Intervju sa školskim pedagogom na temu „Izazovi u savjetodavnom odgojnom radu“.

1. Koje kompetencije treba posjedovati pedagog da bi mogao uspješno realizirati

savjetodavni odgojni rad?

Prvo, pedagog mora da ima razvijenu socijalnu inteligenciju, znači mora imati osjećaj
za čovjeka, mora imati osjećaj za dijete, kako se dijete razvija itd. Mora imati visoke
moralne vrijednosti, mora biti dosljedan, zapravo trebalo bi da posjeduje navedene
kompetencije, trebalo bi da zaista bude bez ikakvih predrasuda prema bilo kome.
Trebalo bi da pedagog svakodnevno prikuplja nove podatke, kako o djeci, tako i o
društvu. Kako teče život, tako se mijenja okolina, mijenjaju se stilovi života, mijenjaju
se navike djece, mijenjaju se izazovi kojima su djeca izložena, mijenja se život,
mijenjaju se temperamenti i načini života, ljudi itd. Svemu tome treba da bude upućen,
uvijek da prati trendove koju su trenutno popularni, kako djeca provode slobodno
vrijeme, u kakvim porodicama žive, odakle dolaze, s kakvim navikama itd. Puno
čovjek mora imati znanja. Eto, ukratko.

2. U čemu se ogleda uloga i koji su ciljevi savjetodavnog odgojnog rada?

Pa, najveća i najvažnija uloga je da osvijestimo mladog čovjeka kada nešto griješi, da
ga osvijestimo da on shvati da on griješi i da. Obično je i danas to trend kod svih ljudi,
ne samo kod mladih, da je kriv neko drugi. Za sve što se dešava, kriv je neko drugi. I
mi odrasli, kriva je vlada, kriv je ovaj, kriv je onaj itd. A puno stvari ima koje mi sami
možemo da uradimo i na svom životu i u društvu općenito. Prije svega u
savjetodavnom odgojnom radu se trudim stvarno da osvijestim ljude da , vidjeli ste
jučer u razgovoru sa onom djevojčicom. Tako da, bitno je to da dijete samo otkrije
gdje je problem, da ga navedemo da samo o tome razmišlja, da vidi samo sebe, da
postane samosvjestan i da i on možda predloži nekad neki put, da postane svjestan da
kaže pa čekaj, to sam pogrešno uradio i to treba da popravim. Eh sad, kako ću to
popraviti? Znači mi možemo dati neke informacije kako on to može da popravi, ali da
sam dođe do rješenja, mada to ne može uvijek, zvisi od stepena i mentalne svijesti,
mentalnog nivoa osobe. Nekad to ide brže, nekad lakše, ali eto i neki mali koraci su
uspjeh. Negdje sam ja odrešita, npr. kad prvi razredi dođu na početku školske godine,
dođu vrlo nadobudni, ja sam srednjoškolac, ne znaju oni ja sam trenirao i onda neko
ga krivo pogleda i tu nastane problem. Ne može niko nikoga oslijepiti radi svoje
bahatosti. Tu je granica. Kada neko donese bokser u školu, tu nastaje problem. E ja to
ne dozvoljavam. Mislim da smo dovoljno stradali, da smo dovoljno ubijani, da smo
dovoljno mrtvi i omalovažavani. Ja ne dozvoljavam da bilo ko dođe u školu da nekoga
tuče.
3. Postoji individualni i grupni savjetodavni rad. Koji vi najčešće koristite i koji je, po
Vašem mišljenju, djelotvorniji?

Pa sigurno, djelotvorniji je grupni, ali sve to opet zavisi od problema koji jeste. Jer, oni
kao grupa, kao adolescenti, jedni druge podržavaju. I naravno, onda grupni rad ima
svoj ritam rada. Od toga da se stalno na prvom sastanku dogovaramo da ono što
razgovaramo u okviru grupe ostaje u toj grupi, ne širi se okolo, da ćemo poštovati tuđe
potrebe i osjećanja, da nećemo tražiti da neko nešto kaže ako ne želi da kaže, da ne
treba insistirati na tome, itd. Napravimo neki kao ugovor sa grupom. Ja sam dosta
radila na traumatskim iskustvu koje je jako osjetljivo, radila sam to mjesecima sa
djecom i to mi je posebno. Lijepo je kad čovjek na kraju vidi rezultate toga. I dan
danas sam prjatelj sa tom nekom djecom koja su prošla kroz strašne stvari. Da se
vratimo na grupni rad. Učenici tokom ovog rada budu podrška jedni drugima, utješe
jedni druge, zagrle se itd. Sve zavisi od problema. A što se tiče i individualnog rada,
zavisi od osobe. Neka osoba se teško otvara bilo gdje, ne želi jednostavno. Trenutno
imamo slučaj jednog dječaka koji teško izbacuje stvari iz sebe, sumnjam da bi bio
dobar u grupi, ali možda bi se i probudio, ko zna. To su sve tajne života. Nema
pravila, ja se trudim da se prilagodim djetetu kakvo jeste, uvijek idem srcem i
otvoreno, kao što bi posavjetovala svoje dijete, posavjetujem i neko dijete u školi. Jer
to su naša djeca, koja će me sutra sresti na ulici. Ja volim da ih sve mogu pogledati u
oči, a to da li će oni mene, to mi nije ni važno.

4. Znamo da je savjetodavni rad kontinuiran proces. Koliko otprilike traje?

To je kao što sam maloprije rekla, sve zavisi od problema. Npr. desi se da neko dijete
bude bolesno pa malo izostane od učenja. U tom slučaju, dovoljno je samo da mu date
upute kako da uči, kako da to prevlada taj period. Nekad je neki problem malo duži pa
zahtijeva više vremena.

5. Koji su najčešći razlozi savjetodavnog odgojnog rada?

Pa danas, kao što rekoh, mora čovjek konstantno biti u trendu sa društvom. Pojavi se
najednom nešto, npr. nargila je sad itekako izražena. I što su manja djeca, nažalost,
više konzumiraju. Tako da, ne znam, možda je malo više egocentrizam izražen kod
današnjih generacija. Ja sam centar svijeta i oko mene se sve vrti, niko nije važan,
niko nije bitan, ja sam najbitniji, tako da mislim da taj egocentrizam dovodi do puno
problema i na časovima u komunikaciji sa profesorima. Nekad se desi da učenici
svašta kažu profesorima i nastane problem. Ono što se ja trudim jeste to da
razgovaram sa profesorima da kod te djece pronađu ono što njih interesuje, čim se
zanimaju, gdje se mogu dokazati, pa da postave fokus na nešto pozitivno, pokažu se u
nečemu najbolji, u nekom radu, nekoj sekciji. I imamo zaista profesora koji hoće, koji
učestvuju. Tako i jedni i drugi shvate da je to život, da nas vrlo brzo sve spusti.
6. Da li radite na savjetodavnom radu sa roditeljima i drugim nastavnicima i koliko se
takav rad razlikuje od savjetodavnog rada sa učenicima?

Pa drugačije je razgovarati sa roditeljima u svakom slučaju. Nekad oni sami dođu,

pogotovo u prvom razredu i onda kad naiđu na neke probleme gdje se djeca teže
prilagođavaju ili kad im djeca popuste u školi. U ovakvim slučajevima roditelji sami
dođu. Nekad nemaju baš susret sa realnošću i ne mogu se pomiriti sa situacijom.
Ponekad dođu meni i pitaju me da li mogu narediti nešto njihovom djetetu. Znate,
previše suzbijanja a malo odgoja. Ako je neki veći problem ili incident, kao tuča,
izostanci, slabe ocjene i sl, tada i mi pozovemo roditelje da vidimo u čemu je stvar, šta
se dešava. Što se tiče profesora, tu dolaze većinom mlađi profesori najčešće iz
nekakve bojazni i straha da neće biti prihvaćeni, da će dobiti negativnu ocjenu. Neće
da priznaju da nekad imaju problem sa učenicima i onda se to mora nekad upratiti i
indirektno, da ne bi nekoga povrijedio, ili dati savjet i slično. Ja najbolje znam na šta
će mladi profesori općenito naići, Na varanje na testovima najčešće, jer su danas
učenici na sve spremni. Koliko tehnika napreduje, nedavno je dječak imao sve testove
i rješenja na satu, tako da je nezgodno priznati, ali ih moramo uputiti koja su prava
profesora, jer nije moralno da dopustimo djetetu da bezobrazno prepisuje. Neko da
uči, neko tek onako da polaže ispite ili dobija ocjene. Tako da, kada su profesori u
pitanju, gledam da ih posavjetujem i oko discipline i oko ocjenjivanja, nekad oni dođu
i pitaju šta da rade u nekoj situaciji, onda oni ne znaju mnoge podatke o djeci, da li su
bolesni, imaju teke teškoće ili su skloni neprihvatljivom ponašanju, pa se meni obrate.
Ima naravno razgovor i sa profesorima i sa roditeljima, ali sve po potrebi.

7. Koje metode i tehnike najčešće koristite u savjetodavnom odgojnom radu?

Uglavnom, što se tiče i profesora ja idem na opservacije časova, ja se uvijek najavim.

Nikad ne idem nenajavljena jer je to, po meni, ponižavanje tog profesora. Svi su oni
završili fakultet kao i ja, sad da ja njih nešto prepadam, to je meni malo smiješno. Ja
volim da vidim kako to neko radi kad najbolje uradi. Pripremi se onako kako najbolje
možeš, daj sebi taj elan da vidiš da možeš to uraditi na taj način. Ako ne radiš to svaki
dan, vidi da možeš uraditi. I onda nemate nikakvih problema i da pohvalite nekoga.
Ponekad me i zovu profesori ako je neki problem, jer nekad nešto ne štima. Desi se
nešto da ne štima. Ali riješit će se i to. A što se tiče učenika, najčešći su razgovori.
Smatram da su dovoljno odrasli i zreli da probleme mogu rješavati komunikacijom,
bez bilo kakvog pritiska. Eh, ako su djeca takva da se s njima ne može razgovarati, da
se ne može doprijeti do njih, onda slijede kazne, snižavanje vladanja i slično. Ali
uglavnom većina situacija se rješava komunikacijom.