Biblioteka

Posebno izdanje

Urednici
Kruno Lokotar
Ivana Sor
Grozdana Cvitan

Glavni urednik
Kruno Lokotar

CIP - K a t a l o g i z a c i j a u publikaciji
N a c i o n a l n a i sveučilišna knjižnica - Z a g r e b

U D K 172.3
17.022.2
329.18(430)"1933/1945":17

J A S P E R S , Karl
Pitanje krivnje : ο političkoj
odgovornosti N j e m a č k e / Karl J a s p e r s ;
<preveo Boris Perić>. - Z a g r e b : A G M ,
2 0 0 6 . - (Biblioteka P o s e b n o izdanje)

Prijevod djela: Die Schuldfrage.

ISBN 9 5 3 - 1 7 4 - 2 7 0 - 7

I. N a c i z a m -- N j e m a č k a -- Pitanje
odgovornosti II. Krivnja — Filozofsko
utemeljenje III. K o l e k t i v n a krivnja --
Filozofsko utemeljenje IV. O d g o v o r n o s t --
Filozofsko utemeljenje

460505078
 Karl Jaspers

PITANJE KRIVNJE
Ο političkoj odgovornosti Njemačke

S njemačkoga preveo
Boris Perić

AGf M
Zagreb 2 0 0 6
© C o p y r i g h t by Piper Verlag G m b H , München 1 9 8 7
 PREDGOVOR

Iz niza predavanja ο duhovnoj situaciji u Njemačkoj, odr­

žanih tijekom zimskog semestra 1945.-1946., ovdje se
objavljuje sadržaj satova na kojima je bilo riječi ο pitanju
krivnje.
Svim ovim izlaganjima želio bih kao Nijemac medu
Nijemcima poticati jasnoću i složnost, kao čovjek medu
ljudima sudjelovati u našem zalaganju za istinu.

Heidelberg, travnja 1946.

 UVOD U NIZ PREDAVANJA
Ο DUHOVNOJ SITUACIJI U NJEMAČKOJ

U Njemačkoj se moramo zajednički duhovno snaći. Mi još

ne posjedujemo zajedničko tlo. Nastojimo se okupiti.
To što vam izlažem izniklo je iz međusobnih razgovora,
koje svi mi vodimo, svatko u svom krugu.
Spram misli koje iznosim svatko se mora odrediti na
svoj način - ne treba ih olako uzimati kao valjane, već bi
ih valjalo razmotriti - ali ne treba im ni jednostavno pro­
tusloviti, već ih iskušati, predočiti i provjeriti.
Želimo naučiti razgovarati jedni s drugima. To znači
da ne želimo samo ponavljati svoja mišljenja, već čuti
što drugi misli. Ne želimo samo tvrditi, već razmišljati u
kontekstu, osluškivati razloge, biti spremni da dođemo
do novog uvida. Želimo pokušati zauzeti drugo stajalište.
Štoviše, mi jednostavno želimo tražiti ono što nam pro­
turječi. Zahvaćanje zajedničkog u proturječnom važnije
je od brzopleta učvršćivanja stajališta koja se međusobno
isključuju zbog čega razgovor završava kao bezizgledan.
Tako je lako zastupati različite afektivne prosudbe; mirno
predočavanje pada nam, naprotiv, teško. Lako je prekidati
komunikaciju prkosnim tvrdnjama; teško je, naprotiv,
neprestance nadilaziti tvrdnje i prodirati u područje istine.
Lako je posegnuti za nekim mišljenjem i držati ga se, ne
bi li se izbjeglo daljnje razmišljanje; teško je, naprotiv,
napredovati korak po korak i nikad se ne opirati daljnjim
pitanjima.
Moramo ponovno uspostaviti spremnost na razmišljanje,
što podrazumijeva da se ne opijamo osjećajima ponosa,
očaja, srdžbe, prkosa, osvete, prijezira, već da te osjećaje
"stavimo na led" i vidimo što je zaista posrijedi.
Ali za međusobni razgovor vrijedi i obrnuto: lako je sve
misliti neobvezatno i nikad ne odlučivati; teško je donijeti
istinsku odluku u svjetlu mišljenja, otvorenog prema svim
stranama. Lako je govorom izbjegavati odgovornost;
teško je pridržavati se odluke bez svojeglavosti. Lako je u
svakoj situaciji slijediti i najmanji otpor; teško je držati se
zacrtana puta, predvođen bezuvjetnom odlukom kroz svu
pokretljivost i savitljivost mišljenja.
Na izvorište stižemo kad smo zaista u mogućnosti
govoriti jedni s drugima. Stoga u nama mora ostati nešto
što će vjerovati drugome i zasluživati povjerenje. Tad će u
uzajamnom razgovoru postati moguća ona tišina u kojoj
se zajednički osluškuje i čuje što je istinito.
Zbog toga nećemo osjećati srdžbu jedni prema drugima,
već ćemo pokušati zajedno pronaći put. Afekt se protivi
istini govornika. Nećemo se patetično busati u prsa kako
bismo uvrijedili drugog, nećemo samozadovoljno hvaliti ono
što je mišljeno samo da bi uvrijedilo druge. Ali ne smije biti
ograda obazrive suzdržljivosti, blagosti kroz prešućivanje,
utjehe kroz obmanu. Ne postoji pitanje koje ne bi smjelo
biti postavljeno, nikakva srcu prirasla samorazumljivost,
nikakav osjećaj ni životna laž koje bi trebalo štititi. Ali
pogotovo ne smije biti dopušteno da jedni druge izazovnim,
neutemeljenim i olako donesenim sudovima drsko udaramo
u lice. Mi spadamo zajedno; kad međusobno razgovaramo,
moramo osjećati našu zajedničku stvar.
U takvom govoru nitko nije sudac drugome, svatko je
ujedno optuženik i sudac. Sve ove godine slušali smo kako
drugi ljudi postaju prezrivi. S time ne želimo nastaviti.
Ali to nam uvijek uspijeva samo djelomice. Svi mi težimo
tome da se opravdavamo i kao snage koje se osjećaju
suparničkima međusobno optužujemo. Danas se moramo
staviti na kušnju oštriju nego ikad. Sljedeće nam mora biti
jasno: tijek stvari kao da nameće kako je u pravu uvijek
onaj koji je preživio. Uspjeh nam, čini se, daje za pravo.
Tko pliva gore, misli da je pri istini dobre stvari. U tome
leži duboka nepravda sljepila za posrnule, za nemoćne, za
one što su ih događaji smlavili.
Tako je bilo oduvijek. Takvo je bilo prusko-njemačko
bučanje nakon 1866. i 1870., koje je užasnulo Nietzschea.
J o š neobuzdanije bilo je bučanje nacionalsocijalizma iz
1933.
Sad se moramo sami zapitati ne podliježemo li opet
jednom drukčijem bučanju, ne postajemo li samopravedni,
izvodeći legitimnost iz svoga pukog preživljavanja i činjenice
da smo patili.
Mora nam biti jasno: za to što živimo i preživljavamo
nismo zaslužni mi sami; to što u strahovitom razaranju
imamo nove odnose s novim šansama nismo stekli vlas-

9
titom snagom. Ne pripisujmo si legitimnost koja nam ne
pripada.
Kao što je danas svaka njemačka vlada autoritarna vlada
koju su postavili Saveznici, tako svaki Nijemac, svatko
od nas, svoj današnji djelatni prostor zahvaljuje volji ili
dopuštenju Saveznika. To je strahovita činjenica. Istinitost
nas prisiljava da je nijedan dan ne zaboravimo. Ona nas
čuva od obijesti i uči skromnosti.
Danas, kao i uvijek, postoje ozlojeđeni ljudi, koji sma­
traju da su u pravu i svojataju zasluge postignute uz tudu
pomoć.
Nitko ne može u potpunosti izaći iz te situacije. I sami
smo ozlojeđeni. Neka se ozlojeđenost pročisti. Mi se borimo
za čistoću duše.
U to ne spada samo umni rad već i njime potaknut rad
srca. Vi koji slušate ova predavanja osjetit ćete suglasje
ili otpor, a i sam se osnovom svoga mišljenja neću kretati
bez uzbuđenja. Ako u jednostranom predavanju faktički
i ne razgovaramo jedni s drugima, ne mogu izbjeći da se
netko osjeti gotovo osobno pogođen. Unaprijed vas molim:
oprostite mi ako vrijeđam. Ja to ne želim. Ali sam odlučan
da se što je moguće razboritije okušam u najradikalnijim
mislima.
Razgovaramo li jedni s drugima, stječemo više od naše
vlastite povezanosti. Na taj način stvaramo neizostavnu
osnovu za razgovor s drugim narodima.
Na krajnjoj otvorenosti i iskrenosti ne počiva samo na­
še dostojanstvo - koje je moguće i u nemoći - nego i naša
vlastita prilika. Svakom Nijemcu nameće se pitanje hoće li

10
krenuti tim putem uz opasnost svih razočaranja, uz opasnost
daljnjih gubitaka i lake zloupotrebe od strane moćnih.
Odgovor glasi: taj put je jedini koji će našu dušu spasiti od
izopćenja. Moramo vidjeti što će se na njemu zbiti. On je
duhovno-politički izazov na rubu ponora. Ako je uspjeh
moguć, onda je to samo dugoročno. J o š dugo nam neće
pristupati s povjerenjem.
Stav ponosne šutnje za kratak rok zacijelo je opravdana
krinka, iza koje ćemo predahnuti i pribrati se. Ali on će
postati samoobmanom i lukavštinom spram drugog ako
si dopusti da se prkosno skriva u sebi samom, da sprečava
jasnoću i uzmiče pred potresenošću zbiljom. Ponos koji se
pogrešno smatra muškim, a zapravo uzmiče, uzima šutnju
kao posljednje preostalo borbeno djelovanje u nemoći.
Uzajamni razgovor danas je u Njemačkoj otežan, ali on
je i najveća zadaća, jer smo medu sobom izrazito različiti
po onom što smo doživjeli, osjetili, željeli i učinili. Pod
plaštem iznuđene, vanjske zajednice skrivalo se ono što je
puno mogućnosti i sad se može razvijati.
Moramo naučiti suosjećati i vidjeti poteškoće u posve
različitim situacijama i stavovima.
U osnovnim crtama nama Nijemcima danas je možda
zajedničko samo negativno: pripadnost jednom državo­
tvornom narodu, do kraja poraženom, izloženom na milost
i nemilost pobjednicima; nedostatak zajedničkog tla koje bi
nas sve povezivalo; rasutost: svatko je u bitnome oslonjen
sam na sebe, a ipak je svatko ponaosob bespomoćan. Za­
jednički nam je nedostatak zajedničkog.

u
 U šutnji pod nivelirajućim govorima javne propagande
tijekom tih dvanaest godina zauzeli smo različite unutarnje
stavove. U Njemačkoj danas nemamo jedinstven ustroj
naših duša, vrednovanja i želja. Zbog onog u što smo sve
te godine vjerovali, što smo smatrali istinitim, što nam
je bio smisao života, unutar sebe toliko odmicalo, način
preobrazbe sada mora biti različit za svakog pojedinca.
Svi se mi preobražavamo. Ali nismo svi pošli istim putem
prema novome tlu zajedničke istine koje tražimo i koje će
nas sve objediniti. U takvoj katastrofi svatko ima pravo
dopustiti pretapanje prema novom rođenju, bez straha da
će time izgubiti čast.
Sadašnje ukazivanje razlika posljedica je činjenice da
dvanaest godina nije bila moguća javna rasprava i da se
čak i u intimnom životu sve što je predstavljalo opoziciju
ograničavalo na najintimnije razgovore, suzdržane dijelom
čak i prema prijateljima. Javan i sveopći, stoga sugestivan i za
omladinu koja je u njemu stasala gotovo samorazumljiv, bio
je samo nacionalsocijalistički način mišljenja i govorenja.
Budući da danas opet možemo slobodno govoriti,
nalazimo se kao da dolazimo iz različitih svjetova. A ipak
svi govorimo njemačkim jezikom, svi smo rođeni u ovoj
zemlji i ovdje nam je domovina.
Želimo pronaći put jedni k drugima, razgovarati jedni
s drugima i nastojati se međusobno uvjeriti.
N a š a poimanja događaja bila su različita do nepomi­
rljivosti: neki su čitav taj lom kroz iskustvo gubitka na­
cionalnog dostojanstva doživjeli već 1933., drugi od lipnja
1934., neki 1938. s pogromima nad Židovima, mnogi od

12
1942., kad je poraz postao vjerojatan, ili od 1943., kad je
postao izvjestan, a neki tek 1945., kad je zaista uslijedio.
Prvima je 1945. bila oslobođenje novih mogućnosti, za druge
to su bili najteži dani jer su donijeli kraj pretpostavljenog
nacionalnog carstva.
Neki su radikalno gledali na uzrok nevolje i izvukli pouke.
Oni su se već 1933. nadali intervenciji i ulasku zapadnih
snaga. Sad, kad su vrata njemačke tamnice zatvorena, oslo­
bođenje može doći samo još izvana. Budućnost njemačke
duše bila je vezana uz to oslobođenje. Da uništenje njemač­
kog bića ne bude konačno, to je oslobođenje moralo usli­
jediti što je moguće brže, kroz zapadne bratske države u
zajedničkom europskom interesu. To oslobođenje nije se
dogodilo, već je put išao do 1945., do najstrašnijeg uništenja
svih naših fizičkih i moralnih zbiljnosti.
Ali to shvaćanje uopće nam nije zajedničko. Osim onih
koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli zlatno doba ili ga još
uvijek vide, bilo je i protivnika nacionalsocijalizma, koji
su ipak bili uvjereni da pobjeda Hitlerove Njemačke neće
imati za posljedicu uništenje njemačke biti. Štoviše, u takvoj
pobjedi Njemačke vidjeli su zalog velike budućnosti, jer
su mislili da će se pobjedonosna Njemačka riješiti Partije,
bilo to odmah ili s Hitlerovom smrću. Oni nisu vjerovali
staroj prosudbi da se svaka državna sila može održati samo
pomoću snaga na kojima je zasnovana, nisu vjerovali da bi
teror po prirodi stvari upravo nakon pobjede bio nesalomiv,
da bi Njemačka nakon pobjede i otpuštanja vojske iz SS-
a kao robovski narod bila podjarmljena u obnašanju

13
usamljene, razorne i neslobodne svjetske vlasti u kojoj bi
se ugušilo sve što je njemačko.
Današnja je nevolja u svojoj osobitoj pojavnosti izrazito
različita. Svakog doduše more brige, jaka ograničenja i
fizičke patnje, ali posrijedi je nešto sasvim drugo: ima li
netko još stan ili se nalazi u kućnom pritvoru ili pak živi
kao žrtva bombardiranja; je li netko svoje gubitke doživio
u borbi na fronti, kod kuće ili u koncentracijskom logoru;
je li netko bio žrtva Gestapa ili je spadao medu one koji su
imali korist od režima, makar i u strahu. Gotovo svatko je
izgubio rodbinu ili prijatelje, ali način na koji ih je izgubio,
u borbi na fronti, bombardiranju, koncentracijskom logoru
ili masovnom ubijanju od strane režima, za posljedicu ima
nadasve različit osobni stav. Nevolja je različita po načinu.
Nevolja je različita po načinu. Većina ima sluha samo za
onu vlastitu. Svatko teži da velike gubitke i patnje protumači
kao žrtva, ali čega je bio žrtva, u tome postoje toliko duboke
razlike da su ljudi njima isprva razdvojeni.
Silna razlika proizlazi iz gubitka vjere. Samo trans-
cendentno zasnovana crkvena ili filozofska vjera može se
održati kroz sve te katastrofe. Što je vrijedilo u svijetu,
slomilo se. Uvjereni nacionalsocijalist može samo kroz
misli, koje su još apsurdnije nego u doba njegove vladavine,
hvatati prolazne snove. Nacionalist zbunjeno stoji između
zazora nacionalsocijalizma, koji je prozreo, i realnog po­
ložaja Njemačke.
Sve te razlike neprestance dovode do lomova medu nama
Nijemcima, to više što našem opstanku nedostaje zajednička
etičko-politička osnova. Naziremo sjenu zaista zajedničkog

14
političkog tla, na kojem možemo ostati solidarni čak i u
najžešćim razmiricama. Nama u velikoj mjeri nedostaje to
da jedni s drugima razgovaramo i jedni druge saslušamo.
To se pogoršava činjenicom da mnogi ljudi zapravo ne žele
razmišljati. Oni traže samo parole i poslušnost. Ne pitaju i
ne odgovaraju, osim ponavljanjem uvježbanih uzrečica. Oni
mogu samo tvrditi i slušati, ne mogu provjeravati i uviđati,
stoga ih se ne može ni uvjeriti. Kako razgovarati s ljudima
koji ne žele sudjelovati u razgovoru u kojem se provjerava
i razmišlja i u kojem ljudi traže svoju samostalnost kroz
uvid i uvjerenje!
Njemačka može ponovno doći k sebi samo ako mi Ni­
jemci pronađemo zajednički put u komunikaciji i ako nau­
čimo zaista razgovarati jedni s drugima, svjesni svoje silne
različitosti.
Jedinstvo kroz prisilu ne vrijedi ništa; poput privida
ono će se rasplinuti u katastrofi. Jednodušnost postignuta
međusobnim razgovorom i razumijevanjem dovodi do
zajedništva koje traje i odolijeva.
Prikazujemo li ono tipično, nitko se ne mora svrstati.
Tko nešto dovodi u odnos prema sebi, čini to na vlastitu
odgovornost.

15
 Pitanje krivnje

Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. Ο

našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom i
prijezirom. Traži se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju
samo pobjednici već i neki njemački emigranti, pa čak i
neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju
krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe
drže nevinima, okrivljujući druge.
Pred tim pitanjem se uzmiče. Mi živimo u nevolji, velik
dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko
postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima
ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan
i toplinu. Obzorje je postalo usko. Čovjek ne voli slušati
ο krivnji, ο prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On
jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti,
ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek
nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom
slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja.
Unatoč tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloženosti
krajnostima na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj
istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz
nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba

16
pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji
ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist
u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li
se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život.
Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da ο pitanju
naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo
zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo.
Već nam za ono što svijet misli ο nama ne može biti svejedno,
jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo
ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti
život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo
kroz iskrenost spram sebe. Pitanje krivnje je, više od pitanja
koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami
sebi. Naša trenutna svijest ο postojanju i ο sebi samima
zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo
na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko
njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove
iz temelja našeg bića. Najveće posljedice po naš opstanak
imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika,
ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome
što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje
imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija
pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje.
Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova
i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. Ta
razlikovanja zacrtat ću prvo u skici, kako bih potom kroz
njih razjasnio naš trenutni njemački položaj. Razlikovanja
doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga
što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom

17
pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što
stječemo putem razlikovanja.
Naši mračni osjećaji bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje.
Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadaš­
njost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu, kao vitalne
datosti. Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, na­
šim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produb­
ljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne možemo se osloniti na
osjećaj kao takav. Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost
koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti.
Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdano
živimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja i
predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vodenog
i ometanog osjećajima.

18
 A. N A C R T RAZLIKOVANJA

1. Četiri pojma krivnje

Valja razlikovati:
1. Kriminalnu krivnju: Zločini su objektivno dokaziva
djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud,
koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična
stanja i na njih primjenjuje zakone.
2. Političku krivnju: Ona postoji u djelovanju državnika
i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi po­
sljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji
poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost).
Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada.
Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako
i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje
i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje
posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno
pravo i pravo naroda.
3. Moralnu krivnju: Za djela koja uvijek činim kao po­
jedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje
političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojed-

19
nostavljeno "naređenje je naređenje!". Kao što zločini ostaju
zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti,
ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje
podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i
komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me
voli i zainteresiran je za moju dušu.
4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost među ljudima
kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako
prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za
zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim
znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim
zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da
spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam
se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije
primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto
takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi,
ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na
granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s
obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život
na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati
na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo
da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko
se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi
podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne
postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih
skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima,
predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.
Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava
smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja

20
znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog
djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog
pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su po­
činjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac,
ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji
može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na
ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava
metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim
i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno
saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli
do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zaka­
zivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih
ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno
ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito
razmotriti.
Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površ­
nosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja
navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom
zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju
moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu
je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji.
Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti
kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam
krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za
sfere drugih pojmova krivnje.
Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke
krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje osta­
la bi bespredmetna.

21
nostavljeno "naređenje je naređenje!". Kao što zločini ostaju
zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti,
ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje
podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i
komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me
voli i zainteresiran je za moju dušu.
4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost medu ljudima
kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako
prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za
zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim
znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim
zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da
spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam
se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije
primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto
takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi,
ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na
granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s
obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život
na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati
na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo
da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko
se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi
podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne
postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih
skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze medu ljudima,
predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.
Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava
smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja

20
znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog
djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog
pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su po­
činjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac,
ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji
može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na
ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava
metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim
i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno
saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli
do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zaka­
zivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih
ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno
ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito
razmotriti.
Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površ­
nosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja
navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom
zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju
moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu
je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji.
Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti
kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam
krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za
sfere drugih pojmova krivnje.
Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke
krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje osta­
la bi bespredmetna.

21
 Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju
politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i pro­
puštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepra­
vednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje
u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva
tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u
uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje.
U moralno spada i nejasnoća u vezi sa značenjem moći u
ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog
stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći
kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja. Sudbina
je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u ko­
jima živi. To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja
čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć
koja ostvaruje pravo i ljudska prava. Propuštanje suradnje
u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu
služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno
predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje
moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava
smisao moći - ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog
naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje
i teror te naposljetku uništenje opstanka i duše.
Iz moralnog načina života većine pojedinaca širokih
narodnih krugova u svakodnevnom ponašanju izrasta od­
ređeno političko ponašanje, a s njime i političko stanje. Ali
pojedinac živi pod pretpostavkama povijesno već izrasla
političkog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom pre­
daka a omogućen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi
suprotstavljene mogućnosti.

22
 Politički etos princip je državnog opstanka u kojem
svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mni­
jenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode
kao neprestano kretanje propadanja i činjenja boljim. To
življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke
odgovornosti sviju.
Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini
ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto
osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je
politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj po­
slušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako i
u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine.
Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome
izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak
živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja.
Razlika je to između političke slobode i političke diktature.
Ali uglavnom više nije na pojedincima da odlučuju koje će
stanje vladati. Pojedinac se u njemu rada, zahvaljujući sreći
ili kobi; on mora prihvatiti ono što je preuzeto i stvarno.
Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne može odjednom
promijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi živimo.

2. Posljedice krivnje

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka,

shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutarnje
koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.

23
 a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca
od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a
ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom.
b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao
njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje
gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava.
Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja
rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može
biti: uništenje, deportacija, istrijebljenje. Ili, pak, pobjednik
posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako
želi.
c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i
obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati
realne posljedice u svijetu.
d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu
ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samo-
preobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog
temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću
ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki
čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

3. Sila. Pravo. Milost

Da se među ljudima odlučuje silom kad se ne uspijevaju

sporazumjeti te da je sav državni poredak kroćenje te sile,
doduše tako da ona ostaje monopol države - prema unutra
kao prisilna uspostava prava, prema van kao rat - na to se
u mirnim vremenima gotovo zaboravilo.

24
 Gdje s ratom nastupa sila, završava pravo. Mi Europljani
pokušali smo i u tom slučaju još zadržati ostatak prava i
zakona kroz odredbe međunarodnog prava, koje vrijede i
u ratu, a posljednji put su zacrtane u Haškoj i Ženevskoj
konvenciji. Čini se da je to bilo uzalud.
Gdje se primjenjuje, sila se potiče. Pobjednik odlučuje
što će se dogoditi s pobijeđenim. Vrijedi načelo "vae victis".
Pobijeđeni može samo birati hoće li umrijeti ili činiti i
trpjeti što pobjednik želi. Oduvijek se uglavnom odlučivao
za život.
Pravo je visoka ideja ljudi koji njen opstanak zasnivaju
na razlogu, koji se doduše može osigurati samo silom, ali
silom ne može biti određen. Gdje ljudi postaju svjesni svoga
ljudskog postojanja i priznaju čovjeka kao čovjeka, tamo
uspostavljaju ljudska prava i temelje ih na prirodnom pravu,
na koje se mogu pozivati i pobjednik i pobijeđeni.
Čim se pojavi ideja prava, može se pregovarati, kako
bi se istinsko pravo pronašlo kroz raspravu i metodički
postupak.
Ono što je u slučaju potpune pobjede između pobjednika
i pobijeđenog još pravno usklađeno, do danas je doduše
ostalo tek vrlo ograničeno područje unutar događaja ο
kojima se odlučuje političkim voljnim aktima. Oni postaju
temeljem pozitivnog, faktičnog prava, dok ih same pravo
ne opravdava.
Pravo se može odnositi samo na krivnju u smislu zlo­
čina i u smislu političke odgovornosti, ne i na moralnu i
metafizičku krivnju.

25
 Ali pravo može priznati i onaj koji predstavlja kažnjeni
ili odgovorni dio. Zločinac svoju kaznu može iskusiti kao
čast i ponovnu uspostavu. Politički odgovoran pojedinac
može ono što odsad mora preuzeti kao pretpostavku svog
opstanka prihvatiti kao datost sudbinske odluke.
Milost je akt koji ograničava učinak čistog prava i
razorne sile. Ljudskost osjeća višu istinu od one koja leži u
pravolinijskoj dosljednosti kako prava, tako i sile.
a) Unatoč pravu djeluje milosrđe kako bi otvorilo prostor
pravde bez zakona. Jer svi su ljudski propisi u svojim učin­
cima puni nedostataka i nepravde.
b) Unatoč mogućnosti sile, pobjednik iskazuje milost,
bilo zbog svrhovitosti, jer bi mu pobijeđeni mogao služiti,
bilo zbog velikodušnosti, jer mu ostavljanje pobijeđenog
na životu može pružiti pojačan osjećaj moći i mjere, ili
jer se svojom savješću podređuje zahtjevima općeljudskog
prirodnog prava, koje pobijeđenom ne oduzima sva prava
kao ni zločincu.

4. Tko sudi i kome ili čemu se sudi?

U kiši optužbi čovjek se pita: tko koga? Optužba je smislena

samo ako je određena svojim gledištem i predmetom i ako
se time ograničuje, a jasna samo ako se zna tko je tužitelj,
a tko optuženik.
a) Raščlanimo isprva smisao prema niti vodilji četiriju
načina krivnje. Optuženik čuje prigovore izvana, iz svijeta
ili iznutra, iz vlastite duše.

26
 Izvana su smisleni samo u odnosu na zločin i političku
krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utječe na izricanje
kazne i pozove na odgovornost. Oni važe pravno i politički,
ne moralno i ne metafizički.
Iznutra krivac sluša prigovore koji se odnose na njegovo
moralno zakazivanje i njegovu metafizičku lomljivost, a
ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova političkog ili zlo­
činačkog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to.
Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome,
ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe
utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno
suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da
sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja
sâm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji može
polučiti zajedničku stvar, što naposljetku svatko provodi
u samoći.
Utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove
nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja.
Kod individualnog prosuđivanja čovjek doduše gleda da
uzme u obzir nazor i motive, no to istinski može postići samo
ako se oni mogu utvrditi prema objektivnim značajkama,
tj. radnjama i načinima ponašanja.
b) Pitanje je u kojem se smislu može suditi kolektivu,
a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve
državljane jedne države držati odgovornima za posljedice
proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv.
Odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez mo­
ralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona pogađa i
one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje se

27
 razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost
organizacijama, strankama, grupama.
Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on
sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri
sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti
tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja
razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene
zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za
sobom kaznenu odgovornost.
Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži
za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac.
Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno
optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki poje­
dinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji
zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome
su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore
istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko
strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu.
Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu,
nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi
sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima
nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike -
primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza - nikad ne pogađaju
rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već
tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena
rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog
mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi -
i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci - ili: ti muškarci,
te žene, ta mladež, ti stari. Činjenica da se tipološkim

28
shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da
je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da
je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način
mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje
među narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost
prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti
su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom
stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više
ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi.
Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva
ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik,
državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine - ništa se od toga
ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se
ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura.
Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod
ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati
ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci.
Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u
kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek
snose samo građani države) i u moralnom smislu.
Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja
nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje -
imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca.
Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje
kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput
one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što
je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina
političkih i religioznih revnosnika koja je među Židovima u

29
 razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost
organizacijama, strankama, grupama.
Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on
sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri
sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti
tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja
razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene
zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za
sobom kaznenu odgovornost.
Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži
za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac.
Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno
optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki poje­
dinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji
zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome
su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore
istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko
strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu.
Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu,
nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi
sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima
nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike -
primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza - nikad ne pogađaju
rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već
tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena
rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog
mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi -
i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci - ili: ti muškarci,
te žene, ta mladež, ti stari. Činjenica da se tipološkim

28
shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da
je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da
je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način
mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje
medu narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost
prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti
su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom
stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više
ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi.
Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva
ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik,
državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine - ništa se od toga
ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se
ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura.
Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod
ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati
ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci.
Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u
kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek
snose samo građani države) i u moralnom smislu.
Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja
nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje -
imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca.
Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje
kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput
one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što
je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina
političkih i religioznih revnosnika koja je medu Židovima u

29
to doba imala određenu moć, koja je u suradnji s rimskim
okupatorima dovela do Isusova smaknuća.
Ono nadmoćno u takvom mišljenju, koje postaje samo­
razumljivim čak i među mislećim ljudima, začuđuje utoliko
više što je zabluda tako jednostavna i očevidna. Kao da
stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni činjenicu više
ne možemo čuti, odnosno, ako je i čujemo, kao da ćemo je
smjesta zaboraviti, prije no što uopće dode do izražaja.
Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda
ne može, dakle - osim u smislu političke odgovornosti -
biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke
krivnje.
c) Za optužbu i predbacivanje mora postojati pravo.
Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuđuje smije biti
postavljeno pitanje koju punomoć ima, u koju svrhu i s
kojim motivom sudi, u kojem su međusobnom položaju
on i okrivljeni?
Nitko u moralnoj i metafizičkoj krivnji ne mora prihvaćati
nijedan sud na svijetu. Ono što je moguće pred ljudima koji
ljube u najužoj međusobnoj povezanosti nije dopušteno na
distanci hladne analize. Stoga ono što vrijedi pred Bogom
ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instancu
koja bi ga zastupala, ni u crkvenim službama, ni u državnim
službama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta
koje objavljuje tisak.
Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na
prosudbu ο političkoj odgovornosti ima apsolutno pravo
prvenstva: on je riskirao svoj život i odluka je pala u njegovu
korist. Ali nameće se pitanje: "Smije li netko neutralan

30
pred javnošću uopće suditi, a da prethodno nije sudjelovao
u borbi, ne ulažući za glavnu stvar svoj opstanak i svoju
savjest?" (iz jednog pisma)
Kad se medu nositeljima iste sudbine, danas medu Ni­
jemcima, govori ο moralnoj i metafizičkoj krivnji u odnosu
na pojedinog čovjeka, tada se pravo na donošenje suda
osjeća u stavu i raspoloženju onog koji sudi: govori li ο
krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra
ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netko
tko optužuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju
u mogućem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac
u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj.
Samo u prvom slučaju on ima nesumnjivo pravo, dok je
to pravo u drugom upitno, odnosno ograničeno mjerom
njegove ljubavi.
Govori li se, međutim, ο političkoj odgovornosti i krimi­
nalnoj krivnji, svatko među sugrađanima ima pravo iznositi
činjenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih
određenja. Politička odgovornost stupnjuje se prema stu­
pnju sudjelovanja u sad načelno zanijekanom režimu i
određuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko tko je
u katastrofi htio ostati na životu, zato što živi sad smisleno
mora podvrgavati.
 5. Obrana

Gdje se optužuje, optuženik ima pravo da bude saslušan.

Gdje se poziva na pravo, postoji i obrana. Gdje se primjenjuje
sila, onaj na koga se primjenjuje branit će se, ako može.
Ako se onaj koji je do kraja pobijeđen ne može braniti,
ne preostaje mu - ako želi ostati na životu - ništa nego da
snosi posljedice, da ih preuzme i prizna.
Ali gdje pobjednik obrazlaže i prosuđuje, tamo ne može
odgovoriti nikakva sila, već samo duh u nemoći, ako je
za to osiguran prostor. Obrana je moguća kada čovjek
smije govoriti. Pobjednik ograničava svoju silu kad svoje
djelovanje dovede na razinu prava. Ta obrana ima sljedeće
mogućnosti:
1. Ona može siliti na razlikovanje. Razlikovanjem dolazi
do određenja i, djelomice, odterećenja. Razlikovanje ukida
totalitarnost, predbacivanje biva ograničeno.
2. Obrana može iznositi stanja stvari, naglašavati ih i
uspoređivati.
3. Obrana se može pozivati na prirodno pravo, na ljud­
ska prava, na međunarodno pravo. Takva obrana ima
sljedeća ograničenja:
a) Država koja je načelno povrijedila prirodno pravo i
ljudska prava, od početka u vlastitoj zemlji, a potom u ratu
kršila ljudska prava i međunarodno pravo, ne može u svoju
korist nastojati na onome što sama nije priznavala.
b) Pravo činjenično ima onaj tko ujedno ima i moć da
se bori za pravo. Gdje vlada potpuna nemoć, postoji samo
mogućnost da se duhovno zaziva idealno pravo.

32
 c) Priznavanje prirodnog prava i ljudskih prava događa
se samo voljnim aktom moćnih, dakle pobjednika. To je
akt koji proizlazi iz njihova uvida i ideala - iz milosti spram
pobijeđenog jer mu se priznaju prava.
4. Obrana može ukazati gdje se optužba više ne provodi
vjerodostojno, već se koristi u službi drugih, primjerice
političkih ili gospodarskih svrha kao oružje - miješanjem
pojmova krivnje - izazivanjem krivog mnijenja - kako bi
se postigla suglasnost, a ujedno i čista savjest zbog vlastita
djelovanja. Tada se utemeljuju kao pravo, umjesto da os­
tanu jasni pobjednički akti u položaju "vae victis". Zlo je,
međutim, zlo i ako se primjenjuje kao odmazda.
Moralna i metafizička predbacivanja kao sredstvo
političke volje moraju biti odbačena.
5. Obrana putem izuzeća suca - ili zato što ga se ob­
razloženo može proglasiti pristranim ili zato što predmet
po vrsti ne podliježe ljudskom sucu.
Kazna i odgovornost - ispravljanje nanesenog zla -
priznaju se, ali ne i zahtjevi za kajanjem i ponovnim rođenjem,
što može doći samo iznutra. Protiv takvih zahtjeva preostaje
jedino obrana šutnjom. Riječ je ο tome da se ne smijemo
dati smesti činjeničnom nužnosti tog unutarnjeg zaokreta,
iako se taj u isti mah pogrešno zahtijeva izvana.
Dvije su stvari: svijest ο krivnji i priznavanje neke svjetske
instance kao suca. Pobjednik po sebi još nije sudac. On će ili
sam provesti preobrazbu borbenog stava i time zaista steći
pravo umjesto puke moći, i to ograničeno na kriminalnu
krivnju i političku odgovornost - ili će posegnuti za krivim

33
opravdanjem djelovanja, koje će samo ponovno uključivati
novu krivnju.
6. Obrana se služi protutužbotn: ukazivanjem na dje­
lovanja drugih, koja su također bila uzrocima nastanka
zla; ukazivanjem na jednaka djelovanja drugih, koja kod
pobijeđenog važe kao zločini i jesu zločini; ukazivanjem
na opće svjetske povezanosti, koje označuju zajedničku
krivnju.

34
 Β . N J E M A Č K A PITANJA

Pitanje krivnje uzelo je maha kada su pobjednici i čitav

svijet optužili nas Nijemce. Kad su ljeti 1945. u gradovima
i selima visjeli plakati sa slikama i izvještajima iz Belsena i
presudnom rečenicom: Ovo je vaša krivnja!, savjestima je
ovladao nemir, užas je obuzeo mnoge koji zaista nisu znali,
i nešto se tu ponovno osovilo: tko me to optužuje? Nikakav
potpis, nikakva služba, plakat kao da je dolazio iz praznog
prostora. Općenito je ljudski da optuženik, optužuje li ga
se s pravom ili ne, traži načina da se brani.
Pitanje krivnje u političkim sukobima je staro. Ono je
igralo veliku ulogu, primjerice, u argumentacijama između
Napoleona i Engleske, između Pruske i Austrije. Politiku
koja zahtijeva vlastito moralno pravo i moralnu osudu pro­
tivnika možda su prvi provodili Rimljani. Tome nasuprot
stoji nepristranost objektivnih Grka s jedne i samooptužba
starih Zidova pred Bogom s druge strane.
Da je proglašavanje krivnje od strane pobjedničkih sila
postalo političkim sredstvom nečiste motivacije i na taj
način nečisto, i samo predstavlja krivnju koja se provlači
kroz povijest. Nakon Prvog svjetskog rata krivnja za rat bila
je pitanje koje je u Versajskom ugovoru riješeno na štetu

35
Njemačke. Povjesničari svih zemalja kasnije su odbacili
teoriju ο jednostranoj krivnji za rat. Sa svih strana tada se
"klizilo" u rat, kao što je rekao Lloyd George.
Današnja situacija uopće nije poput tadašnje. Pitanje
krivnje zvuči danas posve drukčije. Pitanje krivnje za rat
ovaj put je jasno. Rat je izazvala Hitlerova Njemačka. Nje­
mačka je kriva za rat zbog svog režima, koji je započeo
rat u trenutku koji je izabrao sam, dok to nitko drugi nije
želio.
"Ovo je vaša krivnja!" iskazuje danas mnogo više od
krivnje za rat. Taj plakat već je zaboravljen. Ostalo je,
međutim, ono što smo tamo iskusili: prvo, realnost jednog
svjetskog mišljenja koje nas osuđuje kao narod, drugo,
vlastita pogođenost.
Svjetsko mišljenje za nas je važno. Ljudi tako misle ο
nama, i zbog toga nam ne može biti svejedno. Krivnja dalje
postaje sredstvom politike. Jer slovimo kao krivi, mi smo
- tako misli svijet - zaslužili sve nevolje koje su nas snašle
i koje će nas još snaći. U tome leži opravdanje za političare
koji cjepkaju Njemačku, ograničavaju njezine mogućnosti
obnove, ostavljajući je bez mira, u stanju između života i
umiranja. Političko je to pitanje, ο kojem mi ne odlučujemo
i čijem rješenju jedva da možemo bitno pridonijeti - čak
i našim najbesprjekornijim ponašanjem. Ostaje pitanje je
li politički smisleno, svrhovito, bezopasno i pravedno da
se čitav narod učini narodom parija, da se potisne ispod
razine drugih naroda, da se, nakon što je sam žrtvovao
vlastito dostojanstvo, dodatno obeščasti. Ο tom pitanju
ovdje ne govorimo, kao ni ο političkom pitanju, je li i u

36
kojem smislu nužno i svrhovito priznavati krivnju. Može
biti da će ostati na pravorijeku njemačkom narodu. Za nas
bi to imalo najstrašnije posljedice. Mi se još nadamo da će
se odluke državnika i mišljenje naroda jednom preispitati.
Ali mi nismo tu da optužujemo, već da prihvaćamo. N a š a
potpuna nemoć, u koju nas je odveo nacionalsocijalizam i
iz koje u danas postignutoj, tehnički uvjetovanoj svjetskoj
situaciji nema izlaza, prisiljava nas na to.
Mnogo je važnije za nas kako ćemo se sami prosvijetliti,
procijeniti i pročistiti. One optužbe izvana nisu više naša
stvar. Optužbe iznutra, koje u njemačkim dušama već 12
godina manje ili više jasno, barem na trenutke glasno govore,
razlog su, naprotiv, naše sad još moguće svijesti ο krivnji,
s obzirom na to kako se pod njima mijenjamo, bili stari ili
mladi. Pitanje njemačke krivnje moramo riješiti. To se nas
samih tiče. To se događa neovisno ο predbacivanjima koja
dolaze izvana, ma koliko ih koristili kao zrcalo.
Ona rečenica: "Ovo je vaša krivnja!" može značiti:
Odgovorni ste za djela režima koji ste trpjeli - ovdje se
radi ο našoj političkoj krivnji.
Vaša je krivnja što ste povrh toga podupirali taj režim i
sudjelovali u njemu - u tome je naša moralna krivnja.
Vaša je krivnja što ste mirno gledali kako se vrše zločini
- tu se nazire metafizička krivnja.
Te tri tvrdnje smatram istinitima, iako je samo prva, ο
političkoj odgovornosti, izgovorljiva i posve točna, dok
druga i treća, ο moralnoj i metafizičkoj krivnji, u pravnom
smislu kao neprijazni iskazi postaju neistinite.
"Ovo je vaša krivnja" još može značiti:

37
 Vi ste sudionici u onom zločinu, dakle i sami ste zločinci.
- Za pretežnu većinu Nijemaca ovo je očito pogrešno.
Naposljetku, ona može značiti: vi ste kao narod manje
vrijedni, nečasni, zločinci, izrod čovječanstva, drukčiji od
svih ostalih naroda. To je kolektivno mišljenje i vrednovanje,
koje je sa svojim podvođenjem svakog pojedinaca pod taj
opći pojam radikalno krivo i samo po sebi neljudsko.
N a k o n tih kratkih anticipacija, pogledajmo sad po­
bliže.

I. DIFERENCIJACIJA NJEMAČKE KRIVNJE

1. Zločin

Za razliku od Prvog svjetskog rata, nakon kojega specifične

zločine koje je počinila samo jedna strana s njemačke strane
nismo morali prihvaćati (u čemu je znanstveno istraživanje
povijesti čak i na strani protivnika Njemačke došlo do istog
uvida), zločini koje je nacistička vlada prije rata vršila u
Njemačkoj, a za vrijeme rata svugdje, danas su jasni.
Za razliku od Prvog svjetskog rata, nakon kojega na
pitanje krivnje za rat povjesničari svih naroda nisu od­
govorili u korist jedne strane, ovaj rat započela je Hitlerova
Njemačka.
Za razliku od Prvog svjetskog rata, ovaj rat je naposljetku
postao svjetskim. Pogodio je svijet u drukčijoj situaciji i

38
drukčijem znanju. Nasuprot ranijim ratovima, njegov je
smisao prešao u drugu dimenziju.
I danas imamo nešto u svjetskoj povijesti posve novo.
Pobjednici osnivaju sud. Nirnberški proces odnosi se na
zločine.
To u prvom redu donosi jasno omedenje u dva smjera:
1. Ne njemački narod, već pojedini Nijemci, optuženi
kao zločinci - ali načelno svi vode nacionalsocijalizma -
stoje ovdje pred Sudom. To ograničenje od početka je isticao
američki predstavnik optužbe. U uvodnom govoru Jackson
je rekao: "Želimo razjasniti da nam nije namjera optužiti
čitav njemački narod."
2. Osumnjičeni nisu optuženi u cijelosti, već samo
za određene zločine. Ti su izričito definirani u Statutu
Međunarodnog vojnog suda:

1. Zločini protiv mira: planiranje, priprema, započinjanje

ili provođenje napadačkog rata ili rata koji pretpostavlja
povredu međunarodnih ugovora.
2. Ratni zločini: povrede ratnog prava, npr. ubojstva,
zlostavljanja, deportacije na prisilni rad pripadnika civil­
nog stanovništva zaposjednutog područja, ubijanje ili
zlostavljanje ratnih zarobljenika, pljačka javne ili privatne
imovine, hotimično uništavanje gradova i sela, odnosno
svako razaranje koje nije opravdano vojnom nužnošću.
3. Zločini protiv čovječnosti: ubojstva, istrebljivanje, po­
robljavanje, deportacije, počinjeni protiv bilo kojeg civilnog
stanovništva, progoni iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga,
počinjeni u provedbi zločina za koji je nadležan sud.

39
 U daljnjem tekstu određuje se opseg odgovornosti. Vođe,
organizacije, poticatelji i sudionici, koji su sudjelovali u
izradi ili provedbi zajedničkog plana ili dogovaranju jednog
od gore navedenih zločina, odgovorni su za sva djela što ih
je počinila bilo koja osoba u provedbi takvog plana.
Stoga optužba nije usmjerena samo protiv pojedinaca već
i protiv organizacija koje se mogu ocijeniti kao zločinačke:
Državni kabinet - Korpus političkih voda NSDAP-a - SS
- SD - Gestapo - Glavni stožer - Vrhovno zapovjedništvo
njemačkog Wehrmachta.

Mi Nijemci u tom smo procesu promatrači. Nismo ga mi

uvjetovali, ne vodimo ga mi, iako su optuženi ljudi koji
su nas uveli u nevolju. "Zaista, Nijemci - ne manje nego
ostali svijet - s optuženicima imaju neizmirenih računa",
kaže Jackson.
Mnoge Nijemce taj proces vrijeđa. Taj osjećaj je razumljiv.
On ima isti razlog kao kad se, s druge strane, čitavo njemačko
stanovništvo optužuje za Hitlerov režim i njegova djela.
Svaki državljanin dijeli odgovornost i pogodenost onime što
mu vlastita država čini i trpi. Zločinačka država pada na
teret čitavom narodu. U odnošenju spram vlastitih državnih
voda, čak i ako su zločinci, državljanin osjeća odnos prema
sebi. S njima se optužuje i narod. Stoga će se poniženje i
obeščašćenje što ga doživljavaju državni vode u narodu
doživjeti kao vlastito poniženje i obeščašćenje. Odatle i
instinktivno, isprva još nepromišljeno, odbijanje procesa.
Zaista, ovdje moramo snositi bolnu političku odgo­
vornost. Moramo iskusiti beščasnost, ukoliko to izisku-

40
je politička odgovornost. U tome iskušavamo našu pot­
punu političku nemoć i naše isključenje kao političkih
čimbenika.
Sad, međutim, sve ovisi ο načinu na koji ćemo svoju
instinktivnu pogodenost shvatiti, izložiti, prihvatiti ili
provoditi.
Postoji mogućnost da se povreda bezuvjetno odbaci. U
tom slučaju traže se razlozi zbog kojih je čitav proces sporan
u svom pravu, svojoj istinitosti i svome cilju.
1. Slijede se opća razmatranja: ratovi se protežu kroz
čitavu povijest i ratovi nam predstoje. Tä, nije narod kriv
za rat. Ljudska priroda, njegova univerzalna krivična od­
govornost, vodi do rata. Savjest koja sebe samu proglasi
nevinom površna je. Samoopravdavanje sadašnjeg ponašanja
upravo iziskuje buduće ratove.
Tome nasuprot može se reći: ovaj put ne postoji sumnja
u to da je Njemačka rat planski pripremala i započela bez
provokacije drugih strana. Sasvim je drukčije nego 1914.
- Njemačku se ne okrivljuje za rat, već za ovaj rat. A sam
taj rat predstavlja nešto novo, drukčije, prvi put prisutno
u svjetsko-povijesnoj situaciji.
Drukčije se taj prigovor Nurnberškom procesu može
izreći ovako: postoji nešto nerješivo u ljudskom opstanku,
što neprestance sili da se odluke donose silom, što mora biti
izneseno "zazivom N e b a " . Vojnik osjeća na viteški način
i on se, čak i kad je pobijeđen, smije osjećati uvrijeđenim
ako odnos prema njemu nije bio viteški.
Tome se može prigovoriti: Njemačka je učinile brojne
radnje koje su (daleko od svakog viteštva i međunarodnog

41
prava) pridonijele istrebljivanju stanovništva i drugim
neljudskostima. Hitlerovo djelovanje unaprijed je bilo
usmjereno protiv svake mogućnosti pomirenja. Postojala
je samo pobjeda ili propast. Svako pozivanje na viteštvo,
čak i gdje su brojni pojedini vojnici, pa i cijeli dijelovi
postrojbi lišeni krivnje, jer su se sve vrijeme ponašali viteški,
izlišno je svugdje gdje je Wehrmacht kao organizacija
preuzeo izvršavanje Hitlerovih zločinačkih naredbi. Gdje
su viteštvo i velikodušnost podlegli izdaji, naknadno ih se
ne može svojatati u vlastitu korist. Ovaj rat nije nastao iz
bezizlaznosti dvoje jednakih koji su viteški pošli u boj, već je
u osnovi bio provedba zločinačke podmuklosti i bezobzirne
totalitarne volje za uništenjem.
Čak i u ratu postoji mogućnost zapreke. Kantovu re­
čenicu: "U ratu se ne smiju događati radnje koje kasnije
pomirenje čine jednostavno nemogućim", prvo je odbacila
Hitlerova Njemačka. Kao posljedica toga, nasilje, u svo­
joj biti od pamtivijeka jednako, u razmjerima svojih uni-
štavateljskih mogućnosti određenih tehnikom, sad više nije
ograničeno. Započeti rat u današnjoj svjetskoj situaciji, to
je ono nečuveno.
2. Kaže se: Proces je za sve Nijemce nacionalno poniženje.
Da bar Nijemci sudjeluju u radu Suda, Nijemcu bi sudili
Nijemci.
Tome se može protusloviti: nacionalno poniženje ne
počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na
činjenici tog režima i njegova djelovanja. Svijest ο nacio­
nalnom poniženju za Nijemce je nezaobilazna. Usmjeri li

42
se ona protiv Suda, a ne protiv njegova uzroka, pogrešno
je usmjerena.
Nadalje: Proglašenje njemačkog suda ili savezničkog
ovlaštenja da Nijemci sudjeluju u radu Suda ništa ne bi
promijenilo. Oni se na Sudu ne bi nalazili slijedom njemačkog
samoodređenja, već milošću pobjednika. Nacionalno po­
niženje ostalo bi jednako. Proces je rezultat činjenice da se
zločinačkog režima nismo oslobodili sami, već su nas njega
oslobodili Saveznici.
3. Jedan prigovor glasi: kako se na području političkog
suvereniteta može govoriti ο zločinima? Kad bi se to priznalo,
pobjednik bi pobijeđenog mogao proglasiti zločincem - ali
tada bi prestali smisao i tajna vlasti koja dolazi od Boga.
Ljudi koje je čitav narod slušao - a među njima ponovno
se ističu nekoć car Wilhelm IL, a sad "vođa" - slove kao
sakrosanktni.
Tome nasuprot valja reći: posrijedi je misaona navika iz
predaje europskog državnog života, koja se najduže održala
u Njemačkoj. Ali danas je nestalo aureole s glava državnih
poglavara. Oni su ljudi odgovorni za svoje djelovanje.
Otkako su narodi Europe sudili svojim monarsima i od-
rubljivali im glave, zadaća naroda je da svoje vodstvo
drži pod nadzorom. Državni akti ujedno su osobni akti.
Ljudi kao pojedinci odgovorni su za njih i snose njihove
posljedice.
4. Pravno postoji sljedeći prigovor: zločini mogu postojati
samo prema mjerilu zakona. Povreda tih zakona je zločin.
Zločin mora biti točno definiran i nedvosmisleno utvrdiv
kao stanje stvari. Prije svega: nulla poena sine lege - tj.

43
presuda može biti donesena samo prema zakonu koji je
postojao prije nego što je djelo počinjeno. U Nürnbergu
se, međutim, retrogradnom snagom sudi prema zakonima
koje su pobjednici sad uspostavili.
Tome se može prigovoriti: u smislu ljudskosti, ljudskih
prava i prirodnog prava i u smislu ideja slobode i demokracije
Zapada već postoje zakoni prema kojima se zločini mogu
mjeriti i utvrđivati.
Osim toga, postoje ugovori koji, ako su ga obje strane
potpisale dobrovoljno, postuliraju nadređeno pravo, koje
u slučaju kršenja ugovora može postati mjerilom.
Ali gdje je instanca? U miru državnog poretka to su
sudovi. Nakon rata to može biti samo sud pobjednika.
5. Stoga sljedeći prigovor glasi: pobjednička sila ne
predstavlja pravo. Uspjeh nije instanca za pravo i istinu.
Tribunal koji bi objektivno mogao istražiti i suditi ο kriv­
nji za rat i ratne zločine nije moguć. Takav sud uvijek je
stranački. I sud sastavljen od neutralnih bio bi stranački,
jer neutralni nemaju moći i faktički se nalaze u pratnji
pobjednika. Samo sud iza kojeg bi stajala moć da svoje
odluke objema strankama u sporu može nametnuti i silom
mogao bi suditi slobodno.
Prigovor ο prividnosti tog prava nadalje kaže: nakon
svakog rata krivnja je pripisana poraženome. Njega se
prisiljava da prizna svoju krivnju. Gospodarsko izrabljivanje
koje slijedi nakon rata zamagljuje se kao ispravljanje
krivnje. Pljačka se krivotvori kao pravni akt. Ako već nema
slobodnog prava, onda radije jasna sila. To bi bilo iskreno,
to bi se lakše podnijelo. Postoji samo moć pobjednika.

44
Međusobno predbacivanje zločina po sebi moguće je u
svakom trenutku - provesti ga može samo pobjednik; on
to čini bezobzirno, isključivo prema mjerilima vlastita
interesa. Sve ostalo je prerušavanje onog što je u stvari sila
i samovolja onoga tko za to ima moć.
Prividnost suda pokazuje se naposljetku u tome da se
djelima koja su proglašena zločinima sudi samo ukoliko ih
je počinila poražena država. Preko istih djela suverenih ili
pobjedničkih država prelazi se šutke, ona se ne razmatraju,
kamoli da bi se kažnjavala.
Tome se može prigovoriti: moć i sila zaista su presudna
realnost u ljudskom svijetu. Ali ne i jedina. Apsolutizacija
te realnosti ukida sve pouzdane veze medu ljudima. Dokle
ona traje, nikakav ugovor nije moguć. Kao što je Hitler
to zaista izrekao: ugovori vrijede dotle dok odgovaraju
vlastitim interesima. I on je djelovao u skladu s tim. Ali
tome se protivi volja koja unatoč priznanju realiteta moći i
djelotvornosti tog nihilističkog stava iste drži nečime što ne
treba biti i stoga svim snagama mora biti promijenjeno.
Jer u ljudskim stvarima realnost još ne znači istinu. Toj
realnosti valja suprotstaviti drugu realnost. A postoji li ona,
ovisi ο volji ljudi. Svatko u svojoj slobodi mora znati gdje
stoji i što želi.
Pred tim horizontom može se reći: proces, kao nov
pokušaj poticanja reda u svijetu, ne gubi smisao, ako još
nije u stanju osloniti se na zakonski svjetski poredak, jer
danas još nužno zastaje u političkim kontekstima. On se još
ne odvija poput sudskog procesa u zatvorenom državnom
poretku.

45
 Stoga je Jackson otvoreno rekao da bi se "proces, budu li
obrani dopušteni otkloni od izrazito ograničenih optužbi iz
optužnice, mogao otegnuti, te da će se Sud uplesti u nerješive
političke sporove."
To također znači da se obrana ne treba baviti pitanjem
krivnje za rat, koje zadire u povijesne pretpostavke, već
samo pitanjem tko ga je započeo. Nadalje, ne postoji pravo
pozivanja na druge slučajeve slične vrste i prosuđivanja ο
njima. - Granicu razmatranjima postavljaju političke nu­
žnosti. Iz toga, međutim, ne slijedi da bi time sve izgubilo
na vjerodostojnosti. Naprotiv, poteškoće i prigovori izrečeni
su otvoreno, premda ukratko.
Ne može se zanijekati temeljna situacija, da je uspjeh
borbe, a ne zakon sam, presudna polazišna točka. U velikom
to vrijedi kao i u malom, što bi se, primjerice, u pogledu
vojnih prijestupa ironično reklo na sljedeći način: čovjeka ne
kažnjavaju zbog zakona, nego jer je dopustio da ga uhvate.
Ali ta temeljna situacija ne znači da nakon uspjeha čovjek
snagom svoje slobode ne bi bio u stanju svoju silu prevesti
u ostvarenje prava. Pa ako se to i ne dogodi u cijelosti, ako
pravo nastane samo u određenom omjeru, time je postignuto
mnogo na putu prema svjetskom poretku. Umjerenost kao
takva stvara prostor za razmišljanje i provjeravanje, prostor
jasnoće, a time i utoliko odlučnije svijest ο trajnom značenju
sile kao takve.
. Za nas Nijemce prednost ovog procesa je u tome što
pravi razliku između određenih zločina vođa i upravo time
narod ne osuđuje kolektivno.

46
 Ali Proces znači mnogo više. Njegova je zadaća da prvi
put i za sva vremena rat proglasi zločinom i iz toga izvuče
poučke. Što je započelo Briand-Kellogovim paktom sad
se prvi put treba ostvariti. U veličinu pothvata ne treba
sumnjati, kao ni u dobru volju mnogih koji u njemu su­
djeluju. Pothvat se može doimati fantastičnim. Ali ako
nam postane jasno ο čemu se radi, drhtat ćemo pred onim
što se događa. Razlika je jedino u tome pretpostavljamo li
nihilistički trijumfalno da posrijedi mora biti privid Procesa
ili pak žarko želimo da Proces uspije.
Sve ovisi ο tome kako će se Proces provesti, kakva će
biti njegova sadržajna provedba, kako će izgledati njegov
rezultat, kakva će biti obrazloženja i na koji će se način pos­
tupak u naknadnom prisjećanju sastaviti u cjelinu. Radi se
ο tome može li svijet prihvatiti kao istinu i pravo ono što se
ovdje događa - hoće li i pobijeđeni moći pristati na činjenicu
da će povijest u tome kasnije vidjeti pravdu i istinu.
Ο tome se, međutim, ne odlučuje samo u Nürnbergu.
Bitno je hoće li Niirnberški proces biti član u slijedu smisleno
poredanih političkih djelovanja, ma koliko često još bili
prožeti zabludama, nerazumnošću, nesrdačnošću i mrž­
njom - ili će mjerilo koje se ovdje postavlja čovječanstvu
na kraju odbaciti same one sile koje ga uspostavljaju. Sile
koje postavljaju Nürnberg time potvrđuju da u zajednici
žele svjetsku vladu, podvrgavajući se svjetskom poretku.
Potvrđuju da kao rezultat svoje pobjede zaista žele preuzeti
odgovornost za čovječanstvo, a ne samo za vlastite države,
Takvo svjedočanstvo ne smije biti lažno.
 U svijetu će se ili probuditi povjerenje da se u Niirnbergu
provodi pravda, čime je postavljen temelj; u tom slučaju od
političkog procesa nastao je pravni, pravo je stvaralački
zasnovano i ostvareno za jedan nov svijet koji valja izgraditi
- ili će razočaranje njegovom neistinitošću izazvati još gore
svjetsko raspoloženje, koje će poticati nove ratove; Nürnberg
bi se iz blagoslova pretvorio u nesreću; svijet bi naposljetku
prosudio da je posrijedi bio prividan i politički proces. To
se ne smije dogoditi.
Na sve prigovore protiv Procesa stoga treba odgovoriti:
U Nürnbergu se radi ο nečem zaista novom. Ne može se
zanijekati da sve što se u prigovorima ističe predstavlja mogu­
ću opasnost. Ali pogrešne su s jedne strane alternative kojima
se manjkavosti, greške i smetnje u pojedinim slučajevima
odmah vode prema odbacivanju Procesa općenito, dok je
zapravo bitan smjer djelovanja, nepokolebljivo strpljenje
djelatne odgovornosti sila. Pojedina proturječja moraju biti
prevladana aktima usmjerenim na svjetski poredak usred
zbrkanosti. Pogrešno je nadalje ozračje osorne agresivnosti,
koje unaprijed kaže ne.
To što se događa u Nürnbergu, ma kolikim primjedbama
bilo izloženo, slab je i dvoznačan vjesnik svjetskog poretka,
koji ljudi danas počinju osjećati kao nužnost. To je sasvim
nova situacija: svjetski poredak nam doduše ni u kom slučaju
neposredno ne predstoji - štoviše, njegovom ostvarenju
prethodit će silni konflikti i nesagledive ratne opasnosti - ali
on se mislećem čovječanstvu učinio mogućim, pojavivši se
na obzorju kao jedva zamjetan tračak praskozorja, dok nam

48
u slučaju neuspjeha poretka samouništenje čovječanstva
stoji pred očima kao stravična prijetnja.
Najnemoćniji sve svoje uporište pronalazi u cjelini svi­
jeta. Naočigled ništavila posegnut će za uzrokom i za onim
sveobuhvatnim. Stoga bi upravo Nijemcu izvanredan smisao
tog vjesnika mogao postati razumljiv.
N a š vlastiti boljitak u svijetu uvjetovan je svjetskim
poretkom, koji u Nürnbergu još neće biti ustrojen, ali na
koji Nürnberg upućuje.

2. Politička krivnja

Za zločine zločinca snalazi kazna. Ograničenje Nurnberškog

procesa na zločince rasterećuje njemački narod. Ali ni u
kojem slučaju na način da ga se oslobađa svake krivnje.
Naprotiv. N a š a istinska krivnja u svojoj biti postaje utoliko
jasnija.
Bili smo njemački državljani kad je zločine počinio re­
žim koji je sebe nazivao njemačkim i svojatao Njemačku
i naizgled imao pravo da to čini, jer je u rukama držao
državnu silu, u čemu do 1943. nije naišao ni na kakvo po
njega opasno protudjelovanje.
Uništavanje svake pristojne, istinske njemačke državnosti
svoj razlog mora imati i u načinu ponašanja većine nje­
mačkog stanovništva. Narod je odgovoran za svoju držav­
nost.
Naočigled zločina koje je počinio Njemački Reich, svaki
se Nijemac poziva na suodgovornost. "Odgovorni" smo

49
kolektivno. Pitanje je u kojem se smislu svatko od nas
mora osjećati suodgovornim. Nedvojbeno u političkom
smislu suodgovornosti svakog državljanina za djela koje je
počinila država kojoj pripada. Stoga, međutim, ne nužno i u
moralnom smislu faktičkog ili intelektualnog sudjelovanja
u zločinima. Trebamo li mi Nijemci za nedjela koja su nad
nama počinili Nijemci ili kojima smo kao čudom uspjeli
izmaknuti, biti pozivani na odgovornost? Da - ukoliko smo
tolerirali nastanak takvog režima kod nas. Ne - utoliko
što su mnogi od nas duboko u sebi bili protivnici svega
zla i nikakvim činom ni motivacijom u sebi ne moraju
priznavati moralnu sukrivnju. Pozivati na odgovornost ne
znači proglasiti moralno krivim.
Kolektivna krivnja nužno doduše postoji kao politička
odgovornost državljana, no zato ne i u jednakom smislu
kao moralna i metafizička, a ni kao kriminalna krivnja.
Preuzeti političku odgovornost svakom pojedincu doduše
je teško s obzirom na njezine strašne posljedice. Ona za nas
označava potpunu političku nemoć i siromaštvo, koje nas
prisiljava da dugo živimo u gladi i zimi ili na granici toga,
kao i u uzaludnim naporima. Ali ta odgovornost kao takva
ne pogađa dušu.
U modernoj državi politički djeluje svatko, u najmanju
ruku glasanjem na izborima ili neizlaženjem na izbore. Smisao
političke odgovornosti nikome ne dopušta uzmak.
Političke aktivnosti opravdavaju se naknadno, u pravilu
ako je krenulo po zlu. Ali u političkom djelovanju takva
obrana ne vrijedi.

50
 Kaže se da se mislilo dobro, da se htjelo dobro. Hin-
denburg, primjerice, nije želio ruinirati Njemačku i izručiti
je Hitleru. To mu ništa ne pomaže, on je to učinio, a ο tome
se u politici radi.
Ili: nevolja se vidjela, to se reklo, na to se upozoravalo.
Ali to u politici ne vrijedi ako iz toga nije proizišlo djelovanje
i ako djelovanje nije bilo uspješno.
Može se pomisliti: mogli bi postojati ljudi koji su u
potpunosti apolitični, čija se egzistencija odvija izvan
politike, poput monaha, pustinjaka, znanstvenika, istra­
živača ili umjetnika. Ako bi oni bili zaista apolitični, ne bi
sudjelovali u krivnji.
Ali politička odgovornost pogađa i njih, jer i oni svoj
život ostvaruju kroz poredak države. U modernim državama
"izvan" ne postoji.
Bit će da bismo rado omogućili to bivanje izvan, pa
ipak, možemo to samo uz tu ogradu. Htjeli bismo priznati
i voljeti apolitičku egzistenciju. Ali s prestankom političkog
sudjelovanja apolitični bi također izgubili pravo prosuđivati
ο konkretnim političkim djelovanjima dana i time se sami
na bezopasan način bavili politikom. Apolitičko područje
iziskuje i vlastito isključenje iz političkog djelovanja svake
vrste - a da pritom svejedno ne ukida političku suodgovornost
u svakom pogledu.

51
 3. Moralna krivnja

Svaki Nijemac se propituje: što je moja krivnja?

Pitanje krivnje u odnosu na pojedinca, ukoliko on pre­
ispita sam sebe, nazivamo moralnim. U tom smislu medu
nama Nijemcima postoje najveće razlike.
Istina je da suđenje ο sebi pripada samo pojedincu, ali
ako komuniciramo, smijemo razgovarati jedni s drugima
ne bismo li došli do moralne jasnoće. Moralno osudivanje
drugog ostaje, međutim, in suspenso - ni kriminalno ni
političko.
Granica na kojoj izostaje i mogućnost moralnog suđenja
leži tamo gdje osjećamo da drugi i ne pokušava samog
sebe moralno preispitati - gdje u argumentaciji čujemo
samo sofistiku, gdje drugi kao da nas i ne sluša. Hitler i
njegovi drugovi, ta neznatna manjina od nekoliko desetaka
tisuća, stoje izvan te moralne krivnje, dokle god je uopće
ne osjećaju. Čini se kao da nisu sposobni za pokajanje i
preobrazbu. Oni su kakvi jesu. Za takve ljude preostaje
samo još sila, jer sami žive kroz silu.
Moralna krivnja, međutim, postoji kod svih koji daju
prostor kajanju i savjesti. Moralno krivi su oni koji su
sposobni iskupiti krivnju, oni koji su znali ili su mogli znati,
a ipak su krenuli putovima koje u propitivanju samih sebe
razumiju kao grešnu zabludu - bilo da su se jednostavno
prikrili, što se događa, ili da su se umrtvili i dali zavesti ili se
dali kupiti osobnim povlasticama ili bili poslušni iz straha.
Predočimo si neke od tih mogućnosti:

52
 a) Život pod krinkom - neizbježan za onoga tko je htio
preživjeti - donio je moralnu krivnju. Lažne izjave lojalnosti
spram prijetećih instanci, kao što je Gestapo - geste poput
Hitlerova pozdrava, sudjelovanje na skupovima i mnogo
toga drugog, što je donosilo sa sobom privid sudjelovanja
- tko od nas u Njemačkoj ne bi jednom navukao na sebe
takvu krivnju? Samo zaboravni se mogu zavaravati, jer
se žele zavaravati. Maskiranje je spadalo u osnove našeg
opstanka. Ono opterećuje našu moralnu savjest.
b) Još više uskomešat će našu savjest u ovom trenutku
spoznaja krivnje zbog lažne savjesti. Mnogi mladi ljudi bude
se sa stravičnom sviješću: moja savjest me je obmanula -
u što da se onda još pouzdam? Mislio sam da se žrtvujem
za najplemenitiji cilj i da želim najbolje. Svatko tko se na
taj način budi, preispitat će se gdje je krivnja skrivljena
nejasnoćom, hotimičnim gledanjem u stranu odnosno
svjesnom izolacijom vlastita života u "pristojnoj" sferi.
Ovdje prvo valja razlikovati vojničku čast i politički
smisao. Jer svijest vojničke časti neće pogoditi nikakvo
izražavanje krivnje. Tko je kao drug bio vjeran, u opasnosti
nepokolebljiv te se dokazao hrabrošću i umješnošću, taj
u svojoj samosvijesti smije sačuvati nešto nedodirljivo.
To sasvim vojničko i ujedno ljudsko zajedničko je svim
narodima. Dokazivanje ovdje ne samo da nije krivnja
već, ukoliko je bilo neokaljano zlim djelima i izvršenjem
očevidno zlih namjera, postaje temeljem smisla života.
Ali vojničko dokazivanje ne smije se poistovjetiti sa
stvari za koju se borilo. Vojničko dokazivanje čovjeka ne
čini nevinim u pogledu svega ostalog.

53
 Bezuvjetna identifikacija činjenične države s njemačkom
nacijom i vojskom krivnja je lažne savjesti. Tko je kao
vojnik bio besprijekoran, mogao je podleći krivotvorenju
savjesti. Na taj način postalo je moguće da se iz nacionalnog
uvjerenja čine i trpe stvari koje su očevidno zle. Odatle čista
savjest pri zlim djelima.
Ali dužnost prema domovini seže mnogo dublje nego
što dopire slijepa poslušnost prema vlastima. Domovina
nije više domovina ako se uništi duša. Državna moć nije
više cilj po sebi, već postaje pogubna, ako ta država uništi
njemačko biće. Stoga dužnost prema domovini ni u kom
slučaju nije konsekventno vodila u poslušnost Hitleru i
samorazumljivost da Njemačka i kao Hitlerova država
nužno mora dobiti rat. Na tome počiva lažna savjest. To nije
jednostavna krivnja. To je ujedno tragična pomutnja velikog
dijela neupućene omladine. Dužnost spram domovine je
angažman čitava čovjeka za najviše zahtjeve, koji nam se
obraćaju iz najboljeg što su nam ostavili preci, a kroz idole
jedne pogrešne predaje.
Stoga je čudilo kako je usprkos svemu zlu provedena
identifikacija pojedinca s vojskom i državom. Jer ta bezu-
vjetnost slijepog nacionalnog nazora - shvatljiva jedino kao
posljednji truli pod jednog svijeta koji gubi vjeru - bila je u
dobroj savjesti ujedno i moralna krivnja.
Daljnja mogućnost krivnje počivala je na pogrešno
shvaćenim biblijskim riječima: budi podanik vlasti koja
vlada nad tobom - ali ona je bila potpuno izobličena u
čudesnoj svetosti zapovijedi iz vojničke predaje. "To je
zapovijed", to mnogima zvuči patetično, kao da izražava

54
najvišu dužnost. Ali ta je riječ ujedno donosila i rasterećenje,
ako bi dovela do toga da se uz slijeganje ramenima ono zlo
i glupo shvati kao nezaobilazno. Posve krivo u moralnom
smislu postalo je to ponašanje u porivu da budemo poslušni,
tom nagonskom ponašanju, koje samo sebe osjeća savjesnim,
dok je zapravo izdalo svu savjest.
Zgađeni nacističkom vladavinom nakon 1933. mnogi
su se odlučili za časničku karijeru, jer im se činilo da jedino
tamo vlada pristojna atmosfera, da su izvan utjecaja stranke,
opredijeljeni protiv stranke, naoko oslonjeni na vlastite
snage čak i bez stranke. I to je bila zabluda savjesti, koja se,
nakon isključenja svih samostalnih generala stare predaje,
kroz moralnu zapuštenost njemačkih časnika naposljetku
otkrila sa svim svojim posljedicama na svakoj vodećoj
poziciji, unatoč mnogim simpatičnim, čak i plemenitim
vojničkim osobnostima, koje su, predvođene jednom var­
ljivom sviješću, ovdje uzaludno tražile spas.
Upravo tamo gdje su čestita svijest i dobra volja na početku
bile presudne, razočaranje i samorazočaranje moralo je biti
utoliko jače. I najbolju vjeru to vodi prema preispitivanju,
s pitanjem na koji način sam odgovoran za svoju zabludu,
odnosno za svaku zabludu kojoj podlegnem.
Buđenje i vlastito prosvjetljivanje te zablude neizbježni
su. Kroz njih idealistički mladići postaju čestiti, moralno
pouzdani i politički jasni njemački muškarci, koji odgovorno
prihvaćaju dosuđenu sudbinu.
c) Djelomično odobravanje nacionalsocijalizma, polo­
vičnost i povremeno unutarnje izjednačavanje i pomirenje

55
predstavljali su moralnu krivnju bez ikakvih primjesa
tragike, jednaku prethodnim načinima krivnje.
Ta argumentacija: pa, ima u tome i nešto dobro - ta
spremnost na tobožnje pravedno priznavanje - kod nas je bila
jako rasprostranjena. Istinito je moglo biti samo radikalno
ili-ili. Spoznam li zao princip, sve postaje zlo i naoko dobre
posljedice nisu više ono što se činilo da jesu. Jer se oslobodila
ta varljiva objektivnost prihvaćanja nečeg tobože dobrog
u nacionalsocijalizmu, i dotad prisni prijatelji postali su
stranci te se s njima više nije moglo otvoreno govoriti. Isti
onaj koji se maločas požalio da se nijedan mučenik više ne
želi žrtvovati za staru slobodu i protiv nepravde, mogao je
ukidanje nezaposlenosti (naoružavanjem i prevarantskim
financijskim poslovima) hvaliti kao visoku zaslugu, mogao
je 1938. pozdraviti aneksiju Austrije kao ostvarenje starog
ideala jedinstva carstva, mogao je sumnjati u nizozemsku
neutralnost i opravdati Hitlerov napad, a nadasve se mogao
radovati pobjedama.
d) Neki su se odavali lagodnoj samoobmani, da će već
promijeniti tu zlu državu, da će stranka nestati najkasnije
s Hitlerovom smrću. Sad čovjek mora biti prisutan, ne bi li
iznutra okrenuo stvari prema dobrom. Takvi su bili tipični
razgovori.
S časnicima: "Nacionalsocijalizam ćemo ukinuti nakon
rata, na osnovi naše pobjede; sad je važno da se držimo
zajedno, da Njemačku dovedemo do pobjede; kad kuća
gori, valja je gasiti, a ne pitati tko je podmetnuo požar." -
Odgovor: Nakon pobjede bit ćete otpušteni, rado ćete otići
kućama, samo će SS zadržati oružje, čime će se strahovlada

56
nacionalsocijalizma intenzivirati do robovlasničke države.
Nikakav samostalni ljudski život više neće biti moguć.
Podizat će se piramide, ceste i gradovi graditi i pregrađivati
prema vođinoj volji. Razvit će se nevjerojatna vojna
mašinerija, za definitivno osvajanje svijeta.
S docentima: " M i smo fronda stranke. Mi se usuđujemo
voditi nepristrane razgovore. Dostižemo duhovno ostvare­
nje. Mi ćemo sve to polako opet pretvoriti u staru njemačku
duhovnost." - Odgovor: Varate se. Ostavlja vam se sloboda
pod uvjetom poslušnosti u svako doba. Vi šutite i popuštate.
Vaša borba je privid kakav je vodstvu poželjan. Vi samo
pridonosite kopanju groba za njemački duh.
Mnogi intelektualci koji su 1933. sudjelovali i težili
vodećem djelovanju, stavši u pogledu svjetonazora na
stranu nove sile - ne bi li kasnije, osobno stjerani u stranu,
počeli negodovati, iako bi većinom ipak ostali pozitivno
nastrojeni, dok im tijek rata 1942. njegov nepovoljan ishod
nije učinio vidljivim, a njih tek u tom trenutku protivnicima;
takvi imaju osjećaj da su pod nacistima patili te su stoga
pozvani za ono što slijedi. Sami sebe drže antinacistima.
Kroz sve te godine postojala je ideologija tih intelektualnih
nacista: ο duhovnim stvarima oni nepristrano izriču istinu -
sačuvali su predaju njemačkog duha, sprečavaju uništenje,
u pojedinačnom pružaju poticaje.
Među njima naći će se neki koji su krivi zbog nepro­
mijenjenog načina mišljenja, koji, iako nije identičan
doktrinama stranke, u prividu promjene i protimbe ipak
činjenično zadržava unutarnji stav nacionalsocijalizma,
ne pristupa svom pročišćenju. Tim načinom mišljenja oni

57
su m o ž d a srodni onom što je predstavljalo neljudsko,
diktatorsko i egzistencije lišeno nihilističko biće nacio­
nalsocijalizma. Tko je kao zreo čovjek 1933. gajio tu
unutarnju uvjerenost, koja nije bila ukorijenjena samo u
političkoj zabludi već i u osjećaju postojanja što ga je nacio­
nalsocijalizam intenzivirao, taj se neće pročistiti, osim usli­
jed preobrazbe, koja ga možda mora zahvatiti dublje nego
sve ostale. Tko se 1933. tako ponašao, ostao je i bez toga
iznutra krhak i sklon daljnjem fanatizmu. Tko je sudjelovao
u rasnom ludilu, gajio iluzije ο izgradnji zasnovanoj na pre­
vari i odobravao tada već počinjene zločine, ne samo da je
odgovoran već se mora moralno obnoviti. Može li on to i
na koji način će to provesti, isključivo je njegova stvar, ο
kojoj izvana jedva da se može prosuđivati.
e) Postoji razlika između aktivnog i pasivnog. Svi politički
djelatnici i izvršitelji, predvodnici i propagandisti, krivi
su. Ako i nisu postali kriminalci, njihova krivnja može se
pozitivno odrediti kroz njihovu aktivnost.
Ali svatko od nas kriv je i ako je ostao nedjelatan. Krivnja
pasivnosti je drukčija. Nemoć je isprika; djelatna smrt
moralno se ne iziskuje. Već je Platon smatrao razumljivim
da se ljudi u doba nevolje i očajničkih stanja skrivaju i
preživljavaju. Ali pasivnost poznaje svoju moralnu krivnju za
svako zakazivanje, temeljeno na propuštanju poduzimanja
svake moguće aktivnosti u cilju zaštite ugroženih, olakša­
vanja nepravde ili suprotstavljanja. U pristajanju na nemoć
uvijek postoji prostor doduše ne bezopasne, ali uz oprez
ipak djelotvorne aktivnosti. Strahovito propuštanje tog
prostora pojedinac će priznati kao moralnu krivnju: slijepilo

58
za nevolju drugih, potpun nedostatak fantazije u srcu i unu­
tarnje izostajanje ganuća viđenom nevoljom.
f) Moralna krivnja u vanjskom pristanku, sljedbeništvu,
u stanovitoj mjeri mnogima je zajednička. Kako bi sačuvali
opstanak, kako ne bi izgubili mjesto ili uništili vlastite
mogućnosti, ljudi postaju pripadnici stranke ili obnašaju
drukčije nominalno pripadništvo.
Nitko za to neće pronaći ispriku bez ostatka, osobito
zbog mnogih Nijemaca koji zaista nisu pristali na takvu
prilagodbu, preuzevši na sebe sve negativne posljedice svoje
odluke.
M o r a m o predočiti kakva je bila situacija otprilike
1936. ili 1937. Stranka je bila država. Stanje je djelovalo
nesagledivo postojano. Samo rat je mogao srušiti režim. Sve
snage paktirale su s Hitlerom. Svi su željeli mir. Nijemac
koji nije htio stajati potpuno postrance ili, pak, nije htio
izgubiti radno mjesto ili naškoditi poslu, morao se uključiti,
posebice oni mladi. U tom slučaju pripadnost stranci ili
staleškim udruženjima više nije bila politički akt, već prije
svega akt državne milosti, kojim je pojedinac bio pripušten.
Trebala je "značka", izvana, bez unutarnjeg pristanka. Tko
je tada bio pozvan da pristupi stranci, teško je to mogao
odbiti. Za smisao sljedbeništva presudno je u kojem je
kontekstu i s kojim motivima netko postao članom stranke.
Svaka godina i svaka situacija imaju svoje zasebne isprike
i zasebna opterećenja, koja se mogu razlikovati samo u
individualnom slučaju.

59
 4. Metafizička krivnja

Moral je uvijek određen i svjetovnim ciljevima. Moralno

mogu biti dužan riskirati svoj život, ako se pritom radi
ο nekom ostvarenju. Ali moralno ne postoji zahtjev za
žrtvovanjem života uz sigurno znanje da se time ništa neće
postići. U moralnom smislu postoji zahtjev za smionim
pothvatom, ne i za odabirom propasti. Moralnost će u oba
slučaja prije tražiti ono suprotno: ne činiti ništa besmisleno
za svjetske svrhe, već sačuvati sebe za ostvarenje u svijetu.
Ali u nama postoji svijest ο krivnji, koja ima drugi izvor.
Metafizička krivnja je nedostatak apsolutne solidarnosti s
čovjekom kao čovjekom. Ona ostaje neizbrisiv zahtjev i
tamo gdje je moralno smislen zahtjev već prestao vrijediti.
Ta solidarnost povrijeđena je ako sudjelujem tamo gdje se
događaju nepravda i zločin. Nije dovoljno da s oprezom
riskiram svoj život ne bih li to spriječio..Ako se to dogodi,
a ja sam bio tamo i preživio gdje su drugi ubijeni, u meni
se javlja glas preko kojeg znam: to što još živim moja je
krivnja.
Kad su u studenome 1938. gorjele sinagoge i kad su prvi
put deportirani Židovi, zbog tog zločina postojala je prije
svega moralna i politička krivnja. Oba vida krivnje bila su
na onima koji su još imali moć. Generali su bili prisutni. U
svakom gradu zapovjednik je mogao intervenirati kad je
došlo do zločina. Jer vojnik je tu da štiti sve kad se zločini
događaju u razmjeru u kojem ih policija ne može spriječiti
i zakazuje. Oni nisu učinili ništa. Nekoć časnu predaju ο
njemačkoj vojsci oni su žrtvovali u tom trenutku. Nije ih

60
se ništa ticalo. Odvojili su se od duše njemačkog naroda za
dobrobit vojnog stroja koji apsolutno poštuje samo vlastite
zakone i sluša naređenja.
Medu našim stanovništvom zacijelo je bilo ozlojeđenih,
mnogih ganutih užasom u kojem se nazirala slutnja nado­
lazeće nevolje. Ali više ih je bez smetnje nastavilo sa svojim
djelatnostima, svojim druženjem i zabavom, kao da se ništa
nije dogodilo. To je moralna krivnja.
Oni, međutim, koji u potpunoj nemoći i očaju nisu us­
pijevali spriječiti ništa, učinili su korak u vlastitoj preobrazbi
kroz svijest ο metafizičkoj krivnji.

5. Sažetak

a) Posljedice krivnje

Da smo mi Nijemci, da je svaki Nijemac na neki način kriv,

ο tome, ako naše razmatranje nije bilo sasvim neutemeljeno,
ne može biti dvojbe:
1. Svaki Nijemac, bez iznimke, sudjeluje u političkoj
odgovornosti. Dužan je sudjelovati u ispravljanju nepravdi
koje valja dovesti u pravnu formu. On mora zajedno s os­
talima trpjeti učinke djelovanja pobjednika, njihovih voljnih
odluka i njihova nejedinstva. Mi nismo u stanju utjecati na
to u smislu čimbenika moći.
Samo neprestano nastojanje na razumnom iznošenju či­
njenica, mogućnosti i opasnosti može sudjelovati u stvaranju

61
pretpostavki za odluke. U primjerenom obliku dozvoljeno
je obraćanje pobjednicima.
2. Ne svaki Nijemac, već samo sićušna manjina Nijemaca
mora snositi kaznu za zločine, druga manjina mora kazneno
odgovarati za nacionalsocijalističku aktivnost. Dozvoljena
je obrana. Presude donose sudovi pobjednika ili njemačke
instance, koje sudovi ustrojavaju.
3. Zacijelo svaki Nijemac - premda na različite načine
- ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom.
Pritom, međutim, ne mora priznavati nikakvu instancu
osim vlastite savjesti.
4. Zacijelo će svaki Nijemac koji to razumije preobraziti
- u metafizičkom iskustvu takve nevolje - svijest ο vlastitu
postojanju i samosvijest. Način na koji će se to dogoditi
nitko ne može zahtijevati ni anticipirati. To je stvar samoće
pojedinca. Što će iz toga izrasti mora biti temelj onog što
će u budućnosti biti njemačka duša.
Razlike se mogu sofistički koristiti kako bi se čovjek
oslobodio čitavog pitanja krivnje, otprilike ovako:
Politička odgovornost - dobro, ali ona ograničava samo
moja materijalna sredstva, dok mene samog u nutrini uopće
ne pogađa.
Kriminalna krivnja - ona pogađa samo malobrojne, ne
i mene - ne tiče me se.
Moralna krivnja - čujem da je samo vlastita savjest in­
stanca, drugi mi ne smiju ništa predbacivati. Moja savjest
odnosit će se prema meni na prijazan način. Nije to tako
strašno - podvući ću crtu i započeti nov život.

62
 Metafizička krivnja - za nju - kao što je rečeno - nitko
ne mora odgovarati pred nekim drugim. Nju moram iskusiti
u preobrazbi. To je iščašena misao filozofa. Takvo što ne
postoji. A ako i postoji, ja to ne primjećujem. U to se ne
moram petljati.
N a š e raščlanjivanje pojmova krivnje može postati
trikom pomoću kojeg se čovjek može osloboditi krivnje.
Razlikovanja su u prvom planu. Ona mogu prekriti uzrok
i cjelinu.
b) Kolektivna krivnja

Nakon razdvajanja momenata krivnje vratimo se na kraju

još pitanju kolektivne krivnje.
Razdvajanje, iako je svugdje točno i smisleno, donosi
sa sobom spomenutu zabludu da se čovjek na taj način
oslobodio optužbi i tereta koji one donose. Na taj način
izgubilo se ono što u kolektivnoj krivnji, unatoč svemu,
ostaje neprečujno. Sirovost mišljenja u kolektivima i
optuživanja kolektiva ne sprečava naš osjećaj međusobne
pripadnosti.
U krajnjoj liniji istinski kolektiv je, doduše, međusobna
pripadnost svih ljudi pred Bogom. Svatko se smije negdje
osloboditi vezanosti uz državu, narod ili skupinu, ne bi li se
probio u nevidljivu solidarnost ljudi kao ljudi dobre volje i
kao ljudi u zajedničkoj krivnji bivanja čovjekom.
Ali povijesno ostajemo vezani uz bliže i uže zajednice,
bez kojih bismo potonuli u bezdan.

63
Politička odgovornost i kolektivna krivnja
Za početak još jednom stanje stvari: suđenjem i osjećajima
ljudi u čitavom svijetu uvelike upravljaju kolektivne
predodžbe. Nijemac, koji god bio, u svijetu se danas do­
življava kao netko s kime čovjek radije ne bi imao posla.
Njemački Židovi u inozemstvu nepoželjni su kao Nijemci i
u bitnome slove kao Nijemci, ne kao Židovi. Uslijed takva
mišljenja politička odgovornost zasniva se ujedno kao kazna
kroz moralnu krivnju. To kolektivno mišljenje u povijesti
je bilo često. Barbarstvo rata zahvatilo je stanovništvo u
cjelini, žrtvujući ga pljački, silovanjima i prodaji u ropstvo.
Uz to nesretnici su morali snositi i moralno uništenje sudom
pobjednika. On se ne mora samo podvrgavati već i priznati
krivnju i gledati da se iskupi. Tko je Nijemac, bio kršćanin
ili Židov, taj je zla duha.
Naspram toga rasprostranjenog, ako ne i općeg svjetskog
mišljenja, neprestance smo pozvani da naše jednostavno
lučenje političke odgovornosti od moralne krivnje ne ko­
ristimo samo kao obranu već i da preispitamo moguću
istinitost kolektivnog mišljenja. Mi ne odustajemo od raz­
lučivanja, ali moramo ga ograničiti tvrdnjom da je ponaša­
nje koje je dovelo do odgovornosti zasnovano na ukupnim
političkim odnosima, koji ujedno imaju moralni karakter,
jer suodređuju moral pojedinca. Od tih odnosa pojedinac se
ne može sasvim odvojiti, jer je svjesno ili nesvjesno živio kao
njihov dio, koji uopće ne može uzmaknuti pred utjecajem,
makar stajao i u oporbi. U načinu života stanovništva postoji
nešto poput moralne kolektivne krivnje, u kojoj sudjelujem
kao pojedinac i iz koje izrastaju politički realiteti.

64
 Politički odnosi nisu razdvojivi od ukupnog načina
života ljudi. Ne postoji apsolutno lučenje politike od bivanja
čovjekom, dok čovjek kao pustinjak ne propadne izvan
društva.
Političkim odnosima formiran je Švicarac ili Nizozemac,
a i mi u Njemačkoj dugo smo kroz njih odgajani da budemo
poslušni, dinastijski orijentirani, ravnodušni i neodgovorni
spram političke realnosti - i nešto od toga nosimo u sebi,
čak i ako se protivimo takvom stavu.
Da čitavo stanovništvo zaista snosi posljedice za sve
državne akte - quidquid délirant reges plectuntur Achivi -
empirijska je činjenica. Da je svjesno svoje odgovornosti,
prvi je znak buđenja njegove političke slobode. Samo ako
to znanje postoji i priznaje se, sloboda je stvarno tu, a ne
samo zahtjev neslobodnih ljudi prema vani.
Unutarnja politička nesloboda je poslušna, s druge strane,
ona se ne osjeća krivom. Znanje ο vlastitoj odgovornosti
početak je unutarnjeg preokreta, koji želi ostvariti političku
slobodu.
Suprotnost između slobodnog i neslobodnog nazora
pokazuje se, primjerice, u shvaćanju državnog vođe. Re­
čeno je: jesu li narodi krivi za vode koje trpe? Primjerice,
Francuska za Napoleona. Misli se: ogromna većina pošla
je za njim, želeći moć i slavu koju je Napoleon priskrbio.
Napoleon je bio moguć samo zato što su ga Francuzi htjeli.
Njegova veličina je sigurnost s kojom je shvatio što mase
očekuju, što žele čuti, koji privid i koje materijalne realnosti
žele. Je li Lenz s pravom rekao: "Zaživjela je država koja
je odgovarala duhu Francuske"? Da, jednom dijelu, jednoj

65
situaciji - ali ne duhu jednog naroda uopće. Tko može na taj
način odrediti duh jednog naroda? I sasvim druge realnosti
iznikle su iz istog tog duha.
Možda bi se moglo pomisliti: kao što muškarac odgovara
za izbor voljene žene, s kojom, povezan brakom, u sudbinskoj
zajednici prolazi kroz čitav život, tako narod odgovara
za onog kojemu se poslušno predaje. Zabluda je njegova
krivnja. Njezine neumoljive posljedice moraju se snositi. Ali
upravo to bi bilo pogrešno. Što je u braku moguće i pristoji
se, u državi već vodi u propast: bezuvjetna vezanost uz
jednog čovjeka. Vjernost sljedbeništva nepolitički je odnos
u uskim krugovima i primitivnim odnosima. U slobodnoj
državi vrijedi nadzor i mijenjanje svih ljudi.
Stoga je dvostruka krivnja: prvo, da se uopće bezuvjetno
predajemo jednom vodi, i drugo, vrsta vode kojem se po­
dređujemo. Atmosfera podvrgavanja ujedno je kolektivna
krivnja.

Vlastita svijest ο kolektivnoj krivnji

Osjećamo nešto poput sukrivnje za djelovanje članova naše
obitelji. Ta sukrivnja ne može se objektivirati. Odbacili
bismo svaku vrstu rodovske odgovornosti. Ali skloni smo,
jer smo iste krvi, osjećati se pogođenima ako netko iz naše
obitelji čini nepravdu, a stoga smo i skloni, ovisno ο položaju
i vrsti djela i onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti
krivnju, iako moralno i pravno nismo odgovorni.
Tako se Nijemac - to jest čovjek koji govori njemačkim
jezikom - osjeća supogođen svime što izniče iz Nijemaca.

66
Ne odgovornost državljana, već supogodenost čovjeka
koji pripada njemačkom duhovnom i duševnom životu i
s ostalima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, postaje ovdje
razlogom ne dohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.
Osjećamo se nadalje sudionicima ne samo onog što se
trenutačno radi, kao sukrivci za djela naših suvremenika,
već i u kontekstu predaje. Mi moramo preuzeti krivnju
otaca. Da je u duhovnim uvjetima njemačkog života dana
mogućnost za takav režim, za to snosimo sukrivnju. To
doduše ni u kom slučaju ne znači da bismo morali priznati
da su "njemački misaoni svijet" i "njemačko mišljenje u
prošlosti" uopćen uzrok zlih djela nacionalsocijalizma. Ali
to znači da u predaji nas kao naroda postoji nešto moćno i
prijeteće, što označava našu ćudorednu propast.
Mi nismo svjesni sebe samo kao pojedinci već i kao
Nijemci. Svatko je, kad zapravo jest, njemački narod.
Tko ne poznaje trenutak u svom životu kad u oporbenom
očajavanju nad svojim narodom kaže sebi: ja sam Njemačka;
odnosno u ushićenom jedinstvu s njime: i ja sam Njemačka!
Ono njemačko nema drugi oblik doli tih pojedinaca. Stoga
je zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za
odbacivanjem pokvarenog, zadaća naroda u liku zadaće
svakog pojedinca.
Budući da me ne mogu pridobiti da u dubini duše osjećam
kolektivno, meni i svakome bivanje Nijemcem nije sadržaj,
već zadaća. To je nešto sasvim drukčije od apsolutizacije
naroda. U prvom redu sam čovjek, u posebnom slučaju
sam Frizijac, profesor, Nijemac, blizak sam kolektivima do
stapanja duša, povezan tješnje ili šire sa svim skupinama

67
koje osjećam; na trenutke se zahvaljujući toj blizini mogu
osjećati gotovo kao Židov ili kao Nizozemac ili kao Englez.
U tome je, međutim, datost bivanja Nijemcem, to jest u bit­
nome život u materinjem jeziku, toliko trajan da se na način
koji racionalno više nije pojmljiv, već ga se racionalno može
čak i pobiti, osjećam suodgovornim za ono što Nijemci
čine ili su činili.
Osjećam se bliži Nijemcima koji osjećaju na isti način, a
dalji onima čija duša kao da želi zanijekati tu povezanost.
A ta blizina označava zajedničku, poticajnu zadaću ne da
budemo Nijemci, što jednostavno jesmo, već da postanemo
Nijemcima kakvi još nismo, ali bismo trebali biti, i kao
što čujemo iz zova naših velikih predaka, a ne iz povijesti
nacionalnih idola.

Budući da osjećamo kolektivnu krivnju, osjećamo čitavu

zadaću ponovne obnove čovjeka iz njegova uzroka - zadaću
koju imaju svi ljudi na svijetu, koja, međutim, hitnije i
osjetnije, kao da odlučuje ο svemu biću, nastupa tamo gdje
se jedan narod vlastitom krivnjom našao pred ništavilom.
Čini se da sam kao filozof sad u potpunosti izgubio
pojam. Zaista, jezik prestaje i samo negativno možemo
podsjetiti da sva naša razlikovanja, bez obzira na to sma­
tramo li ih istinitima i ni u kom slučaju ne poništavamo, ne
smiju postati posteljom našeg mirovanja. Ne smijemo njima
okončati stvar i osloboditi se pritiska pod kojim nastavlja­
mo koračati našim životnim putem i kroz koji treba sazreti
ono najvrednije, vječito biće naše duše.

68
 II. MOGUĆNOSTI ISPRIKE

Mi sami i oni koji nam žele dobro u pripravnosti držimo

misli koje će nam olakšati krivnju. Postoje gledišta koja
nalažu olakotne okolnosti te ujedno vrstu pojedine krivnje
oštrije zahvaćaju i karakteriziraju.

1. Terorizam

Njemačka je pod nacističkim režimom bila tamnica. Krivnja

dospijevanja u tu tamnicu politička je krivnja. Ali kad se
vrata tamnice jednom zalupe, tamnica se iznutra više ne
može napustiti. Odgovornost i krivnju utamničenih, koja
sad ostaje i nastaje, uvijek valja razmatrati pod pitanjem
što je tada uopće bilo moguće učiniti.
Pozivati utamničene u tamnici sve zajedno na odgovornost
za sramotna djela koja su počinili tamničari očito nije
pravedno.
Kaže se da su milijuni radnika i milijuni vojnika trebali
pružati otpor. Oni to nisu učinili, oni su radili za rat i borili
se, dakle krivi su.
Tome se može suprotstaviti: 15 milijuna stranih radnika
radilo je za rat kao i domaći radnici. Nije dokazano da je na
njihovoj strani bilo više akata sabotaže. Samo posljednjih
tjedana, kad je slom već bio u tijeku, strani radnici očito su
razvili veću aktivnost.
Nemoguće je postići veće aktivnosti bez organiziranja pod
vodstvom voda. Zahtjev državnom stanovništvu da ustane
protiv države terora iziskuje od njega nemoguće. Takav

69
revolt može se događati samo mjestimice, bez međusobne
povezanosti, stoga ostaje anoniman i kao posljedica toga
nepoznat, on je tiho poniranje u smrt. Postoje tek rijetke
iznimke, koje su postale poznate zbog posebnih okolnosti,
ali također samo usmeno i u ograničenim razmjerima (poput
junaštva brata i sestre Scholl, tih njemačkih studenata, i
profesora Hubera u Münchenu).
Začudno je kako se tu može podići optužnica. Franz
Werfel, koji je odmah nakon sloma Hitlerove Njemačke
napisao članak u kojem bez milosti optužuje čitav njemački
narod, rekao je: "Samo onaj jedan Niemöller pružao je
otpor" - a u istom članku piše ο stotinama tisuća ubijenih u
koncentracijskom logoru - zašto? Jer su oni, makar i samo
riječima, pružali otpor. Oni su anonimni mučenici, koji su
svojim nedjelotvornim nestankom utoliko jasnije pokazali
da nije bilo moguće. Do 1939. koncentracijski logori su
bili posve unutarnjemačko pitanje, a i nakon toga bili su
većim dijelom ispunjeni Nijemcima. Politička uhićenja
1944. prelazila su svaki mjesec brojku od 4.000. Da je
koncentracijskih logora bilo do kraja, dokazuje oporba u
zemlji.
Čini nam se da u optuživanju povremeno čujemo ton
farizejstva iz usta onih koji su uspjeli pobjeći, pri čemu su se
izložili opasnosti, ali su na kraju - prema patnjama i smrti
u koncentracijskim logorima, kao i strahu u Njemačkoj -
ipak bez prisile terora, ako i uz patnje emigrantskog života,
živjeli u inozemstvu, a sad svoju emigraciju samu po sebi
drže zaslugom. Nasuprot takvom tonu smatramo da imamo
pravo na obranu bez srdžbe.

70
 Zaista postoje glasovi pravednih ljudi, koji su prozreli
aparat terora i njegove posljedice. Tako će, primjerice,
Dwight Macdonals u časopisu "Politics" iz ožujka 1945.
napisati: "Vrhunac terora i krivnje iznuđene pod terorom
dostiže se alternativom: ubiti ili biti ubijen." Neki od
zapovjednika, predodređenih za strijeljanje i ubijanje, kaže
on, usprotivili su se sudjelovanju u tim grozotama, pa su i
sami strijeljani.
Hannah Arendt kaže: "Teror je iznjedrio začudan feno­
men da je njemački narod učinjen sudionikom u zločinima
voda. Od podčinjenih nastali su ortaci. Doduše, samo u
ograničenom opsegu, ali ipak tako da su ljudi, za koje se
to nikad ne bi bilo pomislilo, očevi obitelji, marljivi građani
koji savjesno obavljaju svaki posao, iz dužnosti ubijali i
na zapovijed izvršavali ostala zlodjela u koncentracijskim
logorima."*

2. Krivnja i povijesni kontekst

Razlikujemo uzrok i krivnju. Razmatranje zašto je nešto bilo

kako je bilo i zašto je nužno moralo do toga doći nehotice
vrijedi kao odluka. Uzrok je slijep i nužan, krivnja vidi i
slobodna je.
Tako običavamo postupati i s političkim događajima.
Kauzalni odnos povijesti kao da narod lišava odgovornosti.

* Hannah Arendt prikazala je to na činjenično trezven i dirljiv način u svom

članku "Organizirana krivnja" (Wandlung, prvo godište, br. 4, travanj
1946. - na engleskom objavljeno u Jewish Frontier, siječnja 1945.).

71
Odatle zadovoljenje kad u nevolji on neizbježno iz djelatnih
uzroka djeluje shvatljivo.
Mnogi ljudi skloni su preuzimati i naglašavati odgo­
vornost ako je posrijedi njihovo trenutno djelovanje, pri
čemu bi vlastitu samovolju željeli rasteretiti ograničenja,
uvjeta i zahtjeva - ali s druge strane to je sklonost da se
u slučaju neuspjeha odbije odgovornost u korist tobože
neizbježnih nužnosti. Ο odgovornosti se samo govorilo, a
što odgovornost jest, to se nije iskušalo.
U skladu s tim čulo se tijekom svih tih godina: ako
Njemačka dobije rat, dobila ga je stranka i pripada joj
zasluga - izgubi li Njemačka rat, izgubit će ga njemački
narod i bit će kriv.
Sad, međutim, kod povijesnih kauzalnih povezanosti
razdvajanje uzroka od odgovornosti nije provedivo posvuda
gdje ljudsko djelovanje samo predstavlja čimbenik. Ukoliko
odluke sudjeluju u događajima, ono što je uzrok ujedno je
krivnja ili zasluga.
Što, međutim, ne počiva na volji i odluci, to je uvijek
ujedno i zadaća. Kako će djelovati ono što je prirodom
dano, ovisi i ο tome kako će čovjek to shvatiti, kako će se
prema tome odnositi, što će od toga napraviti. Povijesna
spoznaja ni u kom slučaju nužno ne može pojmiti tijek
kao takav. Ta spoznaja, koja nikad ne može dati pouzdanu
prognozu (kao što je, primjerice, moguće u astronomiji), ne
može ni u retrogradnom promatranju naknadno spoznati
nikakvu neizbježnost cjelokupnog zbivanja i pojedinačnog
djelovanja. Ona u oba slučaja vidi prostor mogućnosti, a
taj u odnosu na prošlost vidi bogatijim i konkretnijim.

72
 Povijesno-sociološki uvid i povijesna slika koju
proizvodimo sami su čimbenik događanja i utoliko stvar
odgovornosti.
Pod danim uvjetima, koji kao takvi još leže izvan slobode,
a time i izvan krivnje i odgovornosti, navode se prije svega
geografski uvjeti i svjetsko-povijesni položaj.

a) Geografski uvjeti
Njemačka ima na sve strane otvorene granice. Želi li se
održati kao država, u svakom trenutku mora biti vojno
snažna. Vremena slabosti učinila su od nje plijen država
zapada, istoka i sjevera, naposljetku čak i juga (Turci).
Njemačka, s obzirom na svoja geografski položaj, nikad
nije upoznala mir neugroženog opstanka, poput Engles­
ke ili još više Amerike. Zbog svoga veličanstvenog unu-
tarnjopolitičkog razvoja Engleska si je mogla dozvoliti
desetljeća vanjskopolitičke nemoći i vojne slabosti. Samo
zbog toga nitko je nije osvajao. Godine 1066. doživjela
je posljednju invaziju. Zemlja poput Njemačke, koju na
okupu ne drže jasne granice, bila je prisiljena iznjedriti
vojne države, ne bi li kao narod uopće mogla postojati. To
je dugo bila zadaća Austrije, potom Pruske.
Posebnosti pojedinih država i njihov vojni način nametali
su se ostatku Njemačke kao nešto što se uvijek osjećalo
i stranim. Moralo se zamagliti da je unutar Njemačke u
osnovi uvijek postojala vladavina stranog, koje je doduše
bilo njemačko, nad ostalim i da ju je nemoć raspršenosti
žrtvovala inozemstvu.

73
 Stoga nije postojao ni trajni centar, već samo prolazna
središta. Promjenjiva težišta Njemačke imala su za posljedicu
da je svatko samo dio Njemačke mogao osjetiti i prihvatiti
kao svoj.
Tako zaista nije postojala ni duhovna sredina u kojoj bi
se susreli svi Nijemci. Ni naša klasična književnost i filozofija
još nisu bile vlasništvo njemačkog naroda, već samo malog
sloja obrazovanih, koji je, međutim, sezao tako daleko izvan
granica Njemačke koliko se govorilo njemačkim jezikom. A
tu ne postoji čak ni jedinstvo u priznavanju veličine.
Moglo bi se reći da je geografski položaj iznudio mi­
litarizam s njegovim posljedicama sveopćeg podaništva,
servilnosti te pomanjkanja svijesti ο slobodi i demokratskog
duha, kao što je i učinio te državne tvorevine nužno pro­
laznim pojavama. Samo dok su postojali povoljni uvjeti
i nevjerojatno razboriti, nadmoćni državnici, država je
mogla neko vrijeme opstati. Jedan jedini neodgovorni voda
mogao je državu i Njemačku zauvijek odvesti u političko
uništenje.
Koliko temeljna crta svih tih razmišljanja bila točna,
toliko je za nas bitno da u njima ne gledamo apsolutnu
nužnost. Kakav oblik vojske će se pojaviti, hoće li nastupiti
mudri vode, to ni u kom slučaju ne ovisi ο geografskom
položaju.
U sličnom geografskom položaju, primjerice, politička
energija, solidarnost i trezvenost Rimljana polučile su sasvim
druge rezultate, naime ujedinjenje Italije i naposljetku svjetsko
carstvo, na kraju, doduše, s uništenjem slobode. Studij
republikanskog Rima od najvećeg je interesa (jer pokazuje

74
kako militaristički razvoj i imperijalizam demokratski narod
vode u gubitak slobode).
Ako geografski uvjeti još ostavljaju prostor slobodi,
onda se kaže da je prirodom dani narodni karakter onaj koji
odlučuje i leži izvan krivnje i odgovornosti. To je sredstvo
za davanje pogrešnih vrednovanja, bilo kao uzdizanja, bilo
kao unizivanja.
Vjerojatno je da u prirodom danom temelju našeg vi­
talnog opstanka leži nešto čega učinci sežu do vrha du­
hovnosti. Ali možemo reći da ο tome ne znamo gotovo
ništa. Intuicija neposrednog dojma, jednako očevidna kao
i varljiva, trenutačno nadmoćna, dugotrajno nepouzdana,
nekakvom rasnom znanošću nije dovedena na višu razinu
činjeničnog znanja.
Narodni karakter zaista se uvijek opisuje uz pomoć
izdvojenih povijesnih pojava. To je, međutim, uvijek već
rezultat rezultata i stanja obilježenih njima. One su tek
skupina pojava, prisutnih jedino kao tip medu drugima.
Ovisno ο položaju, na svjetlo mogu izbiti sasvim drukčije,
inače skrivene mogućnosti karaktera. Prirodom dani karak­
ter zajedno s nadarenostima vjerojatno postoji, ali mi ga
jednostavno ne poznajemo.
Mi ne smijemo svoju odgovornost gurati u stranu,
već kao ljudi moramo biti svjesni svoje slobode za sve
mogućnosti.

75
b) Svjetsko-povijesni položaj
Kako Njemačka stoji u svijetu, što se u svijetu događa i
kako se drugi odnose spram Njemačke, to je za Njemačku
utoliko bitnije što se njezin nezaštićen geografski položaj u
sredini kontinenta više izlaže djelovanju svijeta nego druge
europske zemlje. Zbog toga je misao ο primatu vanjske
politike nad unutarnjom vrijedila doduše za Njemačku, ali
ne i općenito povijesno.
Ja ne prikazujem političke kontekste posljednjih pola
stoljeća. Oni svakako nisu nebitni za ono što je u Njemačkoj
postalo moguće. Bacit ću pogled samo na jedan unutarnji
duhovni svjetski fenomen. Možda se smije reći: U Njemačkoj
je izbilo ono što je u čitavom zapadnom svijetu bilo u tijeku
kao kriza duha i vjere.
To ne umanjuje krivnju. Jer to je izbilo ovdje u Njemačkoj,
a ne negdje drugdje. Ali to nas oslobađa apsolutne izolacije.
Postaje poučno za druge. Tiče se svakog.
Taj kritični svjetsko-povijesni položaj nije jednostavno
odrediti: zalazak učinkovitosti kršćanske i biblijske vjere
općenito; nedostatak vjere koji poseže za nadomjescima;
društvena promjena, izazvana tehnikom i načinom rada, koja
iz prirode stvari nezaustavljivo vodi prema socijalističkim
porecima, u kojima bi masa stanovništva, dakle svatko,
trebala ostvariti svoja ljudska prava. Stanje je posvuda
manje ili više takvo da se kaže: mora biti drukčije. U takvom
su stanju najjače pogođeni svog nezadovoljstva najsvjesniji
ljudi skloni ishitrenim, brzopletim, varljivim i opsjenarskim
rješenjima.

76
 U procesu koji je zahvatio svijet, Njemačka je otplesala
takav opsjenarski iskorak u vlastitu propast.

3. Krivnja drugih

Tko još nije prosvijetlio sam sebe i shvatio svoju krivnju,

bit će sklon optuživanju tužitelja.
Sklonost uzvraćanju u ovom trenutku kod nas Nijemaca
nerijetko je znak da sami sebe još nismo razumjeli. Ali u
katastrofi prvi je interes svakog od nas postići jasnoću ο
sebi samom. Utemeljenje našeg novog života iz uzroka na­
šeg bića može se postići samo vlastitim prosvjetljavanjem
bez ostatka.
To ne znači da ne bismo smjeli vidjeti što je činjenica kad
gledamo na druge države, kojima Njemačka naposljetku
duguje oslobođenje od Hitlerova jarma, prepuštena njihovim
odlukama ο našem daljnjem životu.
Mi moramo i smijemo razumjeti što je u ponašanju
drugih otežalo naš položaj iznutra i izvana. Jer ono što su
učinili i što će činiti dolazi iz svijeta u kojemu mi, u potpunoj
ovisnosti ο njima, moramo pronaći svoj put. Moramo iz­
bjegavati iluzije. Ne smijemo zapasti ni u slijepo odbijanje,
ni u slijepa očekivanja.
Ako govorimo ο krivnji drugih, ta riječ nas može dovesti
u zabludu. Ako su oni svojim ponašanjem omogućili
događaje, to je politička krivnja. Njezino iznošenje ne smije
nam ni na trenutak dati da zaboravimo kako se ona nalazi
na različitoj razini od Hitlerovih zločina.

77
 Dvije točke čine nam se bitnima: političko djelovanje
pobjedničkih sila od 1918. i prisustvo tih sila dok se
izgrađivala Hitlerova Njemačka:
1. Engleska, Amerika i Francuska bile su sile pobjednice
1918. U njihovim rukama, a ne u rukama pobijeđenih,
nalazio se tijek svjetske povijesti. Pobjednik preuzima od­
govornost, koju ima samo on, ili bježi od nje. A ako učini
to, njegova povijesna krivnja postaje očevidna.
Pobjednik se ne može jednostavno povući u svoj uži
prostor, tražiti za sebe mir i samo promatrati što se događa
drugdje u svijetu. Ako neki događaj najavljuje zle posljedice,
on ima moć da ih spriječi. Nekorištenje te moći politička je
krivnja onog tko je posjeduje. Ograniči li se na optužbe na
papiru, pobjegao je od svoje zadaće. To nedjelovanje može
se predbaciti silama pobjednicama, ali nas ono ne oslobađa
nikakve krivnje.
To se može eksplicirati dalje i ukazati na mirovni ugovor
iz Versaillesa i njegove posljedice, pod kojima je Njemačka
skliznula u stanje koje je poticalo nacionalsocijalizam.
Možemo nadalje predbacivati toleriranje ulaska Japanaca
u Mandžuriju, tog prvog akta nasilja koji je, kad je uspio,
morao poslužiti kao primjer drugima, ili pak toleriranje
pohoda na Abesiniju, Mussolinijeva nasilnog akta iz 1935.
Može se sa žaljenjem ustanoviti da je Engleska u ženevskoj
Ligi naroda odlukama matirala Mussolinija, dopustivši
međutim da te odluke ostanu mrtvo slovo na papiru,
bez volje i snage da Mussolinija zaista unište - ali i bez
jasne radikalnosti da se s njime poveže na suprotan način
i zajedno s njime, polako mijenjajući njegov režim, stane

78
protiv Hitlera i osigura mir. Jer Mussolini je bio spreman da
zajedno sa zapadnim silama stane protiv Njemačke, kao što
je još 1934. proglasio mobilizaciju i održao prijeteći govor
protiv Hitlera, koji će kasnije pasti u zaborav, kad je ovaj
želio ući u Austriju. Da, polovična politika uvjetovala je
naposljetku savez između Hitlera i Mussolinija.
Ali uz to valja reći: nitko ne zna što bi bile posljedice
daljnjih odluka. I prije svega: Englezi su vodili politiku
koja je bila i moralna (što je nacionalsocijalistički način
razmišljanja ukalkulirao čak i kao slabost Engleske). En­
glezi stoga nisu mogli bez ograda donijeti svaku politički
učinkovitu odluku. Oni žele mir. Oni žele iskoristiti svaku
šansu da ga održe prije no što će posegnuti za krajnjim
rješenjima. Tek kad je situacija očevidno bezizlazna, oni
su spremni za rat.
2. Ne postoji samo građanska već i europska i ljudska
solidarnost.
Opravdano ili neopravdano, mi smo se, kad su se vrata
njemačke tamnice zalupila, nadali europskoj solidarnosti.
Još nismo slutili posljednje jezive posljedice i zločine. Ali
vidjeli smo radikalni gubitak slobode. Znali smo da je time
otvoren prostor samovolji moćnika. Vidjeli smo nepravdu i
izopćene, iako je to tad još bilo bezazleno u odnosu na ono
što će donijeti kasnije godine. Znali smo za koncentracijske
logore, a da još nismo imali pojam ο zlodjelima koja su se
ondje događala.
Svakako je bila sukrivnja sviju nas u Njemačkoj što
smo zapali u to političko stanje, izgubili svoju slobodu i
ostali prisiljeni živjeti pod despotstvom nekulturnih, sirovih

79
ljudi. Ali ujedno smo si mogli reći da smo postali žrtve
začahurenih povreda zakona i akata nasilja, što nas je
donekle rasteretilo. Kao što u državi onaj tko je ozlijeđen
zločinima na osnovi državnog poretka dobiva svoje pravo,
nadali smo se da europski poredak neće dopustiti takve
državne zločine.
Neću nikad zaboraviti razgovor što sam ga u svome
stanu u svibnju 1933. vodio s jednim prijateljem,* koji je
kasnije emigrirao i sad živi u Americi, u kojemu smo s čež­
njom razmatrali mogućnost skorašnjeg ulaska zapadnih
sila u Njemačku. On je rekao: "Budu li čekali još godinu
dana, Hitler je pobijedio, Njemačka je izgubljena, a možda
je izgubljena i Europa."
U takvom stanju, pogođeni u korijenima i stoga u mno­
gom pogledu pronicljivi, a za drugo slijepi, sljedeće događaje
doživljavamo uvijek s novim užasom:
U rano ljeto 1935. Vatikan je sklopio konkordat s Hitle-
rom. Papen je vodio pregovore. Bila je to prva velika potvrda
Hitlerova režima, silan porast Hitlerova prestiža. Isprva je
izgledalo nemoguće. Ali bila je činjenica. I nas je uhvatila
jeza.
Sve države priznale su Hitlerov režim. Čuli su se glasovi
divljenja.
1936. u Berlinu se slavila Olimpijada. Čitav svijet slio
se tamo. S prigušenim gnjevom mogli smo svakog stranca,
koji se tamo pojavio, vidjeti samo uz bol jer će nas ostaviti

Bio je to filozof Erich Frank (umro 1948.), kad je, pun čežnje za Europom,
stigao u Amsterdam.

80
na cjedilu - ali oni su to znali jednako malo kao i mnogi
Nijemci.
1936. Hitler je zaposjeo Rajnsku oblast. Francuska je
to tolerirala.
1938. Times je objavio Churchillovo otvoreno pismo
Hitleru, u kojem su stajale rečenice poput ove: "Ako
bi Englesku snašla nacionalna nesreća usporediva s na­
cionalnom nesrećom Njemačke iz 1918., molio bih Boga da
nam pošalje čovjeka sa snagom Vaše volje i duha" (pamtim
i sam, ali citiram prema Röpkeu).
1935. Engleska je posredstvom Ribbentroppa sklopila
pomorski pakt s Hitlerom. To je za nas značilo: Engleska
će žrtvovati njemački narod samo da može zadržati mir
s Hitlerom. Za nas im je svejedno. Nisu još bili preuzeli
europsku odgovornost. Oni ne samo da su prisutni, dok
ovdje niče zlo, već su s njime i u dobrim odnosima. Do­
puštaju da Nijemci potonu u terorističkoj, militarističkoj
državi. Njihove novine nas, doduše, grde, ali oni ništa ne
čine. Mi u Njemačkoj smo nemoćni. Oni bi sad, možda i bez
pretjeranih žrtava, još mogli ponovno uspostaviti slobodu
kod nas. Ali oni to ne čine. Imat će to i za njih posljedice i
stajat će ih još većih žrtava.
1939. Rusija je sklopila pakt s Hitlerom. Na taj način
rat je za Hitlera tek u posljednjem trenutku postao moguć -
a kad je rat započet, sve neutralne države i Amerika držale
su se postrance. Ni u kom slučaju svijet nije bio jedinstven,
da bi mogao jedinim zajedničkim naporom brzo ugasiti tu
vražju rabotu.

81
najprije provodila Njemačka, sekundarna je činjenica. Ovdje
nije riječ ο događajima nakon primirja, ni ο onome što je
Njemačka pretrpjela i nastavlja trpjeti nakon kapitulacije.
2. N a š a razmatranja ο krivnji služe zadaći utvrđivanja
smisla naše vlastite krivnje, čak i onda kad želimo govoriti
ο krivnji drugih.
3. Rečenica: "Drugi nisu bolji od nas" također vrijedi.
Ali ona se u ovom trenutku pogrešno primjenjuje. Jer sad,
tijekom proteklih 12 godina, drugi su sve u svemu zaista bili
bolji od nas. Opća istina ne smije služiti nivelaciji posebne,
trenutne istine vlastite krivnje.

4. Krivnja sviju?

Kaže li se za nesuglasice unutar političkog ponašanja

Saveznika da se pritom posvuda radi ο političkim ne­
izbježnostima, odgovor glasi: to je krivnja koja je zajednička
svim ljudima.
Predočavanje djelovanja drugih za nas nije od značaja
kako bismo olakšali vlastitu krivnju, ali je opravdano
zbog brige što je kao ljudi dijelimo sa svima ostalima za
čovječanstvo, koje danas kao cjelina ne samo da je došlo
k svijesti već uslijed događaja tehničkog doba uspostavlja
svoj poredak ili ga promašuje.
Temeljna činjenica da smo svi mi ljudi daje nam pravo
da budemo zabrinuti za čovječanstvo u cjelini. Kakvo bi
nam olakšanje bilo da pobjednici nisu ljudi poput nas, već
požrtvovni svjetski vladari. Tada bi u mudroj providnosti
upravljali sretnom obnovom uključujući učinkovito is-

84
pravljanje krivnje. Tada bi djelom i primjerom živjeli pred
našim očima ideal demokratskih odnosa i davali nam da
ga svakodnevno osjećamo kao uvjerljivu stvarnost. Tada
bi bili jedinstveni medu sobom, u razumnom i otvorenom
razgovoru bez primisli, i brzo bi donosili odluke ο svim
pitanjima koja iskrsavaju. Tada ne bi bili mogući ni obmana
ni privid, ne bi bilo prešućivanja ni razlika između javnog
i privatnog govora. Tada bi naš narod dobio primjeren
odgoj, došli bismo do živog razvoja našeg mišljenja unutar
stanovništva i usvojili sadržajnu predaju. Tada bi se spram
nas odnosili strogo, ali i pravedno, velikodušno, pa čak
i s ljubavlju, ako bi nesretni i zavedeni pokazali makar i
najmanju susretljivost.
Ali i ostali su ljudi poput nas. I u njihovim je rukama
budućnost čovječanstva. Mi smo kao ljudi čitavim svojim
opstankom i mogućnostima našeg znanja vezani uz ono
što oni čine, uz posljedice njihova djelovanja. Zato je razu­
mijevanje toga što oni rade, misle i žele za nas važno poput
vlastite stvari.
Pitamo se iz te brige: jesu li drugi narodi mnogo sretniji
i zbog povoljnijih političkih sudbina? Griješe li možda kao
i mi, bez kobnih posljedica koje su nas bacile u ponor?
Oni bi odbili primanje upozorenja od nas, pokvarenih i
jadnih. Možda ne bi razumjeli ili bi čak smatrali preuzetnim
kad bi Nijemci brinuli ο toku povijesti, koji ovisi ο njima, a
ne ο Nijemcima. Ali tako je: poput more tišti nas predodžba
- dođe li u Americi jednom do diktature u Hitlerovu sti­
lu, bio bi to kraj, beznadan za nesaglediva vremena. Mi
u Njemačkoj mogli smo biti oslobođeni izvana. Kad

85
jednom nastupi diktatura, oslobađanje iznutra postaje
nemoguće. Ako bi anglosaksonski svijet, kao ranije mi,
bio diktatorski osvojen iznutra, ne bi postojalo više ništa
izvana, pa ni oslobođenje. Slobodi, koju su ljudi na Zapadu
stekli i čije je stjecanje trajalo stoljećima, pa i tisućljećima,
došao bi kraj. Vratila bi se primitivnost despotizma, ali
uz tehnička sredstva. Naravno da čovjek ne može ostati
definitivno neslobodan. Ali ta utjeha bila bi u tom slučaju
veoma dugoročna. Rečeno Platonovim riječima: u tijeku
beskonačnog vremena ovdje ili ondje jednom će postati
stvarno ili će ponovno postati stvarno ono što je moguće.
Mi vidimo užase osjećaja moralne nadmoći: tko se spram
opasnosti osjeća apsolutno siguran, već je na putu da joj
podlegne. Sudbina Njemačke bila bi iskustvo za sve. Neka
to iskustvo bude shvaćeno! Mi nismo lošija rasa. Ljudi
posvuda imaju slične osobine. Posvuda postoje nasilne,
zločinačke, vitalno marljive manjine, koje, kad im se pruži
prilika, preuzimaju režim i vladaju brutalno.
Mi možemo biti zabrinuti zbog samouvjerenosti po­
bjednika. Jer odsad sva odlučujuća odgovornost za tijek
stvari leži na njima. Njihova je stvar kako će doskočiti
nevolji ili izazvati novu. To što bi sad moglo postati njihovom
krivnjom, bila bi nevolja u jednakoj mjeri za nas kao i za
njih. Sada, kad se radi ο cjelokupnom čovječanstvu, oni
moraju biti dodatno odgovorni za ono što čine. Ne prekine
li se lanac zla, pobjednici će dospjeti u istu situaciju kao i
mi, ali s njima i čitavo čovječanstvo. Kratkovidnost ljudskog
mišljenja, posebice u obliku svjetskog mišljenja, koje poput
neodoljiva vala preplavljuje sve, nevjerojatna je opasnost.

86
Oruđa Božja nisu Bog na zemlji. Iskupljivati zlo zlom,
posebice među utamničenima, ne samo među tamničarima,
učinilo bi ljude zlima i stvorilo novu nevolju.
Pratimo li svoju vlastitu krivnju do uzroka, nailazimo
na bivanje čovjekom, koje je u liku Nijemaca poprimilo
osebujno, stravično bivanje krivim, ali i mogućnost u
čovjeku kao takvom!
Kad je riječ ο njemačkoj krivnji, kaže se: to je krivnja
sviju - skriveno zlo posvuda snosi sukrivnju za izbijanje zla
na tom njemačkom mjestu.
Bila bi zaista pogrešna isprika kada bismo mi Nijemci
svoju krivnju nastojali umanjiti u odnosu spram krivnje
bivanja čovjekom. Ta misao ne donosi olakšanje, nego
produbljivanje.
Pitanje iskonskog grijeha ne smije postati putom uzmi­
canja pred njemačkom krivnjom. Znanje ο iskonskom
grijehu još nije uvid u njemačku krivnju. Ali religiozno
priznavanje iskonskog grijeha ne smije postati ni ruho
pogrešnog njemačkog priznavanja krivnje, tako da bi u
nečasnoj nejasnoći jedno stajalo umjesto drugog.
Mi ne osjećamo poriv da optužujemo druge. Ali s ras-
tojanjem i zabrinutošću onoga koji je pokleknuo, koji dolazi
k sebi i pribran je, mislimo: neka drugi ne podu takvim
putovima!
Sad je započeo nov period povijesti. Odsad za sve što se
događa odgovornost snose pobjedničke sile.

87
 III. NAŠE PROČIŠĆENJE

Vlastito prosvjetljavanje naroda u povijesnoj pribranosti

i osobno vlastito prosvjetljavanje pojedinca doimaju
se različitim stvarima. Ali prvo se događa samo preko
drugog. Ono što pojedinci jedni s drugima postižu putem
komunikacije može, ako je istinito, postati raširenom
sviješću mnogih i tada vrijedi kao samosvijest naroda.
I ovdje se moramo okrenuti protiv kolektivnog mišljenja.
Svaka stvarna preobrazba događa se kroz pojedince, u
mnogobrojnim pojedincima, neovisno ili u poticajnoj raz­
mjeni.
Mi Nijemci spominjemo se svi, makar i na različite,
pa i suprotne načine, svoje krivnje i nekrivnje. Svi mi to
činimo, nacionalsocijalisti i protivnici nacionalsocijalizma.
Kad kažem " m i " , mislim na ljude, s kojima isprva - kroz
jezik, podrijetlo, situaciju i sudbinu - osjećam solidarnost.
Ne želim nikoga optuživati kad kažem " m i " . Ako se drugi
Nijemci osjećaju krivima, to je njihova stvar, osim u dvjema
točkama, kazni za zločine onih koji su ih počinili i političkoj
odgovornosti sviju za djela Hitlerove države. Oni koji ne
osjećaju krivnju bit će predmetom napada tek kad sami
napadnu. Ako nam u nastavku nacionalsocijalističkog
načina mišljenja žele zanijekati nijemstvo i ako, umjesto da
usrdno razmišljaju i osluškuju razloge, generalnim sudovima
slijepo žele uništiti druge, oni krše solidarnost i ne žele se
preispitati i razvijati u međusobnom razgovoru.
Među stanovništvom prirodan, nepatetičan i pribran uvid
nije rijetkost. Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći:
88
 Jedan osamdesetogodišnji istraživač: " J a se tijekom tih
12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio
zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto
pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova
organizacija bila je suviše paklena."
Jedan mladi protivnik nacizma: "Jer i mi protivnici
nacionalsocijalizma - nakon što smo se godinama, makar
i uz škrgut zubi, 'u strahu klanjali režimu' - trebamo pro-
čišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji
misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio
prvoklasnim ljudima."
Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: "Ako sam do­
zvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno
dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko
postao njezinim korisnikom - makar to činio i uz unutarnje
protivljenje - i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz
pristojnosti se ne smijem požaliti."

1. Uzmicanje pred pročišćenjem

a) Međusobno okrivljavanje
Mi Nijemci smo medu sobom vrlo različiti u vrsti i mjeri
sudjelovanja u nacionalsocijalizmu ili u otporu spram nje­
ga. Svatko se mora prisjetiti svoga vlastitog unutarnjeg i
vanjskog načina ponašanja i u toj krizi Nijemaca potražiti
sebi svojstveno ponovno rođenje.
Trenutak u kojem je započelo to unutarnje pretapanje za
pojedince je vrlo različit: je li 1933., je li 1934., je li nakon

89
ubojstava 30. lipnja, je li tek od 1938., nakon paljenja
sinagoga, ili tek u ratu ili tek pod prijetnjom poraza ili tek
nakon sloma.
U svemu tome mi Nijemci ne možemo pronaći zajednički
nazivnik. Moramo s bitno različitih stajališta biti otvoreni
jedni prema drugima. Zajednički nazivnik svima je zacijelo
državljanstvo. U tome svi imaju zajedničku odgovornost,
zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu
umrli. To ujedinjuje i vanjsku i unutarnju emigraciju.
Velike razlike omogućuju da otprilike svatko svakome
nešto predbacuje. To traje dokle god pojedinac zahvaća
pogledom samo vlastiti položaj i položaj onih koji su mu
slični, prosuđujući položaje ostalih samo u odnosu prema
sebi. Začuđuje koliko smo zaista uzbuđeni samo kad nas
nešto same pogađa i sve promatramo s gledišta našeg
posebnog položaja. Možemo jednom klonuti, kad strpljenje
međusobnog razgovora prijeti da će nas napustiti i kad
nailazimo na hladnu i osornu odbojnost.
Proteklih godina bilo je Nijemaca koji su od nas ostalih
Nijemaca zahtijevali da postanemo mučenici. N i s m o
trebali šutke trpjeti to što se događalo. Ako naš čin i ne
bi imao uspjeha, bio bi nešto poput ćudorednog uporišta
za čitavo stanovništvo, vidljiv simbol potisnutih snaga. Ta
predbacivanja slušao sam od prijatelja, muškaraca i žena,
od 1933.
Ti zahtjevi bili su tako uzbudljivi jer je u njima ležala
duboka istina, ali ona je kroz način na koji se zastupa
uvredljivo izokrenuta. Ono što čovjek pred transcendencijom

90
može saznati sam ο sebi uvlači se na razinu moraliziranja,
pa čak i senzacije. Tišina i strahopoštovanje su izgubljeni.
Trenutačno ružan primjer uzmaka u međusobno optu­
živanje pružaju mnoge diskusije između emigranata i onih
koji su ostali ovdje, između skupina koje se vjerojatno
nazivaju vanjskom i unutarnjom emigracijom. Obje imaju
svoje jade. Emigrant: tuđi jezični svijet, domotužje. Simbol
je priča ο njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je
sobi visjela Hitlerova slika - zašto? Samo ako ga je ona
podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je
ovladati svojom čežnjom za domom. Onaj koji je ostao:
napuštenost, izopćenost u vlastitoj zemlji, ugroženost, sam
je u nevolji, izbjegavaju ga svi osim nekolicine prijatelja koje
opterećuje, što donosi nove jade. Ali ako jedni optužuju
druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro
naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju,
radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor,
ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas
ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina.

b) Odbacivanje sebe i prkos

Osjetljivi smo na predbacivanja i lako spremni na pred­
bacivanja drugima. Čovjek ne želi da mu se netko previše
približi, no ražestit će se pri moralnom prosuđivanju drugih.
I onaj tko je kriv, ne dopušta da mu se to kaže. A ako i
dopušta, ne dopušta da mu to kaže svatko. Svijet je do sitnih
svakodnevnih okolnosti prepun pripisivanja autorstva nad
nevoljom.

91
 T k o je razdražljiv spram predbacivanja, lako se može
okrenuti prema porivu da prizna svoju krivnju. Takva
priznavanja krivnje - pogrešna, jer su sama još nagonska
i ispunjena žudnjom - u svojoj pojavi imaju jednu pre­
poznatljivu crtu: budući da su, poput svoje suprotnosti, kod
istog čovjeka hranjene jednakom voljom za moći, osjeća se
kako onaj koji priznaje priznanjem želi sebi dati vrijednost
i istaknuti se pred ostalima. Njegovo priznanje krivnje želi
prisiliti druge da priznaju. U takvom priznavanju postoji
crta agresivnosti.
Filozofski stoga pri svakom bavljenju pitanjima krivnje
prvi zahtjev predstavlja unutarnje bavljenje samim sobom,
kroz koje se osjetljivost gasi zajedno s porivom prema
priznavanju krivnje.
Danas je taj fenomen, koji izlažem psihološki, ispreple­
ten s ozbiljnošću našeg njemačkog pitanja. N a š a opasnost
je jadikovanje koje se žrtvuje priznavanjem krivnje i ponos
koji se prkosno povlači u sebe.
Mnogi će se dati zavesti trenutnim interesom svog op­
stanka. Djeluje mu kao prednost prizna li krivnju. Gnjevu
svijeta nad moralno propalom Njemačkom odgovara nje­
zina spremnost za priznavanje krivnje. Moćniku se obraća
laskanjem. Htjeli bismo reći što on želi čuti. Tome valja
pribrojiti fatalnu sklonost da se čovjek zbog priznanja kriv­
nje osjeća boljim od drugih. U raskrinkavanju sebe samog
leži napad na druge koji to ne čine. Očevidna je sramota
takvih jeftinih samooptužbi, beščašće tobože unosna
laskanja.

92
 Prkosan ponos je drugo. Upravo stoga što drugi moralno
napadaju, čovjek će se tek zakočiti. On želi svoju samosvijest
u pretpostavljenoj unutarnjoj nezavisnosti. Ona se, među­
tim, ne može steći ako se u odlučujućem ostaje nejasan.
Odlučujuće počiva na vječitom temeljnom fenomenu,
koji je danas u novom liku ponovno prisutan: tko u stanju
bezostatne pobijedenosti pretpostavlja život smrti, može u
istinitosti - jedinoj časti koja mu preostaje - živjeti samo
ako se odluči za ovaj život sa sviješću ο smislu koji je u
njemu.
Odluka da se živi kao nemoćan čovjek akt je ozbiljnosti
na kojoj se zasniva život. Iz njega proizlazi preobrazba koja
modificira sve vrijednosne procjene. Provede li se on, snose
se posljedice, pristaje na jad i rad, pa tako u njemu možda
leži najviša mogućnost ljudske duše. Ništa se ne poklanja.
Ništa ne dolazi samo od sebe. Samo ako je ta odluka jasna
kao uzrok, mogu se izbjeći izvrtanja odbacivanja sebe i
ponosnog prkosa. Pročišćenje vodi jasnoći odluke i jasnoći
njezinih posljedica.
Ako je uz činjenicu poraza ujedno prisutna krivnja, ne
smije se preuzimati samo nemoć nego i krivnja. Iz jednog
i drugog mora iznići preobrazba, pred kojom čovjek želi
uzmaknuti.
Ponosan prkos pronaći će mnoštvo načina gledanja,
veličanstvenosti, osjećajnih poučnosti ne bi li si priskrbio
obmanu koja omogućuje da se održi. Na primjer: Pretvara
se smisao nužnosti preuzimanja onog što se dogodilo.
Neobuzdana sklonost "priznavanju naše povijesti" dopušta
da se zlo potajice afirmira, da se u zlu pronađe dobro, da se

93
ono u nutrini drži kao ponosna utvrda protiv pobjednika.
Iz takva izvrtanja mogu proizići rečenice poput ovih:
" M o r a m o znati da izvornu snagu htijenja, koju je stvorila
prošlost, još nosimo u sebi, to moramo priznati i prihvatiti
u svoju egzistenciju... Mi smo bili oboje i ostat ćemo oboje...
i mi sami uvijek smo samo naša čitava povijest, čiju snagu
nosimo u sebi." "Pijetet" treba mladu njemačku generaciju
prisiliti da opet postane onakva kakva je bila prethodna.
Prkos u ruhu pijeteta brka ovdje povijesni razlog, u
kojem smo s ljubavlju ukorijenjeni, s cjelokupnošću realiteta
zajedničke prošlosti, od kojih mnoge u njihovom smislu ne
samo da ne volimo već ih i odbacujemo kao strane našem
biću.
Iz priznavanja zla kao zla mogu proizići rečenice poput
sljedećih: "Moramo postati tako hrabri, tako veliki i tako
blagi da možemo reći: da, i taj užas bio je naša stvarnost
i ostat će to, ali mi imamo snagu da ga u sebi svejedno
pretvorimo u stvaralačko djelo. U sebi poznajemo jednu
strahovitu mogućnost, koja je jednom u jadnoj zabludi
dobila oblik. Mi ljubimo i poštujemo našu čitavu povijesnu
prošlost s pijetetom i ljubavlju, koja je veća od pojedinačne
povijesne krivnje. Taj vulkan nosimo u sebi, svjesni da
nas može raznijeti, ali i uvjereni da će nam se, ako ga zna­
mo ukrotiti, tek otvoriti posljednji prostor naše slobode:
u opasnoj snazi mogućnosti da se ostvari ono što će u
zajedništvu sa svim ostalim biti ljudski čin našeg duha.
To je zavodljiv apel - iz loše filozofije iracionalizma -
bez odluke da se povjerimo egzistencijalnom poravnavanju.
"Kroćenje" je premalo. Stvar je u "izboru". Ako se taj ne

94
provede, smjesta je ponovno moguć prkos zla, koji vodi u
pecca fortiter. Nije shvaćeno da je u odnosu na zlo moguće
ipak samo prividno zajedništvo.
Drugi način ponosna prkosa može "povijesno-politički"
afirmirati čitav nacionalsocijalizam u jednom estetskom
nazoru, koji iz nevolje, na koju valja trezveno gledati, i jasna
zla čini lažnu veličanstvenost, koja zamagljuje ćud:
"U proljeće 1932. jedan njemački filozof izrekao je
proročanstvo da će u roku od deset godina svijetom politički
vladati samo još dva pola: Moskva i Washington; da će
Njemačka između njih, kao političko-geografski pojam, biti
bespredmetna i postojati samo još kao duhovna sila.
Njemačka povijest, kojoj je poraz iz 1918. ujedno otvorio
izglede za veću konsolidaciju, štoviše za velikonjemačko
savršenstvo, pobunila se protiv te prorečene i zaista na­
dolazeće tendencije da se svijet simplificira u dva pola.
Njemačka povijest skupila se protiv te svjetske tendencije
u izoliran, svojevoljan, gigantski napor da unatoč svemu
dopre do vlastitog nacionalnog cilja.
Ako je to proročanstvo njemačkog filozofa, koje je za
početak američko-ruske svjetske vladavine odredilo rok od
deset godina, točno, prenagljen tempo žurbe i silovitosti
njemačkog protunastojanja bio je razumljiv događaj: bio
je to tempo jedne iznutra smislene i fascinantne, povijesno,
međutim, već zakašnjele pobune. Posljednjih mjeseci vidjeli
smo kako se taj tempo pretvorio u izolirano čisto ludovanje.
- Filozof s lakoćom izriče sud: njemačka povijest je gotova,
sad počinje era Washington-Moskva. Povijest poput nje­
mačke, čije su zasade tako velike i žudno postavljene, neće

95
takvoj akademskoj odluci jednostavno reći da i amen. Ona
će se razbuktati, strovaliti se u dubokom uzbuđenju obrane
i napada, u divljoj pobuni vjere i mržnje, u svoj kraj."
Tako je u ljeto 1945. jedan čovjek, kojeg osobno veoma
cijenim, pisao u pomutnji smetenih osjećaja.
Sve to zaista nije pročišćenje, već daljnje ulaženje u
zapletenost. Takve misli - kako ο odbacivanju sebe, tako
i ο prkosu - na trenutak običavaju davati osjećaj nalik
oslobođenju. U uvjerenju da ima tlo pod nogama, čovjek
je tek zašao u bezizlaznost. To je nečistoća osjećaja, koja se
ovdje pojačava i ujedno utvrđuje protiv stvarnih mogućnosti
preobrazbe.
Uz sve vidove prkosa ide i agresivna šutnja. Uzmiče se
tamo gdje razlozi postaju nepobitni. Samosvijest se izvlači
iz šutnje kao posljednja moć nemoćnog. Pokazuje se šutnja
ne bi li se uvrijedio moćnik. Skriva se šutnja kako bi se
razmišljalo ο ponovnoj uspostavi, politički kroz posezanje
za sredstvima moći, ma bila ona i smiješna za one koji ne
sudjeluju u divovskim industrijama svijeta, koje proizvode
oruđe uništenja - duševno kroz samoopravdavanje, koje
ne priznaje nikakvu krivnju: sudbina je odlučila protiv
mene; bila je to besmislena materijalna nadmoć; poraz je
bio častan; u nutrini hranim svoju odanost i junaštvo. Na
putu takvog ponašanja množi se, međutim, samo unutarnji
otrov u iluzornom mišljenju i anticipirajućem opajanju:
" J o š ne udarcima šakama i nogama"... "za onaj dan, kad
ćemo..."

96
c) Uzmicanje u posebnosti, koje su točne po sebi, ali
nebitne za pitanje krivnje
Gledajući vlastitu nevolju, mnogi će pomisliti: Pomozite, ali
ne govorite ο iskupljenju. Nevjerojatna nevolja ispričava.
Čujemo, primjerice:
" Z a r se zaboravilo na teror bombi? Ne bi li on, pod
kojim su milijuni nedužnih morali dati živote, zdravlje i
sav svoj drag imetak, trebao biti izjednačenje za zlo koje je
počinjeno u njemačkoj zemlji? Zar bijeda izbjeglica, koja
vapi u nebo, ne bi trebala djelovati razoružavajuče?"
" J a sam iz Južnog Tirola, kao mlada žena od 30 godina
stigla sam u Njemačku. Njemačke patnje dijelila sam od
prvog do posljednjeg dana, primala udarac za udarcem,
prinosila žrtvu za žrtvom, gorak kalež ispila sam dokraja
- a sad se osjećam suoptužena za nešto što uopće nisam
počinila."
"Bijeda koja je snašla čitav narod toliko je ogromna i
toliko nezamislivih razmjera da ne treba dodavati sol na
ranu. Narod je u svojim svakako nevinim dijelovima već
pretrpio mnogo više nego što iziskuje pravedna kazna."
Nevolja je zaista apokaliptična. Svi optužuju i to s pra­
vom: oni koji su izbjegli koncentracijski logor ili progon, i
prisjećaju se strahovitih patnji. Oni koji su na najokrutniji
način izgubili svoje najdraže. Milijuni evakuiranih i izbje­
glica, koji gotovo bez nade žive u neprestanom lutanju.
Mnoštvo onih koji su pristali uz stranku, a sad su izopćeni
i zapadaju u nevolju. Amerikanci i drugi Saveznici koji
su žrtvovali godine svojih života i imali milijune mrtvih.

97
Europski narodi koji su bili mučeni pod terorom njemačkih
nacionalsocijalista. Njemački emigranti, prisiljeni da u
tuđem jezičnom okruženju žive pod najtežim uvjetima.
Svi, svi.
Nabrajajući one koji optužuju, stavio sam različite sku­
pine jedne uz druge, u namjeri da se u tome smjesta osjeti
ono neprimjereno. Nužda je kao nužda, kao smetnja op­
stanku, sveprisutna, ali ona je bitno različita kroz kontekst
u kojem stoji. Nepravedno je da se svi na isti način proglase
nevinima.
U cijelosti ostaje da mi Nijemci, ma koliko trenutačno
zapali u najveću nevolju medu narodima, snosimo najveću
odgovornost za tijek stvari do 1945.
Stoga za nas, za pojedinca, vrijedi: ne želimo se olako
osjećati nevinima, žaliti sami sebe kao žrtve zle kobi, ne
očekujemo pohvale za patnje, već sami sebe ispitujemo i
neumoljivo prosvjetljavamo: gdje sam pogrešno osjećao,
pogrešno mislio, pogrešno djelovao? Krivnju želimo što
je više moguće tražiti kod sebe, a ne u stvarima i ne kod
drugih, jer ne želimo uzmicati pred nevoljom. To proizlazi
iz odluke da se okrenemo.

d) Uzmicanje u općenitost
Varljivo je to olakšanje, kad sam sebi kao pojedinac pos­
tanem nevažan, jer se cjelina doima poput događaja koji me
snalazi, u kojemu, međutim, ne sudjelujem i stoga osobno
ne snosim ni krivnju. Tada sam živim tek u nemoćnoj patnji
i nemoćnom sudjelovanju. Ne živim više iz sebe sama.
Nekoliko primjera za to:

98
 1. Ukupna moralna interpretacija povijesti dopušta
da se očekuje pravda u cjelini: "Sva krivnja na svijetu se
osvećuje".
Svjestan sam svoje izloženosti potpunoj krivnji, pri kojoj
moje vlastito djelovanje jedva da još igra ulogu. Ako sam ja
gubitnik, metafizička bezizlaznost u cjelini je porazna. Ako
sam dobitnik, uz uspjeh imam i čistu savjest bivanja boljim.
Tendencija da same sebe kao pojedince ne uzimamo ozbiljno
paralizira ćudoredne pokretače. Ponos priznavanja krivnje
koje žrtvuje samo sebe, u jednom slučaju, i ponos moralne
pobjede u drugom, na jednak način postaju uzmaci pred
istinskom ljudskom zadaćom koja je na pojedincu.
Tom potpunom moralnom shvaćanju povijesti protivi
se, međutim, iskustvo. Tijek stvari uopće nije jednoznačan.
Sunce sije nad pravednima i nepravednima. Raspodjela
sreće i ćudorednosti djelovanja kao da nemaju međusobnog
konteksta.
Bio bi to, međutim, tome suprotstavljen, lažan totalni
sud, kad bi se reklo: pravda ne postoji.
U mnogim situacijama obuzima nas, naočigled stanja
i djelovanja jedne države, neizbrisiv osjećaj: "To ne može
dobro svršiti", "to će se osvetiti". Ali tek što taj osjećaj poč­
ne vjerovati u pravdu, nastaje zabluda. On ne predstavlja
izvjesnost. Ono dobro i istinito neće doći samo od sebe.
U većini slučajeva izostaje ispravljanje krivnje. Propast i
osveta snalaze i krive i nevine. Najčistija volja, istinitost
bez uporišta i najveća hrabrost mogu, kad im situacija to
priječi, ostati bez uspjeha. A mnogima koji su pasivni kroz
djela drugih nezasluženo će pripasti povoljne situacije.

99
 Ideja totalne krivnje i utkanosti u kontekst zločina i
kazne dovest će do - unatoč metafizičkoj istini koja u njoj
leži - zavođenja pojedinca kako bi on uzmaknuo pred onim
što je isključivo i u cijelosti njegova stvar.
2. Totalni nazor da svemu na svijetu dolazi kraj, da
se ne poduzima ništa što na kraju ne bi propalo, da se u
svemu nalazi klica propasti, dopušta da neuspjeh sa svakim
drugim neuspjehom, kao i niskost s plemenitošću, sklizne
na zajedničku razinu propasti. Na taj način on će biti lišen
svoje težine.
3. Vlastitoj nevolji, koju tumačimo kao posljedicu kriv­
nje sviju, dajemo metafizičku težinu, izlažući je kao novu
jedinstvenost: u katastrofi doba Njemačka zamjenjuje žrtvu.
Ona pati za sve. Na njoj do izražaja dolazi krivnja sviju i
kazna za sve.
To je lažna patetika, koja se udaljava od trezvene zadaće
da se čini ono što počiva na vlastitoj snazi, to jest zadaće da
se čini bolje u okviru dohvatljivog i od unutarnje preobrazbe.
To je uzmak u "estetsko", koji se svojom neobaveznošću
udaljava od ostvarenja iz jezgre pojedinčeva vlastita bitka.
To je sredstvo da se novim putem stvori lažan kolektivni
osjećaj vrijednosti.
4. Čini se oslobođenjem od krivnje kad naočigled nevje­
rojatnih patnji, koje su snašle nas Nijemce, uzvikujemo:
iskupili smo se.
Ovdje valja razlikovati: kazna se odslužuje, politička
odgovornost ograničava se mirovnim sporazumom i na taj
način privodi kraju. U odnosu na te dvije točke, ta je misao
smislena i točna. Ali za moralnu i metafizičku krivnju, koje

100
isključivo pojedinac u svojoj zajednici shvaća kao svoje, u
biti se još ne iskupljuje. One ne prestaju. Tko ih snosi, ulazi
u proces koji će trajati čitav njegov život.
Za nas Nijemce ovdje vrijedi alternativa: ili će preuzimanje
krivnje, na koju ostatak svijeta ne misli, ali ona govori iz
naše savjesti, postati temeljnom crtom naše njemačke sa­
mosvijesti - čime će naša duša krenuti putem preobrazbe -
ili ćemo potonuti u prosječnost ravnodušnog, pukog života;
tada se u našoj sredini neće više probuditi nikakav izvorni
pokretač; tada nam se neće objaviti ono što je zapravo
smisao; tada nećemo više čuti transcendentni smisao našeg
pjesništva i umjetnosti i glazbe i filozofije.
Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac
ne može ostvariti nikakvu istinu.

2. Put pročišćen]a

Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje

krivnje.
Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare
učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja
narodima koje je napala Hi tier ova Njemačka ponovno
uspostavljaju dio onog što je uništeno.
Pretpostavke takvog učinka su, osim pravne forme
koja donosi pravednu raspodjelu tereta, život, sposobnost
i mogućnost za rad. Neizbježno je da politička volja za
ispravljanjem krivnje popusti kad političko djelovanje
pobjednika uništi te pretpostavke. Jer u tom slučaju ne bi

101
bio mir sa smislom ispravljanja krivnje, nego nastavak rata
u smislu daljnjeg uništenja.
Ispravljanje krivnje je, doduše, nešto više. Tko je iznutra
obuzet krivnjom u kojoj sudjeluje, želi pomoći svakome kome
je samovoljom bespravnog režima nanesena nepravda.
Postoje dvije motivacije koje ne treba brkati: zahtjev da
se pomogne gdje vlada nevolja, svejedno čime, jednostavno
stoga što je bliska i iziskuje pomoć - te zahtjev da se onima
koje je Hitlerov režim deportirao, opljačkao, orobio, mučio
i otjerao u emigraciju prizna posebno pravo.
Oboje je sasvim opravdano, ali u motivaciji postoji razlika.
Gdje se ne osjeća krivnja, smjesta dolazi do izjednačavanja
cjelokupne nevolje na istoj razini. Razlikovanje pogođenih
nevoljom nužno je ako želim ispraviti krivnju za nešto u
čemu sam sudjelovao.
Pročišćenje kroz ispravljanje krivnje je neizbježno. Ali
pročišćenje je mnogo više. I ispravljanje krivnje ozbiljno se
želi ako svoj etički smisao ispunjava kao posljedicu naše
pročišćujuće preobrazbe.
Razjašnjavanje krivnje ujedno je razjašnjavanje našeg
novog života i njegovih mogućnosti. Iz njega proizlaze
ozbiljnost i odluka.
Gdje se to događa, život nije više jednostavno tu kao
nepristran užitak. Sreću postojanja, gdje je dopuštena, u
medutrenucima, u predasima, možemo zahvatiti, ali ona
ne ispunjava postojanje, već se pred pozadinom turobnosti
prihvaća kao dražesna čarolija. Život je u bitnome dopušten
samo još kroz trošenje u toj zadaći.

102
 Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje i
transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti
i nesavršenstva.
Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju
provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u
njemu.
Možemo šutjeti bez agresivnosti - iz skromnosti šutnje
proizići će jasnoća onog što se može saopćiti.
Važni su samo još istina i djelatnost. Bez lukavstva
spremni smo podnijeti što nam je dosuđeno. Što god da se
dogodilo, dokle živimo, postojat će ljudska zadaća koja se
u svijetu ne može dovršiti.
Pročišćenje je put čovjeka kao čovjeka. Pročišćenje preko
razvoja ideje krivnje u tome je samo moment. Pročišćenje se
ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, niti kroz magiju.
Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već
predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar
naše slobode. Svako malo svatko će se naći na raskrsnici
između pročišćenja i zamagljivanja.
Pročišćenje nije isto za sve. Svatko kreće svojim osobnim
putem. Taj put nitko drugi ne može unaprijed zadati ni po­
kazati. Opća razmišljanja mogu samo skrenuti pozornost,
možda i probuditi.
Zapitamo li se na kraju od čega se sastoji pročišćenje,
izvan rečenog nije moguće davati nikakve konkretne izjave.
Gdje nešto ne može biti realizirano kao svrha razumne volje,
već se događa kroz unutarnje djelovanje kao preobrazba,
mogu se ponoviti samo neodređeni izričaji: prosvjetljavanje
i transparentnost kroz uzlet - ljubav prema čovjeku.

103
 Što se tiče krivnje, put je promišljanje iznijetih misli.
Njih ne treba misliti samo apstraktno razumom već ih
valja i zorno provesti; valja ih predočiti, usvojiti ili odbaciti
vlastitim bićem. To izvršenje i ono što iz njega slijedi, to je
pročišćenje. Ono nije na koncu novo, ni nadolazeće.
Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz
svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti,
bez koje sloboda nije moguća.
Politička sloboda počinje time da se u većini naroda
pojedinac osjeti odgovornim za politiku svoje zajednice, da
- umjesto što samo traži ili prekorava - od sebe zahtijeva
da vidi stvarnost i ne djeluje iz pogrešne političke vjere u
zemaljski raj, koji nije ostvaren isključivo zbog zle volje i
gluposti drugih - štoviše, da zna: politika u konkretnom
svijetu uvijek traži prohodni put, predvođena idealom
bivanja čovjekom kao slobodom.
Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode.
Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem
na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja
spram moralnih napada na nas.
Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje
protunapad. Kad nas je, međutim, zahvatila unutarnja po­
tresenost, vanjski napad samo će nas još površinski okrznuti.
Možda će još boljeti i vrijeđati, ali neće više prodirati u našu
dušu.
Gdje je usvojena svijest ο krivnji, lažne i nepravedne
optužbe podnijet ćemo s mirom. Jer naš ponos i prkos su
se rastalili.

104
 Tko zaista osjeća krivnju, tako da se mijenja njegova
svijest ο postojanju, na toga će predbacivanja drugih ljudi
djelovati kao dječja igra koja u svojoj bezazlenosti više ne
pogađa. Gdje je stvarna svijest ο krivnji trn koji se ne može
ukloniti, samosvijest se tjera u nov oblik. Čuju li se takva
predbacivanja, osjeća se briga da je onaj koji predbacuje
bez pojma ο krivnji i da ga se ona ne dotiče.
Bez prosvjetljavanja i preobrazbe naše duše osjetljivost
bi se samo pojačavala u bespomoćnoj nemoći. Otrov
psihološke provedbe pokvario bi nas iznutra. Moramo
biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon
što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego
izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita
mišljenja. Naš unutarnji stav će se dokazati.
Pročišćavanje nas oslobađa. Tijek stvari nije u ruci ni­
jednog čovjeka zaključen, iako čovjek može stići nepred­
vidljivo daleko u upravljanju svojim postojanjem. Jer ostaju
neizvjesnost i mogućnost nove i veće nevolje, jer preobrazba
u svijesti ο krivnji ni u kom slučaju nema za prirodnu po­
sljedicu nagradu s novom srećom postojanja, samo kroz
pročišćenje možemo postati slobodni da budemo spremni
za sve što dolazi.
Čista duša zaista može živjeti samo u napetosti, naočigled
potpune propasti neumorno u svijetu djelovati prema mo­
gućem.
Kad gledamo na svjetske događaje, neće biti naodmet
pomisliti na Jeremiju. Kad je nakon uništenja Jeruzalema,
gubitka države i zemlje, prisilnog odlaska s posljednjim
Zidovima koji su iselili u Egipat, morao doživjeti još i kako

105
oni prinose žrtve Izidi u nadi da će im ona pomoći više
negoli Jahve, njegov sljedbenik Baruh počeo je očajavati.
A Jeremija je odgovorio: "Tako govori Jahve: zaista, što
sam izgradio srušit ću i što sam posadio iščupat ću, a ti za
sebe zahtijevaš velike stvari? Ne zahtijevaj!" Sto to znači?
Da Bog jest, to je dovoljno. Kad sve nestane, Bog jest, to je
jedino čvrsto uporište.
Ali što je pred smrću krajnja istina, postat će zlim za­
vođenjem ako čovjek prije vremena zapadne u umor, ne­
strpljivost ili očaj. Jer istinit je taj granični stav samo ako
ga nosi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono
što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost
naš su udio.

106
 POGOVOR MOM "PITANJU KRIVNJE" (1962.)

Spis je nastao 1945., u siječnju i veljači 1946. iznesen je u

predavanjima i potom objavljen. Pri čitanju valja se prisjetiti
vremena u kojem je pisan. Tuča proglašavanja krivima sva­
kodnevno se obarala na nas Nijemce. Američkim vojnicima
bilo je zabranjeno razgovarati s nama, osim ο službenim
pitanjima. Tek tad su zločini nacionalsocijalističke Njemačke
postali jasni čitavom narodu. Ni ja ο isplaniranosti i razmjeru
tih zločina nisam ništa znao. Ujedno je nevolja svakodnevice
postala izvanredno velika, kod onih koji su ostali u svojim
domovima, kod ratnih zarobljenika koji su se odasvud od­
vodili, kod prognanika. Vladali su nedoumica i šutnja, pri­
kriven bijes ili nakratko jednostavno nijemost. Mnogi su
gledali kako kod pobjednika ostvariti prednosti za sebe. Uz
čemer stajala je bezobzirnost. Solidarnost u obitelji i medu
prijateljima bila je gotovo jedino sklonište.
Spis je trebao pomoći da se sami priberemo, da prona­
đemo put prema dostojanstvu u preuzimanju krivnje, što
smo je, ovisno ο vrsti, jasno spoznali. On je ukazivao i na
sukrivnju pobjedničkih sila, ne kako bi nas rasteretio, već
zbog istinitosti, kao i zbog toga da potiho spriječi moguće
samoopravdanje, koje u politici ima kobne posljedice za

107
svakog. To što je takav spis mogao biti objavljen pod oku­
pacijskim režimom, svjedoči ο slobodi što ju je taj režim do­
puštao duhu. Jedan poznati Amerikanac rekao mi je tada da
se spis obraća koliko Saveznicima, toliko i Nijemcima. Trudio
sam se postići jasnoću u kojoj bismo mi Nijemci u svojoj
samosvijesti ponovno došli k sebi. Spis je trebao pomoći i u
uspostavi novih veza s pobjednicima, kao ljudi s ljudima.
Unatoč tada još malobrojnim informacijama, temeljne
crte nacionalsocijalističkog režima, s njegovim rafiniranim
metodama, njegovom lažljivošću i njegovim zločinačkim po­
kretačima, bile su jasne svakome tko je to želio znati. Ponovni
nastanak Nijemaca trebao je započeti. Razmatranja tog spisa
i danas držim istinitima, s jednom iznimkom: u razumijevanju
tada započetih Niirnberških procesa pogriješio sam u jednoj
bitnoj točki.
Anglosaksonska ideja bila je veličanstvena. Činilo nam
se tada da iz budućnosti već svijetli nešto što će promijeniti
ljudski svijet: stvaranje jednog svjetskog prava i svjetskog
stanja u kojem kroz zajedničku snagu velikih sila zločini,
koji su bili jasno definirani, mogu biti savjesno kažnjeni.
Nijedan političar, vojnik ni dužnosnik ne može se u buduć­
nosti pozivati na državni rezon ili zapovijedi. Sva djelovanja
jedne države nastaju kroz ljudske osobnosti, bilo one koje
vladaju ili one koje na različitim stupnjevima sudjeluju. Ranije
se odgovornost svaljivala na državu, kao da je posrijedi
sveto, nadljudsko biće. Sad svatko sam snosi odgovornost
za ono što čini. Postoje zločini države koji su uvijek ujedno
i zločini pojedinih ljudi. Postoje nužnost i čast u zapovijedi i
poslušnosti, ali poslušnost se mora odbiti kad onaj koji sluša

108
zapovijedi zna da čini zločine. Prisega u državnim kontekstima
ima obvezujući karakter samo ako se daje pred ustavom ili
solidarnošću zajednice, koja svoje ciljeve i uvjerenja otvoreno
izriče i obrazlaže, a ne kao prisega na vjernost osobama
političke ili vojne službe. Politička odgovornost nigdje ne
prestaje. Mogu nastati siloviti konflikti, ali u stvarnosti
sama stvar je uvijek jednostavna kad su u pitanju zločini.
Oni započinju tamo gdje vidim mogućnost i već započeo
činjenični zločin, a svejedno u njemu sudjelujem. Gdje se
uzvikuje "Njemačko, probudi se, Judo, crkni" ili "Kotrljat
će se glave", gdje Hitler šalje telegram solidarnosti ubojicama
iz Potempe, savjest se mora oglasiti, premda u sudjelovanju
zločin još nije izvršen činom. Tko međutim bude kasnije
naređivao ili izvršavao zločine, sudit će mu, prema ideji, kao
osobi državna zajednica svijeta. Pod takvom prijetnjom bio
bi osiguran svjetski mir. Čovječanstvo bi se povezalo u etosu
koji je svakome razumljiv. Ne bi se više ponavljalo što smo mi
pretrpjeli: da ljudi, koje je vlastita država lišila dostojanstva,
povrijedila im ljudska prava, izopćila ih i ubijala, ne bi
pronašli zaštitu nadređene zajednice država. Nikada se više ne
bi dogodilo da se slobodne države umiljavaju Hitleru i izdaju
Nijemce, da hrpimice dolaze na Olimpijske igre u Berlin, da na
svojim znanstvenim kongresima i kulturnim manifestacijama
primaju ljude za čije je sudjelovanje dopuštenje dala nacistička
država, uz isključenje nepoželjnih. Nikad se ne bi ponovilo
što se dogodilo u Njemačkoj: da se slobodne zapadne države
zločinima koji su počinjeni od 1933., te u još većem broju od
1934., nisu isprva mirnim sredstvima solidarno usprotivile,
trpeći ih uz komotno "nemiješanje u unutarnje poslove".

109
Čim u jednoj državi, čiji je narod kulturom, predajom, za­
padnim poimanjem života srodan drugim narodima, taj
narod slijedom nevolje, makar je i sam skrivio, bespomoćno
bude izručen totalitarizmu, ne smije ga se ostaviti na cjedilu
i prepustiti njegovim terorističkim vlastodršcima, kao i u
slučaju prirodne katastrofe.
Trebalo je započeti novo razdoblje. Konstituiran je Sud,
čijem se daljnjem razvoju nadamo. Vječita čežnja čovjeka
počela je nazirati put prema ispunjenju. Bilo je to zacijelo vrlo
naivno. I ja sam u tome sudjelovao, unatoč svojim godinama,
iako sam dosta razmišljao ο politici. Postao sam svjestan
što mi tada nije bilo jasno i u odnosu na tu točku revidirao
svoju prosudbu.
U radu Suda sudjelovala je boljševička Rusija, kao država
totalitarne vladavine, po formi vladavine nimalo drukčija
od nacionalsocijalističke države. Sudjelovao je, dakle, jedan
sudac, koji pravo, na kojem je trebao biti utemeljen Sud,
faktički uopće nije priznavao. Sud nije morao istraživati
zločine koji su bili poznati kao geografski lokalna djela, već
samo djela optuženih osoba. To samoograničavanje optužbe,
koja je isključivala postupak protiv "nepoznatog" počinitelja,
nije izazivalo poteškoće. Postupak se ograničio na ratne
zarobljenike. Ni djela zapadnih sila, koje su tijekom rata
razarale bez vojne nužnosti, nisu bila predmet istrage.
Tada sam, 1945., razmišljao, ali nisam razmatrao. Una­
toč šoku, primjerice, zbog očigledno apsurdna razaranja
Dresdena ili Würzburga, govorio sam sebi: djela obiju strana
možda ne mogu biti mjerena istim mjerilima. Stanovništvo,
koje u službi zločinačke države angažira sve svoje snage, ne

110
može više računati na poštedu. Gdje su milijuni potlačenih
kao robovi bili deportirani na rad u Njemačku, gdje su sva­
kodnevno vozili vlakovi da Zidove dovezu na mjesta njihova
istrebljivanja plinom, gdje je zapadni rat započeo razaranjem
središta Rotter dama i - u slučaju razaranja Coventryja -
vođinim riječima: "Izbrisat ću vaše gradove", gdje se svijet
vidio ugrožen zločinačkom vladavinom, koja je prigrabila
najveći dio Europe, tamo spram apsolutno neobuzdanog
kod donjih instanci možda nije više moglo biti umjerenosti.
Ne princip vladavine slobodnih država, ali posebne instance,
što ih vlastite vlade vjerojatno nisu ni odobravale, mogle su
se okrenuti planskim, u vojnom smislu nepotrebnim aktima
razaranja, kako bi sa svoje strane teroru njemačke vlade
suprotstavili teror nad njemačkom vlašću. Trebao sam to
tada odmah napisati.
Proces se pod vodstvom anglosaksonskog pravnog raz­
mišljanja isprva odvijao na uvjerljiv način. Postupci protiv
optuženih u prvom procesu ne mogu se osporavati (ne go­
vorim ο daljnjim Nirnberškim procesima). Htjela se istina
i pravda. Zločini su bili pravnički definirani. Osuditi su se
trebali samo ti zločini, a ne moralno zazorna djela uopće.
Otuda oslobađanja Schachta, von Papena, Fritschea, iako
je sud izrekao njihovu moralnu osudu. Karakteristično je
da je ruski sudac iznio zasebno mišljenje u kojem je izra­
zio neslaganje s tim oslobadajućim presudama. Njegov
skromni smisao za pravo nije mogao razlikovati ono što je
bilo pravnički definirano od moralnoga. Taj sudac sudio je
samo kao pobjednik, dok su ostali željeli i ostvarivali samo-
ograničenje prava pobjednika na moć.

111
 Ali, unatoč tome: nada je bila varljiva. Velika ideja se,
kao i u ranijim vremenima, pojavila samo kao ideja, ne i
kao stvarnost. Proces jedno svjetsko stanje nije potkrijepio
svjetskim pravom.
Zle su posljedice toga što taj Proces nije održao što je
obećavao. Ako sam tada napisao: "Nürnberg će, umjesto
blagoslovom, postati faktorom zle kobi, svijet će naposljetku
prosuditi da je Proces bio prividan i politički, a to se ne smije
dogoditi" - danas ne mogu izbjeći prosudbu da on doduše
nije bio politički proces, jer je u svojim pravnim formama bio
besprijekoran, ali je ipak bio prividni proces. Učinkom bio
je to jedinstveni proces sila pobjednica protiv pobijeđenih,
proces kojem je nedostajao temelj zajedničkog pravnog
stanja i pravne volje sila pobjednica. Stoga je ostvarena
suprotnost izvornoj namjeri. Nije zasnovano pravo, već se
pojačalo nepovjerenje u pravo. Naspram veličine same stvari,
razočaranje je porazno.
Ta iskustva ne smijemo potiskivati, ma držali se i velike
ideje. Još uvijek su protupravne sile neizmjerno snažnije.
Danas još ne može neposredno uspjeti utemeljenje svjetskog
mira, kao što se to mislilo u Nürnbergu. Sam taj mir, zajamčen
pravom na osnovi volje velikih sila, koje se same podvrgavaju
tom pravu, iziskuje jednu pretpostavku. On ne može proizlaziti
samo iz motiva sigurnosti i oslobođenja od straha. Iz napetosti
slobode u opetovanoj kušnji on se neprestance mora iznova
konstituirati sam. Trajno ostvarenje tog mira pretpostavlja
duhovno-ćudoredni život visokog ranga i dostojanstva. To
bi bio njegov razlog i smisao u isti mah.

112
KARL JASPERS KAO ARGUMENTUM AD HOMINEM

Ja sam Njemačka

Karl Jaspers je najveći njemački intelektualac koji je preživio

svoj "ustanak" protiv Adolfa Hitlera, iako nije, kao toliki
drugi, napustio Njemačku od dolaska nacionalsocijalista
na vlast 1933. do kraja Drugog svjetskog rata. Preživio je
kao unutrašnji emigrant, odnosno kućni zatvorenik, najzad
kao "osuđenik" konclogora unutar čije bodljikave žice,
spletom sretnih okolnosti, ipak nije stupio. Isti je to mislilac
koji je u knjizi posvećenoj učitelju M a x u Weber u, kao
neki gotovo romantični domoljub, još 1932. bit nijemstva
prepoznao kao "racionalnost i humanost koje se rađaju iz
strasti" i "povijesno-političku sudbinu"?! Doduše, 1942.
godine su mu ponudili mogućnost da emigrira u Švicarsku,
ali je to bez žene Židovke - odbio! Kako su izdržali punih
dvanaest godina? U pismu od 27. lipnja 1946. svojoj bivšoj
studentici Hannah Arendt, koja je emigrirala u Ameriku,
između ostalog je napisao: " Z a vrijeme vladavine nacista
povremeno bih ženi govorio Ja sam Njemačka, kako bih
pomogao održati nas na zajedničkom tlu." Ako je nekom

113
spisu, kakav je Schuldfrage, uz ostale argumente potreban
i argumentum ad h o m i n e m , onda je to sam Jaspers!

Pitanje krivnje Jaspers je koncipirao 1945. kao predtekst

za predavanja u zimskom semestru 1945./46. ο duhovnoj
situaciji Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata, takore­
ći pet minuta nakon sloma Hitlerovog Reicha. U spisu se
jedan od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća bavi pitanjem
krivice - svoje, nekih, svih, svakoga... Obraća se, prije svega,
svojim sunarodnjacima, a onda i Saveznicima, drugim
riječima, i pobijeđenima i pobjednicima ili, kako kaže,
jednostavno - ljudima kao ljudima. U zaleđu predavanja
i samog objavljenog spisa već se događaju Nurnberški
procesi osumnjičenima za nacističke zločine. Jaspers je u
svome pravedničkom entuzijazmu uvjeren da se sa Sudom u
Nürnbergu začinja novi "svjetski poredak s jednim svjetskim
zakonodavstvom" u kojemu će biti moguće, metaforički
rečeno, uspostaviti jednaku međunarodnopravnu, iznad
svega individualnu odgovornost, kako za nacistička ra­
zaranja Coventryja i središta Rotterdama, tako i za apsurdne
savezničke bombardmane Dresdena i Würzburga, iako
iza tih događaja stoje odluke bezličnih državnih, odnosno
militarnih aparatura. U predgovoru za izdanje Schuldfrage
iz 1962., te u razgovoru s novinarom Der Spiegela Rudol-
fom Augsteinom 1965., objavljenom pod naslovom Für
Völkermord gibt es keine Verjährung, osvrnut će se na
vlastite zablude i naivnost te zaključiti da se ta "velika
ideja kao i ranije pokazala samo kao ideja, a ne i realnost".
Bi li Jaspers na Haaškom sudu, koji je Vijeće sigurnosti

114
UN-a osnovalo s ciljem da jednako sudi i pobjednicima
i pobijeđenima na prostoru bivše Jugoslavije, prepoznao
onaj korak k univerzalnoj pravdi koji je nedostajao upravo
Niirnberškom sudu?

Pred Bogom smo svi jednaki

Pred Bogom smo svi jednaki! Taj, pod neskrivenim utje­

cajem kršćanskog egzistencijalizma Sorena Kirkegaarda,
formulirani pravorijek prevest će Jaspers u šifru svoje filozofije
egzistencije, koju ne treba brkati s egzistencijalističkom
filozofijom francuskih poratnih intelektualaca kakvi su
i u nas dobro znani Sartre, Camus, Ponty i ini: Svi smo,
svaki ponaosob, pred Bogom - krivi. U tomu je sadržano
ono što će opetovano nazivati metafizičkom krivnjom,
odnosno, krivnjom egzistencije pred transcendencijom. U
šifriranom pismu njegova kasnog mišljenja ukoričenog u
Filozofijskoj vjeri, u kojemu se iskustvo metafizike artikulira
kao filozofijska vjera u ono obuhvatno, Bog je nešto kao
Deus absconditus, transcendentna instanca koja je prisutna
upravo u svojoj odsutnosti. Stoga su, nedvosmislen je, baš
"filozofija i teologija pozvane da rasvijetle dubinu pitanja
krivinje", naravno, ponajprije one metafizičke da bi se
uopće mogla uspostaviti egzistencijalna komunikacija s
fenomenima političke, pravne ili moralne odgovornosti.
To je nužno da bi uopće bilo moguće njihovo rasvjetljenje
u kontekstu duhovne situacije vremena te egzistencijalnog
skoka u mir i spokoj ο kojima se sanja od.sv. Augustina
do danas. Naravno, upozorit će da "ono što vrijedi pred

115
Bogom, ne vrijedi i pred ljudima", što ima značiti da se
za metafizičku krivnju, koja stoji s onu stranu politike,
prava i morala, ne može odgovarati pred nekom ljudskom
instancom, pred nekim ili nečim drugim, iako je, reći će,
u nekome povijesnom vremenu upravo metafizička kriv­
nja najdublji izraz posvemašnjeg nedostatka "apsolutne
solidarnosti s čovjekom kao čovjekom".
Da bi se razumjelo Jaspersovo pitanje nužan je povratak
na ono Schuld (krivnja) u naslovu Schuldfrage. Od odgovora
ovisi hoćemo li čuti što nam se u tom spisu govori. Naime,
u našoj se jezično potrošenoj svakodnevici riječ krivnja
uglavnom razumije u moralnom ili krivičnom osvjetljenju
kao neko ogriješenje ο nekoga ili ο nešto. Međutim, nje­
mačka imenica Shuld znači krivnju i dug, odnosno upućuje
na dugovanje, duženje, zaduženje (kod nas bi se iz toga
izvelo: dužnosnik), a u tijesnoj je povezanosti sa sollen =
trebati, ali i počiniti i dugovati. Smisao riječi Schuld na putu
je i k rimskoj causa (uzrok), odnosno kauzalnosti, a onda
i grčkoj aition, što u prijevodima Aristotela obično stoji
kao uzrok koji izaziva učinke, iako izvorno znači nešto što
skrivljuje i zadužuje; aition je krivac za nešto u tehničkom,
odnosno poetičkom, ali ne i u etičkom pogledu. Sve to
upućuje i na odlučujuću riječ - odgovornost. Pitamo se bi
li se Schuldfrage moglo u duhu našeg jezika možda čitati i
kao Pitanje odgovornosti !
Razlikovanje pojmova krivnje (odgovornosti) ima nas
sačuvati plitkosti naklapanja ο krivnji gdje se sve bez razlike
navlači na jednu jedinu razinu koja sve zamagljuje. Jaspers

116
razlikuje pojmove krivične, političke, moralne i metafizičke
odgovornosti:

a) kaznena odgovornost - instanca je sud; individua;

kazna.
b) politička odgovornost - instanca je prirodno pravo i
pravo naroda; kolektiv; kolektivno očišćenje.
c) moralna odgovornost - instanca je savjest; osobna u
zajednici s drugima; pokajanje i obnova.
d) metafizička odgovornost - instanca je samo Bog;
egzistencija pred transcendencijom; preobražaj
svijesti, odnosno samosvijesti.

Ta četiri modusa krivnje, odnosno odgovornosti, jednako

pogađaju sve, pojedinca i zajednicu, pobjednike i pobijeđene,
iz njihova se obzora moguće razgovjetnije može suditi i ο
Haaškom sudu ili, usput rečeno, ο lustraciji ο kojoj se kod
nas opetovano govori bez ikakve ozbiljnije refleksije.

Κ nalogu vremena

Karl Jaspers roden je 1883. u Oldenburgu. Počeo je studirati

pravo u Heidelbergu i Miinchenu no, kao "plućni bolesnik",
nakon liječenja u Sils-Mariji u Švicarskoj, odlazi na studij
medicine u Berlin, Göttingen i Heidelberg. Godine 1909.
asistent je na heidelberškoj psihijatrijskoj klinici, vodećoj
u Njemačkoj. Godine 1913. habilitira se za psihologiju,
a 1919. prelazi na Filozofski fakultet. Nakon knjige ο
Nietzscheu 1937. prijevremeno je umirovljen. U Njemačkoj
ponovo djeluje nakon Drugoga svjetskog rata da bi 1948.

117
prešao na sveučilište u Baselu. U tom gradu i umire
1969. godine. Najznačajnija i najpoznatija su mu djela:
Psychologie und Weltanschauungen, Die geistige Situation
der Xeit, Philosophie, Vernunft und Existenz, Nietzsche,
Existenzphilosophie, Der philosophische Glaube, Die
grossen Philosophen...
Značajnu knjigu ο Jaspersu, naslovljenu Sistem i egzi­
stencija, u nas je prvi objavio Danilo Pejović šezdesetih godina
20. stoljeća. Karl Jaspers odazvao se u svom opusu dosljedno,
pa i u Pitanju krivnje, onomu što je sebi i drugima rasvijetlio
kao nalog vremena "da u samoj egzistenciji utemelji istinski
um".Vrijeme, povijesno vrijeme, ima epohalno značenje
za filozofiju 20. stoljeća, pa tako i Jaspersovu. U knjižici
Duhovna situacija vremena, objavljenoj 1931., obraćajući
se onima koji se oglušuju ο duh vremena, uz ostalo, zapisuje:
"oni se vremenu uskraćuju, oni sabotiraju povijest, oni su
dezerteri zbilje". Oni su gluhi kraj zdravih ušiju.

Dragutin Lučić Luce

118
 SADRŽAJ

PREDGOVOR 5
UVOD U NIZ PREDAVANJA

Ο D U H O V N O J SITUACIJI U N J E M A Č K O J 7

Pitanje krivnje 16

A. N A C R T RAZLIKOVANJA 19
1. Četiri pojma krivnje 19
2. Posljedice krivnje 23
3. Sila. Pravo. M i l o s t 24
4. T k o sudi i kome ili čemu se sudi? 26
5. Obrana 32
B. N J E M A Č K A PITANJA 35
I. DIFERENCIJACIJA N J E M A Č K E K R I V N J E 38
1. Zločin 38
2. Politička krivnja 49
3. M o r a l n a krivnja 52
4. Metafizička krivnja 60
5. Sažetak 61
Politička o d g o v o r n o s t i kolektivna krivnja 64
Vlastita svijest ο kolektivnoj krivnji 66

II. M O G U Ć N O S T I ISPRIKE 69
1. T e r o r i z a m 69
2. Krivnja i povijesni kontekst 71
a) Geografski uvjeti 73
b) Svjetsko-povijesni položaj 76
3. Krivnja drugih 77
4. Krivnja sviju? 84

III. N A Š E P R O Č I Š Ć E N J E 88
1. Uzmicanje pred pročiščenjem 89
2. Put pročišćenja 101

P O G O V O R M O M " P I T A N J U K R I V N J E " (1962.) 107

KARL JASPERS KAO ARGUMENTUM AD HOMINEM 113
Biblioteka
Posebno izdanje

Karl Jaspers
Pitanje krivnje

Nakladnik
AGM, Mihanovićeva 28, Zagreb

Za nakladnika
Janislav Šaban

Design naslovne strane

Mirko Ilić

Grafički urednik
Dubravko Crnković

Kompjuterska priprema
Barbara Galant, Studio grafičkih ideja

Tisak
Narodne novine

Dorada
Kratiš

ISBN 953-174-270-7