DJELA ZA ESEJ

Sofoklo: „Antigona“
- razdoblje: antika (8. st. pr. Kr. – 476. g.)

O RAZDOBLJU

- razdjelne godine – 8. st. pr. Kr. – vrijeme kada stvara Homer

- 476. g. – pad Zapadnog Rimskog Carstva

- svjetonazor: - antropocentrizam – čovjek u središtu zbivanja, fokus je na životu na ovom svijetu

- hedonizam – težnja za uživanjem u životu

- skepticizam – sumnja, propitkivanje, povjerenje u vlastiti razum i težnja za

samostalnim istraživanjem

- optimizam – vedrina, vedar pogled na svijet

DJELO

- rod: drama

- vrsta: tragedija

- obilježja tragedije i gdje ih prepoznajemo u djelu:

1. tragični junak

- tragični junaci su ljudi bolji od nas, ljudi kakvi bismo trebali željeti biti (pr. Antigona)

- osobine: požrtvovnost (Antigona je spremna umrijeti za brata), hrabrost (dvaput

pokapa brata i ne boji se smrti), dosljednost (ne odustaje od onoga što smatra ispravnim), pobožnost
(poštuje božje zakone nasuprot zemaljskim/Kreontovim), moralnost (sposobna razlikovati dobro od
lošeg)

2. tragična krivnja

- junak je sudbinski predodređen za tragičan kraj, trpi zbog nečega za što nije kriv

- sudbina ga dovodi u situaciju u kojoj nema izlaza (pr. Antigonu će kazniti ili
Kreont ili bogovi)
 3. tragičan kraj

- proizlazi iz morala junaka – junak odabire učiniti ono što je moralno i trpi nepravdu,
odnosno nepravednu kaznu – pozitivan lik je nepravedno kažnjen (Antigona pokapa brata i čini ono
što smatra moralnim, Kreont ju osuđuje)

- vrste drame razlikujemo po kraju – zbog tragičnog završetka Antigona je po

vrsti tragedija

- po Aristotelu funkcija tragedije je katarza (pročišćenje emocija)

- iz mitologije i Sofoklove tragedije „Kralj Edip“ saznajemo što prethodi događajima u „Antigoni“

- kralj i kraljica Tebe bili su Laj i Jokasta (Jokasta ima brata Kreonta)

- oni odlaze u proročište kada Jokasta ostaje trudna – proročanstvo kaže da će dobiti sina
koji će ubiti oca i oženiti majku – daju dijete pastiru da ga ubije, ali on se sažali i ostavi ga drugom
kralju i on ga usvoji

- kad čuje proročanstvo Edip odlazi iz grada (bježi od sudbine), putem sreće Laja i nakon
svađe oko prolaska putem ubija ga

- dolazi u Tebu, spašava grad od kuge i ženi se tebanskom kraljicom Jokastom

(majkom), s njom ima Polinika, Eteokla, Antigonu i Ismenu

- kad sazna što je učinio iskopa si oči i ode u prognanstvo, a Jokasta se objesi

- nakon događaja iz „Kralja Edipa“ na prijestolje treba doći Polinik ili Eteoklo

- u međusobnom sukobu ubijaju jedan drugoga, vlast preuzima Kreont, naređuje da se Eteoklo
pokopa kako nalažu božji zakoni ali to zabranjuje za Polinika – počinje radnja „Antigone“

- vanjska kompozicija: 7 činova

- kroz djelo pratimo sukob, sukob pokreće radnju – sukob Kreonta i Antigone oko pokapanja Polinika

- Kreont zabranjuje pokop (zastupa zemaljske/ljudske zakone), Antigona smatra da bogovi nalažu
da se Polinika ispravno pokopa (zastupa božje zakone) – glavni problem: sukob između božanskih i
ljudskih zakona

- sukob završava Antigoninim samoubojstvom nakon što ju je Kreont osudio na doživotni

zatvor (da ju „živu pokopaju“) – ubila se iz ponosa – trpi nezasluženu kaznu
- dobro razrađen protagonist i antagonist u svrhu dobro razrađenog skuoba

- usprkos tome što umire, Antigona (protagonist) je moralni pobjednik

- njena su djela moralno ispravna jer tako nalažu bogovi (razvidno u razgovoru Tiresije i Kreonta,
Tiresija govori Kreontu da će mu obitelj patiti ako nastavi sa zabranom)

- na kraju djela Hemon (Antigonin zaručnik, Kreontov sin) se ubije od tuge, a isto čini njegova
žena Euridika saznavši za Hemonovu smrt - Kreont je za svoja djela kažnjen grižnjom savjesti

- Kreont (antagonist) je tvrdoglav, ohol te tiranin – boji se za svoju poziciju i strahuje da ga se ne

počne smatrati slabićem ako popusti

- Ismena (Antigoninina sestra) reagira ljudski, neće pomoći Antigoni jer se boji za sebe – kasnije joj
zbog toga Antigona ne dopusti da s njom podijeli krivnju – Ismena želi podijeliti krivnju i umrijeti s
Antigonom jer shvaća da će izgubiti sestru i da joj je život bez sestre besmislen

- Ismena je lik prosječnog čovjeka - njen lik postoji da se kontrastom pokazalo da je Antigona
bolji čovjeg od nas (prosječnih)

Marin Držić: „Dundo Maroje“

- razdoblje: renesansa (sredina 15. st., 16. st.)

- djelo nastalo u 16. st.

O RAZDOBLJU

- fr. renaissance – preporod

- ljudi toga vremena žele obnoviti umjetnost (u srednjem vijeku bila je na niskim granama)

- preuzimanje antičkog svjetonazora (obnova po uzoru na antiku) – antropocentrizam, hedonizam,

optimizam, skepticizam

- pojam renesansnog čovjeka – sretan čovjek koji se bavi sa čim više područja ljudske djelatnosti i
uspješan je u svemu što radi

- renesansni individualizam – ljudi postaju svjesni samih sebe kao zasebnik jedinki (a ne samo dijela
zajednice) – kad rade nešto, rade to zbog osobnih želja i potreba
 - u ovoj epohi autori počinju pisati radi sebe i svojeg izražaja, a ne radi nekog drugog (npr.
Francesco Petrarca – Kanconijer)

O AUTORU

- pučanin iz trgovačke obitelji, zaredio se

- napisao urotničko pismo firentinskom vladaru od kojega traži da mu pomogne svrgnuti dubrovačku
aristokratsku vlast, smatra da trebaju valdati najsposobniji, bez obzira jesu li pučani ili vlastelini (to je
vidljivo u liku Pometa – on je sluga, ali je najsposobniji – takvi bi po Držiću trebali vladati)

- napisao je jednu tragediju (Hekuba), ostala djela su mu komedije

DJELO

- rod: drama

- vrsta: komedija

- osnovno obilježje komedije je sretan kraj (drame raspoznajemo po kraju)

- za sretan kraj potrebno je da svi likovi dobiju ono što su zaslužili

- komedije uvijek nekoga ismijavaju, najčešće nečije karakterne mane – pokazuju nam kakvi ne
bismo trebali biti (likovi su ljudi lošiji od nas)

- mjesto i vrijeme radnje: Rim, Držićeva suvremenost

- likovi su Dubrovčani, ali radnja je u Rimu – iako Držić opisuje Rim, želi ukazati na prilike u
Dubrovniku

- likovi su snažno govorno okarakterizirani – npr. Pomet govori iskrivljenim latinskim

- vanjska kompozicija: 2 prologa i 5 činova

- prvi prolog – izgovara ga negromant (čarobnjak) Dugi Nos – opisuje što je vidio putujući kroz
Velike Indije i Male Indije

- tamo žive dvije vrste ljudi – ljudi nazbilj i ljudi nahvao

- ljudi nazbilj – stvarni, pravi ljudi

- dobri, pošteni, mudri, blagi, razumni, lijepi

 - ljudi nahvao – nastali tako što su čarobnjaci oživjeli nakazne drvene kipove, oni se pare sa
ženama ljudi nazbilj – nakon nekog vremena prevladava populacija ljudi nahvao (navikli smo se na
njih)

- glupi, sebični, pokvareni, pohlepni

- prvi prolog zavšrava molbom da gledatelji sami zaključe tko je u predstavi čovjek nazbilj, a tko
čovjek nahvao

- drugi prolog – izlazi jedan od glumaca i ukratko prepričava sadržaj (komediju izvodi Pomet-
družina, nastavlja se na radnju izgubljene komedije „Pomet“)

- sukobi: sukob oko novca, sukob mlado-staro – u svim sukobima u djelu dvije suprotstavljene strane
žele istu stvar

- likovi: sluge i gospodari

1. gospodar: Dundo Maroje – iz Dubrovnika, dolazi u Rim tražiti sina koji troši njegov novac

- stari škrtac, želi naći sina, vratiti ga u Dubrovnik i vratiti svoj novac

sluga: Bokčilo (tal. bocca – usta) – želi najesti se i napiti

2. gospodar: Maro – trebao je biti u Firenci da nauči trgovati, ali otišao uRim

- zaljubljen i neodgovoran mladić, želi lagodan život s kurtizanom Laurom (na

tuđi trošak)

sluga: Popiva – misli da je inteligentan, ali nije

- želi služavku Petrunjelu

3. gospodar: kurtizana Laura – nepoznatog porijekla koje se otkriva na kraju (kći njemačkog
plemića)

- želi lagodan, komforan život

sluga: Petrunjela – djevojka iz seoskog kraja, želi se udati

4. gospodar: Ugo Tudešak (riječ preuzeta iz talijanskog, u Dubrovniku označavala Nijemca) –

bogat, dobroćudan Nijemac, ali ne pretjerano snalažljiv; želi oženiti kurtizanu Lauru

sluga: Pomet – ranije je bio Marov sluga (iz okoloice je Dubrovnika)

 - prezime mu je Trpeza (stol za gozbu)

- hedonist, želi uživati u životu, voli hranu

- želi oženiti Petrunjelu, želi dobro svima, želi se financijski osamostaliti i prestati
biti nečiji sluga

- u djelu se javlja i Pera (Marova zaručnica, dolazi ga tražiti prerušena u muškarca)

- Tripčeta iz Kotora pomaže Maroju naći sina, kad ga ovaj nađe Maro se pravi da ga ne poznaje i
Maroje završava u zatvoru

- Pomet izvlači Maroja iz zatvora, Maroje mu se žali na sina (Maroje je poludio kad je saznao što mu
sin radi)

- Pomet je lukav i inteligentan – povezuje Lauru sa njezinim ocem (pravo ime joj je Manda i kći je
njemačkog plemića), ona dobiva titulu i novac

- ona završava s Ugom kojem nije bitno što je ona kurtizana

- tjera Mara da proda tkaninu i zlato – Maro je ocu vratio dio novca

- dobiva Petrunjelu i novac s kojim će moći raditi bez da bude ičiji sluga

-Pomet rješava situacije u korist svima, on je inteligentan, razuman i prilagodljiv – čovjek

nazbilj – renesansni čovjek

- uz Pometa hedonisti su i Maro i Laura, ali jedino je Pomet uspješan jer nije rasipan nego
promišljen

- na kraju Maroje dobiva dio novca, Maro se vraća u Dubrovnik s ocem, Ugo dobiva Lauru, Pera dolazi
po Mara i vraća se s njim, Bokčilo se najeo, Popiva ne dobiva ništa (suprotnost Pometu, nije
inteligentan)

- svi dobivaju što zaslužuju – neki ono što i žele (npr. Pomet, Ugo), neki dio onoga što žele (npr.
Maroje dobiva samo dio novca, ostatak ne dobiva kao kaznu jer je škrt), neki ono što je za njih
dobro (npr. Maro), a Popiva ništa kao suprotnostp ometu
Johann Wolfgang von Goethe: „Patnje mladog Werthera“
- razdoblje: predromantizam (romantizam traje od 1800. do 1830., djelo nastaje 1774.)

O RAZDOBLJU

- njemački predromantizam – pokret Sturm und Drang (oluja i prodor)

- naziv po Klingerovoj istoimenoj drami, odabran jer djela tog razdoblja opisuju oluju emocija i
prodor strasti/nagona

- književnici tog razdoblja sebe nazivaju genijima -izuzetno pametni, ali prvenstveno iznimni pojedinci
koji svijet oko sebe bolje razumiju od ostalih te pokušavaju drugima kroz djela približiti ono što oni
vide – zato se nazivaju i „pokret mladih genija“

DJELO

- rod: epika

- vrsta: epistolarni roman, po sadržaju psihološki roman

- jedino Goetheovo predromantističko djelo

- pripovjedni postupak – radnja se prepričava u prvom licu preko pisama glavnog lika drugim likovima
(zato je djelo epistolarni roman)

- tako dobivamo izravan uvid u unutrašnji svijet glavnog lika

- događaje nakon Wertherova samoubojstva prepričava pripovjedač u 3. licu

- godišnja doba prate raspoloženje junaka – na početku romana je proljeće, na kraju jesen te zima

- na početku Werther čita Homera, na kraju čita Ossiana

- i godišnja doba i štivo glavnog junaka prate sustavno pogoršanje njegova raspoloženja
(dvodjelna kompozicija – u prvom dijelu Werther uživa u prirodnim ljepotama i optimizmu,
zaljubljuje se u Lottu ali kad shvaća da je suvišan zbog Lottina zaručnika, odlazi u drugi grad; u
drugom dijelu jWerther čezne za Lottom i u drugom gradu, vraća se, ljubav mu prelazi u opsesiju i
kad konačno biva odbijen ubije se)
- analiza Werthera

- hipersenzibilan – pretjerano osjetljiv i osjećajan – ubio se jer se nije mogao nositi sa svijetom oko
sebe

- izniman – umjetnik, uočava prirodne ljepote

- idealist – vidi svijet boljim nego što jest – idealisti se nužno razočaraju

- idealizira ljubav (smatra da se ljubav treba upražnjavati dnevno, da se na nju treba trošiti
novac, da čovjek cijelog sebe treba posvetiti isključivo ljubavi u svim trenucima) – to mu se obije o
glavu – Lotta bira Alberta jer je karakterno stabilniji, Werther se razočara

- idealizira Lottu – doživljava ju savršenom (očigledno u dijelu kada ju Werther pokušava

naslikati, ljut je jer slike ne izgledaju idealno kako ju on zamišlja - odustaje i slika samo siluetu)

- idealizira društvo – želi društvo bez klasnih podjela, taj je ideal nestvaran u njemačkom
društvu opterećenom klasnim podjelama (ljudi različitih klasa se ne miješaju – kada se Werther odseli
u drugi grad, druži se sa pripadnicom više klase kojoj se on svidi, ali ju pripadnici njenog staleža
natjeraju da prekine kontakte s njm)

- njegovi su ideali neostvarivi, zbog toga je razočaran – odbija živjeti u svijetu u

kojem su mu ideali neostvarivi i rađe bira smrt nego život na takvu svijetu

- zbog toga što ne želi odustati od svojih ideala, pa čak i pod cijenu smrti,
zovemo ga junakom

- glavni problem djela: sukob između ideala i stvarnosti (uvijek pobijedi

stvarnost)

- Werther zbog svoje pretjerane osjećajnosti i idealizma završava tragično, njegov osjećaj svjetske
boli (Weltschmerz) postaje životni stil i svjetonazor utječući na duh cijele epohe (tzv. verterizam)

Edgar Allan Poe: „Crni mačak“

- razdoblje: romantizam (1800. – 1830.)

- djelo pripada američkoj nacionalnoj književnosti 19. st.

O RAZDOBLJU

- umjesto razuma u prvom planu čovjekova duša (subjektivnost, osjećajnost, unutrašnji nemir)

- naglašava se pjesnička sloboda, nadahnuće i originalnost

- pejsaž više nije samo okvir fabuli već postaje stanje duše

- ukida se klasicistički sklad, miješaju se idealizirano i realističko, groteskno i uzvišeno, komično i

tragično

- interes za okultno, povijesne teme, ljubav, bunt, mistiku

O AUTORU

- ostao bez roditelj i bio posvojen – iz zahvalnosti dodao prezime Allan

- ušao u sukob s posvojiteljima kada je napustio fakultet d bi se bavio pisanjem

- oženio 13-godišnju sestričnu – umrla mlada

- umire u siromaštvu – poznat postao tek nakon smrti (europskoj publici ga otkrio Charles Baudelaire)

- pamtimo ga po pjesmama – poema „Gavran“, pjesma „Annabel Lee“

- zbirka pripovijedaka „Groteske i arabeske“

- Poe groteskama zove pripovijetke s bizarnom temom, najčešće ubojstvom (inače je groteska
vrsta humora koja se temelji na nakaznosti i izobličenosti“ – Crni mačak je groteska (bizarni elementi,
ubojstvo)

- arabeskama zove pripovijetke s izraženim pjesničkim elementima

- u književnost uvodi priču strave i užasa – uveo zanimanje za svjesno i nesvjesno

- tvorac moderne kriminalističke priče i znanstvene fantastike

- uvodi i temu otuđenosti pojedinca u modernom društvu te osjećaja samoće

DJELO

- rod: epika

- vrsta: pripovijetka
- pripovjedač je subjektivan, vidljiv je njegov stav

- monoperspektiva – pripovijeda se samo iz jedne perspektive, pripovjedač je nepouzdan

- pripovjedač za sebe kaže da je bio drag, nježan, osjetljiv i posebno volio životinje (wertherovski,
romantičarski opis)

- govori kako je počeo piti i zato postajao agresivniji

- daje primjer agresije – najdražeg ljubimca, mačka Plutona (ime po rimskom bogu podzemlja),
oslijepio izbivši mu jedno oko

- mačak ga se nakon toga boji, to nervira pripovjedača jer ga podsjeća da je napravio nešto
ružno što želi zaboraviti – to je mračna strana njegove ličnosti – da se toga riješi, vješa mačka

- nakon toga uslijede iz njegove perspektive bizarni događaji

- desi se požar, nakon što požar prođe, na zidu se vidi obris mačke na vješalima – bizarni element

- on sve više i više pije, jednu večer u gostionici pronalazi drugu crnu mačku – kaže da je identična
Plutonu, osim u početku neodređene mrlje na prsima koja s vremenom sve više podsjeća na vješala –
bizarni element

- mačka ga neprekidno slijedi, ne odvaja se od njega, leži mu na prsima i guši ga (mačka

predstavlja savjest) – mrzi ju, uzima sjekiru da ju zatuče, umjesto mačke ubija ženu (inače ju često
zlostavljao) jer je žena htjea obranit mačku

- ubojstvo žene opisao jednom rečenicom

- istražitelji sumnjaju na njega, ali nemaju dokaza, dolaze više puta – posljednji put (spremni su
odustati) ih on sam odvede u podrum i sam kucka po zidu gdje je zazidao tijelo (želi se nahvaliti –
izopačen je) – iz zida se začuje krik, oni raskopaju zid i vide leš i mačku koja mijauče – mačka na lešu
je fantastični element

- oslijepljuje savjest (mačku), ubije ju pa mu se vrati, savjest/mačka je ta koja ga oda istražiteljima

- kružna kompozicija – na početku pripovijetke pripovjedač je u zatvoru i odatle pripovijeda, na kraju

objašnjava uzroke svog ponašanja – njegovo tumačenje je da ga je napao zloduh neumjerenosti i
nastranosti (nešto izvan njega) – potaknuto zlo koje čuči u svima nama – ne preuzima odgovornost
za svoje postupke
- elementi romantizma u djelu

- subjektivni pripovjedač u prvom licu

- glavni lik je drugačiji od prosjeka, ne uklapa se

- glavni lik je destruktivan i autodestruktivan (demonski junak)

- tjeskobna, mračna atmosfera

- bizarni elementi, elementi fantastike – potiče se mistika

- zanimanje za okultno

Gustave Flaubert: „Gospođa Bovary“

- razdoblje: realizam (1830. – 1870.), točnije psihološki realizam

- djelo pripada francuskoj nacionalnoj književnosti

O RAZDOBLJU

- epoha u kojoj pisci opisuju stvarnost s naglaskom na društvene probleme s ciljem da se isti riješe

- najčešća vrsta je roman

- pripovjedači pripovijedaju objektivno (ne vidi se njihov stav prema onome o čemu govore) i kritički
(iznose i pozitivne i negativne strane neke pojave)

- sveznajuči pripovjedač u trećem licu – ima sve informacije u likovima, pouzdan je

- fabula je čvrsta, uzročno-posljedična i najčešće se pripovijeda kronološki

- nema nelogičnosti jer nema rupa u objašnjavanju

- piše se po dvama načelima:

- načelo istinitosti – opisuje se ono što se moglo dogoditi u stvarnosti

- načelo tipičnosti – likovi su tipični predstavnici svoje sredine (imaju osobine zajedničke svim
pripadnicima svoje sredine koji se stavljaju u tipične situacije – suprotnost romantizmu)
- dvije faze

- kritički realizam – kritički se opisuje neki društveni problem, produkt su socijalni romani (npr.
Honoré de Balzac – „Otac Goriot“)

- psihološki realizam – u središtu je unutrašnji svijet likova te kako oni funkcioniraju u zajednici,
produkt su psihološki ili socijalno-psihološki romani (npr. Gustave Flaubert – „Gospođa Bovary“)

DJELO

- rod: epika

- vrsta: psihološki roman

- Flaubert je romanom „Gospođa Bovary“ utemeljio psihološki realizam

- roman je psihološki jer pratimo unutrašnji svijet Emme Bovary, odnosno način na koji ona
funkcionira u braku i društvu

- naslovom se skreće pažnja na Emmin položaj udane žene i njen bračni život

- o njezinu životu prije braka saznajemo da je odrasla u samostanu (majka joj je umrla)

- odrasla je udaljena od stvarnog svijeta i izvan bračne zajednice

- u samostanu čita zabranjene ljubavne romane

- Emma dobiva pogrešnu (idealiziranu) sliku svijeta i bračnog života – zbog svojeg
idealiziranja, Emma će se razočarati

- Flaubert kroz djelo daje kritiku takvih romana (nerealistični, trivijalni)

- na očevu imanju Emma upoznaje očeva liječnika Charlesa Bovaryja – uopće ne komuniciraju, ali se
uskoro vjenčaju (čekali su da njemu umre žena, za koju se oženio zbog imetka)

- analiza Charlesa Bovaryja

- majka upravljala njime (odabrala mu prvu ženu)

- jedva završio školovanje za liječnika, radi u seoskim sredinama, loš je liječnik (pokušava
šepavom Hippolyteu operirati nogu, ona se zagnoji i moraju je amputirati)
 - neinteligentan, nepronicljiv - ne primijećuje da mu je žena nesretna, ne uočava njeno
raspoloženje

- duboko začuđen kad shvati da je Emma bila nesretna

- zadovoljava se formom braka, ali ta forma nema sadržaja

- analiza Emme Bovary

- u braku se vrlo brzo razočara zbog ideala koje je gajila – glavni problem djela je sukob
ideala i stvarnosti

- želi život pun uzbuđenja i strasti te svakodnevne dokaze ljubavi

- to je nemoguće (većina života su svakodnevne stvari), ne zna ni sama što točno želi
od Charlesa (niti postoji čovjek koji joj to može pružiti)

- želi raskošan život - skupe haljine i skupi namještaj te zabave u visokom pariškom društvu

- svakodnevica joj je monoton život u malograđanskoj sredini s mediokritetima koje

predstavlja njezin muž Charles

- u sukobu ideala i stvarnosti Emma postaje sve nezadovoljnija i pokušava ideale ostvariti:

1. preko ljubavnih afera s barunom Rodolpheom i odvjetničkim pripravnikom Leonom

- svaki put se zaljubi i ima dojam da je našla onog pravog, zadužuje se kako bi ljubavnicima
kupovala poklone, sanja o budućnosti s njima

- oni je se zasite jer ima nerealna očekivanja – na kraju ju iznevjere i ostave

- posebno okrutan je Rodolphe – pismom joj javlja da neće u dogovoreni bijeg i

odbija joj dati novac

- nakon jednog od prekida muž ju tješi – sele u veće mjesto kako bi joj bilo zanimljivije

2. traženjem novca za skupu odjeću i namještaj (po uzoru na parišku modu) te na darove za
ljubavnike

- zbog dugova i afera, Emma propada financijski i moralno

- prvi put Charles plati dugove bez pitanja, drugi put se Emma nađe pred ovrhom,
odlazi blagajniku kojem se sviđa, on obećaje dati joj novac ako pristane na odnose s njim

- ipak odbija dati joj novac – Emma se potpuno slama, izlaz nalazi u samoubojstvu
i truje se arsenom
- zbog romana koje je čitala, percipira smrt ljepšom nego što ona jest – očekuje laganu, bezbolnu
smrt a umire dugo i ružno – ponovno sukob ideala i stvarnosti

- Charles ostaje šokiran činjenicom da je ona bila nesretna, ubrzo i on umire, iza sebe ostavljaju
nezbrinuto dijete

- ovakav kraj donosi kritiku idealista koji se ne mogu uklopiti u stvarni svijet, ali i kritiku
malograđanskih sredina koje uništavaju sve koji se žele izdići iz takvih sredina

- bovarizam – težnja osrednjih duhova da se izdižu iz svoje okolice, tako opisujemo ljude koji
bez pretjeranog razlog smatraju da zaslužuju više od onoga što imaju

- Flaubert je nakon objave romana bio optužen za vrijeđanje javnog morala – roman opisuje nemoral
(vanbračne afere)

- odvjetnik ga oslobađa optužbe tvrdnjom da Flaubert ne promiče nemoral što se vidi po kraju
romana kad je svoju junakinju zbog nemorala kaznio smrću

- obilježja realizma u djelu

- objektivno pripovijedanje

- svaka situacija se opisuje iz više perspektiva (i Charlesove i Emmine)

- detaljni opisi (npr. put otrova kroz Emmino tijelo nakon što se Emma otruje)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: „Zločin i kazna“

- razdoblje: realizam (1830. – 1870.), točnije psihološki realizam/visoki ruski realizam

DJELO

- rod: epika

- vrsta: psihološki roman (sa istaknutom socijalnom tematikom i elementima kriminalističkog

romana)

- u središtu je unutrašnji svijet glavnog junaka, glavnina radnje odvija se na unutarnjem planu – zato
je roman psihološki
 - po elementima vanjske radnje (ubojstvo, istraga, osuda, kazna za zločin) kažemo da roman ima
elemente kriminalističkog romana

- isprepliću se obilježja realizma (socijalno-psihološka motivacija, sveznajući pripovjedač, detaljni

opisi, svakodnevni prostori) i modernizma (analiza lika sve do podsvijesti, tema otuđenja i potrage za
identitetom, prikaz junakovih asocijacija i reminiscencija, likovi kao nositelji ideja)

- analiza glavnog lika (Rodion Romanovič Raskoljnikov)

- siromašni student prava porijeklom iz provincije

- motivacija za zločin (ubojstvo lihvarice Aljone Ivanovne):

1. socijalna motivacija – osloboditi se dugova

- motivira ga vlastito siromaštvo (i ono njegove obitelji – sestra se kani udati za

Petra Petroviča Lužina, čovjeka kojeg ne voli, kako bi osigurala obitelj)

2. altruistička motivacija – misli na sve ostale siromašne ljude koji su zaduženi kod
lihvarice, i na siromašne općenito (npr. Marmeladov čija se kći prostituira da osigura izvor prihoda)

- naziva lihvaricu „društvenom uši“ jer zarađuje na najsiromašnijima

3. psihološka motivacija – njegova situacija čini ga nervoznim

4. podsvjesna motivacija (motivacija snom) – san utječe na njegovo ponašanje – sanja

konja kojeg muče ljudi što njega uzruja jer se i on osjeća bespomoćno poput tog konja (element
modernizma)

5. idejna motivacija – Raskoljnikov ima filozofsku ideju ili životni moto koji utječe na
njegovo ponašanje – stvara teoriju o dvjema vrstama ljudi

- obični – pasivni, neambiciozni, materijal za stvaranje povijesti, služe za

reprodukciju

- izuzetni – manjina – sposobni, odvažni, omaju plemeniti cilj za

unaprjeđenje društva i za ostvarenje toga cilja dopuštena su im sva sredstva, čak i zločin

- o tome je napisao članak (primjer izuzetnog čovjeka mu je Napoleon – on je

unaprijedio društvo makar je bio osvajač – makijavelizam)

- teorija o izuzetnim ljudima bliska je Nietzscheovoj teoriji o nadčovjeku – kroz tu teoriju Dostojevski
želi nešto reći o svom vremenu
- Raskoljnikov ubojstvom lihvarice želi provjeriti je li i on sam izuzezan pojedinac koji može počiniti
zločin kojem je cilj veće dobro – ako je on izuzetan, zna da radi nešto za dobrobit zajednice i neće
imati grižnju savjesti

- nakon ubojstva lihvarice i njene sestre (to nije planirao), Raskoljnikov ne želi priznati da ima grižnju
savjesti, ali ona je vidljiva:

1. na fizičkom planu – bolestan je

2. na psihološkom planu – nervozan je, muči ga nesanica, razdražljiv je, s vremenom postaje
paranoičan (ima dojam da svi znaju što je učinio)

- to potiče istražitelj Porfirij Petrovič koji ga raznim psihološkim metodama pokušava

pridobiti da prizna zločin

3. na emocionalnom planu – postaje hladan prema ljudima koje inače voli (Dunja, Razumihin)

- da bi riješio situaciju može postupiti na dva načina:

1. može zaboraviti zločin, pobjeći i živjeti negdje drugdje (to mu savjetuje Svidrigajlov –
simbolizira zlo)

2. može priznati zločin, pokajati se (trebao bi osjetiti iskreno žaljenje i odslužiti kaznu, to mu
savjetuje Sonja – simbolizira kršćanstvo i kršćansku ideju dobra)

- rastrganost između ta dva puta je osnovni sukob u Raskoljnikovu, taj je sukob vidljiv i u
njegovu prezimenu (raskoliti = raspoloviti)

- bira Sonjin put i prizna, osuđen na kaznu u Sibiru – ne pokaje se odmah već se pokae tek kad pomisli
da je izgubio Sonju koja ga prati u Sibir, posjećuje i čita mu Evanđelje

- zaljubljuje se u nju

- nakon pokajanja se osjeća preporođeno (doživljava duhovno uskrsnuće – paralela sa

Lazarovim uskrsnućem u Bibliji) – godine zatvora su mu proletjele

- prava kazna nije društvena (zatvor) već ona koju nameće naš moral odnosno naša
savjest (zbog razrade ideje pravde, grijeha zločina i kazne, ovaj se roman određuje i kao roman
ideja)

- glavni problem djela: smije li čovjek iz bilo kojeg razloga ubiti drugog čovjeka, te pitanje kazne (je
li veća kazna društvena kazna ili emocionalna bol)
O AUTORU

- Dostojevski je u mladosti bio član revolucionarne skupine koja se suprotstavljala vlasti – osuđen na
smrt, ali u posljednji čas pomilovan i poslan u Sibir – tamo doživljava preobraženje i prelazi na
ortodoksno pravoslavlje – djelo „Zločin i kazna“ sadržava autobiografske elemente

Milutin Cihlar Nehajev: „Bijeg“

- razdoblje: prva hrvatska moderna (1895. – 1914.), djelo nastaje 1909.

O RAZDOBLJU

- razdjelne godine: 1895. – otvaranje HNK, drama Ive Vojnovića „Ekvinocij“

1914. – Matoševa smrt, objava zbirke „Hrvatska mlada lirika“

- modernizam karakterizira promjena narativnih postupaka – fabula je reducirana, primjenjuju se

unutarnji monolozi koji služe neposrednom uvidu u psihološko stanje lika

- psihološko stanje lika razrađuje se do podsvijesti

- obrađuju se egzistencijalne teme, teme otuđenja, sukoba s okolinom

- tipičan lik za to razdoblje je lik intelektualca/iznimnog pojedinca koji je u sukobu sa svojom

okolinom

O AUTORU

- sam uzeo prezime Nehajev po senjskoj utvrdi Nehaj

- isto kao i njegov lik bio profesor i književnik – autobiografski elementi

DJELO

- rod: epika

- vrsta: roman lika

- prvi hrvatski moderni roman i najbolji roman hrvatske moderne

- pripada moderni po tipu lika i pripovjednim postupcima

- razlika od psihološkog romana – psihološki romana imaju i istaknutu socijalnu temu, a kod romana
lika društvo i sredina služi da saznamo više o liku, ali ga ne mijenja – lik bi bio isti gdje god da se
nalazio

- humanizirani pejsaž (npr. oluja kad se Đuro ubije)

- analiza glavnog lika (Đuro Andrijašević)

- intelektualac i talentirani književnik – čovjek iznimnih mogućnosti

- na početku romana raspravlja s prijateljem Tošom koji živi na selu o književnosti i brani
modernu književnost koju, po Toši, nitko ne čita zbog depresivne atmosfere u njenim djelima – likovi
su pasivni i bezvoljni – Đuro tvrdi da nitko ne čita takva djela jer ne postoji obrazovana čitateljska
publika

- Đuro postaje upravo takav – pasivan i bezvoljan

- hipersenzibilan

- sličan Wertheru – obojica su iznimni pojedinci, obojica su hipersenzibilni (Werther

reagira na podražaje tugom a Đuro razdražljivošću)

- najznačajnija osobina – sklon sanjarenju, maštanju i bijegu od stvarnosti – nije u

stanju suočiti se s problemima

- razlika od Werthera – Werthera vode ideali, a Đuro nema ideale nego ga

vode težnje koje ne uspijeva ostvariti jer je pasivan

- takav tip lika kojeg pasivnost, spleen (jad, čemer, zamorenost) i dekadencija dovode do tragičnog
kraja je tipični moderni lik

- Đuro se vraća nakon 4 godine u Beču, umro je stric koji ga je financirao - u Zagrebu ga čeka
zaručnica, ali on odlazi ravno u Slavoniju k Toši jer se ne može suočiti sa zaručnicom Verom i njenim
roditeljima (nije završio fakultet)

- u Slavoniji dobiva pismo od Verine majke koja ga zove u Zagreb i daje mu uvjet – ne smije
kontaktirati Veru dok ne završi fakultet

- zaposlio se u Senju kao profesor na zamjeni, isprva je oduševljen radom s djecom, ali brzo odustaje
od konkretnog rada (zbog ravnateljeve kritike gubi entuzijazam)

- užasnut je malograđanštinom i beznađem provincijske sredine i boji se da i on ne postane takav

- piše dramu „Revolucija u Ždrenju“ u kojoj satirično opisuje Senj i Senjane – Senjani su
uvrijeđeni njegovim djelom, on odustaje od pisanja
 - obuzima ga osjećaj tuge, jada, čemera, zamorenost – ne uči i odustaje od učenja, sve više
propada odajući se alkoholu – postaje dekadentan

- nakon što pročita da se Vera udala, konačno odustaje i od samog života, piše
oproštajno pismo Toši u kojem ističe da je čitav život bježao od svega i počini samoubojstvo
utapanjem

- čin samoubojstva čin je odustajanja od života i bijega od svih problema

- vanjska kompozicija: 12 poglavlja

- u pripovijedanju se koriste unutarnji monolozi, autorsko pripovijedanje prekida se unutarnjim

monolozima, pismima, ulomcima dnevnika

Franz Kafka: „Preobrazba“

- razdoblje: avangarda (1910. – 1930.)

O RAZDOBLJU

- avangardu čini više pravaca (futurizam, ekspresionizam, imažinizam, dadaizam, nadrealizam), svaki
sa svojim obilježjima

- Kafka kombinira elemente avangardnih pravaca ekspresionizma i nadrealizma sa

egzistencijalističkim elementima (kasni modernizam)

O AUTORU

- praški židov

- pisao na njemačkom, pripada austrijskoj nacionalnoj književnosti

- otac ga nije podržavao u književnom radu već ga je natjerao da studira pravo i radi činovnički posao
kojeg je mrzio (utjecalo na njega – imao je dojam da nema kontrolu nad svojim životom, nametala
mu se ideja da je ono što voli besmisleno, bio je nesiguran i frustriran, nikada se nije htio
suprotstaviti ocu, osjećao se usamljeno i neshvaćeno – atmosfera u njegovim djelima upravo je
takva)

- djela koja nije za života objavio ostavio je oporučno prijatelju Maxu Brodu sa željom da ih on spali,
ali on to nije učinio već ih je objavio
DJELO

- rod: epika

- vrsta: pripovijetka

- glavni lik Gregor Samsa (prezime izvedeno od slavenskog sam, usamljen)

- lik se na samom početku budi kao kukac – ravnodušan prema preobrazbi, ali zabrinut jer će
zakasniti na posao

- ukućani su zgađeni, ali nemaju emocionalnu reakciju koja bi se očekivala od obitelji, pomažu mu
samo da zadovolje form (hrane ga i čiste mu prostoriju)

- ne trude se održati emocionalnu vezu s njim

- reakcija okoline: šef – raspituje se za njega, i to samo zato što je zaintrigiran činjenicom da Gregor
prvi put nije došao na posao

- nitko drugi ne pita za njega, svi bježe od njega, nitko ne osjeća nikakvu emociju prema njemu –
Kafka opisuje svijet bez roditeljske, romantične i prijateljske ljubavi – hladan i bešćutan svijet

- reakcija čitatelja: nisu začuđeni fantastičnim i čudnovatim početkom, prihvaćaju ga kao nešto
samorazumljivo zbog reakcije okoline i stila pisanja (iznenađujuće koje nikoga ne iznenađuje)

- s vremenom obitelj pokazuje sve manji interes za njega, briga za njega ih sve više umara (zaborave
ga nahraniti, ne čiste mu sobu, čak ni sestra koja se isprva kroz brigu za Gregora trudila pokazati da je
odrasla, od čega odustaje kad počinje raditi)

- uslijed sve rjeđe komunikacije i doticaja s ljudima, Gregor postaje sve više kukac – u početku može
govoriti, a onda postepeno gubi sposobnost govora te vid i okus i počinje visiti sa stropa

- pita se je li zaista životinja ako još uvijek cijeni umjetnost (dirnut je sestrinim sviranjem violine i
bijesan što podstanari prema sestri i njenu sviranju ne pokazuju poštovanje)

- na kraju umire i zbog jabuke kojom ga je otac pogodio koja mu se zagnojila na leđima, ali i jer
shvaća da je na teret svojoj obitelji te stoga odbija hranu kako bi im svojom smrću olaškao

- nakon smrti služavka ga pomete s ostalim smećem, a obitelj rasterećena odlazi na odmor

- simbolička razina: Gregor Samsa simbolizira pojedinca koji živi u svijetu u kojem čovjek vrijedi
onoliko koliko je koristan (koliko privređuje) a umjetnost se ne cijeni
 - prema čovjeku koji ne zarađuje okolina se odnosi kao prema štetočini (ako ne privređuje sveden
je na insekta) – preobrazba iz čovjeka u kukca iz naslova je metafora za čovjeka kojega se tretira
kao kukca jer nije u stanju biti koristan

- naglašava se važnost komunikacije i interakcije – što je manje komunikacije s drugim ljudima to

više čovjek prestaje biti čovjekom – jabuka kojom otac pogađa Gregora simbol je odbacivanja od
strane okoline

- kraj djela donosi kritiku društva u kojem radi fokusa na materijalnom nema vremena za emocije,
nježnost i umjetnost, te pojedinca koji prihvaća takvo društvo i ne buni se

- obilježja djela

- kafkijanska atmosfera – otuđenost, osamljenost, strah, tjeskoba

- postiže se - hladnim objektivnim stilom (pripovjedač nema sklonosti niti subjektivnosti

prema bilo kojem liku ili situaciji – neutralno pripovijedanje bez komentara) – stil podsjeća na
novinarski

- paradoksom – spajanje nespojivog (realističkog – opis prostora, vanjska i

socijalna karakterizacija i fantastičnog – preobrazba koja nikoga ne začuđuje, nemamo kontrolu nad
sobom)

- elementi avangardnih pravaca:

- ekspresionizam – strah, tjeskoba, nesigurnost, nemoć

- nadrealizam – groteskna preobrazba u kukca

- također postoje i elementi egzistencijalizma (kasni modernizam) – djelo se bavi pitanjem

smisla života te odnosa pojedinca i obitelji i pojedicna i društva

Antun Branko Šimić: „Preobraženja“

- razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1952.

O RAZDOBLJU

- razdjelne godine: 1914. – Matoševa smrt, objavljena zbirka „Hrvatska mlada lirika“

1952. – počinje izlaziti časopis „Krugovi“

O AUTORU

- rođen u Hercegovini

- umro vrlo mlad od tuberkulote

- prekinuo školovanje kako bi se bavio književnim radom (pokreće i uređuje ekspresionističke

časopise „Vijavica“ i „Juriš“ te časopis „Književnik“ koji nije ekspresionistički)

- za života objavio jednu zbirku pjesama – „Preobraženja“ (1920.) – posvetio ju djevojci Tatjani
Marinić

- prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti

- slobodni stih – nije vezan rimom, stihovi različite duljine, strofe su različite

- ritam postiže izmjenom naglasnih cjelina (tonska/akcenatska versifikacija)

- može postizati ritam i ritmičkim figurama (prebacivanje, prijenos i opkoračenje) te

stilskim zvučnim figurama (aliteracija, asonanca, anafora, epifora...)

- ekspresionist

- ekspresionizam dobiva naziv po riječi ekspresija (izraz) – pisci izražavaju vlastite dojmove
stvarnosti (ekspresionisti ne opisuju stvarnost kao što to čine impresionisti, već samo svoj dojam o
njoj)

- svoj dojam lirski subjekt prenosi kolorističkim motivima (boje nisu stvarne već izražavaju
osjećaje i stav) – npr. „Ja koračam livadama plav od sutona“ – plava je boja tuge, sjete

- koristi stilski ili emocionalno obojane riječi – npr. „To je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu“ – prenosi odbojnost, gadljivost, grubost

- stilske figure – npr. sinestezija –ono što percipiramo jednim osjetilom opisuje se preko
nekog drugog osjetila – npr. „Sve glasnije viču nebrojene užarene opeke“

- atmosfera – gotovo uvijek tjeskoba, strah, nesigurnost, osamljenost

- Šimić pripada kozmičkom ekspresionizmu – čest motiv je svemir i zvijezde, zvijezde simboliziraju
pozitivno, ideale

- ekspresionizam je avangardni pravac – u srži rušenje pravila i otpor prema tradiciji – slobodni stih,
kršenje pravila vezanih uz interpunkciju
DJELO

- rod: lirika

HERCEGOVINA

- 1. strofa – motiv: sam lirski subjekt

- melankolično i tužno raspoloženje koje prenosi kolorističkim motivom

- 2. strofa – motiv: kuća parnog mlina (na livadi – u prirodi)

- smatra ju odbojnom, ružnom, prenosi taj osjećaj izrazima (npr. „krvlju namrljana uglasta i
gruba slikarija...“)

- koristi izraz „uglasta“ jer tako vezuje svoj dojam uz oblik

- 3. strofa – motiv: opeke na kući parnog mlina

- opeke su mu odbojne, to prenosi sinestezijom (...“sve glasnije viču...“)

- gradacija – što je bliže opekama, to su one glasnije

- 4. strofa – motiv: vlak

- odbojan mu je i zastrašujuć

- prenosi osjećaj kolorističkim motivom (vlak je crn) i zvučnim motivom (vlak vrišti)

- stihove „odmjerno udara / i vrišti“ razlama tako da postiže ritam i skreće pažnju na zvuk –
neugoda i strah

- 5. strofa – motiv: lirski subjekt

- opisujući doba dana prikazuje kako mu se raspoloženje pogoršava

- 6. strofa – motiv: selo

- povezuje pogled s razinom svijesti (sa sjećanjem)

- razlama opis sela

- pesimizam – selo izranja pa opet utone u mrak (kao i sjećanje – zaboravio je selo, ali
katkad ga se ipak sjeti)

- 7. strofa – motiv: prozori

 - u pesimizmu (tama, crni život ljudi) postoje i optimistični i sretni trenutci – to opisuje
koloristički (svijetli bijeli prozori)

- prevladava pesimizam

- tema: život u Hercegovini – težak, mukotrpan, ali s lijepim trenutcima – uvijek bio, jest i bit će takav
– neprekidnost ističe nedostatkom interpunkcije

SMRT

- tema: smrt

- 1. strofa – racionalizira smrt, ravnodušan je prema njoj

- opisuje smrt tijela, uspoređuje s prestankom rada stroja

- točku koristi da bi sadržajno istaknuo smrt (nepomičnost, konačnost) – „...i onda stane. /
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.“

- 2. strofa – motiv je odnos ljudi prema smrti

- pomirili su se sa smrću – nastavljaju sa svojim životom – naglašeno izostankom završne

interpunkcije

- lirski subjekt i dalje ravnodušan

- 3. strofa – lirski subjekt pokazuje emociju – uzrujan je

- motiv – reakcija roditelja

- očaj, užasnutost – „Mati će živinski kriknuti / otac zaćutati / i buljiti nijemo cijelog
dana.“

- točkom sugerira da roditelji ne mogu nastaviti

- odnos lirskog subjekta prema temi – iako se trudi biti ravnodušan, u zadnjoj je strofi očito da ga
smrt užasava i da se ne može pomiriti s njom

- interpunkcijom naglašava konačnost

SMRT I JA

- tema: smrt
- 1. strofa – objašnjava svoju percepciju smrti – slabimo svakim danom

- dvotočkom naglašava dodatno obrazlaganje

- 2. strofa – on i smrt putuju zajedno (natječu se) dok on ne zastane – grafički prikazuje prednost koju
smrt ima pred njim – stih „ja zastanem“ pomaknuo ulijevo

- 3. strofa – naglašava smrt upotrebom točke: „...i stigne na rub mee.“

- grafički izgled – stih „kad kraljuje dalje sama“ pomaknuo udesno – smrt je nadmoćna i
vječna

- shvaća da ne može pobijediti smrt, prihvaća ju kao nešto što ga uskoro očekuje i kao nešto što
postoji oduvijek te je jače od svega ostaloga – pjesma je intimna

OPOMENA

- 1. strofa – nema zareza kako bi se istakla završna interpunkcija

- upozorenje naglašava imperativom („pazi“) i završnim uskličnikom

- kontrastima između riječi „malen“ i „zvijezda“ naglašava položaj čovjeka u svemiru

- malen = beznačajan, nebitan – upozorava čovjeka da ne bude beznačajan

- 2. strofa – postajemo značajni ako nas prožme „blaga svjetlost zvijezda“ – predstavlja ideale-
trebamo živjeti po idealima

- 3. strofa – motiv prolaznosti života – zbog prolaznosti života nužno je iskoristiti život i ni za čime ne
žaliti

- 4. strofa – kontrast – prah i zvijezde (ništavilo i vječnost)

- naglašava riječ „zvijezda“ ponavjaljući ju na kraju svake strofe – naglašava ideale kao nešto što
nužno moramo slijediti

Albert Camus: „Stranac“

- razdoblje: kasni modernizam (1940. – 1970.)
O AUTORU

- rođen u Alžiru, preselio u Francusku i pisao na francuskom jeziku – pripada francuskoj nacionalnoj
književnosti

- pripada filozofskom pravcu egzistencijalizmu

- bavi se pitanjem ljudskog postojaja

- začetnik: Jean Paul Sartre

- čovjek u modernom društvu nije više ničime unaprijed određen (egzistencija prethodi esenciji),
odnosno sam bira što će učiniti s vlastitim životom

- Sartre smatra da je pretjerana mogućnost izbora čovjeku zastrašujuća (čovjek se boji pogrešnog
odabira) što ljude čini pasivnima te na kraju ne odluče ništa i život postaje besmislen – Sartre je
nihilist jer u potpunosti negira smisao života

- Camus stvara u dvije faze:

1. faza apsurda

- dokazuje da je život besmislen, što njegovi likovi ravnodušno prihvaćaju

- filozofski esej „Mit o Sizifu“, roman „Stranac“

2. faza pobune protiv apsurda

- roman „Kuga“, esej „Pobunjen čovjek“

- čovjek može pronaći smisao u solidarnosti i borbi protiv apsurda (vidljivo u romanu Kuga)

O DJELU

- rod: epika

- vrsta: egzistencijalistički roman

- glavni je lik Mersault, živi u Alžiru

- roman pripada Camusjevoj prvoj fazi stvaranja

- likovi su automatizirani – obavljaju iste besmislene radnje istim rasporedom bez da o njima misle
(npr. Salamano), ali za razliku od Mersaulta zavaravaju se da život ima smisla i poštuju besmislena
društvena pravila (npr. bdijenje nad pokojnikom)
 - Mersault je stranac jer se ne zavarava da život ima smisla, ne glumi i ravnodušan je
prema spoznaji da život nema smisla (npr. u potpunosti mu je svejedno kad će biti izvršena smrtna
kazna)

- na kraju dobivamo još jednu potvrdu besmisla kada Mersault odbacuje nadu
koju mu nudi svećenik i smireno odlazi u smrt

- vanjska kompozicija: dva dijela

- u prvom dijelu opisuje se Mersaultov odnos prema društvu, to pratimo preko:

a) odnosa s majkom – smjestio ju je u starački dom jer nije imao novca i nisu imali tema za
razgovor

- rijetko ju posjećuje – smetaju mu sunce i vrućina

- ne zna kad je umrla niti koliko je točno imala godina

- tijekom bdijenja zaspi kraj odra, pije kavu i puši, ne plače na pogrebu

b) odnosa s prijateljima – navodi čovjek s psom (Salamana) kao osobu koju često sreće

- jedini prijatelj (uvjetno rečeno) mu je Raymond – on dolazi

Mersaultu i priča mu o sebi, na što Mersault najčešće ne odgovara niti uzvraća posjete, svejedno mu
je hoće li Raymond nastaviti s tim posjetima

- piše pismo koje Raymond koristi da natjera svoju ljubavnicu da mu

se vrati (ona dolazi Raymondu i ošamari ga, on ju pretuče) – to čini ne jer moralno prosuđuje da je to
ispravno ili iz prijateljstva prema Raymondu, nego jer je ravnodušan i naprosto ne vidi razloga zašto
to ne bi učinio

c) romantičnog odnosa s djevojkom Marie – odnos traje otprilike dva mjeseca, svodi se na
seks, odlaske u kino ili na plažu

- na njena pitanja bi li se vjenčali on odgovara da

mu je svejedno (oženit će ju ako ju to čini sretnom), na pitanje voli li ju kaže da nije siguran ali da mu
se čini da ju zapravo ne voli

- Mersault je predstavljen tehnikom redukcije – emocionalni dio ličnosti sveden mu je na nulu, a

naglašavaju se njegova osjetila (npr. smeta ga silna vrućina i svjetlost), zbog toga će na kraju prvog
kompozicijskog dijela i ubiti Arapa (zbog sunca)

- prvi dio napisan je tehnikom solilokvija – blisko unutarnjem monologu, lik se ispovijeda,
uređen monolog bez asocijacija

- u drugom dijelu opisuje se odnos društva prema Mersaulutu preko opisa suđenja za ubojstvo
Arapa koje traje 11 mjeseci
 - budi se interes za njegov slučaj jer u ljetnim mjesecima nema drugih događaja (Mersaultu je to
zanimljivo, osim toga je ravnodušan)

- na suđenju se ubojstvo Arapa gotovo ne spominje, već se sudi Mersaultovu karakteru i proziva ga
se zbog bezosjećajnosti za vrijeme majčina pogreba – na kraju je prvenstveno zbog toga osuđen na
smrt

- u prenesenu značenju, društvo odstranjuje Mersaulta jer je drugačiji, odnosno jer je stranac u
tom društvu

- poruka nije da je Mersault bezosjećajan već pokazati kako društvo vodi živote kojima
pridaje smisao ali ga nemaju – to se pokazuje uvođenjem likova kao što je npr. Raymond (stalno
priča o sebi)

Miroslav Krleža: „Povratak Filipa Latinovicza“

- razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1952.

DJELO

- rod: epika

- vrsta: egzistencijalistički roman (prema sadržaju), monološko-asocijativni roman (prema

pripovjednom postupku – to čini djelo modernim romanom)

- egzistencijalistički roman po temi (pitanje identiteta) i moderan po pripovjednim postupcima

(defabularizacija- vanjska radnja u drugom planu, asocijacije, retrospekcija, unutarnji monolog)

- monološko-asocijativni roman po tome što je glavna pripovjedna tehnika unutarnji monolog

u 1. licu, događaje niže asocijativno, kako mu padaju na pamet (razlika od Prousta – Krleža ne uređuje
asocijacije, slijed opisivanja djeluje nasumično)

- takva se tehnika koristi da bi se fragmentirali prostor i vrijeme i tako ukazalo na

Filipov razbijeni identitet

- temeljni motiv: motiv povratka – Filipov povratak i u Zagreb (živio s majkom u djetinjstvu) i u
Kostanjevac

- 41-godišnji slikar Filip vraća se u domovinu nakon 23 godine života u Europi, u krizi je identiteta
 - njegov povratak znači povratak u prošlost – retrospektivno opisivanje – taj povratak služi
kako bi se on vratio samome sebi

- Filipa muči:

a) odnos s majkom – nikad mu nije htjela otkriti očev identitet, nije opovrgavala glasine da mu je
otac netko iz biskupije (živjeli su na Opatovini) jer joj je to imponiralo (a njega su ismijavali)

- često ga je ostavljala samog jer je radila kao „frajla“ (prostitutka)

- odijevanjem ga odvajala od njegovih vršnjaka (nikada nije ni sa kim

ostvario bliskost)

- zadnji je put u Zagrebu bio kao 17-godišnjak kad ga je majka izbacila iz

kuće jer je ukrao novac i otišao u bordel

- nakon dolaska u Zagreb odlazi majci u Kostanjevac, njoj je naizgled stalo do

obnavljanja odnosa s njim, ponosi se s tim što je poznati slikar, ali ti pokušaji približavanja pripadaju
kada je Filip naslika ekspresionistički (onako kako ju doživljava) – na slici ona izgleda groteskno,
kao ostarjela frajla

- na kraju romana majka mu otkriva da mu je otac Silvije pl. Liepach, čovjek

s kojim ga je tjerala da se druži – Filipu je antipatičan, smatra ga malograđaninom, a njegovo društvo
ulizicama i mediokritetima

- Filip doznaje ime oca, ali to mu ničemu ne pomaže – Filip ne

rješava problem već se on produbljuje jer saznaje da mu je otac osoba koja mu je iskreno
antipatična

b) slikarska kriza – inspiraciju dobiva povratkom u Kostanjevac (pejsaž) no nakon majčina

portreta gubi volju za slikanjem

- želi na platno prenijeti cjelokupni doživljaj stvarnosti (želi da se na slici osjeti

miris, zvuk...), ali kad počne slikati uvijek se koncentrira samo na jedan detalj/djelić (fragment – zbog
manjka bliskosti, konstantnih tajni i manjka društvenih odnosa, njegov identitet nije izgrađen već
je fragmentiran – to se očituje i u njegovu slikarstvu)

- o slikarstvu u Kostanjevcu razgovara s Grkom s Kavkaza, Kyrialesom, koji u

romanu predstavlja Filipov alter ego – ima sve osobine koje bi Filip želio imati: čvrste stavove,
samouvjerenost, odrješitost – ti razgovori produbljuju Filipovu nesigurnost

- u razgovoru o modenu slikarstvu, čitatelj dobiva dva suprotna stajališta –

ti razgovori čine esejističke dijelove romana (element modernizma)

- Filip ne uspijeva riješiti slikarsku krizu

 c) odnosi sa ženama – sve njegove dječačke ljubavi su ga povrijedile (npr. sluškinja Karolina se
udala), prvo seksualno iskustvo mu je donekle ogadilo seksualnost

- iskustvo u bordelu – kroz odškrinuta vrata vidio samo dio ženina

tijela (a ne čitavu ženu) – vidio samo golemi trbuh koji se prelijeva, to mu se zgadilo

- u Kostanjevcu započinje odnos s Bobočkom (Ksenijom Radajevom),

lascivnom (lascivan = koji daje vrlo jasne seksualne konotacije) ženom koja nije pretjerano moralna
(živi s Baločanskim koji radi nje ostavlja obitelj nakon čega mu se žena ubila, nakon njegova izlaska iz
zatvora u kojem je bio zbog financijskih malverzacija ona ga je primila i sada žive zajedno u mračnoj
atmosferi – varala ga i s Filipom i Kyrialesom

- Filip u jednom trenutku shvaća da ga zapravo privlače žene koje ga

svojom lascivnošću, nemoralnošću i seksualnošću podsjećaju na majku – ne uspijeva povratkom
riješiti ni taj problem

- na kraju romana, Baločanski ubija Bobočku pregrizavši joj grkljan (htjela je otputovati u Hamburg,
molila Filipa za novac)

d) osjećaj nepripadnosti – iako je u početku oduševljen Hrvatskom i njezinim pejsažima, uskoro

mu se ljudi počnu činiti zaostalim malograđanima, mediokritetima koji ne cijene estetiku

- to shvaća kad se vozi iz Zagreba prema Kostanjevcu s kočijašem Jožom

Podravcem – divi se pejsažu, a Joža to doživljava kao besmisleno i nebitno

- pitanje nacionalnog identiteta – Filip ne osjeća pripadnost

u ovom „panonskom blatu“

- ne rješava krizu identiteta – ona je nerješiva, identitet mu nije

oblikovan u djetinjstvu i mladosti

Miroslav Krleža: „Gospoda Glembajevi“

- razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1952.

DJELO

- rod: drama
- vrsta: drama u užem smislu, psihološka drama

- djelo je drama u užem smislu jer se uzima ozbiljna svakodnevna tema, a kraj je ozbiljan (niti tragičan
niti komičan)

- tema – propast obitelji Glembaj koju pratimo preko moralne i financijske propasti njenih posljednjih
članova – psihološka drama – u središtu psiha likova

- iako dominantno psihološka, drama ima i socijalnu temu (prati se propadanje čitavog zagrebačkog
patricijskog sloja početkom 20. stoljeća)

- unutrašnji sukob – Leone Glembay – sukob između glembajevskog (očevog) i danijelijevskog

(majčinog) nasljeđa

- vanjska kompozicija: tri čina

- unutrašnja kompozicija: radnja/sukob se razvija realistički, odnosno preko tradicionalnih točaka

unutrašnje kompozicije (upoznajemo početnu situaciju u obitelji Glembaj, kao i Leoneov stav prema
obitelji u 1. činu, u 2. činu sukob i u Leoneu i između Leonea i njegova oca, a rasplet unutrašnjeg
sukoba i kraj nalazi se u 3. činu)

- likovi dobro govorno okarakterizirani – Glembajevi govore polunjemački

- analiza Leonea Glembaja

- intelektualac i umjetnik (slikar) koji se vraća kući nakon 11 godina, formalno na proslavu
obljetnice obiteljske tvrtke, a pravi je razlog povratka želja da razriješi svoje odnose s obitelji (ne
podnosi obitelj, pogotovo oca; majka, sestra i brat se ubili)

- u 1. činu Leone sa sestrom Angelikom komentira obiteljske portrete – Leone svoju obitelj smatra
okrutnom i nemoralnom, njene članove materijalistima bez osjećaja za umjetnost te empatije prema
drugima (nakon opisa svakog portreta slijede Leoneovi negativni komentari)

- misli da se ne uklapa u obitelj, sebe smatra nasljednikom majčine strane te je glavni i unutrašnji
sukob onaj u Leoneu između danijelijevskog i glembajevskog

- glembajevsko – nemoral, materijalizam, strast, nagon

- danijelijevsko – moral, duhovnost, umjetnost, osjećajnost, intelektualnost

- taj se sukob očituje i preko potpuno drugačijih žena koje su mu obilježile život
 - barunica Castelli – s njom je spavao prije nego se udala za oca – predstavlja
glembajevski dio

- Angelika – časna sestra, žena njegova pokojna brata Ivana – divi joj se –
predstavlja danijelijevski dio

- u 1. činu upoznajemo problem čitave obitelji – obitelj Glembaj suočava se sa sudskom tužbom
protiv Leonine maćehe, barunice Castelli-Glembaj, čija je kočija pregazila siromašnu staricu – branit
će se tako da staricu proglase alkoholičarkom a događaj nezgodom

- barunica je nezainteresirana i za sudbinu starice i sudbinu obitelji, i za suđenje kao takvo (nije u
doslovnom smislu riječi kriva – nije vozila kočiju, ali ne reagira empatično)

- starica je živjela sa snahom koja ima dijete i trudna je – starica ih je uzdržavala – snaha odlazi u
humanitarnu udrugu barunice Castelli da izmoli šivaču mašinu (singericu), sreće Leonea – on joj kaže
da se radije baci kroz prozor nego očekuje pomoć od barunice Castelli

- Leone joj je kupio i poslao singericu, ali joj to nije rekao, a ona se zbog njegovih riječi bacila
kroz prozor i ubila – utjecaj glembajevske krvi (iracionalno, zloba, nagon)

- na vrhuncu sukoba Leone ulazi u ružnu svađu s ocem (otac je čuo Leoneovu izjavu da je liječnik
Silberbrandt baruničin ljubavnik)

- odlučuje otići i pakira kofere – dolazi otac i zapodijeva razgovor

- Leone krivi oca za majčinu smrt (varao ju i bio grub prema njoj), predbacuje mu da ne voli ni
njega koji nalikuje na majku, nego Ivana koji više nalikuje na oca

- otac kaže da je majka bila čudljiva, njega je to smetalo – htio je živahnu ženu

- dotakli se barunice Castelli – Leone se ne može suspregnuti i kaže ocu (koji je slab i ima problema sa
srcem) da je ona bila prostitutka u Beču i došla do titule udavši se za baruna (svog klijenta) koji je bio
star i onemoćao – istom se logikom udaje za Glembaja

- Leone ocu nabraja ljubavnike (obiteljski ispovjednik, službenik iz humanitarne udruge koji se
kasnije ubio, na kraju i samLeone)

- sve što Leone govori je istina, ali Leone se ne savladava – nastavlja pričati bez obzira što
se očevo stanje očito pogoršava i on dobiva srčani udar – u Leoneu prevladaju nagoni, opet
pobjeđuje glembajevsko

- Ignjat Glembaj umire, nakon čega se razotkriva da je potrošio sav obiteljski novac i sav novac
barunice Castelli – ona, otkrivši da je ostala bez novca, otkriva svoje pravo lice i pokazuje se kao
vulgarna, nemoralna i divlja žena s dna društvene ljestvice (scena koja ju ilustrira – na sprovodu
Leoneove majke došla oskudno odjevena s psićem u naručju)
 - pokušava zavesti Leonea, viče kako je pošteno zaradila novac

- Leone potpuno poludi i zakolje ju škarama – konačna pobjeda glembajevske krvi

- svi zajedno, pa tako i Leone, dokazuju „staru Barboczy legendu“ – rečenica koju je izgovorila
gospođa Barboczy koja je bila udata za jednog Glembaja: „Svi su Glembajevi ubojice i varalice“

- Leone to pokušava intelektualno prevladati, ali nasljeđe je bilo jače – biološka (naturalistička)
motivacija

Jerome David Salinger: „Lovac u žitu“

- razdoblje: kasni modernizam (1940. – 1970.)

O AUTORU:

- utemeljitelj proze u trapericama

- općenite karakteristike likova proze u trapericama – inteligentni, imaju potencijal, ali odbijaju
poštivati autoritet bilo koje vrste, društvene vrijednosti i pravila općenito – životi su im besciljni

- njihov problem nije pobuna protiv tradicije nego nedostatak zamjene za nju – zato ih
zovemo izgubljenom generacijom

- specifičnost žanra je da su likovi dobro govorno okarakterizirani - govore koristeći žargonizme,

kolokvijalizme, vulgarizme

- bunt protiv tradicije izražavaju odijevanjem – zato naziv proza u trapericama

- najčešće se u prozi u trapericama pojavljuje skupina ljudi – Holden je sam (ali pokazuje sve osobine
tipičnih likova proze u trapericama)

DJELO

- rod: epika

- vrsta: roman proze u trapericama

- moderni roman – fabula je reducirana, u prvom planu psihološki svijet, elementi razgovornog stila,
unutarnji monolog i asocijacije junaka
- koristi se struja svijesti kao pripovjedna tehnika – izlaže se ono što liku padne na pamet, naočigled
nepovezano

- glavni lik je 17-godišnji Holden Caulfield

- Holden je ponovno izbačen iz škole, pao sve predmete osim engleskog – ima 3 dana dok pismo o
izbacivanju ne stigne njegovim roditeljima, odlučuje otići u New York i provesti se

- provesti se = onako kako misli da se odrasli provode – piće, prostitucija

- ne uspijeva se zabaviti i 3 dana provodi sam

- u toj samoći pokušava (neuspješno) nazvati prijateljicu Jane i nalazi se s bivšom

djevojkom Sally s kojom se rastane u svađi

- nakon 3 dana zbog „iscrpljenosti“ završava u bolnici – odatle prepričava događaje – kružna
kompozicija

- naglasak nije na vanjskoj fabuli već na Holdenovoj analizi sebe i društva

- u prvom planu je njegov unutrašnji svijet o kojem govori u 1. licu – subjektivan, nepouzdan,
stalno nalazi izgovore za svoje ponašanje

- Holdenov odnos:

a) prema svijetu odraslih i općenito prema autoritetu – smatra ih licemjernima, nema

povjerenja u njih (ne želi reći roditeljima da je izbačen)

- prije je bio jako blizak s bratom D.B.-jem, sada više nije, smatra da se ovaj prodao
(iznevjerio mladenačke ideale) – bio je dobar pisac a sad piše scenarije za loše filmove

- kada je izbačen odlazi profesoru engleskog koji ga želi suočiti sa stvarnošću – Holden
optužuje profesora da je pedofil, odlazi s uvjerenjem da su odrasli lažljivi i da su izdali svoje ideale

b) prema vršnjacima – nema prijatelja, usamljenik koji nema s kime provesti tri dana u New
Yorku

- s vršnjacima ne funkcionira jer su ga prerasli (npr. pokušava nagovoriti

Sally da pobjegnu, ona ga tada upita od čega bi živjeli – suoči ga sa stvarnošću – razgovor završi u
svađi)

c) prema mlađima – često naglašava ljubav prema mlađem bratu Allieju (koji je umro) i jedino
se slaže s mlađom sestrom Phoebe, makar na momente i ona zvuči odraslije od njega
- glavni problem: Holden se boji odrastanja i odgovornosti koju odrastanje nosi sa sobom

- taj strah opisuje govoreći što bi htio raditi u životu – krivo shvativši tekst pjesme Roberta
Burnsa, zaključio je da bi htio biti lovac u žitu – zamišlja sebe kako stoji u žitnom polju na rubu
provalije i lovi djecu koja jure prema provaliji jer ju ne vide od žita – provalija predstavlja
odrastanje

- do kraja romana donekle shvaća da je nemoguće zaustaviti odrastanje, ali kad ga u bolnici pitaju
hoće li se promijeniti, odgovara da nije siguran

Ranko Marinković: „Ruke“

- razdoblje: druga moderna (1952. – 1969.)

O AUTORU

- rodom s Visa

DJELO

- rod: epika

- vrsta: novele (zbirka novela)

- za djelo je ključan proces intelektualizacije – banalnu se temu, tumačeći snažnu simboliku, uzdiže na
općeljudsku i intelektualnu razinu

PRAH

- glavni lik je Tonko pl. Jankin – živi na Visu nakon II. svj. rata

- Vis je izoliran, ljudi tamo žive kako su živjeli u ranijim vremenima i prema Tonku se još uvijek
odnose kao prema plemiću, on tako živi (ima sluškinju i veliku kuću)

- Tonko skuplja stare ključeve (simbol privatnog vlasništva)

- glavni problem: Tonko gaji iluziju da je prošlost još uvijek živa, važna i bitnija od sadašnjosti
- radnja počinje dolaskom pisma Tonkove bivše djevojke Ane koja ga je ostavila prije 11 godina i otišla
u Split, udala se za geometra (Tonko se tom zanimanju izruguje)

- geometar je bio partizan, sad se opire krštenju njihova djeteta

- simbolika: geometar – čovjek koji živi u skladu s novim vremenom, Ana – čovjek koji pokušava
pomiriti staro (želi krstiti dijete) i novo (udala se za geometra)

- Ana moli Tonka da bude krsni kum djetetu bez znanja njena muža

- kad dobije pismo Tonko je ushićen, fantazira o Aninu povratku, a kad pročita pismo je razočaran
(preburna reakcija s obzirom na godine koje su prošle)

- odlučuje geometru pokazati Anina ljubavna pisma njemu, misleći da će to razoriti njihov brak
(naziva pisma bombom) – živi u prošlosti, pridaje joj preveliku važnost

- Ana i geometar toplo primaju Tonka, on se na momente predomišlja

- noću čuje zvukove iz Anine spavaće sobe i pokušava se objesiti (skrenuti pažnju na sebe) vrpcom
starom 11 godina – ona puca kao i njegova iluzija – on shvaća da prošlost ne može razorno
djelovati na sadašnjost

- nalaze ga golog na pismima – geometar shvaća koliko je Tonkov život tužan – napola mu se gadi,
napola je sućutan

- Tonko ne može u potpunosti prihvatiti što je iluzija učinila od njegova života, pokušava svoje
vješanje okrenuti na šalu

- intertektstualnost – Tonka se uspoređuje s Tristanom (francuski ljubavni roman Tristan i Izolda –

tragični ljubavnici) – ironična usporedba

- priča se obraća čitatelju (apostrofira čitatelja)

- autoreferencijalnost – priča govori sama o sebi

ANĐEO

- glavi lik je klesarski majstor Albert Knez

- samog sebe smatra umjetnikom – smatra da je bitniji nego što jest i nezamjenjiv

- razlika između klesara i umjetnika – umjetnik radi po inspiraciji a klesar samo kopira
- novela počinje s bolesnim Albertom koji je na samrti – na životu ga drži snaga volje i uvjerenje da je
nezamjenjiv

- o njemu brine njegova druga, znatno mlađa supruga Frida (nju je upoznao kad mu je prva supruga
umirala) – ljut je jer ima dojam da ona samo čeka da on umre (a on je učinio istu stvar sa svojom
prvom suprugom)

- u kući živi i šegrt Lojz – potresen je majstorovim lošim stanjem, ali Albert njega ne može podnijeti –
smatra ga prelošim da bi naslijedio obrt

- Albert ustaje iz kreveta i ugleda Fridu i Lojza u krevetu – umjesto bijesa i ljubomore, samo se
nasmije i ode do kipa anđela koji je sebi isklesao za grob (lice modelirao po Lojzu), nadopiše datum
toga dana na mjesto datuma smrti i umre – raspada mu se iluzija da je nezamjenjiv, i Lojz i Frida su
ga zamijenili – gubi želju za životom

- za razliku od Tonka, prihvaća da mu je iluzija bila samo iluzija

- ironija – majstora muči da će ga netko zamijeniti, a kip anđela koji će mu zauvijek stajati na
grobu ima Lojzovo lice, te je datum njegove smrt Lojzov imendan

- simbolika – anđeli (koji inače simboliziraju skrb) se povezuju sa smrću

RUKE

- likovi su ruke

- početni položaj ruku – prekrižene iznad stražnjice

- dok hodaju, lijeva pjeva i živcira desnu – započinju nebitnu svađu koja postaje sve ozbiljnija i na
svom vrhuncu jedna od ruku želi biti noga da ju se ne bi povezivalo s drugom rukom

- lijeva stalno priča, zamjera desnoj što je pokušala ubiti njihovog čovjeka (prerezala žile na lijevoj) i
potpisala smrtnu presudu (njihov je čovjek sudac na prijekom sudu) – čovjek koji je bio osuđen na
smrt je osuđen jer je govorio protiv vlasti

- desna se brani da je radila što je čovjek htio, a lijeva joj zamjera jer smatra da ono što čovjek
želi nije ono što zaista želi ili ono što je za njega dobro – desna izvršava naredbe bez prethodna
razmišljanja

- iste večeri (nakon što je ujutro potpisana smrtna presuda) desna je milovala ženu – desna
simbolizira ono nagonsko, primitivno, agresivno

- lijeva simbolizira intelekt, umjetnički dio čovjeka, emocije

 - svađa polova u čovjeku, da bi čovjek bio potpun potrebne su mu obje strane koje kada je
to potrebno moraju raditi zajedno

- tu suradnju vidimo kad se čovjek osjeti ugroženim jer otac dječaka (koji je pljunuo na lijevu ruku pa
je desna ošamarila dječaka) dolazi obraniti sina

- ruke zajednički rade braneći svog čovjeka i napadajući oca

- dijete postavi nogu čovjeku, on pada na ruke i raskrvari ih (krvave ruke = fraza koja inače
označava ubojice)

- na rukavu mu se vide fašistička obilježja

- da bi očistio ruke od krvi, pljune na njih – paradoks – kad je netko zločinac, ne može samo tako
sprati ljagu; ne možeš ništa pozitivno učiniti kad pljuješ po sebi

ZAGRLJAJ

- metatekstualnost – tema je nastajanje književnog djela (književno djelo o nastanku književnog djela)

- u tekstu su dva „ja“ – jedno piše a drugo gleda ovo koje piše kroz ključanicu (pisac razmišlja o tome
kako piše)

- pisac se nalazi pred stvaralačkom krizom, promatra mrava koji prelazi preko stranice – tinta mu
kapne i mrlja se širi – simbolizira besmisao koji prijeti da će progutati čitavu priču

- pisac izlazi i opisuje ljude koje vidi – nudi tri priče – jednu izmišljenu (o trafikantici Đini i njenom
mužu) i dvije stvarne

- pričao o šjor Bepu i o žandaru i njegovu poslu

- nijedna od te tri priče ne može zadržati čitateljevu pažnju – ne valjaju ni priče koje samo
prepričavaju stvarnost niti one koje su potpuno izmišljene

- dobro umjetničko djelo treba biti utemeljeno na stvarnosti koju potom pisac
treba nadograditi i umjetnički oblikovati

- pisac vidi žandara i zagrli ga (pisac predstavlja slobodu, umjetnost stvaranje; žandar predstavlja
strogost, bezdušnost, suprotnost umjetnosti)

- njihov je zagrljaj nužan i neizbježan – sukob i ispreplitanje umjetnosti i stvarnosti

– u tom zagrljaju pisac je dominantan, čvrsto drži žandara (umjetnost dominira nad stvarnošću –
umjetnik čvrsto drži stvarnost kako mu ne bi pobjegla i kako bi ju pretvorio u umjetničko djelo)
Antun Šoljan: „Kratki izlet“
- razdoblje: druga moderna (1952. – 1969.)

O RAZDOBLJU

- razdjelne godine: 1952. – počinje izlaziti časopis „Krugovi“

1969. – prestaje izlaziti časopis „Razlog“

DJELO

- rod: epika

- vrsta: egzistencijalistički roman

- skupina mladih povjesničara umjetnosti i arheologa predvođenih Rokom kreće na kratki izlet u Istru
kako bi pronašli stare vrijedne freske

- s njima putuje i novinar (neimenovani pripovjedač, dužnost mu je napisati članak)

- kratki izlet simbolizira život – skupina pokušava naći nešto vrijedno i neotkriveno (freske = viši cilj,
smisao)

- na izletu se dešava niz nepredviđenih događaja i skupina se polako osipa

- kad se autobus pokvari pa skupina mora ići pješice, dva Slovenca (pijani i mamurni) ostaju u
autobusu – odustaju od potrage za višim ciljem zbog straha od nepoznatog, odnosno ugode u
poznatom

- kada skupina naiđe na pusto selo u kojem nailaze na tri gojazne, groteksno opisane žene koje
lascivno razgovaraju s njima, Petar ostaje – odustaje od potrage radi zadovoljenja nagona

- u nekom daljem selu, Vladimir ostaje u konobi – hlad je i ima hrane i pića – odustaje od potrage
radi užitka

- u sljedećem (napuštenom) selu Ivan kupuje kuću jer ga podsjeća na djetinjstvo i budi mu se
nostalgija – odustaje od potrage jer je pretjerano vezan za prošlost

- na kraju ostaju dvije žene (uz Roka i pripovjedača) kojima se nitko nije potrudio zapamtiti imena
(dvije Ofelije – aluzija na Hamletovu zaručnicu Ofeliju – intertekstualnost – referiranje na neko
drugo djelo) – one se smatraju emancipiranim ženama (žale se jer smatraju da nemaju ravnopravan
odnos s muškarcima, ali ipak traže da im muškarci nose prtljagu)

- odustaju od puta jer ih je strah da će netko pomisliti da su u vezi s Rokom i pripovjedačem – ne

dosežu viši cilj jer ih sprječava strah od mišljenja drugih ljudi

- do samostana (gradine) stižu Roko i novinar – dočeka ih svećenik koji se potrudio sačuvati freske

- pripovjedaču se na trenutak učini da je ugledao freske, međutim kad se upali svjetlo na zidu
nema ničega (freske je uništila vlaga i nebriga)

- novinar isprva nije krenuo na putovanje radi freski, ali sada je razočaran i ne želi se
pomiriti s time da freski nema – odlazi u podzemne hodnike ne bi li tamo pronašao nešto, priviđaju
mu se duhovi predaka i pritom vidi svjetlo na kraju tunela – međutim, kad izađe iz hodnika nađe se u
istoj istarskoj pustoši iz koje je i krenuo – umjesto da bude obeshrabren, vraća se u Zagreb i traži
informacije o lokaciji samostana no ne uspijeva ništa naći (može se tumačiti kao metafora za
vjernike – vjeruju da nešto postoji i stvara smisao makar za to nemaju dokaza)

- roman završava mišlju da čovjeku uvijek ostaje barem nada

- Roko je čovjek kojeg svi slijede – ima neku energiju (makar nije ni osobito lijep ni uvjerljiv)

- umjesto očekivanog razočaranja Roko se osjeća ravnodušno – odlučuje se okrenuti i vratiti odakle je
došao te smisliti neku novu ekspediciju

- nije poanta u cilju nego u samoj potrazi – smisao života pronalazi u samom življenju života

- djelo se može čitati i kao roman proze u trapericama

- elementi proze u trapericama u djelu:

- skupina mladih besciljno luta Istrom – simboliziraju čitavu generaciju poslijeratnih mladih ljudi
kojoj je mnogo toga bilo obećano a malo ispunjeno

- u romanu kreću kao skupina, opisuje se kako su na početku bili oduševljeni mogućnošću da
krenu od nule (metafora – da od nule grade svijet oko sebe, tj. državu – nalaze se u novom
društvenom poretku koji negira tradiciju)

- polako počinju shvaćati da je izuzetno teško kretati od nule – lakše je kad se oslanjaš
na nešto („Treba se vratiti nekoliko koraka unazad da bi se uhvatio zalet prema naprijed“)

- novinaru se u tunelu priviđaju duhovi predaka – simboliziraju tradiciju, bolje je poboljšavati

postojeće nego sve negirati i kretati ispočetka

- pred kraj pripovjedač više ne govori u množini i počinje se baviti samim sobom, atmosfera se
mijenja iz entuzijazma u tjeskobu – osjećaj izgubljenosti
 - neke spoznaje čovjek mora ostvariti sam a ne u skupini, ne postoji rješenje (ili smisao)
jednako za sve – zato se skupina osipa i novinar ostaje tražiti sam

- djelo se može čitati i kao politička alegorija

- Roko predstavlja vođe tadašnjeg vremena – ljudi koji dolaze na vlast zbog karizme, ali nemaju jasnu
političku viziju pa vode narod u propast

- propast se iščitava iz situacije kada Roko odvede skupinu do provalije slijedeći znak „ovdje
skreni lijevo“
- Roko novinara ne dovodi nikuda

- razgovor o zvijezdama (izriče se misao da se treba nastaviti usprkos zvijezdama - alegorija za

petokraku)