1.Stanje u HM i Slavoniji u prvoj polovici 18.

st

U novo stoljeće, osamnaesto stoljeće, Habsburška Monarhija ušla je nastavljajući habsburšku

apsolutističku vlast započetu s Lepoldom I. krajem sedamnaestog stoljeća. Ono je omogućilo
daljnju reformu i razvoj svih državnih institucija. Habsburški vladari nastojali su unaprijediti
državnu vlast u svim područjima, pa tako se to odrazilo i na odnos prema stanovništvu. Nastojali
su povećati broj stanovnika jer je ono prepoznato kao važan čimbenik razvoja države. U tu
svrhu, nastojali su razviti zdravstvenu zaštitu stanovnika tj. javnu zdravstvenu zaštitu, budući
da je ono bilo pogođeno epidemijama kuge.1
Kuga je u Europu došla iz Azije preko pomorskih i kopnenih putova. Glavni pomorski pravac
bio je preko luka u Sredozemlju, a kopneni preko Balkana sa srednjom Europom. Najveću
opasnost od epidemija kuge imale su one države koje su bile smještene uz granicu sa
Osmanskim Carstvom, jer je ona najviše dolazila iz Osmanskog Carstva, stoga je Slavonija u
Monarhiji tretirana kao opasan prostor i prostor mogućih izvora zaraze. Najveću opasnost
predstavljali su trgovci iz Osmanskog Carstva u Monarhiju, i to najčešće preko Zemunika i
Srijemske Mitrovice, gdje je bio granični prijelaz između Monarhije i Osmanskog carstva.2 O
tome nam i kazuje putopisac F. von Taube u svom djelu Opis Slavonije i Srijema 1777./8., koji
kaže: „Žaliti treba sve zemlje koje graniče s Turskom, jer one nisu izložene samo neočekivanim
oružanim upadima nego i kužnim bolestima.“3
Kuga se u prvoj polovici osamnaestog stoljeća nekoliko puta pojavljivala u Slavoniji i okolnim
prostorima. Primjerice, 1700. godine pojavljuje se u okolici Beograda i Temišvara, u Beogradu
1707. godine, 1708. godine izbija u Srijemskoj Mitrovici, 1709. godine u Srijemskim
Karlovcima i u južnoj Bačkoj, 1730. godine velika epidemija u Bosni. Kuga nije poštedjela ni
neka mjesta Banske Hrvatske, pa tako 1710. godine izbija u Zagrebu, a bila su zahvaćena i
okolna mjesta, primjerice Rakovac, Božjakovina, Vrbovac.4
Velikih epidemija kuge nije bio pošteđen ni sam centar Monarhije, Beč. Njega su epidemije
zahvatile 1679. godine, 1703.-1713. godine.5 Epidemije su uzrokovale velik mortalitet

1
Robert SKENDEROVIĆ, „Epidemija kuge-1739. i 1795.“, Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske
civilizacije, sv.1, Zagreb 2009., 307.
2
Robert SKENDEROVIĆ, „Kuga u Požegi i Požeškoj kotlini 1739. godine“, Scrinia Slavonica, vol.3 no.1,
Slavonski Brod 2003., 158.
3
R. SKENDEROVIĆ, „Epidemija kuge-1739. i 1795.“, 307.
4
J. BARLE, „Još nekoliko podataka o kugi godine 1739. i godine 1743.-1745.“, Liječnički vjesnik, vol.34, Zagreb
1912., 6-10.
5
R. SKENDEROVIĆ, „Epidemija kuge-1739. i 1795.“, 308.
stanovništva te su širile strah među njima, stoga je vlast bila prisiljena na borbu protiv kuge i
organiziranje zdravstvene zaštite stanovništva.

2.Borba protiv kuge – osnivanje sanitarnih kordona i sanitarnih komisija

Krajem sedamnaestog stoljeća, početkom osamnaestog stoljeća, na prostoru Habsburške

Monarhije nije bilo organiziranog zdravstvenog sustava, institucija niti obrazovanih liječnika.
To je i jedan od razloga brzog širenja epidemija kuge, stoga je vlast bila prisiljena poduzeti
neke mjere kako se ona ne bi dalje širila. Prvi korak bilo je osnivanje sanitarnih komisija koje
su organizirale preventivne mjere. Osnovana je i Zemaljska sanitarna komisija za Donju
Austriju, koja je nakon epidemije 1703.-1713. godine preimenovana u Dvorsku sanitarnu
komisiju te je ona bila glavna sanitarna komisija. Paralelno sa sanitarnim komisijama osnivaju
se i sanitarni kordoni, odnosno linije obrane od širenja epidemije. Oni su se postavljali uz rijeke
ili drugih mjesta gdje je vojska obavljala nadzor ljudi i roba, s ciljem kontrole zaraženih
područja. Uz njih su se osnivale karantenske kuća - kontumaci. Oni su bili pod kontrolom
lokalnih sanitarnih komisija koje su odgovarale Dvorskoj sanitarnoj komisiji.6
Godine 1709. započinje organiziranje i izgradanja sanitarnog koridora uz granicu sa
Slavonijom. Ono je značilo i osnivanje karantenskih kuća i provođenje karantene pod
kontrolom liječnika. Na samom prostoru Slavonije zaštita je bila organizirana tako da je svaki
vlastelin bio dužan paziti na svoje vlastelinstvo i u slučaju epidemije bili su dužni zatvoriti
granice svog posjeda. Na isti način bila su dužna i sela zatvoriti se unutar svojih granica s ciljem
sprečavanja daljnjeg širenja epidemije.
Godine 1728. car Karlo VI. donosi proglas kojim je uspostavljen stalan sanitarni kordon na
granici sa Osmanskim Carstvom, a on se na područjima hrvatskih krajeva nalazio od Jadranskog
mora, duž granice između Like i Bosanske krajine te rijekom Savom do Zemuna i Banatom i
Erdeljem do Bukovine. Valja napomenuti da je Banska Hrvatska organizirala zaštitu na
području Zagrebačke, Križevačke, Varaždinske županije te na području Banske vojne krajine.7
Tridesetih-četrdesetih godina osamnaestog stoljeća uspostavljen je sanitarni kordon na Savi.
On se u Slavoniji prostirao rijekom Savom od Jasenovca do Zemuna, sa Brodom na Savi kao
centralnim dijelom (današnji Slavonski Brod), tj. središnjim dijelom slavonskog sanitarnog
kordona. Ubrzanju njegove izrade zasigurno je pridonijela epidemija kuge koja krajem

6
Isto, 308.
7
R. SKENDEROVIĆ, „Kuga u Požegi i Požeškoj kotlini 1739. godine“, 159-160.
dvadesetih godina osamnaestog stoljeća izbila u susjednoj Bosni. Kao dodatnu zaštitu, Dvorska
sanitarna komisija u Brod šalje školovanog liječnika Josepha Wagnera i još dvojicu kirurga,
kako bi dodatno spriječili razbuktavanje epidemije. Iako je epidemija uzela oko 20 000 života,8
sanitarni kordon na Savi uspio je spriječiti daljnje širenje prema Slavoniji i ostalim dijelovima
Habsburške Monarhije.

3. Epidemija kuge u Slavoniji 1739. godine

Godine 1737. kuga izbija u Erdelju te se iduće godine širi na područje Bačke i Banata. Radi
sprečavanja daljnjeg širenja u Slavoniju i Srijem, točnije u Slankamenu, Petrovaradinu i Osijeku
grade se karantenske kuće - kontumaci, te je trebala započeti gradnja novog sanitarnog kordona
uzduž Drave i Dunava, od Petrovaradina do Osijeka. Poduzimale su se i ostale mjere opreza,
primjerice osim gradnje kontumaca, podižu se i manje karantene, provodi se stroža kontrola
putnika, zadržavaju se sumnjive osobe u karanteni, i u najgorem slučaju zabrana prelaženja
putnika i robe iz Bačke u Srijem.9
Godine 1738. kuga se javlja u Srijemskim Karlovcima te se širi na okolna mjesta Irig, Zemun,
i na vlastelinstva Ilok, Mitrovica, Neradin, grad Petrovaradin. Godinu dana nakon toga, izbija
u Vukovaru, Borovu, Bijelom Brdu, Pačetini, Sarvašu, Osijeku, Srijemskoj Rači, Staroj
Gradišci te se iz Gradiške proširila u mjesta Sičice, Vrbiva, Štivica, Bili Brig, Bogičevce,
Cernik. Od tamo se proširila na područje Požege.10
Prema matičnoj knjizi umrlih župe sv. Duha, kuga je u Požegi trajala od svibnja 1739. godine
do studenog 1739. godine. Osim samog grada, zahvatila je i okolna sela Vidovce, Dervišagu,
Kuzmicu, Viškovce, Blacko, Eminovce, Vrhovce, Seoce, Kunovce, Emovce, Nurkovce, Novo
Selo, Draškovce. Prema zapisima franjevačkih matičnih knjiga u samom gradu Požegi umrlo
je 798 ljudi, a u župi sv. Duha 1309. Pretpostavlja se da je na slavonsko-srijemskom području
od epidemije stradalo 10.000 ljudi. Najviše ih je umrlo u civilnoj Slavoniji, a najmanje u Vojnoj
krajini.11
Epidemija je u požeškoj kotlini prestala u proljeće 1740. godine, dok je u Srijemu potrajala do
kraja iste godine. Sanitarni kordon, koji je uspostavljen na rijeci Vuki pri izbijanju ove

8
R. SKENDEROVIĆ, „Sanitarni kordon na Savi i začeci javnog zdravstva u Slavoniji“, Rijeka Sava u povijesti,
Slavonski Brod 2013., 317-318.
9
R. SKENDEROVIĆ, „Kuga u Požegi i Požeškoj kotlini 1739. godine“, 162-163.
10
R. SKENDEROVIĆ, „Epidemija kuge-1739. i 1795.“, 309-310.
11
R. SKENDEROVIĆ, „Kuga u Požegi i Požeškoj kotlini 1739. godine“, 165.
epidemije, i dalje je nastavio s radom te se iz Srijema i Vukovara moglo u Slavoniju samo uz
zdravstvenu propusnicu.

4.Reforme Marije Terezije i Opći zdravstveni zakon 1770. godine

Dolaskom carice Marije Terezije na vlast 1740. godine, dolazi do poboljšanja dotadašnjih
metoda zdravstvene zaštite. Primjer tome je reforma koju je proveo kraljičin savjetnik Gerhard
van Swieten, koji je poboljšao bečki medicinski fakultet te uvodi da svo medicinsko osoblje
mora polagati stručni ispit pred komisijom. Na taj je način poboljšao medicinsko znanje i
stručnost onih koji skrbe o oboljelima.
Od svih reformi, najvažnije je donošenje Općeg zdravstvenog zakona 1770. godine. Njime je
utvrđeno jedinstveno zdravstveno zakonodavstvo za cijelu Monarhiju. Velik dio tog zakona
odnosio se na sanitarni kordon. Standardizirano je ustrojstvo sanitarnih komisija, te je time
uspostavljena stalna Slavonska sanitarna komisija, koja je djelovala pod Slavonskom
generalkomandi u Osijeku. Komisiju su činili zapovjednik generalkomande i ostali članovi koji
su morali biti iz tri slavonske županije i iz slavonskih pukovnija te stožerni liječnik. Potvrđeno
je i da sve zemaljske sanitarne komisije odgovaraju Dvorskoj sanitarnoj komisiji, koja biva
ukinuta 1776. godine, a njene ovlasti prenesena su na Dvorsko ratno vijeće.12
Kada govorimo o sanitarnom kordonu, valja spomenuti ulogu kontumaca i raštela. To su
sanitarne ustanove na području sanitarnog kordona. O stanju epidemije javljali su tzv. sanitarni
dostavljači, koji su putovali po osmanskim krajevima. Vrijeme boravka u njima ovisilo je o
stupnju opasnosti od epidemije. Primjerice, kada nije bilo opasnosti u kontumacu se moralo biti
21 dan, za pojačane opasnosti 28 dana, i za vrijeme izrazite opasnosti 42 dana. Nakon toga
bolesnici bi dobivali potvrde da su zdravi i na taj način su mogli nastaviti dalje svoja putovanja.
Krajem stoljeća, vrijeme boravka u kontumacu se smanjilo, ponajviše zalaganjem stručnjaka za
kugu Adama Chenota.13
Budući da je vrijeme boravka u kontumacu štetilo protoku robe i ljudi te razvoju trgovine,
postupno su se razvijali rašteli. Rašteli su se nalazili na sporednim graničnim prijelazima ili uz
same kontumace. Na njima se nije moglo prelaziti, a služili su samo u trgovinske svrhe. Sama
raštela bila je podijeljena na tri mjesta: u središnjem dijelu nalazilo se činovnik kao posrednik,

12
R. SKENDEROVIĆ, „Epidemija kuge-1739. i 1795.“,311.
13
Isto, 311-312.
s jedne strane prodavač, a s druge strane kupac. Na taj način se razmjenjivala roba uz prethodnu
dezinfekciju one koja se mogla razmijeniti. Na nju se stavljao žig i za to se je naplaćivao porez.14

5.Epidemija kuge u Srijemu 1795.godine

Godine 1795., izbija kuga u Srijemu. Ona se nije značajno proširila po ostatku Slavonije. O njoj
nam svjedoče zapisi ugarskog liječnika Franza Schrauda, koji je početkom devetnaestog
stoljeća izdao knjigu u tri sveska o toj kugi. Knjiga donosi podatke o broju umrlih i o mjestima
koja je zahvatila, liječnička izvješća, upute za liječnike i liječničko osoblje. Navode se
vlastelinstva koja su bila zahvaćena kugom: Irig, Neradin, Grgetek, Rivica, Jazak, Prnjavor
Krušedol, Šatrinci, Veliki Radinci, Grgurevci, Bešenovo i Prnjavor Bešenovo te gradovi
Vukovar i Srijemska Kamenica. Schraud navodi u svojoj knjizi kako su u Srijem došli liječnici
W. Seele, M. Gelei, F. Haasz, kako bi nadgledali vlastelinstva i kontrolirali epidemiju. Prema
njegovim podacima ukupan broj vlastelinstva prije kuge je 19610, broj umrlih od kuge je 3435,
dok se je tek 1124 ljudi oporavilo od kuge.15
Osim Schrauda, o epidemiji kuge 1795. godine svjedoči nam i zapis slavonskog franjevca
Klimenta Orovčanina iz iste godine. On je, kao i Schraud, naveo vlastelinstva koja je zahvatila
kuga te je opisao događaje koji su zahvatili franjevački samostan u Vukovaru u kojem je
boravio. U svojim zapisima navodi da je uspostavljen sanitarni kordon od obale Dunava preko
Manđelosa do Save. Njega su nadgledali vojnici, nastojeći na taj način kontrolirati ulazak ljudi
i robe, a time i epidemiju kuge. Grad Vukovar i franjevački samostan u njemu, kuga je zahvatila
u jesen 1795. godine, te Orovčanin navodi kako je 65 kuća stavljeno u izolaciju, isto kao i
samostan. Izolacija je potrajala sve do kraja 1795.16
Godinu dana nakon, ukinute su sve mjere opreza jer se kuga povukla iz većeg dijela Srijema,
ali je i dalje bila prisutna u nekim njegovim dijelovima. Povlačenje mjera opreza omogućilo je
povratak normalnom svakodnevnom životu.

6. Posljedice epidemija kuge na demografsku sliku i mentalitet stanovništva

Kada govorimo o posljedicama epidemije kuge zacijelo se kao prvi i najvažniji čimbenik ističe
demografski gubitak. Prema podacima, nakon epidemije 1739. godine u gradu Požegi poginulo

14
Isto, 312.
15
Isto, 312.
16
Isto, 312.
je oko 50 % stanovništva grada. Broj umrlih na selu teže je odrediti zbog manjka popisa, no
pretpostavlja se da se broj sela prepolovio ili da su neka sela izumrla. Razloge ovako velikog
broja umrlih treba tražiti i u činjenici da je pri izbijanju epidemije došle do zatvaranja granica
vlastelinstva ili sela, što je onemogućilo mobilnost stanovništva, stoga su stanovnici bili
prisiljeni na „čekanje“ da epidemija prođe. Prema popisu iz 1740. godine, broj stanovnika grada
se znatno obnovio, vjerojatno dolaskom novih stanovnika i povećanjem nataliteta, koji su
nadoknadili nedostatak izazvan kugom.17
Osim posljedica na demografsku sliku stanovništva, epidemija kuge je ostavila traga i na
mentalitet i vjerovanja stanovništva. Ona su prvenstveno povezana s vjerom. Kuga se običavala
tumačiti među tadašnjim stanovništvom kao kazna za ljudske grijehe. Sukladno tome mišljenju,
ljudi su vrijeme često provodili u molitvi i pokori., a tu ideju podržavao je i Dvor. Posljedice
takvog razmišljanja odrazile su se u umjetnosti, primjerice u zapisima franjevca Grgura
Peštalića, koji je iznio kako se čuvati od kuge, ili u religioznoj poemi isusovca i književnika
Antuna Kanižlića, Sveta Rožalija, pantormitanska divica, nakićena i ispivana u kojoj se štuje
kult sv. Rožalije kao zaštitnice od kuge. Osim sv. Rožalije, kao zaštitinici kuge štovali su se i
drugi sveci, kao sv. Roko, sv. Sebastijana itd. U njihovu čast podignute su i brojne kapelice u
Slavoniji i Bačkoj. Duhovnoj vjeri stanovništva pomagali su i lokalni svećenici koji su održavali
mise na otvorenom, jer su crkve bile zatvorene, davali sakramente. No, osim molitve i pokore,
ljudi su u doba očaja pribjegavali i praznovjernim mjerama, želeći na taj način izbjeći pošast
kuge. Primjer tome je iscrtavanje simboličkog kruga plugom oko kuće koji štiti od zla. Crkva
je takve stvari osuđivala i pozivala na molitvu.18
Bitna odrednica koja je utjecala na mentalitet stanovništva, osim vjere, je strah koji je vladao
među ljudima. Zbog straha za vlastito zdravlje, ljudi bi često bolesne izolirali ili protjerivali.
Zaražena mjesta su se najčešće spaljivali, odjeća i predmeti zaraženih su se uništvali, leševi
duboko zakopavali. Stanovnici bi ponekad zatajili kugu zbog straha od izolacije i nemogućnosti
obavljanja poljoprivrednih poslova, koji su im osiguravali egzistenciju, što je pridonijelo širenju
kuge.
Osim zatajivanja kuge, ona se mogla dodatno širiti i ilegalnim kršenjem pravila sanitarnog
kordona i sanitarnih komisija, primjerice prelaženje kordona bez zdravstvene propusnice, što je
bilo strogo kažnjivo. Osobe koje su ulovljene u prekršaju kažnjavane su tako da su morali
pokapati umrle, a ponekad i smrću.19 O strogoći kažnjavanja uhićenih svjedoči i primjer jednog

17
R. SKENDEROVIĆ, „Kuga u Požegi i Požeškoj kotlini 1739. godine“,166-167.
18
R. SKENDEROVIĆ, „Epidemija kuge-1739. i 1795.“,313.
19
Isto, 313.
uhićenog vojnika koji je prenosio vunu iz Hercegovine. On je osuđen da na Placi bude triput
povučen užetom, okovan, te je morao odslužiti devet godina u morskoj tamnici.20 Upravo su
pojedinci koji su kršili odredbe, a nisu bili uhićeni, pridonijeli širenju epidemije kuge.

20
T. BUKLIJAŠ, „Kuga: nastajanje identiteta bolesti“, Hrvatska revija, vol.2, Zagreb 2002., 94.