. Građanski obitelj sko-profesionalni privatizam, koji se kristalizira oko
privatizam treba značiti: interes za aktivnosti administra dobro razgraničenog motiva uspješnosti, pozitivno određen,
tivnog sistema oko usmjeravanja i snabdijevanja uz malo dočim građanski privatizam razgraničuje stavove samo ne
učešće u legitimacijskom procesu, učešće koje je primje gativno, tj. na osnovi toga što izostaju doprinosi političkom
reno institucionalno predviđenim šansama (velika orijen obrazovanju volje.108
tacija na output nasuprot maloj na input). Građanski pri
106
vatizam, dakle, odgovara strukturama depolitizirane jav J. Habermas, Zur Logik der Sozialwissenschaften, Frankfurt 1970,
str. 290. i dalje.
nosti. Obitelj sko-profesionalni privatizam odnosi se kom 107
Neuspjeh »basic-personality-approacha« u antropologiji kulture
plementarno prema državno-građanskome; sastoji se od ori pokazuje da su jednostavne pretpostavke o transmisiji neprimje
jentacije na obitelj s razvijenim interesima za konzum i rene. Plauzibilan model socijalizacije sadrži prijedlog projekta Oever-
slobodno vrijeme, s jedne strane, te, s druge, od orijenta manna, Kräppnera i Krappmanna: Elternhaus und Schule (ruko
pis, Institut, f. Bildungsforschung Berlin).
cije na karijeru u skladu sa statusnom konkurencijom. Taj 108
Analogije između normativnih i motivacijskih struktura se ponaj
privatizam odgovara strukturama sistema obrazovanja i za prije mogu očekivati za ontogenetske stupnjeve moralne svijesti.
pošljavanja, sistema koji se regulira putem konkurencije L. Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Developmental
Approach to Socialization, u: Goslin (urednik), Handbook of Socia-
u uspješnosti. lization. Theory and Research, Chicago 1969, str. 397. i dalje.
94 95
U privatističke motivacijske obrasce mogu se ubrojiti kul on to pursue contradictory goals; he must be active, yet
turni obrasci koji predstavljaju osebujnu mješavinu pret- passive; involved, yet not too involved; influential, yet
kapitalističkih i građanskih tradicijskih elemenata. Sistem deferential.«110
ski nužne motivacijske strukture građanskih društava u gra
đanskim se ideologijama ogledavaju u nedovoljnoj mjeri. Drugi motivacijski sindrom može se analizirati s analognih
Kapitalistička su društva uvijek bila ovisna o kulturnim gledišta. On je, s jedne strane, određen specifično građan
rubnim uvjetima koji se nisu mogli reproducirati iz njih skim vrijednosnim orijentacijama posjedničkog individu
alizma i Benthamovog utilitarizma 111 ; s druge strane, me
samih: parazitski su trošila postojeću tradiciju. To vrijedi
đutim, i radno usmjeren profesionalni etos srednjega sloja
za sindrom građanskoga privatizma koji je, uzme li se, s
i fatalizam donjeg sloja traže osiguranje u religijskim pre
jedne strane, u obzir, ono što se očekuje od administra
dajama. Te se tradicije putem odgovarajućih obiteljskih
tivnog sistema, određen tradicijama građanskoga formal struktura i odgojnih tehnika transponiraju u obrazovne pro
nog prava, no koji je, na drugoj strani, s obzirom na na cese koji dovode do klasno specifičnih motivacijskih struk
dasve pasivan stav prema procesima obrazovanja volje usko tura, i to među građanstvom do represivnih instancija sa
vezan za tradicionalističku etiku države ili, čak, za obitelj vjesti i individualističke orijentiranosti na uspješnost, a u
ske orijentacije. Almond i Verba su pokazali da se uvjeti donjem sloju do izvanjskih Nad-ja struktura i konvencio-
stabilnosti formalnih demokracija mogu ispunjavati jedino nalističkoga radnog morala. »Protestantska etika« sa svojim
»miješanom« političkom kulturom. Još su političke teorije naglaskom na samodisciplinu, sekulariziranim profesional
građanske revolucije zahtijevale aktivno učešće građana u nim etosom i odustajanjem od neposredne gratifikacije ni
demokratski organiziranom oblikovanju volje.109 Međutim, šta se manje ne zasniva na predajama od svojega tradicio
građanska demokracija i staroga i novog tipa radi svog nalističkog pandana ekstrapunitivne pokornosti, fatalistič-
upotpunjavanja faktički zahtijevaju političku kulturu koja kog stava i orijentacije na neposrednu gratifikaciju, pre
dajama koje se ne mogu regenerirati samo na bazi gra
iz građanskih ideologija potiskuje participacijska očekiva
đanskoga društva.
nja u vezi s ponašanjem i nadomješta ih autoritarnim obra
scima iz predgrađanskoga tradicijskog nasljeđa. Almond i Građanska kultura se nikada nije mogla u potpunosti re
Verba govore o fuziji građanskih s tradicionalnim i obitelj producirati iz sebe same; bila je stalno upućena na motiva
skim oblicima političke kulture gdje angažiranost i racio cijski djelotvorno nadopunjavanje tradicionalističkim sli
nalnost svoju protutežu nalaze u partikularizmu i poda kama svijeta. Jer religija, koja se povukla u područje sub-
ničkom mentalitetu: »If the elites are to be powerful and jektiviranih moći vjerovanja, jedva da još, pored profanih
make authoritative decisions, then the involvement, acti- sastojaka građanske ideologije (s empirijskom ili racional
vity, and influence of the ordinary man must be limited. nom spoznajnom teorijom, s novom fizikom, s univerzali-
The ordinary Citizen must turn power over to elites and stičkim vrijednosnim sistemima modernoga prirodnog prava
let them rule. The need for elite power requires that the i utilitarizma), može zadovoljiti zapostavljene potrebe za
ordinary Citizen be relatively passive, uninvolved, and de- komunikacijom. Izvorne građanske ideologije koje žive sa
ferential to elites. Thus the democratic Citizen is called mo od svoje vlastite supstancije,
110
109
G. A. Almond, S. Verba, The Civic Culture, Boston 1965.
J. Habermas, Naturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis, 111
O povijesnoj pozadini te kategorije v. C. B. Macpherson, Besitz
op. cit., str. 89. i dalje. individualismus, Frankfurt 1972.
98 7* 99
dicionalistički reguliranih područja života.114 Kasnokapita- rodno pravo i kao »common sense« više se ne problematii-
listički pomaci u razvoju podsistema svrhovito-racionalnog zira. Od sredine 19. stoljeća taj je proces poznat kao »doki
djelovanja (i odgovarajućega gašenja komunikacijskih zona danje« religije i filozofije — proces koji je inače vrlo am
djelovanja) su, među ostalim, posljedica poznanstvenja pro bivalentan. Religija danas više nije privatna stvar; no, po
fesionalne prakse; zatim, posljedica ekspanzije sektora uslu stoji opasnost da u ateizmu masa ne propadnu i utopijski
ga, čime se obuhvaća sve više interakcija robnog oblika; sadržaji predaje. Filozofija je lišena svoje metafizičke pre
treće, administrativnog reguliranja i pravnog uređenja onih tenzije, no u vladajućem scijentizmu propale su i one kon
područja političkih i društvenih odnosa koja su isprvo bila strukcije pred kojima se mora opravdavati loša realnost.
neformalno regulirana; četvrto, komercijaliziranja kulture
i politike; i, naposljetku, poznanstvenja i psihologizacije od (b) Socijalnim promjenama gube svoju osnovu i oni sa
gojnih procesa. Na drugoj strani, pak, postoje kognitivne stojci građanskih ideologija koji su neposredno relevantni
disonance između tradicionalističkih slika svijeta koje su za privatističke orijentacije.
u rasapu i imperativa sistema znanosti, disonance koje se
ozvaničuju putem poopćenoga formalnog obrazovanja u ško Ideologija uspješnosti. Prema građanskim predodžbama,
li i koje se u jednostavnoj pozitivističkoj svijesti sažimaju koje su ostale konstantne od početka modernoga prirod
u djelotvoran sindrom. Čini mi se da su danas za struk nog prava do suvremenih izbornih govora, socijalne nak
turalne promjene slika svijeta, uz uopćavanje, karakteri nade treba dijeliti prema individualnim učincima: raspod
stična tri trenda. Prvo, dominantni sastojci kulturne pre jela gratifikacija treba izomorfno odražavati obrazac dife
daje gube karakter slika svijeta, a time i interpretacija rencijala uspješnosti svakog pojedinca.115 Uvjet za to jest
svijeta, prirode i povijesti u cjelini. Odustaje se od kogni ravnopravno učešće u konkurenciji koja se regulira tako
tivne pretenzije na reproduciranje totaliteta, s jedne strane
da se može neutralizirati vanjske utjecaje. Jedan od takvih
u prilog promjenljivih popularnih sinteza iz po jedinih znan
alokacijskih mehanizama bilo je tržište; otkako je i šire
stvenih informacija, a s druge u prilog umjetnosti koja se
pučanstvo spoznalo da se u oblicima razmjene vrši soci
ili ezoterijski povlači ili pak, desublimirana prelazi u život.
jalno nasilje, tržište gubi svoju vjerodostojnost uspješnosti
Nadalje, vjerska gledišta, koja su se u velikoj mjeri eman
kao primjeren mehanizam za raspoređivanje sistemski kon-
cipirala od kulta, a istodobno i privatizirala, još se jednom
formnih životnih mogućnosti. U novijim verzijama ideolo
subjektivistički slamaju. Liberalni habitus da se istinitim
smatra nešto što se otpočetka relativizira podavanjem isti gije uspješnosti stoga na mjesto tržišnoga uspjeha dolazi
nitosti heterodoksnom shvaćanju odgovara priznavanju plu uspjeh u profesiji koji je posredovan formalnim školskim
ralizma vjerskih snaga koje konkuriraju u vezi s istinito obrazovanjem. Međutim, ta verzija može polagati preten
šću, a da pobjednika pri tomu nema: praktička pitanja zije na vjerodostojnost samo ako se ispune sljedeći uvjeti:
više nisu sposobna za istinitost, vrijednosti su iracionalne.
Naposljetku, moralne su predodžbe u velikoj mjeri oslo — ravnopravan pristup višim školama;
bođene od teoretskih interpretativnih sistema. Građanski — nediskriminatorski standardi vrednovanja uspjeha u
egoizam, proširivši se u obliku utilitarističke profane etike, školi;
izlazi iz konteksta u kojem je utemeljeno racionalno pri-
— sinhroni razvoj sistema školstva i zapošljavanja;
114
D. Kasler (urednik), Max Weber, München 1972; W. Schluchter, 115
Aspekte bürokratischer Herrschaft, München 1972, str. 236. i dalje. R. Döbert, G. Nunner, Konflikt- und Rückzugspotentiale, loc. cit.
100 101
— radni procesi čija stvarna struktura dopušta vrednova Ta dva uvjeta danas više nisu potpuno ispunjena. I u ka
nje prema individualno odredivim učincima. pitalističkim zemljama s kroničnom nezaposlenošću (SAD)
dvodjelnost tržišta rada (prema organiziranim i konkurent
Dok se »ravnopravnost u školovanju« in terms mogućnosti nim sektorima) prekidaju prirodni mehanizam konkurencije.
pristupa i normi vrednovanja poslije Drugoga svjetskog Rastom (službeno priznate) »poverty line« na drugoj se
rata povećala u svim naprednim kapitalističkim društvi strani u suibproleterskim slojevima (»surplus labor force«
ma,116 u dvije druge dimenzije vidljiva je suprotna tenden u smislu O'Connora) izjednačuje životni standard donjih
cija: ekspanzija obrazovnog sistema sve je neovisnija o platežnih grupa i grupa privremeno suvišnih u radnome
promjenama u sistemu zapošljavanja, tako da bi se na du procesu. Time (a i aktivnostima oko resocijalizacije bole
že vrijeme mogla oslabiti veza koja postoji između formal snika i kriminalaca) slabi se privlačnost statusne konkuren
noga školskog obrazovanja i uspjeha u profesiji117; istovre cije u donjim slojevima.
meno rastu područja na kojima se sa sve manje vjerojat
nosti mogu vrednovati proizvodne strukture i radni procesi Posjednički individualizam. Građansko se je društvo razu
prema individualno odredivim učincima te su, umjesto to mijevalo kao instrumentalna grupa koja društveno bogat
ga, ekstrafunkcionalni elementi u ulozi zanimanja sve važ stvo akumulira jedino putem privatnoga bogatstva, tj. pri
niji za dodjeljivanje profesionalnoga statusa. 118 vredni rast i opću dobrobit zajamčuje konkurencijom pri
vatnih ljudi koji djeluju strateški. U takvim okolnostima
Nadalje, fragmentirani i monotoni radni procesi prodiru se kolektivni ciljevi mogu ozbiljiti samo posjedničko-indi-
sve više i u one sektore na kojima se do sada mogao obra vidualističkom orijentacijom na korisnost. Taj preferencijal-
zovati identitet o ulozi zanimanja. Unutarnja motivacija na ni sistem, naravno, pretpostavlja,
uspješnost u oblastima rada koja ovise o tržištu sve se ma — da privatni privredni subjekti mogu subjektivno nedvo
nje oslanja o strukturu radnih procesa; instrumentalistički smisleno kalkulirati i poznavati potražnju koja je u neko
stav prema radu širi se i u tradicionalno građanskim pro me vremenu konstantna; i
fesijama (srednji i viši namještenici, profesionalci). Vanj — da se ta potražnja može zadovoljiti individualno potra-
ska motivacija na uspješnost se, međutim, može dovoljno živim dobrima (putem sistemski konformnih, u pravilu mo
stimulirati novčanim prihodima samo netarnih naknada).
— ako rezervna armija na tržištu rada vrši efikasan kon U razvijenim kapitalističkim društvima te dvije pretpostav
kurentni pritisak; ke nisu više ispunjene tako da bi to bilo samorazumljivo.
U njima je dosegnut takav nivo društvena bogatstva gdje
— ako postoje dovoljni diferencijali u prihodima između
više nije riječ o obrani od nekoliko fundamentalnih život
donjih platežnih grupa i neaktivnoga radnog stanovništva.
nih rizika i zadovoljavanju »basic needs«; stoga individua
116 listički preferencijama sistem i postaje nejasnim. U prošire
G. Nunner-Winkler, Chancengleichheit und individuelle Förderung,
Stuttgart 1971. nom horizontu mogućih zadovoljavajućih alternativa više
117
D. Härtung, R. Nuthmann, W. D. Winterhager, Politologen im Be nisu dostatne prethodne odluke u ispravnost kojih se je
ruf, Stuttgart 1970. moguće monološki uvjeriti. Ne postoji (bez obzira na po
W. Armbruster, H. J. Bodenhöfer, H. J. Härtung, R. Nuthmann, Ex stojeće nacionalne razlike) neka socijalizirana kultura gor
pansion und Innovation (rukopis, Institut für Bildungsforschung),
Berlin 1972.
njih slojeva koja bi pružala samorazumljive orijentacije na
118
C. Offe, Leistungsprinzip und industrielle Arbeit, Frankfurt 1970. nove mogućnosti konzuma. Stalno interpretiranje i reinter-
102 103
pretiranje potreba postaje predmetom kolektivnog obrazo slije aure i univerzalističkoga morala. Na svakome od tih po
vanja volje, pri čemu se slobodna komunikacija može na dručja došlo je do ireverzibilnih razvoja koji su se odvijali
domjestiti masovnom manipulacijom, tj. jakim indirekt po jednoj internoj logici. Time su nestale kulturne zabrane
nim usmjeravanjem. Što više stupnjeva slobode uživa pre- koje bi se mogle skršiti jedino uz psihološku cijenu regre
ferencijalni sistem potražitelja, tim će se neodložnije po sija, tj. uz izvanredna motivacijska opterećenja: fašizam u
nuđačima nametati problemi u vezi s politikom plasmana Njemačkoj je primjer upotrebljivog pokušaja kolektivno
— a u svakom slučaju onda kada valja održati privid da pripremljene regresije svijesti ispod razine osnovnih scijen-
potrošači mogu odlučivati privatno-autonomno, tj. prema tističkih uvjerenja, moderne umjetnosti i univerzalističkih
monološki izvjesnim preferencijama. Oportunističko prila- shvaćanja prava i morala.
gođavanje potrošača na tržišne strategije monopolističke
konkurencije ironičan je oblik one autonomije potrošača Scijentizam. Političke posljedice autoriteta koji uživa si
koju valja održati kao fasadu posjedničkog individualizma. stem znanosti u razvijenim društvima, ambivalentnog su
Nadalje, sve većim podruštvljavanjem proizvodnje raste karaktera. S jedne strane, tradicionalistički se vjerski sta
udjel kolektivnih potrošnih dobara u ukupnim konzumnim vovi ne mogu oprijeti pretenziji za diskurzivnim opravda
dobrima. Urbani uvjeti života u kompleksnim društvima njem, pretenziji koja se etablirala širenjem moderne zna
sve su više ovisni o infrastrukturi (promet, slobodno vri nosti, dok kratkovjeke popularne sinteze pojedinih infor
jeme, zdravstvo, obrazovanje itd.) koja sve više izmiče ob macija koje su zamijenile globalna tumačenja, osiguravaju
licima diferencijalne potražnje i privatnog prisvajanja. autoritet znanosti in abstracto. Instancija »znanosti« može,
stoga, pokrivati i naširoko djelotvornu kritiku svakojakih
Orijentacija na prometnu vrijednost. Na ovome mjestu valja struktura predrasuda kao i novu ezoteriju stručnog razuma
konačno podsjetiti na tendencije koje slabe efekte socijali i suda eksperata. Scijentistička samoafirmacija znanosti
zacije tržišta: to su, prije svega, prirast onih dijelova sta može poticati pozitivističku opću svijest koju nosi depoli-
novništva koji svoj život ne reproduciraju dohotkom iz tizirana javnost. Scijentizam, s druge strane, postavlja mje
rada (učenici i studenti, uživaoci socijalne pomoći, umi rila120 prema kojima on može kritizirati sebe sama i ukazi
rovljenici, bolesnici, kriminalci, vojnici itd.) na jednoj stra vati na dogmatičnost koja je u njemu prisutna. 121 Tehno-
ni, te, na drugoj, širenje područja rada na kojima se ap kratske i elitne teorije koje utvrđuju strukturnu nužnost
straktni rad nadomješta konkretnim. 119 Niti relevancija koju institucionaliziranoga građanskog privatizma, nisu imune
u vezi sa smanjenjem radnog vremena (i poraslim realnim na primjedbe budući da moraju nastupati s teorijskim pre
prihodima) zadobiva tematika slobodnog vremena spram tenzijama.
tematike vezane za profesiju, ne privilegira bez daljnjega
one potrebe koje se zadovoljavaju novčano.
Umjetnost poslije aure. U manjoj su mjeri ambivalentne
posljedice moderne umjetnosti. Moderna je radikalizirala
(c) Erozija predgrađanskog i građanskog nasljeđa tradi
autonomiju građanske umjetnosti prema vanumjetničkim
cije omogućava pojavu normativnih struktura koje nisu
kontekstima primjene; s njom se po prvi puta pojavljuje
prikladne za reprodukciju građanskoga i obitelj sko-profe-
kontrakultura, iznikla iz sredine građanskoga društva, kon-
sionalnog privatizma. Danas se dominantni sastojci kultur
ne predaje kristaliziraju oko scijentizma, umjetnosti i po- 120
R. Bendix, Der Glaube an die Wissenschaft, Konstanz 1971.
121
J. Mittelstrass, Das praktische Fundament der Wissenschaft, Kon
119
Vidi tekst od str. 83. i dalje. stanz 1972.
104 105
trakultura koja je usmjerena protiv posjedničko-individua- vrši tek pomoću novih tehnika masovne proizvodnje i ma
lističkoga životnog stila građanstva upravljenoga na uspješ sovne recepcije, kako je to mislio Benjamin, no ono se ti
nost i korisnost. U bohemi, koja se prvo etablirala u Pa me ipak ubrzava. Već je moderna umjetnost skinula auru
rizu kao glavnome gradu 19. stoljeća,122 utjelovila se jedna klasične građanske umjetnosti time što je djelo postupak
kritička pretenzija koja se je u auri građanskoga umjet svoje proizvodnje učinilo transparentnim i što se prezen
ničkog djela pojavljivala još na nepolemieki način: »alter tiralo kao nešto sačinjeno; no, umjetnost prodire u sve
ego« posjednika rabe, »čovjek« kojega je građanin prije ukupnost upotrebnih vrijednosti tek na onom stadiju kada
mogao susresti u samotnoj kontemplaciji umjetničkog djela, odustaje od svoga autonomnog statusa. Taj je proces am
uskoro se odvojio od njega i suprotstavio mu se u liku bivalentan te može značiti i degeneriranje umjetnosti u pro
umjetničke avangarde, suprotstavio mu se kao neprijatelj pagandističku masovnu umjetnost ili komercijaliziranu ma
ska sila ili u najboljem slučaju, kao zavodnik. Dok je gra sovnu kulturu, ali i prijelaz u subverzivnu kontrakulturu.
đanstvo nekoć u umjetnički lijepome moglo iskusiti, kao Isto tako je ambivalentno i inzistiranje na formalističkome
prvo, vlastite ideale te uvijek fiktivno ispunjenje sreće, tek umjetničkom djelu koje se, s jedne strane, odupire priti
suspendirane u svakidašnjici, u radikaliziranoj je umjetno sku da se prilagodi konzumentovim potrebama i stavovima
sti prije moralo spoznati negaciju društvene prakse negoli koje određuje tržište, a time i lažnom dokidanju umjet
njezinu nadopunu. U auri građanskoga umjetničkog djela, nosti, no koje, s druge strane, masama ostaje nepristupačno
tj. u kultnome padu već profanizirane svetinje čije je mje te tako sprečava i egzoterično spasenje emfatičnih isku
sto u muzeju, ogledala se je vjera u realnost lijepoga pri stava, odnosno, kako bi to Benjamin rekao, profana pro-
vida. Skupa s aurom raspada se i ta vjera. Artističke osa svjetljenja. Bez obzira na to ima li pravo Adornova prog
mostaljivanje formalistiekoga umjetničkog djela u odnosu noza u usporedbi s Benjaminovom ili pak nema, ukoliko
prema publici koja uživa u umjetnosti je zapravo oblik no se avangardna umjetnost uopće ne lišava svojih seman
voga ibezvjerja, a procijep između avangarde i građanstva tičkih sadržaja, niti dijeli sudbinu sve iznemoglije religij
njegova je potvrda. U znaku »l'art pour l'art« izričito se ske predaje, ona pojačava divergenciju između vrijednosti
naglašava autonomnost umjetnosti i time se na svjetlo dana koje nudi sociokulturni sistem i vrijednosti koje traži po
iznosi činjenica da umjetnost u građanskome društvu ne litički i ekonomski sistem.123
izriče obećanja, nego da izražava nepovratne žrtve građan
ske racionalizacije — po sebi inkompatibilna iskustva, a ne Univerzalistički moral. Efekt zaprečavanja, koji u vezi s
ezoterično ispunjavanje uskraćenih, no ipak samo odgođe razvitkom političkoga i ekonomskog sistema izazivaju gra
nih gratifikacija. đanske ideologije lišene svojih sistemski funkcionalnih sa
stojaka, jasniji je, naravno, na sistemu morala nego na
Moderna je umjetnost ljuska u kojoj se je pripremala trans autoritetu znanosti i na samorastvaranju moderne umjet
formacija građanske umjetnosti u kontrakulturu. Nadrea nosti. Moralni i pravni poredak diferenciraju se na visoko-
lizam, potom, svjedoči o povijesnome trenutku, budući da kulturnome stupnju razvoja. U tradicionalnim društvima
moderna umjetnost programatski kida ljusku ne-više-lije- državna etika posreduje partikularnu rodovsku i obiteljsku
pog privida, da bi, desublimirana, prešla u život. Nivelira lojalnost: obaveze građanina konkuriraju s obiteljskim ve
nje stupnjeva realnosti između umjetnosti i života se ne zama. Budući da se s pojavom državne etike područje va-
123
122
A. Hauser, Sozialgeschichte der Kunst und Literatur, sv. II, D. Bell, The Cultural Contradictions of Capitalism, u: Public In
München 1953, str. 44. i dalje. teresi Fall 1970, str. 16. i dalje.
106 107
ženja sistema normi povećalo i postalo apstraktnijim, sila stići dobrovoljno priznavanje diskurzivnoga principa oprav
sankcioniranja djelomično se formalizirala (normativizira- danja. Tek na tomu, isprva samo konstruiranom stupnju
nje), a djelomično internalizirala (usvajanje). Naravno, si postao bi moral strogo univerzalan čime, istodobno, više ne
stem morala i pravni poredak su još uvijek integrirani u bi bio »samo« moralan u smislu diferenciranja prava i mo
jedinstven interpretativni okvir slika svijeta koje legitimi rala. I sam proces internaliziranja bio bi potpun samo kada
raju vlast. Međutim, čim u tradicionalnim društvima za bi se usvojio princip opravdavanja mogućih principa (dakle
počne proces modernizacije, iz sve veće kompleksnosti pro spremnost za diskurzivno razrješavanje praktičnih pitanja),
izlaze problemi usmjeravanja koji nalažu ubrzano mijenja a inače bi se stalna interpretacija potreba izvanjštivala u
nje socijalnih normi i to tempom većim od onoga koji je komunikacijske procese.
svojstven samonikloj kulturnoj predaji. Tako nastaje gra
đansko formalno pravo koje dopušta da se sadržaji normi
Liberalni kapitalizam je strogo univerzalističkim vrijedno
izdvoje iz dogmatike puke predaje i da se intencionalno
snim sistemima po prvi puta dao vezivnu snagu jer se
određuju. Pozitivirane pravne norme se, s jedne strane, od
samu razmjenu moralo univerzalistički regulirati i jer je
vajaju od korpusa privatiziranih moralnih normi, a s druge
ekvivalentna razmjena, uostalom, nudila djelotvornu ba
im je potrebno proizvođenje (i opravdavanje) u skladu s
zičnu ideologiju koja je državu oslobodila tradicionalistič
principima. Dok apstraktno pravo vrijedi samo za područje
koga modusa opravdavanja. U organiziranome kapitalizmu
koje je pacificirala državna vlast, dotle moral građanskih
ruši se temelj toga građanskog modusa legitimacije, a isto
privatnih ljudi, podignut i na nivo općih principa, ne ogra
dobno nastaju novi i brojniji zahtjevi za legitimacijom.
ničava stalno prirodno stanje među državama. Budući da
Kao što sistem znanosti ne može intencionalno zaobići do
je principijelni moral sankcioniran jedino potpuno subjek
segnutu razinu kumulativna znanja, kao što on, kada se
tivnom instancijom savjesti, u njegovoj je pretenziji na uni
teoretski diskursi jednom institucionaliziraju, ne može blo
verzalnost sadržan konflikt s javnim moralom koji je još
kirati teoretski napredak, tako ni moralni sistem, kada su
uvijek vezan za neki konkretan državni subjekt: konflikt
jednom dopušteni neki praktički diskursi, ne može neko
između kozmopolitizma »čovjeka« i lojalnosti građanina
kolektivno postignuto stanje moralne svijesti jednostavno
(koje ne mogu biti univerzalističke sve dok su međuna
predati zaboravu ili, pak, inhibirati neki nov moralni raz
rodni odnosi podređeni konkretnoj ćudorednosti onoga tko
voj. Ako se moralni sistem i sistem znanosti, kako pretpo
je moćniji).
stavljam, zasnivaju na jednoj unutrašnjoj logici, tada to
znači da su i moralna i znanstvena evolucija ovisne o istini.
Rješenje toga konflikta, ako se slijedi (u dimenzijama uni-
verzaliziranja i internaliziranja) logika razvoja normnih si Ovu smjelu tvrdnju htio bih razjasniti s obzirom na ne-
stema cjelokupnoga društva (a time i napušta područje kontigentan, time mislim: racionalno motiviran prijelaz s
historijskih primjera), pomišljivo je samo u obliku išče građanskoga formalnog prava na politički univerzalni mo
zavanja dihotomije između vanjskoga i unutrašnjeg mo ral. Radi zadovoljavajućeg diferenciranja tih dvaju stup
rala, relativiziranja suprotnosti između moralno i pravno njeva jednoga principijelnog morala pozvat ću se na odgo
reguliranih područja te vezivanja pravovaljanosti svih nor varajuće filozofske sistematizacije.
mi za diskurzivno obrazovanje volje onih pojedinaca ko
jih bi se to moglo ticati. To ne isključuje potrebu za nor Razliku između norme i principa (tj. metanorme prema
mama prisile budući da nitko ne može (danas) reći u kojoj kojoj se mogu stvarati norme) dobit ćemo ako operaciju
mjeri se može ograničiti agresivnost, a u kojoj se može po- generaliziranja (koja nam daje pojam norme) primijenimo
108 109
na nju samu. Nadalje, univerzalno važenje jedino je for s obzirom na posljedice radnji). Formalistička etika (Kant)
malno gledište prema kojemu se jedan princip može iz povezuje kriterij općenitosti normi sa širim kriterijem auto
dvojiti od ostalih. Principijelni je moral, stoga, sistem koji nomije, tj. neovisnosti o kontingentnim motivima.
dopušta samo opće norme (tj. norme bez izuzetaka, bez
privilegija i bez ograničenja područja valjanosti). Moderno Granica formalističke etike iskazuje se u tome što se sklo
prirodno pravo je pokušalo stvoriti sisteme pravnih nor nosti koje su nespojive s dužnostima moraju izdvajati iz
mi koji bi odgovarali tim kriterijima. Općenitost normi moralno relevantnog područja i zatomljivati; pri tomu se
koje zajamčuju jednakost može se osigurati formalnom one interpretacije potreba koje vrijede na nekome slučaj
prirodom pravnih normi. Formalnost znači da se pravno nom stanju socijalizacije moraju prihvaćati kao danost. Njih
ne mogu normirati nikakve konkretne obaveze (kao u tra se ne može učiniti predmetom diskurzivnog procesa obra
dicionalnome prirodnom pravu ili u etici), nego je to mo zovanja volje. Tek komunikativna etika osigurava općeni
guće jedino s apstraktnim dopuštenjima (radnje se ne smi tost dopuštenih normi i autonomiju djelatnih subjekata i
ju nametati, nego jedino braniti ili dopuštati). Dopuštene su to jedino diskurzivnim ispunjavanjem pretenzija za valja-
tada samo i jedino one norme koje izdvajaju kompatibilna nošću s kojima se pojavljuju norme, tj. time što na valja
područja na kojima je svaki pojedinac u mogućnosti da nost mogu pretendirati samo one norme o kojima se (bez
privatno-autonomno, tj. neograničenom primjenom nekaž- prisile) suglase (ili o kojima bi se suglasili) svi pogođeni
njivih sredstava slijedi svoje posebne interese. Sami ti in kao učesnici nekoga diskursa ako započnu (ili ako bi zapo
teresi su moralno neutralni. Za ukupnost pravnih jedinki čeli) s diskurzivnim obrazovanjem volje. Tada i pitanje o
pravni je sistem u cjelini moralno opravdan samo u odnosu tomu koje bi sektore valjalo regulirati kompromisom ili
na učinke koji maksimiraju blagostanje i slobodu. Utoliko formalnim normama djelovanja može postati predmetom
i etika ostaje temeljem legitimacije; to je moguće stoga što diskusije. Tek je komunikativna etika univerzalna (a nije,
formalno pravo per definitionem, uz sužavanje područja poput formalističke etike, ograničena na područje privat
legalnih aktivnosti, izdvaja komplementarno područje mo nog morala koje je odvojeno od pravnih normi); tek ona
ralnih radnji. osigurava autonomiju (time što nastavlja proces uklapanja
pokretalačkih potencijala u komunikativnu strukturu dje
lovanja, što upravo proces socijalizacije nastavlja »s voljom
Moralni sistem koji i to područje normira po istim kri
i sviješću«).
terijima kao prirodno pravo jest univerzalistički utilitari-
zam, prema kojemu su dopuštene sve strateške radnje koje (d) Ako između normativnih struktura, koje još danas po
maksimiraju sreću ili korist nekoga pojedinca i to ukoliko sjeduju imperativnu moć, i političko-ekonomskog sistema
se dadu dovesti u vezu s mogućnostima svakoga drugog da ne postoji funkcionalno dostatna suglasnost, motivacijske
maksimira svoju sreću ili korist. Utilitarizam, naravno, pot bi se krize još uvijek mogle izbjeći razdvajanjem kultur
pada pod onaj stupanj internaliziranja koji se postiže u noga sistema. »Razdvajanje« ovdje znači da kultura ostaje
konvencionalnim etikama dužnosti: motivi djelovanja osta predmetom privatnog užitka ili profesionalnog interesa, da
ju izvanjski moralno uračunljivom subjektu. Ako, pak, i ju se, čak, kao neku vrstu prirodnog rezervata stavi pod
njih valja uključiti u područje moralnog vrednovanja, mora administrativnu zaštitu, ali da ju se pri tomu odvoji od
se zahtijevati da se moralno dobrima smiju nazvati samo procesa socijalizacije. Bez obzira na to što se ne mogu
one radnje koje se ne slažu samo s općim zakonima, nego spoznati nadomjesci predaje koji bi se mogli pojaviti umje
su motivirane jedino poštivanjem zakona (a ne empirijski sto »razdvojenih« sastavnih dijelova kulture, ipak je mo-
110 111
guće razjasniti da su temeljna uvjerenja komunikativne eti preslikavaju na razinu sistema osobnosti, što češće oblik
ke i kompleksi iskustava kontrakulturä u kojima se utje razvoja adolescentne krize bude iziskivao »dvostruko rođe
lovljuje umjetnost poslije aure, već danas odlučujuća za ti nje« i sprečavao konvencionalan izlazak iz adolescencije:
pične procese socijalizacije na nekim područjima, ona su, eksplicitnome testu predaje iz logičkih razloga će se po
dakle, zadobila moć da obrazuju motive. Döbert i Nunner najprije opirati univerzalistički vrijednosni sistemi i kon-
su u jednom radu razložili argument da su »semantički su trakulturni aspekti iskustava. Točnost činjenice da se sma
više!« dominantnih sastojaka kulturnih predaja tim rele njuje vjerojatnost konvencionalnog oblika ishoda adole
vantniji za ponašanje, što manje uspijeva pronalaženje neu scentne krize moguće je potkrijepiti sljedećim indikato
padljivog rješenja u okviru konvencionalističkih normi za rima 125 :
zadatak faze adolescencije. Značenje nekonvencionalnog iz
laza iz adolescentne krize objašnjava K. Kenniston reflek — ekspanzija obrazovnog sistema produljuje vrijeme ob
sivnim stavom koji mlad čovjek stječe u vezi s interpreta- razovanja i sve većim dijelovima stanovništva omogućuje
cijskim obrascima koje mu društvo nudi, stavom koji mu psihosocijalni moratorij u ranoj adolescenciji (13—16. godi
dopušta da u razračunavanju s tim kulturnim interpreta ne života) i produljenje te faze (u ekstremnim slučajevima
cijama sam razradi svoju definiciju identiteta: »We will do 30. godine života);
need to distinguish more sharply than we have done so — formalno školovanje kognitivnih sposobnosti povećava
far between attitudes and belief systems on the one hand vjerojatnost da će biti zapažene disonance između ponu
and the cognitive frameworks or developmental levels within đenih interpretativnih obrazaca i socijalne realnosti i da će
which any given attitude or belief is held. William James se zaoštriti problematika identiteta;
long ago contrasted the once-born and twice-born: the once- — razvoj egalitarnih obiteljskih struktura i širenja odgoj
-born are those who unreflectively and 'innocently' accept nih tehnika tipičnih za srednje slojeve pospješuju procese
the convictions of their childhoods; the twice-born are those socijalizacije koji mlada čovjeka opterećuju adolescentnim
who may adhere to exactly the same convictions, but who problemima;
do so in a different way after a protracted period of doubt, — farmaceutski omogućeno popuštanje seksualnih zabra
criticism, and examination of these beliefs. Viewed as atti na (isto kao i privremeno i prema slojevima različito oslo
tudes, the beliefs of the once-born and twice-born may bađanje od neposrednih ekonomskih prisila) ima takvo dje
be identical: but the mind-set, cognitive framework, or de lovanje da su sve vjerojatniji procesi socijalizacije bez stra
velopmental level of the once- and twice-born are extre hova, a uz prošireni prostor za eksperimentiranje kod ado
mely different. In other words, we need to examine not lescenta.
only the beliefs men hold, but the way they hold them —
the complexity, richness, and structure of their views of Nadalje, iz danas postignutog stupnja kompleksnosti siste
the world. Politically and socially, it may be more impor ma uloga može se izvesti tvrdnja da u kasnokapitalističkim
tant that members of a given subculture posses a relati- društvima sve više njihovih članova mora ovladati univer-
vistic view of truth than that they are conservatives or li zalističkim temeljnim kvalifikacijama potrebnim za pro
124
berals.« Pomoću tog razlikovanja moći ću uokviriti svoju fesionalnu djelatnost. Budući da kulturna predaja nudi
tezu time što se danas dominantni (i u svome djelovanju uvjerljivo neki principijelni moral samo u obliku komuni
disfunkcionalni) sastojci kulturne predaje tim vjerojatnije kativne etike, koja u političko-ekonomskome sistemu ne
125
124
K. Kenniston, Youth and Dissent, New York 1971, str. 387—388. R. Döbert, G. Nunner, Konflikt- und Rückzugspotentiale, loc. cit.
112
8 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 113
može funkcionirati bez konflikata, valja kod nekonvencio no, svesti na strukture koje su proizašle iz isprva uspješnog
nalnog oblika adolescentne krize očekivati barem dva nje potiskivanja krize sistema. Time se objašnjava ublaženje
zina razjašnjenja: povlačenje kao reakciju na pretjerane cikličkih privrednih kriza u stalnu krizu koja se, s jedne
zahtjeve u odnosu na osobne resurse (sindrom ponašanja ko strane, pojavljuje kao materija koja je administrativno već
je je Kenniston nazvao 'otuđenima'), te, s druge strane, obrađena, a s druge kao kretanje koje se administrativno
protest uslijed autonomne organizacije svoga ja koja se u još uvijek nedovoljno kontrolira. Time se ne mogu isključiti
danim uvjetima ne može beskonfliktno stabilizirati (sindrom konstelacije u kojima krizni management zakazuje odakle
ponašanja koji je Kenniston opisao na svojim 'mladim radi- proizlazi niz posljedica, no nastupanje takvih konstelacija
kalima'). 126 »Da je opravdano traženje sistemsko-kritičkih više se ne može sistematski prognozirati.
potencijala u grupi mladeži, potvrđuje se i na snimci stanja
legitimacijsko-kritičkih i apatičnih sindroma ponašanja. Na b) Ekonomske se krizne tendencije reaktivnim preventiv
aktivističkoj se strani nalaze studentski pokret, nemiri uče nim djelovanjem države u toj mjeri pomiču u politički sis
nika i šegrta, pacifisti, Womens' Lib; uzmičuću stranu pred
tem da pribavljanje legitimacije može otkloniti deficite ra
stavljaju hipiji, Jesus-People, supkultura droga, fenomeni
cionalnosti, a proširenje organizacijske racionalnosti poja
smanjenje motiviranosti u školi itd. Taj široki spektar poten
vu deficita legitimacije. Nastaje niz kriznih tendencija koje
cijala ponašanja ne može se objasniti pozivanjem na trivi
s genetičkoga gledišta predstavljaju hijerarhiju kriznih
jalne psihološke pretpostavke iznesene u ekonomskim teo
fenomena koji se pomiču odozdo prema gore i koji se, s
rijama krize (deprivacija dovodi do protesta)«. 127
gledišta državnoga kriznog managementa, odlikuju time što
se mogu naizmjenično supstituirati unutar određenih gra
8. Pogled unatrag nica. Te su granice, s jedne strane, određene fiskalno raspo
loživom masom vrijednosti, o čijem se smanjivanju ne mo
Predložena skica argumentacije, čak i da je manje površna, gu davati krizno-teorijski uvjerljive prognoze (vidi a), i, s
ne bi bila dovoljna da odgovori na pitanja pomoću kojih se druge strane, pribavljanjem motivacije od strane sociokul
mora odrediti jedna teorija kasnoga kapitalizma (usp. na turnoga sistema. Stoga je za prognozu krize odlučan supsti-
prijed str. 53—54). 2elio bih, svakako, da u stanovitoj mje tutivni odnos između nedostatnih resursa vrijednosti i
ri pojasnim sljedeće globalne tvrdnje: smisla.
a) Budući da je ekonomski sistem izgubio svoju funkcio c) Što je kulturni sistem manje u stanju da proizvede do
nalnu autonomiju u odnosu prema državi, i pojave kriza u statne motivacije za politiku i za sistem obrazovanja i za
kasnome kapitalizmu izgubile su svoj samonikli karakter; pošljavanja, tim će se više nedostatni smisao morati nado
za našu se društvenu formaciju u smislu u kojem sam uveo mještati potrošivim vrijednostima. U istoj se mjeri ugro
taj termin, ne može očekivati neka kriza sistema. Krizne žavaju i distribucijski obrasci koji proizlaze iz podruštvlje-
tendencije, koje se umjesto nje pojavljuju, mogu se, narav ne proizvodnje za nepoopćive interese. Definitivne prepreke
pribavljanju legitimacije su krute normativne strukture koje
126
K. Kenniston, Young Radicals, New York 1968. ekonomsko-politički sistem više ne snabdijevaju ideološkim
127
R. Döbert, G. Nunner, Konflikt- und Rückzugspotentiale, loc. cit.; resursima, nego ga konfrontiraju s pretjeranim zahtjevima.
teorijski pretencioznu interpretaciju iskustvenoga sadržaja student Kriza se legitimacije, ukoliko ova gruba dijagnoza valja,
skoga revolta pokušavaju: O. Negt, A. Kluge, öffentlichkeit und
Erfahrung. Zur Organisationsfrage von bürgerlicher und proletari trajno može izbjeći samo ako se promijeni oblik latentnih
scher Öffentlichkeit, Frankfurt 1972. klasnih struktura kasnoga kapitalizma ili, pak, ako se uklo-
114 115
8*
ni legitimaeijska prisila pod kojom se nalazi administrativni
sistem. To bi se, opet, moglo postići time što bi se integra
cija unutrašnje prirode uopće prilagodila nekome drugom
modusu socijalizacije, tj. odvojila od normi kojima je po
trebno opravdanje. Tu ću mogućnost razmotriti u zaklju O logici problema legitimacije
čnome dijelu.
117
Pojam legitimne vlasti128 Maxa Webera svraća pažnju na ve međutim, nije mjerodavno za klasificiranje neke vlasti. Mje
zu između vjere u legitimnost i potencijala opravdanja pore rodavno je, naprotiv, da njezina vlastita pretenzija na legi
daka, s jedne, a njihove faktičke valjanosti s druge strane. timnost u relevantnoj mjeri 'važi' po sebi, učvršćuje njezino
Osnova legitimnosti omogućuje da se spozna »o koje se to ustrojstvo i sudjeluje u izboru sredstava vladavine.«131 Upo
zadnje principe može oslanjati 'valjanost' neke vlasti, tj. trebljivost pojma legitimnosti koji, ovisno o oblicima i sa
pretenzija za pokornošću činovnika prema vladaru, a po držajima legitimacije, dopušta razgraničavanje tipova legi
danika i prema vladaru i prema činovnicima«.129 Budući da timne vlasti u smislu Maxa Webera, u suvremenoj je socio
im se reprodukcija zasniva na privilegiranom prisvajanju logiji neosporna; kontroverzan je, međutim, odnos legitima
društveno proizvedenoga bogatstva, klasna društva moraju cija prema istini. Taj se odnos mora pretpostaviti ukoliko se
riješiti sljedeći problem: kako nejednako rasporediti višak smatra mogućom kriza motivacije, kriza koja nastaje iz sis
društvenog proizvoda, a da to ipak bude legitimno.130 Ona tematskog smanjivanja resursa »smisao«. Nekontingentni
to rješavaju strukturnom prisilom, dakle time što je asime razlozi nestajanja legitimacije mogu se, naime, dobiti jedino
trična raspodjela legitimnih mogućnosti zadovoljavanja po iz »svojeglave«, ti. o istini ovisne evolucije interpretativnih
treba propisana jednim sistemom normi koji nailazi na uva sistema koja sistematski ograničava adaptacijske kapacitete
žavanje. Faktičko priznavanje takvog sistema normi zacije društva.
lo ne počiva samo na vjeri u legitimnost onih kojih se on
tiče, već i na strahu od indirektnih sankcija, na pokorava 1. Pojam legitimacije Maxa Webera
nju tim sankcijama te na pukom popuštanju (compliance)
naočigled percipirane vlastite nemoći i nepostojanja alter Kontroverza o ovisnosti legitimacija o istini na sociološkoj
nativa (tj. sputane fantazije). Cim, međutim, nestane vjere se je razini zapalila oko Weberova dvosmislena shvaćanja
u legitimnost nekoga postojećeg poretka, oslobađa se la »racionalne vlasti«, tj. onog tipa zakonite i postupcima re
tentna prisila ugrađena u sistem institucija — ili kao mani gulirane vlasti koji je karakterističan za moderna društva.
festna prisila odozgo (što je moguće samo privremeno) ili, »Iskustvo pokazuje«, kaže Weber, »da se nijedna vlast ne
pak, u obliku proširivanja prostora za participaciju (čime zadovoljava samo materijalnim ili samo afektivnim ili samo
se mijenja i ključ za raspodjelu mogućnosti legitimnog za vrijednosno-racionalnim motivima kao šansama svoga op
dovoljavanja potreba, tj. stupanj represije koju vlast vrši): stanka. Dapače, svaka vlast nastoji pobuditi i održavati vje
132
»Na 'legitimnost' neke vlasti -može se, naravno, gledati i sa ru u svoju legitimnost.« Weber čak općenito utvrđuje »po
mo kao na mogućnost da se vlast smatra takvom u relevant trebu svake vlasti, pa i svake životne mogućnosti uopće, za
noj mjeri i da se prema njoj praktički tako postupa. Među samoopravdavanjem.« 133 Ako se vjera u legitimnost pojmi
tim, nipošto nije tako da se svako pokoravanje nekoj vlasti kao empirijska pojava bez imanentna odnosa prema istini,
primarno orijentira prema toj vjeri. Pojedinac ili čitave razlozi, na koje se ona eksplicitno oslanja, imaju samo psi
grupe mogu hiniti pokornost čisto iz oportunističkih razlo hološko značenje; da li će ti razlozi dostatno stabilizirati
ga, praktički se mogu pokoravati iz osobnoga materijalnog određenu vjeru u legitimnost, ovisit će o institucionalizira
interesa ili, pak, mogu prihvaćati taj način ponašanja kao ne nim predrasudama i opažljivim dispozicijama ponašanja od
izbježan zbog individualne slabosti i bespomoćnosti. To, nosne grupe. Ukoliko se, međutim, za svaku djelotvornu
vjeru u legitimnost pretpostavi imanentan odnos prema
128
M. Weber, Die Typen der Herrschaft, u: Wirtschaft und Gesell
schaft,
129
Köln 1956, sv. I, str. 157 i dalje. 131
Wirtschaft und Gesellschaft, op. cit., sv. I, str. 158.
130
Ibidem, sv. II, str. 701. 132
Ibidem, str. 157.
G. Lenski, Power and Privilege, op. cit., str. 43. i dalje 133
Ibidem, sv. II, str. 701.
118 119
istini, imat će razlozi, na koje se ta vjera eksplioitno odnosi, ovdje slijedi decizionističko pravno učenje koje je osnovao
racionalnu pretenziju na valjanost koja se može ispitivati i Carl Schmitt: »Pozitiviranje prava znači da se za proizvolj
kritizirati neovisno o svome psihološkom djelovanju. U jed ne sadržaje može dobiti legitimna pravovaljanost, i to odlu
nome slučaju predmet istraživanja može biti samo motiva- kom kojom pravo stupa na snagu i kojom ono opet može
cijska funkcija razloga opravdavanja; u drugome se slučaju izaći van snage. Pozitivno pravo vrijedi na osnovi odluke.«137
motivaoijska funkcija ne može promatrati neovisno o nji Formalna su pravila postupka dostatna za legitimirajuće
hovu logičkom statusu, tj. o njihovoj pretenziji da se racio premise odluke i nije im više potrebna nikakva druga legi
nalno motiviraju, pretenziji koju je moguće kritizirati; to timacija. Jer, svoju funkciju da apsorbiraju nesigurnost, ona
vrijedi i u slučaju kada se, kao obično, tu pretenziju kontra- ionako ispunjavaju: neizvjesnost o tomu koja će se odluka
faktički objavljuje i stabilizira. Za shvaćanje racionalne vla donijeti, ona povezuju s izvjesnošću da će se neka odluka
sti134 ta alternativa znači da se u prvome slučaju neka vlast uopće donijeti.138 Apstraktna obavezna valjanost normi koje
smatra legitimnom ako su ispunjena najmanje dva uvjeta: ne moraju imati materijalno opravdanje koje bi prelazilo
a) normativni poredak mora biti pozitivno određen, i b) prav korektno istraživanje njihova nastanka i primjene, služi
ni subjekti moraju vjerovati u njegovu legalnost, tj. u tomu »da se stabiliziraju očekivanja u vezi s ponašanjem
formalno korektan postupak stvaranja i primjene prava. tako da budu otporna na razočaranje i da se time garanti
Vjera u legitimnost svodi se na vjeru u legalnost: dovoljno raju strukture«. 139 Normativna valjanost može, naravno, is
je pozvati se na legalno donošenje neke odluke. Ipak, u slu punjavati tu funkciju samo tako dugo dok je ona latentna
čaju da je vjera u legitimnost ovisna o istini očito neće biti i dok eksplicitno ne ulazi u smisao trebanja: »Socijalni pro
dovoljno pozivanje na činjenicu da država smije vršiti mo cesi učenja i postupanja s razočaranjem su u svakome nor
nopol u stvaranju i primjeni prava prema jednom sistemu miranju pretpostavljeni očekivanjima u vezi s ponašanjem,
propisanih racionalnih pravila. Postupak ne može kao takav no u normiranom se smislu ne mogu reflektirati.«140 Besmi
proizvoditi legitimaciju, štoviše, sama procedura konstitui sleno je da se faktičku vjeru u legitimnost i pretenziju nor
ranja je pod legitimacijskom prisilom. Stoga valja ispuniti mi na valjanost ispituje s obzirom na razloge valjanosti koje
barem još jedan uvjet ukoliko se na legalnu vlast treba gle je moguće podvrći kritici; štoviše, fikcija da bi se to moglo
dati kao na legitimnu: moraju se navesti razlozi za legitimi- učiniti ako bude potrebno spada u konstituente kontrafakti-
rajuću snagu toga formalnog postupka, primjerice taj da dr čkih očekivanja sigurnih u ispunjenje trebanja. Njih se, pak,
žavna vlast ima kompetenciju postupanja, vlast koja je može pojmiti samo s funkcionalističkoga gledišta, tj. tako da
konstituirana primjereno ustavu.135 se s pretenzijama na valjanost ne postupa kao s funkcional
no nužnim zabludama. Zabludu se, međutim, ne smije razot
Prvu od navedenih pozicija danas zastupa Niklas Luhmann: kriti ukoliko se ne želi uzdrmati vjeru u legalnost.141
»Pravo nekog društva je potvrđeno kada legitimnost čiste 137
legalnosti nailazi na priznanljle, ikada se, dakle, pravo poštuje Isti autor, Positives Recht und Ideologie, u: Soziologische Auf
stoga što je sačinjeno prema određenim pravilima i nad klärung, op. cit., str. 180.
138
N. Luhmann, Legitimation durch Verfahren, Neuwied 1969, str. 51.
ležnom odlukom. Time u središnjem pitanju ljudskoga za 139
Ibidem, str. 139.
jedništva proizvoljnost postaje institucijom.« 136 Luhmann 140
141
Ibidem, str. 240.
»Strukture reduciraju krajnju složenost svijeta na vrlo suženo
134
Ibidem, str. 160; str. 703. i dalje. pojednostavljeno područje očekivanja koja se pretpostavljaju kao
135 premise ponašanja i obično se više ne propituju. One, dakle, uvijek
Ch. Siara, Bürgerliches Formalrecht bei Max Weber, diplomski počivaju na zavaravanjima, (...) posebice u vezi sa zbiljskim dje
rad, Frankfurt 1968. latnim potencijalom čovjeka, i moraju stoga biti usmjerene na ra
136
N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, op. cit., str. 167. zočaranja.« Op. cit., str. 233—234.
120 121
Drugu od dviju spomenutih pozicija zastupao je Johannes nje, modernoga prirodnog prava, bez obzira u kojoj njego
Winckelmann. Formalnu racionalnost u smislu Maxa We- voj verziji, dosada su propadali isto kao i pokušaji zasniva
bera on ne smatra dostatnom osnovom za legitimaciju le nja materijalne etike vrijednosti (u smislu Schelera ili Ni-
galne vlasti: vjera u legalnost ne ligitimira per se. Štoviše, colaia Hartmanna). Da bi se dokazala mogućnost kritike
pozitivizam zakona iziskuje vrijednosno-racionalno zasno pretenzija na ispravnost nije potrebno prihvaćati teret tak
van consensus omnium: »Vrijednosno-racionalni postulati va dokazivanja. Dovoljan je, štoviše, priziv na temeljne nor
tvore regulativne principe za normativne postavke i za nji me umnoga govora koje pretpostavljamo u svakome, pa ta
hovo konkretiziranje. Normativno su legitimirane samo one ko i u praktičkom diskursu.
postavke, ( . . . ) koje se drže unutar time povučenih granica
formalnoga pravnog principa.« 142 Legalnost može stvoriti le U tomu sam smislu u svojem raspravljanju s Luhmannom
gitimnost samo i jedino onda ako je moguće navesti razlo vjeru u legalnost izveo iz obrazložive vjere u legitimnost:
ge za to da određeni formalni postupci pod određenim insti »Ispravan postupak nastajanja neke norme, dakle zakoni
tucionalnim rubnim uvjetima ispunjavaju materijalne pre tost nekoga postupka kao takva garantira samo to da odgo
tenzije na pravednost: »Po svome principijelnom shvaćanju vornost za važeće pravo snose instancije koje su predviđene
pojam legalne vlasti kod Maxa Webera odnosi se na racio u nekome političkom sistemu, koje su dobile određene kom
nalnu, i to vrijednosno-racionalno orijentiranu zakonsku petencije i koje su priznate kao kompetentne. Te su instan
vlast koja je tek u svome izopačenom obliku denaturirana cije, međutim, dio jednoga vladajućeg sistema koji valja u
u lišenu dostojanstva, vrijednosno neutralnu i čisto svrhovi- potpunosti legitimirati ukoliko čista legalnost može vrijediti
to-racionalno formalnu legalnu vlast.«143 Winckelmannova je kao obilježje legitimnosti. U nekome fašističkom režimu,
teza s hermeneutičkog aspekta dvojbena, budući da dovodi na primjer, zakonitost upravnih akata može imati funkciju
do sistematske konzekvencije da se vrijednosno-racionalne mistificiranja — to znači da säm pravno4ehni'čki oblik, či
osnove vjere u legalnost mogu obrazlagati i kritizirati; to se, sta legalnost, neće moći osigurati trajno priznavanje ukoliko
međutim, s Weberovim shvaćanjem racionalno nerazrješiva se vladajući sistem ne može legitimirati neovisno o zakoni
pluralizma sukobljenih vrijednosnih sistema i vjerskih sna tom vršenju vlasti. 'Potrebni su osobiti razlozi da bi se pre
ga144 ne može dovesti u vezu.145 No, u našem kontekstu to uzela selekcijska dostignuća koja se zasnivaju na odluci',
nije tako značajno. Međutim, i sa sistematskog aspekta će priznaje Luhmann; on, međutim, misli da se institucionali
prihvaćanje obrazloživih temeljnih materijalnih normi do ziranom zakonitošću procedure, postupkom, dakle, 'stvaraju
voditi do poteškoća koje iziskuju teoretsko isticanje određe takvi dodatni razlozi za priznavanje odluke te se u tom smi
nih normativnih sadržaja. Filozofski napori oko rehabilita slu moć odlučivanja obrazuje i legitimira, tj. osamostaljuje
cije tradicionalnoga ili, čemu izgleda sam Winckelmann nagi" od konkretno provođene prisile.' Neki postupak može, me
đutim, legitimirati jedino indirektno, tj. ukazivanjem na in
142
J. Winckelmann, Legitimität und Legalität in Max Webers Herr stancije koje, pak, moraju biti priznate. Tako, primjerice,
schaftssoziologie,
143
Tübingen 1952, str. 75—76. pisani građanski ustavi sadrže katalog temeljnih prava koji
Ibidem, str. 72—73.
144
K. Jaspers, Max Weber, Oldenburg 1932. je dobro osiguran od promjena i koji ima legitimirajuću
145
Usp. W. J. Mommsen, Max Weber und die deutsche Politik, Tü moć samo ukoliko ga se razumije u vezi s nekom ideologi
bingen 1959, str. 418: »Kada Winckelmann u Weberovoj teoriji de jom vladajućeg sistema. Nadalje, organi, nadležni za uspo
mokratske vlasti želi ukazati na takozvane 'imanentne zapreke le stavljanje i primjenu prava, nisu ni u kom slučaju legitimi
gitimnosti' vrijednosno-racionalne vrste, zapreke na kojima granicu
nalazi puko formalni legalizam, tada se radi o potpuno pogrešnoj rani legalnošću načina svojih postupaka, nego jednom op
interpretaciji.« ćom interpretacijom koja u cijelosti podržava vladajući sis-
122 123
tem. Građanske teorije parlamentarizma i narodnog suvere 2. Sposobnost praktičkih pitanja za istinitost
niteta bile su dio jedne takve ideologije. Temeljni je nespo
razum jednoga pravnog učenja, za koje se čak može sumnja Dualizam između bitka i trebanja, činjenica i vrijednosti,
ti da je ideologija, decizionizma, da bi se valjanost pravnih načelno razjašnjen od Humea, označava logičku neizvedi-
normi mogla zasnivati isključivo i jedino na odluci. Jer, vost preskriptivnih načela ili vrijednosnih sudova iz dekla
naivna pretenzija na valjanost normi djelovanja u svakom rativnih načela ili izjava.147 U analitičkoj je filozofiji to bilo
slučaju ukazuje (barem implicitno) na diskurzivnu obrazlo- ishodištem nekognitivističke obrade praktičkih pitanja. Em
živost. Ako su važne odluke legitimne, tj. ako ih je moguće pirijsku liniju argumentacije možemo razlikovati od deci-
donositi neovisno o konkretno vršenoj prisili i sankcijama zionističke: obje konvergiraju u uvjerenju da se moralne
koje manifestno prijete te ako se, usprkos svemu tomu, mo kontroverzije naposljetku ne mogu razriješiti pomoću razlo
gu redovno provoditi, makar i protiv interesa onih kojih se ga, budući da su vrijednosne premise iz kojih izvodimo mo
tiču, tada one moraju vrijediti kao ispunjenje priznatih ralna načela iracionalne. Empirijske se pretpostavke kreću
normi. Ta nenasilna normativna valjanost počiva na pretpo u smjeru primjene praktičkih načela kako bi se ili izrazilo
stavci da se norma, ako ustreba, može opravdati i braniti stavove i potrebe govornika ili izazvala odnosno izmanipuli-
od kritike. Ta se, pak, pretpostavka ne pojavljuje sama od rala spremnost slušatelja na određeno ponašanje. U anali
sebe. Ona je posljedica tumačenja prikladnoga za konsen tičkoj su filozofiji s tim u vezi provođena, prije svega, se
zus, tumačenja koje ima funkciju opravdavanja, drugim ri mantička i pragmatička istraživanja o emotivnome značenju
ječima: slike svijeta kojoj je zadatak legitimirati vlast.«1** moralnih iskaza (Stevenson, Monro). 148 Decizionističke pret
postavke ukazuju na to da praktička načela pripadaju jedno
Diskusija o odnosu vjere u legitimaciju prema istini začela me autonomnom području koje slijedi logiku različitu od
se na Weberovu shvaćanju vjere u legalnost; ona, među logike teoretsko-empirijskih načela i koje je, umjesto s is
tim, vodi do problema obrazloživosti normi djelovanja i kustvima, povezano sa činima vjerovanja ili s odlukama. U
vrednovanja uopće — problema koji je nemoguće riješiti analitičkoj su filozofiji s tim u vezi provođena prvenstveno
sociološkim sredstvima. Ako bi se prisilno moglo osporava jezičko-logička istraživanja i to bilo o pitanjima deontičke
ti sposobnost praktičkih pitanja da budu istinosna, tada logike (von Wright), bilo općenito o formalnoj nadgradnji
bi moja pozicija bila neodrživa. Stoga želim prvo (2—3) pri preskriptivnih jezika (Hare). 149
kazati mogućnost obrazlaganja normativnih pretenzija na
valjanost, tj. na racionalno motiviranje njihovog priznava Kao primjer izabrat ću jedan instruktivan rad K. H. Iltinga
nja, da bih, potom (4), razmotrio kako se to (u društvima koji povezuje oba pravca da bi odbio kognitivističku preten
našega tipa) zbiljski ponaša u pogledu legitimacijsike preten ziju za opravdanjem praktičkih načela; Ilting pokušava da
zije postojećih sistema normi: da li je prihvaćanje obavezu- sredstvima jezične analize rehabilitira jednog Hobbesa
150
jueih odluka bez prethodnog obrazlaganja danas postalo Carla Schmitta.
rutinom ili se, pak, funkcionalno potrebne motivacije proiz 147
vode pounutrašnjavanjem normi kojima je potrebno oprav K. R. Popper, Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, sv. I,
Bern 1957, pogl. 5: Natur und Konvention, str. 90. i dalje.
davanje. 148
L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven 1950; D. H. Monro,
Empiricism and Ethics, Cambridge 1967.
149
146
Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. ćit., str. 243— R. M. Hare, Die Sprache der Moral, Frankfurt 1972.
244. 150
K. H. Ilting, Anerkennung, u: Probleme der Ethik, Freiburg 1972.
124 125
Ilting donosi unaprijed stvorenu odluku koju dalje ne obra besmisleno da se praktička načela žele »opravdavati« druk
zlaže i po kojoj se norme izvode iz postulata (imperativa). čije negoli ukazivanjem na činjenicu empirijski motiviranog
Elementarni postulat glasi: (a) da govornik želi da se nešto zaključivanja ugovora: »Nije više smisleno tražiti opravda
zbilo, i (b) da želi da slušatelj prihvati i ozbilji neko stanje nje zajednički priznate ugovorne norme. Oba su partnera
stvari koje on hoće (str. 97); (a) bilo neka određena volja, imala dostatan motiv da prihvate ugovornu normu /. .. /
(b) bilo neki zahtjev. Ilting, nadalje, povlači razliku između Isto je tako besmisleno tražiti opravdanje norme da se ugo
misli koju zahtjev sadrži; apela na volju onoga kojemu je vore mora poštivati.« (str. 101)
zahtjev upućen da tu misao prihvati i djeluje u skladu s
njom; i, konačno, čina volje onoga kojemu je zahtjev upu Predložena konstrukcija (čiji bi se eksplicitan sadržaj moglo
ćen, čime on prihvaća ili odbija taj apel. Odluka o tomu da teško povezati s njezinim vlastitim statusom) ocjenjuje se
se povinuje imperativu nekoga drugog nije njegovim zahtje primjereno zadatku da što potpunije objasni smisao i efi
vom »uzrokovana« niti logički niti kauzalno: »Može se tra kasnost normi. Međutim, ona ni u kom slučaju ne može za
žiti samo ono za što ga se može ponukati pomoću prijetnje dovoljavajuće objasniti jednu središnju značenjsku kompo
većim zlom.« (str. 99) Samo o empirijskim motivima ovisi nentu, tj. trebanje ili normativnu valjanost. Norma ima ob
kako će on u pogledu nekog imperativa voljno postupiti. vezatan karakter — u tomu se i sastoji njezina pretenzija na
Vežu li se, sada, dva imperativa na osnovi uzajamnosti tako valjanost. No, ako taj dogovor nose samo empirijski motivi
što se obje strane slože da će poštivati svoje obostrane za (kao što su sklonost, interes, strah od sankcija), nije mogu
htjeve, govorit ćemo o ugovoru. Ugovor utemeljuje normu će uvidjeti zašto bi se neki ugovorni partner, kada mu se
koju »priznaju« ugovorne stranke: »Priznavanje zajedničke izmijene njegovi prvobitni motivi, trebao još smatrati oba
norme stvara određena očekivanja u vezi s ponašanjem koja veznim prema dogovorenoj normi. Iltingova konstrukcija
jednome od sudionika mogu dati povoda da kao prvi izvrši nije primjerena stoga što ne dopušta da se naznači odluču
neku aktivnost koja je drugoj strani u interesu. Time, me juća razlika između poslušnosti konkretnim naredbama i po-
đutim, i zahtjev drugome da i on izvrši dogovorenu aktivnost vinovanja int er subjektivno priznatim normama. Stoga Ilting
prestaje biti puko traženje koje onaj kojemu je upućeno vidi da mora pribjeći pomoćnoj hipotezi »da je prilikom
može prihvatiti ili odbiti po svojemu nahođenju (kao u slu priznavanja bilo koje norme unaprijed utvrđeno priznava
čaju imperativa). Ono postaje zahtjev koji je on unaprijed nje jedne 'osnovne norme': na priznavanje neke norme valja
prihvatio kao uvjet svoga djelovanja.« (str. 100—101). gledati kao na voljni čin koji se opet može primijeniti i pro
tiv sebe samoga.« (str. 103) Samo, uslijed kakvog bi se to
Imperativna konstrukcija koju Ilting predlaže u svrhu re motiva moglo priznavati »tako besmislenu osnovnu normu?
konstrukcije sistema normi prikladna je za nekognitivistički Valjanost normi ne može se obrazložiti obvezivanjem da ih
cilj dokazivanja. Budući da se kognitivni sastojak postulata se neće mijenjati; jer, interesna konstelacija se s obzirom
(htijenje, zapovijedanje) ograničava na propozicionalni sadr na polazno stanje može trenutačno promijeniti, tako da nor
žaj (»željeno stanje stvari«, (»misao« koju zahtjev sadrži) i da me koje se osamostaljuju spram svoje interesne baze, gube,
su činovi volje (neka odluka, neko vjerovanje, neki stav) prema konstrukciji samog Iltinga, smisao normativnega re
samo empirijski motivirani (pribavljanje priznanja potreba guliranja uopće. Ako se pak, s druge strane, hoće izbjeći ne
ma ili interesima), tako ni neka norma, čim je stupila na sna zgoda da se nestalne interesne konstelacije normativno utvr
gu vlastitom voljom ugovornih strana, ne može sadržavati ni đuje na neodređeno vrijeme, te dopuštati revizije, tada se
šta što bi bilo podobno za kognitivnu podršku ili za proble- moraju označiti motivi u prilog revizije. Ako bi bilo koja
matiziranje, dakle za opravdavanje ili osporavanje. Bilo bi promjena motiva bila dostatnim povodom za mijenjanje
126 127
norme, tada se ne bi moglo uvjerljivo prikazati kakva treba ređivanju istinosnih vrijednosti njegovih komponenata, mo
biti pretenzija na valjanost neke norme za razliku od impera- ralna je argumentacija ograničena na dva zadatka: na anali
tivnoga smisla nekog zahtjeva. Ako međutim, s druge stra tičko ispitivanje konzistencije vrijednosnih premisa ili ute-
ne, mogu postojati samo empirijski motivi, svaki će motiv meljujućega sistema preferencija, s jedne strane, te, s druge,
biti jednako dobar kao i bilo koji drugi; svaki je opravdan na empirijskom ispitivanju ostvarivosti ciljeva koji su selek
samom svojom egzistencijom. Jedini motivi koji se mogu cionirani s vrijednosnih gledišta. Ova vrsta »racionalne kri
istaknuti pred drugima su oni za koje je moguće navesti tike vrijednosti« ne mijenja ništa u vezi s iracionalnošću
razloge. izbora samih sistema preferencija.
Odatle proizlazi da pretenziju neke norme na valjanost neće U metaetičkoj primjeni načela kritičkoga racionalizma korak
mo moći objasniti sve dok se ne pozovemo na neki racio dalje je napravio Hans Albert.151 Ako se, kao što to čini kri
nalno motiviran dogovor ili barem na uvjerenje da je mo ticizam, odustane u znanosti od ideje obrazlaganja, a da se
guć konsenzus o razložnom prihvaćanju neke predložene ne odustaje od falibistički interpretirane mogućnosti kri
norme. No, tada je nedostatan model ugovornih strana koje tičkoga ispitivanja, tada napuštanje pretenzija na opravda
jedino moraju znati što neki imperativ znači. Primjeren vanje u etici ne može, bez daljnjega, imati decizionističke
model je komunikacijska zajednica onih kojih se to tiče, konzekvencije. Budući da kognitivne pretenzije s usvojenih
koji, kao učesnici u nekom praktičkom diskursu, ispituju gledišta isto tako podliježu racionalno motiviranom vred
pretenziju normi na valjanost, te, ukoliko je prihvaćaju s novanju kao i praktičke pretenzije, Albert potvrđuje moguć-
razlogom, dolaze do uvjerenja da su predložene norme u
danim uvjetima »ispravne«. Pretenziju normi na valjanost 151
H. Albert, Traktat über kritische Vernunft, pogl. III, str. 55. i d.;
ne obrazlažu iracionalni činovi volje ugovornih partnera, J. Mittelstrass (Das praktische Fundament der Wissenschaft, kon-
nju obrazlaže racionalno motivirano priznavanje normi koje stanz 1972, str. 18) primjećuje, doduše, s pravom da se Popper-Al-
bertova trilema tek proizvodi nemotiviranim izjednačavanjem de-
se u svako doba mogu problematizirati. Kognitivni sastavni duktivnog obrazloženja s obrazloženjem uopće; K. O. Apel (Das
dio normi se, dakle, ne ograničuje na propozicionalne sadr Apriori der Kommunikationsgemeinschaft, u: Transformation der
žaje normiranih očekivanja u vezi s ponašanjem; sama nor Philosophie, Frankfurt 1973, sv. II, str. 405. i d.) razlikuje deduk-
tivno i transcedentalno obrazloženje i svodi nereflektivnost kritič
mativna pretenzija na valjanost kognitivna je u smislu (uvi koga racionalizma na karakteristično neobaziranje na pragmatičku
jek kontrafaktičke) pretpostavke da ju je moguće diskurziv dimenziju argumentacije: »Naime, uz pretpostavku apstrahiranja
no ispuniti, t j . obrazložiti u argumentirano postignutom kon pragmatičke znakovne dimenzije, ne postoji nijedan ljudski subjekt
senzusu učesnika. argumentacije, a otuda niti mogućnost refleksije o za nas uvijek
pretpostavljenim uvjetima mogućnosti argumentacije. Umjesto toga
postoji — naravno — beskonačna hijerarhija me/a-jezika, meta-
Imperativno izgrađena etika ne dostiže pravu dimenziju ne -teorija itd., u kojoj refleksijska kompetencija čovjeka kao kompe
tencija argumentacijskoga subjekta istodobno na sebe svraća po
koga mogućeg opravdanja praktičkih načela: moralnu argu zornost i skriva se. (...) No, ipak mi jako dobro znamo da se naša
mentaciju. Kako pokazuju primjeri Maxa Webera ili Poppe- refleksijska kompetencija — točnije: na razini sintaktičko-seman-
ra postoje, naravno, pozicije koje dopuštaju mogućnost mo tičkih sistema a priori isključena samo-refleksija ljudskog subjekta
operacija mišljenja skriva iza aporije beskonačnoga regresa i
ralnog argumentiranja, a istovremeno inzistiraju na decizio- omogućuje nešto poput dokaza neodlučivosti u Gödelovu smislu.
nističkoj obradi problematike vrijednosti. Razlog je uzak Drugim riječima, upravo u konstataciji nemogućnosti objektivacije
koncept racionalnosti koji dopušta samo deduktivne argu subjektivnih uvjeta mogućnosti argumentacije u jednome sintak-
tičko-semantičkome modelu argumentacije izražava se samoreflek-
mente. Budući da neki valjan deduktivni argument nije u sta sivno znanje transcedentalno-pragmatičkoga subjekta argumentaci
nju niti da proizvodi nove informacije niti da pridonosi od- je.« (Ibidem, str. 406-407).
130 9* 131
Kada se pod tim uvjetima argumentirano, tj. na osnovi hipo-
mentacije se vraća Kantu da bi kategorički imperativ izdvo
tetički predloženih alternativnih opravdanja, ostvari kon
jila iz konteksta transcendentalne filozofije i jezičko-anali-
senzus o preporuci da se neka norma prihvati, tada taj kon
tički ga rekonstruirala kao »principle of universality« ili
senzus izražava »umnu volju«. Budući da u principu svi
kao »generalization argument« (Baier, Singer).156 I metodi
kojih se to tiče imaju barem mogućnost sudjelovanja u prak-
čka filozofija erlangenske provenijencije razumije svoje uče
tičkome savjetovanju, »umnost« diskurzivno obrazovane vo
nje o moralnom argumentiranju kao obnovu kritike prakti
lje sastojat će se u tomu što recipročna očekivanja u vezi s
čkoga uma (Lorenzen, Schwemmer). 157 U kontekstu kojim
ponašanjem, promaknuta u normu, afirmiraju zajednički in
se ovdje bavimo manje je interesantno predloženo normira
teres koji je utvrđen bez obmanjivanja: zajednički stoga
nje jezika rasprave koji je dopušten za savjetovanje o prak
što konsenzus bez prisile dopušta samo ono što mogu htjeti
tičkim pitanjima, negoli uvođenje »moralnoga principa«,
svi; bez obmanjivanja stoga što i one interpretacije potreba,
koji svakog sudionika nekoga praktičkog diskursa obavezu
u kojima svaki pojedinac mora imati mogućnost da spozna
je na to da svoje subjektivne želje transformira u poopćive.
ono što može htjeti, postaju predmetom diskurzivnog obra
Stoga Lorenzen govori i o principu transsubjektivnosti.
zovanja volje. Tako obrazovana volja može se nazvati »um
nom« zato što formalne osobine diskursa i situacije savje
Uvođenje maksima univerzalizacije (bilo koje vrste) stvara,
tovanja u dovoljnoj mjeri garantiraju da se konsenzus mo
međutim, problem cirkularnog opravdavanja principa koji
že ostvariti samo oko primjereno interpretiranih poopćivih
tek treba omogućiti opravdanje normi. P. Lorenzen do
interesa, pod čime podrazumijevam: potrebe koje dijele ko
munikativno. Prepreku decizionističke obrade praktičkih pi pušta zaostatak decizionističke problematike, time što pri
tanja savladat će se čim se od argumentacije zatraži da ispita znavanje moralnoga principa naziva »act of faith«, »if one
poopćivost interesa umjesto da se regnizira pred nepro defines faith in a negative sense as the acceptance of so-
bojnim pluralizmom prividno zadnjih vrijednosnih orijen mething which is not justified.«158 No, tom činu vjerovanja
tacija (ili čina vjerovanja ili postavki). Ne treba osporavati on oduzima karakter proizvoljnosti utoliko što metodičko
činjenicu tog pluralizma, već tvrdnju da je pomoću argu uvođenje u praksu savjetovanja promiče u umnu postavku:
mentacije nemoguće razlikovati uvijek poopćive interese um se ne može demonstrirati, ali ga se, u stanovitoj mjeri,
od onih koji su partikularni i koji ostaju takvima. Albert, dade socijalizirati. Schwemmer tu interpretaciju, ako se ne
doduše, navodi različite vrste manje ili više kontingentnih varam, drukčije razvija, pozivajući se, s jedne strane, na
»povezujućih principa«, no on ne spominje jedino načelo prethodno razumijevanje intersubjektivne prakse govora i
u kojem se iskazuje praktički um, načelo univerzalizacije. djelovanja, razumijevanje koje je vično samoniklim interak
cijskim svezama i, s druge strane, na motiv koji se pri tomu
Već se u tome načelu kognitivistička polazišta u etici dijele obrazuje, naime, motiv nenasilnog rješavanja nastalih suko-
od nekognitivističkih. U analitičkoj je filozofiji »good rea-
sons approach« (koji polazi od pitanja u kojoj se mjeri 156
K. Baier, The Moral Point of View, Ithaca 1958; M. G. Singer, Ge
za radnju x mogu navesti »bolji« razlozi nego za radnju y) neralization in Ethics, London 1963.
157
doveo do obnove strateško-utilitarističkoga ugovornog mo P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, Mannheim 1969; isti autor.
Szientismus versus Dialektik, u: Festschrift für Gadamer, Tübin
rala koji obilježava fundamentalne dužnosti mogućnošću gen 1970, sv. I, str. 57 i d.; O. Schwemmer, Philosophie der Praxis,
njihove univerzalne valjanosti (Grice).155 Druga linija argu- Frankfurt 1971; S. Blasche, O. Schwemmer, Methode und Dialektik,
u: M. Riedel (urednik), Rehabilitierung der praktischen Philosophie
155 I, Feiburg 1972, str. 457. i d.
R. Grice, The Grounds of Moral Judgement, Cambridge 1967. 158
P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, op. cit., str. 74.
132 133
ba. No, pretenzija metodičke filozofije na posljednje obra idealnu govornu situaciju koja uslijed svojih formalnih oso
zloženje prisiljava i Schwemmera na stilizaciju »prve« odlu bina ionako dopušta konsenzus samo oko poopćivih intere
ke. »Moralni princip je određen na osnovi zajedničke prakse sa. Kognitivističkoj jezičkoj etici ne treba nikakvih principa;
koju ću ovdje pokušati da postepeno motiviram i razložim. ona se oslanja jedino na temeljne norme umnoga govora
U tomu zajedničkom postupanju svoje smo želje tako tran koje mi, ukoliko uopće vodimo diskurse, uvijek moramo
sformirali da smo zajedničko transformiranje želja spozna pretpostaviti. Taj se, ako hoćemo: transcendentalan karak
li kao ispunjenje svojih prvobitnih želja (motiva) koje su ter saobraćajnoga govora, koji su Erlanžani uzimah kao os
nas i potaknule na to da smo upoće i započeli za zajedni novu za izgradnju normiranoga jezika, može rekonstruirati
čkom praksom. Za zajedničko određivanje moralnoga prin
u okviru jedne univerzalne pragmatike. 160
cipa potrebno je sudjelovanje u zajedničkoj praksi — uto
liko i 'zaključak' koji se ne može opravdati daljnjim govore 160
Usp. također K. O. Apel, Das Apriori der Kommunikations ge
njem, pa to sudjelovanje tek omogućuje umno djelovanje mein Schaft und die Ethik, op. cit., str. 358. i d. U ovoj fascinantnoj
koje, pored toga, uzima u obzir i razumije i želje drugih.«158" raspravi, u kojoj Apel rezimira svoj opsežan pokušaj rekonstrukci
je, razlaže se osnovna pretpostavka komunikativne etike, »da tra
Poteškoće koje proizlaze iz Schwemmerove konstrukcije ana ženje istine s pretpostavkom intersubjektivnoga konsenzusa mora
liziraju se u radu Loosera, Lüsehera, Maciejewskoga i Men- anticipirati i moral jedne idealne komunikacijske zajednice« (str.
nea: »Nužan je uvjet početka izgradnje normiranoga govo 405). Međutim, i kod Apela se pojavljuje decizionistički preostatak
problematike: »/.../ onaj koji postavlja po mome mišljenju sas
ra da se pojedinci, koji u tomu sudjeluju, uvijek nalaze u vim smisleno pitanje o opravdanosti moralnog principa, sudjeluje
zajedničkoj govornoj i djelatnoj svezi i da se putem nje uz već u diskusiji, i može mu se — na putu rekonstrukcije uma kojim su
anticipaciju nenasilne komunikacije, predoblika 'praktičko krenuli Lorenzen i Schwemmer — 'pojasniti', ono što je oduvijek
prihvaćao kao temeljni princip te da taj princip treba prihvatiti
ga savjetovanja' (Schwemmer), usuglase o zajedničkoj iz kao uvjet mogućnosti i valjanosti argumentacije i to uz svjesnu
gradnji jednoga obrazloženog načina govora. Time što se potvrdu. Tko to ne uviđa, odn. ne prihvaća, taj se time i isključuje
erlangenski pokus ne poima kao historijski dokazan pokus iz diskusije. Tko, međutim, ne sudjeluje u diskusiji, taj ne može
niti postavljati pitanje o opravdanosti etičkih temeljnih principa
koji bi se moglo razumjeti kao posljedicu stjecanja i po i otuda je besmisleno: govoriti o besmislenosti njegova pitanja i
tvrđivanja principa da se praktička pitanja rješavaju u ne preporučivati mu neki odvažan zaključak.« (str. 420—421) Ona »svje
sna potvrda« se, međutim, može stilizirati samo u jedan egzisten
nasilnoj komunikaciji, t j . 'diskurzivno', već da on odluku cijalni akt sve dok se ispušta iz vida da diskursi nisu samo kontin-
između govora i prisile i sam premješta u konstrukciju prak gentno, već da su i sistematski usađeni u neki životni kontekst čiji
tičke filozofije pokazuje se da se ta anticipacija provodi se lomljiv fakticitet sastoji u priznanju diskurzivnih pretenzija na
valjanost. Tko u argumentaciji ne sudjeluje ili nije na to spreman,
pod nerazjašnjenim uvjetima.159 ipak »još uvijek« stoji u kontekstu komunikativnoga djelovanja.
Učinivši to on je već naivno priznao pretenzije na valjanost, bez
obzira što su se one kontrafaktički postavljene, sadržane u govornim
Problematika koja se pojavljuje uvođenjem moralnoga prin aktima i jedino diskurzivno razrješive — inače bi se morao izdvojiti
cipa, razrješava se čim se uvidi da očekivanja diskurzivnoga iz komunikacijski uobičajene jezičke igre u svakodnevici. Funda
mentalna, zabluda metodičnoga solipsizma širi se na pretpostavku
ispunjenja normativnih pretenzija na valjanost, očekivanje mogućnosti ne samo monološkoga mišljenja, već i monološkoga dje
već sadržano u strukturi intersubjektivnosti, čini izlišnima lovanja: apsurdna je predodžba da bi neki jezički i djelatno spo
soban subjekt mogao permanentno prakticirati granični slučaj ko
specijalno uvedene maksime univerzalizacije. Započinjući munikativnoga djelovanja, naime monološku ulogu onoga koji dje
neki praktički diskurs, neizbježno pretpostavljamo neku luje instrumentalno i strateški, a da ne izgubi svoj identitet. Socio
kulturni oblik života komunikacijski podruštvljenih individua u
158a svakome interakcijskom kontekstu proizvodi »transcendentalni pri
O. Schwemmer, Philosophie der Praxis, op. cit., str. 194. vid« čistoga komunikativnog djelovanja, a istodobno svaki interak
159
Rukopis, izlazi uskoro u jednome teoriisko-diskusionom svesku cijski kontekst strukturalno upućuje na mogućnost jedne idealne
o praktičkoj filozofiji koji je uredio F. Kambartel.
134 135
3. Model potiskivanja poopćivih interesa va princip diobe vlasti, princip koji zajamčuje slobodu, je
dan je topos protuprosvjetiteljstva koji je nakon izbora za
Neka ekskurs u suvremenu diskusiju o etici potpomogne tvr Bundestag u studenome 1972. obnovio Helmut Schelsky:
dnju da su praktička pitanja sposobna za istinitost. Ako je »Savezna Republika prema svome, često deklariranome po
to ispravno, onda se norme koje su kadre da se opravdaju litičkom ustavu predstavlja harmoniju obaju načela u 'slo-
mogu razlikovati od normi koje stabiliziraju odnose prisile. bodarsko-demokratskome osnovnom uređenju'; možda nije
Ukoliko norme izražavaju poopćive interese, počivat će na slučajno što princip slobode u toj formuli stoji ispred prin
umnome konsenzusu (ili bi, pak, iznašle takav konsenzus cipa demokracije. Kada, međutim, u tomu principijelnom te
kada bi moglo doći do praktičkoga diskursa). Ako norme meljnom poretku nosioci vlasti programatski objave 'više
ne reguliraju popćive interese, počivat će na prisili; tada demokracije', tada je s time, prešutno i neizrečeno, pove
govorimo o normativnoj moći. zano i prihvaćanje 'manje slobode'.«161 No, ta se dilema ne
postavlja ozbiljno ako uvidimo da a) do diobe vlasti može
Postoji jedan slučaj normativne moći karakteriziran time legitimno doći samo tamo gdje se trebaju regulirati inte
što ga se može indirektno opravdati: kompromis. Normira resna područja koja se diskurzivno ne mogu opravdati, te
no prilagođavanje partikularnih interesa nazivamo kompro stoga zahtijevaju kompromise, i da je b) razgraničenje par
misom kada do njega dolazi u uvjetima ravnoteže snaga tikularnih od poopćivih interesa, sposobno za konsensus,
stranaka učesnica. Dioba vlasti jest princip poretka koji za moguće jedino sredstvima diskurzivnoga obrazovanja volje.
područja partikularnih interesa treba osigurati takvu rav Dijagnozi Schelskoga suprotstavljaju se, inače, socijaldemo
notežu snaga koja omogućuje postizanje kompromisa. (Je krati koji postulatom »jednakopravnosti rada i kapitala«
dan drugi princip poretka ozbiljan je u građanskome privat traže, primjerice, diobu vlasti za jedno interesno područje
nom pravu, princip koji razgraničuje autonomna područja koje je dosada, doduše, bilo lišeno diskurzivnog obrazova
djelovanja za strateško praćenje pojedinačnih interesa; on nja volje, no o kojem se ni u kom slučaju ne smije pretpo
pretpostavlja ravnotežu snaga između privatnika te čini iz staviti da mu nedostaju poopćivi interesi. Čak ako bi se »kla
lišnima kompromise o nepoopćivim interesima). U öba sni kompromis« u kasnome kapitalizmu mogao postizati
se slučaja primjenjuju univerzalistički principi koji su spo ubuduće jedino u uvjetima ravnoteže snaga, sposobnost
sobni za opravdanje, ali pod uvjetom da se smije zanijekati opravdavanja kompromisa ostala bi upitnom sve dok ne
poopćivost reguliranih interesa. To se, opet, može ispitati postoji mogućnost diskurzivnog propitivanja o tome da li
samo u diskursima. Stoga dioba vlasti i demokracija niti se na obje strane zaista radi o partikularnim interesima ko
nisu istovetni politički principi poretka. Da demokratsko ji ne dopuštaju obrazovanje umne volje i stoga se mogu
obrazovanje volje prelazi u represiju ukoliko se ne ograniča- postići samo kompromisi.
jezičke situacije u kojoj se mogu diskurzivno ispitati pretenzije na Neki se kompromis može opravdati kao kompromis ako su
valjanost koje su u djelovanju prihvaćene (Habermas, Luhmann, ispunjena dva uvjeta: ravnoteža moći strana koje sudjeluju
Gesellschaftstheorie, op. cit., str. 136). Ako se komunikacijsku za- i nepoopćivost interesa o kojima se raspravlja. Ako nije
jedinicu u prvome redu razumije kao interakcijsku, a ne kao argu- ispunjen barem jedan od tih općih uvjeta za postizanje kom
mentacijsku zajednicu, kao djelovanje, a ne kao diskurs, može se
istražiti i s emancipatorskoga gledišta važan odnos »realne« i »ide promisa, radit će se o prividnome kompromisu. U komplek
alne« komunikacijske zajednice (Apel, op. cit., str. 429) i to na putu snim društvima su prividni kompromisi važan oblik legiti-
idealizacije čistoga komunikativnog djelovanja (usp. moj uvod no
vom izdanju knjige Theorie und Praxis, Frankfurt 1971. i moj po 161
govor džepnom izdanju knjige Erkenntnis und Interesse Frankfurt H. Schelsky, Mehr Demokratie oder mehr Freiheit? U: FAZ od
1973). 20. siječnja 1973, str. 7.
137
136
macije; no, oni nisu historijsko pravilo. U tradicionalnim Moguće Je polazište da je orijentacija djelovanja na insti
i liberalno-kapitalističkim klasnim društvima vlada, štoviše, tucionalizirane vrijednosti neproblematična sve dok se nor
ideološki oblik opravdavanja koji kontrafaktički ili potvrđu mativno propisana raspodjela mogućnosti legitimnoga zado
je ili pretpostavlja poopćivost interesa. Legitimacije se u voljavanja potreba zasniva na zbiljskom konsenzusu sudio
tome slučaju sastoje od tumačenja (od narativnih prikaza, nika, čim u vezi s time dođe do razmimoilaženja, može u
kao npr. u racionalnome prirodnom pravu, od sistematizira kategorijama važećega interpretativnog sistema doći do svi
nih objašnjenja i argumentacijskih nizova), koja imaju dvo jesti o »nepravednosti« represije poopćivih interesa. Svijest
struku funkciju pokazivanja da je pretenzija na valjanost o sukobima interesa u pravilu je dostatan motiv da se vri
sistema normi opravdana, a istodobno i sprečavanje moguć jednosno orijentirano djelovanje zamijeni djelovanjem koje
nosti tematiziranja i propitivanja diskurzivnih pretenzija je vođeno interesima. Na politički relevantnim područjima
na valjanost. Specifični se učinak takvih ideologija sastoji ponašanja tada obrazac komunikativnoga djelovanja uzmi
u neupadljivosti sistematskoga ograničavanja komunikaci če pred tipom ponašanja čiji model predstavlja konkuren
je.162 Teorija društva koja kritizira ideologiju može, stoga, ciju u vezi s robama koje nedostaju, tj. pred strateškim dje
identificirati normativnu moć koja je ugrađena u sistem in lovanjem. »Interesima«, dakle, nazivam potrebe koje su u
stitucija nekoga društva jedino ako polazi od modela potiski mjeri u kojoj je došlo do uskraćivanja legitimacije i pojave
vanja poopćivih interesa i postojeće normativne strukture konfliktne svijesti istodobno i proizašle iz na tradiciju oslo
uspoređuje s hipotetičkim stanjem koje se obrazuje diskur njene kristalizacije zajednički distribuiranih (i u normama
zivno ceteris paribus. Takva kontrafaktički provedena re djelovanja ozvaničenih) vrijednosti, i odatle subjektivirane.
konstrukcija, za koju P. Lorenzen predlaže postupak »nor
mativne geneze«,163 može se izvesti iz, po mome mišljenju, Te se pretpostavke o teoriji sukoba mogu povezati s mode
univerzalno-pragmatički opravdanoga gledišta: kako bi čla lom diskursa na dvije razine. Postavit ću prvo empirijsku
novi nekoga društvenog sistema na nekome datom nivou pretpostavku da se interne konstelacije sudionika, razotkri
razvoja proizvodnih snaga kolektivno obvezatno interpreti vene u konfliktnom slučaju, dostatno poklapaju s onim in
rali svoje potrebe i koje bi norme prihvatili kao opravdane teresima oko kojih bi se morao povesti razgovor između
kada bi, uz dovoljno poznavanje rubnih uvjeta i funkcional sudionika ukoliko bi oni istodobno započeli neki praktički
nih imperativa svoga društva, putem diskurzivnog obrazo diskurs. Potom ću iznijeti i metodološku pretpostavku o to
vanja volje mogli i htjeli prosuđivati organizaciju društve
164 mu da je i razumno i moguće rekonstruirati prikrivene in
nih odnosa? Model potiskivanja poopćivih interesa, koji
terese sudionika, pojedinaca ili grupa, i u slučaju beskon
istodobno proglašava funkcionalnu nužnost prividne legiti
fliktnoga prihvaćanja normi na taj način što kontrafaktički
macije vlasti i logičnu mogućnost na kritici ideologije za
snovanoga produbljivanja normativnih pretenzija na valja fingiramo granični slučaj nekoga sukoba između sudionika
nost, može se učiniti plodnim u teoriji društva jedino u ve u kojem bi oni bili prisiljeni da svoje interese svjesno raspo
zi s empirijskim pretpostavkama. znaju i strateški promiču umjesto da, kao u normalnom
slučaju, utemeljujuće potrebe zadovoljavaju jedino ozbi-
162
J. Habermas, Der Universalitätsanspruch der Hermeneutik, u: ljavanjem institucionaliziranih vrijednosti. I Marx mora pri
Hermeneutik und Ideologiekritik, Frankfurt 1971, str. 120. i d. analizi klasnih borbi poći od ovih ili sličnih pretpostavki:
163
P. Lorenzen, Szientismus versus Dialektik, loc. cit. mora a) razlikovati partikularne od općih interesa, b) svi
164
J. Habermas, Einige Bemerkungen zum Problem der Begrün jest o opravdanim, a ipak potisnutim interesima razumjeti
dung von Werturteilen, u: Verh. d. 9. Dt. Kongr. f. Philosophie,
Meisenheim 1972, str. 89. i d. kao dostatan motiv za sukob, i c) obrazloženo odrediti dru-
138 139
»Takav način postupanja koji je, tobože, posljedica mark
štvenim grupama interesne pozicije. Socijalni znanstvenik
sističke 'ortodoksije', izlaže se opasnosti da klasni karakter
može te interese određivati jedino hipotetički i to tako da
organizacije političke vlasti, koji tek valja analitički doka
je direktna potvrda njegovih hipoteza moguća samo u obli
zati, izdiže u teoretsku premisu, a historijske osobitosti se
ku praktičkoga diskursa između samih sudionika. Indirekt
lektivnosti nekoga konkretnog sistema institucija istodobno
na je potvrda moguća na osnovi opažljivih sukoba, ukoliko
pretvara u nešto sporedno — bez obzira đa li se te osobi
se određene interesne pozicije mogu dovesti u vezu s predvi
tosti mogu ili ne mogu usuglasiti s pojmom klase koji je
đanjima motivacija za sukobe.
unaprijed dogmatski određen« (str. 86—87).
Claus Offe daje instruktivan pregled alternativnih pokušaja
— Na koncu imamo i normativno-analitički postupak koji
»da se etablira neko kritičko mjerilo za određivanje selek
ovisi o istaknutim opcijama za poželjna stanja koja su, u
tivnosti političkoga sistema, a da se pri tomu zaobiđu kom
većoj ili manjoj mjeri, uvedena konvencionalno. Društveno-
plementarne poteškoće sistemsko-teorijskoga i biheviori-
-znanstvene analize postupaju u vezi s time normativno,
stičkoga postupka (koji ne može konceptualizirati odsut
budući da dosada nije bilo teorije koja bi omogućila da
nost očitovanja zatomijivanih, tj. latentnih pretenzija i po
se sustignu zaostajanje društveno-znanstvenoga funkciona-
treba).«165 Među navedenim alternativama tri su neupotreb
lizma za biokibernetikom, te da se na nearbitraran način
ljive iz principijelnih razloga koje je moguće lako uvidjeti:
učine shvatljivima stanja kojima smjeraju društveni siste
mi.167 Normativistički usmjerena analiza sistema ima ne
— »Neki je potencijal potreba moguće definirati antro
znatan empirijski sadržaj, budući da kod proizvoljno odab
pološki; ukupnost neispunjenih potreba pokazat će se tada
ranih funkcionalnih odnosnih stajališta može samo slučajno
kao ne-istina, kao indikator za selektivnost, za jaču ili sla
naići na kauzalno djelotvorne mehanizme: »njezina se ana
biju prisutnost karaktera vlasti u nekome političkom si
litička ograničenost objašnjava okolnošću što ona ne može
stemu.« (str. 85) Međutim, nijednoj od dosada predstav
razlikovati sistematsku selektivnost nekog sistema institu
ljenih teorija nagona nije uspjelo učiniti vjerojatnim da je cija, s jedne strane, od samo akcidentalnoga neispunjavanja
pretpostavku invarijantne strukture čovjekovih potreba određenih normi (koje bi se, međutim, zadržavanjem se
moguće prekontrolirati, bilo razumno, bilo empirijski. Na lektivnih struktura mogle itekako ispunjavati), s druge stra
primjeru najprofiliranije i najpromišljenije teorije, naime ne« (str. 86).
psihoanalitičke, može se, po mome mišljenju, uvjerljivo po
kazati kako nisu moguća teoretska predviđanja o prostoru Ostale strategije, koje Offe navodi, nalaze se na jednoj dru
166
varijacija agresivnih i libidinoznih nagonskih potencijala; goj razini. Moguće ih je razumjeti kao traženje empirijskih
indikatora za potisnute interese:
— U okviru jedne objektivističke filozofije povijesti može
se određivanje interesa vršiti na osnovni osmotrivih struk — »Imanentno se može postupati time što se međusobno
turnih elemenata. Teleološke povijesne konstrukcije zadovo sučeljavaju 'pretenzija' i 'zbilja'. Ova, u kritičkoj državno
ljavaju se, međutim, cirkularnom strukturom obrazlaganja pravnoj literaturi uobičajena metoda (ustavne pretenzije
i stoga svoju vezu s empirijom ne mogu uvjerljivo prikazati:
167
Usp. gore navedenu disertaciju R. Döberta; zatim, G. Schmid,
165
C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str. 85. N. Luhmanns funktional-strukturelle Systemtheorie, PVJ 1970, str.
166
J. Habermas, Erkenntnis und Interesse, op. cit., str. 344. i d. 186. i d.
141
140
naspram ustavne zbilje), nosi, međutim, težinu dokaza da u neki teoretski opisni i vrijednosni sistem. U tu se svrhu
se u zbilji nedosegnuta pretenzija, na koju se kritika po nadaje jedan principijelni oblik advokatskoga modela. Ne
ziva, ne krši samo tendencijski, nego i sistematski« (str. 88). mislim na empirijsku povratnu vezu kritike s postavlja
njima ciljeva konfliktnih grupa koje se izabiru na osnovi
— »Mogu se identificirati pravila isključenja koja je neki predteoretskih iskustava, tj. pristajanjem uz neku stranu;
politički sistem kodificirao — u obliku upravno-jpravnih pra jer, time bi takvo pristajanje postalo imuno na zahtjeve na
vila postupka, civilnih i krivičnih zakona. Za analizu struk obrazloženje. Advokatska bi se uloga jedne kritičke teorije
turalne selektivnosti takav je postupak nedostatan utoliko društva, štoviše, sastojala u tomu da utvrđuje poopćive, a
što se jedva može pretpostaviti da neki društveni sistem potisnute interese u simuliranom diskursu među grupama
naznačuje u kodificiranom obliku ukupnost restrikcija koje koje se međusobno razgraničuju (odnosno mogu nearbitrar-
su u njemu djelotvorne« (str. 88). no razgraničavati) artikuliranom ili, barem, virtualnom su-
protnošću interesa. Advokatski vođen diskurs 168 može dove
sti samo do hipotetičkoga rezultata. Međutim, za ispitivanje
— »Daljnja bi se mogućnost (...) sastojala u konfronta
takvih hipoteza mogu se željeni indikatori s izgledom na
ciji političko-administrativnih procesa, i to ne s njihovim
uspjeh tražiti u spomenutim dimenzijama.
vlastitim ili, pak, ustavno^pravnim pretenzijama (...), već
sa neintendiranim, ali sistematski nastupajućim 'nespora
zumima i pretjeranim interpretacijama koje one izazivaju«
(str. 89). No, teško da ćemo se moći osloniti na to da po 4. Kraj individuuma?
litički sistem uvijek u dovoljnoj mjeri pridonosi evident- Pokušao sam obrazložiti tezu da se praktička pitanja mogu
nosti odbijenih pretenzija; diskurzivno obrađivati i da društveno-znanstvena analiza
ima mogućnost metodičkog uzimanja u obzir odnosa si
— Na koncu, možemo postupati komparativno »time što stema normi prema istini. Otvoreno je pitanje da li je u
ćemo, primjenjujući klauzulu 'ceteris paribus', identificirati složenim društvima obrazovanje motiva još stvarno vezano
pravila isključivanja koja jedan sistem razlikuju (...) od za norme koje trebaju opravdanje ili su, pak, sistemi normi
drugoga (...). (Međutim), one selektivnosti, koje su zajed u međuvremenu ostali bez svog odnosa prema istini.
ničke uspoređenim sistemima, ne dospijevaju u vidokrug;
nadalje, uvjeti koji bi opravdavali rigoroznu primjenu klau Dosadašnji tok povijesti roda potvrđuje antropološki infor
zule 'ceteris paribus' jedva da se ikada mogu susresti« mirano shvaćanje Durkheima koji je društvo uvijek poimao
(str. 87). kao moralni realitet. Klasična sociologija nije nikad po
sumnjala u to da subjekti, sposobni za govorenje i djelo
No, spomenute nedostatnosti prilikom traženja indikatora vanje, mogu jedinstvo svoje osobe obrazovati samo u vezi
su trivijalne sve dok nedostaje teoretski koncept za koji s moralnim sistemima i slikama svijeta koje jamče iden
se indikatori traže. Primjetljiva diskrepancija pravnih nor titet. Jedinstvo osobe zahtijeva perspektivu koja jedinstvo
mi i pravne zbilje, kodificirana pravila isključivanja, dis podstiče u životu koji garantira red i koji istodobno ima
krepancija stvarnih nivoa pretenzija i politički dopuštenih i kognitivno i moralno^praktičko značenje: »(...) the most
nivoa zadovoljavanja, represije koje postaju sve vidljivije important function of society is nomization. The anthropo-
u međunarodnim razmjerima — svi ti fenomeni imaju isti
status kao i drugi fenomeni sukoba koje se može primi 168
J. Habermas, Technik und Wissenschaft als 'Ideologie', op. cit.,
jeniti u nekoj analizi krize tek kada ih je moguće svrstati str. 137—138.
143
142
jedne nedovoljno kontrolirane okoline moralo promišljati
logical presupposition for this is a human craving for mea
istodobno kada i temeljne rizike ljudske egzistencije; pri
ning that appears to have the force of instinct. Men are
tomu mislim na krize životnoga ciklusa i na opasnosti soci
congenitally compelled to impose a meaningful order upon
jalizacije te na povrede moralnoga i tjelesnog identiteta
reality. This order, however, presupposes the social enter
(krivnja, usamljenost; bolest, smrt). »Smisao« koji objav
prise of ordering world-construction. To be separated from
ljuju religije uvijek je bio ambivalentan: s jedne se je
society exposes the individual to a multiplicity of dangers
strane tim obećavanjem smisla održavala pretenzija koja
with which he is unable to cope by himself, in the extreme
je dotada bila konstitutivnom za sociokulturni oblik života,
case to the danger of imminent extinction. Separation from
pretenzija, naime, da se ljudi ne mogu zadovoljiti fikcijama
society also inflicts unbearable psychological tensions upon
već jedino »istinama« ako žele saznati zašto se nešto do
the individual, tensions that are grounded in the root an
gađa na taj način na koji se događa i kako se to što oni
thropological fact of sociality. The ultimate danger of such
čine i trebaju činiti može opravdati; s druge je strane obe
separation, however, is the danger of meaninglessness. This
ćavanje smisla uvijek impliciralo i obećavanje utjehe, bu
danger is the nightmare par excellence, in which the in
dući da ponuđene interpretacije jednostavno ne osvješćuju
dividual is submerged in a world of disorder, senselessness
uznemiravajuće kontingencije, nego ih čine podnošljivima
and madness. Reality and identity are malignantly trans
— i to upravo onda kada ih se uopće ne može odstraniti
formed into meaningless figures of horror. To be in society
kao kontingencije.
is to be 'sane' precisely in the sense of being shielded from
the ultimate 'insanity' of such anomic terror. Anomy is
Na ranim predvisokokulturnim stadijima razvoja društva
unbearable to the point where the individual may seek
su problemi opstanka, a time i iskustava kontingencije u
death in preference to it. Conversely, existence within a
ophođenju s vanjskom prirodom, tako drastični da ih se,
nomic world may be sought at the cost of all sorts of sa
kako to jasno pokazuju mitski sadržaji, moralo kompen
crifice and suffering — and even at the cost of life itself,
zirati narativnim proizvođenjem privida reda.170 Porastom
if the individual believes that this ultimate sacrifice has
kontrole nad vanjskom prirodom osamostaljuje se tada
nomic significance.«169
svjetovno znanje od slika svijeta koje se sve više ograni
čavaju na socijalno-integrativne zadatke. Znanosti su, na
Temeljne funkcije interpretativnih sistema koji stabilizi
posljetku, od vanjske prirode preuzele interpretativni mo
raju svijet (world-maintaining) sastoji se u izbjegavanju
nopol; obezvrijedile naslijeđene globalne interpretacije i
kaosa, tj. u prevladavanju kontingencija. Legitimacija vla-
p;evele modus vjerovanja u scijentistički stav koji dopušta
dajućih poredaka i baznih normi može se razumjeti kao
jedino vjerovanje u objektivirajuće znanosti. Na tom se po
specijalizacija funkcije koja »podaje smisao«. Sistemi reli
dručju spoznavaju kontingencije, u velikoj se mjeri postiže
gija prvobitno su moralno-praktički zadatak konstituiranja
mogućnost tehničkog ovladavanja njima, a s obzirom na
pojedinačnih i grupnih identiteta (razgraničenje pojedinca konzekvencije čini ih se podnošljivima: prirodne se kata
od društvene grupe iz koje potječe, s jedne strane, a raz strofe definiraju kao socijalni slučajevi svjetskoga dometa,
graničenje kolektiva od prirodne i društvene okoline, s dru a njihove se posljedice ublažavaju velikim administrativnim
ge strane) povezali s kognitivnom interpretacijom svijeta
(savladavanjem problema opstanka koji proizlaze iz tehnič 170
S tim u vezi usp. antropološka istraživanja Levi-Straussa: Das
koga sukoba s vanjskom prirodom) tako da se kontingencije Ende des Totemismus, Frankfurt 1965, Strukturale Antropologie,
Frankfurt 1967, str. 181 i d.; isti autor, Mythologica I i II, Frankfurt
169
P. Berger, The Sacred Canopy, New York 1967, str. 22—23. 1971—1972.
10 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 145
144
operacijama (interesantno je da ratne posljedice spadaju Na ovoj se točki možemo vratiti na naše polazno pitanje.
u tu istu kategoriju upravljane humanosti). Naprotiv, na Ako su se slike svijeta raspale zbog odvajanja njihovih
području društvenoga života se sa sve većom složenošću kognitivnih od socijalno-integrativnih sastojaka; ako danas
proizvela masa novi'h kontingencija, a da u istoj mjeri nije interpretativni sistemi, kojima je funkcija da stabiliziraju
rasla i sposobnost ovladavanja tim kontingencijama. Po svijet, pripadaju prošlosti, tko onda ispunjava zadatak kon
treba za interpretacijama koje bi prevladavale kontingen- stituiranja pojedinačnoga i grupnog identiteta? Da li bi jed
ciju, interpretacijama koje još ne razotkrivaju kontrolirane na univerzalistička etika govora, koja više ne bi bila poveza
slučajnosti svoga slučajnog karaktera, time se više ne po na s kognitivnim interpretacijama prirode i društva, mogla
javljuje s obzirom na prirodu; ta se potreba, međutim, sve a) u dostatnoj mjeri stabilizirati sebe samu i b) strukturalno
više regenerira iz nevolje s neusmjeravanim društvenim osigurati identitete pojedinaca i kolektiva u okviru jed
procesima. No, društvene znanosti danas više ne mogu pre noga svjetskog društva? Ili je, pak, univerzalni moral, kog
uzimati funkcije slika svijeta; one, štoviše, rastvaraju me nitivno lišen svoga utemeljenja, osuđen na to da se svede
tafizički privid koji su proizvele objektivističke filozofije na jednu grandioznu tautologiju u kojoj evolucijski pre
povijesti. Istovremeno, društvene znanosti doprinose pove vladana pretenzija na um suprotstavlja objektivističkom
ćavanju takvih kontingencija koje je moguće izbjeći i to samorazumijevanju čovjeka još samo ispraznu afirmaciju
tako što one u svome sadašnjem stanju ne mogu niti pru sebe same? Nisu li možda pod retoričkim plaštem jednoga
žiti znanje koje bi bilo socijalno-tehnički primjenljivo i koje morala, univerzalističkoga, a istodobno i nemoćnog, već pro
bi svladalo kontingenciju, niti mogu imati povjerenja u vedene promjene socijalizacijskoga modusa koje bi, kao
jake teorijske strategije što prodiru kroz raznolikost pri takve, aficirale sociokulturni oblik života? Ne sluti li novi
vidnih, nominalistički obrazovanih kontingencija i približa univerzalni jezik teorije sistema da su »avangarde« već za
vaju objektivni kontekst društvene evolucije. S obzirom na počele povratak na partikularne identitete time što se u
individualne životne rizike nije, naravno, pomištjiva neka iskonskome sistemu svjetskoga društva smještaju kao In
teorija koja bi odatle mogla interpretirati fakticitete usam dijanci u rezervatima suvremene Amerike? Na koncu: bi
ljenosti i krivnje, bolesti i smrti; kontingencije koje su li se takvim djelomičnim povlačenjem odustalo od imanent
neizbježno povezane s tjelesnim i moralnim stanjem poje noga odnosa prema istini normi koje tvore motive?
dinca mogu dospijeti u svijest jedino kao kontingencija:
s njima moramo živjeti i to u principu neutješno. Međutim, afirmativan odgovor na ta pitanja još se uvijek
ne može dostatno motivirati upućivanjem na logiku raz
Uostalom i moral će se formalizirati i lišiti sadržajnih tu voja slika svijeta. Jer, prvo, repolitizacija biblijske pre
mačenja u istoj mjeri u kojoj kognitivno osiromašuju slike daje koja je zamjetljiva u suvremenoj teološkoj diskusiji
svijeta. Praktički se um više ne može zasnovati u transcen (Pannenberg, Moltmann, Solle, Metz)170a i koja nastupa za
dentalnome subjektu; komunikativna se etika poziva još jedno s poravnavanjem dihotomije ovostranost/onostranost,
samo na temeljne norme umnoga govora, na posljednji »fak- ne znači ateizam u smislu bezostatne likvidacije predodžbe
tum uma« gdje se, ako bi to bio neki jednostavan, za ob boga (iako se iz takve gomile kritičkih misli jedva može
jašnjavanje već nepodoban faktum, više ne bi moglo pravo spasiti ideja osobnoga boga). Ideja boga se dokida u pojmu
uvidjeti zašto bi iz njega još trebala proizlaziti neka nor logosa koji određuje zajednicu vjernika, a time i realan
mativna moć koja bi organizirala samorazumijevanje čov 170a
jeka i davala orijentaciju njegovu djelovanju. Usp. sada: T. Rendtorff, Theorie des Christentums, Gütersloh
1972, str. 96. i d.
146 147
10*
životni kontekst društva koje se emancipira; bog postaje svoj zadnji zaključak; jer je nihilizam do kraja promišlje
nazivom za komunikativnu strukturu koja ljude prisiljava na logika naših velikih vrijednosti i ideala — jer nihilizam
da, uz prijetnju kazne gubitka svoga humaniteta, preko prvo moramo doživjeti da bismo otkrili što je ustvari bila
račuju svoju slučajnu empirijsku prirodu time što se su vrijednost tih 'vrijednosti'.«172 I historijsko oduzimanje moći
sreću posredno, naime putem onoga objektivnog koje nisu normativnih pretenzija na valjanost i darvinističke poticaje
oni sami. Nietzsche prerađuje u naturalističku samodestrukciju uma.
Pitanje »Kako su mogući sintetički sudovi a priori?« on
Drugo, nipošto nije izvjesno može li se filozofski poticaj nadomješta drugim: »Čemu je potrebno vjerovanje u takve
da se misli demitologizirano jedinstvo svijeta osloniti na sudove?«. Na mjesto »istina« dolazi »priznavanje vrijedno
medij znanstvene argumentacije. Funkciju slike svijeta zna sti«. Učenje o perspektivama afekata nadomješta spoznajnu
nost jamačno ne može preuzeti; no opće teorije (bilo dru teoriju; njegovo je najviše načelo »da je svako vjerovanje,
štvenoga razvoja, bilo prirode 171 ) manje proturječe jed svako držanje nečega istinitim, nužno lažno, budući da isti
nome konzekventnom znanstvenom mišljenju negoli svome nit svijet ne postoji«. 173 Nietzsche je računao i sa šokira-
pozitivističkom samonerazumijevanju. I te teorijske stra jućim djelovanjem svojih otkrića, a i herojski stil omo
tegije, kao neopozivo kritizirane slike svieta, nude obeća gućuje nam spoznaju boli koju mu je ipak zadavalo odva
nje smisla: prevladavanje kontingencija; no, one istodobno janje od univerzalizma prosvjetiteljstva. Ta je ambivalen-
žele da to obećanje metodično lišavaju ambivalencije pre cija našla odjeka i u recepciji Nietzschea dvadesetih godina
tenzije na istinu i samo prividnoga ispunjenja. Spoznate — sve do Gottfrieda Benna, Carla Schmitta, Ernsta Jiin-
kontingencije više ne možemo braniti proizvođenjem racio gera i Arnolda Gehlena. Danas se boli ili smanjuje vrijed
naliziraj ućega privida. Umirujuća okolnost je možda to što nost tako što ju se smatra nostalgijom ili je ona čak, a
logika razvoja slika svijeta ne isključuje postojanje socija za to su osnovu stvorila komplementarna misaona kretanja
lizacijskoga modusa koji ima odnos prema istinitosti. Me pozitivizma ili egzistencijalizma, uzmaknula pred jednom
đutim, imperativi usmjeravanja vrlo složenih društava mo novom bezazlenošću — ako ne i pred onom koju je jednom
gli bi dovesti do toga da se obrazovanje motiva odvoji od postulirao Nietzsche: onaj tko još diskutira o sposobnosti
normi koje se mogu opravdati i da se oslobođenu nadgrad praktičkih pitanja za istinitost u najboljem je slučaju sta
nju normativnih struktura istodobno gurne u stranu. Time romodan.
bi problemi legitimacije otpali per se. U prilog toj tenden
ciji govori niz duhovno-povijesnih refleksa na koje bih htio b) Revokacija građanskih ideala se osobito jasno može oči
podsjetiti s nekoliko natuknica. tati u kržljanju teorije demokracije (koju se, naravno, od
početka zastupalo u radikalnoj verziji i u verziji koja je
vodila liberalizmu).174 Reagirajući na marksističku kritiku
a) U zadnjih stotinu i nešto više godina možemo promat
građanske demokracije, Mosca, Pareto i Michels uveli su
rati cinizam građanske svijesti koja istodobno demantira
teoriju elite vlasti kao realno-znanstveni antidot za prirod-
samu sebe: u filozofiji, u svijesti epohe određenoj kultur
nopravni idealizam. Schumpeter i Max "Weber su te elemente
nim pesimizmom i u političkoj teoriji. Nietzsche radikali
protuprosvjetiteljstva preuzeli u teoriju masovne demokra-
zira iskustvo povlačenja ideja kojima bi se mogla suprot
staviti neka zbilja: »Jer, zašto je nužan nadolazak nihilizma? 172
Nietzsche, Werke, ed. Schlechta, sv. III, str. 635.
Zato jer same naše dosadašnje vrijednosti u njemu povlače 173
Ibidem, sv. III, str. 480.
174
J. Habermas, Daturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis,
171
C. F. von Weizsäcker, Die Einheit der Natur, Stuttgart 1971. op. cit., str. 89. i d.
149
148
čije; u njihovome patosu skromnosti još se odražava žrtva kracije su ispunjene »ako (a) birači mogu birati između
koju, kako se čini, zahtijeva navodno bolji uvid u pesimi- konkurentnih elita, (b) ako elitama ne uspijeva da svoju
stieku antropologiju. Nova generacija odvažnih teoretičara vlast učine nasljednom ili novim društvenim grupama one
elite stoji već s onu stranu cinizma i samosažaljevanja; ona moguće pristup k elitnim pozicijama, (c) ako su elite upu
adoptira Tocquevillea kao svoga oca i s najboljim namje ćene na podršku promjenljivih koalicija tako da se ne može
rama preporuča novi elitizam kao jednostavnu alternativu nametnuti nijedan isključiv oblik vlasti, i (d) ako elite koje
noći totalitarizma u kojoj su sve mačke sive. Peter Bach- dominiraju na različitim društvenim područjima — npr. u
rach 175 je pokazao zanimljiv proces redukcije u »teoriji de privredi, obrazovanju i umjetnosti — ne mogu obrazovati
mokratske vlasti elite« kakvu, primjerice, zastupaju Korn- zajedničku alijansu«.176
hauer, Lipset, Truman i Dahrendorf. Demokracija se više
ne određuje sadržajem nekoga životnog oblika koji izražava c) U bogato diferenciranoj duhovno-povijesnoj simptoma-
poopćive interese svakoga pojedinca; ona vrijedi još samo tici razaranja praktičkoga uma, za koju sam naveo ne
kao metoda izbora vođa i vodećih garnitura. Pod demo koliko primjera, objavljuje se promjena pozicije građanske
kracijom se više ne podrazumijevaju uvjeti u kojima se svijesti, promjena koja dopušta različite interpretacije. Pri
mogu ispuniti svi legitimni interesi na putu ozbiljenja fun- tom se radi ili o klasno specifično odredivim fenomenima
damentalnog interesa u vezi sa samoodređenjem i partici napuštanja univerzalističkih zahtjeva, pretenzija na auto
pacijom; ona sada znači samo još ključ za raspodjelu si nomiju i očekivanja u vezi s autentičnošću keja, čim se za
stemski konformnih obeštećenja, tj. regulator za zadovo traži njihovo ispunjenje, ugrožavaju kasnokapitalistički
ljavanje privatnih interesa; ta demokracija omogućava bla klasni kompromis; ili se, pak, radi o jednome generalnom
gostanje bez slobode. Demokracija se više ne povezuje s pokretu usmjerenom protiv kulture koja je nametnuta bez
političkom jednakošću u smislu jednake raspodjele poli alternative (i koja je, unatoč svome građanskom porijeklu,
tičke moći, tj. mogućnosti vršenja moći; politička jednakost postala univerzalnom), tj. protiv jednoga rodovsko-povijesno
znači samo još formalno pravo na istu mogućnost dolaženja fundamentalnog oblika života u kojemu se logika društve
do moći, tj. »jednaku mogućnost izbora za pozicije moći«. ne reprodukcije provodi putem normi sposobnih za istinu.
Demokraciji nije vise cilj racionalizacija vlasti uz sudjelo Radikalno tumačenje, koje drži da je modus socijalizacije
vanje građana u diskurzivnim procesima obrazovanja vo roda doveden u pitanje, može se svesti na tezu o »kraju
lje, ona, prije svega, treba omogućavati kompromise između individuuma«.
vladajućih elita. Time se, naposljetku, napušta i supstancija
klasične teorije demokracije; zahtjevima demokratskog obra Lapidarna konstatacija Michaela Landmanna: »Tri tisuć
zovanja volje ne trebaju više biti potčinjeni svi politički ljeća individuuma su prošla«,177 dade se još protumačiti kao
procesi odlučivanja s brojnim posljedicama, već samo još izdanak jedne kulturne politike koja smatra da sa starom
odluke vladinoga sistema 'koje su definirane kao političke. Evropom propada i određena, historijska formacija ljud
Tako pluralizam elita, koji zamjenjuje samoodređenje na skoga duha. Ovdje, međutim, mislim na one krute interpre
roda, privatno vršenu društvenu moć osamostaljuje od pri tacije koje liku građanskoga individuuma postavljaju smrt
sila legitimacije i ičini imunom na princip umnog obrazo nu dijagnozu u smislu da reprodukcija vrlo složenih dru
vanja volje: prema novoj teoriji vlasti pretpostavke demo- štava iznuđuje promjenu na razini njihovih dotadašnjih
176
175
P. Bachrach, Die Theorie der demokratischen Eliteherrschaft, Ibidem, str. 8.
Frankfurt 1967. 177
M. Landmann, Das Ende des Individuums, Stuttgart 1971.
150 151
konstituencija. S historijskim likom građanskoga individu nom civilizacijom. Opasnost da se stvaralac izgubi u svojem
uma pojavile su se one (još neispunjene) pretenzije na auto djelu, a konstruktor u svojoj konstrukciji, sada je metafi
nomnu organizaciju svoga ja u okviru jedne neovisne, to zičko iskušenje čovjeka. Čovjek se boji svoje bezostatne
znači: umno zasnovane prakse, a u tim pretenzijama razjaš transformacije u samoproizvodeću objektivnost, u konstrui
njava se logika općega (iako, možda, nerazvijenoga, no otpo- rani bitak, te bez prestanka radi na nastavljanju tog proce
četka djelotvornoga) podruštvljavanja putem individuacije. sa znanstveno-tehničkoga samoobjektiviranja. Ako je čovjek
Ako bi se odustalo od tog oblika reprodukcije, skupa s im napredovanje racionalnoga tehničkog svijeta rada poimao i
perativima koji su u njemu logično zasnovani, to bi značilo žalio kao razdor između sebe i svijeta, kao otuđivanje od
da društveni sistem više ne bi mogao postizati svoje jedin staroga 'oduhovljenog jedinstva' sa svijetom, sada novo
stvo obrazovanjem identiteta podruštvljenih pojedinaca: jedinstvo čovjeka sa svijetom svojom konstrukcijom i pro-
konstelacija općega i posebnog više ne bi bila relevantna izlaženjem iz duha postaje prijetnjom identitetu čovjeka,
za agregatsko stanje društva. identitetu koji je on zadobio upravo u razdoru sa svijetom.
Podnošenje razdora, onaj zadnji Hegelov zahtjev u odnosu
Te misli razlazu Horkheimer i Adorno kao »dijalektiku pro na 'poremećenost vijeka', još je omogućavalo identifikaciju
svjetiteljstva«, koju, pak, A. Wellmer sažimlje na slijedeći čovjeka s njegovom starom metafizičkom subjektivnošću i
način: »Vanjska sudbina, u koju su se ljudi morali uplesti to upravo stoga što ju je identifikacija 'oslobodila' iz svijeta
radi emancipacije od svoje pripadnosti prirodi, istovreme nastajućeg društva rada; taj razdor danas historijski već
nestaje, a metafizička bezavičajnost, koja se nameće iz no
no je i njihova unutrašnja sudbina; sudbina koju um trpi
vog jedinstva svijeta i čovjeka, dokumentira se u metafizič
sobom samim. Na kraju su subjekti radi kojih je i započeto
koj čežnji za minulim, fiksira se u sjećanju na slobodu
potčinjavanje, postvarivanje i raščaravanje prirode, i sami
subjektivnosti u otuđenju i razdoru sa svijetom.«179 Schel-
toliko potlačeni, postvareni i pred sobom raščarani da im
sky, naravno, napušta konzekventnost svoje misli time što
se emancipatorski napori obrću u svoju suprotnost: u učvrš
se (u svoje doba, dakako) vraća na stajalište 180 koje tran-
ćenje onog stanja zasljepljenosti u kojemu su zatočeni. Već
scendira sferu cjelokupnoga društva i što »metafizičku traj
s prevladavanjem animističke slike svijeta uspostavljena je
nu refleksiju« preporuča kao upotrebljiv medij kroz koji
ona dijalektika prosvjetiteljstva koja je u kapitalističkome
se ugroženi pojedinac može ukloniti prisilama objektiviranja
industrijskom društvu dotjerana do točke na kojoj 'čovjek
178 i opet skupiti nove snage s onu stranu »granice socijalno
pred drugim čovjekom postaje antropomorfizmom'«. Ta
ga«: »Trajno povećavanje reflektirajuće svijesti se inducira
se dijagnoza u biti, iako ne i u obrazloženju, slaže s dijagno u sebi upravo tehničko-znanstvenim objektiviranjem postig
zom Gehlena i Schelskoga. Schelskyjeva refleksija o samo- nuća svijesti; ono je oblik u kojemu misleći subjekt teži da
shvaćanju čovjeka u znanstvenoj civilizaciji dovodi do re uvijek izbjegne svome vlastitom opredmećenju i u kojemu
zultata da »znanstveno-tehnički proces stvaranja« inducira se uvjerava u svoju nadmoć nad vlastitim svjetskim pro
»totalno odvajanje od dosadašnje povijesti« i »promjenu cesom.«
181
154 155
Etzioni pojam »alienation« shvaća kao »unresponsiveness To metaforičko razgraničenje jednog područja fenomena ne
of the world to the actor which subjects him to forces he kazuje ništa; ono u najboljem slučaju objašnjava kako se
neither comprehends nor guides«.187 Od toga on razlikuje fenomeni otuđenja u sve većoj mjeri nadomještaju pojava
jedan prikriveni oblik otuđenja, naime »neautentičnost«, ma neautentičnosti. Nejasno je, međutim, kako da se inter
koja na njemačkome govornom području ima, naravno, pretira ta neautentičnost čije tragove Etzioni slijedi u siste
drukčije konotacije nego u francuskome: »A relationship, mu društvenoga rada, u političkoj javnosti, u odnosima iz
institution or society is inauthentic if it provides the appea među grupa te u samome sistemu osobnosti. 188 Radi li se o
rance of responsiveness while the underlying condition is reakcijama, koje se dugoročno ne mogu držati pod kontro
alienating« (str. 619). Ta diferencijacija uzima u obzir okol lom, reakcijama protiv produžavane povrede normativnih
nost da su se fenomeni otuđenja u kasnokapitalističkim struktura koje se protive rastućoj potrebi za usmjerava
društvima oslobodili pojava pauperizma; međutim, to razli njem političko-ekonomskoga sistema, ili, pak, o porođaj
kovanje uzima u obzir prije svega spomena vrijednu inte nim mukama jednoga fundamentalno novog načina socijali
grativnu snagu i elastičnost društva koja se očituje u mo zacije? Može se, međutim, dogoditi da obje tendencije —
gućnosti prebacivanja socijalnih sukoba na razinu psihičkih kako politički oslobođen i nadražen socijalni eudajmonizam,
problema, dakle, u tomu što se pojedinci mogu njima opte koji se dade protumačiti u skladu s načelima strateško-uti-
retiti kao privatnom stvari i da se, potom, duhovni sukobi, litarističke etike, tako i politički neopasna, supkulturalno
repolitizirani u obliku protesta, mogu zahvatiti, tj. preobli oslobođena pleoneksija koja izlazi s programom neposred
kovati u administrativno obradive probleme i institucionali nog zadovoljavanja u proširenim prostorima kontingencije
zirati kao svjedočanstvo zaista proširenih područja toleran — pronađu zajednički nazivnik u odustajanju od opravdava
cije. Studentski protest zadnjih godina daje dobar materijal nja prakse pomoću normi koje su sposobne za istinitost.
za promatranje tog mehanizma. Jedan bitan impuls usmje
rio se protiv anticipiranih strategija osvajanja do kojih je Budući da ne vidim kako bi se to pitanje dalo empirijski ri
navodno došlo uslijed domišljatih provokacija; no, općenito ješiti direktnim zahvatom, htio bih ga indirektno ispitati
uzevši, upravo to nije uspjelo. Umjesto da se postigne da se pomoću Luhmannove teorije koja polazi od neprodiskutira-
normativna vlast institucija iskaže u obliku otvorene repre ne pretpostavke da se sistemski nužno pribavljanje motiva
sije (što se je i zbilo), pragovi tolerancije su spušteni; o vi cije danas ni u kom slučaju ne ograničava »svojeglavim«
sokoškolskim štrajkovima i građanskim inicijativama u no normnim sistemima s vlastitom logikom, već da ono slijedi
vinskim se naslovima izvještava već sa žaljenjem »bez inci isključivo imperative upravljanja.
denata« — nove tehnike demonstracija nisu izmijenile nešto
više od nivoa očekivanja. Tako nastaje siva zona u kojoj
društveni sistem može živjeti s neinstitucionaliziranim (ili 5. Kompleksnost i demokracija
još neinstitucionaliziranim) otporima koje je sam izazvao, Teoriju komunikacije koja analizira legitimacijske proble
a da ne mora rješavati probleme koji su povod, uzrok ili me s obzirom na diskurzivno ispunjenje normativnih pre
razlog tih protesta. Udarci usmjereni na zidine, odbijaju se tenzija na valjanost, Luhmann promatra kao »out of step s
od gumenih zidova. društvenim realitetom«. 189 On, dakle, ne uzima kao polazni
problem obrazlaganje normi i mišljenja, tj. konstituiranje
dovi K. Kennistona, R. D. Lainga, G. Sykesa te literatura o anomiji,
urbanim problemima, problemima identiteta itd. 188 Ibidem, str. 633. i d.
187
A. Etzioni, The Active Society, New York 1968, str. 618. 189 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 293.
156 157
umne prakse, već selekcijsku prisilu kompleksnih sistema ći pritisak problema i odluka: strukture i stanja složenih
djelovanja u jednome svijetu koji je kontingentan: »Haber društvenih sistema postali su slučajnima barem na pod
mas vidi subjekt, kao i prethodeću intersubjektivnost, pri ručju organizacije i politike i time ih se praktički može bira
marno kao potencijal obrazloženja koje je sposobno za isti ti, no jedino tako da izbor iz sobom otvorenoga područja
nitost; subjektnost čovjeka za njega se sastoji u mogućnosti alternativa sada predstavlja problem koji relativizira sve
da u intersubjektivnoj komunikaciji može navoditi umne druge. Nakon što je Luhmann utvrdio razliku između odre
razloge odnosno da se može povinovati takvim razlozima đene i neodređene kompleksnosti sistema i okoline,193 (ne
ili opovrgavanju svojih razloga. On time, međutim, zahvaća određena) kompleksnost okoline više ne obrazuje istinski
samo jedan izveden (uz to, kako mi se čini, vremenom uvje problem redukcije, nego to čini kompleksnost okoline, čije
tovan i davno prevladan) aspekt koji pretpostavlja mnogo je određenje omogućeno sistemski-relativnim konceptima
dublje zasnovan pojam subjekta.«190 Pokušaj »da se naslije okoline, dakle samoopterećivanje sistema vlastitim kapaci
đenu pretenziju zapadne humanosti pod nazivom uma pove tetima za rješavanje problema. Visokosloženi društveni sis
že s jednim (takvim) pojmom subjekta« mora dovesti do temi moraju se namučiti s problemima koji proizlaze iz nji
sistematskoga potcjenjivanja problema kompleksnosti svi hove rastuće ekonomije, tj. s nužnostima koje proizlaze iz
jeta: »Subjekt se najprije mora promišljati kao kontingent- njihove slobode.
na selektivnost« (str. 327). Problemi vlasti i raspodjele koji
se postavljaju s gledišta klasne strukture nekoga društva, Čim je utvrđen taj problemski prioritet, daljnji će koraci
zastarjeli su;191 oni odaju »staroevropsku« perspektivu u ko proizaći sami od sebe. Problem kompleksnosti svijeta traži
joj su sakriveni istinski problemi koji nastupaju sa stajali esencijalističku i isključivu primjenu pojma sistema. Odatle
šta alternativnih područja i kapaciteta odlučivanja. slijedi: (1) Složena se društva više ne vežu i ne integriraju po
moću normativnih struktura; njihovo se jedinstvo više ne
»Skoro sve bi moglo biti mogućim, a ja ne mogu izmijeniti obrazuje intersubjektivno preko komunikacije koja bi išla
skoro ništa« — ta rečenica iskazuje Luhmannovo temeljno kroz glave podruštvljenih pojedinaca; integracija si
iskustvo. Moglo bi ga se interpretirati tako da su visokoslo- stema, obrađena s aspekta usmjeravanja, sve je više neovi
žena klasna društva, s jedne strane, na osnovi svoga proiz sna o socijalnoj integraciji dostupnoj s aspekta svijeta živo
vodnog potencijala značajno proširila prostor mogućnosti ta. (2) Čovjekovo samorazumijevanje i razumijevanje svije
kontroliranja svoje okoline i organiziranja samih sebe; s ta, oslobođeno od identiteta sistema, zapast će u provinci-
druge, pak, strane uslijed svoga samoniklog principa orga jalnost ukoliko zadrži »staroevropsku« orijentaciju, tj. ori
nizacije podliježu ograničenjima koja sprečavaju autonom jentaciju na normativne pretenzije; ili će se, pak, odvojiti
no korištenje apstraktnoga prostora mogućnosti i, osim to od normnih orijentacija uopće i dovesti pojedinca do svi
ga, imaju kao posljedicu višak samoproizvedene (spriječive) jesti karakteristične za sistem time što će on učiti da »za
složenosti okoline. 192 No, Luhmann ustvari interpretira spo mišlja i istraje u jednome beskrajno otvorenom, ontički ko
menuto iskustvo u suprotnome smislu tako da društveni načno neodređenome kontingentnom svijetu i da ga upotreb
sistem uz drastično proširen kontingencijski prostor zadobi ljava kao osnovicu svekolikoga selektivnog doživljavanja i
va one stupnjeve slobode s kojima se sam stavlja pod rastu- djelovanja«.194 (3) Reprodukcija visokosloženih društava ovi
190 si o izdiferenciranome sistemu usmjeravanja, o političkome
Ibidem, str. 326—327.
191
Ibidem, str. 327. 193
Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 300. i d.
192
W. D. Narr, C. Offe, Wohlfahrsstaat und Massenloyalität, Köln 194
N. Luhmann, Komplexität und Demokratie, op. cit., str. 316.
1973, uvod.
158 159
dijelu sistema. Povećavanjem svoga kapaciteta obrade infor sičnih temeljnih pojmova (politika, vlast, legitimnost, moć,
macija i svojom indiferentnošću spram ostalih društvenih demokracija, javno mnijenje itd.) 199 nasuprot konkurentnim
dijelova sistema, politički sistem zadobiva jedinstvenu auto polazištima. Svaki takav sistemsko-teorijski prijevod isto
nomiju unutar društva: »Politika ne može više pretpostav dobno je i kritika neprimjerenosti »staroevropskoga« obra
ljati svoje osnove za donošenje odluka, već ih sebi (sama) zovanja pojmova koje je zastarjelo evolucijskim pomakom
mora stvarati. Ona mora stvoriti svoju vlastitu legitimaciju
u postmodernističko društvo; time što problem kompleks
u stanju koje je, i s obzirom na mogućnosti konsenzusa i s
nosti svijeta preuzima vodeću ulogu, problem umne organi
obzirom na željene rezultate, definirano kao otvoreno i struk
zacije društva postaje bespredmetnim skupa s obrazova
turalno neodređeno.« 195 Razdvajanje legitimacy skoga siste
ma od uprave omogućuje autonomiju procesa. (4) Budući njem motiva posredstvom normi koje su sposobne za isti
da društveni sistem više ne može konstituirati neki svijet nitost.
koji bi oblikovao identite dijelova sistema,196 funkcije politi
ke se više ne mogu razumjeti pogledom na neku »ispravnu« Nezgodnome problemu odnosa kompleksnosti i demokra
politiku koju je društvo iznudilo od administrativnog siste cije prikladan se format može ponajprije dati na razini teo
ma; »kratko rečeno, radi se o tomu da politički sistem više rije planiranja. Diskusija o planiranju, vođena zadnjih deset
ne može izvoditi svoj identitet iz društva ukoliko društvo godina,200 dovela je, između ostaloga, i do suprotstavljanja
upravo zahtijeva od njega da bude kontigen tan sistem koji dvaju tipova politike u kojima se istodobno izriču stilovi
je moguć i u drugačijem obliku. On se tada selekcijom struk planiranja: pluralističko-inkrementalistička procesna politi
ture mora identificirati u jednom takvom stanju svijesti ka koja se pretežno ograničuje na kondicionalno planiranje,
koji se više ne može obuhvatiti staroevropskim pojmovi na jednoj strani, i racionalno-komprehenzivna sistemska po
ma«.197 Pod tim je pretpostavkama besmisleno povećavanje litika koja uglavnom traži programsko planiranje, na dru
refleksivnosti upravljanja time što se ono diskurzivnim obra goj.201 Oba se tipa mogu razumjeti kao krajevi skale na ko
zovanjem volje povratno vezuje za društvo: »Procesi odluči joj se mogu prikazati obrasci djelovanja i reagiranja biro
vanja su ( . . . ) procesi isključivanja drugih mogućnosti. Ni kracija koje donose planove. Uzmemo li još jednu dimenziju,
jekanje je kod njih češće nego potvrđivanje i što racionalni naime participaciju članova društvenoga sistema kojih se
je postupaju, što šire propituju druge mogućnosti, tim će
tiče proces planiranja, dobit ćemo slijedeće tipove politike:
većom biti njihova stopa negacija. Pri tomu bi traženje in
tenzivna, angažirana učestvovanja sviju značilo pretvaranje
frustracije u princip. Tko demokraciju razumije na taj na Participacija Stilovi planiranja
čin, morat će, ustvari, doći do zaključka da je ona nespojiva pogođenih komprehenzivni inkreentalistički
198
s racionalnošću.« (5) Novo sistemsko-teorijsko polazište
donosi jedan sistem govora koji pretendira na univerzal nije dopušteno A B
dopušteno C D
nost, sistem koji se interpretira na putu preoblikovanja kla-
195
Ibidem, str. 317. 199
N. Luhmann, Politische Planung, Opladen 1971, predgovor.
196
N. Luhmann, Politikbegriffe und die »Politisierung« der Verwal 200
L. C. Gawthrop, Administrative Politics and Social Change, New
tung, u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 211. i d., po York 1971; Ronge, Schmieg (ur.), Politische Planung in Theorie und
sebno str. 221. Praxis, München 1972. uvod: isti autori, Restriktionen politischer
197
Ibidem, str. 220. Plannung, disertacija, Bremen 1972, posebice pogl. 1 i 5.
198
Isti autor, Komplexität und Demokratie, str. 319. 201
N. Luhmann, Politikbegriffe, op. cit., str. 225.
164 165
cijskog planiranja odstranilo bi uska grla administrativnog međutim, argumenti logike sistema govore u prilog tomu da
planiranja jer bi se time uklonile one selektivne klasne struk participacija, koja ne predstavlja samo skriven oblik mani
ture koje su uzrok kumulativnog proizvođenja inače sprije- pulacije, mora prije ograničavati negoli povećavati admini
čive složenosti okoline. strativni kapacitet planiranja. Efekt racionalizacije »podru-
štvljavanja političkih procesa usmjeravanja« teško se može
Scharpf, na koncu, vidi restrikcije koje državi u kasnome odrediti; jer, demokratizacija bi, s jedne strane, morala
kapitalizmu nalaže vlastita dinamika privrednoga sistema; smanjivati spriječivu (samo sistemski specifično neizbježivu)
međutim, politika rasterećena takvih restrikcija, »bila bi iz složenost, koja se obrazuje nekontroliranom vlastitom dina
nenađena nepredviđenim razvojem, prevladana neanticipi- mikom privrednoga procesa, no istodobno bi u igru uvela
ranim posljedicama svojih mjera i frustrirana kontraintu- (sistemski nespecifičnu) neizbježivu složenost poopćenih di
itivnim rezultatima svog planiranja ako bi kapacitet njenih skurzivnih procesa obrazovanja volje. Praktička racional
sistema odlučivanja i informiranja zaostajao za zahtjevi nost poželjnoga stanja, povratno vezanoga s poopćivim inte
ma«.209 No, za razliku od Luhmanna, Scharpf računa s up resima, in terms racionalnosti sistema vjerojatno uzrokuje
ravljanju imanentnim ograničavanjem rasta složenosti. Ako više troškova no što ih ušteđuje. Bilanca, međutim, ne
se, naime, segmentiranu strukturu odlučivanja, koja nije mora biti negativna ukoliko se granica složenosti, granica
primjerena jednoj međuovisnoj problemskoj strukturi, uk koja je, kako to Scharpf misli, ugrađena u racionalizaciju
loni u korist komprehenzivnoga planiranja u centraliziranim samog upravljanja, vrlo brzo dosegne. Tada bi, naime, jedna
strukturama odlučivanja, planiranje politike će vrlo brzo složenost, koja neizbježno proizlazi iz logike oslobođene ko
dospjeti na granicu na kojoj se od njegovoga kapaciteta ob munikacije, bila prevladana drugom složenošću koja tako
rade informacija i obrazovanja konsenzusa previše zahtije đer neizbježno nastaje iz logike komprehenzivnoga pla
va uslijed prevelike složenosti problema (koji se odlikuju niranja.
visokom međuovisnošću). »Čak i ako u procesu odlučivanja
ne bi bilo učvršćenih interesa i otpora na promjene koji se ad c) Luhmannova opcija za tip neparticipacijskcga opsež
oslanjaju o potencijale moći, ( . . . ) pokušaj simultanog pro-
nog sistemskog planiranja, tip koji bi se ozbiljio u samore-
blematiziranja i pozitivno koordinirane promjene inter de-
fleksivnom upravljanju, udaljenom od politike, na sada
pendentnih područja odlučivanja s onu stranu granice koju
šnjem se stupnju diskusije o planiranju ne može obrazložiti
valja pobliže odrediti, no koja je zasigurno razočaravajuće
obvezujućim argumentima. Štoviše, empirijska evidencija,
usko povučena, morao bi nužno završiti u frustraciji total
nog imobilizma« (str. 177). koju je danas moguće dokazati, govori prije protiv Luhman-
nove opcije. Luhmann se, naposljetku, niti ne oslanja na
istraživanja teorije planiranja, nego na osnovnu pretpostav
Luhmannova pretpostavka principijelno neograničenoga pro-
ku teorije evolucije. Po njegovu mišljenju u društvenoj su
širavanja administrativnog kapaciteta usmjeravanja, koji
evoluciji vodeći problemi redukcije složenosti okoline i pro
upravljanje osamostaljuje naspram politike i objedinjava
širenja složenosti sistema, tako da o nivou razvoja nekoga
njem privrednoga sistema pretvara ga u mjesto ekscentrične
društva odlučuje kapacitet usmjeravanja. Ova pretpostavka
samorefleksije društva, jedva da bi se mogla potkrijepiti in
ni u kom slučaju nije trivijalna jer bi se isto tako moglo
dikatorima iz iskustvenoga područja političkog planiranja;
dogoditi da se jedan evolucijski pomak u dimenziji slika svi
209
Scharpf, Komplexität als Schranke der politischen Planung, op.
jeta i moralnih sitema mora platiti izdiferenciranjem siste
cit., str. 169. ma upravljanja te da se može platiti, prije svega, bez rizika,
166 167
tj. bez ugrožavanja (promijenjene) strukture sistema. No oslanja na postulirane temeljne potrebe 212 ); ili, pak, da po
Luhmann, kako mi se čini, ne tematizira svoju pretpostavku, stupa radikalno-funkcionalistički, tj. da u nekome danom
on ju, štoviše, prejudicira izborom svoga metodološkog po kontekstu pod proizvoljno variranim polazištima traži funk
lazišta. cionalne ekvivalentnosti (Luhmann); ili da, naposljetku,
društveno-znanstvenu primjenu teorije sistema učini ovis
Za strukturu teorije planiranja odlučan je izbor pojma ra nom o jednoj (potrebnoj) teoriji društvene evolucije koja
cionalnosti. Teorije planiranja, koncipirane logikom odluči treba dopustiti nekonvencionalno određenje nivoa razvoja
vanja, zasnivaju se na pojmu racionalnosti djelovanja, poj i time granične vrijednosti promjena sistema koje ugroža
mu koji se dobiva na paradigmi svrhovitoracionalnog izbo vaju identitet. 213 Komunikativno zasnovanim teorijama pla
ra alternativnih sredstava. Model racionalnosti djelovanja niranja 214 je, na kraju, podlogom pojam praktičke racional
prikladan je za teorije racionalnog izbora i za tehnike plani nosti koji se može dobiti na paradigmi diskursa koji obrazu
ranja na područjima strateškoga djelovanja. No, granice mo ju volju (i razviti se u obliku teorije konsenzusa istine). Taj
dela se ipak pokazuju pri pokušaju da se razviju empirijski sam model podrobnije raspravio u 3. odjeljku. On je pogo
sadržajne teorije društvenih sistema: teorijsko-strateški iz dan za kritičko ispitivanje interesnih konstelacija na kojima
bor pojma subjektivne racionalnosti djelovanja znači za se zasnivaju normativne strukture; taj postupak normativne
normativistička polazišta i za metodološki individualizam geneze se, naravno, mora povezati sa sistemsko-teorijskim
privremenu odluku.210 Sistemsko-teorijski zasnovanim teori polazištem ukoliko se njime treba dati doprinos jednoj pri
jama planiranja u temelju je pojam objektivne racionalnosti mjerenoj teoriji društvene evolucije.
koji se dobiva iz paradigme samo reguliraj ućih sistema. Uzo
rak racionalnosti sistema prikladan je za empirijski sadržaj S izborom pojma racionalnosti pada i privremena odluka o
logičkom statusu teorije planiranja. Teorije planiranja na
ne teorije o predmetnim područjima na kojima se mogu iden
razini logike odlučivanja su normativno-analitički postupci,
tificirati jedinice koje se jasno razgraničuju naspram svoje
tj. tehnike planiranja. I sistemsko-teorijske teorije planira
okoline i koje jasno obilježavaju svoja poželjna stanja; tada
nja mogu postupati normativno-analitički; prema nivou nji
(i samo tada) se, naime, može odrediti stabilnost odnosno
hovih pretenzija radi se ili o tehničkoj pomoći pri planira
ultrastabilnost na osnovi iskustvu dostupne strukture siste
nju ili o normativno zasnovanim teorijama u kojima se pla
ma. Budući da se struktura društva ili socijalnih djelomič niranje razumije kao politički proces. Luhmannova univer-
nih sistema dosada nije mogla utvrditi bez problema, teorij zalno-funkcionalistička teorija planiranja, koja se pojavljuje
sko-strateški izbor pojma racionalnosti sistema imat će za i kao teorija sistema, razumije se kao principijelno oportu
posljedicu izbor između (najmanje) triju alternativa: ili da nistička i potkrada joj se suprotnost između empirijsko-ana-
postupa noirmativistički, tj. da utvrđuje granice željena sta litičkoga i normativno-analitičkoga postupka. Njezin se sta
nja ispitivanoga društvenoga sistema (za to primjere nudi tus dade ponajprije označiti kao pragmatički: samo istraži
istraživačka praksa sociologije organizacije; 211 u to, među vanje sistema dio je jednoga životnog procesa koji je podvrg
tim, spada i Etzionijev koncept »aktivnoga društva« koji se nut zakonu povećavanja selektivnosti i reduciranja kom-
210
M. Fester, Vorstudien zu einer Theorie kommunikativer Planung, 212
Etzioni, The Acive Society, op. cit., str. 622. i d.
ARCH 1970, str. 43. i d. 213
V. gore.
211
R. Mayntz (urednik), Bürokratische Organisation, Köln 1968; isti 214
M. Fester, Vorstudien, op. cit., str. 67; usp. i rezultate istraživanja
autor (urednik), Formalisierte Modelle in der Soziologie, Neuwied Instituta Batteile: BMBW, Methoden der Prioritätenbestimmung I,
1967. Bonn 1971.
168 169
pleksnosti. Komunikativna teorija planiranja isto tako uz društva, budući da se teorija sistema, konzekventno svojoj
miče onoj alternativi, no iz drugih razloga: osim deskriptiv pojmovnoj strategiji, sama podvrgava nekome načelno opor-
nih izjava o važećim normama, s jedne strane, i preskriptiv- tunističkome životnom procesu i uklapa se u njega. No, pro
nih izjava koje se tiču izbora normi, s druge, ona metodički tiv Luhmannove strategije istraživanja govori jedan znača
dopušta kritički procjenjujuće izjave o sposobnosti oprav jan argument: dok kritička teorija društva može postati ne
davanja normi (postojećih ili predloženih), tj. o ispunjivosti uspješna u nekoj promijenjenoj realnosti, dotle univerzalni
normativnih pretenzija na valjanost. Norme koje su spo funkcionalizam mora pretpostaviti, tj. prejudicirati na ana
sobne za opravdavanje sliče istinitim načelima: niti su či litičkoj razini da su ta promjena modusa socijalizacije i
njenice, niti su vrijednosti (vidi tablicu). Metodološkim »kraj individuuma« već nastupili.
izborom između univerzalno-funkcionalističkoga i kritičko-
-rekonstruktivnoga polazišta implicite se rješava i pitanje
koje sam u trećem dijelu ovoga istraživanja postavio u 6. Opredjeljenje za um
vezi s diskusijom da li je reprodukcija društvenoga života Na fundamentalno se pitanje o opstanku nekoga za društvo
još uvijek povezana s umom te, posebno, da li je generira konstitutivnoga modusa socijalizacije, ovisnoga o istini, ka
nje motiva još uvijek povezano s pounutrašnjenjem normi ko je vidljivo, ne može lako odgovoriti. To bi nekoga moglo
navesti na pomisao da se uopće ne radi o teoretski rješivome
Status teorije Pojmovi racionalnosti pitanju, već da je praktičko pitanje da li umno trebamo ie-
Svrha — Racionalnost Praktička Ijeti da se društveni identitet obrazuje kroz glave podruštv-
racionalnost sistema racionalnost ljenih individua ili se on, pak, žrtvuje za neki, bilo izmišljen,
bilo zbiljski problem složenosti. Postaviti pitanje na taj na
empirijsko- . Biokibernetika čin, znači, naravno, i odgovoriti na njega; pitanje da li treba
-analitički očuvati konstituanse nekoga umnog životnog oblika, ne mo
normativno- različite Teorija planira- že postati predmetom umnog obrazovanja volje koje samo
-analitički tehnike ranja kao politi ovisi o spomenutim konstituansama. U tu je svrhu svakako
planiranja čki proces potrebno pozvati na opredjeljenje za um. To se kao opredje
niti Univerzalni Kritička ljenje može, s druge strane, obrazlagati samo tako dugo dok
empirijsko- funkcionalizam teorija se postavljaju alternative unutar nekoga već uvriježenoga i
-analitički društva rasprostranjenog komunikativnog životnog oblika. Čim se
niti pojavi neka alternativa koja razara taj krug unaprijed odlu
normativno- čene intersubjektivnosti, i jedino opredjeljenje koje se mo
-analitički že univerzalizirati, a to je upravo interes za um, postat će
partikularnim. Takvu alternativu postavlja Luhmann time
što sva područja interakcije, usmjeravana diskurzivno ispu-
kojima je potrebno opravdavanje. Ukoliko to više nije slu
njivim pretenzijama na valjanost, na metodološkoj razini
čaj, rekonstrukcija povijesno nastalih institucija i interpre-
podređuje sistemsko-racionalnim pretenzijama na moć i na
tativnih sistema je prema nekom normativno-genetskom po
stupku postala bespredmetnom — pa se teoremi krize tada njezino povećanje, pretenzijama nekoga ekscentričnog up
više ne mogu konstruirati. Luhmann, međutim, ne može do ravljanja koje ne uključuje mogućnost apelacije, koje, da
pustiti neku, u navedenome smislu »umnu« konstituciju kle, ne dopušta mogućnost mjerenja tih monopolnih preten-
170 171
zija p o m o ć u p r a k t i č k e racionalnosti k a k o se to spominje s u m n o m voljom, koja, dakle, ne uzmiče p r e d zahtjevima
još u Leviathanu. »Staroevropsko« mišljenje se t o m perspek za obrazloženjem, nego traži teorijsko pojašnjenje o o n o m e
tivom ne dovodi u iskušenje po prvi p u t a . Stajalište protiv što ne z n a m o . Čak ako danas i ne b i s m o mogli znati m n o g o
nika je prihvaćeno čim se rezignira zbog teškoća prosvjeći više nego što p r e p o r u č a m o j a argumentacijska slika, a to bi
vanja i opredijeli se za aktivizam s ciljem u m n e organizacije bilo prilično malo, ta okolnost ne bi obeshrabrila kritički
d r u š t v a : n a i m e , decizionistički se započne s n a d o m da će se pokušaj da se granice opteretivosti kasnoga kapitalizma
za nastale troškove već r e t r o s p e k t i v n o p r o n a ć i opravda podvrgnu u m s k o m ispitivanju — i zasigurno ne bi pokole
nje. 2 1 5 Opredjeljenje za um ne opravdava niti uzmak u neku bala odlučnost da se prihvati b o r b a protiv stabiliziranja
marksistički u k r a š e n u ortodoksiju koja d a n a s može, u naj jednoga samoniklog društvenog sistema iznad glava njego
boljem slučaju, dovesti do n e a r g u m e n t i r a n o g etabliranja vih građana, a prihvatiti je valja radi, to n a s ne treba sme
izoliranih i politički beznačajnih s u p k u l t u r a . Nijedan od tati, staroevropskoga ljudskoga dostojanstva.
tih dvaju p u t o v a nije dopustiv za p r a k s u koja je povezana
215
Offe iznosi eksperimentalna razmišljanja o jednoj teoriji aktiviz-
ma: »Problem teorije države koja želi dokazati klasni karakter po kontrafaktički, tj. koji ne može opravdati svoju praksu, budući da
litičke vlasti /.../, sastoji se dakle u tome da ona kao teorija, kao potiskuje strukturalno poopćive interese.
objektivirajući prikaz državnih funkcija i svoga interesnog odnosa, Ako, međutim, klasni karakter našega sistema vladavine, kako to
uopće nije provediva; tek praksa klasnih borbi ispunjava njezinu Offe tvrdi, ne bi bio spoznatljiv, revolucionarno bi se djelovanje
spoznajnu pretenziju. I... I Ova ograničenost teoretske mogućnosti moglo u najboljem slučaju osloniti na slutnje koje će se retrospek
spoznaje nije, međutim, uvjetovana nedostatnošću njezinih metoda, tivno iskazati kao istinite ili kao pogrešne. Sve dok se ne spozna
nego strukturom njezinoga predmeta. On se uklanja svome klasno- klasni karakter, političko se djelovanje ne može opravdavati na
-teorijskom razrješenju. Pojednostavljeno se može reći da je politi osnovi poopćivih interesa, preostaje neumna praksa. Neumna praksa
čka vlast u kapitalističkim industrijskim društvima metoda klasne (bilo koje ciljeve reklamirala za sebe) se u odnosu na bilo koju
vladavine koja se kao takva ne može spoznati.« (Offe, Strukturpro- drugu praksu (pa i u odnosu na dokazano fašističku) ne može isti
bleme, op. cit., str. 90—91) Offe polazi od toga da klasni karakter cati nekim razlozima. Dapače, samim provođenjem takve prakse s
države, koji on ustvrđuje, uopće nije dostupan objektivirajućoj spo voljom i sviješću, ova demantira upravo ona opravdanja koja bi se
znaji. Tu premisu, po mome mišljenju, ne trebamo prihvatiti, budući jedino mogla upotrijebiti za dokidanje neke klasne strukture.
da se gore uvedeni model potisnutih, a poopćivih interesa dade vrlo No takva razmatranja ne bi trebala nikome onemogućavati prihva
dobro primijeniti za rekonstrukciju ne-odlučivanja, pravila selekcije ćanje nekoga decizionističkog obrasca djelovanja — često niti ne
i latentnih fenomena. Čak i ako bismo se morali složiti s Offeovom preostaje neka alternativa. Tada se, međutim, djeluje subjektivno
premisom, njegova bi argumentacija ostala nekonzistentnom. Pret i može se prilikom procjene rizika znati da su političke posljedice
postavimo da se cilj uklanjanja neke klasne strukture može obra tog djelovanja isključivo moralne. I to još pretpostavlja povjerenje
zložiti sljedećim gledištima: u snagu praktičkoga uma. Čak bi i onaj tko sumnja u säm prak
tički um mogao znati da ne djeluje samo subjektivno, već da svoje
— neka praksa koja se može opravdati jest neovisna, tj. umna djelovanje uopće utvrđuje iz područja argumentacije. No tada je
praksa;
suvišna i teorija aktivizma: provođenje akcije mora biti dostatno
— uman je zahtjev za praksom, kadrom za opravdanje, svugdje samom sebi. Neobrazloživa nadanja u vezi s uspjehom akcije, ne
tamo gdje iz djelovanja mogu nastati političke posljedice; mogu akciji ništa dodati; štoviše, akciju se mora provesti radi nje
— umna je stoga i želja za dokidanjem nekoga društvenog sistema same i s onu stranu argumentacije — bez obzira na svu retoriku
koji normativne pretenzije na valjanost može postavljati samo kojom se nju želi izazvati kao empirijsko događanje.
172 173
PRIJEVOD ENGLESKIH CITATA
175
Str. 144, citat 169.
. . . : »I... I najvažnija funkcija društva je nomizacija. Antropo
loška pretpostavka tomu je ljudska žudnja za smislom koja,
čini se, ima snagu instinkta. Ljudi su od rođenja prisiljeni da
zbilji nameću neki smislen poredak. Taj poredak, međutim,
pretpostavlja društvenu poduzetnost u uređivanju sastava svi
jeta. Biti odvojen od društva izlaže pojedinca mnoštvu opasno
sti s kojima se on ne može hvatati u koštac, a u ekstremnom slu
čaju opasnosti od neposrednog uništenja. Odvajanje od društva
zadaje pojedincu također i nepodnošljive psihološke napetosti, KAZALO IMENA
napetosti koje su utemeljene u osnovnoj antropološkoj činje
nici društvenosti. Krajnja opasnost takvoga odvajanja je, me
đutim, opasnost besmislenosti. Ta je opasnost mora par excel
Adorno, T. W. 43, 107, 152, 154— Dobb, M. 33 b.
lence u kojoj je pojedinac uronjen u svijet nereda, besmisla i
mahnitosti. Zbilja i identitet su zlokobno transformirani u be —155 Döbert, R. 22 b., 65 b., 101 b.,
smislene oblike straha. Biti u društvu znači biti 'razborit' upra Albert, H. 129—130, 132 112—114 b., 141
vo u smislu zaštićenosti od prvobitne 'bezumnosti' takvoga ano- Almond, G. A. 96—97 Dreitzel, H. P. 10 b.
mičnog terora. Anomija je nepodnošljiva na točki na kojoj će Altvater, E. 66—67 b., 72 b. Durkheim, E. 12, 117, 143
umjesto nje pojedinac možda radije potražiti smrt. Nasuprot Apel, K. O. 129, 131 b., 135
tomu, postojanje unutar nomičnoga svijeta će se možda tražiti Aristotel 10 Edelmann, M. 88 b.
po cijenu svih vrsta žrtvovanja i trpljenja — pa i po cijenu sa Armbruster, W. 102 b. Eder, K. 17 b., 23 b., 29 b.
moga života ukoliko pojedinac vjeruje da ta krajnja žrtva ima Edwards, P. 26 b.
nomičko značenje.« Bachrach, P. 150 Etzioni, A. 13, 25 b., 156—157,
Bahr, H. E. 91 b. 168—169 b.
Baier, K. 133
Baumgartner, H. M. 16 h. Fester, M. 168—169 b.
Bell, D. 28 b., 107 b. Feuer, L. S. 155 b.
Bendix, R. 105 b. Forrester 56
Benjamin, W. 107 Freud, S. 117
Benn, G. 149 Friedeburg, L. v. 50 b.
Bentham, J. 97 Fröbel, F. 55 b.
Berger, P. 13 b., 144 b. Funke, R. 83
Bodenhöfer, H. J. 102 b.
Böhme, G. 21 b. Gadamer, H. G. 89 b.
Brandt, G. 15 Galbraith, J. 46 b., 92
Brede, K. 24 b. Galtung, J. 55 b.
Bredekamp, H. 98 b. Gawthrop, L. C. 161—162 b.
Brunner, 0. 35 b. Gehlen, A. 149, 152, 154, 165 b.
Gödel 129
Caneiro, R. L. 30 b. Godelier, M. 10 b.
Cohen, St. 82 b. Goslin, D. A. 22 b., 95 b.
Crosser, P. K. 46 b. Grice, R. 132
Gündel, R. 75 b.
Daele, W. van den 21 b.
Dahrendorf, R. 150 Habermas, J. 10—11 b., 15 b.,
Deutsch, K. W. 11 b., 25 20 b., 24 b., 26—27 b., 34 b.,
Dewey, J. 130 41 b., 50 b., 89 b., 95 b., 124 b.,
178