FACULTE DES LETTRES ET DES SCIENCES

HUMAINES DE SARAJEVO

TRAVAUX
TOME 1

(Histoire, Histoire de l’art, Archéologie)

SARAJEVO
2010
 FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

RADOVI
KNJIGA 1

(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)

Ova knjiga Radova posvećena je prof. dr. Ibrahimu Tepiću (1947-1997)

povodom šezdesetogodišnjice rođenja i desetogodišnjice smrti

SARAJEVO
2010
RADOVI
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Knjiga 1
2010.

Ova knjiga Radova posvećena je prof. dr. Ibrahimu Tepiću (1947-1997)

povodom šezdesetogodišnjice rođenja i desetogodišnjice smrti

REDAKCIONI ODBOR
Srebren Dizdar, Enver Imamović, Dubravko Lovrenović, Pejo Ćošković,
Zijad Šehić, Senadin Musabegović, Mirza Hasan Ćeman, Snježana Vasilj

REDAKCIJA
Enes Pelidija, Esad Kurtović, Edin Radušić, Aladin Husić, Amila Kasumović,
Fahd Kasumović, Salmedin Mesihović, Amir Duranović

SEKRETAR REDAKCIJE
Emir O. Filipović

UREDNIK
Vesna Mušeta-Aščerić

Naučna gledišta u pojedinim prilozima odraz su stavova autora,

a ne nužno i Redakcije časopisa.

Ovaj broj Radova dio je izdavačke aktivnosti

Filozofskog fakulteta u Sarajevu planirane za 2008.
 sadržaj

SADRŽAJ

Riječ redakcije .........................................................................................................................9

OKRUGLI STO – IBRAHIM TEPIĆ (1947-1997), ŽIVOT I DJELO

Srebren Dizdar, Obraćanje na skupu povodom obilježavanja deset godina
od smrti prof. dr. Ibrahima Tepića, Sarajevo, 27. 11. 2007. godine............................. 13
Vesna Mušeta-Aščerić, Prof. dr. Ibrahim Tepić (1947-1997) ..................................... 15
Zijad Šehić, Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Tepića ......................................... 19
Husnija Kamberović, Osvrt na knjigu Ibrahima Tepića “Bosna i
Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878” ................................................................. 23
Ismet Dizdarević, Vrijedno i jedinstveno historiografsko djelo
(Ibrahim Tepić: Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1989)....................................................................................... 27
Zijad Šehić, Ibrahim Tepić – Trgovina Bosne i Hercegovine od
1856. do 1875. godine ........................................................................................................ 31
Edin Radušić, Osvrt na zbirke izvora “Освободительная борьба
народов Боснии и Герцеговины и Россия” ...................................................................... 35
Fahd Kasumović, Doprinos prof. dr. Ibrahima Tepića izučavanju
socijalne i ekonomske historije Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću ................................ 39
Amila Kasumović, Vojno-politički i kulturološki aspekt bosansko-hercegovačke
historije pred kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija
prof. dr. Ibrahima Tepića .................................................................................................... 43
Emir O. Filipović, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine................................................. 49

ČLANCI I RASPRAVE
Enver Imamović, Arheološka topografija Donje Neretve
prethistorijskog i antičkog doba .......................................................................................... 55
Salmedin Mesihović, Dezitijati u rimskoj armiji .......................................................... 67
Adnan Busuladžić, Prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki
iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine ......................................................... 77
Salmedin Mesihović, Značenje željeznih mačeva u
procesu razvitka ljudske kulture ......................................................................................... 91

•5•
 sadržaj

Pejo Ćošković, Četvrt stoljeća historiografije o Crkvi bosanskoj .................................. 97

Esad Kurtović, Bišće i Blagaj u doba vojvode Sandalja Hranića Kosače ..................127
Aladin Husić, O imamskoj službi u tvrđavama Bosanskog
sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća ...................................................................149
Emir O. Filipović, Lajos Thallóczy i bosanska heraldika ...........................................173
Elma Korić, Sedam godina u Bosni: Mustafa Âlî (1570-1577)................................191
Arifa Isaković, Bihaćka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljeće) .........201
Haris Dervišević, Zaboravljena baština: Mustafa Sin Omera
Mostarac, kaligraf 18. stoljeća ..........................................................................................209
Elvira Bijedić, Über die Fälle von “Vampirismus”
in den Balkangebieten des Osmanischen Reiches ..........................................................227
Adnan Kadrić, Jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi
Husein-kapetana Gradaščevića na Kosovu polju 1247. h.g / 1831. godine .............249
Edin Radušić, Uloga Velike Britanije u promjeni državno-pravnog
statusa Bosne i Hercegovine 1878. godine ......................................................................263
Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike
Jugoslavije i bosanska tragedija ........................................................................................281
Mesud Šadinlija, Počasni nazivi – kolektivna ratna priznanja
u Armiji Republike Bosne i Hercegovine ........................................................................321

HISTORIJSKA GRAĐA
Johann von Asbóth, Život i življenje u Sarajevu (preveo i priredio Zijad Šehić) ...331

BIOBIBLIOGRAFIJE
Amila Kasumović, Crtice iz života prof. dr. Ibrahima Karabegovića
(biografija, bibliografija i intervju) .................................................................................351
Fahd Kasumović, Pedagoško-naučni portret dr. Ahmeda S. Aličića
(povodom sedamdesete godišnjice rođenja) ....................................................................369
Dževad Juzbašić, Biografija i bibliografija ....................................................................379
Edin Radušić, Naučniku i pedagogu (Povodom 65-godišnjice
rođenja prof. dr. Iljasa Hadžibegovića) ..........................................................................387
Ikbal Cogo, Uz četrdesetogodišnjicu rada prof. dr. Envera Imamovića
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1968-2008) ......................................................391

•6•
 sadržaj

PRIKAZI, RECENZIJE I OSVRTI

Pejo Ćošković, Anto Orlovac: Učiteljica Života. Prilozi iz
povijesti Katoličke crkve na području današnje Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 2004, 425 str. ....................................................................................................399
Dubravko Lovrenović, Marko Šunjić: Narodi i države
ranog srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2003, 606 str. .................................................403
Vesna Mušeta-Aščerić, Pejo Ćošković: Crkva bosanska u XV stoljeću,
Institut za istoriju Sarajevo, 2005, 560 str. ...................................................................407
Emir O. Filipović, Dubravko Lovrenović: Na klizištu povijesti
(Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463),
Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 808 pp. .....................................................................411
Esad Kurtović, Podaci o Deževicama iz 1403. godine
(povodom rada M. Jukića, Rudarstvo i rudarski toponimi u
Deževicama kod Kreševa, Bosna franciscana 27, Sarajevo 2007, 131-176)............415
Edin Turković, Vesna Mušeta-Aščerić: Sarajevo i njegova okolina
u XV stoljeću – Između zapada i istoka, Sarajevo Publishing,
Biblioteka Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 2005, 286 str. ..............................................423
Emir O. Filipović, Војислав Јелић – Радивој Радић: Живети у
средњем веку (Хрестоматија средњовековних текстова I),
Атлантик ББ, Бања Лука, 2005, 255 str. .................................................................429
Arifa Isaković, Historija osmanske države i civilizacije,
Priredio Ekmeleddin İhsanoğlu, Sarajevo, 2004, 1223 str. ........................................433
Enes Omerović, Iljas Hadžibegović: Bosanskohercegovački gradovi
na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istoriju
u Sarajevu, Sarajevo, 2004, 356 str. ...............................................................................439
Sanja Gladanac, Zijad Šehić: U smrt za cara i domovinu!
Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške
monarhije 1878-1918, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007, 329 str. .....................443
Edin Radušić, Husnija Kamberović: Begovski zemljišni posjedi u
Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Drugo izdanje,
Naučnoistraživački institut “IBN SINA”, Sarajevo, 2005, 551 str. ..........................447
Amir Duranović, Dževad Juzbašić: Nacionalno-politički odnosi u
bosanskohercegovačkom Saboru i jezičko pitanje (1910-1914), ANU BiH,
LXXIII/42, Sarajevo, 1999, 255 str...............................................................................453

•7•
 sadržaj

Aida Ličina, Husnija Kamberović: Prema modernom društvu.

Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine,
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2000, 214 str..............................................455
Mesud Šadinlija, Smail Čekić: Agresija na Republiku
Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava, KULT/B, Sarajevo, 2004, 1327 str. .......................................459
Dženita Sarač, Jerzy Holzer: Komunizam u Europi;
povijest pokreta i sustava vlasti, Srednja Europa, Zagreb, 2002, 214 str..................465

Autori ..................................................................................................................................469

•8•
 riječ redakcije

Riječ redakcije

Ovaj broj časopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu posvećen je prof. dr.
Ibrahimu Tepiću u povodu 60-godišnjice rođenja i 10-godišnjice smrti. Prof. dr.
Ibrahim Tepić umro je 24. novembra 1997. godine u pedesetoj godini života. Tim
je povodom 27. novembra 2007. godine organiziran Okrugli sto pod nazivom
Ibrahim Tepić – život i djelo. Nakon uvodnog izlaganja dekana Filozofskog fakulteta
u Sarajevu prof. dr. Srebrena Dizdara, u radu Okruglog stola uzele su učešće kolege i
prijatelji prof. dr. Ibrahima Tepića, poznavaoci njegovog naučnog djela.
Prof. dr. Ibrahim Tepić je bio redovni profesor na predmetu Historija naroda
Bosne i Hercegovine od konca XVIII stoljeća do 1918. godine na Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Njegova doktorska disertacija pod nazivom
Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856. do 1878. godine rezultat je njegovog
višegodišnjeg istraživačkog rada u ruskim arhivima. Upravo činjenica da je prof.
dr. Ibrahim Tepić postao najbolji poznavalac ruskih arhiva na prostorima bivše
Jugoslavije, opredijelila je čitav njegov naučni opus. O pojedinim radovima prof.
dr. Ibrahima Tepića govorile su njegove kolege u okviru Okruglog stola, što je
prezentirano u prvom dijelu časopisa. Drugi dio Radova Filozofskog fakulteta odnosi
se na Članke i rasprave čiji su autori uglavnom nastavnici i saradnici sa Odsjeka za
historiju, Katedre za historiju umjetnosti pri Odsjeku za historiju, ali i kolege sa
Instituta za istoriju i Orijentalnog instituta u Sarajevu, ili pak oni koji su studiranjem
ili na neki drugi način vezani za Odsjek za historiju.
U najtežim trenucima ne samo za Odsjek za historiju nego i Filozofski fakultet
uopće, u ratnim godinama 1992-1995. kada se nastavni kadar na Fakultetu gotovo
prepolovio, te u prvim poslijeratnim godinama, u nastavu su se uključile kolege sa
Instituta za istoriju dr. Enes Pelidija, dr. Ibrahim Karabegović i dr. Dževad Juzbašić,
te dr. Ahmed Aličić sa Orijentalnog instituta u Sarajevu. Stoga su u ovom broju
časopisa date biografije penzionisanih nastavnika, prof. dr. Ibrahima Karabegovića,
dr. Ahmeda Aličića i akademika Dževada Juzbašića, sa osvrtom na njihov ne samo
naučni nego i pedagoški rad. Uz ove su date i biografija prof. dr. Ilijasa Hadžibegovića
i prof. dr. Envera Imamovića.
U poglavlju Prikazi i osvrti dati su prikazi knjiga čiji su autori nastavnici sa
Odsjeka za historiju, ali i prikazi djela drugih autora značajnih za historijsku nauku
Bosne i Hercegovine.
Želja da se u jednom broju časopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu nađu
radovi posvećeni životu i djelu prof. dr. Ibrahima Tepića, redovnog profesora i dekana
Filozofskog fakulteta, te radovi nastavnika i saradnika Odsjeka za historiju koji bi
oslikali njihov doprinos historijskoj nauci, cijenimo da je ostvarena.
Vesna Mušeta-Aščerić

•9•
 OKRUGLI STO
IBRAHIM TEPIĆ (1947-1997), ŽIVOT I DJELO

• 11 •
 prof. dr. srebren dizdar, dekan filozofskog fakulteta u Sarajevu
Obraćanje na skupu povodom obilježavanja deset godina od smrti
prof. dr. Ibrahima Tepića

• Sarajevo, 27. 11. 2007. godine

Poštovane kolegice i kolege,

Uvijek u sjećanjima na drage ljude, kolege i prijatelje, nastojimo oživjeti one
izuzetne trenutke koje smo proveli zajedno i zbog kojih uspomene ne mogu niti smiju
da izblijede pred neumitnim proticanjem vremena. Naša su osjećanja tim snažnija
kada pomislimo na one koji su otišli prerano i nenadano, ne dočekavši da se uvjere u
ostvarenje započetih planova ili poslova.
Prof. dr. Ibrahim Tepić je pripadao onoj rijetkoj vrsti ljudi u akademskoj zajednici
na Univerzitetu u Sarajevu, koji se bez ostatka posvete hrvanju sa mnogobrojnim
situacijama i problemima koji te situacije uzrokuju, a da se pri tom, ni u jednom
času ne zapitaju nije li njihov trud uzaludan i sličan donkihotovskoj borbi sa
vjetrenjačama. Možda je u najtežim trenucima, kada se preispituju vlastite odluke,
imao puno razloga da odustane, ili makar smanji svoj aktivitet kao dekan Filozofskog
fakulteta u Sarajevu u njegovim kataklizmičkim ratnim i nekoliko poratnih godina,
ali on to prosto nije htio. Nosila ga je plemenita misao da mora dobrano razorenu
zgradu, na koju su tokom četiri godine agresije pucali i oni koje su je sudbonosnog
proljeća 1992. godine napustili, što prije osposobiti da koliko-toliko pruži uslove
za normalan rad. Sjećam se koliko se samo zalagao da nam se postakle prozori, ili
osposobi grijanje, ili da se u učionicama i profesorskim kabinetima nađu pristojne
klupe i stolice. Jednakim žarom je pokušavao da popuni ogromne praznine u
nastavnom kadru na svim nastavno-naučnim odsjecima, ali i u svim drugim službama
fakulteta. Kontaktirao je sa brojnim kolegama sa inostranih univerziteta u želji da
osiguramo gostujuće nastavnike, da pribavimo što prije nedostajuće knjige i časopise,
te druga učila, među kojima je bila i njegova tiha strast za historijskim kartama naših
krajeva. Smrt ga je prekinula u poslu na izradi sveobuhvatnog atlasa u kojem bi se
zorno vidio kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i njenih historijskih granica
kroz vijekove. Tom svom predanom cilju posvećivao je ono malo slobodnog vremena
koje bi ugrabio da ode do Instituta za historiju Jugoistočne Evrope na Karl-Franzens
Univerzitetu Grazu, u Austriji. I sada vidim njegovu gotovo dječačku zanesenost kada

• 13 •
 srebren dizdar

smo se, dobrotom prof. Malog, susreli u Grazu u junu 1996. i kada mi je pokazivao
sobu sa kartama tog instituta i vizionarski predviđao da će se nešto slično u datom
času dogoditi i na našem fakultetu.
Na žalost, prof. dr. Ibrahim Tepić nije dočekao potpuno ostvarenje svojih ideja.
Smrt je bila brža od njegovog životnog cilja. On je sve svoje umne i fizičke snage, sav
svoj intelektualni i akademski habitus posvetio onom najbitnijem htijenju – ideji
odbrane slobodne i demokratske Bosne i Hercegovine. Nije se dvoumio da stupi u
redove njenih prvih branitelja i da im ponudi iskustvo i prenese svoja znanja brojnim
patriotima spremnim da odbrane svoje domove i porodice, ali i život svih njenih
građana, bez obzira na nacionalnost, političku, vjersku ili neku drugu opredijeljenost.
Duboko prožet istinskim humanizmom i opredijeljen da istraje na očuvanju
‘zemljice Bosne’, on je od prvih dana rata protiv Bosne i Hercegovine i njenih ljudi
dao ogroman doprinos aktivnostima Glavnog štaba oružanih snaga, odnosno Armije
Republike Bosne i Hercegovine, u želji da ona postane dobro ustrojena vojna sila, ali
i da sačuva čast i dostojanstvo plemenitih ciljeva za koje se borila.
Iako je u agresiji pretrpio nenadoknadive lične gubitke, smrt supruge koja je
poginula, kao i dvanaest i po hiljada drugih građana Sarajeva, od granate s brda, te
brojnih rođaka iz Srebrenice pobijenih u ljeto 1995. godine, on se nije pokolebao. U
njegovom stavu se nikada nije mogla osjetiti mržnja ili težnja za osvetom, nego samo
bol, ali i ljubav prema četvorici sinova, kojima je, sticajem strašnih ratnih okolnosti
odjednom morao biti i otac i majka. U njihovoj mirnoj i slobodnoj budućnosti on
je vidio sopstvenu sreću, kao što je vjerovao u sretniju i bolju Bosnu i Hercegovinu
nakon što su utihli topovi i zavladao nesigurni mir. Takvoj budućnosti svojih
studenata i kolega on je posvetio naredne dvije godine, posljednje dvije godine svog
prekratkog života. I kada je stalo njegovo dobro srce, a duša našla posljednji smiraj,
iza njega su ostali brojni planovi i nezavršeni poslovi.
Nešto od tih planova se u međuvremenu i ostvarilo, a neke poslove i dalje obavljamo
mi koji nastavljamo njegovo djelo. Kao sadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu
ponosim se svakim našim novim uspjehom, jer ga doživljavam i kao ispunjenje vizija
valjanog prethodnika kakav je bio prof. dr. Ibrahim Tepić. Sretan sam što smo bili
prijatelji i kolege, a posebno me raduje što nikada nećemo zaboraviti ni njegovu
vedrinu i optimizam, njegovu predanost i posvećenost dobrobiti svih studenata i
nastavnika ove časne kuće, kao ni njegova akademska i naučna postignuća – sve ono
što smo željeli da pokažemo na naučnom skupu posvećenom 60. godišnjici rođenja
i djelovanja i 10. godišnjici njegove prerane smrti. Nadam se da će se na ovom skupu
barem dio njegovog ljudskog i akademskog habitusa osvijetliti iz raznih uglova u
radovima njegovih kolega i poštovalaca njegovog djela.
To je najbolji način da odamo dužnu počast i sačuvamo uspomenu na prof. dr.
Ibrahima Tepića za buduća vremena i neke druge generacije koje ga nisu poznavale.

• 14 •
 Vesna Mušeta-Aščerić
Prof. dr. Ibrahim Tepić (1947-1997)

•
Prof. dr. Ibrahim Tepić rođen je u Srebrenici 3. augusta prije 60 godina. U
rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu historiju 1971. godine. Od 1971. godine radi kao asistent na predmetu
Historija naroda Jugoslavije novi vijek sa savremenom historijom, a od 1980. godine
na predmetu Historija Bosne i Hercegovine u XIX i XX stoljeću do 1918. godine.
Postdiplomske studije završio je na grupi za historiju Filozofskog fakulteta u
Beogradu 1979. godine odbranivši magistarski rad pod naslovom “Trgovina BiH
od 1856. do 1875. godine”. U okviru naučnog i stručnog usavršavanja proveo je
dvije godine (1975-1977) na specijalizaciji na Katedri za historiju južnih i zapadnih
Slavena Historijskog fakulteta moskovskog državnog univerzitet “Lomonosov”. Tu
je započelo njegovo trogodišnje istraživanje moskovskih i petrogradskih arhiva i
biblioteka, koje se i kasnije nastavilo. Tako je postao najbolji bosanskohercegovački
poznavalac ruskih arhiva. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Bosna i Hercegovina
u ruskim izvorima od 1856. do 1878. godine”odbranio je na Filozofskom fakultetu
u Sarajevu 1986. godine. Iste godine izabran je za docenta na predmetu Historija
naroda Bosne i Hercegovine od konca XVIII stoljeća do 1918. godine. Za vanrednog
profesora na istom predmetu izabran je 1990. godine, a za redovnog 1996. godine.
Za monografiju “BiH u ruskim izvorima 1856.do 1878. godine”publikovanu u ediciji
Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, 1988. godine dodijeljena mu je republička
nagrada za naučni rad.
Od posebnog značaja je rad prof. dr. Ibrahima Tepića u periodu od 1979. do 1991.
godine u zajedničkoj redakciji u ANUBiH i Akademiji nauka SSSR na publikovanju
građe o Bosne i Hercegovine od 1850. do 1878. godine. Kao naučni sekretar našeg
dijela redakcije prof. dr. Ibrahim Tepić je dao veliki lični doprinos uspjehu ovog
poduhvata.
Naučni opus prof. dr. Tepića obuhvata preko 40 bibliografskih jedinica, od kojih
je svakako najznačajnije djelo “BiH u ruskim izvorima 1856-1878.godine”. Na bazi
izvorne arhivske građe u ovoj monografiji prof. dr. Tepić je obradio izvještaje ruskih
konzula u Sarajevu, Mostaru i Dubrovniku koji sadrže podatke o položaju Bosne
i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva, organizaciju osmanske vlasti i njeno
funkcionisanje, poreski sistem, finansije, privredu, vojsku i policiju kao i prisustvo
Rusije u kulturnom i prosvjetnom životu Bosne i Hercegovine. Osim toga, na osnovu

• 15 •
 vesna mušeta-aščerić

nove ruske građe nastalo je nekoliko posebnih radova o bosanskom školstvu, pokretu
seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini 1878. godine i o uspostavljanju austrougarske
vlasti u Bosni i Hercegovini 1878. godine. Treba istaći da njegova istraživanja ruske
arhivske građe i objavljivanje rezultata istraživanja omogućuju reviziju dotadašnjih
jednostranih interpretacija u dijelu bosanskohercegovačke historiografije.
Naučno interesovanje prof. dr. Ibrahima Tepića nije se ograničilo samo na
ovim temama. On daje zapažene priloge iz historije trgovine i uopće privredne i
socijalne historije, političke i kulturne historije, historijske geografije. Tome treba
dodati brojna istupanja na naučnim skupovima u zemlji i inostranstvu. Autor je više
enciklopedijskih jedinica, te koautor dva udžbenika historije za osnovnu i srednju
školu publikovana u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995.
Pored naučne djelatnosti prof. dr. Ibrahim Tepić je sudjelovao u organizaciji
brojnih naučnih skupova, radu redakcija različitih publikacija, a u nastavi stvorio je
ugled dobrog predavača i pedagoga.
U razdoblju od 1988. do 1992. godine prof. dr. Tepić je bio šef Odsjeka za historiju,
predsjednik Društva istoričara Bosne i Hercegovine i sekretar redakcije Godišnjaka
Društva istoričara Bosne i Hercegovine. Na tim dužnostima dao je zapažen doprinos
u organizaciji naučnog i nastavnog rada, posebno u ratnim uslovima. Za dekana
Filozofskog fakulteta u Sarajevu izabran je ratne 1994. godine.
Pored istraživanja u ruskim arhivima, prof. dr. Ibrahim Tepić odlazi i u bečki
arhiv s namjerom da dovrši obradu teme “Trgovina Bosne i Hercegovine u XIX
stoljeću”. Agresija na Bosnu i Hercegovinu prekinula je rad na ovom projektu jer je
većina prikupljenog materijala uništena zajedno sa njegovom bogatom i brižljivo
formiranom bibliotekom u njegovom domu na Dobrinji. Ponajviše zahvaljujući
njegovom angažmanu 1994. godine u izdanju Vrhovne komande Armije Republika
Bosne i Hercegovine izašla je knjiga “Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do
kraja drugog svjetskog rata”. Uz sve to bio je 4 godine u aktivnom sastavu Armije
Republike Bosne i Hercegovine. U tom periodu od neprijateljske granate je poginula
njegova supruga, majka četiri sina, a potom je u srebreničkoj tragediji stradalo 17
članova njegove porodice.
Po završetku rata, 1996-1997. godine ponovno odlazi u bečki arhiv, gdje zajedno
sa kolegom Zijadom Šehićem istražuje građu za historijski atlas Bosne i Hercegovine.
Okončanje ovog projekta nažalost nije dočekao. Atlas je objavljen 2002. godine pod
nazivom “Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama”.
Pored bavljenja naučno-istraživačkim i pedagoškim radom, nakon rata prof.
dr. Ibrahim Tepić svu svoju snagu je usmjerio na vraćanje života na Filozofskom
fakultetu. Okuplja kadrove i stimuliše ih za rad, pokazujući svojim ličnim primjerom.
Osim toga mogli ste ga zateći zajedno sa domaćinom Filozofskog fakulteta Hasanom

• 16 •
 prof. dr. ibrahim tepić (1947-1997)

Osmanagićem kako i nedeljom obilazi Fakultet i prati radove na njegovoj sanaciji.

Za nepune 4 godine uspio je Fakultetu vratiti dušu. Nažalost nije dočekao da vidi
rezultate svog angažovanja.
Na dan kada je njegova Bosna i Hercegovina, za koju se borio riječju i djelom,
trebala da slavi svoj rođendan, 24. novembra 1997. godine umro je jedan njen časni
sin. Prerana smrt prekinula je njegove nove projekte od izuzetnog značaja na našu
nauku i formiranje naučne svijesti u Bosni i Hercegovini. Njegovom smrću historijska
nauka je izgubila naučnika u punom zamahu, njegove kolege čovjeka spremnog
uvijek da pomogne, da razumije, da sasluša, a ja osobno iskrenog prijatelja.
Sve što je uradio za bosanskohercegovačku nauku, svoju porodicu, saradnike i
generacije mladih kojima je predavao, radio je s ljubavlju, ne štedeći nimalo sebe.
Međutim, njegovo srce nije izdržalo, lična tragedija i tragedija koja je zadesila Bosnu
i Hercegovinu ostavile su duboki trag i učinile da je u pedesetoj godini života njegovo
srce prestalo da kuca.

• 17 •
 zijad šehić
Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Tepića*

a) Knjige
•
Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima (1856-1878), Veselin Masleša, Sarajevo,
1988, str. 586, ćir.

b) Posebna izdanja
Povijesni atlas Bosne i Hercegovine – Bosna i Hercegovina na geografskim i
historijskim kartama, Sejtarija, Sarajevo, 2002. (koautor Zijad Šehić)
Historischer Atlas Bosnien und Herzegowina – Bosnien und Herzegowina auf
geographischen und historischen Karten, Sejtarija, Sarajevo, 2007. (koautor Zijad
Šehić)
Historical Atlas of Bosnia and Herzegovina – Bosnia and Herzegovina on
geographical and historical maps, Sejtarija, Sarajevo, 2007. (koautor Zijad Šehić)

c) Udžbenici
(sa F. Isaković), Historija za 7. razred osnovne škole (1. izdanje), R BiH, Ministarstvo
obrazovanja nauke i kulture, Sarajevo 1994, str. 144, lat. (Drugo izdanje, Sarajevo
1996.)
(sa F. Isaković), Historija za III razred gimnazije, (1. izdanje), R BiH, Ministarstvo
obrazovanja nauke i kulture, Sarajevo 1994, str. 176, lat. (Drugo izdanje, Sarajevo
1996.)

d) Članci i rasprave
Trgovina Despića u prvoj polovine XIX vijeka, Godišnjak društva istoričara BiH,
20, (1972-1973), Sarajevo 1974, 65-100, lat.
Izgradnja saobraćajnica u Bosni i Hercegovini od sredine XIX vijeka do austro-
ugarske okupacije, Prilozi Instituta za istoriju, (XVII) 18, Sarajevo 1981, 45-71, ćir.
O prisustvu ruske knjige u Bosni i Hercegovini 50-tih i 60-tih godina XIX vijeka i
otvaranju vilajetske štamparije, Pregled 71/4, Sarajevo 1981, 481-498, ćir.

*
Prilozi Instituta za istoriju, 28, Sarajevo, 1999, 293-296.

• 19 •
 zijad šehić

Osnovna dostignuća i problemi istoriografije u izučavanju istorije Bosne i Hercegovine

od sredine XIX vijeka do austrougarske okupacije 1878. godine.Savjetovanje o
istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982), Posebna izdanja ANU BiH, 65,
Sarajevo 1983, 55-65, lat.
Prilog za biografiju Riste Jeića, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine,
36, (1985), Sarajevo 1985, 119-139, ćir.
Osmanska vojska i policija u bosanskom vilajetu od 50-tih do 70-tih godina XIX
vijeka, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, 37, (1986), Sarajevo 1986,
91-116, lat.
Školovanje đaka i studenata iz Bosne i Hercegovine u Rusiji od 50.-tih i 70.-tih
godina XIX vijeka , Prilozi Instituta za istoriju (XXI) 22, Sarajevo 1986, 245-248.
Pokreti seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini krajem šeste i početkom sedme decenije XIX
vijeka u svjetlu ruske građe, Istorijski zbornik, (VII) 7, Banjaluka 1986, 63-102, ćir.
Fojnica u XIX vijeku, “Fojnica kroz vijekove”, Fojnica-Sarajevo 1987, 93-121, lat.
Školstvo u Bosni i Hercegovini prema izvještajima ruskih konzulata u Sarajevu i
Mostaru 50-ih do 70-ih godina XIX vijeka, Radio Sarajevo, Treći program, XV/57-
58, Sarajevo 1987, 365-387, lat.
Upoređivanje vrijednosti podataka iz ruske arhivske građe i podataka iz javne
publicistike za istoriju Bosne i Hercegovine od 1850. do 1875. godine, Međunarodni
naučni skup, Problemi istorije Bosne i Hercegovine 1850-1875, Posebna izdanja
ANU BiH, Knjiga LXXXIV, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 20, Sarajevo
1987, 131-144, lat.
Uspostavljanje austrougarske okupacione vlasti u Bosni i Hercegovini u izvještajima
ruskog konzulata u Sarajevu (1879-1880), Prilozi Instituta za istoriju (XXIII), 24,
Sarajevo 1988, 107-130,ćir.
(sa R.Petrović), Sarajevo, “Sette citta jugo-slave tra Medioevo e Ottocento (“Sedam
jugoslovenskih gradova između srednjeg vijeka i XIX stoljeća“), (a cura Sergio Anselmi),
Quaderni monografici di “Proposte e ricerche”n. 9, Ancona 1991, 78-100, tal. + lat.
Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom Carstvu u vrijeme provođenja
tanzimatskih reformi, “Istina o Bosni i Hercegovini. Činjenice iz istorije BiH”,
Sarajevo 1991, 43-50, lat.
Državnopravni i politički položaj BiH za vrijeme austrougarske vladavine
1878-1914, “Istina o Bosni i Hercegovini. Činjenice iz istorije BiH”, Sarajevo
1991, 51-60, lat.
Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do austrougarske okupacije 1878.
godine, “Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata”,
Sarajevo 1994, 131-172, lat.

• 20 •
 bibliografija radova prof. dr. ibrahima tepića

Neum, Sutorina i bosansko primorje poslije 1463. godine, “Neum i bosansko

primorje”, Vojna biblioteka 2, Sarajevo 1994, 19-27, lat.
O finansijskom položaju Bosne i Hercegovine u sastavu Osmanskog carstva od 50-tih
do 70-tih godina XIX stoljeća u svjetlu ruskih izvora, Prilozi Instituta za istoriju, 37,
Sarajevo 2008, 11-29, lat.

e) Prikazi i osvrti
Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, XIX godina, 1970-1971, Sarajevo
1972, str. 342, Prilozi Instituta za istoriju (IX/I) 9/1, Sarajevo 1973, 449-452, lat.
Dr. Dževad Juzbašić: Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini
pred prvi svjetski rat, Svjetlost, Sarajevo 1973, str. 129, Godišnjak društva istoričara
Bosne i Hercegovine, 20, (1972-1973), Sarajevo 1974, -278, lat.
“Zarubježnije Slavjane i Rossija”Dokumenti Arhiva M.F. Rajevsovo 40-80. godi
XIX vjeka, “Nauka”, Moskva 1975, str. 575, Glasnik Arhiva i Društva arhivskih
radnika Bosne i Hercegovine XVI-XVII (1976-1977), Sarajevo 1976-1977, 267-
271, lat.
Branislav Begović, Razvojni put šumske privrede u BiH u periodu austrougarske
uprave (1878-1918) sa posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu
drveta, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Djela, Knjiga LIX, Odjeljenje društvenih
nauka , knj. 31, Sarajevo, 1978-1979, XVIII-XIX, 409-414, ćir.
Dr. Ahmed Hadžirović: Sindikalni pokret u Bosni i Hercegovini 1918-1941,
“Rad”Beograd 1978, 499, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, 28-30,
(1977-1979), Sarajevo 1979, 321-323, lat.
Naučni skup “Stvaranje jugoslovenske države 1918”, Ilok, 17-19. maja
1979, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979),
Sarajevo 1979, 330-331, lat.
Ujedinjena omladina srpska i njeno doba 1860-1875. Građa iz sovjetskih arhiva,
Matica Srpska, Novi Sad 1977, str. 399, Prilozi Instituta za istoriju, (XV) 16, Sarajevo
1979, 291-294, ćir.
Diskusija, Naučni skup “Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine”, Posebna
izdanja ANU BiH 93, Sarajevo 1979, 418-421, lat.
Zbirka Mihaila D. Hmirova o jugoslovenskim zemljama u XIX vijeku, Prilozi
Instituta za istoriju (XVI), 17, Sarajevo 1980, 239-249, lat.
Pervoe serbskoe vosstanie 1804-1813. gg. i Rossija, Kniga pervaja 1804-1807,
Izdateljstvo “Nauka“ Moskva 1980, 480 str. Prilozi Instituta za istoriju (XVII), 18,
Sarajevo 1981, 327-332, ćir.

• 21 •
 zijad šehić

Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836-

1878) i njihovi utisci o njoj, Veselin Masleša, Sarajevo 1981, 330 str, Prilozi Instituta
za istoriju (XVII), 18, Sarajevo 1981, 332-335, ćir.
Dragutin Pavličević: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Sveučilišna Naklada
“Liber”, Zagreb 1980, 234, str, Pregled 71/9-10, Sarajevo 1981, 1213-1217, ćir.
XX. redovna skupština Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godišnjak društva
istoričara Bosne i Hercegovine 31-33, (1982), Sarajevo 1982, 281-286, lat.
XXI. skupština Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godišnjak društva istoričara
Bosne i Hercegovine 31-33, (1982), Sarajevo 1982, 297- 301, lat.
Šarl Irijart, Bosna i Hercegovina - putopis iz vremena ustanka 1875-1876, Veselin
Masleša, Sarajevo 1981, Prilozi Instituta za istoriju (XVIII), 19, Sarajevo 1982, 325-
328, lat.
Sovetskoe slavjanovedenie, Institut slavjanovedenija i balkanistiki Akademija
nauka i umjetnosti SSSR, 1-6, Moskva 1981, Godišnjak društva istoričara Bosne i
Hercegovine, 34, (1983), Sarajevo 1983, 157-159.
D. F. Popliko, Vasa Pelagić i Rossija. Iz istorii serbskoj revoljucionnoj misli, Akademija
nauka i umjetnosti Saveza sovjetskih socijalističkih republika SSSR, Institut
slavjanovedenija i balkanistiki, Izdateljstvo “Nauka”Moskva 1983, str. 255, Godišnjak
društva istoričara Bosne i Hercegovine, 35, (1984), Sarajevo 1984, 149-152, ćir.
Istoričeskaja nauka na moskovskom universitete 1934-1984, Izdateljstvo
Moskovskogo universiteta, Moskva 1984, str. 332, Godišnjak društva istoričara
Bosne i Hercegovine 35, (1984), Sarajevo 1984, 165-167, ćir.
Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1902), izd.
Veselin Masleša, Sarajevo 1987, 567. str. Istorijski zbornik (IX) 9, Banjaluka 1988,
205-207, ćir.

• 22 •
 husnija kamberović
Osvrt na knjigu Ibrahima Tepića “Bosna i Hercegovina u
ruskim izvorima 1856-1878“

•
Priča o knjizi “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878”profesora
Ibrahima Tepića, za koju je on dobio i godišnju nagradu “Veselin Masleša”za 1988,
mene vraća u dan kada je Tepić branio svoju doktorsku disertaciju, koju je kasnije
samo pretočio u ovu knjigu. Tada sam, naime, još kao student, prisustvovao odbrani
i sjećam se kako je profesor Rade Petrović, pomalo vodeći računa o Tepićevom
moskovskom mentoru profesoru Viktoru Georgijeviču Karasjovu, Tepića oslovljavao
kao Ibrahim Mustafajević Tepić. Taj mi je detalj ostao duboko urezan u sjećanje.
Mi studenti smo to različito komentirali, ali se sjećam da je preovlađujuće uvjerenje
bilo da je profesor Petrović je svojim oslovljavanjem Tepića sa “Mustafajević”u
izvjesnoj mjeri “rusizirao”njegovo djelo koje je nastalo pod mentorstvom profesora
Karasjova.
Tepićeva knjiga “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878”rezultat je
jednog vremena i historiografije koja je “robovala”isključivo arhivskim dokumentima.
U historiji naše historiografije moglo bi se kazati kako je ova knjiga objavljena nekako
pod kraj razdoblja koje su neki skloni nazivati tradicionalističkom historiografijom,
ali bih ja kazao kako je ona nastala u vrijeme kada je naša historiografija doživljavala
svoj vrhunac. Ubrzo nakon toga svi mi smo ušli u razdoblje opće destrukcije, od
čega nije bila pošteđena niti historiografija. Ta knjiga je nastala u vrijeme kada su
sistematski planirana, finansirana i provođena ozbiljna naučno-historijska istraživanja.
Tepiću je u zadaću dopalo da istražuje ruska viđenja historije Bosne i Hercegovine
u drugoj polovici 19. stoljeća. U to je vrijeme u Banjoj Luci Galib Šljivo započeo sa
objavljivanjem svojih knjiga o historiji Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću, koje su,
međutim, umjesto historije BiH postale svojevrsni zbornici austrijskih dokumenata
o bosanskohercegovačkoj historiji u tom razdoblju. Najviše dokumenata bilo je iz
bečkih arhiva, a same knjige su pružale austrijske poglede na događaje iz historije ove
zemlje. Kada je Tepić objavio svoju knjigu (1988), Šljivo je objavio knjigu o Bosni i
Hercegovini od 1826. do 1849, a narednih godina on će nastaviti po istom modelu
ispisivati austrijska viđenja stanja u Bosni i Hercegovini sve do početka 1870-ih
godina.
Zašto ovo spominjem? Ne zato što želim uspoređivati te tri knjige, jer se one znatno
razlikuju u metodološkom pristupu, kritičkom valoriziranju izvora i tako dalje, nego

• 23 •
 husnija kamberović

samo da ukažem kako je Tepićeva knjiga nastala u vremenu kada su općenito u

historiografiji Bosne i Hercegovine provođena istraživanja o pogledima velikih sila
na ovaj dio Osmanskoga carstva i kada se historija ove zemlje istraživala na temelju
dokumentacije velikih sila. Tada već imamo i knjige o francuskim viđenjima tadašnjih
događaja u Bosni i Hercegovini, objavljuju se viđenja britanskih putopisaca o stanju
u BiH i tako dalje. Sve su to knjige koje su “izvana”gledale na bosanskohercegovačku
historiju. S druge strane, Ahmed Aličić je jedini gledao “iznutra”na historiju ove
zemlje, sagledavajući događaje i procese na temelju osmanske, dakle domaće izvorne
građe. Tepićeva knjiga je, pak, posve precizna: ona nije historija BiH u ovom
vremenu, nego daje prikaz historije toga razdoblja na temelju ruskih izvora. Nije
ovo niti knjiga o ruskoj politici prema Bosni i Hercegovini, iako se iz nje može i to
iščitavati, nego prevashodno knjiga koja pokazuje rusko viđenje tadašnjih odnosa u
Bosni i Hercegovini. Mjestimice je Tepić činio komparativne pristupe ruskih i drugih
viđenja istih događaja, ali je u prvom planu ipak ostala ruska slika. Zbog toga, ta slika
traži dodatna dotjerivanja, dodatne komparativne pristupe i tako dalje.
U vezi s ovom knjigom treba naglasiti još i to kako je ona rezultat Tepićevog
višegodišnjeg rada u jednom timu ruskih i bosanskohercegovačkih historičara, koji
je publicirao dva toma dokumenata o odnosima Rusije prema Bosni i Hercegovini u
drugoj polovini 19. stoljeća. Tepić je bio radna lokomotiva čitavog tima. No, o radu
na tim dokumentima govorit će drugi sudionici ovoga današnjeg podsjećanja.
Ako bismo o ovoj knjizi govorili na klasičan način, onda bi trebalo spomenuti kako
ona na 586 stranica, razdijeljenih u pet velikih poglavlja, kritičkim vrednovanjem
ruske arhivske građe, prije svega izvještaja ruskih konzula iz Sarajeva, Mostara i
Dubrovnika, ali i tadašnje ruske štampe, obrađuje socijalni, politički, privredni i
kulturni razvoj Bosne i Hercegovine u trećoj četvrtini 19. stoljeća.
Najveći dio građe na kojoj se temelji ova knjiga čine izvještaji ruskih konzula.
Historijska vrijednost tih izvještaja u mnogome je ovisila od ličnosti konzula i
njihove najuže okoline, pa je Tepić zbog toga rekonstruirao tačnu sliku ruskih
konzularnih predstavnika u BiH i potanko izložio biografije konzula i njihovu
idejnu opredijeljenost. Zašto je ovo bilo važno? Zato da bi se pokazalo kako je u
tadašnjoj ruskoj konzularnoj mreži bilo izuzetno kvalificiranih ljudi, koji se u svojim
izvještajima nisu ograničavali samo na prikupljanje informacija, nego su njihovi
izvještaji često bili prave male studije o stanju u zemlji. Giljferding, Ščulepnjikov i
Kudrjavcev (konzuli iz Sarajeva), kao i niz konzula iz Mostara i Dubrovnika, bili su
izuzetno dobro informirani i pisali dosta opširne i temeljite izvještaje na temelju čijih
informacija Tepić gradi svoju priču u ovoj knjizi.
Tepić, naravno, nije samo slijedio informacije ruskih konzula. On uočava
nedostatke ruske izvorne građe naglašavajući kako ona “u osnovi znači traganje
za konfesionalnom strukturom u čijem kontekstu leži shvatanje da je Bosna i

• 24 •
 osvrt na knjigu ibrahima tepića “bosna i hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878”

Hercegovina srpska zemlja a da je njena konfesionalna obojenost rezultat istorijskih

okolnosti u kojima je jedan dio Srba prihvatio katoličanstvo, a drugi islam”(str. 86).
U ovom kontekstu Tepić je prilično kritičan i prema ruskim pogledima o svim
ostalim događajima u bosanskohercegovačkom društvu. On pokazuje kako ruska
građa gleda na socijalni položaj seljaštva, ali ukazuje kako ta građa akcenat stavlja
na odnose hrišćana i muslimana u kojima su prvi (hrišćani), prema ruskom viđenju,
bili žrtve nesređenih odnosa u Osmanskoj carevini. Ipak, Tepić zaključuje kako
su ruski dokumenti “od neprocjenjivog značaja jer pružaju mogućnost izučavanja
socijalne istorije onog vremena, bez obzira na pojedine njihove slabosti koje
proističu iz religiozne obojenosti konzula kao predstavnika velike pravoslavne
zemlje”(str. 154). Ne zanemarujući ove slabosti izvorne građe, Tepić je ipak uspio
prikupiti jako puno informacija o seljačkiim ustancima, organizaciji i funkcioniranju
uprave, finansijskom sistemu i trgovačkim i saobraćajnim prilikama, te o osmanskoj
vojsci i policiji u bosanskom vilajetu, prisutnosti ruske knjige u BiH, školovanju
bosanskohercegovačke omladine u Rusiji i školskom sistemu u Bosni i Hercegovini.
Na kraju, valja ipak podcrtati ključnu slabost ruskih konzulskih izvještaja, koja
se sastoji u tome što se oni uglavnom fokusiraju na problematiku vezanu za položaj
pravoslavnog stanovništva Bosne i Hercegovine toga vremena. Ostaje na nauci da
komparativnim pristupom i suočavanjem izvora različite provenijencije (ruske,
austrijske, osmanske, britanske ...) još jedanput pretrese ovo veoma važno razdoblje u
našoj povijesti. U tom smislu Tepićeva knjiga će svakako biti nezaobilazna.

• 25 •
 ismet dizdarević
Vrijedno i jedinstveno historiografsko djelo*
(Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1989)

•
Biblioteka “Kulturno nasljeđe”učinila je značajan doprinos razvoju historijskih
nauka Bosne i Hercegovine. U njoj je štampano jedno originalno naučno djelo
“Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878.”Autor djela dr. Ibrahim
Tepić je u njemu, argumentovano, nepristrasno i jezički živo, opisao i razjasnio
prilike i događaje u posljednjoj deceniji osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini.
Njegovi kritički sudovi o ovim, u historijskoj nauci, manje poznatim vremenima su
rezultirali iz dugogodišnjeg, vrlo brižljivog i pedantnog analiziranja ruske izvorne
građe (pretežno iz moskovskih i lenjingradskih arhiva), informacija iz onovremene
nedjeljne i dnevne štampe (“Московские ведомости”, “Голос”i “Пчела“), i podataka iz
savremene sovjetske stručne literature.
Duh nepristrasnosti i naučne kritičnosti pristupan je u svih pet poglavlja – Ruski
konzulati i konzuli u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku posljednjih decenija osmanske
vladavine, Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu, Seljački pokreti u Bosni
i Hercegovini krajem šeste i početkom sedme decenije XIX vijeka, Bosanskohercegovački
ustanak 1875-1878. i posljedice, Prisustvo Rusije u kulturno-prosvjetnom životu Bosne
i Hercegovine – ove obimne ali vrlo pregledne knjige. Ono što je dokumentaciono
djelo, opisano i, uz puni respekt naučne metodologije, protumačeno u svakom
poglavlju moglo bi biti tretirano kao pet knjiga. Pet poglavlja je “pet zasebnih knjiga”,
koja, u organskoj sintezi, čine vrijedno i jedinstveno djelo naše historiografije. Ali
ne samo historiografije, već i šire. Doprinos je i naukama koje istražuju fenomene
kulture i fenomene obrazovanja i vaspitanja.
U petom poglavlju – Prisustvo Rusije u kulturno-prosvjetnom životu Bosne i
Hercegovine – autor razmatra problematiku o kojoj se u dosadašnjim naučnim
istraživanjima iz historije malo pisalo. U radovima iz historije pedagogije, a pogotovo
u radovima iz historije psihologije, nema ni pomena o onom što se dešavalo u zadnjim
decenijama osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Ruska arhivska i druga građa,
na način kako je data i kako je naučno interpretirana u ovom poglavlju omogućava
nam da sigurnije sagledamo i pouzdanje ocjenjujemo kulturne i vaspitno-obrazovne
događaje u Bosni i Hercegovini tokom treće četvrtine 19. vijeka.
*
Prosvjetni list, br. 778, Sarajevo, 1989.

• 27 •
 ismet dizdarević

Autor naglašava da je udio Rusije u kulturno-prosvjetnom životu Bosne i

Hercegovine u zadnjim decenijama osmanske vladavine bio vrlo značajan. Dr.
Ibrahim Tepić tvrdi da se “aktivnost Rusije u oblasti prosvjete odvijala uglavnom
u tri pravca: pomaganje bosanskohercegovačkih crkava i manastira u knjigama,
školovanje određenog broja mladića u ruskim školama, i pomaganje otvaranja i
rada škola u Bosni i Hercegovini”. Politička pozadina ruske pomoći je očigledna.
Dizanje kulturnog i obrazovnog nivoa pravoslavnog stanovništva bilo je, kako
govore izvještaji konzulata, najbolja brana politici grčkih vladika i katoličkoj
propagandi. Ruski konzulati (posebno konzulati u Sarajevu i Mostaru) su, u tom
pravcu, odigrali izvanrednu ulogu. Konzulati nisu radili samo na uspostavljanju i
održavanju veza između bosanskohercegovačkog pravoslavnog stanovništva već su
se i “sami bavili procjenama potreba (podvukao I.D.) ovog stanovništva u oblasti
obrazovanja i vaspitanja, a u okviru jačanja uloge pravoslavne crkve i suprotstavljanja
islamu i katolicizmu, za koje su smatrali da ugrožavaju opstanak pravoslavne vjere i
uspostavljanja ruskog utjecaja”.
Autor otkriva duboku pozadinu ruske pomoći, ali on ne zanemaruje da ukaže i na
vrijednost te pomoći. Pomoć u vidu knjiga, svešteničke odežde, pomoć oko izgradnje
i popravke crkava i škola i borba za zaštitu domaćeg nižeg pravoslavnog sveštenstva
su samo neki pokazatelji. Međutim, istovremeno, Rusija je težila da spriječi prodor
i drugih, vrlo konstruktivnih ideja. Spriječila je projekat bosanskog valije Topal
Osman-paše (u novootvorenoj štampariji u Sarajevu se mogla štampati crkvena
knjiga za potrebe pravoslavnih crkava) i prodaju Vukovog i Daničićevog prijevoda
Biblije koja je publikovana u Londonu.
Ruska arhivska i druga građa ukazuje i na činjenicu da je Rusija (vlada i slavjanski
komiteti), već od početka 1857, vodila brigu oko izbora i školovanja mladića iz Bosne
i Hercegovine na ruskim univerzitetima i akademijama. Autor piše o razlozima i
načinu školovanja trideset mladića iz Bosne i Hercegovine u Rusiji. Ne ostaje, pri
tom, samo na opštim ocjenama, već ulazi i u životne historije pojedinih mladića.
Većina mladića nije okončala školovanje, ali su, po svojim idejama, za ono vrijeme,
bili vrlo napredni.
Izvještaji ruskih konzulata govore kolika je i kakva bila uloga Rusije u razvoju
školstva Bosne i Hercegovine. Autor konstatuje da je bila vrlo značajna i da je
zahvaljujući toj pomoći otvoreno nekoliko škola. Sredstva ruske vlade i slavjanskih
komiteta su naročito došla do izražaja kod otvaranja prvih ženskih škola (Škola
Stake Skenderove, ženska gimnazija) i uzdržavanju mostarske muške škole i škole pri
manastiru Žitomislić. Analizom kvalitativnih i kvantitativnih podataka (tabelarni
pregled broja škola i učenika u bosanskom vilajetu 1874. je značajan i vrlo zanimljiv),
dr. Ibrahim Tepić ne otkriva samo kako je tekao proces razvoja školstva u to vrijeme
u Bosni i Hercegovini (tačnije, kako su, u izvještajima ruskih konzulata, zabilježeni),

• 28 •
 vrijedno i jedinstveno historiografsko djelo

već i kakve su bile ekonomske, društvene i socijalnopsihološke okolnosti u kojima

su se ovi procesi odvijali. Zapravo, u izvještajima ruskih konzulata se nalaze i vrlo
značajne informacije o “sukobu ruskih interesa sa interesima Austrije, Njemačke
i drugih zapadnih zemalja u Bosni i Hercegovini u profiliranju obrazovnih potreba
stanovništva kao značajnom segmentu političkog uticaja”.
Ukazali smo samo na neke momente i to pretežno iz jednog poglavlja ovog vrsnog
naučnog ostvarenja naše historiografije. Djelo “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima
1856-1878”je vrlo dokumentovano, zanimljivo i plastično pisano i usmjereno na
rasvjetljavanje okolnosti i događaja iz jednog važnog perioda bosanskohercegovačke
historije, pa je, i zbog toga, realno očekivati da će naići na dobar prijem i to ne samo
kod uže stručne javnosti, posebno historičara, već i kod šireg kruga čitalaca koji
žele da znaju ne samo šta je sada već i kako je ranije bilo, da bi, iz ugla historijskih
činjenica, mogli bolje shvatiti vrijeme u kome sada žive.

• 29 •
 zijad šehić
Ibrahim Tepić, Trgovina Bosne i Hercegovine od 1856.
do 1875. godine

•
U bosanskohercegovačkoj i stranoj historiografiji nema djela u kojima se u cjelini
razmatra razvoj trgovine u BiH u periodu od 1856. do 1875. godine. Tu prazninu u
velikoj mjeri će popuniti knjiga prof. dr. Ibrahima Tepića “Trgovina Bosne i Hercegovine
od 1856. do 1875. godine”, koja predstavlja prerađeni tekst magistarskog rada
odbranjenog na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1979. godine. Pored objavljenih
izvora, literature, štampe i rukopisa, u obradi problematike je korištena obimna arhivska
građa razvrstana u brojnim fondovima ruskih i bosanskohercegovačkih arhiva, koja
sadrži podatke relevantne za proučavanje problematike. To je omogućilo autoru da u
radu upotrijebi do tada nekorištenu arhivsku građu i donese brojne nove činjenice.
Knjiga je koncipirana iz uvodnog dijela i pet poglavlja.
U I poglavlju pod naslovom Privredne prilike u Bosni i Hercegovini od 1856.
do 1875. godine pažnja je posvećena demografskim kretanjima u BiH, koja su,
usljed nedostatka zvanične statistike, u historiografskim radovima obilježena
različitim metodološkim postupcima i aproksimativnim podacima. Nakon toga
autor je posvetio pažnju razmatranjima stanja u pojedinim privrednim granama,
zemljoradnji, stočarstvu, lovu, ribolovu, šumarstvu, zanatstvu i rudarstvu. Značajna
pažnja je posvećena rekonstrukciji postojećeg finansijskog sistema u zemlji, izgradnji
komunikacija i ulozi telegrafa koju je on imao u razvoju trgovine.
U II poglavlju pod naslovom Unutrašnja trgovina autor je posebnu pažnju posvetio
načinu trgovanja na mjestima i vremenu na kojima se ona odvijala: u dućanima,
pazarnim danima i na vašarima. Jedna od bitnih karakteristika bosanskohercegovačke
dućanske trgovine je bila da je ona dugo vremena ostala na nivou prodavnice mješovite
robe i bilo je vrlo malo specijaliziranih dućana.
Za promet i za trgovinu životnim namirnicama u gradovima, značajnu ulogu su
imali pazarni dani. U XIX stoljeću su ustaljeni dani njihovog održavanja koji su se
zadržali do danas. U Bosanskom vilajetu su pazarni dani održavani u 68 različitih
mjesta. Veliki značaj za povezivanje spoljnjeg i unutrašnjeg tržišta kao i povezivanje
grada i sela, imali su vašari ili pandžuri.
U III poglavlju Spoljna trgovina, pažnja je posvećena izvoznoj, uvoznoj i
tranzitnoj trgovini. Izvozna trgovina Bosanskog vilajeta bila je orijentisana uglavnom

• 31 •
 zijad šehić

na austrijsko i balkanska područja Osmanskog carstva. Najveći dio izvoza iz zemlje

je išao na austrijsko tržište tako da je Austrija bila najveći i glavni trgovački partner
Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovačka izvozna trgovina je obuhvatala nekoliko
privrednih grana – uglavnom poljoprivredu i stočarstvo, šumarstvo, rudarstvo.
Ona se uglavnom zasnivala na izvozu sirovina, što je bila jedna od karakteristika
nerazvijenih privrednih sistema.
Istovremeno se mijenjao i pravac te trgovine. Potrebe evropske industrije, u
prvom redu austrijske, su diktirale da Bosna i Hercegovina postane izvor jeftinih
sirovina i potrošač evropske industrijske robe. Politička situacija na Balkanu je
omogućila Austriji da ona postane zemlja na koju je Bosna i Hercegovina isključivo
bila orijentisana.
Drugi vid spoljne trgovine Bosne i Hercegovine je bila uvozna trgovina, koja
se konstantno vremenom povećavala. Osnivanje konzulata evropskih država je u
izvjesnoj mjeri utjecalo na povećanje uvoza, ali je ta mjera naišla na povećanu aktivnost
Monarhije na ostvarenju ekonomske superiornosti i isključenju konkurencije na tlu
Bosne i Hercegovine. Od 1864. godine, od kada je bilo moguće pratiti kretanje uvoza
i izvoza, Austrija je u bosanskohercegovačkom prometu učestvovala sa 80-90%.
Određenu vrijednost u prometu Bosne i Hercegovine je imala tranzitna trgovina,
koja se nije odvijala prirodnim tokovima, dolinama rijeka nego preko planinskih
masiva, nerazvijenim i slabo organizovanim transportom. U tranzitnom prometu
aktivno su sudjelovali domaći trgovci, koji su se posebno isticali u posredničkoj
trgovini između Rumelije i Austro-Ugarske. Autor ukazuje na činjenicu da su gotovo
svi dostupni izvori utvrđivali da je Bosna i Hercegovina imala pasivan trgovački
bilans tj. da je više uvozila nego izvozila. Taj deficit je varirao iz godine u godinu i
zavisio je od niza okolnosti.
U IV poglavlju Propratne pojave u trgovini posebna pažnja je posvećena
razmatranju carina, novčanog i kreditnog sistema, mjera i utega, funkcije i zadataka
trgovačkog suda, kao i ulozi reklame u funkciji trgovanja.
Do 1861. godine bosanske carine su davane pod zakup agama, begovima i
bogatim kršćanskim i jevrejskim trgovcima. Nakon 1861. godine prihodi od carina
kao i poslovi đumruka su pripadali državi. Razmjena sa Bosnom i Hercegovinom
se obavljala preko 45 graničnih punktova. Organizacija carinske službe u Bosni i
Hercegovini je značila veliko povećanje prihoda u korist državne kase.
Posljednjih decenija osmanske uprave u Bosni i Hercegovini u opticaju je bilo oko
30 vrsta zlatnog, srebrnog i bakarnog novca. Slabosti monetarnog sistema Osmanskog
carstva su se odražavale i na monetarni kurs u Bosni i Hercegovini. Stalne devalvacije
osmanskog novca su nanosile veliku štetu trgovini. Nepostojanje jedinstvenog
novčanog sistema i prisustvo stranih valuta su utjecali na to da se svaki poremećaj u

• 32 •
 ibrahim tepić, trgovina bosne i hercegovine od 1856. do 1875. godine

valutnom sistemu zemlje, čiji je novac bio u upotrebi, direktno odražavao na novčani
sistem u Bosni i Hercegovini.
U procesu razvoja robno-novčane privrede važnu ulogu je imao kreditni sistem.
Na njegov razvoj trgovina je utjecala posredno, putem dužničko-povjerilačkih
odnosa, zajmova, zelenašenja... Tek pred kraj osmanske uprave pojavili su se prvi
oblici uspješne organizacije kredita – “menafi-sanduci”, koji su predstavljali početak
poljoprivrednih kreditnih ustanova u Bosni i Hercegovini, čiji je cilj bio da seljake,
kao glavne nosioce državnih prihoda zaštite od lihvara i da im omoguće da dođe do
povoljnog kredita.
U cilju izvoza i plasmana robe u kontaktu bosanskohercegovačkih trgovaca sa
evropskim tržištem razvili su se poslovni odnosi koji su se temeljili na dužničko-
povjerilačkim odnosima. U bosanskohercegovačkoj trgovini je postojao čitav lanac
dužničko-povjerilačkih odnosa koji je počinjao od bečkih i tršćanskih trgovačkih
kuća a završavao na neposrednom potrošaču, seljaku. Kredite koje je dobivao u
inostranstvu trgovac je vraćao, uvažavajući sve regule modernog evropskog poslovanja,
uključujući potpisivanje mjenice, kamatne stope, način vraćanja i sl. U zemlji trgovac
se prilagođavao lokalnim uvjetima: izdavao je robu i bilježio u svoj tefter a klijentu je
davao “cedulju”, ustvari fakturu. Propratna pojava u trgovini je bilo lihvarenje, davanje
novca u zajam uz kamatu. Pod udarom zelenaša našli su se manje-više svi društveni
slojevi koji nisu raspolagali novcem, a u najtežem položaju je bilo seljaštvo koje se
u vrijeme prelaska sa naturalne na robno-novčanu privredu našlo između nakovnja
i čekića – države i zemljoposjednika sa jedne i trgovaca i zelenaša s druge strane. U
posljednjoj deceniji osmanske uprave pojava bankrotstva u bosanskohercegovačkoj
trgovini je dobila šire razmjere, što je u velikoj mjeri narušilo dotadašnju harmoniju
koja je vladala u bosanskohercegovačkoj čaršiji.
Od vremena uvođenja reformi u Bosni i Hercegovini je postojala institucija
Trgovačkog suda. Prvi takav sud je osnovan je u Sarajevu 1852. godine a kasnije
su formirani i u Mostaru i Banjoj Luci. Njihov zadatak se sastojao u rješavanju
trgovačkih sporova. U njegovom radu su učestvovala 2 muslimana i 2 kršćana (jedan
franjevac i jedan pravoslavac) i jedan jevrej.
Pojava novog poslovnog duha kod trgovaca može se pratiti na osnovu njihovog
odnosa prema reklamiranju robe. Ukidanjem esnafa i liberalizacijom privrednih
odnosa mijenjao se stav prema poslovnoj reklami, pa trgovci počinju u te svrhe da
koriste štampu.
U V poglavlju Nosioci trgovačkog kapitala ukazano je na ulogu stranih trgovaca u
angažovanju trgovačkog kapitala kao i na njihov društveni profil.
Bosanskohercegovački trgovci i bogate zanatlije u trećoj četvrtini XIX stoljeća su
predstavljali poseban društveni sloj koji je činio glavnu privrednu snagu grada i varoši.

• 33 •
 zijad šehić

Po socijalnoj strukturi on je bio heterogen i kretao se od sitnih zanatlija i trgovaca

svaštara do krupnih posjednika trgovačkog kapitala. Nosioci kapitala u trgovini
Bosne i Hercegovine bili su pravoslavci, jevreji i muslimani. Jevreji i pravoslavci su
se rano počeli uključivati u modernu evropsku trgovinu. Oni su vremenom postali
ne samo reprezentanti spoljne trgovine nego i glavni nosioci prvobitne akumulacije
kapitala. Istovremeno, muslimanski trgovci su se većinom bavili unutrašnjom
trgovinom i trgovinom istočnom robom.
Kulturni život u bosanskohercegovačkim gradovima u toku treće četvrtine XIX
stoljeća, odvijao se van evropskih tokova. U takovoj atmosferi su radili i živjeli
bosanskohercegovački trgovci. Tek pred kraj osmanske uprave pojavljivale su se prve
konture modernih evropskih institucija.
Zanatlije i trgovci su imali svoje strukovne pirove, koji su redovno održavani kao
produžetak esnafskih svečanosti a imali su i svoje izlete. Naročito su bili poznati
pirovi sarajevskih i mostarskih zanatlija.
Bila bi to zgusnuta zapažanja autora o razmatranoj problematici. Publikovanjem
ovog rukopisa bosanskohercegovačka historiografija će dobiti vrijedno djelo koje u
velikoj mjeri popunjava postojeću prazninu u razmatranjima socijalne historije BiH
do 1875. godine.

• 34 •
 edin radušić
Osvrt na zbirke izvora “Освободительная борьба народов
Боснии и Герцеговины и Россия”

•
Želio bih istaći da sam sa zadovoljstvom prihvatio poziv da uzmem učešće na
ovom okruglom stolu i da na taj način, sa svoje strane, dam skroman doprinos
vraćanju dijela duga živućih historičara rahmetli profesoru Ibrahimu Tepiću. S druge
strane, predstavljanje dijela naučnog opusa profesora Tepića koji sam ja preuzeo na
sebe je dosta nezahvalan zadatak. Radi se o osvrtu na dvije vezane zbirke izvora
(Освободительная борьба народов Боснии и Герцеговины и Россия 1850-1864,
ответственые редакторы Ю. А. Писарев и М. Екмечич, Издательство Наука,
Москва 1985. i Освободительная борьба народов Боснии и Герцеговины и Россия
1865-1875, ответственые редакторы Ю. А. Писарев и М. Екмечич, Издательство
Наука, Москва 1988.) koje su se pojavile u zajedničkom izdanju Akademije nauka
Sovjetskog saveza i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao rezultat
rada cijelih timova naučnika s obje strane, pri čemu profesor Tepić, mada je prema
pouzdanim saznanjima ponio veliki teret u nastanku pomenutih zbirki izvora, nije
imao odlučujuću ulogu u profiliranju, postavci i krajnjem odabiru materijala. S
pozicija današnje historiografije imalo bi se štošta zamjeriti, kako samom naslovu
tako i koncepciji ovih zbirki izvora, koje na jedan nedovoljno naučno utemeljen
način sugeriraju odgovor na kompleksno pitanje početaka i razvoja nacionalnih
pokreta u Bosni i Hercegovini, uloge Rusije u tom procesu i općenito pozicije
Bosne i Hercegovine u međunarodnim odnosima pred kraj osmanske vlasti. U
ovakvom pristupu su interesi i želje muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine
ostavljeni po strani. Ponavljam, odlučujuću ulogu sa bosanskohercegovačke strane
je imao jedan od dvojice glavnih redaktora Milorad Ekmečić. Međutim, ako bi smo
zanemarili nedostatke navedenog pristupa koji nije bio izvan trendova u tadašnjoj
historiografiji, ove zbirke izvora donese pojedinačno vrijedne dokumente za obradu
izvjesnog broja tema iz historije Bosne i Hercegovine od sredine XIX stoljeća do
kraja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. U tom dijelu posla veoma značajnu
ulogu je imao rahmetli profesor Ibrahim Tepić.
U ovim zbirkama izvora hronološki je prezentirano ukupno 478 dokumenata
(244 u prvoj i 234 u drugoj) ruske, austrijske i ex-jugoslovenske provinijencije.
Shodno praksi, za sve objavljene dokumente date su signature. Odabrana građa
je publicirana na jezicima originala, dok su materijali nastali na njemačkom,

• 35 •
 edin radušić

italijanskom i francuskom jeziku pored izvornog prevođeni i na ruski, a dokumenti

nastali na osmanskom turskom pisani su latinskom grafijom i zatim prevođeni na
nestali srpskohrvatski jezik. Obje knjige su snabdjevene sadržajem dokumenata
u kojima se daje sažeta informacija o dokumentu i datum njegovog izdavanja,
terminološkim rječnikom te registrima imena i geografskih pojmova, što sigurno
olakšava posao istraživačima. Prilikom odabira materijala redakcija je birala do tada
nepublikovane i one najkarakterističnije dokumente koji, po njihovoj ocjeni, daju
najvažnije informacije o događajima i društveno-ekonomskom razvoju Bosne i
Hercegovine i koji bi trebalo da najbolje pokažu “krizu turskog feudalnog sistema”.
Takav postupak u objavljivanju građe je uobičajen, ali istovremeno sa sobom nosi
i opasnost sugeriranja zaključka od strane priređivača. Po provenijenciji najveći
broj dokumenata čine izvještaji ruskih i austrijskih konzula iz Sarajeva, Mostara i
Dubrovnika i njihova prepiska s Petrogradom i Bečom. Činjenica da se radi o
konzularnim predstavnicima dvije od tri zemlje koje su imale najvažniju ulogu u
rješavanju sudbine naroda i zemlje Bosne i Hercegovine, dovoljno govori o značaju
prezentiranih dokumenata za izučavanje tretmana naše zemlje u međunarodonoj
politici potkraj osmanske vlasti a time i za bolje upoznavanje cjelokupne historije
Bosne i Hercegovine i regiona. Tim više što konzularni izvještaji ne sadrže samo
službena saopštenja o dešavanjima u Bosni i Hercegovine već povremeno i analize
nekih događaja i pojava. Pored toga, redakcija je veliku pažnju posvetila raznim
predstavkama, žalbama i molbama hrišćanskog stanovništva iz raznih krajeva Bosne i
Hercegovine ruskom i austrijskom caru, njihovim vladama i crkvama u kojima se traži
njihova zaštita i pomoć, a koji su uglavnom bili pridodati konzularnim izvještajima s
terena. Austrijski i ruski konzularni izvještaji, kao i konzularni izvještaji četiri ostale
velike sile (Velike Britanije, Francuske, Pruske odnosno Njemačke i Italije) koje su
od sredine XIX stoljeća počele otvarati svoje konzulate u Bosni, po vrijednosti su
odmah iza zvaničnih osmanskih dokumenata jer sadrže sakupljene najrazličitije
podatke o Bosni i Hercegovini tog vremena. Publicirani dokumenti u ovim zbirkama
izvora govore o geografskim osobinama zemlje, stanovništvu, historiji, prirodnim
bogatstvima i privrednim potencijalima, postojećem načinu proizvodnje i razmjeni
dobara, cijenama, vjerskom životu, školstvu i kulturi općenito, svakodnevnici, stranim
konzulatima i konzulima. Kako je zadatak konzula bio da prate sve što se zbiva u ovoj
pokrajini skoro da nema nijedne sfere ljudskog života koja nije dotaknuta nekim od
odabranih izvora.
Očekivano, ruski konzuli su najviše pratili i izvještavali o dešavanjima među i
oko pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini koje je bilo njihova prva ciljna
grupa, ali zbog izmiješanosti stanovništva i postojećih odnosa među pojedincima iz
različitih vjerskih grupa, oni pravoslavce nisu mogli posmatrati izolirano od ostalog
stanovništva ove osmanske pokrajine. Slična je situacija i s izvještajima austrijskih

• 36 •
 osvrt na zbirke izvora “oсвободительная борьба народов боснии и герцеговины и pоссия”

konzula, samo što su njihova prioritetna ciljna grupa bili bosanskohercegovački

katolici. U zbirke je uvršten i izvjestan broj dokumenata iz Vilajetskog arhiva
Orijentalnog instituta u Sarajevu koji sadrže podatke o poduzimanju mjera vlasti na
provođenju reformi, rješavanju izvjesnih sporova u oblasti agrara kao i smirivanju
nemira u krajevima Bosanskog ejaleta/vilajeta gdje je do njih dolazilo. Značaj ove
grupe dokumenata porastao je nakon stradanja Orijentalnog instituta u vrijeme
agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pored toga, u prvu zbirku izvora uvršteni su
dokumenti iz fonda Miće Ljubibratića iz Arhiva Hercegovine u Mostaru, koji govore
o njegovoj ustaničkoj aktivnosti i radu tajnih organizacija.
Zaključno, iako se mogu i trebaju uputiti izvjesne kritike na obje knjige zbirki
izvora (Освободительная борьба народов Боснии и Герцеговины и Россия 1850-
1864, i Освободительная борьба народов Боснии и Герцеговины и Россия 1865-
1875), i iako je još i onovremena kritika dijelom prepoznala nedostatke postavke
i selektiranja izvora koji je primijenjen u ovim zbirkama izvora i da je, s obzirom
na vrijeme i okolnosti u kojima su dokumenti nastajali, kao i na poimanja i idejnu
opredjeljenost tvoraca dokumenata sugerirala da je prilikom naučnog korištenja ovih
dokumenata potrebno podatke iz njih usporediditi s podacima iz drugih izvora,1
pošten i obazriv istraživač će u njima naći obilje korisnog materijala za potpunije
sagledavanje važnih segmenata historije Bosne i Hercegovine u prelomnim
vremenima provođenja osmanskih reformi, agresivnog nastupa susjednih kneževina,
početaka srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta i konačno, pojačanog interesiranja
velikih sila za ovu najistureniju provinciju Osmanskog carstva.

1
Husnija Kamberović, Освободительная борьба народов Боснии и Герцеговины и Россия 1850-
1864. Москва 1985, 494 i 1865-1875, Москва 1988, 438, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, god.
XXIV, br. 25/26, Sarajevo 1990, str. 365; Uporedi i s Iljas Hadžibegović, Освободительная борьба
народов Боснии и Герцеговины и Россия 1850-1864. (Oslobodilačka borba naroda Bosne i
Hercegovine i Rusija 1850-1864). Dokumenti. Odgovorni redaktori: J. A. Pisarev i M. Ekmečić.
Moskva, 1985. s. 494, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XXXVIII, Sarajevo
1987, str. 152-155.

• 37 •
 fahd kasumović
Doprinos prof. dr. Ibrahima Tepića izučavanju socijalne i
ekonomske historije Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću

•
Ekonomska i socijalna historija obilježila je drugu polovinu 20. stoljeća u
evropskoj i svjetskoj historiografiji te i danas predstavlja značajan segment u ukupnoj
historiografskoj produkciji brojnih zemalja. Svjetska strujanja i pomjeranje interesa
istraživača na ekonomska i socijalna pitanja nisu zaobišli ni istraživače u Bosni i
Hercegovini koji su pronalaskom i analizom novih i kvalitativno “drugačijih”vrsta
izvora nastojali proširiti dotadašnja saznanja i razumijevanje povijesti Bosne u
osmanskom periodu. Socijalno-ekonomska problematika koja je uključivala agrarne
odnose, trgovinu, zanatsvo, rudarstvo, poreski sistem, socijalne nemire, saobraćaj
i slična pitanja, bila je i prije druge polovine 20. stoljeća djelimično zastupljena u
bosansko-hercegovačkoj historiografiji, s tim da je potrebno istaći da nije predstavljala
tzv. “main stream”i da je metodologija naučnog rada bila na znatno nižem nivou
u odnosu na standarde koji su danas aktualni. Nakon Drugog svjetskog rata
intenzivirana su istraživanja socijalno-ekonomske historije na naučnim osnovama i s
širim uvidom u raznovrsnije historijske izvore.
Društvo i ekonomija u Bosanskom ejaletu u 19. stoljeću kompleksan su problem
za čije je izučavanje potrebno uzeti u obzir brojne međusobno isprepletene faktore
koji su na njih djelovali – od unutrašnjih promjena općeg osmanskog socijalno-
ekonomskog konteksta i reformskih aktivnosti do političkih okolnosti u kojima su
se razvijali. Na žalost, ne postoji nijedna cjelovita studija o društveno-ekonomskim
prilikama u Bosanskom ejaletu u 19. stoljeću. Međutim, pojedina pitanja poznata su
zahvaljujući radovima nekolicine istraživača. Među onima koji su svojim radovima
doprinijeli stvaranju potpunije slike socijalno-ekonomskih prilika u Bosanskom
ejaletu u 19. stoljeću nalazi se i prof. dr. Ibrahim Tepić.
Profesor Tepić je još na početku svoga naučnoga puta iskazao sklonost za
izučavanje socijalno-ekonomske problematike. Njegov prvi objavljeni rad nosi
naslov “Trgovina Despića u prvoj polovini 19. vijeka”.1 Rad je nastao na osnovu zbirke
trgovačke korespondencije i trgovačkih deftera poznate sarajevske kuće Despića, koja
se čuva u Istorijskom arhivu u Sarajevu. Zbirka je uglavnom pisana na narodnom
jeziku koji se u to vrijeme govorio u Sarajevu i njegovoj okolini, a manji broj pisama
1
Ibrahim Tepić, Trgovina Despića u prvoj polovini XIX vijeka, Godišnjak Društva istoričara Bosne i
Hercegovine, 20 (1972-73.), Sarajevo, 1974, 65-100.

• 39 •
 fahd kasumović

i računa je na njemačkom, talijanskom i grčkom jeziku. Rad je imao za cilj da prikaže

izrastanje jedne pravoslavne trgovačke kuće koja je predstavljala tipičan primjer
prerastanja zanatlija u trgovce i nosioce akumulacije kapitala u Bosni i Hercegovini.
Prije ovoga, o sarajevskim trgovcima pisali su Vladislav Skarić, Vladimir Ćorović,
Vasilj Popović, Vuk Vinaver, Hamdija Kreševljaković i Seid Traljić. Profesor Tepić
je u svoj rad uključio rezultate do kojih su došli navedeni autori te ih je zahvaljujući
bogatoj izvornoj podlozi koju je koristio dopunio i dao do sada najkompletniji prikaz
aktivnosti jedne trgovačke porodice iz Sarajeva u prvoj polovini 19. stoljeća.
Despići su se u početku bavili ćurčijskim zanatom. Na koncu 18. stoljeća
počeli su se baviti i trgovinom. Trgovali su na prvom mjestu ćurkovima i gotovim
proizvodima od krzna, neobrađenim i poluobrađenim vrstama krzna, solju i
šalitrom koji su potrebni za obradu krzna, a kasnije su u svoje poslovanje uključili
i trgovinu pamukom, kafom, šećerom, voskom, kožama, čohom te povremeno i
rižom, svilom i fesovima. Bili su jedna od najistaknutijih sarajevskih porodica koja
se bavila unutrašnjom, međunarodnom i tranzitnom trgovinom. Sve to donosilo
im je ogromne prihode. Profesor Tepić donio je konkretne podatke o mjestima na
kojima je pojedina roba nabavljana, tržištima na kojima je plasirana, punktovima na
kojima je pretovarana, zatim, o cijenama pojedine robe, zaradama koje su ostvarivali
Despići, kao i o mreži komisionara i ortaka s kojima su Despići surađivali. Pojasnio
je mentalitet pravoslavnih sarajevskih trgovaca koji su djelovali u skladu s evropskim
principima poslovanja, njihovo prilagođavanje uslovima tržišne ekonomije, tokove
međunarodne trgovine i mjesto Sarajeva i Bosne u njoj. Podaci o široko zasnovanoj
mreži poslovnih suradnika s kojima su Despići ulazili u poslovne poduhvate, a koje
nalazimo u navedenom radu profesora Tepića, omogućavaju nam stjecanje uvida u
aktivnosti ostalih sarajevskih trgovaca, pravoslavnih i muslimanskih, i njihove odnose
s trgovačkom kućom Despića. Navedena poslovna aktivnost Despića dopunjena je
prikazom njihovog novčanog poslovanja. Trgovci iz ove porodice pozajmljivali su
pojedinim licima novac uz kamate različite visine, a i sami su radi većih poslovnih
poduhvata uzimali zajmove kod uglednih muslimanskih trgovaca i ostalih osoba
koje su imale kapital. Kreditno poslovanje i uloga trgovaca u njemu u osmanskom
periodu u Bosni generalno su malo obrađivani, pa su podaci koje je donio profesor
Tepić vrijedan doprinos izučavanju ovih pitanja.
Nakon rada o Despićima, koji se odnosio na prvu polovinu 19. stoljeća, profesor
Tepić se fokusirao na proučavanje historije Bosne i Hercegovine u periodu od 1850.
do 1878. godine, što čini pretežni dio naučnoga opusa koji je ostavio iza sebe.
Zanimanje za ekonomska pitanja nastavio je i dalje. Na postdiplomskom studiju u
Beogradu odbranio je 1979. godine magistarski rad pod naslovom “Trgovina Bosne i
Hercegovine od 1856. do 1875. godine”.2
2
Spomenica (1950-1980), Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1980, str. 41-42.

• 40 •
 doprinos prof. dr. ibrahima tepića izučavanju socijalne i
ekonomske historije bosne i hercegovine u 19. stoljeću

Dvije godine iza toga, objavio je rad “Izgradnja saobraćajnica u Bosni i Hercegovini
od sredine 19. stoljeća do austro-ugarske okupacije”.3 Pitanje izgradnje komunikacija
u Bosni u periodu od 50-ih do 70-ih godina 19. stoljeća i prije ovog rada bilo je
predmet historijske obrade, ali ne i posebnog istraživačkog rada. Osnovni uvjet za brži
ekonomski razvitak i unapređivanje trgovine bilo je poboljšanje saobraćajne mreže,
pa je temeljita obrada ovog pitanja izuzetno značajna za razumijevanje ekonomske
historije Bosne i Hercegovine. Na osnovu prvorazrednih izvora, na prvom mjestu
različitih službenih prijepiski i izvještaja koje su slali uposlenici ruskog konzulata u
Sarajevu, profesor Tepić je popunio brojne praznine koje su otežavale razumijevanje
saobraćajnih prilika u Bosni. Obradio je način i faze izgradnje puteva, osnovne putne
pravce, kvalitet i stanje kolosijeka, njihovo održavanje, vrste i brojnost prevoznih
sredstava te značaj novoizgrađenih puteva s vojnog i ekonomskog aspekta. Posebnu
pažnju posvetio je nastanku i kratkotrajnoj djelatnosti “Kolskog podvoznog društva”,
koje je 1866. godine osnovano u Sarajevu s početnim kapitalom od 1000 akcija sa po
500 groša, kao i aktivnostima odjeljenja navedenog društva u Mostaru. Pored toga, u
osnovnim crtama dotakao je i ulogu riječnog transporta u Bosni. U dijelu u kojem se
osvrće na izgradnju željeznice ograničio se na prezentaciju ruskih podataka o ovom
pitanju.
Pitanja socijalno-ekonomskog karaktera prof. dr. Ibrahim Tepić obrađivao je i
u radu “Pokreti seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini krajem šeste i početkom sedme
decenije XIX vijeka u svjetlu ruske građe”.4 Rad je zasnovan na dokumentima iz Arhiva
spoljne politike Rusije i onovremene ruske štampe, na prvom mjestu dnevnog lista
“Sankt Peterburgskie vedomosti”. Navedenom temom ranije se bavio Vasilj Popović
na osnovu domaće, francuske i građe na njemačkom jeziku, kao i ruska naučnica V.
N. Kondratjeva. Ruski konzulat u Sarajevu s pažnjom je pratio dešavanja oko ustanka
u Krajini i Posavini i uredno slao izvještaje ruskoj vladi. Dopisnici ruskih novina
također su pokazivali veliko zanimanje za ovo pitanje. Na osnovu ove građe moguće
je rekonstruirati čitav niz zanimljivih detalja oko navedenih pobuna, a posebno neke
od uzroka koji su do njih doveli i ciljeve seljaka. Budući da je ruski konzulat ostvario
direktni kontakt s predstavnicima pobunjenih pravoslavnih seljaka, konzularna
prijepiska nudi prvorazredne informacije o načinu na koji su seljaci percipirali
osmansku vlast i čifluk-sahibije u Bosni, kao i o socijalno-ekonomskim problemima
i fiskalnom pritisku s kojima su se oni susretali. Profesor Tepić je ovo znalački
prepoznao te je naučnoj javnosti prezentirao brojne nove činjenice o ruskoj percepciji
socijalno-ekonomskih prilika u Bosni krajem šeste i početkom sedme decenije 19.
stoljeća. Naučni doprinos navedenog rada ogleda se upravo na ovom polju. S druge
3
Ibrahim Tepić, Izgradnja saobraćajnica u Bosni i Hercegovini od sredine XIX vijeka do austro-
ugarske okupacije, Prilozi Instituta za istoriju, (XVII) 18, Sarajevo, 1981, str. 45-71.
4
Ibrahim Tepić, Pokreti seljaka u Bosanskoj Krajini i Posavini krajem šeste i početkom sedme decenije
XIX vijeka u svjetlu ruske građe, Istorijski zbornik, (VII) 7, Banjaluka, 1986, str. 63-102.

• 41 •
 fahd kasumović

strane, pojedini opći stavovi kojima se sugerira da su se “turske vlasti i lokalni feudalci
bili orijentisali na pritisak nižih slojeva, posebno hrišćana“5 (podvukao F.K.) spadaju
u generalne/radikalne i sa stanovništa savremenih naučnih istraživanja neutemeljene
tvrdnje te ih treba pripisati utjecaju starije literature. Pored ovoga, potrebno je istaći
i da prof. Tepić uzroke pobuna u Bosanskoj krajini i Posavini pod utjecajem ruskih
izvora vidi prije svega u socijalnoj situaciji seljaka6 te tako minimizira utjecaj spoljno-
političkih faktora na kršćansko stanovništvo u Bosni.
Životno djelo prof. dr. Ibrahima Tepića je knjiga “Bosna i Hercegovina u ruskim
izvorima (1856-1878)”.7 Budući da je osvrt na samu knjigu programom predviđen
u opširnijoj verziji kod drugog izlagača, ja sam se na ovom mjestu ograničio samo na
kratko spominjanje pojedinih problema koji se u njoj tretiraju, s ciljem postizanja
cjelovitog uvida u opseg pitanja socijalno-ekonomskog karaktera kojima se u svom
radnom vijeku bavio profesor Tepić. Pojedine teme koje je ranije izučavao u konciznoj
verziji uključio je i u knjigu “Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima”. Tako se u njoj
mogu pronaći podaci o pokretu/pobuni seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini 1858.
godine te poglavlje o izgradnji saobraćajnica. Pored toga, autor u ovoj knjizi ide
korak dalje i uključuje niz značajnih socijalno-ekonomskih pitanja. Prikazane su
trgovačke prilike u kontekstu odnosa s Rusijom, za što je između ostalog iskoristio
neobjavljene podatke iz svog magistarskog rada, zatim ostali ustanci i pobune seljaka
iz ovog perioda i, što je posebno važno, poreski sistem i općenito socijalno-ekonomski
položaj seljaštva.
Ekonomska i socijalna historija Bosne i Hercegovina u periodu od 1800. do 1878.
godine i danas je krupno istraživačko polje na kojem postoji čitav niz otvorenih
pitanja i problema. Njihovo rasvjetljavanje na prvom mjestu zahtjeva sistematsko
istraživanje osmanske građe koja daje pogled “iznutra”na ključna društveno-
ekonomska pitanja, ali, isto tako, za formiranje cjelovite slike potrebno je podatke
na osmanskom jeziku iskombinirati i komparirati sa izvorima domaće provenijencije
i građom iz arhiva susjednih država i velikih evropskih sila tog vremena. Prof. Tepić
pamtit će se, između ostalog, i po tome što je obradio podatke iz ruskih arhiva i
pojasnio rusku percepciju društveno-ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini u
19. stoljeću. Sklapanje cjelovitog mozaika historije društva i ekonomije u Bosni time
je dobilo jednu novu komponentu.

5
Ibidem, str. 67
6
Ovaj stav prof. Tepić eksplicirao je i u kasnijim radovima sintetskog karaktera. Usp. Ibrahim Tepić,
Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do austro-ugarske okupacije 1878. godine, u: Bosna i
Hercegovina od nastarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata, Štab Vrhovne komande Oružanih
snaga Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994, str. 158.
7
Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima (1856—1978), Veselin Masleša, Sarajevo,
1988, str. 1-586.

• 42 •
 amila kasumović
Vojno-politički i kulturološki aspekt bosansko-hercegovačke
historije pred kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija
prof. dr. Ibrahima Tepića

•
Prof. dr. Ibrahim Tepić je tokom svog radnog vijeka bio posvećen pronalaženju,
analiziranju, interpretaciji i prezentaciji ruskih izvora, koji su doprinijeli rasvjetljavanju
pojedinih segmenata bosanskohercegovačke historije u XIX stoljeću. Njegov rad
predstavlja značajan doprinos našoj historiografiji. Za ovu priliku, odlučili smo
prisutne podsjetiti na neke od radova profesora Tepića, koji tretiraju vojno-politički
i kulturološki segment bosansko-hercegovačkog društva u posljednjim decenijama
osmanske vlasti na ovim prostorima.

I Vojno-politički aspekt
Proučavanje problema vojne organizacije Osmanskog carstva predstavlja značajan
napor svakog istraživača da odgonetne samu srž osmanske države. Naime, kako je
cjelokupan društveno-ekonomski sistem Osmanskog carstva imao vojni karakter,
o čemu najbolje svjedoči timarski sistem, to je rješavanje važnih pitanja vezanih
za organizaciju osmanske vojske predstavljalo ujedno i put ka rješavanju važnih
društveno-ekonomskih problema osmanske države. Dodatnu težinu pomenuto
pitanje dobija u XIX stoljeću koje su u Carstvu obilježile različite, manje ili više
uspješne, reformne aktivnosti. Potreba za reformama se javila onog momenta, kada
je “bolesnik na Bosforu”počeo gubiti bitke u sukobu sa istaknutim evropskim silama,
kada se pokazalo da osmansku vojsku treba modernizirati i osvježiti preustrojem
vojnih redova i modernim naoružanjem, te kada su određeni vojni elementi,
poput janjičara, postali prijetnja vlasti sultana. Reforme su na području Bosanskog
ejaleta značajno kasnile, ali se od 50-ih godina Bošnjaci više nisu mogli odupirati
neizbježnom. Vremenom su se iskristalisala dva metoda provođenja reformi u Bosni:
silom (Latasov metod) ili upornim pregovorima sa bosanskim prvacima, što je pošlo
za rukom Dževdet-paši.
Iako je posljednjih dvadeset godina osmanske uprave u Bosni izuzetno zanimljiv,
događajima bremenit period, posebno kada je uspostavljanje regularnih vojnih
jedinica u pitanju, bosansko-hercegovačka historiografija ne obiluje radovima koji
su sveobuhvatno, kritički pristupili izučavanju ovog pitanja. Pregled reformnih

• 43 •
 amila kasumović

djelovanja osmanskih sultana, s osvrtom na Bosnu, dali su u svojim magistarskim,

odnosno doktorskim tezama, Ahmed S. Aličić i Zijad Šehić.1 Pojedinim pitanjima
vezanim za osmansku vojsku bavio se i Hamdija Kreševljaković i dr.2 Osim toga,
potrebno je naglasiti da dokumenti oficijelne vlasti, dakle oni na osmanskom jeziku
nisu u potpunosti iskorišteni, te da je uz njih moguće koristiti i građu drugačije
provenijencije, domaće izvore poput lista “Bosna”, izvora na njemačkom jeziku i sl.3
Značaj rada Osmanska vojska i policija u Bosanskom vilajetu od pedesetih do
sedamdesetih godina XIX vijeka prof. Tepića ogleda se u tome što je rad izvjestan
pokušaj da se u cjelini sagleda pitanje osmanske vojske, te što je pri tome autor
koristio izvore iz sovjetskih arhiva i ruske listove koji su izlazili u tom periodu.
Podaci koje u svom radu donosi prof. Tepić profilirani su vrstom izvora koje je
autor koristio. Budući da se radi o izvještajima ruskih konzula, koji su boravili u Bosni
i koji su s puno pažnje pratili dešavanja u ovom dijelu Carstva, ne čudi činjenica
da se znatan dio podataka odnosi na utvrđivanje brojčanog stanja osmanske vojske
u Ejaletu. O reformama koje su bile aktuelizirane od 1856. s Hatt-i hümayunom,
autor piše s općih gledišta, razmatrajući iste na području cjelokupnog Carstva, dok,
recimo, Latasovo djelovanje u Bosni prati tek 60-ih godina, kada je isti značajan dio
posla već završio. Prof. Tepić donosi nešto više podataka o Dževdet-paši i njegovom
djelovanju u Bosni, dijelom i stoga što su Dževdet-pašine aktivnosti bile posebno
interesantne ruskom konzulu. Hijerarhija u redovima osmanske vojske, kao i njen
raspored u Ejaletu, vrsta naoružanja koje je koristila, vojne pripreme, te stanje u
kojem su se nalazile tvrđave također su bili dijelom Tepićeva interesovanja. Značajan
doprinos historiografiji predstavlja posljednji dio rada koji tretira pitanje osmanske
policije, o kojoj se vrlo malo pisalo. Autor nas upoznaje sa različitom terminologijom
koja se koristila vezano za ove snage, poput termina sejmeni, panduri, milicija, zaptije
i žandarmi, ali ne daje objašnjenje koji je od navedenih termina najopravdaniji za
upotrebu. Prof. Tepić se osvrće na način regrutacije policijskih snaga, njihove zadatke,
te posebno na surovost kojoj su pribjegavali prilikom izvršavanja dužnosti, zbog čega
su, kako autor navodi, bili omraženi u narodu.
Tepić svoja razmatranja o vojsci i policiji u Bosni završava sa 1875. godinom kada
ovo područje ulazi u kovitlac turbulentnih događaja koji su promijenili tok ne samo
balkanske, nego i evropske historije.
Kada je u pitanju politička historija Bosne i Hercegovine, posebnu pažnju prof.
Tepića je privukla 1878. godina, kao prelomna godina u kojoj je Bosna u relativno
1
Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983.; U smrt za cara i domovinu,
Sarajevo 2007.
2
H. Kreševljeković, Dževdet-pašina pisma o Bosni iz 1864. godine, U: Izabrana djela IV, Sarajevo
1991. Isti, Pripremna vojna škola u Sarajevu 1872-1878, Novi Behar, Sarajevo 1937.
3
Dovoljno je spomenuti recimo zapise Josefa Kotescheta.

• 44 •
 vojno-politički i kulturološki aspekt bosansko-hercegovačke historije pred
kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija prof. dr. ibrahima tepića

kratkom vremenskom periodu iz jednog kulturno-civilizacijskog kruga prešla u

drugi. U radu Uspostavljanje austrougarske okupacione vlasti u Bosni i Hercegovini
u izvještajima ruskog konzulata u Sarajevu (1879-1880), Tepić je posvetio pažnju
izuzetno značajnom i u historiografiji često obrađivanom problemu.4 Autorov je
doprinos izučavanju spomenutog problema korištenje izvora ruske provenijencije
(izvještaji ruskih konzula), iako su oni djelimično i prije korišteni u obradi ove teme.5
Koliko je 1878. godina kompleksna po obimu i težini problema i pitanja koje je trebalo
riješiti u Bosni svjedoče i domaći izvori, ali i izvještaji konzula velikih evropskih
sila. Radi ilustracije spomenut ćemo samo neka pitanja: stav osmanske vlasti prema
otporu stanovništva Bosne i Hercegovine novoj vlasti, karakter pobune-socijalni
aspekt, uspostavljanje Narodnog odbora i kasnije vlade, djelovanje ustanika, austro-
ugarske vojne operacije i napredovanje u Bosni, migracije stanovništva, ekonomska
kriza, otpor Sarajeva okupaciji, odjek okupacije u susjednim zemljama i sl.
Posebno su u ovom periodu bili značajni izvještaji koje su konzuli stacionirani u
Bosni slali svojim matičnim zemljama. Iz ovog okvira se ne izdvajaju ni izvještaji ruskog
konzula Nikolaja Nikolajeviča Ladiženskog, koji je stigao u Sarajevo u januaru 1879.
godine. Fokus prof. Tepića stoga i jeste period koji je nastao u Bosni netom poslije
okupacije, gdje većina problema koje je okupacija izavala još uvijek nije bila riješena.
Ladiženski se u svojim izvještajima posebno osvrće na borbu novouspostavljene
vlasti protiv razbojništva, razoružanje domaćeg stanovništva, uspostavu sudske
vlasti, ekonomsku situaciju u Bosni, repatrijaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica,
te na odnos pripadnika katoličke, pravoslavne i muslimanske konfesije prema novoj
vlasti.
U februaru 1880. godine Ladiženski napušta Sarajevo, a mjesto ruskog konzula
preuzet će u oktobru iste godine Bakunjin. Iako je Ladiženski boravio u Bosni i
Hercegovini samo godinu dana, ostavio je vrijedne podatke koji oslikavaju situaciju
u Bosni odmah po okupaciji. Zahvaljujući profesoru Tepiću, ovakvi podaci su postali
dostupni i širim naučnim krugovima. Treba ipak istaći kako su ovdje u pitanju
izvori narativnog tipa, koji pružaju pregršt informacija, ali, s druge strane, često
navedu istraživača na pozitivistički pristup problemu. Ovakvi izvori su značajni za
sagledavanje određenih problema budući da daju razmatranja i zaključke očevidaca,

4
Ovdje nećemo nabrajati pojedinačne radove koji se bave pitanjem okupacije Bosne i Hercegovine.
Dovoljno je da spomenmo naučni skup koji je održan u Sarajevu 23-24. oktobra 1978. godine na
temu Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini. Radovi sa ovog skupa objavila
je ANUBiH (vidi: Posebna izdanja, knjiga XLIII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 8, Sarajevo
1979.). Osim toga, Berislav Gavranović je izvršio izbor, a ANUBiH je objavila građu vezanu za ovaj
period (Vidi: Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina u doba austrougarske okupacije 1878. god,
Sarajevo, 1973.)
5
Usp. V. I. Freidzon, Otkliki v Rossii na borbu v Bosnii i Gercegovine protiv okkupantov v 1878.
godu; U: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, 173-193

• 45 •
 amila kasumović

ali njihovo korištenje bez kombinacije sa izvorima zvanične uprave, ne može dati
sveobuhvatnu sliku događaja.
Kako se prethodno govorilo o važnim problemima vezanim za vojno-političku
historiju Bosne XIX stoljeća, treba istaći da pristup “sagledavanje problema iz jednog
ugla”svakako može biti jako koristan i donijeti nove informacije, no, prednost ima
pristup sveobuhvatnog razmatranja problema koji podrazumijeva kompariranje
podataka iz različitih vrsta izvora. Obilje izvora različitog porijekla i karaktera, u
kojima su posebno bitni izvori oficijelne uprave, put su ka objektivnom sagledavanju
određenih problema. Osim toga, narativni izvori, kakvi su često izvještaji konzula,
historičarima uveliko olakšavaju posao, ali ih, s druge, strane mogu dovesti u opasnost
pozitivističkog pristupa, gdje prepričavanje izvora baca sjenu na osbni pečat samog
autora.

II Kulturno-prosvjetne prilike u Bosni i Hercegovini u posljednjim

godinama osmanske uprave, prema ruskim izvorima
Kako su reforme osmanskog društva sve više uzimale maha i na području Bosne
i Hercegovine, počele su se uočavati značajne promjene unutar različitih socijalnih
struktura ovog dijela Carstva. Možda je najočiglednija promjena registrirana u sloju
vodećih gradskih trgovaca koji su mahom bili pravoslavne vjeroispovijesti. Nakon
ukidanja janjičara, koje je za posljedicu imalo slabljenje i postepeno propadanje
esnafske organizacije, spomenuti trgovci su posebno angažirali u trgovini sa
određenim evropskim zemljama. Napredovanje u poslovnom planu, pratila je
povoljna finansijska situacija ovog sloja društva, koja je dalje neumitno vodila i
njihovom “kulturnom uzdizanju”. U tome su bili presudni i kontakti sa partnerima iz
drugih zemalja, mada je Srbija u tom pogledu odigrala presudnu ulogu. Mladići, koji
su poticali iz uglednih trgovačkih porodica školovali su se uglavnom u evropskim
centrima poput Beča i Pešte, gdje su dolazili u dodir sa romantičarskim idejama
srpskog nacionalnog pokreta. Određeni krugovi su zagovarali ideju ujedinjenja svih
Južnih Slavena, pri čemu je Srbija dobila ulogu ujedinitelja. Slične ideje, sa nešto
izmjenjenim ulogama, dopirale su i sa zapada, s hrvatskih prostora.
Bosna je, zapravo, postala interesna sfera svojih susjeda, pri čemu je Srbija imala
pokroviteljsku pomoć moćne Rusije. Cilj je bio privući stanovništvo pravoslavne
vjeroispovijesti velikosrpskim idejama. Najbolje sredstvo za postizanje spomenutog
cilja bila je štampana riječ. Knjige, časopisi, magazini ili udžbenici su lako pronalazili
put do konzumenata, pri čemu se njihov sadržaj relativno brzo širio i vertikalno i
horizontalno kroz bosanskohercegovačko društvo. Srbija je posebno nastojala
rasturati po Bosni knjige vjerskog sadržaja ili udžbenike, jer su oni bili najbolji garant
da će ciljana skupina primiti poruku.

• 46 •
 vojno-politički i kulturološki aspekt bosansko-hercegovačke historije pred
kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija prof. dr. ibrahima tepića

Ciljana skupina se nalazila uglavnom po većim gradskim centrima, dok su se nove,

“napredne”ideje, ali i prosvjećivanje neobrazovanog puka teško širili van gradskih
sredina. U Bosni su u tom smislu od posebnog značaja bili Sarajevo i Mostar, gdje su
radile štamparije, gdje su se mogle čitati novine i gdje su djelovale ličnosti koje su se
zalagale za ideje prosvjećenosti. U Mostaru su se svojim angažmanom, ali i vezama
sa Rusijom posebno isticali jeromonasi Prokopije Čokorilo i Joanikije Pamučina. U
praksi se njihov rad ograničavao na prikupljanje dobrovoljnih priloga za potrebe crkve,
te na povremene izlete u svijet književnog stvaralaštva i etnografskog prikupljačkog
rada. Na obojicu je veliki utjecaj imao Vuk Karadžić, ali i krug autora oko “Srbsko-
dalmatinskog magazina”, koji je izlazio na različitim mjestima, ali najduže u Zadru.
U Sarajevu je svojevrstan fenomen predstavljala jedna od rijetkih obrazovanih,
društveno aktivnih i prosvjećivanju okrenutih žena – Staka Skenderova. Njen napor
bio je usmjeren na otvaranje ženske škole i prikupljanje novca koji bi joj omogućio
realizaciju ove ideje. Ona je, s tim u vezi, surađivala i sa osmanskim vlastima, ali i sa
ruskim konzulima. Budući da je manje bila fokusirana na nacionalne ideje aktuelne
u to doba, pravoslavna zajednica u Sarajevu je nije prihvatala.
O crticama iz kulturno-prosvjetnog života Bosne u XIX stoljeću, kojih smo
se prethodno samo dotakli, pisalo se u domaćoj historiografiji. Pitanjem školstva,
pismenosti, pisane riječi štampanih djela bavili su se Mitar Papić, Todor Kruševac,
Đorđe Pejanović i drugi. Postoje posebne studije koje razmatraju pitanje školskih
prilika kod tri vodeće konfesije u Bosni.6 U djelu “Ljetopisi”(Sarajevo, 1976.),
objavljene su biografije i djela prethodno navedenih “prosvjetitelja”.
Prof. Tepić je u tri rada: O prisustvu ruske knjige u Bosni i Hercegovini 50-ih i 60-
ih godina XIX vijeka i otvaranje Vilajetske štamparije, Školovanje đaka i studenata iz
Bosne i Hercegovine u Rusiji od 50-ih do 70-ih godina XIX vijeka, te Školstvo u Bosni i
Hercegovini prema izvještajima ruskih konzulata u Sarajevu i Mostaru 50-ih do 70-ih
godina XIX vijeka, nastojao rasvijetliti kulturno-prosvjetne prilike u Bosni od 50-ih
do 70-ih godina XIX stoljeća iz novog, ruskog ugla. Pri tome su mu ponovo osnovnu
bazu podataka predstavljali ruski izvori, a posebno izvještaji ruskih konzula. Zadatke
ruskih konzula u Bosni, autor je sumirao u tri tačke: 1. dobavljanje i rasturanje
knjiga na bosanskohercegovačkom teritoriju, 2. slanje domaće djece na školovanje
u Rusiju i 3. pomaganje pravoslavnih škola u Bosni i Hercegovini. Navedeni zadaci
su bili predmetom autorove analize u tri spomenuta članka u kojima se prof.
Tepić osvrnuo na veliku zainteresiranost Rusije da šalje knjige crkvenog karaktera
u Bosnu, na borbu konzula Ščulepnikovog s osmanskim vlastima koje su izrazile
želju da takve knjige ubuduće štampaju u Vilajetskoj štampariji, te na mjere koje
je osmanska vlast preduzimala kako bi anulirala ruski utjecaj, kojeg je bila svjesna.

6
Npr. Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1983.
Mitar Papić, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1982.

• 47 •
 amila kasumović

Školovanje bosanskohercegovačkih mladića u Rusiji je bio još jedan od načina da

se šire ruske, antiosmanske ideje u Bosni. Međutim, ruska vanjska politika je ipak
bila poprilično diskretna po tom pitanju, svjesna da bi pretjerane aktivnosti ovog
tipa izazvale podozrenje zvanične uprave. Tako autor dolazi do zaključka da praksa
školovanja domaćih mladića u Rusiji nije postigla željeni intezitet. U periodu od
1857. do 1869. godine u Rusiji se školovalo tek 19 mladića. Kako su ruski konzuli bili
uglavnom univerzitetski obrazovani, mladi ljudi, oni su iskazivali želju da pomognu
pravoslavnim školama u zemlji. U tom smislu, prof. Tepić donosi nove podatke o
uspostavljanju veze između konzula Giljferdinga i Stake Skenderove u cilju pružanja
materijalne pomoći ovoj Sarajki kako bi otvorila i uspješno vodila djevojačku školu.
Tepić daje pregled odnosa Skenderove sa ruskim vlastima od momenta kada je
uspostavljena prva veza – 1858. godine, do momenta kada su ti odnosi zahladnili.
Također se osvrće i na pružanje finansijske pomoći muškoj pravoslavnoj školi u
Mostaru i školi u Žitomislićima.
Navedeni radovi prof. Tepića predstavljaju svojevrstan doprinos kulturnoj historiji
Bosne i vrijedna su dopuna dosadašnjih historiografskih saznanja na ovom polju.

***
Bilo da je razmatrao pitanja iz vojno-političke ili kulturno prosvjetne povijesti
Bosne XIX stoljeća prof. Tepić je, zahvaljujući poznavanju izvora do tada malo
poznatih bosanskohercegovačkoj naučnoj javnosti, uspio dati doprinos dosadašnjoj
historiografiji i tako si osigurati značajno mjesto na polju historijske nauke.

• 48 •
 emir o. filipović
Povijesni atlas Bosne i Hercegovine
(Zijad Šehić i Ibrahim Tepić: Povijesni atlas Bosne i Hercegovine
– Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama,
Sejtarija, Sarajevo, 2002, 348 str.)

•
Atlasi koji na svojim stranicama daju vizualni prikaz političkog i historijskog
razvoja pojedinih država imaju značajnu ulogu u stvaranju jasne percepcije o mjestu
tih država u prošlosti, kao i u određivanju puta kojim one žele ići u budućnost. Oni
također bitno oblikuju svijest i identitet građana, formirajući kod njih određen
stav o teritorijalnoj zaokruženosti zemlje u kojoj žive. O značaju koji im se pridaje
ilustrativno govori činjenica da je za objavljivanje trotomnog Historijskog atlasa
Kanade svojevremeno izdvojeno čak 14 miliona kanadskih dolara. Stoga ne čudi što
se atlasi te vrste nalaze u skoro svim bibliotekama, te služe kao neizostavna pomagala
u nastavnom i istraživačkom radu.
Djelo takvog renomea i takve namjene je sigurno i Povijesni atlas Bosne i
Hercegovine, koji predstavlja jedan od značajnijih projekata bosanskohercegovačke
historiografije pokrenutih u posljednjih petnaest godina. Po obimu i raznovrsnosti
uvrštenog materijala Atlas je Bosnu i Hercegovinu uveo u svijet moderne kartografije,
a po svom pionirskom karakteru postao je i svojevrsno ishodište za sve buduće
istraživače koji budu tretirali bosanskohercegovačku historiju kroz tu prizmu.
Nažalost, idejni tvorac i inicijator ovog kapitalnog poduhvata, prof. dr. Ibrahim
Tepić, nije dočekao njegovu konačnu realizaciju, iako mu je svojim doprinosom
udario snažan autorski pečat. Tepićevo djelo, međutim, nije ostalo bez dostojnih
nasljednika. Njegov posao je nastavio dr. Zijad Šehić koji je oko sebe uspio okupiti
veću skupinu bosanskohercegovačkih naučnika, čijim je učešćem u projektu Atlas
ustvari postao i reprezent jedne generacije stručnjaka različitih profila koji su
doprinijeli da on bude objavljen u svom konačnom obliku.
Ideja o stvaranju jednog sveobuhvatnog Povijesnog atlasa BiH javila se
još ratne 1994. godine, kada je uočena potreba za detaljnijim ocrtavanjem
bosanskohercegovačkih granica kroz prošlost. Naime, kao dugotrajan projekt, na
čijoj se izradi radilo punih 7 godina, Atlas je trebao popuniti prisutnu prazninu
u nauci i obezbijediti zadovoljavajuće kartografsko tumačenje historije Bosne i
Hercegovine. Kada je konačno objavljen 2002. godine, kao najmonumentalnije

• 49 •
 emir o. filipović

djelo izdavačke kuće “Sejtarija”, Atlas je predstavljao ostvarenje prijeko potrebnog

stupnja u razvoju bosanskohercegovačke nauke. Sa otprilike 200 karata na oko 350
stranica, štampan u tiražu od 5 000 primjeraka, Atlas je postao jedinstveno djelo
te vrste u Bosni i Hercegovini. O njegovom značaju govori i činjenica da je od
Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH dobio nagradu za najbolje kartografsko djelo
za 2002. godinu, te da je promoviran u svim većim centrima Bosne i Hercegovine.
Također je bio predstavljen i na zagrebačkom Interliberu, a pet godina nakon
prvobitnog izdanja Atlasa na bosanskom jeziku, objavljeno je i njegovo njemačko i
englesko izdanje, čime je ovo djelo postalo dostupno i stranoj javnosti.1 Često citiran
i korišten u nastavi i istraživačkim radovima, zapažen u širim stručnim i naučnim
krugovima, Atlas je opravdao svoju pojavu time što je postao nezaobilazna referenca
bosanskohercegovačke historije.2
Iako namjera njegovih priređivača nije bila “da se sve što se odnosi na prikazivanje
Bosne i Hercegovine na geografskim i historijskim kartama prikupi i obradi na jednom
mjestu”, Atlas je ipak objedinio raznoliku kartografsku građu relevantnu za izučavanje
bosanskohercegovačke i regionalne historije. U njegovu konačnu redakciju ušle su
karte iz kartografskih zbirki svih najvažnijih znanstvenih institucija u Sarajevu, iz
Arhiva BiH, Istorijskog arhiva, Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, Zemaljskog
muzeja, te važnih ustanova u inozemstvu kao što su Bečki Ratni arhiv i Bavarska
državna biblioteka u Münchenu.
U koncepcijskom smislu, Atlas prati hronološku liniju, te su karte u njemu
sortirane prema do sada ustaljenoj periodizaciji bosanskohercegovačke historije na
srednjovjekovno, osmansko, austro-ugarsko, te moderno razdoblje kada je Bosna i
Hercegovina bila u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Nezavisne Države
Hrvatske, te Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Unatoč činjenici da
dinamičan proces formiranja današnjih granica Bosne i Hercegovine nije uvijek
bivao zabilježen u preciznim kartografskim prikazima, na stranicama Atlasa su
1
Zijad ŠEHIĆ – Ibrahim TEPIĆ: Historischer Atlas Bosnien und Herzegowina – Bosnien und
Herzegowina auf geographischen und historischen Karten, Sejtarija, Sarajevo, 2007; ISTI: Historical
Atlas of Bosnia and Herzegovina – Bosnia and Herzegovina on geographical and historical maps,
Sejtarija, Sarajevo, 2007.
2
Usporedi prikaze Atlasa: Medina JUSIĆ: “Kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine na
geografskim i historijskim kartama (Prof. dr. Ibrahim Tepić, prof. dr. Zijad Šehić: Povijesni atlas
Bosne i Hercegovine – Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama, Sejtarija, Sarajevo,
2002. godine)”, Obrazovanje odraslih, 3, Sarajevo, 2002, 157-160; Medina JUSIĆ: “Promoviran
Povijesni atlas Bosne i Hercegovine”, Prosvjetni list, LVI/895 (nova serija VI/62), Sarajevo, 2002,
4; Amer OBRADOVIĆ: “Mapa historijskog puta (Povijesni atlas Bosne i Hercegovine)”, Dani, br.
280, Sarajevo, 2002, 60-61; Esad KURTOVIĆ: “Bosna i kartografija (Zijad Šehić – Ibrahim Tepić,
Povijesni atlas Bosne i Hercegovine – Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama,
Izdavačko društvo ‘Sejtarija’, Sarajevo 2002.)”, Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture ‘Preporod’, god.
II, Sarajevo, 2002, 270-271; Salih JALIMAM: “Povijesni atlas BiH”, Didaktički putokazi, VIII, 27,
Zenica, 2002, 101-102.

• 50 •
 povijesni atlas bosne i hercegovine

predstavljeni gotovo svi segmenti višestoljetne bosanske prošlosti. U tom pogledu

je posebna pažnja posvećena historiji Bosanskog ejaleta, čija je veća zastupljenost,
s obzirom na dugi vremenski period njegovog trajanja (1580-1878), i na količinu
dostupnog kartografskog materijala, sasvim opravdana. Naime, u skladu sa čestim
promjenama političkih odnosa, pojedini datumi iz ovog vremena su identificirani
kao ključni u razvoju današnjih granica naše države, pa su tako kao osnovne, uzete
godine Karlovačkog (1699), Požarevačkog (1718), Beogradskog (1739), i Svištovskog
mira (1791) te Berlinskog kongresa (1878).
Kao i u svakom pionirskom djelu svoje vrste, u Atlasu su se nužno potkrale neke
manje greške, pa i po koja veća. Kritika je, naime, već prepoznala stručne manjkavosti
Atlasa koje bi se u budućem radu trebale uzeti u obzir i eliminirati.3 To se prije svega
odnosi na kvalitet pojedinih reprodukcija, kao i na odsustvo bitnijih karata čijim bi
se uvrštavanjem ostvario kompletniji pregled bosanskohercegovačke historije.
Sasvim ispravno, Atlas se danas promatra i prezentira tek kao početni poticaj
daljem razvoju struke, sa prevashodnom namjenom, kako je istaknuto u predgovoru,
da “kod naučnih radnika inicira kompleksniji pristup budućim istraživanjima ove
problematike”. Izvjesno je da detaljnija istraživanja povijesne bosanskohercegovačke
kartografije tek predstoje, ali je sigurno da će u tim istraživanjima Povijesni Atlas
BiH imati nezaobilaznu ulogu.

3
Jozo DŽAMBO: “Povijesni atlas Bosne i Hercegovine”, Südost Forschungen – Internationale
Zeitschrift für Geschichte, Kultur und Landeskunde Südosteuropas, Band 63-64 (2004-2005), R.
Oldenbourg Verlag, München, 2006, 792-794.

• 51 •
ČLANCI I RASPRAVE

• 53 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 903/904(497.6)(282.044 Neretva)

enver imamović
Arheološka topografija Donje Neretve prethistorijskog i
antičkog doba

Abstrakt:
•
U radu se govori o arheološkoj topografiji Donje Neretve prethistorijskog i
antičkog doba. Dosadašnja istraživanja su pokazala da su mnogi lokaliteti donjeg
toka Neretve zasuti riječnim nanosima pa su zbog toga nedostupni. Najbolji primjer
takvog stanja je grad Narona. Zbog izuzetne plodnosti i pogodne klime ovaj dio
toka Neretve je bio gusto naseljen u svim proteklim epohama, počev od paleolita
pa nadalje. Od postojećih lokaliteta tri su posebnog značaja: paleolitsko nalazište
Badanj kod Stoca, pećinska staništa iz rane faze mlađeg kamenog doba Zelena pećina
i Točilo iznad Vrela Bune u Blagaju, i gradina Ošanići gdje se nalazilo plemensko
središte Daorsa.
Ključne riječi:
prethistorija, antika, gradine, Neretva, Narona, Mogorjelo, Badanj, Ošanići.

Pojam Donja Neretva ima dvojako značenje. U geografskom smislu pod tim
se podrazumijeva dio toka te rijeke od kanjona kod Počitelja do ušća, sa njenim
pritokama Trebižat i Bregava. U arheološko-historijskom smislu Donja Neretva
obuhvaća sav prostor koji se stere od Bijelog Polja sjeverno od Mostara do ušća,
budući da je riječ o prostoru jedinstvene kulturno-historijske prošlosti i sadržaja.
Kada se govori o starijoj prošlosti ovog dijela Neretve moraju se uzeti u obzir
neki problemi koji se istraživačima nameću u vrlo složenom kompleksu što je u
najužoj vezi s njenom kulturnom prošlošću. Riječ je o hidrogeografsko-geološkim
promjenama čiji je milenijski proces znatno utjecao na izgled ambijenta i sadržaj ovog
kraja. Treba, naime, imati na umu činjenicu da je današnja slika ovog dijela Neretve
znatno drugačija od one kakva je bila prije nekoliko hiljada godina, a da se ne govori
o dobu daleke prethistorije. Promjene su se zbile u tom pogledu što su milenijski
aluvijalni nanosi u znatnoj mjeri zatrpali njenu dolinu, prvenstveno njen donji tok.
Ti nanosi su prekrili mnoge arheološke lokalitete i oni se danas nalaze duboko ispod
naslaga konglomerata i hmulja. Kao primjer takve situacije mogu se navesti ostaci

• 55 •
 enver imamović

antičkog grada Narone koji se nalazio u Vidu kod Metkovića, zatim ostaci naselja u
Opuzenu, Kutima itd. U nekim slučajevima nanosi su debeli po nekoliko metara.
I trase rimskih cesta koje su prolazile ovim dijelom neretvanske doline djelimično
su zatrpane riječnim nanosima zajedno s ostacima naselja i putnih stanica uz njih.
Proces zatrpavanja je postao ubrzan od kada su u srednjem vijeku posječene šume na
okolnim uzvisinama s kojih je erozija sprala sav rastresiti materijal.
Kad je u pitanju arheološko-historijska topografija Donje Neretve treba
spomenuti još jedan problem koji se nameće istraživačima u dosta složenom obliku.
Riječ je o hidrografskim promjenama čiji je proces moguće pratiti i preko historijske
građe. Naime, grčki pisac Pseudo Skylak iz IV stoljeća st.e, opisujući plovidbu uz
jadransku obalu spominje i Neretvu pod nazivom Naron. Za njeno ušće kaže da je
široko, da u nju uplovljavaju trgovačke i ratne lađe i u unutrašnjost plove do emporija
(trgovačke luke) koja je udaljena od mora 80 stadija (oko 15 km). Taj emporij je grad
Narona, čiji se ostaci danas nalaze u selu Vid kod Metkovića. Ovaj grad spominju i
drugi antički pisci.
Pseudo Skylak dalje kaže da se iza emporija pruža veliko jezero koje prema
unutrašnjosti dopire do ilirskog plemena Autarijata. Još kaže da je u jezeru otok širok
120 stadija, veoma plodan za zemljoradnju. Iz jezera otječe rijeka Naron (Neretva).1
Ovi podaci su već davno izazvali veliku pažnju istraživača antičke prošlosti i na tu
temu je dosta napisano. Neki su taj navod odbacili kao nestvaran, dok su mu drugi
prišli s najvećom pažnjom, vjerujući da dotični grčki pisac prikazuje stanje kakvo
je zaista bilo na prostoru današnje Donje Neretve prije 2500 i više godina. Među
takvim je bio i Karl Patsch, jedan od najboljih poznavalaca antičke prošlosti Balkana,
a posebno Bosne i Hercegovine. On je smatrao da se to nekadašnje jezero moglo
nalaziti na prostoru današnjeg Hutova Blata.2 Isto mišljenje su imala još dvojica
istraživača antičke prošlosti – Carlo Mullerus i Hans Kiepert.3
Vaclav Radimsky, također plodni istraživač bosanskohercegovačke prošlosti, ovo
jezero je tražio u Mostarskom Blatu, dok su ga drugi istraživači tražili na prostoru
današnjeg Bijelog Polja, a neki na Bišće Polju.4 Spomenimo još talijanskog istraživača
Francesca Lanzu te Josipa Alačevića, koji su iznosili teoriju da je cijeli mostarski
bazen u prethistorijsko i antičko doba bio, pak, pod morem.5 I na koncu, da vidimo
šta o tome kažu suvremeni istraživači. Po njima, u doba kasnog paleolita, to jest
prije 12.000-14.000 godina, nije uopće bilo gornjeg Jadrana. Stručnjaci koji se bave
proučavanjem paleolita u ovom dijelu Evrope, posebice njegovih tragova na prostoru
1
M. Suić, 1953, 111-129.
2
K. Patsch, 1912, 68-80.
3
C. Mullerus, 1885, 15-96, H. Kiepert, 1878, 354.
4
V. Radimski, 1894, 129-134; J. Alačević, 1878, 158; O. Blau, 1877, 24-25.
5
F. Lanza, 1842, 146; J. Alačević, 1878, 154.

• 56 •
 arheološka topografija donje neretve prethistorijskog i antičkog doba

današnje Hercegovine, iznose uvjerenje da su tadašnji stanovnici Hercegovine, pa i

Donje Neretve, direktno kontaktirali sa stanovnicima južne Italije. Ušće Neretve se,
naime, u to doba, po toj teoriji, nalazilo duboko na prostoru današnjeg Jadranskog
mora, iza Korčule i Lastova, odnosno oko Palagruže i talijanskih otočića Pianose
i Tremita.6 To pokazuje pred kakvim se sve problemima nalazi arheologija i
historija kada je u pitanju izučavanje daleke prošlosti Donje Neretve i ovog dijela
Hercegovine.
Bez obzira koliko su iznijete teorije tačne, za arheologiju je neosporna činjenica
da se u regionu Donje Neretve veliki broj lokaliteta iz antičkog doba, pa čak i
onih iz srednjeg vijeka, nalaze pod debelim aluvijalnim nanosima. To dokazuje da
je donjoneretvanski krajolik u antičko doba bio znatno drugačiji od onog kakav
je danas. To je razlog da nam mnogi prethistorijski i antički tragovi života ostaju
trajno nedostupni. Najbolji primjer takve situacije su spomenuti ostaci rimskog
grada Narone kod Metkovića. Iako je riječ jednom od najvećih rimskih gradova
na istočnojadranskoj obali, njegove ruševine su skoro u cjelosti zatrpane nanosima
rječice Norin i Neretve. Današnji tok Neretve je udaljen od ovih ruševina oko četiri
kilometra, a iz historijskih izvora se pouzdano zna da je u antičko doba Neretva tekla
ispod samih zidina ovog grada.7 To govori da je slična situacija mogla zadesiti i druge
lokalitete ovog regiona. Pojave kao što su erozija, riječni nanosi, tektonski poremećaji
i sl, faktori su s kojima se arheolozi često susreće u svojim istraživanjima.
Porječje Donje Neretve je, zahvaljujući velikoj plodnosti tla, bilo izuzetno gusto
naseljeno u svim epohama. O tome govore brojni tragovi naselja, osobito iz rimskog
doba. Njih je toliko da se može reći da je u rimsko doba to bio najgušće naseljen
kraj u ovom dijelu Balkana. Tuda je prolazila i dobro poznata poprečna cestovna
magistrala koja je povezivala sjevernu Italiju preko Salone (današnjeg Solina kod
Splita), sa Dračem u Albaniji i Solunom u Grčkoj. Neretva je, pak, u arheološkoj
literaturi označena magistralom koja je u svim proteklim epohama spajala Mediteran
i jadransko zaleđe, odnosno Podunavlje, to jest srednju Evropu. Dolinom Neretve, a
onda preko Ivan sedla pa dolinom rijeke Bosne dalje na sjever, odvijali su se trgovački
i kulturni dodiri naroda te dvije evropske zone. Može se reći da je Neretva u
civilizacijskom pogledu za srednju Evropu imala isti značaj kao rijeke Tibar za Italiju,
Rona za Francusku, Temza za Englesku ili Vardar za istočni Balkan.
Da se Neretvom odvijao intenzivni promet ljudi i robe još u starije kameno
doba to dokazjuju arheološki nalazi sa lokaliteta koji se nalaze uz trasu tih kretanja.
Najbolji takav primjer je paleololitsko nalazište u pećini Badanj kod Stoca. Već su
tada stanovnici ovog dijela Hercegovine, prije nekih 12.000-14.000 godina, stajali u
bliskim kulturnim i trgovačkim vezama sa istovremenim stanovnicima južne Italije.
6
Đ. Basler, 1980, 14.
7
N. Cambi, 1980, 127.

• 57 •
 enver imamović

Njihove komunikacije su se svakako odvijale dolinom Neretve. To je najstarija

potvrda komunikacije prethistorijskih stanovnika koji su živjeli na tlu današnje
Bosne i Hercegovine sa populacijama iz drugih krajeva Evrope.8
O tragovima života na ovom području u razdoblju mlađeg kamenog doba (stariji
neolit), od prije nekih 6000-7.000 godina, svjedoče nalazi sa lokaliteta Zelena pećina
i Točilo iznad vrela Bune u Blagaju kod Mostara, Ravlića pećine kod Ljubuškog i
Čairima kod Stoca. Iskopani predmeti pokazuju da su neolitski stanovnici donjeg
toka Neretve održavali prisne veze sa stanovnicima jadranskih otoka Hvara, Visa,
Korčule i Brača, kao i sa stanovnicima južne Italije, Sicilije i sjevernoafričke obale.9
Tragovi naseljenosti iz vremena mlađe prethistorije, to jest iz brončanog i željeznog
doba koje obuhaća vrijeme II i I milenija st.e, u dolini Neretve su uglavnom sačuvani
na uzvisinama, odnosno na gradinama. U nekim slučajevima kulturni materijal
je erozijom splavljen u podnožje brda ili je bujicama odnesen daleko u riječne
nanose. Ostaci iz tog doba su osobito brojni u Bijelom Polju, Mostarskom Blatu i
Dubravskoj visoravni. Najčešće su to gromile, odnosno tumuli koji sadrže grobne
ukope. Njihova brojnost dokazuje gustu naseljenost ovog dijela Hercegovine tokom
II i I milenija st.e. U tom pogledu posebno se ističe Blagaj sa okolicom. Uglavnom
je riječ o gradinskim naseljima kao što su: Gradina Blagaj, Matera (Blagaj-Orah),
Bunsko (Blagaj-Vinogradine), Kosorska glavica (Kosor), Gomile i Tuste (Donje
Gnojnice-Rudine), Hum Osoje i Ograđ (Hodbina), Gorica (Buna-Suho Polje),
Đulića Ograde (Gubavica), Križ (Dračevica), Povitine (Kokorina-Gradina), Buna,
Gradina (Biograci), Kićin (Malo Polje) itd.10
O tome koja su ilirska plemena naseljavala područje Donje Neretve nalazimo
podatke kod grčkih i rimskih pisaca. U starijem razdoblju njenu dolinu su djelimično
naseljavali pripadnici plemena Autarijata. Njih u IV stoljeću st.e. spominje naprijed
spominjani grčki pisac Pseudo Skylak u svom Periplu. Nakon njihove selidbe prema
istočnoj Hercegovini i dalje na istok, u donjoj Neretvi je bilo dominantno pleme
Daorsi, kojima se plemensko središte nalazilo u današnjim Ošanićima kod Stoca.
Na desnoj obali tog dijela toka donje Neretve stanovali su pripadnici plemena
Dalmata.
Daorsi su se bavili pomorstvom pa su svojim lađama zalazili duboko uzvodno
uz Neretvu. Nalazi ostataka njihovih lađa, amfora, oružja i dr, nedavno su otkriveni
u Desilu na Hutovom Blatu. Tu se, naime, nalazila jedna od njihovih luka, a uz nju
veće naselje čiji se ostaci susreću na padinama susjednog brijega.11 Daorsi su imali
8
Đ. Basler, 1976, 5-18; 1979, 149 i d; 1980, 11-14.
9
A. Benac, 1957, 61-92; 1964, 73 i d; 1980, 15-22; Š. Batović, 1979, 473 i d.
10
Arheološki leksikon, III, 1988, 286-287; 290-309.
11
V. Atanacković-Salčić, 1981, 11-26; Nova istraživanja se izvode pod rukovodstvom mr. Snježane
Vasilj od koje su podaci dobijeni usmeno.

• 58 •
 arheološka topografija donje neretve prethistorijskog i antičkog doba

više takvih luka u Donjoj Neretvi, odnosno na prostoru današnjeg Hutova Blata,
koje je u starom vijeku imalo daleko veću vodenu površinu nego je danas slučaj. O
pomorskoj aktivnosti ovog plemena govori i lik lađe na njihovom novcu iz razdoblja
III i II stoljeća st.e.12
Antička prošlost regiona Donje Neretve dobro je poznata zahvaljujući
istraženosti. Ostaci zgrada i naselja otkriveni su u Čapljini, susjednom Mogorjelu,
Višićima, Tasovčićima, Dretelju, Zurovcu, Gračanima (Humcu) u dolini Trebižata,
Vrelu Bune u Blagaju, Vidu kod Metkovića itd.13 Otkriveni ostaci većih aglomeracija
ukazuju na brojna naselja i gustu naseljenost ovog kraja. Uz gradska naselja kakva su
bila u Naroni, Tasovčićima, Počitelju, Opuzenu, Gračinama kod Humca itd, također
su bile brojna imanja sa ladanjskim vilama, zatim putne stanice itd. Na te ostatke
često se nailazi slučajno prilikom gradnje puteva, kopanja kanala ili temelja kuća,
odronavanjem zemlje i sl. Na taj način je prikupljen raznovrstan materijal među
kojim poseban značaj imaju natpisi, arhitektonski ulomci, oružje, oruđe, nakit i
numizmatički primjerci.
Najveće naselje u Donjoj Neretvi bila je naprijed spominjana Narona, čiji
se ostaci nalaze u današnjem Vidu kod Metkovića. Nju spominju već stari grački
pisci. Osnovana je još u protohistorijsko doba od grčkih trgovaca koji su još u IX
i VIII stoljeću st.e. sa svojom robom dolazili na ušće Neretve da trguju sa ilirskim
plemenima. To im je bila polazna stanica za komunikaciju s plemenima koja su
naseljavala jadransko zaleđe. U rimsko doba Narona je prerasla u jedan od najvećih
gradova u ovom dijelu Evrope. Uz rimske pisce o tome govore i ostaci na koje se nailazi
prilikom arheoloških iskopavanja. Ona je, uz ostalo, predstavljala upravno, kulturno
i privredno središte mnogih plemena s područja današnje Bosne i Hercegovine.14
Rimski ostaci su evidentirani na raznim stranama Donje Neretve. U većini
slučajeva radi se o ostacima naselja ili ladanjskim vilama. U donjem toku Neretve ti
ostaci su otkriveni u Gabeli, Vidu, Opuzenu, Lovorju, Kutima, Šarića Strugi itd. U
dolini Trebižata ostaci su evidentirani u Donjim Radušićima, Vitini i Gračinama.
Uz rijeku Bregavu najviše nalaza potječe sa Gradine kod Ljubinja i Stoca, te sa ušća
Bregave u Neretvu, na mjestu današnjih Tasovčića. Rimski nalazi su brojni i u dolini
Bune, počev od njenog izvora u Blagaju do ušća u Neretvu.15
Ostaci rimskih zgrada otkriveni su također kod Počitelja i Žitomislića. Na ovom
posljednjem lokalitetu nalazilo se veće naselje do u kasnu antiku o čemu svjedoče
ostaci ranokrćanske bazilike. I Čapljina je bogata rimskim ostacima. Ostaci arhitekture
12
Z. Marić, 1972, 237-255; Đ. Basler, 1971, 313-336; M. Kozličić, 1980, 163-188.
13
K. Patsch, 1912, 90 i d; E. Pašalić, 1960, 64-66; Arheološki leksikon BiH, III, 1988, 287-288; 290-309.
14
N. Cambi, 1980, 127-150.
15
K. Patsch, 1912, 90-94; 98-102; E. Pašalić, 1960, 64-67; P. Anđelić, 1981, 45 i d; I. Bojanovski,
1988, 97 i d.

• 59 •
 enver imamović

susreću se na čitavoj površini koja se stere od padine Mala Gradina do obale Neretve.
To pokazuje da se i tu nalazilo veće naselje. U ruševinama jedne zgrade podno Male
Gradine kod Zabrdalje, otkrivena je ostava novca koja je sadržavala drahme gradova
Apolonija i Dyrahija, te rimske republikanske denare. Na prostoru Kuk i Grab, na
sjevernoj periferije Čapljine, otkriveno je nekoliko zidanih grobnica. Poviše Kuka, u
muslimanskom greblju, otkrivene su žitne jame (hambarine), ukopane u lesno tlo. I
tu se susreću ostaci rimske arhitekture. To sve pokazuje da je u rimsko doba okolica
današnje Čapljine bila dosta urbanizirana.
Južnije od Čapljine prema Hutovu Blatu nalazi se desetak lokaliteta iz rimskog
doba koji sadrže ostatke zgrada, grobove, razne predmete, primjerke novca i sl. Ti
nalazi su osobito brojni na Gradini u Klepcima, Loznici, Čeljevu, Višićima, Skočimu,
Trsani, Krupi, Sjekosama, Bajovcima, Svitavi, Deranima, Noktacu, Gnjilištima i
Zgonima.16
Naprijed je već spominjan lokalitet Desilo u selu Bajovcima na Hutovu Blatu kod
Čapljine, koji zbog specifičnih nalaza ima poseban značaj za bosanskohercegovačku
arheologiju. Riječ je o lokalitetu na kojem se u predrimsko kao i u rimsko doba
nalazila luka. Otkriveni nalazi pokazali su da je bila veoma frekventna preko koje se
odvijao promet robe iz nedaleke Narone i drugih obalnih gradova za unutrašnjost.
Istraživanje ovog lokaliteta započela su ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća
od strane regionalnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru pod
rukovodstvom Vukosave Atanacković-Salčić.17 Nastavljena su 2008. godine pod
rukovodstvom mr. Snježane Vasilj sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Izvađene su brojne amfore, njihovi poklopci, ostaci ilirske lađe, koplja itd. U
blizini ove lokalcije nalazi se više antičkih lokaliteta s obiljem ulomaka keramike i
građevinskih ostataka.
I kraj oko današnjeg Neuma bio je gusto naseljen kako u prethistorijsko tako i
antičko doba. Od brojnih gradina značajna je ona koja se nalazi između Jazina i Neuma,
te velika gradina iznad Moševića. Na tragove života iz prethistorijskog doba upućuju
brojne gradine rasute po isturenim obroncima iznad mora i unutrašnjosti. Većina ih
pripada razdoblju starijeg željeznog doba, odnosno prvoj polovici I milenija st.e.
Područje Neuma je bilo gusto naseljeno i u rimsko doba. Tokom iskopavanja
srednjovjekovne nekropole u Vranjevu Selu naišlo se na mnoge građevinske ostatke
iz rimskog doba. Oni su također evidentirani u Gracu. Kroz Neum je prolazila cesta
koja je iz Narone vodila u Epidaur i dalje na jug. Neumska luka je imala veliki značaj
u trgovačkom prometu sa zaleđem, prvenstveno za današnji stolački kraj.18
16
K. Patsch, 1912, 90-94; E. Pašalić, 1960, 64-67; I. Bojanovski, 1980, 181 i d; I. Bojanovski, 1988,
126 i d.
17
V. Atanacković-Salčić, 1981, 11-26.
18
K. Patsch, 1922, 111, 115, 121, 123; E. Pašalić, 1960, 65.

• 60 •
 arheološka topografija donje neretve prethistorijskog i antičkog doba

Najpoznatije rimsko nalazište u Donjoj Neretvi je svakako Mogorjelo kod Čapljine.

To je najveći građevinski kompleks iz rimskog doba na tlu Bosne i Hercegovine. Još
se uvijek vode rasprave oko toga šta ti ostaci predstavljaju. Jedni smatraju da je riječ
o tvrđavi koja je bila u lancu odbrane Dalmacije koji su Rimljani izgradili krajem
I stoljeća st.e. Po drugima to utvrđenje je izgrađeno u IV stoljeću n.e. radi zaštite
susjedne Narone. Danas prevladava mišljenje da je to bila utvrđena villa rustica, to
jest poljoprivredno dobro, koje je svojim utvrđenjima služilo i za odbranu naselja uz
njega.19
Veće rimsko naselje nalazilo se u Tasovčićima na ušću Bregave u Neretvu. Od
brojnih pronađenih nalaza najvrjedniji je natpis uklesan na počasnu bazu koja je
postavljena 36. godine st.e. u čast Oktavijanovog osvajanja Sicilije. To je najstariji
rimski natpis nađen na tlu Bosne i Hercegovine.20 U Tasovčićima se nalazila i najveća
raskrsnica puteva u Donjoj Neretvi sa putnom stanicom.
Tragovi rimskih aglomeracija susreću se u velikoj mjeri i na Bišće Polju, osobito uz
obale Bune. Veća naseobina se nalazila na ušću Bunice u Bunu. Na tragove se susreće
i u podnožju Kičin-Gore, zatim kod Malog Polja, Berberovića, u Negočinama i
Suhopolju. Sa ovoga terena potječu bogati nalazi grčkog i rimskog novca. Na tragove
rimskih zgrada nailazi se još u Korosu, Gnojnici, Bačevićima, na gradini iznad potoka
Jasenica itd. Spomenimo i nalaze rimske arhitekture u Vračima nedaleko Blagaja. Tu
se naišlo i na vodovodne cijevi kojim se voda dopremala sa nedalekog izvora koji je
i danas u upotrebi. Vjerojatno se radi o ostacima veće vile, na čijim je temeljima u
srednjem vijeku podignut ljetni dvor bosanskih vladara.21
Na brdu iznad vrela Bune u Blagaju, na dva lokaliteta nalaze se ostaci rimskih
utvrda. Prva se nalazila na mjestu gdje stoje ostaci srednjovjekovnog grada Blagaja, a
druga nekih 800 metara istočno od ove. Na obroncima ispod blagajske tvrđave susreće
se velika količina rimske opeke i keramike, što upućuje da se uz tvrđavu nalazilo
civilno naselje.22 I kasnoantički Blagaj je sagrađen na ostacima rimskog Blagaja, a
ovaj na prethistorijskoj gradini, s tim da je tada dobio veće dimenzije i novi izgled.
Kako se grad nalazi na vrhu brda i velikim dijelom oslonjen na visoku strmu liticu,
predstavljao je izuzetno utvrđeno uporište. Prethistorijski i antički ostaci pokazuju
da se tu život odvijao u kontinuitetu kroz dugo vremensko razdoblje.
U Mostarskom Blatu tragovi rimskih naseobina susreću se u Biogracima sa
Gradinom te u Knežpolju. Sjeverno od Mostara puno rimskih ostataka ima u Bijelom
19
K. Patsch, 1922, 57; E. Pašalić, 1960, 62 i d; I Bojanovski, 1969, 137; M. Zaninović, 2002, 447-
456.
20
K. Patsch, 1922, 55-56; 111-114; E. Pašalić, 1960, 65; I. Bojanovski, 1988, 126.
21
V. Radimsky, 1893, 303-307; K. Patsch, 1904, 264-274; E. Pašalić, 1960, 65-67; M. Vego, 1958,
336-337.
22
Arheološki leksikon, III, 1988.

• 61 •
 enver imamović

Polju, osobito u Potocima. Velika količina građevinskog materijala, arhitektonskih

ulomaka, opeka sa tvorničkim žigovima, grobovima i dr, upućuje da se i tu nalazilo
jedno veće rimsko naselje. Odavdje potječe i ploča s natpisom posvećen bogu
Mitri, što govori da je među tamošnjim stanovnicma bilo i Orijentalaca, odnosno
poštivalaca ovog iranskog kulta.23
Gusta naseljenost Donje Neretve uvjetovalo je izgradnju guste cestovne mreže.
Ovuda je prolazila najvažnija saobraćajnica na istočnoj jadranskoj obali koja je
povezivala obalu sa unutrašnjosti Balkana i Podunavlja. U Tasovčićima su se stjecale
dvije ceste. Jedna je dolazila sa juga iz Narone a druga sa zapada Trebižatom. Odavde
su dalje vodile na sjever prema Mostaru i srednjoj Bosni, te na istok prema Stocu i
Nevesinjskom polju. Pored ovih glavnih cesta bilo je i lokalnih koje su povezivale
brojna manja naselja ovog kraja.24
Uzimajući u obzir ukupna saznanja o arheološkoj topografiji na prostoru
Donje Neretve, može se zaključiti da su malo gdje kao ovdje zastupljeni tako
bogati i raznovrsni tragovi života u kontinuitetu preko deset hiljada godina. Iako
je do sada puno učinjeno na istraživanju te bogate prošlosti, može se reći da je ovaj,
spomenicima bogati kraj, arheološki takoreći nedirnut. Ako se kaže da su mnoga
rješenja zapadnobalkanske i panonske arheologije, a posebno bosanskohercegovačke,
u najužoj vezi sa arheološkom situacijom Donje Neretve, jasno je kakav značaj ima
ovaj kraj. Dok se ne steknu uvjeti da se počne sa sistematskim istraživanjinma barem
onih najznačajnijih lokaliteta, neophodno je uložiti maksimalne napore da se to
ogromno blago sačuva od uništenja. Melioracija zemljišta, stambene i komunalne
gradnje, kao i namjerno uništavanje, predstavlja veliku prijetnju da to spomeničko
blago nestane. A šta to znači za jedan narod, zemlju i kraj gdje se to blago nalazi,
ne treba posebno isticati. Najbolji primjer devastacije sadržaja jednog arheološkog
lokaliteta je naprijed spominjano nalazište Desilo u Hutovu Blatu kod Čapljine. Tu,
gdje se nalazila ilirska a potom rimska luka, preostale su brojne amfore i drugi materijal
u vodi, koje su svojevremno mještani a onda i stranci na svoju ruku vadili i tako su
devastirali izuzetno vrijedno podvodno nalazište, rijetko u bosanskohercegovačkoj
arheologiji.
Sama činjenica da upravo sa ovoga područja potječu najreprezentativniji spomenici
bosanskohercegovačke kulturne prošlosti, kao što je građevinski kompleks Mogorjelo
kod Čapljine, helenistički urbani ostaci na Ošanićima kod Stoca, ranoneolitske
stanice Zelena Pećina i Točilo iznad vrela Bune u Blagaju itd, govori dovoljno da se
ovom dijelu Hercegovine treba posvetiti daleko veća pažnja nego je to do sada bio
slučaj.

23
E. Imamović, 1977, 277, 452.
24
E. Pašalić, 1960, 64-65; I. Bojanovski, 1988, 182-183.

• 62 •
 arheološka topografija donje neretve prethistorijskog i antičkog doba

Prehistoric and Ancient Archeological Topography of the Lower Neretva Basin

Enver Imamović

Summary
The many significant archaeological sites located in the lower basin of the
River Neretva give this area a special place in Bosnian-Herzegovinian archaeology.
Throughout history the valley of Neretva represented one of the most important
European crossroads which connected two contrasting regions – the Mediterranean
and Pannonia, i.e. Central Europe. This is illustrated by the finds in numerous
archaeological sites from the Palaeolithic, the younger Stone Age, the Iron Age, as
well as from ancient times. Older finds contain evidence of close connections with the
Mediterranean and Pannonian archaeological zones. During the protohistoric and
ancient times these connections were strengthened, especially with the Greek and
Italian cultures, which were then transferred, via the emporium in Narona, deeply
into the continental background. The result of these relations are best exemplified
by the Daorsi tribe which were, due to Greek influence, on a much higher cultural
level compared to other Illyrian tribes who lived in these parts of the Balkans.
Fertile soil, favourable climate and proximity to the coastline contributed to the
condensed inhabitancy of population in the lower basin of Neretva. The remains of
fortified settlements can be found almost on every strategically well-placed hill, and
other finds of houses and summer villas are just as numerous. Their rich decoration
is confirmed by the mosaics from Višići and Stolac, and other architectural details. A
special place regarding this belongs to the architectural complex of Mogorjelo near
Čapljina, whose purpose and date of foundation is still a subject of dispute amongst
scholars.
This region has one more exceptionally important archaeological site – the
underwater remains of an Illyrian harbour found in Desilo in Hutovo Blato – where
recent excavations discovered many amphorae, remnants of Illyrian boats, and other
interesting materials. It is considered that the harbour belonged to the Daorsi tribe
which ruled this part of modern day Herzegovina until the Roman conquest.

Literatura
J. Alačević, L’emporio ed il lago Naroniano di Scilice, Bulletino dalmato e storia
dalmata, I, Split 1878.
P. Anđelić, Bišće i Blagaj, politički centar humske zemlje u srednjem vijeku,
Hercegovina, 1, Mostar 1981.
Arheološki leksikon, III, Sarajevo 1988.

• 63 •
 enver imamović

V. Atanacković-Salčić, Arheološko nalazište na području Hutova Blata, Hercegovina,

1, Mostar 1981.
Đ. Basler, Novčić plemena Daorsa. Prilog ilirskoj numografiji, Glasnik Zemaljskog
muzeja, n. s. XXVI, Sarajevo 1971.
Đ. Basler, Paleolitsko prebivalište Badanj kod Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.
s. XXIX (1974), Sarajevo 1976.
Đ. Basler, u: “Praistorija jugoslavenskih zemalja”, I, Sarajevo 1979.
Đ. Basler, Paleolitski čovjek u porječju Neretve, Zbornik radova “Dolina rijeke
Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka”, Split 1980.
Š. Batović, u: “Praistorija jugoslavenskih zemalja”, II, Sarajevo 1979.
A. Benac, Zelena pećina. Istorijat istraživanja i terenski podaci, Glasnik Zemaljskog
muzeja, n. s. XII, Sarajevo 1957.
A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu,
Sarajevo 1964.
A. Benac, Širenje neolitskih i eneolitskih kultura dolinom Neretve, Zbornik radova
“Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka”, Split 1980.
O. Blau, Reisen in Bosnien und der Hertzegowina, Berlin 1877.
I. Bojanovski, Mogorjelo – rimski Turres. (Prilog topografiji rimske provincije
Dalmacije),
Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s., XXIV, Sarajevo 1969.
I. Bojanovski, Neka pitanja topografije Donje Neretve, Zbornik radova “Dolina
rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka”, Split 1980.
I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Akademija nauka BiH, Djela,
knj. LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 6, Sarajevo 1988.
N. Cambi, Antička Narona – urbanistička topografija i kulturni profil grada,
Zbornik radova “Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka”,
Split 1980.
E. Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 1977.
C. H. Kiepert, Lerbuch der alten Geographie, Berlin 1878.
M. Kozličić, Prikaz brodova na novcu plemena Daorsa, Glasnik Zemaljskog muzeja,
n. s. 35/36, (1980/81), Sarajevo 1981.
F. Lanza, Saggio storico-statistico-medico sopra città di Narona e lo stato presente del
suo territorio corredato di alcune inedite antiche iscrizoni e di una carta topografica
litografata, Bologna 1842.

• 64 •
 arheološka topografija donje neretve prethistorijskog i antičkog doba

Z. Marić, Novčići trećeg i drugog stoljeća stare ere sa gradine u Očanićima kod
Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXVI/XXVIII, Sarajevo 1972.
I. Marović, Prahistorijska istraživanja u okolici Narone, u zborniku “Dolina rijeke
Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split 1980.
Mullerus, Geographi Graeci Minores, Vol. I. 24 pogl, Parisiis 1885.
K. Patsch, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und Hercegovina IX
(1904); XII (1912).
K. Patsch, Die Herzegowina einst und jetzt, Historische Wanderungen im Karts
und an der Adria I, Wien 1922.
V. Radimski, Die prähistorischen Fundstätten – ihre Erforschung und Behandlung
mit besonderer Rücksicht auf Bosnien und die Hercegovina..., Sarajevo 1891.
V. Radimsky, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und Hercegovina, II
(1894); III (1895); IV (1896); VI (1899).
M. Suić, Gdje se nalazilo jezero iz 24 poglavlja Pseudo Skilakova Peripla, Glasnik
Zemaljskog muzeja, n. s. VIII, Sarajevo 1953.
M. Vego, Iskopavanje u Vračima u Blagaju kod Mostara, Starinar, Arheološki institut,
Srpska akademija nauka, VII-VIII (1956-1957), Beograd 1958.
M. Zaninović, Mogorjelo od vile do kastruma, Godišnjak, knj. XXXII, Centar za
balkanološka ispitivanja, knj. 30, Sarajevo 2002.

• 65 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 94(398):355.48“-00“

salmedin mesihović
Dezitijati u rimskoj armiji

Abstrakt:
•
Ilirske provincije su bile zone regrutacije za rimske auksilijarne jedinice. Tako
su u rimsku oružanu silu odlazili i Dezitijati. Do danas su otkrivena dva epigrafska
spomenika na kojima se izričito spominju osobe, koje su bili pripadnici rimske
oružane sile, i njihova dezitijatska narodnosna pripadnost. Na prvom natpisu riječ
je o Nervi, sinu Laide koji je, iako rodom iz duboke kontinentalne unutrašnjosti,
bio mornar u sastavu Ravenske mornarice. Na drugom natpisu se spominje izvjesni
Temans, sin Platora koji je bio u konjičkoj jedinici stacioniranoj u garnizonu
Tilurium u dalmatinskom zaleđu. Oba natpisa potvrđuju da su unovačeni Dezitijati
bili u različitim formacijskim rasporedima. Mjesto pronalaska natpisa pokazuje da se
spomenuta dvojica Dezitijata nakon odlaska sa matičnog prostora, iako nisu izgubili
svijest o svome narodnosnom porijeklu (Nerva je postao i rimski građanin), ipak
nisu vraćali u rodni kraj.
Ključne riječi:
Dezitijati, epigrafski spomenici, regrutacija

Još u prvom razdoblju rimske vladavine nad kontinentalne unutrašnjošću Zapadnog

Balkana i sve do izbijanja Velikog Ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e.1 Rimljani su
sprovodili novačenje domorodaca u auksilijarne jedinice. I povod za izbijanje ustanka je
bilo novačenje koje je po Augustovoj naredbi sprovođeno u dinarskim ilirskim civitates
radi planiranog i već započetog pohoda na Markomansko kraljevstvo Marobodua.2
I negdje u Gornjoj Bosni (vjerojatno dezitijatskom području) je došlo do pobune
tek unovačenih i okupljenih auksilijara. Gotovo sigurno su u ovom auksilijarnom
kontingentu bili i Dezitijati,3 i to vjerojatno u znatnom broju, uključujući i Batona
(njihovog vojno-političkog dužnosnika). Iako o tome nema izričitih podataka, Baton
Dezitijatski je možda i ranije bio angažiran u oružanoj sili Rimske Imperije.4 Nakon
1
O Velikom Ilirskom ustanku v. Mesihović, 2007, 314-617.
2
Vell. II, CX, 1-3; Cass. Dio LV, 29, 1-3.
3
O ilirskom narodu Dezitijatima i njihovoj politiji v. Mesihović, 2007.
4
O tome v. Mesihović, 2007, 825; 899-900.
• 67 •
 salmedin mesihović

sloma organiziranog otpora ustanka u IX. mjesecu 9. god. n. e., politika novačenja je
nastavljena. Do danas su otkrivena dva natpisa na kojima se izričito spominju osobe,
zajedno sa svojom dezitijatskom pripadnošću, koje su bile u sastavu oružanih snaga
Imperije. Naravno, mnogi drugi Dezitijati su služili u jedinicama imperijalne armije
širom zapadne Euroazije.5

I.
Ko je Nerva Dezitijat, sin Laide
Dezitijatsko narodno i političko ime se u izvornoj građi izričito spominje deset
puta (pet u literarnim vrelima i pet na epigrafskim spomenicima).6 Jedno od tih
spominjanja nalazi se zapisano na natpisu iz Herculaneuma u Italiji. Herculaneum
(današnji Ercolano) je u vrijeme nastanka natpisa pripadao (od augustovskih
reformi) italskoj regiji Latium et Campania i spadao je u jedno od prosperitetnih
naselja, između Neapolisa (Napulj) i Pompeja. Zajedno sa Pompejima ovo ladanjsko
naselje je stradalo prilikom velike erupcije Vezuva 24. VIII 79. god. n. e., i ostalo
“balzamirano”u narednim epohama. Herculaneum se nalazio i u blizini Misenuma,
koji je bio baza ratne mornarice (druga glavna baza rimske ratne mornarice I. st.
n. e. je bila u Raveni).7 Iako je natpis iz Herculaneuma prilično dugo prisutan u
znanstvenoj literaturi, još uvijek ne postoji jedan njegov cjeloviti prikaz. Izgleda kao
da ga praktično niko ko ga je spominjao ili citirao nije imao prilike u cjelosti sagledati.
Radi toga u vezi ovog natpisa se kod čitatelja ili proučavatelja određenog historijskog
problema, a koji se dotiće i natpisa iz Herculaneuma, mogu javiti određene nedoumice
ili nejasnoće.8 Glavna nejasnoća proizlazi iz njegovog citiranja, odnosno naziva
(CIL III D. VI=VII2=X 1402 ili CIL II D. VI=C.XVI 11). A dodatni problem
unosi i elektronsko izdanje na http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/
epiergebnis, koje natpis navodi na sljedeći način: CIL 16, 00011 = CIL 03, p 0849
(p 1959) = CIL 10, 01402 = D 01989. Pošto raspolažemo sa cjelovitim tekstom
natpisa, upravo zahvaljući elekronskom izdanju Corpus Inscriptiones Latinarum,
odlučili smo se za navođenje na osnovi elektronskog izdanja uz izvjesna modificiranja
(zamjena arapskih brojeva sa latinskim neposredno iza CIL). Nejasnoće vezane za
5
O tome v. Mesihović, 2007, 827-831. Unovačeni Dezitijati su možda bili pripadnici i onih kohorti
koje su nosile naziv cohortes Delmatarum (kojih je bilo devet -- na osnovi današnjeg znanja). Imena
ovih kohorti treba shvatiti ne u narodnosnom delmatskom, nego u provincijskom, dalmatinskom
smislu. Zaninović, 1967, 70 i d; Isto, 1999, 221; Bojanovski, 1988, 359.
6
O tome v. Mesihović, 2007, 35-93; 867-898.
7
U vrijeme erupcije Vezuva zapovjednik Mizenske flote je bio Plinije Stariji.
8
O tome v. Patsch, 1901, 1983; Bojanovski, 1988, 147 i fus. 20; Arheološki leksikon BiH, Tom I,
1988, 33; Mesihović, 2007, 73, fus. 85.

• 68 •
 dezitijati u rimskoj armiji

sadržaj natpisa9 se mogu lakše razbistriti ako istraživač ili obični čitatelj pred sobom
ima cjelovit tekst.
“Imp(erator) Vespasianus Caesar August(us) / tribunic(ia) potest(ate)
co(n)s(ul) II / veteranis qui militaverunt in leg(ione) / II Adiutrice
Pia Fidele qui vicena / stipendia aut plura meruerant / et sunt dimissi
honesta missione / quorum nomina subscrip[ta su]nt ip/sis liberis
posterisqu[e e]orum / civitatem dedi et conubium cum / uxoribus quas
tunc habuissent / cum est civita[s] iis data aut siqui / caelibes essent cum
iis quas postea / duxissent dumtwaxat singuli / singulas a(nte) d(iem)
Non(is) Mart(is) / Imp(eratore) Vespasiano Caesare Aug(usto) II /
Caesare Aug(usti) f(ilio) Vespasiano co(n)s(ulibus) / t(abula) I pag(ina)
V loc(o) XXXXVI / Nervae Laidi f(ilio) Desidiati /10 descriptum et
recognitum ex tabula / aenea quae fixa est Romae in Capi/tolio in podio
arae gentis Iuliae / latere dextro / ante signum Lib(eri) Patris // C(ai)
Helvi Lepidi Saloni/tani / Q(uinti) Petroni Musaei Iades/tini / L(uci)
Valeri Acuti Salonit(ani) / M(arci) Nassi Phoebi Salonit(ani) / L(uci)
Publici Germulli / Q(uinti) Publici Macedonis / Neditani / Q(uinti)
Publici Crescentis.“11

Na osnovi teksta, car Vespazijan (69-79. god. n. e.) je za svoga drugog konzulata
veteranima koji su služili u II. legiji Adiutrix “Vjerne i Odane”i bili časno otpušteni
9
O sadržaju natpisa i njegovom dovođenju u historijski kontekst v. Mesihović, 2007, 73-76,
uključujući i fus. 85-95.
10
Po Patschu (1901, 1983): Nervae Laidi f. Desidiati… vet. leg. II ad., a kod Bojanovskog (1988, 147)
kao: Nerva Laidi f. Daesitias, vet(eranus) leg(ionis) II Ad(iutricis).
11
Natpis vrlo sličnog sadržaja i forme (a i vemenski vrlo blisko) sa natpisom na kome se spominje
Nerva pronađen je u Slavoniji (područje Marsonije): Imp(erator) Caesar Vespasianus Aug(ustus)
pont(ifex) / max(imus) trib(unicia) pot(estate) II imp(erator) VI p(ater) p(atriae) co(n)s(ul) III
/ veteranis qui militaverunt in / classe Misenensi sub Sex(to) Lucilio / Basso qui sena et vicena
stipen/dia aut plura meruerant et sunt / deducti Paestum quorum nomina / subscripta sunt ipsis
liberis posterisque eorum civitatem dedit et / conubium cum uxoribus quas / tunc habuissent
cum est civi/tas iis data aut si qui caelibes / essent cum iis quas postea du/xissent dumtaxat singuli
sin/gulas a(nte) d(iem) V Idus Febr(uarias) / Imp(eratore) Caesare Vespasiano Aug(usto) III /
M(arco) Cocceio Nerva co(n)s(ulibus) / |(centurioni) Liccaio Birsi f(ilio) Marsunnia / loco XXIII
/ descriptum et recognitum ex tabula / aenea quae fixa est Romae in Capito(lio) / in podio arae
gentis Iuliae // M(arci) Viri Marcelli dec(urionis?) leg(ionis?) / Savar(iensis) / L(uci) Domiti Severi
vet(erani) / Breuci / C(ai) Marci Nobilis Emon(ensis) / C(ai) Pidieni Aquileiens(is) / L(uci) Valeri
Pauonis vet(erani) / Breuci{o} / C(ai) Iuli Clari Aquileiens(is) / L(uci) Iucundi Aqui/leiensis. AE
1997, 1273 = AE 2001, +87. Na osnovi ovoga natpisa može se tvrditi da je učešće balkanskih Ilira u
vespazijanskoj frakciji za vrijeme građanskog rata 69. god. n. e. bilo iznimno. Radi toga je u narednim
godinama uslijedilo nagrađivanje koje se uglavnom zasnivalo na dodjeli rimskog građanstva i to na
osnovi zvaničnih diploma koje su sadržavale uobičajenu formulu. Vjerojatno je postojao veliki broj
ovakvih diploma. O Breucima na tome slavonskom području v. Zaninović, 2003.

• 69 •
 salmedin mesihović

iz vojske, njihovoj djeci i nasljednicima dao rimsko građanstvo kao i pravo na

(rimski) brak sa suprugama koje su tada imali. Među tim popisanim imenima (na
jednoj bakrenoj ploči koja je postavljena na Kapitolu u Rimu, na podiju julijevskog
gensa) se nalazi i ime Nerve, sina Laida, Dezitijata. Pored njega spominje se čitav
niz drugih imena, za koje po etnonimima možemo smatrati da su bili zapadno- ili
općenito balkanskog porijekla. Pa se tako nailazi na čak trojicu Salonitanaca, jednog
Jadestinca (Zadranina) i jednog Makedonca. Zbog čestih etnonima na ovom natpisu,
i spominjanje dezitijatskog narodnosnog imena se uklapa u koncepciju sadržaja
natpisa. Tvorci (u prvom redu naručilac, a zatim i pisac) su željeli da naglase onu
pripadnosti koju su pojedinci imali. Ovi pojedinci su bili otpušteni prije 7. marta (u
ovom mjesecu none su bile 7. dana u mjesecu) 70. god. n. e. (te godine je trajao drugi
konzulat Vespazijana zajedno sa sinom Titom koji se isto spominje na natpisu).12
II. legija Adiutrix “Vjerna i Odana”nastala je nakon završetka godine “četiri cara”i
građanskog rata 68-69. god. n. e., i to od mornara ravenske flote koji su podržali
Vespazijana u sukobu sa Vitelijem. Unapređivanje mornara, koji su uglavnom bili
na nižim stepenicama rimske vojne hijerarhije i poglavito bez rimskog građanstva,
u legionarski sastav je smatrano nekom vrstom nagrade. Kao novoformirana legija,
u koju je Vespazijan imao puno povjerenje, prvu borbenu akciju je imala u ljeto 70.
god. n. e. prilikom ugušenja Batavskog ustanka. Tom prilikom borbenu grupu (u
kojoj se nalazila i II. legija Adiutrix “Vjerna i Odana“) je predvodio Kvint Petilije
Kerialije (Quintus Petillius Cerialis). II. legija Adiutrix “Vjerna i Odana”je prezimila
na sjevernoj granici, a sljedeće 71. god. n. e. bila je zamijenjena sa X. legijom Gemina.
Nakon toga je bila transferirana u Britaniju. Ako je Nerva sa svojim drugovima
otpušten u III. mjesecu 70. god. n. e. onda oni nisu učestvovali u borbama sa
Civilisom i Batavcima, niti su boravili na rajnskoj granici i Britaniji. Po ovome bi sva
njihova navedena unapređenja i nagrade praktično proizlazile iz njihovog doprinosa u
građanskom ratu i pristajanju i ratovanju za Vespazijanovu stranku. Sudeći po časnom
otpuštanju, Nerva se već nalazio u svojim zrelim godinama. Njegovo prvo navođenje
u natpisu možda ukazuje i na određeni ugled koji je imao, možda i izvjesnu veću čast
(zapovjednu?) u odnosu na druge na natpisu spomenute osobe, izuzev Vespazijana i
njegovog sina. On je vjerojatno imao već i živu suprugu (sa kojom je tada ozvaničio
i rimski zakonski brak) kao i potomstvo.13 To bi značilo da je on kao pripadnik
ravenske mornarice već proveo priličan staž.14 Preko Nerve znamo za osobno ime još
jednog Dezitijata. To je bio njegov otac Laid ili Laido. Laid(o) je možda bio rođen na
samom kraju Velikog Ilirskog ustanka ili u gravitirajućem periodu. To bi možda navelo
12
Tac. Hist. IV, 38: I po Patschu (1901, 1983) riječ je o 7. III. 70. god. n. e., a po Bojanovskom (1988,
147, fus. 20) samo je riječ o anno 70.
13
I supruge spomenutih veterana su vrlo vjerojatno bile poglavito ilirskog porijekla.
14
O Nervi i ravenskoj mornarici i uopće o Ilirima – kontinentalcima u rimskoj mornarici v. Mesihović,
2007, 75 i fus. 93.

• 70 •
 dezitijati u rimskoj armiji

na pomisao da je Nervin djed bio jedan od učesnika Velikog Ilirskog ustanka, i to u

oružanoj sili pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog. Ako bi ova konstrukcija
bila tačna, ovo bi bio jedan od pokazatelja izgrađivanja lojalnosti domorodačke
populacije prema Rimskoj Državi u toku tri generacije. Jer dok je djed možda ratovao
protiv rimskih legija i drugih imperijalnih snaga za vrijeme posljednje decenije
augustovskog doba, dotle je njegov unuk bio vjerni i odani vojnik jednog rimskog cara,
Vespazijana, da bi postao i sam rimski legionar i građanin. Nažalost ne raspolažemo
više ni sa jednim podatkom koji bi još pobliže opisao neposredno porijeklo Nerve,
sina Laide. Nakon otpuštanja Nerva, kao “novopečeni”rimski građanin, zajedno sa
drugim svojim (zapadnobalkanskim, makedonskim etc…) suborcima se nastanio u
prijatnoj kampanskoj obali, koja je po svojim tadašnjim osobinama odudarala od
teškog balkanskog miljea. Vezano za čitav ovaj natpis, najzanimljivija činjenica je da
je početkom osme decenije I. st. n. e. na bogatoj kampanskoj obali postojala mala
“kolonija”isluženih vojnika (poglavito onog zapadno-) balkanskog porijekla. Ostala
je nepoznata sudbina i Nerve, njegove porodice i drugova prilikom erupcije Vezuva
koja je razorila ovu kratkotrajnu naseljenost Zapadnih Balkanaca.

II.
Ko je Temans Dezitijat, sin Platorov
Zahvaljujući jednom natpisu pronađenom u Gardunu15 znamo i za jednog
Dezitijata koji je kao konjanik služio u auksilijarnom sastavu oružanih snaga Rimske
države. I epigrafski spomenik na kome se spominje dezitijatski konjanik se nalazi
uvršen u ediciju Corpus Inscriptiones Latinarum (kao CIL III 9739) i prisutan je u
znanstvenoj literaturi,16 međutim niko se još uvijek nije samo specifično bavio njim,
a posebno u kontekstu spomenutog Dezitijata. Na osnovi elekronskog izdanja CIL-a
na http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis tekst natpisa je
sljedeći :

15
Na mjestu današnjeg sela Gardun (nekoliko kilometara od mjesta Trilja) uzdizao se veliki i strateški
vrlo bitan rimski vojni logor Tilurium. Nakon završetka ustanka to je bio bazični logor VII. legije
(od 42. god. n. e. sa dodatkom Claudia pia fidelis ). Ova legije je premještena iz Dalmacije na
donjodunavsku granicu 58. god. n. e. Na lokalitetu Garduna je pronađen veliki broj natpisa na
kojima se spominju mnogi veterani i vojnici legijskih i auksilijarnih jedinica. v. http://compute-in.
ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis.
16
Patsch, 1901, 1983; Isto, 1910, 178-179; Zaninović, 1984, 73; Bojanovski, 1988, 147 i fus. 20; 358;
Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 33; Mesihović, 2007, 73 - 74; 93; 685; 827; 830 – 831; 857;
892 i fus. 5; 904; 906.

• 71 •
 salmedin mesihović

“TEMANS17 / PLATORIS / [Da]esitias18 vexill(arius) / [e]

quit(um) coh(ortis) I Belgar(um) / turma Valeri / Proculi ann(orum)
XLV / stipendior(um) XXIV h(ic) s(itus) e(st) / fieri curavit Iulia Ves()
/ coniunx.“

Riječ je o epitafu izvjesnom Temansu, sinu Platora,19 Dezitijatu, veksilijaru

(veteranu)20 konjaniku I. belgijske kohorte, turme21 Valerija Prokula,22 koji je umro u
45. godini, u vojničkoj službi bio 24 godine. A za podizanje epigrafskog spomenika
se pobrinula supruga Julija Vesa. Kao što se vidi, Temans je u vojnu službu ušao
najkasnije sa 21 godinom starosti (vjerojatno je bio koju godinu mlađi kada je stvarno
bio unovačen). To što je konjanik pokazuje da je Temans možda pripadao nekoj
bogatijoj dezitijatskoj familiji. On sam je najvjerojatnije u službu stupio dobrovoljno
i kako se vidi izgradio je određenu karijeru, stvorio porodicu. Njegova supruga je
bila rimska građanka (bar u toku par generacija po muškoj liniji), ali gotovo sigurno
domorodačkog porijekla. Nakon završetka redovne vojne službe vjerojatno je i sam
Temans postao rimski građanin. Nakon penzioniranja, (ako ne i možda već ranije)
odnosno bolje rečeno prelaska iz redovne vojne službe u sustav veksilijara, Temans
Platorov je nastavio živjeti u okolici vojnog logora Tilurij (Tilurium) 23 i nije se vratio
u gornjobosansko područje. Može se slobodno reči da se on u toku svoga službovanja
u priličnoj mjeri romanizirao.
Cohors I. Belgarum equitata je izvorno bili konjička auksilijarna jedinica koja
je došla u ilirske zemlje za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka. Vremenom se njen
belgijski – galski identitet zadržao samo u imenu, dok je njen sastav bio uglavnom
popunjavan novačenjem od lokalnih populacija. Ova kohorta se zadržala u
provinciji Dalmaciji i nakon odlaska legijskog sastava, i gotovo sigurno je bila

17
Iako nije u potpunosti sačuvano sina Platorova, ipak je njegova rekonstrukcija u oblik Temans
najrealnija.
18
Kao što se vidi, dezitijatsko ime se ne spominje u cjelosti, odnosno prvi dio imena je oštećen. O
pravilnosti rekonstruiranja u dezitijatsko ime v. Mesihović, 2007, 892 i fus. 5.
19
Ime Plator je prisutno u dezitijatskom miljeu i sreće se i u okolici Zenice. CIL III 12 772 iz Trijuše
20
O veksilijarskoj službi u Iliriku v. Mesihović, 2007, 363, fus. 92 – 93.
21
Turma je konjička jedinica od otprilike 30 ljudi. Moguće je da je i sam Valerije Prokul, zapovjednik
turme I belgijske kohorte bio domaćeg podrijetla, a možda se on spominje i na još jednom natpisu
CIL III 8762 Salona. (Patsch, 1910, 179) .
22
Sudeći po imenu i Valerije Prokul je, iako rimski građanin, moguće bio domaćeg porijekla.
Mesihović, 2007, 71.
23
O Tiluriju v. Zaninović, 1984; Isto, 1996, 213; 268-270; 280-291; Bojanovski, 1988, 356-357;
359; Škegro, 1999, 255; Sanader, 2003; Tončinić, 2005; http://www.ffzg.hr/arheo/provincijalna/
istrazivanja.htm (zvanična stranica posvećena Tiluriju na web stranici Katedre za provincijalnu
arheologiju Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu).

• 72 •
 dezitijati u rimskoj armiji

stacionirana i u toku II. st. n. e.24 Dataciju podizanja epitafa je moguće odrediti više
špekulativno, nego egzaktno. Pošto se Temans pojavljuje sa jasnom dezitijatskom
sviješću i pripadnošću, to dokazuje da je on živio dok je ova zajednica (u smislu
peregrinske civitas, odnosno dezitijatske politije) još uvijek bila “živuća”, a možda
i u svome punom opsegu (znači nezahvaćena procesom municipalizacije) znači
ne samo prije 212. god. n. e., nego i prije sredine II. st. n. e. Ali s druge strane
ne i suviše rano, jer je on bio pripadnik spomenute kohorte kada se već ustalilo
novačenje u nju iz redova domaćeg, peregrinskog stanovništva Dalmacije. Tako bi
možda prva polovica II. st. n. e. bila nekako optimalno vrijeme da se u nju datira
nastanak ovog epigrafskog spomenika.

Bibliografija

Kratice
CIL – Corpus Inscriptiones Latinarum
AE – L’Année épigraphique. Revue des publications épigraphiques relatives à
l’Antiquité romaine, París.
LCL – The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD - Cambridge
Mass.: Harvard University Press
MH – Matica Hrvatska, Zagreb.
PWRE – Paulys-Wissowa Real-Enzyclopädie der klassischen altertumswissenschaft,
Stuttgart

Izdanja izvora
Kasije Dion 1954-1955: Dio’s Roman History in nine Volumes, Earnest Cary,
LCL (2)
Velej Paterkul 1955: Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick
W. Shipley, LCL.
Tacit, Anali,1970: Tacit, Anali, Jakov Kostović, Zagreb: MH
Tacit, Historije 1925; 1931: Tacitus, Histories, Clifford H. Moore, LCL

Natpisi
CIL XVI, 00011 = CIL III, p 0849 (p 1959) = CIL X, 01402 = D 01989
(http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis)

24
O I. Belgijskoj kohorti v. Patsch, 1910, 178-180; Bojanovski, 1988, 356-358; Zaninović, 1996, 216;
226-227; Škegro, 1999, 255; 261; Mesihović, 2007, 74, fus. 88.

• 73 •
 salmedin mesihović

CIL III 9739 (http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis)

CIL III 12772 iz Trijuše kod Zenice

(http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis)

Literatura
ARHEOLOŠKI LEKSIKON BIH, Tom (broj toma), 1988: Arheološki leksikon
Bosne i Hercegovine, Tom I- III; Mape 1-4; Sarajevo : Zemaljski muzej
BOJANOVSKI 1988: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANU
BiH, Djela, LXVI, CBI, 6.
MESIHOVIĆ 2007: Salmedin Mesihović, Dezitijati: kulturna i narodnosno-
politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog
rada), Zagreb.
PATSCH 1901: Carl Patsch, Daesitiates, PWRE, col. 1982-1983.
PATSCH 1910: Carl Patsch, Prilozi našoj rimskoj povjesti, GZM, god. XXII, sv. 1.
177 – 208
SANADER 2003: Mirjana Sanader, Tilurium I, Istraživanja-Forschungen, Arheološki
zavod Filozofskog fakulteta, Zagreb.
ŠKEGRO 1999: Ante Škegro, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Hrvatski
studij, Zagreb.
TONČINIĆ 2005: Domagoj Tončinić, Votivna ara iz Tilurija, Op. Arch. 28, Zagreb.
147 - 157
ZANINOVIĆ 1967: Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati II, Godišnjak CBI 5.
ZANINOVIĆ 1984: Marin Zaninović, Vojni značaj Tilurija u antici, Znanstveni
skup “Cetinska Krajina od prethistorije do dolaska Turaka”, HAD, Split. 65 - 75
ZANINOVIĆ 1996: Marin Zaninović, Od Helena do Hrvata, Školska knjiga,
Zagreb
ZANINOVIĆ 1999: Marin Zaninović, La Dalmazia in età imperiale, Leo S. Olschki
editore. Firenze, 213 – 223
ZANINOVIĆ 2003: Marin Zaninović, Breuci od Sirmija do Marsonije, Op. Arch.
27, Zagreb, 443 - 449

• 74 •
 dezitijati u rimskoj armiji

Daesidiati in the Roman Army

Salmedin Mesihović

Summary
The Romans always considered it necessary to mobilise members from foreign
and subjected communities into their own armed forces. Therefore we can read
from primary sources that the Daesidiati civitas also contributed its human potential
to the imperial army. The best evidence of this are two stone inscriptions which
mention two Daesidiati who were active members of Roman auxiliary units. From
the first, older, inscription, we learn of Nerva, son of Laida, who was a sailor in the
Ravenna fleet. He was promoted into the rank of legionary and was later, as a veteran,
honourably discharged from the Army. The other inscription tells us about Temans,
son of Plator, who was a member of cavalry units in the military camp of Tilurium.

• 75 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 904:628.94]:069

adnan busuladžić
Prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki iz zbirke
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine

Abstrakt:
•
U zbirkama Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, čuva se veći broj svjetiljki
različitih tipova. U posebnu socijalnu kategoriju mogu se uvrstiti ovalne svjetiljke
organski povezana nosa – “maloazijske”i kruškolike svjetiljke – “afričke”. Iste su bile
i predmetom obrade u ovom radu.
Ključne riječi:
antičke svjetiljke, starokršćanski objekti, Zemaljski muzej, Bosna i Hercegovina

Uvod
Potreba da se vještačkim osvjetljenjem stvori komoditet uvjetovala je intenzivnu
proizvodnju i korištenje svjetiljki u rimsko doba. Pomoću tako stvorenog umjetnog
svjetla, mogli su duže raditi, provoditi ugodnije trenutke u dugim noćnim satima i
lakše manipulirati u tamnijim prostorima.
Vremenom, svjetiljke dobijaju i različite nazive sobne, pogrebne, kupališne i sl.
Ovakvim nazivima nisu definirani različiti oblici i tipovi, nego socijalno – društveni
kontekst i mjesto upotrebljavanja.1 Razvojem i širenjem kršćanstva na pojedinim
tipovima svjetiljki se pojavljuju mnogobrojni kršćanski simboli, zbog čega se nekoliko
tipova mogu u socijalnom smislu nazvati starokršćanske svjetiljke. Pored primarne
funkcije osvjetljavanja prostora, one postaju i dio crkvenog namještaja i opreme,
spajajući u svojim dekorativnim elementima i kršćansko viđenje svijeta. Isus Krist je
Jaganjac Božiji, što pokazuje čitav niz naših svjetiljki “maloazijskog tipa”u simbolici
stiliziranog jagnjećeg runa.
Svjetiljke kruškolikog tipa također pokazuju čitav niz bogatih ukrasa kojima
potvrđuju religijsku namjenu.

1
A. N. Crnobrnja 2006.

• 77 •
 adnan busuladžić

01. Nalazište: Bila kod Travnika.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1751. Svjetiljka od blijedožute gline sa oštećenim
nosom. Oko diska plitak prsten koji ga spaja sa nosom. U
sredini diska rupa. Na ramenima kapljice - stilizirano runo
jagnjeta. Sa leđne strane pločasta drška.
Dimenzije: šir. 6 cm, vis. 2 cm.
01-1751 Nepublicirano.

02. Nalazište: Nepoznato.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 925. Otkupljeno od Darinke Despić iz Sarajeva.
Svjetiljka od blijedožute gline. Dobro očuvana. Oko diska
plitak prsten koji ga spaja sa nosom. U sredini diska rupa.
Na ramenima kapljice - stilizirano runo jagnjeta. Sa leđne
strane pločasta drška.
Dimenzije: duž. 8 cm, šir. 6, 5 cm, vis. 2,5 cm.
02-925 Nepublicirano.

03. Nalazište: Bila kod Travnika.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1752. Svjetiljka od blijedožute gline, sa oštećenim
diskom. Oko diska plitak prsten koji ga spaja sa nosom. Na
otvoru nosa tragovi gareži. Na ramenima izlizane kapljice -
stilizirano runo jagnjeta. Sa leđne strane pločasta drška.
Dimenzije: duž. 8,5 cm, šir. 6, 5 cm, vis. 2, 5 cm.
03-1752 Nepublicirano.

04. Nalazište: Nepoznato.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
netačan inventarni broj 330. Svjetiljka od blijedožućkaste
gline. Dobro očuvana. Oko diska zatvoren prsten. U sredini
diska rupa, obrubljena redom kapljica i redom rozeta. Na
ramenima kapljice - stilizirano runo jagnjeta. Na vratu
između diska i nosa kanelure. Sa leđne strane pločasta
drška.
04-330 Dimenzije: duž. 8 cm, šir. 5, 5 cm, vis. 2 cm.
Nepublicirano.

05. Nalazište: Gradac kod Lepenice.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1080. Našao na iskopavanju Skarić 1932. g.
Fragmentirana i djelomično slijepljena svjetiljka od
blijedožute gline. Na ramenima kapljice - stilizirano runo
jagnjeta. Sa leđne strane pločasta drška.
Dimenzije: duž. 8 cm, šir. 6, 2 cm.
Literatura: V. Skarić “Altertümer von Gradac in der
Lepenica (Bosnien),”GZM
05-1080 1932., tabla V, br. 4.

• 78 •
 prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

06. Nalazište: Vlasenica.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 806. Poklon dobijen 1895. g. Svjetiljka od
blijedožućkaste gline, oštećenog diska. Na ramenima
kapljice - stilizirano runo jagnjeta. Sa leđne strane pločasta
drška.
Dimenzije: duž. 8 cm, šir. 5, 7 cm, vis. 2 cm.
Nepublicirano. 06-806

07. Nalazište: Mogorjelo kod Čapljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1581. Gornji, oštećeni dio svjetiljke od crvene gline.
Oko diska zatvoreni prsten. U sredini rupa. Na ramenima
motiv vitice vinove loze. Sa leđne strane pločasta drška.
Literatura: I. Marijanović “Prilog problemu datiranja nekih
starokršćanskih crkava u Bosni i Hercegovini”GZM 1990.,
113, sl. 4.

Ovalne svjetiljke organski povezana nosa “maloazijski tip”Broneer tip XXVII, Ivanyi
tip XI (br. 01 – 07)

Tip svjetiljki koje se mogu svrstati u ovu grupu u našoj zbirci zastupljen je sa
sedam primjeraka. Prema analogiji može se pretpostaviti njihovo provincijalno
porijeklo proizvodnje. Karakteristika ovih svjetiljki je ovalno ili jajoliko tijelo, disk
malen i ovalan, ramena ispupčena a nekad viseća. Dno kod ovalnih svjetiljki je ravno,
udubljeno ili izbočeno. Drška je klinasta ili pločasta, rađena u kalupu.
Posebno karakterističan element kod ovalnih svjetiljki je ukrasni motiv. Vrlo
često se radi o ornamentalnoj ili floralnoj dekoraciji. Ramena, koja su nešto šira,
imaju ukrase u vidu biljne ornamentike; lišće, iglice, štapiće, tačkice, kapljice i sl.
Dekoracije ovih svjetiljki pokazuju veći intenzitet plošnosti i stilizacije.2
Svjetiljkama ovalnog tipa pripadaju primjerci koji pokazuju helenističke utjecaje,
nastale na tlu Galije iz I stoljeća. Međutim tip ovalnih svjetiljki je u najvećem broju
slučajeva karakterističan za period III i IV stoljeća. Činjenica da se dekorativni
elementi mogu okarakterizirati u kontekstu starokršćanske simbolike (stilizirano
runo Jagnjeta),3 potvrđuje dataciju da su svjetiljke ovog tipa najviše pravljene u
periodu III i IV stoljeća. Pojedini autori međutim, ovaj tip svjetiljke datiraju dosta
kasnije.4
2
B. Vikić Belančić 1976., XXI
3
Porijeklo ovih simboličnih prestava može se vidjeti na drugim predmetima; M. Bulat 1989., (katalog) 37.
4
Analogan primjerak nađen na lokalitetu Beogradske tvrđave Ljiljana Bjelajac datira u vremenski
interval IV – VII stoljeće i uvrštava ga u grupu “maloazijskih lampi”Lj. Bjelajac 1982., 22 sa
napomenom 40 i tabla V , sl. 27. Fragment istog tipa svjetiljke nađene na lokalitetu tvrđave u Nišu
A. Jovanović datira najkasnije do VI stoljeća. A. Jovanović 1976., 71-72 sa napomenom 61.

• 79 •
 adnan busuladžić

Najveći broj svjetiljki koji se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine potječe
sa lokaliteta centralne Bosne, tačnije iz lokaliteta Bile kod Travnika (inv. br. 1751 i
1752), Gradac kod Lepenice (inv. br. 1080) i sa područja sjevero – istočne Bosne sa
lokaliteta Vlasenice (inv. br. 806). Pored pomenutih, još dva primjerka iste dekoracije
(inv. br. 330 i 925) su sa nepoznatog lokaliteta.5 Zajedno sa kapljicama primjerak inv.
br. 330 ima i ukras rozete u disku i kanelure koji odvajaju nos od diska.6
Jedna od zajedničkih karakteristika svih navedenih primjeraka je jasno vidljivi
spojeni šav između tijela i gornjeg dijela svjetiljke.7
Fragment gornjeg dijela svjetiljke (disk sa rupicom i ramenima) inv. br. 1581 iz
Mogorjela kod Čapljine izdvaja se od ove grupe svjetiljki zbog floralnog ukrasa. Na
ramenima ovog primjerka nalazi se motiv vitica vinove loze. Na stražnjoj strani nalazi
se pločasta drška kao jedan od karakterističnih elemenata ovalnih svjetiljki.8
Analizom navedenih primjeraka može se potvrditi rustičnost izrade i proizvodnja
u nekom od većih provincijalnih centara. U odnosu na mjesto nalaza i analogijom
sa lokalitetima istraženih ili samo konstatiranih starokršćanskih crkava, u većoj ili
manjoj blizini nađenih svjetiljki, može se pretpostaviti društveno – socijalni i religijski
karakter naših primjeraka ovalnih svjetiljki organski povezana nosa. Bazilike u
Turbetu kod Travnika,9 Lepenici,10 širem području centralne Bosne,11 Mogorjelu12 i
u Hercegovini,13 daju potvrdu o postojanju kršćanstva na ovim područjima u kasno-
antičko doba.14

5
Unatoč činjenici da je tačan lokalitet nepoznat, najvjerovatnije se može ustvrditi porijeklo sa prostora
današnje Bosne i Hercegovine.
6
Svjetiljka sličnog izgleda samo bez ukrašenog diska nađena je na lokalitetu Beogradske tvrđave, Lj.
Bjelajac 1982., tabla V, sl. 27.
7
Slična osobina je primjećena i kod drugih primjeraka ovog tipa; B. Vikić – Belančić 1976., XXI.
8
Pojedini autori ovaj primjerak svrstavaju u kategoriju kruškolikih svjetiljki; I. Marijanović 1990., 113.
9
Ć. Truhelka – K. Patsch 1893., 695-699., N. Maslać 1932., 31-33.
10
V. Skarić 1932., 1-22.
11
V. Radimsky 1892., 75-79, 372-387, isti 1893., 331-341, Ć. Truhelka 1892., 340, V. Ćorović 1913.,
409-420, I. Kujundžić 1916., 477-496, D. Sergejevski 1954., 189-210, isti 1956., Đ. Basler 1960.,
59-72, J. Petrović 1961., 231-233, M. Džaja 1970., 175-178.
12
Đ. Basler 1958., 45-62, isti 1972., 98-99.
13
D. Sergejevski 1959., 163-173, isti 1960/61., 211-228, T. Anđelić 1976., 179-244, isti 1977., 87, isti
1978., 626-640, isti 1978a., 293-330, isti 1980., 257-260.
14
Đ. Basler 1988., 11-14, isti 1990,, V. Paškvalin 1998., 549-619.

• 80 •
 prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

08. Nalazište: Mogorjelo kod Čapljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 2056. Svjetiljka od crvene gline, dobro sačuvana, u sredini diska nalazi
se reljef sa prikazom sedmosvijećnjaka - menore. Sa desne i lijeve strane od
reljefa postoje dvije rupe. Rub diska koji okružuje reljef je sastavljen od kruga
sa crticama u obliku borovih iglica. Sa stražnje strane nalazi se puna drška.
Dimenzije: duž. 11,5 cm, šir. 7,5 cm, vis. 3 cm.
Literatura: V. Paškvalin “Kultovi u antičko doba na području BiH”GZM
1963., 148., E. Imamović “Antički kultni i votivni spomenici na tlu
BiH”1977., 287 - 289, katalog br. 244., I. Marijanović “Prilog problemu
datiranja nekih starokršćanskih crkava u Bosni i Hercegovini”GZM 1990.,
08-2056
111 - 112 i sl. 1.

09. Nalazište: Varošluk kod Travnika.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 804. Donio dr. Ćiro Truhelka 1893. g. Svjetiljka od crvene gline,
dobro očuvana. Sa leđne strane klinasta drška. Oko diska prsten koji ga spaja
sa vratom nosa. U sredini diska reljef drveta. Sa obje strane reljefa po jedna
rupa. Na ramenima ukrasni reljef - kombinacija rozeta i romboida. Otvor
nosa nešto veći, sa tragovima gareži. Na dnu jedan veći koncentrični krug,
na kome svjetiljka stoji i jedan manji u sredini.
Dimenzije: duž. 11 cm, šir. 6 cm, vis. 2,7 cm.
Literatura: Ć. Truhelka i K. Patsch, “Iskopine u dolini Lašve”GZM 1893.,
698, I. Marijanović “Prilog problemu datiranja nekih starokršćanskih crkava
u Bosni i Hercegovini”GZM 1990., 127 i sl. 16, V. Paškvalin “Kršćanstvo
kasne antike u zaleđu Salone i Narone”2003., 306 sl. a. 09-804

10 . Nalazište: Slivno kod Metkovića.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 920. Poklon 1902. g. Svjetiljka od crvenosmeđe
zemlje, oštećenog nosa. Sa leđne strane klinasta drška. Oko
diska kockasti prsten od dva niza, koji je povezan sa vratom
nosa. U sredini rupa za ulje, a na korijenu vrata nosa rupica
za zrak. Na ramenima ukras od niza polukružića.
Dimenzije: duž. 10 cm, šir. 6,5 cm, vis. 2,7 cm.
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Nepublicirano. 10-920

11. Nalazište: Nepoznato.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Neinventarizirano. Velika svjetiljka bez diska, samo donji
dio. Grublje fakture. Sa leđne strane bila drška.
Dimenzije: duž. 12 cm, šir. 8,5 cm, vis. 3,5 cm.
Nepublicirano.
11-bb

• 81 •
 adnan busuladžić

12. Nalazište: Mogorjelo kod Čapljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1586. Fragment gornjeg dijela, oboda i dna svjetiljke
od crvene gline. Na rubu diska ornament spiralnih krugova
i rozeta. Najvjerovatnije kršćanskog horizonta.
Literatura: I. Marijanović “Prilog problemu datiranja
nekih starokršćanskih crkava u Bosni i Hercegovini”GZM
12-1586 1990., 113, i sl. 2, V. Paškvalin “Kršćanstvo
kasne antike u zaleđu Salone i Narone”2003., 306 sl. b.

13. Nalazište: Mogorjelo kod Čapljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 2770. Fragment kruškolike svjetiljke crvene boje.
Na disku fragmentiran reljef rozete okružen krugom
isprekidanih linija. Dio dna, zida i diska.
13-2770

14. Nalazište: Mogorjelo kod Čapljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1585. Fragment klinaste drške i diska od crvene gline. Drška
duguljastog oblika visoko podignuta, na disku vidljiv ukrasni stilizirani
motiv borovih grančica.
Literatura: I. Marijanović “Prilog problemu datiranja nekih
starokršćanskih crkava u Bosni i Hercegovini”GZM 1990., 113, sl. 3.

14-1585

15. Nalazište: Sanski Most.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1088. Fragment diska i klinaste drške svjetiljke od crvene
gline. Na ramenima kvadratići izdjeljeni u polja i rozete.
Literatura: V. Paškvalin “Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i
Narone”2003., 306 sl. c. Pogrešno navedena lokacija.

15-1088

16. Nalazište: Vranjevo Selo kod Neuma.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Neinventarizirano. Fragment ramena svjetiljke od crvene gline,
sa prikazom rozete.
Literatura: I. Marijanović “Prilog problemu datiranja nekih
starokršćanskih crkava u Bosni i Hercegovini”GZM 1990., 122
16-bb
i sl. 12.

• 82 •
 prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

17. Nalazište: Nepoznato.

Muzej Republike Srpske, Banja Luka.
Neinventarizirano. Svjetiljka od crvene gline. Sa leđne strane
klinasta drška. Oko diska prsten koji ga spaja sa vratom nosa.
U sredini diska reljef floralnog karaktera, kao i otvor za ulje. Na
ramenima ukrasni detalji u vidu niza poprečnih crtica. Na dnu
krug koji se spaja sa drškom. U sredini dna teško vidljiv ukrasni
motiv od poprečnih crtica - borovih iglica.
Dimenzije: duž. 10, 8 cm, šir. 6,5 cm, vis. 2, 6 cm.
Literatura: M. Radoja “Antička zbirka Muzeja Republike
Srpske”Banja Luka 2000., 26 br. kat. 75, ista “Iz antičke zbirke
Muzeja Republike Srpske u Banja Luci”Glasnik Srpskog
arheološkog društva 1999/2000. 17-bb

17a. Nalazište: Nepoznato.

Muzej Republike Srpske, Banja Luka.
Neinventarizirano. Dno svjetiljke sa krugom koji je povezan sa
drškom. Na dnu vidljiv ukrasni motiv borovih iglica.
Literatura: M. Radoja “Antička zbirka Muzeja Republike
Srpske”Banja Luka 2000., 26 br. kat. 75, ista “Iz antičke zbirke
Muzeja Republike Srpske u Banja Luci”Glasnik Srpskog
arheološkog društva 1999/2000.

17a-bb

18. Nalazište: Mogorjelo kod Čapljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 2660. Fragment svjetiljke od crvenkaste gline sa dnom
i klinastom drškom. Na dnu vidljiv koncentrični izbočeni
krug.
Nepublicirano.

18-2660

Kruškolike svjetiljke sa drškom (afričke) Broneer tip XXXI, Ivanyi tip XII (br.08-18)

Jedan od tipova svjetiljki sa ukrasom je i tip kruškolike svjetiljke. Ovaj tip svjetiljki
nastao je na tlu Afrike u Aleksandriji pa se često naziva i afrički.15 Obzirom da se
na njima javljaju i kršćanski simboli od strane nekih autora su svrstane i u grupu
starokršćanskih svjetiljki.16
15
H. Menzel 1954., 90.
16
B. Vikić Belančić 1976., XXII sa napomenom 74. Aleksandrija je imala važnu ulogu u izvozu raznih
tipova svjetiljki starokršćanskog karaktera; B. Vikić Belančić 1954., 133 sa napomenom 20.

• 83 •
 adnan busuladžić

Nastale su u IV stoljeću, a proširile su se po cijelom Sredozemlju dolazeći čak i

do Dacije.17 Dugo su bile korištene, pa se sa izvjesnim varijantama mogu datirati i
do VI stoljeća.18 D. Ivanyi ih datira u IV-V stoljeće, pretpostavljajući njihovo italsko
porijeklo.19 Kao i drugi tipovi i ovaj tip se javlja u “provincijalnoj”varijanti, jer su ga
često i provincijalni majstori izrađivali. Ovakvi primjerci se mogu uočiti zbog grublje
fakture, primitivnije izrade i slabije izređenih reljefnih predstava.
Ove svjetiljke imaju kruškoliko – ovalno tijelo. Disk i ravni nos spojeni su
plitkim i širokim kanalom. Ramena su ravna i široka, ukrašena raznim ornamentima
i odvojena od diska prstenom. Otvor za fitilj je dosta često vrlo širok, a obzirom na
reljef na disku posjeduje dvije rupice za ulje na disku. Drške su pločaste, klinaste
ili prizmatične, a rađene su pomoću kalupa. Na dnu je stajaći prsten. Dekorativni
elementi su najčešće geometrijsko-ornamentalni i floralni, te vrlo rijetko figuralni.
U zbirci Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine nalaze se tri čitava primjerka
i više fragmenata. Na temelju analize fakture, kontura reljefa, kvaliteta pečenja i
premaza, može se konstatirati da je veći broj primjeraka provincijalnog karaktera
a manji dio je import iz Italije. Obzirom na brzinu i redoslijed pravljenja italski
primjerci se mogu datirati u IV stoljeće, dok se domaći – provincijalni mogu staviti
u kraj IV i V stoljeće.20
U grupu italskog importa mogu se uvrstiti dva fragmenta sa lokaliteta Mogorjela
– Čapljinskih vrata; gornji dio oboda i dna svjetiljke sa sa crvenim premazom (in.
br. 1586). Na disku postoji naizmjenični spiralni ornament i rozete, obrubljen
prstenom.21
Na osnovu jednog kraja sačuvanog na rubu diska može se rekonstruirati i Kristov
monogram koji je izveden kao gemmatus – ukras na križevima čest od IV stoljeća.22
Drugi fragment predstavlja klinastu dršku i dio ramena sa dekoracijom borovih
grančica, premazan crvenom bojom (inv. br. 1585).
Jedan od očuvanih primjeraka kruškolike svjetiljke koji je u zbirci Muzeja potpuno
sačuvan je primjerak iz Varošluka kod Travnika (inv. br. 804). Karakterističan je po
drvetu23 prikazanom na disku i ukrasnoj dekoraciji naizmjeničnih rozeta i romboida.
Po fakturi gline i načinu izrade mogla bi se pretpostaviti provincijalna proizvodnja
17
B. Vikić Belančić 1976., XXII sa napomenom 75.
18
H. Menzel 1954., 90.
19
D. Ivanyi 1935., 14-15.
20
Slična situacija je i sa ovim svjetiljkama nađenim na prostorima današnje Hrvatske, B. Vikić Belančić
1976., XXIII.
21
Primjerak sa identičnim motivom spirale i rozete publiciran je u radu M. Abramića 1925., 90., sl. 29.
22
Leksikon ikonografije 1979., 360.
23
Stablo je čest motiv i predstavlja prikaz križa, drvo života, stablo spoznaje dobra i zla, Leksikon
ikonografije 359 i 543.

• 84 •
 prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

u nekom od većih provincijalnih centara. Tipološki i dekorativno, analogije ovom

primjerku predstavljaju svjetiljke iz Niša,24 Slovenije,25 Hrvatske26 i Španije.27
Poznati primjerak ovog tipa svjetiljke iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine je
svjetiljka sa Mogorjela kod Čapljine (inv. br. 2056), sa prikazom židovske menore28 i
diskom okruženim dekorativnim elementom borovih grančica. V. Paškvalin je datira
u IV stoljeće,29 što se podudara sa gore iznesenim činjenicama. Obzirom na kvalitet
izrade, dobre fakture, postojanom bojom ali i reljefom menore za ovaj primjerak
bi se moglo pretpostaviti da je import iz Aleksandrije ili Italije. Najbliži primjerci
istog tipa i ikonografije mogu se naći u priobalnom dijelu provincije Dalmacije,30 ali
i u Panoniji.31 Najsličnija analogija, prema dekorativnom elementu na ramenima, je
svjetiljka iz Sirmijuma32 i Solina.33
Tipu kruškolike svjetiljke nesumljivo pripada i fragment klinaste drške i dijela
ramena sa dekoracijom naizmjeničnih kvadratića izdjeljenih u polja i rozete (inv.
br. 1088), sa područja Sanskog Mosta. Prema načinu izrade i grubljoj fakturi, ovaj
fragment se može svrstati u kruškolike svjetiljke provincijalne proizvodnje. Najsličniji
rameni dekorativni elementi susreću se na primjercima iz Muzeja u Mainzu.34
Materijalu sa Mogorjela pripada i fragment (inv. br. 2770) izuzetno karakterističan
po svom reljefu rozete na dijelu očuvanog diska. Rozeta je okružena krugom
isprekidanih linija.35
U grupi svjetiljki iz inozemstva postoji jedan primjerak iz Slivna kod Metkovića.
Riječ je o svjetiljci djelomično očuvanoj sa dekoracijom od niza polukružića na
ramenima i kockastim prstenom oko diska (inv. br. 920). I za ovaj primjerak bi se
mogla pretpostaviti provincijalna proizvodnja. Gotovo identičan fragment gornjeg
dijela svjetiljke sa očuvanim diskom i dekorativnim elementima daje analogiju
našem primjerku i u provinciji Panoniji.36
24
A. Jovanović 1976., 70., sl. 13.
25
Grupa autora, Z. Šubić (katalog), sl. 25 i 26.
26
B. Vikić Belančić 1976., XXII, katalog 38-42 i tabla XXIV.
27
I. Modrzewska – Marciniak 1989., 233., sl. 14.
28
Neki autori osporavaju isključivo židovsku prirodu ove svjetiljke i ukrasa na njoj nudeći tumačenje da
je riječ o starozavjetnoj kršćanskoj simbolici, I. Marijanović 1990., 111-113., sa napomenama 11-16.
29
V. Paškvalin 1963., 148.
30
F. Bulić 1926/27., 118 i 120.
31
D. Ivanyi 1935., tabla XL sl. 5.
32
J. C. Rubright 1973., 49 i tabla V, sl. 56.
33
D. Maršić 2000., 143 i 144.
34
H. Menzel 1954., 92., sl. 1 i 2.
35
Prisutnost rozete na disku svjetiljki je dosta česta. To se odnosi i na kruškolike primjerke; I.
Modrzewska – Marciniak 1989., 233., sl. 15.
36
D. Ivanyi 1935., tabla XLVI, sl. 14.
• 85 •
 adnan busuladžić

Kruškolikim svjetiljkama može se pridodati i primjerak (neinventariziran) sa

nepoznatog lokaliteta. Unatoč činjenici da nedostaje disk, oblik i veličina tijela,
koncentrični krugovi na dnu i ostaci drške ukazuju na tipološke elemente po kojima
se svjetiljka može definirati kao kruškolika.
Iako mali broj primjeraka i fragmenata ne ostavlja dovoljno prostora za veću
analizu varijanti i dekorativnih elemenata, ipak se može primjetiti da su gotovo
svi primjerci izvrsne ili mekše fakture, tanke stijenke, više ili manje oštrih kontura,
dobra pečenja, visoka sjaja ili sa namazima raznih nijansi crvene boje.37 Prema ovim
karakteristikama mogu se svrstati u prvu varijantu kvalitetnije izrade tri fragmenta i
jedna svjetiljka iz Mogorjela (inv. br. 1586, 2770, 1585, 2056).
Tipološka karakteristika kruškolikih svjetiljki je i bogat dekorativni sadržaj. Vrlo
često javljaju se i ornamentalno – geomatrijski ukrasi; koncentrični i spiralni kružići,
kosi urezi, rombovi, kockice i girlande. Floralni element je također zastupljen sa više
različitih prikaza. Najčešće su to stilizirane borove grančice, palmete, rozete i drvo –
palma. Iako u našim prmjercima nije zabilježen ni jedan slučaj, kruškolike svjetiljke
su imale i životinjske prikaze; pjetla, ptice, zeca i ribe.
Posebna grupa ukrasa ovih svjetiljki predstavljaju kultni predmeti, osobito
oni koji nedvosmisleno upućuju na židovsko – kršćansku provenijenciju: Kristov
monogram, križ, starozavjetna menora i sl.
Svi nabrojani floralni, geometrijski i kultni ukrasi potvrđuju kasnoantički period
proizvodnje i najčešće kršćansku upotrebu ovih tipova svjetiljki.

Popis literature:
M. Abramić
1925. Poetovio (poglavlje “Glinene svjetiljke“). Ptuj muzejsko društvo. Ptuj 1925.,
87-97.
T. Anđelić
1976. Kasnoantička bazilika u Cimu i Žitomislićima kod Mostara. Glasnik
Zemaljskog muzeja, ns. A, XXIX, Sarajevo 1974 (1976)., 179-244.
1977. Vinjani kod Posušja (Hercegovina) – kasnoantička bazilika. Arheološki
pregled 19, 1977., 87.
1978. Kasnoantička bazilika u Cimu i Žitomislićima. Arheološki Vestnik, XXIX,
Ljubljana 1978., 629-640.
1978 a. Kasnoantička dvojna bazilika (basilica geminata) u Žitomislićima kod Mostara.
Glasnik Zemaljskog muzeja ns. A, XXXII, Sarajevo 1977 (1978)., 293-330.

37
Obzirom na veći broj “afričkih”svjetiljki ponuđene su i tri varijante; B. Vikić Belančić 1976.,
XXIII.

• 86 •
 prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

1980. Neki objekti kansoantičke sakralne arhitekture u okolini Mostara. U: Dolina

Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka. Znanstveni skup Metković 4-7. X
1977., Split 1980., 257-260.
Đ. Basler
1958. Bazilike na Mogorjelu. Naše starine V, Sarajevo 1958., 45 – 62.
1960. Bazilika u Oborcima. Naše starine VII, Sarajevo 1960., 59 – 72.
1972. Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1972.
1988. Spomenici ranog kršćanstva u Rami, Selidba Ramljaka, Sarajevo 1988., 11-14.
1990. Kršćanska arheologija. Crkva na kamenu, Mostar 1990.
F. Bulić
1926/27. Jevrejski spomenici u rimskoj dalmaciji i jevrejsko grobište u Solinu.
Vjesnik ua arheologiju i historiju dalmatinsku XLIX, Split 1926/27., 116-124.
Lj. Bjelajac
1982. Nalazi keramičkih žišaka na Beogradskoj tvrđavi. Godišnjak grada Beograda
XXIX. Beograd 1982., 13-24.
M. Bulat
1989. Mursa – Osijek u rimsko doba. Muzej Slavonije Osijek. 1989.
A. N. Crnobrnja
2006. Kultna namena rimskih žišaka u Gornjoj Meziji. Beograd, 2006.
V. Ćorović
1913. Izvještaj sa iskopavanja u Brezi. Glasnik Zemaljskog muzeja XXV, Sarajevo
1913., 409-420.
M. Džaja
1970. Sa Kupreške visoravni. Otinovci 1970., 175-178.
Grupa autora
1977. Arheologija v Ptuju – izbor najbd v zadnjih letih izkopavanj. Ptuj 1977.,
1-23.
D. Ivanyi
1935. Die panonischen Lampen. Budapest 1935.
A. Jovanović
1976. Zemljane svjetiljke iz antičke zbirke Muzeja u Nišu. Niški zbornik br. 2. Niš
1976., 61-83.
I. Kujundžić
1916. Najnovije rimske iskopine u Mošunju. Glasnik Zemaljskog muzeja XXVIII,
Sarajevo 1916/17., 477-496.

• 87 •
 adnan busuladžić

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. Zagreb 1979.

D. Maršić
2000. Antičke svjetiljke iz zbirke Matijević. Obavijesti br. 1, god. XXXII/2000.,
141-144.
I. Modrzewska – Marciniak
1989. Lucernas escogidas del Museo Arqueologoco Nacional. Boletin del seminario
de estudios de arte y arqueologia. Valladolid 1989., 216-246.
I. Marijanović
1990. Prilog problemu datiranja nekih starokršćanskih crkava u Bosni i Hercegovini.
Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS, SV. 45. Sarajevo 1990., 109-
136.
H. Menzel
1954. Antiken lampen im romisch – germanischen Zentralmuseum zu Mainz.
Mainz 1954.
N. Maslać
1932. Zlatni nalaz u kršćanskoj bazilici u selu Turbetu. Glasnik Zemaljskog muzeja
br. XLIII, sv. 2. Sarajevo 1932., 31-33.
J. Petrović
1961. Novi arheološki nalazi iz doline Gornjeg Vrbasa. Glasnik Zemaljskog muzeja
ns. A, XV – XVI, Sarajevo 1960/61., 229-234.
V. Paškvalin
1963. Kultovi u antičko doba na području Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog
muzeja ns. A, XVIII, Sarajevo 1963., 127-153.
1998. Ostaci starokršćanske bazilike na crkvini (Grudine) u Bugojnu s osvrtom na
Mvn(icipium) Bist(ue) ili Bistves, sjedište bistuenske biskupije i biskupa Andrije.
Vjensik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Supl. Vol. 87-89, Radovi XII
međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju III, Split 1998.
J. C. Rubright
1973. Lamps from Sirmium in the Museum of Sremska Mitrovica. Sirmium II,
Beograd 1973., 45-79.
V. Radimsky
1892. Crkvene razvaline kod Dabravine u kotaru visočkom u Bosni. Glasnik
Zemaljskog muzeja IV, Sarajevo 1892., 372-387.
1893. Rimska naseobina u Majdanu kod Varcar Vakufa. Glasnik Zemaljskog muzeja
V, Sarajevo 1893., 331-341.

• 88 •
 prilog poznavanju starokršćanskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

D. Sergejevski
1954. Staro-hrišćanska bazilika u Klobuku. Glasnik Zemaljskog muzeja, ns. A, IX,
Sarajevo 1954., 189-210.
1956. Bazilika u Dabravini (revizija). Zemaljski muzej, Sarajevo 1956.
1959. Bazilike u Nerezima i Docu. Glasnik Zemaljskog muzeja, ns. A, XIV, Sarajevo
1959., 163-173.
1960/61. Bazilika u Mokrom. Glasnik Zemaljskog muzeja, ns. A, XV-XVI, Sarajevo
1960., 211-228.
V. Skarić
1932. Altertumer von Gradac in der Lepenica (Bosnien). Glasnik Zemaljskog
muzeja, XLIV, Sarajevo 1932., 1-22.
Ć. Truhelka – K. Patsch
1893. Iskopine u dolini Lašve. Glasnik Zemaljskog muzeja, br. IV. Sarajevo 1893.,
685-699.
Ć. Truhelka
1892. Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja
IV, Sarajevo 1892., 340-365.
B. Vikić –Belančić
1976. Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Zagreb 1976.

• 89 •
 adnan busuladžić

A Contribution to the Study of Ancient Christian Lamps from the Collection

of the National Museum of Bosnia and Herzegovina
Adnan Busuladžić

Summary
Beside the numerous antique lamps of various types, the collections of the National
museum of Bosnia and Herzegovina hold a number of lamps which are categorised as
“pear-shaped”and “Asia-Minor”type. They have been found on different locations in
Bosnia and Herzegovina, in places which have been proofed to be ancient Christian
sacred objects or areas which pertained to such objects.
“Pear-shaped”lamps originate from the African continent, from Alexandria in the
th
4 century. Their main characteristic is the rich decoration on their discus. A special
group of ornaments are religious motifs, especially those which undoubtedly hint at
a Judaeo-Christian provenance: Christ’s monogram, cross, Old Testament menorah,
etc. One of the most interesting “pear-shaped”lamps from the collection of the
National museum is an example with a relief depiction of a menorah on a discus from
Mogorjelo near Čapljina. This lamp is the oldest trace of Jewish presence. According
to some authors this lamp was used in a Christian context, and the depiction of a
menorah is only a part of Old Testament iconography.
Oval lamps with the nozzle moulded in one piece with the discus originate from
Gaul in the 1st century. In most cases they are characteristic for the period between
the 3rd and the 4th century. Since the decorative elements can be seen in context of
ancient Christian symbolism with a stylized lamb fleece on the shoulder of the lamp,
its dating can be confirmed to the 3rd and 4th century.

• 90 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 623.444.2“638“(4)
903.22(4)“638“

salmedin mesihović
Značenje željeznih mačeva u procesu razvitka ljudske kulture

Abstrakt:
•
Počeci korištenja željeza donijeli su sasvim novi kvalitet u razvitak tadašnjih
prapovijesnih zajednica. Međutim, to se uglavnom odražava u sferi naoružanja i
vojnih poslova. Bronca je i nadalje zadržala svoje značenje u izradi drugih metalnih
predmeta. Navedena činjenica je imala svoj odraz i u duhovnoj sferi i mitologiji.
Primjeri korištenja željeznih mačeva kao elemenata religijskog života imamo u
otkopanim grobovima iz tumula Glasinačke kulture. Željezni mačevi imaju i iznimnu
ulogu i u legendama antičkog doba i srednjeg vijeka gdje dobijaju i metafizičku
osobnost.
Ključne riječi:
mačevi, željezo, Glasinac, legende i mitovi

Izvorna građa, bez obzira kakvog ona bila karaktera, je ostavila za sobom dosta
materijala koji se odnosi na fenomen željeznih mačeva. Preko toga materijala
možemo pokušati rekonstruirati značenje i mjesto koje su željezni mačevi imali u
općekulturnom razvitku čovječanstva. Sa počecima željeznog doba produbljivao se
i usložnjavao dalji ekonomski, političko-društveni i općekulturni razvitak ljudskih
zajednica, a jedna od manifestacija toga procesa su na neki način bili i željezni mačevi.
U Evropi željezno doba predstavlja i prelazak na protohistorijski razvitak. Željezo
je postajalo sve više postajalo esencijalna potreba, koja garantira opstanak pojedine
zajednice i njegova nabavka i upotreba je postala neophodna. Vrijednost željeza je
upravo ležala u ovoj praktičnoj upotrebi, i to u sferi oružanih sukoba i ratova.
Željezo je dodalo novi kvalitet naoružanju i vođenju oružanih sukoba i ratova,
i bez njega nijedna evropska protohistorijska vojno-politička struktura nije mogla
bazirati svoj opstanak. Nabavka željeza nije bila jeftina i za društva koja se nisu
nalazila na višim nivoima općekulturnog razvitka korištenje proizvoda od vrijednog
metala kakvo je bilo željezo predstavljalo je specifičnu vrijednost. A ta specifična
vrijednost je kada se pretoči u konkretni predmet dobija u vrijednost korisnosti.

• 91 •
 salmedin mesihović

Ali u slučaju kada je taj predmet željezni mač ili bodež onda se može steći i jedna
nematerijalistička vrijednost, jer je od specifične vrijednosti i posebnosti do određene
metafizičke manifestacije potreban samo jedan mali korak da se pređe u ljudskoj
svijesti. A čitav niz primjera dokazuje tu činjenicu.
Ta metafizička vrijednost željeznih mačeva se u do sada pronađenim nalazima
materijalne kulture ilirskih naroda itekako očituje. U tumulima Glasinačke kulture
starijeg željeznog doba, koja uglavnom reprezentira autarijatska narodnosna zajednica
(u periodu V. – IV. p. n. e. jedinstvena autarijatska politija)1 pronađen je izniman
broj nalaza željeznih bodeža i mačeva.2 Naročito je bila uobičajena praksa lomljenja
mačeva na više dijelova. U kneževskim “glasinačko”– autarijatskim grobnicama
mačevi su redovno polomljeni na više dijelova.3 A na praksu lomljenja mačeva i
koplja, koji su sigurno bili vlasništvo pokojnika, nailazimo veoma često i u ratničkim
grobovima. Na postupak sličan spomenutom autarijatskom običaju nailazimo
i u slučaju grobnih priloga u ratničkim grobovima Skordiska uz koje su prilikom
ukopa polagana savijena ili slomljena ili samo djelomično oštećena koplja.4 Pojava
da se polomljeni željezni mačevi polažu u grobnice uvijeni u tkanine,5 osvjedočeno
u kneževskim grobovima Ilijak III, 9 i Ilijak II, 1, možda ukazuje i na neko ritualno
posvećenje oružja koje je pripadalo istaknutom pokojniku tijekom samo kultnog
izvođenja prilikom sahranjivanja.
Metafizička povezanost željeznih mačeva i njihovih nosilaca može se primijetiti
i u Gornjoj Bosni (na prostorima dezitijatske narodnosne zajednice, a od kraja
IV. ili početka III. st. p. n. e. i dezitijatske politije)6 na osnovi zajedničke grobnice
dezitijatskih ratnika u Vratnici kod Visokog.7 kod Dezitijata je inače prisutna ta
posvećenost željeznom oružja i to ne samo u mačevima i bodežima, nego i u posebno
kopljima, o čemu svjedoće i nalazi sa nekropole Kamenjača i ostava iz Tarčina.8 I
na dezitijatskom području željezo se upotrebljavalo samo za oružje, iako je Gornja
Bosna mogla dati neuporedivo više ove rude nego bakra i kalaja, kojeg i nema. Znači
razlozi za takvu njegovu eksluzivnu upotrebu za “borbene poslove”nisu morali ležati
samo u njegovoj esencijalnoj potrebi za izradu oružja, nego moguće i u nekim drugim
shvatanjima vezanim primarno za duhovni, religiozni način života.

1
O Autarijatima v. Mesihović, 2007.
2
Mesihović, 2007, 216-220.
3
Benac-Čović, 1957, 38.
4
Todorović, 1968, 28-35; Papazoglu, 1969, 346, fus. 48; 390. Skoridsci su, sigurno iz ritualnih razloga,
kada su stigli u jednom od svojih pohoda do Jadrana u more bacali savijena koplja.
5
Čović, 1979, 148-149; Na maču iz Ilijaka, III,1 su se sačuvali i ostaci drvenih korica.
6
O Dezitijatima v. Mesihović, 2007 A.
7
O grobnici Vratnica, Gornji Skladovi, Visoko v. Mesihović, 2007 A, 788-791.
8
O dezitijatskom oružju v. Mesihović, 2007 A, 795-796.

• 92 •
 značenje željeznih mačeva u procesu razvitka ljudske kulture

Željezo se u općoj kulturi smatralo kao “nečisto”, materijal koji nije posvećen kao
npr. mjed. Rimski svećenici, kao religiozna posvećene osobe bar dok obavljaju tu
službu, su smjeli da se briju samo brončanim britvama, a gradska brazda, prilikom
osnivanja nove zajednice se uvijek povlaćila samo brončanim plugom, a ne željeznim
iako je ovaj drugi mnogo snažniji i izdržljiviji. To sve znači da u ovim spomenutim
upotrebama bronce umjesto željeza ne leže ni praktični ni pragmatični razlozi, nego
neki drugi koje bismo prije okarakterisali metafizičkim. Posebno je smatranje željeza
za duhovno i religiozno neprijemčivim zanimljivo na primjeru koji spominje Tacit
kada govori o germanskoj boginji Nerti, tj. po Tacitu Majki Zemlji,9 tom iznimno
drevnom i svetom ljudskom božanstvu. Kada nastaju “dani”posvećeni Nerti, tih dana
se ne ratuje, ne uzima se oružje u ruke i sklanja se sve što je od željeza (Non bella
ineunt, non arma sumunt; clausum omne ferrum). Znači u svijesti protopovijesnih
ljudi željezo, odnosno njegovo korištenje, je smatrano prilikom religioznih obreda i
ritusa i u svemu onome što se smatralo religiozno posvećenim nekom vrstom tabua,
posebno ako su ti rituali bili posvećeni ili su simbolizirali roditeljicu života.
Željezo se smatralo ratnim, ubojnim materijalom koji je “uprljan”time što se
koristi primarno za prosipanje krvi i koje se zbog stalnih ratova i ubijanja jednostavno
nije moglo očistiti. Uostalom pojava željeza na svjetskoj sceni je usko vezena sa
unapređenjem ratovanja, njihovoj sve većoj sofisticiranosti i razornosti, ubitačnom
dejstvu koje je kao svoju posljedicu nepovratno izmijenilo svijet kakav je poznavalo
brončano doba. I grčka mitologija, odnosno njena periodizacija koja dijeli prošlost
na razdoblja koja se nazivaju po metalima, predstavlja željezno doba kao onaj najgori
period. Po mitološkoj svijesti starih Grka, “željezni”ljudi su degenerirani, svirepi,
izdajice, nepravedni, zlonamjerni i sl.10 Ovako mišljenje vrlo slikovito izražava i
Ovidije u svojim “Metarmofozama”gdje se željezno doba predstavlja kao vrijeme
svih mogućih grijeha, nasilja, podmuklosti itd. Ako je ovako uvjerenje vladalo u
mitološkoj svijesti tadašnjih ljudi, onda je sasvim razumljivo kakvo su oni mišljenje
imali o metafizičkom doživljaju željeza.11 Ako je vjerovati Tacitovom opisu (moguće
je da se u svome konkretnom opisu nalazio pod utiskom ritusa koji se održavao Kibeli
koju je on posredno identificirao sa Nertom) ova germanska boginja, personifikacija
onog vrhovnog ženskog božanstva (roditeljke svih ostalih božanstava), je u i samom
održanju ritusa kod samih Rimljana bila zapanjujuće slična kultu Kibele.12
Najpoznatiji mač je onaj iz arturovskog ciklusa ⇒ Eskalibur. On je u ovom
mitskom ciklusu direktno povezan sa osobnošću kralja Artura, kao neka vrsta drugog
dijela te njegove legendarnosti. Radi te metafizičke, pa i religiozne posebnosti on
9
Tac. Ger. 40.
10
O tome v. Graves, 1999, 32.
11
O tabuima vezanim za željezo v. Frazer, 2003, 228-231.
12
O tome v. prijevod Veselina Čajkanovića Tacitove Germanije, 2002, str. 96 fus. 40.10 i 40. 13.

• 93 •
 salmedin mesihović

ima i svoje ime, kojim se izdvaja od ostalih mačeva. On je praktično gledano i sam
mitska ličnost. I u starogermanskom epskom ciklusu o rajnskom blagu, Nibelunzima,
Sigurdu i Valkiri ispričanom u Edama nailazi se na detalj o čarobnom maču Gramu,
koji je bog Votan poklonio Sigurdovom ocu Sigmundu. Na svojoj samrti Sigmund
je Gram ostavio svojoj ženi, ali prepolovljen napola. I u “Pjesmi o Rolanu”nalazimo
na sličan detalj. U momentu kada je Rolan shvatio da mu se bliži kraj, pokušao je da
slomi svoj začarani mač Dirandal kako on ne bi pao u ruke neprijatelja. Analogije
između spomenutih slučajeva zabilježenih zahvaljujući narodnoj tradiciji sa običajem
lomljenja oružja poglavito mačeva u kneževskim grobovima i većini ratničkih grobova
su očigledne. Znači osnova ideje o lomljenju mačeva koji su pripadali velikašima i
istaknutim ratnicima leži u “želji”posjednika mača ili njegovih nasljednika i prijatelja
da mačeve niko više ne može koristiti. Mačevi su predstavljali najindividualniju vrstu
oružja usko povezanu sa njegovim vlasnikom. I samim tim je bilo i razumljivo da su
oni nosili u sebi i neku specifičnu magijsku posvećenost, čak i određenu osobnost
što se najbolje izražava upravo kroz činjenicu da mačevi nose, kao i ličnosti, imena.
Iz ovoga je proizilazilo i vjerovanje po kojem je metafizička posvećenost i osobnost
mača sa istinskim posjednikom mača (i tijelom i duhom) sudbinski i neraskidivo
vezana. Lomljenjem bi se pokušavalo spriječiti i da neko ko nije dostojan toga
ili neprijatelj dođe u posjed mača i tako iskoristi i njegovu “magičnu”moć koja je
proslavljala stvarnog vlasnika i ujedno bila i dio i njega samoga. Znači vjerovalo se
da bi otuđenjem mača istaknutog vlasnika, preko magijskog posvećenja mača i dio
vlasnikovog duha bio otuđen i iskorišten u druge svrhe možda i protiv sopstvenog
naroda.

Bibliografija

Kratice
ANU BiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
CBI – Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo (časopis Godišnjak)
SANU – Srpska akademija nauka i umjetnosti, Beograd

Izdanja izvora
Tacit, Germanija 2002: Tacit, Germanija, Veselin Čajkanović, Beograd: Poligraf

Literatura
BENAC – ČOVIĆ 1957: Alojz Benac – Čović Borivoj, Glasinac II-Željezno doba,
Sarajevo

• 94 •
 značenje željeznih mačeva u procesu razvitka ljudske kulture

ČOVIĆ 1979: Borivoj Čović, Kneževski grobovi glasinačkog područja, Zbornik

radova prikazanih na naučnom skupu “Sahranjivanje kod Ilira”. Zlatibor 10-12 maj.
1976, SANU – Balkanološki institut, (Naučni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih
nauka 2), 143-169
GRAVES 1999: Robert Graves, Grčki mitovi, Beograd.
FRAZER 2003: James George Frazer, Zlatna grana, Beograd.
MESIHOVIĆ 2007: Salmedin Mesihović, Problem kulturne i narodnosne zajednice
Autarijata – rukopis magistarskog rada, Zagreb.
MESIHOVIĆ 2007 A: Salmedin Mesihović, Dezitijati: kulturna i narodnosno-
politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog
rada), Zagreb.
PAPAZOGLU 1969: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko
doba, ANU BiH, Djela, XXX, CBI 1
TODOROVIĆ 1968: Jovan Todorović, Kelti u jugoistočnoj Evropi, Beograd.

• 95 •
 salmedin mesihović

The Significance of Iron Swords in the Process of Development of Human

Culture
Salmedin Mesihović

Summary
In proto historic times iron was mainly used for combat purposes. Religious
rituals, mythological tales and other primary sources give us an abundance of
valuable information about the importance, status and symbolic significance of iron
and objects made from it (mainly swords). Whilst on one side iron was perceived
as “dirty”because of its principal use (because it murders and spills blood), on the
other iron objects were given religious and spiritual connotations. Therefore, iron
swords, regardless of their shape and size, were always connected with their bearer.
They almost became a part of him, and in some cases they also gained a metaphysical
aureole. We can learn about the impact swords had on cultural life of people in
ancient times through archaeological finds of broken swords which were placed as
funerary contributions into the graves of the Glasinac culture which dates from the
older iron age, as well as from other stories in which swords have their own names
and are an important part of epic cycles.

• 96 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 930:27(497.6)(091)
27-87.645(497.6)(091)

pejo ćošković
Četvrt stoljeća historiografije o Crkvi bosanskoj*

Abstrakt:
•
Autor daje kritički osvrt na historiografiju o Crkvi bosanskoj u periodu od 1974.
do 2000. godine. Kritička razmatranja potkrijepljena su obimnom bibliografijom
koja obuhvata radove o Crkvi bosanskoj i vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj
Bosni objavljene u posljednjoj četvrtini XX. stoljeća.

Ključne riječi:
Crkva bosanska, historiografija

Zahvaljujući zanimanju povjesničara za Crkvu bosansku, domaća je i strana

historiografija o tom pitanju u posljednjoj četvrtini XX. st. zabilježila vrijedne
rezultate koji upotpunjuju naše znanje o bosanskim krstjanima i njihovoj sljedbi. U
prethodnom razdoblju o kome je opširnije pisao J. Šidak1 u historiografiji su već bili
utrti putovi kojima bi istraživači ubuduće trebali tragati u traženju odgovora na još
neriješena pitanja. Šidak je poput službenog kroničara pomno bilježio i ocjenjivao
sve što se u njegovu širokom vidokrugu pojavljivalo u nas i vani, ali je njegovom
smrću 1986. Crkva bosanska izgubila svog vjernog kritičkog kroničara i izvjestitelja.
Zahvaljujući tome, njegovo mjesto u proučavanju te iznimno složene problematike
je višestruko važno, a njegovi rezultati nezaobilazni, jer je on – kako je primijetio
S. Ćirković2 – ne samo mnogo sam stvarao nego i pratio, bilježio i ocjenjivao sve
ono što se o bosanskoj heterodoksiji pojavljivalo. Neki od tih njegovih radova i
kritičkih prikaza stanja pitanja Crkve bosanske u historiografiji sakupljeni su i potom

* Ovaj rad objavljen je 2003. u zborniku radova sa znanstvenog skupa koji je organizirala ANU BiH,
ali bez znanstvenog aparata, zbog čega je tekst mjestimice ostao nepotpun. Taj nedostatak želimo
otkloniti ponovnim objavljivanjem cjelovitog teksta. – autor.
1
Šidak, Problem heretičke “Crkve bosanske”, 139-182 (= Studije, 336-377).
2
Ćirković, Bosanska crkva, 191-254.

• 97 •
 pejo ćošković

objavljeni u posebnoj knjizi3 koja, osim svoje znanstvene vrijednosti i činjenice da je

postala lako dostupno dragocjeno pomagalo stručnjacima u njihovu radu, vremenom
pojavljivanja označava kraj jednog izvještajnog razdoblja i početak novog o kome u
Šidakovu smislu još nije pisano, a kronološki se podudara s posljednjom četvrtinom
XX. st. na koje smo se ovom prigodom kanili osvrnuti.
Budući da je zanimanje istraživača za ta pitanja iz srednjovjekovne bosanske
povijesti nastavljeno i u posljednjoj četvrtini XX. st., a nesmanjenim intenzitetom
traje i danas, osjeća se potreba da se javnost upozna s najnovijim dostignućima
na tom polju, jer te činjenice dovoljno su snažne da opravdaju takav pokušaj. Do
početka 1970-ih o pitanju Crkve bosanske u povijesnoj znanosti postignut je velik
napredak prihvaćanjem koncepcije F. Račkog kao općeg okvira za dalje proučavanje
svih onih pojedinačnih pitanja oko kojih se mišljenja još uvijek razlikuju. Isto tako
valja naglasiti da su povjesničari dotad uglavnom prihvatili tezu o evoluciji u učenju
Crkve bosanske i njezinu postupnom približavanju pravovjernom kršćanstvu potkraj
XIV. i na početku XV. st., koja se sve više “nametala kao jedino mogući način da
se taj nesklad što više ublaži.“4 Tim kompromisnim stavom trebalo je ublažiti često
nepomirljive zaključke pojedinih istraživača temeljene na raspoloživoj izvornoj građi
različite provenijencije. Taj nesklad u karakteru izvornih vijesti uočio je još F. Rački,5
pa su njegove teze poslije snažno utjecale na stavove istraživača i razvoj historiografije
o tim pitanjima. Iznijete napomene bile su potrebne radi boljeg razumijevanja
znanstvenih rezultata koji su ponuđeni našoj zainteresiranoj javnosti u posljednjoj
četvrtini XX. st. budući da oni oslikavaju stupanj znanstvenog objašnjenja pitanja
bosanske heterodoksije u našoj i stranoj historiografiji.
Nakon silnih napora da se suprotnosti ublaže i gledišta približe, dio istraživača
stao je napuštati ponuđeni okvir, koji je od 1954. prihvaćao i J. Šidak, te su tematiku
Crkve bosanske počeli sve češće promatrati izvan njegova konteksta kome ona
kao historiografski problem ponajprije pripada. Ma što danas mislili o pojmovima
“pravovjerje”i “krivovjerje”, nepomirljivosti sljedbenika jednog i pripadnika drugog
učenja, uzajamnim osudama i kritikama te našim simpatijama i antipatijama prema
jednima i drugima, pojave iz prošlosti moraju se prosuđivati po kriterijima vremena
kome su pripadale. Stoga i današnji odgovor mora ponajprije udovoljiti zahtjevu da
našim suvremenicima proučavanu pojavu prikaže što je moguće vjernije, odnosno
onakvom kakvu su je doživljavali ljudi njezina doba. Napokon, treba reći da većina
istraživača koji su u posljednjih dvadeset i pet godina pisali o Crkvi bosanskoj,
zapravo je samo nastavila izvještavati javnost o rezultatima svojih najnovijih radova,

3
Šidak, Studije.
4
Šidak, Problem heretičke “Crkve bosanske”, 139; (= Studije, 336); isti, “L’ Église de Bosnie”, 9; isti,
Heretička “Crkva bosanska”, 152.
5
F. Rački, Prilozi za povjest bosanskih Patarena, Starine JAZU I, Zagreb 1869, str. 105, 107-108.

• 98 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

uz napomenu da su i dalje uglavnom slijedili dotadašnje prihvaćene historiografske

rezultate. Stoga, s punim razlogom treba istaknuti da njihov rad u ovom razdoblju, na
kraju stoljeća, čini okosnicu historiografskog stanja Crkve bosanske i prevladavajuće
mišljenje s kojim i ubuduće valja najozbiljnije računati. Njihovi znanstveni rezultati
osobito su snažni prema onim mišljenjima čiji se autori vraćaju “starim rješenjima”,
koja su u povijesnoj znanosti već bila nepovoljno ocijenjena i nakon kritičkog
razmatranja odbačena, te za njihovim ponovnim aktualiziranjem nema znanstveno
opravdana razloga. Ukratko, s punim pravom bi se moglo reći da su postignuti rezultati
solidna podloga za već postavljeni i prihvaćeni okvir, koju je postavilo proučavanje
Crkve bosanske u proteklom razdoblju. Sukladno tome, u postignutim rješenjima
sadržane su i naznake glavnih smjernica koje pokazuju prema kojim se pojedinačnim
pitanjima pomicalo zanimanje istraživača. Zanemarimo li na trenutak glavninu
istraživača koji nisu imali nekog “posebnog”razloga za korjenite promjene svojih
ranijih stavova, smjer budućeg rada je jasno određen. Dosljednost u tom pogledu
opravdava i činjenica da u međuvremenu nije otkrivena nova izvorna građa koja bi
sugerirala krupnije promjene u današnjem pristupu proučavanju Crkve bosanske u
odnosu na onaj koji je kao ispravan već prihvatila povijesna znanost.
U nastojanju da se javnosti prikažu rezultati povijesne znanosti o bosanskoj
heterodoksiji u najširem smislu te riječi neophodno je utvrditi kriterije po kojima
će se odrediti što se od nastale stručne literature odnosi na tu temu, a što je dodatno
nadopunjuje. Valja, međutim, naglasiti da će se, ma kako te granice usko ili široko
odredili, budući istraživači u svome radu morati nezaobilazno oslanjati i na onu
literaturu kojoj ta pitanja nisu bila u središtu zanimanja, nego su im pojedini autori
pristupali u kontekstu šireg izlaganja velikih tema koje se na različite načine dovode
u izravnu vezu s Crkvom bosanskom i njezinim krstjanima. Broj takvih radova je
iznimno velik, a njihovi znanstveni rezultati korisni i vrijedni. Ipak, ovdje treba
upozoriti da našim prikazom neće i ne mogu biti obuhvaćena sva ta djela, jer ona u
osnovi pripadaju drugim tematskim cjelinama. Historiografsku literaturu o Crkvi
bosanskoj, koja je nastala u posljednjoj četvrtini XX. st. valja stoga pratiti na više
razina, odnosno razdijeliti je u više smislenih cjelina, kako bi upozorenje na nju
budućem čitatelju pružilo što potpuniju i određeniju predodžbu današnjeg stanja
tog pitanja u povijesnoj znanosti, te mu omogućilo što jednostavniji uvid i pomoglo
da se lakše snađe među mnogobrojnim naslovima raznolikim po tematici i različitim
po znanstvenim rezultatima.
Osim nekoliko velikih radova u kojima je Crkva bosanska obrađena monografski,
a problem manje-više obuhvaćen cjelovito, povjesničare su ipak mnogo više zanimala
pojedinačna pitanja iz te problematike, pa su im se puno češće vraćali. U namjeri da
utvrdimo određeni redoslijed po kome ćemo se osvrnuti na najnoviju historiografsku
literaturu o našoj temi, čini nam se potpuno opravdanim na prvom mjestu upozoriti

• 99 •
 pejo ćošković

na stanje izvora koji o tome svjedoče očima suvremenika. Po broju napisanih radova
te raznovrsnosti pitanja zanimljivih za proučavanje Crkve bosanske treba potom
istaknuti one radove čiji autori prikazuju opće crkvene prilike u srednjovjekovnoj
bosanskoj državi, mada njihov pretežit broj u središtu zanimanja ima Katoličku crkvu,
odnosno njezine misionare u Bosni, pripadnike Dominikanskog i Franjevačkog reda
čiji je rad u izravnoj vezi s djelovanjem bosanskih krstjana kojima se po tadašnjim
kriterijima velikih pravovjernih crkava dosljedno spočitavalo dualističko krivovjerje.
U tematsko-kronološkom slijedu na samom početku postavlja se pitanje pojave
heterodoksije u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i postanka institucionalno
izgrađene sljedbe bosanskih krstjana poznate iz domaće izvorne građe pod imenom
Crkva bosanska. U tijesnoj vezi s tim pitanjima postavlja se i novo koje se odnosi
na utvrđivanje ispravnog imena budući da u tom pogledu nije suglasna ni dostupna
izvorna građa ni povjesničari koji se bosanskom heterodoksijom bave već više od 135
godina. To pitanje zavrjeđuje pozornost istraživača i stoga što ono podrazumijeva
i sugerira odgovor o vjerskoj i crkvenoj pripadnosti bosanskih krstjana nekom od
poznatih srednjovjekovnih dualističkih pokreta. S tim u vezi valja upozoriti da ni
današnji istraživači nisu u tom pogledu jedinstveni, iako su do početka devedesetih
godina XX. st. nazivi Crkva bosanska i (bosanski) krstjani opravdano stekli prednost
pred drugim nazivima, osobito pred nazivom bogumili. Budući da je Crkva bosanska
bila u institucionalnom pogledu potpuno izgrađena sljedba te da je imala vlastito
ustrojstvo, članove i hijerarhiju, razumljivo je da su i ta pitanja također privlačila
pozornost povjesničara kojima je domaća i dubrovačka izvorna građa omogućila da ga
potpunije i pouzdanije prikažu, baš kao i njezinu ulogu u javnom i političkom životu
srednjovjekovne bosanske države i društva. Već su davno povjesničari zapazili da
zapadna izvorna građa govori o postojanju veza između zapadnih dualista, ponajprije
katara s bosanskim krstjanima, pa je i o tome u ovom izvještajnom razdoblju nastalo
nekoliko radova. Najmanje uspjeha imali su istraživači u pogledu proučavanja
učenja bosanskih krstjana i njihove sljedbe, iako je i to pitanje privlačilo njihovu
pozornost. U vezi s tim opreke suvremenih izvornih svjedočanstava su najoštrije, pa
su i “sumnjive”analogije najčešće. Osobito zanimanje znanstvenici su u posljednjih
dvadeset i pet godina posvetili proučavanju srednjovjekovne bosanske kulturne
baštine, pa su u tom sklopu proučavali, kritički obrađivali i izdavali rukopise nastale u
krilu Crkve bosanske za potrebe njezinih krstjana i pojedinih uglednih laika. Pitanje
nestanka Crkve bosanske također je pobuđivalo veliko zanimanje znanstvenika koji
su toj zanimljivoj temi pristupali s dva različita aspekta, jedni su njezin nestanak
promatrali u kontekstu misionarskog djelovanja franjevaca u posljednja dva desetljeća
XV. st. bosanske državne samostalnosti i Tomaševa progona krstjana 1459-60., a
drugi u kontekstu islamizacije bosanskog društva nakon uspostave turske vlasti, pri
čemu se posljednjih godina počelo vraćati ranije odbačenim tvrdnjama. Isto vrijedi i
za dio literature nastale na temu stećaka.

• 100 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Stupanj istraženosti neke teme mjeri se u znanosti karakterom radova koji su o njoj
nastali. Gledano u tom smislu, proučavanje bosanskog krivovjerja u polovici 1970-
ih rezultiralo je nastankom više sinteza čiji su autori pokušali uklopiti pojedinačne
rezultate u širi okvir institucionalno zvan Crkva bosanska. Šidaku su do objavljivanja
njegovih studija 1975. bile poznate dvije, ona M. Loosa6 i F. Šanjeka7 te je stigao
analizirati i ocijeniti njihove rezultate. Treća, ne manje značajna monografija J. V. A.
Finea,8 ostala je Šidaku nedostupna, pa je razumljivo, izostala i njezina ocjena. Šidaku
je, doduše, Fineov rad na crkvenoj povijesti srednjovjekovne Bosne bio poznat na
temelju dva njegova ranije objavljena rada9 za koja suzdržano ističe da su “ulomci
jedne veće cjeline – te da – ne dopuštaju da se njegovo shvaćanje o ‘Crkvi bosanskoj’
bolje upozna.“10 Svoje znanstvene rezultate o bosanskom krivovjerju J. V. A. Fine je
sažeo u kraćem radu koji je kao referat podnio na međunarodnom skupu održanom
1978. u Skopju.11 Baš tu gdje je Šidak stao s praćenjem historiografije o tom pitanju
morao bi započeti novi izvještaj.
Na početku ovog prikaza treba upozoriti na djela čiji su autori cjelovitije
obuhvatili problematiku Crkve bosanske i njezinih krstjana te su svojim djelima
dali važan doprinos daljem razvoju historiografije. Nakon sinteza kojima je
završio dotadašnji pregled stanja ovog pitanja u domaćoj i stranoj historiografiji i
u novom, izvještajnom četvrtstoljetnom razdoblju objavljeno je više monografskih
publikacija i kraćih studija u kojima je bosansko krivovjerje institucionalizirano u
Crkvi bosanskoj cjelovitije prikazano. U tom nizu prvo se pojavilo francusko izdanje
doktorske disertacije F. Šanjeka,12 koja se tek manjim izmjenama razlikuje od njezina
hrvatskog izdanja iz 1975, pa u osnovi i dalje ostaje na snazi ocjena koju je o tome
djelu svojedobno dao J. Šidak.13 Nakon toga nastupa desetogodišnje razdoblje u
kome historiografija nije dobila opsežnije djelo u kome bi pitanje Crkve bosanske
bilo cjelovitije monografski obrađeno sve do pojave knjige D. Dragojlovića koja se
pojavila nakon dugogodišnjeg autorova proučavanja srednjovjekovnih dualističkih
pokreta u Maloj Aziji i na Balkanu. Njegova opsežna monografija o Crkvi bosanskoj
6
Loos, Dualist Heresy.
7
Šanjek, Bosansko-humski krstjani.
8
Fine, Bosnian Church.
9
J. V. A. Fine jr., Aristodios and Rastudije, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XVI,
Sarajevo 1965, 223-229; isti, Uloga Bosanske crkve u javnom životu srednjovekovne Bosne, Godišnjak
Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIX (1970-1971), Sarajevo 1971, 19-29.
10
Šidak, Problem heretičke “Crkve bosanske”, 160 (= Studije, 356).
11
Fine, Zaključci, 127-133. Njegove znanstvene rezultate kritički je ocijenio Džaja, Fineova
interpretacija, 52-59.
12
Šanjek, Les chretiens bosniaques.
13
Šidak, Problem heretičke “Crkve bosanske”, 169-179 (= Studije, 364-374); isti, “L’ Eglise de Bosnie”,
31, bilj. 33; isti, Heretička “Crkva bosanska”, 160, bilj. 33.

• 101 •
 pejo ćošković

i njezinim krstjanima14 zamišljena je kao treći svezak njegova opširno zasnovanog

djela o povijesti bogumilstva.15 Autor je u monografiji dao cjelovit prikaz podrijetla,
crkvene organizacije, vjerskog učenja, te djelovanja i stvaralaštva bosanskih krstjana,
koji su za njega bili izdanak orijentalnog monaštva mistične tendencije. Zbog
metodološkog pristupa koji zauzima u proučavanju te iznimno složene teme,
istraživački mu rezultati ne prate napore koje je uložio.16 Posljednji sveobuhvatan
prikaz Crkve bosanske dao je S. Jalimam koji je to svoje djelo prvi put objavio
1996. pod manje ambicioznim naslovom,17 a potom 1999. nešto izmijenjeno i
dopunjeno pod drugim naslovom.18 Za autora su bosanski krstjani, koje on uporno
naziva bogomilima, “autentična i autohtona pojava u srednjovjekovnom bosanskom
društvu.“19 Osim što se autoru mora prigovoriti površnost zbog koje mu radovi vrve
tiskarskim pogreškama ni interpretacijski mu djelo ne pridonosi razvoju povijesne
znanosti, budući da bez valjana razloga i argumentacije uglavnom ignorira pozitivne
rezultate domaće i strane historiografije, koje je, barem po naslovima autora i njihovih
priloga, brižno prikupljao i desetak godina ranije objavio u posebnom bibliografskom
prilogu.20
Mada nisu tako opsežne i po broju pojedinačnih pitanja tako iscrpne kao
spomenute monografije, za dalji razvoj historiografije o Crkvi bosanskoj mnogo su
važnije studije J. Šidaka i S. Ćirkovića u kojima su oba autora saželi rezultate svojih
dugogodišnjih proučavanja bosanskog krivovjerja. Tek što je ocijenio stanje pitanja
Crkve bosanske u historiografiji do 1975. J. Šidak je u posebnom radu još jednom
sintetizirao znanstvene rezultate svojih dotadašnjih istraživanja o toj temi, objavivši
ga 1976. najprije u prijevodu na francuski, a godinu dana poslije i njegov izvorni
hrvatski tekst.21 Nakon Šidaka svoje znanstvene rezultate u dva navrata iznio je i
S. Ćirković, koji je u većoj sintezi iz 1987. promatrao Crkvu bosansku u kontekstu
njezine nazočnosti i uloge u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i društvu,22 te ponovo
u studiji iz 1995. u kojoj snažnije naglašava njezin dualistički karakter i poziciju
zemaljske crkve.23 Za samu studiju autor ističe da se oslanja na njegov veći rad o Crkvi
bosanskoj iz 1964. koji je kao referat pročitan na međunarodnom znanstvenom

14
Dragojlović, Krstjani.
15
Dragojlović, Bogomilstvo I-II.
16
Usp. ocjenu koju je o Dragojlovićevu djelu dao Šanjek, Dragojlović, 139-142.
17
Jalimam, Studija.
18
Jalimam, Historija.
19
Jalimam, Studija, 193; usp. isti, Historija, 309.
20
Jalimam, Prilog bibliografiji, 173-196.
21
Šidak, “L’ Eglise de Bosnie”, 7-36; isti, Heretička “Crkva bosanska”, 149-184.
22
Ćirković, Bosanska crkva, 191-254.
23
Ćirković, Dualistička heterodoksija, 7-34 (= Rabotnici, 214-239).

• 102 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

skupu, održanom 1963. u Rimu i Firenci.24 Za razliku od navedenih radova koji u

središtu pozornosti imaju pitanje bosanskog krivovjerja, kraći pregled povijesti Crkve
bosanske promatrane u širem kontekstu narodnih pokreta široko rasprostranjenih na
evropskom prostoru od pojave popa Bogumila u Bugarskoj do djelovanja Jana Husa
u Češkoj, dao je u svome povećem djelu M. Lambert.25 Opsežan prikaz ustrojstva i
uloge Crkve bosanske u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države
i društva u XV. st. dao je u doktorskoj disertaciji P. Ćošković, koju je 1988. obranio
na Filozofskom fakultetu u Beogradu,26 a sažetak tih svojih stavova i zaključaka
rezimirao je poslije u posebnoj studiji.27
Mnogo više radova nastalo je o pojedinačnim pitanjima neophodnim za bolje
razumijevanje cjelovitog problema bosanskog krivovjerja koje u domaćoj i stranoj
historiografiji već više od 135 godina zaokuplja pozornost povjesničara i djelatnika
drugih usmjerenja koji na svoj način pokušavaju pridonijeti rješenju velike zagonetke
poznate kao Crkva bosanska. Neka od pitanja koja su ranije dovođena u izravnu
vezu s tom problematikom, danas više nemaju takav tretman, ali istraživači se i dalje
njima rado bave. Stoga ćemo i mi ovdje upozoriti na radove koji svojim pristupom
i tematikom ne pripadaju isključivo Crkvi bosanskoj, ali nedvojbeno pridonose
njezinu boljem razumijevanju. Od velikih tema čini se razložnim na prvo mjesto
postaviti onu koja u središtu svog zanimanja ima crkvene prilike u srednjovjekovnoj
bosanskoj državi. Ta problematika je u posljednje vrijeme podjednako pobuđivala
radoznalost i pozornost crkvenih i svjetovnih povjesničara, koji su s obzirom na
specifičnosti svojeg položaja tim pitanjima interpretativno i po izboru tema pristupali
različito. Većina autora koji su se u proteklom razdoblju zanimali za crkvene prilike
u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, gledala je na to pitanje kroz prizmu Katoličke
crkve, koja je zauzimala središnje mjesto u njihovim nastojanjima da prikažu njezin
položaju i djelovanje u bosanskoj državi i društvu. Crkva bosanska u tim radovima
ima tek sporedno mjesto, ali osobito važno u konkurentskim nastupima dviju
crkava, njihovih hijerarhija i svećenstva, za razumijevanje konfesionalnih prilika u
Bosni. S obzirom na temu ovog priloga upozorili bismo ponajprije na one radove
koji proučavanjem pojedinačnih pitanja pridonose boljem rasvjetljavanju problema
Crkve bosanske u cjelini, a njihovi su autori uglavnom afirmirani povjesničari koji
se tim pitanjima već dugo bave. Tu u prvom redu mislimo na najnovije radove S. M.
Džaje28 koji svoju pozornost prvenstveno usmjerava prema konfesionalnim prilikama
24
Ćirković, Rabotnici, 239.
25
Lambert, Medieval heresy, 141-150.
26
Ćošković, Ustrojstvo “Crkve bosanske“; usp. Ćirković, Bosanska crkva, 250, bilj. 190; Kurtović,
Historiografska literatura, 77, bilj. 143.
27
Ćošković, Ustrojstvo, 61-83.
28
Džaja, Konfessionalität; isti, Bosanska podijeljenost, 1-39; isti, Katoličanstvo, 153-178
(= Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1997, str. 37-74).

• 103 •
 pejo ćošković

u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i Katoličkoj crkvi čije je misionarsko djelovanje

prvenstveno okrenuto suzbijanju utjecaja Crkve bosanske i njezinih krstjana, koji
su bili osobito prisutni u javnom životu u XIV. i prvoj polovici XV. stoljeća, potom
radove A. Komadine,29 B. Rupčića30 i Šidaka,31 te napose F. Šanjeka,32 koji je u više
navrata pisao o crkvenim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni. S tim u vezi njegovu
znanstvenu pozornost zaokupljalo je pitanje kršćanstva uopće na srednjovjekovnom
prostoru, potom djelovanje katoličke bosanske biskupije u kontekstu djelovanja
heterodoksnog kršćanstva institucionaliziranog u Crkvi bosanskoj te djelovanje
sljedbenika te crkve u polovici XV. st.
Sljedeća velika tema kojoj su se istraživači rado vraćali i o njoj s različitim uspjehom
pisali odnosi se na pitanje islamizacije bosanskog stanovništva. U vezi s tim složenim
povijesnim procesom u starijoj se historiografiji mislilo da su osobit udio u njemu
imali bosanski krstjani zbog antagonizma prema Katoličkoj crkvi i neprihvaćanja
njezina vjerskog učenja koje su u Bosni pokušavali kroz dulje srednjovjekovno
razdoblje nametnuti katolički misionari. Gledište o masovnom prelasku sljedbenika
Crkve bosanske na islam, historiografija je bila odbacila nakon što su istraživači za
takvo mišljenje našli uporište u turskoj izvornoj građi. Tom pitanju studiozno se
posvetio S. M. Džaja koji je nakon proučavanja znanstvenih rezultata o tom pitanju
u poratnoj historiografiji i proučavanja dostupne izvorne građe, u posebnoj studiji
odbacio tezu o kontinuitetu između bosanskog i muslimanskog plemstva kao i tvrdnju
da su u islamizaciji bosanskog stanovništva najvećeg udjela imali “bogumili”ili pak
“kriptobogumili”, istaknuvši da taj proces u cijelom svom tijeku nije bio isključivo ni
prisilan ni dragovoljan.33
U nastojanju da ovim prikazom što cjelovitije obuhvatimo historiografske
rezultate do kojih su istraživači došli u posljednjih četvrt stoljeća, pokušali smo
njihove radove podijeliti u više tematskih cjelina u okviru kojih njihova pozornost
pretežito usmjerena prema sasvim određenom pitanju, nezaobilaznom u proučavanju
složene problematike Crkve bosanske i njezinih krstjana. Na početku tog tematskog
niza s punim opravdanjem treba navesti pitanje koje se tiče pojave krivovjerja u zemlji
bana Kulina i postanka institucionalno izgrađene Crkve bosanske. Zanimljivo je,
međutim, istaknuti da baš ta pitanja u proteklom dvadesetpetogodišnjem razdoblju
nisu privlačila pozornost povjesničara. Izostanak njihova zanimanja može se dovesti
29
Komadina, Interkonfesionalni odnosi, 125-134.
30
Rupčić, Značenje “Dubia”, 1-35 (= Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti XV, Zagreb 1988, str. 65-90).
31
Šidak, Vjerski odnosi, 275-290.
32
Šanjek, Heterodoksno kršćanstvo, 83-94; isti, Crkva bosanska, 157-172; isti, Kršćanstvo, 119-152;
isti, Bosanska (katolička) biskupija, 33-52 (= Napredak, Hrvatski narodni godišnjak za 1996,
44(1996), Sarajevo 1995, str. 163-186.
33
Džaja, “Bosnische Kirche“; usp. osvrt na njegovu knjigu koji je dao Karamatić, Srećko, 159-161.

• 104 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

u vezu s činjenicom da dostupna izvorna građa, barem u pogledu kronologije, ne

nosi nikakve neizvjesnosti, jer sve što se o tome zna potječe iz doba vladavine bana
Kulina.34 Mnogo je pak nejasnija situacija u pogledu utvrđivanja vremena nastanka
Crkve bosanske kakvu poznaju izvori iz XIV. i XV. st. To pitanje s više pozornosti
pratio je S. Ćirković koji je analizirao kronotaksu imena crkvenih dostojanstvenika
zabilježenih u Batalovu evanđelju te u usporedbi sa sličnim popisima katoličkih
i pravoslavnih prvosvećenika došao do zaključka da početke institucionalno
izgrađene Crkve bosanske treba tražiti najranije u sedamdesetim i osamdesetim
godinama XIII. stoljeća.35 Svoju ranije iznijetu tvrdnju o organskom izrastanju
Crkve bosanske iz katoličke ecclesiae bosnensis, J. Šidak je u svome posljednjem radu
o toj problematici kronološki precizirao godinama nakon 1247. i podvrgavanja
Bosanske biskupije Kaločkoj nadbiskupiji.36 Izjašnjavanje o tom pitanju nisu mogli
izbjeći ni drugi povjesničari koji su problematiku bosanskog krivovjerja pokušavali
cjelovitije obuhvatiti i objasniti, ali svi pritom nisu bili jednako uspješni. Iako je već
Šidak nepovoljno ocijenio Mandićevo datiranje početaka hereze u srednjovjekovnoj
bosanskoj državi “negdje između godine 1000 i 1018. za bugarske vladavine u Bosni,“37
na njegovu se argumentaciju u novije vrijeme počelo zaboravljati, pa je S. Jalimam
ustvrdio da “prema svim pretpostavkama, nastanak bogomilske vjere treba pratiti
od […] vremena kraja XI i početka XII vijeka.“38 Na određen način tim pitanjima
pozabavio se S. H. Alić koji je u opsežnom referatu podnijetom na znanstvenom
skupu u Skopju 1978. promatrao bosanske krstjane u kontekstu njihova podrijetla
i odnosa prema manihejstvu.39 O crkvenim organizacijama poznatim kao ecclesia

34
Vijesti počinju pismom iz 1199. dukljanskog kralja Vukana Nemanjića papi Inocentu III. kojim
optužuje bana Kulina da štiti ne malu herezu u “zemlji ugarskoga kralja”, A. Theiner, Vetera
monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia I, Romae 1863, str. 6 (dalje: Theiner,
Monumenta Slavorum meridionalium I); I. Kukuljević Sakcinski, Codex diplomaticus Regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae II, Zagreb 1875, 215-216; T. Smičiklas, Diplomatički zbornik
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, II, Zagreb 1904, 333-334, a završavaju misijom papina
kapelana Ivana de Casamarisa u Bosni 1203. i izjavom crkvenih prvaka, poznatijom kao bilinopoljska
abjuracija, Theiner, Monumenta Slavorum meridionalium I, 20; D. Farlati, Illyricum sacrum IV.
(Ecclesiae sufraganae metropolis spalatensis), Venetiis 1769, 46; T. Smičiklas, Diplomatički zbornik
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III, Zagreb 1905, 24-24, opširnije o tome v. D. Kniewald,
Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, knj. 270, Zagreb 1949, str. 127-
144 (dalje: Kniewald, Vjerodostojnost).
35
Ćirković, Bosanska crkva, 210.
36
Šidak, “L’ Eglise de Bosnie”, 27; isti, Heretička “Crkva bosanska”, 179; usp. isti, Bogomilstvo i heretička
“Crkva bosanska”, Historijski pregled, Zagreb, 4 (1958) 2, str. 106 (= Studije, 96).
37
Šidak, Problem heretičke “Crkve bosanske”, 140-142 (= Studije, 336-339). Toj ocjeni pridružio se i
Ćirković, Bosanska crkva, 200, bilj. 14.
38
Jalimam, Studija, 22. U dopunjenom i neznatno izmijenjenom izdanju toga djela autor taj navod
autor je ispustio, v. isti, Historija, 33.
39
Alić, Bosanski krstjani, 153-193.

• 105 •
 pejo ćošković

Dalmatiae i ecclesia Sclavoniae te njihovoj vezi s područjem srednjovjekovne bosanske

države posebice je pisao D. Dragojlović,40 koji se pitanjem podrijetla Crkve bosanske
bavio i u posebnoj knjizi.41
O upotrebi različitih imena kojima su suvremenici nazivali sljedbenike Crkve
bosanske i opravdanosti upotrebe istih koje su prihvaćali pojedini istraživači u svojim
radovima pisali su D. Dragojlović,42 P. Ćošković,43 V. Geresdorfer44 i R. Jolić.45
Iako su povjesničari već ranije upozorili da je od svih imena kojima su suvremenici
u užem smislu nazivali sljedbenike Crkve bosanske najopravdaniji naziv krstjani46
(bosanski krstjani), jer su tako dosljedno bilježeni u domaćim ispravama ili pak
onima nastalim u slavenskoj kancelariji u Dubrovniku, a namijenjenim bosanskim
vladarima i velikašima, istraživači koji su se i u posljednjih 25 godina baviti tim
pitanjima zanemarivali su to upozorenje te su i dalje u svojim radovima upotrebljavali
nazive koji bez dodatne argumentacije i objašnjenja ne bi mogli dobiti prednost pred
spomenutim domaćim nazivom.
Ustrojstvom Crkve bosanske bavilo se više istraživača bilo da su to pitanje
promatrali u cjelini ili su pak svoju pozornost usmjeravali tek na pojedine stupnjeve
hijerarhijske časti. Uz načelnu primjedbu da su tom pitanju odgovarajuću pozornost
neizbježno poklanjali autori sintetičkih pregleda povijesti bosanskog krivovjerja
i njegove institucionalno potpuno izgrađene sljedbe, već smo spomenuli da se za
tu problematiku posebice zanimao P. Ćošković koji je, osim u svojoj neobjavljenoj
disertaciji, tim pitanjima vraćao u više navrata. U tom smislu najprije se javio
radom o gostima u bosanskih krstjana,47 potom studijom o krstjaninu Vlatku
Tumurliću48 i napokon sažetim pregledom tog cjelovitog problema.49 Crkvenom
hijerarhijom bosanskih krstjana u posebnom radu pozabavio se D. Dragojlović,50
a o najpoznatijem njihovu pripadniku, gostu Radinu Butkoviću, pisao je J. Sopta,
kojega je nepoznavanje stanja problema Crkve bosanske u historiografiji odvelo u
potpuno kriva razmišljanja.51 O pitanju uloge bosanskih krstjana i njihove crkve u
40
Dragojlović, Jeretička crkva, 27-38.
41
Dragojlović, Krstjani, 118-133.
42
Dragojlović, Kudugeri, 129-135.
43
Ćošković, Bosanski krstjani, 183-191.
44
Geresdorfer, Tko su bili katari?, 247-265.
45
Jolić, Bogumili, 7-46.
46
To mišljenje najdosljednije je izložio i izvorima potkrijepio J. Šidak, Samostalna “Crkva bosanska”i
njezini redovnici, Nastavni vjesnik, Zagreb 50 (1941-1942) 1, str. 3.
47
Ćošković, O gostima, 7-40.
48
Ćošković, Vlatko Tumurlić, 1-54.
49
Ćošković, Ustrojstvo, 61-83.
50
Dragojlović, Hijerarhija, 55-67.
51
Sopta, Gost Radin, 49-60.
• 106 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

srednjovjekovnom bosanskom društvu i državi pisalo je više autora od kojih smo

radove nekih već spominjali u vezi s drugim pitanjima (S. Ćirković, P. Ćošković),
te Ž. Benković,52 koji je svoje zanimanje usmjerio na socijalnu i političku stranu tog
djelovanja. U uskoj vezi s tim pitanjima je i rad S. Jalimama u kome autor govori
o političkom položaju bosanskih krstjana u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i
društvu.53
Karakter izvorne građe određivao je istraživačima područje zanimanja, izbor teme
te potom snažno utjecao na rezultate do kojih su dolazili u proučavanju te problematike.
Oskudica domaćih izvora upućivala je povjesničare na korištenje svjedočanstava koji
su nastali u krilu drugih dualističkih crkva, najčešće u krugu južnofrancuskih katara
i lombardijskih patarena. Proučavanjem tih izvora autori su uočavali postojanje
stanovitih veza između krivovjerja u Bosni i dualističkih sljedbenika u spomenutim
sredinama, pa je tako nastalo više radova. Svoju pozornost Đ. Basler54 je usmjerio
prema, u historiografskoj literaturi o Crkvi bosanskoj, dobro poznatoj epizodi iz
izjave Jakova Becha u kojoj se tvrdi kako su lombardijski heretici kroz dulje vrijeme u
XIV. st. odlazili u Bosnu da se tamo temeljito upute u “nauku koja je bolja od nauke
Rimske crkve”. Na iste podatke osvrnuo se i M. Loos,55 koji je spomenutu situaciju
promatrao u kontekstu u kome je Bosna prikazana kao posljednje jako heretičko
uporište u Evropi, na jednoj strani, i praktične potrebe institucionalno uništenih
ostataka zapadnih dualista da se u dogmatskom smislu osposobe kod duhovnih
autoriteta među bosanskim krstjanima, odnosno - kako sâm Jakov Bech svjedoči - da
“rečenu nauku potpuno i savršeno nauče od učitelja koji tamo stanuju.“56 U novije
vrijeme na te podatke svratio je pozornost i S. Jalimam,57 koji je u svom radu ponovio
tvrdnje Đ. Baslera o visokom učilištu u Bosni, iako su one u historiografskoj literaturi
odbačene.58 Vezu između južnofrancuskih katara i bosanskih krstjana pronalazi i
F. Šanjek59 koji uočava sličnosti u postupku inicijacije kod jednih i drugih. Kratak
pregled bosanskog krivovjerja i njegove sljedbe dao je R. Manselli60 promatrajući to
pitanje u širem kontekstu crkvenih prilika na istočnoevropskom prostoru. Nakon A.

52
Benković, Socijalna i politička uloga, 307-333.
53
Jalimam, Politički položaj, 891-902.
54
Usp. Basler, Visoko učilište, 473-486.
55
Loos, Les derniers cathares, 113-126.
56
Kritičku ocjenu izjave Jakova Becha dao je Kniewald, Vjerodostojnost, 240-242; usp. također
mišljenje koje je u tome iznio J. Šidak, Današnje stanje pitanja “Crkve bosanske”u historijskoj nauci,
Historijski zbornik, Zagreb, 7 (1954) 1/4, str. 134 (= Studije, 76 i 311-314) .
57
Jalimam, Zapadnoevropski heretici.
58
Šidak, Studije, 375, bilj. 341.
59
Šanjek, Katarsko-dualistička inicijacijau, 101-111; usp. također isti, L’ initiation cathare, 19-27.
60
Manselli, Les “chrétiens”de Bosnie, 600-614.

• 107 •
 pejo ćošković

Solovjeva61 podacima engleskog diplomata Paula Ricauta vratio se kratkim radom M.

Hadžijahić, koji je pokušao utvrditi vezu između – kako sam kaže – “islamiziranih
bogumila”i hrvatskih i slovenskih protestanata.62
Od posebne važnosti za proučavanje Crkve bosanske je poznavanje njezina
vjerskog učenja, pa ne začuđuje činjenica da se tim pitanjima u posljednjih četvrt
stoljeća bavilo više istraživača. Posebno važan prilog tim pitanjima dao je S. Ćirković
koji je na temelju glosa u Srećkovićevu evanđelju analizirao učenje Crkve bosanske.63
U više radova tim pitanjima nakon 1975. vraćao se F. Šanjek64 koji se zanimao za
stare obredne knjige, polemičke spise, obredu i stvaranju prema učenju bosanskih
krstjana. O dualističkoj kozmologiji u bogumilskih krivovjeraca na Balkanu, među
koje je svrstao i bosanske krstjane, pisao je Z. Zlatar.65 Bez većeg uspjeha pitanjima
eshatologije i kozmogonije u bosanskih krstjana bavio se poslije i S. Jalimam,66 koji je
uglavnom ponavljao ranija stajališta koja su o tome zauzimali poznati autori.
U tijesnoj povezanosti s učenjem Crkve bosanske stoji proučavanje rukopisne
baštine nastale u njezinu krilu za praktične potrebe bosanskih krstjana i njihovih
sljedbenika, stoga ne iznenađuje veliko zanimanje znanstvenika za te rukopise
i njihovo objavljivanje. Povjesničari književnosti u tim tekstovima gledali su
ponajprije kulturno-povijesne spomenike na temelju kojih su proučavali jezik
srednjovjekovnog bosanskog društva i domete tadašnjeg književnog stvaralaštva o
čemu su posebice pisali H. Kuna67 i D. Dragojlović,68 povjesničari umjetnosti su u
njima tražili elemente za svoju struku69 a povjesničari Crkve bosanske u njima su gledali
tekstove kojima su se pri crkvenim obredima služili pripadnici Crkve bosanske,70 kako

61
A. Solovjev, Engleski izvještaj XVII vijeka o bosanskim Poturima, Glasnik Zemaljskog muzeja u
Sarajevu, N. S., sv. VII, Sarajevo 1952, str. 101-109. - isti, Le témoignage de Paul Ricaut sur les restes
du bogomilisme en Bosnie, Byzantion XXIII, Bruxelles 1953, str. 73-86.
62
Hadžijahić, O vezama, 127-132.
63
Ćirković, Glose, 207-222.
64
Šanjek, “Interrogatio Iohannis”, 43-64; isti, Počeci teologije, 131-132; isti, Le catarisme, 29-46; isti,
Pojam ‘stvaranja’, 7-23; isti, Pavao Dalmatinac, 21-121.
65
Zlatar, Archangel Michael, 252-272.
66
Jalimam, Eshatologija, 113-134.
67
Kuna, Jezičke karakteristike, 213-231; ista, Les manuscrits, 37-47; ista, Radosavljev rukopis, 9-25;
ista, O Zborniku, 763-766; ista, Srednjovjekovna književnost, 49-84); ista, Hvalov zbornik, 1-2;
ista, Hvalov zbornik u optici, 295-309.
68
Dragojlović, Istorija bosanske književnosti, I, str. 87-128; III, str. 469-522; isti, Istorija srpske
književnosti.
69
Nikolajević, Dve minijature, 351-356, usp. također Maksimović, Les miniatures peintes, 63-76;
ista, Slikarstvo minijatura, 175-188.
70
Dragojlović, Apokalipsa, 603-610; isti, Biblijska književnost, 213-258; isti, Crkvena književnost,
339-346.

• 108 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

krstjani71 tako i svjetovna lica.72 Od rukopisa u posljednjih dvadeset pet godina

osobito zanimanje znanstvenika različitih struka privlačio je Hvalov zbornik o
kome je napisano više radova.73 Osim toga, taj rukopisni zbornik je trudom više
znanstvenika kritički obrađen, priređen za tisak te luksuzno opremljen i objavljen.74
Na početku 1990-ih S. Pelusi objavila je još jedan bosanski rukopisni kodeks koji
se dovodi u tijesnu vezu s Crkvom bosanskom, a čuva se u mletačkoj biblioteci
Marciani,75 pa je sada u cijelosti dostupan zainteresiranoj javnosti i stručnjacima.
Pitanje nestanka Crkve bosanske posebno je bilo zanimljiva tema kojoj se vraćalo
više povjesničara u nastojanju da dodatno rasvijetle tu zagonetku čije konačno
rješenje krije turska izvorna građa. Već se ranije znalo da se kraj početka tog procesa
podudara s misionarskom djelatnošću franjevaca u tijeku pedesetih godina XV. st.
i s Tomaševim progonom krstjana 1459-60. kao važnom prekretnicom.76 Unatoč
svemu, krstjani su ipak nadživjeli političku samostalnost Bosanskog Kraljevstva,
ali institucionalno razbijeni nisu se mogli više oporaviti nego su kao Crkva
postupno nestali. Početkom XVII. st. u Opširnom popisu Bosanskog sandžaka
iz 1604. uspomenu na njih čuvala su tek zemljišta koja su im nekoć pripadala.77
Posebice o tim pitanjima pisali su M. Hadžijahić,78 A. Mijatović,79 F. Šanjek80 i M.
Marčinko.81
71
Tako se primjerice izrijekom navodi za poznati Zbornik krstjanina Radosava da ga je pisao krstjanin
Radosav za krstjanina Gojsava, a poznato Batalovo evađelje prepisao je njegov dijak Stanko
Kromirijanin za starca Radina, Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, I, Beograd 19822,, 57,
97 (dalje: Stojanović, Zapisi i natpisi I); usp. Dragojlović, Istorija srpske književnosti, 99-100;
usp. D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago Ill., 1962, 87, 91 (dalje: Mandić,
Bogomilska crkva, 84-85.
72
Poznati Hvalov zbornik pisao je krstjanin Hval za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Stojanović,
Zapisi i natpisi I, 66; usp. Dragojlović, Istorija srpske književnosti, 99; Mandić, Bogomilska crkva,
84-85.
73
Kuna, O Zborniku, 763-766; ista, Hvalov zbornik, 1-2; ista, Hvalov zbornik u optici, 295-309;
Dragojlović, Zbornik krstjana Hvala, 73-84.
74
Hvalov zbornik, Sarajevo 1986.
75
Pelusi, Novum Testamentum. O tom rukopisu svojedobno je pisao J. Šidak, Marginalija uz jedan
rukopis “Crkve bosanske”u mletačkoj Marciani, Slovo (zbornik posvećen Josipu Vajsu prilikom 60-te
godišnjice njegova dolaska u Hrvatsku), 6/7, Zagreb 1957, str. 134-153 (= Studije, 127-142).
76
O tome je pisao Ćošković, Tomašev progon, 43-50.
77
Opširni popis, sv. I/1, str. 183, 250, 275, 360, 401-402, 455, 518, 536, 540, 545, 547, 577, 637; sv.
I/2, str. 38, 83, 86-87, 97-98, 124, 149, 198-199, 240-242, 248, 250; sv. II, str. 520, 596; sv. III, str.
86, 201, 227, 326; Usp. također Filipović, Islamizacija vlaha, 140.
78
Hadžijahić, O nestajanju, 1309-1328.
79
Mijatović, Problem nestanka, 1-16.
80
Šanjek, Bosanski krstjani, 30-38 (= Nova et vetera XXIX, Sarajevo 1979, 1, str. 143-151); isti,
Dernières traces de catharisme, 119-134.
81
Marčinko, Nestanak “Crkve bosanske, 115-131.

• 109 •
 pejo ćošković

U tijesnoj vezi s nestankom Crkve bosanske stoji pitanje islamizacije bosanskog

društva, gledano ponajprije s aspekta udjela krstjana u njemu. Dugo se u povijesnoj
znanosti nagli nestanak Crkve bosanske objašnjavao masovnom islamizacijom
njezinih članova. Tek nakon što su povjesničari upoznali tursku izvornu građu
te tvrdnje su morali odbaciti kao netočne. Za proučavanje procesa islamizacije
današnjim istraživačima stoji na raspolaganju opsežnija izvorna građa turske
provenijencije82 koja nesumnjivo baca novo svjetlo na posljednje razdoblje u kome
je konačno riješena sudbina Crkve bosanske i njezinih krstjana njihovim nestankom.
Neki današnji povjesničari koji se bave tim pitanjima rado se vraćaju napuštenim
tvrdnjama istraživača iz druge polovice XIX. i prve polovice XX. st. o masovnom
prijelazu bosanskih krstjana na islam, a da se pri tom ne obaziru ne samo na dostupna
svjedočanstva turske izvorne građe koja ne opravdava takav postupak, nego potpuno
ignoriraju znanstvene rezultate onih stručnjaka koji su se time posebice bavili. U takvoj
znanstvenoistraživačkoj klimi valja iznova upozoriti na rezultate N. Filipovića, koji
je uvidom u defter Hercegovačkog sandžaka iz 1475-77. uočio činjenicu da proces
islamizacije dotada još nije bio zahvatio većinu sela u kojima se spominju krstjani te
da su primjeri islamizacije zabilježeni tek u ponekom od njih.83 Mnogo odlučnije
autor je ustvrdio da u defteru iz 1468-69. kao ni u ostalim defterima koji su nastali
poslije, “nije zabilježen ni jedan jedini slučaj islamizacije krstjana ni krstjanskih
sinova.“84 Poslije je rezultate svojih istraživanja izložio u drugim radovima.85 Njegov
primjer i rezultate slijedili su potom drugi istraživači. U tom smislu treba upozoriti
da je Orijentalni institut u Sarajevu u ožujku 1991. organizirao znanstveni skup
kome je glavna tema bila Širenje islama i islamska kultura u Bosanskom ejaletu.
Poslije su podnesena saopćenja objavljena u Prilozima za orijentalnu filologiju, br.
41. za 1991. godinu i većina ih je zanimljiva s aspekta naše teme, pa bismo ovom
prilikom upozorili na radove A. Handžića,86 A. Aličića,87 M. Selmanović,88 H. Čar,89
R. Ibrahimović90 i B. Nilevića.91
Na kraju ovog priloga ostala je još jedna velika tema koja je dugo razmatrana u
najtješnjoj vezi s Crkvom bosanskom i njezinim krstjanima. Doduše, znanstvenici su
82
Ovdje bismo upozorili na Poimenični popis i Opširni popis, sv. I-III.
83
N. Filipović, Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku, Godišnjak ANUBiH VII,
Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 5, Sarajevo 1970, 151 (dalje: Filipović, Napomene).
84
Filipović, Napomene, 151.
85
Filipović, Uticaj islama, 65-84; isti, Osvrt, 385-416; isti, Islamizacija vlaha, 139-148.
86
Handžić, O širenju islama, 37-52.
87
Aličić, Širenje islama, 67-81.
88
Selmanović, Uticaj tursko-osmanske politike, 83-97.
89
Čar, Demografsko kretanje, 195-252.
90
Ibrahimović, Struktura, 269-281.
91
Nilević, Slika religioznosti, 337-346.

• 110 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

već bili utvrdili da veza između stećaka i krstjana nije ništa jača nego što su je imali
pripadnici drugih dviju velikih kršćanskih crkava, Katoličke i Pravoslavne. Drugim
riječima, istraživači su osporili raniju tezu o pripadnosti stećaka krugu vjernika
Crkve bosanske. Na te rezultate u posljednje vrijeme se počelo zaboravljati, pa se neki
autori iznova vraćaju starim tvrdnjama. Stećci, međutim, i dalje ostaju zanimljivi i
povjesničarima koji se bave crkvenim prilikama u srednjovjekovnoj bosanskoj državi,
napose pitanjem Crkve bosanske, stoga ćemo i ovom prilikom uputiti na radove A.
Benca,92 Š. Bešlagića,93 P. Lecaquea,94 N. Miletić,95 V. D. Lasića,96 B. Purgarić-Kužić,97
M. Wenzel98 i D. Lovrenovića.99

***

Veći dio povjesničara nastavio je slijediti pozitivne rezultate do kojih je domaća i

strana historiografija došla za svog 135-godišnjeg razvitka. Za njih je heterodoksna
Crkva bosanska pripadala raširenom srednjovjekovnom dualističkom pokretu, u koji
je smještaju njezini katolički i pravoslavni suvremenici, jasno je dijeleći od dviju velikih
kršćanskih crkava kojima su sami pripadali. Međutim, i Crkva bosanska sa svojim
krstjanima pripada kršćanstvu, sama tvrdi da je njezina vjera “prava vjera apostolska”,
da je ona Crkva Kristova, a rimski kršćanin predbacuje bosanskom krstjaninu da
tvrdi kako je njihovoj crkvi glava (osnivač) sam apostol Petar. Razumljivo je da je
pozivanje na apostolicitet bilo osobito važno i jednima i drugima. Uostalom, putovi
su im se počeli razdvajati mnogo kasnije.
Osim izvorne građe turskog podrijetla, nema drugih novih svjedočanstava koja
bi bitnije utjecala na rješenje pitanja Crkve bosanske i opravdavala napuštanje
postignutih rezultata prihvaćenih do početka 1970-ih. Oni povjesničari koji
pokušavaju ići vlastitim stazama izvan prihvaćenih okvira o kojima piše J. Šidak,
ostaju dužni jačim osloncem na dostupnu izvornu građu potkrijepiti svoje stavove.
Naravno, u proučavanju tako složenog i velikog problema kakav je Crkva bosanska
ima i diletantizma, ignoriranja pozitivnih historiografskih rješenja (vidi se to iz
fusnota u kojima takvi autori najčešće citiraju sami sebe), površnosti istraživača (gube
koncentraciju pri korištenju izvorne građe – citat ne odgovara sadržaju dokumenta,
92
Benac, Jedan pogled, 195-205.
93
Bešlagić, Stećci.
94
Lecaque, Contribution a l’etude des stećci, 135-142.
95
Miletić, Stećci, 233-240.
96
Lasić, O znakovima, 188-205 (= Zbornik Kršni zavičaj, 29, Humac 1996, 35-49.
97
Purgarić-Kužić, Dosadašnja istraživanja, 242-253.
98
Wenzel, Bosanski stil.
99
Lovrenović, Bosansko-humski mramorovi, 94-139.

• 111 •
 pejo ćošković

a nije rijetko da se ono na što se pozivaju tamo uopće ne nalazi) i na kraju, uglavnom
promoviranju vlastite, unaprijed sročene zaključke bez stvarnog uporišta u izvornoj
građi na kojoj počiva naše poznavanje te problematike.
U svakom slučaju, historiografija o Crkvi bosanskoj u posljednjih 25 godina
XX. st. pridonijela je daljem proučavanju te iznimno složene i zanimljive teme,
kako u cjelini, tako i po pojedinačnim pitanjima. Osobit napredak postignut je u
objašnjenju njezina ustrojstva, uloge u javnom i političkom životu srednjovjekovne
bosanske države, javnim nastupima pojedinih njezinih članova. S obzirom na vjersko
učenje, postignuti rezultati su vrlo skromni, izvori oskudni, analogije nepouzdane.
Bit će još zanimanja za ovu problematiku, jer i na početku novog stoljeća i
tisućljeća to pitanje i dalje ostaje otvoreno u mnogim pojedinostima te stoga niša
manje izazovno, pa se s razlogom može očekivati nesmanjeno zanimanje i nastanak
novih radova kojima će njihovi autori dati svoj prilog rješenju Crkve bosanske.

***

ČETVRT STOLJEĆA CRKVE BOSANSKE

LITERATURA 1975-2000
Aličić S. Ahmed, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41,
Sarajevo 1991, str. 67-81 (Aličić, Širenje islama).
Alić Salih (Hadžialić), Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnos prema
manihejstvu, Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja.
Materijali od Simpoziumot održan vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina,
Skopje 1982, str. 153-193 (Alić, Bosanski krstjani).
Alić Salih (Hadžialić), Manihejska prošlost srednjovjekovne Bosne, Islamska misao,
Sarajevo, 12(1990) 143, str. 7-15 (Alić, Manihejska prošlost).
Ančić Mladen, Neuspjeh dualističke alternative. O recepciji bosanske “hereze”u
komunalnim društvima istočnog Jadrana, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu,
Sarajevo, 22(1987) 23, str. 7-35 (Ančić, Neuspjeh).
Antoljak Stjepan, Makedonski heretici u zapadnim izvorima 11. i 12. stoljeća,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja. Materijali od
Simpoziumot održan vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
55-66 (Antoljak, Makedonski heretici).
Bajić Jovo, Otigošće kod Bugojna zavičaj gosta Radina, Obeležja, Priština, 18(1988),
2, str. 143-155 (Bajić, Otigošće).
Basler Đuro, Visoko učilište Crkve bosanske u mjestu Bosna, Pregled, Sarajevo,
65(1975) 4, str. 473-486 (Basler, Visoko učilište).

• 112 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Benac Alojz, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka, Bogomilstvoto na Balkanot

vo svetlinata na najnovite istražuvanja. Materijali od Simpoziumot održan vo Skopje
na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.195-205 (Benac, Jedan pogled).
Benković Žarko, Socijalna i politička uloga i značenje crkve bosanske, Godišnjak
Pravnog fakulteta u Banjaluci V, Banjaluka 1981, str. 307-333 (Benković, Socijalna
i politička uloga).
Benković Žarko, Bogumilstvo i islamizacija, Argumenti, Rijeka, (1982), 2, str. 220-
234 (Benković, Bogumilstvo).
Bešlagić Šefik, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo 1982 (Bešlagić, Stećci).
Buzov Snježana, Vlasi u Bosanskom sandžaku i islamizacija, Prilozi za orijentalnu
filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 99-111 (Buzov, Vlasi).
Čar Hatidža, Demografsko kretanje, socijalni i konfesionalni sastav stanovništva u
visočkoj nahiji, Prilozi za orijentalnu filologiju 41, Sarajevo 1991, str. 195-252 (Čar,
Demografsko kretanje).
Ćirković Sima M., Glose Srećkovićevog jevanđelja i učenje Bosanske crkve,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja. Materijali od
Simpoziumot održan vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
207-222 (Ćirković, Glose).
Ćirković Sima, Von der Ketzerbewegung zur Landskirche: Die “Bosnische Kirche”,
Rapports I, Comite international des sciences historiques XVIe congres international
des sciences historiques, Stuttgart du 25 aout au 1er septembre 1985, Stuttgart 1985,
str. 355-357 (Ćirković, “Bosnische Kirche“).
Ćirković Sima, Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju Bosne i
Hercegovine, I. Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, Posebna izdanja
ANU BiH, knj. LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 17, Sarajevo 1987, str.
191-254 (Ćirković, Bosanska crkva).
Ćirković Sima, Dualistička heterodoksija u ulozi zemaljske crkve: Bosanska crkva,
CANU, Glasnik Odjeljenja društvenih nauka br. 9, Podgorica 1995, str. 7-34
(Ćirković, Dualistička heterodoksija).
Ćirković Sima, Rabotnici, vojnici, duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana,
Beograd 1997 (Ćirković, Rabotnici,).
Ćošković Pejo, O gostima “Crkve bosanske”, Istorijski zbornik IV, Banjaluka 1983, 4,
str. 7-40 (Ćošković, O gostima).
Ćošković Pejo, Ustrojstvo “Crkve bosanske”i njezina uloga u XV. stoljeću (doktorska
teza, obranjena na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1988) (Ćošković, Ustrojstvo
“Crkve bosanske“).

• 113 •
 pejo ćošković

Ćošković Pejo, Bosanski krstjani u očima svojih kršćanskih suvremenika, Nastava

povijesti, Zagreb 1988, 3/4, str. 183-191 (Ćošković, Bosanski krstjani).
Ćošković Pejo, Tomašev progon sljedbenika Crkve bosanske 1459. u: Migracije
i Bosna i Hercegovina, Materijali s naučnog skupa Migracioni procesi i Bosna i
Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana – njihov uticaj i posljedice
na demografska kretanja i promjene u našoj zemlji, održanog u Sarajevu 26. i 27.
oktobra 1989. godine, Sarajevo 1990, str. 43-50 (Ćošković, Tomašev progon).
Ćošković Pejo, Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.-1423.), CCP XIX,
Zagreb 1995, 35, str. 1-54 (Ćošković, Vlatko Tumurlić).
Ćošković Pejo, Ustrojstvo Crkve bosanske, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u
povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo-Fojnica 2000, str. 61-
83 (Ćošković, Ustrojstvo).
Dragojlović Dragoljub, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji; I. Bogomilski
rodonačelnici; II. Bogomilstvo na pravoslavnom Istoku, PI SANU, knj. 2 i knj. 15,
Beograd 1974-1982 (Dragojlović, Bogomilstvo I-II).
Dragojlović Dragoljub, L’interprétation typologique et les discussions enter hérétiques
et orthodoxes des Balkans, Balcanica VI, Beograd 1975, str. 37-50 (Dragojlović,
L’interprétation typologique).
Dragojlović Dragoljub, M. Loos, Dualist heresy in the midle ages, Praha 1974,
Balcanica VII, Beograd 1976, 412-414 (Dragojlović, M. Loos).
Dragojlović Dragoljub, Manihejska formula proklinjanja u slovenskom prevodu,
Balcanica VI, Beograd 1975, str. 51-61 (Dragojlović, Manihejska formula).
Dragojlović Dragoljub, Srednjovekovne dualističke jeresi i arijanstvo, Balcanica VII,
Beograd 1976, str. 91-102 (Dragojlović, Srednjovekovne dualističke jeresi).
Dragojlović Dragoljub, Kudugeri kod balkanskih naroda, Balkanica VIII, Beograd
1977, str. 129-135 (Dragojlović, Kudugeri).
Dragojlović Dragoljub, Dualizam srednjovekovnih jeretika, Balcanica X, Beograd
1979, str. 75-92 (Dragojlović, Dualizam).
Dragojlović Dragoljub, Isihazam i bogomilstvo, Balcanica XI, Beograd 1980, str.
19-28 (Dragojlović, Isihazam).
Dragojlović Dragoljub, Apokalipsa bosanskih krstjana i staroslovensko književno
nasleđe, Književna istorija, Beograd, 13 (1981) 52, str. 603-610 (Dragojlović,
Apokalipsa).
Dragojlović Dragoljub, Jeretička crkva “Dalmatiae”i “Sclavoniae”, Balcanica XII,
Beograd 1981, str. 27-38 (Dragojlović, Jeretička crkva).
Dragojlović Dragoljub, Zbornik krstjana Hvala i problem “Crkve bosanske”, Balcanica
XIII-XIV(1982-1983), Beograd 1983, str. 73-84 (Dragojlović, Zbornik krstjana
Hvala).
• 114 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Dragojlović Dragoljub, Biblijska književnost u srednjovekovnoj Bosni (II), Književna

istorija, Beograd, 16 (1983) 62, str. 213-258 (Dragojlović, Biblijska književnost).
Dragojlović Dragoljub, Crkvena književnost u srednjovekovnoj Bosni do sredine XIII
veka, Književna istorija, Beograd, 15 (1983) 59, str. 339-346 (Dragojlović, Crkvena
književnost).
Dragojlović Dragoljub, Istorija srednjovekovne bosanske književnosti (I), Književna
istorija, Beograd, 16 (1983) 61, str. 87-128; Istorija srednjovekovne bosanske
književnosti (III), Književna istorija, Beograd, 16(984) 63, str. 469-522 (Dragojlović,
Istorija bosanske književnosti, I, III).
Dragojlović Dragoljub, Hijerarhija crkve bosanske, Balcanica XV, Beograd 1984,
str. 55-67 (Dragojlović, Hijerarhija).
Dragojlović Dragoljub, Šizmatički popovi franjevačkih Dubia i pravoslavna tradicija
u srednjovekovnoj Bosni, Balcanica XVI/XVII, Beograd 1985-1986, str. 43-55
(Dragojlović, Šizmatički popovi).
Dragojlović Dragoljub, Krstjani i jeretička crkva bosanska, PI SANU i Balkanološki
institut, knj. 30, Boegrad 1987 (Dragojlović, Krstjani).
Dragojlović Dragoljub, Istorija srpske književnosti u srednjovekovnoj bosanskoj
državi, Novi Sad 1999 (Dragojlović, Istorija srpske književnosti).
Dragojlović Dragoljub – Antić Vera, Bogomilstvoto vo srednovekovnata izvorna
građa, MANU, Skopje 1978 (Dragojlović-Antić, Bogomilstvoto).
Džaja Srećko M., Die “bosnische Kirche”und das Islamisierungsproblem Bosniens
und der Herzegovina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg, Beiträge
zur Kenntnis Südodteuropas und Nahen Orijents, Band XXVIII, München 1978
(Džaja, “Bosnische Kirche“).
Džaja Srećko M., Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne
povijesti, u: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske
kraljice Katarine, održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, str. 52-
59 (Džaja, Fineova interpretacija).
Džaja Srećko M., Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina
– Vorempazipatorische Phase 1463-1804, München 1984 (Džaja, Konfessionalität).
Džaja Srećko M., Ideološki i politički aspekti propasti Bosanskog Kraljevstva 1463.
godine, Croatica christiana periodica, 10 (1986) 18, str. 206-214 (Džaja, Ideološki i
politički aspekti).
Džaja Srećko M., Bosanska podijeljenost na konfesije, Jukić 16/17, Sarajevo 1986-
1987, str. 1-39 (Džaja, Bosanska podijeljenost).
Džaja Srećko M., Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austro-
ugarske okupacije, Croatica christiana periodica, 16(1992) 30, str. 153-178 (Džaja,
Katoličanstvo).
• 115 •
 pejo ćošković

Džaja Srećko M., Od bana Kulina do Austro-Ugarske okupacije, Katoličanstvo u

Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1997, str. 37-74 (Džaja, Od bana Kulina).
Đurđev Branislav, Neke napomene o islamizaciji i bošnjaštvu u istoriji Bosne i
Hercegovine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 25-36 (Đurđev,
Neke napomene).
Esin E., The conjuctural links of bogomilism with Central Asian manicheism,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja. Materijali od
Simpoziumot održan vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
105-112 (Esin, The conjuctural links of bogomilism).
Fejić Nenad, Trgovina bosanskim robljem u Barceloni krajem XIV i početkom XV
veka, Istorijski časopis XXVIII, Beograd 1981, str. 27-48 (Fejić, Trgovina).
Filipović Nedim, Osvrt na pitanje islamizacije na Balkanu pod Turcima, Godišnjak,
knj. XIII, Centar za Balkanološka ispitivanja, knj. 11, ANU BiH, Sarajevo 1976, str.
385-416 (Filipović, Osvrt).
Filipović Nedim, Uticaj islama na bosansko-hercegovačko tlo, Treći program Radio-
Sarajeva, Sarajevo, 4 (1975) 11, str. 65-84 (Filipović, Uticaj islama).
Filipović Nedim, Islamizacija vlaha u Bosni i Hercegovini u XV i XVI vijeku,
Radovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. LXXIII, Odjeljenje
Društvenih nauka, knj. 22, Sarajevo 1983, str. 139-148 (Filipović, Islamizacija
vlaha).
Filipović Nenad, Islamizacija Bosne u prva dva desetljeća osmanske vlasti, Prilozi za
orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 53-65 (Filipović, Islamizacija Bosne).
Fine John V. A., Jr., The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the
Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries,
New York – London 1975 (Fine, Bosnian Church).
Fine John V. A., Jr., The bulgarian bogomil movement, East European Quarterly, vol
XI, (1977) No. 4, str. 385-412 (Fine, Bulgarian bogomil movement).
Fine John V. A., Jr., Zaključci mojih poslednjih istraživanja o pitanju Bosanske crkve,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja. Materijali od
Simpoziumot održan vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
127-133 (Fine, Zaključci).
Fine John V. A., Jr., Mid-Fifteen Century Sources on the Bosnian Church: Their
Problems and Significance, Medievalia et humanistica, New Series, Number 12 (Paul
Maurice Clogan, ed.), Rowman & Allanheld, Totowa, NJ, 1984, str. 17-31 (Fine,
Mid-Fifteen Century Sources).
Gavran Ignacije, Čiji su bosanski krstjani?, Kalendar svetoga Ante za 1997, str. 41-
49 (Gavran, Čiji su bosanski krstjani?,).

• 116 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Gerersdorfer Vera, Katari - bogumili - trubaduri, Bogomilstvoto na Balkanot vo

svetlinata na najnovite istražuvanja. Materijali od Simpoziumot održan vo Skopje na
30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str. 143-151 (Gerersdorfer, Katari).
Gerersdorfer Vera, Tko su bili katari?, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 29
(1989/1990) 19, str. 247-265 (Gerersdorfer, Tko su bili katari?).
Gošić Nevenka, Bogumilska lična imena u zapisima bosanskih srednjovjekovnih
rukopisnih knjiga i u drugim istorijskim izvorima, Zbornik Šeste jugoslovenske
onomastičke konferencije, SANU, Naučni skupovi 37, Odeljenje jezika i književnosti
7, Beograd 1987, 303-312 (Gošić, Bogumilska lična imena).
Hadžijahić Muhamed, O nestajanju Crkve bosanske, Pregled, 65(1975), 11/12, str.
1309-1328 (Hadžijahić, O nestajanju).
Hadžijahić Muhamed, O vezama islamiziranih bogumila s hrvatskim i slovenskim
protestantima, Historijski zbornik (Šidakov zbornik), XXIX/XXX (1976-77), str.
127-132 (Hadžijahić, O vezama).
Hadžijahić Muhamed, Ćirilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske, Nova et vetera
XXXV, Sarajevo 1985, 1-2, str. 157-173 (Hadžijahić, Ćirilo-Metodijevske tradicije).
Hadžijahić Muhamed, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1990 (Hadžijahić,
Porijeklo).
Handžić Adem, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi
za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 37-52 (Handžić, O širenju islama).
Handžić Adem, Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim
stoljećima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 42/43 (1992-93),
Sarajevo 1995, str. 119-153 (Handžić, Konfesionalni sastav).
Ibrahimović Ramiza, Struktura vojničke klase u XV i početkom XVI vijeka s posebnim
osvrtom na širenje islama u Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991,
str. 269-281 (Ibrahimović, Struktura).
Jalimam Salih, Prilog bibliografiji o “Crkvi bosanskoj”i bogomilstvu, Godišnjak Društva
istoričara XXXVI, Sarajevo 1985, str, 173-196 (Jalimam, Prilog bibliografiji).
Jalimam Salih, Izvori i literatura o djelatnosti predstavnika dominikanskog prosjačkog
reda na teritoriji srednjovjekovne Bosne, Bibliotekarstvo, Godišnjak društva bibliotekara
Bosne i Hercegovine XXXII, Sarajevo 1986, str. 126-133 (Jalimam, Izvori).
Jalimam Salih, Dominikanci i antiheretička literatura, Bibliotekarstvo XXXIII,
Sarajevo 1988, str. 56-62 (Jalimam, Dominikanci).
Jalimam Salih, Studija o bosanskim bogomilima, Tuzla 1996 (Jalimam, Studija).
Jalimam Salih, “Bogomilski skriptorij”, Odjek, Sarajevo, 50 (1997) 1/2, str. 6-7
(Jalimam, “Bogomilski skriptorij“).

• 117 •
 pejo ćošković

Jalimam Salih, Politički položaj bosanskih bogomila, Glasnik Rijaseta Islamske

zajednice u BiH, LIX, Sarajevo 1997, br. 9/10, str. 891-902 (Jalimam, Politički
položaj).
Jalimam Salih, Eshatologija i kosmologija bosanskih bogomila, Glasnik Rijaseta
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 60(1998), 1/2, str.113-134
(Jalimam, Eshatologija).
Jalimam Salih, Zapadnoevropski heretici i bosanski bogomili, Sarajevo 1998 (Jalimam,
Zapadnoevropski heretici).
Jalimam Salih, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, Tuzla 1999
(Jalimam, Djelatnost dominikanaca).
Jalimam Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla 1999 (Jalimam, Historija).
Jolić Robert, Bogumili ili krstjani?, Posuški zbornik I, Posušje 1996, 7-46 (Jolić,
Bogumili).
Karamatić Marko, Srećko M. Džaja, Die “bosnische Kirche”und das
Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegovina in den Forschungen nach dem
zweiten Weltkrieg, Croatica christiana periodica, Zagreb, 2 (1978) 2, str. 159-161
(Karamatić, Srećko).
Komadina Ante, Interkonfesionalni odnosi na području Trebinjske biskupije, Tisuću
godina Trebinjske biskupije, Studia vrhbosnensia – 2, Sarajevo 1988, str. 125-134
(Komadina, Interkonfesionalni odnosi).
Kovačević-Kojić Desanka, Srednji vijek u: Savjetovanje o istoriografiji Bosne i
Hercegovine (1945-1982). Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja,
knj. LXV, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 12, Sarajevo 1983, 31-36 (Kovačević-
Kojić, Srednji vijek).
Kuna Herta, Jezičke karakteristike glosa u bosanskom jevanđelju iz Srećkovićeve
zaostavštine, Slovo 25/26, Zagreb 1976, str. 213-231 (Kuna, Jezičke karakteristike).
Kuna Herta, Les manuscrits de “L’ Eglise de Bosnie”au moyen age, Annales de Institut
Français de Zagreb III, troisieme serie, Zagreb 1976, n. 2, str. 37-47 (Kuna, Les
manuscrits).
Kuna Herta, Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna književnost, Godišnjak
odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, knj. VI, Sarajevo
1977, str. 9-25 (Kuna, Radosavljev rukopis).
Kuna Herta, O Zborniku krstjanina Hvala, Pregled, Sarajevo, 69 (1979) 6, str. 763-
766 (Kuna, O Zborniku).
Kuna Herta, Srednjovjekovna bosansko-hercegovačka književnost u: Pisana riječ u
Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, Sarajevo 1982, 49-84
(Kuna, Srednjovjekovna književnost).

• 118 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Kuna Herta, Hvalov zbornik, Bibliotekarstvo, Godišnjak društva bibliotekara Bosne

i Hercegovine XXXII, Sarajevo 1986, str. 1-2 (Kuna, Hvalov zbornik).
Kuna Herta, Hvalov zbornik u optici međusobnih veza i uticaja južnoslovenskih
srednjovjekovnih književnosti, Tisuću godina Trebinjske biskupije, Studia
vrhbosnensia – 2, Sarajevo 1988, str. 295-309 (Kuna, Hvalov zbornik u optici).
Kupusović Amina, Širenje islama u vilajetu Pavli, Prilozi za orijentalnu filologiju,
41, Sarajevo 1991, str.113-153 (Kupusović, Širenje islama).
Kurtović Esad, Historiografska literatura o srednjovjekovnoj Bosni objavljena u zemlji
i inostranstvu, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu XXIX, Sarajevo 2000, str. 49-87
(Kurtović, Historiografska literatura).
Lambert D. Malcolm, Medieval heresy. Popular movements from Bogomil to Hus,
London 1977 (Lambert, Medieval heresy).
Lasić Vinko Dionizije, O znakovima na stećcima, Hrvatski kalendar za 1995, God.
52, Chicago 1994, str. 188-205 (Lasić, O znakovima).
Lasić Vinko Dionizije, O znakovima na stećcima, Zbornik Kršni zavičaj, 29, Humac
1996, str. 35-49 (Lasić, O znakovima na stećcima).
Lecaque Pathrique, Contribution a l’etude des stećci de Bosnie et Herzégovine: les steles
du lauragias sont-elles cathares?, Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite
istražuvanja. Materijali od Simpoziumot održan vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978
godina, Skopje 1982, str. 135-142 (Lecaque, Contribution a l’etude des stećci).
Loos Milan, Dualist Heresy in the Middle Ages, Praha 1974 (Loos, Dualist Heresy).
Loos Milan, Les derniers cathares de l’occident et leurs relations avec l’Église patarine
de Bosnie, Historijski zbornik (Šidakov zbornik), XXIX/XXX(1976-77), str. 113-
126 (Loos, Les derniers cathares).
Lovrenović Dubravko, Bosansko-humski mramorovi – stećci, Bosna franciscana,
Samobor, 5(1997) 7, str. 94-139 (Lovrenović, Bosansko-humski mramorovi).
Lovrenović Dubravko, Utjecaj Ugarske na odnos crkve i države u srednjovjekovnoj
Bosni, Zbornik radova znanstvenog skupa Sedam stoljeća bosanskih franjevaca
1291-1991, Samobor 1994, str. 37-93 (Lovrenović, Utjecaj Ugarske).
Maksimović Jovanka, Les miniatures peintes de la Bosnie médiévale, Annales
de Institut Français de Zagreb III, troisieme serie, Zagreb 1976, n. 2, str. 63-76
(Maksimović, Les miniatures peintes).
Maksimović Jovanka, Slikarstvo minijatura u srednjovekovnoj Bosni, Zbornik radova
Vizantološkog instituta XVII, Beograd 1976, str. 175-188 (Maksimović, Slikarstvo
minijatura).
Manselli Raoul, Les “chrétiens”de Bosnie: le catharisme en Europe orientale, Revue
d’ histoire ecclesiastique LXXII, Louvain 1977, 3/4, str. 600-614 (Manselli, Les
“chrétiens”de Bosnie).
• 119 •
 pejo ćošković

Marčinko Mato, Nestanak “Crkve bosanske”i njezin udio u islamizaciji Bosne i

Hercegovine, Poljica, Godišnjak Poljičkog dekanata, 24 (1999) 24, str. 115-131
(Marčinko, Nestanak “Crkve bosanske“).
Martins Rudolf, Gedanken zum bosnisch-herzegowinischen Mittelalter. Die religiöse
vielfalt in Südosteuropa, seine Auswirkung auf die Gegenwart, Wien 1987.
Mijatović Anđelko, Problem nestanka “Crkve bosanske”u poratnoj historiografiji,
Croatica christiana periodica, Zagreb, 2 (1978) 2, str. 1-16 (Mijatović, Problem
nestanka).
Miletić Nada, Stećci - arheološki i likovni aspekt, Bogomilstvoto na Balkanot vo
svetlinata na najnovite istražuvanja. Materijali od Simpoziumot održan vo Skopje na
30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str. 233-240 (Miletić, Stećci).
Miljković Ema, Muslimanstvo i bogumilstvo u istoriografiji, Bosna i Hercegovina od
srednjeg veka do novijeg vremena, SANU - Istorijski institut, Zbornik radova 12,
Beograd 1995, 185-195 (Miljković, Muslimanstvo).
Nikolajević Ivanka, Dve minijature Hvalovog zbornika, Treći program Radio-
Sarajeva, Sarajevo, 4 (1975) 11, str. 351-356 (Nikolajević, Dve minijature).
Nilević Boris, Slika religioznosti srednjovjekovne Bosne pred osmanski dolazak,
Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 337-346 (Nilević, Slika
religioznosti).
Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1-2 obradio A, Handžić; sv. II
obradila S. Buzov, a priredila L. Gazić; sv. III obradila A. Kupusović, Sarajevo 2000
(Opširni popis I/1, I/2, II, III).
Pandžić Bazilije, Jakov Markijski vikar Bosanske vikarije, Bosna franciscana,
Samobor, 5 (1997) 7, str. 155-166 (Pandžić, Jakov Markijski).
Pandžić Bazilije, Bosna i sabor u Mantovi (1459.-1460.), Bosna franciscana,
Samobor, 6 (1998) 10, str. 101-111 (Pandžić, Bosna i sabor u Mantovi).
Pandžić Bazilije, Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u bosanskoj državi,
Tisuću godina Trebinjske biskupije, Studia vrhbosnensia – 2, Sarajevo 1988, str.
241-268 (Pandžić, Djelovanje franjevaca).
Pavlinović A., Katolici i pravoslavni u našim krajevima prema grčkim vrelima iz 15.
stoljeća, Croatica christiana periodica, Zagreb, 14 (1991) 25, str. 95-108 (Pavlinović,
Katolici i pravoslavni).
Pelusi Simonetta, Novum Testamentum Bosniacum Marcianum, [uvodna studija:
I. La Chiesa Bosniaca; II. Il lascito Recanati; III. Novum Testamentum Bosniacum
Marcianum), str. 15-96], Padova 1991 (Pelusi, Novum Testamentum).
Petrović Miodrag, Pomen bogomila - babuna u Zakonopravilu svetoga Save i ‘Crkva
bosanska’, Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, SANU -

• 120 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Istorijski institut, Zbornik radova 12, Beograd 1995, 263-283 (Petrović, Pomen
bogomila).
Petrušić Ružica, Stećci (s osobitim osvrtom na stećke u posuškom kraju) u: Ljetopis
posuški, Posušje 1998, str. 55-87 (Petrušić, Stećci).
Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Monumenta Turcica Historiam
Slavorum Meridionalium, t. VI, ser. II. Defteri, knj. 3, [Uvod, prijevod, napomene i
registre priredio A. S. Aličić], Sarajevo 1985 (Poimenični popis).
Prpić George, Bogomilism in western and other sources: an Attempt of Historiographycal
Analysis and Assessment, neobjavljeno predavanje (Prpić, Bogomilism in western and
other sources).
Purgarić-Kužić Branka, Dosadašnja istraživanja o stećcima, Radovi Zavoda za
hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 28 (1995), str. 242-
253 (Purgarić-Kužić, Dosadašnja istraživanja).
Rupčić Bonicije, Značenje “Dubia”fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest
Bosne, Regiones Paenisulae Balcanicae et Proximi Orientis, Aspekte der Geschichte
und Kultur – Festschrift für Basilius S. Pandžić, Zbornik radova u čast Baziliju
Stjepanu Pandžiću povodom 70. obljetnice života, Bamberg 1988, str. 1-35 (Rupčić,
Značenje “Dubia“).
Rupčić Bonicije, Značenje “Dubia”fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest
Bosne, Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti XV, Zagreb 1988, str. 65-90 (Rupčić, Značenje).
Selmanović Medžida, Uticaj tursko-osmanske politike na islamizaciju u Bosni, Prilozi
za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 83-97 (Selmanović, Uticaj tursko-
osmanske politike).
Sopta Josip, Gost Radin (Radivoj) Butković i njegov grob, Hercegovina, Mostar, 6/7
(14/15), 2000-2001, str. 49-60 (Sopta, Gost Radin).
Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem
vijeku, Analecta croatica Christiana VI, Zagreb 1975 (Šanjek, Bosansko-humski
krstjani).
Šanjek Franjo, Dualističko-evangelistički pokret u XIII stoljeću u svjetlu Sacconijeve
“Sume o katarima i leonistima”(1250), Bogoslovska smotra XLVI, Zagreb 1976, 3,
str. 285-305 (Šanjek, Dualističko-evangelistički pokret).
Šanjek Franjo, Les cretiens bosniaques et le mouvement cathare XII-XV siècle,
Bruxelles-Paris-Louvain 1976 (Šanjek, Les cretiens bosniaques).
Šanjek Franjo, Katarsko-dualistička inicijacija u srednjem vijeku, Historijski zbornik
(Šidakov zbornik), XXIX/XXX(1976-77), str. 101-111 (Šanjek, Katarsko-
dualistička inicijacija).

• 121 •
 pejo ćošković

Šanjek Franjo, Jaroslav Šidak, “L’Église de Bosnie”au moyen-âge (“Crkva bosanska”u

srednjem vijeku, Annales de Institut Français de Zagreb III, troisieme serie, Zagreb
1976, n. 2, str. 7-36, Croatica christiana periodica, 2(1978) 2, str. 161-165 (Šanjek,
Jaroslav Šidak).
Šanjek Franjo, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljeća, u: Povijesno-teološki
simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, održan 24. i 25.
listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, str. 30-38 (Šanjek, Bosanski krstjani).
Šanjek Franjo, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljeća, Nova et vetera XXIX,
Sarajevo 1979, 1, str. 143-151 (Šanjek, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljeća).
Šanjek Franjo, “Interrogatio Iohannis”(Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske
provenijencije, i dualističko poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku, Croatica
cristiana periodica, 5(1981) 7, str. 43-64 (Šanjek, “Interrogatio Iohannis“).
Šanjek Franjo, Počeci teologije u Hrvata, Croatica christiana periodica, Zagreb, 5
(1981) 7, str. 131-132 (Šanjek, Počeci teologije).
Šanjek Franjo, Dernières traces de catharisme dans les Balkans, Cahiers de Fanjeaux
XX, Fanjeaux 1985, str. 119-134 (Šanjek, Dernières traces de catharisme).
Šanjek Franjo, Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja
(Bogumilizam na Balkanu u svjetlu najnovijih istraživanja), Zbornik radova
međunarodnog simpozija održanog u Skopju 30. V. - 1. VI. 1978, Croatica christiana
periodica, 9(1985) 15, str. 108-110 (Šanjek, Bogomilstvoto).
Šanjek Franjo, L’ initiation cathare dans l’ occident medieval, Heresis 5, 1985, str. 19-
27 (Šanjek, L’ initiation cathare).
Šanjek Franjo, Heterodoksno kršćanstvo u našim krajevima u Kapistranovo doba,
Croatica christiana periodica, Zagreb, 11 (1987) 19, str. 83-94 (Šanjek, Heterodoksno
kršćanstvo).
Šanjek Franjo, Dragoljub Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Croatica
christiana periodica, 13 (1989) 24, str. 139-142 (Šanjek, Dragojlović).
Šanjek Franjo, Crkva bosanska: dualistička sljedba ili evanđeoski ideal zajedništva u
duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia - 4, Sarajevo 1991, str. 157-172 (Šanjek, Crkva
bosanska).
Šanjek Franjo, Kršćanstvo Bosne i Hercegovine, Croatica christiana periodica,
16(1992), 30, str. 119-152 (Šanjek, Kršćanstvo).
Šanjek Franjo, Metodički pristup i valorizacija izvora o Crkvi bosansko-humskih
krstjana, Croatica christiana periodica, Zagreb, 16 (1992) 29, str. 55-62 (Šanjek,
Metodički pristup).
Šanjek Franjo, Le catarisme: l’ unite des rituels, Heresis, 21, Carcassonne 1993, str.
29-46 (Šanjek, Le catarisme).

• 122 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Šanjek Franjo, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani, Napredak, Hrvatski narodni

godišnjak za 1996, god. 44, Sarajevo 1995, str. 163-186 (Šanjek, Bosanska biskupija).
Šanjek Franjo, Bosanska (katolička) biskupija i heterodoksni krstjani, Vjesnik
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 4 (1995) 1/3, str. 33-52 (Šanjek, Bosanska
(katolička) biskupija).
Šanjek Franjo, Pojam ‘stvaranja’ u Crkvi bosansko-humskih krstjana, Prilozi za
izučavanje hrvatske filozofske baštine, 21 (1995) 1/2(41/42), str. 7-23 (Šanjek,
Pojam ‘stvaranja’).
Šanjek Franjo, “Dobri mužje”Crkve bosanskih i humskih krstjana, Napredak,
Hrvatski narodni godišnjak za 1999, god. 47, Sarajevo 1998, 165-172.
Šanjek Franjo, “Dobri mužje”Crkve bosanskih i humskih krstjana, Humski zbornik
IV (Stolac u povijesti i kulturi Hrvata), Zagreb-Stolac 1999, str. 121-131 (Šanjek,
“Dobri mužje“).
Šanjek Franjo, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.): Rasprava između rimokatolika
i bosanskog patarena, Starine HAZU 61, Zagreb 2000, str. 21-121 (Šanjek, Pavao
Dalmatinac).
Šidak Jaroslav, Nova građa o akciji Rimske kurije u Bosni 1245, HZ XXVII-XXVIII
(1974-75), Zagreb 1975, str. 319-329 (Šidak, Nova građa).
Šidak Jaroslav, Problem heretičke “Crkve bosanske”u najnovijoj historiografiji (1962-
75), Historijski zbornik XXVII-XXVIII (1974-75), Zagreb 1975, str. 139-182
(Šidak, Problem heretičke “Crkve bosanske“).
Šidak Jaroslav, Studije o “Crkvi bosanskoj”i bogumilstvu, Zagreb 1975 (Šidak,
Studije).
Šidak Jaroslav, “L’ Église de Bosnie”au moyen-age, Annales de Institut Français de
Zagreb III, troisieme serie, Zagreb 1976, n. 2, str. 7-36 (Šidak, “L’ Église de Bosnie“).
Šidak Jaroslav, Heretička “Crkva bosanska”, Slovo 27, Zagreb 1977, str. 149-184
(Šidak, Heretička “Crkva bosanska“).
Šidak Jaroslav, Vjerski odnosi u Stonu i na Stonskom Ratu (Pelješcu) u srednjem
vijeku, Historijski zbornik, Zagreb, XXXIII/XXXIV (1980-1981), br. 1, str. 275-
290 (Šidak, Vjerski odnosi).
Tomičić Zlatko, Bogonosci: Ivo Pilar o bogumilima, Hrvatska obzorja, 5 (1997) 3,
str. 649-670 (Tomičić, Bogonosci).
Vasić Milan, Islamizacija u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju,
41, Sarajevo 1991, str. 425-441 (Vasić, Islamizacija).
Vego Marko, Patarenstvo u srednjovjekovnoj Hercegovini u svjetlu likovnih ostvarenja
na nadgrobnim spomenicima, Most, Mostar, 5 (1978) 17/18, str. 109-142 (Vego,
Patarenstvo).

• 123 •
 pejo ćošković

Vego Marko, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1980 (Vego,

Iz historije).
Vego Marko, Pleme Kosača u svjetlu patarenskog pitanja, Most, Mostar, 10 (1983),
br. 50, str. 235-243 (Vego, Pleme Kosača).
Wenzel Marian, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u
Sarajevu i bogumilska romansa, Erasmvs, Zagreb 1996, br. 15, str. 63-72 (Wenzel,
Bosanska povijest).
Wenzel Marian, Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo 1999 (Wenzel,
Bosanski stil).
Zlatar Behija, Širenje islama i islamska kultura u Sarajevu i okolini, Prilozi za
orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 253-267 (Zlatar, Širenje islama).
Zlatar Zdenko, Archangel Michael and the Dragon: Slavic Apochrypha, Bogomilism,
and Dualist Cosmology in the Medieval Balkans, Encyclopedia moderna, Zagreb,
13(1992) 2(38), str. 252-272 (Zlatar, Archangel Michael).
Živković Pavo, Jakov Markijski i bosanski franjevci (Pokušaj reformiranja bosanskih
franjevaca), Istorijski zbornik, Banja Luka 5 (1984) 5, str. 169-182 (Živković, Jakov
Markijski).
Živković Pavo, Pojava bogumilstva u anatema kao način borbe protiv heretika, Croatica
christiana periodica, 17 (1993) 31, str. 42-48 (Živković, Pojava bogumilstva).

• 124 •
 četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj

Historiography about the Bosnian Church (1974-2000)

Pejo Ćošković

Summary
A majority of historians has continued to follow the positive results achieved
by domestic and foreign historiography during the 135 year long study of the
Bosnian Church. According to them, this heterodox Church belonged to a wide
medieval dualistic movement, in which it was placed by its catholic and orthodox
contemporaries, clearly distinguishing it from the two major Christian Churches they
themselves belonged to. However, the Bosnian Church with its believers (“krstjani“)
also belonged to Christianity and claimed her faith to be “the true apostolic faith”.
Beside the sources of Ottoman origin, there are no other new testimonies which
would significantly influence the solution of the Bosnian Church problem and
justify the abandoning of results achieved by the beginning of the 1970-ies. Those
historians who wrote their works outside of the accepted frame proposed by Jaroslav
Šidak, must back up their approach with available historical sources. In the study of a
complex subject such as this, there is a certain amount of amateurism and ignorance
of positive historiographic achievements, closely followed by the promotion of
superficial a priori conclusions which are not based on sources on which we build
our knowledge about the Bosnian Church.
The historiography about the Bosnian Church in the last 25 years of the 20th
century considerably contributed to further research of this extremely intricate and
attractive subject. Special advances have been made in the explanation of its hierarchy,
function and role in the public and political life of the medieval Bosnian state, as
well as the activities of some of its members. Considering its religious teachings, the
achieved results are very modest, the sources are deficient, and analogies are often
unreliable.
There will still be an interest in this subject, because in the beginning of the
new millennium it still remains an open question and therefore nothing less of a
challenge. Therefore, we can expect that reasonable attention will be given to new
works in which their authors will try to give their contribution to the study of the
Bosnian Church.

• 125 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 94(497.6 Blagaj)“13/14“
908(497.6 Blagaj)“13/14“

esad kurtović
Bišće i Blagaj u doba vojvode Sandalja Hranića Kosače

Abstrakt:
•
Iako u drugačijem prostornom ambijentu, u rukama vojvode Sandalja Hranića
Kosače područje Bišća i Blagaja nastavilo je sa ulogom rezidencijalnog mjesta
ispunjavajući tako misiju geostrateškog središta između primorja i dubljeg zaleđa
istočne jadranske obale tokom čitavog srednjovjekovlja. Rad prezentira niz
informacija kojima se obogaćuje slika o Bišću i Blagaju kao rezidencijalnim mjestima
bosanskih vladara i velmoža iz roda Kosače. U doba vojvode Sandalja Hranića Bišće
i Blagaj imaju značajno mjesto u ekonomskom i političkom povezivanju i kontroli
njegovog ogromnog posjeda. Rad apostrofira šire područje Bišća kao uobičajeno
društvo dubrovačkog zaleđa sličnih društvenih mjena ali bez značajnijih porodičnih
loza, kao sjedište carine, pljački trgovaca u koje je uključen vojvoda Sandalj Hranić i
središta značajnijeg djelovanja franjevaca.

Ključne riječi:
Bišće, Blagaj, Sandalj Hranić Kosača, carina, pljačke trgovaca, franjevci

Smještaj
Područje Bišća prostire se istočnim dijelom mostarske kotline, na lijevoj strani
rijeke Neretve.1 U grubim obrisima granica Bišća na zapadu je tok rijeke Neretve, a
preko Neretve, na njenoj desnoj obali je područje župe Večenike (Večerić). Na sjeveru
Bišće ograđuju planinski masivi Prenja i Veleža, to jest župe Neretva i Kom. Na
istoku to je područje župe Nevesinje i na jugu župa Dubrava. U Bišću se prepoznaju
dva područja, na sjeveru Bijelo polje a na jugu Bišće (ili Bišće polje). U Bišću je bila
utvrda Blagaj, a u Bijelom polju utvrda nepoznatog imena iznad sela Prigrađana i
Podgorana.2 Mada je to dobro poznato i za ranije vrijeme, prema podatku iz 1394.
1
Pregled širih literaturnih polazišta u, Jagoda Serdarević, Prilog bibliografiji Blagaja (Mostar),
Hercegovina 15-16, Mostar 2003., 235-256.
2
Vaclav Radimski, Bišće-polje kod Mostara, Glasnik Zemaljskog muzeja 3, Sarajevo 1891., 159-192;
Pavao Anđelić, Bišće i Blagaj, politički centar Humske zemlje u srednjem vijeku, Hercegovina 1,
Mostar 1981., 61.
• 127 •
 esad kurtović

godine za Bišće je izrijekom navedeno da je dio Bosne.3 Jedan podatak o pljački

izvršenoj 1410. godine u Bijelom polju, mogao bi biti prvi poznati pisani pomen
upravo ovog, dosad još uvijek u cjelini nezasvjedočenog područja u pisanim vrelima
srednjovjekovlja.4 Dilema je u pitanju radi li se uopće o bišćanskom Bijelom polju.5
U svakom slučaju, povezan za Bišće i carinu na Buni, preostaje kao siguran pomen
puta preko Polja (‘per la via di Poglia’) iz 1430. godine.6
Na širem području Blagaj je grad koji ima najstariju tradiciju.7 Nalazi se na
uzvisini iznad izvora rijeke Bune, na mjestu rimskog grada Bone i današnjeg naselja
Blagaj.8 Kroz Blagaj je prolazio put iz Dubrovnika i Drijeva, pa je dalje išao preko

3
“de Bissiçe parcium Bossine”(12.10. 1394.g.), Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Diversa
Cancellariae (dalje: Div. Canc.), XXXI, 119v.
4
“Rali Vechoyeuich ... contra Dragoslauum Bogdassich, Braian Dimitrouich et Petchum Dimitriz
fratrem dicti Braiani, dicens quod est unus anus quod predicti Braian et Petcho per vim acceperunt ei
unum bouem valoris perperorum duodecim. Et Dragoslauus predictus per vim acepit ei unam caballam
et perperos duodecim in rebus minutorum, et VI castratos in Bielo Pogle in anno proxime elapsso
circha festum sancti Georgii”(17.04. 1411.g.), DAD, Lamenta de foris (dalje: Lam. de foris), II, 46.
5
Nešto kasnije, osoba sa istom identifikacijom kao jedan od optuženih u Bijelom polju, Dragoslav
Bogdašić, se pominje kao vlah Mirilović: “supra Volchottam Bunçich cum omnibus de cathono
suo quorum nomina ignorat et supra Dragossaum Bogdassich cum omnibus de cathono. Eo quia
predicti accusati violenter acceperunt vaccas tres dicti accusatoris de manibus Medoy Branoeuich
de Mirilouich cuy idem accusator dederat ad pascandum eas”(18.06. 1419.g.), DAD, Lam. de foris,
IV, 12v. Specifično prezime Dimitrović vezano je za neke ljude vojvode Sandalja Hranića Kosače,
ali ne znamo da li su u vezi sa ovim Dimitrovićima: “Bogdan Merginouich, Stanislauus Miltinich
et Vlatichus Pribillouich ... supra Radeglam Dimitrouich, Radoye Dimitrouich et Vladimir
Boglechnich homines voyuode Sandalis, dicentes quod predicti tempore noctis conderunt unam
eorum campum frumenti et ordey”(21.06. 1411.g.), Isto, II, 63v; “Vlatichus Raguitich et Medos
eius frater ... supra Volchottam Ninçich et Dobrillum eius filium, Radouez Bolchouich, Rados
Dmitrouich, Radoye Dmitrouich et Radeglam Bolchouich homines Sandalius, dicens quod per vim
in die Passce ... acceperunt eis duos vachas in Presich”(04.07. 1411.g.), Isto, 67v.
6
“Uno messo del gabelloto di Bisçe e stato di qua requerano pagamento per la gabella di Buna ali
nostri mercadanti i quali vien di Sotto Suonich per la via di Poglia”(19.08. 1430.g.), DAD, Lettere
di Levante (dalje: Lett. di Lev.), X, 198.
7
Bonum-dobar, blago-Blagaj, “Šematizam fra Petra Bakule, Hercegovina prije sto godina ili
topografsko-historijski šematizam Franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata za Hercegovini
za godinu gospodnju 1867.”, Zavičajna biblioteka, Život i svjedočanstva 1, Hercegovački franjevci,
Mostar 1970., 104. Više iznesenih prijedloga o porijeklu Blagaja u, Desanka Kovačević-Kojić,
Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe,
Sarajevo 1978., nap. 27 na str. 115.
8
Opis ostataka Blagaja u, Ćiro Truhelka, Naši gradovi. Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i
Hercegovine, Naklada knjižare J. Studnička i dr., Sarajevo 1904., 63-69; Hamdija Kreševljaković –
Hamdija Kapidžić, Stari hercegovački gradovi, Naše starine 2, Sarajevo 1954., 9-10; Marko Popović,
Vladarski i vlasteoski dvor u srednjovekovnoj Bosni (Prilog proučavanju fizičkih struktura), Zbornik
za istoriju Bosne i Hercegovine 2, Beograd 1997., 24. Rezultati najnovijih arheoloških istraživanja
Blagaja u, Aleksandar Ratković, Blagajska tvrđava u svjetlu najnovijih istraživanja, Hercegovina 10,
Mostar 1998., 7-16.

• 128 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

današnjeg Mostara (za koji se smatra da je već početkom XV. st. postojao kao snažno
utvrđen grad na dvije obale Neretve koje je vezivao viseći – lančani most9), na sjever
uz Neretvu do Vrapča, Biograda i Konjica prema unutrašnjosti Bosne.10 Marta 1446.
godine dubrovački kurir je idući prema vojvodi Stjepanu Vukčiću trebao ići putem
preko Blagaja (per viam Blagai).11
Putem preko Bišća bogatstvo zaleđa stizalo je u Dubrovnik, izlazilo u svijet, ali
tim pravcem je dolazila i opasnost za Dubrovčane. Početkom aprila 1415. godine
zbog prisutnosti Osmanlija u Bosni i stvorenog osjećaja opasnosti, Dubrovčani pišu
knezu Slanog da preko svoga zamjenika, širom mrežom glasnika i uhoda prema
Bišću (‘ad viam Bisce’) i okolnim mjestima, ‘causa sciscitandi’, dobije informacije o
prisustvu Osmanlija.12
Ispod brda na kome je bio smješten Blagaj nalazilo se podgrađe Bišće. Značaj
pominjanja Bišća u izvorima najčešće je odraz povezanosti s prisustvom određenih
centara moći. Blagaj i Bišće bili su rezidencijalna mjesta bosanskih vladara, a u kasnijem
vremenu Sandalja Hranića i njegovog nasljednika Stjepana Vukčića Kosače.13

9
A. Ratković, Srednjovjekovni Mostar i problematika njegovog istraživanja, Naše starine 16-17, Sarajevo
1984., 75-78; Ante Milošević – Željko Peković, Povijesne i arheološke potvrde za srednjovjekovni
Mostar, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Godišnjak Centra za balkanološka
ispitivanja XXXV/33, Sarajevo 2006., 5-50.
10
Glavni put iz Drijeva, prelazio je dubravskom visoravni, preko Bunice i Bune, pa išao kroz Bišće
i Bijelo Polje, penjao se na planinsko sedlo Porim i nastavljao dalje prema Konjicu. Drugi put, iz
Dubrovnika, dolazio je preko Popova, Stoca, gornjih Dubrava (Rotimlje) i u Bišću se slivao u prvi
put, P. Anđelić, Bišće i Blagaj, politički centar Humske zemlje u srednjem vijeku, 45.
11
“Prima pars est de mittendo cursorem nostrum cum literis nostris per viam Blagai scribendo voyuode
Stipano et ser Dragoe pro dictis nouitatibus”(18.03. 1446.g.), DAD, Consilium Rogatorum (dalje:
Cons. Rog.), IX, 227.
12
“Prima pars est quod scribater comiti Slani quod mittat vicecomitis ad locam magior dubiosa
videlicet unum ad unum locum et alium ad alium cum societate meliorum hominum contrate ut
bona custodia fiate. Et quod ipsi vicecomitis mitant frequenter nuncios et speculatores ad viam
Bisce et locorum circumcionem causa sciscitandi de nouis Terchorum ...”(03.04. 1415.g.), DAD,
Cons. Rog., I, 11. O mjerama na dubrovačkim otocima i u Stonu “ob noua Turchorum existentium
in partibus Bosne”uporedi, (03.04. 1415.g.), Isto, 10v.
13
Informacije Jakova Lukarevića o Bišću i Blagaju su teško provjerljive. One su odraz shvatanja njegovog
vremena, tj. XVI/XVII. st.: “Krep Posnan Purich giupano di Sagorie, e di Neuesigne, voiuoda di
Blagai. Questo è una rocca fabricata sopra fiume Buna da’antichi conti del paese, per custodia del
tesoro, com’ancora il suo nome lo significa. Percio che blago in lingua slaua vol dire tesoro”, Giacomo
Luccari (Jakov Lukarević), Copioso ristretto degli annali di Rausa, Venetia 1605., 47.

• 129 •
 esad kurtović

Veze s primorjem – izvorište radne snage. U društvu bez poznatijih

porodičnih loza
Krajem XIV. i početkom XV. stoljeća Bišće se u više navrata pominje kao značajno
ishodište u društvenim komunikacijama sa primorjem, prije svega sa Dubrovnikom.
Februara 1380. godine s područja Bišća pomenut je Hrvatin Brajaković. On je tada
primljen za dubrovačkog građanina, što je odraz njegovog određenog ugleda i na
području Bišća.14 Na samom kraju 1392. godine Pribio Dobronić iz Bišća prodao je
jednu kobilu dubrovačkom vlastelinu Mihailu Martinušiću za 10 perpera.15
Šire područje je ipak bilo prepoznatljivije kao tržište radnom snagom za
Dubrovčane. Oktobra 1394. godine s područja Bišća pomenuti su brat i sestra,
Radovin i Milava, djeca Obrada Žoranovića. Milava, koja ima oko 11 godina
ugovara desetogodišnju službu kod čuvenog državnog dubrovačkog ljekara
Albertina Kamurata iz Padove.16 Marta 1402. godine Brajko Hranković iz Bišća
obavezao se na četvorogodišnje naukovanje kaparskog (klobučarskog) zanata kod
Petoja Dabojevića.17 Februara 1406. godine Bogiša Bogutović iz Bišća se obavezao
na dvogodišnju službu kod pomorca Jurka Petrovića.18 Tokom 1408. godine
pomenuto je više osoba sa područja Bišća. Jula 1408. godine uz jemstvo, ranije
pomenutog Bogiše Bogutkovića iz Bišća, koji se već predstavljao u Dubrovniku
povjerljivom osobom, njegov zemljak Radonja Ratković iz Bišća se obavezao na

14
“Cheruatin Brayacouich de Bisçe in Minori consilio factus fuit civis Ragusii, qui iuravit fedelitatem
et facere omnes factiones tam reales quam personales”(04.02. 1380.g.), Mihailo Dinić, Odluke veća
Dubrovačke republike, Knjiga 1, Srpska akademija nauka, Zbornik za istoriju, jezik i književnost
srpskog naroda, Treće odeljenje 15, Beograd 1951., 15.
15
“Priboe Dobronich de Sbisiza facit manifestum quod ipse vendidit et tradidit publice ad carrum
ser Michaelis de Martinussio unam equam bayam claram precio yperperorum decem octo”(31.12.
1392.g.), DAD, Div., Canc., XXX, 175.
16
“Ego Millaua Obradi Xoranouich de Bissiçe parcium Bossine etatis XI annorum vel circha
confiteor quod de mea bona voluntate presente Radouino fratre meo michi ad hoc consentiente
loco me et operas meas magistro Albertino de Chamurata de Padua fisico salariato Ragusii presenti
et conducenti me ad standum cum eo ... usque ad decem annos proxime futuris”(12.10. 1394.g.),
DAD, Div. Canc., XXXI, 119v.
17
“Braychus Cranchouich de Bissiççe facit manifestum quod ipse locat se et opera sua Pethoe
Daboeuich capellario presenti et conducenti eum ad standum secum ad artem suam capescendum
usque ad quatuor annos proxime futuros ... eidem fideliter seruire et laborare ... dictus Pethoe
promixit se obligauit eidem Braycho ... docere fideliter dictam artem ... et in finem termini dare
eidem capita dicte artis secundum consuetudine Ragusii”(22.03. 1402.g.), DAD, Div. Canc.,
XXXIV, 96.
18
“Bogissa Bogutouich de Bisçe facit manifestum quod ipse locat se et opera sua Iurcho Petrouich
marinario de Ragusio presenti et recipienti ad standum et nauigandum cum ipso Iurcho et ei
fideliter seruiendum et laborandum usque ad duos annos proxime futuros”(16.02. 1406.g.), DAD,
Div. Canc., XXXVI, 20v.

• 130 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

petogodišnju službu kod dubrovačkog vlastelina Jakoba Ruborio de Vigilisa.19

Početkom oktobra 1408. godine Radinac Vlatković iz Bišća se obavezao na
trogodišnju službu kod dubrovačkog vlastelina Nikole Gučetića.20 Krajem istog
mjeseca Radoslav Budečević iz Bišća obavezao se na jednogodišnju službu kod
Jurka Radosalića.21 S područja Bišća je i Radoslav Pribihvalović. Njega pratimo
kroz dva ugovora u odlasku na rad u Dubrovnik. Početkom marta 1415. godine
obavezao se na jednogodišnju službu kod Pavla Radina Ilića.22 Svoj drugi ugovor
o službi u Dubrovniku napravio je krajem aprila 1417. godine Tada se obavezao
na dvogodišnju službu kod Marina Zedilovića. Njegovu poziciju u ugovoru o
službi osiguravaju tada i dva jemca (Bolesalić Dabiživ i Nenko Putišić, kovač)
za koja se posebno ne precizira odakle su.23 Pitanje je da li se Radoslav vratio u
rodni kraj ili je u dubrovačkoj sredini našao budućnost.24 Krajem 1415. godine

19
“Radogna Ratchouich de Bisça promictit et se obligat locando se et operas suas ser Iacobi de Ruborio
de Vigilliis stare secum ... quinque annis continuis ... Pro quo Radogna ... Bogisa Bogutchouich de
Bisza se constituit plezium”(21.07. 1408.g.), DAD, Div. Canc., XXXVII, 92v.
20
“Radinez Vlatchouich de Bisiçe facit manifestum quod ipse locat se et opera sua ser Nicholao de
Goziis usque ad tres annos proxime futuros promictens bene et fideliter seruire”(01.10. 1408.g.),
DAD, Div. Canc., XXXVII, 118.
21
“Radoslauus Budeceuich de Bisçe se et operas suas locando promisit Nicole Tuertici Glauich
stipulanti vice et nomine Giurghi Radosaglich stare cum dicto Giurcho per annum proxime
venturum incipit presenti die”(26.10. 1408.g.), DAD, Div. Canc., XXXVIII, 40.
22
“Radoslauus Pribiqualouich de Bisize locat se et operas suas Paulo Radini Illich presenti et
conducenti eum usque ad unum annum proxime futurum pactum modis et condicionibus superius
scriptis”(05.03. 1415.g.), DAD, Div. Canc., XL, 131v. Taj prethodni ugovor na kojeg se odnosi
ugovor Radoslava Pribihvalovića glasi: “Bogoslaus Rasuminich de Narento locauit se et operas suas
Paulo Radini Hiliich pro duobus annis proxime futuris, promittens bene et legaliter seruire eidem
vel cuicumquam precepit per totum dictum tempus, et res et bona sua bene et diligenter saluare et
gubernare et furtum non facere nec facienti consentire et non fugere. Et versa vice dictus paulus
promisit sibi victum et vestitum de rassia secundum condictionem suam et in finem cuiuslibet anni
dare yperperos sex in denariis et in finem dictorum duorum annorum sibi relinuere vestis quas sibi
fecisset”, Isto.
23
“Radoslauus Pribiquaglouich de Bistçe locauit se et operas suas Marino filio olim Tomchi Zedulouich
pro annis duobis proxime futuris, promittens eidem bene et legaliter seruire sibi per totum tempus.
Et res et bona sua saluare et gubernare ... Et prefatus Marinus versa vice promisit eidem tradere
victum condecenter et tenere illum per totum dictum tempus sanum et infirmum et quolibet
anno dictorum duorum annorum eidem dare unum par vestimentorum de rassa et yperperos octo
grossorum in denariis, videlicet, quolibet anno. Et in fine tempus illum religere in sua libertate cum
vestibus quas sibi fecisset. Pro quo Radoslauo Dabisiuus Boglesaglich et Nencho Putisich faber se
constituerunt plezios et principales pagatores ad melius tenendem per aptay renuntiando”(29.04.
1417.g.), DAD, Div. Canc., XLI, 110v.
24
Nešto kasnije osoba istog imena i prezimena pojavljuje se kao tužilac u jednoj tužbi, ali osim imena i
prezimena bez dodatnih uporišta koji bi potvrdili da se radi o istoj osobi. Ostaje kao polazište da se
radi o istoj osobi: “Radossauus Pribiqualouich suo nomine et nomine Radossaui Dobrilouich eius
socii”(04.01. 1429.g.), DAD, Lam. de foris, VIII, 133.

• 131 •
 esad kurtović

Božićko Račić iz Bišća se obavezao na jednogodišnju službu kod vlastelina Marina

de Diabia iz Ulcinja.25 Ništa drugačijeg svojstva nisu ni kasnija pominjanja
stanovnika sa područja Bišća. Marta 1427. godine, uz jemstvo rođaka Veselka
Veličkovića, Radonja Radosalić iz Bišća ze obavezao na dvogodišnju službu kod
Maroja Jurkovića.26 Jula 1427. godine Vukota Radovčić iz Bišća se obavezao na
trogodišnju službu kod braće Pierka i Matka de Luka27, a Rajko Budeljić kod
Nikše Radosalića. Rajku je jemac bio Bjeloje Bogdanović, stanovnik Dubrovnika
porijeklom iz Ljubinja.28 Novembra 1435. godine Stijepko Bjelutović iz Bišća se
obavezao na trogodišnju službu kod pekara Milobrada Jaškovića.29
Iako ne otkrivaju previše, navedeni slučajevi idu u prilog uobičajenoj slici
humskog područja koje je ekonomski usko povezano sa Dubrovnikom. Koliko je
problema u eventualnoj identifikaciji i kontekstualizaciji pojedinih likova ili kako
je otežano praviti suvisliju lozu među njima pokazuje primjer pomenutog Bišćanina
Radonje Ratkovića iz 1408. godine. Naime, 1406. pominje se Radonja Ratković iz
Nevesinja30, 1425. godine Radonja Ratković iz Broćna31, a i čuveni stećak ‘poginulog
pod gradom Ključem za svoga gospodara Sandalja Hranića’ je stećak Radonje

25
“Bositchus Racich de Bisce locando se et operas suas promisit et se solemniter obligauit ser Marrino
quondam Zini de Dabie de Dulcigno presenti et stipulanti stare et habitare cum eo hinc ad unum
annum proxime futuris et ab ipso non recedere usque ad dictum temporis ... Et pro ipso Bositcho
Radete Ratchouich se constituit fideuissorem et principalem solutorem”(29.12. 1415.g.), DAD,
Div. Canc., XL, 255.
26
“Radogna Radosaglich de Bissçe locauit se et opera sua pro duobus annis in mediate ad standum
cum Maroio Iurcouich presente et ipsum conducente ... bonus et legalis famulus ... Pro quo Radogna
et eis precibus et instantia Veselco Veliçchouich consobrinus dicti Radogne po ipso Radogna extitit
plegius”(27.03. 1427.g.), DAD, Div. Canc., XLIV, 127.
27
“Vuchota Radoucich de Bistçe locauit se et operas suas Piercho de Lucha pro se et vice et nomine
Matchi de Luca et fratrum suorum presenti et conducenti et stipulanti pro annis tribus proxime
futuros, promictens eisdem Piercho et fratribus suis bene et legaliter seruire”(17.07. 1427.g.),
DAD, Div. Canc., XLIV, 162.
28
“Raichus Budeglich de Bisçe locauit se et operas suas Nixe Radosaglich presenti et conducenti pro
annis duobus proxime futuros, promittens eidem bene et legaliter seruire per totum dictum tempus
... Pro quo Raicho et eius precibus et instantia Bieloe Bogdanouich de Glubigna habitator Ragusii
super se et omnia bona sua se constituit plegium”(20.07. 1427.g.), DAD, Diversa Notariae (dalje:
Div. Not.), XV, 125.
29
“Stiepchus Bielutouich de Bisza locauit se et opera sua hinc ad annos tres proxime futuros Milobrad
Iaschouich clibanario presenti et eum conducenti, promittens secum ad clibanum toto dicto
tempore stare et ab eo non auffugere nec recedere sed eidem bene et fideliter seruire et obedire ...
artem clibanarie”(16.11. 1435.g.), DAD, Div. Not., XX, 103v.
30
“Radochna Ratchouich de Neuessigne facit manifestum quod ipse locat se et opera sua Nicole
Radostich presenti et conducenti eum ad standum cum ipse Nicola et ei seruiendum et laborandum
usque ad duos annos proxime futuris”(17.03. 1406.g.), DAD, Div. Canc., XXXVI, 37.
31
“Radogna Ratchouich de Brochigna de prope Narenti locauit se et opera sua pro duobus annis proxime
futuris ad standum cum ser Volzo de Babalio”(06.11. 1425.g.), DAD, Div. Canc., XLIII, 227.

• 132 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

Ratkovića.32 U približnom vremenskom periodu imamo na malom prostoru u krugu

Broćno, Nevesinje, Bišće i Ključ četiri osobe istog imena i prezimena! Na sličan
način Radoslav Budečević iz Bišća, pomenut 1408., ima svoga dvojnika u Popovu,
pomenutog 1414. godine.33 Radonja Radosalić iz Bišća, pomenut 1427. godine,
ima svoje dvojnike u Ljubinju34 i Drijevima.35 Dakle, u mikrodemografiji Bišća je
demografija šireg područja.

Rezidencija bosanskih vladara

Češće se može pratiti kako dubrovački poslanici odlaze bosanskim vladarima
na području Bišća. Zapravo, u očuvanim informacijama svaki očekivani silazak
bosanskih vladara u primorje mogao bi podrazumijevati i njihov dolazak na područje
rezidencijalnih mjesta u Bišće i Blagaj. Tako oktobra 1382. godine Dubrovčani
očekuju da bi kralj Tvrtko I. Kotromanić trebao biti na području Bišća u Travuniji
ili u Konavlima.36 Kralj je tada duže boravio u Bišću, po svemu sudeći do početka
decembra 1382. godine, kada je riješavano vruće pitanje oko prodaje soli u Novom
u Dračevici. Dubrovčani odlučuju da pišu svome poslaniku kod kralja Tvrtka
početkom novembra, a početkom druge polovine novembra 1382. godine odlučuju
da u slučaju kraljevog odlaska ‘u Bosnu’ njihov poslanik treba da prati kralja do
Porima. To je pokazatelj da se kralj i dalje nalazio u Bišću.37 Povelja kralja Tvrtka I.
32
“Ase leži Radona Ratković’ pogiboh’ p(o)d’ gradome p(o)d’ Klučeme za svoga g(ospo)d(i)na
voevodu Sandla”, Stevan Delić, Dva stara natpisa iz Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja 23,
Sarajevo 1911., 491; Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, Knjiga IV, Srpska kraljevska
akademija, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskoga naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na
srpskom jeziku 10, Sremski Karlovci 1923., 27; Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa
Bosne i Hercegovine, Knjiga 3, Zemaljski muzej, Sarajevo 1964., 32-33; Isti, Novi i revidirani natpisi
iz Hercegovine (nastavak), Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) 19, Sarajevo 1964., 194.
33
“Radoslauus Budeceuich de Popaua facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Petro Radoano ...
ad tenendum et passendum et fideliter custodiandum ad voluntate dicti Petri infrascripta animalia,
videlicet octo vachis, tres boues et decem capras”(17.01. 1415.g.), DAD, Div. Canc., XL, 107.
34
“Radochna Radoslaglich de Glubigna locando se et operas suas promisit et se solemniter obligauit
Hostoye fabro ... stare et habitare cum eo hinc ad annos quatuor cum dimidio”(22.06. 1414.g.),
DAD, Div. Canc., XL, 22v.
35
“Testamentum Radogne Radossalich de Narente”(08.06. 1464.g.), DAD, Testamenta Notariae
(dalje: Test. Not.), XVIII, 93v.
36
“ad faciendum ambassiatores pro eundo ad dominum regem Rassie et Bossine, qui debeant ire ad
honorandum ipsum dominum regem usque ad Bisce, in Tribuniam et in Canale”(11.10. 1382.g.),
M. Dinić, Odluke veća Dubrovačke republike, Knjiga 1, 258.
37
“ad scribendam litteram ser Clementi Marini de Goce ambassiatori in Bossina, super facto comerci
salis et povegle impetrande”(06.11. 1382.g.), Isto, 269; “quod si dominus rex Bossine voluerit
ire in Bossinam, dictus ser Clemens debeat ipsum dominum regem sociare usque in Porimum et
postmodum debeat reverti Ragusium”(17.11. 1382.g.), Isto, 271.

• 133 •
 esad kurtović

o ukidanju trga soli u Novom izdata je početkom decembra 1382. godine “na Bis’či
u Podgradi”.38 Na područje Bišća najvjerovatnije se odnosi još jedno prisustvo kralja
Tvrtka iz septembra 1383. godine.39 Očekivanje bosanskog kralja vidi se i tokom
1384. i 1385. godine.40
Jedno dubrovačko poslanstvo krajam marta 1395. godine trebalo je sa poklonima
da ide bosanskom kralju Stjepanu Dabiši u Bišće.41 Za kraljicu Jelenu nije poznato
da je bila u Bišću, a kralj Ostoja je tamo očekivan aprila 1399. godine.42 Na području
Huma kralj Ostoja je bio krajem oktobra i početkom novembra 1402. te aprila
1403. godine.43 O boravku bosanskog kralja Ostoje u Bišću govori se i u naputku
poslanicima kod Hrvoja Vukčića Hrvatinića juna 1403. godine.44 Krajem marta
1404. godine dubrovačkim poslanicima naređeno je da odu kralju Ostoji za kojeg se
očekivalo da bi mogao biti u Bišću. Važnost njihove tadašnje misije, zategnuti odnosi
38
“pisan na Bis’či u Podgradi”(02.12. 1382.g.), Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1,
Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Prvo odeljenje,
Spomenici na srpskom jeziku 19, Beograd - Sremski Karlovci 1929., 85. Za isti dokumenat uporedi i
ono što se pripisuje kralju Dabiši: “pisano na Bisči u Podgradie”(02.12. 1392.g.), Lj. Stojanović, Stare
srpske povelje i pisma, I/1, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog
naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku 24, Beograd-Sremski Karlovci 1934., 479.
39
“de mittendo ambassiatam ad dominum regem Bosne et Rascie usque ad terram Chelmi”(21.09.
1383.g.), M. Dinić, Odluke veća Dubrovačke republike, Knjiga 1, 382.
40
“respondeat regi ... quando eritis in maritima”(04.04. 1384.g.); “de commodando regi Bossine, si
venerit ad maritima”(05.04. 1384.g.); “in casu quo rex Bossine non sit venturus ad maritima .... societ
ipsum usque ad Bistiem”(15.04. 1384.g.), M. Dinić, Odluke veća Dubrovačke republike, Knjiga 2,
Srpska akademija nauka i umetnosti, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Treće
odeljenje 21, Beograd 1964., 70-71; “quod si dominus rex rediret in Bosnam comitetur ipsum usque
subtus Porinum”(24.10. 1385), Isto, 212-213.
41
“Prima pars est de mittendo ambassiatam nobillium ad domini regem Bossine in Bissiçe ... Prima
pars de donando ipsi domino regi ... Prima pars de donando in rebus usque ad valoris ducatorum
ducentorum”(27.03. 1395.g.), DAD, Ref., XXX, 105; “ad piscandum pro rege Bosne”(29.03.
1395.g.), Isto, 10v.
42
“Prima pars est de induciando super facto domini regis Bossne qui venit in Bisze”(12.04. 1399.g.),
Ref., XXXI, 133. Nicola Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au XVe siècle,
II, Paris 1899., 77.
43
“Prima pars de eundo ad maius conscilium pro elligendo ambassiatam nostrorum nobillium ad regem
Bossine in terra Chelmi”(31.10. 1402.g.), DAD, Ref., XXXII, 126; “Prima pars est de mittendo
ambassiatam nostrorum nobillium ad dominum regem Bossine si veniet in terram Chelmi”(02.11.
1402.g.), Isto, 200v; “Prima pars est deliberando super propositus domini regis Bosne ad has partes
maritimas“; “Prima pars est de undo ad maius conscilium pro eligendo ambassiatam nostrorum
nobilium mitendam ad dominum regem Bosne qui dicti venisse in Bissiçe”(02.04. 1403.g.), Isto,
141; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au XVe siècle, 90.
44
“Et maiormente meraviliandone che l’altrieri qui vene lo dito re in Bissize, nui mandassimo un
nostro ambassador a lui ad invitarlo ch el ge placesse vignir a veder Raguza, caza sua, la qual cosa
molto desiderevamo. Et lui se scuxo multo benignamente”(13.06. 1403.g.), József Gelcich - Lajos
Thallóczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum Regno Hungarie, Budapest
1887., 117; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au XVe siècle, II, 94.

• 134 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

između Bosne i Dubrovnika zbog Slanskog primorja, odslikava i nalog poslanicima

koji su morali svakodnevno da borave uz kralja u Bišću.45
Područje Bišća sasvim sigurno je središte koje je bilo u planu Dubrovčana i Hrvoja
Vukčića za svrgavanje bosanskog kralja Ostoje i uzdizanje Pavla Radišića početkom
1404. godine.46

Rezidencija vojvode Sandalja Hranića Kosače

Na području Bišća vojvoda rusaga bosanskoga Sandalj Hranić Kosača zatekao je
izgrađenu infrastrukturu vladarske rezidencije čije prednosti je značajno iskorištavao.
Prema dubrovačkim procjenama, njihov poslanik Nikola Gučetić trebao je zasigurno
naći vojvodu Sandalja u Bišću početkom druge polovine marta 1405. godine. Naime,
kroz Bišće je Sandalj trebao proći u povratku sa značajnog susreta koji je tada imao
sa hercegom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Obzirom na intenzitet rješavanja
pitanja spornog sela Lisac, Dubrovčani ga nastoje sačekati u Bišću sa novim uputama
i stavovima.47 Tada je Sandalj već ostvario prevlast nad posjedima porodice Sankovića
i njegovo prisustvo u Bišću postaje redovnije.
Na osnovu sačuvanih podataka može se reći da je Sandalj na području Bišća
boravio skoro svake godine, ponekad i više puta godišnje. Razlog za to nalazi se i
u geostrateškom položaju Bišća na glavnom putu i svojevrsnom raskršću prema
bosanskom kralju i primorju, dva glavna pravca u javnom životu Kosača uopće. U
istom, ranije pomenutom pismu to podrazumijevaju i Dubrovčani kada dozvoljavaju
svojim poslanicima da u potrazi za Sandaljem mogu ići iz Bišća do Konjica ili do
Drinaljeva.48 Time bi na putu prema bosanskom kralju ili prema izvornim posjedima
45
“dobiate andar ala prexencia del ditto re de Bossina in Bissiççe et altroue doue sera”(30.3. 1404.g.),
DAD, Lett. di Lev., IV, 63v; “volemo che siando cum lo Re in Bissiççe çascun zorno”, Isto, 65v;
Medo Pucić, Spomenici srbski od 1395. do 1423., to est Pisma pisana od Republike dubrovačke
kraljevima, despotima, vojvodama i knezovima srbskiem, bosanskiem i primorskiem, I dio, Društvo
srpske slovesnosti, Beograd 1858., Primjetbe IV; “zonseno a lui in Bissize et il ditto re”(20.04.
1404.g.), J. Gelcich – L. Thallóczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum Regno
Hungarie, 158.
46
“mi gospodin’ Hravoe oceli obituju dvignuti voiske naše i poslati e priz’ Neretvu u Humasku zemalu
i tui va ime Hristovo projaviti i proglasiti gospodina Pavla Radišićja kralja bosanskoga”(15.01.
1404.g.), Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 455-456; Isto (17.1. 1404.g.).
47
“Nicola de Goçe ambassator nostro ellecto al voyuoda Sanday ... portando ve da Ragusa debiate
andar la via de Narente et deli in Bissiçe. Et in Bissiçe zonzando sel ditto voyuoda fosse retornato
dal ducha Cheruoe al qual ne scrisse chel era andato et doue a retornar presto a queste pars in bona
ora”(18.3. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 85.
48
“Et vuy li in Bissiçe o altroue doue fosse vignuto siando partito dal ditto ducha debiate al ditto
voyuoda andar infin doue lo porete trouare in terra de Chelmo non passando Chogniç infin in
Drinayeua”(18.03. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 85.

• 135 •
 esad kurtović

Kosača uz rijeku Drinu mogli pronaći Sandalja, na povratku od Hrvoja Vukčića. Već
krajem marta 1405. godine. Nikola Gučetić se iz Bišća javlja svojoj vladi u Dubrovnik.49
Oko sredine maja 1405. godine u Bišću je boravio Sandalj sa suprugom Katarinom,
u svježe otpočetom njegovom drugom braku.50 Tamo se zadržao i u drugoj polovini
maja 1405. godine, jer se i dubrovački poslanik tada kod njega nalazio.51 Dalje, preko
čitave decenije ne nalazimo moćnoga Kosaču povezanog za Bišće kroz pisanu izvornu
građu. Sumnjamo da taj vakum ne znači i odraz pravog stanja stvari. Međutim, treba
imati u vidu i da su to vremena velikih previranja u Bosni i vjerovatno je da su drinske
rezidencije, i grad Novi u Dračevici bile njegovo sigurnije i trajnije boravište.
Bosanski kralj Stjepan Ostoja s kraljicom očekivan je krajem aprila 1417. godine
na širem području Neretve, pa i na području Bišća.52 To je vrijeme u kojem je
Sandalj u priličnoj mjeri bio pod pritiskom Pavlovića a kojima se približio i bosanski
vladar. Ostoja je boravio u Bišću i u drugoj polovini marta 1418. godine i tu je
pred Dubrovčanima izjavio da ukida carinu koju je uspostavio knez Grgur Nikolić
pred Stonom.53 Aprila 1419. godine u jeku akcije Dubrovčana o zakupu carine u
Drijevima, Ostojin nasljednik kralj Stjepan Ostojić nalazio se na području Bišća.54 I
kasnije će dolaziti bosanski vladari na područje Bišća, ali zaista samo kao gosti.

49
“riceuessimo vostra litera scripsa in Bissiçe”(31.03. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 89v.
50
“receuessemo vostra litera scrita in Bissice adi 18 maio per la qual ne scrite come lo voyuoda Sanday
era tornato et viguto cum la dona sua in Bissiçe et che li cum luy hauete parlato per li fatti di la tera
nostra come auanti hauesti da nuy per letera”(21.05. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 97.
51
“receuessemo vostra litera scripta in Bissiçe adi 25 maio”(30.05. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 98.
52
Vijeće umoljenih je znalo za dolazak kralja: “si fuerit in contrata Narente uel Bissze”(19.04. 1417.g.),
DAD, Cons. Rog., I, 71v. Konzuli i knez Stona dobili su uputu da izvjeste vladu o dolasku kralja i
kraljice: “lo re Hostoia et la reina et fatelo a sapere a noi. Et in caso che ello si troui in le contrade
di Narente o di Bistize o circa di li”. U slučaju dolaska trebalo je pripremiti darove za goste, (20.04.
1417.g.), DAD, Lett. di Lev., VI, 28v; “Prima pars est de faciendo sumptum usque ad yperperos
centum quinquaginta in rebus comestabilibus prout videbitur domino Rectori et minori consilio
pro donando domino regi Bosne et domine regine si fuerunt in contrata Narenti et Bistize circa et
barcas II pro piscando eis”(20.04. 1417.g.), Consilium Maius (dalje: Cons. Maius), I, 67v.
53
“upisano u Bišču”(23.03. 1418.g.), Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 446. Pominjanje
ribe kao dara za bosanskog kralja podrazumijevala bi vjerovatnim njegov boravak u Bišću već u
prvoj polovini marta 1418, (07.03. 1418.g.). DAD, Cons. Rog., I, 94v. Ovaj kraljev boravak u Bišću
kasnije je navođen kao njegov silazak u primorje, što i jeste u odnosu na prostor s kojeg je dolazio:
“gospodin’ prisvjetli kral’ Ostoja izide u primorje i megju injemi rabotami ... zapovidje da vekje tei
carine ne bude”(26.04. 1418.g.), Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 549.
54
“fo mandato un corier in Bosna a ser Martolo de Zriua per saper quando re di Bosna de venire in
Bisçe et di saper ...”(06.04. 1419.g.), DAD, Cons. Rog., II, 21v; “in Biscec”(17-18.04. 1419.g.),
N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au XVe siècle, II, 173; “de faciendo
tres nobiles qui forment commissionem dandam ambasiatoribus nostris yturis ad dominum regem
Bosne in Bisçe”(24.04. 1419.g.), Cons. Rog., II, 25v; “Ser Marinus de Restis, ser Aloysius de Gozis,
ser Natalis de Proculo electi fuerunt officiales ad faciendum comissionem dandam ambasiatoribus
nostris ituris ad regem Bosne in Bisçe”(24.04. 1419.g.), Cons. Minus, II, 58.

• 136 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

Jula 1420. godine u Bišću se nalazila Sandaljeva vojska koja je izazvala strah kod
humskog vlastelina kneza Grgura Nikolića u vrijeme kada očito nije bio u dobrim
odnosima s vojvodom Sandaljem Hranićem. Svoju bojazan knez Grgur Nikolić
pokušao je da ublaži preko Dubrovčana.55 Sandalj je očekivan ili je boravio na
području Bišća februara i augusta 1421. godine.56 Na Sandaljevo traženje, krajem
oktobra 1421. godine Dubrovčani šalju jednoga svoga kancelara kod njega u Bišće.57
Sandaljev dolazak u Bišće očekivan je marta 1422. godine.58 Tako je i početkom
1423. godine, kada je duže vrijeme boravio u ovim krajevima.59 Sandalj je očekivan na
području Bišća januara i septembra 1424., a isto tako u dva navrata i 1425. godine.60
Dio navedenog jasnim pokazuje da utvrđeni Blagaj ima veću starost nego što
mu to daje direktno pominjanje. Blagaj se prvi put spominje 1423. godine. Već je
navedeno da je Sandalj boravio u Bišću u drugoj polovini februara 1423. godine. Tu,
u Bišću podno Blagaja, Sandalj se nalazio krajem februara 1423. godine.61 U Blagaju
je pisan čuveni ugovor Sandalja Hranića i Mlečana kojim se regulira mir i pitanje
55
“budit milost’ zapovidjet’ vojevodam’ gospodstva ti koi su s voiskami u Bišču da mu u njegovu
nejekoju kvar’ ne učine”(21.07. 1420.g., ne 21.06. 1420.g.), Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i
pisma, I/1, 313-314.
56
“quando erit in Biszie”(19.2. 1421), N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades
au XVe siècle, II, 198; “usque ad Bissce”(30-31.08. 1421.g.), Isto, 200.
57
“Prima pars est quod complacentiam voyuode Sandalii mittatur unus ex nostris cancellariis usque
ad Bissce ad ipsum voiuodam pro agibilibus expensis nostris comunis“; “ser Benedictum de Schieris
cancellarium et notarium nostrum ut caz [cauza] ad dictum voiuodam Sandalium”(30.10. 1421.g.),
DAD, Cons. Rog., III, 61.
58
“pro honorando voyuodam Sandaliam qui venit in Bisze”(16.03. 1422.g.), DAD, Cons. Rog., III, 79v.
59
“in Bissce”(18.02. 1423.g.), DAD, Cons. Rog., 142; “ser Nicola Ma. di Goze et ser Biagio di Georgio
ambassadori nostri a voiuoda Sandagl salutem. Noi receuessimo hieri una vostra lettera data di la in
Bisze sotto Blagai adi 24 di questo”(01.03. 1423.g.), Lett. di Lev., VIII, 151.
60
“in Bissce et Nevesigne”(25.01. 1424.g.), N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des
croisades au XVe siècle, II, 220; “voyuode Sandagl qui venit in Bistize”(22.09. 1424.g.), DAD,
Cons. Rog., III, 225; “Prima pars est de dando libertatem domino Rectori cum consilio minori
et rogatorum possendi feceris expensam pro honorando voyuodam Sandagl qui venit in Bisze de
piscibus ab yperperos centum infra prout eis videbitur”(27.01. 1425.g.), Cons. Maius, III, 59; “de
mittendo id piscandum pro donando voyuode Sandagl qui venit in Bistize”(20.09. 1425.g.), Cons.
Rog., III, 262; “Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio de donando
voyuode Sandagl qui venit in Bistize in piscibus usque ad valutam yperperos triginta”(21.09.
1425.g.), Cons. Maius, III, 81v; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au
XVe siècle, II, 224.
61
“ser Nicola Ma. di Goze et ser Biagio di Georgio ambassadori nostri a voiuoda Sandagl salutem. Noi
receuessimo hieri una vostra lettera data di la in Bisze sotto Blagai adi 24 di questo”(01.03. 1423.g.),
DAD, Lett. di Lev., VIII, 151. Kako je to utvrdio Š. Bešlagić, nije uspješan pokušaj M. Vege da
Vardiće, preko jednog natpisa poveže s područjem Blagaja, M. Vego, Novi i revidirani natpisi iz
Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) 15-16 (1960-1961), Sarajevo 1961., 266-
267; Šefik Bešlagić, Kamene stolice u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela 59, Odjeljenje društvenih nauka 34, Sarajevo 1985., 85.

• 137 •
 esad kurtović

grada Kotora početkom novembra 1423. godine.62 Pred Sandaljev čuveni dolazak u
Dubrovnik januara 1426. godine, nije se znalo da li je on u Ključu, Bišću ili Blagaju.
Očekivalo se i da je s njim njegova, treća po redu, žena Jelena.63
Početkom 1427. i početkom 1428. godine Sandalj se pominje u Bišću.64 Marta
1428. godine dubrovački poslanik kod vojvode Radoslava Pavlovića, Petar Lukarević,
imao je nalog da svrati kod Sandalja u Blagaj ili u Bišće.65 U drugoj polovini oktobra
1428. godine u Blagaju su očekivani i kralj Tvrtko II. Tvrtković i Sandalj Hranić,66
koji su se nedavno izmirili.
U drugoj polovini februara 1429. godine Vijeće umoljenih je odlučilo da s ribom
daruju Sandalja koji je dolazio u Bišće. Pitanje je da li su tada njihove procjene bile

62
“u našem’ gradu Blagaju”(01.11. 1423.g.), Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 331;
“Datum sub castro Blagaj die primo nouembris 1423”(16.02. 1424.g.), Joseph Valentini, Acta
Albaniae Veneta (saeculorum XIV et XV), II/12, München 1971., 32-33; Šime Ljubić, Listine o
odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke Republike VIII, Jugoslavenska akademija znanosti
i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 17, Zagreb 1886., 261;
M. Dinić, Zemlje hercega Svetoga Save, “M. Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku (Istorijsko-
geografske studije)”, Srpska književna zadruga, Beograd 1978., 210-211; M. Vego, Naselja bosanske
srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo 1957., 14-16; D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja
srednjovjekovne bosanske države, 115-117; P. Anđelić, Bišće i Blagaj, politički centar Humske
zemlje u srednjem vijeku, 41-72; Đuro Basler, Istočni zid grada Blagaja na Buni, Hercegovina 3,
Mostar 1983., 29-34; A. Ratković, Blagajska tvrđava u svjetlu najnovijih istraživanja, 7-16.
63
“voi vene andiate ala via de Cluzi ala presentia de voiuoda Sandagl ... honerevolo salute per parte
nostra ... siamo contentissimi dela sua vegnuta ... e per simile salutarete la sua dona ... Sel signor non
fa trouasse ne in Cliuc ne in Bistize ne in Blagay ma fosse plargato piu longi et voi tornate a casa che
piu largo non aveti liberta de andare”(10.01. 1426.g.), DAD, Lett. di Lev., IX, 95-95v.
64
“de mitendo dono voiuode Sandagl qui est in Bistice”(21.01. 1427), DAD, Cons. Rog., IV, 7v;
“Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et paruo consilio expendendi ab yperperis
sexaginta infra in mittando ad donando pisces voiuode Sandagl qui veniant in Bisce usque ad
festum Pascatis proxime”(22.01. 1427.g.), Cons. Maius, III, 145v; “faciendi expensiam usquam
ad yperperos quinquaginta pro faciendi piscatoribus per honorando Sandagl qui venit in Blagai“;
sa strane: “pro honorando Sandagl qui est in Blagai”(20.01. 1428.g.), Cons. Rog., IV, 45; “Prima
pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio expendendi usque ad yperperos
quinquaginta pro honorando cum piscibus voiuoda Sandagl qui venit in Blagai”(21.01. 1428.g.),
Cons. Maius, III, 198.
65
Vijeće umoljenih: “quod existente Sandagl in Bistize ambaxiatoris nostri se voluere et ad eum ire
debeant“; sa strane: “pro visitando Sandagl per ambaxiatores”(08.03. 1428.g.), DAD, Cons. Rog., IV,
51. U uputstvu poslaniku: “Nel partir vostro da Ragusa per andare in questa vostra ambaxada volemo
che siando voiuodam Sandagl a Blagai o verso Bistçe”(18.03. 1428.g.), Lett. di Lev., X, 84.
66
“de honorando cum piscibus regem Bosne et Sandagl venturos in Blagai”(22.10.1428.g.), DAD,
Cons. Rog., IV, 75v; “Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio suo
secundum ordinatum consilii rogatorum possint expendere in honorando dominum regem Bosne
et Sandagl venturos in Blagai“; “Prima pars est de dando libertatem expendedni ultrascriptis usque
ad yperperos centum”(22.10. 1428.g.), Cons. Maius, III, 227.

• 138 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

tačne jer je to isto bilo odlučeno i početkom marta 1429. godine.67 Januara 1430.
godine Dubrovčani odlučuje da se daruje Sandalj koji dolazi u Blagaj.68 Sandalj je u
Bišću i početkom 1431., početkom 1432., početkom i krajem 1433. godine.69

Po primjeru Sandalja Hranića

Tradiciju rezidencijalnog mjesta Kosača u Bišću i Blagaju nastavio je i Sandaljev
nasljednik Stjepan Vukčić Kosača. On je vjerovatno boravio na području Bišća
krajem novembra 1435. godine. To zaključujemo po karakterističnom poklonu u ribi
koju redovno dobijaju Kosače dok tu borave.70 Sandaljevog nasljednika nalazimo u
Blagaju tačno navedeno početkom 1436. godine.71 Kao i na drugim rezidencijalnim
mjestima Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića u većem broju primjera pratimo i na
67
“piscibus per honorando voiuodam Sandagl qui venit in Bistce usque ad summam yperpperorum
treginta”(23.02. 1429.g.), DAD, Cons. Rog., IV, 89; “Prima pars est de dando libertatem domino
Rectori cum paruo consilio pro expendendo in piscibus pro honorando vayuodam Sandagl qui
venit in Biseze usque ad summam yperperis treginta prout videbitur dicto domino Rectori et
minori consilio”(04.03. 1429.g.), Cons. Maius, IV, 23v.
68
“Captum fuit de eundo ad maius consilium pro dando libertatem domino Rectori et minori consilio
expendendi ex denariis comunis pro honorando voiuodam Sandal qui venit in Blagai usque ad
yperperos quinquaginta”(20.01. 1430.g.), DAD, Cons. Minus, V, 12; “honorando Sandagl qui venit
in Blagai piscibus”(23.01. 1430.g.), Cons. Rog., IV, 131; “Captum fuit vigore libertatis nobis date
in minori consilio expendendi yperperos quinquaginta in honorando Sandagl qui venit in Blagai
piscibus”(28.01. 1430.g.), Cons. Minus, V, 13; “Prima pars est de dando libertatem domino Rectori
etminori consilio expendendi ex denariis comunis pro honorando piscibus voyuodam Sandagl qui
venit in Blagay usque ad yperperos quinquaginta prout ipsi domino Rectori et consilio videbitur. Et
hoc usque ad festum Pascatis prohimum”(28.01. 1430.g.), Cons. Maius, IV, 70.
69
“Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio suo cum consilio rogatorum
possendi feceris expensam ab yperperis quinquaginta infra in honorando piscibus voyuodam Sandagl
ipso veniente Blagai”(03.01. 1431.g.), DAD, Cons. Maius, IV, 121. Vijeće umoljenih odlučuje
da mu pošalje na dar ribu, (16.1. 1431), Cons. Rog., 264; “Prima pars est de dando libertatem
domino Rectori et minori consilio faciendi expensam in honorando piscibus ... voiuodam Sandagl
qui venit Blagai ad yperperos XL infra”(09.02. 1432.g.), Cons. Maius, IV, 181; “Prima pars est de
dando libertatem domino Rectori et eius paruo consilio quia in honorandi ex piscibus in presenti
Quadragesima voyuodam Sandagl possint expendi a perperis quinquaginta infra”(12.03. 1433.g.),
Cons. Maius, IV, 266v; “piscibus ipso voivoda existente in Blagay”(11.12. 1433.g.), Cons. Rog., V,
178; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au XVe siècle, II, 309
70
Upravnicima drijevske carine nalaže se: “quod debeant expendere usque yperperos decem in
mittendo pisscei dono voiuodam Stipan”(26.11. 1435.g.), DAD, Cons. Rog., VI, 21.
71
I njega Dubrovčani časte ribom u Blagaju: “quod veniente voiuoda Stipan in Blagai debeant facere
expensiam usque ad yperperos triginta ... pro honorando piscibus voiuodam Stipan”(09.02. 1436.g.),
DAD, Cons. Rog., VI, 33v; “pro voiuode Stipan qui venisse debeat in Blagai siue Biszte ... pro
piscibus donandis voiuode Stipan”(28.03. 1436.g.), Consilium Minus, VI, 37v. Jedno poslanstvo
ga je trebalo naći u Blagaju: “a voiuoda Stipan ritrouandolo nel suo paese in fin a Blagai”(20.03.
1436.g.), Lett. di Lev., XII, 18.

• 139 •
 esad kurtović

području Bišća i Blagaja.72 Očito je trebalo Stjepana Vukčića očekivati u Blagaju i

marta 1446. godine, jer dubrovački kurir mora prema njemu upravo i ići putem preko
Blagaja.73 Septembra 1450. godine Dubrovčani odlučuju da daruju ribom hercega,
njegovu majku Katarinu i suprugu Jelenu koji dolaze Blagaj.74 Aprila 1452. godine
očekivalo se da je kralj Stjepan Tomaš u Podblagaju.75 Blagaj se pominje u sve tri
povelje za Stjepana Vukčića Kosaču od Filipa V. i Fridriha III. iz 1444., 1448. i 1454.
godine.76 Jula 1464. godine pomenut je izvjesni Grgur knez Blagaja.77
72
“voiuode Stipan qui venit Blagai”(12.03. 1437.g.), DAD, Cons. Rog., VI, 113; “qui ad presens se
reperitur cum tota sua familia in Blagay”(07.12. 1437.g.), N. Iorga, Notes et extraits pour servir a
l’histoire des croisades au XVe siècle, II, 341; Isto 351; “possendi honorare voyuodam Stephanum
in Blagay”(20.03. 1438.g.), Cons. Rog., VI, 185v. Jedno pismo dubrovačkih poslanika kod Stjepana
Vukčića poslano je 1. maja “data Sotto Blagay”, drugo 9. a treće 10. maja “Sotto Blagay”, a dok
je odgovor sastavljan, stiglo je i četvrto pismo poslano 13. maja “Sotto Blagay”(18.05. 1439.g.),
Lett. di Lev., XII, 143-144v. Dar: “pro leuando libertatem expendendi in piscibus pro honorando
voyuodam Stipanum dominas suas usque yperperos 30”(02.03. 1440), Cons. Rog., VII, 135; “vostra
littera fata Sotto Blagay”(18.01. 1443.g.), Lett. di Lev., XIII, 138; “veniente vayuoda Stipano
in Blagay”(17.12. 1444.g.), Cons. Maius, VII, 219; “de Blagay”(9.8. 1453), Lett. di Lev., XIV,
127v; “usque Sub Blagai”(11.04. 1457.g.), Branislav Nedeljković, Mešovita porota. Dubrovačka
dokumenta XIV i XV veka o pograničnoj poroti, Miscellanea XVII/6, Beograd 1978., 87. Iz
Blagaja je Stjepan Vukčić poslao svoje poslanstvo milanskom hercegu Frančesku Sforca: “Datum
in castro nostro Blagay”(25.11. 1458.g.), Vićentije Makušev, Istorijski spomenici južnih Slovena
i okolnih naroda, II, Beograd 1882., 116; Sima Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo
doba, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja 376, Odeljenje društvenih nauka 48,
Beograd 1964., 235.
73
“Prima pars est de mittendo cursorem nostrum cum literis nostris per viam Blagai scribendo voyuode
Stipano et ser Dragoe pro dictis nouitatibus”(18.03. 1446.g.), DAD, Cons. Rog., IX, 227.
74
“Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et consilio suo possendi honorare chercech
Stiepanum et patronas venientis ad Blagai cum piscibus”(23.09. 1450.g.), Cons. Rog., XI, 239v.
Očito je da su vijest o njihovom dolasku u Blagaj dobili od Vukića Katarininog poslanika: “Prima
pars est de dando libertatem domino Rectori et eius minori consilio respondendi Vuchich
ambaxiatori domine Katarine matri de chercech secundum quod ipsi domino Rectori et consilio
videbitur”, Isto.
75
“ser Michael debeat ire usque ad Cusinaç et illuc circa aut subtus Blagai si quibi esset maiestas
regis”(14.06. 1452.g.), DAD, Cons. Rog., XIII, 31v.
76
“Iblagayscu’, sem som glyom castello con contato”(19.02. 1444.g.); “castrum Blagaij”(20.01. 1448.g.);
“civitate Blagii cum antris et cum castris ac cum pertinentiis suis”(01.06. 1454.g.), Thallóczy
Ludwig von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Verlag von Duncker
& Humblot, München und Leipzig 1914., 361, 379, 398. Autori se slažu da je navod iz 1444.
ustvari Blagaj s Humskom zemljom, M. Dinić, Zemlje hercega Svetoga Save, 210-211; M. Vego, Tri
povelje o posjedima hercega Stjepana Vukčića Kosače, “M. Vego, Iz historije srednjovjekovne Bosne
i Hercegovine”, Svjetlost, Sarajevo 1980., 467. M. Vego je u detalju iz 1444. dao čitanje: Iblagay
scu’ Som som glyom (=Blagay s Cumscom semgliom), mada bi iz priloženog faksimila mogli dati i
čitljiviju polaznu transkripciju. Sumnjiva je pozicija početnog slova I obzirom da više liči na oznaku
razmaka, davani apostrof (‘) je ustvari skraćenica za slovo m, nema razloga da prvo navođenje som
ide velikim slovom a kod drugog navođenja som se vidi, upravo u odnosu na prvo, da je u pitanju
sem. Bila bi tečnija transkripcija: I blagay scum som sem glyom.
77
“Gregorum comitem Blagay”(24.07. 1464.g.), DAD, Cons. Maius, XII, 175v.

• 140 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

Franjevci na području Bišća

Od svih mjesta, trajnije vezanih i ukalupljenih u Sandaljev posjed, jedino je uz
Bišće zasvjedočeno organizirano prisustvo franjevaca. Informacije su dosta skromne
ali uvjerljivo pokazuju da o franjevcima tek treba da se traga na ovome području.78
Franjevci ‘u Novom u Bišću’ pominju se dvadesetih i tridesetih godina XV. st.79 Jula
1426. godine u svom testamentu Flora, kćerka kancelara Alberta i supruga Nikše
Ostojića, između ostalih, ostavlja i franjevcima u Bišću (‘frari in Bisçe’) 5 perpera.80
Aprila 1428. godine Dubrovčani su odobrili da dva njihova kupara idu praviti crijep
franjevcima u Bišću.81 Juna 1429. godine Dubrovčani su odlučili da njihovi carinici
u Drijevima daju na poklon franjevcima u Bišću (‘de fratribus de Bisze’) dva modija
soli.82 Septembra 1430. godine Šimun, sin Jurka Glavića u svome testamentu ostavio
je 40 perpera dubrovačkih dinara franjevcima u Bišću za gradnju crkve.83 Februara
1433. godine Dekuša, žena Mateja de Bizia ostavila je franjevcima iz Novog u Bišću
(‘de Noui in Bisçe’) 15 perpera.84 Čini se i da je pominjanje franjevaca u ‘Zahumu’

78
Već je stvorena mala bibliografija o franjevcima na području Bišća. Polazišta u, Đuro Tošić, Trg Drijeva
u srednjem vijeku, Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo 1987., 197; Desanka
Kovačević-Kojić, Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, Radovi Hrvatskog društva
za znanost i umjetnost 3, Sarajevo (1995), 36-38; S. Ćirković, ‘Naseljeni gradovi’ Konstantina
Porfirogenita i najstarija teritorijalna organizacija, Zbornik radova Vizantološkog instituta 37,
Beograd 1998., 14; A. Milošević - Ž. Peković, Povijesne i arheološke potvrde za srednjovjekovni
Mostar, 19-21; Marijan Sivrić, Nekoliko nepoznatih podataka o franjevcima u Zahumu i Bišću kod
Mostara u srednjem vijeku, Hercegovina 19, Mostar 2005., 43-51; Dijana Korać, Franjevci i njihovi
samostani u Humu, Croatica Christiana Periodica 60, Zagreb 2007., 17-33.
79
Đ. Tošić, Trg Drijeva u srednjem vijeku, 197; D. Kovačević-Kojić, Franjevci u gradskim naseljima
sredenjovjekovne Bosne, 36-38.
80
“1426 indictione quarta die 26 iullii Ragusii ... Flora Marina filia olim ser Alberti cancellarii et uxor
quondam Nixe Ostoich ... Item lasso alli frari in Bisçe yperperi cinque”(22.07. 1426.g.), DAD, Test.
Not., XI, 142v; D. Kovačević-Kojić, Franjevci u gradskim naseljima sredenjovjekovne Bosne, 37.
81
S. Ćirković, Proizvodnja, zanat i tehnika u Srbiji srednjeg veka, “S. Ćirković, Rabotnici, vojnici,
duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana”, Equilibrium, Biblioteka Dimenzije istorije 1,
Beograd 1997., nap. 48 na str. 72.
82
“Pro officialibus gabelle Narenti“; “Captum fuit de committendo officialibus gabelle Narenti quod
dono dare de fratribus de Bisze modios duos salis ad mensuram grossam”(05.06. 1429.g.), DAD,
Cons. Minus, IV, 254; Đ. Tošić, Trg Drijeva u srednjem vijeku, 197.
83
“MCCCCXXX indictione octaua die XIIIa octobris. Hoc est testamentum Simonis quondam
Giurachi Glauich ciuis Ragusii hic diebus mortui ... MoCCCCo XXXo adi XV septembrio in
Ragusa ... Io Simon de Giurach Glauich ... Item lasso alli frari de Bisze per la fabrica de la ghiexia
perperi XLta”(15.09. 1430.g.), DAD, Test. Not., XII, 4v. Na ovom mjestu M. Sivrić navodi 90
perpera, a to preuzimaju i A. Milošević i Ž. Peković, M. Sivrić, Nekoliko nepoznatih podataka
o franjevcima u Zahumu i Bišću kod Mostara u srednjem vijeku, 46; A. Milošević – Ž. Peković,
Povijesne i arheološke potvrde za srednjovjekovni Mostar, 19.
84
“Item lasso alli frari de Noui in Bisçe yperperi 15”(12.02. 1433.g.), DAD, Test. Not., XII, 54; D.
Kovačević-Kojić, Franjevci u gradskim naseljima sredenjovjekovne Bosne, nap. 24 na str. 37.

• 141 •
 esad kurtović

u testamentu iz 1431. godine vezano za područje Bišća85, jer nešto kasnije vrijeme
(1449-1451) potvrđuje da je Zahum u Bišću.86 Pitanje samostana Novog i Zahuma
u Bišću, ili Novog (Zahuma) u Bišću može se smatrati još uvijek otvorenim.

Carina
Carina u Bišću je više puta bila ishodištem sporova između Sandalja i Dubrovčana.
Dubrovčani se tuže na vojvodu Sandalja što je uspostavio carine u Bišću februara 1411.
godine.87 Među spornim carinarnicama 1428. i 1429. godine bila je i carina na Buni i
Bišću, vjerovatno ista, od ranije poznata kao problematična za dubrovačke trgovce.88
U toku Konavoskog rata 1430. godine, sukoba Dubrovčana i vojvode Radoslava
Pavlovića, Dubrovčani su se žalili zbog rada carine u Bišću. Njihovi trgovaci iz Pod
Zvornika koji su prolazili putem preko ‘Polja’ (‘per la via di Poglia’) morali su da
plaćaju carinu ‘per la gabella di Buna’.89 Konavoski rat je djelimično pomjerio pravce
kretanja trgovaca i carina na području Bišća postala je obaveznom. Na samom kraju
85
“1431 adi 10 zenar a Narenta. Io Hostoia Radosalich fazo lo mio testamento ... Radath Chettich
homo deli fra menori in Xachum ... dar Uglesia e suo fiol Milouaç in Xachum”(14.10. 1432.g.),
DAD, Lett. di Lev., XI, 113v.
86
“MCCCCo LI indicione XIIIIa die XIIIIo augusti Ragusii. Hoc est testamentum Vlatchi Bogdani
Goyanouich nuper defuncti ... 1449 die XII nouembris. Io Vlatcho de Bogdan Goianouich ... Item
lasso ali fra menori in Xachum in Bisççe in reparation del detto conuento yperperi XX”, DAD,
Test. Not., XV, 10-10v. Nekoliko drugačijih navoda u, M. Sivrić, Nekoliko nepoznatih podataka
o franjevcima u Zahumu i Bišću kod Mostara u srednjem vijeku, 47. Uporedi, A. Milošević – Ž.
Peković, Povijesne i arheološke potvrde za srednjovjekovni Mostar, 19.
87
“per le gabelle noue che sono poste in Cerniza, in Vrabez, in Anagaste et ino in Bissize”(22.02.
1411.g.), DAD, Lett. di Lev., VII, 1v.
88
“Appresso a Buna che auanti se pagaua solo el paregio et adesso se paga grossi cinque per salma
quelli che usa in Bosna et quelli che va in Srebrniza a grossi 26 per salma”(10.06. 1428.g.), DAD,
Lett. di Lev., X, 92; “per li nostri mercatanti ne vien facti molti lamenti per li mali tractamenti
che lor vien facti per li gabelloti a Cliuc a Bistçe et a Vrabaç”(02.05. 1429.g.), Isto, 58v. Sa strane:
“in Buna”(23.05. 1429.g.), DAD, Cons. Rog., IV, 102. U pismu svojim poslanicima kod Sandalja,
Marinu Gunduliću i Đorđu Gučetiću Dubrovčani navode: “Per letere di nostri mercantanti di
Souisochi semo auisati che a Buna et a Vrabaç contrade di Sandagl gli vien tolti doni sforcati zoe al
mancho ducati uno per volor di salma come vederete per la propria letera di mercantanti”(23.05.
1429.g.), DAD, Lett. di Lev., X, 64; “dite che in ogni luogo et da ognun che possa vien facte queste
nouitade at maxime a Buna a Vrabaç a Glassinaç et a Zerniza”(05.06. 1429.g.), Isto, 66.
89
“Uno messo del gabelloto di Bisçe e stato di qua requerano pagamento per la gabella di Buna ali
nostri mercadanti i quali vien di Sotto Suonich per la via di Poglia. Pero vogliamo dobiate dire a
voiuoda come essi nostri mercatanti dicono che molto grato gli seria poter far quella via. E seriali
de men fatiga e men spesa, ma per la via chie rotta non olsano far quella non schauar la dohana, ma
per andar piu securi pero che assai piu anno di spesa che non monta quella dohana. Et dicono che
molto vano lutano dela detta dohana. Et che iusto non li pare douer essere per essa dohana agrauati
di la qualcosa gli abiamo voluto scriuere et luy risponda quello piace”(19.08. 1430.g.), DAD, Lett.
di Lev., X, 198.

• 142 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

augusta 1430. godine Vijeće umoljenih je to naredilo svojim trgovcima.90 Preko

svoga poslanika Benedikta Gundulića Dubrovčani javljaju Sandalju Hraniću da su
naredili svojim trgovcima da plaćaju carinu u Bišću.91
Marta 1432. godine dubrovački vlastelini braća Pavle i Luka Sorkočević podigli
su tužbu zbog pljačke tkanina na Buni iz karavana koji je išao u Srebrenicu.92

Pljačke na području Bišća

Za razliku od šireg područja Sandaljevog posjeda rijetki su primjeri u kojima je
Bišće bilo zabilježeno u nemilim događajima. U poznatim primjerima kao akter
nalazio se i sam Sandalj Hranić. To je bilo oduzimanje imovine dubrovačkog trgovca
tkaninama Vlakote Hrankovića i njegovog sina Nalka. Početkom aprila 1423.
godine Vlakota je podigao tužbu protiv Sandalja Hranića zbog pljačke njegovog sina
Nalka izvršene 15. marta te godine u Bišću. U pitanju su bila tri tovara sa 24 komada
tkanina u vrijednosti od 525 dukata.93
Najvjerovatnija pozadina događaja mogla bi biti sukob više dubrovačkih trgovaca
tkaninama naročito Petra Primovića i Vlakote Hrankovića u kojem se našao i Sandalj
Hranić. Razlozi za ovu pretpostavku počivaju na činjenici da su prijetnje Sandaljem94
demonstrirane i od ranije Vlakoti Hrankoviću od strane njegovih protivnika.95 Čini
90
“ordinandi quod mercatores nostri qui non soluerunt duanas de Bisze et Sottvisochi illas debeant
colligere et soluere gabellotum”(31.08. 1431.g.), DAD, Cons. Rog., IV, 228; “Ser Luchas de Sorgo
et ser Jacobus Mar. De Gondola ellecti fuerunt officiales ad exigendum a mercatoribus nostris
duanas non solutas in Bisze et Sotuisoch pro dictos nostros mercatores”(31.08. 1430.g.), Cons.
Minus, V, 58v.
91
“Per la gabella de Bisçe diteli che per conplacentia d’esso voiuoda al qual ne sfortiamo come ad amico
chel merita fare ogni cosa a noi possibile et a luy grata abiamo comandato alli nostri mercadanti che
debiano essa gabella pagare”(01.09. 1430.g.), DAD, Lett. di Lev., X, 208.
92
“Ser Paulus et ser Lucas de Sorgo fratres ... Eo quia ... pluries pannos in carauano quod iuit in
Srebreniza ad Buna furtiuo ino sibi subtracti et ablati quatuor panni fini de LXXV in una balla de
ipso carauano”(17.03. 1432.g.), DAD, Lam. de foris, IX, 19v.
93
“Vlacota Crancouich ... supra voiuodam Sandalium. Eo quia die 15 menses martii propexacti dicti
voiuoda violenter accepit Nalcho filio deti Vlacote in Bissçe in via publica salmas tres pannorum
in quibus erat panni viginti quatuor ut valoris ducatorum quinquagentorum viginti quinque cum
zarine. Testes: Ser Theodorus de Prodanello, frater Ziueta Raicouich”(06.04. 1423.g.), DAD, Lam.
de foris, V, 149.
94
“Nalchus filius Blaxii de Crancho ... conqueriter supra Pirchum Priboeuich pro eo quod cum
ipsi Nalchus esseret in Narente ipsi Pirchus cepit iniuriari sibi et dicere in presentia testium
infrascriptorum: Ego faciam quod Sandagl tibi accipere faciet res siue robam tuam”(22.03. 1423.g.),
DAD, Lam. de foris, V, 143v.
95
“Ziuchus filius Jurasiu ... dixit ... dum dictus Nalchus filius Vlacote Cranchouich aserte disset unam
zopulum cum aliis. Tunc zopulus ipse sbermersti ei in fluuio dicto Norin. Tunc Radin Tollinouich
et Petrus Primi venientes ibidem et Petrus Primi dixit dicto Nalcho accusatori solue mihi zopulum

• 143 •
 esad kurtović

se i da je u svemu tome jedna barka u Drijevima bila razlogom zašto je Sandalj bio
prizivan u sukobu, zašto je najvjerovatnije i oduzeo tkanine Hrankovićima i ostao u
tom slučaju uporan pred Dubrovčanima.96
U pismu svojim poslanicima kod Radoslava Pavlovića Dubrovčani navode količinu
tkanina koju je Sandalj oduzeo.97 Dalje navode da su o ovome pisali Sandalju i saznali
da je Sandalj svoj odnos prema Vlakoti Hrankoviću temeljio na teškim optužbama. O
njima se detaljnije ništa ne navodi. Zadatak poslanika bio je da ovo pitanje pod hitno
pokrenu kod Sandalja radi njegovog razrješenja.98 Naizgled, nije poznato kako je ovo
pitanje sa pljačkanjem tkanina razriješeno. Krajem aprila nalazimo kako Dubrovčani
obavještavaju Raduta Trojanovića koji se nalazio u Srebrenici ili Podzvoniku, u
vezi ovog slučaja, da Luka Sorkočević potražuje od njega dio novca koji odgovara
učinjenoj šteti.99 Po svemu sudeći, šire društvo u vezi sa ovim karavanom tkanina
moralo je da snosi nanešeni gubitak.
Još jedan slučaj pokazuje da zapravo ne znamo mnogo toga u odnosima između
Sandalja i porodice Hranković. Upravo tih dana, aprila 1423. godine, Milašin Bogišić
je podnio zajedničku prijavu protiv Sandalja i Nalka, sina Vlakote Hrankovića zbog
toga što mu je Sandalj oduzeo 850 libara ulja i prodao Nalku Hrankoviću.100 Pored
toga u odvojenoj tužbi protiv Nalka Hrankovića Milašin je izjavljivao da je Nalko sve

quem sbermersisti quia noscer ei. Tunc Nalchus dixit ei sed solue tu michi unam tazam argenti
quam amisi in dicto zopulo. Qui Petrus Primi dixit sibi: Tu non transibus Bissçe, quod faciam, quod
voiuoda Sandalius accipiet tibi omnes pannos quos tu fers nunc. Tunc dictus Nalchus assignauit
ipsum Ziuchum et alios ibi stantes in testes”(10.04. 1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 143v; Đ.
Tošić, Trg Drijeva u srednjem vijeku, 213 i nap. 41 na str. 230..
96
“Dominus Marinus predictus testis ... predictus Pirchus petebat a pronominato Nalcho unum
zopolum dicendo redde mihi illud zopolum quam est voyuode Sandagl. Qui Nalchus responderes
dixit nolo tibi reddere quam sufficatum est in mari in quo ego perdidi unam taçiam argenti”(15.04.
1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 143v.
97
“ser Nicola Mar. de Goze et ser Biasio Ma. de Zorzi ... Conzo sia che voiuoda Sandagl habia tolto
a Vlacota Crancouich salme de pagni tre somo peze de pagni 24”(21.04. 1423.g.), DAD, Lett. di
Lev., VIII, 53v.
98
“scriuessemo una letera a voiuoda Sandagl pregandolo sopra questa facenda assay el qual voiuoda
mostra esser multo corociato contra el dito Vlacota mettendoli multe razoni contra de luy ...
quando serrete ala presentia del dito voiuoda Sandagl parliteli per questa facenda prontamente
e spezialmente como alla vostra discrecion parera per recaueramento dela dita mercadantia tolta
como di sopra adoperandone sopra questa facenda sollicitamente”(21.04. 1423.g.), DAD, Lett. di
Lev., VIII, 53v.
99
“Raduth Troianouich citadin nostro in Srebreniza o vero Sotto Suonich. Ser Luca de Sorgo vuole
usar le sue raxon sopra di te per la auaria delli panni tolti per Sandagl questo inuerno in Bistçe per la
quale el ti domanda per tua parte yperperi 75”(27.04. 1423.g.), DAD, Lett. di Lev., VIII, 49.
100
“Milasin Bogisich ... conqueriter supra voyuodam Sandagl. Eo quia sibi accipi fecit libras
octingentos quinquaginta oley ... et etiam conqueriter supra dictum Nalchum ... quod oleum sibi
costitit yperperi nonaginta”(12.04. 1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 150.

• 144 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

to pripremio.101 Ni u ovom slučaju ne znamo kako se sve to završilo, ali ne možemo

se oteti utisku da su ova dva slučaja ipak povezana.

Mogućnosti
Dokumenti ne govore gdje je dubrovački poslanik Frederik Gundulić išao kada
je saopćavao saučešće Sandaljevoj porodici zbog njegove smrti.102 Uobičajeni ritam
Sandaljevog životnog itinerara, u kojem se prepoznaje boravak u ljetnim i zimskim
rezidencijama, daje mogućnost i navodi na zaključak da je on upravo na području
Bišća i Blagaja boravio i umro sredinom marta 1435. godine. Mjesto umiranja i
mjesto sahranjivanja ovim promišljanjem se ne poistovjećuju.

Umjesto zaključka
Bišće i Blagaj predstavljaju jedno od važnijih i trajnijih središta društvenog i
političkog života srednjovjekovne historije na istočnoj jadranskoj obali. U ranom
srednjem vijeku tu je središte Humske zemlje koja okuplja niz župa u slivu rijeke
Neretve a tokom razvijenog srednjeg vijeka tu su rezidencijalna mjesta bosanskih
vladara i velmoža iz roda Kosače. Odličan položaj koji bišćansko područje baštini od
najstarijih vremena kao istaknuto geostrateško središte šireg područja u potpunosti
su iskoristili i bosanski vladari i predstavnici roda Kosače. Od vremena kada je
Humska zemlja ušla u okrilje bosanske države skoro svaki dolazak bosanskog vladara
u primorje podrazumijevao je i dolazak u dotad najvažnije primorsko središte, na
područje Bišća i u Blagaj.
Na području Bišća i Blagaja vojvoda Sandalj Hranić Kosača zatekao je izgrađenu
infrastrukturu rezidencijalnog mjesta sa već prepoznatljivim i tradicionalnim
vrijednostima. Bišće i Blagaj nastavili su da egzistiraju u tom svojstvu i u okviru
njegovog posjeda iako je taj prostorni ambijent u odnosu na bosanske vladare kod
101
“Milasin Bogisich ultrascriptus ... conqueriter supra Nalchum filium Vlacothe Crancouich. Eo
quia dum ipsi Milasin secum iret et esset in viagio eundo ad partes Bosine dixit et protestatus fuit
sibi dictus Nalchus ut cum eo non iret ipsi Milasin quoniam si aliquid sibi Milasin accideret vel
acciperetir ipsim et Nalchus esset ille qui id sibi accipi faceret. In quo viagio per voyuodam Sandagl
sibi accepta fuit certa quantitas olei ut in facie precedenti in lamento ipsius Milasin contra”(13.04.
1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 150v.
102
“ser Federico de Gondola ambassadore al conte Steffano nieuo de voiuoda Sandagl ... cum presteza
di qua dobiate partire ... il dicto conte Stefano ... li direte cusi: Magnifico e generose signor non fa
mistero com gran parole ricordare ne remembrare quanto doler et teneramente sempre insiembre
se abiamo amato la bona e ricordeuele memoria del magnifico olim barba vostro voiuoda Sandagl
et la signoria de Ragusi pero che non tanto avoi ma a tutto lo mondo zio e manifestessimo”(29.03.
1435.g.), DAD, Lett. di Lev., XI, 228v.

• 145 •
 esad kurtović

novog gospodara bio drugačiji. Kosače su već imale veći broj rezidencijalnih mjesta,
kao i mjesta na kojima su trajnije boravili, poput Sokola, Samobora, Kuknja, Ključa
i Novog, ali se nisu odricali ni te nove specifične rezidencijalne pozicije koju je
imalo i dalje zadržavalo bišćansko područje. Kao i u slučaju bosanskih vladara i u
rukama Kosača Bišće i Blagaj predstavljali su sponu u širem strateškom povezivanju
sa primorjem. U Sandaljevom slučaju to je naročito došlo do izražaja nakon izvršene
prevlasti nad posjedom porodice Sankovića i u novom ambijentu u obezbjeđivanju
duge jugozapadne granice njegovog posjeda koja se poklapala sa jugozapadnim
granicama tadašnje bosanske države. U zaleđu dubrovačke teritorije na potezu od
Novog u Dračevici do sliva rijeke Neretve i od mora pa do Konjica, područje Bišća i
utvrđeni Blagaj predstavljali su središte kojim su ostvarivane svakovrsne privredne i
političke kontrole šireg prostora. Pored toga na području Bišća Sandalj boravi skoro
svake godine i kao u svom ljetnom boravištu koje mu omogućava odmaranje.
U kretanju od drinskih posjeda omeđenih udaljenim Limom i Onogoštom prema
središtu bosanske države ili prema Dračevici i Novom u primorju, Bišće i Blagaj
predstavljaju središte koje je, prema potrebi, obezbjeđivalo onu stratešku sredinu
koja je Sandalju omogućavala bolju kontrolu ogromnog posjeda i izbor najboljih
odluka.

• 146 •
 bišće i blagaj u doba vojvode sandalja hranića kosače

Bišće and Blagaj in the Time of Duke Sandalj Hranić Kosača

Esad Kurtović

Summary
Bišće and Blagaj represent one of the oldest and most important centres of social
and political life in the medieval history of the Eastern Adriatic coast. In that area
duke Sandalj Hranić Kosača found an established residential infrastructure with
familiar and traditional values. Bišće and Blagaj continued to exist in that capacity
within his domain even though their spatial ambient was different in comparison to
the time they were in possession of the Bosnian rulers. In the hands of the Kosača
family, Bišće and Blagaj became an important link in their wider strategic connection
with the coastline. In the background of the territory of Dubrovnik, stretching from
Novi in Dračevica to the river Neretva at sea and all the way to Konjic, the area
of Bišće represented an economic and political control centre for the wider region.
Spreading from his domains in Drina, bordered by distant Lim and Onogošt towards
the centre of the Bosnian state, or towards Dračevica and Novi in the seashore, Bišće
and Blagaj gave Sandalj Hranić a guaranteed strategic point from where he could
command his vast domains and choose best decisions.

• 147 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 28-725(497) “14/15“
94(497) “14/15“

aladin husić
O imamskoj službi u tvrđavama Bosanskog sandžaka u 15. i prvoj
polovini 16. stoljeća

Abstrakt:
•
Ovim radom aktuelizira se pitanje imamske službe u okviru vojničkih posada
Bosanskog sandžaka u ranoj fazi osmanske vladavine na tim prostorima. Kroz
dostupnu izvornu građu prate se neka osnovna kretanja u toj službi, način njenog
funkcioniranja, finansiranja kao i međusobne razlike u službovanju na pojedinim
mjestima. U radu su dati i osnovni podaci o ličnostima koje su te službe obavljali u
pojedinim utvrđenim mjestima Bosanskog sandžaka.

Ključne riječi:
Bosanski sandžak, imam, imamska služba, tvrđava

I
Imamska služba predstavlja jednu od najčešćih i najredovnijih službi u tvrđavama
Bosanskog sandžaka. Bez obzira što ima izrazito vojnički predznak, ona je, po svojoj
prirodi nadilazila vojničke okvire, posebno u ranom osmanskom razdoblju na ovim
prostorima. Zato je možemo okarakterisati kao službu s dvojakim karakterom: čisto
vojnog za obredne potrebe posada, ali uz to i za potrebe lokalnog stanovništva, novih
muslimana, nastanjenih neposredno uz tvrđave.
Budući da do kraja 15. stoljeća, izuzev rijetkih slučajeva, nije bilo razvijenijih
urbanih naselja koja bi postajala značajni duhovni centri, otuda su tvrđavski imami,
uz druge faktore i subjekte koji su doprinosili uticajima islama, imali zapaženo mjesto.
Na takvu ulogu u duhovnom životu posebno u prvoj epohi vladavine Osmanlija,
tj. do kraja 15. i početkom 16. stoljeća, uticale su opće okolnosti u navedenom
razdoblju. One se ukratko mogu okarakterisati kao vrijeme nestabilne vlasti nad
dijelom teritorija koji je zaposjednut 1463. godine što je posljedica neprekidnih
upada neprijatelja, uznemiravanja stanovništva koje je često bilo prisiljeno na

• 149 •
 aladin husić

napuštanje posjeda, sela, varoši, pa i čitavih krajeva. To je direktno podrivalo privredu

i usporavalo stvaranje jezgra i ekonomske podloge za razvitak novih urbanih naselja,
koja, pored toga što su privredni i administrativni, u stabilnim područjima, postajala
i važni centri duhovnosti. Urbani razvoj pojedinih mjesta redovno je nosio i veći
broj sakralnih objekata koji su davali novi izgled naseljima ali i mijenjali sveukupnu
sliku ovih prostora. Da bi započeo nesmetan i intenzivniji urbani razvoj, vlast a time
i normalizacija sigurnosnih uslova života, morali su biti potpuno stabilizirni. Zato
se duhovni život na ovim prostorima odvijao tempom stabilizacije ta dva elementa u
pojedinim krajevima.
Vojno prisustvo, išlo je uvijek korak ispred tako da su tvrđavske posade i
njihovi imami među prvima koji su mogli obavljati misiju širenja islama i njegovog
uticaja, posebno u rubnim dijelovima zaposjednutog teritorija. Svojim prisustvom
i aktivnostima u pojedinim mjestima ili krajevima, imami tvrđavskih posada davali
su poticaj lokalnom stanovništvu za prihvatanje islama i upoznavali ga s propisima
nove vjere.

Uslovljenost broja poznatih imamskih službi u tvrđavama sandžaka

Proces uspostave Osmanske vlasti na području koje je ulazilo u sastav Bosanskog
sandžaka trajao je prilično dug vremenski period. Na području Zvečana i Novog
Pazara, koji su pripadali Bosanskom sandžaku od njegovog osnivanja 1463. godine,
osmanska uprava uspostavljena je prije kraja 14. stoljeća.
U Bosni to se dogodilo nešto kasnije, ali je takođe bilo potrebno približno jedno
i po stoljeće da bi se zauzeo cjelokupni današnji teritorij Bosne i Hercegovine. Prve
stalne pozicije Osmanlija u istočnim dijelovima Bosne uspostavljene su prije kraja
prve polovine 15. stoljeća a posljednja oblast koja je pala pod njihovu vlast bio je
Bihać sa srednjim i donjim Pounjem krajem 16. stoljeća.1
U navedenom vremenskom razdoblju moguće je razlikovati tri faze osvajanja
Bosne i to:
1. do 1463. g. kada je uspostavljena vlast na užem prostoru Dobrun-Višegrad-Vrh
Bosna (oblast Sarajeva),
2. od 1463-1530. g. u kojem je zauzet skoro cjelokupni prostor Bosne, osim Bihaća
s Pounjem, ali su zauzeta i područja u Dalmaciji i Lici koja su privremeno
pripala tom sandžaku,
3. od 1530. g. do kraja 16. stoljeća kada je osvojen preostali teritorij Pounja i
sjeverni dio zapadno od Vrbasa.

1
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1959, str. 33-34, 82-85.

• 150 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

Krajnja sjeverozapadna granica u vrijeme učvrščivanja pozicija i osnivanja

Bosanskog sandžaka 1463/4. godine kretala se polukružno od utvrda Akhisar
(Prusac), Toričan (kod Turbeta), Vranduk pa skoro do Srebrenice. Sve tvrđave do
te linije pripadale su ovom sandžaku. Osnivanjem Hercegovačkog sandžaka 1470.
godine, dio posada u južnijim dijelovima Bosanskog sandžaka do 1485. g. je ili
ukinut (Borovac, Crešnjevo, Borač i Tođevac)2 ili pripojen Hercegovačkom sandžaku
(Mileševo, Samobor).3
Bosanskom sandžaku su pripojena i ostala područja osvojena do 1530. godine
u Bosni zatim Dalmaciji i Lici, tako da se on tih godina protezao na sjeverozapadu
približno u liniji Banja Luka, Kamengrad, Ostrovica, Udbina i Obrovac. Nakon
osnivanja Kliškog sandžaka (1537.), cjelokupni prostor jugozapadno od gornjeg toka
Vrbasa – od pravca Prozor, Akhisar, Golhisar, Ključ, uključujući i Fenarlk ili Kaštel,
na desnoj strani Vrbasa – negdje iza 1540. godine pripojen je novoformiranom
sandžaku.4
Teritorijalni opseg ove administrativne jedinice, kao što se vidi, posebno u prvih
osam decenija njegovog postojanja (1463-1540), bio je promjenjljiv usljed stalnog
proširenja i administrativne reorganizacije te stvaranja novih administrativnih
jedinica.
U zavisnosti od uspostave vojne i civilne vlasti u navedenim oblastima vršen je
postepeni uticaj islama u sferi materijalne kulture i duhovnosti, manifestiran posebno
kroz izgradnju sakralnih objekata i djelovanje njihovih službenika na prostoru koji je
u pojedinim etapama obuhvatao Bosanski sandžak.
Prvi pisani tragovi prisustva imama kroz vojne službe potiču iz 1455. godine, na
prostoru poznatom kao Krajište Isa-bega Ishakovića, koje se u kasnijem Bosanskom
sandžaku protezalo uskim pojasom od Zvečana do Hodidjeda (kod Sarajeva). Na tom
teritoriju bile su locirane tri timarske posade u mjestima Zvečan, Jeleč i Hodidjed,
koje su imale svoje imame.5 U tom teritorijalnom okviru mogli su se osjetiti već prvi
rezultati novog uticaja.
Koliko se do sada zna najstarija džamija u Bosni podignuta je 1448. godine u
Ustikolini.6 Njeno podizanje podudarno je upravo sa uspostavom prvih stalnih
2
Adem Handžić, “O organizaciji vojne krajine bosanskog ejaleta u XVII stoljeću (sjeverna
sjeverozapadna granica)”, Prilozi Instituta za istoriju, XXIII, 24 (1988), Sarajevo, 1988, str. 46.
3
Uporedi: Ahmed S. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina 1477, Sarajevo, 1985.
4
Fehim Dž. Spaho, “Organizacija vojne krajine u sandžacima Klis i Krka u XVII stoljeću”, Vojne
krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do karlovačkog mira 1699, SANU Naučni skupovi,
Knjiga XLVIII, Odelenje istorijskih nauka, Knjiga 12, Beograd, 1989, str. 104.
5
Hazim Šabanović, Krajište Isa bega Ishakovića, Zbirni katsatarski popis iz 1455. godine, Sarajevo,
1964.
6
Adem Handžić, “O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću”, Studije o Bosni,
historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda, Istanbul, 1994, str.112.

• 151 •
 aladin husić

pozicija Osmanlija u Bosni 1448. godine, preciznije u Hodidjedu.7 Do kraja prve

dvije decenije 16. stoljeća, na prostoru Bosanskog sandžaka sagrađen je mali broj
džamija u pazarima i kasabama i to za vrijeme Mehmeda II (1451-1481) u Sarajevu,
Travniku, Vranduku; Bajazida II (1481-1512) Foči, Rogatici, Višegradu, Pruscu i
Prozoru; Selima I (1512-1520) Knežini, Tešnju i Doboju. Intenzivniji razvoj gradova,
izgradnja većeg broja sakralnih objekata, počinje dolaskom na prijesto Sulejmana
Kanunija 1520. godine.8 Do tada, važno mjesto u vjerskom životu, uz rijetke centre
koji su već stekli solidne pretpostavke za intenzivne vjersko-kulturne uticaje kao npr.
Sarajevo, predstavljali su sakralni objekti i imami u tvrđavama. Neke od navedenih
džamija usko su vezane za vojničku službu, i nastajale su, sasvim je jasno, za potrebe
posada u Vranduku, Travniku, Tešnju, Doboju, a vjerovatno i u Višegradu, Prozoru i
Pruscu. Njihov broj i rasprostranjenost zavisili su od teritorijalnog opsega Bosanskog
sandžaka.
Podaci o tvrđavskim džematima, odnosno imamima i imamskoj službi u njima
zavisili su još od statusa posade, dakle od toga da li je ona ulufedžijska ili timarska, tj.
krajiška ili tvrđava u unutrašnjosti sandžaka. Isturene posade u odnosu na timarske,
zbog drugačijeg načina finansiranja odvojeno su registrovane, usljed čega su podaci
o njima, u nama dostupnim izvorima veoma oskudni tako da izuzev rijetkih vijesti
kroz razne marginalije iz timarskih deftera, drugim ovom prilikom ne raspolažemo.
Zato, u zavisnosti od ta dva faktora varira broj u izvorima spomenutih utvrda i on se
kreće od 17 poznatih 1468. godine,9 do 59 tridesetih godina 16. stoljeća, od čega 28
timarskih i 31 ulufedžijska.10 Većina njih, bez obzira na status, potvrđuju to izvori,
imala je registrovanu imamsku službu u okviru svoje posade.

Prostor za obavljanje obreda posade

Srednjovjekovne utvrde građene su u skladu s vojnim potrebama, prilagođene
tehnici ratovanja i što lakšoj odbrani sa mogućnošću dugotrajnijeg izdržavanja i
opstanka u slučaju opsada. Sve potrebe posada mogle biti zadovoljene unutar gradskih
bedema. Iz dosadašnjih istraživanja nije poznato da su u okviru srednjovjekovnih
utvrda postojali izgrađeni značajniji objekti kultne namjene. Crkveno graditeljstvo
kod pripadnika Crkve bosanske nije bilo posebno razvijeno jer su najčešće svoje
7
H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 31; Isti, “Pitanje turske vlasti u Bosni do pohoda Mehmeda II
1463. godine”, Godišnjak istorijskog društva BiH, God. VII, Sarajevo, 1955, str. 36-51.
8
A. Handžić, “O formiranju nekih gradskih naselja”, Studije, str. 113.
9
To su tvrđave s timarskim posadama: Kličevac, Borovac, Kreševo, Crešnjevo, Prozor, Susid, Vranduk,
Bobovac, Hodidjed, Zvečan, Jeleč, Dobrun, Borač, Višegrad, Mileševo, Samobor i Tođevac. (Istanbul,
Belediye Kütüphanesi (Atatürk Kütüphanesi, Muallim Cevdet Yazmalari, T.D. No. 0,76 )
10
Istanbul, BOA, MMV, No. 540.

• 152 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

molitve obavljali u privatnim kućama ili otvorenom prostoru u određenim

mjestima. Ipak, postojali su crkveni objekti u različitim mjestima ponekad i u
samim varošima uz tvrđavu kao npr. u Vranduku, Tešnju, Jajcu i u tim slučajevima
su uglavnom nastajale pred kraj samostalnosti Bosne pod sve snažnijim uticajima
raznih misionara, ustupaka posljednih bosanskih vladara papinim zahtjevima. Ako
su postojale u samim tvrđavama onda su to najčešće tzv. “grobne crkve”ili mauzoleji
koji predstavljaju posebnu vrstu crkvenih građevina koje su podizali vladari ili
krupni feudalci. U crkve se najčešće ubrajaju zbog građevinske sličnosti s crkvenim
objektima a ne isključivo zbog njihove namjene. Najpoznatija takva grobna crkva
postojala je u Bobovcu.11
Dolazak Osmanlija u tom smislu donio je bitne promjene u životu unutar
utvrđenja. Kao pripadnici islama novi stanovnici u tvrđavama u odnosu na svoje
prethodnike imali su daleko sadržaniji vjerski život. Pored periodičnih obrednih
obaveza, godišnjih (bajrami), sedmičnih (džume), islam propisuje svakodnevno
prakticiranje, kroz obavljanje pet dnevnih molitvi (namaza). Takva okolnost kao i
bezbjednosni razlozi, najzad i sama praktičnost, iziskivali su najoptimalnije riješene
budući da je dugo vremena, najmanje pola do jednog stoljeća najveća koncentracija
muslimana u većini mjesta bila u samim tvrđavama, najčešće kao članova posada
te članova institucija vlasti ili uz samu tvrđavu, bolje rečeno u podgrađima bilo da
se radi o mještanima ili doseljenim muslimanima. Obzirom da izvan niti unutar
tvrđava uglavnom nisu zatečeni namjenski objekti te vrste, kao što je slučaj npr. sa
drugim objektima uže namjene, moralo se prići stvaranju uslova unutar prostora
svakodnevnog življenja članova posade kroz izgradnju novih ili adaptacije nekih od
postojećih koji su najprilagodiviji novim zahtjevima.
Po onome što nam pružaju dostupni izvori, vidljivo je da su u pojedinim
tvrđavama, neposredno nakon njihovog zauzeća podizane džamije, ali je njihov broj
veoma mali. Koliko se zna do kraja vladavine Selima I (1512-1520), u Bosanskom
sandžaku, podignute su džamije u tvrđavama: Travnik, Tešanj, džamija na ulazu u
tvrđavu Doboj i uz tvrđavu Vranduk. Budući da su u vrijeme vladavine Bajazida II
(1481-1512) podignute džamije još u Višegradu, Pruscu i Prozoru, dok u njima nije
bilo većeg broja muslimana, vjerovatno su bile prije svega u funkciji posada. Jedan
kasniji izvor također upućuje da je i banjalučka tvrđava imala izgrađenu džamiju12.
U drugim to su bile, najčešće znači, posebne prostorije adaptirane za takve potrebe u
okviru tvrđave. Posadi Doboja, služila je spomenuta džamija, usljed čega, u izvorima
ne srećemo imamsku službu u ovoj tvrđavi. U mjestima koja u okviru posade
tokom 15. i 16. stoljeća ne evidentiraju prisustvo imama, pretpostaviti je, da je to
11
O crkvenom graditeljstvu i arhitekturi vidjeti: Pavao Anđelić, “Doba srednjovjekovne bosanske
države”, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966, str. 444-448.; Desanka Kovačević-
Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978, str. 281-305.
12
Istanbul, BOA. T.D. No. 1072. Sama džamija se ne spominje ali budući da u posadi služi “imam i
hatib”njeno postojanje se podrazumijeva.
• 153 •
 aladin husić

pitanje riješeno na sličan način, obavljanjem službe izvan tvrđave ili finansiranjem u
gotovinskim novčanim iznosima koji su odvojeno registrirani.
Praksa u nekim tvrđavama nije bila strogo određena pa se ponekad i odstupalo
od prvobitno ustanovljenog rješenja. Iako je od 1468-1516. godine13 u okviru
posade Kličevac14 (kod Srebrenice) imamska služba redovno registrirana, ona se
1530. godine gubi. Imajući u vidu položaj Kličevca, malo se čini mogućim, da je
izvan tvrđave u neposrednoj blizini mogao biti sagrađen objekat koji bi služio u te
svrhe, posebno ako se ima na umu da je ova utvrda iza toga veoma kratko bila u
upotrebi. Još se manje vjerovatnim čini da je potpuno ukinuta. Stoga, nadoknada
u novčanom iznosu ili postojanje službe u obližnjem selu Sućeska, koja bi je mogla
nadomjestiti čine se izvjesnijim. Na potpuno suprotan način postupilo su u tvrđavi
Vinčac. Iako je posada postojala od ranije, u samoj tvrđavi imam je postavljen 17.
ramazana 939. (13.4.1533) godine.15 Bez obzira na ove pojedinačne slučajeve, službe
su se najčešće obavljale u okviru same tvrđave, u prostorijama namjenjenim u tu
svrhu, bilo adaptiranim bilo u novoizgrađenim džamijama od kojih su ponegdje do
danas sačuvani značajni ostaci kao npr. u Travniku.

Tituliranje imama
Uloga džamija ili objekata koji su nadomještali njihove funkcije, u samim
tvrđavama ili uz njih, bila je veoma značajna do podizanja novih objekata u pazarima
ili kasabama. One su u pojedinim mjestima predstavljale centralne džamije i u
njima su zato dugo vremena uz pet dnevnih namaza obavljane džume, bajrami i
držani vazovi kao i sve druge potrebne vjerske aktivnosti. Obaveze ustanovljene za
pojedina mjesta zahtijevale su različite profile službenika u tvrđavama: a) imame,
i b) “imame i hatibe”.
Nosioci obredoslovnih službi u tvrđavama najčešće se titulišu kao ,,imam”što je
podrazumjevalo predvođenje prilikom obavljanja, prije svega pet dnevnih namaza ali
i drugih svakodnevnih potreba. Uz već uobičajeno “imam”, za nosioce tih aktivnosti,
korišten i pojam “imam i hatib”, ako obavlja i hatibsku dužnost, znači, ako drži vazove
u vrijeme bajrama ili u drugim prigodnim prilikama. Takvih poznatih slučajeva je
međutim veoma malo. Jedino se zna da su Travnik i Banja Luka – početkom druge
polovine 16. stoljeća premda je tako vjerovatno od njenog osvajanja- u tvrđavskim
džamijama imali imama koji je ujedno i hatib.
13
Istanbul, BOA, T.D. No. 18, 24, 56.
14
U prvoj polovini 16. stoljeća u Bosanskom sandžaku javljaju se dvije istoimene utvrde Kličevac,
jedna zapadno od Srebrenice a druga kod Benkovca (Hrvatska). U osmanskim izvorima bosanski
Kličevac se javlja od 1468, a Kličevac u Hrvatskoj od 1530. godine.
15
Istanbul, BOA, MMV, No. 540. fo. 66

• 154 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

Tituliranje za nosioce takvih službi vremenski nije bilo standardno i u tome

je u početku korišten pojam “mevlana”što je inače počasni naziv za visokoučene
ljude. Ovi nadjevci su dominantni 1468, 1516, dok se 1485. i 1489, pretežno
koriste nazivi “fakih”–poznavalac fikha. Ni jedan od njih u kasnijem razdoblju nije
izrazito dominantan i podjednako su u upotrebi ali je već polovinom 16. stoljeća sve
naglašenija vojnička pripadnost imama označavana sa “posadnik tvrđave”.

Finansiranje imamske službe

Službe imama u tvrđavama, kao i drugih činovnika koji su pripadali vojničkoj
klasi, posebno ako su izravno angažirani u vojsci, finansirane su dvojako i to direktno
iz državnih prihoda u novcu (gotovini) i dodjelom prava na uživanje timara.
Za vršenje službe u tvrđavama sa stalnim posadama, tj. timarskim, imami su sticali
pravo na rentu različite visine najčešće u selima nedaleko od mjesta službovanja. Ako
su prvobitno i bili udaljeni stabilizacijom prilika timari su obično dodjeljivani bliže
mjestu službovanja.
U prvim decenijama osmanske uprave, timari imama kretali su se oko 2000 akči, a
ponekad i više. Koliko se iz najranijeg popisa ovog sandžaka može zaključiti, najveći
timari imama 1468/69. g. iznosili su 2179 i 2109 akči u tvrđavama Tođevac i Samobor.
Na osnovu deftera iz 1468/9. g. i nekih drugih timarskih popisa iz 16. stoljeća došlo
se do zaključka da je imam u sastavu gradske posade bio “redovno timarnik”i da je
visina timara pojedinih imama dostizala i preko 4000 akči.16 To bi značilo da su oni
imali mnogo više od ćehaja tvrđava, što ne odgovara uobičajenoj vojnoj praksi u kojoj
po visini primanja u tvrđavi dizdar i njegov zamjenik (ćehaja) najčešće prednjače u
odnosu na ostale članove posade ili ih drugi mustahfizi u tome ne mogu nadilaziti.
Vrednovanje imamske službe nije se razlikovalao od ostalih službi prisutnih u jednoj
tvrđavi čija primanja su se kretala najčešće oko 2000 akči.
Detaljnija analiza navedenog izvora iz 1468, zatim 1530. godine i naučna
literatura ukazuju da su imami u tvrđavama u određenim okolnostima imali i novčane
nadoknade.17 U svim izrazito graničnim posadama oni su isplaćivani novčanim
gotovinskim sredstvima sve dok je tvrđava imala izrazito krajiški status ili ako su
se u njoj nalazile obje vrste mustahfiza, tj. timarnika i ulufedžija što je evidentno u
tvrđavama bližim pojasu izrazite vojne krajine uspostavljene u određenom vremenu
i na određenom prostoru.18
16
Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu u vrijeme osmanske uprave, Mostar,
1999, str. 76.
17
Adem Handžić, “Prilog istoriji gradova u bosanskoj i slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka”, GDI BiH,
XIII, Sarajevo, 1962, str. 335-336; Isti: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975, str. 143.
18
A. Handžić, “Prilog istoriji...”, str. 334-337; Isti: Tuzla i njena okolina, str. 143.

• 155 •
 aladin husić

Nekoliko podataka iz 1540. godine, jasno govore da su zbog takvog statusa imami
Banja Luke i Tešnja od osvajanja ovih mjesta do te godine primali novčane naknade.19
Ali praksu novčanog finansiranja imamske službe – koja nije i jedina finansirana na
taj način u njima – mnogo ranije nalazimo u tvrđavama Bobovac, Vranduk i Prozor.
Zato ćemo istaći da je imam Bobovca, krajem aprila ili početkom maja 1472. godine
umjesto ranije gotovinske nadoknade dobio dio timara Alije koji je ranije također u
Bobovcu vršio službu. Kako su taj kolektivni timar od 5973 akči, prethodno dijelila
tri člana posade, tako se može pretpostaviti da je imamu pripalo približno oko 2000
akči. Čak se izričito kaže da imam “obavljao svoju službu u spomenutoj tvrđavi uz
dnevnu plaću – ulufu”. Isti slučaj imamo i u tvrđavi Prozor u kojoj je imam dobio
dio timara posadnika Jusufa negdje između 20-30. juna 1471. godine i Vranduku
čiji imam Muhjuddin je sredinom džumade-l-uhraa 877. godine (sredina novembra
1472) dobio takođe dio Sarudže iz iste tvrđave, kojemu je iz zdravstvenih razloga
prestala vojna služba.20 Na ovaj način, znači isplatom u novcu finansirani su imami
u onim tvrđavama koje 1468. godine nisu imale ubilježene imame timarnike i to
Borovac, Susid i Mileševo kao i drugim koje se ovim izvorom ne spominju a bile su u
funkciji. Plaće ulufedžija u ukupnom godišnjem iznosu bitnije se nisu razlikovale od
nadoknada koje su dobijali imami timarnici i one su zavisile od okolnosti, vremena,
obaveza koje su kao imami ili hatibi imali u tvrđavama pa i godina službe koje su
izgleda djelimično uticale na primanja.
Podaci o tvrđavama do kraja 15. stoljeća prilično su oskudni, ali iz raspoloživog
uočljivo je postepeno smanjenje iznosa kojima su imami mogli raspolagti. Između
1485. i 1489. godine imami u devet poznatih tvrđava21 najčešće su raspolagali
timarima u visini od oko 1500 akči.22
Početkom 16. stoljeća, uz rijetke izuzetke, u poznatim tvrđavama, donja granica
iznosa je umanjena, te se visina imamske nadoknade većinom kretala oko 1400 akči.
Višegradski i Vrandučki imam su dobijali po 1600, Hodidjeda oko 1500 akči dok je
travnički i dalje zadržao prvobitnu visinu imamske nadoknade iz prvih decenija koja
je bila 2000 akči.23
Slično stanje zadržano je i tokom četvrte decenije 16. stoljeća. Plaća travničkog
imama i dalje je ostala najveća u sandžaku, sa 2000 akči, dok se ostalih kretala pretežno
između 1400-1600 akči. Iz ovih okvira se rijetko izlazilo, jedino što je u Akhisaru
imam uživao timar u iznosu od 1689. akči dok su u tvrđavama Višegrad, Vranduk,
Sokol, Golhisar i Jajce imali oko 1600 akči. Više od polazne timarske osnove imali su
19
Istanbul, BOA, MMV, No. 540. fo. 65. i 69.
20
Istanbul, AK, MCY, T.D. No. 0, 76, fo. 108, 113, 114.
21
Hodidjed, Bobovac, Kreševo, Prozor, Višegrad, Dobrun, Jeleč (kod Novog Pazara), Zvečan, Kličevac.
22
Istanbul, BOA, T.D. No. 18 (fo. 91-111) i 24. (fo. 401-446).
23
Istanbul, BOA, T.D. No. 56.

• 156 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

imam Hodidjeda, 1520, Belgrada (Glamoč) 1540 i Drniša 1500 akči. Ostali imami
nisu dobijali posjede ispod 1400 a nekad se ta suma prihoda kretala i nešto više od
1400 akči.24
U pogledu visine nadoknade, koliko se iz popisa može uočiti, u većini tvrđava
koje su pripadale Bosanskom sandžaku 1540. godine, stanje je uz neznatne korekcije
ostalo isto. Raspon najveće i najniže nadoknade ostao je i dalje nepromjenjen, 2000
akči u Travniku do 1400 u Dobrunu, Tešnju, Bočcu, Vincu (Vinčac) i Prozoru. Ovoj
grupi pripadala je i imamska služba u Jajcu, što predstavlja izvjesno smanjenje, ako se
zna da je prethodno imam Jajca uživao 1600 akči. Među imame sa najvećim timarom
zato su spadali imami tvrđava: Akhisar 1689, Hlivno 1632?, Sokol 1623, Višegrad
1600, Banja Luka 1608, Belgrad (Glamoč)1548. Sljedeću kategoriju činile bi tvrđave
čije službe su iznosile blizu 1500 akči i to Hodidjed i Drniš 1500, Nećven 1495 akči.
U odnosu na 1530. godinu, imamu u Nećvenu suma je uvečana za 95 akči.25
Naprijed istaknuto ukazuje da su imami u osmanskoj vojnoj službi, u prve
dvije decenije u sandžaku Bosni, bili u znatno boljem materijalnom položaju kada
su im se nadoknade kretale oko 2000 akči, nekada i više. U narednom razdoblju
evidentan je stalni pad visine njihove nadoknade koja se do pred kraj prve polovine
16. stoljeća spustila u prosjeku ispod 1500 a najčešće između 1400-1450 akči.
Takvo kretanje materijalnog statusa imama u vojnoj službi u većini slučajeva bilo je
određeno krajiškim karakterom tvrđava. Svaka promjena u tom pogledu sa sobom je
neizostavno nosila i promjene druge vrste.
Gubljenjem krajiškog statusa npr. posadama su umjesto ranije novčane nadoknade
dodjeljivani timari što je u mnogim slučajevima predstavljalo i umanjenje prvobitne
nadoknade. Imam tešanjske posade, Mustafa, do 8. ševvala 946. (16.2. 1540) primao je
dnevno pet akči, što bi u godišnjem obračunu iznosilo oko 1775 akči. Od tada dodjeljen
mu je timar u iznosu od 1400 akči26 bez pokazatelja da je ta razlika nadoknađivana
na neki drugi način. To bi značilo da mu je primanje time znatno umanjeno. Slične
promjene vremenom dogodile su se u Jajcu (1540) i Banjoj Luci (polovinom 16.
stoljeća) čiji imami su, u odnosu na raniju praksu, primali po 1400 umjesto nekadašnjih
1600 akči. Na određen broj tvrđava u kojima je ta služba ranije uspostavljena, čini se,
da su se te promjene manje odražavale i plaće njihovih imama prilično su se ustabilile
početkom 16. stoljeća, kao npr. u tvrđavama Višegrad (1600), Vranduk (1600) i
Hodidjed (1500), premda su do kraja 15. stoljeća u Višegradu varirale. Na veće iznose,
bez sumnje, uticala je činjenica da se u Vranduku i Višegradu radi o džamijama.
Travnik je u tom smislu predstavljao izuzetak, jer je od ustanovljenja te službe u
tvrđavskoj džamiji nadoknada za njeno vršenje iznosila 2000 akči i ostala nepromjenjena
24
Istanbul, BOA, MMV, No. 540.
25
Istanbul, BOA. T.D. No. 212.
26
Istanbul, MMV, No. 540. fo. 65.

• 157 •
 aladin husić

do kraja 16. stoljeća. Budući da se radi o džamiji, koja je nastala veoma rano u samoj
tvrđavi, moguće je, da je u naredbi sultana o njenom podizanju određena i suma koju
će primati njen imam ujedno i hatib, što njegovi nasljednici nisu preinačavali. Ta dva
razloga održavali su izgleda, tako dugo, primanja na tom nivou.
Ostala mjesta, kako se moglo vidjeti, bila su podložna promjenama. Opće je
evidentno da su u prvim decenijama, imami imali veće timare, da su isturenije posade
češće imale više a tamo gdje je sultan odredio visinu nadoknade ona nije dokidana
ni kasnije. Ako bi smo najveći timarski iznos konvertirali u dnevni-novčani, onda
bi dnevno primanje timarnika u Bosanskom sandžaku iznosilo 6 akči. Iako izlazi iz
definisanog vremenskog i prostornog okvira, napomenuti ćemo da su se pred kraj
16. stoljeća, (1586) imamski dnevni iznosi na području Slavonije i Bosanske krajine
kretali od 5-10 akči dnevno, komandnom osoblju 15-20,27 što potvrđuje da su u
ugroženijim područjima plaće bile znatno veće.

Obaveze imama
Imamska služba u tvrđavama ustanovljena je prevashodno kao služba u funkciji
posade čiji članovi su u pojedinim mjestima i po nekoliko decenija predstavljali
jedine muslimane. Osnovni zadatak imama s toga bio je služiti potrebama posade
naročito u prvim godinama osmanske uprave. Vremenom, islam je između ostalih i
pod uticajem posada nalazio plodno tlo među domaćim stanovništvom, nastanjenim
u varošima ili podgrađima. Do izgradnje novih sakralnih objekata u muslimanskim
mahalama, bilo da se radi o džamijama ili mesdžidima, tvrđavski su bili podjednako
u funkciji, kako posadi tako i drugim muslimanima, novim primaocima ili onima
doseljenim bilo kojim povodom u neka od mjesta. Džamija u tvrđavi Travnik, do
kraja vladavine Selima II (1512-1520) bila je jedini sakralni islamski objekat, premda
je džemat muslimana postojao još od 1485. godine. Djelatnost imama, dakle,
postepeno je izlazila iz okvira same tvrđave.
Imamski poziv u tvrđavama podrazumjevao je predvođenje dnevnih namaza,
ali i ostalih potreba, džuma, bajrama, držanje vazova, gasuljenja i obavljanja
dženaza. Njihova uloga u podučavanju islamu i njegovom širenju nije zanemariva,
pogotovo do momenta dolaska većeg broja lica koja su vršila takav uticaj kao
derviši, kadije i druga ulema. Sva mjesta koja su imala posade dugo vremena su za
navedene bila nepristupačna pa su tako tvrđavski imami predstavljali jedina lica
koja su obavljala tu vrstu aktivnosti. Neke tvrđavske džamije vremenom su postale
značajni edukativni centri, bez obzira na dosta izmjenjene okolnosti, povećan
broj muslimana, sakralnih objekata i slično. Razloge tih promjena treba tražiti u

27
A. Handžić, “Prilog istoriji starih gradova”, str. 334.

• 158 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

činjenici da je došlo do formiranja mahala i u pojedinim tvrđavama, tako da su

tvrđavske jednostavno preuzele sve funkcije mahalskih džamija. U džamiji tvrđave
Travnik, do 1604. godine registrirana je i posebna služba muallima.28 Po svojoj
namjeni one su to, barem djelimično, od momenta njihovog nastanka.
Podučavanje islamu nije predstavljalo jedinu aktivnost tvrđavskih imama u
njegovom širenju. Prema podacima ahkam deftera pred tvrđavskim imamima
vršeno je i formalno očitovanje prihvatanja islama o čemu su imami uredno vodili
evidenciju.29
Mali je broj tvrđava u kojima je registrovano da je obavljana imamska i hatibska
služba. To su, koliko se do sada zna, do kraja prve polovine 16. stoljeća jedino travnička
i banjalučka džamija. Samo postojanje džamije implicira imamske i hatibske poslove
pa se, i pored toga što za vršioca te dužnosti u tvrđavi ne stoji “i hatib”, osnovano
može pretpostaviti da su isti poslovi obavljani i u tvrđavama koje su u svom širem
kompleksu imale džamije, kao npr. Vranduk i Višegrad koji su imali tzv. carske
džamije. To se, donekle, može razumjeti i iz visine primanja njihovih imama koje je
u 16. stoljeću bilo redovno među većim imamskim primanjima u sandžaku. Hatibi
su morali posjedovati viši stupanj obrazovanja od imama ili su već morali imati više
imamske prakse da bi mogli obavljati te poslove. Nekada su te funkcije mogle biti
razdvojene, pa su ih obavljale različite ličnosti – kao što je to kasnije (1586) bio
slučaj u Kamengradu – ali u navedenim tvrđavskim džamijama, one su, do polovine
16. stoljeća redovno objedinjene u jednom licu.

Porijeklo imama
Prvih decenija imami su dolazili sa strane, iz krajeva koji su ranije došli pod
osmansku vlast i obrazovani su bez sumnje izvan Bosne. Osnivanje obrazovnih
institucija na ovom području, stvorilo je i pretpostavke za uključivanje kadra
obrazovanog u Bosni. Prema dosadašnjim saznanjima prva poznata obrazovna
institucija u kojoj se, za potrebe ovih prostora, moglo pripremati za te službe nastala
je u vrijeme namjesnika Firuz-bega (1505-1512) u Sarajevu. Obzirom na to da
masovnije regrutovanje domaćeg elementa u tvrđavske posade, počinje početkom
16. stoljeća, otuda je teško očekivati da je ranije bilo imama regrutovanih iz Bosne.
Masovnije učešće u tvrđavskim posadama i otvaranje medresa u Bosni, rezultirali su,
veoma brzo pojavom Bošnjaka i u tim službama. Istina, oni su mogli biti školovani i
izvan Bosne, ali nema podataka koji bi ukazivali na moguće domaće porijeklo imama
u okviru navedenih posada. Prvi za kojeg se pouzdano zna da je iz Bosne je Mehmed
28
Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. Obradio: Adem Handžić, sv. I/2, Sarajevo 2000,
str. 213.
29
A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 145.

• 159 •
 aladin husić

Bošnjak, imam u tvrđavi Bočac. Nije poznato kada je počeo obavljati službu u ovoj
tvrđavi niti, gdje ju je ranije obavljao, ali se zna da je to bilo prije 26. ramazana 946.
(4.2. 1540.) godine.30

Odnos prema službi

Kodeks ponašanja u tvrđavama bio je determinisan vojničkim ali i normama
šeriata. Zato su protiv prekršioca tih normi preduzimane mjere lišavanja službe,
privremeno ili stalno, u zavisnosti od težine prekršaja. Kako ostali članovi posade
tako i imami, u slučaju nemogućnosti potpunog izvršavanja, nemarnog odnosa prema
obavezama, napuštanja, ili pak prakse koja se kosila s moralnim i vojnim principima,
bili su lišavani dužnosti a time i timara. Zato ćemo sresti ponekad vrlo zanimljive
razloge sankcionisanja određenih pojava među njima.
Još 1476. godine za imama u Tođevcu se kaže “da je smutljivac”zbog čega mu je
timar oduzet i dat njegovom prethodniku.31 Šta se s njima dalje dešavalo nije nam
poznato, tako da se precizno ne može reći da li su potpuno gubili vojnički status ili
su imali mogućnost da dobiju neku novu dužnost. Evidentno je, međutim, da su u
istoj tvrđavi postavljani i po nekoliko puta, što znači da im vojnički status nije ukidan
uvijek trajno, nego je mjera bila privremena. U nemogućnosti obavljanja svih pet
dnevnih namaza, bili su također smjenjivani sa te službe. Takav slučaj je sa imamima
Jeleča, koji su “nisu čuvali pet dnevnih namaza.“32 Jedan od travničkih imama Alija
fakih ”... ne dolazi na vazove i ne obavlja gasuljenje ...“33
Kada sa šeriatskog stanovišta kadija procjeni da zdravstveno stanje imama ne priliči
službi postavljana je nova ličnost. Nadgledanje imamske službe odnosno podobnosti
za njeno vršenje bila je obaveza lokalnog kadije, koji je redovno izvještavao i predlgao
neophodne mjere. Uz već navedene razloge zbog kojih je dolazilo do prestanka
službe treba istaći još jedan. Naime, imami izgleda nisu bili uvijek zadovoljni svojim
statusom pa se spominje da su i napuštali službu i odlazili iz tvrđava.

30
Istanbul, BOA, MMV, No. 540. fo. 53.
31
Istanbul, AK, MCY, T. D. No. 0.76. fo. 146.
32
Istanbul, BOA. MMV, No. 540. fo. 4.
33
Isto, fo. 36.

• 160 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

II
Podaci o imamima timarnicima do 1540. godine34

Zvečan: Svoju vlast u Zvečanu, kod Kosovske Mitrovice Osmanlije su uspostavile

potkraj 14. stoljeća, najkasnije 1396. godine. Tada je već postojala posada u ovom
mjestu. S obzirom na uobičajenu praksu postavljanja imama u posade pretpostaviti
je da je u ovoj tvrđavi imam bio prisutan od samog njenog osvajanja i da je prvih
godina dobijao novčanu nadoknadu. Takav način finansiranja dokinut je 25. ševvala
867. (13. 7. 1463). kada je Kasim imam Zvečana dobio timar. On je vjerovatno još
ranije stupio na službu u ovom mjestu a nije isključeno da ju je obavljao već od 1455.
godine. U Zvečanu je služio prilično dugo, do 1477. a moguće je i do 1485. godine.
Njegov prvi timar činila su sela Čabre i Dol u nahiji Zvečan koja je prije njega uživao
Tursun, Isa begov hizmećar. Prihod koji je uživao iz ova dva sela iznosio je 1841
akču. Od 1468. godine on je uživao kolektivni timar sa još dvojicom posadnika u
koji su ulazila sela Čabre i Strana, u Zvečanu i Živodere u nahiji Vrače. Budući da je
timar bio kolektivni, ne zna se koliko je pripadalo kojem posadniku, ali je ukupna
suma od 6074 akče vjerovatno ravnomjerno dijeljena tako da je svaki od njih dobijao
približno oko 2000 akči. Na takav zaključak upućuje činjenica da su se premije
većine poznatih imamskih službi te godine kretale u toj visini ali se istovremeno
nameće i pitanje razloga povećanja. Dva se razloga u tom slučaju čine najbližim, i to
godine službe ili usklađivanje imamskih primanja na području Bosanskog sandžaka
1468. godine. Dalja sudbina ovoga imama nije poznata. Budući da se u posljednjim
decenijama 15. stoljeća (1485-1489) kao imam spominje Nesuh fakih, moguće je da
ga je on i naslijedio u službi ali nije naslijedio i posjed svoga prethodnika. Nesuhu
su dodjeljena sela Vinarci i Banje Polje u istoj nahiji. Početkom 16. stoljeća, 1516.
godine imamsku dužnost obavljao je Sinan, sa znatno smanjenim timarom od 1410
akči, u koji su ulazila sela Bulgari i Rujište. Približno istu sumu (1418 akči) uživao
je i imam Kasim 1530. godine, kojemu je tokom službe u narednih deset godina
pripadalo samo selo Rujište. Posada je 1540. godine privremeno ukinuta a sama
tvrđava bila van upotrebe.
Jeleč: Najvjerovatnije da su iste godine (1396), zajedno sa Zvečanom Osmanlije
zauzele i Jeleč (kod Novog Pazara), koji je, vjerovatno tada imao i posadu. Podatke
o tome imamo mnogo kasnije, polovinom 15. stoljeća, od kada datira i prva vijest o
imamu u njemu. Prvom poznatom imamu Jeleča Hadži fakihu, odmah po dolasku
u grad Jeleč bio je dodjeljen timar, znači prije 1455. godine koji su sačinjavala sela;
Čelikovik iz kojeg je uživa rentu od 357 akči i Duga Tušimlja sa znatno većim
34
Način interpretacije korišten u nastavku teksta zahtijeva veliki broj napomena koje bi zauzele dosta
prostora zbog čega smo odustali od uobičajene prakse, budući da su svi navedeni podaci sadržani u
naprijed spomenutim izvorima i literaturi.

• 161 •
 aladin husić

prihodom od 1088 akči. Isti ovaj timar bio mu je potvrđen i 28. ševvala 867 (16. 7.
1463) godine. Na službi u Jeleču zatekla ga je i smrt, nakon čega ga je zamjenio Jusuf
sin Tanrivermiša, sa istim prihodom u spomenutim selima. Poslije toga, a najkasnije
1468. godine Jusufu je dodijeljeno selo Vrabče i taj iznos povećan na 2004 akče. Do
kada je tačno ostao na toj službi nije poznato, ali se vjerovatno zadržao gotovo do
1485. godine od kada se u toj tvrđavi kao imam nalazio Sinan fakih. On je ostao
najmanje u naredne četiri godine ali je novom imamu taj iznos od 1485. godine
umanjen u odnosu na prvobitnu sumu, i iznosio je manje od 1500 akči. Pored ranijeg
sela Vrapče u njegov timar ulazilo je i selo Gornje Lukare u istoimenoj nahiji Jeleč.
Nije poznato da li je on nastavio do kraja 15. stoljeća obavljati imamsku dužnost ili
možda i početkom 16. stoljeća kao i kada je ta smjena nastala, ali se pouzdano zna
da je od 1516. godine imam u Jeleču bio Mustafa. Umjesto Gornjih Lukara u sastav
njegova timara ušlo je selo Potok dok je Vrabče i dalje ostalo kao posjed kojim su
raspolagali imami. Izgleda da se Mustafa duže vremena zadržao na toj službi, u kojoj
ga je sve su prilike naslijedio sin koji se 1530. godine spominje kao Kurd sin Mustafa
hodže. Ista sela su ostali njihovi domeni uz nešto umanjenu sumu koju su mogli
ubirati od 1400 akči. On je u narednih pet godina obavljao tu dužnost, a poslije
njega u sljedećih pet smjenjivani su po dva puta Abdulkerim i Kurd Alijin. Posada
ove tvrđave je ukinuta 1540. godine a time znači i obavljanje ove vrste aktivnosti u
utvđenom Jeleču.
Mileševo: Teritorijalno gledano trebalo je da je i u njemu vlast uspostavljena
nešto ranije ali se ona izgleda, u tom dijelu prijepoljskog kraja, učvrstila tek 1465.
godine. Ni poslije zaposjedanja u njemu nije registrovan imam timarnik. To znači da
je vjerovatno dobijao plaću u gotovini. Novom administrativnom podjelom 1470.
godine Mileševo je pripalo je Hercegovačkom sandžaku.
Samobor: Srednjovjekovni Samobor istočno od Goražda, u zemlji Hercegovoj,
bio je vrlo kratko u sastavu Bosanskog sandžaka. Kao imami ove tvrđave spominju se
Husejn, Jusuf i Hamza. Uživali su sela Budiće i Zabrđe sa prihodima od 2109 akči.
Imami ove tvrđave kao da nisu bili zadovoljni službom, pa su se u veoma kratkom
vremenu smjenila trojica od kojih su dvojica samovoljno napustili. Osnivanjem
Hercegovačkog sandžaka pripojena je toj administrativnoj jedinici.
Borač: Tvrđava u istoimenoj župi, kasnije nahiji na području današnje Rogatice
u pisanim izvorima je poznata od1468/69. godine. Nakon njenog osvajanja
kratkotrajno je bila u upotrebi, do posljednje dekade rebiu-l-ahira 876. (5.10. 1471).
Za to vrijeme imamsku službu u njoj obavljao je mevlana Husam. Uživao je sela
Oštrice (nahija Prača), Duge Seljane, Orlica i mezru Kozadra (nahija Borač).
Tođevac: Grad Tođevac na području Tjentišta, privremeno je bio sastavu
Bosanskog sandžaka. Kao imam u njemu je prvobitno službovao Sejjid Mehmed.
Zbog neurednog obavljanja službe naslijedio ga je Alija, koji je ostao samo nekoliko

• 162 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

mjeseci (13.11. 1475-26.2. 1476) a potom ponovo na službu vraćen raniji imam.
Timar navedenih imama iznosio je 2179 akči u selima Dančići, Mravinjac i Petača u
nahiji Bistrica. Do kraja 1477. godine ukinuta je posada u Tođevcu.
Crešnjevo: Imam u Crešnjevu vjerovatno je imenovan odmah po smještanju
posade a prvi spomen u pisanim osmanskim izvorima o njoj nalazimo 1468/9. godine.
Koliko se zna u ovoj utvrdi u blizini Konjica tokom njenog postojanja službovao je
samo jedan imam Velija fakih. Rentu je ubirao iz sela Babovići, Pašvanica, Borka i
Pribičići u tadašnjoj nahiji Vrapče. Ukupni prihod iz navedenih mjesta od 4096 akči
dijelio je sa još jednim timarnikom. To znači da je imao oko 2000 akči. Tokom 1477.
godine utvrda Crešnjeva je porušena a njeni posadnici pretvoreni u eškindžije.
Borovac: Srednjovjekovni Borovac nalazio se kod Konjica u izvorišnom toku
Idbra. Po njegovom zauzimanju, nije imao imama timarnika, te je služba u njemu
plaćana u gotovinskim novčanim sredstvima. Svojevremeno je pripadala Kraljevoj
zemlji a potom prije 1477. godine izdvojena iz Bosanskog u Hercegovački sandžak.
Dobrun: Posada u ovom gradu u izvorima se po prvi puta spominje 1468. godine.
Ona svakao postojala i prije obzirom na strateški značaj i potrebu zaštite uskog
koridora ka krajnjim sjeverozapadnim područjima Isa-begova krajišta u području
Hodidjeda. Ako je ta pretpostavka tačna, znači da su u njoj smještene ulufedžije a
time da je i imam dobijao novčanu platu. Od 1468. godine u ovoj tvrđavi se nalazi
posada timarnika u kojoj je i imam Seferšah dobio timar približno 2000 akči. Prihode
su činila sela Smrdan i Strahovići kao i mezra Velje Polje sva u blizini Dobruna.
Iz nepoznatih razloga, 27. rebiu-l-ahira 879. (9.9. 1474) napustio je službu a na
upražnjeno mjesto došao Husam i najvjerovatnije ostao do 1485. godine. Kolektivni
timar Husamedina koji se kao imam spominje od 1485. godine sačinjavali su sela
Srednje Veletovo, Zablaće, Veletovo u nahiji Dobrun i Glogova u nahiji Višegrad.
Četiri godine kasnije kao timar ista sela pripadala su i imamu Junusu sa još jednim
suvlasnikom. Godine 1516. imam Dobruna Mahmud imao je pojedinačni timar
od 1420 akči, u već poznatim selima Zablaće i Srednje Veletovo. U pogledu visine
timara stanje se nije promjenilo ni 1530. godine. Imam Medžidin uživao je gotovo
kao i njegov predhodnik 1424 akče. Na službi je ostao do 29. zu-l-kadea 943. (9.5.
1537) godine. Poslije njega do sredine 1540. godine kratko su se smjenjivali Hasan
svega sedam mjeseci i Mehmed od 30.3. 1538. godine.
Višegrad: Prvi pisani tragovi o postojanju imamske službe u Višegradu datiraju iz
1468/9. godine. Tada ju je obavljao mevlana Muhamed. Prihodi kojima je raspolagao
u selima Gornj Velji Lug (nahija Višegrad) i nenaseljena mezra Bukovik, (nahija
Brodar) iznosili su 2048 akči. Ovako visok iznos timara nije ostao dugo i već od
1485. godine. Musa imam višegradske tvrđave dobijao je 1510 akči u selima: Srednja
Loznica i Zametice, koja su pripadala nahiji Višegrad. Nije poznato do kada je ostao
na toj dužnosti ali je to bilo do poslije 1489. godine. Od 1516. kao imam službovao

• 163 •
 aladin husić

je Mehmed sa 1605 akči, u Srednjoj Loznici i Oramenici? (današnje Obravnje).

Služba u ovoj tvrđavi trajala mu je prilično dugo do 1540. godine kada ga je naslijedio
Muslihudin.
Kličevac: Imamska služba u ovoj tvrđavi, kod sela Sućeska, zapadno od Srebrenice,
evidentna je od 1468/9. godine. Obavljao ju je Hamza-fakih. Timar od 6119 akči
koji je uživao sa još dvojicom posadnika činila su sela: Klokotovac dio Brodčića u
nahiji Osat, Beroševići, i Donje Vrelo i Podbukovica u nahiji Vratar. Krajem oktobra
1471. (sredinom džumada II 876) Hamza je sam dobio Klokotovac. To znači da
njegov udio u navedenom kolektivnom timaru nije bio niži od 2000 akči. Osnovano
se može računati s tim da je ova služba prisutna još od vremena zauzeća Kličevca i
da ju je obavljao isti imam od trenutka postavljanja posade u ovu utvrdu. Njegov
nasljednik u službi (1485) Junus fakih, pored toga što je imao drugo selo, Zgonje
(nahija Osat) imao je i manju rentu 1563 akče. Četiri godine kasnije (1489) u ovoj
tvrđavi je ponovo službovao imam po imenu Hamza, sa istim iznosom i u istom selu
kao i prethodni imam Junus. Premda je teško ustanoviti, ali ne isključuje se mogućnost
da se radi o Hamzi koji je već 1468/9. obavljao tu službu. Posljedni poznati imam u
ovoj tvrđavi 1516. godine, bio je Abduldžemil sa 1400 akči prihoda. Do kada ju je
obavljao kao i okolnosti zbog kojih se ona ne javlja 1530. godine, nisu poznate. Nema
pokazatelja koji bi govorili o tome da je imam Kličevca primao plaču u gotovini, ali
se takva mogućnost ne može u potpunosti ni odbaciti. Jedino što se može smatrati
pouzdanim da je svaka aktivnost te vrste u potpunosti prestala nakon 1540. godine
ukidanjem posade u Kličevcu.
Hodidjed: Posada Hodidjeda, nedaleko od Sarajeva, predstavlja jednu od najranije
poznatih posada na tlu Bosne. Prvim poznatim popisom iz 1455. godine kojim je
zahvaćen i dio današnjeg bosanskohercegovačkog prostora pored Zvečana (Kosovo)
i Jeleča (kod Novog Pazara) ubilježena je i posada Hodidjeda. U njenom sastavu
nalazio se i Muslim-hodža čiji timar su sačinjavala sela: Košuta, Donja Krastica, te
mezra (sijalište) Bakije i mezra Ihvaletiče (Faletići). Ukupni prihodi sa zemljišnih
posjeda iznosili su 1666 akči. Šta se desilo sa imamom, neizvjesno je ali je njegov
timar prema nedatiranoj bilješci kasnije bio u posjedu Hamze Serezlije. Iz jedne
druge napomene vidi se da je između 30-12. i 8.1. 1466. godine na službu stupio novi
imam Ibrahim i naslijedio dio timara prvobitno (1455) upisanog na Isa-begovog
zastupnika u Hodidjedu Iskendera. Preciznije, on je naslijedio dio koji su te godine
(1466) zajednički uživali Marašli Karagoz, Karalehlija Atmadža, Nikopoljanin Alija
i Bošnjak Ismail. Ova promjena se može uzeti i kao vrijeme do kojega je prvi imam
ostao na službi. Oni su uživali sela: Brutse-Žrnovo, mezru Svrake, selo Obor Gazdo
i Ljubumlja čiji prihodi su iznosili 9.219 akči. Na službi u Hodidjedu je ostao do
iza 1468./9. vjerovatno i do 1485. godine, jer nema naznaka da ga je do narednog
popisa iko mijenjao. Jedino što je novi imam mevlana Ibrahim od 1468./9. godine

• 164 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

sa još jednim posadnikom uživao 4008 akči u selima: Klek, Bači, Kobilj do, Doljani,
Donja Hrasnica, Krupac i Jablanovići dio Kobilj Dola.
Imamsku službu u Hodidjedu između 1485-1489. godine obavljao je Tadžidin
sa timarom od 1500 akči koji je činilo selo Bači u nahiji Saraj. Godine 1516. prihod
iz istog sela od 1537 akči, vjerovatno greškom nije upisan ni na čije ime ali je ono i
dalje pripadalo imamu posade Hodidjeda. Sljedeće poznato ime u Hodidjedu bio je
mevlana Bali. On je uživao selo Krupa u nahiji Saraj sa prihodom od 1520 akči. U
narednih deset godina, na mjestu imama smjenjivali su se: Mustafa-fakih, Nimetulah,
Alija-hodža, Abdurrahman i najzad Mustafa Mahmudov.
Kreševo: Prema raspoloživim izvorima posada u Kreševu javlja se od 1468/9.
godine. Vjerovatno je postojala od samog zauzeća 1463. godine. Imamsku službu u
prvoj poznatoj posadi vršio je mevlana Kasim, uz visinu nadoknade u vidu timara od
2080 akči. Vrlo kratko ga je naslijedio Alija Sunkura, a potom na to mjesto ponovo
vraćen mevlana Kasim jer je bio “dobar i mlad”. U ovoj tvrđavi se zadržao sigurno
do1489. godine a možda i duže. Timar imama Kreševa prvobitno su sačinjavala
sela: Otes, Dobra Voda (u nahiji Bobovac) i Dragošća (u nahiji Kreševo), a kasnije
(od 1485) selo Podgora i Grajan u nahiji Visoko koje je Kasim uživao sa još jednim
članom posade. Nadoknada imamu od tada bila je manja u usporedbi s prvobitnom,
te je iznosila 1500 akči. Do kraja 15. ili početkom 16. stoljeća (prije 1516) ova posada
je ukinuta. Time je i prestala imamska služba u tvrđavi Kreševo.
Dubrovnik: Utvrda Dubrovnik u srednjem toku Misoče, istočno od Breze, u
izvorima se javlja od 1516. godine. To ne može smatrati godinom postavljanja posade
u nju i pretpostavljati je da je do tada u njemu bila smještena ulufedžijska posada. Od
1516. godine na službi u njoj bio je mevlana Ramadan. Sa još jednim suvlasnikom
pripadalo mu je selo Podgora i Slatoboj (nahija Dubrovnik) sa po 1400 akči. Između
1530. i 1540. godine imam u Dubrovniku bio je fakih Mehmed sa sumom svoga
prethodnika, ovaj put u selu Koritnik, u istoj nahiji.
Bobovac: Zabilježeno je postojanje posade i imamske službe u srednjovjekovnoj
bosanskoj prijestonici Bobovcu, kod danas poznatog sela Mijokovići, jugozapadno
od Vareša. Kroz izvore je moguće pratiti od 1468/9. godine i ako je posada postojala
od njegovog zauzeća. Prvi poznati imam u ovoj utvrdi bio je Kasim čija služba je
bila plaćana u gotovini. Krajem aprila ili početkom maja (24.4.-8.5.) 1472. dobio je
zemljišni posjed umrlog Alije. Tih godina bila su to sela Zgošća i Dragovići koji su
i pripadali nahiji Bobovac. Sljedeći poznati imam Karadža (1485-89) sa još jednim
suvlasnikom uživao je Donju Ribnicu u nahiji Brod sa približno 3000 akči. Ovo selo
je i dalje ostalo kao timarski posjed imama Abdulaha 1516. godine sa pridodatim
selom Brežani, u nahiji Bobovac, iz kojih je ukupno ubirao 1412 akči. Od 1530.
godine imamsku dužnost obavljao je Sulejman-fakih da bi ga nakon smrti 28.1. 1539.
naslijedio Muruvet hodža sin Alijin. Umjesto ranijih njima je dodjeljeno selo Poljani

• 165 •
 aladin husić

u nahiji Brod sa iznosom od 1400 akči. Ukidanjem posade 1540. godine prestala je i
imamska djelatnost u samom Bobovcu.
Vrh Bilica: Najraniji spomen o posadi u ovoj utvrdi potiče iz 1516. godine od kada
je poznata i imamska služba u njoj. Imam u Vrh Bilici u to vrijeme bio je Adbullah
koji je služio uz nadoknadu od 1400 akči ostvarivanu iz sela Nažbilj i Ćatići koji su
tih godina administrativno pripadali nahiji Bobovac. Njegov nasljednik Mustafa, uz
istu sumu samo u selu Donja Ribnica (nahija Brod) obavljao je tu službu između
1530.-1540. godine. Raspuštanjem posade 1540. prestala je postojati i takva služba u
ovoj utvrdi nedaleko od Zenice.
Vranduk: Prva posada u ovoj tvrđavi je poznata od 1468/9. godine. Ona je prvih
godina imala imama Muhjudina čija služba je plaćana novcem u gotovini. Umjesto
novčanih primanja 1472. godine, ovaj imam je dobio dio zemljišnog posjeda Sarudže
kojemu je služba prestala iz zdravstvenih razloga. Koliko mu je pripadalo nije poznato,
ali su u sastav kolektivnog timara koji je djelio s drugima ulazila sela: Babine, Tršće i
Podgorica (nahija Brod). Popisi do kraja 15. stoljeća više ne spominju Vranduk s toga
što je timarska posada zamjenjena graničarskom-ulufedžijskom u cilju učvrščivanja
odbrane od Ugara koji su 1480. godine nanijeli nekoliko teških poraza osmanskoj
vojsci. Budući da džamija uz tvrđavu Vranduk potiče iz vremena sultana Mehmeda
II Fatiha, to se imamska služba u njoj nije prekidala a imam kao dio plaćene posade,
dakle, dobijao je nadoknadu u gotovini.
Stabilizacijom prilika u tom području do 1516. g. Vranduk je ponovo dobio
timarsku posadu u kojoj je kao imam služio Ismail. Njegov posjed činila su sela
Bukovčevina i Viokovići u nahiji Brod sa iznosom od 1600 akči. Službovanje u
Vranduku trajalo mu je prilično dugo, izuzme li se kraći prekid između 4.redžeba
940. i 2. ša’bana 941. (19.1. 1534-5.2. 1535) služba mu je trajala do poslije 1540.
godine. Od tada pripadalo mu je samo selo Bukovčevina ali sa neizmjenjenom
sumom od 1600 akči.
Travnik: Premda se u izvorima javlja relativno kasno, Travnik spada u red
mjesta u kojima je veoma rano sagrađena džamija, time i uspostavljena imamska
i hatibska služba. Prva džamija u Travniku nosi ime sultana Mehmeda II, znači
da je nastala prije 1480. godine. Kako je nastala u tvrđavi tako je predstavljala i
džamiju namjenjenu za posadu, o kojoj pisnih tragova nemamo do 1516. godine.
Prvi poznati imam i hatib u travničkoj tvrđavi i samom Travniku uopće bio je
mevlana Uvejs. Od 14 poznatih imama Bosanskog sandžaka, travnički je uživao
najveći timar od 2000 akči, kojem je pripadalo selo Moščanica u susjednoj nahiji
Brod. Između 1530-1540. godine smjenjivali su se mevlana Hasan i Alija fakih po
dva puta. Visina timara ranije određena nije dokidana, ali su posjedi, tih godina
bili znatno bliže mjestu službovanja, u selima Gladnik i Putičevo u nahiji Lašvi, u
neposrednoj blizini Travnika.

• 166 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

Toričan: U popisima bosanskih tvrđava, ova utvrda u selu Varošluk kod Turbeta,
prvi puta se javlja 1530. godine i ako je posada u njoj postojala još i znatno ranije.
Imamska služba, finansirana dodjelom timara u ovoj tvrđavi nije evidentirana
između 1530-1540. godine. Tako nije poznato da li je postojala prije 1530. ali ni
poslije. Budući da su tvrđave skoro redovno imale takve službe, može se pretpostaviti
da ni ona nije predstavljala izuzetak samo što je, moguće je, finansirana na drugačiji
način.
Fenarlik (Kaštel): Poput drugih utvrda koje su se nalazile u blizini nekadašnje
ugarske banovine Jajce, i Kaštel između Novog Travnika i Bugojna, javlja se nešto
kasnije, tek od 1530. godine. Timar imama bio je dodijeljen u blizini same tvrđave
u selu Grnovnica, u nahiji Lašva. Od tada na mjestu imama službovao je Behram
do svoje smrti (17. ramazana 939 – 12.4 1533) a potom imam fakih Mumin. Ova
tvrđava je nakon 1540, a prije 1550 izdvojena iz Bosanskog i pripojena Kliškom
sandžaku ali je imamima i dalje ostalo na raspolaganju selo Grnovnica.
Susid: Prvi podaci o posadi Susida kod Bugojna potiču iz 1468/9. godine.
Međutim, među timarnicima ne nalazimo i imama. On je vjerovatno bio prisutan i
obavljao službu uz novčanu nadoknadu. Iako se u naredna dva timarska popisa (1485
i 1489) Susid ne spominje, u njemu je morala biti smještena posada, samo što je bila
ulufedžijska tj. graničarska. Razlog tih promjena bili su česti upadi ugarske vojske
kojoj se malobrojne timarske posade nisu mogle adekvatno suprotstaviti. To znači
da je do 1516. godine posada finansirana u novčanim iznosima a ne u naturi. Zato
prvo poznato ime imama potiče tek iz 1516. godine. Tadašnjem imamu u Susidu,
mevlana Husejnu, dodijeljen je dio prihoda od (1400 akče) u selima: Oksovići?
(Uskopje)i Krajinčići u nahiji Rama. Nešto veći iznos (1459 akči) uživao je kasniji
imam (1530) Bajazid fakih u istom selu Krajinčići. Na službi u Susidu ga je zatekla
i smrt 21. zu-l-kadea 944. (21.4. 1538) godine, poslije čega ga je naslijedio Jusuf.
Posada je privremeno raspuštena nakon 1540, a 1550. godine ponovo smještena ali
je pripojena Kliškom sandžaku.
Prozor: Odmah po osvajanju Prozora u njegovu tvrđavu je smještena posada,
mješovitog sastava, dakle, timarnici i ulufedžije-dnevničari. Do početka muharrema
876. (20. 6. 1471) imam u Prozoru primao je nadoknadu u novčanom iznosu a od
tada dodijeljen mu je timar ranije umrlog Jusufa iz Trnove, vojnika iste tvrđave.
Do 23. ramazana 881. (17.5. 1476) imam u ovoj tvrđavi bio je Mehmed, koji je iz
nepoznatih razloga napustio službovanje. Na tom mjestu zamjenio ga je Muslihudin
koji je prije 1485. godine prestao obavljati službu u Prozoru. Do tada imami su
uživali sela Zagrađe i Borovica u nahiji Donja Rama. Kasnije su se smjenjivali Sejdi
1485. godine, potom Hasan od 1489. godine. Prvi je uživao selo Bituša a drugi Peći,
oba u nahiji Rama. Imamsku službu 1516. godine vršio je mevlana Kasim uz nešto
veću nadoknadu od 1420 akči u selu Kovačevo Polje, takođe u nahiji Rama. Isto selo

• 167 •
 aladin husić

uživali su i kasniji imami Emiršah (13. ša’ban 945 – 4.1. 1539) i Jusuf fakih, sa po
1400 akči nadoknade.
Maglaj: Spada u red gradova koji su vjerovatno nešto kasnije ušli u sastav
Bosanskog sandžaka, budući da je kako je A. Handžić ustanovio, najverovatnije
pripadao privremeno obnovljenom “Bosanskom kraljevstvu”1465-75. godine. Kako
je spadao u red tvrđava u graničnom dijelu tako se i timarska posada u njemu javlja
prilično kasno, prvi put 1530. godine. To znači da i prvi pouzdani podaci o imamskoj
službi koju je u njemu tada obavljao Jusuf datiraju iz tih godina. Njegov timar od
1400 akči bio je prilično usitnjen, sastavljen uglavnom od čifluka na području
nahija Maglaj, Brod, Tešanj i Doboj. Jusufova služba u Maglaju potrajala je najmanje
narednih deset godina, a nastavio ju je obavljati i nakon 1540. godine.
Doboj: Budući da je džamija u Doboju nastala u doba Selima I (1512-1520),
opravdano je računati već tada i na postojanje posade u Doboju. Prvi pouzdani
podatci o posadi potiču iz 1530. godine. I ako se način njenog održavanja od 1540.
godine promjenio, među timarnicima ni poslije toga ne nalazimo imama.
Dobor: Posada u ovoj tvrđavi javlja se u izvorima od 1540. godine premda je
vjerovatno postojala i nešto ranije. Kao i u obližnjem Doboju, ni u ovoj posadi ne
srećemo imama timarnika.
Tešanj: Približno u isto vrijeme kada se to dogodilo u Doboju nastala je džamija
u tvrđavi Tešanj. Vjerovatno je već tada u njemu postojala i posada o kojoj pisane
tragove srećemo 1530. godine. U to vrijeme ona je isplaćivana u novčanim iznosima
do 1540. godine. Prvi poznati imam u Tešnju tih godina bio je Mustafa čije ni
približno vrijeme stupanja niti prestanka službe nije poznato.
Akhisar: Budući da prva džamija u Akhisaru (Pruscu) nosi ime sultana Bajazida
II (1481-1512) osnovano je pretpostaviti da već u to vrijeme u njemu postoji i
posada kao i da je džamija podignuta za njene potrebe. Ipak, najraniji pouzdan trag
o postojanju posade u Akhisaru nalazimao 1530. godine. Od tada datiraju i vjesti o
imamima u okviru te posade. Na tim službama u narednih deset godina izmjenili su
se mevlana Musa (do 13.6. 1532), Redžep 12. ramazan 943. (22.2. 1537), a potom
Muslihudin koji je ostao do 1540. godine, a možda i duže. Ako se po razlozima
prestanka službe može suditi, prva dvojica u potpunosti nisu bila zadovoljna svojom
službom pa su je napustili. Imami Akhisara imali su nadoknade po 1689 akči, što se
tih godina ubrajalo u red bolje plaćenih imama u Bosanskom sandžaku od kojih su
jedino još u Travniku imali više. U timar imama Akhisara ulazila su sela: Gornji Skirt
(nahija. Uskopje) i Stogir (nahija Neretva).
Sokol: Budući da se nalazio veoma blizu velikog ugarskog uporišta Jajca, u
izvorišnom toku Plive, Sokol se kao i ostale obližnje tvrđave u pisanim izvorima
osmanskog doba javlja kasnije, od 1530. godine. Imamsku službu od postavljanja

• 168 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

posade obavljao je Veli fakih, sa 1602 akče na ime timara u selu Prikladci, (današnji
Vrbljani) i Slatina u nahiji Sana. Isti je spomenutu službu obavljao do iza 1540.
godine, s tim da mu je visina nadoknade neznatno porasla na 1623 akče koje je
dobijao iz prihoda varoši Sokola i varoši tvrđave Ključ. Do 1550. godine ova tvrđava
je izdvojena iz Bosanskog sandžaka i pripojena Kliškom.
Vinčac: Tvrđava na području današnjeg Vinca javlja se u popisima od 1530.
godine. U okviru same posade te godine nije imala svoga imama ali je nešto kasnije,
na tu službu (17. ramazana 939 – 13.4. 1533) imenovan mevlana Idris. Prvobitno
mu je bio dodijeljen dio Alije sina Ilijasova, (1400 akči) koji je u istoj tvrđavi obavljao
službu, iz kolektivnog timara koji su sačinjavala sela Gornje i Donje Mrakovo (nahija
Dubrovnik), mezra Podstina u blizini Vinca i mezra Završka. Ovaj imam se na službi
zadržao i 1540. godine sa istom sumom, ali su mu do tada dodijeljeni posjedi nešto
bliže mjestu službe, nekoliko čifluka u nahiji Uskopje, čiji iznos nije nadmašivao
prvobitno dodijeljenu sumu. I ova tvrđava je nakon 1540. godine pripala Kliškom
sandžaku.
Komotin: U ovoj tvrđavi, sjeveroistočno od Jajca, 1530. godine, nije registrovana
imamska služba finansirana na način uobičajen za timarske posade, tj. dodijelom
posjeda niti ima kasnijih naznaka da je ona postojala na takav način. Kratko vrijeme
iz njenog pojavljivanja u izvorima posada je i ukinuta 1540. godine, s čime prestaje
svaka mogućnost postojanja takve službe u ovoj utvrdi.
Golhisar: Od 1530. godine, kada se javlja timarska posada današnjeg Jezera, u
svojstvu imama tvrđave u Golhisaru služio je Ejnedin. Njegova služba na tom mjestu
trajala je neprekidno u narednih deset godina, do privremenog ukidanja posade u
Golhisaru 1540. godine. Iza toga mjesto službovanja mu nije poznato.Timar imama
u iznosu od 1608 akči činilo je selo Ostrovica u nahiji Sokol i jedan čifluk u nahiji
Uskopje. Novom administrativno-vojnom podjelom sredinom 16. stoljeća, Golhisar
je pripao Kliškom sandžaku, a tvrđava stavljena u funkciju tako da je ponovo dobila
posadu i imama.
Jajce: Neposredno po osvajanju Jajca krajem 1527. godine, imamom njegove
posade imenovan je Alija, koji je sa dvojicom suvlasnika uživao selo Gornje Šetiće u
nahiji Rama sa još jednim čiflukom. Iz toga kolektivnog timara pripadalo mu je 1600
akči. Od 1540. g. sa znatno manjim iznosom od 1400 akči, iz sela Vardište u nahiji
Brod službovao je imam Alaudin.
Bočac: Prvu posadu Bočca, koja se u izvorima javlja od 1530. godine, činili su
graničari-ulufedžije među njima i imam. Do 26. ramazana 946. (4.2. 1540) njenom
imamu Bošnjaku Mehmedu umjesto ranije novčane isplate dodijeljen je dio Musaa
sina Hamzinog, iz tvrđave Toričan, u selu Donji Lučani (nahija Brod). Iz tog
kolektivnog timara Mehmedu je pripadalo 1400 akči. Od tada i ostali članovi posade
finansirani su na isti način.

• 169 •
 aladin husić

Kotor: Istovremeno sa Bočcem tridesetih godina 16. stoljeća, smještena je

graničarska posada i u Kotor i narednih deset godina isplaćivana iz centralne državne
blagajne. Na novi način njenog finansiranja prešlo se 26. ramazana 946. (4.2. 1540)
godine, kada je kao privremeno rješenje i imam Bajazid dobio dio Hizra (1400
akči) jednog od posadnika Kličevca iz kolektivnog timara koji su sačinjavali: Gornje
Zgonje i Brankovo, zatim mezre Radilovići i Matušići. U toku iste 1540. godine,
godine izvršena je nova raspodjela timara kojom je Bajazidu, dato pravo na uživanje
posjeda mnogo bliže mjestu službovanja, koji je činilo selo Vranić u nahiji Vrbanja iz
kojeg je ubirao prihod od 1410 akči.
Banja Luka: U Banjoj Luci, kao i u drugim graničnim mjestima, najprije je bila
smještena posada dnevničara čiji spomen u raspoloživim izvorima nalazimo 1530.
godine. Nije poznato od kada, ali prije 26. ramazana 946. (4.2. 1540) godine imamsku
dužnost u Banjoj Luci obavljao je mevlana Abdullah kojemu je tada dodijeljen timar
Ejnedina, dotadašnjeg imama Golhisara. Na raspolaganju su imali rentu sela Ostrovica u
nahiji Sokol u iznosu od 1608 akči. Iste godine umjesto ranijeg, kao timar banjalučkom
imamu dodijeljen je pazar Sutjeska u nahiji Brod s pravom na istu visinu timara.
Hlivno: Posada Hlivna poznata od 1530. godine, imala je imama Mehmeda.
Timar u iznosu od 1436 akči dobio je u selu Zagoričani (nahija Hlivno) i uživao
ga u narednih deset godina koliko mu je trajala služba u ovom mjestu. Negdje od
1540. godine, naslijedio ga je Medžidin sa timarom od 1632 (ili 1432) akče. Iza toga,
najkasnije do 1550. godine, Hlivno i sve tvrđave koje su se nalazile zapadno od njega
pripojene su Kliškom sandžaku.
Belgrad: Glamoč kao i Hlivno u ovoj vrsti izvora javlja se od 1530. godine. Imam
posade Belgrada, (Glamoča) Ali fakih, uživao je 1540 akči u selima Janjčići i Bilčići u
nahiji Belgrad (Glamoč). Ovu službu je nastavio obavljati do poslije 1540. godine sa
simbolično izmjenjenim iznosom od 1548 akči.
Sinj: Prvi poznati imam posade Sinja bio je Isa. Uživao sela Petalić, Vedrinje,
Vanjac (u nahiji Sinj) i Kruševo u Petrovom Polju. Renta ovih sela koja mu je pripadala
iznosila je 1410 akči. Poslije smrti Isaa, od 16. redžeba 939. (10.2. 1533) godine, u
narednih sedam godina naslijedio ga je Sinan fakih.
Vrh Rika: Nakon osvojenja, u svojstvu imama u Vrh Riki (Vrlika) srećemo
mevlana Alija sa timarom u iznosu od 1420 akči, kojem je pripadalo selo Čevljani
u nahiji Sinj te jedna mezra i jedan čifluk. Službu na ovom mjestu obavljao je do iza
1540. godine.
Drniš: Posadu u Drnišu opsluživao je imam Džafer čiji timar od 1500 akči je
činilo selo Mijočić u Petrovom Polju. Služba u ovoj utvrdi mu nije dugo trajala i od
28.džumade-l-evvela 940. (14.12. 1533) naslijedio ga je Iskender koji je do poslije
1540. nastavio obavljati tu službu.

• 170 •
 o imamskoj službi u tvrđavama bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljeća

Nećven: Tvrđava između Knina i Skradina u popisu Bosanskog sandžaka javlja

se 1530. godine kada je kao imam služio Behram uz uobičajeni timar od 1400 akči
u mjestima Gornje i Donje Zaruvađe, u istoimenoj nahiji Nećven. Isti je službu
obavljao do poslije 1540. godine sa nešto većim iznosom od 1492 akče.
Knin: Između 1530-1540. godine posada Knina bila je ulufedžijska a potom je
djelimično pretvorena u timarsku. Jedini poznati imam u to vrijeme bio je mevlana
Omer čiji timar je iznosio 1459 akči.
Pored nekih od naprijed navedenih tvrđava, u sastavu Bosanskog sandžaka
1530. godine spominju se još Zvečaj, Ključ, Kamengrad, Bilaj, Ostrovica, Udbina,
Obrovac, Karin, Novigrad, Kličevac (kod Benkovca) i Skradin. Do kraja prve
polovine 16. stoljeća one su zadržale raniji status usljed čega su i podaci o njima u
trenutno raspoloživim izvorima svedeni na njihov broj kao i broj posadnika u njima.
Po ukupnom broju koji nam daje sumarni izvod iz deftera još 14 posada 1530. godine
bilo je razmješteno u sjeverozapadnom dijelu sandžaka ali su im međutim imena
nepoznata zbog manjkavosti izvora kojim smo se služili. Time smo ostali uskraćeni
navesti makar njihova imena. I pored tih nedostataka, nastojalo se dati pregled za
utvrde za koje je bilo moguće ustanoviti podatke. Takvih je sa različitim sadržajem
informacija 42 utvrđena mjesta.

• 171 •
 aladin husić

Imam Service in the Fortresses of the Bosnian Sanjak in the 15th and First Half
of the 16th Century
Aladin Husić

Summary
Imam service represents one of the most regular services in the fortresses of the
Bosnian sanjak. Even though it had a strict martial overtone it surpassed exclusive
military boundaries, especially in the early periods of Ottoman rule in Bosnia.
The fortified complexes comprised of mosques built either in their confines, or
just below them. Until new mosques were built, religious service was carried out
in rooms that were already inside the fortress, or were specially adapted for those
purposes.
Even if available sources do not provide us with a complete insight into the
services of all of the fortresses, it is evident that they must have existed in those
places where imams were not documented. This originates from the character of
financing which was twofold; with the endowment of timars as consolation for
the services, but also with direct monetary financing in cash which was qualified
as daily salary (ulufe) for the military and imams as well. Imams did not receive
equal sums of money; the amount of the salary rather depended on the level of
their education, position in the ulema hierarchy, but also on the strategic location
in which their service was carried out.

• 172 •
 Izvorni znanstveni rad
94(497.6)“18“
929.6(497.6)
736.3(497.6)
929 Thallóczy L.

emir o. filipović
Lajos Thallóczy i bosanska heraldika*

Abstrakt:
•
Autor daje kritički osvrt na radove Lajosa Thallóczyja iz područja heraldike, pri
čemu je posebna pažnja posvećena njegovim stavovima o bosanskom grbu te analizi
grbova hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića i vladarske dinastije Kotromanića. U radu
se također razmatra Thallóczyjeva uloga u konačnom izboru zemaljskih obilježja za
Bosnu i Hercegovinu 1889. godine, te njegov značaj za razvoj heraldike kao pomoćne
historijske discipline u Bosni i Hercegovini. Prilog je popraćen i bibliografijom
radova Lajosa Thallóczyja koji se sadržajno odnose na heraldiku.

Ključne riječi:
Lajos Thallóczy, heraldika, bosanski grb, pečati, Hrvoje Vukčić Hrvatinić,
Kotromanići

U širokoj lepezi tema kojima se bavio tokom svoje duge i plodne znanstvene
karijere, Lajos Thallóczy, mađarski historičar, arhivista i visoki državni
činovnik,1 izvjestan broj radova posvetio je i problematici bosanske heraldike.

* Referat pročitan na međunarodnoj konferenciji mađarskih, bosanskohercegovačkih i austrijskih

naučnika: Lajos Thallóczy – Historičar i funkcioner bosanskohercegovačke uprave (Otkriće prošlosti
Bosne i Hercegovine i moderna istorijska nauka), održanoj u Sarajevu, 14-15. oktobra 2008. godine u
organizaciji Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Magyar Tudományos Akadémia.
1
Lajos Thallóczy rođen je kao Ludwig Strommer u Budimu 8. decembra 1857. godine. U rodnom
gradu je studirao slavenske jezike, filozofiju i pravo. Od 1877. godine bio je privatni docent na
Univerzitetu u Budimpešti, nakon čega je, na inicijativu Benjamina Kállaya, ministra financija,
premješten u Beč gdje postaje državni savjetnik i direktor Arhiva Zajedničkog ministarstva financija.
Obavljao je također dužnost referenta za kulturne i školske poslove u Bosni i Hercegovini a tokom
Prvog svjetskog rata bio je civilni savjetnik Vojne uprave u okupiranoj Srbiji. Poginuo je pri povratku
sa sahrane Franje Josipa u saobraćajnoj nesreći 1. decembra 1916. godine kada se kod Herczeghaloma
prevrnuo vagon u kojem se vozio. Usp. Ćiro TRUHELKA, “Dr. Ljudevit pl. Thallóczy, † 1.
prosinca 1916”, Glasnik Zemaljskog muzeja, knj. XXIX, Sarajevo, 1917, 297-299; Milan ŠUFFLAY,

• 173 •
 emir o. filipović

Njegov se interes za tu temu javio u vrijeme kada su se širi naučni krugovi

počeli intenzivnije baviti analizom heraldičkih izvora i to sve u svrhu rješavanja
pitanja odabira “pravog”zemaljskog grba za Bosnu i Hercegovinu. Taj naizgled
jednostavan problem, koji se nametnuo nedugo poslije okupacije 1878. godine,
ubrzo je poprimio političke konotacije i kao takav je ostao u žarištu zbivanja
više od jedne decenije nakon što je prvobitno bio iniciran. Iako je zanimanje za
bosanske grbove postojalo i ranije,2 tek se u periodu između 1879. i 1890. razvila
živa i razgranata naučna diskusija u kojoj su uzeli učešća razni domaći i strani
stručnjaci čiji su prilozi i rasprave štampane po mnogim listovima i časopisima
Monarhije.3

“Ludwig v. Thallóczy (1854-1916)”, Archiv für Slavische Philologie, Bd. XXXVII, Berlin, 1920, 547-
552; Сима ЋИРКОВИЋ, “Талоци (Thallóczy) Лајош”, Енциклопедија српске историографије,
(приредили Сима Ћирковић и Раде Михаљчић), Knowledge, Београд, 1997, 668-669; Robin
OKEY, “A Trio of Hungarian Balkanists – Béni Kállay, István Burián and Lajos Thallóczy in the Age
of High Nationalism”, The Slavonic and East European Review, Vol. 80, No. 2, London, April 2002,
256-264; Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Bilińskog, Institut za istoriju, Posebna izdanja,
Sarajevo, 2004, 44-45; Тибор ПАЛ, “Лајош Талоци, научник и политичар”, Истраживања, бр.
20, Нови Сад, 2009, 217-228.
2
Posebnu pažnju stranih putnika, koji su svoje utiske o Bosni i Hercegovini objavljivali u popularnim
i vrlo čitanim putopisima, privlačio je kodeks bosanskih grbova čuvan u franjevačkom samostanu u
Fojnici. Od putopisa koji razmatraju bosanske grbove izdvajamo: Johann ROŚKIEWICZ, Studien
über Bosnien und die Herzegovina, F.A. Brockhaus, Leipzig und Wien, 1868, 118-120; Arthur J.
EVANS, Through Bosnia and the Herzegovina on Foot, Longmans, Green, and Co, London, 1876,
213-222; Johann von ASBÓTH, Bosnien und die Herzegovina – Reisebilder und Studien, Wien,
1888, 438-461; Heinrich RENNER, Durch Bosnein-Hercegovina kreuz und quer, Geographische
Verlagshandlung Dietrich Reimer, Berlin, 1896, 31-32.
3
Franjo RAČKI, “O starom bosanskom grbu”, Obzor, IX, Zagreb, 1879, 204; V[jekoslav] K[LAIĆ],
“O grbu bosanskom”, Vienac, XI, Zagreb, 1879, 580; Franjo RAČKI, “Über das alte Wappen
Bosniens”, Agramer Zeitung, br. 199, Zagreb, 1879; ISTI, “O starom bosanskom grbu”, Narodne
novine, XLV, Zagreb, 1879, 199-200; Ivan BOJNIČIĆ, “Über das alte Wappen Bosniens”, Agramer
Zeitung, br. 203, Zagreb, 1879; Franjo RAČKI, “Noch einiges über das alte bosnische Wappen”,
Agramer Zeitung, br. 221 i 222, Zagreb, 1879; Ivan BOJNIČIĆ, “Noch einmal über das alte
Wappen Bosnien”, Agramer Zeitung, br. 231, Zagreb, 1879; Franjo RAČKI, “Mein letztes Wort an
Herrn I. Bojničić über das bosnische Wappen”, Beilage zur Agramer Zeitung, br. 243, Zagreb, 1879;
Šime LJUBIĆ, “O starom bosanskom grbu”, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, god. II,
br. 1, Zagreb, 1880, 26-27; Orsat [Medo] PUCIĆ, “Zur südslavischen Heraldik”, AfSPh, Bd. IV,
Berlin, 1880, 339-342; Franjo RAČKI, “Über das alte Wappen Bosniens”, AfSPh, Bd. IV, Berlin,
1880, 342-349; Ivan BOJNIČIĆ, “Weiteres über das alte Wappen Bosniens”, AfSPh, Bd. IV, Berlin,
1880, 497-498; Vatroslav JAGIĆ, “Zusätze zur vorhergehenden Auseinandersetzung”, AfSPh,
Bd. IV, Berlin, 1880, 497-500; Franjo RAČKI – Vatroslav JAGIĆ, “Auszüge aus der weiteren
Polemik über die südslavische Heraldik”, AfSPh, Bd. IV, Berlin, 1880, 500-512; Graf Stanislaus
von MIEROSZOWICE, “Ein bosnisches Wappenbuch”, Jahrbuch des Heraldisch-genealogischen
Vereines “Adler”, Jg. VIII, Wien 1881, 33-38; Albert NYÁRI, “Bosznia czímere (Két érem-, egy
pecsétrajzzal és színes czímermelléklettel)”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság
Közlönye, 1884-1, Budapest, 1884, 9-16; Стојан НОВАКОВИЋ, “Хералдички обичаји у Срба
у примени и књижевности”, Годишњица Николе Чупића, књ. VI, Београд 1884, 1-141; B.R.G,

• 174 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

U tom diskursu vodeću ulogu su imali Franjo Rački, Medo Pucić, Vatroslav
Jagić i Ivan Bojničić, ali je na samom početku rasprave svoje mišljenje izložio i Lajos
Thallóczy.4 On je, na poziv Zajedničkog ministarstva financija, podnio opširan
izvještaj ispred Mađarskog državnog arhiva, u kojem je predstavio genezu bosanskog
grbovnog pitanja i kraći historiografski pregled problema. Svoje je stavove zatim
suprotstavio ostalim diskutantima pozivajući se pri tome na obilje prikupljenog
heraldičkog materijala pomoću kojeg je gradio tezu o opravdanosti odabira grba
Rame kao budućeg bosanskog zemaljskog grba.5 Svojim selektivnim pristupom
raspoloživim izvorima, kao i njihovom tendencioznom interpretacijom, Thallóczy
je ponudio ideju blisku ugarskoj državnoj tradiciji i političkim aspiracijama. Naime,
on je smatrao da Bosna u srednjem vijeku nije imala svog posebnog zemaljskog, tj.
državnog grba, nego da su svi heraldički spomenici povezani s Bosanskom banovinom
i kraljevstvom ustvari modifikacije porodičnog grba dinastije Kotromanića koji je
ujedno tim putem postao i grb bosanskih kraljeva.6 Prema Thallóczyju taj su grb, koji
je na štitu imao prikaz otvorene krinove krune, priznavali i ugarski srednjovjekovni
vladari kao pokrovitelji i vrhovni gospodari Bosne. Za takav zaključak on se

“Stari grb bosanski”, Vienac, XXII, Zagreb, 1890, 459; ETIENNE, “Das alte bosnische Wappen”,
Agramer Tagblatt, V, Zagreb, 1890, 197; Нићифор ДУЧИЋ, “Стари грб босански”, Мале новине
– дневни лист за свакога, III, Београд, 1890, 237; Н.Н, “Стари грб босански”, Наше доба, VI,
Нови Сад, 1890, 68; Нићифор ДУЧИЋ, “Стари грб босански”, Српска независност – орган
Народно-либералне странке, VI, Београд, 1890, 89; Franjo RAČKI, “Stari grb bosanski”, Bosansko-
hercegovački istočnik, IV, 9/10, Sarajevo, 1890, 397; ISTI, “Stari grb bosanski”, Rad JAZU, knj. CI,
Razredi filološko-historički i filozofsko-jurisdički, XXX, Zagreb, 1890, 127-169; M.P.M, “Bosanski
grb nekad i sada”, Hrvatski narodni kalendar za 1907. godinu, HKD Napredak, Sarajevo, 1906,
54-59; József HOLUB, “Bosznia Czímere”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság
Közlönye, 1917-1, Budapest, 1917, 54-57.
4
Lajos THALLÓCZY, “A Bosnyák czímer és zászló-kérdés”, Archæologiai Értesitő, Uj folyam – I
kötet, Budapest, 1881, 23-39.
5
Johann von Asboth okarakterizirao je Thallóczyjev izvještaj stručnijim i objektivnijim od ostalih;
“Mit mehr Sachkenntniß und größere Objectivität begründet Thallóczy das Gutachten des ungarischen
Landes-Archivs.”ASBÓTH, Bosnien und die Herzegovina, 454.
6
Ovakvo mišljenje bilo je općeprihvaćeno u ugarskim naučnim krugovima o čemu najbolje govore
zaključci sjednice Ugarskog zemaljskog arheološkog i antropološkog društva održane 28. oktobra
1879. godine. Nakon poduže rasprave o pitanju historijskog bosanskog grba svi ugarski stručnjaci
složili su se u konstataciji da Bosna nije u prošlosti imala posebnog državnog grba nego da se služila
grbom dinastije “Tvrdkojević”, onakvim kakav je prikazan u Fojničkom grbovniku, te da bi ispravnije
bilo ako bi se za Bosnu usvojio grb kojeg su koristili ugarski kraljevi. Tadašnji direktor Arheološkog
muzeja u Zagrebu, Šime Ljubić, okarakterizirao je njihove stavove sljedećom opaskom: “To mnienje
bilo bi tek onda i to donekle opravdano, kada bi se najprije dokazalo, da se je i ma kada Bosna tim
grbom kao državnim služila. No on se neprikazuje nigdje na bosanskih izpravah, te je skoro bez dvojbe,
da je patvorina. Mili se on ipak Ugarskoj, neka joj ga; ali Bosna ponosna, koja dobro zna, da državnoga
grba nije nikada u nje bilo, sviestnije bi učinila, kad bi za svoj primila onaj grb, kojim je spojeno i ime
njezinog navriednijega i najslavnijega vladara, komu se i na to zahvaliti ima, što je kraljevinom postala,
grb Tvrdka I.”LJUBIĆ, “O starom bosanskom grbu”, 26-27.

• 175 •
 emir o. filipović

opredijelio na osnovu nekoliko primjeraka grbova sačuvanih na pečatima (Slika 1),

novcima, kao i na osnovu grba sa heraldičkog portala na jajačkoj tvrđavi (Slika 2).7
On, međutim, nije vidio nikakvog valjanog razloga da se za bosanski zemaljski grb ne
usvoji istovjetan simbol kojeg su ugarski kraljevi u 16. stoljeću upotrebljavali kao grb
Bosne – u zlatnom polju crvenu oklopljenu ruku naoružanu mačem.8 (Slika 3)

Slika 1. – Pečat Tvrtka II Tvrtkovića

Slika 2. – Heraldički portal sa jajačke tvrđave

7
Usp. ocjenu Thallóczyjevih stavova u: RAČKI, “Stari grb bosanski”, 129-130.
8
Bosanski grb u ovoj formi je bio korišten i početkom 19. stoljeća na velikom carskom grbu Habsburške
monarhije; “Das Wappen wegen Bosnien oder Rama: ein aus weissen Wolken hervorragender,
rother, geharnischter Arm mit dem Säbel in der Faust, im goldenen Felde. ”Usp. J. C. BISINGER,
Staatsverfassung des Österreichischen Kaiserthumes, Geistinger's Buchhandlung, Wien und Triest,
1809, 49.

• 176 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

Slika 3. – Grb Bosne i Hercegovine

usvojen 1889.
Upravo je ovo Thallóczyjevo rješenje, zbog ugleda i autoriteta kojeg je uživao
kod vladajućih struktura u Bosni i Hercegovini, poslužilo vlastima da postupe po
njegovom prijedlogu te je Zemaljska vlada početkom 1889. godine, tj. deset godina
nakon otvaranja grbovnog pitanja, izdala Naredbu o uvođenju bosanskog grba i
zastave. Zajedničkom ministru financija Benjaminu Kállayu ovaj je grb posebno bio
pogodan jer je predstavljao “historijsku sudbinu zavisnosti Bosne od Monarhije”, a
njegove nacionalno neutralne boje, žuta i crvena, trebale su “učiniti kraj zloupotrebama
činjenim sa srpskim i hrvatskim bojama.“9
Iako se kasnije nije direktno uključivao u naknadne rasprave o autentičnim
bosanskim obilježjima, Lajos Thallóczy je pokrenuo cijeli niz pitanja o grbovima
srednjovjekovne Bosne, što u sitnijim, što u opširnijim prilozima, i tu se prepoznaje
prava vrijednost njegovog djelovanja na polju razvoja bosanskohercegovačke
heraldike. U tim radovima se, doduše, nije mnogo odmicao od svojih prvobitnih
stavova i oni su prisutni u skoro svim njegovim tekstovima posvećenim izučavanju
te problematike. Od njegovih kraćih heraldičkih radova potrebno je istaći analizu
grbova sa nadgrobne ploče kraljice Katarine iz rimske crkve Ara Coeli,10 te
nadgrobnih ploča titularnog bosanskog kralja Nikole Iločkog i njegovog sina Lovre,
9
Tomislav KRALJAČIĆ, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Veselin Masleša, Sarajevo,
1987, 213.
10
Lajos THALLÓCZY, “Katalin Bosnyák királynő sírköve”, Archæologiai Értesitő, Uj folyam – V
kötet, Budapest, 1885, 328-331.

• 177 •
 emir o. filipović

bosanskog hercega, koje se danas nalaze u Iloku.11 Pored toga Thallóczy je još pisao
i o grbovnom simbolu na relikvijaru supruge Sandalja Hranića koji se čuva u riznici
crkve sv. Marije u Zadru,12 te o grbu velikog kneza Radoja i simbolima štita s mačem
koji se u velikom broju susreću na stećcima.13
Ovim svojim sitnijim prilozima Lajos Thallóczy je značajno obogatio
oskudnu bosanskohercegovačku heraldičku bibliografiju. Međutim, jednim
drugim, solidno fundiranim radom, koji se iz dva dijela pojavio u mađarskom
heraldičkom časopisu “Turul”, on je, možemo slobodno reći, odredio znanstvene
parametre za istraživanje fenomena ilirske heraldike koja se pojavila nakon pada
srednjovjekovne bosanske države.14
U prvom dijelu tog rada dao je sažet pregled historijata ilirske ideje i izučavanja
ilirskih grbovnika u 18. i 19. stoljeću, te je potom po prvi puta stručno i naučno
obradio većinu do tada poznatih ilirskih grbovnika dajući podatke o naslovima,
sadržaju, vremenu i mjestu njihovog nastanka. Thallóczy je u osnovnim crtama
predstavio Korjenić-Neorićev, Bečki, odnosno tzv. Skorojevićev, i Fojnički grbovnik, kao
i čuveno Sutješko rodoslovlje. Tačni naslovi djela i detaljno opisan sadržaj pokazuju
da je on sav obrađeni materijal imao pred sobom što je njegovom radu obezbijedilo
poseban značaj, osobito u periodu kada su ti grbovnici, prvenstveno zbog geografske
udaljenosti, mnogim naučnicima bili nedostupni. Ispitujući pomenute zbornike
grbova Thallóczy je uspio prepoznati idejne tvorce ilirske heraldike pa je nastanak
Rodoslovlja i Grbovnika tačno pripisao porodici Ohmućevića. On, međutim, nije
ulazio u detaljniju analizu vremena nastanka pojedinih heraldičkih spomenika koje
je imao priliku pregledati, te smo tako uskraćeni za njegovo mišljenje o međusobnom
odnosu i ulozi pojedinih grbovnika u nastanku drugih.
Drugi dio rada koncipirao je tako što je izložio najnužnije podatke o grbu svake
pojedinačne porodice zastupljene u analiziranim zbornicima. Koristeći se principom
11
Lajos THALLÓCZY, “Az Ujlakyak síremlékei (Fénynyomatu képmelléklettel)”, Archæologiai
Értesitő, Uj folyam – IX kötet, Budapest, 1889, 1-8. Usp. detaljniju obradu grbova Iločkih u istoj
publikaciji: Géza CSERGHEÖ, “Czímerek az Ujlakyak Illoki síremlékein”, 139-143.
12
Iako je uočio na srebrenim vratašcima grb “koji nam pokazuje dvostruki popriječni direk”, Thallóczy
ipak nije primjetio da se u ovom slučaju radi o najstarijem poznatom grbu porodice Kosača. Ljudevit
THALLÓCZY, “Dva relikvijara supruge Sandalja Hranića u Zadru”, u: “Prilozi k objašnjenju izvorâ
bosanske historije”, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. V, sv. 1, Sarajevo, 1893, 34. Kvalitetna
ilustracija grba na relikvijaru objavljena je u: Marijan GRGIĆ – Mladen GRČEVIĆ, Zlato i srebro
Zadra i Nina, Turistkomerc, Zagreb, 1972, 88, 173.
13
Usp. Lajos THALLÓCZY, “Bosnyák mausoleumok”, Archæologiai Értesitő, XIV kötet (1880),
Budapest, 1881, 303-308.
14
Lajos THALLÓCZY, “Az ‘Illyr' czímergyűtemények (Első közlemény)”, Turul – A Magyar
Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye, 1888-2, Budapest, 1888, 49-60; ISTI, “Az ‘Illyr'
czímergyűtemények (Második és befejző közlemény, tizennyolcz czímerrajzzal)”, Turul – A Magyar
Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye, 1888-3, Budapest, 1888, 103-120.

• 178 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

ustanovljenim u čuvenim Siebmacherovim grbovnicima,15 Thallóczy je naveo djela u

kojima se grb nalazio, zatim opširan heraldički blazon, te na nekim mjestima i pokoji
zanimljiv podatak ili dostupnu informaciju o nositeljima grba. On se nije posebno
trudio oko teškog posla identificiranja porodica,16 ali je često upućivao na mjesta
gdje bi se o tome moglo nešto više saznati. Posebna vrijednost njegovog rada ogleda
se i u tome što su na samom kraju predstavljene šematizirane ilustracije pojedinih
grbova ilirske heraldike.
Ovim svojim radom Thallóczy je ukazao na značaj ilirske heraldike u proučavanju
prošlosti Bosne i Balkana, ali i samim time dao vrijedan doprinos njenom
razumijevanju i popularizaciji. Ostaje nam samo da izrazimo žaljenje što Thallóczy
ovaj svoj rad, za razliku od brojnih drugih, nije dao prevesti na njemački ili jedan od
slavenskih jezika čime bi rezultati njegovog istraživanja lakše ušli u naučni diskurs o
ovom pitanju. Najbolji poznavatelj ilirske heraldike, Aleksandar Solovjev, koji se u
kasnijem periodu intenzivno bavio proučavanjem ovog fenomena, uopće se u svojim
radovima ne poziva na Thallóczyjeve rezultate postignute na polju izučavanja ilirskih
grbovnika jer su mu vjerovatno bili nedostupni zbog jezičke barijere.17
Thallóczyju su istraživanja ilirskih grbovnika omogućila da svoje rezultate primjeni
i u konkretnim situacijama. Naime, on je, u vremenu kada su se grbovi ilirske heraldike
često uzimali bezrezervno kao autentični, znao zauzeti i kritički stav prema heraldičkim
spomenicima te vrste. U jednom radu, u kojem se pozivao na povelje i dokumente o
porijeklu porodice Kotromanovića iz Potravlja kod Sinja koje je pregledao 1889.
godine,18 Thallóczy je zaključio da upravo grb Kotromanovića iz te zbirke – “krunisan
iskoračen lav u blasonu i kao ukras šlijema”– “dokazuje, da su [sastavljaču] kao ogledi [pri
sastavljanju dokumenata] poslužile dubrovačke knjige grbova, od kojih se nova kompilacija
čuva u Fojnici. I ova dalmatinsko-dubrovačka heraldika potječe iz druge polovice XVI.

15
Opise istih grbova, desetak godina nakon Thallóczyja, dao je Ivan BOJNIČIĆ, Der Adel von
Kroatien und Slavonien, Johann Siebmacher's grosses und allgemeines Wappenbuch, XIV/2, Verlag
von Bauer und Raspe, Nürnberg, 1899.
16
Usp. najnoviji pokušaj da se izvrši identifikacija porodica zastupljenih u ilirskoj heraldici; Срђан
РУДИЋ, Властела Илирског грбовника, Историјски институт, Посебна издања, књ. 52,
Београд, 2006.
17
Primjećuje se da je Aleksandar Solovjev u svojim heraldičkim radovima ekstenzivno citirao
Thallóczyjeve rezultate na polju svragistike objavljene na njemačkom jeziku, dok je samo u jednom
slučaju registrirao postojanje pomenutog rada o ilirskim grbovnicima koji je bio objavljen na
mađarskom jeziku. Usp. Александар СОЛОВЈЕВ, Историја српског грба и други хералдички
радови, (приредио Александар Палавестра), Правни факултет у Београду – Досије, Београд,
2000.
18
Te dokumente, sa mnogim opisima grbova, ali nažalost bez pratećih ilustracija, objavio je Petar
STANIĆ, Izprave i rodopis Bosanskih bana i kraljeva Kotromanovića od godine 806 do danas. Po
rukopisima nadjenim kod njihovih živućih potomaka, Brzot. A. Zannoni-a (St. Bulat), Spljet, 1893.

• 179 •
 emir o. filipović

stoljeća”.19 Međutim, već par stranica kasnije, pišući o navodnom bosanskom grbu
sačuvanom na nadgrobnom spomeniku Marije od Helfensteina, koji je prema njemu
bio “žut sa crvenim potezom, a na šlijemu kruna s paunovim repom”, Thallóczy ne
propušta priliku da u napomeni slobodno ustanovi da upravo taj grb dokazuje “da su
bosanske boje već u doba Kotromanovića bile crvena i žuta”.20
Naredni heraldički problem čijem se istraživanju posvetio Lajos Thallóczy bio
je grb vojvode bosanskog i hercega splitskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića. U raspravi
koju je objavio na čak četiri jezika – latinskom, mađarskom, bosanskom i njemačkom
– najviše je pažnje posvetio vojvodinom političkom djelovanju, ali je izvjestan prostor
ustupio i heraldičkoj obradi grba iz Hrvojevog čuvenog glagoljskog misala.21 Odmah
na početku razmatranja grbovnog štita Thallóczy je ustvrdio da se taj grb “u konceptivi,
izvedbi i u štilu može pribrojiti najboljim svog vremena”.22 Međutim, kasnije je upao
u heraldičku zamku koja je bila problematična i mnogim autorima koji su poslije
njega pisali o istoj temi. Izrazivši žaljenje što nije očuvana grbovna diploma, za čije
bi postojanje, prema njegovom mišljenju, bio odgovoran kralj Ladislav Napuljski,
Thallóczy je postavio tezu da je Hrvoji taj grb darovao upravo pretendent na ugarsko
prijestolje. Kao argument za svoju postavku on je istakao da je prvi Hrvojev grb, koji
se javlja na njegovim novcima, različit od onog u misalu i da predstavlja “porodični
grb kuće Hrvojine, Hrvatinića”.23 Unatoč tome, za taj pretpostavljeni “porodični”grb
veoma je teško dokazati da pripada Hrvatinićima jer se po prvi put javlja upravo na
novcu kojeg je Hrvoje Vukčić kovao kao herceg splitski, dakle u vrijeme kada je on već
uspostavio čvrste veze sa napuljskim vladarem, dok nam porodični grb Hrvatinića iz
prethodnog perioda nije poznat. Ako uzmemo da je Hrvoje koristio dva različita
grba u relativno kratkom periodu,24 može se zaključiti da se u njihovoj promjeni
zrcali i promjena Hrvojevog političkog opredjeljenja, tj. njegov prilazak ugarskom
vladaru Sigismundu Luksemburškom.
Kao dodatne potvrde za svoju tezu Thallóczy je još naveo da se istovjetan
19
Ljudevit THALLÓCZY, “Genealoško-biografički prilozi iz XIV. stoljeća”, u: “Prilozi k objašnjenju
izvorâ bosanske historije”, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. V, sv. 1, Sarajevo, 1893, 15.
20
Isto, 29.
21
Lajos THALLÓCZY, “De Missali glagolitico Hervoiae – Commentatio historica”, u: Missale
Glagoliticum Hervoiae Ducis Spalatensis, (Recensuerunt Vatroslav Jagić, Lajos Thallóczy, Franz
Wickhoff ), Auctoritate et impensis Regiminis publici Bosniae et Hercegovinae, Vindobonae, 1891,
67-94; ISTI, “Hervoja herczeg és czímere”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság
Közlönye, 1892-1, Budapest, 1892, 1-12; ISTI, “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, Glasnik Zemaljskog
muzeja u BiH, god. IV, knj. 1-4, Sarajevo, 1892, 170-187; ISTI, “Herzog Hervoja und sein Wappen”,
Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Band II, Wien, 1894, 108-124.
22
THALLÓCZY, “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, 183.
23
Isto, 184.
24
Precizna datacija nastanka Hrvojevog misala nije još uvijek ponuđena. Pretpostavlja se da je on
morao nastati u periodu između 1404. i 1406. godine.

• 180 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

grb onome s novaca javlja i u ilirskim grbovnicima kao “grb porodice Harvoevich
(Hervoja)”i da se motiv uočljiv na tom grbu – kosa pruga na kojoj se nalaze tri ljiljana,
u slobodnim poljima po jedan križ – nalazi i u iluminaciji pojedinih inicijala u misalu.25
Protiv ovoga govore činjenice da je prezime pretpostavljene porodice Harvoevich, tj.
Hrvojević, vezana uz lično ime Hrvojevo, a ne njegovog pretka Hrvatina, te zbog toga
može samo predstavljati njegove potomke ali ne i sve članove porodice Hrvatinića.
Što se drugog argumenta tiče, postoji mogućnost da simboli sa Hrvojevog prvog
grba nisu bili isključivi i neupotrebljivi u vremenu kada se nalazio u političkom
taboru Sigismunda Luksemburškog iz razloga što su pripadali heraldičkoj tradiciji
Bosanskog kraljevstva koje Hrvoje nikada nije napuštao. Tome bi u prilog govorila i
činjenica da su simboli zastupljeni na njegovom grbu poznati i veoma uobičajeni u
bosanskoj heraldici. Naime, kosa pruga je posebno čest i raširen motiv koji se najviše
susreće na stećcima, ali i na vladarskom grbu Kotromanića, kao uostalom i ljiljani
čije porijeklo na Hrvojevom grbu ne mora nužno biti (direktno) anžuvinsko, nego
(posredno) bosansko.26
Unatoč činjenici da je hercegov grb prikazan u misalu ustvari heraldički nepravilan,
jer se u njemu javljaju dvije nepovezane figure na jednom polju, Thallóczy, motiviran
prije svega svojim političkim stavovima, ipak ističe da je upravo drugi hercegov grb,
nasuprot prvom, “mnogo pravilniji, jer on u razvoju bosanskog grba ima puno znamenitiju
ulogu”.27 On je, prema Thallóczyjevom tumačenju, “ključ za rješavanje pitanja”na koji
način je ruka s mačem postala grb cijele Bosne. Svojim obrazloženjem on je nastojao
pronaći i historijsko opravdanje bosanskom zemaljskom grbu sankcioniranom
posebnom uredbom 1889. godine. Taj grb, koji je jasno ocrtavao ugarske aspiracije za
dominacijom u Bosni i Hercegovini, temeljio se na poznatoj ugarskoj devizi “Rama
seu Bosnia”.28 Zbog toga je Thallóczy pokušavao izvesti porijeklo Hrvojevog grba iz
fiktivnog obilježja pokrajine Rame koje se počelo javljati u ugarskim heraldičkim
spomenicima 16. stoljeća. On se trudio dokazati da su Hrvatinići, “u sasma neobičnom
vazalskom odnošaju prema ugarskoj kruni”, držali područje sjeverozapadne Bosne kao
leno, te da su nakon 1463. godine tom prostoru, koji je ostao u okvirima Ugarskog
25
THALLÓCZY, “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, 185. Usp. detaljnu analizu iluminacija u Hrvojevu
misalu: Marija PANTELIĆ, “Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala”, Slovo – časopis
Staroslavenskog instituta, sv. 20, Zagreb, 1970, 39-96.
26
I najmoćniji predstavnik Hrvatinića nakon smrti hercega Hrvoja, vojvoda Juraj Vojsalić, na svojim
pečatima koristi ruku s mačem a ne tzv. porodični grb Hrvatinića s kosom prugom i ljiljanima. Usp.
Pavao ANĐELIĆ, Srednjovjekovni pečati u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: ANUBiH, 1970, 54-55. Ne
bi se posve smjela isključiti ni mogućnost da ruka s mačem postaje “porodični”grb Hrvatinića tek nakon
Hrvojeve smrti, te da je to osnovni povod zbog čega se javlja i na pečatu vojvode Jurja Vojsalića.
27
THALLÓCZY, “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, 186.
28
O položaju i ulozi Rame u ugarskoj vladarskoj titulaturi detaljnije vidi: Nada KLAIĆ, Srednjovjekovna
Bosna, Eminex, Zagreb, 1994, 35-42; Tibor ŽIVKOVIĆ, “Rama u titulaturi ugarskih kraljeva”,
Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd, 2004, 153-164.

• 181 •
 emir o. filipović

kraljevstva, ugarski vladari dali “neku državopravnu individualnost”. S obzirom da

je razvitak “ilirsko-dalmatinske heraldike”pao upravo u drugu polovicu 15. stoljeća,
tako “nova Bosna Jagelonaca dobi mačem oružanu ruku kao grb”. Thallóczy ističe da
“od onoga vremena služi taj u našemu misalu onako krasno izragjeni grb bez lava kao
bosanski zemaljski grb. Kao takav udomio se je u carskoj i kraljevskoj heraldici”.29
Lajos Thallóczy se služio heraldikom i u slučajevima kada mu je ona mogla biti od
pomoći pri pokušajima da uspostavi pokidane rodoslovne veze koje je bilo nemoguće
rekonstruirati na osnovu drugih dostupnih izvora. Tako nam je zabilježio porodično
predanje po kojem je porodica Schärfenberg iz Kranjske i Štajerske bila u srodstvu
sa bosanskom vladarskom dinastijom Kotromanića. Thallóczyjevo je zapažanje da
ta fiktivna veza upravo potječe od sličnosti grbova dvaju porodica. Za to on navodi
genealogiju u kojoj je Valentin Preuenhuber 1646. godine isticao podudarnost dvaju
grbova. Iako je konstatirao da je grb Schärfenbergovaca sa krunom u štitu, poznat u
izvorima od 1235. godine, sličan grbu kojeg su Kotromanići od Tvrtka I nosili u svom
štitu, ipak je ostao rezerviran prema ovoj konstrukciji ističući da se na prvobitnom
porodičnom grbu Kotromanića nalazila poprečna greda sa po tri ljiljana u slobodnim
poljima. Tu se Thallóczy nije zaustavio, te je izložio rezultate koje mu je ustupio austrijski
heraldičar Alfred Anthony von Siegenfeld (1854-1929), “izvrsni poznavalac genealoških
i heraldičkih odnosa unutrašnjo-austrijskih porodica”. Naime, upozorio je na to da je
grb kojeg su na pečatima od 1234. i 1248. godine imali gospodari štajerskog Rogatca
(Rohiča) bio istovjetan sa porodičnim grbom Kotromanića. Prema Siegenfeldovim
istraživanjima, Thallóczy upućuje na to da je Rogatački grad prije toga bio u svojini
porodice Gonowitz koja je prvobitno u svom grbu imala samo poprečnu gredu kojoj je
tek kasnije dodala ljiljane, u čemu bi se, prema Siegenfeldovom mišljenju, mogao tražiti
i uzrok kasnijem javljanju ljiljana u kotromanićkom grbu.30
Rezultate svojih istraživanja na polju heraldike Lajos Thallóczy je sabrao u
jedinstvenoj publikaciji posvećenoj bosanskoj i srpskoj historiji srednjeg vijeka,
objavljenoj 1914. godine.31 Iako je u poglavlje koje je tematski bilo posvećeno
29
THALLÓCZY, “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, 186-187.
30
Ljudevit THALLÓCZY, “Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na
povelje körmendskog arkiva”, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. XVIII, knj. 4, Sarajevo, 1906,
431-432; ISTI, “Untersuchungen über den Ursprung des bosnischen Banates mit besonderer
Berücksichtigung der Urkunden im Körmender Archive”, Wissenschaftliche Mitteilungen aus
Bosnien und der Herzegowina, Bd. I, Wien, 1893, 237–285.
31
Ludwig von THALLÓCZY, “Südslavische heraldische Studien”, u: Studien zur Geschichte Bosniens
und Serbiens im Mittelalter, Duncker & Humblot, München – Leipzig, 1914, 263-322; ISTI,
“Balkáni (Déli-szláv) és Magyar czimerek és pecsétbeli emlékek (Oklevelek és egyéb források,
Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grünenberg czimeres gyüjteményei alapján) (Első közlemény)”,
Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye, 1908-2, Budapest, 1908, 49-64;
ISTI, “Balkáni (Déli-szláv) és Magyar czimerek és pecsétbeli emlékek (Oklevelek és egyéb források,
Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grünenberg czimeres gyüjteményei alapján) (Második, befejző

• 182 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

pitanjima južnoslavenske heraldike uključio i većinu dotadašnjih svojih objavljenih

radova, knjiga je naišla na dobar prijem jer je njena pozitivna recepcija u širim naučnim
krugovima bila osigurana najviše zahvaljujući činjenici da su ti radovi, sada prevedeni
na njemački jezik, postali dostupni i domaćim stručnjacima koji su ih obilato
koristili i citirali. U uvodnom dijelu svojih heraldičkih studija Thallóczy posebno
ističe podršku službenih vlasti u otkrivanju i publiciranju historijskih spomenika s
heraldičkom vrijednošću. Konkretno navodi primjer zalaganja Benjamina Kállaya
da se objavi glagoljski misal hercega Hrvoja kojeg je iz Konstantinopolja donio
Ármin Vámbéry,32 kao i inicijativu tadašnjeg zajedničkog ministra financija da se
za Milenijsku izložbu u Ugarskoj 1896. godine skupe i izlože svi dostupni pečati sa
bosanskih srednjovjekovnih povelja.33
Oslanjajući se na materijal koji mu je stajao na raspolaganju Thallóczy je svoju
studiju podijelio na pet osnovnih tematskih cjelina:

I. Pečati bosanskih banova;34

II. Bosanski kraljevski pečati, heraldički spomenici i izučavanje bosanske
heraldike;35
III. Grb i pečati hercega Hrvoje;36
IV. Grbovi i pečati obitelji Kosača;37
V. Srpski grbovi i pečati.38

U prva dva odjeljka svoje studije Thallóczy se posvetio izučavanju pečata bosanskih
vladara. Uz kvalitetne reprodukcije i detaljne opise, ali i neke greške u čitanju legendi
i datiranju pojedinih pečata, posebnu pažnju privlači njegova interpretacija grbovnih
elemenata zastupljenih na obrađenim pečatima. Naime, pri analizi pečata ugarske
kraljice Elizabete, supruge kralja Ludovika I Velikog, koji je sačuvan na njenoj povelji
közlemény)”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye, 1908-3, Budapest,
1908, 97-110.
32
Ljudevit THALLÓCZY, “Glagoljski misal hercega Hrvoje u Eski-saraju u Carigradu”, GZM, god.
IV, knj. II (april-juni), Sarajevo, 1892, 104–107. O daljoj sudbini Hrvojevog misala vidi: Mara
HARISIJADIS, “Misal Hrvoja Vukčića nalazi se u Saraju”, Slovo – časopis Staroslavenskog instituta,
sv. 13, Zagreb, 1963, 243-245.
33
Nakon što su skupljeni, gipsani odljevci pečata dopremljeni su u Zemaljski muzej Bosne i
Hercegovine u Sarajevu. Isto, 263-266.
34
Die Siegel der Bane von Bosnien, str. 270-275.
35
Bosnische Königssiegel, Wappendenkmäler und die Lehren der bosnischen Heraldik, str. 275-306.
36
Die Wappen- und Siegeldenkmäler des Herzogs Hervoja, str. 306-309.
37
Die Wappen- und Siegeldenkmäler der Familie Kosača (Kosača-Vukčić), str. 309-311.
38
Serbische Wappen und Siegel, str. 312-322.

• 183 •
 emir o. filipović

iz 1386. godine, Thallóczy je iznio tezu da bi grb s konjanikom, koji se nalazi na

lijevoj strani kraljičinog prijestolja nasuprot grbu Ugarske kraljevine, mogao imati
bosansko porijeklo. Svoje mišljenje pravdao je činjenicom da je veći broj analiziranih
pečata Kotromanića na svom reversu imao predstavu konjanika u trku i što se sličan
motiv nalazio i na nadgrobnoj ploči kraljice Katarine u Rimu.39 Kasniji istraživači
su uspjeli dokazati da su konjanici i njihova oprema na pečatima predstavljani u
svojoj stvarnoj a ne heraldičko-simboličkoj funkciji te da su predstave naoružanih
konjanika bile uobičajene u zapadnoevropskoj svragistici.40
Nakon što je predstavio bosanske vladarske pečate, Thallóczy se osvrnuo i na grbove
Bosne u dva njemačka grbovnika iz 15. stoljeća koja do tada nisu bila iskorištena
za proučavanje južnoslavenske heraldike. On je podvrgao detaljnoj analizi kodeks
Ulricha Richentala, kroničara sabora u Konstanzu (1414-1418),41 kao i grbovnik
Konrada Grünenberga, također građanina Konstanze.42
Iako je porijeklo ovih grbova bilo nepoznato i zagonetno, Thallóczyju su više bili
zanimljivi natpisi ispod grbova nego sami grbovi. Iz njih je, naime, proizašlo izuzetno
zanimljivo genealoško-dinastičko pitanje identifikacije osoba kojima su pomenuti
grbovi bili pripisani.43 Upoređujući te natpise sa ostalim tekstom Richentalovog
zbornika on je došao do zaključka da su dvije žene, koje Richental spominje kao
bosanske kraljice, ustvari bile sestre Sigismundove supruge, Barbare Celjske; starija
Elizabeta (die durchlutig Fürstin frow Elisabeth, Künigin von Wossen), supruga
goričkog grofa Henrika IV (1376-1454), i mlađa Ana (die Hochgeboren Fürstin Frau
Anna Künigin und Frau zu Wossent), supruga Nikole Gorjanskog (1367-1433).
39
THALLÓCZY, Studien zur Geschichte, 282-283.
40
Usp. Pavao ANĐELIĆ, “Neka pitanja bosanske heraldike”, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s. A,
19, Sarajevo, 1964, 157-172; Dubravko LOVRENOVIĆ, “Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i
bosansko srednjovjekovlje”, Bosna Franciscana, br. 21, god. XII, Sarajevo, 2004, 177.
41
Thallóczy se u svojoj analizi služio svim do tada poznatim izdanjima ovog rukopisa; najstarijim
poznatim primjerkom koji se čuvao u arhivi grofova Königsegg zu Aulendorf (iz Württemberga kod
Ravensburga), kojeg je u 50 komada odštampao (Lichtdruckausgabe) Dr. H. Sevin 1881. godine u
Karlsruheu, kao i kasnijim, ali nešto širim, rukopisom istog djela koji se nalazio u vlasništvu grada
Konstanza i kojeg je fotografski objavio Wolf 1869. godine u Stuttgartu, u tiražu od 12 komada.
Thallóczy je također koristio i štampane primjerke Richentalovog zbornika koji je izdavan u tri
navrata; u Augsburgu 1483, kod Sorga, u Augsburgu 1536. godine kod Steinera i u Frankfurtu
1575. godine kod Feyerabenda. Isto, 267-268. Nakon Thallóczyjevog vremena gotovo sve verzije
rukopisa Ulricha Richentala objavljene su u brojnim kritičkim i faksimilnim izdanjima.
42
Thallóczy je znao da je original Grünenbergovog djela u posjedu Pruskog kraljevskog heraldičkog
udruženja, da se istovjetna kopija na pergameni nalazi u kraljevskoj biblioteci u Münchenu, te da
su upravo tu verziju rukopisa objavili grof Stillfried-Alcantara i Adolf M. Hildebrandt (Des Conrad
Grünenberg Ritter und Burger zu Costenz Wappenpuoch volbracht am nünden Tag des Abrellen,
de man zalt tusent vierhundert drii und achzig jar, In Lichtdruck herausgegeben von Dr. R. Graf
Stillfried-Alcantara und Adolf M. Hildebrandt, Berlin, 1875). Isto, 269.
43
Isto, 285-289.

• 184 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

Thallóczy se posebno osvrnuo na dinastičke kombinacije koje su bile moguće u vezi

s Bosanskim kraljevstvom u vrijeme održavanja sabora u Konstanzu.
Drugi grb vezan za Bosnu, a koji se javlja u grbovniku Ulricha Richentala, bio
je grb neimenovanog bosanskog hercega (Slika 4). Thallóczy se i u ovom slučaju
odlučio da ne pristupi detaljnijoj analizi grbovnih elemenata, nego se usredotočio na
identifikaciju spornog hercega čija se zemlja, prema natpisu ispod grba, nalazila pod
osmanskom vlašću (Herzog von Possen in der Thürgey). Iako su kasnija istraživanja
pokazala da se tu radilo o izmišljenom grbu hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića,44
Thallóczy nije uočio fiktivne heraldičke konstrukcije njemačkog autora. Njegov
najveći propust s tim u vezi bio je da je navedene grbove posmatrao izolirano od
cjelokupne ideje Richentalovog zbornika. Ovaj amblem je inače, u kasnijem periodu,
postao amblem Bosne koji se konstantno susreće na bosanskom grbu u ilirskim
grbovnicima, te je, posebno kao prijedlog bosanskih franjevaca, ulazio u obzir i za
službeni Zemaljski grb Bosne i Hercegovine u pominjanoj raspravi.45

Slika 4. – Grb bosanskog hercega iz

grbovnika Ulricha Richentala

44
Usp. Aleksandar SOLOVJEV, “Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku”, Glasnik Zemaljskog muzeja,
n.s. A, IX-X, Sarajevo, 1954, 87-137.
45
Ćiro TRUHELKA, “Jedno zanimljivo pismo bosanskog historičara fra Ante Kneževića”, Narodna
starina – Časopis za etnografiju i historiju Južnih Slovjena, knj. IX, Zagreb, 1930, 227-233.

• 185 •
 emir o. filipović

Zaključak
Radovi Lajosa Thallóczyja posvećeni bosanskoj heraldici stoje na samim počecima
izučavanja te pomoćne historijske discipline u Bosni i Hercegovini. On se tom temom
počeo baviti u sklopu velike rasprave koja se otvorila o “autentičnom”bosanskom grbu
nakon Okupacije 1878. godine. Iako se, osim izvještaja podnesenog Zajedničkom
ministarstvu financija u ime Mađarskog državnog arhiva, u osnovi držao po strani od
generalne diskusije koja se kasnije razvila, ipak se kroz sve njegove radove kao tanka
nit provlači ideja o grbu Rame kao pravom grbu Bosne. Thallóczy se nije u svojim
drugim heraldičkim prilozima posebno osvrtao na primjenu rezultata istraživanja na
konačni ishod odabira zemaljskih obilježja za Bosnu i Hercegovinu, ali je nakon što
su bili usvojeni 1889. godine pokušavao za njih iznaći historijska opravdanja.
Unatoč tome, ako se apstrahiraju politički motivi njegovog bavljenja ovom
temom, i pojedini suvisli komentari koje je nametao u svojim tekstovima, ostaje
nam veliki doprinos Lajosa Thallóczyja na razvoj heraldike u Bosni i Hercegovini.
On je svojim djelovanjem, doduše, više doprinio identificiranju i postavljanju
heraldičkih problema prije nego njihovom rješavanju, ali je njegov istinski doprinos
toj disciplini u Bosni i Hercegovini sadržan u otkrivanju i analizi do tada nepoznatog
i neobjavljenog heraldičkog materijala, koji je, moglo bi se reći, pratio i njegov rad
na objavljivanju pisane izvorne građe za bosansku historiju. Thallóczy je također
skrenuo pažnju na mnoge neiskorištene heraldičke izvore koji su tek u kasnijem
vremenu propisno analizirani i postavljeni u historijski i heraldički kontekst. On je,
koliko su to mogućnosti dozvoljavale, doprinosio popularizaciji tema iz bosanske
heraldike na Zapadu, a rezultate stranih istraživača je nastojao predstaviti domaćoj
stručnoj javnosti, te je na taj način uveo potrebnu širinu i stvorio dobru osnovu za sve
buduće analize bosanskih heraldičkih izvora.

Bibliografija radova Lajosa Thallóczyja koji se sadržajno

odnose na heraldiku
Lajos Thallóczy: “A Bosnyák czímer és zászló-kérdés”, Archæologiai Értesitő, Uj
folyam – I kötet, Budapest, 1881, 23-39.
Lajos Thallóczy: “Katalin Bosnyák királynő sírköve”, Archæologiai Értesitő, Uj
folyam – V kötet, Budapest, 1885, 328-331.
Lajos Thallóczy: “Az ‘Illyr’ czímergyűtemények (Első közlemény)”, Turul – A
Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye, 1888-2, Budapest, 1888, 49-60.
Lajos Thallóczy: “Az ‘Illyr’ czímergyűtemények (Második és befejző közlemény,
tizennyolcz czímerrajzzal)”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság
Közlönye, 1888-3, Budapest, 1888, 103-120.

• 186 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

Lajos Thallóczy: “Az Ujlakyak síremlékei (Fénynyomatu képmelléklettel)”,

Archæologiai Értesitő, Uj folyam – IX kötet, Budapest, 1889, 1-8.
Lajos Thallóczy: “De Missali glagolitico Hervoiae – Commentatio historica”,
u: Missale Glagoliticum Hervoiae Ducis Spalatensis, (Recensuerunt Vatroslav. Jagić,
Lajos Thallóczy, Franz Wickhoff ), Auctoritate et impensis Regiminis publici
Bosniae et Hercegovinae, Vindobonae, 1891, 67-94.
Lajos Thallóczy: “Hervoja herczeg és czímere”, Turul – A Magyar Heraldikai és
Genealogiai Társaság Közlönye, 1892-1, Budapest, 1892, 1-12.
Ljudevit Thallóczy: “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, Glasnik Zemaljskog muzeja u
BiH, god. IV, knj. 1-4, Sarajevo, 1892, 170-187.
Ludwig Thallóczy: “Untersuchungen über den Ursprung des bosnischen
Banates mit besonderer Berücksichtigung der Urkunden im Körmender Archive”,
Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina, Bd. I, Wien, 1893,
237-285.
Ljudevit Thallóczy: “Genealoško-biografički prilozi iz XIV. stoljeća”, u: “Prilozi
k objašnjenju izvorâ bosanske historije”, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. V,
sv. 1, Sarajevo, 1893, 10-29.
Ljudevit Thallóczy: “Dva relikvijara supruge Sandalja Hranića u Zadru”, u:
“Prilozi k objašnjenju izvorâ bosanske historije”, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH,
god. V, sv. 1, Sarajevo, 1893, 31-34.
Ludwig Thallóczy: “Herzog Hervoja und sein Wappen”, Wissenschaftliche
Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Bd. II, Wien, 1894, 108-124.
Ludwig von Thallóczy: “Das Wappen der Familie Blagay”, u: Die Geschichte der
Grafen von Blagay, Selbstverlag, Wien, 1898, 135-150.
Lajos Thallóczy: “Történet”, Bosznia és Herczegovina – Az Osztrák-Magyar
Monarchia írásban és képben, XIX kötet, A Magyar Kírályi Államnyomda kiadása,
Budapest, 1901.
Ludwig von Thallóczy: “Geschichte”, Bosnien und Hercegovina – Die
österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Druck und Verlag der
kaiserlich-königlichen Hof- und Staatsdruckerei, Wien 1901, 179–276.
Ljudevit Thallóczy: “Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim
obzirom na povelje körmendskog arkiva”, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god.
XVIII, knj. 4, Sarajevo, 1906, 401–444.
Lajos Thallóczy: “Bosnyák és szerb élet- s nemzedékrajzi tanulmányok (Első
közlemény)”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye, 1907-
1/2, Budapest, 1907, 1-24.

• 187 •
 emir o. filipović

Lajos Thallóczy: “Bosnyák és szerb élet- s nemzedékrajzi tanulmányok (Harmadik,

befejző közlemény)”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye,
1907-4, Budapest, 1907, 161-175.
Lajos Thallóczy: “Balkáni (Déli-szláv) és Magyar czimerek és pecsétbeli emlékek
(Oklevelek és egyéb források, Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grünenberg czimeres
gyüjteményei alapján) (Első közlemény)”, Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai
Társaság Közlönye, 1908-2, Budapest, 1908, 49-64.
Lajos Thallóczy: “Balkáni (Déli-szláv) és Magyar czimerek és pecsétbeli emlékek
(Oklevelek és egyéb források, Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grünenberg czimeres
gyüjteményei alapján) (Második, befejző közlemény)”, Turul – A Magyar Heraldikai
és Genealogiai Társaság Közlönye, 1908-3, Budapest, 1908, 97-110.
Lajos Thallóczy: Bosnyák és Szerb élet-s nemzedékrajzi tanulmányok, Franklin-
Társulat, Budapest, 1909.
Ludwig von Thallóczy: “Südslavische heraldische Studien”, u: Studien zur
Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Duncker & Humblot, München –
Leipzig, 1914, 263-322.

• 188 •
 lajos thallóczy i bosanska heraldika

Lajos Thallóczy and Bosnian Heraldry

Emir O. Filipović

Summary
The works of Lajos Thallóczy dedicated to the research of Bosnian heraldry can
be placed at the very beginnings of study of this auxiliary historical discipline in
Bosnia and Herzegovina. His interest in the subject arose from the big debate about
the “authentic”Bosnian coat of arms which was initiated after the occupation of
Bosnia and Herzegovina by Austro-Hungary in 1878. Even though he, apart from
his official report which he presented to the Ministry of finances on behalf of the
Hungarian state archives, did not take a larger part in the general discussion which
developed later on, the idea about the coat of arms of Rama as the coat of arms of
Bosnia is present throughout all of his other works. Thallóczy did not especially
refer to the application of research results to the final choice of state emblems for
Bosnia and Herzegovina, but after they were subsequently accepted in 1889 he tried
to find historical grounds to justify them.
If we put aside the political motives of his interest in this subject, and some
unnecessary comments which he tried to impose in his works, we are left with a
significant contribution of Lajos Thallóczy to the development of heraldry in
Bosnia and Herzegovina. Although he brought more to the identification and
defining of heraldic problems rather than solving them, his true contribution to this
discipline in Bosnia and Herzegovina can be contained in the revelation and analysis
of previously unknown and unpublished heraldic materials, which went in hand
with his work on the publishing of written sources for the study of Bosnian history.
Thallóczy also hinted at many unused heraldic sources which have been properly
analysed and placed into historical context only later on. He tried to popularise
themes from Bosnian heraldry in the West, and he also tried to present the results of
foreign researches to the Bosnian scientific community, thus introducing a necessary
width and a solid basis for the future research of Bosnian heraldic sources.

• 189 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 94:929 Mustafa Ali(497.6)“1570/1577“

elma korić
Sedam godina u Bosni: Mustafa Âlî (1570-1577)

Abstrakt:
•
Predmet rada je Mustafa sin Ahmedov iz Gelibolua (1540-1600), poznatiji pod
pseudonimom Âlî, jedan od najznamenitijih osmanskih birokrata i intelektualaca
16. stoljeća. Iako Âlî nigdje ne navodi etničke korijene svojih predaka neki posredni
dokaz ukazuju da bi oni mogli biti bosanski. Jedan dio svog života, sedam do osam
godina, Âlî je proveo u Bosni o čemu je ostavio tragove u svojim djelima.

Ključne riječi:
Mustafa Âlî Gelibolulu, Ferhad-beg Sokolović, Osmanlije, Bosna

Mustafa sin Ahmedov iz Gelibolua (1540-1600), poznatiji pod pseudonimom

Âlî, jedan je od najznamenitijih osmanskih intelektualaca 16. stoljeća. U isto
vrijeme on je historičar, pisac i pjesnik. Nakon završetka školovanja u medresama,
prva njegova služba bila je služba divan-katiba u Kütahyi na dvoru budućeg sultana
Selima II.1 Nakon toga, on obavlja niz različitih funkcija pod pokroviteljstvom svoga
mecene Lala Mustafa-paše Sokolovića.2 Što se tiče njegovog stvaralačkog opusa može
se reći da je bio vrlo uspješan pjesnik i pisac; napisao je više od pedeset poetskih i
proznih djela. Najpoznatije njegovo djelo jeste opsežna historija pod nazivom Künh
ül-ahbâr, koju je započeo pisati početkom 1000. (1591) godine.3
1
Kao i u prijestonici Osmanske države, gdje je bio sultanski divan, tako je i u svakoj pokrajini postojao
pokrajinski divan, centralna pokrajinska uprava gdje se raspravljalo o svim važnijim poslovima. Među
činovnicima divana bio je i divan-katib, sekretar pokrajinskog divana i u tom svojstvu prisustvovao
njegovim sjednicama, Âlî sam nije bio njegov član nego izvršni organ. Šabanović, Hazim: “Bosanski
divan”, POF XVIII-XIX/1968-69, Sarajevo, 1973. str. 33.
2
Lala Mustafa-paša Sokolović jedan je od članova znamenite porodice Sokolović, rođak velikog vezira
Mehmed-paše Sokolovića. Bio je lala-vaspitač princa Selima, kasnijeg sultana Selima II. Njegova
velika zasluga je osvajanje Kipra i Širvana. Kao serasker osmanlijske vojske zapovijedao je i u ratu
protiv Perzije 1578-79. Njegova velika želja da postane veliki vezir nije se ostvarila. Umro je 1580.
godine. Zlatar, Behija: “O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI
stoljeću”, Prilozi Instituta za istoriju, XIV, br. 14-15, Sarajevo, 1978, str. 112.
3
Više o ostalim djelima ovog autora vidjeti u. Cornell H. Fleischer: Bureaucrat and Intellectual in the
Ottoman Empire: The Historian Mustafa Alî (1541-1600), Princeton University Press, Princeton,
New Yersey, 1986. (dalje: Fleischer: Mustafa Âlî)
• 191 •
 elma korić

Iako Âlî nigdje ne navodi etničke korijene svojih predaka, američki historičar
Cornell H. Fleischer smatra da bi oni mogli biti bosanski. Prema njemu, posredni
dokaz za to jeste činjenica da u diskusijama o glavnim etničkim grupama zastupljenima
u Osmanskom carstvu, naročito u okvirima vladajuće elite, Âlî redovito na prvom
mjestu uglavnom ističe Bošnjake. Ova sklonost ka Bosni može se vidjeti i u slučaju
etničkog razdora i rivalstva među albanskim i bosanskim elementima devširme,
koje postaje očito krajem 16. stoljeća. Naime, tom prilikom Âlî se uvijek ističe anti-
albanskim stavom, odnosno kao bosanski pristaša.4 Činjenica da je upravo Veliki
vezir Mehmed-paša Sokolović bio taj koji je Âlija postavio za sekretara svoga rođaka
Ferhad-bega mogla bi također ići u prilog ovoj tvrdnji. Naime, poznato je da je
Mehmed-paša oko sebe okupljao bliže i dalje rođake iz Bosne. Kako su mu oni postali
najčvršći oslonac prema njihovom kretanju u službi mogu pratiti i njegove političke
zamisli. U jednom trenutku, oni su se gotovo svi, zajedno s njegovim sinom Kurd-
begom, našli na položajima krajišnika između Budima i Hercegovine.5 S obzirom na
to, Mehmed-paša sigurno ne bi odredio Alîja za navedenu službu da ovaj nije bio i u
tom smislu podoban.

Na granici u Klisu
U djelu Heft Meclis, čije je tema osvojenje Sigeta (7. septembar 1566.), smrt
sultana Sulejmana Zakonodavca (1520-1566) i dolazak sultana Selima II (1566-
1574) na prijesto, Âlî obasipa hvalom Mehmed-pašu Sokolovića, velikog vezira
(1565-1579). Obraćajući se Mehmed-paši direktno, traži od njega službu na dvoru i
redovan prihod. Međutim, Mehmed-paša udovoljava njegovom zahtjevu tek nakon
dužeg vremena; dodjeljuje mu funkciju sekretara Ferhad-bega Sokolovića6 koji je u
to vrijeme bio sandžakbeg Kliškog sandžaka.7
Novim namještenjem Âlî nije bio zadovoljan jer je na taj način bio udaljen od
prijestonice. U djelu Nüshat üs-selâtîn iz 1581. godine, Âlî se žali na Mehmed-pašu
4
Fleischer: Mustafa Âlî, str.16.
5
Radovan Samardžić: Mehmed Sokolović, Beograd, 1975, str. 34. (dalje: R. Samardžić: Mehmed
Sokolović).
6
Ferhad-beg Sokolović, blizak je rođak velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Funkciju kliškog
sandžakbega obavljao je od 1566-1573. godine, a zatim je premješten na funkciju sandžakbega
Bosanskog sandžaka koju je obavljao do 1580. godine. Nakon što je 1580. godine uspostavljen
Bosanski ejalet, Ferhad-beg postaje prvi namjesnik tog ejaleta i dobiva titulu paša. Farhad-paša je na
toj funkciji ostao do 1588. godine kada biva premješten za namjesnika Budimskog ejaleta. U Budimu
je ubijen 1590. godine, a tijelo mu je preneseno u Banju Luku, u turbe pored džamije Ferhadije koju
je podigao 1587. godine. Ferhad-pašino turbe i džamiju srušili su Srbi u toku agresije na Bosnu i
Hercegovinu, 07.05. 1993. godine.
7
Fleischer: Mustafa Âlî,str. 58.

• 192 •
 sedam godina u bosni: mustafa âlî (1570-1577)

smatrajući da je to što ga je poslao na samu granicu Osmanskog carstva bio neki oblik
egzila:
“Dok sam čekao, pitajući se
da li će svjetlo njegove naklonosti u izobilju osvježiti cvijeće u vrtu
mojih nadanja, da li će tragovi njegove iskrene samilosti donijeti ljepotu i
svježinu cvijetnom krevetu mojih želja i ambicija,
Iznenada sam od njega bio počastvovan uslugom za koju molio nisam:
poslao me na samu granicu Rumelije, smatrajući ispravnim to što me šalje
na sam kraj svijeta.”8

Âlî se pridružio Ferhad-begu Sokoloviću, tadašnjem kliškom sandžakbegu, u ljeto

1570. godine. O svom boravku u ovoj regiji ostavio nam je vrlo malo podataka. Kako
znamo, ovo je bio veoma buran period na navedenom području, na samoj granici
sa Mletačkom republikom. Dok su braća Sokolovići, Mustafa-paša, vezir budimski
i njegov mlađi brat, Mehmed-beg, sandžakbeg bosanski, kasnije poznat kao Lala
Mehmed-paša Sokolović, čuvali granicu prema Habsburškoj monarhiji, njihov rođak
Ferhad-beg, kliški sandžakbeg ratovao je protiv Mlečana, napadajući Novigrad,
Split, Zadar i okolinu Šibenika. Štićenik svog velikog rođaka Mehmed-paše, Ferhad-
beg, uspio je da se istakne vojujući protiv Mlečana kojima je oteo Zemunik, Brodin,
Bijelu Stijenu i Ozren.9 Dosta je doprinio osvajanjima u Skradinu, Drnišu, Vrani i
Obrovcu. Pored toga, osvojio je i Pločnik, kulu Vičevo i plodni Tinj.10
Izgleda da je i sam Âlî bio doista iznenađen ovakvim stanjem na uvijek nemirnim,
rubnim dijelovima Osmanske imperije. Kao timarlija11 na granici gdje su borbe bile
sastavni dio svakodnevice, pored sekretarskih poslova, Âlî je morao obavljati i neku
vojnu dužnost. Budući da je bio više “čovjek pera”,12 čini se da je bio šokiran saznanjem
da će biti uključen u ratna zbivanja kao aktivni učesnik. Međutim, iz njegovih riječi
izvire i ponos zbog toga što se i na taj način borio za svoju vjeru jer kaže: “Ukratko,
8
Andreas Tietze: Mustafa Âlî’s Counsel for Sultans of 1581, edition, translation, notes, II, Wien, 1979,
(dalje: Tietze: Counsel II), str. 73, 199.
9
Samardžić, Radovan: Mehmed Sokolović, Srpska književna zadruga, II izdanje, Beograd, 1975, str.
362. (dalje: R. Samardžić: Mehmed Sokolović)
10
Traljić, Seid: “Nin pod udarom tursko-mletačkih ratova”, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv.16-17,
Zadar, 1969, str. 535-542
11
Timarlija-pripadnik vojnog staleža kojem je davan na uživanje timar (tur.tımar- vojno leno), tj.
posjed koji je donosio godišnji prihod do 20.000 akči.
12
Hasan Kafija Pruščak razvrstava ljude na četiri staleža: Prvi stalež određen je “za mač”i sačinjavaju
ga “vladari, carevi, veziri i ostali vojnici”. Drugi stalež su ljudi određeni “za pero”, a sačinjavaju ga
“učenjaci, mudraci i ostali pošteni i dobriljudi prilježni molitvi”. Treći stalež su poljoprivrednici
a sačinjavaju ga “raja i beraja”, a četvrti stalež su zanatlije i trgovci. Hasan Kafija Prušćak: “Temelji
mudrosti o uređenju svijeta”, u: Izabrani spisi, preveo: Amir Ljubović, Sarajevo, 1983, str. 93.

• 193 •
 elma korić

osam(!) punih godina dizao sam svoj šator u divljini ratovanja i po devet mjeseci svake
godine ustajao sam da obavim molitvu za uspjeh kampanje. Zajedno sa borcima za
vjeru ulagao sam ogromne napore za Sveti Rat, i težio da se ubrojim među najbolje, uz
pomoć moje sablje natopljene krvlju.“13
Kako je vrijeme prolazilo, shodno zalaganjima, Âlî je napredovao te za svoju
službu dobio zeamet od 60.000 akči.14 O tome govori i u djelu Nüshat üs-selâtîn:
“Čekajući da noći i dani prođu, ovakvom službom sam uspio da steknem zeamet od
60.000. Služeći u isto vrijeme i sabljom i perom, postao sam da mi nema ravnog na
granici Bosanskog sandžaka.“15 Dalje on izražava zahvalnost Mehmed-paši Sokoloviću
jer mu je pružio priliku da postane gazija i pobožno kaže da će mu to sigurno ići u
prilog na Sudnjem Danu.

U Bosni
Jedan dio svog života Âlî je proveo u Bosni. O tom periodu ostavio je tragove u
svojim djelima. Naime, kada je 1573. godine Ferhad-beg postavljen za sandžakbega
Bosanskog sandžaka, poveo je i Âlîja sa sobom u novo sjedište, Banju Luku. To je
bio period kada Ferhad-beg je bio zaokupljen stalnim ratnim pohodima. Godine
1575. izvojevao je i jednu od najznačajnijih pobjeda nad habsburškom vojskom, na
rijeci Radonji. Udružen sa krajišnicima iz Livna, Pakraca, Požege i drugih susjednih
oblasti, sa oko deset hiljada vojnika i sedam topova, Ferhad-beg je izvršio napad na
vojne snage barona Herberta von Auersberga, vrhovnog kapetana Hrvatske krajine.
Iz jednog izvora datiranog 10. ramazana 983. (14. decembra 1575) godine, vidimo
da je povod za ovaj Ferhad-begov poduhvat bilo to što je “Ošpergar sa prokletim
nevjernicima napao tvrđavu Novi s ciljem da pljačka i uništava...“16
Na bojištu su Osmanlije napali direktno kapetana i skinuli mu glavu. Pobili su
200 i zarobili oko 2000 ljudi. Kako bi dobili što veću otkupninu, nastojali su da
među zarobljenicima bude što veći broj plemića i vojnih zapovjednika. Tako se među
njima našao i kapetanov sin, Wolf Engelbert. Dok je bosanski sandžakbeg Ferhad-
beg vodio pregovore sa rođacima zarobljenika o otkupnini, kroz Carigrad je prolazila
trijumfalna povorka “na njenom čelu stupali su vojnici iz pograničnih krajeva s dugim
crvenim kapama kakve se nose u Bosni. Zatim su na dugim kopljima pronijete
glave pobijenih neprijatelja, prije svih glava kapetana Auersperga, a za njima su nosili
zaplijenjene zastave; prošla je i grupa zarobljenika sa teškim sindžirima na vratu...“17
13
Tietze: Counsel II, str. 73, 200.
14
Zeamet- vojno leno koje je donosilo godišnji prihod od 20.000 do 100.000 akči.
15
Tietze: Counsel II, str. 73, 200.
16
Istanbul, Başbakanlık Arşivleri, Mühimme Defterleri, XXVII
17
R. Samardžić: Mehmed Sokolović, str. 451

• 194 •
 sedam godina u bosni: mustafa âlî (1570-1577)

I poznati historičar Ibrahim Alejbegović Pečevija, sestrić Ferhad-begov, o ovome

piše sljedeće: “U vrijeme kad je Mehmed-paša Dugi bio veliki vezir, Ferhad-beg je
postavljen za sandžakbega Bosne (...) Imao je mnogo uspjeha u osvajanjima u Bosni,
više puta je uništio nevjernike, tolike zemlje je poharao, čak je u vrijeme kad je
Murad-han stupio na prijestolje, odsjekao glavu prokletnika po imenu Aušpegar, koji
je bio hrvatski komandant, a sina mu zarobio. U vrijeme vlasti Murad-hana, bio je
to prvi zarobljenik i prve glave koji su stigli u Istanbul. Sretni padišah je generalovog
sina poklonio njemu. On ga je oslobodio uz cijenu trideset hiljada zlatnika i sto
muslimanskih zarobljenika. S ovim novcem je dao da se sagradi džamija u Banjoj
Luci.“18 Kako je vijest o ovoj velikoj osmanskoj pobjedi kod grada Budačkog na
rijeci Radonji, pritoci Korane, u Carigrad stigla u osvit 22. septembra 1575. godine,
najvjerovatnije je upravo Âlî bio taj koji je napisao, a možda čak i lično donio ovu
obavijest o pobjedi, fethnamu, u prijestonicu. Naime, Âlî je bio Ferhad-begov
sekretar divana, te, između ostalog, obavljao i svu službenu prepisku sa Istanbulom.
To potvrđuju i brojna zvanična pisma koja je Âlî sastavljao za Ferhad-bega, a koja
je zajedno sa nekim drugim pismima kasnije uvrstio u zbirku Menşe ül-inşa.19 Iz
sadržaja jednog pisma iz navedene zbirke vidimo šta je bio povod ovog konkretnog
pohoda i bitke na Radonji.20
Za vrijeme svog boravka u ovoj regiji, Âlî je imao i još neke dužnosti pored vojnih
i sekretarskih. On naglašava da su njegova česta putovanja između Bosne i Istanbula
poduzimana u okviru državne službe. Može se pretpostaviti da je on bio neka vrsta
oficira za vezu između centralne i pokrajinske vlade ili povjerljivi kurir Ferhad-begov
u toku pregovora Osmanlija sa Mlečanima i Habsburgovcima.21

Literarna aktivnost
U toku prve četiri godine koje je proveo na granici u Kliškom i Bosanskom
sandžaku, Âlî je pisao samo službena pisma i vrlo malo poezije. Jedino ga je
dolazak sultana Murada III (1574-1595) na prijesto ponukao na nešto intenzivniju
literarnu aktivnost. Ponovo je počeo sanjati o pjesničkoj slavi i životu na dvoru i
nanovo pregledao divan kako bi ga mogao prezentirati u javnosti. Prvi svoj divan
Vâridat ül-enika Âlî je napisao u Banjoj Luci. Nove pjesme posvetio je uglavnom
slutanu Muradu III, a nekoliko pjesama posvetio je njegovom mladom sinu, princu
Mehmedu. U uvodu Varidata kaže da je divan napisao između ramazana i ševala 982.
18
Pečevi, Ibrahim Alajbegović: Historija 1(1520-1576), Predgovor, prijevod i bilješke Fehim
Nametak. El-Kalem-Orijentalni institut, Sarajevo, 2000, str. 373. (dalje: Pečevija: Historija I)
19
Fleischer: Mustafa Âlî str. 60.
20
Menşe’ ül-inşâ, rkp. Süleymaniye Ktp, Veliyuddin 1916, 201-202.
21
Fleischer: Mustafa Âlî, str. 61.

• 195 •
 elma korić

h.g i to u čast Muradovog stupanja na prijesto,. Ako je to tačno, onda je nezvanična

vijest o ustoličenju novog sultana, koje se desilo 8. ramazana 982. (22. decembra
1574) godine stigla u Bosnu veoma brzo. Međutim, Âlî vjerovatno nije radio u
kontinuitetu, s obzirom na to da je, kako smo ranije vidjeli, u ovom periodu Ferhad-
beg bio intenzivno uključen u vojne aktivnosti.
U pauzi između ratnih pohoda, na zahtjev Ferhad-bega, Mustafa Âlî je u Banjoj
Luci proveo zimu prevodeći s arapskog jezika djelo Işrâk üt-tevarîh. Prijevod je
naslovio Zübdet üt-tevârîh, i posvetio ga Ferhad-begu i njegovom rođaku velikom
veziru Mehmed-paši Sokoloviću. Prijevod i prijepis ovog djela završio je u mjesecu
muharemu 983. (april-maj 1575) godine u “kasabi Banjoj Luci u sandžaku Bosna.“22

Prijatelji i pjesnici
Iako je u Bosni Âlî ušao u novo kulturno okruženje i novi sistem, izgleda da se
veoma dobro prilagodio tom ambijentu. Ovdje, na rumelijskoj granici Osmanskog
carstva, koja je bila neposredno uz hrišćansku teritoriju, i u drugoj polovini 16.
stoljeća još je bio vrlo živ duh gaze 14. i 15. stoljeća. Kao obrazovan Osmanlija, Âlî je
apsorbovao dosta od tog duha tokom svog boravka u Bosni, uprkos teškoćama života
na granici, gdje su stalni prepadi i stroga pogranična pravila bila dio svakodnevice.23
U svojim djelima Âlî konstantno povezuje Bosnu sa svetim ratom i opisuje je
kao “mjesto sastanka gazija cijelog svijeta i izvor pouzdanih ratnika za vjeru svih
krajeva.”Sa jednim takvim gazijom, Âlî-begom Malkočevićem, kojeg je posjetio
u Klisu 1576-77. godine, Âlî je bio blizak prijatelj. Predak Âlî-begov, Malkoč-beg,
je bio utjelovljenje rumelijskog akindžije24 koji se od običnog timarlije, uzdigao do
pozicije sandžakbega.
Među pjesnicima s kojima je Âlî prijateljevao u Bosni bio je Jahjâ-beg, koji je na
neki način bio u sličnoj situaciji kao i Âlî. Jahja-beg je bio pjesnik koji je obećavao
i čija je karijera u administraciji izgledala izvjesna. Međutim, nakon pogubljenja
princa Mustafe 1553, Jahja-beg je spjevao elegiju u kojoj je optužio tada bivšeg velikog
vezira Rustem-pašu za tu aferu. Elegija je postala vrlo popularna, a Rustem-paša je bio
veoma ljut. Kada je ponovo došao na funkciju velikog vezira 1555. godine, Rustem-
paša je pokrenuo istragu protiv Jahja-bega i razriješio ga funkcije. Međutim, optužbe
protiv Jahja-bega nisu bile dovoljne za pogubljenje, a kao pripadnik vojne klase nije
smio biti ostavljen bez prihoda. Tako je za kaznu Jahja-beg poslat u Zvornik gdje mu

22
Isto, str. 66-68.
23
Fleischer: Mustafa Âlî, str. 65.
24
Akindžija (tur. akıncı) - pripadnik vojnog reda osmanske vojske u pograničnim sandžacima u Evropi
koji su predstavljali jurišnu konjicu za upade u neprijateljska područja.

• 196 •
 sedam godina u bosni: mustafa âlî (1570-1577)

je dat na uživanje zeamet u iznosu od 30.000 akči. Tu su se vjerovatno Jahja-beg i Âlî

sreli oko 1574-75. godine. Zadivljen Âlîjevom reputacijom Jahja-beg mu je poslao
svoj divan na recenziju.25
Još jedan pjesnik s kojim je prijateljevao Âlî u Bosni jeste Šânî, pjesnik iz Sarajeva.
Na osnovu toga možemo pretpostaviti da je nakon Ferhad-pašinog premještenja
u Bosanski sandžak, Âlî vjerovatno proveo neko vrijeme i u Sarajevu. Spomenuti
pjesnik Šani pisao je nazire26 na neke Âlîjeve pjesme. U Künhü Âlî navodi i neke
Šanijeve stihove, a za njega kaže da je “Bosnasarâyından ‘ulemâ zümresinin şu’arâ-yi
gazel-serâyındandır.“27 To bi značilo da je ovaj pjesnik iz skupine sarajevskih učenjaka
i da je pretežno pisao gazele.28
Iako nigdje nije posebno istaknuto da se družio sa pjesnikom Sebzijem, Âlîjeve
ga spominje na nekoliko mjesta i to u veoma pozitivnom svjetlu. U Künhü, prema
Tietze-ovom prijevodu na engleski jezik, ima jedna priča u kojoj se spominje Sebzî
koji dolazi prvi put na predstavljanje Ferhad-begu:
“Pjesnik čiji mahlas je bio Sebzi, bosanski zaim, sa kojeg su tragovi
razuma i inteligencije isijavali kao da je samo jarko sunce došlo u posjet
begu, došao je da osjeti zadovoljstvo osvježenje u razgovoru s njim. /R64r/.
Beg ga upita: Kako ti je ime i pod kojim imenom te poznaju u tvojoj zemlji?
On odgovori da je poznat pod imenom Sebzi i da je samo jedna mirisna
biljka u vrtu spoznaje.“
Dalje, Âlî kaže da je Ferhad-beg ismijavao ovog pjesnika i općenito se negativno
odnosio prema njemu. Međutim, neki drugi podaci govore suprotno. Naime, na
Ferhad-pašinoj vakufnami29 iz 995. (1587) godine, kao prvi potpisnik nalazi se
upravo ovaj pjesnik, Sebzi Čelebi sin Abdurrahmanov.30 Pretpostavlja se da je on i
autor Ferhad-pašine vakufname. Spomenuta vakufnama i ovaj natpis upućuju nas na
to da je Sebzi bio dobar stilista i vrstan pjesnik. Iz Âlîjevog iskaza vidjeli smo i to da
Sebzi nije bio porijeklom Bošnjak kao i da je bio u vojnoj službi jer je uživao zeamet.
Sebzi je po svoj prilici ostao živjeti u Banjoj Luci gdje je stekao dobru reputaciju
25
Fleischer: Mustafa Âlî, str. 64.
26
Nazîra je pjesma spjevana po uzoru na pjesmu drugog pjesnika, oponašajući je formom i porukom,
Âlî izražena drugim riječima.
27
Künhü’l ahbâr’ın tezkire kısmı, hazırlayan: Mustafa Isen, Ankara, 1994, str. 310.
28
Gazel je najčešća forma divanske poezije u kojoj su pjesnici opjevavali vlastite osjećaje. To je pjesma
od najmanje pet distiha koja ima za temu ljubav, ljepotu, radost.
29
“Vakufnama Ferhad-paše Sokolovića”, prevela: Fazileta Cviko, Vakufname iz Bosne i Hercegovine
(XV i XVI vijek), Monumenta Turcica, IV/1, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985, str. 232.
30
“Čelebi se može reći za svakoga kome se može pripisati osobina znanosti, savršenstva i pouzdanosti
u djelima, a u ovo ne mogu ući porijeklo i bogatstvo.”Hasan Kafija Prušćak: “Traktat o izrazu
čele bi”, preveo: Fehim Nametak u: Izabrani spisi, Sarajevo, 1983, str. 87.

• 197 •
 elma korić

i među nekim Ferhad-pašinim prijateljima. Godine 1003. (1594-95), napisao je

hronogram na džamiji Arnaudiji čiji je osnivač Hasan Defterdar, bosanski timar-
defterdar, savremenik i prijatelj Ferhad-paše Sokolovića.31
Prema tome, prvi susret Sebzija i Ferhad-bega desio se u vrijeme dok se i Âlî
nalazio u Bosni u službi Ferhad-bega, znači između 1573. i 1577. godine. Ako je
Sebzi bio u Banjoj Luci uz Ferhad-bega i u vrijeme legalizacije njegove vakufname
1587.godine, te bio prvi svjedok na navedenoj vakufnami, a najvjerovatnije i njen
autor, onda smatram da je Âlî bio u krivu; Sebzi sigurno ne bi ostao najmanje deset
godina uz nekoga ko nije dobro postupao prema njemu.
U proljeće 984. (1577) godine, sa 36 godina, Âlî je već ostavio svoj zeamet,
napustio Bosnu zauvijek i krenuo u Istanbul da traži namještenje na dvoru. Već 1578.
godine postavljen je na funkciju timar defterdara Halepa.

31
Mujezinović, Mehmed:“Turski natpisi XVI vijeka iz nekoliko mjesta BiH”, POF III-IV, 1952-53,
Sarajevo, 1953, str. 482.

• 198 •
 sedam godina u bosni: mustafa âlî (1570-1577)

Seven Years in Bosnia: Mustafa Âlî (1570-1577)

Elma Korić

Summary
Mustafa son of Ahmed from Gelibolu (1540-1600), better known under the
pseudonym Âlî, is certainly one of the most remarkable Ottoman bureaucrats and
intellectuals of the 16th century. Even though he does not mention the ethnic roots
of his ancestors, the American historian Cornell H. Fleischer, on the basis of some
direct evidence, assumes that they might be Bosnian. We gather from Âlî’s works
that he spent a part of his life in Bosnia. His first official function in this region
was the secretary of divan of Klis sanjak-bey, Ferhad-bey Sokolović, in the summer
of 1570. As a timar holder on the border, where battle combats were a part of every
day life, beside the job of secretary, Âlî also performed some military duties. As time
passed by, according to his efforts, Âlî was promoted and received for his services a
zeamet with the sum of 60.000 akçe. When Ferhad-bey became sanjak-bey of the
Bosnian sanjak, he took Âlî with him to his new residence in Banja Luka. During
the first four years that he spent on the border in the sanjaks of Klis and Bosnia, in
the breaks between military campaigns, Âlî wrote official letters and some poetry.
Throughout his stay in Bosnia he was in the company of such poets as Yahya-bey,
Shani and Sebzi. Âlî left Bosnia in the spring of 984 AH (1577 AD).

• 199 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 94(497.6 Bihać)“15/17“

arifa isaković
Bihaćka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljeće)

Abstrakt:
•
Prilog sadrži pregled historiografske literature koja tretira historiju područja
Bihaćke krajine u periodu od 16. do kraja 18. stoljeća. Sažeto je prezentiran sadržaj
važnijih studija, monografija i članaka, sa bibliografskim podacima u napomenama.
Manje značajni članci i prilozi, sa bibliografskim podacima, objavljeni u periodici
od Drugog svjetskog rata samo su navedeni u napomeni. Istaknuta su pitanja o
kojima postoji određena historiografska literaratura, ali koja nisu u potpunosti
apsolvirana. U prilogu je ukazano na teme koje do sada uopće nisu bile predmet
naučnog istraživanja, a koje je potrebno istražiti da bi se upotpunila slika historije
ovoga područja u prva tri stoljeća osmanske vladavine.

Ključne riječi:
Bihaćka krajina, Pounje, Bosanska krajina, Unsko-sansko područje, Vojna krajina

Proces osvajanja i uspostave osmanske vlasti u Pounju i Prekounju obradio je

Hazim Šabanović u svojoj studiji “Bosanski pašaluk”, otvarajući pitanje osnivanja
Bihaćkog sandžaka. Prije objavljivanja njegove studije postojalo je mišljenje
da je za Bosansku krajinu bio organiziran poseban sandžak još 1512. godine.
Sjedište tog sandžaka prvo je bilo u Kamengradu (1512-1565), zatim u Krupi
(1565-1578), a kada je osvojen Ostrožac (1578) preneseno je tamo i tu ostalo do
osvajanja Bihaća 1592. godine.1 Tvrdnju da je za Bosansku krajinu još 1565. godine
obrazovan poseban sandžak prvi je iznio Radoslav Lopašić u svojoj monografiji
“Bihać i Bihaćka krajina”.2 Ona se u nauci održala više od pola stoljeća i tek je
u spomenutoj studiji Hazima Šabanovića podvrgnuta ozbiljnoj naučnoj kritici. S
obzirom da za tvrdnje o osnivanju Bihaćkog sandžaka 1578. i 1592. godine ne
postoje dokazi, osim izvještaja koje je napisao Josef Hammer u knjizi “Geschichte
des Osmanischen Reiches”, Šabanović smatra da se one u nauci ne mogu održati.
1
Hazim, Šabanović, Bosanski pašaluk, Djela XIV, Odjeljenje istorijskio-filoloških nauka Naučnog
društva BiH, knj. 10, Sarajevo, 1950, str. 82 (dalje: Hazim, Šabanović, Bosanski pašaluk…)
2
Radoslav, Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb, 1890.

• 201 •
 arifa isaković

Prikazao je upravnu podjelu Bihaćkog sandžaka, ali je istakao da nema dovoljno

poznatih i dostupnih izvora o njegovoj sudsko-administrativnoj podjeli, niti o
njegovoj krajiško-kapetanijskoj upravi. Konstatujući da nema nikakvih pouzdanih
podataka koji potvrđuju tezu da je Bihaćki sandžak osnovan 1592.godine i da je
najstariji spomen tog sandžaka u jednom dokumentu iz 1620. godine, Šabanović
je ostavio i dalje otvorenim pitanje osnivanja ovog sandžaka.
Prilog rješavanju pitanja osnivanja Bihaćkog sandžaka dao je i Adem Handžić
u radu “O organizaciji Vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeću”. Na osnovu
popisa pogranične vojske iz 1616. godine, u kome se spominje Bihaćki sandžak, on
je konstatovao da je taj sandžak osnovan poslije 1604, a prije 1616. godine.3
Historiografija nije riješila ni problem privremenog ukidanja Bihaćkog sandžaka
i njegovog uključivanja u teritorijalni okvir Bosanskog ili Ličkog sandžaka tokom
druge polovine 17. stoljeća. Prema Šabanoviću, ovaj sandžak, koji je dodjeljivan kao
arpaluk bosanskim pašama i defterdarima, definitivno je ukinut 1711.4 godine. Na
osnovu jednog dokumenta iz 1714. godine u kome se spominje bivši janjičarski aga
Mustafa-paša kao mutesarif (sandžakbeg) sandžaka Bihać, Enes Pelidija je korigovao
shvatanja dosadašnje nauke. Na osnovu navedenog dokumenta konstatovao je da
je Bihaćki sandžak definitivno ukinut u toku mletačko-austrijsko-osmanskog rata
1714.-1718.godine.5
Od velikog značaja za proučavanje povijesti gradova u Pounju je djelo Midhata
Kozličića “Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama”.6 U njemu su
sadržane stare geografske karte Unsko-sanskog područja koje se uglavnom poklapa
sa granicama nekadašnjeg Bihaćkog sandžaka. Prezentirani kartografski materijal
dopunjen je toponimijom Unsko-sanskog područja sa izvornim nazivima i njihovom
ubikacijom.
Utvrđeni gradovi koji su ušli u sastav Bihaćkog sandžaka prvi put su prikazani u
spomenutoj monografiji Radoslava Lopašića “Bihać i Bihaćka krajina”, koja i danas
predstavlja polazište u istraživanju tema koje tretiraju ovo područje. Lopašić je u svojoj
monografiji dao opis geografskog položaja i pregled povijesti gradova: Bihaća, Biele
Stiene, Brekovice, Buševića, Bužima, Cazina, Hresnog, Izačića, Jezerskog, Kladuše,
Krupe, Menića, Mutnika, Obrovca, Ostrožca, Otoke, Peći, Podzvizda, Vrnograča,
Ripča, Sokoca, Šturlića, Todorova i Tržca. U monografiji je prikazana povijest samo
3
Adem, Handžić, “O organizaciji Vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeću”, Prilozi Instituta
za istoriju, God. XXIII/1988, br. 24, Sarajevo, 1988, 45-60.
4
Hazim, Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 85
5
Enes, Pelidija, Od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699-1718, Sarajevo, 1989, str. 47 (dalje: Enes
Pelidija, Bosanski ejalet…)
6
Midhat, Kozličić, Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama (izbor karata, planova i
veduta u kontekstu historije Unsko-sanskog podrčja od kraja 15. do početka 18. stoljeća), Sarajevo –
Bihać, 2003.

• 202 •
 bihaćka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljeće)

pojedinih gradova s lijeve strane Une, a ostali se tek spominju u kontekstu povijesti
navedenih gradova. U sadržaju je uočljiv nedostatak osmanskih izvora za povijest
ovih gradova nakon njihovog pada pod osmansku vlast. Lopašićeve tvrdnje temelje se
samo na podacima iz zapadnih izvora, ali, bez obzira na nedostatke ove monografije,
ona nam daje sliku stanja, odnosno informaciju o broju utvrđenih gradova na ovom
prostoru prije osmanskog osvajanja.
Četrnaest godina kasnije od objavljivanja Lopašićeve monografije publikovana je
i monografija Ćire Truhelke “Naši gradovi”. U njoj su na sličan način opisani, pored
ostalih, i najljepši gradovi na lijevoj obali Une (Otoka, Krupa, Ostrožac, Bužim,
Jezerski grad, Podzvizd, Vrnograč).7 Autor je akcenat stavio na arhitekturu gradova
tako, da monografija sadrži samo kratke preglede njihove historije.8
Kada je u pitanju povijest ovih gradova pred njihov pad pod osmansku vlast treba
spomenuti djelo Milana Kruheka “Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tijekom
16. stoljeća”. Autor se hronološki ograničio na period od bitke na Krbavskom polju
(1493.) do poraza osmanske vojske pod Siskom 1593. godine. Tijekom ovog perioda
Hrvatska je vodila obrambeni rat, a gradovi Bihaćke krajine su bili dio hrvatskog
(austrijskog) obrambenog sistema. U knjizi je prikazan proces izgradnje austrijske
obrambene granice tijekom 16. stoljeća i obrambena sposobnost utvrda u Pounju i
njihova uloga na austrijskoj obrambenoj granici prije pada pod osmansku vlast.9
Prilog proučavanju položaja starih gradova u Bosanskoj krajini u osmanskom
periodu dao je i Hamdija Kreševljaković svojim radom “Prilozi povijesti bosanskih
7
Ćiro, Truhelka, Naši gradovi, opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1904.
8
Ostali manje značajni članci i prilozi objavljeni u periodici do Drugog svjetskog rata: Hamdija,
Kapidžić, “Turski gradovi s ove strane Une”, Gajret, God. XIII, br. 2, Sarajevo, 1937; Husein, A,
Šehić, “Dizdari i kapetani Krupe”, Novi Behar, VII, 15.maj 1934, br.22, str. 330; “Na ruševinama
starog grada Bužima”, Novi Behar, VI, 1. novembar 1932, br. 9; “Kako je nastalo begovsko pleme
Kulenović prema narodnoj priči”, Novi Behar, VIII, 1.aprila 1935, br. 19, str. 330-331; “Potomci
kapetana Badnjevića.-Prilog povijesti hrvatskog plemstva u Krajini”, Muslimanska svijest I, 30.
travnja 1936, br.9, str. 7; Vasao, Čubrilović, Porijeklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini (o
porijeklu kapetanaskih porodica: Badnjevića, Krupića, Kulenovića i Bišćevića), Jugoslovenski istorijski
časopis I, Beograd, 1935; Ahmed, Sadiković,“Ostrovička kapetanija i njeni kapetani”, Muslimanska
svijest V, br. 88/89, Sarajevo, 1940; Rudolf, Horvat, “Velika turska osvajanja u Hrvatskoj god. 1576-
1578”, Prosvjeta, god. XII, br. 1, Zagreb, 1905; Rudolf, Horavt,, “Vojevanje Hasan-paše bosanskog u
Hrvatskoj (God. 1591-1593.), Školski vjesnik, god. XII, br.XI/XII, Zagreb, 1905; Rudolf, Horvat,
“Turska Hrvatska”, Zatno klasije, god. II, br. 2, Zagreb, 1939; Stjepan, Kovačević, Naše kule i stari
gradovi ( Sokolac ili Sokol-grad), Sarajevski list, god. 35, br. 283, Sarajevo,1912.; Kovačević, Stevan;
Opis parohije doljanske (Protoprez viterat bihaćki), Bosansko-hercegovački Istočnik, God. VII, sv.
7-8, Sarajevo, 1893; Aleksije, Olesnicki, Braća Hrnjice, Prilog istoriji Bosne, s turskog preveo A.P,
Bosanska vila, god. III, br. 255 Sarajevo, 1888; Huber, Strauch, “Bihaćke kule i gradine”(o gradu
Izačiću, kuli Bisovcu, ruševinama grada Brekovice, gradovima Sokocu i Ostrožcu), Obitelj, God. IV,
br. 13, Zagreb, 1932.; Petar, Gaković, “Mustaj-beg Badnjević”, Vrbaske novine, God. VI, br. 519,
Banjaluka, 1934.; “Bosanska krajina 1463.-1860.”, Razvitak, God. VII, Banjaluka, 1940.
9
Milan, Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb, 1995.

• 203 •
 arifa isaković

gradova pod turskom upravom”, kojim je ukazao na njihov značaj u obrani granica
Bosanskog ejaleta.
Gradove oko Une i u Prekounju Kreševljaković je prikazao uglavnom na osnovu
postojeće literature: “Bihać i Bihaćka krajina”, Radoslava Lopašića, “Naši gradovi”,
Ćire Truhelke i “Turski gradovi s ove strane Une”Hamdije Kapidžića, zbog čega su u
radu primjetne mnogobrojne praznine.
Osim toga, neke činjenice upućuju na potrebu revizije njegovih podataka
o gradovima u Bihaćkoj krajini. Šturlić i Podzvizd, Kreševljaković opisuje kao
srednjovjekovne utvrđene gradove koje su Osmanlije zauzele krajem 16. stoljeća i
postavili u njih svoje posade.10 Međutim, Enes Pelidija u svojoj knjizi “Bosanski ejalet
od Karlovačkog do Požarevačkog mira“11 navodi podatak, iz jednog deftera koji datira
iz 1711. godine, o rušenju drvenih i podizanju kamenih utvrđenja u Podzvizdu i
Šturliću. Kreševljaković spominje i grad Otoku , prenoseći podatak od Lopašića da
se taj grad spominje još 1264. godine i da su ga Osmanlije zauzele 1565. godine. S
obzirom na to da je u austrijskom izvještaju iz 1834. godine otočki grad opisan kao
slab i od drveta sagrađen grad i i da ne postoje ostaci utvrđenog grada na riječnom
ostrvu u današnjoj Bosanskoj Otoci, postavlja se pitanje: da li se u osmanskim
izvorima spominje srednjovjekovni otočki grad ili su ga Osmanlije porušile i podigle
novo drveno utvrđenje na istom mjestu?
Evidentno je da su na prostoru Bihaćke krajine postojali gradovi: Čavnik (10 km
jugoistočno od Bužima), Bojnik (na putu između Velike Kladuše i Bužima), Hojsićev
grad (u blizini Cazina), Vranograč (iznad sela Ćukovi kod Bihaća), Bušević (iznad
Bosanske Krupe), Jamnik (istočno od Bužima), ali se oni u bosanskohercegovačkoj
naučno relevantnoj literaturi ne spominju ili je njihova uloga u osmanskom
odbrambenom sistemu nedovoljno apsolvirana. U tekstu Karlovačkog mirovnog
ugovora spominju se ruševine gradova Bojnik i Jamnik, ali nije jasno kada su ti
gradovi porušeni i da li su ranije bili dio osmanskog odbrambenog sistema na ovom
prostoru.12 Odlukom ovog mirovnog ugovora spomenute tvrđave su postale dio
granične linije između područja austrijske tvrđave Gvozdansko i područja osmanske
tvrđave Bužim. Prema izloženom, potrebno je utvrditi koja su utvrđenja Osmanlije
na ovom prostoru zatekli i u kakvom stanju, koja su održavali i tokom vremena
mijenjali njihov osnovni arhitektonski oblik, a koja su nanovo izgradili.
Priloge o historiji gradova u Pounju Kreševljaković je inkorporirao u studiju o
kapetanijama u Bosni i Hercegovini, koja sadrži i prikaz Krupske, Ostrožačke,

10
Hamdija, Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, Naše starine, svezak I, Sarajevo, 1953. str. 428-430.
11
Enes, Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira, str. 129
12
Ešref, Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama
Karlovačkog mira, Sarajevo, 1973, str. 88-91

• 204 •
 bihaćka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljeće)

Ostrovičke i Bihaćke kapetanije.13 Autor je istakao da nije došao do kanun-

name za uspostavljanje funkcije kapetana i da su mu jedini sigurni izvori berati o
postavljanju kapetana, ali da su spomenute kapetanije sigurno postojale 1629, tvrdi
na osnovu jedne bujruldije iz iste godine u kojoj se spominju njihovi kapetani.14 U
nedostatku vjerodostojnijih izvora Kreševljaković je datirao osnivanje kapetanija na
osnovu podataka koje pruža monografija Radoslava Lopašića, koja je zasnovana na
nepouzdanim podacima iz zapadnih izvora.
Povijest gradova u Pounju nakon njihovog pada pod osmansku vlast prikazana
je po prvi put na osnovu osmanskih izvora u radovima Adema Handžića. U svom
članku pod naslovom “Prilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj krajini
pred kraj XVI vijeka”, Handžić je na osnovu popisa pogranične vojske iz 1586. godine,
Handžić je prikazao sastav i položaj posada gradova u Pounju i Slavonskoj Krajini u
devetom deceniju 16. stoljeća.15
Prema izloženom pregledu historiografske literature o Bihaćkoj krajini, uočava se
da se o historiji ovog bosanskohercegovačkog prostora dosada pisalo parcijalno, te da
je potrebno detaljniji istraživački zahvat koji bi doveo do širih sinteza.
Na ovaj rad se hronološki nadovezuje sadržaj njegovog rada “O organizaciji
Vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeću”u kojem je predstavio organizaciju i
strukturu Vojne krajine duž sjevernih i sjeverozapadnih granica Bosanskog ejaleta u
17. stoljeću.
Od gradova u Bihaćkoj krajini u popisu iz 1586. godine spominju se gradovi sa
posadama: Krupa, Cazin, Ostrožac, Bužim i Jezerski. Prema popisu iz 1616. godine
posade su postavljene u još četiri grada: Bihać, Izačić, Sokolac i Stijena, a prema popisu
iz 1643. godine posade su postavljene u Brekovici, Mutnik, Pećigradu, Todorovu i
Tržcu, dok je iz Sokoca povučena. Ovdje treba spomenuti i rad Nenada Moačanina
pod naslovom “Bihać i osmanski obrambeni sustav na sjeverozapadu Bosanskog ejaleta
1592-1711”u kojem je osmanski odbrambeni sistem na sjeverozapadu Bosanskog
ejaleta prikazan na osnovu postojeće literature.16
U bosanskohercegovačkoj historiografiji, osim studije Milana Karanovića “Pounje
u Bosanskoj krajini”, ne postoji više nijedna studija, članak ili prilog koji ulazi u
problem porijekla stanovništva Bihaćke krajine i problem nastanka i razvitka naselja
van utvrđenih gradova. Karanović je u istraživanju o porijeklu stanovništva akcenat
stavio na ispitivanje porijekla pravoslavnog stanovništva i njihovih naselja na ovom
13
Hamdija, Kreševljaković, Kapetanije u BiH, Djela V, Naučno društvo BiH, Sarajevo, 1954.
14
Isto, str. 111
15
Adem, Handžić, Prilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka,
Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, God. XIII, Sarajevo, 1962, 321-339
16
Nenad, Moačanin, Bihać i osmanski obrambeni sustav na sjeverozapadu Bosanskog ejaleta, Spomenica
Ljube Bobana, Zagreb, 1994.

• 205 •
 arifa isaković

prostoru. Pored toga, dao je pregled rimskih naselja, varoških naselja, osmanskih
garnizonskih naselja i prikazao postanak osmanskih utvrđenih naselja na Krajini.
Ono što bi moglo biti korisno za dalja istraživanja su precizno ubicirani toponimi, a
prema ostalim prezentiranim podacima u ovoj studiji treba biti veoma oprezan, jer se
autor u svom izlaganju često koristio narodnom predajom.17 Mario Petrić je u svom
članku “O migracijama stanovništva u Bosni i Hercegovini”iznio mišljenje da se većina
muslimanskog stanovništva iz Like nakon Karlovačkog mira preselilo u najzapadnije
dijelove Bosanske krajine : Bihać, Cazin i Bosanska Krupa.18
U studijama “Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira”i “Banjalučki
boj iz 1737”, Enes Pelidija je pisao o izgradnji novih i opravci postojećih tvrđava,
te obezbjeđivanju finansijskih sredstava.19 Autor se bavio problemom izgradnje
fortifikacionih objekata u okviru širih tematskih cjelina tako da ne pruža cjelovitu
sliku stanja vojnih utvrđenja u ovom dijelu Bosanskog ejaleta. U ovim studijama
nalazimo podatke, iz autoru dostupne arhivske građe, o opravci, broju posada i načinu
finansiranja pojedninih utvrđenih gradova na ovom prostoru. Kao dio osmanskog
odbrambenog sistema prema Austriji gradovi u dolini Une bili su na udaru u svim
osmansko-austrijskim ratovima, što je sigurno imalo odraza na društvene, političke i
privredne prilike u njima.

17
Milan, Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini, naselja i porijeklo stanovništva, sv. 20, Beograd, 1925.
18
Mario, Petrić, O migracijama stanovništva u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja,
Etnologija, nova serija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963, str.9
19
Enes, Pelidija, Banjalučki boj iz 1737, Sarajevo, 2003.

• 206 •
 bihaćka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljeće)

The Bihać Frontier in Historiography (16th – 18th Century)

Arifa Isaković

Summary
The history of Bihać and other towns in the valley of the Una River, which
comprised the Bihać sanjak after being conquered by the Ottomans, is not even nearly
known as it should be. There are many works that, on the basis of Western sources,
deal with the history of these towns whilst they were a part of the Croatian defence
system. However, even though numerous archival sources exist on the matter, their
history after the Ottoman conquest is neglected.
The issue of the founding of the Bihać sanjak and its temporary cessation represents
only one of the open questions from the history of this area that historiography has
to answer. It is necessary to examine which fortresses existed prior to the Ottoman
conquest and what was their condition, which fortresses were taken care of by the
Ottomans who changed their architectural base, and which ones were built from
scratch. As a part of the defence system towards Austria, the towns in the valley of
the Una River found themselves in the centre of all Ottoman-Austrian wars, and
this certainly reflected on their social, political and economical standing. Besides
this, an important task for historiography is to research the impact and influence
of migrations on the formation of new settlements in the vicinity of the border
fortresses. Considering that this region was always exposed to the atrocities of war, it
is necessary to study why people populated such unsafe and unsecure areas. Did they
have special conditions to inhabit these settlements and what was their legal status
after they settled?

• 207 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 74.071.1:929 Mustafa Mostarac
003.077(497.6)“17“

haris dervišević
Zaboravljena baština: Mustafa Sin Omera Mostarac,
kaligraf 18. stoljeća

Abstrakt:
•
Istraživanje se osvrće na rad kaligrafa Mustafe Sina Omera Mostarca, s posebnim
osvrtom na njegov 23. prijepis Kur’ana iz Zbirke orijentalnih rukopisa Istorijskog
arhiva Sarajevo. U njegov kaligrafski i prepisivački opus uključena su još tri prijepisa.
Likovnom i stilskom analizom kaligrafije, iluminacije i mudželitskog rada mushafa iz
Istorijskog arhiva Sarajevo, jasnije su se uočile karakteristike i specifičnosti “umjetnosti
knjige”u Bosni i Hercegovini tokom osmanske vladavine.

Ključne riječi:
kaligrafija, iluminacija, mudželitski rad, Mustafa Sin Omera Mostarac
(Hadžalić ?)

“Islamska umjetnost u brojnim svojim formama je od goleme važnosti

za razumijevanje suštine islama, i središnji je put prenošenja njegove
poruke suvremenom svijetu ... Danas više negoli ikada ranije razumijevanje
islamske umjetnosti je neizbježan ključ za poimanje samog islama. Oni koji
imaju sluha za jezik umjetnosti ... mogu mnogo naučiti iz te umjetnosti.“
Seyyed Hossein Nasr [Srce islama, str. 297.]

Britanski princ Charles, tokom svoje posjete Oksfordskom Centru za Islamske

studije, 27. oktobra 1993, čiji je pokrovitelj, ističe probleme sa kojima se susreću Islam
i Zapad, naglašavajući da neiznalaženjem zajedničkog kanala inter-komunikacije se
stvara još veći jaz između ova dva svijeta.1 Ogromnu ulogu u razumijevanju “ova
dva svijeta”, ima umjetnost. Kao nastojanje materijalizacije nematerijalnog – ideje

1
“Mi moramo dijeliti iskustva, objašnjavati sebe jedni drugima razumijevati i tolerirati i graditi na
pozitivnim principima ono što je zajedničko našim kulturama. To mora biti dvosmjerna ulica.”NJ.K.V.
Princ od Velsa, Islam i Zapad, Oksfordski Centar za Islamske studije, Oxford, 1993, 21.

• 209 •
 haris dervišević

i duhovnosti jedne kulture, umjetnost ima neupitan značaj. Iznaći pravi put do
shvatanja umjetnosti znači razumjeti umjetnika, njegovo okruženje i stavaralačku
ideju koja ga pokreće. U ovom slučaju to znači razumjeti islamsku umjetnost.
Vrlo kompleksan iskaz islamske umjetnosti u ovom radu bit će ograničen na samo
jedno polje – umjetnost knjige.
Umjetnost knjige u islamu zauzima posebno mjesto. Očit razlog velikog
interesovanja za pisanu riječ vidljiv je kroz privrženost muslimana Kur’anu koji je
kao temeljni nosilac Božije objave zahtijevao i posebnu pažnju.
Iz zabrane predstavaljnja Božijeg i uslovne zabrane predstavljanja čovječjeg lika,
muslimanski umjetnik je pronašao izlaz. Svoj talent ispoljio je u granicama dozvoljenog,
stvarajući potpuno novi umjetnički kosmos. Listovi knjige sa kaligrafskim ispisima,
ukrašenim najfinijom iluminacijom predstavljaju istinski duh islama.2 Upravo će
jedan primjerak mushafa iz Zbirke orijentalnih rukopisa Istorijskog arhiva Sarajevo,
kojeg je prepisao do sada neznani kaligraf Mustafa Sin Omera Mostarac, poslužiti
da se prikaže ova sfera islamske umjetnosti. Treba usput reći da će se u tekstu najviše
govoriti o liku kaligrafe i iluminaciji mushafa.

1. Mustafa Sin Omera Mostarac

1.1. Podaci o prepisivaču

U historiji islamske umjetnosti vrlo rijetko se susreće primjer da je kaligraf
rukopisa istovremeno bio i iluminator, s tim da se za čitav rad potpisivao samo
kaligraf. Smatrajući da prijepis Kur’ana Mustafe Sina Omera Mostarca nije izuzetak,
ostaje nepoznat iluminator (nakaš) i knjigovezac (mudželit) ovog prijepisa.
O životu kaligrafe Mustafe Sina Omera Mostarca, ili kako je on ostavio iza sebe
u kolofonu hāfiz Mustafā bin 'Umar al-Mūstārī, nema mnogo podataka. Primjerak
prijepisa Kur’ana iz Istorijskog arhiva Sarajevo primarni je izvor za povezivanje rada
ovog kaligrafe sa još tri prijepisa, dva prijepisa Kur’ana i jedan prijepis arapsko-
turskog rječnika u stihu.
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se prijepis Kur’ana iz 1169.
h.g. (1755/56), gdje se prepisivač potpisuje kao Mustafa Sin Omera Mostarac i
navodi da je to njegov osmi prijepis.3 Po stilu ukrašavanja ovaj prijepis veoma nalikuje
na 23. Mustafin prijepis Kur’ana iz Zbirke orijentalnih rukopisa Istorijskog arhiva

2
“Islamic art – Arts of book”, u: Jane Turner (ed.), Grove: The Dictionary of Art, Vol. 16, Oxford
University Press, Oxford, 1996, 271.
3
Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje GHB), 4393.

• 210 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

Sarajevo.4 Posljednji, trideseti prijepis Kur’ana iz 1174. h.g. (1760/61) nalazi se u

privatnoj biblioteci prof. dr. Rusmira Mahmutćehajića,5 gdje se Mustafa Mostarac
potpisuje na isti način kao u prethodna dva prijepisa.
Zadnji poznati prijepis Mustafe Mostarca je arapsko-turski rječnik u stihu, kojeg je
završio 1188. h.g. (1774/75).6 Za razliku od dosadašnjih autorskih signatura, autor
svoje ime navodi kao Mustafā bin 'Umar al-Mūstārī al-Hāġ 'Aliyy zādah.7 Smatrajući
da je Hadžalić (Hadžalizade / al-Hāġ 'Aliyy zādah) prezime Mustafe Mostarca, o
čemu će još biti govora, i ovaj prijepis se ubraja u njegov opus.

1.2. Trojica mostarskih Mustafa

Premda spomenuta četiri prijepisa nisu paleografski upoređivana prihvatit će se da
je njihov autor “samo jedan”kaligraf-prepisivač, Mustafa Sin Omera Mostarac. Prije
svega zbog činjenice da se u sva četiri potpisuje kao Mustafā bin 'Umar al-Mūstārī
(u četvrtom dodano al-Hāġ 'Aliyy zādah), a drugo, od početka pa do kraja 18. st.
susreću se samo tri prepisivača koja nose ime Mustafa, a vezana uz Mostar,8 to su:
1. Mustafa b. Salih b. Osman Naimizade Mostari,
2. Mustafa softa Karađoz-begove medrese i
3. Mustafa b. Omer Mostarac.

Otac prvog na ovoj listi je “Salih”, a ne “Omer”. On se punim imenom “Mustafa

b. Salih b. Osman Naimizade”potpisuje ranije nego li prvi poznati prijepis Mustafe
Sina Omera Mostarca, što čini dugi niz narednih godina. Nije poznato da je Mustafa
4
Premda Muhamed Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, II
tom, Svjetlost, Sarajevo, 1988, 173, spominje postojanje 22. prijepisa u Zbirci orijentalnih rukopisa
Istorijskog arhiva Sarajevo, nisam pronašao dokumentovano postojanje ovog prijepisa u Arhivu,
niti njegovo postojanje. Rahmetli profesor Muhamed Ždralović ukazao mi je na moguću usputnu
omašku tokom sastavljanja svoga djela. Također, i profesor Rusmir Mahmutćehajić smatra da ne
postoji 22. prijepis Kur’ana unutar zbirki IAS-a. Činjenica koja bi ukazivala na vjerovatnu grešku
je stavljanje podataka o postojanju prijepisa u IAS-u u obliku zabilješke. Moguće da je zabunom
dopisan podatak o postojanju 22. prijepisa.
5
O postojanju ovog prijepisa lično sam se osvjedočio.
6
Orijentalna zbirka Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje OzAHAZU), 908.
Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači, II, 207, navodi da je rukopis prepisan u Gazi Husrev-
begovoj medresi u Sarajevu, ali nakon uvida osoblja OzAHAZU, utvrđeno je da se ime Gazi Husrev-
begove medrese ne spominje.
7
Nisam imao direktan pristup rukopisu, tako da je transkripcija imena sačinjena zahvaljujući svesrdnoj
pomoći osoblja OzAHAZU.
8
Usp. Mustafa Ćeman, Bibliografija bošnjačke književnosti, Sebil, Zagreb, 1994; Ždralović, Bosansko-
hercegovački prepisivači, II.

• 211 •
 haris dervišević

b. Salih b. Osman Naimizade prepisao Kur’an. Poistovijetiti ovog “Mustafu b. Salih

b. Osmana Naimizade Mostarija”i “Mustafu Sina Omera”je nemoguće.
Prepisivač Mustafa softa Karađoz-begove medrese nešto je zanimljiviji. On
se pojavljuje kao prepisivač četiri rukopisa, ali niti jedan od njih nije Kur’an. To
su dva prijepisa Sintakse arapskog jezika od Ibrahim b. Ismail Mostarija Opijača.
Jedan potiče iz 1148. h.g. (1735/36), a drugi iz 1184. h.g. (1770/71).9 Treći i
četvrti rukopis prepisani su iste 1147. h.g. (1734-35), jedan je prijepis Komentara
sintakse arapskog jezika “Al-Misbah”od Husayn-pāše 'Abdullah al-'Aswada, a drugi
je Komentar al-Zamakšarijevog djela iz sintakse arapskog jezika od Muhammad b.
Šamsuddīn 'Abdulġānī al-Ardabalīja.10 Na sva četiri rukopisa on se potpisuje na isti
način – Mustafa softa Karađoz-begove medrese.
Hidžretska Mustafa softa Karađoz-begove
Mustafa Sin Omera Mostarac
godina medrese
Komentara sintakse arapskog jezika
1147. “Al-Misbah”od Husayn-pāše
'Abdullah al-'Aswada
Komentar al-Zamakšarijevog
djela iz sintakse arapskog jezika
1147.
od Muhammad b. Šamsuddīn
'Abdulġānī al-Ardabalīja
Sintaksa arapskog jezika od
1148. Ibrahim b. Ismail Mostarija
Opijača
1169. 8. prijepis Kur’ana
1173. 23. prijepis Kur’ana
1174. 30. prijepis Kur’ana
Sintaksa arapskog jezika od
1184. Ibrahim b. Ismail Mostarija
Opijača
1188. Arapsko-turski rječnik u stihu

Ako bi se vjerovalo da je Mustafa Sin Omera Mostarac identičan ličnosti Mustafe

softe Karađoz-begove medrese, onda bi se teza zasnivala na tvrdnji da je Mustafa
Mostarac mijenjao način svoje autorske signature. Usporedbom rukopisa Mustafe
Sina Omera i Mustafe softe ustanovilo bi se da li se ova dva prepisivača razlikuju. U
nedostatku velikog broja podataka ova tvrdnja biva veoma krhka.
9
Oba rukopisa nalaze se u OzAHAZU pod signaturom 1184/3.
10
Oba rukopisa nalaze se u OzAHAZU pod signaturom 1184/1.

• 212 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

1.3. Nedostatak podataka o liku Mustafe Sina Omera Mostarca

Đoko Mazalić u Leksikonu umjetnika (...) u Bosni i Hercegovini ne spominje
ime Mustafe Mostarca.11 On nije zabilježen ni u pregledu najznačajnijih bosansko-
hercegovačkih kaligrafa Teufika Muftića.12 Kasim Dobrača u svom Katalogu arapskih,
turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke opisao je njegov osmi
prijepis Kur’ana.13 Djelo Muhameda Ždralovića Bosansko-hercegovački prepisivači
djela u arabičkim rukopisima je u tom pogledu najpotpunije, gdje su navedena sva
tri prijepisa mushafa i prijepis arapsko-turskog rječnika u stihu. Treba još jednom
skrenuti pažnju na vjerovatnu tehničku omašku koja upućuje na moguće postojanje
22. mushafa unutar zbirke IAS-a.14
Mustafa Mostarac ostavlja određene podatke o sebi u svom imenu – Mustafā bin
'Umar al-Mūstārī. Slijedeći obrazac svog doba, on dodaje vlastitom imenu tzv. ime
relacije porijekla (nisba), a to je al-Mūstārī (Mostarac). Njegovo lično ime (’ism) je
Mustafa. Otac mu se zvao 'Umar (Omer). U njegovom imenu značajan je podatak
da je on Mostarac, pa bi dalje istraživanje trebalo započeti na dokumentima vezane
uz Mostar.15
Svoj osmi prijepis Kur’ana završio je 1755/56, a prijepis rječnika 1774/75.
Vremenski interval o dokumentima direktno vezanim za Mustafu Mostarca sezao bi
s početka do kraja 18. st.
Nužno je napraviti poređenje ova četiri prijepisa sa ostalim primjercima zbirki
orijentalnih rukopisa na širem području. Veliki broj rukopisa naših ljudi nalazi se u
raznim dijelovima svijeta. Komparacijom bi se došlo do novih saznanja. Osobito sa
onim primjercima koji nisu kompletni, tj. gdje nije utvrđen prepisivač (gdje stranica
s imenom prepisivača nedostaje).
Ako je poznato da postoji njegov 30. prijepis, otvorena je mogućnost da je Mustafa
bio profesinalni kaligraf i moguće vrlo poznat u sredini svoga djelovanja. Osmi
prijepis Kur’ana Mustafe Mostarca datira se u 1755/76, dvadeset i treći u 1759/60,
a trideseti u 1760/61. Vremenski razmak između dvadeset i trećeg, i tridesetog
prijepisa je samo godinu dana, a za taj period Mustafa Mostarac je prepisao sedam
Kur’ana. Primjetno je da je broj prepisanih Kur’ana nakon dvadeset i trećeg prijepisa

11
Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika, slikara, vajara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih koji su radili
u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1967.
12
Teufik Muftić, “Osvrt na naše kaligrafe”, Arapsko pismo, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo,
1982, 139.
13
Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u
Sarajevu, I tom, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1963, 24.
14
Pogledati napomenu 4.
15
Hifzija Hasandedić, “Muslimanske biblioteke u Mostaru”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke,
Knj. I, Sarajevo, 1972, 107-112.

• 213 •
 haris dervišević

veći nego li ranije. Ovo upućuje na to da se potražnja za rukopisima ovog prepisivača

povećala. Mustafa Mostarac je za period manji od dva mjeseca prepisivao Kur’an
tokom 1759/60, ili više od dvanaest stranica tokom jednog dana, što temelji tvrdnju
da je Mustafa Mostarac bio profesionalni kaligraf.

1.4. Mustafa Sin Omera Mostarca (Hadžalić ?)

O istinskom postojanju i životu Mustafe Mostarca postoji štura, ali vrlo vrijedna
predaja. Profesor Rusmir Mahmutćehajić, u čijoj se privatnoj zbirci nalazi 30. prijepis
Kur’ana, navodi da je njegov predak hadži Šaćir ef. Mahmutćehajić (18. st.) bio u vrlo
dobrim odnosima sa nekim kaligrafom Mustafom iz Mostara. Pored toga Hadžalić se
spominje kao prezime kaligrafe Mustafe iz Mostara. Po ovom predanju su porodice
Hadžalić i Mahmutćehajić u to vrijeme bile u bliskim rodbinskim vezama. Mustafin
30. prijepis vjerovatno je dospio u posjed porodice Mahmutćehajić zahvaljujući ovim
porodičnim vezama.
U Orijentalnom institutu u Sarajevu nalazio se rukopis pod signaturom 1854 iz
1215. h.g. (1800/01) godine, a njegov prepisivač je Ali b. Mustafa Hajali Mostari.16
Ako se prihavati podatak da je Mustafa Sin Omera Mostarac nosio prezime Hadžalić
onda se Ali b. Mustafa Hajali Mostari može smatrati njegovim potomkom.17
Arapsko-turski rječnik u stihu Mustafa Mostarac potpisuje na slijedeći način:

“Siromah bijednik Mustafa b. Omer-beg Hadžalizade (Hadžalić)

u medresi Karađoz-beg.”Bilješka sa prve stranice rukopisa Orijentalne
zbirke OZJA [danas OzAHAZU] br. 908, a na listu 1a istog rukopisa
stoji: “Posjeduje ju siromah bijednik, bilo mu oprošteno, i dobio zagovor
Najslavnijeg Vjerovjesnika, Omerov sin Mustafa.“18

Mustafa Mostarac se u rukopisima potpispisao arapskim pismom, što izvjesno

otežava čitanje njegovog prezimena. U svom prezimenu Mustafa Mostarac nije

16
Prijepis Ali b. Mustafe Hajali Mostarija je propao u napadu na sarajevski Orijentalni instut 1992.
godine. Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači, II, 242.
17
Posebno poglavlje o mostarskim porodicama nalazi se u djelu: Hivzija Hasandedić, Spomenici
kulture turskog doba u Mostaru, Drugo dopunjeno izdanje, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar,
2005, 226. Dalje pogledati: Ahmed S. Aličić i Hifzija Hasandedić, “Popis terzija, čurčija i ćebedžija
u Mostaru iz 1755. godine”, Prilozi za orijentalnu filologiju, Vol. 18-19, Sarajevo, 1973, 315-373.
18
Muhamed Ždralović, “Bilješke u orijentalnim rukopisima”, Prilozi za orijentalnu filologiju, Vol.
35, Sarajevo, 1985), 112. Muhamed Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim
rukopisima, I tom, Svjetlost, Sarajevo, 1988, 124.

• 214 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

oblježio vokale, tako da se ono može čitati višestruko.19 Ipak će se prihvatiti

najvjerovatniji prijedlog – Hadžalić, koji slijedi predaju porodice Mahmutćehajić.
Zasada poznati podaci velikom vjerovatnočom ukazuju na činjenicu da je
Hadžalić prezime Mustafe Sina Omera Mostarca, te da je on autor tri prijepisa
Kur’ana i prijepisa arapsko-turskog riječnika u stihu.

2. Prijepis Kur’ana u Istorijskom arhivu Sarajevo

U Zbirci orijentalnih rukopisa Istorijskog arhiva Sarajevo čuva se 23. prijepis

Kur’ana Mustafe Sina Omera Mostarca. Rukopis ima nepaginirana 303 lista, formata
19,5 x 13,5 cm. Prepisan je na debljem listu.
Korice rukopisa su rađene kombinacijom kože, papira i zlata. Na obje vanjske
strane korica ukras se ponavlja. Zlatni medaljon (šamsa) nalazi se na sredini korica, a
u uglovima (köşebent) su ukrasi od papira i zlata (mulemma).
Kur’an je prepisan finim nesh-pismom u petnaest redova.

2.1.Korice rukopisa – vanjska strana

Kur’an je povezan i ukoričen. Vanjska strana ukrašena je kombinacijom kože i
zlata. Središnji motiv sunca (šamsa) i ugaoni motivi (köşebent) izrađeni su od zlatnih
reljefnih listića nalijepljenih na kožnu osnovu. Ostatak vanjske strane korica rukopisa
je kožni, a ornamentika na kožnom dijelu je veoma skromna. Ornamenti izvedeni u
zlatu predstavljaju biljnu stilizaciju, komponirani od lozice, lista, pupoljka i cvijeta.
Periferni uski kožni obrub ukrašen je trakom od kosih linija (zincir), a unutrašnji
kožni dio korica rukopisa ukrašen rijetkom floralnom ornamentikom. Miklep
(klapna) i sertap (preklop) ovog mushafa nisu sačuvani.

2.2. Početak rukopisa - Prve dvije stranice (serlevha)

Prve dvije stranice (serlevha) raspoređene su u vidu diptiha i obilno su ukrašene
floralnom ornamentikom. Tekst sure al-Fātiha je na desnoj strani ovog diptiha, a
prva četiri ajeta sure al-Baqara na lijevoj. Tekst na ovim stranicama raspoređen je u
šest redaka. Prije početka obje sure je bismilla. Ukras na ove dvije strane podijeljen
je u dvije zone:
19
Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači, II, 207, navodi ga kao Hadžialić, a u drugom djelu ga
navodi kao Hadžalić. Usp. Ždralović, “Bilješke u orijentalnim rukopisima”, 112.

• 215 •
 haris dervišević

a) zona floralnog a) zona floralnog ukrasa oko

pravougaonika s tekstom sure unutrašnjeg pravougaonika

Podjela ornamentike na stranicama prve dvije sure musafa

a) zona floralnog pravougaonika s tekstom sure, omeđena je tankom zelenom

trakom sa cvijetnim motivima.
Na vrhu i dnu nalaze se dva neovisna pravougaonika ('unwān). Oba slijede istu
shemu ukrašavanja. Omeđeni su tankom purpurnom trakom s cvijetnim motivima.
U središtu pravougaonika je pozlaćena podloga, uokvirena crvenom viticom. Sa obje
strane zlatne podloge je plava površina s floralnom ornamentikom. Na središnjoj
zlatnoj podlozi bijelom tintom tulut-pismom je ispisano ime sure (na gornjem
prvaougaoniku), a broj ajeta i mjesto objavljivanja sure (na donjem pravougaoniku).
Između gornjeg i donjeg pravougaonika ispisan je tekst sure. Svaki red sure je
unutar bijelog oblaka, koji ga izdvaja od žućkaste pozadine (bayna al-sutūr). Tekst
sura je ispisan crnom tintom. Na bočnim strana sura su stilizirani pravougaonici
ružinog grma. Ajeti su međusobno odvojeni pozlaćenim tačkama (krugovima).
b) zona floralnog ukrasa, oko unutrašnjeg pravougaonika, identična je po
izvedbi floralne ornamentike sa plavom površinom pravougaonika (iznad i ispod
sura). Kako je ova površina veća, razigrani floralni motiv proteže se na tri strane.
Na plavoj podlozi oslikane su pozlaćene stabljike cvijeća. Ponegdje su se očuvali
originalni crveni, bijeli i zeleni tonovi latica. Spoljašnja strana okvira je u obliku
zubaca, čiji se završeci u formi linija (tîg) protežu do samih rubova lista.
Iako je pristupio dosta zahtjevnoj iluminaciji na ove dvije stranice, nakaš je
postigao određenu simetriju.
Simetrija je postignuta ponavljanjem motiva na obje strane, a osobito tîg motiva.
Upravo je tîg motiv dobro prihvaćen u osmanskoj umjetnosti, kao dodatni element u

• 216 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

dekoraciji.20 Bivajući nastavkom iluminacije, njegova uloga je akcentiranje simetrije

i harmonije.
Odstupanje je primjetno na stranici sure al-Baqara, gdje je broj vertikalnih zubaca
(tîg) na gornjoj i donjoj strani za jedan veći nego na strani sure al-Fātiha.
Pored motiva tîg javljaju se motivi pence i gonca. Kontura svih detalja na prve
dvije stranice (ali i ukrasa ostatka rukopisa) izvučene su crnom tintom.

2.3. Ostatak rukopisa

Među ukrasima na koje nailazimo u ovom mushafu ističu se 'unwāni, okviri oko
teksta sura i ukrasne figure.
'Unwāni (zaglavlja) se nalaze na početku svake sure. 'Unwāni su uski i zauzimaju
nešto veći prostor od jednog pisanog retka. Po načinu oni se ne razlikuju. Sastoje se
od pozlaćenog polja u kojem je bijelom tinotom tulut-pismom ispisano ime sure,
mjesto objavljivanja i broj njenih ajeta.
Okvir kojim je omeđen tekst sura čine tri crne konturne linije, formirarjući tako
dvije trake. Unutrašnja traka je pozlaćena, dok vanjska nije bojena.
Svrha ukrasnih figura (rozeta) na marginama nije samo dekorativna. One
označavaju dijelove Kur’ana (džuz, hizb) ili mjesta za sedždu. Oblikom se međusobno
razlikuju. Na njima raspoznajemo:
a) središnji dio (u formi kruga ili elipse),
b) floralni okvir s ukrasnim detaljima i
c) izduženja u formi crte (tîg), s donje i gornje strane.

a)
b)

c)

20
Mine Esiner Ozen, “Antika”, The Turkish Journal Of Collectable Art, January 1986 Issue:1.

• 217 •
 haris dervišević

U središnjem dijelu je ispisana riječ ili broj, koja informiše čitača u kojem se dijelu
Kur’ana trenutno nalazi, ili mu signalizira izvršenje sedžde.
Ukrasne rozete mogu se podijeliti zavisno od toga da li upućuju na:
a) početak novog džuza i hizba,
b) početak novog hizba,
c) polovinu hizba ili
d) Kur’anske sedmine, tj. sedme dijelove Kur’ana; npr. prva sedmina, druga
sedmina, etc.
e) izvršenje sedžde.

Među ukrasne figure ubrajaju se i tačke na završetku ajeta. Tačku čini: osnovna
kružnica pozlačene podloge, unutar koje je plavi krug crno obrubljen; unutrašnji
plavi krug i vanjska kružnica međusobno su povezani linijama, a linije se završavaju
krugovima slično onom u samom središtu, s tim da se tonovi boje vanjskih krugova
naizmjenice smjenjuju, plavo – crveno.
Tačke u rukopisu su neujednačene. Pojavljuju se u jednostavnijim i složenijim
oblicima. Razlika između jednostavnijih i složenijih tački je ta da linije koje
povezuju središnji unutrašnji krug sa vanjskom kružnicom, ne pojavljuju se u osnovi
jednostavnijih. Vjerovatno su linije na nekim od ovih kružnica iščezle vremenom ili
upotrebom mushafa.
Također se uočava da samo na prve dvije stranice Kur’ana nije korišten tehnički
pribor za iscrtavanje kružnica. Praznina između zlatne podloge i osnovnog kruga na
kružnicama ostatka rukopisa ukazuje na upotrebu tehničkog pribora.

2.4. Kraj rukopisa (Hatime sahifa)

Završetak rukopisa krase posljednje tri sure Kur’ana i završna dova prepisivača.
Okvir oko dove podijeljen je u dva segmenta; oko prva četiri reda je pozlata (bayna
al-sutur), da bi se potom okvir sužavao u obliku trokuta. S unutrašnje strane trokuta
nalaze se floralni ornamenti u formi lišća sa zlatnim stabljikama, dok su s vanjske
strane trokuta ornamenti u obliku zlatnog, crvenog i zelenog lišća. Između rečenica
dove prepisivača su tačke, poput onih na krajevima Kur’anskih ajeta.
Prijevod dove prepisivača:21
Hvala Allahu koji omogući završetak ovog časnog mushafa, te salavat
Muhamedu Poslaniku Njegovu zagovorniku blagomu, rukom siromaha

21 Ponuđen je nešto slobodniji filološki prijevod dove.

• 218 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

hafiza drevne Allahove riječi Mustafe Sina Omera Mostarca oprostivši im

grijehe. Ovo je njegov dvadeset i treći mushaf, a Allah uzvišeni omogućio
je veliki broj (mushafa), godine 1173. nakon hidžre, slava mu i čast
(Muhamedu a.s.).

2.5. Margine rukopisa

Na marginama rukopisa nalaze se ukrasne figure, te crvenim nash-pismom
ispisana riječ 'ašara i harf h. O ukrasnim figurama je bilo ranije govora.
Crvenim na margini ispisana riječ 'ašara upućuje na dio Kur’anskog teksta, tj.
nekoliko ajeta, koje je lijepo naučiti napamet.
Harf h na margini crveno ispisan je zasada nepoznata skraćenica. Primjetno je
da harf h stoji paralelno sa ajetom na čijem se kraju nalazi crveno ispisan harf h.
Moguće da harf h upućuje na neko qirā’etsko pravilo, tj. na učenje Kur’ana neke od
qirā’etskih škola22 ili da je stavljan na mjestima gdje se čitaču ukazivala posebna pažnja
na pravilno artikulisanje glasa h.23
Kako ovaj prijepis Kur’ana nije paginiran, redoslijed stranica je utvrđen tako
što su se prvih nekoliko harfova (slova) prve riječi naredne stranice ispisivale u dnu
prethodnog lista (na strani “b“).

22
Fadil Fazlić, Mushaf Fadil-paše Šerifovića, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2004, 44.
23
Isto, 52. O skraćenicama koje se koriste u Kur’anu pored navedenog rada pogledati i: Besim Korkut,
Kur’an s prevodom, Sarajevo, 1977, dodatak na strani “waw“; Muhamed Ždralović, “Bilješke u
rukopisima”, u: , Bosansko-hercegovački prepisivači, I, 118-149.

• 219 •
 haris dervišević

2.6. Dodatne opaske

Na Kur’anu su primjetna nevelika oštećenja. Najprimjetnija su na prva dva lista,
te na listovima na kojima se nalazi sura Yāsīn, gdje su ona i najznatnija, zbog češćeg
čitanja sure Yāsīn od ostatka mushafa. Također su primjetna oštećenja na listovima
sure al-Mulk, te na početku posljednjeg džuza.
Da je rađena zaštita rukopisa od rasipanja njegovih listova, vidi se na nekoliko
mjesta.
Mustafa Mostarac u zadnjem džuzu ne uspijeva uskladiti dužinu teksta sure sa
veličinom zadatog okvira. Rješenje iznalazi stavljanjem posljednjih nekoliko riječi
sure u 'unwān naredne sure. Zanimljivo je da ovo rješenje primjenjuje na istim
mjestima u sva tri poznata prijepisa Kur’ana.
Da li u mushafu postoje greške u pravopisu može se ustanoviti tek nakon podrobne
analize.24

2.7. Vlasnici
Istorijski arhiv Sarajevo kupio je 23. prijepis Kur’ana Mustafe Sina Omera Mostarca
29. oktobra 1962. godine od Sejde Hadžikarić–Krzović iz Sarajeva za tadašnjih 30
000 dinara. Sejda Hadžikarić–Krzović u krugovima uže porodice bila je poznatija kao
Sajma-hanuma.25 Njeno djevojačko prezime je Krzović, a Hadžikarić prezime koje je
dodala pri udaji za svog supruga Asima. Sajma-hanuma je prije ovog bila u braku s
izvjesnim Hafizovićem. Kako je mushaf dospio u njeno vlasništvo nije poznato. O
ranijim vlasnicima rukopisa također nema podataka, ali bi se dalo naslutiti o njima
sa prvog lista rukopisa, na kojem je nečitko ispisano vjerovatno nekoliko imena:
qazaz (sic!) 'Abdullah (sic!), qazaz (sic!) ’Ahmad (sic!), qazaz (sic!) Salih (sic!), qazaz
(sic!) Mustafā (sic!), ostalo je nečitko. Ovo bi upućivalo da se Kur’an dugo nalazio u
posjedu neke kazazske porodice.

2.8. Iluminacija
U ovom rukopisu umjetnik je upotrijebio čitav niz tonova u punom intenzitetu ili
osvijetljenih, vjerovatno dodavanjem bijele boje. U svom radu koristio se nijansama
plave, crvene, ljubičaste, raznim nijansama zelene, te bijelim i crnim tonovima.
Upotrebljavao je zlato u listićima, murekeb i crveni tuš. Tekst je ispisan perom

24
Npr. Mustafa Mostarac je 137. ajet sure Al-’A'rāf podijelio u dva dijela; isto čini i kod 36. ajeta sure
Al-Tawba, te i kod 255. ajeta sure Al-Baqara.
25
Podatke o Sejdi Hadžikarić-Krzović dobio sam od prof. dr. Ibrahima Krzovića.

• 220 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

(kalemom). Linije su izvučene linijarom. Ukrasi su većinom crtani slobodno, izuzev

tački za označavanje kraja ajeta.
Kako je većina tvari korištenih u pravljenju boje nestabilna ili korozivna, boja je
izgubila na prvobitnoj kvaliteti, a korozija je na nekim mjestima uništila papir.26

3. Stil mushafa Mustafe Sina Omera Mostarca

3.1. Kaligrafija
Kaligrafski rječnik ovog Kur’ana iskazan je nash i tulut-pismom. Tulut-pismom
Mustafa Mostarac ispisivao je tekst u 'unwānima, a tekst Kur’ana nash-pismom. Ispisi
u 'unwānima odišu s više kaligrafske inventivnosti i preciznosti, što se ne može reći i
za cjelokupni prijepis teksta Kur’ana. Na mjestima na kojim je posljednjih nekoliko
riječi pojedinih sura ubacivao u 'unwān naredne sure, upravo ukazuju na poteškoće
Mustafe Mostarca u borbi s harfovima i prostorom.
U nedostatku prostora u pojedinim dijelovima teksta Kur’ana harfove je isuviše
zbijao tako da oni gube na svojoj čitljivosti. Suprotno tome javljaju se pojedine riječi
nesrazmjerno duge, a s ciljem izbjegavanja horor vacui.
Tekst sura Kur’ana na nekoliko mjesta izlazi iz zadatog okvira, što samo potvrđuje
manjkavost umijeća kaligrafa.
Premda je ovo 23. prijepis Mustafe Mostarca, rad u ovom mushafu ne svrstava ga
u sami vrh kaligrafskih ostvarenja, ali ipak zauzima veoma značajno mjesto, te bi se
moglo reći da ulazi u ostvarenja drugog stepena.

3.2. Iluminacija
U osmanskoj iluminaciji 18. st. zastupljena su dva toka. Jedan je stremio ka
novom izrazu, a drugi podražavanju motiva prethodnih perioda. Javlja se izvjestan
broj iluminiranih rukopisa pod jakim uticajem umjetnosti zapadne Evrope, tako se
susreću motivi preuzeti iz baroka, da bi se krajem stoljeća taj uticaj preobliikovao
u karakterističan osmanski likovni izraz koji je danas najpoznatiji pod nazivom
“osmanski rokoko”.
Struji koja je težila oživljavanju sjaja starijih likovnih tradicija pripadao je i
iluminator mushafa Mustafe Mostarca.27 Koristeći boje koje karakterišu ranije
26
Marika Sardar, “The Arts of the Book in the Islamic World, 1600–1800”, u: Timeline of Art
History, The Metropolitan Museum of Art, New York, 2000 – http://www.metmuseum.org/
toah/hd/isbk/hd_isbk.htm, (Oktobar 2003)
27
Ranije je napomenuto da kaligraf skoro nikada nije bio u isto vrijeme i iluminator. Smatram da u
ovom mushafu nije došlo do odstupanja, te da su kaligraf i iluminator dvije zasebne ličnosti.
• 221 •
 haris dervišević

periode, te nešto arhaičnije motive iluminator otkriva svoju pristrasnost klasičnom

modelu osmanske iluminacije.
Premda upotrebljene boje u ovom mushafu odišu duhom prošlosti, motivi
iluminacije zadaju malu poteškoću. Konkretnije definiranje iluminacije i njeno
smještanje u jedan od stilova osmanskih tokova ilumincije izgleda isprva nemoguće.
Detalj za koji bi se moglo posegnuti i koji bi odredio stil jesu motivi ulomljenih
listova na prve dvije stranice Kur’ana – na vanjskoj dekoraciji listova, tj. onoj oko
unutrašnjeg pravougaonika.28 Ulomljeni listovi spadaju u motive specifične za rumi
stil (15. i 16. st.).
Iluminacija Kur’ana Mustafe Sina Omera Mostarca podliježe duhu vremena
i biva odraz slabljenja Osmanske imperije. Udaljen od Istanbula, i centara velikih
umjetničih zbivanja iluminator je ispunio svoj osnovni zadatak, iluminirao je Kur’an,
premda dosta skromno. Rad iluminatora ne odaje odlike nekog od osmanskih stilova
iluminacije, premda se jednostavnim motivima poziva na rumi stil. Moglo bi se čak
govoriti o karakteristikama posebne iluminatorske radionice, ali zbog skromnih
istraživanja, ova tvrdnja ostaje tek u formi neosnovane konstatacije.

3.3. Škola kaligrafije Karađozbegove džamije i medrese

Hadži Mehmed-bega Karađoz-begova džamija u Mostaru podignuta je 1557/58.
godine. Njen osnivač Mehmed Sin Ebu Seadetov, nešto kasnije je dao sagraditi
mekteb i medresu, podignuti prije 1570.
Važan je podatak da je prva poznata medresa Mostara Karađoz-begova.29 Na
osnovu podataka može se zaključiti da je od svih mostarskih medresa, upravo ova
davala najvrsnije svršenike, te da su na njoj predavali najučeniji muderisi Mostara.
Predavači ove medrese najčešće su bile mostarske muftije. Značajno je spomenuti
ime Mustafe Ejubovića, poznatijeg kao Šejh Jujo, koji je također bio muderis ove
medrese.
Mostar je bio za osmanskog perioda najuticajniji grad Hercegovine. Iz toga se
zaključuje da je i Karađoz-begova medresa bila najuticajnija na ovom prostoru. Ona
je bila rasadnik znanja.
Kako se prema arapskom pismu oduvijek iskazivala naročita naklonost, i u ovoj
medresi je to bio slučaj. Brojni prepisivači rukopisa pored svoga imena stavljali su za
mjesto prijepisa ovu medresu, ponosni da su se u njoj školovali.

28
Pogledati poglavlje u ovom radu: Početak rukopisa - Prve dvije sure.
29
Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, 87.

• 222 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

“Siromah bijednik Mustafa b. Omer-beg Hadžalizade (Hadžalić) u

medresi Karađoz-beg.“30

Pored Mustafe Mostarca i mnogi drugi su za mjesto svojih prijepisa stavljali

Karađoz-begovu medresu. Neki među njima su Muhamed b. h. Hasan Kotlo,
(OzAHAZU, R-1565), Muhamed b. Salih softa (AHM, R-298), Amed b. Husejn
(OzAHAZU, R-1404), Ahmed b. Ali Gazgani Bosnevi (OzAHAZU, R-412),
Muhamed Mostari (AHM, R-239/2), Husejn softa (OzAHAZU, R-1547/3).
Među prepisivačima Karađoz-begove medrese najistaknutije mjesto zauzima Ahmed
b. Husejn Mostari.31
Uzme li se u obzir nešto duža lista imena prepisivača,32 koja je ovde izostavljena,
sa sigurnošću se može uzeti da je Karađoz-begova medresa imala veoma ozbiljan
skriptorij. Teza bi se mogla protezati i dalje, pa reći da je postojala i samostojeća
škola kaligrafije Karađoz-begove medrese. U nedostatku većih studija o
bosanskohercegovačkim prepisivačima i kaligrafima ova teza može biti potsticaj
podrobnijim istraživanjima.

Zaključak
Na području historije umjetnosti ili neke druge srodne discipline ovo je prvo
istraživanje posvećeno Mustafi Sinu Omera Mostarca. Njegovo ime susrećemo samo
usputno u nekoliko radova.33 On je 1173. h.g. (1759/60) završio 23. prijepis Kur’ana.
Danas se ovaj prijepis nalazi u Istorijskom arhivu Sarajevo, pod signaturom: 593.
Poznati podaci i dokumenti dopuštaju da mu se pripišu još dva prijepisa Kur’ana i jedan
prijepis arapsko-turskog rječnika. Prezime ovog kaligrafe je najvjerovatnije Hadžalić.
Zavidan broj prijepisa Kur’ana Mustafe Sina Omera Mostarca govori o njegovom
statusu kao umjetnika, ali i kao ličnosti. On vjerovatno nije radio iluminaciju svojih
prijepisa, nego ju je to moguće činila neka od mostarskih nakašhana.
Mustafin 23. prijepis Kur’ana svojom iluminacijom ne pokazuje karakteristike
nekog od stilova osmanske iluminacije. Moglo bi se govoriti o slabom uticaju
“rumi”motiva.

30
Ždralović, “Bilješke u orijentalnim rukopisima”, 112.
31
Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači, I, 249.
32
Isto, 248.
33
Usp: Ždralović, “Bilješke u orijentalnim rukopisima”, 112; Isti, Bosansko-hercegovački prepisivači,
I, 124, 248; Isti, Bosansko-hercegovački prepisivači, II, 173, 174, 207; Dobrača, Katalog arapskih,
turskih i perzijskih rukopisa, I, 24.

• 223 •
 haris dervišević

Mustafa Mostarac je po svemu sudeći izdanak Karađoz-begove medrese, i njene

škole kaligrafije, dok se o nakašu (iluminatoru) i mudželitu (knjigovescu) može
naslutiti da je bio sa područja Mostara, i da su bili nasljednici nakaške i mudželitske
tradicije Mostara.
Ovaj 23. prijepis Kur’ana Mustafe Sina Omera Mostarca ne pripada najboljim
bosanskim kaligrafskim, niti iluminatorskim ostvarenjima. Ipak zbog svih kvaliteta,
kako kulturno-historijskih, tako i likovnih, treba istaknuti da je u svojoj ukupnosti
23. prijepis Kur’ana Mustafe Sina Omera Mostarca reprezent umjetnosti islama. On
svjedoči o sposobnosti bosanskog muslimana da se izrazi drugačije od istanbulskih
likovnih uzora, pri tome stvarajući samostalan likovni izraz.

• 224 •
 zaboravljena baština: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljeća

Forgotten Heritage: Mustafā bin 'Umar al-Mūstārī,

a Calligrapher from the 18th Century
Haris Dervišević

Summary
Mustafā bin 'Umar al-Mūstārī finished his 23rd transcript of the Holy Qur’an in
1173. AH (1759/60 AD). This transcript is kept today in The Historical Archives of
Sarajevo, under the signature 593. According to known information it is possible to
credit him with two more transcripts of the Holy Qur’an and one other transcript
of an Arabic-Turkish dictionary. His family name was Hadžalić. Mustafā probably
graduated from the Karađoz-bey madrassah in Mostar, where he might have learned
calligraphy. We can only assume that the illuminator and bookbinder were also
from Mostar. The great number of manuscripts he copied give us an abundance of
information on his place in society as an artist. Mustafā’s 23rd transcript of the Qur’an
has no characteristics of any style of Ottoman illumination, just a weak presence
of “rumi”motifs. It is not the best example of Bosnian calligraphy nor illumination
works, but overall we must stress that it is still a good example of Islamic art. It is
a witness of Bosnian Muslims’ capability to express themselves differently from
Istanbul art paradigms, and to consciously make independent works of art.

• 225 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 392.28(497.2 Trnovo)“18“
398.4(497.2 Trnovo)“18“

elvira bijedić
Über die Fälle von “Vampirismus”in den Balkangebieten des
Osmanischen Reiches

Abstrakt:
•
U prilogu se analizira izvještaj jednog naiba o pojavi vampira u Trnovu (Bugarska),
objavljen 6. oktobra 1833. godine u osmanskim novinama Takvim-i Vekayi. Sadržaj
i izjava teksta navode na potrebu da se naibova priča sagleda u okviru političke
situacije u Osmanskom carstvu nastale ukidanjem janjičara i sprovođenjem reformi
Mahmuda II.

Ključne riječi:
vampiri, Trnovo, Bugarska, Osmansko carstvo, naib, janjičari

Der Vampirismusglaube hat auf dem Balkan eine sehr lange Tradition. Bereits im
Jahr 1349 richtet der serbische Kaiser Stefan Dušan ein Verbot an die orthodoxen
Priester Serbiens, welche die Exhumierung und Tötung der “des Vampirismus
beschuldigten Leichen”betrieben, selbiges zu unterlassen. Der Paragraph 20 dieses
Gesetzes warnt die “Wahrsager, welche die Körper der Toten verbrennen und die
Menschen, die mittels Zauberei die Leichen aus den Gräbern holen und diese
dann verbrennen”diese Tätigkeiten zu unterlassen, ansonsten würde “jenes Dorf,
welches solcherart handelt”eine Strafe zahlen müssen sowie der dabei anwesende
Priester seines Amtes enthoben.1 Viele Jahrhunderte danach kämpfte die serbische
Obrigkeit, mit dem Herrscher Miloš Obrenović an ihrer Spitze, immer noch
darum, den willkürlichen Schändungen der Gräber in seinem Land ein Ende zu
setzen: Nachdem Miloš die Zerstückelung und Verbrennung der des Vampirismus
verdächtigten Leichen verboten hatte, versuchte er im Jahr 1820 durch Verhaftung
und Verbannung der Hauptakteure solcher Aktionen – die “Vampirjäger”– wieder
Ordnung auf den serbischen Friedhöfen zu schaffen.2
1
Зaкoник цapa Стeфaнa Душaнa, Cтapa cpпcкa књижeвнocт у 24 књигe, Бeoгpaд 1986, S. 59.
2
Fine, John V.A.: “In Defense of Vampires: Church/State Efforts to Stop Vigilante Action Against
Vampires in Serbia During the First Reign of Miloš Obrenović”, in: East European Quarterly, Vol.
XXI, No. 1, Boulder (Colorado) 1987, S. 15-23, hier S. 16f.
• 227 •
 elvira bijedić

Auch die Lokalbehörden der zwei großen Besatzungsmächte der Balkanländer,

des Habsburger und des Osmanischen Reiches, standen angesichts der langen
Tradition des “balkanischen Vampirismusglaubens”ihrer Untertanen häufig ratlos
gegenüber. Die Faszination der Beamten über dieses Lokalkolorit äußerte sich
nicht zuletzt in den gelegentlichen offiziellen Meldungen an den Königlichen und
Kaiserlichen Hof, beziehungsweise an die Hohe Pforte des Sultans.
In den Jahren 1725 und 1732 wurde zum Beispiel die Öffentlichkeit in der
Hauptstadt der Habsburgermonarchie mit einem Flugblatt über mehrere Fälle von
“Vampirismus”an der habsburgisch-osmanischen Militärgrenze informiert. Das
unter dem Titel “Entsetzliche Begebenheit, welche sich in dem Dorf Kisolova in Ober-
Ungarn, vor einigen Tagen zugetragen“3 verteilte Blatt, berichtete über sensationelle
Ereignisse in den nördlichen Gebieten Serbiens und über die Verwirrung und die
Ratlosigkeit der Lokalbeamten vor diesem lebendigen Lokalkolorit. Ein Vertreter der
Kaiserlichen und Königlichen Behörde konnte im Jahr 1725 im Dorf Kisiljevo (“u
srezu ramskom“)4 feststellen, dass innerhalb von wenigen Tagen mehrere Personen
nach eintägiger unerklärlicher Krankheit gestorben waren. Die Dorfsbevölkerung
brachte ihr Sterben in Verbindung mit einem gewissen, zuvor gestorbenen Peter
Blagojevic.5 Denn alle Verstorbenen hätten vor ihrem Tode übereinstimmend
ausgesagt, dass der Bauer Blagojevic sie nach seinem Tot, als Vampir nachts besucht
und belästigt hätte. Nach dem Drängen der Dorfbewohner, den verdächtigen
Toten auszugraben, willigte die österreichische Reichsverwaltung ein und schickte
einen weiteren Beamten der in Begleitung eines einheimischen Popen in das Dorf,
um den verdächtigen Toten zu begutachten. Nachdem sich bei der Exhumierung
herausgestellt hatte, dass die Leiche unverwest, ihre Haare, ihr Bart und ihre Nägel
nachgewachsen waren und Blut im Mund festgestellt wurde, hatten die Bewohner
des Dorfes, den Körper “in hoc casu gewöhnlichem Gebrauch nach, zu Aschen
verbrennet.“6
Ein ähnlicher Fall aus der gleichen Region hatte einige Jahre danach zahlreiche
Diskussionen in den wissenschaftlichen und theologischen Kreisen in Westeuropa
angeregt.7 In den Jahren 1731-1732 wurde aus Medvedja in Serbien über mehrere
unerklärliche Todesfälle, welche mit dem Auftreten von Vampiren in Verbindung
3
Hock, Stefan: Die Vampyrsagen und ihre Verwertung in der deutschen Litteratur, (Forschungen zur
neueren Litteraturgeschichte, Bd. XVII) Berlin 1900, S. 37.
4
Ђopђeвић, Тихoмиp: Вaмпиp и дpугa бићa у нaшeм нapoднoм вepoвaњу, Бeoгpaд 1953, S. 152.
5
Ђopђeвић: Вaмпиp, S. 152.
6
Hamberger, Klaus: Mortuus non mordet: kommentierte Dokumentation zum Vampirismus 1689-
1791, Wien 1992, S. 43-45.
7
Sehr aufschlussreiche Listen der in jener Zeit erschienenen Werke verschiedener Disziplinen, die
sich mit der Vampirismus-Thematik beschäftigten, bieten die Literaturverzeichnisse in Vampirismus
von Aribert Schroeder und Mortuus non mordet von Klaus Hamberger.

• 228 •
 Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

gebracht wurden, gemeldet. Der darauf aus der österreichischen Militärkommandantur

gesandte Contagions-Medicus sollte in Medvedja eine gründliche Untersuchung
vornehmen. Dieser berichtete zunächst, dass mehrere Bewohner Symptome wie
Brechreiz, Fieber, Schmerzen im Bauch- und Brustbereich und Seitenstechen
aufwiesen, und dass sich alle diese Menschen von wiederkehrenden Toten verfolgt
fühlten und Angst hätten, nach dem eigenen Tod selbst zum Vampir zu werden.
Daraufhin hätte man die Gräber der verdächtigten wiederkehrenden Toten geöffnet
und unter den Exhumierten einige unverweste Leichen gefunden. In dem Bericht
an die Militärkommandantur wurde – um die “Unthertane zu befriedigen”–
die Erlaubnis zur “Execution”der Vampire verlangt. Aus der Kommandantur in
Belgrad wurde jedoch zunächst eine “Chirurgische Visitation”angeordnet, die
von dem Regimentsmediziner Johann Flückinger in Begleitung weiterer Offiziere
durchzuführen war. Sein detailliertes Protokoll berichtete, dass ein “hiesiger
Heydukh, namens Arnont Paule bei Cossowa in dem Türckischen Servien von einem
Vampyren geplaget worden sey”. Zum Schutz gegen diesen Vampir hätte Paule sich
mit dessen Blut beschmiert und etwas Erde vom “Vampyrsgrab”gegessen. Nachdem
er jedoch kurz danach durch einen Unfall starb, klagten mehrere Dorfbewohner
über Belästigungen durch den Verstorbenen Paule und starben daraufhin ebenfalls.
Etwa 40 Tage nach seinem Tode hätte man die Leiche des Haiduken Paule und die
seiner Opfer ausgegraben und sie “in frischem Zustand und unverwest”gefunden.
Die sofortige Pfählung und Verbrennung dieser Leichen hätten nichts geholfen, da
Arnont Paule nicht allein die Menschen, sondern auch das Vieh angegriffen hätte.
Durch den Verzehr des Fleisches dieser Tiere hätte sich “die Seuche”verbreitet,
wodurch weitere Personen starben. Die Kommission musste nun auch diese Leichen
exhumieren lassen, und da sie zum Teil ebenfalls unverwest waren, verbrannte man
auch diese und warf Reste in den Fluss Morava.8
Die in einer anonymen Chronik aufgezeichnete Korrespondenz zwischen dem
Kadi von Edirne und dem Großwesir aus der Zeit zwischen Mitte August 1701
und Ende August 1702 kann veranschaulichen, in welcher Weise die osmanische
Lokaladministration in mehreren Regionen des Reiches mit diesem Glauben ihrer
Untertanen konfrontiert war.9 Im Dorf Mar’aš (Marásia, einige Kilometer westlich
von Edirne gelegenen) klagte die Bevölkerung über die “Anzeichen der bösen
Geister”am Grab eines gewissen Bıyıqlı 'Alī. Der besorgte Kadi von Edirne berichtete
dem Großwesir darüber und erwähnte dabei, dass bereits der große şeyhülislam Ebü’s-
Su'ūd Efendi zu diesem Problem Stellung genommen hatte. Dieser hatte Anweisung
8
Der “Bericht des Contagions-Medicus Glaser an die Jagodiner Kommandantur, 12. 12. 1731”sowie
der “Bericht des Regimentsfeldschers Flückinger an die Belgrader Oberkommandantur, 26. 1.
1732”sind beide in voller Länge bei Hamberger: Mortuus non mordet, S. 46-54 abgedruckt.
9
Köhbach, Markus: “Ein Fall von Vampirismus bei den Osmanen”, in: Balkan Studies, Vol. 20,
Thessaloniki 1979, S. 83-90.

• 229 •
 elvira bijedić

gegeben, dass – im Falle dass diese Zeichen am Grabe eines zimmi vorkämen – der
Leiche zunächst ein Pflock durch den Nabel zu stechen sei; sollte dies nicht helfen,
ist das Grab zu öffnen und wenn die Körperstellung anders als beim Begräbnis sein
sollte, die Gesichtsfarbe des Toten noch rot, dann ist sein Kopf abzuschneiden und
zu seinen Füßen zu legen. Wenn auch dies nicht Hilfe verschaffen soll, dann muss die
Leiche verbrannt werden. Da diese Anweisung sich aber nur auf nichtmuslimische
Vampire bezieht, und der Kadi selbst in den “arabischen Büchern”keine Angaben zur
Behandlung eines muslimischen Vampirs fand, wendet er sich an den Großwesir. In
der Antwort des Großwesirs wird zunächst eine Untersuchung vor Ort durch einen
vom Gericht ernannten çavuşen in Begleitung eines erfahrenen naibs angeordnet.
Sollten diese den Verdacht der Bevölkerung bestätigen können, dann ist das Grab zu
öffnen, die Körperlage, Gesichtsfarbe und andere Veränderungen zu inspizieren und
an den Großwesir zu melden.10
In derselben anonymen Chronik ist aus dem Schreiben des Großwesirs an den
subaşı von Edirne über dem Fall eines weiblichen Vampirs zu lesen. Der seitens des
Gerichts ernannte naib sollte in Begleitung von vier Frauen den Körper der zum
Vampir gewordenen Frau namens Cennet untersuchen. Sollte ein nicht verwester
Körper mit rotem Gesicht vorgefunden werden, so war das Grab der Genannten
ganz zu öffnen und – “zur Vertreibung des Schreckens, auf welche Art auch immer
es Brauch ist”– die Leiche zu behandeln und die Ruhe unter den Einwohnern des
Ortteils wieder herzustellen.11
Noch viel anschaulicher ist über die Vertreibung eines Vampirs in Tarnovo,
Bulgarien in einer im Staatsanzeiger Takvim-i Vekayi, Nr. 68, vom 6. Oktober 1833
(21. Cemaziyülahir 1249) erschienenen Geschichte zu lesen.

10
Originaltext einer Fatwa zu diesem Phänomen aus der Mitte des 18. Jahrhunderts s. Benzing,
Johannes: Islamische Rechtsgutachten als volkskundliche Quelle, Mainz/Wiesbaden 1977, S. 23,
Anm. 115.
11
Köhbach: “Ein Fall”, S. 87.

• 230 •
Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

• 231 •
 elvira bijedić

• 232 •
Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

• 233 •
 elvira bijedić

• 234 •
Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

• 235 •
 elvira bijedić

• 236 •
 Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

Übersetzung:
Der Bericht des naib von Tarnovo, eines der noblen Gelehrten, des Ahmed
Şükri Efendi, der bei der erhabenen Pforte vorgelegt worden ist, und ein warnendes
Beispiel sein soll, ist im Original abgedruckt worden.
Folgendes ist der Bericht eures demütigen Wohlwünschers an den auf
Glückseligkeit gegründeten Palast: Genau so wie es früher [schon] auf rumelischem
Boden [der Fall] war, ist in der Stadt Tarnovo ein Vampir erschienen, und er belästigte
nach dem Sonnenuntergang die Menschen in den Wohnungen und den Häusern.
Was die Lebensmittel in den Häusern betrifft – Dinge wie Mehl, Öl und Honig – so
vermischte er sie miteinander und in das Heu warf er Erde. Die Waren, die sich in
den Häusern befanden, wie Kissen und Betttücher [zog er] von dem Platz, an dem sie
sich befanden, an einen anderen. Und sogar ein kleines Kind von vier-fünf Monaten,
das nicht selbst laufen und sich bewegen konnte, zog er vom Bett seiner Mutter bis
zur Tür der Kammer. Und er warf Dinge wie Steine, Erde, Teller, Lehmschüsseln
und Kupfergeschirr von einem hohen Platz nach unten auf die [da] befindlichen
Menschen. Er attackierte einige Männer und Frauen, wobei mit den Augen überhaupt
nichts wahrgenommen wurde. Obwohl sie, Gott sei Dank, keinen Schaden erlitten
haben, berichteten [diese Leute], als einige von jenen Personen befragt wurden, dass
sie eine solche Last gespürt hätten, als ob ein Büffel auf sie geladen worden wäre. Da
die Bewohner zweier Stadtviertel aus diesem Grund beunruhigt waren, verließen sie
ihre Häuser und zogen an einen anderen Ort. Bei allen Bewohnern kam Furcht auf,
und als die Einwohner der Stadt übereinstimmend berichteten, dass der Vorfall der
erwähnten Dinge – wie auch früher schon – aufgrund der Belästigung durch böse
Geister, die sie Vampire nennen, entstanden sei, und [daher] um das Ergreifen von
Maßnahmen baten, wurde ein zimmi namens Nikola, der zu den voynuken im kaza
Islim12 gehört und als Vampirjäger bekannt ist, vom voyvoda der erwähnten Stadt, el-
hac Derviş Bey Efendi, und meiner Wenigkeit herbeigeholt. Nachdem der erwähnte
Vampirjäger, indem er für 800 guruş [Belohnung] in Dienst genommen worden war,
sich zum Ergreifen von Maßnahmen und zur Vertreibung [des Vampirs] verpflichtet
hatte, legte er ein bunt bemaltes Brett auf seine Hand, ohne es mit den Fingern zu
halten.13 Nach der Bestätigung des Vampirjägers, dass sich der Vampir in jenem

12
Stadt Sliwen in Bulgarien.
13
Eigentlich: “ohne Finger darauf...“

• 237 •
 elvira bijedić

Grab befindet, auf welches das Brett sich immer hinwendet, gelangte er mit der
großen Menschenmenge am Friedhof an. Als er mit dem Brett auf die beschriebene
Weise arbeitete, wurde klar, dass [dort] zwei Personen aus der Sippe [der] Tek,
der Standartenträger namens Ali und der Standartenträger namens Abdi, die zu
ihren Lebzeiten zu den Verrätern des abgeschafften Regiments [der Janitscharen]
gehörten und sich dem Banditentum ergeben hatten, in ihren Gräbern lagen. Als
man ihre Gräber öffnete, waren ihre Körper zweimal [so groß] wie die Körper, die sie
zu Lebzeiten hatten. Ihre Haare und die Fingernägel waren um das drei- bis vierfache
gewachsen und die große Ansammlung [der Menschen] bezeugte, dass ihre mit Blut
unterlaufenen Augen wie Feuer von schrecklicher Erscheinung waren. Auch wenn es
zu Lebzeiten der erwähnten Personen diese Arten der Übeltaten der abgeschafften
Verräter gab, das heißt Abscheulichkeiten wie Raub (des Besitzes), Angriffe auf
die Ortschaften und Mord an Menschen von Seiten verbrecherischer schamloser
Banden, erlebten die gleichen [Taten] der kriminellen Verräter Missgunst und
völlige Vernichtung in dem glückseligkeiterfüllten Wohlwollen seiner Exzellenz des
Sultans. Und als sie alt wurden,14 starben sie in verzweifelter Zurückgezogenheit
und Verlassenheit. Dass die erwähnten Bösewichte die Menschen in Unruhe
versetzten durch die Schandtaten und Gemeinheiten, zu denen sie sich zu ihren
Lebzeiten auf Erden erdreisten, ebenso wie durch das Eintreten böser Geister
in sie [die Erwähnten], ist eine warnende Tatsache. Es ist so viel wie klar, dass die
offensichtliche Verärgerung des Inneren seiner Majestät des obersten König über die
erwähnten Verräter die Verhüllung seiner Gnade verlangt. Obwohl es [eigentlich]
die Erfahrung des Vampirjägers war, dass solche bösen Geister mit der Hilfe Gottes
des Allmächtigen vernichtet werden, wenn man in die Bauchnabel der Körper, in
die sie eingedrungen sind, einen Pfahl aus Holz setzt und ihr Herz mit kochendem
Wasser verbrüht, stellte sich heraus, dass bei den Herzen der erwähnten Bösewichte
überhaupt keine Wirkung erzielt wurde, wenn man sie in einem Kessel Wasser kochte.
Und was die Mitteilung des Vampirjägers betrifft, dass [das Gelingen] in diesem Fall
von der völligen Verbrennung abhängig sei, [so] wurde in der Fatwasammlung über
diverse Fragen angeordnet: “Der şeyhülislam Salad ad-dīn Ibn Hassan Hān wurde
nach der Verbrennung der Vampire gefragt und antwortete: Meine Zuflucht ist bei
Gott! Wahrlich, wenn Zeichen des Erscheinens der bösen Geister auftauchen, dann
ist nichts dagegen einzuwenden, sie zu beseitigen”. Nachdem die Stadtbewohner
jetzt, Gott sei Dank, von der Bosheit und den Schäden befreit worden waren, indem
die erwähnten Verräter – da es nun eine gesetzliche Genehmigung zur Verbrennung
gab – aufgrund der gesetzlichen Genehmigung verbrannt wurden, kam die gesamte
Stadtbevölkerung in Gruppen zu einer in der Anwesenheit des genannten voyvoden
einberufenen Versammlung. Auch wenn die Bewohner unserer Stadt schon immer

14
Eigentlich: “als ihr Alter weitere Reife erreicht hatte...“

• 238 •
 Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

seiner Exzellenz, dem König, gehorsam und seinem Befehl und Wunsch unterworfen
und folgsam [waren], und wir alle die Plage der abgeschafften Gruppe gehasst haben,
vergrößerte sich am Platz der Ausgrabung – durch das, was wir diesmal selbst auf
die beschriebene Art und Weise im Hinblick auf die erwähnten Verräter bezeugt
haben – der Abscheu der allgemeinen Bevölkerung gegenüber den erwähnten
Verdammten. Es ist wohl der aktuelle Stand der Sache, dass sie um Gnade bitten,
indem sie [folgendes] sagen: Es ist unser Wunsch, dass bekannt wird, dass – während
die majestätische, herrscherliche Gnade leuchtet und sich offenbart und alles neben
sich wie die Sonne überstrahlt – alle unsere Zeit den Gebeten für die herrscherliche
Erhabenheit und den Sieg gewidmet ist. Es [dieser Inhalt] wurde der Würde des
erhabenen Thrones vorgelegt und bekannt gegeben. Das Übrige zu befehlen steht
dem zu, der über alles befiehlt. Veröffentlicht am 19. Rebi-ül-ahir des Jahres 1249.

Kommentar
Dieser Bericht beinhaltet alle Elemente einer klassischen ‚balkanischen
Vampirgeschichte’ im osmanischen Kontext: Der “erschienene”Vampir plagt
ein ganzes Dorf und die in Panik versetzte Bevölkerung kann seinen Quälereien
entgehen nur indem sie von Stadtviertel zu Stadtviertel zieht; das stereotype Bild des
Vampirs, verkörpert durch zwei geschwollene Körper mit blutunterlaufenen Augen
und wachsenden Nägeln und Haaren; einen mutigen und erfahrenen christlichen
Vampirjäger,15 der von weither geholt wurde, um die Lage einzuschätzen und die
richtige Behandlung vorzuschlagen und anzuwenden;16 die Berufung auf die Fatwa
15
Einige ethnographische Untersuchungen aus diversen Regionen des Balkans zeigen, dass auch
Muslime als Vampirjäger auftraten. So galt um das Jahr 1957 “ein muslimischer žrec [Vampirjäger]
namens Murat aus dem Dorfe Vrbnica”als der bekannteste und gesuchteste zeitgenössische
Vampirjäger dieser Gegend, welchen “wegen der Vernichtung der Vampire alle ethnischen
Gruppen in der ganzen Region von Kosovo und Metohija zur Hilfe”riefen. (“Njega zovu kao žreca
radi uništavanja ljugata, grobnika, sve etničke grupe na Kosovu i Metohiji, širom ove oblasti.“)
Vukanović, Tatomir: “Vampir u verovanju i običajima kod cigana u Kosovsko- Metohiskoj Oblasti”,
in: Glasnik muzeja Kosova i Metohije, Priština 1957, Knj. II, S. 145-183, hier S. 169. Erwähnung
von “Türken”als Vampirjäger auch bei Спировска, Лепосава/Вражиновски Танас: Вампирите
во македонските верувања и преданија, Скопје 1988, S. 40 u. 55-57.
16
Mancher geschäftstüchtiger Vampirjäger mag in diesem Volksglauben eine gute Verdienstmöglichkeit
erkannt haben. Für seinen einmaligen Auftritt in Tarnovo bekam Nikola 700 ġurūş, während der
Monatslohn der Geistlichen bei der Armee zwischen den Jahren 1826 und 1838 zwischen 60 und
160 ġurūş betrug; s. Levy, Avigdor: “The Ottoman Ulema and the Military Reforms of Sultan
Mahmud II”, in: Asian and African Studies, Jerusalem 1971, Vol. 7, S. 13-39, hier S. 26f.
Auch die Registerbücher des Kadiamtes von Manastır/Bitola (masarif defterleri) bieten interessante
und aufschlussreiche Einträge darüber. In der Zeit zwischen 4. Dezember 1836 bis 20. Dezember
1839 sind in den masarif defterleri folgende Einträge über Ausgaben zu lesen: 100 ½ Piaster am 4.
Dezember 1836 für “Verpflegung für die Männer, die aus Tikveš gekommen waren, um die cādū zu

• 239 •
 elvira bijedić

eines früheren şeyhülislam, der die Verbrennung böser Geister – wenn sie wirklich
böse sind – für unbedenklich hält; eine jubelnde, befreite Masse dankt mit Gebeten
dem erhabenen Herrscher usw.
Es drängt sich jedoch die Frage auf, warum der Bericht über diesen
Fall in der Staatszeitung Takvim-i Vekayi veröffentlicht wurde, wobei die
‚Vampirbehandlungen’ hauptsächlich die Angelegenheit der Lokalbehörde war.
Einige türkische Autoren sehen diese Geschichte als ein Mittel zum Zweck der
ideologischen Rechtfertigung des neuen Systems. Hinter der Tatsache, dass die
Geschichte in der Zeitung Takvim-i Vekayi erschien, steckt İlber Ortaylı zufolge
das Interesse der Regierung, weiterhin den Hass gegenüber den Janitscharen zu
schüren.17 Ganze Gruppen von arbeitslosen und desorientierten Janitscharen
hielten sich in den abgelegenen Gebieten des Landes auf und bestritten ihren
Lebensunterhalt mit Rauben und Stehlen. Nicht selten formten sie hajduken-
ähnliche Truppen, deren Haupttätigkeit darin bestand, den Hass der lokalen
Bevölkerung gegen die zentrale Regierung anzustacheln. “Military defeat and
the apparent failure of the government’s reform policies rekindled unrest and
rebellion in widely flung provinces”, und vor allem in Bosnien und Albanien waren
diese Bewegungen, “sometimes led by former Janissaries and their sympathisers”,
teilweise “a delayed conservative reaction against the government’s reforms”.18

vertreiben“; zwischen 9. und 18. Dezember nächsten Jahres 252 Piaster als “Lohn für die cādūcılar,
die man aus Veles kommen ließ, damit sie beim Auftreten von cādū [diese] vertreiben“; und am 20.
Dezember 1839 gingen aus der Staatskasse 980 Piaster als “Lohn von Seiten des Gerichtssprengels
für die cādū ustādları, die man dreimal aus anderen Bezirken hat kommen lassen, damit sie die
cādū genannten [unleserlich] beseitigen, die an mehreren Örtlichkeiten aufgetreten sind”. Siehe
Ursinus, Michael: “Osmanische Lokalbehörden der frühen Tanzimat im Kampf gegen Vampire?
Amtsrechnungen (masarif defterleri) aus Makedonien im Lichte der Aufzeichnungen Marko
Cepenkovs (1829-1920)”, in: Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes, Bd. 82, Wien
1992, S. 359-374.
Die Lokalbehörden waren verpflichtet, eine Kopie dieser Ausgabeverzeichnisse in regelmäßigen
Abständen von sechs Monaten nach Istanbul in das dafür eingerichtete Amt eines Inspektors
(müfettişlik) zu schicken. Dort war die Glaubwürdigkeit von jedem einzelnen der Einträge in den
Ausgabeverzeichnissen vom müfettiş zu überprüfen. Die als überhöht befundenen Einnahmen konnten
von ihm reduziert oder gestrichen werden. Danach wurden die Ausgabenverzeichnisse mit einem
Gültigkeitsvermerk versehen und wieder an die Lokalverwaltung zurückgeschickt. Die Tatsache, dass
sich die in den masarif defterleri registrierten Ausgaben von Jahr zu Jahr verdoppelt und verdreifacht
haben, und dass diese Ausgaben von der zentralen Inspektionsinstanz weder reduziert noch annulliert
wurden, spricht dafür, dass die Arbeit der Vampirjäger von der Zentralverwaltung ernst genommen
wurde. Siehe Ursinus, Michael: Regionale Reformen im Osmanischen Reich am Vorabend der Tanzimat.
Reformen der rumelischen Provinzialgouverneure im Gerichtssprengel von Manastir (Bitola) zur Zeit
der Herrschaft Sultan Mahmuds II. (1808-1839), Berlin 1982, S. 155-159.
17
Ortaylı, İlber: İmparatorluğun en uzun yüzyılı, İstanbul 1987, Anm. S. 31; Ortaylı macht eine
falsche Angabe über das Erscheinungsdatum dieser Geschichte (“19. rebi‘ulevvel 1249“).
18
Levy, Avigdor:“Mahmūd II”, in: EI2, Bd. VI, S. 58-61.

• 240 •
 Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

Das Osmanische Reich hat in der Zeit der Abschaffung der Janitscharentruppen
bis zum Erscheinen dieses Artikels in der Takvim-i Vekayi viele politische und
militärische Niederlagen erlebt. Die Verluste der Gebiete im Kaukasus sowie
im Donau-Delta, Griechenlands Unabhängigkeitserklärung und die erweiterte
Autonomie für Serbien im Jahr 1830, militärische Auseinandersetzungen mit
dem Feind aus “eigenem Hause”, Muhammad Ali, stellten nur einige Momente der
nicht zu stoppenden Lawine des Verfalls des einst so mächtigen Reiches dar. Die
einfache Bevölkerung sah den Grund für diese Folge von Katastrophen darin, dass
das Reich nicht mehr über eine so glorreiche und siegreiche Armee verfügte, wie es
die Janitscharen waren. Koloğlu zufolge ist dieses “Märchen”in Umlauf gebracht
worden, um die Untertanen des Reiches in Bezug auf ihre Sentimentalität den
Janitscharen gegenüber in einer Sprache anzusprechen, die sie verstehen würden.
Sie sollte der ungebildeten Bevölkerung gegenüber – die den Janitscharen immer
noch nachtrauerte und in ihrer Vernichtung den Grund für die letzten militärischen
Niederlagen des Reiches sah und dazu noch den neuen Truppen, der Siegreichen
Muslimischen Armee (Asakir-i Mansure-i Muhammediye), die religiöse Gültigkeit
aberkannte – ihre “Lieblinge”mit Nachdruck in einem solchen Licht darstellen,
wie sie auch die Regierung sah.19 Gerade aufgrund der Tatsache, dass der Inhalt des
Artikels von zwei in schlechtem Licht dargestellten hingerichteten Janitscharen,
also überwundene Erzgegner Mahmuds II, handelte, “mag durchaus den Ausschlag
gegeben haben, die Nachricht in den Staatsanzeiger aufzunehmen”.20
Auch wenn die “Janitscharen-Frage”sieben Jahre nach deren völliger Vernichtung
und der Aufstellung neuer Truppen immer noch so aktuell gewesen sein sollte,
dass eine halbe Seite im Staatsanzeiger Takvim-i Vekayi sich nachträglich und
ausführlich ihrer Verunglimpfung widmete, bleibt weiterhin die Frage, warum der
naib von Tarnovo diesen Bericht überhaupt an die Pforte geschickt hatte.
Die Regierungszeit Sultan Mahmuds II sowie seines Vorgängers Selims III war
eine Zeit militärischer Katastrophen, großen politischen und sozialen Wandels
und der Anstrengungen, eine Reform des Reiches durchzuführen. Große und
schmerzhafte Verluste von Reichsgebieten zeigten, dass die osmanischen Truppen
mit ihren Gegnern weder technisch noch organisatorisch mithalten konnten.
Und alle Versuche, die vor Mahmud II unternommen wurden, die osmanische
Militärmaschine an die westlichen Normen anzugleichen, schlugen fehl. Ein

19
Koloğlu, Orhan: Takvimi Vekayi. Türk Basınında 150 Yıl 1831-1981, Ankara 1981, S. 111f.
20
Herzog, Christoph: “Die Entwicklung der türkisch-muslimischen Presse im Osmanischen Reich
bis ca. 1875”, in: Rothermund, Dietmar (Hg.): Aneignung und Selbstbehauptung. Antworten auf die
europäische Expansion, München 1999, S. 15-44; hier S. 25; siehe dazu auch Koçu, Reşad Ekrem:
Yeniçeriler, İstanbul 1964, S. 336.

• 241 •
 elvira bijedić

Zustand, welcher nicht zuletzt den konservativen und erstarrten Institutionen des
Osmanischen Reiches wie den Ulama oder den Janitscharen, die in jeder Neuerung
eine Bedrohung ihrer eigenen Existenz sahen, geschuldet war.
Die Umstände der Vernichtung der Janitscharen waren sehr dramatisch für
das Reich und führten gewissermaßen zur Spaltung in den Reihen der führenden
Klassen des Reiches. Davison zufolge “Mahmud’s reforms antagonize many of his
people just as Peter the Great by his innovations had ‘cleft the soul of Muscovy’.
Mahmud’s arbitrary methods, like Peter’s, had a similar effect.“21 Die radikale
Vernichtung einer jahrhundertealten Vorzeige-Institution des Osmanischen
Reiches rief auch bei einer anderen Führungsinstitution des Reiches, bei den
Ulama, Panik hervor. Obwohl rivalisierende Gegner, hatten sich in der Geschichte
des Reiches die Ulama oft mit den Janitscharen verbündet. Gleiche Interessen
verbanden sie insbesondere dann, wenn es darum ging, ihre Kräfte gegen den
Sultan zu vereinigen. Die brutale Vernichtung der Janitscharen weckte bei den
Ulama Angst um ihr eigenes Dasein und ließ sie im Umgang mit dem starken
Sultan vorsichtig werden. Levy zufolge trat dieser Angstzustand unmittelbar,
nachdem die Ulama Zeugen der brutalen Vernichtung der Janitscharen geworden
waren, ein, denn “right after the ‘blessed event’ rumours spread among them that
they would be the next to share the fate of the Janissaries”.22
Die auf Reform und Zentralisierung abzielenden Regierungsprogramme
bedeuteten gleichzeitig eine generelle Schwächung der Macht der Ulama. Bis zum
18. Jahrhundert hatten die osmanischen Ulama den Gipfel ihres privilegierten
Daseins, ihres Einflusses und ihrer politischen Macht erreicht. Einem westlichen
Botschafter in Istanbul zufolge hatten sich die Ulama über die Jahrhunderte zu
einer so mächtigen Institution entwickelt, dass “their discontent alone would
be enough to shake the Sultan’s throne”. Sie gingen sogar so weit, dass sie – wie
ein preußischer Gesandter schrieb – “dreamed of the establishment of a kind of
aristocratic government of which they would be the main pillars and the Sultan
a mere decoration”.23 Doch diese privilegierte Position genossen sie nicht allein,
sondern teilten sie mit den Elitesoldaten des Osmanischen Reiches. Sie waren mit
der Zeit genauso der Bestechlichkeit, dem Nepotismus und der professionellen
Unfähigkeit verfallen wie die Janitscharen;
“[...] the integrity of the hierarchical structure became thoroughly corrupted
and at least the upper ranks of the ulema, the “official”ulema, had, by the eighteenth

21
Davison, Roderic H.: Reform in the Ottoman Empire, 1856-1876, New Jersey 1963, S. 31.
22
Levy: “The Ottoman Ulema”, S. 26.
23
Heyd, Uriel: “The Ottoman 'Ulemā and Westernization in the Time of Selīm III and Mahmūd II”,
in: Scripta Hierosolymitana, Vol. IX; Studies in Islamic History and Civilization, Vol. IX, Jerusalem
1961, S. 63-96, hier S. 77.

• 242 •
 Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

century, become as incapable of teaching as the Janissaries had of fighting. Like

the Janissaries, moreover, they had become an enormously powerful, conservative
pressure group within the state, with a vested interest in maintaining the status
quo”.24
Ende des 18. Jahrhunderts erlitt die Macht der Ulama starke Einbußen, welche
vor allem wegen Uneinigkeiten in den eigenen Reihen zustande kam. Ihr Ansehen
sank nicht zuletzt auch aufgrund der ansteigenden Korruption unter ihnen. Über
die Auswirkungen dieser Korruption schreibt Heyd: “Posts were given or even sold
to unsuitable men, such as followers and servants of high ulema. In some cases people
who were not even able to read their names were appointed cadis”.25
Die Vernichtung der Janitscharen bedeutete gleichzeitig eine Schwächung und
Desorientierung der Ulama und sie führte zu weiteren Spaltungen in ihren Reihen.
Um seine Reformziele verwirklichen zu können, musste Mahmud zunächst die
hochrangigen Posten dieser korrupten und unfähigen Ulama räumen, um an ihre
Stellen kooperative und reformfreudige Kollegen zu bringen.
Die Argumente, welche die hochrangigen Ulama dazu brachten, die Reformen –
für welche sie zunächst keinesfalls Verständnis gezeigt hatten – zu unterstützen, waren
religiöser Natur. Zuerst zeigte sich dies bei der Unterstützung der Militärreformen.
Sie präsentierten den ğihād als eine der höchsten Pflichten eines gläubigen Muslims.
Nach den letzten für das Reich so verheerenden Kriegen und Militärverlusten war
klar, dass der veraltete osmanische Militärapparat nicht mehr mit den modernen
westlichen Armeen mithalten konnte. In Anbetracht dessen war die Übernahme der
westlichen Militärerrungenschaften nicht mehr als bid'a anzusehen, sondern als ein
mit Stellen aus dem Koran untermauertes Prinzip “den Feind mit seinen eigenen
Waffen zu schlagen”. Es wurde auch mit Präzendenzfällen aus der frühen Geschichte
des Islams argumentiert, als die ersten Muslime ihre traditionelle Kampftechnik
zugunsten der besseren und erfolgreicheren Techniken der Perser und Byzantiner
aufgaben. Der Prophet selbst soll sich der Technik der zoroastrischen Perser bedient
haben, als er für die Verteidigung der Stadt Medina einen Schützengraben anlegen
ließ. Sogar die im Westen funktionierenden zivilen Prinzipien – die ebenfalls
zu den Neuerungen Mahmuds II zählten – wie die Auszahlung fixer Gehälter an
die Staatsbeamten, betrachteten die Ulama als ein aus dem islamischen Gesetz
übernommenes Gut, das sie jetzt lediglich wieder zurückholen würden. Um für die
notwendigen Reformen eine religiöse Legitimation zu finden, bot sich für sie eine
Auslegung der Sure IV, 59 an. Diese besagt, dass es die religiöse Pflicht eines jeden

24
Repp, Richard: “Some Observations on the Development of the Ottoman Learned Hierarchy”, in:
Keddie, Nikki R. (Hg.): Scholars, Saints, and Sufis. Muslim Religious Institutions in the Middle East
since 1500, Berkley/Los Angeles/London 1972, S. 17-32, hier S. 31.
25
Heyd: “The Ottoman Ulema”, S. 78.

• 243 •
 elvira bijedić

Muslims ist, seinem Herrscher in jeder Hinsicht zu folgen, so lange seine Taten nicht
gegen das heilige Gesetz verstoßen. Als ein weiterer, sozusagen ‚privater‘ Grund für
die Ulama, die Politik der Militärreform zu befürworten und zu unterstützen, war
ihr lang geschürter Hass gegen die Janitscharen und ihnen nahestehende Gruppen,
wie die des Bektaschiordens, angesehen werden.26
Nachdem Mahmud II die hochrangigen Ulama für sich und seine Reformvorhaben
gewonnen hatte, versuchte er – sobald die neue Militärinstitution einigermaßen
gefestigt war – ihren Einfluss und ihre Macht weiter zu zügeln. Während er es schaffte,
die Zustimmung der höheren Ulama für seine Reformmaßnahmen zu gewinnen,
blieben die Ulama des niederen Ranges weiterhin in ablehnender Haltung. Levy
zufolge war Mahmuds Politik “mainly against the lower class ulema”gerichtet.27 Viele
der Ulama des niederen Rangs standen von Anfang an den vom Westen inspirierten
Erneuerungen sehr skeptisch gegenüber bzw. waren ihnen feindlich gesinnt. Die
Unzufriedenheit und ablehnende Haltung der Ulama des niederen Ranges ließ sie
öffentlich Kritik an den Modernisierungsmaßnahmen Mahmuds II äußern und bei
der Bevölkerung Hass gegen die Regierung schüren. Wegen dieser aufrührerischen
Tätigkeit wurden einige hocas ins Exil verbannt, wo sie sich nicht selten organisierten
Rebellentruppen anschlossen. Auch die Aufständischen in Anatolien, die, von den
ehemaligen Janitscharen geführt, in den Jahren 1829 und 1830 rebellierten, hatten
in ihren Reihen einige Ulama.28 Welchen Grad die Animositäten zwischen den
hochrangigen Ulama und ihren “plebeian fellows”angenommen hatte, ist Levy zufolge
gerade daran zu sehen, dass die niederen Ulama, als sie sich den Janitscharen bei ihren
Aufständen anschlossen, dies aus großem Groll über die “religious élite”taten.29
Daher könnte dieser vom naib von Tarnovo abgesandte Bericht als delayed
reaction eines konservativen 'ālim angesehen werden, der dazu diente, eine Bejahung
der Reformbestrebungen Mahmuds II auszudrücken und seine Treue zum Herrscher
zu betonen. Die mehrfache Erwähnung von abgeschafften Janitscharen, welche
“auch im Tod die Übeltaten aus ihrem Leben fortsetzten”, die geradezu tendenziöse
wiederholte Nennung der “Wiedergänger”(abgeschafften Janitscharen, Übeltäter
usw.) konnte dazu dienen, eine klare Abgrenzung der Einstellung dieses naibs und
der Untertanen seines Bezirkes gegenüber den rebellierenden und räubernden
ehemaligen Janitscharen zu betonen.
Es müssen also bei der Interpretation dieser Geschichte zweierlei Interessen
beachtet werden. Einerseits mag der naib von Tarnovo in der Dokumentierung
dieser Geschichte und ihrer Meldung an die Hohe Pforte eine Möglichkeit gesehen
26
Heyd: “The Ottoman Ulema”, S. 74ff.
27
Levy: “The Ottoman Ulema”, S. 38f.
28
Levy: “The Ottoman Ulema”, S. 30.
29
Levy: “The Ottoman Ulema”, S. 14.

• 244 •
 Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

haben, seine Anerkennung für das Vorgehen Mahmuds II und die Abschaffung der
Janitscharen zu äußern, sowie seine aufrichtige Treue dem Herrscher gegenüber
zu verkünden. Andererseits kann die Bestrebung der Regierung, eine weitere
Verunglimpfung der gesellschaftlich geächteten Janitscharen publik zu machen,
als Grund der Veröffentlichung dieser betrachtet werden. Möglicherweise traf
der Wunsch des naibs von Tarnovo, seine persönliche Hingabe an den Sultan
kundzutun, mit der Absicht der Zeitungsredaktion, die Janitscharen weiterhin als
unerwünschten Auswuchs der Gesellschaft darzustellen zusammen, was schließlich
dazu führte, dass die Leserschaft der Ausgabe 68 der Zeitung diese interessante
Geschichte zu lesen bekam. Es bleibt zu wünschen, dass die Erschließung weiterer
osmanischer Archivalien aus dem rumelischen Gebiet des Osmanischen Reiches
noch einige Texte ähnlichen Inhalts entdeckt.

Bibliographie
Barber, Paul: Vampires, Burial and Death. Folklore and Reality, New Haven/London
1988
Benzing, Johannes: Islamische Rechtsgutachten als volkskundliche Quelle, Mainz/
Wiesbaden 1977
Davison, Roderic H.: Reform in the Ottoman Empire, 1856-1876, New Jersey 1963
Ђopђeвић, Тихoмиp: Вaмпиp и дpугa бићa у нaшeм нapoднoм вepoвaњу, Бeoгpaд
1953
Fine, John V.A.: “In Defense of Vampires: Church/State Efforts to Stop Vigilante
Action Against Vampires in Serbia During the First Reign of Miloš Obrenović”, in:
East European Quarterly, Vol. XXI, No. 1, Boulder (Colorado) 1987, S. 15-23
Flemming, B.: “Khōdja Efendi”, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. V, S. 27f.
Гepлaх, Стефан: Днeвник нa eднo пътyвaнe дo Ocмaнcкaтa пopтa в Цapигpaд,
София 1974
Gesetzbuch des Kaiser Stefan Dušan, S. 59, 1986
Hamberger, Klaus: Mortuus non mordet: kommentierte Dokumentation zum
Vampirismus 1689-1791, Wien 1992
Herzog, Christoph: “Die Entwicklung der türkisch-muslimischen Presse im
Osmanischen Reich bis ca. 1875”, in: Rothermund, Dietmar (Hg.): Aneignung und
Selbstbehauptung. Antworten auf die europäische Expansion, München 1999, S. 15-44
Heyd, Uriel: “The Ottoman 'Ulemā and Westernization in the Time of Selīm III
and Mahmūd II”, in: Scripta Hierosolymitana, Vol. IX; Studies in Islamic History
and Civilization, Vol. IX, Jerusalem 1961, S. 63-96

• 245 •
 elvira bijedić

Hock, Stefan: Die Vampyrsagen und ihre Verwertung in der deutschen Litteratur, in
der Reihe: Forschungen zur neueren Litteraturgeschichte, Bd. XVII, Berlin 1900
Klániczay, Gábor: “Decline of Witches and Rise of Vampires in 18th Century
Habsburg Monarchy”, in: Ethnologia Europaea, Vol. XVII, Copenhagen 1987, S.
165-180
Koçu, Reşad Ekrem: Yeniçeriler, İstanbul 1964
Koloğlu, Orhan: Takvimi Vekayi. Türk Basınında 150 Yıl 1831-1981, Ankara 1981
Köhbach, Markus: “Ein Fall von Vampirismus bei den Osmanen”, in: Balkan Studies,
Vol. 20, Thessaloniki 1979, S. 83-90
Lambrecht, Karen: “Wiedergänger und Vampire in Ostmitteleuropa – posthume
Verbrennung statt Hexenverfolgung?”, in: Jahrbuch für deutsche und osteuropäische
Volkskunde, Marburg 1994, Bd. 37, S. 49-77
Lawson, John Cuthbert: Modern Greek Folklore and Ancient Greek Religion. A Study
in Survivals, New York 1964
Levy, Avigdor: “The Ottoman Ulema and the Military Reforms of Sultan Mahmud
II”, in: Asian and African Studies, Jerusalem 1971, Vol. 7, S. 13-39
Levy, Avigdor: “Mahmūd II”, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. VI, S. 58-61
Ortaylı, İlber: İmparatorluğun en uzun yüzyılı, İstanbul 1987
Repp, Richard: “Some Observations on the Development of the Ottoman Learned
Hierarchy”, in: Keddie, Nikki R. (Hg.): Scholars, Saints, and Sufis. Muslim Religious
Institutions in the Middle East since 1500, Berkley/Los Angeles/London 1972, S.
17-32
Repp, R.C.: “Shaykh al-Islām”, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. IX, S. 400-402
Schacht, J.: “Abu ’l-Su'ūd”, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. I, S. 152
Schroeder, Aribert: Vampirismus. Seine Entwicklung vom Thema zum Motiv,
Frankfurt am Main 1973.
Cпиpoвcкa, Лeпocaвa: “Вepyвaњaтa вo вaмпиp в Мaкeдoниja, co ocвpт кoн вepyвaњaтa
в Кpyшeвo и Пpилeп”, in: Збopник oд XIX кoнгpec нa Cojyзoт нa здpyжeниjaтa нa
фoлклopиcтe нa Jyгocлaвиja, Кpyшeвo 1972, Cкoпje 1977, S. 25-31
Спировска, Лепосава/Вражиновски Танас: Вампирите во македонските
верувања и преданија, Скопје 1988
Ursinus, Michael: Regionale Reformen im Osmanischen Reich am Vorabend der Tanzimat.
Reformen der rumelischen Provinzialgouverneure im Gerichtssprengel von Manastir
(Bitola) zur Zeit der Herrschaft Sultan Mahmuds II. (1808-1839), Berlin 1982
Ursinus, Michael: “Osmanische Lokalbehörden der frühen Tanzimat im Kampf
gegen Vampire? Amtsrechnungen (masarif defterleri) aus Makedonien im Lichte

• 246 •
 Über die fälle von “vampirismus” in den balkangebieten des osmanischen reiches

der Aufzeichnungen Marko Cepenkovs (1829-1920)”, in: Wiener Zeitschrift für die
Kunde des Morgenlandes, Bd. 82, Wien 1992, S. 359-374
Veinstein, Gilles: Les provinces balkanique (1606-1774), in: Mantran, R.: Histoire
de l’Empire Ottoman, Paris 1989, S. 287-340
Вyjић, Joaким: Пyтeшecтвиje пo Cepбиjи, Belgrad 1902
Зaкoник цapa Стeфaнa Душaнa, in der Reihe: Cтapa cpпcкa књижeвнocт у 24
књигe, Душaнoв Зaкoник, Бeoгpaд 1986.

• 247 •
 elvira bijedić

O pojavama “vampirizma”na prostoru Balkana za vrijeme osmanske vladavine

Elvira Bijedić

Sažetak
Duga tradicija vjerovanja u vampire u balkanskim zemljama nije bila prekinuta
ni tokom osmanske vladavine. U Osmanskom carstvu, zasnovanom na islamskim
principima, ovo vjerovanje ne samo da se održalo među kršćanskim i muslimanskim
stanovništvom, nego je čak našlo put i u administrativne aparate lokalne vlasti.
Tako se, na primjer, iz jedne korespondencije iz 1701-1702. vidi kako se kadija iz
Jedrena zauzima za stanovništvo iz mjesta Marasia, koje je bilo uznemireno pojavom
vampira, i kako se savjetuje sa velikim vezirom o ispravnom postupku tretiranja i
uništavanja vampira. Sa druge strane, zapisi iz masarif defterleri iz Bitole govore o
visokim izdacima za cādūcılar i cādū ustādları, koji su vremenu između 1836. i 1839.
bili dovođeni iz drugih krajeva da progone ili uništavaju vampire. Činjenica da su
masarif defterleri u redovitim intervalima bili slati u Istanbul na kontrolu i eventualnu
ispravku, te da tamo ovi iznosi nisu bili poništeni niti smanjeni, svjedoči o tome da se
centralna vlast – barem u financijskom pogledu – nije protivila lokalnim običajima
u vezi sa vampirima.
Posebno je interesantna jedna priča štampana 6. oktobra 1833. (21. cemaziyülahir
1249) u 68. broju osmanskih novina Takvim-i Vekayi, u kojoj Ahmed Şükri efendija,
naib u Trnovu u Bugarskoj, detaljno opisuje kompletan scenario jednog mjesta i
njegovog izbezumljenog stanovništva koje je bilo zlostavljano od strane vampira.
Nepredvidiv naglasak naibovog izvještaja baziran je na činjenici da se u ovom slučaju
radi o dvojici povampirenih bivših janjičara, koji “ni za smrti ne prestaju sa nedjelima
koja su činili tokom života”. Višestruko i tendenciozno naibovo isticanje nelojalnosti
ovih “zločinaca”nameće pitanje o namjeri koja je stajala iza objave ovog članka.
Teško je reći da li se pri tome radilo o strahu naiba da će se započete reforme
Mahmuda II. nakon uništenja janjičara proširiti i na redove uleme, te se smatrao
prinuđenim da svojim izvještajem izrazi i potvrdi svoju lojalnost sultanu? Ili je možda
kroz redakciju lista agirajuća centralna vlast u objavi ove priče vidjela dobru priliku
da slojevima stanovništva, koje je bilo neprijateljski raspoloženo prema reformama i
još uvijek žalilo za janjičarima, još jednom predoči kakvih su pošasti bili oslobođeni
nakon ukidanja janjičara?

• 248 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 94(497.6)“1831/1832“
821.512.161(=163.4*3)-13“1831/1832“

adnan kadrić
Jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi
Husein-kapetana Gradaščevića na Kosovu polju
1247. h. g / 1831. godine

Abstrakt:
•
Ideja rodoljublja na stećcima, potom na stećku Mahmuta Brankovića, na
nišanima ostalih nasljednika loze srednjovjekovnih bosanskih porodica, zatim čitave
rodoljubive poeme i/ili junački epovi o ratovanju Bošnjaka kroz dugu povijest Bosne
u osmanskom periodu, pjesme otpora austrougarskoj okupaciji, a i kasnije rodolju-
bive pjesme do danas, zorno svjedoče višestoljetni povijesni kontinuitet pisanih
tragova bošnjačkog rodoljublja – od srednjovjekovlja do današnjih dana. Pjesma o
Husein-kapetanu Gradaščeviću u boju na Kosovu polju 1247. h. g. /1831. godine
samo je jedna od potvrda spomenutog kontinuiteta.

Ključne riječi:
Husein-kapetan Gradaščević, boj na Kosovu 1831, pokret za autonomiju Bosne

1. Uvodne napomene
Jedan od prvih bosanskih autora koji je ostavio napisanu pjesmu rodoljubiva
sadržaja na osmanskom jeziku bio je bosanski namjesnik Jakub-paša Bošnjak, koji
je u stihovima opjevao veliku pobjedu na Krbavskom polju 1493. godine. Nakon
njega napisano je dosta pjesama rodoljubivog karaktera na osmanskom jeziku. Tako
rodoljubivu poeziju na osmanskom jeziku nalazimo: a) u različitim rukopisnim
zbirkama (medžmuama); b) u okviru sređenih divana bosanskih pjesnika na
osmanskom jeziku; c) u poemama bosanskih autora posvećenim opisima kakve bitke
ili događaja; d) u teorijskim raspravama “o važnosti mača”u odbrani domovine i
ideala, ili opisu ratnih taktika i umijeća vođenja viteških dvoboja, kakvih je bilo i kod
bosanskih autora na osmanskom jeziku.

• 249 •
 adnan kadrić

2. Pjesma o pobjedi Husein-kapetana Gradaščevića na Kosovu polju

1247. h.g. / 1831. godine
U ovom se radu želi skrenuti pažnja na jednu dosad neobjavljenu rodoljubivu
pjesmu na osmanskom jeziku o pobjedi Husein-kapetana Gradaščevića na Kosovu
polju 1247. h.g. / 1831. godine. Pjesma se nalazi u rukopisnom djelu Tārīh-i Enverī
(XXI:66-67) Muhameda Enverija Kadića. Usporedbom sa drugim pjesmama koje
opjevavaju Gradaščevića i Pokret za autonomiju dolazi se do zanimljivih zaključaka
o tome kakvog je odjeka spomenuti događaj imao u književnosti tog vremena. Na
početku pjesma je pisana u prepoznatljivoj formi historijske narativne mesnevije, da
bi potom poprimila formu muzdevidž-murebbea, kakvu obično srećemo u nekim
oblicima tzv. “popularne narodne poezije”na turskom jeziku1 (sa rimom aaax bbbx
cccx itd.)2. Pjesma ima 37 distiha, odnosno 74 stiha. U pretposljednjem distihu
pjesme izriče se datum opisane bitke (1247. h. g. / 1831.).
Da bi se bolje shvatila pjesma koja je pred nama, nužno se podsjetiti na neke
historijske podatke o događaju koji se opisuje u pjesmi. Prilike u Bosanskom ejaletu
prije Gradaščevića detaljno opisuje Muvekkit. Iz bujuruldije izdate 24. rebiul-ahira
1244. (4. 11. 1828), koju donosi navedeni autor u svojoj Povijesti Bosne, a koju mi
koristimo, pažnju privlači činjenica da je, prema fermanu, za mobiliziranje bosanske
vojske Porta trebala održavati savjetovanje sa predstavnicima Bosanskog divana.
Naime, povod za ove pisanje bujuruldije bilo je moguće regrutiranje bosanske
vojske za rat protiv Rusije, a iz samog sadržaj bujuruldije vidi se razlog zašto se na
Divanu vijećalo o slanju bosanske vojske izvan granica Bosne 1828. godine, kako
i u dokumentu stoji: ... da su neprijatelji Rusi otpočeli opremati jake vojne snage ove
godine i vršiti svestrane i ubrzane pripreme u naoružanju, bilo je očito da će stupiti u
ponovni rat. Jasno je i to da Srbi smatraju ovaj rat za zgodnu priliku da dignu ustanak
i očekuje se da će oni otpočeti bunu u Bosanskom ejaletu i da pripremaju dovoljan broj
vojske. Treba se biti pripremno ako bi Srbi počeli s neredima ... (Muvekkit II:910).
Dolazi do rata s Rusijom, gdje osmanska vojska gubi brojne teritorije i potpisuje vrlo
nepovoljan mirovni ugovor.
U Bosni je reforma janjičarskog odžaka u nizamsku vojsku zapala u krizu ponajviše
zbog nedefiniranog statusa “nove”vojske u eventualnoj odbrani Bosne i neprecizira-
nog načina slanja mladića u rat u druge, daleke krajeve Carstva. Raniji Karađorđevi
ustanci i likvidacija civilnog muslimanskog stanovništva u bošnjačkim krajevima
istočno od Drine imali su za posljedicu pristizanje velikog broja izbjeglica iz Srbije.
Stvara se dojam da se Porta ne obazire na Karađorđeva “zlodjela”nad muslimanskim
življem u Srbiji. Granice Bosne postaju nestabilne, a sultan sve više gubi podršku
muslimanskog stanovništva. Situaciju dodatno otežava kasniji zahtjev Miloša
1
Dakle, po formi se ubraja u historijske junačke bosanske turkije.
2
Finalni distih također je u formi mesnevije.

• 250 •
 jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana
gradaščevića na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

Obrenovića da se svi muslimani sa prostora Srbije isele. U toj atmosferi stalno se

očekivao napad na raznim dijelovima dugačke bosanske granice prema Srbiji.
Prema izvorima, koji se detaljno navode i u knjizi Pokret za autonomiju Bosne
od 1831. do 1832. godine Ahmeda S. Aličića (1996), kao i u ostalim djelima koje
opisuju spomenuti period, glavni povod za izbijanje pokreta za autonomiju Bosne
1831. godine jeste nezadovoljstvo stanovništva postupcima centralne vlasti nakon
predavanja “šest nahija”Srbiji, naseljenih pretežno muslimanskim stanovništvom,
što je postignuto uz pomoć Rusije, mita i uz pristanak sultana. Kasniji događaji u
vezi s provođenjem fermana kojim se “ustupa”šest nahija Srbiji, stvorili su atmosferu
potpunog nepovjerenja i prema Porti i prema sultanu.3 Stoga pokret za autonomiju
Bosne najprije počinje u Zvorničkom sandžaku koji je bio najbliže tim ugroženim
krajevima u Srbiji.
Ideja o autonomiji Bosne unutar granica Osmanskog carstva počinje sastan-
kom u Tuzli - bosanskih prvaka, s jedne strane, i bosanskog namjesnika Namik-
paše, s druge strane, a glavno i najteže pitanje bilo je pitanje “razgraničenja”Bosne
i Srbije. Svebosanski sabor za odbranu Bosne, na kojem su prisustvovali svi narodni
prvaci i velikodostojnici, održan je potom u Travniku. Sultanov namjesnik u Bosni
Namik-paša, bio je istodobno i prijatelj Miloša Obrenovića, a već je ranije poslao
informaciju o odbijanju reforme vojske u Bosni, tako da Porta ubrzo šalje velikog
vezira Rešida Mehmeda da s vojskom krene na “pobunjenu”Bosnu. Dolazi do
očekivanog okupljanja bosanskih uglednika i predstavnika raznih slojeva društva u
Travniku, gdje se za glavnog zapovjednika odbrane Bosne, na početku, bira bosanski
valija. Međutim, Namik Ali-paša, na putu za Sarajevo, iz Busovače bježi i napušta
ustanike, tako da je Sabor, nakon tog događaja, za glavnog zapovjednika odbrane
Bosne izabrao Husein-kapetana Gradaščevića.
Zborno mjesto jedinica bosanske vojske bila je Busovača, odakle 15. zul-hidžeta
1246. godine, odnosno 27. maja 1831. godine glavnina kreće na Kosovo polje, koje
je tada predstavljalo istočnu granicu Bosanskog ejaleta. Dijelovi bosanske vojske
već su bili raspoređeni na putevima i brojnim prolazima prema Novom Pazaru.
Istodobno su osigurane granice Bosne prema Austriji, Srbiji i Crnoj Gori. Najveći
broj vojnika koji je išao prema Kosovu polju bili su dobrovoljci. Husein-kapetan je
predvodio oko 20 000 bosanskih vojnika, a isto toliko je bilo nizamskih vojnika. Ako

3
Inače jedan od zahtjeva samog Pokreta kasnije biće zahtjev da se zaštite muslimani Smederevskog
sandžaka. Kapetani su još od prvih glasina o Karađorđevim zlodjelima nad Bošnjacima nastojali
održavati stabilnost i mir u Bosni. Bošnjaci su tzv. prvi srpski ustanak doveli do sloma, tako što su
pobijedili ustanike i povratili upravu nad svim gradovima, uključujući i Beograd, a to je urađeno,
između ostalog, i da se sačuva muslimansko stanovništvo od “istrjebljenja”. Za stvaranje Srbije
problem nije predstavljala nekakva “Turska”nego je to više bio problem velikog broja muslimanskog
stanovništva koje je Bosnu smatralo maticom domovinom, makar u administrativnom smislu
ejaleta.

• 251 •
 ‫‪adnan kadrić‬‬

‫‪se pretpostavlja da je po važećem pravilu trećina vojske išla na istočnu granicu Bosne,‬‬
‫‪na Kosovo polje, onda se pretpostavlja da je pod oružjem u Bosanskom ejaletu tada‬‬
‫‪bilo oko 60 000 naoružanih Bošnjaka. U početnoj fazi bosanska vojska je trebalo da‬‬
‫‪krene prema Prištini, ali, odjednom, da bi spriječili opkoljavanje, kreće se prema Peći,‬‬
‫‪i nakon brzog ovladavanja spomenutom kasabom, vraća se, te skoro bez otpora ulazi‬‬
‫‪u Prištinu, pošto je već ranije dogovoreno političko savezništvo sa Mahmut-pašom‬‬
‫‪Škodrom. Glavna bitka se odigrava kod mjesta Štimja u blizini Lipljana sredinom‬‬
‫‪safera 1247. hidžretske godine, odnosno između 22. i 31. jula 1831. godine. Bitka se‬‬
‫‪brzo i uspješno okončala pobjedom bosanske nad osmanskom vojskom.‬‬
‫‪Neke detalje o pobjedi Husein-kapetana Gradaščevića 1831. godine na Kosovu‬‬
‫‪polju nalazimo i u sljedećoj pjesmi na osmanskom jeziku iz rukopisne zbirke‬‬
‫‪Muhameda Enverija Kadića (MEK:XXI:66-67), kako slijedi:‬‬

‫‪BOJ NA KOSOVU 1247.H.G. / 1831.G.‬‬

‫ﻡﻝ ﻩﺩﻱﺍ ﺩﺍﻱ ﺵﻡﻝﻭﺍ ﻩﻥ ﻩﺩﻥﺏﻱﻕﻉ ﻯﺡﺕﻑ ﻙپﻱﺍ‬
‫ﺏﻭﺭﺍﻭ ﻩﺭﻩﺵ ﻩﻥﺕﺵﻱﺭپﺭﻙﺱﻉ ﻩﻥﺱﻭﺏ‬
‫ﻥﺍﻱﺏ ﻡﻱ ﻩﺩﻱﺍ ﻯﺕﻡﻙﺡ ﻡﺩﻥﻑﺍ ﻯﺍ ﻩﻝگﺩ‬
‫ﺭﻱﺯﻭ ﻡﻩ ﺏﻭﻝﻙ ﻩﻝﻱﺍ ﺭﻙﺱﻉ ﺍﺵﺍپ ﺕﺭﺩ‬
‫ﺏﻱﻝﺝ ﺭﻝﻱﺩﻝﻭﺍ ﻩﻝﻱﺍﺭﻙﺱﻉ ﻯﻙﻱﺍ ﻥﻭﺍ‬
‫ﻡﺉﺍﺩ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻩﻝﻝﺍﺭﻙﺫ ﻩﺩﻥﺭﻝﻝﺩ‬
‫ﻕﺭﻍ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻩﻡﺍﻅﻥ ﻥﺍﻝﻙ ﻙﻝﻭﺏ ﻙﻝﻭﺏ‬
‫ﺵﻱﺭﻭﻱ ﺭﻝﻱﺩﺕﻱﺍ ﺏﻭﻱﻱﺩ ﻩﻝﻝﺍ ﻩﻝﻝﺍ‬
‫ﺭﺩﻕ ﻩﺭﺫﺯﻡﻝﻙ ﻩﻥﻱﺭﻁﺍﺡ ﻯﺭﻱﻍ ﻥﺩﻕﺡ‬
‫ﻥﺍﻡﻝﺱﻡ ﻕﺍﻥﺵﻭﺏ ﻥﺭﻭﻙ ﻯﻥﻱﺭﻙﺱﻉ ﻡﺍﻅﻥ‬
‫ﺭﺍﻭ ﻩﺩﺭﻙﺱﻉ ﻡﺍﻅﻥ ﻩچﺭﻙ ﻯﻡﺍﻥ ﻡﺍﻝﺱﺍ‬
‫ﻡﻝ ﻩﺩﻱﺍ ﺭﻙﺫ ﻯﻙﻥﺝ ﻥﺍﻝﻭﺏ ﻩﺩﻥﺱﺍﺭﺡﺹ ﻯﻭﺹﻭﻕ‬
‫ﺏﻭﻱﺍﺭﻍﻭﺍ ﻩﻱﺍﻝﺏ ﻩﻝﻝﺍﺩﻥﻉ ﻥﻡ ﺭﻙﺱﻉ ﻡﺍﻅﻥ‬
‫ﻥﺍﻉﺕﺱﻡ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻥﺩﺍﺩﺥ ﻩﻥﻱﺭﻙﺱﻉ ﻩﻥﺱﻭﺏ‬
‫ﺭﻱﺩﻕﺭﻡﺍﺏ ﻝﻱﺯﺭ ﺭﻝﻱﺩﻝﻭﺍ ﻥﺩﺭﻝﻕﺍﻥﺵﻭﺏ‬
‫ﺏﻱﺯ ﻩﻝﻱﺍ ﻥﻱﺩ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻯﺥﺩ ﺭﻙﺱﻉ ﻩﻥﺱﻭﺏ‬
‫ﻡﺉﺍﻕ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻯﻡﺍﻥ ﻩﻥﺱﻭﺏ ﻩﻝﻝﺍ ﺩﻡﺡﺏ‬
‫ﻕﺭﺥ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻯﺭﻝﺏﻝﻕ ﻩﻥﺱﺍﺩﻉﺍ ﻥﻱﺩ‬
‫ﺵﻡﻕﻝﺍﻙ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻩﻥﺍﻝﺱﺭﺁ ﺭﻝﻱﻙﻥﺭﺱ ﻡﺍﻅﻥ‬
‫ﺭﺩﻕ ﻝﻱﻕ ﺯﻡﻝﻙ ﻭﻕﺭﻭﻕ ﻩﻥﻱﺭﻝﺏﻝﻕ ﻥﺩﻡﺍﻅﻥ‬
‫ﻥﺍﻡﺯ ﺭﻩﺭﻝﻍﺁ ﻩﻝﻱﻝگﻭﻙ ﻡﻩ ﻩﻝﻱﺯﻭﻙ‬
‫ﺭﺍﺏ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻙﻡﺭﻱﻙ ﻩﻝﻭﺹﻭﺍ ﻭﺍ ﻩﺭﻝﻕﺍﻥﺵﻭﺏ ﻥﻙﻝ‬

‫ﺭﻭﻝﻙ ﻡﺩﺍﺩﻡﺍ ﻯﺩﻱﺩ ﺍﺵﺍپ ﻕﺍﺯﺭﻝﺍﺩﺏﻉ‬ ‫ﺭﺭﻭﺕﻙ ﻩﺕﻉﺍﻁﺍ ﻯﻡﻭﻕ ﻯﺹﺍﻉ‬

‫ﺭﺭﺩ ﻩﺩﺍﻡﺍ ﻡﺭﻝپﻭﻁ ﻩﺩ ﻩﻉﻝﻕ‬ ‫ﻯﻥﺍﻡﻭﺩ ﻭ ﺯﻭﺕ ﺕﻱﺍ ﺭﻱﺱ ﻡﺱﺭﺍﺕﺍ‬

‫ﻯﺭﺍﺩﻝﺩ ﻯﺩﻱﺩ ﻥﺍﺩﻭپﻕ ﻥﻱﺱﺡ‬ ‫ﻯﺭﺏ ﻥﻱﻝﻙ ﺭﻝﻥﺍﻝﺱﺭﺁ گﻝﻭﺍ ﻉﻡﺝ‬

‫ﻯﺭﻙ ﻥﻱﻱﻡﻥﻭﺩ ﻥﺩﺍﻍﻭﺍﻍ ﻭﺏ ﻥﻱﻕﺹ‬ ‫ﻯﻥﺍﻡﻝﺍﻱ ﻥﻭﺱﻝﻭﺭﻭﻙ ﻙﻥﻑﺕ ﻩچﻕﺩﺭﻭﻭ‬

‫ﻡﺩپﺍﻱ ﺱﺭﺕﻡ ﻯﺩﻱﺩ ﺍﺵﺍپ ﻕﺍﺯﺭﻝﺍﺩﺏﻉ‬ ‫ﻡﺩﺕﻱﺍ ﺩﻩﻉ ﻩﻝﻱﻭﺏ ﻕﻭﻱ ﻩﻡﻙﺩ ﺭﺍﻭ ﻩﻡﻝﻭﺍ‬
‫ﻡﺩپﺍﻁ ﻩﻡﺍﻅﻥ ﻩﻝﻱﻩﺍﺵﺩﺍپ ﺭﻡﺍ‬ ‫ﻯﻥﺍﺩﻱﻡ ﻭﺏ ﻥﺏ ﻩﺭﻝﻱﺹﺍﻉ ﻡﺯﻡﺭﻱﻭ‬

‫• ‪• 252‬‬
 ‫‪jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana‬‬
‫‪gradaščevića na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine‬‬

‫ﻙﺭﻭﻱ ﻥﺩﻝﻭﻕ ﺝﻭﺍ ﻯﺩﻱﺩ ﻥﺍﺩﻭپﻕ ﻥﻱﺱﺡ‬ ‫ﻙﺭﻭﺯ ﻥﻱ ﻩﻡﻕﺍﺏ ﻡﻱﻡﺭﻱﻭ ﻥﺍﻡﺯ ﻥﺍﻡﺍ‬
‫ﻙﺭﻭﻙ ﺍﻍﻭﺍﻍ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﺡﺕﻑ ﻩﺩﺕﻉﺍﺱ ﻯﻙﻱﺍ‬ ‫ﻯﻥﺍﺩﺯﻱ ﺭﻡﺍﺏ ﻯﺩﺵﺭﻱﺍ ﺕﺭﺹﻥ‬

‫ﺵﺍﻭﻱ ﺯﺍﻡﻝﻭﺍ ﻩﺩﺭﻝﺕﻙﻱ ﻩﻥﺱﻭﺏ‬ ‫ﺵﺍﻭﺹ ﻭﺏ ﺯﺍﻡﻥﻝﻭﺍ ﺏﺕﻙ ﻩﻝﻡﻝﻕ‬

‫ﻥﺍﻡﺍﻝﺍ ﻯﺩﻱﺩ ﺍﺵﺍﺏ ﻕﺍﺯﺭﻝﺍﺩﺏﻉ‬ ‫ﻥﺍﻡﻱ ﺵﻱﺍ ﻩﻉﻡﺍﺝ ﻥﻱﺍپﻕ‬
‫ﻥﺍﻡﻭﺩ ﻯﻥ ﻩﻝپﺍﻕ ﻩﻥﺕﺱﻭﺍ ﻙﻙپﻱﺍ‬ ‫ﻥﺍﻙﻡﺍ ﻯﻡ ﺭﺍﻭ ﻩﻍﻡچﺍﻕ ﺍﺏﺝﻉ‬

‫ﻯﻥﺏ ﻯﻡﻙﺩﺭﻭﻙ ﻯﺩﻱﺩ ﻥﺍﺩﻭپﻕ ﻥﻱﺱﺡ‬ ‫ﻯﻥﺱ ﻡﺭﺍﺕﺁ ﻩﻱﺍﻭﻩ ﻥﺩﻉﻡﺍﺝ‬

‫ﻯﻥﻕ ﻡﺩﺕﻕﺁﺭﻝﻱﺍچ ﻯﺏﻙ ﻝﺱ‬ ‫ﻯﻥﺍﻡﺭﻩﻕ ﻭﺏ ﻯﻥﻡﺹﺥ ﻯﻡﻥﺩﺭﻭﻙ‬

‫ﻥﺩﻥﺍﻱ ﺭﺏ ﻯﺭﻝ ﻩﻝﻙ ﻙﺭﻝپﻭﻁ ﻩﻥﺍﺥﺵﺵ‬ ‫ﻥﺩﻥﺍﻕ ﻯﺩﻥﺍﻱﻭﺏ ﻯﺭﻝﺕﻙﻱ ﻩﻥﺱﻭﺏ‬

‫ﻥﺩﻥﺍﻡﺵﺩ ﻥﻱﺩ ﺭﻝﻱﺩﻝﺁ ﻯﻡﺍﻕﺕﻥﺍ‬ ‫ﻯﻥﺍﺡﻝﻙ ﻝﻭﺍ ﻯﺩﻝﻱﺏ ﻯﻥﻱّﺩﺡ ﻕﺍﺯﺭﻝﺍ ﺩﺏﻉ‬

‫ﻯﻝﺍﺯ ﻡﺕﺱﺭ ﻯﺭﻩﺩ ﻥﺍﺩﻭپﻕ ﻥﻱﺱﺡ‬ ‫ﻯﻝﻉ ﺕﺭﺽﺡ ﻯﺭﺏﻩﺭ ﻩﺩﻥﻙﻭﺍ‬

‫ﻯﻝﺍﺡ ﻭﺏ ﻯﺩﺭﻭﻙ ﻥﺍﻝﻱﺝ ﻕﺍﺯﺭﻝﺍﺩﺏﻉ‬ ‫ﻯﻥﺍﻡﻱﺍ ﻭ ﻥﻱﺩ ﻯﺩﺕﻱﺍ ﻝﻭﺏﻕ ﻯﻝﻙپﻱﺍ‬

‫ﺭﺩ ﻩﺩﻥﺱ ﺕﺭﺹﻥ ﻭﺏ ﻥﺍﺩﻭپﻕ ﻥﻱﺱﺡ‬ ‫ﺭﺩ ﻩﺩﻥﺱ ﺕﺏﻱﻩ ﻯﺩﻕﻱچ ﻩﺵﺭﻉ ﻙچﻝﻕ‬
‫ﺭﺩ ﻩﺩﻥﺱ ﻥﻱﺩ ﺕﺭﻱﻍ ﻩﻙ ﺍﻕﺡ‬ ‫ﻯﻥﺍﻡﻱﺍ ﻝﻩﺍ ﻥﺩﻡﺍﻅﻥ ﺕﻱﺍ ﺱﺍﻝﺥ‬

‫ﻥﺍﻡﻩ ﻥﻭﻙﺏ ﻥﻭﻙ ﻥﻭﺱﻝﻭﺍ ﺩﻱﺯﻡ ﻙﺭﻡﻉ‬ ‫ﻥﺍﻡﺭﻩﻕ ﻩﻝﻱﻭﺏ ﻝﻙﺩ ﺵﻡﻝﻙ ﻩﻥﺍﻩﺝ‬
‫ﻥﺍﻡﻱﻝﺱ ﺭﻩﻡ ﻯﻡﺕﺍﺡ ﺭﺩ ﻩﺩﻥﺱ‬ ‫ﻯﻥﺍﺏﺭ ﺭﻡﺍ ﺍﻙﺱ ﺭﺩﺕﻱﺍﺩﻩ‬

‫ﻥﺩﻱﺍ ﺭﺍﻩﻅﺍ ﻯﻥﻱﺩ ﺭﺩﺵﻡﺭﻱﻙ ﻩﻝﻭﻱ ﻭﺏ‬ ‫ﻥﺩﻱﺯﺍﺏ ﻥﻭﻉ ﻯﺩپﺍﻱ ﻥﺍﺕﺱﺩ ﺵﺍﻑ‬
‫ﻥﺩﻱﺭﺍﻱ ﺭﺍﻩچ ﻥﺍﻡﺙﻉ ﺭﻡﻉ ﺭﻙﺏ ﻭﺏﺍ‬ ‫ﻯﻥﺍﻡﻱپ ﻭﺩﻩﻉ ﻩﻥﻱﺭﺏ ﻥﺍﺩﻭپﻕ ﻥﻱﺱﺡ‬

‫ﻥﺍﺡﻱﺭ ﺕﺱﺩﺏ ﻯﺩﻝﻭﺍ ﻡﺍﻡﺕ ﻥﺍﺕﺱﺩ‬ ‫ﻥﺍﺡﺏﺱ ﺕﺭﺽﺡ ﻥﻭﺱﻝﻭﺍ ﻥﻱﺭﺏﻙ ﺕﺱﺩ‬
‫ﻥﺍﻥﻡﻝﺍ ﻥﻭﻉﺏ ﻡﺩﺕﻱﺍ ﺭﻱﻭﺹﺕ ﻯﻱ ﻩﻉﻕﻭ‬ ‫ﻯﻥﺍﻡﺯ ﻥﻡ ﻩﺩﺯﻕﻭﻁ ﻕﺭﻕ ﺯﻭﻱ ﻯﻙﻱﺍ ﻙﻱﺏ‬

‫ﺍﺕﻝﻱﻭ ﺍﻭﺍﺕﻕﺭﻑ ﺍﻭ ﺍﺕﺭﺱﺡ‬ ‫ﺍﺕﺡﺕ ﺍﺕ ﻯﻥﻍ ﺯﻱﺩ ﻡﺩﻙﻱ ﻩﻡﺱﻑﻥ‬

‫‪/1247/‬‬ ‫)‪(Kadić XXI:66-67‬‬

‫• ‪• 253‬‬
 adnan kadrić

Prijevod:
BOJ NA KOSOVU 1247. H. G. / 1831. GODINE

Nakon osvajanja Peći šta bi i šta uslijedi, da se prisjetimo

Boj što se na Kosovu polju zbi, hajde sad spomenimo
Bosanska vojska stiže do šeher Prištine
Od Boga nizamsku vojsku pogodi iskušenje
O gospodine, poslušaj mudrost što je objelodanjujem ja:
Vojska bosanska bijaše potpomognuta od Boga
Vojska njihova stiže, s četir’ paše i vezira jednoga
Bošnjaci je osramotiše, uz odredbu Svemoćnoga
Sa dvanaest vojski bijahu kao robovi
Vojska se bosanska dodatno vjerozakonom ukrasi
Spominjanje Boga stalno im u srcima bijaše
Uz zahvalu Bogu, ime bosansko opstade
Sve u buljucima dolaziše, u nizamsku se vojsku utopiše
Protiv din-dušmanina srca im se raspališe
Allah, Allah ! – jurišaše uzvikujući
Kao trska za lava postadoše nizamski bajoneti
Ništa, ni malo k’o trunka, se ne spominje, osim Bog Istiniti
U srca njihova strah od nizamlija ne ulazi, ni najmanji
Dok nizamsku vojsku gleda Bošnjak musliman
On je okom svojim i srcem svojim oplakuje svaki dan
Doista, kod vojske nizamske stoji islamsko ime
Ali, Bošnjacima pokora po usulu novome teret je
*
Abdurezak-paša reče – Pojačanje mi stiže
Buntovnički narod dovest će do pokore
U tvrđavi topovi moji spremno stoje
Opucam li, u prah i dim sve pretvore

Husein-kapetan reče - O junaci srčani

Skupite se, o lavovi, koji žele naprijed ići

• 254 •
 jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana
gradaščevića na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

Pazite, od ove bitke nemojte da se vratite unazad težiti

Čim puška ispali, nek se odmah bajonet pojavi!

Abdurezak-paša reče - Ja sam rov napravio

Umrijeti, al’ povratka nema – tako sam obećao!
Ja sam se priklonio nizamu po sultanskoj naredbi
Pobunjenicima ovaj megdan neću predati!

Husein-kapetan reče – Iz tri pravca pođite

Aman zaman ne želim dati, ispod ne gledajte!
Gle, za dva sata pobjeda se u boju desi
Sa Božijom odredbom pomoć nastupi

Kod bosanskih junaka usporavanje je nemoguće

Ovaj rat pero i knjige ne vode
Sigurnost - Abdurezak-paša reče
Džamiju zatvorite, stvar ide loše

Iznad Peći napravite zavjesu od dima

Možda za bjeg kakve prilike ima

Husein-kapetan reče – Zar me ne vidje ti

Iz džamije ja ću tebe napolje izbaciti
Poput bujice su potoci, krv pustih ja
Da li si vidio svog neprijatelja, ovoga junaka!

Đulad topova sa šest brazdi, sa strane jedne

Bosanski vitezovi krvlju obojeni posve
Dušmaninu vjere se osvetiše oni
Zabludjeli Abdurezak svoje granice shvati

Doba Husein-kapetana, doba Rustema Zala to je

Pred njim vođa njegov hazreti Alija ide

• 255 •
 adnan kadrić

Abdurezak razbojnik vidje ovo stanje

Pećani prihvatiše din i iskreno vjerovanje

Husein-kapetane, uz tebe je pomoć ova

Sablja tvoja do Arša se diže, ponos tebi pripada!
Doista, snaga vjere je uz tebe
Od nizamlija spasi pravovjerne!

Neka ti se život produži, sve dan za danom, stalno

Ovakav junak još na svijet nije došao
Kod tebe je pečat Hatema, Sulejmana
Zapovijed Višnjega - za tebe uputa

Na put ovaj pođe onaj što se za vjeru stara

Vitešku epopeju skova sama pomoć od Boga
Od Ebu Bekra, Omera, Osmana, od četverice halifa
Velikom Husein-kapetanu obećanje i zakletva

Destan epopeja završena bi rukom Rejhana

Nek je uzvišena ruka moći Svevišnjega Subhana
Opisah događaj uz pomoć Boga Dobrostivoga
Hiljadu dvije stotine četrdeset devete, hidžretskoga kalendara
/1249/
Vaj žalosti, kako je teško ovo odvajanje!
Duši svojoj stavih dizgine i obuzdah je posve
1247. [1831.] godine

Književno-historijska valorizacija između poetizirane faktografije i

historijske zbilje (Analiza stereotipa)
Temeljno pitanje našeg rada i jeste pitanje valorizacije pjesme sa tzv. književno-
historijskog aspekta. Zanima nas koliko je pjesma pouzdan izvor za bolje sagledavanje
kakva historijskog događaja. Inače, pitanje da li se pjesme smatraju izvorom za prou-
čavanje povijesti ili, pak, ne, često je u historiografiji. Na to pitanje može se odgovarati

• 256 •
 jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana
gradaščevića na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

na različite načine, u zavisnosti od toga kakve su pjesme. One jesu izvor, uglavnom
sekundarni, ako su pisane na licu mjesta, te kao takve često svjedoče i autorsku
viziju kakva povijesnoga događaja, i to samo ako su daleko od fikcije prouzročene
stereotipnim zabludama u opisu ljudi ili događaja, onda te pjesme, često postaju za-
nimljivim tekstom za različita proučavanja i interpretacije, kako sa historijskog tako i
sa općeg kulturološko-civilizacijskoga aspekta. Pjesma koju smo u radu preveli, između
ostalog, daje i godinu kad je pjesma napisana i kad se bitka desila. Stoga se može
analizirati i kao neka vrsta tariha, poetske vrste rezervirane za bilježenje godine ili
datuma nekog događaja u životu pojedinca ili zajednice.4 Pjesma o Husein-kapetanu
Gradaščeviću, između ostalog, svjedoči i o upotrebi forme anonimne mesnevije i
murebba‘ poetske forme prilikom opisa nekog događaja iz historije Bosne početkom
19. stoljeća.
U pjesmi čiji smo prijevod ponudili opisuje se bitka na Kosovu polju, poznati
događaj kad je bosanska vojska pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića izašla
na megdan osmanskoj nizamskoj vojsci blizu Lipljana i porazila je.5 Motiv koji pjesnik
stalno koristi u pjesmi jeste zazivanje pomoći od Boga. Sa aspekta unutartekstne
aksiološke analize želimo navesti neke najizražajnije sterotipne epske motive, kao
što su: bosanska vojska je od Boga pomognuta; spominjanje Boga i zahvalnost Bogu
kao preduvjet opstanka Bosne; vojska je vjerom uljepšana; Bošnjaci su lavovi u boju;
nužnost borbe za pravdu, makar to bio nepravedni vladar; oplakivanje neprijatelja;
motiv pokornosti; verbalni sukob dvojice vojskovođa; bijeg neprijatelja; motiv časne
pobjede; hvalospjev glavnom junaku; pozivanje na mitološko junaštvo Rustema Zala;
pozivanje na vodstvo autoriteta duhovne tradicije; topos autorskog spomena na kraju
poeme; motiv odanosti Bosni i ideji bošnjaštva.
Budući da u našem radu do kraja želimo aktualizirati problem pouzdanosti
poezije kao historijskoga izvora, osobito onih pjesama koje daju različito viđenje
istog događaja, navest ćemo i primjer slične pjesme na turskom, pisane u sličnoj
poetskoj formi i o istom događaju, ali koja ideološki potpuno “suprotno”interpretira
borbu Bošnjaka na Kosovu. Ta je pjesma u rukopisnoj formi naslovljena kao Destān-ı
Naz’m berāy-ı ah’vāl-i Bosna6 (Epska pjesma o situaciji u Bosni). Premda ni spomenuta
pjesma nije autorizirana ni dovršena, njen sadržaj nedvosmisleno upućuje na to da je

4
Tarihima se inače iskazuju i vrlo značajni datumi u povijesti jednog naroda, kulture, civilizaci-
je. Mnoštvo je takvih pjesama u višestoljetnoj tradiciji razvitka bošnjačke poezije na osmanskom
jeziku.
5
Treba napomenuti da se i u Albaniji vodio pokret za sličnu autonomiju kao i u Bosni, ali je, sa
vojnog aspekta, potrebno naglasiti da se vojska pod zapovjedništvom Škodra-paše već povukla zbog
unutarnjih nesuglasica, dok je vojska Husein-kapetana ostala sama na megdanu protiv reformirane
nizamske osmanske vojske.
6
Nametak, Fehim (1976:383-394), “Epska pjesma na turskom jeziku o prilikama u Bosni”, POF
XXII-XXIII, Sarajevo.

• 257 •
 adnan kadrić

autor zastupao aktualne stavove osmanske administracije u periodu “gušenja”pokreta

za autonomiju Bosne. Tako kod njega srećemo slijedeće unaprijed zacrtane ideološke
stereotipe, kao što su: bosanska vojska je osiona grupa pobunjenika (Rūm İli Bosna’da
bir ‘alāy-ı tugyān – U Rumeliji, u Bosni ima jedna grupa pobunjena osiona I:3);
bosanski vojnici ne boje se Boga (... k’almadı havf-ı Yezdāni – ... ne ostade straha od
Boga I:4); Husein-kapetan stanovništvo grada tjera u bijeg (Belde-i ehālin perīşān
k’ıldı – stanovništvo grada on rastjera ... III:3) i sl. Čak se iznose i neke negativne
asocijacije o Bošnjacima. Ukratko, negativna ocjena lika Husein-kapetana i cijelog
pokreta za autonomiju Bosne smještena je u okvir govora jednog nebošnjaka. Štaviše,
autor se ne suzdržava napadati čitav narod, ne samo “vođu”. Treba napomenuti i to da
negativne ocjene koje se u jednome dijelu osmansko-turske literature pridaju pokre-
tu za autonomiju Bosne kasnije, čak i u ozbiljnijim studijama, prerastaju u fenomen
historije na bazi tzv. historijskih stereotipa, a na temelju čega se kasnije redovito pišu
i skraćene i “uskraćujuće”natuknice za udžbenike iz historije. Zanimljivo je da se ne-
gativne osobine u toj pjesmi ne vezuju samo za Husein-kapetana, nego i za obične
vojnike i narod – što u literaturi epskih stereotipa spada među negativnije ocjene
protivnika. Osim toga, pjesnik se otvoreno stavlja na stranu nizamske vojske. Junaci
u njegovoj pjesmi su vojskovođe zadužene za gušenje “bosanske bune”, tako da je
sadržaj i usmjerenost pjesme nešto već unaprijed očekivano.
Kao što se vidi iz sadržaja, u navedene dvije pjesme dolazi do nedvojbenoga sukoba
dviju različitih epskih tradicija: bošnjačke epske tradicije i turske epske tradicije na
istom, osmanskom jeziku. Što se tiče stereotipa bosanska vojska se (ne) boji Boga,
treba napomenuti sljedeće: i osmanska nizamska vojska i bosanska vojska boje se
Boga, budući da su sastavljene od vjernika iste vjere, tako da su navedeni stereotipi
zapravo neka vrsta višestoljetnog fraznog diskurzivnoga ideološkog stereotipa koji
u pjesmi treba da osudi neprijatelja i stavi ga u podređenu poziciju i prije same
bitke. Oba pjesnika priznaju neku vrstu otpora nizamskoj vojsci (Doista, kod vojske
nizamske stoji islamsko ime / Ali, Bošnjacima pokora po usulu novome teret je), a šta je
to “usul”(postupak, metod) teško je odgonetnuti iz samih stihova.
Zanimljiva je situacija poetskog opisa “tužne neizbježne sudbine”dviju vojski, kojim
se iskazuje neka vrsta emotivnog odnosa jednog broja Bošnjaka prema samom sukobu
sa carskom vojskom u sljedećem distihu: Dok nizamsku vojsku gleda Bošnjak musliman
/ On je okom svojim i srcem svojim oplakuje svaki dan. Zapravo, sadržaj cijele pjesme
aludira na neku vrstu sultanovog “nerazumijevanja”bosanskih i bošnjačkih interesa,
pa i interesa muslimana kao jedinstvene zajednice unutar Carstva. No, takav je trend
postojao u čitavom Carstvu u to vrijeme – svi nacionalni pokreti muslimanskih
naroda u Carstvu u krvi su gušeni: i u Egiptu, i u Albaniji i u Bosni, dok se autonomija
kršćanskih skupina na rubnim dijelovima Carstva tolerirala pošto bi se za njih obično
zauzimala kakva veća evropska sila. Za pobunu muslimanskih etničkih skupina nije

• 258 •
 jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana
gradaščevića na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

bilo nikoga ko bi se posebno zauzimao pošto ni sami muslimani obično nisu tražili
takvu vrstu diplomatske podrške od “nemuslimanskih zemalja”. Po nama, razlog za
“krvavo gušenje”nacionalnih ideja kod muslimana u Carstvu je jednostavan: nacionalno
razlikovanje među muslimanima bilo je protiv samog ideološkog utemeljenja Carstva. Kad
bi se među muslimanima pojavila ideja organiziranja po nacionalnoj ideji u samom
središtu Države, u kojem su međusobno bile isprepletene različite etničke muslimanske
skupine, urušila bi se ideološka osnova za postojanje samoga Carstva - čak i u samom
Carigradu gdje je početkom 19. stoljeća bilo jako puno različitih etničkih skupina, koje
su se tu nastanile iz različitih dijelova Evrope, Azije i Afrike.
Politička ideja Bosne u samoj Bosni bila je vrlo snažna i zbog dugogodišnjeg razvi-
janja posebnosti bosanskog i bošnjačkog etničkog, ekonomskog i jezičkog identiteta
u svim slojevima društva, ali i zbog novonastale geostrateške situacije u bosanskom
okruženju. Bosanski muslimani u to vrijeme nisu imali problema sa idejom
nacionalnog buđenja, budući da je broj “muslimana nebošnjaka”na Bosanskom
divanu i administraciji bio manje nego simboličan. Čak je i vojna organizacija bila
polu-autonomna. Za ilustraciju truda koji je osmanska vojska uložila da uguši Pokret
za autonomiju Bosne dovoljan je podatak da je Muhamed Ali iz Egipta, koristeći
zabavljenost sultana i vezira gušenjem pobuna u Bosni i Albaniji, zauzeo Siriju, gotovo
cijelu Anadoliju i stigao tik pred zidine Burse, poručujući sultanu da će osobno doći u
Istanbul i preuzeti prijestolje. Da bi sultan mogao na miru gušiti bunu u Bosni, dobio
je vojnu pomoć od Rusije. Sultan je na kraju ipak bio primoran potpisati primirje sa
Muhamedom Alijem, gubeći veliki dio teritorija Carstva (Aličić 1996:94).
Ipak, u pjesmi o pokretu za autonomiju Bosne koju je ispjevao turski pjesnik,
Gradaščević i bosanski vojnici opisani su kao “pobunjenici i razbojnici”koje se
obavezno moralo vojno poraziti i kazniti; analizom različitih epskih stereotipa i
njihovom neutralizacijom u slučajevima nepodudaranja stereotipa u obje pjesme,
dolazimo do sljedećeg zajedničkog zaključka: u ratu su međusobno ratovali Bošnjaci
i pripadnici nizamske osmanske vojske – prvi su se borili za autonomiju Bosne i
Bošnjaka, dok su se drugi borili protiv autonomije poduzimajući vojni pohod da smire
“buntovne”Bošnjake. Zapravo, “politička”ideja bošnjaštva u borbi za autonomiju
Bosne za Turke je bila neka vrsta lokalnog patriotizma i fanatizma koja se nije mogla
oprostiti a koja je bila ravna izdaji interesa Carstva. To će nam kasnije potvrditi i
sljedeći odlomak iz opširne kaime serdari-ekrema, izdate na molbu Husein-kapetana
Gradaščevića 7. ramazana 1247. h. g. (9. 2. 1832), a koja potvrđuje da se sve može
oprostiti osim “lokalno”bosansko rodoljublje: ... Ne daj Bože, ako se ispostavi da vi
ubuduće budete uporni na isticanju pripadnosti svojoj užoj domovini i lokalističkom
fanatizmu ...7

7
Cit. prema: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne (s turskog preveli: Abdulah
Polimac ... [et al.]), El-Kalem, Sarajevo 1999, str. 937.

• 259 •
 adnan kadrić

Pjesma obrađena u našem radu daje jednu posve drugu dimenziju brojnim i raz-
ličitim opisima Pokreta za autonomiju Bosne. Ona iznosi i osobne stavove pjesnika
o samom događaju, kao i odnos Husein-kapetana i ostalih bosanskih vojnika prema
tom događaju, zatim odlučnost bosanske vojske da se bori za svoje ciljeve, kao i neke
teške povijesne dileme učesnika tih događaja koje je gotovo nemoguće pronaći u
uobičajenim udžbeničkim opisima navedene bitke. Osim toga, pjesma na svoj način
nedvojbeno razbija neke uvriježene stereotipe i predrasude u kasnijoj našoj “odo -
maćenoj”historiografskoj tradiciji, predrasude koje se čak uzimaju kao osnovno
objašnjenje samog pokreta za autonomiju Bosne (pobuna feudalaca, pobuna zbog
nošnje i sl.). Analizom epskih književnih stereotipa dolazimo do zaključka da je
glavni razlog za sukob zapravo neka vrsta jasno ispoljene političke ideje bošnjaštva
koja se sastojala u želji za ostvarenjem autonomije Bosne u donošenju odluka koje se
izravno odnose na njenu sudbinu i na sudbinu njenih žitelja.

Mjesto Gradaščevića u rodoljubivoj poeziji na turskom jeziku

Pjesma o Gradaščeviću koju smo obradili i preveli u našem radu, sa aspekta stila,
uvjetno govoreći, spada u produkte tzv. narativne bošnjačke epike na osmanskom tur-
skom jeziku pisane u mesnevi-formi, a djelomično u produkte tzv. široko popularne
poezije na turskom jeziku u slogovnom metru. Pjesma je nastala u vrijeme borbe
za autonomiju Bosne 1831. godine pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića.
Za razliku od brojnih tariha, kronograma, u visokostiliziranome maniru divanske
poezije, kao što smo prethodno napomenuli, navedena pjesma koristi formu
popularne pučke pjesme na turskom jeziku. Dakle, po formi, po jeziku i stilskom
maniru, navedena pjesma o Gradaščeviću ubraja se u produkte bošnjačke pučke knji-
ževnosti. To je, zapravo, jedna od temeljnih fenomenoloških književnih osobitosti
navedene pjesme. Pjesmom se opisuje pobjeda bosanske vojske, te navedena pjesma,
sa aspekta sadržaja, spada u epske pobjedničke epopeje (zafername). Za razliku od
nekih drugih rodoljubivih bošnjačkih pjesama na turskom jeziku, u kojima se sreću
uglavnom elementi univerzalnog bošnjačkog rodoljublja ili domoljublja u okviru
ideje pokornosti općim načelima Carstva, u pjesmi obrađenoj u našem radu srećemo
se sa idejom eksplicitnog bošnjačkog rodoljublja i bosanskog domoljublja koje ne
priznaje pokornost bilo kome ko radi protiv interesa “domovine”, makar se radilo i
o samom sultanu. Iako se na bosanskom jeziku srećemo sa mnoštvom rodoljubivih
pjesma spjevanih Husein-kapetanu Gradaščeviću, Zmaju od Bosne, postojanje ro-
doljubive poezije na osmanskom turskom jeziku koja je posvećena pobjedama
Gradaščevića, bez obzira na neke manje nedosljednosti i slabosti jezičke naravi samog
autora, dodatno potvrđuje koliko je ideja pokreta za autonomiju Bosne 1831. i 1832.
godine bila jaka, čak i na različitim jezicima.

• 260 •
 jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana
gradaščevića na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

Izvori i literatura
Aličić, Ahmed S, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo,
Orijentalni institut, 1996.
Eren, Ahmet Cevat (1965), Mahmud II. Zamanında Bosna-Hersek, Nurgök
Matbaası, İstanbul.
Kadić, Muhamed Enveri Tarih-i Enveri, tom XXI.
Nametak, Fehim (1976:383-394), “Epska pjesma na turskom jeziku o prilikama u
Bosni”, POF XXII-XXIII, Sarajevo.
Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne (s turskog preveli: Abdulah
Polimac ...[et al.]), El-Kalem, Sarajevo 1999.

• 261 •
 adnan kadrić

A Poem in Ottoman Turkish about the Victory of Husein-kapetan

Gradaščević on Kosovo Field 1247 AH / 1831 AD
Adnan Kadrić

Summary
The paper presents a text and translation of a poem in Ottoman Turkish which has
not been subject of previous analysis. The poem deals with the battle on Kosovo field
in 1247 AH (1831 AD) and it gives a new dimension to the different interpretations
of the Movement for the autonomy of Bosnia. It gives personal attitudes of the poet
as well as the relation of Husein-kapetan Gradaščević and other Bosnian soldiers
regarding the battle, the determination of the Bosnian army to fight for its goals,
and some difficult historical dilemmas of the participants in the battle. This poem is
compared to another one which approaches the same event from a different angle.
In it a Turkish poet paints a negative image of Husein-kapetan and Bosnian soldiers
which are described as “rebels and villains” who must be defeated. Through the
analysis of different epic stereotypes and their axiological neutralisation, in cases of
mismatching, we come to the following conclusion: Bosniaks fought on one side
against the members of the nizam Ottoman troops on the other side – the first ones
fought for the autonomy of Bosnia, while the others fought against it, trying their
best to calm down the “rebellious”Bosniaks. It is clear that the Turks considered the
“political”idea of bosniakdom and patriotism in the Movement for the autonomy of
Bosnia as some sort of unacceptable “local patriotism”which was equal to the betrayal
of the Empire’s interests. Judging by its form, language and style, the analyzed poem
can be considered as a product of Bosniak folk literature. Even though we can find a
number of poems in Bosnian dedicated to Husein-kapetan Gradaščević, the Dragon
of Bosnia, the existence of patriotic poetry in the Ottoman Turkish language which
deals with Gradaščević’s victories, regardless of some minor inconsistencies and
weaknesses in linguistic style, represents an additional confirmation that the idea of
the Movement for the autonomy of Bosnia in 1831 and 1832 was very strong, even
in different languages.

• 262 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK94(410:497.6)“1878“
342(410:497.6)“1878“

edin radušić
Uloga Velike Britanije u promjeni državno-pravnog statusa
Bosne i Hercegovine 1878. godine

Abstrakt:
•
Autor u članku prati britansku politiku prema budućem statusu Bosne i
Hercegovine u završnoj fazi Istočne krize, pripisujući odlučujuću ulogu u kreiranju
historije tradicionalno prihvaćenim nosiocima političke moći: vladarima, ministrima,
ambasadorima. On svoj tekst gradi na postavci da je britanska politika prema
statusu Bosne i Hercegovine u vrijeme Istočne krize 1875-78. prošla kroz dvije faze.
Prvu, od početka nemira do potpisivanja Sanstefanskog mirovnog sporazuma, koju
karakterizira zalaganje Velike Britanije za integritet Osmanskog carstva i ostanak Bosne
i Hercegovine u njegovom sastavu uz provođenje administrativnih reformi, i drugu,
na kojoj je i akcenat u radu, od Sanstefanskog sporazuma do Berlinskog kongresa,
obilježenu promjenama politike Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini. U tom
vremenu Britanci se zalažu za odbacivanje Rusije što dalje od Carigrada i moreuza,
a suverenitet i integritet Osmanskog carstva se sužava na “Azijsku Tursku.”U takvoj
koncepciji britanska politika prema Bosni i Hercegovini neće biti njeno zadržavanje u
Osmanskom carstvu već njeno priključenje Austro-Ugarskoj ili okupacija od iste sile.

Ključne riječi:
Velika Britanija, Bosna i Hercegovina, državno-pravni status, Osmansko carstvo,
Austro-Ugarska, Rusija, diplomatija, velike sile, Istočno pitanje, Istočna kriza,
Sanstefanski sporazum, Berlinski kongres, Disraeli, Derby, Salisbury, Andrassy,
autonomija, okupacija.

Tema Uloga Velike Britanije u promjeni državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine

1878. godine je dosta slojevita i mogla bi se zbog specifičnosti i razuđenosti centara
moći u britanskom državnom sistemu, smjena na vlasti konzervativaca i liberala u XIX
stoljeću i posrednog učešća štampe i javnosti u kreiranju vanjske politike posmatrati
iz više uglova. Ipak, mi ćemo ovdje pratiti jedinstvenu britansku politiku prema
budućem statusu Bosne i Hercegovine kao dijelu Istočnog pitanja u završnoj fazi

• 263 •
 edin radušić

Istočne krize, vođenu od najvažnijih subjekata britanske vanjske politike, Kabineta i

Foreign Officea i njihove diplomatske i konzularne mreže.
Iako je literatura o Istočnom pitanju dosta brojna, do sada uloga Velike Britanije
u promjeni državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine 1878. godine nije posebno
tretirana, već su samo neki dijelovi ovog naučnog problema obrađivani u sklopu
drugih tematskih okvira. Literatura na engleskom jeziku uglavnom se bavi globalnim
odnosima i općom politikom Velike Britanije prema Osmanskom carstvu u Istočnom
pitanju1 dok je Bosna i Hercegovina mnogo rjeđe zastupljena u okviru tih tematskih
okvira,2 a literatura na našem jeziku bavi se događajima i procesima koji su samo
indirektno povezani s ovom temom. Izuzetak su donekle knjige i radovi koji tretiraju
angažman drugih velikih sila ili se izvjesni događaji i procesi u bosanskohercegovačkoj
historiji XIX stoljeća tumače na osnovu diplomatske građe tih država.3

1
Izdvajamo samo najvažnije: Barbara Jelavich, The Ottoman Empire, the Great Powers, and the
Straits Question 1870-1887. Indiana University Press, 1973; Kenet Bourne, The Foreign Policy
of Victorian England 1830-1902, Clarendon Press, Oxford 1970; R. W. Seton-Watson, Britain in
Europe 1789-1914, A Survey of Foreign Policy, Cambridge at the University Press, 1937; R. W.
Seton-Watson, Disraeli, Gladstone and the Eastern Question, London 1935./Disraeli, Gladstone,
and the Eastern Question. New York, 1972; Charles and Barbara Jelavich, The Establishment of
the Balkan National States, 1804-1920, University of Washington Press, Seattle and London, 1977;
Barbara Jelavich, History of the Balkans, Eighteen and Nineteenth Centuries, Volume I, Cambridge
University Press, 1995; H. S. Anderson, The Eastern Question 1774-1923, Macmillan, London,
1966; Later Victorian Britain, 1867-1900, Edited by T. R. Gourvish and Alan O’Day, Macmillan,
London 1988; The Great Powers and the End of the Ottoman Empire, edited by Marian Kent,
George Allen and Unwin, London 1984; Years of Expansion, Britain 1815-1914, Edited By Michael
Scott-Baumann, Hodder & Stoughton, London 1999; Llewellyn Woodward, The Oxford history
of England, The Age of Reform 1815-1870, Oxford 1988; R. C. K. Ensor, England 1870-1914,
Oxford at the Clarendon Press, 1968; Allan Cunningham, Eastern Questions in the Nineteenh
Century, Collected Essays, Volume II, Frank Cass&Co. Ltd, London 1993; Marvin Swartz, The
Politics of British Foreign policy in the Era of Disraeli and Gladstone, Macmillan and St Antony’s
College, Oxford, 1985.
2
Richard Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, Clarendon Press, Oxford 1979;
David Harris, A Diplomatic history of the Balkan Crisis of 1875-1878, the First Year, Archon Books,
1969; Mihailo D. Stojanović, The Great Powers and the Balkans 1875-1878, Cambridge at the
University press, 1939 (reprinted 1968); R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia in International
Politics (1875-1914), The Religh Lecture on History, Britsh Academy, Volume XVII, Humfrey
Milford Amen House, E. C. London, 1931.
3
Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, Sarajevo, 1973 (II izdanje), Grgur Jakšić, Bosna i
Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955. Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim
izvorima (1856-1878), Veselin Masleša, Sarajevo 1988; Vaso Čubrilović, Bosanski ustanak 1875-
1878, Srpska kraljevska akademija, posebna izdanja, knj. LXXXIII, Beograd 1930; Božo Madžar,
Izvještaji austriskog generalnog konzula Vasića... od septembra 1875. do juna 1876. godine, GADAR
BiH, 1974-75, XIV/XV; Midhat Šamić, Francuski putnici u BiH u XIX stoljeću (1836-78) i njihovi
utisci o njoj, Sarajevo 1981; Međunarodni naučni skup povodom 100-godišnjice ustanka u BiH,
drugim balkanskim zemljama i istočnoj krizi 1875-1878. godine, I-III; Naučni skup: Otpor Austro-
Ugarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini.

• 264 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Iako je nesumnjivo britanska politika prema Bosni i Hercegovini u vrijeme Istočne

krize 70-ih godina XIX stoljeća bila dio britanske politike prema Osmanskom
carstvu, ipak se zbog specifičnosti koje je ova zemlja imala i posebno naglašenih
interesa ostalih evropskih sila na ovom prostoru, opravdanim pokazuje izdvojeno
izučavanje mjesta i uloge Bosne i Hercegovine u britanskoj politici u naznačenom
vremenu. Geostrateški položaj Bosne i Hercegovine, veliki broj muslimanskog
slavenskog stanovništva koje je dobrim dijelom ulazilo u sistem vlasti u pokrajini,
pojačano interesovanje i pretenzije Rusije i Austro-Ugarske za njenom kontrolom,
kao i težnja susjednih autonomnih kneževina Srbije i Crne Gore da se prošire na nju
ili dijelove njenog teritorija, doprinosili su specifičnom položaju Bosne i Hercegovine
u Istočnom pitanju, pa posljedično i specifičnom položaju u britanskoj politici.
Britanska politika prema statusu Bosne i Hercegovine u vrijeme Istočne
krize 1875-78. prošla je kroz dvije faze. Prvu, od početka nemira do potpisivanja
Sanstefanskog mirovnog sporazuma i drugu, od San Stefana do Berlinskog kongresa.
Prvu karakterizira zalaganje Velike Britanije za integritet Osmanskog carstva i ostanak
Bosne i Hercegovine u njegovom sastavu uz provođenje administrativnih reformi, pri
čemu bi maksimalna promjena u odnosu na prethodno stanje bila davanja samouprave
domaćem stanovništvu na lokalnoj razini, a ne autonomija provincije. Drugu fazu
je obilježila promjena politike Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini, kao i
prema Istočnom pitanju u cjelini. U tom vremenu Britanci se zalažu za odbacivanje
Rusije što dalje od Carigrada i moreuza, a suverenitet i integritet Osmanskog carstva
se sužava na “Azijsku Tursku.”U takvoj koncepciji britanska politika prema Bosni i
Hercegovini neće biti njeno zadržavanje u Osmanskom carstvu već njeno priključenje
Austro-Ugarskoj ili okupacija od iste sile. Fokus u ovom radu je na drugoj fazi u
kojoj ona dolazi do sporazuma s Austro-Ugarskom i direktno utječe na promjenu
državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine.

***
Kada je propala Carigradska konferencija (januar 1877.) Rusija je pripremala
poziciju za rat sa Osmanskim carstvom. Kako je srpski poraz učinio Reichstadtsku
konvenciju neoperativnom i kako je Beč u septembru 1876. odbio povratak
Rusije na paralelnu okupaciju Bosne i Hercegovine i Bugarske preduzete su nove
diplomatske aktivnosti na približavanju dvije zemlje. Iako su i novi pregovori
otvoreni po ovom pitanju pokazali izvjesna razmimoilaženja dva dvora, na
kraju je, 15. januara 1877, tajna austrougarsko-ruska konvencija zaključena u
Budimpešti, uobličena da se spriječi “kolizija interesa”u slučaju rusko-osmanskog
sukoba. Po konvenciji je Austro-Ugarska, zauzvrat zbog obećane neutralnosti i
opozicije svim mogućim pokušajima kolektivnog posredništva i obećanja da neće
djelovati u skladu s članom VIII Pariskog sporazuma, dobila pravo da okupira

• 265 •
 edin radušić

Bosnu i Hercegovinu u momentu kada se njoj učini da je to prikladno.4 U

dodatnoj konvenciji od 18. marta potvrđen je dogovor iz Reichstadta kao osnove
buduće zajedničke politike Rusije i Austro-Ugarske.5 Nakon što se obezbijedila od
moguće reakcije Austro-Ugarske, Rusiji je preostalo da se osigura od potencijalno
najveće opasnosti za njenu planiranu unilateralnu akciju prema Osmanskom
carstvu. U tom cilju Car i Gorčakov su poslali Ignjatijeva u misiju u London, koji
je sa sobom nosio prijedlog protokola u kojem bi se očitovao zajednički pristup
velikih sila u pritisku na Portu da provede efikasne reforme.6 Izbor nije bio baš
mudar, jer je general bio glavni negativac londonske rusofobijske štampe, što je
navelo Salisburya da traži odlaganje, mada je primio Ignjatijeva. Ignjatijev nije
uspio završiti povjereni mu zadatak za vrijeme dok je boravio u Londonu, pa je
njegov posao nastavio ambasador Šuvalov koji je stalno vršio neku vrstu pritiska
na Britansku vladu u pravcu potpisivanja protokola. Potpisivanje protokola se
predstavljalo kao put izbjegavanja rusko-osmanskog rata i razoružavanja Rusije
pripremljene za rat. Mada je lord Loftus upozoravao da će ruska vojska preći Prut
bez obzira da li će protokol biti potpisan, Kabinet je odlučio da Derby stavi svoj
potpis. Iako su i Derby i Disraeli bili skeptični da će potpisani dokument polučiti
uspjeh, vjerovali su da se na taj način Velika Britanija zaštitila od ruske zamke, jer
je Rusija nije mogla optužiti za nesaradnju i u tome naći izgovor za rat. Vjerovali su
da, ako se i ne postigne ništa dobro iz ovoga, sigurno neće imati štete. Na kraju je
protokol potpisan u Londonu 31. marta, od strane Derbya i pet ambasadora koji su
potvrdili njihov zajednički interes u popravljanju položaja hrišćana u Osmanskom
carstvu, savjetovali su Portu da se ostavi oružja i provede brzo reforme, a da će
u slučaju neuspjeha zahtjevanog predstavnici sila diskutirati o zajedničkoj akciji

4
“Član 7. Njegovo Veličanstvo car Austrije itd, kralj Mađarske, zadržava pravo da odluči o trenutku
i načinu okupacije Bosne i Hercegovine od strane njihovih trupa. Podrazumeva se da ova mera,
ne poprimajući karakter solidarnosti sa okupacijom Bugarske od strane ruske vojske, ne treba da
predstavlja, ni u tumačenju vlade Njegovog carakog i kraljevskog Veličanstva ni u izvršenju, izraz
neprijateljstva prema Rusiji. Isto tako, intervencija ruske armije u Turskoj ne treba da predstavlja, ni
u tumačenju carske vlade Rusije ni u izvršenju, izraz neprijateljstva prema Austro-Ugarskoj.”Tajna
austro-ruska konvencija, 15. januar 1877, u: Balkanski ugovorni odnosi 1876-1996, Dvostrani i
višestrani međunarodni ugovori i drugi diplomatski akti o državnim granicama, političkoj i vojnoj
saradnji, verskim i etničkim manjinama, I tom (1876-1918), priredio. Momir Stojković, Beograd
1998, str. 60; R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia in International Politics (1875-1914), str. 22;
Charles and Barbara Jelavich, The Establishment of the Balkan National States, str. 148.
5
R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 523; R. Millman, Britain and the Eastern
Question 1875-1878, str. 232-233.
6
Knez Gorčakov je 19. januara uputio cirkular velikim silama u kojem je tražio da se velike sile odrede
šta će se poduzeti nakon osmanskog odbijanja prijedloga Konferencije u Carigradu. Međutim,
Šuvalov ovu depešu nije prenio lordu Derbyu do 5. februara. Analysis by Lord Tenterden of the
whole series of the Parliamentary Papers showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875
to 1878, Foreign Office, January 16, 1878.

• 266 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

u korist hrišćana,7 a Šuvalov je, kako bi dokazao pomirljiv pristup, sugerirao da

osmanski izaslanik bude poslat u Petrograd kako bi se razgovaralo o paralelnoj
demobilizaciji.8 Jasno je da su Britanci bili sumnjičavi u iskrenost ruskih namjera,
pa su se na svaki način nastojali obezbijediti od pomaganja Rusiji na bilo koji način,
u njenim agresivnim namjerama, u kom je smislu i lord Derby dao izjavu isti dan
kada je potpisan protokol. On je istakao da će Britanska vlada Protokol smatrati
ništavnim i nevažećim u slučaju da se predloženi cilj ne postigne – “razoružanje
Rusije i Osmanskog carstva na recipročnoj osnovi, kao i mir izmedju njih.”9
Zanimljivo je da je Derby, a ne Disraeli, formulirao politiku Protokola. Premijer je
o tome kasnije rekao Salisburyu da je Protokol potpisan i da mu svi pišu o britanskom
trijumfu i poniženju Rusije. “I can’t yet quite make head or tail of it”, čime je iskazao
da još uvijek nije načisto koliko je protokol dobar za Veliku Britaniju.10
Porta je smatrala da Protokol derogira sultanovo dostojanstvo i suverenitet i
da je ponižavajući, i kako je rekao Muzur-paša, za Osmansko carstvo je bolje ići
u rat, makar on bio neuspješan. Sve je to ukazivalo da će Porta odbiti protokol
što se i desilo, a 9. aprila upućen je cirkular velikim silama u kome se iznose
prigovori na njega.11 Uz to, Porta je odbila da pošalje predstavnika u Rusiju da
razgovara o paralelnom razoružavanju, a situaciju je zakompliciralo i propadanje
crnogorsko-osmanskih pregovora u Carigradu zbog prevelikih teritorijalnih
apetita crnogorskog kneza. Osmansko odbijanje protokola dalo je alibi za ruski
ulazak u rat, koji je postao samo pitanje vremena. Dok su Italija, Austro-Ugarska
i Francuska pokušale spriječiti rat Njemačka nije učinila ništa. Što se Britanije
tiče, Layard je pokušavao da rat spriječi dok su Derby i Disraeli do otpočinjanja
ratnih sukoba ostali pasivni. Prvi je smatrao da se ne može ništa uraditi, a drugi
ophrvan bolešću rat je definirao kao komadanje Osmanskog carstva i smatrao da bi
u tome i Britanija trebala uzeti svoj dio.12 Očito da je Britanija zbog izolacije koja
joj je nametnuta u Istočnoj krizi 1875-1878. imala limite u podršci Osmanskom
7
“Sile koje su zajednički preduzele pacifikaciju Istoka i u tom cilju učestvovale naKonferencijiuCarigradu
priznaju da je najsigurnije sredstvo za postizanje cilja koji su sebi postavile da se održi, pre svega, savez koji
je tako srećno uspostavljen izmedju njih i da se ponovo potvrdi njihov zajednički interes za poboljšanje sudbine
hrišćanskog stanovništva Turske i za reforme koje treba da se uvedu u Bosni, Hercegovini i Bugarskoj koje je Porta
prihvatila, s tim da ih ona sama ne sprovodi...”Londonski protokol, 31. mart 1877.(sa izjavama lorda Derbia
i ruskog ambasadora), u: Balkanski ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 68.
8
R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 254-262.
9
Londonski protokol, 31. mart 1877. (sa izjavama lorda Derbia i ruskog ambasadora), u: Balkanski
ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 69.
10
R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 524.
11
Kao i poslije neuspjeha Carigradske konferencije, Ekmečić ponovo za propadanje protokola krivi
Veliku Britaniju i konstatira da je “Time (je) otvoren put ruskim armijama na tursko područje”. M.
Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, str. 256.
12
R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 263-264.

• 267 •
 edin radušić

carstvu, pa se bezrezervna podrška uz upotrebu oružja ispoljena u Krimskom ratu

neće tada niti ikada poslije ponoviti.13
Rat je službeno počeo 24. aprila i potrajao je mnogo duže nego što je to iko u
Evropi očekivao. Kreatori britanske politike su se dosta brzo oporavili od pasivnosti
izazvane osmanskim odbijanjem protokola pa su već od prvog dana rata postali aktivni
u diplomatiji evropskih sila. Iz ugla teme kojom se ovdje bavimo važno je naglasiti da je
ulazak Rusije u rat bacio pitanje Bosne i Hercegovine u drugi plan.14 To se može reći i
za britansku politiku prema Bosni i Hercegovini, koja se u svoj kompleksnosti Istočnog
pitanja definitivno okreće ka minimalističkom programu, pa Bosna i Hercegovina
postaje moneta za potkusurivanje. Odlazak pitanja Bosne i Hercegovine u drugi plan
odrazio se i na njenom tretmanu kod odlučujućih faktora u britanskoj politici, pa će se
ovo pitanje tek od Sanstefanskog preliminarnog mira ponovo vratiti u vrh interesovanja
britanske diplomatije i diplomatije nekih drugih sila.15
Ovakav zaokret Velike Britanije je lahko objašnjiv – u pitanje je došao Carigrad
a London nije imao saveznika i jedinstva u Vladi i zemlji da bi snažno odgovorio.
Ovo je uvidio Šuvalov koji je javio iz Londona da bi Velika Britanija brzo ušla u rat
ako bi pronašla saveznika, te da je pod svaku cijenu treba zadržati neutralnom. Prvi
ozbiljniji korak za razjašnjavanje odnosa između Londona i Petrograda ipak je učinila
Velika Britanija. Lord Derby je 6. maja uputio notu Rusiji, u kojoj su sažeto izneseni
britanski interesi na Bliskom istoku: Suecki kanal i trgovački put ka Istoku moraju
biti sigurni, Carigrad ne smije mijenjati gospodara, postojeći dogovori oko moreuza
moraju biti potvrđeni. Pored toga, insistirano je i na zadržavanju postojećeg stanja u
13
The New Cambridge Modern History, Volume X, The Zenit of European Power 1830-70, Edited
by J, str. T. Bury, Cambridge at the University Press, 1960, str. 492; Rusku odluku da uđe u rat
obrazloženu riječima Aleksandra II da više neće da podnosi “poniženje”rđave turske uprave nad
slovenskim hrišćanima, Tejlor obrazlaže sljedećim: trebalo je zaustaviti osmansku pobjedu nad
Srbijom i Crnom Gorom, pri čemu su na njegovu odluku utjecali slavjanofili, želio je da povede
nezavisan kurs kao što je uradila Britanija odbijajući Berlinski memorandum, a ispravno je zaključio
da će zločini vladinih snaga u Bugarskoj onemogućiti Britance da dođu u pomoć Osmanskom
carstvu, te na kraju značajan je bio utjecaj ruskog javnog mnijenja. Tejlor nekako u drugi plan stavlja
očekivane dobiti za Rusiju u slučaju uspjeha vojne kampanje. A. Dž. P. Tejlor, Borba za prevlast u
Evropi 1848-1918, IP Veselin Masleša, Sarajevo 1968, str. 234-235.
14
Ekmečić zaključuje da nakon ulaska Rusije u rat ustanak u Bosni i Hercegovini, mada se nastavio
do austrougarske okupacije, nije predstavljao snagu koja bi mogla utjecati na rješenje sudbine Bosne
i Hercegovine. M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, str. 309; Vođen razmjerama i stvarnim
utjecajem na rješenje krize, Tejlor čak kopletan sukob u toku Istočne krize naziva konfliktom među
velikim silama. A. Dž. P. Tejlor, Borba za prevlast u Evropi, str. 226.
15
Snažno uporište za gornju konstataciju nalazimo u činjenici da, u analizi lorda Tenterdena svih
serija dokumenata za period 1875-1878. koji su dostavljene Parlamentu, Bosna i Hercegovina
nijednom nije pomenuta u dijelu analize koji se odnosi na period od početka rusko-osmanskog
rata do njegovog kraja. Analysis by Lord Tenterden of the whole series of the Parliamentary Papers
showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875 to 1878, Foreign Office, January 16,
1878, str. 1-23.

• 268 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Persijskom zalivu.16 Čak i površna analiza predočenih britanskih interesa u Istočnom

pitanju potvrđuje već iznesenu konstataciju da pitanje Bosne i Hercegovine tada
postaje sekundarno u politici londonskog Kabineta.
Šuvalov je otišao u Petrograd i vratio se s povoljnim odgovorom u London i
obećanjem da Rusija nema “interesa, želje i sredstava”da ugrozi britanske prioritete
pobrojane u Derbyevoj noti od 6. maja. On je, također, nagovijestio i glavne uslove
pod kojima bi se mogao sklopiti mir s Portom prije nego što ruske trupe pređu Balkan
– vazalna bugarska država, administartivne garancije za Bugare južno od Balkana kao
i za druge evropske provincije, autonomija za Bosnu, teritorijalni ustupci za Crnu
Goru i Srbiju, za Rusiju dobijanje Besarabije i Batuma, a za Rumuniju kompenzacija
u Dobrudži.17 Tako je Rusija obećanjem da neće biti ugroženi britanski vitalni interes
(Carigrad i moreuzi) obezbijedila neutralnost i Velike Britanije u ratu s Osmanskim
carstvom, a nade Porte za britansku intervenciju, vojnu ili diplomatsku, ostale su
neostvarene.
Nakon neočikivano dugog rata, Rusija je uspjela prisiliti Osmansko carstvo na
Sanstefanski preliminarni mir.18 Njegove odredbe su pokazale da se Rusija baš i ne
16
Derby-Schouvaloffu, Foreign Office, 6. maj 1877, Analysis by Lord Tenterden of the whole series
of the Parliamentary Papers showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875 to 1878,
Foreign Office, January 16, 1878, str. 14-15; Isti dokument vidi u odjeljku selektirani dokumenti
(Derby-Shuvaloffu, Foreign Office, 6. maj 1876, PRO, FO, 65/986) u knjizi K. Bourne, The
Foreign Policy of Victorian England, str. 407-409; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-
1914, str. 524; I nakon Berlinskog kongresa britanski prioriteti u Osmanskom carstvu biće vezani
za održavanje ove države u Mezopotamiji i Perzijskom zalivu. The Great Powers and the End of the
Ottoman Empire, str. 172.
17
“Be good enough to lay these views before Lord Derby, stating to him that the Imperial Cabinet has
a right to hope that the Government of Her Britannic Majesty will appreciate them with the same
spirit of fairness that induces us to respect the intrests of England...”Gortchakow-Schouvaloffu,
Petrograd, 30. maj 1877 (preneseno Derbyu 8. juna), Analysis by Lord Tenterden of the whole
series of the Parliamentary Papers showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875 to
1878, Foreign Office, January 16, 1878, str. 15; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914,
str. 525.
18
Hronologija glavnih događaja pred izbijanje i u toku rusko-osmanskog sukoba izgleda ovako:
Carigradska konferencija je propala 20. januara 1877, 31. marta potpisan je londonski protokol;
24. aprila grof Šuvalov je uputio cirkular objavljući rat protiv Osmanskog carstva; 21. maja Rumuni
su objavili rat i nezavisnost; 22. juna Rusi su prešli Dunav; Plevna je opkoljena 10. decembra; 9.
januara 1878. osmanska armija je u prolazu Šipka opkoljena i Rusi su napredovali u razbijanju
snaga južno od Balkana; osnova mira i primirje su potpisani u Jedrenu 31. januara; sporazum u
Sanstefanu 3 marta. FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano showing
the History and present position of the Questions arising under that treaty, Foreign Office, June 7,
1878, Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638), str 21-22; R. W.
Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 532-533; Stanford J. Show and Ezel Kural Show,
History of the Ottoman Empire and Modern Turkey, volume II, Cambridge University Press, 1997
(First published 1977), str. 182-189; O ruskoj vanjskoj politici od početka rusko-osmanskog rata
do potpisivanja Berlinskog ugovora vidi N. S. Kinjapina, Vnešnaja politika Rosii vtoroj polovini
XIX veka, Moskva 1974, str. 162-190.

• 269 •
 edin radušić

drži datih obećanja što je prirodno vodilo mogućnosti sklapanja saveza direktno
prevarenih – Velike Britanije i Austro-Ugarske. Vjerovatno su komplicirane
međunarodne okolnosti i mimoilaženja u britanskom Kabinetu, gdje Disraeli (tada
Lord Beaconsfield) nije našao dovoljno podrške za agresivniju politiku prema
Rusiji,19 vodili ka potpunom zaokretu britanskog stava prema budućnosti Bosne i
Hercegovine.
Porta, prisiljena ruskim napredovanjem, sklapa primirje u Jedrenu 31. januara
1878. godine što će biti uvod u Sanstefanski ugovor između Osmanskog carstva i
Rusije koji je potpisan 3. marta 1878. godine, a o čemu je Porta 5. marta obavijestila
vlasti u Bosni. Odredbe Primirja u Jedrenu predvidjele su teritorijalno proširivanje i
nezavisnost za Rumuniju, Srbiju i Crnu Goru, te nezavisnu bugarska kneževinu, a za
Bosnu i Hercegovinu je bilo predviđeno autonomno uređenje. Sanstefanski ugovor
je sankcionirao najveći broj odredbi primirja iz Jedrena pa je po njemu predviđeno
stvaranje autonomne “velike Bugarske”, teritorijalno proširenje i nezavisnost za
Rumuniju, Srbiju i Crnu Goru (značajno teritorijalno proširenje Crne Gore prema
Hercegovini, Novopazarskom sandžaku i Albaniji, a Srbije u području Malog
Zvornika). U Bosni i Hercegovini su se trebali sprovesti evropski prijedlozi koji su
saopćeni osmanskim opunomoćenicima na prvoj sjednici Carigradske konferencije,
s izvjesnim izmjenama o kojima bi trebalo da se složi, pored Rusije i Osmanskog
carstva, još i Austro-Ugarska.20
Podsjećamo da je sporazumom u Reichstadtu i Budimpeštanskom konvencijom
Rusija dala svoju saglasnost da Austro-Ugarska dobije Bosnu i Hercegovinu i da
se od prvih kontakata u pravcu zajedničkog nastupa velikih sila, koji su doveli do
Carigradske konferencije, ova sila protivila davanju autonomije Bosni i Hercegovini,

19
Očito je Disraeli bio spreman da brani teritorijalni integritet Osmanskog carstva sve dok je kod
kuće imao uspjeha. Nepostojanje podrške u vlastitoj partiji ga je prisilila da promijeni pristup.
(M. Swartz, The Politics of British Foreign policy, str. 47) Opozicija mu je bio i njegov vlastiti,
među glasačima utjecajni, ministar vanjskih poslova Derby koji je smatrao da je Disraelijev metod
preopasan. Mike Byrne, Foreign Policy 1870-1914, u: Years of Expansion, Britain 1815-1914,
str. 390; Iako je bila česta praksa Disraelia da se miješa Derbyu u poslove njegovog ofisa, i iako je
Derby smatran jednim od najslabijih članova Kabineta, ovoga puta se zbog svoje velike opreznosti
suorotstavio premijeru u pokušaju da ide do kraja u suprotstavljanju ruskoj politici u Istočnom
pitanju. Neil Hart, The Foreign Secretary, Suffolk, 1987, str. 103; Opozicija tri lorda, Derbya,
Carnavona i Salisburya onemogućila je Disraelia da u tim kritičnim vremenima, i pored kraljičine
podrške, vodi agresivniju politiku prema Rusiji. R. C. K. Ensor, England 1870-1914, str. 47; B.
Jelavich, The Ottoman Empire, the Great Powers, and the Straits Question, str. 94-95.
20
Balkanski ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 76-81; Uporedi s I. Tepić, Bosna i
Hercegovina u ruskim izvorima, str. 473-476; Rade Petrović, Pokret otpora protiv Austro-Ugarske
okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini, u: Naučni skup: Otpor Austro-Ugarskoj okupaciji
1878. godine u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1979, str. 31-32; Vidi u tekstu dio koji se odnosi na
zahtjeve predstavnika velikih sila portinim opunomoćenicima iznesene na prvoj sjednici zvaničnog
dijela Konferencije od 23. decembra 1876. godine.

• 270 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

pa je očekivano Austro-Ugarska oštro reagirala na odredbe Sanstefanskog ugovora,

te povela akciju da se one revidiraju, što će se i desiti na Berlinskom kongresu.
Austro-Ugarska je u tome imala podršku drugih evropskih sila protivnica Rusije
i njene politike na Balkanu, prije svih Velike Britanije.21 Velika Britanija je, nakon
što se uvidjelo da će morati dosta ultimativno nastupiti prema Rusiji u revidiranju
ponuđenih rješenja Sanstefanom, u skladu sa jednim od osnovnih načela britanske
politike da Velika Britanija ne bi mogla uspješno da djeluje protiv velike kopnene
sile bez kontinentalnog saveznika i ranijim pokušajima izlaska iz izolacije, objeručke
prihvatila ponuđenu saradnju od strane Beča.22
Nakon što su odredbe Sanstefanskog preliminarnog sporazuma postale
poznate, Britanija i Austro-Ugarska su počele pregovore čiji će krajnji ishod, i
pored nepostojanja potpunog povjerenja između ove dvije sile, biti prijedlog Lorda
Salisburya na Berlinskom kongresu da se Austro-Ugarskoj ponudi mandat da okupira
i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.23 Ono što je Disraeli prvi put kao
mogućnost pomenuo kraljici u “most confidential”memorandumu o istočnoj politici
od 16. maja 1876. godine, sačinjenim povodom krize u međunarodnoj diplomatiji

21
Diplomatsku akciju za saradnju Beča i Londona otpočela je Austro-Ugarska 4. februara 1878, koja
je Velikoj Britaniji predložila održavanje međunarodne konferencije u Beču na kojoj bi učestvovale
sile potpisnice prethodnih međunarodnih sporazuma. Akcija je bila prozvod rusko-osmanskog rata
i Jedrenskog primirja. Velika Britanija je odmah prihvatila ovu inicijativu. Derby-Elliotu, Foreign
Office, 4. februar 1878, Turkey, No. 24 (1878), Further correspondence respecting the Affairs of
Turkey, Presented to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no.
1, str. 1; Na učešću Velike Britanije na budućem kongresu insistirao je i Bismarck. Russel-Derbyu,
Berlin, 13. mart 1878, Turkey, No. 26 (1878), Further correspondence respecting the Affairs of
Turkey, Presented to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no. 1,
str. 1; R. Petrović, Pokret otpora protiv Austro-Ugarske okupacije, str. 33; San Stefanski ugovor nije
zadržao status quo ni u pogledu moreuza. Nasuprot tome on je uveo odredbu da moreuzi trebaju
ostati otvoreni za trgovačka plovila u vrijeme rata, kao i u vrijeme mira, što ni u kom slučaju nije
odgovralo Britancima koji su insistirali na zadržavanju regulacija koje su postojale prije rata. FO
881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, Foreign Office, June 7, 1878,
Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638), str 62- 63.
22
A. Dž. P. Tejlor, Borba za prevlast u Evropi, str. 240.
23
O politici Velike Britanije od potpisivanja Sanstefanskog ugovora do kraja Berlinskog kongresa
vidi i kod R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 422-432; R. C. K. Ensor,
England 1870-1914, str. 49-52; W. N. Medlicott, Bismarck, Gladstone and the Concert of Europe,
University of London, The Athlone Press, 1956, str. 3; R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia
in International Politics (1875-1914), str. 23. A o traženju najboljeg saveznika nakon Sanstefana
vidi K. Bourne, The Foreign Policy of Victorian England, str. 135; W. N. Medlicott, Bismarck,
Gladstone and the Concert of Europe, University of London, The Athlone Press, 1956, str. 31-
32; Later Victorian Britain, 1867-1900, str. 157; The New Cambridge Modern History, Volume
XI, Material Progress and World-Wide Problems 1870-1898, Edited by F. H. Hinsly, Cambridge
at the University Press, 1962, str. 547-548; M. D. Stojanović, The Great Powers and the Balkans
1875-1878, str. 251-266; Grgur Jakšić, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, str. 19-66; B.
Jelavich, History of the Balkans, I, str. 358-361.

• 271 •
 edin radušić

izazvane pojavom Berlinskog memoranduma, sada je postalo stvarnost. Tom

prilikom on je iznio svoj stav da bi za Osmansko carstvo bilo bolje da se potpuno
odrekne Bosne i Hercegovine nego da pristane na zahtjeve iznesene u Berlinskom
memorandumu.24 Što se tiče statusa Bosne i Hercegovine i njenih granica sa Srbijom
i Crnom Gorom Britanska vlada je u pregovorima s Austro-Ugarskom polazila s
pozicije “da se interesi Engleske ne dodiruju direktno u ovom graničnom pitanju,
ali je od najveće važnosti da granična linija bude položena na takav način da ne bi
ostalo spornih pitanja.“25 Kada se ušlo u otvorene pregovore dvije vlade Britancima
je postalo jasno da je austrougarski cilj priključenje Bosne i Hercegovine. Mada je u
ranijoj komunikaciji s Britancima grof Andrassy javno odricao bilo kakvu namjeru
priključenja Bosne i Hercegovine, ili čak okupacije, u aprilu je grof Zichy tajno
nagovijestio Porti okupaciju te provincije (kontra usluga je bila diplomatska podrška
Austro-Ugarske reviziji odredbi iz Sanstefana),26 a u toku tog istog mjeseca (24.
aprila) grof Beust, Austro-Ugarski ambasador u Londonu, je prenio lordu Salisburyu
dugačak memoar svoje vlade pokazujući da je autonomija Bosne i Hercegovine pod
osmanskom vlašću nemoguća i da je jedino definitivno zadovoljavajuće rješenje, čak
i u pogledu osmanskih interesa, aneksija Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. U
depeši predatoj istog dana on je dodao da je djelimična okupacija Bosne predložena
Porti.27 Ova akcija Beča je bila u cilju postizanja podrške Velike Britanije na budućem
kongresu za austrougarsko dobijanje Bosne i Hercegovine.

24
Disraeli’s most confidential Cabinet Memorandum on the Eastern policy, enclosed in Disraeli to
the Queen, 16. maj 1876, Public Record Office, Cab. 41/7, no. 10. Isti dokument vidi u K. Bourne,
The Foreign Policy of Victorian England, str. 406.
25
“… although the interests of England are not immediately concerned in this matter of boundary, it
will be of highest importance that the frontier lines should be traced in such manner that there may
not be left perpetual occasions of dispute.”FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty
of San Stefano.
26
R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 422.
27
FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, Foreign Office, June 7, 1878,
Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638), str. 40; U zborniku
dokumenata Balkanski ugovorni odnosi ovaj memoar je datiran 21. aprila (3. maja). Balkanski
ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 92. Poznato je da su se austrougarski vojni
krugovi, najviše maršal Radetzky i admiral Tegethoff, i prije izbijanja ustanka zalagalo za priključenje
Bosne i Hercegovine kao najbolje garancije za dalmatinsku obalu. Radetzky je još 1856. godine
predlagao okupaciju ove zemlje. Ovom krugu pripadao je i guverner Dalmacije baron Rodić, koji
je izgleda prilikom posjete Franje Josipa Dalmaciji uspio uvjeriti cara da je za interese Monarhije
neophodno osigurati Bosnu i Hercegovinu. D. Harris, A Diplomatic history of the Balkan Crisis,
str. 31; R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia in International Politics (1875-1914), str. 19;
Mustafa Imamović, Bosna između Osmanske i Habsburške carevine u Istočnoj krizi 1875-1878
godine, u: Međunarodni naučni skup povodom: 100-godišnjice ustanka u BiH, drugim balkanskim
zemljama i istočnoj krizi 1875-1878. godine, I, Sarajevo 1977, str. 344.

• 272 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Reakcija na ovaj memorandum je pokazala da Velika Britanija definitivno mijenja

kurs svoje politike prema Bosni i Hercegovini. Lord Salisbury,28 novi sekretar za
vanjske poslove, je 4. maja 1878. izjavio Elliotu: “nije nužno da ja više ostajem na
stavovima u pogledu Bosne i Hercegovine i graničnih teritorija... Nemoguće je odbiti
snagu razloga koji su izneseni u Andrassyevoj depeši na kursu na koji se Austrija
odlučila, ali u nedostatku bilo kakvog poznavanja stavova Porte i drugih sila, bilo bi
teško za Vladu Njenog Veličanstva da da bilo kakvu ocjenu ovog pitanja koje u isto
vrijeme ima malo direktne veze sa posebnim interesima Engleske. U slučaju složne akcije
između dvije sile, mi se nećemo protiviti ni na Kongresu niti drugdje ovom austrijskom
projektu”.29 Istovjetan stav u pogledu dalje sudbine Bosne i Hercegovine Salisbury
je ponovio pet dana poslije kada je u depeši novom britanskom ambasadoru u
Carigradu Layardu istakao da prije ili kasnije veći dio Osmanskog carstva u Evropi
mora otpasti, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.30
U obezbjeđivanju austrougarskih interesa u Bosni i Hercegovini bila je angažirana
britanska diplomatska služba u Carigradu. U tom smislu Henry Layard, od aprila
1878. godine britanski ambasador u Carigradu, je 11. maja dobio instrukcije da
savjetuje Portu da se ne protivi željama Austro-Ugarske u slučaju Bosne i Hercegovine,
već da iskoristi priliku da pristajanjem na zahtjeve Beča prema Bosni i Hercegovini
prije kongresa obezbijedi podršku ove sile da ograniči novu bugarsku kneževinu na
liniju Balkana.31 Jasno je da su pristajanjem Porte na ponuđeno rješenje za budući
28
Definitivno napuštanje Kabineta od strane Derbya uslijedilo je kao posljedica neslaganja s
namjerama da britanske trupe okupiraju Kipar i možda Aleksandriju. P. J. V. Rolo, Derby, u: British
Foreign Secretaries and Foreign Policy: From Crimean War to First World War, edited by Keith M.
Wilson, Croom Helm, London, Sydney, Wolfeboro, New Hampshire, 1987, str. 116-117.
29
“It is not necessary that I should dwell at any length upon the views in respect to Bosnia and Herzegovina,
and adjacent territories … It is impossible to deny the weight of the reasons which he assigned in that
despatch for the course which Austria has resolved to take … But in the absence of any definite knowledge
of the views entertained by the Porte, and by the other Powers, it would be difficult for Her Majesty’s
Government to enter upon any appreciation of a measure which in relation to the previous system of
Austria is so entirely novel, and which at the same time has so little bearing upon special interests of
England. … in the event of such a concordant action between the two Powers as they have ventured
to hope for, they will not offer any opposition either in Congres or elsewhere to this Austrian
project.”Salisbury-Elliotu (izvod iz depeše), Foreign Office, 4. maj 1878, u: FO 881/3638, Notes
by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 40-41. Andrassy je svoj zahtjev za aneksijom
Bosne i Hercegovine argumentirao potrebom stabilnosti na njenim granicama jer je stanje stvari
izazvano ratom obavezalo austrijsku vladu da izabere između aneksije Bosne ili konačnog gubitka
Dalmacije. Elliot-Salisburyu (izvod iz depeše), Beč, 10. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 41.
30
Salisbury’s private letter to Sir Henry Layard, 9. maj 1878, Layard MSS, B.M, Add, MS. 39137 (preuzeto
od K. Bourne, The Foreign Policy of Victorian England, str. 413, dio Selektirani dokumenti)
31
Salisbury-Layardu (izvod iz depeše), Foreign Office, 11. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 41; M. D. Stojanović, The Great Powers and the
Balkans 1875-1878, str. 264-265.

• 273 •
 edin radušić

status Bosne i Hercegovine Britanci željeli postići dvostruki cilj – učvršćavanje saveza s
Bečom izlaskom u susret njegovim željama i zaštita minimalističkih interesa u Istočnom
pitanju putem odbacanja zone pod ruskim utjecajem što dalje od Carigrada.
U depeši od 17. maja Layard je izvijestio iz Carigrada da ga je osmanski premijer
informirao da je sultan dao njemu i njegovim kolegama pune ovlasti da ispitaju i
izvjeste o austrougarskom prijedlogu privremene okupacije, i da je spreman da djeluje
u potpunosti po njihovom savjetu.32 Layard je razumio da premijer lično nije tome
nenaklonjen, ako bi bio uvjeren da nema ništa iza kulisa, i da to nije samo prvi korak ka
stalnoj okupaciji. Premijer je iznio svoje mišljenje, ako se Porta složi sa austrougarskim
prijedlogom, da bi neki pisani sporazum trebao biti rezultat dogovora između dvije
vlade, ili u formi konvencije ili izmjenom nota. Sve u cilju da Austro-Ugarska ne bi
kasnije nastojala da se udalji od svojih obaveza ili da ih odbije, čime je Porta od
Britanske vlade formalno zatražila da djeluje u tom pravcu. Iz Layardove depeše se
vidi da je konačni prijedlog načinjen za Portu bio “veoma različit od onoga koji je prvi
put bio proslijeđen od grofa Zichya. Sada više nije u pitanju bilo ustupanje Bosne i
Hercegovine, što je očito imalo velike primjedbe, nego privremena okupacija ovih
provincija od strane austrougarskih trupa koje bi ušle na poziv Porte.“33
Zichy je Porti okupaciju predstavio kao interes i Osmanskog carstva i Austro-
Ugarske, i da se poduzima u cilju olakšavanja zajedničke akcije Beča i Londona u
korist Osmanskog carstva. Porti je rečeno da ima slobodu da rezervira suverena prava
sultana u Bosni i Hercegovini. Ovim povodom Layard je Porti iznio svoje mišljenje,
po ovlaštenju od lorda Salisburya, da ne treba iritirati Austro-Ugarsku naglim
odbijanjem.34 Očito je grof Andrassy poslije sondiranja portinih stavova u pogledu
ustupanja ove provincije, a na osnovu izvještaja dobijenih iz Carigrada, ograničio
austrougarski prijedlog na privremenu okupaciju Bosne i Hercegovine, rezervirajući
teritorijalna prava suvereniteta sultanu. Porta je pokušala da s Austro-Ugarskom
sklopi ofanzivni i odbrambeni savez za zaštitu Bosne i Hercegovine (o tome je vijest
stigla 6. juna), ali je grof Andrassy izrazio svoje nezadovoljstvo tim prijedlogom.35
32
Na ovakav korak sultan je bio prisiljen stanjem stvari, mada je lično smatrao da je austrougarska
okupacija samo jedan od vidova komadanja Carstva. K. Bourne, The Foreign Policy of Victorian
England, str. 136.
33
“… a very different one from that first put forward by Count Zichy. There was now no question
of the cession of Bosnia and Herzegovina, to which there were very grave objections, but of a tem-
porary occupation of these provinces by Austro-Hungarian troops on the invitation of the Porte
itself. Layard-Salisburyu (izvod iz depeše), Carigrad, 17. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 42.
34
Layard-Salisburyu (izvod iz depeše), Carigrad, 17. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 42-43.
35
FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 43; O britansko-
Austrougarskim pregovorima vidi kod R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878,
str. 422-427.

• 274 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Stav o davanju prava Austro-Ugarskoj na Bosnu i Hercegovinu onako kako njoj

bude odgovaralo i kako se usaglasi s Portom, Britanska vlada će zadržati do početka
Kongresa. Zauzvrat je dobijena podrška Austro-Ugarske za odbijanje zone ruskog
utjecaja prema sjeveru, uništavanjem ruskog projekta Velike Bugarske. Kako je
Austro-Ugarska željela izbjeći sukob s Osmanskim carstvom, a ni unutrašnji odnosi
u Dvojnoj monarhiji nisu išli naruku aneksiji Bosne i Hercegovine rješenje je nađeno
u privremenoj okupaciji. Zaključno, kada je jednom Velika Britanija promijenila
kurs prema pitanju integriteta Osmanskog carstva i fokusirala se na azijski dio, gdje
je ona imala neposredan interes,36 bila je spremna da prihvati bilo koje rješenje koje
bi značilo vraćanje stabilnosti u regionu, okupaciju ili aneksiju Bosne i Hercegovine
od strane Austro-Ugarske.
Na gore izrečenom kursu nastupali su britanski predstavnici na Berlinskom
kongresu (13. juni-13. juli 1878).37 Inače, Velika Britanija je kratko prije otpočinjenja
kongresa postigla definitivnu saglasnost s Austro-Ugarskom i Italijom o zajedničkim
ciljevima u Istočnom pitanju i zajedničkom stavu prema trenutnoj krizi. To je vidljivo
iz note od 6. juna 1878, kojom su ove tri države precizirale zajednički stav na bazi
održavanja mira i status quo-a na Istoku, kao i očuvanje nezavisnosti Osmanskog

36
O značaju zadržavanja azijskog dijela unutar Carstva za Veliku Britaniju vidi Salisbury’s private letter
to Sir Henry Layard, 9. maj 1878, Layard MSS, B.M, Add, MS. 39137 (preuzeto od K. Bourne, The
Foreign Policy of Victorian England, str. 413, dio Selektirani dokumenti); B. Jelavich, The Ottoman
Empire, the Great Powers, and the Straits Question, str. 93; Daniela Kodajova ističe da je zvanična
britanska politika štitila sebe kao pomorsku i kolonijalnu veliku silu i svoje interese koji su prije
svega bili u Aziji. Daniela Kodajova, R.W. Seton-Watson’s views of Habsburg Monarchy, Ottoman
Empire and Russia, Great Britain and Central Europe (editors: Robert Evans, Dušan Kovắč, Edita
Ivaničkovắ) VEDA, Bratislava 2002, str. 123; I rasprave u Parlamentu u prvoj polovini 1877.
godine pokazale su određeni zaokret u britanskoj politici prema integritetu Osmanskog carstva.
Kao da se tražio alibi za nepoduzimanje konkretnih mjera uoči očekivanog rusko-osmanskog rata,
iako niko nije osporavano da Britanija ima pravo i obavezu miješanju prema Pariskom sporazumu
i Tripartitnom ugovoru iz 1856. godine. Nađeno je rješenje u formulaciji da angažiranje jedne od
sila potpisnica mogu zatražiti samo druge dvije. ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol.
CCXXXII, 8. februar 1877-15. mart 1877, 1. svezak, London 1877, str. 477-572, (na stranama od
660. do 670. vidjeti govor Derbya o trenutnom stanju stvari i pravcima britanske politike). Disraeli
ni tada nije htio javno priznati da zvanični London popušta u stepenu zalaganja za očuvanje
suvereniteta i integriteta Osmanskog carstva. (ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol.
CCXXXII, 8. februar 1877-15. mart 1877,1. svezak, London 1877, str. 712-725). Vjerovatno se
nadao da će doći do promjena na unutrašnjo-političkoj i međunarodnoj sceni koje će mu omogućiti
da se vrati na stare staze.
37
S obzirom da je toku, rezultatima i posljedicama Berlinskog kongresa posvećena brojna literatura,
kako na svjetskim tako i na južnoslovenskim jezicima, mi ovom prilikom nećemo naširoko
ponavljati poznato već ćemo se držati linije britanske politike prema Bosni i Hercegovini
nagovještene laganim zaokretom uoči i tokom Carigradske konferencije, i posebno učvršćenom iz
nužde nakon potpisivanja rusko-osmanskog preliminarnog mira u Sanstefanu. Očekivano, nismo
bili u mogućnosti potpuno se osloboditi ponavljanja poznatog u pokušaju smislenog predstavljanja
britanske politike prema Bosni i Hercegovini u kontekstu rješavanja Istočne krize.

• 275 •
 edin radušić

carstva i njenog teritorijalnog integriteta.38 Mada se Bosna i Hercegovina u ovom

dokumentu nigdje direktno ne pominje, očito je formalno tumačenje saglasnosti
za njeno ustupanje Austro-Ugarskoj bilo kroz prizmu zadržavanja suverenih prava
sultana u ovoj pokrajini, što, pravno gledano, nije škodilo postavci o teritorijalnom
integritetu Carstva. S druge strane, ne spominju se ni kneževine Rumunija, Srbija
i Crna Gora, kao i gubitak Besarabije i manjeg azijskog dijela Osmanskog carstva,
mada je odlukama Berlinskog kongresa po kojima ove zemlje postaju nezavisne ili
se priključuju Rusiji značajno narušen princip teritorijalnog integriteta Osmanske
države. Sam akt je bio uperen protiv Rusije i trebao je poslužiti neutralizaciji prednosti
koje je ova država stekla nedavno završenim ratom. Istovremeno je bio i upozorenje
i ohrabrenje Osmanskom carstvu da odrekne obećanja izazvana ruskim pritiskom.
Napominjemo da će se i dešavanja na predstojećem kongresu odvijati u tom pravcu.
Kako je trebalo obezbijediti pristanak i Rusije i Osmanskog carstva za održavanje
kongresa, London je aktivirao svoju diplomatiju da se privole ove dvije države na
prisustvo kongresu koji će se najviše njih ticati. Velika Britanija i njen ministar
vanjskih poslova su odlično iskoristili činjenicu što Rusi nisu bili u mogućnosti
da vode još jedan rat. Pregovori Londona i Petrograda u tom pravcu otpočeli su
britanskim prigovorima na odredbe mira iz Sanstefana koje su preko Šuvalova
poslane u Petrograd početkom maja.39 Pokazalo se da London isnistira na reviziji
kompletnog ugovora iz Sanstefana, a ne samo nekih njegovih dijelova.40 Rezultat
pogađanja koje je uslijedilo nakon toga bio je potpisivanje protokola 30. maja čime
je postignuta osnova sporazuma za budući kongres. Rusija se složila s podjelom
Bugarske na dvije provincije, jednu autonomnu i drugu s visokim stepenom
administrativne autonomije, a Britanija s priključinjem Besarabije Rusiji i ponovno
priključenje Batuma i najvećeg dijela Armenije.41 Sve ovo ukazuje da Britanija više nije
imala stare pretenzije očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Osmanskog
carstva, što pokazuje da je promjena u politici britanskog Kabineta prema budućem
statusu Bosne i Hercegovine bila dio jednog općeg zaokreta izazvanog, kao što smo
38
Nota Austro-Ugarske, Britanije i Italije o stavu prema Istočnoj krizi, 6. juni 1878, Balkanski
ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 107-108.
39
Prva razmjena mišljenja o situaciji nastaloj nakon potpisivanja Sanstefanskog preliminarnog
ugovora otpočela je krajem marta 1878. godine. Vidi Salisbury’s private letter to Disraeli, 21. mart
1878, Disraeli MSS, Hughenden Manor, B/XX/Ce. No. 233, (preuzeto od K. Bourne, The Foreign
Policy of Victorian England, str. 411, dio Selektirani dokumenti) u kojem su iznesene primjedbe
Velike Britanije na Sanstefanski ugovor kao i Gorčakovljev memoar od 28. marta koji detaljno, tačku
po tačku, prikazuje rusko viđenje novonastalih promjena. Gortchakow-Schouvaloffu, Petrograd,
28. Mart 1878, Turkey, No. 27 (1878), Further correspondence respecting the Preliminary Treaty
of peace between Russia and Turkey, Signed at San Stefano, 3rd March 1878, Presented to both
Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no. 2, str, 1-10.
40
M. D. Stojanović, The Great Powers and the Balkans 1875-1878, str. 235-237.
41
R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 535-536.

• 276 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

dijelom već napomenuli, novonastalom situacijom, odnosima među velikim silama

i promjenama unutar britanske političke scene. S druge strane, ovaj rusko-britanski
sporazum pokazuje da bi se, možda, ruska politika i njeni veliki apetiti pokazani
Sanstefanskim sporazumom mogli tumačiti kao dio igre među velikim silama –
tražiti maksimalmo da bi se dobilo ono što je neposredni cilj, a u tom smislu bi se
moglo i nagovjestiti da je i sama Rusija bila svjesna da će Bosna i Hercegovina na
kraju pripasti Austro-Ugarskoj.
Kao što se moglo vidjeti kroz praćenje slučaja Bosne i Hercegovine, Britanija je u
toku maja vodila razgovore s Portom o otvorenim pitanjima i mogućim rješenjima,
a njena tadašnja politika je bila koncentrirana na zaštitu “Turskog azijskog carstva”i
prostranog pojasa oko Carigrada i moreuza i konkretno se ispoljila kroz dobijanje
Kipra (“ključa Zapadne Azije“), dok je zauzvrat za taj ustupak s Portom sklopljen
odbrambeni savez (4. juna).42
Ono što se s Bosnom i Hercegovinom dešavalo na Berlinskom kongresu bilo je
rezultat gore pobrojanih i analiziranih priprema Velike Britanije i Austro-Ugarske
u periodu između potpisivanja Sanstefanskog sporazuma i početka Kongresa.
Zahtjevi i želje ustanika, kao ni odnos vojnih snaga na terenu nisu imali nikakv
utjecaj na dalje određivanje sudbine Bosne i Hercegovine.43 Veliku Britaniju su
na Kongresu predstavljali Disraeli (tada lord Beaconsfield), Salisbury i ambasador
Russell,44 što je bilo po prvi put u historiji da London šalje i premijera i ministra
vanjskih poslova na jedan međunarodni skup. Sam odabir predstavnika mnogo
govori o pravcima u kojem će se voditi politika. Ovoga puta to je bila neka sredina
između popuštajuće politike Gladstonea iz prelaza 60-ih i njegove tadašnje
“antiturske politike”i, s druge strane, starog beskompromisnog palmerstonovskog
Disraelia iz vremena odbijanja Berlinskog memoranduma. Sve je to bilo oličeno
u ličnosti novog ministra vanjskih poslova lorda Salisburya. Pitanje budućeg
statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu je otvoreno 28. juna. Na
početku razgovora o revidiranju člana XIV Sanstefanskog ugovora grof Andrassy
42
Konvenciju u kojoj se ne pominje termin Bosna i Hercegovina vidi u: Turkey, No. 36 (1878),
Correspondence respecting the Convention between Britain and Turkey of June 4, 1878, Presented
to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, str. 3-4; R. W. Seton-
Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 536-537.
43
Memorandum u kojem su ustanici tražili od Kongresa priključnje srpskim kneževinama, ili ako to
nije moguće, političku autonomiju unutar Osmanskog carstva uz rješenje agrarnog pitanja, stigao
je do učesnika Kongresa ali nije imao nikakvog utjecaja na njihove odluke. M. Ekmečić, Ustanak u
Bosni 1875-1878, str. 316-319. U toku rasprave o pitanju Bosne i Hercegovine taj memorandum
nije ni pomenut. Protocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39 (1878), str. 112-119.
44 Cross-Beaconsfieldu i Salisburyu, Foreign Office, 6. juni 1878, Turkey, No. 39 (1878),
Correspondence relating to the Congress of Berlin with the Protocols of the Congress, Presented
to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no. 1, str, 1; Salisbury-
Russellu, Foreign Office, 8. juni 1878, Turkey, No. 39 (1878), no. 3, str. 2.

• 277 •
 edin radušić

je argumentirao postavku da rješenje predviđeno za Bosnu i Hercegovinu u San

Stefanu neće proizvesti dugoročan mir. Lord Salisbury je nakon dužeg izlaganja
o specifičnostima Bosne i Hercegovine, njenog položaja, sastava stanovništva,
prethodnog ustanka koji je imao elemente građanskog rata, utjecaja susjednih
kneževina na istovjerne hrišćane u Bosni i Hercegovini, predložio da Kongres
da mandat Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu i njome upravlja.
Prijedlog je podržan od zastupnika Njemačke, Francuske, Rusije i Italije. Osmanski
opunomoćenici su izjavili da imaju instrukcije s Porte da se usprotive ovom
prijedlogu. Na inicijativu Bismarcka ovaj dio protokola je ostavljen otvorenim
dok se ne dobije saglasnost Porte, uz slanje upozorenja Carigradu da njihovo
protivljenje izaziva “painfull impression”. 45
Prijedlog Salisburya da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat za okupaciju Bosne
i Hercegovine bio je krajnji ishod pregovora ove dvije sile, a sam britanski ministar
je za taj prijedlog dao svoju saglasnost tajnom konvencijom direktno zaključenom
s Andrassyem 6. maja. U ovom pitanju Rusija je bila vezana tajnim dogovorima
iz Budimpešte i Reichstadta, koji su postali ponovo aktuelni promjenom odnosa
snaga na međunarodnoj političkoj sceni, i još više, prethodno postignutim savezom
Beča i Londona. Njemačka je dala svoju punu podršku ovom prijedlogu, dok je
Francuska to spremno prihvatila u zamjenu za veto na bilo kakvu raspravu o Egiptu
i Siriji. Jedino je izgledalo da je Italija nenaklonjena ovom prijedlogu, ali je ionako
bila najslabija od svih prisutnih a u ovom pitanju još i izolirana. Jasno je da je u
ovakvom omjeru snaga Andrassy mogao direktno obezbijediti aneksiju od ostalih
sila, ali su protivljenje Porte i suprotni interesi Nijemaca i Mađara u kompliciranom
dualističkom sistemu Austro-Ugarske monarhije opredijeli ministra vanjskih poslova
da na ovoj raskrsnici izabere okupaciju a ne aneksiju, i da iz plana okupacije isključi
Novopazarski sandžak. Osmansko carstvo je i pored protivljenja iskazanog 28. juna
moralo prihvatiti odluku sila na Kongresu i složiti da se da mandat Austro-Ugarskoj
bez vremenskog ograničavanja okupacije Bosne i Hercegovine. Za budućnost Bosne
i Hercegovine važne su i odluke Berlinskog kongresa koje su susjednim kneževinama
Srbiji i Crnoj Gori dale samostalnost i teritorijalno proširenje, Srbiji uglavnom prema
jugu (Niš, Pirot) dok je crnogorski državni teritorij više nego udvostručen, dobrim
dijelom na račun bivšeg Bosanskog vilajeta. Za buduću historiju bitna je činjenica
zadržavanja Novopazarskog sandžaka u sastavu Osmanskog carstva, čime su Srbija i

45
Salisbury je svoje izlaganje završio riječima: “For these motives the Government of the Queen
proposes to the assembled Powers that the Congress should decide that the provinces of Bosnia and
Herzegovina shall be occupied and administred by Austria-Hungary”. Salisbury to HM’ Principal
Secretary of State, Berlin, 28. juni 1878, Turkey, No. 39 (1878), no. 16, str. 51. Protocol No. 8,
sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39 (1878), str. 112-119; Protokol sa osme sjednice Berlinskog
kongresa vidi i u: Historical boundaries between Bosnia, Croatia, Serbia, Documents and maps,
1815 - 1945, edited by Anita L.P. Burdett, England, Archive editions, 1995, str. 281-312.

• 278 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Crna Gora ostale odvojene ovim pojasom. U njemu je Austro-Ugarska dobila pravo
da drži garnizone.46
Britanski predstavnici su bili veoma zadovoljni krajnjim ishodom Kongresa, jer,
kako je u depeši od 13. jula 1878. godine izvijestio lord Salisbury “The policy which
has received the sanction of the Congress of Berlin is generally coincident with that
which has been sustained by Her Majesty’s Government since the Treaty of San
Stefano was published, and which was indicated in the circular of the 1st April.“47
Znakovito je da u obimnoj depeši iz koje je uzet citirani dio (tri stranice A3 formata
kucanog teksta), kojoj je bio cilj da pokaže da su svi prioriteti britanske politike
ostvareni upoređujući britanski prigovor na Sanstefanski ugovor i odluke Berlinskog
kongresa, Bosna i Hercegovina nije pomenuta ni na jednom mjestu.48
Odlukama Berlinskog kongresa (član XXV Berlinskog ugovora) praktično je
završen jedan dugački period historije Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću,
mada je de iure sultanova vlast na ovom prostoru zadržana do oktobra 1908. godine.
Otpor bosanskohercegovačkog stanovništa austrougarskoj okupaciji i uspostava nove
vlasti je dio neke druge teme. U ovom procesu promjene sultana carem i kraljem,
Velika Britanija je, usljed nepovoljnog razvoja odnosa na međunarodnoj i unutrašnjo-
političkoj sceni, imala jednu od najvažnijih uloga, mada takav razvoj situacije nije
bio cilj niti želja konzervativnog britanskog Kabineta, niti je to bio nastavak politike
koju je ova velesila vodila u prethodnom periodu, kako na globalnom planu tako i
konkretno u Bosni i Hercegovini.

46
Vidi obimnu korespondenciju vezano za Berlinski kongres i događaje oko njega u: Turkey. No. 33
and 39, Correnspodence Relating to the Congress of Berlin with the Protocols of the Congress,
London 1878; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 539-540; M. D. Stojanović,
The Great Powers and the Balkans 1875-1878, str. 271; W. Medlicott, Bismarck, Gladstone and
the Concert of Europe, str. 28; Odredbama Berlinskog ugovora Osmansko carstvo je izgubilo više
teritorija nego što je to bilo predviđeno u Sanstefanu. A. Cunningham, The Wrong Horse? Anglo-
Ottoman Relations before the First World War, u: Eastern Question in the Nineteenth Century,
str. 229; F. R. Bridge and Roger Bullen, The Great Powers and the European States System 1815-
1914, Longman Group Limited, London 1980, str. 123-124; Grgur Jakšić, Bosna i Hercegovina na
Berlinskom kongresu, str. 52-53.
47
Salisbury to HM’ Principal Secretary of State, Berlin, 13. juli 1878, Turkey, No. 38 (1878),
Despatch from the Marquis of Salisbury enclosing a copy of the Treaty signed at Berlin, July 13,
1878, Presented to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, str. 1;
Kada se Disraeli vratio u London isticao je kako je mir postignut s ponosom. Mike Byrne, Foreign
Policy 1870-1914, u: Years of Expansion, Britain 1815-1914, str. 393.
48
Salisbury to HM’ Principal Secretary of State, Berlin, 13. juli 1878, Turkey, No. 38 (1878),
str. 1-3.

• 279 •
 edin radušić

The Role of Great Britain Regarding the Status of

Bosnia and Herzegovina in 1878
Edin Radušić

Summary
The British foreign policy regarding the status of Bosnia and Herzegovina during
the Eastern Crisis 1875-1878 evolved through two phases. The first one, starting
with turmoil and ending with the signing of the San Stefano Peace Treaty, and the
second one from the time of San Stefano until the Berlin Congress. The characteristic
of the first phase was staying on the course of guarantying integrity of the Ottoman
Empire and keeping Bosnia and Herzegovina within that Empire along with the
conduction of reforms. Maximum concession would be administrative autonomy
on the local level, but not political autonomy for the Province. The second phase of
Britain’s foreign policy was characterized by a totally different approach to Bosnia-
Herzegovina, and to the Eastern Question. At that time the Government worked on
pushing Russia further away from Constantinople and the Straits, whilst it turned to
minimal program in its Eastern policy. New British policy saw Bosnia-Herzegovina
outside of the Ottoman Empire, and agreed to either annexation to Austro-Hungary
or occupation by the same Power.
Vienna and London started communication which resulted in the proposal of Lord
Salisbury at Berlin, that European Powers should give mandate to Austro-Hungary
to occupy and administer provinces of Bosnia and Herzegovina. The proposal was
accepted by the participating Powers (article XXV of the Berlin Treaty). In this process of
substitution of Sultan by Kaiser and König, Great Britain had one of the most important
roles (because of the unsatisfactory development on both the international and domestic
political scene) although that was not the aim of the conservative British Cabinet nor
was it the continuation of policy led by this Great Power during the previous period.

• 280 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 342.28:323.1(497.1)“19“
321.013(497.1)“19“

zijad šehić
Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije
i bosanska tragedija

Abstrakt:
•
U članku se razmatraju odnosi u jugoslavenskoj federaciji nakon renesanse
nacionalizama, period post-komunističke emancipacije, obnavljanje velikodržavnih
projekata i njihov utjecaj na prilike u Bosni i Hercegovini nakon raspada SFRJ.
Uporedo sa vojnim i političkim zbivanjima u zemlji 1992.-1995. autor prati aktivnosti
međunarodne diplomatije.

Ključne riječi:
SFRJ, renesansa nacionalizama, velikodržavni projekti, Bosna i Hercegovina, rat,
Srbija, Hrvatska, međunarodna diplomatija

Kada je u maju 1980. godine umro Josip Broz Tito, karizmatska ličnost i
integrativna figura socijalističke Jugoslavije, činilo se da iza sebe ostavlja sigurno
naslijeđe. Međutim, njegovo životno djelo, ujedinjena i između sebe pomirena
Jugoslavija počela je ubrzo da se raspada. Njegovom smrću završila se jedna epoha,
jedina u historiji Jugoslavije koja je zaslužila da se označi mirnom. On se cijelog
života borio čvrsto i nepopustljivo protiv nacionalizma jugoslavenskih naroda,
koji je zemlju već jednom doveo do samorazaranja. Pojedinačne jugoslavenske
države su postavljene u njihove historijske okvire i data im je potpuna autonomija. I
bosanskohercegovački Muslimani su prvi put u svojoj historiji dobili ono što im je s
pravom i pripadalo - status nacionalnosti.1

1
Žozef Liberti, Prokletstvo Sarajeva. Deveti krug pakla, III BH Exklusiv, 25. XII 1992, Split, 9.
(Na osnovu tekstova objavljenih u njemačkom listu Der Spiegel, Hamburg). Popisi stanovništva
od 1945. pokazivali su porast nacionalne samosvjesti bh Muslimana. Dok su raniji popisi davali
Muslimanima ograničen izbor nacionalne identifikacije, 1981. se 1.630.000 osoba identifikovalo
kao Muslimani u nacionalnom, a ne čisto religijskom smislu. (Rezultati popisa stanoništva u BiH
1981.-1991. Sarajevo, 1991.)

• 281 •
 zijad šehić

Komunistička rukovodstva pojedinih republika, djelimično demokratizovana

i pod utjecajem nezadovoljstva stanovništva, počela su otvoreno da iskazuju
nezadovoljstvo saveznim konceptima. Dotadašnji konsenzus u vrhu zemlje bitno je
narušen. Savezne funkcije preuzimale su one snage koje su željele spriječiti promjene
u zemlji. Komunisti Republike Srbije preuzimaju glavnu riječ u sprječavanju
demokratizacije ekonomskog i političkog sistema u zemlji. Taj okvir unose u glavne
savezne poluge, jaku državnu policiju i vojsku.
Nazadovanje industrijske proizvodnje pratile su masovna nezaposlenost i
galopirajuća inflacija. Istovremeno su porasle političke i društvene napetosti. Životni
standard je opao na nivo 60-ih godina, pogoršala se zdravstvena i socijalna slika što je
praćeno svim formama agresivnosti.2
Opće stanje društvene krize u Jugoslaviji, praćeno slomom vladajuće ideologije,
stvorilo je prazan prostor u kome su nakon četrdesetogodišnjeg tabu-razdoblja
izronile nacionalističke snage, zapanjujuće svježe i agresivne, nailazeći na izuzetno
plodno tlo. Centar nacionalističkih nemira koji su srušili Jugoslaviju nije se nalazio
na periferiji, nego u njenom vodećem centru, u Srbiji. Zbog toga je erupcija rastrgala
cijelu konstrukciju.
Dok su se Hrvati i Slovenci s pravom žalili na srpsku prevlast, Srbi su se sa
svoje strane osjećali glavnim nosiocima patnje Titovog režima, žrtvom “hrvatsko-
slovenačkog”saveza koji je mogao Srbiji uskratiti prava koja je ona mogla tražiti. U
stvari, federalni Ustav iz 1974, koji je republikama članicama dodijelio suverenost,
oduzeo je Srbiji vodeće mjesto u zemlji. To više nije bila jedina vladajuća snaga nego
samo jedna od šest ravnopravnih republika, pa čak ni najbogatija. Srpski političari su
smatrali da je Srbija bila jedina republika koja nije imala puni suverenitet nad svojom
teritorijom, budući da su dvije pokrajine, Vojvodina i Kosovo, prema saveznom
Ustavu zadržale autonomiju i praktično se otele kontroli beogradske vlade. Osim
toga, žalili su se da je Srbija, koja je u Drugom svjetskom ratu podnijela najviše žrtava
bila svedena na drugorazredni nivo. Te optužbe su bile daleko od stvarnosti, ali su
imale užasan odjek.
Dva reprezentativna dokumenta najavila su novu, srpsku nacionalističku
ideologiju, nudeći joj istovremeno političku platformu. Pulikacijom peticije
“Protiv progona Srba na Kosovu”21. januara 1986. potpisane od 212 istaknutih
srpskih intelektualaca, kao i objavom krajem septembra Memoranduma SANU,
pod naslovom “Grupa akademika Srpske akademije nauka na čelu sa akademikom
Antonijem Isakovićem o aktualnim društvenim pitanjima u našoj zemlji”postavljene
su osnove nove, nacionalističke ideologije. Vremenski i strukturalno ona je pratila
tri cilja:

2
Josip Furkes-Karl Heinz Schlarp, Jugoslawien, ein Staat zerfält, Hamburg, 1991, 74.

• 282 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

- konsolidovanje vlasti
- centralizovanje Srbije
- realizovanje projekta Velike Srbije.3
Praktična realizacija nove politike počela je stupanjem na političku scenu
Slobodana Miloševića, od 1987. vođe Komunističke partije Srbije. On je shvatio da je
sa socijalizmom gotovo, a da nastupa vrijeme nacionalizma i stavio se na čelo pokreta.
U velikim manifestacijama na koje su dolazili seljaci iz svih dijelova zemlje, podgrijavao
je atmosferu, koristeći kao povod kosovsko pitanje. Početkom 1987. solidarisao se
sa Srbima sa Kosova i tema njihove navodne ugroženosti postala je osnova njegovog
pobjedonosnog pohoda kroz institucije. Prvo je ojačao svoj položaj u SK Srbije, time
što je političare koji su slijedili umjerenu politiku prisilio na odstupanje i na položaje
postavio svoje sljedbenike. Promjenama u redakcijama osigurao je podršku najvažnijih
listova i doveo radio i TV Srbije na vlastiti politički kurs.4
Nakon što je medije stavio pod kontrolu, Miloševiću nije bilo teško da diriguje
masama, organizovanjem masovnih mitinga vođenih od Organizacionog komiteta
za protestne skupove Srba i Crnogoraca sa Kosova, koji je djelovao u dogovoru
sa političkim organima. Simboli ovih predstava su bili neobični i heterogeni. Uz
portrete S. Miloševića nošeni su portreti Sv. Save, Karađorđa, Njegoša i Tita, uz
srbijanske zastave su nošene i jugoslavenske. Posebnu ulogu na ovim skupovima imala
je skupina “profesionalnih demonstrata”obučenih u narodne nošnje, sa portretima
“nacionalnih veličina”, kulturno društvo Sv. Sava, koje će se kasnije preimenovati u
političku partiju Srpski pokret obnove. Ovi skupovi bili su u funkciji nacionalne
homogenizacije, a na njima je trebalo artikulisati nacionalne zahtjeve za jedinstvom
Srbije i Jugoslavije.5
Nakon konsolidovanja vlasti Milošević je krenuo prema slijedećem cilju –
centralizovanju Srbije, što je podrazumijevalo ukidanje autonomije Vojvodine i Kosova.
Prvi uspjeh je postignut masovnim pokretom u Vojvodini, gdje je, nakon
dvodnevnih demonstracija 10.000 Srba i otvorenih prijetnji 6. oktobra 1988. godine
vojvođansko vođstvo podnijelo ostavku. Dva dana kasnije pučisti su pokušali prisiliti
crnogorsku Vladu na ostatku zbog “slabe podrške u kosovskom pitanju”, ali je ovaj
pokušaj propao zbog angažovanja policije. Tek 11. januara 1989. godine poduzet
je drugi pokušaj obaranja crnogorske vlade. Nakon dvodnevnih protesta 100.000
demonstranata, republičko i partijsko rukovodstvo je podnijelo ostavku i postavljeni
su novi funkcioneri-marionete beogradskog režima.6
3
Mojmir Križan, Nationalismen in Jugoslawien. Von postkomunistischer Emantipation zum Krieg,
Ost-Europa Archiv, Berlin, 1992, 127-129.
4
Ronald Schönfeld, Das jugoslawische Dilema, Europa - Archiv, Bonn, Nr 15-16, 1994, 478.
5
J. Furkes-H. Schlarp, Jugoslawien.
6
Thomas Brey, Jugoslawien in der zerreißprobe, I, Ost-Europa, Berlin 1991, 573-574.

• 283 •
 zijad šehić

Osiguravanjem priključka Crne Gore i ukidanjem autonomija Vojvodine, ostao je

posljednji cilj za centralizovanje Srbije-ukidanje autonomije Kosova. Međutim, Albanci
nisu bili spremni na kompromis. Od 16. do 20 novembra na Kosovu su demonstrirale
stotine hiljada Albanaca protiv ukidanja autonomije u okviru predstojeće reforme
Ustava. Iako su demonstracije protekle u miru srbijansko partijsko i državno vođstvo
je ove skupove označilo kontrarevolucijom i manifestacijom albanskog nacionalizma i
separatizma i uvelo zabranu skupova. Početkom februara 1989. godine otpor Albanaca
na Kosovu je dostigao kulminaciju. U cijeloj pokrajini su organizovani protesti, čiji
je vrhunac bio generalni štrajk 1.300 rudara iz Titove Mitrovice, koji su 23. februara
1989. godine stupili u štrajk glađu, tražeći garancije da neće biti ukinuta autonomija i
zahtjevajući ostavke trojice prosrpskih pokrajinskih političara.7
Istovremeno, počeo je propagandni pohod protiv rudara i albanskog pokreta
otpora. Ispunjavanje zahtjeva rudara bili su samo privremeni poraz Srbije. Već 28.
februara 1989. pred zgradom Parlamenta u Beogradu, organizovan je protestni skup
sa 800.000 učesnika u znak podrške prosrbijanskim albanskim političarima koji su
podnijeli ostavku i istaknut je zahtjev za više prava Srba na Kosovu. Agresivni tonovi
Slobodana Miloševića (“Došlo je vrijeme obračuna”, “u predstojećoj borbi neće
nas zadržati ni jedna sila svijeta“) jasno su upućivali da će Srbija nasilno provesti
svoje namjere na Kosovu. On je najavio “skoro hapšenje odgovornih za albansku
kontrarevoluciju”(“To vam garantujem“).8 Već 2. marta 1989. počelo je hapšenje
političara, intelektualaca i radnika, čime je otpor Albanaca izgubio vođstvo. Uz
pomoć vojske i tenkova i uvođenja vanrednog stanja, provedena je reforma Ustava.
Novi Ustav Srbije proklamovan je 28. marta 1989. a Slobodan Milošević je izabran
za predsjednika SR Srbije.9
Nakon centralizovanja Srbije ostao je treći i najvažniji cilj nove politike-
realizovanje programa “Velike Srbije”. Na Gazi-Mestanu, na Kosovu Polju (“srpskom
Jeruzalimu“), održana je 28. juna 1989. godine šestogodišnjica izgubljene bitke
protiv Osmanlija, koja je označila propast srednjovjekovne srpske države, daleko
prevazilazeći značaj jednog historijskog događaja. U svom govoru S. Milošević
je izjavio da je “srpski narod prvi put nakon 600 godina ponovo uspostavio svoju
državu i svoje dostojanstvo”, negirajući posljednjih 600 godina srpske historije,
najavljući otvoreno osvajačke ambicije, utemeljene na tragovima srednjovjekovne
srpske države.10
Da bi se slomio otpor i cijela zemlja stavila pod kontrolu, Milošević je koristio metode
koje su se pokazale djelotvornim u demontaži pokrajinskih vlada Vojvodine i Kosova.
7
Ibidem, 579.
8
M. Križan, Nationalismen, 125.
9
Ibidem, 126.
10
Oslobođenje, Sarajevo, 29. 6. 1989, 1, 3.

• 284 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

U ljeto 1989. izrasli nacionalizam Srba u Hrvatskoj, praćen propagandnom

kampanjom beogradskih medija, posebno je došao do izražaja. Instrumentalizovanjem
progona Srba u NDH 1941.-1945. i projicirajući ih na aktualnu jugoslavensku
stvarnost, Hrvatskoj je pripisivana “asimilatorska politika i kulturni genocid”.
Kao reakcija na to pojačao se hrvatski nacionalizam, što je vodilo sporadičnim
ekscesima.11
Neuspjehu Miloševića u izvozu antibirokratske revolucije u ostale republike i
u osvajanje vrhovne vlasti 1989. doprinio je početkom iste godine dolazak na čelo
savezne vlade Ante Markovića, iskusnog tehnokrate, koji je vještim ekonomskim
reformama počeo da jača pozicije federacije i budi nadu da će se zahvaljujući tim
reformama prebroditi kriza vrhovne vlasti. U drugim republikama, prije svega
u Sloveniji i Hrvatskoj, pojačane su težnje da se Milošević spriječi u nametanju
dominacije Srbije kao i težnjom da se ukoči ekonomski i privredni preobražaj koji je
vodio u pravcu pridruživanja Evropskoj zajednici. To je doprinijelo jačanju zahtjeva
za obrazovanje konfederacije ili za definitivnim razlazom.
Na XIV vanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije 26. maja 1990.
donesena je kratka izjava, kojom su se komunisti odrekli političkog monopola.
Hrvatska i Slovenija su se odlučile za vlastiti put. Na slobodnim parlamentarnim
izborima 1990. pobjedu su odnijele stranke koje su se zalagale za demokratiju i
suverenu nacionalnu državu. Vođstva Slovenije i Hrvatske poduzeli su pokušaj
da se izbjegne rat i mirno riješi jugoslavenska kriza time što su objavili zajednički
prijedlog po kojem je Jugoslavija trebala biti transformirana u labavu konfederaciju.
Nakon sastanka Predsjedništva SFRJ 11. oktobra 1990. predsjedavajući Milan
Kučan je saopćio da nije postignut dogovor o hrvatsko-slovenačkom prijedlogu, jer
je Srbija insistirala na jakoj centralnoj vlasti. Pokušaj predsjednika Predsjedništva
SFRJ Borisava Jovića da na sjednici Vrhovne komande od 12. do 15. marta 1991.
iznudi donošenje odluke o uvođenju “vanrednog stanja”u SFRJ podizanjem borbene
gotovosti oružanih snaga kako bi se Jugoslovenskoj narodnoj armiji dale odriješene
ruke da sredi stanje u zemlji, propalo je prvog dana sjednice. Drugog i trećeg dana
promijenio se i odnos snaga u Vrhovnoj komandi. JNA se tada predomislila i povukla
svoje prijedloge, jer nije smjela i željela da preuzme odgovornost na sebe za izbijanje
rata. Tako je ambicija Miloševića da preko JNA stavi SFRJ pod svoju kontrolu
doživjela debakl, pa je i on definitivno tada odustao od Jugoslavenskog projekta i
tajno nastavio da ostvaruje projekat o Velikoj Srbiji na drugi način.12
Odmah nakon neuspjelog Miloševićevog pokušaja da se preko Vrhovne komande
i JNA nametne kao gospodar čitave Jugoslavije, on je tajno razgovarao sa hrvatskim
11
Thomas Brey, Jugoslawien, II, 717.
12
Svetozar Oro, O ulozi vladarskih težnji u Yu-ratovima 1991.-2001, u: Ratovi u Jugoslaviji 1991.-
1999, zbornik saopštenja:i diskusija sa okruglog stola, Beograd 7. - 9. novembar 2001, 81-82.

• 285 •
 zijad šehić

predsjednikom Franjom Tuđmanom u Karađorđevu 26. marta i Tikvešu 16. aprila

1991. o podjeli Bosne i Hercegovine. O samom razgraničenju se nisu dogovorili već
su ga prepustili vremenu i diplomatskom i vojnom rješenju. Sva kasnija nastojanja
srpske i hrvatske strane su bila usmjerena na to da se osiguraju povoljni uvjeti da se
što više teritorija priključi Srbiji ili Hrvatskoj.13
Srpsko vođstvo je prijetilo da će u slučaju raspada federacije dovesti u pitanje
unutrašnje republičke granice i istaklo zahtjev za stvaranje srpske nacionalne države
po principu “Svi Srbi u jednoj državi”. U oblastima Hrvatske naseljenim Srbima,
25. jula 1990. godine, osnovan je Srpski nacionalni savjet i usvojena Deklaracija
o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj. Proveden je 19. avgusta plebiscit na
kojem se velika većina glasača izjasnila za autonomiju. Istovremeno je počelo
naoružavanje srpskih milicija od strane JNA i podizanje barikada na putevima
(“balvan-revolucija“), opljačkana su skladišta oružja hrvatske policije i od strane
JNA spriječena je intervencija hrvatske policije.14
Mnoge dileme su razriješene kad je Borisav Jović između 15. maja i 26. juna 1991.
jednogodišnji mandat predsjednika Predsjedništva SFRJ prema redu nasljeđivanja
trebao predati predstavniku Hrvatske u Predsjedništvu, Stipi Mesiću. Ta izmjena
nije bila automatska pa je imenovanje predsjednika podvrgnuto glasanju članova
Predsjedništva. Glasanje je obavljeno 17. maja 1991. i 4 člana srpskog bloka glasali
su protiv Mesića.
Time je blokiran cijeli sistem jer federacija nije više imala predsjednika, kao
predstavnika civilne i vojne vlasti države. Ta kriza je samo ublažena predajom dužnosti
30. juna/1. jula 1991, uz prisustvo i pod pritiskom “Trojke EZ”. Kada je Mesić primio
dužnost Predsjednika i Vrhovnog komandanta zemlja je već bila u ratu.15
Slovenci i Hrvati su 25. juna 1991. godine proglasili svoju nezavisnost. Istoga dana
slovenački vojnici su pokušali da zaposjednu granične postaje prema Austriji. Pali su
prvi hici, a bilo je i poginulih. Toga dana, na području bivše Jugoslavije započeo je
13
Kao rezultat sastanka u Karađorđevu bile su formirane dvije komisije, koje su trebale razraditi detalje
ovih pregovora. U Tuđmanovom timu su bili Dušan Bilandžić, Josip Šentija i Zvonko Lerotić, a u
Miloševićevom Smilja Avramov, Dušan Mihajlović, Vladan Marković i Vladan Kutlešić. Između
timova su uz znanje političkih vrhova Srbije i Hrvatske održana tri sastanka, u Belju, kod Osijeka,
Zagrebu i Beogradu. Prema kasnijoj izjavi Franje Nobila, koji je u vrijeme pregovora bio savjetnik
Franje Tuđmana na ovim sastancima je dogovoreno “da se izvrši razmjena stanovništva, da se podjeli
Bosna i Hercegovina i da se ostavi jedan mali dio za muslimansku državu.”(Sakib Softić, Pravna
priroda rata u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2000, 220-221.)
14
U toku 1990. Savezni sekretarijat je za Narodnu odbranu je donio Odluku na osnovu koje je
izvršeno oduzimanje naoružanja i vojne opreme iz svih privrednih, društvenih i državnih ustanova
i njegova predaja Republičkom štabu Teritorijalne odbrane (TO). Nakon toga je 1991. slijedila
druga odluka po kojoj se cjelokupno naoružanje trebalo predati na čuvanje JNA (Veljko Kadijević,
Moje viđenje raspada. Vojska bez države, Beograd 1993, 78.)
15
S. Oro, O ulozi vladarskih težnji..., 79.

• 286 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

rat, isplaniran do u detalje u vojnim i političkim vrhovima u Beogradu16. Zahvaljujući

dobro opremljenoj i naoružanoj vojsci Srbija sa Crnom Gorom započela je agresiju
protiv ostalih naroda Jugoslavije prkoseći čitavom svijetu, sa ciljem ujedinjenja svih
Srba u jednu državu. Raspadom Jugoslavije Beograd se mogao pomiriti sa gubitkom
Slovenije, ali nikako sa time da izvan srpskih granica ostanu srpske manjine, pogotovu
u granicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine.17
Na početku sukoba u Jugoslaviji Ujedinjene nacije su se držale krajnje suzdržano,
polažući nadu na potencijale KESS-a i Evropske zajednice. Tek 25. septembra 1991.
jugoslavensko pitanje došlo je na dnevni red Vijeća sigurnosti UN. Rezolucijom br.
713 zahtjevano je primirje u Hrvatskoj i uveden je embargo na uvoz oružja u sve
jugoslavenske republike.18 Rezolucijom br. 743 od 21. februara 1992. donijeta je
odluka o uspostavi zaštitnih trupa u Jugoslaviji.19
U septembru 1991. godine pod pokroviteljstvom Evropske Zajednice počela je
sa radom Konferencija o Jugoslaviji, koja je svoj zenit dostigla Evropskim planom za
rješenje jugoslavenske krize u okviru zasjedanja u Den Haagu, 18. oktobra 1991. Na
plenarnoj sjednici Slobodan Milošević nije prihvatio ponuđeni dokument, smatrajući
da on praktično znači ukidanje Jugoslavije. Novo zasjedanje Konferencije zakazano
je za 5. novembar 1991, ali na njoj nisu prihvaćena dva amandmana na Globalno
rješenje jugoslavenske krize. Na novom sastanku Konferencije održanom u Rimu 8.
novembra 1991. usvojen je paket sankcija protiv Jugoslavije, uz najavu da su sankcije
predviđene za one jugoslavenske republike koje ne prihvataju mirovni proces pod
pokroviteljstvom Evropske Zajednice, odnosno da je provedba ovih mjera naspram
pojedinih republika zavisna od njihovog ponašanja za pregovaračkim stolom.20
16
Plan RAM nastao je 1990. godine u Generalštabu, a njegovo postojanje je obznanjeno na sjednici
Saveznog Izvršnog Vijeća 19. septembra 1991. U suštini, to je bio plan za povlačenje zapadnih
granica Srbije i stvaranje okvira za neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi sa svojim teritorijama
živjeli u jednoj državi (Sonja Biserko, Od Jugoslovenske narodne armije do srpske vojske, u: Ratovi
u Jugoslaviji 1991-1999, 224).
17
Jens Reuter, Die Entstehung der jugoslawische Krise und ihre Internationalisierung, Südosteuropa,
Vol. 40, Nr 7/8, München, 1993, 343-344.
18
Europa - Archiv, Zeitschrift für Interationale Politik, Deutsche Geselschaft für Auswärtige Politik,
Bonn 21/1991, D. 536... (dalje: EA)
19
Resolution 743 (1992) des Sicherheitsrats der Vereinten Nationen zur Einrichtung einer
Schutztruppe für den Konflikt im ehemaligen Jugoslawien, verabschidet am 21. Februar 1992 in
New York, EA, 19, (1992, D 578 - D. 579.
20
Ovaj plan je uključivao sljedeće komponente:
- suverene i nazavisne države sa međunarodnim subjektivitetom za one republike koje to žele
- slobodna asocijacija republika sa međunarodnopravnim subjektivitetom kako je to predviđeno
ovim sporazumom
- sveobuhvatni sporazum uključujući i kontrolne mehanizme za zaštitu prava čovjeka i specijalnog
statusa za pojedine grupe i oblasti
- evropsko angažiranje u slučajevima gdje je to potrebno

• 287 •
 zijad šehić

Bosna i Hercegovina 1990.-1992.

Na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim 18. novembra
1990, najveći dio glasača odlučio se birati duž etničkih linija. Izbore je dobila
Stranka demokratske akcije (SDA) sa Alijom Izetbegovićem na čelu, koja je od
240 zastupničkih mjesta u republičkoj Skupštini osvojila 86 (35,83%). Srpska
demokratska stranka (SDS) je dobila 72 mjesta (30%) i HDZ 44 (18,33%). Tri
glavne nacionalne stranke osvojile su 202 mjesta u Parlamentu (84,17%), a ostale
stranke 38 (15, 83%).
Historijske činjenice pokazuju da na prostorima Bosne i Hercegovine nikada
nisu postojale monoetničke administrativno-teritorijalne jedinice, niti podjele
na etničkoj ili religijskoj osnovi. Statistički podaci pokazuju da je u periodu
nakon Drugog svjetskog rata etnička izmješanost stanovništva bila u porastu.
Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1885. u Bosni i Hercegovini je bilo
52% jednonacionalnih naselja a 48% nacionalno mješovitih; godine 1910. broj
jednonacionalnih naselja je opao na 46 a mješovitih porastao na 54%. Nakon
Drugog svjetskog rata do 1991. broj jednonacionalnih naselja je pao na 20%, dok
je broj mješovitih porastao na 80%.21
Prema rezultatima popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini je 1991. živjelo
4.377.033 stanovnika, od kojih je bilo 43,5% Muslimana, 17,4% Hrvata, 31,2% Srba
i 2,4% ostalih, dok se 5,5% stanovnika nije nacionalno izjasnilo.
U općinama u kojima su Muslimani imali apsolutnu (40) i relativnu većinu
(12) živjelo je ukupno 2.756.444 stanovnika ili 63% od ukupnog broja. Mjereno
po veličini ta je teritorija najveća i najrazvijenija. U općinama u kojima su Srbi
predstavljali apsolutnu (31) i relativnu većinu (6) živjelo je 1.122.293 stanovnika ili
25% od ukupnog broja. Ta je teritorija po veličini bila druga, ali je pokrivala veliki
dio nerazvijenih i rijetko naseljenih područja zemlje.
Na teritoriji na kojoj su Hrvati imali apsolutnu (14) i relativnu većinu (6)
živjelo je 477.327 stanovnika ili 10% od ukupnog broja. To je najmanja i ujedno
najnerazvijenija teritorija.22

- u sklopu globalnog rješenja, priznavanje nezavisnosti onih republika koje to budu željele u okviru
njihovih postojećih granica, osim ukoliko se ne postigne drugačiji sporazum.
(Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Sarajevo 1997,
24-27).
21
Sead Hadžović, Sastavni dio rata protiv BiH- genocid i etničko čišćenje, u: Ratovi u Jugoslaviji
1991.-1999, 264.
22
Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina, najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne
i političke činjenice, Sarajevo 1997, 42.
Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991. općine sa srpskom većinom su obuhvatale 50,1%
svih Srba u Bosni i Hercegovini, dok je stepen koncentracije Muslimana bio još znatno povoljniji
sa 82,4% svih Muslimana. Najnepovoljniji raspored stanovništva je bio za bosanskohercegovačke

• 288 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Izbijanjem rata u Sloveniji i Hrvatskoj pojačane su napetosti i u Bosni i Hercegovini.

U toku borbi u Hrvatskoj dijelovi teritorija BiH su bili uvučeni u konflikt.
Bosanska krajina se primjetno otela kontroli zvanične bosanskohercegovačke Vlade,
predstavljajući logističku bazu JNA za vojne operacija u Hrvatskoj. U ljeto i jesen
1991. godine JNA je mobilizirala Srbe putem stalnih mobilizacija i manevara i počela
da raspoređuje jedinice duž glavnih komunikacija. Budući da je krajem septembra
1991. JNA proglasila opću mobilizaciju Krajiškog korpusa, Predsjedništvo Bosne i
Hercegovine je zaključilo da su ove mobilizacije nelegalne, zahtijevajući istovremeno
povratak bosanskohercegovačkih vojnika iz JNA. Predsjednik BiH Alija Izetbegović
je, nastojeći na izbjegne uvlačenje u srpsko-hrvatski sukob, proglasio neutralnost i
uputio poziv njenim građanima da se ne odazivaju na mobilizaciju.
Uz vojne pripreme išle su i političke aktivnosti, uključujući proglašenje od
strane rukovodstva SDS, pod plaštom regionalizacije, srpske autonomne oblasti.
Taj proces je započeo još u aprilu 1991. stvaranjem “Zajednice općina Bosanska
Krajina”, da bi do početka rata 1992. bilo formirano više takvih oblasti (Autonomna
regija Krajina, SAO Hercegovina, SAO romanijsko-birčanska, SAO Semberija,
SAO Sjeverna Bosna).23
U toku 1989. i 1990. godine nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji su otvoreno
pripremali teren za realizovanje svojih velikodržavnih ideja.
Kratko nakon izbora u Hrvatskoj hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je u više
govora zahtijevao Veliku Hrvatsku, koja je trebala uključiti i Bosnu i Hercegovinu,
koju je smatrao avnojevskom tvorevinom i poricao njen historijski individualitet.
Hrvate čiji je udio u ukupnom stanovništvu BiH iznosio 17,4%. Od ukupno 106 općina u Bosni
i Hercegovini Hrvati su predstavljali većinu u 20 općina, i to u 14 sa većinom od preko 50%
stanovništva, a u 6 sa većinom ispod 50%. Na području glavnog grada Sarajeva koji je u svom
sastavu imao 10 općina, Hrvati su predstavljali 6,6% ukupnog stanovništva.
Općine sa hrvatskom većinom su bile podijeljene u tri međusobno odvojena regiona. Najveći je
bio zapadnohercegovački, koji se naslanjao na granice Hrvatske. Također se i sjevernobosanska
grupa općina naslanjala na hrvatske granice, dok se treća grupa nalazila u srednjoj Bosni između
Sarajeva i Travnika, odvojena od dvije druge grupe. Iz rezultata popisa stanovništva 1991. proizilazi
da je koncentracija općina sa hrvatskom većinom bila dosta niska i obuhvatala je samo 41%
bosanskohercegovačkih Hrvata.
Više od polovine Hrvata naseljavalo je općine u kojima druge grupe stanovništva imaju većinu:
44,9% Hrvata živjelo je u općinama sa muslimanskom većinom, 14,1 u općinama sa srpskom
većinom. Druga nepovoljna činjenica je bila konstantno smanjenje udjela Hrvata u ukupnom broju
stanovnoištva u BiH. U periodu između dva popisa stanovništva 1981. i 1991. Hrvati su izgubili
većinu u općinama Derventa (u korist Srba) i Mostar (u korist Muslimana). Treća nepovoljna
činjenica za bosanskohercegovačke Hrvate je bila da se u općinama koje su definisane kao općine sa
hrvatskom većinom nije nalazio ni jedan grad sa koncentracijom privrednih, obrazovnih, kulturnih
i drugih institucija. Četvrta nepovoljna činjenica je da se najveći dio kulturnih spomenika nalazio
izvan područja koja su definirana kao hrvatske općine (franjevački samostan Fojnica, Kraljeva
Sutjeska, Visoko, Plehan kao i gradovi Jajce, Bugojno i Travnik.).
23
Sakib Softić, Pravna priroda rata u Bosni i Hercegovini...174-175.

• 289 •
 zijad šehić

On je napadao bosanskohercegovačke Muslimane, pripisujući im namjeru osnivanja

islamske države i negirajući postojanje Muslimana kao nacije.24
Slobodan Milošević je, kao i Tuđman, slijedio historijske linije vlastitog
nacionalizma. Njegova rečenica “Srbija će biti velika i jaka, ili je neće biti”, sadržala
je otvorene osvajačke ambicije. U srbijanskim medijima je vladala parola da srpske
oblasti u BiH moraju biti priključene matici. Milošević je stalno naglašavao opasnost
da će Muslimani i Hrvati protjerati Srbe iz Bosne i Hercegovine. Srpski nacionalisti
su otvoreno formulisali svoj strateški cilj: srpske oblasti u BiH predstavljaju most za
srpske oblasti u Hrvatskoj i za dalmatinsku obalu.
Hrvatska stranka u BiH nazvala se HDZ, kao i vladajuća stranka u Hrvatskoj,
čime je jasno stavila do znanja koji će politički pravac slijediti.
Nakon izbijanja rata u Hrvatskoj došlo je do polarizacije najvažnijih stranaka u
Bosni i Hercegovini. Pod vođstvom predsjednika HDZ BiH Stjepana Kljujića došlo
je do približavanja stavova Hrvata i Muslimana. Ova koalicija je 15. oktobra zaključila
odvajanje od SFRJ i proglašenje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Ta namjera je u
bosanskohercegovačkoj skupštini praćena prijetnjom Radovana Karadžića, koji je to
smatrao povodom za rat.25
I radikalna hrvatska strana poduzimala je korake na uspostavi samostalne zajednice
koja bi se priključila Hrvatskoj. Već 21. jula 1991. godine Hrvatska demokratska
zajednica (HDZ) Travničke regije na sjednici održanoj 21. jula u Busovači, donijela je
zaključke po kojima se preporučivalo hrvatskom pučanstvu travničke i hercegovačkih
općina da se udruže u Hrvatsku regionalnu zajednicu Herceg Bosna, te se pokreće
inicijativa za formiranje Hrvatskog nacionalnog vijeća Bosne i Hercegovine.26
Na zajedničkom radnom sastanku predstavnika Hercegovačke i Travničke
regionalne zajednice održanom 12. novembra u Grudama između ostalog je
zaključeno ... da Hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena
opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima sa predsjednikom dr. Franjom
Tuđmanom 13. i 20. juna 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije zajednice, polazeći
od zaključaka pomenutih susreta i dogovora u Zagrebu preko preko posebnih
zaključaka od 15. oktobra 1991. u Grudama i 22. oktobra 1991. u Busovači i
24
Činjenica da su bosanski Muslimani počeli misliti o sebi kao islamiziranim Bosancima, sa jakim
vezama sa svojom zemljom, bila je nelogična onima koji su nastojali postići geografsku čistoću na
bosanskom teritoriju. Srbi i Hrvati su bili odlučni demonizirati sekularnu bosanskomuslimansku
zajednicu kao “fundamentaliste”ili radikalni ogranak islama. S glasnim pozivom za spas Evrope
od ponovne pojave “Turaka”, Srbi i Hrvati su promijenili viđenje bosanskih Muslimana (Francine
Friedman, Islam kao nacionalni identitet, Forum Bosnae, Sarajevo, 18/2002, 101.).
25
Podjele oko suverenosti i različito viđenje bosanskohercegovačke budućnosti, Oslobođenje,
Sarajevo, 12. oktobar 1991.
26
Zapisnik sa sjednice 311/91 od 21. 7. 1991. godine u Zagrebu. (Dokumentacija ureda odbrane pri
Haškom tribunalu – dalje DUO)

• 290 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

ovog puta 12. 11. 1991. zajednički i jednoglasno odlučuju da hrvatski narod u
Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba
dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države.”Da
bi ovaj povijesni čin bio naša stvarnost ove dvije regionalne zajednice traže da
se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje
Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini, provođenje referenduma za priključenje
Republici Hrvatskoj. U nastavku zapisnika sa Radnog sastanka kaže se da ”narod
neće prihvatiti ni pod kakvim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama
slobodne Hrvatske”... te da se treba “vojnički još bolje pripremiti za sukobe sa
svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju
slobodne hrvatske države...“27
Odluka o uspostavi HZ HB donijeta je 18. novembra 1991. godine u Grudama.
U njoj je HZ HB definisana kao politička, kulturna, ekonomska i područna cjelina.
Za njeno sjedište određen je Mostar.28
Teritorijalni zahtjevi kreatora srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini,
rukovodeći se etničkim kriterijima, pokrili su cijeli teritorij Bosne i Hercegovine,
ostaljajući za Muslimane, najbrojniji narod u BiH, samo 3,52% teritorija.29
Od Evropske zajednice uspostavljena Sudačka komisija jugoslavenske
konferencije pod vođstvom predsjednika francuskog Ustavnog savjeta Roberta
Badintera, ustanovila je 7. decembra 1991. da se u osamostaljivanju jugoslavenskih
republika ne radi o secesiji, nego o raspadu savezne države Jugoslavije. Evropska
zajednica je 16. decembra 1991. precizirala svoje uvjete za priznanje novih država
u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu, koje se konstituiraju na demokratskim
osnovama. Sa priznavanjem su mogle računati samo države koje se obavežu na učešće
u pregovaračkom procesu i obećaju da će poštovati državopravnost, demokratiju
i ljudska prava, nepovredivost svih granica koje mogu biti promijenjene samo na
miran način i u dogovoru, kao i da će poštovati svoje međunarodne obaveze u vezi
27
Prilog: Zaključci zajedničkog sastanka Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne
zajednice, 12 Novembar 1991. godine, Grude. (DUO)
Prilog: DUO... Ovi zaključci će nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini biti glavni uzrok svih
kasnijih sukoba između TO (A BiH) i HVO.
28
Prema odluci teritorij HZ HB činilo je 30 općina, na čiji su izbor djelovali povijesni i programski
razlozi. Radilo se o području koje su Hrvati smatrali “hrvatskim etničkim”i povijesnim prostorom,
prije svega prostor Banovine Hrvatske iz 1939. Općine koje su činile HZ HB su bile Jajce, Kreševo,
Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobretići), Kakanj,
Vareš, Kotor Varoš, Tomislav Grad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica,
Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno),
(Dr Ciril Ribičić, Geneza jedne zablude. Ustavnopravna analiza nastnka i djelovanja Hrvatske
zajednice Herceg-Bosne, Zagreb-Sarajevo 2001, 37).
29
Prema projektima iz 1991. godine srpske autonomne oblasti su trebale obuhvatiti 62, 94% teritorija
BiH, Hrvatske Zajednice 20,88% dok su se na 12,63% teritorija poklapali zahtjevi za SAO i HZ

• 291 •
 zijad šehić

reguliranja pitanja sa nasljeđem država. Ponovo je naglašeno da rezultati agresije

neće biti priznati.30
Na odvojenim sjednicama Predsjedništva i Vlade BiH 25. decembra 1991. godine
donijeta je odluka da se od Evropske zajednice zatraži međunarodno priznanje BiH.
Kao odgovor na to bosanski Srbi su u okviru samozvanog Parlamenta proglasili
“Republiku Srpsku”u Bosni i Hercegovini.
Na zahtjev Vlade BiH za međunarodno priznanje arbitražna komisija Evropske
zajednice odgovorila je 11. januara 1992, “Mišljenjem br. 4.”, u kojem je konstatirala da:
- važeći Ustav SR BiH garantira jednaka prava narodima BiH – Muslimanima,
Srbima i Hrvatima i pripadnicima drugih naroda i etničkih grupa
- važeći Ustav SR BiH garantira poštovanje prava čovjeka
- vlasti u BiH su pružile uvjeravanja Komisiji da ova republika nema nikakvih
teritorijalnih pretenzija prema susjednim zemljama.
Komisija je ocijenila da Bosna i Hercegovina uspunjava uvjete za međunarodno
priznanje. Međutim, ona je istovremeno konstatirala da je 9. januara Skupština
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila nezavisnost “Srpske Republike BiH”u
okviru Savezne države Jugoslavije. Arbitražna komisija se našla u situaciji nastanka
dvije države u BiH, srpske i legalne Republike BiH. Međutim, ona je dan ranije,
10. januara u svom “Mišljenju o Jugoslaviji”već bila utvrdila da je “SFRJ u procesu
raspadanja”.31 Zato je njen zaključak o Bosni i Hercegovini formuliran u zahtjevu da
se putem referenduma pozovu svi građani Bosne i Hercegovine na izjašnjavanje, pod
međunarodnom kontrolom.32 Slijedeći mišljenje Arbitražne komisije Skupština SR
BiH je donijela odluku o raspisivanju referenduma. I od vodeće svjetske sile SAD
bosanskohercegovačkoj Vladi dolazile su riječi ohrabrenja.33
30
Roland Schönfeld, Balkankrieg und interanationale Gemeinschaft, Südosteuropa Miteillungen,
München 1994, 265.
31
Kasim Begić, Bosna i Hercegovina... 42-44.
32
Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Mišljenje br. 4. o međunarodnom priznanju SR Bosne i
Hercegovine od strane Evropske zajednice i zemalja članica
33
Američku politiku prema BiH ambasador Warren Zimermann je interpretirao u više navrata. On
je 18. januara 1992. na TV Sarajevo u svojoj izjavi naglasio: “Mi (SAD) vrlo odlučno vjerujemo
da teritorijalni integritet svake republike mora biti sačuvan, i zbog toga smo srbijanskoj vladi i
armijskim čelnicima vrlo jasno rekli da nikada nećemo priznati nikakvo osvajanje u Hrvatskoj.
... Isto tako je apsolutno bitna teritorijalna cjelovitost BiH, kojoj u ovom trenutku najviše prijeti
srpsko vođstvo u BiH, pokušavajući joj otkinuti jedan dio. Mi to smatramo izuzetno opasnim, a to
smo rekli i srpskom i vojnom vođstvu. Vjerujem da bi bilo tragično kada bi sa hrvatske strane netko
pokušao sarađivati sa Srbijom na razbijanju BiH. To bi značilo da Hrvatska uništava ono osnovno
načelo na osnovu kojeg je i dobila međunarodnu podršku za svoju vlastitu bitku.“
Na konstataciju da takvih želja u Hrvatskoj ima, W. Zimermann je odgovorio: “Razbijanje Bosne,
bilo tko da je posrijedi, ne može dobiti podršku SAD. Takav bismo čin ocijenili kao ekstremno
destanbilizirajuću politiku, kao povredu međunarodnih normi, koja može dovesti do vrlo
neugodnih posljedica u našim međusobnim odnosima.”(Danas, Zagreb, 27. I 1992, 12. ).

• 292 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Podsredstvom EZ u Lisabonu je 23. februara doneseno kompromisno rješenje.

Predstavnici tri naroda dogovorili su se na daljnji opstanak R BiH u njenim
dotadašnjim granicama, pri čemu je njena unutrašnja struktura trebala biti
organizirana prema etničkim kriterijima.
Slijedeći mišljenje Arbitražne komisije Skupština SR BiH je donijela odluku
o raspisivanju referenduma, po kojoj se on održao 29. februara i 1. marta 1992.
Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma 6. marta 1992. Od
ukupno 3. 253.568 osoba sa pravom glasa na referendum je izašlo 2.073.568. Od
ukupnog broja glasača na referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine,
za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda
Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u
njoj žive izjasnilo se 2.061932 glasača ili 99,44%34
Referendum je bio propraćen sukobima u Bosanskom Brodu, Tesliću i, Travniku,
a proširili su se na Grabež kod Bihaća, Turbe, Kupres, Doboj i Sarajevo.35
Na sastanku održanom u Sarajevu 18. marta 1992. usvojena je od sve tri strane
pregovora Izjava o principima za novo ustavno uređenje Bosne i Hercegovine uz
priloženu etničku kartu kao osnova budućih pregovora. Rezultat njihovog nastavka su
bili izjava vođa delegacija, aneks na dio Izjave o principima za novo ustavno uređenje
te tekst o radnoj grupi za definiranje konstitutivnih jedinica, koja je imala za zadatak
da predloži mape konstitutivnih jedinica, na bazi nacionalnih principa i uzimajući u
obzir i druge kriterije (ekonomske, geografske, historijske, kulturne obrazovne, kao
i volju stanovnika do mjere u kojoj članovi radne grupe smatraju da je primjena tih
kriterija opravdana. Nastavak pregovora nije donio nove rezultate. Usljed događaja
koji su slijedili nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, Cutillerova
misija je ubrzo izgubila svaki smisao.36
Proširenje oružanih sukoba bilo je povod da republičko vođstvo proglasi
mobilizaciju Teritorijalne odbrane i 5. aprila Ministarstu unutrašnjih poslova i
Ministarstvu odbrane da posebna ovlaštenja za zaštitu republike.
Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta
ministara Evropske zajednice u Bruxellesu 6. aprila 1992, s tim da ono stupa na snagu
7. aprila. Ovim priznanjem Bosna i Hercegovina se i formalno prestala nalaziti u
sastavu SFRJ.37 Istog dana “Parlament srpskog naroda”je proglasio nezavisnost “Srpske
republike BiH”, a srpski članovi su napustili državno Predsjedništvo, zahtijevajući
2/3 teritorija.
34
Oslobođenje, Sarajevo, 7. mart 1992, 1-3.
35
ÖMZ, 3/1992, 232.
36
Kasim Begić, Bosna i Hercegovina...86-92.
37
Međunarodno priznanje BiH, Oslobođenje, 6 april 1992, 1.

• 293 •
 zijad šehić

Osmog aprila 1992. dekretom Predsjedništva u zemlji je uvedeno vanredno

stanje. Predsjedništvo je preuzelo sva ovlaštenja uključujući i ovlaštenja Parlamenta,
kao i komandu nad TO, koja je ranije stajala pod komandom JNA.38
Istoga dana Glavni stožer HVO u Grudama je izdao zapovijest da su na prostoru
HZ HB jedine legalne postrojbe HVO. Tom odlukom su van snage stavljene sve
zapovjedi TO BiH, koja je na prostoru HZ HB smatrana nelegalnom.39
General Hrvatske vojske i zapovjednik svih postrojbi Hrvatske vojske na Južnom
bojištu od Splita do Dubrovnika, Janko Bobetko, koji je na tu vojnu funkciju
raspoređen naredbom predsjednika Franje Tuđmana 10. aprila 1992, izdao je
zapovjest o maršu Hrvatske vojske na područje Hercegovine. Nastojeći da se ova
odluka prikrije, jedinice Hrvatske vojske su već 12. aprila dobile zapovijest da prije
nego uđu u Bosnu i Hercegovinu skinu obilježje Hrvatske vojske. Nakon toga,
hrvatski zapovjednik Južnog bojišta je formirao istureno zapovjedničko mjesto
(IZM) u Grudama sa zapovjednikom Milivojem Petkovićem, koji je bio obavezan
dostavljati redovne izvještaje vojnim strukturama Hrvatske.40
Petnaestog aprila 1992. SAD su uputile oštru kritiku Srbiji. Na njihovu inicijativu
članice KESS-a su 16. aprila 1992. donijele Rezoluciju, koja je de facto predstavljala
ultimatum na krnju Jugoslaviju. U Rezoluciji koja je upućivala na jasnu krivicu Srbije
i JA zahtijevano je do 29. aprila povlačenje JA iz BiH i prestanak pružanja podrške
srpskim paravojnim snagama, saradnja sa mirovnim snagama UN, kao i rješenje
pitanja manjina. Ukoliko se ti zahtjevi ne ispune predviđeno je suspendovanje iz
članstva KESS-a.41
“Krnje”Predsjedništvo Jugoslavije je 27. aprila 1992. proglasilo Ustav, čime je
Jugoslavenska armija izgubila legitimitet angažiranja u BiH. Tada vođstvo Srbije bira

38
Europa-Archiv, 1992, Zeittafel 106. Već 8. aprila 1992. Predsjedništvo HZ HB donijelo je odluku
o formiranju Hrvatskog vijeća obrane, kao vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ HB, u
obrani suvereniteta prostora HZ HB, zaštiti hrvatskog i drugih naroda u HZ HB napadnutih od
bilo kojeg agresora. (C. Ribičić, Geneza...54.)
39
Zapovjed Glavnog stožera HVO u Grudama 10. april 1992. Dokument ustupljen od Ureda odbrane
Haškog tribunala (dalje DUO)
40
Janko Bobetko, Sve moje pobjede, Zagreb 1996. Prilozi br. 1-5. Sporazumom o vojnoj saradnji
između Bosne i Hrvatske, potpisanim 16. juna 1992. akti o prisustvu Hrvatske vojske bez znanja
legalnih organa vlasti BiH nisu mogli biti kovalidirani. Dio tog Sporazuma glasi: “Republika
Hrvatska podržava napore Bosne i Hercegovine u očuvanju njezine neovisnosti, i njezinog otpora
agresiji, te obzirom na to dodjeljuje i nastaviće dodjeljivati pomoć Republici Bosni i Hercegovini.
Republika Hrvatska također podupire napore legalne vlade i predsjedništva Bosne i Hercegovine
na konsolidiranju odbrane Republike objedinjavanjem svih oblika i sastavnih dijelova naoružanog
otpora u jedinstvene naoružane snage pod zapovjedništvom predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Savez Bosne i Hercegovine i Hrvatske ponovo je potvrđen 21. jula 1992. (Sakib Softić, Pravna
priroda rata... 225-226).
41
ÖMZ, 3/1992, 315.

• 294 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

zaobilazni put i transformiše JA u BiH u vojsku Srpske republike. To se potvrdilo 12.

maja 1992. kada je srpski Parlament u BiH donio odluku da preuzme preostali dio
JA kao jezgo buduće srpske armije.42
U Bosni i Hercegovini je primjenjena strategija slična kao i u Krajini u
Hrvatskoj - radikalizovanje stanovništva, uspostava milicija, koje su od marta
vodile koordinirane akcije. Tamo gdje je bilo potrebno angažovani su sastavi JA,
ali ne kako se navodilo da “razdvoje sukobljene strane”nego su vodile ofanzivne
operacije na strani srpskih jedinica.43
Početkom aprila 1992. JNA, paravojne grupe iz Srbije i paravojne snage
bosanskohercegovačkih Srba zauzele su u koordiniranim napadima glavne
komunikacione linije: Bosanski Brod, (27. marta), Derventa (27. marta), Bijeljina
(02. aprila), Kupres (04. aprila), Foča (08. aprila), Zvornik (08. aprila), Višegrad
(13. aprila), Bosanski Šamac (17. aprila), Vlasenica (18. aprila), Brčko (30. aprila),
i Prijedor. (30. aprila). Istovremeno, Muslimani koji su činili većinu stanovništva u
ovim područjima su bili protjerani. “Čišćenje terena od muslimanskih ekstremista”,
glasilo je službeno saopćenje beogradskih medija. Dio stanovništva bio je ubijen,
dok je veliki dio bio prisiljen na iseljavanje, uz potpisivanje dokumenata da se odriče
imovine. Paralelno sa progonom stanovništva je tekao proces uništavanje spomenika
kulture sa ciljem da se uklone tragovi njihovog postojanja - da se iščupaju historijski
korjeni i opravda prigovor na teritorij.44
Već krajem jula 1992. bosanskohercegovački Srbi su jasno naznačili granice
buduće države. Prema odgovarajućem zaključku srpskog Parlamenta, zapadna granica
je išla duž rijeke Une. Na sjeveru je granicu predstavljala rijeka Sava, na istoku granica
42
Frankfurter Algemeine Zeitung, Frankfurt, 15. 05. 1992, 2. Potvrda za to je zvanična izjava B.
Jovića (serijal Smrt Jugoslavije, dio II.).
43
“Etničko čišćenje”. Genocid za “Veliku Srbiju”. Dokumentacija Društva za ugrožene narode, Priredio
Tilman Zülch, Sarajevo 1996, 80.
44
Primjer grada u kojem je etničko čišćenje provedeno brzo i na brutalan način je Prijedor. Prema
zvaničnim podacima iz 1991. u opštini Prijedor je živjelo 112.500 stanovnika (44% Muslimana, 42%
Srba, 6% Hrvata i 8% ostalih). U aprilu 1992. uspostavljena je nova vlast, a Muslimani i Hrvati su ostali
bez posla. Pedeset hiljada Muslimana i 15.000 stanovnika nesrpske nacionalnosti bili su protjerani
ili ubijeni. Dvadeset pet džamija i 11 mesdžida je dignuto u zrak, 10.000 stanova je pretraženo,
opljačkano i razoreno. Nakon zauzimanja Kozarca 27. maja 1992. od strane specijalnih jedinica
srpske armije i srpskih neregularnih sastava počelo je “etničko čišćenje”. U tu svrhu uspostavljeni
su logori u Trnopolju, Omarskoj i Keratermu. Nakon toga počelo je “čišćenje”ostalih mjesta. Da
bi se oslobodila mjesta za njih počelo je deportovanje onih koji nisu predstavljali opasnost- žena,
djece, starih i bolesnih. Oni su prebačeni u stočnim vagonima u blizinu Doboja, ili u autobusima
i šleperima na front kod Travnika i pod snajperskom i artiljerijskom vatrom bili protjerani na
područje pod kontrolom A BiH. (Alexandra Stiegelmayer, Krieg gegen Frauern, Breslau, 1993,
112-115.). Sličan proces se odvijao i u drugim područjima koja su bila pod kontrolom bh Srba.
Preko milion onih koji su raseljeni od početka 1992, uglavnom srpskim etničkim čišćenjem, ostali
su u Bosni. Većina njih su Muslimani koji su strpani u prenaseljene enklave i gradove na teritoriji
pod kontrolom bosanske Vlade.
• 295 •
 zijad šehić

SRJ, dok je južna granica trebala biti uspostavljena nakon dogovora sa Hrvatima.
Srpski Parlament je također potcrtao da Srbi moraju dobiti izlaz na Jadran, pri čemu
je u obzir uzet Neum, u kojem su Hrvati činili većinu stanovništva (87%). Takvo
povlačenje granica išlo je prije svega na račun Muslimana, za koje praktično više nije
ostalo teritorija. Čak su zahtjevana i kompaktna muslimanska područja Zvornik
(60% Muslimana), Višegrad (63%), i Bosanska Krupa (75%), koja su i osvojena.45
Paralelno sa zbivanjima u Bosni i Hercegovini tekao je proces aktivnosti međunarodne
diplomatije. Članice KESS-a, izuzev Jugoslavije, donijele su 12. maja 1992. Deklaraciju
o krizi u Bosni i Hercegovini. Visoki dužnosnici KESS-a su osudili agresiju na Bosnu
i Hercegovinu, posebno bezobzirne napade na Sarajevo i borbe u drugim dijelovima
zemlje izazvane angažovanjem avijacije i teške artiljerije JA. U Deklaraciji je naglašeno
da su se potvrdile slike o grubim povredama principa KESS-a od strane JA i beogradskih
organa, čime su se sami vodili u izolaciju. Od JA je zahtijevano da se stavi pod autoritet
bosanskohercegovačke Vlade, ili da se povuče, razoruža i raspusti. Za provođenje ovih
aktivnosti odgovornim su označeni državni organi u Beogradu.46
Rezolucijom br. 752 od 16. maja 1992. godine Vijeće sigurnosti UN je zahtijevalo
obustavu sukoba i kraj vojnog miješanja spolja u Bosni i Hercegovini, posebno od
strane JA i HV. Zahtijevano je da se povuku iz Bosne i Hercegovine ili da se stave pod
kontrolu bosanske Vlade, ili da se raspuste a oružje stave pod kontrolu međunarodne
kontrolne instance. Naglašeno je da nasilno mijenjanje granica neće biti prihvaćeno.
Da bi se ta odredba podržala, Bosna i Hercegovina je 22. maja, zajedno sa Slovenijom
i Hrvatskom, primljena u članstvo UN.47
Polazeći od činjenice da je “na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija
od strane Republike Srbije, Republike Crne Gore, Jugoslovenske armije i terorista
Srpske demokratske stranke”Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je na
sjednici održanoj 20. juna 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju ratnog stanja
na teritoriji Bosne i Hercegovine i ovlastilo oružane snage Bosne i Hercegovine da
poduzmu potrebne mjere na organizovanje općenarodnog otpora radi ostvarivanja
postavljenih ciljeva. Istom odlukom, R BiH se obavezala da će se pridržavati odredaba
međunarodnog prava i međunarodnih konvencija koje reguliraju ponašanje države u
ratnom stanju, te u skladu sa članom 51 Povelje Ujedinjenih nacija uvažavati odluke
i inicijative Vijeća sigurnosti koje on donosi radi održavanja međunarodnog mira i
sigurnosti.48 Istoga dana Predsjedništvo R BiH je donijelo Naredbu o proglašenju
opće javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.49
45
Thomas Brey, Logik des Wahsins, Freiburg in Breisgau, 1993, 125.
46
ÖMZ, 5/ 1992, 412-413.
47
Ibidem, 415.
48
Službeni list R BiH, br. 7, 20. juni 1992, str. 234.
49
Odluka o proglašenju opće javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine
Službeni list R BiH, 20. juni 1992, str. 234-235.
• 296 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Platforma Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o budućem razvoju

zemlje usvojena 26. juna 1992. historijski je dokument usvojen u ratnim uvjetima
koji ujedno projicira i bitne elemente razvoja zemlje nakon završetka ratnog
stanja.
Dokument na prvom mjestu definira da Bosna i Hercegovina treba da bude
suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda,
Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive. Republika se
konstituira na principima parlamentarne, građanske demokratije, što u prvom redu
podrazumijeva tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode. U
dokumentu se naglašava multinacionalni i multireligiozni karakter zajednice čije se
unutrašnje ustrojstvo zasniva na regionalnoj i lokalnoj samoupravi.
Suverenitet države se ostvaruje na cijeloj teritoriji koja određuje jedinstvene
granice priznate od međunarodne zajednice. Državna zakonodavna i sudska vlast se
ostvaruje na nivou Republike. Zakonodavno tijelo Republike je Skupština Republike
Bosne i Hercegovine i njena dva vijeća: Vijeće građana i Vijeće naroda sa njihovim
utvrđenim nadležnostima. Platforma definira za kakve međunarodne odnose je
BiH zainteresirana. Tu se ističe da je njen poseban interes da postane ravnopravna
članica Evropske zajednice, a odnosi sa drugim zemljama se moraju zasnivati na bazi
uzajamnog poštivanja i ravnopravnosti.
S obzirom da je zemlja napadnuta, Predsjedništvo BiH će nastojati da putem
pregovora dođe do mira i to na određenim principima i pod određenim uvjetima,
odnosno Bosna i Hercegovina neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju
stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnu podjelu BiH na isključivo etničkoj
osnovi, i ona neće nikada prihvatiti bilo kakve teritorijalne i demografske promjene i
prednosti izvojevane ratom i nasiljem. Platforma također precizira političku osnovu
općenarodnog odbrambenog rata.
U zajedničkom višenacionalnom frontu učestvuju snage koje su za suverenu i
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, koje su za zajednički život i nacionalnu ravnopravnost.
Oružane snage Bosne i Hercegovine uključuju u svoje redove pripadnike svih naroda
koji žive u njoj. Upućen je apel svim patriotskim snagama da se uključe u patriotski
front borbe za suzbijanje agresije i uspostavu mira i slobode, reda i zakonitosti na
cijeloj državnoj teritoriji republike. U apelu nije izostao ni poziv svima onima na
drugoj strani da se priključe oružanim snagama Bosne i Hercegovine, pod uvjetom
da “nisu ukaljali svoje ruke krvlju nevinih žrtava.“50

50
Platforma Predsjedništva Republike BiH o budućem razvoju naše zemlje usvojena 26. o. mj. 1992.
BiH neće nikada pruihvatiti pregovore o uspostavljanju mira koji bi imali za osnovu stvaranje
etničkih čistih teritorija ili regionalnu podjelu BiH na isključivo etničkoj osnovi, Oslobođenje,
Sarajevo, 28. juni 1992, 1.; Platforma Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o budućem
razvoju zemlje.

• 297 •
 zijad šehić

Hrvati HZ HB su, kao i Srbi, vidjeli rješenje u kantonizaciji BiH na etničkom

principu. U tim nastojanjima podržani su od hrvatskog predsjednika Tuđmana, koji
se stalno zalagao za konfederativni odnos BiH i Hrvatske. Uprkos suprotnostima,
Hrvati i Muslimani su sarađivali u različitim formama. Suprotni ciljevi pokazali
su se između ostalog kada je u julu 1992. godine u raznim mjestima srednje Bosne
(Travnik, Jajce, Bugojno, Gornji Vakuf ) došlo do sukoba između sastava HVO i
TO BiH. Razlozi sukoba su bili politički ciljevi, koji su se ispoljili u nastojanjima za
kontrolom odnosno uspostavom civilne vlasti.51
Uredbom o oružanim snagama HZ HB koju je donijelo Predsjedništvo HZ HB
3. jula 1992. uspostavljene su oružane snage HZ HB kao temeljni nosilac oružanog
otpora koji štiti suverenitet HZ HB i brani njenu teritorijalnu cjelovitost.52
Ta odredba ukazuje na to da se HZ HB ponašala kao samostalna i suverena državna
zajednica, koja se izdvojila iz Republike Bosne i Hercegovine i što se tiče oružanih
snaga usklađivala svoje djelovanje sa s Republikom Hrvatskom. Analiza propisa
koje su donijeli Predsjedništvo HZ HB i HVO HZ HB pokazuju da je HZ HB
uspostavila suverenu i djelotvornu vlast na svom području nazavisno od Republike
BiH i sa više elemenata preuzetih od Republike Hrvatske. Propisi o ustrojstvu vlasti,
organizaciji i nadležnostima tijela i organizacije HZ HB uređenje pitanja organizacije
vlasti, ekonomskog i finansijskog sistema kao i pitanja koja simboliziraju državnost
HZ HB (jezik, pismo, platno sredstvo, grb, zastava, pečati...) svjedoče o pokušaju
uspostave samostalne državne zajednice i njene vlasti.53
51
ÖMZ, 412. Tenzije u hrvatsko-muslimanskom savezu počele su jačati čim je frakcija Mate Bobana,
koja se zalagala za podjelu Bosne, postala dominantna. Ta vlast je uspostavila kontrolu nad HVO
putem ekonomskih dotacija, kroz pomoć u poslovima sigurnosti i kroz direktnu vojnu podršku od
strane regularnih snaga Hrvatske vojske (HV), koje su operirale u BiH. Potpuna konsolidacija ove
militantne frakcije unutar HVO bila je olakšana nemogućnošću Bosanske vlade da uspostavi vlast
u čitavoj zemlji.
52
Tekst zakletve koju su davali pripadnici HVO glasio je:
Ja, vojnik ................ prisežem se da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika
Hrvatskog Vijeća Obrane zahtijevaju i da ću savjesno i odgovorno pokoravati se službenim
naredbama i zapovijedima.
Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života štititi i braniti svoju domovinu Herceg Bosnu i njeno
pravo na opstojnost i sve njene građane.
53
ÖMZ, 1993, 412. Propisima koji su u 1992. i prvoj polovini 1993. donijeli Predsjedništvo HZ HB
i HVO HZ HB stvorena je široka mreža tijela i institucija, što je ukazivalo na ambicije stvaranja
državne zajednice izdvojene iz Republike BiH, koja na svom teritoriju i prema stanovništu na njemu
u vanrednim okolnostima obavlja funkcije suverene i djelotvorne vlasti.
Primjena propisa HZ HB, koji su bili donijeti u suprotnosti sa ustavnim uređenjem Republike
BiH značila je neposredno odbacivanje vlasti R BiH nad teritorijem HZ HB . Predsjedništvo
HZ HB je i neposredno preko HVO HZ HB uspostavilo djelotvoran sistem vlasti. HZ HB
je u svoj pravni sistem uključila i mnoge sadržajne i simboličke elemente uređenja Republike
Hrvatske, uspostavila djelotvornu vlast koja je bila u mogućnosti snagom fizičke moći iznuditi
primjenu svojih propisa i drugih odluka, kako prema svojim građanima tako i prema Republici

• 298 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Sve više se pokazivao utjecaj Hrvatske na konflikt u Bosni i Hercegovini. Sa jedne

strane Hrvatska je bila obavezana različitim sporazumima (sa Evropskom zajednicom,
KESS-om, UN. ) Na drugoj strani stajali su interesi bosanskohercegovačkih Hrvata
na kocki, što je vodilo intervenciji HV. Iako je sredinom juna objavljeno potpisivanje
vojnog saveza Hrvatske i BiH, predsjednik BiH A. Izetbegović je precizirao da je
postignut dogovor da se “dobrovoljci iz Hrvatske podrede pod komandu TO BiH”.
Ministarstvo spoljnih poslova Hrvatske je demantiralo 18. juna potpisivanje vojnog
pakta, a Tuđman i Izetbegović su ispoljili namjeru da se to postigne nakon potpisivanja
mira. Već 25. juna 1992. Tuđman je u izgled stavljao intervenciju hrvatske armije u
BiH s obzirom da rat ugrožava temeljne interese Hrvata. Da bi umirio Vladu BiH
izjavio je da je Hrvatska priznala nezavisnost BiH i 8. jula se distancirao od HZ HB.
Isto tako, Mate Boban predsjednik Vlade HZ HB je uvjeravao da je HZ HB samo
provizorno rješenje.
Odnos Hrvata i Muslimana je i dalje bio neodređen. S jedne strane predsjednik
Izetbegović je nastojao da jedinice HVO stavi pod jedinstvenu komandu što je sa
hrvatske strane nailazilo na veliki otpor.
Državno predsjedništvo BiH je 4. jula donijelo odluku o formiranju jedinstvene
armije. Bosanski ministar odbrane Jerko Doko je najavio da HVO i TO BiH trebaju
biti pod jedinstvenom komandom. Novouspostaljena A BiH je trebala biti podređena
Generalštabu, dok je vrhovnu komandu zadržalo Predsjedništo BiH.54
Od 26.-28. avgusta od strane Velike Britanije, koja je u to vrijeme predsjedala
Evropskom zajednicom, sazvana je u Londonu proširena međunarodna Konferencija
o bivšoj Jugoslaviji, koja je imala za zadatak da osigura dotadašnja mirovna nastojanja
proširenjem na druge zemlje i institucije, kao i da pojača pritisak za postizanje mira.
Pored bivših jugoslavenskih republika na konferenciju su pozvane sve članice Evropske
unije, SAD, Kina, Rusija, Japan Kanada, Čehoslovačka kao predsjedavajući KEBS-a,
Turska kao predsjedavajuća Organizacije islamske konferencije, kao i susjedne zemlje,
Austrija, Mađarska, Rumunija, Bugarska i Albanija. Predstavnik međunarodno
nepriznate Savezne republike Jugoslavije (SRJ) pozvan je kao “privatna osoba”. U
toku konferencije dotadašnji predsjedavajući Konferencije Evropske zajednice lord
Karington podnio je ostavku, pa je predsjedavanje mirovnom procesu preuzeo
britanski ministar spoljnih poslova lord David Owen zajedno sa opunomoćenikom
OUN Cyrus Vanceom. Na konferenciji je usvojen katalog principa koji su trebali biti
osnova za buduće pregovore i koji je sadržavao tačke da silom osvojene oblasti neće
biti priznate, da sve strane moraju učestvovati u pregovorima, da je nužno osigurati

BiH. HZ HB se tako uspjela nametnuti kao djelotvorna državna vlast te je istisnula suverenu
vlast R BiH, koja je postupno izgubila značaj vrhovne i suverene državne vlasti na području HZ
HB. (Dr Ciril Ribičić, Geneza... 67.).
54
Ibidem, 413.

• 299 •
 zijad šehić

poštovanje punih prava stanovništva, da etničko čišćenje mora biti obustavljeno a

logori biti raspušteni, da je obavezno poštivanje granica, nezavisnosti, suvereniteta i
teritorijalnog integriteta svih država na jugoslavenskom području i da se sve države
trebaju međusobno priznati. Na konferenciji su utvrđene osnove za pregovore,
mjere za zaustavljanje nasilja i izrađen je program nastavka konferencije. Osim toga
potpisan je dogovor sa R. Karadžićem i N. Koljevićem o povlačenju srpskog teškog
naoružanja oko gradova Sarajevo, Bihać, Goražde i Jajce i stavljanje pod kotrolu UN
u roku od 7 dana. Osim toga Srbi su se trebali povući sa osvojenih područja a svi
civili i zarobljenici su morali biti stavljeni pod međunarodni nadzor a izbjeglicama
je trebalo omogučiti povratak njihovim kućama. Istovremeno je trebalo pojačati
pritisak na Srbiju i Crnu Goru i uvedene sankcije djelotvorno kontrolisati.55
Odnos Hrvata i Muslimana, kao i Hrvatske i Bosne i Hercegovine je ostao i dalje
neodređen. Predsjednici Izetbegović i Tuđman su 29. septembra 1992. u New Yorku
potpisali sporazum koji je predviđao osnivanje tijela koje je trebalo da koordinira
odbrambena nastojanja do kraja rata. Svrha ovog saveza je, s hrvatskog gledišta,
trebala da legalizuje prisustvo HV u BiH i da se time indirektno ostvari jači utjecaj
na politiku A. Izetbegovića.56
Nakon što su 29. septembra 1992. Predsjednici Hrvatske i Bosne i Hercegovine
Tuđman i Izetbegoić konkretizovali vojni savez kroz dogovor o zajedničkoj vrhovnoj
komandi HVO i TO BIH, trebalo je 6. X doći do sporazuma između M. Bobana
i A. Izetbegovića. Međutim, taj savez je već bio pred slomom. Razlozi su postajali
jasniji kada je posrednik UN Cyrus Vance najavio da Srbi i Hrvati već stoje pred
sporazumom – vojna vođstva Srpske Republike u BiH i HZ HB su se dogovorila o
primirju. Radovan Karadžić je najavio puštanje hrvatskih zatvorenika, dok je Mate
Boban najavio puštanje srpskih. Krajem septembra susreli su se Tuđman i Ćosić na
razgovore iza zatvorenih vrata. Oni su postigli dogovor koji je bio identičan onom iz
vremena sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine. Veliki dio Hercegovine i srednje
Bosne je trebao pripasti Hrvatima. Osim toga, bila bi poštovana sva teritorijalna
osvajanja u BiH. Hrvatski sastavi više ne bi uzeli učešća u borbama, u kojima bi snage
AR BiH pokušale vratiti zauzete oblasti od Srba.57
Sredinom oktobra 1992. godine je došlo ponovo do snažnih borbi, između
HVO i TO BiH u Mostaru, Prozoru, Vitezu i Novom Travniku. Nakon toga, M.
55
Erklärung zum Abschluß der internationalen Jugoslawien-Konferenz in London vom 26. und 27.
August 1992, EA, 19/1992, D.584-D. 590.
56
ÖMZ, 6/ 1992, 494.
57
Ova koalicija se pokazala i na primjeru Bosanskog Broda. Sedam mjeseci grad je bez napora
odolijevao svim napadima i iznenada je pao u toku noći. “Hrvati su se povukli gotovo bez otpora
iza Save”- tvrdio je srpski pukovnih Lisica, od beogradskih medija slavljen kao osvajač B. Broda.
“Nije bilo nikakvih borbi. Dan ranije, Hrvati su povukli tešku artiljeriju i pješadijske jedinice”( Der
Spiegel, Hamburg 31/1992, 119. Izjava prenesena iz beogradskog lista “Politika”,

• 300 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Boban je objavio da je savez između Hrvata i Muslimana završen. Poziv komandanta

bosanskohercegovačkih oružanih snaga Sefera Halilovića da se borbe obustave je od
HVO odbijen uz objašnjenje da HVO neće izvršavati odredbe Vrhovne komande
AR BiH.58
Pravi razlog za prekid savezništva je bio da su se Hrvati dogovorili sa Srbima o
podjeli zemlje na račun Muslimana, i zbog toga je HVO želio da nesrpske oblasti u
BiH stavi pod svoju kontrolu. Prema nekim tvrdnjama HVO je svjesno provocirao
sukobe sa Muslimanima da bi time prinudili predsjednika Izetbegovića na podjelu
zemlje i proširio vlast na područje srednje Bosne. Indirektna potvrda takvih namjera
bilo je otvoreno pismo Alije Izetbegovića Franji Tuđmanu, u kojem je optuživao
HVO ne samo za provokacije nego i za “propagandni rat”protiv Bosne i Hercegovine
i zadržavanje vojne opreme za bosanskohercegovačke jedinice od strane Hrvatske.
Na kraju pisma Izetbegović je optužio Tuđmana za pad Jajca, jer je pošiljka municije
za branioce grada bila zadržana.59
Iako su Tuđman i Izetbegović formalno ponovo ojačali savez, Tuđman je i dalje
ostao pri stavu da Bosnu i Hercegovinu treba podijeliti prema etničkim kriterijima.
Tuđman je zahtijevao da se BiH sastoji iz tri konstitutivne jedinice, približavajući
se srpskim pozicijama i zahtjevu za podjelu i podsjećajući na sporazum iz 1939. po
kojem su Hrvati i Srbi podijelili BiH po liniji Mostar-Travnik.
Došlo je do unutrašnjih borbi u HDZ BiH između predsjednika HDZ Miljenka
Brkića i Mate Bobana, koji je zastupao Hrvate iz HZ HB. Brkić se vidio više kao
zastupnik svih Hrvata u BiH, a budući da je 2/3 Hrvata živjelo izvan zapadne
Hercegovine, izvan HZ HB, zastupao je pozicije Vlade BiH. Konačno, 24. oktobra
pala je odluka u ovoj borbi za političku vlast, kada je Mate Boban izabran za novog
predsjednika HDZ BiH. Kao prva njegova mjera bila je opoziv Stjepana Kljujića sa
funkcije člana Predsjedništva BiH.60
Dok su se snage HVO i A BiH izložene napadima srpskih snaga u Posavini
uspješno branile, od 20.-27. oktobra je došlo do žestokih sukoba u Travniku, Novom
Travniku, Vitezu i Prozoru. Ovi sukobi su se proširili i na Mostar, Jablanicu, Konjic.
Tek je 27. oktobra bezuvjetno primirje zaustavilo borbe.61
58
ÖMZ, 1/1993, 12.
59
Der Spiegel je o odnosima Hrvata i Muslimana pisao: “Savez Hrvata i Muskimana nije funkcionirao.
Ako Muslimani putuju u Hrvatsku da kupe oružje ili nabave hranu, morali su kod šefova HVO
platiti 100 dm za pečat. Ako se je izvozio granit iz Jablanice ili municija iz Konjica, Hrvati su
naplaćivali 10% i više za carinu. Oružje koje je bilo namjenjeno A BiH, nestajalo je u zapadnoj
Hercegovini. Šteta je iznosila oko 80 miliona US dolara. Uzrečica Muslimana je bila “Srbi nas kolju,
a Hrvati nas pljačkaju”. (31/1992, 119).
60
ÖMZ, 1/1993, 13.
61
Frankfurter Algemeine Zeitung, Frankfurt 29. X 1992. Otvoreno učešće hrvatske vojske u ratu u
Bosni i Hercegovini počelo je napadom na Prozor 23. oktobra 1992. Napadi su izvedeni uz pomoć

• 301 •
 zijad šehić

U isto vrijeme završena je srpska ofanziva na Jajce. Zauzimanje grada bilo je

posljedica neefikasnog saveza HVO i A BiH. Nakon pada Jajca, težište srpskih
napada se prenijelo u pravcu Travnika.
U oktobru i novembru 1992. godine posrednički pokušaji svjetske zajednice,
posebno UN i Ženevske konferencije nisu doprinijeli smirivanju situacije u
Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti UN je 6. oktobra 1992. usvojila rezoluciju
br. 780, koja je predviđala osnivanje komisije čiji je zadatak bio da prikuplja
informacije o ratnim zločinima i prestupima u bivšoj Jugoslaviji. Konkretne
prijetnje nisu bile navedene, a eksperti su trebali prikupljati dokaze za budući
proces protiv ratnih zločinaca.62
Na završetku sastanka Evropske političke saradnje 5. oktobra 1992. u Bruxellesu
članice EZ su izdale saopćenje u kojem su u punom obimu podržale nastojanja
posrednika Owena i Cyrus Vancea za obustavu neprijateljstava i mirovno rješenje.
Evropska zajednica i njene članice su pozvale Ujedinjene nacije na hitno djelovanje,
da bi se dogovori sa Londonske konferencije, među kojima i zabrane zone letenja
nad teritorijem Bosne i Hercegovine što prije proveli u djelo. U Izjavi je naglašeno
da brojni dokazi za zločine, među kojima su posebno masovna ubistva i “etničko
čišćenje”koje su uglavnom učinili Srbi, moraju biti sistematski prikupljana i
procijenjena.63 Rezolucijom br. 781, usvojenom 9. oktobra 1992, Vijeće UN je
uvelo zabranu letova iznad Bosne i Hercegovine, radi omogućavanja sigurnosti
humanitarnih letova za Sarajevo. Međutim, uvođenje ovih mjera nije predviđalo
upotrebu sile.64
Sve više su se umnožavale vijesti o zločinima koje su vršile srpske snage u Bosni
i Hercegovini, što je u toku novembra i decembra 1992. našlo odraza u brojnim
osudama na sastancima međunarodnih organizacija.65 Stanje Muslimana u zemlji
tadašnje 114. šibenske i 113. splitske brigade Hrvatske vojske i uz podršku specijalnih jedinica
“Divova”i “Tigrova”, koje su bile pod komandom Glavnog stožera HV. Na Prozor je u toku 23./24.
oktobra 1992. ispaljeno više od 1.500 granata različitih kalibara. Te noći u gradu nije bilo Hrvata,
jer su blagovremeno obavješteni i evakuirani iz grada (Mesud Hero, Prozor 1992.-1995. Hronika
zločina, Sarajevo, 2003,)
62
Resolution 780 (1992.) des Sicherheitsrat der Vereinren Nationen zur Sammlung von Informationen
über Verletzungen des humanitären Rechts im ehemaligen Jugoslawien, verabschidet am 6. Oktober
1992. in New York, EA, 7/1993, D. 146.
63
Bulletin, Presse und Informations- Amt Bundesregierung, Bonn, Nr 112, 15. Oktober 1992, str.
1039.
64
Resolution 781 (1992) des Sicherheitsrats der Vereinten Nationen über ein Verbot militärischer
Flüge im Luftraum über Bosnien-Herzegowina, verabschidet am 9. Oktober 1992. in New York
EA, 7/1993, 147-148.
65
Društvo za zaštitu ugroženih naroda iz Goetingena opisuje zločin genocida koji je počinjen na
području pod kontrolom Srba:
- formiranje preko stotinu koncentracionih i zarobljeničkih logora s preko stotinu zatočenika,
pretežno civila koji su deportovani direktno iz svojih stanova;
• 302 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

bilo je predmet vanrednog sastanka ministara spoljnih poslova članica Organizacije

islamske konferencije (OIC) u Džidi 2. i 3. decembra 1992, na kojoj su učestvovali
i promatrači i gosti, među njima kopredsjedavajući Ženevske konferencije i
predsjednici Bosne i Hercegovine i Albanije. Kopredsjednici konferencije Vance
i Owen izjasnili su se protiv vojne intervencije u Bosni i Hercegovini, odbijajući
istovremeno ukidanje embarga na dostavu oružja Vladi BiH. U završnoj izjavi OIC
je zahtijevala da se dostavom oružja Vladi BiH omogući samoodbrana. Učesnici
savjetovanja nisu također isključili upotrebu vojne sile na osnovu člana 42 Povelje
ujedinjenih nacija.66
Neispunjenje zaključaka međunarodnih organizacija (EZ, KESS-a i UN) dovelo
je do pooštrenja sankcija članica Vijeća Sigurnosti UN protiv SRJ rezolucijom UN
br. 787. od 16. novembra 1992.67 Vijeće sigurnosti UN je 18. novembra usvojilo
Rezoluciju br. 798 (1992.), u kojoj su osuđena sistematska zatvaranja i silovanja
žena u BiH.68 Na trećem zasjedanju ministara spoljnih poslova članica KESS-a u

- ubistvo preko deset hiljada zatočenika u logorima smrti: Omarska, Keraterm, Luka Brčko i Foča
- deportacije hiljada djece, žena, starijih i bolesnih u ljeto 1992. u zatvorenim teretnim vagonima,
bez hrane i vode
- sistematska masovna silovanja, prije svega bošnjačkih žena i njihovo deportovanje u logor
- razaranje na stotine sela i gradova
- masakr nad stanovništvom brojnih bosanskih općina i zatrpavanje ubijenih u preko 60 masovnih
grobnica;
- ubijanje i progon preko 1,5 miliona Bosanaca nesrpske nacionalnosti, pretežno Bošnjaka, Hrvata
i pripadnika drugih manjina katočičke vjeroispovjesti, kao i Roma;
- opkoljavanje i izgladnjivanje oko 750.000 Bosanaca u njihovim gradovima i selima i sistematsko
artiljerijski napadi na njih.
- proganjanje i ubijanje mnogobrojnih pripadnika srpske nacionalnosti koji su na strani svojih
nesrpskih sunarodnika
- proganjanje, hapšenje i likvidacija islamskih i katoličkih svećenika
- razaranje materijalne islamske i katoličke kulture, stoljetnih islamskih gradskih jezgri, preko 620
džamija , 350 katoličkih crkava
- diskriminacija nesrpskog stanovništva koje je ostalo u okupiranim područjima i njihovo
svakodnevno ugožavanje putem pljačkanja, silovanja, maltretiranja i pokušaja ubistva;
- konfiskacija vlasništva prognanog i u okupiranim područjima preostalog nesrpskog stanovništva i
iznuđivanje izjava o ustupanju kuća, zemljišta, investicionih i konzumnih dobara;
- posrbljavanje bosanskih toponima
- donošenje posebnih odredbi za one koji su ostali u okupiranoj domovini i stavljanje van snage
ljudskih i građanskih prava, te kućni pritvor za veliki dio muškog stanovništva.
66
EA, 1/93, Z.. 11
67
Resolution 787 (1992.) des Sicherheitsrat der Vereinren Nationen über die Durchsetzung der
wirtschaftlichen Sanktionen gegen Rest-Jugoslavien, verabschidet am 16. November 1992. in New
York, EA 7/1993, D. 148-151.
68
Resolutioin des Sicherheitsrats der Vereinten Nationen über die systematische Internierung und
Vergewaltigung von Frauen in Bosnien und Herzegowina, verabschidet am 18. Dezember 1992. in
New York, EA, 7/1992, D. 154-155.

• 303 •
 zijad šehić

Stockholmu, 14. i 15. decembra 1992, ministri su se složili da glavnu odgovornost

za sukobe u BiH snose Srbija, Crna Gora, kao i u BiH operirajuće srpske snage.
Zahtjevana je bezuvjetno obustava kršenja ljudskih prava, posebno praksa etničkog
čišćenja i sistematskog silovanja muslimanskih žena.69
Na ministarskom zasjedanju Vijeća NATO-a, održanom u Bruxellesu 17.
decembra 1992, jugoslavenska armija, jugoslavensko vođstvo i bosanskohercegovački
Srbi su optuženi za etničko čišćenje, povrede ljudskih prava, mučenja, ubistva,
sistematska silovanja žena, otmice, uništavanje vjerskih objekata i ostale postupke
koji su imali za cilj stvaranje etnički čistih teritorija.70
Domet Rezolucija Vijeća sigurnosti UN je ostao ograničen različitim političkim
interesima članica EZ i stalnih članica UN, koji su bili instrument utjecaja na odluke
i metode provođenja usvojenih zaključaka. Reakcija na povrede humanitarnih prava
zadržale su se samo na verbalnim osudama i prijetnjama.
Drugog januara 1993. u Ženevi je održana Plenarna sjednica Međunarodne
konferencije o bivšoj Jugoslaviji, na kojoj su posrednici Vance i Owen ponudili
kompletan mirovni plan za BiH. Taj plan je sadržavao četiri dokumenta: Sporazum
o BiH, Sporazum o miru u BiH od 30. januara 1993. te Mapu provincija i Sporazum
o prelaznim rješenjima od 25. marta 1993.71
Prema Sporazumu o BiH, Bosna i Hercegovina je decentralizovana država,
u kojoj deset autonomnih provincija ima značajne funkcije kao izraz naglašene
decentralizacije i dekoncentracije vlasti. U prvom dijelu pod naslovom Opšte
uređenje se utvrđivalo da BiH ostaje u svojim međunarodnim granicama, pri
čemu bi bila podijeljena u deset provincija, čije bi granice bile unesene u Ustav i
uz mogućnost njihove izmjene samo na bazi amandmana koji bi zahtjevao veliku
većinu.
“Privremena mapa”deset provincija, od kojih su tri (1, 5, 9) imale muslimansku
većinu, sa 26,36% površine BiH, tri sa većinskim hrvatskim stanovništvom (3, 8,
10) sa 25,87% površine BiH i tri sa većinskim srpskim stanovništvom (2, 4, 6)
sa 42, 23% teritorije BiH, te Sarajevo u okviru proširene provincije 7 sa 5,54%
površine BiH, bile su definitivne u okviru Ustava BiH.72
69
Bulletin..., Nr 138, 18. XII 1992, str. 1.257-1.259
70
Bulletin..., Nr 141, 28. XII 1992, str. 1308
71
Dokumenti u okviru Vance-Owenovog mirovnog plana potpisivani su sukcesivno i u toku januara
u Ženevi već bili stavljeni potpisi na Sporazum o BiH kao i najveći dio dokumenata Sporazuma
o miru u BiH. Kako je predstavnik HDZ potpisao sva tri dokumenta za njega je preostao samo
Sporazum o prijelaznim rješenjima. (Kasim Begić, Bosna i Hercegovina... 121-122).
72
Ibidem, 116-117. Ako se ima u vidu činjenica da provincije imaju etnički predznak, onda se može
uočiti apsurdi u izvedbi konstitutivnosti naroda. Odnos pojedinih naroda u ukupnom stanovništvu
BiH prema “Vance-Owenovom planu je bitno različit. Dok je učešće Muslimana u ukupnom broju
stanovnika prema rezultatima popisa iz 1991. iznosilo 43,74%, muslimanskim provincijama je

• 304 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Parlament bosanskohercegovačkih Srba je 26. aprila odbio podjelu predviđenu

Vance-Owenovim planom, a time i ukupan mirovni plan. Kao posljedica toga
stupile su na snagu pooštrene sankcije protiv SRJ.73
Uprkos tome, na sjednici predstavnika Evropske unije, održanoj 18. maja 1993,
podržan je Vance-Owenov plan. Odlučeno je da se pojača pritisak na Srbiju, Crnu
Goru i bosanskohercegovačke Srbe, da bi se postigao prihvatljiv plan za Bosnu i
Hercegovinu. Pri tome, ni jedna opcija nije bila isključena. Osim toga, dvanaestorica
su ispoljili duboku zabrinutost zbog napada srpskih i hrvatskih vojnih snaga protiv
civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini.74
Ministri spoljnih poslova SAD, Rusije, Francuske, V. Britanije i Španije, dogovorili
su se na savjetovanju u Washingtonu 22. maja 1993. o programu od 13 tačaka za
prekid rata u BiH. U njemu su bile sadržane mjere za uspostavu sigurnosnih zona za
Muslimane, provođenje dugoročnog plana na osnovu Vance-Owenovog plana, kao i
dostava humanitarne pomoći.75
Uz posredovanje lorda Owena i T. Stoltenberga predsjednici Hrvatske i Srbije
Tuđman i Milošević su se 16. juna dogovorili o izradi novog mirovnog plana, koji
je predviđao podjelu Bosne i Hercegovine u tri nacionalne države, koje bi bile
povezane u labavu konfederaciju. Na završetku zasjedanja hrvatski predsjednik
Tuđman je izjavio da muslimanska država treba da se sastoji iz dva dijela, jedne
oblasti u srednjoj Bosni i jedne u području Bihaća. U tom slučaju hrvatska strana
je bila spremna ustupiti joj izlaz u luku Ploče. Na završetku pregovora lord Owen
je izjavio da je Vance-Owenov plan za očuvanje multietničke države propao,
savjetujući Muslimanima da nove prijedloge ozbiljno uzmu u razmatranje.76
Narednog dana posrednici Owen i Stoltenberg su se ponovo susreli sa
Tuđmanom i Miloševićem, radi razgovora o budućnosti Bosne i Hercegovine.
Njih dvojica su se založili za stvaranje tri nezavisne republike na teritoriji Bosne
i Hercegovine.77 Na sastanku šefova Vlada sedam vodećih industrijskih zemalja
svijeta i Evropske zajednice, održanom u Tokiju od 7.-9. jula, u političkoj izjavi
“Za sigurniji i humaniji svijet”učesnici su usvojili zaključak da od Srba i Hrvata
pripadalo 26,36% teritorija. Srbi, koji su činili 1991. 31,33% stanovništva u BiH imali bi srpske
provincije sa 42,23% teritorija BiH, dok bi bosanskohercegovački Hrvati, koji su prema popisu
stanovništva iz 1991. činili 17,27% stanovništva, dobili provincije koje su činile 25,87% teritorija
BiH. Dok su Muslimani imali apsolutnu većinu u muslimanskim provincijama sa 61,95% učešća u
ukupnom stanovništvu, a Srbi sa 59,90%, Hrvati su imali sa 45,84% učešća u ukupnom stanovništvu
“hrvatskih provincija”samo relativnu većinu.
73
Ibidem, 10/1993, Z 109
74
EA, 12/1993, Z 140
75
K. Begić, Bosna i Hercegovina... 125.
76
Ibidem, Z. 163
77
EA, 16/1993, Z. 183-184

• 305 •
 zijad šehić

diktirano rješenje na račun Muslimana neće biti prihvaćeno. U suprotnom, oni će

biti uskraćeni za privredne i trgovačke povlastice.78
Na završetku zasjedanja Savjeta Evropske unije o općim nadležnostima održanog
19.-20. jula, na prijedlog Savjeta njegov predsjednik Willi Class je upućen u mirovnu
misiju u bivšu Jugoslaviju. Njen cilj je bio da ubijedi predstavnike svih strana u nužnost
postizanja rješenja pregovorima. Na zasjedanju je došlo do sukoba u vezi sa uvođenjem
sankcija protiv Hrvatske, koje je predložio britanski ministar spoljnih poslova Daglas
Hurd. Hrvatskoj je, ipak, jasno stavljeno do znanja da ministri i tu opciju ozbiljno
uzimaju u obzir.79
Pregovori o Bosni i Hercegovini u Ženevi su nastavljeni 27. jula 1993. plenarnom
sjednicom, na kojoj su posrednici Owen i Stoltenberg predložili novi plan, koji
je predviđao obrazovanje tri republike, koje se neće temeljiti samo na etničkim
kriterijima. Posrednici su 30. jula obznanili da su se predstavnici sve tri strane u
osnovi dogovorili o ustavno-pravnoj strukturi Bosne i Hercegovine. Prema tome,
trebala je postojati trodjelna “Unija republika”Bosne i Hercegovine, čije su granice
autonomnih republika trebale biti predmet daljih pregovora.80
Nakon četrnaestodnevnog prekida, mirovni pregovori u Ženevi su nastavljeni
16. avgusta 1993. U središtu razmatranja bila bila je uspostava unutrašnjih granica.
Posrednici Owen i Stoltenberg su 20. avgusta predložili novi plan, i novu kartu.
Prijedlog kopredsjednika Owena i Soltenberga je utvrdio teritorijalno razgraničenje
konstitutivnih republika tako da što je republici sa većinskim muslimanskim
stanovništvom pripalo 28,29%, republici sa većinskim hrvatskim stanovništvom
16,59%, a republici sa većinskim srpskim stanovništvom 52, 08% teritorije Bosne i
Hercegovine. Osim toga, oblast Sarajeva, koja je obuhvatala 3% teritorija trebala je da
pripada republikama sa većinskim muslimanskim i srpskim stanovništvom.81
Zvanična korekcija prijedloga mapa razgraničenja je učinjena na ministarskom
sastanku članica Evropske unije, održanom 22. decembra 1993, na kojem je zaključeno
da republika sa većinskim muslimanskim stanovništvom obuhvata 33,33%, sa većinskim
hrvatskim stanovništvom 17,50%, a oko 49,17% sa većinskim srpskim stanovništvom.
Nakon ovih korekcija problemi teritorijalnog razgraničenja su reducirani samo na
kvalitet, odnosno definiranje granica republika prema kvantitativnom učešću svake od
njih u ukupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Međutim, ni nakon nastavka pregovora
nije postignuta saglasnost oko petnaest spornih područja, tako da se u okviru Owen-
Stoltenbergovog plana nije zvanično ni pojavio finalni prijedlog razgraničenja prema
kvantitativnim omjerima sa ministarskog sastanka Evropske unije u Bruxellesu.82
78
Ibidem, Z. 174.
79
Ibidem, Z. 181.
80
Ibidem, Z. 184.
81
Ibidem, 18/1993, Z 203-Z 204.
82
Kasim Begić, Bosna i Hercegovina...160.
• 306 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Politička zbivanja u Bosni i Hercegovini 1993.

Već 15. januara 1993, pozivajući se na postignute dogovore na Međunarodnoj
konferenciji u Ženevi, snage HVO su pokušale dalje izgraditi predviđene provincije i
osigurati ih vojno i politički. Hrvatska strana je pokušala da prije postizanja dogovora
o Vance-Owenovom planu u provincijama 3, 8 i 10 stavi pod komandu i snage A
BiH ili ih u slučaju odbijanja prisili na povlačenje. Tim planom potaknut je raskid
labavog saveza A BiH i HVO.83
Plan je davao Hrvatima daleko više zemlje nego što su imali stanovnika i više
nego što su stvarno kontrolisali, što je potaknulo HVO da usvoji istu strategiju
koju su primijenili bosanskohercegovački Srbi. Interpretirajući Vance-Owenov
plan kao zeleno svjetlo HVO je započeo pokušaj zauzimanja dodatnih oblasti koje
je kontrolisala bosanska Vlada, posebno u središnjoj Bosni i u okolini Mostara,
uključujući i oblasti u kojima su Hrvati bili u značajnoj manjini. Dok se bosanska
Vlada opirala da potpiše diktat Wance-Owenovog plana o podjeli, koji su prije svega
podržavale Francuska i V. Britanija, vođstvo HZ HB je rado prihvatalo taj plan.
Prethodno je hrvatska Vlada sugerisala lordu Owenu uključivanje 11 “hrvatskih
općina”u sastav provincija Travnik i Mostar, u kojima su Hrvati predstavljali
manjinsko stanovništvo - Travnik (36,9%), Novi Travnik (39,6%), Vitez (45,7%),
Bugojno (34,1%), Gornji Vakuf (42,6%), Busovača (48,1%), Fojnica (40,9%),
Jablanica (17,8%), Konjic (26%), Mostar (33,8%), Stolac (33,1%).84
Formalno, M. Boban je slijedio i dalje zacrtani cilj - da se konstituiše HZ HB i
da se Muslimani isključe vojno i politički. Iako Wance-Owenov plan nije stupio na
snagu, a predviđao je do novih izbora učešće i manjina u upravi provincija, Hrvati su
pokušali pozivajući se na mirovni plan preuzeti potpunu vojnu i političku kontrolu
nad za njih predviđenim provincijama.
Na konferenciji u New Yorku predsjednik Alija Izetbegović je 3. marta potpisao
vojni dio Vance-Owenovog plana, nakon što su se sve tri strane dogovorile o primirju
83
Na vanrednoj sjednici HVO HZ HB održanoj 15. januara u Mostaru, donesena je Odluka:
1. Sve postrojbe Armije BiH koje se u ovom trenutku nalaze na prostorima provincija 3, 8, 10
koje su proglašene hrvatskim potčinjavaju se Zapovjedništvu Glavnog stožera Oružanih snaga
HVO
2. Sve postrojbe oružanih snaga HVO koje se u ovom trenutku nalaze na prostorima provincija 1,
5, 9, koje provincije su Ženevskim dogovorom proglašene muslimanskim, potčinjavaju se pod
Zapovjedništvo Glavnog štaba Armije BiH.
3. Postrojbe HVO Kiseljak i HVO Kreševo, koje općine pripadaju provinciji 7 ostaju pod
Zapovjedništvom Glavnog stožera HVO do konačnog dogovora oko statusa provincije 7.
4. Ova odluka smatra se privremenom i važit će do konačnog potpisivanja Ženevskih dogovora o
ustrojstvu BiH i o miru o BiH.
5. Rok za sprovođenje odluke određuje se na pet dana... (DUO)
84
“Etničko čišćenje”. Genocid za “Veliku Srbiju”. Dokumentacija Društva za ugrožene narode, Priredio
Tilman Zülch, Sarajevo, januar 1996, 199.

• 307 •
 zijad šehić

i kontroli teškog oružja. Cijeli mirovni plan mogao je stupiti na snagu tek kad se
potpišu sva tri njegova dijela. U okviru pregovora u New Yorku predsjednik BiH A.
Izetbegović je 25. marta potpisao i posljednji dio mirovnog plana i time prihvatio
plan u cjelini, uz uvjet da se primjenjuje nakon potpisa sve tri strane.85
Na sjednici HVO HZ HB održanoj 3. aprila 1993. godine u Mostaru, predočena
je pripremljena Temeljna zajednička izjava koju je potpisao Mate Boban, a koju je
trebao da potpiše i predsjednik A. Izetbegović.86 HVO HZ HB je na ovoj sjednici
zauzeo stav da ukoliko ova izjava ne bude potpisana od Alije Izetbegovića u
provincijama 3, 8 i 10 će se primjeniti temeljna postavka iz Mirovnog plana po kojoj
se nacionalne oružane snage imaju povući u svoje domicilne provincije.87
Time je vođstvo HVO postavilo ultimatum snagama A BiH da se povuku iz
“hrvartskih provincija.”S obzirom da je to za bosanskohercegovačku Vladu bilo
neprihvatljivo, Hrvati su jednostrano počeli uvoditi hrvatsko zakonodavstvo, što je
u oblasti srednje Bosne značilo angažovanje snaga HV i HVO protiv snaga A BiH ne
samo na uspostavi vlasti u provincijama, nego i stvaranje “etnički čistih teritorija”.88
Hrvatsko-muslimanski savez u ovoj etapi je degenerirao do farse i izjave o primirju i
uspostavi zajedničke komande imali su samo deklarativni karakter.
Primirje Srba i Hrvata, koje su dogovorili Ratko Mladić i Milivoj Petković na
aerodromu u Sarajevu 16. maja 1993. ponovo je potvrđivalo da su se Srbi i Hrvati
dogovorili da njihove teritorijalne dobitke osiguraju i dalje učvrste. 89
Bosanskohercegovački Hrvati su jasno držali svoje pozicije i nastojali su po
Vance-Owenovom planu uspostaviti jasne odnose, što je značilo prekid saveza sa A
85
Oslobođenje, 26. mart 1993,1.
86
U Izjavi se navodi:
1. Otklonjeni su svi nesporazumi između hrvatskog i muslimanskog naroda oko granica provincija
i privremene vlasti u njima i Republici Bosni i Hercegovini
2. Sve oružane snage HVO i Policije HZ HB, te Arrnije BiH i MUP-a BiH, koje su porijeklom
izvan granica provincija moraju se identifikovati i napustiti te provincije u roku od tri dana
3. Do potpune demilitarizacije BiH predviđene mirovnim planom i radi efikasnije odbrane od
agresije, domicilne oružane snage HVO i Armije BiH u provincijama broj 1, 5 i 9 stavljene su
pod zapovjedništvo Glavnog štaba Armije BiH, a u provincijama 3, 8 i 10 pod zapovjedništvo
Glavnog stožera HVO. Dozvoljava se i mogućnost napuštanja provincija onih snaga koje nebi
mogle prihvatiti ovu odluku
4. Obavezuje se Glavni stožer HVO i Glavni štab Armije BiH da najkasnije do 15. aprila formiraju
zajedničko zapovjedništvo za ova dva organa
(Zapisnik sa XXXIV sjednice Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne,
održane 03. travnja 1993.god, (DUO)
87
“HVO Ultimativno traži povlačenje muslimanskih trupa iz tri provincije”Borba, 05.04.1993.
godine i “Boban traži povlačenje muslimanskih jedinica”Borba, 06.04.1993.
88
Dokumenti o saradnji HV i HVO (DUO)
89
Sporazum o prekidu vatre na linijama/crtama dodira postignut između general-potpukovnika
Ratka Mladića i general-bojnika Milivoja Petkovića (DUO)

• 308 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

BiH i direktnu konfrontaciju. U aprilu 1993. sukobi sukobi HVO/HV i A BiH su

se proširili u srednjoj Bosni, posebno u oblastima Travnika, Zenice,Viteza, kao i u
dolini Neretve. U prostoru između Jablanice i Prozora vođene su 19. aprila 1993.
velike borbe, koje su se proširile i na područje Kiseljaka i Visokog, a od 20. aprila
počele su borbe oko Mostara.
Na sastanku održanom u Zagrebu 24. aprila 1993. usvojena je Zajednička izjava
da će sa radom započeti koordinaciono tijelo od šest članova (A. Izetbegović,
Ejup Ganić i Fikret Abdić te Mate Boban, Mile Akmadžić i Franjo Boras) koje će
raditi na provedbi plana Vance-Owen, te na ustanovljenju zajedničke komande
sastavljene od predstavnika A BiH i HVO.90
U području Mostara došlo je 9. maja 1993. do teških borbi između HVO/HV
i A BiH. Glavni razlog je bio pokušaj hrvatskih snaga da razoružaju ili protjeraju
snage A BiH kao i da protjeraju civile iz ove regije. U maju su na gotovo svim
frontovima trajale borbe između HV i HVO i A BiH. Bosanskohercegovački
Hrvati su se, kao i Srbi, u proljeće 1993. de facto približili ostvarenju političko-
strateških ciljeva, ali su sve više dolazili pod pritisak snaga A BiH, posebno u
srednjoj Bosni, kao i u Hercegovini, gdje je A BiH pružila snažan otpor boreći se
ogorčeno za životni prostor i opstanak.
Iako je 18. maja 1993. u Međugorju dogovoreno djelimično sprovođenje Vance-
Owenovog plana u području gdje je došlo do borbi, nije došlo do konkretnih
koraka.91
U bosanskohercegovačkom Predsjedništvu su 10. i 11. jula 1993. usvojene
glavne linije budućih pregovora. Novi plan je sadržavao ne samo jasno odbacivanje
srpsko-hrvatskog nacrta, nego se zalagao za Vance-Owenov plan, ukoliko BiH bude
pretvorena u federaciju. Nasuprot federalnih jedinica trebala je biti obrazovana
centralna vlada sa širokim kompetencijama posebno u oblasti ljudskih prava,
spoljne politike, privredne i socijalne politike, a federalne jedinice ni u kom slučaju
nije trebalo obrazovati isključivo prema etničkim kriterijima.
Temeljnom odlukom donijetom 28. avgusta 1993. HZ HB je svoje vladajuće
strukture unaprijedila uspostavom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Obrazloženje uspostave HR HB sadržano je u činjenici da postojeći obliki državnog
ustrojstva Bosne i Hercegovine ne osigurava hrvatskom narodu sigurnost, pa zbog
toga hrvatski narod na teritoriji Bosne i Hercegovine uspostavlja ”svoju državnu
zajednicu te prenosi dio konstitutivnih prava na savez republika.”Značajan
utjecaj na formiranje HR HB imao je Owen-Stoltenbergov plan budući da je on
zadovoljavao interese Srba i Hrvata, priznajući teritorij dobijen vojnom silom i

90
Zajednička izjava, Zagreb 25. april 1993. (DUO)
91
Bilješka sa sastanka u Međugorju od 18.05.1993. godine.

• 309 •
 zijad šehić

etničkim čišćenjem, predviđajući tri odvojena entiteta umjesto kantona pod

centralnom vlašću.92

Vojna i politička zbivanja u Bosni i Hercegovini 1994. godine

Na početku 1994. godine činilo se da je došlo do konačne propasti međunarodnog
angažmana rješenju konflikta u bivšoj Jugoslaviji. Držanje svjetske zajednice u vezi sa
zbivanjima u BiH bilo je obilježeno velikim pesimizmom. Pozicije zemalja Evropske
unije su bile nejedinstvene a SAD su se držale povučeno. Samo je Rusija zastupala
aktivniji spoljno-politički kurs.93
Do preokreta je došlo u februaru 1994. godine. Od eksplozije granate ispaljene
na tržnicu u Sarajevu 5. februara ubijeno je 68 a ranjeno 197 civila.94 To je zahtijevalo
odlučnu akciju svjetske zajednice. U pismu upućenom 6. februara generalnom
sekretaru NATO-a Manfredu Wörneru, generalni sekretar UN Boutros B. Ghali
se zalagao za saglasnost Vijeća NATO-a za zračne udare na srpske položaje oko
Sarajeva. Ova akcija je trebala biti direktno koordinirana između sjedišta snaga
UNPROFOR-a i južne komande NATO-a. U svom zahtjevu B. Ghali se pozvao
na rezoluciju br. 836 Vijeća sigurnosti, od 4. jula 1993. godine po kojoj su mogli
uslijediti zračni udari ukoliko budu napadnute zaštićene zone.95
Na savjetovanju održanom u Bruxellesu 7. i 8. februara 1994. godine ministri
spoljnih poslova Evropske unije su zahtijevali trenutni prekid opsade Sarajeva,
izjašnjavajući se većinom za zračne napade na srpske artiljerijske položaje i stavljanje
Sarajeva pod upravu UN.96 Prijedlog ministra spoljnih poslova Francuske Alaina
Juppea da se Srbima postavi ultimatum, propao je zbog otpora grčke vlade, pa je odluka
prepuštena Savjetu NATO-a.97
92
Ciril Ribičić, Geneza... 101-103.
Odlukom o konstituisanju HR HB dotašdasnja zajednica je postala Republika, sa istim teritorijem
dok se Ustavom HR HB ne utvrde njene granice. U članu 3 navedeno je da je HR HB jedinstvena
i nedjeljiva država hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Državnost HZ HB konkretnije uređuje
član 4 koji govori o suverenitetu HR HB, koji je neodjeljiv, neotuđiv i neprenosiv, iako dio svojih
prava i dužnosti može ostvarivati u zajedničkim tijelima saveza republika, u koji se HR HB slobodno
udružuje. Državna vlast u HR HB ustrojena je na načelima parlamentarne demokracije, i podjele
vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Zakonodavnu funkciju obavlja Zastupnički dom HR HB,
izvršnu vlada a sudsku nezavisni sudovi. Predsjednik republike zastupa i predstavlja HR HB i brine
za jedinstveno djelovanje svih tijela državne vlasti. Grb, zastavu i himnu odredit će ustav HR HB, a
za glavni grad proglašen je Mostar. Do donošenja ustava HR HB trebali su se primjenjivati propisi
HZ HB a propisi R BiH samo ako nisu u suprotnosti sa njenim propisima.
93
ÖMZ, 3/1994, 271-272.
94
Ibidem
95
Bulletin, Bonn, Nr 17, 22. 02.1994, str. 152.
96
Bulletin..., Nr 17, 23.02. 1994, str. 159.
97
EA, 4/1994, Z 33.

• 310 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Već od februara 1994. godine jasno se pokazivao aktivniji angažman SAD.

Obzirom na neuspjeh mirovnih nastojanja evropskih država i aktivniju ulogu ruske
spoljne politike, SAD nisu željele ispustiti vođstvo u relevantnim pitanjima svjetske
politike. Neposredno prije isteka ultimatuma predsjednik SAD B. Clinton je
precizirao razloge za aktivniji angažman SAD u bosanskom pitanju, jer je ”historija
20. stoljeća pokazala da SAD ne mogu sebi dozvoliti da ignorišu sukobe u Evropi.“98
Mir u regiji je ostao glavni cilj evropskih zemalja, ali se u SAD sve izrazitije
pojavljivao proturječni cilj – pravedno rješenje za Bošnjake.99 Evropljani su smatrali
da su Srbi dobili rat u BiH i da bi bilo beskorisno poticati Bošnjake ili bošnjačko-
hrvatski savez da ga nastavi. Francuska i Velika Britanija, koje su osiguravale najveće
kontingente u UNPROFOR-u, odlučno su se usprotivile svim mjerama koje bi mogle
izazvati napad na njih, zahtijevajući njihovo povlaćenje zajedno sa humanitarnim
organizacijama, i obmanjujući Bošnjake praznim nadama. Amerikanci su bili
prisiljeni na politiku pomaganja bosanskim vlastima radi uspostave vojne ravnoteže
skidanjem embarga na oružje i upotrebom zračnih snaga za zaustavljanje srpske
agresije i za odbranu zaštićenih zona.100
U isto vrijeme formulisanje političko-strateških ciljeva Hrvatske je stupilo u
odlučujuću fazu. Hrvatska se nalazila između dvije opcije: s jedne strane prioritet
pregovora sa Srbima ili Bošnjacima i s tim u vezi i smjernice hrvatske politike u Bosni
i Hercegovini: konfrontacija ili pomirenje sa Bošnjacima, sa čime je bio povezan
status “Herceg-Bosne”ili povećani obzir na Hrvate srednje i sjeverne Bosne. Prema
izjavi hrvatskog zamjenika ministra spoljnih poslova Sanadera, još početkom februara
1994. godine prioritet za Hrvatsku su imali pregovori sa Srbima, koji su držali 27%
hrvatskog teritorija. Pažnja svjetske javnosti na razvoj zbivanja u BiH i pritisak SAD
na Hrvatsku da se postigne pomirenje sa Bošnjacima, prisilio je hrvatsko vođstvo
da forsira pregovore sa vladom BiH. Zbog toga je 8. februara na vanrednoj sjednici
Parlamenta “HZ HB”dotadašnji Predsjednik Mate Boban svoju poziciju prepustio
jedanaestočlanom Predsjedničkom savjetu. Za vođu hrvatske pregovaračke delegacije
u Ženevi je imenovan Mile Akmadžić, a Krešimir Zubak je preuzeo predsjedničko
mjesto u Savjetu. Nacionalni savjet Hrvata Bosne, formiran u Sarajevu, 6. februara
1994, zastupao je prvenstveno interese Hrvata srednje Bosne, zalažući se za užu
saradnju sa Vladom BiH.101
98
Ibidem
99
Nakon sjednice Bošnjačkog sabora 27. septembra 1993. u Sarajevu Muslimani su se vratili
prvobitnom imenu Bošnjak kao oznaci nacionalnog identiteta
100
Peter Calvocoressi, Svjetska politika nakon 1945, Globus, Zagreb 2003, 345.
101
Dio medija u Hrvatskoj koji je bio pod kontrolom vlasti, je već krajem 1992. počeo koristiti
antimuslimansku retoriku. Do početka 1993. eskaliralo je pristrasno medijsko izvještavanje,
iako nije uvijek bilo bazirano na vjerskim temama, sve je više bilo fokusirano na islam sa novim
izvještajima o “fundamentalističkom ekstremizmu”i navodnoj prijetnji zapadnoj civilizaciji.

• 311 •
 zijad šehić

Pregovori forsirani od strane SAD su već od sredine februara 1994. godine

pokazivali uspjeh. Na pregovorima vođenim 20. i 21. februara ministri spoljnih poslova
Hrvatske i BiH dogovarili su se o novom poretku hrvatskih i bošnjačkih teritorija
u BiH, i u vezi sa tim o okončanju međusobnih sukoba.Tom prilikom je ponovo
u razgovorima dominirala tema kantonalnog rješenja, što je predstavljalo ustupak
Bošnjacima i Hrvatima izvan HZ HB. U osnovi se od tada pokazivala korektura
hrvatske politike. Sam Tuđman je ovaj zaokret objašnjavao obećanjem Zapada da će
značajno pomoći Hrvatskoj pri obnovi zemlje, da će je primiti u Savjet Evrope, a u
izgled je stavljeno i uključenje Hrvatske u ”NATO- Partnerstvu za mir”Pored toga,
Zapad je garantovao brzo regulisanje zauzetih oblasti u Hrvatskoj.102
Zaokret u hrvatskoj spoljnoj politici bio je motivisan sa više razloga: opozicijom
unutar HDZ i odbojnim držanjem katoličke crkve prema Tuđmanovoj politici,
obeshrabrenošću Hrvata izvan HZ HB, problemom stabilizacije privrede zbog
izostanka investicija, latentnom prijetnjom sankcija UN-a, kao i konačniim
neuspjehom hrvatskih vojnih snaga u srednjoj Bosni.103
Na sastanku u Frankfurtu 19. februara 1994. godine Haris Silajdžić i Mate Granić
su vodilim razgovore o odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Prema izjavi na
konferenciji za štampu u središtu pažnje su se nalazila pitanja budućeg Ustava BiH,
primirje, kao i humanitarna pitanja. Nakon toga, vojni zapovjednici HVO i Armije
BiH potpisali su 23. februara u Zagrebu sporazum o primirju, koje je trebalo stupiti
na snagu 25. februara. Obje države su se sporazumjele da trebaju biti stacionirane
snage UN u posebno kritičnim oblastima. Svo teško oružje je trebalo biti stavljeno

Dio hrvatskih medija pod kontrolom vlasti redovno je iznosio pretjerane izvještaje o napadima
Bošnjaka na Hrvate, a te izvještaje su slali predstavnici HVO i izvještaći iz Bosne i Hercegovine
koji su bili privilegirani u televizijskim vijestima. Do početka sukoba većih razmjera u 1993. javno
mnijenje u Hrvatskoj bilo je naklonjeno Bošnjacima. Čak i nakon proljetnih borbi 1993. samo
46% anketiranih u Hrvatskoj se izjasnilo u prilog podjele Bosne i Hercegovine. Nakon produženja
borbi između Hrvata i Bošnjaka u avgustu 1993. i intenzivne jednostrane informativne kampanje,
71% anketiranih Hrvata se izjasnilo protiv hrvatsko-bošnjačke države u BiH. Na početku 1994.
nakon obrata situacije po HVO i rastućeg broja pitanja u vezi sa nesposobnošću vlade u Zagrebu
da ovlada situacijom, manje od 15% anketiranih u Hrvatskoj izjasnilo se u prilog podjele Bosne i
Hercegovine.
Fra Tomislav (Otac Duka), jedini vjerski službenik u Hrvatskom parlamentu predlagao je obnovu
hrvatsko-bošnjačkog saveza na putu do ujedinjenja Bosne. Smatrao je da “ni Milošević ni Tuđman
ni Izetbegović pa ni sam đavo, a pogotovo Mate Boban nemaju pravo dijeliti Bosnu. Bosna
i Hercegovina je nedjeljiva. ... Bosna i Hercegovina je jedinstvena jedinica u kojoj žive različite
etničke, religiozne i kulturne zajednice koje već skoro hiljadu godina dokazuju da mogu živjeti
zajedno uprkos unutrašnjim konfliktima (Norman Cigar, Genocid u Bosni. Politika “etničkog
čišćenja”, Sarajevo 1998, 158-159.)
102
ÖMZ, 3/1994, 278.
103
Wolf Ochlies, (Kon) Federation Kroatien- Bosnien-Herzegowina, hrsg. von Bundesinstitut für
ostwissenschaftliche internationale Studien, Köln, 10. III 1994, S. 3.

• 312 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

pod kontrolu UN ili biti povučeno na udaljenost od najmanje 10 km (minobacači)

i 20 km (topovi i artiljerija). Osim toga dogovoreno je trenutno otvaranje cestovnih
puteva za dostavu humanitarne pomoći, kao i oslobađanje svih zatvorenika.104
Nakon četvorodnevnih pregovora u Washingtonu, 1. marta Bošnjaci i Hrvati
su se dogovorili o stvaranju Federacije. Bosanskohercegovački predsjednik vlade
Haris Silajdžić i hrvatski ministar spoljnih poslova Mate Granić potpisali su okvirni
sporazum o uspostavi kantona sa širokom autonomijom, sa zajedničkom vladom.
Kantoni su se trebali sastojati iz regija u kojima Bošnjaci ili Hrvati čine većinu. Savezna
vlada trebala je biti nadležna za spoljnu politiku, odbranu i trgovinu. Predsjednik i
potpredsjednik trebali su biti birani od Parlamenta, koji se sastojao iz dva doma.
Dalje je predloženo da federacija obrazuje konfederaciju sa Hrvatskom.105
U Gornjem Vakufu 8. marta 1994. godine su se dogovorili Bošnjaci i Hrvati na
učvršćenje primirja. Sporazum je predviđao raspuštanje 290 km dugog fronta. Teško
oružje je moglo biti zadržano samo uz garanciju da će biti upotrijebljeno protiv
snaga bosanskohercegovačkih Srba.106 Uz posredovanje UN, nakon desetodnevnih
razgovora dogovorili su se Bošnjaci i Hrvati 13. marta, na osnovu sporazuma od 1.
marta, o nacrtu Ustava za obrazovanje Federacije. Predsjednik bh vlade Haris Silajdžić
i predstavnik bh Hrvata Krešimir Zubak potpisali su taj sporazum 18. marta. 107
Vojne snage bosanskohercegovačkih Srba započele su 10. aprila veliku ofanzivu
na Goražde. Nakon toga srpski položaji su napadnuti iz zraka. Na pitanje novinara o
ruskom stavu prema zračnim napadima, predsjednik Boris Jelcin je izjavio da “takvi
problemi ne mogu biti riješeni bez prethodne konsultacije UN i Rusije.”U svojoj
izjavi ministar spoljnih poslova A. Kozirev žalio je da Rusija nije bila konsultirana o
napadima.108
Vijeće sigurnosti UN je opominjalo bosanskohercegovačke Srbe u vezi sa hapšenjem
200 pripadnika plavih šljemova, koje su Srbi koristili kao živi štit u slučaju daljih zračnih
napada. Nakon ultimatuma UN i NATO-a, Srbi su povukli teško oružje iz zone od
3 km oko grada, gdje je stiglo 200 pripadnika UNPROFOR-a radi evakuacije teško
povrijeđenih.109 Ruski ministar spoljnih poslova Andrej Kozirev stigao je u Beograd,
gdje se sastao sa Slobodanom Miloševićem, zahtjevajući trenutnu obustavu ofanzive
na bosanskohercegovačkih Srba na Goražde.110 Ruski predsjednik Jelcin predložio je
104
EA, 4/1994, Z 45
105
Rahmenabkommen zwischen der bosnischen Regierung und den bosnischen Kroaten. EA,
7/1994, D. 239-248.
106
EA, 4/1994, Z. 47.
107
EA, 7/1994, D. 239-248.
108
EA, 4/1994, Z. 60.
109
Ibidem, Z. 65.
110
Ibidem, Z. 66.

• 313 •
 zijad šehić

25. aprila, radi rješenja sukoba u BiH, koji se opasno zaoštrio, susret na vrhu Rusije,
SAD i EU uz učešće i UN. Dan kasnije, ruski ministar odbrane Pavel Gračov je izjavio
da Rusija osuđuje zračne napade i da oni mogu biti izuzetno opasni. Nakon susreta
sa kopredsjedavajućim lordom Owenom i Thorwaldom Stoltenbergom, ministar
Kozirev je izjavio da nema opravdanja za gađanje civilnih objekata u Goraždu od strane
bosanskohercegovačkih Srba.111 Vijeće sigurnosti UN je u jednoglasno usvojenoj
rezoluciji 913 (1994.) od 22. aprila 1994. zahtijevalo od Srba povlačenje iz Goražda,
trenutno primirje i oslobađanje od Srba zarobljenih vojnika UN.112
Na savjetovanju Evropskog parlamenta od 18. do 22. aprila, parlamentarci su sa 115
glasova za i 5 suzdržanih, predložili izvještaj o humanitarnom pravu na intervenciju,
navodeći niz kriterija koji su kod takve intervencije trebali biti uzeti u obzir (trajanje,
ograničenje na konkretne ciljeve, nesposobnost UN, djelovanje u željenom cilju...).
Istovremeno je na sjednici Savjeta NATO-a 22. aprila od bosanskohercegovačkih
Srba ultimativno zahtijevano da se postepeno povuku u radijusu 20 km od Goražda,
kao i sigurnosnih zona Srebrenice, Bihaća, Tuzle i Žepe. U slučaju ignorisanja
ovog ultimatuma Srbi su trebali računati sa zračnim napadima.113 Ministri spoljnih
poslova SAD, Rusije, Njemačke, Francuske, Grčke i Belgije, zahtijevali su 13. maja
na savjetovanju u Ženevi da se u Bosni i Hercegovini dogovori četvoromjesečno
primirje a nakon dvije sedmice nastavak mirovnih pregovora. Osnova za mirovne
pregovore trebao je biti plan o podjeli teritorija u odnosu 51% za Federaciju i 49%
za bosanskohercegovačke Srbe. Primirje je trebalo pratiti brzo razdvajanje snaga,
povlačenje teškog oružja, kao i razmještaj vojnika UN na kritičnim mjestima.114
U Sarajevu se 30. maja sastao parlament Bošnjaka i Hrvata na konstituirajućoj
sjednici i prihvatio Ustav Federacije. Poslanici su 31. maja jednoglasno izabrali
Krešimira Zubaka za predsjednika i Ejupa Ganića za potpredsjednika Federacije
u prelaznom periodu od šest mjeseci. Parlament je ovlastio Harisa Silajdžića da
obrazuje vladu, koja je trebala vršiti zadatke i Vlade BiH i Federacije.115
Članovi Kontakt grupe za BiH (SAD, Rusija, Njemačka, Francuska, V. Britanija)
sastali su se 25. i 26. maja u Talloiresu, sa predstavnicima Bošnjaka, Hrvata i Srba,
na kojem nije postignut dogovor s obzirom na predloženu teritorijalnu promjenu ili
primirje.116 Ministri spoljnih poslova Kontakt grupe odobrili su u Ženevi 5. jula plan

111
Ibidem, Z. 67.
112
Resolution 913 (1994.) des Sicherheitsrats über die Entwicklung des Krieges in Bosnien-
Herzegowina, verabschidet am 22. April 1994. in New York EA, 4/1994, D. 629- D. 630.
113
Entscheidung des NATO-Rates vom 22. April 1994. in Brüssel zum Schutz der UN-Schutzzonen
in Bosnien-Herzegowina, EA, 21/1994, D. 627- D. 629.
114
EA, 4/1994, Z. 77.
115
Ibidem, Z. 79.
116
Ibidem, Z. 85.

• 314 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

teritorijalne podjele za BiH, koji je predviđao ostanak u postojećim granicama, sa

odnosom od 51% teritorija za Federaciju i 49% za bh Srbe. Ovaj plan je predstavljen
i o njemu je trebao biti postignut dogovor do 19. jula.117 Parlament Federacije je
18. jula 1994. sa 68 za, 17 protiv i 2 uzdržana glasa odobrio plan ženevske Kontakt
grupe. Nakon dvodnevnog savjetovanja bosanskohercegovački Srbi su objavili 19.
jula da se ne slažu sa planom, zahtijevajući dalje pregovore.118
Na završetku savjetovanja u Ženevi ministri spoljnih poslova OIC izdali su
saopćenje u kojem su zahtijevali smještaj međunarodnih vojnih snaga na granice BiH
i SRJ i prekid vojne pomoći bosanskohercegovačkim Srbima. Na kraju savjetovanja
zahtijevano je ukidanje embarga UN protiv BiH.119
Vijeće sigurnosti UN je 24. septembra 1994. donijelo odluku o labavljenju
sankcija SRJ za narednih 100 dana, uz uvjet da međunarodni promatrači potvrde
djelotvorno zatvaranje granica između BiH i SRJ. Istovremeno su pooštrene sankcije
protiv bosanskohercegovačkih Srba.120 Vijeće sigurnosti UN je 5. oktobra olabavio
sankcije protiv SRJ na daljnjih 100 dana. To se odnosilo na ponovno otvaranje
međunarodnog aerodroma u Beogradu, kao i na kulturne i sportske kontakte.121
Na zajedničkoj sjednici u New Yorku UN i NATO su 28. oktobra objavili
niz dogovora o mogućim aktivnostima borbenih aviona po nalogu NATO-a.
Ubuduće je trebalo dati samo opće upozorenja o zračnim napadima, a za podršku
UNPRPOFORA, moguće je bilo napasti istovremeno više ciljeva. Proporcionalni
princip trebao je i dalje biti zadržan, pa je odluku o akciji trebalo da odobre zajedno
zapovjednici UN i NATO-a.122 Glasnogovornik vlade SAD najavio je da SAD od
13. novembra neće više sudjelovati u nadgledanju embarga protiv BiH.123 Istoga
dana Vijeće sigurnosti UN je u jednoglasno usvojenoj izjavi zahtijevao da se “hitno
obustave neprijateljstva”u području sigurnosne zone Bihać, osuđujući povredu
međunarodnih granica između Hrvatske i BiH.124
U toku decembra 1994. godine UN su nastojale da pojačaju jednice UNPROFOR-a.
Francuska je na to predložila stvaranje “Snaga za brzo djelovanje”, koje više neće biti
direktno podređene UN, ali su trebale pružiti podršku UNPROFOR-u. Slično su
predlagali parlamentarci ZEU, koji su pored toga žestoko kritikovali svoje vlade,
zbog njihove nedjelotvornosti.125
117
EA, 15/1994, Z. 107.
118
Ibidem, Z. 109.
119
Ibidem, Z. 121.
120
Ibidem, Z. 139.
121
Ibidem, Z . 141.
122
Ibidem, Z - 156.
123
Ibidem, Z . 162.
124
Ibidem, Z . 163.
125
Ibidem, Z. 164.
• 315 •
 zijad šehić

Generalni sekretar UN Boutros B. Ghali predložio je 31. maja 1995. Vijeću

sigurnosti UN izvještaj o mogućnosti promjene mandata UN u Bosni i Hercegovini.
U njemu je stavljena mogućnost izbora da se nalog zaštitnim trupama prilagodi stanju.
On se kretao od mogućnosti kompletnog povlačenja UNPROFOR-a do promjene
njegovog mandata. Na susretu ministara spoljnih poslova Savjeta EU 29. maja u
središtu diskusije nalazilo se pitanje eskalacije sukoba na Balkanu. Postignut je dogovor
o pojačanju snaga UN, kao i o definiranju njihovog mandata. U jednoj objavi EU je
zahtijevano trenutno i bezuvjetno puštanje pripadnika UN, koje su kao taoce držali
bosanskohercegovački Srbi. Istovremeno je Slobodanu Miloševiću stavljeno u izgled
ukidanje međunarodnih sankcija u zamjenu za priznanje Bosne i Hercegovine.126
Ministri spoljnih poslova međunarodne Kontakt grupe za Bosnu i Hercegovinu
okupili su se na zasjedanju u Den Haagu, 27. maja. U zajedničkom saopćenju ministri
Rusije, SAD, Francuske, Velike Britanije i Njemačke, zahtijevali su oslobađanje
svih talaca. Ukoliko vojnici UN i promatrači ne budu korektno tretirani i predati
njihovim jedinicama, zaprijećeno je bosanskohercegovačkim Srbima da će morati
snositi posljedice. Osim toga, ministri su se saglasili da bude pojačana vojna prisutnost
snaga UN u Bosni i Hercegovini.127
Na zasijedanju parlamentarne skupštine ZEU o situaciji u bivšoj Jugoslaviji,
održanom u Parizu od 19. do 22. juna 1995. usvojena je preporuka br. 581, u kojoj je
traženo prihvatanje političkog dijaloga i postizanje dugotrajnog primirja za Bosnu i
Hercegovinu i Hrvatsku, na osnovu plana Kontakt grupe, kao i izbjegavanje eskalacije
sukoba izvan regije. Pored toga podržana je inicijativa da se u pogodnom trenutku
sazove konferencija, na kojoj će uzeti učešća političke vođe SRJ, Hrvatske i BiH.128
Nakon što su 11. jula 1995. Srbi zauzeli UN zaštitnu zonu Srebrenicu, počeli su
sa deportiranjem 30.000 stanovnika. Obližnje mjesto Potočari, u koje su se sklonile
hiljade stanovnika Srebrenice je opkoljeno, a tamo stacionirani nizozemski vojnici
su razoružani. Srpske snage su tada izvršile selekciju stanovništva za deportiranje,
zadržavajući vojno sposobne osobe, uključujući i dječake, koji su uskoro ubijeni. Time
je izvršen najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Nakon višesedmične
opsade Srbi su osvojili i drugu istočnobosansku zaštićenu zonu Žepu i počeli sa
deportacijom stanovništva. Više hiljada osoba evakuirano je pod nadzorom UN.129
Dan kasnije, kad je Srebrenica prestala biti zaštićena zona, Vijeće sigurnosti UN je
rezolucijom br. 1.004. zatražilo da se snage bosanskih Srba povuku iz zaštićene zone
Srebrenica, što je bila samo još jedna potvrda nedosljednosti UN.
126
Ibidem, Z. 132.
127
Ibidem, 133.
128
Empfehlung Nr 581 der Parlamentarischen Versammlung der WEU zur Lage im ehemaligen
Jugoslawien, verabschidet während des 3. Teils ihrer 40. Sitzungsperiode vom 19. bis zum 22. Juni
1995. in Paris, Internationale Politik (IP), 12/1995, 79-83.
129
IP, 8/1995, 137.
• 316 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Nova mirovna inicijativa UN pokrenuta je 14. augusta, a temeljila se na inicijativi

međunarodne Kontakt-grupe. Prema planu predviđena je modificirana geografska
podjela prema ključu 51% teritorija za Bošnjake i Hrvate i 49% za Srbe.130
Nakon granatiranja gradske jezgre Sarajeva, 28 augusta 1995. ispred Gradske
tržnice ubijeno je 37 a ranjeno 90 osoba. Usljedila je uskoro oštra osuda i reakcija
međunarodne zajednice. Rano ujutro, 29. augusta više od 60 letjelica NATO-a je
sudjelovalo u akciji Noćni let, u kojoj je oštećena ili uništena većina srpskih vojnih
ciljeva. Ta akcija u kojoj su sudjelovale i ”Snage za brzo djelovanje”, u velikoj je mjeri
doprinijela smanjenju debalansa u naoružanju i borbenoj snazi Federacije BiH i
srpskih vojnih snaga131
Ministri spoljnih poslova Hrvatske, SRJ i Bosne i Hercegovine dogovorili su se
8. septembra 1995. godine na sastanku sa Kontakt grupom u Ženevi o osnovama
mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Prema njemu, Bosna i Hercegovina je
trebala ostati jedinstvena država, koja bi se sastojala iz dvije jedinice, Federacije
Bosne i Hercegovine i “Republike Srpske”. Prema potpisanom dogovoru
predviđeno je 51% teritorija za Federaciju i 49% za “Republiku Srpsku”.132 U
razgovorima u Beogradu 14. septembra sa S. Miloševićem i zamjenikom ruskog
ministra spoljnih poslova postignut je dogovor o planu u 4 tačke o mirnom rješenju
sukoba u Bosni i Hercegovini. U razgovorima sa vladama u Sarajevu i Beogradu
14. septembra 1995. godine američki posrednik Richard Holbrooke nije postigao
napredak u pregovorima o primirju u Bosni i Hercegovini. Nakon podizanja
opsade Sarajeva i povlačenja snaga bosanskohercegovačkih Srba, NATO je 14.
septembra obustavio zračne napade. Na zapadu Bosne jedinice armije BiH i HV
pokrenule su 16. septembra veliku ofanzivu, stavljajući pod svoju kontrolu brojne
gradove. U razgovorima u New Yorku 26. septembra, ministri spoljnih poslova su
se dogovorili o glavnim principima budućeg ustava za Bosnu i Hercegovinu. Tu
su spadali uspostava Skupštine, Predsjedništva i Ustavnog suda, kao i pravila za
provođenje izbora. Rezultati pregovora su različito vrednovani, jer su najvažnija
pitanja još uvijek ostala neriješena. Na sastanku Kontakt grupe i predstavnika
islamskih zemalja u New Yorku 29. septembra su razmatrani zajednički postupci
pri sprovođenju mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini, posebno praktično
sprovođenje mirovnog plana, humanitarna podrška i pomoć izbjeglicama, njihov
povratak, obnova zemlje, uključenje bivših jugoslavenskih republika u svjetsku
privredu, kao i pitanje razoružanja i kontrole oružja.133

130
Ibidem, 9/1995, 133.
131
K. Begić, Bosna i Hercegovina ..., 270-271.
132
Grundprinzipien zwischen Bosnien-Herzegowina, Kroatien und Jugoslawien unter der Agide der
Kontaktgruppe am 8. September 1995. in Genf vereinbart, IP, 10/1995, 104-105.
133
IP, 9/ 1995, 133.

• 317 •
 zijad šehić

Borbeni avioni NATO-a napali su 4. oktobra srpske protivzračne položaje u

Bosni i Hercegovini. Narednog dana, dogovoreno je primirje koje je trebalo trajati
najmanje dva mjeseca, a koje bi pratili mirovni pregovori koji će se voditi u SAD.134
Tri posrednika, Hoolbrooke, Igor Ivanov i posrednik Evropske unije, Carl
Bildt susreli su se 18. oktobra 1995. godine nakon obavljenih razgovora u
Sarajevu i Beogradu radi ubrzanja mirovnog procesa i održanja primirja u Bosni i
Hercegovini.
U zračnoj bazi Wright Petterson u SAD 1. novembra 1995. godine su počeli
mirovni pregovori koje je vodio američki ministar spoljnih poslova Warren
Christopher sa predsjednicima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i SRJ. Predsjednici
Hrvatske i Bosne i Hercegovine, F. Tuđman i A. Izetbegović, potpisali su 10.
novembra sporazum o učvršćenju Federacije BiH, koji je predviđao ponovno
ujedinjenje Mostara i povratak izbjeglica. Američki predsjednik Bill Clinton objavio
je 21. novembra da je postignut dogovor o mirovnom sporazumu o budućem
političkom i teritorijalnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine od strane predsjednika
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i SRJ. Prema sporazumu Bosna i Hercegovina je
ostala međunarodno priznata država, koja se sastoji iz dva dijela, bošnjačko-hrvatske
Federacije i Republike Srpske. Glavni grad Bosne i Hercegovine Sarajevo je ostao
jedinstven i pod bošnjačkom kontrolom. Trebalo je obrazovati centralnu vladu i
kao rezultat slobodnih izbora pod međunarodnom kontrolom državni Parlament
i Predsjedništvo. Ratni prestupnici nisu mogli vršiti javne funkcije. O statusu grada
Brčkog, koji je povezivao dva srpska dijela nije postignut dogovor i odlučeno je da
odluku nakon jedne godine donese arbitražna komisija. Mirovni sporazum za Bosnu
i Hercegovinu potpisan je 14. decembra 1995. u Parizu.135

134
Ibidem, 11/1995, 121.
135
Ibidem, 12/1995, 123.

• 318 •
 smrt socijalističke federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

The Death of Socialist Federative Republic of Yugoslavia and the Bosnian

Tragedy
Zijad Šehić

Summary
A general situation of social crisis in Yugoslavia accompanied by the collapse of
the ruling ideology created a vacuum, wherein astonishingly fresh and aggressive
nationalist forces surfaced after a forty-year-long period in which they were taboo,
and where they found extremely fertile soil. The centre of the national unrest that
destroyed Yugoslavia was not on the periphery, but in the centre of its leadership,
in Serbia. It was because of this that the eruption tore apart the whole construction.
The practical realisation of the new policy began with the arrival on the political
scene of Slobodan Milošević, the leader of the Communist Party of Serbia since
1987. He understood that socialism was finished and the time of nationalism had
arrived, and he placed himself at the head of the movement.
The Slovenes and the Croats proclaimed their independence on the 25th of June
1991. On the same day Slovenian soldiers attempted to take over the border posts on
the frontier with Austria. The first shots were fired, and there were fatal casualties.
That was the day the war in former Yugoslavia began, planned in detail by the military
and political leadership in Belgrade.
Thanks to their well-equipped army, Serbia, and Montenegro, mounted an
aggression against the other peoples of Yugoslavia in defiance of the whole World,
with the goal of uniting all Serbs in one state. Belgrade could accept the loss of
Slovenia with the dissolution of Yugoslavia, but not the loss of Serbian minorities
which remained outside the borders of the Serbian state, particularly within the
borders of Croatia and Bosnia and Herzegovina.
The Yugoslav crisis occurred at the same time as the fundamental changes in
Europe after 1989. The feature of this crisis, therefore, was its internationalization.
While Bosnia and Herzegovina was struck by the war, the active process of
international diplomacy was taking place. The extent of conclusions of the main
subjects of international politics was limited by their various political interests. These
interests were tools that influenced the decisions and methods of reinforcement of
the adopted conclusions.
The main objective of the most important international bodies was directed
towards the ending of the war. The failure discredited UN as an organization, but
the guilt could be attributed to each of the members of the Security Council. The
members of the Council have eluded the solution of problems attempting to use
the UNPROFOR for the goals for which this organization was not prepared nor

• 319 •
 zijad šehić

equipped. And this was all happening after the members of the Security Council
have recognized Bosnia and Herzegovina as an independent and sovereign state, but
they acted as if they have not done so. The role of the UN decreased even more after
the USA did not give them the leadership, which was instead given to the members
of NATO because the US were aware of the fact that the members of NATO would
not oppose its politics.
The end of the war in Bosnia and Herzegovina marked the end of the agony of the
Western countries. These countries were hoping more and more to become released
from discrepancies imposed by their diplomacies which spread mistrust between
them and destroyed the idea of a free and peaceful Europe. The main reason of
troubles for the West was the lack of desire to face its own attitudes and oppositions
as well as differences which divided Yugoslavia. The events that took place at the
negotiation table turned some of these differences into purely academic issues.
Actually, it can be clearly recognized that the ethnically mixed societies of Croatia
and Bosnia and Herzegovina will not be re-established in the form in which they
existed prior to 1991/1992. The demographic consequences of ethnic cleansing are
often irretrievable.

• 320 •
 Izvorni znanstveni rad
UDK 355.134.2(497.6)“1992/1995“

mesud šadinlija
Počasni nazivi – kolektivna ratna priznanja u Armiji Republike
Bosne i Hercegovine

Abstrakt:
•
Pred Armijom RBiH se od samog početka njenog organizovanja u ratu sa
materijalno-tehnički nesravnjivo nadmoćnijim protivnikom, postavilo pitanje
stalnog razvijanja kvaliteta svog ljudskog potencijala i artikulisanja odgovarajućih
motivacijskih faktora. Kao u svim vojskama svijeta, kao bitan motivacijski faktor
osmišljena su ratna priznanja. Kao individualno ratno priznanje već od ljeta 1992.
godine zaživjela je značka “Zlatni ljiljan”. Do jeseni iste godine bilo je pokušaja da
se ovo priznanje afirmiše i kao kolektivno, ali se od toga brzo odustalo. Na prvu
godišnjicu formiranja Armije RBiH uvedena su kolektivna ratna priznanja u formi
počasnih naziva “Slavna”i “Viteška”za armijske jedinice ranga brigade.

Ključne riječi:
odbrambeno-oslobodilački rat, Armija RBiH, ratno priznanje, Zlatni ljiljan,
počasni naziv, Slavna, Viteška

Rat, ratnici, bitke. Ordeni, medalje, slava. Ovo sazvučje pojmova teško se i
rijetko moglo čuti u svojoj punoći tokom prvog poslijeratnog desetljeća u Bosni i
Hercegovini. Razlozi tome ne leže u nekakvim osobenim karakteristikama početka
i trajanja rata 1992-1995. godine. On je, kao i svi ratovi, imao svoje napadače i svoje
branioce, svoje heroje i njihove ordene, medalje i kratke slave. Razlozi disonantnosti
unutar ove grupe pojmova potiču iz načina na koji je rat završen, iz dejtonske pat
pozicije i njenih posljedica po ukupan državni i društveni razvoj Bosne i Hercegovine.
Međunarodnim posredništvom isforsirana društvena stvarnost nije trebala heroje,
već pragmatike.
Ipak, o odlikovanim pojedincima se u javnosti moglo i još se uvijek ponešto može
čuti, a pojavila se i jedna monografija u kojoj su navedena odlikovanja i ratna priznanja

• 321 •
 mesud šadinlija

Republike Bosne i Hercegovine i nabrojani njihovi nosioci iz redova Armije RBiH.1

O kolektivnim ratnim priznanjima, njihovim vrstama, nastanku i dobitnicima, do
sada se nije pisalo. Ovaj rad predstavlja jedan pokušaj da se ta praznina popuni.
Potreba da se ratni doprinos, najprije pojedinaca a zatim i kolektiva uključenih
u odbranu zemlje, prizna i valorizira pojavila se unutar Oružanih snaga Republike
Bosne i Hercegovine u ranoj fazi rata i na početnom stupnju organizacije istih. Ta
činjenica, u svjetlu mnogobrojnih neriješenih organizacijskih problema, u složenim
uslovima odlučujuće borbe za sam fizički opstanak, i problema vezanih za materijalnu
podršku vođenju rata, te u svjetlu nemjerljivog početnog elana pripadnika oružanih
snaga, možda djeluje začuđujuće i potiče na otvaranje određenih pitanja. No, kako je
ljudski faktor i njegov potencijal zadugo bio gotovo jedini faktor sa kojim se unutar
Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine moglo ozbiljno računati, to u ovoj
ranoj potrebi da se ojača volja i potakne borbeni moral ljudstva, i kroz određena ratna
priznanja, nalazimo, ako ne potpun i dovoljan odgovor na moguća pitanja, onda bar
jasan motiv rukovodeće i komandne strukture. Nakon određenih pojava stihijnosti,
lutanja i nejasnoća vezanih za nivo nadležnosti dodjeljivanja i za same kriterije,2 kao
najviše ratno priznanje za pripadnike Armije RBiH prihvaćena je značka Zlatni
ljiljan. Njegov ekvivalent za pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH bila
je Zlatna policijska značka.
U početku je, od strane ŠVK OSRBiH,3 bilo primjetnog oklijevanja da se praksa
dodjeljivanja individualnih ratnih priznanja jednostavno preslika na vrednovanje
ratnog doprinosa kolektiva. Osim standardne forme pohvala jedinicama za
borbene rezultate, neka viša forma konkretnog i zvaničnog ratnog priznanja nije
prakticirana.
Na svojevrsnu prelaznu formu i prvi pokušaj da se artikulira način dodjele
kolektivnog ratnog priznanja nailazimo u avgustu 1992. godine, kada je načelnik
ŠVK OSRBiH Sefer Halilović sa 17 Zlatnih ljiljana nagradio pripadnike specijalne
jedinice “Osa”i istom naredbom donio odluku da ubuduće ta jedinica nosi naziv
“Osa – Zlatni ljiljani”.4 Od ove prelazne forme do normiranja Zlatnog ljiljana kao
najvećeg individualnog i kolektivnog ratnog priznanja koje se dodjeljuje pripadnicima
1
Hasib Mušinbegović (et al.), MONOGRAFIJA Zlatni ljiljani i odlikovani pripadnici Armije RBiH
1992.-1995, ZKVFBiH (etc.), Zenica, 2000.
2
Jedan od najvećih nedostataka prethodno navedene monografije jeste upravo činjenica da se autori
nisu osvrnuli na taj aspekt historije ovog ratnog priznanja. Oni ga niti ne naznačavaju i samo ratno
priznanje u svoj rad uvode sa “Pravilnikom o priznanjima i stimulativnim mjerama u OSRBiH”,
objavljenim 31.12.1994. godine (MONOGRAFIJA... str. 27), ne objašnjavajući otkud su i kako na
narednim stranicama navedeni podaci za dobitnike priznanja sa datumima dodjele prije navedenog
datuma.
3
Štab vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.
4
Arhiv Armije RBiH (u daljem tekstu AARBiH), fond GŠA, 02/340-960, 23.08.1992.

• 322 •
 počasni nazivi – kolektivna ratna priznanja u armiji republike bosne i hercegovine

OSRBiH i građanima RBiH od strane Načelnika ŠVK OSRBiH,5 prošlo je nešto više
od mjesec dana. Prvog dana oktobra, na sam dan donošenja pomenutog pravilnika,
Zlatni ljiljan je prvi put dodijeljen kao najveće kolektivno ratno priznanje. Čast
da prva ponese ovo priznanje nije imala neka od armijskih jedinica, niti neka od
jedinica iz sastava oružanih snaga. Prvi kolektiv kojem je priznanje dodijeljeno bila
je Profesionalna vatrogasna brigada Grada Sarajeva.6 Prva jedinica iz sastava Armije
RBiH koja je kao kolektiv dobila najveće ratno priznanje bila je ujedno i posljednja
kojoj je pripala ta čast. Gardijska brigada “Delta”dobila je Zlatni ljiljan 6. oktobra
1992. godine za uspješnu odbranu Hrasnog brda u borbenim dejstvima vođenim tog
istog dana.7
Nakon ovog, Zlatni ljiljan kao kolektivno ratno priznanje više nikada nije
dodijeljen. Odgovor na pitanje zašto je ovakav način i forma odavanja priznanja i
stimulacije jedinica i kolektiva tako brzo i naglo prekinut, u dostupnim dokumentima
nismo uspjeli naći. Jasno je da niti sam početak, niti kratki nastavak ove prakse nije
najsretnije pogođen. Ne umanjujući ni malo istinsko herojstvo i veliki doprinos
sarajevskih vatrogasaca u spašavanju materijalnih dobara i života građana tokom
opsade Sarajeva, lahko je zaključiti da je bilo mnogo uputnije na samom početku
priznanje dodijeliti nekoj od jedinica iz sastava Armije RBiH. U drugom slučaju
priznanje je dodijeljeno ad-hoc, istog dana kada su vođene borbe na ime kojih je
dodijeljeno, bez distance potrebne da se sagleda stvarna vrijednost borbenog rezultata
kao takvog i u odnosu na rezultate drugih jedinica. Arhivska građa nam ne daje
odgovor da li je praksa o kojoj govorimo prekinuta nakon ovakve ili slične analize
unutar ŠVK OSRBiH, odlukom načelnika, ili se to desilo kao posljedica odluke
ili sugestije same Vrhovne komande. U svakom slučaju, to se od decembra mjeseca
1992. godine ni formalno nije moglo dalje činiti. Tada je, na osnovu ovlaštenja koje
je dobio od Predsjedništva RBiH,8 ministar odbrane RBiH donio novi Pravilnik o
stimulativnim mjerama po kojem je Zlatni ljiljan definiran kao isključivo individualno
ratno priznanje.9
Nakon ovoga u arhivskoj građi ne nailazimo na pokušaje da se prekinuta praksa
dodjele Zlatnog ljiljana kao ratnog priznanja jedinicama Oružanih snaga nadomjesti
nekom drugom vrstom priznanja, sve do pred samu prvu godišnjicu postojanja
Armije RBiH. U povodu obilježavanja ove godišnjice, načelnik ŠVK OSRBiH 9.
5
Pravilnik o dodjeli ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, član 2, AARBiH, fond GŠA, 02/340-1872,
01.10.1992.
6
AARBiH, fond GŠA, 02/340-1855, 01.10.1992.
7
AARBiH, fond GŠA, 02/1091-17, 06.10.1992.
8
Odluka o prenošenju određenih poslova rukovođenja i komandovanja Armijom na ministra odbrane
Republike Bosne i Hercegovine, Službeni list Armije RBiH 1/92.
9
Pravilnik o stimulativnim mjerama u Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine, čl. 4,
Službeni list Armije RBiH 1/92.

• 323 •
 mesud šadinlija

aprila 1993. godine šalje zahtjev sebi potčinjenim komandama armijskih korpusa
da do 11. aprila dostave prijedlog adekvatnog naziva za isticanje najboljih jedinica u
Armiji RBiH. Traženo je da prijedlozi odražavaju istorijsku tradiciju naroda Bosne i
Hercegovine i ciljeve na kojima se zasniva oružana borba. Kao ilustrativni ponuđeni
su prijedlozi: patriotska, viteška, junačka i slično. Sa prijedlogom naziva, tražen je i
obrazloženi prijedlog jedinice koja će ga ponijeti.10
Ova očita improvizacija imat će sretan ishod. Jer, i ako komande korpusa Armije
RBiH i jedinice iz njihovog sastava nisu imale predstavu šta je u stvari taj naziv
koji treba da predlože: odlikovanje, priznanje ili nešto treće, niti ko dodjeljuje to
što predlažu da se dodijeli, niti hoće li im biti dodijeljeno to što predlažu da im se
dodijeli ili, po istoj osnovi i sa istim obrazloženjem, nešto drugo,11 ipak se tragom
ove inicijative došlo do rješenja za način i formu dodjele ratnih priznanja jedinicama
Armije koje će se ustaliti i vremenom dobiti svoj smisao, specifičnu težinu i
popularnost u vojsci i narodu.
Ovo priznanje nije imalo svoj materijalni vid, nikakvu plaketu, medalju, lentu
ili slično tome. Sastojalo se isključivo od dodavanja počasnog naziva uz formacijski
naziv jedinice, tako da počasni naziv postaje obavezni dio naziva jedinice i koristi se
u mobilizacijskim i personalnim dokumentima, na pečatima i zastavama, i uopće u
svim prilikama u kojima se koristi i ističe naziv jedinice. Tako je dodijeljena počast,
a time i njome vrednovane ratne zasluge jedinice, bila isticana pri svakom njenom
pomenu i time je namjeravani poticajni momenat mogao djelovati u maksimalnom
mogućem kapacitetu. Dodjeljivano je odlukom Predsjedništva RBiH, isključivo na
prijedlog komandanta Generalštaba ARBiH.
Priznanje je ustanovljeno u dva hijerarhijski postavljena stepena, kao počasni
nazivi Slavna i Viteška. Počasni naziv jedinice Viteška bio je viši stepen priznanja.
Jedinica koja je jednom proglašena Slavnom mogla je svojim kasnijim borbenim i
ukupnim ratnim rezultatima zaslužiti da joj se dodijeli počasni naziv Viteška.
U kratkim obrazloženjima odluka Predsjedništva RBiH kojima se dodjeljuju
počasni nazivi jedinicama ARBiH za oba stepena priznanja navodi se da se dodjeljuje
zbog ukupnog doprinosa koje su dale očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta
Republike Bosne i Hercegovine, izuzetnih borbenih uspjeha koje u kontinuitetu
postižu i hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanosti njihovih pripadnika pokazanih u
10
AARBiH, fond GŠA, 02/483-1, 09.04.1993.
11
Primjera radi, Komanda 4.korpusa predložila je 11.04. da se mostarskoj 41. motorizovanoj brigadi
dodijeli počasni naziv “patriotska”(AARBiH, fond 4.korpus, 09-2873/93, 11.04.1993.). Tri dana
kasnije ovoj brigadi dodijeljen je počasni naziv Slavna, a predloženi počasni naziv nije nikada
nikome dodijeljen. Komanda 1.korpusa je dan kasnije, 12.04.1993. godine formulisala identičan
prijedlog počasnog naziva “patriotska”za svoju 2. motorizovanu brigadu iz Sarajeva i 1. višegradsku
brigadu iz sastava Istočno-bosanske operativne grupe (AARBiH, fond 1.korpus, 09/50-101, 12.
4.1993.). Dva dana kasnije sarajevska brigada postat će Viteška, a višegradska Slavna.

• 324 •
 počasni nazivi – kolektivna ratna priznanja u armiji republike bosne i hercegovine

izvršavanju svih borbenih i drugih zadataka, te ispoljene brige i zaštite građana i

materijalno-tehničkih sredstava.12 Nije dakle pravljena razlika u vrsti i karakteru djela
za koja se priznanja dodjeljuju, već je pravljena razlika među stepenima priznanja
u doprinosu unutar iste vrste djela. To se da vidjeti i iz sačuvanih prijedloga za
dodjelu počasnog naziva koje je ŠVK, kasnije Generalštab ARBiH, upućivao prema
Predsjedništvu i koji po pravilu sadrže dosta detaljan ratni put jedinice sa posebno
navedenim i istaknutim borbenim i drugim uspjesima jedinice, po istom obrascu
za oba naziva. Inače, nije postojao poseban pravilnik sa kriterijima za dodjelu ovih
kolektivnih priznanja. Pravilnik o stimulativnim mjerama u OSRBiH, koji smo
ranije naveli, nije obuhvatao ovu vrstu priznanja i nije to ni mogao, jer su ona bila
u nadležnosti Predsjedništva RBiH. Predsjedništvo se u preambuli svojih odluka
ne poziva na neki svoj interni pravilnik, niti na neki drugi poseban akt, već u svim
slučajevima odluke temelji na članu 9. stav 1. tačka 11. Uredbe sa zakonskom snagom
o Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine, koji samom Predsjedništvu
daje u kompetenciju i sve druge poslove rukovođenja i komandovanja Armijom u
skladu sa Ustavom Republike i zakonom,13 dakle i one koji nisu izričito definisani
normativnim aktima, a jesu sadržani u funkciji rukovođenja i komandovanja.
Kroz, kako smo naprijed primijetili, ponešto ubrzanu proceduru predlaganja
i razmatranja prijedloga, povodom prve godišnjice formiranja Armije RBiH,
odlukom Predsjedništva od 14. aprila 1993. godine, počasni naziv Viteška dobile su:
2. motorizovana brigada – Sarajevo (1. korpus) i 107. motorizovana brigada HVO
– Gradačac (2. korpus). Počasni naziv Slavna ponijele su: 1. višegradska brigada –
Višegrad (1. korpus), 2. motorizovana brigada – Tuzla (2. korpus), 202. brdska brigada
– Tešanj (2. korpus), 303. brdska brigada – Zenica (3. korpus), 17. krajiška brigada
– Travnik (3. korpus), 41. motorizovana brigada – Mostar (4. korpus) i 502. brdska
brigada – Bihać (5. korpus). Ovu odluku Predsjedništva RBiH o dodjeli počasnih
naziva načelnik ŠVK pretočio je u svoju naredbu o dodjeli počasnih naziva,14 što ni u
jednom od kasnijih slučajeva dodjele nije praktikovano, već je odluka Predsjedništva
automatski provođena.
Do kraja 1993. godine počasne nazive Viteška dobile su: 206. brdska brigada –
Zvornik (2. korpus), 505. brdska brigada – Bužim (5. korpus), 201. brdska brigada
– Maglaj (2. korpus), 202. Slavna “Garava”brigada – Maglaj (2. korpus). Slavne su
postale: 1. motorizovana brigada – Sarajevo (1. korpus), 1. brdska brigada “Hajrudin
Mešić”– Teočak (2. korpus), 1. brdska brigada – Olovo (2. korpus), 317. brdska
brigada – Gornji Vakuf (3. korpus), 203. motorizovana brigada – Doboj (2. korpus),

12
AARBiH, fond GŠA, naredba i predsjedničke odluke o davanju počasnih naziva od 13/204-7,
15.04.1993 do PR broj 02-011-286, 04.04.1996
13
Službeni list Amije RBiH 1/92
14
AARBiH, fond GŠA, 13/204-7, 15.04.1993.

• 325 •
 mesud šadinlija

204. brdska brigada – Teslić (2. korpus), 207. brdska brigada “Pousorska-Ljuta”-
Tešanj (2. korpus), 110. brdska brigada HVO (bivša 110. brigada HVO) – Usora
(2. korpus).15
Tokom 1994. godine počasne nazive Viteška dobile su: 4. motorizovana brigada
– Hrasnica (1. korpus),16 207. Slavna brdska “Pousorska-Ljuta”brigada – Tešanj
(3. korpus), 303. Slavna brdska brigada – Zenica (3. korpus),17 210. oslobodilačka
brigada “Nesib Malkić”– Živinice (2. korpus),18 1. Slavna motorizovana brigada
– Sarajevo (1. korpus).19 U ovoj godini Slavne su postale: 7. muslimanska brdska
brigada – Zenica (3. korpus), 370. brdska brigada – Donji Vakuf (3. korpus),20 314.
brdska brigada – Zenica (3. korpus).21
Do okončanja ratih dejstava u Bosni i Hercegovini u toku 1995. godine počasni
naziv Viteška dodijeljen je: 17. Slavnoj brdskoj brigadi – Travnik (7. korpus),22 7.
Slavnoj muslimanskoj brdskoj brigadi – Zenica (3. korpus),23 217. brdskoj brigadi
– Gradačac (2. korpus),24 215. motorizovanoj brigadi – Brčko (2. korpus),25 502.
Slavnoj brdskoj brigadi – Bihać (5. korpus).26 Čast da bude posljednja u nizu brigada
Armije RBiH kojoj će počasni naziv Viteška biti dodijeljen u ratnom periodu zaslužila
je 182. lahka brigada – Fočanska (1. korpus).27 U ovom periodu počasni naziv Slavna
dobile su: 307. brdska brigada – Bugojno (7. korpus), 305. brdska brigada – Jajce (7.
korpus), 27. brdska brigada (2. korpus),28 501. brdska brigada – Bihać (5. korpus),29
503. brdska brigada – Bihać (5. korpus).30
Nakon okončanja ratnih dejstava u zemlji, jednom broju jedinica dodijeljen je
počasni naziv, kao naknadno vrednovanje njihovog ukupnog doprinosa oružanoj
borbi ili kao vrednovanje doprinosa u posljednjoj fazi rata. Tako je Viteškom
15
Ibid, PR broj 02-136—786,787,788, 14.12.1993.
16
Ibid, PR broj 02-111-521/94, 26.07.1994.
17
Ibid, PR broj 02-111-791/94, 24.11.1994.
18
Ibid, PR broj 02-136-818/94, 08.12.1994.
19
Ibid, PR broj 02-136-855/94, 08.12.1994.
20
Ibid, PR broj 02-111-310/94, 14.04.1994.
21
Ibid, PR broj 02-111-791/94, 24.11.1994.
22
Ibid, PR broj 02-111-47/95, 18.01.1995.
23
Ibid, PR broj 02-011-225/95, 11.05.1995.
24
Ibid, PR broj 02-111-277/95, 12.05.1995.
25
Ibid, PR broj 02-011-252/95, 15.05.1995.
26
Ibid, PR broj 02-011-411/95, 29.06.1995.
27
Ibid, PR broj 02-011-542/95, 21.08.1995.
28
Ibid, PR broj 02-111-47/95, 18.01.1995.
29
Ibid, PR broj 02-136-99/95, 20.02.1995.
30
Ibid, PR broj 02-011-411/95, 29.06.1995.

• 326 •
 počasni nazivi – kolektivna ratna priznanja u armiji republike bosne i hercegovine

proglašena 441. Slavna brdska brigada – Mostar (4. korpus),31 Slavne su postale: 712.
brdska brigada – Travnik (7. korpus), 328. brdska brigada – Zavidovići (3. korpus),32
708. lahka brigada – Novi Travnik (7. korpus),33 145. lahka brigada (1. korpus),
4. muslimanska lahka brigada (4. korpus), 250. oslobodilačka brigada – Tuzla (2.
korpus), 254. brdska brigada – Čelić (2. korpus).34 Krajem 1997. godine, na ime
ratnih zasluga 115. i 152. brdske brigade iz sarajevske općine Stari Grad, počasni
naziv Slavna dodijeljen je njihovom mirnodopskom pravnom slijedniku, Komandi
za razvoj 196. brdske brigade.
U svemu, kolektivno ratno priznanje počasni naziv Viteška dobilo je 18 brigada
Armije RBiH. Od ovog broja 10 brigada je neposredno dobilo ovo priznanje, a njih
osam je u prvom stepenu dobilo počasni naziv Slavna. U kasnijoj fazi rata njih sedam
dobile su viši stepen priznanja i proglašene Viteškim, dok je jedna više priznanje
dobila nakon okončanja rata.
Počasni naziv Slavna ponijela je 31 brigada Armije RBiH. Njih osam je u kasnijoj
fazi steklo počasni naziv Viteška, tako da su u konačnici počasni naziv Slavna zadržale
23 brigade. Od ovog broja u toku ratnih dejstava priznanje je steklo 15, a nakon
njihovog okončanja još osam brigada.
Mi ovom prilikom nismo imali namjeru ulaziti u analizu i poređenje ratnog
puta i uspjeha svih jedinica dobitnika ovog priznanja, ali smo sigurni da bi takav
rad, makar se ograničio na nabrajanje bitaka koje su ove brigade vodile, bio prilično
dobra i iscrpna, i ako ne cjelovita, hronologija rata i odbrane Bosne i Hercegovine
od agresije 1992-1995. godine. Ovakav izbor relativno malog broja dobitnika
u odnosu na apsolutni broj jedinica Armije RBiH, uz činjenicu da priznanje nije
donosilo nikakve privilegije, osim privilegije časti, ostavilo je ovo priznanje izvan,
nakon rata tako čestih, polemika i relativiziranja ratnih događanja i u tom periodu
uspostavljenih vrijednosti, u toj mjeri da je, bivajući stalno izvan tog negativnog
fokusa, već poprimilo vidnu patinu zaborava.
Taman toliko da posluži kao izazov historičaru.
Na kraju, da ovaj rad ne bi ostao nepotpun u navođenju ratnih priznanja koje
su dobile jedinice Armije RBiH, napomenimo da je i Armija kao cjelina 22. marta
1996. godine odlikovana od strane Predsjedništva RBiH Ordenom slobode.35

31
Ibid, PR broj 02-011-282/95, 04.04.1996.
32
Ibid, PR broj 02-011-753 i 778/95, 24.11.1995.
33
Ibid, PR broj 02-011-789/95, 01.12.1995.
34
Ibid, PR broj 02-011-283 do 286/95, 04.04.1996.
35
Odluka Predsjedništva broj 02-136-221/96. Navedeno prema Hasib Mušinbegović,
MONOGRAFIJA Zlatni ljiljani ...

• 327 •
 mesud šadinlija

Honourable titles – Collective War Acknowledgments in the

Army of Republic of Bosnia and Herzegovina
Mesud Šadinlija

Summary
From its very beginnings the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina,
facing a materially and technically superior opponent, confronted a problem
of constant development of its human potential and articulation of reasonable
motivating factors. As is the case with all other armies around the World, war
acknowledgments served as major motivation. As an individual honour recognition,
already from the summer of 1992, the “Golden Fleur de lis”award was instituted.
Until the autumn of the same year there were attempts to affirm this decoration as
collective, but this idea was soon abandoned. On the first anniversary of the formation
of the Army of Republic of Bosnia and Herzegovina collective war acknowledgments
were established in the form of honourable titles, such as “Illustrious”and “Heroic”,
for Army units in the rank of brigade.

• 328 •
HISTORIJSKA GRAĐA
 Historijska građa
UDK 908(497.6 Sarajevo)“18“
910.4(497.6 Sarajevo)“18“

johann von asbóth

Život i življenje u Sarajevu1
(preveo i priredio Zijad Šehić)

Abstrakt:
•
Ugarski publicist Johann ( Janos) von Asbóth pratio je zajedničkog ministra
finansija i upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kállaya na njegovim brojnim
putovanjima. Njegova knjiga oslanja se na historiografski i etnografski materijal iz
crkvenih, državnih i naučnih arhiva, dajući do tada najpotpuniju sliku zemlje. 537
stranica sadrže 175 fotografija, koje je načinio natporučnik W. Mienzil, originalne
fotografije načinjenje u trgovini umjetninama Koenigsberger u Sarajevu te jednu
historijsku i tri statističke zemljopisne karte i brojne tabelarne prikaze. Opis Sarajeva
i svakodnevnog života u njemu potvrđuje da je riječ o dobrom poznavaocu prilika u
zemlji i autoru koji nije opterećen predrasudama.

Ključne riječi:
Sarajevo, Čaršija, bosanska vojska, ramazan, ljubav i brak

ŽIVOT I ŽIVLJENJE U SARAJEVU

Evropska ulica – Bezistan – Čaršija – Karavan saraj – politički život – prosjaci –
Mehdija – karakteristike ceha – tekstilna industrija – praznovjerje – hodočasnici u
Meku – trgovački i poslovni život – Vijećnica – reprezentativne institucije – bosanska
vojska – poznate kafane – Ramazan – svečani objed kod muftije – bosanski trubadur
– posjete – ljubav i brak – molitva derviša – Bentbaša...

Ulica Franza Josepha, koja vodi pored desne obale Miljacke i prolazi kroz samo
srce grada, svakim danom sve više dobiva evropski karakter. Odmah na početku te
ulice nalazi se imponzantna građevina oficirskog kasina. Prostor između bašče kasina
i obližnjeg muslimanskog groblja, koji se spušta do obale rijeke, predstavlja jedno od
1
Johann von Asbóth, Bosnien und Herzegowina. Reisebilder und Studien, Wien, 1888.

• 331 •
 johann von asbóth

najtraženijih mjesta za pogledati. U blizini je pravoslavna crkva i hotel koji se može

mjeriti sa najboljim hotelima Monarhije. U okolini se nalazi red solidnih građevina
evropskog stila i zahtjeva. Da bi se došlo do velikih javnih zgrada, valja krenuti ulicom
Franza Josepha i preći preko Latinske ćuprije na drugu stranu Miljacke. Tako stižete
do Careve džamije, oko koje se grupiraju Konak, velika kasarna te zgrade vlade, koje
su građene po lokalnim pravilima – od drveta i ilovače.
Nova zgrada Vlade, između vojnog internata i Fabrike duhana, koja se nalazi
na početku grada, prije nego što se stupi u ulicu Franza Josepha, ukrovljena je tek
1886. godine.
U ulici Franza Josepha smještene su i mnoge druge građevine po evropskom
mjerilu. Tu su bolje gostione, evropsko kupatilo te većina evropskih radnji, u kojima
se može kupiti starudija i najgora bečka roba po neprimjereno visokim cijenama.
Među drugim dobrim radnjama, nalazi se i knjižara Koenigsberger, gdje se mogu
naći izvanredne bosanske fotografije.
Samo muslimanski nišani, živahna tržnica, česme te tu i tamo pokoja ruševina
podsjećaju na Orijent.
Na kraju ove “evropske ulice”, slijeva zjapi jedna tamna udubina, lučnog oblika.
Čim tu stupite, gotovo je sa Evropom. To je Bezistan, duga uska bazar-dvorana sa
udubinama sa obje strane. U tim udubinama vrebaju trgovci, stražareći pored svoje
izložene robe.
Iako su robe i ovdje uglavnom češkog, moravskog i bečkog porijekla,
uglavnom se radi o proizvodima koji podsjećaju na Orijent: fesovi, papuče,
nargile, čibuci, bižuterija, srebrni i zlatni ne baš vrijedni vezovi, šareni pamuk
i nekvalitetne svilene tkanine. Tik uz ove nude se i izvrsni proizvodi bosanske
domaće radinosti.
Iako se radi o robi koja se vezuje uz Orijent, trgovci i njihov način pristupa
kupcu nisu takvi. Trgovci su ovdje uglavnom španski Jevreji, koji ovdje imaju svoje
neslužbeno glavno sjedište. Ovdje je samo malo Muslimana. Teško je uočiti razliku
među njima kada je odjeća u pitanju, možda tek po tamnijim bojama i evropskim
cipelama koje nose španski Jevreji. Mnogo lakše ćete napraviti razliku među njima
kroz fizionomiju i ponašanje. Musliman je suzdržan i čak ravnodušan dok mu
mušterija prilazi. S njim je moguće trgovati tek nakon što ga razgovorom prethodno
omekšate, nakon što ste ga omeli u njegovom ispijanju kahve i pušenju cigare. On će
vas poslužiti sa mirnom i odmjerenom ljubaznošću.
Nasuprot njih Jevreji su živahni, nametljivo ponizni, pretjeruju sa hvaljenjem
robe i ne odustaju dok vam je ne prodaju za trećinu početne cijene.
Ipak, nisu jevrejski trgovci zaslužni za činjenicu da zajednica španskih Jevreja
u Sarajevu uživa veliki ugled i poštovanje zbog svog utjecaja i bogatstva. Za to su

• 332 •
 život i življenje u sarajevu

zaslužni Jevreji bankari, koji su prije okupacije ovdje bili glavne gulikože, a to su i
danas. Ova njihova djelatnost, međutim, u sve je većem padu otkako je došlo do
trenda otvaranja bečkih bankarskih filijala u Sarajevu.
Jevreji čisto pričaju lokalni jezik, međutim, njihov govor se ipak razlikuje po tome
što ljubomorno čuvaju i koriste makar neke riječi koje su njihovi preci, protjerani iz
Španije, donijeli ovamo.
Rado prepričavaju predanja iz svoje španske prošlosti, koju oni spominju kao
vrijeme blagostanja. Njihov cilj danas je da u srednjoj i istočnoj Evropi što više
povećaju brojnost svojih zajednica. I u tome uspijevaju.
Među njihovim starcima možete sresti mnoge patrijarhalne tipove, a među
njihovim kćekama mnoge “rasne”ljepotice. Crveni fesić na njihovih glava, ukrašen
dukatima, samo ističe njihove draži. Njihove žene, međutim, ne nose ni približno
lijepe kape, koje pokrivaju kosu širokim crvenim rubom, ispod kojih su također
vidljivi dukati koji na čelo padaju.
Njihov glavni rabin je najveći autoritet u jevrejskoj zajednici. On, sa nekoliko
uglednih članova zajednice, usmjerava poslove zajednice i upravlja njima. Rješava čak
i sporove među Jevrejima, tako da njihove parnice rijetko pred redovni sud dolaze.
Inače Jevreji mnogo paze da ne dođu u sukob za zakonom. Rijetko budu optuženi
za ubistva, krađe ili kakvo drugo nasilje. Sami brinu o svojim siromasima, tako da
nećete sresti prosjaka Jevreja.
Iako su njihove škole još uvijek na niskom orijentalnom nivou, svi članovi jevrejske
zajednice znaju pisati hebrejska slova i baratati brojevima.
Napuštajući bezistan ugledasmo olovne kupole velikog turskog kupatila, koje
je utemeljio Gazi Husref-beg, pa pripada njegovom vakufu. Ono je mnogo čistije
i ugodnije od evropskog kupatila koje se nalazi u ulici Franza Josefa. Beskonačno
brižljivo muslimansko osoblje kupatila toplo dočekuje gosta, pažljivo ga polijevajući
toplom, hladnom i sapuniranom vodom. Zatim ga isto tako brižljivo suše i u ugodne
tkanine umotavaju, kako bi bio potpuno miran i opušten dok poslije uživa u kahvi i
cigari. Ovdje zaista možete doživjeti izvrstan užitak, iako svi koji ulaze u kupatilo nisu
baš besprijekorno čisti. Oko podne moguće se okupati nasamo, uz prethodnu najavu.
Poslije prolazimo kroz usku i strmu ulicu koja vodi na jedan od okolnih obronaka.
Tu se prodaju zeleni, mesni i drugi prehrambeni proizvodi. Na sve strane visi zaklana
janjad, njihove oderane kože, lososi, rakovi, ćurke, meso divljači. Pored domaćeg voća
i povrća vidimo i ono koje nam je potpuno nepoznato. Ovdje pekar peče hljeb na
ulici. On također u velikim tepsijama prži beskrajno duge i kao konac tanke rezance
na ovčijoj masnoći i medom ih preljeva – to jelo je najveći ponos bosanske kuhinje.
Mirisi kuhinje i galama ispunjavaju ovu ulicu, jer svaki trgovac, s vremena na vrijeme,
nađe za shodno da zagalami, reklamirajući svoju robu i povoljne cijene.

• 333 •
 johann von asbóth

Konačno prolazimo pored Begove džamije, gdje vlada svečana tišina, čak i ako
se skupila masa ljudi kako bi obavili molitvu, i stižemo na Čaršiju. Cijela ova četvrt
sačinjena je od drvenih dućana, među kojima se samo domaći stanovnici mogu
snaći. To je centar Sarajeva, četvrt radnji, baš kao i u Londonu, gdje se stanovništvo
snabdijeva.
Stambene kuće smještene su između bašči i obronaka. Jer svaki Musliman – makar
bio samo obućar – želi biti gazda u svojoj kući koja je smještena van gradske vreve i
buke koju stvaraju evropski automobili.
Čaršija isključivo pripada muslimanskim trgovcima. Ako izuzmemo Karavan
saraj, gdje se smjeste oni koji su došli trgovati na pijacu, ovdje nema stanova.
Karavan saraj je, inače, veliki objekat, ograđen napuknutim zidovima. U prizemlju je
veliko dvorište i štale, predviđene za konje putnika, a na spratu male sobe, koje više
podsjećaju na kabine, čiji smještaj čini loš i star komad ćilima te bezbrojne stjenice.
Čak i takve kakve jesu, kabine su predviđene za gospodu. Siromašni seljaci kampiraju
u dvorištu.
Baščaršija je središte u pravom smislu te riječi. Ona je mjesto trgovine i berze, a
zamjenjuje čak i novine. U kafanama na Čaršiji se “bistri”evropska politika. Stari
hadžija Ahmed-aga, gledajući pronicljivo preko svojih naočala, objašnjava (doduše
sasvim nepravilno) zainteresiran slušateljima, šta sad čini šest kraljeva: bijeli car iz
Moskve, njemački car u Beču, kralj Engleske, kralj Francuske, kralj Španije i i napokon
neki najsiromašniji šesti kralj, koji daleko, daleko na Zapadu cvokoće zatočen u
svojoj hladnoj tamnici. Prepričava dalje kako su svojevremeno delegacije išle sultanu
da od njega dobiju dozvolu da ubiju ruskog cara, koji je prestao plaćati porez jer, kako
pripovijeda starac, ruski car i nije bio toliko vrijedan da se njime sultan bavi, ali da se
ruski car nije dao siliti da plaća porez, pa je izbio veliki rat.
Ahmed-aga dalje priča kako su sultana dugo vremena molili svi kraljevi da im da
Bosnu, ali da je sultan nije htio dati. Na kraju je, tvrdi on, povjerovao samo bečkom
caru i predao mu Bosnu na jednoj konferenciji, vjerujući da je on izuzetan vladar, koji
može izaći na kraj sa Bosnom, gdje se raja uvijek bunila, ali i zato što Bosna i nije tako
vrijedna da se njome sultan bavi.
Pripovijedajući dalje o velikom ratu, on kaže kako su se Rusi drznuli doći čak
pred kapije Istanbula, ali i da su morali kukavički odatle pobjeći da im zemlja ne bi
propala. Bilo kako bilo, ruski car nije platio porez, ali će ga platiti kad-tad, kad sultanu
ponestane strpljenja. A sultanu još nije ponestalo strpljenja jer njegovi podrumi nisu
dovoljno veliki da u njih smjesti svo zlato koje posjeduje.
Ponovo se onda vraća na odluku sultana da bečkom caru prepusti Bosnu. Prema
njegovim “saznanjima”sultan ju je donio duboko cijeneći bečku sposobnost u
zavođenju reda – sposobnost koja je daleko veća od one koju imaju sultanovi veziri.

• 334 •
 život i življenje u sarajevu

Slušateljstvo klimajući glavom sada “razumijeva”da je otpor bečkom caru bila velika
greška, nastala zbog crnogorksih laži...
Čaršija je omiljena destinacija prosjaka. Njome kruži i lokalni “vidovnjak”, koji
obilazi ljude i objašnjava kako je okupacija Bosne bila neminovnost, koju je naredio
sami Allah. Nakon što prospe te svoje vizije, uzima po dvadesetak novčića zarade od
slušalaca.
Ipak, Čaršija je prije svega mjesto vrijednog rada i truda. Roba se obrađuje pred
očima javnosti, na ulici ili u dućanima, koji su zatvoreni petkom, svečanim danom za
muslimane, subotom iz poštovanja prema Židovima i nedjeljom iz poštovanja prema
kršćanima. E ako tri dana odmaraju, ona četiri rade vrijedno od ujutru do kasno
navečer da sve to nadoknade.
Cehovska organizacija još uvijek se nije slomila pred austro-ugarskim sistemom
i, kako stvari stoje, uskoro i neće. Na svoj umjetnički proizvod ponosni zanatlija,
koji radi još uvijek po istom principu kao i generacije prije njega, odbija svaki savjet
koji ne dolazi od “majstora”ceha. On misli da je ovakvo stanje, kakvo je trenutno,
potpuno uredu. Među Muslimanima potpuno preovladava konzervativno shvatanje
koje će u životu još dugo održati cehovsku organizaciju. Njima nije ni na kraj pameti
da bi se ovdje mogla organizirati nekakva industrija na slobodnoj bazi.
Kao i sve ostalo ovdje, i cehovi su došli od Arapa (čak i njemačka riječ “ceh”dolazi
iz arapske riječi “sinf “), čiju su religiju i običaje Turci donijeli na ove prostore. Na
vrhu svakog bosanskog ceha (esnafa), uz najstarijeg zanatliju - “pira”, stoji “šejh”, glavni
za tu vrstu ceha. Iza njega slijedi “nakib”, glavni nadglednik, potom “kjajah”, niži
nadglednik, pa majstor “aga”, zatim stare zanatlije “jigit bašileri”i zanatlije “čauči”.
Jednako kao i Evropi, svaki zanat ima svog “svetog zaštitnika”. Adem (Adam) je
bio prvi ratar, Enoh prvi krojač i pisac, Nuh (Noa) prvi tesar, Ibrahim (Abraham),
graditelj Kabe, prvi zidar, Ismail ( Ješmael) prvi lovac, Ishak (Isak) prvi pastir, Jakub
( Jakob) prvi derviš, Jusuf ( Josip), koji je u tmini egipatskog zatvora izumio pješčani
sat da bi mogao odrediti vrijeme molitve – prvi sahadžija, Davud (David) izrađivao
je pancirske košulje, Sulejman (Solomon) košare, Jeremija je bio liječnik, Samuel
vrač, Junus ( Jonas) ribar, Isaa (Isus) putnik, a Muhamed trgovac. Zaštitnik slastirača
je Omar Halvadži, koji je prvi napravio slasticu od meda i badema – halvu. Halva
je i danas, pod imenom “halavička”cijenjena i poznata širom gradova južne austro-
ugarske. Omar ben Omran Berberi, poslanikov sljedbenik, prvi je ispekao “zemide”i
“sulačijane”, preteče današnjih kifla i kolača. Hiob je zaštitnih tkalaca svile, jer je
prva svila nastala od crva koji su mu tijelo izgrizli. Osnivanje ceha (esnafa) najviše
se oslanja na Muhamedovu praksu, koji je nosio jedan ogrtač od zelene svile, poklon
anđela Džibrila (Gabrijela). Ogrtač je kasnije postao poslanikova zastava. U Čaršiji
su zanati smješteni u zasebne ulice.

• 335 •
 johann von asbóth

Najznačajniji i najugledniji zanat je kazandžijski. Iz njihovih ruku izlazi suđe,

predmeti za svakodnevnu kućnu upotrebu, koji su prava umjetnička djela i mogu
zadovoljiti i najplemenitiji ukus. Ćupovi, kutije, zdjele, posude za dimljenje, šolje
za kahvu i džezve prava su remek-djela. Ovim najčešće kositrenim predmetima,
koji međutim mogu biti posrebreni, pozlaćeni ili izrađeni u prirodnoj boji bakra,
kite se i najbogatije sobe. Bizantijski, odnosno venecijanski utjecaj primjećujemo
kod filigrana, zanatlija koji izrađuju predmete od srebra. Na vrhu te vrste cehovske
proizvodnje stoji grad Foča. Međutim, moramo spomenuti i Livno, gdje se izrađuju
prelijepi i specifični predmeti od crnog drveta, protkanog srebrom. Ovaj rad je veoma
cijenjen i naziva se “livanjski rad”. I u Sarajevu postoje majstori tog zanata.
Blisko vezan sa ovim je zanat oružja i noževa. Ovaj zanat je nakon dolaska Austro-
Ugarske doživio veliki pad, jer se oružje prestalo nositi. Ipak je preživio, pa se na
Čaršiji i u drugim trgovinama orijentalnom robom još uvijek mogu kupiti umjetnički
predmeti poput velikog oružja, noževa, pištolja, puški i teških sječiva – mačeva i sablji.
Drške sječiva i kundaci pušaka i pištolja uglavnom su prelijepe filigranske izrade. Na
sječivima i puščanim cijevima ugravirani su inicijali proizvođača, a nerijetko su tu
smješteni nizovi kaligrafskih slova koja tvore cijele arapske izreke te pozlaćeni ili
posrebreni ornamenti.
Veoma značajne zanatlije su Makedonci i Vlasi, tzv. Cincari, koji igraju veliku ulogu
u trgovini i industriji evropskog istoka. Njihovi predstavnici, pripadnici bogatih i
uglednih familija, zastupljeni su na visokim pozicijama u Beču, Dubrovniku i širom
Monarhije. Ovi građevinski majstori i umjetnički stolari poput pješadije špartaju
cijelim Balkanskim poluotokom. Raskošno izrađeni drveni plafoni u kućama
uglednih begova djela su njihovih ruku.
Noževi i makaze od izvanrednog čelika izrađuju se u mnogim dućanima na Čaršiji.
Ovi predmeti, iako predviđeni za svakodnevnu upotrebu, ipak nisu neukrašeni. Njih
krase različite gravure na oštricama, kao i različite boje. Ovdje se izrađuju duge i
uske makaze, između čijih hvatnih prstenova je postavljen feder. Ovako se one
uobičajeno izrađuju na Orijentu. Zanimljivo, sličnu izradu možemo sresti i u dalekoj
Norveškoj.
Izvanredni oblici i boje glinenih predmeta i posuda uvrštavaju i grnčarstvo u
grupu vrijednih umjetničkih zanata.
Umijeće veza prisutno je na haljinama, mahramama i kožnoj galanteriji.
Radionice krojača i obućara zauzimaju dvije-tri ulice. Oni nisu samo vješti s
rukama, nego i sa nogama. Možete vidjeti krojače kako nogama peglaju i obućare
kojima veliki nožni prst služi kako bi držali konac zategnutim.
Potkovice se izrađuju samo u jednoj ulici. Njihov proizvod je okrugla potkovica
sa rupom u sredini, kakve se običavaju izrađivati na Orijentu.

• 336 •
 život i življenje u sarajevu

Bravari izrađuju dojmljive ornametizirane brave za kapije, vrata, kutije i one lijepe
izrezbarene kovčege koje se u Konjicu prave.
Krznara ima mnogo. Voli Bosanac u vrijeme dugih i hladnih zima, kao i u doba
kiša, obući krzno i kaftan. Ovdje su potrebe za krznom toliko velike da se procjenjuje
da se, u te svrhe, godišnje ubije 50-60 hiljada životinja.
Svi ovi zanati organizirani su u cehove i obavljaju ih skoro isključivo muslimani.
Proizvodnja ćilima i tekstila općenito u domenu je kućne radinosti i predstavlja
zimsku zanimaciju ovdašnjim ženama. Zbog toga se ćilimi rijetko mogu pronaći na
Čaršiji ili u nekim skladištima – oni se moraju naručiti. Osobito lijepi primjerci ove
umjetnosti, takvi da se mogu sa rumunskim mjeriti, izrađuju se u Zenici i Petrovcu.
Cijena se kreće 4-8 guldena po kilogramu, jer se oni na kilogram prodaju.
U Čaršiju pripada i domaća apoteka. Slično je vjerovatno i kod nas izgledala,
ali u srednjem vijeku. Sasvim ozbiljan španski Jevrej duge brade sjedi među svojim
kutijicama. On tvrdi da je protiv svake bolesti lijek-trava narasla. On lično propisuje
trave. Veliku ulogu u ljekovitom prašku igra tzv. “mumija”. Jest da je skupa, ali pomaže
kod mnogih bolesti. Ko ima para kupi karneol, crveni poludragi kamen donesen iz
Indije, koji štiti imaoca od svih kožnih bolesti. Ovdje možete kupiti i mnoge druge
hamajlije, među kojima su najpopularnije one koje štite od uroka (lošeg pogleda).
One izgledaju kao da su “pobjegle”iz davnih vremena vladavine Bizantije: kandže
ptica, rogovi jelenaka, preparirane životinje itd.
Praznovjerje je općeprisutno u svim slojevima i u svim konfesijama. Kršćani,
na primjer, kupuju “magični i moćini prsten”sa citatima iz Kur’ana, kao i prstenje
na kojima su ugravirani mistični jevrejski znaci. S druge strane i Muslimani vole
nabavljati papiriće sa citatima iz Svete knjige, koje monasi donose iz Zagreba, te
prodaju ili poklanjaju.
Ko se u to razumije, i sam sebi može sačiniti magični zapis. Čak je i narodna pjesma
zabilježila čarobne utjecaje četiri magična zapisa, koja je napisao odbijeni ljubavnik:

Ljubavna magija
Gle! On napisa četiri magična zapisa!

Jedan zapis u vatru baci:

“Nemoj ti zapisu gorjeti! Ne ti listiću!
Neka gori pamet Ivanove sestre!“

Drugi zapis vodi dade:

“Vodo, ne otimaj zapis, listić!
Otmi pamet Ivanove sestre!“

• 337 •
 johann von asbóth

Treći zapis u vjetar baci:

“Ne, vjetre! Ne uzimaj pismo, listić ovaj!
Uzmi pamet Ivanove sestre!“

Četvrti zapis pod svoj jastuk stavi:

“Nemoj ti, zapisu, ovdje ležati! Ne ti listiću!
Neka leži Ivanova sestra!“

Navodno je još iste noći njemu na vrata zakucala Ivanova sestra i molila ga da uđe.
Takvoj magiji, koju dakako i djevojka može koristiti, nemoguće je odoljeti, vjeruju
Sarajlije.
Veoma su omiljene i bakrene zdjele u kojima se nalaze olovne pločice sa ispisanim
citatima (ajetima) iz Kur’ana. Kada se ove pločice stave u vodu koja se pije, vjeruje
se da svaka od njih ima različito djelovanje. Sve nabrojane drangulije se prodaju na
Čaršiji. Ovom robom trguju i Arapi koji tvrde da dolaze iz Meke. Oni tvrde da su u
grupama proputovali cijeli muslimanski svijet.
Među njima su i tzv. bedeli, koji za novac Meku hodočaste umjesto onih kojima
godine ili zdravlje ne dozvoljavaju da to sami obave.
U posljednje vrijeme mogu se čuti obeshrabrujuće vijesti da su zanatlije osiromašile.
Svaka brza promjena u društvu nosi svoje žrtve. Samostalne zanatlije, koje još rade
po starim tehnologijama, žale se da teško mogu konkurirati razvijenim evropskim
zanatima i strukama. Srednji stalež Sarajlija stoga se najradije okreće maloj trgovini,
zanimanju koje ne zahtijeva ulaganje velikog kapitala, puno rada i sekiracije. Međutim,
takav sistem proglašen je neodrživim u sudaru sa evropskom konkurencijom.
Zanatlije su bile potpuno u pravu što su svoj pojedinačni ručni rad smatrali
vrjednijim od onog što dolazi sa industrijskog Zapada i što su tražili posebne beneficije
i zaštitu, kako bi mogli prebroditi krizu i kako se njihova djelatnost ne bi ugasila.
Međutim, bez obzira na sve, uskoro je došlo do začuđujućeg preokreta. Trgovački
promet počeo je da doživljava veliki zamah, a otvorile su se mnogobrojne nove
mogućnosti za zaradu. S jedne strane patili su veliki gradovi, poput Sarajeva ili Banje
Luke, a s druge strane došlo je do ekspanzije u nekim drugim sredinama, u kojima
ranije uopće nije postojao trgovački život: Derventa, Doboj, Tuzla, Bihać, Rogatica,
Foča, Čajniče...
Novonastaloj situaciji, koju obilježava izgradnja saobraćanica i komunikacija,
odlično su se prilagodili trgovci pravoslavci, koji u svojim rukama drže trgovinu i
izvoz poljoprivrednih proizvoda.
Muslimani se postepeno preorijentiraju na vojnu opremu. Na tom se polju
dokazuju kao izuzetno sposobni i pouzdani i stvaraju nove i velike radnje.

• 338 •
 život i življenje u sarajevu

Pojedini Muslimani, poput Ahmed-bega Ćerića iz Novog, potomka Mujage Ćerića,

kapetana Donjeg Vakufa, koji je 1717. godine kod Novog pobijedio grofa Draškovića,
dokazuju se kao uspješni građevinski poduzetnici i graditelji željezničkih pruga.
Žale se ipak na visoke tarife za poštanske i željezničke usluge, prigovarajući
da su mnogo više nego u drugim dijelovima Monarhije. Uprkos tome, domaći
poduzetnici su u daleko boljem položaju od stranaca. To je evidentno kada se uzme
u obzir preokret koji je nastao u sferi uvoza. Kao ilustracija mogu poslužiti izvještaji
Engleskog konzulata iz 1886. godine, u kojima se navodi da Engleska ovdje godišnje
gubi preko pet miliona guldena, jer se uvoz njihovih tkanina i bakra skoro potpuno
ugasio, te da je jedino vrijedan spomena godišnji uvoz kositra u vrijednosti od stotinu
hiljada guldena.
Francuska također nije krila svoje gubitke uzrokovane razvojem domaćeg
poduzetništva, pa navodi gubitak od preko dva miliona guldena. Po njihovim
izvještajima najgore su prošle francuske tvornice svile i šećera.
Također, skoro je potpuno prestao uvoz belgijskog stakla kroz Austriju, koje se
ranije ovdje uvozilo u količinama vrijednim trideset hiljada guldena.
Najviše se robe isporučuje iz austrijskih manufaktura, kojima jedino može
konkurirati švicarska roba i to zbog svojih niskih cijena.
Najznačajniji artikli koji se uvoze iz Austrije u Bosnu su: brašno (50.000 guldena),
vina (600.000 guldena), alkohol i rakija (600.000 guldena), pivo (600.000 guldena),
slanina (100.000 guldena), koža (150.000 guldena) i med (50.000 guldena).
Ova roba daje se bosanskim trgovcima uz odgodu plaćanja sa kamatom.
Kada se prođe zavojitim ulicama Čaršije, pa onda još manjim i krivudavijum,
stigne se na most koji vodi na drugu stranu Miljacke - u službenu četvrt.
Tu se, pored niza spokojnih kuća, nalazi Vijećnica, u kojoj nas u dugom crnom
ogrtaču i bijelom turbanu dočekuje Mula Mustafa-beg Fadilpašić. Iz njega zrači trostruki
autoritet: rođenog aristokrate, vjerskog dostojanstvenika i gradonačelnika Sarajeva.
Uprkos njegovoj bijeloj bradi dojmio nam se kao izuzetno snažan čovjek. Začudilo
nas je kad smo saznali da ovaj stari čovjek ima brata od svega šest godina.
Njegov otac, Fadil-paša, bio je privatnik, moćniji u ovom kraju od samog vezira.
Svoju je moć, neposredno prije okupacije, podijelio sa svojim sinom.
Uz njega, gradonačelnika, stoluje i jedan državni izaslanik. Međutim, upravljanje
gradom od strane gradonačelnika svelo se više reprezentativnu nego stvarnu
nadležnost.
U skladu sa odlukom donesenom 10. decembra 1883. godine, prvi izbori održani
su u martu 1884. godina. Na njima je, u četiri općine, od 1106 registriranih birača,
glasalo njih 839. Premda su pojedinci pobijali rezultat, vlast je formirana i to na

• 339 •
 johann von asbóth

način da su funkcije podijeljene između izaslanika koji su predstavljali Monarhiju i

lokalnih pojedinaca koji su bili izabrani kao ljudi od povjerenja građana.
Izvršni organi – muhtari – bili su raspoređeni po općinama. Državni izaslanik
imao je funkciju kontrolora vršenja vlasti. Gradonačelnik i dogradonačelnik stupili
su na funkciju imenovanjem. Trećina od ukupno 24 predstavnika u gradskom
poglavarstvu se imenovala, dok su dvije trećine birani. Pritom se vodilo računa o
ravnomjernoj konfesionalnoj zastupljenosti (12 muslimana, šest pravoslavaca, tri
katolika i tri jevreja).
Sljedeći izbori predviđeni su za tri godine. Biračko tijelo čine svi bosanski i austro-
ugarski podanici (koji su određeno vrijeme nastanjeni u Sarajevu) i koji na ime svojih
nekretninama plaćaju porez u iznosu od dva ili više guldena, ili 24 i više guldena na
osnovu zarade od krčmarenja. Inteligencija ima biračko pravo bez obiza na porez.
Pripadnici jedne konfesije ne biraju samo predstavnike iz svojih redova, nego svaki
pojedinačni birač može glasati za sve kandidate. Onaj ko dobije najviše glasova,
postaje gradonačelnik. Fadilpašić je dobio 719 glasova.
Ovakav sistem uvođenja predstavničke vlasti ima tendenciju da se raširi i u
drugim sredinama tim prije što je sličan metod uspio i u oblasti pravosuđa. Naime,
ustanovljeni su besplatni javni sudovi, koji obilaze okruge i rješavaju parnice čija je
vrijednost manja od 50 guldena. U većini slučajeva ovi sudovi uspijevaju ishoditi
miroljubiva i sporazumna rješenje. Na ovaj način je započela emancipacija naroda u
smislu jačanja svijesti o tome da svoje poslove moraju formalizirati.
U ovoj gradskoj četvrti centralno mjesto zauzima Careva džamija. Blizu nje je
već spomenuti Konak. Iako je napravljen od gline i drveta, on je zaista impresivno
zdanje. U Konaku stoluje baron Appel, visoki državni namjesnik, koji je ujedno i
zapovjednik konjičke divizije. Baron Nikolić, njegov pandan kada je civilna vlast
u pitanju, smjestio se na obronku iznad Konaka, majstorski organizirajući službu
u nekoliko prelijepih kuća orijentalne gradnje. Nikolić neposredno vodi civlinu
upravu, koju čine tri odjeljenja: političko-administrativno odjeljenje, zatim pravno
odjeljenje, u čijem se okrilju nalazi i kodifikacija propisa, koja je ovdje u ekspanziji
i finansijsko odjeljenje. Ova odjeljenja bit će smještena u spomenutim kućama
oko Konaka sve dok glavna zgrada vlade, gdje će se vlast prostorno objediniti, ne
bude gotova. Ovdje dominiraju različite uniforme: husarske uniforme, uniforme
državnih službenika i lijepe nošnje bosanske vojske, koje karakteriziraju svjetlo
plavi okovratnici te do koljena široke, a na listovima uske hlače, na kojima se klati
oružje. Fes je obavezan. On im omogućava da svoje molitve mogu propisno obaviti
s obzirom na to da je krojen tako da spriječi dodir čela i prostirke kada musliman
prilikom molitve pada ničice.

• 340 •
 život i življenje u sarajevu

Likovi u tim nošnjama doimaju se opasno i prijeteće, čak i kada, potpuno

opušteni, dvojica po dvojica šetaju isprepletenih malih prstiju, što je ovdje znak
velikog prijateljstva.
Godine 1882. ustanovljene su prve četiri regimente; u Sarajevu, Mostaru, Banjoj
Luci i Tuzli. Naredne 1883. godine formirane su još četiri.2
Uvođenje vojne obaveze nije ovdje dočekano sa dobrodošlicom. Naprotiv, bilo
je mnogo pokušaja izbjegavanja služenja vojne obaveze, što je znalo rezultirati
narušavanjem javnog reda i mira.
Poslije su oficiri Bosanci vršili različite pritiske na regrute, koristeći obilato
činjenicu da isti jezik govore, i stanje se malo po malo stabiliziralo. U procesu
smirivanja stanja otpuštene su mnoge starješine i instruktori, koji nisu adekvatno
odgovorili izazovima zadatka. Poslije su ovi regruti, povezani zajedničkom zastavom,
bacili ustranu svoju urođenu tvrdoglavost i ostvarili zadivljujuće čvrsto prijateljstvo
i saradnju. Danas se može reći da su problemi potpuno prevaziđeni. Uostalom takav
slijed događaja bio je prirodan jer Bosanac je rođen za rat, voli vojsku, naviknut na
nedaće lahko podnosi i savladava teškoće, a njegov ozbiljni i odgovorni karakter
dobro funkcionira unutar vojne discipline.
Nakon što je završio proces kroćenja ovih usijanih glava, oni su se pokazali
izuzetno pouzdanim i revnosnim, bez obzira jesu li bili raspoređeni na noćnu
stražu, kao instruktori ili na utvrdu. Uvijek su se pokazali dostojnim ukazanog
povjerenja. Vojna služba iz godine u godinu postaje sve popularnije zanimanje, za
koje se odlučuje sve više regruta, nerijetko dobrovoljaca. Ta oblast nije više samo
vojnog, nego i kulturnog i poličkog značaja. Pojednici koji su se uspeli do oficirskih
epoleta služe na ponos čitavoj svojoj familiji i okolini. Udaljavajući se od ovog
središta službenog i vojnog života kroz dugu i naočitu ulicu Terezije, približavamo se
kraju grada. Tu nas dočekuju zelene površine, uređene po evropskom ukusu, koje se
postepeno uobličavaju u javne parkove i bivaju svjedoci nestajanja starih i popularnih
kafana. Pod krošnjama drveća još uvijek se nalaze klupe, na kojima ljudi satima sjede,
vrebajući pogledom prolaznike.
Sve češće možemo sresti neobične pojave. Evo nas u neposrednom komšiluku
ciganskog predgrađa. Muslimanske žene izazovnih pogleda, koje više ne nose veo
kako je to bilo za vrijeme Turaka, promiču pored nas u ovom kratkom periodu
čarobnog sumraka i nestaju u noći. Već odavno ovdje ne postoji moralna policija
koja nadzire jesu li žene koje se kreću ulicom propisno odjevene.
Naš prvi boravak u Sarajevu pao je u vrijeme Ramazana. U ovo vrijeme bosanski
glavni grad je najzanimljiviji, baš kao što su italijanski gradovi najzanimljiviji za

2
Autor pogrešno navodi podatak da su formirane regimente. Riječ je o četama iz kojih će se 1894.
formirati regimente sa 3 a od 1897. sa po 4 bataljona

• 341 •
 johann von asbóth

vrijeme karnevala. Iako je Ramazan vrijeme muslimanskog posta, to vrijeme možemo

opisati i kao neku vrstu muslimanskog karnevala.
Baš kao što naš zabavi sklon svijet spava preko dana kako bi skupio snagu za
noćni provod, tako i Muslimani nastoje prespavati post, kako bi se po noći mogli
predati užicima. Međutim nisu rijetki oni koji to sebi ne mogu priuštiti, jer moraju
teško raditi i preko dana, dok poste. Ipak, i oni se provode u noćnim satima onoliko
koliko im njihove prilike dopuštaju. Sve dok sunce za brda ne zađe oni moraju vršiti
redovne poljoprivredne radove, raditi u radionicama i prodavnicima... Iznenađeni
smo njihovim jakim karakterom i odlučnošću da se, bez izuzetka, pokore zahtjevima
koje Ramazan postavlja. Oni tako, gladni i žedni, obavljaju i najteže poslove u vrlo
teškim uvjetima.
U svim muslimanskim sredinama nepoštovanje Ramazana rezulitira skoro
bojkotom onoga ko, protestirajući protiv Božijih zahtjeva – odbija da posti. Takvi
uživaju manje ugleda nego i najgori nevjernici. Muslimanske četvrti su preko dana
skoro mrtve. Ako ga posao ne goni vani, postač ostaje u kući i u miru dočekuje kraj
posta. Po ulicama se vuku samo rijetke izmorene prilike. Međutim trgovačko i zanatsko
središte – Čaršija, uspijeva i u ovom periodu održati živahnost. Ipak, i ovdje se može
vidjeti umor Muslimana koji, iako sneni, ne zanemaruju poslove. Od praskozorja do
sumraka zabranjeno je jesti, piti, mirise mirisati, pušiti i žene ljubiti. Strogi vjernik
ne guta čak ni svoju pljuvačku. On s razlogom biva revoltiran kada nevjernik prođe
pored njega pušeći, jer bi se dim mogao nosa dotaći. Stoga uopće nije preporučljivo
ići Čaršijom i puštiti, jer ćete se izložiti u najmanju ruku ljutitim pogledima. Kako
se sunce približava zapadu, svi, držeći cigare u rukama, očekuju topovski pucanj koji
će označiti da je post završen. Po muslimanskom ramazanskom računanju vremena,
zalazak sunca je 12 sati, a izlazak 24 sata. Ako je džepni sat neprilagođen promjenama
pozicije sunca, onda je to greška sahadžije. Prvo što muslimani urade kad prestane
post jest da povuku dim cigare, potom popiju čašu vode, a onda žure da jedu. Obično
se organiziraju veći iftari za prijatelje. Hilmi-efendija, muftija, pozvao nas je na jedan
takav objed. Ovdje se očekuje dolazak u tačno precizirano vrijeme, kako postači ne bi
čekali. Čim topovi puknu, postači se ponude osvježavajućim napicima. U susjednoj
sobi poredane su kantice sa vodom, jer Muslimani, isto kao i Englezi, prije jela peru
ruke, s obzirom na to da će rukama uzimati hranu iz zajedničkih zdjela. Gosti se
poredaju oko dva stola. Ovo i nisu stolovi na kakve smo mi navikli; okrugle limene
ploče, postavljene dosta nisko, promjera metar do metar i po. A gostiju je ovdje puno,
sve sama elita sarajevskih muslimana. Posebno su interesantne dvije ovdje prisutne
ličnosti: Sunullah-efendija Sokolović i Ali-paša Čengić. Prvi je pogrbljeni starac,
ponosnog profila i s pogledom orla, koji je prije okupacije, zajedno sa Fadil-pašom,
a kasnije i sa njegovim sinom, danas gradonačelnikom, vršio najznačajnije funkcije.
Za razliku od njega, Ali-paša Čengić nikada nije obnašao tako značajne funkcije, ali

• 342 •
 život i življenje u sarajevu

je zato, u svojoj osebujnoj narodnoj nošnji i u naponu mladalačke snage, jedna od

najnaočitijih muških pojava. Ugled u društvu postigao je na račun svoga oca, čuvenog
Smail-age Čengića, o kome kazuje i poznata južnoslavenska narodna pjesma. Smail-
aga je nosio najugledniju titulu koja se mogla dobiti u Turskoj carevinu – titulu
Begler-bega Rumelije. Nju je mogao dobiti samo zaslužni zapovjednik svih turskih
vojnih formacija u Evropi. Ova titula još više dobija na svom značaju kada se analizira
njeno značenje. Rumeli bi se, naime, moglo posmatrati kao pandan onome što je u
Bizantiji, Istočnom rimskom carstvu, bila titula “knez svih kneževa”. Mjesto življenja
ovog velikaša je veliki i raskošni dvorac na Ilidži, pokraj Sarajeva, poznat po bogatom
haremu žena i mnogobrojnim slugama. Ono što se dešava iza zidina dvorca, ostaje
pod zaštitom privatnosti, ali zato je njegova pojava u javnosti toliko pompezna, da
već sam dolazak na neki skup čini taj skup daleko višim i uglednijim.
Zadatak da mu pribavi politički značaj beg je Čengić povjerio jednom utjecajnom
dervišu, koji obitava u njegovom dvorcu.
Na stolu su postavlje limene šolje, male kifle i kašike srednjovjekovnog oblika za
svakog gosta. Bogato vezeni peškir nadomješta utisak koji je na nas ostavio ovako
oskudan escajg. On služi da se poslije pranja ruke posuše. Na stolu su servirane male
zdjele koje sadrže masline, kolače, sir i još mnogo toga. Svako se iz tih zdjela, prema
vlastitoj volji i ukusu, može prstima poslužiti. Glavna jela poslužuju se u velikim zdjelama
na sredini stola. Zdjele nose sluge po naredbi rukovodioca ovog rituala. Smjena glavnih
jela na stolu ide veoma brzo, pa se, za samo pola sata, na stolu izreda 12 jela, čime se
završava objed. Mi kršćani se u takvom ambijentu malo sporije snalazimo.
Mlađa rodbina i djeca glave kuće stoje na vratima i paze da nekom gostu slučajno
šta ne zafali.
Kada je jedan od nas zbog nespretnosti opržio prste, nastojeći otkinuti komad
vrelog mesa, jedan od tih malih stražara nam je pritrčao, otkinuo komad lijepog
i mehkog mesa i stavio pred njega. Da je trebalo i u usta bi mu zalogaj stavio. Na
ovakvu uslugu spreman je i svaki komšija koji sjedi do nas.
Da se ne bi narušila tišina dok se jede, čak i sluge okolo hodaju bosi. Viljuške,
noževi i čaše ne zveckaju, jer ih ni nema na stolovima. Po starim običajima na Orijentu
niko ništa ne pije dok se jede.
Evo šta je sve bilo na meniju: čorba šarija (supa sa tjesteninom), slatko, masline,
ružice, višnje, ašlame, narandže, janjetina (čitavo pečeno janje), punjena rižom i
začinima, burek, jalan dolma (specifično punjeni kupus), ekmek-kadaif (tjestenina
sa pavlakom), borovnice, sel-kadaif (tjestenina sa medom), sutlija, sarma, sač-kabagi
(dinja kuhana s lukom), pilav i kiselo mlijeko.
Jelo se prihvata samo desnom rukom, jer je lijeva ruka predviđena za druge stvari.
Muslimanski nazori o čistoći su vrlo strogi. Tu i tamo čujemo sporadično podrigivanje,
koje se ovdje razumijeva kao kompliment domaćinu i njegovim kuharima.
• 343 •
 johann von asbóth

Poslije jela ponovo se peru ruke. Sada sa sapunom. Peru se i usta. Uz gorku kahvu i
cigaru, zametne se smijeh i razgovor, što je bilo toliko prijatno da smo izgubili pojam
o vremenu.
Uprkos svom visokom vjerskom položaju, naš domaćin je jedno vedro i nasmijano
biće, uvijek spreman da i nas nasmije nekom šalom ili doskočicom.
Sada je ispričao kako muku muči sa svoje dvije žene. Naime, jednu od njih uvijek
mora ostaviti u svom ljetnjikovcu na selu. Jer kad su zajedno, uvijek hoće da dobiju
upravo ono što druga ima. Goste poslije pjesmom razveseljavaju i tamburaši. Posebno
nam se dojmila jedna pjesma koju su izveli svirač na lutnji i bubnjar. Radi se o pjesmi
na turskom, koja virtuozno završava nekim ratobornim, vojničkim akordima.
Nakon jela počinju posjete, koje nisu tako česte u drugim mjesecima. Musliman
večer najviše voli provesti u miru i tišini, okružen svojom porodicom. Uz Ramazan
muškarci i žene u grupama odlaze u međusobne posjete. Pred svakom grupom
korača po jedan sluga, koji im osvjetljava put svjetiljkom čiji je obod napravljen od
šarenog papira. Grad nudi pravu svečarsku sliku, kojoj doprinose kandilji koji svijetle
na visokim munarama, kao i pokrivene žene koje lakim korakom prolaze ulicama.
Kod imućnijih ljudi ženske su odaje potpuno odvojene od ostalih prostorija. Te
odaje imaju i svoju bašču i dvorište.
Sluge dočekuju goste već pred kapijom. U hodniku goste prihvataju sinovi i mlađa
braća domaćina. Slijede bezbrojni pozdravi, prilikom kojih dodiruju prsa, usne i čela.
Uvijek se prvi pozdravi najugledniji, a pozdravljeni požuri da uzvrati pozdrav.
Lijevi ćošak, koji je kao po pravilu najljepše namješten, uvijek je namijenjen za
gosta. Lijevo od gostiju sjedi domaćin, a nadalje sjedaju ostali, shodno svom rangu
ugleda u društvu.
U takvim prilikama često dođe do većeg praznog prostora između ljudi koji sjede.
To se onaj nižeg ugleda odmakne, poštujući viši ugled onog ko sjedi do njega. Tada
uvijek onaj ugledniji mahne rukom i da mu znak da se primakne.
Kod vrata stoje rođaci i sluge, vrebajući pažljivo da nekom gostu ne zafali cigara,
čibuk, kafa, kolač ili sok od borovnice, odnosno limunada. Konverzacija je svečarska
i opuštena. Ona počinje tako što se domaćin počinje raspitivati o stanju gostiju.
U pauzama šutnje gosti uživaju uz kahvu, kolač, sok ili cigaru pored otvorenog
prozora, uživajući u pogledu. Gosti dolaze i odlaze, mjenjaju se mjesta i razmjenjuju
pozdravi.
Iz bašči na obroncima, po gradu se razliježe umilna, sjetna i monotona pjesma.
Na taj način djevojke privlače pažnju mladića, uprkos zatvorenom haremu i velu.
Ljudi neumorno hvale tu pjesmu, a začarani mladići slijede te zvuke, prišunjaju
se ogradama bašči i to su počeci koji se kasnije krunišu svadbom. Mladić obično
poznaje djevojku još iz perioda kada je bila dijete, dakle kada njeno lice nije bilo

• 344 •
 život i življenje u sarajevu

velom pokriveno. Ako uspije kroz ogradu dohvatiti njenu ruku i ako su roditelji
saglasni, njihovoj zajedničkoj sreći više ništa ne stoji na putu. Međutim, mladić neće
uspjeti dohvatiti djevojčinu ruku ako se opreznoj majci te djevojke mladić ne sviđa.
Postoje, međutim, i nepristojni mladići koji tu igru igraju sa više djevojaka. Ali, to
ne može ostati skriveno, pa na takve momke majke upozore svoje kćeri. O takvom
jednom mladiću govori i ova pjesma:
Urokljive plave oči
Izađi van hanumo, moja dušo!
Pogledaj me, hanumo, svojim crnim očima!
Zvaše on tako dok zmija-hanuma dopusti!
Prostrijeli ga potom, svojim plavim očima
Kada vidje Mujo, da su joj oči plave,
on povika: “Hanumo, slobodna si, o hanumo!
Nemoj mene čekati željno“
Hanuma njemu ovako odgovara:
“Idi, idi, Mujo, sad te krije šiblje zeleno,
za dva dana, prekrit će te trava.
Pokriva te sada svilena košulja,
za dan dva pokrit će te bijelo platno.
Na glavi danas vrijedan ti je šešir,
Za dva dana bit će bijeli zavoj”.
Kako hanuma reče, tako snađe Muju.
Umrije mladić Mujo, jadna majko.

Kada zaljubljeni par nabasa na protivljenje roditelja, problem se najčešće rješava

otmicom djevojke. Ako otmica uspije, prije ili poslije roditelji daju svoje odobrenje.
Kod imućnijih i uglednijih familija procedura je drukčija. Brakovi se utanače
sukladno interesima, pa nerijetko mladić tek poslije zaključenja braka prvi put
vidi svoju suprugu. Na ovaj način eventualno prevareni mladoženja može problem
kompenzirati kroz višeženstvo ili razvod, bez štete po sebe. Iako je oboje dozvoljeno,
kod Muslimana ćete rijetko sresti i višeženstvo i razvod.
Nakon što provodadžije obave svoj dio posla, nahvalivši vrline i imetak budućeg
mladoženje, momak odlazi u posjetu kod djevojčinih roditelja. Ona tom prilikom
poslužuje kolače i sokove bez vela, kako bi je mladić osmotrio. Tom prilikom ona
se dobro uredi. Reći ćemo da ženska muslimanska moda čini ženu izazovnijom od
evropske mode.

• 345 •
 johann von asbóth

Nekoliko dana poslije mladić pošalje burmu sa ugraviranim njegovim imenom.

Slavlje svadbe održava se kod mladoženje i zna se protegnuti i do osam dana. Napokon
se mlada, u svečanoj haljini, praćena pucnjevima, uvodi u mladoženjinu kuću. Prije
nego što ostanu sami, mlada, obučena po ukusu mladoženja, u društvu familije i
prijateljica, spušta čelo još jednom na pod kako bi se pomolila. Jedno po jedno izlaze
iz sobe, pa mladoženja ulazi u sobu tek nakon što je mlada koja se moli ostala sama.
Bosanska žena, bez obzira kojoj konfesiji pripada, je pristojna i vjerna. Blud je
ovdje rijetkost. Posebo je pristojna i vjerna žena Muslimanka. O tome piše i jedna
evropska novinarka u sarajevskim novinama, koja se s njima često sretala i tako
dobila mogućnost da se u to uvjeri. Novinarka ne može naći adekvatne riječi kojima
bi pohvalila skladnost muslimanskog bračnog života. Ona nije mišljenja da je udata
Muslimanka tek ponižena sluga, kako se misli u Evropi. Naprotiv, smatra da ključ
sreće leži u činjenici da se svaka Muslimanka udala za onog koji joj se dopao i kojeg
je sama izabrala da mu bude uzorna supruga i majka njegovoj djeci. Zato je ovdje
nevjera nešto toliko rijetko da postaje nevjerovatno. Ukoliko se ipak desi, nevjera
stvori veliku uzbunu u životima obje familije i potpuno poremeti njihov mirni život,
koji provode u poštovanju običaja.
Porodica nevjerne žene biva toliko povrijeđena, da je se zauvijek odrekne. U
takvim slučajevima nema popuštanja i zaborava, kako je to u Evropi.
Ovdje je žena vjerna supruga, požrtvovana majka, štedljiva domaćica. Ono što
stranac na njoj ne može hvaliti, hvali njen muž. Bosanka ništa drugo ne vidi osim
muža, kuće i djece. Pred ovim nerijetko uzdahne evropski suprug, kada je uporedi sa
svojom emancipiranom ženom, nemalih zahtjeva, koja mu ometa mir trošeći čitava
bogatstva.
U Bosni nije bilo prostitutki sve dok Evropa nije kročila na ovo tlo. Ta pojava bila
je Orijentu potpuno nepoznata.
Iako Bosanka nije školovana kao naša žena, ona se može podičiti zdravim duhom,
koji se razvija pod budnim okom roditelja.
Ako ih poredimo sa našim ženama, primijetit ćemo da se Bosanke teže umaraju i
klonu duhom, te da su njihovi ručni radovi i vezovi neuporedivo bolji od onih koje
proizvode naše žene, koje to pokušavaju naučiti.
Ukoliko se bude željelo podići obrazovni nivo kod bosanske žene, bit će potrebno
tome pristupiti s velikom pažnjom, kako ona ove svoje vrline ne bi izgubila.
O ljubavi koju ovdašnji ljudi osjećaju prema ženama svjedoče i njihova imena:
Šefika (Milostiva), Ajna (Sjaj očiju), Šemsa (Sunce), Bašija (Svjedokinja), Habiba
(Voljena), Fatma (Dobra), Ašida (Mudra), Zlatka (Zlatna), Derviša (Pobožna),
Nurija (Bog je prosvijetilo), Šerifa (Časna), Hasna (Lijepa), Mejra (Marija).

• 346 •
 život i življenje u sarajevu

Johann von Asbóth

Life and Living in Sarajevo
(Translated and edited by Zijad Šehić)

Summary
The Hungarian publicist Johann ( Janos) von Asbóth accompanied the minister
of finances and governor of Bosnia and Herzegovina, Benjamin Kállay, on his
numerous travels. His book is based on historiographic and ethnographic materials
from church, state and scientific archives, presenting the most complete image of
the country until his time. The book consists of 537 pages, with 175 photographs
made by Colonel W. Mienzil, original photographs made in Koenigsberg art shop
in Sarajevo, one historical and three statistical maps, and with an abundance of
statistical charts. We have here presented a description of Sarajevo and every day life
of its inhabitants, which confirms that the author of this text was familiar with the
circumstances in the country and was not burdened by prejudices.

• 347 •
BIOBIBLIOGRAFIJE
 UDK 929 Karabegović I.

amila kasumović
Crtice iz života prof. dr. Ibrahima Karabegovića
(biografija, bibliografija i intervju)

•
BIOGRAFIJA
Zamršeno klupko historije zemalja bivše Jugoslavije poslije Prvog svjetskog
rata, taj Gordijev čvor kojeg je trebalo razmrsiti, uspješno je “raspetljao”mojoj
generaciji (1999/2003) prof. dr. Ibrahim Karabegović. Ostao je zapamćen kao
zanimljiv predavač, vrstan pedagog i ugodan sugovornik u diskusijama vođenim
o vrlo zanimljivim, ali često politiziranim temama. Mnoge od ovih tema, kojeg su
mlade, buduće historičare mogle zbuniti ili ih navesti na pogrešne zaključke, prof.
Karabegović je argumentovano objasnio i otklonio svu našu zbunjenost i nedoumice.
Svojim je radom dao doprinos razvoju Odsjeka za historiju na Filozofkom fakultetu
u Sarajevu, ali je veliki dio svog života posvetio i razvoju značajne institucije za
bosanskohercegovačko društvo – Institutu za istoriju u Sarajevu.
Prof. dr. Ibrahim Karabegović je rođen 5. juna 1931. godine u Modriči. U rodnom
mjestu je stekao osnovno obrazovanje. Prvi i drugi razred gimnazije je privatno polagao
u Banja Luci, odnosno u Derventi, u toku 1942. i 1943. godine. Više razrede gimnazije
je pohađao u Derventi i Doboju u toku 1945-1951. godine. Tu je ujedno i maturirao.
Na Odsjek za historiju upisao se u 1951, a diplomirao je u ljeto 1956. godine. Nakon
diplomiranja vratio se u rodno mjesto gdje je kao profesor historije radio u osnovnoj
školi i gimnaziji punih sedam godina. Godine 1963. je izabran na mjesto asistenta na
Institutu za istoriju radničkog pokreta, danas poznatog kao Institut za istoriju. Iste
godine je upisao i postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje
se opredijelio za izučavanje najnovije historije, odnosno historije 19. i 20. stoljeća.
Postdiplomski studij je završio krajem 1965. godine. Kao stipendista DAAD-a je boravio
u SR Njemačkoj (Bon) i Holandiji (Amsterdam) 1973. godine. Prof. Karabegović
je doktorsku disertaciju odbranio u martu 1976. godine na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu na temu “Reformizam u radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini između
dva svjetska rata (1919-1941)”. Stepen naučnog savjetnika stekao je 1985. godine
(konkurisao je sa oko 50 naučnih radova), a u isto zvanje ponovo je izabran 19. januara
1994. godine (ovaj put je konkurisao sa 65 radova).
Na funkciji direktora Instituta za istoriju u Sarajevu, prof. Karabegović se nalazio
u dva navrata: u periodu od oktobra 1978. do oktobra 1987, te u priodu od 1998.

• 351 •
 amila kasumović

do 2002. godine. Učestvovao je u kreiranju i realizaciji naučnih projekata koji su bili

vezani za oblast historiografije, a također i u podizanju naučnog kadra i naučnom
usmjeravanju asistenata. Posebno treba istaći rad na projektu Društveni cilj XIII/2.
Funkciju glavnog i odgovorno urednika časopisa Prilozi, kojeg izdaje Institut
za istoriju u Sarajevu, vršio je u periodu od 1978. do 1987, te od 1998. do 2002.
godine.
U zvanje redovnog profesora za predmet Istorija Jugoslavije, Odsjek za historiju-
Filozofski fakultet u Sarajevu, izabran je 1994. i tu je funkciju obavljao sve do 2003.
godine. Bio je i predsjednik Društva istoričara BiH, te predsjednik Zajednice
institucija za noviju i najnoviju istoriju Jugoslavije. Oženjen je i ima sina i kćerku.
Prof. Karabegović je uz osam knjiga (monografije, hronologije i knjige građe),
objavio i preko šezdeset bibliografskih jedinica, od kojih su neke objavljene i u
stranim publikacijama.
Iz ovog bogatog naučnog opusa posebno treba izdvojiti djela kao što je knjiga
“Radnički pokret u Bosni i Harcegovini između revolucionarne i reformističke
orijentacije 1909-1929. godine”izašla u Sarajevu 1973. godine. Ovo je ujedno bio
i pionirski rad u istraživanju dotada malo razmatrane reformističke komponente
u bosanskohercegovačkom radničkom pokretu, a dao je doprinos kompleksnijem
proučavanju nastanka i razvoja iste. Pomenuta knjiga, kao i doktorska disertacija,
napisana je na osnovu dugog i kritičkog istraživanja, te objektivne interpretacije. Od
posebnog značaja su hronologije radničkog pokreta koje su objavljene u Sarajevu
1971. i Beogradu 1980. godine, ali i rad na prikupljanju građe za monografije o Ivanu
Krndelju i Mitru Trifunoviću, kao i građe o kongresima Glavnog radničkog saveza
za BiH 1905-1919. godine. Prof. Karabegović je bio koautor u ovom napornom
radu gdje se posebna pažnja trebala posvetiti kritičkom odabiru građe, koja je poslije
objavljena i služi kao vrijedan izvor svim istraživačima koji se bave ovim temama.
Veoma zapažena je sinteza višegodišnjih istraživanja prof. Karabegovića usmjerenih
na period legalnog djelovanja radničkog pokreta, koja je u Istoriji Saveza komunista
Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1990.) objavljena pod nazivom “Formiranje i
legalno djelovanje KPJ u Bosni i Hercegovini (1919-1921)”. Ovo djelo je značajno
jer predstavlja i sliku poslijeratnog društva Bosne i Hercegovine, donosi podatke o
osnivanju SRPJ (k) 1919. godine, programskoj osnovi i aktivnostima KPJ dok je još
djelovala kao legalna 1920/1921. godine.
Interesovao se i za lokalnu historiju pojedinih oblasti u Bosni i Hercegovini i kao
rezultat tog interesovanja nastali su radovi “Dobojski kraj u svjetlu revolucionarnih
zbivanja između dva rata (1918-1941)”, koji je ujedno i predgovor Zborniku
sjećanja “Od ustanka do pobjede”(Doboj, 1986, knjiga I, str. 15-31), te “Društveno-
ekonomske i političke prilike i djelatnost KPJ na Romaniji između dva svjetska rata
(1918-1941)”(edicija Romanija u NOB).

• 352 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

Prof. Karabegović je učestvovao i na valikim skupovima održanim u zemlji, ali

i u inostranstvu. Treba izdvojiti njegovo učešće na Međunarodnoj konferenciji
historičara radničkog pokreta u Lincu (23. zasjedanje održano 1987. godine), gdje je
u koautorstvu sa dr. Nedimom Šarcem podnio referat na temu “Die Jugoslawischen
Sozialdemokraten und die Stockholmer Konferenz”. Referat je godinu dana kasnije
publikovan u “Europaverlag”, u Beču. Godine 1989. je ponovo ušestvovao na
konferenciji u Lincu sa temom “Druga internacionala u jugoslovenskoj i marksističkoj
literaturi”. Prof. Karabegović je također podnio referat na temu “Radnički pokret u
radovima akademika Envera Redžića”i na Naučnom skupu upriličenom na inicijativu
ANU BiH, a povodom 75-godišnjice života akademika Envera Redžića.
Naporan i mukotrpan rad prof. Karabegovića nagrađen je republičkom nagradom
za naučni doprinos “Veselin Masleša”, kao i republičkom nagradom “27. juli”.
Rad, postignuti rezultati, iskustvo na različitim pozicijama vezanim uz historijsku
nauku svrstavaju prof. Karabegovića u plejadu najistaknutijih historičara Bosne i
Hercegovine.

BIBLIOGRAFIJA

I Knjige (monografije i knjige građe)

1. Radnički pokret u Bosni i Hercegovini između revolucionarne i reformističke
orijentacije 1909-1929. godine, IGRO “Svjetlost”, Sarajevo, 1973, str. 215.
2. Reformistički pravac u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine 1919-1941,
IGRO “Svjetlost”, Sarajevo, 1979, str. 308.
3. Ivan Krndelj. Građa za monografiju, Institut za istoriju Sarajevo i Rad Beograd,
Beograd, 1977, str. 383. (Koautori: Hadžirović Ahmed i Ramljak Anto)
4. Mitar Trifunović. Građa za monografiju, Institut za istoriju Sarajevo i IGTRO
“Univerzal”, Tuzla, 1983, str. 384. (Koautori: Hadžirović Ahmed i Stanić Ilija)
5. Kongresi Glavnog radničkog saveza za Bosnu i Hercegovinu (1905-1919),
Građa, Vijeće saveza sindikata Bosne i Hercegovine – Fond za izučavanje istorije
sindikalnog pokreta “Mićo Sokolović”, Sarajevo, 1985, str. 392. (Koautori: Madžar
Božo i Hadžibegović Ilijas)

II Članci, rasprave i prilozi

1. Glas slobode od 1909-1929. godine i njegov značaj za proučavanje istorije
radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Prilozi, Sarajevo, II, 2, 1966, str. 27-74.

• 353 •
 amila kasumović

2. Oblici podrške radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini revolucijama u Rusiji i

Mađarskoj do konca 1920. godine, Prilozi, Sarajevo, III, 3, 1967, str. 75-86.
3. Revolucionarna štampa u Bosni i Hercegovini od aprila 1919. do šestojanuarske
diktature 1929. godine, Novinarstvo, Časopis Jugoslovenskog instituta za
novinarstvo, Beograd, 3-4, 1968, str. 145-156.
4. O radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini od polovine 1917. godine do
formiranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), Glasnik arhiva
i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, VIII-IX, 1968/69, str.
205-233.
5. Rascjep u bosanskohercegovačkom radničkom pokretu 1919-1921 i posljedice
rascjepa, Naučni skup Radnička klasa i KPJ u borbi za socijalizam u Bosni i
Hercegovini – Povodom 50-godišnjice Saveza komunista Jugoslavije, 6. i 7.
novembra 1969, ANU BiH, Posebna izdanja, Knjiga XIII, Odjeljenje društvenih
nauka, Knjiga 3, Sarajevo, 1970, str. 97-142.
6. Saradnja bosanskohercegovačkih i srbijanskih reformista 1919. i 1920. godine,
Materijali sa simpozijuma o radničkom pokretu i KPJ u Srbiji 1919-1941, održanog
u Beogradu 24-25. novembra 1969, Tokovi revolucije, Zbornik istorijskih radova
instituta za Istoriju radničkog pokreta Srbije, Muzeja radničkog pokreta i narodne
revolucije Vojvodine i Zavoda za istoriju Kosova, Beograd, VI, 1971, str. 235-246.
7. Uloga Glasa slobode u širenju socijalističkih ideja u Bosni i Hercegovini od 1909.
do 1919. godine. (Prilog izučavanju socijalističke misli u Bosni i Hercegovini Od
1909. do 1919. godine), Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971, str.183-197. (Koautor:
Hadžibegović Ilijas) Rad objavljen i u: Počeci socijalističke štampe na Balkanu,
Međunarodni naučni skup Posvećen stogodišnjici izlaska “Radenika”, Jugoslovenski
institut za novinarstvo i Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije, Beograd,
1974, str. 315-332. (Koautor: Hadžibegović Ilijas)
8. Vukovarski kongres i pitanje daljnje izgradnje Partije u BiH, Drugi kongres KPJ,
Materijali sa simpozija održanog 22. i 23. VI 1970. Povodom 50-godišnjice Drugog
(Vukovarskog) kongresa KPJ 1920, Slavonski Brod, 1972, str. 195-203.
9. Saradnja Socijalističke radn(ičk)e grupe “Ujedinjenje”i Oblasnog odbora
Socijalističke partije Jugoslavije za BiH (1925-1929), Prilozi, Sarajevo, IX/I, 9/1,
1973, str. 243-269.
10. Konstituisanje reformističkog radničkog pokreta u Jugoslaviji koncem 1921. i
početkom 1922. g, Prilozi, Sarajevo, X/II, 10/2, 1974, str. 267-317.
11. Odjek ustanka austrijskih radnika u socijalističkoj i komunističkoj štampi
Jugoslavije, Prilozi, Sarajevo, X/II, 10/2, 1974, str. 347-353 (Koautor:
Hadžirović Ahmed) Rad objavljen na njemačkom jeziku pod naslovom Das
Echo des Aufstandes der oesterreichischen Arbeiter in der sozialistischen und

• 354 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

kommunistischen Press in Jugoslawien, In: Internationale Tagund der Historiker

der Arbeiterbewegung (X Linzer konferenz 1974), Linz 10-14. September 1974,
geschichte der Arbeiterbewegung ITH – Tagungsberichte 9, Europaverlag,
Wien, 1976, s. 378-384. (Koautor: Hadžirović Ahmed)
12. Povodom jedne ocjene, Okrugli sto o Mladoj Bosni, Pregled, Sarajevo, LXIV,
7-8, 1974, str. 749-751.
13. Idejno-marksistička zasnovanost i vrijednost udžbenika za društvene nauke u
osnovnim i srednjim školama, Putevi i dostignuća u obrazovanju i vaspitanju,
Republički prosvjetno-pedagoški zavod SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XI,
4, 1975, str. 386-394.
14. O osnovnim pretpostavkama razvitka radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini
između dva svjetska rata s posebnim osvrtom na reformistički pravac, Prilozi,
Sarajevo, XI-XII, 11-12, 1975-1976, str. 113-132.
15. “Glas slobode”– prvo radničko glasilo u Bosni i Hercegovini, Sedamdeset godina
sindikalnog pokreta u Bosni i Hercegovini 1905-1975, Sarajevo, 1977, str. 182-219.
16. Istorijsko iskustvo (SKJ) u periodu od 1919. do 1941. godine, Priručnik
ideološko-političkog obrazovanja, Studijski centar Gradske konferencije SK BiH
Sarajevo, Posebno izdanje, Sarajevo, 1977, str. 241-256.
17. Aktivnost žena Modriče i okoline u NOP-u, Žene BiH u NOB-i 1941-1945.
godine-sjećanja učesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1977, str. 658-660. (Koautor:
Muhidin Spužić).
18. Podrška organizacije KPJ u Bosni i Hercegovini Titovoj antifrakcijskoj liniji,
Zbornik radova naučnog skupa Osma konferencija zagrebačkih komunista i
razvoj KPJ-SKJ kao moderne partije radničke klase, Zagreb, 1978, str. 67-77.
19. Reformistički pravac u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine, Jugoslovenski
istorijski časopis, Beograd, 1-4, 1978, str. 425-431.
20. Vliv Rijnove revoluce na obnovu delnickeho hnuti v Bosne a Hercegovine
(1917-1918), Slezsky sbornik, Slezsky ustav ČSAV, Brno, č. 3, rornik 76, 1978,
str. 189-200.
21. Djelatnost Đure Đakovića u radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini od 1905.
do 1921. godine, Prilozi, Sarajevo, XV, 16, 1979, str. 11-20.
22. Doprinos bosanskohercegovačkog radničkog pokreta stvaranju jedinstvene
partije jugoslovenskog proletarijata, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika
Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XVIII-XIX, 1978/79, str. 105-115.
23. Revolucionarna djelatnost Mitra Trifunovića Uče od 1919. do 1941. godine,
Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Knjiga prva, Revolucionarni radnički
pokret u Tuzli do 1941, Tuzla, 1979, str. 274-304.

• 355 •
 amila kasumović

24. Odnos KPJ i socijalista u Bosni i Hercegovini u godinama pred Drugi svjetski
rat, Zbornik radova sa Naučnog savjetovanja održanog u Mostaru 5. i 6. oktobra
1978. godine, Sarajevo, 1980, str. 183-185.
25. Povodom šezdesetogodišnjice Vukovarskog kongresa (Komunističke partije
Jugoslavije), Pregled, Sarajevo, LXX, 6, 1980, str. 765-771.
26. Bauernunruhen und Arbeiterbewegung in Bosnien und der Herzegowina
und anderen jugoslawischen Landern unter der osterreichisch-ungarischen
Verwaltung am Ende des 1. Weltkriege, Internationale Tagung der Historiker
der Arbeiterbewegung (15. Linzer Konferenz 1979), Linz, 11. bis 15.
September 1979, Geschichte der Arbeiterbewegung ITH – Tagungsberichte
14, Europaverlag Wien, 1981, str. 259-270. (Koautor: Šehić Nusret)
27. Grundlegende Charakteristiken der Gewerscheftsbewegung in Jugoslawien
zwieschen Weltkriegen (1918–1941), Internationale Tagung der Historiker
der Arbeiterbewegung 16. Linzer Konferenz 1980, Linz, 9. bis 13. September
1980, Geschichte der Arbeiterbewegung ITH – Tagungsberichte 15,
Europaverlag Wien, 1982, str. 249-257.
28. Kratak osvrt na rezultate poslijeratne istoriografije o međuratnom periodu
istorije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, Savjetovanje o istoriografiji
Bosne i Hercegovine (1945-1982), Sarajevo, 11. i 12. II 1982, ANU BiH,
Posebna izdanja, Knjiga LXV, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo,
1983, str. 79-84.
29. Saradnja Filipa Filipovića sa radničkim pokretom u Bosni i Hercegovini od kraja
1917. do početka 1919. godine, Filip Filipović – revolucionarna misao i delo,
Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1983, str. 203-209.
30. Širenje socijalističkih ideja i marksizam, Marks, radnički pokret B(osne) i
H(ercegovine) i program SKJ, Zbornik radova sa Naučnog skupa održanog 16.
III 1983. godine u Sarajevu, Sarajevo, 1983, str. 29-31.
31. Djelatnost Đure Đakovića u socijalističkom i komunističkom pokretu u Bosni i
Hercegovini od 1905. do 1921. godine, Đuro Đaković – život i djelo, Materijal
sa znanstvenog skupa održanog 24. i 25. travnja 1979. u Slavonskom Brodu,
Slavonski Brod, 1984, str. 25-36.
32. Istorija Saveza komunista Jugoslavije, Rad, Beograd, 1985. (Saradnik na tekstu
poglavlja pod naslovom “Stvaranje i uspon KPJ (1919-1921)”, str. 55-81.
33. Gaćinović Vladimir, ideolog revolucionarne jugoslovenske omladinske
organizacije “Mlada Bosna”, Enciklopedija Jugoslavije, 4, E–Hrv, Jugoslavenski
leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1986, str. 298.

• 356 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

34. Glas saveza radnika i seljaka, Organ Pokrajinskog komiteta Komunističke partije
za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1940-1941, Enciklopedija Jugoslavije, 4,
E–Hrv, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1986, str.
401.
35. Grabež Trifko, istaknuti član revolucionarne jugoslovenske omladinske
organizacije “Mlada Bosna”, Enciklopedija Jugoslavije, 4, E–Hrv, Jugoslavenski
leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1986, str. 464.
36. Dobojski kraj u svjetlu revolucionarnih zbivanja između dva rata (1918-1941),
Zbornik sjećanja “Od ustanka do pobjede”, Doboj, 1986, knjiga I, str. 15-31.
37. Modriča u periodu između dva svjetska rata (1918-1941), Modriča sa okolinom
u prošlosti, Modriča, 1986, str. 139
38. Die Jugoslawischen Sozialdemokraten und die Stockholmer Konferenz,
Europaverlag, Wien, 1988. (Koautor: Šarac Nedim)
39. Radnički pokret (1918-1941) u radovima akademika Envera Redžića, Zbornik
radova povodom 75. godišnjice života akademika Envera Redžića, ANU BiH,
Posebna izdanja, Knjiga XCII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 25, Sarajevo,
1990, str. 43-48.
40. Formiranje i legalno djelovanje KPJ u Bosni i Hercegovini (1919-1921), Istorija
Saveza komunista Bosne i Hercegovine, Knjiga I, Institut za istoriju u Sarajevu i
NIŠRO Svjetlost-Sarajevo, Sarajevo, 1990, str.89-117.
41. Jugoslovenski socijalisti o državnom uređenju i položaju B(osne) i H(ercegovine),
Okrugli sto: Problemi državnopravnog položaja i uređenja Bosne i Hercegovine
1875-1945, ANU BiH, Posebna izdanja, XXXV, Odjeljenje društvenih nauka,
Sarajevo, 1994, str 22.
42. Radničko socijalno osiguranje u Bosni i Hercegovini 1919-1941, Prilozi,
Sarajevo, XXV, 27, (1991), 1994, str. 79-103.
43. Osnovni podaci o Jevrejima Bijeljine od doseljenja do 1941. godine, Zbornik
radova Sefard '92, Sarajevo, 11. 09. - 14. 09. 1992, Sarajevo, 1995, str. 81-91
44. Kratak osvrt na popis stanovništva Bosanske posavine od 1879. do 1991. godine,
Bosanska posavina-dio cjelovita Bosne i Hercegovine, Zbornik radova sa okruglog
stola održanog 24. 11. 1994. godine u Sarajevu, Sarajevo, 1997, str. 163-172.
45. Neki značajni momenti o Bosanskoj posavini u vrijeme austro ugarske uprave
(1878-1918), Bosanska posavina-dio cjelovita Bosne i Hercegovine, Zbornik
radova sa okruglog stola održanog 24. 11. 1994. godine u Sarajevu, Sarajevo,
1997, str. 85-91.

• 357 •
 amila kasumović

46. Sarajevo u očima stranih putopisaca od polovine šesnaestog do kraja sedamnaestog

stoljeća, Prilozi historiji Sarajeva, Radovi sa Znanstvenog simpozija Pola milenija
Sarajeva (održanog od 19. do 21. marta 1993. godine), Sarajevo, 1997, str. 231-238.

III Rad na hronologijama

1. Hronologija radničkog pokreta Bosne i Hercegovine do 1941. godine, Svjetlost,
Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, 1971, str. 612 (Koautori: Bajić
Nevenka, Begić Dana, Hadžibegović Ilijas, Hadžirović Ahmed, Isović Kasim, Išek
Tomislav, Juzbašić Dževad, Lay Ernest, Nedimović Uroš, Trninić Mirjana i Škarica
Dubravka)
2. Hronologija najvažnijih događaja iz istorije radničkog pokreta Bosne i Hercegovine
1878-1941, Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919-1979, Tom I, 1919-1941,
Beograd, 1980, (od str. 9) (Koautori: Hadžirović Ahmed i Bajić Nevenka).
3. Hronologija najvažnijih događaja iz NOR-a i socijalističke revolucije u Bosni i
Hercegovini 1941-1945, Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919-1979, Tom
II, 1941-1945, Beograd, 1980, str. 9-353. (Koautori: Bajić Nevenka, Hadžirović
Ahmed i Stanišić Vlado)

IV Rad na projektima
1. Izvedbeni projekat za istraživanje iz oblasti istorije: Društveni cilj XIII/2. Institut
za istoriju, Sarajevo, 1986.

V Diskusije na naučnim skupovima

1. Diskusija na Naučnom simpozijumu povodom 50-godišnjice Drugog kongresa
KPJ, Drugi kongres KPJ, Materijali sa smpozija održanog 22-23. VI 1970. godine
povodom 50-godišnjice Drugog Vukovarskog kongresa KPJ 1920, Slavonski
Brod, 1972, str. 457-459 i 474-476.
2. Diskusija o knjizi dr. Rasima Hurema: Kriza narodnooslobodilačkog pokreta u
Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine, Svjetlost, Sarajevo,
1972, Prilozi, Sarajevo, XI-XII, 11-12, 1975-1976, str. 387-388.
3. Diskusija na Naučnom skupu povodom 50-godišnjice Osme mjesne konferencije
KPJ Zagreb, Osma konferencija zagrebačkih komunista i razvoj KPJ-SKJ kao
moderna partije radničke klase (Zbornik radova Naučnog skupa), Zagreb, 1978,
str. 445.
4. Diskusija na Naučnom skupu u Banjoj Luci 18-20. XI 1976, Banja Luka u novijoj
istoriji(1878-1945), Zbornik radova s Naučnog skupa održanog u Banjoj Luci 18-
20. novembra 1976, Banja Luka, 1978, str. 742-743.

• 358 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

5. Diskusija na Naučnom skupu u Skender-Vakufu 20-22. februara 1982. godine,

Oblasna konferencija KPJ za Bosansku krajinu, Zbornik radova s Naučnog skupa
Oblasna konferencija KPJ za Bosansku Krajinu 21-23. februar 1942. godine u
Skender-Vakufu, održanog 20-22. februara 1982. godine u Skender-Vakufu, Banja
Luka, 1982, str. 582-583.
6. Diskusija na Savjetovanju o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, Sarajevo,
11. i 12. II 1982, Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982,
Sarajevo, 11. i 12. II 1982, ANU BiH, Posebna izdanja, Knjiga LXV, Odjeljenje
društvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo, 1983, str. 167.
7. Diskusija na savjetovanju o temi Aktuelna pitanja istorijske nauke u Bosni i
Hercegovini, održanom u organizaciji Sekcije za nauku Republičke konferencije
SSEN Bosne i Hercegovine u Sarajevu aprila 1983. godine, Opredjeljenja, Sarajevo,
XV, 12, 1984, str. 62-65.
8. Jugoslovenski socijalisti o državnom uređenju i položaju BiH, Okrugli sto:
Problemi državnopravnog položaja i uređenja Bosne i Hercegovine 1878-1945,
Sarajevo, 17. novembar 1993, Sarajevo, 1994, str. 22.

VI Osvrti, prikazi i kritike

1. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XV (1964), Sarajevo,
1966, str. 343, Prilozi, Sarajevo, III, 3, 1967, str. 290-293.
2. Kotorski naučni skup “Oktobarska revolucija i narodi Jugoslavije”, Pregled,
Sarajevo, LVII, 11-12, 1967, str. 577-586 (Koautor: Hadžirović Ahmed).
3. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVI (1965), Sarajevo,
1967, str. 314, Prilozi, Sarajevo, IV, 4, 1968, str. 715-717.
4. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVII (1966-1967),
Sarajevo, 1969, str. 483, Prilozi, Sarajevo, V, 5, 1969, str. 353-354.
5. Naučni skup: Radnički pokret i KPJ u Srbiji 1919-1941, Prilozi, Sarajevo, V, 5,
1969, str. 394-397.
6. Prilozi za istoriju socijalizma , br. 6, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1969,
str. 593, Prilozi, Sarajevo, VI, 6, 1970, str. 278-280.
7. Drugi (Vukovarski) kongres KPJ 1920. Simpozijum održan u Vukovaru 22. i 23.
juna 1970, Prilozi, Sarajevo, VI, 6, 1970, str. 295-298.
8. Počeci socijalističke štampe na Balkanu. Osvrt na Međunarodni naučni skup, održan
20. i 21. XII 1971. u Beogradu, Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971, str. 299-303.
9. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVIII (1968/69.),
Sarajevo, str. 325, Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971, str. 279-281.

• 359 •
 amila kasumović

10. Politika velikih sila na Balkanu uoči i na početku Drugog svjetskog rata,
Međunarofdna konferencija, Sofija 21-26. april 1971, Prilozi, Sarajevo, VII, 7,
1971, str. 305-309. (Koautor: Hadžirović Ahmed).
11. Deveta internacionalna konferencija istoričara radničkog pokreta u Lincu od 11.
do 15. septembra 1973, Prilozi, Sarajevo, IX/I, 9/1, 1973, str. 469-474.
12. Dr. Nedim Šarac, Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa
posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 314,
Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XXI-XXVII, 1976,
str. 322-325.
13. Samija Sarić, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1919-1921. Sumarno-
analitički inventar za seriju opštih spisa, Sarajevo, 1991, str. 478, Glasnik Arhiva
i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XXXI, 1991, str.
223-224.
14. Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925. Privredni i politički razvoj,
Sarajevo, 1991, Prilozi, Sarajevo, XXV, 27 (1991.),1994, str. 225-227.
15. “Historija Bosne (i Hercegovine)”koja to zaista nije, Prilozi, Sarajevo, 30, 2001,
str. 330.
16. Dr. Nusret Šehić, Dnevni zapisi o životu u sarajevu pod četničkom opsadom tokom
1992. i 1993. godine, Rabic, Sarajevo, 2003, Ljiljan, br. 586, Sarajevo, 2004.

VII Godišnji i periodični izvještaji o radu Instituta za istoriju

1. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1981. godini, Prilozi, Sarajevo,
XVIII, 19, 1982, str. 365-375.
2. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1982. godini, Prilozi, Sarajevo,
XIX, 20, 1984, str. 233-242.
3. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1983. godini, Prilozi, Sarajevo,
XX, 21, 1985, str. 325-330.
4. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1984. godini, Prilozi, Sarajevo,
XX, 21, 1985, str. 331-337.
5. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1985. godini, Prilozi, Sarajevo,
XXI, 22, 1986, str. 357-362.
6. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1986. godini, Prilozi, Sarajevo,
XXII, 23, 1987, str. 287-293.
7. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1987. godini, Prilozi, Sarajevo,
XXII, 23, 1987, str. 293-298.
8. 30 godina rada i postojanja Instituta za istoriju u Sarajevu, Prilozi, Sarajevo, XXIII,
24, 1988, str. 5-31. (Koautor: Borovčanin Drago).

• 360 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

9. Institut za istoriju-Sarajevo u ratu i neposredno nakon njegovog završetka. Kratak

pregled djelatnosti, Prilozi, Sarajevo, XXVI, 28, 1999, str. 7-15.

Intervju sa prof. dr. Ibrahimom Karabegovićem

Šta Vas je opredijelilo za životni poziv historičara?

Potrebno je, prije svega reći da sam 1951. godine maturirao u Doboju. Razredni
starješina, prof. Mujčinović, predavao je historiju, predmet kojeg sam volio i, koliko
se sjećam, iz tog predmeta uvijek sam imao odličnu ocjenu. Nakon mature prof.
Mujčinović mi je rekao da bi bilo dobro da studiram historiju. U to vrijeme bio je
veoma atraktivan studij na Državnom institutu za fiskulturu (DIF) u Beogradu, pa
sam i ja ozbiljno razmišljao da se opredijelim za taj studij. Ipak, u tom kolebanju,
prevagnuo je savjet prof. Mujčinovića i upisao sam se 1951/52. godine na Filozofski
fakultet-Odsjek za historiju u Sarajevu.

Možete li se prisjetiti svojih početaka? Sa kojim problemima ste se susretali?

U moje vrijeme, vrijeme mojih studija, zgrada Filozofskog fakulteta nalazila se na
Baščaršiji, u bivšoj medresi nasuprot Begove džamije. Pedesete godine bile su godine
omladinskih radnih akcija, godine velikog entuzijazma, ali i veoma teške godine,
godine gladi (1950, 1952.). Naravno, ni mene nisu mimoišle radne akcije. Nakon
učešća u izgradnji omladinske pruge Šamac-Sarajevo, 1947. godine, u prvim godinama
studiranja, učestvovao sam u studentskim brigadama na dobrovoljnim akcijama u
izgradnji vodovoda za studentski dom na Bjelavama i u brigadi Filozofskog fakulteta
na izmještanju puta Konjic-Jablanica u Ostrošcu. Kako se vidi, studij historije bio
je usko povezan sa radnim akcijama. U prvo vrijeme sam stanovao u studentskom
domu, koji se nalazio u zgradi današnjeg Katoličkog teološkog fakulteta, zatim dvije
godine u zgradi današnjeg Katoličkog školskog centra i, najzad, u Studentskom
domu na Bjelavama. Cimeri su mi bili rahmetli Ahmed Čejvan (prije 1992. godine
direktor gimnazije u Banja Luci) i Stipe Obad (profesor na Filozofskom fakultetu
u Zadru). Moj studij je, pored radnih akcija, bio povezan i sa aktivnim bavljenjem
sportom. Naime, ja sam još kao gimnazijalac počeo da igram fudbal u fudbalskom
klubu “Sloga”u Doboju. Bavljenje fudbalom nastavio sam i za vrijeme studija.
Trenirao sam u dvorištu studentskog doma i, u vrijeme takmičenja, putovao u Doboj
i u druga mjesta, gdje je nastupao moj klub. Za svaku utakmicu dobivao sam od kluba
“džeparac”, koji mi je dobro došao u tim teškim vremenima. Kasnije sam, zahvaljujući
prof. Anti Babiću dobio i stipendiju, koja mi je bila od velike pomoći u studiranju.

• 361 •
 amila kasumović

Da li su Vas te aktivnosti ometale u studiranju?

Navedene aktivnosti me nisu ometale u studiranju. Uglavnom sam redovno
polagao ispite. Godina studija se rado sjećam, pa i onih u kojima smo gladovali.
Naravno, često se sjetim i kolega. Posebno je bilo dosta studenata historije iz Crne
Gore. Na studiju sam proveo pet godina, diplomirao sam 26. juna 1956. godine.
Mentor na diplomskom radu bio je prof. Branislav Đurđev, ali glavnu pomoć mi
je pružio prof. Hamid Hadžibegić, koji me je ubjeđivao da ostanem u Sarajevu i da
radim u Orijentalnom institutu. Kod prof. Hadžibegića pohađao sam pet semestara
časove turskog jezika, pa je to bio pravi razlog za njegov prijedlog. Ja sam jedva čekao
da završim studij i da počnem raditi u mojoj Modriči, koja me je posljednjih godina
i stipendirala. U osnovnoj školi i gimnaziji u Modriči sam radio do oktobra 1963.
godine.

Potom ste došli u Sarajevo. Možete li reći nešto razlozima povratka u grad u
kojem ste studirali?
Nakon šest godine rada u osmogodišnjoj školi i gimnaziji, odlučio sam da
napustim svoje rodno mjesto. O razlozima nije potrebno govoriti, dovoljno je samo
reći da “niko u svom selu nije postao pop”. Obaviješten sam od nekih mojih prijatelja
iz Sarajeva da je Institut za istoriju raspisao konkurs za prijem asistenata. Podnio
sam prijavu i na sjednici Savjeta Instituta, 15. oktobra 1963. godine, primljeni smo
ja i Zdravko Antonić i odmah smo upućeni u Beograd na postdiplomski studij.
U Beogradu sam boravio do 1966. godine, gdje sam na Filozofskom fakultetu i
magistrirao. Činjenica da ću biti upućen na postdiplomski studij u Beograd, bila
je odlučujuća u mom opredjeljenju da napustim Modriču i da se počnem baviti
naučnim radom. Istina, imao sam 32 godine i bilo mi je jasno da sam za ovu vrstu
rada uhvatio “posljednji voz”. Sam sam sebi postavio zadatak da ne budem posljednji
i da se, ako već ne postoje uslovi da se nađem u prvim redovima, držim zlatne sredine.
Ako bih sam cijenio svoj naučni doprinos bosanskohercegovačkoj historiografiji,
stavio bih se u srednji red historičara Bosne i Hercegovine. Za svoj naučni doprinos
i naučni opus, dobio sam dvije, u to vrijeme, najistaknutije republičke nagrade – 27.
julsku i nagradu “Veselin Masleša”. U Institutu za istoriju postigao sam sve naučne
stepene, od naučnog saradnika do naučnog savjetnika. Bavio sam se izučavanjem
reformističkog radničkog pokreta i na tom problemu sam 1976. godine doktorirao
pred komisijom u sastavu: prof. Milorad Ekmečić, prof. Branislav Đurđev, prof.
Ljubo Boban iz Zagreba i prof. Rade Petrović. Moram ovom prilikom istaći da sam
socijalističkom pokretu reformističke orijentacije, problemu na kojem sam odbranio
doktorsku disertaciju, prva saznanja i upute dobio od prof. Nedima Šarca.

• 362 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

Iako sam takve i slične funkcije izbjegavao, sticajem okolnosti, 1978. godine
prihvatio sam se funkcije direktora Instituta za istoriju i na toj funkciji sam proveo
punih 13 godina (od 1978. do 1987. i od 1998. do 2002. godine). Za to vrijeme
najviše sam se bavio organizacijom naučnog rada i stvaranjem što povoljnijih uslova
za tu djelatnost.

Kakvo je stanje u bosanskohercegovačkoj historiografiji tada vladalo?

Tadašnje stanje u bosanskohercegovačkoj historiografiji mogao sam da
cijenim kasnije, u godinama kada sam počeo i sam da se bavim naučnim radom.
Pedesete godine, godine mojih studija, su, ustvari, početne godine organizovanja
bosanskohercegovačke historiografije. Njeni centri, oko kojih su se okupljali
historičari, bili su Katedra za istoriju i Orijentalni institut. Tek kasnije, sa formiranjem
Instituta za istoriju (1959), prije toga Naučnog društva, zatim ANU BiH (1966)
i drugih naučnih ustanova, počeće se sa organizovanim radom na izučavanju
raznovrsne problematike iz prošlosti Bosne i Hercegovine. Glavni problemi sa kojima
smo se u to vrijeme susretali, bili su problemi naučnog i nastavnog kadra, problemi
nedostatka udžbenika i dr.

Kako vidite dosadašnji razvoj bosanskohercegovačke historiografije i njenu

dalju perspektivu?
Kako sam već istakao, historiografija u Bosni i Hercegovini je prošla kroz nekoliko
faza razvoja. U prvim godinama, nakon završetka Drugog svjetskog rata, stvarani
su uslovi za organizovano i naučno istraživanje prošlosti Bosne i Hercegovine.
Zato je, prije svega, bio potreban naučni kadar. Mislim da su se ti uslovi stekli 60-ih
godina, posebno nakon osnivanja ANU BiH. Od tada do danas, historiografija u
Bosni i Hercegovini je postigla značajne rezultate, naučno su obrađeni mnogobrojni
problemi, počevši od antike do najnovijeg vremena.
Zapažen doprinos u razvoju bosanskohercegovačke historiografije imali su
naučni časopisi “Godišnjak Društva istoričara BiH”i “Prilozi”Instituta za istoriju.
Osamdesetih godina, saradnjom SIZ-a nauke BiH, ANU BiH i Instituta za istoriju,
izrađen je dugoročni program izučavanja prošlosti BiH – DC XIII/2, čija je realizacija
prekinuta agresijom na BiH 1992. godine.

A perspektive?
Na perspektivu bosanskohercegovačke historiografije gledam sa optimizmom.
Pri tome imam u vidu ono što se, i u ovim veoma nepovoljnim uslovima, čini
u Institutu za istoriju i na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na
okupljanju i usavršavanju mlađeg naučnog kadra. Mlađima poručujem da se u

• 363 •
 amila kasumović

bavljenju historijskom naukom oslanjaju na pozitivnu tradiciju i rezultate njihovih

prethodnika, da se bore protiv podjele na tri nacionalne historije BiH. U BiH
postoji samo historija BiH sa svim specifičnostima naroda koji u njoj žive stoljećima.
Te specifičnosti se moraju uvažavati, pa, naravno, i različita mišljenja o pojedinim
problemima i činjenicama iz prošlosti BiH.

Koje je Vaše mišljenje o odnosu historiografija susjednih nam zemalja prema

historiji BiH?
Odnos historiografija susjednih zemalja prema historiji BiH je i dobronamjeran i
zlonamjeran. Postoje oni historičari koji ne uvažavaju BiH kao samostalnu historijsku
tvorevinu i činjenicu. Po njihovom mišljenju, BiH je srpska ili hrvatska zemlja.
Ima, međutim, više onih koji na BiH gledaju drugim očima, onih koji je uvažavaju.
Naravno da postoje čvrste veze i povezanost historije BiH i susjednih zemalja, što
treba uvažavati i proučavati. Potrebno je razvijati što prisnije i čvršće veze historičara
BiH i susjednih zemalja. Što se tiče zemalja izvan jugoslovenskog prostora, dobro bi
bilo da se obnove ranije veze. S tim u vezi, apelujem na mlađe kolege da aktiviraju
rad Društva istoričara BiH, i u okviru Društva, sekcije za saradnju sa historičarima
tih zemalja. Podsjećam vas da smo prije 1992. godine imali veoma dobre odnose
i veoma plodnu saradnju sa historičarima Austrije, Italije, Čehoslovačke, SSSR-a,
Turske, Bugarske i drugih zemalja. Imajući u vidu višestoljetnu povezanost historije
BiH i historije Mađarske, potrebno je što prije otkloniti jezičku barijeru i učiniti sve
što je potrebno za što čvršću saradnju sa historičarima te susjedne zemlje.

Koliko publikovanje izvora može doprinijeti razbijanju mitova u historiji? Šta

se na tom polju do sada postiglo i šta nas čeka u budućnosti?
Najbolji način suprotstavljanju zloupotrebe mitova su naučne rasprave poput onih
na naučnom skupu u Sarajevu, kojeg su organizovali Institut za istoriju i Univerzitet
iz Osla prije nekoliko godina. Kako je poznato, najuspješniji referati sa tog skupa su
publikovani. Što se tiče publikovanja izvora, odnosno arhivske građe, do sada se na
tom polju malo uradilo. U periodu prije 1992. godine najviše se publikovala građa o
historiji Komunističke partije Jugoslavije i o Narodnooslobodilačkoj borbi. Najčešće
su velika prepreka finansijska sredstva, ali i stručni kadar u arhivskim ustanovama.
U narednom periodu će kompjuterizacija odigrati odlučujuću ulogu u
prezentiranju arhivske građe, pa se, s tim u vezi, postavlja pitanje edukacije naučnog
i stručnog kadra u odgovarajućim ustanovama.

Iza sebe imate zavidnu karijeru. Surađivali ste sa velikanima historijske nauke.
Koga od njih bi ste posebno izdvojili i zašto?

• 364 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

U mojoj, kako Vi kažete, zavidnoj karijeri, sarađivao sam, manje ili više, sa
mnogim, pa i najistaknutijim historičarima. Treba imati u vidu da sam 13 godina
bio direktor Instituta za istoriju, koji je imao svoj Savjet, Naučno vijeće, Redakciju
časopisa i u kojima su redovno bili angažovani naši poznati historičari. Pored toga,
budući da sam godinama bio član Odbora za istorijske nauke pri ANU BiH, član
Komisije za istoriju pri CK SK BiH, u jednom mandatu predsjednik Društva
istoričara BiH, zatim predsjednik Zajednice institucija Jugoslavije, koje su se bavile
istorijom socijalističkog i komunističkog pokreta, imao sam dosta prilika da se
susrećem i sarađujem sa historičarima Bosne i Hercegovine i sa historičarima iz svih
tadašnjih jugoslovenskih univerzitetskih centara. Mnoge jugoslovenske historičare
sam pobliže upoznao učešćem u radu na realizaciji jugoslovenskog projekta Istorije
Saveza komunista Jugoslavije. Naravno, na brojnim naučnim skupovima u zemlji i
inostranstvu, imao sam priliku da ta poznanstva proširim i produbim.
Iz vremena studija, najbolji utisak na mene ostavili su prof. Anto Babić, prof.
Hamdija Kapidžić, prof. Hamid Hadžibegić, prof. Branislav Đurđev i prof. Ferdo
Hauptmann. Nažalost, ni jedan od pomenutih profesora nije više među živima, kao i
većina onih, koje bih želio da ovom prilikom pomenem. To su: prof. Nedim Filipović,
prof. Avdo Sućeska, prof. Alojz Benac, prof. Marko Šunjić, prof. Rade Petrović, prof.
Ahmed Aličić, prof. Ahmed Tuzlić, prof. Milan Vasić, prof. Esad Pašalić, dr. Adem
Handžić, prof. Hazim Šabanović, prof. Sulejman Grozdanić, prof. Galib Šljivo, prof.
Atif Purivatra, dr. Božo Madžar, prof. Matko Kovačević i drugi. Od mojih kolega,
koji su radili na Institutu i na Katedri za historiju Filozofskog fakulteta, ostaće mi u
trajnom sjećanju druženje i saradnja na nučnom polju sa prof. Dževadom Juzbašićem,
dr. Nusretom Šehićem, prof. Iljasom Hadžibegovićem, prof. Tomislavom Išekom,
prof. Nikolom Babićem, prof. Tomislavom Kraljačićem, dr. Lukom Đakovićem, dr.
Rasimom Huremom, prof. Pavom Živkovićem, dr. Behijom Zlatar, prof. Enesom
Pelidijom, dr. Ahmedom Hadžirovićem, prof. Nedimom Šarcom, dr. Borisom
Nilevićem, mr. Rafael Brčićem, dr. Budimirom Miličićem. U ratnim godinama,
najtješnju saradnju sam ostvario sa rahmetli prof. Ibrahimom Tepićem. Imao sam
uvijek prisne i prijateljske odnose, možda i zbog toga što smo, na neki način zemljaci,
komšije (Modriča-Gradačac) sa prof. Mustafom Imamovićem. Od mlađih kolega i
kolegica, rado sam sarađivao sa dr. Husnijom Kamberovićem, dr. Verom Kac, mr.
Sekom Brkljačom, mr. Muhidinom Pelesićem i dr. Esadom Kurtovićem.
Uvijek ću se rado sjećati mog profesora i akademika Vase Čubrilovića, koji
je rukovodio postdiplomskim studijem na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Posljednjih godina rada u Institutu za istoriju, činio sam napore da razvije što tješnju
saradnju sa Institutom za historiju u Zagrebu. Moram istaći da sam u ravnatelju
pomenutog instituta, prof. Miroslavu Valentiću, naišao na dobronamjernog i
iskrenog partnera i prijatelja. Ovom prilikom bih istakao dobru saradnju sa nekim

• 365 •
 amila kasumović

historičarima iz Slovenije, posebno sa dr. Verom Kržišnik-Bukić, dr. I. Fišev i prof.

Ignacijem Voje. Namjerno sam, za kraj, ostavio da pomenem akademika Envera
Redžića, koji je najzaslužniji za ono što sam postigao u naučnom radu.

Nalazili ste se na različitim funkcijama. Da li bi ste, ipak, mogli izdvojiti

poseban trenutak u Vašoj karijeri?
Posebnih trenutaka u karijeri bilo je više. Odbrana doktorske disertacije nakon
13 godina rada je trenutak koji se ne zaboravlja. Izrada dugoročnog plana razvoja
historijske nauke – Društvenog cilja XIII/2, oko kojeg je Institut za istoriju okupio
80 naučnih i stručnih saradnika, se posebno pamti i predstavlja veliki uspjeh Instituta,
pa, naravno, i njegovog direktora.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu, učešće nekih historičara, bivših kolega, u
kreiranju nacionalističkih i hegemonističkih politika, ostavilo je na mene poseban
utisak. Razočarao sam se u historiju i često govorio da ona nije “učiteljica života”i da
se ta nauka pro.....la. Ipak, i u toku rata i opsade Sarajeva, od strane srpskih, četničkih
jedinica, desilo mi se nešto najprijatnije u životu – izbor za redovnog profesora na
Filozofskom fakultetu i uključivanje u obrazovnu djelatnost. Na taj način se moja
naučna djelatnost u oblasti historiografije u potpunosti zaokružila.

To je u vezi s mojim narednim pitanjem. Možete li se osvrnuti na Vaš rad sa

studentima. Šta Vam je to značilo?
Kako je poznato, Katedra za historiju Filozofskog fakulteta je za vrijeme rata
desetkovana, oko 50 % naučnog kadra, iz raznih razloga, napustilo je Sarajevo. Trebalo
je pomoći Katedri za historiju i najprirodnije je bilo da na upražnjena mjesta dođu
naučni radnici, historičari iz Instituta za istoriju. Odmah su se angažovali dr. Dževad
Juzbašić, dr. Boris Nilević, dr. Enes Pelidija, dr. Tomislav Išek, a ja ću preći na fakultet
polovinom 1994. godine i ubrzo ću biti izabran za redovnog profesora. Predavao
sam historiju Jugoslavije i BiH sve do 2002. godine i na Katedri za historiju stekao
nove prijatelje i saradnike. Pored onih koje sam već spomenuo, sa zadovoljstvom
sam sarađivao sa dr. Zijadom Šehićem, mr. Edinom Radušićem, dr. Vesnom Mušeta-
Aščerić, dr. Dubravkom Lovrenovićem, dr. Enverom Imamovićem i drugim. Rad na
fakultetu je novo iskustvo, ali i nastavak ranije obrazovne djelatnosti, u osnovnoj
školi i gimanziji. To je posebno zadovoljstvo, posebno za nas koji smo već u poznim
godinama. Rad sa mladima podmlađuje i nas starije.
Što se tiče rada sa studentima, veliku pomoć i podršku imao sam od mog asistenta,
mr. Muhidina Pelesića. Gdje god sam mogao, pomagao sam studentima, najčešće u
nabavci literature. Više desetina studenata diplomiralo je na temama iz mog predmeta

• 366 •
 crtice iz života prof. dr. ibrahima karabegovića

i, koliko mi je poznato, svi su se zaposlili. Jednostavno rečeno, rad sa studentima bio

je za mene posebno zadovoljstvo.

Kako izgleda Vaš privatni život danas? Radite li na nekoj temi, možda nekoj
koju niste stigli obraditi ranije?
Provodim prave penzionerske dane. Četiri do pet puta dnevno izvodim u šetnju
kućnog ljubimca. Redovno se, skoro svaki dan, nađem sa kolegama i prijateljima u
mjesnoj zajednici, u naselju Ciglane, gdje uz kafu ćaskamo, igramo remi, a ponekad
popijemo i ljuto piće. Idem redovno u kupovinu na pijacu, ponekad pripremim
ručak za nas dvoje (supruga još radi), jednom rječju “pustio sam mozak na pašu”.
Prema tome, ne bavim se pisanjem, a nemam ni namjeru. Ponekad nešto recenziram,
član sam redakcije “Priloga”Instituta za istoriju, a prošle školske godine, bio sam
angažovan na Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Odlazio sam u Bihać mjesečno na
dva-tri dana i predavao opću historiju i historiju BiH. Zadovoljan sam onim što
sam učinio u naučnom i organizacionom pogledu u oblasti historiografije i rado
prepuštam da mlađi preuzmu štafetu.

Vaša poruka mlađim naraštajima historičara...

Mladima poručujem da se do uspjeha može doći samo svakodnevnim i upornim
radom. Bez arhivskih istraživanja nema novih rezultata, svaka tvrdnja mora biti
argumentovana. Mora se uvažavati tuđe mišljenje. Posebno je u našoj sredini potrebno
razvijati kritički odnos i polemički duh u historijskoj nauci. Znanje klasičnih i
svjetskih jezika jedan je od najvažnijih uslova za napredovanje u nauci. Ne dajmo se
pokolebati, ovakva teška situacija u BiH neće trajati vječito.

Hvala profesore.

• 367 •
 UDK 929 Aličić A.

fahd kasumović
Pedagoško-naučni portret dr. Ahmeda S. Aličića
(povodom sedamdesete godišnjice rođenja)

•
Naš uvaženi profesor, historičar i orijentalista, dr. Ahmed S. Aličić napunio je
2004. sedamdesetu godinu života (rođen u Kljunima kod Nevesinja, 6. marta 1934)
prekidajući, zbog odlaska u penziju, svoj petogodišnji rad sa studentima historije na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zaokružila se time jedna cjelina u njegovom životu
i radu, prvenstveno u smislu prestanka nastavničkih obaveza i aktivnog sudjelovanja
u različitim naučnim i stručnim tijelima. Od naučno-istraživačkog rada profesor se,
ipak, nije oprostio, pa ni njegova bibliografija nije dobila svoj konačan oblik. Odlazak
profesora Aličića iz našeg kolektiva njegovi saradnici i učenici odlučili su obilježiti
ukazujući na značaj njegovog rada sa studentima i dosadašnji doprinos historijskoj
nauci i orijentalistici u Bosni i Hercegovini, pa je u tom smislu i nastao ovaj prilog .
Pisati o profesoru Aličiću, njegovom utjecaju na mlade generacije historičara
ne mogu započeti, a da se ne sjetim oktobra mjeseca 1999. godine kada se nama,
njegovoj prvoj generaciji studenata na Odsjeku za historiju, pružila prilika da slušamo
predavanja i upijemo djelić znanja koje je profesor Aličić sakupio u dugim godinama
istraživanja historije Bosne u osmanskom periodu. Nije se gubilo vrijeme. Nakon
kratkog upoznavanja, po nekom nepisanom pravilu uvijek obilježenog znatiželjnim
pitanjima i komentarima, pogotovo kada studenti predstavljaju sebe, profesor nas je
odmah počeo uvoditi u osnovne probleme osmanske državne i društvene organizacije,
s posebnim osvrtom na njenu primjenu u Bosni i Hercegovini. Timarski sistem,
raja, ajani i kapetani, mnogi termini za koje smo čuli, ali nismo mogli ući u njihovu
suštinu, polahko su dobijali smisao u našim glavama. Znatiželja je rasla, a pitanja su
bila sve brojnija kako je školska godina odmicala. Predavanja su uvijek bila dobro
posjećena, a sala gotovo puna. Mislim da nas je – od onog prvog sata, pa sve do
samog kraja – privukla upravo energičnost profesora Aličića, darežljivost u pružanju
znanja i kritički stavovi o brojnim ustaljenim shvaćanjima u historijskoj nauci. Stvari
smo počeli gledati iz nešto drugačijeg diskursa, a put ka znanju nam je uputom na
relevantnu naučnu i stručnu literaturu bio bitno skraćen.
Kasnije sam ponovo imao priliku slušati predavanja profesora Aličića. Na
postdiplomskom studiju na Odsjeku za historiju predavao je Historiju Bosne od
15. do 18. stoljeća i Osmansku paleografiju i diplomatiku. Ovaj put bilo nas je nešto
manje, pristup problemima složeniji, želja za znanjem daleko veća, a profesor i dalje

• 369 •
 fahd kasumović

nije štedio sebe u upućivanju postdiplomaca u naučni rad i osobenosti različitih

osmanskih diplomatičkih dokumenata.
Studenti i postdiplomci Odsjeka za historiju nisu bili prvi koji su učili od profesora
Aličića. Nakon stjecanja diplome profesora arapskog jezika i književnosti i turskog
jezika na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu (1960), predavao
je arapski, turski jezik i historiju islama učenicima Gazi Husrev-begove medrese, u
kojoj se kao učenik i sam prvi put upoznao s orijentalnim jezicima. Kasnije je više
puta bio angažiran i kao predavač na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta
u Sarajevu na predmetima Islamska civilizacija i Turska diplomatika i paleografija.
Znanje koje je profesor Aličić prenosio studentima historije i orijentalistike rezultat
je dugogodišnjih istraživanja koja je vršio u svojoj matičnoj ustanovi – Orijentalnom
institutu u Sarajevu, u kojem je radio od 1963. do odlaska u penziju 2004. godine.
Prošao je ovdje sva zvanja, od asistenta do naučnog savjetnika, sarađujući s najvećim
imenima historijske nauke i orijentalistike u Bosni i Hercegovini kao što su: Hamid
Hadžibegić, Branislav Đurđev, Nedim Filipović, Besim Korkut, Muhamed Mujić,
Ešref Kovačević, Adem Handžić, Avdo Sućeska, Salih Trako i mnogi drugi. Posebno
mjesto i utjecaj na obrazovanje profesora Aličića, kao orijentaliste i historičara, imao
je – kako sam profesor obično kaže – njegov “stvarni učitelj”, dr. Hazim Šabanović, s
kojim je on u Institutu svakodnevno provodio vrijeme učeći, slušajući vrijedne savjete
i naučne upute majstora historijske nauke. Svome učitelju profesor Aličić se odužio –
ukoliko se učenik ikada može u putpunosti odužiti onome koji ga je uputio u “tajne
zanata”– redigirajući i pripremajući za štampu, poslije smrti Šabanovića, njegovo
kapitalno djelo iz bosanskohercegovačke kulturne baštine – Književnost muslimana
BiH na orijentalnim jezicima. Na svojim predavanjima profesor je kasnije često
spominjao navedena imena ukazujući nam na kvalitete njihovog istraživačkog rada,
ali i eventulne nedostatke, uklapajući to zajedno s brojnim zanimljivim pojedinostima
o njihovom životu i radu koje je on zapamtio, a koja se ne mogu nigdje pročitati. U
tim zlatnim vremenima osmanistike u Bosni i Hercegovini, obilježenim naporima da
se unaprijedi nauka i prevede brojna rukopisna i arhivska građa i izvori značajni za
historiju naše zemlje, spomenuti eminentni orijentalisti i historičari, među kojima i
profesor Aličić, doprinijeli su izrastanju Instituta u jednu od najznačajnijih naučno-
istraživačkih ustanova na jugoistoku Evrope.
Naučni opus profesora Aličića zauzima istaknuto mjesto u bosanskohercegovačkoj
historiografiji. Ne obuhvata veliki broj bibliografskih jednica, ali je po svom sadržaju,
obrađenim temama i istraživačkoj metodi, zasnovanoj na upotrebi prvorazrednog
izvornog materijala, temeljan u brojnim tematskim pravcima. Bibliografija koju ovdje
prilažemo svjedoči o širokom rasponu naučnih pitanja i problema koje je profesor Aličić
istraživao, od socijalno-ekonomskih do političkih, ali i o relativno dugom vremenskom
okviru od 15. do 19. stoljeća, što je malo kojem osmanisti pošlo za rukom.

• 370 •
 pedagoško-naučni portret dr. ahmeda s. aličića

Posebno je značajan doprinos profesora Aličića izučavanju historije Bosne i

Hercegovine u 19. stoljeću za što je ispoljio interes već u toku postdiplomskog
studija na Odsjeku za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Magistarski rad
Uređenje bosanskog ejaleta od 1865. do 1878. godine odbranio je pred komisijom na
čelu s Radovanom Samardžićem 1968. godine. Ovo je kasnije proširio i objavio knjigu
Uređenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine koja po ozbiljnosti pristupa i
znalačkom korištenju prvorazredne građe predstavlja jedinstven doprinos istraživanju
bosanskohercegovačke historije u vrijeme provođenja reformi u Osmanskom carstvu
i nezaobilaznu literaturu za sva dalja i slična istraživanja. Da su kolege historičari
znali cijeniti rad profesora Aličića vidi se iz činjenice da je ova knjiga, nakon što je
prezentirana naučnoj javnosti, uvrštena u obaveznu ispitnu literaturu na Odsjeku za
historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Vrhunac svog naučnog rada profesor Aličić dostigao je knjigom Pokret za
autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, što je i naziv doktorske disertacije koju
je 1996. godine odbranio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred eminentnom
komisijom na čelu s akademikom Avdom Sućeskom. Ovo djelo nastalo je kao rezultat
dugogodišnjih istraživanja koja je profesor vršio u brojnim arhivima – od Gazi-Husrev-
begove biblioteke i Orijentalnog instituta u Sarajevu do Arhiva Predsjedništva vlade
i Topkapi muzeja u Istanbulu. Profesor Aličić u ovoj knjizi raskida sa dotadašnjim
stavovima u historiografiji o “feudalnom”i antireformskom karakteru dešavanja
u Bosni 1831-32. godine znalački dokazujući tezu o općenarodnom pokretu za
autonomiju Bosne s učešćem svih društvenih slojeva i različitih konfesija. Posebna
vrijednost knjige je u tome što je profesor Aličić u njoj dao zaokružen sistem svojih
gledišta o brojnim suštinskim pitanjima osmanskog društveno-ekonomskog uređenja
u Bosni ispravljajući “krive Drine”i razbijajući brojne stereotipe koji su se nataložili
u historiografiji usljed decenija aktivnosti raznoraznih historičara marksističkog i
kleronacionalističkog usmjerenja.
Rad profesora Aličića na izdavanju historijskih izvora u uskoj je vezi s njegovim
naučnim radom. Malo koji orijentalista objavio je toliki broj deftera i prvorazredne
dokumentarne građe kao on. Izuzetan poznavalac osmanskog jezika i različitih
vrsta pisma dešifrirao je, preveo i publicirao – sam i u saradnji s drugim autorima,
sedam knjiga izvora i više kraćih prijevoda. Put istraživačima koji se bave osmanskim
periodom time je značajno olakšan i skraćen.
Pored navedenih podataka o pedagoškom i naučnom radu profesora Aličića,
potrebno je istaći da je u dva navrata bio na čelu Orijentalnog instituta u Sarajevu:
1984-1985. kao vršilac dužnosti direktora i 1989-1992. kao direktor. U Prilozima za
orijentalnu filologiju – prikazivanim i pozitivno ocjenjivanim, zbog svog temeljitog
naučnog pristupa problemima historije i orijentalistike, na jugoistoku Evrope i
šire – bio je niz godina član redakcije i glavni i odgovorni urednik. Predsjedavao je

• 371 •
 fahd kasumović

Naučnom vijeću Orijentalnog instituta. Uporedo s redovnim radnim aktivnostima

u naučnim i stručnim organima Orijentalnog instituta uključivao se u više istaknutih
savjeta i redakcija u drugim naučnim i izdavačkim ustanovama u Bosni i Hercegovini
(Naučno vijeće Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Naučno vijeće Instituta za istoriju u
Sarajevu, redakcija biblioteke “Kulturno naslijeđe”, redakcija za izradu Istorije naroda
BiH pri Akademiji nauka i umjetnosti BiH). Dva puta biran je za člana Savjeta
Univerziteta u Sarajevu. S prilozima iz osmanskog perioda surađivao je u drugom
izdanju Enciklopedije Jugoslavije. Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima u
zemlji i inozemstvu, a radovi, članci, prilozi, prijevodi i prikazi objavljivani su mu
u najprestižnijim časopisima, stručnim i naučnim glasilima. (Prilozi za orijentalnu
filologiju, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Prilozi, Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Dijalog, Jugoslovenski istorijski časopis i dr.).
Dobitnik je ordena rada sa srebrenim zracima.
Ovim skromnim prilogom povodom sedamdesete godišnjice rođenja i nekoliko
decenija aktivnog rada profesora Aličića nastojao sam u osnovnim crtama predstaviti
njegov pedagoški rad i naučni opus. Zaslužena mirovina razdvojila ga je od studenata,
ali ne i od dijeljenja stručnih savjeta svim osmanistima koji ih zatraže. Nadamo se da
bibliografija koju ovdje prezentiramo nije konačna te da će profesor Aličić nastaviti
davati svoje vrijedne doprinose bosanskohercegovačkoj historiografiji.

Bibliografija dr. Ahmeda S. Aličića

1953.
Početak i osnova islama, Glasnik VIS, IV (XVI)/5-7, Sarajevo, 1953, 138-140.

1957.
(S Mustafom Humićem) Merhum Osman Egrlić, Glasnik VIS, VIII (XX)/10-12,
Sarajevo, 1957, 497-498.

1964.
Orijentalni institut u Sarajevu, JIČ 3, Beograd, 1964, 153-157.

1965.
Uredba o organizaciji vilajeta 1867. godine, POF XII-XIII (1962-63), Sarajevo,
1965, 219-235.

• 372 •
 pedagoško-naučni portret dr. ahmeda s. aličića

Radovan Samardžić, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika – XVI i

XVII vek, Beograd 1961, str. 799. Istorijski arhiv Beograd, POF XII-XIII (1962-
63), Sarajevo, 1965, 415-416.

1966.
Avdo Sućeska, Ajani. Prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme
Turaka, Pregled, XVIII/LVI/II/7-8, Sarajevo, 1966, 149-152.

1969.
Čifluci Husein kapetana Gradaščevićaa, POF XIV-XV (1964-65), Sarajevo, 1969,
311-328.

1970.
Lištica pod turskom vladavinom u 15. i 16. stoljeću, GZM, Nova serija, Etnologija,
XXIV-XXV (1969-70), Sarajevo, 1970, 97-134.

1973.
(S Hifzijom Hasandedićem) Popis terzija, ćurčija i ćebedžija u Mostaru iz 1755.
godine, POF XVIII-XIX (1968-69), Sarajevo, 1973, 315-371.
Ustanak u Drobnjacima 1805. godine, GDI BiH XIX (1971-72), Sarajevo, 1973,
45-70.
Dr. Hazim Šabanović, Poriječani kod Visokog, 1916 – Istanbul 1971, GDI BiH
XIX (1971-72), Sarajevo, 1973, 337-339.

1974.
Prilog proučavanju sela i grada u Bosni u XIX vijeku, JIČ 1-2, Beograd,1974, 79-91.

1975.
Reformatorski duh reis-ul-uleme Hadži Sulejman efendije Kemure, Glasnik VIS,
XXXVIII/3-4, Sarajevo, 1975, 158-162.

1976.
Lištica Under Turkish Rule in 15th and 16th Centuries, Wissenschaftliche
Mitteilungen des Bosnisch-Herzegowinischen Landesmuseum, Band II, Heft B,
Volkskunde, Sarajevo, 1976, 33-48.

• 373 •
 fahd kasumović

Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine, POF XXV (1975),
Sarajevo, 1976, 171-202.

1980.
Desetina u Bosni polovinom XIX vijeka, Prilozi XVI, Sarajevo, 1980, 129-174.

1981.
Hercegovina pod osmanskom vlasti, Hercegovina (fotomonografija), NIRO
Privredni vjesnik Zagreb – SSRN BIH Međuopćinska konferencija Mostar, Zagreb,
1981, 208-221.

1982.
BiH – Razdoblje turske (osmanske) vlasti, EJ 2, 2. izdanje, JLZ, Zagreb, 1982, 174-189.

1983.
Uređenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, OIS, Posebna izdanja XI,
Sarajevo, 1983.
Nahija Drežnica pod osmanskom upravom, GZM, Nova serija, Etnologija, 37
(1982), Sarajevo, 1983, 3-14.
Razdoblje turske (osmanske) vlasti, Socijalistička republika Bosna i Hercegovina –
separat iz 2. izdanja EJ, JLZ, Zagreb, 1983, 86-101.
Diskusija, “Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982)”,
ANUBiH, Posebna izdanja 65, Odjeljenje društvenih nauka 12, Sarajevo, 1983,
149-152.

1984.
Manuskript Ahvali Bosna od Muhameda Isevića (poč. XIX v.), POF 32-33 (1982-
83), Sarajevo, 1984, 163-198.
Turski katastarski popisi nekih područja zapadne Srbije – XV i XVI vek, I, Istorijski
arhiv Kraljevo – Međuopštinski istorijski arhiv Čačak – Istorijski arhiv Titovo Užice,
Čačak, 1984.

1985.
Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina (uvod, prijevod, napomene
i registre priredio Ahmed S. Aličić), Monumenta turcica historiam slavorum

• 374 •
 pedagoško-naučni portret dr. ahmeda s. aličića

meridionalium illustrantia, Tomus sextus, Serija II, Defteri, knjiga 3, Sarajevo 1985,
X+XI+659+/6/.
Turski katastarski popisi nekih područja zapadne Srbije – XV i XVI vek, II-III,
Istorijski arhiv Kraljevo – Međuopštinski istorijski arhiv Čačak – Istorijski arhiv
Titovo Užice, Čačak, 1985, 1-491 (II), 1-563 (III)
Prilog izučavanju istorije Ljubuškog i okolice u XV i XVI st, “100 godina Muzeja
na Humcu (1884-1984)”– Zbornik radova, SIZ kulture općine Ljubuški, Ljubuški,
1985, 187-202.

1986.
Salih Sidki Muvekit, EJ 4, 2. izdanje, JLZ, Zagreb 1986, 658.

1987.
Decree on the Organisation of the Vilajets, 1867 – Uredba o organizaciji vilajeta
1867. godine, POF 36 (1986), Sarajevo, 1987, 255-276.

1988.
(S Hasanom Škapurom),Turski dokumenti o ustanku u Potkozarju 1875-78, OIS,
Posebna izdanja XVI, Sarajevo, 1988, 159+49 fax.
Problemi osmanistike s posebnim osvrtom na izdavanje izvora, POF 37 (1987),
Sarajevo, 1988, 251-257.
Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533.), ANUBiH
i SANU, Knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 22, Sarajevo 1986,
POF 37(1987), Sarajevo, 1988, 308-310.
In memoriam: Prof. Hamid Hadžibegić, Oslobođenje 45/14294, Sarajevo 05.04.
1988, 6.

1991.
Pogovor, Husein Ćišić, Mostar u Herceg-Bosni (Postanak i razvitak grada Mostara,
te prikaz raznih zgoda i nezgoda kroz koje je u toku razvitka prolazio), KDM
Preporod, Gradski odbor u Mostaru, Mostar, 1991, 287-289.
Četrdeset godina postojanja i rada Orijentalnog instituta, Naučni skup: Širenje islama
i islamska kultura u bosanskom ejaletu, POF 41(1991), Sarajevo, 1991, 11-19.
Širenje islama u Hercegovini, Naučni skup: Širenje islama i islamska kultura u
bosanskom ejaletu, POF 41 (1991), Sarajevo, 67-73.

• 375 •
 fahd kasumović

Osvrt na izlaganje M. Vasića “Islamizacija u jugoslovenskim zemljama”, Naučni skup:

Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu, POF 41(1991), Sarajevo,
1991, 443-444.
Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem XVI stoljeća,
POF 40 (1990), Sarajevo, 1991, 125-192.

1996.
Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, OIS, Posebna izdanja XIX,
Sarajevo, 1996, 1-438.
Da li je novija povijest Bosne u korelaciji sa osmanskim društveno-političkim
sistemom, naučni skup: Istočna Bosna i Sandžak, održan 23.05.1994. Sarajevo,
1996, 75-87.

1997.
Uloga Sarajeva u političkom životu Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske vlasti,
Prilozi za historiju Sarajeva, Radovi sa znanstvenog simpozija “Pola milenija Sarajeva”,
održanog 19. do 21. marta 1993. godine, Sarajevo, 1997, 67-75.

1998.
Velikan naše orijentalistike (Dr. Adem Handžić 1916-1998), Preporod XXVII/649,
Sarajevo, 1998, 26.
Područje donjeg toka Neretve u osmanskim izvorima, Kabes, IV/33-34, Mostar,
1998, 47-49.

1999.
Prilog proučavanja rudarstva u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku (na osnovu turskih
historijskih izvora), naučni skup: Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od
prahistorije do početka XX vijeka, održan 8-11. XI 1973, Muzej grada Zenice,
Zenica, 1999, 387-394.

2000.
Uvod, “Adem Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine”,
Bošnjački institut Zurich-Odjel Sarajevo i OIS, Tomus septimus, Serija II, Defteri,
knjiga 4, sv. I/1, Sarajevo, 2000, 4-37.
Historiografska literatura koja se odnosi na historiju Bosne i Hercegovine u 19.
stoljeću, “Historiografija o Bosni i Hercegovini 1980-1998”, Prilozi 29, Institut za
istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2000, 111-116.
• 376 •
 pedagoško-naučni portret dr. ahmeda s. aličića

Velikan naše orijentalistike (In memoriam: dr. Adem Handžić 1916-1998),

Preporod, 30 godina, 1970-2000 (izbor tekstova), RIZ u BiH, El-Kalem, Sarajevo,
2000, 789-791.
... U očima drugih, “Hivzija Hasandedić : Tragom bošnjačke baštine”, Arhiv
Hercegovine Mostar, Mostar, 2000, 54.
Osmanski feudalizam i širenje islama u naučnim radovima Nedima Filipovića,
Okrugli sto: Naučno djelo Nedima Filipovića, održan 23.11.1999, ANUBiH,
Posebna izdanja 62, Odjeljenje društvenih nauka 32, Sarajevo, 2000, 101-115.
Osmanski feudalizam i širenje islama u naučnim radovima Nedima Filipovića,
Dijalog, 1-2, Sarajevo, 2000, 170-181.

2001.
Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, Prilozi 30, Sarajevo,
2001, 363-369
Okrugli sto: Naučno djelo Nedima Filipovića, Prilozi 30, Sarajevo, 2001, 370-378.

2002.
U okviru svjetskih usmenih predaja (Aiša Softić, Usmene predaje Bošnjaka, BZK
“Preporod”, Sarajevo, 2002), Godišnjak BZK Preporod 2, Sarajevo, 2002, 267-269.

2007.
(S Fehimom Dž. Spahom) Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine,
Monumenta turcica historiam slavorum meridionalium illustrantia, Tomus
duodecimus, Serija II, Defteri, knj. 5, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2007,
1-440.

2008.
Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar,
Mostar, 2008, XII+XXVIII+315.

Skraćenice
Glasnik VIS – Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, Sarajevo
Anali GHB – Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo
JLZ – Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb.
GZM BiH – Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo

• 377 •
 fahd kasumović

JIČ – Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd

GHB – Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo
POF – Prilozi za orijentalnu filologiju u Sarajevu
EJ – Enciklopedija Jugoslavije, 2. izdanje
BZK Preporod – Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Sarajevo
RIZ BiH – Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
SANU – Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd
OIS – Orijentalni institut u Sarajevu
Prilozi – Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu

• 378 •
 UDK 929 Juzbašić Dž.

dževad juzbašić
Biografija i bibliografija

•
Biografija
Rođen je 2. septembra 1929. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovno,
gimnazijsko i univerzitetsko obrazovanje. Na Filozofskom fakultetu diplomirao je
1955. opštu i nacionalnu istoriju. Potom je do 1962. godine predavao istoriju na
Prvoj klasičnoj gimnaziji u Sarajevu. Po izboru za asistenta na Institutu za istoriju u
Sarajevu (1962), orijentisao se na izučavanje perioda austrougarske uprave u Bosni i
Hercegovini. Od 1965. do 1967. godine boravio je kao stipendista austrijske vlade na
Bečkom univerzitetu i specijalizirao noviju istoriju podunavskih zemalja. Uporedo
je pohađao kolokvij za disertanta i u bečkim arhivima prikupljao građu za disertaciju
i druge naučne radove. Doktorsku disertaciju “Izgradnja željeznica u BiH u svjetlu
austrougarske politike od okupacije do kraja Kallayeve ere”odbranio je 1972. godine
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i ona je publikovana u izdanju ANUBiH Djela
X/28 1974. godine. U Institutu je prošao sva naučna zvanja, od naučnog saradnika
do naučnog savjetnika, a početkom 1993. godine izabran je za redovnog profesora
opšte istorije novog vijeka sa savremenom istorijom na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu.
U svojim radovima prof. Juzbašić je tretirao različite probleme iz političke,
ekonomske, državnopravne, socijalne i kulturne istorije Bosne i Hercegovine u sklopu
odnosa u Habsburškoj monarhiji i u vezi s ausrougarskom balkanskom politikom.
Bio je glavni urednik Priloga, časopisa Instituta za istoriju u Sarajevu, a također član
redakcije Godišnjaka Društva istoričara BiH, te redakcije Acta historico-oeconomica
Yugoslaviae za cijelo vrijeme izlaženja ovog časopisa. Organizator je brojnih naučnih
skupova, priređivač zbornika radova i urednik istorijskih monografija.
Rezultate svojih istraživanja prezentirao je na naučnim skupovima u zemlji i
inostranstvu, objavljujući svoje radove u uglednim publikacijama. Nastupao je i sa
predavanjima na univerzitetima u Grazu, Beogradu, Beču i Munchenu.
Za svoj naučni rad prof. Juzbašić je dobitnik priznanja: republičke nagrade za
nauku “Veselin Masleša”(1976) i Herderove nagrade, koja mu je dodijeljena na
Bečkom univerzitetu (1994). Ovu nagradu dobio je za “poseban doprinos koji je
dao objektivnoj obradi istorije svoje domovine u 19. i 20. stoljeću, a naročito boljem
razumijevanju uzajamnih odnosa u okviru Podunavske monarhije”. Prof. Juzbašić

• 379 •
 dževad juzbašić

je prvi intelektualac iz Bosne i Hercegovine koji je dobio ovo izuzetno priznanje.

Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva dobio je 2000. godine. Godine 1995. izabran je
za dopisnog, a potom 2002. za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne
i Hercegovine i predsjednika Akademijinog Odbora za istorijske nauke. Od 1998.
godine je vršilac dužnosti direktora Centra za balkanološka ispitivanja ANU BiH,
a od 2008. direktor. Član je redakcije Godišnjaka pomenutog Centra kao i redakcije
Priloga Instituta za istoriju u Sarajevu. Od 1997. djeluje kao član Komisije za istoriju
jugoistične Evrope Fondacije pro oriente u Beču. Član je Internacionalne komisije za
izučavanje historije Slavena pri Internacionalnom komitetu za historijske nauke.
I nakon penzionisanja 2000. godine, bio je do pred kraj 2002. angažovan na
dodipomskoj i postdiplomskoj nastavi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Senat
Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je 2004. godine počasno zvanje professor
emeritus.

Bibliografija

I KNJIGE
1. Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat, Sarajevo 1973;
(133 str.)
2. Izgradnja željeznica u BiH u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja
Kallayeve ere, ANUBiH Djela XLVIII/28, Sarajevo 1974; (285 str.)
3. Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-
1914), ANUBiH Djela LXXIII/42, Sarajevo 1999; (255 str.)
4. Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, ANUBiH
Posebna izdanja CXVI/35, Sarajevo 2002; (431 str.)

II RASPRAVE, ČLANCI, PRILOZI

1. O nastavi istorije u gimnazijama u Bosni i Hercegovini, Pregled, 6, 1964.
2. O nastanku paralelnog austrijskog i ugarskog zakona o upravljanju Bosnom i
Hercegovinom, Radovi ANUBiH, XXXII/11, 1967, 163-196.
3. O problemu utvrđivanja i ozakonjenja osnovnih principa upravljanja Bosnom i
Hercegovinom na početku austrougarske okupacije, Prilozi, 4, 1968, 83-87.
4. Pitanje regulisanja upotrebe zvaničnog jezika u austrougarskoj politici u Bosni i
Hercegovini pred prvi svjetski rat, Godišnjak Društva istoričara BiH (dalje DIBiH),
XVII, 1969, 61-130.

• 380 •
 biografija i bibliografija

5. O nekim pitanjima austrougarske politike prema uređenju privrednih odnosa u

Makedoniji i na Balkanu za vrijeme krize 1912/1913. godine, Prilozi, 5, 1969,
165-196.
6. Izvještaj Hermanna von Sautera o odnosima Bosne i Hercegovine i Monarhije u
svjetlu austro-ugarskih ekonomskih suprotnosti, Godišnjak DI BiH, XVIII, 1970,
45-104.
7. Za nekoi prašanja na avstriskata politika sprema ureduvanjeto na stopanskite
odnosi vo Makedonija i na Balkanot za vreme na krizata od 1912/1913. godina,
Rabotničkoto dviženje na Makedonija do 1929. god, Skopje 1971, 209-227.
8. Pitanje željezničke veze Monarhije sa Istokom u austrougarskoj politici gradnje
priključnih željezničkih linija u pravcu Bosne poslije Berlinskog kongresa, Prilozi,
7, 1971, 49-82.
9. Austrougarski planovi gradnje strateških željeznica na Balkanu uoči kretske krize i
izgradnja željezničke pruge prema Boki Kotorskoj, Trebinju i Dubrovniku, Prilozi,
8, 1972, 11-31.
10. Problemi ausrougarske saobraćajne politike u Bosni i Hercegovini poslije
okupacije i izgradnja željezničke linije Bosanski Brod – Sarajevo, Godišnjak DI
BiH, 1973, 97-138.
11. Neki problemi obrade “Mlade Bosne”, Pregled, 7-8, 1974, 771-775.
12. Same Problems in Studyng Young Bosnians, Survey, l, 1975, 47-50.
13. Bosnia and Herzegovina (1875-1914), u: The Historiography of Yugoslavia 1965-
1975, Belgrade 1975, 324-339, (koautor dr Nusret Šehić)
14. Bosna i Hercegovina 1875-1914. u radovima jugoslovenskih istoričara u
posljednjih deset godina, Prilozi, 11-12, 1975-1976, 245-259, (koautor dr
Nusret Šehić)
15. Bosanskohercegovački sabor i osnivanje poštanske štedionice, Prilozi, 18, 1981,
257-271.
16. Pokušaji stvaranja političkog saveza izmedju vođstva srpskog i muslimanskog
autonomnog pokreta u Bosni i Hercegovini, Prilozi, 14-15, 1978, 141-202.
17. O uključenju Bosne i Hercegovine u zajedničko austrougarsko carinsko područje,
Prilozi, 19, 1982, 125-161.
18. Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878.
do 1914, Pregled, 3, 1984, 233-244.
19. Some Features of the Economic Development of Bosnia and Herzegovina
Between 1878 and 1914, Survey, 2, 1984, 146-156.
20. Radničko pitanje u programima građanske politike i djelatnosti
Bosanskohercegovačkog sabora, Prilozi, 22, 1986, 25-61.

• 381 •
 dževad juzbašić

21. Istorijska istina i njene pojavne forme, Oslobodjenje, 15. 1. 1986, br. 238. Nedeljni
dodatak KUN, 8.
22. Die Einbeziehung Bosniens and der Herzegowina in das gemeinsame
österreichisch-ungarische Zollgebiet, ÖOH, 30, 1988, 196-211.
23. In memoriam: Prof. dr. Ferdo Hauptmann, Prilozi, 23, 1987, 299-302.
24. Austrougarsko zajedničko ministarstvo i upravljanje Bosnom i Hercegovinom
nakon aneksije (Državnopravni aspekt), Godišnjak DI BiH, 39, 1988, 144-154.
25. Naučni portret Nusreta Šehića, Prilozi, 27, 1991.
26. Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini i austro-ugarske ekonomske
suprotnosti, Pregled, 2-3, 1991, 191-210.
27. Aneksija i stavovi austrougarskih vojnih krugova prema upravljanju Bosnom i
Hercegovinom, u: Naučni skup posvećen 80. godišnjici aneksije Bosne i Hercegovine,
ANUBiH Posebna izdanja XCIX/29, Sarajevo 1991, 33-02.
28. Der Eisenbahnbau in Bosnien und der Herzegowina und die wirtschaftlichen
Gegensatze zwischen Österreich und Ungarn, u: Eisebahnbau und
Kapitalinteressen in den Beziehungen der österreichischen mit den südslawischen
Landern, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien
1993, 143-167.
29. Neki problemi državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine nakon
aneksije, u: Okrugli sto: “Problemi državnopravnog položaja i uređenja BiH
1878-1945”(Sarajevo, 17 novembar 1993), ANUBiH Naučne komunikacije
XXXV, Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo 1994. 17-18 (Rezime).
30. Nekoliko napomena o Jevrejima u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske uprave,
u: Zbornik radova Sefard, Sarajevo 11. 09. – 14. 09. 1992. Sarajevo 1995, 93-110.
31. O Sarajevu kao saobraćajnom centru za vrijeme austrougarske uprave, Prilozi
historiji Sarajeva, Sarajevo 1997, 279-232.
32. Kritička konfrontacija sa prošlošću, Revija slobodne misli 99, 15-16/1998, 3-7.
33. Kritische Konfrontation mit der Vergangenheit, u: Menschenrechte in Bosnien
und Herzegowina: Wissenschaft ud Praxis, Wien-Kola-Weimar 1999, 341-347.
34. Das österreichisch-ungarische “gemeinsame”Ministerium und die verwaltung
von Bosnien-Herzegowina nach der Annexion. Der staatsrechtliche Aspekt,
ÖOH, 4l/1999, 266-185.
35. Der Einfluss der Balkankriege 1912/1913 auf Bosnien-Herzegowina und auf
die Behandlung der Agrarfrage, u: Zeiten Wende Zeiten, Festgabe für Richard
Plaschka zu 75. Geburgstag, Frankfurt am Main 2000, 57-71.
36. Uticaj balkanskih ratova 1912/1913. na Bosnu i Heregovinu i na tretman
agrarnog pitanja, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, XII/2000, 195-206.

• 382 •
 biografija i bibliografija

37. Refleksije ratova na Balkanu 1912/13 na dizanje Muslimana u BiH Anali GHB,
XIX-XX, Sarajevo 2001, 167-275.
38. Neki pogledi Nedima Filipovića na etnički razvitak u Bosni i Hercegovini, u:
Okrugli sto Naučno djelo Nedima Filipovića, ANUBiH Posebna izdanja CXII/32,
Sarajevo 2000.g. Isti rad je publikovan i u: Forum Bosnae 18, 2002, 30-40.
39. Einige Anmerkungen zur etnischen Entwicklung in Bosnie-Herzegowina, Revija
slobodne misli 99, 31/2001, 23-34.
40. Nekoliko napomena o etničkom razvitku u Bosni i Hercegovini, Prilozi, 30/2001,
195-206.
41. Wissenschaftliche Situation: Forschung, Akademie der Wissenschaften und
der Kunste Bosnien-Herzegowina, Wiener Blatter zur Friedensfroschung,
Vierteljahreszeitschrift des UZF, 106, März /1/2001, 46-56.
42. Položaj nauke, Forum Bosnae, 18, 2002, 359-369.
43. Die Geschichtsschreibung in Bosnien-Herzegowina im letzten Jahrzehnt des 20.
Jahrhunderts. Thesen zur Diskussion, in: ÖOH, 44, 2002, 421-433: Isti rad je
publikovan i u: Prilozi, 31, 2002, 17-31.
44. Die Sprachenpolitik der österreichisch-ungarischen Verwaltung und die
nationalen Verhältnisse in Bosnien-Herzegowina, 1878-1918, Südost-
Forschungen, Bd. 61/62, 2002/2003, 237-272.
45. Ceste i željeznice, u: Svjetlost Evrope u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2004, 605-
624, (sa prevodima na njemački, engleski i talijanski jezik).
46. Die Wirtschafts-und Verkehrspolitik Benjamin Kallays in Bosnien Herzegowina
(Hauptmerkmale), rad primljen za štampu u zborniku referata sa internacionalnog
naučnog skupa održanog 26. 09. 2003. u Budimpešti, u organizaciji Instituta za
istoriju Mađarske akademije nauka, povodom 100 godina od smrti Benjamina
Kallaya.
47. Privredna i saobraćajna politika Benjamina Kallaya u Bosni i Hercegovini (Glavna
obilježja), Dijalog, 1, 2004, 23-38.
48. Die österreichisch-ungarische Okkupationsverwaltung in Bosnien-Herzegowina.
Einige Aspekte der Beziehungen zwischen Militär-und Zivilbehorden, rad
prihvaćen za publikovanje u: Schriftenreihe der Landesverteidigungsakademie,
Wien.

III DISKUSIJE
1. Nekoliko primjedaba i mišljenja o Pregledu istorije SKJ, Prilozi, l, 1965, 396-400.
2. Diskusija o Predlogu studijskog projekta za istoriju SFRJ, Prilozi, 2, 1966. , 402-406.

• 383 •
 dževad juzbašić

3. Diskusija o temi: Razvoj i programski zadaci Instituta za istoriju, Opredjeljenja, 4,

1973, 138-139.
4. Diskusija na okruglom stolu “Industrijska revolucija u jugoslavenskim zemljama”,
Acta historico-economica Iugoslaviae, l, 1974, 173-174.
5. Neke napomene o problematici etničkog i društvenog razvitka u Bosni i
Hercegovini u periodu austrougarske uprave, Prilozi, 11-12, 1975-1976, 304-
310.
6. O austougarskoj kolonizacionoj politici u Bosni i Heregovini poslije aneksije,
Prilozi, 11-12, 1975-1976, 325-331.
7. Diskusija o knjizi dr Rasima Hurema “Kriza narodnooslobodilačkog pokreta u
Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom l942.godine”, Sarajevo 1972, Prilozi,
11-12, 1975-1976, 388-390.
8. Diskusija u: Marksistička zasnovanost nastavnih programa, udžbenika skripata i
priručnika za predmet istoriju, Opredjeljenja, 7, 1976, 68-70.
9. Diskusija u: Banjaluka u novijoj istoriji (1878-1945), Zbornik radova sa naučnog
skupa, Banjaluka 18-20. novembra 1976.godine, Sarajevo 1978, 725-729.
10. Diskusija u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini,
Naučni skup (Sarajevo, 23. i 24. oktobra 1978), ANUBiH Posebna izdanja
XLIII/8, Sarajevo 1979, 400-404.
11. O diferencijaciji unutar radničkog pokreta u BiH i problemu publikovanja
izvora, u: Šest decenija revolucionarnog djelovanja organizacije jugoslovenskih
komunista, sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (okrugli sto),
Opredjeljenja, 12, 1979, 131-135.
12. Diskusija (o nastavnom planu i programu Odsjeka za istoriju Filozofskog fakulteta
u Sarajevu), u: Unapređivanje nastavnih planova i programa visokoškolskih
organizacija udruženog rada u Bosni i Hercegovini. Rasprave u sekcijama RK
SSRN BiH, Sarajevo 1979, 144-146.
13. Diskusija (o istoriografiji austrougarskog perioda) u: Savjetovanje o istoriografiji
Bosne i Hercegovine (1945-1982), ANUBiH Posebna izdanja LXV/12, Sarajevo
1983, 135-139.
14. Diskusija u: 100 godina ustanka u Heregovini 1882. godine, Naučni skup (Sarajevo
21-22.X 1982), ANUBiH, Posebna izdanja LXIV/11, Sarajevo 1983, 227-230.
15. Diskusija (na savjetovanju Aktuelna pitanja istorijske nauke u Bosni i
Hercegovini), Opredjeljenja, 12, 1984, 67-69.
16. Diskusija (na naučnom skupu Jezik i nacionalni odnosi) u: Sveske Instituta za
proučavanje nacionalnih odnosa Marksističkog studijskog centra CK SKBiH “Veljko
Vlahović”, 9, 1985, 138.

• 384 •
 biografija i bibliografija

17. Kritičke napomene na tekstove koji se odnose na istoriju perioda austrougarske

uprave i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini – Diskusija: Istoriografski
tekstovi u separatu Bosna i Hercegovina – II izdanje Enciklopedije Jugoslavije,
Prilozi, 22, 1986, 271-182.
18. O nekim pitanjima naučne kritike, u: Metodologija savremene istorije (Saopštenje
sa Okruglog stola održanog 17. i 18. decembra 1985. godine u Beogradu), Beograd
1987, 232-237.
19. O iseljavaju iz Bosne i Hercegovine poslije aneksije 1908.godine, u: Migracije i
Bosna i Hercegovina, Sarajevo 1990, 616-621.
20. O manjinama za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, “Zora
Cankarjeva”, Sarajevo 1, 1993.
21. Dijalog o bosanskom duhu, Sarajevo 1996, 78-83; isti tekst u: Bosanski duh,
Sarajevo 1997, 43-45.
22. Der bosnische Geist, Dialogue, 3-4/1997, 137-140.

IV PRIKAZI, OSVRTI, PROMOCIJE

1. Savjetovanje istoričara Bosne i Hercegovine o Pregledu istorije SKJ, JIČ, 2, 1964,
150-154.
2. Putovi revolucije, časopis Instituta za historiju radničkog pokreta Zagreb, godina
I, broj 1-2, Prilozi, 1, 1965, 456-460.
3. Österreich und Europa, Graz-Wien Koln 1965, Godišnjak DI BiH, 1966, 296-299.
4. Prilozi, izd. Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo 1965. i 1966. br. 1 i 2,
JIČ, 3, 1966, 179-183.
5. Österreichische Osthefte. Mitteilungsorgan des österreicnischen Ost und
Südosteuropa-Instituts, 1-4, 1967, Prilozi, 3, 1967, 319-325.
6. Doprinos novijoj istoriji. Uz knjigu članaka i rasprava dra Hamdije Kapidžića:
Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, u izdanju sarajevske
“Svjetlosti”, Oslobodjenje, br. 7390 od 28. 12. 1967.
7. Branislav Begović, Razvoj šumske privrede u Bosni i Hercegovini u periodu
austrougarske uprave (1878-1910) sa posebnim osvrtom na eksploataciju šuma
i industrijsku preradu drveta, ANUBIH, Djela knj. LIV, Odjeljenje društvenih
nauka knjiga 31, Sarajevo 1978, str. 204, Pregled, 10, 1984, 1220-1224.
8. Ferdinand Hauptmann, Die österreichisch-ungarische Herschaft in Bosnien und
der Hercegowina 1878-1918. Virtschaftspolitik und Wirtschaftsentwicklung,
Graz 1983, str. 174, Godišnjak DI BiH, XXXV, 1984, 152-156.
9. Prilozi, časopis Instituta za istoriju u Sarajevu br. 2526, 1990, 382, Godišnjak DI
BiH, 40, 1989-1990.

• 385 •
 dževad juzbašić

10. Enver Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998,
Dijalog, 5-6/1998, 235-237.
11. Prilozi historiji Sarajeva, Sarajevo, 1997. Izlaganje održano na promociji u
Narodnom pozorištu 10. januara 1998, u : Prilozi, 28/1999, 243-245.

Skraćenice
Anali GHB – Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo
JLZ – Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb.
JIČ – Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd
GHB – Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo
EJ – Enciklopedija Jugoslavije
ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
OIS – Orijentalni institut u Sarajevu
ÖOH – Österreichische Östhefte, Wien
Prilozi – Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu

• 386 •
 UDK 929 Hadžibegović I.

edin radušić
Naučniku i pedagogu
(Povodom 65-godišnjice rođenja prof. dr. Iljasa Hadžibegovića)*

•
Teško je govoriti o nekom ko Vam je učitelj, ko Vam pokazuje prve korake na
trnovitom putu historičara, nekome ko je uvijek tu sa savjetom i ko je mnogo više
od toga, a ostati dosljedan svojoj struci i izbjeći bujici osjećanja. Ipak, ovoga puta,
čini mi se, pruža se prilika da isključivo “oružjem”historičara – činjenicama –
predstavimo prof. dr. Iljasa Hadžibegovića, jednog od vodećih stručnjaka iz historije
Bosne i Hercegovine u doba austrougarske uprave kojeg je naša zemlja ikada imala. U
ovom slučaju činjenice će najbolje pokazati veličinu ličnosti i kvalitet naučnog opusa
profesora Hadžibegovića. O njegovom odnosu prema studentima govore oni sami, i
oni koji već odavno mladićima i djevojkama koji stupaju na stvarnu pozornicu života
pojašnjavaju kakva su društva egzistirala u prošlosti i kakvo je ono što njih očekuje,
kao i oni koji još uvijek posjećuju seminare i predavanja na Filozofskom fakultetu
u Sarajevu, uglednoj kući nauke, kojoj je, u stvaranju pozitivnog imidža, i profesor
Hadžibegović dao nemjerljiv doprinos.
Prof. dr. Iljas Hadžibegović rođen je 27. jula 1938. godine u Crniču, općina
Bugojno. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje završio je u Bugojnu, a studij historije
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 11. februara 1963. godine. Početkom jula 1964.
počinje svoj naučno-istraživački rad zaposlivši se u Institut za istoriju radničkog pokreta
(sada Institut za istoriju), gdje je radio do izbora za asistenta na Odsjeku za istoriju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1. januara 1970. godine. Postdiplomske studije iz
Istorije naroda Jugoslavije XIX i XX vijeka završio je 29. septembra 1967. godine na
Filozofskom fakultetu u Beogradu, odbranivši magistarski rad pod naslovom “Počeci
radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini do majskih štrajkova 1906. godine”. Akademsku
1967/68. proveo je na specijalizaciji u Beču kao stipendista Vlade Republike Austrije.
Doktorsku disertaciju “Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do
1914. godine”odbranio je 10. oktobra 1977. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
U zvanje docenta na predmetu Istorija naroda Jugoslavije – novi vijek sa savremenom
istorijom izabran je 1. februara 1978. godine, u vanrednog profesora unaprijeđen je
marta 1981, a najviše nastavno fakultetsko zvanje, redovni profesor, stiče 5. marta
1987. godine. U periodu oktobar 1987. – septembar 1990. bio je direktor Instituta
*
Tekst je prenesen iz časopisa Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 301-312. U istom broju Priloga nalazi se
i bibliografija do tada objavljenih radova profesora Iljasa Hadžibegovića.

• 387 •
 edin radušić

za istoriju u Sarajevu ne prekidajući radni odnos na Fakultetu. Od 1998. godine

doktor Hadžibegović je predsjednik Odsjeka za historiju, a od 1999. i šef Kolegija
postdiplomskog studija. Oženjen je i ima dvije kćerke.
Naučni opus profesora Hadžibegovića čini 112 bibliografskih jedinica. Studija
Socijalna struktura Slovenaca u Bosni i Hercegovini od sredine XIX stoljeća do 1992.
godine kao dio projekta Slovenci u Bosni i Hercegovini (sadrži 55 stranica osnovnog
teksta i 75 stranica priloga) nalazi se u pripremi za štampu, a studija “Bosnien -
Hercegovina 1850 - 1878.”, napisana na njemačkom jeziku u okviru projekta “Die
etnische und konfessionelle Struktur Bosnien-Hercegovinas 1850-1918”, je pohranjena
u Nacionalnoj biblioteci u Beču. Svoje radove doktor Hadžibegović je objavljivao
i objavljuje u najpriznatijim naučnim časopisima. Pored južnoslovenskih jezika
njegovi radovi su publicirani i na engleskom, njemačkom, italijanskom i češkom, a
uvodna studija monografije o bosanskohercegovačkim gradovima prevedena je i na
mađarski (Városok Bosznia Hercegoviná ban a századfordulón – a kutatás nehézségei,
Fordította: Mr Polomik Tünde, Budapest, 2000.), i očekuje se njeno objavljivanje.
Publikovana doktorska disertacija profesora Hadžibegovića Postanak radničke klase
u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. (Sarajevo, 1980.) doživjela je brojne,
veoma pozitivne ocjene u prestižnim naučnim časopisima u zemlji i inostranstvu.
Ona je od naučne kritike ocijenjena kao rad koji u mnogome ima karakter ekonomske
i socijalne historije Bosne i Hercegovine od sredine 19. stoljeća do 1914. godine.
Profesor Hadžibegović je ovom knjigom duboko ušao u analizu društva koje se
mijenja, društva koje gubi stare oslonce i ulazi u svijet nečeg novog, osvjetljavajući
na taj način proces modernizacije u Bosni i Hercegovini.
Naučna javnost je veoma pozitivno ocijenila i monografiju profesora
Hadžibegovića o bosanskohercegovačkim gradovima (Bosanskohercegovački
gradovi na razmeđu XIX i XX stoljeća, Sarajevo 1991.). Ona je dobila i
međunarodno priznanje. Njena uvodna studija (100 stranica) prevedena je na
češki jezik i publikovana u časopisu Češke Akademije “Slovenské historické studie”.
Obje navedene knjige su po izlasku iz štampe postale nezaobilazna univerzitetska
literatura. Općenito gledajući, profesor Hadžibegović je izučavao i izučava tematske
oblasti iz ekonomsko-socijalne i demografske historije Bosne i Hercegovine, gdje
se afirmisao kao vodeći naučnik u izučavanju socijalne historije novijeg doba. On
se, međutim, nije ograničio na izučavanje samo socijalnog aspekta nego je u nizu
radova tretirao i političke dimenzije, posebno radničkog pokreta u kontekstu
općehistorijskih kretanja. Naročito je uspio njegov sintetski prikaz razvoja
socijaldemokracije u Bosni i Hercegovini do Prvog svjetskog rata u Istoriji Saveza
komunista Bosne i Hercegovine.
Profesor Hadžibegović je učestvovao na više međunarodnih naučnih skupova u
zemlji i inostranstvu. Navodimo neke: Četvrta međunarodna konferencija istoričara

• 388 •
 naučniku i pedagogu

radničkog pokreta u Lincu 1968.; “Srbija u završnoj fazi istočne krize 1877-1878.”,
u Beogradu 1979. godine (referat “O privrednim odnosima Bosne i Hercegovine i
Srbije 1878-1883“); VIII zasijedanje Jugoslovensko-talijanske komisije u Reggio
Calabriji 1979. (referat “Italijanski radnici u Bosni i Hercegovini za austrougarske
okupacije“); Naučni skup “Počeci kapitalizma u Jugoslaviji i Čehoslovačkoj”i Zasjedanje
Jugoslovensko-čehoslovačke komisije za istoriju u Pragu 1980. godine (referat
“Počeci kapitalizma u Bosni i Hercegovini u XIX i početkom XX vijeka“); Naučni
skup “Nacionalne manjine u Evropi”u Budimpešti 2001. godine (referat “Nacionalne
manjine u Bosni i Hercegovini“). Dr. Hadžibegović stalni je učesnik savjetovanja o
historijskoj nauci gdje je dao veoma vrijedan doprinos izučavanja historiografije
perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
U svom više od trideset godina dugom radu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu,
profesor Hadžibegović je učestvovao u svim vidovima i nivoima nastave. Već duže
vrijeme mentor je magistarskim i doktorskim kandidatima iz zemlje i inostranstva,
kao i predsjednik ili član komisija za odbrane magistarskih (8) i doktorskih
(10) disertacija. Posebno treba istaći njegov rad na organizaciji i rukovođenju
postdiplomskim studijama na Filozofskom fakultetu, gdje je profesor Hadžibegović
i šef Kolegija. Doktor Hadžibegović obavljao je i obavlja niz rukovodećih i
odgovornih poslova u nastavno-naučnim i naučnim institucijama, kao i redakcijama
naučnih i stručnih časopisa. Član je naučnih vijeća Instituta za istoriju u Sarajevu i
Orijentalnog instituta u Sarajevu, redakcija časopisa “Hercegovina”i “Naša škola”, a
bio je predsjednik Savjeta RO Filozofski fakultet, prodekan Filozofskog fakulteta,
dekan OUR-a za Filozofiju, član redakcija časopisa “Godišnjak DIBiH”, “Glasnika
arhiva i Društva arhivskih radnika BiH”, te glavni i odgovorni urednik časopisa
“Opredjeljenja”i “Prilozi”Instituta za istoriju Sarajevo. Treba naglasiti da je profesor
Hadžibegović dugo godina aktivan član Odbora za istorijske nauke Akademije nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Za svoj nastavni i naučni doprinos profesor Hadžibegović je dobio više
nagrada i priznanja. Za rad na Filozofskom fakultetu dobio je priznanje društveno
političkih organizacija (25. maja 1976), za monografiju Postanak radničke klase
u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine nagrađen je sa dvije nagrade –
IGKRO “Svjetlost”Sarajevo (1980) i republičkom nagradom za nauku “Veselin
Masleša”(1983), a dobitnik je i Plakete grada Sarajeva (1985).
Cijeneći ukupan rad profesora Hadžibegovića na polju historijske nauke, u
podizanju nastavnog i naučnog podmlatka, kao i njegovu cjelokupnu aktivnost i
moralni profil, Nastavno-naučno vijeće Filozofskog fakulteta u Sarajevu u oktobru
2001. godine predložilo ga je za izbor za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine.

• 389 •
• 390 •
 UDK 929 Imamović E.

ikbal cogo
Uz četrdesetogodišnjicu rada prof. dr. Envera Imamovića
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1968-2008)

•
Ove se godine navršava četiri decenije rada prof. dr. Envera Imamovića na
Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pa se javlja stručna ali i
ljudska potreba da se u kratkim crtama opiše njegov životni i znanstveni put.
Enver Imamović rođen je 29. oktobra 1940. godine u Fojnici. Osnovnu školu i
gimnaziju pohađao je u rodnom mjestu, potom u Zenici i Sarajevu gdje je završio
svoje srednjoškolsko obrazovanje. Na studij arheologije upisao se u Zagrebu i
pripadao je generaciji studenata kojoj su predavali istaknuti stručnjaci poput Stojana
Dimitrijevića, Duje Rendića Miočevića, Mate Suića, Vladimira Mirosavljevića i dr.
Studij je okončao 1965. godine i stekao zvanje arheologa.
Još kao učenik srednje škole, zanimao se za arheološka istraživanja koja su
provođena na širem području Kiseljaka i Sarajeva te je u više navrata učestvovao
kao volonter. Njegovo nadahnuće istraživanjem prošlosti rezultiralo je upravo
ovakvim životnim putom kakvog je imao dr. Imamović.
Nakon što je 1967. godine, preminuo eminentni bosanskohercegovački
arheolog-antičar, prof. dr. Esad Pašalić, i nakon što je ostalo upražnjeno mjesto
predavača historije starog vijeka na Filozofskom fakultetu, na njegovo radno
mjesto angažovan je prof. dr. Alojz Benac.
Početkom 1968. godine, a na poziv profesora Benca, u Sarajevo dolazi, tada
mladi arheolog, Enver Imamović i počinje raditi kao asistent na Katedri za istoriju
starog vijeka.
Shodno Statutu Fakulteta kao i potrebama institucije za novim magistrima i
doktorima znanosti, tada asistent, Enver Imamović upisuje postdiplomski studij na
Zagrebačkom sveučilištu koji je uspješno okončao i magistrirao sa temom Rudnici
zlata i srebra u rimskoj provinciji Dalmaciji.
Nakon toga prijavljuje doktorat na Univerzitetu u Beogradu. Mentor za izradu
doktorske teze bio mu je, danas pokojni, akademik Milutin Garašanin, dok mu je znatnu
profesionalnu pomoć prilikom izrade disertacije davao pokojni dr. Đuro Basler.
Uspješno je odbranio doktorsku tezu pod nazivom Antički kultni i votivni
spomenici u unutrašnjosti rimske provincije Dalmcije te stekao naučni stepen
doktora filosofskih nauka – polje arheologija i antička istorija. Nakon što je u

• 391 •
 ikbal cogo

Jugoslaviji okončao formalno obrazovanje, u Rimu je proveo oko dvije godine na

postdoktorskom usavršavanju iz oblasti antičke epigrafike i antičkih provincijalnih
kultova.
Svi navedeni podaci govore da je prof. dr. Enver Imamović, kao malo ko u to
vrijeme, imao uspješan put u građenju znanstvene karijere od asistenta 1968. godine
do dobivanja zvanja docenta 1976, te da je doktor nauka postao u 34. godini života.
Godine 1979. izabran je u zvanje vanrednog, a 1986. za redovnog profesora na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ovim je i formalno završeno napredovanje dr.
Envera Imamovića u okviru institucije Fakulteta, no njegovo djelovanje kao naučnog
radnika i pedagoga traje i danas. O tome svjedoče i desetine bibliografskih jedinica
objavljenih u recentnim stručnim i naučnim časopisima Bosne i Hercegovine, ali i
šire (Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja
ANU BiH, Godišnjak Društva istoričara BiH, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu,
Naše Starine Zavoda za zaštitu spomenika BiH, Tribunia iz Trebinja, Članci i građa
za kulturnu historiju Istočne Bosne iz Tuzle, Istorijski zapisi iz Titograda, Obavijesti
Hrvatskog arheološkog društva iz Zagreba, i dr.).
Osim kao djelatnik visokoškolske ustanove, profesor Imamović je bio i aktivni
član više stručnih i naučnih društava, potom saradnik na važnim muzejskim
projektima i sl. Bio je jedan od pokretača Arheološkog društva Bosne i Hercegovine
osnovanog početkom osamdesetih godina u Sarajevu. Također je učestvovao na
desetinama stručnih i naučnih skupova organizovanih u Bosni i Hercegovini ali i
tadašnjoj Jugoslaviji i Evropi a koji su svojim temama tretirali problematiku antičkih
istraživanja (od pitanja romanizacije, preko razvoja privrede i komunikacija do
vjerskih i drugih društvenih fenomena).
Tokom najtežih ratnih godina, između 1992. i 1995, ostao je u Sarajevu i sa
rahmetli prof. dr. Ibrahimom Tepićem nosio teret organiziranja Odsjeka za historiju
i Filozofskog fakulteta u ratnim uvjetima. Bila su to vremena kada se nastava
organizirala u prostorima današnjeg Rektorata Univerziteta a svakim dolaskom na
konsultacije i ispite riskirao se život.
Tokom 1992. izabran je za prodekana Filozofskog fakulteta i na toj dužnosti je
ostao do kraja 1993. godine. Nakon pogibije dr. Rize Sijarića, tadašnjeg direktora
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 1993. Enver Imamović je bio angažovan i
kao direktor ove krovne, bosanskohercegovačke muzejske institucije. Ovu dužnost
obavljao je do 1996. godine.
Osim rada u Zemaljskom muzeju, profesor Imamović je bio i član Upravnog
odbora Muzeja Sarajeva koji je imao zadatak da nakon rata izvrši potpunu reviziju
kompletnog fundusa ove značajne muzejske institucije te da postavi novu strategiju
rada u narednim godinama. Zanimljivo je spomenuti i to da je profesor Imamović
dao grafička i likovna rješenja za izgled budućih državnih obilježja Republike Bosne

• 392 •
uz četrdesetogodišnjicu rada prof. dr. envera imamovića na filozofskom fakultetu u sarajevu (1968-2008)

i Hercegovine, kao i vojnih oznaka Armije RBiH, te da je ratne 1995. osnovao

bosanskohercegovački Komitet ICOMa (Međunarodna muzejska asocijacija sa
sjedištem u Parizu) i bio njegov prvi predsjednik.
Posljednjih petnaestak godina, profesor Imamović svoja naučna interesovanja
prenio je i na oblast historije srednjovjekovne Bosne pa je u okviru toga pokrenuo
i projekat potrage za kulturnim blagom srednjovjekovne Bosne i kasnijih epoha a
koje se danas nalazi razasuto po galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama širom
Evrope i svijeta.
Kada je u pitanju njegov pedagoški rad, profesor Imamović je nerijetko u anketama
provođenim u okviru Odsjeka ali i Fakulteta bio biran za najboljeg ili najpopularnijeg
profesora među studentima. Razlog takvim priznanjima vjerovatno leže u njegovom
odnosu spram studenata, i tokom predavanja, i tokom ispita ali i komunikacije
nakon završenih obaveza propisanih Nastavnim planom i programom. Ono što je
Imamoviću polazilo i polazi za rukom jeste umijeće usmenog prenošenja informacija
te održavanje pažnje studenata dikcijom i različitim gestikulacijama koje doprinose
živosti samoga predavanja.
Bio je angažovan i kao predavač na fakultetima u Mostaru i Tuzli a poslije rata
vodi i postdiplomski studij ilirologije na Filozofskom fakultetu, kojeg su pokrenuli
pokojni akademici Alojz Benac i Borivoj Čović sredinom sedamdesetih godina 20.
stoljeća.
Posljednjih godina, mnogo se angažovao kako bi konačno pokrenuo studij
arheologije na Univerzitetu u Sarajevu. Od akademske 2008/2009. na Filozofskom
fakultetu studira i prva generacija budućih školovanih bosanskohercegovačkih
arheologa. Ovo možemo zahvaliti ponajviše profesoru Enveru Imamoviću.

Izbor iz bibliografije
Knjige
- Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša,
Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo 1977, 518 str.
- Nerezine na otoku Lošinju, Sarajevo 1979, 360 str.
- Povijesno arheološki vodič po Osoru, Sarajevo 1979, 157 str.
- Olimpijske igre u starom vijeku, Univerzal, Tuzla 1984, 61 str.
- Otoci Cres i Lošinj od ranog srednjeg vijeka do konca XVIII stoljeća, OK SSRN Cres
– SIZ kulture općine Cres, Mali Lošinj, 1987, 191 str.
- Korijeni Bosne i bosanstva, Međunarodni centar za mir, Sarajevo 1995, 404 str.

• 393 •
 ikbal cogo

- Porijeklo i pripadnost stanovništva BiH, Art 7, Edicija Bosanski korijeni, Sarajevo

1998, 115 str.
- Historija bosanske vojske, Art 7, Edicija Bosanski korijeni, Sarajevo 1999, 325 str.

Prilozi, članci, rasprave

- Iz historije eksploatacije soli u BiH, Istorijski zapisi, knj. XXIX, sv. 1-2, Titograd
1972, 161-169.
- Interpretatio Romana u odnosu na indigene kultove provincije Dalmacije, Prilozi
Instituta za istoriju, br. 11/12, Sarajevo 1976, 13-27.
- Eksploatacija zlata i srebra u rimskoj provinciji Dalmaciji, Godišnjak DI BIH, XX-
XXVII, Sarajevo 1976, 7-27.
- Da li je rimska Arduba današnji Vranduk u Bosni, Prilozi Instituta za istoriju, br.
14/15, Sarajevo 1978, 337-347.
- Problemi ubiciranja Stridona, rodnog mjesta Sv. Jeronima, Godišnjak DI BiH, god.
XXVIII-XXX, Sarajevo 1979, 7-20.
- Neki nalazi antiknih spomenika iz Bosne, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, n.s.
Arheologija, Sarajevo 1980, 97-103.
- Međašni natpisi na području rimske provincije Dalmacije, Prilozi Instituta za
istoriju, br. 17, Sarajevo 1980, 27-59.
- Počeci kršćanstva na tlu BiH u svjetlu pisanih izvora i arheoloških spomenika,
Tribunia, br. 7, Trebinje 1983, 37-59.
- Rimske rudarske ceste na području BiH, Prilozi Instituta za istoriju, br. 21, Sarajevo
1985, 31-52.
- Predistorija i antika, u: Fojnica kroz vijekove, SO Fojnica – Veselin Masleša,
Sarajevo 1987.
- Tragovi rimskih vojnih jedinica na području Bosne i Hercegovine, Prilozi Instituta
za istoriju, br. 25/26, Sarajevo 1990, 37-63.
- Rezultati probnih iskopavanja u Podastinju, Višnjici i Gromiljaku kod Kiseljaka,
Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Arheologija, sv. 47, Sarajevo 1996, 61-92.
- Urbanizam na tlu Bosne i Hercegovine u prehistorijsko i antičko doba, u: Urbano
biće Bosne i Hercegovine, Institut za istoriju, Sarajevo 1996, 21-28.
- Korijeni kulturno vjerskih odnosa Bosne i Hercegovine i Irana, u: Zbronik radova:
Bosna i svijet, Institut za istoriju, Sarajevo 1997, 47-54.
- Korijeni Sarajeva – prethistorija i antika, u: Prilozi historiji Sarajeva, Radovi sa
Znanstvenog simpozija Pola milenija Sarajeva održanog 19. do 21. marta 1993.
godine, Institut za istoriju, Sarajevo 1997, 11-17.

• 394 •
uz četrdesetogodišnjicu rada prof. dr. envera imamovića na filozofskom fakultetu u sarajevu (1968-2008)

- Prethistorija i antika, u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II

svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 1999, 13-41.
- Neki pogledi na problem rimske eksplatacije srebra u Istočnoj Bosni, Prilozi
Instituta za istoriju, br. 28, Sarajevo 1999, 47-56.
- Politička organizacija ilirskih plemena, Prilozi Instituta za istoriju, br. 30, Sarajevo
2001, 25-41.
- Problem Argentarije, Godišnjak, knj. XXXII, CBI, knj. 30 (spomenica Alojzu
Bencu), Sarajevo-Heidelberg 2002, 457-466.
- Srebrenica i okolica u rimsko doba, Članci i građa za kulturnu historiju istočne
Bosne, knj.17 Tuzla 2002, 7-36.
- Stanje u arheologiji na području Federacije BiH u proteklih petnaest godina, u:
Okrugli sto: Ugroženost i zaštita kulturno-historijskog blaga u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo 2008, 5-14.

• 395 •
PRIKAZI, RECENZIJE I OSVRTI
 Anto Orlovac: Učiteljica života – Prilozi iz povijesti Katoličke
Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 2004, 425 str.

•
Podlogu prvog priloga navedene knjige, koji nosi naslov Pokušaj ubikacije
nekih župa dubičkog arhiđakonata 1334. i 1501. godine (13-77), čini spis pravnoga
i povijesnoga pisca, goričkog arhiđakona Ivana iz prve polovice XIV. st. (umro
nakon 18. X. 1353) koji ga je uvrstio u Statut zagrebačkog kaptola (Statuta Capituli
Zagrabiensis), koje je Kaptol prigodom obnove svog činovništva 9. kolovoza 1334.
javno proglasio svojim zakonikom. Sam spis poznat je našoj znanstvenoj i kulturnoj
javnosti već više od 230 godina i više je puta bio objavljivan (npr. F. Rački u Starinama
JAZU 1872, I. Kr. Tkalčić 1874, J. Buturac u Kulturno poviestnom zborniku zagrebačke
nadbiskupije, 1944. i u Starinama JAZU 1984). Važan je kao izvor za proučavanje
srednjovjekovne povijesti Zagrebačke biskupije u prvoj polovici XIV., a popis iz
1501. za prilike na početku XVI. st., pa su stoga oba popisa rano privukla zanimanje
crkvenih povjesničara. Veću pozornost poklonio im je tek povjesničar J. Buturac koji
je pokušao u cijelosti provjeriti njihove navode i utvrditi gdje su se nalazile po imenu
navedene župe iz 1334. i 1501.
Posebno treba istaknuti da je pažnju pobudio dio tog spisa u kome je opisano
tadašnje stanje Zagrebačke crkve na području Dubičkog arhiđakonata organiziranog
u tri crkvena kotara, dubičkog, sanskog i vrbaskog. Na tom prostoru postojalo je
1334. ukupno 46 katoličkih župa sa župnim crkvama, odnosno 11 u dubičkom, 22 u
sanskom i 13 u vrbaskom kotaru. Navedeno crkveno područje uglavnom je odgovaralo
tadašnjoj administrativno-teritorijalnoj županijskoj organizaciji donjoslavonskih
županija Dubičke, Sanske i Vrbaske, koje su pripadale Kraljevini Slavoniji, tada pod
vlašću krune sv. Stjepana. Danas taj kraj politički pripada državi Bosni i Hercegovini,
a u crkvenom pogledu Banjalučkoj biskupiji.
Sretna je okolnost da se dr. Anto Orlovac mogao koristiti zbirkama objavljene
građe, koju je prikupio L. Thallóczy sa suradnicima te onom objavljenom u
Smičiklasovu diplomatičkom zborniku. Isto tako je olakotna okolnost da se mogao
osloniti na znanstvene rezultate J. Buturca i K. Draganovića te napose N. Bilogrivića
koji se studiozno bavio srednjovjekovnom poviješću tog područja, a bio je i odličan
poznavalac topografije. Zahvaljujući njihovim naporima rad o kome večeras

• 399 •
 pejo ćošković

govorimo djeluje kao opuštena šetnja alejom velikana pri kojoj šetač u osobi autora,
dr. Orlovca, izlaže svoja razmišljanja i zapažanja. On ne propušta upozoriti na rješenja
koja su veliki poznavatelji ponudili, kad mu se njihovi razlozi i argumenti ne čine
čvrsti. Valja upozoriti da on taj posao radi manirom vještog vodiča, koji je izoštrio
oko te opaža “sitnice”koje njegovi prethodnici u tom poslu nisu zamijetili, bilo da su
krivo “osjećali teren”, bilo da su poneki podatak previdjeli ili za njega naprosto nisu
znali. Pišući danas o tome, naš autor je bio u osjetnoj prednosti, dobro je proučio
dostupnu izvornu građu, prostudirao relevantnu literaturu i izvrsno poznaje teren o
kome arhiđakonov popis govori. Usudio bih se reći da ga previše dobro poznaje te da
zbog toga ponekad puno više vidi nego što bi za rekonstrukciju analizirane stvarnosti
bilo potrebno. Ostatci crkava i spomeni lokaliteta s nazivom “crkvina”ili “grad”jesu
tragovi koje valja slijediti, ali njihova brojnost neodoljivo podsjeća na labirint s
mnoštvom isprepletenih hodnika od kojih samo jedan vodi do izlaza, a on je obično
dobro skriven. Naime, tragova srednjovjekovnih crkava ima gotovo tri puta više –
kako se uostalom vidi iz popisa na kraju priloga – nego župa i župnih crkava iz 1334.
i 1501. Ima li se u vidu veliko vremensko razdoblje kojim su ti tragovi datirani, tada se
mora pomišljati kako su jedne nastale prije a druge poslije, jedne su u međuvremenu
dotrajale pa su stoga rušene i građene nove, druge su stradale u nemirima i ratovima.
I od tih su neke poslije bile obnovljene, a neke zauvijek napuštene.
Za razmišljanju o povijesnoj prolaznosti i mijeni, dva popisa iz 1334. i 1501.
mogu poslužiti kao školski primjer kako se sva stanja postupno mijenjaju, pa i
prestaju postojati. Ipak, imamo li na umu procese dugog trajanja za koje sudbine
pojedinaca nisu presudne, one imaju smisla tek u pripadajućem nizu. Tako se
primjerice 46 poimence poznatih župa arhiđakona Ivana iz 1334. svelo na svega 16
župa zabilježenih 1501. To je zapravo povijest, izrečena sažeto jezikom neumoljivog,
ali egzaktnog broja. Usporedimo li ta dva podatka suočit ćemo se s neispričanom
poviješću i procesom čije se trajanje mjeri sa 167 godina. Često smo skloni razmišljati
o prošlosti svim žarom razbuktanih emocija i zamišljati povijest bez promjena u kojoj
su i procesi i promjene zaustavljene u poželjnom trenutku, ali ona nema razumijevanja
za naše osjećaje, ona slijedi svoj tijek. Povjesničar protiv toga ne može ništa. Istina, on
može pisati što ga volja, ali u prošlost ne može intervenirati, ne može je ni uljepšati
ni pokvariti. Ali njihov prikaz prošlosti može biti bliže povijesnoj stvarnosti ili da s
njom nema nikakve veze.
Stoga mi se čini pažnje vrijednim pristup dr. Ante Orlovca koji najavljuje da
će svoju pozornost pokloniti župama i crkvama iz sanskog i vrbaskog kotara jer su
slabije istražene u odnosu na župe dubičkog kotara. Autor skromno najavljuje napor
riječima: “pokušao sam dati svoj doprinos ubikaciji barem nekih župa i popuni brojnih
praznina iz tog područja”(14). Tamo gdje nije imao što dodati ranijim mišljenjima
napominje da im se priklanja. Ako se njegova saznanja bitno razlikuju od mišljenja

• 400 •
 anto orlovac: učiteljica života – prilozi iz povijesti
katoličke crkve na području današnje bosne i hercegovine

autoriteta koji su o tome već raspravljali, a sam nema čvrst stav koji bi pretočio u
zaključak, korektno napominje da se ne bi mogao odlučiti ni za jedno od ponuđenih
rješenja (npr. Zemelna, str. 18). Ne skriva da ga neodoljivo privlače nova saznanja do
kojih je istraživanjem došao, ali oprez mu je jači. Na dobrom je putu kad u traganju
za smještajem župa arhiđakona Ivana uključuje i vijesti koje pruža osmanska građa,
pa mi se čini razložnim njegovo povezivanje podataka (npr. o Rastiku, Sloboćini,
Jezderici ili Junuzovcima). Ali nije tako uspješan kad npr. dobro poznatu i izvorima
zasvjedočenu Lubnu poistovjećivanje sa Stanovitom, ili kad “u neodređeno”pomiče
granicu Zagrebačke biskupije na današnjem području Banjalučke biskupije. Odgovor
na to pitanje zahtijeva poznavanje granica biskupija koje su sa Zagrebačkom na tom
prostoru dodirivale.
Unatoč svemu, prilog dr. Orlovca predstavlja vrijedan prinos historiografiji, a
pomoći će svakom onome koji se poželi baviti još uvijek otvorenim i neobrađivanim
pitanjima iz srednjovjekovne povijesti, napose sjevernih područja današnje države
Bosne i Hercegovine, pa i onog dijela koji u crkvenom smislu pripada Banjalučkoj
biskupiji i ne samo njoj.
Istraživači koji se budu zanimali za prošlost tih krajeva ostat će u nezahvalno
zahvalnom položaju, jer će do rezultata doći teže zbog stanja izvorne građe, ali će
zato u onom što budu ponudili javnosti donijeti puno više novoga i nepoznatoga. Tu
je sve puno skromnije, neizvjesnije i neistraženije, pa u takvim okolnostima ovaj rad
ima puno veću težinu.
pejo ćošković

• 401 •
 Marko Šunjić: Narodi i države ranog srednjeg vijeka,
Rabic, Sarajevo, 2003, 606 str.

Kada smo koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća imali priliku čitati
pojedine odlomke knjige akademika Marka Šunjića Narodi i države ranog srednjeg
vijeka nije se moglo ni slutiti da će joj sudbina biti onakva kakva je bila. Da će
knjiga biti objavljena tek 2003. godine, da će u međuvremenu i akademik Šunjić
preminuti ne dočekavši njezinu pojavu. Istina, rukopis je još uoči rata predat
jednom sarajevskom izdavaču, postignut je dogovor o objavljivanju, ali se u
ratnom kaosu rukopis izgubio. Srećom je postojala i kopija, tako da je nakon svih
peripetija ova iznimno vrijedna knjiga ipak mogla ugledati svjetlo dana. Šteta je
samo da zdravlje nije bolje poslužilo njezina autora, voljnog napisati i drugi dio
koji bi obuhvatio razdoblje razvijenog i poznog srednjeg vijeka. Uvijek se, čak i
ona po izdavaštvo sretnija vremena, postavljalo pitanje izdavanja ovakve knjige
koja prvenstveno služi kao univerzitetski udžbenik i nije komercijalna za izdavača.
Ratno i postratno stanje izdavaštva u Bosni i Hercegovini samo je potenciralo ovaj
problem, što je objavljivanje rukopisa dodatno otežalo i usporilo.
Sarajevski izdavač RABIC, gospodina Gorana Mikulića, napravio je zato
hrabar i plemenit gest prihvativši se publiciranja rukopisa uz financijsku podršku
Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Federacije BiH. Velika zasluga za
objavljivanje knjige pripada Mr. Esadu Kurtoviću, višem asistentu na Odsjeku za
historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je s gospođom Verom Šunjić redigirao
tekst i izradio index. Bilo kako bilo, nakon svih prepreka i dilema knjiga je konačno
objavljena na radost ne samo studenata povijesti kojima će služiti kao udžbenik,
nego i svih onih koji se zanimaju za povijest, u ovom slučaju predstavljenu na
akribičan, razumljiv i šarmantan način.
Akademik Marko Šunjić nekoliko je decenija predavao Opću historiju srednjeg
vijeka na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Svojim svestranim
znanjima, gestama koje su uvijek odavale uravnoteženu osobu i širile pozitivnu
klimu, istančanim smislom za humor, svojom mudrošću koja je znala mjeru većini
stvari, stekao je nesporni autoritet kako među kolegama na fakultetu tako i među
studentima. Šta je stvarno značio za Odsjek i cijeli Fakultet najjasnije se pokazalo
nakon njegova odlaska. Ostala je praznina koju će teško biti popuniti.

• 403 •
 dubravko lovrenović

Ova posthumno objavljena knjiga popunjava nešto od te praznine, ukazujući se i

kao sretan dar sudbine i kao zaostavština akademika Marka Šunjića posvećena svim
poštovaocima njegova djela. To je logičan kraj jedne respektabilne univezitetske
i znanstvene karijere, dug prema studentima i kolegama koji su odužili samo
malobrojni.
Poznato je, naime, da se u južnoslavenskom govornom području knjige ovakvog
profila mogu izbrojati na prste jedne ruke, odnosno da je znanstveno bavljenje
Općom historijom srednjeg vijeka ostalo u sjeni tzv. nacionalne povijesti. Zadnja
knjiga objavljena na ovu temu – Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka profesora
Miroslava Brandta – pojavila se 1980. godine. U međuvremenu je objavljen veći broj
prijevoda velikih imena europske i svjetske historiografije, ali je i pored toga ostala
prisutna potreba za udžbeničkom literaturom.
Kao vrstan poznavalac literature o srednjovjekovnom razdoblju povijesti Zapadne
Europe, upravo je akademik Marko Šunjić bio pozvan da se prihvati zadatka pisanja
priručnika za studente, a tu svoju namjeru otkrio je još davne 1983. nakon povratka
sa dužnosti ambasadora u Venezueli, oduševljeno pričajući o djelima pisanim na
španskom jeziku s kojima se upoznao u tom razdoblju. Strpljiv i uporan, u potpunosti
predan radu, samo je u iznimnim prilikama škrto govorio o djelu koje je nastajalo.
Koncem osamdesetih smatrao je tekst toliko zrelim da ga je nekolicini kolega sa
Odsjeka mogao povjeriti na čitanje. Suzdržano je slušao naše komplimente, uvijek
govoreći o dijelovima rukopisa koji su tek trebali dobiti finalnu verziju.
Knjizi koja sada počinje živjeti svoj javni život, pripada posebno mjesto u
znanstvenom opusu akademika Marka Šunjića već samom činjenicom da je rađena
kao udžbenik, ali i po stilu kojim je napisana. Ova historiografska vrsta, naime,
ostavlja autoru više kreativne slobode nego inače, što je on na najbolji način iskoristio
tako da se knjiga čita i kao zanimljivo štivo – istinska pripovijest sa mnoštvom likova
i događaja – ali istodobno i kao klasično znanstveno djelo uokvireno najzahtjevnijim
historiografskim standardima.
Ako bi lapidarno opisali sadržaj knjige, upotrijebili bi sintagmu F. Braudela:
“Drama narastajuće Europe”. U njezinu su fokusu stoljeća koja su pratila krizu i
raspad Rimskog carstva, nestanak jednog i nastanak drugog političkog poretka
obilježenog seobama germanskih plemena, uspostavom njihovih država, etabliranjem
kršćanstva, krizom antičke i formiranjem nove feudalne kulture. Knjiga je vremenski
ograničena sredinom IX. stoljeća, odnosno obnovom institucije carstva na Zapadu
u liku franačkog kralja Karla Velikog i teritorijalnim raspadom nove države na
partikularne monarhije koje su već tada nagovijestile budućnost političkog razvoja
Zapadne Europe. Za ovakvu periodizaciju nije teško naći razloge jer je time otvoreno
novo poglavlje crkveno-političke povijesti Zapada, koja će kroz brojne sukuobe i
transformacije svoj konačan izraz naći u sekularnoj državi novoga vijeka.

• 404 •
 marko šunjić: narodi i države ranog srednjeg vijeka

Dobro je, osobito danas u vrijeme nastanka novih političkih blokova i interesnih
saveza u Europi i Svijetu, znati da su i druga, razvijena društva, prolazila kroz
razdoblja svog “djetinjstva”, da nije sve išlo glatko, i da je uvijek sve bilo višestruko
provjeravano i dovođeno pod znak pitanja. Ako ova knjiga predstavlja neku vrstu
znanstvenog testamenta akademika Marka Šunjića, onda se može reći da je došla
u pravi čas obilježen potragom za novim europskim identitetom, čija se povijest
dihotomije između univerzalnog i partikularnog odvija još od vremena raspada
Rimskog carstva.
Možda je to i njezina osnovna poruka: da se to pitanje nikad ne može riješiti trajno
i jednom zauvijek, nego da ga se uvijek iznova mora postavljati i rješavati. Povijesna
iskustva koja su se u međuvremenu sabrala, mogu korisno poslužiti u iznalaženju
prihvatljivih rješenja za budućnost.
dubravko lovrenović

• 405 •
 Pejo Ćošković: Crkva bosanska u XV stoljeću,
Institut za istoriju, Sarajevo, 2005, 560 str.

•
U okviru bosanskog srednjovjekovlja problem Crkve bosanske je u literaturi
najviše razmatran. Brojni autori su se bavili pitanjem naziva njenih sljedbenika,
njenog učenja, položaja među dualističkim crkvama u Evropi tog doba, njenog
ustrojstva, položaja u okviru bosanske srednjovjekovne države i drugim aspektima.
Mišljenja su bila podjeljena tako da do danas neka od pitanja nisu razriješena.
Knjiga Crkva bosanska u XV stoljeću autora Peje Ćoškovića se bavi svim otvorenim
pitanjima vezanim za Crkvu bosansku.
U uvodnom izlaganju pod nazivom Stanje izvora i literature, autor se kritički
odnosi prema dosadašnjim mišljenjenima vezanim za Crkvu bosansku, te analizira
izvore i literaturu koja se odnosi na ovu problematiku.
U poglavlju Crkva bosanska u očima kršćanskih savremenika, autor analizira
sve nazive koji su se u izvorima pojavljivali vezano sa sljedbenike Crkve bosanske.
To je smatrao potrebnim iz razloga što se u literaturi pojavljuju različiti nazivi.
Izvorna svjedočanstva pokazuju da je Crkva bosanska u katoličkim i pravoslavnim
krugovima smatrana heretičkom, te u tom pogledu među kršćanskim
savremenicima nije bilo neslaganja. Tek u nastojanju da utvrde korijen iz kojeg
je ponikla ni savremenici, kao ni oni autori koji su se bavili tim pitanjem, nisu
bili jedinstveni, što se ogleda u nedosljednoj upotrebi naziva kojim su označavali
njene sljedbenike.
U historijskim izvorima koji su nastali u katoličkoj sredini pripadnici Crkve
bosanske jednostavno su nazivani nevjernicima, ili hereticima, bosanskim hereticima,
katarima, manihejcima i patarenima. Nazivajući pripadnike Crkve bosanske
u širem smislu nevjernicima, papa je tako želio naglasiti da oni ne samo što ne
pripadaju nijednoj od dviju pravovjernih kršćanskih crkvi, nego da je njihovo
vjerovanje toliko problematično u očima Katoličke crkve da ih se uopće ne može
držati vjernicima. Papa je pripadnike Crkve bosanske nazivao i hereticima i jasno ih
odvajao od pripadnika Pravoslavne crkve koje naziva šizmaticima. Međutim pojam
heretici, u usporedbi sa pojmom nevjernici, pruža jasniju predodžbu o onima na
koje se taj naziv odnosi, a riječ je o bosanskim krstjanima. U okviru Rimske kurije
pripadnici Crkve bosanske nazivani su i manihejcima.

• 407 •
 vesna mušeta-aščerić

U srpskim izvorima sljedbenici Crkve bosanske se nazivaju babunima, dakle istim

onim nazivom kojim su nazivali i heretike u Makedoniji i Srbiji, osim u jednom
slučaju kad su nazvani bogumilima, nazivom koji je bio uobičajen u bugarskim i
makedoskim izvorima. U grčkim izvorima koji rijetko govore u prilikama u Bosni
njene stanovnike nazivaju kutugerima, što se u historijskoj literaturi uglavnom
dovodilo u vezu sa njihovom pripadnošću Crkvi bosanskoj. Naziv katari i katarska
hereza u izvorima nastalim u okviru Katoličke crkve vezuju se za pokret u južnoj
Francuskoj, dok su Dubrovčani i stanovnici drugih dalmatinskih gradova basansko
krivovjerje i njegove pristaše nazivali patarenima.
Domaći izvori za članove Crkve bosanske upotrebljavi su naziv krstjani, odnosno
pravi krstjani i krstjanice. Ti nazivi odnosili su se isključivo na redovnike, te s njim
nisu bili obuhvaćeni vjernici Crkve bosanske. Oni su nazivani mirskim ljudima.
U organizacijskom smislu Rimska kurija je o Crkvi bosanskoj govorila kao o
dualističkoj sekti. Autor ističe da je ona organizacijski izrasla iz prethodne ecclesiae
bosnensis koja je početkom XIII stoljeća svojom jurisdikcijom pokrivala čitavo
područje tadašnje bosanske države.
U poglavlju koje je nazvao Uloga Crkve bosanske te poglavlja pod nazivom
Između rusaške gospode i Dubrovčana, autor raspravlja o ulozi Crkve bosanske u
doba oblasnih gospodara konstatujući da su se promjene u bosanskom društvu
krajem XIV i početkom XV stoljeća odrazile i na sudbinu Crkve bosanske.
Unatoč tome Crkva bosanska će ipak sačuvati organizacijsko jedistvo, pa ne stoje
navodi u novijoj literaturi da je i ona podlegla procesu teritorijalizacije bosanske
države. Krstjani se prilagođavaju nastalim promjenama (slabljenje kraljeve
vlasti i jačanje rusaške gospode) i pojavljuju se u javnom i političkom životu
kao nezaobilazni faktor kojim su ozbiljno računali ne samo u Bosni, nego i u
njenom susjedstvu. Prvih 20-tak godina XV stoljeća pripadnici Crkve bosanske
počinju se pojavljivati u službi oblasnih gopodara, ranije u službi bosanskih
vladara. Oni se pojavljuju u obavljanju različitih poslova svjetovnog karaktera,
između ostalog obavljali su najrazličitije diplomatske i posredničke poslove u
službi rusaške gospode. Posebno su se na nju oslanjali Dubrovčani u svojim
odnosima sa oblasnim gospodarima. Imali su važnu ulogu u razvoju dubrovačke
karavanske trgovine, jer su se pojavljivali kao jamci Dubrovčanima za sigurnost
njihovih trgovaca.
Pripadnici Crkve bosanske pojavljuju se i u ulozi posrednika pri izmirenju
bosanskog vladara i vlastele, ili pak između same vlastele, pa i u porodičnim
pomirenjima između pojedinih članova vlastele.
Propast srednjovjekovne bosanske države snažno se odrazila na sudbinu Crkve
bosanske, te se od tada njeni predstavnici više ne pojavlju u javnim poslovima.

• 408 •
 pejo ćošković: crkva bosanska u xv stoljeću

Zanimljivi su i zaključci autora o crkvenoj politici bosanskih vladara. Naime, u

poglavlju pod tim nazivom autor konstatuje da izdvajanjem samostalnih teritorija
oblasnih gospodara, sljedbenici Crkve bosanske su se stavili u službu onih velikaša
u okviru čije su se zemlje zatekli. U zemljama pod neposrednom vlašću bosanskih
vladara ostala je organizacijski najsnažnija Crkva bosanska što se ogledalo i u
činjenici da je na tom području bilo sjedište njezina djeda.
Posebnu pažnju autor je posvetio uređenju Crkve bosanske. On ističe da se pitanje
njenog ustrojstva ne može razmatrati isključivo u okviru postojeće hijerarhijske
strukture, koja se svojim položajem, ugledom i čašću izdvojila iz kruga običnih
redovnika poznatih pod nazivom krstjani kao okosnice čitave sljedbe. Stoga autor
raspravlja ne samo o članovima hijerarhije nego i o redovništvu iz kojeg je ona
proizišla.
Autor prije svega polazi od činjenice da se Crkva bosanska dijelila na duhovne
i svjetovne članove. S jedne strane to su pravi krstjani, pripadnici duhovnog
staleža, kojeg su savremenici smatrali redovnicima, a s druge mirski ljudi (u ranijoj
literaturi nazivani su mrsnim ljudima). Na čelu Crkve bosanske bio je djed, a po
činu i dostojanstvu iza njega su bili starci i gosti. Od ova dva čina dostojanstvenika
Crkve bosanske sastojao se zbor strojnika u koji su ulazili svi starci i svi gosti bez
obzira koliko ih je bilo. Na kraju su dolazili krstjani na kojima je ustanova i počivala.
Savremenici su dosljedno razlikovali krstjane od pripadnika crkvene hijerarhije
i od vjernika, odnosno laika. Starci su predstavljali po činu niže dostojanstvenike
u hijerarhiji Crkve bosanske i razlikovali su se po službi, časti i ugledu od običnih
redovnika iz čijih su redova i potekli. Među historičarima postoje neslaganja u
pogledu objašnjena porijekla naziva ovog čina, te djelokruga njegove duhovne službe.
Autor konstatuje da riječ starac ima slavensko porijeklo, a da je čin starca redovnicima
bio prvi dostupan. Tek nakon toga pojedinac je mogao napredovati do čina gosta.
Starci su imali različite dužnosti, pa se tako pojavljuju u ispravama bosanskih vladara
i vlastele kao svjedoci, učestvuju u radu sabora, navode se u različitim diplomatskim
izaslanstvima i sl. Istu ulogu imali su i gosti kao viši čin u hijerarhijskoj ljestvici.
Starci i gosti, zajedničkim nazivom strojnici, u izvorima su još nazivani i poglavitim
krstjanima. Iznad njih je djed kao vrhovni poglavar čitave sljedbe koji se u izvorima
još naziva episkopom. Razlika između episkopa i katoličkog biskupa je u tome što
djed nije iznad sebe imao višu crkvenu vlast, jer je njegova crkva u organizacijskom
pogledu bila samostalna u odnosima prema drugim velikim dualističkim crkvama,
što se ne može kazati za biskupa. U svojoj djelatnosti djed se nije ograničio samo na
crkveno područje, nego je snažno uticao na javni i politički život zemlje. Najčešće
se spominje kao jamac, svjedok i posrednik u darovnicama bosanskih vladara,
ponekad i u ispravama oblasnih gospodara, a u dubrovačkim ispravama uglavnom se
traži njegovo posredovanje pri obavljanju različitih poslova u Bosni. Djed nije imao

• 409 •
 vesna mušeta-aščerić

stalnog boravišta iz kojeg bi vodio crkvene poslove, nego je svoju dužnost obavljao u
nekoj od krstjanskih hiža.
Što se hiža tiče, autor naglašava njihovu samostalost i ističe da je ni vladar nije
mogao narušiti u slučaju da njegovi politički protivnici tu nađu utočište. Na osnovu
podataka dobivenih iz izvora autor također identifikuje mjesta u kojima su se one
nalazile. Osim prepisivačkih poslova u hižama su nastale brojne isprave, što upućuje
na zaključak da su krstjani ovladali tom vještinom te da su se vladari i velikaši
služili njihovim pisarskim umijećem. Na kraju autor konstatuje da se sa sigurnošću
može tvrditi da su krstjani imali potpuno izgrađenu vlastitu crkvenu organizaciju
s hijerarhijom, koja po svojim nazivima nema potpunu analogiju u ustrojstvima
velikih dualističkih crkava tog vremena, ali se s punim pravom može konstatovati
da je pripadala dualističkom pokretu rasprostranjenom na velikom području od
Male Azije do južne Francuske i srednje Evrope. Krstjani su imali izgrađenu crkvenu
hijerarhiju sa stupnjevima dostojanstva i redovničke časti za koje su upotrebljavali
vlastite nazive.
Na kraju treba reći da je autor ovim djelom uspio rasvijetliti brojne dileme vezane
za Crkvu bosansku i u vezi s tim dati odgovore na neka do danas ne razriješena
pitanja. Posebno treba naglasiti njegov objektivan pristup ovoj problematici,
odnosno njegovu korektnost u tumačenju izvora i literature i interpretaciji podataka
dobivenih iz njih. Stoga valja naglasiti da knjiga Peje Ćoškovića Crkva bosanska u XV
stoljeću spada u red onih koje predstavljaju značajan doprinos u rasvjetljavanju ovog
pitanja u okvirima bosanskog srednjovjekovlja.
vesna mušeta-aščerić

• 410 •
 Dubravko Lovrenović: Na klizištu povijesti (Sveta kruna
ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463),
Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 808 pp.

•
Dubravko Lovrenović, professor of medieval European history at the University
of Sarajevo, has chosen to entitle his new study The Landslide of History. The landside
in question is a result and reflection of the relations between Hungary and Bosnia
from the accession of Sigismund of Luxemburg to the Hungarian throne in 1387,
to the fall of the Bosnian medieval kingdom in 1463. Lovrenović presents a wealth
of new historical material and a much needed new analysis of Bosnian medieval
history. Using already published sources, but also his own research in the archives
and libraries of Dubrovnik, Zadar, Zagreb, Belgrade, Berlin and Budapest, he closely
examines the nature of these relations, offering an original and fresh approach to the
history of Bosnia in the Middle Ages.
The book is separated into eight chronologically arranged and conveniently
subdivided chapters in which Lovrenović concentrates on the political, economic
and cultural influence of Hungary on the development of the Bosnian state. It comes
with all the essential scholarly apparatus: a general index, footnotes, bibliography
and an unparalleled array of maps and illustrations which make the text much easier
to follow. His overarching argument is that Hungarian-Bosnian relations fit in one of
several feudal-dynastic models of Medieval Europe, best compared to the history of
Anglo-French relations. He also argues that it is necessary to draw the line between
the legal claims of Hungarian rulers and the factual state. If this is done the long
argued thesis concerning Hungarian sovereignity over Bosnia would lose much of
its persuasive power.
For a long time it was thought that the Bosnian kingdom was a vassal of the
Hungarian Holy Crown of St Stephen, which, on the basis of its patronage rights,
laid claim on Bosnia. Lovrenović dismisses this theory. He gives a detailed overview
of the military campaigns of King Sigismund in Bosnia in the first decade of the 15th
century, emphasizing that religious disputes were not the moving spirit behind these
campaigns. He argues instead that Sigismund’s objective was to win the Bosnian
Crown. In order to conceal his true intentions, Sigismund used a rhetoric which
branded the Bosnians as heretics and infidels.

• 411 •
 emir o. filipović

Although he was successful militarily, the high point being his victory at
Dobor in 1408, Sigismund failed politically in Bosnia. This meant that he had to
accept the will of the Bosnian magnates, who kept their right to decide who would
and could be king of Bosnia. They did not elect Sigismund, who already had
many European Crowns in his possession. And since the Bosnian Crown eluded
Sigismund, Lovrenović concludes that it must have been an item much sought after
on the European market of crowns.
After finally giving up his aspirations to the Bosnian throne, Sigismund shifted
from military to diplomatic methods in his dealings with Bosnia. The tournament
held in Buda in 1412 was a sure sign of his reconciliation with the most powerful of
the Bosnian nobles, including the Bosnian king Ostoja. They were all present at this
magnificent and splendid event, but the period of peace and harmony did not last.
In 1415 Hungarian forces encountered the allied army of Bosnians and Ottoman
Turks in the valley of the river Lašva in central Bosnia, and were utterly defeated.
This brought a significant change to the relations between Bosnia and Hungary, as
afterward Hungarian political pressure on Bosnia weakened, while Bosnia entered
the much more powerful sphere of Ottoman control. Lovrenović characterises
Bosnia’s plight in the years that followed (1416–1443) as being caught between the
Ottoman hammer and the Hungarian anvil.
Although Lovrenović claims that the territories of the Hungarian and Bosnian
Crowns were separate feudal entities in all segments of legal, ecclesiastical-political and
financial aspects, he does not ignore Hungary’s direct spiritual and cultural influence
on Bosnia. This is evident in the many institutions that Bosnia adopted from her
powerful neighbour, such as the political concept of the Holy Crown, a Christo-
centric ruling ideology, sepulchral architecture, chivalry and heraldry. Therefore,
Bosnia was firmly linked via Hungary to the culture of the Western and Central
European royal courts. But Hungary did not only act as a conduit bringing a Western
and Central European model to Bosnia. She also served as an independent role model
for the Bosnian medieval kingdom in her own right. As Lovrenović shows nowadays
it is impossible to research Bosnian medieval history without situating it into this
wider political and cultural region, and contextualising it with contemporary
European history.
Among the many other points he discusses, the most important is his theory on the
coronation of Bosnian King Tvrtko Kotromanić in 1377. Historians had previously
identified the town of Mileševo in Serbia, the burial place of the Serbian saint Sava, as
the place where Tvrtko was crowned as The King of Serbs and Bosnia, but Professor
Lovrenović offers a new opinion, siting the coronation in the Bosnian town of Mile
(today the village of Arnautovići near Visoko). In doing so, he takes up a trail left by
the Benedictine historian Mauro Orbini in Il Regno degli Slavi, which was published

• 412 •
 dubravko lovrenović: na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463)

in Pesaro in 1601. Historians were misled by Orbini’s obvious confusion of the

Serbian Mileševo with the Bosnian Mile. Even though the coronation doesn’t fit
into the proposed chronological limits of his book (1387-1463), Lovrenović clarifies
a picture distorted by a mistaken interpretation of the sources. He believes that this
event had an enormous influence on later relations between Hungary and Bosnia.
Apart from this, he also recognizes the exceptional importance of the move of the
Bosnian bishopric to territory under Hungarian control in mid 13th century. It was
that which gave rise to the popular Bosnian Church. According to Lovrenović, this
institution was a fully organized state Church which performed all the usual political
rituals and, through its sacralisation of the ruling ideology, made possible the factual
independence of the Bosnian crown from the Archiregnum Hungaricum.
Lovrenović’s is a thoroughly documented study which opens up new perspectives
and explains the complex situation Bosnia found itself in during the 15th century,
situated in the Bermuda triangle between the Holy See, the Hungarian Crown,
and the Ottoman Turks. There is little doubt that it will prove to be an attractive,
highly readable and informative study for anyone interested not only in medieval
Bosnia, but also in the history of the wider region of East-Central Europe in the
Middle Ages.
emir o. filipović

• 413 •
• 414 •
 Podaci o Deževicama iz 1403. godine
(povodom rada M. Jukića, Rudarstvo i rudarski toponimi
u Deževicama kod Kreševa, Bosna franciscana, 27,
Sarajevo 2007, 131-176)

•
Na mjestu gdje je navodio da 250 konja nosi 150 tovara olova, a što nije jasna
situacija jer jedan konj bi trebao da predstavlja jedan tovar, autor Milo Jukić je
odvukao našu pažnju na detaljnije iščitavanje cjelokupnog rada. Generalno kazano
uočljivo je da je autor uložio dosta truda u svoj rad kojim je, iako to njegov naslov ne
pokazuje, demonstrirao značaj Deževica kroz historiju, da se koristio relevantnom
literaturom ali i da mu je istraživački postupak u namjeri da svoju prezentaciju
demonstrira naučnim i stručnim radom, ipak ostajao na razini slabog razumijevanja
i tumačenja objavljenih pisanih podataka iz historije srednjega vijeka. Redovi koji
slijede imaju namjeru da pokažu autorovu nepravilnu upotrebu izvora i literature.
Najviše konkretnih informacija o historiji Deževica u srednjem vijeku ponudila je
Desanka Kovačević-Kojić u većem broju svojih radova, a što je autor obilato koristio
za svoju prezentaciju. Ipak, umjesto da ta ranija istraživanja iskoristi kao polazište u
svojim zasebnim istraživanjima koja jesu drugačiji i uži okvir te zahtijevaju iscrpniju
obradu i detaljiziranje, da u mikroprostoru pokuša doći do novih saznanja, definicija
ili rješenja, ili da detaljem više obogati deževičku prošlost pred širom čitalačkom
publikom, autor se upustio u neselektivan izbor u preuzimanju informacija u onom
obimu u kojem ih je čuvena autorica ponudila pri obradi svojih tema. Šira spoznaja
se time u startu nije mogla dobiti. Dodatno, nekom vrstom slobodnijeg odnosa i
procjene, ne razlikujući izvor i literaturnu postavku, na mikroprostoru Deževica Jukić
je u potpunosti relativizirao ono što je upravo postalo poznatije zahvaljujući djelu
Desanke Kovačević-Kojić i drugih istraživača. Dakle, ono što se može u Jukićevom
radu pročitati ne samo o Deževicama u pisanim izvorima u srednjem vijeku,
nego i o kreditnoj trgovini, karavanskoj trgovini, vlasima, kolonijama, dužničkim
knjigama, testamentima, gradskim knezovima i sl. opterećeno je proizvoljnostima i
kontroverznim postavkama.
Isticanjem pojedinih izvoda dokumenata i podastiranjem njihovih datuma u
svojoj prezentaciji autor pokušava demonstrirati da i sam poznaje sadržaj dokumenata
koje preuzima od drugih autora. Izlivi kontradiktornosti odaju izostanak stručnosti

• 415 •
 esad kurtović

u potpunosti. Ključno je što autor ne razumije signature koje ukazuju na dokument

– izvor informacija koje postavljaju njegovi prethodnici, te da se sadržaj jednog te
istog dokumenta, ili da se sadržaji više dokumenata, mogu koristiti za pojašnjavanje
istih ili različitih pojava.
Po svemu, Jukićev pristup je očiti rezultat nedovoljnog školskog poznavanja
tematike koja se iščitava i metodologije koja se primjenjuje za upotrebu i primjenu
ranije pročitanog. Sve ovdje navedeno, generalno kazano o upotrebljenim izvorima
i literaturi za historiju srednjega vijeka u interpretaciji M. Jukića, u eventualno
potrebnoj raspravi može biti prikazano i u detaljnijoj analizi. Na ovom mjestu se
zadržavamo na onome što treba da se raščisti u polazištu tumačenja pisanih izvora
o Deževici iz 1403. godine, a na čemu je Jukić nepotrebno komplicirao svoju
prezentaciju. Pitanje glasi: Kada se zapravo prvi put u izvorima pominju Deževice?
***

M. Jukić, Rudarstvo i rudarski toponimi,

Strana 133:
I prvi pomen Deževica vezan je upravo za rudarske poslove. Deževice se prvi
put spominju 10.IV. 1403, dakle upravo u godini kada je započeo veći dubrovačko-
bosanski sukob, kada uvjeti za trgovinu nisu bili nimalo pogodni ...

Strana 133-134:
Dokument od spomenutog datuma, koji se nalazi u Historijskom arhivu
Dubrovnika, kaže da Dubrovčanin Marin Bunić (Marin de Bona) sklapa ugovor
s Vukšom Mirilovićem (po podrijetlu Vlah, pa negdje u literaturi stoji Vlahom
Vukšom) da ovaj posljednji ode na dvor bosanskog kralja u Deževice (ire Dexeuize in
curiam regis Bossine ad recipiendum ibi et conducendum Ragusium), gdje će preuzeti
i (na 250 konja) prenijeti u Dubrovnik 150 tovara olova.

Strana 136:
Već smo rekli da je prvi spomen Deževica vezan za Dubrovnik kad Marin
Bunić sklapa ugovor s Vlahom Vukšom Mirilovićem o dopremi 150 tovara olova iz
Deževica. Za nagradu Mirilović će, stoji u dokumentu, dobiti ‘unum modium salis
pro quolibet centenario dicti plumbi ad pondus Venetiarum, grossum, schapolum a
sipastina’. Vrlo brzo nakon toga, 6. V. 1403, neki Dubrovčanin podnosi tužbu protiv
nekog Vlaha kome je u Deževicama povjerio četiri tovara olova težine 1170 litara, da
ih preveze u Dubrovnik, što ovaj nije učinio...
***
• 416 •
 podaci o deževicama iz 1403. godine

Kao izvor za gore davane informacije u Jukićevom radu navedena su djela

Desanke Kovačević/Kovačević-Kojić (Trgovina, Gradska naselja) i Mihaila Dinića
(Karavanska trgovina). Podatak o 10. maju 1403., (D. Kovačević, Trgovina, 100),
kojeg Jukić u jednom trenutku, očito kao lapsus, navodi pod 10.IV. 1403, spojen je
kod Jukića sa autoričinim podatkom od 6. maja 1403. u njenom drugom radu (D.
Kovačević-Kojić, Gradska naselja, 67) kao da se radi o istom podatku i, na osnovu toga,
u izrazu Jukića otvorena je dilema da autorica za isti dokument barata sa dva datuma
(Kod Jukića u napomeni 17 na strani 134 kazano je sljedeće: “Desanka Kovačević-
Kojić, Gradska naselja, ..., 67. Autorica ovdje kao datum sklapanja ugovora navodi
6.V. U knjizi Trgovina ... naveden je, pak, kao i u većini ostale literature, 10.V“).
Nema većine, niti eventualne manjine, samo: D. Kovačević-Kojić i Mihailo
Dinić i ono što oni pišu o određenim ugovorima i to potvrđuju određenim
interpretacijama izvora, izvodima iz izvora i signaturama koje označavaju izvore
njihovih informacija.
***

D. Kovačević, Trgovina,

Strana 100:
Tako 10. V. 1403. Vukša Vlah sklapa ugovor s Marinom Bunićem po kome
treba da ide u Deževicu in curiam regis Bossine ad recipiendum ibi et conducendum
Ragusium 150 tovara olova spomenutog Marina. (u pratećoj napomeni: Div. Canc.
34, fol 218).

D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja,

Napomena 56 na strani 67:

Deževica se prvi put javlja 1403 godine. Div. Canc. 34, fol 218, 10.V. 1413.

Napomena broj 60 na strani 67-68:

Šestog maja 1403. god. vlasi se obavezuju da će poći u Deževicu i tamo natovariti
olovo na 250 konja za Dubrovnik. Istog dana se sklapa ugovor o prevozu 150 konja
olova, Div. Canc. 34, fol 217, 6.V 1403. Dubrovčanin podnosi tužbu protiv vlaha kome
je u Deževici povjerio četiri tovara olova, težine 1170 litara da ih preveze u Dubrovnik
što ovaj nije učinio. Lam. de foris 2, fol. 89, 12. IX. 1411. U nekoliko navrata sklapaju
se ugovori sa vlasima o prevozu olova iz Deževice. Vlasi idu u Deževicu, na dvor
bosanskog kralja, da podignu i ponesu u Dubrovnik 150 tovara olova Marina Bunića.
Div. Canc. 34, fol 218’, 10.V. 1403.
• 417 •
 esad kurtović

M. Dinić, Karavanska trgovina,

Napomena 83 na strani 122:

... jedan Vlah Mirilović ugovorio je 10.V. 1403. da iz Deževice donese u Dubrovnik
150 tovara olova; kao nagradu trebao je da dobije unum modium salis pro quolibet
centenario dicti plumbi ad pondus Venetiarum, grossum, schapolum a sipastina;
Div. Canc., 34, fol 218’ ...
***

Situacija je sljedeća. D. Kovačević-Kojić barata sa dva dokumenta, što se ne mora

nužno vidjeti samo iz dva ponuđena datuma nego se vidi i iz signatura. Jedna je: Div.
Canc. 34, fol. 217, 6.V. 1403., a druga: Div. Canc. 34, fol 218’, 10.V. 1403. Očito je
i da autorica spominje tri ugovora o prevozu 250, 150 i 150 tovara, odnosno da dva
vezuje za 6. maj (250 i 150), a jedan za 10. maj 1403. godine (150). Ako su tačna
dva dokumenta o tri ugovora, proizilazi da je ista autorica napravila pogrešku kada
je dokumentu od 10. maja dala prednost u prvom pomenu Deževica u odnosu na
dokument od 6. maja 1403. godine. Očito je i da M. Jukić prilikom preuzimanja
od D. Kovačević-Kojić nije dobro datirao tužbu “protiv nekog Vlaha kome je u
Deževicama povjerio četiri tovara olova”, jer se to kod autorice u odnosnoj napomeni
uopće ne veže za 1403. godinu nego za: 12. IX. 1411. godine. Naravno autorica
nigdje ne spominje da bi 250 konja značilo 150 tovara, ali je vidljivo kroz te cifre
da je Jukić zapravo spajao dvije nespojive informacije u jednu i da su stoga one i bile
rugobatne i odvukle našu pažnju na ovu analizu.
***

Ostvareni uvid u dvije pominjane signature Desanke Kovačević-Kojić daje

sljedeće pokazatelje. Na signaturi 217, pod datumom 7. maj 1403. godine (ne
6. maj) data su tri ugovora. Prvim ugovorom vlah Nenko Krajsalić Vislović se
obavezuje Radinu Iliću, prokuratoru Bogoslava Bakiosokia [?], prevesti 250 tovara
olova iz Deževica u Dubrovnik.1
1
“Nencho Craislaglich Vislouich facit manifestum quod ipse promictit et se obligat Radin Hilich
procuratori Bogleslaui Bachiosochie [?] stipulanti vice et nomine dicti Bogleslaui et etiam dicto
Bogleslauo abstenti ire quandocumque voluerit usque ad festum Passe Rosarum proxime venturis in
Deseuiza et ibi caricare plombum dicti Bogleslaui supra equis CCL dicti Nencho. Et cum ipso plumbo
venire Ragusium et asignare dicto Radino dictum plumbum. Et hoc secundum iusto impedimento,
cum hac tanquam condicione, videlicet, si dictus nencho non iuerit ad caricandum dictum plombum
ad terminum supradictum promictit et se obligat et omnia sua bona pro omni dampno expensum et
interesse quod et quo eumerit dicto Bogleslauo. Renuntiando. Et de precio nauli dictus Nencho dixit
esse bene in concordia cum dicto Bogleslauo et noluit de eo facere mencion. Renuntiando”(07.05.
1403.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancelariae, XXXIV, 217.

• 418 •
 podaci o deževicama iz 1403. godine

Ispod ovog navoda dopisan je drugi ugovor u kojem se Rakoje Regojević također
obavezuje pod istim uvjetima prevesti 150 tovara olova iz Deževica u Dubrovnik.2 U
dnu iste folije, (između je jedan dokument koji se ne odnosi na Deževice) dat je još
jedan ugovor. On govori o tome da se Radonja Dobriočević [?] Vislović obavezao
Radinu Iliću da će prevesti 25 tovara soli u Deževicu.3
***

Na drugoj signaturi 218 verso (218’, ili 218v) pod datumom 10. maj 1403. godine
dat je ugovor kojim se Vukša (bez navoda prezimena, ostavljen prazan prostor u
dokumentu), inače vlah Mirilović, obavezuje Marinu Buniću da će ići u Deževicu
bosanskom kralju i da će prevesti u Dubrovnik Bunićevih 150 tovara olova.4
***

Očito je jedno: da bi mogli da vladamo informacijama kojima vladaju naši

prethodnici, minimum je za polazište da moramo da ih imamo pred sobom. Jukićevi
prethodnici su koristili određene podatke za svoje tematske okvire, crpeći iz njih
u svakom trenutku određene izvode i saznanja prema potrebi koju im je nalagalo
njihovo izlaganje. U isto vrijeme ti autori nisu imali potrebu da svoje izvore daju
u cjelini. Onaj tko to ne razumije, a podrazumijeva da ono što neko prije njega
prezentira zapravo predstavlja sve što se u izvoru nalazi, dolazi u nezgodnu situaciju
da bude mjeren i viđen očima svoga prethodnika. Kroz primjer koji slijedi to se još
jednom vidi u potpunosti.
Na str. 141 Jukić spominje po D. Kovačević (Trgovina, 179): “U Dubrovniku je
11.VI. 1404. registriran ugovor prema kojem neki Vlasi imaju prenijeti iz Dubrovnika
u Deževice ili Podvisoki 60 tovara soli, tako da svaki tovar teži 436 libara.”Nešto niže,
2
“Rachoye Regoyeuich similiter se obligauit ut supra in omnibus pro equis centum quinquaginta.
Renuntiando”, Isto.
3
“Radogna Dobrioceuich [?] de Iuissolouich facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Radino
Hilich XXV salmas salis ponderis ut ipse Radogna confessus fuit qualibet salma che CCCXVII
ponderis Ragusii quas salmas XXV dictus Radogna promictit et se obligat per aptay renuntiando
nunc recto tramite portaris ad eius risichum et fortunam usque ad mercatum Deseuize”, Isto
4
“Vochxa [prazan prostor] vlachus Mirillouich facit manifestum quod ipse conuenit cum ser Marino
Iunii Bisti de Bona presente et conueniente ire Dexeuiçe in curiam regis Bossina ad recipiendum
ibi et conducendum Ragusii centum quinquaginta salmas plumbi dicti Marini et caricasse dictum
plumbum pro portando Ragusium ad tardius usque ad XX dies mensis presentis maii, cum pacto
quod si non iret ad recipiendum dictum plumbum ad dictum terminum et cum eo veniret recta
via Ragusium, quod dictus marinus posse inuenire alios equos et personas ad conducendum
dictum plumbum expensis dicti Vochxe, quos promixit restituere pro naulo et conductura cuius
plumbum dictus ser Marinus tenetur illud recipiendo in Ragusio dare dicto Vochxe unum modium
salis pro quolibet centenario dicti plumbi ad pondus venetiarum grossum, schapolum a sepastina
renuntiando”(10.05. 1403.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancelariae, XXXIV, 218v.

• 419 •
 edin radušić

na istoj strani, Jukić ponavlja: “Kako je već pomenuto, 11.VI. 1404. zabilježeno da je
iz Dubrovnika u Deževice ili Podvisoki dopremljeno 60 tovara soli.”Na sljedećoj, 142
strani, preko M. Dinića (Karavanska trgovina, 128), Jukić navodi: “Jedini dokument
u kojem se spominje srednjovjekovni bosanski grad Dubrovnik kod Olova, datiran
11.VI 1404, također spominje i Deževice.“
Iz navedenog bi proizilazilo da se u jednom dokumentu datiranom 11.VI. 1404
pominju Deževice i Podvisoki, a u drugom datiranom 11.VI. 1404. da se pominju
Deževice i Dubrovnik kod Olova. Da je pratio iste datume i iste signature koje su
njegovi prethodnici stavljali uz ovdje navedene ugovore, Jukić je mogao utvrditi
da se radi o jednom te istom dokumentu. Dakle, na ovom mjestu se radi o jednom
ugovoru, koji su sebi za različite situacije navodila dva autora vadeći iz ugovora one
segmente koji su im bili potrebni za njihove tematske okvire. Uvidom u dokument to
se može utvrditi, kao i to da se ne spominje 436 nego 336 libara ...5
Ili na još jednom primjeru. Jukić navodi sljedeće na str. 142: “O interesu
Dubrovčana za Deževice govori i dokument od 14.2. 1422, u kojem je zapisano
da dvojica braće Dubrovčana neutvrđenog prezimena žele raskinuti društvo, ...”.
Nešto niže nastavlja: “Sličan je i slučaj iz 1433, kada se dvojica braće Brajković iz
Dubrovnika (možda isti oni od prije 11 godina) dijele jedan od drugoga ...”. U oba
slučaja Jukić se poziva na djelo D. Kovačević (Trgovina, 64, 147).
Kada pogledamo navode Desanke Kovačević nalazimo drugačije formulacije.
Autorica je procijenila da joj imena braće nisu potrebna za ono što ona želi kazati, pa
skraćuje izvod iz dokumenta, no Jukić to tumači da u dokumentu stoji “zapisano da
dvojica braće Dubrovčana neuvrđenog prezimena.”Dodatno Jukić tu braću pokušava
identificirati sa braćom Brajković iz dokumenta iz 1433. godine. Da se razumijemo,
to ne čini D. Kovačević koja je imala pred sobom oba ugovora. Postavilo bi se pitanje
zašto to nije uradila ...
U dokumentu od 14.2. 1422. g. nema “Dubrovčana kao braće neutvrđenog
prezimena”nego se radi, kako tamo stoji zapisano, o Radelji i Radovcu Dabižinoviću,6
i oni naravno nisu ni u kakvoj vezi sa Brajkovićima u ugovoru iz 1433. godine.
Isti podatak, jednu identičnu informaciju kroz dva rada Desanke Kovačević-
5
“Bogetta Nencouich et Millath Braichouich vlachi Craislaglich faciunt manifestum habuisse et
recepisse hic in Ragusio sesaginta salmas salis ponderis qualibet salma librarum CCCXXXVI.
Quod sal promictunt et se obligauit insolidum et ad meliustenentem per aptay renuntiando portare
ad partes Bosne et ponere dictum sal in uno ex tribus locis in quo dicxerunt Qualez Petrouich vel
Radassinus Bachuichouich, videlicet in Desseuize vel sub Vissoch vel in Doboruonich promictens
dictas salmas LX consignare in uno ex dictis locis predictus Qualez vel Radasino sub pena soluendi
dicto Radino pro qualibet salma yperperos decem si fuerunt contrafactum renuntiando”(11.06.
1404.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, XXXV, 78v.
6
“Radeglia Dabissinouich et Radouazius fratres uterini”(14.02. 1422.g.), Državni arhiv u Dubrovniku,
Diversa Notariae, XIII, 238.

• 420 •
 uloga velike britanije u promjeni državno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Kojić Jukić prezentira kao dva podatka i dvije informacije, zahvaljujući činjenici da
pogrešno prepisuje:

Strana 148
... Iako je tada najvažniji rudnik olova u Bosni gradić Olovo, i eksploatacija, te
trgovina olovom iz Deževica potrajale su, pa se, primjerice, sačuvao ugovor od 12.IX
1411, po kojem se iz Deževica u Dubrovnik trebaju donijeti 4 tovara olova, težine
1170 libara [napomena: D. Kovačević, Trgovina, 171]. Desanka Kovačević-Kojić
navodi da se ugovori Dubrovčana s Vlasima koji su imali zadaću transportirati olovnu
rudu iz Deževica u Dubrovnik, sklapaju u više navrata. Ostao je zabilježen i podatak
da neki Dubrovčanin (6. V. 1403) podnosi tužbu protiv neimenovanog Vlaha
kojem je u Deževicama povjerio 4 tovara olova, težine 1170 litara, da ih preveze u
Dubrovnik, što ovaj nije učinio. [napomena: D. Kovačević-Kojić, Gradska , 68]

Jukiću nije uopće bilo sumnjivo da su u obje informacije broja tovara i njihova
težina zapravo identični (4 tovara težine 1170 libara). Da je znao šta predstavljaju
signature mogao je utvrditi da se radi o istom podatku kako ga i navodi autorica:
Lamenta de foris, II, fol. 89 (12.IX. 1411.g.).
***

Dakle, prvi pomen Deževica nije vezan za 10. nego za 7. maj 1403. godine.

Zaključak
Ljubitelji prošlosti Deževica bi trebalo da svu izvornu dokumentaciju o Deževicama
kopiraju i čuvaju kao svjedočanstvo o svijetlim trenucima bogate deževičke historije.
Ova mala analiza upozorava da utrošena energija na izučavanju pojedinog problema
treba da bude ne na imitiranju naučnog i stručnog rada nego na vraćanju izvorima
kao preduslovu za pravilnu interpretaciju ili eventualnu reinterpretaciju prošlosti.
Ambicije budućih autora trebaju se zasnivati na provjeri svih podataka kojima su se,
najčešće usputno, za historiju Deževica, zanimali raniji autori. Time bi se stvorile bolje
pretpostavke za jednu novu i sveobuhvatniju prezentaciju. Broj poznatih informacija i
neriješenih pitanja vezanih za deževičku prošlost nije mali i svakako bi detaljnija analiza
rezultirala kvalitetnijim saznanjima iz historije Deževica u srednjem vijeku. Naprijed
izneseni niz krupnih primjedbi, prema potrebi može poslužiti za detaljniju raspravu.
esad kurtović

• 421 •
 Vesna Mušeta-Aščerić: Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću –
Između zapada i istoka, Sarajevo Publishing,
Biblioteka Kulturno naslijeđe, Sarajevo 2005, 286 str.

•
Knjiga profesorice Vesne Mušete-Aščerić Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću
– Između zapada i istoka, objavljena je u ediciji Kulturno naslijeđe, a u izdavaštvu
Sarajevo Publishinga u Sarajevu 2005. godine.
Ova studija koja obuhvata sve segmente koji tretiraju Sarajevo i njegovu okolinu
u tom periodu predstavlja značajan doprinos historiografskoj nauci i poslužit će kao
dobro polazište za daljnja istraživanja ovog prostora. Tema studije bila je predmet
doktorske disertacije koju je autorica odbranila 1996. godine pred komisijom koju
su sačinjavali akademik Marko Šunjić, akademik Avdo Sućeska i dr. Adem Handžić.
Njihove primjedbe i sugestije ugrađene su u tekst. U izradi ove studije autorica je
koristila dosadašnja saznanja do kojih su došli autori koji su se bavili ovom tematikom.
Pored toga ona koristi i izvornu građu, kako srednjovjekovne latinske i ćirilske
dokumente, tako i osmanske popisne deftere iz 15. i početka 16. stoljeća.
Ona nudi jedan nesvakidašnji pristup u rasvjetljavanju pojedinih historijskih
pojava. To je tzv. interdisciplinarni pristup, gdje se moraju uzeti u obzir i rezultati
drugih naučnih disciplina arheologije, topografije, geografije, etnologije,
lingvistike itd. “Cilj ove studije je težnja da se sagledavanjem postojanja i nastanka
urbanih sredina na konkretnom prostoru, doprinese novom pristupu bosanskom
srednjovjekovlju općenito, i ukaže na potrebu revidiranja nekih gledišta iz ovog
perioda bosanske historije, koja su rezultat romantičarske historiografije XIX
stoljeća, pa i danas”(11).
Knjiga je sastavljena iz sedam poglavlja i velikog broja potpoglavlja. U prvom
poglavlju (12-36) koje nosi naziv “Historijsko-geografska razmatranja”profesorica
Mušeta-Aščerić analizira proces raspadanja ranofeudalnih župa i formiranje novih,
tzv. kasnofeudalnih župa na sarajevskom području u XV stoljeću. Taj se proces javlja
kao posljedica političkih događaja koji su se dešavali u Bosni krajem 14. i početkom
15. stoljeća. U tom periodu napadi Osmanlija s jedne strane i Ugara s druge strane
poprimaju sve veći intenzitet. Početkom 15. stoljeća došlo je do definitivnog
zaokruživanja feudalnih oblasti. Oblasti Pavlovića i Kosača graničile su se na prostoru
Sarajeva sa oblašću bosanskog kralja. Najveći dio sarajevskog područja ulazi u okvire

• 423 •
 edin turković

srednjovjekovne župe Vrhbosne. “Župa Vrhbosna pripadala je oblasti Pavlovića da

bi se za kratko vrijeme njeni rubni dijelovi našli pod vlašću Kosača, a već sredinom
XV stoljeća ovdje uspostavljena osmanska vlast.”(209) Raspadom ranofeudalne
župe Vrhbosne na tom prostoru nastaju nove župe: Vrhbosna, Gradčac-Smučka,
Mokro-Glasinac i Pale. Gradčac je ostao i dalje u kraljevskoj oblasti, a ostale tri župe
u oblasti Pavlovića. Kraljevskoj oblasti pripadala je i župa Dubrovnik, prostor u slivu
rijeka Misoče i Stavnje, te područje u slivu rijeke Rakitnice, koje je ulazilo u sastav
kraljevske župe Neretve. Prisutnost Kosača na ovom prostoru bila je ograničena
prostorno i vremenski. Sredinom 15. stoljeća, odnosno 1435/36. godine, u sukobu
sa Pavlovićima, a potpomognuti od Osmanlija, Kosače su privremeno zagospodarili
većim dijelom župe Vrhbosne kao i njenim središtem, gradom Hodidjedom.
Autorica razlikuje tri faze u teritorijalno-političkoj organizaciji sarajevskog
područja u 15. stoljeću. U prvoj fazi prati nestanak ranofeudalnih župa i njihovo
uklapanje u nove upravne jedinice. U drugoj fazi dolazi do formiranja Krajišta Isa-
bega Ishakovića, odnosno Bosanskog krajišta, i ona traje do formiranja Bosanskog
sandžaka. Treća faza uslijedila je nakon toga, a može se pratiti do kraja 15. stoljeća.
Osmanlije osvajanjem grada Hodidjeda 1448. godine definitivno uspostavljaju stalnu
vlast na cjelokupnom području Vrhbosne. Već 1451. godine oni su formirali Bosansko
krajište, odnosno vilajet Hodidjed ili vilajet Saraj, privremenu administrativnu
tvorevinu koja je nastala kao izraz njihovih strateških interesa. Uspostavljanjem
Bosanskog sandžaka 1463. godine na ovom prostoru se formiraju nahije koje su
teritorijalno identične kasnofeudalnim župama.
Sljedeće poglavlje knjige (36-96) odnosi se na strukturu stanovništva sarajevskog
područja i uklapanje srednjovjekovnih struktura društva u osmanski timarski sistem,
za šta defteri daju veoma značajne podatke. Iz popisa 15. stoljeća jasno se vidi podjela
cjelokupnog stanovništva Osmanskog carstva na asker i raju. Što se tiče strukture
stanovništva srednjovjekovne Bosne, ono se može svrstati u četiri kategorije: feudalni
sloj društva – bosanska vlastela, vojnički sloj društva – vlasteličići i slobodni baštinici,
zavisno zemljoradničko stanovništvo i vlasi – stočari.
U osmanski feudalni sistem najlakše se uklopilo bosansko plemstvo. Najveći broj
zaima i spahija timarnika regrutovan je upravo iz ovog sloja stanovništva. Srednji
i niži sloj bosanskog feudalnog društva našao je, također, vrlo brzo svoje mjesto u
osmanskom feudalnom sistemu. Zavisno zemljoradničko stanovništvo je ostalo u
istom statusu kao i prije dolaska Osmanlija. Vlasi – stočari su u timarskom sistemu
imali specifičan status, a njihovo uključivanje odvijalo se tako što su vlaške starješine
dobivanjem timara ulazili u vojničke slojeve društva. Ovo poglavlje je posebno
zanimljivo po tome što se u njemu identifikuju, objašnjavaju i lociraju pojedini
srednjovjekovni toponimi sarajevskog kraja kao što su: selo, selište, dvor, dvorište,
carina, stup, zgon, trzna, igrište, bojište, katun, katunište, crkvište itd.

• 424 •
 vesna mušeta-aščerić: sarajevo i njegova okolina u xv stoljeću – između zapada i istoka

U trećem poglavlju (96-122) autorica se osvrće na gradove, gradska naselja i

pojam srednjovjekovnog urbaniteta. Svi srednjovjekovni evropski gradovi se ne
razvijaju na istim osnovama i ne postoji zajedničko općevažeće pravilo u njihovom
nastajanju i formiranju. Na osnovu istraživanja Hansa Plantiza koji se bavio razvojem
srednjovjekovnih njemačkih gradova, zatim Andrása Kubinyja u mađarskoj i češkog
arheologa Martina Gojde koji se bavio nastankom i razvojem vrsta i tipova naselja
kod Zapadnih i Istočnih Slavena, autorica izvodi zaključke koji se mogu primijeniti
na gradskim naseljima u srednjovjekovnoj Bosni. Nakon opsežne analize autorica
dolazi do zaključaka da je srednjovjekovna Bosna imala svoje gradove “različitog
stepena urbaniteta i tipološki raznolike”. U vrijeme kada u Bosni počinje proces
urbanizacije, u Evropi gradovi imaju iza sebe višestoljetni razvoj. Gradska naselja
poprimaju neka obilježja evropskih gradova, ali su istovremeno izgradila i svoju
sopstvenu fizionomiju. Dolaskom Osmanlija došlo je do prekida kontinuiteta u
procesu urbanizacije srednjovjekovnih bosanskih gradova jer su oni donijeli jedan
potpuno novi tip orijentalnog gradskog naselja, koji po svojoj fizionomiji predstavlja
poseban fenomen.
Četvrta i peta tematska cjelina (122-143) odnose se na srednjovjekovna utvrđenja
i naselja sarajevskog područja. Na samom početku je stavljen naglasak na gradsko
utvrđenje Hodidjed i problem koji se javlja oko njegove ubikacije i identifikacije.
Među malobrojnim srednjovjekovnim gradovima – utvrdama koji su bili centri
oblasti a kojima se zna ime, je grad Hodidjed. On se u izvorima spominje kao centar
srednjovjekovne župe Vrhbosne a potom i kao centar Bosanskog krajišta. Po njemu
se i zove vilajet koji je formiran u okviru Bosanskog sandžaka. Većina historičara
ga identifikuje sa Starim gradom u Bulozima, a najnovija ubikacija Hodidjeda na
mjestu današnje Bijele tabije na Vratniku, kako navodi autorica, upućuje na potrebu
razrješenja ovog problema. “Indikativan je i naziv vilajeta Hodidjed, odnosno vilajeta
Saraj. Grad Hodidjed po kojem je vilajet dobio ime, morao je biti u najužoj vezi
sa lokacijom na kojoj je uspostavljen saraj ili dvor”(130). Što se tiče pak veličine i
funkcije srednjovjekovnog utvrđenja Bijele tabije na Vratniku, “treba reći da će ipak
definitivnu riječ reći arheologija, dok će se pitanje prelaska naziva Hodidjed s jedne
na drugu utvrdu definitivno moći riješiti tek ako i kada se podaci o tome pronađu u
pisanim izvorima, što do danas, nažalost, nije slučaj”(132).
U petom poglavlju postavlja se pitanje da li je današnje Sarajevo nastalo kao novo
naselje orijentalnog tipa bez srednjovjekovnog kontinuiteta. Izvori spominju jedan
manji trg u rangu srednjovjekovnih mezovaroši u Mađarskoj. “U slučaju Sarajeva, gdje
se trgovina odvijala utorkom, trg je dobio naziv Utornik (1402) ili Tornik (1455).
Kasnije, pak, u Isa begovoj vakufnami iz 1462. nailazimo na termine Varoš i Stara
Varoš, a u popisu iz 1468. godine, termin sam pazar Trgovište i Staro Trgovište ili kako
ga drugi prevode Torkovište, te termin Saraj.”Autorica rješava dilemu kontinuiteta

• 425 •
 edin turković

srednjovjekovnog naselja na mjestu prvobitnog Sarajeva, tako što je primijenila

metodu analize naselja na sarajevskom prostoru, a potom sinteze podataka koji su im
zajednički elementi i oni koji čine različitim. Time je došla do zaključka, da Sarajevo
po kontinuitetu gradnje ima duboke srednjovjekovne korijene.
Na kraju ovog poglavlja profesorica Mušeta-Aščerić rekonstruiše srednjovjekovni
naseobni kompleks na prostoru Sarajeva primjenjujući metodu koju je koristio
arheolog dr. Pavao Anđelić u rekonstrukciji srednjovjekovnog grada Visokog.
U narednom poglavlju (143-200) knjiga prati proces urbanizacije Sarajeva od
sredine do kraja 15. stoljeća. “Urbani razvoj orijentalnog Sarajeva odvija se u dvije
faze: prva do proglašenja naselja kasabom, carskim beratom, i njenim upisom u spisak
kasaba”a druga faza “je potpomognuta institucijom muafijeta a sprovedena kroz
instituciju vakufa odvijala se pravcem razvoja Sarajeva od kasabe ka šeheru”(144).
Centar novog orijentalnog naselja se formira na mjestu sela Brodca, dok je
srednjovjekovna varoš, Stara ili Donja Varoš, ostala na periferiji novog naselja. Na
prostoru Gornje Varoši formira se sarajevska mahala džemata hrišćana. U urbanom
razvoju kasabe Saraj od 1462. godine do kraja 15. stoljeća dolazi do nastanka i razvoja
mahala ali i definitivnog oblikovanja Čaršije.
Autorica je ubicirala i identifikovala 20 mahala: Mahala Stare džamije, Mahala
Isa-begove tekije, Isa-begova mahala, Skender-pašina mahala na Vratniku, Mahala
Magribija, Mahala džamije Šejh Feruha, Mahala Mekabir – Groblje, Mahala
mesdžida Mehmed-bega Minetovića, Mahala Ajas-begovog mesdžida, Jahja-pašina
Mahala, Mahala mesdžida Sarača Ismaila, Mahala Kuzdengi Mehmeda Brusevija,
Mahala mesdžida Havadže (hodže) Kemala, Mahala Durugera Ibrahima, Mahala
mesdžida Mehmed-bega Isabegovića, Bali-begova mahala na Bistriku, Mahala
mesdžida Kekeki Jusufa, Jakub pašina mahala u Magudi, Mahala Sarajevske varoši i
Džemat dubrovačkih bazerdžana.
U zadnjem poglavlju autorica se osvrće na proces prihvatanja islama kao jednu
od pretpostavki bržeg urbanog razvoja Sarajeva. Taj se proces na sarajevskom
području odvijao ravnomjerno i postepeno. Islam su podjednako prihvatali svi
slojevi domaćeg stanovništva. Važno je napomenuti da su svi stanovnici kasabe
Saraj uglavnom domaćeg porijekla, što nije bio slučaj sa drugim gradovima unutar
Osmanskog carstva. Na kraju profesorica dolazi do zaključka da su krajem 15.
stoljeća stvoreni svi uvjeti za razvoj kasabe početkom 16. stoljeća do razvoja
šehera. Ona smatra da je Sarajevo dobilo svoju muafnamu već u 15. stoljeću, iako
se u pisanim izvorima institucija muafijeta (adekvatna slobodi gradova na Zapadu)
spominje tek u 16. stoljeću.
Ova knjiga pored ostalog sadrži rezime – summary, rječnik termina, impozantan
popis korištenih izvora i literature, registar imena i pojmova, ilustracije i topografske

• 426 •
 vesna mušeta-aščerić: sarajevo i njegova okolina u xv stoljeću – između zapada i istoka

karte. Generalno gledano, ona zauzima visoko mjesto u širokoj lepezi stručne
literature koja se bavila historijom Sarajeva. Autorica u svom djelu ide korak dalje
koristeći jedan moderni metodološki pristup u historijskom istraživanju. Knjiga će
svakako biti od velike koristi budućim generacijama historičara. Stoga je srdačno
preporučujem užoj stručnoj, ali i široj čitalačkoj publici.
edin turković

• 427 •
 Војислав Јелић – Радивој Радић: Живети у средњем веку
(Хрестоматија средњовековних текстова I),
Атлантик ББ, Бања Лука, 2005, 255 str.

•
Najnovija hrestomatija izvora za opću historiju srednjeg vijeka objavljena u
Bosni i Hercegovini nastala je kao plod želje njenih priređivača da “radoznalim
čitaocima”predstave “nepatvorene zapise, kao i misli i zapažanja srednjovekovnih
autora, ali nepropuštene kroz prizmu savremenih istoričara.”Pošto su osjetili da
postoji nedostatak ovakvih tekstova koji su “izašli iz pera samih srednjovekovnih
pisaca,”kako sami ističu u predgovoru, autori se nadaju da će njihova zbirka uspjeti
današnjem čovjeku približiti srednji vijek i onovremene ljude, te da će poslužiti
studentima historije i srodnih disciplina kao važna dopuna udžbeničkoj literaturi.
Priređivači zbirke, ugledni naučni radnici, Radivoj Radić, priznati bizantolog,
i Vojislav Jelić, klasični filolog sa znanjima iz starije prošlosti, već više od deset
godina djeluju kao gostujući profesori na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci, pa
u predgovoru izražavaju posebnu radost što je hrestomatija objavljena upravo u
tom bosanskohercegovačkom gradu.
U njihovu zbirku uvršteno je dvadeset tekstova različitih po sadržaju, porijeklu i
vremenu nastanka. To su, naime, dijelovi pojedinih zakonskih spomenika, odlomci
iz historijskih djela, poezija, crkveni zakoni, bogoslovni spisi, povjerljivi izvještaji,
satirični dijalozi i zapisi, pisani na grčkom, latinskom, srpskom, arapskom, perzijskom
i provansalskom jeziku.
Svi tekstovi su od ranije poznati i prevedeni na naš jezik, jer su objavljeni
u zbirkama sličnim ovoj te ih stoga nije bilo potrebno ovom prilikom ponovo
prevoditi. U tom smislu autori su se najviše služili hrestomatijom srednjovjekovnih
izvora koju je, dvadeset i pet godina prije pojave ove zbirke, za studentske potrebe
priredio akademik Marko Šunjić (Hrestomatija izvora za opštu istoriju srednjeg vijeka,
Svijetlost, Sarajevo, 1980.).
Odlomci srednjovjekovnih izvora koji su ušli u sastav ove knjige predstavljaju
dosta širok i reprezentativan izbor. Tako je prvo mjesto među tekstovima zauzeo
Salijski zakonik, spomenik franačkog običajnog prava, vrlo bitan za razumijevanje
germanskog zakonodavstva u ranom srednjem vijeku. Pored njega, u zbirku su
uvršteni i dijelovi Ekloge, zatim Tipika Jovana Cimiskija, Zapisa Grigorija Palame,

• 429 •
 emir o. filipović

te satiričnog dijaloga “Timarion”, koji tematski pokrivaju bizantsku historiju. Od

narativnih izvora vezanih za ranosrednjovjekovnu historiju priređivači su se odlučili
da u svojoj zbirci predstave pojedine segmente zapisa Liutpranda iz Kremone,
Historije Langobarda Pavla Đakona, te Ajnhardovog Života Karla Velikog. Slavenska
i arapska sfera je zgodno ujedinjena u Izvještaju Ibrahima ibn Jakuba o slavenskim
običajima, a u arapsku historiju spada i “Knjiga pouke”Usame ibn Munkiza i “Osam
rajskih bašta”Idrisa Bitlisija. Osim ovih izvora, mjesto je ustupljeno i Velikoj povelji
sloboda iz 1215. godine te odlomcima iz “Države”Tome Akvinskog i “Janičarevih
uspomena”Konstantina Mihailovića iz Ostrovice.
Pored odlomaka srednjovjekovnih izvora, na samom kraju knjige također se
nalazi i nešto kraći, ali ipak koristan rječnik manje poznatih pojmova zastupljenih
u izvorima.
Sudeći prema odabranim tekstovima, priređivači su pokušali na manjem broju
stranica vremenski i prostorno obuhvatiti što šire razdoblje srednjeg vijeka, međutim,
ovakav pristup onemogućio je dosljednu tematsku podjelu cjelokupnog izvornog
materijala u knjizi. Činjenica da su se prilikom sastavljanja ove zbirke striktno držali
hronološkog okvira u velikoj je mjeri smanjila njenu preglednost te je znatno otežala
razumijevanje i smještanje izvornih materijala u širi tematski kontekst.
Pošto su sabrani tekstovi prvenstveno namjenjeni studentskoj populaciji, ali
i široj čitalačkoj publici, na početku svakog izvora ponuđena su samo “najnužnija
jezgrovita obaveštenja”o autoru, vremenu i mjestu nastanka, te o porijeklu i karakteru
samog izvora. Predviđeno je “da će oni najradoznaliji potražiti i umeti da nađu više
podataka o onome što ih bude posebno zanimalo”, ali se ipak nameće zaključak da su ova
objašnjenja morala biti detaljnija i opširnija. Istina, na kraju svakog teksta navedena
je i bibliografska jednica djela iz kojeg je odlomak preuzet, ali to samo po sebi nije
dovoljno da bi poslužilo kao uputstvo za dalja istraživanja i iščitavanja jer pojedine
zbirke iz kojih su tekstovi preuzeti ne sadrže nikakve informacije o izvorima.
Priređivači su ovim postupkom, izgleda, nastojali ostvariti neposredan dodir
čitatelja sa srednjovjekovnim piscima, pa su jednostavno “pustili da izvori sami
govore,”iako su djela sa pratećim komentarima adekvatnija i potrebnija. Njihova
napomena “da će ponuđeni tekstovi i onima koji nemaju predznanja o srednjem veku
biti dovoljni da bar naslute kako je bilo živeti u periodu od V do XV stoleća posle
Hrista,”vjerovatno se odnosi na sam naslov knjige Živeti u srednjem veku, koji, ako
se izvrši bolji uvid u izbor tekstova, samo djelomično odgovara sadržaju knjige.
“Radoznali čitatelj”bi očekivao da u ovoj zbirci nađe svjedočanstva o svakodnevnom
životu, ali će umjesto toga naići na zbirku punu zakonskih spomenika, bogoslovnih
spisa, crkvenih kanona, povjerljivih izvještaja i sl, čiji se sadržaj rijetko odnosio na
obične ljude i njihove potrebe. Tek se izuzetno može naići na poneko pismo ili opis
običnih životnih prilika koji bi osvjetlili pojedine segmente jednostavnih životnih

• 430 •
 војислав јелић – радивој радић: живети у средњем веку
(хрестоматија средњовековних текстова i)

situacija. Istina, očuvanih izvora o svakodnevnom životu u srednjem vijeku je malo,

ali su se mogli iskoristiti. U krajnjem slučaju, mogao se promijeniti i naslov knjige.
I pored svih navedenih manjkavosti ova zbirka ipak predstavlja koristan
priručnik za sve studente i nastavnike koji obrađuju srednji vijek. Ohrabruje i
činjenica da se u izuzetno nepovoljnim prilikama po izdavaštvo neko odlučio da
objavi djelo ovakve vrste i namjene, a možemo se nadati da će se ovoj zbirci, kako
nam to njen podnaslov sugerira (Hrestomatija srednjovekovnih tekstova I), uskoro
pridružiti i nastavak u kojem će se eventualno otkloniti nedostaci iz prvog sveska.
emir o. filipović

• 431 •
 Historija osmanske države i civilizacije, Priredio
Ekmeleddin İhsanoğlu, Prevodioci: Kerima Filan, Enes Karić i
Amina Šiljak-Jesenković, Sarajevo, 2004 , 1223 str.

•
Knjiga “Historija osmanske države i civilizacije”predstavlja prvo djelo osmanske
historije prevedno na bosanski jezik. Bosansko izdanje knjige “Osmanli Devleti
ve Medeniyeti”nastalo je saradnjom između Centra za islamsku historiju, kulturu
i umjetnost (IRCICA, Istanbul) i Orijentalnog instituta u Sarajevu. Sastoji se od
osam studija iz političke, ekonomske i društvene historije Osmanskog carstva, koje
potpisuju različiti autori. Prezentirani rezultati istraživanja u ovoj knjizi su bazirana
na arhivskoj građi, hronikama, zapisima i literaturi zapadnih i turskih autora.
Nakon sadržaja, popisa ilustracija, fotografija i karata, predgovora, uvoda,
skraćenica i rodoslova osmanskih sultana slijedi prva studija pod naslovom Osmanska
politička historija (Feridun Emecen i Kemal Beydili, 5-152). Prvim dijelom studije
obuhvaćeni su događaji iz političke historije Osmanske države od osnivanja
osmanskog bejluka do mirovnog ugovora u Kučuk Kajnardži (1774). Autor ističe
nedostatak pouzdanih podataka o vremenu pojave i načinu djelovanja Osmana-beja,
jer ne postoje vjerodostojni izvori iz prvog perioda osmanske historije osim onih koji
imaju karakter predanja i bizantskih hronika koje o njima govore. U prvom poglavlju
u kojem hronološkim redom izlaže događaje od vremena emira Osmana do kraja
vladavine sultana Murada II (1451) piše i osvajanju Bosne i širenju islama u njoj. Ova
hronološka digresija može dovesti u zabunu čitaoca, jer autor nije naveo godinu pada
Bosne pod osmansku vlast, niti je prilikom prijevoda studije na bosanski jezik ovaj
podatak naveden u podnožnoj napomeni. Osim toga, način na koji je opisan proces
širenja islama u Bosni ukazuje na nedovoljno poznavanje rezultata istraživanja naše
historiografije o tom problemu.
Za razliku od ostalih prevedenih historija Osmanskog carstva autor ove studije ne
piše površno o prelasku svetih mjesta Meke i Medine pod zaštitu osmanskog sultana.
Osvajanje Sirije i Egipta ojačalo je poziciju osmanske države, ali je istovremeno
izazvalo i promjenu u odnosima sa kršćanskim Zapadom. Preuzimanje zaštite svetih
mjesta dalo je i osmanskoj vladavini novi oblik. Osmanlije nisu preuzele hilafet putem
nasljedstva nego su smatrali da imaju na to prirodno pravo s obzirom na značenje
koje titula halife ima. Kod Osmanlija hilafet je značio pružiti sigurnost na putevima

• 433 •
 arifa isaković

kojima se odlazi na hadž, štititi sveta mjesta, braniti islam i staviti pod zaštitu sve
muslimane.
U ovom dijelu studije autor piše o ratovima i mirovnim ugovorima između
Osmanskog carstva s jedne i Austrije, Venecije, Poljske i Rusije s druge strane. Iako su
Bošnjaci u ovim ratovima podnijeli najveći teret, a sjeverne i sjeverozapadne granice
Bosne od Karlovačkog mira 1699. godine bile ujedno i granice Carstva, Bosna u
autorovom izlaganju ima sporedan značaj.
Drugi dio studije posvećen je periodu od mira u Kučuk Kajnardži do propasti
Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu. U njemu je prikazan razvoj diplomatskih
odnosa Osmanskog carstva sa Rusijom, Austrijom, Francuskom i Engleskom. Do
vremena Selima III veze sa evropskim zemljama održavale su se preko njihovih poslanika
u Istanbulu, jer osmanska država nije imala svoja stalna predstavništva u evropskim
centrima. Za vrijeme sultana Selima III poslanici su upućeni u veće evropske gradove
koji će utjecati na pojavu proevropski orijentisanih osmanskih intelektualaca.
Autor istovremeno prati i proces temeljitog reformisanja osmanskih državnih
institucija, započet u vrijeme sultana Abdulhamida (1774-1789). Posebni podnaslovi
su posvećeni srpskim ustancima, grčkom i egipatskom problemu, makedonskom
pitanju, događajima u Vlaškoj, Moldaviji, arapskim pokrajinama, dok su zanemarena
dešavanja u Bosni iz prve plovine 19. stoljeća.
Druga studija nosi naslov Osmansko državno uređenje (Mehmet Ipširli, 159-338).
U njenom prvom dijelu, Uređenje saraja, govori se o poimanju vladara i vladavine kod
Osmanlija, sultanovim kompetencijama i odgovornostima, a zatim veoma slikovito
opisuje život u saraju i njegove stanovnike. Autor navodi da se osmansko poimanje
vladavine temelji na principu elest bezmi, što znači da ljudi mogu biti pokorni samo
Bogu. Vladari su smatrali da im je vlast podario Bog, a pravnici su davali tumačenja
da vlast pripada ljudima koji predstavljaju Božije namjesnike na zemlji.
Uređenje u centru je naziv drugog dijela studije. Ovdje je predstavljen Sultanski
divan, njegovi članovi i njihove kompetencije i odgovornosti, zatim kancelarije
Sultanskog divana i poslovi tih kancelarija. Važna karakteristika ovog dijela studije,
je to što sadrži poglavlje posvećeno razvoju osmanske diplomacije. Istaknuto je 18.
stoljeće kao vrijeme kada su se u osmanskoj diplomaciji desile krupne promjene.
Preokret je nastao mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima 1699. godine kada
je postalo jasno da osmanska država nije u poziciji da samostalno, neovisno od drugih
država, vodi spoljnu politiku.
Treći dio, Uređenje u pokrajinama, posvećen je organizaciji teritorijalne uprave
u osmanskoj državi. U njemu je prikazana upravna organizacija ejaleta i sandžaka,
zatim su navedene dužnosti i kompetencije beglerbega i sandžakbega i način
njihovog imenovanja i smjenjivanja. Pored toga, predstavljeni su ostali službenici u

• 434 •
 historija osmanske države i civilizacije, priredio ekmeleddin İhsanoğlu

teritorijalnoj upravi: muteselimi, muhasili i ajani kao i njihove uloge u organizaciji

pokrajinske uprave. Sažeto su prikazane razvojne faze timarskog sistema i njegove
karakteristike do ukidanja u 19. stoljeću.
Posljednjim dijelom, Uređenje ilmije (Vjerskog upravnog aparata), dat je
pregled historijskog razvoja i organizacije ilmije kod Osmanlija. Navedene su opće
karakteristike sistema mulazemeta na kojem se temeljila organizacija osmanske ilmije.
U okviru ovog dijela predstavljen je obrazovni sistem koji je bio organiziran u vidu
četiri tipa obrazovanja koji su podrazumijevali različite metode učenja i predmete
izučavanja. Autor se osvrnuo i na sistem kadiluka, kadijske položaje, način imenovanja
i smjenjivanja kadija i ulogu uleme u osmanskom državnom aparatu. Po svom sadržaju
ova studija predstavlja dopunu studiji posvećenoj pravu kod Osmanlija.
Posebnom studijom pod nazivom Upravno uređenje u doba Tanzimata i kasnije
(Ilber Ortayli, 341-411), koja je podijeljena na dva dijela, tretirana su pitanja o
upravnim reformama osmanskih državnih institucija u 19. stoljeću. Prvim dijelom
su obuhvaćene reforme upravne strukture sprovedene do Berlinskog kongresa 1878.
godine. Među najznačajnijim promjenama navedene su finansijska centralizacija,
reorganizacija teritorijalne uprave prema centralističkim principima, pojava
ministarstava smještenih u stalne zgrade. Autor piše i o promjeni pozicije saraja i
sultana ističući da su oni tada imali više ulogu predstavnika države, nego njenih
stvarnih upravitelja. Opisane su i promjene u pogledu protokola, organizacije i
tradicije, koje su sprovedene u toku 19. stoljeća. Drugi dio sadrži promjene koje
su obilježile vladavinu sultana Abdulhamida (1876-1909). Na prvom mjestu su
promjene u saraju, organizaciji teritorijalne uprave i pravosuđu, te promjene stvorene
izgradnjom željeznice i velikog priliva izbjeglica.
Studija pod nazivom Organizacija vojske kod Osmanlija (Abdulkadir Ozcan,
411-511) podijeljena je na tri dijela. U njoj je prikazano ustrojstvo osmanske vojske u
klasičnom dobu i promjene koje su u njoj izvršene u periodu Tanzimata. Osim toga što
sadrži pregled teritorijalnih vojnih jedinica i pomorskih snaga, naročito treba istaći
da je ovo prva prevedena historija Osmanskog carstva koja sadrži i detaljnije podatke
o devširmi, adžemijskom i janjičarskom korpusu. U tekstu se osjeća tendencija autora
da dokaže da devširmom nisu bila ugrožena prava nemuslimanske djece i da je njena
primjena prema islamskom pravu opravdana potrebama države. Drugi dio je posvećen
razvoju osmanske flote, njenom komandnom kadru i pokušaju reorganiziranja u 19.
stoljeću. U trećem dijelu predstavljeno je uspostavljanje osmanskih vazduhoplovnih
snaga početkom 20. stoljeća, čija se organizacija porazom Osmanskog carstva u
Prvom svjetskom ratu raspala.
Studija Pravo kod Osmanlija (M. Akif Aydin, 515-594) podijeljena je na sedam
dijelova. U prvom dijelu je dat prikaz opće strukture osmanskog pravnog sistema,
koji je imao šerijatsko-običajni karakter. Drugim dijelom studije opisana je

• 435 •
 arifa isaković

struktura i način rada šerijatskih sudova, Sultanskog divana, Divana velikog vezira,
Divana kazaskera i drugih sudova. Zvanični mezheb (pravna škola) u Osmanskom
carstvu, pojam fetve i veza između fetve i kadiluka pravni su izvori osmanskog
prava koji su predstavljeni u sadržaju trećeg, četvrtog i petog dijela studije. Položaj
nemuslimana (zimija) u osmanskom pravu opisan je u šestom dijelu studije.
Autor je istakao da u principu nema razlike između onih nemuslimana koji su
građani islamske države i stranaca koji samo privremeno u njoj borave, ali da su
u osmanskoj državi za njih uspostavljeni različiti sudovi. Posljedni dio studije
posvećen je osmanskom pravnom sistemu poslije Tanzimata, kada se u njegovu
strukturu uključuju i elementi evropskog prava.
Klasna struktura društva, porodica, svakodnevni život, socijalna kretanja i
promjene u osmanskom društvu predmet su istraživanja studije Osmansko društvo
(Bahaeddin Yediyildiz, 595-692). Društvo u osmanskoj državi bilo je podijeljeno
na dvije klase: vojničku (vladajuću, neproizvodnu) i raju (podređenu, proizvodnu).
Vojničku klasu su činile četiri skupine: dvorjani (sarayi halki), vojska (seyfiye),
učenjaci (ilmiye) i administrativci (kalemiye). U okviru ove osnovne podjele
osmanskog društva autor je prikazao ekonomski i društveni status vojničke klase i
vjersku strukturu proizvođačke klase (raye).
Pored ove opće podjele, autor je naveo i podjelu osmanskog društva prema
mjestu naseljenosti stanovništva koju ne srećemo u ostalim prevedenim historijama
Osmanskog carstva. Prema toj klasifikaciji osmansko društvo se dijelilo na urbano
(gradsko), ruralno (seosko) i nomadsko stanovništvo. Ovakva podjela opravdana je
različitim statusom ovih društvenih skupina koji je bio određen njihovim značajem
za osmansku državu. Urbano stanovništvo su, pored pripadnika vojnih struktura,
činili trgovci, zanatlije, te zvanični inozemni predstavnici, strani trgovci i putopisci.
Ruralno stanovništvo je grupisano na begove uživaoce timara, zemljoradničke
porodice koje su prema tapu sistemu uživale čitav posjed, polovinu ili manji dio
posjeda; ljudi koji su obrađivali zemlju po sistemu upravljanja koji se naziva mukata;
imaoce vlastitih posjeda (mulka); musellemi, te oni koji su bili oslobođeni plaćanja
dažbina (muaf ). Nomadske zajednice, čije je osnovno zanimanje bilo stočarstvo,
bile su izvan kontrole centralne vlasti i živjeli su u okviru zakona koji su sami za
sebe uredili. Nomadi su za vrijeme vojni pohoda uzimani u privremeni sastav vojske,
zatim su se koristili pri čuvanju puteva, raskrsnica ili klanaca, izgradnji i popravci
puta puteva, izgradnji mostova, tvrđava i pristaništa.
Studijom Religija (Yašar Ocak, 693-770) eksplicirani su različiti pristupi islamu
unutar Osmanskog carstva. Autor navodi četiri različita pristupa islamu: službeni
islam, narodni islam, medresanski islam (visoki islam, islam Knjige) i mistički islam
(tekijski islam). U daljem tekstu autor ukazuje na nedovoljnu istraženost vjerske
strukture Osmanskog carstva i problema šiizma u Anadoliji, zatim posvećuje pažnju

• 436 •
 historija osmanske države i civilizacije, priredio ekmeleddin İhsanoğlu

osmanskom sufizmu i njegovom povijesnom razvoju, te prvim društveno-vjerskim

pokretima na osmanskom teritoriju.
Posljednja studija pod naslovom Obrazovanje i nauka u osmanskoj državi
(Ekmeleddin İhsanoğlu, 771-1043) podijeljena je na dva dijela. U prvom dijelu,
kojim je obuhvaćen klasični period, period uvođenja novina i period Tanzimata,
predstavljene su obrazovne institucije klasičnog perioda: osnovne škole (sibjan-
mektebi), obrazovna institucija Enderun, tekije i slobodne ustanove, zatim ustanova
glavnog ljekara, bolnice, medicinska škola Sulejmanija, instititucija glavnog
astronoma, muvekithane i opservatorij u Istanbulu.
Nakon toga su predstavljene novouspostavljene vojne i civilne obrazovne
institucije. Posebno poglavlje posvećeno je upućivanju studenata na obrazovanje u
Evropu što najjasnije pokazuje usmjeravanje osmanskog obrazovanja i nauke prema
evropskom obrazovnom sistemu. Autor je prikazao i nove obrazovne institucije
osnovane izdavanjem Uredbe o obrazovanju 1869. godine: prvi univerzitet u
osmanskoj državi Darul-Funun, vojne i civilne škole, kao što su veterinarska,
poljoprivredna, industrijska, šumarska, pravna i umjetnička škola.
U drugom dijelu studije predstavljena je osmanska naučna literatura i evropska
naučna literatura prevedena na turski jezik kroz tri perioda. Prvi period je period
pojave naučne literature u osmanskoj državi koji obuhvata period od 1300. do 1453.
godine; drugi period je vrijeme razvoja osmanske nauke i obuhvata naučnu literaturu
nastalu u periodu od 1453. do 1600. godine. Naučna djela iz ova dva perioda prikazana
su hronološkim redom prema naukama, a više prostora je posvećeno najznačajnijim
ličnostima svoga vremena. Treći period je vrijeme stagnacije u klasičnoj naučnoj
tradiciji i početka moderne naučne tradicije iz kojeg su izdvojena samo djela koja
su imala zančaja za klasičnu osmansku nauku, te djela moderne evropske nauke
koja su prva ušla u Osmansko carstvo. Na kraju knjige su sadržani: rječnik termina,
hronologija događaja, bibliografija i opći index ličnih imena.
Značaj prevoda ovog djela na bosanski jezik leži, prije svega, u tome što sadrži
posebne studije posvećene pitanjima iz historije osmanske države i civilizacije, koja
su u do sada prevedenim historijama Osmanskog carstva nedovoljno istražena ili su
potpuno zanemarena. To su studije koje tretiraju pitanja organizacije vojske, prava,
religije, osmanskog društva i obrazovanja i nauke u osmanskoj državi. Međutim,
autori studija su se usredotočili na povijest centralnih institucija osmanske države
i muslimanske zajednice u njoj, dok je historijski razvoj ostalih naroda pod njenom
vlašću zanemaren. Ovakav pristup historiji Osmanskog carstva karakterističan je i za
ostale prevedene historije, koji se djelimično može pravdati ograničenim obimom
knjiga. Primjetna je sadržajna sličnost između studija koje se bave organizacijom
osmanske države i društva, tako da se u pojedinim segmentima stiče utisak da se
autori studija bave istim problemima. Tako su pojedine institucije osmanskog

• 437 •
 arifa isaković

administrativnog sistema, zatim vjerske i obrazovne institucije prikazane više puta,

ali se ne primjećuje nastojanje autora da prikažu vjerske institucije kršćanskih naroda
i njihov način života. Osim toga, i ekonomski i društveni status vojničke (vladajuće)
klase osmanskog društva prikazan je na više mjesta, a ekonomski i društveni status
podređene klase (raje), na kojem je počivala ekonomija Carstva nije prikazan u
cjelini.
arifa isaković

• 438 •
 Iljas Hadžibegović: Bosanskohercegovački gradovi na
razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu,
Sarajevo, 2004, 356 str.

•
Svaka promjena vlasti na bosanskohercegovačkom prostoru, a nije ih manjkalo,
dovodila je do značajnih promjena u svim segmentima života. Te promjene, između
ostalog, možemo pratiti i kroz izmijenjene izglede i funkcije gradova na ovim prostorima.
Bosnu i Hercegovinu promjene neće zaobići ni dolaskom Austro-Ugarske monarhije
na ove prostore 1878. godine, s tim što se sada, barem kad su u pitanju gradovi, dešavaju
procesi koji za posljedicu nisu imali propadanje starih a nicanje novih gradova, kao
što je to bio slučaj u prošlosti. Prvi put gradovi u Bosni i Hercegovini dugoročno
preživljavaju smjenu vlasti i nastavljaju postojati, doduše, u nešto izmijenjenim uvjetima.
Zahvaljujući tome, u bosanskohercegovačkim gradovima dolazi do sudaranja starog i
novog, tradicionalnog i modernog, orijentalno-balkanskog i evropskog. Upravo ovaj
sudar i promjene koje su nastale kao njegova posljedica jesu centralna tema knjige
Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, a osnovno pitanje koje
autor sebi postavlja je da li je bosanskohercegovački grad u ovom periodu prerastao
iz orijentalno-balkanskog u evropski grad, odnosno, kakav je odnos bosanskohercegovačke
urbane tradicije, duboko ukorijenjene u osmansko naslijeđe i modernizacije, koja uzima
maha nakon austrougarske okupacije 1878. godine?
Da bi došao do odgovora, autor analizira promjene nastale u bosansko-
hercegovačkim gradovima u navedenom periodu, a kao osnovu za svoje istraživanje
uzima austrougarske popise stanovništva iz 1879, 1885, 1895. i 1910. godine.
Međutim, kako je svaki od ovih popisa proveden na posebnim principima, to
je predstavljalo otežavajući faktor prilikom proučavanja promjena u sastavu
stanovništva, a posebno promjena u vjerskom, etničkom i ekonomsko-socijalnom
sastavu gradskog stanovništva u bosanskohercegovačkim gradovima na razmeđu
19. i 20. stoljeća. Slabosti austrougarskih popisa stanovništva, bar što se tiče
gradova, autor je nadoknađivao koristeći podatke o privrednim aktivnostima u
zemlji koje su Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu i Trgovačka i obrtnička
komora za Bosnu i Hercegovinu povremeno prikupljale i publikovale. Također,
služio se i ondašnjim časopisima i kalendarima kulturno-prosvjetnih društava, te,
naravno, publikovanim historiografskim i drugim djelima koja tretiraju navedenu
temu, odnosno navedeni period.

• 439 •
 enes omerović

Kako nije moguće napraviti jednu općeprihvaćenu definiciju grada koja bi

obuhvatila sve njegove funkcije u različitim epohama, autor se i ne upušta u
podrobniju analizu samog pojma, nego prihvata činjenično stanje na terenu i bavi se
onim bosanskohercegovačkim gradovima koji su imali taj status 1879. godine kao i
onim koji će status grada, odnosno gradske općine steći do 1910. godine. Pri tome
treba naglasiti da se austrougarska administracija nije posebno trudila definirati
gradsko naselje, te da je za nju pojam gradskog naselja bio rastegljiva, labava kategorija
koja najviše zavisi od realnih životnih potreba: upravnih, vojnih, političkih, ekonomskih
i drugih, zbog čega u Bosni i Hercegovini i postoje velike razlike u veličini gradova,
odnosno u broju kuća i stanovnika, ekonomskoj i društvenoj strukturi, funkcijama
grada, stepenu urbanog razvoja...
Knjiga je u biti podijeljena na dvije cjeline. U prvoj – Problemski okviri
izučavanja bosanskohercegovačkih gradova na razmeđu XIX i XX stoljeća (11-93)
– nalazi se analiza 66 naselja u Bosni i Hercegivini koja su do 1910. godine stekla
status grada, odnosno gradske općine. Od ovog broja njih 46 je 1879. godine imalo
status grada, odnosno gradske općine, dok je do 1910. godine još 23 naselja steklo
taj status, a tri naselja (Izačić-Grad, Počitelj i Gornja Tuzla) izgubila su taj status.
Uz obilje statističkih podataka autor istražuje vjerske, etničke i socijalne strukture
stanovništva, saobraćajne i privredne aktivnosti, administrativne, vojne i kulturno-
prosvjetne funkcije bosanskohercegovačkih gradova na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Iako promjene nisu spektakularne, a bosanskohercegovački gradovi se ne razvijaju
ravnomjerno, promjene su vidljive u svim oblastima i odvijaju se po istim ili sličnim
obrascima. Promjene su najvidljivije u okružnim mjestima (Sarajevo, Mostar, Banja
Luka, Tuzla, Travnik, Bihać), ali ne zaobilaze ni druge gradove bez obzira da li se oni
u navedenom periodu razvijaju, stagniraju ili nazaduju.
Najboljim pokazateljem sukoba tradicije i modernizacije na bosansko-
hercegovačkom prostoru vidi u promjenama u ekonomsko-socijalnoj strukturi
gradskog stanovništva koja se sporo mijenjala, pa bosanskohercegovački grad u
ekonomskoj i socijalnoj strukturi zadržava tradicionalne odnose sa usitnjenom
privredom i naglašenom agrarnom komponentom. Istražuje i promjene u vjerskoj
i etničkoj strukturi stanovništva gradova koja se mijenja migracijama, odnosno
useljavanjem stranaca, ali i pomjeranjem domicilnog stanovništva, što dovodi do
još većeg etničkog i vjerskog šarenila bosanskohercegovačkih gradova. Upravo ovaj
sloj stranaca, heterogene socijalne, etničke i vjerske strukture, bio je nosilac procesa
evropeizacije i modernizacije u bosanskohercegovačkim gradovima na razmeđu
19. i 20. stoljeća. Pored ovoga, dužnu pažnju posvećuje i razvoju saobraćaja i
privrede, te utjecaju tog razvoja na gradove i njegovo stanovništvo, promjenama
vanjskog izgleda gradova, promjenama kulturno-prosvjetnih aktivnosti, stupnja
pismenosti...

• 440 •
 iljas hadžibegović: bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća

Bez pretenzija da uspostavi čvrstu tipologiju gradova, autor, ipak, u drugom dijelu
knjige (93-298) u nekoliko poglavlja daje primjere gradova sa različitim funkcijama.
Foča je primjer grada koji polahko gubi svoj trgovački, privredni i saobraćajni značaj,
ali istovremeno postaje važna vojnostrateška tačka na granici prema Crnoj Gori.
Fojnica od nekadašnjeg centra proizvodnje bosanskog željeza u vrijeme austrugarske
uprave polahko gubi utrku sa modernim željezarama u Zenici i Varešu, te ekonomski
stagnira. Tuzlu navodi kao primjer industrijskog grada. Banja Luka se u navedenom
periodu demografski razvija znatno sporije od sličnih gradova u Bosni i Hercegovini,
ali i bez posebne privredne ekspanzije postaje važno središte u kojem se rađaju socijalne
i nacionalno-političke ideje. Modriču navodi kao primjer grada koji svoj razvoj duguje
otvaranju oglednog poljoprivrednog dobra za cijelu Posavinu, i na kraju Bugojno, koje
nije imalo osmansku urbanu tradiciju i ubrzano se počinje razvijati tek od 1880. godine
kada je postalo sjedište sreza.
Pored ovoga, na kraju knjige nalaze se prilozi (299-332), popis izvora i literature
(333-339), registar geografskih naziva (339-345), te imenski registar (346-354).
Na kraju, možemo zaključiti da pred sobom imamo knjigu koja na argumentovan
način govori o razvoju bosanskohercegovačkih gradova i sukobu tradicije i
modernizacije u njima na razmeđu 19. i 20. stoljeća i njegovim posljedicama.
Također, riječ je o knjizi koja postaje nezaobilazno štivo za svakog ko se namjerava
baviti proučavanjem historije Bosne i Hercegovine.
enes omerović

• 441 •
 Zijad Šehić: U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u
vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918,
Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007, 329 str.

•
Proučavanje historije austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, uglavnom se
fokusiralo na prikazivanje vjerskih autonomnih pokreta, školskog sistema, agrarnih
odnosa, domaće štampe, pravnog položaja i unutrašnjo-političkog razvitka zemlje
te razvoja gradova i željezničkog saobraćaja. Temama iz vojne historije brojni strani
i domaći historičari ozbiljno su se bavili, ali pitanjem statusa zemaljskih pripadnika
u okviru vojne organizacije Austro-Ugarske monarhije, i pored njegove važnosti,
doticali su se samo fragmentarno. Tu prazninu u historiografiji uspješno je popunila
knjiga dr. Zijada Šehića, profesora na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u
Sarajevu, pod nazivom “U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj
organizaciji Habsburške monarhije 1878—1918.”Knjiga, objavljena u okviru edicije
Kulturno naslijeđe izdavačke kuće Sarajevo Publishing 2007. godine, predstavlja
prerađenu doktorsku disertaciju koju je autor pod naslovom “Bosanskohercegovački
zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918.
godine”odbranio na Univerzitetu u Sarajevu 2002. godine.
Ovo kvalitetno naučno djelo dr. Šehić je načinio na osnovu bogate izvorne građe,
te brojne domaće i strane literature, pretežno njemačke provenijencije. Korištene
bibliografske jedinice, koje po godini izdanja datiraju od sredine 19. do samog
kraja 20. stoljeća, zajedno sa obimnim arhivskim materijalom iz Ratnog arhiva u
Beču (Kriegsarchiv Wien) i Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu doprinijeli su
ostvarivanju glavnog cilja istraživanja. Naučnom obradom arhivske građe autor je
odredio položaj i ulogu bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika u vojnoj
organizaciji Austro-Ugarske monarhije (1878-1918), njihov pravni status, način
finansiranja, obučenost, opremljenost te je prikazao evoluciju Vojnog zakona za
Bosnu i Hercegovinu.
Istovremeno, kroz cijelu knjigu čitalac se hronološkim slijedom upoznaje sa
stanjem u Monarhiji, promjenama na frontovima, položajem domaćeg stanovništva,
njihovim patnjama tokom Prvog svjetskog rata te s odnosom prisutnih konfesija u
Bosni i Hercegovini prema Austro-Ugarskoj monarhiji, caru i vojsci.

• 443 •
 sanja gladanac

Sadržaj knjige podijeljen je na Uvodno razmatranje (7-13), koje čitaoca

upoznaje sa dosadašnjim dostignućima historiografije u izučavanju ove teme, te
na četiri poglavlja.
Knjiga, koja hronološki počinje od sredine 19. stoljeća, tj. od posljednjih
decenija osmanske vlasti na teritoriji Bosne i Hercegovine, i završava se 1918.
godine prestankom Prvog svjetskog rata i austrougarske uprave, prati mjesto i
ulogu bosanskohercegovačkih vojnih obveznika u vojnim organizacijama država u
čijem sastavu se nalazila današnja teritorija Bosne i Hercegovine. Prva glava knjige
Osmansko nasljeđe. Organizacija vojske i žandarmerije u Bosanskom ejaletu/vilajetu
posljednjih decenija osmanske uprave (13-27) prikazuje status vojnih obveznika iz
Bosanskog vilajeta u osmanskoj vojnoj organizaciji, njihov odnos prema osmanskoj
vlasti koji se ogledao u odbijanju uvođenja redovne vojske, angažman u ustanku iz
1875. te borbenost koju su pokazali u okršajima sa nadmoćnom austrougarskom
vojskom 1878. godine.
U narednoj glavi Ni sultanovi ni carevi! Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici
u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1914. godine (27-79) predstavljen
je razvoj vojne organizacije u Bosni i Hercegovini od donošenja Provizornog vojnog
zakona (novembra 1881) do početka rata 1914. godine. I pored uvođenja vojne
obaveze, koja se tumačila kao mjera integrisanja Bosne i Hercegovine u Austro-
Ugarsku monarhiju, s pravne tačke gledišta, bosanskohercegovačke vojne jedinice nisu
bile sastavni dio austrougarske armije. Iako de iure odvojene od austrougarske vojske,
one su uzele učešća u rješavanju kriza koje su uslijedile: aneksiona kriza, Balkanski
ratovi, te na poslijetku u Prvom svjetskom ratu. Uporedo s praćenjem niza konfliktnih
dešavanja koja su se početkom 20. stoljeća smjenjivala na Balkanskom poluotoku,
autor do sitnih detalja upoznaje čitaoca sa organizacijom bosanskohercegovačkih
jedinica, odjećom vojnika, njihovom opremom i oružjem.
U trećoj glavi Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji
Habsburške monarhije od Sarajevskog atentata 28. juna 1914. do kraja 1916. godine
(79-191) dr. Zijad Šehić prikazuje Bosnu i Hercegovinu kao neposredno ratno
područje sukoba austrougarske vojske s jedne, i srpske i crnogorske vojske s druge
strane. Također se dotiče i neposrednih učesnika tih dešavanja, domaćeg stanovništva,
rasvjetljavajući odnos vlasti prema njima, prema pitanju izbjeglica, gladi, zbrinjavanja
ratnih vojnih invalida i porodicama mobilisanih boraca.
Sa dosta istoričarske pedanterije autor iznosi i statističke podatke o ratnim
žrtvama Bosne i Hercegovine u prve dvije godine rata, dok je statistika stradanja
bosanskohercegovačkog stanovništva posljednje dvije godine svjetskog sukoba
prikazana u posljednjoj glavi (Četvrta i peta ratna godina 1917/1918, 191-253).
Tu su predstavljena dešavanja na frontu u posljednje dvije ratne godine te prilike
u pozadini: problem ishrane, zbrinjavanja ratnih invalidnih osoba, povratak

• 444 •
 zijad šehić: u smrt za cara i domovinu! bosanci i hercegovci u
vojnoj organizaciji habsburške monarhije 1878-1918

zarobljenika, masovna dezerterstva itd. I kroz ovu glavu, kao i kroz prethodnu, prati se
djelovanje bosanskohercegovačkih vojnih jedinica na italijanskom i istočnom frontu.
Posljednje stranice glavnog dijela knjige rezervisane su za rezime angažovanosti
bosanskohercegovačkih snaga u Prvom svjetskom ratu.
Potpunijem razumijevanju ove studije doprinose i Prilozi, smješteni na kraju,
od kojih su najzanimljiviji oni kroz koje iščitavamo bosanskohercegovački vojni
potencijal u Prvom svjetskom ratu, odlikovanja i nosioce zlatnih medalja, broj
mobilisanih, ranjenih i stradalih bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika.
Ostalu stručnu opremu knjige čine Indeks imena, Literatura i izvori, pregledno
razvrstani u nekoliko grupa, te Rezime preveden na njemački i engleski jezik što je
vrlo značajno za inostrane istraživače.
Knjiga je obogaćena sa nekoliko serija fotografija (prikaz vojnika kroz razne
faze obuke i djelovanja) popraćenih dopunskim podacima o njima (opis, veličina,
vrsta fotografije, te fond iz kojeg je preuzeta). Kao i većina naučnih studija tako
i ova obiluje statističkim podacima koji doprinose potpunijem razumijevanju
problematike. Ono što bi knjigu učinilo dosta vrijednijom jesu odgovarajuće vojne
karte i mape, neophodne za adekvatno shvatanje kretanja bosanskohercegovačkih
jedinica na istočnom i italijanskom frontu. Ovakav dodatak bio bi od velike koristi
posebno običnom konzumentu historijskog štiva.
Kao opću ocjenu na kraju bi smo mogli konstatovati da je Šehićevo istraživanje
obimne arhivske građe i literature rezultiralo prvim djelom o položaju i ulozi
bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika u okviru austrougarske vojne
organizacije, što je veliki doprinos i domaćoj i stranoj historiografiji. Ne može se
osporiti da je studija vrlo značajna ne samo zbog obilja novih do sada nepoznatih
ili manje poznatih podataka o bosanskohercegovačkim vojnim jedinicama u
austrougarskoj armiji već i zbog važnosti svakog kritičkog rasvjetljavanja odnosa
austrougarske vlasti prema položaju i stradanjima domaćeg stanovništva u vrijeme
ratnih dejstava.
Kako slavni Sartr kaže “Rat otkriva jednom narodu njegove slabosti, ali i njegove
vrline”tako je Prvi svjetski rat u kojem su se bosanskohercegovačke jedinice dokazale
kao elitne otkrio njihovu spremnost i odlučnost da se bore za cara i domovinu. Taj
motiv ih je pokretao na podnošenje nadljudskih napora i postizanje vojnih podviga.
Zato i ovaj intrigantni naslov knjige “Za cara i domovinu”u potpunosti odgovara
karakteru vojnih jedinica koji su bili glavni predmet autorovog istraživanja.
sanja gladanac

• 445 •
 Husnija Kamberović: Begovski zemljišni posjedi u Bosni
i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Drugo izdanje,
Naučnoistraživački institut “IBN SINA”, Sarajevo 2005, 551 str.

•
Drugo, neizmijenjeno izdanje publikovane doktorske disertacije Husnije
Kamberovića Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918.
godine predstavlja jednu od rijetkih, na novim izvornim pokazateljima baziranih
knjiga koja se pojavila u posljednju deceniju i po, a odnosi se na historiju Bosne
i Hercegovine pod austrougarskom upravom. Činjenica da je u vremenu kada
naučna literatura nije “u modi”ubrzo nakon prvog došlo do njenog drugog
izdanja može govoriti sama za sebe. Iako se autor naslovom opredijelio da prati
begovski zemljišni posjed u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu, knjiga
ima širu dimenziju i vrijedan je doprinos izučavanju pitanja koja su u različitim
epohama bosanskohercegovačke i šire jugoslovenske historiografije jednostrano i
simplificirano razmatrana, najčešće opterećena aktuelnim političkim trenutkom.
Posmatrana tako, sadržajno je između datog naslova i ukupne historije begovskog
društvenog sloja u austrougarskom periodu, koji predstavlja posljednju fazu
begovske ekonomske moći u našoj zemlji. Nakon Iljasa Hadžibegovića koji je u
svojoj knjizi Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća (Sarajevo
1991), obradio bošnjačko-muslimansko gradsko stanovništvo koje je tada činilo
apsolutnu većinu bosanskohercegovačkih gradova, Husnija Kamberović tretira
drugu bazu ekonomske i političke moći bosanskohercegovačkih muslimana
Bošnjaka u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
Knjiga se može podijeliti na dva dijela. Prvi razmatra historijski značaj i
društvenu ulogu begova i begovskih porodica u Bosni i Hercegovini na prelazu
19. i 20. stoljeća i strukturu begovskih zemljišnih posjeda u Bosni općenito. Drugi
dio knjige sadrži sveobuhvatnu analizu zemljišnih posjeda 46 krupnih begovskih
zemljoposjedničkih porodica.
Prije nego se upustio u koštac sa postavljenim istraživačkim zadatkom
Kamberović je u uvodnom dijelu (Historiografsko naslijeđe. Izvori i metodologija, 13-
38) porazgovarao sa dosadašnjom historiografijom koja je tretirala, ili se posredno
doticala ovog pitanja. U ocjeni vrijednosti radova Kamberović je temeljit i selektivan.
Temeljit utoliko što izdvojenim radovima ne prilazi površno već ih analizira, ističući

• 447 •
 edin radušić

njihovu vrijednost i nedostatke. Selektivan je utoliko što ne nabraja sve radove koji su
tretirali problematiku agrara uopće ili konkretno begovski sloj, već bira predvodnike
i karakteristične stavove i mišljenja. Istovremeno sučeljava stavove historičara koji su
pisali u istom periodu kao i one iz različitih, da bi ih na kraju sve podvrgao vlastitoj
kritici i viđenju. Na petnaestak stranica susreli smo se sa Truhelkom, Bašagićem,
Feifalikom, Smidtom, Thallóczyjem, Čubrilovićem, Skarićem, Hadžijahićem,
Hauptmannom, Ekmečićem, Imamovićem, Hreljom, Purivatrom, Tanovićem i
drugim. Bez obzira na poširoku lepezu stavova o razmatranim pitanjima, nakon
Kamberovićeve ocjene stiče se utisak da svi oni, neki manje neki više, nose breme
aktuelnog političkog trenutka, pa se čini da je sva dosadašnja historiografija o ovoj
temi nosila navijačku zastavu, pri čemu je glavna odrednica bio stav vlasti prema
begovima, agrarnom pitanju i općenito zemljišnom vlasništvu.
Izvršene pripreme omogućile su Kamberoviću da postavi “sporno i najvažnije
pitanje šta to (beg) uopće znači? Ko su begovi? Je li to plemstvo ili nije? Ko je imao
pravo nositi titulu beg? Kako se dokazivalo pravo na titulu? Kako se tokom historije
mijenjalo značenje te titule? Da li se uopće mijenjalo? Kako su begovi postali krupni
zemljoposjednici?”(39). Raspravljajući o tome u poglavlju Značenje titule beg u
austrougarsko doba (39-108) konstatira da se u osmanskom periodu ovo pitanje i nije
postavljalo i da će se tek nakon 1878. godine, kada je Bosna i Hercegovina postala
sastavnim dijelom Monarhije i kada se postavilo pitanje položaja struktura bosanskog
društva u odnosu na strukturu austrougarskog društva, pojaviti problem položaja
bosanskih begova. Teorije koje su nastale od strane putopisaca ili diplomata, koji su
uglavnom bili izvor informacija o begovima do pada Bosne pod austrougarsku vlast,
a uglavnom su bosansku stvarnost razumijevali jednostrano i počesto pogrešno,
“dokazivale su predosmansko porijeklo bosanskih begova, koji su time smatrani
plemstvom”(44). Kasnija literatura (od V. Čubrilovića /1937/ do S. Džaje /1992/
i M. Imamovića /1997/) “uvela je više reda, ali nikada nije odgovorila na pitanje da
li se begovi imaju smatrati plemstvom ili ne, a sve s obzirom na suštinu osmanskog
društva, koje – budući da se temeljilo na islamskom pravu nije priznavalo klasne
razlike među ljudima, pa time ni bilo kakve povlastice koje bi eventualno mogli
uživati predstavnici vladajuće klase...”(44). Čudi dilema Džaje i Imamovića kada je
već ranije H. Šabanović (Bosanski divan, POF, XVIII-XIX/1968-69, Sarajevo 1973)
ustvrdio da u osmanskom društvu postoji plemstvo, iako ne sliči plemstvu kod
drugih feudalnih država, i to isključivo vojničko plemstvo u koje je mogao dospjeti
svaki podanik musliman ako se istakne zaslugama za državu. Plemićki naslov beg
pripadao je samo predstavnicima vojnog reda.
Autor analizira stavove austrougarske vlasti, domaćih političkih aktera grupisanih
po vjersko-nacionalnoj pripadnosti kao i studije stručnjaka iz Monarhije koji su
nastojali osvijetliti ovo, dosta zamršeno pitanje. U pokušaju njegovog rasvjetljivanja

• 448 •
 husnija kamberović: begovski zemljišni posjedi u bosni i hercegovini od 1878. do 1918. godine

oni su se, pored tumačenja pojmova beg, aga, zemljoposjednik nužno doticali i
pojmova čifčija, čifluk sahibija, čifluk, kmet i kmetsko selište. Vezano za inicijativu
austrougarskog Ministarstva rata, koje je marta 1911. zatražilo informaciju koji
to bosanskohercegovački pripadnici imaju pravo nositi titulu beg, kako se ovo
pravo dokazuje i kakav značaj, odnosno plemićki stupanj, pripada ovoj tituli (59),
Kamberović je najviše pažnje posvetio studijama Ć. Truhelke i, pogotovo, L.
Thallőczyja čija je mišljenja Zemaljska vlada uzela kao podlogu prijedloga koji je
dostavljen 28. juna 1913. Zajedničkom ministarstvu finansija. Thallóczy je zaključio
da bosanskohercegovačka begovska titula označava historijski etabliran stalež sui
generis; da ova titula ne znači ni austrijsko ni mađarsko plemstvo, ni plemstvo uopće,
pa zbog toga begovi nemaju pravo označavati se kao plemići; oni nose begovsku titulu
i oslovljavaju se sa “gospodin beg“; svaki beg koji podnese zahtjev za tu titulu ili mu
je titula već priznata mora Zemaljskoj vladi ili Zajedničkom ministarstvu finansija
priložiti dokaze o tome.
Zemaljska vlada je iznijela mišljenje da se prava pojedinih porodica da nose titulu
beg ne mogu dovesti u sumnju i da lista najpoznatijih begovskih porodica koju je
Thallóczy priložio svom mišljenju nije kompletna. Šef Zemaljske vlade Potiorek,
svjestan implikacija koje bi ispitivanje prava na nošenje begovske titule moglo izazvati,
predložio je da se ostane kod dotadašnjeg običaja, po kojem je uprava šutke podnosila
nošenje titule beg od strane pripadnika odgovarajućih obitelji. Dajući zajedničku
karakteristiku svih naizgled akademskih rasprava, Kamberović zaključuje da su one u
pozadini imale širu austrougarsku politiku prema Bosni “u čijoj je osnovi bilo traženje
načina da se izmire strateški politički interesi Monarhije, s jedne, te definiraju one
društvene strukture unutar bosanskog društva koje će u izvjesnoj mjeri poduprijeti
takve interese Monarhije, s druge strane”(72). Upravo su begovi označeni kao
vodeći socijalni sloj muslimanskog društva na koji se imala oslanjati nova vlast čime
se kao logičan slijed stvari činilo zadržavanje njihove ekonomske i političke moći.
U tom cilju vlast je isticala državotvornost begova i naglašavala njihovu ulogu kao
čuvara državne tradicije. Dokazivala je teoriju o njihovom bogumilskom porijeklu
i prihvatanju islama od strane plemića, čime je održavan kontinuitet sa bosanskim
srednjim vijekom.
Kako ne bi upao u zamku pisaca studija sa kojima raspravlja, autor sebi stavlja
u zadatak da begove austrougarskog perioda posmatra u kontekstu tog vremena,
a ne onog koje mu je prethodilo (osmanskog) ili onog koje mu je uslijedilo
(jugoslavenskog). Nakon iscrpne analize zaključuje da se u 19. stoljeću u Bosni
formira novo plemstvo tako da “u vrijeme austrougarske vladavine unutar begovske
strukture postoje izvorne begovske porodice – koje su se procesom čiflučenja
transformirale u zemljoposjedničku elitu, i novije zemljoposjedničke porodice –
koje u osmansko doba nisu spadale u red begova (zaima) nego su izrasle iz procesa

• 449 •
 edin radušić

čiflučenja i, postavši krupni zemljoposjednici, ravnopravno se uključile u red begova

... Ovo krupno zemljoposjedničko plemstvo nosilo je titulu beg, a ne aga”(81). Pored
krupnih zemljoposjedničkih porodica, begovsku titulu nose i porodice koje više nisu
zemljoposjedničke, ali zbog svoje historijske uloge zadržavaju taj naslov. Upravo će
neke od ovih porodica još potkraj osmanske vladavine postati jezgra muslimanske
građanske klase u Bosni i Hercegovini. Formiranjem posebne izborne klase unutar
prve izborne kurije za ugledne muslimanske velike posjednike, begove i age u
izbornom redu Ustava, Austro-Ugarska je posrednim putem begovima, kao krupnim
zemljoposjednicima, priznala poseban status u bosanskom društvu. Štaviše, autor
tvrdi kako su upravo u austrougarskom periodu begovske porodice jasno odvajaju od
ostalih socijalnih slojeva. Kada razmatra pitanje političkog opredjeljenja begovske
strukture Kamberović ističe da ona nije bila homogena i da je veoma teško “uspostaviti
jasan kriterij po kojem su se, u političkom pogledu, približavale ili udaljavale pojedine
begovske porodice i okupljale oko pojedinih političkih partija. Begovi su ti koji su
početkom 20. stoljeća najutjecajniji u obje bošnjačke političke stranke (Muslimanska
narodna organizacija i Muslimanska napredna (samostalna) stranka, op.a.), a koje su
se inače razlikovale u čitavom nizu političkih pitanja”(96). Također, autor posvećuje
dužnu pažnju ulozi begova u nacionalnom pokretu Muslimana Bošnjaka, pri čemu
se suprotstavlja preovladavajućem stavu historiografije da oni zbog svoje socijalne
strukture, ideološkog i obrazovnog profila nisu mogli biti predvodnici modernog
nacionalnog pokreta. Bavi se i pitanjem iseljavanja bosanskih begova u Osmansko
carstvo, utjecaja te emigracije na formiranje bošnjačke političke pozicije u Bosni i
Hercegovini početkom 20. stoljeća, kao i pitanjem propadanja begovskog sloja o
čemu zaključuje da, iako je saglasan sa tvrdnjom o kontinuiranom procesu slabljenja
ekonomskih pozicija begova poslije 1878., ipak 1918. godine “njihov ekonomski
položaj još uvijek (je bio) dovoljno stabilan da zadrže položaj političke i ekonomske
elite unutar bošnjačkog društva”(100). Navedeno je više primjera nasilja nad
begovima i njihovom imovinom prvih godina nakon stvaranja jugoslovenske države,
kada proces propadanja begova kao socijalne i ekonomske elite doživljava vrhunac.
Nemoguće je begove, čija je jedna od osnovnih odrednica u austrougarskom
periodu zemljoposjed, a na osnovu kojeg grade i svoju političku moć, odvojeno
posmatrati od agrarnog pitanja uopće. Toga je Kamberović bio svjestan pa dosta pažnje
poklanja tretmanu agrarnog pitanja od strane nove vlasti i posebno premjeravanju
zemljišta i uvođenju gruntovnih knjiga (Vrste i struktura zemljišnih posjeda, 109-178).
Konstatira da je to bilo veoma važno za bega, jer je upisan u gruntovnici kao vlasnik
čiflučke zemlje, ali je i kmetsko selište postalo predmetom gruntovnog upisa, što ranije
nije bio slučaj. I ovom prilikom nastojalo se institucije osmanskog zakonodavstva
“prevesti”u austrougarske i općenito evropske okvire, pa su pravnici takvo vlasništvo
koje je proisticalo iz mirijskog definirali kao nepotpuno, nešto što je između posjeda

• 450 •
 husnija kamberović: begovski zemljišni posjedi u bosni i hercegovini od 1878. do 1918. godine

i svojine. Ovakav stav često je izazivao reakciju posjednika koji su optuživali vlast
da su pri sastavljanju gruntovnice njihovu privatnu imovinu pretvarali u državnu, a
njima ostavili samo pravo služnosti. Dalje Kamberović raspravlja o beglucima (dijelu
zemljišta koje nije bilo opterećeno kmetopravom i kojim je zemljovlasnik mogao
potpuno slobodno raspolagati) uz tvrdnju da su oni kao kategorija vlasništva nastajali
pred kraj osmanske uprave, jer ih temeljni osmanski agrarni zakoni – Ramazanski
zakon i Saferska naredba ne poznaju i da je razlika između kmetskog selišta i begluka
nastala tek iza 1878. godine. Pored toga, suprotstavlja se uvjerenju da su begluci mali
kompleksi zemljišta navodeći kao argument žalbe seljaka iz Posavine nakon Prvog
svjetskog rata koji su tvrdili da su ponegdje begluci obuhvatali veću površinu od
kmetovskih selišta.
Kamberović, u historiografiji uvriježeni naziv otkup kmetova s pravom zamjenjuje
pojmom prodaja kmetskih selišta, jer se, ustvari, nije radilo niokakvom otkupu već su
kmetovi (čifčije) kupovali kmetska selišta od begova i aga. U ovom poglavlju obradio
je oblike prodaje kmetskih selišta uvrštavajući i prijedloge koji nikada nisu ostvareni
(slobodna pogodba bega i kmeta, podjela po pola, obligatni način, fakultativni način,
prijedlog Ćire Truhelke), intenzitet prodaje selišta, dodajući već poznatim brojkama
otkupljenih selišta njihovu površinu i površinu otkupljenih begluka kao i koliko je
od toga bilo čiste zemlje, a koliko šuma i pašnjaka. Autor analizira i vjersku strukturu
posjednika i kmetova koji su učestvovali u procesu prodaja - kupovina kmetskih
selišta. Razmatrajući uspostavu novih kmetskih odnosa, Kamberović taj proces
posmatra kroz količinu slobodnih beglučkih posjeda i broja kmetovskih selišta koje
su posjedovale pojedine begovske porodice, a ne samo kroz dijeljenje već postojećih
kmetskih selišta kako je to bilo u dosadašnjoj historiografiji.
U poglavlju Teitorijalni okvir i porodična mreža (179-230) autor nas vodi kroz
bosanskohercegovačke regije (Sjeveroistočna Bosna, Bosanska krajina, Jugozapadna
Bosna, Hercegovina, Srednja Bosna, Istočna Bosna) i prateći administrativnu
organizaciju Bosne i Hercegovine upoznaje nas sa begovskim porodicama. Iako
je u svim dijelovima zemlje bilo značajnih begovskih porodica, Kamberović
izdvaja sjevernu Bosnu i Bosansku krajinu kao dva regiona sa velikim beglucima i
koncentracijom krupnih begovskih porodica. U obradi pojedinih regija navodi sve
begovske porodice na tom teritoriju, rangira ih po značaju koji su imale, navodi
posjede koje su držali, tabelarno daje strukturu i analizira kmetska selišta i begluke
u vlasništvu begovskih porodica po pojedinim regijama kao i porodičnu mrežu
unutar regije i izvan nje. Nakon provedene analize Kamberović zaključuje da su
posjede u nekim regijama imale i porodice iz drugih krajeva Bosne, što upućuje na
veliku isprepletenost posjeda pojedinih porodica početkom 20. stoljeća. Posebnu
vrijednost ovom poglavlju daju napomene krcate zanimljivim i vrijednim podacima
iz života begovskih porodica.

• 451 •
 edin radušić

U drugom dijelu knjige naslovljenom Zemljoposjednička elita (231-476)

Kamberović je temeljito i sveobuhvatno analizirao zemljišne posjede 46 najkrupnijih
begovskih zemljoposjedničkih porodica u vremenu austrougarske vladavine. Autoru
je kriterij za ulazak u krupne zemljoposjedničke porodice (fis, soj) bilo posjedovanje
100 ili više kmetskih selišta. Kamberović podvlači da je vrlo teško bilo uspostaviti
čvrst kriterij na temelju kojega bi se mogao odrediti broj selišta kao granica između
pojedinih slojeva unutar jedinstvene begovske društvene strukture i da se on u svom
metodološkom pristupu držao teritorijalnog principa, istovremeno izdvajajući
inokosne begovske porodice koje su posjedovale iznad 100 kmetskih selišta i
iznad 575 dunuma beglučke zemlje. Radi brzog pronalaženja pojedinih porodica
primijenio je abecedni redoslijed porodica čije je zemljišne posjede analizirao. Pri
obradi ovih porodica Kamberović nastoji da se drži jedinstvenog pristupa: lociranje
begovske porodice, njeno porijeklo, najznačajniji predstavnici, važni predstavnici
iz vremena austrougarske uprave, porodična mreža, grananje porodice, te posjedi,
njihova struktura i rasprostranjenost. Ovaj dio knjige, i u osnovnom tekstu i u
napomenama, bogat je vrijednim podacima iz života obrađenih porodica i dobra je
osnova za istraživače koji se upuste u pisanje historije neke od ovih porodica, koje su
u bosanskohercegovačkoj historiji imale značajnu ulogu. Knjiga još sadrži Zaključna
razmatranja, Summary na engleskom jeziku, impozantan popis korištenih Izvora
i literature (256 bibliografskih jedinica), Indeks imena, Indeks geografskih imena i
Bilješku o autoru.
Autor ove vrijedne knjige otvorio je niz pitanja koja su u dosadašnjoj
bosanskohercegovačkoj i jugoistočno-evropskoj historiografiji jednostrano i
stereotipno prikazivana. Neka od njih uspio je upotpunosti rasvijetliti, dok će dio
njih sačekati novu studiju ovog ili nekog drugog istraživača, koji se bude upustio u
rasvjetljavanje ove zamršene, ali nadasve zanimljive problematike. To se prije svega
odnosi na apsolviranje mjesta i uloge begovskih porodica koje svoj ugled i mjesto u
bošnjačkoj eliti, u austrougarskom periodu, nisu temeljile na zemljišnom veleposjedu.
Kamberović je uspio razbiti stereotipnu predstavu o bosanskim begovima kao
društvenoj strukturi koja, od prerastanja iz vojničkog u zemljoposjedničko plemstvo u
19. stoljeću, ne igra ulogu društvene elite, nego se pojavljuje kao “parazitski”društveni
sloj koji živi od haka svojih kmetova, koje uz to još pljačka i tiraniše. Iskoristivši veliki
broj dokumenata iz arhiva u Sarajevu i Beču, objavljene izvore, štampu i relevantnu
literaturu Kamberović je načinio vrijedno djelo kojim je obogaćena historiografija
Bosne i Hercegovine. Na kraju, savjetujem svima onima koji budu u prilici da
pročitaju ovu knjigu, da se ne uplaše velikog broja stranica, jer se neki njeni dijelovi
mogu čitati kao da se radi o književnom djelu i podsjećaju na priče iz rodnog kraja ili
na scene iz filma Kod amidže Idriza.
edin radušić

• 452 •
 Dževad Juzbašić: Nacionalno-politički odnosi u
bosanskohercegovačkom Saboru i jezičko pitanje (1910-1914),
ANUBiH, LXXIII/42, Sarajevo, 1999, 255 str.

•
Nacionalno-politički odnosi unutar jedne zajednice zasigurno su nepresušan izvor
za izučavanje i svakako se mogu svrstati u red najkompleksnijih tematskih okvira s
kojima se naučnici mogu susresti u svome radu. Slučaj bosanskohercegovačkog Sabora
i njegovog rada predstavlja očit primjer kompleksnosti odnosa političkih subjekata.
Međunacionalni odnosi uvjetovani su nizom značajnih društvenih pojava, a priroda
nacionalizma sigurno je jedna od njih. Stoga nacionalizam prema njegovoj konotaciji
možemo okarakterisati kao pozitivan ili negativan dok se prema jezgri iz koje nastaje
dijeli na etnonacionalizam – jezički, i građanski – državni.
Uključivanjem Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku monarhiju javila se
potreba za rješavanjem niza nagomilanih problema u čemu se samo djelimično
uspjelo. Nacionalno pitanje, kao jedno od najdelikatnijih, nije riješeno bez obzira
na mnoge pokušaje. S ciljem stabiliziranja političkih prilika kao i zbog želje za
afirmacijom višestranačkog političkog života, car Franz Joseph je 17. februara 1910.
godine sankcionisao uredbu kojom je formiran bosanskohercegovački Sabor. Sa
početkom rada saborskih zasjedanja započele su i debate o jezičkom pitanju što je u
fokusu interesovanja akademika Dževada Juzbašića, autora ove studije. Prateći rad
saborskih zasjedanja autor prati i glavnu nit koja povezuje jezičko pitanje sa debatama
vođenim za saborskom govornicom. S razlogom ili bez njega, jezičko pitanje se vrlo
često javljalo kao tema saborskih debata bez obzira na neospornu činjenicu da je
Sabor u svome djelovanju bio veoma ograničen. Tako se vrlo često dešavalo da se o
jeziku raspravlja u vrijeme kada je tema saborskog zasjedanja slabo ili skoro nikako
vezana za jezik. Debate takve vrste vrlo često su zalazile u duboku problematiku
međunacionalnih odnosa i nisu rezultirale adekvatnim rješenjima.
Imenovanje jezika bilo je problematično tokom čitavog perioda austro-ugarske
administracije. Vladajuća administracija koristila je njemački jezik za korespondenciju,
a sa domaćim stanovništvom se komuniciralo na narodnom jeziku. U dokumentima
iz 1879. godine narodni jezik često se naziva bosanski jezik, bosanski zemaljski jezik,
srpskohrvatski jezik, hrvatskosrpski jezik ili samo zemaljski jezik. Vremenom je naziv
zemaljski jezik stekao široku upotrebu, a na afirmaciji ovoga imena najviše se radilo

• 453 •
 amir duranović

u vrijeme dok se na čelu Zajedničkog ministarstva finansija nalazio Benjamin Kállay

(1882-1903). Bez obzira na značajne napore za rješavanjem ovog kompleksnog
pitanja, konačan rezultat nije bio na nivou očekivanja Benjamina Kallaya. Njegova
politika interkonfesionalnog bošnjaštva zasnovana na mađarskoj političkoj doktrini o
političkoj naciji ne samo da je naišla na otpor kod Srba i Hrvata, nego je sa velikom
rezervom primljena i kod muslimanskog veleposjedničkog sloja kao i kod građanstva.
Iako naziv bosanski jezik nije dobio afirmaciju, lingvistički posmatrano, južno narječje
Vuka Karadžića od Hrvata je nazivano hrvatskim, a od Srba srpskim imenom.
Uporedo sa raspravama o jeziku, tekle su i rasprave o pismu i njihovoj adekvatnoj i
ravnopravnoj zastupljenosti. Premda je njemački bio zvanični jezik u sudskoj upotrebi
(osim u šerijatskim sudovima), pisma su postala ravnopravna kada je 1883. godine
uveden Vuk-Daničićev fonetski pravopis za sve urede i škole. Iako je 4. oktobra 1907.
godine jezik i zvanično preimenovan u srpskohrvatski, svijest o imenovanju tog jezika
kao bosanskog živjela je još dugo vremena. Tako saborski zastupnici, kada govore o
jeziku, 1910. godine kažu da “za drugi jezik osim bosanskog”ne znaju. Sankcionisani
Ustav je garantirao zemaljskim pripadnicima čuvanje “narodne osobine i jezika”, ali
su se saborske debate svodile na borbu za prvenstvo jednog pisma i jednog imena
jezika nad drugim.
Iako cestovna infrastruktura nema direktne veze sa imenovanjem jezika, rasprave
o cestovnom saobraćaju i natpisima pored saobraćajnica, otvarale su i jezičko
pitanje za govornicom bosanskohercegovačkog Sabora. Osim toga, o jeziku se vrlo
često diskutiralo kada je tema bila izgradnja novih željezničkih pravaca te načinu
upošljavanja novih službenika u željezničkom saobraćaju pa se jezičko pitanje ovim
raspravama vrlo često pretvaralo u pitanje socijalno-egzistencijalnog karaktera.
Konačno, nakon dugih saborskih debata, 30. decembra 1913. godine iznesen je
Prijedlog jezičkog zakona koji je i usvojen. Međutim, dok je zakon čekao carsku
sankciju, splet međunarodnih okolnosti i ruka Gavrila Principa odveli su svijet u
neizvjesnost rata. Zbog početka ratnih dešavanja, Zakon nije dobio sankciju, a ubrzo
je raspušten i Sabor. Promjenom državno-pravnog okvira nakon završteka rata,
jezičko pitanje je potisutno u drugi plan političkog interesovanja.
Studija Dževada Juzbašića, duboko fundirana na izvornoj arhivskoj građi, vjerno
oslikava političke prilike i saborske debate u kojima nikada nije bilo govora o broju
jeziká nego o nominaciji jednog jezika. Problem, dakle, nije bio ni u leksici niti
ortografiji nego u nominaciji za koju je postignuto kompromisno rješenje koje, silom
prilika, nikada nije stupilo na snagu. Nakon temeljitog iščitavanja, zapis Martina
Đurđevića s početka knjige postaje sasvim jasan.
amir duranović

• 454 •
 Husnija Kamberović: Prema modernom društvu.
Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine,
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2000, 214 str.

•
Domaća historiografija do sada nije ponudila cjeloviti prikaz historije Bosne i
Hercegovine od Drugog svjetskog rata do danas. Postoji nekoliko pregleda historije
socijalističke Jugoslavije u kojima se samo parcijalno obrađuje bosanskohercegovačka
historija. Knjiga autora Husnije Kamberovića Prema modernom društvu. Bosna i
Hercegovina od 1945. do 1953. godine predstavlja pozitivan pomak po tom pitanju.
Knjiga je rezultat istraživanja u okviru magistarskog rada koji je pod naslovom
Prelazak radne snage iz agrara u industriju u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1953.
odbranjen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1991. godine.
Strukturu knjige čine, Uvod (5-15), pet poglavlja, Zaključna razmatranja na
bosanskom (179-185) i engleskom jeziku, Summary (186-192), Izvori i literatura
(193-200), Indeks (201-210) i Sadržaj (213-214). Simboličan naslov Prema
modernom društvu je ujedno i autorova uputa na osnovnu ideju knjige u kojoj se
prati mukotrpan proces modernizacije bosanskohercegovačkog društva, odnosno
njegovog razvoja iz agrarnog (više od 80 % stanovništva je poljoprivredno) u
industrijsko društvo.
Prvo poglavlje, Osnovna obilježja razvoja društva u Bosni i Hercegovini od 1945.
do 1953. godine (15-99), bavi se prikazom socijalne, ekonomske i političke situacije
u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata. Bosanskohercegovačko društvo
završetak rata dočekalo je u teškim uslovima, privreda je razorena, društvo nerazvijeno
i podijeljeno. Preko 80 % stanovništva čini poljoprivredno stanovništvo, koje je uz to
i najvećim dijelom nepismeno (70 %). Dodatne komplikacije predstavljaju i vjerske
podjele, što je posljedica burnih političkih i društvenih previranja na ovim prostorima
kroz historiju. U takvim uslovima nova vlast je trebala započeti proces obnove ratom
uništene privrede i nastaviti dalju modernizaciju zemlje. Autor se u radu dotiče i
nekih pitanja koja nisu bila predmet posebne naučne obrade prije objave ove knjige,
kao što su pitanja utvrđivanja bosanskohercegovačkih granica prema Crnoj Gori i
Hrvatskoj, ili odnosa vlasti prema nacionalnim manjinama (pitanje Folksdojčera
i Poljaka). Ovdje su prikazane i političke prilike u Bosni i Hercegovini 1945.
godine, održavanje parlamentarnih izbora, njihova organizacija i uslovi u kojima su

• 455 •
 aida ličina

održani. Komunisti su osvojili vlast u ratu a izbori su trebali poslužiti da se ta vlast

legitimiše. Nova vlast je radila i na rješavanju pitanje izbjeglica, kojih je prema nekim
statistikama bilo oko 100.000, i to ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, već i
van nje. Pitanje povratka za mnoge je bilo teško jer se nisu imali gdje vratiti. Bosna
i Hercegovina je u periodu 1945-1953. pretrpjela niz teritorijalno-administrativnih
podjela. Ove promjene uvođene su sa ciljem da se uspostavi veća centralizacija
uprave. Privredna politika Bosne i Hercegovine poslije rata vođena je u nastojanju
da se obnove ranija industrijska postrojenja (1945. godine samo 45 % industrije i
rudarstva je u pogonu), te da se izgrade nova. Ova politika je organizovana po uzoru
na jugoslavensku privrednu politiku, koja je opet provođena po uzoru na razvoj
SSSR-a. Cilj je bio što prije provesti industrijalizaciju i u nju uključiti seljake. Razvoj
industrije u Bosni i Hercegovini se može pratiti kroz dvije faze, prva je od 1945. do
1948. kada se obnavlja industrija formirana u austrougarsko vrijeme i u međuratnom
periodu; druga faza je od 1948. do 1953. kada Bosna i Hercegovina postaje centar
vojne industrije. Agrarna politika koju je vodila komunistička vlast dijeli se u iste
dvije vremenske faze. U prvoj preovlađuje sitni individualni poljoprivredni posjed,
a u drugoj započinje proces kolektivizacije i ubrzanog formiranja seljačkih radnih
zadruga. Treća faza u razvoju agrarne politike u Bosni i Hercegovini započinje poslije
1953. i karakteriše je postojanje društvenih i individualnih seljačkih posjeda.
U drugom dijelu knjige prate se procesi modernizacije društva, ekonomije i
uzroci tih procesa. Poglavlje Uzroci deagrarizacije u BiH od 1945. do 1953. godine
(102-127) odnosi se na utvrđivanje uzroka koji su mogli djelovati stimulirajuće ili
destimulirajuće na seljaka prilikom donošenja odluke o napuštanju sela zbog odlaska
na rad u industriju. Kao moguće uzročnike autor je izdvojio: nasljeđivanje zemljišta i
porodično pravni odnosi na selu, snabdijevanje stanovništva i radne snage u neagrarnim
djelatnostima, snabdijevanje sela industrijskim proizvodima, otkup poljoprivrednih
proizvoda, cijene industrijskih i poljoprivrednih proizvoda i dopunska zanimanja na
selu. Na selu je preovladavao sitni zemljišni posjed, koji je zbog načina nasljeđivanja
imao tendenciju daljeg usitnjavanja. Država je nastojala da seljake mobiliše kao radnu
snagu u industrijska postrojenja, međutim taj proces bi spontano predugo trajao, pa ga
je trebalo ubrzati, te su pri tome korišteni različiti metodi u obliku administrativnih
odredbi i prisilnih mjera. Država je seljacima nametala teške ekonomske mjere poput
“Makaza cijena”, što je značilo da su cijene poljoprivrednih proizvoda određene
daleko ispod, a cijene industrijskih proizvoda iznad njihove stvarne vrijednosti. Još
jedna od mjera koja je za cilj imala stvaranje pritiska na seljake, kako bi oni napustili
selo i prešli na rad u industriju, je obavezan otkup poljoprivrednih proizvoda, koji je
seljacima naročito teško padao.
U poglavlju Organi i metode uključivanja seoske radne snage u industriju (128-
152), autor je iznio podatke o angažovanju državnog aparata u cilju šire planske

• 456 •
 husnija kamberović: prema modernom društvu. bosna i hercegovina od 1945. do 1953. godine

mobilizacije radne snage sa sela radi uključivanja u proces industrijalizacije. Metode

koje su korištene pri mobilizaciji nerijetko su dobijale nasilan karakter te su tako kod
seljaka stvarale još veći animozitet prema vlastima.
U četvrtom poglavlju Intenzitet i pravci kretanja radne snage (153-168) autor
nastoji utvrditi intenzitet i pravce kretanja seljaka u gradove, i to u sklopu procesa
industrijalizacije. Iz postojećih statističkih podataka nije moguće tačno utvrditi broj
seljaka koji su prešli iz agrara u industriju. Međutim, analizom statističke građe autor
je zaključio da je najveći broj industrijskih radnika došao sa sela, ali da se najveći broj
njih i dalje nastavio baviti poljoprivredom, te se tako stvarao poseban socijalni sloj
seljaka-radnika.
Posljedice u strukturi društva (169-176) je peto poglavlje i u njemu se razmatraju
promjene koje su nastupile u bosanskohercegovačkom društvu kao posljedica
ubrzane modernizacije koja se odvijala u obliku procesa deagrarizacije. Prije svega
izmijenila se fizonomija grada, mnoga sela koja su postojala u blizini industrijskih
centara njihovim razvojem spojila su se i prerasla u gradove. Gradovi mijenjaju svoj
izgled i sastav stanovništva. U njih se u sve većem broju doseljavaju seljaci, koji teško
napuštaju svoje običaje i način ponašanja, te tako dolazi do sukoba dvaju kultura
– gradske i seoske. Osjetne promjene su pogodile i selo. Kao posljedica ubrzane
industrijalizacije nestaju stari seoski zanati i kućna radinost.
Prema modernom društvu značilo bi prema modernim gradovima, industriji ali
ne i prema modernoj obradi zemlje, upotrebi novih mašina u radu. Obrada zemlje
je bila primitivna, u upotrebi su i dalje najčešće bili drveni plugovi. Seljaci su teško
napuštali svoju zemlju, a onda kada su to činili nisu odlazili daleko od sela i teško
su se prilagođavali u novim, gradskim sredinama. Komunističke vlasti su na sve
načine nastojale da ubrzaju proces deagrarizacije, pa se nisu libile koristiti i nasilnim
metodama. Jasno je da se prirodni historijski procesi nisu mogli pokrenuti na silu
i da je modernizacija ekonomije i društva zahtijevala i modernizaciju politike, do
čega još uvijek nije došlo. To je bio razlog zašto mjere, koje su vlasti sprovodile u cilju
modernizacije, nisu imale uspjeha.
Knjiga Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine
od posebnog je značaja za bosanskohercegovačku historiografiju iz razloga što do
njenog pojavljivanja nije postojala ozbiljnija naučna sinteza iz povijesti Bosne i
Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata. Premda se ova studija bazira na praćenju
određenih historijskih procesa u vremenskom periodu od 1945. do 1953. godine,
njena vrijednost je tim prije veća što je naučnoj javnosti Bosne i Hercegovine ukazala
o potrebi izrade jedne šire sinteze historije Bosne i Hercegovine poslije Drugog
svjetskog rata.
aida ličina

• 457 •
 Smail Čekić: Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu:
planiranje, priprema, izvođenje, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava, KULT/B,
Sarajevo, 2004, 1327 str.

•
Pred čitalačku publiku u Bosni i Hercegovini u periodu od 1995. godine pa do
danas, izašao je priličan broj naslova koji se na različite načine bave savremenom
historijom ove zemlje u njenom najznačajnijem i najburnijem periodu od sredine
osamdesetih do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, i posebno agresijom i
ratom 1992-1995. godine. Izuzimajući memoarske radove nekoliko značajnih aktera
samih događanja, te jedan broj pristojno urađenih monografija, uz dužno poštovanje
svačijeg autorskog truda i namjere, moramo konstatovati da većina tih radova, u
domeni njihovih historiografskih pretenzija, pati od hronične manjkavosti zanata i
lebdi u bezvazdušnom prostoru vlastite metodološke neutemeljenosti i konceptualne
dezorijentisanosti. Iz tih razloga, nije znak nikakve lične i stručne odvažnosti
konstatovati da je knjiga Smaila Čekića “Agresija na Bosnu i Hercegovinu: planiranje,
priprema, izvođenje”prvo ozbiljno naučno djelo u okviru bosanskohercegovačke
historiografije koje tretira ovu najznačajniju temu naše savremene historije i da to
mjesto zauzima još i danas, četiri godine nakon izlaska iz štampe. To časno prvo
mjesto, naravno, ne daje samo od sebe vrijednosti koje ova knjiga ima, niti sobom
pokriva njene nedostatke.
Temeljna vrijednost knjige dr. Smaila Čekića, kao i uvijek kada je historiografija
u pitanju, jeste obimna, po porijeklu i karakteru veoma heterogena, arhivska građa
do koje je autor došao i koju je u svom istraživanju koristio. Obzirom na zatvorenost
institucija koje posjeduju građu bitnu za pitanja kojima se Čekić bavio, ovo je samo po
sebi vrijedan rezultat, i sigurni smo da će pregled dokumenata dat kroz naučni aparat
knjige biti koristan vodič za sve autore i istraživače ove oblasti. No, oni će idući tragom
koji je Čekić trasirao morati uraditi ponešto od onoga što je autor ovom prilikom
propustio uraditi svodeći u istu ravan dokumente različite provenijencije. Izvorne
dokumente Teritorijalne odbrane SR Bosne i Hercegovine, Jugoslovenske narodne
armije, Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane, Vojske
Republike Srpske, političkih stranaka i paradržavnih tijela nastalih u toku agresije,
dokumente prikupljene na različite načine u radu Instituta za istraživanje zločina

• 459 •
 mesud šadinlija

protiv čovječnosti i međunarodnog prava, dokumente i informacije iz policijskih

izvora, dokumente Međunarodnog tribunala za ratne zločine, novinske tekstove,
dnevnike, memoare i rukopise, sa svom unutrašnjom organizacionom i funkcionalnom
složenošću institucija u kojima su nastajali, ili pozicija ličnosti koje su ih stvarale, on
koristi i citira ne dajući pri tome ni malo prostora bilo kakvom kritičkom osvrtu
na porijeklo dokumenta, način i okolnosti njegovog nastanka, njegovu vrijednost,
tačnost i vjerodostojnost. Da ne bi bilo zabune, značajan dio korištenih dokumenata
sam za sebe, po oznakama koje autor za njih navodi i dijelovima koje citira, snažno
svjedoči svoj značaj i čvrstinu koju daju dokazima Čekićeve teze. Mišljenja smo da je
baš zbog toga, onaj drugi dio građe na kojem je djelo zasnovano trebalo na određen
način relativizirati, da njegovi nedostaci ne bi relativizirali cjelinu djela. Nismo
sigurni da li je autor tako postupio ne htijući dodatnim elaboracijama usložniti i
onako obimno djelo, ili su u pitanju drugi koncepcijski motivi, no držimo sigurnim
da postoji potreba za jednom kritičkom ocjenom korištene građe i razlog da se ona
nađe u sljedećem izdanju knjige.
Smail Čekić je svoj rad koncipirao na, u domaćoj i svjetskoj literaturi prihvaćenoj
i potvrđenoj, osnovnoj matrici: jugoslovenska kriza – velikosrpski politički i državni
projekat – ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Polazeći od
nje, autor je u svom radu, posve opravdano u smislu teme rada i bez ikakve štete
po njegovu vrijednost, zanemario sve druge aspekte jugoslovenske krize i označivši
velikosrpski državni projekat kao glavni uzročnik i najdjelotvorniji katalizator te krize,
koncentrisao se na posljedice koje su pokušaji njegove realizacije imali po političke
odnose i sistem odbrane jugoslovenske federacije. Ispravno uočivši komplementarnost
strategija i taktika jugoslovenskog vojnog vrha, i u njegovoj početnoj integrističkoj
i u završnoj velikosrpskoj fazi, te političkog rukovodstva i drugih centara moći i
uticaja u Srbiji, on svoje razmatranje započinje (Udar na ustavni koncept odbrane
SFRJ) temeljitim izlaganjem ustavne pozicije struktura sistema odbrane, kao i načine
i dinamiku deformacije tog sistema na mjeru instrumenta agresivne politike srpskog
rukovodstva. Posebno važnim dokazom teze da ničeg slučajnog nema u brzini
marša JNA od Titine do Slobine vojske, smatramo dijelove u kojima je autor obradio
proces smanjenja i razoružanja Teritorijalne odbrane SR Bosne i Hercegovine, sa do
sada malo poznatim činjenicama iz prvorazredne historijske građe. Ipak, na ovom
mjestu mora se reći i to da je, unekoliko podlegavši vrijednosti građe, ovaj dio svog
rada prenapučio detaljima i iscrpnim citatima dokumenata, uzevši tako prostor
mnogo poželjnijim i potrebnijim analizama značaja, cilja i dometa pojedinih mjera
i postupaka o kojima govori, kao i završnoj ocjeni potencijalnih i realnih pozicija
i značaja Teritorijalne odbrane i njenih dijelova u odbrani ustavnog poretka i
integriteta Bosne i Hercegovine, zbog kojih su i poduzimani svi zahvati u cilju njene
destrukcije, o kojima i govori Čekić u ovom jako važnom dijelu svoje knjige.

• 460 •
 smail čekić: agresija na republiku bosnu i hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje

U sljedeća tri poglavlja (Srpski velikodržavni projekat i planiranje zločina,

Velikosrpski pokret i Predsjedništvo SFRJ do marta 1991. i Omeđivanje granica
Velike Srbije) naći ćemo ono što smo predhodno nazvali reduciranjem razmatranja
jugoslovenske krize na njen najvažniji faktor – velikosrpski pokret, od njegovog
oživljavanja u srpskim intelektualnim krugovima, preko eskalacije na krilima
populističke politike SK Srbije, do kulminacije sadržane u uprezanju JNA u kola
te politike, što je zatvorilo krug platforme sa koje je bilo moguće otpočinjanje
agresivnih ratova za teritorije. Za fokus razmatranja tih procesa, Smail Čekić je
izabrao Predsjedništvo SFRJ – formalnu vrhovnu komandu oružane sile koja
je počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Poznato je da ovaj organ od svoga
uvođenja u jugoslavenski politički sistem nije bio mjesto koncentracije najveće
političke moći u zemlji, a sa eskalacijom dezintegracionih procesa bivao je sve dalje
od toga. Autor se dobro nosi sa ovom činjenicom i kao stvarni centar planiranja,
pripreme i izvršenja agresije identificira “neformalnu grupu”srpskih političara iz
državnog, republičkog i vojnog vrha. Svodeći i sam takvim zaključkom ovaj organ
u poziciju pukog indikatora stanja međusobnih odnosa republičkih rukovodstava
i indikatora političke orijentacije vojnog vrha, on je ipak načinom na koji prati i
koristi svoje izvore u ovom dijelu knjige (ponajviše Borisava Jovića, a onda i Veljka
Kadijevića, Branka Mamulu i Stjepana Mesića) bacio ponešto krivog svjetla na
stvarnu sliku historijskog zbivanja. Naime, ne samo da je nepotrebno opširnim
prenošenjem dnevničkih zapisa Borisava Jovića umrtvio ritam svog izlaganja i
razvodnio tok osnovne teme, već je na taj način proizveo pogrešan utisak o mjestu
i vremenu donošenja strateški važnih odluka i o ličnostima koje su te odluke
donosile. Pretjerano zabavljanje retuširanim uspomenama prvog čovjeka srpske
četveročlane bande u Predjedništvu SFRJ lahko nas skreće od spoznaje cjelog
procesa u svjetlu notorne činjenice taktičkog zaogrtanja Srbije lešom Jugoslavije i
jugoslavenskih institucija, i težište historijske odgovornosti sa države Srbije, sa cijele
njene političke infrastrukture, gdje se zaista i nalazi, premješta na pojedine ličnosti
i njihov međusobni odnos. Mišljenja smo da nije bilo velike potrebe na ovakav
način i u ovolikoj mjeri slijediti memoarska kazivanja i, u nedostatku pouzdanih
izvora, graditi na nesigurnom tlu. Tim prije što Čekić već u završnom dijelu istog
poglavlja (Neuspjeh mobilizacije i njena nadoknada), držeći se u potrebnoj mjeri
pouzdanijeg materijala, ponovo uspostavlja čvrstinu linije svog izlaganja, i na isti
način nas uvodi u peto, ponajbolje urađeno poglavlje svoje knjige (Konstituisanje
velikosrpske pete kolone u Bosni i Hercegovini).
Ovdje ćemo u jasnoći činjenica poredanih u vremenu i uprostorenih u njihova
stvarna značenja pred sobom naći, kod nas do sada najbolje proučenu i prikazanu,
pozadinu, način i smisao destrukcije vlasti u Bosni i Hercegovini, kao pripreme za
destrukciju države, te forme i metode uspostave SDS-ove paradržave na teritoriji

• 461 •
 mesud šadinlija

Bosne i Hercegovine kao medija preko kejeg se imao izvršiti transfer većeg dijela te
teritorije u sastav srpske države. Jasno, precizno, ubjedljivo.
U preostalom dijelu knjige u kojem se bavi srpskom agresijom (Neposredne
pripreme za agresiju i Oružane formacije velikosrpskog agresora i njihova logistika),
predmet obrade su načini konkretizacije priprema i izvođenja agresije, dinamika,
okolnosti i izvori naoružavanja kvislinških snaga u Bosni i Hercegovini,
objedinjavanje sistema rukovođenja i komandovanja (javnim i prikrivenim) i
podrške agresorskih i kvislinških snaga, te vrste, broj i sastav jedinica uključenih
u agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Za realnu konačnu ocjenu ovog, na dobrom
konceptu zasnovanog i konzistentno izvedenog, dijela knjige biće neophodno
sačekati kritičku ocjenu korištenih izvora o kojoj je već bilo riječi.
U završnom poglavlju svog djela (Uključivanje Republike Hrvatske u agresiju na
Republiku Bosnu i Hercegovinu) Smail Čekić se bavi kod nas već dobro zasjenjenim
pitanjem hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Uočavajući identičnost matrice
dešavanja, čije ishodište i on nalazi u dogovorima iz Karađorđeva i Graca, svoje
razmatranje ovog historijskog procesa izveo je po istoj konstruktivnoj šemi kao i
prethodno razmatranje srpske agresije. Izlažući sažetije, on se u ovom poglavlju drži
suzdržanije i sigurnije u pogledu pozdanosti korištenih izvora. To mu je bilo utoliko
lakše što je u Hrvatskoj već izašlo nekoliko za ovu temu “zlata vrijednih naslova”, kojima
se umiješno okoristio. I zaista mu je pošlo za rukom utvrditi, i u smislen red staviti
utvrđene historijske činjenice postojanja političkog koncepta čija je osnova negiranje
bosanskohercegovačke državnosti i nacionalnog identiteta jednog od njenih naroda, a
praksa nastojanje na konkretizaciji ove negacije putem podjele njene teritorije sa srpskim
agresorom i uključivanje zadobivenog dijela te teritorije u državni sklop Hrvatske. Autor
je i ovdje dobro razjasnio stvaranje hrvatske paradržave na tlu Bosne i Hercegovine
kao metodu da se teritorij na kojem se ta paradržavna struktura bude uspjela održati
inkorporira u sastav Hrvatske, zatim vrste i neke parametre obima neposredne vojne
podrške koju je Republika Hrvatska davala u cilju uspostavljanja i održanja hrvatske
paradržave, kao i direktno učešće jedinica i sastava Hrvatske vojske u operacijama
protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ostalo je nerazjašnjeno samo ono što
se nije ni pokušalo razjasniti, a od toga su se, po našem mišljenju, barem dvije stvari
morale naći u ovom poglavlju Čekićeve knjige. Prva je poznata i naizgled paradoksalna
podrška referendumu za nezavisnost u sklopu ukupne hrvatske politike prema Bosni
i Hercegovini, onakve kakva je ona bila i kakva je i u ovom djelu na dobar način
utvrđena. Drugo, i važnije, bilo bi utvđivanje linije politike bosansko-hercegovačkog
državnog rukovodstva prema Hrvatskoj, u okviru čega podrazumijevamo i politiku tog
rukovodstva prema paradržavnoj strukturi Herceg-Bosne i njenim organima, u raznim
fazama agresije. Bez toga će Čekićevi rezultati, inače veoma dobri, ostati nepotpuni i
otvoreni za razne vrste osporavanja.

• 462 •
 smail čekić: agresija na republiku bosnu i hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje

Napomenimo još to da potpuno zanemarivanje razmatranja politike koju je

vodilo bosanskohercegovačko rukovodstvo, njenog sadržaja i dinamike u odnosu
na elemente agresije, nije karakteristika samo posljednjeg poglavlja na koje smo
se osvrnuli, već cijelog djela. Zajedno sa, ne baš potpuno zanemarenim ali sasvim
nedovoljnim bavljenjem međunarodnim političkim faktorom, ovo predstavlja,
po našem mišljenju, bitnu mahanu ove knjige. Ipak, uz sve rečeno, ostaćemo kod
naše ocjene da je knjiga Smaila Čekića Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu:
planiranje, priprema, izvođenje, jedno ozbiljno naučno djelo, u kojem je veliki
istraživački trud dao rezultate i napravio pomak bosanskohercegovačke historiografije
u ovoj oblasti.
mesud šadinlija

• 463 •
Jerzy Holzer: Komunizam u Europi; povijest pokreta i sustava vlasti,
Srednja Europa, Zagreb 2002, 214 str.

•
Ako govorimo o savremenoj svjetskoj povijesti, povijesti 20. stoljeća jedan od
nezaobilaznih odrednica (fenomena) je svakako komunizam. U jednostavnom
prevodu koji bi trebao označavati i njegovu osnovnu smisao ta riječ bi značila besklasni
društveni poredak bez privatnog vlasništva i iskorištavanja ljudi. Ova idealistička
pretpostavka nije jedini element koji skreće pažnju na komunizam. Daleko značajnija
je njegova raširenost, razvojni put, sistem djelovanja, ukorijenjenost i posljedice koje
su čak i danas teško sagledive. Iako je prošlo više od dvije decenije od zvaničnog pada,
komunizam kao fenomen i danas privlači veliku pažnju.
Knjiga Komunizam u Europi poljskog historičara Jerzija Holzera, profesora
Univerziteta u Varšavi i direktora Instituta političkih studija Poljske akademije
nauka, je svojstven način prikaza ove složene teme i to na cijelom prostoru Evrope.
Jerzi Holzer u svom radu nudi preglednu sintezu samog nastanka, razvoja, uspostave,
preobražaja, kriza i pada komunizma. Knjiga prati hronološki slijed događaja
pokušavajući dati predstave dešavanja u svim evropskim zemljama. Autor analizira i
pojave koji nastaju usporedo sa razvojem komunizma, govori o njegovim direktnim
posljedicama ali i pojavama koje se rađaju kao njegova suprotnost. Pored uvodnog
dijela koji je naslovljen kao Geneza djelo je podijeljeno na trinaest poglavlja. Na kraju
knjige predstavljene su bilješke i pregledna hronologija.
Činjenica je da naučne saglasnosti o genezi komunizma nema, te da je komunizam
kao nastavak socijaldemokratije politička pojava koja se temelji na marksizmu tj.
učenju Karla Marksa i Fridriha Engelsa (Geneza, 3-14). Ideološki korijen i ideje
komunizma u ovoj fazi predstavljaju se kao oličenje apsolutnog Dobra. Odvajajući
se iz socijaldemokratije komunizam pred sebe stavlja zadatke klasne borbe ali i borbe
za vlast. Autor navodi da je rana faza, a kako ćemo vidjeti i kasnije, nedorečena ako
se izdvoji iz okvira ruske tradicije, njenog društva i početkom 20. stoljeća sukoba
boljševika i menjševika. U toku Prvog svjetskog rata nestalo je tradicionalno društvo
ali se nije razvilo moderno i upravo tu komunizam stvara pogodno tlo za rast ali po
mnogima ne kao reakcija na rat nego kao njegov nastavak.
Postanak komunizma (15-28) je naslov drugog poglavlja. U njemu se prati
uspon Lenjina na vlast i njegova ideja o socijalističkoj revoluciji u cijeloj Europi.
Komunizam izrasta u zemlji koja i pored ratnih sukoba trpi zbog sukoba boljševika,

• 465 •
 dženita sarač

menjševika, pristalica carizma i centrifugalnih sila. Međutim, autor jasno kaže da

komunizam, pojam prihvaćen 1918. godine, umjesto mira donosi unutrašnji sukob.
U istom periodu u mnogim evropskim zemljama pojedine frakcije napuštaju
socijaldemokratsko učenje i razvijaju komunističke partije. Formiranje Kominterne i
statuta u julu 1920. godine proizvelo je prvi veliki pojam komunizma – boljševizaciju,
kao usklađivanje programa drugih komunističkih partija sa ruskim statutom. Ovo
je prvi pojam koji je po autoru iznjedrio komunizam. Mada razvoj komunizma ne
možemo pratiti na taj način slični pojmovi su njegova osnovna karakteristika.
Staljin kao diktator komunizma (28-39), Staljinistički sustav (40-51), Komunizam
u Drugom svjetskom ratu (52- 61), Rađanje bloka (61-74) i Posljednje godine staljinizma
(75-85) su poglavlja koja se vežu za Staljina i njegovo doba. Staljinov uspon na vlasti
pod okriljem komunizma pratili su sukobi, čistke, uklanjanje neprijatelja i kulaka,
kolektivizacija i to sve u cilju sovjetske revolucije i sloma kapitalizma. Navodeći
razvoj i stanje komunističkih partija u Evropi Holzer navodi njihovu zanesenost
i veliki utjecaj propagande iz Moskve. Staljin postaje neprikosnoveni veliki vođa.
Komunistički sistem temeljio se na tri osnovna elementa: partiji, aparatu sigurnosti
i vojsci. Demokratska centralizacija, kontrolne komisije, Informbiro, Nacionalne
fronte pomogli su Staljinu u toku hladnog rata u borbi protiv “semitizma, trockista,
titoista”i svih neprijatelja komunizma i partije, tj. svih onih koji nisu prihvatili
podređivanje Moskvi i domaćim komunistima. Sve je to koštalo milione ljudskih
života u cijeloj zoni sovjetske dominacije. Autor smatra da je upravo slom nade u
uspjeh komunizma izvan zone sovjetske dominacije uzrok potpune sovjetizacije
tog prostora i primjene sovjetskog modela rada i uprave. Pored toga, komunističke
partije, iako ponekad ne pod tim imenom egzistirat će i u Portugalu, Španiji, Finskoj,
Grčkoj a posebno u Francuskoj i Italiji gdje su poslije rata sudjelovale u vladajućim
koalicijama. Novi val čistki unutar komunističkih partija započet 1948. godine,
pored sukoba sa Jugoslavijom, obilježit će narednih pet godina. Jugoslavenski
komunisti odbili su potpuno miješanje Sovjeta u njihovu politiku što je izazvalo
razdor i približavanje ove komunističke zemlje zapadnim silama.
Prva kriza (87-100) je naslov osmog poglavlja koje započinje smrću Staljina 5. marta
1953. godine. Naočigled neslaganje u privrednoj politici bio je samo odraz sukoba u
vrhu vodstva između premijera Maljenkova, sekretara Nikite Hruščova i Berije, ministra
unutrašnjih poslova. Novi kurs Hruščova koji je prekinuo sa titoizmom, povukao trupe
iz Austrije, razgovarao sa zapadnjacima u Ženevi, raspustio Informbiro po Holzeru
nije nagovještavao velike promjene. Destaljinizacija nije naklono gledala na promjenu
rukovodstava u Poljskoj 1956. godine a na slične zahtjeve u Mađarskoj sovjetska vojska
je odgovorila silom. Po autoru dešavanja 1956. godine izazvala su nijemo odobravanje
određenih evropskih komunističkih partija, strah u Jugoslaviji, bol u Italiji, slabljenje ili
pak izumiranje komunizma u nekim zemljama.

• 466 •
 jerzy holzer: komunizam u europi; povijest pokreta i sustava vlasti

O radu i značaju Hruščova govori se u devetom poglavlju Komunizam

Hruščovljeva razdoblja (100-113.). Hruščovljeva destaljinizacija donijela je
promjene ali svako ko se usudio osporiti ili kritikovati režim osjetio je iste represije
kao i u doba Staljina. Primjer toga je i pokušaj članova Centralnog komiteta da
smijene Hruščova. Hruščov, kao i Staljin postavljao je svoje ljude na odgovarajuća
mjesta. Slijedile su mnoge smjene, personalne restrikcije i jačanje centralizma.
Uvidjevši neuspjeh Hruščov pokušava provesti reorganizaciju cijele partije 1962.
godine i liberalizaciju cenzure koja nije bila dosljedna.
Poglavlje Stabilizacija i traženje sigurnih putova (114-127) analizira period
poslije smjenjivanja Hruščova 1964. godine. Stabilizaciju su remetili nemiri
u Mađarskoj, Poljskoj i stalna trvenja u Čehoslovačkoj. Nezadovoljnoj novoj
generacijskoj snazi 1968. godine pridružila se i omladina i studenti u Jugoslaviji.
Autor podvlači činjenicu da su studentski revolti 1968. godine konačno zaokružili
proces odvajanja ortodoksnog komunizma (koji se pozivao na sovjetski komunizam)
od novih naraštaja.
O načinu djelovanja i sklopu sistema komunizma govori se u jedanaestom poglavlju
Sustav poststaljinističkog komunizma. Autor je predstavio sovjetski model koji se
nastojao provoditi i u drugim zemljama. Partija je bila osnovica i kao takva upravljala
svim državnim i privrednim institucijama. Položaj lidera je vrlo jak. Tek nakon smrti
Leonida Brežnjeva položaj vođe slabi. Uloga vojske i vojne sile i u ovom periodu je
velika a posebno se Hruščov oslanjao na nju. Iako je u svim zemljama komunističkog
bloka postojao sovjetski trokut vlasti autor navodi da provedba komunizma nije
bila dosljedna. Stepen odumiranja komunističke ideologije je također različit i prati
ga demoralizacija i raspad sistema vlasti. Distanciranje od sovjetskog komunizma
polovicom sedamdesetih godina nosi novi naziv eurokomunizam. Holzer predstavlja
promjene i odstupanja komunističke ideje u evropskim zemljama a priznaje da oblik
i budućnost jugoslavenskog komunizma nakon sukoba sa Sovjetima nije bio jasan.
Da li je to bio začetak nekog novog, drugačijeg sistema?
Desetljeće stagnacije (138-153) je naslov dvanaestog poglavlja. Uporedo sa
pojavom eurokomunizma uslijedilo je desetljeće politike koegzistencije tj. priznanja
podijeljenosti Europe na zapadni i istočni komunistički dio. Autor navodi da je
procvat te politike 1975. godina kada su evropske države, Kanada i SAD u Helsinkiju
potpisale završnu deklaraciju Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji. Pokušaji
privrednih reformi koje su provođene različitim metodama (neke su koristile politiku
koegzistencije a neke ne) nisu dale očekivane rezultate.
Propadanje komunizma (153-171) i Pad komunizma (171-187) su poglavlja u
kojim autor govori o velikoj krizi komunizma i njegovom padu sa političke scene
u cijeloj Evropi. Holzer detaljno izlaže zbivanja u Poljskoj početkom osamdesetih
godina koja su po njemu započela propadanje komunističkog sistema. Velika

• 467 •
 dženita sarač

prekretnica nastupila je dolaskom na vlast pedesetčetverogodišnjeg Mihaila

Gorbačova 1985. godine. Gorbačov je na samom početku istakao parolu perestrojke
(preuređenja) i javnosti (glasnosti). Pristavši na reviziju povijesti i potrebe za
promjenama generalni sekretar se našao između dvije krajnosti. Rezultati perestrojke
nisu zavidni a nacionalno pitanje u svim zemljama sve više dobiva na važnosti i
praćeno je ekonomskim nezadovoljstvom. Izbori provedeni u Poljskoj 1989. godine
doveli su do potpunog rasula komunista u ovoj zemlji i dolaska na vlast “Solidarnosti”.
Mađarska je, također, iste godine pristala na uvođenje političkog pluralizma. Autor
detaljno predstavlja zbivanja i pad komunizma u DR Njemačkoj, Čehoslovačkoj,
Bugarskoj, Rumunijii, Jugoslaviji i Sovjetskom savezu. Na primjeru Jugoslavije autor
navodi da je komunizam kao državni sistem koji je trebao urediti mozak nacija i
religija, sukobljenih od srednjeg vijeka do Drugog svjetskog rata, iznevjerio.
Ova knjiga po mnogočemu predstavlja slikovitu sintezu jednog historijskog
fenomena od pokreta do sistema vlasti, djelovanja i njegove imperijalističke
dogme. Djelo je zasnovano na literaturi objavljenoj u drugoj polovini 20. stoljeća
i to uglavnom u Poljskoj i Njemačkoj. Iako se autor vrlo malo koristio primarnim
izvorima djelo se odlikuje sistematičnošću i komparacijom. Neupućenom čitatelju
ponekad je teško prevazići autorove tekstualne prelome u jednom vremenskom
periodu. Podijeljenost na poglavlja predstavlja prednost koja na svoj način ne dijeli
nego zaokružuje određene procese. Pred nama se nalazi još jedno vrijedno djelo
evropske historiografije koje otvara put za nova naučna istraživanja i sinteze.
dženita sarač

• 468 •
 imena autora

autori

Elvira Bijedić, Heidelberg, Njemačka

Doc. dr. Adnan Busuladžić, Filozofski fakultet u Sarajevu
Ikbal Cogo, Muzej grada Zenice
Prof. dr. Pejo Ćošković, Filozofski fakultet u Sarajevu
Haris Dervišević, Filozofski fakultet u Sarajevu
Prof. dr. Srebren Dizdar, dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu
Prof. dr. Ismet Dizdarević, professor emeritus, Filozofski fakultet u Sarajevu
Amir Duranović, Filozofski fakultet u Sarajevu
Mr. Emir O. Filipović, Filozofski fakultet u Sarajevu
Sanja Gladanac, Institut za istoriju u Sarajevu
Dr. Aladin Husić, Orijentalni institut u Sarajevu
Prof. dr. Enver Imamović, Filozofski fakultet u Sarajevu
Arifa Isaković, profesor historije, Sarajevo
Akademik Dževad Juzbašić, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
Dr. Adnan Kadrić, Orijentalni institut u Sarajevu
Doc. dr. Husnija Kamberović, Institut za istoriju u Sarajevu, Filozofski fakultet u
Sarajevu
Mr. Amila Kasumović, Filozofski fakultet u Sarajevu
Mr. Fahd Kasumović, Filozofski fakultet u Sarajevu
Mr. Elma Korić, Orijentalni institut u Sarajevu
Doc. dr. Esad Kurtović, Filozofski fakultet u Sarajevu
Doc. dr. Salmedin Mesihović, Filozofski fakultet u Sarajevu
Prof. dr. Vesna Mušeta-Aščerić, Filozofski fakultet u Sarajevu
Aida Ličina, Institut za istoriju u Sarajevu
Enes Omerović, Institut za istoriju u Sarajevu
Doc. dr. Edin Radušić, Filozofski fakultet u Sarajevu
Dženita Sarač, Institut za istoriju u Sarajevu
Mr. Mesud Šadinlija, Arhiv Armije Republike Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Zijad Šehić, Filozofski fakultet u Sarajevu
Edin Turković, profesor historije, Sarajevo

• 469 •
 RADOVI
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Knjiga 1
2010.

Izdavač
Filozofski fakultet u Sarajevu

Za izdavača
Ivo Komšić

Prijevodi rezimea na engleski jezik

Emir O. Filipović

UDK
Elvira Poljak

DTP
Edin Mekić

Štamparija
Bemust

Tiraž
500