Eva Heller

MUŠKARAC KOJI JE
TOGA VRIJEDAN

Zagreb, 1999.
 1. POGLAVLJE

Moja je budućnost započela happy-endom. Zato je bilo krajnje neprimjereno što me

otac, one večeri kada smo slavili moj izvrsno položen diplomski ispit i Benediktov izvrstan
novi posao, upitao pred svim gostima: - Zamisli, Viola, da si ti katastrofa. Koja bi vrsta
katastrofe htjela biti?
I to nakon predjela! Nakon paštete na kockicama želea od šampanjca!
Moj je otac uvjeren kako goste ništa više ne zabavlja od njegovih apsurdnih pitanja. On
je pravnik u osiguravajućem društvu i vatra što proždire sve u tvornici koja proizvodi
vatrogasce - stara je obiteljska šala. Otac smatra ono najnevjerojatnije vjerojatnim, vjeruje
samo u osiguranja. Majka je za njega potres. Zna dugo šutjeti, ali onda provali iz nje. Otac
voli potrese; oni se smatraju višom silom pa osiguranje ne mora plaćati.
Poznajem mnogo ljudi koji bi mogli biti eksplozija ili provala vulkana. Jedna od onih
katastrofa pri kojima se jednim udarcem sve pretvara u prah i pepeo.
Ja sam drukčija. Ja sam po njegovom mišljenju poplava. Najprije pada kiša, onako kako
obično pada kiša. Zatim kiša traje danima, noćima, tjednima. Ali nitko ne vjeruje kako je to
katastrofa. Kiša pada i pada, no svakodnevno postoje naznake kako će sutradan prestati. I
svatko se tješi: barem nema šumskih požara, a malo kišice nije još nikome naškodilo, ili
pak: nakon kiše dolazi sunce. Ali nakon kiše dolazi kiša sve dok ne bude prekasno. Ja sam
katastrofa koja je počela prije nego što joj se znalo ime.
Ja sam tako postupna. Moram uvijek početi s malim. Ne leži mi iznenadan uspjeh, ali ni
iznenadna nesreća.
Ali ako je sreća savršena, ne treba pitati što bi moglo zasmetati sreći. Te večeri kada
smo Benedikt i ja, moja obitelj, Benediktova majka i naši prijatelji slavili u kući mojih
roditelja, sve je bilo sjajno: moja diploma arhitektice za interijere (moja prijateljica
Elisabeth i ja imale smo najbolji diplomski rad), Benediktov novi posao, a ponajprije naša
zajednička budućnost. Nisam imala volje pokazivati prednosti i nedostatke svoga
karaktera, pa sam spontano rekla: - Ja sam nepredani listić lota sa šest pogodaka,
Benedikt se grohotom nasmijao: - Ali, Viola, pa ti nikada ne igraš loto!
Moja prijateljica Elisabeth doda: - Originalno! Kako si se samo toga sjetila?
Nisam znala. Možda sam se bojala da ću jednom jedinom nesmotrenošću izgubiti
jedinstvenu priliku svoga života? Možda ću jednom propustiti presudan trenutak?
- Ne brini se, Viola - reče Benedikt. - Budem li igrao loto, sam ću predati svoj listić.
A zatim je dodao:
- Čemu ti treba šest pogodaka? Pa imaš mene, jedini pravi pogodak. Takav je Benedikt.
Baš je drag.

Da, jednom u životu i ja sam čak doživjela munjevit uspjeh. Benedikt i ja - bila je to
ljubav na prvi pogled. I njemu, tako se bar kleo. Njegova bivša djevojka, od koje se kad smo
se upoznali već davno bio rastao, bila je poput mene: tamnokosa, tamnooka, mršava, a nije
imala ni velike grudi.
Upoznali smo se prije trinaest mjeseci u dizalu münchenske Visoke škole za dizajn i
arhitekturu. Pritiješnjeni jedno uz drugo stajali smo u kutu, ispred nas grupa od najmanje
petnaest seminarista koji su htjeli ići na deseti kat. Ja sam htjela na osmi. Najprije je dizalo
stalo na četvrtom, gdje nitko nije izašao, a zatim je ponovno sišlo. Pa se opet penjalo na
četvrti kat, zatim u prizemlje. Onda je otišlo do sedmoga kata.
Neka je žena rekla da je to zbog toga što je ona zadržala dah da bude lakša. No onda je
opet pošao u prizemlje. - Sada je opet udahnula - reče netko, i svi prasnuše u gotovo
histeričan smijeh. Bilo je vruće i ja sam sve vrijeme bila pritiješnjena uz Benedikta. Kada se
dizalo opet zaustavilo na četvrtom katu, grupa seminarista odlučila je kapitulirati i poći
pješice uz stube. Ja sam ostala u dizalu, ja mogu čekati. A osim mene ostao je samo
Benedikt. Sada smo stajali, dakako, što dalje jedno od drugoga. A onda je dizalo, ne
zaustavljajući se, krenulo na osmi kat.
- Nas dvoje uspjeli smo se vinuti u visine.
Bila je to prva rečenica koju mi je Benedikt uputio.
Benedikt je svojom plavom kovrčavom kosom i mladenačkim smiješkom tako
nalikovao muškarcu iz snova da se nikada ne bih usudila obratiti mu se. Što da sada kažem?
Samo ništa glupo! Smješkala sam se sveudilj, nadajući se kako neće opaziti moju nelagodu.
Zatim me Benedikt upitao znam li gdje je soba profesora Ziermanna. Rekla sam, a bila je to
prva rečenica koju sam uputila Benediktu: - Nas dvoje imamo isti cilj.
Pogledali smo se i nasmijali.
Bilo je nevjerojatno. Sve je od početka među nama bilo tako samo po sebi razumljivo.
Nikada više nisam morala razmišljati nisam li možda mogla reći štogod pogrešno, učiniti
štogod glupo. Odjednom je sve bilo ispravno.
Benedikt me upitao pred Ziermannovim vratima idem li i ja na kakav sastanak. Nisam
išla, a budući da je on zbog ludog dizala zakasnio, pustila sam ga da ude prije mene.
Zabavljalo me čak čekati ga. Zamišljala sam kako ćemo se jednom slučajno opet sresti te
kako će se tada možda zapodjenuti kakav razgovor.
Nakon dvadeset minuta Benedikt je izašao sav ozaren iz Zierman - nove sobe.
Ziermann, koji se također smiješio, opraštao se od njega pruživši mu ruku. Zatim je
Ziermann ugledao mene i prestao se smiješiti.
- Došla sam samo po referat Elisabeth Leibnitz iz treće godine, ona je bolesna - rekla
sam brzo.
- A kako se vi zovete? - upita Ziermann kaplarskim tonom, koji je smatrao primjerenim
u obraćanju ženama.
- Viola Faber.
Tako je Benedikt doznao moje ime. Nasmiješio mi se na odlasku.
Nije potrajalo ni minutu dok je Ziermann izvadio Elisabethin referat, nešto pogledao u
kartoteku, napisao “2” ispod referata i u karton, mene upisao kao osobu koja je preuzela
referat i opet sam se našla vani. Pred dizalom čekao je Benedikt. Pitao me studiram li kod
Ziermanna, kakav je, kako se on ne razumije u arhitekte za interijere, njegovo je područje
arhitektura a zatim me pozvao da proslavimo taj dan na kavi u menzi. On se naime upravo
kandidirao kod Ziermanna za posao pomoćnog asistenta i Ziermann je pristao da ga
zaposli.
Ispričala sam mu sve o svim profačima i nastavnicima na našem odsjeku. Pri trećoj
kavi ustanovili smo da nijedno od nas dvoje nije iz Münchena. Odrasli smo na udaljenosti
manjoj od osamdeset kilometara jedno od drugoga, on sjeveroistočno od Frankfurta, ja na
jugozapadu Frankfurta. Da, Benediktov je glas zvučao odmah tako prisno, iako Benedikt baš
ne govori u dijalektu. Kad smo se upoznali, živio je već pet godina u Münchenu, tek je nakon
priprema mogao ovdje upisati studij. Ja sam tada živjela već devet godina ovdje. Kad mi je
bilo petnaest godina, moji su se roditelji preselili ovamo.
- Kada ćeš opet biti ovdje? - upita Benedikt na rastanku.
- Sutra u isto doba - rekoh ne razmišljajući. I sutradan smo se ponovno tako oprostili.
Tjedan dana nakon što smo se upoznali pošla sam s Benediktom kući. Znala sam da će
se to dogoditi te večeri pa sam ujutro kupila svilene gaćice i svileni grudnjak. U uzbuđenju
sam zaboravila skinuti s gaćica plastičnu karticu s cijenom. Benedikt ju je vidio i rekao: -
Dobro si to kupila. I ja bih uzeo takve gaćice.
Sve što bi inače bilo nelagodno s Benediktom je bilo dobro i veselo. Kao da se oduvijek
poznajemo.
A sve što je bilo prije Benedikta zaboravljeno je.
Prije Benedikta ionako nije bilo ništa važno. Prije toga uvijek sam nekako imala smolu,
nikada to nije bila prava ljubav.
Tommy, takozvani prvi muškarac u mom životu - tada mi je bilo šesnaest i pol godina,
Tommyju je bilo osamnaest - napustio me zbog starije žene; njoj je bilo devetnaest. Tommy
se oduševljavao “zrelim ženama”. Tu ja nisam bila konkurentna.
Zatim je došao Klaus. Meni je bilo osamnaest, njemu dvadeset. Klaus me napustio zbog
neke mlađe, neiskvarene i nerabljene, kako je rekao. Za njim nisam uopće žalila. U krevetu
se ponašao kao drvosječa s povezom na očima. Samo treba mahati sjekirom, jednom će
muškarac već razvući onu stvar među ženinim nogama. Ne mogu to drukčije opisati, on se
upravo tako ponašao.
Ingo, onaj treći, napustio me jer je morao utvrditi je li peder. Nedavno mi je netko
ispričao kako Ingo do danas nije ustanovio za sebe je li peder, biseksualac ili
heteroseksualac.
Pa onda Marcel - u njegovoj osobnoj iskaznici piše da se zove Max. S njim sam hodala
četiri godine. To jest rijetko smo hodali, bila je to uglavnom telefonska veza. Marcel me
trebao da mi ispriča što je njegov terapeut rekao za njega. Za mene je terapeut rekao kako
ja nisam dobra za Marcela. Pokušavala sam objasniti Marcelu kako terapeut nije dobar za
njega. Napokon sam se pomirila s tim da terapeut nije dobar za mene. Unatoč tomu, nisam
nikada mogla do kraja prekinuti s Marcelom, jer naš odnos nije nikada pravo ni počeo.
Marcel me stalno nazivao kako bi mi pričao o drugim ženama koje su ludovale za njim. Kad
sam upoznala Benedikta i Marcelu telefonski ispričala za njega, požalio se kako sam ja u
zadnje doba nekoncentrirana i površna. A kada me Marcel nakon mnogo tjedana spontano
posjetio, upravo sam uokvirivala Benediktovu fotografiju. Nije ni pitao tko je to. Benedikt sa
svojim sjajnim plavim očima izgleda milijun puta bolje od Marcela.
 Marcel mi do danas nije vratio knjigu Heineovih pjesama koju sam mu posudila jer mu
je trebala jedna pjesma za neku obožavateljicu. Ali nema veze, čini mi se kao da ga nikada
nisam ni poznavala.
To je moja neslavna prošlost. Prije nego što sam upoznala Benedikta, muškarci su me
uništavali.
Benediktu je sada dvadeset osam godina, meni dvadeset pet. Poznajemo se već trinaest
mjeseci, živimo zajedno već šest mjeseci i još se nikada nismo posvađali! A idući tjedan
odselit ćemo u svoj stari zavičaj. Katkad ne mogu pojmiti koliko sam sretna.
Moj je otac našao Benediktu izvrstan posao. Od sljedećeg tjedna Benedikt će raditi u
arhitektonskom birou moga strica Georga.
I ja mogu uskoro početi raditi kod strica Georga kao arhitektica za interijere.
Osim toga - a o tome svi sanjaju - imamo kuću s vrtom! Živjet ćemo kod Benediktove
majke, njezina je kuća udaljena najviše pola sata vožnje autom od ureda moga strica!
Sreća nam se nasmiješila!
Svečana večera održana je posljednje subote u kolovozu. Kako je bilo veoma vruće,
nitko zapravo nije ni bio gladan. Nakon predjela mogli smo se odmarati.
Bilo nas je jedanaest odraslih i jedno dijete. Kupila sam stolne kartice s bijelo-zlatno-
mramornim rubom i tirkiznoplavom bojom kistom napisala imena. Moj je otac, dakako,
stolovao na gornjem čelu svečanoga stola. Lijevo od njega sjedila je Benediktova majka,
gospođa Nora Windrich, uz nju očev prijatelj, gospodin Engelhardt. Desno do oca sjedila je
gospođa Doris Engelhardt, kuharska zvijezda s pet zvjezdica. Uz nju moja majka. Ona je
htjela sjediti do vrata, jer kad se poslužuje jelovnik od sedam jela za sladokusce, treba
neprekidno trčati u kuhinju.
Prije nego što su gosti došli, moj je otac pokušavao zamijeniti dvije kartice. Radije bi
flertovao s mojom lijepom prijateljicom Elisabeth, umjesto da se brine za Benediktovu
majku, ali moja je majka stavila karticu Nora Windrich uz Viktora Fabera. Tako je “naraštaj
sladokusaca”, kako je to govorio gospodin Engelhardt, bio okupljen na gornjem kraju stola.
Na drugom čelu svečanoga stola sjedila sam ja kao službeno najvažnija osoba. Lijevo do
mene Elisabeth i Peter - mi smo naraštaj mladih arhitekata za interijere. Desno do mene
Benedikt. Zatim moja sestra Annabell i Benediktov najbolji prijatelj Niko. No više sam
pazila na razgovor na drugom kraju stola nego na onaj u susjedstvu, više me zanimalo što
moji roditelji razgovaraju s Benediktovom majkom.
Ona je bila ta glavna osoba. Gospođa Windrich je profesorica njemačkoga jezika na
realnoj gimnaziji, šezdeset jedna joj je godina. Ne bi se moglo reći da izgleda mlađe sa
svojim sijedim šiškama, ah ona je žena vrlo naprednih nazora. Smatra da je dobro što
živimo nevjenčano, osim toga misli kako ne treba od države tražiti odobrenje za ljubav
između dvoje ljudi. A osim toga užasno joj je važno da su žene danas zaposlene i privređuju,
čuvaricu kućnog ognjišta ne podnosi. Benediktova majka uvijek nosi hlače. Ona je tip
kompića i izvrsno se razumije s Benediktom i svojom kćeri Medi. Medi je starija od
Benedikta i također živi blizu Frankfurta, do sada je nisam upoznala. Benediktovu majku
poznajem od njezina posljednjeg posjeta Benediktu, ali moji roditelji vide je danas prvi put.
Moja je majka učinila sve da ostavi dobar dojam kod Benediktove majke. Unatoč tomu
što su joj pedeset četiri godine, ona gaji gotovo pogansko poštovanje prema profesoricama.
Moja je majka bila u pravoj formi, odjenula je svoju najjednostavniju haljinu, tamnoplavu,
zatvorenu do vrata, na njoj je zlatna ogrlica dolazila najviše do izražaja. Benediktova majka
nosila je uz zeleno-crnu pripijenu majicu od likre crne satenske hlače i debelu ogrlicu od
jantara. Pretjeran način na koji je moja majka hvalila pri upoznavanju tu jantarsku ogrlicu: -
Vrlo apartan komad! - i: - Jeste li sami nanizali kamenje? - nije ostavljao mjesta dvojbi kako
je lanac moje majke mnogo, mnogo skuplji.
I otac je bio u punoj formi. Galantno je pitao: - Odajte nam, gospođo Windrich, kakva
ste vi katastrofa?
Odgovorila je nasmijavši se: - Morate pitati Benedikta jesam li ja katastrofa. Benedikt je
orkan, ali u pozitivnom smislu. Već kao dijete bio je kovitlac!
Naramenice njezine majice od likre, koja je gumilastikom bila pripijena uz grudi,
skliznule bi svaki put kad bi pri govoru mahala rukama.
Da, uvjerena sam u to da je Benedikt orkan u pozitivnom smislu. On je sunčano oko
orkana, sve je oko njega okrenuto naopako, ali Benedikt si ne želi pokvariti raspoloženje, on
ima dara da rješava probleme sliježući ramenima i smiješeći se.
- Svatko ima svoj način kako sebe i druge uvaliti u katastrofu - objašnjavao je moj otac.
Napravio je globalni pokret rukom, koji je govorio kako on može zamisliti pun svemir
katastrofa, a izraz lica je govorio kako je dorastao svakoj katastrofi.
- Mi, doduše, nismo u rodu s Faber-Castellovima, ali živimo u osiguranim uvjetima.
To je bilo njegovo životno geslo.
Moja je majka tvrdila, kao obično, kako je ona potres, ali potresi su vrlo rijetki i ona je
zapravo dobroćudan čovjek. Moj otac kaže kako se majka prilagođava svim mišljenjima
koja su glasnija od njezina, a to je zapravo svako mišljenje. No to ne smije kazati pred
stranim ljudima. Sada je rekao:
- Kada je Anneliese potres, zaljulja se eventualno luster. Unatoč tome majka mu je
dobacila prijekoran pogled i pozvala ga da promijeni temu:
- Zanima me, Viola, što ćeš reći za naše iznenađenje! No dobit ćeš ga poslije, tek nakon
deserta!
Zatim je pohitala do gospođe Engelhardt u kuhinju. Moja majka ne zna dobro kuhati.
Sreća je za sve nas što se Doris Engelhardt ponudila da tom prigodom pokaže svoje
kuharsko umijeće.
Gospodin Engelhardt otišao je također u kuhinju.
- Samo ti sjedi, Viktore, ja ću se pobrinuti za vino - reče on mom ocu.
Benedikt skoči, prođe prstima kroz kosu na čelu, mahne lijevom rukom, nakloni se i
zamoli da mu se dopusti da stavi na raspolaganje svoje usluge u svojstvu pomoćnog
konobara. No nije bio potreban. I meni su rekli kako ne trebam ništa raditi, samo slaviti.
Elisabeth se odlučila: ona je klimatska katastrofa. Ledeno doba. To je bilo točno!
Elisabeth je uvijek cool. Prije nekoliko mjeseci rastala se od svoga dečka, nekog terapeuta.
Počeo je od nje tražiti perverzije: da dođe u njegov stan i ondje prije snošaja izglača njegovu
posteljinu ili da puže po kuhinjskom podu s krpom za pranje poda. Elisabeth je rekla kako
ona nije mazohistica. Radije živi u celibatu. Elisabeth ne treba muškarac kao dokaz njezine
privlačnosti.
 Elisabeth je predložila da se pozove Peter. Peter je šutljiv, ali on je najpristojniji u
našem seminaru. Peter reče: - Ja nisam neka ekskluzivna elementarna nepogoda već
obična, svakodnevna katastrofa.
Svi su se nasmijali.
Moj se otac i dalje bavio time da zadivi Benediktovu majku. Objasnio joj je kako je
gospodin Engelhardt njegov prijatelj i kolega i kako su gospodin i gospođa Engelhardt
najbolji poznavatelji vina i sladokusci koje je ikada upoznao, Pravio se kao da ima posla
samo sa sladokuscima i poznavateljima vina. - Koju vrstu grožđa najviše volite, gospođo
Windrich? upitao je kao da očekuje neko senzacionalno priznanje.
- Znate, gospodine Faberu, moja je kći prevoditeljica s francuskoga, ona je stručnjak za
to područje. Kada ručamo zajedno kod Grka, mogu se pri izboru vina slijepo pouzdati u nju.
Ako se Benediktova majka uplašila da je zapala među sladokusce, dobro se izvukla iz
neprilike.
Ionako smo pili ono što je gospodin Engelhardt donio iz kuhinje i sam pribavio:
polusuhi rizling sa samo 0,4 posto preostale slatkoće od vinogradara koji proizvodi svoje
vino samo od prirodnih sirovinu.
- To je vino koje pristaje vama, Viola - poviče gospodin Engelhardt,
- Mlado ali provrelo, resko, s elegantnim prizvukom, vino sa sjajnom budućnošću!
Gospodin Engelhardt je stručnjak za apsurdne komplimente. Ali on je doista vrlo
šarmantan. Nazdravio mi je: - Kako dražesno izgledate. Viola! Poput Audrey Hepburn u
mladim danima!
Nikada ne bih pomislila kako sam slična Audrey Hepburn, iako i ja imam tamne oči i
tamnosmeđu kosu. A je li Audrey ikada nosila kosu do brade s razdjeljkom sa strane?
Unatoč tome smijuljila sam se osjećajući se polaskanom. Da, doista sam izgledala dobro u
svojoj crnoj haljini sa zlatnim zvijezdama. To je prikladna haljina za zvjezdani trenutak.
Iako je stajala samo 129 maraka i bila kupljena u robnoj kući C&A. Ali to se doista ne vidi na
njoj.
- A mademoiselle Elisabeth izgleda poput mlade Catherine Deneuve - nazdravljao je
gospodin Engelhardt Elisabeth, Ima nešto u tome. Ona je takav tip. Elisabeth se također
smijuljila.
Samo je moja sestra Annabell dobacila Elisabeth sažalni pogled i rekla glasno Niki: - To
nije neko umijeće kad je umjetna plavuša.
- Bolje lažna plavuša nego autentični ćelavac - uzvikne Niko i nasmije se u sav glas.
Niko je veseljak: neprekidno zbija glupe šale i sam im se najviše smije. Niko nema ništa
protiv toga što sjedi uz Annabell.
Niko je Benediktov najbolji prijatelj iako je posve drukčiji od Benedikta. Niko trguje
rabljenim vozilima. Benedikt već godinama usput radi za Niku: traži u novinskim oglasima i
na sajmištima automobila povoljne ponude za Niku, i najmanje dva puta tjedno nađe auto
koji Niko može skuplje prodati u svojoj trgovini rabljenim automobilima. Niko često ima
kupce koji traže poseban automobil s posebnom opremom, pa kada Benedikt naiđe negdje
na takav automobil, Niko mu daje dobru proviziju. I moj je otac nabavio svoj tamnoplavi
volvo vrlo povoljno preko Benedikta i Nike,
 No moja majka jamačno nije bila zadovoljna time što je Niko bio Annabellin susjed za
stolom pa me preklinjala da pozovem odgovarajućeg muškarca za moju sestru. Niko po
njezinu mišljenju nikako nije bio dovoljno dobar. No slobodnih tridesetogodišnjaka baš i
nema na raspolaganju. Osim toga, Annabell izgleda poput danske kraljice Margarete -
mlađe doduše, ali ne tako mršavo.
Unatoč svojem savršenstvu Annabell je već kao dijete bila vječito ljubomorna na mene.
Meni navodno roditelji dopuštaju mnogo više nego što su dopuštali njoj u toj dobi,
neprekidno bi jadikovala. O tome što bi ona uvijek sve prigrabila za sebe nikada se nije
raspravljalo. Napokon, ona je tri godine starija, a sa starošću rastu zahtjevi, kažu. A sada je
kao Solveigina majka ionako pošteđena svake kritike.
Osim toga, moja majka živi u iluzijama u pogledu Annabell. Prije je sanjala kako će
Annabell biti kazališna zvijezda. Upravo tako. Kazališna zvijezda. Bilo bi joj drago da bude
glumica, a još draže operna primadona. Iluzije su počele kad je Annabell bilo četrnaest
godina, kada je dobila glavnu ulogu u božićnom mjuziklu koji su izvodili učenici u predvorju
naše škole. Annabell je bila dobra vila, dobila je ulogu jer nitko nije tako izražajno pjevao
pjesmu dobre vile kao ona. Zato je beskrajno vježbala pred zrcalom kako sklapati ruke u
očaju. Zbog nečega je dobra vila bila očajna. Annabell je motala ruke jednu oko druge, širila
prste i pjevala: - AH! OOH! Kako sam očajna! Moram, moram, moram pomoći jadnom,
sirotom djetetu! - Gotovo operetno zapjevala bi: - Dje-te-te-te-tu po-po-po-pomoći!
Pritom bi kolutala očima. A ja sam pak kao jedina od mlađih učenica imala ulogu u
ovom igrokazu s pjevanjem. Samo sam Annabellinoj intervenciji mogla to zahvaliti,
naglašavala bi svaki put. U igrokazu sam morala Annabelli svaki put kad bi napuštala svoje
vilinsko carstvo da popopomogne jadnom, sirotom djetetetetu vući vilinski šešir i vilinski
čarobni štapić. Morala sam joj pružiti šešir i štap na ljubičastom jastuku i pritom napraviti
kniks pred njom. Danas sam sigurna da sam ulogu dobila samo zato što su se u
Annabellinom razredu svi ustručavali igrati Annabellinu sluškinju. Moj je otac tada smatrao
kako sam ja imala u pravom smislu jedinu važnu ulogu. Moja je majka hvalila samo
Annabell. Tako sam već s devet godina zaključila kako nikada više neću biti kazališna
zvijezda. Annabell je tek nakon mature utvrdila da njezin glas nije tako neobičan. Osim
toga, ustanovila je da ni njezina maturalna svjedodžba nije neobična. A na prijamnom ispitu
za glumačku školuje pala. Dakle, počela je studirati pedagogiju. No još prije diplome
Annabell je postala majka. A moja je majka ipak ostala nepopravljiva optimistica u odnosu
na Annabell. Annabell je u emocionalnom pogledu dijele moje majke, ja sam dijete svog oca.
Meni je i draže tako. Pritom Annabell sa svojom kratkom zlatnosmeđom kosom više
nalikuje ocu. Ona se jednako tako nemamo odnosi prema svojoj frizuri kao i otac. Takve
površinske zvizdarije uopće je ne zanimaju. Kao majka ima pametnija posla, tako govori
svakome. Naučila je brinuti se sama za sebe, otkrila je vlastiti identitet. Nitko ne bi došao na
pomisao da njezin tzv. izgled smatra spomena vrijednim, pa zato neprekidno pripovijeda da
joj je svejedno kako izgleda. I misli da joj se zbog toga ljudi dive!
Te večeri Annabell je nosila jednu od svojih “ženstvenih” sukanja. Indijsku krpastu
sivosmeđezelenu suknju od prirodne svile, kako ona tvrdi, a zgužvanu poput
upotrijebljenog toaletnog papira. Gore je imala neku sivu krpu sa šiljatim izrezom i velikim
izrezima na rukama. Svi gornji dijelovi koje Annabell nosi moraju imati veliki izrez na
rukama: samo se tako može osigurati da svatko tko sjedi ili stoji uz nju vidi njezina viseća
prsa, a do toga joj je stalo gotovo više nego do dlaka ispod pazuha. One su tako dugačke da
ih se čak vidi i kada spusti ruke. Ali to joj nije dovoljno. Annabell neprekidno stavlja ruke na
glavu kako bi se vidjele njezine kovrčice ispod pazuha u svoj prirodnoj odvratnosti. To je
njezina omiljena poza. Pritom se rado njiše stavljajući ruke naprijed i natrag pa se
fantastičan prirodan miris njezinih pazušnih dlaka bolje širi.
Solveig je sjedila pod stolom. Zapravo, trebala je sjediti uz moju majku, ali inzistirala je
na tome da danas bude mačkica. A mačkice rado jedu ispod stola. Za razliku od Annabell,
Solveig je uvijek vrlo ukusno odjevena. Nosila je svoju nebeski modru haljinu s potpisom
Laure Ashley, s velikim čipkastim ovratnikom i nebeski modrom satenskom vrpcom u kosi
plavoj poput lana. Iz daljine je izgledala poput anđela.
Dok smo jeli paštetu na želeu od šampanjca, grebla je poput mačkice ispod stola po
mojim najfinijim čarapama, jedinim skupim čarapama koje imam. Prišapnula sam joj, da
Annabell ne čuje, da ću joj, ne prekine li smjesta, pokvariti videorckorder. Toga se
prestrašila. Videorekorder je jedini u ovom kućanstvu koji se ne pokorava Solveiginim
željama. Katkad je u kvaru, a videorekorder je jedino što Solveig ne želi uništiti. Zato misli,
kada je videorekorder u kvaru, da ga je pokvario netko od odraslih.
Naša grandiozna maketa, moj i Elisabethin nagrađen diplomski rad, sigurna je od
Solveig na visokoj komodi. Elisabeth je ponijela maketu na današnju proslavu da bi joj se
svi mogli diviti: maketu naše bankovne podružnice FABER & LEIBNITZ. Sa šalterima,
radnim prostorom i prostorom za infonnacije koji smo koncipirali kao male zatvorene
prostorije. Naime, podrobno smo se raspitale koji se prostorni problemi javljaju kod
banaka i doznali kako mnogo stranaka ne voli da ih se gleda dok razgovaraju s bankovnim
službenikom. Zato smo za svoju koncepciju dobile bolju ocjenu nego svi ostali koji su dali
moderne otvorene prostore za pružanje informacija i savjeta. No to je bio samo teorijski
aspekt. Naša je maketa izgledala najljepše. Naša je bankovna podružnica bila staromodna
poput viktorijanske trgovine, tamnozelena sa sićušnim mjedenim svjetiljkama. Štos su bili
četvrtasti stupovi s korintskim kapitelima. U stupovima su bili ormari za spise, a time smo
stilski ostvarili ormarski prostor koji je bio zadan u zadatku. Glavni je problem pri izradi
makete bio pronaći tapete sa sitnim uzorcima da odgovaraju dimenzijama makete. Nije ih
bilo. Na kraju smo Elisabeth i ja, radeći danima, same oslikale tapete vodenim bojama.
Sićušne vitice s plavkastom engleskom zelenom bojom na zelenoj mahovini. Zatim smo
oslikale čak i sjene stupova na sagu na podu kako bismo simulirale svjetlo koje upada u
prostor, vjerne geslu svoga profesora Singera, koji je uvijek govorio:
- Ako detalj nije u redu, ništa nije u redu.
Imao je potpuno pravo. Najprije je naša maketa djelovala savršeno ali beživotno. Tek
kad smo naslikale sjene, u maketu je ušao život. Svatko tko ju je vidio bio je oduševljen,
osim Solveig i Annabell.
- Vidi, to su učinile žene - reče Annabell Solveig kad je Elisabeth stavila maketu na
komodu.
- Pitaj Violu i Elisabeth hoće li ti napraviti sobu za lutke!
Na sreću, Solveig nije htjela pitati, bila je uvrijeđena što nije smjela dotaknuti maketu.
- Znam zašto se Solveig ne sviđa vaša maketa - reče Annabell tužno kao da nam je
morala otkriti neku strašnu istinu. - Nije po mjeri djeteta.
 Gledala sam nezainteresirano mimo nje. Annabell neprestano tvrdi kako nešto nije po
mjeri djeteta. To je njezina najžešća kritika. Dobro, naša bankovna podružnica nije po mjeri
djeteta.
- Sveta krava - reče Elisabeth kad se Annabell našla izvan dometa njezina sluha.
- Presretna sam što ću ih uskoro morati podnositi samo za velikih blagdana.
- Kad bih ja bio neka katastrofa, onda bi to bila glad - poviče gospodin Engelhardt kad
se njegova žena pojavila iz kuhinje s posudom za juhu koja godinama nije više bila u
upotrebi.
- Sada ćemo poslužiti hladnu juhu od dinje s jastogom - reče gospođa Engelhardt. -
Dobar tek.
- O ne, ja bih radije bio staroegipatska pošast skakavaca - reče gospodin Engelhardt,
oduševljen pri pogledu na ružičastocrvenu juhu. - Hladna juha od dinja s jastogom!
Najljepša juha za ovo godišnje doba!
- A gdje je jastog? - upita otac.
- Jastog se, dakako, pasira - uzdahnula je moja majka kao da svakodnevno pasira
jastoga. Svi su govorili “hm-hm-hm” ubacujući žlice juhe u usta.
- Benedikt je još kao dijete bio sladokusac - reče Benediktova majka. - Nije jeo špinat,
luk, kiselo zelje, sve je to odbijao. Moja je kći bila mnogo jednostavnija.
- Možda je to zbog toga što ste zaboravili prije serviranja otopiti blok špinata - dovikne
Niko i glasno se nasmije. Čovjek jednostavno nije mogao odoljeti a da se ne nasmije.
Samo je moja sestra pogledala pod stol i pitala: - Gdje je Solveig?
- Sjedi pred videorekorderom - objasni moja majka hitro. - Doris je posebno za nju
pripremila dječju juhu.
- Ne možeš pustiti Solveig da sama sjedi pred videom! - poviče ljutito moja sestra i
ustane.
- Samo je htjela vidjeti emisiju o mišu - reče tiho moja majka.
- K vragu - poviče Annabell. - Dobro znaš da je emisija o mišu pedagoško sranje. Ako je
sama gleda, to joj ništa ne znači. - Potrčala je u Solveiginu sobu.
- Napravila sam joj juhu od kečapa - reče gospođa Engelhardt - malo kečapa
pomiješano u toploj vodi, uz to malo meda i slatkog vrhnja. Djeca to rado jedu. Glavno je da
je slatko i crveno. - Kroz otvorena vrata pozvala je Annabell: - Juha je po mjeri djeteta!
Nazdravili smo kuharicama.
- A sada - reče otac - nazdravimo gospođi Windrich, budućoj Violinoj svekrvi. - Podigao
je čašu.
Gospođa Windrich je temperamentno vratila očevu čašu na stol: - Ne, ne želim da me
zovete svekrvom, to zvuči staromodno. Što se mene tiče, oni se i ne moraju vjenčati! Da sam
ja danas mlada, rekla bih točno kao i Benedikt: - Nemojmo biti konzerve! Što se mene tiče,
njih dvoje mogu doista živjeti i nevjenčano u mojoj kući!
- Onda ste vi izvanbračna svekrva - reče moj otac. - Što se mene tiče, dok Viola ne počne
raditi, ima kod mene zdravstveno osiguranje.
 Pogledala sam Benedikta. Je li opazio da je ponovno izašao na vidjelo konzervativni
mentalitet mog oca? Ali Benedikt se samo nasmijao. Činilo se kao da nije ništa opazio,
barem je ljubazno glumio. Isti moj otac! Glavno je uredno osiguranje. A da se najvažnije
stvari u životu ne mogu osigurati, on potpuno potiskuje iz svijesti. Zapravo, on čak vjeruje
kako je brak osiguranje za ljubav! Potajno sam se radovala što mu je Benediktova majka
pokazala da čak i profesorica ima naprednije nazore od njega!
- Izvanbračna svekrva! - poviče ona. - Ja ne razmišljam kao majka, ja sam najbolja
prijateljica svoje djece.
- Prema tome, vi ste najbolja prijateljica Violina dečka - reče gospodin Engelhardt.
- Točno! A kao najbolja prijateljica Violina dečka željela bih vas zamoliti da podignemo
čaše u zdravlje našeg slavnog arhitekta! Kako je sjajno što ima taj talent!
- I te veze - reče moj otac i ponovno podigne čašu, oklijevajući časkom, no zatim se i
sam digne.
Ako postoji kakva prigoda kada treba održati govor, moj otac će održati govor. Nožem
za ribu kuckao je po svojoj čaši: - Dragi gosti! Još jedan događaj koji danas valja proslaviti
jest Benediktovo novo područje profesionalnoga djelovanja. Nedvojbeno početak velike
karijere!
Benedikt, budući slavni arhitekt, bio je ozaren i osluškivao je kao da je sve ono što je
moj otac rekao za njega posve novo. Moj je otac opisivao vrlo opširno kako je prije dva
tjedna nazvao svoga mlađeg brata, uglednog arhitekta Georga Fabera u Kroneichenu kod
Frankfurta, i upitao ga može li zaposliti arhitekticu za interijere. Rekao je kako sam ja
završila studij i diplomirala s odličnim uspjehom. Napokon, njegov brat Georg svojedobno
ga je uvjerio kako trebam studirati unutarnje uređenje. Otac se najprije protivio. Da tu
nema kruha. Nema usporedbe s pravom. Ali ja nisam htjela ništa drugo studirati. Zato sam
poslije mature radila kod nekog trgovca antikvitetima koji je mnogo putovao kako bi
nabavio ili prodao antikvitete, a ja sam zapravo čuvala njegovu trgovinu. I kasnije, za
vrijeme studija, radila sam kao ispomoć kod njega. Godinu dana poslije mature, dok se moj
otac i dalje kolebao da li da financira taj besperspektivni studij, sudjelovala sam na
natječaju nekog ženskog časopisa. Zadatak je bio jeftino urediti stančić od trideset
četvornih metara i ja sam osvojila prvu nagradu! I pet tisuća maraka. To se dojmilo mog
oca. A tada je stric Georg rekao da sam ja toliko nadarena i da je njegova Angela ikada htjela
studirati unutarnje uređenje, on bi joj to odmah dopustio. Stric je, osim toga, rekao kako,
doduše, nema mnogo izgleda za arhitektice za interijere, ali da za dobru arhitekticu uvijek
postoji šansa i kako mu se, kada završim studij, moram odmah javiti. - Dakle, dan nakon
Violine diplome nazvao sam svoga brata - referirao je moj otac - i kada je Georg rekao kako
trenutačno ne može zaposliti arhitekticu interijera ali kako sada hitno traži arhitekta jer da
je jedan od njegovih suradnika vrlo, vrlo bolestan, vjerojatno rak, još nema ni četrdeset
godina, onda sam rekao, onako priseban duhom kako znam biti - otac podiže kažiprst i čašu
s vinom - imam čovjeka kakvog tražiš! Violin dečko je arhitekt, početnik, ali mladić je u
redu, asistent je na fakultetu. Reći ću mladiću da ti pošalje svoje dokumente i prijavu.
Solveig je dojurila u dnevnu sobu vičući: - Hoću još dječje juhe!
Moj otac uzdahne: - Ono što se poslije događalo, poznato je. Nazdravlje, dragi moj! - i
sjedne. Prava svrha njegova govora, da istakne svoj udio u Benediktovoj karijeri, bila je
ispunjena na zadovoljavajući način.
 - Viktore, to si odlično učinio - poviče Benedikt. - Pljesak za Viktora molim.
Dakako da su svi zapljeskali. Pljeskala sam i ja, a malo je pljeskao i Benedikt. Jer
Benedikt je to odlično sredio. Odmah je otišao do mog strica kako bi se osobno predstavio,
a moj je stric, dakako, bio oduševljen Benediktom. Ma tko ne bi bio!

Zatim je došao pljesak za file od obliša u povrću na maslacu s curryjem uz integralnu

rižu! Ponovno opće “hhhmmm, hhhmmm, hhhmmm”. Taj umak! Najbolje je prijao čist.
Gospođa Engelhardt je rekla kako je dopušteno jesti umak sa žlicom za desert. Hhhmmm.
Kako je sve to divno prijalo! Tako je divna bila naša budućnost! Jednog ćemo se dana
osamostaliti... Najprije ćemo raditi dvije-tri godine kod mog strica. Dok ne dobijem posao
kod strica, imat ću manje novca nego do sada, ali ne želim da me otac i dalje financira. A
Benedikt izjavljuje, ako mi štogod zatreba, neka mu samo kažem. Novac nije nikada za nas
bio predmet rasprave.
Malo mi je samo bilo neugodno pri pomisli kako ću ubuduće Benediktovu majku
oslovljavati s Nora. Odmah mi je rekla neka joj govorim ti, ona napokon nije neka stara
gospođa, a ni Benedikt joj ne kaže mama, već mnogo češće Nora i to se njoj sviđa jer je
moderno. Ali ma kako se Benedikt neposredno ponašao s mojim roditeljima, meni to nije
polazilo za rukom. Do sada sam izbjegavala da njegovu majku ikako oslovljavam. Čak mi je
teško govoriti joj “ti”. Ali Benedikt kaže neka me to ne zabrinjava, doći će samo od sebe.
Najkasnije idući tjedan, kad budemo stanovali zajedno.

Gospođa Engelhardt je najavila kako će se sljedeće jelo poslužiti tek za četrdeset

minuta, jer mesu treba vremena a njoj odmor. Sve u redu! Svi su bili dovoljno siti za odmor!
Gospodin Engelhardt je dekantirao bordo za sljedeće jelo. Promatrali smo kako pretače
bocu kroz lijevak u staklenku, vrlo polako, a pritom je vrat boce držao iznad svijeće.
- O čemu je tu zapravo riječ? - upita Niko.
- Morate vidjeti kada tamni talog s dna boce dolazi u vrat boce. Talog mora ostati u
boci, inače vino zaudara na plijesan. Osim toga, talog izgleda ružno kada pliva u boci.
- Smijem li ja to učiniti? - upita Niko. - Moram to naučiti da zadivim svoje kupce.
- Rado. Dekantirajte drugu bocu bordoa. Nemojte držati u svijeći, samo tako da se
osvijetli vrat boce.
Niko je polako nalijevao bordo iznad svijeće u lijevak na karafi.
- Hoću i ja - zakriješti Solveig i posegne za svijećom.
- Prste k sebi! - reče Niko prijeteći tako da je Solveig zaprepašteno povukla ruku.
- Moj sin bi mogao za mene dekantirati bijelo vino - reče Benediktova majka.
- Bojim se da nemamo više staklenki - reče gospodin Engelhardt.
- Bijelo vino se ne dekantira - reče gospođa Engelhardt Benediktovoj majci.
- Imate li djece? - upita Benediktova majka onako neposredno.
- Nemam. - I gospođa Engelhardt upita jednako tako neposredno: - Imate li vi muža?
Moja majka se prestraši i stavi otmjeno ruku pred usta. Otac se nakašljao: - Gospođo
Windrich, što je vaš muž po zanimanju? Mislim, Benediktov otac.
 Kretnjom kao da se brani, ona odvrati: - Otišao je daleko još kada je Benedikt krenuo u
vrtić. Otac mu se ponovno oženio udovicom nekog zubara, ali nema djece.
- A što je po zanimanju?
- Kad je Benedikt došao na svijet, njegovu ocu bilo je četrdesetak godina, a Benediktu je
sada dvadeset osam, dakle mogao bi biti u mirovini.
- Ali kao što je umirovljen vaš muž? - Moj otac zna biti strašno tvrdoglav, a to je
profesionalna deformacija. I mene je već pitao što radi Benediktov otac. Nisam znala, o ocu
se ne govori. Mislim da nije čudo što je napustio obitelj.
- Njegov je otac bio činovnik.
- Što je zajedničko činovniku i Robinsonu Crusoeu? - upita Niko društvo. - Petak.
Obojica mu se raduju.
Moj otac nije popuštao. - Ima raznih, od onih koji prazne koševe za papir pa do šefa
Bundesbanke.
- Znate li kako činovnici igraju mikado? - upita Niko. - Tko se prvi pomakne, izgubio je!
Benediktova se majka gromko nasmija.
Otac je kapitulirao sa svojim ispitivanjem. - Znate, gospođo Windrich, mi doduše nismo
izumili olovku, ali živimo u osiguranim uvjetima. - Napokon je primijenio svoju životnu
mudrost.
- I mi, naravno! - uzviknu gospođa Windrich. - Imamo kuću, Benedikt kaže kako bi je
moderni arhitekti nazvali obiteljskom kućom nalik na vilu s vrtom nalik na perivoj.
- Onda ćemo sada pokazati gospođi Windrich naš vrt nalik na perivoj - reče moj otac.
- Točno, popušit ćemo vani cigaru - reče gospodin Engelhardt. Naraštaj sladokusaca
uputio se van. Nadam se da je Benediktova majka shvatila kao šalu kada je moj otac mali
travnjak iza naše kuće nazvao vrtom nalik na park!
Niko je uzeo svoj stolac i sjeo između Annabell i Benedikta. - Da ti rezerviram sljedeći
ferrari? - upita on Benedikta. - Ili tek onaj sljedeći?
Benedikt se nasmija. - Nisam još tako daleko. Osim toga, znaš da ne želim ferrari, u
načelu vozim BMW. Nomen est omen i Benedikt magnus Windrich je BMW. Možda uskoro
dođe i neki veći, ali najprije moram vidjeti kako se razvija posao. I koji auto vozi moj šef.
Budem li imao bolji auto od šefa, onda je to ravno samoubojstvu.
- To je čak i razlog za otkaz! - poviče Niko.
Na žalost, nisam ni ja znala koji auto sada vozi moj stric. Strica Georga vidjela sam
posljednji put prije tri godine za njegov pedeseti rođendan. Sjedio je sve vrijeme uz svoj
veliki bazen a auto nisam vidjela.
- Nadam se da ne vozi opel - Niko je sumorno buljio u čašu. - Ako ti firma ne bude
odgovarala, možeš uvijek raditi kod mene. - Niko je bio vrlo tužan što je Benedikt odlazio,
ali ne samo zato što je na Benediktu dobro zarađivao.
Annabell je demonstrativno zijevnula i stavila ruke na glavu gledajući izazovno Niku sa
strane. Budući da Niko nije reagirao pri pogledu na njezine pazušne dlake, rekla je: - Još mi
nisi rekao kakva si ti katastrofa.
Niko je odgovorio kao iz puške: - Pa ja sam puknuti prezervativ! - Gromko se nasmijao.
 Annabell je pocrvenjela. - Vrlo ukusno. - Pikirano je spustila ruke kao da želi kazniti
Niku uskraćujući mu pogled na svoje pazušne dlake.
- Kad je pun, prezervativ je vrlo ukusan - zagrmi Niko. Annabell reče zagriženo: - Ti se
očito više pališ na žene poput Viole, tipa krznaša koji proždire kolače. Na gospođe koje
legnu u pripremljeno gnijezdo i daju se ukrasiti nakitom. Kojima isporučuješ kabriolet pred
vrata. A muškarci sve plaćaju. Užasne su takve gospođe!
Ovo je nevjerojatno: ako je netko krznaš koji proždire kolače, onda je to Annabell.
Otkad je rodila Solveig, ima najmanje deset kila viška! A tko je maznuo maminu bundu od
tedibera? Kad je bila u drugom stanju, trebala joj je nužno bunda da joj grije trbuh. Dakako
da je zadržala bundu za slučaj da još jednom ostane u drugom stanju. Čak i podmetanje o
pripremljenom gnijezdu može se u potpunosti primijeniti na Annabell. Moja majka
poslužuje nju i Solveig od početka do kraja!
- Ma nemoj, Viola uopće nije tako zahtjevna - reče Benedikt.
- Kabriolet raduje dame, a i gospodu - pjevuckao je Niko.
Ja nisam ništa rekla, ali mislila sam svoje. To je stari sukob između Annabell i mene.
Ona želi biti emancipirana, a ja sretna. Ona kaže kako žena bez muža ne može nikada biti
tako nesretna kao žena s mužem. Ali za mene je ljubav najvažnija u životu. A za to mi treba
muškarac.
Nitko nije pitao moju sestru kakva je ona katastrofa. Svatko zna da je moja sestra
katastrofa.
Ona ne zna ni tko je Solveigin otac. Moj otac kaže kako je to sramota. Annabell kaže
kako je to najprirodnija stvar na svijetu. U doba kada je još vladao matrijarhat, prije
uvođenja usrane građanske monogamije, ljudi nisu znali tko je muški roditelj djeteta.
Annabell se pravi kao da deseci muškaraca dolaze u uži obzir kao Solveigini očevi. To je
najveća Šala. Zapravo htjela je dijete kao dokaz da je jednom bila s nekim u krevetu. Kod
Annabell je to tako i tako bio zračni jastuk. Prije četiri godine išla je s nekom ženskom
grupom kampirati u Švedsku. Samo je moja sestra ostala u drugom stanju. Tip se zvao
Soren, kaže moja sestra, ali to nije sigurno. Inače ne zna ništa drugo o ocu. Tvrdi da je
izgledao kao tipičan Šveđanin pa je zato i popustila! A u kampu je bilo mračno kao u rogu
lako da taj Soren nije uočio naslage na zubima moje sestre. Ona nikad ne pere zube, iako
pije goleme količine čaja i puši.
Pretpostavljamo da je Solveigin muški roditelj u zoru užasnut zapakirao svoju
naprtnjaču. U svakom slučaju, nestao je čim je oplodio moju sestru. Ona je danima čekala u
kampu hoće li se ponovno pojaviti. Jedna je žena u kampu ispričala Annabell kako je taj
Soren iz Uppsalame ili Smörrebrödsteda, kako li se već zovu ti švedski gradovi, ali budući
da nije znala njegovo prezime, to joj nije ništa značilo. No kćeri je dala to ime da svatko
može odmah kazati: - Ah, pa to je švedsko ime. - A onda Annabell kaže: - Znaš, Solveigin
otac je Šveđanin.
Time se pravila strašno važna. Moj otac kaže kako ne kuži zašto bi nepoznati Šveđanin
bio bolji od nekog poznatog Nijemca.
Za mog je oca to što je Benedikt dobio posao kod njegova brata bio dvostruki uspjeh.
Jer sada se Annabel] iseljava iz stana svojih roditelja, pa moj otac ima opet mira kad dođe
kući. Annabell preuzima stan u kojem stanujemo Benedikt i ja. Dvije sobe u staroj zgradi,
WC i kupaonica posebno. Stan pripada mojim roditeljima, otac ga je kupio pretprošle
godine, bilo je to pravo ulaganje kapitala, razumije se. Annabell se tada nije htjela odseliti u
taj stan jer je živjela u komuni samohranih studentica koje su prekinule studij.
Ja sam najprije dijelila stan s Marijom, studenticom umjetnosti. Marije gotovo nikada
nije bilo ondje, bila je neprestano kod svog dečka koji je studirao u nekom gradiću. Umalo
su se vjenčali kako bi on ovdje mogao studirati, no nije bilo nikakvih izgleda za studij.
Budući da on ima veliki stan u malom gradu, Marija se prošlog ljeta odselila k njemu pa se
Benedikt mogao doseliti k meni.
Jedva što se Benedikt uselio u moj stan, moja je sestra htjela stan za sebe i Solveig.
Tvrdila je da Solveig više ne podnosi njezinu komunu samohranih studentica koje su
prekinule studij. Zbog nespojivosti odgojnih stilova Solveig se morala neprestano igrati
onoga čega se žele igrati drugo dvoje samohrane djece. Solveig je morala biti oslobođena te
autoritarne strukture igre. Annabell je imala pravo stanovati besplatno u vlastitom stanu
svojih roditelja. Besplatno! Ja sam, kao i Annabell, dobila od našeg oca stipendiju, no od
toga mi je odbio stanarinu u iznosu koliko bi stajala srednje skupa soba u studentskom
domu. A i za drugu sobu Benedikt je plaćao isto toliko kao i prije Marija. Bilo je to posve
pravedno! Annabell reče da mora imati stan jer je u našoj zemlji nemoguće pronaći stan po
mjeri djeteta zbog poznate snošljivosti prema djeci. Ja sam upravo spremala diplomski
ispit.
Zatim se preselila mojim roditeljima. Ondje je njezina nekadašnja soba, otkad se rodila
Solveig, ionako postala Solveigina soba. Osim toga, Annabell je uzurpirala moju nekadašnju
sobu koju je moja majka, pošto sam se ja iselila, preuredila kao drugu sobu za gledanje
televizije. Dakle, iako je Annabell imala kod naših roditelja dvije sobe, rogoborila je cijeli
dan kako ću ja sa svojim ljubavnikom stanovati u roditeljskom stanu, dok je ona kao
samohrana majka na ulici.
Annabell ne bi nikada uložila toliko rada i novca kao ja u stan. Ja sam posvuda ugradila
onnare kako bih optimalno iskoristila prostor. Skinula sam užasne zelene pločice u
kupaonici i u kuhinji. Sve sam očistila, iznova obojala, polakirala. I tek što je sve gotovo, mi
se selimo.
Budući da je stan uređen potpuno po mjeri toga stana, smatram da bi bilo najbolje da
sve ovdje ostavimo. Tako možemo ponovno uređivati novi dom. Annabell doduše ne cijeni
moj cifrasti stil, ali milostivo je pristala da sve besplatno preuzme. Otac mi je potajno
obećao primjerenu odštetu. Pritom je Annabell htjela čak zadržati naš krevet, ali mi smo ga
uzeli sa sobom.
Krevet je bio naša treća zajednička nabavka. Prva je bio naš BMW. Niko ga je vrlo
povoljno ponudio Benediktu, neki manji model, kao nov. Zajednički smo kupili BMW tada
kad smo odlučili da ćemo zauvijek ostati zajedno. Benedikt je rekao, umjesto dvije limenke,
radije jedan dobar auto za nas dvoje. I ja sam to smatrala razumnim, ionako ima previše
automobila. Naša druga zajednička investicija bio je vrlo širok, kraljevski plav kašmirski šal
skup kao svetog Petra kajgana. Nosili smo ga od studenoga do ožujka naizmjence: Benedikt
na parne dane, a ja na sve neparne dane. Treća zajednička investicija bio je krevet, kupili
smo ga kad se Benedikt doselio k meni. Veliki francuski krevet. Više nam ne treba za sreću.
 Solveig je izvirila ispod stola. - I ja hoću vina - zavrištala je. Annabell uzme Solveig u
krilo i pogleda je poput Gospe od Sedam Žalosti: - Ne bi li radije sladoled? Mamabell hoće
radije sladoled.
- Hoću vina - ustrajala je Solveig. Ona se ne može tako lako zavarati.
- Zar nisi ranije rekla kako si ti mica-maca? - reče Annabell glasom koji odaje sretnu
majku. - Mace ne vole vino, znaš. - Pritom je namjestila smiješak koji je govorio “ja sam
sretna majka” i motrila oko sebe tražeći odobravanje. - Dođi, idemo pogledati što piju mace.
Svatko joj je kimao s odobravanjem kad je izvela Solveig. Peter, koji čitave večeri
gotovo da nije prozborio ni riječi, uzdahnu: - To se dijete stalno mota ispod stola oko mojih
hlača. - Promatrao je hlače i skočio. Na finim bijelim hlačama bile su smeđe crte. - Što je to?
Pašteta!
- Ja bih pomislio štogod drugo - zagrmi Niko.
- Dohvati li me još jednom, smlavit ću je! - jadikovao je Peter. Niko je vikao smijući se: -
Uhvati li ga još jednom za hlače, on će je smlaviti!
- Zamijenimo mjesta - reče Benedikt spreman na pomoć - meni to ne smeta.
To nije točno, Solveig se nikoga ne boji, ali Peter je, dakako, bio vrlo sretan što će
zamijeniti mjesto prekoputa Annabell s mjestom uz mene. Odmah je procvao: - Možeš li i
meni nabaviti posao - upitao me. - Kad nemaš veza, ne možeš ništa.
Prije nego što sam stigla odgovoriti, reče Benedikt: - Nije sve u vezama, moraš
eliminirati konkurenciju.
- Zar je bilo i drugih kandidata? - Bila sam iznenađena, moj se otac pravio kao da je sve
riješeno jednim telefonskim pozivom.
- Drugih kandidata ima uvijek. Osim toga, teško da sam mogao gospodinu Faberu
predočiti svoj diplomski rad koji nije bio posebno popularan. Ja sam tada ipak ljosnuo na
ispitu zbog tog ograničenog ispitivača koji je u mom nacrtu nešto negdje drukčije
izračunao.
Benedikt je napravio facu poput osobe koja se nalazi pred zagonetkom koja je ne
zanima.
- Izveo si kod Fabera super predstavu - reče Niko ponosno.
- Aha, znači, Niko zna više od mene. - Nasmijala sam se, to je tipična muška solidarnost!
- Ne znam trebam li vam odati svoje male tajne - reče Benedikt. - S druge strane, ne
želim da se stvori dojam kako sam taj posao dobio samo preko veze. Da vam ispričam pravu
istinu?
Naravno da smo htjeli čuti istinu.
- Dakle, i bez te glupe diplome nisam baš imao bogzna što pokazati. Poslovi koje sam
obavljao za Nika i Ziermanna ne smatraju se nekakvim iskustvom za arhitekta. S tom
temom nisam mogao dosađivati Faberu. Morao sam se sjetiti nečeg drugog. Ali u čemu se
sastojao moj problem, gledano analitički?
Nitko nije znao u čemu se sastojao Benediktov problem, gledano analitički.
- Naći razlog da me odmah zaposli a da ne traži to čudo od diplome. Dakle, deset
kilometara prije ureda gospodina Fabera pokvario mi se auto. Petljao sam nešto oko
startera sve dok se motor nije pregrijao. Nikada ne znaš tko te promatra. Zatim sam naručio
taksi. Sve je sjajno funkcioniralo. No na žalost, stigao sam četvrt sata prerano pred ured. To,
dakako, nije bilo dobro.
- Zašto nije bilo?
- Pa oni bi pomislili da žudim za njihovim poslom. I to ruši cijenu. Dakle, rekao sam
taksistu: vozite neprimjetno dalje, želim stići ovamo u 15 sati i 45 sekundi, ni sekunde
ranije. Čekali smo u pokrajnjoj ulici a zatim dojurili hitro pred ured. Kočnice su zaškripale,
ja sam izjurio i stigao pred ured točno u sekundu.
- Tako se to radi - reče Niko. Nasmijala sam se. Bio je to Benedikt, orkan.
- Violin stric bio je, dakako, zadivljen što nisam štedio ni novca ni truda da unatoč
kvaru na autu stignem na vrijeme. Netočnost skupo stoji u našem poslu. Bilo je jasno da
nisam mogao nositi sa sobom dokumente o užasno mnogo važnih projekata koje sam
navodno izveo dok sam očajnički tražio taksi. No to ga više nije ni zanimalo. Zanimala ga je
samo moja avijatičarska jakna...
- Točno - uzviknula sam. - Benedikt je svakako htio nositi staru avijatičarsku jaknu na
prvom sastanku. Dva dana prije nego što je otišao mom stricu, pretražili smo sve trgovine
rabljenom robom, ne bismo li našli pravu staru avijatičarsku jaknu. Pronašli smo je, no
stajala je cijeli imetak!
- ... Ulaganje se isplatilo. Znao sam od Violina oca kako je njegov mlađi brat uvijek želio
biti pilot. Ja sam mu se sa svojom avijatičarskom jaknom svidio deset puta više od ostalih
kandidata u pristojnim odijelima. I on sam je ležerni sportski tip. Kad sam mu objasnio
kako se na žalost moram odmah odlučiti hoću li početi kod njega jer će se krajem mjeseca
moj posao na fakultetu kod prof. Ziermanna automatski produžiti za jedan semestar, Šef je
rekao: “U redu, ako se morate odmah odlučiti, i ja se moram odmah odlučiti.”
- A kako si se dogovorio za plaću? - upita Elisabeth.
- Po redu, šef je rekao doslovno: “Ja sam poslovan čovjek staroga kova, dajte mi ruku da
potvrdim da 1. rujna počinjete kod mene. Vi se uklapate u našu ekipu.” Ali tada sam ja
rekao: “Prije nego što si pružimo ruke, morali bismo porazgovarati o novcu.” Rekao sam to
onako direktno. I onda mi je dao ponudu koju nisam mogao odbiti.
- Dakle, nisi trebao uopće pregovarati - reče Peter.
- Ako je ponuda doista dobra, onda je bolje pohvaliti šefa nego se nezahvalno cjenkati.
Ako ga budeš hvalio, uskoro će ti ponovno povisiti plaću, jer šef želi da ga se hvali.
- Sjetit ću te se - reče Elisabeth.
- Uspjet ćeš reče joj Benedikt.
Elisabeth je imala najbolje izglede u najboljoj trgovini za unutarnje uređenje kod
Hagena i von Müllera da počne kao savjetnica za uređenje stana. Krajem mjeseca trebali su
je definitivno obavijestiti.
- Moram dobiti posao jer sam bez love - uzdisala je Elisabeth.
Peter je također uzdisao. Nije imao u izgledu nikakav posao. Dizajnirao je odlične
svjetiljke, ali ne može ih prodati. Peter misli kako bi njegov rad trebao govoriti sam za sebe.
Žalosno je izjavio: - Za sada moji radovi šute.
 - Pa javi se na moj stari posao kod Ziermanna - reče Benedikt Peteru. - On mora
popuniti radno mjesto. Deset sati tjedno, pristojna plaća, međutim, žene nemaju nikakvih
izgleda da dobiju taj posao.
- Mrzim tog čovjeka - reče Elisabeth. - Pričaj mi odvratnosti o njemu.
Elisabeth je doduše znala da je Benedikt već godinu dana pomoćni asistent kod
Ziermanna, ali ništa više, jer me Benedikt zamolio da ne govorim o njegovu poslu, inače bi
ga Ziermann vjerojatno otpustio. Osim toga, nama to nije bilo važno. U posljednja dva
semestra, otkad je Benedikt dobio posao kod Ziermanna u konkurenciji od najmanje tuceta
arhitekata za interijere, mi više nismo imale nikakve veze s Ziermannom.
Profesor Ziermann je Benediktu jednom u povjerenju objasnio kako ne bi mogao uzeti
nijednu ženu, jer bez,obzira na to koju bi uzeo, šuškalo bi se kako mu je to ljubavnica. A
budući da mu je strašno stalo do toga da bude korektan, mogao bi uzeti neku užasno ružnu
ili invalidnu, međutim, kandidatkinje su sve bez iznimke vrlo privlačne i u punoj tjelesnoj
snazi.
- Tu Ziermann mora biti vrlo oprezan - reče Elisabeth. - Sve žene luduju za starim
seronjom kojem dlake rastu iz ušiju.
Benedikt se nasmijao i ispričao kako se njegov posao kod Ziermanna sastojao od toga
da kopira članke iz stručnih časopisa. Budući da su to često bili članci iz starih i rijetkih
časopisa, morao je u sveučilišnoj knjižnici tragati za tim časopisima. Posebno je
komplicirano bilo kada je Ziermann htio članke iz francuskih časopisa o starofrancuskoj
književnosti. Benedikt se mjesecima pitao čemu to smeće, sve dok Ziermann nije ponosno
ispričao kako njegov iznimno darovit sin studira romanistiku i kako će jednoga dana poput
oca jamačno postati profesor. Ostali članci koje je Benedikt morao tražiti bili su o
građevinama na stupovima. Građevine na stupovima su Ziermannova slabost. U svom
seminaru o “arhitekturi u mijeni vremena” stječe se dojam kako je svijet sagrađen na
stupovima. Od Švicarske do Južne Amerike, od kamenoga doba do Disneylanda, od
Amsterdama do Meksika, sve same građevine na stupovima, sve sami stupovi.
- Jeste li znali da je čitava Venezuela sagrađena na stupovima? - upita Benedikt.
Nasmijasmo se. - Jesi li znao da je Venezuela španjolska riječ za Veneciju? Pogodi zašto!
- Gradnja na stupovima je arhitektura za početnike. Baš ono pravo za arhitektice za
interijere - običavao je govoriti Ziermann. Svatko je kod njega morao dobiti dvije potvrde,
morao je prisustvovati njegovim seminarima i napisati referat. Benediktov se posao
sastojao u tome da u referatima podcrta sve tipfelere. Ziermann mu je govorio: - Tipfeleri
svjedoče o neurednosti, pravopisne pogreške o gluposti! - i: - Ako su sve pogreške
podcrtane, studenti vide da je netko pročitao njihov rad. - Benedikt je morao unijeti u
kartoteku broj tipfelera i broj stranica referata te napisati koji se autori doslovno citiraju i
koliko često. Lijene studentice bi, naime, u popisu literature nabrojile autore koji uopće
nisu bili navedeni u radu. - Tako raskrinkavam smicalice studenata koji žele ostaviti dojam
- odao je Benediktu. Osim toga, Benedikt je morao svaki Ziennannov citat provjeravati od
riječi do riječi. Svaki student morao je kupiti Ziermannova sabrana djela. Na sreću, napisao
je svega dvije knjige. Jedna ima 160 stranica: “Građevine na stupovima u Južnoj Europi
lijekom tisućljeća”, a druga 128 stranica “Građevine na stupovima na Bliskom istoku jučer i
danas”. Već godinama radi na građevinama na stupovima u Meksiku. - Sjajna specijalnost -
oduševljavao se pred Benediktom - zato što svoja putovanja na godišnji odmor mogu odbiti
od poreza.
Ako pišeš referat za Ziermanna, moraš svakako citirati Ziermanna, no pritom je najveći
problem njegov visokoparni znanstveni jezik. U našem semestru jedna je studentica
umjesto “originalne arhitektonske strukture” više puta pogrešno citirala “ordinarne
strukture”. A neka druga umjesto “tradicionalne oblike građevina na stupovima” omaškom
“racionalne oblike građevina na stupovima”. - Tipične freudovske omaške arhitektica za
interijere - zanovijetao je Ziermann.
- Ona koja ne primjećuje takve pogreške, dokazuje da ništa nije shvatila. - Prokleto je
teško prokužiti što Ziermann misli, ja to do danas nisam shvatio.
- Pet Ziermannovih citata su minimalna količina da dobiješ jedinicu - objašnjavao je
Benedikt.
- Pod pretpostavkom da nisi žena - reče Elisabeth - dobit ćeš eventualno dvojku kako
mu nitko ne bi mogao reći da favorizira žene. Pa on je tako korektan.
Da, Ziermann je doista to javno izjavio. Nitko se zbog loga nije uzbuđivao jer smo bili
sretni što smo uopće dobili dvojku. Samo mu se Elisabeth usudila reći kako on očito daje
prednost muškarcima i kako je nepravedno ako svoje privatne sklonosti pretvara u
smjernice za ocjenjivanje. Ziermann je urlao kako ne dopušta takve nekvalificirane
prigovore. Kome to ne odgovara, može ići na neki drugi seminar. Elizabeth je oštro
uzvratila kako to nije moguće jer je njegov seminar obvezatan. Onda neka se Elisabeth
potrudi da se promijeni plan studiranja umjesto da mu smeta, derao se Ziermann. Elisabeth
nakon toga nije više išla na njegov seminar i bila je uvjerena kako će joj dati posebno lošu
ocjenu za njezin obvezatni referat. Da ne bi morala više gledati Ziermanna, ja sam došla po
njezin referat, a Elisabeth je dobila čak +2, a ja samo 2,5, iako smo napisale doslovno isto,
samo smo promijenile redoslijed.
- Elisabeth je imala manje tipfelera, ili ga je citirala jedanput vise - slutio je Benedikt.
U srednjem vijeku bi ga ogradili stupovima - reče Elisabeth. To su bile njezine
uobičajene posljednje riječi na temu Ziermann.
- I najveće zlo ima svoje dobre strane - bile su moje uobičajene posljednje riječi na
temu Ziermann. Napokon, bez njega ne bih upoznala Benedikta.
- Trebalo bi objaviti što radi Ziermann - rekao je Peter. - Kandidiraj se radije na moje
mjesto - reče Benedikt.
- Ne, to Peter neće učiniti - Elisabeth je to rekla odlučno.

Naraštaj sladokusaca zajedno s Annabell i Solveig izašao je iz vrta i zauzeo mjesta.

Gospodin Engelhardt reče: - To je tajna optimalnog uživanja u jelu; svako jelo zasićuje
onoliko dugo koliko traje čekanje na sljedeće jelo.
Solveig je sjedila u Annabellinu krilu. Annabell je uzela Solveigin kažiprst i pokazivala
na Niku: - To je Niko. Imaš li volje igrati se s Nikom?
- Neću - reče Solveig. - Hoću vina.
- Ah, evo našeg dječjeg odreska - poviče Annabell glasom iz kojeg se iščitavalo “ja sam
sretna majka”, uzevši Solveigine ručice u svoje ruke i plješćući.
 Dječji je odrezak bio fde srnećeg hrpta sa sokom od papra i gljivama lisičarkama i uz to
najukusniji, najbaršunastiji gratinirani krumpiri.
- Hoću pommes frites - reče Solveig.
- Dođi, Solveig, idemo u kuhinju, imam ondje za tebe nešto jako fino - uzviknu moja
majka i ustane.
- Pojedi najprije - reče gospođa Engelhardt uvrijeđeno. - Umak filea srnećeg hrpta nije
ukusan ako je hladan.
Solveig je već otrčala u kuhinju. Moja je majka potrčala s njezinim tanjurom za njom.
- To je sranje - reče Annabell. - Odrasli se zalijevaju alkoholom. Jasno je da i dijete hoće
vino.
Nakon srnećeg hrpta uslijedile su pohvale za gospođu Engelhardt.
- Pričekajte da dođe desert - reče ona. - Imamo sorbet s vinogradarskim breskvama i
kremom od kave sa šumskim malinama. Pričekajte samo.
- Moram poljubiti usta od šumskih malina naše kuharice - uskliknu gospodin
Engelhardt digavši se od stola i poljubivši svoju ženu.
Gospođa Engelhardt je uzvratila poljubac svom mužu: - Ali prije toga imamo sir.
- Nećemo li najprije popiti rakiju? Imamo na izbor rakiju od malina i rakiju od bresaka.
Tko što pije? - upita moj otac.
- Najradije pijem više vrsta uzviknu Niko - bez obzira na to koje su! Bio je to digestiv,
ekstrakt malina ili bresaka. Benedikt je smio glumiti peharnika s bijelim ubrusom preko
svijene ruke.
Gospodin Engelhardt je sam htio poslužiti sir, dovezao je na kolicima za posluživanje
pladanj s različitim vrstama sireva i ploškama maslaca izrezanim u obliku srca. - Viola, što
vam smijem ponuditi? Kravlji ili kozji sir? Začinjen ili blag? Što biste radije?
Nisam imala blage veze o sirevima, ali nisam se htjela osramotiti pogrešnim izborom: -
Jest ću sve što mi preporučite.
- Vrlo dobro. - Gospodin Engelhardt je znalački stavio šest komadića sira na rub moga
tanjura. Zatim je pokazao na komad sira gore na rubu tanjura: - Molim vas da najprije
pojedete ovaj sir, a zatim sve redom u smjeru kazaljke na satu.
- Zašto?
- Onaj sir gore, metaforički rečeno, nalazi se na broju 12, on je najblaži. Ostali su u
smjeru kazaljke na satu sve jače začinjeni. Pokazao je na komad sira koji je, metaforički
rečeno, bio na deset sati: - To je vrlo oštar sir, kozji sir koji je zorio u pepelu, njega pojedite
posljednjeg, inače ćete si pokvariti tek.
Kako rafinirano! Nakon sira popili smo još rakije kako se ne bismo raspuknuli.
A tek desert: bijela krema od kave s malinama i umakom od gorke čokolade. Osim toga,
pladanj s dvanaest polovica gratiniranih bresaka i sorbetom od bresaka. Solveig je bila tako
oduševljena da je uzvikivala samo: - Ja! Ja! Ja!
Moja majka je poslužila kavu.
Niko je trebao još jednu rakiju kao digestiv. - Ne možeš vjerovati koliko pet rakija može
promijeniti čovjeka - uskliknuo je i stao buljiti u Benediktovu majku.
 - Ali, gospodine Niko, nisam popila pet rakija - poviče ona ljutito. - Benedikt to može
potvrditi!
- Vi niste - nasmiješi se Niko hihoćući - ali ja jesam ha, ha, ha! Benedikt to može
potvrditi!
- Sada je vrijeme za veliko iznenađenje! - Moj otac ustane. I majka je ustala. - Htio bih
prije toga kazati nekoliko riječi - reče otac. Majka je ponovno sjela. - Draga Viola, dragi
Benedikte - napravio je stanku - gotovo da mi je ponestalo riječi. Ne mogu reći, budući da
vas dvoje odlazite u zajednički život, kako ste oboje već zajednički u životu... vi ne odlazite
ni u tuđinu, naprotiv, vi se oboje vraćate u davno poznat kraj, u saveznu pokrajinu vašega
djetinjstva i mladosti... Ipak je to korak u novi život! Studentsko doba je iza tebe, Viola! -
Otac je napravio lice kao da objavljuje neku senzaciju. Benedikt je zapljeskao. - Stoga smo
tvoja majka i ja mislili da tebi, svojoj najmlađoj kćeri...
Najmlađa kći! Kao da je odgojio cijeli djevojački internat.
- ... damo dar za put. Dar koji će ti osvjetljavati put! To treba biti uspomena na tvoju
roditeljsku kuću i na tvoj diplomski ispit koji si tako sjajno položila. Da te, tako se nadamo,
prati kroz cijeli život. - Velika stanka. - To je ono što sam htio reći. - Moj je otac bio dirnut
svojim govorom. Pljesak.
- Ne mogu dočekati - reče moja majka.
- Još nije vrijeme - reče moj otac. - Treba mi pomoć jakih muškaraca.
- Viola mora čekati u kuhinji - poviče moja majka - i zatvori vrata dok te ne pozovemo!
Dakle, otišla sam u kuhinju. Kroz zatvorena vrata čula sam smijeh i žamor. - Samo da
dobro prođe! - uzviknu moja majka. Čuo se tihi zveket.
- Ne bojte se, to je normalni priključak - čula sam Petera.
- Samo da sve bude u redu! - ponovno se čula moja majka.
Svi su uzviknuli - Ho-ruk! - I dalje se čuo zveket. Solveig dojuri u kuhinju.
- Smijem li doći, Solveig?
- Hoću odmah vina! - Solveig stane udarati nogom. Nalazila se pred jednim od svojih
ispada bijesa. Uplašila sam se da će Solveig pokvariti iznenađenje pa sam rekla blago, poput
moje sestre: - Ako budeš pazila u hodniku kad me pozovu, donijet ću ti odmah vina.
Na kuhinjskom stolu stajalo je ono što mi je trebalo: poput vina crveni sok od trešanja.
Napunila sam veliku čašu i donijela je Solveig. Hoću vina! - lica izobličena od bijesa bacila se
na pod.
- To je vino rekla sam blago.
- Hoću visoku čašu!
Visoku čašu? Dakle, to je htjela. Vratila sam se u kuhinju, natočila sok u čašu za vino i
donijela je Solveig. Zadovoljno je razvukla usta.
- Pazi, molim te, da ništa ne proliješ. Od vina ostaju mrlje!
- Viola, dođi! - začulo se. Otišla sam u dnevnu sobu.
- Izađi u vrt!
Gledala sam u mračan vrt i ništa nisam vidjela. Kad sam stala na terasu, obasjalo me
svjetlo kao da je dan. Bila sam zaslijepljena. Zacijelo su mi usta ostala otvorena od
iznenađenja... Na platani je visjelo nešto najluđe što sam ikada vidjela na drvetu. Na cijevi
koja je bila postavljena iznad dviju grana, visio je najveći, najljepši i najfenomenalniji luster!
Luster na tri kata. Gore je bilo šest potlačenih krakova, u sredini deset krakova, dolje
šesnaest krakova. Svaki krak bio je poput zlatnog zmaja s krilima! Između svakog para
zmajskih krila stršala je zlatna čahura sa šiljastom žaruljom. Iz zmajevih usta izvijali su se
jezici poput karika. Na njima su visjele prizme od kristala, brušene cik-cak poput munja.
Vidjela sam trideset dvije sjajne sijalice, trideset dva zlatna zmaja, trideset dvije staklene
munje! Ludilo!!!
Donji dio lustera bio je tako velik da sam ga jedva mogla obujmiti do polovice. Iz
šesnaest krakova provlačilo se šesnaest lanaca iz zvjezdolikih kristalnih prizmi u blagom
zamahu do sredine lustera, gdje su bili pričvršćeni na zlatno sunce. A na tom suncu visjela
je kao završetak azurno plava porculanska kugla oslikana zlatnim zvijezdama.
Pala sam ocu i majci oko vrata. - Hvala ti, tata! Hvala ti, mama. Odakle vam?
Nevjerojatno je lijep.
- Kupio sam ga za tebe na dražbi. Visio je u prijamnoj dvorani naše glavne podružnice.
- Zar vam je tvrtka bankrotirala? - upita Peter ne skidajući pogleda s lustera.
- Bankrotirala?! - poviče moj otac iznenađeno. - Takvo što se nama ne događa!
- A zašto se onda prodavao takav ekskluzivni komad?
- Jer je reklamni stručnjak našeg koncerna smatrao kako crvena, baršunasta prijamna
dvorana i ovaj luster sa zmajevima i munjama ne ostavljaju optimističan dojam o
modernom osiguravajućem društvu. Sada se sve dizajnira u narančastoj boji i kromu. To se
nikome ne sviđa, ali moderno je.
- Luster je bio najskuplji predmet na dražbi - objasni majka ponosno.
- Izrađen je od pozlaćene bronce - uzviknu Peter.
- Je li to nešto dobro?
- Nevjerojatno dobro - reče Peter oduševljeno - To je čudesno djelo stare francuske
manufakture. Sve je tako konstruirano da se može bez problema rastaviti i poslati u cijeli
svijet. Svaki krak lustera može se pojedinačno objesiti. I svaki prsten pojedinačno
instalirati. Moram to fotografirati.
- Točno, i ja sam htjela fotografirati! - Majka pohita u kuću.
- Pitam se samo kamo da ga objesimo - nasmije se Benedikt - Tako je velik.
- Zgodno bi izgledao u onom dijelu kuće koji je namijenjen gostima, zar ne misliš? - reče
Benediktova majka.
- On zapravo spada u dvorac - uzviknu Benedikt.
- Ako sada nemate mjesta - reče moj otac - možete pričekati dok Viola ne bude imala
vlastiti biro i onda ćeš ga objesiti u svoj biro.
- Možeš najprije objesiti prsten u mali biro, a kada se biro poveća, onda dva prstena, pa
kad budeš imala dvorac, onda cijeli luster - reče Peter. A pritom je mislio ozbiljno.
Majka je donijela fotoaparat. Peter je htio fotografirati. - Pripazite da ne bude na
slikama samo luster - reče moj otac. - Skupna slika s lusterom!
- Gdje je Solveig? - upita Annabell.
 - Viola, moraš leći pod luster u svojoj zvjezdanoj haljini! - uzviknu Elisabeth.
Luster je završavao otprilike metar iznad travnjaka i ja sam legla ispod njega ne
obazirući se na svoju haljinu. Takvo što događa se samo jednom. Benedikt je legao uza me i
poljubio me.
- Poljubio ju je ilustrativno ispod lustera - prišapnuo mi je . Svi su oduševljeno
zapljeskali.
Gospođa Mognar, koja stanuje na prvom katu, izašla je na balkon i također pljeskala.
Gospodin i gospođa Langholz iz tavanskog stana sišli su u vrt. Iako je bila gotovo ponoć,
odlučili smo poslužiti čašicu šampanjca u vrtu da proslavimo luster. Majka je otišla po
šampanjac.
Iz dnevne sobe čuo se kratki zveket a zatim je odjeknuo vrisak. - Viola, dođi! - Nisam
mogla slutiti što se moglo dogoditi.
U dnevnoj sobi ispred visoke komode stajao je stolac. Na stolcu je stajala Solveig i
smiješila se. Na komodi u našoj maketi između stupova malih pisaćih stolova i malih stolaca
nalazila se razbijena vinska čaša. Sag, stupovi, zidovi, pokućstvo, sve je bilo poprskano
crvenim mrljama.
Elisabeth uze maketu s komode. Crveni umak na tapisonu provlačio se polako
plavosivim šarama - vodena boja kojom smo htjeli oslikati svjetlosne efekte na sagu prolila
se pomiješala sa sokom od trešanja. Smrzli smo se.
- Kako li je to izvela?! - upitala sam napokon.
Solveig se nasmiješila, stala na prste na stolcu i izvela rukom poletan pokret. - Ne želim
to usrano vino - izjavila je.
Pozlilo mi je. Solveig je dohvatila maketu zato što sam joj dala visoku vinsku čašu. Da
sam joj dala normalnu čašu, nedostajalo bi joj ono nekoliko presudnih centimetara. Čuvale
smo maketu kao krunske dragulje, a sada... mogla bih urlati... da Elisabeth nije već prije
zaurlala.
- Toliko tjedana posla - derala se Elisabeth - i ona pušta tom derištu da upropasti našu
maketu.
- Gonite se, ne možete tako - vriskala je Annabell - ništa ja nisam pustila tom djetetu da
uništi!
Solveig se počela derati.
Stala sam pred Annabell kako bih poštedjela Elisabeth da je gleda. Zagrlila sam
Elisabeth. Nikada je još nisam vidjela da tako plače. Toliko sumanuta posla - jecala je
Elisabeth. - Zašto ga nismo odmah fotografirale?
- Htjela si pričekati dok ti teta ne da novac za makroobjektiv - rekla sam tiho, bojeći se
da bi Elisabeth to shvatila kao predbacivanje. Bila sam sretna što je Elisabeth htjela da joj
netko kupi objektiv, ni ja ne bih imala novca da kupim tako skup objektiv za svoj aparat.
- Sutra će mi teta dati novac. No sutra je već prekasno za jedan dan!
- Ponijet ćemo maketu sa sobom - reče Benedikt. - Viola će sljedećih nekoliko tjedana
imati dovoljno vremena da je popravi.
 - I ja imam dovoljno vremena! - naricala je Elisabeth. - Ako ne dobijem posao kod
Hagena i von Müllera i budem morala potražiti štogod drugo, neću imati ni maketu ni
fotografije!
- Dobit ćeš posao - rekli smo Benedikt i ja istodobno.
No moj otac reče: - To mora platiti Annabellino obvezatno osiguranje. Dokazat ćemo da
Annabell nije povrijedila svoju dužnost nadzora. Problem je samo odrediti vrijednost
makete. - Annabell je opipavala prstom umak na tapisonu i mršteći se oblizivala prst: - Reci
mi, molim te, Solveig, je li ti Viola rekla da je u čaši vino?
Solveig se zaderala i kimnula.
- A ti si primijetila da to nije vino? Solveig je kimnula, derući se i dalje.
Svi su se uplašili kad je Annabell vrisnula: - Viola je lagala maloj Solveig! Prvi put u
životu netko je lagao mom djetetu!
I sada je krenulo: Solveig je bijesno vriskala, bacala se po podu i lupala šakama po
nogama moje majke.
- Dijete osjeća takve stvari! - vriskala je Annabell. - Solveig je reagirala na to
nevjerojatno ispravno!
Stajali smo kao skamenjeni kad se moj otac zadere: - Odnesi dijete u krevet!
Solveig je naglo prekinula svoju riku.
Annabell uze Solveig u naručje i ode polako prema vratima. Na vratima se okrenula i
rekla duboko tužnim glasom: - Vama je uništena maketa. Nešto mrtvo od betona s
plastikom. Ali za Solveig se razbio čitav jedan svijet u krhotine! Ti si, Viola, naučila dijete što
je to laž. - Annabell zalupi iza sebe vratima.
Sad sam i ja zaurlala- Beton i plastika! Glupača!
- A sada dosta - reče Elisabeth - krenimo od početka.
- Vrlo dobro, gospođice Elisabeth - reče gospodin Engelhardt. - Nemojte, molim vas,
očajavati. Vidite, jedan je stup čak posve netaknut.
- Evo, još jedan visoki stup koji svjedoči o iščezlom sjaju - deklamirao je sjetno moj
otac.
Benediktova majka nastavi: - I ovaj već napuknut može se srušiti preko noći, nestati u
zaborav. Benedikte, kako ide dalje? Kao dijete znao si to kao vodu piti. To je pjesma
Ludwiga Uhlanda “Pjevačevo prokletstvo”, jako ti se sviđala.
- To je bilo Solveigino prokletstvo - reče Elisabeth. - Dosta sada, ja ću popraviti maketu.
- Dobit ćemo na osnovi obvezatnog osiguranja odšetu za popravak uništene bankovne
podružnice; ja ću se za to pobrinuti - reče moj otac.
- Hvala Bogu - rekoh. Katkad su osiguranja ipak praktična.
- Možda da zapakiramo luster prije nego što padne sa stabla?! - predloži Peter.
Da. Otišli smo u vrt, skinuli kristalne munje sa zmajevih jezika, zapakirali ih
pojedinačno, rastavili skupocjen komad po Peterovim uputama, onako kako je bio
zapakiran u tri drvena sanduka.
Bilo je dva sata kad su napokon otišli svi gosti. Peter je pomogao Elisabeth da odnese
maketu kući. Niko je čak ostavio svoj auto i odvezao Benediktovu majku taksijem do
njezina pansiona. Benedikt i ja pomagali smo mojim roditeljima, pospremajući do tri sata.
Prije nego što smo se vratili u svoj stan, otišli smo oboje još jednom u vrt i stali u mraku
pod drvo na kojem je prije bliještao luster.
- O čemu razmišljaš? - upita Benedikt.
- Razmišljam o tome kako je sve ludo i kako će biti još lude. A ti? Benedikt me poljubi: -
I ja razmišljam o tome.
Poljubila sam Benedikta.
 2. POGLAVLJE

Odlazak u naš novi život pomicao se do posljednje minute. Benediktova karijera

arhitekta započela je u petak, 1. rujna, ali mu je moj stric poklonio petak za selidbu. Bilo je
to za nas vrlo povoljno, jer je čovjek iz špedicije za selidbe izjavio da bi, ako se stvari u naš
novi stan ukrcaju u subotu, a iskrcaju tek u četvrtak, špedicija mogla u međuvremenu
dodati još neki manji teret, pa bi se time naši troškovi gotovo prepolovili.
To je moj otac, kao obično, optimalno uglavio za nas. Doista, bilo je bolje najprije se
nekoliko dana uživljavati, a ne odmah uređivati. Strašno me zanimalo kako izgleda velika
obiteljska kuća Benediktove majke nalik na vilu. Ja ću dobiti bivšu sobu Benediktovc sestre
Medi. O svemu smo razgovarali.
Napokon smo, u nedjelju kasno popodne, krenuli. Kad smo prolazili autocestom uz dio
Frankfurta u kojem sam prije stanovala s roditeljima srce mi je zaigralo od radosti: vraćam
se u zavičaj pod najsretnijim okolnostima! Sa sjajno položenim diplomskim ispitom! Sa
sjajnim profesionalnim izgledima! Zvuči kičasto, ali tako je, sa sjajnim izabranikom svoga
srca uza se!!!
Predgrađe u kojem stanuje Benediktova majka nisam poznavala, a kuća je bila u mraku
kad smo stigli u Münzbergovu ulicu 19. Benedikt zatrubi tri puta i majka se pojavi na
vratima: - Sine, dobro došao kući! Tako sam sretna što si se vratio! - Izgledala je mlađe nego
pretprošlog tjedna, nosila je narančasto-crvenu trenerku, što je bio zanimljiv kontrast
prema njezinim sivim, kratko ošišanim šiškama.
Veliki doček. Smijući se, pokazala je požutjeli natpis u plastičnoj ovojnici prilijepljen
flasterom na vrata. Na njemu je pisalo nespretnim dječjim rukopisom: “Tako sam sretan što
si se vratila!!!” Gore lijevo bilo je naslikano nasmiješeno sunce, a dolje električna
lokomotiva kako izbacuje crne oblake dima.
- To si ti nacrtao dok sam ja bila u bolnici jer sam imala dobroćudnu cistu na maternici,
bilo ti je osam godina - izjavi Benediktova majka.
- Električna lokomotiva s oblacima dima - nasmija se Benedikt.
- Već si kao dijete bio kreativan!
Ja sam posljednja ušla u kuću. Kad sam zatvorila vrata, vidjela sam da je počela padati
kiša.
Hodnik je bio mračan.
- Medi vas srdačno pozdravlja, ona je do iduće nedjelje na godišnjem odmoru sa svojim
stalnim obožavateljem, inače bi, naravno, bila na dočeku - reče Benediktova majka, upali
svjetlo u dnevnoj sobi i isključi televizor.
Uplašila sam se kad sam se ogledala oko sebe. Bila je to dugačka soba ili, točnije, dvije
spojene sobe a na obje uže strane po jedan prozor. U desnom dijelu stol za jelo s kačkanim
stolnjakom smeđe boje. Stolci od tamne hrastovine. Svjetiljka iznad stola bila je ručno
rezbarena, na pet nezgrapnih greda nalazila se po jedna sijalica na kojoj je bila nabrana
kapica od plastike s platnenom strukturom. U sredini sobe nalazio se glomazan ormar od
svijetle javorovine s ostakljenim srednjim dijelom. Na gornjoj staklenoj polici stajale su
jedna žuta, jedna crvena, jedna plava i jedna zelena vinska čaša, a besprijekorne papirnate
naljepnice “pravi ručno brušeni kristal” dokazivale su da čaše još nikada nisu bile u
upotrebi. Na srednjoj staklenoj polici lijevo nalazio se zlatni anđeo i različiti manji anđeli
izrađeni od vunenih niti, desno držači za jaja oblikovani od plastelina u kojima su bile
pisanice oslikane dječjom rukom. Svaka druga pisanica imala je nikom kačkanu kapicu koja
je grijala jaja. Između anđela i jaja nalazila se velika boca ekstrakta matičnjaka. Pogled u
vitrinu bio je pogled u drugu kulturu. Tražeći pomoć, pogledala sam Benedikta.
- Više svjetla - reče on.
- Napravit ću ti tvoju intimnu rasvjetu. - Smijući se, njegova je majka zapalila svjetiljku
u obliku globusa na stoliću pokraj televizora. U plavičastom svjetlu globusa smeđe-zeleni
uzorak drvca na tapetama doimao se poput beskrajna pljesniva sira. Lijevo i desno od
ormara visjele su umjetničke reprodukcije na pločama od iverice. Na jednoj strani van
Goghovi “Suncokreti”, a u skladu sa suncokretima rubovi ploča bili su lakirani u žutu boju
suncokreta. Na drugoj strani van Goghovi irisi s plavim rubovima. Uz televizor garnitura za
sjedenje. Dva naslonjača presvučena zelenom bukle-tkaninom, garnitura za sjedenje
smeđom plastikom. Kruna svega bio je stol s mozaikom na tri noge s verzijom van Goghova
autoportreta s odrezanim uhom savijenim u obliku bubrega. Gledala sam bez riječi stol.
- Njega je napravila moja kći - objasni Benediktova majka. - Medi je također umjetnički
nastrojena. - Zatim je pokazala uski rasklopiv kauč za spavanje uz prozor, na njemu je bio
prekrivač s narančasto-smeđim zupčastim uzorkom: - Ovdje smiješ spavati, sada idemo
gore u Benediktovu sobu.
Gore su vodile drvene stube. Svaka je stuba škripala drukčije. Benedikt se igrao vodiča:
- Ovdje vidimo WC - pokazao je vrata desno uz stube - zatim kupaonicu - pokazao je
sljedeća vrata desno - slijedi mamina spavaća soba, zatim moja odaja, pa Medina soba.
U Benediktovoj odaji strop je bio oblijepljen pločama stiropora s kockastim uzorkom i
obojenih naizmjence plavo i narančasto! - Jesi li to ti radio?!
Benedikt se nasmije: - Plavo i narančasto bile su prijemoje omiljene boje.
- Tada si bio daleko ispred svoga vremena - reče njegova majka. - Ostali su do toga
došli tek nekoliko godina poslije.
Morala sam se nasmijati, bila je to soba četrnaestogodišnjaka. Točnije rečeno: soba
četrnaestogodišnjaka kojemu je prije četrnaest godina bilo četrnaest godina. Duž zida u dva
reda police za knjige, ali na njima nešto malo knjiga i mnogo modela automobila. Iznad
polica visjele su na ivericama Četiri fotografije starih trkaćih automobila s rubovima
lakiranim narančasto, zatim užarena Dalijeva žirafa s plavim lakiranim rubovima te dvije
ekspresionističke slike golih djevojaka s ružičastim rubom. Uz prozor tzv. mladenački
pisaći stol, imitacija smrekovine od ultrapasa. Lijevo ormar, oblijepljen folijom u imitaciji
limbovine od ultrapasa. Na drugom zidu uski krevet od bukovine. U taj krevet ne stanu ni
dvije sardine.
Benediktova majka je protresla neki isprani plavo-narančasti prugasti jastuk. - Tvoja
omiljena posteljina - reče ona ponosno.
- Moj se ukus malo promijenio - nasmijao se Benedikt - a osim toga, donijeli smo svoju
posteljinu u autu.
- Da ti prištedimo trud - rekoh ja.
- Kako želiš - njegova je majka zvučala prilično razočarano. Vani sam prišapnula
Benediktu: - Mislim da tvoja majka ne želi da spavamo zajedno.
 - Misliš li?
- Tvoj je krevet preuzak za nas dvoje - šapnula sam - a i onaj kauč dolje. Ali ja ni neću
dolje spavati sama. Zar u sobi tvoje sestre nema kreveta?
Benedikt se pokušavao sjetiti. Pitaj majku.
Benedikt viknu kroz stubište: - Viola može spavati u Medinoj sobi, zar ne?
- Benedikte, o tome mora odlučiti Medi - odgovori njegova majka. - U njezinoj sobi su
njezine stvari. Moraš pričekati da se vrati.
- Aha. Je li to problem? - upita me Benedikt.
- Nije. - Bila sam, naime, tako umorna da bih mogla zaspati u isti tren bilo gdje.
Bila je ponoć kad smo iskrcali sve stvari iz BMW-a. Benedikt je bio gladan. - Kupila sam
salamu, ti to obožavaš - reče njegova majka.
To da Benedikt obožava salamu je za mene bilo nešto novo. Dakle, sjeli smo za stol s
kačkanim stolnjakom, a njegova je majka donijela salamu, kruh i svježe ubrane rajčice. -
Kad moraš sutra biti u birou? - upita ona.
- U osam. Mana toga posla jest što treba rano početi, jer radnici počinju tako rano.
- Onda moraš ustati najkasnije u sedam. Nekoliko sam se puta za pokus odvezla do
tvog biroa, treba ti prosječno trideset pet minuta. Prije toga moraš mirno doručkovati. Gdje
ćeš objedovati? Ovaj tjedan još imam praznike, ali sljedeći tjedan možeš u stanci za objed
doći do Grka, gdje Medi i ja volimo jesti.
- Ne mogu još sada reći gdje ću jesti. Moram vidjeti kako to rade kolege.
- Kod našeg Grka je odnos cijene i ponude vrlo dobar. A udaljen je samo petnaest
minuta od tvog biroa. Kada se navečer vraćaš?
- Nadam se da ću se vratiti oko sedam. Nadam se da kolege nisu ludi za
prekovremenim radom - zijevnu Benedikt.
- Moraš u krevet - poviče Benediktova majka. - Odmah! Tvoja Viola može se oprati
ovdje u kuhinji, kod nas je sve tako praktično. Pa ti gore neće nitko smetati.
- Dobro - zijevnu Benedikt - sići ću još jednom.
Pomogla sam njegovoj majci da odnese tanjure u kuhinju. Kuhinjski zidovi bili su do
polovice obojani žućkastom uljnom bojom, posvuda mrlje od masti na koje se slijepila
prašina. Na propucalom stropu odlijepljena boja bacala je sjene poput noža.
Sve je bilo staromodno kao i u dnevnoj sobi. Samo je zamrzivač bio nov. Na kuhinjskom
je stolu bio neki ružan smeđe-narančasto-bijeli kockasti plastični stolnjak. Iznad stola opet
neka umjetnička reprodukcija na iverici. Brueghelova zemlja šlarafija sa seljacima koji
spavaju i kojima pečene guske lete u usta. - To je uvijek bila Benediktova omiljena slika -
objasni njegova majka. - Laku noć.
- Laku noć, spavaj dobro.
Gledala sam za njom kako se u narančasto-crvenoj trenirci uspinje uza stube. Izvadila
sam iz svoje pume torbe tonik za lice i noćnu kremu te oprala zube u sudoperu. Bila sam
preumorna da se operem.
Stube su opet zaškripale, došao je Benedikt. - Dušo poljubio me - nemoj biti tužna što ja
sada moram spavati sam. Lijepo sanjaj.
 - I ti lijepo sanjaj do sutra, dušo - rekoh i poljubih ga. Zatim smo oboje zijevnuli i
nasmijali se.
Još dugo nakon što sam u dnevnoj sobi isključila svjetiljku u obliku globusa, pred očima
su mi treptala stabla iz uzorka na tapetama nalik na plijesan. Nekako sam drugačije
zamišljala Benediktovu rodnu kuću. Ovdje je sve bilo tako nisko. Kamo da objesim svoj
luster?
Kad sam zaspala, imala sam osjećaj kao da kapljice kiše udaraju s obiju strana sobe o
stakla.
 3. POGLAVLJE

Prvog dana u svom novom domu probudila sam se okružena zelenkastom svjetlošću,
pogledala na sat i rastrla zelenkaste zastore Još nije bilo devet sati. Benedikt je prespao
svog prvog radnog dana! Skočila sam u traperice i pohitala uz stepenice. U Benediktovoj
sobi bila je Benediktova majka i u zeleno-sivoj trenirci brisala prašinu s modela automobila
na regalu.
- Benedikt je prespao! Dobro jutro!
Ona se nasmijala: - Ne, on je otišao na vrijeme, točno u 7 sati i 20 minuta. Da bi
proslavio taj svečani dan, donijela sam mu doručak u krevet-, to je tako volio kao dijete,
onda je za rođendan uvijek dobivao doručak i darove u krevet. Mislila sam da je u
Benediktovu životu prvi radni dan čak važniji od rođendana. Ljutila sam se što sam
prespavala Benediktov važan dan. - Bila sam mrtva umorna od selidbe - rekla sam u svoju i
u Benediktovu obranu - zato me Benedikt i nije probudio. - Spavala sam kao klada.
- Benedikt nije od uzbuđenja cijele noći sklopio oka.
Zaklela sam se kako ću sutra ranije ustati i otišla u dnevnu sobu. Trebala mi je hitno
kava da se probudim. Ali nisam baš mogla zamoliti Benediktovu majku da mi istoga časa
kad se probudim skuha kavu. Morala sam, dakle, pričekati.
Prašina je treperila zrakom. Bilo je čudesno mirno u kući, samo je krulio moj želudac.
Napokon čula sam kako Benediktova majka odlazi u kuhinju, zatim zvrndanje radija te sam
i otišla sama u kuhinju. Sjedila je za kuhinjskim stolom i listala neki reklamni časopis.
- Mogu li dobiti kavu?
Pokazala je pokretom novina na poslužavnik na kojem je stajala uleknuta termosica i
tanjur sa žemljom. - Ima sigurno još kave u vrču, Benedikt je bio previše nervozan da bi
mogao doručkovati.
U vrču je bio samo gutljaj mlake kave.
- Ah, Benedikt mi uopće nije rekao da pije toliko kave. Moja Medi pije samo čaj. Medi
čak smatra kako je kava nešto proletersko, ali ja ne gledam na to tako usko.
U meni se javio osjećaj zahvalnosti što ona ne gleda na to tako usko. Polagano sam jela
žemlju i razmišljala kako da naučim Benediktovu majku da mi ujutro trebaju najmanje dvije
šalice kave. Ničeg se nisam mogla sjetiti. Ona je nedvojbeno očekivala da se sama
opskrbljujem u njezinu kućanstvu, a to mi je , dakako, bilo stotinu puta draže nego da me
ona poslužuje. Ja nisam došla kao gost, već zauvijek. - Ja bih još malo kave - rekla sam
napokon, a zatim dodala: - Samo ne znam gdje stoji kava, Nora. - Tako! Uspjela sam!
Oslovila sam je po imenu! Već sam prvog dana to uspjela! Led je bio probijen. Smješkala
sam joj se.
- Sve je lijevo dolje u kuhinjskom ormaru, ali nemoj uzeti čaj u crvenom omotu, taj je za
Medi kad dođe k nama u posjet. Donio joj ga je posebno neki njezin obožavatelj iz Londona.
Sa strahopoštovanjem sam promatrala crveno pakiranje čaja, pronašla filterske
vrećice, plastični filter i zgužvani paketić kave. U njemu je bilo pet ili šest zrna kave. Cijelih
nesamljevenih zrna. To je bilo dovoljno za najviše jednu šalicu. Da sakrijem svoje
razočaranje, rekla sam: - Melješ li ti svaki put svježu kavu?
 - Svakako. Benedikt smatra kako postoji golema razlika između odstajale mljevene
kave i svježih zrna.
- Da - rekoh, iako kod nas mljevena kava nikad ne odstoji, budući da pijemo mnogo
kave. - Ići ću kupiti kavu jer je nema ni za sutrašnji Benediktov zajutrak.
Nora mi je objasnila put prema pekari, dvije ulice dalje, a ondje uvijek ima svježe kave,
ondje ona kupuje i jutarnje pecivo. Bilo mi je drago što mogu prošetati pojutamjem suncu.
Ovdje je sve bilo tako mimo.
Naša se ulica sastojala od obiteljskih kuća za jednu i dvije obitelji s krovovima od
crijepa, koje su sve bile građene pedesetih godina. Ispred kuhinjskih prozora i na kućnim
vratima bile su tipične rešetke sastavljene od tri kose motke koje su presijecale različito
velike krugove ili izdužene četverokute. I ograde vrtova podsjećale su na to Što su obrtnici
tada smatrali supermodemim. U sljedećoj ulici bile su starije kuće visoke četiri do pet
katova. To je bila trgovačka ulica. Prošla sam uz tri butika traperica, jednog frizera, dvije
poklon-galerije, tri banke, jednu drogeriju, dvije trgovine modernim nakitom, jedan
supermarket, jednu ljekarnu, jednog optičara, dva zlatara, jedan butik sa svjesno
otkvačenom odjećom - sve skupa ništa posebno, ali i ne posebno skupo. Bilo je to kao
svuda, ovdje se moglo živjeti.
Kupila sam pola kile nemljevene kave. Ako Benediktova majka, odnosno Nora, smatra
kako je svježe mljevena kava bolja, ne treba se svađati zbog takvih sitnica. I dva kolača koja
sam odmah pojela jer sam bila užasno gladna.
U torbici sam imala smeđu omotnicu s osam tisuća maraka koju mi je otac tutnuo kao
odštetu za preuređenje svoga stana. Osam tisuća maraka za moje pokućstvo, ugradnje i
cijelo moje radno vrijeme. Osim toga, dobio je za novac naslonjač koji sam kupila kod svog
antikvara i sama restaurirala, sada se nalazi u njegovoj radnoj sobi, pa Solveig ne bi smjela
uništiti taj vrijedan komad.
Bilo je rizično vući sa sobom toliki novac. Morala sam ovdje otvoriti račun. Moj
prijašnji račun po studentskoj tarifi odmah je, pošto sam diplomirala, banka pretvorila u
nonnalan račun s posebno skupim pristojbama za vođenje računa pa sam ga zato zatvorila i
odlučila da u svom novom prebivalištu potražim neku drugu banku. Ali ne danas.
Kad sam vidjela telefonsku govornicu, sjetila sam se kako moram javiti majci da smo
dobro stigli.
- Ja ću se javiti - oglasila se Solveig.
- Solveig, halo, ovdje Viola, molim te, dovedi baku.
- Neću - reče Solveig i spusti slušalicu.
Prokletstvo. Izgubila sam jednu marku. I to je bila muka jer se Solveig uvijek javljala na
telefon. Kako to da je Solveig u ponedjeljak rano ujutro kod mojih roditelja? Annabell je
htjela odmah sinoć konfiscirati naš bivši stan! Pri drugom pokušaju ubacila sam zbog
opreza samo desetice.
- Ja ću se javiti.
- Dovedi baku, inače ću ti uništiti videorekorder! - Solveig nije spustila slušalicu. Ja sam
čekala i čekala, a moje desetice samo su zveckale. Dovedi baku - urlala sam koliko sam
glasnije mogla, ali ništa se nije čulo. Spustila sam slušalicu i pokušala još jednom s
posljednjom deseticom. Zauzeto.
 Dobro, nazvat ću oca u ured, njegov broj ne znam napamet, nazvat ću ga od kuće. Jesam
li se ja već privikla na to kako je “kod kuće”? Da. Intimno sam već znala da sam ovdje kod
kuće. Promatrala sam sve ljude koje sam susretala, pomno, sigurno ću uskoro susresti
nekoga kojeg poznajem od prije, a sigurno ću uskoro sklopiti i mnoga nova poznanstva. To
je bila moja domovina.

- Nazvala je tvoja majka - viknu Nora iz kuhinje. - Rekla sam joj da Benedikt već
marljivo radi, lijepo te pozdravila.
Kad sam ispričala kako mi je Solveig dva puta spustila slušalicu, nasmijala se: -
Benedikt je isto kao dijete volio telefonirati.
Napokon sam dobila svoju kavu. Nora je bila voljna popiti još jednu šalicu. Na radiju je
upravo bio koncert po željama za vozače; bračne družice koje su ostale kod kuće
pozdravljale su svoje muževe: - ... Ovdje Julia Hübner iz Aschaffenburga, pozdravljam svoga
muža koji putuje toyotom Corolom bež boje registarskih oznaka AB-M758 u predjelu
Aschaffenburga. - Pitala sam se zašto je bračna družica koja pozdravlja izrecitirala
registarski broj pozdravljenog supruga kao da naziva neku tajnu šifru. Zar će njezin muž
prije prepoznati registarski broj nego ime svoje žene?
Pošto sam popila dovoljno kave, htjela sam raspakirati naše kovčege, ali kamo sa
stvarima?
- Već sam spremila Benediktove stvari u njegov ormar – odgovori Nora.
Malo sam se prestrašila. Mi smo sve zapakirali u kovčege navrat-nanos. A za selidbeni
tjedan upakirala sam kao za tjedan godišnjeg odmora svoje najljepše gaćice, one na kojima
su bili izvezeni dani u tjednu. Šio je pomislila Benediktova majka kad je ugledala gaćice na
kojima je bilo izvezeno “subota”? Bile su žarkocrvene i sastojale su se samo od čipke. Malo
sam pocrvenjela, ali sam ležerno izjavila: - Onda ću privremeno objesiti svoje stvari ovamo
- i popela se u Benediktovu sobu.
Naši su kovčezi ležali otvoreni na krevetu. Sve što je bilo moje još uvijek se nalazilo
unutra. I Benediktove crne tanga gaćice. Kako li će se iznenaditi njegova majka kad opazi da
njezin sin nosi i crno donje rublje!
Pregledala sam veliki ormar. Bio je krcat do vrha. S odjećom koju nikada nisam vidjela
na Benediktu: dječja žuta zimska vjetrovka, goleme rastegnute bordo, crvene i poput stakla
zelene dolčevite, hlače od trevire. U pretincima neobične košulje, kockaste poput
kuhinjskih krpa. Kada je Benedikt nosio čarape od frotira boje senfa? Kada bi Benedikt
ponovno odjenuo onu narančasto-plavkastu dolčevitu od akrila koja se može prati stroju,
punu grudica od vlakana? Nisam ni mogla zamisliti što bi se moralo dogoditi. Sišla sam
ponovno. - U Benediktovu ormaru nema više mjesta.
- Da, njegova je garderoba izrazito dobro sortirana.
- No u žutu zimsku vjetrovku više ne stane.
- Nju je najviše volio! Jednom će to ponovno doći u modu.
Što da sada učinim? Benediktova majka, odnosno Nora, očekivala je da se sama
pobrinem za svoje stvari, a meni je to odgovaralo. Opet sam se uspentrala... i prikradala se
od Benediktovih prema Medinim vratima. Ondje je zacijelo isto bio neki ormar. Samo
oprezno da me Nora ne čuje, pritisnula sam kvaku. Zaključano. Što je to trebalo značiti?
Treba li to štogod značiti? Morala sam pričekati. Barem privremeno.
Dakle, umjesto toga, pregledala sam kupaonicu. Bila je gotovo jednako tako velika kao i
Benediktova soba. Kameni pod kao u kuhinji. Neobzidana kada sa sastruganim emajlom,
golemi bojler. Na sivom lakiranom drvenom stolu poredani Benediktov aparat za brijanje,
Benediktov losion poslije brijanja, njegova četkica za zube, njegova četka za kosu, njegova
toaletna torbica. Norin kozmetički pribor stajao je također uredno poredan na staklenoj
polici iznad malog umivaonika: kutija nivee, boca kolonjske vode 4711, zamotan sapun
Palmolive i, na moje iznenađenje, boca Linique (Dramatically Different Moisturing Lotion) te
ruž za usne u razmetljivom zlatnom etuiju Helene Rubinstein.
Vjerojatno su Linique i ruž za usne Helene Rubinstein bili Benediktovi ili Medini darovi
za Majčin dan, koji se vjerojatno nisu nikada upotrebljavali. Pogledala sam bolje ruž za usne
i okrenula ga: bio je potrošen do kraja. Poklonit ću joj novi za Dan izvanbračnih svekrva.
Osim toga, nije bilo ničeg neobičnog u kupaonici. Na kuhinjskom stolcu žućkastom
poput ljuske jajeta, četiri frotirska ručnika, koja su već iz daljine izgledala grubo. Ispod
stolca obiteljsko pakiranje pjene za kupanje od borovih iglica. U kutu perilica, a desno na
zidu umjetnička reprodukcija, simbolična Ingresova žena u kupaonici. Papir za
reprodukcije je tijekom godina nagrizla para iz kupaonice; gola ljepotica bila je prepuna
mjehurića. Požutjeli lak kojim je bila premazana reprodukcija raspucao se na njezinim
leđima kao da ima opekline od sunca. Morala sam se smijati. U nekom trenutku u toj je kući
stalo vrijeme. Otprilike prije dvadeset, trideset godina. Da, negdje u doba Benediktova
rođenja u ovoj je kući vrijeme stalo, Sišla sam. Nora je u kuhinji rezala rajčice.
- Kako se izlazi u vrt, Nora?
- Kroz bivšu dječju igraonicu, - Pošla je sa mnom da mi pokaže put. Bivša igraonica bila
je neka vrsta zimskoga vrta, nadogradnja u staklu veličine sedam četvornih metara. U
sredini stalak za lonce s cvijećem na tri noge od savijena bambusa, na različitim visinama
drvene daščice koje su se račvale i na koje se mogao postaviti lonac s cvijećem. No tu nije
bilo nikakvih lonaca s cvijećem, samo čipkasti stolnjačići od plastike. Uz jedan zid sofa iz
bakinih vremena s ravnim naslonom za leđa, vjerojatno s kraja stoljeća, presvlaka
vjerojatno iz druge polovice 20. stoljeća. Osim toga, u toj nekadašnjoj igraonici nalazili su se
naslagani lonci za cvijeće i sanduci za voće. I drveni stolić žućkast poput ljuske jajeta kao
stolac u kupaonici. Na svim prozorima prašina i paučina.
- Raj za djecu - reče Benediktova majka, dakle Nora.
Da, sigurno, ali ova je kuća bila i raj za svaku arhitekticu za unutarnje uređenje. Kakve
mogućnosti preuređenja! Što je nešto strasnije, što je nešto trošnije, to je fantastičnije
preuređenje.
Iz nekadašnje igraonice vodile su tri stube u vrt. Vrt je bio širok desetak metara, jedva
širi od kuće i dvadesetak dug. Ispred prozora dnevne sobe jedan betonirani prostor, a ondje
su stajala tri tamna sivozelena stolca kakvi se nalaze u vrtnim lokalima i okrugli stol s
udubljenom limenom pločom. Izgledalo je poput kakva trošnog francuskog bistroa. Samo je
stablo jele ispred betonske terase djelovalo vrlo njemački. Smatram da te jele koje se u
određeno vrijeme pretvaraju u božićna drvca imaju štedljivu ograničenost višenamjenskih
uređaja.
 Lijevo duž vrtne ograde rasle su rajčice. Odostraga, gdje je vrt graničio sa sljedećom
kućom, više rajčica. Identificirala sam i kuhinjsko začinsko bilje, grah i salatu. Dva stabla,
najednom zelene kruškice, na drugom šljive. Iza toga neidentificirano nisko povrće. Ispred
betonske terase raslo je nekoliko cvjetova trajne sorte: zijevalice, narančasto-crveni neveni
i neki ljubičasti korov.
- Benedikt je kao dijete htio posvuda rajčice - reče Nora a Medi je više voljela cvijeće.
Tu trebaš kao majka naći kompromis.
Meni se više svidjelo cvijeće. Lijepo cvijeće. Pred mojim okom arhitektice za interijere
nastajao je šareni cvjetni kaos poput kakve impresionističke slike. Ili radije posvuda cvijeće
plave i bijele boje? Grah se mogao ostaviti kao prirodna zelena ograda prema susjednom
zemljištu. A između toga vitice klematisa, koje cvjetaju naizmjence plavo i bijelo. A između
salate veliki grmovi ivančica? Plave su hortenzije također dekorativne, pomislila sam
gledajući tri dosadna gnua ribizla. Zašto ne posaditi povrće i cvijeće zajedno? Cvijeće među
cvjetačom? Ili ruže između rajčica? Ako je Benedikt tako volio rajčice...
- Šteta što Benedikt ne može jesti s nama, on tako rado jede na terasi - reče Nora.
Vratila se u kuću, došla ponovno i stavila smeđe-narančasto-bijeli kockasti plastični
stolnjak iz kuhinje na vrtni stol. Sada to više nije izgledalo kao u nekom trošnom bistrou,
već više kao u nekoj trošnoj gostionici. No dobro.
Zatim mi je pokazala porculan u ormaru u dnevnoj sobi. Smjela sam ga odnijeti na
terasu. Porculan nije bio iz pedeseth godina kao ostale stvari ovdje, bio je otprilike iz
četrdesetih godina, pseudo art-déco, svijetao sa smeđim kutovima poput stuba, a iz svake
stube savijao se neki apstraktni cvjetić naizmjence lijevo i desno. Zato je tzv. srebro, koje se
također čuvalo u ormaru u dnevnoj sobi, bilo relativno moderni čelični pribor za jelo sa
smeđim plastičnim dršcima obilježenim drvenim čvorićima. Hoće li Nora moj bijeli servis
smatrati suviše jednostavnim? A moj posrebreni antikni pribor za jelo kao miraz
nedovoljno modernim?
- Kod mene se jede desert i onda kada nema djece - poviče ona iz kuhinje.

Bilo je čak i predjelo: salata od rajčica. Glavno jelo bilo je varivo od graha, graška i
rajčice, u koje je narezala nekoliko kobasica. - Idući tjedan, kada završe školski praznici,
idem u podne opet na ručak s Medi. Za vrijeme praznika i kada Medi nije tu, kuham svake
nedjelje varivo od povrća, zamrznem nekoliko porcija tako da čitav tjedan imam svježe
varivo a da ne moram mnogo kuhati.
Meni se jako svidjelo što je Nora kuhanje obavljala usput. Ja, naime, ne kuham rado, ni
ne znam zapravo kuhati, to sam vjerojatno naslijedila od majke. Do sada smo Benedikt i ja
jeli u menzi. Ili bismo navečer odlazili u našu pizzeriju. Naša kulinarska umijeća
ograničavala su se na špagete ala carbonara, špagete matriciana i sve ostale varijante
špageta koje su se mogle pripremiti s gotovim umacima. Znamo pripremiti i pržena jaja i
skuhati krumpir u ljusci, a sve ostalo kupovali smo kao gotova ili pripremljena jela. Kod
našeg mesara bilo je gotovih paniranih odrezaka i mariniranih stekova, to je bilo vrlo
praktično, ispričala sam Nori.
- Benedikt će se veseliti što napokon opet može jesti svježe povrće iz vrta - reče Nora. -
Barem nedjeljom trebao bi imati prilike uživati u dobroj domaćoj hrani iz svoga djetinjstva.
 O, da, i ja rado jedem domaću hranu.
Nora je donijela desert: kompot od krušaka, naravno, iz vlastita vrta. Zatim je donijela
iz ormarić ekstrakt matičnjaka. - Ako hoćeš, nakon pranja suđa pokazat ću ti fotografije
svoje djece.
O, da. Dok sam ja prala i brisala suđe te slagala porculan i srebro u ormar u dnevnoj
sobi, Nora je brisala plastični stolnjak, a zatim je donijela niz otrcanih fotoalbuma od
tamnosmeđeg kartona s krokodilskim koricama. Uzela je onaj najotrcaniji: - Ovo su
Benediktove slike, one te sigurno najviše zanimaju.
Oduševljeno sam kimnula. Na prvoj stranici nalijepljen plavi uvojak obavijen
svijetloplavim koncem, sjajni plavi uvojak. A tek dijete na susjednoj fotografiji, taj smijeh!
Benedikt sto posto! - Slatko! - rekla sam oduševljeno.
- On je bio najzgodnije dijete - reče Nora, a njoj je trebalo vjerovati. Na sljedećoj stranici
Benedikt kao dijete u naručju svoje majke. Ona je uvijek imala tu praktičnu frizuru sa
šiškama. Zatim Benedikt u kolijevci. Benedikt puže ispod drveta. Benediktić s cvjetićem i
majkom. Benediktić sa balonom, Benedikt s dudom, bez dude, s kapicom. Benedikt bez
kapice, s majkom. Zatim Benedikt od otprilike dvije godine na poklopcu motora nekog
fantastičnog sportskog automobila, uz njega se naslonio jedan zgodan nasmiješen
muškarac sa šeširom. Taj smiješak - pljunuti Benedikt. - Je li to njegov otac? Kakav
fantastičan auto!
- Tada je Benediktov otac imao ovaj snježnobijeli sportski mercedes coupe. Njegov je
otac vozio uvijek najbolji model mercedesa. - Ali nijedne riječi više o njezinu bivšem mužu.
Benediktu su bile tri ili četiri godine kad su se njegovi roditelji razveli, tako mi je ispričao.
On smatra da je njegov otac jednostavno kidnuo. Zašto, ne zna, o tome se ne razgovara.
- Nemam mnogo dječjih fotografija s mercedesom reče Nora.
- Dječjih fotografija s mercedesom? - začudila sam se.
Nora je posegnula za drugim albumom: - U ovom je albumu Mercedes. - Na prvoj
stranici ponovno nalijepljen plavi uvojak umotan u ružičasti konac. Ponovno dijete na
Norinim rukama, to je zacijelo Benediktova sestra, ona je šest godina starija od njega. To
dijete je imalo manje oči. A u albumu je bilo više fotografija na kojima se dijete moglo vidjeti
na mercedesu, pokraj mercedesa ili u mercedesu. Najprije kao dijete na okruglom poklopcu
motora nekog tamnog mercedesa s okruglim blatobranima, zatim otprilike kao
četrnaestogodišnja djevojčica ispred mercedesa s aerodinamičnim blatobranima, pa s
vrećicom sa slatkišima za prvi dan škole i naprtnjačom ispred sportskog auta, a za
upravljačem ozareni otac.
- Medi je uvijek bila najbolja u razredu - reče Nora. Sad mi je sinulo: - Medi se zove
Mercedes?
- Naravno da se Medi zove Mercedes.
- Mislila sam da je Medi njezino pravo ime - svoje razglednice koje je pisala Benediktu
potpisivala bi uvijek s “Tvoja draga Medi”. - Benedikt mi nikada nije rekao da se Medi zove
Mercedes.
- Mi je u obitelji zovemo samo imenom odmila. Za sve ostale ona je Mercedes.
- Zar se tako zove zato što je njezin otac vozio mercedese?
- Mercedes je upravo ime koje joj pristaje, tako francusko i tako elegantno.
 Promatrala sam pomnije djevojku na fotografijama. Zapravo, izgledala je više kao
Volkswagen. - Ima li dečka?
- Njezin stalni obožavatelj je neprekidno prosi! I kupuje joj neprekidno odjeću poznatih
modnih kreatora, plaća sva njezina putovanja. Sada je upravo s njime u Bordeauxu na
degustaciji vina. Medi voli Francusku, ona je intelektualni tip ljepoduha.
Razmišljala sam: - Ja sam možda praktični tip ljepoduha.
Nora zaklopi album. - Čini se kako te Mercedesine slike ne zanimaju previše. No dobro,
ovdje ima i nekih novijih Benediktovih slika.
O, da. Sljedeći album. Na prvoj stranici grupna slika na završnom plesu u plesnoj školi.
U sredini grupe ozareni Benedikt. Nora je pokazivala na neku tamnokosu ljepoticu u
kratkoj svečanoj haljini: - To je bila Benediktova djevojka iz plesne škole, ona je
gradonačelnikova kći!
- Dobro izgleda - rekla sam bez trunčice zavisti. Benedikt se jednom zakleo da ne može
podnijeti žene s tamnim dlakama na nogama.
- Gradonačelnikova kći je bila luda za njim. Momak je imao šansi - uzdahnu Nora.
Zatim fotografije s maturalnog putovanja. Tada je nosio narančasto-plavi pulover od
akrila. Nora pokaže na neku plavu djevojku iza Benedikta: to je nasljednica modne kuće u
središtu grada. S njom je ozbiljno hodao.
Pogledala sam plavu nasljednicu. Benedikt mi nikada nije o njoj govorio. Mislila sam da
mu se ne sviđaju plavuše. Pogledala sam otiske prstiju na fotografiji, očito se nasljednica
modne kuće često pokazivala.
- Medi još danas zamjera Benediktu što se nije oženio njome. Bila bi to super partija.
Postalo mi je lagano sumnjivo. Zar sam ja možda neka slaba partija? Dakako, nisam baš
gradonačelnikova kći. A nemam na vidiku ni modnu kuću kao nasljedstvo. Ali moj je stric
vlasnik uglednog arhitektonskog biroa. A budući da je poznavao mene, Benedikt je dobio
posao. To je, napokon, također nešto! Osim toga: mene voli!
Nora pogleda zaprepašteno na sat: - Sad će doći kući, a nisam ništa kupila za večeru!
Htjela sam toliko toga očistiti i pospremiti prije nego što dođe!
- Idem ja - rekoh - znam već gdje je supermarket. - Rado sam otišla: bila sam strašno
gladna.
Benediktova majka je rekla da moram nabaviti samo nekoliko sitnica, na toj vrućini
Benedikt neće toplu večeru. Kupila sam, dakle, salamu, šunku, sir, maslac, kruh, pivo, jaja i
još neke sitnice.
Vratila sam se odmah poslije šest i Benedikt je već stigao. Pala sam mu oko vrata.
- Kako je bilo?
- Lijepo je bilo. Mislim da sutra idem opet.
Benedikt je jedva nešto okusio, toliko je morao pričati. Moj stric, Benedikt ga je zvao
“Faber”, vrlo ga je ljubazno predstavio kolegama. Odmah ga je poveo na dva velika
gradilišta: klinički centar i nakupni centar. - Sve je to velik novac - oduševljavao se
Benedikt, a arhitekti koji su vodili gradnju i ostali ljudi na gradilištima bili su vrlo ljubazni
prema Benediktu. Benedikt će najprije raditi u uredu zajedno s jednim starijim kolegom,
gospodinom Wöltjeom, koji je po hijerarhiji bio odmah iza moga strica i s jednim kolegom,
svojim vršnjakom, Detlefom Jacobijem. Zatim će raditi na nekom natječaju, grad planira
starački dom. Bio je tu još jedan mladi kolega: Gerhard Krift. On je trenutačno imao svoj
biro na gradilištu. A s Detlefom Jacobijem ručao je u nekom malom lokalu odmah pokraj
biroa.
A onda ono najljepše: moj je stric vozio najveći i najnoviji BMW!
Zatim je Benedikt morao pričati o mojoj sestrični Angeli. Angela, razmažena jedinica
strica Georga i tete Susi. Benedikt je smatrao kako Angela nije tako afektirana u odnosu
prema njemu. A zapravo nije ni uobražena. Ona ne radi kao tajnica u birou, već više kao
gospođa za sve. Ono što već radi šefova kći. A gospođica Faber imala je neku kompliciranu
frizuru, kosa joj je bila nekako ispletena, a i malo je predebela, posebno na bokovima. Na
svakom prstu nosi po jedan prsten a oko vrata tri ogrlice, jednu preko druge. Kožna mini-
suknja koju je danas nosila bila je za Benedikta skupa ali neukusna. Bluze ili pulovera
gospođice Faber nije se mogao sjetiti. Ah, da, Angelu su oslovljavali kao “gospođicu Faber”.
- Gospođica Faber! Ja ne želim da me oslovljavate s gospođica. Ja sam gospođa Faber
ako radim s vama. Pa makar sam tri i pol godine mlađa od Angele.
- Onda moramo pripaziti da vas ne zamijenimo - nasmijao se Benedikt - ali smijem ti i
dalje govoriti “ti”?
Nakon večere Benedikt je pogledao dnevnik. Nora također, kao profesorica mora
uvijek biti obaviještena. Ja sam raspremila stol, oprala suđe, spremila servis i pribor za jelo
u ormar u dnevnoj sobi. Bila sam ponosna što je Benedikt primijetio kako sam se dobro
uživjela. - Ostani samo sjediti, ja ću to učiniti, Nora - rekla sam ležerno.
Zatim je došao krimić koji je Nora također htjela pogledati jer i njezini učenici gledaju
svaki krimić. Nakon krimića Benedikt je htio u krevet. Bio je to za njega naporan dan. I Nora
je htjela u krevet, i za nju je to bio naporan dan. Mogu li reći Benediktu pred njegovom
majkom kako bih željela načas otići s njim u sobu? Nisam se usudila. Što bi ta žena, koja već
najmanje dvadeset pet godina nije spavala ni s jednim muškarcem, pomislila ako ja ne
želim spavati dvije noći za redom sama? Bi li me smatrala opsjednutom seksom? Pričekala
sam, dakle, da Benedikt i ona nestanu gore u svojim odajama.

Tiho sam se šuljala uza stube. Bila sam gotovo gore, kadli Nora izađe iz svoje
spavaonice, promatrajući me namreškana čela.
- Htjela sam samo nešto pitati Benedikta - rekla sam u neprilici poput školskog djeteta.
I kao da moram izmisliti neki izgovor: - Možda mu moram još što nabaviti. - Zatim sam se
zacrvenjela i promucala: - Mislim sutra, možda mu trebam sutra nešto kupiti.
- Ja mislim da njemu sada treba san - reče Nora i ponovno zatvori vrata.
Sigurno, ali njemu trebaju i njegove doze milovanja, a i meni. Njegovoj je majci to bilo
teško shvatiti. Ona je bila s onu stranu dobra i zla, kako se to kaže. Tužno, ali bila je to
tipična ženska sudbina. Mi ćemo oprezno naviknuti njegovu majku na naš način života.
Sreća što nije tako zadrta, pomislila sam kad sam pokucala na Benediktova vrata.
Ostala sam kod njega jedan sat. Sjedili smo zajedno na krevetu. Kroz zid smo čuli Noru
kako šuška u svojoj spavaonici. To znači da bi ona mogla i nas čuti kako šuškamo. Dakle,
prestali smo šuškati.
Šapćući sam upitala Benedikta: - Smijem li tvoju sestru Medi zvati Mercedes?
 On je odvratio šapćući: - Meni je svejedno. To nije problem o kojem moramo
raspravljati, dušo, to će se riješiti samo od sebe. Zatim smo počeli planirati kamo ćemo
staviti naš široki krevet i odlučili da će stajati u Medinoj sobi, dakle u mojoj budućoj sobi. -
Onda nas tvoja majka neće čuti - prošaptala sam.
- Onda nas moja majka neće čuti - rekao je Benedikt glasno i nasmijao se.
Sve što smo inače razgovarali, njegova je majka mogla mimo slušati. Benedikt je rekao
kako smijem isprazniti njegov ormar i to bez milosti.
- Vidimo se sutra na doručku - oprostili smo se glasno.
Uspjela sam doista idućeg jutra ustati u zoru i otići po pecivo. Kad sam se vratila, u
kuhinji je mirisalo po kavi. Otišla sam u Benediktovu sobu. Na njegovom pisaćem stolu
stajao je poslužavnik s termosicom, kruhom i jajetom.
- Dobro jutro, dušo - reče Benedikt - mislio sam da ti blaženo spavaš. Nora mi je
donijela doručak da tebe ne probudi.
Ona nije primijetila kako sam se već davno probudila i otišla u pekaru. Unatoč tome
bilo je glupo što Benediktova mama priprema doručak za njega. Bila sam pomalo ljuta.
- Dušo, reći ćeš jednostavno mojoj majci što mi želimo. Reci joj da ja uvijek želim
doručkovati s tobom - reče Benedikt. To me umirilo.
Otpratila sam Benedikta do kućnih vrata, poljubivši ga na rastanku.
- Nazovi me.
- Čim dođem, napisat ću ti razglednicu - Benedikt me poljubio. Mahala sam za njim. U
gornjem katu otvorio se jedan prozor i Benediktova je majka mahala za njim: - Želim ti
sreću u tvom drugom radnom danu!

Iako sam bila na smrt umorna i nisam znala što da radim, sklopila sam svoj kauč i
pospremila svoje stvari iz vidnog polja. Napokon sam sjela u vrt i uživala u rujanskom
suncu.
Tek nakon deset sati stigla je Nora, danas u sivoj trenirci. Objesila je tucet košulja da se
suše: - Sreća što mi je sin jutros rekao da nema više nijedne čiste košulje!
Činila sam se sama sebi suvišnom, pa sam htjela učiniti štogod korisno: - Benedikt je
rekao da bih mogla isprazniti njegov ormar i staviti svoje stvari unutra.
- On bi doista sam trebao odlučiti što više neće, sve njegove stvari su vrlo kvalitetne!
Dakle, radije ne. - Što bih inače mogla učiniti?
Nora uzdahne: - Zapravo, za vrijeme praznika bi se trebali oprati prozori. Medi mi je
htjela poslati svoju čistačicu, ali čistačica se razboljela.
Pogledala sam prema prozorima igraonice. Čistačica je zacijelo godinama bolesna. Ja
zapravo mrzim pranje prozora, ali ovdje me to moralo veseliti, prozori i okviri bili su tako
prljavi da će Nora biti zaslijepljena rezultatima moga rada.
Nora je donijela novine. Ako se prozori čiste starim novinama, kako to rade stare
kućanice, onda je čišćenje prozora igrarija. Ali bio je to užasan posao. Mala stakla iznad
prozora i vrata igraonice gotovo su ispadala iz okvira: tako je lomljiv bio kit. I posvuda
paučina. Brižno sam pregledala svaki kut: ima li gdje koji pauk? Nema ničega što mi se više
gadi. U istom prostoru mogu boraviti ili pauk ili ja. Ali ne ja i pauk istodobno. Srećom,
nadaleko i naširoko nije bilo nijednog pauka.
Pri pranju sam razmišljala gdje da doručkujemo. Možda ipak u Benediktovoj sobi?
Tamo nam nitko neće smetati. Kako da to priopćim Nori? Bilo bi prilično očito da je time
želimo isključiti. A dolje u kuhinji bilo je praktičnije. S druge strane, kuhinji je nedostajala
stilska kultura doručka koju sam ja zamišljala u Benediktovu domu; ništa ovdje nije bilo
tako kao na fotografijama u časopisima za uređenje stana: nikakvo lijepo kuhinjsko
pokućstvo, nikakav stol za doručak, nikakav stari drveni stol s velikim stručkom cvijeća.
Kuhinju je nužno trebalo preurediti. S druge strane, nije bilo ljepše ni u Benediktovoj
sobi. Sljedeći tjedan opet počinje školska godina; Nora će vjerojatno odlaziti prije
Benedikta. Najbolje je pričekati.

Čistila sam neprekidno sve dok Nora nije donijela ručak. Za predjelo smo imali salatu
od rajčica sa sirom koji sam jučer kupila. Kao glavno jelo opet porcija variva. Upravo smo
bili pri desertu, ponovno kompot od krušaka, kadli nazove Benedikt.
- Naravno da sam oprala tvoje košulje - poviče Nora u telefon. - Da, da, a sada sam
skuhala ručak. Što želiš za večeru? Što da kupim? - Zatim se obrati meni: - Želi razgovarati s
tobom.
- Halo - rekla sam lagano zbunjena - što je?
- Ništa - reče Benedikt - jesi li dobro?
- Da, sjajno. Perem prozore u igraonici.
- Super. Hajde bok.
- Bok.
Kakav glupi razgovor. U nazočnosti njegove majke nisam mu mogla dati uobičajena tri
poljupčića na rastanku. Ni on meni u nazočnosti svojih kolega i moje sestrične Angele.
- Uostalom - rekoh Nori - Benedikt bi htio ujutro doručkovati s nas dvije.
Meni je samo rekao da bi za doručak htio moju domaću marmeladu.
Ako ne vjeruje, mislila sam, mora joj Benedikt večeras sam reći.
Dala sam se opet na pranje prozora. Nora je nestala u kuhinji i nije se više pojavljivala.
Tek kasno popodne, kad sam išla u zahod, čula sam njezin glas kroz otvoreni prozor.
Pogledala sam van. Stajala je pred kućom i razgovarala s nekom ženom u kuti. Smiješila
sam se ovoj idili periferijskih kućanica.
Čula sam Noru kako kaže: - Doveo je sa sobom mladu damu. Ne, nisu vjenči.
- Nisu vjenčani! - iznenadi se žena u kuti.
Cerila sam se u zahodu: žena u kuti tipična je periferijska malograđanka.
Nora se vani smijala: - Mlada je dama, kako je to govorila Goetheova majka, njegovo
krevetno blago.
- Krevetno blago? - upita žena u kuti.
- Da. To je njegovo krevetno blago - nasmijala se Nora.
- Da, da, mladi muškarci moraju negdje stjecati iskustva - rekla je žena u kuti.
 Ljutito sam sjedila na školjci. Zar je žena u kuti ozbiljno mislila da me Benedikt
iskorištava za to da stekne iskustvo?! Je li Benediktova majka mislila na mene onim
“krevetno blago”?! Osim toga, Nora nije Goetheova majka! Odlučila sam da ništa o tome ne
govorim Benediktu, već da Noru postupno preodgajam.
Kad je Benedikt stigao, još sam prala prozore i bila sva prljava i uznojena. Benedikt je
bio oduševljen. Pitao me jesam li imala pojma kako moja sestrična Angela vozi najskuplji
BMW kabriolet?! Upravo onaj model posebne klase o kojem on sanja! Crne boje. Angela mu
je rekla da to nije obična crna boja, već kavijarski crna.
Mene je više zanimao Angelin izgled nego Angelin auto. Neki kolega je rekao da je ona
putujući stalak s nakitom. Danas je nosila dva para naušnica i pola kile narukvica i kostim
od semiša sa zakrpama od džinsa na njemu.
- Mladi ljudi nose pravi nakit uz sportsku odjeću. I Medi to voli - reče Nora.
- Jesi li čuo ima li Angela sada napokon dečka - upitala sam.
- Nisam čuo da ima čvrstu vezu.
- Ona nikada nema pravog dečka - rekla sam. - Moj otac kaže za Angelu: gomila
obožavatelja, nijedan pravi.
- Zar ne bi ona bila dobra partija? - razmišljala je Nora. Benedikt se nasmijao: - Ne
trebam ja dobru partiju, ja imam Violu. Ah, pomislila sam i nasmijala se s Benediktom. Ne
trebam biti ljubomorna na gradonačelnikovu kćer, nasljednicu modne kuće ili Angelu.
Zatim je Nora pripremila večeru. Bili su to ostaci od jučer i pecivo koje sam ja kupila za
doručak. Prije smo često izlazili na večeru. To prije bilo je još prošlog tjedna.
No bila sam zapravo potpuno uništena a da bih htjela nekamo otići. Najbolje je bilo
sjesti uz Benedikta i gledati televiziju. Nakon vijesti Nora je donijela iz vrta košulje koje mu
je oprala, dovukla je i dasku za glačanje i počela glačati uz nas. Oprezno sam promatrala
Benedikta. Benedikt je gledao u televizor. Dosad je Benedikt sam glačao svoje košulje.
Nekoliko puta čak i moju bluzu. Naime, on zna puno bolje glačati od mene. Ali sada mi je
bilo malo neobično kad sam vidjela Benedikta kako sjedi u koktelskom naslonjaču, a
njegova majka glača njegove košulje uz nas. - Potpuno sam uništena - rekla sam - čitav sam
dan prala prozore. Hoćeš li ih vidjeti?
Benedikt se nasmijao: - Zašto da gledam oprani prozor?
I ja sam se morala nasmijati. Imao je pravo.
Njegova se majka najviše smijala. Promatrala sam kako glača ovratnik više puta od
ruba do kuta. Benedikt me naučio da nastaju nabori kad se to čini. Aha, i Nora je imala jedan
nabor. Glačala je više puta preko nabora. Sada ga je konačno tako čvrsto uglačala da se više
nije mogao ispraviti. - Sada sam zbog smijeha uglačala nabor u tvoju košulju - reče Nora.
Pogledala sam Benedikta. Benedikt je gledao televiziju. Dakle, dobro, tako to ne ide.
Slutila sam da će njegova majka osjetiti kao zlostavljanje djece ako njezin sin mora preda
mnom glačati svoje košulje. Dakle, rekla sam Nori: - Daj, molim te, da ja izglačam košulju.
Ne mogu se svi problemi riješiti u jednom danu, pa ni onda kad su posrijedi neznatni
problemi. Izglačala sam tri košulje, a onda je bilo pola jedanaest. - Preostale se mogu
izglačati za vikend - rekla sam na smrt umorna. No tada bi ih trebao Benedikt sam glačati.
Ako je potrebno, i potajno u svojoj sobi. Benedikt mi je zahvalio poljupcem. Nora je svrnula
pogled.
 Te večeri bila sam suviše umorna da bih otišla s Benediktom u njegovu sobu. Ali kad
sam mu dolje na stubištu prišapnula u uho: - Gdje ćemo sutra doručkovati? - povikao je za
majkom: - Sutra ću doručkovati s Violom u kuhinji.
Evo, problem je riješen.

Sutradan je Nora sjedila u svojoj narančasto-crvenoj trenirci za kuhinjskim stolom i

čitala novine dok smo mi razgovarali o marmeladi. Bila je to domaća marmelada.
Marmelada od ribizla. Benedikt ju je već kao dijete rado jeo. Ove je godine bilo mnogo
ribizla. Zatim smo mahali Benediktu.
Počela sam prati prozore u dnevnoj sobi. Za ručak će biti salata, kuhane rajčice i šljive.
Nakon posljednje šljive Nora je rekla kako mora malo prileći jer ima problema s
cirkulacijom i da se Medi veoma brine za njezino zdravije. Dakako da sam se i ja zabrinula
za Norino zdravlje i zamolila je da odmah legne. Pospremila sam stol, oprala sude i zatim se
nastavila brinuti: sutra će doći kamion za selidbu, a mi još ne znamo kamo da stavimo svoj
krevet i sve ostale stvari. Skuhala sam kavu i onda mi je sinulo. Stanovat ćemo zajedno u
igraonici! Barem privremeno. Sada kada je nestalo paučine s prozora bilo je tamo baš
zgodno. Naš je krevet stao upravo između stare sofe i zida. Stalak za cvijeće i sanduke
možemo staviti u podrum. Otrcanu sofu prekrit ću lijepim bijelim pamučnim prekrivačem.
A dok Medi raspremi svoju sobu, ili dok se Benediktova soba bude preuređivala, spavat
ćemo ovdje, daleko od Nore. Morala sam odmah nazvati Benedikta u biro.
- Arhitektonski biro Faber, Faber - javio se pušački glas neke holivudske dive.
- I ovdje Faber, Viola Faber.
- Halooo - reče diva blazirano. Bila je to moja sestrična Angela osobno.
- Bok, Angela, dugo se nismo vidjele. Kako si, što ima novo? - rekla sam živahno.
- Pa ide - odgovori ona dosađujući se.
- I kod mene nekako ide, čekam selidbu.
- Na tvom mjestu legla bih na sunce kad je tako lijepo vrijeme.
Kad sam joj ispričala kako ni u ludilu nemam vremena za to budući da perem prozore
pa sam zbog toga htjela nešto upitati Benedikta, ona se nasmijala. Smijeh joj je zvučao
zlobno. A zatim je, posve promijenjena glasa, rekla poput djevojčice: - Gospodine Windrich,
treba vas vaša djevojka.
- Što je? - upita Benedikt malo nestrpljivo. - Moram odmah ići na gradilište.
- Što misliš o tome da naš krevet stavimo u igraonicu?
- Što tebi sve ne pada na pamet - uzviknu Benedikt. - Razgovaraj s majkom o tome je li
to moguće, ja moram na gradilište.
- Onda se vidimo, bok - poslala sam mu brzo tri poljupčića telefonom. Benedikt nije
uzvratio poljupčić. Naravno, jer je Angela prisluškivala.
O čemu da razgovaram s Norom? Zar se mogla usprotiviti tome što mi spavamo dolje a
ona sama gore? Razmišljala sam: kad sam htjela nešto od svog oca, postojale su uvijek samo
tri mogućnosti.
1. Ako kaže “da”, sve je u redu.
2. Ako kaže “ne”, treba razmisliti kako da se to “ne” pretvori u “da”.
 3. Ako kaže “ne znam”, treba se upitati što to “ne znam” znači. Kod Nore bi to značilo da
Benedikt treba sam odlučiti. A Benedikt je mogao svaki Norin “ne” pretvoriti u “da”. I tako
sam došla do rješenja svog problema: reći ću Nori da Benedikt tako hoće. Ako znaš rješenje,
svaki je problem jednostavan.

Popodne sam napokon završila pranje prozora te sam sva iscrpljena sjela u vrt. tek što
sam sjela, došla je Nora. - Razgovarala sam s Benediktom telefonski - rekoh. - On smatra da
bi bilo najbolje ako bismo naš krevet privremeno stavili u igraonicu.
Na moje iznenađenje Nora reče: - Benedikt mi još nije rekao koji si ti astrološki znak.
- Blizanci.
- A Benediktje škorpion. Pristaju li ta dva znaka? I ja sam škorpion, u našoj obitelji
nitko nije Blizanac, mi smo svi aktivne ličnosti. - Ona uzdahnu: - Moram sada izglačati
preostale Benediktove košulje.
- Htjela sam oprati kuhinjski prozor - rekla sam klonulo. Zapravo, htjela sam se ići
okupati. A bila sam i gladna. Pogledala sam s kuhinjskog prozora i ugledala na večernjem
nebu pizzu poput fatamorgane.
Kad je Benedikt došao, još sam bila odjevena kao čistačica. Nora ga je pozdravila s
viješću kako je izglačala sve njegove košulje, a ja s viješću kako sam ponovno cijeli dan
prala prozore.
- Kako je to uzbudljivo - reče on. - A ja sam danas otkrio jedan prozor koji je bio
naopako ugrađen, to si trebala vidjeti.
- Sasvim naopako?
- Mogao se otvoriti samo izvana. I to na trećem katu. Nijedan od glavonja to nije
primijetio. To bi bio problem. Faber je bio oduševljen što sam ja to primijetio. Benediktova
majka se glasno nasmijala i zapljeskala oduševljeno dlanovima.
- Benedikte, tako bih rado jela pizzu - rekoh i pogledah ga pritom posebno zaljubljeno.
- Danas?
- Da, rado bih malo izašla - rekla sam iako je Nora stajala uz nas. - I ja sam za to - reče
njegova majka. - Danas popodne nije mi bilo dobro, nisam mogla ništa kupiti.
- Onda dobro - reče Benedikt - idemo odmah.
- Idemo onda našem Grku da ga napokon upoznaš reče Nora. Zapravo, sanjala sam o
pizzi i više bih se radovala kad Nora ne bi išla s nama, ali nema veze. Vozila nas je svojim
starim opclom. Pozvala sam Benedikta i Noru, napokon, želja da izađemo na večeru bila je
moja. Benedikt je tražio račun jer sada može odbiti poslovne večere od poreza. Mi smo
službeno bile njegova prva poslovna večera. Ponosila sam se Benediktom.
A zatim je rekao Nori: - Mislim da je Violina ideja da stavimo svoj krevet u igraonicu
dobra. No dobro.
 4. POGLAVLJE

Od sedam ujutro čekala sam kamion za selidbu kao lav hranu. Stigli su u tri popodne.
Najprije su iskrcali stvari koje su ukrcali poslije naših. - Kutije sa stvarima su poput
siromašnih duša u Bibliji - rekao je jedan radnik. - Posljednji će biti prvi.
Nora nije htjela gledati kako radnici uništavaju njezinu kuću, pa je ostala u svojoj sobi.
Ali radnici su bez problema unijeli naš krevet kroz uski hodnik u igraonicu. Svaki od trojice
radnika pitao je je li krevet postavljen onako kako sam ja htjela, što je značilo da je svatko
zaslužio napojnicu.
Mi gotovo da i nismo imali pokućstva, ali ostala naša imovina ispunila je gotovo
četrdeset kutija. Bilo je vrlo praktično što smo na svaku kutiju nalijepili cedulju s točnim
podatkom o sadržaju. Kutije s mojom odjećom, mojim rubljem i cipelama, mojim knjigama,
priborom za crtanje, pisaćim strojem itd. dala sam staviti odmah uz Medinu sobu. Tri
sanduka s lusterom također. Benediktov televizor u njegovu sobu, liniju u igraonicu. Kutije
sa suđem, čašama, svojim priborom za jelo stavila sam u kuhinju. Dva bidermajerska stolca,
koja sam također sama obnovila, u igraonicu. Dobro što smo ih ponijeli, Solveig bi pri
idućem napadu prolila sok od trešanja po njima ili ih rasporila. Vjerojatno i jedno i drugo.
Kada je sve bilo raspoređeno po mojim željama, dobila sam račun. 958,84 DEM,
uključujući porez na dodanu vrijednost. Trebala sam potpisati na raznim mjestima. Odlučila
sam da svakom radniku dam po deset maraka napojnice, to bi učinio i Benedikt. Kad sam
izvadila napojnicu iz torbe, sjetila sam se nečeg boljeg. Sve ću odmah platiti, onda je to sve
riješeno, i neću više imati toliko novca u kući. Trenutačno nisam imala vremena otvoriti
račun u banci. Dala sam radnicima uz ljubazan smiješak deset ispod čekića novih novčanica
od 100 maraka i rekla nehajno: - U redu je.
Ljudi su radosno zahvalili.

Kad sam prostrla svoj bijeli pamučni pokrivač s reljefnim uzorkom preko otrcane sofe,
svijet je postao ljepši. Bio je još ljepši kad sam oba bidermajerska stolca s tirkizno-bijelim
prugastim presvlakama stavila lijevo i desno od kreveta. Na jedan stolac stavila sam našu
svjetiljku s bijelim zaslonom i tirkizno-plavom staklenom nogom. Vrlo zgodno. Linija je
stala ispod visoke sofe, samo je nedostajao produžni kabel do jedine utičnice. Donijela sam
Benediktovu posteljinu iz njegove sobe i tada je sve bilo gotovo. Bilo je ovdje, doduše, usko,
ali radije sedam četvornih metara u bijelo-tirkiznoj boji, nego sedamsto četvomih metara u
smeđe-bež-narančastoj.
Zadovoljno sam se spustila na sofu i stala se ogledavati. Desno od mene osjetila sam
nešto što se kreće. Pogledala sam kraj sebe. Uz mene je sjedio pauk. Micao je dvjema
nogama. U pravcu moje ruke.
Vrisnula sam i skočila. Njegovo je tijelo bilo veliko poput kovanice od jedne marke.
Poput kovanice od pet maraka. S nogama je bio velik poput žemlje. Pauk je skočio, sjurio se
niz sofu na osam nogu, debeo i crn poput izgorenih šibica, sjurio se ispod sofe. Zažmirila
sam i prisilila se da opet otvorim oči. Gdje je? Gdje će se opet pojaviti? Iza mene? Uz mene?
Na meni? Pojurila sam iz sobe i zalupila vratima. - Tu je pauk! - vrištala sam stubištem.
Nora je došla iz svoje spavaonice, nadvila se preko ograde stubišta: - Spavala sam, zar je
Benedikt došao?
- Ne, pauk!
Mirno se uputila niz stepenice. Pokazala sam na vrata prema spavaonici. Ušla je. Ja sam
ostala pred vratima.
- Ovdje će Benedikt spavati? - uzviknu Nora. - Na ovako uskom prostoru?
I onda je golemi pauk polako stao puzati preko našeg snježnobijelog kreveta! Sasvim
polako. Prema Nori. Prema meni! - Tu, tu, tu - vriskala sam histerično.
- Baš kao Medi - reče Nora kimajući glavom. - Ona se isto tako ponaša prema paucima,
a to je sasvim običan pauk.
Bilo mi je posve svejedno je li pauk običan ili neobičan. - Ubij ga, molim te! - vriskala
sam.
- Medi je kao dijete otkrila pauka u marmeladi, što, priznajem, nije baš vrlo ukusno.
Pauk je skliznuo preko jastuka. - Pauk u marmeladi?! - Bila sam uništena.
- Na nesreću, Medi ga je namazala na kruh. Primijetila je to jer se još trzao, ali neovisno
o tome, pauci su vrlo korisne životinje.
Pauk je stajao nepokretno na lijevom jastuku, mom jastuku, ja spavam uvijek lijevo od
Benedikta. A Nora je govorila o korisnim životinjama. Kao da to još nikad nisam čula. Kao
da ću ja sada reći: - Ah, ako su korisne, molim još više pauka u naš krevet! - Ubij ga!
Ostao je na jastuku. Kao da je znao kako je nemoguće jednim udarcem ubiti pauka na
elastičnom jastuku. Samo je bio utisnut u jastuk. Bilo bi bolje zbaciti pokrivač sa sofe i zatim
milimetar po milimetar gaziti po pokrivaču dok ne bude sigurno da je pauk uništen. Nastala
bi mrlja na pokrivaču, crna mrlja od pauka...
- Dođi, paučiću, ne možeš ostati na jastuku, inače će te Benedikt zdrobiti svojom
velikom glavom - reče Nora pauku kao da razgovara s mačkicom.
Paučić! Eh! Golom rukom zgrabila je pauka koji je vrebao. Uhvatila ga je za jednu od
njegovih osam nogu! Eh! Nisam to mogla gledati. Vjerojatno se pauk zario u Norinu ruku.
Hoće li ga zdrobiti prstima? Nova je držala pauka ispred lica - zar se nije mogla dosita
nagledati ljepote te korisne životinje? Pojurila sam u hodnik. Čula sam kako su se zatvorila
vrata prema vrtu.
- Pustila sam ga van, došao je u igraonicu na zimski san. Kad je Benedikt bio mali,
pronašao je jednog jedinog jesenjeg dana tucet pauka u igraonici.
Izvan sebe, sjela sam na stubište. Nije li uz mene bila neka sjena? Skočila sam, odjurila
u igraonicu, bacila se u cipelama na krevet, navukla pokrivač preko glave i zaridala.
Još sam ležala pod pokrivačem kad je došao Benedikt. - Pa ovdje je fenomenalno! -
uzviknuo je kad je otvorio vrata. Ja sam jecala pod pokrivačem.
- Što je, srce?
- Pauk velik poput ruke.
- Velik poput vuka?
- Dlakav poput vuka.
 - Joj, joj - reče Benedikt solidarizirajući se u gađenju. On se, naime, i nije baš bojao
pauka.
- Tvoja majka kaže kako ovdje ima mnogo pauka - jecala sam ispod pokrivača. - Možeš
li malo pogledati?
- Majka pretjeruje. Ovdje nema nijednoga.
Pauci donose nesreću. Svatko tko se boji pauka zna to! Vjerojatno sada vreba u vrtu da
se opet ušulja. Možda ovdje ima još pauka. - Možda pauk koji je sjedio na jastuku uopće nije
pauk koji je nestao ispod sofe! Možda već sljedeći pauk čuči na sofi! Ili na pokrivaču, ravno
na mojoj glavi!
- Tu nema nijednoga - reče Benedikt.
Ili čeka na stropu da izađem, a tad će se baciti na mene! To je užasno kod pauka, kad
hoće, ima ih posvuda,
- Srce, pogledat ću posvuda. - Benedikt je malo šuškao okolo i zatim prozborio: - Možeš
doći, zrak je doista čist.
 5. POGLAVLJE

Isljedećeg jutra Nora je pokucala energično na naša vrata, budući da smo zaspali. Za
Benedikta to nije bilo tragično, u birou je bilo kave koliko hoćeš, a u susjedstvu pekarnica.
Skuhala sam kavu za Noru i sebe, proklela nespretnost mljevenja kave i odlučila kako
ću se u odnosu na Noru drukčije postaviti. Sljedeći put ću ponovno kupiti mljevenu kavu!
Kad sam stavljala svoj srebrni pribor za jelo i svoje bijelo suđe u kuhinjski ormar, reče Nora
kako sada može svoj fini servis čuvati za bolje prilike. Rado! Potajno sam trijumfirala: time
je za mene završilo glupo trčanje između kuhinje i dnevne sobe. Zlatno pravilo kuhinjskog
planiranja jest da suđe i pribor za jelo stoje uz sudoper, sve ostalo je rasipanje energije i
vremena.
Za ručak smo imali svježe rajčice iz vrta sa salatom od tunjevine iz konzerve. Nori je
bilo žao što variva koje, kad je sama, traje cijeli tjedan, sada više nema. A s druge strane,
trebalo je pojesti i rajčice. Sreća što se ne može zasititi rajčica. A i Benedikt voli rajčice. Ja
volim Benedikta. Ali rajčica se mogu zasititi.
Zato sam odmah poslije jela otišla kupovati. Kupila sam gomilu skupih gotovih jela i
delikatesa, a za večeru tartar. Osim toga. i košaricu za sušenje suđa. Odsad neću više brisati
suđe. U košarici se sve samo posuši. Kao buduća zaposlena žena nisam mogla tek tako
tratiti vrijeme. Kućanstvo nije centar za radnu terapiju.
Ostatak popodneva provela sam u kupaonici. Izgledala sam već tako otrcano kao i ta
kuća.

U subotu ujutro sljedeća pobjeda nad Norom.

- Sada će se isprazniti tvoj ormar - rekla sam Benediktu.
Nije imao nikakve volje za to. Svoj prvi vikend zamišljao je manje stresno. Ali ako
nemam ormar, ne mogu iskrcati svoje stvari. Dakle Benedikt je otišao u svoju sobu. Nakon
pet minuta pozvao me da dođem gore.
Ozareno mi je doviknuo: - Sada možeš pospremati! - Ormar je bio gotovo prazan. U
njemu je visjela samo njegova avijatičarska jakna i nekoliko novih stvari. Benedikt je
pokazao na prepunu narančasto-plavu presvlaku na krevetu pokraj ormara i na dvije
prepune jastučnice: - A sada ćemo, dušo, odvesti ovu visokovrijednu kramu na deponij
smeća prije nego što majka sve ponovno skupi.
To je tipično za Benedikta. Tako treba rješavati probleme. Ho-ruk, ležerno, smiješeći
se.
- Medin umjetnički bofl također je zreo za otpad! - Uzeo je iverice sa slikama trkaćih
automobila sa zida, plavo obrubljenu Dalijevu žirafu, ružičasto obrubljene gole djevojke i
bacio ih u jastučnicu.
Ja sam se nasmijala: - Je li tvoja sestra te reprodukcije nalijepila na ivericu?
- U svakoj prilici svakom je darovala svoje umjetnički vrijedne daščice.
Poput Djeda Mraza silazili smo s vrećama. Nora je izašla iz kuhinje. - Mama, gdje je
odlagalište smeća? Viola i ja želimo baciti staru odjeću. Neću je više nikada nositi.
 - Naravno, sada to tebi ništa ne znači! - Njegova majka napravi otmjeno lice, što nije
pristajalo uz njezinu trenirku. - Stavi stvari, molim te, u moj auto, odvest ću ih do našeg
prikupljališta stare odjeće. Medi isto tamo daje sve što više nije zadnja moda. Tamo se
dobiva račun za dobrovoljni prilog i to možeš odbiti od poreza.
Iznenadila sam se. Zašto li je onda godinama samo čuvala te vjetrovke i posteljinu?
- Htjela sam, dakako, da sam odlučiš što će se dogoditi s tvojim stvarima.
Da, to je bilo tako jednostavno!
Dakle, nismo otišli do odlagališta smeća, već u nakupni centar kako bismo popunili
vakuum u garderobnom ormaru, kako je govorio Benedikt. Kupio je vrlo ležeran ali ipak
fini plavi sako. Uz to tri ležerne plavo-bijele prugaste košulje i tri elegantne bijele. Trebalo
mu je to hitno, možda ga moj stric odvede do investitora kliničkog centra, a tamo se tražila
ozbiljnost. Čak je i moj stric nosio za te sastanke umjesto luksuzne avijatičarske jakne sako
od kašmira. Osim toga, Benedikt je kupio tamnoplavu kravatu sa sićušnim bijelim uzorkom
i jednu svjetlije plavu sa šarenim točkicama koja je već bila pomalo smiona. Sve je bilo
stvašno skupo, ali suglasili smo se da bi jeftinije košulje i kravate samo degradirale skupi
sako. I prodavač reče Benediktu: - Nešto jeftino u načelu ne pristaje vašem tipu. - Zatim je
pun prezira pogledao moje tenisice nepoznate marke.
Kad smo napuštali trgovinu, Benedikt je uzdahnuo: - Sada sam uložio gotovo jednu
neto mjesečnu plaću u radnu odjeću, iako još nisam primio nijednu plaću. Srećom, to će se
tek idućeg mjeseca knjižiti s kreditne kartice. - I zatim je kupio dva para cipela! Takav je
Benedikt! On ne škrtari.
Poput idealna para iz reklame za kredite prolazili smo kroz dućane. Ondje tri para
skupih čarapa za Benedikta, tu neka luda majica i predivne bijele traperice. Zatim smo
otkrili ekskluzivnu vinoteku te pokupovali, da proslavimo kupnju, tucet boca, također
visoke kvalitete. Budući da vinoteka nije primala kreditne kartice, to sam platila, a Benedikt
je zahvalio na najčudesniji način: kupio mi je na jednom kiosku za cvijeće tamnocrvenu
ružu! Da, mi smo doista bili idealni par iz reklame!

Na svom krevetu našli smo cedulju s pedantnim profesorskim rukopisom: “Dragi

Benedikte,
Ja sam kod Medi, pomažem joj raspakirati kovčege. Vraćam se do večere. Ljubi te tvoja
mama Nora.”
A usto velika omotnica: moji roditelji poslali su fotografije s naše proslave. Kakva divna
slika: Benedikt i ja ležimo u travi ispod lustera. I ja u haljini sa zvijezdama ispod lustera! I ja
sam dobra partija, mislila sam s pritajenim ponosom,
Zalijepila sam fotografiju u igraonicu uz vrata tako da je svatko mora vidjeti. Medi će
biti zadivljena. Nazvala sam svoje roditelje. Srećom, javio se otac, on je postavio kopiju ove
lijepe fotografije u dnevnu sobu pa mu je pogled počivao milo na nama. I dobit ćemo
vjerojatno osamsto maraka naknade štete od osiguranja. Moj je otac predložio da novac
doznačimo Elisabeth, bolje je da se moje ime ne pojavljuje u tom predmetu, inače će
djelovati kao obiteljski dogovor, a to ne ostavlja dobar dojam. Neka sama podijelim novac s
Elisabeth. Zatim je moj otac brzo završio razgovor, ali srdačno, jer su Solveig, Annabell i
majka bile u kupnji, a moj otac se htio u tom rijetkom trenutku kućnog mira okupati.
 Ja sam iskoristila rijetki trenutak Norine odsutnosti kako bi mi Benedikt pokazao
njezinu spavaću sobu. Sama se ne bih usudila ući. Ondje je stajao dvodijelni bračni krevet
kao da živi i neki muž. Na zidovima fotografije Benedikta i njegove sestre pod staklom.
Naravno da sli tu opet bile slike na ivericama: četiri ruske ikone, na svakoj jedna
Bogorodica s djetetom. Upravo tako zamišljala sam Norinu spavaonicu.

Nora je bila oduševljena Benediktovom skupom odjećom. Odlazeći na WC, prišapnula

sam Benediktu neka pita majku što je sada s Medinom sobom.
- Što je sada s Medinom sobom? - upita Benedikt tako spremno da je morala opaziti da
sam ja potakla Benedikta na to. Malo sam pocrvenjela.
- Medi se tek vratila, ne mogu odmah iz neba pa u rebra - reče Nora prijekorno.
- Nije tako hitno - rekoh brzo i napravih se kao da prijekorno gledam Benedikta.
Otišli smo rano u krevet. Šaputali smo, hihotali i pijuckali vino. Nora je ostala gledati
televiziju, kroz tanke zidove čula se svaka riječ. Gledala je neku reportažu o siromašnim
četvrtima na zemlji. Kada se u pola dvanaest još nije dovoljno nagledala bijede, rekao je
Benedikt: - Mislim da mama sada mora u krevet.
Donio je produžni kabel i uključio našu liniju. U kasetofonu je bila vrpca s klasičnom
glazbom, zapravo, bila je to Beethovenova 9. simfonija s Odom radosti, onaj dio s velikim
zborom. Mi obožavamo Odu radosti.
Benedikt je pjevao iz punog grla: - O, braćo, nek mine tuga, odsad pjesme naše vedrije
nek’ budu, nek’ radost vodi nas!...
Njegova je majka to morala čuti!
Nakon ovog uvoda došla je duža dionica bez pjevanja. Da - da - da dadada da-da-da -
pjevali smo trijumfalno. A zatim je krenulo: - Radost, divni dar božanstva, dijete polja
nebeskih...
Kod Tvojim žarom opijeni stupamo do hrama tvog prestali smo pjevati, prešli smo na
neka druga, radosnija polja kako bismo to decentno opisali.
“Oda radosti” je duga skladba. Traje najmanje 25 minuta.
- ... I razvedrit’ zna sav svijet - uzdahnuo je Benedikt u moje uho. Velika tutnjava. Svi su
pjevali u isti glas, a bubnjevi i trube su se preklapali.
-... Svaki, koji zna za ljubav, nek nam svoj pridruži glas - derao se zbor, a Benedikt je
šaputao: - Ovaj stih mi se najviše sviđa - te je smiješeći se zaspao.
Postoje vrhunci glazbe.
Vrhunci života. Vrhunci ljubavi.
S Benediktom se sve to može istodobno doživjeti.
Kad je zanijemila Oda radosti, nije se čuo više ni televizor u susjednoj sobi. Benediktova
majka je napustila svoj položaj.
 6. POGLAVLJE

Nedjeljom je za ručak bila juha od rajčice, i panirani odrezak s krumpirom i pečene

rajčice punjene rižom. Panirane odreske Benedikt je već kao dijete rado jeo nedjeljom,
objavila je Nora, pa onda ispričala kako je telefonski razgovarala s Medi i kako će Medi
poslijepodne doći na čaj.
Prilično sam se uzbuđeno presvukla. Elegantnoj Medi morala sam se prikazati dolično
odjevena, a budući da ništa nije tako elegantno kao apsolutna jednostavnost, odlučila sam
se za bijele hlače, bijelu bluzu od lana, biserne naušnice i bijele espadrile. Osim toga,
zahtijevala sam od Benedikta konačnu odluku trebam li njegovu sestru oslovljavati s Medi
ili Mercedes, no Benedikt je rekao kako se ne valja zbog toga uzbuđivati te kako će to doći
samo od sebe.
Došla je u četiri. Bila je visoka, visoka poput Benedikta i tako tanka da je zapravo
izgledala sušičavo. Imala je istu frizuru sa šiškama kao i njezina majka, ali njezine su šiške
bile fenirane okruglo, frizura poput Mireille Matthieu. Imala je metalik plave vjeđe sve do
okruglih obrva. Kad sam je pozdravila na hodniku, podigla je obrve, a metalik plavi lukovi
su se povećali. Smrzla sam se i promucala: - Bok, Merdic...
Ona je zažmirila a metalni lukovi postali su metalik ovali.
Što sam to rekla? Merdie! A merde francuski znači “govno”!
Dakako da je ona to primijetila. Brzo sam rekla: - Imaš predivan svileni šal, Mercedes.
Ona stane popravljati golemi svileni šal koji je nabrala na ramenima. Šal je bio
pričvršćen nespretnim modernim srebrnim brošem iznad grudi, a tik uz broš pisalo je na
šalu zlatnim slovima: “A Salvador Dali”. Zbog nabora nije se mogao razabrati uzorak
izrađen grubim potezima kistom.
- Dalijev šal - rekoh - kako ukusno!
- To je Beuysov šal, ako ti ime što govori - objasni Mercedes uzdigavši obrve. - To je
hommage Beuysa Daliju. Samo Beuys vlada ovom smeđom bojom hrđe. Dizajnirao ga je za
Karla Lagerfelda. To mi je darovao moj stalni obožavatelj, moj najdraži.
- Predivno - slagala sam, što bih inače trebala reći? U žurnalima sam već vidjela oglase
za takve umjetničke svilene šalove; ondje uvijek piše kako je naklada ograničena i potražnja
golema, ali se ipak reklamiraju mjesecima. Uvijek sam se pitala tko kupuje takvo što, no
sada sam znala.
- Sada mi najprije treba dobra Šalica čaja - reče Mercedes svojoj majci. Rekla je to kao
da je imala izbor između dobrih i loših šalica čaja.
- Da donesem onaj dobar servis? - upitala sam. Nora milostivo kimnu.
- Gdje je moj dragi brat?
- U igraonici.
Mercedes uđe, ne pokucavši. - Budi pozdravljen, dragi brate, do suza sam se nasmijala
kad mi je majka ispričala da si opet dospio u igraonicu.
- Ovdje se da živjeti - reče Benedikt.
- Čula sam već: živjeti i ljubiti - zahihota Mercedes.
 Benedikt nije reagirao na to. Raspitivao se uobičajenim pitanjima o njezinu godišnjem
odmoru: - Kakva je bila hrana? Kakva je Francuska?
- Kao i obično, sve je bilo gala - reče Mercedes. - Moj najdraži mi je opet podario cijeli
svijet. - Zapalila je cigaretu Cartier.
Prostrla sam stol u vrtu, stavila servis s uzorkom stuba i smeđe-narančasti plastični
stolnjak, neka Mercedes vidi kako sam se dobro prilagodila običajima njezine majčinske
kuće.
Benedikt nije htio s nama piti čaj, povukao se gore u svoju sobu, htio je gledati tenis na
televiziji. Dakle, sjedila sam sama između Nore i Mercedes i pokušavala ostaviti dobar
dojam. Prisluškivala sam Mercedes. Kao i obično, njezin obožavatelj ju je preplavio
najskupljom odjećom. I divio se njezinu instinktivnom pariškom šiku. Mercedes je uzdisala:
- A meni je posve svejedno što je moderno.
Kimnula sam u znak odobravanja i pritom neopazice promatrala Mercedesinu usku
suknju koja je na jednoj strani imala prorez, a prorez je bio podložen uskim naborima
plisea, model “posljednji krik iz Neckermannova kataloga”. No, unatoč tomu bila sam
pomalo zavidna kad je Mercedes rekla: - Uvijek kad smo na godišnjem odmoru, on mi
posuđuje na jedan dan svoju kreditnu karticu i onda se nakupujem po miloj volji.
Zatim je Mercedes pričala o svojim kolegicama u poduzeću. One su sve bile užasno
glupe, bezobrazne i neobrazovane, tumačila je.
Muškarci u poduzeću obožavali su Mercedes. Jedan kolega joj je čak napisao
razglednicu s godišnjeg odmora! - Moj najdraži ne smije nipošto doznati što se događa s
Arnom, rekla je koketno.
Čudila sam se kako ona otvoreno razgovara s majkom o svojim vezama.
- Kad opet sretnem Arna, odjenut ću kratku haljinicu za plažu koju mi je kupio moj
najdraži.
Zahihotalaje: - Iakoje zapravo nemoguće nositi tako kratku haljinu u uredu. Ali svi moji
kolege kažu kako bih ja mogla budući da imam užasno duge noge.
- Da - rekoh poslušno i stadoh promatrati Mercedesine noge. Bile su smeđe poput para
hrenovki, isto tako tanke i bez listova, a što se mene tiče i beskrajne. Ali hrenovke su mi se
činile još beskrajnijima.
Napokon sam u pola šest bila nagrađena za svoje naporno slušanje: - Govorilo se o
mojoj sobi - reče Mercedes.
- Ah, da - nastojala sam se praviti kao da sam zaboravila na to dok je ona pričala.
- Htjela bih znati da se s mojim stvarima postupa pažljivo - Mercedesine obrve dosegle
su najvišu točku, granicu šiški.
- Dakako, ja sam arhitektica za interijere. - A da bih nešto pametno rekla, izjavila sam: -
Osjećam potrebu da u stanu budem okružena lijepim stvarima.
Ništa nije rekla u vezi s tim. Nespretno je svoje stopostotno svileno umjetničko djelo
stavila u pravi položaj: - Dobro, hajdemo gore. Pošla sam za njom na pristojnoj udaljenosti.
- Sasvim je drukčije - reče ona na stubištu - stanuješ li u vlastitoj kući ili imaš unajmljen
stan. Moj je vlasnik upravo ponovno povisio stanarinu, najskromniji stan stoji danas cijelo
bogatstvo. - Mercedes pritisne kvaku. - Zaključano je - ustanovi ona.
 Nisam rekla da sam to znala.
Mercedes siđe. Iskoristila sam priliku da zavirim u Benediktovu sobu. On je mirno
spavao. Čekajući, postavila sam se uz vrata svoje buduće sobe, Bilo je to gotovo kao tada
kad mi je bilo deset godina i kad sam dobila prvu vlastitu sobu.
Mercedes dođe s ključem: - Moja stara soba djeluje na mene uvijek tako umirujuće -
rekla je i napokon otvorila.

Najprije sam pogledala komad prasne zelene tapete, zatim sam stavila ruku na usta,
gotovo bih zaurlala od užasa: nasuprot vratima visjela je reprodukcija Edvarda Muncha,
ona žena koja viče na mostu i koja je tako ovalno razjapila usta kao da želi progutati jaje po
dužini! Rub iverice bio je lakiran crno.
Zatim sam pogledala ostale reprodukcije: lijevo uz prozor četiri puta Degasove
plesačice, rubovi iverica ružičasti. Ispod toga Picassov siromašan umjetnički par iz plavog
razdoblja s plavim rubom. Monetovi lopoči sa zelenim rubom, Na zidu lijevo iznad kreveta
dva Dalija, rastopljeni satovi i nešto sa spužvama i kamenjem. Kubistička mrtva priroda s
gitarom. Tri van Goghove slike s cvijećem i njegov autoportret s odrezanim uhom - to je bilo
obrubljeno krvavocrvenom bojom. Na čeonom zidu sobe ruska ikona, Bogorodica s
djetetom, obrubljena žutom. Zatim Chagall, obrubljen ljubičasto. Na suprotnom zidu samo
jedna reprodukcija: fotografija one masivne Rodinove skulpture s majmunolikim čovjekom
koji je podupro tešku glavu na ruku.
Nisam znala što da kažem. Da ipak štogod kažem, pokazala sam na ženu koja viče: - Ova
slika nekako ne pristaje uz ostale.
- Za mene je to vrlo važna slika - objasni Mercedes s visoko podignutim obrvama. - Tebi
se, dakako, više sviđaju plesačice i lopoči. Meni osobno to je unatoč svoj umjetničkoj
kvaliteti danas gotovo prepovršno.
Zadržala sam zrak i nisam više ništa rekla. Izvan svake je dvojbe da će, čim Mercedes
napusti kuću, ovaj umjetnički bofl nestati isto tako kao i onaj u Benediktovoj sobi.
Inače, soba je bila slično uređena kao i Benediktova. Četverokrilni ormar od ultrapasa,
uski krevet, stolić. I stojeća lampa sa sjenilom od spletenih šiba, koja je izgledala poput
okrenutog koša za smeće na motki. Na stropu ispletena kugla od oguljene španjolske trske.
Mercedes otvori ormar. Tu je smještena majčina zbirka.
U svakom pretincu ormara nalazili su se časopisi. Prelazila sam pogledom s jedne hrpe
časopisa na drugu. Neki su brojevi bili nekoliko godina stari, a drugi novi. Kakva je to bila
zbirka? Bili su to različiti časopisi, a na svakoj naslovnici bila je Grace Kelly, odnosno Gracia
od Monaka.
- Majka skuplja sve o pokojnoj kneginji od Monaka.
- A zašto? - Nije mi bilo jasno kako nečije kolekcionarsko područje može biti “Gracia od
Monaka”, i to još nekoj šezdesetjednogodišnjoj profesorici!
 - Majka ima rođendan 12. studenoga, baš kao i kneginja, obje su tipične žene-škorpioni.
- Mercedes pogleda na svoj glomazan srebrni sat s brojčanikom od smeđeg poliranog
kamena: - Moram ići, moj najdraži će si izranjavati prste sveudilj telefonirajući.
- Pa onda hvala.
Nije mi dala ruku, samo je kratko mahnula prstima. S prozora kupaonice mogla sam je
vidjeti kako odlazi. Gospođica Mercedes vozila je dobar stari renault.

Sjela sam na krevet. Ovdje sam sada sjedila: preda mnom žena koja viče na mostu.
Iznad mene Gracia od Monaka u sto primjeraka. Odjednom sam se upitala što će se dalje
događati s mojim životom.
- Djeluj, Viola Faber - zapovjedio mi je neki unutarnji glas. Bio je to očev glas. Uvijek je
propovijedao kako je homo faber zanatlija, čovjek koji stvara, koji iskorištava svoje
sposobnosti, a ja, Viola Faber, neka izvolim živjeti u skladu sa svojim imenom. - Djeluj, Viola
Faber!
Probudila sam Benedikta. Zatvorenih očiju mumljao je neka sve, sve bacim u kantu za
smeće i neka ga lijepo pustim spavati.
- Znaš dobro da je to nemoguće.
- Dobro, ali ipak mogu spavati - Benedikt si je navukao pokrivač preko glave. Vratila
sam se u Mercedesinu sobu. Benedikt je imao pravo: Ako bi to trebala biti moja soba, sve
mora van. Zurila sam u svijetložuti pod s linoleumom. Nema ništa ljepše za arhitekticu
interijera nego strgnuti linoleum. Što li je sve već otkriveno ispod linoleuma: od
starorimskih podnih mozaika do baroknog parketa s intarzijama. Požudno sam podigla
linoleum u jednom kutu, ispod njega je doista bilo drvo! Doduše, ne baš barokni parket.
Drvene daske premazane smeđim lakom. Zbunjeno sam spustila linoleum.
No tada sam pomislila: ako svakog dana budem napredovala samo komadić, jednog ću
dana biti gotova. Dok ne počnem kod strica Georga. u listopadu ili studenom, moja će soba
biti u svakom slučaju gotova, a možda i Benediktova, pa bismo onda pomalo pregradili
igraonicu u pravi zimski vrt, zatim kuhinju... a iduće godine će ovdje negdje zablistati moj
luster punim sjajem. Gdje, to još nisam znala, ali problemi se rješavaju postupno jedan za
drugim.
Sišla sam u kuhinju. U kuhinji je bila Nora. Rekla sam smiješeći se: - Mogu li dobiti malo
novinskog papira? Želim zapakirati Medina umjetnička djela da im se ništa ne dogodi.
- A ja želim skuhati marmeladu od ribizla, Benediktovu omiljenu marmeladu, ali me
užasno bole leđa.
Odmah sam shvatila: - Nabrat ću za tebe ribizle. - Rado sam to učinila, branje bobica je
dražesna zabava u nedjelju navečer. Osobito ako berem bobice zajedno s Benediktom!
Sada se dao rado probuditi. No kad je ugledao grmove ribizla, rekao je: - Ja zapravo ne
mogu smisliti marmeladu od ribizla.
- Zašto to nisi nikada rekao majci?
- Ona bi me pitala što mi je draže, ja bih rekao marmelada od jagoda, i onda bih do
kraja svog života morao jesti marmeladu od jagoda. Znaš li neku marmeladu koju bi čovjek
htio jesti do kraja svog života? Znao bih odgovor samo kad bi ti bila ta marmelada!
 Nasmijala sam se. - Sutra ću kupiti različite vrste marmelada, a zatim ćemo priviknuti
tvoju mamu na tvoj promjenljiv ukus glede marmelade. Dogodine ćemo posaditi ruže
umjesto ribizla! - Bila je to ideja koja me oduševila. - I tulipane umjesto rajčica!
Benedikt nije imao ništa protiv. Nije toliko lud za rajčicama.
Zatim smo raspravljali o prednostima i nedostacima tapisona i drvenog poda. Tapison
je elegantniji, ali dosadniji. Tapison stoji mnogo novca, popravak drvenog poda mnogo
vremena. Benedikt je rekao kako se slijepo pouzdaje u moj ukus. Ljubili smo se među
grmovima ribizla.
Prije nego što smo donijeli ribizle u kuhinju, naredila sam Benediktu da pita majku za
novinski papir. Bilo je, doduše, malo glupo podmetnuti to Benediktu, ali tako je praktičnije.
Nikada mi nije bilo stalo do toga da iz problemčića pravim emancipacijsku dramu. Moja
deviza: svatko mora činiti ono što najbolje zna.
- Treba mi novinski papir - reče Benedikt - Viola želi preurediti Medinu sobu.
- Misliš li da je to potrebno? Mislim da o tome treba odlučiti Medi. Bila sam bez riječi.
Kako to Nora zamišlja moj život ovdje?
- Molim te, dođi malo sa mnom - rekoh Benediktu i odoh u igraonicu.
- Tvoja je sestra danas poslijepodne jasno rekla kako mogu dobiti njezinu sobu. Čemu
ta predstava s tvojom majkom?
- Čini se kao da se nalazimo pred svojom prvom svađom - uzdahnu Benedikt. - Što da
radim, dušo?
- Nazovi Mercedes da ona to potvrdi tvojoj majci.
- Izvrsna ideja. Odmah će se ostvariti. - Otišao je u dnevnu sobu do telefona.
Mercedesin je broj bio zauzet.
- Medi je uvijek vrlo teško dobiti - reče Benediktova majka - neprestano je nazivaju
muškarci.
Na televiziji se prikazivao neki krimić, obiteljska drama oko nestalog sina i mrtve
mačke. Čekanje slobodnog signala kod Mercedes bilo je napetije od krimića.
Kad se linija napokon oslobodila, Benedikt reče: - Aha, sestrice, uključila si isti program
kao i mi. - Činilo se kako njegova sestra ima mnogo što reći pa je dugo trajalo dok Benedikt
opet nije došao do riječi: - Majka smatra da bismo te trebali vrlo ljubazno zamoliti da Viola
smije preurediti tvoju sobu.
I na to je krenula bujica riječi.
Odjednom Benedikt reče: - Misliš li ti to ozbiljno? - I nakon duga odgovora napokon: -
Poručit ću - i nato je spustio slušalicu.
Dok je spuštao slušalicu, krimić je završavao: žena-ubojica počinila je samoubojstvo.
Benedikt reče: - Medi želi za svoju sobu stanarinu od tristo pedeset maraka.
- Medi je oličenje velikodušnosti - reče Nora spremno.
- Zašto to nije odmah rekla? - ležerno sam otišla u igraonicu, uzela iz omotnice iz svoje
torbice tristo pedeset maraka i stavila ih pred Noru na stol s mozaikom.
- S Medi je vrlo teško razgovarati o novcu - reče Nora. - Zapravo, očekivala je...
 Prekinula sam je i rekla Benediktu kao da Nore uopće nema: - Možeš li mi sada nabaviti
novinski papir? Trebam ga mnogo jer ću u potpunosti preurediti sobu, Benedikt mi je
uputio podrugljiv pogled: - Ni ormar s časopisima jamačno ne bi htjela zadržati u svojoj
sobi. Da ga bacimo u smeće?
- Ormar bi možda mogao stajati privremeno na hodniku - rekla je Nora oklijevajući.
Zatim je donijela neke stare novine jer da više nema, da sam ih ja sve potrošila za pranje
prozora.
- Dobro, onda stare časopise.
Nevoljko mi je pokazala u komori za metle hrpu starih časopisa u kojima nije pisalo
ništa o kneginji od Monaca pa sam ih smjela uzeti. No dobro.
- Medin zahtjev za stanarinu graniči s lihvarstvom - reče Benedikt dok smo ležali u
krevetu. - To je dvostruko više nego što sam ja plaćao tvom ocu.
- Baš me briga - rekoh, a i mislila sam tako. - Glavno da nitko ne može tvrditi da me ti
uzdržavaš. A taj je osjećaj nenaplativ.
- Ti si idealna žena za mene - prošapnu Benedikt i preplavi me nenaplativim
osjećajima.
Prije nego što smo zaspali, upitala sam: - Kakav je najdraži tvoje sestre?
Ne poznajem ga.
- Ne poznaješ ga?
- Mislim da sam ga samo jednom nakratko vidio.
- Tvoja majka kaže kako joj stalno nudi brak. Zašto se onda ne udaje?
- Pa nije tolika malograđanka.
Potajno i iskreno smatrala sam Mercedes malograđankom. Pitala sam se samo zašto joj
neki muškarac uopće nudi brak. A usto još i neprekidno.
 7. POGLAVLJE

U ponedjeljak je sve bilo onako kako sam od početka željela. Nora je ranom zorom
otišla od kuće. Nije nosila trenirku, već odijelo od trevire sa stalnim zaglačanim naborom.
Nažalost, otišla je od kuće u isto vrijeme kao Benedikt, ali nema veze. Mahala sam im.
Ostavila sam ostatak doručka i odjurila gore. Izvadila sam svoj fotoaparat iz kutije. -
Prije nego što se nešto promijeni, treba sve fotografirati, ako bi poslije bilo problema -
stalno su nam trubili na studiju. Žena koja viče gledala me tako zaprepašteno kao da
pripadam barbarima koji su nekoć razorili rimsko umjetničko blago. Fotografirala sam je
kao da je moj fotoaparat revolver.
Nekoliko sekundi nakon posljednje fotografije šesnaest ploča s umjetničkim boflom
nalazilo se na podu. Na požutjelim tapetama zelenim od prašine, ondje gdje su visjele slike,
nalazilo se šesnaest od prašine tamnozelenih četverokuta. To uopće nije loše izgledalo. Kao
na nekom groblju sa starim nadgrobnim spomenicima na kojima su izblijedjela imena.
Poput sjene neke daleke prošlosti.
Odnijela sam Norine stare časopise i jednu kutiju u svoju sobu kako bih definitivno
maknula slike. Pakiranje je trajalo duže nego što sam pretpostavila. Nije bilo lako odlučiti
hoću li Rodinova Mislioca umotati u reportažu o iscjeliteljima duhova ili radije o bivšoj
carici Soraji? Napokon, zamotala sam ga u višestrani oglas za veoma povoljna novčana
ulaganja, to je bilo najbolje okružje za njegovo beskrajno razmišljanje. Ženu koja viče
zapakirala sam najprije između kuhinjskih recepata, jer je izgledala nekako gladno, ali tada
sam otkrila izvještaj o nekoj užasnoj nesreći pri kojoj su se dva školska autobusa sudarila
na nekom mostu, pa se jedan zapaljen srušio s mosta. Izvještaj je bio pun fotografija ljudi
koji su vičući stajali na mostu. Ako Mercedes ikada opet raspakira svoje umjetničko blago,
iznenadit će se zbog mojih senzibilno usklađenih pakiranja.

Morala sam napraviti plan koje poslove treba obaviti i kojim redom. To smo naučili u
radnom planiranju. Najprije se lakira, zatim se postavljaju tapete, to je zlatno pravilo, jer je
mnogo jednostavnije točan rub obložiti u tapete nego lakirati. Tu je još trebalo oprati sa
stropa prastaru boju prije nego što se moglo ličiti. Ali arhitekt za interijere mora prije svega
napraviti predračun.
To neće mnogo stajati. Napokon, mogla sam sve sama učiniti. Malo laka: najviše
pedeset maraka. Premažem li bijele glatke tapete zidnom bojom, to bi stajalo najviše sto
maraka. Možda i mnogo manje: moram pitati strica Georga, preko njega mogu sve dobiti po
veleprodajnoj cijeni. Najveća stavka bio bi tapison, ako bih se odlučila za tapison. Ali koliko
bi trajalo da se stari lak skine s dasaka i da se ponovno izlakiraju?
Dovukla sam kutiju s alatom uza stube. Postavila sam naš radiokasetofon u svojoj sobi,
skuhala termosicu kave; onome tko radi na preuređenju neprekidno treba kava i glazba.
Zatim sam skinula onu strašnu karnišu zajedno s prašnim zastorima i odvukla stol na
hodnik. A večeras će mi Benedikt pomoći da likvidiram Mercedesin dječji krevet.

Faza planiranja je započela. Cijelu vječnost pokušavala sam zamisliti kako bi izgledali
zidovi sobe u nježnoj tirkiznoj boji ili boji pudera, ali ne kičastoj ružičastoj. No, ružičasta
boja poput pudera djelovala bi na sunčevoj svjetlosti zaprašeno. S druge strane, plave sobe
djeluju uvijek pomalo hladno, no moja soba nalazila se na sunčanoj strani, pa sam si mogla
priuštiti plavu boju. A velika prednost plave boje jest u tome što male sobe djeluju veće.
Ideju da sve obojam u bijelo odbacila sam odmah, to ima doista svatko, to mi je kao
arhitektici za interijere bilo suviše neoriginalno. Nazvala sam Benedikta u biro da ga pitam
što on misli o tome. Kad me Angela spajala, rekla je opet: - Gospodine Windrich, traži vas
vaša djevojka.
Benedikt je rekao kako trenutačno rješava druge probleme pa neka ga ponovno
nazovem kasnije.
Kad čovjek stoji pred teškom odlukom, najbolje je da neko vrijeme misli na nešto posve
drugo. Posegnula sam za nekim časopisom. Iz ekskluzivnog Članka doznala sam kako Aga
Khan, božanski vladar u islamskom svijetu, nikada nije štedio novca kako bi usrećio svoju
ženu Begum. Budući da su ivančice Begumino omiljeno cvijeće, Aga Khan je jednom
zapovjedio da stotine vrtlara sade cijelu noć pod prozorom Begumine spavaonice polje
ivančica. Na kraju ekskluzivnog članka pisalo je: “On je to učinio samo zato da bi ujutro
začarao na njezinu licu jedan jedini smiješak.” Uz to je Begumina fotografija u zlatnom
sariju pokazivala decentnim smiješkom na zlatni stol na kojem je stajala zlatna vaza
dupkom puna ivančica. I meni se sviđaju ivančice, ali nikada ne bih pomislila da imam isti
ukus kao Begum. Pogledala sam pažljivije sliku: Begum je na podu imala parket.
Nazvala sam još jednom Benedikta. Rekao je kako ćemo to prodiskutirati navečer. I
kako nije uopće dobro da ga tako često nazivam u biro. Složili smo se da ga mogu bez
daljnjega nazivati dva puta tjedno. A on će mene uvijek nazvati kada odu šef i Angela. No
budući da je Benedikt bio upravo sam u prostoriji, poslao mi je tri poljupca telefonom. Na
radiju su se emitirale vijesti u 14 sati, kadli zaškripi stubište; vratila se Nora.
- Bok, dobar dan, Nora - rekoh radosno,
- Dobar dan - činila se iznenađenom kao da je smetnula s uma da će me ovdje zateći.
- Da prostrem stol? - bila sam gladna.
Uspostavilo se kako sam zaboravila da Nora u one dane kad ima nastavu, bilo sama bilo
s Medi, jede kod onog jeftinog Grka. Ne isplati se kuhati za jednu osobu. Je li s ovim “jednu
osobu” mislila na mene ili na sebe? Zatim, Nora je objasnila kako joj je popodne posebno
važan apsolutan mir jer se mora odmoriti od školskog stresa. Osim toga, mora ispravljati
zadaćce. Uzevši veliku aktovku, nestala je zijevajući u svoju sobu.
Ugasila sam radio, donijela gotovo jelo iz zamrzivača i počela jesti u svojoj sobi. To mi
je samo moglo odgovarati. Radije čitam sama stare časopise dok jedem, nego da čavrljam s
Norom o svježim rajčicama!
Posegnula sam za brojem na kojem je pisalo: “Tako je Onassis usrećio svoju Jackie.” U
načelu nisam se uopće zanimala za škrabotine žutog tiska, ali ako se čovjeku slučajno nađe
pri ruci neki primjerak... Osim toga, čovjek se danas još pita zašto se zgodna Jackie udala za
debelog Onassisa.
Čitala sam: “Kako bi zadovoljio razmaženu predsjedničku udovicu, Aristotel Onassis
morao je posegnuti duboko u lisnicu. Već se ubijeni predsjednik Kennedy žalio da je
njegovoj ženi samo ono najskuplje dovoljno dobro i da Jackie nikada nije dovoljan njezin
džeparac. Onassis je zacijelo imao isto iskustvo. Ako darovi kojima je obasipao Jackie nisu
odgovarali njegovu ukusu, ona danima nije s njim razgovarala. Jackie se zatvorila u svoju
privatnu kabinu na njegovoj luksuznoj jahti Christini. Svjedoci kažu kako je očajni
brodovlasnik noću često bezuspješno kucao na Jackina vrata!
U svom očaju Onassis je dao trajni nalog najskupljem draguljaru na svijetu, Tiffanyju u
New Yorku. Tiffany, draguljar bogatih i lijepih, trebao je svakog mjeseca poslati Jacquelini
Onassis jednu ogrlicu, svaki komad u vrijednosti od najmanje milijun dolara. Za prkosnu
Jacquelinu, u čijim je žilama tekla i francuska krv, brodovlasnički milijarder izmislio je
posebno iznenađenje: zapovjedio je draguljarima da za svaku ogrlicu uvijek upotrijebe
drago kamenje koje pripada zvjezdanom znaku u tom mjesecu.
Na dnu stranice bila je tablica sa zvjezdanim znacima i dragim kamenjem iz koje se
moglo vidjeti kako je Jackie krajem siječnja dobila ogrlicu od akvamarina, jer akvamarin
pripada vodenjaku. U veljači i ožujku, mjesecu riba, jedan od plavih safira. U mjesecu ovna
ogrlicu od rubina. Biku pristaje kamen koji nisam poznavala, narančasto-crveni karneol. Je
li skup? Najvjerojatnije jest ako je ogrlica stajala milijardu dolara.
Blizancima pristaje jantar. Baš jantar! Ja sam blizanac! Ne, ja u to ne vjerujem! Jackie
Onassis i jantarna ogrlica! A kako je jantarna ogrlica mogla stajati milijun maraka? Možda je
to bio golemi grumen jantara obložen briljantima? Ili goleme brilje utisnute u malene
jantare? Benedikt nipošto ne bi došao na zamisao da mi daruje ružnu jantarsku ogrlicu.
Raku pristaju smaragdi i biseri, to je već nešto. A lavu dijamanti.
Djevicama žuti dijamanti i žuti safiri.
U rujnu, mjesecu vage, Jackie je dobila plave topaze u vrijednosti od milijun dolara.
U mjesecu škorpiona crne opale i koralje. Neobično je. Za milijun dolara može se
vjerojatno dobiti cijeli koraljni otok, zar ne?
U studenom ogrlicu od lapis lazula. To je neprozirni plavi kamen sa zlatnim žilicama.
Jednom sam u nekom muzeju vidjela na stolu ploču od lapis lazula. Koliko je onda milijuna
ta stajala? A u prosincu, mjesecu jarca, ogrlicu od crnih bisera. Prije sam mogla zamisliti da
bi ogrlica od velikih ravnomjernih crnih bisera mogla stajati milijun maraka. No više bih se
obradovala nečem drugom crne bisere smatram kičastima.
Ispod tablice je pisalo: “U sljedećem broju odat ćemo vam tajnu, drage čitateljice, što je
Onassis darovao svojoj Jacquelini za Božić”. Pregledala sam hrpu časopisa. Sljedećeg broja,
na žalost, nije bilo tu.
Zato je na sljedećoj naslovnoj stranici pisalo: “Kako je multimilijarder Donald Trump
razmazio svoju Ivanu”. Saznala sam da je i Donald Trump vješao nakit po svojoj Ivani, i to
samo najskuplji nakit. Zanimljiv je bio samo ovaj podatak: No lukavi multimilijarder
izbrbljao je u nekom intervjuu kako daruje samo vrijedan nakit zbog toga što u slučaju
razvoda može zatražiti njegov povrat. Zato, draga čitateljice, možete biti sretni ako vam vaš
partner eventualno za sljedeći blagdan podari neki manje skupocjen komad nakita.
 8. POGLAVLJE

Kad se čovjek kasnije prisjeća toga doba, pita se što se tada zapravo dogodilo. Ako
netko intenzivno radi na nekom cilju, kao što sam ja radila na posvemašnjoj obnovi svoje
sobe, onda sati postaju danima, dani tjednima, a da se o mjesecima i ne govori. To su
vremena koja ne ostavljaju nikakvih tragova. Postoji samo jedna misao: cilj nije postignut.
Kako je mučno polagati žbuku na stare instalacije! Svake večeri Benedikt i ja zajednički
jadikujemo zbog toga što sve traje dvostruko duže nego što smo realno planirali i četiri
puta duže nego što smo se optimistički nadali.
Sve je skuplje nego što smo mislili. Benedikt je smatrao kako nije dobro zamoliti strica
Georga da nam jeftinije nabavi boje i tapison, on ne bi htio podsjećati kolege kako je
njegova djevojka u srodstvu sa Šefom. - Kao novajlija ovisim o dobrohotnosti kolega -
govorio bi Benedikt i: Svaki je ured inkubator za ljubomoru.
Ni kod Benedikta nije sve išlo glatko. Bilo mu je teško uhodavati se u rad na
projektima. Pa iako se, naravno, sjajno slagao s kolegama, oni su ga podupirali manje nego
što se nadao.
Njegov kolega Detlef Jacobi, s kojim je Benedikt uglavnom odlazio na ručak, bio je jedva
nešto stariji od Benedikta, šutljiv, ali podmukao. Detlef živi kao i mi, nevjenčano sa svojom
djevojkom. No čini se kako je ta veza u trajnoj krizi. Detlefova djevojka Tanja misli samo na
svoju karijeru komercijalistice u banci.
Kolegu Gerharda Krifta Benedikt je viđao samo petkom popodne, samo je tada dolazio
s gradilišta u biro.
Stariji kolega, gospodin Wöltje, s kojim je Benedikt najviše surađivao, bio je kod nas u
kući glavna tema razgovora. Angela, s kojom Benedikt nije na ti, napokon, ona je šefova kći,
odala je Benediktu uz obvezu šutnje kako je gospodin Wöltje sa svojih četrdeset šest godina
svježe zaljubljen i to u neku osamnaestogodišnjakinju! Ona se zove Sandy i uskoro će
maturirati. Naravno da je gospodin Wöltje oženjen, ima sina koji je istih godina kao i
njegova ljubavnica.
Benedikt je rekao kako je odmah imao neki osjećaj da gospodin Wöltje upravo miriše
na seks. Zatim je Benedikt doznao kako je gospodin Wöltje već prije osam tjedana unajmio
jednosoban stan za svoju Sandy. A Sandy, čiji su roditelji bili protiv toga da njihova kći ima
vezu s oženjenim muškarcem, iselila se uz velike svađe iz kuće i uselila u jednosobni stan
gospodina Wöltjea.
Nije dugo potrajalo pa se i gospodin Wöltje iselio iz vlastita doma u jednosobni stan.
Angela je tračala kako joj je gospođa Wöltje rekla telefonski da njezin muž i dalje živi kod
kuće, samo da si je u gradu iznajmio još jedan biro jer ima toliko posla. No gospodin Wöltje
je, dobro raspoložen, pričao kako ujutro dođe nakratko kući da promijeni donje rublje i
uzme poštu, a inače ima vezu samo sa Sandy. I gospodin Wöltje se stalno oduševljavao time
kako je njegova Sandy s jedne strane tako nevino ljupka, a s druge potpuno zrela. Ponajprije
u krevetu.
 Svi su bili znatiželjni da upoznaju Sandy. Ali gospodin Wöltje ju je držao pod ključem.
Angela je tvrdila kako Sandy nije tako zgodna, no poslije je morala priznati kako nikada nije
vidjela Sandy, nego da je to čula od gospođe Wöltje i njihova sina.
Benedikt je rekao kako je gospodin Wöltje užasno ljubomoran pa zato nitko ne smije
vidjeti Sandy. Kako je imao pravo, postalo nam je jasno tek kad smo doznali da je Sandy
prije hodala sa sinom gospodina Wöltjea! Gospodin Wöltje ne govori o tome rado. Ali istina
je. Doista ju je upoznao na nekoj zabavi svoga sina i oteo mu je! Sandy se zaklela gospodinu
Wöltjeu da nikada, ama baš nikada nije spavala s njegovim sinom. Gospodin Wöltje je
pričao kako je Sandy praktički preuzeo kao djevicu. Ali sada kad je s njim, Sandy uopće ne
izlazi iz kreveta. Gospodin Wöltje se hvalio: - Nas dvoje smo prikovani uz krevet.
Pri nedjeljnom ručku reče Mercedes: - Moj najdraži je čak stariji nego vaš gospodin
Wöltje, ali može se mjeriti sa svakim srednjoškolcem. - Zahihotala je očito se sjećajući
srednjoškolaca koje je iskušala kao usporedne ševce i odbacila.
Gotovo svakodnevno bilo je novih otkrića o ljubavnom živom gospodina Wöltjea,
djelomično od Angele, a djelomično od samog gospodina Wöltjea. Gospodin Wöltje smrdio
je po toaletnoj vodici najpederskije vrste. Gospodin Wöltje kupovao je uske traperice koje
su stalno bile nabrekle iznad šlica.
I posljednja novost: gospodin Wöltje dao je obojati jedan pramen iznad čela u
hidrogenski plavu boju. Njegovu Sandy to uzbuđuje, pričao je gospodin Wöltje čak i stricu
Georgu, pa je Sandy rekla kako si on to u svojoj dobi i sa svojim stilom može bez daljnjega
dopustiti. A stric Georg se samo kriomice nacerio.
 9. POGLAVLJE

No najuzbudljivije priopćenje iz Benediktova ureda bio je poziv na Angelinu

rođendansku proslavu. 28. rujna ona je napunila dvadeset devet godina. Budući da je 28.
bio četvrtak, svečanost je održana tek u nedjelju poslijepodne. Za lijepa vremena može se
osvježiti u bazenu; voda se, dakako, zagrijava.
Razbijala sam glavu što da darujemo Angeli. Benedikt je rekao kako to ponajprije mora
izgledati skupo. Imao je pravo, Angela je kao jedinica roditelja koji su oduvijek bili bogati
dobivala sve što je htjela, a ona je uvijek htjela sve. Sada kao odrasla hoće uvijek imati više,
a prije svega ono najbolje.
Ispričala sam Benediktu kako moja sestra i ja, kad smo prije dolazile u posjet Angeli,
nikada nismo smjele dirati njezine igračke, ali morale smo se neprekidno diviti njezinim
stvarima. Imala je trgovinu koja je ispunjavala cijelu sobu. I škrinju do vrha punu lutaka.
Pokazivala je svoje stvari govoreći: - Vi to nemate.
- Zašto Angela ima toliko igračaka, a mi nemamo? - tupile smo svoje roditelje nakon
svakog posjeta. A odgovor bi svaki put bio: - Jer je Angela jedinica. - Dakako da bismo
Annabell i ja najradije bile također jedinice.
- Jednom kad smo bili ondje za Božić, meni su tada bile četiri a Angeli sedam godina,
Annabell me prodala Angeli. Stajala sam je jedne lutke. Angela se htjela sa mnom igrati, ali
Annabell, koja me smatrala svojim privatnim posjedom, nije dopuštala. Ja sam napokon bila
jedino što je Annabell imala a Angela nije. Kad je Angela bila spremna da me zamijeni za
lutku, Annabell je, dakako, pristala. Ne sjećam se više kako sam se tada osjećala, vjerojatno
sam bila sretna, budući da je moja nova vlasnica imala više igračaka.
Kada su stigli naši roditelji i zatražili da se zamjena opozove, Annabell se stala derati
jer je radije htjela zadržati lutku. Angela se derala jer je htjela zadržati mene i ponovno
dobiti lutku. Najviše sam se derala ja, toga se točno sjećam, jer je teta Susi rekla Angeli kako
je glupo što me zamijenila za lutku, jer lutka je mnogo ljepša i čak zna reći “mama”. Budući
da je svatko pokušavao uvjeriti Angelu da je lutka mnogo bolja od mene, ja sam se očajnički
derala: - I ja znam reći “mama”! - Zato su mi se strašno rugali. Još se godinama prepričavala
ta priča.
Tada sam imala osjećaj kako je sve što je Angela rekla bolje. Još danas imam osjećaj da
treba činiti sve kako bi se Angela zadovoljila. Dakle, nazvala sam svoju majku zbog Angelina
rođendanskog dara i ona je imala ideju. Naime, nedavno je slučajno pronašla neku Angelinu
fotografiju iz djetinjstva. Angela ne poznaje tu fotografiju i na njoj izgleda doista slatko.
Majka mi je poslala fotografiju hitnom poštom. Bila je to zgodna fotografija. Uz to sam
kupila u antikvarnici antikni srebrni okvirić za gotovo sto maraka. Benedikt je smatrao
također kako darovati Angeli njezinu fotografiju znači stopostotan uspjeh.
No sutradan pošto sam kupila okvirić, dođe gospodin Wöltje na ideju kako bi kolege
trebali zajednički šefovoj kćeri darovati Hermesov šal. Gospodin Wöltje je kupio taj
Hermesov šal ljeti vrlo povoljno u nekoj bescarinskoj trgovini, zapravo, bio je namijenjen
gospođi Wöltje, ali to više nije dolazilo u obzir. Dakle, gospodin Wöltje htio se riješiti šala. I
dakako da Benedikt nije mogao ostati bijela vrana te je sudjelovao u kupnji šala. Ja ću sama
darovati Angeli okvirić. Gledano tako, dar je bio malo skup, ali nema veze. I Benedikt je
mislio da je tako bolje, jer je Angelina slika iz djetinjstva bila vrlo osoban dar te bi kolege
zavidjele Benediktu zbog privatnih veza sa šefom.
Morao je paziti. Jer iako su priče iz Benediktova života arhitekta pobuđivale dojam
kako je sve vrlo ležerno i bezbrižno, postojali su nepisani propisi. Na primjer, stric Georg
ispričao je gospodinu Wöltjeu kako će njemu i teti Susi biti drago da na Angelinoj
rođendanskoj proslavi vide i gospođu Wöltje. Time je stric Georg dao jasno do znanja kako
se gospodin Wöltje ne smije pojaviti sa svojom ljubavnicom. To mi se činilo prilično
licemjernim od strica Georga. No Benedikt je objasnio kako u poslovnom životu vrijedi
općeposlovno pravilo da privatne stvari samo smetaju. Benedikt mi je čak savjetovao da
zaboravim kakoje Angela moja sestrična; sada je ona šefova kći.
Kako da to zaboravim? Zar se Angela u tri godine, otkako sam je posljednji put vidjela,
toliko promijenila?
- Situacija se promijenila - reče Benedikt.
U svakom slučaju, bila sam užasno znatiželjna da ponovno vidim Angelu idući tjedan.
 10. POGLAVLJE

Svakog dana oko pet sati, kada bi Nora izašla iz svoje sobe nakon popodnevnog
odmora, pitala sam što da kupim. Pitala sam je namjerno svakog dana da primijeti kako
sam korisna u kući. Nora bi svakodnevno odgovorila kako će donijeti sve iz vrta. Barem
sam joj smjela donijeti neku sitnicu, malo deterdženta za pranje rublja, malo toaletnog
papira, malu žarulju i, dakako, večeru za nas.
Umjesto da bude zahvalna što sve kupujem, Nora je rekla Benediktu kako sam ja
ovisnik o kupnji. Ovisnost o kupnji nova je ženska bolest. Čitala je u nekom članku kako
mnoge žene gomilaju u ormarima i do dvadeset bundi i stotinu šešira. Mužu koji ima ženu
ovisnicu o kupnji život je pakao. Pročitala sam i taj tzv. članak, nalazio se u svakom drugom
časopisu. Ali ja nemam bundu i ne želim je! A koja žena danas još nosi šešire?! Benedikt se
samo nasmijao hororskim pričama svoje majke.
Unatoč Norinu otporu, uspjela sam korak po korak srušiti njezin obrambeni položaj.
Ona je, doduše, neodobravajući, rekla kako je losos luksuz i da više voli jeftinog
mariniranog sleđa, ali da ipak rado jede lososa. I najskuplju jetrenu paštetu jela je rado tako
da je rekla da ju je i Benedikt kao dijete rado jeo. Benedikt mi je rekao kako nikada prije
nije jeo jetrenu paštetu, već samo grubu jetrenjaču.
Marmelade koje smo imali za doručak trijumfirale su nad marmeladama iz Norine
radionice. Kupovala sam samo najbolje vrste: žele od malina s ekstraktom malina,
staroenglesku marmeladu od naranče s Grand Marnierom, žele od bazge s džinom i
marmeladu od kivija. Nora je bila tako oduševljena marmeladom od kivija da je rekla da bi
je i Mercedes trebala kušati. Dakle, kupila sam jednu staklenku za Mercedes. Mercedes je
tvrdila kako, naravno, poznaje tu pikantnu egzotičnu marmeladu iz luksuznih hotela u
kojima je provodila godišnji odmor sa svojim najdražim, ali staklenku je ponijela sa sobom.
I već treće subote u novom domu naučili smo Noru da subotom želimo večerati bez
nje! Benedikt je otišao samo sa mnom do nekog Talijana koji je odmah postao “naš Talijan”.
A nedjeljom Benedikt nije imao vremena da s Norom odlazi na izlete na koje je kao dijete
tako rado išao, morao mi je pomagati da rastavimo ormar i ponovno ga sastavimo u
hodniku. Tu je doduše blokirao deset centimetara mojih vrata, ali Nora je htjela da stoji u
hodniku kako bi imala pristup svojoj zbirci. Ostalo pokućstvo smjeli smo odvući na tavan. I
tako se potajno i postupno učvršćivao moj položaj.
Popodne, za vrijeme trosatne pauze za ručak, u kojoj je Nori svako pomicanje kante s
bojom bilo preglasno, čitala sam odbačene časopise iz komore za metle ili sabrana djela iz
ormara kneginje od Monaca. Utvrdila sam da je svejedno je li časopis star tjedan dana,
godinu ili desetljeće. To je uvijek jedno te isto. Dakako da sam znala kako žena sa završenim
studijem treba raditi nešto pametnije nego da čita tračeve u časopisima, ali često sam bila
tako iscrpljena od napornog pranja stare boje sa stropa sobe i popunjavanja pukotina da
nisam mogla raditi ništa drugo.
Otkrila sam neslućene paralele između Grace Kelly odnosno Gracije od Monaca i sebe.
Kad je Grace Kelly bila mojih godina, napustila je svoju domovinu i preselila se muškarcu
svog života. Baš kao i ja, Gracia je imala problema sa sestrom svoga muža, kojoj ona nije bila
dovoljno fina. Starija sestra princa Rainiera, princeza Antoinette, prigovarala je Gracijinim
rođacima da se ti Amerikanci za kneževskim stolom ponašaju kao divljaci. Kako bi pokazali
batleru da ne žele vino, Gracijini bi rođaci okretali vinske čaše na stol! Osobito se sestra
ljutila na oca Grace Kelly, koji je svim ljudima dijelio poštanske marke na kojima je bila slika
njegove kćeri.
Na početku je Gracia patila od tzv. protokola na dvoru jednako kao i ja. Nora je bila
naša šefica protokola. Pri doručku čitala je glasno vijesti iz novina. Benedikt mi je rekao da
on uopće ne sluša, ipak nismo mogli razgovarati.
Nora se stalno brinula za Benediktove stvari. U kupaonici je slagala njegove
potrepštine po nekom sustavu koji nisam mogla dokučiti. Kad bih ja štogod pospremila,
onda je ona to ispravljala. Svoje stvari spremala sam ionako u svoju kozmetičku torbicu da
ništa moje ne bude uokolo. Nora smatra kako sav nered u kući potječe od mene. Valja
priznati da preuređenje stvara najveću prljavštinu. Ali ja stalno čistim. To je glavni razlog
zbog kojeg preuređenje ne napreduje tako brzo. Bilo bi profesionalnije da se najprije sve
preuredi a onda očisti, ali tu bi nastali problemi. Nisam je htjela provocirati.
Zapravo, bila sam sretna što Nora ne želi sa mnom mnogo razgovarati. Kad dođe iz
škole, izvještava što su ona i Medi jele kod Grka, kako je Medi napravila mrlju od crvenog
vina na svilenoj dizajnerskoj bluzi koju joj je darovao njezin najdraži ili kako je Medi razbila
neku neizrecivo skupu vazu od puhanog stakla koju joj je darovao njezin obožavatelj - baš
takve stvari. O školi nije nikada razgovarala. Kad bi nestala sa školskom torbom u svojoj
sobi, bila sam sigurna da rješava križaljke i čita članke o ženama koje su razmazili njihovi
muževi.
Moram priznati da Nori, koja je bila stara, sama i razvedena, nije bilo lako promatrati
našu sreću. U njezinu životu nema više nikakvih snova o budućnosti, samo prošlost.
Zapravo, sažalila bi se nekome. Neovisno o Benediktovu povratku u njezinu kuću, za Noru
se u rujnu dogodila samo jedna senzacija: posljednje nedjelje u rujnu ubrala je najveću
rajčicu te godine. Težila je kilu i pol, točnije 755 grama. Ni Mercedes nije još nikada vidjela
tako veliku rajčicu. No ona nije imala ništa bolji okus od ostalih. U mom životu, naprotiv,
suđene su mi samo promjene. Stric Georg se, doduše, još nije izjasnio kad će me zaposliti,
ali nije bilo razloga da navaljujem na njega sve dok se bavim adaptacijom. Bilo je još toliko
posla.
Morala sam ovdje pronaći novi krug prijatelja. Uvijek kad sam išla u trgovinu, ponadala
sam se kako ću susresti nekoga koga poznajem otprije. Ali nisam susretala nikoga. To je bio
zajednički problem koji smo imale kneginja Gracia i ja: osim muškarca kojeg smo voljele
nismo imale nikakve prijatelje u novoj domovini. Ali poput kneginje Gracije, i ja ću tijekom
vremena naći mnogo prijatelja. U međuvremenu sam samo dobro upoznala vlasnika jedne
male trgovine bojama koja se zvala Labotap. Najprije sam mislila kako se čovjek zove
Labotap, sve dok mi nije objasnio kako je to kratica od lak-boje-tapete i da to ima jak
reklamni učinak. Za mene je on ostao gospodin Labotap. Nikada nije imao mnogo mušterija
jer je bio skuplji od velikih trgovina, ali imao je vremena za savjete. Preporučio mi je da ne
brusim pod kasnije, već da ga, nakon odgovarajuće pripreme prelakiram. I kad sam
ustanovila da se tapete teško skidaju, savjetovao mi je gospodin Labotap: - Uzmite stare
tapete kao podlogu; i onda kad počinjete od početka, gradite na postojećem.
To su bile mudre riječi koje su odgovarale mojoj situaciji. Preporučio mi je specijalno
ljepilo: tapete koje se time lijepe mogu se lako ponovno skinuti.
 - Kod sljedeće adaptacije bit ćete nam zahvalni, mislite na budućnost - reče gospodin
Labotap. Mislila sam samo na budućnost i uzela specijalno ljepilo. Možda mi se riječi
gospodina Labotapa čine samo zato tako važnima jer je on bio jedini s kojim sam mogla
razgovarati stručno i koji je ozbiljno shvaćao moj posao. Osim Benedikta, naravno.

Zatim, problem je bio što odjenenuti za Angelinu zabavu. Nisam htjela ni u čemu
pogriješiti. Napokon sam je pitala onako usput kad sam nazvala Benedikta u biro i kad je
ona bila na telefonu: - Reci kako se treba odjenuti za tvoju zabavu u nedjelju? Plesna toaleta
ili kupaći kostim? - Lagano sam se nasmijala.
- Svejedno je što ćeš odjenuti - reče ona, dosađujući se. - Dođi jednostavno onakva
kakva jesi.
- Onda je sve jasno! - Nisam mogla doći onakva kakva sam bila: u otrcanim trapericama
s mrljama od boje i starom majicom. Pošto sam isprobala sve što sam imala, odlučila sam se
za usku crnu suknju i vodenoplavu pletenu jaknu Lacoste koju sam prije dvije godine našla
na ljetnoj rasprodaji. Tada nitko nije htio vodenoplave jakne, a sada su vrhunska moda.
Usto, vodenoplave čarape. Čini mi se kako čarape u boji uvijek odskaču: daju zatvoreni
optički dojam i najjeftiniji su modni dodatak koji postoji. Nakon mnogo razmišljanja
odlučila sam da ispod jakne ne nosim crni top s dramatičnim čipkastim umetkom, već onaj
s vrlo jednostavnim izrezom. I umjesto svojih suviše elegantnih salonki od antilopa, crne
ravne balerinke. Bio je to ležeran izgled koji je pristajao za zabavu uz bazen, a ipak je
izgledao profesionalno i dobro. No nitko mi ne bi mogao prigovoriti da sam se napirlitala
kako bih potisnula Angelu.
 11. POGLAVLJE

Kad sam ugledala Angelu, nisam znala od iznenađenja što da mislim.

Nije više bila plavuša, bila je crvenokosa! Nosila je bijelu satensku haljinu s prorezom
sa strane sve do bedra. Haljina je tako uska da je bila napeta preko trbuha i ostavljala
dvojbe nosi li Angela gaćice. Sprijeda oštar izrez sve do struka koji nije ostavljao mjesta
sumnji: nije nosila grudnjak. A ipak je imala impozantna prsa! Na vratu je poput
odmaknutog ovratnika bila biserna ogrlica u četiri reda, sprijeda pompozna kopča od
bijelog zlata ili možda platine optočena briljantima: uza svu raskoš još i masivna zlatna
ogrlica s privjeskom u obliku križa koji se njihao u grudnom prorezu. I doista: jedan do dva
prstena na svakom prstu! Bila je crna poput pečene kobasice, a njezino bijelo sjenilo za
vjeđe izgledalo je poput šminke za klauna. Kosa joj je bila začešljana u pletenicu koja je
počinjala na vrhu glave, kosa je sa strane bila spletena po nekom kompliciranom sistemu;
bila je to frizura koju nitko ne bi mogao napraviti bez frizera. A uz to i bijela dalija od
tkanine u kosi!
Izgledala je kao da ide na bal u operu. Ja sam izgledala kao da sam došla s logorovanja.
Prevarila me.
- Hej, gospodine Windrich - pozdravila je Benedikta i skinula neku nevidljivu dlaku s
njegove avijatičarske jakne.
Meni je rekla: - Bokić! Što si se postarala! - a zatim je zahihotala: - Nisam, naravno,
mislila ozbiljno.
Ja sam samo rekla: - A ti si se proelegantila. - Nisam rekla kako to ne mislim ozbiljno.
Nasmiješila se polaskano, uzela moj dar ne udostojivši se pogledati na omot u koji sam
uložila toliko truda te je povukla Benedikta za sobom uzevši ga za ruku: - Gospodine
Windrich, dođite odmah sa mnom, moj prijatelj Schmidt želi vas upoznati. - Odvukla ga je
do nekog tipa s otvorenom košuljom i zlatnim lancem, koji je bio naslonjen na vrata. Tip ga
se odmah dohvatio i stao s njim stručno raspravljati.
Stajala sam sama u hodniku. - Gdje je stric Georg? - upitala sam Angelu koja se vratila
sa svojim do struka dubokim leđnim izrezom, definitivnim dokazom da ne nosi grudnjak.
Odvratila je preko leđa. - Tata je na baru za šampanjac uz bazen.
- Hvala, znam put do bazena - rekla sam iako nitko nije slušao. Stric Georg stajao je s
čašom piva uz bazen. Uz njega sam se dobro osjećala: nosio je sivu majicu i traperice.
Pozdravljao se sa mnom srdačno i dugo. Ispričala sam mu da marljivo preuređujem stan, ali
da sam sada gotova pa da pitam kada mogu kod njega započeti. Stricu Georgu se to svidjelo.
Predstavio me odmah nekoj četrdesetogodišnjakinji, jednoj od njegovih tehničkih crtačica,
a zatim gospodinu Wöltjeu i ženi.
Gospodin Wöltje je relativno nizak, čvrst, tamnokos, mladolikog dinamičnog lica, samo
hidrogenski plavi pramen iznenađuje čovjeka i prisiljava ga da razmišlja o njegovoj dobi.
Procjenjujem da je najmanje četrdesetih godina. Gospođa Wöltje je vitka, zgodna,
preplanula od sunca, no na čelu ima neke duboke bore, kakve često imaju žene koje su cijeli
život bile vitke, zgodne i preplanule. Gospođa Wöltje izgledala je kao da je odlučila
trenutačnu obiteljsku katastrofu prevladati bez face liftinga. Wöltjeovi su zapravo izgledali
kao mladi bračni par. A zašto je onda vara s nekom osamnaestogodišnjakinjom?
 Tetu Susi našla sam, dakako, u kuhinji. Iako ona boravi u ovom bungalovu sa
zagrijanim bazenom, kaminom, saunom i četiri garaže, i iako ima čistačicu, ostala je prava
ljubazna domaćica. Jednako se ponosi tortama koje sama peče kao što se stric Georg ponosi
kućama koje sam gradi.
Teta Susi bila je oduševljena što me napokon ponovno vidi poslije tri godine. Ona voli
rođake, tj. užasno rado razgovara o tome tko se, kada i zašto s nekim vjenčao; tko, zašto i
koliko djece ima; tko je što od koga naslijedio; tko zbog čega nije došao na sprovod. Kao
bliska rođakinja smjela sam tući vrhnje i odnijeti ga u Angeline prostorije. Angela nije imala
sobe, Angela je imala prostorije. Gotovo cijelo prizemlje bilo je namijenjeno njoj. Tri
prostorije, a najveći je tzv. studio. Na vunenom bijelom sagu, dvije bijele kožne sofe, u
sredini stakleni stol, a na njemu neodmotani darovi. Angela je pozirala na jednoj od svojih
kožnih sofa, držeći desnu ruku s čašom šampanjacana naslonu, prekriživši lijevu nogu, pri
čemu je raspor njezine haljine skliznuo do bokova. Prizor kao iz reklame za sredstva za
čišćenje. I sada ono najgore: uz Angelu je čučao bijeli jorkširski terijer, čupava životinja
kojoj su dlake ulazile u oči. Dobila ga je za Božić, kako sam čula. - Dođi svojoj dragoj Angeli,
Romeo - kazala je Angela kad je pas pokušao kidnuti u kuhinju teti Susi. Dva meni
nepoznata gospodina sjedila su nasuprot Angeli diveći joj se. Ja sam sjela uz Benedikta i
Detlefa Jacobija, koji je došao bez svoje ambiciozne prijateljice, i Gerharda Krifta, koji je
također došao sam jer nije imao prijateljice. Sjedili smo sa strane na bijelim vrtnim stolcima
koje smo donijeli s bazena i slušali gospodu koja su smjela sjediti točno nasuprot Angeli.
Gospoda na sofi žalila su se na svoje porezne savj etnike koji su samo produžene ruke
poreznog ureda. Zatim su se žalili na svoje banke kojima treba tri tjedna da im sjedne
novac, ali kod odbitaka antidatiraju dva dana. Jednoga je njegova banka zakinula za
dvanaest maraka, no on se žalio i dobio je povrat novca.
Zatim su se žalili na automobile. Angela je, nažalost, bila sve drugo nego zadovoljna
svojim novim novcatim BMW kabrioletom posebne klase. Naručila je cabrio beluga crne
boje, a svaki idiot zna da je to siva. Kao najskuplja vrsta kavijara. No prodavač, koji nema
blage veze i ne zna što je kavijar, naručio je pogrešnu boju. Sada njezin kabriolet ima
doduše onaj prekrasan prozirni sjaj kavijara, ali je sivo-crn poput bilo koje jeftine vrste
kavijara, moglo bi se reći kao nadomjestak za kavijar. Angela je stoga snizila cijenu ali
poklopac motora zaglavljuje, već dvaput je slomila nokte na prstima!
Gospoda su imala slične brige. Jedan koji je vozio golemi mercedes pričao je kako
njegov auto, čim se brzinomjer približi brojci 200, postaje tako glasan da ne može čuti kad
mu zazvoni autotelefon. To je nemoguće, reče drugi, vjerojatno je telefon samo neka
imitacija.
Muškarac koji je sve vrijeme šutio u pozadini prišao je gospodi na sofi, upitavši ih, što
misle, koliko bezobrazno dugo on mora čekati svoj novi jaguar? - Slovima i brojkama devet
mjeseci!
- Za to sam vrijeme mogla roditi dijete - zahihota Angela.
Sada je bio na redu Angelin jorkširski terijer. Vidi li uopće Romeo štogod kad ima dlaku
pred očima? Kad je Benedikt predložio da se dlaka pričvrsti Angelinim ukosnicama, Angela
se pravila kako se ljuti. Njezin Romeo nije djevojčica, osim toga, ne bi je više uopće
udostojio pogleda ako bi morao hodati okolo s ukosnicama.
 Napokon je raspakirala svoje darove. Omotala je veliki Hermsov šal s motivima konja
oko bokova i uzviknula: - Baš izgleda rasno. - Poput dive ljubila je svoje vrške prstiju i
mahala gospodi: - Hvala, dragi moji muškarci!
Moju antiknu srebrnu ramicu nije udostojila nijedne primjedbe, ali dakako da je bila
oduševljena svojom fotografijom. Svatko je morao reći da i sada izgleda jednako. To je,
dakako, bila laž, njezino je lice prilično grubo. Teta Susi je odmah nazvala moje roditelje
kako bi zahvalila na ljupkoj fotografiji svoje Angele. Sudjelovala sam samo jednom kratko u
razgovoru, tj. ispričala sam Angeli kako ću pod svoje sobe lakirati u tirkizno plavu boju sa
šablonskim uzorkom na rubu u staroengleskom stilu. Jedan od gospode me odmah
prekinuo, on je u Los Angelesu vidio u loftu lakirani pod pa pita imam li loft. Loft je
tvornički tavan preuređen u stan, no moja soba ima samo dvanaest četvornih metara.
Nijemo sam zatresla glavom.
No Benedikt se nasmijao: - Ne treba nama tavan, mi imamo pravu kuću.
Uz takvu Benediktovu potporu usudila sam se ispričati kako sam obojala zidove svoje
sobe posebnim efektom, nanijela tri različita tona tirkizne boje nježno poput daha spužvom
i obrisala prijelaze i kako to dobro izgleda.
- Vidi se da sama ličiš - reče Angela - po noktima. Nisam više ništa rekla.
Kasno navečer došao je muškarac četrdesetih godina koji se zvao Daniel i za njega je
Angela čak otjerala svog Romea sa sofe. Daniel je ispričao kako je njegov rođendanski dar
za Angelu ostao u Americi, više je puta faksom urgirao no uskoro mu je bio pun kufer
faksiranja tim neurednim Amerikancima. Kad bi gladio Angelinu ruku, smijao se kao netko
koji se gleda u zrcalo i oduševljenje sobom.
Daniel reče Angeli: - Uskoro ćemo opet prirediti kavijarsku orgiju!
Doznali smo kako Daniel ima veze s jednim međunarodnim trgovačkim društvom i
odande dobiva svoj kavijar.
- Ruski kavijar meni osobno previše smrdi po ribama - reče Daniel. - Iranski je nekoliko
klasa bolji. Naravno, ali isključivo Imperial.
S poštovanjem sam promatrala tog muškarca koji je više volio iranski kavijar. Njegova
prugasta košulja kratkih rukava djelovala je jeftino, koža na njegovim ružnim mokasinama
imala je urezane nabore od hodanja. Zar je štedio novac za kavijarske orgije s Angelom? Ne,
i on je vozio najveći mercedes, no namjeravao ga je prodati kako bi prešao na sportski
BMW.
Kad je netko tako bogat, onda je svejedno kako je odjeven, pomislila sam. Mi smo ovdje
bili siromašni rođaci. No Benedikt nije imao ni pred kim komplekse, neprekidno se smijao,
a i oni koji su s njim razgovarali. Svatko je volio Benedikta, premda nema toliko novca.
Kad smo odlazili, Angela se milovala s Danielom na sofi. Međutim, činilo se kako onaj
muškarac s kojim je slavila kavijarske orgije nije baš bio zaljubljen u nju. Pri milovanju
gledao je nezainteresirano mimo nje prema vratima.
Angela je imala toliko novca, ali ipak nije bila sretna. Ja ne bih htjela u tim godinama još
živjeti s roditeljima. To se nije moglo uspoređivati s time što Benedikt sada opet stanuje s
majkom. On živi sa mnom. A jedno je jasno: čim budemo imali više novaca, gradit ćemo
kuću. Svaki arhitekt gradi kuću. Kod nas je sve to pitanje vremena.
 Na putu kući upitala sam Benedikta je li bilo glupo što sam bogatim ljudima ispričala
kako sama ličim svoju sobu. Benedikt me zagrlio i rekao kako se ponosi mnome i da će moja
soba biti predivna. I kao što dokazuje Angelin primjer, ukus se ne može kupiti. Točno. Jadna
bogata Angela.
- Kakvi ćemo mi biti kad budemo bogati? - upitala sam sebe i Benedikta.
- Što brže to doznamo, to bolje.
Te noći sanjala sam kako Benedikt i ja ležimo uz bazen naše kuće. Do bazena su vodile
švedske ljestve po kojima su se penjale ruže, grahorice, bršljan. Sve je zaraslo kao u
najfinijim perivojima. Pokušavala sam zamisliti pogled u unutrašnjost kuće. Stara zgrada,
strop visok četiri metra! I tu je visio moj luster u svoj svojoj veličini iznad antiknog
kineskog saga plavo-bijelo-žute boje koji upravo pristaje uz luster. Svuda uokolo u
savršenom skladu kombinacije antiknog i modernog.
Odjednom padne sjena na bazen. Sjena reče: - Benedikte, hoćeš li malo salate od
rajčica?
Probudila sam se. U najnovije vrijeme čak je i mojim snovima bila potrebna adaptacija.
 12. POGLAVLJE

Idućeg četvrtka Benedikt je došao prilično kasno kući. Moj stric poveo ga je prvi put na
tjedni izvještaj kliničkom povjerenstvu. Benedikt je izvrsno predstavio skice. Sljedećeg
četvrtka došao je Benedikt tek poslije ponoći. Čekala sam s Norom gledajući televiziju;
tjedni izvještaj nije dobro prošao: na hodničkim prolazima locirana su razna uska grla.
Hodnici su bili preuski da bi se mogla mimoići dvoja bolesnička kolica jedna uz druga. A
najgluplje je bilo što Benedikt nije imao pojma da postoje takvi propisi. Nakon toga moj je
stric urlao: - Vi ste očito bili duže vrijeme bolesni za vrijeme studija! - Benedikt se tisuću
puta ispričavao i obećao da će ispraviti pogrešku neplaćenim prekovremenim satima. Stric
Georg se opet sabrao.
Ali sada je Benedikt bio pod stresom. Cijevi i vodovi trebali su se drukčije polagati.
Svake večeri donosio bi projektne papire kući i nazivao bivše kolege da se posavjetuje s
njima, bojao se da će napraviti nove pogreške. Novi radni stres bio je pojačan lošom voljom
koju je gospodin Wöltje širio u uredu. Gospodin Wöltje imao je problema sa Sandy. Ona je
tako neobična u posljednje vrijeme, kao da stalno ima mjesečnicu, a u najnovije vrijeme
radije štreba za maturu nego da se ševi! Sumnjičio ju je da ga vara. Koji put bi otišao
popodne uz nekakvu neuvjerljivu ispriku u svoj stan da kontrolira što radi Sandy. Jednom
je bio kod nje neki dječak iz njezina razreda, ali učili su biologiju. Angela je rekla kako se
boji da će se gospodin Wöltje jednog dana vratiti kao ubojica. To je, dakako, bilo apsolutno
pretjerano. Ali Benedikt je izjavio kako loše raspoloženje gospodina Wöltjea nije više
smiješno.
Kako se sada činilo, bilo je zapravo sigurno da me stric Georg ne može zaposliti u
studenom. Prosinac također nije dolazio u obzir. Benedikt je objasnio kako o većini pitanja
u vezi s opremom odlučuju obrtnici s kojima surađuje moj stric. Treba se držati njihova
izbora jer kod stranih dobavljača dolazi uvijek do zakašnjenja i čovjek nikad nije siguran
hoće li se pridržavati ugovorenih cijena. A projekt staračkog doma. u koji bih vjerojatno
mogla uskočiti, jer je stric Georg signalizirao kako će to biti golem projekt, nije još toliko
uznapredovao. Najprije je trebalo dobiti natječaj za taj projekt. Ali Benedikt mi je odao u
apsolutnom povjerenju što je njemu u apsolutnom povjerenju odala Angela, naime: taj
natječaj će oni sto posto dobiti. Moj stric mešetari s mnogim ljudima iz grada.
Kod moje prijateljice Elisabeth došlo je također do zakašnjenja, rekla mi je telefonski.
Nisu je zaposlili 1. listopada. Ljudima koji u listopadu kupuju pokućstvo nije stalo do
savjeta arhitekta, to je dugogodišnje iskustvo, priopćio je gospodin von Müller Elisabeth.
Dugo smo spekulirali o tome zašto bi kupci pokućstva u listopadu bili drukčiji od ostalih
kupaca, no nismo našli nikakvo valjano objašnjenje. Ne možeš ionako ništa učiniti kad
nemaš alternative - rekla je Elisabeth prilično utučeno.
Dobro je što je osiguravajuća tvrtka mog oca platila Elisabeth osamsto maraka. Ja sam
smatrala kako Elisabeth treba sama dobiti taj novac, jer je sama obnovila maketu. Tako smo
obje bile zauzete obnovom.

Od kuće nije bilo također nikakvih senzacionalnih vijesti. Solveig ni ove jeseni nije
otišla u dječji vrtić, obavijestila je Annabell. Solveig je instinktivno primijetila da je
odgojiteljica potpuno nekvalificirana. - Ne želim ići odgojiteljici koja nema djece - vriskala
je Solveig instinktivno. A kada je odgojiteljica rekla da bi se Solveig već prilagodila ostaloj
djeci, Solveig se bacila na pod i zaurlala: - Ne želim biti prilagođeno dijete!
Annabell si je predbacivala što je uopće pokušala privoljeti svoju superinteligentnu
kćer da se uklopi u taj usrani sustav dječjih vrtića. Pa nije ona rodila to dijete da ga odgajaju
potpuno nepoznate odgojiteljice.
Otac je rekao kako Annabell barem ne može spriječiti da Solveig za dvije godine pođe u
školu, a onda se Annabell mora nužno okrenuti za nekom drugom radnom terapijom i ne
može više cijeli dan biti Solveig za petama. Zatim se otac počeo brinuti o meni. Treba li on
potaknuti svog brata da se ovaj malo točnije izjasni kad mogu početi kod njega? To je zbilja
šaljivo: za mog je oca Georg još mali brat kojem mora reći kako treba raditi!
Kazala sam ocu kako sam puno radno vrijeme zaposlena time da u kući sve uredim po
svojim željama i da sam prema tome sjajno zbrinuta. Naravno da je bio sretan što se ne
mora brinuti za mene.
 13. POGLAVLJE

Posljednje subote u listopadu, nakon dvomjesečnog preuređenja, moja je soba bila

dovršena. Trud na putu prema cilju vidi se samo po nesavršenom. Tek kad je pod bio
napokon savršeno lakiran, čovjek se pita što je zapravo radio sve vrijeme. A onda se svi
napori zaboravljaju.
Pod je blistao bez ikakve mrlje u tirkiznom plavetnilu svijetlom poput pudera. Najluđi
je bio oslikani uzorak uz rub. Odrezala sam šablonu u klasičnom uzorku vitica i nanijela
tanki sloj bijelog laka. Morala sam vraški paziti da lak ne uđe ispod šablone. To je mnogo
teže nego što izgleda. I na to prozirni lak. I sada je moj pod izgledao poput saga, ali mnogo
plemenitije, jer nijedan sag nema takav sjaj. Benedikt nije doživljavao kao malograđanštinu
to što smije ulaziti u moju sobu samo još u čarapama.
Zidovi su sjajili u prozirnoj, vrlo svijetloj tirkiznoj boji. Pošto sam se naviknula, uspjelo
mi je nanijeti boju u obliku oblaka, što sam vidjela na fotografijama u nekom svjetskom
časopisu za arhitekturu.
Stražnji dio sobe bio je odijeljen paravanom visokim poput prostora, a njega sam
napravila od šest gipsanih ploča. Ploče su bile različite širine, pa je paravan izgledao poput
nepravilnog cik-caka. Taj nepravilan cik-cak bila je Benediktova ideja. A ja smatram da
paravan mora djelovati kao da je postavljen slučajno. Bio je lakiran u tirkiznoj boji kao i
zidovi. Na njegovim stražnjim kutovima ponavljao se uzorak vitica s poda, a na zupce
okrenute naprijed nalijepila sam uske vrpce od zrcala; ništa ne povećava malu sobu tako
kao zrcalo. Kad se pogleda u zrcalo koje udvostručuje prostor, onda je to poput pogleda u
salon, a bio je to i pogled u budućnost, jer se u prugama zrcala ogledavao moj luster!
Ne cijeli, jer onda ne bismo više stali u krevet. Postavili smo samo donji prsten sa
sjajnim munjama, kristalnim lancima povezanim u sredinu i plavom zvjezdanom kuglom.
Možda ćemo jednog dana probiti strop sobe i izgraditi tavan. Tada bismo mogli objesiti
cijeli luster, ali i sada je bio nevjerojatno lijep.
Sada je sve ružno nestalo iz moje sobe, jer sam iza paravana napravila prostor s
policama. U njega se ulazilo kroz vrata koja su slobodno lebdjela na kraju paravana. U
prostoru s policama uokolo je bilo sedam redova dasaka za police: dolje visoki pretinci,
gore samo dvadeset centimetara razmaka između dasaka, ondje su bile pregledno sačuvane
sve sitnice. Uspjela sam na samo 3,75 četvornih metara smjestiti 42 metra dasaka za police
i tako sam riješila najveći problem uređivanja: sve neugledno, sve stvari koje ne pristaju
jedne uz druge, iščezle su. Sve ružno mora nestati, govorio je naš profesor Singer, jer ono
ružno, na žalost, uvijek je jače od lijepoga.
 14. POGLAVLJE

Gospođa Mercedes ustručavala se najprije da prilikom nedjeljnog posjeta razgleda

moju sobu. Uspomene su previše bolne, odmahnula je rukom. Ali Benedikt je rekao da se ne
prenavlja i da je mora svakako vidjeti pa je krenula gore.
- Zašto ovdje više nema slika? - upitala je zapanjena. - One daju prostoru umjetničko
ozračje.
Upakirane su na tavanu. Pogledala je prsten lustera. - A što je s mojim rasvjetnim
tijelom? Njezina otrcana kugla od oguljene španjolske trske bila je također na tavanu.
Benedikt ju je šutao kao nogometnu loptu i slomio joj nekoliko rebara. No to nisam rekla.
Mercedes je napravila lice kao da razgledava grob mrtvog ljubavnika te je glupa krava bez
riječi ponovno sišla.
Ni na ručku nije rekla više ni riječi o sobi, već je navodila prednosti i nedostatke
različitih ekskluzivnih ljetovališta u kojima je njezin najdraži htio s njom provesti božićne
blagdane. Pošto smo bili dovoljno obaviješteni o tome, uzdahnula je: - Na žalost, to ne
dolazi u obzir, jer će me ove godine nužno trebati u mom poduzeću.
- Tako - reče Benedikt posve nezainteresirano - onda povedi ipak to čudo od dečka na
božićni ručak da ga napokon upoznamo. - I Benedikt je bio ljut što se Mercedes tako
ponašala pri razgledavanju sobe.
- Ne mogu ga dovesti ovamo - reče Mercedes.
- Možeš - uzviknu Nora. - Tvoji prijatelji su i moji prijatelji, možeš ga dovesti u svako
doba,
- On ne može doći ovamo jer njegova žena ne smije doznati za našu ljubav.
- Tvoj je obožavatelj oženjen? Pa to nisam uopće znala, Medi! - uzviknu Nora.
- Znaš - reče Mercedes - da se ne može razvesti jer mu je žena bolesna.
- Ali ipak može otići s tobom na Karibe? - upita Benedikt.
- U inozemstvu nas ne može dati uhoditi njegova žena.
- Da, da, to si već pričala - reče Nora. - Sjećam se.
- Ako je oženjen, ne preuzimaj nikakav rizik ako ti neprekidno nudi brak - rekla sam
vrlo trezveno.
Mercedes je izgledala kao da je zagrizla limun.
- Hoćeš li još malo kompota od šljiva? - upitala sam sasvim trezveno.
Ne, nije više htjela kompota od šljiva, žurilo joj se kući. Benedikt i ja zadrijemali smo
pod lusterom. Zaspala sam s velikim osmijehom na licu!

Uvečer je nazvala Elisabeth: - Napokon je upalilo kod Hagena i von Müllera!

- Fantastično! Baš mi je drago! Čestitam! Koliko zarađuješ?
- Ne mnogo. Gospodin von Müller smatra da poznaje mnoštvo mladih djevojaka koje bi
još platile da smiju upoznati njegove bogate mušterije.
- Što?
 - Rekla sam mu da mi nije potrebno raditi osam sati na dan samo zato da bih upoznala
muškarce.
Mogu točno zamisliti kako je Elisabeth to rekla: lijepo i neuvijeno!
- Onda je gospodin von Müller postavio nagradno pitanje: kako izgleda vaše planiranje
karijere? Valjda je mislio kako sam takva glupača da ću govoriti o tome želim li i kada imati
djecu. To bi u svakom slučaju značilo da želim samo privremeni posao pa da se poduzeću
ne isplati ulagati u mene. Dakle, rekla sam, planirala sam karijeru tako da s trideset godina
postanem direktorica.
- Uistinu?
Nakon toga mi je odobrio najvišu početnu plaću svih vremena za arhitekticu interijera.
Fantastično!
- Najviša početna plaća svih vremena za arhitekticu interijera je normalna plaća
stručne prodavačice. Više ne može platiti arhitekticu interijera pa neka se podsjetim kako
se arhitektice interijera neprestano udaju za kupce!
Plaća je, moram priznati, bila razočaranje. - Ali zato možeš kupovati jeftino
prvorazredno pokućstvo.
Nažalost, i tu su mogućnosti bile ograničene: Elisabeth je dobila popust od 25 posto, ali
ne neograničeno, već samo početnu svotu od tri mjesečne plaće godišnje. To je bilo točno
propisano. - Inače bi svaki zubar dao svojoj asistentici da malo radi zabadava kako bi si
jeftino uredio kuću.
Unatoč nedostacima, bilo je super što je Elisabeth dobila posao. Radi u tom
ekskluzivnom dućanu u izravnom kontaktu s društvenom kremom. Bio je dobar start
karijere. - Možda će se doista udati za kakva bogata kupca.
Elisabeth je rekla mirno kao i inače: - Radije bih imala vlastiti posao, onda bih mogla
oteti gospodinu von Mülleru nekog bogatog kupca i oženiti se njime!

Kad sam Benediktovoj majci, koja je sjedila uz telefon i nimalo nije utišala televizor dok
sam telefonirala, ispričala o Elisabethinu uspjehu, rekla je, ne podižući pogleda s televizora:
- Medi smatra da bi bilo normalno da ti snosiš polovicu troškova telefonske pretplate.
- Razumije se - rekla sam. Nisam se nipošto ljutila zbog toga. Naprotiv. Ako sudjelujem
u plaćanju telefonske pretplate, mogu zahtijevati da se u sljedeće izdanje telefonskog
imenika unese i moje ime. To je tako jednostavno! A zatim sam odigrala još jedan adut: -
Uostalom, Benediktu ionako treba vlastiti telefon. Čim se njegova soba preuredi, stavit
ćemo gore vlastiti priključak. - Hahaha. Opet jedan korak dalje od Nore!
 15. POGLAVLJE

Zavičaj bez prijatelja je poput fotoalbuma bez slika, razmišljala sam jednog glupog
dana u studenom. Stajala sam u Benediktovoj sobi na ljestvama te strugala lopaticom plave
i narančaste stiroporske ploče sa stropa. One su bile tako žilave da je na stropu ili ostao sloj
stiroporskih kuglica, ili bih skidala i nekoliko milimetara žbuke. Posao kod kojeg se može
dugo razmišljati. Ranije sam mislila kako je zavičaj zemlja gdje ljudi govore isti dijalekt kao
i ti, a sada sam mislila da zavičaj nije velik ni kao grad, možda je manji od dijela grada. Jer
zavičaj je ondje gdje poznaješ ljude. Morala sam naći nove prijatelje. Ali kako? Kad bismo
Benedikt i ja odlazili subotom na večere, nismo nikoga upoznali, a nismo ni htjeli, jer cijeli
tjedan ne bismo imali prilike razgovarati bez Nore.
Tako sam došla na pomisao da u telefonskoj knjizi potražim prijateljice iz škole. Bilo mi
je petnaest godina kad smo se odselili odavde. Jednu sam doista našla: Marion Droste.
Marion me se još sjećala i ispričala je odmah kako se netom sretno zaljubila. Opširno je
pripovijedala što su ona i njezin Horst doživjeli na prvom zajedničkom putovanju. Usto sam
doznala da je Marion asistentica u nekoj marketinškoj tvrtki. Ni s kim iz starog razreda
nema nikakve veze, zanimljivi ljudi su se odselili, a i ona bi nedavno bila otišla da nije u
njezin ljubavni život stupio Horst. Nezanimljivi ljudi su vjerojatno nestali u braku pod
nepoznatim imenom. Samo je Lydia Bauernfeind, umišljena krava koja je uvijek bila glavna
štreberica u razredu, stanovala tu negdje u blizini, i to, naravno, sama. Marion i ja smo
zaključile kako ćemo se svakako sastati s našim muževima. Samo Marion trenutačno nije
imala vremena, jer se njezin Horst osamostalio kao marketinški stručnjak, pa mu je ona
obavljala knjigovodstvo. Ali dogovorile smo se da ćemo se sigurno jednom naći.

Dosada ima vlastite zakone. Nazvala sam Lydiju Bauernfeind iako je nikada nisam
podnosila. Možda je primijetila da sam je nazvala samo zato što nisam znala koga bih inače
nazvala. U svakom slučaju smjesta mi je ispripovijedala svoj uzorni štreberski životopis.
Bila je znanstvena asistentica na kemijskom fakultetu. Uskoro će predati svoj doktorski rad.
Njezin profesor već žudi za tim. Kad sam joj ispričala da sam postala arhitektica za
interijere i da trenutačno preuređujem našu kuću, rekla je: - Ja sam posve ispunjena svojim
istraživanjem i predavanjima.
Nije postavljala nikakva pitanja kad sam joj pripovijedala o Benediktu, bilo je jasno da
na tom području nema što ponuditi. Budući da ona nije ništa rekla, ja sam na kraju dodala: -
Onda, želim ti i dalje mnogo uspjeha.
- I ja tebi i dalje mnogo sreće - spustila je slušalicu u istom dahu.
Da, sreća je bila upravo ono što sam željela. Sreća je bila upravo ono što ona nije imala.
U životu bez ljubavi nema sreće.

Benedikt mi je pomogao koliko je mogao da upoznam nove ljude. Predložio je da

izađemo s njegovim kolegom Gerhardom Kriftom. On se doselio ovamo prije godinu dana i
do sada je upoznao samo ljude iz svog sportskog kluba. Gerhardova je ideja bila da odemo u
staro poznato sastajalište slavnih ličnosti, u Adorno. Benedikt je htio doći s Gerhardom
ravno iz ureda, ali ne prije osam sati. Ja sam se odvezla već poslijepodne autobusom u grad
kako bih iznimno pobjegla od stresa izazvanog adaptacijom. Kupila sam lak za nokte,
pogledala zimske kapute i već u sedam bila u Adornu. Meni nije problem ući sama u lokal.
Adorno je djelovao ugodno malograđanski: od nikotina požutjele tapete od jute i slike
nekog umjetnika prijatelja, baš onakve slike kakve netko objesi kad je prijatelj s
umjetnikom. Posvuda stolovi za šest osoba. Kad sam došla, za svim stolovima sjedila su
samo dva ili tri čovjeka. Razmišljala sam neprimjetno kamo da sjednem i odlučila da se
pridružim dvjema ženama. No, rekle su kako su četiri prazna stolca za njihovim stolom
rezervirana za njihove prijatelje. Utoliko bolje, moći ću sjesti k muškarcima. Ali kod trojice
muškaraca za susjednim stolom bila su tri slobodna stolca također rezervirana za prijatelje
koji će doći. Za sljedećim stolom kod sljedeće dvojice muškaraca također. Išla sam od stola
do stola, ali svi slobodni stolci bili su rezervirani... i na dva stola za kojima nije nitko sjedio
stajao je natpis “rezervirano”. Malo sam glupo stajala pred šankom. Konobar je prigovarao
da mu stojim na putu i neka pričekam u kutu dok se ne oslobodi neki stol. Dakle, čekala sam
u kum. Nekih deset minuta kasnije otišla su dvojica muškaraca, očito su odustali od čekanja
onih koji bi trebali doći. Evo. Jedva što sam sjela, pridružila su mi se nemarno, ne pitajući,
dvojica muškarca otprilike moje dobi. Vrlo dobro. Bih li se mogla usuditi zapodjenuti
razgovor s njima? Gledala sam ljubazno, ali ne nametljivo prema njima. Nisu razgovarali
jedan s drugim. Odjednom je jedan rekao: - Otraga. - Drugi je odmah ustao te su sjeli za stol
iza mene, koji se upravo oslobodio. Vjerojatno su htjeli nešto privatno razgovarati.
Nedugo nakon toga došao je neki bijedan tip koji je pokazao na stolac prekoputa mene
i pitao je li slobodno. Pod normalnim uvjetima rekla bih oduševljeno, da. - Ali, neugodno mi
je bilo sjediti samoj za tim stolom za šest osoba. Tip je samo uzeo stolac i sjeo do one dvije
žene. Očito ih je poznavao, no nije bio nijedan od onih prijatelja koje su one očekivale, jer
četiri ostala stolca za njihovim stolom ostala su i dalje rezervirana.
Zatim je došao neki yuppie. Uzeo je, ne pitavši, stolac koji je bio za mojim stolom.
Lagano sam se uspaničila. Što se to događa? Zar sam imala govna na licu? Ili mi se možda
posrala ptica na glavu? Je li netko bacio smrdljivu bombu na moj pulover? Miris znoja?
Miris iz usta? Otišla sam u WC, ali nisam mogla ništa ustanoviti.
Kad sam se vratila, nedostajala su još dva stolca. Osim mojeg samo je još jedan bio tu.
Neprekidno sam gledala na sat. Zatim je došao jedan par, zastali su neodlučno pred mojim
stolom. Gotovo sam molila da si donesu još jedan stolac i pridruže mi se, ali oni su mi
oduzeli posljednji stolac i sjeli za jedan od praznih stolova na kojima je stajao natpis
“rezervirano”. Sada sam sjedila sama s jednim stolcem za stolom za šest osoba.

Kad su napokon u pola devet stigli Benedikt i Gerhard, jedva da sam se usudila
pogledati Gerharda, osjećala sam se kao okužena. Njih dvojica uzeli su stolce od stola na
kojem je pisalo “rezervirano”. Benedikt je, dakako, primijetio da sam deprimirana. Morala
sam ispričati što se dogodilo. Gerhard Krift se nasmijao: to znam, takav je ovaj grad. Ovdje
nitko ne razgovara s usamljenim tuđincem, nikada.
- Zašto ne?
- Jer ljudi ovdje misle, ako ideš sam u gostionicu, da nemaš prijatelja. A ako nemaš
prijatelja, onda si out. Ovdje svi vole biti in jer je ovaj lokal in.
- Nisam htjela jedan sat držati rezervirana mjesta, pa sam mislila, dok vi ne dođete...
 - Morala si, kao i svi ostali, rezervirati dva stolca, najbolje četiri. Onda bi primijetili da
ne ovisiš o drugima. Ionako ne bi nitko razgovarao s tobom, ali ostavili bi ti stolce. Većini
ljudi su prazni stolci prijatelji.
- A ako doista želiš koga upoznati?
- Ne možeš ovdje tako jednostavno ići sama u lokal. Možeš, naravno, ići sama, ali onda
se moraš i sama zabavljati. To je kao u uglednim salonima iz prošlog stoljeća; trebaju ti ljudi
koji će te predstaviti, koji jamče da im se neće umanjiti status ako razgovaraju s tobom.
Ovdje u provinciji strašno se pazi na ugled. - Gerhard, koji je studirao u Kölnu, gdje je, kako
tvrdi, domovina životne radosti, ljutio se dalje na Frankfurt. Kad je iz razglasa četvrti put
odjeknula Sinatrina pjesma New York, New York, rekao je ljutito: - Ne mogu je više slušati,
posvuda se izvodi ova i loslalgična pjesma provincijalaca. - Progutala sam. Iako ovaj grad
možda nije lako fenomenalan, meni je najljepše ondje gdje živi Benedikt. Ali sama ne bih
ovdje nikada više ušla u lokal. No zahvaljujući Benediktu, to mi nije ni potrebno.
Moja želja da upoznam ljude iščezla je nekoliko dana kasnije. Bila sam u trgovačkoj
ulici, htjela sam uzeti Benediktove cipele od postolara, kadli ugledam na drugoj strani ulice
Lidiju Bauernfeind. Prepoznala sam je odmah, iako je nisam vidjela već deset godina i iako
je ona sada sveučilišna nastavnica. Podigla sam ruku, htjela sam je zazvati, a onda sam
vidjela da nosi lakiranu papirnatu vrećicu Yves Saint Laurenta. Zamislite samo! A ja s
plastičnom vrećicom iz najjeftinijeg supermarketa. Na mojoj je vrećici bilo otisnuto da
jeftino trgovište podupire zaštitu životinja i zbog toga više ne prodaju juhu od kornjače. Kao
da mi to što koristi. Njezina otmjena papirnata vrećica mogla se čak ekološki bolje
razgraditi. Spustila sam ruku praveći se kao da se češem po glavi, kao da sam nešto
zaboravila, okrenula se i otišla u drugom smjeru. Stigavši ponovno kući i našavši se
ponovno na ljestvama, pitala sam se kako je ta štreberska krava bez dečka došla do vrećice
Yves Saint Laurenta. Vjerojatno je kupila kod njega samo šal ili neku starobapsku suknju s
naborima. Jamačno nikakvu večernju haljinu. Ili možda ipak? Dakako, sve se može kupiti...
samo sreća ne.
Sišla sam s Ijestava, otišla u kupaonicu i stala se promatrati u zrcalu. Kosa mi je bila
prašinasto siva, izgledala sam poput čistačice. Odjednom sam pomislila: - Je li dovoljno biti
sretan kako bi se konkuriralo vrećici Yves Saint Laurenta? Zaključila sam kako ću se malo
razmaziti pa sam se okupala. U dvostrukoj količini pjene za kupanje od jelovih iglica.
 16. POGLAVLJE

Tjedni provedeni u preuređenju nestali su mi iz sjećanja. Vrhunac studenoga bio je

Benediktov dvadeset deveti, rođendan, 8. studenoga. Budući da je Benediktova omiljena
boja crno, darovala sam mu dvadeset devet crnih paketića, a u njima same crne stvari, crnu
olovku, crne klamerice za ured, cigarilose u crnoj limenoj kutiji, staklenku nadomjestka za
kavijar, bombone od smeđeg šećera, upaljač za jednokratnu upotrebu, crne čarape, crne
gaćice, crni rupčić, crni češalj, crne patrone za tintu... i glavni dar: nalivpero vrhunskog
dizajna! Dane i dane provela sam kupujući i pakirajući i isplatilo se. Benedikt je bio tako
oduševljen!
Za rođendan je Benedikt pozvao mene i svoje kolege, gospodina Wöltjea, Detlefa
Jacobija i Gerharda Krifta, u točionicu vina u blizini biroa. Moj stric nije bio pozvan jer su
kolege smatrali da šef dolazi samo na okrugle rođendane. Ali Angela je uvijek bila tu. Kolege
nisu bili sretni zbog toga. Ako je ona tu, ne mogu ogovarati šefa. Benedikt je upitao Angelu
želi li povesti svog prijatelja, ali ona je rekla kako je on na službenom putu. Gerhard je
došao ionako sam. Detlef Jacobi obećao je da će povesti svoju prijateljicu, a gospodin Wöltje
je najavio Sandy kao iznenađenje. - Volimo se više nego ikad prije - rekao je gospodin
Wöltje. - A ovo “više” treba shvatiti i u kvantitativnu smislu.
Kako ne bih sama morala čekati u točionici vina, došla sam iz opreza pola sata kasnije.
Svi su već bili tu osim Sandy. A poznavala sam sve već od Angelina rođendana, osim
Detlefove prijateljice Tanje. Tanja ima kratku tamnu kosu, skupu frizuru, široki nos, koji,
međutim, ne djeluje tako široko jer su joj usta široka. Nije zgodna, ali besprijekorno je
dotjerana. Detlef je predstavio Tanju kao “uspješnu bankovnu komercijalisticu”.
Svi su bili prilično veseli sve dok Tanja nije upitala gospodina Wöltjea: - Recite, što radi
jedna osamnaestogodišnjakinja s muškarcem vaše dobi?
- Jesi li luda? - prosiktao je Detlef.
- Pogodite - nacerio se gospodin Wöltje. - Znate, žene su poput povrća, mlado i svježe
bolje je nego staro i smežurano. I vi radije jedete breskve nego suhe šljive.
- A zašto se onda vaša prijateljica zadovoljava smežuranom mrkvom?
- Prestani, Tanja - prosikta Detlef.
Gospodin Wöltje reče sasvim mimo: - Vi biste kao bankovna komercijalistica ipak to
trebali znati! Današnje djevojke neće samo jedno, one hoće i drugo - i stao je pred Tanjinim
očima trljati prste kao da broji svežnjeve novčanica. - Ja mogu ovoj djevojci ponuditi
drukčiji životni stil nego neki dečko koji dobiva džeparac. Sandy nosi garderobu za kojom si
druge djevojke njezine dobi oblizuju svih deset prstiju. Usto plaćam za Sandy stan. I to stoji
kakvu sirnicu.
- Shvaćam - reče Tanja - za toliko koliko plaćate stanarinu za jednosobni stan, možete
si kupiti privatnu prostitutku. To je jeftino. Vjerojatno se ne želite oženiti sa Sandy, zar ne?
Sada se gospodin Wöltje razbjesnio kao ris: - Slušajte, jednom sam se oženio, drugi put
to neću ponoviti. Ne mogu si priuštiti razvod! Ranije smo bili tako glupi da nismo sklapali
precizne bračne ugovore. Od svake marke koju sam zaradio moja bi žena dobila polovicu.
Pa nisam lud! Ali kad moj sin iduće godine maturira, ona mora naći neki posao. Ako
financiram studij svog sina, ne mogu još toviti masnu kokoš. S tim je gotovo. I gospođi
supruzi bit će zatvorena slavina za dotok novca - napravio je pokret rukom koji je ostavljao
mjesta dvojbi hoće li zakrenuti slavinu ili ženin vrat.
- Onda tek ne razumijem zašto sada financirate svoju prijateljicu i to posve
dobrovoljno.
- Sandyni roditelji su malograđani i katolici. Samo zato što je Sandy zaprijetila da inače
neće maturirati, smjela se iseliti iz kuće a da joj nisu ukinuli financijsku potporu. I Sandy
sada službeno živi sama u stanu kako joj roditelji ne bi imali problema s papom. Njezini
roditelji ne žele shvatiti da je i za Sandy bolje ako se sada ne razvedem.
- Zar želite ostatak svog života uzdržavati Sandy kao ljubavnicu?
- Pa nisam poludio! - uzviknu gospodin Wöltje. - Nemam ništa protiv toga da žene budu
zaposlene. Samo, to se mora održavati u prirodnim granicama. Ako će žena samo trošiti
pokućstvo, onda bolje ni ne počinjati.
Raspoloženje je bilo škakljivo. Benedikt reče: - A sada nazdravimo tome da svatko
smije sretno živjeti na svoj način.
Angela je objasnila kako Tanja to gleda preusko, ona osobno već je imala dečke koji su
bili mnogo stariji od nje, ali su u duši ostali dječaci, s druge strane, njezini su mlađi dečki
nevjerojatno zreli. Meni se velik broj dečkiju koje je Angela navela učinio nevjerojatnim.
Detlef, duboko žalostan u sebi, reče Angeli: - Tanja je tako agresivna samo stoga jer ja
ne zarađujem dovoljno.
I odmah se opet razbuktala svađa. Tanja je tvrdila da joj je posve svejedno koliko Detlef
zarađuje jer ionako nema ništa od toga. Ali ona nije spremna da nakon svog osmosatnog
hobija kao bankovna komercijalistica navečer još radi kao čistačica. A Detlef zarađuje
doista dovoljno kako bi mogao dati košulje u praonicu i time je ne opterećivati.
Angela je objasnila da nije dobro davati košulje u praonicu jer se tamo strojno glačaju,
a od toga nastaju nabori i mjehurići zraka na ovratniku, njoj je to vrlo neestetski.
- Može se dati glačati ručno u praonici - reče Tanja.
Nakon toga Angela je objasnila kako bi ona zapravo mnogo radije glačala košulje nego
rintala u birou. Nažalost, to nije moguće, jer tako jeftinu radnu snagu kao što je ona njezin
tata ne bi inače nigdje našao.
- Ja idem sada kući - reče Tanja i ustane.
Uto dođe Sandy. Imala je plavu kosu dugu do ramena. Koža joj je bila besprijekorna,
poput kože fotomodela za prirodnu kozmetiku. Izgledala je znatno zrelije nego što
zamišljamo kakvu osamnaestogodišnjakinju. Gospodin Wöltje nije pretjerao. Gerhard Krift,
koji je dosad samo šutke sjedio, zazviždao je u znak priznanja. Tanja je opet sjela. Sandy je
poljubila gospodina Wöltjea nježno u obraz. Gospodin Wöltje ju je poljubio u usta: - Vi žene
uvijek kasnite.
Sandy se obrati vrlo šarmantno Benediktu: - Želim vam sve najbolje za rođendan,
gospodine Windrich.
Angela je bila jedina koja nije buljila u Sandy. Prst po prst činilo se kako broji svoje
prste kao da bi se morala bojati da bi sama Sandyna nazočnost mogla ugroziti njezin
posjed.
 Sandy je djelovala kao osoba od ugleda. To se vidjelo već po njezinu sakou i bluzi s
ovratnikom s mašnom poput stjuardese. Uopće, izgledala je poput stjuardese, samo se nije
smiješila tako stresno. Šarmantno je cupkala gospodina Wöltjea za uho: - Ne znam smijem li
ispričati, samo se nemoj uzrujavati, zamisli, na autobusnom stajalištu dosađivao mi je neki
ekshibicionist.
Gospodin Wöltje odmah se užasno uzrujao: - Je li te dotaknuo?
- Zurio je u moju suknju kao da me htio skinuti očima. Doista neukusno.
- Trebala si ga nabiti u jaja, onda takvi tipovi odmah uvlače svoj penis - reče Gerhard.
Sandy mu je podarila ozbiljan pogled pun udivljenja.
- Čini se da tebi često dosađuju ekshibicionisti - reče Tanja Gerhardu. - Nisam pojma
imala da postoje ekshibicionisti pederi.
Gerhard nije reagirao na to. Rekao je Sandy: - Vi žene ipak ste u prednosti sa svojim
šiljastim cipelama na visokim potpeticama. Ja bih mu probušio jaje.
- Hvala na savjetu - reče Sandy ozbiljno.
- Ne smiješ izlaziti tako kasno, sada je već u šest mračno kao u rogu!
- gospodin Wöltje bio je jako zabrinut.
- Da imam auto, to ne bi bio problem - reče Sandy. - Otac mi ga želi darovati za maturu,
ali meni treba već sada.
- Moraš samo ranije krenuti - reče gospodin Wöltje,
Angela je rekla kako i njoj neprekidno dosađuju ekshibicionisti. No meni se to još
nikada nije dogodilo. Bila sam im umalo zavidna. Sandy je rekla da nije mogla ranije krenuti
jer je morala glačati.
- Molim te, nemoj još i ti! - uzviknu Detlef. Gospodin Wöltje reče: - Zar vi žene nemate
drugih tema!?
- Zar sam rekla što glupo? - upita Sandy.
- Naprotiv - reče Tanja.
Ali tada je Sandy objasnila kako pri glačanju najbolje može naučiti francuske riječi, a
prekosutra piše zadaću pa je samo zato glačala.
- Vidiš - reče Detlef Tanji - u svemu možeš vidjeti pozitivnu ili negativnu stranu.
Tanja ustane, sada joj je konačno bilo dosta. - Hoćeš li ići sa mnom ili ideš autobusom -
upita Detlefa. Nije se dala nagovoriti da ostane duže. Iako bi Detlef rado ostao, pošao je s
njom.
Kad su otišli, reče gospodin Wöltje: - Sad on lijepo vodi Ksantipu kući. A ja bih je fino
ostavio na kiši.
- Auto je njezin i ona njega vozi kući - reče Benedikt.
- Tu bih damu na njegovu mjestu već davno ostavio pred vratima - reče gospodin
Wöltje.
I stan je njezin.
Zatim smo zaključili da ćemo definitivno promijeniti temu. Gerhard je načeo temu o
nekom odbojkaškom klubu. Benedikt je trebao postati član. Dvojica iz Gerhardove ekipe u
proljeće su oplodili žene pa već sada ne mogu dolaziti na trening jer moraju sa ženama ići
na trudničku gimnastiku. A budući očevi i ne znaju koliko će nakon poroda trajati dok opet
ne budu mogli igrati odbojku. Benedikt je bio oduševljen. Ako čitav dan sjedi u birou, treba
mu sportska protuteža. Već idućeg petka odmah nakon posla ići će s Gcrhardom na trening.
Gospodin Wöltje nije pokazivao zanimanje za odbojku. Njemu, da bi ostao u formi, treba
popodnevni san. Namignuo nam je značajno.
- Da - reče Sandy vrlo nevino, a istodobno i vrlo zrelo. I tako se njih dvoje oprostilo.
Ja sam tom prigodom otišla na WC. Kad sam se vratila, Angela je sjedila na mom mjestu
uz Gcrharda. Ogovarala je Tanju. Detlef bi lako mogao naći neku bolju. Kad sam ja
primijetila da oboje moraju naći kompromise, npr. jedan glača, a drugi radi štogod u
kućanstvu, Angela je rekla da su takvi kompromisi uvijek truli. A zatim je ogovarala Sandy.
Gospodin Wöltje joj je priznao da Sandy ne zna skuhati ni kavu. Jedino ga u krevetu Sandy
zna poslužiti. Međutim, dugoročno gledano, to je premalo. Ali Gerhardu se Sandy jako
svidjela. Njemu ne bi smetalo da ima znatno mladu prijateljicu, kad bi bila tako prirodna
kao Sandy.
Benedikt reče: - Meni ne treba nikakva znatno mlađa prijateljica jer ja sâm sam mlad.
Angela se nasmijala kao da je ona tu jedina ne znatno mlađa žena: Dakle, gospodine
Windrich, sada kad smo samo mi lijepi tu na okupu, moram reći odlučnu riječ. Meni se čini
glupim da mi vaša prijateljica govori ti, a da si mi govorimo vi. Dakle, htjela bih strogo
predložiti da budemo svi na ti!
- Angela, to je sjajna ideja i ti si sjajna! - uzviknu Benedikt, - Daj da nazdravimo.
Uostalom, ja se zovem Benedikt. - Angela zahihoće zahtijevajući od Benedikta poljupčić u
svaki obraz kako bi zapečatila taj prelazak na ti. - Uostalom, ja se zovem Angela - rekla je
onako tašto.
- Onda, živjeli - reče Gerhard. - Ako mora biti tako.
Popili smo još jednu rundu. Angela se naslonila na Gerharda, zijevnula i upitala ga: -
Čuj, jesi li raspoložen dame odvedeš kući? Moram ići aja-paja. - Rekla je to djetinjasto, ali
nikako nevino.
- Ne.
- Ne mogu više voziti, inače ću izgubiti vozačku - jadikovala je Angela.
- A zašto bih ja izgubio vozačku? - reče Gerhard ravnodušno. Uzeli smo zajednički taksi.
Najprije smo odveli Angelu kući. Kad je izašla, reče Gerhard: - Ona bi se poševila sa svakim
tko se ne protivi.
Benedikt reče da smatra hrabrim što joj je Gerhard tako izravno dao košaricu.
- Može ih još dobiti od mene - promumlja Gerhard. - Prepuštam je tebi.
Benedikt se nasmije: - Ne dolazi u obzir.
Ne mogu reći kako sam došla na pomisao, ali tada mi je prvi put palo na pamet kako
možda uopće ne bi bilo loše kad bismo se Benedikt i ja vjenčali.
 17. POGLAVLJE

Benedikt mi je jamačno bio siguran. To nije bio razlog zbog čega sam ponešto
promijenila svoje stajalište prema braku. Prije zbog toga što bi me Nora trebala prihvatiti
kao pravog člana kućanstva ako bih bila pred državom priznata bračna družica njezina
sina. I gospođa Mercedes ne bi se onda mogla praviti kao da sam ja neka pridošla neželjena
sluškinja.
Razmišljala sam: ova godina ima još sedam tjedana. To je točno dovoljno da se još
vjenčamo. Što bi Benedikt na to rekao? Bio bi iznenađen, jasno, ali u načelu ne bi imao ništa
protiv. Zašto i bi? Svi kažu, kad su u braku, uštede toliko poreza, a kod Benedikta bi to bilo
čak posebno mnogo jer ja ove godine nisam ništa zaradila.
I ne htijući, odjednom sam posvuda bila suočena s tom idejom. U supermarketu je
pisalo na nekom modnom časopisu: “Tako ćete postati čarobna zimska nevjesta.” Zimska
nevjesta! To je zvučalo znatno bolje nego obična proljetna, ljetna ili jesenska nevjesta.
Kupila sam časopis.
“Zimska nevjesta nosi bijeli nerc”, pročitala sam ležeći na krevetu u svojoj garderobi
zaprljanoj od preuređivanja, “... naravno, imitaciju nerca, jer moderna zimska nevjesta ima
srce za životinje i muškarce. Zaručnik će vam biti zahvalan što mora platiti samo desetinu
onoga što bi morao izbrojiti za pravi nerc. I nevjesta dolazi ovdje na svoj račun: djevojka
kojoj se smiješe majčinske radosti znat će cijeniti ljupki oblik trapeza ovog ogrtača.” Aha.
Ispod sljedeće fotografije pročitala sam: “Ako se zimska nevjesta, kao tolike moderne
nevjeste, ne udaje u bijelom, onda će odabrati boju ljubavi. Na primjer ovu poput srca
crvenu Chanel jeknicu od vatirane svile uz zlatnu plisiranu suknju.” Au, to mi se sviđalo. I ja
sam zapravo smatrala malograđanštinom udati se u bijelom. Čitala sam dalje: “Zlatna
plisirana suknja u punom krugu nabrana je mekom gumenom vrpcom, ne steže i raste bez
problema “ Model mi se svidio. Može se nositi i kada žena nije u drugom stanju.
Navečer sam kao slučajno podmetnula časopis na Benediktov jastuk, a on mi ga je
odgurnuo na moju stranu. Zatim sam mu stavila pod nos fotografiju s bijelim ogrtačem od
imitacije nerca:
- Kako ti se to sviđa?
- Glupo. Poput lutke Barbie.
I meni se tako učinilo. Zatim sam pokazala poput srca crvenu Chanel jaknicu i zlatnu
suknju. - A kako ti se ovo sviđa?
- To mi se sviđa.
Eto. Imamo isti ukus. A zatim sam pitala onako usput: - Reci, kad bismo se vjenčali,
koga bi ti uzeo za kuma?
Ne oklijevajući ni sekunde, Benedikt reče: - Niku.
Ja sam se samo nasmijala. Au. I Benedikt je već razmišljao o tome.

Dok smo u subotu uvečer sjedili kod našeg Talijana, pružila se posve slučajno ponovno
prilika da razgovaramo o toj temi. Na stolu je, naime, pisalo da će idućeg petka lokal biti
zatvoren zbog svadbe.
 - Reci - rekoh - zar ne bi bilo povoljnije, što se tiče poreza, da smo vjenčani?
Benedikt spremno odgovori: - Da.
- Da?
- Da.
Kad je Benedikt rekao “da”, u tom sam trenutku stala razmišljati kaže li se pri
sklapanju braka: “Da, hoću” ili jednostavno samo “Da”?
- Ali to je kratkovidno razmišljanje - reče Benedikt. - Što?
- Jer ću tada pri prvom povećanju plaće dobiti manje, a pri sljedećem tek manje, to je
bar jasno.
Meni nije bilo jasno zašto je to bar jasno.
- Kao oženjen dvostruko sam ovisan o Faberu, pa on misli kako sam se zeznuo sa
ženom, djetetom i svim obavezama i da može diktirati uvjete. Dok sam slobodan, zna da
mogu svakog trenutka odlutati ako mi se ponudi što bolje.
- Ali ti voliš raditi kod strica Georga!
- To se može svakog dana promijeniti. Već tjedan dana raspisan je natječaj za starački
dom u kojem bih trebao sudjelovati, rok za predaju je kraj godine, ali meni do sada nije
ništa rekao. To radi njegov gospodin Wöltje. A ja moram napraviti neki dosadan
ventilacijski uređaj za klinički centar! Sada sam još tri tjedna na pokusnom roku, baš me
zanima hoće li produžiti moj ugovor. Ako to učini, ne smijem se ni njemu predati.
- Ali ja...
- Kad jednom budeš radila i zarađivala svoj novac, onda tu, što se poreza tiče, neće biti
nikakve razlike. Onda ćemo oboje zarađivati.
Trajalo je neko vrijeme prije nego što sam rekla: - Misliš li da se nikada nećemo
vjenčati?
- Zašto govoriš neprekidno o vjenčanju? Da nisi možda u drugom stanju?
Naravno da nisam bila u drugom stanju! Prije diplomskog ispita dala sam staviti novu
spiralu. - Misliš li da ćemo se vjenčati tek tada kad budemo imali djece?
- Sada ne znam kada. Znam samo da bi se činio samom sebi kao starac ako bih već sada
bio oženjen.
- A zašto?
- Brak stvara osjećaj da je čovjek izgubio sve mogućnosti. To nema veze s tobom, tako
misle svi muškarci.
- A zašto? Koje bih ja to tebi mogućnosti oduzela kad bismo bili vjenčani?
- Ne znam. Znam samo da sada ne trebamo razgovarati o tome.
- Pa nisam baš tako o tome razmišljala, mislila sam samo, jednom... tj. nisam mislila da
nikada...
- Ne ide to tako brzo. Potrebna je sva ta papirologija. Ove godine se to više ne može,
Čak i kada bih bio time oduševljen.
Tu je vjerojatno imao pravo. - Možda je ljepše vjenčati se u proljeće ili ljeti, kada je
vrijeme ljepše.
 - Ja mislim da je najbolje uopće se ne vjenčati - nasmijao se Benedikt. - Do sada je sve
bilo u redu, a što se sada dogodilo?
Nisam mogla točno reći što se dogodilo. Možda je to bilo tako zato što mi se trenutačno
moja budućnost učinila nejasnom i nekako nesigurnom. I zato sam vjerojatno tražila negdje
jasnoću.
Benedikt mi prišapne u uho: - Uskoro dolazi Božić, a ja si razbijam glavu što da ti
darujem! Kako da mislim na vjenčanje! Tako bih ti rado darovao nešto posebno, dušo.
Molim te, reci mi odmah što želiš. I molim te, nemoj gledati tako tužno. - A ja sam na to
rekla sasvim spontano: - Želim prsten.
- Prsten? Vjenčani prsten?
- Ne. Lijep prsten.
- Onda mi moraš dati konkretne upute - nasmijao se Benedikt. - Hoćeš li mi to obećati?
- O, da, učinit ću to!
O, da, Benedikt će mi darovati prsten. Ako dobiješ prsten, to znači da si tajno zaručen.
Ne, službeno zaručen!
Radije zaruke iz ljubavi nego vjenčanje zbog poreza!
 18. POGLAVLJE

Odmah u ponedjeljak ujutro otišla sam u grad potražiti prsten. To je moralo biti nešto
posebno. I trebalo je platiti! Pregledala sam izloge svih zlatara i draguljara, ali ništa nisam
našla. U međuvremenu sam se grijala u buticima.
Tog sam dana opet ustanovila: to je idealan grad za kupnju kad nemaš novca. Butici su
ovdje muzeji. Prodavačice su čuvari. Nitko ne očekuje da ćeš što kupiti. Nikada ti se ne
obraća nijedna prodavačica, čak ni ne pozdravlja. Prodavačice razgovaraju samo s drugim
prodavačicama. A prodavačice koje su same u trgovini telefoniraju sa svojim prijateljicama,
vjerojatno drugim prodavačicama koje su također same u trgovini. Ako se nitko ne javi na
telefon, glazba svira tako glasno da se zna da prodavačica ne želi da joj se smeta. Ovdje
svatko može svaku trgovinu napustiti jednako tako neopaženo kao što je i ušao u nju.
Popodne mi se u nekom jeftinom dućanu svidio neki crni pulover, pa sam ga htjela
kupiti. No na polici su bile samo veličine XS ili XL, a ništa u normalnoj veličini. Sve sam
pretražila. Uz mene su razgovarale dvije prodavačice, jedna je bila na godišnjem odmoru u
Keniji i ondje joj je na večeri skliznuo jastog zajedno s majonezom s tanjura, i to baš na
njezinu haljinu Betty Barclay! Ali ona je jednostavno isprala mrlje u umivaoniku, nikakav
problem. Druga je jednom u Kaliforniji isprala u umivaoniku mrlju na bluzi marke Joop!, ali
imala je izrazito negativna iskustva. U jednom trenutku usudila sam se upitati: - Smijem li
vam načas zasmetati?
- Što želite?
- Crni pulover veličine L ili M.
- Pogledajte na polici. - Turistica iz Kenije okrenula se ponovno svojoj kolegici: - Ne
možeš zamisliti kako u Keniji prže jaja! Da pukneš od smijeha!
Ali prije nego što je počela pričati o tome, brzo sam je prekinula: - Pogledala sam na
polici, ondje su samo ili sasvim maleni ili sasvim veliki puloveri.
- Ako tamo nema ničega, onda nemamo.
Prodavačice su s negodovanjem promatrale kako još jedanput pretražujem policu. -
Ispričat ću ti odmah čim ova izađe - rekla je živčano turistica iz Kenije. Obje su odahnule
kad sam napustila trgovinu. I ja sam odahnula: ponovno sam uštedjela novac. Pulover i nije
bio tako lijep. Ali zanimalo bi me ipak kako oni u Keniji prže jaja. Radosno sam razgledavala
sljedeću trgovinu. Moram priznati, u početku nisam bila tako ležerna u razgledavanju
trgovina, misleći kako sam pogrešno odjevena, ali pošto sam nekoliko puta primijetila da
prodavačice jednako tako ignoriraju i skupo odjevene žene, znala sam da nisam ja kriva. To
je stil grada. A ako nećeš potrošiti novac, onda je to prava stvar. Tako mi je za čitav dan
trebao novac za autobusnu kartu i za jedan Big Mac za ručak. To je bilo dobro.

Već dva dana kasnije krenula sam ponovno u potragu za prstenom i radi malog
rasterećenja od preuređenja u centar grada. I vidi, u jednoj luksuznoj trgovini, vrlo ukusnoj,
ugledala sam Sandy, prijateljicu gospodina Wöltjea. Očito je ondje radila: nemamo je
češljala svoju dugu plavu kosu i razgovarala s nekom plavušom kratke kose i nekom
plavušom duge kose. Sve tri bile su vrlo lijepe i nosile su vrlo fine bluze uz skupe hlače.
 - Zdravo - rekla sam oduševljeno i ostala stajati uz njih tri jer sam se obradovala što
sam napokon susrela nekog poznatog.
Plavuša s kratkom kosom bacila je pogled na moje čizme koje baš nisu bile posljednji
krik mode i upitala ostale: - Poznajete li je?
- Ja je ne poznajem - reče plavuša duge kose buljeći u moj ogrtač. Popravljala sam svoj
šal, kašmirski šal koji smo zajednički nosili Benedikt i ja. Bio je doduše, malo nošen, ali to je
ipak bio stopostotni kašmir. - Ja poznajem Sandy - rekla sam.
- Mene? - činilo se kako je Sandy neugodno.
Objasnila sam joj nespretno da sam ja prijateljica kolege njezina prijatelja.
- Kojeg kolege? - hihotala je Sandy. - I kojeg prijatelja? - Tada joj je sinulo.
- Radiš li ovdje? - upitala sam.
- Vlasnik je naš prijatelj - reče Sandy. - Tko te poslao ovamo?
- Zar mi treba preporuka da uđem u trgovinu? Vrata su bila otvorena pa sam
jednostavno ušla - objasnila sam iskreno.
- Ovdje je bila neka mušterija koja je tako prdila da smo morali provjetriti - stenjala je
plavuša kratke kose.
- Jučer si trebala biti tu - rekla je plavuša duge kose - tu je bila cijelu vječnost i smrdila
je kao da se posrala u gaće! A ona je uzela kostim Jil Sander za tri tisuće maraka, i ne
primijetivši da je Sandy zasrala cijeli ovratnik svojom šminkom.
- Ja nisam - prosvjedovala je Sandy. - Irina stavlja šminku kao da je ulje za
podmazivanje.
- Ja?! Pogledaj ovratnik bluze koju sada nosiš! - uzviknu plavuša duge kose.
- A na tvojoj su rubovi od znoja ispod pazuha - reče Sandy.
- Oni idu van - plavuša duge kose stane mahati rukama gore-dolje kako bi prozračila
svoje pazuhe.
- Mogu li malo pogledati? - upitala sam. Nitko mi nije odgovorio. Najprije sam ostala
namjerno u blizini prodavačica da primijete da nisam došla u trgovinu kako bih ovdje u
miru puštala vjetrove. Promatrala sam ogrtače, trebao mi je hitno novi zimski ogrtač za
slučaj da se uskoro zaposlim. Ali tko si može priuštiti ogrtač za dvije tisuće maraka i više? Ja
ne. Neovisno o tome: ovdje se ni madame Mercedes ne bi usudila iskoristiti kreditnu
karticu svog oženjenog obožavatelja. Ali žena poput Angele s novcem svog tatice svakako
bi.
Na kromiranom stalku visjele su majice dugih rukava mišje sive boje i kaki smeđe s
nedefiniranim naborima između vrata i grudi. Nešto sam morala ovdje probati. I kupiti.
Sandy bi inače mislila da nemam novca ili ukusa i ispričala bi to gospodinu Wöltjeu. Osim
toga. imala sam volje štogod kupiti. Uzela sam onu mišje sivu u kabinu za probu. Ondje sam
stala tražiti natpis s cijenom, ali nije ga bilo. Pa nema veze, majica ne može stajati cijeli
imetak.
- Jesi li pazila koliko je komada ponijela u kabinu? - čula sam dugokosu plavušu kako
viče po trgovini. Zastor na mojoj kabini se otvorio. Bila je to Sandy. Što sam brže mogla
odjenula sam majicu da Sandy ne vidi moju potkošulju. U načelu mislim, doduše, da se
potkošulja kupljena u C & A za deset maraka ne može razlikovati od potkošulje za sto
maraka, ali sada više nisam bila sigurna. Srećom, Sandy me nije vidjela, gledala je samo
sebe u zrcalu. Mišje siva majica nije bila loša, barem ne za mišje sivu majicu. - Imate li takve
crne?
- Ne - reče Sandy uvrijeđena kao da sam je pitala za špinat ružičastu.
- Dobro, u redu je - rekla sam. Napokon, ja sam htjela ovdje nešto kupiti.
- Odgovara li? - raspitivala se Sandy. Okrenula mi je leđa kako bi mogla u zrcalu
promatrati svoju doista besprijekornu okruglu guzicu u trapericama.
Sigurno da si mogu priuštiti majicu. - U redu, uzet ću - rekla sam nehajno. - Koliko
zapravo stoji?
Sandy nije imala pojma. - Zna li tko koliko stoje topovi? - zaderala se po dućanu.
Užasno, ja sam bila prva mušterija koja je pitala za cijenu! Dugokosa plavuša dobaci mi
sažalni pogled: - Možeš je dobiti za 185 maraka.
Sledila mi se krv u žilama. Sto osamdeset pet maraka za jednu majicu! Da barem
izgleda tako skupo! Posljednjim snagama rekoh: - Dobro, može.
- Treba li ti još što?
Ogledala sam se kao da bih bez daljnjega mogla potrošiti još nekoliko stotina za jednu
majicu. Sandy je izvukla sivu četvrtastu krpu iz police. Ne dotičući me, stavila je šal na top. -
Izgleda slatko - reče ona.
Sada se ništa više nije vidjelo od skupih nabora na majici, samo mišje sivi rukavi i iznad
toga poput pepela sivi šal. Prikladna garderoba ako se kandidiraš za knjigovotkinju u Vojsci
spasa. Bez obzira na to promatrala sam krpu od runske vune kao da dolazi u obzir, no tada
sam izjavila: - Benediktu je draže kad nosim šalove od čistog kašmira - i pritom sam
posegnula za svoj im šalom od kašmira.
- Aha, dobro - reče Sandy ne baš impresionirano. I doista, sada me ljubaznije upitala: -
Plaćaš li karticom?
Zar je doista mislila kako imam kreditnu karticu?
Ležerno sam odgovorila: - Imam toliko gotovine uza se pa ću danas platiti gotovinom.
Sandy stavi majicu u plastičnu vrećicu od pola četvorna metra s imenom luksuznog
butika. Izlazeći iz trgovine, zaklela sam se da više nikada neću stupiti u nju. Ne mogu si
priuštiti da još jednom demonstriram kako si ja to mogu priuštiti!
Sto osamdeset pet maraka za jednu majicu! Nora bi dijagnosticirala akutnu ovisnost o
kupnji. Nema veze, to je napokon moj novac. Radim naporno cijele dane, dakle mogu si
jednom priuštiti neku skupu majicu.
A Benediktu je također stalo da budem dobro odjevena. Međutim, ipak me nakon ove
opijenosti kupnjom obuzeo mamurluk od kupnje. Odšuljala sam se do C & A.
Ondje je bilo crnih majica za devetnaest maraka. Imale su na izrezu bezvezna plastična
puceta uz koju nije bilo nikakvih rupica ili glupih svjetlucavih ukrasa, ali to se moglo skinuti
i onda se majice iz C & A ne bi više razlikovale od otmjenih topova. Kupila sam odmah dvije
kako bih spustila prosječnu cijenu svojih novih majica na ispod sedamdeset pet maraka.
Vrećicu C & A zapakirala sam u svoju novu vrećicu.
 Vozeći se kući, u autobusu je uz mene i moju otmjenu vrećicu sjela neka žena u
svijetlosmeđoj bundi od nerca. Imala je Woolworth vrećicu. Upravo sam mislila kako su
bunde out, posebno one skupe, kadli ona izvuče iz svoje Woolworth vrećice neku manju
tirkiznoplavu lakiranu papirnatu vrećicu na kojoj je crno na bijelo pisalo: Tiffany & Co
Yewellers. Ispod toga sitnim je slovima pisalo: New York, London, Munich, Frankfurt, Zürich,
Milan, Florence, Hong Kong, Singapore, Taipei, Tokyo. Najprije sam zurila u vrećicu, a zatim
kutovima očiju u ženu. Moglo joj je biti četrdeset godina. Opazila je kako buljim u nju.
- Šteta bi bilo da pokisne, to je moja najbolja vrećica - reče ona - kod Tiffanyja sam
kupila ljeti mužu puceta za manšete.
- Tako dakle - rekla sam samo.
Iz Tiffany vrećice, jedne od onih sasvim tankih plastičnih vrećica, izvukla je opet
Woolworthovu\ U njoj je bilo jeftino obiteljsko pakiranje papirnatih rupčića. Rastvorila je
omot, uzela jedan rupčić, zapakirala ostatak i stavila Woolworthovu vrećicu ponovno u
Tiffany vrećicu te rekla: - Napokon, nikoga se ne tiče što je unutra.
Ja sam pridržavala svoju otmjenu vrećicu na gornjem rubu kako ne bi mogla unutra
vidjeti C & A vrećicu. - Aha - rekla sam ponovno, a uopće nisam znala što da mislim.
 19. POGLAVLJE

Primicao se Božić. Još četiri tjedna, a ja nisam našla prsten. Benedikt nije imao
vremena tražiti. Za to je bio kriv gospodin Wöltje. On, naime, nije imao uopće volje raditi na
natječaju za starački dom. Rekao je čak stricu Georgu da mu se gadi i pomisao na to. Stric
Gcorg je rekao kako bi gospodin Wöltje vjerojatno radije projektirao dom za maloljetnice. A
zatim je zadužio Benedikta da pomaže gospodinu Wöltjeu, jer je rok za predaju bio kraj
prosinca, a 15. siječnja će se već odlučiti... da je biro Faber pobijedio na natječaju!
Iako je starački dom već bio obećan ispod žita stricu Georgu, papiri su morali biti
predani uredno i točno. S jedne strane, Benedikt se veselio što sada smije sudjelovati u
natječaju, a s druge strane morao je u dane vikenda opet ići u biro da se uvede u projekt.
Gospodin Wöltje je dobacio Benediktu tek nekoliko skica i pravio se kao da je sve
jednostavno te da se može pretpostaviti kao poznato. Gospodin Wöltje je opet imao
problema sa svojom Sandy pa je svoje loše raspoloženje iživljavao na Benediktu.
I ja sam bila pod stresom. Do Božića sam morala bezuvjetno završiti Benediktovu sobu;
bio je to moj Božićni dar za njega! On više nije smio ući u sobu, što nije ni želio, jer je bila
gradilište. Nisam imala vremena tražiti po gradu svoj prsten. Benedikt me utješio kako će
on zacijelo jednog od sljedećih vikenda imati vremena, pa ćemo ga zajedno tražiti.

Još četiri tjedna. Na reklamama na televiziji, u časopisima, na svim plakatima već je

davno počelo božićno darivanje. Svijet je bio pun muškaraca koji su obasipali žene nakitom.
Naše je zlato neprolazno poput vaše ljubavi, oglašavala je reklamna zajednica draguljara. Na
reklamama se vide muškarci pri najtežoj odluci svog života: da li da ljubavnici daruju pola
kile težak zlatni lanac ili laganu briljantnu narukvicu? Naušnice od sportske platine ili bi
bolje pristajalo rustikalno dizajnirano crveno zlato? Na jednoj reklami sindikata trgovaca
dijamanata pisalo je: Budući da si bila tako skromna i ove godine htjela sasvim malo božićno
drvce, možeš dobiti malo više nakita za bor. - Na fotografiji uz to božićno drvce maleno
poput ruke, a oko drvca bila je savijena sjajna briljantna ogrlica. Na televizijskoj je reklami
neki muškarac stavljao golemi briljant na neku žensku ruku, na što je ona samo upitala: - A
gdje ti je sportski kabriolet? - A on je sretno odgovorio: - Upravo sam ti ga stavio na prst. - U
drugom spotu pjevao je neki glupavi dječji zbor: Biseri su suze ljubavi, a uz njih još neka
ljepotica koja je sretno plakala,ai svaka suza, koja bi kliznula niz njezin besprijekorni obraz,
pretvarala se na njezinu vratu u besprijekoran biser, dok je muški glas pjevao: I zato te
volim, na što je ljepotica još žešće zaplakala i još se više bisera slilo na njezin vrat. U
sljedećem spotu neka je tinejdžerka dobila od tinejdžera vrećicu bombona protiv kašlja. -
Htjela si nešto za vrat - rekao je on mimo, a zatim se u vrećici s bombonima protiv kašlja
našao pravi zlatni lančić. Posvuda je lijevalo zlato kao iz kabla.
Jedina iznimka bio je televizijski spot u kojem je neka vojvotkinja s koje su se slijevali
dragulji dobila od svog vojvode paket žica za ribanje suđa i skočila u zrak od radosti te
uzviknula: - Napokon nešto drugo, a ne uvijek samo briljanti.
 20. POGLAVLJE

Prvog prosinca istekao je Benediktov tromjesečni pokusni rad. Dakako da je stric

Georg produžio Benediktu ugovor, Budući da je bio petak, popodne je upriličena mala
proslava u krugu kolega, koja je, međutim, bila naglo prekinuta kad je gospodin Wöltje, koji
je nakratko otišao u svoj stan vidjeti Sandy, odande nazvao i priopćio kako danas neće više
doći u biro, te da je Sandy ujutro očito markirala iz škole; u svakom slučaju, iselila se bez
prethodne najave!
U ponedjeljak je gospodin Wöltje došao točno u biro, no nije se moglo razgovarati s
njim. Barem ne o njegovu poslu. Sandy se vratila roditeljima! Gospodin Wöltje je cijeli
vikend pokušavao telefonski dobiti Sandy. No njezin je otac poručio neka gospodin Wöltje
ubuduće ostavi njegovu kćer na miru. Gospodin Wöltje si to nije htio dopustiti. Otišao je u
stan Sandynih roditelja, ali Sandy se nije pokazivala. U nedjelju navečer njezin je otac
zaprijetio gospodinu Wöltjeu policijom ukoliko ne nestane.
Benedikt je ispričao kako je Angela rekla da je gospodin Wöltje preko noći posijedio.
No Detlef je rekao da je život takav; napokon, gospodin Wöltje je preko noći dobio i
hidrogenski plavu kosu.
Prvih dana gospodin Wöltje je bio uvjeren kako ćc se Sandy uskoro vratiti. Navikla je
na luksuz njegova načina života; bijedan život kod roditelja uskoro će joj postati
nepodnošljiv. No Sandy nije nazivala i nije se javljala na telefon. Zatim je gospodin Wöltje
bio obuzet idejom kako Sandy spava s nekim drugim. Tvrdio je da je izdresirao Sandyn
seksualni nagon da njezinom tijelu treba seks kao kruh svagdanji.
Tjedan dana poslije Sandyna odlaska vrebao ju je svako jutro da vidi napušta li kuću s
nekim drugim, Otac ju je vozio u školu. Zatim je vrebao nakon kraja nastave ispred
gimnazije. I ulovio ju je: držala se za ručice s nekim deranom! Gospodin Wöltje je odjurio u
biro i stao bjesnjeti: - Mislio sam da cura ima kriterije! Ali ne, ona se ševi s nekim iz svog
razreda!
I tu je puklo: Benedikt je ispričao kako se Angela prva nasmijala, ali Angela je kasnije
tvrdila kako se Benedikt prvi nasmijao, no bilo je svejedno, jer svi su se smijali; ali više iz
očaja zbog histerije koju je širio gospodin Wöltje. Potpuno je prolupao te se stao derati na
Benedikta.
Benedikt nije imao volje pričati što mu je gospodin Wöltje sve sasuo, ali nešto u tom
smislu kako su svi nesposobni, pa sva sreća da šef nije tu. I zatim je gospodin Wöltje ljutito
otišao.
Sutradan se nije pojavio na poslu. Angelaje nazvala gospođu Wöltje i doznala kako se
gospodin Wöltje nije ubio, čega se Angela pribojavala, već se, kako je Detlef pretpostavljao,
vratio totalno nacvrckan svojoj ženi. Poželjeli su mu brz oporavak. Moj je stric razgovarao u
četiri oka s Benediktom. I gle, Benedikt je dobio zadatak da samostalno izradi natječaj za
starački dom. Stric Georg bio je puno radno vrijeme zauzet nekim drugim projektom pa je
htio ostaviti Benediktu slobodne ruke, no obećao je da će mu pomoći kad god ustreba.
Benedikt je odlučio da sam svlada izazov. Bio je presretan, bila je to njegova prilika!
Gospodin Wöltje je bio tri dana bolestan. Zatim se formalno ispričao Benediktu i
ostalima. Angela je istračala kako joj je gospođa Wöltje rekla da se nakljukao sedativima.
Unatoč tomu gospodin Wöltje je bio uvrijeđen što je šef prepustio Benediktu natječaj za
starački dom te ga je bojkotirao. Benedikt je smatrao da mora biti sretan što ne mora raditi
u toj atmosferi, jer s gospodinom Wöltjeom treba postupati kao sa sirovim jajetom.

Uza sav stres uspjeli smo u subotu prije Božića otići u našu planiranu kupnju u grad.
Bili smo tako radosni kako već dugo nismo. Kupili smo spontano predivni zimski
ogrtač za Benedikta koji je bio još skuplji od luksuznih ženskih ogrtača u Sandynoj trgovini!
Ali sada si je Benedikt mogao priuštiti dobar ogrtač.
Zatim smo otkrili u izlogu neke antikvarnice prsten koji mi se istog trena svidio. A na
ceduljici s cijenom pisalo je doista samo 795 maraka! Da, bio je to moj prsten! Šaljivo je što
je stajao točno onoliko koliko i moji materijalni troškovi za Benediktovu sobu! Njega sam
mogla poželjeti bez problema! I to je bio upravo onaj prsten koji sam tražila! Ravan obruč, u
načelu kao vjenčani prsten, ali drukčiji od vjenčanog prstena jer nije bio od zlata. Prsten je
bio uokolo optočen rubinima, kutno brušeni rubin jedan uz drugi, faseta na fasetu, samo su
ga gore i dolje držale dvije uske tračnice. Sasvim jednostavan i lijep.
- Zar ne misliš da je preskroman? - upita Benedikt.
- Preskroman?
- U usporedbi s nakitom koji Angela tegli za sobom?
Morala sam se nasmijati. Prvo, nismo bili toliko bogati, a osim toga, razmetljiv nakit
smatram neukusnim. Ušli smo u trgovinu. Natpis s cijenom doista se odnosio na taj prsten.
A prsten je pristajao uz moju desnu ruku kao da je napravljen za mene. Bili su to sintetski
rubini pa odatle i cijena, objasnila je prodavačica, ali sintetski rubini su mnogo vredniji
nego npr. sintetski briljanti. A zlato je bilo najfinije 24-karatno. Benedikt je smatrao kako
prsten na mojoj ruci ludo izgleda. A imala sam i neodređenu uspomenu da sam upravo
takav prsten vidjela na nekoj slavnoj ženi.
- Mogu li platiti kreditnom karticom? - upita Benedikt. Ne, nije moguće, budući da ona
prodaje taj prsten u komisiji, objasnila je prodavačica, no može ga sačuvati nekoliko dana.
Uz pedeset maraka predujma. Dobro. Radovala sam se kao luda. Već iduće subote bio je
Božić.

Usred noći sjetila sam se gdje sam vidjela taj prsten: u jednom od Norinih časopisa, u
reportaži o Brigitte Bardot! Dobila je od Guntera Sachsa za vjenčanje tri takva prstena:
jedan sa safirima, jedan s briljantima i jedan s rubinima. Plavo, bijelo, crveno poput
francuske zastave. A jednom je, kad je već davno bila razvedena, Brigitte Bardot dala te
prstene svog bivšeg muža na dražbu kako bi izgradila dom psima lutalicama. Možda je
prsten s rubinima bio nekadašnji vjenčani prsten Brigitte Bardot? Ma vjerojatno nije.
Ali slobodno je maštati.
 21. POGLAVLJE

Novčanica od sto maraka koju sam 19. prosinca uzela iz svoje novčarke bila je
posljednja. Nije bilo tako da ne bih primijetila da svaki dan imam manje novca, bilo je tako
da sam pomislila da ću ga, prije nego što ostanem bez njega, sama zaraditi. Srećom imala
sam već sve božićne darove. Unatoč tomu obuzela me lagana paniku, nazvala sam
Benedikta u ured i upozorila ga da moramo razgovarati o novcu. Benedikt se samo
nasmijao.
Navečer je rekao neka ga poštedim detalja i neka samo kažem koliko mi novca treba,
drugo ga ništa ne zanima. No ja sam već precizno izračunala kako bih sebi stvorila jasnu
sliku. Najprije selidba za tisuću maraka. Benedikt je rekao kako će sam platiti selidbu, a s
tim sam se složila jer mu je stric Georg nadoknadio sve troškove selidbe. To je bila najveća
stavka koju mi je Benedikt dugovao. Osim toga, trošila sam gotovo svakog dana između
deset i pedeset maraka za hranu i kućne potrepštine, katkad, kad sam nosila Benediktove
cipele postolaru ili njegovu odjeću u čistionicu i više. Za vrijeme studija imala, sam osim
fiksnih troškova, 450 maraka mjesečno za život i s tim sam izlazila na kraj. Ovdje život nije
bio skuplji. Naprotiv. Kad od osam tisuća maraka, koje mi je dao otac, odbijem stanarinu i
sve ostale izdatke - rođendanske darove za Benedikta i Angelu, božićne darove, tri majice,
telefonski račun, materijal za preuređenje naših soba - onda sam potrošila, otkad živimo
ovdje, tri tisuće maraka za hranu i kućne potrepštine. Ali najviše polovicu za vlastite
potrebe.
Benedikt to nije mogao shvatiti. Nije imao pojma da sam plaćala sve sama, naravno da
sam mu to ispričala, ali on je nekako mislio da mi je njegova majka davala novac, i on doista
nije o tome razmišljao. - Ne mogu vjerovati - rekao je.
- Doručak i večeru svakodnevno, staklenka marmelade stoji pet maraka, pa jetrena
pašteta, sve se to nekako zbraja.
Benedikt je donio svoju lisnicu. - Dat ću ti sav novac koji imam. - Imao je 235 maraka i
62 pfeniga.
Nisam htjela sve, ali on je ustrajao na tome da mi da 200 maraka. - Ako hoćeš, sutra
možeš dobiti više... no moj je račun u totalnom minusu.
- Pa kako to? Ti ipak toliko zarađuješ!
- Želim ti reći cijelu večer: danas sam zaključio ugovor o stambenoj štednji. Faber mi je
to savjetovao. Morao sam ove godine još nešto učiniti kako bih uštedio na porezu. A za
nekoliko godina, kad se ovdje bude u većem stilu preuređivalo ili kad ćemo budemo gradili,
bit će nam stambena štednja idealna.
- Pa to je sjajno!
- Ali zato sam ovaj mjesec bez love. Zašto sam samo kupio taj ogrtač koji stoji kao
svetog Petra kajgana?
Ja sam bila kriva što sam mu to savjetovala. A zašto sam ja kupila onu majicu koja stoji
kao svetoga Petra kajgana? Nasmijali smo se. Zapravo, kriva je samo nesretna okolnost što
ja do sada nisam dobila posao.
- Što ćemo sada? - upita Benedikt.
 - Sve sam već isplanirala: moram iskamčiti od oca neki mini-zajam. Treba mi novac za
siječanj, a možda i za veljaču. Ionako smo dogovorili da ćemo Benedikt i ja za Božić
otputovati na dva dana mojim roditeljima pa je to bila prava prilika.
- Izvrsno - složio se i Benedikt. Znala sam da je bio presretan što se problem može tako
riješiti. Benedikt mrzi svako rastezanje problema. On to naziva razgovorom bračnog para.
- Odsad ćemo štedjeti. - reče Benedikt - Odsad ćemo opet jesti domaću marmeladu od
ribiza.
Naravno da to nije mislio ozbiljno.
 22. POGLAVLJE

Usjećanju ostaju samo dovršena djela, bez obzira na to koliko smo se oko njih trudili.
Dok nije uklonjena posljednja mrlja, dok se ne mora uranjati već očišćeni kist još jednom u
lak, dok sve treba postati onako kako jest, do tada strepimo za uspjeh. Trenutak u kojem
razmišljamo: Mislim da sam gotova - to je trenutak u kojem zaboravljamo napore. A
trenutak savršenstva je trenutak sreće. Točno na Badnjak bila je dovršena Benediktova
soba.
Izgledala je kao iz nekog luksuznog časopisa za arhitekturu. Područje hladne
elegancije. Vrlo muška, ali ne surova. Pronašla sam vrlo povoljno na rasprodaji jedan sag, u
svijetloplavo-sivoj boji. Letvice su bile lakirane prugasto bijelo i sivo, to je bilo šaljivo, a
prijelaz od saga prema zidu činio se time difuznim te površina sobe većom. Zidove i strop
razmazala sam kao u svojoj sobi, sivo-bijelo, djelomično je izgledalo kao mramorirano. I
onda preko toga sjajni lak. Zbog strukture oblaka i sjaja zidovi i strop djelovali su prozirno,
što je optički nevjerojatno povećavalo sobu.
Benediktov veliki garderobni ormar, kojeg se nije mogao odreći, postao je dijelom zida.
Prostor između ormara i stropa sobe zatvorila sam gipsanim pločama. Pričvrstila sam
ručke na vrata ormara, zakrpala rupe i sada su se vrata otvarala gotovo nevidljivim
obručima od pleksiglasa i zatvarala magnetskim oprugama. Skinuti ultrapas s ormara i
otopiti ostatke ljepila bilo je gotovo jednako tako mučno kao strugati stiroporske ploče sa
stropa. Uski krevet pretvorila sam u sofu, presvukla sivom tkaninom i uokolo sašila debele
jastuke u obliku role. To je sada bio naš TV kutak. Uz prozor je bio naš radni kutak.
Benedikt je na gradilištu dobio na dar od nekog predradnika dvoja podrumska vrata od
lima, zabunom su isporučili preuska vrata i ja sam od njih napravila dva crna radna stola.
Kao štos pričvrstila sam na zid fotografije naše sobe prije preuređenja. Tu se najbolje
vidjelo što sam učinila. Stvorila sam novi svijet. Naš ljepši svijet u Normom svemiru. A naš
se svijet svakodnevno povećavao centimetar po centimetar.

Na Badnjak ujutro prala sam još prozore u Benediktovoj sobi, kadli je on povikao kroz
stubište na trenutak prestanem preuređivati i nakratko siđem. Već u ogrtaču stajao je na
kućnim vratima i prišapnuo mi u uho da mora hitno nešto obaviti i oprati auto ali da neće
dugo trajati. Mašući je otišao iz kuće kao da putuje. Odjednom mi je nešto palo na pamet: -
Zar nećeš odvesti auto u praonicu?
Odvratio je smijući se: - Idem autobusom. Danas je ludnica u gradu.
Bilo je jasno kamo je išao: u centar grada, u antikvarnicu gdje nadaleko i naširoko
nema više slobodnog parkirališnog mjesta. Veoma sam se radovala.
Vratio se tek nakon četiri sata. Uzviknuo je: - Sretan Božić svima - i bio je odlično
raspoložen. Zatim je instalirao u vrtu električne svjećice na bor koji je imao više namjena.
Dok Benedikt nije otišao, stavila sam oko vrata njegove sobe široku crvenu vrpcu od
krepa i pričvrstila velikom mašnom ispred vrata. Na njoj je visio natpis: Tebi od mene\ Bilo
je to baš šaljivo. Moglo se jasno razabrati kako je soba moj dar Benediktu.
 Primopredaja je održana prije jela, odmah nakon što je došla Mercedes. Stavila je kutiju
punu darova na stol s mozaikom: - Sve je to od mog najdražeg. - No bila je šteta odmah ih
odmotati.
Vrlo dobro! Kako mi poslije ne bi mogla osporiti moj uspjeh, predložila sam da
Benedikt sada odmota moj dar njemu. I ja sam jedva čekala.
Benedikt je morao svečano prerezati crvenu vrpcu pred vratima, a zatim smo ušli u
moj dar. Sve je blistalo. Benedikt je bio očaran. - Fenomenalno - govorio je neprestano. Bio
je doista dirnut. - Fenomenalno, dušo, hvala ti. - Samo je Nora smatrala kako Benediktova
soba djeluje previše ozbiljno. - Fenomenalno je - reče Benedikt.
Mercedes reče kako u njezinu stanu izgleda jednako tako, no ona ima posvuda
skupocjeno hrastovo pokućstvo i rukom rađene skupe sagove iz Finske. Bilo mi je
neshvatljivo kako može izgledati isto tako, pokazala sam na fotografije soba prije
preuređenja: - Za uspomenu.
Benedikt se nasmijao kad je vidio na fotografijama narančasto-plavi kockasti
stiroporski strop i ormar od ultrapasa. Mercedes je pokunjene glave promatrala fotografije
s prašinastozelenim tapetama i otrcanim smeđim daskama koje su se nalazile ispod
linoleuma u njezinoj sobi, rekavši: - Doimao se tako bezvremenski.
- Tako lijepo kao sada nije bilo još nikada - reče Benedikt odlučno.
- Bio je to strašan posao - rekoh ja. Nisam to mogla dovoljno puta ponoviti.
- Znaš još, Benedikte, kakav je to bio strašan posao tada kada si onoliko ploča obojio u
narančasto-plavo i lijepio ih jednu uz drugu? - upita Nora.
- Tako sam sretan što ih više nema - reče Benedikt i poljubi me. Nato Nora i Mercedes
nisu više ništa rekle.

Preostali darovi podijeljeni su tek pošto smo pojeli punjenu gusku. Nora je govorila
samo o tome koliko je puta već pripremala punjenu gusku i kako je to stari obiteljski recept.
Zatim je Mercedes beskrajno pričala o političkom razvoju svih zemalja u kojima je
provodila godišnji odmor sa svojim obožavateljem. Ali ni riječi o tome hoće li je doći
posjetiti za blagdane. Kad sam još jednom počela govoriti o lijepim sobama, ona je rekla
kako je sve to vrlo moderno i zato će sutra već biti staromodno! To je bilo nemoguće. Ako je
nešto doista originalno i kreativno, ne može zastarjeti! Ali kako se to može objasniti
nekome tko živi među hrastovim pokućstvom i nikom uzlanim sagovima: bezizgledno.
Zatim je Mercedes bez kraja i konca govorila o politici i što sve ona ne odobrava te koliko
pati što političari neprekidno zaglupljuju narod. Nisam mogla pohvaliti punjenu gusku, nije
bila punjena kestenima već rajčicama. Smatrala sam kako je to također zaglupljivanje
naroda. Ali dakako da se takvo što ne govori.
Napokon su stigli darovi. Mercedes je najprije otvorila darove svog najdražeg. U
najvećem omotu u svijetloružičasloj kutiji s crnom vrpcom na kojoj je bila nalijepljena
etiketa butika za donje rublje nalazio se bež svileni negliže s čipkastim umecima u obliku
srca. Izgledao je vrlo skupo, ali meni se ipak nije sviđao. Mercedes ga je odmah odjenula: -
Kako on uvijek točno pogodi moj ukus! - Nora je to samo potvrdila. U drugom paketiću bio
je parfem Chanel 5, ručnik Yves Saint Laurenta na kojem je bio samo njegov monogram,
Guerlainova pudrijera, par kožnih rukavica zelene boje stakla i Diorov svileni šal čiji se
uzorak sastojao od ponavljanja naziva Dior. Činilo se kako se raduje samo negližeu, kožne
rukavice je prepustila Nori koja je uvijek željela baš takve vrlo kvalitetne rukavice. Iz
pudrijere nije skinula čak ni celofanski papir, iako bih rado vidjela kako izgleda iznutra, ali
Mercedes ju je ostavila zapakiranu i rekla: - Zna se kako već puder izgleda.
Da ne bi zaprljala negliže, skinula ga je kad je razmotavala ostale darove. Zadrhtala
sam kad je otvorila umjetnički kalendar koji sam joj kupila: Beuysov kalendar. Kad madame
Mercedes nosi Beuysa kao šal, razmišljala sam da će objesiti i fotografije složenih pustenih
ploča na zid. Doista, zahvalila je blagonaklono i oduševljavala se kako joj je Beuys
nevjerojatno fantastičan i kako joj je žao što malograđani nemaju senzibilitet za Beuysa.
Neprijeporno je da je potrebna inteligencija da bi se shvatio njegov opus, a ona osobno
smatra Beuysa jednim od najvećih.
Za Noru sam kupila pamučni stolnjak s francuskim cvjetnim uzorkom na tamnozelenoj
podlozi. Doista sjajno. Kako bih uklonila smeđe-narančasto kockasto strašilo od plastike,
ništa mi nije bilo preskupo. Taj bi stolnjak toj kuhinji čak podario dašak estetike. Predložila
sam da se smeđe-narančasto kockasti stolnjak odmah zamijeni cvjetnim čudom.
- U kuhinji? - uzviknu Mercedes začuđeno. - Ondje uopće ne pristaje!
- Imaš pravo, ondje uopće ne pristaje - ponovila je Nora poputjeke.
- Zašto ne? - bila sam posve razdražena.
- Boje se tuku - reče Mercedes.
- A zašto?
- Nježno svijetložuto u kuhinji tuče se s tamnozelenom bojom stolnjaka.
- Ti sa svojom umjetničkom osjetljivošću odmah to opažaš – reče Nora.
Bila sam iznenađena. Nora i Mercedes koje su zadovoljno sjedile u ovoj apsolutno
neukusnoj dnevnoj sobi, u tom okružju koje može prihvatiti jedino netko tko je slijep na
boje. tumačile su mi koje se boje tuku! Kao da ja nemam ukusa, kao da ja nisam arhitektica
interijera! Naravno da ja nikad ne bih nosila svijetložutu bluzu uz tamnozelenu suknju, ali
taj stolnjak nije bio samo tamnozeleni, bio je cvjetičast stolnjak. A prašnici ruža bili su tako
prašnički žuti kao i kuhinja. I ivančice su imale prljavo žute točke kao i mrlje na zidu! U
meni je kuhalo od bijesa. Baš je mene Mercedes našla pa da me uči o kombinacijama boja!
Ona sa svojom poput rajčice crvenom bluzom, poput hrđe smeđom plišanom suknjom i uz
to bež-žućkasta pletena jakna s bogatim zlatnim pucetima, oko vrata finski srebrni lanac i
kao kruna svega, njezino sjenilo za vjeđe u tirkiznoj metalik boji! Ali, dakako, njoj nitko ne
kaže kako su njezine kombinacije boja užasne. Jer kod Mercedes se na prvi pogled vidi da bi
bilo bezizgledno pokušavati je poučiti što je osjećaj za boje. I moja sestra spada u tu
skupinu.
Često sam se s Elisabeth rugala takvim ljudima. Elisabeth smatra kako jeto prirodni
zakon: što je neka osoba neukusnije odjevena, to radije poučava ostale što je dobar ukus.
Kao da je ikad itko te ljude molio za savjet u vezi s ukusom! Budući da nikada nitko ne gubi
riječi o bezizglednoj odjeći tih ljudi, oni žive u uvjerenju kako je sve besprijekorno. A
zapravo svatko odvraća pogled od njih budući da su tako užasno odjeveni kao da hodaju
okolo otvorenog raspora na hlačama. Točno: i Mercedes je bila odjevena poput otvorenih
hlača!
 Ja se uzbuđujem toliko zbog toga budući da mi, arhitekti za unutarnje uređenje,
posebno patimo zbog takvih ljudi. Svi docenti, koji imaju praktičnog iskustva, upozoravali
su nas kako je teško raditi s ljudima koji nemaju ukusa. Tri naručitelja koja nemaju ukusa i
nakon toga zreo si za ludnicu. Oni ne vide razliku između dobrih i bijednih kombinacija
boja, no miješaju se u sve. Jedan nam je docent objasnio kako je dokazano da je pet posto
pučanstva slijepo na boje i da su to zbog nekih nasljednih razloga gotovo samo muškarci,
što je posebno glupo, jer su pri velikim projektima u pravilu muškarci naručitelji. Zato se
vrlo često događa da se moramo natezati sa stručnjacima za ukus slijepima na boje. Ta me
tema dovodi do ludila! A sada nisam mogla unijeti u to kućanstvo ni lijep stolnjak, iako sam
ga sama platila!
- Taj bi stolnjak pristajao u moju kuhinju - reče Mercedes.
Aha, odavde puše vjetar. - Tukao bi se s tvojim negližeom - rekoh i pokušali se pritom
smiješiti kao da je to šala.
- Da, kod Medi bi vrlo dobro pristajao u kuhinju - reče Nora. - A ja imam još onaj
predivan stolnjak što ga je Medi izvezla dok je bila dijete.
Dobacila sam Benediktu prodoran pogled. On je znao što mi znači taj stolnjak.
- Posudit ćemo ti stolnjak, a ti ćeš zato posuditi Violi stanarinu dok Viola ne dobije
posao - reče Benedikt.
- Kako to? - uzviknu Mercedes. - Zar se ovdje darovi uvjetuju?
- Baš tako - reče Benedikt. - Ovaj je stolnjak darovan pod uvjetom da dođe u našu
kuhinju.
- Onda dobro, ako ti je baš toliko stalo - reče Nora kao da će samo Benediktu za ljubav
trpjeti u svojoj kuhinji stolnjak koji se navodno tuče s mrljama masti zapečenim od prašine
na njezinim zidovima. No tako je stolnjak bio spašen. Ništa drugo nije mi bilo važno.
Nora je darovala Benediktu rokovnik uvezen u kožu koji je želio. Dala mu je dar s
računom kako bi to mogao odbiti od poreza. Mercedes je od nje dobila neku nezgrapnu
finsku srebrnu narukvicu koju je Mercedes proglasila avangardnim dizajnom. Meni je Nora
darovala bocu konjaka i objasnila, a da je nisam za to pitala, da “V.S.O.P.” na etiketi znači
Very Superior Old Product, a to je nešto vrlo kvalitetno. Zatim je rekla kako nakon dobra jela
godi konjak i da smijem odmah otvoriti bocu. Mercedes mi je darovala parfem. Nosio je ime
neke ružne tenisačice koja je u posljednje vrijeme samo gubila. Jamačno je cijena parfema
bila snižena u odgovarajućem iznosu. Ja sam se unatoč tomu pravila kao da sam oduvijek
željela mirisati poput ružne tenisačice.
Benedikt je darovao majci i sestri po jedan sanduk najfinijih voćnih rakija. Obje su
smatrale kako je to predragocjeno da bi se sada otvorilo te su dalje pile visokokvalitetni
konjak. Napokon mi je Benedikt pružio sićušnu kutiju umotanu u ljubičasti papir.
- Da pogađam što je unutra? - rekoh.
- To je samo mali dar.
- To se i vidi.
U kutijici su bile naušnice koje su izgledale poput ljubica. U sredini je bio briljant.
Zaprepašteno sam ih uzela u raku. Bile su od plastike. Briljant je bio od štrasa. - A zašto
naušnice?
 - Mislio sam kako ti naušnice u obliku ljubica dobro pristaju. Nora uzviknu: - Ljubica
znači latinski viola! Nisi mogao bolje odabrati naušnice, Benedikte!
Razmišljala sam da li da se pravim kao da to, pošto se već dvadeset pet godina zovem
Viola, nisam znala. Kao da mi je zapela kost u grlu. No stavila sam naušnice smiješeći se i
rekla: - To zacijelo nije sve.
Benedikt reče tajanstveno: - Moj dar tebi nešto je manji od tvoga dara meni, ali moje je
iznenađenje za tebe mnogo veće. Ostanite svi ovdje sjediti. - Izašao je. Čuli smo kako su se
zalupila kućna vrata.
Sjedila sam između Nore i Mercedes, gledala na stol s mozaikom i van Goghom s
odrezanim uhom u obliku bubrega te premetala svoje naušnice, kadli zazvoni telefon.
- Benedikt! Odakle zove? - poviče Nora a zatim se obrati meni: - Hoće da dođeš pred
kuću.
Izjurila sam.
 23. POGLAVLJE

Pod uličnom svjetiljkom ispred kuće stajao je blještavi crni BMW kabriolet s otvorenim
krovom, a u njemu je očarano sjedio Benedikt.
- Što je to? - uzviknula sam.
- Naš novi kabriolet! Kako bih te mogao primjereno voziti! - Benedikt skoči iz
kabrioleta te stane skakutati od radosti poput malog djeteta.
- Zar je to moje?! - rekla sam zbunjeno.
- Dušo, to je Angelin auto! To je bio Angclin auto! Ja sam ga otkupio! Uđi!
Ugrizla sam se za usnice. Kako sam samo mogla pomisliti da je taj auto za mene! Zurila
sam u kožne presvlake i Benedikta. Ščepao je slušalicu između sjedala i stao birati: - Dođite
i vi brzo pred kućna vrata! - viknuo je u slušalicu.
- S autotelefonom - uzviknuh, iako sam bila bez riječi.
- Sad imamo napokon svoj privatni drugi telefon! - uzviknu Benedikt trijumfirajući.
Nora i Mercedes izašle su iz kuće.
- Je li to tvoj novi auto? Kako je fantastičan! - uzviknu Nora. - Auto snova!
- Ima stila - uzviknu Mercedes.
Benedikt je oduševljeno tumačio kako je užasno povoljno dobio Angelin kabriolet.
Samo zato jer se Angela neprekidno ljutila zbog krova koji se navodno teško otvarao.
Benedikt nam je jednom pokazao kako se lako može otvoriti i zatvoriti, lakše od kišobrana.
Osim toga, Angeli se nikad nije svidjela boja, za njezin ukus bila je to pogrešna crna boja
kavijara. A bila je to apsolutno boja snova. - Zamislite, sada vozim jednako skup auto kao
moj šef, a on se ipak ne ljuti! Naprotiv, Faberu je bilo užasno drago što sam njegovu Angelu
oslobodio tog auta!
Otišli smo na pokusnu vožnju s otvorenim krovom. Bilo mi je ledeno, ne samo zbog
otvorena krova. U tajnoj nadi pogledala sam u pretinac za rukavice, možda je ondje bio neki
paketić, malen paket za mene. Benedikt je hvalio uzornu rasvjetu u pretincu za rukavice.
Bio je potpuno prazan.
Suze su mi navrle na oči.
- Benedikte, imaš benzina u krvi! - viknu Nora sa stražnjeg sjedala.
- Ima super u krvi, poput oca! - uzviknu Mercedes.
Benedikt dade gas. Vjetar od vožnje bio je tako glasan da me Nora i Mercedes nisu
mogle čuti kad sam tiho upitala: - A što je zapravo s prstenom?
- Prsten, dušo... Nažalost, došlo je do nezgode. Nema ga. Već je prodan.
- Ali dao si predujam!
- Ipak je nestao. Poslao sam jučer Angelu u grad da ode po njega. I nije ga bilo.
- Jesi li siguran?
- Siguran, vratili su Angeli predujam.
- Zašto si poslao Angelu po moj prsten?
- Nisam imao vremena cijeli tjedan. A ona je ionako išla u grad.
 - I više ga nema - rekla sam za sebe.
- Angela misli da je prodavačica bila podmićena i skuplje ga prodala nekome drugome.
Znaš i sama kako su prodavačice glupe.
I nije ga više bilo. Osjetila sam kako mi je suza kliznula niz obraz. Bila sam tako
razočarana, ali Benedikt mi tu nije mogao pomoći. Ima prodavačica koje su spremne na sve.
- Bio sam ogorčen - reče Benedikt tiho - ali nisam mogao ništa učiniti, bio je to jedini
prsten koji se tebi svidio. Danas sam još pokušao naći neki sličan, ali imala si pravo, taj je
bio jedinstven.
- Pala mi je kap kiše u oko - rekoh i obrisah suzu. Pogledala sam Benedikta. I on je imao
vlažne oči.
- Raduj se jednostavno sa mnom - reče on tiho. - Meni je ovaj auto ispunio san iz
djetinjstva, to je moj prvi kabriolet. - Zatim je uključio kasetofon. Marilyn Monroe je
pjevala: I wanna be loved by you, just you and nobody else but you.
Ni ja nisam htjela da me itko drugi voli osim Benedikta. Ovo s prstenom nije uspjelo,
bio je to jednostavno peh. Ali zato je Benedikt imao sreće, dobio je taj auto. A ono što
usrećuje Benedikta, usrećuje i mene. Njegov luksuzni auto učinio me luksuznom ženom
kojoj su svi zavidjeli. Zamišljala sam da se npr. provezemo uz Lydiju Bauernfeind s
njezinom starom vrećicom Yves Saint Laurenta. Zamolila bih Benedikta da stane, otvorila
bih prozor pritiskom na puce i rekla onako dosadnim glasom kao Angela: - Halooo.
A sada je Marilyn Monroe pjevala Diamonds are a girl’s best friend. Ja sam, naravno,
poznavala pjesmu, ali ne ovu kasetu. Zar ju je Angela prodala zajedno s autom?
.... and I prefer a man, who gives expensive jewels...
Da, bila je to Angelina pjesma. To nije moja pjesma. To nije naša pjesma. Spustila sam
zaslon za sunce i promatrala u ogledalu plastične naušnice u obliku ljubica. Tko ne zna,
mogao bi pomisliti kako su kamenčići od štrasa pravi. Ali to nije bilo ni važno. I poput
vojvotkinje u televizijskoj reklami koja je dobila žicu za čišćenje lonaca rekla sam: - Za
promjenu štogod drugo, a ne uvijek briljanti.
 24. POGLAVLJE

Benedikt bi najradije prenoćio u svom novom automobilu. - Znaš li koliko normalno

stoji ovaj kabriolet posebne klase s tom opremom? - upitao je kad smo napokon legli u svoj
krevet. Nisam imala pojma.
- Više od sto tisuća!
- Nije moguće.
- Angela mi je pokazala račun. Pogodi koliko sam ja platio? Nisam imala pojma.
- Ni šezdeset tisuća!
- Zašto ti ga je tako jeftino dala?
- Nije imala drugih kupaca. Zimi nitko ne kupuje kabriolet, ali htjela ga je zbog poreza
svakako prodati još ove godine, a već je naručila i novi auto. - I tada je Benedikt priznao da
je dobio kredit kako bi platio kabriolet. Ali što se poreza tiče, bilo je apsolutno idealno što je
kupio tako skupi automobil, mogao je čak odbiti kreditne kamate od poreza pa mu ga je
praktički platio porezni ured. To čine svi bogataši.
- A što je s našim starim BMW-om?
- Njega ćemo hitno zbrinuti. Povest ćemo ga sutra kad idemo tvojim roditeljima. Već
sam telefonski razgovarao s Nikom. Znaš da Niko misli da bi pri sadašnjim ludim cijenama
rabljenih vozila lako mogao izvući za nas osam do deset tisuća maraka.
Sad sam ja bila oduševljena, novi auto bio je rješenje mog problema. Ja sam stari auto
platila pedeset posto: - Onda ću za svoju polovicu starog auta dobiti toliko novaca da više
ne moram tražiti od tate.
- Mislio sam da meni daruješ polovicu starog BM W-a, a ja tebi zato darujem novu bolju
polovicu kabrioleta za Božić, zar to nije dovoljno? - reče Benedikt lagano uvrijeđen.
- Darovat ćeš mi polovicu svog kabrioleta?
- Dušo, zar si mislila da ću ti darovati samo par naušnica? Budući da nisi dobila prsten,
dobit ćeš za utjehu pola kabrioleta, a meni ćeš zato dati polovicu staroga. Time sam riješio
osnovno financiranje.
 25. POGLAVLJE

Otac je bio zadivljen što je moj dečko nakon četiri mjeseca rada kod njegova brata
vozio veći auto nego on nakon trideset godina rada u osiguravajućem zavodu. Moja se
sestra pjenila od zavisti.
Niko je bio očaran. Upravo jedinstvena prilika. I, izvan svake dvojbe, u sljedećem
tjednu on će naš stari BMW optimalno preprodati i doznačiti novac Benediktu, dakako, bez
provizije.
Benedikt nije bio nazočan kad sam tražila od oca novac. Srećom. Prvo otac nije ništa
shvaćao. Pa dao mi je već tristo maraka za Božić. Kad sam rekla da mi to nije dovoljno, pitao
je dakako kamo je nestalo onih osam tisuća maraka od kolovoza.
- Otišli su na preuređenje itd. - rekla sam namjerno ovako neodređeno. Pitao me jesam
li kupila rukom oslikane svilene tapete.
Kad moj otac pokušava biti duhovit, stvari postaju ozbiljne. Da ga umirim, objašnjavala
sam potanko kako sam jeftino preuredila dvije sobe. Moj je otac reagirao kao sitan trgovčić,
uzevši olovku i papir. Jesam li sama platila preuređenje? Bio bi to predimenzioniran dar za
Benedikta pa bih se prevarila o okvirima svojih mogućnosti! Za mog je oca bilo tipično da
govori o okvirima mogućnosti! A što je rekao na to što mi je Benedikt darovao polovicu
svog fenomenalnog automobila za Božić?
Otac je udarao olovkom po papiru. Dobro, a gdje je ostatak novca, ako je preuređenje
tako jeftino?
- Za hranu itd.
- Toliko nama ne treba za hranu itd.
Pobjesnila sam. Otac nije imao pojma kako se sve to zbraja. - Platila sam ukupno i 1400
maraka stanarine.
- Zašto plaćaš stanarinu? Rekla si mi da cijeli dan preuređuješ i čistiš, pa zašto onda
plaćaš stanarinu?
- I Benedikt je plaćao tebi stanarinu kad smo stanovali u tvom stanu, ako si možda
zaboravio.
- Ali ne tako bezobrazno mnogo. - Otac je računao. - No unatoč tomu trebalo bi ostati
novca.
Svi pokušaji umirenja ostali su bez rezultata. Naprotiv. Ne može biti da ja preuređujem
trošnu kuću a usto još plaćam stanarinu i kupujem hranu. Otac je urlao: - Ja ne želim
financirati kućanstvo tvog dečka!
Ja sam uvijek bila očeva miljenica, ali sada je sve što sam rekla bilo pogrešno.
Vjerojatno je bio zavidan zbog našeg kabrioleta.
- Daješ se iskorištavati! - grmio je. - Pravno gledano, ti nemaš nijedan vijak u njegovu
kabrioletu! Kad jednom veza pukne, što će ti ostati?
Pokušavala sam mu objasniti kako se Benedikt morao zadužiti zbog poreza i da je auto
praktički dar poreznog ureda, ali moj je otac urlao kako je to glupost i da Benedikt mora
plaćati auto plus zajam. Pa ako su to već moderni odnosi, onda, molim, neka budu kako
treba. Onda neka za sve budu odvojene blagajne. Naravno, za mog oca kao pravnika u
osiguravajućem društvu život je niz katastrofa.
- Benedikt je čak zaključio ugovor o stambenoj štednji za nas! - To bi se trebalo svidjeti
mom ocu koji razmišlja na način osiguravajućeg zavoda, bilo je to dovoljno malograđanski!
- Ti nemaš ništa od toga! On ga je zaključio za sebe! A ako je već tako revan u pogledu
poreznih olakšica, što se ne oženi tobom? Onda bi mogao uštedjeti toliko poreza da bi te
mogao bez problema financirati sve dok se to bude odugovlačilo kod Georga!
- Neću se udavati samo zato da bih imala poreznih olakšica.
- I ja hoću više od poreznih olakšica - reče moj otac. - Želim štedjeti svoj novac.
Htio me ucijeniti. Tko ima novac, ima moć, kaže on uvijek. Ali da ga ne uzrujam još više,
rekla sam: - O tome smo već razgovarali.
- O čemu?
- Pa o vjenčanju.
- Aha - reče moj otac nešto ljubaznije.
- Ali ne ide to tako brzo, tu ima gomila administrativnih zavrzlama. Ove godine
jednostavno nismo to više stigli.
- Aha - reče moj otac vidno ljubazniji. - Dakle, dat ću ti petsto maraka na tvoj račun. -
Istodobno smo odahnuli. Napokon smo se pogodili.
- Daj mi novac samo tako, još nisam otvorila račun - rekla sam radosno.
To nisam trebala reći, jer je moj otac opet dobio napad bijesa. Da ne može biti istina da
nisam imala vremena otvoriti račun! Da sam mjesecima tisuće maraka nosila u torbi! Da
sam nesposobna postupati s novcem. Dosta mu je što hrani dijete anonimnog Šveđanina i
ne želi još financirati osoblje arhitekta koji dobro zarađuje! Kad budem imala račun, neka
mu dam broj, a prije toga ni pfeniga.
Moj se otac smiješio demonstrativno nepokolebljivo. To čini uvijek kad odluči utvrditi
neki odgojni primjer. Time su po iskustvu daljnji pregovori postali suvišni. Najmanje tri
dana. A mi ne ostajemo tako dugo. Benedikt se odmah poslije blagdana trebao vratiti zbog
natječaja.
- Dobro, onda više nećemo razgovarati o tome - izustih onako hladno.
Nećemo se vjenčati zato da bismo imali porezne olakšice. A nećemo se vjenčati ni zato
što me moj otac ucjenjuje.
 26. POGLAVLJE

Umjesto da se dalje ljutim na oca, nazvala sam Elisabeth. Rekla je da odmah dođem do
nje jer ima veliko iznenađenje.
U Elisabethinu jednosobnom stanu, na njezinoj sofi koja je ujedno bila krevet, ležao je
Peter od svjetiljke. Kakvo iznenađenje! Peter je rekao kako je došao samo zato da me
ponovno vidi. Ali ja sam imala dojam kako je on bio prilično udomaćen na Elisabethinu
krevetu-sofi. Kad sam ga upitala što sada radi, rekao je: - Postao sam skladišni radnik.
- Skladišni radnik?
- Pomažem majčinoj tvrtki koja prodaje kućanske artikle, pakiram pakete i sortiram
skladište.
- Hoćeš li vidjeti iznenađenje? - upita Elisabeth.
Prekinula me dok sam razmišljala kako mi je bilo žao Petera. - Mislila sam da je Peter
to iznenađenje.
Elisabeth je skinula tanku crnu tkaninu s crnog postolja u kutu i pritisla prekidač.
Ondje je stajala čarobno osvijetljena jednom od Peterovih svjetlosnih instalacija naša
maketa bankovne podružnice Faber & Leibnitz. Potisnula sam razmišljanje o uništenoj
maketi, htjela sam zaboraviti ono za što sam mislila da se ne može spasiti. - Pa ljepša je
nego prije!
- Točno - reče Elisabeth - sada sam se uvježbala.
Sve je onako kako je bilo, samo još bolje: rukom oslikan uzorak tapeta djelovao je još
plastičnije, sjene na podu još točnije. Na jednom zidu u prostoriji s prekidačima otkrila sam
nešto novo: sliku veličine kutije žigica u zlatnom okviru.
- Na tom zidu bila je samo mala mrlja od soka pa sam objesila sliku iznad mrlje.
Promatrala sam pomnije minijaturnu reprodukciju: neki plavokosi muškarac pozirao
je na mrtvom zmaju. Zmaj je imao dvije glave.
- Za uspomenu na tvoju sestru i Solveig - reče Elisabeth.
Zatim je pokazala fotografije koje je izradila svojim novim makro-objektivom. Maketa
je bila tako savršena da je na fotografijama izgledala kao prava unutrašnjost banke iz
prošlog stoljeća. Bilo je fantastično. - Ne bih mogla još jednom napraviti taj rad!
- Ako čovjek zna što radi, onda mu sve polazi za rukom. I čovjeka posao puno više
veseli ako teži nekom cilju nego kad samo slijepo nešto petlja. Profesionalac se razlikuje od
diletanta po tome što zna što radi - reče Elisabeth vrlo profesionalno. - Ali dosadno je točno
znati što se radi. To je tako nekreativno.
- Ja mislim da nije. Ako ne znam što činim, ostali mi kažu što trebam činiti. Radije činim
vlastite pogreške umjesto da mi drugi propisuje koje pogreške trebam činiti. To je
definitivno najnekreativnije.
- Ja bih mogao odmah ponovno napraviti maketu - reče Peter i stane zaljubljeno
promatrati maketu. - Sudjelovao sam u restauriranju.
Bila sam pomalo ljubomorna. - A kako tvoj posao kod Hagena i von Müllera? - upitah
Elisabeth.
 - Ništa od toga. Užasno je što sam zato studirala.
- Ne razumijem.
- Prošlog sam se tjedna opet užasno naljutila. Došao je neki polućelavi prdonja,
parkirao svoj porsche ispred ulaza, stao mjeriti prodavačice kao da je ušao u bordel i drsko
mi se obratio upitavši me znam li da moja boja kose dobro pristaje uz ljuljačku i bih li mu se
mogla malo zaljuljati? Odmah se došuljao šef i rekao: “To će gospođica Leibnitz rado
učiniti!” Morala sam se ljuljati pred lijenčinom. Zatim je drski polućelavac upitao šefa bi li
dopustio da odem poslije radnog vremena s njim na čašu pjenušca i da mu i dalje tako
dražesno demonstriram prednosti naše kuće. Moj je šef izjavio: “To će gospođica Leibnitz
rado učiniti.” Mene nitko ništa nije pitao.
- A zašto on tebe oslovljava s gospođica?
- On oslovljava sve s gospođica, tvrdeći da to njegovu kuću čini privlačnijom za
gospodu kupce. Mi smo reklamni materijal, kaže on, i zapošljava samo zato arhitektice za
interijere jer gospoda vole dašak akademske naobrazbe.
- Elisabeth kaže da je ona po zanimanju “kurva za pokućstvo” - viknu Peter između
toga.
- Dakle, morala sam dopustiti da me ovaj polućelavac odveze svojim smrdljivim
porsheom u neki bistro. Budući da sam rekla kako nemam vremena, morao je brzo otkriti
svoje tajne želje: htio je preko mene dobiti jeftinije ljuljačku i neke sitnice. On je vrlo
velikodušan, rekao je, pa ako bude štogod od posla, mogla bih dobiti par cipela.
- Par cipela?
- Elisabethine cipele mu se nisu svidjele - objasni Peter. - Gospodin je smatrao kako
prava mačka poput nje treba nositi visoke potpetice.
- I ništa više nije ponudio? Samo par cipela?!
- Rekla sam vrlo objektivno da ja mogu godišnje kupovati jeftinije za određeni iznos, a
taj mi iznos treba za vlastite potrebe. Na to reče polućelavac: “Ali to pokućstvo si vi ne
možete priuštiti! Ili možda imate nekog bogatog prijatelja?” Zatim sam otišla na WC i više se
nikad nisam vratila.
Tipično za Elisabeth!
- Da sam se vratila, to bi me stajalo 8,50 maraka. On ne bi platio čašu pjenušca pošto je
doznao da preko mene ne može ništa zaraditi. Ili bih zbog odštete što nije dobio popust
morala otići s njim u krevet.
- Jesi li to ispričala svome šefu?
- On me sutradan odmah pitao je li kupac bio sa mnom zadovoljan. Kad sam mu rekla
da je tip htio samo poseban popust, rekao je da sam trebala spomenuti naše posebne
ponude. Mogu biti sretna dok se ne traži od mene pokusna ševa za one koji se zanimaju za
madrace. A što me najviše naljutilo: neke drage kolegice tvrde sada da sam sama naručila
tog bezveznjaka kako bih pokazala šefu da imam dobru prođu kod kupaca.
- Govno od posla, govno od šefa, govno od kupaca - reče Peter.
- Ova pseudoluksuzna sredina je skroz naskroz glupa. Sva ta pohlepa za statusom! Žene
su isto takve. Najprije izjavljuju razmetljivo: “Novac ne igra nikakvu ulogu, glavno da mi se
sviđa”, ali onda izgovaraju četiri čarobne riječi...
 - Koje četiri riječi?
- Moram prvo pitati muža. Žene ne mogu kupiti ni neki bezvezni svijećnjak a da pritom
ne upozore tko navodno odlučuje o njihovu novcu. I tada kada točno znaš da žena sama
zarađuje, da si sve priušti. Upravo tada žene kažu: “Moram prvo pitati muža”. Pa kada se
stvarno vrate sa svojim navodnim izvorom novca, muž će jamačno reći: “To je preskupo.”
Žene traže pokućstvo za prostore u kojima se same zadržavaju, dakle, dnevnu sobu,
kuhinju, spavaonicu, dječju sobu - to su sve ženski prostori i tu treba štedjeti. Ali svaki
muškarac koji jednom mjesečno napiše jedno pismo za svoju udrugu za uzgoj malih
životinja uređuje kod kuće ured kao da je šef koncerna. Sve je to moguće. Tu ništa ne smije
biti jeftino.
Ali ako se doista radi o bogatim muževima...
- Kod bogataša je škrtost statusni simbol. Ne možeš postati bogat rasipnošću. Što je
netko bogatiji, to se više cjenka. I za deseti dio postotka popusta. Oni pregovaraju sa svojim
vezama. Imati veze znači znati gdje se nešto jeftinije dobije. Moj šef priča uvijek onaj vic:
“Zašto su muškarci protiv braka, a za vezu? Jer preko veze jeftinije dobiju žene.” Takvo što
bi rekao i moj otac. - A što ćeš sada raditi?
- Moram pričekati još četiri mjeseca da mogu dati otkaz. Onda sam ondje radila pola
godine i tek tada mogu dobiti pokućstvo s popustom. Naime, jedino što me zanima u toj
trgovini jest stol s dvanaest nogu i stolci iz kolekcije Kahnweiler. Fantastičan stol za
razvlačenje s posebno tankim metalnim pločama za kojima može sjediti četrnaest osoba i
koji se može složiti na 60 x 110 cm. Ima dvanaest nogu od metala, a svaka noga je drukčija:
jedna je savijena kao kod baroknog stola, ona uz nju izgleda poput simbola munje, zatim
dolazi spiralna noga, sljedeća je poput uskličnika, postoji renesansna noga s lavljom
pandžom i stup. Totalno umjetničko djelo i totalno funkcionalno. Bila je to ljubav na prvi
pogled, hoću takav radni stol za cijeli život. I uz to šest stolaca, svaka noga je također
drukčija. Samo to čekamo.
- Tko smo to mi? Peter i ti?
- Da, Elisabeth i ja - reče Peter. - Čim Elisabeth kupi svoj omiljeni stol za razvlačenje,
osamostalit ćemo se. Želimo pokušati izrađivati makete za arhitektonske biroe. Sve više
biroa da je izrađivati takve specijalne narudžbe izvan kuće. Mi radimo precizno, točno i s
ljubavlju za detalj.
Još sam se više čudila. Dakle, oni su u vezi. Od kada? Od oproštajne proslave kod mene?
Nisam se usudila pitati, njih dvoje razgovaraju samo o svojoj radnoj budućnosti. Oni
zamišljaju da će jednom vojska proizvođača maketa raditi za njih, a oni će nakon toga slati
fotografije maketa bankovnih podružnica arhitektonskim biroima kako bi dobili narudžbe.
Peter će pisati pisma, a Elisabeth će preuzeti osobne kontakte. Peter će u dvosobnom stanu
urediti sobu kao ured, a Elisabeth će ondje postaviti svoj Kahnweiler stol kao radni stol.
Peter je izjavio da se sam ne bi nikada usudio osamostaliti se, ali s Elisabeth ne može
pogriješiti. No najčudnije je bilo sljedeće: njih dvoje nisu uopće djelovali kao ljubavni par,
više kao suigrači. Kao da uopće nisu zaljubljeni jedno u drugo, već samo u svoj posao!
Kad sam odlazila, Elisabeth me otpratila do podzemne željeznice. Oprezno sam je
upitala: - Jeste li dobro ti i Peter?
- Fantastično, užasno smo sretni što smo odlučili da ćemo ubuduće zajedno skakati u
hladnu vodu.
 Fantastični izgledi za budućnost: potonuti u hladnoj vodi. Elisabeth se nasmijala: -
Htjela sam još reći, ako kod tebe nešto loše krene, možeš početi kod nas.
- Kako bi to s Benediktom loše krenulo?
- Mislila sam, ako tvoj posao loše krene.
- Onda bih unatoč tomu ostala kod Benedikta. Ne stanujemo više ovdje. Ali što ćeš ti
učiniti ako s Peterom loše krene?
- Zašto bi loše krenulo? Peter cijeni moj rad, to više vrijedi. Mnogo više nego npr. slavni
bogati muškarac. Većina žena je siromašna uz bogata muža.
- To što Peter nema novaca, nije dovoljno za sreću.
- Meni je dovoljno - reče Elisabeth - ja se ne zanimam za muškarce nego za pokućstvo.
Žena lijepa poput Catherine Deneuve i Grace Kelly koja se zanima samo za pokućstvo!
Zagrlila sam je: - Sretno!
Rekla sam to kao da nekom teškom bolesniku želim da brzo ozdravi. Što će Elisabeth
bez pravog muškarca? Muškarca poput Benedikta?

Kad sam Benediktu i svojim roditeljima ispričala o Elisabethinim planovima, Benedikt

je rekao: - S radionicom za izradu maketa ne može se mnogo zaraditi.
Moj otac pogleda Benedikta čekajući povoljnu priliku. - Glavno da je plaćena za svoj
posao.
- Nemoj se brinuti, Viktore - nasmije se Benedikt. - Ja ću se već pobrinuti za Violu. Za tri
tjedna dobit ću natječaj za starački dom i onda možemo zaposliti Violu.
Nakon toga moj se otac primirio.
Kasno noću, kad smo jurili 220 km na sat autocestom prema kući, postalo mi je jasno
zašto sam se brinula za Elisabeth: onaje mislila samo na svoju karijeru. Ljubav je za nju bila
sporedna stvar. Tako ne možeš biti sretan!
 27. POGLAVLJE

Posljednjeg tjedna u godini, posljednjih dana prije predaje natječaja,

Benedikt je radio gotovo dvadeset četiri sata dnevno. Moj se stric odmarao s obitelji na
Karibima. Samo je gospodin Wöltje bio kod Benedikta u birou kako bi se maknuo od
obitelji. Gospodin Wöltje nije više govorio o Sandy, još je bio nakljukan sedativima, uopće
nije smetao Benediktu kad je ovaj radio, budući da je samo apatično sjedio ondje i govorio: -
Meni se fućka za sve.
Benedikt je morao sve više mijenjati prednacrt gospodina Wöltjea. Gospodin Wöltje je
sam rekao kako je nadrljao standardno sranje, a sada je Benedikt za to odgovoran, no
Benedikt ne želi isporučiti neko standardno sranje.
Benediktov je nacrt bio doista smion. Oblikovao je pročelje kao nepravilnu nazupčanu
liniju, na drugoj strani zgrade bili su nazupčani čak i balkoni. U unutrašnjosti staračkog
doma ponavljala se ta struktura u dva svrnuta nazupčana zida koja su raščlanjivala
predvorje. Bio je to sličan nacrt kao u njegovu diplomskom radu, samo još smioniji.
Benedikt je želio upravo naglašeno uočljivo rješenje, jer svaki arhitekt mora imati uočljiv
rukopis, inače ostaje vječno nezapažen.
Iako je njegov nacrt u načelu bio drukčiji nego prednacrt gospodina Wöltjea,
Benediktov starački dom izgledao je više kao neko futurističko omladinsko sastajalište - čak
je gospodin Wöltje rekao, kad bi se on ikad trebao povući u neki starački dom, ako bi to
uopće bilo potrebno, onda samo u taj!
Posljednjeg radnog dana u godini, točno u zadnjoj minuti, Benedikt je bio gotov. Odnio
je osobno svoj nacrt odboru za natječaj i dao potvrditi da ga je predao u roku. Gospodin
Wöltje je rekao da je to jedino što je kod tog natječaja važno.
Jedva što je Benedikt napokon stigao kući, nazvao je gospodin Wöltje i rekao da bi
nakon te intenzivne suradnje trebalo slaviti pa poziva Benedikta večeras u svoju omiljenu
gostionicu, jer već dugo nije bio ondje. Njegova žena, kao obično, nema volje poći tamo, ali
mene je izričito pozvao.
Omiljena gostionica gospodina Wöltjea zvala se Agorafobija, no bila je prilično prazna
kad smo se mi pojavili u devet sati. Gospodin Wöltje već je bio ondje, ali ne više trijezan.
Rekao je da pijem Pinu Coladu, sve djevojke ovdje lude su za Pinom Coladom budući da čaša
stoji petnaest maraka. Inače me gospodin Wöltje gotovo i nije primjećivao. Nije imao volje
razgovarati ni o Benediktovu nacrtu. Naručivao je neprekidno novo pivo i gledao
rastreseno oko sebe. Kad se lokal malo napunio, uzrujavao se zbog mladeži koja je stajala
uz naš stol pa je rekao da samo čeka da netko stavi svoju guzicu u njegovu čašu s pivom.
Kad smo predložili da zamijenimo lokal, naručio je novo pivo.
Bilo je jedanaest sati kad se gospodin Wöltje trznuo i laktom gurnuo Benedikta: -
Pogledajte, nije li to ona?
Benedikt je pogledao i uzdahnuo: - Ah, gospodine Wöltje, to ste trebali odmah reći.
Došla je Sandy. Stajala je sa skupinom svojih vršnjaka uz šank.
- Nisam imao pojma da Sandy još zalazi ovamo - reče gospodin Wöltje.
Bila je to šala; on je samo nju čekao.
 - Čini se da ima nekog novog koji je uzdržava - reče gospodin Wöltje. Pun prezira
razvukao je usta: - Izgleda propalo poput kakve ofucane fličkice.
To nije bilo točno. Sandy je nosila traperice i crnu kožnu jaknu kao svi iz njezine
škvadre. Bila je najluđe našminkana od svih njih. Smijala se na sve strane lokala, samo ne
tamo gdje je sjedio gospodin Wöltje. Naravno da ga je vidjela.
- Imam ideju - gospodin Wöltje gurnu opet Benedikta laktom. - Mogli biste malo
porazgovarati s njom.
- Sigurno je najpametnije ako sami porazgovarate s njom.
- To nema smisla. Opet ima onaj svoj smiješni pogled, to znači da ima mjesečnicu, pa je
živčana.
- Onda bi prema meni bila jednako tako živčana.
Gospodin Wöltje se pravio kao da razmišlja. - Imam ideju - reče on licemjerno. - Vaša
prijateljica mogla bi razgovarati s njom kao žena sa ženom.
- Što misliš? - upita me Benedikt.
- Što da razgovaram s njom? Sandy sam vidjela tek dva puta u životu,
- Pitajte je diskretno ima li koga novoga. Kako to zamišlja gospodin Wöltje?!
- Pođi jednostavno k njoj i pozdravi je - reče Benedikt.
Nije mi ništa drugo preostalo. Ali najprije sam otišla na WC, tako nepripremljena nisam
mogla pristupiti lijepoj Sandy. Sandy je imala žarkocrveni ruž za usne koji je izgledao ludo,
a moj gotovo bezbojni djelovao je u odnosu na njega bijedno, no bilo je to barem malčice
bolje nego ništa. Prilazila sam joj spuštena pogleda. - Bok Sandy, mi se poznajemo - rekoh.
Sandy zgrabi ruku nekog plavokosog diva sa smiješkom kao na reklami za zubnu pastu
i okrene se.
Pokušavala sam se praviti kao da tek tako tu stojim. Pokušavala sam uzvratiti pogled
jednog od onih koji su tu stajali, a da nikoga ne pogledam. Nisam uspjela, prikrala sam se
ponovno stolu. Gospodin Wöltje me bijesno pogledao. Benedikt mi je kimnuo: - Molim te.
Viola, donesi mi kutiju cigareta.
Sandy je stajala pokraj automata za cigarete. Dakle, dobro. Dakle, još jednom.
Ispred automata tražila sam neprekidno kovanice, a onda sam se napravila kao da
marke koju tražim nema u automatu pa razmišljam koju da uzmem. Stajala sam tako dugo
pred automatom dok Sandy nije pogledala u mojem pravcu, jer je mislila da sam već davno
otišla. - Bok, Sandy, gospodin Wöltje se zanima kako si - rekoh brzo.
- Gospodin Wöltje se može jebati. - Sandy se okrene.
- Neće - rekoh gospodinu Wöltjeu. I gotovo.
Gospodin Wöltje me pogleda tako bijesno da sam se prestrašila. Je li on takav i u poslu?
- Vi možete bolje s njom razgovarati - reče on tada Benediktu - vi koji imate toliko
uspjeha kod žena.
Benedikt se naceri gospodinu Wöltjeu: - Da? Pričajte mi malo o tome.
Gospodin Wöltje je samo gledao bijesan kao ris.
- Alt, gospodine Wöltje - uzdahnu Benedikt, uzme svoju čašu piva i ode u pravcu
automata za cigarete.
 Nije ga bilo najmanje deset minuta. Ni Sandy. Šutke sam sjedila pokraj gospodina
Wöltjea, zurila u svoju gotovo praznu čašu s posljednjim gutljajem mlake Pine Colade.
Gospodin Wöltje je bio tako razočaran mnome da nisam mogla zahtijevati od njega da mi
kupi još jednu. Da sam ispila svoju čašu, možda bi to bio nenametljiv znak da želim još.
Napokon se Benedikt vratio s djevojkom Sandyne dobi. Imala je najmanje deset
kilograma previše, nosila je preuske traperice koje su joj stezale noge u čudesne zavoje.
Usto i preuski pulover, vjerojatno da dokaže da je izbočina u visini prsa nešto veća od
koluta sala u visini struka. Izgledala je kao da uopće nema nikakvih oblika. Osim toga, imala
je masnu kosu i masne prišteve.
- Evo, dovodim vam Ute - reče Benedikt. - Ute je najbolja prijateljica naše Sandy.
Ja sam je potajno nazvala bezoblična Ute.
- Bok, Guido - bezoblična Ute pružila je gospodinu Wöltjeu prištavi obraz za poljubac.
Iznenadila sam se. Ako je to doista Sandyna najbolja prijateljica, onda je to jednoznačno ona
vrsta prijateljstva među ženama koja nastaje tako što se najljepša u nekoj klapi udruži s
drugom po redu najružnijom. Uvijek ima onih koje žele biti prijateljice najljepšima.
Najljepša nikad ne odabire za prijateljicu drugu po ljepoti, jer je tu konkurencija suviše
vidljiva, ona nikad ne bira ni najružniju, jer s njom nitko ne želi imati posla. Najljepša bira
drugu po redu najružniju. Tako je i princeza Diana birala svoje dvorske dame. Takva su
prijateljstva vrlo postojana jer obje strane imaju od njih koristi: najljepša dobiva od druge
po redu najružnije divljenje bez zavisti koju joj konkurentice ne žele priuštiti, a lijepa žena
izgleda uz ružnu još ljepše. Druga po redu najružnija ima itekako koristi od toga
prijateljstva: svi frajeri koji su zainteresirani za najljepšu moraju biti ljubazni s drugom po
redu najružnijom kako ne bi proigrali naklonost najljepše.
Kad se gospodin Wöltje oporavio od pogleda na ovu iznenadnu gošću, upitao je: - Ute,
želiš li Pinu Coladu?
- Ne, ja u načelu naručujem i plaćam sama - reče Ute, kao da se inače ne bi mogla spasiti
od opasnih poziva. Isto je tako odlučno rekla: - Mislim da sada Sandy bolje shvaća situaciju.
- Zašto?
Bezoblična Ute pokaže na Benedikta: - Ja i Sandy smo mu to upravo objasnile.
Pogledala je važno gospodina Wöltjea.
- Stvar, naime, stoji ovako: mi smo na nastavi sociologije obrađivali temu “etičke
vrijednosti i norme” i tu smo se igrali raznih uloga pa je Sandy ustanovila kako joj vaša veza
ne pruža nikakve etičke vrijednosti i norme jer su etičke vrijednosti i norme tvoje obitelji
bolje. Dakle, ja smatram “etičke vrijednosti i norme” strašno zanimljivima.
- Kakve su to bile uloge? - gospodin Wöltje se prilijepio uz svoju pivsku čašu.
- Pa rekla sam; naša profesorica sociologije je s nama pripremila uloge o “etičkim
vrijednostima i normama”.
- A kako se to igra? - gospodin Wöltje se pokušavao usredotočiti, no jednostavno nije
shvaćao.
- Jedna iz razreda morala je biti ljubavnica oca obitelji i nabrajati prednosti koje ima. A
druga je morala preuzeti ulogu suprotne strane i razraditi prednosti koje žena ima kada
ulazi u brak kao djevica.
 - I?
- Ja sam preuzela ulogu ljubavnice oca obitelji - reče bezoblična Ute glasom kao da je
uloga napisana za bezoblično tijelo.
- Ti?! - gospodin je Wöltje ostao bez teksta.
- Sandy je igrala ulogu djevojke koja želi ući u brak kao djevica.
- Sandy? Zašto baš Sandy? - Gospodin Wöltje je ostao još više bez riječi.
- Inače to ne bi bila zamjena uloga - reče bezoblična Ute. Benedikt reče gospodinu
Wöltjeu: - Ako sam dobro razumio, svaki sudionik zauzima stajalište koje je njemu osobno
strano i tako uči bolje razumijevati argumente drugoga.
- Točno - potvrdi bezoblična Ute.
- Ali zašto Sandy želi ući u brak kao djevica? I kako? - uzviknu gospodin Wöltje.
- Shvaćaš li ti uvijek tako teško? - reče Ute iznervirano.
- Sandy je morala preuzeti tu ulogu jer je ona jedina u našem razredu koja je hodala sa
starim oženjenim muškarcem.
- Pa ja nisam star, tek sam zakoračio u peto desetljeće.
- Moj je otac mlađi od tebe, a već je starac - reče Ule. Gospodin Wöltje se snuždi.
- Daj, pričaj malo sadržajno o čemu je zapravo riječ u vašem igrokazu - reče Benedikt.
Dakle, ja sam se mogla jako dobro uživjeti u ulogu ljubavnice starog oca jer imam
mnogo mašte, a zastupala sam sljeseće etičke vrijednosti i norme: bolje je imati muškarca
koji ima mnogo novaca jer onda ne bih trebala živjeti s roditeljima. I bolje je ako steknem
seksualna iskustva prije braka jer tada mogu bolje uspoređivati, i onda još nešto... - počeše
se po prištu, razmišljajući - ... ah, da, društveni status. Moj društveni status bio bi bolji u
odnosu na djevojke koje nemaju dečka.
- A sada ću ti odati što sam ja rekla - reče netko iza mene. Okrenula sam se. Bila je to
Sandy glavom. - Rekla sam što imam od toga ako se kao druga žena moram ševiti u drugom
stanu i ne mogu učiti, pa tada padnem zbog biologije na maturi i zaribam si budućnost!
- Točno to je rekla - potvrdi bezoblična Ute. - Rekla je i kako je etički bezvrijedno raditi
u butiku da možeš kupiti krpice koja se sviđaju samo starim muškarcima.
Uz Sandy je stajao onaj plavokosi div s paste za zube. Stavio je ruku oko njezina pasa i
pažljivo promatrao gospodina Wöltjea kao da je on plastična figura u prirodnoj veličini
prikazana u nastavne svrhe na satu prirode i društva.
Napokon je rekao: - Pretpostavljam li točno da je to lik oca s kojim si prije hodala?
Sandy sklopi oči. - Molim te, nemoj me na to podsjećati - dahtala je ona. Nato reče
energično gospodinu Wöltjeu: - Ovo je Hansi.
- Je li to tvoj novi frajer? Zar je on bolji u krevetu - promrmlja gospodin Wöltje.
Hansi kimnu: - Upravo tako, ja sam bolji u krevetu. Kao što je poznato, muškarci
postižu vrhunac potencije između 20. i 25. godine. Kod žena je vrhunac njihove seksualne
moći oko 30.
Gospodin Wöltje je samo mumljao: - Nije on bolji u krevetu. - On je bolji u biologiji! -
prosikće Sandy. - Zar to ne shvaćaš! Hansi mi daje instrukcije iz biologije. Zar da zbog
biologije trknem maturu? Matura mi je važnija od tvoje seksualne krize. A stanovati mogu i
sa svojim roditeljima pa ne moram spremati, kao u tvom stanu. Hansi i ja smo ravnopravni
partneri. Ja, naime, Hansiju dajem instrukcije iz engleskog! - I pritom je Hansija poljubila
nježno u bradu.
- I love you more than words can wield the matter, my sweetheart - reče Hansi.
- To je iz Kralja Leara - reče Sandy ponosno. - Ali ti nemaš pojma o tome.
- Nije on bolji u krevetu - mrmljao je gospodin Wöltje.
- Hvala na razgovoru - zasikće Sandy i odjuri, zagrlivši Hansija te stavivši svojti ruku u
stražnji džep njegovih hlača.
Jedva što je otišla, bezoblična Ute stane tješiti gospodina Wöltjea:
- Možda ti i nisi lošiji u krevetu, ali on je bolji u biologiji, moraš to prihvatiti - i ona
pomiluje ruku gospodina Wöltjea. Ali on više nije znao što se događa. - Da ti kupim Pinu
Coladul - upita Ute gospodina Wöltjea.
- Otac mi je danas dao četrdeset maraka.
- Otac ti daje četrdeset maraka? - Toliko ja ne bih ja nikada dobila.
- Moj otac ne želi da me uzdržavaju muškarci - reče bezoblična Ute i stane se češati po
prištu.
- Nije on bolji u krevetu - mumljao je gospodin Wöltje. Benedikt ustane. - Hajdemo sada
radije u krevet.
Bezoblična Ute rekla je kako ne možemo pustiti gospodina Wöltjea da ode bez utjehe,
ali mi smo ipak otišli. Prenijeli smo gospodina Wöltjea taksijem u njegov obiteljski dom. Bio
je tako pijan da nije našao ključ od kuće.
 28. POGLAVLJE

Na Staru godinu odvezli smo se našim kabrioletom posebne klase bez nekog cilja u noć.
Bez Nore - ona je otišla s Mercedes na silvestarsku gala operetnu predstavu; naravno da je
pokušavala nagovoriti Benedikta da pođe s njima, ali on se protivio. Predivno, moja
posljednja pobjeda protiv Nore za ovu godinu.
Kad je na našem kasetofonu u autu ponovno zapjevala Marilyn Monroe I wanna be
loved by you, just you and nobody else but you..., razmišljala sam što da zaželim, osim
Benediktove ljubavi, u novoj godini. Bila sam zabrinuta: koliko će vremena proteći od
odluke o rezultatima natječaja do mog zapošljavanja? Benedikt je rekao da se ne trebam
brinuti, da mi on može dati toliko novca koliko trebam, a još ćemo jednom ozbiljno zamoliti
Medi da odgodi rok za plaćanje stanarine.
Autotelefonom smo nazvali moje roditelje. Moj je otac samo uzviknuo: - Sretna nova i
uopće mnogo sreće. - Bio je kratak jer je vrlo skupo razgovarati s autotelefona. Moja je
majka rekla da će i ona biti kratka jer je užasno skupo nazivati s autotelefona, a zatim mi je
iscrpno ispričala da ove godine nisu kao inače slavili s Engelhardtovima, već sa Solveig. Da,
samo moji roditelji i Solveig, jer je Annabell otišla na doček Nove godine sa svojom novom
grupom za samopomoć. Grupa za samopomoć za majke čije će dijete u iduće dvije godine
poći u školu. Ondje će majke naučiti kako živjeti nekoliko sati bez djeteta. To je službena
grupa za samopomoć uz potporu države za osobe ovisne o djeci. U terapiji sudjeluje cijela
obitelj, a Annabell dobro napreduje, ona je čak bila suglasna s time da nakon proslave, na
koju su smjele doći samo majke, ali, pazite, bez djece, ode sama kući, a Solveig ostavi cijelu
noć kod djeda i bake. No otac je to sabotirao, jer se oštro protivio da Solveig spava u
bračnom krevetu između bake i djeda. Samo zato morala je Annabell doći po Solveig. No
Annabell je ipak bila na putu dva sata bez Solveig i nazvala je samo jednom, pričala je
oduševljeno moja majka. Izuzetno sam bila sretna kad sam čula Solveig kako viče: - Hoću
telefonirati! - To mi je prištedjelo slušanje daljnjih panegirika o Annabell.
Zatim je Benedikt nazvao gospodina Wöltjea, poželio da mu nova godina bude bolja od
stare, barem da bolje završi. A gospodin Wöltje je samo rekao: - Meni se fućka za sve.
Pritisla sam uho na drugu stranu slušalice. Gospodin Wöltje je govorio ubitačno polako,
kao da je pod prevelikom dozom sedativa. Pričao je kako je imao ideju napustiti apartman,
a budući da ga je htio što brže iznajmiti kako ne bi nepotrebno dugo plaćao stanarinu,
razmislio je i onda se sjetio da pita Detlefa Jacobija, koji se htio rastati od svoje Ksantipe.
Nazvao je Detlefa, nije ga bilo, samo njegova Ksantipa, pa njoj, naravno, nije ništa rekao.
Zatim je još jednom nazvao, no Detlefa ponovno nije bilo, a Ksantipa je rekla da nema
pojma kad će se vratiti. Danas poslijepodne opet je nazvao i Detlefa opet nijebilo, paje
napokon ispričao Ksantipi da iznajmljuje apartman i da je htio pitati Detlefa je li
zainteresiran. Zatim je Detlefova djevojka rekla da je to trebao reći njoj, i da je to sjajno, i
naravno da će Detlef uzeti apartman. I to odmah. Djevojka je bila iznenađujuće ljubazna i
zahvaljivala mu. Odmah nakon toga Detlef ga je nazvao, otkupit će mu čak i krevet koji je
gospodin Wöltje nabavio za svoj apartman. I tako je iz cijele te stvari proizašlo bar nešto
dobro. - A što je dobro u toj stvari? - upita Benedikt prilično ironično. - Što je Detlef preuzeo
krevet ili što se on i Tanja rastaju?
- Meni se za sve to fućka - reče gospodin Wöltje.
 - Dakle, vidimo se u utorak - Benedikt je gledao nestrpljivo na sat. A gospodin Wöltje je
ubitačno polako želio još štogod reći: - Možda ćemo moći ubuduće barem donekle
normalno raditi u birou. Ovi izvanbračni i nebračni odnosi smetaju pri poslu.
- Dakle, vidimo se u utorak - reče Benedikt i spusti slušalicu. Pogledao je na sat: - Ovaj
me razgovor stajao vjerojatno pedeset maraka! Mislim da je Wöltje namjerno tako dugo
govorio zato što je ljubomoran na moj autotelefon. A sad se veseli što se i Detlef i Tanja
rastaju. Ne mora se više osjećati kao jedini promašenjak, može, štoviše, tvrditi da je u
trendu.
Meni se činilo užasnim što sam okružena lošim vezama. No Benedikt je rekao: - Kad
loše veze puknu, onda to nije šteta. Imao je pravo. Odvezli smo se sretno u novu godinu.
 29. POGLAVLJE

Nakon Silvestrova nisam više imala novaca za daljnja preuređenja, pa sam i kod kuće
bila nezaposlena.
Kad smo zamolili Mercedes da mi odgodi plaćanje stanarine, objasnila je kako je čvrsto
računala s tim novcem i ako ga ne bi dobila na vrijeme, morala bi banci plaćati one
bezobrazne kamate za prekoračenje. No bila je odmah zadovoljna kad sam joj obećala kako
ću joj nadoknaditi njezine kamate za prekoračenje. Radije platiti Mercedes nego moljakati
oca.
Benedikt mi je davao novac za svakodnevne potrebe, ali sada nas je Nora živcirala pri
doručku i pri večeri s informacijama o akcijskim prodajama iz njezinih prospekata. Tu je
salama bila trideset pfeniga jeftinija nego u supermarketu gdje sam je ja kupila, ondje je sir
bio slovima i brojkama pedeset pfeniga jeftiniji, a maslac nije uopće bio jeftiniji. Nora je
optužujuće pogledala astronomski skup maslac i uzdahnula obrativši se Benediktu: - A sve
to od tvog novca.
Gotovo da sam rekla kako ne bi bilo jeftinije ako bih se ja satima vozila autobusom u
drugi dio grada da kupim četvrt kile maslaca na akcijskoj prodaji, ali zašutjela sam pa je ona
samo rekla: - Ti ionako nemaš što raditi. - No bilo je jasno da moram potražiti kakav posao.
Pomoćni posao za mjesec-dva.
Pretražila sam novine u potrazi za ponudama za arhitektice interijera. Ništa. Dakako,
ništa. Bolno sam se prisjećala činjenice kako je arhitektica za interijere tipično lijepo
žensko zanimanje i zbog toga se smatra posebno suvišnim zanimanjem. Arhitekt je,
naprotiv, tipično muško zanimanje i zbog toga je zakonom propisano da se bez arhitekta ne
smije graditi ništa što je veće od kućice za ptice. Na Visokoj školi jedna je feministica
napisala na zid: “Svijet je ružan zato što se bez arhitekata ne smije ništa graditi; bio bi
mnogo ljepši ako se ništa ne bi smjelo urediti bez arhitektice za unutarnje uređenje.” S
jedne strane to sam smatrala pretjeranim, a s druge strane, istina je da je u općem
razmišljanju svijet podijeljen na mušku i žensku sferu. Muškarcima pripada vanjski svijet,
ženama unutarnji. Muškarci uređuju javni život, žene uređuju stan. Sve što pripada muškoj
sferi, pripada višoj, boljoj sferi. I u umjetnosti: arhitektura pripada klasičnim umjetnostima,
ali unutarnja arhitektura nikada još nije bila umjetnost. Ili u slikarstvu: slikarstvo pejsaža je
umjetnički vrednije od slika interijera. Književnost je prepuna opisa krajolika, ali tko
smatra važnim opisivati neku sobu? A ja u ono doba nisam imala čak ni u vlastitoj sferi
pravo mjesto. Osjećala sam se gotovo posvuda kao osoba bez zavičaja.
Odlazila bih ujutro autobusom u grad, vrzmala se oko svih kuća koje su se uređivale u
nadi kako ću naći natpis: “Hitno tražimo arhitekticu za interijere.” Ali samo na vratima
jednog jeftinog super-marketa pisalo je: “Traži se blagajnica za nekoliko sati”. A na izlogu
pečenjarnice za piliće bila je nalijepljena masna cedulja: “Traži se žena za gril i rezanje”.
Kroz prozor sam promatrala kako starija žena stavlja piliće na ražanj, kako vilicom skida s
ražnja piliće nagurane jedne do drugih, reže ih na pola ili dijeli na batke i krila te ih slaže u
posudu gdje će biti na toplom. Užasno. A prije svega: ako bi me neki Benediktov kolega
vidio kako to radim, ili, još gore, Angela, to bi bilo kobno za Benediktov i moj imidž.
 No unatoč tomu teško sam mogla svrnuti pogled s pilića jer sam bila vrlo gladna. Ali
pola pileta bilo je preskupo za moju sadašnju situaciju. Priuštila sam si porciju prženih
krumpirića s mnogo majoneze; pa i od toga se čovjek može zasititi.
Kad sam pošla kući, počeo je padati snijeg, prvi put ove zime i to odmah kao lud. U
našem se predgrađu sivi sumorni krajolik pretvorio u otmjenu četvrt. Snijeg je prekrio
smeđe i narančasto-crvene plastične krovove, a malograđanski vrtovi djelovali su
jedinstveno bijelo, poput raskošnog perivoja. Sve je izgledalo kao da je svježe preuređeno.
Samo je prodorno struganje lopate za snijeg ometalo savršenstvo.
Nekoliko kuća prije naše jedna je žena čistila snijeg. Kad sam ustanovila da je otprilike
mojih godina, srce mi je poskočilo. Htjela sam upoznati tu susjedu. - ‘Dan, fenomenalan
snijeg - rekla sam radosno i zastala.
- Fenomenalan, Laračoj je izvan sebe od sreće - reče žena jednako tako radosno i
pokaže dijete koje je bilo nešto mlađe od Solveig i sjedilo na rubnom kamenu praveći grude
snijega.
- Kako se zove? - Nisam razumjela ime.
- L-a-r-a crtica J-o-y. Joy znači radost. Budući da moje dijete znači radost, to je zbog
toga.
Lara-Joy nosila je prljavu žarko-crvenu zimsku jaknu, žarko-zelenu kapu sa žarko-
žutim resama i prljave žute rukavice s jednim prstom. Sagnula sam se prema njoj. - Bok,
Lara-Joy, ja sam Viola.
Ona uzdignu glavu. Imala je svijetloplave šiške, a iz njezinog malog prćastog nosa tekao
je potok šmrklji. Ona zašmrca i reče: - Bok.
- Kako je slatka! - rekoh. - Koliko joj je godina? - Izgledala je poput djeteta na nekoj
reklami za dječju modu. Osim što djeca na reklami nikada ne nose prljavu odjeću i nemaju
šmrkav nos.
- To se kod Lare-Joy uopće ne može reći, budući da je ona užasno napredna u odnosu
na svoje vršnjake - reče majka Lare-Joy i nasmije se ponosno. - Koliko je godina tvom
djetetu?
- Ja nemam djece.
Kutovi usana su se naglo spustili, pogledala me prestrašeno i otišla svom djetetu uzevši
ga u naručje kao da se boji da bih ja, nerotkinja, otela Laru-Joy. Dijete je ostalo posve mirno.
- Moja sestra ima kćer koja je također te dobi - rekoh.
- Tako dakle. - Strah joj je iščezao s lica. - Zar tvoja sestra isto stanuje ovdje?
- Ne.
- Živi li tvoja sestra u braku?
Odgovorila sam poput Annabell: - Nipošto. Pazi, pa nije luda da se uda zbog djeteta.
Sada me pogledala krajnje dobroćudno. - Imaš, dakle, iskustva s djecom bez očeva?
- O, da. - Odjednom sam bila sretna što poznajem Annabell. Zatim sam se sjetila da je
Annabell moja sestra, a Solveig mrcina. Unatoč tomu rekla sam praveći se važna: - Moja
sestra ne poznaje ni oca svoga djeteta.
Sada je bila doista zadivljena.
 Nakon profesionalnog neuspjeha tog jutra godilo mi je što se kitim perjem svoje sestre
pa sam milostivo upitala: - Poznaješ li ti oca svog djeteta?
- Na neki način. Ali mi već cijelu vječnost nemamo nikakav kontakt. - Poljubila je Laru-
Joy u usta. A zatim se počela njihati u bokovima. Stajala je širom raširenih nogu, kao
muškarac kad piški. Zatim je još jače zarotirala svojim bokovima kao muškarac koji ševi.
Bilo je užasno promatrati je, gledala sam u pod i igrala se nogom sa snijegom te pričala
kako sam se tek prije nekoliko mjeseci doselila ovamo sa svojim dečkom i kako ću ubuduće
ovdje raditi i to kao arhitektica interijera.
- Koji si ti astrološki znak?
Bila sam tako zapanjena da sam najprije morala razmisliti. - Blizanac.
- Mi smo lavovi. - Njezin smiješak nije ostavljao mjesta nikakvoj dvojbi. Bilo je
znanstveno dokazano, i to je stoljećima stara istina, da su osobe rođene u znaku lava nešto
bolje nego arhitektice interijera. Naravno, što je značilo njezino pitanje? Sve što sam
ispričala o svom životu bila je samo kompenzacija za moj bijedni astrološki znak.
Još je jače počela vrtjeti bokovima. - I ja sam jednom počela studirati. Srećom,
pravodobno sam naučila, zahvaljujući djetetu, da sranje od teorije ne donosi ništa.
Rekla sam samo: - Točno, to kaže i moja sestra. - Nisam imala volje ispričavati se zbog
toga što sam završila studij.
Poljubila je ponovno Laru-Joy u usta i uzviknula: - Da, tvoje šmrklje doista imaju sjajan
okus. - I s najozarenijim smiješkom dodala: Djeca rado jedu šmrklje budući da su slatki.
Pokušala sam se nasmijati iako me obuzeo osjećaj gušenja. A da bih potisnula taj
osjećaj, primila sam se lopate za snijeg koja je bila prislonjena uz ogradu i stala malo grepsti
po tlu. No lopata mi je smjesta skliznula iz ruke i zazveckala. Iz nekog razloga to se svidjelo
Lari- Toy, pokazala je na lopatu i ljupko se nasmijala. Pustila sam je da još jednom padne, pa
još jednom, a Lara-Joy je oduševljeno govorila: - Bums, bums, bums.
- Ludnica, ona je primijetila kako je lopata pala točno tri puta! - uzviknu ponosno majka
Lare-Joy. A zatim mi se obratila vrlo ljubazno: - Bilo bi dobro da te zavoli, ovdje u okolici
stanuju inače samo stari malograđani koji pojma nemaju što znači život samohrane majke.
Starci kod nas u kući ne obaziru se nimalo na to da ja ne mogu čistiti snijeg, ne mogu svoje
dijete pustiti da satima stoji na hladnoći. Dakle, ako i ti stanuješ u ovoj ulici, mogla bi malo
svratiti kao dadilja. Ja bih te i platila za to.
- Dobro - rekoh radosno.
- Umorna - reče Lara-Joy.
- Jadno moje dijete! Dođi, ostavit ćemo glupi snijeg da ovdje leži, a mi ćemo leći u
krevet.
Odnijela sam joj lopatu za snijeg sve do kućnih vrata. Pokazala je na poštanski
sandučić. - To smo mi. - Na sandučiću je pisalo “Lara-Joy i Katharina Hufnagel”. Ispod toga
bila je nalijepljena naljepnica “Nuklearka, hvala, ne”.
- Dat ću ti svoj telefonski broj. - Načrčkala sam ime i telefonski broj na poleđinu nekog
računa koji sam našla u džepu ogrtača.
- Razgovarat ću s Larom-Joy o ideji o dadilji - reče Katharina. - Ali sada prvo moram
obraditi osjećaj snijega.
 - Možeš me naći u svako doba. - Mahnula sam objema.
Pa to bi bilo idealno: prijateljica u istoj ulici. Možemo se sastajati bez kompliciranih
dogovora. A Lara-Joy je bila mnogo ljupkije dijete od Solveig. Kao dadilja ne bih baš
zarađivala mnogo, ali time bih mogla premostiti nekoliko tjedana. Činilo se kako Katharina
više treba nekoga preko dana, a to se podudara s Benediktovim radnim vremenom. Katkad
se idealna rješenja nalaze ondje gdje ih uopće ne tražiš: u najbližoj blizini.
 30. POGLAVLJE

Preko noći ponovno je pao snijeg. I naravno da je čišćenje snijega zapalo mene. Nora je
pri doručku objašnjavala kako je čišćenje snijega najveće zadovoljstvo te je oduševljeno
pripovijedala o prošlim vremenima kad joj je Benedikt pomagao malom crvenom metlom.
Nije mogla a da ne kaže kako ja inače ionako nemam drugog posla.
Čistila sam snijeg polako i u nadi kako ću primamiti Katharinu i Laru-Joy struganjem
svoje lopate. Ali one nisu došle. I u podne, kad sam otišla u kupnju, pred Katharininom
kućom još nije bilo ništa očišćeno i posipano. Bila sam u iskušenju da pozvonim kod nje, ali
odustala sam jer to bi djelovalo previše nametljivo.
U pola četiri moja je suzdržanost bila nagrađena: nazvala je Katharina.
- Ja sam, Lara-Joyina majka, ako se sjećaš.
- Naravno, Katharina. - Bila sam gotovo izvan sebe od radosti.
- Lara- Joy smatra kako je ideja o dadilji u redu.
- Super!
- Ako imaš vremena, možeš odmah svratiti. Dakako da sam imala vremena.
Stanovali su u potkrovlju. Na njihovim vratima bila je nalijepljena golema naljepnica s
natpisom “Nuklearka, hvala, ne”. Stan se sastojao od dviju soba s kosim zidovima i kutka za
kuhanje. Sva vrata bila su skinuta, pa čak i vrata WC-a. Očito je Katharina bila pristaša
koncepcije stanovanja u velikom prostoru. Dakako, ako imaš malo dijete, onda stan koji se
sastoji od jedne velike prostorije pruža prednost jer se uvijek može vidjeti što dijete radi.
No ta koncepcija stanovanja ima i jedan nedostatak. Ako je samo u jednom kutu nered,
čitava velika prostorija djeluje neuredno. Ali to u tom stanu nije bio problem. Ovdje je sve
bilo neuredno. U kutku za kuhanje nalazila se odjeća na frižideru, na stolu, u prednjoj sobi
bilo je nagomilano prljavo suđe uz stroj za šivanje, a ispod stola dječji bicikl.
Ako je istina da je svijet nastao iz kaosa, pomislila sam, onda je kaos ovdje odlučio da
postane stan. Na nekoliko metara do druge sobe stala sam na keks koji se nalazio ispod
hulahupki. Katharina je rekla: - Kad imaš dijete, moraš zapravo cijeli dan pospremati. Ali ja
želim Laru-Joy poštedjeti te krute dresure za čistoću.
U drugoj sobi bio je široko raspremljen krevet s lijepom posteljinom, a ispred njega
vrlo zgodan veliki televizor. Lara-Joy ležala je gola u krevetu i stiskala daljinski upravljač.
Pozdravila sam je kao da mi je prvo unuče. Nasmijala se ljupko: - Bok.
- Koji bi pulover sada htjela obući? - upita Katharina.
- Lali pulover - Lara-Joy je i dalje mijenjala programe.
- Lali pulover? Misliš li onaj Oililyn? Ili onaj bakin? Ili onaj Richa Kida? - Katharina digne
mali zeleni pulover s poda: - Ne misli taj. Taj ne želi nikada odjenuti. - Pustila je da pulover
padne na pod. Zatim je podigla s poda neki pulover na pruge i opet ga ispustila: - On je
pretanak, to je ljetni pulover. - Kod druga dva upitala je je li Lara-Joy mislila na njih, ali
Lara-Joy je zatresla svojom plavokosom glavicom i ljupko izjavila: - Lali pulover.
Imala sam vremena ogledati se. Na kosim zidovima bili su uokolo nalijepljeni otisci
velikih i malih ruku, malo jedni uz druge, malo jedni preko drugih, u crvenoj, narančastoj,
zelenoj i neonsko žutoj boji. Nedvojbeno, bile su to Katharinine i Lara-Joyine ruke. Između
toga plakat za neku demonstraciju protiv nuklearki. U neredu na podu otkrila sam između
vage i džepnog računala Barbiku; nosila je haljinu od trapera na kojoj je grubim šavovima
bila prišivena značka na kojoj je pisalo “Nuklearka, hvala, ne”.
- Misliš li na onaj moj plavi pulover od likre?
- Ne, lali pulover - reče Lara-Joy energično.
- Možda misli lila pulover - rekoh ja.
- Da, lila pulover - reče Lara-Joy.
Misliš ljubičasti? - uzviknu Katharina iznenađeno.
- Da - uzviknusmo Lara-Joy i ja istodobno, a ja sam bila užasno ponosna što sam
ispravno protumačila Lara-Joyine tajne želje.
- Kao novorođenče imala si lila pulover, ali kako se ti samo toga sjećaš? - Katharina se
od iznenađenja bacila na krevet.
- No ljubičasti pulover ti je premalen. Ti si već tako velika! - Objema rukama pokazala
je dužinu između male Lare-Joy i Lare-Joy sada. Lara-Joy nije gledala u tom smjeru,
televizijske vijesti bile su joj zanimljivije. Sjela sam uz televizorna sanduk s igračkama. Bio
je stabilan, izrađen ručno od najboljeg drveta. Kao da je to neka vijest koja je za mene bila
užasno važna, Katharina mi je prišapnula: - Lara-Joy je pri porodu imala 52 cm i 3013
grama! Bio je to stres dok su je izvukli. A ja posve sama.
- Zar otac Lare-Joy nije bio na porodu?
- Mrcina je bio prevelika kukavica! Rekao je da ako ne ide moja majka, onda ne mora ni
on. Pozlilo bi mu kad bi vidio krv. Osim toga, pri porodu većina žena istodobno i sere, a to je
njemu odvratno.
- Pa to je najprirodnija stvar na svijetu - rekoh brzo jer nisam htjela da primijeti kako
se i meni gadi pri toj pomisli.
- Samo je moj otac silno želio prisustvovati porodu. No moja majka je rekla, ako dođe
moj otac, onda ona neće nipošto doći. Moji su roditelji razvedeni i mrze se. Dakle, morala
sam otkazati ocu jer sam mislila da je bolje da moja majka bude tu, ona ionako ima iskustva
s porodom. Imala sam već trudove kad mi je došla sestra i rekla da je moja majka nazvala i
da ne može doći jer ne zna kako se treba odjenuti kad se ide na porod. Bojala se da bi joj na
Escadin kostim mogao štrcnuti komad moje posteljice! Katharina me nije nijednom
pogledala dok je to pričala, pogled joj je bio usredotočen na Laru-Joy. a Lara-Joy je jednako
tako koncentrirano gledala televiziju.
Da bih prikrila svoj užas, stala sam brzo pričati o Solveiginu porodu: Kad je moja sestra
rodila kćer, moja je majka prisustvovala porodu, ali joj je upropastila cijeli porod. Kupila je
pogrešne kasete za videokameru i onda je morala kao pomoć u nuždi posuditi džepnu
kameru jedne druge grupe za rađanje kojoj još nije bilo vrijeme, pa je moja majka micala
fotoaparatom dok je snimala ili je stavila prste ispred objektiva. Nijedna snimka nije
uspjela. Moja je sestra imala najgore poslijeporođajne depresije jer nikome nije mogla
pokazati fotografije Solveigina rođenja.
- Majke mogu biti tako okrutne - reče Katharina žalosno.
- A što je sada s Lara-Joyinim ocem?
 Katharina mi nije odgovorila. - Lara-Joy, što misliš o tome da odjeneš crveni pulover
koji si prije imala?
Lari-Joy je i to bilo pravo. Bez pogovora i ne skidajući pogled s televizora, dala je da joj
majka odjene crveni pulover. Lara-Joy je bila mirno, ljupko dijete. Solveig bi sada dobila
napad bjesnila. Kad joj je odjenula pulover, ja sam se još jednom odvažila i upitala: - Što
radi Lara-Joyin otac?
- Zgrće lovu. - Prezrivo je rekla: - Mrcina je građevinski inženjer, stručnjak za
nuklearke.
- Aha. zato - rekoh nehotice.
- Da, takav je on gad.
- A zašto si dala da ti napravi dijete?
Ne mičući pogleda s Lare-Joy, reče: - Za ženu je fantastičan izazov da kao majka uspije
sklonosti, koje je dijete naslijedilo od takva oca usmjeriti u pozitivne neagresivne putanje.
- Misliš li da je ona naslijedila sklonosti da postane građevinska inženjerka,
stručnjakinja za nuklearke?
Katharina je samo slegnula ramenima.
- A što inače radi?
- Gad se oženio.
- Ima li još koje dijete?
- To ne, u tome i jest stvar. Oženio se kastriranom karijeristicom. Morao se oženiti jer
se dama ustručavala živjeti s njim u divljem braku.
- I onda se jednostavno oženio?
- Rekla sam: ona ga je na to prisilila. - Ona ustane.
- Možeš li sada pripaziti na Laru-Joy, moram ići na jedno mjesto. A Lara-Joy je rekla: -
Mama radi a-a. - Zatim sam je čula kako pušta vjetrove iz WC-a, koji nije imao vrata. Glasno
i više puta. Lara-Joy reče: - Mama radi a-a.
Srećom da se iz stražnje sobe nije moglo vidjeti u WC. Trebam li sada isto tako paziti na
Laru-Joy kako je to radila Katharina: neprekidno buljiti u nju? Lara-Joy je sada gledala neki
reklamni kviz i radovala se zajedno s dobitnicom mikrovalne pećnice u vrijednosti od 495
maraka. - Gledaš li rado reklame? - upitala sam je.
- Da - reče ona. Drugo ništa.
- Mama radi a-a - viknu Katharina iz WC-a. - Moraš li i ti a-a?
- Ne - reče Lara-Joy.
Čulo se puštanje vode. No Katharina uzviknu: - Mama čini više a-a. - Barem više nije
puštala vjetrove.
Kad se vratila, Katharina reče: - Od njezina rođenja imam priličnih problema s
probavom.
Činila sam se sama sebi sramežljivom. - Još nikad nisam razgovarala s drugim ljudima
slobodno i prirodno o svojim tjelesnim funkcijama. Čak ni s ginekologinjom. Možda to
naučiš tek tada kad imaš dijete, pomislila sam, jer ako se može razgovarati o porodu, onda
se može o svemu razgovarati.
 - Koje sredstvo za čišćenje uzimaš? - upita Katharina.
- Nijedno. - A zatim sam dodala: - Naime, samo prirodne, biološki razgradive tvari - i
ponadala sam se kako nisam rekla ništa pogrešno. Zašto se ona zanima za sredstva za
čišćenje?
Katharina nije ništa rekla. Ne skidajući pogleda s Lare-Joy, posegnula je ispod kreveta i
pronašla ondje četku za kosu te najprije očetkala kosu njoj, a zatim sebi.
- Mislim da sada moram ići - rekla sam - dolazi mi dečko kući.
- Zar ti ne ide na jetra što uvijek moraš biti na raspolaganju svom frajeru? Ja to ne bih
izdržala.
- Ne, to kod nas nije problem. - Što da drugo kažem? Lara-Joy me gledala zadivljeno kad
sam rekla do viđenja, a budući da je bila tako izrazito zadovoljna mnome, rekla sam odmah:
- Dakle, ako ti treba dadilja, nazovi me.
- Hoću - reče Katharina. Kad je otišla sa mnom prema vratima, Lara-Joy upita: - Mama.
radiš a-a?
Naravno da je to danas bilo samo uhodavanje pa nisam mogla tražiti honorar za
dadilju. U načelu nisam vidjela nikakve probleme s Larom-Joy, ona je bila vrlo draga.
Ali Benedikt je vidio probleme: - Nadam se da te posao dadilje i poznanstvo s mladom
majkom neće navesti na pogrešne misli.
Nasmijala sam se. Benedikt je jednom rekao da će poslije trideset pete razmišljati o
djeci, a prije ne. I ja sam s tim suglasna.
No nije mi išlo iz glave ono što je Katharina pričala o ženi oca svoje kćeri: jednostavno
je zahtijevala da se njome oženi.
Samo, kako to provesti u djelo?
 31. POGLAVLJE

Sasvim slučajno pogled mi je idućeg prijepodneva pao na riječ “bračna ponuda” dok
sam listala neki stari časopis. Bio je to niz pod naslovom “Žene ovoga svijeta”, a u naslovu je
pisalo: “Ona je sama sebi ponudila brak!”.
Ispod toga sam pročitala: “Desetljećima strogo čuvana tajna engleske kraljevske kuće
sada je otkrivena. Legendarna kraljica Viktorija sama je ponudila brak svom kasnijem
suprugu princu Albertu kad je navršila dvadeset proljeća!
Mlada Viktorija morala se odlučiti na taj neobičan korak jer kad je stasala za udaju, bila
je već okrunjena za englesku kraljicu. Kraljicu su dvorski krugovi upozorili kako svoje
ljubavne probleme mora u točno određeno vrijeme podrediti vladarskim poslovima.
Britansko carstvo nije moglo prepustiti odluku o terminu vjenčanja svoje vladarice
budućem suprugu.
Teška srca morala se mlada kraljica uživjeti u tu ulogu koja je bila u tolikoj suprotnosti
prema njezinoj ženstvenoj prirodi. Jedne tople ljetne večeri 1839. godine zaprosila je
stidljivoga njemačkog princa Alberta iz kuće Sachsen-Coburg u vrtu Buckinghamske palače.
Jednostavnim pokretom ruke naredila je svojim dvorskim damama da se udalje.
Kraljica je bila posve sama s Albertom kad ga je upitala: - Hoćete li postati mojim
prinčevskim suprugom? - Kao termin Viktorija je predložila 10. veljače 1840. godine, Princ,
koji je bio bez ikakvih sredstava i koji nije imao ništa drugo osim svoje plave krvi. bio je
toliko iznenađen da je pao ničice pred kraljicu i zamolio nekoliko dana za razmišljanje prije
nego što je prihvatio prosidbu. Unatoč toj neobičnoj ženidbenoj ponudi, brak je bio vrlo
sretan. Devetero djece okrunilo je Albertovu i Viktorijinu ljubav.

Ja u planu nisam imala nikakve vladarske poslove koji bi me prisilili na tako neobičan
korak. Međutim, ako se želimo vjenčati u svibnju, onda bismo se uskoro morali pobrinuti za
termin u matičnom uredu. Čula sam da se svibanj najprije rasproda jer se tada svi žele
vjenčati. Ali krajem svibnja sigurno je još bilo nešto slobodno. Kraj svibnja, na moj
rođendan, to bi bio argument! Pogledala sam odmah u kalendar. Nažalost, moj je rođendan
ove godine padao u nedjelju, a tada je matični ured zatvoren. Ali dan poslije mog rođendana
bio bi isto tako dobar. Samo, kako da to priopćim Benediktu?
- Bi li htio postati moj muž?
- Smijem li zaprositi tvoju ruku?
To ne ide. Žena to ne radi. Tko tvrdi da žene danas mogu činiti sve, zaboravio je da žene
ne smiju nuditi brak. Zapravo, to je glupo. Smiješ stotinama pogrešnih muškaraca reći ne,
ali onoga jedinog, pravog ne smiješ sama pitati.
Ono što je Katharina pričala o ženi Lara-Joyina oca bile su sigurno samo fantazije
napuštene majke. Ne možeš tek tako tražiti brak od nekog muškarca.
- Kako to zapravo čini Liz Taylor svaki put? - pitala sam se i stala tražiti po časopisima.
Ali nisam našla odgovora.
 32. POGLAVLJE

Navečer, već je prošlo pet sati, nazvala je ponovno Katharina. – Ja sam, Lara-Joyina
majka - reče ona točno kao jučer.
- Možeš li malo doći? Hitno je. Ili moraš opet čekati onog frajera? Bio je petak, tada
Benedikt nije dolazio prije deset s odbojkaškog treninga. No to nisam rekla Katharini. -
Mogu doći u svako doba.
Bilo mi je drago što je tako kasno nazvala ne samo zato da demonstriram Katharini
kako nisam kućanica koja u svako doba čuva kućno ognjište, već i zbog Nore! Otkad
Benedikt ide na odbojku, Nora petkom večera kod Mercedes, ali vraća se uvijek prije
Benedikta kao da bi inače njezin dječak došao u hladno i prazno gnijezdo. I uvijek pri
dolasku pita: - Je li Benedikt već tu? - Bila bi zgodna promjena kad bi Benedikt pitao Noru
jesam li ja već tu.
Vrata Katharinina stana bila su otvorena.
- Uđi - uzviknula je - bilo je hitno. - Sjedila je na WC-u!
- Lara-Joy je danas bila tako aktivna da cijeli dan nisam imala ni minute vremena da
odem na WC. Kao majka moraš uvijek zapostavljati svoje potrebe. A sada sam uzela
sredstvo za čišćenje jer sam potpuno zatvorena.
Stajala sam pokraj nepostojećih vrata WC-a, leđima okrenuta prema njoj da je ne
moram gledati: - Gdje je Lara-Joy?
- Mora biti ovdje u stanu, nije izašla.
Lara-Joy je sjedila u krevetu pred televizorom i jela kekse. Emitirala se Ulica Sezam, a
čudovište Mrvica pjevalo je neku pjesmu o keksu. Lara-Joy mi se nasmijala i dala mi jedan
čokoladni keks.
- Koga najviše voliš iz Ulice Sezam? - upitala sam.
- Najviše volim mamu, a zatim čudovište Mrvicu - obje smo se nasmijale.
Kad je Katharina ispuštala svoje šumove na WC-u, pojačala sam ton. Nakon otprilike
pola sata, dok je Katharina još čučala na WC-u, stišala sam malo ton i pitala: - Jesi li dobro?
- Ne ide, sranje - uzvratila je.
Kako me ne bi počela iscrpno obavještavati o svojim probavnim aktivnostima,
doviknula sam joj:
- Uostalom, zašto se ti nisi udala?
- Prije poroda gad je rekao kako ga želim prisiliti na brak pomoću djeteta. A on se ne da
ucjenjivati. Nakon djetetova rođenja predbacio mi je da ću se ja brinuti samo za Laru-Joy, a
on ne bi više igrao nikakvu ulogu. - Napokon je pustila vodu. Ali Katharina se nije pojavila.
Doviknula je: - Kad bi bilo po tom egoism, morala bih se neprekidno brinuti za njega, a
Lara-Joy bila bi zapostavljena!
- Dobivaš li dovoljno novca od njezina oca?
- Od njega ne uzimam ni pfeniga! Dovoljno mi je što me moji roditelji filaju novcem da
umire grizodušje. Oni sada hoće nadoknaditi to što prije nikada nisu imali vremena za
mene. Oboje su glumci, ali moja majka nije nikad igrala ulogu majke. Nje nikada nije bilo. A
ja sam uvijek tu uz Laru-Joy.
- A kako zamišljaš svoju budućnost?
Opet se začulo puštanje vode. - Meni je mnogo bolje nego onoj kastriranoj karijeristici
koja se udala za gada. Ona ima samo tog gada, a ja imam Laru-Joy. Dijete imaš vječno.
Muškarci kidnu ili se razvedu, kako im se svidi.
Razmišljala sam.
Napokon se vratila s WC-a: - To je bio posao. Kad si kao majka sama, ne stižeš ni srati, a
u Americi te kažnjavaju ako ostaviš dijete mlađe od šest godina bez nadzora. Samo je u
našem društvu, koje nije naklonjeno djeci, to dopušteno. - Sjela je pokraj Lare-Joy na krevet
i stala je promatrati.
- Trebaš li me još? - Što da radim tu? Da buljim u Laru-Joy s druge strane?
- Moglo bi se dogoditi da te poslije još jednom zatrebam. Sredstvo za čišćenje crijeva
nije do kraja djelovalo. Nekad probava traje duže od poroda. Lara-Joyin porod išao je
nevjerojatnom brzinom. Od prvog truda pa sve dok nije izašla van protekla su točno 4 sata i
16 minuta. Kod nekih žena koje ne žele ispustiti svoje dijete to traje mnogo duže.
Nisam imala volje slušati pojedinosti o porodu. - Nisam još ništa večerala - rekla sam i
ustala. - Možeš me opet nazvati kad me zatrebaš.
- Idemo za vikend u vikendicu moje majke. A idući tjedan do utorka u vikendicu mog
oca. Da ti sad dam novac?
- Ne. - Nemoguće. Zamišljala sam da će Annabell iz toga izvući pouku. Šizila bi što danas
samohrane majke moraju plaćati čak i to da mogu ići na WC!
Na putu kući razmišljala sam dalje: za Katharinu je bila sreća što ima nekoga tko je
nikada ne napušta. Sigurno je da je to sreća i sigurno je da dijete ne može jednostavno
kidnuti kao muškarac. Dijete se ne može razvesti. Postoje bivši dečki, bivši muževi, ali nema
bivše djece. No dijete nije jedini put prema sreći. A najsigurniji put prema sreći nije nužno i
najbolji.
U kući nije gorjelo svjetlo, dakle, Benedikt i Nora još nisu stigli. Jedva što sam otključala
kućna vrata, zazvonio je telefon. Što da kažem ako me Katharina ponovno naruči da
prisustvujem njezinu sljedećem probavnom trudu? Meni je za danas dosta. A i inače.
Ovakav posao dadilje mogu si izbiti iz glave. Moram prekinuti to poznanstvo, inače ćc me
svakodnevno nazivati kada bude trebala ići raditi a-a. Međutim, kako da joj to priopćim?
Najprije se nisam htjela javljati na telefon da odgodim raspravu, ali kad je već deseti put
zazvonilo, izgubila sam kontrolu...
- Halooo, ovdje Angela. Je li Benedikt doma? Angela! - Ne, on je na odbojci.
- Vrlo dobro - reče Angela. - Imam, naime, lošu vijest.
- Zar se nešto dogodilo Benediktu?
- Ne baš izravno - napravila je znakovitu stanku. - Nama se nešto dogodilo.
- Nama?!
- Benedikt je izvisio na našem natječaju za starački dom. Njegov nacrt nije ni među
prvih pet. Službeni rezultati objavljuju se tek u ponedjeljak, ali tata je to doznao tajnim
kanalima.
 - Pa to je katastrofa!
- Tako misli i tata - u Angelinu glasu čuo se prijeteći ton.
- Molim te, nazovi za jedan sat, tada će se Benedikt vratiti.
- Ja baš ne volim prenositi loše vijesti. Možeš mu ti to reći. - Zahihotala je onako glupo. -
U staroj Grčkoj pogubili bi glasnika koji bi donio loše vijesti. - Zahihotala je još gluplje nego
prije: - A meni još treba moja glavica. Bokić.
Ona je uvijek bila podmukla, glupa, proračunata zmija. Takvo sranje! Zapravo, u redu je
da ja prenesem Benediktu vijest, ja sam, napokon, najvažnija osoba u njegovu životu. A s
druge strane, ako Angela ne želi prenositi loše vijesti kako ne bi postala omražena kod
Benedikta, zašto bih to bila ja?
Oh, Angela, tako lukava kao ti mogu biti i ja. Još sam stajala pri telefonu kadli se pojavi
Nora.
- Je li Benedikt već stigao?
- Nije. - Dakako da joj nisam ni zucnula o Angelinoj poruci. Kad je došao, Nora je odmah
bila na vratima. - Benedikte, ne možeš vjerovati koliko sam se žurila po tom ogavnom
vremenu da stignem ovamo na vrijeme. Medi te vrlo srdačno pozdravlja, sljedeći tjedan
odlazi sa svojim najdražim obožavateljem u Francusku, on ju je pozvao...
Iza Norinih leđa mahnula sam Benediktu, pokušavši se nasmiješiti i rekla poluglasno: -
Nazovi Angelu, vrlo je hitno. Benedikt je izgledao prestrašeno.
- Je li nazvala iz biroa? Kada?
- Maloprije. Ne znam odakle je nazvala.
- Sigurno od kuće. Danas uopće nije bila u birou. - Izvadio je iz aktovke svoj adresar i
otišao u dnevnu sobu na telefon. Nora za njim. - Medin najdraži...
- Pusti me, molim te, da sam telefoniram! - Benedikt je bio vrlo ljut.
- Dobro, dobro. - Nora je odmah napustila dnevnu sobu i zalupila mi vratima pred
nosom. Otišla je u kuhinju.
Stajala sam pred vratima, a srce mi je tuklo. Kost mi je zapela u grlu. I više od kosti,
napokon, jednako tako sam i ja bila pogođena odlukom tog žirija. Sada opet neće biti ništa
od mojega posla, barem ne za sada. Što će biti sa mnom?
Kroz vrata dnevne sobe mogla sam razabrati gotovo svaku Benediktovu riječ. - Za ime
Boga - uzviknuo je - kakve posljedice? - I: - Molim te, nemoj me još više plašiti. - I: - Misliš da
se tu ne da ništa promijeniti? - A nakon jednog trenutka: - Shvaćam da je to konačna odluka,
ali ipak... mislio sam... - najradije bih pojurila k njemu i utješila ga. Odahnula sam kad sam
čula Benedikta kako se nasmijao i odmah poslije toga spustio slušalicu.
Kad sam došla u hodnik, nije se više smijao. Sjeo je na stube i pokrio lice rukama. Sjela
sam uz njega i zagrlila ga. - Ne tuguj, doći će sljedeća narudžba.
- Ah, da, sljedeća narudžba - Benedikt pritisnu rukama lice. - Ali što ćemo sada raditi?
Što ćemo sada raditi? I što će sada biti s tobom?
- A da ipak radije uštedimo na porezu? - rekoh ja.
- Što misliš time reći?
Budući da je tako pitao, nisam se usudila reći što sam time mislila.
 Drugi put tog dana pomislila sam: najsigurniji put prema sreći nije nužno i najbolji.
Budući da sreća nikada nije nešto konačno, treba svaki dan raditi na njoj.
 33. POGLAVLJE

Što da se radi? Razmišljali smo cijeli vikend. Benedikt je mislio da nema mnogo smisla
ako bih sada pokrenula nebo i zemlju da pronađem negdje kakav posao, za nekoliko
tjedana moglo bi sve biti sasvim drukčije, a i ništa nije tako hitno. Obratiti se sada izravno
mom stricu zbog posla nije nikako moguće, pribojavao se Benedikt, jer bi stric Georg možda
mogao poludjeti i izbaciti ga. Onda bismo oboje ostali bez posla. No Benedikt je obećao da
će pitati strica Gcorga čim ovaj donekle preboli izgubljeni natječaj. Dakle, pričekati. Kao što
je rekla Elisabeth: - Ako nemaš alternative, moraš ionako čekati.
U ponedjeljak prije podne u supermarketu na polici s časopisima pročitala sam
najednom od pretencioznih ženskih časopisa: “Nalazite li se na putu prema sreći? Poznajete
li potencijal sreće svoga partnerstva? Jeste li idealna žena?” Instinktivno sam posegnula za
tim časopisom, pronašla članak i pročitala:
Vojska psihologinja i sociologinja anketirala je za nas dvije tisuće muškaraca u dobi kada
se najčešće održavaju ljubavne veze o svojstvima idealne žene. Nije nam bilo stalo do toga da
doznamo kako izgleda idealna žena, htjeli smo znati kako živi idealna žena. Paralelno uz to
anketirali smo dvije tisuće žena o njihovim iskustvima u partnerstvu i braku. Bile su to
uspješne zaposlene žene i kućanice, neudane, udane, razvedene žene. Istraživali smo koje se
žene smatraju sretnima, a zašto su druge nesretne.
Na temelju tog reprezentativnog ispitivanja izradili smo upitnik kojim možete ispitati
svoj osobni potencijal za sreću. Postoji mnogo putova do sreće. Ali postoji i mnogo putova do
nesreće. Naš će vam test pokazati kako da nađete pravi put.
Zatim je došao upitnik na jednoj stranici. Kupila sam taj časopis, pohitala kući i počela
istraživati svoj potencijal za sreću. Iznad upitnika je pisalo: “Samo ako ste pošteni prema sebi,
dobit ćete pošten odgovor. Molimo, pripazite: pri odgovoru na pitanja, šest različitih boja
bodova ne igraju najprije nikakvu ulogu. Napišite sve bodove u stupac na rubu. Ugodnu
zabavu!
TAKO ĆETE DOBITI POTENCIJAL SREĆE SVOG PARTNERSTVA: 1. Koliko ste često u
proteklih dvanaest mjeseci nosili večernju haljinu? Za svaku večer u večernjoj haljini dobivate
pet bodova. Maksimalno 25 bodova (ružičasto)
Trebam li nositi večernju haljinu da bih bila sretna i idealna žena? Nemam nijedne.
Doduše, haljina sa zvijezdama s moje oproštajne proslave zapravo je večernja haljina. 5
ružičastih bodova za mene.
2. Koliko djece živi u vašem kućanstvu? (narančasto) Svako dijete ispod sedam godina
donosi 40 bodova. Svako dijete iznad sedam godina 25 bodova.
Djeca koja više ne žive u vašem kućanstvu 10 bodova 0 bodova za mene.
3. Dijelim sa svojim partnerom posebne seksualne sklonosti. 25 bodova (ljubičasto)
Oklijevala sam: imamo li posebne seksualne sklonosti, ako smo oboje normalni?
Vjerojatno ne. Nula.
4. Znam zamijeniti pokvaren utikač na električnom uređaju? 5 bodova, (žuto)
5 bodova za mene.
 5. Obitelj mog partnera jednako mi je tako draga kao i vlastita obitelj 10 bodova
(narančasto)
Nemam bodova. U usporedbi s Norom, moja je majka, bez daljnjega, manje zlo. Ako
sam ikada mislila što drugo, prevarila sam se. A tko je gori: Mercedes ili Annabell?
Udaljenije zlo je uvijek manje zlo.
6. Koje kozmetičke proizvode i proizvode za uljepšavanje upotrebljavate svakodnevno?
(ružičasto)
Krema za lice 1 bod Pasta za zube 1 bod Ruž za usne 3 boda Šminka 3 boda Rumenilo 3
boda.
Uvijači za kosu, štap za uvijanje, sušilo za kosu 5 bodova
Maskara 3 boda
Tuš i sjenilo za vjeđe 3 boda
Lažne trepavice 10 bodova
Lažne trepavice, hvala, ne. Jednom sam za neku proslavu u plesnoj školi prilijepila
lažne trepavice, jedna se odlijepila a da ja to nisam primijetila te se prilijepila na obrvu.
Zatim je neka djevojka vrisnula kako mi je na oko sjeo pauk, a ja sam umalo pala u nesvijest.
Osim kreme za lice i paste za zube, ništa više ne upotrebljavam svakodnevno. Dva ružičasta
boda.
7. Odnosi li se jedna od dviju izjava na vas? A: Imam toliko vlastita novca da sam
financijski neovisna o svom partneru.
50 bodova, (zeleno)
B: Vlastiti novac ne čini me, doduše, posve neovisnom o partneru, ali donekle da.
25 bodova (zeleno)
Nula bodova, nažalost.
8. Moj partner kaže da kuham bolje od njegove majke. 20 bodova (plavo)
Nora ne zna kuhati, a ne znam ni ja, ali ja to barem ne činim: nula iskrenih bodova.
9. Smatram da je kućanski posao beskonačan, nikada nisi gotov. 10 bodova (žuto)
Da, točno.
10. Koliko se često sastajete s prijateljima, znancima bez partnera, (plavo)?
Više puta tjedno 5 bodova Jednom tjedno 10 bodova Jednom mjesečno 5 bodova
Trenutačno nula bodova
11. Kako često imate spolne odnose s partnerom?
Pozor: pomnožite broj svojih bodova s brojem godina koje ste u braku, u vezi. (ljubičasto)
Imamo svakodnevne spolne odnose 10 bodova Jednom tjedno 5 bodova Jednom mjesečno
2 boda Jednom u tri mjeseca 1 bod

Spustila sam flomaster. Naša ljubavna učestalost u posljednje je vrijeme znatno

popustila. Benedikt i ja smo nakon stresa u poslu i nakon stresa od preuređenja bili često
potpuno iscrpljeni. A sada još i psihološki stres zbog izgubljena natječaja! Prije smo
svakoga dana vodili ljubav. U posljednjem tjednu smo to nekako zaboravili. A pretprošli
tjedan imala sam i mjesečnicu. Što se mene tiče, meni to ne smeta, vjerojatno postoje takve
faze. A ima i drugih zajedničkih točaka koje su mnogo važnije. Ako su za spolne odnose
jednom mjesečno predviđena 2 boda, a za jednom tjedno 5 bodova, srednja vrijednost od
oko 3 boda bila bi točna, barem trenutačno. A mi se poznajemo već godinu i pol, to znači
najmanje 5 iskrenih bodova.
12. Dobro sam zbrinuta za starost. 20 bodova (zeleno)
Ne trebam. Ja još nisam stara.
13. Znam sama promijeniti automobilsku gumu. 1 bod (zeleno)
Da, to smo morali vježbati u autoškoli. Zašto samo I bod?
14. Koliko u prosjeku mjesečno trošite za odijevanje? Na svakih 100 maraka dobivate 5
bodova.
Maksimalno 20 bodova (ružičasto)
Kako da u tom testu dođem do bodova? Ja i nemam 100 maraka mjesečno za odjeću. Ili
možda ipak imam: ona skupa majica, dakle u prosjeku jedva 5 bodova.
15. Znam raditi na računalu. 10 bodova (zeleno)
Ne znam.
16. Kad mi partner kupuje odjevne predmete, bira upravo one stvari koje bih i sama
kupila.
10 bodova (ružičasto)
Jamačno bi Benedikt odabrao iste stvari, ali ja sama kupujem svoje stvari. Zašto ne bih?
17. Imam vlastiti auto, vozim auto poduzeća u kojem radim. 10 bodova (zeleno)
Posjedujem pola auta. Vrijedi li to? 5 bodova? Ako hoću biti iskrena moram priznati da
kabriolet smatram Benediktovim autom, a ne “našim” autom. Dakle, iskreno rečeno: nula
bodova.
18. U mom slanu sve blista od čistoće, moglo bi se jesti s poda. 5 bodova (žuto)
Da, bod mi se smiješi ozareno. 5 bodova
19. Koliko ste veza, brakova koji su trajali duže od godinu dana imati prije svoga
sadašnjeg partnera? Za svaku prethodnu vezu/brak 5 bodova.
Maksimalno 20 bodova (ljubičasto)
Duže od 1 godine: to je bio Marcel. I možda još Klaus.
10 bodova (ljubičasto).
20. Moje je zanimanje traženo. Mogla bih bez većih problema pauzirati nekoliko godina.
30 bodova (zeleno)
Trenutačno mi se moje zanimanje ne čini uopće sigurnim, a sada pauzirati nekoliko
godina značio bi kraj prije početka. Postoji samo jedna slavna arhitektica interijera u svijetu
koja je počela tek tada kad su joj djeca bila na studiju. Međutim, ona je poznavala sve
bogate ljude čije je vile, poslovne prostore i hotele smjela uređivati ranije.
21. U posljednja četiri tjedna pripremala sam među ostalim sljedeća jela: za svako jelo 5
bodova.
 Maksimalno 50 bodova (plavo) Najdraže jelo moga partnera Moje najdraže jelo Sasvim
novo jelo Gulaš.
Goveđe svitke Cordon bleu
Okruglice, domaću tjesteninu Tortu, kolače, pecivo Fondue od mesa, fondue od sira Ribu
(ne riblje štapiće) Punjenu perad
Nabujak od tijesta, nabujak od povrća Svinjsko pečenje, pašticadu Usoljenu svinjsku
nogicu Domaću juhu
Riblju paštetu, paštetu od povrća
Čokoladnu pjenu, tiramisu
Pozor, ovdje se vrednuje raznolikost vašeg jelovnika. Ako ste pripremali slična jela kojih
nema na tom popisu, smijete ih zamijeniti, ali maksimalni broj od 50 bodova ne smijete
prekoračiti.
Ponovno pitanje za tipičnu malograđansku kuharicu.
Nula i ništa za mene.
22. Imamo kućnog ljubimca.
Upišite za svakog psa 10 bodova, za svaku mačku 5 bodova, za svaku drugu kućnu
životinju 3 boda. Maksimalno 20 bodova (plavo) Nula.
23. Razgovaram sa svojim partnerom često o stvarima o kojima ne bih razgovarala ni s
jednim drugim čovjekom.
10 bodova (ljubičasto)
Naravno. Ili se možda pod tim misli na seksualne fantazije? To znači da pri ševi
razgovara zamišljajući da smo Boris Becker ili Steffi Graf. Ili pas ovčar? Ili se to pitanje
odnosi na veze u kojima ljudi nikada međusobno ne razgovaraju? Ja mogu s Benediktom
razgovarati o svemu, pa sam si dala 10 bodova.
24. Preko dana sam pretežno sama kod kuće i mogu si sama rasporediti vrijeme. 1 bod
(žuto)
Da. Ali zašto samo 1 bod? Možda je čak dobro ako imaš malo bodova...
25. Imamo zajednički hobi. 10 bodova.
Ako se tjedno više od dva sata zajednički posvetite svom hobiju, dobivate dodatnih 10
bodova. (narančasto)
Nula.
26. Koliko se ljudi ubraja u vaš uži krug prijatelja?
Molimo da navedete samo prijatelje s kojima imate kontakt najmanje jednom tjedno. Po
prijatelju, prijateljici 5 bodova. Maksimalno 25 bodova
Trenutačno nemam mnogo prijatelja. Ili da ubrojim Katharinu i Laru-Joy? Ne, radije
nula.
27. O većim nabavkama unaprijed zajednički razgovaramo. 10 bodova (narančasto)
Nije nužno.
28. Smatram da čovjek može biti sretan samo u braku. 10 bodova (ljubičasto)
Ovo posljednje? Samo to? Ne, nisam tog mišljenja.
 29. Moram svaki dan ići kupovati, jer u mom kućanstvu uvijek ponešto nedostaje.
5 bodova (žuto) Da.
30. U mom poslu/studiju žene i muškarci imaju iste mogućnosti, riječ je samo o dobroj
naobrazbi i učinku.
20 bodova (zeleno)
Nažalost, ne: upravo zato što je arhitektica interijera tipično žensko zanimanje,
prednost se daje muškarcima koji su u manjini i kaže se da je to zato što i muškarcu treba
dati priliku. A što se tiče naobrazbe, o tome se nema što raspravljati, budući da arhitektica
interijera mora imati određenu naobrazbu.
31. Moj partner pati od problema potencije koje bi imao i kod ostalih partnerica. 10
bodova (ružičasto)
Hvala, ne. Nula.
32. Moj partner i ja pripadamo istom klubu, organizaciji, stranci. 20 bodova (narančasto)
Nula.
33. Visinu novca za kućanstvo utvrđujemo zajednički. 20 bodova (plavo)
Novac za kućanstvo je riječ koja je jednako tako malograđanska kao i bračna drugarica!
34. Koliko često vas je u posljednja dva dana vaš partner pitao za savjet? Za svako pitanje
5 bodova. Maksimalno 20 bodova (narančasto)
Najmanje 2 puta: Benedikt me upitao što da sada radimo i što će biti sa mnom. 10
bodova.
35. Svaki dan gimnasticiram, idem na fitness. 5 bodova (ružičasto)
Onom tko se dvadeset puta dnevno penje na ljestve i silazi s ljestava kao ja, ne treba
nikakav fitness.
36. Moj partner mi najmanje jedanput godišnje daruje nešto vrijedno. Pozor: ovo vrijedno
shvaćamo u posve materijalnom smislu, to znači dar koji je stajao najmanje pola mjesečne
plaće vašeg partnera i koji je namijenjen samo vama.
10 bodova (ljubičasto)
Ovo namijenjen samo vama bila je jedina kvaka.
37. U kući obavljam mnogo stvari, za koje ostali moraju plaćati majstore, samu. 10
bodova (žuto)
10 bodova za mene.
38. Ovlaštena sam raspolagati računom svog partnera. 20 bodova (narančasto)
Nisam.
39. Koliko pari cipela nosite ove sezone? Molimo da ne brojite one koje što je u ormaru i
koje niste nosili više od godine dana ili koje niste nikada nosili.
Za svaki par jedan bod (ružičasto)
Točno dva para cipela. Teniske i, kad smo izašli s gospodinom Wöltjeom, nosila sam
svoje crne cipele od antilopa. Više mi ne treba ove sezone.
40. Najmanje jednom mjesečno posjećujem neku kulturnu priredbu. 5 bodova (zeleno)
Ne bi bilo loše, ali nije tako.
 41. Odnosi li se ova izjava na vas: “ Prozori mog stana čišći su od mojih noktiju”?
10 bodova (žuto)
Promatrala sam prozor, promatrala sam nokte.
Morala sam se nasmijati. Da, moji nokti izgledaju strašno. Kako već izgledaju nokti
osobe koja tjednima uređuje stan. Zar ću za svoje prljave nokte dobiti 10 bodova?
42. Mogu reći da naš spolni život s vremenom postaje sve bolji. 5 bodova (ljubičasto)
Trenutačno ne znam, trenutačno znam samo da će me ovaj upitnik uništiti.
43. Znam pripremati bolesničku dijetu. 15 bodova (plavo)
Ne znam, a i ne želim.
44. Moj partner zna da bih ga napustila ako bi me prevario. 10 bodova (ljubičasto)
Zna li Benedikt da bih ga napustila ako bi me prevario? Bih li ga doista napustila ako bi
me prevario? To je jednostavno tako: Benedikt ne zna da bih ga napustila jer to nije naš
problem, budući da mi se zakleo da me nikada neće prevariti! Nula! Gotovo! A SADA
ZBROJITE SVOJE BODOVE!
Zbrojila sam: ukupno 96 bodova.
I kakav je rezultat? Evo:

Ako ste u ovom testu postigli 250 ili više bodova, vi ste idealna žena. Zar se čudite što se
financijska neovisnost tako visoko vrednuje? Razlog za to jest taj što muškarci tako visoko
vrednuju financijsku neovisnost. Sažetak naših znanstvenica: jedina samostalnost koju
muškarci cijene kod žena jest financijska samostalnost. I, ruku na srce, draga čitateljice, zar i
vi ne biste dali prednost muškarcu koji dobro zarađuje u odnosu na muškarca koji je
djelomično ili posve ovisan o vašoj zaradi? Vidite: naši se ideali ne razlikuju od ideala
muškaraca.
No ima mnogo žena koje nemaju vlastita prihoda, ali su ipak u ovom testu bez problema
postigle 250 bodova. Dakako: majka koja se brine za svoju djecu jednako je tako idealna žena.
Majka obitelji cijeni se to više što bolje zna pretvoriti dom u udobno mjesto za goste. U skladu
s tim vrednuju se te sposobnosti u i testu. I ovdje se pokazuje da su muškarci znatno realniji
nego što to propagiraju reklame i mediji. Daleko više od atraktivne žene kotira u muškoj
ljestvici vrijednosti dobra kuharica!
Naš savjet: mnogo žena previše očekuje od sebe. No zadaci moderne žene previše su
raznoliki a da bi svaka žena mogla ispuniti sve zadatke. Nitko ne očekuje od muškarca da
pravi karijeru a da istodobno i skrbi za djecu. Idealna žena nije robot koji s programiranim
smiješkom postiže ono što nijedan muškarac nikada ne bi prihvatio kao zadatak. Oslobodite
se pogrešnih ideala - vi već jeste idealna žena.” Ja, sudeći po broju svojih bodova, nisam
idealna žena. Čitala sam dalje...
150 bodova do 200 bodova:
Vi ste već gotovo idealna žena. Rezultat koji ste postigli u našem testu može vam pomoći
da taj cilj uskoro posve postignete. Unesite u tablicu na sljedećoj stranici broj svojih odgovora
i svoj broj bodova po kategoriji boje. Vi pripadate onoj kategoriji boje u kojoj imate najviše
odgovora i bodova. Pri ocjeni u odnosu na boju naći ćete savjete za usavršavanje svoga tipa.
Za vas kao gotovo već idealnu ženu to je jednostavan zadatak.
 Ispod 150 bodova:
U vašoj koncepciji života ništa ne protječe idealno. Postoji nerazmjer između vaših
zahtjeva i stvarnosti. Naša ocjena boja pokazuje vam u čemu ste deficitarni. Odredite, kao što
je gore opisano, svoj tip boje i provjerite biste li mogli biti sretni ako biste promijenili svoj tip.
Lagano šokirana što čak ni u testu u časopisu nisam klasificirana kao idealna žena,
unijela sam broj svojih odgovora i bodova po boji u tablicu:

Prema tome, ja sam zacijelo žuti tip žene, ali pročitala sam i sve ostale kategorije boja
redom.

Ako ste prikupili odgovore i bodove većinom u narančastoj boji:

Vi ste obiteljska žena. Obitelj je vaš život i vaš poziv. Vi ste zaduženi za sve i za svakoga i
zato vas poštuju i vole.
Naš savjet: vaša će djeca jednog dana živjeti vlastitim životom. Proširite stoga već sada
svoje životno područje. Nađite prijatelje izvan obitelji, najbolje prijatelje iste dobi s istim
interesima i hobijima. Navikli ste biti okruženi ljudima; pripazite da jednog dana ne ostanete
osamljeni.
Pretežno zeleni odgovori i bodovi:
Vi ste poslovna žena. Poslovne se žene u medijima često prikazuju kao nesigurne zbog
straha za karijeru, ali naša reprezentativna studija dokazuje: poslovne žene smatraju sebe
sretnima i njima zavide nezaposlene žene. To se odnosi posebno na žene starije od četrdeset
godina. Kad obiteljske žene počnu trpjeti od osjećaja beskorisnosti zbog napuštenog gnijezda,
tada je za poslovne žene upravo stiglo vrijeme žetve. One mogu snagu mladosti zamijeniti
snagom uspjeha. Naša reprezentativna studija je, osim toga, dokazala da su, protivno
uvriježenom mišljenju, brakovi uspješnih žena trajniji nego brakovi nezaposlenih žena.
Naš savjet: osim svog profesionalnog života trebali biste sve tradicionalne muške zadatke
delegirati svom partneru (npr. zamjena automobilskih guma). Okrenite se umjesto toga
ljepšim, tradicionalno ženstvenim aktivnostima (npr. pečenju kolača); to će vas učiniti
privlačnijima za muškarce, a vi ćete uštedjeti snagu.

Pretežno ljubičasti odgovori i bodovi:

Vi ste ljubavnica. Ako dijelite sa svojim partnerom posebne seksualne sklonosti, onda je to
nedvojbeno jaka veza. Za ono što vi nudite na seksualnom području, za to on neće baš lako
naći zamjenu. No, u svakom slučaju, ne samo u braku, tijekom godina seksualna privlačnost
pada. U slobodnim vezama koje počivaju isključivo na emocionalnosti pad seksualne
aktivnosti doživljava se posebno bolno. Stabilniji društveni status žena u braku vodi do veće
psihološke stabilnosti. Ženama je lakše emocionalno nadoknaditi gubitak seksualnosti
dobitkom prisnosti s bračnim drugom. Žene koje su ostarjele kao vječne ljubavnice rekle su
nam kako su pružile toliko sreće, a zauzvrat dobile toliko malo.
Naš savjet: udajte se za njega, ili za nekog drugog.
Pretežno plavi odgovori i bodovi:
Vi ste iz svog obiteljskog života izvukli ono najbolje. Izvrsna ste kuharica i domaćica. U
vašem se društvu čovjek osjeća ugodno. Moramo priznati: i mi smo se iznenadili koliko
muškarci cijene dobru kuhinju. Naša studija o muškarcima jednoznačno je pokazala: što su
muškarci stariji, to više ljubav prolazi kroz želudac. Sjetite se: ne starite samo vi, već i vaš
muž.
Naš savjet: pripazite na to da vam financije budu u redu. Izborite se u slučaju nužde za
plaću za vaše sjajne domete u kućanstvu kako biste ostali dama u kući, a ne bili degradirani u
sluškinju.

Pretežno ružičasti odgovori i bodovi:

Vi ste luksuzna ženica, vaši su dani odbrojani. Jer vaš životni stil prije svega žene u
poodmakloj dobi natprosječno često doživljavaju kao nezadovoljavajući. Muškarci razmaze
žene radi vlastite koristi. Partner koji vas prihvaća samo kao statusni ures ne znači
poboljšanje vaše kvalitete života.
Naš savjet: ako nemate toliko vlastita novca da možete platiti svoje potrebe za luksuzom
iz večernje torbice ne trznuvši lažnom trepavicom, preporučujemo vam da hitno proširite svoj
spektar osobnosti. Inače ćete možda prekasno otkriti da je raznolikost vaših tema pri
razgovoru važnija nego broj vaših cipela.

Pretežno žuti odgovori i bodovi:

Pripadate tipu žena koji zapravo više ne postoji i koji više ne bi smio postojati. Vi ste,
pardon, fanatik čišćenja. Imajte na umu da na taj način nećete na duži rok moći zadržati
nijednog partnera. Vaš danonoćni rad u kući sigurno je koristan, ali nijedan muškarac nema
želju jesti s poda. Ideal ljupkog kućanstva nije hladna čistoća, već toplina svježe ispečena
kolača.
Naš savjet: pokažite svom partneru da imate i drugih kvaliteta. Inače ćete se jednog dana
naći sa svojim usisavačem za prašinu i svojom krpom za čišćenje posve sami.

Posljednji su reči iščezli pred mojim očima. Došlo mi je da zaridam. Ja da sam fanatično
obuzeta čistoćom?! Naravno da se ne treba pouzdavati u testove iz časopisa, no unatoč
tomu još sam jednom pregledala upitnik.
Kod ljubičastog sam ipak imala tri odgovora i 25 bodova, da, htjela sam biti ljubavnica...
kako mogu usavršiti svoje sposobnosti kao ljubavnica?
Tražila sam pitanja za koja se dobivaju ljubičasti bodovi. Dakako da smo morali
ponovno povećati našu učestalost tucanja. A osim toga?
 “Dijelim sa svojim partnerom posebne seksualne sklonosti” - za to se dobiva 25
ljubičastih bodova. Zar je Benedikt imao neke posve specijalne seksualne želje? Do sada
nisam ništa opazila. Možda nisam pazila? Kakvih sve ima perverzija?
U Norinim reklamnim novinama vrvjelo je od malih oglasa u kojima stroge sadistice
traže robove. Mnoge su nudile kao posebnu atrakciju “prirodni pjenušac”. Ali ja
jednostavno nisam mogla zamisliti da bi Benedikt mogao sanjati o tome da ga ja, odjevena u
crne kožne trake koje pridržava nekoliko zakovica, bičujem! Ili je on htio bičevati mene? Ne,
to nije htio. I valja zamisliti kako imamo komoru za perverzna mučenja, dvije sobe uz
spavaonicu njegove majke! Ona leži u krevetu i studira najnovija otkrića o kneginji od
Monaka, a uz nju ja, zakovana u crnu kožu, bičujem njezina sina jedinca! Nezamislivo! A
kako bi se Nori mogle objasniti mrlje od prirodnog pjenušca na posteljini? Zar bi trebalo
drsko slagati “Benedikt mokri u kreveti”? Ne.
Napokon sam se sjetila da postoje muškarci koji potajno nose žensku odjeću. Često
sam čitala kako ima ljubaznih normalnih muškaraca koji odjednom počnu nositi žensku
odjeću kako bi obradili svoje potisnute ženske strane. Je li u Benediktu bila potisnuta neka
ženska strana, možda zbog bezobzirnog stresa u poslu?
Bespomoćno sam tražila sljedeće ljubičasto pitanje kod kojeg nisam dobila nijedan
bod: “Smatram da čovjek samo u braku može biti napokon sretan.” Možda sam ja ipak to
smatrala. Ali napokon ne znači odmah. Pa ako se netko ne vjenča zbog poreza, vjenča se
onda kad ima dijete. Ali ljudi koji se ne vjenčaju zbog poreza kažu kako su se vjenčali zbog
djeteta. A mnogi se ni nakon rođenja djeteta odmah ne vjenčaju, već tek tada kad dijete
krene u školu, jer školsko dijete ostavlja kod učitelja bolji dojam ako su roditelji vjenčani. Ti
se ljudi vjenčaju samo zbog učitelja. Iskreno rečeno, nisam imala volje vjenčati se zbog
učitelja.
A što se tiče Benedikta, on se nije htio oženiti jer bi se tada osjećao starački. Njemu je to
jednostavno bilo prerano. Razmišljala sam: prerano za što?
Postoji samo jedan odgovor: da se zauvijek veže uz mene. A što to znači? Da želi imati
mogućnost da me jednog dana napusti? Znači li to doista to? Rekao je da oženjen muškarac
ima osjećaj kako su nestale sve mogućnosti. Koje su bile ostale mogućnosti? Ostale žene. Te
se mogućnosti moraju isključiti!
Kakvih još ima ljubičastih pitanja?... “Mogu reći da naš seksualni život s vremenom
postaje sve bolji.” Kako se može takvo što reći?
“Moj partner zna da bih ga napustila ako bi me prevario.” Deset bodova (ljubičastih).
Sada sam shvatila najdublji smisao tog pitanja. Ako partner hoće imati osjećaj da ima druge
mogućnosti, onda nikada ne smije doći na ideju da iskuša druge mogućnosti. Odmah
večeras priopćit ću Benediktu da ću ga napustiti ako me bude varao.
Odlučno sam uređivala svoje nokte dok nisu postali čišći od prozorskih stakala. Deset
točaka manje kao žena opsjednuta čišćenjem. I večeras deset bodova više kao ljubavnica.
Skrila sam upitnik ispod svog donjeg rublja. Zatim sam počela mijenjati svoj tip.
 34. POGLAVLJE

Zaključala sam vrata svoje sobe jer nisam htjela da me Nora uhvati kako glačam svoju
najljepšu spavaćicu od crne svile. Kupila sam je, pošto je Benedikt ušao u moj život, za
posebne prilike, ali nisam je još nikad odjenula jer ima duge rukave i izgleda veoma
dramatično. No sada je potpuno pristajala. Samo sam je morala prvo izglačati jer, kad sam
je rasprostrta, do poda duga svilena košulja bila je puna četvrtastih nabora i izgledala je
neerotično kao popločani pod. Svilena košulja bila je prilično uska, imala je od vratnog
izreza do pupka čipkasti umetak, koji je bio također crn, a odostrag čipkasti umetak sve do
guzice. Izglačana je izgledala zanosno seksi. Samo je smetala etiketa C & A, ona ima nešto
neerotično. Donijela sam škare i odrezala je. Sad je izgledala kao da je izašla iz nekog
skupog dućana s donjim rubljem. A ja u njoj poput kraljice noći. Zatim sam nalakirala nokte
tamnocrveno, a isto tako i nokte na nožnim prstima, našminkala sam se pažljivo kao što već
dugo nisam i odlepršala u susret noći.
No bilo je već pola jedan kada je televizijski krimić napokon završio. Odlučila sam da
još ne skinem šminku dok ne kažem to Benediktu. Kad čovjek ima takvo što važno reći,
onda je isto tako važno da pritom dobro izgleda. U kupaonici sam stavila još nekoliko kapi
parfema na vrat, dakako, ne parfem one ružne tenisačice kupljen na sniženju koji mi je
darovala Mercedes, ne, imala sam uzorak mirisa Unforgettable Moments lijepe iskusne žene.
Mirisao je baš onako kako valja.
U pet minuta prije jedan kucnuo je čas. Benedikt je već ležao u krevetu. Nisam isključila
svjetlo. Pogled sam uperila prema prozoru, u noć, kao da sam utonula u misli i rekla: -
Uostalom, ako bi me ti ikada prevario, ja bih te napustila.
Benedikt se uspravio i pogledao me zapanjeno: - Zašto to sada govoriš?
- Želim samo da znaš.
- A kako ti je to palo na pamet?
Nisam htjela Benediktu reći da sam dobila ideju iz jednog ženskog časopisa, jer to zvuči
suviše banalno. - Sjetila sam se nekako spontano - rekoh i dodirnuh Benediktovu kovrčavu
glavu.
Benedikt navuče pokrivač preko glave, okrene se od mene i reče uvrijeđeno ispod
pokrivača da ga poštedim razgovora o našoj vezi, jer je ionako imao dosta problema u
birou.
Prestrašila sam se. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će Benedikt reagirati tako ljutito. -
Što ti je? - Strgnula sam mu pokrivač i poljubila ga u kovrčavu glavu.
- Moram sada spavati, sutra je poseban sastanak u tom usranom povjerenstvu za
kliniku. Žele nam svakako dokazati pogreške. - Stavio je jastuk na glavu pridržavajući ga
rukom.
- Žao mi je, nisam tako mislila - promumljala sam - nisam te htjela uvrijediti. - Što sam
postigla? Ništa. Uzdahnula sam. Što znaju ti sastavljači upitnika o povjerenstvima za
financiranje, o turobnoj svakodnevici jedne ljubavnice?!
Šmugnula sam u kupaonicu i skinula šminku. Kad sam ugledala u ogledalu svoje
nenašminkano lice, posramila sam se. Benedikt uopće nije uočio moju grešno skupu
spavaćicu. Zar je u meni vidio samo ženu opsjednutu čišćenjem?
 Nisam smjela tako brzo kapitulirati, šmugnula sam natrag u krevet i priljubila se uz
Benedikta šapćući mu u uho: - Bi li možda htio odjenuti moju spavaćicu?
Nije odgovorio. Je li mu bilo neugodno? Je li se sramio otkriti svoju potisnutu ženskost?
Šapnula sam mu u njegovu kovrčavu glavu: - Bi li htio biti moja kraljica noći?
Nema odgovora. Nije shvatio što mislim. - Odjeni moju prekrasnu svilenu spavaćicu,
pristajat će ti, svila se širi na bokovima.
- A zašto, pa nije mi hladno - promumlja Benedikt. - Ugasi svjetlo.
Ugasila sam svjetlo.
Odmah sam zaspala.
 35. POGLAVLJE

Kad čovjek spava jednu noć u crnoj svilenoj spavaćici, izgleda kao zgužvani šišmiš.
Bijesno sam pomislila kako znanstvenice koje su sastavljale upitnik nemaju pojma da i
glačanje pridonosi erotici!
Promatrala sam dvije tamnocrvene ružice od poliakrilske vrpce koje su bile našivene u
visini pupka na čipkani umetak. Ponovno sam uzela škare i skinula poliakrilske ružice,
bacivši ih olako u koš za smeće. Nisu mi više trebali ti simboli najmalograđanskije
seksualnosti. Trebala sam uzbudljivije ljubavne recepte.
Pohitala sam u supermarket do police s časopisima. Ono što sam tražila lako se moglo
naći: “Proljetna kura za vaš seksualni život” bila je glavna tema prvog ženskog časopisa koji
sam ugledala, a na sljedećem je pisalo: “Tako ćete iznova otkriti ljubav”. Odlučila sam se za
“šest superseksualnih savjeta za superžene”, jer su se pojavili u posebno naprednom
ženskom časopisu.
Kod kuće sam razočarano ustanovila da je članak veoma kratak. Bilo je doista samo
šest savjeta:
1. Pozovite ga na kratki godišnji odmor u neki dosadni kisni kraj. Zahvalno će ustanoviti
da mu je najljepše s vama u krevetu.
Dobra ideja, ali nemam novca da ga pozovem na kratki godišnji odmor.
2. Vodite s njim ljubav u pokladnom kostimu. Odjeven kao Neptun (s ribljim repom!) ili
izvanzemaljski robot, pronaći će posve nove ideje za ljubav. A vi ćete mu pokazati kako ljube
gusarske nevjeste. Ili želite za promjenu glumiti čednu Crvenkapicu?
Kakva glupost! Zar da ja sama napravim Benediktu riblji rep?
3. Pripremite njegovo omiljeno jelo i poslužite mu ga svojim usnama. Sitno kosano, oštro
začinjeno meso, cvjetaču, koktelske rajčice i bobice grožđa posebno su pogodne za
gastronomski doživljaj usta u usta. Dobar tek!
Opet kuhati! Neovisno o tome, Nora bi pala u nesvijest ako bih ja gurnula Benediktu u
usta koktelsku rajčicu. Kakve li rasipnosti, kupovati koktelske rajčice kad je ona zamrznula
vlastite rajčice.
4. Masirajte ga svojom luksuznom kremom. Posebno pažljivo i nježno utrljajte kremu u
njegov najkvalitetniji dio.
Nije loše, samo moja najbolja krema je krema protiv bora. Ne rabim je gotovo nikada
jer je bila tako skupa da je u međuvremenu promatram više kao ulaganje kapitala za stare
dane. I je li krema protiv bora dobra za tu svrhu?
5. Preuredite svoj krevet; nove perspektive daju nove položaje. Moja je soba premala da
bih krevet premjestila nekamo drugamo.
A što se tiče položaja...
6. Pustile da vas ulovi u tome kako proučavate ove ljubavne savjete. To će ga definitivno
navesti na pravu ideju!
Ovaj glupi savjet bio je samo reklama za časopis, a njega mogu ionako zaboraviti.
 Sve je to bez veze. Samo možda ono u vezi s položajem... Nekako uvijek potiskujem
problem položaja. Ali nisam raspoložena za akrobatiku ševe. Nisam nikada ni bila, pa ni
tada kada je Klaus neprestano držao na svom kuhinjskom stolu Kamasutru. Imao je izdanje
sa slikama koje se šalje u kuće i na kojem su dijelovi tijela označeni slovima, a uz slike stoje
upute za uporabu... Stavi C na G i D oko H i miči A lagano unatrag... i tako dalje. Upravo je
Klaus, ševac tipa drvosječe, proučavao položaje!
Ali Benedikt nije Klaus. A podsvjesno sam već davno bila svjesna da nijedan put ne
mimoilazi to, svi putovi vode tamo: oralni seks, položaj 69, ljubav na francuski način,
pušenje. To žele svi muškarci. To je poznato iz filma, s radija, televizije i iz književnosti. On
sjedi dosađujući se na rubu kreveta i gleda televiziju, a ona kleči pred njim i obavlja svoju
dužnost požudno stenjući.
Posvuda se moglo čuti kako je oralni seks najuzvišenij i osjećaj za muškarca. I potajno
svaki muškarac sanja o tome da sam puši svoj pimpek, da guta vlastitu spermu a da pritom
istodobno i proizvodi svježu spermu. Ja kao žena smatram prilično dosadnim ako to mora
raditi sam. Ali upravo tako muškarci zamišljaju seksualnu neovisnost.
A osim toga, ne smatraju samo muškarci oralni seks vrhuncem uživanja. U svim
modernim ženskim romanima koje sam čitala svaka je žena luda za tim. Upravo se
napredne žene prave kao da im je sperma osnovni prehrambeni artikl. One toliko puše da
bi se svaki pimpek već davno trebao raspuknuti. Kad sam maturirala, imala sam prijateljicu,
zvala se Denise, koja je bila debela, imala je akne i zbog toga komplekse manje vrijednosti.
Radila je godinu dana au-pair u Francuskoj i ondje je navodno temeljito izučila oralni seks.
Uz nadmoćni smiješak govorila bi u svakoj prilici: - Ne može svatko gutati spermu, ali za
mene je to gozba.
Majka mi je tada za rođendan darovala jedan od onih romana što ga preporučuju
literarni kritičari o ženi koja je oduševljeno opisivala kako je gutala spermu svog
ljubavnika. To je osjećaj kao da imaš punoglavca u ustima s okusom mimoze. Da, da,
mimoze. Sjećam se točno kako sam ono s punoglavcem mogla shvatiti, ali okus mimoza bio
mi je zagonetan. Osim toga, pitam se još i danas bi li mi majka darovala knjigu da ju je prije
toga pročitala. Denise je odmah posudila knjigu i rekla kako je točno da je gutanje sperme
osjećaj kao da imaš punoglavca u ustima i da je točno da sperma ima okus mimoza.
Najveći je problem što je treba progutati. Da, treba je progutati. Na televiziji je neki
pederu jednoj emisiji rekao da je napustio svoju djevojku i postao peder zato što je ona
svaki put pozelenjela u licu i ono najbolje što bi joj muškarac mogao pružiti ispljunuta na
pokrivač na krevetu. Možda su zbog toga toliki muškarci pederi. Ali i oni koji nisu pederi
izjavili su u emisiji kako je oralni seks i za ženu nešto najljepše, budući da na taj način može
mnogo izravnije doživjeti muški orgazam nego na građanski način. Oralni seks, osim toga,
ima veliku prednost: žene od njega ne mogu zatrudnjeti, a muškarci se ne mogu zaraziti
spolnim bolestima. Neka ružna žena koja je iz nekih razloga također bila gost u emisiji rekla
je kako se uopće ne boji sperme, jer porcija sperme nema više kalorija od tri školjke,
otprilike samo 21 kaloriju.
... Ako ljubim nekog muškarca kao što ljubim Benedikta, ne mogu pred muškim
fantazijama zatvoriti oči i usta... Ali predodžba da u ustima imam punoglavca bila mi je
odvratna. Radije mislim na mimoze. Vidjela sam u supermarketu mimoze, upale su mi u oči
jer samo sada, zimi, ima mimoza.
 Problem je također bio u tome što nije dovoljno to htjeti činiti, mora se i moći činiti. U
nekom ženskom časopisu pročitala sam kako to treba uvježbati da bi se dobro radilo. Treba
pojedinačno usisavati kuhane makarone da bi se trenirali usni mišići. Bitno je sljedeće: ni u
kojem slučaju ne valja pozvati u pomoć zube jer tada bi se muškarci prestrašili da će im
žena u ekstazi odgristi pimpek.
S kobasicama treba vježbati kako se to liže. Pošla sam u kuhinju. U mojoj osobnoj zalihi
bila je i konzerva hrenovki. Stavila sam jednu hrenovku na tanjur. Nisam je uspjela usisati
usnicama u usta, jadna kobasica bila je preteška. Zatim sam mislila kako je to neka vježba
koja nema veze s praksom pa se smiju pozvati u pomoć prsti. Uzela sam hrenovku u ruku i
gurnula je u usta uz pokrete usisavanja usana koliko sam duboko mogla. Međutim, počela
sam se gušiti pa sam se uspaničila. Hrenovku sam, trudeći se da je ne ispljunem, odgrizla.
Od užasa sam dobila napadaj kašlja i onda ipak sve ispljunula na pod. Sreća da Benedikt to
nije vidio, ostao bi šokiran do kraja svog spolnog života.
Bilo je naivno vježbati s hrenovkom. To i nije bio problem. Znala sam kakav okus ima
hrenovka. Moj je problem bio strah da sperma ima onakav okus kako i izgleda, poput
vodenastih šmrklji.
Ili. kakav okus imaju mimoze? Budući da su se upravo sada mogle nabaviti mimoze, bio
je to mig sudbine. Pohitala sam opet do supermarket!. Tamo ih je još bilo u nekom vjedru
uz vrata, svežanj za 5,80 maraka. U svakom je svežnju bila još najviše polovica kuglastih
cvjetova mimoze žutih poput žumanjka, a ostale kuglice bile su ružne, smeđe, smežurane,
smrznute ili ocvale. Svejedno, to je bilo dovoljno, nisam imala namjere progutati odmah
cijeli stručak mimoza. Blagajnica me pogledala kao da zna zašto kupujem mimoze. Možda
sve žene kupuju mimoze samo zato da bi se navikle na okus sperme? Stavila sam vazu na
naš radni stol u Benediktovoj sobi i stala zuriti u mimoze. Kuglice žute poput žumanjka s
nakostriješenim dlačicama izgledale su poput tisuću puta uvećanih bakterija. Izgledale su
poput nečega na što bi čovjek mogao postati alergičan. Prije svega od mirisa. Smrdile su
prilično prostački.
Okretala sam kuglicu mimoze među prstima. Dlačice su se raspale u žutu prašinu.
Pažljivo sam to stala lizati. Imalo je okus prašine. Stavila sam novu, još nakostriješenu
kuglicu mimoze na dlan i stala je opet lizati, no ostala mi je na jeziku jer je bila lagana.
Pustila sam je da se oprezno okreće na jeziku; bilo je to kao da jedeš vlakno od prašine.
I odjednom sam osjetila u ustima neki čudan okus: gorak, kiselkast pa i lužnat. Opet mi
je išlo na povraćanje. To bi moglo bili zgodno. Ili je to bio samo moj strah od toga da su
mimoze otrovne? Sperma nije otrovna.
Zašto mi se to tako gadilo? Sperma je doista najprirodnija stvar na svijetu. I kad su
dvoje predodređeni jedno za drugo kao Što smo Benedikt i ja, ne može se ni savezna
ministrica zdravstva protiviti lome. Naša ljubav nije prolazna pustolovina. Naprotiv,
pomislila sam pomalo tužno, kod nas treba pomalo oživljavati našu ljubavnu svakodnevicu.

Morala sam se odvažiti. Morala sam na to gledati pozitivnije. “Svjetska ljubavnica ispire
spermu čašicom šampanjaca”, pročitala sam negdje. A šampanjac rado pijem. Bila je to ipak
zgodna predodžba. Od novca koji mi je otac darovao za Božić kupit ću bocu šampanjca za
vikend. I onda: šampanjac i mimoze.
 36. POGLAVLJE

Radost, divni dar božanstva, Dijete polja nebeskih, Tvojim žarom opijeni Stupamo do
hrama tvog... Radost pije svako biće, Što na svijetu živi tom, Sva stvorenja, zla i dobra,
Slijede nježni cvjetni put. Ljubav, cjelov, svi užici, Vjerni drug je nježni dar... A kad su
zborovi zapjevali: ... Slasti svakom pruža stvoru I razvedrit zna sav svijet... Dogodilo se.
Radost! Radost! Uspjela sam! Fantastično!! Radost!
Nek se združi čovječanstvo, Mis’o ta nek vodi nas, Radost, dijete polja nebeskih!

Uspjela sam. Propustila sam posljednji trenutak, otvorila sam usta jer sam htjela reći
“volim te” i onda je poteklo. Curilo je po Benediktovu trbuhu. A kad sam vrhom jezika
dotaknula njegov trbuh, učinila mi se zapravo bez okusa. I Benedikt je rekao da je njemu
svejedno je li tu ili tamo, za njega nema veze gdje se odlaže njegova sperma. Dakako!
Krenulo je. Da. Sada sam mogla reći kako naš seksualni život s vremenom postaje sve
bolji. Samo sam poslije mislila, dok smo sretno pili šampanjac, kako sam sve to vrijeme
nešto pobrkala: nije to okus, to je miris mimoza.
 37. POGLAVLJE

Bez komentara, otac mi je poslao ček na petsto maraka. Na njemu je pisalo moje ime,
no mogla sam ga unovčiti samo ako sam imala otvoren račun!
Benedikt je rekao kako bi bilo glupo posvađati se s ocem samo zašto što nemam račun
jer ga ionako moram otvoriti. Ne treba komplicirati jednostavne stvari, rekao je Benedikt,
jer je i ono komplicirano dovoljno teško.
Dakako da se nisam htjela svađati s ocem. Zapravo, nisam više htjela od njega primati
novac jer sam imala osjećaj kako je mnome razočaran i, što je još gore, Benediktom.
Vjerojatno je znao da Benedikt nije dobio natječaj pa zato nije ni nazivao da ne bi morao
razgovarati o tome.
Zbunjena, krenula sam do prve bankovne podružnice u trgovačkoj ulici. Najprije sam
čekala cijelu vječnost na šalteru, a onda mi je rečeno da uopće nisam trebala čekati na
šalteru da bih otvorila račun, već sam trebala stati ispred šaltera za informacije i netko bi
već došao.
Iza šaltera za informacije sjedio je već netko za pisaćim stolom, čitao neku žutu
brošuru i ja sam je odmah prepoznala: širok ali ipak zgodan nos, široka usta, tamna kosa;
bila je to bivša djevojka Benediktovog kolege Detlefa, koja je na Benediktov rođendan tako
agresivno navalila na gospodina Wöltjea i koja je na Staru godinu otjerala Detlefa iz stana.
No ja sam je ipak ozareno promatrala, radujući se što sam susrela nekog poznatog. I ona je
mene odmah prepoznala.
- Dobar danja te poznajem preko svog bivšeg životnog suputnika sa skraćenim radnim
vremenom - reče ona.
Bivši životni suputnik sa skraćenim radnim vremenom: što da kažem o tome? - A što
radiš sada? - upitala sam razdražljivo.
- Sada sam zamjenica šefice odjela - reče ona poslovno. - Mogu li ti pomoći?
- Htjela sam otvoriti račun - rekla sam još razdraženije - i unovčiti ček.
Ona uzme ček, izvadi formular iz pisaćeg stola i doda mi ga. - Molim, ispuniti.
Dok sam unosila ime, adresu i datum rođenja, ona me upita: - A kako je Detlef?
Nisam imala pojma. Znala sam samo da katkad ruča s Benediktom. Ali s Benediktom
razgovara samo poslovno. Benedikt smatra kako je Detlef prema njemu zatvoren iz zavisti
zbog Benediktovih posebnih veza sa šefom. To, dakako, nisam rekla. - Nije razgovarao s
Benediktom o tome zašto ste se rastali.
Ona se nasmija. - On svima priča da sam ga žrtvovala za svoju karijeru. A ja samo mogu
dodati da sam ga rado žrtvovala.
- Aha. - Što drugo da kažem!
- Strašno je patio zbog toga što zarađujem više od njega. A od siječnja zarađujem još
više pa bi to još pogoršalo njegovo stanje. Tu bol mu nisam htjela nanijeti. - Uzela je
ispunjeni formular. - Koliki je tvoj mjesečni prihod? Otprilike?
- Mislim da će mi otac idući mjesec opet poslati petsto maraka.
 - Inače nemaš nikakve prihode od stanarine, alimentacije, obiteljske mirovine,
stipendije?
- Imam u izgledu posao kod strica, dakle kod gospodina Fabera, kao projektantica
interijera. Trebala bih uskoro početi raditi.
- Točno, Detlef mi je pričao da je tvoj dečko došao u poduzeće preko rodbinskih veza.
- On se kandidirao kao i svi ostali. I mene će stric zaposliti samo zato što smatra da sam
dobra arhitektica interijera.
- U svakom slučaju, sada još ništa ne zarađuješ. Zato ti mogu ponuditi da tvoj račun
vodimo kao besplatni omladinski račun. Čim dobiješ račun za plaću, dobit ćeš euročekove i
kreditnu karticu, ako želiš.
- Mogu li odmah podići sto maraka?
- Ček najprije treba provjeriti, ali budući da ti vjerujem da je pokriven, možeš odmah
nešto podići.
- To je zgodno - radosno sam uzdahnula. Ispunila je formular za isplatu, zatim mi je
dala karticu na kojoj je pisao moj broj čeka i posjetnicu:
Tanja Kalje diplomirana ekonomistica zamjenica šefice odjela.
- Zovem se Tanja Kalje. Kalj kao kaljeva peć ili kao zidna pločica. Malo vruće, malo
hladno, baš kao i ja.
Uljudno sam se nasmijala.
Ona upita: - A što radiš cijeli dan i cijelu noć dok nisi zaposlena? Malo sam oklijevala:
- Najprije sam preuređivala naš stan, a trenutačno razmišljam što ću raditi.
- I ja razmišljam trenutačno što ću raditi. - Ona uzme žutu brošuru koju je maloprije
čitala. Bio je to popis tečajeva u pučkom sveučilištu. - Sve moje kolegice slikaju na svili ili
idu na tečajeve trbušnog plesa. Samo ja sam slabo zainteresirana za to da nađem samu
sebe. ja želim najprije naći novog životnog druga. A na takvim tečajevima su samo žene.
- Zar ne vjeruješ da i muškarci pohađaju takve tečajeve?
- Ne želim muškarca kojemu je hobi slikanje na svili i trbušni ples. - Poduprijevši bradu
na ruku, upitala je u pozi klasičnog razmišljanja: - A što bih mogla učiti?
Kako da ja to znam! Ima li uopće nečega što ona ne zna? Sa svojom skupo šišanom
frizurom i skupim odjevnim predmetima izgledala je kao idealna poslovna žena.
Diplomatski sam rekla: - Meni su nedavno preporučili da učim kuhati. - Nasmijala sam se da
vidi kakvom ja to smatram malograđanštinom.
- Kakvi to ljudi idu na tečajeve kuhanja? - pitala je više samu sebe nego mene listajući
pritom brošuru.
- Ovdje ima sva sila tečajeva kuhanja - pročitala je.
- U zimskom semestru održavaju se sljedeći tečajevi kuhanja na različitim školama:
Kuhanje za početnike
Kineska kuhinja za napredne
Pečenje torti za znalce
Francuska kuhinja za napredne
 Kuhanje u mikrovalnoj pećnici za napredne.
Svi tečajevi počinju u prvom tjednu veljače
Trajanje tečaja: deset večeri po jedna večer tjedno.

Odjednom Tanja uzviknu: - Pa to je ideja! Idem na tečaj kuhanja za početnike!

- Uistinu?
- Pođi sa mnom!
Bila sam gadno iznenađena idejom da učim kuhati! Rado bih usavršavala svoje
sposobnosti kao ljubavnica, ali da učim kuhati? Što bi rekao Benedikt kad bih promijenila
svoje opredjeljenje u tom pravcu. Ne bi li on to smatrao malograđanštinom?
- Moram prvo pitati svoga dečka.
- Moraš ga pitati dopušta li ti da pohađaš tečaj kuhanja za početnike? - rekla je to
izrazito ironično.
- Ne to. Mislim, stižem li vremenski.
Pogledala je opet u popis. - Petkom je u Rothschildovoj školi tečaj za početnike. Petak
je za mene idealan, tada nikada ne radimo prekovremeno. Cijena tečaja je 95 maraka.
Možeš li si to priuštiti?
- Nemam toliko novca uza se. Naime, onih sto maraka trebam za hranu.
- Novac za tečaj možeš doznačiti sa svog računa. Ako inače ne trebaš novac.
- Ne, odnosno, mogu si to priuštiti.
- Što onda razmišljaš?
- Zašto želiš naučiti kuhati? - No ja sam zapravo razmišljala zašto idealna žena poput
Tanje želi pohađati sa mnom tečaj kuhanja. Nije slutila ništa o mojoj egzistenciji žene
opsjednute čišćenjem. Ali ipak...
Tanja se nasmija: - Samo se šalim, ali kuhanje je korisnije od trbušnog plesa. Ako pođeš
sa mnom, poznajem već jednog sudionika. Možda su ostalo sve neke zagrižljive kućanice?
Iako to ne mogu pretpostaviti.
Aha. Htjela je mene kao pratnju. Vjerojatno u ovom gradu čovjek ne može ići sam na
tečaj kuhanja. Inače vjerojatno ostali zauzmu sve ploče za kuhanje za svoje prijatelje. -
Razumijem - rekla sam.
- Dakle, ideš?
Duboko sam uzdahnula: - Idem.
- Jamačno nećemo požaliti. - Energična kao što jest, nazvala je odmah pučko sveučilište.
Savršeno - rekla je spuštajući slušalicu - kao što sam i pretpostavljala, tečajevi za napredne
već su popunjeni, ali u početnom tečaju ima još slobodnih mjesta.
Ispunila je doznaku za mene, pokazala mi na planu grada gdje se nalazi Rothschildova
škola te se srdačno oprostila do sljedećeg petka, do naše prve večeri na tečaju kuhanja. Od
radosti sam se cerila u sebi, napuštajući banku. Imala sam račun. Možda čak i novu
prijateljicu. Tanja je odmah dala mom životu novi impuls koji će me divovskim koracima
odvesti na put prema idealnoj ženi. Odsad ću svaki tjedan naučiti spravljati novo jelo. Svaki
tjedan, bit ću za 15 bodova bliže svom cilju! A onda ću kuhati bolje od Nore!
 38. POGLAVLJE

Moj otac nije baš vriskao od oduševljenja kad sam mu telefonski spomenula da sam
otvorila račun njemu za ljubav. No obećao je da će mi slati petsto maraka mjesečno dok
njegov brat, koji je očito uzeo prevelik zalogaj, napokon ne ostvari svoje obećanje. Da bih ga
razveselila, ispričala sam mu da sada idem na tečaj kuhanja. To mu se svidjelo. Napokon
nešto pametno. A kako bi on bio sretan kad bi moja majka bila takva majstorica u kuhanju
kao gospođa Engelhardt.

Zatim sam razmišljala da li da to uopće kažem Benediktu? Ili da u petak navečer, dok
on igra odbojku, kriomice odem na tečaj, a zatim ga iznenadim nekim jelovnikom za
sladokusce koji ću sama pripremiti? No on bi odmah primijetio da mu nešto tajim. Kao što
bih ja odmah primijetila da Benedikt ima neke tajne preda mnom. Nazvala sam ga, iako je
uskoro završavalo radno vrijeme. Rekla sam Angeli da je hitno.
Benedikta je to jako razveselilo. Odmah je ispričao Detlefu kako ja idem s njegovom
bivšom djevojkom Tanjom na tečaj kuhanja. Detlef nije povjerovao: - Pa Tanja samo
zagrijava duboko zamrznutu hranu u mikrovalnoj pećnici.
Veoma zadovoljna svojom odlukom, spustila sam slušalicu i strašno se prestrašila kad
je u istom trenutku zazvonio telefon.
- Mi smo. Lara-Joy i ja vratile smo se iz onih usranih vikend-kućica.
- Da - rekoh ošamućena od užasa. - Nisam imala vremena cijeli dan, hitno je...
Najprije mi je zastao dah, a zatim sam ležerno izustila: Moraš li opet a-a?
- Da, da.
- Samo bez mene! - tresnula sam slušalicu. Ne, više nisam htjela. Telefon je opet
zazvonio.
- Halo - reče Lara-Joy. Nema dvojbe: Katharina je pozvala Laru-Joy da me nagovori.
Lara-Joy je ljupko dijete, ali Katharina nije prijateljica po mom ukusu. Njezini interesi nisu
moji interesi. - Halo, Lara-Joy, reci mami da sad mora naučiti sama raditi a-a. - Sasvim
mirno, da ne prestrašim dijete, spustila sam slušalicu. Nisu više nazivale.
- Srdačne čestitke - rekla sam sama sebi.
 39. POGLAVLJE

Benedikt je obećao da će doći po mene na prvi sat kuhanja. Bilo mi je stalo do toga. Ako
su na tom tečaju osim mene samo uspješne žene poput Tanje, moram pokazati da i ja konja
za trku imam. Muškarac poput Benedikta bolji je od svakog poslovnog uspjeha.
“Školska kuhinja u podrumskoj prostoriji 2” pisalo je na limenoj tabli na ulazu u
Rothschildovu školu. Čekala sam pred natpisom Tanju, odmah nakon sedam stigla je i jako
joj se žurilo da dođe u školsku kuhinju. Otvorila je vrata podrumske prostorije 2, zavirila
unutra i rekla: - Savršeno.
Najprije sam vidjela samo veliki podrumski prostor. Uzduž prema četiri podrumska
prostora bile su postavljene četiri linije za kuhanje s po jednim štednjakom, jednim
sudoperom i ormarima za suđe s radnim površinama žute boje poput vanilije. Desno iza
vrata na kraju dva kuhinjska stola gurnuta jedan uz drugi sjedila je žena tridesetih godina,
debeljuškasta, sa svijetložutom punk frizurom, držeći papire pred sobom. To je zacijelo
učiteljica kuhanja. Uz nju je sjedila neka nježna crnokosa koja je izgledala poput
Tajlanđanke. Ostalih osam osoba koje su sjedile za stolom bili su sve muškarci!
Tipovi su se decentno razdragali pozdravljajući nas. Tanja je sjela bez oklijevanja na
slobodan stolac između njih. Gurnula me u stražnji kut na drugi kraj stola. Učiteljica
kuhanja pogledala je na popis: - Deset polaznika, sada smo svi.
- Inače nema žena? - upita muškarac pokraj Tajlanđanke. Bio je znatno stariji od
ostalih, pedesetak godina i prilično debeo. Svi ostali muškarci bili su mršavi i tridesetih
godina.
- U početnim tečajevima su zapravo samo muškarci - reče učiteljica kuhanja. - Sve žene
znaju pomalo kuhati i ne pohađaju tečajeve za početnike. To je zapravo šteta, jer u svojim
tečajevima za napredne opažam da mnogim ženama nedostaju temelji. Muškarci su prije
spremni naučiti kuhati od početka, možda zbog toga ima više vrhunskih kuhara nego
vrhunskih kuharica.
- Točno - reče Tanja i nasmije se.
Učiteljica kuhanja je objasnila da moramo platiti sedam maraka za svaku večer kad
kuhamo, a od toga će ona kupiti namirnice za sljedeći sat. Osim toga, morali bismo napustiti
školsku kuhinju do deset sati, a to znači da bismo do deset morali pojesti, oprati suđe i sve
pospremiti.
Čini se da su se trojica muškarca koji su mi sjedili nasuprot poznavali pa su se
međusobno došaptavali. Sva trojica izgledala su vrlo zgodno.
- Znači li to da moramo pojesti ono što smo skuhali? - viknu jedan od trojice koji je
nosio majicu Lacoste. Nastao je opći smijeh.
- Dakako - objasni učiteljica kuhanja strogo. A mi ćemo kuhati u više skupina i svatko bi
morao kušati što su drugi skuhali.
- Neću jesti što je Winfried skuhao - zakreštao je onaj u majici Lacoste da bi razveselio
svoje prijatelje. Učiteljica kuhanja je rekla da ćemo danas kuhati varivo jer je varivo tako
jednostavno, i to chili con carne. - Fuj - reče onaj u majici Lacoste pa sam se i ja nasmijala. -
Mislio sam da se ovdje kuha njemački - reče onaj koji je sjedio pokraj Tajlanđanke.
 - Chili con came se na njemačkom zove grah s mesom. A uz to poslužujete onaj vaš
baget s češnjakom i voćnu salatu.
- Chili con came, baget s češnjakom i voćna salata: rafinirani jelovnik - reče jedan i opet
se svi nasmiju.
- Uostalom - reče učiteljica kuhanja - ja se zovem Carola i svima ovdje govorim ti.
- Ja sam Winfried - reče jedan od onih preko puta. Winfried je izgledao kao športaš, bio
je visok, imao je plavu kosu ošišanu poput ježa i nosio je zgodnu jaknu od uštavljene kože.
- A ja se zovem Wolfgang - reče onaj uz njega koj i je isto tako bio ukusno odjeven, ali
bio je crvenokos.
- Ja sam Amulf - reče stariji uz Tajlanđanku - a ona se zove Sündüs, ali možete je zvati i
Sulejka, ona slabo razumije njemački, to je moja žena - uzdahnuo je. - Sulejka je dobra žena,
tu se nema što reći, ona je voljna naučiti i njemačku kuhinju, ali, nažalost, ona je budistica.
Ne može kuhati govedinu, svinjetinu, ništa. Neće ni dotaknuti. Ali meni treba moje meso, ja
ugrađujem izo-staklo u prozore. Otkad sam se oženio...
- Stop! uzviknu Carola. - Užasno teško pamtim imena. Ne mogu upamtiti nijedno ime.
Dakle, ostali se više nisu predstavljali. Carola je podijelila recepte kopirane na
ekološkom papiru i stala čitati: “ Chili con carne za četiri osobe: 400 g luka narezati u
kolutiće.
Jednu jušnu žlicu ulja zagrijati u loncu (na najjačoj vatri). Kolutiće luka pirjati unutra
10 minuta (srednja toplina).
500 g miješanog kosanog mesa: pola govedine, pola svinjetine i pirjati 10 minuta (na
najjačoj vatri). Pritom kosano meso fino zdrobiti kuhačom. Dodati malu limenku umaka od
rajčice i pustiti da zakuha (na najslabijoj vatri).
Dodati veliku limenku smeđeg graha s polovicom tekućine te kuhati s dva režnja fino
kosanog češnjaka.
Začiniti solju, crnim paprom, bijelim paprom, paprom cayenne, tabaskom, octom,
paprikom, čilijem u prahu. Složiti u posudu. Dvije rajčice narezati u ploške i dva luka u
kolutiće te staviti gore kao ukras.”
- Je li sve jasno?
- Liječnik mi je zabranio rezati luk jer onda plačem - reče onaj u majici Lacoste.
- Tko zna kako se reže luk? - upita Carola.
- Ja poznajem jednu koja to čini samo s ronilačkim naočalama - reče onaj u Lacoste
majici.
- Prvo morate upamtiti - reče Carola - da što je nož oštriji, to se luk manje gnječi pri
rezanju pa izlazi manje soka i čovjek manje plače. Kužite?
Da, to sam kužila.
Carola je izvadila iz vrećice luk, stavila ga na daščicu, odrezala korijen s grubim
vlasima. S tog kraja ogulila je smeđu kožicu sve do peteljke. - Što ćemo s tim? - pokazala je
na peteljku.
- To ja najradije jedem - reče jedan naivno.
- I nju ćemo odrezati - reče Wolfgang ozbiljno.
 - Vrlo oštrim nožem - reče čovjek u majici Lacoste. - Peteljku ćemo ostaviti jer za
peteljku možemo uhvatiti luk. - Prerezala je luk zajedno s peteljkom po dužini. - A sada?
Pogledali smo polovicu luka koja je sada s površinom za rezanje ležala na daščici i
nismo znali odgovora.
- Sada ćemo je narezati po dužini u ploške. Ali odrezat ćemo samo tik ispod peteljke
kako se ploške ne bi raspale i kako bismo uvijek mogli luk držati za peteljku. - Cak, cak, cak
rezala je ona. Zatim je rezala cak, cak, cak polovicu luka po širini u ploške. - I što imamo
sada?
- Mrvice od luka - reče onaj u majici Lacoste.
- To se zove luk narezan u kockice.
- Vrlo zgodno - reče onaj u košulji Lacoste - samo što mi za recept ne trebaju kockice
luka, već kolutići luka.
Ja sam htio rezati luk u kolutiće, ali nastajali su samo svinuti komadići - reče muškarac
kojeg nisam mogla vidjeti jer je sjedio na drugom kraju moje strane stola.
Carola se nasmijala: - Treba pripaziti na tri stvari ako hoćemo dobiti kolutiće luka.
Prvo: luk se ne smije prepoloviti, drugo: kako okrugla lukovica ne bi kliznula pri kosanju,
treba je zarezati malo sa strane. Sada naša lukovica ima postojanu površnu. - I ona postavi
našu lukovicu na postojanoj površini na daščicu. - Treće: ploške treba rezati paralelno s
korijenom. - Cak, cak, cak. Uzela je plošku luka, pritisla je prstima i ona se raspala u kolutiće
luka.
- Kolutići luka u svim veličinama! - uzviknuo je onaj kojemu nikako nisu polazili za
rukom kolutići luka. - Ludnica!
Uz opći smijeh čitali smo recept za baget s češnjakom.
“Baget razrezati u ploške.
200 g maslaca tako dugo miješati dok ne postane pjenast.
2 do 3 zdrobljena režnja češnjaka umiješati u pjenasti maslac, posoliti i njime namazati
ploške kruha.
100 g ribanog sira posipati po ploškama. Ploške ponovno sastaviti u cijeli kruh, kruh
zamotati u alufoliju. U zagrijanoj pećnici peći na 200 stupnjeva 15 minuta.”

Nitko nije imao pitanja. - Dakle, podijelite se u skupine.

- Mi želimo zajedno kuhati - uzviknuše Winfried i Wolfgang i potrčaše do jedne linije za
kuhanje.
Arnulf, muž budistice, stane gunđati: - Pa tu je goveđe kosano meso i kosana svinjetina.
To Sulejka neće raditi. Ona treba ovdje ipak naučiti pripremati pristojno meso.
- Onda ćeš ti raditi chili con carne s njima dvojicom - reče Carola i pokaže prema
štednjaku iza kojeg su stajali Winfried i Wolfgang - a ona će pripremiti voćnu salatu i kruh s
češnjakom.
- I ja pripremam kruh s češnjakom - uzviknu čovjek s majicom Lacoste i nasmiješi se
Sulejki.
- Treba joj sve objasniti - reče muž s nepovjerenjem. - Ona gotovo da i ne zna njemački.
 - Ja znam pantomimu - reče čovjek u majici Lacoste i napravi pokret kao da će otvoriti
kišobran te odvede Sulejku pod pantomimskim kišobranom do štednjaka. Njezin muž reče
ljutito: - Meni ne treba voćna salata.
- Ti ćeš raditi s njima dvojicom ondje chili! - naredi Carola. Tanja je već stajala poduprta
dvojicom muškaraca na stražnjoj liniji za kuhanje.
Ogledavala sam se pomalo bespomoćno. Za stolom je sjedio još jedan muškarac koji je
digao glavu upitavši: - Imaš li već grupu?
- Ne. - Nisam taj ne još sasvim ni izgovorila kadli sam postala žarko crvena. Prije toga
još nisam vidjela tog muškarca, ali sad sam ga vidjela izravno sprijeda. Nosio je neku frizuru
s tamnosmeđim šiškama odrezanim kao ravnalom sve do polovice visine čela. S takvim
šiškama ne bi ni Albert Einstein izgledao inteligentnije od Frankensteinova čudovišta.
Najgore su, međutim, bile obrve. On je zapravo imao samo jednu obrvu. Još nikada nisam
vidjela nekoga čije su obrve tako potpuno srasle. Obrva mu je iznad nosa bila čak šira nego
iznad očiju. A zatim njegova brada: iznad usana čudne čekinje poput obrijanih Hitlerovih
brkova koji su iznova narasli, sa strane duže dlake kao da su izvučene iz vunena saga i
nalijepljene na lice, zatim od uha do uha rub brade s resama.
Ustao je, bio je mršav, srednje visine, no djelovao je posve nespretno, jer mu je užasna
smeđa košulja bila preuska, a strašne zelenkaste traperice preširoke. Kad ga čovjek duže
promatra, uplaši se da je njegova ružnoća zarazna. Izgledao je poput Frankensteinova
unuka.
- Zovem se Rufus - reče on.
Rufus! Još i to! A po glasu sam prepoznala da je to tip koji pojma nema kako se prave
kolutići od luka! Promrmljala sam svoje ime gledajući pritom u pod da ne moram gledati
njega i rekla: - Idem pitati gdje da kuhamo.
Otišla sam Caroli. - Mi smo višak, u kojoj smo grupi? Vas dvoje pripremite chili con
carne tamo prijeko. - Carola pokaže na posljednju slobodnu liniju za kuhanje i ode drugima
koji su, smijući se, kosali luk.
Frustrirana, pošla sam za Rufusom uz liniju za kuhanje. Mrzila sam sebe što sam opet
čekala dok su ostali izvaljivali svoje želje ili poput Tanje sami odlučivali s kim će kuhati. Za
mene je preostalo ono što nitko drugi nije htio. Da, ja sam došla da bih naučila kuhati, ali
zar je to baš moralo biti u društvu Frankensteinova unuka?! Bila sam tako frustrirana da
sam pomislila kako suze u mojim očima ne dolaze od rezanja luka.
- Pozor, slušajte svi - uzviknu Carola. - Luk postaje glaziran samo ako se prži na malo
masti na srednjoj temperaturi! Ako uzmete previše masti postaje gnjecav.
- Aha, to je zato - reče jedan iz Tanjine grupe.
Bili smo upozoreni. Zagrijali smo točno jednu jušnu žlicu na srednjoj temperaturi.
Rufus je miješao. - Hoćeš li i ti malo miješati? - upita on nakon nekog vremena.
- Hoću.
S ostalih linija za kuhanje odzvanjali su smijeh i vika: - Dva režnja češnjaka, a ne dvije
lukovice!
- Premalo tabaska!
- Upomoć, meso nam je zagorjelo! Zatim je zacvrčala voda u nekoj tavi.
 - Pozor, poslušajte svi - viknu Carola - ako vam meso zagori i ako ste dodali vodu da ne
zagori, neće zagorjeti, već će ostati blijedo i gnjecavo. Dakle, ne smijete dodavati vode, samo
snažno miješajte.
- Zašto to nisi rekla prije? - uzviknu Tanja.
- Jer se iz iskustva više nauči.
- Glupost - reče Tanja. - Sad imamo gnjecavi luk i gnjecavo meso. Miješala sam kosano
meso sve dok me nije zaboljela ruka.
A zatim je miješao Frankensteinov unuk. - Vidi, tamo je ostao jedan kolutić luka na
kuhači! - uzviknula sam odjednom. Doista, na dršku je visio mali kolut luka. Rufus nije
mogao shvatiti: - Kako je to moguće? Kako je došao ovamo? Kolutić luka je ipak mnogo
manji od zaimače kuhače! - promatrao je oduševljeno kolutić luka kao da je to aureola
anđela koji je prisilno sletio u naš chili con carne. Kolutić luka mu je zadao mnogo
zagonetaka: da je netko od nas dvoje slučajno uhvatio kolutić luka tako da se poput
gumenog prstena skliznuo preko široke zaimače i na dršku se ponovno stisnuo u svoju
prvotnu veličinu? Ili je kao sirovi kolutić luka postao znatno veći, lako je skliznuo preko
zaimače i skvrčio se tek tijekom procesa pirjanja? Opreznim prstima pokušao je
Frankensteinov unuk gurnuti kolutić preko zaimače. Nije išlo. - Skini ga - rekla sam. - Ako
ne budemo više miješali, zagorjet će nam kosano meso.
- Zar da uništimo ovaj savršen kolutić luka? Nikada! - Okretao je kuhaču i ostavio
kolutić duž drška da klizne natrag u tavu. Bilo je to kreativno rješenje koje nisam očekivala
od njega. A jedan časak bila sam dirnuta. Ono što taj čovjek voli, voli stvarno, mislila sam.
Zatim sam vidjela ponovno njegovu obrvu koja je poput debele crte za cenzuru prolazila
njegovim licem, pa njegovu bradu a nakon toga sam se okrenula. Malo prije devet, tri zdjele
chili con carne stajale su na stolu. Kruh s češnjakom nije bio gotov jer je čovjek u majici
Lacoste zaboravio uključiti pećnicu. Dakle, svi smo kušali najprije Winfriedov, Wolfgangov i
Arnulfov chili. Pri prvom zalogaju nije imao neki poseban okus, pri drugom je bio
neizdrživo oštar.
- Koliko ste tabaska stavili?
Arnulf reče kako je stavio samo trećinu bočice jer je mislio da je bočica za tri grupe.
- Tri kapi tabaska bile bi dovoljne - reče Carola.
- Nismo stavili tabasko jer nismo našli bocu - reče visoki crnokosi iz Tanjine grupe.
Odlučili smo pomiješati oba chilija con carne. Smiješani zajedno bili su i dalje preoštri,
iako je chili iz Tanjine grupe bio manje začinjen i gnjecav.
Za utjehu, bio je gotov kruh s češnjakom i imao je sjajan okus. Čovjek u majici Lacoste
pravio se kao da je time položio majstorski ispit za kuhara. Čudio se kako maslac
miješanjem već postaje pjenast. A on je maslac istukao u pjenu jer se time troši manje
maslaca pa kruh nije tako mastan, već hrskaviji.
- Istukao si pjenasto maslac iz jednog jedinog razloga - reče Winfried - jer tako piše u
receptu.
Zatim je bio na redu naš chili con carne. - Vizualno izgleda najbolje - bili smo
pohvaljeni. Ja sam najljepše složila ploške rajčice i kolutiće luka na posudu. I svi su smatrali
kako naš chili ima najbolji okus i to uvjerljivo najbolji! Nikada nisam ni pomišljala da bih se
mogla tako ponositi domaćim varivom od graha!
 Sulejkina voćna salata izgledala je malo neuredno, ploške banana i ploške jabuka
dobile su smećkastu boju.
- Voćna salata ne postaje smeđa ako joj se doda nekoliko kapi soka od limuna - objasni
Carola.
- To moraš upamtiti - reče Arnulf Sulejki.
- Ja znati - reče Sulejka - ali ništa citrona.
- Točno - reče Carola - zaboravila sam limun. Ali nema veze, da je voćna salata bila u
redu, vi ne biste ni primijetili što se kod toga može pogriješiti.
- Čini se da je tebi veoma stalo da mi pravimo pogreške - reče Tanja pomalo otrovno.
- Ja sam studirala pedagogiju - reče Carola - i nemam volje ovdje primjenjivati
autoritarne metode.
- To još može postati veselo - uzdahnu visoki crnokosi. Nakon jela izjavio je drugi
muškarac iz Tanjine grupe, neki viši, prilično duge, ali rijetke plave kose, da ne može više
pomagati pri pranju suda i pospremanju jer mora ići; on je samohrani otac te mora ići po
svoju kćer koja je kod neke prijateljice. Tako sam uspjela barem pri brisanju suđa doći u
Tanjinu grupu. Tanja mi je šapnula: - Ovo je bila super ideja, taj tečaj kuhanja za početnike.
Jesi li mogla pretpostaviti da će ovdje biti toliko muškaraca?
- Nisam.
- Mislila sam. Kako je Carola rekla: žene vjeruju da znaju od rođenja kuhati, a osim toga,
većina vjeruje da je ono što se smatra tipično ženskim umijećem tako jednostavno da se ne
treba ni učiti. Zato mi je bilo prilično jasno da ćemo ovdje naići na različite muškarce. A
muškarcu koji zna kuhati nema prigovora.
- Ja sam mislila da ti želiš naučiti kuhati.
- Dopušteno je spojiti ugodno s korisnim.
Je li doista vjerovala kako bi neki od ovih muškaraca bio muškarac za nju?
- Jesi li vidjela kako izgleda tip s kojim sam kuhala?
- Naravno da svatko ima neku manu - reče Tanja mirno. Kao da je prisluškivao, prišao
nam je Rufus. - Idete li s nama u obližnju gostionicu? Popit ćemo još jedno pivo.
- Hvala, mene netko čeka - rekoh.
- Hvala, ja idem - reče Tanja.
Kad smo malo poslije deset izašli iz škole, Benedikt je bio naslonjen ravno ispred ulaza
škole na svoj poput kavijara crni kabriolet BMW posebne klase. Osjećala sam se poput
sretnog đačeta. O tome sam uvijek sanjala za vrijeme školovanja, kad su druge već imale
dečke koji su dolazili po njih. Ona pred koju dođe dečko, ta je nešto bolja. Kasno se za mene
ostvario taj san, ali zato je bio to ljepši. Nijedan od dječaka tada nije imao takav gala auto, a
s kakvim su strahopoštovanjem samo muškarci iz tečaja kuhanja mjerkali naš BMW!
 40. POGLAVLJE

Nora je bila zadivljena mojim prijedlogom da ću u nedjelju kuhati.

Pravila se kao da do sada nisam ni na koji način sudjelovala u kućanstvu. I Mercedes će
ručati s nama.
Već rano ujutro u nedjelju počela sam rezati luk. Bila sam tako uzbuđena, ali nekim
čudom sve je išlo savršeno. Ukusan miris kruha s češnjakom na vrijeme je ispunio kuhinju.
A voćna salata sa sjajnobijelim kockicama jabuka natopljenim limunovim sokom i
besprijekornim ploškama banana hladila se u hladnjaku. Aranžirala sam je vrlo
dekorativno u posudice za desert s polovicama lješnjaka i komadićima naranče.
Samo je Mercedes zakasnila pola sata. - Moj najdraži je teško prihvatio rastanak - reče
ona i spusti svoje metalik plave vjeđe. - Nije htio izaći iz kreveta.
Nosila je tirkizno zeleno odijelo protkano zlatnim nitima i plastičnim uzorkom ruža.
Odostraga je bilo preusko, a sprijeda je imalo dvanaest bisernih puceta. I s tim je ona htjela
jesti chili con came! Dakako da je odijelo bilo iz otmjene trgovine i nije bilo kupljeno na
rasprodaji.
- Pogodite čime sam ga platila? - reče Mercedes i stane okretati biserno puce.
Pomislila sam kako će reći “poljupčićem”, ali bilo je još gore...
- Njegovom zlatnom kreditnom karticom.
- Kako je to lijepo, dijete - reče Nora.
- Budući da jučer nije imao vremena za mene, stavio mi je ujutro svoju zlatnu kreditnu
karticu na jastuk. Neka se lijepo provedem po trgovinama. A budući da mora biti kažnjen, ja
sam mu uredno odrapila.
- Uz tvoj ekskluzivni ukus znao je da će ga to skupo doći - dometnula je Nora.
- Madame Mercedes nije kupila samo odijelo nego i top od iste tkanine i ručnu torbicu
presvučenu istom tkaninom. Kod mene mora sve pristajati - reče ona i pogleda me sa
sažaljenjem, kao da moja dolčevita ne pristaje uz traperice. Rekla sam samo “Prekrasno” i
stavila na stol svoj chili con carne. Nora je gledala otvorenih usta zdjelu, pažljivo aranžirane
kolutiće luka i ploške rajčice uzviknuvši: - Zar su to naše rajčice?
- Ne, ove su iz Španjolske.
Da sam rekla da su rajčice s Marsa i da traže ovdje politički azil, Nora ne bi bila ništa
manje zabezeknuta pokazujući na rajčice. U njezinu su se glasu osjetile suze kad je
uzviknula: - Jesi li to čuo, Benedikte! A mi imamo u smočnici kuhane rajčice! I sve to od tvog
novca!
- To Viola nije znala - reče Benedikt.
- Španjolske rajčice ionako ne treba kupovati - reče Mercedes. - One nemaju okus. Moj
najdraži je nedavno vratio u nekom restoranu salatu od španjolskih rajčica. - No milostivo
je ipak kušala. I činilo se da su joj u slast. U svakom slučaju, nije odmah ispljuuula rajčice. -
A kako se to priprema? - upitala je.
Donijela sam recept iz kuhinje i pročitala ga. Zamucala sam, čitajući; - Dodati malu
limenku umaka od rajčice - ali bilo je prekasno.
 - Jesi li to čuo, Benedikte, kupila je umak od rajčice! I sve to... Hranu sam kupila od
svoga novca - rekla sam bijesno, crvena poput rajčice.
- Pa što? - reče Benedikt. - Ima sjajan okus!
- Uz takvu rasipnost i nije čudo što moram odgađati rok plaćanja stanarine - javila se
Mercedes. - Ima li uopće izgleda da ja ikada dobijem svoj novac?
Benedikt reče: - Nemoj se uzrujavati, dat ću ti ček.
- Aha, tako je to - reče Mercedes.
Otišla sam u kuhinju, uzela voćnu salatu iz hladnjaka i bacila je u zahod. Nisam htjela
još jednom slušati kako rasipam Benediktov novac. Donijela sam iz smočnice jednu od onih
prastarih staklenki s ukuhanim raspadnutim šljivama i stavila ih u posudice za desert. Nora
se iznenadila. Ona je prije toga vidjela u kuhinji voćnu salatu. Ali nije ništa rekla. Čak ni to
kako je Benedikt već kao dijete tako rado jeo kompot od šljiva. Nisam raspremila stol.
Popela sam se u svoju sobu, ne rekavši ni riječi. Ubrzo je stigao Benedikt.
- Moram razgovarati s tobom - rekla sam mirno, ali teškom mukom sam se svladavala.
- Razgovaraj sa mnom - nasmijao se Benedikt.
No meni nije bilo do smijeha. - Mercedes se tako ponaša kao da ti sve plaćaš za mene, a
to uopće nije istina.
- Naravno da nije istina.
Ipak, ona se ponaša kao da ti mene uzdržavaš. I tvoja majka. Zašto nisi rekao da sam
jelo platila od svoga novca?
- Pa ti si im sama to rekla.
- Toliko sam se trudila za ručak, a one samo prigovaraju! Ja sam rekao da je meni
ukusan.
Ali ne dovoljno jasno!
- Svatko je to čuo!
Ne radi se samo o chiliju con carne.
- Onda mi reci, molim te, što želiš od mene, Viola!
- Da smo vjenčani, ne bi bilo tako.
- Nego kako?
Sva očajna, jer sam primijetila kako sam počela plakati, rekoh: - Oženi se mnome ili...
- Ili što? Neću se oženiti samo zato da moja sestra kaže kako tvoj chili con carne ima
dobar okus! - Zalupio je vratima, čula sam ga kako je sjurio niz stubište i otišao. Naša prva
svađa.
Narićući, bacila sam se na krevet. Oženi se mnome ili... Ili što?
Ili ću te napustiti. Onda moram natrag ocu. Bez posla. Ne.
Ili te više neću voljeti. Ali ja te volim. Ne.

Poslije dva sata, Benedikt se tiho ušuljao u sobu.

- Dušo, ne mogu podnijeti što smo se posvađali. Zbog variva od graha! Pa zar je to
potrebno? Zar ne možemo jednostavno zaboraviti tu temu? Pa to je smiješno.
- Da - jecala sam i brisala suze. - Da. Nikada više neću pripremiti chili con carne.
 41. POGLAVLJE

Moja se nada kako ću u banci sresti Tanju ispunila.

- Kako je bilo u petak u gostionici?
- Zgodno. Onaj visoki tamnokosi s kojim sam kuhala je novinar. Zove se Michael. I
Rufus je bio ondje. Njih dvojica se već duže poznaju. I ona trojka je bila tamo. Svi imaju
slična imena: Winfried, Wolfgang i Wolfram. Wolfram je onaj koji priča viceve. A sva trojica
su ljekarnici.
- Ljekarnici? A zašto onda uče kuhati?
- Vjerojatno zato što ne znaju. Osim toga, sumnjam da su pederi. Nadam se, ne svi.
Onda bi bilo pogrešno što sam se upisala na tečaj kuhanja za početnike. Wolfram je barem
već bio oženjen.
- Ljekarnici pederi?
- Ljekarnik peder draži mi je od modnog kreatora pedera. Ljekarnika pedera obvezuje
profesionalna čast da mi ne naškodi. Kod većine kreacija koje modni kreatori pederi
kreiraju za žene slutim da je posrijedi suprotno. Smatram glupim što smiješ nekoga pitati
što je po zanimanju, ali ga ne smiješ pitati je li heteroseksualan. To djeluje nametljivo. A
zapravo je vrlo praktično. Zamisli da se zaljubiš u pedera: potpuno nerentabilno ulaganje
osjećaja.
- Je li i Frankensteinov unuk peder?
- Možda. Moraš u petak pripaziti tko bi mogao biti peder.
- A po čemu se to prepoznaje? Na tečaju kuhanja? - Ako to ni Tanja ne može
primijetiti... pa ona neprekidno komunicira s javnošću.
- Tja - reče Tanja - to je problem. - A zatim je spontano dodala: - Pa i tebi treba novac.
- Odakle znaš? - Bila sam malo zbunjena, ali i sretna što sam s Tanjom mogla o svemu
tako otvoreno razgovarati. - Treba mi privremeno neki posao dok ne počnem raditi kod
strica.
- Što još znaš osim što si arhitektica interijera? Tipkati? Voziti taksi? - Zatresla sam
samo glavom.
- Moraš se posvuda ogledati. Možda možeš pomagati kod kakvog ljekarnika.
- Kao što?
- To ne znam. - Tanja se nasmije. - Znam samo da ti treba novac. Svim ljudima koji
dolaze k meni treba novac. Koliko ti treba?
- Više nego što sam imala. Na mom računu bilo je tristo pet maraka. Kad sam ispričala
Tanji kako samo Benediktovoj sestri Mercedes moram plaćati tristo pedeset maraka
stanarine, rekla je suosjećajući: - Ona je gramziva.
- Usto ima dobar posao i gotovo da joj ne treba novac jer njezin prijatelj sve plaća. On
joj stavlja svoju zlatnu kreditnu karticu na jastuk i ona zatim bez kompleksa kupuje krpice
njegovom kreditnom karticom.
- Baš zgodno - reče Tanja. - A zašto ti to vjeruješ?
 - On joj ispunjava svaku želju kako bi mu ostala vjerna, iako je oženjen i ne može se
razvesti jer mu je žena bolesna.
- Baš zgodno - Tanja otvori ladicu i izvuče fonnular. - Odnesi, molim te, toj sestri ugovor
o kreditnoj kartici i neka pročita ono što piše sitnim slovima.
- Što to piše?
- Muškarci su izmislili kreditne kartice kako bi zaštitili svoj novac. Nisu ih izmislili da
ostali mogu trošiti njihov novac.
- Prošli sam tjedan vidjela na televiziji film o tome kako je neki direktor dao jednoj
lijepoj prostitutki svoju kreditnu karticu pa je ona u najskupljem butiku potrošila cijeli
imetak.
- A ja sam jednom gledala film kako se majmun visok dvadeset metara penje po Empire
State Buildingu.
- Kakve to ima veze?
- I to je moderna bajka. A bajka o princu koji svoju zlatnu kreditnu karticu daje
siromašnoj lijepoj djevojci bajka je za žene koje poznaju muškarce samo iz holivudskih
limunada. U stvarnom životu kreditnom karticom smije plaćati samo onaj čije ime piše na
njoj. I nitko drugi. Svatko drugi podliježe kazni. To je krivotvorenje dokumenata, prijevara,
a za to se ide u zatvor.
Tanja pokaže na jedan članak u formularu za kreditnu karticu: - Ovdje piše: “Pri
zloporabi treba podnijeti prijavu policiji.” Ne treba te čak prijaviti ni gospodin koji ti je
posudio kreditnu karticu, to će učiniti oni kod kojih želiš platiti karticom koju si našla u
krevetu.
- Ali sigurna sam da sam upravo nedavno pročitala u nekom časopisu savjete vrlo
ozbiljnog financijskog stručnjaka koji je napisao da muškarci, kada su pred razvodom ili se
posvađaju s prijateljicom, trebaju čuvati svoju kreditnu karticu kao oko u glavi jer mogu
bankrotirati ako kartica padne ženi u ruke.
- Muškarci koji pišu takvo što pišu samo zato da bi iz srca odagnali strah za svoj novac.
- Ali to svuda piše.
- To jedan muškarac prepisuje od drugoga. Nijedan od tih muškaraca nije nikada dao
svoju kreditnu karticu nekoj ženi, pa prema tome uopće ne zna da se to ne može.
- Ali Mercedes, dakle Benediktova sestra...
- ... Što misliš, koliko mi je već žena ispričalo tu bajku? Postoji samo jedna mogućnost:
ako zna njegovu lozinku, može na automatu podići novac njegovom karticom. Je li ti možda
rekla i da joj je nježno prišapnuo lozinku u uho?
- Nije.
- Da, to nijedna ne kaže. A zašto nijedna ne kaže kako joj je njezin velikodušni princ
utisnuo u ruku konkretne novčanice od stotinu maraka?
- Ne znam.
- Dakle, ako se želiš dokopati njegova novca, zaboravi kreditnu karticu, uzmi gotovinu.
Ukradi njegovu kasicu prasicu, tu ne moraš potpisati da si je upravo ti ukrala. Čak i kada on
može dokazati da si to bila ti, mora te sam prijaviti, a toga se većina užasava.
- Ali ja ne želim Benediktov novac.
 - Kažem ti samo radi tvoje informacije. To su savjeti strankama.
- Misliš da ne trebam vjerovati u ono što priča njegova sestra?
- Što nije istina, ne treba vjerovati. Žene koje pričaju takve bajke lažu iz zavisti, budući
da misle kako ostale žene dobivaju nešto na dar.
- Ništa ti nitko ne daruje u životu - rekoh.
- A pogotovo ne muškarci - reče Tanja.
Unatoč tomu, nisam joj mogla sasvim vjerovati. Zar madame Mercedes priča bajke?
 42. POGLAVLJE

Danas ćemo pirjati povrće, okruglice od mesa i ribu - objasnila je Carola. - Pirjati znači
krčkati u soku s malo masti ili malo tekućine, a poklopac pritom ostaje na loncu. Pirjanje je
vrlo zdravo jer mineralne tvari ne isparavaju s vodom, kao kod kuhanja. Prije nego što se
povrće pirja, mora se oprati, očistiti i još jednom oprati, jer se pri čišćenju zaprlja.
Pošli smo za Carolom do sudopera i gledali kako ona ispire cvjetiće cvjetače u hladnoj
vodi i čupka uvele listiće. - Umijeće je skuhati cvjetaču tako da se izvana ne raspadne, a da
iznutra ipak bude mekana. Zato primjenjujemo trik... - zarezala je dolje pri korijenu križ. -
Tako će debeli kraj biti jednako tako brzo mekan kao i nježni listovi.
- Pročitao sam da listove cvjetače treba čupkati list po list - reče crvenokosi Wolfgang
iz one trojke.
- To rade samo luđaci i picajzle - reče Carola.
- Onda će to učiniti Wolfgang - zakrešti Wolfram, koji danas nije nosio majicu Lacoste.
Wolfgang je izjavio kako za Wolframa ne bi zarezivao ni križeve u cvjetaču. Wolfram je
gledao uvrijeđeno.
Carola je donijela i jednu cvjetaču. - U cvjetači ima uvijek crva i ličinaka, zato je treba
staviti korijenom prema gore najprije jedan sat u hladnu slanu vodu, pa će crvi i ličinke
pasti na dno posude i može ih se ocijediti. Ali na tečaju nemamo toliko vremena.
- Znači, trebamo ih pojesti?
- Crvi i ličinke imaju relativno neutralan okus kad su kuhani.
- Fuj - uzviknu Wolfram. Carola tutne Wolframu cvjetaču u ruku. - Onda ti razreži
cvjetaču i pogledaj komad po komad ima li crva.
- To neću!
- Daj meni - reče Wolfgang. Wolfram mu dobaci cvjetaču cereći se: - Onda ja mogu otići
na dvorište popušiti jednu cigaretu. Pozovite me kad jelo bude gotovo.
- Što da ja radim? - htio je Amulf, Tajlanđankin muž, doznati od Carole.
- Ti ćeš praviti okruglice od mesa, to je opet govedina i svinjetina, a tvoja će žena
napraviti pire od pirjanih jabuka s tučenim vrhnjem.
- Meni je pire od jabuka bez veze - prosvjedovao je Amulf.
- Hoćeš li radije pripremiti ribu?
- Fuj! - uzviknu Arnulf i ode Tanji, koja je odmah izjavila kako će ona i visoki tamnokosi
novinar Michael pripremati okruglice od mesa.
- Tko priprema ribu? - upita Carola. - Imamo file lista. List je vrlo ukusan i idealna je
dijetalna hrana.
Pred mojim duhovnim okom pojavio se na kuhinjskom zidu natpis, kao na zidu palače
kralja Nabukodonozora: ZNAM PRIPREMATI DIJETALNU HRANU - 15 BODOVA...
- Ja ću ribu - rekla sam nehotice.
- I ja - oglasio se Frankensteinov unuk iza mene. Barem će Winfried, onaj s frizurom
ježa, surađivati s nama. Zajednički smo pročitali recept.
 Gore je na listu papira pisalo: “Pri pripremanju ribe primijeniti uvijek pravilo OZP:
očistiti, zakiseliti, posoliti.”
Pirjana riba na podlozi od povrća za četiri osobe. 800 g ribljih filea očistiti od kosti.
Položiti na plitki tanjur i staviti da odstoji u mješavini 1 žličice soli i 3 jušne žlice octa 20
minuta.
U međuvremenu oprati, očistiti i narezati 700 g povrća za juhu (poriluk, mrkva, celer).
Jednu jušnu žlicu svinjske masti zagrijati u posudi (najjača vatra).
Staviti 100 g dimljene slanine i dodati povrće. Začiniti s pola žličice soli i zaliti s l/S l
mlijeka. Pirjati pod poklopcem 15 min (mala vatra). Zatim staviti ribu na povrće i pirjati 15
min uz podignuti poklopac (mala vatra).

Frankensteinov unuk je pregledavao imaju li riblji filei kosti. Na rubovima su se tako

učvrstile da ih se nije moglo izvaditi prstima. - Trebali bismo imati pincetu - reče Winfried
koji je aktivno promatrao operaciju, ali nije micao ni malim prstom. U opremu ove kuhinje
nije spadala pinceta pa je Rufus morao kosti vaditi nožem. Nakon toga, filei su izgledali
prilično raščerupano.
Oprala sam, očistila i opet oprala mrkvu i jedan poriluk, zatim sam sve narezala u
jednako široke kolutiće.
- Zna li tko kako se topi slanina? - upita Rufus.
- Bacimo jednostavno vruću mast, pričekajmo dok bijela masna mjesta postanu
glazirana - stane objašnjavati Wolfgang sa susjednog štednjaka.
Budući da inače nisam imala nikakva posla, otišla sam Tanji. Nije izgledalo posebno
ukusno dok je pokušavala sivkastu masu kosanog mesa i žemlji oblikovati u okruglice.
- Znaš li već tko je peder? - upitah što tiše. - Ne.
- Možda Wolfgang i taj Michael? Možda znači nešto što Wolfgang nosi naušnicu, a
Michael kuhinjsku pregaču s cvjetnim uzorkom.
- Pa što? Sulejkin muž nosi zlatni lančić oko vrata, jedan oko ruke i pregaču s uzorkom
leoparda. - Došao je Michael i upitao Tanju: - Hoćeš li doći s nama na školsko dvorište da
popušimo jednu cigaretu?
- Samo sekundu - reče Tanja bacivši posljednju bezobličnu grudu kosanog mesa u lonac
i pođe za Michaelom. Kad su bili vani, priđe Wolfgang njezinu štednjaku. Gurnuo je lonac s
ploče, snizio temperaturu na malu vatru, izvadio potpuno bezobličnu grudu kosana mesa,
otvorio slavinu za vodu, navlažio ruke, a zatim je okretao grudu među dlanovima sve dok
nije postala okrugla poput pilule. Oblikovao je i ostale grude u savršene pilule, vratio ih u
lonac, potražio u ormaru sa suđem poklopac, stavio poklopac na lonac i vratio se šuteći za
svoju liniju.
Točno u devet sati sve je bilo gotovo. Filei lista bili su masniji od svih listova koje su
polaznici tečaja ikada jeli. To je zbog toga, objasnila je Carola, što se listovi normalno peku,
pa se pritom smanjuje mast. No, pri pirjanju ostaje sve kao što jest. Okruglice od mesa bile
su prilično blijede, a to je bilo također zbog toga što su se one općenito pekle. No povrće je
bilo besprijekorno ukusno.
 Samohrani je otac, koji je prošli put otišao prije pranja suđa po svoju kćer, rekao: -
Okruglice od mesa bile su tako dosadne kao seks u braku.
- Tvoja usporedba šepa - uzviknu Wolfram. - U braku postoji samo dosadno meso,
seksa više uopće nema.
- U mom braku nema nikakvih okruglica od mesa - reče Amulf tužno i svi se nasmiju.
Pogledao je prijeko prema Sulcjki koja je ustala sa stola kako bi tukla vrhnje za pire od
jabuka; električni mikser bio je dovoljno glasan da ga nije mogla čuti. - Ja sam tek sada čuo
vrlo vruć savjet - šaptao je. - Ima i Tajlanđanka koje su prave katolikinje i one kuhaju isto
što i mi.
- Zar su katolkinje skuplje? - upita Michael.
- Ne znam - uzdahnu Amulf. - Tada uopće nisam došao na pomisao da takvo što pitam.
Sulejka je poslužila svoj pire od jabuka s tučenim vrhnjem. Vrhnje je bilo preslatko, ali
svi su rekli kako je odlično, pa čak i Amulf.
Wolfram je opet načeo temu seksa. Kad je predočavao najnovije znanstvene spoznaje,
rekao je: - U sedamdeset posto brakova nakon prvog djeteta ne događa se više ništa.
- U sto posto brakova se tada ništa više ne događa - uzviknu samohrani otac. - Zamisli
da želiš krenuti u akciju baš kad zaplače dijete; dok se ono podrigne ili posere, sve prođe.
- Može se pričekati dok dijete ponovno zaspi - reče Carola.
- To je kao s tučenim vrhnjem - uzviknu Wolfram. - Kad je čvrsto i kad ga ostaviš da
predugo stoji, opet splasne.
Muškarci su se suglasili da je ta usporedba užasno dobra. Carola je rekla da sada
moramo promijeniti temu i oprati suđe. Osim toga, trebamo se upisati u listu polaznika
pučkog sveučilišta.
Oprali smo suđe, upisali se, i opet je Frankensteinov unuk pitao hoćemo li ići u
gostionicu. Da, ovaj put sam htjela ići, jer sam Benediktu već rekla da ne mora doći po mene
budući da ćemo poslije tečaja nekamo izaći. Samo ovaj put apotekarska trojka nije bila
raspoložena za izlazak, a Michael je imao još neki sastanak, tako da je napokon u
Rothschildovoj krčmi bilo nas četvero: Tanja, ja, samohrani otac i Frankensteinov unuk, koji
je sjeo nasuprot meni. Nisam mogla dugo podnijeti izravan pogled na njegovu obrvu,
njegovu bradu i brkove pa sam otišla na WC. Tanja je došla sa mnom.
- Sad znam tko je svakako peder - rekoh u WC-u.
- Winfried i Wolfgang.
- Oni? Pa oni izgledaju poput posve normalnih sportskih tipova.
- Znam to po popisu polaznika. Njih dvojica stanuju zajedno.
- I ja sam prije stanovala s jednom djevojkom pa zato nismo lezbijke.
- Oni više nisu studenti. Kad dva muškarca koji zarađuju prilično novca žive zajedno,
znači da su pederi. Mislim da je Wolfgang onaj koji doista želi naučiti kuhati, on u tom paru
igra klasičnu žensku ulogu. Winfried je, čini se, više zadužen za konverzaciju.
- Misliš li da su oni pravi pederi?
- Što znači pravi?
- Mislim: oduvijek.
 - Jesu li oni oduvijek pederi, ne znam. Dovoljno mi je da su to od sada.
- A Wolfram i Frankensteinov unuk Rufus?
- Šaljivčina Wolfram me ionako ne zanima. Osim toga, baš me briga za ljekarnike. Oni
su svi već zbog svog zanimanja pedantni. Sad ću se malo raspitati od čega ostali žive.
Tek što smo ponovno sjeli za stol, upita ona samohranog oca: - Kako se ti zapravo
zoveš?
- Felix.
- A što radiš?
- Komercijalist u industriji.
- A zašto učiš kuhati?
- Jer nisam više spreman uzdržavati ženu za ono malo kuhanja što mi ga pruža. Moja je
bivša godinama ljenčarila za moj novac. Sada je kćeri deset godina i radije želi živjeti sa
mnom, pa se milostiva smije sama uzdržavati. Ono malo kuhanja za kćer i sebe brzo ću
naučiti.
Tanjino lice pokazivalo je jasno da je time doznala dovoljno o tom Felixu.
On se samo nacerio: - Da, žene frustrira kad napokon dobiju račun za svoju lakomost.
Vi sve želite samo jedno: muškarčev novac.
- Sa svog stajališta imaš potpuno pravo - reče Tanja. - Od tebe sve žene žele samo novac
jer ti im inače nemaš što pružiti.
Sad se više nije cerio.
Tanja je prišla sljedećoj žrtvi: - A što ti radiš, Rufuse?
- Ja sam “Katica za sve” u jednom hotelu.
- Aha - reče Tanja nezainteresirano.
- A što radiš ti? - uzvrati Frankensteinov unuk pitanjem.
- Radim u banci.
- Aha - reče Frankensteinov unuk zainteresirano. No Tanja nije davala nikakve daljnje
informacije. - A što radiš ti. Viola? - upita on.
- Ja sam arhitektica interijera.
- Pa to je super! - bio je zadivljen. - A gdje radiš?
Nisam imala volje pred Frankensteinovim unukom i glupim Felixom razlagati svoju
sudbinu pa sam zato samo rekla: - Moj dečko i ja radimo u jednom velikom arhitektonskom
birou.
- Super.
Bio je super osjećaj kad ti se ljudi dive. Nažalost, kratko je trajalo. Čula sam Tanju kako
pita: - Zna li tko kakav posao za Violu?
Frustrirano sam pogledala u svoju gotovo praznu čašu coca-cole. Ne bih si večeras više
priuštila nijednu coca-colu, htjela bih što prije otići.
- Tražiš li posao kao arhitektica interijera? - upita Frankensteinov unuk. Bila sam
iznenađena što je on tako shvatio Tanjino pitanje. On je doista povjerovao da sam
zaposlena kao arhitektica za interijere. Uz što više okolišanja objasnila sam mu svoju
situaciju.
- Ja, doduše, znam neki posao, ali taj nije za tebe - reče on.
- Kakav posao?
- Kao sobarica.
- Zar ćeš naručiti djevojku u sobu? - upita glupi Felix. Očito se oporavio od Tanjina
napada.
U hotelu u kojem radim traži se hitno sobarica, jedna je namještenica neprekidno
bolesna. Došle su već kandidatkinje, ali ili nisu bile dovoljno uredne za šeficu, ili nisu bile
odmah slobodne. - Objasnio je da treba složiti krevete, usisati prašinu i sve ono što se radi u
hotelu, nije težak posao i može se relativno samostalno raditi budući da je šefica samo
rijetko ondje. A plaća je dobra.
- Svaka čistačica bez porezne kartice zarađuje više od nas – reče Felix.
- Zašto ti onda ne radiš kao čistačica? - upita ga Tanja. Nije se sjetio nikakva odgovora.
Razmišljala sam: kao sobarica bih zapravo radila isto kao i kod kuće, samo bih tamo
bila za to plaćena. - A gdje je hotel?
- Kod Welserova trga. Nije u centru, ali je prometno povoljno smješten.
- Aha, pa ja stanujem u blizini - reče Tanja. - Gdje je ondje hotel?
- U Welserovoj ulici. To je mali hotel. Dvadeset četiri sobe.
- Je li to bordel? - upita Felix. - Nije.
Unatoč tomu Felix je ispričao kako je jednom sa svojom bivšom ženom odsjeo u sasvim
normalnom hotelu, no pokazalo se kako je to bordel, i to onaj najgori. I proveo je cijelu noć
s vlastitom ženom u bordelu. Bila je to najveća frustracija njegova života.
- Zar bih ja u hotelu, u kojem ti radiš kao “Katica za sve”, mogla raditi kao sobarica? -
pitala sam više za sebe, razmišljajući što bi Benedikt na to rekao. Sobarica je samo ljepša
riječ za čistačicu. Ako bi Nora i Mercedes ili Angela doznale da ja radim kao sobarica, bio bi
to moj društveni pad.
Zatim sam pogledala Rufusa i pomislila da bih se srušila u nesvijest od užasa kad bih
tog tipa s mračnom obrvom susrela noću na hotelskom hodniku. Ali kao čovjek bio je vrlo
drag. Odlučila sam da ga više nikada ne zovem Frankensteinovim unukom.
- Ako si zaista zainteresirana - reče Frankensteinov unuk, dakle Rufus, i napiše adresu i
telefonski broj na podložak za pivsku čašu. A ako on ne bi bio na recepciji, onda neka tražim
gospodina Bergera. To je on, Rufus Berger. - A hotel se zove Harmonie.
- Učinit ću to - reče Tanja.
Nisam bila posve sigurna: - Razgovarat ću malo o tome sa svojim dečkom.
Na moje iznenađenje, Benedikt je tu ideju smatrao vrlo dobrom. Mogla bih jednostavno
reći Nori kako idem kupovati ili da se sastajem s prijateljima. Angela me jamačno ne bi
nikada vidjela u hotelu. A ako bih nekome trebala reći da radim u hotelu, neka mu kažem da
sam ondje domaćica. To zvuči dobro. I bolje je da radim nešto pošteno nego da samo sjedim
kod kuće.
 Na trenutak sam tužno pomislila da je i za Benedikta pošteno samo ono za što je čovjek
pošteno plaćen. Ali on to nije, dakako, tako mislio. - Odmah ću te sutra odvesti do tog
hotela, pogledat ćemo kako stvari izgledaju, a onda ćemo odlučiti.
 43. POGLAVLJE

Bilo je ludo kako smo se dovezli pred hotel uz škripu kočnica, kako je Benedikt otvorio
vrata automobila: - Izvolite, milostiva gospođo - i uzviknuo prema hotelskom ulazu: - Dolazi
nova sobarica, gdje je crveni sag?
No nitko nas nije vidio ni čuo. A hotel nije izgledao tako kao da bi uopće imao kakav
crveni sag.
Bio je sagrađen na prijelazu stoljeća; nije to bila neka posebno velika zgrada. Za hotel -
prilično neugledna. Četiri kata i tavan. Na svakom katu pet prozora, onaj srednji s velikim
balkonom u obliku luka, ispred prozora lijevo i desno minijaturni balkoni na koje se jedva
mogao staviti jedan stolac. Prvotno crveno-smeđe postolje od pješčenjaka i okviri prozora
bili su obojani tamnosmeđe, a cijelo pročelje bilo je nešto svjetlije smeđe. Ako se dobro
pogleda, okviri balkona bili su raskošne rešetke od kovanog željeza s motivima listova, ali
ako se ne bi dobro pogledalo, bili su to samo nezgrapni ormari smeđi kao i žbuka. Sve je
odisalo onako tipičnom turobnošću koju majstori za bojenje hvale kao neosjetljivu na
prljavštinu i potajno zbog toga preporučuju, jer se na tamnim pročeljima bolje vidi kada se
odlomi žbuka, a to je najbolji dokaz da ponovno treba bojati. Kod tog hotela cilj majstora za
bojanje davno je već postignut; posvuda se otkinula smeđa boja i mogla se vidjeti siva
podloga. Djelovalo je doista trošno.
Dva velika izloga u prizemlju bila su očito kasnije ugrađena, vjerojatno šezdesetih
godina. U oba izloga nalazio se neonski ormarić. I ondje je bio natpis Hotel Harmonie
izrađen kistom iz šezdesetih godina. Inače su se kroz prozor mogli vidjeti samo tamni
drveni paneli, a ispred toga stajalo je nekoliko lonaca s nekom biljkom penjačicom koja je
rasla unatoč svemu. U svakom loncu jedna jedina beskrajna savinuta stabljika sa žuto-
zeleno-bijelim išaranim listovima. Stabljike su bile čavlima pričvršćene za panele poput
istrošenih spiralnih opruga, složene tu i tamo, kao da postoji nada da će jednoga dana cijeli
hotel biti prekriven penjačicama.
Ni unutrašnjost nije izgledala bolje. Visok sumoran prostor osvijetljen samo jednom
okruglom neonskom cijevi. Ispred desnog izloga bila je recepcija, izlizani drveni pult. Lijevo
odostraga na tamnozelenom linoleumu, koji je na više mjesta bio istrošen, stajala je izlizana
sofa boje crvenoga vina, tri stara naslonjača i stol. Lijevi izlog bio je prekriven nekom vrste
brodske kabine, napravljenom od dva metra visokih, tamnih drvenih panela. Na zidovima
su bili plakati izložbi koje su već davno prošle, vozni redovi vlakova i javnih prometala te
plan grada s velikom masnom mrljom, koja je vjerojatno bila ondje gdje se nalazio hotel.
Dalje u mraku prastaro dizalo sa željeznim rešetkama.

Ondje nije bilo nikoga. Benedikt je na recepciji otkrio starinsko zvono i pozvonio.
Napokon je došla neka starija žena i upitala nas ne pozdravivši: - Želite li ovdje prenoćiti?
Onda morate pričekati.
- Idemo gospodinu Bergeru - reče Benedikt.
- Onda morate još jednom pozvoniti - reče žena i stane čekati zajedno s nama.
 Zatim je došao Rufus. Nosio je kabao i izgledao tako nesretno kao što inače izgleda,
iako se zapravo veoma razveselio što nas vidi. - Moja kolegica s kuhanja. Viola! Kako je to
lijepo!
Bojala sam se da će me u znak pozdrava poljubiti, ali, hvala Bogu, to je izostavio.
Promatrala sam kako Benedikt mjerka Rufusove budalaste šiške, obrvu, brk, zaliske i
girlandu na bradi te se potajno smješka, ali dakako da to nije dao do znanja.
Rufus je odmah ispričao kako je upravo telefonski razgovarao sa šeficom i kako je ona
spremna plaćati šesnaest maraka na sat te pita slažem li se s tim. Doduše, trenutačno imaju
malo gostiju, ali mnogo posla. Pokazao je na stariju ženu koja je stajala pred drvenom
oblogom. - To je gospođa Hedderich, ona i njezin muž rade ovdje već godinama.
- Moj muž je samo noću ovdje - reče gospođa Hedderich. - Ne može spavati jer ima
problema s prostatom.
Nisam znala kako da reagiram na to. Rufus je kimnuo ljubazno gospođi Hedderich,
dakle, i ja sam ljubazno kimnula.
- Mislim da je O.K. - reče Benedikt - ali ti moraš sama odlučiti. Bila sam sretna što je
Benedikt dao Rufusu tako jasno do znanja da ja sama donosim svoje odluke. - Da - rekoh -
počet ću u ponedjeljak.
- Predivno - uzviknu Rufus. - Točno iza ugla je autobusna stanica, to je tvoja linija.
Toje doista vrlo brižljivo, pomislila sam. - Je li šefica u ponedjeljak tu?
- Vjerojatno će doći tek u srijedu. Šefica dolazi obično samo srijedom - reče Rufus. - Ali
ja mogu sam sve urediti. Tu nema problema, znam iz tečaja kuhanja da radiš uredno i čisto.
- Ja sam ovdje šefica kad nema šefice - reče gospođa Hedderich cereći se. - U koliko sati
počinjete?
- Ako ću te ja voziti do autobusne stanice - reče Benedikt - mogla bi početi i u devet.
- To je dobro - rekoh brzo i pokušah prikriti svoje razočaranje, jer sam zapravo mislila
kako će me Benedikt svako jutro odvesti do hotela. Ali naravno da je to bilo naivno. Za
Benedikta bi bila paklenska kazna da zbog mog posla čistačice ustaje svako jutro sat ranije.
- Dakle, vidimo se u ponedjeljak u devet.
- Hvala lijepo - reče Rufus.
Gospođa Hedderich već je isto tako nečujno nestala kao što je i došla.
- Smiješna firma - reče Benedikt kad smo izašli - ali atmosfera je ležerna. Nema stresa. I
meni bi odgovaralo da Faber dolazi samo srijedom.
Radi proslave svog prvog posla u novom zavičaju, kupila sam sniježnobijeli pulover
koji ću odjenuti u ponedjeljak da odmah svi vide kako sam čista. Čudno je što prije pola
godine ne bih nikada pomislila da ću se tako veseliti poslu čistačice. Ali kad zarađuješ novac
čišćenjem, onda više nisi opsjednut čišćenjem, već žena koja zna što muškarci žele.

Samo, to je trebalo tajiti pred Norom. No, kad me Benedikt u ponedjeljak ujutro
odvezao do autobusne stanice u kavijarski crnom BMW-u i kad sam izašla sa svojom
vrećicom iz luksuznog butika te Benedikt automatski spustio prozor na suvozačevu sjedalu
i doviknuo: - Uživaj u gradu, dušo! - bila sam čak uvjerena da sam luksuzna ženica koja
odlazi u šoping.
 I odmah mi je neki umirovljenik rekao na stanici: - Aha, gospodin suprug je opet
ustupio kreditnu karticu? Kimnula sam, smiješeći se.
Odmah me uhvatio za ruku. To sam smatrala drskim. Kreditna kartica koju sam
navodno imala nije bila njegova.
 44. POGLAVLJE

“Hotel Harmonie srdačno pozdravlja svoju novu zaposlenicu Violu Faber!” pročitala
sam, iznenađena, na kartici koja je stajala na recepciji uz šareni cvjetni aranžman.
Baš dirljivo. Pozvonila sam Rufusu.
Bio je oduševljen što me vidi već deset minuta prije devet.
- Sjedni - reče on i odvede me do ružne garniture boje crvenog vina iza pregrade u
hotelskom predvorju. Ondje mi je dao fotokopiju popisa na kojem su bili brojevi. - Dobit ćeš
svakog jutra od mene dnevni plan. Brojke označavaju brojeve soba. Plus uz broj sobe znači:
gost ostaje, dakle, treba napraviti krevete, isprazniti koš za smeće, usisati prašinu, ako je
potrebno, i očistiti umivaonike, WC itd. Gospođa Hedderich će ti sve pokazati. Ako uz broj
sobe stoji minus, znači da je gost otišao. To znači staviti novu posteljinu, nove ručnike,
isključiti grijanje, usisati prašinu, kontrolirati je li gost što zaboravio, staviti novi sapun. A
“kontr.” znači da trebaš samo uključiti grijanje, obrisati prašinu i prekontrolirati je li sve u
redu.
Iz pozadine se pojavila gospođa Hedderich: - Došli ste, napokon! - Nije još bilo ni devet
sati. - Meni se žuri!
Morala sam odmah s njom na drugi kat. Dok smo se drndali u starom liftu, reče ona: -
Znate, više se ne mogu penjati uz stube, operirala sam maternicu, takvo što može se kod
nas žena razviti brzo u rak maternice.
Smračilo mi se. Možda je to bilo i zbog dizala koje je stenjalo.
- Jeste li vi već operirali maternicu?
- Nisam - rekoh slabim glasom.
- To ide brže nego što mislite - reče gospođa Hedderich. Vrata dizala su se zaglavila pa
smo teškom muškom uspjele izaći. Na vratima preko puta dizala pisalo je “Muški WC”,
ručno oslikano zlatnom broncom koja je pozelenjela. Ispod toga bio je čavlom prikucan
karton s natpisom: “Ženski WC preko puta”. S jedne strane dobro je kad čovjek ne treba
tražiti WC kao u robnoj kući, gdje se osjeća kao moralni prijestupnik ako od vremena do
vremena mora ići na WC, no taj prvi dojam ovdje bio bi dovoljan kao drugi dojam.
Gospođa Hedderich me odvela iza ugla do staklenih vrata na kraju hodnika, a na
vratima natpis: “Ulaz zabranjen”. Vrata su bila otvorena. Bio je to malen prostor širok poput
prozora na čeonoj strani. Sa strane su stajale police na kojima su bili posteljina i ručnici, a
dolje su stajale košare s rubljem. Sve prljavo rublje trebam stavljati u košare, objasnila mi je
gospođa Hedderich. Prije se ona brinula za rublje sa svojom kćeri, a sada se jednom tjedno
odvozi rublje i donosi novo, i to je vrlo praktično, jer sada nemamo posla s rubljem. Dala mi
je jednu garnituru posteljine i ručnika i zatim sam trebala poći za njom do drugih vrata. Na
njima je na zlatnoj bronci pisalo pozelenjelim slovima “kupaonica”, a ispod toga opet karton
s natpisom “izvan pogona”. Bila je to staromodna kupaonica s predvorjem. Kada je bila
pokrivena starom stolnom pločom, na njoj ormarić s alatom, kutija s hotelskim sapunima,
više velikih paketa toaletnog papira. U predvorju veliki usisavač za prašinu, jedne ljestve,
metle, strugala, kablovi i boce različitih sredstava za čišćenje.
- To je bila kupaonica za goste koji imaju sobe bez kupaonice - reče gospođa Hedderich
- ali oni se ionako ne žele kupati, pa je zato moj muž to uredio kao prostor za čišćenje.
 - Tako što je stavio stolnu ploču iznad kade? Druge napore oko uređenja nisam uočila.
- Da, moj muž je vrlo praktičan, on ovdje sve sređuje. Gospođa Hedderich je otvorila
sobu broj 12, koja se nalazila točno uz kupaonicu na katu i jedva da je bila nešto veća. Uski
krevet, uski ormar, dva stolca, stolić koji je djelovao kao da se klima, umivaonik ispred zida
obloženog s dva Četvorna metra pločica. Na podu linoleum s uzorkom saga. Uz vrata je
visjela cedulja, soba 12 s doručkom stoji 45 maraka. Jeftino, no unatoč tomu ne bih htjela
ovdje prenoćiti.
Gospođa Hedderich je sjela na stolac i promatrala moj pokušaj da rutinirano
presvučem krevet. Rekla je: - Vi ćete to brzo naučiti. Još ste mladi i zdravi. - Zatim je
objasnila kako većina gostiju ostaje samo jednu noć. Ako neki gost ostaje duže, morala bih
svaka četiri dana mijenjati posteljinu. Ili i izvanredno, ako je potrebno; nije rekla što bi se
moralo dogoditi da bude potrebno. A sajamski posjetioci ne dolaze višeu tolikom broju kao
prije. Većina gostiju su predstavnici raznih tvrtki koji obilaze tvrtke u blizini. Neki
zastupnik tvornice pisaćeg pribora daruje joj svaki put nalivpero iz svoje nove kolekcije, a
zato dobiva od nje za doručak posebno veliki vrč kave. Najdraži su joj gosti koji dolaze na
sprovod, oni najmanje prljaju jer su sve vrijeme vani i ne vraćaju se pijani u hotel.
Najviše smeća čine trajni stanari koji su se ovdje udomaćili, ali kod kojih se ne mora
toliko čistiti jer oni stanuju uz poseban popust. Na prvom katu na broju 3 stanuje već
mjesecima neki inženjer, a na broju 14 monter, u 23 gore neki jadnik kojem je izgorio stan
vlastitom krivnjom i sada je vječno pijan. - Svakog dana boca rakije u košu za smeće.
Zamata prazne boce u vrećice, ali nas ne može prevariti. - A kod trajnih stanara treba
zamijeniti posteljinu jedanput tjedno.
Netko je pokucao na vrata. Bio je to muškarac koji mi je ljutito tutnuo u ruku prazni
držač za toaletni papir. - Donesite mi novi! - i zatim je otišao.
- On je s broja 9 - reče gospođa Hedderich. - Uvijek se nađe svadljivaca. S njima valja
izaći na kraj.
Izvadila sam iz kupaonice za čišćenje toaletni papir, pronašla sobu 9 i pokucala.
- Uđite.
Iznenadila sam se jer je soba 9 bila golema. Najmanje tri puta veća od sobe broj 12. No
nije bila ljepša. Zelenkaste izblijedjele tapete. Otrcani smeđi tepih pokrivao je samo
djelomično linoleum. Na desnom zidu bračni krevet, lijevo još jedan krevet. Soba je imala
čak tri prozora, lijevi je zapravo bio izlaz na balkon kroz koji se vidjelo na ulicu. Između
prozora nalazio se stol s četiri stolca koji nisu pristajali jedni uz druge. Kruna svega bila je
vitrina kao u Norinoj dnevnoj sobi, ali ovdje je taj komad pokućstva bio još suvišniji, pa su
zbog toga skinuli stakla i međupregrade u vitrini i unutra stavili televizor!
Kupaonica je bila staromodna, ali vrlo lijepa, s bijelim pločicama s crnim završnim
frizom i crno-bijelim kockastim podom.
- Želite li još što? - pitala sam onako ljubazno kako ja zamišljam idealnu sobaricu, pošto
sam objesila toaletni papir u držač.
- Evo, ovo je za vas - reče čovjek i da mi pet maraka napojnice!
- Super! - Od radosti sam umalo napravila kniks poput sobarice. Bila je to prva
napojnica u mom životu. Nije uopće bilo ponižavajuće dobivati napojnicu. Bar ne ako
odmah iznosi pet maraka.
 Ponosno sam ispričala gospođi Hedderich o svojoj napojnici.
- Od napojnice ovdje nitko ne može živjeti - reče ona. A ona bi mogla dobiti i više
napojnice ako bi cijeli dan trčkarala oko ljudi, no onda ne bi nikad bila gotova s poslom, a
sada mora hitno ići kuhati ručak za svog muža. Ja neka ovdje usisavam prašinu i zatim
odem u broj 16. - Otključat ću vam.
Pošla sam za njom u sobu broj 16, nalazila se ispod dizala. Opet jednokrevetna soba,
duga oko 2,5 metra, 4 metra široka. Osim kreveta, tu su bila i tri onnara, jedan od
najjeftinijeg furnira od limbovine, drugi nedefinirano tamnosmeđi, treći sivi vojnički ormar
i u tom uskom prostoru stol s tri različita stolca.
Gospođa Hedderich otvori prozorska vrata. - Ako u sobi smrdi, morate je provjetriti.
Pošla sam za njom na balkon; na stražnjoj strani kuće samo su srednje sobe imale
balkon. Gospođa Hedderich pokaže prijeko na dvokatnicu u dvorištu: - Tu stanujemo moj
muž i ja. Praktički pripadamo kući. Inače ne bismo uopće mogli toliko raditi. I naš zet
pomaže katkad vikendom. Moram sada ići, čeka me muž. Sve ostalo piše na vašem
dnevnom planu. - I ona ode dizalom.
Bila sam umalo gotova s usisavanjem u sobi broj 16 kadli uđe Rufus s poslužavnikom, a
na njemu vrč s kavom, kolač od dizanog tijesta i tanjur na kojem je ležao ključ.
- Da ne ogladniš kod nas odmah prvog dana.
- Hvala lijepo, to je ljubazno, a što je s ključem?
- To je opći ključ za sve sobe, ali molim te, uvijek prvo pokucaj prije nego što otvoriš
sobu.
- Jasno.
- Oprosti, ti naravno znaš da smo ovdje imali glupače koje su ispomagale i usisavale
prašinu dok su gosti ležali u krevetu i spavali. - On uzdahnu. - A ključ, molim te, vrati uvijek
meni prije nego što odeš. Molim te, nemoj ga izgubiti.
- Dobro.
Izvadio je papirić iz smećkastih traperica. Soba 19 na trećem katu kasnije će se
popuniti. Hajdemo prekontrolirati je li sve u redu.
Krenuli smo stubama gore. - Kod nas su sve sobe numerirane. Zapamti broj 1, broj 9,
broj 18, kao prvi broj sobe u prvom, drugom i trećem katu.
Broj 19 bila je srednja soba na uličnoj strani. Bila je vrlo velika, na lijevom zidu krevet,
na desnom krevet. Nisam htjela pitati Rufusa zašto su svi kreveti tako razmaknuti. U
svakom slučaju, ovaj hotel nije bordel.
- Kako ti se sviđa soba? - upitao je očekujući odgovor.
- Zgodno - rekoh, no izbjegavala sam pritom gledati nježni uzorak tapeta i poput govna
zeleni sag s uzorkom na linoleumu. Usredotočila sam pogled na svježe presvučen krevet i
ponovila: - Zgodno. Ali prozori bi se mogli oprati i, kao i stolnjak i... - uspjela sam zakočiti.
Zaprepašteno je promatrao prljave prozore. - Da, bilo bi dobro. Drago mi je što si to
opazila. - Zatim je upalio lampicu na noćnom onnariću.
Što to radi, pomislila sam prestrašeno.
Ali opet je ugasio lampicu, upalio je onu na drugom noćnom stoliću. Nije gorjela. - To je
strašno - odvinuo je žarulju - ta gospođa Schenk, koju je šefica zaposlila, ili je bolesna ili
ništa ne radi, a gospođa Hedderich ne može sve raditi, ona je zapravo zadužena za doručak i
za prizemlje. - Rufus je izašao i vratio se s novom žaruljom. Kad ju je montirao, otvorio je
ladicu na noćnom onnariću. - Gdje je Biblija? - upitao je gledajući u ladicu. - Vjerojatno
ukradena.
- Je li to kršćanski hotel?
- Nije, ali u svakoj hotelskoj sobi tradicionalno se nalazi jedan primjerak Biblije. Ja
nisam kršćanin, ali smatram da je to u redu. Postoje situacije u životu kada Biblija pomaže
više od časopisa.
- Da - rekoh. - Pogledat ću posvuda i napisati popis što nedostaje. Prekontrolirat ću sve
svjetiljke.
- Fantastično. Zahvalni smo za svaki sat koji ovdje radiš. - Rufus je zahvalno promatrao
moju poput snijega bijelu majicu.
Fantastično je, pomislila sam, ako je netko nekome zahvalan za čišćenje i za to još
plaća. - Mogu svakog dana raditi osam sati - rekoh. - Ali znaš, samo nekoliko tjedana. Možda
ću početi raditi kod strica već prvog ožujka ili prvog travnja. Time je vaš problem sobarice
samo odgođen.
Gledao me ozareno. To znači: njegov depresivni brk s kratkim dlakama svinuo se
prema gore: - Ja sam majstor u odgađanju problema.
- A što kaže tvoja šefica o tome?
- Ona skida sve probleme sa sebe tako što ih prebacuje na mene. Mi to tako
jednostavno sređujemo.
Morala sam se nasmijati. Dospjela sam u fantastičnu ekipu. - Radit ću svakog dana do
pet - rekoh. Nakon toga mogu ići kupovati za večeru i onda ću biti kod kuće u isto vrijeme
kao i Benedikt. Nora neka mirno misli kako Čitav dan tratim vrijeme kupujući.
- Fantastično - reče Rufus. - Ako imaš pitanja, možeš me naći u svako doba dolje, okreni
broj 91. Ako me nema, nazovi 92, stanujem gore u stanu u mansard i na četvrtom katu.
- Ti stanuješ ovdje?
- Prvo, to je praktično, a drugo, inače bih premalo zaradio. Tako ne plaćam stanarinu,
ali zato sam neprekidno upregnut u hotel.
- To je rekla i gospođa Hedderich.
- Točno je. Hoćeš li sići u pola jedan na ručak?
- Ovdje se dobiva i ručak?
- Naravno. Ne boj se, ne kuham ja. Ili kuha gospođa Hedderich za nas ili ja donesem
štogod iz pizzerije preko puta.
- A zašto uopće ideš na tečaj kuhanja?
- Kako bih se osamostalio od gospođe Hedderich i pizzerije. Osim toga, mislio sam, kad
netko radi u hotelu, onda treba za nuždu znati kuhati. Osim toga, moj prijatelj Michael je
htio da dođem s njim kako mu ne bi bilo dosadno za štednjakom.
Aha, možda su i njih dvojica pederi? Hoće li Michael uopće učiti kuhati? Pa on je gotovo
sve vrijeme bio gore na školskom dvorištu.
 Rufusov brk opet je napravio pokret prema gore: - Michael ide na tečaj kuhanja iz
razloga koje ne smijem odati. Dakle, vidimo se u pola jedan.
Aha, još jedan pederski par. To se Tanji ne bi svidjelo. Nisam se čudila što je Rufus
peder. Kako izgleda, i ne preostaje mu ništa drugo nego da bude peder.

Sljedeća je na planu bila soba br. 14. Jednokrevetna soba jednako minijaturna kao i
broj 12. Ovdje je, dakle, stanovao trajni stanar. Uz krevet je stajala kutija s lješnjacima,
slanim perecima i pistacijama, na prozorskoj dasci četiri boce bezalkoholnog piva. Krevet je
očito u petak bio svježe presvučen, prljavo je bilo samo zrcalo iznad umivaonika.
Nakon broja 14 odlučila sam da svojim općim ključem steknem opći uvid u moje
područje rada te pogledam sve sobe koje još nisam vidjela. U sobi 15 bila su dva kreveta,
dakako, odvojena jedan od drugoga. Soba 17 bila je najveća od svih. Tri kreveta, na svakom
zidu po jedan. Dva velika ormara, a pod jednim bočnim prozorom poluvisok, poluantikni
ormarić koji je izgledao kao da potječe iz prvotnog uređenja hotela na prijelazu stoljeća. Bio
je čak vrlo zgodan, ali ovdje nije dolazio do izražaja. Ovdje je stajao i jedan ovalni, prilično
dobar stol od trešnjevog drveta, a uz njega kuhinjski stolci presvučeni plastikom!
U sobi broj 11 otkrila sam napokon francuski krevet. Soba 11 bila je relativno najljepša.
Tapete su svježe postavljene u ovom desetljeću, svijetlosmeđe ivančice na svijetloplavoj
podlozi, što sigurno nije moj ukus, ali je znatno bolje od ostalih tapeta.
Na prvom katu, u sobi 6 cvjetale su pohabane divlje ruže među apstraktnim
črčkarijama, u sobi 7 križale su se slamke, vlati trske s klipovima trske. Najgora tapeta bila
je u sobi broj 8. Uokolo jedrenjaci, na smećkastim valovima u uzorku naizmjence prema
lijevo gore ili desno dolje. Od te tapete čovjek bi mogao dobiti morsku bolest.
Pitala sam se bih li uopće mogla izdržati u ovom veleskladištu starudije a da ne mislim
neprekidno na to što bi sve trebalo izbaciti. Nigdje nisam našla slučajno zgodnu
kombinaciju uzoraka ili pokućstva. U hotelu Harmonie nadmoćno je pobijedio loš ukus. Ali
što sam više o tome razmišljala, to mi je manje smetalo. Prvo, ovdje ne stanujem. Drugo, ne
poznajem ljude koji ovdje stanuju, a treće, tu sam samo privremeno. I sačuvat ću
profesionalnu distancu. Ovdje sam sobarica i ništa drugo.
Rufus je servirao pizzu u velikoj kuhinji u prizemlju. Kuhinja se činila kao da je iz nekog
drugog hotela: najbolje opremljena, vrlo moderan stroj za pranje suđa, vrlo moderan
štednjak, mikrovalna pećnica, posebni hladnjaci za pića, profesionalni aparat za kavu, sve je
bilo tu. - To je utočište gospođe Hedderich - objasnio je Rufus. Iako je pizza bila vrlo ukusna,
Rufus je rekao kako se boji da će postati alergičan na pizzu. - Možemo zajedno pripremiti
chili con carne - reče on.
- Ne, bit će samo problema.
- Problema?
- Mislim, ako šefica to sazna. Ja nisam zaposlena kao kuharica, već kao sobarica. Moram
sada dalje Čistiti.
- Uzoran radni moral - reče Rufus. - Ako misliš da smiješ sa mnom popiti šalicu kave u
radno vrijeme, skuhat ću nam kavu.
- Može.
 Nakon toga mi je Rufus pokazao ostale prostorije u prizemlju. Na kuhinju se
nadovezivala blagovaonica za doručak: Šest stolova s po pet stolaca. Svi stolovi i stolci bili
su iste vrste. No to je bilo i jedino iznenađenje. Uzorak tapeta pokazivao je tamoplave ruže
na smeđe-zelenkastim rešetkama. Zastori su bili narančasto-smeđi. Iza blagovaonice kroz
žuta vrata-harmoniku od umjetne kože dolazilo se u prostoriju s novih trideset stolaca, šest
stolova i nekoliko prašnjavih naslonjača. To bi zapravo bila društvena prostorija, no ona se
trenutačno ne koristi. Tako je i izgledala. Četiri prozora gledala su na stražnje dvorište s
golim drvećem i kantama za smeće. Bio je to utješan prizor, jer i vani je svijet bio turoban, a
ne samo ovdje unutra, u blagovaonici i društvenoj prostoriji.
Između društvene prostorije i recepcije nalazili su se muški i ženski WC, ali njih je
čistila gospođa Hedderich. Na suprotnoj strani bio je tzv. ured. U njemu je bio pisaći stol,
limeni ormar za spise, jedan od rezopala i jedan iznenađujuće lijep ormar od mahagonija.
Moram se odviknuti od toga da ovdje obraćam pozornost na pokućstvo, inače ću poludjeti.
Nevjerojatno kako je sve to bilo postavljeno zbrda-zdola. Htjela sam otići i dalje čistiti.
- Trenutak samo, sada još utočište gospodina Heddericha. - Rufus me odveo do
pregrade od drvenog panela ispred lijevog izloga, gdje je bila ležaljka i veliki, nov televizor.
Ovdje gospodin Hedderich legne kada noću čuva hotel, on svaku večer ima dežurstvo od
sedam sati do kraja emitiranja. Katkad izvuče televizor kako bi gledao zajedno s gostima u
predvorju. Ovdje se čuvaju i kovčezi kad gost ujutro otkaže hotel, a tek kasnije dođe po
prtljagu. Rufus je pokazao dva ormara s bezbrojnim pretincima od pleksiglasa u kojima su
bili vijci, brtvila itd. Na zidu preko puta visjeli su čekići, kliješta i pile. - Ako se gdje što
pokvari, ostavi samo ovdje. Gospodin Hedderich popravlja sve, da njega nema, mogli bismo
zatvoriti hotel.
S poštovanjem sam promatrala ovu radionicu koja je spavaonica i soba za gledanje
televizije u hotelskom predvorju. Sada sam se doista nagledala. Zahvalila sam Rufusu na
vođenju i krenula na posao.
Trebala sam presvući samo pet kreveta, ali u svim sobama nisu bili ispražnjeni koševi
za smeće. Našla sam jedan stari časopis u koševima za smeće; izvanredna besplatna lektira
za vožnju u autobusu. Nije mi važno što čitam časopise iz koša za smeće, oni su sigurno čišći
od onih u liječničkoj ordinaciji. Ali sama sam se začudila što mi uopće ne smeta da čistim
WC-e. Samo sam računala koliko novca zaradim iz sata u sat. Za nekoliko dana mogla bih
bez problema zaraditi stanarinu za Mercedes. Osim toga, započelaje rasprodaja, možda
nađem i povoljan zimski ogrtač. Da, doista čovjeka veseli ovdje čistiti.
Mogla bih vječito čistiti, ali u pet sam na recepciji Rufusu ostavila opći ključ i popis.
Nedostajale su ukupno tri Biblije i jedanaest žarulja. Naznačila sam vrstu žarulja na popisu.
Rufus se užasnut uhvatio za glavu, gotovo da je raščupao one ravne glupave Šiške: -
Strašno je kako je gospođa Schenk neuredna, u sobi 25 uopće više nije bilo svjetla!
- Jedna žarulja u stropnoj svjetiljci još je radila. No htjedoh te pitati: zašto postoji broj
25 kad su samo 24 sobe?
Rufus pokaže na popis: - Zar nisi opazila da nedostaje broj 13? - Ne. Zašto nedostaje?
- Ni u jednom hotelu ne postoji soba broj 13. U velikim hotelima nema ni 13. kata. Zar ti
nisi praznovjerna?
- Ne znam. U svakom slučaju, ne bojim se broja 13. Jesi li ti praznovjeran?
 - Ne vjerujem u moć sudbine i da je sve unaprijed određeno. Ali vjerujem u moć slučaja.
To je sigurno: iz slučaja može nastati sudbina.
- Hm - rekoh i oprostili se. Tek sam u autobusu razmišljala o onome što je Rufus rekao.
Zapravo je jasno kao sunce da iz slučajeva može nastati sudbina. Ali Rufus je bio
iznenađujuće dobar filozof za običnog hotelskog portira.
 45. POGLAVLJE

U utorak sam dobila čak jedanaest maraka napojnice. Gost, kojem sam jučer donijela
toaletni papir, otišao je i ostavio pet maraka na stolu. I pet maraka od žene u sobi br. 16.
Ona je zaboravila sušilo za kosu pa sam joj nabavila novo iz Rufusove zbirke hotelskog
pribora. Od muškarca čiji sam vjenčani prsten spasila od usisavača za prašinu dobila sam
jednu marku. Bio je to muškarac iz sobe br. 4, najmanje sobe. Muškarcu je bilo najmanje
pedeset godina, bio je visok najviše sto šezdeset i pomalo predebeo. Kad sam pokucala i
utvrdila da je on u sobi, htjela sam doći kasnije, ali on je rekao da mu uopće ne smeta ako
pospremam u njegovoj nazočnosti, naprotiv. Sjeo je u naslonjač i gledao me kao da sam ja
njegova privatna sobarica. I onda sam našla pokraj noćnog ormarića na podu njegov
vjenčani prsten.
- Oh, njega večeras trebam - reče on.
- Večeras trebate vjenčani prsten? Ja sam mislila da se vjenčani prsten nosi neprekidno.
- Ja sam već sedamnaest godina razveden. Nosim vjenčani prsten samo tada kad se
sastajem sa svojom prijateljicom.
- Ah - rekla sam iznenađeno, ali uljudno.
- Vi ste mladi i zgodni, ali kad su gospođe starije, postaju neugodno posesivne. Zato
kažem damama da sam oženjen i da razvod ne dolazi u obzir jer mi je žena bolesna. To
dirne u srce i najponosnije žene, a ja imam svoj mir.
Požurila sam da što prije budem gotova. Dao mi je nespretno dvije kovanice od 50
pfeniga i rekao pritom uvredljivo: - Kao sobarica ne možete se obogatiti.
Seronja, pomislila sam glasno kad sam bila vani. Zatim sam vidjela na svom radnom
planu da soba 4 danas postaje slobodna. Uzalud sam napravila krevete, trebala sam ih
svježe presvući, ali dok je tip bio u sobi nisam više ulazila.
Iako je od dvadeset četiri sobe samo devet bilo zauzeto, imala sam beskrajno mnogo
posla. Na širokom stubištu pokraj dizala nalazile su se vlati prašine, komadići papira i
čikovi. Uske stube koje su između društvene prostorije i WC-a vodile gore bile su potpuno
uništene.
U podne je Rufus poslužio gulaš i okruglice. Gospođa Hedderich je danas imala
vremena kuhati za osoblje, dakle, za Rufusa i mene. Gospođa Hedderich nije nikada jela s
osobljem. Ona je završavala posao najkasnije do jedanaest, ali počinjala je u šest sati.
Zapravo, odlučila sam čvrsto šutjeti o uređenju hotela, ali na ručku nisam više mogla
izdržati a da ne upitam Rufusa: - Zašto se u tako malenoj, jednokrevetnoj sobi kao što je br.
16 nalaze tri velika ormara?
- Koliko se sjećam, ondje je prošle godine stanovao čovjek koji se rastao od žene i djece
pa je ponio od kuće gomilu srebrnih vrčeva i antikviteta. Budući da je ovdje duže stanovao,
gospodin Hedderich mu je stavio u sobu još jedan ormar.
- Posvuda ima toliko ormara i stolaca, odakle vam svi oni?
- Hedderichov zet radi u Caritasu. Oni na dar dobivaju mnogo pokućstva koje je često
novije, a Hedderichov zet nam ga povoljno nabavlja.
- Vrlo praktično - rekla sam.
 Nastavivši čistiti stube, razmišljala sam kako trebam svakako nazvati oca. On već dugo
nije nazivao, postojala je opasnost da uskoro nazove kod kuće i da mu Nora kaže kako sam
cijeli dan u šopingu i kako rasipam Benediktov novac. A onda bi moj otac urlao na Nora...
morala sam ga nazvati odmah nakon završetka radnog dana.
Nazvala sam ga iz telefonske govornice u blizini hotela. Najprije je moj otac bio vrlo
nepovjerljiv kad je doznao da radim kao domaćica hotela i vrlo dobro zarađujem. U čemu se
sastoje moje zadaće kao domaćice? I pričala sam iscrpno kako moram kontrolirati rasvjetna
tijela i je li na svakom noćnom ormariću Biblija, kako vraćam gostima nađene stvari ili
moram nabavljati sušilo za kosu. Preskočila sam čišćenje općenito i pražnjenje spremnika
za ženske uloške posebno. Otac je bio vrlo zadovoljan. Dobro da ne čekam više nezaposlena,
sa stricem Georgom će već ići. - Nisam te mogao nazvati - reče moj otac - jer trenutačno ne
možemo nazivati od kuće, samo se može nas nazivati. Solveig je htjela neprekidno
telefonirati, a Annabell nije imala ništa pametnije raditi nego da naziva točno vrijeme u
Švedskoj kako bi Solveig čula svoj očinski jezik. I onda sam kupio bravicu za telefon. A tvoja
je majka zametnula ključ. I sada više ne možemo telefonirati.
- Koliko dugo ćete tako izdržati?
- Ja telefoniram iz ureda. Tvoj a majka ide u telefonsku govornicu, a Annabell mora
svoje razgovore voditi iz stana na vlastiti račun. Sve je u redu. A kod tebe i tvog Benedikta
također?
- Sve je sjajno. Kad vas budemo posjetili za Uskrs, vratit ću ti svoje dugove, tata.
Dobro raspoložena, otišla sam na kraju u šetnju kako bih upoznala trgovine u blizini
svoga radnog mjesta. Upravo sam tražila izlog nekog butika nakon rasprodaje zimskih
ogrtača, kadli čujem iza sebe neki poznati glas: - Jesi li opet nabavila veliki dar za moju
ženu, Mercedes? Kad sam joj darovao tvoj svileni šal, nasmiješila se unatoč bolovima.
Mercedes? U ogledalu prozorskog stakla spazila sam dva metalno-plava luka i frizuru
Mireille Mathieu. Ona mene nije vidjela, barem me nije prepoznala.
- Imam kod kuće parfem Chanel 5 ili još jedan Diorov šal ili Guerlainovu pudrijeru.
Možeš izabrati što smatraš prikladnim. Ili ručnik za kupanje Yves Saint Laurent.
- Kod tebe kod kuće? Moram biti u deset na kolodvoru, a ti si me prije toga htjela
pozvati na večeru.
- Mislila sam da imaš vremena prenoćiti kod mene. Mercedes je zvučala skromno.
- Moram sutra rano odvesti ženu liječniku - reče muškarac.
- Mogli bismo prije večere kratko svratiti do mene, pola sata.
- Gladan sam - reče muškarac, Pošli su dalje. Gledala sam za njima,
Stajali su na semaforu. On je imao obje ruke u džepovima ogrtača i ništa nije upućivalo
na to da poznaje Mercedes. Bio je to muškarac iz sobe broj 4!
Bila sam tako uzbuđena i tako znatiželjna da sam se morala svakako još jednom vratiti
u hotel i porazgovarati o tome s Rufusom. Rufus je još bio na recepciji.
- Poznaješ li muškarca iz sobe broj 4? Mislim da je to najdraži sestre moga dečka!
- Onda znaš više o njemu nego ja.
- Dolazi li češće?
 Rufus je listao u velikoj knjizi gostiju: - Da ti sve kažem što o njemu znam: dolazi
jednom mjesečno, stanuje uvijek u najjeftinijoj sobi i naručuje uvijek račun za najskuplju
sobu. Radi za neku tvrtku u blizini koja mu nadoknađuje hotelske troškove.
- Ma da?
- Više ne znam o tom muškarcu.
To mi je zapravo bilo dovoljno. - Do viđenja do sutra. - Morala sam to odmah ispričati
Benediktu!
- Ako još imaš malo vremena, mogao bih te upoznati s gospodinom Hedderichom, on je
upravo stigao. - Rufus je viknuo u pravcu pregrade:
- Gospodine Hedderich!
Nikad ne bih pomislila da je gospodin Hedderich muškarac koji boluje od prostate, lice
mu je bilo prilično crveno i djelovalo zdravo ili je mirisalo po pivu. Stisnuo mi je snažno
ruku, veselio se što je upoznao novu gospođicu te rekao da ću ja biti veliko rasterećenje za
njegovu bolesnu ženu. - Imam iznenađenje za vas - reče on i ode iza svoje pregrade.
Donio je stolac čije je sjedalo bilo presvučeno smeđom plastičnom folijom. Bio je to
lijep stolac prije nego što se gospodin Hedderich ogriješio o njega svojom plastičnom
folijom.
- Predivno ste to izveli - pohvali ga Rufus.
- Budite tako ljubazni i odnesite stolac - reče gospodin Hedderich.
- Nisam dobro na nogama, imam pušačku nogu.
- Kamo?
- Tamo gdje jedan nedostaje.
Pogledala sam Rufusa. Nije imao pojma gdje nedostaje jedan stolac u ovom skladištu
starudije.
- Ima vremena do sutra - reče Rufus. - Ostavi ga do tada ovdje dolje.
- A kamo će sutra?
- Jednostavno ga stavi gdje ima mjesta. Rekla sam odano: - Mogla sam misliti.
- Što? - upita Rufus ne shvaćajući.
- Ovdje je sve tako praktično, pokućstvo, muškarci, sve.
- Ah, sjetio sam se još nečega u vezi s muškarcem iz sobe broj 4 - reče Rufus. - On uzima
na doručku uvijek dvije žemlje i dva jaja da ima sa sobom putem.
 46. POGLAVLJE

Sutradan sam zakasnila četvrt sata jer je Benedikt prekasno ustao.

U hotelskom predvorju stajao je Rufus s nekom ženom koja je izgledala prilično
damski: moglo bi se reći da je četrdesetihih godina. Imala je besprijekorno plavu trajnu
ondulaciju. Rekla je glasno i raspoloženo: - Izbaci je ako je tako nepouzdana.
Rufus reče: - Ah, evo je - i mahnu mi da dođem k njemu. Prestrašila sam se, to je
zacijelo bila šefica. Nosila je tamnoplavu narodnu nošnju sa zelenim pasicama i zelenim
vezom na reveru. Vrlo decentno, vrlo skupo. Nedavno sam na nekoj modnoj reviji na
televiziji vidjela sličnu nošnju, a voditeljica je objasnila: - Ovakva odjeća je ultimativni
odgovor na pitanje što plemstvo nosi u lov?
- Viola, to je naša šefica, gospođa Schnappensiep - reče Rufus meni, a njoj: - Bärbel, ovo
je gospođa Faber.
Aha, on šefici govori ti.
- Bog daj - reče šefica i pruži mi ruku. - Jeste li zadovoljni? Zapanjeno sam rekla: - Da,
hvala i Bog daj - iako to inače nikada ne govorim te: - Jeste li i vi zadovoljni? - Brzo sam
dodala: - Žao mi je što kasnim, ostat ću zato duže, zakasnila sam na autobus, ali sutra...
- Da, da, da - prekinula me - gospodin Berger je vrlo zadovoljan s vama. - S olakšanjem i
onako usput koliko je to moguće, skinula sam svoj ogrtač da ne vidi koliko je iznošen,
posebno na džepovima. Nažalost, danas sam imala crnu majicu, nadam se da zna razlikovati
čistu crnu majicu od prljave crne majice: Očito je to znala jer je rekla krajnje ljubazno: -
Čujem da ste arhitektica interijera. Znate, i ja sam to htjela biti. I znajte da ovaj hotel uopće
ne odgovara ambijentu kakav ja osobno volim. Ovdje nedostaje... - da bi našla pravu riječ
zapucketala je prstima ispred lica - ... ono nešto... ozračje.
Nosila je prsten sa smaragdom obrubljenim briljantima, a prstenje bio velik poput
šiljila za olovke.
Promatrala me nijemo i s odobravanjem.
- Znate, nemam vremena brinuti se za to, moj muž je bilježnik, imam dvoje poluodrasle
djece i psa, moram voditi veliku kuću, znate što to znači.
Kimnula sam polaskana što je od mene očekivala da znam što to znači.
- Znate, imam tako malo vremena da se nekako poigravam mišlju da prodam taj objekt.
Jamačno bih taj korak već davno učinila da nemam njega - pokaže lijevom rukom na Rufusa,
na toj je ruci nosila briljant velik poput graha - ... Ali ipak ovdje nedostaje ženska uredna
ruka. - Nasmijala se svojim besprijekornim zubima te se obratila Rufusu: - Izbacit ćeš
Schenkicu i potražiti zamjenu.
- To sam već učinio - reče Rufus - pa sada gospođa Faber dolazi svakodnevno.
- Dobro - reče ona i pogleda na svoj sat obrubljen briljantima: - Moramo sada pogledati
obračun, moram se odmah vratiti. Benni mora do veterinara, a Micki na sat baleta, znaš što
to znači. - Prodrmala mi je ruku: - Bilo mi je veoma drago i želim vam ugodan dan. - Otišla je
u ured, Rufus mi je dao moj radni plan i pošao za njom.
Kako otmjena šefica u neotmjenom hotelu, pomislila sam. Ali bila je vrlo ljubazna. Sat
poslije došao je Rufus s vrčem kave.
 - Sada poznaješ gospođu Schnappensiep.
- Vrlo je ljubazna.
- Prije svega, ona se ne pravi važna. Vjeruje kako se s nekoliko rečenica sve da riješiti.
Jednom je čitala knjigu o motivaciji suradnika. Mislio sam prije da ne čujem dobro kad mi je
ispričala kako je htjela biti arhitektica za unutarnje uređenje. Htjela je studirati pravo, no
onda se udala za bilježnika jer je to bilo brže.
- A zašto si ti s njom na ti?
Rufus se nasmijao: - Vjerojatno to spada u motivaciju suradnika. Mi se poznajemo
cijelu vječnost pa je to posve prirodno. Ona je na ti i s Hedderichovima. Mali hoteli su uvijek
obiteljski pogon.
- Ona je tako bogata - rekoh - a zašto dopušta da hotel propada?
- Ona nije tako bogata kako se pravi. Ona rado pretjeruje. A budući da je njezin muž
gospodin doktor bilježnik, spada automatski u bolje krugove.
- Ali s hotelom ipak mnogo zarađuje.
- Baš ne. Posao ne ide dobro. A ona nema ni volje brinuti se za njega. Naslijedila je hotel
i otkad ga je naslijedila, vodi ga direktor. Kad njezina djeca Micki i Schnappi - Schnappi je
sin, zapravo se zove Benjamin; pas se prvotno zvao Schnappi, a sad se zove Benni otkad su
sina počeli u školi nazivati Schnappi - dakle, prije je tvrdila da će kad se svi izvuku iz onog
najgoreg i sami budu mogli voziti auto, onda ona moći voditi hotel. Ali lani je njezin muž
imao infarkt, sad mu je opet dobro, no ona sada mora ostatak života čekati dok se on ne
izvuče iz najgorega. Ja sam ovdje zaposlen jer me smatra čovjekom dostojnim povjerenja.
Ona zna biti vrlo nepovjerljiva.
Rufus je jamačno bio dostojan povjerenja, ali kad ga čovjek pogleda, djeluje više kao
nedostojan povjerenja. - Misliš li da gospođa Schnappensiep smatra da sam ja dostojna
povjerenja?
- Svakako. Tvrdi da njoj nije važno iz kakve obitelji netko potječe, kakvu boju kože ima,
itd., jedino joj je važna dobra naobrazba koja se može prepoznati po solidnoj fakultetskoj
diplomi. A pritom ona sama ima samo dva semestra.
- Ti imaš fakultetsku diplomu?
- Inače ne bih smio biti službeni direktor ovog poduzeća. - Ti si direktor?!
- Da. Zato ovdje odgovaram za sve.
- A zašto si mi pričao kako si ti djevojka za sve?
- Jer smatram da direktor zvuči previše pompozno za ovo poduzeće. Ali djevojka za sve
jetočna definicija. Osim toga, to sam tek godinu dana, otkad je bivši direktor otišao u
mirovinu, a ja i ne želim glumiti vječnost cijelu ovdje direktora.
- Što si studirao?
- Ja sam diplomirani paleontolog za kopnene kralježnjake. - Što je to?
- Popularno rečeno, ja sam istraživač dinosaura. - Rufus se nasmije, imao je lijepe zube
između ružnih brkova i ružne brade.
- A čemu služi diploma istraživača dinosaura u hotelu?
 - Pojma nemam. - Sada je Rufus opet izgledao tako depresivno kao obično. - Ja se
zanimam baš za velike fosile.
Počela sam čistiti umivaonik da ne stojim tu, neprekidno se čudeći.
- A što ćeš onda raditi?
- Nemam blage veze. Za paleontologe gotovo da i nema posla, eventualno na fakultetu.
Iskopine na kojima sam htio raditi proglašene su deponijem smeća pa sam onda prihvatio
ovaj posao. A sada odgađam rješenje problema iz dana u dan.
Bez riječi sam promatrala izljev umivaonika. Hoću li i ja tako dugo ostati pri poslu koji
uopće nisam htjela? Ne, rekla sam sama sebi i zatresla glavom.
- Promijenimo temu - reče Rufus.
Da bismo promijenili temu, rekla sam: - Bilo bi praktično kad bih imala kolica za
posluživanje na kojima bih mogla voziti pribor za čišćenje i rublje od sobe do sobe, umjesto
da neprekidno trčim u prostoriju gdje se nalazi pribor. A mogla bih i prikupljati čaše za
pranje zuba i oprati ih u stroju za pranje suđa.
- Kad razmišljam što bi se ovdje moglo poboljšati, pada mi toliko toga na pamet da me
prođe volja - reče Rufus bezvoljno. - Gdje treba početi?
- Negdje treba početi.
- Dok se ovdje sve ne sruši, ostavimo tako kako jest. A kada se sve sruši, naći će se samo
po sebi veliko rješenje.
- Čekati veliko rješenje isto je kao i očekivati milijun maraka na lotu.
- Tko čeka, nada se - reče Rufus i ode.
Bijesno sam se ogledala: ako se negdje može pomoći, nije potrebno čekati. Pogled mi je
pao na stolac pokraj vrata, lijep tamni, drveni stolac čije je presvučeno sjedalo također bilo
unakaženo odvratnom plastičnom folijom gospodina Heddericha. Sjela sam na krevet,
strgala jednim potezom odozdo presvlaku sa stolca. Kao što sam i pretpostavljala, plastična
folija bila je samo pričvršćena spajalicama. Povukla sam rub folije. Spajalice su držale tako
loše da sam ih mogla strgnuti zajedno s folijom. Strgnula sam drugi rub. Ispod plastike je
bila svijetložuta lanena tkanina s bidermajerskim prugama. Oduševljeno sam strgnula treći
rub, četvrti i stala buljiti. U sredini presvlake kočila se tamnocrna mrlja. Zapanjena, vratila
sam foliju, ali i ne htijući, morala sam još jednom pogledati mrlju - toliko je bila ružna:
osušena krv. Znala sam odmah koja vrsta mrlje je to bila. Ovdje je sjedila neka žena, možda
je sušila kosu fenom, čitala časopis i odjednom, neočekivano dobila mjesečnicu. Na jednome
mjestu je mrlja bila razmazana, bio je to očajnički pokušaj da se ukloni neugodnost. Već je i
prizor bio neugodan. I strah da se i meni to jednom može dogoditi.
Bila je to kazna zato što sam prekršila svoje načelo i što sam se ponašala kao da sam
ovdje arhitektica interijera. Ovdje sam bila sobarica i trebala sam se radovati svakoj
plastičnoj presvlaci na kojoj takve mrlje nestaju jednim potezom krpe. Ušuljala sam se dolje
u utočište gospodina Heddericha, uzela spajalicu, ponovno pričvrstila foliju i zaklela se:
nikada više neću izaći iz svoje uloge.
Ta je priča bila tako neugodna da je nisam ispričala ni Benediktu. Ali dakako da sam
mu pričala o gospođi Schnappensiep i o novostima o Rufusu. Benedikt je mislio da ako je
gospođa Schnappensiep udana za bilježnika, može luksuzno živjeti od novca svoga muža i
nije joj potrebno brinuti se za hotel. Tu je sigurno imao pravo. A Benediktu je bilo glupo što
je Rufus pričao kako je on djevojka za sve umjesto da se predstavlja kao direktor. Rufus je
tipični promašenjak. Tu je vjerojatno također imao pravo. Unatoč tomu bilo mi je žao
Rufusa. U hotelu Harmonie bilo je doista sve beznadno.
 47. POGLAVLJE

Taj muškarac je zanimljiviji nego što se može pretpostaviti - reče Tanja. - Istraživač
gmazova i direktor, tko bi to pomislio?
Stajali smo na Rothschildovu školskom dvorištu, bilo je nekoliko minuta prije sedam
sati. Dovezla sam se s Rufusom u njegovu klopotavu volkswagenovom kombiju iz hotela,
nije se isplatilo prije toga ići kući, dakle, čistila sam jedan sat duže, zaradila malo više i
zatim čekala s Rufusom gospodina Heddericha, koji je preuzeo nadzor hotela. Kad smo
stigli. Tanja i Michael su već pušili u školskom dvorištu, a budući da je Michael htio nasamo
razgovarati s Rufusom, ja sam mogla neometano obavještavati Tanju. - Rufus i Michael su
vjerojatno također pederi. Rufus mi, naime, nije htio reći zašto ide zajedno s Michaclom na
tečaj kuhanja.
- Ali Michael mi je ispričao zašto on ide na tečaj. On je novinar i treba napisati članak o
tečajevima za kuhanje u pučkom sveučilištu za svoj časopis Metropola. Michael samo neće
da to Carola zna. Boji se kako ona očekuje da će na bezbroj stranica hvaliti njezine
nenadmašne pedagoške sposobnosti i prepisivati njezine recepte. A za to nema volje. To je
sva njegova tajna, svatko to smije znati osim Carole. Osim toga, Michael tvrdi da bi već
mogao kuhati da je to moguće, ali ne vjerujem da je peder.
- Ti to ne znaš.
- On ionako nije moj tip. Michael izigrava usamljenog velegradskog kauboja; njemu,
ako nije peder, pristaje neka usamljena kaubojka. A ja nisam taj tip. Meni nije stalo do tih
simbioza nas dvoje protiv ostatka svijeta.
Zatim smo se morali uputiti među lonce za kuhanje. Na izboru su danas bili odresci s
pečenim krumpirima i salatom ili mramorni kolač. Budući da su muškarci postali hijene
kad se radilo o tome tko smije pripremati odreske, ja sam se dobrovoljno javila da ću sa
Sulejkom ispeći mramorni kolač. Tanja i Rufus su nedobrovoljno radili mramorni kolač.
Iznimno, budući da je meso bilo tako skupo, Carola je bila spremna odati prije toga koje
su pogreške moguće pri pripremi odreska. Diktirala je, a mi smo zapisivali:

1. Odrezak se priprema od govedine ili teletine. Meso treba imati bijele masne točke, to
je bolje nego posve bezmasni odrezak. Ne smije se kupovati svijetlocrveno meso, već
tamnocrveno koje je već visjelo na kuki.
2. Odrezak mora imati sobnu temperaturu, inače se stvrdne pri pečenju. Dakle, prije
toga otopiti. I osušiti kuhinjskim papirom.
3. Kožica koja okružuje odrezak treba se uokolo zarezati. Ako se kožica ne zareže,
odrezak se u tavi savija i nikad se ravnomjerno ne ispeče.
4. Najbolji okus odrezak ima ako se peče u maslacu ili u biljnom ulju. Nemojte uzeti
pravi maslac, on poemi pri pečenju.
5. Dobra je što teža tava, ne veća od odreska.
6. Najprije dolazi mast u tavu.
7. Dno tave smije biti pokriveno mašću samo 1-2 milimetra. Pazite, milimetra, ne
centimetra. Mast mora ravnomjerno pokrivati dno tave. Ako ne pokriva ravnomjerno, tava
je savinuta ili štednjak stoji koso. Jedno i drugo dovodi do neravnomjerno pečenih
odrezaka.
8. Mast mora biti vrlo vruća prije nego što odrezak položite u tavu. Mora se lagano
dimiti. Ali samo lagano. Ili treba ispitati temperature masti tako da se prstom uštrca malo
vode na mast: ako kapi vode ispare na masti, onda je to dobro.
9. Ako je odrezak deblji od tri centimetra, treba ga, prije nego što se stavi u tavu, bolje
istući na tu debljinu. Samo lagano tući, a ne snažno udarati.
10. Odrezak se najprije prilijepi u tavi, ali ne treba ga strugati, već pričekati jednu
minutu, onda će se sam odvojiti od dna tave. Tada se okrene i druga se strana peče jednu
minutu. Zatim se opet okrene.
11. Potom se smanji temperatura. Što je deblji odrezak, to je temperatura manja.
Ako odrezak treba ostati krvav do ružičast, na kuhinjskom francuskom kaže se à point,
peče se 3 centimetra debeo odrezak ukupno oko 4 minute, dakle, svaka strana još jednu
minutu. Kad se prstom lagano utisne i iscuri krvavoružičasti mesni sok, onda je iznutra
ružičast. Da bude napola pečen, medium, treba peći 3 cm debeli odrezak ukupno 7-8
minuta. Ako se odrezak zareže nožem, pa ako je sok koji iscuri svijetloružičast, onda je
napola ispečen.
Posve je ispečen nakon 9-10 minuta. Kad se meso zareže, izlazi bistri sok.
12. Soli se tek kasnije. Sol oduzima mesu tekućinu, a ako se unaprijed soli, postaje suho
i tvrdo. Sol i papar dovoljni su kao začin. Papar se dodaje tek nakon pečenja, jer bi pri
pečenju izgorio.
13. Odreske ostaviti da miruju na zagrijanom tanjuru u pećnici ili u alufoliji 5 minuta
kako bi mirisni sok otekao natrag u unutrašnjost odreska. Pri zarezivanju ne bi smio
iscuriti nikakav mesni sok.
14. Tko želi imati umak, neka nalije prst crvenog vina, bijelog vina, konjaka, goveđe
juhe ili vrhnja u tavu. Time se razdvaja talog od pečenja ili se, kako kuhar kaže, gasi.

- To je sve - reče Carola. - Ne može se zapravo ni u čemu pogriješiti.

Budući da su odresci mnogo brže gotovi od pečenih krumpira, morali su se najprije oni
pripremiti. Pečeni krumpiri mogu se pripremiti od sirovih ili kuhanih krumpira. Brže je s
kuhanima, ali zato se krumpiri moraju skuhati jedan dan prije i biti malo posušeni, jer se
svježe kuhani mrve u tavi. Dakle, na tečaju smo mogli peći samo sirove krumpire. A oni se
peku na srednjoj temperaturi uz neprekidno okretanje najmanje 45 minuta.
Recept za mramorni kolač činio se posve neproblematičnim. Sulejka i ja smo upravo
izlile posljednji tamni sloj tijesta u kalup kad je stigla Carola i javila kako je to pogrešno,
gore mora biti svijetli sloj tijesta, kako bi se za vrijeme pečenja moglo vidjeti je li kolač još
presvijetao, ili je već zagorio. Kod tamnog tijesta se to vrlo teško može ustanoviti. Od straha
za naš kolač Sulejka i ja smo naizmjence zurile u pećnicu. Čim smo otkrile sićušno lagano
potamnjelo mjesto na rubu, izvadile smo kolač iz pećnice. Carola ga je bockala iglom i
budući da se pri izvlačenju igle nisu zalijepile nikakve mrvice, smatrala je da je pečen.
Odresci su također bili pečeni. Razvila se dugačka rasprava kakvi su odresci najbolji:
krvavi, polukrvavi ili posve pečeni? Arnulf se ponašao kao da je s odreskom, koji je sam
ispekao, digao u zrak Sulejkinu povrtnu kuhinju i objavio kako će on odsad svake večeri
peći jedan odrezak pa će zakratko postići idealno pečeni odrezak. Osim toga, ne bi imalo
nikakva smisla ako bi on dolazio na preostalih sedam večeri tečaja, jer sada zna sve što je
ikada htio znati o kuhanju, a Sulejka ionako neće ništa novo naučiti. I pokušat će izvesti da
mu pučko sveučilište vrati dio iznosa za tečaj.
- Pa to je šteta - reče Wolfram Sulejki. No ona je bez emocija primila na znanje odluku
svoga muža.
Pečeni krumpiri bili su samo djelomično jestivi. Michaelovi nisu bili uopće. Pekao ih je
na visokoj temperaturi da bude što brže gotov, i zato su bili tvrdi i zagoreni. Michael je
rekao kako unaprijed pečeni krumpiri, koji se mogu kupiti gotovi u vakuumskom pakiranju,
imaju bolji okus nego domaći, a to se bez daljnjega odnosilo na njegove. Međutim, oni
Wolfgangovi bili su skroz zlatnosmeđi i meki te čudesno ukusni.
Kad smo razrezale svoj mramorni kolač, ustanovilo se da nismo ispekle mramorni
kolač, već neki kolač na pruge. Međutim, Tanjin i Rufusov bio je besprijekorno mramoriran.
- Pa kako mramor dolazi u kolač? - cerila mi se Tanja.
- Ja mislim, sam od sebe, zahvaljujući prašku za pecivo.
Rufus se hihotao. Slučajno je Carola prošla uz njih dvoje prije nego što su gurnuli kolač
u pećnicu. Carola je viljuškom jednom okrenula slojeve tijesta u kalupu za pečenje uokolo.
Sulejka je svojim tamnim bademastim očima prelazila s našeg kolača s prugama na
mramorni kolač i jadikovala: - Ja znati kako raditi, ali ne znati što raditi.
Tanja pokaže na mene i reče pakosno: - A ti znati što raditi, ali ne znati kako raditi.
Budući da svježi mramorni kolač nema tako dobar okus, mora odstajati najmanje
dvadeset četiri sata, pa je svatko smio ponijeti kući komad mramornog i komad prugastog
kolača. Na kraju je Carola objavila da idući tjedan nema tečaja budući da se u školi održava
školski ples.
- Hura, nema škole! - uzviknuo je Wolfram.
Tog petka mogla sam poći bez daljnjega u gostionicu, Rufus mi je isplatio moju tjednu
plaću, osjećala sam se bogato i zadovoljno. Išli smo samo Tanja, Rufus, Michael i ja u
Rothschildovu birtiju: Felix je opet nestao prije pranja suđa jer je išao po kćer, koja je bila
kod prijateljice. Pretpostavljali smo da je to Felixova prijateljica, a ne kćerina. Apotekarska
škvadra htjela je radije u neki drugi lokal koji se zvao Divlji Oskar. To je sasvim sigurno
pederska gostionica, šapnula mi je Tanja.
Uplela je Rufusa u raspravu o krizama međunarodnih financijskih tržišta. Ja sam
pokušavala uspostaviti razgovor s Michaelom. No njegova konverzacija sastojala se samo
od psovki zbog nemogućnosti da u ovom gradu piše o kulturi. Nje, naime, nema. Zbog toga
je njegova redakcija u očaju došla na zamisao da piše o kulinarskoj kulturi toga grada i
upravo je njega zapao ovaj jebeni posao s početničkim tečajem; ostali su smjeli testirati
šminkerske lokale. Pritom je buljio naizmjence u daljinu i u svoje pivo. Čula sam Tanju kako
kaže: - Osim toga, čula sam da proučavaš gmazove. - I prije nego što je Rufus mogao bilo što
odgovoriti, ona upita: - Koliko ti je godina?
- Već mjesec dana trideset.
- Ma nemoj, i meni je već mjesec dana trideset! - uzviknu Tanja.
- Jesi li već bio oženjen?
 - Nisam, a ti? - odvrati Rufus.
- Ni ja. Imaš li djevojku?
- Nemam. A ti?
- Ne. - A zatim je došlo ono najnezgodnije. Tanja je pitala: - A zašto nemaš?
No Rufus odgovori odmah: - Rastali smo se zbog razmimoilaženja u planiranju života.
- To može svatko reći.
- Moja bivša djevojka htjela je najprije dijete, pa onda vidjeti što će biti s njezinim
životom. Ja sam najprije htio znati što će biti s našim životom. Nisam se bojao da će svjetsko
pučanstvo u međuvremenu izumrijeti.
Tanja se smješkala poput nekoga tko je izvukao srećku, odmotao je, a ono ništa. Aha,
on dakle nije peder. A zatim je upitala: - Imaš li braće i sestara?
- Odgovorit ću na sva tvoja pitanja, ali možeš li mi odati kako si došla na tu ideju?
- Ja imam teoriju da ljudi koji imaju braću i sestre prije žele djecu nego jedinci.
- Ja nemani tu teoriju - reče Rufus. - Imam sestru, ali odrastao sam kao jedinac. Što
zaključuješ iz toga?
Ništa nije iz toga zaključila, nego je zadivljeno promatrala Rufusa: - I ja sam jedinica.
- Opet neka nategnuta zajednička crta - reče Michael. - Zar vi izigravate ljubavni par?
- A što rade tvoji roditelji? - ispitivala je Tanja neometano dalje.
- Poginuli su u automobilskoj nesreći.
- Oh - Tanja sažalno makne nikom pramen kose iza uha.
- Zar ne želiš znati zašto?
Nehotice sam se morala nasmijati. Katkad je Rufus mnogo drukčiji nego što izgleda.
Mnogo duhovitiji. Iako Tanja nije odgovorila, Rufus je stao pripovijedati: - Upravo su se
vraćali od odvjetnika u vezi s razvodom i svađali se. To se zna zato što su se uvijek svađali,
auto je skrenuo s ceste niz kosinu i izgorio. Majka je odmah poginula, a otac je umro
nekoliko dana poslije u bolnici. Nisam ga više nikada vidio. A svećenik je rekao na
sprovodu: “Tako se na čudan način ispunila Božja želja pa ih je smrt ipak razdvojila.”
Smatrao sam to prilično bešćutnim od svećenika.
- To je zacijelo bilo užasno za tebe - i Tanja još jednom stavi sažalno pramen kose iza
uha.
- Ne. Moji su roditelji bili užasni. Razgovarali su međusobno samo zato da bi se svađali.
Ja sam se odmah nakon mature preselio u Hamburg svojoj sestri kako bih bio što dalje od
njih.
- I moji su roditelji razvedeni - reče Tanja.
- Još jedna čudesna podudarnost - reče Michael zijevajući. - Ja bih se sada oprostio.
- Još ćemo malo razgovarati - reče Tanja, a Rufus zadovoljno klimnu.
- I ja moram ići - rekoh i ustadoh. Ako je Tanja pokazivala zanimanje za istraživača
gmazova sa sraslim obrvama, brkovima i bradom, za čovjeka koji je životario kao “Katica za
sve” u nekom hotelu, nisam htjela smetati.
Pred vratima Rothschildove gostionice Michael reče: - Što li je samo našao na njoj?
 Iznenađeno sam pogledala Michaela: - Što li je samo ona pronašla na njemu? Samo zato
što nije peder? - Međutim, odmah mi je bilo neugodno što sam to rekla, možda je Michael
bio peder, ali on nije na to reagirao.
- Volio bih da se njih dvoje spoje - rekao je zatomljujući zijevanje. - Onda bih imao
motiv za svoju priču. Kako ti se čini naslov: Na tečaju kuhanja naučili se ljubiti?
- Tanja je to znala već i prije. Možda je bolje: Na tečaju kuhanja naučio ljubiti!
- Sjetio sam se - uzviknu Michael. - Uzet ću ovakav naslov: Za sve je kriv mramorni
kolač.
Bez obzira na to što će Michael napisati, i meni bi bilo drago da se Rufus i Tanja spoje.
Rufus je zapravo bio vrlo drag. Ali ipak ne vidim što je Tanja našla na njemu.
Benedikt je došao tek poslije ponoći. I on je nakon svog odbojkaškog treninga bio u
nekoj birtiji pa se poprilično napio. - Ispio sam cijelu bocu šampanjca.
- Šampanjac nakon odbojke?
- Jedan je imao rođendan.
Kad sam mu pokazala svoj prugasti kolač, Benedikt se stao grohotom smijati: - Pa to je
ludnica, kakve se sve gluposti ne rade u životu!
- Moj kolač nije nikakva glupost - rekla sam lagano uvrijeđena.
 48. POGLAVLJE

Kad sam u nedjelju uručila Mercedes novac za stanarinu, rekla je kako bi joj bilo draže
kad bih joj ga ubuduće doznačivala putem trajnog naloga jer je njoj, naime, neugodno svaki
put moliti! A kad sam joj ja rekla da bih joj uskoro, rekla sam naime, kad mi otac ponovno
pošalje novac, mogla vratiti i odgođenu stanarinu zajedno s kamatama, rekla je drsko: - Ne
vjerujem da je to istina.
No, čekaj samo, mislila sam. Sada sam opet imala novac. Sada sam opet bila netko. Sada
ću vratiti Mercedes milo za drago.
Na ručku je Mercedes pričala kako je prošli tjedan bila sa svojim najdražim u najfinijem
restoranu i kako su jeli školjke. - Školjke su afrodizijak - hihotala je prijetvorno - ako znate
što je to.
- To je sredstvo zajačanje ljubavne moći muškarca - uzviknu Nora kao da rješava
križaljku.
Onako usput, koliko je to bilo moguće, rekoh: - Šteta što nikad nema vremena provesti
večer s tobom.
Najprije joj je ponestalo zraka. A zatim je uzviknula: - Kako mi možeš tako što
podmetati?!
- Rado bismo jednom upoznali tvog stalnog obožavatelja - reče Benedikt.
Upravo sam htjela reći: čovjek ne vjeruje da će se to ostvariti...
... kadli Mercedes reče: - Molim, molim, pozvat ću vas k sebi pa ga možete upoznati.
Idući tjedan ili najkasnije za dva tjedna.
Od zaprepaštenja mi je pala žlica u kompot od krušaka, a zatim me obuzeo strah. Što
ako me muškarac iz sobe broj četiri prepozna? No, tada sam pomislila: Pričekajmo. Zašto bi
se to ostvarilo?
 49. POGLAVLJE

Rufus i Tanja su u petak navečer ostali znatno duže u Rothschildovoj gostionici, a zatim
su se vratili kući taksijem. U subotu su Tanja i Rufus zajednički otišli po svoje automobile i
tom je prilikom Tanja razgledala hotel. Rufus je ispričao tijek susreta kao da mora dokazati
da se zadržao s Tanjom u hotelu samo u moralno besprijekorno vrijeme i u moralno
besprijekornu svrhu. Jesam li se prevarila ili je pljesnivim hotelskim predvorjem pirio
proljetni vjetrić? Ne, nije to bilo proljeće, bio je to Rufusov losion poslije brijanja. Gdje se
obrijao, nije se moglo utvrditi. A nosio je neobičnu svijetloružičastu košulju uz zelene hlače
od rebrastog pliša.
Tanja je rekla, kad bi trebala hotel, bez oklijevanja bi prošla uz hotel Harmonie i
potražila nešto drugo. Taj je hotel rupa. - Mislim da je Tanja vrlo inteligentna i vrlo
elegantna. Za mene elegancija uvijek ima veze s inteligencijom - reče Rufus.
Umuknula sam zapanjena Rufusovim promišljenim predodžbama o eleganciji. Zar on
pripada onim muškarcima koji traže da njihove žene stalno hodaju uokolo u vrhunskoj
eleganciji, a oni kao strašila za ptice? Zar je mislio da ima tako znatne unutarnje vrednote
da ne treba pokazivati vanjske?
A Tanja je rekla da bi se kao gost ovdje bojala da ne pokupi neku buhu ili virus.
- Tako prljav opet nije - proturječila sam ja kao sobarica.
- Tanja ima apsolutno pravo. Ako neki gost i jest kod sebe u kući neuredan i prljav, u
hotelu mora biti besprijekorno čisto. U svakom slučaju, zaposlit ćemo još jednu sobaricu.
- Dobra ideja - rekoh; to doista ne može škoditi.
- Dakako da ne možemo platiti više osoblja a da ne povisimo cijene. A za hotel poput
ovoga postoje ograničenja u cijeni. Tanja kaže, budem li i dalje s pola duše izigravao
direktora, upropastit ću si život. Dakle, zaključio sam da ću promijeniti svoj život. I zato
ovdje mora sve biti drukčije. - Nasmijao se glasno prisjetivši se fantastične Tanje.
Vjerojatno je bio ošamućen svojim losionom poslije brijanja.
- Ako ovdje treba još više čistiti, onda ću odmah početi - rekoh, ali Rufus još nije završio
svoju pohvalu Tanji.
- Tanja kaže kako sada postoje optimalni kreditni uvjeti za preuređenje poslovnih
prostora. A iz hotela treba nešto učiniti. Tanja je bankarka, ona zna kako se to radi.
U menije klijalo nepovjerenje prema ljudima koji preko vikenda mijenjaju mišljenje. U
petak je Rufus još rekao da čeka da se sve slomi, a onda će napustiti scenu. - A Tanja će
napraviti i projekt i sve?
U meni je klijala zavist.
- To bi mogla ti učiniti, zaključili smo, pa ti si arhitektica interijera. Ne, nije mi se
svidjelo kako je to rekao. Ovaj Rufus živi već godinu dana u toj rupi, ustručava se
promijeniti i najmanju sitnicu, a onda mu se Tanja ljupko nasmiješi i već sve treba mijenjati.
A da ja kao arhitektica za interijere smijem sudjelovati u tome, rekao je to tako kao svi ljudi
koji smatraju da se to može raditi usput. I ti ljudi kažu uvijek kako je to veliko zadovoljstvo,
a pritom misle da to nije neki posao koji bi trebalo platiti. A kako se ništa ne plaća, smije se i
svatko miješati, a rezultat je katastrofa kompromisa.
 A je li ti Tanja rekla i koliko bi to stajalo?
- Ona će sada razraditi kreditne ponude. Trebam osnovu kako bih razgovarao o tome
sa šeficom. To je ono bitno.
- Onda sretno. - Prepustila sam Rufusa njegovim snovima o elegantnoj Tanji, koja je
htjela promijeniti njegov život.
Ošamućena zavijanjem usisavača za prašinu, utonula sam u razglabanje tragedije svoga
zanimanja. Svi ti samozvani arhitekti interijera mogu oblikovati samo prostore koji su
veliki najmanje sto četvornih metara. Postave ondje na skupi pod dva skupa komada
pokućstva i hvale se kako to dobro izgleda. To zna svatko. Ali u hotelskoj sobi mora sve
funkcionirati na vrlo uskom prostoru. A kad amateri rade takvo što, onda je to mnogo
skuplje: amateri plaćaju goleme svote novca za tapison samo da bude iste boje kao i zastor.
Kod bogatih amatera mora uvijek sve izgledati kao da je izvučeno iz istog vjedra s bojom,
samo tada su sigurni da to pristaje. Efektni su prostori koji djeluju tako neosobno kao da su
iz kataloga za pokućstvo. Tako će vjerojatno učiniti i Tanja. A amateri Rufusova soja, koji
uopće nemaju ukusa, napune prostore smeđim predmetima da bude udobno. Smeđe
pokućstvo, smeđi sagovi, bež-smeđe tapete, i zatim se čude što čovjek dobije agorafobiju i
među tolikim smeđim stvarima ima osjećaj da je upao u WC.
Isključila sam u sisavac za prašinu kako bih mogla u miru razmišljali. Ako bi se taj
projekt ostvario, onda bi ga trebalo doista napraviti dobro, a ne onako laički, usput. A ja bih
to mogla učiniti onako kako treba s pomoću Benedikta i strica Georga. Ako bi me stric
Georg zaposlio kao arhitekticu za interijere koja vodi projekt, onda bili imala jamstvo da ću
kao arhitektica za interijere biti ozbiljno shvaćena i plaćena. I gospođi Schnappensiep bi se
to isplatilo: preko strica Georga imala bi najbolje obrtnike, najbolje izvore za nabavu i
najbolje popuste.
U pauzi za ručak nazvala sam Benedikta. On uopće nije bio oduševljen: - Svatko tko vidi
taj hotel dolazi na ideju da bi ga trebalo obnoviti. Mi ovdje u birou imamo dovoljno posla i
bez senzacionalnih ideja tvojih prijatelja. Ako šefica do sada nije htjela ništa poduzimati,
zašto bi sada? Samo zbog Tanje?
Duboko uzdahnuvši, morala sam priznati da je to problem.
- Pričekaj najprije da čuješ što misli šefica!

Gospođa Schnappensiep bila je oduševljena. - Fantastična ideja - uzviknula je, jer da je

ona baš to uvijek govorila, naime, da nešto valja napraviti iz hotela. A ako je mlada dama iz
banke dostojna povjerenja, kako Rufus smatra, onda ona rado očekuje sve prijedloge.
Međutim, ona uopće nema vremena da se brine za bilo što. A i fantastično je što ja imam
tako dobre veze s uglednim arhitektonskim biroom. Zatim je rekla doslovno: - Vi to morate
učiniti! Vidim po vama da vam je umjetnost u krvi!
 50. POGLAVLJE

Taj petak bio je nakon dugo vremena moj najljepši dan. Zapravo, najljepši dan otkako
smo se doselili. Ujutro nas je gospođa Schnappensiep počastila svojim brzinskim kratkim
posjetom. Gospođa ju je Kalje, dakle Tanja, nazvala, i rekla da će večeras osobno donijeti
kreditne ponude u hotel. Međutim, ona, nažalost, nema vremenajermora sa svojim mužem
ispuniti neke društvene obaveze pa neka Rufus zastupa njezine interese.
- Poznato mi je da gospođa Kalje dolazi večeras - samo to je rekao Rufus.
Zatim mi je gospođa Schnappensiep srdačno zahvalila na mojoj energičnoj suradnji.
Smatrala sam da je to malo pretjerano, ali sam se ipak razveselila.
Na krilima njezine pohvale otišla sam u pauzi za ručak autobusom do onog butika u
čijem je izlogu već dva dana visio vrlo zanimljiv ogrtač. Cijena je bila snižena, ali iz autobusa
se nije mogla razabrati. Molila sam da ne bude preskup za sobaricu. Bio je to širok, lepršav
ogrtač, žarkoplave boje. Ja sam se upravo tako žarkoplavo osjećala. Da jednom bude nešto
drugo, a ne samo crno!
Hvala Bogu, ogrtač je još bio ondje i snižen je s 850 maraka na, slovima i brojkama, 250
maraka. To se uopće nije vidjelo na njemu. Čista ninska vuna! Osjećala sam se u tom žarko
plavom ogrtaču kao u oblaku, malo kao u sedmom nebu. Dakako da sam ga odmah zadržala
na sebi.
Čak je i Rufus oduševljeno uzviknuo “Oh” kad sam uletjela u hotelsko predvorje. I Tanji
se svidio novi ogrtač. Ona je došla oko šest s užasno zgodnom aktovkom s dva duga remena
za rame, upravo ono što treba uspješnoj ženi.
Sjeli smo na sjedeću garnituru iza pregrade gospodina Heddericha, Tanja je izvadila iz
svoje aktovke gomilu računalnih ispisa: - Maksimalni kreditni iznos koji je moja banka
spremna dati za hotel Harmonie... - Ona napravi pauzu, sagne se prema Rufusu, pogleda mu
u oči i reče:
- Tri milijuna.
Astronomska svota lebdjela je u prostoru kao da je ne identificirani leteći objekt zujao
hotelskim predvorjem.
- Pa to je ludnica - reče Rufus.
- Točno, to je ludnica - reče Tanja ozbiljno. - To je maksimalan iznos. Navodim ga samo
da vidiš da sam banku u potpunosti uvjerila kako je projekt hotela Harmonie perspektivan i
vrijedan zajma. Međutim, tako visok zajam vjerojatno bi otjerao hotel u bankrot, to ti kažem
sasvim pošteno. - Izvukla je računalni ispis: - Dala sam izračunati različite kreditne svote s
različitim rokovima otplate, pa preporučujem zajam od maksimalno milijun maraka s
rokom otplate od najmanje petnaest godina.
- I to je ludnica - reče Rufus.
- To je realno. Za kredit nije potreban udio, a uvjeti su vrlo povoljni.
- I kada je takav kredit otplaćen? - upita Rufus. - Ja, doduše, znam izračunati vrijeme
raspada kamena, ali ne i vrijeme raspada zajma.
- Sa svojim paleontološkim načinom razmišljanja nećeš ovdje daleko dotjerati. Pri
uzimanju kredita geslo je “gledati uvijek samo naprijed”. - Tanja se nasmijala, a zatim je
opet rekla strogo poslovno: - Razgovarala sam telefonski s gospođom Schnappensiep, ona
se želi raspitati kakve bi uvjete dobila kod svoje kućne banke, a ja ću se pobrinuti za to da
naši uvjeti budu povoljniji.
- Zašto? - upitala sam. Sumnjala sam da se Tanja pravi važna svojim obećanjima samo
iz ljubavi prema Rufusu.
- Budući da moja banka želi biti aktivnija u poslovanju s kreditima i budući da ja kao
zamjenica šefice odjela želim pokazati primjeren uspjeh, eto zato.
Divila sam se Tanjinu načinu kako hvali svoj posao a da ne dosađuje. - A kada gospođa
Schnappensiep ustanovi da je tvoja ponuda bolja, što onda?
- Kao prvo, potreban je nacrt preuređenja i odgovarajući predračun, mora se
definitivno znati kada je potreban koliki novac. - A meni je rekla:
- Sad ćete otići u ured Faber, kod zanimljivih projekata oni rade prednacrt i predračun
besplatno. Pretpostavljam da si već razgovarala s Benediktom o lome.
- Jesam - rekla sam samo. - To nije problem.
- Onda je sve u redu - reče Tanja.
Rufus je napravio lice kao da ništa nije u redu. - Milijun maraka - reče on - to postaje
ozbiljno. Ludnica.
Nisam više otišla na večeru s njih dvoje, iako su Tanja i Rufus rekli da moram s njima
kako bismo primjereno proslavili početak projekta. Nisam htjela smetati mladom paru.
Osim toga, bila sam sama presretna zbog tih perspektiva za budućnost. Morala sam kući da
sve ispričam Benediktu.
Najprije sam s Norom čekala pred televizorom Benediktov povratak s odbojkaškog
treninga. Iskoristila sam priliku da joj vrlo jasno naznačim kako moji dragi prijatelji imaju
hotel i kako su meni povjerili preuređenje hotela, pa sam zbog toga sada cijeli dan izvan
kuće.
- Aha - reče Nora samo - a gdje li je momak? No kada se tako teško radi kao što on radi,
treba mu za vikend sportska protuteža.
Bilo mi je svejedno što je mislila da ja ne radim teško. Glavno je da ne misli da sam
sobarica. U jedanaest sam gotovo zaspala u koktelskom naslonjaču. Benedikta još nije bilo
pa sam otišla u krevet.
Kad je Benedikt stigao, već sam zaspala. Ali budući da je na stubištu napravio takvu
galamu da je Nora izašla iz svoje sobe i stala vikati kako ne može spavati zbog brige za
njega, probudila sam se i upravo odjenula svoj novi ogrtač prije nego što je on ušao u sobu.
Kad sam se okretala pred njim, Benedikt je rekao da izgledam poput plave čigre koja
hihoće. - Prestani, vrti mi se u glavi - uzviknuo je smijući se. Opet je ispio bocu šampanjca,
ovaj put slavili su neki odbojkaški jubilej. Sručio se u krevet: - Lijepo što se tako raduješ
ogrtaču, onda ona manje ugodna novost neće biti tako strašna. Razgovarao sam danas s
Faberom o tebi.
- Što je rekao? Zašto me nisi nazvao?
- Problem je što Angela misli da bi ona mogla sve sadašnje projekte, za koje bi tvoja
suradnja došla u obzir, jednako tako obrađivati usput.
- Kao tko? Kao ja? Angela?
 - Angela, tko drugi!
- Ali Angela nije arhitektica interijera. A to se i ne može biti tek usput.
- Nemoj pretjerivati, dušo. Za Fabera je problem što je on tvoj stric pa se boji kako bi
njegovi naručitelji mogli pomisliti da ne bira suradnike po kvalifikacijama, već uzima prve
rođake.
- Ali Angela je njegova najbliža rođakinja.
- Nemoj biti nelogična. Za Angelu je samo po sebi razumljivo da radi u birou. A kod nje
ljudi imaju osjećaj kako pregovaraju izravno sa zamjenikom šefa. Osim toga, ona ima
iskustva.
- Tako! A ako ja sada dobijem projekt hotela? Tanja je danas donijela kreditne
dokumente.
- Pa to bi bilo sjajno. Onda možeš raditi projekt sa svojim prijateljima. Veliki biro kao
naš ne može to ionako platiti. - Benedikt se skinuo i zavukao ispod pokrivača kao da se
ništa nije dogodilo.
- Ti projekt uopće ne uzimaš ozbiljno!
- Nakon svega onog što si mi ispričala o toj firmi, ne mogu ga ozbiljno shvatiti.
- Ali on jest ozbiljan. Pogodi koliko zajma daje banka?
- Daje li uopće zajam? - Benedikt je navukao pokrivač preko glave.
- Tri milijuna!
- Tri milijima? - uzviknu Benedikt ispod pokrivača. - Za taj novac moglo bi se sve srušiti
i napraviti novi hotel. - Izvirio je ispod pokrivača: - Reci iskreno: tri milijuna?!
- Tri milijuna je maksimalan iznos. Tanja kaže kako ona preporučuje kredit od milijun
maraka.
- Aha, a onda će malo-pomalo svota biti sve manja. Tu igru znamo. Kad projekt postane
ozbiljan, trebaju nam dati pravi nalog, prije toga ništa.
- Tanja kaže kako biro Faber za takve projekte daje bez daljnjega besplatni prednacrt i
kalkulaciju.
- Tanja nije moja šefica - uzviknu Benedikt tako bijesno kako ga još nisam čula. - Ja ne
mogu ostaviti svoj posao da za neke ljude radim besplatne nacrte! Moje radno vrijeme se,
konačno, plaća. Onda ti to možeš usput napraviti!
- Ja u odnosu na gospođu Schnappensiep trebam reputaciju biroa Faber. Ako ja to
učinim usput, dobit ću samo plaću sobarice. A ako se puno toga pregrađuje i ako se
premještaju noseći zidovi, ionako je propis da se angažira arhitekt.
- Vjerojatno nema ni planova, oni su kod starih kuća većinom nestali. Onda treba sve
iznova izmjeriti, a to nijedan arhitektonski biro neće učiniti besplatno.
- Možda postoje planovi. Ja ću u svakom slučaju razgovarati sa stricom Georgom o
tome.
- Slušaj, ja ne želim da se pojavljuješ kod nas sa svojim halucinacijama. Ako bi se sve
djevojke kolega pojavljivale s projektima svojih znanaca i tražile da se sve napravi
besplatno, mogli bismo odmah zatvoriti firmu. Samo ćeš me kompromitirati. Kad budeš
imala planove, mogu o tome razgovarati s Faberom. Moram imati štogod konkretno u ruci.
 - Ali ja nisam neka djevojka nekog kolege! - gotovo sam zaridala. Benedikt je uvijek
govorio kako sanja o tome da zajednički radimo na nekom projektu. - Ne dam da me Angela
istisne.
- Pričekaj da vidimo postoje li planovi.
 51. POGLAVLJE

Usubotu sam odmah nazvala Rufusa. On je pretpostavljao da se planovi nalaze u sefu

bilježničke kancelarije gospodina doktora Schnappensiepa. U ponedjeljak je znao da su
ondje. U srijedu ih je imao u hotelu. Eto!
A Rufus je rekao da ih svakako trebam predati stricu, onda bih mogla obavijestiti
gospođu Schnappensiep i njega osobno o rezultatima razgovora.
Dršćući od uzbuđenja nazvala sam Benediktov biro.
- Arhitektonski biro Faber, ovdje Faber, halooo - javila se diva Angela.
- Ja sam, tvoja sestrična Viola - rekla sam pršteći od veselja. - Htjela sam svratiti do vas.
Je li ti tata tamo?
- Zašto? - upita ona pospano.
- Dokopala sam se jednog ludog projekta, preuređenja hotela s pregradnjom - rekla
sam što dinamičnije - pa sam htjela razgovarati o tome s tvojim tatom.
- Ako hoćeš - reče ona pospano - ali ne prije četiri. - Na Angclinoj strani zazvonioje
drugi telefon. - Ah, jedan od mojih muškaraca na mojoj vrućoj liniji - reče ona odjednom
probuđeno. - Bokić!
- Dakle, u četiri. - Zapravo, htjela sam još razgovarati s Benediktom. Ne samo zbog svog
projekta. Budući da sam znala da će uspjeti, bila sam jučer prvi put nakon selidbe opet kod
frizera i sada imam savršenu poludugačku frizuru. A budući da su trenutačno obruči za
kosu prava moda, kupila sam jedan skup komad, obložen svjetlucajućim plavim baršunom.
Izvrsno je pristajao uz moju tamnu kosu i moj novi ogrtač.
Osim toga, ponijela sam u hotel svoju usku crnu suknju, crne neprozirne čarape, crne
salonke od antilopa i šminku kako bih napravila odgovarajući styling za tako važan događaj.
Presvukla sam se u sobi broj 2 pred nekim užasnim trodijelnim ormarom s vratima na
kojima su bila zrcala.
Planove sam stavila u cmu otmjenu plastičnu vrećicu ekskluzivnog kreatora za
muškarce kod kojeg je Benedikt nedavno kupio dva pulovera od kašmira s vunom. Vrećica
je izgledala gotovo tako dobro kao neka skupa aktovka. Imala sam doista sreće, nije padala
kiša i stigla sam u biro s besprijekornim cipelama, besprijekornom frizurom i u sekundu
točno. Gospodin Wöltje i Detlef su poskočili da me pozdrave. Pitali su me zabrinuto jesam li
dobro, tako da sam gotovo imala osjećaj da me sažalijevaju. Dakle, rekla sam vrlo živahno
da mi je jako dobro. A to je doista bilo točno, barem danas. Angele nije bilo.
- Morala je otići na novi minival - reče Detlef onako glupo kao Angela - ili na
manikiranje, jer joj je slomljen noktić.
- Ne, mislim da njezin novi BMW-ić ima neki trudić - reče gospodin Wöltje.
Morala sam se nasmijati, ali se inače nitko nije smijao.
Točno u četiri odveo me Benedikt u ured strica Georga. Golemi ured. Na svim zidovima
uokvirene fotografije njegovih velikih projekata. Bilo je to dojmljivo, izgledalo je čak i
umjetnički, jer su to sve bile snimke arhitektonskih maketa.
- Dobro došla, Viola - uzviknu stric Georg. - Vidi se da si sjajno. A kao što čujem, ovdje si
se i sjajno priviknula.
 Stric Georg je najprije htio da ga obavijestim o projektu i naručitelj u. Zatim je dugo
proučavao planove. - Godina izgradnje 1902., čini mi se da je vrlo solidno građeno. Zgodna
zgrada.
- Ali to je samo malen hotel - reče Benedikt.
- Vidim koliko je velik - reče stric Georg. - Hotel je uvijek zanimljiv projekt. Osim toga,
moramo se više angažirati na području sanacije starih zgrada, tu će idućih godina biti
mnogo posla. - Sjeo je za svoj golemi pisaći stol, sklopio ruke i rekao: - Dakle, mi ćemo
vlasnici hotela najprije dati grubi predračun sa skicama i grubim nacrtima da vidi kako mi
to zamišljamo. To ćemo, dakako, učiniti besplatno.
Kimnula sam presretno prema Benediktu. To je bilo upravo ono čemu sam se nadala!
Veličanstveno je kako je stric Georg odagnao Benediktove dvojbe,
- No treba imati na umu - reče stric Georg - da su u starim zgradama katkad skriveni
podmukli nedostaci: zahrđali vodovi, pukotine u zidovima, u balkonima, vlažni temelji. Ako
to treba sanirati, onda je skuplje. To, dakako, ne možemo ukalkulirati kao besplatnu uslugu.
- Pogledao je opet planove. - Ovdje je pred dvadeset godina ugrađeno nekoliko tuševa,
pođimo od toga da je tada popravljen i sanitarni sustav. No, to treba provjeriti.
Benedikt reče: - Ja sam već vidio hotel. Građevinska supstancija čini se dobrom, ali
neke sobe nemaju tuševe i kupaonice; tu bi trebalo napraviti modernu strukturu.
- Da. - Stric Georg uze plan tavana i upita: - Treba li izgraditi i tavan?
Budući da mi je bilo neugodno što to nisam znala, rekla sam brzo: - Tamo stanuje samo
direktor, gospodin Berger.
- Trebalo bi izgraditi - reče stric Georg. - Za izgradnju tavana postoje trenutačno vrlo
povoljni uvjeti.
Benedikt namrštena čela pokaže plan prizemlja: - Dizalo u stražnjoj sredini predvorja
užasno je rasipanje prostora.
- Tipično za prijelaz stoljeća - reče stric Georg. - Kad se gradila ta kuća, dizalo je bilo
atrakcija, pa je zato građeno u sredini. I tu mora ostati. - Stric Georg je gurnuo planove
preko svog pisaćeg stola Benediktu. - No dobro, učinite to.
- Kada to trebam učiniti?
- Radite to usput - reče stric Georg - dat ću vam četrdeset radnih sati i to je dovoljno.
- Prije Uskrsa neću više moći.
- Uskrs je tek za pet tjedana, stići ćete.
Stric Georg nije tako ležeran kao što djeluje, pomislila sam, on ne podnosi protivljenje.
No unatoč tomu ja sam skupila hrabrosti: - Možda bih ja mogla pomoći kao arhitektica za
interijere?
Sa zaprepaštenjem sam primijetila kako je moj glas zvučao očajnički.
Srećom, Benedikt mi je pritekao u pomoć. - To je Violina najveća želja - reče smijući se.
- Svakako - reče stric Georg. - Lijepo je što hoćeš malo raditi u svojoj profesiji.
- Vlasnica mi je rekla kako želi hotel elegantna ozračja - rekla sam uzbuđeno kako bih
pokazala stricu Georgu da sam se već bavila projektom.
 Kao da mi želi pokazati da je razmišljao o tome, stric Georg se počeše po glavi i
napokon reče: - Sada ćemo najprije napraviti arhitektonsko rješenje. To znači: polazim od
toga da svaka soba dobiva tuš, kupaonicu, WC, a mi ćemo napraviti prijedloge za izgradnju
tavana. Ako dobijemo posao, dat ćemo napraviti rješenje interijera. Jesi li to mislila?
Očajnički sam se nasmijala: - Svakako! - I očajnički sam razmišljala: što zapravo misli
stric Georg?! On nikada nije razmišljao o tome od čega ja živim. Mislio je kako sve žene rade
samo zato da bi poput njegove razmažene Angele mogle dovući iz zgodnih butika malo više
krpica. Gotovo sam mu rekla da radim u tom hotelu kao sobarica da bih mogla platiti
stanarinu! Ali stric bi Georg bio samo razočaran mnome: njegova nećakinja, pa sobarica!
Dakle, progutala sam istinu.
Na rastanku reče stric Georg veselo: - Viola, vidjet ćemo što se da učiniti. I pozdravi
mog brata i Anneliese. - Na povratku kući rekao mi je Benedikt kako nema smisla uzrujavati
se što moj stric nije ozbiljno shvatio moj problem s poslom, ali sada je sve jasno. Doista ne
bih mogla očekivati da me odmah zaposli da radim na besplatnoj kalkulaciji. Tu je Benedikt,
dakako, imao pravo.
Ali uskoro bi sve moje brige mogle nestati. Primijetila sam da sam razmišljala poput
Rufusa: Tanja je rekla da će biti u redu. A dosad je bilo u redu sve što je Tanja rekla.
 52. POGLAVLJE

Smije li se znati kada misliš dati trajni nalog - upita Mercedes na svoj bezobrazan način.
- Mislila sam na to. Sve je riješeno. Od sada ćeš petnaestoga u mjesecu dobivati svoju
stanarinu doznačenu na račun.
- Smije li se znati zašto tek petnaestoga?
- Uvijek sam ti davala novac petnaestoga.
- Koliko ja znam, uselili ste se 1. rujna. To je ipak razlika od pola stanarine, ako želimo
biti korektni.
- Uselili smo se tek trećega - reče Benedikt. - Toga se točno sjećam, ako želimo biti
korektni.
- Aja sam tek tjedan dana poslije, dakle desetoga, dobila ključ tvoje sobe, ako želimo
biti korektni.
- Kako ste sitničavi - reče Mercedes prezrivo. - Uostalom, stanarina se plaća prvoga u
mjesecu.
- Ali mi sada želimo biti sasvim korektni - rekla sam - dakle, nedostaje samo stanarina
za pet dana. - Cerila sam joj se u lice jer sam jer potukla njezinim vlastitim sitničavim
oružjem. Otišla sam u svoju sobu, izračunala stanarinu za pet dana, stavila šezdeset maraka
uz Mercedesin tanjur i rekla: - Ostatak je napojnica.
Pocrvenjela je, ali novac je, dakako, uzela.
- Uostalom - reče Benedikt - zar nas nisi htjela pozvati ovaj tjedan kako bi javnosti
predstavila svog stalnog obožavatelja?
- Idemo u srijedu u Francusku, to je putovanje za sladokusce. Vratit ćemo se tek u petak
popodne.
- Vrlo dobro, onda nas možeš pozvati u petak navečer - reče Benedikt bez milosti.
- Molim lijepo, ako bezuvjetno želite - reče Mercedes, kao da je to ovisilo samo o nama.
- Ali petak navečer ti je rezerviran za sport, Benedikte - reče Nora.
- Ah, tako - reče Benedikt.
- Vidite - reče Mercedes - to nije moguće, ne isplati se samo za majku.
- Zašto se ne bi isplatilo samo za mene? - Nora je odmah bila uvrijeđena. - Pa i ja bih ga
htjela jednom upoznati.
- Ali ti ga već dugo poznaješ, majko.
- Je li? A ja sam mislila da je gospodin, kojeg sam tada susrela kod tebe, samo kolega...
- Ne isplati se, jer onda bih morala navečer još kuhati. Ne mogu ja svom najdražem
pripremiti varivo.
- Da ja dođem i skuham nešto za vas? - upita Nora.
- Ja sam spreman izostati s odbojke samo da se događaj isplati - reče Benedikt.
I ja sam bila spremna izostati s tečaja kuhanja. Prošlog tjedna morala sam pripremiti
salatu od krumpira, pa sam kao luda rezala kockice krumpira, luka, krastavaca i kuhanih
jaja. A onda su svi izjavili kako su već jeli bolju salatu od krumpira. A pritom sam se točno
držala Carolina recepta. Bila sam spremna odustati od tečaja kuhanja, ali Što ako me
prepozna muškarac iz sobe broj 4?
- To je previše stresno, majko, ako ti dođeš k meni i kuhaš.
- Eto, Mercedes uvijek nađe razloga da nas ne pozove.
- Meni bi savršeno dostajala mala zakuska - reče Benedikt.
- Molim, onda u petak u osam navečer kod mene - reče Mercedes.
- Kako je to lijepo, dijete!

Trebali su mi sati da se oporavim od iznenađenja. Istodobno je, međutim, rasla moja

zabrinutost. Što da radim ako me muškarac iz sobe broj 4 raskrinka kao sobaricu? Da li da
se uopće odvažim poći s njima? Benedikt je rekao da, ako je to doista muškarac iz sobe broj
4, u što on i dalje oštro sumnja, i ukoliko bi me taj muškarac ponovno prepoznao,
jednostavno kažem da u hotelu radi neka sobarica koja mi je slična, ali da sam ja ondje
zaposlena nedvojbeno kao arhitektica za interijere. A on bi gospodinu tada kao dokaz
iscrpno objasnio arhitektonske mogućnosti pri pregradnji hotela. To doista nije problem,
ako ja iz toga ne budem pravila problem.
 53. POGLAVLJE

Pri čišćenju sam neprestano razmišljala trebam li oblikovati prostor više domišljato-
moderno ili ekskluzivno-antikno?
Dizajnerski stil i antikna ekskluzivnost nisu dolazili u obzir: bilo bi to preskupo.
Najbolji su zapravo moderni elementi kombinirani sa starima. Ali najprije je trebalo stići
Benediktovo arhitektonsko rješenje.
U srijedu popodne otišla sam u sobu broj 12, malu jednokrevetnu sobu u prvom katu,
pokucala kao obično, nitko nije odgovarao, dakle ušla sam, a ondje je na prozoru stajao on:
Mercedesin najdraži.
- Jao - uzviknula sam zapanjeno - mislila sam da ste otputovali!
- Otputovao sam - kaže on - inače ne bih bio u hotelu. Jeste li pijani ili imate
mjesečnicu?
Ništa drugo nego brzo van. pomislila sam. - Doći ću poslije ponovno.
- Stanite! Ostanite ovdje! Posebno sam vas čekao, jer rado promatram sobaricu pri
čišćenju.
Ako me dotakne, ubit ću ga, mislila sam. Da ne gleda duže moje lice, zurila sam ukočeno
u pod.
- Zar tražite nešto dolje? - odmah je upitao.
- Možda ste opet izgubili svoj vjenčani prsten, trebat će vam sigurno večeras ako idete
na sastanak sa svojom prijateljicom.
- Čini se da vaše pamćenje još funkcionira - reče on. - Bez brige, stara je otišla.
- Otišla? - da ga ne bih trebala gledati, počela sam brisati pločice oko umivaonika iako
su bile čiste.
- Otišla je na službeni put u Francusku. Tamo će čučati tri dana u nekom prljavom
gradu u nekom smrdljivom uredu i prevoditi dosadne akte o kemijskim mirisima.
- O parfemima? - Jednom sam pitala Mercedes što ona zapravo proizvodi, ali ona je
samo rekla, praveći se važna, kako radi na usko specijaliziranom segmentu tržišta za koje
se pretpostavlja golemo specijalističko znanje prevodilaca.
Gad se glupo nasmijao: - Tvrtka za koju ona radi proizvodi mirise za dezinfekcijska
sredstva. Kako vaš nježni nosić ne bi bio suviše opterećen kad vam se napuni uložak. Ili kad
praznite kante sa ženskim ulošcima. Tja, novac ne smrdi, a stara djevojka mora nekako
zaslužiti svoj kruhić.
Mercedes bi trebala čuti kako njezin najdraži govori o njoj! Zamišljala sam kako
prisluškuje na vratima i odjednom upada: - Zna li vaša prijateljica da ste vi danas tu?
- Moja prijateljica, kako je vi nazivate, ne zna uopće da ja boravim ovdje. Misli da
stanujem kod stare tete svoje bolesne žene. Inače bi došla u hotel i ovdje bi mi čak
dosađivala.
- Hvala Bogu - rekla sam s olakšanjem. To je dobro. Onda će se sutra navečer čuvati da
lane pred Mercedes kako me poznaje kao sobaricu iz hotela.
- Mislite li da je to dobro? - upitao je gad. - Što planirate za večeras?
 - Idem van sa svojim dečkom - rekla sam ledeno.
- Svaka ima dečka, samo kad dođe do vjenčanja, onda malo zapne. Poznajemo mi to.
- Soba je gotova. Do viđenja.
- Trenutak, gospođice - izvukao je lisnicu iz torbice koju je nosio iza pojasa na hlačama.
Najprije sam pomislila da će raskopčati hlače, ali stavio je novčanicu od deset maraka na
noćni ormarić. - Sada možete brzo zaraditi novac jednom ševom na brzaka.
Od bijesa mi je gotovo ponestao dah. - Što vam pada na pamet - stala sam vikati na
njega.
- Slušajte, ako budete izigravali djevicu... niste vi jedini. Ima dovoljno žena koje žele
zaraditi. Marš van! I nabavite mi odmah nekoliko dobrih adresa kod svoga šefa, inače ću se
požaliti na vas! Jeste li shvatili?
Odjurila sam dolje Rufusu.
- Ovaj tip iz sobe 4, mislim na onoga koji je danas u sobi 12, ponudio mi je 10 maraka
da se s njim na brzinu poševim. Zatim sam se izderala na njega, a on je urlao da mu odmah
nabavim kod šefa nekoliko dobrih adresa, inače će se požaliti na mene. Kakve on to hoće
adrese?
- Pa kakve adrese! Kurve, naravno.
- Imaš li takve adrese?
- Naravno. Svaki hotel zna adrese bordela. - Rufus uzme telefon i nazove 112: - Ovdje
direkcija. Htio bili vas zamoliti da ne uznemiravate naše osoblje. Te adrese možete naći u
dnevnom tisku. - I Rufus tresne slušalicu.
Opet je zazvonilo. - Ne, nemamo nikakve dame koje rade za hotel po posebnim
tarifama. - Nisam čula što je odgovorio tip iz sobe broj 12. Rufus je rekao: - Bit ću jasniji:
mogu vam posve zabraniti da povedete damu u sobu! Molim lijepo. - Rufus spusti slušalicu.
- Možeš li mu to zabraniti?
- Budući da je tip preškrt da uzme dvokrevetnu sobu. Ako netko uzme dvokrevetnu
sobu, tu se ne da ništa učiniti.
- Ma da?
- Da. Inače bismo smjeli izdavati dvokrevetne sobe samo bračnim parovima. Svatko
tkoje platio dvokrevetnu sobu smije nekoga povesti jer je platio za dvije osobe. Često
stanuju dva muškarca u dvokrevetnoj sobi, pa ja ne moram provjeravati jesu li to kolege s
posla ili otac i sin, ili otac i topli brat.
- A ako netko uzme dvokrevetnu sobu po cijeni jednokrevetne i dovede nekoga?
- Onda mora platiti razliku. Ili podmititi gospodina Heddericha i mene napojnicom.
- Ti se daš podmićivati?
- Ako je napojnica jednaka razlici u cijeni bez doručka, dajemo se podmititi.
- Daješ li se podmititi od kurvi da im šalješ mušterije?
- Nikada. Zamisli da pošaljem nekog perverznog ubojicu, koji poput svih perverznjaka
izgleda posve normalno, nekoj Manueli ili Ramoni, koje se time bave, i onda ih on ubije. Ja
ne mogu jamčiti za muškarce. Dajemo ljudima u svakom slučaju prospekte velikih
nadziranih bordela. Prijašnji direktor je prodavao čak i ulaznice za bordele da zaradi
nekoliko maraka, ali ja to ne činim.
- Zar se mora platiti ulaznica da bi se ušlo u bordel?
- Za neke. Tako da ne uđe svatko i napravi cirkus. Ako muškarci najprije daju novac za
ulaz, dat će još više da im se isplati. - Rufus otvori ladicu ispod recepcijskog pulta. - U
svakom hotelu pita se uvijek za tzv. adrese, ovdje su neki prospekti. U ladici su uz plan
grada bili narančasti i ljubičasti letci sa starinskim crtežima golih djevojaka. “Očekuje vas
69 superseksi djevojaka!” pisalo je na narančastim papirima, “Slatka ili ljuta - za svaki ukus
prava” na ljubičastoružičastim papirima. A ispod je pisalo debelim slovima: “Mi pružamo
ljubavni užitak bez rizika. Naše djevojke podvrgavaju se stalnoj liječničkoj kontroli.”
Aha. Uz papire žarkih boja nalazili su se neobično fini presavijeni prospekti, sivi karton
s tamnoružičastim slovima. - A što je to?
- To sam tek nedavno dobio - reče Rufus.
Na prednjoj strani prospekta pisalo je finim engleskim tipom slova: Cijeli svijet je
pozornica (William Shakespeare) Otvorila sam prospekt. Na lijevoj strani je pisalo: Rent-a-
gentleman.
- To je pratnja za dame. Nešto ozbiljno. Muškarac koji mi je donio prospekte bio je vrlo
ljubazan.
Na desnoj strani prospekta pročitala sam: Poštovana i draga gospođo!
Tipična je pojava za naš brzi životni ritam da se upravo žene višeg životnog stila sve
češće žale na nedostatak vremena gospode iz njihovih krugova. Koliko je dama moralo
odustati od bala koji su čeznutljivo očekivale budući da je njihov pratilac bio poslovno
spriječen! I što učiniti? Može vam priskočiti u pomoć Rent-a-gentleman.
Ili vaš partner, poput mnogih muškaraca, ne voli plesati?
Naši su džentlmeni strastveni plesači koji izvrsno vladaju svim standardnim plesovima.
Kao posebnu uslugu možemo vam ponuditi gospodu koja će vam omogućiti da lebdite plesnim
podijem kao da ste na turniru u ritmu od pasodoblea do polke. Često je jeftinije iznajmiti
kompletnog džentlmena s frakom ili smokingom u agenciji Rent-a-gentleman nego kupiti
novu opremu partneru, koji ionako ne voli plesati, a ima samo staromodno ili preusko odijelo.
Neovisno o tome je li riječ o fraku, trapericama ili kupaćim gaćicama, je li riječ o elegantnom,
ležernom ili sportskom načinu odijevanja, naši džentlmeni posjeduju za svaku prigodu
savršenu modernu garderobu.
Zašto, dakle, otići na konjičke trke bez muške pratnje? Zašto ići sami u kazalište ili na
zabavu? Među naše stranke ubrajaju se mnoge dame koje je uspjeh osamio, a mi se brinemo
za to da u stranom gradu, pošto ste preko dana postigli svoj najnoviji poslovni trijumf, ne
sjedite navečer sami u restoranu.
Draga, milostiva gospođo, uzmite telefon i dopustile da vas bez obveze savjetujemo.
Individualni diskretni dogovori dio su naše usluge.
Rent-a-gentleman najbolji je izbor ako želite uza se nekog gospodina.
Molimo, uzmite u obzir: iz diskrecijskih razloga ne vodimo kartoteku stranaka i ne
primamo kreditne kartice. Naši džentlmeni poštuju vašu intimu, molimo, poštujte i vi intimu
naših džentlmena.
 - Poznaješ li muškarce iz te tvrtke?
- Ne. Tako otmjene dame ne odsjedaju kod nas. Barem me još nijedna žena nije pitala
za takve adrese.
- Rado bih htjela znati nešto više o intimi tipa iz sobe broj 4, odnosno 12. Koliko dugo
ostaje?
- Kao obično, jednu noć.
- Jesi li siguran?
Rufus pogleda u svoju knjigu. - Da.
- Ja to ne shvaćam, u petak navečer želi doći Benediktovoj sestri, a u četvrtak odlazi.
Zar se vraća u petak?
- To je malo čudno, jer stanuje 500 km odavde.
- Možda je u međuvremenu otkazao Mercedes. Ili ima ovdje još jednu prijateljicu pa
kod nje noći sutra, a u petak kod Mercedes. - Morala sam to utvrditi.
- Idem dalje čistiti - rekla sam Rufusu i otišla ponovno na drugi kat.
Neko vrijeme stajala sam u hodniku i razmišljala. Napokon sam se ohrabrila i pokucala
na vrata sobe broj 12.
- Naprijed - viknuo je gad.
Ostala sam na vratima. Glas mi je drhtao kad sam upitala: - Što radite u petak navečer?
Imate li već što u planu?
- Vidi, vidi! - uzviknu gad. - Lijepa djeva se predomislila!
- Što radite u petak navečer poslije osam?
- Htio sam biti kod kuće, draga moja sobarice, ali ako me ljubazno zamoliš, možemo se
dogovoriti. U petak odlazi tvoj dečko? - Imao je hrabrosti skupiti svoje masne obraze i usne
u pozu kao da će mi dati poljubac. S erotskog stajališta doimao se poput mrtve svinjske
glave u mesnici.
- Vi, dakle, u petak navečer niste više u gradu?
- Pa možemo se dogovoriti, sigurno možeš dobiti od svog šefa neku zgodnu
dvokrevetnu sobu besplatno. Ili stanuješ ovdje u hotelu, maco?
To mi je bilo dovoljno. - Nisam ja vaša maca! - uzviknula sam. Zalupila sam mu vratima
pred nosom.
On je ponovno otvorio vrata: - Ti si histerična, prevrtljiva koza! - urlao je stubištem. -
Pobrinut ću se kod šefa da izletiš! I to smjesta.
 54. POGLAVLJE

Rufus je čuo njegovu dernjavu.

Čekali smo da nazove recepciju i zatraži da me taj čas otpusti. No nije nazvao. Možda se
htio pismeno potužiti na mene? - Zna li on da je gospođa Schnappensiep ovdje šefica?
- Ne, ali ja mu mogu reći pa onda može tražiti i moj otkaz - reče Rufus i nasmije se.
Sljedećeg jutra čistila sam na trećem katu kadli dođe Rufus: - Sad mi se požalio da si
neuredna i drska. Izbacio sam ga.
- Izbacio si ga? Kako si to učinio?
- Jednostavno. Odbio sam mu napisati račun kao inače, koji je viši od onoga što je
doista platio. A kad je zbog toga prigovarao, dao sam mu nekoliko adresa drugih hotela.
Neće više nikada doći.
Bila sam beskrajno zahvalna Rufusu: - Nadam se da gospođa Schnappensiep neće za to
saznati.
- To mogu opravdati - reče Rufus. - Kad izračunam troškove za osoblje, doručak i
grijanje za jednu noć u jeftinoj sobi, onda to nije neki gubitak. Soba je prejeftina za jedno
noćenje.
Predivno, ovdje se više nisam trebala bojala najdražega madame Mercedes. Već sam se
veselila bajci u kojoj će nam Mercedes sutra navečer ispričati zašto njezin najdraži,
nažalost, nije mogao doći.
- Smijem li te večeras pozvati na večeru? - pitala sam Rufusa spontano. Nazvat ću
Benedikta i reći da ću doći kasnije jer nešto slavimo.
- Tanja me već pozvala na večeru. A danas želimo biti neometani.
- Razumijem.
Rufus se nasmiješio i podigao obrvu. - Šteta - reče on.
 55. POGLAVLJE

Do petka navečer Mercedes nije ništa otkazala. Dakle, vozili smo se tamo. Nora je
sjedila naprijed kod Benedikta i pitala ga više puta poznaje li ona možda ipak Medinog
najdražeg. No Medi ima toliko obožavatelja da je ona već davno izgubila pregled. Benedikt
je više puta rekao: - Pričekajmo.
Bila sam sigurna da nećemo vidjeti gospodina, pa se zato nisam potrudila da se
prerušim, a nisam otišla ni frizeru. Izdatak se nije isplatio samo zato da bih razgledala stan
madame Mercedes. To je bilo jedino zbog čega sam bila znatiželjna. Napokon, ona je tvrdila
kako je njezin stan slično uređen kao naše preuređene sobe, samo, dakako, elegantnije i
otmjenije. To sam htjela pogledati.
Stanovala je u ružnoj novogradnji s ružnim stubištem. Uz nju je stajao neki muškarac
na vratima, visok, mršav, imao je gustu, ravnu, tamnu kosu, nekih četrdeset pet godina,
doista ljubazan, smiješak, čak i više nego ljubazan, u zgodnoj prugastoj košulji i dobrom
odijelu.
Mercedes je nosila krvavo crvenu haljinu, staromodne salonke s potpeticom visokom
deset centimetara, poput trave zeleno sjenilo na kapcima i smijala se: - Evo, ovo je Thomas
Lehmann, moj najdraži.
Nisam se prestajala čuditi kad je pozdravio Noru: - Draga gospođo Windrich, tako mi je
drago što sam vas konačno upoznao.
Kad se ozareni muškarac rukovao s Benediktom, rekao je: - Vi ste taj glasoviti arhitekt.
- Meni je rekao: - A vi ste njegova djevojka, Viola, baš mi je drago.
Ja sam rekla kako je i meni veoma drago, ali bila sam zapravo vrlo iznenađena.
Odveo nas je u dnevnu sobu. Sve je bilo išarano u bež, smeđim i crvenim tonovima.
Trebalo je biti moderno, no bilo je zapravo neukusno i finski. Ispred trosjeda sa šarenom
presvlakom nalazio se okrugli stol s bakrenom pločom u koju su bili utisnuti neobični
uzorci kao na nekom modernom nadgrobnom spomeniku. Na šarenom tapisonu nalazila su
se dva grubo uzlana saga, svaki je bio jedva veći od ručnika, jedan je podsjećao na van
Goghove suncokrete, a drugi uzorak saga sastojao se od krugova u različitim nijansama
crvene boje. Možda je to simboliziralo zalaske sunca ili gnjile rajčice. Na zidovima su bile
vrlo apstraktne umjetničke reprodukcije, ali ne na ivericama, već ispod stakla i, gle, i
Beuysov kalendar koji sam joj darovala za Božić. List kalendara koji je prikazivao ožujak
imao je smećkastu mrlju koja je bila obrubljena crvenkastom crtom: Beuys je dobro
pristajao uz finsko smeće.
Za moj ukus moja soba i Mercedesina dnevna soba bile su toliko slične jedna drugoj
kao separe u dvorcu Versailles i sporedna prostorija u restoranu Wienerwald gdje se
poslužuju pečeni pilići. No nisam se uopće Čudila Mercedesinu stanu. Čudila sam se samo
njezinom ozarenom muškarcu.
- Donesi nam nešto za grickanje da ne moram neprestano grickati tvoje slatko uho -
reče on Mercedes. Hihoćući, donijela je na poslužavniku staklene zdjelice s čipi čipsom,
kikirikijem, slancima i pecivom od sira. Sve grickalice iz vrećice.
- Ah, kako je to ukusno - reče njezin najdraži - zamolio sam Mercedes da večeras
servira lagani obrok. Malo smo iscrpljeni od putovanja.
 - Zar ste bili zajedno u Francuskoj? - upitah.
- Jasno - reče Mercedes - i uživali smo u jelu, samo najfinije delikatese.
- Francuska kuhinja je jedinstvena na svijetu - reče najdraži i otvori bocu crnog vina.
- Pravo francusko crno vino - reče Nora pobožno. Zar ne mislite i vi da Medi ima vrlo
ekskluzivan ukus?
- O, da, ima, draga gospođo Windrich - reče Mercedcsin najdraži uz najdraži smiješak. -
Zato je i odabrala mene.
Mercedes sjedne uz njega na finski trosjed i on uze njezinu ruku. - Sretan sam što
napokon sjedimo u obiteljskom krugu - reče on i poljubi Mercedes u obraz.
Ostala sam bez riječi, Benedikt također. Čak i Nora. - Medica - uzviknu ona - gotovo da
me hvata strah da postajem stara i zaboravna, molim te, ispričaj mi još jednom, otkad
poznaješ gospodina Lehmanna? Je li to gospodin...
- Molim te, oprezno, majko - reče Mercedes i nasmije se kako je još nikad nisam čula da
se smije - ne smiješ zamijeniti Thomasa s njegovim prethodnicima. To je Thomas, a svi oni
prije njega su prošli i zaboravljeni.
- Baš sam imao sreće - reče Thomas sretno.
- Dakle, otkad se poznajete? - upita Benedikt.
Mercedes ponovno zahihoće: - Tek od prvog radnog dana u ovoj godini. Tada je
Thomas počeo raditi kod nas.
- Ali, Medi, ni svojoj majci nisi o tome pričala!
Morala sam najprije biti sigurna da je on pravi - hihotala je Mercedes.
- Čim sam je ugledao, znao sam da je ona prava - reče najdraži - ali veoma sam radostan
što je Mercedes tako diskretna.
- A što ste po zanimanju? - upita Benedikt.
- Odvjetnik.
- Odvjetnik - uzviknu Nora oduševljeno. - Pa to ti tako dobro pristaje!
- Nažalost, moje područje rada nije uzbudljivo, ja se bavim međunarodnim pravom
zaštite artikala.
- Vi ste odvjetnik za artikle za dezinfekcijska sredstva - izletjelo mi je . Valja priznati,
pitanje je bilo budalasto, ali pitala sam se očajnički je li muškarac iz sobe br. 4 doista
govorio o Mercedes ili je sve to bila tek zabuna?
- Thomas misli da bi bilo mnogo ljepše ako bismo si govorili ti - reče Mercedes. - Ako
mu svi budete govorili vi, i ja ću mu još zabunom početi govoriti vi. Pa mi smo ovdje svi
jedna obitelj.
- Živio, Thomase, užasno mi je drago zbog vas dvoje – uzviknu Nora.
- I ja se užasno radujem - reče Thomas.
Meni ga je bilo žao. Radost će ga proći kad bolje upozna Noru. Činilo mi se da je doista
zgodan. Ali nije odgovorio na moje pitanje jer se, kao obično, kad ja nešto govorim, ubacila
Mercedes. No, prošla su vremena kad sam dala da me ona ometa. - Baviš li se zaštitom
naziva artikala za dezinfekcija? - pitala sam dalje.
- A zašto se ti toliko zanimaš za dezinfekcijska sredstva? - odvratio je smijući se.
 Naravno da to nisam mogla reći. - Bio je to samo primjer.
- Pri svakom međunarodnom nazivu artikla mogu nastupiti pravni problemi. U drugim
zemljama postoje npr. drukčiji propisi o ambalaži, drukčiji propisi za upute o upotrebi i
priložene papire. Neki konzervansi su u nekoj zemlji dopušteni, u drugoj nisu, sve to treba
znati... Ali ne smije se lijepim ženama dosađivati zakonima o konzervansima.
- Ti, dakle, radiš s Medi u istom poduzeću? - upita Nora.
- Da. S jedne strane to je predivno. A s druge strane upravo to baca sjenu na našu sreću.
Prisiljeni smo tajiti svoju ljubav. U poduzeću nisu dopušteni ljubavni parovi, a što je još
gore ni bračni parovi! To je filozofija naše tvrtke. Okrutno, ali razumljivo ako netko ima
ovako povjerljiv položaj kao Medi i takvu odgovornost. A ja kao odvjetnik imam također
pristup povjerljivim podacima... pa ako uprava dozna da među nama postoji neka veza...
mene bi istog časa otpustili.
Ili mene reče Mercedes.
- Bez tebe ne mogu - reče Thomas.
- Razumijem to dobro - reče Benedikt. - Uvijek su problemi ako neki par radi zajedno u
istom poduzeću.
Zašto je to Benedikt rekao?
- To je rašireno mišljenje - reče Thomas. - Da nas sada netko iz poduzeća vidi zajedno,
budućnost bi nam bila ugrožena. Morao sam se maloprije ušuljati u kuću poput lopova.
I sve to zbog poduzeća? Taj idealni muškarac zacijelo ima neku manu, inače nikada ne
bi hodao s Mercedes. Bila sam nekako ljuta jer je Mercedes jamačno nešto slagala. - Jesi li
oženjen? - upitala sam smiono.
Prestao se smijati u taj čas: - Ja sam već nekoliko godina udovac. Moja prva žena umrla
je od raka. Strašno.
- Ah - rekoh ja, reče Nora, reče Benedikt.
- Ali to je prošlost - reče Thomas. - Jedino što se danas prepriječilo našoj sreći jest
filozofija tvrtke. Moram naći neki drugi posao, što, nažalost, ni je jednostavno budući da
sam usko specijaliziran. Ali ne mogu ostaviti Medi da vječito čeka. Inače će mi je oteti netko
drugi. Što da radim?
Upravo je meni postavio to pitanje! - Pa čovjek može biti sretan i bez braka - rekla sam
zbunjeno.
- Sigurno, ali ipak imam potrebu da u javnosti priznam svoju vezu s Mercedes.
- Pa to će se već nekako riješiti - reče Benedikt.
- Sada ćemo uživati u našoj sreći potajno na putovanjima - ozareno je objašnjavala
Mercedes. Za Uskrs odlazimo opet. Kamo, to je tajna;
- Kako je to divno, dijete - oduševljavala se Nora.
Taj je muškarac bio predobar za Mercedes. I izgledao je predobro za Mercedes. Što li je
samo našao na njoj? Postojalo je samo jedno objašnjenje: suprotnosti se privlače. Ali moraš
li biti baš tako glupa kao Mercedes da dobiješ takvog supermuškarca koji je čak spreman i
oženiti se tobom?
- Pokazat ću vam haljinu koju mi je Thomas kupio u Francuskoj - uz viknu Mercedes i
vrati se s uskom haljinom od stretcha koja je također bila crvena. Čini se da u posljednje
vrijeme nosi samo crvenu boju. U takvoj uskoj haljini vidjelo se vrlo jasno da nema nikakve
grudi i da joj guzica visi.
- Ti si tako seksi, ako to smijem reći u nazočnosti tvoje majke - uzviknu Thomas.
Zar je taj čovjek slijep?
- I sama dobro znam kako je moja kći seksi! A to smiješ svakako reći u mojoj
nazočnosti, ja sebe ne shvaćam toliko kao majku, ja sam prij e najbolja prijateljica svojoj
djeci - Nora zahihoće gotovo jednako tako djetinjasto kao i Mercedes.
Bilo je neizdrživo.
- Ti nisi samo majka iz snova, ti si i punica iz snova - reče Thomas s udivljenjem.
Mercedes sjedne uz Thomasa. Njezina uska haljina skliznula je tako visoko da sam
vidjela šavove njezinih hulahupki između nogu. Thomas uzme njezinu ruku i reče: - Sve je
došlo iznenada. Ali mora biti tako. U našoj dobi zna se odmah kad su dvoje rođeni jedno za
drugo. Poznajemo se ipak već deset tjedana, to je dovoljno dugo da spoznamo istinsku
ljubav, a ono što oduševljava kod Mercedes jest unutarnja zrelost koja se nazire samo iz
njezinih očiju. U tijelu je ona mlada djevojka.
Mercedes je hihotala kao luda.
Kad sam kriomice pogledala na sat, Benedikt mi je kimnuo. I njemu je bilo dosta.
Nora nije htjela otići, već je htjela popiti još jednu čašicu.
- Benedikte, ti petkom ne ideš tako rano u krevet!
- Majko, nećemo dulje smetati mladoj sreći,
- Ali onda Medi mora dovesti Thomasa k nama na ručak.
- Vrlo rado - reče Thomas - čim bude prilika. No unatoč tomu Nora je popila još jednu
čašicu.
Kad smo napokon mogli krenuti, Nora je započela u hodniku intenzivan razgovor s
Mercedes o razglednicama koje su bile pričvršćene oko vješalice od ratana u hodniku.
Nevjerojatno gdje je Medi sve bila. Mercedes je neprestano hihotala pričajući zgode s
godišnjeg odmora i osim toga neprekidno povlačila suknju prema dolje, kao da postoji
ozbiljna bojazan da će je Thomas, kad vidi njezinu ravnu guzicu bez omotača od stretcha,
još u hodniku, u nazočnosti njezine majke, poševiti.
- Gdje je WC? - upitala sam Thomasa koji je stajao pokraj mene i isto tako napeto čekao
kraj razgovora između majke i kćeri.
- Ravno.
Otvorila sam vrata ravno, a na mene je pala daska za glačanje.
- Ah - uzviknu Thomas - to su pogrešna vrata, nadam se da se nisi ozlijedila. - Otvorio je
vrata pokraj ropotarnice, ondje je bila spavaća soba. Thomas se nasmijao: - Gdje su mi
misli? - otišao je do vrata na drugom kraju hodnika, pogledao unutra i rekao: - Izvolite,
ovdje.
Nekako mi se nametala misao da Thomas ne zna gdje je WC. Nije bio toliko pijan da je
mogao zaboraviti. Ili zar je muškarac mogao biti tako odsutan? Ili je možda moguće da je
bio već nekoliko puta u ovom stanu, ali nikada na WC-u?
 - Bila je to dražesna večer - reče svako najmanje dva puta. Thomas i Mercedes su
mahali za nama. Thomas ju je zagrlio i stisnuo čvrsto uza se.
Na putu kući Nora je imala puna usta hvale. To je bio muškarac točno za njezinu Medi.
Odvjetnik kao zet, to bi bilo dobro. Ljutila sam se: vidjela sam ga odmah kako sklapa brak s
njezinom kćeri. Nije ni spomenula da danas nije nužno živjeti u braku.
Kad sam u krevetu htjela o tome razgovarati s Benediktom, reagirao je ljutito: njemu se
fućka koga njegova majka želi vidjeti u braku, a koga ne. A od mene je apsurdno što mislim
da Thomas ne zna gdje je WC. Pa on je u mislima već bio u spavaonici. Čovjeku doista nema
prigovora. A ja imam pogrešnu sliku o Mercedes.
 56. POGLAVLJE

Benedikt sljedećeg tjedna nije uopće imao vremena za hotelski projekt, ljutio se na
strica Georga koji je točno znao da se nacrti ne mogu tek tako istresti iz rukava, no ipak mu
je to uvalio.
Sve je ovisilo ponajprije o tome što će Benedikt učiniti iz hotelskog predvorja. On je
imao ideju o simbiozi postmoderne i ultramoderne arhitekture, što je trenutačno trend u
svijetu, a Što bi trebalo pokazati Benediktov osobni rukopis kao arhitekta. Zato je morao
stvoriti posve novu strukturu hotela, a toj strukturi moralo je odgovarati oblikovanje
prostora, dakle, morala sam pričekati. Osim toga, bila sam ionako zauzeta cijeli dan kao
sobarica.
Ali, onda sam se sjetila nečega, čime sam već mogla početi: mogla sam fotografirati sve
prostore kako bih dokumentirala stanje prije preuređenja. Rufusu se ideja veoma svidjela.
Kad se iskapaju fosili, onda se prije toga sve fotografira i numerira. Benedikt mi je čak
nabavio vrlo dobar stativ iz biroa za moju kameru.
Fotografirala sam svaki zid u cijelom hotelu i prikvačila uz svaku fotografiju papirić na
kojem je pisalo koji je zid fotografiran, broj sobe i stranu svijeta, tako da se poslije može bez
problema prepoznati što je gdje bilo. To je, doduše, iziskivalo mnogo priprema, ali Rufusu
se svidio moj pedantan način rada.
Dok sam snimila sve sobe, sve kupaonice, tuševe, zahode, ostave, hodnike i sve
eksterijere, prošao je cijeli tjedan i potrošila sam pet filmova.
Na kraju sam u petak kasno popodne fotografirala tavan. Tako sam prvi put došla u
Rufusov dvosobni stan.
U njegovoj je spavaonici krevet bio složen uredno kao u hotelskoj sobi. Jedan zid bio je
odozdo do gore regal za knjige. - Ovdje su moji dragulji - reče Rufus i pokaže na šest
svezaka “Ilustriranog života životinja”. - To je prvo izdanje Brehmova Života životinja iz
1876. godine.
Inače nije bilo ničeg osobitog ovdje. Napisala sam papirić “Spavaća soba Rufusa
Bergera/IV. kat”, prilijepila ga za zid, ispod toga natpis za strane svijeta. Snimila sam sve
uokolo i zatim pošla za Rufusom u susjednu sobu. Ondje je bio lijep antikni ormar za knjige
sa staklenim vratima, a u njima na četiri police samo gmazovi i modeli kostura gmazova.
Stotine komada, visine između centimetra i trideset centimetara. Većina od plastike, neki
od drveta, porculana, pliša, a jedan je bio izrađen od češera jele.
- Poznaješ li ih sve?
- Ne. Od mnogih se zna samo za jedan zub ili jednu kost. Može biti da su izgledali posve
drukčije, neprestano ima novih modela, ovaj, na primjer - Rufus otvori ormar i uzme s
najgornje police jednog koji je duž leđa imao otvorenu lepezu. - Kod ovog modela ne može
se reći je li to spinosaur koji miruje ili dimetron, ne može se odrediti položaj nogu. Ukoliko
je to dimetron, nije dinosaur.
- Ali izgleda kao dinosaur.
- Nažalost. Ali kao dimetron bio bi to arhosaur, a on ne spada ovamo - pokazao je na
gornju policu. - Ovdje se nalaze dinosauri iz vapnenačkog doba, ispod toga dinosauri iz
jurskog doba, zatim dinosauri iz trijasa, a sasvim dolje iz perma preci gmazova koji još nisu
dinosi. - Rufus je promatrao gmaza opterećenog problemima s otvorenom lepezom na
leđima i rekao mu:
- Jednog dana odlučit ću definitivno kamo pripadaš - i stavio ga na najdonji red. Ondje
je stajao u kutu gotovo skriven, najljepši od svih, zmaj s krilima od porculana s najfinijim
modeliranim ljuskama koje su bile optočene zelenom, plavom i zlatnom bojom. - Što je to?
- To je suvenir s puta Bärbel Schnappensiep. Ona ne zna razlikovati, pekinšku patku od
šišmiša i tvrdi kako je to starokineski dinosaur. - On uze model i stane ga nezadovoljno
okretati u rukama. Na trbuhu je imao dvije plave crte koje su se međusobno križale, točnije
rečeno mačeve, dakle, nema dvojbe da je to bio meisenski porculan. Svaka čast, pomislih.
Rufus reče: - Najprije bi to mogao biti neki rani krokodil, ali glava s tim malim, šiljatim
ušima pripada prije kenguru. - Vratio ga je, mršteći se, u kut. - Sada ću ti pokazati doista
dobar model - i on uhvati za vrat neko ružno crveno-bijelo točkasto govedo od gume.
Stajalo je na drugom katu, ali bilo je tako veliko da je glavom i uzdignutim repom udaralo o
gornju dasku. - To je moj compsognathus, model je gotovo u prirodnoj veličini.
- Što, tako malen! I to je dinosaur?
- Ovi nisu bili veći od pilića. To je kao kod hotela. Nije svaki Hilton,
- I on pokaže na manju plastičnu životinju koja je stajala u istom redu: - To je nanosaur,
tiranosaur, no unatoč tome nije veći od psa ovčara. Nije sve što je izumrlo bilo veliko ili
veličanstveno.
- A što je to? - Sasvim gore nalazilo se neko narančasto-crveno čudovište, uzdignuto na
stražnje noge sa srebrnim metalnim naslikanim rogom iznad široke gubice i metalik
zupcima oko vrata nalik na krila. Uz njega se nalazio ključ za navijanje od lima kao kod miša
igračke.
- To bi trebao biti dinosaur s rogom, keratopsir - Rufus uzme rogato govedo, okrene
ključ za navijanje i stavi gana prozorsku dasku. Čudovište se drndajući kretalo duž
prozorske daske, a pritom su iz široke gubice frcale iskre kao iz plinskog upaljača. - Zgodno
- reče Rufus - mnogi iz ove porodice nisu bili veći od čovjeka.
Pokušala sam zamisliti dinosaura u ljudskoj veličini. Možda je uzrok tome bila
narančasto-crvena boja, no u svakom slučaju sjetila sam se Nore. Nekako me to navelo na
pitanje: - Što misliš, zašto su dinosauri izumrli?
Rufus zaustavi čudovište i pogleda me razočarano sa svojim visećom brkom: -
Poznajemo se već šest tjedana i ja sam se nadao da pripadaš onom manjem broju osoba koji
me poštede tog pitanja. Pojma nemam zašto su izumrli dinosauri.
- Pa ti si to ipak studirao!
- Mi često znamo manje odgovora nego neki laik. Umjesto toga, mnogo više pitanja. Ja
sam se jednom u nekom radu raspisao o tome što je sve pogrešno u teoriji o tome da je
uzrok promjena klime u kombinaciji s tezom da dinosauri nisu imali spolne kromosome.
Prvi faktor je u redu. U vapnenačko doba klima je bila tropska, zatim je postalo hladno, a to
se do danas smatra činjenicom. A činjenica je također da krokodili i gušteri, koji su najbliži
rođaci dinosaura, nemaju spolnih kromosoma. Hoće li se iz jajeta izleći muška ili ženska
životinja, kod njih ovisi samo o temperaturi na kojoj se nalaze jaja.
- Kako to ide?
 - Vrlo jednostavno. Oni zakapaju jaja na suncu u pijesku, a iz jaja koja se nalaze gore i
dobivaju više topline postaju mužjaci, iz jaja pak koja leže na hladnijem ženke. Kod nekih
reptila je obratno. Tamo jaja koja se legu na toplijem postaju ženke. No u svakom slučaju iz
toga proizlazi razmišljanje da kad bi bilo dugo vremena hladnije, onda bi bilo sve više
životinja istoga spola. I onda se može mnogo toga izračunati. Ne zna se je li ovo veliko
masovno ugibanje trajalo milijun godina ili su svi jednog vikenda blagoslovili vapnenačko
doba. Ako ima više ženki nego mužjaka, onda izumiranje traje dugo. Ako ima više mužjaka
nego ženki, ide brzo.
- Zašto?
- Jer ženka može dobiti uvijek isti maksimalan broj djece, bez obzira na to koliko
mužjaka trči uokolo. Međutim, jedan mužjak može vrlo mnogo ženki učiniti majkama.
Rufus mi se smješkao, ali ne zajedljivo: - To je biološki alibi starih patrijarha, zato
muškarac smije imati više žena. Ali uz taj alibi posve je nelogično da ti muškarci žele za
potomke samo sinove, jer tada bi njihova loza brzo izumrla.
- Točno. A što je pogrešno u teoriji dinosaura?
- Najprije ostaje kao kod svih ostalih teorija pitanje zašto nisu izumrli i krokodili,
kornjače i gušteri?
- Čula sam da je udario neki divovski meteor koji je jednim udarcem... - prekinula sam
budući da je Rufus zatresao glavom, jer ono što sam ja čula, on je već davno znao.
- Ljudi traže uvijek neki čimbenik koji treba sve objasniti. Zato su tako omiljene teorije
o velikim katastrofama. Jednim praskom iz svemira objašnjenje cijeli problem. Ali, to nije
točno. Albini, osjetljivi na svjetlost, na primjer, preživjeli su prasak iz svemira! Zašto oni? A
zašto ne Amonićani? Kažem uvijek da je to izumiranje dinosaura kao umiranje jedne
ljubavi: nikad nije dovoljan jedan razlog.
Zazvonio je telefon. Smatrala sam znakovitim što je Tanja upravo sada nazvala.
- Bok, Tanja - uzviknu Rufus radosno. A zatim: - Ah, šteta. Je li ti loše?
Očito joj nije bilo tako loše jer je Rufus odmah nakon toga rekao: - Viola je upravo kod
mene i fotografira moj stan.
Na to je Tanja mnogo govorila. Ja sam u međuvremenu postavila stativ. - Da i tebe
fotografiram? - upitala sam Rufusa, koj i je slušao Tanju.
- Da - reče Rufus i stane se smiješiti telefonskoj slušalici na uhu, za fotografiju. Dirljivo
kako je sa svojom obrvom i svojim brkom i bradom stajao pred ormarom s gmazovima. Kao
živi fosil.
Tanja je lupetala, a Rufus je kimao. Fotografirala sam ostatak sobe. Osim ormara s
gmazovima, sve je bilo na neki neodređen način neukusno i nije upućivalo ni na kakav
zaključak o stanaru. Bila je to prije radna nego dnevna soba. Uza zid dva regala sa starim
registratorimu, vjerojatno hotelski dokumenti iz posljednjih desetljeća. Na
pastelnozelenom sagu tamnozelena sofa i dva siva naslonjača, crni stol, sve u najboljem
slučaju rana Ikea.
Rufus je završio razgovor s Tanjom. - Pa javi se opet - reče on na rastanku.
- Tanji se danas ne da ići kuhati, kaže da joj je već zlo.
 Da voli Rufusa, pomislila sam, išla bi ona ipak na tečaj kuhanja samo da vidi njega. A da
Rufus voli Tanju, ne bi išao na tečaj kuhanja, već bi je posjetio. No, možda njihova veza i nije
tako uznapredovala? Budući da mi Rufus nije ništa više rekao o telefonskom razgovoru, ni
ja nisam ništa pitala. Možda je kod njih dvoje bilo sve drukčije.
Morala sam još fotografirati kuhinju. U sredini se nalazio stalak za sušenje rublja.
Narančastim kvačicama za rublje bile su obješene ružičasto-smećkaste i sivkasto-ružičaste
vreće. Zar on kao direktor pere krpe za čišćenje i vrećice za usisavač? Bila sam lagano
neugodno iznenađena ovom neočekivanom štedljivošću. Pri drugom pogledu udarila me
kap: to nisu bile vrećice usisavača za prašinu, to je bilo donje rublje! S mukom sam uspjela
glumiti kao da su gaće nalik na vrećice za usisavač najnormalnija stvar na svijetu. Htjela
sam ih fotografirati, inače mi nitko ne bi vjerovao kakve gaće nose neki muškarci. Ali Rufus
je rekao da bi on, da je znao da ću danas fotografirati njegov stan, sve pospremio te je stavio
sušilo za rublje, nažalost, ispred kuhinjskih vrata. Inače, čini se da nije imao nikakvih
problema sa svojim gaćama!
Kad smo odlazili, na hodniku sam s užasom vidjela gaće. Da, bile su čiste, ali zamisli da
odlaziš u krevet s muškarcem i onda on stane pred tebe odjeven samo u vrećicu usisavača
za prašinu!
 57. POGLAVLJE

Na tečaju kuhanja pripremali smo gulaš i kuhane krumpire u ljusci sa zelenom salatom.
Felix je sam radio špagete s nekim kompliciranim umakom od rajčica, vrhnja i bilja. Htio je
to uvježbati, tako je rekao prošli put Caroli, jer njegova kći smatra kako su umaci za špagete
kod njezine majke bolji.
Budući da nas je bilo sedmero, Rufus je kuhao s Michaelom i šaljivim Wolframom, ja s
Winfriedom i Wolfgangom. Rezala sam luk u kockice poput svjetskog majstora, a s
ostatkom gulaša nisam imala mnogo posla. Wolfgang je preuzeo sve. Winfried se bavio time
da narezanu slaninu miješa u tavi i da zapeče komade mesa za gulaš, zatim je otišao s
Michaelom van pušiti. Ja sam se prema tome smjela brinuti i za kuhane krumpire. Budući
da ja tako rado jedem kuhane krumpire s maslacem, pitala sam Carolu sve što sam uvijek
htjela znati o kuhanim krumpirima. Ona je rekla da je stvar ukusa uzimaju li se tvrdo
kuhani ili brašnasti. Većina daje prednost tvrdo kuhanima, a najbolji su u svakom slučaju
mladi krumpiri. Voda za kuhanje ne mora se soliti, budući da sol ne prodire kroz ljusku. No
može se odrezati dio ljuske da na tom mjestu uđe sol. A bilo bi praktično i uzeti krumpire
iste veličine jer su onda svi istodobno kuhani i ne treba svakoga probadati zbog probe.
Pucketajući šum iz stražnje linije kuhanja prekinuo je naš razgovor o kuhanim krumpirima.
Ondje je stajao Felix i lomio originalne talijanski dugačke svežnjeve špageta, pri čemu je
prilično mnogo komada skliznulo na pod.
- Zašto to radiš? - upita Carola.
- Mojoj kćeri je super kako ja lomim sirove špagete - objasni Felix ponosno i slomi još
jedan svežanj kao Superman. - Osim toga, tako stanu u lonac.
- Pomest ćeš poslije tjesteninu s poda. Metla je u ormaru. - I Carola bijesno izjuri van.
Felix je gurnuo tjesteninu cipelom pod štednjak.

U petnaest do devet Wolfgang je otišao na školsko dvorište da pozove Winfrieda i

Michaela na jelo. Dakako da je naš gulaš, zapravo Wolfgangov gulaš, bio savršen. Njegova
zelena salata također. I moji kuhani krumpiri. Nakon dvadeset minuta tek su omekšali.
Rufusov i Wolframov gulaš bio je također u redu, samo je bio prenaglašen okus paprike.
Kad je Felix stavio svoje špagete na stol, upitala je Carola začuđeno: - Kako si to učinio?
- Kratki komadići tjestenine slijepili su se u hrpu i mogli su se rezati nožem. Felix je
objasnio da nisu uvijek takvi, ali katkad se zna dogoditi. Ovisi o kvaliteti tjestenine.
- Katkad ovisi i o vodi - reče duhoviti Wolfram.
- Vjerojatno imaš čak i pravo - reče Carola. - Je li voda zakipjela kad si stavio špagete?
Možda i jest zakipjela, ali on nije mogao dobro vidjeti.
Zašto ne znaš je li voda zakipjela? Po čemu se prepoznaje voda koja kipi?
- Kad kotao za vodu fućka - izjavi, naravno, Wolfram, tko bi drugi. Kod kotla za vodu
nema problema, objasni Felix, ali kada ima puno tjestenine u loncu, onda se ne vide
mjehurići vođe na dnu lonca po kojima se prepoznaje kipi li voda.
 Carola je objasnila kako se tjestenina, za razliku od krumpira, mora stavljati uvijek u
ključalu vodu. A ključala voda ne prepoznaje se po mjehurima na dnu lonca, već po velikim
mjehurima koji pršte do površine. Mjehurići na dnu lonca, to je samo voda koja ključa!
Felix je tvrdio kako njegova kći jede radije slijepljene špagete jer ih u klupku može
bolje nabosti na vilicu. Njegov neukusan umak izgledao je također po mjeri djeteta, tako da
su se svi ustručavali kušati ga.

Nisam ispričala Benediktu da smo na tečaju kuhanja učili kuhati vodu! Ali odmah u
ponedjeljak pripremila sam s Rufusom u hotelskoj kuhinji odreske s kuhanim krumpirima.
Iako nas dvoje nismo na tečaju vježbali odreske, bili smo veoma zadovoljni rezultatom.
Navečer, nešto prije sedam, navodno slučajno, u hotelu se pojavila Tanja. Došla je od
nekog draguljara kojeg je otkrila u blizini, a taj draguljar ne samo što je imao iznimno lijep
nakit, već je i sam bio iznimno ljubazan. Tanja mu je donijela neki prsten na popravak kod
kojeg je već godinama nedostajao jedan kamenčić. Sjedili smo u naslonjačima iza pregrade
gospodina Heddericha, Rufus je pio pivo, a Tanja je naručila piccolo, koji je Rufus, dakako,
hitro donio iz kuhinje ja sam pila kavu. Pošto je Tanja nahvalila iznimno ljubaznog
draguljara, utonula je u šutnju.
- Što je inače novo? - upita Rufus.
- Jučer je nazvao moj stari prijatelj Detlef. - Nakon toga je dalje šutjela.
- A što je htio? - upita Rufus vrlo zainteresirano.
- Ništa posebno, htio je samo malo razgovarati. Čini se da mu polako sviće da inače ne
poznaje druge ljude.
- A inače?
- Inače, čini se da u Faberovu birou ima raznih problema. Ali to će Viola bolje znati.
- I Benedikt je potpuno pod stresom pa do sada još nije stigao raditi na hotelskom
projektu.
- Baš sam znatiželjna što će biti kad krene s time - reče Tanja. To je rekla tako kao da se
na Benedikta čovjek ne može osloniti.
- Benedikt će sasvim sigurno biti gotov na vrijeme s nacrtom, on mi je to obećao. Osim
toga, o hotelu ovisi kad ću početi kod svog strica. Ako više nema sobarice i ako će za vrijeme
preuređenja hotel dalje raditi, trebat će sobarica, ja sam Rufusu...
- Da, ti bi se svakako trebao pobrinuti za novu sobaricu - reče Tanja Rufusu.
On uzdahnu: - Znam. Moram nazvati burzu.
Kako bih bar nešto konkretno naznačila u vezi s planovima za preuređenje, rekla sam: -
Benedikt ima mnogo ideja o tome što bi se moglo napraviti, ali do sada je sigurno samo to
da će nestati pregrada gospodina Heddericha.
- A zašto to? - uzviknu Rufus užasnuto. - Ona je potrebna gospodinu Hedderichu!
- Pregradu u svakom slučaju treba maknuti - reče Tanja. - Rufuse, nemoguće je da
hotelsko predvorje unakazuje nekakva šupa. Onda radije odustani od svega.
Nasmiješila sam se Tanji.
- Pa dobro, ako vi tako mislite - reče Rufus pokorno.
 - Pričekajmo s kakvim će nas rješenjima iznenaditi gospodin Windrich - reče Tanja. To
je zvučalo blazirano i nezainteresirano. Zatim je upitala Rufusa: - Idemo poslije na večeru?
Oko osam?
To je zvučalo jednako tako blazirano i dezinteresirano da sam se pitala želi li Tanja
prekinuti s Rufusom. Nadam se da ne. Bilo mi je žao Rufusa.
- Da, rado ću ići s tobom na večeru.
- I ti ideš s nama, zar ne? - upita me Tanja.
- Benedikt me čeka. - Ako me pitala hoću li ići s njima, onda vjerojatno nije htjela
prekinuti s Rufusom.
Tanja me pogledala odsutno i rekla: - Draguljar ima prekrasne naušnice u obliku
ljubica, slične kao tvoja plastika, samo od ametista i vrlo lijepo izrađene. Moraš ih jednom
vidjeti.
- Ma meni nije važno jesu li moje naušnice prave. Darovao mi ih je Benedikt.
- Poznato mi je - reče Tanja loše raspoložena.

Sljedećeg jutra Rufus je, doduše, izgledao pomalo mamurno i ozbiljno, ali ne kao
muškarac kojije večer prije toga dobio smrtnu presudu od svoje djevojke. Nazvao je burzu
zbog sobarice, a oni su mu obećali da će mu odmah poslati kandidatkinje.
Do večeri su doista došle četiri kandidatkinje. Prva je htjela raditi samo navečer, druga
samo bez porezne kartice, treća je htjela čistiti samo sobe u kojima se nalazi televizor,
budući da je htjela povesti svog sinčića pa da se dijete ne dosađuje, četvrta je izgledala tako
prljavo da bi kao sobarica bila provokacija, pričao je Rufus bijesno. A sutra dolaze sljedeće
kandidatkinje, već mu se mrači pred očima od toga. Što se njega tiče, početak pregradnje
može se odugovlačiti još mjesecima.
No u srijedu poslije podne pozvao me Rufus da siđem na recepciju. Uz njega je stajala
neka djevojka, najviše dvadeset godina, nevjerojatno debela, pa čak i onda kad je čovjek
zamisli bez njezine vjetrovke punjene perjem. Nosila je slušalice oko vrata, a kabel
walkmana napinjao joj se preko njezinih grudi.
- To je Carmen Gosch, naša nova domaćica - veselo je objašnjavao Rufus,
Nije pokazivala nikakve namjere da mi pruži ruku, ali je rekla:
- Možete mi govoriti ti.
- Vi ćete se s Violom Faber jamačno dobro razumjeti - reče Rufus, a ja sam smatrala
kako joj je na vrlo elegantan način dao do znanja da ne želi da mu se govori ti.
- Nema problema - reče Carmen.
A zašto bih ja trebala biti s njom na ti? - Ja se zovem Viola.
- U redu je - reče Carmen.
- I kao što rekoh - reče Rufus - na poslu možete u svako doba nositi svoj walkman, to
uopće nije problem, a ako želite donijeti nešto za jelo, imamo hladnjak, zamrzivač,
mikrovalnu, sve je tu.
- Preko dana ne jedem ništa toplo - reče Carmen. Pri govoru je micala donjom čeljusti
kao da žvače svoje riječi.
 - Dakle, drugi ponedjeljak, drugog travnja počet ćete kod nas. A Viola i naša gospođa
Hedderich uvesti će vas u posao,
- Nema problema - reče Carmen. Rufus je bio oduševljen,
Bio je još oduševljeniji pošto se Carmen oprostila: - Postavila je samo jedan uvjet, ne
želi se odvajati od svog walkmana, vidjet ćemo što će joj šefica reći. Koliko ja poznajem
Bärbel, prigovarat će.
- A što ćeš ti tada učiniti?
- Onda ću ja njoj prigovarati.
- Ti ovdje možeš raditi sto hoćeš, zar ne?
- Nažalost, ne. Ali kad jednom riješim problem, onda on ostaje molim lijepo, riješen.
 58. POGLAVLJE

Šefica je nazvala - izvijestio je Rufus u četvrtak. - Sutra dolazi jedan važan gost,
gospođa Masur, stara šefičina prijateljica, i treba dobiti najbolju sobu, dakle sobu broj 9.
Golema soba s najviše smeća od pokućstva, s televizorom u vitrini. - Daj joj radije sobu
broj 18 na trećem katu, ta je ljepša. - Na trećem katu bilo je manje pokućstva uokolo,
Hedderichov klan iskrcava svoje smeće od pokućstva najradije na donjim katovima, jer je tu
manje posla.
- Ako ti tako misliš, onda je za gospođu Masur soba broj 18. Gospođa Masur bila je
slične dobi kao gospođa Schnappensiep, slično skupo odjevena sa slično korektno plavom
trajnom ondulacijom. Slučajno sam bila dolje kad je stigla. - Dobar dan, dobar dan,
gospodine Berger! - vikala je. - Je li vam vaša...
- Moja šefica mi je izričito naredila da za vas rezerviram našu najbolju sobu. Želim vam
srdačnu dobrodošlicu, gospođo Masur.
- A što je s muškarcem?
- Kojim muškarcem?
- Trebam večeras muškarca.
- To mi nije poznato.
- Evo nevolje - uzviknu gospođa Masur.
- Zar Bärbel nije ostavila nikakvu poruku?
- Nije.
- Mogla bih se ubiti, onda mogu odmah otići kući!
- Molim vas, nemojte, gospođo Masur! Gospođa Schnappensiep bi me odmah izbacila
ako upravo vi ne biste...
- Ma ne zbijajte glupe šale - reče gospođa Masur i zapali bijesno cigaretu. - Odmah ću
nazvati Bärbel.
- Dobar dan - rekoh i stavih pepeljaru na recepciju.
Rufus mi reče: - Idi gore i pogledaj je li uključeno grijanje u sobi broj 18.
- Uključeno je.
- Onda pogledajte nešto drugo - reče gospođa Masur bijesno.
- Da, molim - reče Rufus. Aha, shvatila sam.
Jedva što sam se okrenula, reče ona Rufusu: - Dakle, moram vam reći u povjerenju
nešto što sam već rekla Bärbel... Bärbel poznaje sve čestite muškarce u gradu... to ne bi
smio biti problem...
- I ja vama moram nešto reći u povjerenju - reče Rufus. A onda sam izašla iz slušnog
dometa.
Tek nakon pola sata Rufus je odnio njezinu prtljagu u sobu. Barem nije ljutito otišla.
Odmah poslije pet vraćala sam se iz ostave pokraj kuhinje gdje su se nalazili moj ogrtač
i moje osobne stvari te časopisi koje nalazim u koševima za smeće pa ih čitam u autobusu, a
vraćam ih uvijek idućeg jutra. Nora bi se čudila odakle mi toliki časopisi s djelomično
ispunjenim križaljkama, a ja joj nisam htjela dopustiti da uživa u mojoj besplatnoj lektiri.
Dakle, upravo kad sam htjela izaći iz kuhinje i poći Rufusu na recepciju, stupi u hotel jedan
muškarac. Najprije sam pomislila da ne vidim dobro, a onda sam bila sigurna da dobro
vidim i prošaptala - To ne može biti istina!
Ali bila je istina: muškarac koji je stupio u hotel bio je novi Mercedesin najdraži. Zašto
svi Mercedcsini najdraži dolaze baš u hotel Harmonie! Što šarmantni Thomas ovdje traži?
Razgovarao je tiho s Rufusom. Došuljala sam se iz kuhinjskih vrata u kut između ureda
i pregrade gospodina Heddericha, ondje me nije mogao vidjeti.
- Molim, sjednite - čula sam Rufusa kako govori. Šćućurila sam se iza jednog naslonjača
i onda sam čula kako se približavaju Rufus i Thomas. Skočila sam, otvorila vrata prema
pregradi gospodina Heddericha, šmugnula unutra i zadržala dah da me ne čuju kako dišem.
- Ovdje možete neometano razgovarati - reče Rufus. - Obavijestit ću gospođu Masur.
Stajala sam ukočeno, ne usuđujući se sjesti na neki od stolaca koji su ovdje bili radi
popravka i sigurno bi se slomili. Samo je to nedostajalo: da me Mercedesin šarmantni
prijatelj otkrije kao sobaricu koja prisluškuje u prostoru za prtljagu na slomljenom stolcu!
Trajalo je cijelu vječnost dok je gospođa Masur doklopotala na visokim potpeticama. -
Dobar dan - reče ona.
- Dobar dan, milostiva gospođo.
- Izvolite opet sjesti - reče gospođa Masur glasom koji nije navikao mi suprotstavljanje.
- Imam sljedeći problem: moj kum slavi večeras sedamdeset peti rođendan. On je vrlo
konzervativan gospodin koji me smatra nesolidnom zato što nisam udana. Da razveselim
starca, htjela bih se pojaviti s jednim ozbiljnim gospodinom. Moja znanica mi je obećala
pratioca koji izgleda neozbiljno zbog svoje dobi, zato što je premlad. Ali vi biste mi
odgovarali po dobi. Želim besprijekorne manire i besprijekoran nastup. Odijelo koje nosite
je u redu.
- A što ćete vi nositi, milostiva gospođo?
- Tamnoplavi kostim od pliša sa zlatnim paspulom. Vrlo decentno. Od Chanela.
- Uz to bi ovo odijelo bilo preležerno. Ja ću u skladu s vašim kostimom nositi
tamnoplavo odijelo. Vrlo decentno. Armanijevo. Kravatu ili leptiricu?
- Odlučite sami - reče gospođa Masur. - Proslava se održava u restoranu, dakako da
ćete ondje dobiti sve besplatno.
- Dakako. Nosit ću kravatu, nekoj gospodi se leptirica čini malo frivolnom. Da nosim
vjenčani prsten?
- Vi ste oženjeni?
- Za vašu večer ja sam ono što vi želite. Ako me želite predstaviti kao muža, izvolite.
- Ne, to bi išlo predaleko. - Nakon pauze je rekla: - No nemojte reći da ste negdje
drugdje oženjeni ako jeste. - Ponovno pauza. - A nisu dobro došli ni razvedeni. Moj ujak je u
crkvenom odboru. Koliko ja poznajem to društvo, oko nas će večeras biti pobožni ljudi. - A
onda je rekla vrlo nedamski: - Bljak!
- Razumijem, milostiva gospođo, ja sam prema tome udovac. Muškarac mojih
godinamora biti oženjen da bi djelovao solidno. Već sam pet godina udovac. To je
primjereno doba za korotu. Žena mi je umrla od raka. Vrlo tragično. Nitko neće biti toliko
bešćutan da postavlja daljnja pitanja.
- Vidim da razmišljate dobro - reče gospođa Masur cool. - Obiteljske proslave
postavljaju visoke zahtjeve, spadaju među najteže zadatke mog posla. Treba izgraditi ulogu.
Objasnimo najprije kako smo se upoznali, to će nas pitati. - Na nekoj zabavi? Prošle godine?
- Godina je dugo vrijeme, milostiva gospođo. Upravo rođaci postavljaju često opaka
pitanja o zajedničkim doživljajima i zajedničkim znancima. Smijem li vam na temelju svog
iskustva dati prijedlog?
- Izvolite.
- Iznenadna velika ljubav koja se pokazala pravom u dugogodišnjem čekanju na
pravoga, to je najbolja priča. I što manje ljudi koji dosad znaju za našu sreću. Govorite samo
o budućim planovima kad razgovarate o nama, izbjegavajte sve što je bilo u prošlosti. Kad
kažemo da smo se upoznali na Staru godinu, to znači da se poznajemo ipak već dvanaest
tjedana, a to je dovoljno da znamo da je posrijedi prava ljubav U našoj dobi.
- Tu vam dajem pravo. Mogli bismo reći da smo se upoznali na novogodišnjem balu. A
tko nas je upoznao na novogodišnjem balu? Kolega? Što ste vi po zanimanju?
- Ja sam državna odvjetnica.
- To je optimalno - uzviknu Thomas. - Tu možete toliko toga zanimljivog ispričati, a ja
kao odvjetnik imam mnogo iskustva. Moje je stručno područje međunarodno pravo zaštite
artikala. To zanima tek malo ljudi. Ili imate slučajno nekoga u obitelji koji se razumije u to?
- Ne bih znala.
- Vrlo dobro. U vezi s upoznavanjem htio bih vam dati prijedlog koji će posebno
obradovati vašeg ujaka. Recimo da smo se upoznali na novogodišnjoj misi. Vi ste stajali
pred crkvom neodlučni da li da odete u šetnju. Ja sam stajao pred crkvom utonuo u misli o
svojoj pokojnoj ženi... Stajali smo oboje pred crkvom, a zvuk zvona tjerao me poput nekog
unutarnjeg glasa, zvona su mi govorila: Pogledaj oko sebe! I onda sam ugledao vas. Učinilo
mi se kao da mi zvona zapovijedaju da vas pitam bih li vas smio otpratiti komad puta. Sada
koračamo zajedno svojim životnim putom.
- To je prekičasto - reče gospođa Masur.
- Posve klasičan motiv, milostiva gospođo. I Goetheova “Fausta” je iz samoubilačke
depresije spasila zvonjava zvona. Za kršćansku dušu to nije kič, već istina. Kičasti su samo
osjećaji u koje čovjek ne vjeruje.
Onda dobro - reče gospođa Masur. - Meni se čini da je to malo predebelo namazano, ali
ljudi vole da im se laže. Moram samo paziti da se ne smijem previše kad budete to pričali.
- Smijte se koliko hoćete - reče Thomas. - Zaljubljeni se uvijek smiju. Ako se slažete,
porazgovarat ćemo o financijskoj strani.
Može.
- Po večeri, uključujući i ovaj dogovor, moj honorar iznosi četiristo maraka. Dajte mi,
molim vas, taj iznos unaprijed. Nakon ponoći, za svaki započeti sat još sto maraka.
- U redu.
 - Bude li potrebno, budući da nas rođaci promatraju, da platim taksi ili neke sitnice, to
ćemo obračunati poslije. Budući da iz diskrecijskih razloga ne izdajemo račune, molim vas
da plaćate u gotovu.
- U redu.
- Hvala. A sada ćemo dalje raditi na našim ulogama. Recite mi, molim vas, neko muško
ime koje vam je posebno drago.
- Muško ime, posebno drago? - kratko je razmišljala. - Dieter.
- Izvrsno, zovem se Dieter Lehmann.
Točno, mislila sam posve omamljena ovim otkrićem i zadržavanjem znaka. Zove se
Lehmann, ali Thomas ili nekako drukčije?
- Dieter Lehmann - reče gospođa Masur.
- To je, dakako, umjetničko ime. U mojoj branši su neupadljiva umjetnička imena
prednost. To štiti od naknadnih istraživanja, od dosadnih pitanja jesmo li u rodu s ovim ili s
onim, ima mnogo Lehmanna. A za svaki slučaj jedan savjet: imam brata blizanca. Ako bi
netko ustrajao na tome da me već negdje upoznao, sjetite se mog brata blizanca. No sada,
draga moja, trebali bismo si odmah početi govoriti ti. Kako se zoveš?
- Maria Masur - zahihotala je prilično kreštavo.
- Volim tvoj smijeh, Maria - reče gospodin Lehmann nježno. Da, čak je i kroz zid od
drvenog panela zvučao nježno. Prošli su me trnci kad je rekao: - Tvoj dragi smijeh vratio mi
je vjeru u život.
- Vi to radite fantastično - nasmije se gospođa Masur - ali ne smijete me stalno navoditi
na smijeh.
- Smiješ se stalno smijati, Maria, ali nikada mi ne smiješ govoriti vi. To bi bila strašna
pogreška.
- Mom stricu je sedamdeset pet godina, užasno je bogat i član je crkvenog vijeća, njemu
se smijeh sigurno neće svidjeti.
- Draga Maria - reče Thomas, Dieter Lehmann - kad sam prije mnogo godina igrao
Nathana Mudrog, zaplakao je čak i kritičar. Ne bi smio biti problem uvjeriti tvog ujaka u
svoju ozbiljnost. Glumio sam i Wilhelma Telia, uloga ugledne glave obitelji prešla mi je u
krv. - Odjednom Thomas, Dieter Lehmann reče posve drukčijim glasom, nabijenim
značenjem: - Jadnu dječicu, nevinu, vjernu ženu moram štititi od tvog bijesa, zemaljski
namjesniče, kad sam napeo luk, kad mi je ruka zadrhtala, kad si me okrutno đavoljom
pohlepom prisilio da odapnem strijelu na djetetovu glavu, kad sam se bez svijesti borio
pred tobom...
- Vi ste glumac?
- Maria... ti! - reče nježno Thomas, Dieter Lehmann.
- Oprosti, ti si glumac?
- Svi smo mi glumci.
- A zašto ne igraš... sada više na sceni?
- Ja uvijek stojim na pozornici. Kao što Shakespeare kaže: cijeli svijet je pozornica.
- Uvjerili ste me - reče gospođa Masur.
 - Marta... opet mi govoriš vi. Predlažem da sada napravimo malu vježbu da uklonimo
tvoj prag smetnje. Vježba je malo brutalna, ali vrlo djelotvorna. Jesi li spremna, Maria?
Jesam.
- Uzmi moju ruku... da... pogledaj mi u oči... da... i reci sada... volim te, Dieter.
Gospođa Masur zahihoće histerično: - Dieter, ja... - ostatak se utopio u hihotu.
- Volim te, Maria - reče Dieter Lehmann. - A sada ti. - Hihot.
- Volim te, umrijet ću od smijeha! - Hihot.
- Volim te, Maria - reče gospodin Lehmann obmanjujuće blago.
- Volim te, Dieter - reče gospođa Masur i sada je zvučala jednako tako blago i nije više
hihotala.
- Sada si i mene uvjerila - reče Dieter Lehmann. - U koliko sati te smijem ponovno
vidjeti?
- Dođi po mene ovamo točno u osam. Ustali su. Čula sam ih kako su otišli do dizala.
- Veselim ti se, Maria - reče on na rastanku.
- Jedva čekam da te ponovno vidim, Dieter!
Dizalo je odrndalo gore, a zatim sam čula Dietera Lehmanna kako Rufusu kaže na svoj
pristojan način: - Do viđenja, gospodine Berger.
- Do viđenja, do viđenja - reče Rufus revno. Usudila sam se iskrasti se iz svog skloništa.
- Oho - reče Rufus. - Odakle ti to izlaziš? Zar si prisluškivala? Njega sam, nažalost, loše
razumio. Moraš mi točno ispričati što je rekao. To je bilo vrlo zanimljivo.
- Nisam htjela prisluškivati. Morala sam se sakriti kad sam vidjela Thomasa Lehmanna,
dakle Dietera Lehmanna kako dolazi. Kako je uopće došao ovamo?
- Ja sam ga naručio. Šefica je imala ludu ideju da bih ja mogao pratiti gospođu Masur.
Onda smo došli na ideju s gospodinom Lehmannom.
- Znaš li tko je to? To je Mercedesin novi najdraži!
Rufus se nasmijao: - Pa to je gospodin Lehmann iz agencije Rent-a-gentleman.
Nažalost, nismo vidjeli ovo dvoje kako odlaze jer smo morali otići na tečaj kuhanja.
- Zašto gospođa Masur to čini - upitala sam Rufusa kad smo se vozili u njegovom VW
kombiju u Rothschildovu školu. - Zar ona nema muža?
- Ona neće muža. Ispričala mi je da već deset godina živi sa svojom prijateljicom.
- A stari ujak kod kojeg je pozvana ne zna da je ona lezbijka?
- Ne, on bi je odmah razbaštinio. Smatram da gospođa Masur ima pravo, jer se
sedamdesetpetogodišnji pobožnjak ne može više obratiti. Samo zbog poštovanja pred
starošću angažirala je gospodina Lehmanna. - Rufus se nasmijao.
Škiljila sam prema njemu. Ako ne gledaš kako Rufus izgleda, on se sasvim zgodno
smije. - Što misliš - upitala sam ga - zašto Benediktova sestra angažira Rent-a-gentleman?
- To ne znam - reče Rufus. - Ispod znanstvenih radova često na kraju piše: “Ovo pitanje
ostaje sačuvano za buduća istraživanja.”
 Na tečaju kuhanja pripremali smo goveđe svitke. Budući da Rufus, Tanja i ja dosad
nikada nismo pripremali meso, bili smo jedna od dviju grupa koja je smjela pripremati
goveđi svitak. Ostali su morali napraviti legiranu juhu i kremu od limuna.
Rutinirano sam narezala luk na kockice dok je Tanja glasno čitala recept.
“Četiri ploške goveđeg svitka premazati s četiri žličice senfa, te posipati s dvije žličice
soli i pola žličice papra.
200 g slanine narezati u tanke vrpce. Kiseli krastavac razrezati na Četiri dijela po
dužini. Luk narezati u kockice, a mrvice posipati po komadima mesa. Ploške mesa savinuti i
svitak povezati koncem.”
Tanja je smotala dva svitka s toliko konca da su izgledali poput dva kalema konca za
šivanje. Zatim je nastavila čitati:
“60 g biljnog ulja zagrijati na visokoj temperaturi. U njemu prepeći uokolo svitke (na
srednjoj temperaturi).”
Trajalo je najmanje dvadeset minuta dok nisu naši svitci postali smeđi sa svih strana.
Čekali smo uvijek da mjesto na kojem su ležali na dnu tave postane doista smeđe, zatim
smo ga okretali dva centimetra dalje.
“Dodati četvrt litre vode i ostaviti svitke da krčkaju na srednjoj temperaturi u
zatvorenom loncu sat i pol.
Zatim izvaditi svitke. 30 g brašna dobro promiješati vilicom u nešto hladne vode i to
dodati u sok od pečenja. Pustiti da prokuha. Dodati osminu litre kiselog vrhnja.”
Upravo smo htjeli uliti vrhnje u tavu, kadli Wolfgang, koji nas je promatrao, uzvikne: -
Stanite, ako se stavlja hladno vrhnje u umak, vrhnje se zgruša. - Uzeo je šalicu, ulio kiselo
vrhnje, pažljivo promiješao, dodao jednu žlicu umaka iz tave, ponovno promiješao, zatim
još jednu žlicu i jošjednužlicu lagano miješajući. Dodao je Rufusu šalicu: - Sada je vrhnje
toplo i više se neće zgrušati.
Uz sveopće sudjelovanje, Rufus je sve izmiješao u tavu. Doista, bio je to žitak umak bez
grudica! Začinjanje umaka soli i paprom provjeravali smo sve troje. Iako su se svi nasmijali
do suza dok je Tanja odmotavala svoje zamotane svitke, bio je to fantastičan uspjeh! Samo
je Carola bila Ijutita jer je Wolfgang potkapao njezino pedagoško načelo da treba raditi
pogreške kako bi se iz toga štogod naučilo.
Razmišljala sam hoću li ubuduće nedjeljom pripremati goveđe svitke. Nora to nikada
ne čini. A onda bih izričito zamolila Mercedes da dovede sa sobom svog najdražeg. To bi
trebali biti najskuplji goveđi svitci u njezinu životu. Skupo bih to naplatila Mercedes.
 59. POGLAVLJE

Odmah nakon tečaja pohitala sam kući da sve ispričam Benediktu. Ali on se još nije
vratio. Kada je napokon stigao, bio je toliko umoran od svog odbojkaškog treninga da sam
odlučila da sa svojim senzacionalnim otkrićima ne izletim prije odlaska na spavanje.
A u subotu prije podne nazvala sam najprije Rufusa, priznajem, zbog znatiželje, a i zato
da Benediktu pružim cijelu priču. Što je gospođa Masur rekla o gospodinu Lehmannu?
- Gospođa Masur je bila apsolutno oduševljena gospodinom Lehmannom - izvijestio je
Rufus. - Dala mi je sto maraka napojnice. Rekla je: “Dieter Lehmann je šarmantan muškarac,
sreća što meni šarmantni muškarci ne znače ništa! Ali molim, neka šefica o tome ništa ne
dozna.”
Gospođa Masur naime smatra da je gospođa Bärbel previše obuzeta konzervativnim
moralom.
Nasmijala sam se: - Ta je večer skupo došla gospođu Masur.
- Gospođa Masur ne misli tako. Rekla je: “Napokon muškarac koji je vrijedan mog
novca.”
Odmah sam sve do u tančine ispričala Benediktu, Bio je bez riječi.
- Ne mogu vjerovati da nam je Medi izvela takvu predstavu.
- Ali istina je.
- Idem odmah k njoj i pitat ću je je li poludjela. - I otišao je odmah.

Vratio se tek nakon četiri i pol sata. A zatim je otišao u svoju sobu ni ne pogledavši me!
Što se dogodilo? Pošla sam prijeko. Ležao je na ležaljci i doimao se neobično zatvoreno.
Sjela sam uz njega. Smrdio je po alkoholu. - Što je?
- Ništa.
- Nemoj mi nikada pokušavati lagati, jer nećeš uspjeti.
- Zatvori vrata, moram ti reći nešto što mi je Medi ispričala. Zatvorila sam vrata.
- Moraš obećati da nećeš nikome to dalje pripovijedati. Svečano sam obećala.
Benedikt je pogledao prema zidu koji je graničio s Norinom spavaćom sobom i
prošaputao: - Medi je uspostavila vezu s našim ocem. Napisala mu je pismo. On je
odgovorio. Htio bi nas ponovno vidjeti. Idemo k njemu.
- Što? - Sada sam ja bila bez riječi od iznenađenja. Susrest ćeš svog...
- Pssst! Majka ne smije ništa o tome znati. Ona bi se beskrajno uzrujavala. Sama nas je
odgojila i ne želi da se sastajemo s našim ocem.
- Razumijem. - Smatrala sam fantastičnim što će Benedikt ponovno vidjeti oca. Njegov
je otac zacijelo ljubazan, muškarac koji je napustio Noru unaprijed mi je simpatičan. -
Smatram to fantastičnim. Kada idemo?
- Dušo, ti ne možeš ići s nama. Moja sestra to ne želi. I ja smatram da bi, pošto nismo
desetljećima vidjeli oca, to bilo previše odjednom.
 Da, razumljivo je da ne bih trebala biti nazočna prvom susretu. - A što ćete reći Nori? -
šapnula sam.
- Reći ću joj da sam na seminaru za usavršavanje. A Medi će reći da je otputovala svom
najdražem.
- Što je Medi rekla za gospodina Lehmanna? Je li priznala da je to rent-a-gentleman ?
- Nismo o tome razgovarali. Pošto je ispričala vijesti o ocu, ja sam bio potpuno uništen.
Osim toga, ona je dovoljno stara da zna što čini. Mene se to ne tiče.
- A o čemu ste razgovarali četiri sata?
- Ti to ne možeš razumjeti, ti si uvijek imala oca koji ti je pomagao. Medi mi je pokazala
njegovo pismo. Zamisli, stari vozi porsche! Udovica zubara, kojom se oženio, sama je
zubarica, ima novca. S njom ima kćer. Mi moramo stanovati u hotelu, njegova žena mu je
zabranila da viđa djecu iz prvog braka. Tako je napisao.
- A kada idete k njemu?
- U četvrtak poslije Uskrsa, za dva i pol tjedna. Jedino što je važno jest da to majka ne
sazna. Inače će misliti da imamo tajne pred njom.
Morala sam se nasmijati jer je zvučalo tako nelogično, ali logika obiteljskih mešetarenja
uvijek uzmiče pred normalnom logikom. A Mercedes je ionako uzmicala pred svakom
logikom.
- To znači da ja ne mogu otići za Uskrs s tobom tvojim roditeljima. Ne mogu dva
vikenda za redom imati slobodno.
- Ali Uskrs je ionako slobodan dan.
- Zar ne razumiješ? Ja ću za Uskrs morati ostati ovdje i raditi na hotelskom nacrtu.
Moram ga napraviti u svoje slobodno vrijeme, Faber je to točno znao.
- Zar doista ne možeš?
- To je jedini razlog zašto nećemo susresti našeg oca već za Uskrs. Samo zbog nacrta
morali smo sve pomaknuti za tjedan dana.
U nedjelju na ručku reče Mercedes: - Ja odlazim s Thomasom tek u tjednu poslije
Uskrsa. On za Uskrs ne može. Idemo na Sjeverno more. Thomas voli onaj surov krajolik.
- Kakva slučajnost - reče Benedikt cereći se. - U tjednu poslije Uskrsa i ja idem u
sjevernu Njemačku. Faber me šalje na seminar za usavršavanje.
- Kako je to lijepo, djeco - uzviknu Nora - ali to znači da ćete me ostaviti ovdje posve
samu!
- Ja ostajem ovdje - rekoh. Nisam to trebala reći jer bila ja tu ili ne, to Nori nije važno.
Ostala mi je barem zlurada radost da nema pojma što se ovdje događa.
Najprije sam htjela svoj posjet roditeljima također odgoditi za tjedan poslije Uskrsa.
Užasno bih rado izradila nacrt zajedno s Benediktom i sve izračunala. Ali Benedikt je
smatrao kako nije zgodno da on dovodi u biro strane ljude. Moj stric jamačno u mom
slučaju ne bi imao ništa protiv, ali kolege bi mu u prvoj prilici podmetnuli da i inače baš ne
čuva tajne poduzeća. Kod nas kod kuće nismo mogli raditi nacrte. Potreban je pravi crtaći
stol i fotokopirka, a i Nora bi nam smetala. Osim toga, izjavio je, ako bih i otišla tjedan dana
poslije, propustila bih naš pretposljednji sat kuhanja. Taj i sljedeći petak nije bilo tečaja, jer
je škola bila zatvorena zbog uskrsnih blagdana. Već sam nazvala Elisabeth i najavila joj svoj
posjet za Uskrsni ponedjeljak, dakle, ovaj put ću otići svojim roditeljima bez Benedikta.

U ponedjeljak je Carmen počela raditi u našem hotelu. Smjela sam je uvesti u posao i,
moram priznati, osjećala sam se pomalo kao njezina šefica. Carmen je malo govorila, ali
čistila je mnogo i slušala bez pauze walkman. Stavljala je u svaki prostor za čišćenje kasete i
štangice čokolade. U podne je jela samo ledenu kremu koju je slagala u hladnjaku. Rufus ju
je najprije zvao Miss Walkman a zatim Walkwoman. Na tome je ostalo.
Gospođa Schnappensiep, koja je oduševljeno zahvalila Carmen što je stavila na
raspolaganje hotelu Harmonie svoj rad, poslije je, kako je pričao Rufus, prigovarala Carmen.
Da je ona “nezgrapni preživač, ovisnik o glazbi bez ikakve naobrazbe”. No Rufus je upozorio
svoju šeficu kako naobrazba nije potrebna da bi se čistilo u hotelu. Osim toga, on mora
surađivati s Carmen, a ne ona. I time je uspostavljen mir.

U tjednu prije Uskrsa Benedikt još nije počeo raditi na nacrtima, iako nije imao toliko
posla u birou. Rekao je kako to nije tako hitno i dok su planovi u njegovu birou, sigurni su
od konkurentnih ponuda, a što će dulje trajati, to će gospođa Schnappensiep imati manje
volje uzimati druge ponude. I Tanja se ne mora tako praviti važna i natjeravati, banke žele
prodati kredite i ništa drugo. A Rufus kao mali činovnik ne treba tu postavljati nikakve
zahtjeve. Zapravo, navaljivala sam samo ja! Jer Rufus je samo rekao: - Pričekajmo. - A Tanja
je rekla: - Ima vremena. Što se poreza tiče, nema nikakve razlike je li zajam dodijeljen sada
ili na kraju godine. - Ni gospođa Schnappensiep nije ništa rekla. Samo sam se ja bojala da će
se sve to odugovlačiti do vječnosti. No kad mi je Benedikt dao ruku, obećavši da će završiti
nacrte preko Uskrsa i da će svaki dan raditi u uredu deset sati, ja sam se ponovno umirila. A
stric Georg je napokon rekao da do Uskrsa nacrt mora biti gotov. Sasvim sigurno, najkasnije
dva dana nakon Uskrsa nacrti će biti predočeni gospođi Schnappensiep.
Pravi razlog za to što se Benediktu nije dalo raditi, iako on to nije htio priznati, bio je
predstojeći susret s njegovim ocem. Veoma ga je zaokupljao. Benedikt je rekao da je ljut na
oca. Jednom je rekao kako se ne isplati tamo ići, no brzo se ispravio. Njegov je problem bio
što nije znao kako da nastupi u odnosu na oca: kao uspješan sin koji je sve to postigao bez
očeve pomoći? Gdje bi Benedikt bio danas da ga je podupirao njegov otac, što je očinska
dužnost? Odjednom je Benedikt počeo razmišljati o naslijeđu. Što je više o tome razmišljao,
toje više zajedničkih točaka otkrivao između sebe i oca. O mogućim zajedničkim točkama,
međutim, nije htio raspravljati, već je mislio da razmišlja o naslijeđu vjerojatno samo zato
jer inače nema što naslijediti od oca.
O tim problemima nisam Rufusu mogla ništa govoriti, a pogotovo ne Tanji. Jer kad sam
Benediktu ispričala kako se Tanji ponovno javio njezin bivši dečko Detlef, Benedikt je
odlučno molio da ništa ne tračam o njemu i njegovom poslu, jer bi to preko Rufusa, Tanje i
Detlefa došlo do Angele i napokon do njegova šefa. Razumljivo je da Benediktu nije stalo do
toga što će se o njegovu ocu, koji se tako odjednom pojavio, raspravljati u birou.
Dakle, Tanji nisam rekla ni riječi o tome kad je navečer, prije nego što sam odlazila
svojim roditeljima, navratila u hotel. Opet je došla od svog draguljara i bila veoma
zadovoljna. On je u njezinu antiknom opalnom prstenu nadomjestio kamen koji je
nedostajao novim, koji je točno pristajao i koji je bio brušen jednako kao i stari kameni, pa
se nije mogla vidjeti nikakva razlika. Tanja je istodobno donijela bisernu ogrlicu koju je
trebalo ponovno nanizati. A bavila se mišlju da kupi naušnice koje je majstor osobno
dizajnirao.
- Idete li nekamo zajedno preko Uskrsa? - upitala sam. - Tko?
- Ti i Rufus?
- Aha. Da. Možda.
 60. POGLAVLJE

Benedikt me odvezao na Veliki petak ujutro na vlak i zatim otišao odmah u biro. Na
Uskrsni ponedjeljak navečer u jedanaest doći će po mene na kolodvor, a svaki će dan
dirinčiti deset sati sam i koncentriran pa će stići.
- Nazvat ću te - reče Benedikt - ali neću se javljati na telefon u birou. - Benedikt se bojao
kako će ga možda nazvati građevinar koji voli prigovarati ili, što je još gore, moj stric, koji je
otišao s obitelji na skijanje, nazvat će iz dosade iz svog skijališta kako bi njemu, svojem
lakaju, zadao dodatne kaznene zadaće. Benedikt se ljutio što moj stric za Uskrs ide u Italiju
na skijanje, a zimi se kupa na Karibima. Bogati to rade samo zato da pokažu da si mogu
priuštiti daleka putovanja. A dok se njegov šef skija, moj Benedikt mora dirinčiti.
- Ja to činim samo za tebe - rekao je na rastanku.

Otac je došao na vlak po mene. Htio je još jednom točno znati u čemu se sastoje moji
zadaci kao domaćice hotela. Govorila sam mu uglavnom o predstojećoj pregradnji, predala
mu važno nekoliko posjetnica hotela da ga dalje preporučuje, budući da je hotel Harmonie
veličanstven hotel.
Bio je zadovoljan mojim izvješćem, no ljutio se na strica Georga koji je njemu i meni
očito prebrzo previše toga obećao. Ali veliki projekt koji će sljedećih dana iz temelja sve
promijeniti opet ga je umirio.
Najljepši trenutak bio je onaj kad sam ocu vratila novac koji mi je doznačio za travanj.
Ostatak će dobiti uskoro. Već to je bilo vrijedno života sobarice: osjećala sam se odraslom
kao nikada prije.
Annabell nije preko Uskrsa imala vremena doći roditeljima, imala je posjet neke druge
samohrane majke, neke “sudrugarice u radosti”, kako im se rugao moj otac. Sudrugarica u
radosti pripadala je Annabellinoj grupi za samopomoć za majke ovisne o djeci i imala je
sina Solveiginih godina. Annabell je rekla kako je za Solvcig strašno važno da se igra s
dječakom, jer joj je potrebno iskustvo u ophođenju s muškarcima.
I Annabell me je pozvala da je posjetim na Uskrs popodne, jer moram bezuvjetno
vidjeti kako je Solvcig postala superženska. Moj je otac rekao da je Annabellina najnovija
mušica da Solveig titulira kao “superžensku”. Majka je rekla tako ozbiljno kao da je to učila
na nekom tečaju za usavršavanje baka, kako je to važno jer time se pokazuje da je se
uvažava kao ravnopravnog partnera. - Prošlog je tjedna superženska ponovno imala
supernapadaje bijesa zbog pisanica - reče moj otac.
Čak je i moj otac smatrao kako je grupa za samopomoć za osobe . ovisne o djeci vrlo
dobra ustanova. Annabell, doduše, nije pokazivala nikakav napredak, reče moj otac, što je
majka osporila, ali neke druge žene su se doista toliko odviknule od djece da su mogle
obavljati uredno svoje poludnevne obveze i sada plaćaju druge žene iz te grupe da paze na
njihovu djecu. Tako je čak moguće da Annabell preko te grupe jednog dana dobije plaćen
posao. No za to mora svakako položiti ispit kako bi dokazala da se može brinuti i za dijete
za čiji je nadzor plaćena, a ne samo za Solveig.
 U svakom slučaju, u kućanstvu mojih roditelja nije zavladala tuga zbog odsutnosti
Annabell i superženske. Otac je rekao na Uskrsni ponedjeljak ujutro da su crkvena zvona
vrlo decentan šum u usporedbi sa Solveig.
Benedikt je nazvao iz biroa, bio je marljiv i u posljednja dva dana je, srećom, brže
napredovao s nacrtima nego što je očekivao.
Za moj posjet Solveig i Annabell moja je majka kupila zgodnog plišanog zeca koji je
izgledao kao pravi zečić. Njega sam trebala ponijeti kao uskrsni dar. A trebala sam reći
Annabell kako se prodavačica zaklela da je zec sto posto po mjeri djeteta za Solveiginu dob.
Sve pisanice, čokoladni zečevi i ostali uskrsni darovi bili su već uručeni Solveig nakon
različitih ucjenjivačkih napada bijesa.

U dva sam došla do Annabell. Solveig mi je već u stubištu otela paketić sa zecom.
Naravno da je sa svojom natprosječnom inteligencijom znala da sve što je umotano u papir
za darove pripada njoj. Uzela je zgodnog zeca bez nekog ganuća i tresnula njime o pod.
Dijete Annabelline prijateljice, dječak s malo kose i okruglih obraza, šutnuo je prezrivo zeca
i rekao: - Ja sam dobio tigra. Tigrovi su bolji.
Annabell je odmah počela opširno objašnjavati kako tigrovi u načelu nisu bolji od
zečeva, oni su samo drukčiji. Tigrovi, doduše, imaju vrednije krzno od zečeva, ali to nije
dobro za tigrove, jer od lijepa tigrova krzna zločeste žene izrađuju bunde. Pritom je
demonstrativno gledala prema meni! Tigrovi možda znaju brže trčati od zečeva, ali zato
zečevi znaju sjajno zavarati neprijatelja. I zečevi dobivaju više djece.
Dječak baci svog tigra na zeca na podu i uzviknu: - Uhvati usranog zeca! Kreni, tigre!
Istrgni mu noge i izrigaj ih na tepih!
Začudo, Solveig nije dobila napad, već se oduševljeno smijala, a zatim je rekla: - Neću
tigra zato što uskrsni zec nosi darove.
- Djevojčice su uvijek tako miroljubive, a nažalost često i proračunate - reče
Annabellina prijateljica, koja je pila čaj za stolom.
Annabell klekne pred Solveig na pod, poljubi je u usta i uzvikne: - Solveig, ti si
superženska!
Iskoristila sam malo pauzu u kojoj djeca nisu ludovala kako bih pozdravila Annabellinu
prijateljicu. Ona je rekla: - Ja sam Moritzova majka. On me zove Moma kao Moritzmama.
Annabell mi je pričala da ti nemaš djece.
- To je moja luksusna sestra - reče Annabell. - Ona živi kod svog dečka i već se šuška o
svadbi u bijelom.
Moritzovoj sam majci rekla prilično ledeno: - Radim u hotelu kao domaćica.
- Nosi li ti to štogod? - upita ona onako blazirano iznenađena. - Meni to ne bi ništa
donijelo.
Novac mi donosi, mislila sam. Ali nisam se usudila reći. Moritzova majka je namrštena
čela gledala u svoju šalicu čaja. Bolje da promijenim temu: - Mogu li dobiti čaj?
- Moramo u park, djeca hoće izaći - reče Annabell tonom kao da kažnjava. Bolje da više
ništa ne kažem.
 Potrajalo je čitav sat, sve dok djeca nisu bila spremna za izlazak. Moritzova je majka
mislila kako Annabell treba Solveig odjenuti haljinu. Budući da je Solveig djevojčica,
Annabell nije imala za to volje. No Solveig je htjela odjenuti haljinu. - Vidiš - reče Moritzova
majka - djevojčice uvijek hoće nositi lijepe haljine. Moritz je posve drukčiji. Njega baš briga
Što ima na sebi.
Primjećuje se prilično brzo da Moritzova majka smatra kako su dječaci nešto bolje. A
njezin Moritz pogotovo.
- Djevojčice su mi nekako strane, znaš - rekla je s nekim umjetnim sažaljenjem. - Ja sam
naviknuta samo na kontakte s muškarcima. To je zato što sam odrasla s dvojicom braće.
Pomislila bih da je i za pravljenje djeteta potreban stanovit kontakt s muškarcima, ali u
tim krugovima očito nije. Sve što bih rekla bilo bi pogrešno shvaćeno. Kad smo napokon bili
u parku, Moritz je potrčao iza nekog grma, a Solveig za njim. I Annabell je htjela za njima, no
Moritzova ju je majka zadržala. Djeca se trebaju samostalno igrati, a ona jako pazi na to da
se njezin Moritz dnevno igra samostalno pola sata; za dječaka je to posebno važno. I to
spada u program grupe za samopomoć. Inzistirala je da sjednemo na klupu prilično daleko
od grma kako se Moritz ne bi osjećao promatranim, inače se ne bi mogao samostalno igrati.
Tek što smo sjeli Solveig ispuže u svojoj lijepoj haljini ispod nekog grma, potrči prema
nama i baci bijesno zeca pred klupu vičući: - Neću zeca jer nema penis!
Annabell digne zeca za njegov kuštravi rep iz prašine. - Vidiš, ovdje zec ima penis - reče
ona glasom koji je odavao raspoloženje “ja sam sretna majka”.
- Ali ja želim dugi penis kao kod Moritza!
- Ti, Solveig, a zašto? - upita Annabell zabrinuto te stane proučavati mrlje od trave na
Solveiginoj haljini.
- Zar ti je Moritz pokazao svoj penis? - upita Moritzova majka glasom koji je odavao
raspoloženje “ja sam sretna majka”. Ona nježno stavi ruku na Annabellino rame: - To on
često radi. Freud to naziva radost pokazivanja. To je nešto posve prirodno. Zar to Solveig
još ne radi? Moritz je strašno napredan za svoje godine. Dakle, Moritz se strašno rado igra
sa svojim penisom.
Annabell poblijedi i zgrabi Solveig u naručje: - Nama ženama ne treba penis, mi se
igramo vaginom. Pa znaš da iz vagine izlaze djeca. Iz penisa ne izlaze djeca.
- Ne pričaj joj gluposti - uzviknu Moritzova majka. - Naravno da i iz penisa izlaze djeca,
iz njega teče sperma.
- Ja hoću dugi penis - derala se Solveig. - Dugi penisi su mnogo bolji.
- Nemoj slušati što pričaju glupi muškarci, Solveig. Sasvim je svejedno ima li netko
kratki ili dugi penis - viknu Annabell Solveig u uho. - Oprez, oprez - uzviknu Moritzova
majka te stane tresti rukama, razmišljajući. - U onome što muškarci govore često nalazimo
zrno istine. A moram vrlo objektivno reći, Moritz je za svoje godine iznenađujuće dobro
razvijen, kako se to kaže. - Zahihotala je: - A i sama vidiš da čak i male djevojčice imaju
izražen instinkt za to.
- Dođi smjesta k meni - uzviknu Annabell i potrči prema grmu. Moritz nije došao.
- Dođi odmah ili...
Moritz je izašao iz grma, vukući za sobom tigra po blatu.
 - Što si napravio Solveig? Što si napravio s penisom?!
- Ne deri se na moga sina - izderala se Moritzova majka na Annabell.
- Ti glupa pušačico penisa - derao se Moritz na Annabell. Moritzova majka reče medeno
svom sinu: - Moritze, ako imaš volje pokazati nam što si radio s penisom i Solveig, dobit ćeš
supersladoled.
Moritz se nasmiješi: - Dakle, pokazat ću - reče milostivo.
I ja sam mu se smješkala u znak ohrabrenja, iskreno rečeno, gorjela sam od znatiželje
da vidim spravu dobro razvijena četverogodišnjaka. Mislila sam da je to u toj dobi u
najboljem slučaju debelo kao mali prst i dugačko poput gumice.
- Dobro, izvadit ću penis - uzviknu Moritz. I on uhvati svog tigra za rep, zamahne njime
te udari tigrom Solveig u glavu. - Ham! Kreni! - uzviknuo je. - Tigrovi su bolji od ovih
usranih zečeva. Uhvatit ću tigra za rep, a moj tigar će joj odgristi glavu i ispljunuti kosu na
sag!
Odmah je još jednom izveo ono što je napravio s repom i Solveig: - Ham! Kreni!
Solveig se derala još glasnije: - I ja želim imati dugi rep!
- Kako je to slatko! Kako je to slatko! - kreštala je Annabell. - Zar djeca nisu fantastično
kreativna! A ja sam već mislila...
- Pa moglo je i biti - nasmiješi se Moritzova majka. - Moritz je, naime, supermuškarac.
- Nedavno sam pročitala da četverogodišnjaci već mogu imati erekciju - reče Annabell
napola se ispričavajući.
- Moritzu se već s dvije i pol godine prvi put digao.
Kad su ušli u slastičarnicu, nisam više htjela ići s njima, ali nitko se nije ni najmanje
bunio. Naprotiv, Annabell je samo rekla: - Svog usranog zeca možeš ponijeti sa sobom.
Na putu kući stisnula sam jadnog zeca uza se i u duhu projektirala igračke po mjeri
djeteta. To bi trebala biti plišana batina s dugim repom. Nešto što si klinci mogu
međusobno po mjeri djeteta bacati u glavu. Batina s ugrađenom elektronikom koja bi pri
svakom udarcu proizvodila šum umorstva. No ne bi smjela nikako izgledati kao ratna
igračka, jer je Annabell strogo protiv toga. Morala bi to biti kamuflirana batina.
A onda sam se nečega sjetila! Apsolutno idealna bila bi batina koja izgleda kao milijun
puta uvećan spermij. Samo masivna glava s dugim repom. Od ružičastog pliša. Batina koja
bi pri svakom udarcu ispuštala oštre usklike orgazma. To bi bilo užasno po mjeri djeteta i
pedagoški vrijedno. Mogla bih zaraditi bogatstvo s plišanim spermijima. Kad se čovjek
odvaži, može se obogatiti i od najjednostavnijih ideja.
Moja je majka htjela pozvati na odgovornost poslovođu u trgovini igračkama.
Otac je zeca darovao meni.
 61. POGLAVLJE

Na Uskrsni ponedjeljak popodne posjetila sam Elisabeth. - Peter je poslao fotografije

makete bankovne podružnice na adrese devet velikih arhitektonskih biroa, a odjek je bio
fenomenalan - referirala je ona. - Peter već radi na jednoj narudžbi, crkvi, koja se
pregrađuje u svjetovnu kuću. Maketa unutarnjeg prostora pravilno je osvijetljena staklenim
vlaknima kao reflektorima. To će biti ljepše od božićnog drvca. Užasno mi je bilo drago što
Peter ne mora više biti skladišni radnik!
- A idući mjesec, kad prestanem raditi kod Hagena i von Müllera, dobit ćemo već
sljedeću narudžbu. Jedan arhitekt želi da mu mi napravimo maketu njegove roditeljske
kuće, secesijske vile. Peter i ja već mudrujemo kako ćemo napraviti krov pokriven
škriljavcem. Gotovi krovovi pokriveni škriljavcem za makete od plastike su nam preružni.
Mogli bismo to napraviti od crnog fotokartona, za svaki crijep po jedan. - Pokazala mi je
komad kartona s nalijepljenim nepravilno izrezanim kartonskim vrpcama. Iako to nije bilo
tako realistično kao plastična imitacija, ostavljalo je ipak savršeniji dojam krova od
škriljavca.
- Super! - rekla sam oduševljeno.
- Sasvim je dobro - reče Elisabeth. - To ću raditi, dakle, od sljedećeg mjeseca u našem
tzv. uredu, u Pcterovoj drugoj sobi. A uskoro ćemo raditi na Kahnweilerovu stolu. Samo za
taj stol šest sam mjeseci mamila kupce kao potencijalni ženidbeni materijal.
Zatim sam ja morala izvještavati o novostima iz svoga života. Naslađivali smo se
idejama što bi se moglo učiniti od “moga” hotela. Napokon sam mogla s nekim
profesionalno raspravljati o svemu tome!
Elisabeth je predložila da se u predvorju pokraj garniture za sjedenje i u televizijskom
kutu uredi i bar za one hotelske goste koji bi inače morali večer provesti sami u svojoj sobi.
A inače smo se odmah suglasili da se kuća mora obojati u bijelo, dok sve ostalo nakon
kratkog vremena izgleda jeftino i trošno. A balkonske rešetke tamnoplavo i ukrase u obliku
listova na rešetkama naglasiti zlatom. Bijelo-tamnoplavo-zlatno je otmjena kombinacija
boja. Za hotelsko predvorje, međutim, prestrogo. Za taj prostor treba uzeti pastelnu boju.
Žućkasta rokoko ružičasta ili pastelna azurno plava? Rokoko ružičasta stvara lepršavu
atmosferu u velikim prostorima i ne djeluje kičasto kad se kombinira s bijelom i smeđom
bojom, a inače je to elegantno i ipak ugodno.
- Ako se sve sobe jednako urede, to djeluje dosadno - smatrala je Elisabeth kad smo
počeli razgovarati o tom problemu.
I ja sam tako mislila. - To je koncepcija koja ima smisla samo za međunarodne hotelske
lance, za goste koji žele da njihova hotelska soba u San Franciscu izgleda jednako tako kao
ona u Frankfurtu. Ali tko bi to htio? A u hotelu Harmonie su ionako sve sobe različite
veličine i različito postavljene.
- A ako se svaka soba drukčije uredi, to će biti i mnogo jeftinije, jer možete kupiti
pojedine stavke kao ostatke. Kod Hagena i von Müllera ima pokućstva, tapeta i sagova na
sniženju. Oni uvijek moraju ponuditi velik izbor, iako svi ljudi ipak kupuju isto. Za hotel
možeš nešto naći. A mogu ti reći gdje možeš izvući posebne popuste. Idemo zajedno tamo i
srušit ćemo cijene kao da smo multimilijunaši.
 Ja kao velekupac u ovoj otmjenoj trgovini... kakva uzbudljiva vizija!
- Prijevoz obavlja tvrtka besplatno. Naš šef to čini kako bi se mogao praviti važan
svojom svjetskom klijentelom.
- Ali možda je sve to ipak preskupo.
- Idemo u svakom slučaju tamo. Bit će mi zadovoljstvo. Ako nećeš ništa kupiti, reći ćeš
kao bogat i razmažen kupac: “Ja sa svojim vezama mogu to drugdje dobiti jeftinije.”
- Držite mi palce da sve bude u redu - rekla sam na rastanku.
- Dakako da će biti u redu. Ti to znaš. - A Elisabeth poviče za mnom: - Dovoljno dugo
smo živjeli od nade, a sada je krenulo.
 62. POGLAVLJE

Bilo je doista romantično kad je Benedikt navečer u jedanaest došao po mene na

kolodvor. Došao je ravno iz. biroa, bio je iscrpljen ali sretan, sve je bilo gotovo. - Jesi li donio
nacrte?
- Nisam. Želim te iznenaditi time pri predstavljanju. Super su. Unio sam posve novu
strukturu u staru kištru. Iznenadit ćeš se.
- Doista si gotov?
- Dušo, kunem ti se! - Benedikt me poljubio. Da, bila je to istina.
- Da, s nacrtima sam umalo izveo čudo. Da, bila je to jamačno istina.
Vozili smo se kroz noć, stavila sam svoju ruku na Benediktovo koljeno i sanjala o
budućnosti. Uopće nisam kužila što to među nama nije bilo u redu, kadli Benedikt stavi
slušalicu na uho autotelefona: - Oh, Angela - nasmijao se u slušalicu - kako je zgodno što me
upravo sada zoveš. Baš vozim Violu s vlaka.
Nije se moglo razumjeti što Angela govori. Benedikt reče: - Kad se vraćate? A do onda
će sve biti riješeno. - Zatim je rekao: - Ako mora biti, učinit ću to. - I: - Lijepo pozdravi šefa,
kakvo je vrijeme kod vas? - I: - Nemam pojma kakvo je vrijeme ovdje bilo, nisam izlazio iz
biroa. - A zatim je rekao: - Molim te, Angela, reci još jednom svom tati: odlazim u četvrtak
poslije podne, u ponedjeljak se opet vidimo, bokić.
- Lijepo te pozdravlja - reče Benedikt kad je spustio slušalicu.
- Što hoće usred noći? Zašto te zove u auto?
- A kamo da me inače zove? U birou se nisam javljao na telefon, cijeli dan je zvonio.
Jamačno je to bila ona.
- A što hoće?
- Faber je htio znati kada će se predavati nacrti. Osim toga, moram drukčije isplanirati
idući tjedan, moram zastupati šefa gradnje, tako traži šef.
- A zašto te sam ne nazove? - Teško sam to mogla shvatiti.
- Šef izdaje naredbe preko sekretarice. A njima je posve svejedno je li dan ili noć. Kad bi
bilo po njihovu, čovjek uopće ne bi imao privatni život.
Bila sam uznemirena.
- Ako od idućeg tjedna radiš nešto drugo, tko će raditi hotelski projekt?
- Vodstvo gradnje preuzimam samo kao zamjena. A nacrti se moraju pokazati
Schnappensiepici prije nego što odem.
- U srijedu će gospođa Schnappensiep biti sigurno tu. - Bila sam opet malo uznemirena,
bojala sam se još jedne odgode. Kako je čovjek ovisan o čudima nekog šefa!
Ni Benedikt više nije uopće nakon Angelina poziva djelovao veselo.
- Hm - mumljao je za sebe.
- O čemu razmišljaš?
 Uzdahnuo je: - Pa mora biti moguće odbiti autotelefon od poreza u stopostotnom
iznosu, napokon, meni on treba samo u poslovne svrhe. - Zar se ne možeš isključiti i misliti
na štogod drugo?
Benedikt se nasmijao, stao voziti po rubu ceste, isključio motor i privio me uza se.
Osjećala sam se sretno poput tinejdžerke. Ja s tim muškarcem! U tom autu! A zatim
Benedikt upita: - Da ti pustim malo novu kasetu koju sam kupio posebno za auto?
A što je to bilo?
Radost, divni dar božanstva...
Ja sam bila kraljica svih tinejdžerki!
 63. POGLAVLJE

Rufus je za vrijeme uskrsnih blagdana bio jednom sa svojim prijateljem Michaelom u

gostionici. O Tanji nije ništa govorio. Walkwoman je za vrijeme blagdana čistila i zato je
sada imala slobodne dane. Rufus je njome bio vrlo zadovoljan. Poput zabrinuta oca pitao je
što sam sve doživjela i izgledao je gotovo iznenađeno što je Benedikt završio nacrte, pa je
odmah nazvao gospođu Schnappensiep i dao mi slušalicu da sama dogovorim s njom
sastanak.
Gospođa Schnappensiep je bila oduševljena. Dakako da za takav događaj ima uvijek
vremena, gori od znatiželje da vidi nacrte, samo iznimno ne u srijedu, jer te srijede njezina
kći Micki ide na školski izlet, a gospođa Schnappensiep sudjeluje kao pratnja. - Znate što to
znači - reče ona - ali inače vam stojim na raspolaganju.
Nazvala sam Benedikta. Njemu je svaki termin odgovarao, glavno da može u četvrtak
popodne ići k svome ocu, a prije toga predati nacrte. Dakle, gospođa Hedderich je dobila
uputu da u četvrtak u deset sati u prostoriji za doručak skine prašinu s jednog stola te
pripremi kavu i čaj.
Gospođa Schnappensiep pojavila se kao seoska plemenitašica na popodnevnoj kavi: u
kostimu sa širokom suknjom od vrlo skupog lanenog platna, tamnoplavom s bijelim
cvjetičastim uzorkom i bluzom s velikim ovratnikom od pamučne Čipke nabrane u tri sloja.
Znala je da je ona tip koji može nositi nabrani ovratnik od čipke a da ne djeluje kičasto te ga
je dražesno čupkala, pri čemu je vrlo dobro dolazio do izražaja njezin prsten veličine vrška
olovke sa smaragdom ovjenčanim briljantima.
- Drago mi je što napokon imam prilike osobno upoznati poznatog arhitekta -
pozdravila je Benedikta.
- I meni je drago, milostiva gospođo - reče Benedikt. Samo je još nedostajalo da joj
poljubi ruku.
Milostiva gospođa brbljala je beskrajno o proljetnom vremenu koje je napokon stiglo.
Osjećala se kao preporođena, budući da si nitko ne može zamisliti kako ona pati od zimskog
vremena. Zatim je rekla kako sada doista više ne može duže obuzdavati svoju znatiželju, pa
napokon želi vidjeti nacrte.
- Vidjet ćete, milostiva gospođo, nismo pretjerali s obećanjima. - I Benedikt odmota
poletno plan. Gore je pisalo najtočnijim arhitektonskim šablonskim pismom:
PREUREĐENJE HOTELSKOG KATA NACRT: BENEDIKT M. WINDRICH ARHITEKTONSKI
BIRO FABER
Pogledala sam plan i nisam prepoznala ono što sam vidjela. Umjesto tri velike, dvije
srednje velike i dvije male sobe oko dizala vidjela sam raster jednak velikim četverokutima.
Ondje gdje je u zbilji zavinuti hodnik, na planu je bila ravna presjeka između prednjih i
stražnjih četverokuta.
- Što je to? - upita gospođa Schnappensiep.
Benedikt se nasmije: - Ja sam od osam soba na jednom katu iščarobirao deset. Pet na
ulicu, pet na dvorište. Uspio sam povećati kapacitet vašeg hotela za 25 posto!
- Svaka čast! - reče gospođa Schnappensiep.
 - A svaka soba ima svoj sanitarni čvor. Kupaonica, tuš, WC i umivaonik na 1,75 m x 1,35
m, toje samo 2,35 četvornih metara! Tri sobe oko dizala imaju samo tuš, ondje je sanitarni
čvor tako kompaktan, da kompaktniji ne može biti!
- A kako su velike sobe? I one djeluju vrlo kompaktno. Benedikt odmota sljedeći plan.
Na njemu je pisalo: VARIJACIJE UREĐENJA
NACRT: BENEDIKT M. WINDRICH
- Ovdje vidite točno: lijevo od vrata sobe je sanitarni čvor, desno ugrađeni ormari.
Stambeno područje iznosi 8,1 četvorni metar, po dvije sobe prema dvorištu imaju Čak 9,45
četvornih metara. Samo su sobe oko dizala malo uže u ulaznom području. A u sobu iza
dizala stane samo jedan krevet, tipična jednokrevetna soba. To se i traži.
- Vi i ne znate koliko imate pravo - reče gospođa Schnappensiep. - Mi imamo 60 posto
pojedinačnih gostiju.
Benedikt nije ništa na to rekao, što bi i imao reći? Objasnio je kako je uspio stvoriti ovu
posve novu strukturu: za to je npr. upotrijebio prozor na hodniku, a nekadašnji prostor za
čišćenje sada je dio sobe, ali tu ga je prekinula gospođa Schnappensiep: - A gdje se onda
ostavlja rublje, a gdje sredstva za čišćenje?
- Svi funkcionalni prostori su u podrumu, pokazat ću vam to podrobno poslije.
- Ne, ja ne mogu svaki put odlaziti u podrum po usisavač za prašinu i posteljinu. Tu
morate odmah smisliti štogod drugo!
- Ako želite, mogli bi se u hodniku ugraditi elementi. Ali morate znati kako će hodnik
nakon preuređenja biti vrlo uzak.
- Ne! Nama treba na svakom katu jedan prostor u koji se stavlja sva krama za servis. -
Kucnula je energično na vrata iza dizala: - Ovaj minijaturni prostor ne može se ionako
iznajmiti čiste savjesti, tu se sve odlaže.
- Time bi se kapacitet hotela povećao samo za 12,5 posto - reče Rufus. To je zvučalo
ironično.
- Morat ćemo ovu točku svakako poslije temeljito raspraviti - reče Benedikt i stane
pokazivati ponovno na svoj plan.
- Htio bih vam najprije objasniti mogućnosti varijacija uređenja. - Pokazao je na sobu
lijevo dolje. Na svakom bočnom zidu nalazio se krevet, a između toga ostalo je oko 75
centimetara slobodno, dok je između kreveta i sanitarnog čvora bilo otprilike mjesta za stol
i stolac. Na suprotnom zidu između kreveta i ugrađenog ormara još jedan stolac i jedan
element u obliku trokuta.
- Što je to u obliku trokuta? - upita gospođa Schnappensiep.
- Jedinica za televizor i mini bar - objasni Benedikt.
- Gore TV element, dolje element za hladnjak. Sve s tri kuta, to stane fantastično u svaki
kut i djeluje vrlo rafinirano.
Hladnjaci s tri kuta? Gdje toga ima?
- U jednom japanskom časopisu vidio sam čak okrugle hladnjake.
Uz to je bio ucrtan još jedan trokutić.
- A što je to?
 - Time se uvodi trokut kao oblikovni provodni motiv. To je košara za smeće.
- Jeste li već čistili košaru za smeće s tri kuta? - uzviknu gospođa Schnappensiep. - Ako
netko ubaci ne posve praznu pivsku bocu, prljavština će se zalijepiti u sva tri kuta!
- Bila je to samo ideja oblikovanja za interijer - reče Benedikt nemarno. - Detalji se
mogu uvijek izbrusiti, sada se radi o ukupnom dojmu.
- Nadam se da mi nećete pokazati još i trokutaste ručnike - reče gospođa
Schnappensiep.
- Nikako. Sad se radi samo o mogućnostima varijacije uređenja prostora - Benedikt
pokaže na drugu sobu lijevo dolje. Ponovno po jedan krevet na svakom bočnom zidu, ali
ovdje je krevet s uzglavljem bio uza zid sanitarnog čvora, pa su od tog rješenja bila ispred
prozora jedva dva četvorna metra slobodna za stol i dva stolca. A element za televizor i
hladnjak s tri kuta stajao je u kutu uz prozor. U trećoj sobi francuski krevet, točno ispod
prozora. A kako se pere prozor, pomislila sam, no nisam ništa rekla. U sljedećoj sobi ostala
su čak četiri četvorna metra za stol i stolce budući da su tamo kreveti bili iznad kutova, a
jedan opet ispod prozora. Upravo sam razmišljala kako osobno ne bih imala volje s nekim
spavati u krevetu na kut, ali, kao što je poznato, ukusi su različiti, kadli gospođa
Schnappensiep reče: - Jeste li malo razmišljali o tome kako će se prati prozori? Ne, o tome
niste razmišljali.
Benedikt je kratko razmislio: - Treba kupiti moderne hotelske krevete na kotačićima,
oni se mogu vrlo lako pomicati.
Vrlo dobro. Gospođa Schnappensiep se umirila.
Benedikt pokaže jednu od onih većih soba koje gledaju na dvorište: - Ako se ovamo
stavi francuski krevet i u danom slučaju krevet pomakne na stranu, ima dovoljno mjesta za
još jedan dječji krevet.
- Koliko mjesta ostaje između kreveta? - Najmanje 25 centimetara.
Gospođa Schnappensiep me pogleda optužujući: - Zašto mu niste rekli da je to preusko
da se naprave kreveti? A ovi kreveti koji stoje na kut, za njih treba dvostruko više vremena.
No sve to stvara nove troškove.
Rekla sam zbunjeno: - Budući da mi ionako imamo visoku popunjenost jednokrevetnih
soba, mogao bi se u većinu soba staviti samo jedan krevet i onda bi bilo dovoljno mjesta.
Na sreću, gospođa Schnappensiep je pohvalila moj prijedlog: - Da, to bi bile lijepe
jednokrevetne sobe.
- Ali time bi se kapacitet kreveta smanjio u usporedbi sa sadašnjim - reče Rufus. - Samo
još deset kreveta umjesto šesnaest za svaki kat. - To je zvučalo jednostavno objektivno.
- Moramo ovu točku svakako podrobno prodiskutirati - reče Benedikt.
No gospođa Schnappensiep je unatoč tome imala nezadovoljan izraz lica: - Nemojte mi
zamjeriti, ali sve to odiše atmosferom vojarne.
Benedikt joj se nasmijao, otvorio je svoj skupi kožnati menadžerski kovčeg i predao joj
fotografiju uramljenu u okvir od crnog visokosjajnog papira: - Budući da znam da je često
teško vizualizirati apstraktne ideje, donio sam vam to kako biste stekli točniji dojam.
Pogledala sam uz čipkasti ovratnik gospođe Schnappensiep na fotografiju. Bila je to
nalijepljena stranica iz jednog luksuznog časopisa za arhitekturu. Jedna je soba bila vrlo
neodređene veličine, na prozoru bogato drapirani zastori s empirskim uzorkom školjke,
tkanina čiji metar stoji najmanje četiristo maraka. Presvlaka na krevetu od iste tkanine, ali
ovdje je uzorak školjke bio prošiven na vatiranoj podlozi, pa je time svaka školjka djelovala
plastično, a presvlaka za krevet bila je neplativa. U kutu nezgrapan naslonjač poznatog
dizajnera od crne kože, a uz to kao vrlo rafinirani kontrast nježni crno lakirani antikni
stolac sa zlatnom školjkom kao naslonom i cmi lakirani antikni stol čija je noga bila
izrezbareni pozlaćen delfin! Takvo pokućstvo vidi se inače samo u muzeju. Na zidovima
decentno sjajne svilene tapete s motivom sićušnih školjkica, a kao završetak zlatna
štukatura s nešto većim školjkama. Zatim, tu je još visjela jedna impresionistička slika koja
je na svoj način naglašavala lakoću kolorizma. Uz posebnu rasvjetu za slike. Otmjeno, super,
besprijekorno.
- Tako bi moglo izgledati kod vas - reče Benedikt.
- To mi se sviđa - uzviknu gospođa Schnappensiep.
Kome se to ne bi svidjelo?! Nasmiješila sam se Benediktu. Da, ali odakle uzeti muzejsko
pokućstvo za trideset soba? Činilo se barem kako gospođa Schnappensiep nema pojma
koliko to stoji. - Dakle, dalje program - reče milostivo.
- Ali tu je kvaka - i Benedikt razmota sljedeći plan.
Najprije sam mislila da je zabunom donio crtež svog nacrta staračkog doma, ali tek kad
sam pročitala
PREUREĐENJE PREDVORJA
NACRT BENEDIKTA M. WINDRICHA povjerovala sam svojim ušima.
- Tako će to izgledati kada ubuduće budete ulazili u hotel. Napravio sam vam što
stvarniju skicu.
Vidjela sam polukrug od zubaca koji su bili usmjereni prema meni. Bio je to djelomično
poput prostora visok, a djelomično samo napola visok zid koji je prolazio kroz predvorje.
Zid je započinjao pri lijevom prozoru u predvorju te je vodio poput savijene munje do
sredine. Tu je bio uski prolaz, a zatim golem stup, zatim opet uski prolaz, a zatim opet
nazupčani zid u četvrtini kruga do desnog prozora u predvorju. Podsjećao me na kulisu
socijalkritičnog kazališnog komada koji smo morali gledati u školi. Ispred savijene munje
desno ponavljala se zupčasta struktura u visini stola. Tada sam shvatila što bi to moglo biti:
- Je li to recepcija? - Bilo mi je odmah strašno što sam to pitala, jer je sada gospođa
Schnappensiep vjerojatno primijetila da prvi put vidim nacrt. Ali ona je samo rekla: - Iza
recepcije ima mjesta za dvadeset ljudi. Zar se ne bojiš, Rufuse, da ćeš se osjećati osamljeno?
Rufus nije ništa rekao.
- Ova zupčasta struktura koja se temelji na trokutima nit je vodilja u cijeloj adaptaciji -
objasni Benedikt u stilu vrhunskog arhitekta.
- Možete li mi objasniti kamo treba voditi ta nit vodilja?
- Ta se struktura treba ponoviti u vanjskom pročelju. Ja još nisam napravio nikakav
konkretan nacrt jer se najprije treba raščistiti hoće li, oprostite, milostiva gospođo,
građevinske vlasti odobriti u ovom zapravo malograđanskom okružju vašeg hotela ovako
suvremenu strukturu pročelja.
- Mene ne zanima što će odobriti građevinske vlasti, ja ne želim nikakve betonske
zupce.
 - To nisu betonski zupci, to je bijeli mramor.
- Mramor! - iznenadi se gospođa Schnappensiep.
- Dakako, mramor. Pokazat ću vam sada plan predvorja gdje je adaptacija
transparentnija. - I on gurne plan s pogledom iz prizemlja. Ona pokaže svojim ukočenim
kažiprstom na nazupčanu crtu. - Može li se uopće doći usisavačem za prašinu u kutove? A
što je na stražnjoj strani ovog nazupčanog zida?
- Kuhinja.
- Kuhinja?! Pa zar će se mast taložiti u svim kutovima! Zar će to biti umjetničko djelo
kao Beuysovo?
Benedikt nije ništa odgovorio.
Rufus je namršteno promatrao plan, vjerojatno je tražio sobicu gospodina Heddericha,
ali je upitao: - A gdje su zahodi?
- U podrumu.
- Sve važno je u podrumu! - uzviknu gospođa Schnappensiep uz gotovo histeričan
smijeh.
- U svim modernim zgradama prostorije za higijenu nalaze se u podrumu. Prostor u
prizemlju je previše vrijedan. Tu nam treba prostor za plesnu dvoranu.
- Čemu plesna dvorana?
- Pa želimo elegantan ambijent - nasmije se Benedikt. - Ali dakako da taj prostor nije
samo plesna dvorana već je to multifunkcionalna dvorana: dvorana za konferencije,
restoran, blagovaonica za doručak itd.
- Ali nama treba samo prostor za doručak - reče Rufus.
- Hvala lijepa za natuknicu - reče Benedikt ozareno. - A sada bih vam htio pokazati kako
će vaša blagovaonica za doručak izgledati ljeti. - Ponovno je pružio gospođi Schnappensiep
fotografiju iz otmjenog časopisa za arhitekturu uokvirenu u crni sjajni karton: terasa u vrtu
s umjetničkim opločenjem od sivog, bijelog i crnog šljunka, natkrivena staklenom
konstrukcijom s mnogo kutova, posvuda kante s ružičastim i bijelim grmovima ruža, posve
ružičasti i bijeli suncobrani, a na cifrastim bijelim vrtnim stolovima fotostilist je aranžirao
vrčeve s ružičastim šampanjcem. Bio je to san. Napokon je gospođa Schnappensiep bila
ponovno impresionirana. - Zar bi to ovdje bilo moguće?
- Sigurno, milostiva gospođo. To postaje terasa ispred blagovaonice.
Ona vrati fotografiju i stane ponovno promatrati plan predvorja. - Ali ovi mi se zupci ne
sviđaju. Najkasnije za pola godine između pukotina će se nataložiti prst debela prašina.
- Ljepota košta, milostiva gospođo - nasmija se Benedikt.
- A gdje je uopće dizalo na vašoj skici? Nadam se da je tu?
- Iza stupa. Ako vas smijem upozoriti na još jedan detalj, ponovno središnji moment
preuređenja - pokaže na izrez u obliku trokuta u stupu koji do sada još nisam opazila.
- Što je to?
- Kroz ovaj trokut vidi se izrez dizala. Moj šef je osobno pledirao za to da dizalo ostane
sačuvano kao središnji element, dakle, ja sam ga integrirao kao dekorativni citat u modemu
strukturu.
 - Rupa u obliku trokuta u stupu - reče gospođa Schnappensiep ravnodušno. - Vama se
očito sviđaju trokuti. - Pogleda Benedikta. - Što se mene osobno tiče, trokuti mi ne znače
ništa. Koliko stoji takav trokut?
- O tome ćemo poslije također razgovarati - reče Benedikt mirno, uzme plan i predoči
joj novi. - Da najprije odgovorim na vaše pitanje o funkcionalnim prostorima: ovdje vidite
podrum. Ovdje su raskošni zahodi.
- Sto mu gromova! Doista su raskošni. Dvadeset zahoda! Za to je potrebna posebna
čistačica. A nju morate velikodušno platiti. Nije, naime, dovoljno jednom dnevno
kontrolirati zahode. Ako su prljavi samo jedan sat, budimo otvoreni, ugled hotela ode k
vragu!
Benedikt uzme sljedeću uokvirenu fotografiju iz kovčega. - A ovdje imam još jednu
kvaku koja će vam se svidjeti: podrumski bar.
- Podrumski bar?
- Proučavajući vaše planove, uočio sam da se u podrumu nalazi luk na svodu i tako mi
je pala na pamet ideja o podrumskom baru.
Gospođa Schnappensiep mi je pružila fotografiju: vrlo elegantan bar u podrumu s
ljubičastim kožnim sofama ispred zida od cigli obasjanih pijeskom i stolova od crnog čelika
bez sjaja. Rasvjeta dolazi iz zvjezdanog neba od halogenih svjetiljaka.
- Super - uzviknu gospođa Schnappensiep. - A koliko sve to stoji?
- Htio bih vam pokazati još jedan prijedlog. U vašem sam interesu pošao od toga da iz
poreznih razloga želite izgraditi tavan kao stan za vaše osoblje. - Benedikt se nasmiješi
Rufusu.
Rufus odvrati smiješak.
Benedikt preda gospođi Schnappensiep fotografiju čudesne terase na krovu koja je bila
zasađena biljkama.
- Stanite! - uzviknu gospođa Schnappensiep. - Koliko sve to skupa stoji?
Benedikt izvadi iz kovčega mapu. - Trenutačno vam mogu dati samo grubi predračun,
vi znate da nacrte dobivate kao besplatnu preduslugu mog biroa. - Gospođa Schnappensiep
rastvori mapu. Promatrala je jednu stranicu s kolonama brojki, listala, glasno se smijala: -
Pogodi, Rufuse, koliko to stoji!
Rufus nije pogađao.
- 3,3 milijuna!!!
I meni je ponestalo zraka.
- Moram sada hitno kući, vozim Schnappija na tečaj karatea. - Predala je Rufusu mapu i
ustala. - Možeš u miru uživati u tome. Ako te zanima.
Ostala sam sjediti. - Nešto se sigurno može promijeniti, jer se pri uređenju dade dosta
uštedjeti - pokušala sam ih umiriti.
- Hvala lijepo. Nemam se volje duže uzrujavati s tim hotelom. - Pružila je Benediktu
ruku. Hvala vam lijepo na vašem trudu, ali adaptacija za nas ne dolazi u obzir.
A Rufusu je rekla: - Ja sam u uredu, o obračunu moramo odmah potanko razgovarati. -
Podigla je svoj čipkasti ovratnik uvis koji kao da je ušao u sebe za vrijeme Benediktove
prezentacije i kimnula mi: - Do viđenja - te odjurila.
 - I ja moram odmah ići, imam seminar - reče Benedikt isto tako formalno Rufusu.
Rufus upita: - Možete li možda ostaviti planove nekoliko dana? Rado bih ih još jednom
pogledao.
- Samo izvolite. Do viđenja.

Posve iscrpljena otpratila sam Benedikta do auta. Jedan se golub pokakao nasred krova
automobila. Benedikt je ljutito oponašao gospođu Schnappensiep: - Kako da to očistim?
Ovamo ne mogu doprijeti usisavačem za prašinu!
- Što da sada radimo?
- Ništa. Nemam volje zabavljati se duže time kako da svoj nacrt prilagodim potrebama
sobarica.
- Mogao bi napraviti jeftinije rješenje.
- Ja ne radim jeftinija rješenja.
- Meni za ljubav! - Benedikt nije reagirao. - Što će reći stric Georg ako ne dobijemo
narudžbu?
- Tvoj stric Georg kriv je za to što ne mogu raditi jeftine nacrte. On zarađuje deset posto
građevinske svote. Što su viši troškovi, to je viša njegova zarada. Jeftini projekti se njemu ne
isplate. A uz svoju plaću ne mogu trošiti vrijeme na mini projekte.
- Ali ti nazupčani zidovi i taj stup, to je tako skupo, a i ne sviđa se gospođi
Schnappensiep. Pa to ne mora biti.
- To mora biti. Trebam stup zbog statike. To mi je rekao Wöltje za moj nacrt staračkoga
doma. Vjerujem da je to tada bilo pogrešno na mom diplomskom radu i više ne ulazim ni u
kakav rizik.
- Ali kod sadašnjeg je hotela statika u redu!
- Zar ne razumiješ da sam cijeloj kući izvadio srž! Iako to nisam željela, počela sam
ridati.
- Viola, ne ponašaj se kao da je to kakva katastrofa. Oni nemaju novca. Od toga neće biti
ništa. Iz toga mogu nastati samo problemi!
- Onda ću sama napraviti jeftini nacrt!
- Ako mi želiš raditi konkurenciju, izvoli. Ali za Schnappensiepicu ti si ipak samo
sobarica. Gdje počneš raditi kao sobarica, ostat ćeš uvijek sobarica. To je profesionalni
život.
- Ne vjerujem.
- A Faber te sasvim sigurno nikada više neće zaposliti ako mu sada želiš dokazati da
možeš napraviti projekt i bez mene. Osim toga, ti to ne možeš sama, jer čim se mijenjaju
nosivi zidovi, trebaš ovlaštenog inženjera.
- Ali što da sada radim?
- Viola, ja sada odlazim da nakon četvrt stoljeća ponovno vidim oca. Trenutačno ne
mogu misliti ni na što drugo. Moram ići po Medi. Daj mi poljubac za rastanak.
- Samo ako mi kažeš što da sada radim - ridala sam.
 - Možda bi trebala učiniti nešto sasvim drugo. Možda možeš surađivati sa svojom
prijateljicom Elisabeth.
- Ali ja sada živim ovdje!
- Dok se vratim, svijet će ponovno izgledati posve drukčije. Sigurno. Bok, Viola. Sretno.
- U čemu sretno?
Prikrala sam se natrag u hotel, u kuhinju do svog ormara. Skinula sam svoju crnu
haljinu, koju sam pojasom povukla prema gore da gospođa Schnappensiep ne vidi
staromodnu dužinu, a da ne primijeti trik s pojasom, nosila sam preko toga svoju
vodenoplavu pletenu jaknu Lacoste. Ako treba mogla sam još sjedeći raskopčati jaknu ili je
čak skinuti, a da nitko ništa ne primijeti. Spremila sam crne salonke od antilopa u finu
plastičnu vrećicu, obukla traperice i pulover za čišćenje, složila suđe od doručka u stroj za
pranje suđa, prikrala se na treći kat i počela čistiti.
Neki seronja opet se popišao u umivaonik, pa nije čak ni obrisao kapljice. I to bez
napojnice.
Tek kasno popodne, kad sam sišla čistiti u sobu br. 3 na prvom katu, došao mi je Rufus.
Sjeo je u klupski naslonjač s resama.
- Pregledao sam predračun. Izračunao je za svoj mramorni stup i mramorne zupce
dvjesto tisuća maraka. Moram reći da Bärbel ima pravo, jer to je suvišno ludilo.
Morala sam uzeti Benedikta u zaštitu. - Stup i nazupčani zidovi potrebni su za statiku.
Benedikt je izvadio srž iz cijele kuće.
- Zašto? Sve je to prevelik trošak za dvije sobice viška. Osim toga, zaboravio je navesti
troškove za obnovu pročelja i unutarnje uređenje.
Zar je doista zaboravio? Ili nije naveo te troškove budući da su bili tako varijabilni? Ja
sam samo rekla: - To sigurno nije učinio namjerno. On je pod velikim stresom, imao je prije
toga obiteljske probleme.
Rufus više nije htio slušati o Benediktovim problemima nego je rekao: - Više uopće nije
riječ o tome hoće li to biti tri, četiri ili pet milijuna.
- A sada? Misliš li da još ima nade?
- Nade ima uvijek, kaže Tanja, nada je besplatna.
Rufus se nasmije. - Možda se Bärbel opet smiri. Ovisi o tome što će reći njezin muž.
Možda ona sada i proda hotel.
- Misliš li da ga uopće više neće htjeti dati obnoviti? A što će biti s tobom ako proda
hotel?
Rufus je upravo sjajio: - Lijepo što misliš na moju budućnost.
- Pa da. - Nad njim se čovjek mogao i sažaliti. Kad je otišao, gotovo sam ponovno počela
ridati.

Prije nego što sam došla kući, nazvala sam iz telefonske govornice Benedikta u auto.
Puzao je u koloni i bio iznerviran. Jer da je i njegova majka već nazvala i užasno se uzrujala
zbog projekta koji je propao, a on je zbog nje gotovo prouzročio lančani sudar. Moje su
kovanice zveckale maksimalnom brzinom. Morala sam biti kratka. Kad sam ga upitala je li
još jednom razmislio kako da napravi jeftiniji nacrt, rekao je: - Za mene je stvar svršena.
Osim ako se Faber sa svime ne suglasi i amen.
- Da razgovaram sa stricem Georgom?
- Molim te, imaj razumijevanja - uzviknu Benedikt. - Moram se usredotočiti na promet,
ti ćeš biti kriva ako naletim na nekoga. Bok!
Srećom našla sam još jednu kovanicu od 50 pfeniga. - Radujem se što ću te ponovno
vidjeti u nedjelju - rekla sam - i zanima me što ćeš mi reći za svog oca. Pozdravi ga. Sretno. -
Čula sam još Benedikta kako kaže: - Ja...
... Klik! Tu je nestala moja posljednja kovanica. Nora je kao obično sjedila kod kuće
ispred televizora, vrata dnevne sobe bila su samo pritvorena iako me, dakako, čula da
dolazim, pravila se kao da me nije čula, a ja je isto tako nisam htjela vidjeti. Prikrala sam se
uz vrata i otišla gore u svoju sobu, legla u naš krevet i razmišljala kako bi mogla izgledati
moja budućnost.
 64. POGLAVLJE

Neću odustati od svojih snova. Samo ću možda promijeniti putove za njihovo

ostvarenje.
Katkad, ako čovjek pažljivo promatra stvari, ustanovi da su druga najbolja rješenja
bolja. Što bi bilo ako bih si ja definitivno izbila iz glave posao kod svog strica? Onda bih
mogla...

....samostalno raditi na projektu. Zapravo, stric Georg ne može se istinski ljutiti ako mu
preuzmem narudžbu koja je za njega bila ionako bijedna. Ako uspijem gospođu
Schnappensiep uvjeriti, postala bih jednim udarcem samostalna projektantica interijera.
Super! A s hotelom bih imala posla najmanje četiri mjeseca... A kad se netko potvrdi u
nekom projektu, onda je lako doći do novih narudžbi. Pogotovo ako je prvi projekt hotel,
gotovo javna zgrada. A ako nakon toga ne bih dobila nijednu novu narudžbu, onda bismo
mogli...

.... sami sagraditi jednu kuću! Svaki arhitekt izgradi sebi jednom kuću. A zašto ne nešto
prije?! Benedikt već ima ugovor o stambenoj štednji. S malim trikom to bi se dalo
financijski izvesti... Mi bismo se...

....vjenčali! Što se mene tiče, ipak zbog poreza, ako baš mora tako biti. Moj otac bi nam
jamačno dao neki velikodušni iznos za vjenčanje, a možda bi nam pozajmio i za gradnju
kuće. I jabih mogla pri gradnji kuće uštedjeti više novca svojim radom, lakiranjem,
lijepljenjem tapeta i čišćenjem nego što sam sada zarađivala. I kad naša kuća bude gotova,
Benedikt će već dovoljno dugo raditi kod strica Georga da se može osamostaliti. A zatim
bismo...
... zajednički radili samostalno kao bračni par u vlastitoj kući. Tako bismo se riješili svih
svojih problema! Čak i problema s Norom. Ako imamo vlastitu kuću, ne moram više
svakodnevno gledati Noru. A ako smo vjenčani, ne može me više nazivati izvanbračnom
snahom ili Benediktovim krevetnim blagom. Morala bi me uvažavati kao suprugu svoga
sina! Dakle:
1. Odustati od posla kod strica
2. Sama napraviti projekt za hotel
3. Vjenčati se
4. Sagraditi kuću ili najprije preuzeti novu narudžbu i tada graditi kuću.
To je put do sreće!
Ako bih odustala od posla kod svog strica, ne bih trebala ni pri vjenčanju preuzeti
Benediktovo prezime samo zato da me ne bi u uredu mog strica pobrkali s Angelom Faber.
Dakako da nemam ništa protiv toga da se zovem Viola Windrich, no pritom mi smeta
sićušan detalj: Viola Windrich ima inicijale VW. A Benedikt Magnus Windrich, kao što je
poznato, BMW.
 A ja kao VW uz BMW, čija se sestra usto zove Mercedes, ne, to djeluje drugorazredno.
Sad se mogu i kao supruga zvati Viola Faber, rješenje je idealno! Benedikt ne bi imao ništa
protiv male svadbe. Onda ne bi trebalo pozvati ni Mercedes, možda se može izbjeći i Nora.
Samo Niko kao Benediktov kum, a ja ću uzeti Tanju. Rufus mi je, doduše, emocionalno bliži,
ali ne želim kuma koji izgleda kao Rufus. Onda neću moći nikome pokazivati fotografije.
I vrlo jednostavan prsten od žutog zlata.
Odlučila sam: razgovarat ću vrlo ozbiljno s Benediktom čim se vrati od oca.
A ako se ne oženi mnome?
Kako možeš nekoga staviti pred odluku ako odluka može ispasti protiv njega samoga?
Morala sam mu objasniti da je to njegova prednost. A ako svi moji argumenti ne budu ništa
koristili, ja ću ga...
... napustiti.
Ako je potrebno, morat ću se poslužiti sićušnom prijetnjom.
 65. POGLAVLJE

Razmislila sam - rekla sam Rufusu sutradan. - Hotelski projekt ne smije propasti zbog
preskupog Benediktova nacrta.
- I ja sam razmišljao i sinoć razgovarao o tome s Tanjom, ona misli isto.
- Ja ću napraviti nove nacrte za gospođu Schnappensiep, možda se predomisli. Mogla
bih za mnogo manje novca sve pregraditi, tako da svaka soba dobije kupaonicu, a gospođa
Schnappensiep svoj elegantni ambijent. Što misliš o tome?
- Baš to smo ti mi htjeli predložiti.
U hotel je ušao taksist, a iza njega neki Japanac koji je zijevao i koji je imao tako male
oči kao ih da uopće nema. Taksist je upitao: - Imate li slobodnu sobu? On želi spavati, bilo
gdje.
- Odmah, nema problema - reče Rufus. - Ima li gospodin prtljage?
- Nema.
- Onda molim da plati unaprijed - reče Rufus i tiho se obrati meni: Uvijek kad ljudi
dolaze bez prtljage, plaćaju unaprijed.
- Okay, okay, okay - reče taksist Japancu - You must pay now, me and he.
Japanac je taksistu dao novčanicu i upitao Rufusa: - Do you speak English?
- Yes, I do. Welcome. Sir. Would you mind to pay in advance? Im sorry, we dont accept
credit, cards, but traveller cheque are welcome. Room number 3 would be eighty Marks.
Japanac je platio zijevajući. Taksist je otišao. - Molim vas, pričekajte trenutak - viknuo
je Rufus za njim.
Odvela sam Japanca u sobu broj 3. Umalo je zaspao u dizalu. Kad ..mi ponovno sišla,
taksist je upravo drugi put napuštao hotel.
- Čekao je vani dok gost ne izađe iz vidnog polja, a onda sam mu dao njegov postotak -
objasni Rufus.
Kakav postotak?
- Mnogi hoteli daju taksistima deset posto od cijene sobe ako dovedu goste. I ja ću to
ubuduće činiti, to je najbolja reklama, među taksistima se brzo pročuje u kojem hotelu
dobivaju postotak. Razvikani hoteli to, dakako, ne čine, ali mi nismo razvikani hotel.
- Aha - opet sam nešto naučila o hotelskim tajnama.
- Da pitam najprije gospođu Schnappensiep mogu li napraviti nove nacrte?
- Napravi nacrte. Kad budeš gotova, možda se ona opet primiri.
A ako ne? To je bio moj rizik. Baš kao i veliki ured, morala sam i ja dati besplatan nacrt.
Ali ja sam bila optimist!
Jedan od stalnih gostiju predao je ključ, odlazio je preko vikenda kući, pa je htio platiti
tjedni račun i znati je li došla pošta. Rufus se morao pobrinuti za njega. - Večeras nakon
tečaja kuhanja nastavit ćemo razgovarati o toj temi - doviknuo mi je .
 Poletno, kako se već dugo nisam osjećala, dala sam se na posao. Valkwoman je danas
opet došla, precizno poput robota oprala je prozore i nije ju zanimao nikakav razgovor. Ja
joj nisam mogla pružiti ništa što je bolje od njezina walkmana. Baš me briga.
Kad sam čistila sobu broj 18, vidjela sam kako se vani na prozorskom staklu penje prva
božja ovčica ove godine. Božje ovčice donose sreću. Htjela sam vidjeti točkice na njezinim
leđima i pomislila sam: koliko točaka koliko ima ova božja ovčica, toliko će mjeseci proteći
do našeg vjenčanja. Moram priznati, kad sam o tome razmišljala, znala sam da božje ovčice
nikada nemaju posebno mnogo točkica.
Otvorila sam prozor i pogledala leđa božje ovčice: bila je to negativna božja ovčica, crni
kukac s dvije crvene točkice. Mnogo rjeđi od božje ovčice, ali zašto baš...
Ako crvena božja ovčica s crnim točkicama donosi sreću, donosi li onda crni kukac s
crvenim točkicama nesreću... Što će biti za dva mjeseca? Što je suprotno od vjenčanja?
- Nisam praznovjerna - rekla sam glasno sama sebi i zatvorila prozor. - Uskoro će sve
biti divno.
 66. POGLAVLJE

Na programu su bili svinjsko pečenje, okruglice od sirovih krumpira, okruglice od

žemlji i krema od vinske pjene. Trojica ljekarnika odmah su otela pečenje. Ali i Felix je htio
pečenje, jer ako bi na sljedećem dječjem rođendanu poslužio pečenje, bio bi to hit. Winfried
je bio spreman mijenjati se s Felixom te se uputio Rufusu i Tanji, koji su trebali raditi
okruglice od žemlji i kremu od vinske pjene, bolje poznatu kao zabaione.
Michaelu i meni preostale su sirove okruglice od krumpira. Kao što se moglo i
očekivati, Michael mi nije ni trunčice pomogao pri pranju, rezanju oka i guljenju krumpira,
već je objašnjavao Winfriedu prednosti različitih šminkerskih restorana u okolici. Winfried
je zato opisivao nedostatke drugih, barem isto tako smiješno skupih lokaliteta. Winfried je
smatrao užasno glupim to što su u otmjenim sirovim salatama često pravi cvjetovi, grbice i
tratinčice, no njegovom prijatelju Wolfgangu to uopće ne smeta, što je zastrašujuće. On
tvrdi kako tratinčica nema drukčiji okus od debelog lista salate. Michael je rekao kako bi i
on jeo tratinčice. Winfriedu se to učinilo barbarstvom. Unatoč tome pošao je za barbarinom
Michaelom na školsko dvorište kako bi ondje neometano nastavio razmjenjivati iskustava o
strugaču mog noža za guljenje krumpira.
Nakon guljenja morala sam naribati krumpire starinskim ribežom. Ravno u posudu s
hladnom vodom da komadići ne dobiju smeđu boju. Bio je to bijedan posao, a ja sam se
stalno bojala da ću postrugati i nokte.
Kad su svi krumpiri naribani, treba odliti vodu iz posude i istisnuti krumpire u
kuhinjskoj krpi. Upravo sam zgrnula krumpirovu kašu na kuhinjsku krpu, kadli dođe
Wolfgang: - Mogu li ti pomoći? Pečenje je u pećnici, trenutačno nemam nikakva posla.
Zahvalno sam prihvatila njegovu ponudu. Iskusno je namazao krumpirovu kašu na
krpu, napravio kobasicu, omotao okolo naokolo zavijajući sve čvršće krajeve krpe, sve dok
voda od krumpira nije počela curiti kroz krpu. Davio je kobasicu u krpi sve dok nije izašla i
posljednja kap vode. Zatim je bacio brzi pogled na recept, protresao glavom, otišao do stola
na kojem su bili spremni svi dodaci, donio brašno, mlijeko, sol, margarin, maslac i
prepečenu žemlju koju je pružio meni: - Molim te, nareži je na srednje velike kockice i
ispeci ih na srednje jakoj vatri u maslacu sve dok ne poprime smeđu boju.
Narezala sam žemlju na kockice kao da je luk. Kad su kockice postale smeđe, Wolfgang
je podijelio tijesto na devet jednako velikih komada i utisnuo u svaki komad tijesta
ispečenu kockicu žemlje. Napravio je četiri okruglice dok sam ja ispetljala jednu. - Imam
osjećaj da već znaš kuhati - rekla sam oslobodivši napokon ruke od okruglica.
- Pa da.
- A zašto onda ideš na tečaj kuhanja za početnike?
- Zbog Winfrieda. Htio sam da se zainteresira za kuhanje... ali vidiš i sama da to ne ide.
Da, vidjela sam i sama. Winfrieda se danas opet uopće nije moglo vidjeti.
Dok sam ja nadzirala okruglice u loncu, Wolfgang je izašao na školsko dvorište da
gospodi priopći točan termin večere, ali brzo se vratio da prostre stol.
Naravno da je pečenje bilo fantastično. I okruglice od krumpira bile su savršene. Baš je
Michael rekao da to nije neko umijeće, jedina pogreška koja se pritom može učiniti jest ta
što se uopće rade okruglice od sirovih krumpira, jer one od kuhanih imaju bolji okus.
 - Ali za to su potrebni krumpiri koji su kuhani dan prije - branio je Wolfgang naše
okruglice.
Felix je rekao kako su okruglice pola-pola još bolje. Wolfram je bio za okruglice od
žemlji.
Na tu natuknicu Rufus donese okruglice od žemlji koje su bile plod suradnje Rufus -
Tanja. To nisu bile okrugle okruglice poput naših, već hrpice koje su se raspadale.
Samo je Carola radosno gledala hrpice. - Niste smanjili vatru, voda smije kipjeti samo
dok se ne stave okruglice, nakon toga može kipjeti samo još na laganoj vatri, inače se
okruglice raspadnu.
Rufus je pogledao Carolin recept na ekološkom papiru: - Ovdje piše samo smanjiti
vatru.
- To se može naučiti samo iz iskustva.
Tanja pogleda prijekim okom Carolu: - Ja bih tebe rado jednom savjetovala u vezi s
financijskim ulaganjima.
To nije ostavilo dojam na Carolu: - Ne možete od mene tražiti da ovdje provodim
autoritarne propise. Ja sam, napokon, studirala pedagogiju.
- Ja bih sažeo što smo danas naučili - uzviknu Winfried. - Naime, da se uopće ne isplati
praviti okruglice. One gotove imaju bolji okus!
Odmah nakon toga Winfried je još ustanovio i da se ne isplati raditi domaću kremu od
vinske pjene. Tanjina i Rufusova krema od vinske pjene definitivno nije bila pjenasta
krema, već nekakva ljepljiva masa.
- To je zato - objasni Carola radosno - što niste dobro odvojili bjelanjak i žumanjak. Ako
se želi čvrsto istući bjelanjak, ne smije u bjelanjku biti ni trunčica žumanjka.
- Kod tebe se uči u čemu se može pogriješiti, ali ne kako ispravno kuhati - reče Tanja. -
Srećom da nitko od nazočnih ne slijedi taj cilj.
Carola je gledala iznenađeno.
Samo je Felix prosvjedovao: - Ja želim naučiti kuhati, pa zato predlažem da sljedeći put
radimo bombone od tučenog vrhnja. Moja kći je nedavno bila na nekom dječjem rođendanu
i ondje je bilo domaćih bombona od tučenog vrhnja. Nitko nije ništa rekao.
- A sada, nažalost, moram otići po svoju kćer - reče Felix. Otišao je uz sveopću šutnju.
Kad je zatvorio za sobom vrata, upita Wolfram: - Hoćemo li javno ili tajno glasovati koliko
ljudi još želi praviti bombone od tučenog vrhnja?

Smijali smo se još pri pranju suđa, a ja sam se nasmijala kao što već dugo nisam. Da,
jamačno nisam naučila mnogo kuhati, ali tečaj me u posve drugačijim dimenzijama približio
mojem cilju da postanem modema idealna žena. Ovdje sam upoznala Rufusa, preko njega
sam zaradila svoj novac. Ako danas testiram svoj potencijal sreće, uza svu skromnost, ja
sam idealna žena. A budućnost je izgledala još mnogo idealnije.
Kad smo pospremili kuhinju, došao je Michael s prijedlogom da Rufus, Tanja i ja
pođemo s njim u Centar avangardnog teatra, ondje se održava noćna premijera, a on o tome
mora napisati kritiku, pa bismo mogli otići zajedno i nešto popiti. Tanja je htjela znati radi li
se o lakoj ili teško probavljivoj kulturi. Michael je rekao da je vjerojatno posve
neprobavljiva, ali da možemo ući zabadava. Otišli smo tamo.
Na blagajni je visio natpis: Rasprodano. Unatoč tomu, Michael je bez problema dobio
besplatno četiri karte na svoju novinarsku iskaznicu. - To nikada nije rasprodano - reče on -
tri četvrtine karata stalno su rezervirane za prijatelje kuće.
Centar avangardnog kazališta bila je crna dvorana uređena poput kavane s malim
stolovima. Na pozornici tipični avangardni kostur od cijevi za rasvjetu i golemi razglas.
Dakako, nije bilo zastora, A na crnoj pozornici samo crni konecrtni glasovir.
Konobar je izgledao kao diplomirani peder, a i ponašao se tako: ignorirao nas je. Tek
kad je Michael, kad je konobar peti put htio proći uz nas ne udostojivši nas pogleda,
zamahnuo svojom novinarskom iskaznicom, uzeo je na znanje Michaelove i Rufusove želje
u vezi s pivom i upitao Michaela: - Dobivaju li i dame štogod?
- Reci mu da ja pijem suho bijelo vino - reče Tanja Michaelu. - I ja - rekoh.
- Dame žele suho bijelo vino - reče Michael konobaru, koji je gledao samo Michaela.
No kad je donio piće, odmah je naplatio, i to najprije od Tanje. Ona mu nije dala ni
pfeniga napojnice, nego je čak pomno izbrojila novac koji joj je uzvratio. - Ja sam naviknuta
da plaćam sama za sebe, ali ako konobar ima stav da ja moram svakako sama platiti, onda
me to ljuti.
- On tebe smatra feministkinjom pa je očekivao da ćeš ti platiti za gospodu - reče
Michael.
- Feministkinje isto više nisu ono što muškarci priželjkuju.
Ja sam napokon htjela razgovarati o hotelskom projektu: - Što se tiče nacrta za hotel...
Tanja me odmah prekinula: - ... Benedikt M. Windrich za maksimalan je novac ponudio
minimalno rješenje. Rufus i ja smo jučer računali i došli smo do zaključka da preuređenje
ne bi smjelo stajati više od tristo tisuća maraka. I to je velika lova.
To je bio samo dio od 3,3 milijuna koje je Benedikt predvidio. Ja nisam znala što da
kažem, dobro što mi Tanja nije dala da dođem do riječi...
- I moj stari prijatelj Detlef smatra da se hotel može preurediti za tri puta manju svotu,
a i to je već pretjerano.
Kako je Tanja bezobrazna što s Benediktovim kolegom ogovara Benedikta! - A što još
Detlef sve zna? - upitala sam ljutilo.
- Nazvao me noćas i slučajno smo došli na tu temu - reče Tanja nevinim izrazom lica. -
Zapravo, nazvao je kako bi prevladao prošlost.
Morala sam bezuvjetno biti na oprezu i nisam smjela Tanji odati svoje planove, jer ona
sve prenosi dalje. Kako bi bilo da Benedikt dođe u ponedjeljak u biro, a Detlef i Angela već
znaju preko Tanje da ćemo se uskoro vjenčati? Benedikt bi se osjećao zatečeno! - Ako te to
umiruje - rekoh Tanji - ja ću sada napraviti nove nacrte. I to jeftinije. Rufus već zna.
- Dobro - reče Tanja.
Michael je pisao u svoj rokovnik demonstrativno nezainteresiran za naš razgovor.
- Ali ja ne radim za plaću sobarice. - Gledala sam u crni stolnjak dok sam to govorila da
nitko ne primijeti kako sam pritom uzbuđena.
- Moraš zaraditi najmanje toliko koliko bi zaradila kod svog strica - reče Rufus.
 A Tanja reče: - Za hotel bi to ipak bilo mnogo jeftinije. Faberov biro bi tvoj rad naplatio
najmanje dvostruko više.
- Da. - Odjednom je sve bilo tako jednostavno. - Ako mi stric ne pomogne da nađem
majstore, sama ću ih pronaći, a ako treba srušiti nosive zidove, onda i drugog arhitekta.
- A što je tvoj Benedikt rekao o tome? - upita Tanja.
Nisam htjela priznati da on to još ne zna. - Za njegov je biro tako jeftin projekt sitan.
- Tako dakle. - Tanja je to rekla kao da ne vjeruje.
- A zašto se uopće moraju rušiti nosivi zidovi? - upita Rufus. Nisam htjela priznati da ni
ja to zapravo točno ne znam.
- Postoji više arhitektonskih mogućnosti. Neograničene mogućnosti.
- U usporedbi s neograničenim mogućnostima, Benediktov je nacrt prilično ograničen -
prigovarala je Tanja.
- To misli tvoj Detlef?
- U svakom slučaju, Benedikt je samo ponovio svoju vječno istu shemu.
Srećom, svjetlo se ugasilo i na pozornicu je stupio neki tip u smokingu, koji je ispod
toga bio gol, u trapericama i tenisicama. Prolomio se burni pljesak. I ja sam oduševljeno
pljeskala budući da više nisam trebala slušati Tanjino meketanje.

Tip u smokingu se klanjao sve dok nisu prestali pljeskati.

- Dragi prijatelji, draga gospodo i djevojke, evo me ponovno, svi me vi poznajete. Ali
pozdravljam i sve one koji me do sada još nisu upoznali. - Naprijed je netko zapljeskao. -
Posebno srdačno pozdravljam sve svoje obožavatelje koji danas ne mogu biti tu. - Logično
da nitko nije pljeskao. - Smatram fantastičnim da ovdje smijem najaviti i izvan granica naše
metropole poznat duo “Velegradske glamurozne djevojke”: Lila-Lulu i Divine! Ili, kako ih
mi, poznavaoci avangardne scene, nazivamo: “Cvileće sise”! Cure su moje drage prijateljice.
Lila-Lulu će najprije otpjevati moju omiljenu pjesmu. Dakle, pljesak!
Neki je tip neobrijane brade u uskoj ljubičastoj svjetlucavoj krpi skakutao po pozornici.
Čarape su mu se sastojale samo od očica, a kroz očice su mu strsale dlake iz nogu. Po
njegovim izlizanim cipelama s potpeticama izlila se ljubičasta boja za cipele, koju je sam
nanio, po svim naborima koji nastaju od hodanja. Pustio je da mu što duže plješću. A zatim
je zaurlao u mikrofon: - Hu hu. ja sam Lila-Lulu iz Frankfurca - i zatim je počeo ustima
oponašati šumove pri ispuštanju vjetrova.
Ponovno oduševljen pljesak. Neki muškarac s neupadljivim puloverom sjeo je
neupadljivo za glasovir i stao patetično udarati po tipkama.
- Dolazim, dolazim! - kreštao je Lila-Lulu. - Dolazim sa svojom omiljenom pjesmom! - i
podbočio se rukama o bokove: - Gospodo, recite mi... zar ljubav može biti grijeh? -
Urnebesni pljesak. Muškarac za glasovirom intonirao je poznatu pjesmu Zare Leander. Lila-
Lulu je stenjala: - Zar ljubav može biti grijeh? - Pokušavao je pjevati poput Zare Leander, no
zvučao je poput začepljena usisavača za prašinu. - Nitko ne smije znati da se tucamo, a kad
jednom sve zaboravimo... i umalo u hlače se upiškimo? Od sreće! - Zatim je dosadno
uzviknuo: - Ah, dragi, zaboravila sam uzeti pilulu, od sreće! - a pritom je tako njihao svojom
stražnjicom amo-tamo kako to ne bi učinila nijedna žena, a ponajmanje Zara Leander.
Stalno je nešto petljao oko svojih grudi od pjenaste vune, a grudi su ispuštale tonove kao da
cvile. Svaki put kad bi grudi zacviljele, zacvilili bi i obožavatelji. Na mjestu gdje se kaže kako
sitni malograđani govore uvijek samo o moralu, Lila-Lulu je to ponavljao tako dugo dok se
njegovo pjevanje nije izgubilo u odobravanju okupljenih nemalograđana.
Ponovno je došao najavljivač: - A sada, dragi prijatelji, gospodo i djevojke, sada smijem
najaviti masniju polovicu, ha, ha, ha! Sisa koje cvile: naša Divine! Divino, svinjo, uđi, ha, ha,
ha!
Divine, koji je doista bio debeo poput tovljene svinje, stisnut u svjetlucavu ljusku bez
naramenica, dignuo je na pozdrav ruke iznad glave. Ispod pazuha je nalijepio tupe. To bi se
Annabell jamačno svidjelo. Nakon što se stišao uragan odobravanja, zapjevali su Lila-Lulu i
Divine zajednički stari hit Katje Ebstein: “Što ona ima, a što ja nemam?” Divine je pritom
pokazivao optužujući na Lila-Lulu, koji je jednu ruku stisnuo između nogu poput žene koja
hitno mora ići na zahod. Kad je pjesma završila, stisnuo je objema rukama svoje bedro i
popiškio se na pozornicu. Vjerojatno je imao ispod suknje balon napunjen vodom.
Obožavatelji se više nisu mogli obuzdati. Meni je to bilo užasno, ali ipak sam pljeskala kako
nitko ne bi pomislio da imam nešto protiv pedera. Tanja nije pljeskala. Michael je posve
ignorirao zbivanje na sceni i zapisivao nešto u svoj rokovnik.
Divine je okrenuo prema publici svoju stražnjicu debelu poput tovljene svinje, a Lila-
Lulu je kreštao: - Budući da imamo toliko darovitih puhača među sobom ili pred sobom, ha,
ha, ha. sada nešto za prijatelje puhačke glazbe! - I čovjek za glasovirom je zasvirao: “Vjetar
mi je ispričao pjesmu”, opet hit Zare Leander. Lila-Lulu je kleknuo ispred Divinine guzice i
zapjevao: - Vjetar mi je ispričao pjesmu. - I svaki put kad bi se pojavila riječ “vjetar”. Divine
bi ispuštao vjetrove, a publika je bila razgaljena.
I na kraju je bilo: - Dođi, dođi, dođi... - i tu Divine nije ispustio vjetar već je zastenjao
kao da ima orgazam. Nakon tog vrhunca nastupila je pauza.
Michael je zaklopio svoj rokovnik: - Razgovor je završio.
- Pročitaj - reče Rufus.
- U Cental avangardnog kazališta nekoliko sljedećih vikenda zakazuju si sastanke
transvestitske zvijezde Lila-Lulu i Divine, koji su poznati i izvan granica naše metropole.
Lila-Lulu i Divine, u građanskom životu damska gospoda, očituju svoj skriveni ženski
potencijal. Široka paleta njihovih izražajnih mogućnosti seže od nježnih međutonova do
burleske koja pršti životom te njihovu predstavu pretvara u ekspediciju u seksualnost koja
spaja granice. Ovdje se ne glorificira nikakva pretjerano ozbiljna feministička problematika
pronalaženja sebe, ovdje frivolna škvadra transvestita uz šampanjac Veuve-Cliquot kritički-
sarkastično drži zrcalo ispred malograđanštine. To je nešto što napredni muškarci, ali i
žene koje su već naučile smijati se sebi samima moraju vidjeti. Još jedna predstava duha
svjetskoga grada koja ponovno pokazuje što znači avangarda u našoj metropoli. Publika je
zahvalila sa standing ovations.
- To si doista vrlo brzo napisao - zadivio se Rufus.
- Nema problema, to je standardno trabunjanje o kulturi. A kao naslov uzet ću:
“Travestija koja ne poznaje granica kao prodor u svijet potisnutih emocija”. To naši čitatelji
dobro prihvaćaju.
 - A zašto bi to bila avangarda ako muškarci pokazuju da su žene užasne i da ne znaju
pjevati? - upita Tanja bijesno. - Otrcanije teme nisam vidjela.
- Ako bih pisao o kulturi ovoga grada, kakva ona stvarno jest, primijetilo bi se kako je
suvišan moj posao izvjestitelja o kulturi - odgovori Michael jednako tako ljutito.
- Neovisno o tome, standing ovations su izostale.
- Tamo prijeko su dvojica ustala.
- Ustala su jer su odlazila.
- Jednoznačno su ustala dok se pljeskalo, dakle, bile su to standing ovations. Osim toga,
tako sada uvijek pišemo.
- Ako bi žene izvodile takav šou odjevene kao muškarci, onda to ne bi bila avangardna
umjetnost, već samo glupava mržnja prema muškarcima.
- Ako ti se ne sviđa, možeš otići. Onda ću još dodati... Samo jedna jedina dama,
povrijeđena u svojoj ženskoj časti, napustila je demonstrativno avangardno kazalište...
Rado ću to napisati, jer će time predstava postati privlačnija za napredne malograđane.
- Zaboravi. Ali trebao si me prije upozoriti. Ili i ti imaš pedagoških ambicija?
- Ne. Mislio sam da poznaješ naše avangardno kazalište.
Rufus je uspio promijeniti temu. - Znaš li sada što ćeš napisati o tečaju kuhanja?
- Ne. Priča o kuhanju je predosadna, ja ću to garnirati jednom sretnom pričom tipa
“Gdje lonci nalaze svoje poklopce”. Ima li kakvih dobrih vijesti kod vas?
Tanja se nasmijala.
Rufus je uzdahnuo: - Nismo još dotle stigli. Ali, zapravo, moram ipak obavijestiti o
jednom uspjehu - i pritom je važno promatrao Tanju.
- Kojem?
- Svojoj odluci da ne čekam duže na odluke drugih, već da sam zahtijevam odluke.
Baš to sam i ja zaključila. - A što si čekao? - uzviknula sam.
- Možda sam čekao ženu poput Tanje, koja će mi reći kamo treba ići.
- Pa to je fantastično - i Tanja poljubi Rufusa usred obrve.
- Obavještavajte me redovito - reče Michael.
Sise koje cvile ponovno su skakutale po pozornici. Namazale su se ružem za usne poput
klauna. Pjevale su ponovno staru poznatu pjesmu koju uvijek rado čujemo: - Poljubi me,
molim te, molim te, poljubi me...
- ali one su to, dakako, pjevale drukčije, one su hroptale: - Ševi me, molim te, molim te,
ševi me dok sve ne izađe, a onda ću se odmoriti! Ali samo malo.
Podigla sam kutove usana prema gore da mi se ne bi moglo reći kako sam feministica
koja nema smisla za humor. No moje su misli kružile oko Rufusa i Tanje. Ako je nju čekao,
onda bi sada trebao plivati u sreći, poželjeti zagrliti cijeli svijet, ali on nije zagrlio čak ni
Tanju. A Tanja je utonula u promatranje svog popravljenog opalnog prstena.
Kad su se Sise koje cvile napokon smirile, zapiskutao je Michael:
- Meni je dosta. Krenimo u zonu bez kulture.
 - Hoću kući - reče Tanja. - Želim sutra biti lijepa. Idem, naime, na izložbu u Francuski
bankovni centar.
Michael pogleda u svoj rokovnik: - Točno, sutra navečer je otvaranje izložbe. Ondje ima
uvijek izvrsnih kanapea i najfinijeg šampanjca. I ja idem tamo. I mogu ti jamčiti da će ti se
tamo svidjeti. Znaš li što se izlaže?
- Povijesni nakit iz Francuske. Kod mog draguljara visio je plakat i kad sam rekla da me
to zanima, dao mi je ulaznicu za otvaranje.
- Čestitam od srca - reče Rufus.
Između koliko je muškaraca stajala Tanja? Uopće više nisam ništa shvaćala. Rufus,
Detlef i draguljar? Ali sve to skupa mene se uopće ne tiče.
- Lijepi, strance - pjevale su Sise koje cvile, iznimno ozbiljno i iskreno.
- Ja sada idem - rekla sam. - Odmah sutra ujutro bacam se na nacrte.
- Da te odvezemo na autobus? - upita Rufus, brižno kao i obično.
- Nije potrebno.
Jasno sam vidjela svoj put pred sobom.
 67. POGLAVLJE

U zoru je netko lupao na moja vrata. Kad sam uspjela otvoriti jedno oko, vidjela sam
Noru u narančastoj trenirci ispred kreveta. Uzbuđeno je uzviknula: - Sinoć je nazvala
Angela Faber, kći Benediktova šefa!
- Ona je moja sestrična - prošaputala sam pospano. Zar mi je Nora usred noći morala
objašnjavati tko je Angela Faber?! A ja nisam imala spavaćice na sebi. Povukla sam pokrivač
do vrata.
- Upravo se vratila s godišnjeg odmora pa je posve zaboravila da je Benedikt na
seminaru. Vrlo ljubazno se ispričala.
Kakva glupost! Bar je Angela bila dovoljno mudra da ne kaže Nori da Benedikt nije na
seminaru za tvrtku. Ili je bila još gluplja i doista je vjerovala kako je to zaboravila? To je
posve moguće uz Angelin ptičji mozak!
- Morala sam joj reći da su tvoji znanci prevarili Benedikta s tim hotelom te da ne mogu
dati ni pfeniga za preuređenje. Htjeli su samo besplatno doći do Benediktovih ideja. Nadam
se samo da dečko zbog toga nije imao problema sa šefom, pa će zato gospođica Faber
svratiti danas popodne u petnaest sati.
- Zašto će doći ovamo? Benedikt dolazi tek sutra navečer od svog oca... sa seminara. -
Uh! Ništa nije primijetila.
- Želi razgovarati baš s tobom, to traži Benediktov šef.
Zar da ja budem kriva što biro nije dobio narudžbu? Ako je netko za to kriv, onda je to
stric Georg! Ako su njemu projekti jeftiniji od tri milijuna suviše bijedni, onda je to trebao
prije reći. Ane pustiti Benedikta da naleti na nož. - Neka dođe - rekla sam budno i ljutito.
- Baš šteta što je i Medi otputovala. Medi bi rado upoznala gospođicu Faber.
Nema veze. Naprotiv. Zato će Angela sada upoznati mene.
Odmah sam ustala i počela pospremati svoju sobu. Baš je Angela morala biti moj prvi
gost ovdje. Neka samo dođe, ovdje može vidjeti kako fantastično znam urediti sobu s vrlo
malo novca. Svakom bi se moj sobičak svidio više od dosadne izložbe pokućstva u njezinim
prostorijama. Nije imala izgleda: jasno i glasno ću joj reći u lice kako s moje strane ne
postoji više nikakvo zanimanje za radni odnos kod njezinog tate, neka si taj posao zatakne
za šešir. A ako njezinom tati hotelski projekt donosi premalo dobiti, onda je trebao, molim
lijepo, ne žaleći se, odustati od posla. Umjesto da pošalje ovamo svoju pseudotajnicu Angelu
da prigovara!
Pospremajući, sjetila sam se da će Angela vidjeti cijelu ružnu kuću, cijelo trošno zdanje.
Što li će misliti kad ugleda Norinu visokovrijednu vitrinu u dnevnoj sobi? Tu neugodnost
sam morala prištedjeti Benediktu. Angela je smjela vidjeti samo moju i Benediktovu sobu.
Morala sam je se dokopati prije Nore i odvesti je odmah gore. Molila sam da Nora ništa ne
pokvari. Očistila sam stube na hodniku i zahod; ako bi Angela htjela ići na zahod, teško bih
joj to mogla uskratiti.
Osim toga, kupila sam cvijeće. Cvijeće je najbolji dokaz da se njeguje toplo kućno
ozračje. Plemenite tulipane za svoju sobu i kitu užasno skupih golemih proljetnih cvjetova
koje sam aranžirala dolje u hodniku na stolčiću kako bih odvratila Angelin pogled od tapeta
i umjetničkih reprodukcija. Učinak je bio doista bombastičan. Kada se uđe kroz vrata i
skrene iza ugla, vidi se samo kita cvijeća.
Kad je Nora ugledala kitu, rekla je: - U vrtu ima već i tulipana, mogla bih ih u
ponedjeljak dati Medi za dobrodošlicu.
- Ona će se sigurno radovati - rekla sam, ništa ne sluteći.
Sat poslije stajao je u hodniku još jedan buket, četiri bijedna tulipana i suhe grančice u
pola metra visokoj vazi na podu od žuto-sivo-smeđe prugaste keramike. Iz vaze je stršio
plastični umetak bez kojeg bi bijedno cvijeće netragom nestalo u vazi. A najgore od svega:
Nora je stavila tu vazu točno uz stolčić s mojim predivnim buketom. Njezin smiješni buket
činio je smiješnim i moj buket i mene. Angela će jednim pogledom primijetiti kako je cvijeće
postavljeno posebno za nju.
Bila sam preživčana da bih raspravljala s Norom o nekom drugom mjestu za njezinu
vazu. Napokon, zaključila sam: netom prije nego što Angela stigne, gurnut ću vazu brzo u
kut iza stubišta. Uvijek su najbolja rješenja tiho i potajno stvaranje činjenica!
Zatim sam riješila problem odjeće. Bilo bi glupo da se posebno uredim za Angelu, htjela
sam izgledati posve normalno. Nakon zrela razmišljanja odlučila sam se za svoju majicu od
185 maraka i stare, ali čiste traperice, a uz to i naušnice u obliku ljubica. Angelinoj hrpi
nakita ionako nisam mogla konkurirati, ali moj nakit bio je od muškarca koji me volio! I u
stilu s naušnicama mali dašak ljubičastog sjenila u vanjskom očnom kutu, samo točkica.
Provjerila sam svoj izgled u zrcalu. Upravo je onakav kakav treba biti da priopćim Angeli
što je zapravo posrijedi.
 68. POGLAVLJE

Imala je petlje zakasniti sat i pol! Iznervirana, buljila sam s prozora kupaonice na ulicu,
kadli napokon stigne njezin auto i istog časa začuli Noru kako juri na vrata. Naravno da je
ona nadzirala ulicu s kuhinjskog prozora.
Čula sam Noru pred kućnim vratima: - Drago mi je, gospođice Faber, što vas mogu
pozdraviti kod nas, moj sin mi je već toliko pričao o vama, i to samo dobro!
- Tata me zadržao - čula sam Angelu. - Imali smo hitan razgovor...
Odmjerena koraka sišla sam do vrata dnevne sobe i opazila kako uz stolčić s mojom
kitom cvijeća stoji ponovno Norina vaza. Obuzeo me bijes: to je bilo previše za Angelu!
Stajale su još na vratima.
- Znam Benediktov problem! Sami znate koliko često momak radi prekovremeno!
Jedna je kitica bila i više nego dovoljna za Angelu. Neće ona ovamo ulaziti okružena
cvijećem. Onda neka nestane moje kitice, istrgla sam je iz vaze... ali one su me vidjele... -
Bok, Angela, već si stigla? - rekla sam što ležernije.
- Oooh, bokić - reče Angela obijesno. - Cvijeće za dobrodošlicu zaista nije bilo potrebno.
Činila sam se sama sebi beskrajno glupom, poput malog djeteta koje mora uglednoj
odrasloj osobi predati cvijeće. Gotovo sam napravila kniks. Ali kad sam vidjela kako je
Angela bila odjevena, opet sam se osvijestila. Nosila je jednodijelno odijelo pljesnivozelene
boje, sa strane na prsima imalo je bež pruge, koje bi trebale činiti osobu vitkijom, ali u ovom
slučaju nisu to činile. Odijelo je posvuda imalo izbočene šavove koji bi trebali biti
dekorativni, ali bili su samo izbočeni. Najgori je bio debeli bijeli patentni zatvarač koji se
nadvio nad trbuh i sezao do između nogu. A uz to crveno-plava kosa spletena u pletenicu.
Izgledala je poput neke debele lutke koju je neko okrutno dijete uguralo u Barbikinu
haljinu. A bila je i urešena Barbikinim nakitom: tri lanca jedan preko drugoga i na svakom
prstu najmanje jedan prsten. Angelin prizor bilo je optičko nasilje. Zar je doista povjerovala
kako sam smatrala potrebnim kupiti za nju tako skupu kitu cvijeća?!
- Cvijeće nije za tebe - rekla sam. - Upravo sam ga htjela staviti u vazu - gurala sam ga
pred Angelinim očima u vazu. - Benedikt mi ga je poslao. - Kakav genijalni izgovor!
- Benedikt ti je poslao cvijeće? - uzviknu Nora. - Ali zašto bi ti momak slao cvijeće?
- Postoje najčudniji povodi za slanje cvijeća - reče Angela glupavo. Nora više nije ništa
govorila.
Tu je bila moja šansa da spriječim Noru da odvede Angelu u dnevnu sobu.
- Idemo gore u moju sobu - zapovjedila sam i popela se. Angela je pošla za mnom bez
pogovora, rekavši Nori: - Na žalost, nemam vremena.
Fantastično kako je to funkcioniralo. Glasno sam zatvorila vrata za nama da Nora ne
dođe na pomisao da nam smeta.
Angela se baci na krevet kao da je soba njezina, a ja da sam došla k njoj u posjet.
Najprije se ogledala: - To je mala soba.
Zar je htjela kritizirati moju sobu? Ostala sam cool: - Kava je sada hladna, budući da si
došla tako kasno.
 - Ionako neću kave - reče Angela. - Dobit ću, naime, bebu.
- Ti?! - bila sam osupnuta. - Ti? Trudna? - nisam mogla a da ne stanem zuriti u njezin
trbuh, odijelo od stretcha prianjalo je uz nju kao da je slijepljeno, trbuh uopće nije izgledao
kao da je u drugom stanju i nigdje se nisu ocrtavale gaćice ispod uskog odijela. Očekivala
sam da ću između zubaca patentnog zatvarača otkriti kakvu Angelinu stidnu dlaku. Sabrala
sam se jer i na neukusne lonce dolazi poklopac. - Oh, to mi je drago - rekla sam naglašeno
radosno.
- Ne vjerujem da ti je doista drago što ću dobiti dijete - reče Angela i naprći usne poput
Barbi. - Tipično za tebe! - rekla sam još naglašenije radosno. A zapravo je to za mene bila
doista radosna vijest, jer ako rodi, znači da će uskoro prestati raditi u tvrtki svog oca, pa će
tada...
- Otac je Benedikt.
- Benedikt? Koji Benedikt? - rekla sam i u ustima osjetila okus kao da sam pojela
aluminij. - Ja ne poznajem tvog Benedikta.
- Postoji samo jedan Benedikt - reče ona.
- To nije točno, poznajem više njih koji se zovu Benedikt, npr.... - i odjednom sam i u
trbuhu osjetila okus kao da sam pojela aluminij.
- Postoji samo jedan Benedikt - reče ona - za tebe ili za mene.
- Možeš li prestati brbljati takve gluposti - stala sam se derati na nju. - Zacijelo si
sanjala da Benedikt s tobom... - nedostajala mi je riječ. - A kad se to dogodilo?
Nasmijala se radosno. - Pa na primjer 24. prosinca.
- Ti si luda. Lažeš. Dvadeset četvrtoga prosinca bio je, naime, slučajno Badnjak.
- Tada me Benedikt posjetio. Došao je po auto. A da bismo to proslavili, popili smo
sektić, pa je Benn smatrao kako sekt i seks...
- A tvoji roditelji - uzviknula sam - gdje su oni bili?
- Draga Viola - reče Angela glupavo ledeno - ja sam stara trideset godina, bolje rečeno
mlada, pa me roditelji već smiju tu i tamo ostaviti samu kod kuće. Ali ako baš hoćeš točno
znati...
- Hoću točno znati!
- Moji su roditelji otišli s Rotary klubom u neko sirotište radi podjele božićnih darova,
pa su sirotoj djeci darovali prave plišane medvjediće.
- Nevjerojatno - rekla sam šapćući.
- Nisam mogla povjerovati - reče Angela. - Takav plišani medvjed stoji cijelo bogatstvo,
ali Rotary klub ne škrtari. A tata se dogovorio s novinama da posebno treba spomenuti
kako su darovani pravi plišani medvjedići, dakle, isplatilo se što se tiče ugleda.
- Uopće me ne zanimaju tvoji usrani plišani medvjedići!
- Pa rekla si da želiš točno znati.
- I čak ako te Benedikt možda jednom zabunom u pijanstvu...
- Nemoj, molim te, biti bezobrazna - reče ona kao da sam uvrijedila veličanstvo. - Nisam
nipošto ostala u drugom stanju odmah prvi put, Tek treći put.
- A kad je to navodno bilo?
 - Ako baš hoćeš točno znati: dvadeset trećega ožujka.
- Koji je to bio dan?
- Petak prije tri tjedna.
Tada sam bila na tečaju kuhanja.
- Znaš li što to znači? - upitala me ona nasmiješena od uha do uha.
- Što bi trebalo značiti?
- Bit će to božićno dijete. Mama je izvan sebe od sreće. Za Božić će postati baka!
Prije tri tjedna: te večeri pripremala sam s Rufusom svitke od govedine, a Benedikt s
Angelom božićno dijete. - Nije istina! - uzviknula sam tiho.
- Jest. Ovaj put se jajašce ugnijezdilo. Moj ginekolog kaže, doduše, da bih možda trebala
računati s carskim rezom budući da imam usku zdjelicu, ali mama kaže da je i njoj to rekao
liječnik kad je bila sa mnom u drugom stanju, ali tada...
- Misliš li možda da će se Benedikt sada oženiti tobom? Samo zato što si u drugom
stanju?
Naprćila je usta: - Tata to ne dopušta.
- Zašto ne dopušta?
Naprćenim ustima rekla je: - Ne bih htjela o tome razgovarati. Ostala sam bez riječi. A
zatim sam se izderala na nju: - Nećeš o tome razgovarati jer lažeš. Sve je laž!
- Tata se boji da se Benedikt polakomio za mojim novcem i da se želi zapravo oženiti
tvrtkom.
- To nije istina!
- To ja kažem tati. Ali tata kaže da mogu imati dijete i bez braka. Da to meni uopće ne
treba. Odjednom je zajecala: - Tata je čak tako bezobrazan da želi izbaciti Benedikta ako se
vjenčamo. - Zajecala je ponovno. - Ali ja ću njega već srediti.
- Ali Benedikta nećeš srediti!
- Kod nas je to bila ljubav na prvi pogled. Kad je prvi put došao i kandidirao se kod nas,
odmah me pogledao lukavo u oči. - I pri tome se obijesno stane igrati pramenom kose.
Zatim sam otkrila među jednim od osam prstena, koje je nosila, onaj obruč od rubina.
Rubin na rubinu. Prsten koji je zapravo trebao biti moj.
- Gubi se, gubi se smjesta iz moje sobe! Iz mog života. Goni se.
- Ionako moram ići. - Poduprla se o naš krevet i ustala. - Zar ćeš me izbaciti a da nisam
ni razgovarala s njegovom majkom?
Nasmijala sam se podrugljivo: - Nitko ne može napustiti ovu kuću a da to ne primijeti
njegova majka. Ispričaj njoj svoju bajku!
- Dogovorili smo se da će Benni to sam reći mami. Otac to već zna.
- Lažeš.
- Benni me nazvao. I Benni kaže, ako se njegov otac pojavi sa svojim porsheom kod mog
tate, moj će se tata sigurno smekšati.
- Jeste li se dogovorili i to da ćeš mi ti to reći?
 - Benni je mislio da bih ti ja kao žena mogla bolje objasniti što znači imali dijete. I da
njemu strašno puno znači što će postati otac. Dakle, sada znaš. Bokić. - I ona ode.
Ostala sam nepomično stajati na vratima svoje sobe. Ona se sjurila niz stube.
- Nemam vremena, imam opet sastanak s tatom. Ali sigurno ćemo se uskoro opet
vidjeti.
A na vratima je Angela još izjavila: - Zar nije divno što je opet proljeće? Posvuda niče
novi život... To je laž. Sve je mrtvo. I ja sam mrtva. Da nisam mrtva, ridala bih. Ali nisam
zaridala.
 69. POGLAVLJE

Sjedila sam ukočena na stolcu na kojem sam sjedila dok je Angela pričala svoju priču.
Sjedila sam ukočeno u Denediktovoj sobi. Ništa, ama baš ništa nije dokazivalo da je
Angelina priča istinita.
Htjela sam otići do telefonske govornice i nazvati Benedikta, ali nisam bila sposobna
spustiti se niz stube i otvoriti vrata; bila sam paralizirana.
No napokon je, pošto je već davno pao mrak, pobijedio moj zdravi razum, koji mi je
dokazivao da sve to ne može biti istina te sam se uputila do telefonske govornice. Benedikt
se odmah javio na autotelefonu.
Dolazi upravo od oca i vozi natrag u hotel.
Benedikt je rekao: - Viola, ne mogu shvatiti kako ne možeš izvući zaključke iz te priče.
- Kako to misliš? Što trebam učiniti?
- Mislim da nemaš ništa od toga što sjediš kod moje majke u kući i mučiš se. Jamačno si
ti kriva.
- Jesi li darovao Angeli prsten, onaj s rubinima?
- Ona ga je potajno kupila. Takva je ona. Nisam mogao ništa više učiniti.
- Nije istina! Ništa nije istina, ni to da sada posjećuješ svog oca ni da si na puta s
Mercedes - vikala sam ridajući.
Benedikt je zašutio.
A zatim sam čula Mercedes kako govori: - Sjedim ovdje u autu uz njega. Vidimo se,
sretno.
Zatim je opet Benedikt bio na telefonu. Ja sam samo naricala.
- Viola, vjerujem da će ti pomoći kad doznaš kako je tvoj stric Georg večeras
razgovarao telefonski s tvojim ocem. Ne moraš to više sama reći svom ocu.
- A što da radim?
Ne, najgori trenutak u mom životu nije bio onaj kad mi je Angela priopćila da je
zatrudnjela s Benediktom. Najgori trenutak u mom životu bio je onaj kada je Benedikt
rekao: - Viola, možeš se vratiti ocu kad god želiš.
I sada više nisam imala kovanica za telefoniranje.
To nikako nisu mogle biti posljednje Benediktove riječi. Jurila sam ulicama da nađem
nekoga tko bi mi mogao promijeniti novčanicu od deset maraka ili mi prodati telefonsku
karticu. Nisam nikoga našla. Odjurila sam kući da odande nazovem Benedikta. Nora je
gledala televiziju, nadzirući telefon. U džepu hlača našla sam nešto kovanica, vratila se do
telefonske govornice i doista uspjela nazvati kovanicom od deset pfeniga, al i on je već bio u
svom hotelu. Međutim, nisam znala u kojem. U cijelom tom očaju došla sam na genijalnu
zamisao. Nazvala sam Rufusa, on je sasvim sigurno imao popis svih hotela. Rufus bi mi
mogao reći gdje je Benedikt, što da radim da ga nađem. Rufus je bio na telefonu na recepciji.
- Halo, što je? uzviknuo je. Gdje si?
 Ne znam više što sam ispričala Rufusu. Čula sam u pozadini Tanju kako se smije, ona je
sasvim slučajno navratila u hotel, a zatim se Tanja prestala smijati. I Rufus je rekao: - Viola,
molim te, idi sada kući. Doći ćemo što prije.
Vratila sam se, ostala pred kućom, što da radim ondje, smijem li uopće još ući u kuću?
Sjela sam na rub ceste zureći u crnu daljinu, u crnu ulicu pred sobom i nisam mislila ni na
što drugo osim na Rufusov klopotavi kombi, koji će doći odmah ili uskoro ili jednom.
Odjednom je preda mnom zakočio taksi. Izašla je Tanja. - Kako možeš u tamnoj odjeći
noću sjediti na ulici! Taksi te skoro pregazio!
- Meni je svejedno.
- Dođi - reče Tanja energično i ode prema kući - uzet ćemo ono najnužnije.
Čemu mi treba najnužnije? No bezvoljno sam otvorila vrata. Nora je otvorila vrata
svoje spavaće sobe. Nisam je ni pogledala, već sam otišla u svoju sobu.
- Dobra večer - reče Tanja - oprostite, molim vas, htjela sam samo nešto uzeti. Nadam
se da vas nisam probudila. Laku noć.
Mislila sam da je to moj sin - reče Nora iznenađeno. - Vi ste znanica gospodina
Windricha?
- Poznajem ga.
Moj sin je trenutačno na seminaru...
- Neću ništa od vašeg sina. Taksi me dolje čeka. Laku noć. Nora je nestala.
Po Tanjinim uputama zapakirala sam iz ormara nekoliko komada donjeg rublja,
pulovere, cipele i vrećicu s kozmetikom u jedan kovčeg. - Ponesi i kaput - reče Tanja - može
opet zahladnjeti.
Već je bilo hladno. - Kamo idemo?
- U hotel, dakako. Rufus nije mogao doći, mora paziti na hotel, osim toga, tvoj ga je
poziv živčano posve uništio. - Smijala se kao da je to nešto veselo.
Rufus je čekao na ulazu u hotel ponašajući se kao da sam grozničavo očekivano srce
donatora za milijardera spremnog na operaciju ili štogod drugo što spašava život i što je
isporučeno u posljednjoj sekundi. A ja sam bila sušta suprotnost svega toga. Mislio je da bih
mogla stanovati u sobi broj 11, pa me pitao bi li mi odgovarala ta soba. Kazao je da sam
jednom izjavila kako mi se ona najviše sviđa. Da nazove mog oca? Moj otac će se sigurno
brinuti. Tanja je rekla da je pretjerano nazivati oca noću u jedan sat. Pa neka popijem čašu
crnog vina s tabletom za spavanje. Rufus je rekao da bi mi to moglo naškoditi. Tanja je rekla
da bi mi to moglo koristiti. Meni je bilo svejedno.
Odveli su me u sobu broj 11, sobu s tapetama s ivančicama i francuskim krevetom.
Tanja je donijela čašu crnog vina na čijoj su površini plivale mrvice. Odjednom mi je bilo
bolje. Uz krevet je bio telefon. Napokon telefon na dohvat ruke.
To nisu bile posljednje Benediktove riječi.
 70. POGLAVLJE

Kad sam se probudila u nedjelju prije podne, zvonila su svadbena zvona u crkvi. Nisam
više znala zašto se nalazim u hotelu Harmonie, sve se dogodilo tako naglo. No Benediktov
autotelefon bio je zauzet, a kad nije bio zauzet, nije ga bilo. Da poludiš od očaja.
Netko je pokucao na moja vrata. Bio je to Rufus. Rekao je kako je nazvao moj otac, on je
sam došao na ideju da bih mogla biti u hotelu. Da je moj otac bio vrlo ljubazan i da mi je
nekako laknulo, neka ga nazovem čim mi bude bolje. Rufus je mislio kako bih morala nešto
pojesti i rekao da ima vrlo ukusno marinirano pečenje u mikrovalnoj pećnici.
Mene je zanimalo samo jedno: - Hoćeš li danas vidjeti Tanju? - Ne.
- Ali možeš je nazvati. - Imala sam, naime, ideju: neka Tanja nazove svog bivšeg dečka
Detlefa, on kao Benediktov kolega zna je li sve to što je Angela tvrdila laž.
- Ali Benedikt je sam to potvrdio - reče Rufus. Osim toga, Tanja vjerojatno nije kod
kuće, htjela je danas otići u šetnju sa svojim draguljarom.
No Tanja je bila kod kuće, ali nije imala volje nazivati Detlefa, jer je htjela otići u šetnju
sa svojim draguljarom. Ipak, obećala je da će nazvati Detlefa kasnije.
Pričekala sam u hotelskom predvorju u sobici gospodina Heddericha zureći u televizor,
to je bilo bolje nego u sobi broj 11 zuriti u telefon.
Tanja je nazvala tek nakon TV dnevnika: - Detlef je rekao da se ne bi čudio ako je
Benedikt opalio Angelu.
- Je li doista to tako rekao? To ne vjerujem.
- To je smisao onoga što je rekao.
- Ali mora imati neko objašnjenje za to, ne može to tek tako tvrditi.
- Objašnjenje... - oklijevala je Tanja. - Detlef smatra da je moguće da se Benedikt,
podlegavši određenim prisilama, morao pokoriti volji šefove kćeri.
Očito da je Tanja to smislila. - Reci mi, molim te, što je doista rekao!
- Zaboravila sam - uzviknu Tanja. - Benedikt te napustio jer je sada ćopio šefovu kćer.
Nema veze zašto! Dovoljno je da je istina.
- Ako si zaboravila što je Detlef doista rekao, onda mi daj, molim te, njegov telefonski
broj.
Tanja je zalupila slušalicom.
ARufus je ponovio kakoje Benedikt sam potvrdio. I neka nazovem svog oca. Ne, Rufus
je sam rekao neka nazovem oca tek tada kad mi bude bolje, a sad mi je gore. Odjurila sam u
sobu broj 11.
Navečer u pola jedanaest nisam više izdržala. Tanja se morala sjetiti što je Detlef točno
rekao. Čekala sam beskrajno na telefonu sve dok se Tanja nije javila.
- Dobro - reče ona pospano - sad sam se sjetila doslovno onoga što je Detlef rekao - i
upitala me gotovo prijeteći: - Hoćeš li to zapisati?
- Zapisati? Ne, htjela sam samo točno znati, po mogućnosti... Rekao je: - Naravno da je
Windrich opalio šefovu kćer, to je jedino što zna taj mangup. On mora praviti karijeru preko
kreveta. A tko je jednom opalio šefovu kćer. mora stalno opaljivati! - i tu Tanja tresne
slušalicu.
 71. POGLAVLJE

Nema idealnijeg mjesta za samoubojstvo od hotela. Ako se ništa vise ne da promijeniti,

nema ništa idealnije nego počiniti samoubojstvo. Ili bi Angela morala umrijeti. Prošlog
tjedna pročitala sam u nekom Časopisu neobično pitanje: “Ako biste imali mogućnosti ubiti
nekog čovjeka, a da nikada ne biste bili otkriveni kao počinitelj, biste li to tada učinili?”
Do prošlog tjedna spontano sam mislila: ne. Sada sam pametnija: DA. DA. DA. ANGELU.
Hoću li ikada moći zaboraviti da je Benedikt jednom bio spreman napustiti me zbog
Angele? Nije on kriv za to. Nije me on htio napustiti zbog Angele, nego zbog djeteta. To je
viša sila.
Angela je igrala trudničku lutriju. I dobila. Benedikt je izgubio. Ili možda nije? Nora će
tvrditi kako je Angela bolja partija. Što bi bilo da sam ja zatrudnjela s Benediktom? U tom
trenutku sam se sjetila: imala sam listić lota sa šest pravih pogodaka, a zaboravila sam ga
predati...
Tko nije voljen, bezvezan je. Postala sam bezvezna. Ako netko postane bezvezan, nema
idealnijeg načina da uspostavi vezu nego da počini samoubojstvo. Nakon tvog
samoubojstva reći će odjednom svi kako si bio zanimljiva osoba koju društvo nije
prepoznalo. Nakon tvog samoubojstva odjednom si najdraža prijateljica svih koji prije toga
nisu htjeli s tobom imati posla.
Život je poput dobrog romana: sretnih završetaka ima samo u lošim romanima. A ako
su pak na kraju svi nesretni, beznadni za sva vremena, onda je to istaknuto djelo. Zašto se
smatra malograđanštinom kad netko hoće biti bar malčice sretan?

Ako se ništa više ne da promijeniti, treba jednostavno skočiti s prozora ili si prerezati
žile. Sve je govorilo za to da se trebam ubiti. Ivančice na tapetama bile su poput ukrasa na
grobu.
Samo jedan korak. Samo jedan korak. Ili šaka tableta za spavanje.
Sranje, sranje, sranje.
 72. POGLAVLJE

Možda to nisam učinila zbog Rufusa. Ako skočim kroz prozor, imat će problema s
mojim smrskanim lesom. Ako prerežem žile, morat će čistiti krv. Gospođa Hedderich bi
samo stajala uz njega i pričala koliko je ona krvi izgubila pri svojim bolestima. A nisam
imala ni jednu jedinu tabletu za spavanje.
U ponedjeljak ujutro nazvala sam majku, ona ne može vjerovati, osjeća se kao da ju je
netko udario maljem po glavi. U pozadini se Annabell derala da ću se smjeti igrati sa Solveig
kad se vratim. Solveig je vikala: - Hoću telefonirati! - Otac je poručio da će kasnije nazvati.
Kad je zatim nazvao iz ureda, ispričao mi je kako je njegov brat Georg užasno ljut na
Benedikta, koji je zaveo njegovu čednu kćer i sada on neće ni čuti o njihovu vjenčanju. - Ali
to je njihova stvar - reče moj otac kao da se to mene više ne tiče. I on smatra da je zapravo
bolje budem li privremeno i dalje radila u hotelu kod ljubaznog gospodina Bergera, jer je
rad najbolja terapija protiv svih briga. - Moraš nešto raditi, onda život ide dalje.
Moj otac nije razumio da je užasno ako život ide dalje, iako bi svijet trebao stati.

Benediktov autotelefon bio je pokvaren, neprekidno se čuo znak zauzeća. Kad sam ga
nazivala kući, uvijek bi se javljala Nora. Poklopila sam. Kad bih nazivala kod Benedikta u
biro, Angela bi bila na telefonu. Spustila sam slušalicu. Jednom se javio gospodin Wöltje: -
Gospodin Windrich nije tu - rekao je. - Imate li kakvu poruku?
Ostavila sam mu svoj telefonski broj i broj sobe. Gospodin Wöltje je to zapisao kao da
ne zna tko sam. Benedikt nije nazvao.
Tri beskonačna dana i tri beskonačne noći ležala sam pokraj telefona. Ljubila sam svoj
jastuk i pitala se je li Benedikt sam u našem krevetu.
Rufus mi je nosio hranu. Nisam je ni taknula. Pitao me da li da mi Walkwoman usisa
prašinu u sobi? Ne treba.
 73. POGLAVLJE

Nakon tri dana nisam više izdržala uz telefon, odlučila sam čistiti.
Rufus se ponašao prema meni kao prema teškoj bolesnici. Pitao me jesam li doista u
stanju čistiti.
- Zašto ne? Pa nisam slomila nogu.
Nato Rufus upita: - Zar se može čistiti slomljena srca?
- Zašto ne? Sve što sam činila bila je tek druga riječ za čekanje.
U petak je došla Walkwoman do mene. Vlažnih očiju je rekla: - Donijela sam ti svoj
rezervni walkman. Tebi treba glazba. Znaš gdje su moje kasete u regalima. Uzmi što ti treba.
Walkwoman je imala pravo. S walkmanom mi je lakše razmišljati, srce se ne grči kad
zazvoni telefon, jer ne čujem zvonjavu telefona. A ako se glazba sluša sasvim glasno,
zaglušit će svaku misao.
Radila sam kao u omaglici. Bilo je dosta posla. Deset žena koje žele postati prodavačice
strojeva za pletenje stanovale su tjedan dana kod nas. U blizini hotela održavao se seminar
za propagandistice kućnih strojeva za pletenje. Rufus je rekao kako mu je žao žena, one su
morale za taj seminar platiti mnogo novca i kupiti stroj za pletenje samo da dobiju posao
koji je više nego upitan. Jednom sam ih ujutro vidjela kako sve zajedno odlaze. Nijedna nije
nosila pulover pleten strojem za pletenje ili što drugo pleteno strojem za pletenje, sve su
nosile traperice, bluze i jakne od Štofa. Posvuda su bili ljudi na kojima se nije vidjelo što
rade, što osjećaju. Svi su djelovali posve normalno. A hotel je bio pun očajnika.

Rufus nije htio od mene uzeti novac za sobu broj 11. Hotel ionako nije popunjen. A on
to može bez daljnjega opravdati pred gospođom Schnappensiep. No ja nisam htjela da mi se
išta poklanja. Napokon, Rufus je predložio da će uzeti toliko koliko sam plaćala Mercedes za
svoju sobu. Složila sam se. - Ti ćeš onda preračunati mjesečno najamninu na dane - rekla
sam.
- Preračunati na dane, a zašto to?
- Pa zato što će se raditi samo o danima dok se sve ne razjasni. Zar ti ne misliš tako?
- Da, tako, da, Naravno. - Promatrao je svoje plastične sandale rekavši: - Značajke čuda
jesu da se javljaju posve iznenada.
U drugom tjednu nakon izbijanja katastrofe razbila mi se čaša za pranje zuba. Razbila
se poput moga života, pukotina po sredini. Kakva ironija da sam istog dana našla božju
ovčicu sa samo dvije točkice.
Za sve je bila kriva Angela. Ona je pokrenula katastrofu kao što žene od početka
povijesti pokreću katastrofe. Ona je otišla u krevet s tuđim muškarcem.
Rufus mi je pričao svake večeri kako je Tanja već prije nekoliko tjedana nagovijestila
da će ta priča s Benediktom završiti na taj način.
Ona je to znala od Detlefa.
- A zašto mi to niste rekli?
- A ti bi to vjerovala?
 74. POGLAVLJE

Nisam napuštala hotel, jer sam se bojala da ću propustiti poziv.

A nisam ni mogla napustiti hotel, jer sam se bojala da će me vani odmah pregaziti auto.
Osjećala sam se kao da sam postala jedno ništa pa me nijedan vozač ne bi vidio.
Ali jednom sam morala van, morala sam hitno kupiti tampone. Kad sam ušla u
drogeriju, dvije prodavačice su nastavile razgovarati kao da sam nevidljiva. Stajala sam
neko vrijeme ondje, pozdravila, zakašljala, ali nitko nije reagirao. Izašla sam tako
neopaženo kao što sam i ušla. Sada sam bila sigurna: postala sam jedno ništa.
Dršćući sam se vratila u hotel. Zatim je otišao Rufus i nabavio mi tampone. Donio je
jedan paketić normalnih i jedan super veličine. Nikada prije nije se nijedan muškarac stavio
u tako neugodnu situaciju za mene.
 75. POGLAVLJE

Ne znam kako su dani postajali tjednima. Rufus je pitao svake večeri hoću li jesti s njim
gore u njegovu stanu ili dolje u kuhinji, ili želim li izaći s njim van na ručak ili večeru. Ne, ne,
ne. Rufus mora izaći bez mene, sastat će se s Tanjom te s Michaelom iz metropole, a katkad
odlazi navečer i gospođi Schnappensiep. Pri posljednjoj večeri na tečaju kuhanja pripremio
je s Tanjom tortu od jabuka i donio mi velik komad. A i komad kruha s lukom uz srdačne
pozdrave od Wolfganga, Winfrieda i Wolframa.
Želim sjediti u hotelskom predvorju, moglo bi se dogoditi, a svakog je trenutka jednaka
vjerojatnost, da se pojavi Benedikt. I osim toga: kad navečer sjedim u hotelskom predvorju,
imam osjećaj da sam gost i da ovdje boravim samo kratko vrijeme. Dok sve ne prođe.
Gospodinu Hedderichu je pravo kad sjedim s njim ispred televizora, onda mu nijedan
gost ne može smetati. Izdajem ključeve, smijem provjeravati prijavnice, a on prevozi
kolicima za kovčege prtljagu od auta do dizala. Za to dobiva većinom napojnicu. Od
napojnice popije dodatno pivo. Gospodina Hcddericha ne zanima ništa drugo.
U drugom tjednu došla je gospođa Schnappensiep k meni i rekla: - Draga gospođo
Faber, vi ste još tako mladi; pa zbog toga neće propasti svijet!
Sve je relativno. Uskoro ću napuniti dvadeset šest, a moj je život već prošao.

U trećem tjednu arhitektonski biro Faber vratio je hotelske planove. Moj je stric
napisao jedno pismo u vezi s tim: “Veoma mi je žao što vam naš biro nije mogao pomoći u
vezi s vašim predmetom. Za daljnje informacije stojimo vam u svako doba rado na
raspolaganju.
U prilogu vam vraćamo vaše dokumente da se rasteretimo.
Uz srdačne pozdrave.
Georg Faber”
- Što to znači - upitala sam Rufusa - da se rasteretimo?
- Tako se to piše, ne znači ništa.
I sve fotografije soba i kuće koje sam dala Benediktu kao ogledni materijal vraćaju se
radi rasterećenja. Inače ništa. Ni riječi o Benediktu.

Osjećam se kao kuća kojoj je izvađena srž. Da, Benedikt je i meni izvadio srž.

Četiri tjedna nakon izbijanja katastrofe dobila sam i poštu, ali to je bio samo jedan
bankovni izvadak. Stara adresa bila je prekrižena, a preko toga napisano “Sada u hotelu
Harmonie”. Zašto “sada”? Zašto ne “trenutačno”? Rufus je rekao da to ne mora ništa značiti,
da je to sigurno napisao poštar.
U bankovnom izvatku vidjela sam da je sljedeća stanarina za Mercedes bila knjižena
15. svibnja.
- A zašto plaćaš ondje stanarinu? - upitao je Rufus.
Kakvo pitanje! Dok plaćam stanarinu, mogu se vratiti kad hoću.
 Te je večeri došla Tanja. Htjela je razgovarati s Rufusom. Sa mnom nije htjela ni o čemu
razgovarati. Tek kad sam je direktno upitala, rekla je kako se Detlef više nije očitovao o
slučaju Benedikt. I dodala: - Pobrini se za novac koji ne dobivaš od Windricha.
- Kakav novac? Odakle ti ta ideja?
- Nakon svega što si ispričala! Koliko ti duguje?
Nisam bila raspoložena razmišljati o tome. - Možda polovicu od prodaje našeg starog
BMW-a, ali zato mi je darovao za Božić pola kabrioleta. A možda ću još dobiti novac od
selidbe, jer je Benedikt dobio plaćene troškove od moga strica, a i od kupovine mi još
možda nešto duguje... s druge strane, Benedikt je uvijek plaćao kad smo izlazili.
- Zašto su žene tako glupe kad je posrijedi novac? - uzviknu Tanja. - Zahvaljujući poslu
koji obavljam postajem mrziteljicom žena! Jučer mi je isto tako jedna tajnica koja je htjela
zajam da bi platila kauciju za novi stan plakala na ramenu. Godinama je živjela nevjenčano s
nekim tipom, a budući da su oboje jednako zarađivali, dijelili su sve izdatke ravnopravno. S
njegova računa knjiženi su zajmovi za kupnju stana i auta, a ona je plaćala struju, telefon,
osiguranje i hranu. I sve se to točno bilježilo i prebijalo. Sada je veza pukla, budući da on
smatra kako je nestalo erotike. Za utjehu mu ostaju vlastiti stan i auto. A njoj ostaju plaćeni
računi za struju i telefon te hrana u frižideru. On je svoj novac uložio u mušku mudrost, a
ona je ostala kao tipična žena koja je rasprčkala novac ni za što. Ali uopće nije točno da
muškarci zarađuju više novca od žena zato da bi imali više novca od žena, oni se
jednostavno ne daju prijeći za novac na sentimentalan način.
- Benedikt će mi već vratiti novac.
- Što duže budeš čekala, to ćeš manje dobiti. Stara vjerovnička mudrost. Reci ti nešto,
Rufuse.
- Ja se distanciram od toga. Ali smatram također da Viola ne bi trebala više plaćati
stanarinu njegovoj sestri.
- Njoj još plaćaš stanarinu! Ako mi daš nalog, mogu otkazati trajni nalog. Mogu čak
vratiti stanarinu za ovaj mjesec.
- Pričekala bih dok se Benedikt ne javi.
- Ako storniraš stanarinu, dat ćeš mu barem povoda da se javi. - Sa sigurnošću koja ne
ostavlja mjesta dvojbi Tanja je izjavila: - Kladimo se da će se tada javiti.
Dakle, dala sam Tanji da stornira trajni nalog i posljednju doznaku.
- I molim te, učini mi još jednu uslugu - reče Tanja. - Odvoji se napokon od ovih jeftinih
plastičnih naušnica.
- Naušnice mi ne znače ništa.
- Naravno da znače. Još ih nosiš, jer ne želiš vjerovati da je s njim gotovo.
- Moram najprije znati zašto je gotovo.
- Viola je poput naivnih istraživača dinosaura - reče Rufus. - I oni uvijek žele znati zašto
su dinosauri izumrli.
- Da, pa? - upita Tanja.
- Treba pitati: zašto su dinosauri uopće živjeli tako dugo? - Dakle, Rufuse, zašto su
uopće živjeli tako dugo?
 - Zato što su bili strašno prilagodljivi. Nijedna druga vrsta kralježnjaka koja živi na
kopnu nije tako dugo živjela. Ali svi neprestano pile po tim dinosaurima. Svatko traži neki
nedostatak koji su možda imali. Umjesto da pitaju što se dogodilo s ostalim životinjskim
vrstama!
- A što se dogodilo s ostalim životinjskim vrstama? - upita Tanja.
- One su mnogo brže izumrle. A kada je došao red na dinosaure, masovno su izumirale
ostale životinje i biljke, ali za njih nitko ne pita. Kad se sjetimo da pravih ljudi, ljudi koji su
dovoljno inteligentni da mogu zapaliti vatru, nema niti 0,2 milijuna godina, a dinosaura je
bilo 140 milijuna godina, valja reći da tako dugo kao dinosauri nećemo izdržati. Zatim još
treba pitati kako su oni uopće uspjeli u tome!
- Vjerojatno je sve što ima neki vrlo malen mozak vrlo prilagodljivo - reče Tanja.
- U svakom slučaju, dinosauri nisu krivi što su izumrli.
- Oprosti, molim te - reče Tanja - postoji uvijek neki razlog da se govori o temi koja ti je
na srcu, a ja smatram i gmazove užasno zanimljivima, no kako smo došli od naušnica na
gmazove?
- Pa jasno je kako sam došao na to. Smatram da je posve besmisleno što Viola stalno
pita zašto je veza umrla, umjesto da pita zašto je uopće tako dugo živjela.
- Da, to je jasno - uzviknu Tanja. - Veza je funkcionirala u studentskoj klimi, dok se
radilo samo o požudi i ljubavi. A onda se klima promijenila, radilo se o karijeri i novcu, pa je
prilagodba bila teža. A tko se ne može prilagoditi, mora propasti.
- Neumoljiv zakon evolucije - reče Rufus.
- Ja sam to učila na studiju kao neumoljiv zakon slobodnog tržišnog gospodarstva.
- Možeš li ti jednom razgovarati o nečem drugom, a ne uvijek samo o novcu - rekla sam
iznervirano Tanji. - Slažem se s onim što kaže Rufus da dinosauri nisu za to krivi. Odjednom
se na njih sručila katastrofa...
- Možeš li ti misliti na što drugo nego na ljubav - prekine me Tanja. - I da se vratim na
plastične naušnice, vrati mu ih i daj da ti za to isplati pola automobila.
- Prestanite!
- Dođi - reče Rufus Tanji. - Idemo sada. A putem ću ti objasniti zašto je svaki dinosaur
saur i zašto svaki saur nije dinosaur.
- Zašto? - upita Tanja.
- Zbog zahvalnosti što si me naučila koja je razlika između posudbe i zajma za
međufmanciranje.
Tanja se nasmijala.
Zatim je dvoje kompića otišlo, htjeli su ići u bistro. Ondje je Rufus trebao upoznati
Tanjina draguljara. On se zove Werner. Tanja me nije pitala hoću li poći s njima. Ionako ne
bih išla. Htjela sam biti sama sa svojim mislima.
 76. POGLAVLJE

Ležala sam u krevetu, a u walkmanu sam imala Elvisovu kasetu.

Njegova pjesma Hear to Break Hotel postala je moja pjesma. Elvis je pjevao:
Since my baby left me
I’ve found a new place to dwell
down at the end of lonely street
at Heartbreak Hotel...
Oh, I’m so lonely, baby,
oh, I’m so lonely, baby
I could die...
A u posljednjoj je kitici pjevao I pray to die, moliti zato da se umre... toliko je bilo
istinito ono što je Elvis pjevao.
Slušala sam tu pjesmu moje tuge uvijek iznova. Pokušavala sam prevesti, njemački je
zvučalo glupo, ako bi se prevodilo u pravom ritmu, ali bilo je kao da ju je Elvis napisao za
mene:
Otkad me Benedikt napustio
Boravim u ovoj tamnici
Na kraju ulice samoće
u hotelu Harmonie...
Ah, tako sam osamljena, Benedikte
ah, tako sam osamljena. Benedikte...
Nisam uspjela prevesti u ritmu I Pray to Die. I pomislila sam, ako je bol prava, ne može
se opisati. A zatim sam vratila kasetu i poslušala ponovno.
Since my baby left me...
Otkad me Benedikt napustio...

Sjetila sam se Biblije u noćnom ormariću. Nekako sam se prisjetila kako je knjiga o Jobu
najtužnija knjiga u Bibliji, ili se Biblije u hotelu Harmonie same od sebe otvaraju na tu
knjigu?
Jobova priča počinje kao moja priča, priča o sreći. “Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po
imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.” Job je bio
najsretniji i najbogatiji čovjek u svojoj zemlji. Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva,
tisuću goveda, pet stotina magarica te sedam sinova i tri kćeri.
A njegova je sreća izazvala nesreću. Jednog je dana Sotona stupio pred Boga i rekao: -
Zar se Job uzalud Boga boji? Ako Jobu uzmem sve što una, što vrijedi, u lice će te prokleti.
I Bog dopusti Sotoni da Jobu uzme sve kako bi provjerio njegovu vjernost.
I Sotona pusti da u Jobove ovce udari munja. Neprijatelji su oteli deve, magarice,
goveda, a sva Jobova djeca ubijena su pri svečanoj gozbi ispred zidova njihove kuće koja se
srušila na njih.
 Nato će Job : “JAHVE dao, JAHVE oduzeo! Blagoslovljeno ime JAHVINO!”
No Sotona nije popuštao, mučio je dalje Joba, i Job je dobio gubu. I sada kada je Jobu
preostalo samo njegovo bolesno preživljavanje, stao je očajavati. I požalio se:
“Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeći iz utrobe?
U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao. Ne bih bio ko
nedonošče zakopano, ko novorođenče što svjetla ne vidje.”
Dok sam to čitala, pjevao je Elvis: Im so lonesome, baby I pray to die...
Čitala sam dalje i nisam vraćala kasetu, a sljedeća pjesma bila je ponovno pjesma o
mom jadu, vrlo polagano i tužno sada je Elvis pjevao: Are you lonesome tonight?
Da, bila sam tako osamljena. Da, nedostajao mi je Benedikt. Da, srce mi je bilo
ispunjeno boli.
I ponovno je sve što je Elvis pjevao bilo istina.
A Job se žalio: “Poput nadničara štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše.”
I opet je sve bila istina što je Job govorio. Čitala sam izvatke iz Biblije napreskokce:
“Kažem li Na logu ću se smirit, ležaj će mi olakšat muke, snovima me prestravljuješ tada,
prepadaš me viđenjima mučnim. Kamo sreće da mi se zadavit! Smrt mi je od patnja kojih
draža.”
Zatim sam pročitala: “Zapalilo mi se sve lice od suza”, a zatim “Neće se vratiti...”
Istog trenutka Elvis je pjevao svojim glasom punim razumijevanja u moje uho:
I will be home again...
A ja sam dalje listala i čitala o Jobu i njegova tri prijatelja Elifazu, Bildadu i Sofaru, koji
su ga pokušavali utješiti. Sofar je govorio: “Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek
na zemlju stavljen bio, da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća
bezbožnička?”
Elifaz reče: “Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena.”
A Sofar reče: “Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti
bijeda.”
A Job reče: “Čekao sam dobro, a došlo je zlo; nadao sam se svjetlu, a došla je tama.”
Kaseta je svirala dalje i sada je Elvis pjevao:
One night Im praying for...
A Elifaz reče: “Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat?”
A Elvis je pjevao:
Just call my name,
and Ill be right by your side...
Unatoč svojoj nevolji, Job nikada nije gubio vjeru u Boga. A na kraju je zato bio bogato
nagrađen. Bog mu je dao dvostruko više nego što je izgubio: 14 tisuća ovaca, 6 tisuća deva,
2 tisuće komada goveda i tisuću magarica. Imao je još sedam sinova i tri kćeri. A te su kćeri
bile najljepše u cijeloj zemlji.
I na kraju, u mojoj je glavi ostala najvažnija rečenica iz Jobove knjige: “JAHVE dao,
JAHVE oduzeo! Blagoslovljeno ime JAHVTNO!”
 I poput Joba sam govorila: Benedikt je mom životu dao smisao, Benedikt je mom životu
uzeo smisao; Neka Benediktovo ime bude... Ne znam.
A na kraju je Job pjevao: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi.”
A Elvis je govorio: Just call my name, and Ill be right by your side. Benedikte! Benedikte!
Benedikte!

Ali nakon kraja došao je ponovno početak: Since my baby left me... Im so lonesome...
 77. POGLAVLJE

Trideset tri noći bila sam već sama.

A onda me u jedan sat pozvao Rufus na telefon: - To je on.

Bila sam bez riječi, pa nisam mogla reći Rufusu da ću radije telefonirati s Benediktom iz
svoje sobe. Toliko sam puta već zamišljala kako će to biti kad me nazove, a sada sam
ponovno čula njegov glas: - Halo, Viola, kako si? Čuješ li me?
- Da.
- Jesi li dobro? Čuješ li me? - Da.
- Moram ti smetati zbog neke neugodne stvari. Nora se brine, budući da ti još imaš
ključ od kuće. Molim te, nemoj me pogrešno shvatiti, to nije nikakvo nepovjerenje prema
tebi, ona se samo boji da bi ti mogla izgubiti ključ pa bi netko neovlašten mogao ući u kuću.
Već je htjela promijeniti bravu, znaš kakva je. - Da.
- A što se tiče tvojih stvari, mislim da ih želiš opet imati. Medi mi je rekla da nećeš
plaćati više stanarinu. Smatram da je to posve u redu.
- Da.
- Slušaj, ja sam skupio tvoje stvari. Neću da ti što nedostaje. Mislim da ti je bolje da
staviš stvari u hotel, bit će ti sve pri ruci.
- Da.
- Mislim, nije hitno, ali kako bi bilo da dođeš ovaj vikend po stvari, recimo, ove subote
poslije podne? Onda bih imao nekoga iz biroa pri ruci koji ima mali kombi i koji će pomoći
pri pakiranju. To bi bilo vrlo povoljno.
- Da.
- Možemo se, dakle, dogovoriti za subotu u tri? - Da.
- Lijepo, veselim se. Hajde sretno - reče Benedikt i pritom se malo nasmije. I malo se
činilo kao da mi je poslao poljupčić preko telefona.
- Da, i ja se veselim.
- To znači da trebaš otići po svoje stvari - reče Rufus. To znači da ću u subotu ponovno
vidjeti Benedikta.
A istog popodneva otkrila sam u košari za smeće pravu vrećicu Tiffany od lakiranog
papira. Rufus mi kaže da je u toj sobi prenoćio neki Japanac. Nevjerojatno što neki ljudi
bacaju! Sad imam i vrećicu Tiffany. Tko kaže da to nije dobar znak? Nosit ću je u subotu kad
odem Benediktu.
Odjednom je sve ponovno dobilo smisao.
 78. POGLAVLJE

Ako je točno da ću vidjeti Benedikta posljednji put, onda mi mora darovati tu jednu
noć, tu posljednju noć. A nakon toga, nikada više neću spavati s muškarcem... No duboko u
svom srcu znam da to neće biti poslednji put, da će ta noć sve promijeniti. I onda još mislim:
One night with you is what I ‘m now praying for.
Kad sam se odvezla u Münzbergstraße, zakucalo mi je srce tako histerično da sam
vjerovala da bi to morao čuti svatko u autobusu. Došla sam prerano, posvuda sam
našpricala malo previše parfema, ali nema veze. Benedikt ionako zna da sam se pripremila
za taj dan.
Kupila sam skupe crne traperice, ne kod C &A, ružičaste tenisice i ružičasti pulover.
Osjetljiva ružičasta boja sigurno nije bila idealna za selidbu, ali htjela sam djelovati
radosno.
Nigdje nije bilo Benediktova auta. Čekala sam pred kućom. Malo poslije tri došao je
kombi. Vozač je izgledao onako kako čovjek zamišlja transportnog radnika za pokućstvo i
skoro mi je zdrobio ruku kad me pozdravio i rekao: - Ja Talijan, ja žurno.
- Želim pričekati svog prijatelja, gospodin Windrich će sigurno odmah doći.
- Ja početi. Ja žurno. - Pozvonio je.
Izašla je Nora u novoj, tamnoplavoj trenirci te je ozarenim smiješkom uzviknula: -
Divno što ste točni, trebam vam prenijeti srdačan pozdravčić od Benedikta, strašno mu je
žao, danas poslije podne ima vrlo važan sastanak. Ali zapovjedio mi je da budem vrlo, vrlo
taktična, i zbog toga ću što brže napustiti kuću i otići k Medi da možete neometano raditi. -
Povjerljivo kao nikada prije šapnula mi je u uho: Benedikt mi je rekao da smijem ostati
samo tako dugo dok ti prekontroliraš jesu li sve stvari tu.
- Njega, dakle, nema. - Ostalo me nije zanimalo.
- Zato sam ja uz njegovu pomoć već davno zapakirala sve što se dalo zapakirati.
U mojoj sobi posvuda su se na krevetu nalazile kutije za selidbu s nalijepljenim
popisima sadržaja. Oni su ponovno upakirali u kutije ono što je pisalo na popisima. Stvari
koje su pripadale Benediktu brisane su s popisa. Talijan je počeo odmah s poslom i stao
nositi moje stolce dolje u auto.
Moj servis je bio uredno zapakiran, čaše, pribor za jelo, knjige, pribor za slikanje,
puloveri, cipele, ručnici, posteljina, donje rublje. Pri pomisli da je Nora zapakirala moje
donje rublje, zgrčila mi se utroba.
- Benedikt želi da sve bude korektno. - Kao dokaz Nora je otvorila kutiju na kojoj je
pisalo “Kuhinjska krama”: gore je bio stalak za sušenje suđa koji sam kupila da ne moram
više brisati sude, čak i njega je upakirala. A uz to zgužvan, napola prazan paket kave.
Moja je odjeća još visjela u ormaru, različite glomazne stvari bile su još na policama,
moj stroj za šivanje, košara za rublje, kovčeg. Ljubazno od Benedikta što nije dopustio Nori
da zapakira moj veliki slamnati šešir jer bi ga sigurno zgnječila.
Nedostajali su moji sanduci s lusterom.
- Zaboravili ste moj luster, sanduci se nalaze na tavanu.
- Ja sam mislila da ste luster dobili ti i Benedikt zajednički?
 - Moj je otac rekao, kad jednom budem imala vlastiti biro, da ondje objesim luster -
rekla sam mehanički i sišla kako bih iz komorice uzela ljestve.
Komorica je bila zaključana. Otišla sam ponovno gore i rekla Nori i ne pogledavši je: -
Trebam ljestve kako bih skinula luster u sobi.
- Neka ne ostane dojam kao da Benedikt inzistira na lusteru. Ali Medi s pravom smatra
da ako se glavni dio lustera, koji već visi u njezinoj sobi, ponovno skine, uništit će se čitav
strop zbog rupica koje si izbušila.
- Neću napustiti ovu kuću bez svog lustera - rekla sam tako odlučno da sam se sama
sebi zadivila. Mahnula sam transportnom radniku, zajedno smo donijeli tri velika sanduka
za luster s tavana i stavili ih pred sobna vrata.
Nora je sišla i stavila ljestve pred kuhinjska vrata.
Gurnula sam s transportnim radnikom krevet na hodnik. Htio ga je rastaviti i
zapakirati u auto, ali ja više nisam htjela taj krevet, gadio mi se, mirisao je tako smiješno,
morali smo ga samo maknuti iz sobe da možemo postaviti ljestve.
Transportni radnik je pažljivo odvijao luster sa stropa nakon što smo skinuli kristalne
munje i lance i posebno ih zapakirali. - Ja žurno, ali oprezno - reče on.
Nora je ponovno došla gore i rekla uvrijeđeno: - Molim vas da se Medina soba isprazni
bez rupa u stropu. Osim toga, Benediktu bi bilo veoma, veoma drago ako bi se soba posve
očistila od starudije. U posljednje vrijeme nije više mogao ovdje spavati jer su ga uspomene
previše opterećivale.
- Pa on sada spava kod Angele - rekla sam kao da se mene to ništa ne tiče.
- Ne, on spava u susjednoj sobi na maloj ležaljci. To ne može biti trajno stanje, osim
toga, on je užasno napet.
- Pa neka spava kod Angele - rekla sam kao da me se to uopće ne tiče.
Odjednom stane Nora govoriti plačnim glasom: Angelin otac kaže da, dok Benediktovi
odnosi ne budu korektno raščišćeni, Benedikt ne smije ući u njegovu kuću.
- Pa neka ovdje ševi Angelu. Ostavit ću mu naš stari krevet ovdje.
- Angelin otac to ne dopušta! Pokušava šikanirati Benedikta. Za Benedikta je ta situacija
golemo opterećenje, on će, napokon, biti otac! A ja baka!
Zatim je otišla u svoju spavaonicu.
Odvinula sam svoj paravan s tirkiznim oblacima iz zida. Zapravo, htjela sam ga ostaviti
ovdje, bio je napravljen za ovu sobu, ali sada sam napokon shvatila: ja ovdje više nisam bila
poželjna. Sve što sam učinila nije više bilo poželjno. Ne ostavljajući tragove, trebala sam
nestati iz Benediktova života. Sve je trebalo biti tako kao da nikada nisam ni postojala.
Htjela sam toliko mnogo misliti, ali mozak mi je bio kao od žvakaće gume. Tek jedna
jedina beskrajna misao: gotovo je. On me više neće. Osjećala sam se ugašenom. Ljubazan
transportni radnik to je nekako primijetio i istrgnuo mi paravan iz ruku: - Preteško za
mladu ženu.
Ponovno se pojavila Nora: - Svuda uokolo rupe, Medina soba je uništena!
- Ja ću zatvoriti rupe - rekla sam mirno - gore na tavanu je moj pribor za preuređenje.
- Onda dobro - sada Nora više nije jadikovala. - Benedikt ionako misli uskoro obnoviti
cijelu kuću.
 Ali zastupnica Medinih interesa htjela bi zamoliti da se njezina soba vrati onako uredna
kako je nađena, a, molim, i čista. - Pokazala je kratko na hodnik gdje je stajao pripremljen
usisavač za prašinu. Transportni radnik je došao i pogledao demonstrativno na sat, bilo je
skoro četiri. Nora je također pogledala na sat, nasmiješila se odjednom poput svetice i
rukovala se sa mnom: - Tako, prije nego što se rastanemo u nemiru, želim se brzo povući k
Medi. A ključ od kuće, molim vas, sakrijte ispod Benediktove kape dolje u garderobi u
hodniku i zatim jednostavno snažno zalupite vratima. Dok se ne vratim od Medi, neće se
ništa dogoditi. Pa, dakle, sretno, Medi također pozdravlja, a last but not least, i Benedikt. -
Nisam mogla ni kimnuti. Zurila sam za njom sve dok nisam čula kako su se zalupila kućna
vrata. Sljedećeg trenutka ušla sam u Benediktovu sobu, htjela sam otići u njegovu sobu:
zaključano. Sva su vrata bila zaključana.
Osjećala sam se kao luda. Kao da sam definitivno umrla.
Transportni radnik je gotovo sve već odnio dolje. Kako bih izbrisala posljednje tragove
svoje nekadašnje egzistencije, morali smo još zatvoriti rupe. Donijela sam masu za krpanje
iz sanduka s opremom za preuređenje s tavana, popela se na ljestve i počela mehanički
poput robota krpati rupe.
Transportni radnik je došao s nekim ilustriranim časopisom i pružio mi naslov
optužujući: “Čak i Papa im drži palce! Bože dragi, daj nam čudo!!!”
- Vi razumjeti? - upita on nestrpljivo.
Moj je mozak bio previše ošamućen da bi to razumio. Sišla sam s ljestava i pročitala
sitno pisano da danas u 17 sati počinje nogometna utakmica godine: Njemačka protiv
Italije, nepravda stoljeća: svi Nijemci imaju bolesna koljena, a Italija je nepobjediva.
- Talijan, zato žumo.
Jad transportnog radnika odvratio me od moga. - Nisam to znala. On se uhvati za glavu:
- Samo žena ništa znati.
- Možete odmah ići, mogu sama zakrpati rupe pa ću se kasnije vratiti autobusom. -
Napisala sam mu adresu hotela i Rufusovo ime na rubu novina. Kad sam mu objasnila kako
može u hotelu gledati utakmicu na velikom ekranu, smirio se.
- Ja bolje odmah ići - reče on i ponese odjednom dolje posljednje četiri daske iz regala i
dvije kutije. Bilo mi je drago što su otišli i on i njegova žurba. Ogledala sam se mirom
robota. Gdje sam razmontirala paravan, ondje se na donjem rubu odvojila tapeta. Htjela
sam je zalijepiti s malo mase za krpanje, no tada se sjetih...
... Povukla sam tapetu i ona se odvojila po cijeloj širini. Mogla se bez muke otkinuti
odozdo prema gore. Osjećala sam se kao na reklamnom spotu za posebno ljepilo za tapete
koje omogućava da se tapete jednostavno opet skinu. Bilo je tako dobro kako je gospodin
Labotap obećao. Ispod tapete došao je do izražaja poput prašine zelenkast premaz na zidu
madame Mercedes. On nije pretrpio nikakvu štetu jer je izgledao još jednako tako trošno
kao i prošle godine. Za pola sata skinula sam sve tapete od poda do stropa. Kakav apsurdan
kontrast, trošni zidovi zelenkaste boje prašine nad lijepim podom koji je sjajio
tirkiznoplavom bojom. Otišla sam na tavan. U jednoj kutiji nalazile su se sve moje posude s
lakom koje sam načela prije preuređenja. Između toga prastare konzerve s lakom koje su
pripadale gospođi Mercedes, onim lakom kojim je jednom premazala rubove svojih
šperploča. Kutija je bila preteška, morala sam iskrcati polovicu i dva puta ići gore i dolje
stubama na tavan. Pod ispod linoleuma u sobi madame Mercedes bio je smeđ, ali smeđeg
laka nije bilo. Nema problema. Ništa nije jednostavnije pomiješati nego smeđu boju.
Odvijačem sam otvarala limenku za limenkom. Najprije još napola punu limenku od deset
litara bijelog laka. Zatim sivi lak, pa crni, oba od preuređenja Benediktove sobe.
Tirkiznoplava bila je od moje sobe. Ljubičastocrvenim, poput svile sjajnim lakom, naslikala
sam srce za Benedikta. Od ostataka rezervi gospođe Mercedes odabrala sam lak u krvavo-
crvenoj, žutoj poput suncokreta, šagalski ljubičastoj i otrovno zelenoj boji. Odvijačem sam
probola stari lak, doista je ispod toga bio tekući lak. Pretočila sam konzervu za konzervom
u veliku konzervu s bijelim lakom, izbrisala kistom žilave ostatke laka i boje. Bijeli se lak
polako obojio sivo, tamnosivo, sivocrveno, sivosmeđe... Miješala sam i miješala, stari su lako
vi bili žilavi. Našla sam bocu univerzalnog razrjeđivača, dolila je i već je bilo bolje. Površina
laka se pokvarila, lak se počeo pretvarati u grudice. Eto, to se događa kad se lak visoka sjaja
pomiješa s lakom svilena sjaja. I tko zna koje su vrste bile prve boje gospođe Mercedes? Eto,
uvijek kad miješaš stvari koje ne pristaju jedna uz drugu, dolazi do napetosti, razmišljala
sam u sebi. Osjećala sam se kao vještica koja kuha, vrlo zanimljivo kako se površina laka
mrvi u umaku. Dodala sam još limenku kiseline uz to, vrlo zanimljivo kako se lak sada hitro
pretvarao u grudice. Vrlo zanimljivo kako je konzerva bila vruća na opip, ili mi je kiselina
prešla preko prstiju? Bez obzira na to. uzela sam konzervu i prelila tanki trag sivosmeđeg
laka s mrvicama poput čokoladnog preljeva preko prve daske ispred prozora. I preko
radijatora. Kod druge daske već sam uspjela izliti gotovo ravnomjernu valovitu crtu iz
limenke s lakom. Vrlo zanimljivo, koliko samo mjehura koji su nastali na podu kad se počeo
otapati lak, kiselina je bila doista vrlo kvalitetna! Vrlo zanimljivo, između toga smrvljena
površina laka izgledala je poput nježne najfinije slomljene čokolade za glazuru na skupini
tortama. Vrlo zanimljivo, te strije koje su sasvim slučajno nastale u plavoj, žutoj, ljubičastoj
i crnoj boji. Vrlo zanimljivo, taj uzorak mojih đonova tenisica na podu, korak po korak više
malih smeđih koluta i krugova poput sisaljki sipa.
No, u svakom slučaju, vonjalo je tako da je to bilo opasno po zdravlje. Otvorila sam
prozor, duboko udahnula i odjednom svuda uokolo čula uzvike: - HUUUURA!! HUUUURA!!!
HUUURA!!!
Najprije sam pomislila da je posrijedi halucinacija, a zatim sam shvatila što to znači: gol
za Njemačku. Čudo za Njemačku. Bilo je tek šest sati i dvadeset minuta, utakmica još nije
odlučena, pa se moglo još štošta dogoditi. Imala sam važnijih stvari o kojima sam
razmišljala.
Kada sam prvi put ušla u tu sobu, stakla su bila tako prljava da je svjetlo djelovalo
sumorno. Kako bi se opet mogao postići taj efekt? Razmišljala sam hladnim srcem
profesionalca. Pregledala sam lakove u kutiji i pronašla svijetli lak kojim sam premazala
pod. Smeđesivi lak na mom kistu pomiješao se sa svijetlim lakom u gotovo idealnu prozirnu
žutosivu boju. I hitro sam premazala prozorska stakla odozgor do dolje, unutra i vani.
Zatvorila sam prozore da provjerim učinak: savršeno! Kao da stakla još nikada nisu bila
očišćena. Bit će strašan posao da se postruže sav lak sa stakala, razmišljala sam mimo. U
sumornom svjetlu podsjetila sam se ponovno kako je tada izgledala soba...
Popela sam se još jednom ljestvama do tavana. U jednom kutu nalazila se ona kutija u
koju sam tada upakirala umjetničke reprodukcije gospođe Mercedes. Jednim potezom našla
sam ono što sam tražila, bilo je tamo umotano u izvještaj o katastrofi autobusa koji se
zapaljen survao u klanac...
 Uništila sam silazeći svoj ružičasti pulover, smeđe točke laka na đonovima prenijele su
se na stube, sada su bile i na mom puloveru, svejedno, bilo ih je posvuda. Jednim udarcem
prikucala sam čavao u zid i objesila sliku. Izašla sam iz sobe, zatvorila vrata i otvorila ih
opet jednim pokretom: savršeno! Kao tada: od užasa bih ponovno gotovo zaurlala, ondje je
opet visjela ružna žena Edvarda Muncha koja viče...

Više nisam mogla učiniti. Morala sam otići, iako mi je to teško padalo, jer je svaka
brazda mojih tenisica bila ispunjena lakom. Zalijepila bih se pri svakom koraku. Ali tada
sam u hodniku ugledala usisavač. Zaboravila sam usisavač. Opipavala sam vrećicu za
prašinu. Bila je puna, već tjednima se nije praznila. Sad ću je ja časkom isprazniti. Sve treba
biti posve, posve korektno. Istresla sam prašinu, komadiće papira, Norinu, Benediktovu i
moju kosu, čitavo smeće iz vrećice za prašinu preko umaka od laka. Sad je čak bilo i mrvicu
prašnije nego tada. Ali samo privremeno, dok Mercedes bude kontrolirala svoju sobu,
prašina će se već davno slijepiti s lakom. Sada je doista bilo sve riješeno.

Po želji, ključ sam sakrila ispod Benediktove stare kape u garderobi, snažno zalupila za
sobom vratima, po želji. I u onoj sekundi kad sam okrenula leđa vratima, bilo je toga
ponovno posvuda: svaki je auto trubio, svaki se auto veselio, na svijetloplavom nebu
eksplodirale su tri ružičasto-crvene zvijezde vatrometa. Utakmica je završila. Dogodilo se
čudo.
 79. POGLAVLJE

Rufus me dočekuje kao da sam leš koji se vraća s vlastitog pogreba.

Potresen promatra moje traperice prljave od laka, moj nekoć ružičasti pulover prljav
od laka.
- Mogu li dobiti dva tjedna godišnjeg odmora? - upitala sam. Rufus upita potreseno: -
Zašto?
- Da mogu pokazati gospođi Schnappcnsiep nove nacrte. Ja ću napraviti nacrte i ona
više neće moći ništa reći.
- Misliš li?
- Znam to.
Rufus kaže, ako mogu čistiti subotom i nedjeljom kada Walkwoman ima slobodno,
onda bi se to dalo urediti. - A inače? - upita on.
- Time bi sve bilo riješeno. - Više se nema što rješavati. Moja imovina nalazi se još u
hotelskom predvorju. Rufus smatra kako se to ne može smjestiti u sobu broj 11. Trebam
uzeti jednu od velikih soba. Imam izbor između sobe broj 8 s tapetama na kojima su
jedrenjaci, svijetlozelene sobe broj 9 u kojoj se posvuda odljepljuje boja i u kojoj se
televizor nalazi u vitrini, te sobe broj 1 sa sivim krizantemama na smeđoj pozadini. Uzet ću
krizanteme. Daske iz regala i kutije s lusterom odnijet ćemo u podrum, kod Rufusa sam
sigurna da mi neće pokušati maznuti luster iza leđa. Paravan ću staviti u sobu. To će
decimirati vidljive krizanteme.
U nedjelju ću nabaviti iz blagovaonice dva stola, treba mi velika radna površina. U
ponedjeljak idem u fotokopiraonicu pa ću uvećati sve fotografije hotelskog pročelja. To je
najvažnije, gospođu Schnappensiep će najviše impresionirati kako mijenjam njezinu smeđu
zgradurinu u bijelo-tamnoplavo-zlatni objekt. Slikala sam po fotokopiji, unijela točno gdje
se na plave balkonske rešetke trebaju staviti zlatni detalji. Kad bi samo rozete između lisnih
ukrasa bile pozlaćene, to bi mnogo značilo, dalo bi zlatnu točkastu strukturu, a to ne može
biti preskupo! Zalijepila sam obojene fotokopije na kutije, uz to uzorke boje na temelju
kojih ću gospođi Schnappensiep objasniti kako će i tamnoplava boja lijepo izgledati ako se
rešetke jednom zaprljaju. S tim u vezi ne želim preuzeti nikakav rizik kod gospođe
Schnappensiep.
Na starim planovima može se vidjeti kakvi su prije bili prozori u prizemlju: viši i gore
zaobljeni, ali ne tako široki. Koliko bi stajalo da se ugrade prozori u starom stilu? I neonski
ormari u izlozima na kojima piše Hotel Harmonie moraju se ukloniti. Zlatna mjedena slova
iznad vrata osvijetljena reflektorom, koliko bi to stajalo?
Sastavljam popise radova za obrtnike. Svaka stavka mora biti točno opisana, jer samo
tako mogu dobiti pouzdanu kalkulaciju. Razgovaram o svemu s Rufusom. Jedna od
najskupljih stavaka su instalacije, tu nema nikakve dvojbe. A da ostavimo sobe bez
kupaonica?
Zajednički pregledavamo planove. Imamo na katu dvije sobe sa starim prostranim
kupaonicama. Soba 1 i 2 mogu ostati takve kakve jesu. Soba broj 3 ima ružnu samostojeću
kabinu za tuširanje s plastičnim vratima na pomak i kutom za WC kao u zatvorskoj ćeliji.
 Soba 6 opet plastičnu kabinu za tuširanje i nešto bolji WC. Soba 7 samo umivaonik.
Velika soba 8 ima također samo umivaonik, ali gosti koji borave u toj sobi dobivaju uvijek
ključ za drugu kupaonicu na katu. Svaki kat ima dvije kupaonice, samo je jednu gospodin
Hedderich posvuda pretvorio u ropotarnicu za čuvanje sredstava za čišćenje. Kad sam se
začudila zašto za osam soba postoje dvije kupaonice na katu, Rufus je naslućivao kako je
prije bila predviđena jedna kupaonica za dame i jedna za gospodu, kao što na svakom katu
postoji jedan WC za dame i jedan za gospodu. Pa da, naravno.
Početak je jednostavan. Ako bi se kod sobe 8 probio zid do kupaonice na katu, dobio bi
se izravan pristup. A uz to i prolaz do susjednog WC-a za muškarce. Onda bi soba 8 imala
čak poseban WC. Naravno da bi se WC trebao premjestiti i prostor odvojiti, a taj bi se
mogao koristiti kao soba za odlaganje sredstava za čišćenje i ljestve. Što se tiče sobe broj
3 mogao bi se skratiti uski hodnik koji vodi od nje do sobice s rubljem i ondje napraviti
kupaonicu za sobu broj 3; trebalo bi samo uključiti zid koji razdvaja, a svakako i pomaknuti
ulaz u sobu.
Iz sobe broj 4 mogao bi se napraviti prolaz do kupaonice na katu i spremište za pribor
za čišćenje. Ta kupaonica na katu manja je od one druge, ali ako se ugradi tuš, bilo bi mjesta
i za jedan WC, pa bi tako soba broj
4 postala normalna zasebna soba. Kod sobe broj 5 mogao bi se nekadašnji WC povezati
sa sobom. Kabina za tuširanje i WC u sobi broj 6 također bi se trebali obnoviti. Ovdje je bilo
dovoljno mjesta za kupaonicu.
Ostaje problematična soba broj 7 iza lifta. Soba bez ičega. Rufus smatra kako bi bilo
najbolje da se odvoji dio susjedne velike sobe broj 8 i ondje ugradi kupaonica za sobu broj
7. Ali rješenje je skupo, zahtijeva instalacije tamo gdje ih do sada nije bilo, zahtijeva zidove i
nova vrata kroz nosivi zid.
Sve zajedno, to znači da za jedan kat treba: probiti 7 prolaza za vrata izgraditi 2 nove
kupaonice 3 nova tuša s WC-om zazidati 4 vrata maknuti ili premjestiti 4 WC-a i 6
umivaonika zajedno s pločicama.
Ukupno za sve katove: 24 novih vrata, 9 novih tuševa s WC-om i umivaonikom, 6
kupaonica s WC-om i umivaonikom... ne može se procijeniti koliko bi to stajalo.
Rufus smatra kako su nacrti i popis radova dovoljno neplaćenog rada, a on kao
direktor pobrinut će se za financijski dio, za kalkulacije. On je već imao posla s obrtnicima u
hotelu, pa će njih pitati.
- Ako mi gospođa Schnappensiep da narudžbu, ja ću tebi dati podnarudžbu, ne smiješ
besplatno raditi za mene.
Rufus se nasmijao. A to zvuči tako kao da ima izgleda da gospođa Schnappensiep ne
kaže ne.
Što dalje napreduje planiranje, to se jasnije uspostavlja da je unutarnje uređenje
prostora skoro jednako tako skupa stavka kao instalacije. Gdje se može uštedjeti? Kupujem
svaki časopis o stanovanju koji se ovdje može dobiti. To je uvijek isto: prostori od sto
četvornih metara, ispod toga projektanti u časopisima uopće ne razmišljaju o mogućnosti
uređenja.
Osim toga, postaje mi jasno da se hotelska soba mora sasvim drukčije projektirati nego
soba u normalnom stanu. Soba živi od tisuću sitnica, od biljaka u loncima, slika, sitnih
ukrasa, knjiga, pitoresknog nereda, a sve to nedostaje u hotelskoj sobi. Ako se normalna
soba oboja u bijelo, u njoj ipak ima dovoljno života. Ali bijela hotelska soba djeluje poput
bolničke sobe. Dakle, trebaju mi tapete. Napokon sam otkrila među ono malo fotografija
stvarnih stanova jednu zgodnu sobicu u kojoj je sve bilo plavo-bijelo. Tapete poput
meißenskih s uzorkom lukovice s plavo-bijelim rubom. Desetljećima nije bilo nikakvih
rubova za završetak tapeta, budući da navodno nitko nije htio rubove za završetak tapeta, a
sada ih opet ima. I oni su divni. Ako se mali prostori ne pokriju tapetama do stropa, već
samo trideset, četrdeset centimetara ispod toga, strop sobe doima se većim, a zbog toga i
cijela soba, prostor postaje lakši, budući da čovjeka ne ubija uzorak tapete. A i uštedi se na
tapetama, barem toliko da se ne osjeti cijena lijepih rubova. I uz to plavo-bijeli prugasti
zastori, plavo-bijeli uzorak na presvlaci kreveta, jednostavan drveni pod. Drveni pod nije
dobar za hotel, treba mi tapison, jer on prigušuje korake.
Zalijepila sam fotografiju na svoj paravan kao ogledni materijal. To ne bi bilo skupo, ali
ipak, gdje bi se moglo uštedjeti? Kao što je rekla Elisabeth: kupovati ostatke. Računam za
sobu po sobu, koliko mi treba rola tapeta, koliko četvornih metara tapisona... Ako hoćeš
kupiti ostatke, moraš točno znati koliko ti čega treba.
Pretražujem robne kuće, salone sagova, specijalizirane trgovine, trgovine tapetama;
bilježim cijene, boje i crtam uzorke od ono malo tapeta i sagova koji dolaze u obzir. Da, ima
mnogo jeftinih ostataka sagova, ali to i jesu jeftini sagovi, no oni, nažalost, uvijek izgledaju
jeftino. Ne želim bukle tepih, jer se u njemu zadržava sva prljavština. A s podnim oblogama,
koje se nakon godine dana odljepljuju, ne smijem se pojaviti pred gospođom
Schnappensiep. Kontroliram neprekidno svaku fotografiju koju sam snimila u hotelskim
sobama, gdje ima neki komad pokućstva koji bih mogla preuzeti? Otkrivam ukupno
petnaest dobrih stolaca. Neki čak pristaju jedni uz druge. Stolci su se rasparili, vjerojatno
kad su pali u ruke gospodinu Hedderichu i zatim bili negdje zabačeni. Petnaest dobrih
stolaca, a meni treba najmanje pedeset, Provjeravam još jednom i otkrivam šest novih
stolaca koji bi se mogli upotrijebiti ako bi u skladu s bojom sobe bili iznova polakirani.
Jeftinije je iznova lakirati solidan stari stolac, nego kupiti novi. Dakako, svi jastuci na
stolcima morali bi se iznova presvući. I neki naslonjači izgledali bi zgodno kad bi ih se
presvuklo.
Ormari su veći problem. Mogu ih uzeti najviše pet. Daljnjih pet moglo bi se obložiti u
tapete kao zid, optički integrirati, a na vanjsku siranu staviti zrcala. Neke sobe nemaju
zrcala. Primjećuje se da je to godinama uređivao neki muškarac poput gospodina
Heddericha, kojem nije stalo do toga kako izgleda. Čak i Rufus smatra kako svaka soba
mora imali zrcalo u kojem se gost može vidjeti u cijeloj veličini i on se nada da se time jasno
podiže moral odijevanja. Neki gosti imali bi petlje da se napola odjeveni pojave na doručku,
no da su se prije vidjeli u zrcalu, vjerojatno bi se distancirali od najgorega. Inače Rufus kaže
da su kreveti najvažniji. Hotel je u najmanju ruku tako dobar kao njegovi kreveti. Koliko
stoje novi kreveti, koliko ih treba?
I ona bijeda sa svjetiljkama! Neovisno o dvije podnošljive staklene kugle sve su užasne,
uvijek su bile užasne i uvijek će mi ostati užasne. Ima predmeta kojima ne pomaže nikakva
moda. Časopisi za arhitekturu ne mogu mi više pomoći. Ondje se nikada ne vide svjetiljke za
strop, samo antikne ili one supermoderne. Stajaće lampe i zidne lampe. Inače su u
časopisima za arhitekturu svi prostori osvijetljeni svijećnjacima. Najjeftinija mogućnost bila
bi jednostavna bijela rasvjetna tijela na stropu. Ali to djeluje prehladno, previše tehnički.
Ako bi ih se moglo uklopiti u rozete na štukaturi... ali štukatura koja je jamačno nekoć
postojala u tom hotelu nekako je postala žrtvom nekog modernog slikara. Da se nalijepe
nove rozete za štukaturu od sintetike na strop? One su jeftine. Ali i djeluju poput bijednog
manevra zavaravanja.
- Po čemu se prepoznaje je li štukatura od plastike ili gipsa? - upita Rufus.
- Stara štukatura nema tako oštre rubove.
- Razlog za to ne može biti gips - reče Rufus. - Gipsani odljev ima točne rubove.
- Radi se o tome da je stara štukatura desetak puta preslikavana. Ja imam ideju, novu
štukaturu trebalo bi više puta premazati bojom, pa nitko više ne bi prepoznao da je to
sintetika. Samo bi troje ljudi znalo istinu: ja, Rufus i slikar.
 80. POGLAVLJE

Moj rođendan ove godine pada u nedjelju, što znači da tog dana radim kao sobarica.

Od oca sam dobila jedan dan prije rođendansku čestitku, a u njoj ček da si kupim nešto
što će me razveseliti. Moja sestra je priložila džepnu ženski roman zahtjevnog karaktera
pod naslovom “Žena koja je prošla kroz pakao”. Na poleđini je pisalo da je to džepni roman
bespoštedne otvorenosti koji ipak ohrabruje žene. Pročitala sam zadnju rečenicu u romanu:
“Neograničenom snagom nagnula sam se prema svojoj kćerkici, obasula je nježnim
poljupcima i šapnula joj u sićušno uho: nešto bolje od muškarca naći ćemo svuda.”
Aha. Hvala lijepa.
Elisabeth je pisala:
Draga Viola,
za Tvoj 26. rođendan sve najbolje želimo Ti Peter i ja!
Neprestano očekujem tvoj poziv (dobit ćeš me uvijek u našem birou, dakle kod Petera),
želim svakako s tobom izvesti predstavu kod Hagena i von Müllera.
Napokon sam se osamostalila. Doduše, osim malog honorara kao predujma, nisam dosad
ništa zaradila, ali mi smo super. Imamo novu narudžbu: maketu pustolovnog igrališta za
djecu od 8 do 15 godina pa se čudim što za to još nema nikakvih standardiziranih plastičnih
elemenata. Moramo izraditi i one životinje-ljuljačke kakve se nalaze posvuda na takvim
igralištima, ali po mjerama. Peter je već napravio slona za njihanje od ljepenke, a ja sam
napravila pijetla. Za spiralu sam izrezala spiralu iz notesa. Oni iz arhitektonskog biroa bili su
oduševljeni našim figurama na maketi, jer izgledaju bolje od prave igračke. Peter i ja radimo
sada po devizi: sve što radimo treba izgledati bolje nego što će ikada izgledati u stvarnosti.
Ljudi žele s našim maketama pobijediti na natječaju, a mi želimo narudžbe za makete.
Ima i negativnih vijesti: gospodin von Müller, moj bivši šef, hendikepirani svodnik, nije mi
prodao Kahnweilerov stol!!! Prije je uvijek govorio da bih morala raditi kod njega šest mjeseci
da dobijem pokućstvo po jeftinijoj cijeni. Na moj pretposljednji radni dan rekao je, budući da
imam pravo na jeftinije kupovanje u visini od tri mjesečne plaće godišnje, a budući da sam šest
mjeseci u tvrtki, to je samo jedna i pol plaća, a budući da je Kahnweilerov stol skuplji odjedne i
pol plaće, on nije obavezan dati mi za njega 25 posto popusta. Ponudio mi je pišljivih deset
posto! Rekla sam Mülleru da se odričem njegovih postotaka. Bio je još bezobrazan i rekao
kako ću ja uskoro vidjeti koliko ću daleko dotjerati bez veza. Peter smatra da ćemo stol ionako
dobiti jeftinije, jer smo mi sada poduzeće slične branše. Pisali smo tvrtki Kahnweiler kako je
naša mlada tvrtka u nastajanju spremna za svoje reprezentativne poslovne prostore
razmisliti o kupnji velikog Kahnweilerova stola, plus osam stolaca, ako bi nam izašli u susret s
odgovarajućim prijedlozima za rabat. Vidjet ćemo što će odgovoriti.
Onda, kada ćeš doći kupovati?
Mnogo pozdrava Tebi i Tvom Benediktu.
Tvoji Elisabeth + Peter.
 Elisabeth, dakle, nije znala da sam još sobarica, u međuvremenu čak samostalna
sobarica. Dosad sam bila u svakom slučaju počasna arhitektica za interijere u birou
obloženom tapetama s uzorkom krizantema. Ni kod Elisabeth nije sve išlo po željama i
planu. Čudno, iako bih joj u potpunosti priuštila njezin stol, njezino me pismo više ohrabrilo
nego kakva vijest o iznimnom uspjehu.
Elisabethino pismo bilo je upućeno u Münzbergstraße, ali putovalo je samo dva dana.
Najvjerojatnije su Windrichovi već davno zatražili da se moja pošta više ne šalje njima.
Benedikt mi nije čestitao. A što bi trebao napisati? On je sada postao otac. Njegovo je
dijete razorilo maketu moga života, kao što je svojedobno Solveig razorila našu maketu...
U nedjelju ujutro, baš kad sam krenula po usisavač u prostoriju za čišćenje u prvom
katu, stigao je Rufus s kitom cvijeća: gerberi, irisi, ruže i uz to ljubičasti jorgovan. Buket je
bio čin nasilja u zelenoj, narančastoj, žutoj, plavoj, crvenoj i ljubičastoj boji, ali dirljiv. Za
poslijepodne Rufus je najavio još jedan dar i posjet Tanje, koja će ga donijeti.
Sam je ispekao kolač od jagoda i šlagom napisao “Viola” a oko mog imena nacrtao je
srce. Bio je to najdirljiviji kolač od jagoda koji sam ikad vidjela. Nije imao crvenu glazuru,
već bezbojnu, pa se jasno vidjelo kako se Rufus trudio da polovice jagoda postavi u urednim
koncentričnim krugovima na kolač. Između toga bilo je i nekoliko zelenih jagoda. Ali kolač
se mogao odlično jesti.
Rufus i Tanja zajednički su mi darovali privjesak u obliku srca. Bilo je to srce veličine
najmanje pet centimetara na crnoj svilenoj uzici. Jedna polovica srca bila je zlatna, druga
srebrna, a između polovica prolazila je pukotina u cik-cak crti, pa zlatna i srebrna polovica
nisu bile točno usklađene jedna s drugom i zato je srce imalo u sredini otvorenu pukotinu.
Uzela sam ga u ruku. Bilo je lijepo i teško.
- To je od Tanjina draguljara - reče Rufus. - Mislili smo da bi to bilo prigodno.
- Slomljeno srce - reče Tanja radosno. - Slomljena srca su sada hit kod Wemera. Sviđa ti
se?
- Vrlo. Baš je lijepo. I tako skupo...
- Od srebra je. Polovica je pozlaćena. Werner ne izrađuje slomljena srca od zlata, jer
smatra da ne bi trebala biti preskupa. Slomljeno srce nosi se samo jednu sezonu.
Objesila sam srce na crnoj svilenoj uzici oko vrata.
- Uvijek ću ga nositi.
Tanja se nasmijala. Rufus je uzdahnuo.
 81. POGLAVLJE

U prvom tjednu lipnja u hotel je došao ličilac. Naručio ga je Rufus. Stavku po stavku
prolazili smo ličilačke radove. Uzeo je popis radova pa će poslati gospodinu Bergeru
kalkulaciju. Želim predračune drugih tvrtki, ali Rufus kaže kako je uvjeren da će baš ovaj
ličilac dati povoljnu ponudu i tu može biti siguran da će se pridržavati cijena i termina.
Rufus se boji dumping cijena za koje se kasnije uspostavi da su prazna obećanja. -
Pričekajmo malo što će se dogoditi - reče on.
Zatim je došao instalater. Troškovi sanitarne opreme su varirali. Ponudio mi je kao
ostatak bordocrvenu WC-školjku koju može dati jeftino. No ja ne želim bordo crvene WC-e.
Uspostavilo se da postoji klasični bijeli model koji je znatno jeftiniji od bordocrvenih WC-
školjki koje su se prodavale kao ostaci.
Zatim je došao stolar: četrnaest ugrađenih ormara, devet novih vrata. Sva stara vrata
mogu se upotrijebiti. A sva vrata prema hodniku trebaju se izbrusiti i premazati prozirnim
lakom.
Građevinac kaže, što se tiče arhitektonskih izmjena u mom nacrtu, nije nikakav
problem sve pregraditi po mojim željama. Njegova tvrtka surađuje već godinama s jednim
arhitektonskim biroom i normalno je da će on pribaviti sve potrebne dozvole. - Nemojte se
brinuti, mlada damo - reče građevinac. Da, ali koliko će to stajati, to unaprijed ne može
nikako reći. Želi znati termine, a ja tu doista ne mogu ništa precizno reći. Najprije mora
gospođa Schnappensiep dati konačnu riječ.
Zatim je došla gospođa Schnappensiep. I ona je oduševljena mojim hotelskim
pročeljem. Oduševljena je mojim nacrtima sobe. Nalijepila sam uz zeleno-bijelu sobu
uzorke u boji na kutiju i uzorak saga koji sam prekopirala od nekog prodavača: zeleni sag s
nepravilnim prugastim uzorkom, nešto poput travnjaka. Uopće nije skup. A zeleno-bijele
tapete koje sam otkrila u jednoj robnoj kući precrtala sam što točnije: bidermajerski uzorak
sa sjajnim zelenim prugama. Uz to rub tapete, jednostavan i lijep poput vitice bršljana. I
svijetleći zeleni zastor koji se drapira preko jedne šipke i pridržava sa strane bijelo-zelenim
uzetima. Hvala Bogu, ne prigovara kako će nakon svakog pranja morati plaćati dekoratera
da ponovno aranžira zastor. Ucrtala sam dva gotovo bidermajerska stolca koja imamo kao
uređenje te okrugli stol iz sobe broj 5 koji doista odgovara uz to te ormar iz sobe broj 22. I
ona je oduševljena: - Oh, tu bi čak i Goethe pio kavu sa svojom gospođom von Stein. Goethe
je smatrao kako zelena boja smiruje.
A zatim sam joj pokazala žutu sobu. Dakako da tapison nije bio žut kako ne bi
prigovarala zbog osjetljivosti na prljavštinu, već antracitski siv, a na njemu se nalaze dva
postojeća stolca, koja bi se trebala samo lakirati antracitski sivo. Mat lakirati, onda se ne
vidi svaki otisak prsta. Općenito staro pokućstvo treba samo mat lakirati, onda se zadržava
stil. I uzorak tkanine za tapecirane stolce: žarka žuta sjajna tkanina, jer sjajne tkanine
djeluju uvijek čišće nego tkanine grube površine. A zidovi su obojani mat žuto sa crno-
bijelim završnim rubom, uz to crno-bijeli prugasti zastori. Izjavila je: - Imate profinjen
klasični ukus!
Od uzbuđenja sam uspjela samo reći kako sam željela klasična rješenja jer ona nikad ne
izlaze iz mode i da sam upotrijebila što više postojećeg pokućstva.
 Nasmiješila mi se: - A kako vam izgledaju koševi za smeće?
Odgovorila sam: - Nemam koševa za smeće u sobama, već samo u kupaonici. Smatram
da je to dovoljno, pa sobarica mora čistiti samoj edan. U kupaonici su velike, bijele limene
kante. S pokretnim poklopcem u koje se mogu staviti plastične vrećice za otpatke svih
vrsta. A najjeftiniji su kod Woolwortha, čak jeftiniji nego u specijaliziranom dućanu za
opremanje građevinskih objekata.
- A frižideri s tri kuta?
- Uopće nema frižidera. Rufus smatra da je za osoblje preskupo da se brine za mini
barove. Mislili smo da bi bilo pametnije urediti dolje u predvorju mali bar i to u prednjoj
polovici ureda. Ured se može podijeliti na pola jer Rufus misli da knjigovodstvo i sve drugo
treba prebaciti na računala, pa onda više nije potrebno toliko mjesta za arhivu.
- Želiš se prebaciti na računala? - uzviknu gospođa Schnappensiep.
- Već smo razgovarali o tome, smatram da se nabavka isplati. Moram se samo
priviknuti na rad s njima.
- A tko će posluživati u baru?
- Recepcionar. Ne bismo povisivali troškove osoblja - reče Rufus odlučno.
I umjesto da se za svaku sobu kupi jedan televizor, smatramo da je bolje postaviti veliki
televizor za sve goste u predvorju, a uz to i lijepu garnituru za sjedenje - rekla sam i
pokazala crteže predvorja, a ona je oduševljeno pokazivala na crno-bijeli kulir: - Da, tako je
to bilo mnogo prije. Naša je majka dala postaviti linoleum jer je smatrala da se lakše čisti.
- Predvorje treba najprije obnoviti. Trebamo početi na trećem katu i odozgo prema
dolje sve lijepo završiti i očistiti.
- Viola je napravila točan plan rada - reče Rufus,
- A gdje je zamjena za utočište gospodina Heddericha?
- Iza recepcije bi se mogao ugraditi mali prostor za noćnog portira. Za kovčege bilo bi
dovoljno mjesta ispod stuba, stolar bi mogao ugraditi ormare.
Zatim sam joj pokazala različite nacrte u bojama za predvorje: na bijeloj podlozi velike
površine u rokoko ružičastoj boji strukturirane poput mramora, obrubljene uskim sivim
crtama, to da je plastičan efekt, čovjek zamišlja stupove između rokoko ružičastih površina.
A to ću joj pokazati i sa smeđe-crvenim mramoriranim zidnim površinama, s vanilija žutim
mramoriranim zidnim površinama i u bijelo-sivoj boji. Srećom, rekla je kako joj se rokoko
ružičasta najviše sviđa. Bojala sam se da će se odlučiti za smeđe-crvenu, što mi se najmanje
sviđa.
No tada je uzviknula: - Stop! Koliko će sve to stajati?
A Rufus je duboko udahnuo, otišao u ured te se vratio sa snopom papira i dao joj
predračune soboslikara, instalatera, stolara, polagača pločica, staklara... Ona je listala
stranicu po stranicu: - 65 tisuća maraka plus 75 tisuća maraka plus 50 tisuća maraka bez
troškova za materijal plus 18 tisuća maraka bez troškova za materijal, plus 7 tisuća maraka
za troškove za materijal plus... što je s izgradnjom tavana? To nije uračunato.
I ona spusti popise na stol: - No lijepo, dobru zabavu. Učinite to. - I ona ustane pruživši
mi ruku: - Do viđenja, sve najbolje, mnogo uspjeha. - Rufus ju je ispratio, a ja sam ostala
sjediti kao u nesvijesti. Zatim se Rufus vratio, a ja sam ga upitala: - Što je rekla?
Rufus je rekao: - Čula si. Čestitam, Viola, dobila si narudžbu!
 82. POGLAVLJE

Odjednom ne znam više gdje da počnem.

- Pa sve je jasno - reče Rufus - sve piše točno na tvom planu. Prvo, obnovit će se prozori
u prizemlju, a potom pročelje...
- Jesi li siguran da je gospođa Schnappensiep dopustila da se obnavljaju prozori dolje?
- Ti si je potpuno uvjerila da radiš tako da vodiš računa i razmišljaš o troškovima. A ona
sa svim tim ne želi imati posla sve do ponovnog otvaranja. Ja vodim financije i moram je
redovito obavještavati.
- Uistinu?
- Uistinu. Zar misliš da ona ima volje brinuti se za obrtnike? A ja zatvaram hotel čim
obrtnici počnu raditi u kući. Unosnije je da se brinem za organizaciju nego za nekoliko
gostiju koji će zbog buke od gradnje zahtijevati nižu cijenu. Za sljedeća tri mjeseca otkazat
ću sve rezervacije i preporučiti ljudima neki drugi hotel. Ljeti ionako nemamo mnogo
rezervacija, ovdje nitko ne dolazi na godišnji odmor.
- Misliš li da možemo biti gotovi za tri mjeseca?
- Barem ćemo stići do te faze da opet možemo nešto iznajmljivati. Ako odmah
počnemo, onda to može funkcionirati.
- Ali prvo se mora odobriti kredit.
Rufus se nasmije: - Kredit je odobren. A da budem iskren, šeficu je prije nekog vremena
Tanja uvjerila da ne smije odustati od preuređenja hotela zbog gospodina Windricha.
Aha. Da se nisam u posljednjoj minuti dala na posao, dobio bi ga netko drugi. Tu sam
još jednom imala sreće, a za cijenu te sreće ne smijem ni pitati. - A koliko ću ja zaraditi?
- Kao što je dogovoreno, toliko kao da radiš kod svog strica. Retrogradno od 1. lipnja
bit ćeš plaćena kao projektantica interijera. Pitat ću našeg poreznog savjetnika koliko
moraš plaćati porez ako imaš samostalno zanimanje.
- Ludnica! Tako sam ti zahvalna, Rufuse! Smijem li te pozvati na ručak?
- Rado. Ali nemoj mi biti zahvalna. Toga se bojim.
Nazvala sam oca, Tanju, Elisabeth. Svi su oni sve vrijeme znali da ću dobiti narudžbu.
Kad sam ispričala Elisabeth da Benedikt i ja nismo više zajedno, rekla je: - Već se neko
vrijeme brinem što će biti s tobom ako ostaneš s tim tipom. On te nije nikada podupirao.

Zatim je sve krenulo mimo plana. Već tri dana kasnije došli su prvi obrtnici. Samo to
nisu zidari, oni nemaju vremena, nego instalater i polagač pločica s pomoćnim radnicima. I
bez zidarskih predradnji ima već dovoljno posla za njih. Neće mi vjerovati da se neki od
starih umivaonika mogu opet upotrijebiti. Ne preostaje im ništa drugo, moraju mi vjerovati.
Ali jedva što je prvi zidu jednom WC-u bio iznova popločen, izbila je velika svađa. Umjesto
bijelih pločica koje sam ja odabrala, obrtnik je stavio oker smeđe, pa je čak imao i hrabrosti
da u neredovitim razmacima stavi između toga tzv. ukrasne pločice s po jednom velikom i
malom muharom. Kad sam ga pitala kako je došao na tu zamisao, rekao je: Po šefovoj uputi.
 - Ali ja sam sve točno dogovorila s vašim šefom.
- Vaš šef je rekao da želi te pločice.
Odjurila sam Rufusu. - Kako možeš reći ljudima da trebaju staviti druge pločice?!
Neukusne muhare u WC-u?!
Uspostavilo se da je polagač pločica pitao Rufusa želi li jednake pločice koje sam ja
izabrala, samo u boljoj kvaliteti i po istoj cijeni. A Rufus je bezazleno rekao da može ako su
iste boje. Uspostavilo se da je keramičar pod točno jednakim pločicama mislio na pločice
iste veličine i istog proizvođača. Užasno je gunđao kad ih je opet morao skidati sa zida.
Kontroliram je li donio crne i bijele pločice. U nove kupaonice trebaju doći kao i u
stare: crno-bijeli podovi poput šahovnice, jer oni nadživljuju sve trendove. Da, ima ih. U
hodniku sam otkrila kutiju s natpisom: “Ukrasne pločice. Uzorak: staroholandski.”
- Što je to?
- To su pločice s uzorkom u obliku plavih vjetrenjača. Vaš šef nam je rekao da možemo
upotrijebiti sve ostatke koje imamo.
- To sam rekao, ali odabrao sam ostatke koji dolaze u obzir. Vjetrenjače nisu bile
predviđene.
- I žena našeg šefa ima ih u kuhinji i vrlo je zadovoljna njima.
Keramičar reče: - Bez piva ne želim o tome raspravljati.
Odnijela sam muškarcima pivo, a oni su obećali da će navečer odnijeti sa sobom pločice
kako ne bi nastala više nikakva daljnja šteta s vjetrenjačama.
Rufus je rekao obrtnicima kako se za sva pitanja moraju obratiti meni. Uzeli su to na
znanje. Napravila sam veliki natpis i nalijepila ga dolje na ulazna vrata:
Vođenje gradnje: Viola Faber
Soba 1 na prvom katu.
Potajno sam fotografirala natpis.
Istoga tjedna došli su i zidari. Samo, ne može se početi uređivati pročelje budući da
nedostaju nova prozorska stakla. Zidari, dakle, počinju u kući. Čudim se kako to sve ide
brzo, a Rufus se hvali: - Treba znati nabaviti dobre majstore. - Moram pohvaliti i Rufusa.
Trojicu trajnih gostiju i dvojicu stalnih gostiju, koji svakako žele ovdje stanovati,
smjestili smo na prvi kat. Walkwoman čisti sobe. Ona poslužuje majstorima pivo i pomaže
da se soba po soba očiste.
Zet gospodina Heddericha treba odvesti Caritasu sve pokućstvo koje nam više ne treba.
On kaže kako Caritas nije tražio taj dar, pa bismo mi morali platiti prijevoz. Kad se Rufus
razljutio, oni su ga ipak uzeli besplatno. Tom prilikom očišćen je i podnim sa starom
kramom, tamo doista ima još osam vrlo dobrih stolaca, vjerojatno iz prvotne opreme
hotela, opet smo uštedjeli najmanje dvije tisuće maraka! Gospodin Hedderich želi ostrugati
stolce smirkom i polirati ih, on to čini vrlo rado.
Moram svakako nabaviti sagove i tapete. Ono što nudi naša ličilačka tvrtka previše je
kičasto ili pak tako skupo da treba nabaviti nešto jeftinije. Najvažniji su sagovi, jer su oni
najskuplji. Opet tražim jeftine nakupne centre. Ostaci koje sam već odabrala su, srećom, tu.
Osim toga, otkrila sam i jedan poput hrđe crveni sag s uzorkom od tamnijih kvadrata i
klasičnog meandarskog ruba. Gotovo čista vuna, samo 280 maraka za 4x3 metra. To je
zabadava, budući da sa strane metar dužine ima mrlju od vatre. Poznajem sve dimenzije
soba već napamet. Taj sag bi stao upravo u sobu broj 2 ili 10 ili 19. Samo na ulazu
nedostajao bi jedan četvorni metar. Zatim bi se podovi mogli ostrugati i lakirati.
- Iznad mrlje biste morali nešto staviti - objašnjava prodavač.
Na to sam i ja mislila. Stavit ću na to krevet. Na ovom poput hrđe crvenom sagu dobro
će izgledati stari stolci, koji će se ponovno ispolirati, ako se presvuku afričkim ili
provansalskim uzorkom, nešto u smeđem, crvenom, crnom, bijelom. Nedostaju samo
tapete. Takav sag treba u hotelskoj sobi svakako tapete, inače soba djeluje mračno i bez
duha.
Sagovi se isporučuju. Rufus mi posuđuje kombi kako bih nabavila tapete. Kupujem
jednostavne prugaste tapete, plavo-bijelo, zeleno-bijelo, žuto-bijelo i plavo-bijeli
bidermajerski uzorak, te bijele strukturirane tapete. Osim toga, dala sam miješati mat plavi
akril lak koji odgovara prugastim tapetama. Njime će se premazati noćni ormarić. Ormarić,
doduše, ima mramornu ploču, ali drvo je u tako lošem stanju da ormarić ne djeluje antikno,
već trošno. U mat plavoj boji dobit će rustikalnu draž. No lakirano pokućstvo treba štedljivo
upotrebljavati, inače nastaje dojam jeftino renovirane dječje sobe. U zeleno-bijeloj sobi
treba dva stolca obojati u matzeleno i presvući prugastom zeleno-bijelom tkaninom. Sada
imam tapeta ukupno za osam soba, a sagova za šest.
Plaćam sve bjanko čekovima koje je Rufus već potpisao, moram samo unijeti iznos.
Prodavačica doista vjeruje da sam jedna od onih luksusnih žena, poznatih s filma, radija i
televizije, koje njihovi muževi obasiplju bjanko čekovima. Kad joj kažem da kupujem kao
projektantica interijera za hotel, primjećuje da sam zaposlena žena kao i ona i u njezinim
očima nestaje divljenja.
 83. POGLAVLJE

Nazvala sam Elisabeth i pitala što ona preporučuje za dugačke hotelske hodnike.
Ona zdušno preporučuje da zajedno s njom pregledam ponudu kod Hagena i von
Müllera. Rufus misli, ako mogu povoljno kupiti u Elisabethinu otmjenom dućanu za
opremanje stana, neka samo idem tamo. Osim toga, bila je to idealna prilika da ponovno
vidim svoje roditelje. Sada dolazim kao samostalna projektantica interijera u veliku kupnju,
a ne kao odbačena Benediktova ljubavnica.
Htjela sam otići u srijedu u podne, ali budući da je instalater ugradio armaturu za tuš
kod koje je pola sata trebao da ustanovi kako se dobiva neka druga voda, a ne samo vrela ili
ledena, i budući da sam morala objasniti instalateru kako je ta armatura apsolutno
neprikladna za hotel koji svakodnevno mijenja goste, koji će se ispeći ili potrošiti goleme
količine vode dok ne shvate kako stvar funkcionira i da je treba odmah skinuti te zamijeniti
zajednostavne armature koje sam jatražila, zakasnila sam na dva vlaka te sam prilično
kasno stigla svojim roditeljima u München.
Majka mi je na vratima tutnula u ruku paketić zamotan u papir za darove i rekla: -
Nestrpljivo si očekivana, Viola, ovdje je tvoj dar za Solveig.
I već je dojurila Solveig, vičući: - Želim svoj dar! - Istrgnula mi je paketić i otrčala, a
moja je majka pošla za njom.
Otac je sjedio s Annabell u dnevnoj sobi. Jedva što sam sjela, reče Annabell:
Razgovarala sam telefonski s Angelom, čini se da izvrsno podnosi trudnoću.
- To me najmanje zanima - rekla sam punu istinu.
- Benedikt je presretan - reče Annabell. - On je toliko čeznuo za djetetom!
- To je novost za mene - rekla sam nešto što je također odgovaralo istini.
- Ja sam kod gospodina Benedikta više imao dojam da čezne za još većim autom - reče
moj otac. - Kod nekih muškaraca ljubav ide kroz želudac, a kod nekih kroz auto.
Annabell je ignorirala oca: - Angela mi je rekla da će biti djevojčica, zvat će se Amanda,
jer je to dijete ljubavi.
- Dijete ljubavi! Da umreš od smijeha! - uzviknuo je moj otac.
A ja sam rekla posve smireno: - Mislim da bi Benediktovo dijete trebalo također dobiti
neko ime po autu kao Mercedes, npr. Opelija.
Moj je otac umalo umro od smijeha. Annabell me gledala prezrivo:
- Ako si odbila roditi Benediktu dijete, moraš snositi posljedice.
- Ja rado snosim posljedice - reče naš otac. - Neka Georg samo financira karijeru zeta
koji mu se nametnuo, on ima više novca od mene.
Dotrčalo je dijete koje je Annabell rodila nepoznatom Šveđaninu i stalo vrištati: - Hoću
sladoled, glupa baka mi ne da sladoled.
- Nema više sladoleda u frižideru - reče moja majka očajno.
- Ja sam ga pojeo - reče otac.
- Zločesti djed! - viknu moja majka onako, po mjeri djeteta. Annabell je poljupcima
brisala suze s djetetova lica i upitala nježno:
 - Jadno moje dijete, imaš li volje ti za zločestog djeda poslije plaćati mirovinu?
Ne, za to Solveig nije imala volje. Mom ocu je bilo svejedno, on ionako sam plaća svoju
mirovinu, rekao je.
Kad su napokon otišli, moj je otac uzeo viski i ispio ga jednim gutljajem. S gađenjem je
razvukao lice: - Svaku večer moram biti djed, smrtno se dosađujem. Sad znam zašto
muškarci u mojoj dobi jure za mladim ženama, njih ne moraju doživljavati kao bake. Naš
brak proživljava krizu unuke.
Da bih ga navela na druge misli, vratila sam mu svoj sljedeći obrok duga, a on se
razveselio, ali tek nakratko. Popio je još jedan viski, a zatim rekao: Sada djed mora ajka-
pajka.
Bilo mi ga je žao. Postao je starac. A u svakom časopisu piše da djeca pomlađuju
odrasle! Što se to događa?
 84. POGLAVLJE

Kako ne bih gubila vrijeme na možda najveći dan kupnje u svom životu, susrela sam se
s Elisabeth točno ispred Hagena i von Müllera. Ona se pojavila u elegantnom crno-bijelom
Chanel ljetnom kostimu: - Uredila sam se za svoje poslovne kontakte. I ti se moraš tako
ponašati.
Ja ne. Živim na gradilištu među sivim krizantemama. A otkad je Benedikt izašao iz
moga života, ionako je svejedno kako izgledam.
No Elisabeth reče: - Kad tvoj hotelski projekt bude gotov, treba ti novi posao. Možda te
mi možemo zaposliti. Ali zahtijevat ću kao uvjet da imaš dobar kostim. Moraš misliti na to
kako ćeš se kod mene natjecati.
Toliko daleko u budućnost ne želim misliti, ali moram priznati da je perspektiva dobra.
Na ulazu u trokatni otmjeni imperij potrepština za stanovanje Hagena i von Müllera
može se vidjeti zbirka idiotskih stolaca. Stolci sa sedam nogu, s tri noge, stolci s naslonom
visokim jedan metar, kod jednog stolca noge imaju cipele s potpeticama, jedan je od
pleksiglasa s bijelom kožnom presvlakom. Jedan ima šarene točkice poput poentilističke
slike, jedan ima mrlje poput leoparda s petom nogom kao repom, uz to je stolac isprepleten
od žice, ugodan poput mišolovke. Upravo sam rekla Elisabeth: - Takvu glupost neću - ali uz
nas se već našao njezin bivši šef, gospodin von Müller.
- Dobar dan, gospođice Leibnitz, lijepo što vas mogu opet pozdraviti kod nas, kako vaši
poslovi?
- Izvrsno. A budući da više nisam zaposlena kod vas, smijete me oslovljavati kao
gospođu Leibnitz - reče Elisabeth s visoka. – Pratim danas gospođu Faber, ona je isto tako
samostalna projektantica interijera i trenutačno uređuje jedan hotel u Frankfurtu.
Izvukla sam svoj popis potreba iz Tiffanyjeve vrećice i priopćila gospodinu von Mülleru
da mi nedostaju sagovi za hodnike za tri kata i sagovi za 18 hotelskih soba, ukupno gotovo
400 četvornih metara. Osim toga, tapete i pokućstvo.
- Vrlo mi je drago što sam vas upoznao, gospođo Faber - reče Elisabethin bivši šef.
- Najprije ćemo pogledati stazu za hodnik - odlučila je Elisabeth.
- Vrlo rado.
Otišli smo na donji kat. Čak je i dolje bilo vrlo otmjeno.
Gospodin von Müller osobno odmata uzorke sagova. To su tkani sagovi s najljepšim
uzorcima koje sam ikada vidjela: crveni sa žutim damastnim uzorkom kao na kakvoj
srednjovjekovnoj slici, zatim jedan s japanskim motivima na rubovima, zatim sivo-plavi
preko kojega idu vitice u jugendstilu, dakako da se svaki uzorak može dobiti u mnogo boja,
zatim jedan s ružičastom podlogom i crnim uzorkom art déco, pa jedan u žarkoplavoj boji
sa zlatnožutim bijelim i crnim ukrasima u obliku vitica, a na rubovima friz s lavovima u
hodu. Nisam luda za lavovima, ne znam zašto, ali taj bi sag izgledao grandiozno u hotelskim
hodnicima, ova kraljevsko plava boja i tako raskošan vitičasti uzorak da u njemu nestanu
mrlje od prljavštine... - Koliko stoji metar? - upitala sam znatiželjno. Tkani sag ne može ipak
biti tako skup.
 - To je francuski klasicizam, vječita elegancija u savršenstvu - reče gospodin von
Müller. - Ovaj proizvođač radi isključivo kopije starih uzoraka. Original potječe iz nekog
dvorca kod Fontainebleaua, neka zaljubljena grofica darovala ga je svom ljubavniku, 159
maraka. Metar.
Otprilike tri puta toliko koliko želim potrošiti. - Na žalost, nije dovoljno širok za hodnik.
Moj izgovor je odbijen: - Milostiva gospođo, taj sag je staza, on se nikad ne stavlja od
zida do zida, samo se rastegne po sredini hodnika ili stuba. Po starom običaju na krajevima
se našije rub i progura šipka koja se učvrsti u pod. Razmislite koliko je to praktično: možete
uzeti sag za čišćenje s poda, ili ga položiti u drugom pravcu ako se neravnomjerno troši. A
budući da nećete cijelu površinu poda pokriti sagom, uštedjet ćete gotovinu.
Uvjerio me već sam pogled na tepih. A tek te boje! Ali preskup je. - Na rubovima, gdje
nema saga, morao bi se izbrusiti i prelakirati drveni pod - kažem ja i uzmem svoje džepno
računalo iz Tiffanyjeve vrećice.
- Zapravo mi smo došli samo zbog robe koja je na sniženju - reče Elisabeth bez ikakve
nelagode.
Gospodin von Müller pozove jednu prodavačicu i zamoli nas da ga ispričamo jer da ima
važan telefonski razgovor.
Prodavačica je pozvala jednog mladog stranca iz skladišta da razmota sagove koji se
prodaju kao ostaci. Da, to je drukčija kvaliteta od one koju sam vidjela u jeftinim
trgovinama. Uzela sam odmah tamnoplavi sag s vrlo decentnim japanskim uzorkom, 5x2,75
metara, dovoljan je za srednje veliku sobu, npr. sobu br. 6 ili 15 ili 23. Uz hladnu plavu boju
saga nedostaju tapete u toplijoj boji. U odjelu za tapete na drugom katu nalazimo žarkožute
sa sjajnom strukturom moirea. Tapete su skupe. Za utjehu, prodavačica pokazuje žutu
tkaninu za zastore, također moire, 100 posto otporan na vatru, a plemenita tkanina ima
ondje gdje je bila savijena rub od prašine, to se bez problema može očistiti, sniženo 40
posto. Kupljeno.
Budući da tkanina za zastore dostaje za dva prozora, uređenje sljedeće sobe
započinjemo zastorima. Potom uzimam jedan gotovo crni ostatak zastora s tankim žutim
prugama dovoljan za malu sobu. Budući da se soba od letvice na podu oblaže tapetama
samo do visine od 2,5 m, dovoljno je šest rola žuto-bijelih tapeta. Kao završetak tapeta za ta
sobu predviđena je letvica od sintetike, ali nju neću kupiti kod Hagena i von Müllera, ovdje
postoji samo pravi štuk po užasno visokoj cijeni.
Sljedeći sag na rasprodaji je svijetlosmeđi s nepravilnim ovalima poput oblutaka. Uz to
posebna ponuda iz odjela za pokućstvo: stol s takvom granitnom pločom. Ja zapravo ne
volim takve stolove, ali ako stoji na sagu s uzorkom oblutaka, a zidovi su obojani svileno
mat u istoj boji, soba će djelovati mirno poput japanskog vrta s kamenjem. Idealno za goste
koji dolaze na sprovod. Osim toga, kupit ću odmah još četiri stola za bistro s bijelom
mramornom pločom. Jednom je dramatično snižena cijenajer je rub oštećen. Njega može
instalater izbrusiti. Za jednokrevetnu sobu odabrat ću engleski pisaći stol, dakako da će
stajati na zelenom sagu.
Izračunala sam za svaku stavku prosječnu cijenu i sad upisujem pri svakoj kupnji
razliku prema mom predračunu, pa tako zadržavam pregled stavku po stavku.
 Ondje stoji udoban bračni krevet od masivnog drva u stilu seljačke kuće, zaglavlje je
ovalno savijeno. Nije na sniženju, ali cijena je povoljna. Zapravo, htjela sam sve krevete
kupiti kod nas u trgovini kreveta, gdje će Rufus naručiti madrace. Vjeran svom geslu da je
svaki hotel onoliko dobar koliko su dobri kreveti, on je odabrao, što nije baš štedljivo, ne
samo srednje tvrde i srednje mekane madrace, već i neke posve mekane i neke posve tvrde
za ljude koji su na to naviknuti, a ja sam ondje već odabrala jednostavne krevete bez
zaglavlja i kraja za noge, ali ovu ponudu ovdje ne smijem propustiti. Budući da takav krevet
najljepše izgleda na drvenom podu, zapisala sam ga za sobu broj 8 na prvom katu, ispod nje
je blagovaonica i ondje nije potrebno prigušivati buku sagovima. A budući da sag stoji
jednako toliko kao i lakiranje poda, to neće poremetiti moj predračun.
Možemo početi uređivati sobu i s presvlakama za krevet. Moramo čak ako je presvlaka
za krevet s indijanskim cvjetnim uzorkom na sniženju zbog pogreške u tkanju, koja se vidi
samo ako čovjek leži lijevo ispred kreveta na podu. - Tko god iz ma kojeg razloga leži lijevo
ispred kreveta na podu, neće više vidjeti pogreške u tkanju - reče Elisabeth potpuno s
pravom. Osim toga, uz to se nudi uz normalnu cijenu tapeta istog uzorka. Pristaje izvrsno uz
hrđavocrveni sag koji imam iz robne kuće.
Jednom će doći i najskuplji problem. Garnitura za sjedenje za predvorje. Nema smisla
postavljati više malih sofa, jer će na svaku sofu sjesti uvijek samo jedna osoba, a to je
preskupo. Želim presvučenu garnituru za sjedenje. S visokim naslonom, svaki naslonjač
djeluje to udobnije što je naslon viši. A naslonjači i sofe moraju stajati kompaktno na podu,
pokućstvo s tankim nogama djeluje uvijek neudobno. Pošto smo doista sve pogledali,
odluka je pala na poluovalnu savijenu garnituru za sjedenje od deset jedinica za sjedenje po
komadu. Garnitura za sjedenje treba stajati ispred lijevog prozora, umjesto sobička
gospodina Heddericha. Ondje svatko ima dobar pogled na televizor, koji će stajati u onom
dijelu ureda koji će se preurediti u bar. Za šankom s vanjske strane ima mjesta za osam
barskih stolaca, kupit ću najprije samo četiri, jer kad se bar uhoda, može se kupiti još, tako
sam se dogovorila s Rufusom. Barske stolce, molim, bez uobičajenog kroma; crno mat
lakirane, to je elegantnije i jeftinije. Ali tu se postavlja elementarno pitanje: treba li
garnitura za sjedenje također biti presvučena crnom kožom? Preskupo. I svatko ima crnu
kožu. Vadim uzorke boje iz svoje vrećice. Uz rokoko ružičaste mramorirane bijele i sive
obrubljene zidove dakako da bi pristajala garnitura za sjedenje u ružičastoj, bijeloj ili sivoj
boji, ali to je preosjetljivo. Elisabeth ima ideju: postoji jedan talijanski proizvođač pokućstva
koji može izraditi tkaninu da izgleda kao naš pod od kulira. Ali neće li garnitura za sjedenje
djelovati kao da je izlivena iz kamena? Ne, ako se osvijetli žućkastim svjetlom. A za tvrtku
Hagen i von Müller nije problem poslati talijansku tkaninu njemačkom proizvođaču
garnitura za sjedenje!
Još nedostaju stolovi uz garnituru za sjedenje. A Elisabeth, koja poznaje sve finese koje
se ovdje mogu tražiti, preporučuje okrugle stolove s ružičasto-crvenim mramornim
pločama. Fantastično uz ružičasto mramorirane zidove. A ružičasto-crvene mramorne
ploče samo su nešto skuplje od bijelih, no izgledaju najmanje dvostruko skuplje. Nakon tih
odluka, koje troše živce, pošli smo na ručak. Pozvala sam Elisabeth u neku vrlo otmjenu
kavanu.
Elisabeth se neumorno vraća na temu staze lavova. Vrijedna je svaku marku. A sag
razapet od zida do zida djeluje u uskim hodnicima malograđanski, staza, naprotiv, po
sredini, otmjeno.
 - Ali iz hodnika lijevo i desno od dizala zakreću bočni hodnici; kako postaviti sag s
takvim uzorkom na rubu iza ugla?
- Sasvim jednostavno. Staze se napnu s jednog kraja hodnika do drugog, a tamo gdje se
hodnici križaju, postavi ih se na križ. To djeluje vrlo velikodušno.
Računam. - Treba mi 57 metara! Dvanaest metara više nego što je doista potrebno, to
je previše rastrošno.
- Na količinu veću od 50 metara mora ti dati 5 posto posebnog popusta. Osim toga,
tražit ćeš 10 posto popusta na kupnju na veliko i još 3 posto popusta. Takav sag ostavlja
odličan dojam. Vjeruj mi.
Dakako da joj vjerujem i već računam popuste: ako dobijemo još nekoliko povoljnih
stvari, onda je i staza lavova tu.
Vrativši se Hagenu i von Mülleru, pala nam je na pamet ideja da kreiramo tri sasvim
fantastične sobe. Menadžerske sobe. U sivoj, crnoj, bijeloj boji, što drugo. Elisabeth pledira
za sagove bez uzorka, ali ja to znam bolje: ljudi u hotelu ostavljaju neprestano mrlje, a
jednobojni sag bio bi nakon nekoliko mjeseci pun mrlja. Elisabeth lupa gluposti i predlaže
da napravim i sobu za glazbene zvijezde sa stalnim oblacima dima iznad poda kao što se to
neprestano vidi na televiziji. A zatim se dosjetila nečeg pametnijeg, naime, da sag sa
svijetlim oblucima postoji i u sivoj boji, samo što nije na sniženju. Cijena je u mojim
okvirima. Osim toga, za svaku menadžersku sobu crne kockice kao noćni ormarići i dva
crna stola za pisaći stroj, također nenadmašne jednostavnosti. Na jedan može menadžer
staviti svoje računalo, a na drugi kovčežić za spise. Uz to za svaku sobu dva crna pletena
naslonjača, oni djeluju rafiniranije od uobičajenih uredskih kožnih naslonjača, a stoje samo
polovicu te cijene,
I dobra, jeftina, siva presvlaka za krevet, s geometrijskim reljefnim uzorkom.
Elisabeth se to čini prežalosno: - Hotelska soba se nekako mora razlikovati od ureda.
- Svima koji vjeruju u tipični dizajnerski stil već će se svidjeti. A neki ljudi osjećaju se u
uredu kao kod kuće. - Ja sam za to da se to iskuša jer nije preskupo. - Stavit ćemo
menadžerima lijep žuti telefonski imenik da dobiju malo boje - rekoh.
A sada za usporedbu nekoliko soba s cvjetičastim tapetama. Elisabeth opet ima
skrupule: - Kod cvjetičastog uzorka svatko će odmah reći da su kičaste.
- Cvjetičaste tapete su poput muškaraca, neke su čak i zgodne - reče prodavačica koja
inače nije sudjelovala u našim razmišljanjima.
- Dobra usporedba - reče Elisabeth. - Cvjetičaste tapete su doista poput muškaraca.
Većinom su ograničene i predominantne.
Na to prodavačica više ništa nije rekla. Ali našli smo prekrasne tapete koje su se
svidjele i Elisabeth: s velikim buketima cvijeća u ljubičastoj i ružičastoj boji, a buketi su
povezani nebeskoplavim vrpcama. Tapete dražesne poput cijelog proljeća odjednom. A kao
bordura poput nebeski plave vrpce. Za tako velik uzorak treba velika soba. A budući da
jednostavan drveni pod najbolje pristaje uz takve tapete, uz koje je svaka optička
konkurencija besmislena, predviđene su i za sobu broj 8. Uz to ormar u seljačkom stilu
lakiran nebeski plavo. Izgledat će dražesno.
Još tri manje sobe s manjim cvjetičastim uzorcima. I sagom zelenim poput travnjaka.
Osim toga, trebaju mi zrcala. Ona koja se nude u odjelu za pribor za stanovanje lijepa su, no
ipak ih neću kupiti jer se kod staklara mogu naći mnogo jeftinija zrcala uokvirena u zlatne
letvice. No otkrila sam svjetiljke za noćni ormarić s porculanskom nogom. Postoje noge za
svjetiljke okrugle poput kugle, kutne poput kocke, nalik na amfore i to u svim bojama, sa
sjajnim sjenilima. I stoje manje od svih onih o kojima sam do sada razmišljala.
- Ta je ponuda mamac za muškarce koji traže neki dar - reče Elisabeth. - Te svjetiljke ne
stoje mnogo, no one su iz otmjene trgovine pa se rado kupuju. A kad su muškarci već ovdje,
kupuju odmah za sebe opremu za ured.
Ja rado kupujem i svjetiljke. I to 48 komada. Počinjemo utvrđivati koliko nam treba
bijelih s bijelim sjenilom, plavih s bijelim sjenilom, plavih s plavim sjenilom, zelenih s
bijelim sjenilom, zelenih sa zelenim sjenilom i indijanski crveriih, bež, crnih, žutih.
Prodavačica nam donosi kavu i fine kekse. Za jedan sat opremili smo svaku sobu
optimalnom svjetiljkom. A svjetiljke su smanjile moj predračun za tisuću maraka. Sada je
moguće: mogu kupiti stazu lavova!
- Prije nego što počnemo pregovarati s plemenitim Müllerom, pogledajmo za kraj sobu
užasa - reče Elisabeth. Sada nas prati neka druga prodavačica. Soba užasa je u podrumu. Tu
je uskladišteno sve što je naručeno, a nije odneseno i nije prodano nikome drugome.
Kompletna oprema za lovačku kolibu. Svi nasloni na sjedalima od jelenjih rogova;
ljubičasto-narančasto nazupčano pokućstvo za butike; pseudobarokne Bogorodice u
prirodnoj veličini koje drže u ruci žarulju; ali i sag s crvenim ružama na dugoj stabljici na
crnoj podlozi, prilično ludo, ali rafinirano. Odmah ću ga uzeti. Baš mi je on nedostajao! Sa
žarkocrvenom presvlakom za krevet bit će to super soba.
- Je li tu još sag gospođe Future? - upita Elisabeth.
- Naravno - šapne prodavačica.
- Pokažite ga mojoj prijateljici.
Prodavačica protiv volje stane odmotavati okrugli sag, promjera dva metra. Kao prvo
upada u oči veliki monogram u srednjem polju, žuto na azurnoplavoj podlozi i piše: FV.
Uokolo zvijezde. Zatim likovi astroloških znakova koji djeluju plastično i klasično, i vani
opet zvijezde. - To je sličan stil kao staza lavova - kažem diveći se.
- Od iste je tvrtke, unikat.
- Što znači FV?
- Znači: gospođa Futura, vidovnjakinja. Gospođa je bila specijalistica za iscjeljivanje na
daljinu i umrla je od raka prije nego što je platila sag. A budući da je ostavila samo dugove,
sudski ovrhovoditelj ga je vratio.
- Ako je netko specijalist za iscjeljivanja na daljinu i sam se razboli, to ništa ne pomaže,
jer je čovjek uvijek sam sebi blizu - reče prodavačica. Na njoj se vidi da je često razmišljala o
tom problemu. - Pisali smo svim kupcima koji imaju monogram FV, ali čim kažem ljudima
odakle sag dolazi, nitko ga neće. Sigurna sam da je na njemu prokletstvo.
- Stajao je više od četiri tisuće, a sada 950 - reče Elisabeth.
- Šef bi ga dao i za manje, u međuvremenu je i on povjerovao da je uklet - šapće nam
prodavačica. - To će nam donijeti još i moljce u kuću - i ona baci sumnjičav pogled na
predivan sag.
Nisam praznovjerna, barem se ne bojim saga. Ali što da radim sa sagom na kojem piše
FV? Ovaj sag bi u načelu bio idealan kao središte predvorja. Ondje će stajati ovalni stol od
trešnjevog drva gdje bi se ostavljali prospekti i stavljalo cvijeće, a ako se stol jednostavno
stavi samo na pod od kulira, onda to nije ništa. - Možda bi se mogao izrezati srednji dio s
monogramom i staviti drugi dio saga?
- Ovu boju u ovoj kvaliteti nećete dobiti ni od jedne druge tvrtke - reče prodavačica.
- Moglo bi se nešto naručiti, ali to je skupo - reče Elisabeth. - Razmisli u miru, nitko ti
neće uzeti sag. Sada moramo pregovarati s gospodinom von Müllerom.
Gospodin von Müller očekuje nas u svom pravom baroknom uredu.
- Nadam se da ste uživali pri izboru - reče on.
- Nismo došle zato da uživamo već da dobijemo veliki popust - reče Elisabeth.
- Kupile ste mnogo robe na sniženju - reče gospodin von Müller. - Zapravo na robu na
sniženju...
- ... Dajete također 10 posto popusta ako je ukupan iznos viši od 20 tisuća maraka - reče
Elisabeth.
Gospodin von Müller nije više ništa rekao.
Stiskala sam brojke na svom džepnom računalu i osjećala se pomalo poput kauboja
koji se igra nabijenim pištoljem: - Ako uzmem 57 metara staze lavova, koliko ćete mi dati
posebnog popusta?
- Pet posto - odgovori mi Elisabeth.
Gospodin von Müller je gledao otrovno, no samo je rekao: - Trebaju nam točni odresci
dužine da možemo ušiti petlje. Za stazu je rok isporuke dva mjeseca.
- Prije nam i ne treba. Garnitura za sjedenje stiže tek za dva mjeseca. Sve ostalo treba
mi najkasnije za tri tjedna.
- A kako plaćate? - htio je znati gospodin von Müller.
Imam bjanko ček. Rufus je smatrao da ću vjerojatno morati dati predujam. - Plaćam 10
posto prve isporuke unaprijed, a ostatak odmah uz isporuku - objasnila sam.
- To je još tri posto popusta - reče Elisabeth.
Gospodin von Müller gleda još otrovnije te zbraja i zbraja i odbija i odbija. Ja
provjeravam i provjeravam. Ukupna svota, kad se odbiju svi popusti: 44.716,50 maraka.
- Zaokružimo - rekoh - neka bude 45.000 pa ću uzeti i sag gospođe Future.
Gospodin von Müller gleda me otvorenih usta, a zatim ih opet zatvara: - Vrlo rado,
milostiva gospođo.

Gospodin von Müller nas je otpratio do vrata. - Jeste li još zainteresirani za

Kahnweilerov stol, gospođice Leibnitz?
- Itekako - reče Elisabeth - ali ipak molim da i dalje budem gospođa Leibnitz.
- Hoćete li ga još jednom pogledati, gospođo Leibnitz?
- Uvijek ga iznova rado gledam, - Smiješeći se, odveo nas je gospodin von Müller u sobu
za sastanke.
Vidim ga prvi put. To je fantastičan stol na razvlačenje s dvanaest različitih nogu, jedan
od rijetkih lijepih komada modernog pokućstva. Metalna ploča na stolu je sivo-crno
patinirana s daškom bakrenozelene boje, ploča je tako strašno tanka da se čini kao da lebdi.
Jedna noga stola ima kandže i nosi kuglu, jedna je svinuta poput starog isprašivača sagova,
jedna je barokna, jedna u empire stilu sa stupom koji se suzuje prema dolje, jedna je
dramatično nazubljena. Elisabeth ima pravo, to je stol za cijeli život.
- Ako i ti želiš Kahnweilerov stol - reče Elisabeth - imam veze s tvrtkom Kahnweiler. Do
viđenja, gospodine von Müller.
Vani je Elisabeth rekla da to uopće nije istina. Tvrtka Kahnweiler do sada nije
odgovorila. - Ali otmjeni Müller je povjerovao. Taj dan je bio veliko zadovoljstvo!
- Bez tebe ne bih dobila toliko popusta. Morala bih ti platiti honorar za tvoje savjete.
- Koješta! Osim toga, nakon što sam mu dovela tako dobru mušteriju, on će i meni
ubuduće za sve što budem kupovala odobravati 10 posto popusta. To se i meni isplatilo.
Nazvala sam Rufusa iz prve telefonske govornice, a on se veoma radovao što smo bile
tako uspješne. Kad sam mu ispričala da sam sag pokojne vidovnjakinje, koji je prvotno
stajao više od 4 tisuće maraka, dobila za 283,50 maraka i pitala ga boji li se da je na njemu
prokletstvo, nasmijao se: - A zašto? Vidovnjakinja je imala sreće, imala je sag a da nije za
njega trebala platiti. Takvu sreću nemaju mnogi. A i ti si ga dobila gotovo besplatno. Ako je
na sagu neko prokletstvo, onda pogađa samo one koji ga žele prodati. Kupcima donosi
sreću, tako ja to vidim. A sigurno možeš FV sakriti, pa će sve biti u redu. - Inače, Rufus je
izvijestio da su danas stigli novi prozori za prizemlje i da imaju točno one dimenzije koje
sam mu napisala radi kontrole. - Sutra će biti posebno bučan dan jer će zidari dolje
ugrađivati prozore.
- Dobro, vidimo se sutra. Bok!
Veselim se sutrašnjem danu, svom poslu, a veselim se malo i što ću ponovno vidjeti
Rufusa. Zatim smo Elisabeth i ja u jednom otmjenom bistrou popile dvije čaše šampanjca za
uspjeh u našoj kupnji.
Kad sam kod kuće htjela sve ispričati, slušao je samo moj otac. Majka i Annabell bile su
zauzete sa Solveig. Solveig je mislila da uvijek kad ulazim na vrata donosim dar za nju, ali
danas moja majka nije imala nikakav dar spreman, pa je zbog toga Solveig dobila napad
bijesa. I ja sam kriva, kaže Annabell. I moja majka je kriva pa se sama optužuje. Opet je
nervoza u zraku. Otac mi tiho kaže: - Tvoja će se majka ubuduće morati odlučiti hoće li
ostati supruga ili baka.
Meni je postalo nelagodno. Još nikada nisam došla na pomisao da bi se moji roditelji
mogli rastati. - Ne misliš valjda ozbiljno!
- Zašto ne - reče moj otac. - Ako ovdje više ne igram nikakvu ulogu, mogu otići.
Sjetila sam se Benedikta. Čitav dan nisam gotovo ni pomislila na njega, kod njega
nemam više nikakvu ulogu. Zato treba otići.
U susjednoj sobi majka i Annabell naizmjence viču: - Solveig, nasmij se! Solveig, hoćeš li
sladoled? Solveig, pogledaj...! Solveig!... Solveig!... Solveig!
Sjetila sam se Benediktove majke. Je li Nora zapravo ikada rekla kakvu rečenicu u kojoj
nije govorila o Benediktu ili Mercedes? Ne znam, to je prošlost. - Možda se ipak sve sredi -
rekoh ocu.
Nasmijao se kao očajnik.
 Sljedećeg jutra vraćala sam se vrlo rano; neću još jednom doživjeti Solveig i Annabell.
Opraštajući se od majke, rekla sam: - Bok, baka! - Nije to uočila.
Otac me odvezao na kolodvor. Šutio je sve vrijeme.
- Možda bi mogao ići na neki tečaj da upoznaš nove ljude - rekla sam da ga razvedrim.
- Mogao bih otići na privatni tečaj kuhanja kod gospođe Engelhardt.
- Molim te, nemoj, tata. - Bio bi to kraj braka mojih roditelja. Otac se nasmije: - Tečajevi
kuhanjasu ipak vrlo korisni. Ali ne brini se, gospodin Engelhardt to ne bi dopustio.
Ne mogu se tome smijati. Molim te, ne još jednu rastavu!
Moj je otac morao u ured. Ostavio me kod kolodvora. A na rastanku je rekao: - Pozdravi
mnogo svog Be... - zatim je stao i rekao - gospodina Bergera.
Znam dobro što je htio reći. Ali nasmiješila sam se i rekla kako ću pozdraviti gospodina
Bergera.
 85. POGLAVLJE

Dok ne stigne velika pošiljka pokućstva, imam mnogo posla. Svugdje gdje neće biti
sagova moraju se izbrusiti podovi. Stroj za brušenje, uz to bušilica i pila stolara koji
ugrađuje ormare otjerat će posljednje goste. I vrata prema hodniku se bruse i ponovno
lakiraju. U sobi se lakiraju bijelo, jer bi smeđa površina vrata narušavala sklad boja u sobi.
To je veliki dan, jer nestaje linoleum iz predvorja. Srećom, staro je ljepilo krhko poput
stakla i može se izbrusiti. S linoleumom odlazi i sobičak gospodina Heddericha u kontejner
sa šutom. Gospodin Hedderich ga nosi mirno, jer sam ga uvjerila da će nova portirnica iza
recepcije biti mnogo ljepša. Usto nastaje i mali prostor za odlaganje u koji može smjestiti
sav alat bolje nego ranije.
Crno-bijeli pod od kulira ima duž zida uzorak od bijelih kamenčića mozaika, četiri
pruge koje daju rub širok 30 centimetara. Danas bi stajalo cijelo bogatstvo da se napravi
takav pod. Samo su u podu sobička gospodina Heddericha različite rupe. Jedan od
keramičara zna rješenje. Ondje gdje će garnitura za sjedenje pokriti pod izrezat će komade
kulira i njime zalijepiti rupe. Besprijekorno. Pod će se polirati tek kada više ne bude
postojala akutna opasnost od struganja. Privremeno će se zaštititi debelom plastičnom
folijom.
Pošto je posvuda bila obrisana i usisana prašina od struganja, mogu doći ličioci. Oni su
najprije danima bili zauzeti time da stave kablove za stropnu i zidnu rasvjetu pod žbuku i
pod nove rubove štukature na stropu, da zakrpaju sve rupe od iščupanih drvenih panela, da
izravnaju sve zidove, da stave bijelu podlogu za sve. A onda je u nekadašnjem mračnom
predvorju postalo svijetlo kao dan. Kao da je od podruma nastao atelijer.
Ličioci najprije nastavljaju gore. Moji nacrti, na kojima se vidi kamo u predvorju
trebaju doći mramorirane površine i gdje i u kojem razmaku te površine uokviruju sive
crte, suviše su im komplicirani. Mogli bi cijeli zid mramorirati u štukaturi, ali izmjeriti sve
te površine i ucrtati, bilo bi preskupo. Ja sam, dakle, sama ucrtala crte na bijeli zid. Rufus mi
pomaže. On povlači na ljestvama crte gore duž letvice visoke kao prostor, kojom se služimo
kao ravnalom. Ja povlačim crte dolje, u sredini povlačimo naizmjence. Mučan i precizan
posao.
Da bismo imali mjesto kamo bismo mogli sjesti kad si priuštimo odmor, postavili smo
nekoliko naslonjača zrelih za otpad i stol u predvorje, ja sam prekrila naslonjače starim
plahtama. Garnitura za sjedenje s plahtama između bijelih zidova na kojima se vide samo
nježne crte, uz to bijelo-siva plastična folija na podu, sve to izgleda kao u nekom modernom
kazališnom komadu. Sviđa mi se.
Rufus kaže: - Komad koji ovdje igramo često se najavljuje u kazališnim programima.
- Kako se zove komad?
- Zatvoreno zbog preuređenja.
Ali ja razmišljam zašto se tako smijem toj šali, mislim da se smijem od straha. Straha da
nećemo sve to stići. Sreća što je gospođa Schnappensiep na ljetovanju, jer kako bih joj
objasnila da će iz te prazne kulise nastati ono što sam joj obećala? A Rufus kaže kako dvoji
hoće li se ličioci pridržavati svog vremenskog i financijskog plana. Ali nisam ja za to kriva.
No ipak sam zabrinuta. Kako će sve to završiti?
 Gospodinu se Hedderichu garnitura za sjedenje s plahtama veoma sviđa. On ovdje liči
šezdeset stolaca iz blagovaonice. Osim što svi izgledaju isto, to su stolci bez posebne draži,
ali u njima se doista sjedi udobno, a šezdeset novih bilo bi preskupo. Obojani u bijelo s
pričvršćenim ružičasto-zeleno-bijelim prugastim jastucima dat će blagovaonici lepršavo
ozračje pa će djelovati poput elegantne vrtne kavane. Gospodin Hedderich lakira vrlo
pažljivo uvijek po osam stolaca istodobno i svakog dana završava dva. Gospođa Hedderich
šiva jastuke za stolce, to čini rado, jer pritom može sjediti. Dovršava četiri jastuka dnevno,
većinu vremena kuha za majstore i za nas. Prugasta ružičasto-zeleno-bijela tkanina za
jastuke je iz ovdašnje trgovine za krevete i zapravo je tkanina za presvlaku madraca, no to
je bila posebno povoljna ponuda pa sam kupila cijelu balu. Time ćemo presvući još nekoliko
stolaca, oni su već kod tapetara.

Točno U drugom tjednu srpnja stiglo je veliko vozilo s pokućstvom Hagena i von
Müllera; osim staze lavova i garniture za sjedenje sve je tu.
Kao zadnji iskrcava se sag gospođe Future. To znači da je prvi ukrcan. Rufus objašnjava
kako je plava boja saga njegova omiljena boja; to je ista plava boja kao i moj zimski ogrtač.
Ostavljam ga u tom uvjerenju, iako je plava boja saga mnogo mirnija nego ona mog ogrtača.
Rufus ionako nema neki poseban osjećaj za boje. Mjerim monogram FV na sagu gospođe
Future, ipak je 65x65 cm. Izrezat ću ga i staviti komad saga u kontrastnoj boji, ali Rufus
jadikuje kako bi prije toga trebalo pokušati sve drugo, radije staviti nešto na to, a ne rezati
lijepi sag. Dakle, dobro. Pričekajmo, sag nam još dugo neće trebati. Cijela isporuka će
privremeno biti smještena u blagovaonici, svaki komad dobit će naljepnicu s brojem sobe
kako kasnije ne bi nastao kaos.
Jedva što su prve sobe bile obložene tapetama, ustanovila sam da se na jednom zidu u
sobi broj 16 i nakon sušenja još nalaze veliki mjehuri.
- To je zbog tapeta - reče bezobrazni ličilac.
- To su skupe tapete!
- To je zbog zida!
- To je zbog vas! Maknite te mjehure!
- To je nemoguće, ne mogu iznova stavljati tapete budući da više nemate tapeta. Vi ste
to iskalkulirali vrlo tijesno.
- Pošla sam od toga da će ličilac s vašom nadnicom oblagati tapete bez mjehura.
On ništa više ne reče, a meni ne preosta ništa drugo nego da razmislim što mogu
objesiti preko mjehura. Naravno, slike, ali kakve? Žene vole mrtvu prirodu s cvijećem. Ali
vječite grafike s cvijećem Marije Sibylle Merian su predosadne, A muškarci takvo što
smatraju kičem. Muškarci vole muške mrtve prirode s pivskim vrčevima i vinskim čašama,
s kuhanim jastozima i mrtvim fazanima. Takvo što ne smatraju kičem. Muškarci najviše
vole slike s aktovima. Ali u hotelu to djeluje poput bordela. Nekako sam se sjetila da sam
jednom vidjela knjigu sa starim portretima galerije ljepotica kralja Ludviga I. Bavarskog. On
je dao naslikati nekoliko desetaka žena koje je smatrao posebno lijepima. Sjećam se dobro,
budući da je Benedikt rekao kako sam ja slična stanovitoj Carolini iz galerije ljepotica.
Možda da uzmem to? Mogla bih u neke sobe objesiti po šest portreta uokvirenih u uske
zlatne letvice. To bi za muškarce i žene bili zanimljivi predmeti proučavanja, jer bi se svatko
mogao pitati: Što li je samo našao na ovoj?
I time bi se pokrio svaki mjehur u sobi broj 16.
Uopće bih trebala objesiti više slika. Slike su najbolja mogućnost da se nekoj sobi da
osobna nota. Kad sam Rufusu za objedom ispričala kako ću nabaviti umjetničke
reprodukcije i uokviriti ih, on se nečega sjetio. Donijet će iz svog stana veliki kalendar s
umjetničkim reprodukcijama od pretprošle godine. To su fotografije krajolika s gmazovima.
- To mi se najviše sviđa - reče Rufus i pokaže travanjski list kalendara: sivo-smeđi,
šareni, poput drveta velik gmaz koji jede stablo magnolije što cvjeta ružičastim cvjetovima
kao da je cvjetača. U sjeni magnolije drijemaju naslonjeni jedno na drugo dvoje mladunčadi
gmaza.
- Hm - kažem - nije li to malo kičasto? Gmazovi ispod magnolija?
- Zašto kičasto? Tako je to izgledalo. Magnolije spadaju među najstarija stabla, njih je
bilo već prije 100 milijuna godina.
Na sljedećem listu trče gmazovi blijede kože, a juri ih jedan veći s njuškom na
stražnjem dijelu glave kroz šumu trski. Na listu kalendara za kolovoz borba morskih
gmazova. Riba nalik na krokodila skače iz valova nekoj golemoj životinji sa zmijskim
vratom za grkljan. Zatim pustinjski gmaz koji zubalom, iz kojeg curi krv, odvlači rođaka
kojeg je ulovio kao plijen prema špilji u stijeni, gdje četvero malih gmazova, mašući repom,
čeka hranu. Dražesne Kao sljedeće dolazi golemo govedo nalik na šišmiša, kako lebdi iznad
stabla ginka, a u šiljatom kljunu obloženom zubima drži ružičasto-crvenu rodu koja se
snažno koprca. To je flamingo. I oni su se već naživjeli.
List za studeni je posebno dramatičan. Dva gmaza s krilima iznad mora, na nebu crni
oblaci prerezani okomitim tragom. - Posljednja sekunda u životu dvoje peterosaura,
odostrag meteor pada u more - objašnjava Rufus.
Na listu od prosinca napokon ponovno miroljubiv prizor. Govedo, čija glava nestaje u
oblacima, okruženo jatom flaminga koji uz njega djeluju sićušno poput vrabaca.
- Sviđaju li ti se? - upita Rufus oduševljeno.
Smatram slike previše kičastima, ali ne želim uvrijediti Rufusa i reći nešto protiv
njegovih gmazova: - Da, sviđaju mi se, ali zar se ti doista želiš odvojiti od tih slika?
- Da, da, već sam ih davno htio dati uokviriti.
Pa dobro, sa sivim rubom i uokvireni u crno neće više djelovati tako šareno. - Ako se
slažeš s time, objesit ćemo tri ili četiri slike gmaza u menadžerske sobe, tamo i spadaju.
Rufus je oduševljen.
Nazvala sam Elisabeth, ni ona ne zna gdje se mogu kupiti umjetničke reprodukcije s
portretima iz galerije ljepotica, no nazvat će muzeje. - Pogodi što vidim pred sobom - upita
ona. I prije nego što sam mogla pogoditi: - Svoj Kahnweilerov stol. Trideset posto popusta -
zahihotala je: - Jučer je stigao, plus osam stolaca. Ovdje izvrsno izgleda, fantastično! Htjela
sam te već nazvati, ali imamo toliko posla, naime, možemo dobiti još deset posto popusta
ako tvrtki Kahnweiler pošaljemo fotografiju naših reprezentativnih poslovnih prostorija,
oni žele napraviti prospekt u kojem se vide vodeće arhitektice i arhitekti za interijere u
zemlji za Kahnweilerovim stolovima, pa zato upravo pripremamo sve za fotografiranje.
Peter osvjetljava sobu tako da djeluje kao beskrajni prostor, a ja ću izgledati najmanje tako
važno kao voditeljica muzeja za modernu umjetnost. A zatim ću ja fotografirati Petera da
izgleda kao šef Bundesbanke u svojoj središnjici. Da ti pošaljem prospekt? To bi bio stol za
tvoje predvorje.
- Prevelik je.
- Ima ih manjih i okruglih.
- A i preskup je.
- Preko mene ćeš dobiti 30 posto popusta.
- Ipak je preskup. A i po boji se ne bi ovdje uklapao.
- Možeš ploču na stolu naručiti u nekoj drugoj boji. Metal se može patinirati po želji.
- Ali trebam stol koji će prekriti FV na sagu.
- Pa stavi jednostavno preko njega stolnjak do poda.
- Elisabeth - rekla sam polako - možeš li mi objasniti zašto da kupim stol za nekoliko
tisuća maraka pa da ga onda prekrijem stolnjakom?
Elisabeth je razmišljala - Mislim da je glavno da ga imaš.
Zatim se naivno nasmijala - Imaš pravo, to je očito bila lekcija na temu “Kako je ljubav
slijepa”.
Da, to je bilo to. Ali to je bila i ideja. Jednostavno preko mog okruglog stola staviti
dugački sjajni stolnjak. Time bi inicijali FV postali nevidljivi. Katkad čovjek ne nailazi na
najjednostavnija rješenja. A stolnjak je možda relativno skup, ali ne apsolutno. Obećala sam
Elisabeth da ću, kad sazna gdje se kupuju umjetničke reprodukcije, i kad budem mogla
odavde otići, doći u München, izdiviti se njezinu stolu, uzeti umjetničke reprodukcije, a kod
Hagena i von Müllera idealnu tkaninu za stolnjak u predvorju.
Već pola sata kasnije, dobila sam stol koji mi je trebao. Moram samo nešto zamijeniti u
svom planu. Ovalni stol od trešnjevine koji sam do sada planirala za predvorje, jer je to naš
najbolji stol, iako zapravo kao stol na tako središnjem mjestu nije dovoljno dobar, dolazi
sada u veliku sobu broj 18, gdje će doista djelovati elegantno, a zato će onaj okrugli iz sobe
broj 18 u predvorje. Za cijenu stolnjaka optimalno je riješen velik problem. A Rufus, koji sag
gospođe Future smatra barem tako lijepim kao gmaza, zadovoljan je što mu se neće svijati
vlakna.

Jedne nedjelje kada nije bilo majstora stavili smo Rufus i ja radi probe dva ružičasta
mramorna stola u predvorje. Ja sam uz to zamislila garnituru za sjedenje s uzorkom kulira
koja je nedostajala i između ucrtanih crta na zidovima ružičasto-crveni mramor, a u sredini
sag gospođe Future s okruglim stolom i plavim stolnjakom. No ipak je nešto nedostajalo.
Predvorje je tako visoko da bijeli strop postaje možda prevelika sterilna površina. Možda će
sve djelovati drukčije kad zidovi dobiju boju? U ponedjeljak ujutro rekla sam šefu ličilaca
neka napravi na jednom dijelu mramornu strukturu da mogu dalje odlučivati.
A time je započela katastrofa. Tri dana on i njegovi kolege naizmjence muljaju po zidu.
Navodno postoji mnogo mogućnosti da se naslika mramor. Činjenica je da oni ne vladaju ni
jednom od njih. Svi stoje uokolo i pričaju gluposti. Gospodin Hedderich poznaje jednog
mladića koji zna slikati mramor tako da ga čak ni stručnjaci ne mogu razlikovati od pravog
mramora... A zatim smo saznali da je mladića prije četrdeset godina, jedan dan nakon
njegovih zaruka, pregazio traktor, pa je ostao na mjestu mrtav. I ličioci se prisjećaju umrlih
ličilaca koji su svezanih očiju znali naslikati mramor. Sve što oni sami izvode izgleda kao
torta od jagoda sa šlagom bačena o zid. Napokon su se suglasili da sam za sve kriva ja, jer se
danas postavlja isključivo pravi mramor. A naslikani mramor ne bi nikada mogao izgledati
kao pravi mramor, uopće nema usporedbe kad čovjek jednom vidi pravi mramor.
Treće večeri sjedim urlajući pred zidom s tortom od jagoda sa šlagom. Ako to bude
tako, mogu zaboraviti predvorje. Rufus me želi umiriti, od sutra će pokušati pronaći nekog
drugog ličioca. U četvrtak u podne dolazi s porukom da će idućih dana doći najbolji
soboslikarski stručnjak koji se može dobiti.
Rufus je optimist, njegov doušnik je intimni poznavatelj majstorske scene. Ja sam
skeptična. Ali torta od jagoda sa šlagom je izbrisana sa zida i premazana bijelom bojom.
Te večeri navratila je opet jednom nakon dužeg vremena Tanja, s njom je i njezin dečko
Werner, draguljar. Oni će uskoro otići na godišnji odmor, pa su nas došli prije toga
pogledati. On nosi bijelo laneno odijelo, preplanuo je i smije se poput muškarca na reklami
za vodu za brijanje. Tanja ima crnu lanenu haljinu i izgleda tako dobro da se jedva
usuđujem pružiti ruku njima dvoma, toliko sam prljava. A na Tanjinim ušima vidim velike
zlatne kugle, matirane, obložene briljantima. - To si dobila od Wernera?
- Naravno.
Werner pozdravlja Rufusa kao starog prijatelja, a i mene odmah pita: - Je li to tvoja
prirodna boja kose ili prašina na tvojoj glavi? Tanja pita: - Jeste li se ovog ljeta već sunčali?
- Da, kad idemo preko dvorišta do kontejnera sa smećem ili pred vrata do kontejnera
sa šutom.
- Na ovom gradilištu postaješ odmah žedan - kaže Werner. Rufus je donio bocu
pjenušca domaće marke. Ja sam zamolila goste da sjednu među kulise našeg kazališta
“Zatvoreno zbog preuređenja”.
- Nazdravimo napretku radova - reče Tanja. - Je li već nešto gotovo?
- Da, gore.
Werner je odmah skočio, ali mi smo preumorni da mu pokažemo sobe, - Pričekajte,
molim, dok više toga ne bude gotovo.
- A i vi ste već gotovi - reče Werner i ponovno sjedne. Nazdravio mi je : - Nasmij se
malo, nemoj gledati tako žalosno.
- Čekam muškarca koji zna slikati mramor - rekoh depresivno. Werner se savijao od
smijeha: - Super, dobar ritam, trebalo bi se naglasiti ono “čekam muškarca koji zna slikati
mramor” - i on poskoči. - Prije sam svirao udaraljke.
U jednom kutu našao je prazna vjedra s bojom i dva kista. Napravio je od vjedra
udaraljke i zapjevao: - Čekajte sa mnom muškarca koji zna slikati mramor, je, ja, je, ja, ja, ja.
Vrlo je zabavno kad je netko raspoložen za smijeh, a ne čeka muškarca koji zna slikati
mramor.
Werner varira ton i tekst: - O je, ona čeka muškarca koji zna slikati mramor, a zatim će
započeti nov, posve nov život. Je, hej, tell me znaš li slikati mramor... hej, tell me...
- Idemo na dva i pol tjedna u Grčku - reče Tanja - u klub doživljaja. Werner voli akcije.
 To je suvišno i spomenuti kad čovjek vidi Wernera za udaraljkama napravljenim od
vjedra za boju. Sada bubnja ne pjevajući, ali zvuči kao pjevanje kad me pita: - Tell me, Viola,
jesi li zadovoljna slomljenim srcem iz mog atelijera?
Da, divno je, trenutačno ga ne nosim samo stoga što bi bilo šteta nositi tako lijep nakit
na gradilištu. Osim toga, majstora se uopće ne tiče moje slomljeno srce. - U budućnosti, kad
opet dođu bolja vremena, nosit ću ga stalno.
Werneru je i to vrlo zabavno. Odmah je zapjevao: - Što će biti od slomljenih srca koja
čekaju mramor uz boli, la, la, la...
Rufus donosi sljedeću bocu pjenušca. Werner ga toči kao pivo, bubnja i pjeva: -
Mramor, kamen i željezo lome se... - Tanja se smije i pjeva s njim. Rufus i ja ostajemo bez
tona i pjesme u naslonjačima.
Nakon druge boce Tanja kaže: - Wernere, idemo. Ništa od ove publike. - A nama kaže: -
Ostanite sjediti, štedite svoje snage. Poslat ćemo vam razglednicu. - Odlaze smijući se i
pjevajući.
Ostajemo sjediti. Pokušavam misliti na štogod drugo, a ne na muškarca koji zna slikati
mramor: - Zar ti ne smeta što Tanja sada odlazi sa svojim draguljarom?
- Zašto bi mi to smetalo?
- Mislila sam, ti i Tanja...
- Između nas nikada ništa nije bilo.
- Zašto nije, mislila sam...
- Ne znam zašto nije ništa bilo među nama. Među većinom ljudi nije nikada ništa.
Smatram Tanju fantastičnom, zabavljam se rado s njom, ali kad bih morao živjeti s njom... e,
tu zakazuje moja mašta. A i njezina. To je sve.
Lako je moguće da je to sve, mislim i kažem: - Tako sam umorna, idemo u krevet. - I
kako sam to rekla, pomislila sam da bi ljudi koji nas ne znaju sada mogli pomisliti kako
idemo zajedno u krevet. Ali tu zakazuje moja mašta, iako se u mraku ne bi vidjeli Rufusovi
brkovi i brada. I iako mogu zamisliti da je Rufus topao i mekan, a možda i snažan, ali nakon
muškarca kakav je bio Benedikt ne mogu zamisliti da se probudim kraj muškarca kao što je
Rufus. A i Tanjin novi, Werner, izgleda tako dobro. No tko ne izgleda sjajno u usporedbi s
Rufusom?!
- Zašto zapravo imaš bradu i brkove - pitala sam jednom Rufusa. Rekao je kako je to
praktično. Da je imao jednom lišaj na bradi, osip na bradi i iznad usana koji je nestao kad se
prestao brijati. Vjerojatno je i praktično imati samo jednu obrvu. I već sam rekla: - Trebala
bih ići frizeru i dati napraviti novu frizuru - te sam se ponadala kako će on reći da ide sa
mnom i da će poduzeti nešto protiv svojih idiotskih šišaka, ali on je samo rekao: - Mislim da
je lijepa takva kakva jest. - Nema nikakva smisla dalje govoriti.
U usporedbi s Benediktom Rufus je bijedan ostatak na rasprodaji. Muškarac nije sag, ali
ipak...
- Dakle, hajdemo u krevet - rekao je i Rufus. - Laku noć do sutra ujutro.
Sretna sam što sam sada svaku večer tako umorna da odmah zaspim. Samo ujutro, kad
se probudim, moja je prva misao: Gdje je Benedikt noćas spavao? Što bi bilo da Angela
umre pri porodu? Ili dijete?
 Ali čovjek može prati zube, odijevati se pa čak i češljati s walkmanom na glavi i glazba
pouzdano nadglasuje glasove u glavi.
 86. POGLAVLJE

Stručnjak za mramor je neki Turčin koji jedva govori njemački.

Pogledao je površno uzorke mramora koje sam našla u časopisima o umjetnosti, slike
ružičasto mramoriranih zidova u crkvama i dvorcima, promatrao s malo više zanimanja
pripremljene boje za zidove i samo izjavio: - Ja sutra se vratiti s mali kolega.
Kad sam sljedećeg jutra u sedam došla u predvorje, on je već počeo bojati u prozirno
ružičastu boju dva metra široku stazu koje je trebala biti mramorirana te je povukao uzduž
srednji potez. Uz njega stoji naučnik, visok najviše metar i pedeset, kojem je najviše
petnaest godina. Ličilac liči, a naučnik gleda. Međusobno razgovaraju turski i ni ne osvrnu
se kad sam rekla dobro jutro. Kad je cijela površina bila obojana ružičasto, obojica udaraju
spužvom po vlažnoj boji. Time ona postaje laka poput oblaka. Zatim ličilac tankim kistom i
svijetlosmeđom bojom slika dijagonalno odozgor lijevo prema dolje desno i odozdo lijevo
prema gore desno grubu, nepravilnu rešetku od pletene žice. A rešetke slika samo do
sredine ružičaste površine. To izgleda užasno, poput tapeta koje se u prospektima
reklamiraju kao tapete za mlade ljude.
- Zašto ličite samo polovicu površine? - pitala sam. - Cijela površina treba biti
mramorirana.
Mali Turčin reče: - Majstor slika mramor samo u uskim prugama, inače izgleda
neprirodno. Slika ga tako da izgleda kao da dvije mramorne ploče leže jedna na drugoj. Moj
majstor ne slika mramor iz mašte, samo pravi mramor.
Aha, nema daljnjih priopćenja. Bar se čini kako ovaj majstor zna što čini, iako
privremeno slika samo pletenu žicu, a zatim boju uglavnom opet briše. Slika još jedan sloj
pletene žice u svijetlosivoj boji, gotovo paralelno sa svijetlosmeđim uzorkom, nabacuje
kistom razrijeđenu boju na žicu te briše mrlje zgužvanom krpom. Popodne slika ravnim,
četvrtastim kistom i jako razrijeđenom bojom prozirne žile preko zida. I odjednom se
nadam kako bi to mogao postati mramor.
Slika drugu polovicu mramornog polja. Na srednjoj se crti ne susreću uzorci rešetke, ali
ipak djeluju poput jedinstvene površine poput dviju pravih mramornih ploča jedne uz
drugu! U četiri majstor obavještava preko svoga naučnika da će njih dvojica sutra opet doći.
Sutradan naučnik smije prijeći preko mramora prozirnim lakom koji malo sjaji. Dok se
lak još nije posve posušio, posipao je bijeli prah i ispolirao ga. I vidi, to je mramor s tipičnim
mramornim sjajem! San je postao stvarnost. Majstor već radi na sljedećoj prugi.
- Gdje ste to naučili? - pita jedan od njemačkih ličilaca. Naučnik kaže: - Otac moga šefa
restaurirao je Aju Sofiju. To je kod nas nešto kao kod vas kölnska katedrala.
- Turci moraju znati slikati mramor - reče jedan od Nijemaca. - Oni si ne mogu priuštiti
pravi mramor uz takvo stanje gospodarstva.
No sada svi s poštovanjem nazivaju turskog šefa “naš majstor za mramor”.
Za njega nije problem mramorirati novu recepciju. To je rješenje mnogo bolje i jeftinije
od moje prvotne zamisli da je dam presvući u kulir. Na pult dolazi staklena ploča kako bi se
zaštitio oslikani mramor.
 Osim toga, zidovi ureda i susjednog bara trebaju se uklopiti u sustav mramoriranih
pruga. Za majstora za mramor ni to nije problem, on može sve pretvoriti u mramor.

Elisabeth je nazvala čim je otkrila gdje ima umjetničkih reprodukcija s damama iz

galerije ljepotica: ne u muzejskim knjižarama, ali jedna velika knjižara ima ih sve. Dakle,
kada ću doći? - Htjeli bismo s tobom razgovarati o nečem važnom - rekla je Elisabeth. -
Imamo zanimljivih novosti.
Bilo je zgodno ići odmah ovog vikenda. U nedjelju tamo, u ponedjeljak sve kupim i
natrag. Trenutačno je sve bilo u redu. Naš majstor za mramor mramorirao je posljednje
pruge, ostali ličioci bojali su gore hodnike u sunčanu svijetložutu boju, što je pristajalo uz
vitice i stazu lavova. Molila sam majstora za mramor da nauči ostale ličiocc da kao i on
dotaknu zgužvanom krpom laganu strukturu u boji. Budući da namakanjem bijela pozadina
mjestimično dolazi do izražaja, žuta boja mogla bi biti jača a da ne djeluje nametljivo. A
žuto-bijela struktura bila je bolja od jedinstvenog svijetložutog zida na kojem se vidi svaka
čestica prašine. Najradije bih imala i u hodnicima mramorirane zidove, ali Rufus je rekao
kako si uz taj utrošak radnoga vremena ne bismo mogli priuštiti više mramora. Nema veze,
i ovako je hodnik bio optimalan. A na stropu je ispred svakih sobnih vrata bila postavljena
klasicistička rozeta kao štukatura - od plastike, tri puta premazana, a u sredini rozeta
urezala sam rupu za okvir za reflektor. U načelu sasvim jednostavna rasvjeta, ali ipak
dramatična, jer je svjetlo bilo naglašeno od vrata od vrata.

Kad sam kod kuće najavila svoj kratak posjet, na telefonu začudo, nije bila Solveig, već
moja majka. - Imamo za tebe strašno iznenađenje - uzviknula je ali ne smijem ništa odati!
Zvučalo je kao da se moj otac odselio gospođi Engelhardt.
Otac je došao po mene na kolodvor i odao mi senzaciju: - Tvoja sestra je dobila plaćen
posao!
- Kao što?
- Kao profesionalna majka. - Što je to?
- To će ti ona sama odmah ispričati. - Otac je izvadio sićušan paketić iz džepa na košulji.
- To ti šalje Solveigina baka, tvoj dar za Solveig.
- Što se nalazi u tako sićušnom paketiću?
- Sjenilo za vjeđe.
- Za četverogodišnju djevojčicu?
- Solveig je super ženska - reče otac i nasmije se. - Možda još nagovori Annabell da se i
ona time posluži.
- Takvo što Annabell ne bi nikada učinila!
- Čuda se uvijek događaju - reče otac. Bila sam doista napeta.
Annabell je ispričala priču kao da su čuda kod djeteta poput Solveig moguća u svako
doba. - Sve to moramo zahvaliti Solveig - govorila je neprekidno. Dogodilo se sljedeće:
jedan samohrani otac je preko Annabelline grupe za samopomoć za osobe ovisne o djeci
tražio stalnu žensku osobu za svoga sinčića. Dijete se zove Tobias, njegov je otac uspješan
odvjetnik i ima isključivo skrbništvo za svoga sina. Skrbništvo je, naime, njegova
specijalnost, jer je on pravnik. Osim toga, ima čak i doktorsku titulu, izgleda super i zove se
Horst. Deseci samohranih majki kandidirali su se sa svojom djecom kod Tobiasa i Horsta.
Ali posao je dobila Annabell, jer je Tobias dao prednost Solveig pred svom ostalom djecom.
- Solveig je sve istisnula - reče Annabell pucajući od ponosa. I Horst je oduševljen sa Solveig,
on obožava plavokose djevojčice. I njegov Tobias je plav, godinu dana je mlađi od Solveig,
no unatoč tomu već sada je vrlo dominantan, a blaga Solveig mota grubijana oko maloga
prsta. - Čim Horst premjesti svoju spavaću sobu, posve ćemo se preseliti. Horst ima super
kuću. Već smo sada neprestano ondje. Samo danas smo iznimno slobodne jer je Horst s
Tobiasom na promociji nekog kolege. Rekli su da se neće vratiti prije ponoći.
- A kada možemo upoznati tvog novog ljubavnika? - pitala sam, moram priznati ne bez
zavisti.
- Horst nije moj ljubavnik - uzviknu Annabell pršteći od morala. - Kako možeš takvo što
reći pred Solveig! - Zatim mi je prišapnula: - Horst se pali na sasvim mlade komade. Ali
Tobias ne smije primijetiti da njegov otac mijenja djevojke. Ne bi mogao ni upamtiti sva ta
imena.
- Ali ti ćeš ipak ondje stanovati?
- Svakako, djeci treba danju i noću majka. Spavam točno pokraj dječje sobe. Horst
spava kat više zbog svojih ženskica.
- Hoću se igrati s Tobiasom - zakrešti Solveig. Razmazala je plavo sjenilo za vjeđe iz
paketića koji sam donijela svuda oko očiju pa je izgledala poput umornog rakuna.
- Noćas ćemo se opet igrati s Tobiasom - reče Annabell i nastavi pričati: - Jedna naša
prijateljica je izračunala Solveigin i Tobiasov horoskop, žena ima mnogogodišnje iskustvo
pa je bila vrlo skeptična u pogledu astroloških znakova, ali morala je priznati, na vlastito
iznenađenje, da su njih dvoje zapravo predodređeni jedno za drugo.
- Radiš li na tome da postaneš baka?
- To je najprirodniji razvoj situacije. Osim toga, Tobias bi bio gala partija za Solveig.
- Hoću ruž za usne - zakrešti Solveig.
- Reci baki neka ti ga da. Tobias će se iznenaditi kad vidi kako imaš lijepe rumene usne.
I što je učinila moja majka? Dala je Solveig pravi ruž marke Helena Rubinstein!
- Moram sada do Elisabeth i Petera - rekoh. - Imamo važan poslovni razgovor.
- Da znaš samo što sve moram danas obaviti - reče Annabell važno. - Biti majka znači
imati dvadesetpetosatno radno vrijeme svaki dan, a sada se moram brinuti čak za dvoje
djece. To je nezamislivo!
- Pa sretno!
- I tebi. Čula sam kako je Angela i dalje sjajno. Kosa joj je sada od trudnoće mnogo
ljepša.

Otac me odvezao do Petera i Elisabeth. Putem mi je rekao: - Profesionalna majka lijepo

je zanimanje za ženu, neovisno o činjenici što Annabell osim smještaja i hrane zarađuje
samo džeparac. Ali neću se žaliti, ja sam presretan što više ne čuči kod nas. Pitam se samo
čemu svi ti napori za emancipaciju? Samo zato da s izvanbračnim djetetom postane
sluškinja kod bogatog muškarca? Čini mi se da katkad najnaprednije žene završavaju ondje
gdje su prije stotinu godina započele najsiromašnije. Možeš li mi protumačiti zašto je to
tako?
Nisam znala objašnjenje. Znala sam da otac posredno i mene pita što će biti sa mnom.
Za nepuna tri tjedna bit će isporučeno i raspoređeno cijelo pokućstvo, svi zastori dovršeni,
sve sobe fotografirane, a što tada? Ni ja nisam znala.
Otac nije htio smetati na našem poslovnom sastanku, odustao je od toga da pozdravi
Petera i Elisabeth te se odmah vratio kući.
Peterov dvosoban stan sastojao se od urednog crno-bijelog hodnika, male
besprijekorno pospremljene spavaonice i “reprezentativnih prostora”. Na predivnom
Kahnweilerovu stolu stajalo je u redu osam plavih boca za vodu s po jednom ružom unutra.
Prva je ruža imala pupoljke, druga se lagano rascvjetala, treća je bila posve rascvjetana, od
pete dalje bile su manje ili više sve rascvjetane.
- Zar vi proučavate kako ruže venu?
- To je osam dobrotvornih priloga gospodina Kahnweilera mlađeg. Otkad je dobio moje
fotografije, šalje mi svakog dana po jednu ružu.
- Meni ne šalje - reče Peter. - Moja fotografija mu se baš nije svidjela.
- Više puta je nazivao i pitao jesam li udana ili imam li neke druge loše osobine.
- Super.
- Što je tu super? Ruža je ruža i stoji manje od svega drugoga što se službeno smatra
darom. Mrzim muškarce koji daruju jednu ružu. To je baš bijedno. Ima li još kakvih darova
koji ne stoje više od porcije prženih krumpirića?
- Alt bez obzira na to, pozvao je Elisabeth na svoju jahtu – reče Peter.
- Mogla bih cijeli kolovoz krstariti s njim na njegovoj jahti Sredozemljem i to me ne bi
stajalo ni pfeniga.
- Super, zar ne? - Ali onda sam brzo dodala: - Petera vjerojatno nije pozvao?
Peter se nasmijao: - Ne. Bio sam iznenađen kako se konkurencija ne shvaća ozbiljno
ako nisi muž.
- Gospodin Kahnweiler mlađi bio je veoma iznenađen kad sam ga upozorila da će me
mnogo stajati da mu stojim na raspolaganju na njegovoj jahti. Mi ipak ovdje osnivamo
tvrtku. Što je čovjeku? Zar me smatra poslovno nesposobnom? Ali bila sam vrlo uljudna da
ne ugrozim dodatnih 10 posto popusta za stol, pa sam rekla kako smo pretrpani
narudžbama, tako da ne bih mogla prihvatiti njegovu velikodušnu ponudu. I znaš li što je
tada rekao?
Nisam znala.
- Primijetio je da me ne može tako jeftino dobiti pa mi je dao narudžbu za jedan štand
na sajmu.
- To je narudžba snova! - uzviknu Peter. - Za sjajnu Kahnweilerovu kolekciju napravit
ćemo štand od dvjesto četvornih metara. Idućeg tjedna poslat će ugovor. Umjesto ruža.
- Htio me zadiviti pokazavši mi što si sve može priuštiti. Nikada ne bih dobila narudžbu
da sam se prevrtala na njegovu čunu iz zahvalnosti na jednoj ruži dnevno i da sam pritezala
vijke na daskama.
 - Osim toga, imamo još jednu narudžbu - reče Peter. - Preuređenje jedne cvjećarnice.
Vlasnica je neka znanica moje majke. Opremit ću cijelu prodajnu površinu pokretnim
postoljima različitih visina, na svakom postolju stajat će vjedro s cvijećem, a u svakom
podnožju bit će halogeni reflektori koji će obasjavati cvijeće točku po točku. Trgovina će
izgledati poput čarobne šume iz bajke.
- Zato smo i htjeli razgovarati s tobom - reče Elisabeth.
- Kad dobijemo više narudžaba, zbog kojih moramo mnogo putovati, ovdje nema
nikoga. A to ne ide. Uredska sila koja ne zna ništa drugo osim tipkanja i podizanja
telefonske slušalice nije nam rentabilna. Ali ti bi mogla ovdje raditi na maketama. Osim
toga: mogla bi s mapom svog hotelskog projekta obići sve male hotele i možda donijeti
neku sličnu narudžbu.
- Mislite li?
- Hotel je izvrstan projekt za demonstraciju - uzviknu Elisabeth i Peter.
- To je ideja - rekoh. - Dogovoreno! Čim bude završen hotelski projekt, natjecat ću se
kod vas. A kad budem išla na razgovor, kupit ću vrlo pristojan kostim.
Zatim smo se svađali četvrt sata o tome tko je od nas više zaradio proteklog mjeseca pa
može ostale pozvati na ručak. Ja sam jednoznačno pobijedila pa sam pozvala njih dvoje kod
nekog skupog Francuza. Kad sam pričala o Annabell, postali smo svjesni toga kako se dobro
sve poklopilo: mogu se ponovno useliti u svoj stari stan! I odmah imam novi posao! Čudo
nad čudima! Utroje smo popili četrnaest čaša vina Blanc de Blanc i četiri Perriera!
Došla sam kući kasno, vrlo dobre volje i ne baš trijezna pa sam samo rekla roditeljima
da se nisu trebali brinuti za mene.
Sutradan sam bila prvi kupac u knjižari s knjigama o umjetnosti. Kupila sam cijeli
komplet s trideset osam ljepotica koje je dao naslikati kralj Ludvig I., ali ne u originalnoj
veličini. Bio je dovoljan format DIN A4, naše sobe nisu bile tako velike kao dvorane za koje
su bile naslikane te slike.
Zatim sam otišla Hagenu i von Mülleru, Jedna me prodavačica odmah prepoznala: -
Dobar dan, vi ste mušterija koja je kupila sag one vidovnjakinje, kako ste inače? - Bila je baš
razočarana što se od dolaska saga u hotel nisu dogodili nikakvi nesretni slučajevi pa je
zdušno pomagala da nađemo prikladnu tkaninu za stolnjake. Imala je dobru ideju kako da
sakrijem monogram FV: - Pa ne mora nitko znati da je to taj sag - rekla je i pokazala mi
uzorke najsloženijih drapiranja stolnjaka te me uvjerila kako bi jednostavan stolnjak bio
veoma dosadan. Preporučila je drapiranje kod kojeg bi na okrugli komad tkanine, u
prosjeku nešto veći od površine stola, bila prišivena cijev duga do poda, a u šav oko ruba
stola i stražnji uzdužni šav ušile bi se vrpce tkanine čiji bi se slobodni krajevi sprijeda
dekorativno svezali. Točno sam zapisala kako se to radi da mogu objasniti gospođi
Hedderich, koja je htjela sve sašiti. Budući da će stol stajati na raskošnom sagu i ispred
pozadine koju čini staro dizalo, čije rešetke, bijelo lakirane, djeluju poput čipkastog uzorka,
tkanina ne smije imati nikakve druge efekte. Uzela sam mat plavi svileni rips bez uzoraka.
Dakako da su mi odobrili deset posto popusta.
Budući da je tkanina bila užasno teška, uzela sam taksi do kolodvora i osjećala se vrlo
poslovno s vrećicom Hagen i von Müller.
 Tek me u vlaku obuzela tuga. Ili je to bio jučerašnji mamurluk? Sada odlazim, a za
nekoliko tjedana ću se opet vratiti ovamo. I iznova početi život. Rufus mi je nedavno nešto
pričao o “ireverzibilnosti filogeneze”. To znači, objasnio je, da se kada živa bića postignu
viši razvojni stupanj, on učvrsti. Ali tada sam se sjetila da je Rufus rekao i kako to vrijedi za
ukupan razvoj jedne vrste živih bića. Međutim svaki član te vrste ima ipak izgleda da
postane totalni genetički promašaj. Došli smo na tu temu budući da me Rufus upitao, ako bi
se Benedikt i Angela razišli, bih li se htjela vratiti Benediktu.
A ja sam rekla: - Ne. Povratka nema. - Budući da sam se bojala da se s Benediktom
može dogoditi opet isto. A Benedikt je od sada pa dovijeka otac Angelina djeteta. Ne, nisam
se htjela vratiti. Ali znala sam samo što neću.
U glavi mi je nastala zbrka. Činilo mi se kao da sam osuđena da čitav život tražim
zalijepljeni početak selotejpa na kolutu. Cijelu vječnost opipavaš kolut dok ne nađeš
zalijepljeni početak, mučno ga stružeš i jedva što odrežeš komadić koj i ti treba, početak se
opet zalijepio za kolut. Istina je da ima ljudi koji svoj selotejp drže na napravi za
odmotavanje i kojima kolut nikada ne sklizne. Zbog ruba za rezanje koji besprijekorno
funkcionira oni nikad u životu nisu tražili početak. Takvi ljudi imaju uvijek spreman
pričuvan kolut selotejpa, imaju vjerojatno već od rođenja životno osiguranje i uvijek se
znaju snaći. Ja ne spadam među njih. A i pribojavala sam se da se sama ponovno uselim u
stan u kojem sam bila tako sretna s Benediktom.
 87. POGLAVLJE

Kad sam ispričala Rufusu o svojim novim izgledima za posao, najprije nije ništa rekao.
Samo mu se obrva podigla. Zatim je žurno uzeo rokovnik: - Moramo napraviti vremenski
raspored. Razmišljao sam o velikom otvaranju na koje će biti pozvani i novinari, dakle treba
nam termin koji će biti pravodobno obznanjen. Što misliš, kada će sve to biti gotovo?
- Za četiri tjedna bit će gotov i četvrti kat, a do tada bi trebale stići stvari iz kuće Hagen i
von Müller. Staza na hodniku može se brzo postaviti, a za četiri tjedna bit će gotova i
blagovaonica i Čitavo predvorje, dakle mislim da bi to bio početak rujna, najkasnije do
sredine rujna gotovi smo sa svim.
- To je prerano - reče Rufus. - Ako nešto ne bi funkcioniralo, a nešto sigurno neće
funkcionirati, izludjet ćemo. Možemo već unaprijed iznajmiti sobe, ali ja ću za službeno
otvaranje radije uzeti neki kasniji termin do kojeg ćemo u svakom slučaju biti gotovi. -
Listao je stranicu po stranicu svoga rokovnika. Zatim je rekao: - Ovime odlučujem da ćemo
3. studenoga, a to je prvi petak u studenome, ponovno otvoriti hotel. Kraj odluke.
- To su još gotovo tri mjeseca! Što da toliko dugo tu radim? To ne mogu opravdati
gospođi Schnappensiep... Ali mogla bih se vratiti na otvaranje, rado bih bila tu.
- Prije toga ne možeš otići. Napokon, ti nisi samo arhitektica za interijere, već i
umjetnička voditeljica.
- O tome mi gospođa Schnappensiep nije ništa govorila.
- Ali meni je rekla. Ja ne smijem odlučivati ni o čemu što se tiče umjetničkog dojma. Ako
mi ne vjeruješ, nazovi je, ako se ikada vrati s godišnjeg odmora.
Morala sam se nasmijati budući da se i Rufus nasmijao. - Ali što da radim do
studenoga?
- Do studenoga ima dosta posla. Treba nam npr. novi hotelski prospekt, za to nam
trebaju fotografije, treba oblikovati prospekt, a osim toga, mogla bi napraviti nacrt za
izgradnju tavana. Mislim da moj privatni stan ne odgovara više standardu ovoga hotela.
- Zar si počeo patiti od ludila veličine? Sam si rekao kako nema novca. Što će reći
gospođa Schnappensiep?
- Tvoja je plaća već dugo isplanirana, sve drugo neka ne bude tvoja briga. A sljedeće
godine, mislio sam, bit će opet više novca pa bi se mogao izgraditi tavan. I ozeleniti dvorište
i ...
- Imaš li još kakvih skupih ideja?
- Ja ću se već pobrinuti da gospođa Schnappensiep potvrdi da do otvaranja za tebe ima
posla.
Nasmijala sam se. Ako je Rufus to rekao, onda je to točno. Nasmijala sam se i zato što
sam imala jednu brigu manje: strah da ču se opet morati seliti. Doduše, samo sam odgodila
strah, ali ipak za tri mjeseca, do petka 3. studenoga.
A Rufus je, kao da čita moje misli, izjavio: - Izvrsno! Opet je jedan problem riješen
odgodom.
Nazvala sam oca i pitala mogu li još računati na Annabellin stan ako se vratim tek u
studenome? Ma naravno. U svako doba. Ali najprije trebam što bolje završiti svoj posao.
 Prvoga kolovoza postavljene su skele. To ide brzo. I već sutradan dolazi sljedeća
garnitura majstora, stručnjaci za bojenje pročelja. Za nekoliko dana smeđe svratište
pretvara se u bijeli hotel. Budući da je vrijeme tako lijepo, ličioci se posebno trude da
balkonske rešetke obojaju u kraljevsko plavu boju te da rozete ljupko pozlate. Iako skele
zakrivaju pogled, počinje se naslućivati sjaj u nastajanju.
Prolaznici, većinom ljudi iz susjedstva, znatiželjno zaviruju. - Kako je ovdje lijepo! -
kaže svaki pri pogledu na mramorne pruge. I svatko pita: - Kada se hotel ponovno otvara?
- Službeno 3. studenoga - kaže Rufus - ali od listopada će se vjerojatno opet
iznajmljivati sobe, ne mogu vam još reći točan datum.
No rado pokazujemo gotove sobe na drugom i trećem katu da ljudi znaju što ih očekuje
ako ikad budu ovdje smještavali svoje goste. Svi su oduševljeni. I tada kada Rufus spominje
nove cijene - djelomično više nego dvostruke u odnosu na dosadašnje! Nitko ne prigovara,
svi misle kako je to jeftino za hotel takve kategorije.
Jedan je čovjek htio svakako nagovoriti Rufusa da već za kraj kolovoza izda dvije sobe
za goste koji dolaze na vjenčanje njegova sina, ali Rufus je to odbio. Blagovaonica nije
spremna, a ni mi nemamo trenutačno vremena brinuti se za goste. - Kada budete pozivali
goste na krstitke svoga unuka, bit ćemo posve spremni za vas - reče Rufus.
- Unuk je već davno kršten. Pa gdje vi živite! - uzviknu muškarac. - Zbog toga se danas
više nitko ne vjenčava, to su žene, srećom, shvatile. Samo se u tvrtki, u kojoj radi moj sin,
smanjuje broj osoblja, a oženjen muškarac s djetetom po socijalnom planu zaposleničkog
vijeća bolje je osiguran, pa se zato moj sin mora sada oženiti.
- Žao mi je, unatoč tragičnim razlozima koji su doveli do vjenčanja vašeg sina, krajem
kolovoza hotel još ne radi.
Kad je muškarac otišao, upita Rufus: - Kada je to brak iz ljubavi izumro?
Nisam znala. Razmišljala sam što bi Benedikt odgovorio. U tom je trenutku stigla
gospođa Hedderich s veselom viješću da je završila sve jastuke za stolce. Inače bih možda
zaridala. Mislim da bi se Benedikt samo nasmijao. On uopće ne bi razumio pitanje.

S jedne strane, budući da su se veliki radovi približavali kraju, izgledalo je kao da se

munjevito napreduje, a, s druge strane, popis neobavljenih sitnih poslova ostao je
beskrajan. Gospodin Hedderich bio je u zaostatku sa stolcima koje je trebalo obojati, jer je
smatrao važnijim da savjetom pomogne stolaru pri ugradnji polica za odlaganje kovčega.
Gospođa Hedderich je sada šivala zastore, ali budući da je i kuhala za sve nas, to nije išlo
tako brzo. Kad sam pokazala gospođi Hedderich kako zastori nisu nabrani na način dobre
domaćice, jer je potrošeno previše tkanine, a osim toga uzorci nestaju u naborima, te da ću
ja dekorativnim kopčama pričvrstiti samo nekoliko ravnomjernih nabora uz rub svake
polovice zastora, to joj se toliko svidjelo da sam joj morala obećati da ću ubuduće sve
zastore u njezinu stanu nabrati u ravnomjerne nabore.
I Rufus je napokon dobio računalo. Trajalo je to dugo jer se Rufus nije mogao odlučiti
koji je hardver, a koji softver optimalan za ured. Sada ga je instalirao u svojoj sobi, budući
da ured nije bio gotov te je stalno pričao o svojim očajničkim naporima da pokori računalo.
 I ja sam imala novi problem. Mramorne pruge u predvorju su tako savršene,
nedvojbeno, ali savršenstvo djeluje gotovo sterilno. Pregledala sam sve časopise za
arhitekturu i ilustrirane časopise, tražeći fotografije hotelskih predvorja. U svim lijepim
hotelima ona pršte od bogatih cvjetnih aranžmana koja vjerojatno imaju posebne cvjećare
za predvorja. Oni vjerojatno pred svaku od dvanaest mramornih pruga postavljaju dva puta
tjedno svježi buke za sto maraka. To je ukupno dvije tisuće četiri stotine maraka tjedno za
cvijeće u predvorju. Ili to ti hoteli čine samo tada kada dolazi fotograf specijaliziranog
časopisa za arhitekturu? Bez obzira na to, mi si to ne možemo priuštiti.
Ima još toliko toga lijepoga što si ne možemo priuštiti. U svim lijepim hotelima vise
prave slike. Dojmljive su već po veličini. Mi si možemo priuštiti u najboljem slučaju
umjetničke reprodukcije. Ali umjetničke reprodukcije su estetski podnošljive samo u malim
formatima. Velike umjetničke reprodukcije pokazuju samo da nije bilo dovoljno novca za
više. Isto kao i umjetno cvijeće. Zatim sam u rubrici putovanja u nekom časopisu otkrila
fotografije nekog hotela gdje su u predvorju i restoranu masovno visjele slike jednog
jedinog slikara i pročitala kako taj hotel stalno izlaže slike tog umjetnika te ih u njegovo ime
prodaje bez provizije. Pročitala sam: “Umjetnik cijeni hotelske goste kao kupce koji se brzo
odlučuju, a ne manje cijeni i hotelijera koji ga rješava cjenjkanja. Ljubav počiva na
uzajamnosti: hotelijer cijeni umjetnika zbog njegova besplatnog doprinosa hotelskoj
opremi.”
I mi bismo si to mogli priuštiti!
Rufus se oduševio kada sam s njim počela o tome razgovarati. O da, umjetnička izložba
u predvorju! Da, on bi rado imao hotel za umjetnike, novinare, pisce, sanjao je o tome da za
hotelskim barom okupi intelektualnu elitu, primjerice, i istraživače gmazova na
proputovanju...
- Ali gdje se može naći dobar slikar? - prekinula sam njegove sne. - Ti si tako spretan u
pronalaženju dobrih majstora. Možeš li naći i dobrog umjetnika?
- To je vrlo jednostavno. Neka Michael stavi oglas u časopis Metropola, to čitaju svi
umjetnici ovdje, i oni će se javiti, a ti ćeš ih odabrati.
Rufus se zagrijao. Odmah je nazvao Michaela, dogovorio se s njim za kasno navečer te
mu sljedeće jutro pokazao oglas koji je već bio predan u časopis Metropola:

Traže se umjetnici/e za izložbu!

Hotel iz metropole koji se uskoro otvara u novom stilu nudi umjetnicima/ama šanse da
izlože svoje slike. Planira se stalna prodajna izložba u predvorju. Uprava hotela prodavat će
slike bez provizije po cijenama koje budu tražili/e umjetnici/e ili će posjetitelje/ice hotela
zainteresirane za kupnju uputiti izravno umjetnicima/ama.
Molim zainteresirane umjetnik/ce da navrate između 9 i 20 sati s uzorcima svoga rada.
Hotel Harmonie...
- Zašto si stavljao kosu crtu? - upitala sam.
- Michael je rekao da tako traži slagarica iz časopisa Metropola. A ako čovjek sam ne
napiše tako, ona će upotrijebiti samo ženski oblik.
Aha. Ja baš ne volim taj oblik na - ica, možda zato što to kod arhitektice za interijere
djeluje nekako smiješno. Ali nema veze.
 - Kada se pojavljuje sljedeći časopis Metropola!
- Nažalost tek za dva tjedna.

Zato se pojavila već nakon tri dana, u nedjelju ujutro, posve nenajavljeno, s mužem u
odijelu i kravati, gospođa Schnappensiep. Upravo sam stajala na ljestvama u predvorju,
stružući ostatke laka s prozorskih stakala i bila odjevena u skladu s tim. Gospođa
Schnappensiep izgleda sjajno. Gotovo je tako crna kako je to bio hotel prije njezina
godišnjeg odmora, a ona je tako zadivljena nenadanom ljepotom svoga bijelog hotela sa
zlatnim rozetama na plavo lakiranim balkonima da joj se od ganuća razmazala maskara na
trepavicama.
Gospodin dr. Schnappensiep je vrlo dostojanstven muškarac i znatno stariji od nje.
Iako nosim prljave traperice i još prljaviju majicu, ponaša se prema meni kao prema slavnoj
arhitektici. - Moja žena mi je već rekla da radite vrlo pedantno i ja se potpuno slažem s time
- rekao je nakon što se dugo divio mramornim zidovima.
Gospođa Schnappensiep je smatrala da je predvorje “fenomenalno”. Širok, ali ipak
jednostavan rub štukature od sintetike koj i treba sakriti rasvjetu sa stropa, ne prepoznaje
se kao nov, već kaže: - Fantastično, baš kao prije!- Strgnula sam komad plastične cerade s
poda, pa iako kulir još nije bio poliran, rekla je: - Štoviše, ljepše nego prije.
Kad smo skinuli folije da se vidi mramorirana recepcija, pravila se kao da će od
oduševljenja pasti u nesvijest. Pohvalila je staklenu ploču na recepciji: - Nema ništa čišće od
čiste staklene ploče!
Rufus je telefonirao gospođi Hedderich, koja se obradovala što ponovno vidi gospodina
Schnappensiepa. On se živo zanimao za zdravstveno stanje klana Hedderich, a gospođa
Hedderich se žalila u skladu s očekivanjima. Zatim je rekla: - Iskreno rečeno, ovako kako je
sada, ovdje nije bilo nikada.
- Kako to mislite, gospođo Hedderich - upita gospodin dr. Schnappensiep.
- Tako lijepo nije bilo - uzviknu gospođa Hedderich.
Sada gospođa Schnappensiep želi odmah vidjeti gotove sobe. Ona doista nalazi za
svaku sobu drugu riječ divljenja: - Dražesno! Ekskluzivno! Ukusno! Fenomenalno! Zaista
dražesno! Zanosno! Super! Fantastično! - Sobe za menadžera, bez slika gmazova koje su još
na uokvirivanju, smatrala je savršenima, markantnima, super, klasičnima, rafiniranima!
Kupaonice, tuševe i WC-e s podovima s kockicama i zidovima popločenim u bijelo do
pola visine s uskim, crnim rubom pločica kao završetkom smatrala je luksuznim. A to što su
zrcala najmanje tri puta tako široka kao umivaonici apsolutno luksusnim.
- Zrcala su tako široka zato da se kratkovidni gosti ne trebaju pri šminkanju ili brijanju
naslanjati preko umivaonika, već mogu stajati ravno ispred zrcala. Osim toga, malu
kupaonicu ništa ne povećava više od velikog zrcala, a površina zrcala je jeftinija od
popločene površine. To su vrlo jednostavna zrcala koja uokviruju samo crni rubovi pločica
te su optički uklopljena u zid.
- Fenomenalno rafinirano - smatrala je gospođa Schnappensiep. Pri razgledavanju
moje omiljene sobe, velike sobe br. 8 na prvom katu, koja je obložena samo buketima
cvijeća i nebeski plavim frizom, uz to idu nebesko plavi seljački ormar, nebeski plavo-bijeli
prugasti zastori i bijele keramičke svjetiljke na noćnim ormarićima premazanim prozirnom
bojom točno u boji brušenoga poda, ne može se primiriti: - Božanstveno! Kao da sanjam!
Neizrecivo dražesno!
Čak je i gospodin dr. Schnappensiep rekao: - Sve u svemu, dražesno!
- To je to - reče Rufus. - Dalje nismo došli.
Vrativši se ponovno u hodnik, gospođa se Schnappensiep divila nevjerojatnoj eleganciji
zidova obojanih u žuto poput oblaka. Baš sam pomislila što li će tek reći kad vidi stazu
lavova, kadli gospođa Schnappensiep poviče: - Ovdje je, dakle, vaš ured! - Otkrila je natpis u
sobi I: Gradnju vodi Viola Faber.
- Soba još nije preuređena - rekla sam.
Unatoč tomu gospođa Schnappensiep ostala je pred vratima kao mačka ispred
frižidera.
- Hoćete li je ipak vidjeti? - morala sam napokon pitati.
- Ako nije problem.
- Izvolite ući.
- Pa to je ... - uzvikni gospođa Schnappensiep kad je vidjela sive krizanteme na
smećkastim tapetama - užasno, strašno! I taj linoleum... grozno! Ružno! Pa zašto ne uzmete
jednu od preuređenih soba?!
- Jer k meni stalno dolaze majstori s prljavim cipelama.
- A što je iza paravana? - želi znati gospođa Schnappensiep.
Što očekuje? Zar se boji da sam iza paravana bunkerirala hotelski pseudosrebrni
pribor za jelo? - Iza paravana je samo krevet. Molim vas, pogledajte sami. Nisam htjela
primati majstore na rubu kreveta, zato sam ispred toga stavila svoj paravan.
Gospođa Schnappensiep je izvan sebe. - Što? Vi ovdje i spavate? Ovdje gdje morate
primati majstore! Dakle, Rufuse, pa to je užasno! Reci, molim te, zar ne možeš dati gospođi
Faber kakvu pristojnu sobu?
- Bože dragi - reče Rufus u neprilici. - Ja sam to nekako smetnuo s uma.
Gospodin dr. Schnappensiep gledao je zbunjeno u pod.
- Tako je nekako ispalo - rekla sam. - Rufus tu nije ništa kriv, ja sam htjela biti na prvom
katu, jer su majstori gore počeli. A meni uopće nije važno kako stanujem. To nema veze.
- Morate se odseliti u luksusnu sobu br. 8!
- Nikada - rekla sam odlučno. - Onda će majstori svojim sigurnosnim potkovicama na
cipelama strugati po podu.
Rufus je uzdahnuo: - Učini mi uslugu i uzmi gore bar jednu lijepu spavaonicu.
- Dobro, idem u sobu br. 22, u lijepu jednokrevetnu sobu.
- To je najmanja soba. Sami vidite kako je skromna - reče Rufus Schnappensiepovima.
Jedva što se ponovno našla u hodniku, gospođa Schnappensiep je nastavila sa svojim
pohvalama. - Jesi li vidio predivne pločice od mjedi s brojevima na krasnim vratima? -
doviknula je mužu. - Gdje ste samo našli te stilske natpise?
- Na vratima, Bärbel - reče Rufus. - Oni su uvijek bili na vratima, samo su tijekom
godina potamnjeli. Viola ih je očistila lužinom i dala majstoru na poliranje.
 - Mjedeni čavli kojima su pričvršćene su novi - objasnila sam. - Stari čelični čavli ne
pristaju uz to.
- Zar se to može? - uzviknula je gospođa Schnappensiep.
- Izvrsno ste to učinili - reče gospodin Schnappensiep.
- Još dugo nećemo biti gotovi - reče Rufus. - Iako smo štedjeli kao ludi... - Rufus se
zaustavio pri ovoj jasnoj naznaci.
Gospođa Schnappensiep nije se ništa više raspitivala o tome već je pohvalila Rufusa za
sjajnu zamisao da datum otvaranja odredi za studeni, kad se svi ljudi vrate s godišnjeg
odmora, ali nisu još sasvim u božićnoj groznici, a gospodin Schnappensiep samo je potvrdio
mišljenje svoje žene...
Nažalost, gospođa Schnappensiep je najavila kako mora sljedećih tjedana opet
otputovati, no ovaj put ne na godišnji odmor, već će pratiti svoga muža na liječenje. To je
moguće samo zato, doznali smo, što je kći Micki u Francuskoj u internatu, a Benni, odnosno
Schnappi, dakle sin, dotle će stanovati kod školskog prijatelja, dok pas Benni ide s njima na
liječenje. No čim joj bude ikako moguće, doći će ponovno jer ne može dočekati da vidi kako
će sve to izgledati kada bude gotovo.
- Planiramo u predvorju umjetničku izložbu - rekla sam kad su se već oprostili i
ispričala zašto će izložba biti besplatna.
- Imate veličanstvene ideje! - uzviknu gospođa Schnappensiep. Hrabro sam rekla: -
Rufus mi je rekao kako vam je pravo budem li još do studenoga radila ovdje.
- Tako smo vam zahvalni što ste preuzeli umjetničko vodstvo projekta! Sam Rufus to ne
bi uspio, on to zna. Vi uopće ne znate što to nama znači!
- Nismo mogli ni sanjati što ste vi pružili za tu cijenu - reče gospodin Schnappensiep.
Nisam uopće znala što da kažem nakon toliko pohvala. Kad su Schnappensiepovi otišli,
upitala sam Rufusa: - Jesi li razgovarao s njom telefonski prije nego što je stigla?
- Jesam. Znao sam da želi doći, ali doista nisam znao da će se danas pojaviti
nenajavljeno.
- Jesi li joj rekao da mi kaže kako sam ja umjetnička voditeljica?
- Kunem se da nisam - reče Rufus. - Ona je to rekla dobrovoljno i iz vlastita uvjerenja.

Radosno sam nazvala Elisabeth. Prije studenoga ne može računati s mojom suradnjom
u svom poduzeću. Elisabeth kaže kako će Peter i ona strpljivo čekati svoju priliku da me
zaposle. Toliko pohvala u jednom danu! Kada Elisabeth pita kako sam, mogu samo još reći:
- Ah, nisam loše.
Popodne mi je Rufus pomogao da svoje privatne stvari prenesem iz sobe projektantice
s krizantemama u sobu 22. Rufus me nagovara da uzmem veću sobu, ali meni odgovara
soba br. 22, Ima vrlo velik ugrađeni onnar i ondje je lijep engleski pisaći stol sa sedam
ladica. Soba 22 je idealna za osobu koja tu duže stanuje, a zeleno-bijelim prugastim
tapetama i rubom s viticama bršljana te sagom zelenim poput travnjaka djeluje vrlo
umirujuće. A kupaonica s tušem, iako malena, doista je zgodna. To je soba koja će ubrzo
stajati gotovo sto pedeset maraka za noć, ali Rufus ne želi od moje plaće odbiti više
stanarine nego do sada. Kaže da prihvatim promjenu iz bijednog smještaja u ovu sobu kao
skromnu povišicu plaće. I odmah je uključio sobni telefon. Telefonirati mogu besplatno.
Nakon selidbe donio je bocu svog omiljenog pjenušca u moju sobu. - Nazdravimo da se
ovdje osjećaš kao kod kuće.
Da, ovdje se osjećam kao nikada prije. Imam novi dom. Barem deset tjedana.
 88. POGLAVLJE

Vijest dana - Tanja je nazvala jer se rastala od Wernera! – doviknu mi Rufus ujutro
poslije dva dana. - Vratila se prije tjedan dana, samo se nije javila jer ima važnijeg posla.
- Zašto se rastala?
- Nije htjela reći, nazvala je iz svoje banke.
- Je li veoma depresivna?
- Zvučalo je uvjerljivo nedepresivno. Želi se sastati s nama večeras u nekom vrtnom
lokalu, ideš?
- Ako vam ne smetam - rekla sam i pomislila: ako se Tanja rastala od Wemera, zašto bi
Tanji bilo loše? Tanja se uvijek zna snaći. Možda već ima sljedećeg muškarca na kolutu
selotejpa svoga života?
Dok su majstori imali pauzu, pregledala sam svoju garderobu, tražeći nešto primjereno
za vrtni lokal za večer. Htjela sam jednom nositi nešto drukčije, a ne samo prljave traperice
i isprane majice. Prikladna je bila jedino haljina od pretprošle godine, od žarkocrvene
viskoze, kao i obično C&A, ali ružan pojas, tkaninu našivenu neuredno na plastičnu vrpcu,
odbacila sam odmah kod C&A. Bez tog pojasa haljinaje izgledala gotovo kao dizajnerska
haljina. Mnogo sam je nosila prvog ljeta s Benediktom, ali prošle godine samo jednom, kad
sam bila s njim u nekoj pizzeriji. Uz to sam imala crvene lanene cipele koje su na peti imale
samo jedan remenčić i uske visoke potpetice koje uopće nisu izašle iz mode. Haljina i cipele
imale su duži vijek trajanja od ljubavi moga života.
Mislila sam da sada, doduše, zarađujem dovoljno da odmah kupim nešto novo, ali
nisam imala vremena za to. Bilo je i bolje tako, htjela sam što više uštedjeti za svoju
neizvjesnu budućnost. Da bih aktualizirala haljinu, htjela sam uz to nositi svoju ogrlicu sa
slomljenim srcem, zlato je izgledalo divno na crvenoj podlozi, ali navečer sam se još jednom
okrenula i opet odložila ogrlicu. Nekako mi se učinilo neprikladnim da za susret s Tanjom
nosim slomljeno srce od draguljara kojeg je Tanja napustila.
Kad sam došla u predvorje odjevena u crveno, Rufus je rekao kako me nije prepoznao.
Rekao je to tako ozbiljno da sam se pitala kako to ja inače izgledam, pa dok sam o tome
razmišljala, učinilo mi se, nažalost, nemoguće da me doista nije prepoznao. Inače sam se
ovdje pojavljivala samo kao neugledna sobarica ili kao strah i trepet majstora.

Tanja je već čekala u vrtnom lokalu, sjedeći posve sama u najudaljenijem kutu,
mahnula nam je i uopće nije djelovala kao svježe razvedena žena. Nosila je velike
Wernerove naušnice obložene briljantima.
Nakon uobičajenog pozdrava tipa “Kako si pocrnjela!” ili “Kakvo je bilo vrijeme?” te
pošto smo naručili bijelo pivo, Rufus je bez oklijevanja upitao: - Draga Tanja, ispričaj nam
zašto si se rastala od Wernera?
- Spolna nepodnošljivost - reče Tanja spremno.
- Što to znači?
- To je delikatna tema - nasmije se Tanja - ali to je zapravo svakodnevni fenomen.
Dakle, želim potvrditi kako nemam nikakvih perverznih sklonosti, a ni Werner, ali recimo
to ovako: on u spolnom pogledu daje malo previše umjetničkog obrta. Previše ukrasa,
previše inscenacija. Ali voli akciju.
Rufus je razmišljao. Nakon zrelog razmišljanja rekao je: - Zar ne vjeruješ da se u ljubavi
mogu činiti kompromisi? Iz ljubavi?
Tanja ne čini kompromise, pomislila sam, za Tanju dolazi u obzir samo besprijekoran
muškarac.
- Ja sam uvjerena da u svakoj vezi treba činiti mnogo ustupaka - uzvikne Tanja na moje
iznenađenje - ali seksualnu nepodnošljivost smatram problemom koji se s vremenom ne
popravlja već samo pogoršava. Ako se ljudi ne slažu na seksualnom planu, kompromisi
znače samo frustraciju.
- A kako je Werner reagirao na to? - upitala sam. Ja sam se uvijek identificirala s
napuštenima.
- Mi smo se prijateljski odrekli ideje o zajedničkoj budućnosti. Werner je nepokolebljiv
veseljak. Uključujući i izrazitu sklonost prema skitnji, to sam jasno primijetila na godišnjem
odmoru. Pa kad s takvim muškarcem od početka imaš seksualnih problema, možeš čekati
sa štopericom dok nekamo ne skrene. A to ne bih mogla podnijeti.
- Ali njegove naušnice si zadržala - rekla sam.
- Naravno da sam ih zadržala. Zar misliš da sam ih dobila na dar?
- Sama si rekla da su Wernerove.
- Naravno da su Wernerove, ali ja sam ih platila. Uz realnu prijateljsku cijenu. Werner
je velikodušan muškarac, ali on mi ne može nakon nekoliko tjedana poznanstva darovati
tako skupe naušnice. Takvo što možeš naći samo u kičastim romanima i u propagandnom
TV programu. Tako ni draguljar ne može dijeliti svoj nakit. Kao što ni ja ne mogu dijeliti
dionice samo zato što radim u banci.
- I ja sam mislio da si ih dobila na dar - reče Rufus.
- I da sam ih dobila na dar, ne bi mi palo na pamet da ih vraćam. Jer kada muškarac
nešto daruje, to znači da je za uzvrat dovoljno dobio. Ništa nije tako skupo plaćeno kao
nakit koji dobivaš na dar od muškaraca. - A zatim me pitala: - Jesi li napokon izračunala
koliko su te stajale tvoje naušnice s ljubicama?
Ne, nisam. Šutjela sam.
Srećom, Rufus reče: - Pa onda, u zdravlje tvoga novoga.
- Viola već poznaje novoga - nasmije se Tanja. - On će poslije navratiti.
- Tko to? - Na trenutak mi je zastalo srce. Koga ja to poznajem? Benedikta?! Ne, to ne
može biti. Rufusa! Ne. Netko s tečaja kuhanja? - Tko?
- Dat ću svom starom prijatelju Detlefu novu priliku.
- Ah, Detlef? - uzviknula sam jednako tako zapanjeno.
- Zašto ne? On ima stanovit bonus, on se, napokon, sada neko vrijeme potvrđivao. A
zašto da cijelu vječnost tragam za nekim drugim? Nije mi više osamnaest godina pa nisam
više tako naivna da vjerujem kako se sa svakim seksualnim iskustvom doživljava nova
strast. Vjerojatno se pri pomnoj analizi tržišta mnogo češće utvrđuje da se drugdje ne nudi
ništa bolje.
Ali vi ste se stalno svađali!
 - Dobro, Detlef je za osam mjeseci, koliko smo bili rastavljeni, nešto naučio. Na primjer,
malo čistiti stan. I naučio je koliko stoji svakodnevni samački život.
- Da, vi ste se stalno svađali zbog novca - reče Rufus.
- Točno. Ali postoji iskušano sredstvo protiv škrtog partnera: brak s njime. Tada će on
sasvim usput naučiti da zajedništvo znači i financijsko zajedništvo. Škrtost je problem koji
se vrlo dobro može riješiti brakom.
- Ti se želiš udati! - uzviknula sam. - Zato?!
- Mnogo je pametnije udati se za škrticu nego živjeti nevjenčano s rasipnim muškarcem
- reče Tanja i zlobno se nasmije. - Rasipni muškarci troše svoj novac rasipno samo kad su
oni posrijedi.
- Aha - reče Rufus - govori li što drugo u prilog Detlefu, ako smijem pitati?
- Nešto. Kao prvo, ja imam sklonosti prema arhitektima. Arhitekt mi je draži od
bankara. Ja već imam nekreativno zanimanje, a u dvostrukom pakiranju to je ipak previše.
Draguljar bi mi se također svidio, ah to nije bilo ništa.
- Onda radije štedljivog arhitekta nego seksualno nepodnošljivog draguljara - reče
Rufus.
- Svatko ima neku manu - reče Tanja. - Osim toga, valja imati na umu da škrtice imaju i
dobrih strana. To je jedina vrsta muškaraca koja je doista za to da žene rade, pa makar i
zbog straha da će inače sve sami morati plaćati. Detlef me neće stalno nagovarati da
prestanem raditi deset, dvadeset godina kako bi on mogao praviti karijeru i imati djecu. U
tom slučaju možemo naći zajedničko rješenje. Inače neću dati svoj prilog svjetskoj
prenapučenosti.
- Sjajno je to tvoje planiranje života po načelu minimalizacije rizika - reče Rufus.
- Bila bih glupa kad bih baš pri izbom bračnog druga ušla u rizik. Kao što je poznato,
upravo je kod tog članka zamjena povezana s mnogo vremena i troškova. Ali sada ozbiljno,
Detlef i nije tako škrt. On je samo poput većine muškaraca, nastoji dobiti što više toga
besplatno. A što više dobivaju besplatno, to više traže besplatno. Muškarcima nije nijedan
argument preglup da bi zaštitili svoj novac. Jednom ne smiješ ništa od njih zahtijevati zbog
ljubavi, a drugi put da dokažeš kako si emancipirana.
- A što Detlef kaže o tvojim bračnim namjerama? - I Tanjini snovi moraju imati kakvu
kvaku.
- Detlef je sam došao na tu ideju. On sada zna što si ne može priuštiti bez mene. Ali ove
godine nećemo se vjenčati. Mislila sam iduće godine u svibnju, tada bih htjela ići na veliko
bračno putovanje.
Rufus se nasmijao: - Draga Tanja, ti ćeš kao obično urediti sve po svojim željama.
- Još ne mogu shvatiti da se vraćaš Detlefu. - Ja to doista nisam mogla shvatiti.
Tanja reče posve mimo: - Da žene više mare za vlastite interese, ne bi morale toliko
jadikovati zbog muškaraca. To je moje uvjerenje. I zato se mogu udati za Detlefa. -
Odjednom je mahnula prema ulazu u vrtni lokal. Stigao je Detlef. - Htjela sam još na brzinu
reći - šapne Tanja urotnički - da smatram kako nema nikakva smisla ako se žene beskrajno
žale na muškarce; moramo naučiti raditi s postojećim materijalom.
A postojeći materijal i Tanja poljubili su se poput svježe zaljubljenih.
 Detlef mi se obratio riječima: - Lijepo je što te opet vidim. - Zatim se ponovno udubio u
beskrajni razgovor s Rufusom, kojeg je do sada poznavao samo iz Tanjinih priča, o
mogućnostima i troškovima izgradnje tavana u hotelu. Ni jednom riječju nije spomenuo
Benedikta i Angelu. Znala sam što to znači: ništa se nije promijenilo. Benedikt je i dalje bio
otac Angelina djeteta. A što bi se i moglo promijeniti?
- Kako ti se sviđa sretan par? - upitao me Rufus na povratku.
- Nekako baš uvjerljivo.
Iako je sve to bilo previše razumno da bi bila prava ljubav. Ili se prava ljubav između
njih dvoje na trenutak samo uzdrmala?
Gdje je razlika između prave ljubavi i proračunatosti?
I za Detlefa je postojao povratak. Ali Detlef nije u međuvremenu postao budući otac
djeteta neke dmge žene. Napokon sam samo rekla: - Postojeći materijal je vrlo različite
kvalitete.
 89. POGLAVLJE

Rujanski broj časopisa Metropola, u kojem je trebao biti objavljen naš oglas, nije se još
mogao dobiti na kiosku, a već je neki muškarac stajao u predvorju, očito umjetnik, odjeven
od kape do tenisica u žarko-crveno, no imao je plavi pramen kose i užasno prljave nokte.
Kaže kako je pretplaćen na časopis Metropola pa ga dobiva zbog toga nekoliko dana prije
nego široke mase, te stavi divovsku mapu na pod, a u njoj naslagani listovi s dugim i
kratkim crticama crvene, plave i žute boje. Nije me pogledao dok je okretao listove, već je
očarano promatrao crtice. Meni se uopće nisu svidjele.
Kad je sve pokazao, rekao je: - To su sada samo radovi na papiru. To možete imati u
akrilu na platnu, tu bi moj standardni format bio 4 x 2,45 metara ili poprečni format do
8,60 metara. To stane unutra.
Nisam znala što da kažem, pa sam oprezno rekla: - Slike mi ne govore tako mnogo.
- One uopće ništa ne govore! To je slikarstvo, čisto, čistijancato slikarstvo - uzviknu
kričavo crveni umjetnik. - Zašto bi slike što govorile?! Nisu to radiodrame na kakvu
aktualnu temu!
- Mislila sam samo...
- Apsolutno ništa ne misle ljudi koji lupaju gluposti kako slika mora nešto govoriti! -
Vratio je listove u mapu i otišao. Na vratima se još jednom okrenuo: - Objesite si papagaja
na zid, on će vam govoriti.
To nije bio dobar početak, dalje može biti samo bolje, pomislila sam.
Popodne, baš dok sam nabirala zastore na drugom katu, dođe Rufus: - Dolje čeka
sljedeća umjetnica.
Ondje je stajala neka žgoljava umjetnica sa žgoljavom mapom koja je rekla: - Zovem se
Michaela i imam sinčića od četrnaest mjeseci, hobiji su mi slikanje i čitanje, a htjela bih se
natjecati za izložbu.
Dršćući mi je pružila listove s perforiranim rubom istrgnute iz školskog bloka za
crtanje, na listovima mrlje koje se razlijevaju u smeđoj, sivoj, maslinastozelenoj boji.
Promatrajući valovite listove, stavila je poput djeteta kažiprst lijeve ruke u usta te me
uplašeno gledala.
Automatski sam joj stala govoriti ti: - Možda mi možeš reći što znače tvoje slike, što si
pri tome mislila?
Izvadila je prst iz usta: - Ja sam vrlo spontan čovjek pa bih u svojim slikama htjela
izraziti svoje osjećaje.
- Ne znam - rekla sam - jesu li ti osjećaji baš ono pravo za hotelsko predvorje,
- To ne znam ni ja - reče ona. - Mislila sam samo da ću možda studirati likovnu
umjetnost kad pregnnim ono najgore sa sinom, a budući da sam čitala kako treba položiti
prijamni ispit ako se želi studirati na umjetničkoj akademiji, pomislila sam kako će me
možda prije primiti ako sam već imala kakvu izložbu.
- Mislim, ako ti je djetetu tek četrnaest mjeseci, onda imaš još mnogo vremena.
- To mislim i ja - rekla je i bila odmah spremna za odlazak. - Ali drago mi je bilo što sam
se natjecala.
 - I meni je bilo jako drago što sam vidjela tvoje slike - rekla sam, budući da mi se
sažalila.

Kako će to dalje ići? Tri dana nisu se pojavljivali nikakvi/e umjetnici/e. Ali stigla je
isporuka Hagena i von Müllera s garniturom za sjedenje za predvorje i stazom lavova. Kad
sam pred Rufusom odmotala komad staze, on se stao oduševljavati poput gospođe
Schnappensiep.
- Kad Bärbel vidi sag, past će u nesvijest - uzviknu on.
I majstori su stali oko staze i odavali priznanje kimanjem, a neki je ličilac, veliki
hvalisavac, pokazujući od staze prema zidovima, rekao: - To bi došlo u obzir čak i za moj
stan.
Zatim su majstori iznenađeno ustanovili da je staza isporučena u točnim
odgovarajućim odsjecima te su je htjeli odmah položiti. Ne, sve je odmah ponovno
zamotano, jer dok se ovdje motaju majstori s prljavim cipelama, plastična folija ostaje na
podu.
A u predvorju sam skinula foliju samo za jednu večer kako bih se izdivila garnituri za
sjedenje s tkaninom s uzorkom kulira na podu. Izgledala je bolje nego što sam mogla i
sanjati. Budući da je garnitura za sjedenje bila prevelika da je negdje privremeno smjestim,
ostala je tamo, umotana u dvostruku plastičnu foliju. Gospodin Hedderich ju je unatoč lome
smatrao tako udobnom da je zaključio kako će ubuduće ovdje bojati svoje stolce. Garnitura
za sjedenje preko koje je bila prebačena plahta završila je u kontejneru s građevinskom
šutom.

Sve je postajalo sve savršenije, ali sa sve većim savršenstvom postajalo je sve jasnije
kako u ovom predvorju nedostaju slike da se spriječi dojam hladnoga sjaja. U četvrtak se
pojavio magazin Metropola na kioscima, ali cijeli dan nije nam dolazio nijedan umjetnik.
Nevečer u osam sati, baš kad sam se htjela istuširati, nazvao me gospodin Hedderich u
moju sobu, pohvalivši najprije sebe sama: kako upravo lakira posljednje stolce. Zatim je
ispričao ono što sam ionako znala: da mu je Rufus rekao kako sam ja zadužena za izložbu. A
zatim poruka: upravo je s tim u vezi sada netko stigao.
Puna nade sjurila sam se dolje. Odmah sam je prepoznala, iako sam zaboravila njezino
ime: Bila je to Lara-Joyina majka s kćeri. Lara-Joy je stajala mirno uz nju, šmrklje su joj
curile iz nosa, ali nije pokušavala mazati šmrklje na zid. Doista drago dijete.
Lara-Joyina majka je rekla: - Ja sam samohrana majka pa nisam imala vremena doći
prije.
Očito, nije me se uopće sjećala, pa sam se i ja pravila kao da je se ne sjećam. - Ništa zato
- rekla sam.
Nije imala mapu, već velike arke skupog akvarel papira zamotane u plastičnoj vrećici s
naljepnicom “Nuklearka, hvala ne”, a na njima šarene otiske ruku kakvi vise i u njezinu
stanu. Male i velike ruke - nedvojbeno šape Lare-Joy i njezine mame. - Što misliš, koliko se
može dobiti za slike? - upita ona.
Zar je doista mislila da bi tko platio za to?!
 - Teško je to procijeniti - rekoh. - Osim toga, stvari bi trebalo uokviriti, a mi ovdje
nemamo okvira.
Bacila je pogled na mramorne zidove: - Slike bi se mogle nalijepiti selotejpom na sve
zidove, to zgodno izgleda.
- Ovdje se ne lijepe otisci ruku na zidove.
- A zašto si onda tako agresivna? - upita Lara-Joyina majka strogo. A zatim: - Ja tebe
poznajem. Ti nemaš djece.
- To nema s tim veze.
- To kažu svi koji nemaju djece - reče ona nemilosrdno uvrijeđena. Položila je
zaštitnički ruku na djetetovu glavu.
- Možemo li ovdje bar raditi a-a? Pokazala sam joj put prema WC-u.
Kad se vratila četvrt sata kasnije, nije pozdravila. Hvala Bogu, nije.
- Ja sam to drukčije zamišljao - reče Rufus kad sam mu pričala o otiscima prstiju.
- Odsad ponuda može biti samo bolja - rekoh i dalje optimistično.
Posljednjeg petka u kolovozu majstori su bili gotovi s gornjim katom pa su počeli raditi
u blagovaonici. Sve pokućstvo, koje je tu bilo kao u nekom međuskladištu, bilo je
raspoređeno na predviđena mjesta u hotelskim sobama.
Stolci koje je lakirao gospodin Hedderich, a na koje je Walkwoman s četiri lijepe vrpce
privezala zeleno-bijelo-ružičaste prugaste jastuke, bili su privremeno smješteni u sobi br. 1.
Soba 1, soba s krizantemama za šeficu projekta, postala je nakon preuređenja i stavljanja
novih presvlaka također zeleno-bijelo-ružičasta s dva upravo sjajna zeleno-bijelo-ružičasta
naslonjača. Pošto su majstori gore bili gotovi, nije mi više bila potrebna soba br. 1.
Posljednja runda odigravala se dolje.
Zeleno, bijelo, ružičasto i dašak zlata, to je zvuk boje blagovaonice koja se navečer
treba koristiti kao društvena prostorija. Tri zida trebaju biti obojana ružičasto, lagano u
oblacima, kao što su zidovi u hodniku. Prozorska fronta prema dvorištu obložena je zeleno-
bijelim prugastim tapetama. Dugo mi je trebalo dok nisam uspjela postići da se jedan zid
napravi drukčije, auztojoši široka prozorska fronta, ali zelena boja tapeta povezala bi se sa
zelenilom drveća i biljaka u kablu koji će jednog dana stajati na terasi ispred prozora, Čime
bi prostor djelovao otvoreno, mnogo veće i prozračnije.
Trag zlata je na rubu tapeta: motiv sa zelenim listovima lovora i zlatnim pticama. Iznad
ruba tapete jako savinuta letvica od štuka, a iznad toga se kao u predvorju postavljaju
reflektori. A uz to na polovici visine zidne svjetiljke, jer za večernja društva ne bi
odgovarala jaka rasvjeta kao za doručak. One se montiraju poput stropnih svjetiljaka u
hodnicima na rozete štukature; to su zasloni od mliječnog stakla nalik na cvjetove s
izbrazdanim, zlatnim pucetom u sredini. Još malo daška zlata. Zidne svjetiljke bile su isprva
veoma jeftine za noćni ormarić iz robne kuće, no kao svjetiljke za noćni onnarić izgledale su
šašavo. Sjenilo nije pristajalo uz tijelo svjetiljke, a samo sjenilo sa zlatnim pucetom
montirano na štukaturu izgleda poput stilizirane ivančice. Navečer će posvuda svijetliti
ivančice. Dva su električara postavila kablove ispod žbuke, jedan je ličilac počeo ličiti strop,
preostala dvojica su ispirala izblijedjele plave ruže na smeđe-zelenkastoj pozadini zida. Kad
sam popodne pitala kada će se maknuti užasna žuta vrata-harmonika od skaja između
blagovaonice i susjedne prostorije, jedna je ličilac rekao kako se ona neće micati. Da sam ja
sama rekla kako vrata-harmonika moraju ostati. Nemoguće da sam ja to rekla. U svakom
slučaju, da nisam izričito rekla kako treba izvaditi djeljivi zid. To je bilo moguće. Ne bih
došla na ideju da bi netko mogao pretpostaviti kako ona nakazna vrata od skaja treba
zadržati.
- Mi se doslovno držimo vaših uputa - reče ličilac kao da ja dajem posve neuračunljive i
idiotske upute.
Dakle, rekla sam izričito kako taj djeljivi zid treba nestati i to bez nadomjeska.
- Što će vam tako veliki prostor? - prigovarao je ličilac samo da prigovara.
- Ovdje će odsada biti potreban tako velik prostor - rekoh i napustih blagovaonicu, ne
upuštajući se u daljnje rasprave.
Na ulazu je stajao Rufus s nekim muškarcem koji je nosio napadno malograđansku
košulju kratkih rukava. Rufus reče: - Evo gospođe Faber, ona je zadužena za izložbu.
Muškarac mi odmah pristupi. - Imali ste sreće što sam ja vidio vaš oglas - reče on.
Držao je u praktičnoj ručki snop slika na platnu. Jednim potezom otvorio je praktičnu ručku
i počeo slagati slike uza zid, pripovijedajući uz to: - Moje glavno zanimanje još nije slikar,
još ne, to će tek doći. Trenutačno sam još usput službenik u financijskom uredu. Moja
djevojka ide dva puta tjedno na trening. U međuvremenu ja čuvam našu zajedničku kćer. Tu
sam počeo otkrivati slikarstvo. To ide brzo i vrlo je unosno.
Bilo je šest slika, svaka širine oko 50 cm, 75 cm visoka. Na svakoj slici jedna velika
jajolika ružičasta mrlja. Na svakom ovalu dvije blatnjave mrlje plave boje i tamnoljubičasta
crta, crta je malo svinuta prema gore, malo prema dolje, malo je ravna. Boja je nanesena u
sloju od nekoliko centimetara. Prave slike u ulju i octu. A uz to široki okviri od smrekovine,
nezgrapni poput cjepanica za kamin. Hvala, ne!
Ustuknuo je tri koraka, podbočio se jednom rukom, zažmirio na jedno oko i rekao: - Tu
ste imali sreće! Odlična kombinacije boja. Kao stvoreno za vaše zidove!
- Je li to čisto slikarstvo? - započela sam svoj razgovor da odvratim pozornost.
- To je moja kći. Ja prenosim njezine osjećaje na platno - pokazivao je redom od slike do
slike: - Ovdje radost, ovdje bijes, ovdje tuga, glad, umor, iznenađenje.
I doista: tamnoružičasta crta pokazivala je kod slike radosti radosno prema gore, kod
tuge tužno prema dolje, kod bijesa to je nova bijesna izlomljena crta, a kod gladi ili
iznenađenja gladan ili iznenađeni oval. Na svakoj slici je i neka vrsta mrlje u obliku srca. -
Što je to? - upitala sam.
- To je srce. Ovdje, kod motiva tuge, naslikao sam srce tamno. Sasvim spontano
upotrebljavam boju.
- Ima jedan problem - rekoh. - Tko će to kupiti?
- Postoji golemo zanimanje za to! Razmislite malo koliko danas ima otaca! I to je
golemo tržište koje neprekidno raste. Razmislite malo kakve ćete porezne olakšice dobiti s
jednim djetetom!
- Ali ni vi ne biste objesili sliku nekog posve nepoznatog djeteta u stan.
- Ja ne slikam svoju kćer kao neko posve nepoznato dijete, već kao posebno dijete. A
moj je stil tako moderan da možete slike jednostavno staviti naopako, kako to čini onaj
poznati slikar, kako li se ono zove, i onda to u tili čas vrijedi stotine tisuća. - Uzeo je slike i
složio ih naopako. Stao je opet nekoliko koraka unatrag, podbočio se rukom i zažmirio:
- Postavljene naopako donose deseterostruko više, a to ne izgleda loše.
Priznajem, ne izgleda loše. Crta usana koja je prije radosno pokazivala prema gore
pokazivala je sada prema dolje, no unatoč tome nije djelovala tužno, već se doimala poput
vesela djeteta koje stoji na glavi. Zanimljivo.
- Tražit ću osam do petnaest tisuća po slici, tu treba doista zagrabiti, inače ljudi uopće
ne znaju da je to umjetnost. Okvir nije uračunat u cijenu.
Slika “Tuga” je skliznula i udarila o pod, a kad sam je uspravila, dubila sam odmah
špranju na palcu od grube smrekovine. - Okviri nisu po mjeri djeteta - rekla sam.
To ga uopće nije zanimalo. - Koliko ćete mi platiti po izložbi? - htio je znati.
- Mi ništa ne plaćamo. Dajemo umjetnicima prilike da izlažu, a ako netko hoće kupiti
sliku, prodat ćemo je po cijeni koju traži umjetnik, bez provizije.
- A za izložbu ne plaćate ništa? - Ne.
- Ali sve su to originali što ću vam staviti na raspolaganje. No dobro, ako je netko kupio
sliku, mogu je kopirati, to ide kod mene jen-dva, ali za izložbu moram dobiti i novac. Ne
mogu raditi besplatno, to je kažnjivo.
- Ne možemo vas plaćati za to što vi želite ovdje izlagati svoje slike.
- A kakvu ćete mi reklamu ponuditi? Za to treba napraviti reklamu. Mislio sam na
zidove s plakatima s velikom fotografijom: ja i moja kći - odlična tema.
- Mi ne možemo trošiti novac na reklamu.
- Onda vam je posao bez veze. Potražite nekoga drugoga. Tako to ne ide. Sa mnom ne!
Zapakirao je svoje stvari u praktičnu ručku za nošenje i otišao. Rufus, koji je sve
vrijeme mirno sjedio u garnituri za sjedenje, reče: - Ja sam zamišljao da će s umjetnicima ići
jednostavnije.
- I ovi umjetnici su umjetnost jednostavnije zamišljali. - No to nam nijepomoglo da
dalje napredujemo. Samo nam naš optimizam može pomoći.

U sedam sati navečer sjedili smo Rufus i ja u kuhinji kadli se začu zvono. Bio je to
muškarac u crnoj košulji, pa smo odmah naslutili da je umjetnik i ja se uputim prema
vratima: - Dobra večer, vi ste došli zbog...
- Je li vam šef tu?
- O čemu je riječ?
- O oglasu u Časopisu Metropola.
- Ako imate slike za izložbu, možete mi ih pokazati.
- Zar vam nema šefa?
- Ja sam zadužena za to. - Njegovo lice nije krilo da mu ne odgovara da ja razgovaram s
njim. Ali u ophođenju s majstorima već sam davno naučila da posve ignoriram ima li netko
volje pregovarati sa ženom ili je to ispod njegove razine te sam rekla: - Pokažite mi što ste
donijeli.
- Imate li bar čekić i čavle?
 - Zašto?
- Da mogu objesiti stvari, moram vidjeti kako to djeluje.
- Ja bih najprije htjela vidjeti vaše slike, prije nego što zakucamo čavle u zid.
Je li to bio prezir ili sažaljenje u njegovu pogledu? Meni je bilo svejedno. Izašao je i
vratio se s četiri platna velika poput vrata. Nije ih htio staviti pred mramorirane zidove, već
se odlučio za svježe lakirano dizalo kao pozadinu. Nisam imala ništa protiv, boja se već
osušila.
Postavio je sve slike sa stražnjom stranom prema naprijed, a zatim je okrenuo prvu.
Vidjela sam lovište ograđeno bodljikavom žicom; vrlo visoka bodljikava ograda savinuta
prema unutra kao u nekom koncentracijskom logoru, unutra zatočeno stado medvjeda
panda sivog lica koji vrlo tugaljivo sjede uokolo te u prednjim šapicama drže uvele pupoljke
bambusa. U bodljikavu žicu zapleo se neki bijeli golub s uvelim grančicama u kljunu. Krv
goluba kapa od jednog reda bodljikave žice do drugoga, curi s bodljika veoma plastično
naslikana. Ispod isprekidana signatura, veća od goluba. Slikar se zove Bernhard Schrank ili
slično.
Na drugoj slici tvornički dimnjaci iz kojih suklja žuti sumporasti dim. U prednjem planu
stolić, a na njemu vaza sa sivožutim suncokretima. Pod stolićem leži vjerojatno mrtav golub
mira.
Na trećoj slici atomska gljiva kako eksplodira iznad otoka palmi, na plaži leže dvije
žene raširenih nogu, s tamnosmeđom crtom između nogu, poput patent-zatvarača. Uz njih
muškarac koji puši cigaru što proizvodi dim nalik na atomsku gljivu. Muškarčevo lice
naslikano je kao dupe.
Na četvrtoj slici demonstracije koje očito vode kroz četvrt bordela. Lijevo i desno na
slici su kuće, s prozora gledaju gole žene debelih prsa i napadno našminkanih lica na
povorku demonstranata s licima nalik na dupe. Demonstranti nose transparente na kojima
piše točno naslikano kistom: “Stranci van” i “Neka crkne Židov” i još mnogo gorih stvari.
Usto najmanje tucet točno naslikanih zastava s kukastim križevima.
- Ne - rekoh odlučno. - Ne, ove slike ne spadaju ovamo.
- Naravno da spadaju ovamo. To je upravo forum kojem trebaju moje slike.
- Ne, ja ih ne želim.
- Imate nešto protiv stranaca, zar ne? Pogođeni ste, jer ste i sami prikrivena fašistica!
- Ne, nemam ništa protiv stranaca, hotel živi velikim dijelom od stranaca, pa zato ne
želim takve slike tu. Zamislite da ste sami u inozemstvu u hotelu i onda vidite takve...
Prekinuo me s gađenjem: - Ti bi radije vedre sličice vrlog svijeta s cvjetićima i
anđelčićima. Kakav ženski kič. - S gađenjem je pokazao na zidove na kojima neće visjeti
njegova djela. - Pa to je sve tako dekadentno deco sranje ovdje.
Rufus je stigao iz kuhinje. Zacijelo je čuo što je tip rekao. - Dobra večer - reče Rufus.
- To je šef - rekla sam tipu, a Rufusu: - Mislim da to ovdje ne pristaje.
Umjetnik se više nije obazirao na mene. - Drago mi je - rekao je Rufusu, predstavio se,
rukovao se s njim i još jednom prikazao slike.
 - Nemam pojma o umjetnosti - reče Rufus i pokaže na sliku s tužnim medvjedima
pandama u koncentracijskom logoru - ali kad bi se ijedan od ovih medvjeda ikada podigao,
pao bi stravično na gubicu.
- A zašto?
- Nemojte, molim vas, misliti kako ja imam štogod protiv panda, ali takav medvjed
hoda na četiri noge i ima teško tijelo, a vi ste naslikali stražnje noge tri puta duže od
prednjih nogu. Zato vaši medvjedi moraju stravično padati na gubicu kad ustaju.
- Već vidim kako ste u svom razmišljanju pod nečijim utjecajem! Sve je to samo
razmišljanje iz ladice!
Kad je zalupio za sobom vratima, pogledali smo se i prasnuli u smijeh. - A što ćemo? -
pitala sam, sada već s manje optimizma. Rufus je to znao jednako malo kao i ja.

A zatim je stigao Harald.

 90. POGLAVLJE

U ponedjeljak prije podne obratio mi se u blagovaonici neki čovjek koji je, kad sam
ušla, razgovarao s jednim od majstora; muškarac je bio tridesetih godina, imao je kovrčavu
čupavu kosu sastavljenu od tamnih uvojaka, nosio je traperice i bijelu polo majicu, a kad me
ugledao, nasmijao mi se podigavši kut usana, izvadio elegantnim pokretom cigaretu iz usta
i rekao: - Dobro jutro, ja sam Harald Sommerhalter, a vi ste gospođa Faber?
- Da rekla sam i nasmijala se. Automatski.
- Ovdje je lijepa atmosfera - rekao je - a mramor na ulazu je majstorski oslikan.
- Da - rekoh.
- Električar mi je ispričao da ste arhitektica za unutarnje uređenje koja je sve to
projektirala.
- Da.
- Da - rekao je i on. - Tako treba izgledati hotelsko predvorje, kao da se ulazi u neki
drugi svijet u kojem su moguća čuda. A ne ta međunarodna standardno dosada rješenja.
- Da - ponovila sam.
- Ovaj pretežno crni pod još će više istaknuti kolorit zidova. A ta jednostavnost, to je tlo
na kojem uspijeva pravi luksuz.
Da - i opet sam mu se nasmiješila. Što je on zapravo tražio ovdje?
- Mogu li vidjeti sobe?
Aha. Potencijalni gost ili netko tko bi tu želio smjestiti goste. - Trenutačno je hotel
zatvoren, ali rado ću vam pokazati neke sobe.
Nisam mu pokazala samo neke sobe, već sve. On nije bio samo oduševljen, već je hvalio
nadasve točno one detalje koji su se i meni najviše svidjeli. Ponajprije oblikovanje boja i
kombinacije boja. Čak kad sam na trećem katu pokazala sobu br. 19, srednju sobu prema
ulici, onu s crvenim ružama na crnom sagu i uz to ružičasto-crvene zidove, jednu od meni
najdražih soba, budući da kolorit ima umjetničku kvalitetu i čovjek se u takvoj sobi osjeća
kao u ružinu cvijetu, nije rekao kako to smatra presmionim ili kičastim, već: - Svaka čast, to
je strastveno. Je li vam to apartman za prvu bračnu noć?
- Ne mogu vjerovati da bi netko došao na bračno putovanje u ovaj grad.
- Imate pravo. Ali to je soba za strastvenu noć.
Ništa nisam rekla. Bogu hvala, nije dalje komentirao ormare sa zrcalima i njihovu
moguću funkciju u strastvenim noćima, kao što sam se na čas uplašila.
Nije htio sići liftom već stubama kako bi dopustio ljepoti hodnika da i dalje djeluje na
njega. Sišla sam do recepcije obložene plastikom. Rufus je tu spremio jednu knjigu u koju
upisujem zainteresirane. - Što mogu sada učiniti za vas, gospodine Sommerhalteru?
Nasmijao se: - Michael Schweizer iz časopisa Metropola ispričao mi je kako želite
izlagati slike pa sam zato htio razgledati vaš hotel. Biste li pogledali moje slike?
- Da rekla sam zapanjeno.
- Pričekajte trenutak.
 Sjela sam u garnituru za sjedenje, a srce mi je čudno kucalo. Umalo sam počela moliti:
Bože dragi, daj da slike budu dobre.
Izašao je. Gledala sam za njim. Točno pred vratima bio je parkiran neki stari fiat. Otišao
je na drugu stranu ulice te uzeo iz auta s otvorenim krovom velike slike. Auto je bio antikni,
crni morgan. Luksuzni kabriolet s ravnim prednjim staklom, s kotačima sa žbicama, auto
snova kakav se vidi samo na filmu. Za ime Boga, može li čovjek koji vozi tako savršen auto
slikati loše slike? Otvorila sam mu vrata.
Donio je dvije slike zamotane u valovit papir. Činilo se da su teške. Ma kakve to slike
bile, imale su barem idealnu veličinu. Izašao je još jednom, donio opet dvije slike, a zatim
još tri.
Toliko sam se bojala trenutka u kojem će nestati nade pa sam rekla: - Mogu li vam prije
ponuditi kavu?
On se nasmiješio: - Ako vam prvo treba kava da pogledate moje slike, izvolite.
- Nisam tako mislila - rekla sam i ostala sjediti.
I već je odmotao sliku iz valovita papira. Srce mi je nakratko zastalo od iznenađenja, od
radosti, a zatim je potmulo zakucalo u vratu.
Slika je bila u isti mah moderna i antikna. Bila je to žena u večernjoj haljini, ne, štoviše,
bila je to dama u toaleti. Preko svilene crne suknje tamnosivi volani od čipke, a ja sam se
upitala: kako se samo može slika naslikati tako da izgleda poput prave svile, a iznad nje
čipka s rubovima u obliku lukova koji također izgledaju kao pravi?! Dama je stajala u
luksuznom prostoru koji se nije mogao dobro prepoznati, ali se točno naslućivao, smeđe i
zlatno strukturirana tama, no damina glava bila je u slobodnom krajoliku, okružena
azurnoplavim nebom s oblacima, a iz oblaka je vodio crni klin ravno povrh njezina lica. Nije
to bio pravi klin, više oblak u obliku klina koji je pokrivao lice sve do brade. Klin nije
djelovao prijeteće, krio je samo njezino lice. Čovjek se ne pita kako dama zapravo izgleda,
sve što se vidi dovoljno je blještavo. Imala je bisernu ogrlicu u tri reda. Biseri su bili
naslikani tako prozirno da su se doimali gotovo kao da su vlažni. Haljina je bila bez
naramenica, duboko dekoltirana, grudi dražesne, a okrugla ramena savršena. Iznad struka
crna svila bila je izvezena mat crnim motivima listova. U ruci savijenoj u visini struka dama
je držala zrcalo okrenuto prema promatraču, pa je čovjek odmah znao da je to zrcalo, iako
se u njemu nije ništa zrcalilo. Kako je sve to bilo naslikano: oblaci, tkanina, Čipka, put!
Savršeno!
- Ne bih nikada pomislila da se još danas može tako slikati - rekla sam kad sam opet
uzmogla progovoriti.
- I danas se može tako slikati - reče slikar. - Tko hoće, može.
- Nisam tako mislila, mislila sam da ne mogu zamisliti da netko uopće zna tako slikati.
- Poznajete li dražesnu sliku Madame Pompadour Françoisa Bouchera? Boucher je moj
najdraži slikar, nitko nije slikao žene kao on. Prije sam kopirao neke Boucherove slike i
mnogo naučio od njih. Kopirao sam i Watteaua, nitko ne slika bolje od njega svilu i čipku. A
tek Fragonard! Ja sam pristaša francuske škole osamnaestog stoljeća. A vi ste?
Pojma nisam imala jesam li pristaša francuske škole osamnaestog stoljeća, ali ako je
ono što sam vidjela francuska škola osamnaestog stoljeća, onda sam vatreni pristaša
francuske škole osamnaestog stoljeća, pa sam rekla uvjerljivo: - Da.
 Odmotao je sljedeću sliku. Opet neka dama u svečanoj toaleti. Žuta svila sva izvezena
leptirima u narančastoj i smeđoj, ružičastoj i crvenoj boji, tirkiznoj i zelenoj. Haljina ima
nabrane rukave od tila ispod kojih se naziru lijepe ruke. Dama opet stoji ispod oblaka, a crni
klin zastire joj lice. Pod nogama joj tigrasta mačka, ne neka umiljata životinja, već bijesna
zvijer. Mačka iskešenih zuba diže kandže prema leptiru na žutoj svili i već čujemo
čerečenje.
Na trećoj slici muškarac, i njegovo lice iza cmog klina, i on stoji, naslonjen na palicu za
golf u ružičnjaku. A ružini cvjetovi naslikani su list po list, no unatoč tomu nisu pedantni
već posve sami po sebi razumljivi poput izraslih ruža. I poput ostalih slika, i ova je bila
uokvirena ravnom, pet centimetara širokom letvicom. Nešto savršenije ne može čovjek
zamisliti!
A na četvrtoj slici opet neka žena, i njezino je lice zastrto klinom, ali ona ima ruku pred
klinom ili pred licem, i njezina je ruka savršena, i ona nosi veliki biserni prsten i briljantnu
ogrlicu. Njezina je haljina najrafiniranija od svih: plisirana svila boje šampanjca koja se
privija uz njezin savršen lik, a na dekolteu i na rubu nabori savinuti poput zapjenjenih
valova. Iza nje, kao da pada s neba zastor, ona ga drži otvorenog lijevom rukom, a zastor je
od crvenog pliša, izvezen zlatnim listovima lovora. Mogla bi to biti glumica koja nastupa
pred kazališnim zastorom.
Na sljedećoj slici neka božica. Pozira gola na oblacima. A oblaci su obasjani suncem,
sjena jednog oblaka zakriva lice božice, tijelo joj je prilično preplanulo, samo na boku ima
tanku svjetliju prugu, a i na stidnom mjestu bez dlaka put je bijela kao da se inače sunča
samo u gaćicama bikinija. To je dražesno, duhovito i čudesno.
I još jedna božica koja stupa iz tame. Ona nosi koprenu od tila i čovjek ne može shvatiti
kako taj Harald Sommerhalter može slikati til na koži i til pred večernjim nebom. A cvijeće,
posvuda se prosipa proljetno cvijeće iz tila, vjerojatno je to božica proljeća, ali svejedno je
tko je to, a i svejedno je što je i njezino lice zakriveno, i ta je slika genijalan san.
Zatim je Harald Sommerhalter odmotao posljednju sliku. To je muškarac, gol, neki bog,
oslanja se na stup usred oblaka, ni on nema lica i drži zamotane novine ispred penisa.
Skočila sam da to pogledam iz blizine. Činilo se kao da se može čitati što piše na tim
novinama, ali iz blizine se vidi da su to apstraktne kukice. No ako čovjek stane samo dva
metra dalje, pomislit će da je to stranica s burzovnim izvješćem.
Samo nemoj sada reći štogod pogrešno, pomislila sam. - Zašto želite izložiti te
fenomenalne slike?
- Sviđa mi se ozračje koje ste ovdje stvorili.
- Vi ste zacijelo slavni kad znate tako slikati, žao mi je što vas do sada nisam poznavala,
ne živim baš dugo ovdje... - A zatim sam se dosjetila da sam upravo prije godinu dana došla
ovamo, pa sam se pitala što to znači.
- Možete li zamisliti da netko ne želi biti slavan i da radije živi po svojim predodžbama?
- upita Harald Sommerhalter i zapali novu cigaretu.
- Da - rekoh, iako to zapravo nisam mogla zamisliti. - Hoću samo reći da vam, nažalost,
nećemo moći ništa platiti za izložbu.
- Naravno da nećete - reče on. - Nijedan umjetnik nije plaćen za to što izlaže, većina njih
mora davati galeristima doprinose za izložbe. No to nije moj problem. Znate, ja sam se
posvađao sa svojim ovdašnjim galeristom. Upravo sam išao k njemu po slike. Mogu čak
shvatiti galerista, on bi htio izlagati samo slike koje smije i prodati. No ove slike ovdje ja ne
bih htio prodati. A osim toga - nasmijao mi se - posvađao sam se i sa svojom djevojkom.
- Da? - rekla sam pokušavajući zadržati smiješak.
- Mogao bih izložiti ovdje slike da oni koji žele govoriti ili pisati o mojim slikama mogu
ovdje održavati svoja razmatranja o umjetnosti. Moje se slike jedva mogu vidjeti u javnosti,
ljudi za koje slikam nikada javno ne pokazuju svoje bogatstvo. A ja ne želim posjetitelje u
svom atelijeru. Treba mi apsolutan mir. Do sada su me moja bivša djevojka i galerist štitili
od ljudi. Sada bi za mene bilo dobro kad bi slike visjele ovdje, mogao bih reći svima, idite u
taj hotel i pustite me na miru.
- Da - rekoh - to bi bilo dobro rješenje. - A zatim sam brzo dodala: - Smijem li vam sada
donijeti kavu? Ili biste radije šampanjac? - Što umjetnici piju prije podne? Imamo li uopće
šampanjca ili samo pjenušac?
- Ja bih čaj od kamilice, jučer sam previše pio.
Naravno, odmah. Požurila sam u kuhinju. Gospođa Hedderich imala je, hvala Bogu,
vrećice čaja od kamilice. - Je li vam dobro - upitala je.
- Sjajno mi je. Gdje je Rufus?
- Ako ga nema dolje, onda je gore.
Da, naravno da je gore, za računalom. Telefonirala sam mu: - Rufuse, došao je slikar!
Slikar čije ćemo slike izložiti. Poslao ga je Michael iz Časopisa Metropola. Harald
Sommerhalter. Ne poznaješ ga? Dođi smjesta, moraš vidjeti slike!
Rufus je smjesta sišao. Kad sam iznijela vrčić s čajem od kamilice, on se već bio
pozdravio sa slikarom kojeg nam je nebo poslalo.
- Vi ste vlasnik hotela, gospodine Bergeru? - upita Harald Sommerhalter.
- Ja sam takozvani direktor.
- Što mislite pod takozvani! Rufus se nasmija: - Kažem to iz navike. Možda zato što sam
prije ovaj hotel označavao kao takozvani. Nisam se još naviknuo na to da će sada postati
pravi hotel. - Zatim se Rufus okrenuo prema slikama i uzviknuo: - Fantastično! - I: -
Veličanstveno! - I: - A što znači ova tamna mrlja preko svih lica?
Ja se nisam usudila to upitati. Od straha da bi se umjetnik mogao osjetiti neshvaćenim.
No Harald Sommerhalter reče: - Slikam snove o savršenstvu. Tako je jednom napisao
neki kritičar o meni. To mi se činilo u redu. Iako mrzim savršenstvo. Savršenstvo je
dosadno. Savršenstvo ubija maštu. A čemu da slikam lice? Ono već sutra može izgledati
sasvim drukčije. Ako danas naslikam damu s rimskim nosom, otići će sutra estetskom
kirurgu i vratiti se s prćastim. Ili odjednom ima šiljatu bradu, a prije je nije bilo. Ja ne slikam
prizore, samo ozračje. Sve prolazno uklonjeno je iz mojih slika. Zato ne slikam lica, ljudi
mogu, što se mene tiče, objesiti na to fotografiju sa svojim aktualnim nosom.
- Da - rekoh.
- Jedino što definitivno sve nadživljuje, to su modeli visoke mode. Oni imaju pravi
identitet. Njih se može naslikati. A što još? Vidite, garderobni kod današnje individualnosti
je konformizam. Tipična individualistica nosi traperice, Chanel majicu i Hermesovu torbicu.
Ili traperice, Benetton majicu i plastičnu vrećicu.
 Morala sam se nasmijati.
- Atipični individualist poput mene nosi traperice i košulju Lacoste. Monet je to znao,
Renoir je to znao, ali ja to ne želim. Znate li što je moje uvjerenje?
Nisam se usudila reći da to ne naslućujem, napokon, ja sam pristaša francuske škole
osamnaestog stoljeća.
- Smatram da pamuk spada u stroj za pranje rublja, a ne na platno. Baš duhovito.
- Koliko stoje vaše slike? - ubaci se Rufus.
- Od dvadeset tisuća dalje.
- Od dvadeset tisuća - uzviknula sam.
- Nema veze koliko stoje, te se slike ne smiju prodavati - reče Harald Sommerhalter.
- Ali ako smijemo ovdje objesiti te slike, one moraju biti osigurane - reče Rufus.
- One su ionako osigurane, ali ljubazno od vas što mislite na to. Objesit ćemo slike na
tanku željeznu užad i učvrstiti ih na rub štukature. Željezna užad povezana su s malim
alarmnim uređajem, time je zadovoljeno osiguranje, hotel se stalno nadzire.
- Koliko stoji takav uređaj? - upita Rufus i podigne alarmantno obrvu.
- To nije problem, ja ću platiti - reče Harald Sommerhalter. - Kad objesim slike, dovest
ću nekoga tko će to učiniti.
- To moramo regulirati ugovorom - reče Rufus - radi vaše sigurnosti. Nisam računao s
takvim razmjerima kad je Viola, gospođa Faber, imala ideju o izložbi.
- Vi se zovete Viola? Pristaje li vam ime? - upita Harald Sommerhalter zainteresirano. -
Ja vas ne bih naslikao u ljubičastom, to nije vaša boja, ljubičasto je previše neprirodno,
previše podsjeća na femme fatale. Ili je vaše ljubičasto boja smjerne, skromne ljubice?
Nadam se da nije. - Pogledao me ispitivački.
Ja sam se samo nasmijala.
Rufus reče: - Ja imam među rodbinom, tzv. rodbinom, javnog bilježnika, on bi mogao
sastaviti ugovor da bude jasno da ste nam vi samo posudili slike. Sljedeći tjedan vraća se
naš gospodin dr. Schnappensiep s liječenja, pa bih to mogao urediti, ako vam tako
odgovara.
- To je dobro, vrlo korektno - reče Harald Sommerhalter. Mogu li dobiti još čaja od
kamilice?
Svakako, odmah.
- Kako je prostor osvijetljen? - upita on kad sam donijela drugi vrčić s čajem od
kamilice.
- U rubu štukature su reflektori, a u mramornim prugama imamo priključke za zidnu
rasvjetu, mogli bismo postaviti posebne svjetiljke za slike ravno iznad okvira.
- Ovdje je sve idealno - reče on i pogleda prema stropu. - Samo ovaj bijeli strop...
- Da? - rekoh. Ni ja nisam nikada bila zadovoljnim ovim bijelim stropom, zato sam i
imala toliko problema s osvjetljenjem prostora, a Harald Sommerhalter, umjetnik, osjećao
je isto što i ja. - Možda da se strop malo potamni? Što mislite? - upitala sam uzbuđeno.
Pogledao je prema gore. - Bijeli stropovi djeluju po prirodi malo bezvezno. Iznad glave
treba imati oblake, to oslobađa misli.
 - Da, oblaci kao na vašim slikama!
- Ne, ne oblaci kao na mojim slikama. - Ne?
- Oblaci na mojim slikama su oblaci koji su naslikani sprijeda. Takve oblake nisam još
nikada naslikao. Oblaci odozgor, to je zrak koji se pretvorio u mramor! - On poskoči, ode do
sredine predvorja, otrči gore gledajući u krugu: - Rado bih napravio od ovog bezizražajnog
stropa zrak koji postaje mramor.
- Doista? - upitah tiho.
- Koliko bi to stajalo? - upita Rufus glasno.
- Samo nekoliko oblaka, koliko bi to stajalo? Pet tisuća maraka?
- To si ne možemo priuštiti - reče Rufus.
- Zar ne možemo još negdje uštedjeti? - upitala sam ga. - Ne.
- Da - reče Harald Sommerhalter i sjedne opet. - Onda ću ja to napraviti besplatno.
- Besplatno - uzviknu Rufus. - Zašto? - Za vježbu.
- To je oko šezdeset pet četvornih metara površine stropa - reče Rufus.
- Vidite, to je izazov koji se isplati. I to što dolazim baš u trenutku u kojem se hitno traži
more oblaka je mig sudbine. Osim toga, to koristi i mojim slikama.
Novac za boje imamo u svakom slučaju - rekoh oduševljeno Rufusu. - Pa makar sama
platila boje.
- Ne - reče Rufus - ne dolazi u obzir da ti to plaćaš. A boje nisu tako skupe.
- Mogu rabiti samo prvorazredne boje, a ne boju za ličioce. Donijet ću vlastite pigmente
- reče Harald Sommerhalter. - To se treba slikati akrilom. Inače nikada ne slikam akrilom,
ali ovdje ne ide drukčije. – I pogleda opet prema stropu. - I trebaju mi skele. Ležat ću poput
Michelangela pod stropom. To nisam radio već cijelu vječnost.
- U dvorištu se nalaze dijelovi skela za pročelje koje su već razmontirane, naši bi vam
majstori mogli od toga napraviti skele za predvorje - reče Rufus.
Zahvalno sam mu se nasmijala, napokon je i on učinio nešto da se ostvari taj san.
- Dajte izraditi dvije pomične skele - reče Harald Sommerhalter - jednu na kojoj mogu
ležati i jednu na kojoj mogu stajati.
- Dobro - reče Rufus. Srećom, nije rekao kako su dvije skele preskupe.
- Sviđa mi se kako se vi angažirano postavljate prema svemu - reče Harald
Sommerhalter. - Šteta što još ne možemo objesiti slike. Ponijet ću ih opet sa sobom kad
bude vrijeme. Kada će biti postavljene skele?
- Sutra - odgovorih.
- Već sutra? - upita Rufus.
- Sada će se odmah postavljati - rekoh.
- Onda ću početi odmah sutra. Nazovite me za svaki slučaj sutra ujutro, ali molim vas,
ne prije jedanaest. - Izvadio je iz lisnice od krokodilske kože dvije posjetnice, izgledale su
kao da su rukom pisane, lijepim umjetničkim rukopisom, ali rukopis je bio tiskan. Kako
rafinirano!
 Dao je jednu Rufusu i jednu meni te rekao: - Uostalom, ako surađujemo, trebamo si
govoriti ti.
- Da - rekoh sva sretna, upravo sam i ja to željela.
- Ja se zovem Rufus - reče Rufus.
Harald ustane: - Moram natrag u svoj atelijer. Otkad sam se posvađao s djevojkom,
dosta mi je svakodnevice, godilo bi mi da se ovdje malo opustim.
Opet je promatrao strop: - To će biti iznimno iskustvo. Noćas ću proučavati nebo i
praviti skice.
Pomogli smo Haraldu da odnese slike u auto. Rufus nije rekao ni riječi o odličnom autu.
Harald je mahnuo odlazeći, aja sam mahala za njim.
- Neobičan tip - reče Rufus. - Čini se da za njega ne postoje granice.
- Kako to misliš?
- Stekao sam dojam kako on jednostavno čini ono što želi.
- Ne smatraš li to fenomenalnim? - upitah. - Smatram da je fenomenalan. A kako samo
slika!
- Možda sam samo zavidan - reče Rufus.
Prepustila sam Rufusa njegovim raščlambama karaktera i počela se brinuti za skele.
Ličiocima je trebao cijeli dan da slože četiri metra dugačke skele na kojima Harald može
hodati amo-tamo i velike skele da legne na njih. Jedan od električara, visok 1,83 m, otprilike
Haraldove visine, iskušao je umjesto umjetnika može li doseći strop. Ja sam sama trčala uz
ljestve da plastičnom folijom zaštitim zidove od mrlja boje. I kad su majstori otišli, još
nisam bila gotova. Rufus reče kako za to ima vremena do sutra i neka to naprave majstori,
ali ja sam rekla da ako Harald besplatno oslikava strop, želim i ja svojim neplaćenim
prekovremenim satima besplatno raditi za to djelo.
Bilo je devet sati kad sam napokon sve savršeno prekrila. Vani se već smračilo. Mrtva
umorna odvukla sam se u svoju sobu. Možda Harald baš sada radi skice noćnog neba?
Stajala sam u mraku na prozoru. Bila je to noć bez daška vjetra. Bila je to noć bez mjeseca.
Na nebu ni oblačka. Nadam se da će Harald sutra opet doći, bila je to moja posljednja misao
prije nego što sam zaspala.
 91. POGLAVLJE

Nadam se da će Harald sutra opet doći, bila je moja prva misao kad sam se probudila. I
tada sam opazila da je to prvi put što pri ustajanju nisam prvo pomislila na Benedikta ili na
mogućnost da bi Angela mogla umrijeti pri porodu zajedno s djetetom. Nasmijala sam se, ne
znajući zašto...
Sišla sam u kuhinju i doručkovala, kao obično, s Rufusom. On se nije sjetio da sinoć nije
bilo oblaka na nebu. Vjerojatno je zurio samo u svoje računalo. Uvjeravala sam Rufusa kako
je strop s oblaci ma najvažniji element oblikovanja uopće i da će se gospođa Schnappensiep
osjećati kao u renesansnoj palači, ali Rufus nije uopće percipirao ono što sam ja govorila.
No morao je napokon bar priznati da su i njemu Haraldove slike fantastične.
Harald nije htio da ga zovemo prije jedanaest. Dakle, prvo sam otišla po prospekte za
svjetiljke za slike. Poznavala sam, doduše, ponudu, ali neka i Harald kaže što se njemu Čini
optimalnim. Usput sam se na brzinu odlučila i kupila bijele lanene hlače te jedan crni i
jedan poput malina crveni top, oba sa širokim podmorničkim izrezom; zato su neprekidno
klizili s jednog ramena. Izgledali su vrhunski. Zadržala sam odmah crveni top i bijele lanene
hlače.
Kad me Rufus ugledao, obrva mu je najprije radosno poletjela prema gore, a zatim su
mu brada i brkovi potonuli prema dolje: - Zar si to kupila za Haralda?
- Ne, za sebe - nasmijala sam se. - Kako si došao na tu ideju?
U jedanaest i pet nazvala sam Haralda i rekla kako je sve spremno i je li raspoložen da
dođe. Da, stigao je odmah poslije jedanaest. Pohvalno je ustvrdio da su skele stabilne i
točne visine. Izvadio je iz morgana bijela plastična vjedra i prozirne plastične spremnike s
bojom u prahu. Sasuo je bijeli, plavi, crveni, žuti i crni prah u kabao te zatim rekao: - Sada
mi treba kava i voda.
Voda mu je trebala da pomiješa boje. Osim toga, ulijevao je akrilno vezivo u gustu
masu, mora biti gusta poput mlaćenice. Već je bilo dva sata popodne kad Harald upita: -
Dakle, gdje ćemo početi?
- U sredini - predložila sam,
- Ne, na nekom manje upadljivom mjestu, ondje - i pokaže prema kuhinjskim vratima. -
Sredinu ću napraviti tek kad se savršeno uhodam, a kad već budem savršen rubove. -
Pokazao je staru, bijelo obojanu kuku za svjetiljku u sredini: - Dakle, tu je sunce, onda iza
toga nebesko plavetnilo nije više tako žućkasto već ima crvenkasti ton. - Uzeo je novo
vjedro, ulio plave boje, malo bijele i trunčicu crvene, pomiješao, razmazao boju na blok za
crtanje koji je ponio sa sobom, zatim je razmislio i dodao više bijele te se uputio na skele.
Došavši gore, zahtijevao je dasku koju je htio položiti poprijeko preko sigurnosne ograde
kako bi ondje odložio boje da se ne mora neprekidno sagibati. Ja sam nabavila dasku i
buljila zadivljeno uvis. Počeo je. Naslikao je metaripol široku i dva metra dugačku površinu
u nježnoplavoj boji u kojoj se nije opažala primjesa crvene. Lagano je bojao velikim kistom
amo-tamo kao da piše same osmice. Zatim je viknuo: - Izađi malo i pogledaj vide li se vani
oblaci. Jučer nisam mogao naći nijedan.
Da, ondje je bila mala skupina oblaka. Harald je izašao kad sam mu javila da ima
oblaka. - Da počnemo s oblacima koji danas u podne putuju iznad kuće? - upita on.
 - Da.
- Ne, oni su premasivni. Moram ih posve razbiti. - Uzeo je sve boje na skele i stao slikati
bijelom bojom, u kojoj je bio trag sive, poput daška nježan oblak iznad plavetnila. Na jednoj
je strani brisao konture oblaka, a na drugoj ih je pojačavao čistom bijelom bojom. Nastao je
očaravajuće nježan oblak.
- Super - uzviknula sam odozdo.
Sišao je i stao promatrati oblak: - Može ostati tako. To grundiranje je sranje od posla.
- Mogu li ti pomoći?
- Znaš li ti to? - upita Harald. Nije me pitao s omalovažavanjem, htio je samo objektivno
znati znam li.
- Jasno - rekoh. - Već sam se ja nabojala.
- Pa pokušaj. - Pomiješao je u novom vjedru nježnoplavu boju kao prije, ali mrvicu više
plavo: - Idi na dmgu skelu, lakše je ležeći, barem ti se neće ukočiti vrat.
Legla sam na skele smijući se, Harald mi je dao vjedro s bojom i uz to kist. Poput
Haralda, obrisala sam veliki kist pažl j ivo na rubu vjedra, i uspjela sam ne mrljajući nanijeti
na strop četiri široka poteza točno jedan uz drugi.
- Čini se da ti ide - uzviknu Harald odozdo. - Pokušaj pri ličenju zamahnuti kistom tako
kao da oslikavaš oblake plavo, a ako među njima ostane bijela mrlja, nema veze. Važno je da
nebesko plavetnilo nema nikakvu strukturu smjera. Shvaćaš li što mislim?
- Da - uzviknula sam i zamahnula kistom poput Haralda, kao da ću slikati nizove osmice
koji se nadovezuju jedni na druge. A onda je krenulo: hladne kapi stale su curiti kroz moj
novi top. Curile su mi na prsa, na trbuh, kao da me žele dotaknuti. Curile su mi na bedra.
Pogledala sam se prema dolje: na crvenom topu mrlje su izgledale tamno, ali na bijelim
lanenim hlačama došle su do izražaja kao izvorno plave. Znala sam: ako odmah ne isperem
boju, mrlje se nikada više neće moći ukloniti. Kad se jednom osuše, bit će kasno. Ostala sam
ležati. Bilo je važno samo ležati na tim skelama, a uz mene je bio Harald. Skele su bile poput
kreveta.
Predala sam se snovima. Nema veze ako tu bude kraj mojim novim bijelim lanenim
hlačama i crvenoj majici. To je možda početak jedne divne budućnosti. A ako budem htjela,
moći ću sutra opet kupiti lanene hlače i novu majicu. Navodno i ostale žene kupuju
neprekidno krpice koje nose najviše jednom. I to čak teško zarađenim novcem svojih
muževa. Dakle, mogla sam si od svog zarađenog novca, koji mi se nije činio tako teško
zarađenim kao što je to uvijek muškarčev novac, isto tako kupiti krpice za jedan dan, za
prvi dan koji sam bila s Haraldom. Osim toga, mogla sam nositi hlače i top i dalje kao radnu
odjeću. Pa tko kaže da za prljave poslove treba nositi samo stare stvari? To je bila moja
radna odjeća. Sve je to bilo bez veze.
Sada mi se nakon dva četvorna metra plavetnila ruka tako ukočila da sam je jedva
mogla podići. Majstori su otišli iz blagovaonice. Za njih je završio radni dan. Promatrali su
prvi oblak i rekli Haraldu: - Mučan posao, kad ćete biti gotovi?
- Pojma nemam - odgovori Harald.
- Teško da ćete stići napraviti više od šest četvornih metara dnevno - reče ličilac koji se
pravio važan kao da je on šef. - Bit čete gotovi najranije za dva tjedna - reče drugi kao da je
on šefov šef.
 - Onda ću biti tek za dva tjedna gotov - reče Harald. Već za dva tjedna, pomislila sam.
Majstori su otišli, Harald je sjeo u garnituru za sjedenje i pušio. Pušio je neprekidno,
čak i pri bojanju. Ja sam također odlučila napraviti pauzu, spuznula sam sa skela i sjela uz
Haralda: - Neobično je ličiti prema gore. Ruka mi se posve ukočila.
- Nemaš mišića - reče Harald, zagrli me te me uštipne malo u moje nepostojeće mišiće
na ruci. Nasmijala sam se. A zatim je stigao Rufus.
- Za ime Boga - uzviknu on. - Kako to izgledaš? Mislio je na mene.
- Tvoja lijepa majica i hlače puni su boje! A hlače i majicu kupila si istom jutros!
- Pa što? - rekla sam kao da svakog dana usvinjim odjeće za dvjesto maraka.
- Meni se sviđa - reče Harald i stane promatrati mrlje na mojim prsima. - To je dobra
metoda da se uništi savršenstvo.
- Onda je sve u redu - reče Rufus i ode opet gore do svog računala. Harald me pogleda: -
Reci mi, je li to tvoj dečko?
- Ne, to je moj šef. A budući da sam ja arhitektica za unutarnje uređenje, on me,
odnosno naša me glavna šefica ovdje zaposlila dok se ne završi adaptacija, a zatim se
ponovno povlačim. - Ispričala sam Haraldu cijelu svoju priču, od svojih početaka sobarice
do tužnog završetka s Benediktom, a ispričala sam također da je Rufus zapravo istraživač
gmazova te da samo slučajno radi ovdje. Harald me pustio da pričam te bi se samo s mnogo
razumijevanja tu i tamo oglašavao s “hm, hm, hm”.
- Otkad me napustio Benedikt Windrich, Rufus i ja živimo poput zvonara crkve Notre-
Dame i njegove sobarice u ovom hotelu.
Harald se nasmijao: - Je li Rufus zvonar crkve Notre-Dame? Za to je previsok, morao bi
hodati pognuto. Ali frizura i dlake na licu su uvjerljive, I slikovno vrlo zanimljive.
- Nema veze kako izgleda, on želi ostati takav kakav jest. Mi surađujemo. On je vrlo
ljubazan.
- Mora li muškarac biti lijep? - upita Harald razmišijajući. Pogledao me, - Ti bi trebala
imati zgodnog muškarca, tebi to treba.
Nasmijala sam se i pocrvenjela. Harald je sa svojim tamnim uvojcima i ustima koja su
se uvijek doimala kao da se lagano zabavljaju izgledao beskrajno dobro, a on je to, naravno,
znao.
- Dobro, ako Rufus nije tvoj dečko, zašto sjedimo ovdje? Dođi, idemo, želim štogod
pojesti i popiti.
- Brzo ću se presvući.
- Meni se sviđaš takva kakva jesi. Ni ja se neću presvlačiti. - Ustao je, zatvorio vjedro s
bojom plastičnim poklopcem, stavio kist u vodu, uzeo me za ruku, povukao iz hotela do
svog morgana i krenuli smo.
Bila je to opet jedna blaga noć bez mjeseca. Harald se odvezao do bistroa. Moglo se
sjediti vani, a on je naručio crno vino i odreske sa salatom te krumpirima pečenim u foliji. -
Najjednostavnije stvari imaju najbolji okus - rekao je.
- Da - a zatim nisam izdržala pa sam pitala: - Što sada radi tvoja djevojka?
- Moja bivša djevojka? Ona je povjesničarka umjetnosti kod Sothebyja. Ona je stručnjak
za slikarstvo osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Ona sve zna.
 - Hoću pitati što radi sada? Imali li novog dečka?
- Rastala se od mene jer je imala premalo vremena za sebe i budući da sam joj ja trošio
previše vremena. Zašto da se opterećuje novim muškarcem?
- Kako se zove?
- Waltraud.
Nisam mogla zatomiti smiješak. Kakvo malograđansko ime! - A kakva je inače?
Harald napravi lice koje je odavalo gađenje: - Ona je savršena.
- Savršena?
- Apsolutno i nepodnošljivo savršena.
- Slikaš li je na svojim slikama?
- Nema vica slikati Waltraud. Mogu po slici naslikati maksimalno jednu njezinu ruku ili
gnidi ili nogu. Njezino lice se ne može uopće slikati. Ono je presavršeno. Osim toga, ona je
plava, a plavuše se u odnosu na oblake doimaju uvijek blijedo.
Pogladila sam svoju tamnu kosu. Bila je puna boje. Malo zbunjeno pogledala sam
Haralda. Imao je plave oči, plavlje nego Benedikt.
Harald reče: - Budi sretna što nisi savršena.
Imala sam doista razloga da budem zbog toga sretna.
Harald je platio za mene kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Odvezao me u
hotel kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Pred vratima je stavio ruku na moje rame:
- Viola, kada oblaci budu gotovi, priredit ćemo raskošno slavlje. A do tada ćemo uložiti sve
snage u svoj rad. Dobro?
- Dobro - rekla sam. - Sutra ćemo nastaviti. Vidimo se sutra. Spavaj dobro. Bok.
Kada oblaci budu gotovi...
 92. POGLAVLJE

Sutradan je Harald došao opet oko podne, nije baš bio odbojan, ali nije se zanimao ni za
što drugo nego za oblake. Htio je vidjeti oblake, ali nebo je bilo vedro. Grundirao je nekoliko
četvornih metara, zatim je sjedio nestrpljivo uokolo, ja sam ga opskrbila kavom i pizzom te
mu pokazala prospekte svjetiljaka za slike, on je odabrao najjednostavnije, koje su bile i
najskuplje. Da, te svjetiljke iznad slika bolje će izgledati nego sve što sam do sada
razmatrala. Nije li bio mig sudbine to što se nisam odlučila prije nego što je Harald došao?
Imala sam na svom popisu još jedan problem kod kojeg bi mi Harald mogao pomoći.
Trebalo je izraditi novi natpis Hotel Harmonie. Mislila sam da na oba stakla u izlogu dam
staviti ime zlatnim slovima, ali Harald je mislio kako natpis djeluje prerazigrano, gotovo
neozbiljno. Drugu moju zamisao, metalna slova iznad ulaza, koje obasjava reflektor,
smatrao je mnogo boljom. I ja sam smatrala rješenje boljim, ali ono je bilo i mnogo skuplje.
Umjetnički bravar morao bi izraditi slova ručno i pozlatiti ih tako da budu otporna na
nevrijeme, a bili su potrebni i posebni predlošci. Dakle, kojim pismom?
Harald ispiše u svoj blok Hotel Harmonie različitim slovima. Iznenađujuće je kako on
zna ležerno, a ipak točno crtati slova. Crtao je uska slova, široka, velika i mala, a zatim je
odlučio: - To moraju biti teška velika slova. HOTEL HARMONIE - tu treba automatski
zamisliti uskličnik, to mora biti snažno. Ime je antikno, tipično ime hotela pedesetih godina,
tada su se velike nade umatale u još veće riječi. Danas to djeluje smiješno.
Da, i meni se tako činilo.
Stigao je Rufus: - Kako ide?
- Nikako - reče Harald. - Čekamo oblake.
- Onda lijepo čekajte - reče Rufus neraspoloženo.
- Kako tvoje računalo - upitah ga.
- Podaci su se srušili - reče Rufus i napravi lice kao da smo mi za to krivi. - Gotovo sve
sam pohranio, a sada su nestali.
- Ima li to neki dublji smisao? - upita Harald, pa kada Rufus nije odgovorio, on nastavi: -
Hoćeš li sjesti s nama?
- Ne - Rufus je ostao sjediti ukočeno.
- Radimo nacrte za nova slova - rekla sam. Neka Rufus ne misli da samo sjedimo i
brbljamo.
- Rufuse, najbolje bi bilo crno pismo od isprekidanih horor slova kao na željeznici
straha - uzviknu Harald.
- Inače se Hotel Harmonie ne doimlje više uvjerljivo. Harmonie je posve out. To je
tipično poslijeratno ime.
- Poznato mi je - reče Rufus. - Danas bi se zvao Hotel zone bez agresije. Navodno tipično
predratno ime.
Harald se nasmija: - A tebe bih, Rufuse, naslikao u zelenom.
 I ja sam se nasmijala. Da, Rufus bi bio idealan model da ga Harald naslika s klinom
ispred lica. Danas je nosio blijedu izbljuvano zelenu košulju kratkih rukava uz smećkaste
hlače.
- Baš zeleno! - inače Rufus nije davao nikakvo mišljenje o zelenoj boji, već je nestao,
otišavši svojim srušenim podacima.
- Bi li on mene sada izbacio da sam njegov zaposlenik? - upita Harald poslije.
- Ne, nikada, on je doista vrlo ljubazan.
Je li oženjen? Ima li djevojku? Je li peder? Ima li dečka?
- Imao je prije djevojku. Trenutačno nema. Mislim da ga ne zanimaju veze.
- Ovdje je vrlo zanimljivo - reče Harald. - Sve sami samci koje ne zanimaju veze.
Obožavam ovo pritajeno erotsko ozračje, djeluje poticajno na kreativnost.
Nacerila sam se.

Sutradan je nebo bilo puno oblaka, a Harald je bio ozaren. Stavio je stolac u dvorište i
cijelo popodne skicirao oblake. Skicirao je vrlo razrijeđenim bojama nježne prijelaze oblaka
ili resaste obrise, bijele oblake koje je obasjavalo sunce, plave oblake u sjeni, sive oblake
ispod sunca. Bio je to nov doživljaj vidjeti oblake kad ih netko promatra tako pomno kao
Harald. Tek pred večer on reče: - Ostatak je poznat - te krene na skele. Budući da su
reflektori na rubu štukature bili preslabi, pričvrstili smo svjetiljke na držače skela.
Kad je Rufus sišao oko devet da prekontrolira jesu li vrata zaključana, iznenadio se što
Harald još radi gore na skelama, a ja dolje miješam boje. Očito ga je grizla savjest što nas je
osumnjičio za lijenost pa je uzviknuo: - Naradili ste se! Prekinite, jednom mora doći kraj!
Donijet ću vam nešto da popijete. Idemo jesti? - i tako dalje.
No Harald reče: - Grundirat ću sve dok se ne srušim sa skele. A za vikend ću opet raditi
kad odu majstori. Treba mi samo mir, inače ništa.
- Onda neću više smetati - reče Rufus.
- Nisam mislio pritom na tebe - viknu Harald sa skele, no Rufus se već uvrijeđeno
povukao. A zatim sam čula Haralda kako tiho govori: - Ma i on mi smeta.
Lebdjela sam na oblacima koje je Harald oslikavao za mene na stropu.
Za vikend je bilo najljepše. Padala je kiša. Vani su bili oblaci, unutra oblaci. Opet sam
smjela pomagati Haraldu. Postajala sam sve bolja pri grundiranju. Na mojoj skeli imala sam
radiokasetofon. Harald je rekao kako obično ne podnosi glazbu dok slika, ali u
međuvremenu može slikati oblake zatvorenih očiju, a u toj fazi glazba nije loša.
Na radiju je na svim postajama, na svim paradama hitova išao neki nevjerojatno dobar
stari hit. Počinjao je tako kao da djevojački zbor pita:
Does he love me?!
I want to know!
How can I tell, if he loves me so?! Is it in his eyes?
A solo pjevačica bi odgovarala: Oh nohoho!
If you want to know, if he loves you so - it’s in his kiss! Thais where it is.
 Taj se song vrtio svaki sat najmanje jednom. Bio je to hit mjeseca, a uvijek kad bi
svirao, Harald bi uzviknuo: - Evo ga, snimi ga!
U nedjelju ujutro cijela jedna strana kasete bila je puna: If you want to know, if he loves
you so - it’s in his kiss!
Oslikavali smo, svatko na svojoj skeli, kao mahniti u ritmu te glazbe. Harald je udarao
boju o strop poput svirača na udaraljkama. - Trebao bih dva kista - doviknuo mi je . Moj je
kist letio amo-tamo. Pjesma je imala ritam kod kojeg se čovjek morao obuzdavati da ne
miče bokovima kad leži na skeli. Ritam se izmjenjivao između odrezanog gore-dolje i
blagog gore-dolje. Does he love me? I want to know!
Katkad bismo nakratko sišli i popili kavu. A Harald mi je priznao kako se njegova bivša
Waltraud stalno žalila da on radije sjedi u atelijeru nego na plaži u Acapulcu.
Razumjela sam u potpunosti Haralda. Da se netko preda mnom oduševljava
ljenčarenjem na suncu, i ja bih rekla kako nema ničega ljepšeg nego iz sata u sat grundirati
nebo na skeli.
Tek u tri napravili smo stanku za ručak... nakon toga Harald je legao k meni na skelu. I
rekao: - Sada ću pokušati slikati mokro na mokro, to se može i akrilnim bojama. - Bubnjao
je svojim kistom bijele oblake na moju mokru plavu podlogu, a kad se radilo mokro na
mokro, rubovi oblaka još su se nježnije mogli brisati. I Harald reče: - Trebali smo odmah
tako učiniti. Sada ću ostati tu uz tebe. Da, da!
Harald je ležao uz mene na mojoj skeli, naši su se kistovi križali, ali mi se nismo
dodirivali. Samo jednom pogodila me neka kap s njegova kista ravno u usnicu. A srce mi je
glasno udaralo, no Harald to nije čuo, jer je upravo ponovno zastenjao zbor:
Is it the way he talks?
Oh nohoho, it ‘s in his kiss - klicala je solistica. A zatim svi zajedno: If you want to know, if
he loves you so - it’s in his kiss! If its love - if it really is, it’s there in his kiss! Čula sam Haralda
kako pjeva: Do you want to know, why I love her so? It’s in her kiss!
No mi se nismo ljubili. Slikali smo oblake. A ja sam pjevušila: It’s the way he is... If it’s
love, if it really is... - te sam pritom mislila... čekaj samo dok ne budu gotovi oblaci...
Oblaci su vibrirali.
U nekom trenutku netko je dolje ispred skele zavikao: - Napredujete li?
Da odgovorila sam.
- Ne - odgovorio je Harald.
- Kako tvoj računalni program? - uzviknula sam.
- Sve je u komi. Kakva je to paklenska buka! - Rufus zalupi vratima ureda za sobom.
- Uskoro će se opet sabrati - šapnula sam Haraldu. - Inače doista nikada nije agresivan,
zapravo, uvijek je vrlo ljubazan. Doista.
- To si mi već rekla - reče Harald, okrene još jače kasetofon i zapjeva: - Is it the way he
looks? Ohho noho! - promatrajući pritom svoje oblake. - Ovdje je luda atmosfera! A tako
klasična.
- Toliko se ljuti zbog upropaštenih podataka. Shvaćaš li što mu je?
- Da - reče Harald, nasmiješi se malo prema oblacima i zapali sljedeću cigaretu.
 Neke pjesme možeš slušati stotinu puta. Harald gurnu skele. Ostala sam ležati na njima.
Oblaci su još jače vibrirali. Približili smo se kuki za svjetiljku, središtu našeg svemira. - Ovo
ćemo obojati u azurno plavo - reče Harald i stane udarati na to boju.
A zbor je pjevao: If it’s love, if it really is, find out, what you want to know!
Nismo čuli kada je Rufus opet izašao iz ureda. Glazba je bila preglasna.
 93. POGLAVLJE

U ponedjeljak su majstori konačno završili blagovaonicu i društvenu prostoriju, čija su

tri zida i vrata oličeni u ružičasto, a prozor u zeleno-bijelo prugasto te pomažu pri
spremanju. Da bih upotpunila dojam, stavljamnove stolnjake. Za zajutrak predviđeni
suzeleni, ružičasti i bijeli. Različite boje stolnjaka raščlanjuju veliki prostor u individualne
jedinice. Rufus me naveo na tu pomisao: - Na doručku u hotelu svatko je rado sam - rekao
je. U svečanim zgodama treba postaviti uvijek samo bijele, samo ružičaste ili samo zelene
stolnjake. Ovdje je postalo tako lijepo da neprekidno moram misliti na to kako uskoro neću
više biti tu. Pogledala sam van na dvorište. Rufus želi od mene još nacrte za uređenje terase,
on to planira već za drugu godinu, kada opet bude novca. Iduće godine vani će stajati
suncobrani, a mogao bi se djelomično razbiti beton, nasuti zemlja, odvojiti terasa od
dvorišta cvjetnim aranžmanima i zasađenom živicom. No za to ima vremena. Sada je
privremeno završena posljednja etapa obrtničkih radova. Ima još dosta posla, ali to su sve
sitnice. Majstori mogu otići. I moje će vrijeme isteći za dva tjedna.
Kada je Harald stigao oko podneva, rekla sam mu: - Iduće godine kada se u dvorištu sve
zazeleni i procvjeta doći ću ponovno. - Sva sam ustreptala. Ako Harald sada kaže “Ostani
odmah ovdje”, što da odgovorim?
No Harald je rekao: - Onda ćeš morati stanovati gore u sobi s ružama.
U sobi br. 19. Soba za jednu strastvenu noć, kako je to Harald nazivao. Bi li to bila
budućnost? Neprekidno dolaziti ovamo, neprekidno provoditi s Haraldom strastvenu noć u
sobi s ružama? Vječna romanca s dalekim ljubavnikom? Pogledala sam Haralda, no Harald
nije ništa više rekao.
Bio je očito neraspoložen. Bio je slomljen od našeg vikenda na skelama, objasnio je.
Donijela sam mu kavu, ali on je ostao odsutan duhom i užasno osjetljiv na buku, smetalo mu
je već šuštanje plastične cerade. Kada se konačno popeo na skelu, stigao je onaj majstor koji
se pravio važan i upitao drsko bi li on mogao malo raditi na njegovu stropu. Harald je opet
sišao i rekao majstoru:
- Kao što je već rekao Michelangelo, i ja vama kažem: dođite opet kad budem gotov. - I
otišao je.
Na vratima je, ne okrećući se, promumljao: - Nazovi me kada ovdje opet bude mir.
- Sutra, do sutra! - uzviknula sam za njim. I meni se činilo da je bolje da nastavimo
zajednički raditi kada nam nitko više ne bude smetao.
Osim toga, Rufus je stalno jurio kroz predvorje jer je pospremao ured. Smanjen je za
polovicu u odnosu na prije. Lijep ormar od mahagonija koji je stajao ondje gdje je prije bio
ugrađen bar da je sada sobi br. 20 luksuzno ozračje prostora opremljenog antikvitetima.
Rufusu su dovoljna dva jednostavna ormara za spise. Želi izbaciti sve papire i pohraniti ih u
računalu. Zbog toga ne želi sljedeća dva tjedna iznajmljivati sobe pa zato Walkwoman ima
od sutra dopust. Računalo ostaje privremeno gore u njegovu stanu kako bi dan i noć mogao
optimirati svoj program.
Na kraju radnog dana priređena je mala veselica da se proslavi kraj posljednje etape
obrtničkih radova, a na kojoj je Rufus sve pozvao na otvaranje 3. studenoga. Jedan mi je
majstor na rastanku tako brutalno stisnuo ruku da sam pomislila kako su mi se slomile
kosti na prstima. Kad su svi napustili hotel, gotovo sam zaurlala od iscrpljenosti. Kako je
divno što se svi preostali radovi obavljaju bez obrtničke publike, pa od sutra mogu nastaviti
sama s Haraldom!

Harald je ponovno došao i bio spreman posljednjim snagama naslikati posljednje

oblake. Nije više htio da ja pripremam podlogu, jer je sada htio raditi posebno nježne
oblake mokro na mokro. Rekao je šarmantno kako to nije usmjereno protiv moje usluge
grundiranja, to je žrtva koju moramo prinijeti radi efekta.
Mogla sam ipak ostati u Haraldovoj blizini. Za dasku s ključevima na recepciji kupila
sam nove natpise s brojevima soba od mjedi, stari od rezopala bili su tako ružni, a stolar je
nove brojeve pričvrstio točno na staru ali svježe prebojanu dasku za ključeve. No na
svakom od novih natpisa s brojevima nalazio se još bijedni natpis sa cijenom, pa kad sam ih
odlijepila, posvuda su bili ostaci ljepila. Ako se oni ne bi odstranili, za nekoliko tjedana
posvuda bi bila slijepljena vlakanca prašine i sav bi sjaj propao. Namočila sam ostatke
ljepila s masti, tako se mogu najlakše odstraniti. Bio je to pravi posao za sobaricu. Ali biti
arhitektica interijera ne znači samo raditi velike nacrte, već i uklanjati male nedostatke. A
Harald nije mogao samo kreativno slikati oblake, prvo je došlo nekreativno grundiranje.
Opet surađujemo u savršenom skladu, on gore, ja dolje.
Rufus je otišao u nabavu. Kad se vratio, donio je ugovor koji je gospodin dr.
Schnappensiep potvrdio kao bilježnik a Rufus potpisao, u kojem stoji kako su slike
gospodina Haralda Sommerhaltera posuđene i predane dana koji treba naknadno unijeti, a
čiji točan opis također treba dati umjetnik, i dalje vlasništvo gospodina Haralda
Sommerhaltera. - Unutra piše i to da svoje slike možeš odnijeti kad god to zaželiš - reče
Rufus i naglasi ono “kad god”.
Harald je samo rekao: - Ti si vrlo korektan, Rufuse, ja to cijenim. - Zatim Harald nije
više htio da mu smetamo. Pa čak ni ja. Kad je Rufus otišao, rekao je: - Dok to ne završim, ne
mogu misliti ni na što drugo, shvaćaš li to?
Da. I ja sam bila preumoma da odem. A i preumoma da provedem prvu noć s Haraldom.
Sutradan smo oboje bili bolje. Harald je pjevušio na skelama, ja sam sjedila u kutu i
ažurirala popis poslova koje treba obaviti. U baru su nedostajale staklene ploče i držači za
čaše, ali to nije bio problem, to je gospodin Hedderich mogao sve pričvrstiti, no tada se
začulo zvono na vratima.
Bila je to Tanja.
Već je kroz staklo vikala: - Imam slobodno popodne, prije toga sam razgovarala
telefonski s Rufusom, rekao je kako sada ima priliku doživjeti umjetnike koji čine čuda.
Zatim je opazila umalo završen strop s oblacima, vidjela sam joj na licu da to nije mogla
ni zamisliti. Ne, doista nije! Uzviknula je: - Fantastično! Kad se samo sjetim kako je ovdje
izgledalo prije nekoliko mjeseci! Sada je to palača!
Harald je čak sišao sa skela da pozdravi Tanju.
Rekla je puna strahopoštovanja: - Kada ćete biti gotovo s tim remek - djelom?
- Možda sutra.
- Već sutra?
 - Pod pretpostavkom da me puste da radim u miru.
- Odmah nestajem - reče Tanja vješto. - Pošla sam u blizinu u jedan butik, neću vam
smetati.
- Idi s njom - reče mi Harald. - Kupi si haljinu poput oblaka. Nacerila sam se. Ako je
Harald sutra gotov, onda ćemo sutra slaviti veliku feštu. - Da, otpratit ću te, ako smijem -
rekoh cerekajući se Tanji - i ako se prije toga ne moram presvlačiti.
Gledala je malo ljutito moju majicu za čišćenje i moje traperice zaprljane od boje, ali
rekla je samo: - Hajdemo, dakle. - A Haraldu: - Baš mi je drago što sam vas upoznala.
Zanima me kakve su vam slike.
Harald mahne za nama pokretom kao da će dati rukoljub.
- Kako ti se sviđa? - pitala sam odmah na vratima.
- Čini se doista da je dobar tip. Priredio si je u hotelu idealno mjesto za izlaganje svojih
djela, ali je ipak sjajno to što radi besplatno. Čini se kao da je fanatičan umjetnik. A usto i
strašno bogat.
- Misliš?
- Jesi li vidjela kakav sat nosi?
Naravno da sam poznavala Haraldov sat s mjesečevim mijenama i zlatnim zvijezdama
te mnogo najfinije oslikanih brojki na bijelom emajlu. Imao je kazaljku za dane, mjesece pa
čak i godine. - Sat mu pristaje - rekoh. - Antikan je a ipak moderan, poput njegovih slika. Sat
mi je odličan,
- To je Audemars Piguet - reče Tanja.
- Je li to nešto kao Rolex?
- Ne, dvadeset puta skuplje od Rolexa. Ne misliš li da taj čovjek živi u drukčijim
dimenzijama nego ti ili ja?
- Haraldu je važan samo njegov posao. Sve drugo mu je svejedno. I on nosi pulover s
rupama - nasmijala sam se.
- A što bi inače trebalo nositi uz Audemars Piguet? - upita Tanja. Ja sam se samo pitala
što sutra trebam nositi. Tanja je tražila nešto za posao, A ja? Što se nosi kad se s nekim
umjetnikom slavi svečanost završetka? Haljina poput oblaka? Takvo što ne postoji.
U prvom butiku dugo sam gledala neku smeđu haljinu od svilenog krepa, jednostavnu
poput čistog filmskog platna. To se ne bi svidjelo Haraldu, presavršena je. Tanja je ometala
dvije prodavačice pri njihovu razgovoru pitanjem una li ovdje nečega što može nositi
zaposlena žena. Nakon što joj je ometena prodavačica uvrijeđeno pokazala neku do guzice
kratku stvar od stretcha, satensku haljinu s rasporom na leđima do struka i jednu s
rupičastim uzorkom, Tanja je rekla kako ona radi u banci, a ne u noćnom lokalu. Otišli smo
u sljedeći butik.
Ondje sam ugledala ljubičasti vuneni kostim. Bio je s velikim rubovima u obliku luka na
džepovima i na reveru, ali tada sam se sjetila kako je Harald rekao da ljubičasto nije moja
boja. Ni Tanji se to nije svidjelo, a drugo ništa nije bilo spomena vrijedno.
Treća je trgovina bila tako otmjena da se bez Tanje ne bih ni usudila u nju ući. Na ulazu
nas je vrebala prodavačica odjevena poput vojvodine udovice: crna haljina, biserna ogrlica i
Hermesov šal zavezan preko ramena. Uvijek će mi ostati zagonetka kako postići da ti klizavi
rupci ne sklizim. Udova vojvode se trudila da ne gleda moju odjeću čistačice, a pritom je
onda previdjela i Tanju pa je samo mene duboko zainteresirano pitala: - Izvolite, milostiva
gospođo?
Ja, milostiva gospođa, izjavila sam kako tražim svakako nešto jednostavno, ali ne baš
malograđanski.
- Mi imamo samo elegantne modele koji nikada nisu malograđanski - reče ona
dražesnim smiješkom. - Imate li što konkretno u vidu?
Pa što sam to elegantno htjela? Kupaći kostim ili skijaški pulover? Sve su se
mogućnosti činile otvorenima. - Vjerojatno kostim - rekla sam preplašeno.
- Molila bih gospođe da pođu za mnom.
Bila je to tako otmjena trgovina da ništa čovjek ne smije sam dirati. Otvorila je vrata na
posmak i izvukla neku smeđu krpu. Bila je to neka lanena jakna bez oblika, tako dugačka da
je gotovo prekrivala suknju usku poput crte. - Predivno - tvrdila je vojvodina udovica - i na
sniženju. Vi ste upravo tip za to.
- Ne - rekoh.
- Ne - reče Tanja.
Njezina druga preporuka bio je neki nježnoružičasti kostim, gore satenska jaknica,
dolje široka suknja sa svijetlozelenom podsuknjom koja ide uz to. U tome se u nekoj
školskoj predstavi može glumiti divlja ruža na proljetnom vjetru. Inače mi nije padala na
pamet nikakva druga primjena. - Hvala, ne.
- Što vam mogu pokazati? Molim vas, pomozite mi! - Činilo se kako moje želje nadilaze
sposobnost predočavanja vojvodine udovice.
Pristigla mi je u pomoć Tanja. Objasnila je što mi treba, spomenuvši jednostavno kako
želim nešto reprezentativno za svoj budući posao kod Elisabeth i kako ona sama isto traži
takvo što, samo vjerojatno mrvicu konzervativnije, primjereno predodžbi o šefici na
visokom položaju u banci.
Vojvodina udovica je kimnula oduševljeno: - Sigurno, sada sam shvatila Što tražite.
Našu liniju Investment-Clothes. - Nestala je u pozadini te se vratila s plastičnim ovitkom, u
njemu je bio kostim kričavo plave boje, moja najdraža plava boja. - Upravo stigao - najavila
je.
- To je već nešto - rekla sam pohlepno. I Tanja je rekla: - Da.
Bio je to kostim od grubo tkanog tvida žarko plave boje u kojem su bile utkane bijele,
tirkiznozelene i ružičaste niti. Kostim u stilu Chanel s četiri džepa na jakni, džepovi i rever
bili su obrubljeni blavo-bijelom vrpcom s mnoštvom lijepih zlatnih puceta, koja srećom,
nisu izgledala tako jeftino kao što obično izgledaju. Znala sam na prvi pogled: bio je to
kostim za posjete naručiocima s Elisabeth, a taj je kostim bio i idealan za proslavu otvaranja
hotela. - Koliko stoji?
- Hoćete li ga probati? - Vojvodina udovica je rastvorila kostim i pomogla mi da
odjenem jaknu, ispričavajući se pritom Tanji. - Jakna vam je gore možda mrvicu preuska,
sada ću vam donijeti model u među veličini. Hoćete li radije poslovno sivu boju?
- To bi bilo sigurno dobro - reče Tanja - iako je i plavi lijep.
 A jakna mi je doista stajala kao salivena. Bila je i tako lijepo podstavljena. - Koliko stoji
kostim? - upitala sam spremna na sve. - To je konfekcijski model, inače bi bio nenaplativ, ali
čak ga ni stručnjak ne može razlikovati od modela visoke mode - objasni vojvodina udova
te stane pregledavati džepove jakne tražeći uz dražesni smiješak oznaku s cijenom. Istim
dražesnim smiješkom je rekla: - Tri tisuće devet stotina devedeset maraka.
Tri tisuće devet stotina devedeset maraka. - To je gotovo četiri tisuće maraka!
- Točno - složi se udovica vojvode.
Bila sam spremna kupiti ga za svaku cijenu, ali ne za ovu. Hrabro sam rekla: - To si ja
ne mogu priuštiti.
- Ne smijete zaboraviti da je taj kostim investicija koju ćete nositi godinama.
- Čak i kad bih si ga mogla priuštiti, ne bih si ga priuštila - reče Tanja solidarno.
Nestalo je sna.
Vojvodina udovica kapitulirala je bez daljnjih argumenata pred našom nedovoljnom
kupovnom moći. Vratila sam joj jaknu, ona je provjerila podstavu kao da postoji bojazan da
sam pustila boju na visokovrijedan odjevni komad.
- Hvala lijepo, do viđenja - rekli smo.
- Želim vam ugodan dan - reče vojvodina udovica.
- Tko si može kupiti takvo što? - upitala sam sebe, Tanju i ostatak svijeta ispred vrata.
Poznavala sam jednu koja je naslijedila poslije mature mnogo novca od bake te si je
godinama kupovala takve krpice. Ona je uvijek tvrdila kako su te krpice investicija da bi
našla muža koji će ubuduće plaćati takve stvari. Dakako da nije našla nijednog muža koji je
za to imao volje. Sada je bankrotirala. Nedavno ju je netko vidio kako je kod Woolwortha
kupila par gumenih čizama.
- A što ćemo sada? - Nisam više imala volje. Ali Tanja je čvrsto odlučila naći nešto što bi
se moglo kupiti.
I doista smo u drugom po redu butiku našli kostim s bijelom vunenom suknjom i
crnobijelom jaknom. Na meni je djelovao strogo, na Tanji je izgledao odlično. Stajao je ipak
osam stotina maraka, ali Tanja je rekla kako ništa nije tako skupo kao radna odjeća za žene.
Ona je već prije mnogo godina uočila kako ima jeftinih večernjih haljina koje ne izgledaju
jeftino, ima i jeftinih haljina za zabave koje ostavljaju dobar dojam, ali nema jeftinog
kostima koji ne bi izgledao jeftino. Tako gledano i u usporedbi s kostimom koji je bio prava
investicija, ovaj je povoljan. I taj kostim mogao bi se nositi godinama.
Dok je Tanja plaćala, otkrila sam pokraj blagajne kutiju punu crnih vješalica za odjeću
koje se mogu uzeti besplatno, a nama u hotelu treba nužno mnogo vješalica. Meni je užasno
kad u ormaru nema dovoljno vješalica. Kadje Tanja kupila skupi kostim, meni su darovali
veliku vreću za besplatne vješalice.
Veoma zadovoljne izašle smo iz trgovine, ali tu sam ja ugledala na jednom stalku ispred
vrata tamnoplavi sako čija je cijena bila dramatično snižena. Takvo što nam uvijek treba,
zapravo uvijek kod Elisabeth. Tanja je rekla da ako ga ja neću kupiti, uzet će ga ona.
Dakle, ušle smo ponovno, probala sam ga bez pulovera, pristajao je besprijekorno.
Prodavačica je lupetala uobičajene gluposti kako mogu nositi sako i uz suknju ili i s bluzom
ispod njega, no prije nego što je još htjela reći kako sako pristaje i uz traperice, ja sam rekla:
- Kupujem - pružila joj sako i vratila se u kabinu da ponovno navučem pulover preko
majice, kadli začujem poznati glas kako pita: - Pročitala sam u nekom oglasu da držite i
kolekciju za trudnice koje su napokon ostale u drugom stanju. Imate li već novu zimsku
kolekciju?
Bio je to glas nekakve kurvice iz predgrađa.
- Svakako, gospođo.
Jednim sam potezom razastrla zastor kabine. Kad sam se opet sabrala, pogledala sam
oprezno u stranu. Bila je to doista Angela! I ne samo ona! Uz nju je stajala Mercedes, uz
Mercedes neki muškarac, bila je to stara svinja koja mi je u hotelu ponudila deset maraka za
ševu na brzaka! Onaj s vjenčanim prstenom i izmišljenom ženom.
Benedikt M. Windrich nije bio na vidiku.
- Treba mi trudnička haljina - reče Angela. Nosila je trenirku za koju bih mogla
pretpostaviti da joj ju je posudila Nora da se preko trbuha nije kočio natpis “Dijete na
palubi”. Angela je bila debela poput trojki na palubi.
- Trudničke haljine su prijeko - reče prodavačica. Angela, Mercedes i frajer su pošli za
njom.
Zapiskutala sam Tanji, koja je čekala ispred kabine, kroz pukotinu u zastoru: - Ona
plavuša u drugom stanju, to je Angela. A ona suha, tamnokosa je Mercedes!
- Bože dragi, pa to je Angela - prošapće Tanja iznenađeno i uđe u kabinu. Tanja je virila
lijevo kroz zastor, ja desno. Angela se vratila u pratnji prodavačice koja je nosila na vješalici
nešto žuto poput kanarinca, a Mercedes i frajer za njom. Angela ode u kabinu na drugoj
strani prostora, točno preko puta nas.
- Nisam je vidjela cijelu vječnost, Bože sveti, kako li samo izgleda - zapiskuta Tanja. -
Kako to da je postala plava? Zar nije dovoljno što je u drugom stanju?
Mercedes i njezin frajer, stara svinja, bili su udaljeni od nas samo tri metra, stajali su
pred Angelinom kabinom.
- To je tip koji jeprije uvijek stanovao u hotelu - šapnula sam Tanji.
- Onaj kojeg je Rufus izbacio kad mi je ponudio deset maraka za ševu na brzaka.
Mercedes ga je uvijek zvala “moj najdraži”, ali tada kad nam je predstavila Lehmanna,
mislila sam kako se posvađala s ovim ovdje.
- Aha, to nije Lehmann? - prošapuće Tanja. - Pa jasno, po tome kako izgleda ne možeš
tražiti nikakvu tarifu za posudbu.
- Lehmann iz Rent-a-Gentlemana izgleda dobro i ljubazan je, ali taj je vjerojatno bio
preskup za Mercedes na dugi rok - prišapnula sam.
Mercedes reče svom najdražem: - Čak i mama ide na bal građevinaca i arhitekata, samo
ti nemaš vremena. Onda ću morati ukazati milost nekom drugom obožavatelju. Jao si ga
tebi budeš li ljubomoran!
Ono što je on promumljao kao odgovor mi nismo mogle razumjeti. U svakom slučaju,
nije bilo mnogo.
Angela je izašla iz kabine za probu. Ta kanarinski žuta boja uz njezinu plavu kosu
izgledala je užasno, a haljina je bila još užasnija. Od visine grudi imala je šifonski zastor koji
je u sredini zjapio poput zastora što se rastvara. Tu je stršio Angelin trbuh. Prodavačica je
primila oba zastora, povukla ih odostraga te ih lagano skupila iza Angeline stražnjice.
- Tako se to nosi - reče ona. Sada se trbuh mogao još bolje vidjeti, a Angela, koja je bila
prava trudnica, položila je brzo ruku na trbuh. Ispod šifona je bilo odijelo od streicha žuto
poput kanarinca, a uz gornji dio sa šifonskim zastorom išle su uske hlače od stretcha
dugačke do koljena. Grejp s koprenom na štakama.
- To je izuzetna tkanina, to se širi i širi a ipak uvijek priliježe na kožu - reče
prodavačica. - To izvanredno ističe vaš trbuščić.
- Misliš li da će se to svidjeti Benniju? - upita Angela Mercedes. Aha, njega dakle nema,
pomislila sam. Inače ništa.
- Jamačno će mu se svidjeti - reče Mercedes oduševljeno. - On se tako idolopoklonski
raduje djetetu.
- Najljepše je u trudnoći što žena doista smije biti debela - reče prodavačica.
- Da, uzet ću ovu haljinu - reče Angela - ali želim isprobati onu crvenu dugačku.
Jedva što je Angela opet ušla u kabinu za probu, Mercedes se okrenula točno prema
nama, napravila grimasu, napuhnula obraze te stavila ruku ispred usta kao da bi trebala
povraćati. Njezin je frajer skrenuo pogled prema Angeli i pokazao svoj odvratni jezik.
- Dražestan par - prosikće Tanja.
Prodavačica je pružila Angeli u kabinu nešto do poda dugačko bordo boje.
- I to će dobro stajati - uz viknu Mercedes cerekajući se uz grimase i ispred kabine.
- Kad smo već tu - reče njezin takozvani najdraži - meni treba neki dar za moju bolesnu
ženu.
I pođe do stalka s bluzama lijevo te izvuče neki primjerak koji je prštao od volana: -
Ova je zgodna.
- Zar nije premladenačka za tvoju ženu? - upita Mercedes.
- Ona stoji svakoj ženi - reče stara mrcina znalačkim pogledom. Mercedes pogleda
cijenu: - Ali cijena je užasna.
- Kad idem s tobom kupovati, moram donijeti nešto i svojoj bolesnoj ženi. - Dao je
bluzu prodavačici: - Ovu u veličini 40. - A zatim je rekao Mercedes: - Sada me nemoj gledati
tako frustrirano, izaberi i ti nešto za sebe, i ti trebaš nešto imati.
- On uopće nema bolesnu ženu - šapnula sam Tanji. - Vjerojatno kupuje bluzu za kakvu
drugu prijateljicu. Ali Mercedes uopće ne zna da on nema ženu.
- Znam - zasikće Tanja. - Ti si mi ispričala tu priču, a i Rufus, sjećam se.
- Što da odaberem? - jadikovala je Mercedes. - Kako ti se sviđa uska svjetlucava haljina?
Ja bih je mogla nositi s obzirom na svoju figuru, mršava sam kao prut.
- Onda je uzmi - promumljao je tzv. najdraži.
Angela je izašla iz kabine. Bordo haljina nabrala se kruto oko njezinih grudiju, a na
boku su se napeli nabori, samo se trbuh izbočio nenabrano.
- Slatko - uzviknu prodavačica. - Takve modele naći ćete samo u kolekciji za one koje su
napokon zatrudnjele!
- Misliš li da će se to svidjeti Benniju? - zapitkivala je stalno Angela.
 Tanja je izgledala kao da će od smijeha pregristi zastor.
- Jamačno, to je vrlo rafinirani model, ima pariški šik - reče Mercedes, a njezin je glas
zvučao malo izobličeno. - Da sam ja u drugom stanju, ja bih to nosila.
Čak se činilo da i Angela primjećuje kako Mercedes laže. - Nekako ne znam - reče ona.
- Taj model možete nositi i onda kada više nećete biti u drugom stanju, on se savršeno
prilagođava svakoj figuri - reče prodavačica.
- Onda ga ti odjeni ako ga smatraš tako rafiniranim - reče Angela Mercedes.
- Ja?
- Probajte. Vidjet ćete kako se ovaj model širi u svim pravcima, tako je spretno sašiven -
reče prodavačica.
- Pa dobro - reče Angela.
Mercedes se kolebala, ali onda se ipak pokorila.
Kad je izašla s haljinom iz kabine, Tanja tiho poviče: - Zar je to moguće? - Ono što je kod
Angele bile napeto na grudima, visjelo je kod Mercedes sve do struka, nabori na bokovima
visjeli su dublje od njezine viseće stražnjice.
- Na tebi izgleda bolje - reče Angela.
- Ne, na tebi - reče Mercedes. I ona se obrati svom frajeru: - I ti to misliš!
- Uzmi - reče frajer - da se riješi stvar. Želim nešto pojesti prije nego što se vratim.
Angela je ipak tvoja najbolja prijateljica pa se možete mijenjati, vi žene ionako neprekidno
mijenjate međusobno odjeću.
- Ako ti tako misliš - reče Mercedes oklijevajući.
- Zapakirajte to - zapovjedi obožavatelj prodavačici.
Angela uzdahnu: trebao bi mi hitno još neki komad odjeće za kuću. Nešto što me dobro
pokriva kad sjedim s Bennijem ispred kamina.
Prodavačica donese odijelo od plišanog stretcha sa šarenim uzorkom.
Bio je to užasan prizor. Angela je izgledala u tome poput dinosaura: debelo tijelo, suhe
ručice, zdepaste noge, a sve u ružičasto-narančasto-crnom nazupčanom uzorku.
To bi se svidjelo Rufusu - šapnula sam.
- Ne - reče Tanja. - Ti ga podcjenjuješ.
Čak je i Angela zastala kad se pogledala u ogledalo: - Prvo moram pitati svoga muža -
reče ona.
- Što? - prosiktala sam. - Zar se udala? Zar je tata dopustio da se uda za Benedikta?
- Naprotiv - odvrati Tanja piskutajućim tonom - Faber se prošlog tjedna derao na
Benediktovu majku na telefonu da će, bude li dalje okolo pričala kako će se Benedikt
priženiti u njegovo poduzeće i postati suvlasnikom, poduzeti pravne korake protiv nje jer je
to teška kleveta koja šteti poslu.
- Doista?
- Detlef je točno čuo. Faber se derao u slušalicu.
- Benni će biti oduševljen - ulizivala se Mercedes pred našom kabinom.
- To je vrlo mladenački model - reče prodavačica.
 - Mladenački? - upita Angela glupavo.
- Naša glavna nabavljačica bira te mladenačke modele vrlo svjesno, imamo mnogo
mušterija koje imaju mlađeg muža i one vrlo rado kupuju takve stvari.
- I ja imam mlađeg muža - reče Angela cerekajući se glupavo.
- Onda ste tu u trendu - pohvali je prodavačica. - Danas žene vole mlađe muževe.
- Je li? - šapnu Tanja. - Je li Benedikt mlađi od Angele? - Mjesec dana.
- Svaka čast - reče Tanja. - Angela doista ne propušta nijednu priliku a da ne ispadne
smiješna.
- Dobro, onda ću to uzeti - reče Angela. - To bi za danas bilo sve.
- A sada smo mi jadni muškarci opet traženi, jer treba platiti. Tu kao muškarac smiješ
komotno biti koju godinicu stariji - oglasio se najdraži da se čulo u cijeloj trgovini, pružajući
važno prodavačici svoju kreditnu karticu. Na to je uzviknuo još glasnije: - Plaćam sve za ovu
gospođu - te pokaže na Mercedes. Zatim je potapšao Angelu po ramenu. - Naravno da bih
rado platio i za vas, ali onda bih imao problema s vašim zaručnikom.
Da reče Angela mrzovoljno. Mercedes reče slatkastim glasom: - Nama neudanim
ženama ipak je mnogo bolje, kod nas se muškarci moraju još pošteno truditi, pa smo skroz
naskroz razmažene.
- Izvolite na blagajnu - reče prodavačica.
- U redu - začu se još jednom glas Mercedesina najdražeg. - Zato smo mi muškarci tu. -
Kao da to cijela trgovina već nije čula.
- Uspjelo je. odlaze napokon - rekoh Tanji. - Pričekat ćemo još dok ne izađu - i na to se
zastor naše kabine rastvori.
- Što još radite ovdje? - Bila je to prodavačica koja nas je maločas posluživala.
- Baš odlazimo - reče Tanja.
Prodavačica nas pogleda s krajnjim nepovjerenjem, ali Tanja prođe nemarno uz nju. Ja
za njom, pognuta iza stalaka s odjećom, provukla sam se uz blagajnu gdje su čekali Angela i
njezini dragi prijatelji, kadli prodavačica poviče: - Što je sa sakoom na sniženju, zar ga više
nećete?
Pognuta, doviknula sam leđa okrenutih prema blagajni: - Predomislila sam se.
- No vješalice možete ipak uzeti, one su besplatne - poviče prodavačica bijesno. Pružila
mi je vrećicu, a budući da sam imala osjećaj da me promatraju s blagajne, rekla sam: - Uzet
ću ipak sako - te sam se htjela vratiti s njom do kabine za probu.
Sada me smatrala definitivno šašavom. - Sako je već na blagajni - reče ona. - Molim vas,
pođite sa mnom.
Oborene glave stala sam uz pult za pakiranje pokraj blagajne, pokušavajući ne vidjeti
Angelu i Mercedes. Prodavačica reče onoj koja je upravo pakirala Angelino dinosaursko
odijelo: - To je mušterija sa sakoom na sniženju, upakirajte joj i vješalicu, treba mušteriji. -
Ja sam samo kimnula.
- Ah, pa to je... - uzviknu Angela. Ime mi nije izgovorila; kao da ga je zaboravila.
- Ah, pa da, to je ona... - reče Mercedes, koja se demonstrativno također nije mogla
sjetiti moga imena.
 - Bok - rekoh, ali glas mi više nije bio onakav kakav je znao biti prije.
- Dajte joj i moje vješalice - reče Angela. - Mi imamo kod kuće samo dizajnerske
vješalice od čistog pleksiglasa.
- Hoću, moje dame - reče prodavačica, stavi vješalice na stranu te pruži najdražem slip
kreditne kartice. - Budite ljubazni i potpišite ovdje.
On uze slip vršcima prstiju i zamahne njime zrakom sve do Mercedesina nosa: - Potpiši
ti, da ne vidim koliko me opet stojiš. Suočit ću se s time dovoljno rano kad stigne obračun.
Mercedes potpiše, cerekajući se. - Ti si moj najdraži - reče ona vraćajući mu slip. Zatim
me promotrila posprdno: - Kao što se vidi, ti i dalje aktivno pilotiraš usisivač za prašinu.
A njezin se najdraži gad gromko nasmije.
- Baš uzbudljivo - reče Tanja odjednom vrlo glasno. - Upravo smo bili svjedoci
kaznenog djela. Prava prijevara s kreditnom karticom.
- Kako to? - upita prodavačica. - Odakle vam ta pomisao, provukla sam karticu, nije
prijavljeno da je ukradena ni da je nevažeća.
- Ali ipak je izvršena prijevara s kreditnom karticom - reče Tanja - a vi kao prodavačica
morate točno znati zašto. Ako žena potpisuje slip uz čekovnu karticu svoga muža, onda
očito ne potpisuje vlasnik kartice. Prema tomu, to je prijevara, krivotvorenje dokumenata.
Prodavačica pogleda kreditnu karticu još više pogođena. - To što vi kažete meni je
poznato - reče ona suvereno. - No budući da na kreditnoj kartici ipak piše ime neke
gospođe, pošla sam od toga da je sve to opravdano.
Smiješeći se urotnički upita Mercedes: - Vi ste zacijelo gospođa Mercedes Windrich? To
je vaša kartica?
- Svakako - reče Mercedes i zatim se osorno obrati Tanji: - Kako se samo usuđujete
podvaliti mi kazneno djelo! Prijavit ću vas!
- Aha, dakle, dali ste mu prije svoju karticu za plaćanje! Tako ste nam spretno
inscenirali kazneno djelo da je doista izgledalo kao da gospodin želi platiti ono što ste vi
kupili. Začudila sam se.
Angela je dahtala poput dinosaura na umoru. - Zlo mi je. Moram na svježi zrak.
- Hajdemo - reče Mercedes i uzme Angelu ispod ruke. Najdraži je nosio vrećice. - Zato
smo mi muškarci tu - reče on prodavačici, no prilično tiho.
- Dobru zabavu u kupnji - reče prodavačica i otprati trio do vrata. Kad je opet došla na
blagajnu, upita me otrovno: - A kako vi plaćate?
- Gotovinom. - Mogu si priuštiti plaćanje gotovinom, ne moram uzdržavati muškarca,
mislila sam. Čudila sam se kako sam odjednom postala ravnodušna prema svojoj prošlosti.
Jadna Angela, otac joj zabranjuje vjenčanje iako je trudna. Jadni Benedikt, sada je tek ovisio
o svom šefu. A Mercedes ionako može samo izazivati sažaljenje. Od Angele nije mogla izvući
novac, naprotiv, dala bi i zadnji pfenig da smije igrati Angelinu dvorsku damu. Ali mene nije
bilo briga za to.

Ispred trgovine Tanja me upita kako se osjećam nakon tog znakovitog susreta.
- Bolje nego prije. - A to je bila istina.
 - Drago mi je reče Tanja.
- Ali zar se ti ne bojiš da će tvoj Detlef imati problema s Angelom zato što si tako
blamirala Mercedes?
Tanja se nasmije: - Ne, toga se uopće ne bojim, Detlefu nije potrebno ulizivati se Angeli.
Ako bi mu to bilo potrebno, ja bih mu već pokazala. A ne mora se ulizivati ni svom šefu, jer
on predobro radi. - Tanja pogleda na sat: - Sada imam sastanak s Detlefom, idemo na
večeru, ideš s nama? Detlef ti može potvrditi ono što sam ti prije ispričala.
- Ne, radije se vraćam... na svoj posao.
- Onda ti želim ugodnu večer. Nazovi me kada majstor dopusti javno razgledavanje
svoga djela.
Na povratku sam mislila kako bi bilo glupo za proslavu s Haraldom kupiti neku
napadnu odjeću. Njemu seja sviđam takva kakva jesam. Osim toga, nedavno sam pročitala u
nekom časopisu kako je Yves Saint Laurent osobno rekao: “Ženi trebaju tri stvari da bi bila
lijepa: cma suknja, crni pulover i uz nju muškarac kojega voli.” Imala sam sve što mi je
trebalo.
Harald mi se nasmijao. Njega nije zanimalo što nosim u velikim vrećama: - Evo te
napokon, čekao sam te, trebaš mi za generalni pokus.
- Zar si gotov? - Bila sam sva uzbuđena. Ali tada sam i sama vidjela da je umalo bio
gotov.
- U onome što mi nedostaje sutra moram staviti neke naglaske. A iznad garniture za
sjedenje skinut ću malo plave boje da oblaci više lebde. Ali sada moram probati s tobom.
- Što ćemo probati?
- Pričekaj. Stat ćeš tu. - Pokazao je na recepciju. Skinuo je radio-kasetofon sa skela i
stavio ga na pod. Otišao je do auta, vratio se s kasetom, uložio kasetu, ali ništa se nije čulo.
Harald priđe k meni, privine me lagano uza se, uze moju lijevu ruku, stavi je na svoje
rame, uze moju desnu ruku, podigne je i pogleda me u oči. Zavrtjelo mi se u glavi.
- Kada ... - pitala sam.
- Psst - upozori me Harald. A zatim je počelo:
Dala, dalah, la, la, lala
Dala, dalah, la, la, lala - trzale su gusle.
A zatim je odjeknuo zbor:
“DONAU SO BLAU!
SO SCHON!
UND BLAU!
SO STRAHLEND BLAU!
SO SCHON!
Bio je to valcer “Na lijepom plavom Dunavu” Johanna Straußa. Au!

- Nažalost, mislim da ne znam val... - no tu me Harald već okrenuo naprijed, u krug,

opet u krug, sve dalje, okretao me naprijed i privinuo me lagano uza se i još sam mislila
kako je teško bilo u plesnoj školi svladavati kutove i već smo prošli prvi zavoj. Zatim sam se
čudila što se valcer “Na lijepom plavom Dunavu” pjevao, ali bilo je to tipično za Haralda, on
nije odabrao bilo koji valcer “Na lijepom plavom Dunavu”, već apsolutni valcer “Na lijepom
plavom Dunavu”, koji je bio više nego ikoji valcer prije “Na lijepom plavom Dunavu”.
Mnoštvo bečkih dječaka cičalo je:
... Nun singt ein fröhliches, seliges Lied,
das wie Jauchzen die Lüfte durchzieht...
Dala dalah la la lala
dalalalah la la laa!
Najveći dio teksta nije se mogao razumjeti, jer su visoki, vedri glasovi pjevali jedni
preko drugih, bila je to jednostavno radosna pjesma. A Harald me pri tome okretao, ja sam
gledala Haralda, a Harald je gledao prema oblacima.
DONAU SO BLAU SO SCHÖN UND BLAU! Dala dalah la la lala... Dala dalah la la lala...
I već smo bili iza ugla a dječaci su pjevali nešto poput:
Und geht ‘s der Donau lang,
dadada-bambam.
dadada-bambam!
A zatim su zapjevali mladi i stari dječaci jedni za drugima. Mladi su dječaci cičali:
Laladidada laladam,
laladidadam laladam...
Stari su dječaci zagrmjeli:
... der Himmel sei gnädig dem liebenden Paar,
schiitz immerdar
es vor Gefahr...
da da di da da dam...
Bilo je to užasno kičasto. A mi smo plesali u svojim ličilačkim mondurama valcer “Na
lijepom plavom Dunavu”. Život je bio san. S Haraldom je sve bila glazba.
- Junges Blut, frischer Mut - brujali su stari dječaci. Dada di da danim
dada di da damin...
I mi smo se neprekidno okretali, neprekidno uz Dunav. A zatim je išlo:
... Was der Tag tins auch bringen mag, laladi da damm la la di da damm...
- Tu je kvaka - reče Harald pred vratima ureda. - Ritam ovog oblaka je pretežak, moram
sutra maknuti malo patetike.
... Nun singt ein fröhliches, seliges Lied, das wie Jauchzen die Lüfte durchzieht, dammda di
da damm, damm da damm...
Harald se malo njihao amo-tamo ne okrećući se, što je bilo dobro, jer meni se vrtjelo u
glavi pa sam se bojala da ću se uskoro onesvijestiti. Što je to bilo na stubištu? Neka prolazna
sjenka? Neki provalnik? Je li to bio Rufus? Opet smo prošli. Dunavom... bamm, bamm,
bamm...
... was der Tag
 uns auch bringen mag...
- Onaj oblak ondje visi koso - reče Harald. - Njega moramo maknuti.
- Meni su svi oblaci predivni - rekoh bez daha.
- Lažni oblak je poput lažnog osjećaja, nikada se ne bih mogao naviknuti na njega - reče
Harald. - Lažni oblak je kičast oblak. Dakle, maknimo ga.
Bambam dadadamm bamm!
Und zum Schluß,
wenn ich dann auch weinen
muß... dada di dadamm, da da da...
To je valcer koji nikada ne treba stati.

No kada je ipak završio, stajala sam kao ošamućena, Harald mi se naklonio, primaknuo
moju ruku svojim usnama i uzviknuo: - Više glazbe! Više svjetla!
Ja sam jednostavno ostala stajati.
Uključio je stropnu rasvjetu, premotao kasetu na početak, naklonio mi se opet, primio
me za ruku, a ja sam ponovno gledala u njegove oči i tada je ponovno krenulo.
AUGEN SO BLAU!
SO SCHÖN!
UND BLAU!
SO STRAHLEND BLAU!
Slučajno sam primijetila ponovno sjenu na stubištu. Za slučaj da je to Rufus doviknula
sam: - Donijela sam ti mnogo vješalica! Sjene je nestalo. .. Junges Blut, frischer Mut... Pojma
nemam što je taj tekst trebao značiti. Da da dida damin, dada dam, taratirampampam! Und
so geht ‘s auf der Donau entlang. Whamm! Whamm!
Und zum Schluß, wenn ich dann auch weinen muß..
- Isto još jednom! - viknu Harald odmah poslije zadnjeg tona. - Moram to još jednom
doživjeti u tom ritmu. Strop je preslabo osvijetljen, zar ovdje nema više svjetla?
- Mogle bi se montirati jače žarulje - rekla sam dašćući.
- Za to sada nemamo vremena. Smijem li zamoliti? AUGEN SO BLAU...
I Harald me stane motati lagano na jednom prstu kao što ljudi u starim filmovima plešu
rock’n roll, a u trenutku kad sam mu se opet okrenula, vidjela sam naše ruke pred oblacima
i vidjela sam ih pred sobom kao da su dio Michelangelove poznate stropne slike, Stvaranja
Adama. Bog je dodirnuo Adama jednim prstom svoje ispružene ruke. I Adam je počeo
živjeti. Upravo tako je bilo.
Oblaci su ponovno vibrirali.
Opet se Dunav talasao.
Bambam bamm bamm bambam bambam!
Kakva tutnjava!
- I osvojite srca svojom moći - vikali su bečki dječaci. Opet je tekst nestajao u potmuloj
buci, a jedino što sam još razumjela bilo je:
 JAWOHL für ew ge Zeit!
JAWOHL zur Seligkeit!
Bums! Čeng! Ciju! Gotovo! Kraj! Konac!!!
Haraldov naklon. Ja sam napravila kniks. Harald mi je poljubio ruku. Da nas netko vidi
u našim ličilačkim krpama!
Tako sam se nasmijala da su mi suze potekle.
Kakav dan!
- Sutra je gotovo - reče Harald. A sutra je isto noć.
 94. POGLAVLJE

Harald je stigao u subotu prije nego obično, htio je termosicu s kavom na skele i
apsolutan mir. Kad sam se poslije dva sata opet usudila pitati treba li mu štogod, reagirao je
ljutito: - Nestani do večeras, oko šest sam gotov i onda ću biti drugi čovjek. Nestala sam na
vršcima prstiju.
Činjenica što se Harald nalazio tek nekoliko sati udaljen od završetka velikog djela
nadahnjivala me da i ja završim nešto veličanstveno. Odlučila sam prostrijeti staze slonova
po hodnicima. To je zapravo bilo planirano tek netom prije otvaranja, ali budući da se sada
nitko više ne provlači kroz kuću s bojom na cipelama, moglo se to učiniti već danas.
Počela sam na trećem katu, moram priznati, vodeći računa o vlastitoj koristi, htjela sam
to doživjeti prva, već noćas na svom hodniku ispred vrata svoje sobe. Skinula sam plastičnu
foliju s lakiranih podnih dasaka, dobro što je Walkwoman sve dobro očistila, pa je sada bilo
dovoljno samo malo usisati prašinu i odlijepiti sve ostatke ljepljive vrpce. Staze
pripremljene za svaki kat bile su postavljene u prostorijama za čišćenje, uvijek po jedan
duži komad i dva kraća za hodnike lijevo i desno od lifta. Držače sa šipkama za sag stolar je
već ugradio. Morala sam ih samo odvinuti na jednoj strani, izvući šipku, gurnuti kroz
ušivenu cijev u sag, držač ponovno pričvrstiti. To je lako išlo. Odmotala sam stazu do
suprotnog držača na drugom kraju hodnika; do šipke je nedostajalo još deset centimetara.
To uopće nije bio razlog za paniku, znala sam točno da mjere odgovaraju. Sigurno je to bilo
zbog toga što je sag bio namotan, možda je bio preusko namotan, u svakom slučaju, bio je
negdje zavezan. Ja sam navlačila i navlačila. Uspjela sam proširiti stazu tri centimetra. Više
ne. Pričvrstila sam najprije obje kratke staze na jednoj strani. Zatim sam pokušavala amo-
tamo, je li bolje ako se bočne staze križaju s dugačkim komadom. Križanje je izgledalo bolje,
jasnije se vidjelo kako je skup sag bio bogato položen. Samo, na svim je krajevima
nedostajalo nekoliko centimetara do držača. Navlačila sam i natezala. Napokon sam pozvala
Rufusa. Došao je odmah u pomoć.
Sjedili smo jedno uz drugo na podu, navlačili zajedničkim snagama sag i milimetar po
milimetar postigli svoj cilj.
- Uf, sama to ne bih uspjela - rekla sam.
- Ne bih ni ja - reče Rufus.
Isto smo učinili na drugom katu. Išla sam s usisivačem ispred Rufusa, koji je za mnom
odmatao stazu. Skinuli smo ostatke ljepljive vrpce, odvinuli držače, ponovno ih pričvrstili i
vukli, vukli i vukli stazu. Bilo je zabavno raditi s Rufusom, no rad s Rufusom nije bio san
ispunjen glazbom. Rezultat je ipak bio fenomenalan.
- Hoćemo li napraviti i prvi kat? - upita Rufus.
Bilo je nešto manje od šest sati pa sam se mogla opet pokazati kod Haralda. - Ne mogu
više - rekla sam. - Osim toga, moram još pomoći Haraldu.
- Budeš li opet trebala moju pomoć - reče Rufus, a to je zvučalo pomalo uvredljivo -
pozovi me.
- Jasno, Rufuse, hvala, Rufuse.
Budući da se Harald nije ni čuo ni vidio, pošla sam prvo u svoju sobu da se presvučem.
Kosu sam oprala već ujutro i dugo sam je sušila fenom, a sada ću se što bolje uljepšati - ali
ne pretjerano. Nije bila topla večer. Mogla sam nositi svoju majicu dugih rukava. Najprije
sam htjela uz to odjenuti crne traperice, no odlučila sam se za svoju usku crnu suknju, jer
sam uz nju mogla nositi crvene visoke cipele. Da nosim svoje slomljeno srce? Ne, nije
pristajalo.
Sišla sam niz stube da ne prestrašim Haralda bukom dizala. Vjerojatno još nije bio
posve gotov. Čekala bih tiho da završi.
Sišla sam niz stube. U predvorju je bio uključen svaki raspoloživ izvor svjetla, od
Haralda se nije čulo ni glasa i onda sam ga ugledala - ležao je pred skelama na podu, na
leđima! Nepomično!
- Za ime Boga - povikala sam, dotrčala do njega, nadvila se nad njega i pitala: - Zar ti se
što dogodilo?
Pokazivao je prema gore.
Pogledala sam gore, zacrnilo mi se pred očima, sklopila sam oči, srušila sam se na pod
pokraj Haralda. - NE! - zaderala sam se.
- Ne? - nasmijao se Harald. Opet sam otvorila oči. Ista stvar. - Ne!
Od zida ureda gotovo do sredine predvorja provlačio se golemi crni klin!
Bio je to klin koji se Činio da dolazi iz beskonačnosti, koji je raznio atmosferu, koji je
sve razorio. Bilo je kao da će u sljedećoj desetini sekunde udariti najveći meteor svih
vremena, da, u sljedećoj desetini sekunde bio je konačan kraj svijeta.
Mislila sam da ću poludjeti. - Zašto si to učinio? - upitala sam posljednjim atomom
snage.
- Nisam imao drugog izbora - reče Harald kao da sam ga pitala zašto se rodio. Nagnuo
se preko mene i pitao podrugljivo, poput učitelja koji djetetu postavlja pitanje na koje
postoji tek jednostavan odgovor: - Što bi ti učinila?
- Haralde! Ja bih izostavila taj bezlični klin. On će sve uništiti.
- To ti ne vjerujem - reče on.
- Haralde, ovo je hotel! Ne možeš primati goste prikazujući im užas propasti svijeta! To
pristaje u pogrebni zavod ili u željeznicu straha. Zar si poludio?!
- Nisam poludio - reče Harald ljutito. - Ja to ne bih interpretirao kao užas kraja svijeta.
To je negacija. Ja ne mogu proizvesti samo michelangelovsku dekoraciju oblacima!
- Ovo čudo se mora maknuti! Ako ga ne makneš, ja ću ga prebojati.
- To nećeš učiniti.
- Hoću, kunem ti se! - Ustala sam. I Harald je ustao.
- Reći ću ti još jednom: ako ne makneš taj klin, ja ću ga maknuti. Ovaj strašan klin će
razoriti sve što smo mi, Rufus i ja, planirali.
Harald je optrčao predvorje. - Je li ti to ozbiljno? - DA.
- Dobro, onda ću ga maknuti - reče on. - On se javlja malo previše površinski, prelagano.
No prije toga treba se eksperiment fotografirati.
Za mene je bila zagonetka što je u tome trebalo biti površinski i lagano. No bila sam
sretna što se Harald tako brzo pokorio. Ali nisam mu bila zahvalna, nisam bila sretna zbog
toga, to nije bio mir s kojim je sve postalo ponovno onako kako je bilo. Harald je bio
spreman samo zbog veselja i raspoloženja, zbog radosti zbog svog pokusa razoriti uspjeh
moga rada.
Rekla sam mehanički: - Idem po fotoaparat pa ću to odmah fotografirati.
- Ne - reče Harald. - To treba napraviti profesionalac. - Otišao je na telefon.
Odmah nakon što je birao broj, uspostavio je vezu.
- Ja sam - rekao je samo. - Možeš li fotografirati za mene? - Kratka stanka.
- Bilo bi bolje odmah sutra ujutro - reče on. Ponovno pauza, upravo dovoljno dugačka
da se kaže da. Harald je naveo hotelsku adresu, rekao je “Hvala ti” i poklopio slušalicu.
Gledao je u moje crvene cipele dok je govorio: - Waltraud će doći sutra ujutro u deset
radi fotografiranja. Ja ću doći u podne i naslikati ti opet zgodne dunavske oblake iznad
propasti svijeta. Slažeš se?
- Onda do sutra. Otišao je.
Nisam makla ni malim prstom da ga zadržim.
Pozvala sam Rufusa: - Dogodila se katastrofa, ali bit će uklonjena.
- Što se dogodilo?
- Nemoj gledati strop kad uđeš u predvorje. Ne mogu ti to opisati. Ali sve će opet biti
dovedeno u red. Sve će biti dobro.
Naravno da je Rufus odmah sišao. Krio je svoj užas koliko je mogao.
Imala sam osjećaj krivnje prema njemu: - Ako se ta Waltraud ne pojavi sutra do
dvanaest, počet ću sam preslikavati čudo. Obećavam ti.
 95. POGLAVLJE

Ona se pojavila u deset do deset.

Prije nego što sam je vidjela, nikada nisam razmišljala kako izgleda savršena žena, a
kada sam vidjela Waltraud, znala sam. Bila je visoka, plava, imala je podignutu kosu, pokoji
kovrčavi pramen poigravao je oko njezina savršenog lica. A njezine usne, makar to zvuči
banalno, bile su za ljubljenje. Nosila je kostim boje breskve, na njoj je izgledao tako malo
kičasto kao što je breskva kičasta, bilo je to jednostavno ono pravo uz njezinu breskvastu
put. Utučeno sam promatrala kostim. Nema baš mnogo izgleda da je stajao manje od Četiri
tisuće maraka. Na reveru crni, neizbrušeni dragi kamen slomljen poput klina, rubovi klina
obloženi su četvrtastim briljantima. Ja još nikada nisam vidjela neki komad nakita kod
kojeg bi tako veliki briljanti bili tako decentno uloženi.
- Dobro jutro - reče Waltraud. - Nadam se da nisam došla prerano, nisam vas htjela
pustiti da čekate. - Njezin je glas bio poput tučenog vrhnja.
- Dobro jutro - rekla sam. Moj je glas bio kao tuča. Rufus se glupavo smješkao kad mu je
pružila ruku.
- Harald mi je mnogo pričao o vama - reče ona. - Ovdje je doista čarobno ozračje.
Ja sam se iskašljavala gledajući u strop.
I ona je gledala u strop. - Dobro - rekla je - klin ide van. On je dvodimenzionalan na
rubnim područjima, nema pravu masu.
- Meni ima dovoljnu masu - rekla sam.
- To je samo pokus, umjetnički nema nikakvu težinu. Imate potpuno pravo, on nikako
ne pristaje u hotel.
- Hvala vam lijepo - rekla sam doista zahvalno.
- Donijela sam reflektore, izvadit ću ih brzo iz auta. - Izasla je, njezine cipele od antilopa
s potpeticama imale su remenčiće koji su se križali oko zglobova i izgledali su savršeno
seksi, a antilop je bio fin poput baršuna.
- Pomoći ću vam - uzviknu Rufus i pođe za njom.
Ja sam zurila za njima oboma. Znala sam odmah koji je od parkiranih automobila
njezin. Točno, to je bio srebrni morgan, isti model kao i Haraldov, samo je njezin bio
srebrni.
Rutinirano je postavljala reflektore, osvijetlila je čudo tako da se čovjek još više
pribojavao da će mu odmah razmrskati mozak. Fotografirala je koncentrirano, više je puta
premještala reflektore. Pod različitim rasvjetama čudo se činilo kako će prednjim oštrim
rubom najprije prasnuti u promatrača, a malo se činilo kako će nekoga ubiti bočnim rubom.
- Vi to radite fenomenalno - reče Rufus, koji je, diveći se, stajao na putu.
Ona je to doista radila fenomenalno, ona je profesionalac koji radi za profesionalca. Da
nije profesionalac, ne bi je Harald izabrao da fotografira.
- Moj je posao fotografirati slike - rekla je skromno se smiješeći.
- Čuo sam da radite kod Sothebyja - reče Rufus.
Od koga je to čuo, od mene? Koliko se sjećam, ja sam to rekla samo Tanji.
 Da nasmiješi se ona. - Moje je uže područje slikarstvo osamnaestoga i devetnaestoga
stoljeća. Brinem se i za kupce koji dođu na naše aukcije ili od nas traže savjet. Mislim da
bismo mogli vrlo dobro smjestiti kod vas naše strane goste.
- To bi bilo odlično - reče Rufus revno. - Mislite li da će Harald unatoč tomu izložiti
ovdje svoje slike? Kad nestane klina?
- Ja ću inzistirati na tome - reče ona glasom poput tučenog vrhnja. - Postavila sam uvjet
da Harald ne izlaže svoje slike u atelijeru, inače ćemo ostati razdvojeni. Ja ne želim nikako
dominirati nad njim, to je u njegovu vlastitu interesu. Harald sam zna koliko mu vremena
kradu naručitelji. A još više vremena kradu mu svi oni poznavatelji umjetnosti koji misle da
moraju znati kako izgleda umjetnik da bi mogli razvrstati njegovo djelo. Haraldu ne smiju
vječito smetati. Izložiti slike ovdje optimalno je rješenje.
- Zašto on uvijek slika te klinove meteorita?
- Sada kada ste se pobliže zabavili njegovim opusom, mogu vam odati jedan vrlo
privatan motiv, o kojem Harald nikada ne govori. Klin se tumači kao pobuna protiv njegova
oca.
- Kako to?
- Zar ne poznajete njegova oca? Profesora Sommerhaltera? - Ne.
- Profesor Sommerhalter je svjetski poznat estetski kirurg. Harald predbacuje svom
ocu da je ljepotu učinio klišejom, pa time ljepota više nije tema za umjetnost.
- Aha. - Nisam ništa više rekla.
- U načelu bi Harald htio slikati ljepotu, ali većina ljudi u Haraldovu djelu vidi samo
nužno ponavljanje stvaranja njegova oca. To je psihološko razmišljanje našega doba. Ljudi
bi htjeli definirati Haralda preko njegova oca, a ne preko njegova vlastita djela. To koči.
- Koči. - Rufus joj je kimnuo u znak odobravanja.
- Harald mora negirati djelo svoga oca kako bi sam mogao biti kreativan. I sami znate
da ljude usrećuje samo ono što su sami stvorili. Haraldu kao jedincu teško je ostati izvan
utjecaja svoga oca. Nije dobro za umjetnika što se ne mora boriti, to čovjeka čini nemoćnim.
Zadivljeno sam promatrala Waltraud. Sve mi se na njoj činilo savršenim. Kako sam se
mogla usuditi vjerovati da mogu konkurirati nekoj savršenoj osobi? Promumljala sam: -
Bojim se da se Harald ljuti na mene.
- Ma ne - reče ona. - On danas popodne počinje preslikavati. A slike će biti obješene
tjedan dana prije otvaranja. To će učiniti naši stručnjaci, oni će objesiti slike bez i najmanjeg
oštećenja vaših zidova. Oni će to učiniti savršeno.
Nisam u to sumnjala.
Napravila je trideset šest snimaka čudovišnog klina. Zatim je Rufus smio pomoći
skinuti reflektore i odnijeti ih u auto. Osim toga, dopustila je Rufusu veliko zadovoljstvo da
popije s nama šalicu kave.
- Ako ćete ikada imati neke probleme sa slikama, nazovite me odmah u moj ured, na
raspolaganju sam u svako doba.- Izvadila je iz svoje savršene ručne torbice posjetnicu. -
Nemojte se prestrašiti - rekla je pružajući mi posjetnicu.
Peng!
- Zar ste vi grofica? - Osjećala sam se poput žabe krastače pred princezom.
 - To je ono što toliko povezuje Haralda i mene, nas dvoje moramo se cijeli život boriti
za to da budemo prihvaćeni po onome što smo sami stvorili. Ja sam ponajprije
povjesničarka umjetnosti,
- Oprostite, molim vas - učinila sam se sama sebi još jadnijom.
- Vi ste iscrpljeni - rekla je suosjećajući. - Tako je to uvijek kada mjesecima radite na
nečemu što vam je posebno na srcu, a nalazite se tik pred završetkom. Uskoro ćete se bolje
osjećati.
- Molim - reče Rufus - recite mi kako da vas korektno oslovljavam. Ona se nasmiješi - Ja
se zovem Waltraud, a budući da ste s Haraldom na ti, i mi ćemo biti na ti, može?
- Da, hvala - reče Rufus. I ja sam rekla - Da, hvala.
- Ali, draga, poštovana Waltraud, ako dođeš na našu proslavu u povodu otvaranja, 3.
studenoga, kako da te ispravno predstavim? - Rufus je bio vrlo pokoran.
- Valja samo pripaziti da ne kažeš “gospođa grofica”. Kaže se “gospođa Wartenstein”
kao što se kaže “grof Drakula”. A doktorska titula dolazi uvijek prije plemićke, pa se onda
može reći “gospođa doktorica grofica Wartenstein”, ali da ne bi titula bila predugačka,
izostavlja se ono “gospođa”, jer to se vidi. - Nasmiješila se Rufusu onako ženski zavodljivo. -
A kada pišemo ime, onda najprije doktorska titula, pa ime, plemićka titula i prezime. Je li
sve jasno?
- Jest - Rufus se oduševljeno nasmije, ali koji muškarac to ne bi učinio pred Waltraud?
Na rastanku nam je srdačno zahvalila. Pojma nemam na čemu nam je zahvaljivala.
Gledali smo za njom kao da nas je pohodila kakva vila. Poput žaba krastača, koje su
zadržale zrak, splasnuli smo pošto je njezin morgan nestao na horizontu. Rufus se zamišljen
vratio svom računalu.
Nisam se više mogla svladavati. Stala sam ridati u svoju kavu. Harald je stigao iz nekog
drugog svijeta. Njegov svijet nije bio za mene.
Tanja je to odmah rekla. Čudno što ljudima koji to odmah znaju nismo zahvalni kad su
u pravu.
Popodne je došao Harald, pozdravio me kao da se ništa nije dogodilo i počeo oslikavati
klin. Bijela boja nije posve prekrivala crnu.
- Nemoj se uzbuđivati - rekao je Harald. - Sutra ću još jednom preslikati, a prekosutra
ćemo ovdje vidjeti samo oblake. Naslikat ću ti ih vedrije nego prije. - Bio je šarmantniji nego
ikada. No ja sam odjednom bila imuna na njegov šarm.
Otišla sam u svoju sobu. Nisam pripadala Haraldovu svijetu. Jedina koja mu je bila
ravna bila je savršena žena poput Waltraud. Ja bih u najboljem slučaju postala prigodna
muza. Pomoćna muza.

Ali Harald ne pripada ni mom svijetu. Ne želim nikada više muškarca koji je spreman
žrtvovati moj rad, moj uspjeh svojoj afirmaciji. Pa makar taj čovjek i bio tako fenomenalan.
Tako fenomenalan ne može biti nijedan muškarac.
Donijela sam pravu odluku. Glazba je prestala svirati u mojoj glavi.
 96. POGLAVLJE

Sve se poklopilo: u ponedjeljak je stigla pošta od Elisabeth, uz srdačne pozdrave

poslala je novi Kahnweilerov katalog. Na naslovnici Elisabeth. Lijepo se smješka uz svoj
lijepi stol. - Srdačno čestitam - rekla sam za njezinu fotografiju. Time je dobila dodatnih
deset posto popusta. U katalogu još jedna Elisabethina fotografija, ondje je pozirala s
telefonskom slušalicom ispred stola, promatrala je znalačkim pogledom komad drva koji je
držala u drugoj ruci. Iza nje poput zida velik rokovnik, sav ispisan. Prepoznala sam Peterov
precizan rukopis na kalendaru, on je izradio repliku za fotografiju. Ispod fotografije je
pisalo: “Drago nam je što vam možemo priopćiti da smo uspjeli dobiti uspješan tim
projektanata interijera Leibnitz i partnera za oblikovanje našeg štanda na sajmu Inter-biro-
pokućstvo.” Izvanredno.
Pokazala sam Rufusu katalog: - Tu ću ubuduće raditi. Rufus zatrese snuždeno glavom: -
Zar ne možeš ostati ovdje? - Kao što? - odvratila sam. - Od studenoga mogu raditi kod
gospođe Schnappensiep još samo kao sobarica.
Rufus uzdahne.
Pokazala sam Haraldu katalog. - Lijepa žena, lijep stol, četiri lijepa stolca - rekao je
neimpresionirano i slikao dalje. To je bilo sve što ga je zainteresiralo.

Četvorni metar po četvorni metar prebojavao je crno čudo u sivo-bijelu površinu,

bijelu površinu, grundirao plavo, a zatim su opet izronili oblaci. U srijedu navečer bilo je
gotovo, kao što je obećao, ali nije bio zadovoljan. U četvrtak ujutro radio je korekture jer je
bio loše volje. Kad je otkucalo dvanaest, bacio je kist sa skela: - Sada je dosta! Vedrije je
nego prije.
- Prije je bilo vedrije - rekla sam.
- Teško je reći - reče Rufus oklijevajući.
- Vedrije je - uzviknu Harald bijesno. - Ostatak vedrine prepušten je publici. Ne može
biti vedrije a da čovjek ne postane lažan. - Sišao je sa skela i uključio kasetofon.
DOES HE LOVE ME? I WANT TO KNOW!...
- Što je to?! - reče Harald kao da nikada nije Čuo tu pjesmu. Izvadio je kasetu, stao
tražiti po podu i ondje se našla njegova kaseta s valcerom “Na lijepom plavom Dunavu”.
DONAU SO BLAU...
SO SCHÖN UND BLAU...
Nije me pozvao na ples, plesao je sam po predvorju i gledao gore prema obnovljenim
oblacima. - Ritam je u redu - reče. ... und zum Schluß wenn ich dann auch weinen muß...

- Sad mi je dosta - Harald je pritisnuo tipku “stop”. - Kraj pjesme! Ovdje završava moć
slikara! - Počeo je odmah spremati svoje limenke s bojom.
Kad je šutke napokon stavio i posljednju kutiju u auto, upitala sam:
- Kad ćeš opet doći da objesiš slike?
- Pravodobno.
 - Otvaranje je za šest tjedana.
- Znam.
Time je bilo sve rečeno, sve završeno.
Na vratima Harald baci posljednji pogled na strop: - Tu ne mogu ništa više promijeniti.
- Zatim je bijesno pogledao Rufusa: - Pođi sa mnom, dat ću ti nešto.
Rufus pođe s njim do morgana, koji je bio parkiran točno ispod prozora. Harald se
obratio kratko i neljubazno Rufusu, vidjela sam kako je Rufus izvukao iz svojih bijednih
traperica lisnicu, zatim ju je opet spremio, ušao u Haraldov auto i zatim su se odvezli.
Pogledala sam gore prema ponovno završenom stropu s oblacima. Bio je ipak čisto
vedar. Čak i vrlo vedar, ako je čovjek sam vedar. Srce mi se još više zgrčilo. Sada sam
postigla ono što sam željela, sada je sve prošlo.
Obećala sam sama sebi da odsad neću više misliti na kraj, samo na to što još treba
dovršiti. Čim su skele za slikanje bile demontirane, mogla se skinuti plastična cerada. Zatim
sam mogla fotografirati predvorje za hotelski prospekt. To je trebao biti liflet, na prednjoj
strani hotelsko pročelje, no tu je prvo trebalo postaviti novi natpis, na stražnjoj strani
prospekta predvorje u svom sjaju. Na unutarnjim stranicama fotografije najljepših soba,
seoske sobe s cvjetnim kiticama i nebeski plavim vrpcama, plavo-bijele porculanske sobe,
zeleno-bijele sobe s bršljanom, sobe s ružama i menadžerske sobe sa slikama gmazova te
sobe sa slikama iz galerije ljepotica. Osim toga i fotografija kupaonice, ljudi žele vidjeti što
ih očekuje. Tu treba biti i velika fotografija blagovaonice, a budući da je Rufus htio pokušati
iznajmiti taj prostor za večernja druženja, morao je biti opremljen uvjerljivo svečano za
fotografiranje.
Gospođa Hedderich pokazala mi je u nekom kuhinjskom ormaru složene gotovo
antikne damastne ubruse, ali slaganje ubrusa u oblik biskupske kape, koji je predlagala za
svečane ubruse, trajalo je cijelu vječnost i izgledalo je kao da je viđeno već stotinu puta. Ja
sam smatrala jednostavnijim i efektinijim da se ubrusi vežu satenskom vrpcom te sam već
kupila vrpce ružičaste, zelene i zlatne boje. Vrpca je bila skupa, ali ipak mnogo jeftinija od
radnog vremena utrošenog za slaganje ubrusa u obliku biskupske kape. No budući da sam
zaprašene ubruse dala prati, nisam se više mogla time baviti.
Ali mogla sam, budući da Harald nije više špricao boju po predvorju, napokon odlijepiti
plastične folije s garniture za sjedenje i ružičasto-crvenih mramornih stolova.
Rufus se nije vratio za ručak. Nije se vratio ni popodne, kad sam ja pretraživala
kuhinjske ormare da nađem upotrebljive vaze za cvijeće, ali našla sam samo staklenke za
krastavce i boce od voćnog soka. Nije došao ni kasno popodne, kad sam u donjim WC-ima
brijaćom britvom strugala masu za fugiranje s pločica. Bio je sparan dan, dan kada treba
sjediti vani.
Možda su se Rufus i Harald odmarali od stresa, sjedili su negdje i razgovarali o Bogu i
svijetu, umjetnosti, hotelima i gmazovima.
Oko šest i ja sam prekinula, istuširala se, oprala slijepljenu kosu i čekala. Nije ih bilo
već pet sati.
U pola osam se smračilo. Prestrašila sam se da se možda štogod dogodilo, neka
nesreća, Harald je bio temperamentan vozač, to sam i sama doživjela. Nisam zamišljala
ništa konkretno, obuzeo me samo neki neodređeni strah. Gledala sam van, listovi su se
kovitlali ulicom. Danas će još biti nevrijeme.
Da skratim čekanje, počela sam kontrolirati jesu li prozori po sobama zatvoreni te sam
brojala vješalice u ormarima. Htjela sam da svaki gost ima dvanaest vješalica. Jučer, kad
sam nakratko otišla, da kupim male porculanske kukice koje je gospodin Hedderich trebao
pričvrstiti s unutarnje strane vrata u donjim WC-ima kako poštovani gosti ne bi trebali
odlagati ručne torbice i ogrtače na pod, našla sam ispred nekog jeftinog butika opet
vješalice za odjeću. Stavili su ih jednostavno u kutiju ispred vrata, pa sam odlučila na brzinu
još jednom otići tamo, danas je bio dugačak četvrtak, možda je bilo novih vješalica. I dok se
vratim, Rufus će već biti ovdje.
Našla sam osamnaest vješalica. Kad sam se vratila, bilo je pola devet, hotelska vrata
bila su jednako tako zatvorena kako sam ih ja zatvorila i nigdje nije gorjelo svjetlo.
Pošla sam na prvi kat, rasporedila novostečene vješalice, kadli začujem kako dolje na
vratima netko zvoni kao da je uzbuna. Izašla sam na balkon. To nije mogao biti Rufus, on
ima ključ.
Dolje je stajao Harald.
- Jesi li to ti, Haralde - doviknula sam.
- Jesam.
Uz Haralda je stajao neki čovjek u crnom odijelu.
- Gdje je Rufus? Zar se nešto dogodilo?
- Siđi! Otvori! Pojurila sam dolje.
Uzbuđeno sam uključila svjetlo i otvorila uzbuđeno vrata, no umirila sam se kad mi se
Harald nasmiješio, pa to, Bogu hvala, nije upućivalo na neku nesreću. A muškarac uz
Haralda također nije izgledao poput pogrebnika, prije kao kakav glazbenik. Nosio je
leptiricu uz bijelu košulju, a odijelo mu je imalo svijetleće revere.
- Evo ti neprilike - reče muškarac pokraj Haralda - više me ne prepoznaje.
Harald se cerio. Bio je to Rufus.

Bože, to je bio Rufus. Rufus s kratkom plavom kovrčavom kosom! Rufus s dvije obrve!!
Rufus bez brade i brkova!!! Rufus u smokingu...
 97. POGLAVLJE

Rufuse! - uzviknula sam bacivši mu se oko vrata. Umalo ga nisam poljubila u usta. On
me privio uza se. Zadrhtala sam osjetivši njegov meki obraz na svom licu. Ili je to Rufus
drhtao? - Rufuse! Kako to izgledaš?!
- Dobro izgleda - reče Harald.- Jane Fonda je navodno rekla: dobra frizura jednako je
važna kao i dobre grudi. Tako je pisalo kod frizera na nekom tanjuru na zidu. Jane Fonda je
mudra žena.
- Fantastično izgledaš - uzviknula sam. Ondje gdje su jutros bile debilne šiške Rufus je
imao čelo! Umjesto dlakave crte iznad očiju dvije obrve! Umjesto onih izduženih jadnih
valovitih pramenova kratki nemarni uvojci. Ondje gdje su mu bili brada i brkovi glatka,
čista koža. - Gdje ste bili?
- Kod Cliffa, našeg seoskog vrhunskog frizera, on se zapravo zove Richard - reče Harald
te stane glupavo njihati rukama i bokovima. - Glup je kao noć, ali zna šišati. Dopustio sam
mu čak da i mene ošiša.
Nisam mogla svrnuti pogled od Rufusa, tako je dobro izgledao da se nisam više
usuđivala taknuti ga. A kako je tek lijepe zube imao! On je doista imao bradu, a ja sam
mislila da je nema, pa zato...
- Harald se nemoguće ponio - uzviknu Rufus. - Odvukao me u Cliffov salon, gdje su nam
rekli kako bih možda mogao doći na red za dva tjedna. Nato se Harald razgalamio.
Harald glupavo uzviknu: - Rekao sam, došao sam ovamo i kažem vam, napravite mi
novoga čovjeka! A vi, birokrati kreativnosti, šaljete ga dalje! Zar ne čujete uzvik čovjeka koji
očajnički vapi za umjetnošću?!
- Osim toga, Harald je vikao kako je to mjera spašavanja života, pa ako me Richard ne
ošiša, onda je to uskraćivanje pružanja pomoći - objasni Rufus. - Najuspješnija je bila
Haraldova strategija da Cliffa neprekidno naziva Richardom. To mu se uopće nije svidjelo.
- Taj Richard je idiot - reče Harald. Pojavljuje se na svim otvaranjima izložbi te se pravi
važan kao da je mecena umjetnika. On misli da mecena ima veze s macama. Pritom je samo
jednom kupio sliku nekog umjetnika koji je otišao s njim u krevet. Njegov umjetnički osjećaj
stane u tanga gaćice.
- Nakon Haraldova nastupa odmah smo ugovorili termin. Njegovi su me asistenti
posjeli u stolac kao da sam lutka na kojoj se ispituje što se događa pri nesreći nalijetanja
automobila. Nitko mene nije pitao što želim. Zatim su eksperimentalnim putem zaključili da
imam prirodno valovitu kosu i da je moja kosa dovoljno čvrsta da nosim uvojke.
- Oni su prirodno valovitu kosu uzdigli u umjetnički valovitu kosu - uzviknu Harald.
- Najmanje polovicu mojih obrva iščupala je neka stručnjakinja za čupanje obrva,
ostatak je rezala dio po dio. Dali su mi šampanjac za narkozu, a Harald je sve vrijeme vikao:
- Sestro, više šampanjca, narkoza popušta!
- Kako sam patio kad ti je istiskala sujedice na nosu, trebala si vidjeti njezino lice -
uzviknu Harald.
- Četiri sata petljali su po meni. A za šest tjedana moram opet doći. Cliff je objasnio, ako
se obrve stalno cupkaju, prestaju rasti, a ako se neka sujedica stalno istiskuje...
 - Ne mogu to podnijeti - uzviknuo je Harald. - Dajte mi svježu narkozu.
Rufus je otišao u kuhinju, gledala sam za njim, nisam mogla pojmiti da je od zvonara
crkve Notre-Dame nastao muškarac poput... da, poput Rufusa. Odjednom je izgledao bolje
od većine glumaca koji su ikada bili nominirani za Oskara!
Rufus je donio sredstvo za narkozu: fini pjenušac.
- Odakle ti smoking? Od Haralda?
- Ne, kupili smo ga - reče Harald. - I ja sam kupio novi sako. Waltraud je nedavno rekla
da nisam Picasso, pa da bih mogao tu i tamo nositi štogod drugo, a ne samo ličilačku odjeću.
Učinio sam joj uslugu. Mogu ja ličiti i u smokingu.
- Imamo još nešto u autu - uzviknu Rufus. - Sad će početi padati kiša, već je bljesnulo.
- Ali tek u daljini. - Harald je popio svoju čašu prije nego što je izašao.
Vratio se s kutijom koja je bila dovoljno velika da se u njoj prevozi debelo truplo. Stavio
mi ju je pred noge. - Što je to?
- To moraš objasniti - reče Harald Rufusu.
- To je haljina - objasni Rufus.
Zapanjeno sam odmatala papir. Ispod toga je bila kutija plava poput noći na kojoj je
zlatnim slovima pisalo solo donna i još nešto talijanski ili francuski. Otvorila sam kutiju
čudeći se... Bila je crvena. Crvena sa svjetlucajućom plavom nijansom koja je čuvala da
crveno ne bude kričavo i prostački. Izvadila sam je iz svilenog papira plavog poput noći, bila
je dugačka do poda, sa širokom suknjom. I odozgor do visine kukova posvuda optočena
ružama! I na dugim rukavima bile su ruže od svile, pliša, tila, vrlo duhovito iskombinirane.
Osjećala sam se kao velika pobjednica u nekom TV kvizu, mogla sam reći: - Super! Super!
Super!
- Vidjeli smo je na nekoj lutki u izlogu pa je Harald rekao kako je to haljina za tebe, zato
sam ti je htio darovati.
- Ti mi je daruješ? Rufuse! Vrlo je lijepa... samo ne znam kada da je odjenem... nikada
još nisam imala takvu haljinu... mislim dajeto plesna haljina!
- To je poslovna odjeća - reče Harald.
- Poslovna odjeća? - Dekolte je bio do struka, nad grudima tek uska kamuflirana
rastezljiva vrpca sa svilenim volanima s ružom u sredini. Držala sam je pred sobom.
- Nemoguće! - reče Harald. - To je leđni izrez. Zar si mislila da te želimo poslati na
štajgu?
- Aha, tako dakle - Sprijeda je bila skroz zatvorena.
- Harald bi htio da se hotel otvori plesom - reče Rufus.
- A zašto to?
- Zbog zabave - reče Harald. - A sada želim nešto popiti u čast uspješnog svršetka
poslova.
To je oproštajni dar, pomislila sam. Divan oproštajni posjet. Stisnula sam divnu plesnu
haljinu uza se, stisnula sam Rufusa uza se: - Hvala ti! - Pomilovala sam mu obraz, vrat i na
trenutak sam pomislila kako me Rufus poljubio u dlan.
U daljini je zagrmjelo.
 - Želim još ovdje doživjeti nevrijeme - reče Harald. - Ovdje sjedimo tako udobno nakon
što je skinuta plastika s jastuka i čini se da nikome ne smetam.
- Ja ću sada probati haljinu - rekla sam.
- Haljinu ne želim gledati - reče Harald. - Znam da ti pristaje, znam da pristaje ovamo,
radije ću je vidjeti u odgovarajućoj prilici. Sada želim gledati munje i slušati grmljavinu. -
Ulio si je pjenušac.
- Ali ja bih rado vidio haljinu na tebi - reče Rufus. - A zatim bih rado razgovarao s
tobom.
O čemu?
- Vjerojatno o nečemu vrlo nevažnom - reče Harald i zapali novu cigaretu.
Rufus je uzdahnuo. - Haralde, molim te, imamo vremena, zar ne?
Popela sam se liftom da ne gubim vrijeme. No kad sam ušla u svoju sobu, pomislila sam
kako se velika crvena plesna haljina ne može probati u maloj zelenoj radnoj sobi, pa sam
uzela ključ koji sve otvara i otišla hodnikom u sobu br. 19. Soba s ružičasto-crvenim
zidovima, s crvenim ružama na crnom sagu. Čemu imamo uz svaku haljinu odgovarajuću
sobu?!
Jedva sam se prepoznala kad sam se ugledala na vratima ormara sa zrcalima, izgedala
sam kao kita ruža. Haljina je stajala kao salivena. Kroz prikrivenu rastezljivu vrpcu na
leđima nije klizio ušiveni grudnjak, a pristajala je i na bokovima, gdje je počinjala široka
suknja. Posvuda su se kočoperile ruže. Otrčala sam u svoju sobu, uzela crvene visoke cipele,
vratila se u sobu s ružama, obula ih, savršeno, sada je rub suknje završavao za visinu vrška
cipela iznad poda, savršeno, tako neću vući suknju kao stroj za metenje iznad poda.
Bila sam oduševljena svojom slikom u zrcalu. Ta crvena boja uz moju crnu kosu, ta
divna haljina uz tako lijepog muškarca kao što je Rufus... s njim bih plesala valcer na
otvaranju, a dakako i s Haraldom... a onda me opet obuzela tuga zbog rastanka. Zatim sam
opet rekla sama sebi da neću više misliti na sutra, a pogotovo ne na vrijeme za šest tjedana
kad opet budem bila ona odakle sam došla, kad opet budem počinjala od početka. Htjela
sam otjerati tugu iz svoje glave. Pogledala sam se u zrcalo i pomislila: valja živjeti za takve
trenutke, ne smije čovjek misliti na budućnost. Rufus mi je darovao ovu haljinu, Harald ju je
izabrao... to će biti najljepši rastanak u mom životu.
Čula sam telefon u svojoj sobi, zvonio je u 22. Otišla sam prijeko. Bio je to Rufus: - Mogu
li doći gore k tebi? Harald me živcira.
- Naravno, dođi, ja sam u sobi br. 19.
U pozadini sam čula Haralda kako urla: - Trenutak! - Zatim je kroz telefon odjeknula
glazba i začula se po stubištu: If i ‘ts love if i ‘t really is it’s there in his kiss...
Rufus reče: - Kao što Čuješ, tu se ne može govoriti, idem gore.

Čekala sam Rufusa na balkonu.

- Kako si lijepa, Viola - reče on.
- A tek ti, Rufuse - rekoh i nasmijah se. - Kako to da si se danas odvojio od svoje brade?
- Harald je rekao, dao mi je dobar savjet, ali to je zapravo bila zapovijed. Rekao je kako
je krajnje vrijeme. Rekao je kako djelujem na tebe previše nestrastveno.
 Rufus je stajao preko puta mene, naslonjen na drugu stranu balkona. Uopće više nije
izgledao nestrastveno otkada mu je lice bilo takoreći dostupno javnosti. Izgledao je kao da
je posve sposoban za strast, a izgledao je i pomalo patnički. Rufus reče: - Srce mi puca kada
pomislim da odlaziš.
- Nemoj misliti na to - i tu sam slagala: - Ni ja ne mislim na to.
- No ja ne mogu drukčije misliti. - I on pogne glavu, dođe na moju stranu balkona i
zagrli me. I zdrobi ruže na mojoj haljini. Ali rekla sam sama sebi: zaboravi ruže. Treba ih
samo držati iznad vodene pare, pa će se ispraviti. Htjela sam samo misliti na Rufusa i na
sadašnje vrijeme.
Iz predvorja je dopirala glazba: ...squeeze him
and find out what you want to knohohow... if it’s love if it really is...
Rufus me pustio: - Trenutak, samo da zatvorim vrata.
Glazba nije posve utihnula, no bila je manje prodorna. Rufus se vratio na balkon
postavivši se ponovno dva metra od mene na drugu stranu. - Viola, odlučila si vratiti se.
Imaš pravo, ne možeš ovdje ostati kao sobarica. To nije neka perspektiva. Ali ja ne bih htio
da ti odeš. -
Zagrmjelo je. - Dakle, moram napokon postati jasan, pa makar time ulazim u rizik da
me odbiješ. Htio sam te upitati želiš li ostati, pa sam te zato htio pitati... - Grmjelo je, Rufus
pogleda prema nebu. - ... sada bi ipak napokon mogle sijevati munje.
I ja sam pogledala prema nebu. Ne, nije bljesnule Jedan se oblak razderao prolazeći uz
gotovo pun mjesec. Nisam disala, uplašeno sam zadržala dah. Jesam li imala odgovor na
njegovo pitanje?
- Viola, bi li htjela postati mojom direktoricom?
- Tvojom direktoricom? Pa kako ti je to palo na pamet?
- Neću moći bez tebe. Ne želim to raditi bez tebe. Bljesnulo je.
- Napokon - reče Rufus - napokon prava atmosfera za moja priznanja. Viola, moram ti
priznati dvije stvari. - Progutao je.
I ja sam progutala. Dva priznanja?
- Prvo, Viola, ja sam slijep na boje.
- Ti si slijep na boje?!
- Prilično sam slijep na zeleno. Mogu ti pokazati liječničku potvrdu.
- A što to znači?
- Često ne mogu razlikovati zeleno od crvenoga ili smeđega ili sivoga, ali nije to tako
loše, ja time dobro prolazim kroz život, nisam invalid. Molim te, nemoj me sada pitati poput
ostalih, smijem li uopće voziti auto. Naravno da smijem, ja znam da je crveno svjetlo na
semaforu uvijek gore. To nije problem. Ali budem li dalje sam vodio hotel, izgledat će
uskoro opet kao i prije. Ti si unijela ovamo stil koji oduševljava mene, koji oduševljava sve.
Uvijek sam se divio ljudima tvoga ukusa, ne samo zbog svoje nesposobnosti... - Opet je
bljesnulo. Rufus je prestao govoriti. Zagrmjelo je. - Ah, nema nikakva smisla govoriti okolo
naokolo... od one večeri kad smo se upoznali, nadao sam se da ću jednoga dana, kada
između tebe i tog Benedikta bude sve svršeno, imati šanse kod tebe...
 - Kako si samo mogao tada misliti da bi između mene i Benedikta moglo biti sve
gotovo?
- Bila je to slutnja od početka. Nekako me dirnulo kad sam tebe vidio u tvom trošnom
kaputu a njega u velikom BMW-u, pa kada si počela spremati kod nas, sve sam više
pomišljao...
- Ako si doista slijep na boje, kako si onda mogao vidjeti da je moj kaput trošan?
- Kod plave boje nemam problema. A osim toga: katkad se stvari vide jasnije kad se ne
gleda tako šareno.
Glasno sam se nasmijala: - Ti si slijep na boje! Koje je boje tvoje donje rublje?
Rufus se malo zacrvenio, to se moglo primijetiti čak i na mračnom balkonu, uplašeno je
opipavao svoje hlače od smokinga i provjeravao je li patent-zatvarač otvoren. I ja sam
pocrvenjela, nisam mogla u toj situaciji pitati Rufusa za njegove gaće. To mi je tek tako
izletjelo, jednostavno tako, jer se s Rufusom moglo o svemu razgovarati. - Kako ti je to palo
na pamet? - pitao je Rufus kad se uvjerio da mu hlače nisu otvorene.
- Vidjela sam jednom tvoje gaće u tvojoj kuhinji, bile su ružičasto sive, pa sam se tada
pitala zašto neki muškarac dobrovoljno nosi takve gaće.
- Ružičasto-sive? Ja sam mislio da su svijetlozelene. Prodavačica je rekla kako je to vrlo
lijepa zelena boja jabuke. Vjerojatno sam ih prao s nečim smeđim, što sam smatrao zelenim
pa su se obojile. - Rufus se odmaknuo jedan korak od svoje balkonske rešetke. - Bi li mogla
podnijeti da živiš s nekim tko je slijep na boje?
- Ah, Rufuse - ja sam ga zagrlila. - Nema veze što si slijep na boje!
- Hoćeš li ostati kod mene? - Da.
Da, odlučila sam. Rufusu trebam. A meni treba muškarac poput Rufusa. Za njega nisam
bila samo prečka na njegovoj ljestvici napredovanja niti sam mu odgovarala kao pomoćna
muza, Rufus je mene htio kao direktoricu, Rufus je htio surađivati sa mnom... - Da, ostajem
kod tebe.
- Je li to istina? Jest.
Ruže su na luksuznoj haljini škripale dok me Rufus grlio. Dok sam ja njega grlila. Sve je
to svejedno, a svejedno je i ono što on još mora priznati, ostajem kod njega. U mojoj su se
glavi vrtjeli planovi o budućnosti i ja sam mu prišapnula u uho: - Ne moram zarađivati
pretjerano mnogo novca, želim samo da nikada više ne budem ovisna o svom ocu. A ako se
gospođa Schnappensiep ne slaže da mene plaća kao drugu direktoricu, onda ću pokušati
samostalno raditi ovdje. Ako mi ti budeš pritom pomagao, uspjet ću. - Da, Rufus će mi
pritom pomoći.
Rufus je zdrobio još nekoliko ruža. - Ne moraš se odmah odlučiti, ali ja ti mogu ponuditi
dvije mogućnosti: ili ćeš ubuduće zarađivati kao direktorica toliko kao do sada, ili ćemo
raditi pola-pola. To bi u sljedećih nekoliko godina moglo biti nešto manje od onoga što sada
zarađuješ, ali na dugi rok bilo bi bolje za tebe.
- Jesi li možda već razgovarao s Bärbel Schnappensiep o tome?
- Jesam - Rufus opet pogleda prema nebu. - Čim opet bljesne, priznat ću ti drugu
strašnu stvar. Ali dok ne bljesne... - Poljubio me. Ja sam poljubila njega. Ruže su zaškripale.
Uplašio nas je novi val grmljavine.
 - Sada smo propustili munju - reče Rufus. A zatim je prošaputao: - Moram ti priznati,
Viola, da sam ja vlasnik ovog hotela.
Njegove su usne još bile na mojima kad sam uzviknula: - TI!?
- Ja. Bärbel Schnappensiep je moja sestra. Znaš, ja sam se sve vrijeme čudio što ti to nisi
opazila. Ali htio sam to zatajiti i pred tobom, ti si imala druge brige, zato to nisi opazila.
Bärbel i ja smo naslijedili hotel od naših roditelja, takvi su hoteli uvijek obiteljski pogoni.
Drukčije to ne ide. I ja to neću ni ubuduće sam voditi, inače ću ga radije dati u najam, otići
odavde i raditi nešto posve drugo. Kod Münchena ima vrlo važnih kamenoloma s
vapnenačkim pločama, možda još nađem fosil stoljeća...
- Tebi pripada polovica hotela?!
- Ne. Ja sam uz pomoć Tanje i banaka otkupio od Bärbel njezinu polovicu. Kad je Bärbel
vidjela Benediktov predračun troškova, ona je kapitulirala.
- Zašto mi to nisi nikada rekao?
- Jer sam se bojao da ćeš u meni gledati samo vlasnika hotela. I misliti kako sam bogat.
- Ako hotel pripada tebi, onda si bogat! - Buljila sam u Rufusa, tog nevjerojatnog
čovjeka u smokingu, koji mi je darovao ovu fantastičnu večernju haljinu s kojom sam stajala
u toj noći gotovo punog mjeseca, okružena grmljavinom i munjama, na tom predivnom
balkonu. - Sve je to samo kičast san.
- Mogu ti dokazati da nije kičast san. - Kako?
Bljesnula je munja, zagnnjelo je, pogodila me prva kap kiše.
- Mogu ti dati računalni ispis kao dokaz... Sijevalo je kao ludo.
- ... Viola, ja imam više od milijun maraka duga.
- Ozbiljno?
- Ti znaš koliko je stajala adaptacija. Bärbel je, doduše, iz obiteljskih obzira tražila
manje nego obično, ali ne premalo.
- Ti imaš milijun maraka duga? - I više.
- Milijun maraka duga - nasmijala sam se i zagrlila ga. - Ali, Rufuse, nije to ništa!
Odjednom je počelo lijevati kao iz kabla. Pobjegli smo u sobu. Tada su konačno sve
ruže bile zdrobljene.
 98. POGLAVLJE

Padalo je i padalo. U jednom je trenutku prošao neki auto iz kojeg se čuo stereo:
... Does he love me? I want to know!
How can I tell, if he loves me so?
If you want to know, if he loves you so...
It’s in his kiss!
That’s where it is...

Harald je ponio svoju glazbu.

I to je bilo doista tako. A kod Rufusa je bilo drukčije... nikakva plašljiva ekstaza. Nikakva
kaotična podređenost. Bili smo cijelu vječnost udaljeni od sljedeće katastrofe.
Rufus je znao što čini. Nije bio ljigavo obazriv. Nije ni govorio “Dobra si u krevetu”,
kako to uvijek govore ljudi na televiziji i u romanima. Rufus je rekao: - Volim te. Odsad
ćemo uvijek spavati u ovoj sobi.
A ja sam rekla: - Ljubim te. Bez obzira na to gdje ćemo spavati. Zapravo, bilo je to
previše sreće. Ali tko bi rekao: “Neću više, to je previše sreće?”
 99. POGLAVLJE

Naša je okolina reagirala potpuno neiznenađeno. Kad je Rufus priopćio Hedderichu da

sam ostala sačuvana za hotel Harmonie kao direktorica odgovorna za ljepotu hotela,
dobrobit osoblja i za njegovu osobnu sreću, gospođa Hedderich je samo rekla: - Napokon.
Otac je također rekao: - Napokon! Sreća na cijeloj crti! - Činio se tako iznenađenim da je
odmah, kao da je to već davno planirao, ispričao kako će sada iznajmiti nekoj studentici
stan koji je Annabell napustila, a kojije bio rezerviran za mene. Zatim je obećao da neće
odati Annabell ni riječi o plesu u povodu otvaranja, jer je Annabell slično da dojuri ovamo
sa Solveig i Solveiginim novim životnim drugom, malim tiraninom, pravničkim sinom. I moj
je otac smatrao kako je ples i bez dječje galame dovoljno uzbudljiv. Iako se Solveig u
društvu malog tiranina, pravničkog sina, razvila od hijene u ovcu. Otac je razgovarao i s
Rufusom, a Rufus se nasmijao i rekao mom ocu: - Nama svima trebaju prijatelji da bismo
preživjeli. I: Da, to je više od poslovne veze, ne, mnogo više.
Gospođa Schnappensiep je donijela svežanj klimavih orhideja, što je ona jednoznačno
smatrala vrhuncem ekskluzivnosti, kako bi mi čestitala na mojim novim zadacima i Rufusu
na njegovu novom izgledu i odjeći. - Napokon! Napokon! - uzviknula je kao da je njezin
život jedno jedino čekanje da se to dogodi. To što će se za ponovno otvaranje održati ples
oduševljavalo ju je još više od završenog stropa s oblacima i staze lavova zajedno. Morala je
iznova kombinirati svoje pridjeve oduševljenja: - Božanstveno i predivno! Čudesno i
fantastično!
Kad je Tanja rekla:- Pa napokon - to je značilo nedvojbeno: - Znala sam ja to odmah.
Michael iz Metropole je rekao: - Napokon sam se riješio svoje priče s tečaja kuhanja
koja ima “ljudski pristup”. Napokon odgovara moj naslov: “Kriv je samo mramorni kolač”.
- Zar baš mora to biti - upita Rufus.
- Svakako. Ili ću to uzeti kao naslov za priču s tečaja kuhanja ili za izvještaj o otvaranju
hotela. Moram vidjeti gdje bolje odgovara.
- Baš smo znatiželjni - reče Rufus.
- Svakako - reče Michael.
Samo Elisabeth nije s time računala, no sabrala se i rekla: - Zar ne želiš više biti
arhitektica interijera?
- Hoću. Ovdje ima još toliko posla. A ja bih htjela ostati uz Rufusa. A i sve ostalo što se
ovdje može raditi također me raduje. A ako jednom u hotelu ne bude više dovoljno posla za
mene, onda će mi Rufus pomoći da ovdje nešto počnem raditi u svojoj struci.
- Shvaćam - reče Elisabeth. - Morala bih lagati kad bih rekla da to ne razumijem. Čini se
kako je Rufus ljubazan čovjek. Dakle, rezerviraj nam za otvaranje najljepšu sobu i sjeti se:
nije nužno da bude s uzorkom cvjetića na tapetama.

Kao što su brzo prolazile noći, tako su brzo prolazili i dani do otvaranja. Ja, nova
direktorica, zaposlila sam još jednu sobaricu, gospođu Kroheinrichsen-Claussen.
Od početka listopada počeli smo iznajmljivati sobe, htjeli smo se polako ponovno
naviknuti na normalni pogon, no uskoro smo imali više posla nego prije u najbolje doba.
Krajem listopada imali smo popunjenost od 45 posto, u istom mjesecu prošle godine samo
25 posto, izračunao je Rufus. I svakog dana dobivali smo nove rezervacije. - Svaki
zadovoljan gost dovodi novog zadovoljnog gosta; svaki nezadovoljan gost čini dvadeset
drugih nezadovoljnima - rekao je Rufus. - To je stara hotelska mudrost. A mi nismo imali
nezadovoljnih gostiju.
Početkom listopada odlučili smo i da blagovaonicu od studenoga damo u najam kao
kavanu s restoranom. Samo zajutrak za hotelske goste bit će ubuduće pripreman pod
budnom organizacijom gospođe Hedderich. Sve ostalo je previše za nju i za nas. Preko
oglasa našli smo nekog častohlepnog austrijskog kuhara, Alfreda D., on ima hotelsko
iskustvo i ekipu od četvero također austrijskih prijatelja, Thomasa i Marianne M., Brigitte i
Gerde, s kojima želi voditi kavanu i restoran. Alfred je smatrao kako hotel ima feudalni sjaj,
pa se on kao Austrijanac osjeća ovdje kao kod kuće, a šezdeset sjedećih mjesta u
blagovaonici, odnosno restoranu upravo su ono pravo. On planira skupu kuhinju za
sladokusce, a ne lokal za mase. Složili smo se. Rufus je napravio s njim ugovor o zakupu uz
vrlo povoljne uvjete, najprije ograničeno na godinu dana, a onda će se vidjeti dalje. Mi se
moramo brinuti za opremu, čistoću restorana i reklamu. Jasno je da restoran ne može
živjeti samo od hotelskih gostiju, mora biti općenito poznat. Alfred će se morati pobrinuti
za to da se svatko tko je jednom kod njih jeo želi vratiti. Alfred je vrlo optimističan: -
Nezadovoljne goste si jednostavno ne možemo priuštiti.
Bärbel Schnappensiep, koja mi, otkad smo prešli na ti, rado daje majčinske savjete,
preporučila mi je zdušno da na pozivnicama za bal napišem “tamno odijelo ili smoking”,
inače bi možda na opći užas netko od gospode mogao doći u trapericama, a to ne bi uopće
pristajalo uz moju apsolutno dražesnu haljinu. Ona je sama htjela nositi predivnu dugačku
zimsku večernju dirndrlicu koju je kupila kod Harrodsa u Londonu. Ma kako izgledala
zimska večernja dimdrlica iz Londona, uz to ne bi pristajao gospodin u trapericama. Bilo bi
dovoljno, objasnila je Bärbel, napisati “tamno odijelo ili smoking”, jer dame bi time
automatski znale da je za njih u najmanju ruku potrebna pristojna koktel-haljina, ali da je
moguća i plesna haljina. - Dobro - rekla sam.
Nakon dva dana nazvala je opet i preporučila da se na pozivnice ne napiše MVO, što bi
bila otmjena kratica za “Molimo Vaš odgovor”, već “RS VP”, što je još otmjenije, mnogo
internacionalnije i znači répondez s’il vous plait. To nismo učinili. Rufus je to smatrao suviše
glupim. Na pozivnicama je pisalo: “Molimo skori odgovor”.
Većina odgovora stigla je odmah, telefonski, Waltraud pita smije li povesti sa sobom još
dvoje ljudi zaduženih za odnose s javnošću iz Sothebyja, to su važni ljudi koji također žele
smjestiti internacionalne stranke u neki lijep hotel. Ništa radije nego to.
Tanja bi osim Detlefa povela i svog draguljara Wemera. Rado. Werner bi htio postati
naš takozvani hotelski i dvorski draguljar, kaže on, i drugo, povesti sa sobom svoju novu
pratilju. Smije.
Gospođa Masur je nazvala i rekla da je čula od Bärbel da se događaj priprema pa bi
zbog zabave htjela doći na bal i to sa svojom prijateljicom koja iz zabave želi upoznati
gospodina Lehmanna. Gospođa Masur će se sama pobrinuti i naručiti gospodina Lehmanna.
Htjela bi prenoćiti u hotelu, želi sobu s francuskim krevetom, za sebe i svoju prijateljicu,
dakako ne za gospodina Lehmanna, ali Bärbel Schnappensiep ne bi to smjela saznati,
zapravo nikako ne bi smjela. Od Bärbelina konzervativna morala trebalo bi kriti te
spoznaje.
Budući da želimo zamoliti sve goste koji ovdje noće da onu večer kad je bal dopuste da
se razgledaju njihove sobe, teško će se moći prikriti ako gospođa Masur bude dijelila
francuski krevet sa svojom prijateljicom umjesto s gospodinom Lehmannom. Dali smo
gospođi Masur i njezinoj prijateljici dvije susjedne sobe. - Time se službeno čuva diskrecija,
odnosno moral - reče Rufus. One dobivaju sobe br. 15 i 16, dvije sobe u kojima vise slike iz
galerije ljepotica, to će im se svidjeti.
Za Elisabeth i Petera rezervirala sam najprije na prvom katu sobu sa žutim tapetama
od moarea, sobu u kojoj ništa nema uzorak, koja je efektna samo zbog kontrasta žuto-
bijelo-cmo, ali onda sam, protivno Elisabethinoj želji, odlučila dati joj seljačku sobu br. 8.
Elisabeth mora jednom doživjeti kako je lijepo probuditi se između kitica cvijeća na
tapetama. Moji roditelji dobivaju sobu s najljepšim slikama gmazova. Vrijeme je da moj otac
proširi znanje o gmazovima. Inače nitko neće ovdje prenoćiti, za onaj vikend kad je
predviđeno otvaranje nismo primali rezervacije. Osim toga, Walkwoman je dobila zadatak
da sve sobe diskretno zaključa nakon općeg razgledavanja. Rufus ne želi drugo jutro nakon
plesa pretraživati sve hotelske krevete ne bi li našao nepozvane šampanjske leševe.

Poslali smo i pozive društvenim rubrikama svih novina i časopisa u okolici. Što se više
bude pisalo o otvaranju, to bolje. Dodatni poticaj je izložba slika Haralda Sommerhaltera. I
doista se odmah najavilo petero novinara. Naručili smo i fotografa koji treba fotografirati
sve goste.
Što je još nedostajalo? Predlošci za prospekt su gotovi, Rufus je napravio novi cjenik,
njega treba posebno priložiti prospektu, svi su tekstovi napisani na njemačkom i
engleskom, ali predloške ne možemo odnijeti u tiskaru, jer nedostaje fotografija pročelja s
novim natpisom HOTEL HARMONIE. Slova su već davno trebala biti gotova. Iz dana u dan to
očekujemo. Umjetnički bravar je neki nemoguć tip. Rufusu ga je preporučio neki drugi
obrtnik kao majstora svoga zanata koji radi sporo, ali pažljivo. Do sada je radio samo sporo,
ako je uopće radio.
Umjetnički bravar ima automatsku sekretaricu, no nikada ne naziva. Treba ići tamo.
Kad sam došla prvi put kako bih uljudno osobno pitala kada će eventualno biti konačno
gotova slova, bila su mu gotova samo slova H, O, T i E. Sva još nisu bila ni pozlaćena. Rekao
je da sada radi prvo R, jer R je najteže. - Shvaćate li što mislim? - reče on.
- Da - rekoh strpljivo.
- Teže od R samo je B, koje ima dvije obline. Dvostruko je teže od R, jer je gornja oblina
pri toj vrsti pisma posve drukčija od donje. To je kao kod žene. - Mjerkao me - kod vas to
nije tako, ali kod mnogih žena je gornja oblina sprijeda manja od donje obline straga. Ima i
žena kod kojih su obje obline sprijeda, ali to onda nije tako lijepo kao kod B.
Odlučila sam ignorirati njegovo blebetanje o ženama. Bio je veoma glup. Činilo mi se
kao da moram igrati u nekoj emisiji za malu djecu pa mi neko glupavo plišano čudovište
tumači razliku između slova R i B. -
Meni ne treba B - rekla sam poput plišana čudovišta svjesna potrebe za štednjom.
- Ni slovo S nije jednostavno - reče on.
 Mislila sam da sam poludjela. - Meni ne treba ni S!
- Haha, nasmijat ćete se, baš to je prije govorio i moj sin. On je sva slova S slikao
naopako kao u zrcalu. Dok je još bio dijete, dakako.
Prisiljavala sam se da se nasmiješim.
- Znate li priču o Karlu Valentinu? O čovjeku koji je išao pekaru...
- Da - odmah sam ga prekinula. - Dugo sam živjela u Münchenu, a Karl Valentin je bio iz
Münchena, zato...
- Pazite, jedan muškarac odlazi pekaru i naručuje B. Nije rekao točno kakav B želi, samo
da bude od tijesta za perece jer ga naručuje kod pekara.
- Poznajem povijest.
- A budući da čovjek uopće nije rekao koliko oblina želi u slovu B - i pri tom je idiot od
umjetničkog bravara motao svoje prljave ruke pred grudima da bi naznačio oblinu; bilo bi
sasvim dovoljno da je to pokazao na svom debelom trbuhu - pekar je napravio samo jednu
oblinu na slovu B, naime malo b. Kad je kupac vidio b, rekao je da to neće kupiti jer je htio
veliko B s dvije obline.
Da - rekla sam.
- Dakle, pekar je morao ispeći još jedno B, ali to je bilo opet nekako pogrešno...
- Da.
- A pekar, koji je ipak samo mali zanatlija koji ne mora plesati kako njegovi kupci
sviraju, napravio je još jedno B, veliko B.
- Da, s dvije obline.
- A znate li što je rekao kupac? Da.
- Dakle, pekar je pitao, kad je kupac napokon bio zadovoljan: “Molim lijepo, gospodine,
smijem li vam ga sada upakirati?” A na to će kupac: “Nije potrebno, pojest ću ga odmah!”
Ja sam samo kimala.
- Ako ste vi iz Münchena, onda sigurno poznajete tu priču.
- Kada će natpis biti gotov?
- Teško je reći-reče on razmišljajući. - Znate, ja imam još kupaca. Pitajte opet drugi
tjedan.
Rufus je rekao neka se prestanem ljutiti na tog idiota. Ali otišla sam za tjedan dana opet
tamo. I što je rekao?
- Nisam gotov. Morao sam početi iznova.
- A zašto? Što to znači?
Zahihotao je: - Počeo sam od početka i već sam završio cijeli hotel. L je išlo brzo. Tako
je to uvijek kod L. Haha.
Budući da se ja nisam smijala, rekao je neka ne gledam tako frustrirano, završio je
dodatno jedno A i drugo E i R.
- O slovu R smo već razgovarali - rekoh ledeno. - Imate li M? Zabuljio se u mene: - M?
Ne. Vi kao laik zamišljate to previse jednostavno. Takav M mora imati prave proporcije, to
mora izgledati kao dobra viseća prsa, dobra viseća prsa, dakako...
 - Ne budete li gotovi za tri dana, možete sva svoja glupa slova zadržati za sebe - rekla
sam taman j oš društveno prihvatlj ivom glasnoćom i otišla bez pozdrava.
Taj je majstor bio vrhunac! - Nijedna žena ne bi se usudila lupetati takve gluposti o
muškarcima - rekla sam Rufusu. - Ne idem više tom idiotu. Ako se stvari ne isporuče za tri
dana, naručit ćemo to gdje drugdje. A za otvaranje ću naslikati ime hotela disperzijskom
bojom na tkaninu, razapet ćemo je kao transparent iznad ulaza, to izgleda duhovito, glavno
da ljudi znaju gdje je hotel dok ne dobijemo štogod bolje. A za prospekt ćemo uzeti neku od
mojih fotografija bez imena hotela, ime dovoljno jasno piše u prospektu.
- Veličanstveno - reče Rufus - Trebali smo se već prije toga sjetiti i sada se više nećemo
živcirati zbog tog bravara.
Točno. Učinit ćemo suprotno od živciranja.

Sve je bilo sjajno. Pod je u predvorju bilo ulašten do visokog sjaja, čaše i pribor za jelo
također.
Rufus je imao u planu da održi govor pri otvaranju i stalno je pravio bilješke kome sve
treba na čemu zahvaliti.
Zgužvane ruže na mojoj plesnoj haljini revitalizirane su komad po komad u čistionici
pod parom.

U ponedjeljak u tjednu u kojem je bilo otvaranje obješene su Haraldove slike pod

nadzorom stručnjaka za vješanje slika. Oni su postavili i svjetiljke za slike, svaku povezavši
s nekim rafiniranim malenim alarmnim uređajem.
Tog dana riješili smo i za sva vremena problem rasvjete oblaka koji se Haraldu činio
uvijek malo mračnim, a meni uvijek malo preskromnim. Stručnjaci Sothebyja ispitali su
staru kuku na stropu. Stabilna je. I vodovi su nedirnuti. A navečer je kucnuo čas: ispod
oblaka svijetlile su u tri kala trideset dvije žarulje, trideset dva zlatna zmaja i staklene
munje i šesnaest poput zvijezda brušenih kristalnih lanaca koji su držali zlatno sunce s
azurno plavom porculanskom kuglom. I Činilo se kao da odsad na oblake i na nas sija samo
sunce.
Rufus me poljubio pod našim lusterom: - Hvala ti.
Ja sam poljubila Rufusa pod našim lusterom: - Sada je napokon sve na svom mjestu.
 100. POGLAVLJE

Vrijeme za naš ples nije moglo biti bolje. Grmjelo je i lijevalo, ali našim je predvorjem
odisalo proljeće, ljeto sve do najgomjih katova. Ujutro smo ispraznili sobu s ružama, sve
sam zatvorila u ormar, presvukla krevet posve novom, ružičasto-crvenom posteljinom, pa
je izgledala nevinije od djevice. Nitko ne mora znati da je soba s ružama soba u kojoj
provodimo svoje noći.
U podne, već poslije dvanaest, stigli su kao prvi gosti gospođa Masur i njezina
prijateljica. Gospođa Masur je kimnula Rufusu i pitala ga gdje je gospodin Berger. Nije ga
prepoznala! Prijateljica gospođe Masur zove se Annette, ima crvene uvojke poput vadičepa,
i njoj je četrdesetak godina, ali izgleda mlađe jer se stalno cereka. No ljubazno su nas ubrzo
pustili nasamo, jer da sigurno imamo mnogo posla. O da, imamo. Morali smo pričvrstiti
dugački bijeli transparent na koji smo napisali crnim, pedeset centimetara visokim slovima
HOTEL HARMONIE na balkon na prvom katu. Naravno da idiotski bravar nije isporučio
slova. Ali bez obzira na to što taj natpis na tkanini nije bio za sva vremena, izgledao je vrlo
dobro, a malo improvizacije ide uz otvaranje.
Jedva što smo završili, stigli su moji roditelji. - Je li to možda tvoj luster?! - uzviknula je
majka. Zatim je neprekidno ponavljala: - To ne bih pomislila.
Radije nisam htjela znati što je mislila. Moj je otac bio odmah oduševljen Rufusom.
Majka se pravila kao da je Rufus sledeća prolazna pojava u mom životu. Možda je htjela
iskušati i njegove živce. U svakom slučaju, nije se uopće zanimala za njega, već je počela
oduševljeno pripovijedati o svojoj dražesno živahnoj unučici Solveig, jer da bismo mi svi
mogli još toliko toga naučiti od Solveig, npr. što je slobodan razvoj osobnosti. Dok je još
imala hrabrosti oduševljavati se time kako je Solveig užasno kreativna i kako je šteta što je
kreativnost kod nas odraslih tako zakržljala, umalo nisam eksplodirala. Srećom, stigli su
Thomas i Marianne iz Alfredove ekipe, koji su željeli znati što se sada treba aranžirati u
predvorju. Tada je tek majka shvatila da imamo i drugih poslova.
Ispod lustera je trebalo prostrijeti sag gospođe Future, a na njega postaviti stari okrugli
stol, zatim prostrijeti plavi stolnjak s naborima, na njemu metar visoke crvene ruže koje su
od jučer stajale na recepciji. Danas su ruže bile ljepše nego jučer, rascvjetale su se. Pitala
sam Rufusa ne smatra li i crvene ruže kao središnju cvjetnu dekoraciju najljepšom, a Rufus
je rekao: - Da, crvene ruže kao na tvojoj haljini.
- Ukus ti postaje svakog dana sve boji - nasmijala sam se, naručila sam taj cvjetni
aranžman da bude od triju različitih vrsta ruža. Samo jedna sorta bila bi previše
malograđanski. Osim toga, ni ruže na mojoj haljini nisu sve iste.
Stol sa stolnjakom bio je spreman u portirnici. Tu je bio i sag gospođe Future. Ne, nije
bio. Rufus je rekao kako ga je posljednji put vidio u blagovaonici. Gospodin Hedderich ga
navodno još nikada nije vidio, što je bilo nemoguće. Nije bio ni u jednom kuhinjskom
ormaru. Je li ga ukrao neki majstor? Ili neki gost? Je li ga gospodin Hedderich zabunom
bacio u kontejner za smeće? Ili je na ovom sagu vidovnjakinje ipak ležalo prokletstvo? Još
smo se bavili time da raščlanimo sve mogućnosti i nemogućnosti kadli naiđe taksi:
Elisabeth i Peter.
 - Gdje sam ja to? U kojem stoljeću? - uzviknu Elisabeth kad je vidjela oblake, slike i sve
ostalo.
- Kakvo ludilo! - Peter se divio lusteru baš kao i posljednji put. Problem nestalog saga
nije ih zanimao. Elisabeth je čak rekla: -
Budi sretna što ga nema. Iskreno rečeno: oblaci, luster, aranžman s ružama, nabrani
stolnjak, dosta je. Tu je možda imala pravo.
A Peter je rekao: - Da je na sagu počivalo prokletstvo, ne bi ovo tu tako ispalo. To će ti
potvrditi svaki dobar vidovnjak.
- Točno - reče Rufus. - Normalno je da nešto krene po zlu. - Zatim je Rufus opet trebao
nazvati tiskaru. On je već imao stavku pri kojoj je sve išlo po zlu: hotelski prospekt.
Navodno se stroj koji previja prospekte pokvario. Navodno je samo radi nas popravljen,
navodno bi prospekti trebali biti isporučeni još danas. Ali kada? To je ono što je živciralo
Rufusa.
- Meni on izgleda kao vlasnik hotela - prišapnula mi je Elisabeth - ali uopće ne izgleda
kao da je slijep na boje.

Morala sam zaboraviti sag, morala sam posljednji put proći s Alfredom sinopsis večeri.
U sedam počinje svečanost. Posebno smo tiskali na pozivnicama “Molimo da budete
točni” kako ne bismo cijelu večer morali stajati u predvorju da pozdravimo još kakvog
zakasnjelog gosta. Do osam ljudi će se muvati predvorjem, piti pravi šampanjac i
bezalkoholna pića, a posvuda će stajati pladnje vi s kanape sendvičima da nitko ne mora
gladan lutati. Dakle, do osam bismo pozdravili goste, gosti bi trebali međusobno
razgovarati, diviti se slikama, fotografirati se. U osam Rufus želi održati govor. Na kraju
treba pokazati sve sobe, to će trajati otprilike do devet, zatim bi Alfred poslužio juhu kod
bifea, ostale tople sirnice i goleme količine narezaka. Desert tek oko jedanaest. Budući da će
doći više gostiju nego što ima sjedećih mjesta u blagovaonici, u predvorju će se postaviti
dodatni stolovi da nitko ne treba balansirati svojim tanjurom po večernjoj haljini.
A u deset vrhunac večeri, barem za Rufusa i mene. Nas dvoje ćemo otvoriti ples. Pravim
valcerom.
Vježbali smo dolje u predvorju, gore u hodniku, navečer u svojoj sobi. Mogli smo
zajedno plesati valcer, kao da nam je prirođeno plesanje valcera. Ne, to nije bio valcer “Na
lijepom plavom Dunavu” kojim ćemo otvoriti ples. Kaseta će se tek kasnije reproducirati,
jednom za Haralda i zatim još jednom, jer je tako lijepo, za ljubav našim Austrijancima,
Alfredu i ekipi. Rufus i ja ćemo najprije otplesati čudesni valcer pod imenom “Čudesan” što
ga pjeva Zarah Leander. To je bilo prigodno, jer je sve bilo tako čudesno. A Zarah pjeva
miješajući engleski i njemački:
Wunderbar! Wunderbar! What a perfect night for love
... baš je smiješno što ona pjeva i:
There’s not a single cloud above!
... To bismo pjevali ispod oblaka. Taj je valcer bila Bärbelina ideja, ona nam je donijela
ploču i mi smo bili odmah oduševljeni. Sve je bilo isplanirano, sve je bilo spremno, morali
smo se samo još presvući, što bi sada moglo poći po zlu?
 Unatoč tomu drhtala sam od uzbuđenja kad sam ponovno vidjela Rufusa u njegovu
smokingu i u bijeloj bluzi s gajtanima te s leptiricom i smiješkom.

Zatim smo stajali od tri četvrt sedam dolje u predvorju, ja u haljini s ružama, iza mene
kita ruža, iznad mene luster, uz mene Rufus. Što bi sada još krenulo po zlu?
Čaše za šampanjac bile su napunjene. Iz kuhinje je stigla Walkwoman, nosila je crnu
plišanu haljinu i šaljivu bijelu pregaču, a zbog proslave tog dana nije nosila walkman, tako
da sam se prvi put nakon dugo vremena sjetila da se ona zapravo zove Carmen. Donijela je
veliki pladanj prepun kanapea pokazujući radosno na komade piletine posipane
komadićima badema: - Ovi su najbolji. Ploškice lososa su također dobre, ali valja pripaziti
jer zrnca kavijara lako skliznu. Ah, uostalom - rekla je tada - dok ste bili gore, neki je vozač
dovezao prospekte. Stoje iza recepcije.
Htjela sam još na brzinu rastvoriti prospekte, ali Rufus je rekao kako ih želi dati
gostima tek na kraju večeri kao suvenir. Da, to je bilo bolje.
- Uf - reče Rufus - sada doista više ništa ne može krenuti po zlu. Točno u sedam
zaustavio se neki kamiončić pred vratima. To su bili majstori, točni kao rijetko kada. U
kamiončiću je bio dar za Rufusa, njihova nalogodavca. Bila je to kada napunjena komadima
leda i pivskim bocama, uz to i nekoliko boca vina. Ali kada je bila svakako glavni dar. Ona je
antikni, besprijekorno sačuvani primjerak rijetke ljepote. Visoke noge oblikovane su poput
morskih konja, a rub kade izrađen je poput vjenčića od školjaka. Nikada još nisam vidjela
tako lijepu kadu! Uz to mjedena garnitura koja sjaji poput zlata s tušem koji leži na vilici
poput antiknog telefona. Naglasili su kako su kadu otkupili od nekog umirovljenog trgovca
sanitarijama kako bi odagnali sumnju da su je dobili besplatno od bivšeg vlasnika kao robu
za otpad. Preporučili su Rufusu neka ljeti stavi kadu na terasu kao hladnjak za piće. - To je
sada in - objasni jedan od njih. - Ili možete zasaditi cvijeće u kadu pa ćete ga zalijevati tušem
- predloži drugi.
- Stavit ćemo je na tavan - šapnula sam Rufusu pošto je on ljubazno zahvalio na daru - i
to kao kadu.
Došlo je već dvadeset, trideset, četrdeset gostiju. Rukovali smo se kao na tekućoj vrpci,
upoznavali međusobno goste, zahvaljivali na komplimentima o hotelu, o mojoj haljini...
Rufusa je živcirao neki novinar koji je došao iz jednog malog mjesečnika, ali odmahje htio
saznati koliko je stajalo preuređenje i kojoj se ciljnoj skupini Rufus želi obratiti ovim
hotelom. Zašto su na slikama posvuda naslikani klipovi preko lica? Je li mramor na
zidovima pravi? Želi li Rufus reklamu u njegovu časopisu? Rufus mu je rekao da se strpi, da
će poslije dosta o tome govoriti te ga je ostavio stajati kako bi poželio dobrodošlicu
Waltraud i njezinoj dvorskoj sviti.
Waltraud je nosila usku večernju haljinu boje šampanjca optočenu biserima. Izgledala
je poput Haraldove slike, samo još ljepše, jer na njezinoj predivnoj puti boje breskve nije
bilo crnog klina. Svatko tko je imao fotoaparat fotografirao je Waltraud bez konca i kraja
ispred Haraldovih slika. Pozvala je Rufusa i mene k sebi da budemo i mi na fotografiji.
- Kako ste svi lijepi - uzvikivao je netko pri svakoj fotografiji. Najotmjeniji je definitivno
bio glavni polagač pločica, koji je nosio frak. Njegova je supruga imala zlatnu mini-suknju
od skaja. Zapravo je to bila manšeta za guzicu, a uz to pulover sa satenskim aplikacijama.
Najprije sam pomislila da su to vjetrenjače, no bile su mačkice koje su se doimale prilično
šugavo.
Odjednom sam u gužvi spazila strica Georga. Razgovarao je s jednim od instalatera koji
je pokazao na Rufusa, a zatim je prišao nama.
- Striče Georg! Što ti radiš tu?
- Vi ste gospodin Faber! Arhitekt Faber - uzviknu Rufus - Baš mi je drago što ste došli.
Napokon vam mogu osobno zahvaliti što ste mi preporučili svoje najbolje majstore!
- Ma pustite to, djeco - reče stric Georg. - To je bilo najmanje što sam mogao učiniti za
Violu. - Pružio mi je ruku: - Djeco, tako mi je drago zbog vas.
- Ti si nabavio majstore?
Stric Georg odmahne rukom. - Ima li ovdje i piva?
- Da, na baru.
- Tvoj me stric jednom nazvao - reče Rufus - i ponudio mi pomoć ako trebam majstore i
savjete.
- Prestanite, to nije spomena vrijedno, tih nekoliko telefonskih razgovora - reče stric
Georg.
- Toliko ste nam pomogli - reče Rufus.
- Oprostite na trenutak, gospodine Bergeru - reče stric Georg i povuče me u stranu: -
Viola, ako mi hoćeš učiniti uslugu, znaš, pošto mi je Viktor, dakle tvoj otac, ispričao da si
opet dobro, mislio sam da bi danas bila prilika da se pomiriš s Angelom, ne želim zbog toga
vječne obiteljske svađe. Znaš, Angela čeka vani u autu, ne usuđuje se ući. Ali navodnog zeta
smo ostavili kod kuće, on nije smio ići s nama.
On bi ionako bio prevelika kukavica da me dođe vidjeti, pomislila sam brzo. - Pa
naravno, uvest ću Angelu.
- Ja ću je dovesti - reče stric Georg - a putem ću nabaviti neko pivo. Zatim je stigla
Angela. Doista je nosila onu užasnu kreaciju kanarinski žute boje. Grejp koji samo što se
nije raspuknuo. Bila je trudnija nego ikad prije. Zašto je Benedikt nije spriječio da se tako
izvrgava ruglu ako ona sama to nije opazila? Vjerojatno nije imalo svrhe, kod Angele se ne
da ništa više spasiti.
- Halooo - reče ona.
- Zdravo, drago mi je što te ovdje vidim - rekoh. Doista je dostignuće uz trbuh nositi i
kile nakita po sebi! - Kada je termin? - raspitivala sam se uljudno.
- Pa znaš, za Božić. Darovat ću Benniju bebicu Amandu.
- Ah, da - ja sam zaboravila. Bojala sam se, naime, da će se večeras ovdje raspuknuti.
- Je li to haljina iz onoga butika u kojem smo se nedavno susrele?
- Promatrala je moju haljinu poput zavidna krokodila.
- Ne, Rufus mi ju je kupio bez mene.
Sada je gledala poput frustriranog krokodila. Da ne bi morala duže gledati moju
haljinu, naglo se okrenula: - Pa tu je i moj prijatelj, Medin tajni obožavatelj!
Otkrila je gospodina Lehmanna i odmah me napustila. Pošla sam za njom. Ona me nije
opazila.
 Gospodin Lehmann je bio udubljen u razgovor s gospođom Masur. koja je navodno
nosila Armanijevu haljinu. U svakom slučaju, o njezinoj antracitnoj haljini nije se moglo reći
ništa drugo do li da je besprijekorna. Njezina prijateljica Annette nosila je otrovno zelenu
haljinu u charlestonskom stilu s boom od nojeva perja. A Bärbelina londonska zimska
večernja dirndrlica dobro bi odjenula i Mariju Stuart.

- Halooo - reče Angela i potapša obijesno gospodina Lehmann po ramenu. Dame koje
su bile u njegovu društvu su je ignorirale. Tipično. Gospodin Lehmann ju je pogledao
iznenađeno: - Da, izvolite?
- Pa mi se poznajemo - reče Angela glasom dive. - Ja sam prijateljica vašeg mišića
Mercedes.
- Oprostite, molim vas, ja sam Lehmann, zovem se Dieter Lehmann - reče gospodin
Lehmann kratkim kimanjem glave.
- Dieter? - upita Angela zbunjeno.
- Da, to je Dieter - reče gospođa Masur smiješeći se od uha do uha.
- Da, to je Dieter - zahihoće njezina prijateljica Annette. Angela je ostala stajati
zijevajući kao som.
- Je li vam dobro? - upita Bärbel.
Stajala sam u pozadini da ne moram predstavljati Angelu. Bärbel se uz grejp u
volanima od šifona zacijelo osjećala još neugodnije nego uz muškarca u trapericama.
- Možda sam se zabunila - reče Angela. - Ja sam, naime, trudna. Da reče gospođa Masur.
- Zacijelo ste se zabunili.
- Ah, pa vi ste trudni - zahihoće njezina prijateljica. - Da niste to spomenuli, ja to ne bih
ni primijetila - zatim je stala soptati u svoju čašu.
- A da malo sjednete? - upita Bärbel. A rekla je to tako da je očito željela da Angela
sjedne što dalje.
Angela se natjerana nuždom udostojala ponovno me obavijesti: - Moram sjesti - reče
ona tonom koji je odavao predbacivanje.
Odvela sam je do garniture za sjedenje. Ondje je sjedio Werner s nekom ljepoticom
koja je po tipu bila slična Tanji. Werner je bio pravo društvo za Angelu, s koje se cijedio
nakit. - Smijem li ti predstaviti svog draguljara? - upitala sam.
- Svog draguljara?! - Najprije je klonula od zavisti, a zatim je gurnula obje ruke na trbuh
da Werner može bolje vidjeti zbirku njezinih prstena i narukvica. Kreveljeći se kao obično,
rekla je Werneru: - Budete li imali štogod zgodno za mene, svratit ću jednom do vas. No
moram vas upozoriti da moja koža podnosi samo visokokaratno zlato.
Nemam ništa za vas - reče Werner. - Ne držimo masovni nakit. Ali budete li jednom
htjeli neki dobar komad, pojedinačni komad, neka vam Viola da moju adresu.
Angela nato ustane uzrujano: - Moram ići tati! - No uputila se polagaču pločica u fraku.
Po njezinim gestama moglo se razaznati da ogovara mog bezobraznog draguljara.
- Takve izjave ti štete poslu - rekla sam Werneru.
 - Koješta, tko nosi takve stvari ionako neće ništa kupiti kod mene. Neka samo priča
dalje što sam rekao, to uveseljava moje mušterije. - A zatim se nastavio udvarati ljepotici
nalik na Tanju.
Poslije sam vidjela Angelu kako sjedi s mojom majkom u jednom kutu i kako stručno
razgovaraju o porodima.

Već je prošlo osam sati kad je Rufus zakucao o svoju čašu. Zahvalio je gostima što su
došli te ispričao priču o obnovi hotela, pri čemu je zahvalio svima koji su na neki način
sudjelovali u tome po redu pojavljivanja: najprije je zahvalio Tanji, zatim svojoj sestri i
svom šurjaku. Kad je meni zahvaljivao, zgnječio mi je , uz opće odobravanje, mnogo ruža na
haljini. Zahvalio je svim obrtnicima, posebno je zahvalio mom stricu, zahvalio je Elisabeth
na njezinoj potpori, zahvalio je svima, sve do Haralda i dr. grofice Wartenstein. Nakon svih
tih hvalospjeva najavio je, opet uz opće odobravanje, razgledavanje soba.
Jedan dio gostiju vodio je Rufus, drugi ja. Samo je Angela ostala sjediti dolje, to je za nju
bilo previše. Svi ostali, više od stotinu svečano raspoloženih i odjevenih ljudi, naguravalo se
hodnicima. Razgledali smo najprije prvi kat, pokazali smo sobe u kojima stanuju naši gosti.
Opće oduševljenje postalo je na drugom katu već gotovo dosadno, ali veoma sam se
razveselila što je Elisabeth povukla sve što je ikad rekla protiv tapeta sa cvjetičastim
uzorkom. Njezini su me komentari zanimali više od svih pretjeranih hvalospjeva, budući da
je Elisabeth razmišljala kao profesionalka.
- Dobro je što si slike uokvirila u jednostavno staklo, a ne u ono mat bez sjaja - reče
ona. - Moderno staklo ne pristaje uz reprodukcije starih slika.
- I ja mislim, osim toga, obično staklo je jeftinije. Samo su slike gmazova ispod stakla s
odsjajem.
- Kod gmazova se to uklapa - potvrdi Elisabeth.
Pri razgledavanju trećeg kata Harald je posljednji napustio sa mnom sobu s ružama. -
Kako je lijepo što još spavate ovdje - prišapnuo mi je .
- Po čemu si to primijetio? - odvratila sam uplašeno.
Uzeo mi je ruku, poljubivši mi vrške prstiju: - Ondje na podu je lak za nokte, a losion
poslije brijanja zacijelo pripada Rufusu. Kakva idilična mrtva priroda.
Da mi Harald nije to pokazao, ja to ne bih opazila. Crveni lak za nokte i crni losion
podmuklo su se stopili s bojom tapisona. Jutros pri pospremanju uzela sam obje bočice sa
stola, stavila ih na pod i onda previdjela. - Haralde, kako to da ti uvijek primjećuješ takve
stvari?
- Jer ih želim primijetiti.
Elisabeth je to slušala i nasmijala se: - No soba u koju ste nas smjestili može se također
preporučiti kao vrlo dobra.
U devet je počela večera. Svatko je mogao sjesti kamo je htio, s kim je htio. Začulo se
veselo čavrljanje, a buka je rasla. U četvrt do deset počela je gospođa Hedderich, koja je
danas pucala od zdravlja i bila lagano pod gasom, obilaziti sve uokolo i udarati o gong
moleći ih da dođu u predvorje, jer šef želi održati još jedan govor.
 Rufus je stao ispred stola, ispred aranžmana s ružama, a ja sam cvala od ponosa
gledajući ga. I prije toga održao je tako dobar govor, tako dug govor a da se nije nijednom
zapetljao. No sada je bio uzbuđeniji nego prije, držao je papirić u rukama, a ruka mu je
lagano drhtala. Naslonio se na stol: - Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji, htio bih
vam nešto pokazati! - Mahnuo je gospodinu Hedderichu, koji je stajao uz ured u nekom vrlo
uskom odijelu.
Gospodin Hedderich je donio iz ureda veliku rolu i stavio je pred Rufusa na pod. Rufus
je odmotao rolu. Bio je to sag gospođe Future.
Što se to događa, pomislila sam. Zar će dati sag na dražbu? Ili su ga upravo sada
ponovno pronašli?
Začulo se sa svih strana – Ah - i: - Pa to su astrološki znakovi! - i: - Ovdje je sve tako
lijepo! - i: - Što znači FV?
Rufus je stao na sag, na slova FV. - Ovaj je sag, kao i sve što je ovdje lijepo, stigao u kuću
zahvaljujući Violi. Ona mi je ispričala ono što su njoj ispričali kad ga je kupila po smiješno
niskoj cijeni, naime, da je to sag koji donosi nesreću i da je pripadao nekoj vidovnjakinji...
FV je njezin zaštitni znak: gospođa Futura, vidovnjakinja. Mi znamo o gospođi Futuri samo
to da je netom pošto je kupila sag umrla...
Rufus je napravio stanku. U publici je zavladala nelagodna šutnja.
- ... ali ona je umrla prije nego što je platila sag... Začuo se smijeh kao olakšanje.
- Vidite - reče Rufus - ja mislim da ono što je neizbježno nije nesreća.
Nastupila je stanka u kojoj mi se Rufus učinio fenomenalnijim nego ikad prije.
- A možda se sreća sastoji u tome da se izbjegne nesreća... Rufusa je prekinuo pljesak.
Pljeskao je samo jedan gost: moj otac. Rufus se nakašljao, pogledavši na papirić: - Iako je
ovo navodno sag koji donosi nesreću, Viola je bila tako mudra i hrabra da ga je ipak uzela. I
poput Viole protumačio sam taj sag darom slučaja. A budući da sam uvjeren da od slučaja
može nastati sudbina, dakle i sreća, htio sam iz tog slučaja napraviti simbol sreće. Stanka.
Apsolutna tišina.
- Ovaj se hotel zove Harmonie, tako se zvao već tada kad su ga kupili naši roditelji, ali to
ime nije nikada pristajalo uz hotel... - Rufus pogleda Bärbel. - Ti znaš što mislim.
- Da - reče Bärbel ozbiljno. - Misliš na naše roditelje.
- Harmonija je staromodna riječ, velika, prazna riječ, zato sam odlučio promijeniti ime
hotela...
- Ah, Bože sveti - rekla sam sasvim tiho, držeći prestrašeno ruku ispred usta, ali nisam
znala što sada slijedi.
-... bila je to samo moja odluka, jedna je ideja dolazila za drugom... moje ime, mislim,
prezime nije tako neobično da bi moglo pisati na nekom neobičnom hotelu, svaki telefonski
imenik pun je stupaca s Bergerima, a ... - sada se napokon opet nasmijao - nisam htio ni da
se hotel zove Rufus...
Rufus pogleda na papirić: - Dakle, vrijednost velikih riječi mjeri se samo po tome koliko
je čovjek spreman žrtvovati za njihovo ostvarenje. Stari hotel Harmonie ubuduće će se, kao
simbol novoga sklada između dvoje ljudi koji ga vode, zvati...
 I tu se ugasio luster. Jednim potezom. Sva su se svjetla ugasila. I otvorila su se vrata, a
Alfred i njegova ekipa pojavili su se s pet torti urešenih svjećicama. Nosili su ih kroz
publiku, a na svakoj sam torti pročitala natpis ispisan čokoladom:

Dobro došli U FABERGERS HOTEL Dobro došli U FABERGERS HOTEL Dobro došli U
FABERGERS HOTEL Dobro došli U FABERGERS HOTEL Dobro došli U FABERGERS HOTEL

Zatim se odjednom opet zapalilo svjetlo iznad recepcije, a na pultu su bila velika zlatna
slova postavljena žurno u nejednakim razmacima:
FABERGERS HOTEL
Apostrof, onaj zarez koji ide gore između R i S, njega je Walkwoman držala u ruci.
Svi su pljeskali kao ludi. Osim mene. Nisam vjerovala što sam ugledala.
Gospodinu dr. Schnappensiepu navlažile su se oči. Od Bärbel se vidio samo rupčić
optočen čipkom u stilu dirndrlice.
Rufus je prekinuo veselje: - Što sam još htio reći: sreću koju nitko od nas ne može sam
stvoriti stvorit ćemo zajednički, to je moja nada.
- Pa to je dirljivo - uzviknu odmah Michael iz Metropole, pri čemu mu je glas zvučao
posve nedirljivo - ali kombinaciju imena ne možete nikada dobiti kao prezime. Ako se kad
odlučite na brak, to vam neće odobriti.
Tako munjevito kao što je maločas započeo pljesak, ljudi su se umirili. Samo se jedna
žena smijala podrugljivo-luckasto-djetinjasto. Bila je to Angela.
To je bilo previše za mene, prije nekoliko mjeseci bila sam sama na svijetu sa svojom
kantom za vodu, a sada je moje ime postalo polovicom jednoga hotela! Otrčala sam do
Rufusa i zagrlila ga. - To nije važno - uzviknula sam. - Mi se bez obzira na to možemo
vjenčati!
- Dame i gospodo, svi ste čuli. Jeste li spremni da glasujemo o tome je li to bila bračna
ponuda? - uzviknu moj muž i nasmije se.

Kraj